Boris Leonidovič Pasternak

First topic message reminder :

Boris Leonidovič Pasternak je rođen 10.januara 1890.godine. Pesnikov otac Leonid Osipovič Pasternak (1862-1945) bio je slikar, grafičar i profesor umetničke škole. Njegova se platna i danas čuvaju u Tretjakovksoj galeriji u Moskvi i u Ermitažu. Lični prijatelj Lava Tolstoja, on ilustruje roman Vaskrsenje i radi sliku Porodica L.N.Tolstoja u Jasnoj Poljani. Žena mu je R.J.Kuufman, pijanistkinja i njihovu kuću često pohode slikari, muzičari i pisci, ruski i strani. Posle revolucije u Rusiji stari Pasternak putuje sa ženom i kćerima u Nemačku (1921). Stalni boravak nalazi u Engleskoj gde živi od slikarstva, pa tu umire i on i žena mu.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Detinjstvo i mladost pesnika Pasternaka vezani su za umetničku sredinu kuće i školovanje u Moskvi. Po zavšetku gimnazije (1908) studira prava, ali ubrzo prelazi na Istorijsko-filološki fakultet Moskovskog univerziteta i završava njegov Filozofski odsek (1913). U to vreme na mladića Pasternaka ostavlja dubok utisak jednogodišnji boravak u Nemačkoj, u Berlinu, gde je sa porodicom. Po povratku (1907), zaljubljen od detinjstva u poeziju Aleksandra Bloka i u muziku A.N.Skrjabina, posećuje u Moskvi književne skupove i muzičke priredbe. Ponovo putuje u Nemačku (1912) i u Marburgu na univerzitetu sluša filozofiju; zatim odlazi u Švajcarsku i Italiju (Firencu i Veneciju) i vraća se u Rusiju (1913), da bi nastavio obrazovanje i da bi samostalno zasnovao život.

U svom umetničkom razvoju mladi Pasternak je doživeo nekoliko preokreta. Trebalo je, možda, prvo da postane slikar; zatim poput majke i oca, koji je na violončelu,- muzičar i kompozitor; onda da se posveti pravima ili filozofiji. Odlučio se najzad za poeziju, i počeo je sistematski stvarati, iz dana u dan, "kao slikari". Lirske inspiracije ranog Pasternaka razvijale su se u doba opadanja simbolizma i nastajanja futurističkog pravca u ruskoj poeziji. Zato njegovi prvi stihovi (1912) nose tragove i jedne i druge škole u zbirci Blizanac u oblacima (1914). Ali pesnik, preko tajanstvenih zvukova muzike, i uzbudljive slikarske uobrazilje, ubrzo vidi svet na nov način i u stihovima počinju preovlađavati futurističke težnje, i u to vreme prilazi grupi pesnika "Centrifuga". A posle toga on se već kreće u krugu kubofuturista i sa njihovim vođom Vladimirom Majakovskim objavljuje stihove u listu Novine (1914).

Od 1915. do 1917.godine Pasternak je zaposlen na Uralu, i posle Oktobra radi jedno vreme u prosveti, pri odeljenju za biblioteke. Pesme Iznad barijera (1912-1920) podvlače njegov humanistički stav prema životu, ratu i revoluciji, s težnjom da se oslobodi "ružnog sna" i "strašne slike života". Za ovim se nižu u poeziji glavna Pasternakova dela, s obiljem ritmike, eufonije i metafora. Zbirka Žiće je sestra moja (1922) posvećena M.J.Ljermontovu, skreće ozbiljnu pažnju na pesnika. Drugi stihovi, ne manje značajni, sa obeležjem krupnog talenta, predstavljaju duboko formiranu poetsku ličnost sa zrelim stvaranjem i utiču na mnoge mlade pesnike. To su Teme i varijacije (1923), Izabrane pesme (1926), a naročito Drugo rođenje (1932) i U ranim vozovima (1943). Valja pomenuti i Zemaljski prostor (1945), kao i razne izbore stihova, među kojima je uvek novih. Od dela sa istorijskim sadržajem pesnik piše poeme Lajtnat Šmit (1926), Devesto peta godina (1927) i Spektorski (1931), u kojima su uspeliji lirski odlomci nego tematska celina prikazana realistički.

Pasternakovu prozu zastupaju dela Detinjstvo Liversove (1924) i Pripovetke (1925), napisane subjektivistički i u psihoanalitičkom tonu; zatim, izvanredna knjiga sećanja Zaštitna povelja (1931) i roman Doktor Živago (1957), koji dobija Nobelovu nagradu 1958.godine, od koje se autor odriče.

Značajni su i Pasternakovi prevodi sa gruzijskog i nekoliko Šekspirovih drama, a prevodio je takođe Getea, Šilera, Klajsta, Rilkea, Verlena i druge. Autobiografski ogled, iz 1958, završno je delo u stvaranju Pasternaka, koji je umro 30.maja 1960. u Peredjelkinu, nedaleko od Moskve.

Pasternakov tvaročki put vezan je za M.J.Ljermontova, pesnika zvezda i snova, demona i kakvkaskih lednika. Obojica su se bunili protiv trivijalnosti, duhovnog malograđanstva, uslovnosti i ugnjetavanja. Boris Pasternak nije bio "rečitvorac" niti pronalazač nadumnog jezika ili zvezdanih izraza. Čist liričar, impresivan i individualan, on je u originalnoj formi obrađivao "duboko intimne motive" sa stihovima punim tananosti i kamerne muzike. U njima suuobličena složena, teška razmišljanja, zasnovana mahom na posmatranju burnog života i vekovnih suprotnosti. Sve zapaženo i do kraja doživljeno kazano je tu originalno, ali ne u golom vidu, već slikovito, zvučno i nadahnuto. Emotivan i misaon, Pasternak je pažljivo slagao stih, iza koga je stajao narod sa ogromnim jezičnim naslagama i ne manjim izražajnim mogućnostima. Znalac više jezika, široke obrazovanosti i kulture, on je iz ruske riznice umeo da odabere najdragoceniju građu, da je majstorski preradi, upotrebi i obeleži svojim žigom.

Maksim Gorki je rekao za Pasternaka da je to "talenat izuzetne originalnosti koji nalazi gorke trave i gorke suze, da bi nam, najzad, kada se njegov literarni put završio, ostalo konačno sagledavanje snova, umetnosti, života toga čudesnog lika savremene ruske poezije."

[You must be registered and logged in to see this link.]


6.
Pokazalo se da je ona vec kod kuce. O njezinu dolasku izvijestila ga je mademoiselle i dodala da se Larisa Fjodorovna vratila umorna, na brzinu povecerala i otišla u sobu zamolivši da joj se ne smeta.
Ipak, pokucajte – posavjetova mademoiselle. – Vjerojatno još ne spava.
A kuda se ide do nje? – pitao je doktor i neizrecivo zacudio mademoiselle tim pitanjem.
Ispostavilo se da se Antipova smjestila na kraju hodnika u gornjem katu, kraj soba u kojima je pod kljucem bilo sklonjeno posoblje Žabrinske, a kamo doktor nikad nije zavirio.
U meduvremenu se brzo mracilo. Na ulicama je postalo tješnje. U vecernjoj tami kuce se i plotovi zbili na hrpu. Iz dubine dvorišta stabla se primakla prozorima pod svjetlo upaljenih svjetiljaka. Bila je topla i sparna noc. Svaki je pokret izazivao znojenje. Svjetlo što je iz petrolejke padalo po dvorištu cijedilo se niz stabla u mlazovima prljava bolesnickog znoja.
Na vrhu stubišta doktor se zaustavi. Pomislio je kako je nezgodno i nametljivo, makar i uz kucanje, posjecivati covjeka umorna od puta. Bit ce bolje da razgovor odloži za sutra. U rastresenosti koja prati svaku neodlucnost prošao je hodnikom do kraja. Tamo se nalazio prozor prema susjednom dvorištu, i doktor se nagne kroza nj.
Noc su ispunjavali tihi tajnoviti zvuci. Zajedno s njima u hodniku je kapala voda iz slavine, sporo i jednolicno. Odnekud izvana culo se šaptanje. Podalje, ondje gdje su pocinjali vrtovi, zalijevali su gredice s krastavcima, pretakali vodu iz vjedra u vjedro i zveckali lancem potežuci ga iz bunara.
Mirisalo je istovremeno svim cvjetovima ovoga svijeta, kao da je zemlja preko dana ležala obeznanjena, a sada tim mirisima dolazila k sebi. Iz prastara groficina parka, toliko zakrcena suhim granjem da je postao neprohodan, dizao se iz pune krošnje, stamen poput zida golema zdanja, gust i prašan zapah stare rascvjetale lipe.
Zdesna, iza plota, s ulice su dopirali uzvici. Galamio je vojnik na dopustu, lupala vrata, lepršali odlomci neke pjesme.
Iza gavranskih gnijezda u groficinu parku pomaljao se crnkastogrimizan mjesec grdne velicine. U pocetku je slicio ciglenom parnom mlinu u Zibušinu, a zatim požutio kao birjucevska željeznicka vodocrpka.
A dolje pod prozorom s mirisom nocurka miješao se miris svježega sijena, ugodan poput najfinijeg caja. Nedavno su ovamo doveli kravu kupljenu u dosta udaljenu selu. Vodili su je cijeli dan, umorila se, tugovala za ostavljenim stadom i odbijala hranu iz ruku nove gazdarice na koju se još nije navikla.
Oha-na, smiri se, bola bi se, davolica – šapatom ju je nagovarala gazdarica, ali je krava cas srdito krivila glavu s jedne na drugu stranu, cas opet istezala vrat, mukala bolno i tužno, a za crnim meljuzejevskim stajama svjetlucale su zvijezde i od njih su prema kravi treperile niti nevidljive sucuti koja kao da dolazi iz staja nekih drugih svjetova u kojima je žale.
Uokolo je sve previralo, raslo i nicalo na cudesnu kvascu postojanja. Zanos životom poput tiha je vjetra u široku valu, neznano kamo išao zemljom i gradom, kroz zidove i ograde, kroz drveninu i mekac, i svojim je drhtajem grlio sve na putu. Da bi stišao ucinak toga strujanja, doktor pode na trg da cuje što se govori na mitingu.

7.
Mjesec je vec visoko odskocio. Sve se kupalo u gustom svjetlu slicnom razlivenu bjelilu.
Pred pragovima državnih kamenih zgrada sa stupovima, koje su zatvarale trg, ležale su poput crnih prostirki njihove široke sjene.
Miting se održavao na suprotnoj strani trga. Pažljivije uho moglo je i preko njega razabrati sve što se tamo govorilo. Ali doktora je zanijela ljepota prizora. Smjestio se na klupicu pored vrata vatrogasnog doma, zaboravio na glasove preko puta i gledao oko sebe.
S bocnih strana u trg su uvirale male zapuštene ulicice. U njihovoj dubini moglo se nazrijeti stare trošne kucerke. Na tim uliccima kao na selu ležalo je blato do koljena. Iz blata stršili su od vrbova pruca pleteni dugi plotovi nalik u ribnjak zabacenim vršama ili potopljenim koševima kojima se love rakovi.
Na kucercima su kratkovidno žmirkala stakla u okvirima rastvorenih okanaca. Iz vrtova se u sobe zavlacili znojni smedoglavi kukuruzi s blistavim kao uljem natopljenim metlicama i kicankama. Iza povijenih plotova usamljeno su gledali u daljinu blijedi, mršavi strukovi sljeza, slicni težakinjama u košuljama, koje je vrucina izagnala iz zagušljivih potleušica da se nadišu svježeg zraka.
Prožeta mjesecinom noc je zapanjivala poput milosrda ili prosvjetljenja, i odjednom u tišinu te svijetle, treperave bajke upadoše ravnomjerni, odsjecni zvuci necijega znanoga, možda tek nedavno slušanoga glasa. Bio je lijep, strastven, odisao uvjerenjem. Doktor naculi uši i odmah prepoznade. To je bio komesar Ginc. Govorio je na trgu.
Vjerojatno su vlasti tražile da ih podrži svojim autoritetom, i on je s velikim žarom korio Meljuzejevce zbog dezorganiziranosti, zbog olaka prepuštanja izopacenom utjecaju boljševika, koji su zapravo skrivili, kako je tvrdio, zibušinske dogadaje. U istom onom duhu u kojem je govorio kod nacelnika vojnog odsjeka on je podsjecao na surovog i snažnog neprijatelja i na trenutak kušnje što otkucava domovini. Poceše ga prekidati usred rijeci.
Molbe da se govornika ne prekida smjenjivali su povici negodovanja. Prosvjedi ucestaše i ojacaše. Jedan izmedu Gincovih pratilaca, koji je tog casa uzeo predsjedavati, vikao je da se dobacivanja s mjesta ne dopuštaju i pozivao na red. Neki su tražili da gradanki iz mase dadu rijec, drugi psikali i zahtijevali da se ne smeta.
Prevrnutom sanduku, pretvorenom u tribinu, kroz gomilu se gurala neka žena. Nije namjeravala da se popne, nego je protisnuvši se stala uz sanduk. Znali su je, i zavlada tišina. Žena je osvojila pažnju gomile. Bila je to Ustinja.
Eto, vi kažete Zibušino, drug komesar, a onda glede ociju, oci, kažete treba imati i ne zapadati u zabludu, a vi sami, ja sam vas cula, znate se samo boljševicima-menjševicima preganjati, boljševici i menjševici, ništa drugo covjek od vas i ne može cuti. Da se više ne ratuje, i sve bude kao medu bracom, to je Božje a ne menjševicko, a tvornice i poduzeca sirotinji, to opet nisu boljševici nego ljudsko sažaljenje. A s gluhonijemim su nam i bez vas dodijali, dotužilo i slušati. Dao vam je, valaj, misliti! I što vam se to nije svidio? Išao svijetom nijemak, i najednom, bez icijeg dopuštenja progovorio. Gle, cuda. Toga još ima! Magarica, na primjer, ona poznata. »Valaame, Valaame, kaže ona, usrdno te molim, ne idi onamo, požalit ceš«. No, zna se, on nije slušao nego otišao. Slicno vama: »Gluhonijemi«. Misli, tko da je sluša – magarica, marva. Ponizio životinju. A kako se poslije kajao. Valjda i sami znate kako se završilo.
Kako? – radoznalo su pitali iz publike.
Mir – otrese se Ustinja. – Budeš li previše znao, brzo ceš ostarjeti.
Ne, tako to ne ide. Kaži ti, kako – nije se smirivao onaj glas.
Kako, pa kako, cicak nametljivi! U stup soli se pretvorio.
Muljaš, kumo! To je Lot. Lotova žena – zacuše se povici.
Svi se nasmijaše. Predsjednik pozva skup na mir. A doktor pode na spavanje.

8.
Sutradan se navecer sreo s Antipovom. Našao ju je u ostavi. Pred Larisom Fjodorovnom nalazila se hrpa roljanog rublja. Glacala je.
Ostava se nalazila medu posljednjim sobama na gornjem katu i gledala je na park. U njoj su pristavljali samovare, u tanjure raskladali jela koja su iz kuhinje podizali rucnim dizalom, a prljavo posude vracali sudoperi. U ostavi se cuvao bolnicki materijal. U njoj su prema popisu provjeravali
posude i rublje, odmarali se u slobodno vrijeme i zakazivali susrete.
Prozori prema parku bili su otvoreni. U prostoriji je mirisalo na lipov cvijet, na tamnu gorcinu suha granja kao u svim starim parkovima, i na blag dim iz dva glacala kojima je Larisa Fjodorovna naizmjence glacala i odlagala sad jedno, sad drugo da se razgore.
A što vi sinoc niste pokucali? Mademoiselle mi je pricala. Uostalom, bolje da niste. Vec sam bila legla i ne bih vas mogla pustiti. Pa, dobar dan. Pazite da se ne zamažete. Tu ima rasutog ugljena.
– Vi to, izgleda, za cijelu bolnicu peglate?
Ne, tu je mnogo i mojega. Eto, vi ste me cesto peckali da se nisam u stanju otrgnuti odavde. No, ovoga je puta ozbiljno. Vidite, spremam se, pakiram. Skupiti se – i put pod noge. Ja na Ural, vi u Moskvu. A onda jednom poslije netko ce zapitati Jurija Andrejevica: »Za nekakav gradic Meljuzejev niste culi?« –
»Nekako se ne sjecam.« – »A ta Antipova, tko je ona?« – »Pojma nemam.«
Pa, uzmimo da ce tako biti. – Kako je bilo na obilasku? Je li dobro po selima?
U dvije rijeci ne da se ispricati. Kako se brzo ove pegle hlade! Novu, molim, ako vam nije teško. Eno je tamo gdje viri. A ovu na njezino mjesto. Tako. Hvala. – A sela razlicito. Sve zavisi od žitelja. U nekima su ljudi marljivi, radišni. Tu se dade podnijeti. U drugima valjda sami pijanci. Zapušteno. Strašno je i pogledati.
Glupost. Kakvi pijanci? Mnogo mi vi razumijete. Jednostavno nema nikoga, muškarce su sve pobrali u vojsku. No, dobro. A uprava, nova, revolucionarna?
U pogledu pijanaca niste u pravu, to cemo raspraviti. A uprava? S upravom ce još dugo biti muke. Napuci ne odgovaraju, a u opcini se nema s kime raditi. Seljake ovog casa zanima samo pitanje zemlje. Svratila sam u Razdoljno. Ljepota! Mogli biste skoknuti. Proljetos su nešto spalili i opljackali. Izgorjela je staja, vocke nagorjele, a dio procelja pocadio. Do Zibušina nisam dospjela. Medutim, svuda tvrde da gluhonijemi nije izmišljotina. Opisuju ga. Kažu – mlad, obrazovan.
Sinoc se na trgu i Ustinja za nj zauzimala.
Samo što sam stigla, a iz Razdoljnoga opet puna kola stareži. Koliko sam puta tražila da nas ostave na miru. Kao da nemamo i svojeg! A jutros stražar iz komandanture s pisamcem od kotarskog. Kao za glavu treba im groficino cajno srebro i kristalni servis za vino. Samo za jednu vecer, uz povrat. Znamo mi taj povrat. Ni polovice se više ne možeš dokopati. Spremaju, kažu, vecerinku. Nekakav im došao.
Da, pogadam. Novi komesar fronte. Slucajno sam ga vidio. Sprema se dezertere pritegnuti, opkoliti i razoružati. Zapravo je još posve zelen, pravo dijete. Ovdašnji predlažu kozake, a on naumio da ih dobije na sentiment. Narod je, kaže on, dijete i tome slicno, vjeruje da je sve to djecja igra. Galiulin umoljava, ne dražite, veli, usnulu zvijer, prepustite to nama, ali kako ceš takvoga prizvati pameti kad sebi nešto uvrti. Slušajte me. Ostavite trenutak te pegle i slušajte. Ovdje ce ubrzo poceti neviden krkljanac. Sprijeciti – ne možemo. I zato ja bih jako volio da odete prije sve te gungule.
Nicega nece biti. Vi pretjerujete. A ja ionako odlazim. No to ne ide tako, zbrda-zdola – i da ste mi zdravo. Treba predati inventar prema popisu, inace bi se moglo ciniti kao da sam nešto ukrala. A kome da ga predam? To je pitanje. Koliko sam se napatila s tim inventarom, a za nagradu jedino prigovori. Ja sam stvari grofice Žabrinske zapisala na bolnicu jer takav je bio dekret. Sad ispada kao da sam ja to lukavo smislila da bih stvari sacuvala za vlasnicu. Podlo!
Ma odmahnite vi na te cilime i porculan, nek u bezdan propadnu. Baš vam je razlog za uzrujavanje! Da, jako mi je, znate, žao što se jucer nismo vidjeli. Bio sam tako raspoložen! Cijelu bih vam nebesku mehaniku objasnio, na sva posljednja pitanja odgovorio! Ne, ne šalim se, došlo mi je da govorim i govorim. Da pricam o svojoj ženi, o sinu, o svom životu. Dovraga, zar odrastao muškarac ne može razgovarati s odraslom ženom, a da ih istog casa ne osumnjice da »mute«. Brr! Vrag nek bistri sav taj mutež!
Glacajte, glacajte samo, to jest peglajte to rublje, a na mene se ne osvrcite, ja cu govoriti. Dugo cu govoriti.
Pomislite samo kakvo je ovo vrijeme! I nas dvoje živimo u njemu. A samo se jednom u vjecnosti dogodi takva bajka. Zamislite, s cijele je Rusije srušen krov, i mi smo se sa svima drugima našli pod otvorenim nebom. Nema tko na nas vrebati. Sloboda! Prava, ni na rijecima ni u zahtjevima, vec neocekivano pala s neba. Sloboda iz slucaja, iz nesporazuma.
A kako su svi bespomocno jaki! Zapazili ste? Gotovo da je svaki pritisnut samim sobom, svojom tek otkrivenom snagom.
Samo peglajte, ja govorim. Šutite. Nije vam dosadno? Peglu cu vam promijeniti.
Sinoc sam gledao miting. Zapanjujuca slika. Pokrenula se majcica Rusija, ne stoji joj se na mjestu, ide, a ne može se nahodati, govori, a ne može se napricati. I ne zato što bi samo ljudi govorili. Spustile se, i subesjede zvijezde i stabla, filozofiraju nocni cvjetovi i sastance kamene zgrade. Nešto evandeosko, zar ne? Kao u vrijeme apostola. Sjecate se, kod Pavla? »Govorite na jezicima i prorokujte. Molite za dar propovijedanja.«
To o sastanku drveca i zvijezda razumijem. Znam što hocete reci. I samoj mi se dogadalo.
Polovicu je napravio rat, a ostalo dovršila revolucija. Rat je prekinuo život umjetno, kao da je življenje moguce pritvoriti na neko vrijeme (koje li besmislice!). Revolucija se otela protiv volje, kao predugo zadržavan dah. Svatko je živnuo, preobrazio se; kod svih promjene, preokreti. Moglo bi se reci da su se svakome dogodile po dvije revolucije, jedna vlastita, osobna, druga opca. Cini mi se da je socijalizam more u koje nužno uviru potoci svih vlastitih pojedinacuih revolucija, more života, more samoniklosti. More života, kažem, onog života koji se dade vidjeti na slikama, nadahnuta života, stvaralacki oplemenjena. Ali sada su ga ljudi odlucili provjeriti na sebi, a ne u knjigama, ne u apstrakcijama, nego u praksi.
Neocekivano podrhtavanje doktorova glasa otkrilo je da se pocinje uzbudivati. Prekinuvši caskom glacanje, Larisa ga Fjodorovna pogleda pažljivo i zacudeno. Smeo se i zaboravio o cemu je govorio. Poslije kratke stanke on opet progovori, ali nekako izgubljeno, Bog zna o cemu. Rece:
U ovim danima tako bi se htjelo živjeti casno i produktivno! Toliko je želje da se bude dijelom opcega zanosa! I baš u toj radosti koja je sve obuzela ja srecem vaš zagonetno sjetan pogled što bludi neznano kuda, ponad sedam mora i sedam gora. Šta bih dao da ga nema takvoga, da je na vašem licu upisano kako ste zadovoljni sudbinom i da vam ni od koga ništa ne treba. Da me neki vama blizak covjek, vaš prijatelj ili muž (najbolje bi bilo kad bi bio vojnik), uzme za ruku i zatraži od mene da se ne brinem o vašoj sudbini i ne dosadujem vam svojom sklonošcu. Trgnuo bih mu ruku, zamahnuo i... Ah, izgubio sam sei Oprostite, molim vas.
Doktora opet izdade glas. Odmahnuo je rukom, ustao s osjecajem velike nelagode i prišao prozoru. Ledima okrenut prema sobi, nalaktio se na podoknik, dlanom podupro lice i odsutan i rasijan pogled koji traži smirenje uperio u dubinu vrta prekrivena tamom.
Obišavši dasku za glacanje prebacenu od stola do drugog prozora, Larisa se Fjodorovna zaustavi nasred sobe, nekoliko koraka iza doktora.
O, kako sam se toga bojala! – rece tiho kao za sebe. – Kakva kobna zabluda! Prekinite, Jurije Andrejevicu, nemojte. Ah, gledajte što sam zbog vas ucinila! – glasno klikne i potrca dasci na kojoj je ispod glacala tankim pramenom jetka dima progorijevala zaboravljena bluza. – Jurije Andrejevicu – nastavi srdito tresnuvši glacalom o kolut na štednjaku. – Jurije Andrejevicu, budite razboriti, otidite caskom do mademoiselle, popijte vode, dragi moj, i vratite se onakav na kakvoga sam navikla i koga želim vidjeti. Cujete li me, Jurije Andrejevicu? Ja znam, vi to možete. Ucinite to, molim vas.
Takav se razgovor medu njima više nije ponovio. A tjedan je dana poslije Larisa Fjodorovna otputovala.

[You must be registered and logged in to see this link.]



9.
Nešto poslije i Živago se spremao na put. Noc prije njegova odlaska u Meljuzejevu bilo je veliko nevrijeme.
Fijuk orkana slijevao se sa hukom proloma koji je cas okomito udarao po krovovima, a cas opet nošen cudljivim zamasima vjetra kretao se niz ulicu osvajajuci je korak po korak zapljuskivanjem svojih bujica. Gromovi su se kotrljali jedan za drugim bez prekida i prelazili u jednolicnu tutnjavu. Cesta sijevanja munja otkrivala su kako ulica bježi nekamo u dubinu zajedno s nagnutim stablima ustremljenim na istu
stranu.
Nocu mademoiselle Fleury probudi težak udarac na glavnom ulazu. Ustrašena, sjela je na krevet i osluškivala. Lupa nije prestajala.
Zar se u cijeloj bolnici nece naci dobre duše da izide i otvori, pomisli, nego za sve mora tegliti jedina ona, nesretna starica, samo zato što ju je priroda nadarila poštenjem i osjecajem odgovornosti?
No, u redu. Žabrinski su bili bogataši, aristokrati. Ali bolnica, to je ipak njihovo, narodno. A na koga su je prebacili? Zanimljivo bi, na primjer, bilo znati kamo su se izgubili bolnicari? Sve se razbježalo, ni uprave, ni sestara, ni lijecnika. A u kuci još ima ranjenika, dvojica bez nogu gore na kirurgiji, gdje je prije bila gostinjska, pa puno dizentericara dolje u skladištu, pored praonice. A i ona nesreca, Ustinja, otišla nekamo u goste. Vidi bena da se sprema oluja, ali ne, pošla po vragu. I sad ima dobru izliku da prenoci u gostima.
No, hvala Bogu, prestalo je, popustili. Vide – nitko ne otvara i otišli, odmahnuli rukom. Koji ih vrag nosi po takvom vremenu. Da nije to možda Ustinja? Ne, ta ima kljuc. Bože, užasa, opet lupa!
Ipak je to velika svinjarija! Od Živaga se, recimo, nema što ocekivati. Sutra putuje i u mislima je vec u Moskvi ili na putu. Ali kakav je taj Galiulin! Kako može knjavati ili se mirno izležavati uz toliku lupnjavu, racunajuci da ce na kraju krajeva ustati ona, slaba i bespomocna starica, i sama u toj strašnoj noci otvarati nekom nepoznatom u toj strašnoj zemlji.
Galiulin! – odjednom se trgnula. – Kakav Galiulin? Ne, samo bunovnoj mogla joj je pasti na pamet takva besmislica. Kakav Galiulin, kad mu više ni traga nema? Zar ga nije, uz Živagovu pomoc, ona sama skrivala i presvlacila u civil, a zatim mu objašnjavala putove i sela u okrugu da bi znao kamo ce bježati poslije onog užasnog linca na željeznickom raskršcu, kad su ubili komesara Ginca, a Galiulina gonili od Birjuca do samoga Meljuzejeva, pucali u trku i pretraživali cijeli grad. Galiulin!
Da ne bi onog odreda biciklista, od grada ne bi ostao kamen na kamenu. Oklopni divizion slucajno je prolazio mjestom. Zauzeo se za mještane i obuzdao nitkove.
Oluja je slabila, povlacila se. Grom je udarao rjede i potmulije, izdaleka. Kiša je polako prestajala, a voda se tihim curkom i dalje slijevala niz lišce i žljebove. Bezglasni odsjevi munja upadali su k mademoiselle u sobu, osvjetljavali je i na trenutak se u njoj zadržavali gotovo istražujuci.
Poslije duljeg prekida lupa u vrata iznenada poce iznova. Netko je trebao pomoc i udarao je u vrata ocajno i panicno. Iznova se digao vjetar. Opet pljusnula kiša.
Odmah! – viknu mademoiselle neznano kome i sama se uplaši svoga glasa.
Neocekivana misao pade joj na pamet. Spusti noge s kreveta, ugura ih u papuce i, ogrnuvši kucnu haljinu, potrca buditi Živaga da joj ne bude strašljivo samoj. Ali i on je cuo udarce i sa svijecom se spuštao ususret. Oboje su nagadali isto.
Živago, Živago! Netko lupa na vanjskim vratima, ja se bojim sama otvoriti – vikala je na francuskom i dodala ruski: – Viecete, to je Lar ili porucik Gajulj.
I Jurija je Andrejevica probudila lupa. Pomislio je i on da je zacijelo netko domaci, ili se Galiulin, zaustavljen nekim teškocama, vratio u sklonište da se skrije, ili su kakve nevolje na putu svrnule sestru Antipovu.
U veži doktor dade mademoiselle svijecu da je pridrži, a on okrene kljuc i diže zasun s vrata. Udar vjetra istrže mu ih iz ruku, zgasi svijecu i oboje ošinu hladnim kišnim bicevima s ulice.
Tko je? Tko je? Ima li tamo koga? – naizmjence su vikali u mrak mademoiselle i doktor, ali nitko im
se ne odazva.
Neocekivano zacuše isti udarac s druge strane, na stražnjem stubištu, ili, kako im se nesigurno ucini, na vrtnom prozoru.
Po svoj prilici to je vjetar – rece doktor. – No radi umirenja otidite ipak do stuba, provjerite, a ja cu ovdje pricekati da ga ne mimoidemo, ako je to stvarno netko, a ne štogod drugo.
Mademoiselle se izgubila u kuci, a doktor izide van pod ulaznu nadstrešnicu. Sviknuvši na mrak, pogled mu poce raspoznavati prve znake radanja zore.
Nad gradom su se luckasto i brzo naganjali oblaci kao da bježe pred hajkom. Njihova su klupka prolijetala tako nisko da su gotovo zapinjala za stabla, koja su pak sva se naginjala na istu stranu, da se cinilo kako netko njima kao iskrivijenim brezovim metlama mete nebo. Kiša je zapljuskivala drveni kucni zid, a on je od sivoga postajao crn.
I, onda? – upita doktor kad se mademoiselle vratila.
Bili ste u pravu. Nikoga. – Isprica da je obišla cijelu kucu. U ostavi je lipova grana, koja je udarala o staklo, izbila okno i na podu su velike lokve, a isto je tako i u Larinoj sobi, more, pravo more, cijeli ocean.
A ovdje se škura otkinula i tuce u okvir. Vidite. To sve objašnjava.
Još su malo porazgovarali, zatvorili vrata i pošli na spavanje, oboje žaleci što se uzbuna pokazala lažnom.
Bili su uvjereni, kad otvore ulaz, da ce u kucu uci dobro im znana žena, pokisla do kože i promrzla, koju ce zasuti pitanjima dok se bude otresala. Zatim ce se ona presvuci, sici u kuhinju da se uz sinocnji nepogašeni žar u peci suši, i pricati im o svojim bezbrojnim nezgodama, zabacivati kosu i smijati se.
Toliko su u to vjerovali da im je ostatak te iste vjere, i kad su zatvorili vrata, ostao na ulici iza ugla kuce u obliku vodenog znaka te žene ili njezina lika koji im se nastavio prividati iza zavoja.

10.

Neizravnim krivcem za vojnicke nemire na željeznickom raskršcu držali su birjucevskog telegrafista Kolju Frolenka.
Kolja je bio sin poznatog meljuzejevskog urara. U Meljuzejevu su ga znali od djetinjstva. Kao djecak dolazio je u goste nekome od služincadi u Razdoljnom i ondje se pod nadzorom mademoiseile igrao s njezinim gojenicama, dvjema groficinim kcerima. Mademoiselle je dobro poznavala Kolju. Upravo je tada poceo razumijevati i ponešto francuski.
U Meljuzejevu su ga navikli vidati po bilo kojem vremenu lako odjevena, bez kape, u ljetnoj platnenoj obuci i na biciklu. Ne držeci se za upravljac, uspravljen s prekriženim rukama na prsima, vozio je cestom ili gradom, i tako nadzirao telegrafske stupove i vodove, provjeravao stanje mreže.
Racvanjem željeznickog telefona nekoliko je kuca u gradu bilo spojeno s kolodvorom. Ravnanje mrežom obavljao je Kolja iz prometnog ureda.
Posla je imao i preko glave: željeznicki telegraf, telefon, a ponekad, za kracih izbivanja šefa postaje Povarihina, i semafore i signalizaciju ciji su se uredaji takoder nalazili u prometnom uredu.
Nužnost da istovremeno nadgleda nekoliko aparata razvila je u Kolje poseban nacin izražavanja, nejasan, isprekidan i pun zagonetaka, kojem je pribjegavao kad nekome nije želio odgovarati ili kad s nekim ne bi htio ulaziti u razgovore. Pronosilo se da je u vrijeme nereda malo previše iskoristio taj svoj nacin.
Prelazeci šutke preko Galiulinovih telefoniranja iz grada, on je uistinu onemogucio sve njegove dobre namjere, pa možda i nehotice kobno usmjerio nastale dogadaje.
Galiulin je tražio da mu se na telefon dozove komesar koji se nalazio na postaji ili negdje u blizini,
kako bi mu rekao da odmah stiže k njemu na krcevinu i zamolio ga da priceka i ništa ne poduzima bez njega. Kolja je odbio da Galiulinu dozove Ginca pod izgovorom da mu je linija zauzeta predajom signala vlaku koji je nailazio u Birjuce, a za to je vrijeme na sve nacine zadržavao na skretnici isti taj vlak koji je u Birjuce prevozio pozvane kozake.
Kad je kompozicija ipak prispjela, Kolja nije mogao sakriti nezadovoljstvo.
Parnjaca je lagano upuzila pod crnu peronsku nadstrešnicu i zaustavila se baš nasuprot velikom prozoru prometnog ureda. Kolja široko razvuce tešku kolodvorsku zavjesu od tamnomodrog sukna sa željeznickim inicijalima utkanim po rubovima. Na kamenom podboju nalazila se trbušasta staklenka s vodom i grubo brušena caša od debela stakla na veliku pladnju. Kolja nali cašu i otpi nekoliko gutljaja gledajuci kroz prozor.
Strojovoda ga ugleda i prijateljski mu mahne iz kabine. »Uh, dubre smrdljivo, stjenico!« s mržnjom je pomislio Kolja, isplazio mu jezik i priprijetio šakom. Strojovoda je dobro razumio Koljinu mimiku, ali je slijeganjem ramena i pokretom glave prema vagonima odgovarao: »A šta da radim? Pokušaj ti. Ono je sila.« »Ipak si dubre i podlac«, mimikom je odvracao Kolja.
Poceše konje izvoditi iz vagona. Oni su se ustobocili, nisu išli. Tupe udarce kopita o dašcanu silaznu rampu smijenilo je zvecanje potkova po peronskom kamenu. Konje koji su se propinjali prevedoše preko nekoliko kolosijeka.
Kolosijeci su završavali s dva reda otpisanih vagona na zahrdalim i zaraslim tracnicama. Razvaljeno drvo, s kojeg su kiše spirale boju, a crvi ga i vlaga rastakali, vracalo je nekadašnjim vagonima ranije srodstvo s vlažnom šumom koja je zapocinjala odmah iza njih, s lišajem od kojeg je bolovala breza, s oblacima koji su se nad njim gomilali.
Na ivici šume kozaci su po komandi uzjahali i otkasali na krcevinu.
Nepokorne iz dvjesto dvanaestog opkoliše. Konjanici u šumi uvijek izgledaju viši i jaci nego na otvorenome. Iznenadili su vojnike, puške su im ostale u zemunicama. Kozaci isukaše sablje. Na složenu i poravnatu hrpu drva unutar konjanickog obruca popeo se Ginc i obratio se opkoljenima.
Po svom je obicaju opet govorio o vojnickom dugu, o znacenju domovine i mnogim drugim uzvišenim temama. Njegova shvacanja nisu ondje naišla na razumijevanje. Skup je bio prevelik. Ljudi koji su ga sacinjavali svašta su pretrpjeli u ratu, ogrubjeli su i umorili se. Rijeci kojima ih je nagovarao Ginc odavno su im dozlogrdile. Cetveromjesecno ulagivanje slijeva i zdesna tu je gomilu iskvarilo. Gincovo nerusko prezime i njegov balticki izgovor sirovi su puk u gomili ostavljali hladnim.
Ginc je osjecao da govori predugo i srdio se na sebe, ali se nadao da je tako pristupacniji slušateljima, a oni su mu umjesto zahvalnosti uzvracali ravnodušnošcu i neprijateljskom dosadom. Srdeci se sve više, odlucio je da s takvom publikom progovori tvrdim jezikom i prijetnjama koje je imao u rezervi. Neosjetljiv na poraslo gundanje, spominjao je vojnorevolucionarne sudove koji vec rade i pod prijetnjom smrti tražio da polože oružje i izruce kolovode. Ako tako ne urade, govorio je Ginc, dokazat ce da su podli izdajnici, nesvjesna fukara i pokvarenjaci. Od takvoga tona ti su ljudi bili odvikli.
Zagrajalo je nekoliko stotina glasova. »Napricao si. Dosta. U redu«, vikali su neki u basu, gotovo dobrocudno. Ali pronosili su se i histericni krici u diskantima promuklim od mržnje. I privlacili pozornost. A oni su vikali:
Cujete li, drugovi, kako kiti? Po starome. Nisu nestale oficirske navade! Mi smo dakle izdajnici? A ti, od kakovijeh si ti, vaše blagorode? Ma šta se s njime bakcemo. Vidiš da je Nijemac, ubaceni. Ej, ti, pokaži ti papire, plava krvi! A vi, panduri, šta ste zinuli? Dede, vežite nas, požderite!
Ali promašeni je Gincov govor i kozacima bivao sve manje po volji. »Sve podlaci i svinje. Kakvog li gospodicica!« šaptali su medu sobom. U pocetku pokoji, a onda u sve vecem broju poceše vracati sablje u korice. Jedan je za drugim sjahivao i, kad ih se vec skupilo, krenuše bez reda prema sredini proplanka ususret dvjesta dvanaestome. Sve se izmiješalo. Zapoce bratimljenje.
Morate bilo kako, ali neupadljivo nestati – savjetovali su Gincu uplašeni kozacki casnici. – Auto
vam je kod pružnog prijelaza. Poslat cemo da ga primaknu bliže. Odlazite brzo.
Ginc je poslušao, ali potajno umaci cinilo mu se nedostojnim, i on neoprezno, posve otvoreno krene prema postaji. Bio je strašno uzrujan, no iz ponosa je sam sebe silio da koraca smireno i polagano.
Do kolodvora nije bilo daleko, a i šuma se nalazila uza nj. Na njezinoj ivici, vec kod samih tracnica, on se prvi put okrene. Za njim su išli vojnici s puškama. »Šta hoce?« pomisli i zabrza.
I gonitelji pobrzaše. Rastojanje izmedu njega i potjere nije se promijenilo. Pred njim se pojavi dvostruki zid razvaljenih vagona. Iza njih Ginc se dade u trk. Vlak kojim su dopremili kozake odvezen je u ložionicu. Kolosijeci su bili slobodni. Ginc ih hitro presijece.
Iz trka je skocio na visoki peron. Istovremeno su iza razbijenih vagona istrcali vojnici i nadali se za njim. Povarihin i Kolja nešto su dovikivali Gincu i davali mu znakove da ude u postaju, gdje bi ga bili sklonili.
No i opet mu je onaj kroz generacije odgajani osjecaj casti, kultiviran, sposoban za žrtvovanje, a ovdje posve neprikladan, preprijecio put k spasenju. Nadljudskim naporom volje pokušavao je svladati drhtaje usplahirena srca. – Treba im viknuti: »Braco, urazumite se, zar sam ja špijun?« pomisli. – Nešto što bi ih otrijeznilo, iskreno, što bi ih zaustavilo.
Posljednjih mjeseci u njemu se osjecaj za junacko djelo, za zanos nesvjesno povezao s podijima i tribinama, sa stolcima na koje se moglo skociti i gomili dobaciti kakav poziv, štogod vatreno.
Kod ulaza u kolodvorsku zgradu, ispod željeznickog zvona, nalazila se visoka vatrogasna kaca. Bila je poklopljena. Ginc skoci na nju i progoniteljima izgovori nekoliko u nebo vapijucih rijeci, necovjecjih i nepovezanih. Luda hrabrost njegova govorenja, na dva koraka od širom rastvorenih kolodvorskih vrata, kroz koja je lako mogao pobjeci, zapanjila ih je i prikovala. Vojnici spustiše puške.
Ginc stade na kraj poklopca i prevrati ga. Jedna mu je noga upala u vodu, a druga visjela niz bok kace.
Ostao je jahati na njezinu rubu.
Nezgodu su vojnici docekali grohotom, ali najbliži je nesretnika hicem u vrat na mjestu ubio, dok su ostali pojurili da ga vec mrtva dotuku bajunetama.

[You must be registered and logged in to see this link.]


11.

Mademoiselle je telefonom tražila od Kolje da doktora smjesti u vlak što udobnije, u protivnom prijetila mu je nezgodnim otkricima.
Kolja je odgovarao mademoiselle, ali je po obicaju vodio i drugi telefonski razgovor; i sudeci po decimalnim brojevima koje je ubacivao u svoj govor, on je telegrafom u neko trece mjesto slao i šifriranu poruku.
Pskov, halo, slušaš li ti mene? Kakvih buntovnika? Kakvu ruku? Ama o cemu vi to, mademoiselle? Laž, hiromantija. Prekinite, spustite slušalicu, smetate. Pskov, halo, Pskov. Trideset šest zarez nula nula petnaest. Ah, vuci vas kušali, dabogda, prekid trake. A? A? Ne cujem. To opet vi, mademoiselle? Rekao sam lijepo ruski, ne ide, ne mogu. Zovite Povarihina. Laž, hiromantija. Trideset šest... a, dovraga... prekinite, ne smetajte, mademoiselle.
Ali mademoiselle se nije dala:
Ti meni ne bacaj prašinu u oci, kiroman, Pskov, Pskov, kiroman, ja tebe naskroz vodim na cistac, sutra smještaš doktora u vagon, i više ne razgovaram sa svakojaki ubojic i mali Juda izdajnik.

12.
Bilo je sparno kad je Jurij Andrejevic polazio na put. Opet se spremala oluja.
U kolodvorskom naselju, upljuvanom suncokretovim sjemenkama, pod ukocenim pogledom crnog
olujnog neba uplašeno su blijedjele glinom oblijepljene kucice i jata gusaka.
Uz željeznicku zgradu ležala je široka poljana koja se s obje strane protezala u daljinu. Trava na njoj bila je ugažena, a poljanu je preplavila nepregledna gomila ljudi koji su tjednima išcekivali vlakove za razlicite smjerove.
U gomili je bilo staraca u surim suknenim kabanicama, koji su po žarkom suncu od hrpe do hrpe kretali za vijestima i glasinama. Šutljivi momcici, nalakceni, ležali su na boku s kakvom oguljenom šibom u ruci kao da napasaju stoku. Zadignutih košuljica trckarala su izmedu nogu njihova gologuza mlada braca i sestrice. Ispruženih cvrsto skupljenih nogu, na zemlji su sjedile njihove majke s dojencadi koju su na prsima pridržavale svojim nakrivo pritegnutim zobuncima.
Kao ovce udarili u bježaniju kad je pocela paljba. Nije im se dopalo! – zlobno je govorio šef postaje Povarihin i napreskokce se probijao izmedu tijela koja su ispreturano ležala izvana, pred ulazom i unutra po podu cekaonice.
Najednom se ledina ispraznila! Opet smo vidjeli kako izgleda zemlja. Obradovali se! Pa cetiri se mjeseca nije vidjela pod njima – zaboravilo se. – Evo, tu je ležao. Neobican slucaj, nagledao sam se ja u ratu svakojakih užasa, vrijeme je da se covjek navikne. A opet, nekakvo me sažaljenje obuzelo! Nakraju – besmislica. Zašto? Šta im je on loše ucinio? Pa zar su to ljudi? Kažu da je bio ljubimac obitelji. A sada desno, tako, tako, ovamo, izvolite u moj ured. U ovaj vlak i ne pomišljajte, ugušit ce vas nasmrt. Na drugi cu ja vas smjestiti, lokalni. Mi ga sastavljamo, odmah pocinjemo formirati. Samo, do postavljanja ni slovca nikome! Jer ce vas raznijeti, ako zucnete. Nocu u Suhinicima morate presjesti.

13.

Kad se iza ložionicke zgrade krišom sastavljani vlak poceo natraške približavati postaji, sve što je bilo na livadi gomilice se u bezglavu pretjecanju srucilo prema kompoziciji koja se lagano primicala. Ljudi se kotrljali nizbrdo poput graška i ustrcavali na nasip. Gurali su jedni druge, u hodu skakali na odbojnike i stube, verali se kroz prozore i na krovove vagona. Vlak se munjevito napunio još u vožnji; i kad se zaustavio na peronu, bio je pun-puncat putnika koji su odozgo dodolje visjeli po vagonima.
Pukim slucajem doktor se protisnuo na platformu i onda neznano kako prodro i u hodnik vagona. U hodniku je ostao za cijeloga puta, a do Suhinica stigao sjedeci na svojoj prtljazi.
Olujni oblaci davno su se razišli. Po poljima, pritisnutim žarkim suncanim zrakama, prelijevalo se s kraja na kraj jednolicno zrikanje zrikavaca u kojem se gušio i klopot vlaka.
Putnici uz prozore ostalima su zaklanjali svjetlo. Od njih su po podu, po klupama i pregradama padale duge udvostrucene i utrostrucene sjenke. Ali nisu ostale u vagonu. Izgurane van kroz nasuprotne prozore, one su poskakujuci klizile drugom stranom nasipa, zajedno sa sjenom cijeloga jureceg vlaka.
Ljudi su uokolo žagorili, naderavali se pjesmama, svadali se i gorljivo kartali. Metež se u vagonima na postajama sjedinjavao s krkljancem gomile što je izvana opsjedala vlak. Huka glasova zaglušivala je poput nevremena na moru. I baš kao na moru, s perona odjednom neobjašnjiva tišina. Uzduž cijelog vlaka culi su se užurbani koraci peronom, trckaranje i prepirka oko prtljažnog vagona, pokoja rijec ispracaja u daljini, tiho kvocanje kokošiju i šum u stablima kolodvorskog vrta.
I tada, kao brzojav otposlan u putu, ili kao pozdrav iz Meljuzejeva, dolelujao je kroz prozor, baš Juriju Andrejevicu upravljen, poznati miris. Blago nadmocan, javljao se odnekud sa strane, dolazio s visine do koje ne bi dospio da se dizao s poljskog cvijeca ili cvijetnjaka.
Zbog stiske doktor nije mogao do prozora. Ali i ne videci ih, on je u mašti gledao ta stabla. Rasla su, vjerojatno posve blizu, smireno pružajuci prema krovovima vagona razgranate krošnje, s prašnim od željeznice i kao noc gustim lišcem lagano zasutim voštanim zvjezdicama svjetlucave cvasti.
To se ponavljalo na cijelom putu. Svuda je grajala gomila. Svuda su cvjetale lipe.
Posvudašnje strujanje tog mirisa kao da je prestizalo vlak koji je vukao prema sjeveru; gotovo da je bio glas što obilazi sva križanja, sve stražarnice i stanicice, a putnici ga sustižu na svakom mjestu vec razglašena i potvrdena.

14.

Nocu u Suhinicima jedan revni služnik staroga kova provede doktora neosvijetljenim tracnicama i smjesti ga sa zadnje strane u vagon drugog razreda nekoga tek prispjela i voznim redom nepredvidena vlaka.
Samo što je služnik kondukterskim kljucem otvorio stražnju vratnicu i na platformu ubacio doktorove stvari, morao je prihvatiti kratku bitku sa sprovodnikom koji ih je naprasno poceo iskrcavati; no kad ga je Jurij Andrejevic odobrovoljio, izgubio se kao da je u zemlju propao.
Tajanstveni vlak imao je posebnu namjenu, bio je pod pratnjom i uz kratka zastajanja išao prilicno brzo. Vagon je bio posve slobodan.
Kupe u koji je ušao Živago jasno je osvjetljavala zakapana svijeca na stolicu, a njezin plamen povijala je struja zraka iz odškrinuta prozora.
Svijeca je pripadala jedinom putniku u kupeu. To je bio plavokos mladic, vjerojatno veoma visok, sudeci po njegovim dugim rukama i nogama. One su se u zglobovima kretale pomalo razglavljeno, kao loše spojeni dijelovi kakvih sklopivih predmeta. Mladi covjek sjedio je do prozora opušteno zavaljen. Kad je Živago ušao, on se pristojno pridiže i svoju poluležecu pozu zamijeni prilicnijom.
Pod njegovim sjedalom ležalo je nešto poput krpe za pod. Najednom se krajicak te krpe pomakne, a ispod sjedišta bucno se i užurbano izvuce pticar klempavih ušiju. Ponjušio je i razgledao Jurija Andrejevica i poceo trcati po kupeu iz ugla u ugao razbacujuci šapama gipko kao što je njegov krakati gospodar prebacivao nogu preko noge. Ubrzo je na gospodarovu zapovijed poslušno zašao pod sjedište i poprimio raniji oblik zgužvane vunene krpe za laštenje.
Sada je tek Jurij Andrejevic zapazio dvocijevku u navlaci, kožnu nabojnjacu i lovacku torbu punu naubijanih ptica, što je sve visjelo po kukama u kupeu.
Mladic je bio lovac.
Bio je neobicno razgovorljiv i s ljubaznim smiješkom požurio je da zapodjene razgovor. Pri tome je cijelo vrijeme gledao doktoru doslovno u usta.
Ispalo je da mladic ima neprijatan, visok glas koji je u nekim momentima dosezao metalan falset. Druga neobicnost: po svemu inace Rus, on je jedan samoglasnik, naime »u«, izgovarao ishitreno. Umekšavao ga je nalicno francuskom »u« ili njemackom »u-Umlaut«. A dodatno, to mu je nepravilno »u« zadavalo pravih teškoca, on je sa strašnim naporom, pomalo cvileci izgovarao taj glas jace od svih drugih. Vec na samu pocetku zatekao je Jurija Andrejevica recenicom:
»Koliko još jücer ja sam lovio ütve.«
Povremeno, kada bi, ocigledno, više pazio, on bi otklanjao tu nepravilnost; no cim bi se zaboravio, ona bi mu istoga casa promicala.
»Kako glupo«, mislio je Živago, »citao sam, poznato je. Kao lijecnik morao bih znati, ali, eto, ishlapjelo. Neka cerebralna manifestacija koja izaziva poremecaj artikulacije. Ali to je cviljenje toliko komicno da je teško ostati ozbiljan. Posve je nemoguce razgovarati. Bolje se popeti i leci.«
Tako i ucini. Kad se poceo raspremati na gornjem ležaju, mladic ljubazno ponudi da ce ugasiti svijecu, koja bi mogla smetati Juriju Andrejevicu. Doktor prihvati sa zahvalnošcu. Susjed pogasi plamen. Zamracilo se.
Prozorski okvir bio je dopola spušten.
Ne bismo li zatvorili prozor? – upita Jurij Andrejevic. – Ne bojite se lopova?
Susjed ne odgovori. Jurij Andrejevic glasnije ponovi pitanje, ali se ovaj i opet na odazva.
Tada Jurij Andrejevic kresnu šibicom da vidi što je sa susjedom, nije li u tom kratkom trenutku izišao iz kupea, ili da ne spava, što je bilo još nevjerojatnije.
Ali ne, ovaj je sjedio na svom mjestu otvorenih ociju i nasmiješio se doktoru koji se naginjao odozgo. Šibica zgasnu. Jurij Andrejevic upali novu i pri njezinoj svjetlosti treci put ponovi svoje pitanje.
Ucinite kako vam je drago – bez zatezanja odgovori lovac. – Kod mene se nema što ukrasti.
Uostalom, bilo bi bolje ne zatvarati. Sparno je.
»Eto ti na!« pomisli Živago. »Cudak, navikao razgovarati, kako izgleda, samo pri punom svjetlu. A kako je sada sve cisto izgovorio, bez svojih iskrivljavanja. Neshvatljivo!«

[You must be registered and logged in to see this link.]


15.

Doktor je bio iscrpljen dogadajima prošloga tjedna, putnom groznicom, pripremama za put i jutrošnjim upadanjem u vlak. Mislio je da ce usnuti cim se ispruži na prikladnu mjestu. Ali nije išlo. Pretjerani umor odagnao je san. Zaspao je pred zoru.
Iako je kovitlac misli koje su u tim dugim satima vrvjele njegovom glavom bio kaotican, njih je, pravo reci, bilo dva kruga, dva nametljiva klupka koja su se cas smatala, cas opet razmatala. jedan su krug sacinjavale misli o Tonji, domu i ranijem skladnom životu, u kojem je sve do najmanjih sitnica bilo prodahnuto poezijom i prožeto toplinom i cistotom. Strahovao je za taj život, želio da ostane sacuvan i, jureci u tom nocnom brzom vlaku, on mu je nakon više od dvogodišnjeg rastanka nestrpljivo hrlio natrag.
Vjernost revoluciji i zanos njome bili su takoder u tome krugu. To je bila revolucija u onom smislu u kojem su je prihvacale srednje klase, i u onom shvacanju kakvo su devetsto pete o njoj imali daci i studenti oduševljeni Blokom34.
U taj krug, domaci i drag, ulazili su takoder i oni znaci novoga, ona obecanja i znamenja što su se pred rat pokazala na obzorju, izmedu dvanaeste i cetrnaeste godine u ruskoj misli, ruskoj umjetnosti i ruskoj sudbini, sudbini sveruskoj i njegovoj vlastitoj, živagovskoj.
Želio je poslije rata natrag k tim strujanjima kako bi ih obnavljao i produžavao, kao što ga je isto tako poslije dugoga izbivanja vuklo nazad kuci.
I misli drugoga kruga zaokupljalo je novo; no koliko je to bilo drukcije, koliko razlicito novo! Ni prisno ni blisko, nije bilo u starome pripravljano novo, vec nekako spontano, neopozivo, stvarnošcu naloženo novo, neocekivano kao potres. Takvo novo bio je rat, njegova krv i strahote, njegovo rušilaštvo i podivljalost. Takvo novo bijahu iskušenja i životna mudrost kojima je rat ucio. Takvo su novo bili zabaceni gradovi u koje ga je rat nanosio, ljudi s kojima ga je upoznavao. Takvo je novo bila revolucija, ne ona studentski idealizirana iz devesto pete, nego ova, današnja, što se u ratu rodila, krvava, ni sa cime usporediva vojnicka revolucija kojom upravljaju znalci njezine stihije, boljševici.
Takvo novo bila je sestra Antipova, koju je rat bacao sam Bog zna kuda, sa životom njemu posve neshvatljivim, u kojem nikoga ni za što nije optuživala, preuzimajuci sve na sebe, tajnovito malorjeciva i silno jaka u svojoj šutnji. Takvo novo bio je Juriju Andrejevicu i njegov castan napor da je ne ljubi, ponesen istim onim silama iz kojih se cijeloga života trudio da voli sve ljude poput vlastite obitelji ili rodaka.
Vlak je grabio punom parom. Kroz spušten prozor vjetar je mrsio i prašio kosu Jurija Andrejevica. Na nocnim zastajanjima dogadalo se isto što i za dana, bucala je gomila i šumjele su lipe.
Ponekad su iz dubine noci prema postajama kloparale taljige ili kocije. Udaranje tockova gubilo se u šumu stabala.
Tih trenutaka cinilo se pojmljivim što to prisiljava te nocne sjene da šumore i naginju se jedna drugoj, i što si to šapcu jedva micuci sanjivim otežalim listovima kao da zaplecu šušljetavim jezicima. To je bilo
isto ono što je u mislima premetao Jurij Andrejevic prevrcuci se na gornjem ležaju, vijest o Rusiji zahvacenoj sve širim nemirima, vijest o revoluciji, vijest o njezinu kobnom i teškom casu, o njezinoj vjerojatno krajnjoj velicini.

16.

Drugog se dana doktor probudio kasno. Bilo je dvanaest. – Markiz, Markiz! – poluglasno je susjed smirivao svoga razgoropadenog psa. Na cudenje Jurija Andrejevica ostali su sami u kupeu, nitko im se putem nije pridružio. Prispijevala su jedna za drugim imena postaja poznatih iz djetinjstva. Ostavivši Kalužsku guberniju, vlak se duboko zabo u Moskovsku.
Doktor je u prijeratnom komforu obavio putnu toaletu i vratio se u kupe na dorucak koji mu je ponudio njegov neobicni suputnik. Sada ga Jurij Andrejevic pažljivije zagleda.
Ocigledne znacajke te osobe bile su izuzetna govorljivost i pokretljivost. Neznanac je volio razgovarati; ali njemu nije bio važan razgovor ni razmjena misli, nego samo govorenje, izgovaranje rijeci, proizvodnja zvukova. U razgovoru je poskakivao na sjedištu kao na oprugama, zaglušno je i bezrazložno hihotao, živahno trljao ruke od zadovoljstva; a kad bi i to postalo nedovoljno da iskaže ushicenje, udarao se dlanovima po koljenima i smijao do suza.
Razgovor je krenuo sa svim jucerašnjim cudnovatostima. Neznanac je bio iznenadujuce nelogican. Upuštao bi se u ispovijedanja na koja ga nitko nije nukao, a onda i ne trepnuvši, ostavljao bez odgovora i najbezazlenija pitanja.
O sebi je istresao cijelu hrpu podataka, fantasticnih i nesredenih. Valja reci da je, vjerojatno, i dosoljavao. Žestinom svojih pogleda i odbijanjem svega opcepriznatoga on je ocigledno pokušavao postici dojam.
Sve je to podsjecalo na nešto vec poznato. Tako radikalno govorili su nihilisti u prošlome stoljecu, nešto poslije i neki Dostojevskijevi likovi, a još doskora i njihovi izravni potomci, to jest sva naobražena ruska provincija, koja je cesto išla ispred prijestolnica, zahvaljujuci svojoj u zabiti sacuvanoj razložitosti koja je u prijestolnicama bila zastarjela i demodirana.
Mladic je pricao da je sinovac poznatog revolucionara, dok su mu roditelji, naprotiv, nepopravljivi natražnjaci, fosili, kako se izrazio. U predjelu blizu bojišta imali su pristojno imanje. Tamo je i odrastao. Cijeli život roditelji su sa stricem bili na nož; ali on nije zlopamtilo, pa ih i sad svojim utjecajem izbavlja iz mnogih neprilika.
Po uvjerenjima on je na strica, priopcio je brbljavi individuum, ekstremist-maksimalist u svemu: u pitanjima života, politike i umjetnosti. Opet je zavonjalo na Petju Verhovenskog35, ne toliko ljevicarenjem koliko izopacenošcu i fraziranjem. »Sad ce se predstaviti futuristom«, pomisli Jurij Andrejevic, i stvarno rijec pode o futuristima. »A sad ce o sportu«, pogadao je doktor, »o trkacim konjima, ili o dvoranama za koturanje, ili o francuskom hrvanju.« I doista, razgovor okrenu na lov.
Mladic rece da je u zavicaju upravo lovio, da je odlican strijelac i kako bi se on, da nije fizicke mane zbog koje nije mogao u vojsku, u ratu istakao preciznošcu.
Uhvativši Živagov upitni pogled, on klikne:
Kako? Zar ništa niste zapazili? Ja sam mislio da ste vi otkrili moju manu.
On izvuce iz džepa dvije kartice i pruži ih Juriju Andrejevicu. Jedna je bila njegova posjetnica. Imao je dvostruko prezime. Zvao se Maksim Aristarhovic Klincov-Pogorevših, ili jednostavno Pogorevših, kako je želio da ga se zove, jer se tako predstavljao i njegov stric.
Druga je kartica bila podijeljena na kvadratice u kojima su nacrtane ruke s prstima u razlicitim položajima. Bila je to tablica rucne abecede za gluhonijeme. I odjednom se sve objasnilo.
Pogorevših je bio izuzetno darovit dak Hartmannove ili Ostrogradskijeve škole, dakle gluhonijemi,
koji je upravo do savršenstva naucio govoriti vidom, a ne sluhom, prema pokretu uciteljevih grlenih mišica, i istim tim putem razumijevati sugovornika.
Sastavivši u glavi odakle je i gdje je lovio, doktor ga upita:
Oprostite na radoznalosti, ali vi i ne morate odgovoriti – recite, niste li vi imali kakve veze sa Zibušinskom republikom i njezinim osnivanjem?
A otkud... Ako dozvolite... Zar ste vi znali Blažejka? Imao sam, imao! Naravno da sam imao – veselo je razvezao Pogorevših, hihotao, klatio se cijelim tijelom s jedne strane na drugu i žestoko se udarao po koljenima. Opet poce opsjenarenje.
Rece da je Blažejko za njega bio samo povod, a Zibušino posve usputno mjesto primjene njegovih vlastitih ideja. Jurij je Andrejevic teško pratio njihov slijed. Do polovice se Pogorevšihova filozofija sastojala od anarhistickih teza, a od polovice od pukih lovackih lagarija.
Sigurnim prorockim glasom on je navješcivao pogubne potrese u najskorije vrijeme. U sebi se Jurij Andrejevic i slagao da su oni možda neminovni, ali ga je ljutio autoritativan mir s kojim je taj neugodni žutokljunac prosipao ta svoja proroštva.
Stanite, cekajte – nesigurno je prigovarao. – Sve to možda i stoji. Ali po mojem, usred našeg kaosa, pred neprijateljem koji nas pritiskuje, nije vrijeme za rizicne eksperimente. Zemlji treba pustiti da dode k sebi, da predahne poslije jednog preokreta prije no što se odvaži na drugi. Treba se dokopati kakva- takva, makar i relativnoga mira i poretka.
To je naivno – govorio je Pogorevših. – To što vi zovete kaosom normalna je pojava koliko i vaš hvaljeni i voljeni poredak. Ta rušenja zakonit su i neizbježan dio širega graditeljskog plana. Društvo još nije dostatno razrušeno. Potrebno je da se ono raspadne dokraja, a onda ce istinska revolucionarna vlast njegove dijelove sastavljati na posve drugim osnovama.
Juriju Andrejevicu postade neugodno. On izide na hodnik.
Nabijajuci brzinu vlak je jurio Podmoskovljem. Ususret prozoru svakog su casa dolijetali i nestajali brezici s gusto posijanim ljetnikovcima. Prolijetali su uski nenatkriveni balkoni s ladanjskim gostima i odlijetali daleko ustranu, u oblaku prašine što ju je vlak podizao, okrecuci se kao na vrtuljku. Vlak je ispuštao zvižduk za zviždukom, a njegovim zviždanjem, noseci ga u daljinu, gušila se šuplja izdubljena šumska jeka.
Iznenada, prvi put ovih dana, Jurij Andrejevic posve jasno shvati gdje je, što je s njim i što ga ceka za koji sat ili dva.
Tri godine promjena, nesigurnosti, marševa; rat, revolucija, šokovi, bombardiranja, slike uništenja, scene smrti, mostovi dignuti u zrak, ruševine, požari – sve se to odjednom pretvorilo u golem prazan prostor, ostavljen bez svakog sadržaja. Prvim stvarnim dogadajem poslije duga prekida bilo je to vrtoglavo primicanje vlakom kuci, koja je cijela, još postoji na ovom svijetu i gdje je svaki kamencic voljen. Eto što je život, eto što je doživljaj, eto cemu zapravo teže pustolovi, eto što umjetnost uzima u obzir – dolazak najbližima, vracanje k sebi, obnavljanje postojanja.
Šumarci nestadoše. Vlak se izvukao iz krošnjavih tjesnaca na slobodu. Položita poljana kretala je iz jaruge i širokom uzvišicom odlazila u daljinu. Cijela je bila pokrivena izduženim gredicama tamnozelena krumpira. Na vrhu poljane, pri kraju krumpirišta, na zemlji su ležali dijelovi rastavljena staklenika. Sucelice polju, za repom jureceg vlaka, preko pola neba vukao se velik crnoljubicast oblak. Kroza nj se probijale sunceve zrake, pršile na sve strane, a putem zapinjale i za staklenicke rame paleci njihova stakla nepodnošljivim bljeskom.
Nenadano, koso iz oblaka pljusnu krupna kiša, bljeskava od sunca. Padala je zabrzalim kapima, istim onim tempom kojim je jureci vlak udarao kotacima i trupkao svornjacima, kao da se trudi da ga sustigne ili se boji da za njim ne zaostane.
Sve to doktor još pravo nije ni zapazio, a iza brda se vec pokazala crkva Krista Spasitelja, i cas poslije – kupole, krovovi, kuce i dimnjaci svega grada.
Moskva – rece vrativši se u kupe. – Treba se spremati.
Pogorevših skoci, stade rovati po lovackoj torbi i izvuce iz nje pokrupnu patku.
Uzmite – rece. – Za uspomenu. Ja sam proveo dan u tako ugodnu društvu. Sve doktorovo otklanjanje nije pomoglo.
No, dobro – morao je nakraju pristati – primam to kao dar mojoj ženi.
Ženi! Ženi! Na dar ženi – veselo je ponavljao Pogorevših kao da je prvi put cuo tu rijec, trzao se cijelim tijelom i hihotao tako da je i Markiz priskocio sudjelovati u njegovoj radosti.
Vlak je ulazio na peron. U vagonu postade tamno kao da je pala noc. Gluhonijemi pruži doktoru divljeg patka umotana u komad nekakva tiskanog proglasa.

[You must be registered and logged in to see this link.]





Šesti dio
MOSKOVSKO PREBIVALIŠTE
1.

Zbog nepokretna sjedenja u skucenome kupeu na putu se
inilo da samo vlak ide, a vrijeme da stoji, da je još uvijek podne.
A vec se hvatala vecer kad se kocijaš s doktorom i njegovim stvarima jedva izvukao iz nepregledne gomile što se tiskala na Smolenskom.
Možda je doista tako i bilo, a možda je tadašnje doktorove dojmove zasulo iskustvo kasnijih godina, ali njemu se u poznijim prisjecanjima cinilo da su se ljudi vec onda na trgu skupljali u hrpu samo po navici, jer za skupljanje na njemu nije bilo nikakva razloga zato što su kapci na praznim kioscima bili spušteni, cak i zabravljeni, a trgovati na prljavu trgu, s kojeg više nitko nije odvozio smece i otpatke, ionako nije bilo cime.
Cinilo mu se da je vec tada vidio po plocnicima mršave, pristojno odjevene starice i starce kako stoje poput nijemih prijekora prolaznicima i šutljivo nude na prodaju nešto što nitko nije kupovao i što nikome nije trebalo: umjetno cvijece, okrugla špiritna kuhala za kavu sa staklenim poklopcem i piskom, vecernje haljine od crnog tila, odore raznih ukinutih nadleštava. Jednostavnije se trgovalo potrebnijim stvarinta: okrajcima crnog provijantskog kruha koji se brzo sušio, prljavim, vlažnim krnjacima šecera i preko cijelog omota prepolovljenim paketicima krdže.
A svom bi tržnicom kružila kakva nevjerojatna prnja, kojoj je cijena rasla kako je išla iz ruke u ruku.
Kocijaš je skrenuo u jednu od ulicica odmah uza trg. Straga je sjedalo sunce i upiralo im u leda. Pred njima su poskakujuci tandrkala prazna teretna kola. Dizala su oblake prašine koja se poput bronce žarila na suncanom zalazu.
Napokon obidoše kola koja su im smetala. Pojuriše brže. Doktora su iznenadile hrpe starih novina i plakata zderanih s kuca i plotova, razbacanih svuda po kolnicima i nogostupima. Vjetar ih je povlacio u jednu stranu, a kopita, tockovi i noge iz suprotnog smjera vukli ih na drugu.
Ubrzo poslije nekoliko križanja, na uglu dviju ulica, pojavi se dragi dom. Kocija stade.
Juriju Andrejevicu zabrza dah i srce jace zakuca kada, sišavši s kola, pride ulazu i pozvoni. Zvonce ostade bez odziva. Jurij Andrejevic pozvoni iznova. Kad ni taj pokušaj nije donio promjene, on u kratkim razmacima zapoce uznemireno i uporno pritiskivati na zvono. Napokon iznutra zaružiše kvakom i lancem, i on u otvoru ulaznih vrata ugleda Antoninu Aleksandrovnu kako ustranu drži jedno njihovo krilo. Iznenadeni, u prvi se mah oboje ukociše, pa i ne cuše da su kriknuli. Pridržavana rukom Antonine Aleksandrovne širom rastvorena vrata kao da su predstavljala širom raskriljen zagrljaj, i to ih pokrene iz ukocenosti te se kao sumanuti bace jedno dugome oko vrata. Casak poslije progovoriše upadajuci si u rijec.
Najprije, jeste li svi zdravi?
Budi miran. Sve je u redu. Pisala sam ti one gluposti. Oprosti. Trebat ce razgovarati. Zašto nisi poslao telegram? Sad ce Markel uzeti stvari. A, znam, tebe je uznemirilo što Jegorovna nije otvorila vrata? Jegorovna je u selu.
Smršavila si. Ali kako si mlada i stasita! Samo da kocijaša isplatim.
Jegorovna je pošla po brašno. Ostale smo otpustili. Sad imamo samo jednu, nova je, ti je ne znaš. Njuša, djevojcurak za Sašu, i više nikoga. Sve smo ih pripremili da dolaziš, svi su nestrpljivi, Gordon, Dudorov, svi.
Kako je Sašenjka?
Dobro, hvala Bogu. Samo što se probudio. Da nisi s puta, mogao bi odmah k njemu.
Tata je kod kuce?
Zar ti nismo pisali? Od jutra do mraka je u rajonskoj dumi. Predsjednik. Zamisli. Sredio si racun s kocijašem? Markel! Markel!
Uz košaru i kovceg stajali su nasred nogostupa i zakrcili put, a prolaznici su ih, obilazeci, mjerili od glave do pete, dugo blenuli za kocijom i u široko rastvorenu vežu cekajuci što ce još biti.
A od vrata je prema mladim gospodarima vec trcao Markel u prsluku povrh šarene košulje, s kapom u ruci i u trku uzvikivao:
Sveci nebeski, nije valjda Jurocka? A kako drukcije! Baš on, sokolic! Jurij Andrejevic, sunce naše, nije zaboravio nas, bogomoljne, doputovao svome ognjištu! A, vi? No? Još se niste nagledali? – otresao se na radoznalce. – Prolazite, veleštovani. Bionjace bi mogli izvaliti!
Zdravo, Markele, daj da se zagrlimo. Stavi kapu, cudace. Što je novo, cime se hvališ? Kako žena, kceri?
A šta bi. Narastaju. Zahvaljivam. A novoga – e, doklem si ti tamo vojevao, ni mi, da vidiš, nismo zjake prodavali. Takav smo nered i zbrku digli da bi se i vragu smucilo. Ulice nepometene, krovovi nad glavom nepopravljeni, a u stomacima cisto ko za posta, bez enekcija i kontribucija.
Ja cu se, Markele, na tebe Juriju Andrejevicu požaliti. Eto, Jurocka, tako on uvijek. Ne podnosim to njegovo benavljenje. Sad se sigurno pred tobom trudi, misli da ce ti ugoditi. Lukavac je to. Pusti, pusti, Markele, ne pravdaj se. Mutan si ti covjek, Markele. Vrijeme ti je da se opametiš. Pa ne živiš medu piljarima.
Kad je Markel unio stvari u vežu i zatvorio vrata, produži tiho i povjerljivo:
Antonina Aleksandrovna se ljute – eto, cuo si. I tako stalno. Kažu, ti si, kažu, Markele, sav crn iznutra, gotovo ko cada u dimnjaku. Sada, kažu, ne malo dijete, sada može i mops, sobno psetance, i oni sa smislom razumijevaju. To, naravno, tko bi sporio, no, da. Jurocka, akoš vjeruj, akoš ne vjeruj, samo su ljudi od znanja knjigu vidjeli, mason nadolazi, sto cetrdeset godina je pod kamenom proležala, a sad ja tako mislim, prodali su nas, Jurocka, razumiješ, prodali, prodali ni za groš, ni za šuplju paru, ni za lulu duhana. Ne dadu, pogledaj, Antonina Aleksandrovna ni rijec da kažem, opet, vidiš, mašu rucicom.
Kako da ne mašem. No, dobro, ostavi stvari, Markele, i hvala, možeš ici. Bude li zatrebalo, Jurij ce te Andrejevic zvati.

2.
Odlijepio se najzad, i otkvacio. A ti mu vjeruj samo, vjeruj. Lakrdijašu jednom. Pred ljudima ludu ludira, a ovamo u potaji britvu brusi za svaki slucaj. Samo, nevinašce, još nije odlucio protiv koga.
Pretjeruješ! Jednostavno je pijan i izigrava budalu, ništa više.
Onda rni reci kad je trijezan? Ali neka on ide k vragu. Bojim se da Sašenjka opet ne zaspe. Da nisi kakav tifus putem... Ušiju nemaš?
Vjerujem da nemam. Putovao sam komforno, kao prije rata. Možda da se malo umijem? Tek toliko, na brzinu. Poslije cu temeljitije. Ali kuda? Zašto ne kroz salon? Sad se drugim putem penjete?
Oh, da! Ti još ništa ne znaš. Tata i ja smo razmišljali i premišljali i nakraju dio prizemlja prepustili Poljoprivrednoj akademiji. Zimi to sami nismo u stanju zagrijati. Pa i gore je previše prostrano. Nudimo im, ali još ne uzimaju. Tu su im znanstveni kabineti, herbariji, zbirke sjemenja. Samo da štakore ne zalegu. Ipak je to – zrnje. Ali sobe do sada uredno održavaju. Po najnovijem to se zove stambeni prostor. Ovamo, ovamo. Kako si nesnalažljiv! Okolo, stražnjim stubištem. Razumiješ? Za mnom, pokazat cu ti.
Vrlo dobro da ste sobe prepustili. Radio sam u bolnici koja je takoder bila smještena u plemickoj vili. Dugacki nizovi soba, parket je tu i tamo ostao citav. Palme u posudama nocu su poput sablasti širile svoje krake nad krevetima. Ranjenici, cak i oni što su svašta prošli, plašili su se i u snu kricali. Pogotovo oni naceti, kontudirani. Morali smo to iznesti. Kažem da je u životu imucnih bilo doista nešto bolesno. Tušta i tma nepotrebnoga. Nepotrebno posoblje i nepotrebne sobe u kuci, nepotrebna prefinjenost osjecanja i nepotrebne fraze. Jako ste dobro napravili što ste se stisnuli. No, još malo, trebalo bi možda i više.
Što ti to viri iz tog smotuljka? Pticji kljun, pacja glava. Kakva divota! Divlji patak! Otkuda? Ocima ne vjerujem. U današnje vrijeme to je pravo bogatstvo!
Dobio sam u vlaku. Duga prica, ispricat cu ti poslije. Šta kažeš, da razmotamo i ostavimo u kuhinji?
Naravno. Odmah cu dati Njuši da ocerupa i ocisti. Ove zime predvidaju svakakve užase, glad, studen.
Da, svuda se o tome govori. Danas sam u vlaku gledao kroz prozor i mislio. Što nam može biti važnije od obiteljskog mira i rada? Sve drugo izmice našoj kontroli. Ocigledno, mnoge nas teškoce cekaju. Neki se misle spašavati na jugu, na Kavkazu, kušaju prodrijeti nekamo još dalje. To se ne slaže s mojim uvjerenjima. Muškarac mora stisnuti zube i dijeliti sudbinu zavicaja. Za mene je to nedvojbeno. Drugo ste vi. Kako bih volio da vas sacuvam od nevolja, da vas pošaljem na neko sigurnije mjesto, u Finsku, naprimjer. Ali ako mi na svakoj stubi budemo stajali po pola sata, nikad necemo do vrha.
Cekaj malo. Ima novost. Još kakva! A ja zaboravila. Došao je Nikolaj Nikolajevic.
Koji Nikolaj Nikolajevic?
Stric Kolja.
Tonja! Nemoguce! Što je njega dovelo?
Eto, stigao. Iz Švicarske. Okolnim putom, na London, pa preko Finske.
Tonja! Ti se ne šališ? Vi ste ga vidjeli? Gdje je? Mogu li ga se odmah dokopati, ovog casa?
Kakva žurba! On je izvan grada, kod nekoga u ljetnikovcu. Obecao je da ce se prekosutra vratiti. Jako se promijenio, razocarat ceš se. Na prolazu se zadržao u Petrogradu i poboljševicio. Tata se svada s njime do promuklosti. Ali doista, zašto se mi na svakom koraku zaustavljamo? Idemo. I ti si dakle cuo da od buducnosti ništa dobroga, samo muke, pogibelji i nesigurnost?
I sam tako mislim. Ali, što. Borit cemo se. Nije svima suden kraj. Vidjet cemo kako ce drugi.
Kažu, nece biti drva, bez vode, bez svjetla. Ukinut ce novac. Prekinuti opskrbu. I opet smo stali. Idemo. Cuj. Hvale nekakve ravne limene pecice iz radionice na Arbatu. Na novinama možeš objed skuhati. Imam adresu. Trebalo bi kupiti dok ne raznesu.
Tako je, kupimo, mudrice moja! Ali stric Kolja, stric Kolja! Zamisli! Ne mogu doci k sebi!
Ja ovako mislim. Da na vrhu odvojimo neki kutak, uselimo se s tatom, Sašenjkom i Njušom, recimo u dvije ili tri sobe, svakako povezane, negdje na kraju kata; i posve se odreci ostalog dijela kuce. Ograditi se od ulice. Takvu željeznu pecicu u srednju sobu, dimovod kroz prozor, pranje, kuhanje, objedovanje, primanje gostiju, sve tu gdje se loži, i što znaš, možda uz Božju pomoc prezimimo.
Nego kako? Prezimit cemo, bez sumnje. Pa ti si sve to divno smislila. Sjajna si. Znaš što?
Proslavimo tvoj plan. Ispeci cemo patku i strica Kolju pozvati na proslavu useljenja.
Izvrsno. Gordona cu zamoliti da donese alkohoi. On to dobiva u nekom laboratoriju. A sad, vidi. To
je soba o kojoj ti govorim. Nju sam izabrala. Odobravaš? Ostavi kufer i sidi po košaru. Pored strica i Gordona možemo još pozvati Inokentija i Šuru Slezinger. Nemaš ništa protiv? Nisi valjda zaboravio gdje nam je kupaonica? Uzmi nešto za dezinfekciju. Ja idem do Sašenjke, Njušu cu poslati dolje; i kad budemo spremni, pozvat cu te.

[You must be registered and logged in to see this link.]


3.

Njemu je najvažnija novost u Moskvi bio taj djecak. Jedva što se Sašenjka rodio, Jurija su Andrejevica pozvali. Što je mogao znati o sinu?
Vec mobiliziran, Jurij je Andrejevic prije polaska otišao u bolnicu da pohodi Tonju. Došao je u vrijeme hranjenja djece. I nisu ga pustili k njoj.
Sjeo je u predsoblje da priceka. U udaljenom djecjem hodniku, koji je pod kutom vodio prema rodilištu u kojem su ležale majke, oglasio se placljiv kor od deset, petnaest djetinjih glasova, pa su bolnicarke, brzo da im ne prozebu, odnosile materama povijenu novorodencad na hranjenje; po dvoje pod miškama kao kakve velike zavežljaje iz nekakve kupovine.
Ua, ua – bez žara, gotovo kao po dužnosti plakale su bebe na istu notu, a samo se jedan glas izdvajao iz tog jednoglasja. I to djetešce kricalo je »ua, ua«, i ono bez izraza kakva trpljenja, ali kao da nije plakalo po dužnosti, nego s nekakvim basovskim namjerno mrgodnim neprijateljstvom.
Jurij Andrejevic vec je tada odlucio da sina u tastovu cast nazove Aleksandrom. Po necemu je umislio da to place njegov mališ, jer je to bio plac s izrazom što navješcuje buduci karakter i sudbinu, plac s bojom glasa koja u sebi nosi i ime djecaka, ime Aleksandar, kako je to sebi zamišljao Jurij Andrejevic.
Nije se prevario. Kasnije se pokazalo da je to stvarno plakao Sašenjka. To je dakle bilo prvo što je saznao o sinu.
Daljnje upoznavanje išlo je preko fotografija koje je u pismima dobivao na bojištu. Na njima je veseo i ljepuškast bucko, velike glave i oštro iscrtane gornje usne, stajao raskoraceno na prostrtu pokrivacu i dizao rucice uvis kao da pleše kazacok. Tada je imao godinu dana i ucio se hodati, sada je navršavao drugu i pocinjao govoriti.
Jurij Andrejevic digao je kovceg s poda, otkopcao remene i rastvorio ga na stolu za kartanje pored prozora. Što je bilo u toj sobi ranije? On je nije prepoznavao. Ocito, Tonja je iz nje iznijela namještaj ili je iznova preuredila.
Rastvorio je kovceg da nade brijaci pribor. Izmedu stupova crkvenog zvonika što se uzdizao upravo pred prozorom pojavio se blještav pun mjesec. Kad je njegova svjetlost pala u kovceg na složeno rublje, knjige i toaletni pribor, soba sine drukcije i doktor je prepoznade.
To je bila ispražnjena spremnica pokojne Ane Ivanovne. Nekad je ona u nju odlagala slomljene stolove i stolce, nepotrebnu kancelarijsku starež. Ondje je držala porodicnu arhivu, a tu su bile i škrinje u koje bi ljeti dospijevale zimske stvari. Dok je pokojnica živjela, svi su zakuci u sobi bili zatrpani do stropa, i u nju se obicno nije ulazilo. Ali za vecih praznika, kad se skupljalo mnoštvo djece i kad su im dopuštali da mahnitaju i trce po cijelom katu, otvarali su i tu sobu, a ona su se tu igrala razbojnika, skrivala pod stolovima, maškarala se i garavila nagorjelim plutom.
Neko vrijeme doktor je stajao prisjecajuci se svega toga, a onda sišao po košaru.
Dolje u kuhinji Njuša, bojažljiva i zbunjena djevojka, cuceci pred štednjakom cistila je patku nad raširenim listom novina. Na pojavu Jurja Andrejevica ona s poslom u rukama pocrvenje kao makov cvijet, gipko se uspravi, strese perje s pregace i pozdravivši ponudi pomoc. Ali doktor zahvali i rece da ce sam odnijeti košaru.
Jedva je stigao u bivšu spremnicu Ane Ivanovne, kad ga iz dubine druge ili trece sobe pozva žena:
Možeš, Jura!
On krene Sašenjki.
Sadašnja se djecja soba nalazila u nekadašnjoj Tonjinoj i njegovoj sobi za ucenje. Pokazalo se da djecak u kreveticu uopce nije onakav ljepotancic kakvim su ga prikazivale fotografije, ali je zato bio slika i prilika majke Jurija Andrejevica, pokojne Marije Nikolajevne Živago, zapanjujuca njezina kopija, slicnija joj od bilo kojega sacuvanog njezina portreta.
To je tata, to je tvoj tata, daj tati rucicu – nagovarala je Antonina Aleksandrovna i spuštala mrežu na krevecu da bi otac lakše obgrlio djecaka i uzeo ga na ruke.
Sašenjka pristade da mu se nepoznati i neobrijani muškarac, koji ga je vjerojatno plašio i odbijao, primakne; i kad se ovaj nagnuo, djecak naglo ustade, uhvati se za majcinu bluzu i zlobno ga iz zamaha pljusne po licu. Vlastita ga smjelost toliko uplaši da se odmah bacio majci u zagrljaj, zario lice u njezina njedra i grcevito zaplakao gorkim i neutješnim djecjim suzama.
Ah, ah, Sašenjka – korila ga je Antonina Aleksandrovna. – Ne smije se tako. Tata ce pomisliti, Saša nije dobar, Saša zlocest. Pokaži kako ti ljubiš, poljubi tatu. Ne placi, ne treba plakati, zašto, bedacicu moj?
Pusti ga, Tonja – molio je doktor. – Ne muci ni njega ni sebe. Znam kakva ti se sada ludost mota po glavi. Misliš, nije to tek tako, to je loš znak. A to je beznacajno. I posve prirodno. Djecak me nikad nije vidio. Sutra kad se priviknemo ni batinom nas neceš rastaviti.
Ali i sam je izišao iz sobe s lošim slutnjama, kao da su mu sve lade potonule.

4.

U nekoliko sljedecih dana pokazalo se koliko je zapravo usamljen. Nikoga za to nije krivio. Sam je tako htio, pa je to i dobio.
I prijatelji su postali cudno bezbojni i izgubili sjaj. Ni u jednoga nije ostao njegov svijet, vlastito mišljenje. Bili su puno uvjerljiviji u njegovim uspomenama. Ocigledno, ranije ih je precjenjivao.
Dok je sam poredak stvari dopuštao imucnima da luduju i cudace na racun siromašnih, kako je lako bilo uzimati tu ludost kao valjanu i utemeljenu, jednako kao i pravo na nerad, kojim se koristila manjina dok je vecina trpjela!
Ali tek što su se niži digli, a povlastice vrhova bile poništene, kako su brzo svi postali bezbojni, kako su se bez žaljenja rastali s nezavisnom mišlju koje ni u koga, ocito, nije ni bilo!
Juriju Andrejevicu sada su bili po volji jedino ljudi bez fraze i patetike, žena i tast, i možda još dvojica ili trojica kolega lijecnika, samozatajnih radenika.
Vecera s patkom i picem, kao što je bilo predvideno, održana je drugog ili treceg dana, kad se vec uspio vidjeti sa svim gostima, tako da im to nije bio prvi susret.
U ta vec gladna vremena debela je patka bila nevideno izobilje, ali uz nju je nedostajalo kruha, i to je raskoš glavnoga jela cinilo besmislenom, cak je razdraživalo.
Gordon je donio alkohola u cvrsto zacepljenoj apotekarskoj staklenci. Alkohol je bio najcjenjenija švercerska roba. Antonina Aleksandrovna nije bocicu puštala iz ruku, prema potrebi u manjim je obrocima vodnila pice nasumce, sad jace, sad slabije. Pokazalo se da je neujednacena mješavina više opijala no što bi to cinila ujednacena, pa makar bila i jaca. To je takoder ljutilo.
Najgore je medutim bilo to što vecera nije bila u skladu s prilikama. Nije se moglo ni pomisliti da bi u tom casu, u susjedstvu još netko tako pio i vecerao. Oko njih se sterala nijema, mracna i gladna Moskva. Njezini su ducani bili prazni, a na takve stvari kao što su divljac i votka više se i nije pomišljalo.
Tako se samo pokazivalo da jedino život, koji je nalik na život sredine i u nj se takav utapa bez ostatka, jest pravi život, da izdvojena sreca i nije sreca, kao što patka i votka, po svemu sudeci jedine u gradu, uopce i nisu ni votka ni patka. To je žalostilo više od svega.
A i gosti su navodili na turobna razmišljanja. Gordon je bio zanimljiv dok je teško mislio i izražavao se mracno i nesuvislo. Juriju Andrejevicu bio je najbolji prijatelj. A u gimnaziji svi su ga voljeli.
Ali, po svemu sudeci, sam je sobom postao nezadovoljan i nesretno je poceo popravljati svoju osobu. Poticao je sama sebe, izigravao šaljivcinu, cijelo vrijeme pricao nešto što bi trebalo biti duhovito i cesto rabio »zanimljivo« i »zabavno«, rijeci koje se nisu nalazile u njegovu rjecniku, jer Gordon nikada život nije shvacao kao zabavu.
Prije Dudorovljeva dolaska ispricao je po svom valjda mnijenju smiješnu pricu koja je kolala medu prijateljima o Dudorovljevoj ženidbi. Jurij je Andrejevic nije znao.
Dakle, Dudorov je bio oženjen otprilike godinu dana, a onda se rastao. Presoljenost cijele zgode bila je u sljedecem.
Dudorova su greškom pobrali u vojsku. Dok je služio i dok se još nesporazum nije razjasnio, on se nakupio kazni zbog nepažnje i nesalutiranja na ulici. Kad su ga napokon oslobodili, još dugo mu je pri susretu s casnicima sama ruka poskakivala uvis, treperilo mu pred ocima i svuda mu se prividale epolete. U to vrijeme sve mu je išlo naopako, cinio je svakojake greške i promašaje. I baš tada desi se da u nekom pristaništu na Volgi upozna dvije djevojke, sestre koje su cekale isti brod, i valjda iz rastresenosti zbog mnogobrojnih vojnika koji su se tuda motali i uspomena na svoje soldacko pozdravljanje, on nije dobro zagledao, nepažnjom se zaljubio i istog casa zaprosio mladu sestru. – Zabavno, zar ne? – upita
Gordon. Ali morade i umuknuti. Iza vrata cuo se glas junaka price. U sobu ude Dudorov.
I na njemu se vidjela promjena. Nekad labilni i mušicavi vjetropir postao je sabrani znanstvenik.
Kad su ga kao mladica istjerali iz gimnazije zbog politike, neko je vrijeme lutao po raznim umjetnickim ucilištima da bi nakraju pristao uz humanisticku obalu. Zaostao za vršnjacima, Dudorov je studije okoncao za vrijeme rata, i bio zadržan na katedrama ruske i opce povijesti. Na prvoj je pisao nešto o agrarnoj politici Ivana Groznog, a za drugu proucavao Saint Justa.
O svemu je razgovarao prijazno, tihim, reklo bi se prehladenim glasom, zanesenjacki gledajuci u jednu tocku, ne spuštajuci i ne dižuci pogleda, kao što se predavanja drže.
Pri kraju vecere, kad se sa svojim zanovijetanjima nametala i Šura Slezinger, a svi i bez toga zagrijano grajali, Inokentij, s kojim je Jurij Andrejevic još iz gimnazije bio na »vi«, upita nekoliko puta:
Jeste li citali Rat i mir i Flautu-kicmu?
Jurij Andrejevic mu je vec kazao što o tome misli, ali ga Dudorov u uskipjeloj raspri nije jasno cuo, pa opet upita:
Jeste li citali Flautu-kicmu i Covjeka?
Vec sam odgovorio, Inokentij. Sami ste krivi što ne slušate. Ali neka vam, reci cu opet. Majakovski mi se uvijek svidao. Na neki nacin to je produženje Dostojevskog. Ili možda preciznije, to je lirika koju je napisao netko od njegovih mladih buntovnika poput Ipolita, Raskoljnikova ili junaka iz Mladica. Kakva je to sveobuhvatna snaga talenta! Kako je sve to izreceno sada, a zauvijek nepomirljivo i izravno! A što je najvažnije, s koliko je hrabroga žara sve to pljusnuto u lice društvu, no istovremeno i negdje puno dalje u prostor!
No pravi gost veceri bio je, naravno, stric. Antonina Aleksandrovna je griješila misleci da je Nikolaj Nikolajevic izvan Moskve. Vratio se u grad istog dana kad je i sinovac prispio. Jurij Andrejevic vec ga je susreo dvatriput i uspio se do sita s njime narazgovarati, nahihotati i nagrohotati.
Prvi put našli su se uvecer sivoga i tmurnoga dana. Kiša je rominjala sitnom vodenom prašinom. Jurij Andrejevic obišao je Nikolaja Nikolajevica u hotelu. Sad se u hotele primalo samo na preporuku gradskih vlasti. Ali Nikolaja Nikolajevica su svugdje znali. Sacuvalo se starih veza.
Hotel je nalikovao na žutu kucu iz koje se uprava razbježala. Pustoš, zbrka i nered na stubištima i po hodnicima.
U veliki prozor nepospremljene sobe piljio je prostran, tih izbezumljenih dana opustio trg, zastrašujuci dotle da se više prividao kao nocna snomorina no što se zbiljski prostirao pred ocima podno hotelskog
prozora.
Bio je to iznenadujuci, nezaboravan i znakovit susret! Idol njegova djetinjstva, voditelj njegovih mladickih traženja, živ i utjelovljen opet je stajao pred njim.
Sjedine su Nikolaju Nikolajevicu lijepo pristajale. A široku inozemnu odjecu dobro je nosio. Za svoje godine bio je još vrlo mladolik i zgodan.
Zacijelo, on je mnogo gubio pod pritiskom svega što se zbivalo. Dogadaji su ga zasjenjivali. Ali Juriju Andrejevicu nije ni padalo na pamet da ga važe takvom vagom.
Divio se miru Nikolaja Nikolajevica i hladnokrvno šaljivu tonu kojim je raspravljao o politickim temama. Njegova samokontrola prelazila je uobicajene ruske sposobnosti. Po tome je bio došljak. Ta je crta upadala u oci, izgledala staromodno i pobudivala nelagodu.
Ali ne samo to, nije to ispunjalo prve casove njihova susreta, niti ih nagonilo da se bacaju jedan drugome oko vrata, placu i da, gubeci dah od uzbudenja, cestim zastajanjima prekidaju živahnost i plahovitost prvoga razgovora.
Srele su se dvije tvoracke naravi, rodacki povezane; pa iako je izronila životom vec nadživljena prošlost, iako su navirale uspomene i isplivavale okolnosti što ih je naslagala razdvojenost, cim je krenula rijec o glavnome, o stvarima znanim samo ljudima tvorackog nagnuca, kako su odjednom išcezle sve druge veze osim te jedne; nije više bilo ni strica ni sinovca, ni razlike u godinama, ostala je samo stihija uz stihiju, energija s energijom, pocetak i pocetak.
Nikolaju se Nikolajevicu u posljednih desetak godina nije slucilo da bi o ljepoti stvaranja i biti stvaralacke vokacije razgovarao uz toliko sklada s vlastitim mislima i toliko umjesno kao sada. S druge pak strane nije ni Jurija Andrejevica baš zapadalo da sluša sudove koji bi bili tako pronicljivo tocni i tako poletno zanimljivi kao u toj raspravi.
Malo-malo pa su obojica uzvikivali i hodali po sobi, hvatali se za glavu od nepogrešivosti zajednickih domišljanja, ili bi odlazili do prozora i šutke bubnjali prstima po staklu, duboko dirnuti potvrdama medusobna razumijevanja.
Tako je bilo pri prvome susretu, ali poslije je doktor nekoliko puta sreo Nikolaja Nikolajevica u društvu, i tada, medu ljudima, on je bio drukciji, neprepoznatljiv.
U Moskvi se držao gostom, i takvo svoje uvjerenje nije htio mijenjati. Je li pri tome svojim domom vidio Petrograd ili kakvo drugo mjesto, ostalo je nejasno. Laskala mu je uloga politickog pustolova i salonskog šarmera. Možda je umišljao da ce i u Moskvi nici politicki saloni poput onoga što ga je madame Roland držala u Parizu prije Konventa.
Zalazio je svojim prijateljicama, gostoljubivim stanovnicama tihih moskovskih ulicica i zgodno se rugao njima i njihovim muževima zbog zaostalosti i polutanstva, posebice zbog navade da o svemu sude iz svoje žablje perspektive. Sada se kocoperio svojom novinskom nacitanošcu isto onako kao nekada proskribiranim knjigama ili orfickim tekstovima.
Pricalo se da je u Švicarskoj ostavio novu mladu strast, nedovršene poslove i nedopisanu knjigu, da ce se samo zagnjuriti u ovaj domaci vrtlog, a onda ce, izroni li zdrav i citav, tek što smo ga vidjeli otprhnuti u svoje Alpe.
Bio je za boljševike i cesto je spominjao dva imena lijevih esera36 kao svoje istomišljenike: novinara koji je pisao pod imenom Miroška Pomor i publicistkinju Silviju Koteri.
Aleksandar Aleksandrovic cangrizavo mu je prigovarao:
To je strašno, kamo vi to, Nikolaju Nikolajevicu! Ti vaši Miroški. Kakav mrak! Pa onda ta Lidija Pokori.
Koteri – popravljao je Nikolaj Nikolajevic. – I – Silvija.
Baš svejedno. Pokori ili Potpourri, kao da se o rijeci radi.
No ipak, oprostite, Koteri – strpljivo je ustrajavao Nikolaj Nikolajevic. On i Aleksandar Aleksandrovic ovako su otprilike razgovarali:
Pa o cemu se mi sporimo? Takve je istine jednostavno sramota dokazivati. To je abeceda. Vecina je naroda vjekovima živjela nezamislivo. Uzmite bilo koji udžbenik povijesti. Zvalo se to feudalizam i kmetstvo ili kapitalizam i industrijska proizvodnja, u tom je poretku davno uocena jednaka neprirodnost i nepravda, a odavno je pripravljen i prevrat koji ce sve te stvari postaviti na svoje mjesto i narod izvesti na svjetlost.
Vi znate da djelomicno popravljanje staroga u ovim stvarima ne donosi ništa, njega treba išcupati s korijenom. Možda ce to povuci za sobom i cijelo zdanje. Pa što? Iz svijesti da to jest strašno nikako ne slijedi da toga nece ni biti? To je samo pitanje vremena. Kako je uopce moguce to nijekati?
Pa o tome i nije rijec. Zar bih ja o tome? O cem ja govorim? – ljutio se Aleksandar Aleksandrovic, a svada se razgarala.
Vaši Potpourri i Miroški, to su ljudi bez savjesti. Govore jedno, a rade drugo. A onda, gdje je tu logika? Nikakve podudarnosti. Ali ne, samo malo, odmah cu vam pokazati.
I zapocinjao bi tražiti neki casopis s proturjecnim clankom, bucno petljati oko ladica pisaceg stola i galamom poticati vlastitu besjedu.
Aleksandar Aleksandrovic je volio da mu nešto smeta u razgovoru. Tako su dobivala opravdanje njegova neodlucna zastajkivanja i mumljanja. Govorijivost bi mu se razmahala tek kad je štogod izgubljeno tražio; primjerice, sparivao kaljace u polumracnom predsoblju, ili dok je s rucnikom prebacenim preko ramena stajao na pragu kupaonice, kad je za stolom dodavao tešku zdjelu, ili dok bi gostima natakao vino.
Jurij Andrejevic s užitkom je slušao tasta. Obožavao je taj poznati otegnuti moskovski govor, s mekim, mrmorenju slicnim raclanjem Gromekovih.
Gornja usna Aleksandra Aleksandrovica s podstriženim brcicima isticala se nad donjom. Jednako se tako nad njegovim prsima isticala leptir mašna. A izmedu te usnice i leptirice bilo je necega zajednickog što je Aleksandra Aleksandrovica cinilo ganutljivim i djetinje otvorenim.
Kasno u noc, gotovo pred razlazom gostiju, pojavila se Šura Slezinger. Došla je u jaknici i radnickoj kapi ravno s nekog sastanka i odlucno umarširala u sobu, rukovala se sa svima redom i još u hodu udarila u prijekore i tužbe.
Zdravo, Tonja. Zdravo, Sanjecka. To je podlo, recite samo. Odasvud slušam, došao, sva Moskva o tome bruji, a ja posljednja saznajem. Ali, neka vas vrag nosi. Ocito, ne zaslužujem. Gdje je taj dugoocekivani? Dajte da prodem. Zidom ga okružili. No, pa zdravo! Mlada junacino. Procitala sam. Ništa ne razumijem, ali genijalno jest. To se odmah vidi. Zdravi bili, Nikolaju Nikolajevicu. Odmah se vracam k tebi, Jurocka. S tobom imam velik, poseban razgovor. Zdravo, mladeži. Pa i ti si tu, Gogocka? Guske, guske, ga-ga-ga, bi li jele, da-da-da?
Posljednji usklici odnosili su se na dalekog rodaka Gromekovih, Gogocku, strasnog sljedbenika svega novoga, kojega su zbog gluposti i spremnosti na smijeh zvali Akuljka, a zbog visine i mršavosti – trakavicom.
A vi ovdje jedete i pijete? Stici cu ja vas odmah. E, moja gospodo. Ništa vi ne znate, pojma nemate. A šta se vani dešava! Kakve se stvari zbivaju! Otidite na kakav pravi masovni sastanak s istinskim radnicima i s vojnicima od krvi i mesa, ne onima koje izmišljaju po knjigama. I pisnite što o ratu do konacne pobjede. Tamo ce vam pokazati konacnu pobjedu! Upravo sam slušala mornara! Jurocka, ti bi se izbezumio! Kakva strast! Kakva cestitost!
Šuru su Slezinger nadvikivali. Jedni šumom, drugi drumom, svi su se derali uglas. Ona je sjela k Juriju Andrejevicu, uzela ga za ruku, unijela mu se u lice da bi druge nadglasala, i vikala bezizrazno kao u slušalicu za gluhe:
Podi jednom sa mnom, Jurocka. Ljude cu ti pokazati. Ti moraš, shvacaš, moraš kao Antej osjetiti zemlju. Šta si se izbecio? Kao da mi se cudiš? Zar ti ne znaš da sam ja stari ratnik, Jurocka, stara bestuževka37. Istražni sam zatvor upoznala, na barikadama se borila. Nego! A šta si ti mislio? O, mi da ne
znamo naroda! A ja upravo iz njihove mase. Knjižnicu im osnivam.
Ona je vec gucnula i ocigledno se napila. Ali je i u glavi Jurija Andrejevica šumilo. Nije ni primijetio kako se Šura Slezinger našla u jednom kutu sobe a on u drugome, na kraju stola. Stajao je i, po svemu sudeci i za sebe posve neocekivano, poceo govoriti. Nije ih uspio od prve stišati.
Gospodo... Htio bih... Miša! Gogocka!... Šta ceš, Tonja, kad ne slušaju? Gospodo, samo dvije rijeci da vam kažem. Nama dolazi nevideno dosad, i necuveno. Prije no što nas sve zaskoci, evo što bih vam poželio. Kada to dode, neka nam Bog dade da ne izgubimo jedni druge i da ne zagubimo dušu. Gogocka, poslije vicite: bravo! Ja nisam završio. Prestanite pricati po kutovima i pažljivo slušajte.
U trecoj ratnoj godini u narodu se stvorilo uvjerenje da ce granica izmedu bojišta i zaleda prije ili poslije biti zbrisana, a da ce more krvi navrijeti prema svima i potopiti zaparložene i u rupe zavucene. Revolucija i jest takav povodanj.
Dok bude trajala, vama ce se, kao i nama na ratištu, ciniti da je život prestao, da je sve osobno dokrajceno, da se na svijetu više ništa i ne zbiva, samo ubijanje i umiranje; pa ako doživimo do dnevnika i memoara o tome vremenu, i procitamo li jednom ta sjecanja, uvjerit cemo se da smo u ovih pet ili deset godina proživjeli više no drugi u cijelome stoljecu.
Ne znam hoce li se narod sam dici i krenuti u valu ili ce sve biti ucinjeno u njegovo ime. Dogadaju takva znacenja i ne treba dramske uvjerljivosti. Ja mu i bez nje vjerujem. Bilo bi jednostavno maloumno pretraživati razloge kiklopskih zbivanja. Pa ona ih i nemaju. Samo u kucnim svadama postoji nekakav razvoj, no i u njima, poslije cupanja i razbijanja, nitko više ne zna tko je prvi poceo. A sve zbiljski veliko nema pocela kao ni svemir. Ono je tu, nema pocetka, kao da je oduvijek bilo, ili je doslovce s neba palo.
Ja doista mislim kako je Rusiji sudeno da prva u svjetskom vjekovanju postane carstvom socijalizma. Kad se to dogodi, mi cemo zadugo ostati omamljeni; pa kad i dodemo k sebi više necemo biti u stanju vratiti izgubljeno sjecanje. Zaboravit cemo dio prošlosti, a za nedogodeno necemo tražiti objašnjenja. Novonastali poredak zateci ce nas poput šume na obzorju ili oblaka nad glavom. Odasvud ce nas zatvoriti. Nicega drugoga nece biti.
Još je nešto zborio i za to se vrijeme posve otrijeznio. No i dalje je samo napola slušao što se oko njega govori i rastreseno odgovarao. Osjecao je njihovu ljubav prema sebi, ali svejedno nije mogao zatomiti tugu od koje je bio izvan sebe. Na kraju rece:
Hvala, hvala vam. Ja vidim vaša osjecanja. No ja ih ne zaslužujem. A i ne treba voljeti tako brižno i užurbano, gotovo kao u strahu, da poslije ne bi zatrebalo voljeti još jace.
Svi se nasmijaše i zapljeskaše prihvacajuci njegove rijeci kao zgodnu doskocicu, a on nije znao kamo bi se djenuo od slutnje nesrece koja dolazi i svijesti o vlastitoj nemoci u buducnosti, uza svu svoju žudnju za dobrim i svu spremnost na srecu.
Gosti su se razilazili. Lica su svima bila obješena od umora. Zijevanje im je kocilo i razmicalo celjusti cineci ih slicnim konjima.
Dok su se opraštali, netko je razmaknuo zavjesu i rastvorio prozor. Pomaljalo se žuckasto praskozorje i mokro nebo u prljavim zemljanograhorastim obiacima.
Izgleda da je i nevremena bilo dok smo mi brbljali – rece netko.
Mene je kiša uhvatila kad sam dolazila. Jedva sam utekla – potvrdi Šura Slezinger.
Na pustoj i mracnoj ulici zadržalo se još kljuckanje kapljica sa stabala izmedu nametljiva cvrkutanja pokislih vrabaca.
Prolomi se munja kao da je netko plugom rastegnuo brazdu preko cijeloga neba, i sve utihnu. Iza toga grmnuše cetiri jaka zaostala udarca kao kad se ujesen izvrnu veliki krumpiri iz prhke lopatom razgrnute gredice.
Grom propuhne prašnu zadimljenu sobu. Odjednom su poput cestica elektriciteta postali ocutljivi i sastavni dijelovi samoga postojanja, voda i zrak, cežnja za radošcu, zemlja i nebo.
Ulicu ispuniše glasovi gostiju u odlasku. Nastavljali su raspravljati isto onako bucno kao malo prije u
kuci. Glasovi su se udaljavali, postupno tihnuli i utihnuli.
Kako je kasno – rece Jurij Andrejevic. – Podimo spavati. Od svih ljudi na svijetu volim samo tebe i tatu.

[You must be registered and logged in to see this link.]


5.

Prošao je kolovoz, dolazio i kraj rujna. Nadnosilo se ono neumitno. Primicala se zima, a ljudskom pak okruženju sve ono što je bilo nalik na zimsku obamrlost, pretkazivano vec, koje se pronosilo zrakom i svima bilo na usnama.
Trebalo se pripraviti za studen, nabaviti hranu i drva. Ali u vrijeme pobjede materijalizma materija se pretvorila u pojam, hranu i drva zamjenjivalo je prehrambeno i ogrjevno pitanje.
U gradovima su ljudi bili nemocni poput djece pred nadolazecim nepoznatim, koje je na svom putu rušilo postojece navike i iza sebe ostavljalo pustoš, iako je i samo bilo cedom grada i djelom gradana.
Svuda se obmanjivalo i praznoslovilo. Svakodnevica je šepesala, koprcala se i hramala po nekoj još staroj navici. Ali doktor je život vidio neuljepšanim. Da je taj život osuden, bilo mu je bjelodano. Znao je da je njemu i njegovoj sredini odredena propast. Ocekivale su ih nevolje, cak možda i pogibija. Vrijeme koje im je preostalo kopnjelo je naocigled.
Da nije bilo životnih briga, rada i skrbi, skrenuo bi. Žena, dijete i potreba da zaradi novac bili su spas
nužan, smirujuci, uobicajen život u poslu i obilaženju bolesnika.
Shvacao je da je patuljak pred cudovišnim kolosom buducega; bojao ga se i volio to buduce, u potaji se njime ponosio, ali i posljednji put, kao na rastanku, žudnim okom nadahnuca gledao oblake i stabla, ljude što idu ulicom, veliki, nesrecom pogodeni ruski grad, i bio je gotov i sebe prinijeti na žrtvu da bi postalo bolje, ali ništa nije mogao.
To nebo i prolaznike najcešce je vidao sa sredine ulice, dok je prolazio Arbatom kod apoteke ruskog lijecnickog društva, na uglu Starokonjušnicke.
Iznova je radio u svojoj staroj bolnici. Po navadi ona se i dalje zvala Krestovozdviženska, iako opcine s tim imenom više nije bilo. Odgovarajuceg imena bolnici još nisu smislili.
U njoj je vec pocelo dijeljenje. Umjerenima, koji su doktora nervirali svojom tupoglavošcu, on se cinio opasnim; ljudima pak koji su politicki daleko odmakli bio je premalo crven. Osjecao je da ne pripada ni onamo ni ovamo, s jedne se obale otisnuo, a na drugu nije pristao.
Uz njegove redovite poslove ravnatelj bolnice povjerio mu je brigu nad opcom statistickom kartotekom. Kolikih se anketa, otpusnih pisama i obrazaca nije nagledao, kakvih sve narudžbenica napopunjavao! Smrtnost, porast oboljenja, imovno stanje zaposlenih, razina njihove gradanske svijesti i stupanj sudjelovanja na izborima, nepodmirene potrebe u ogrjevu, hrani, lijekovima, sve to zanimalo je centralnu statisticku upravu, na sve se tražilo odgovor.
Svime time doktor se bavio u ordinaciji za svojim starim stolom pokraj prozora. Spartani papir raznih tabela i obrazaca u hrpama je ležao pred njim odgurnut ustranu. Kadikad, izmedu povremenih bilježaka za medicinske radove, on je ondje pisao i svoju Igru ljudi, mracni dnevnik ili kroniku tih dana, koja se sastojala od proze, stihova i kojecega drugoga, što je sve bilo pobudeno spoznajom da je polovica ljudi prestala biti ono što je bila, a neizvjesno je i kako ce ta igra završiti.
Svijetla, suncana ordinacija, s bijelo obojenim zidovima, bila je preplavljena žutim svjetlom zlatne jeseni, kakvo su donosili dani poslije Velike Gospe, kada su pocinjali stezati prvi jutarnji mrazovi, a šarenilom i blistavilom vec prorijedenih šumaraka letjele su zimske sjenice i svrake. Za takvih dana nebo se izvija u beskrajne visine, a prozracni sloj zraka izmedu njega i zemlje zapljuskuje ledenom tamnomodrom prozirnošcu sa sjevera. Uokolo sve postaje vidljivije i cujnije. Prostor propušta zvuk zaledenom zvonkošcu, jasno i odsjecno. Prostranstva se procišcavaju kao da otvaraju pogled kroz sav
život za mnoge godine unaprijed. Sva bi ta razrijedenost bila nepodnošljiva da nije bila toliko kratkotrajna i da nije dolazila na koncu kratka jesenjeg dana, na pragu ranih sumracja.
Takva svjetlost obasjavala je ordinaciju, svjetlost jesenjega sunca u ranu zalazu, socna, staklasta i vodenkasta kao zrela kisela jabuka.
Doktor je sjedio za stolom, umakao pero u tintu, razmišljao i pisao, a pokraj velikih prozora ordinacije prolijetale su neke tihe ptice, ubacivale u sobu svoje bešumne sjene, po doktorovim rukama u pokretu, po stolu s obrascima, po podu i zidovima, i jednako bešumno išcezavale iz sobe.
Opada klen – rece prosektor pri ulasku, nekad zbijen muškarac, na kojem je koža od mršavosti sada vrecasto visjela. – Zalijevali ga pljuskovi, cupali vjetrovi i nisu mu mogli na kraj. A što cini samo jedan mraz!
Doktor podiže glavu. Doista, tajanstvene ptice što su promicale uz prozore sad su bile oprljeni listovi klena, koji su lelujali zrakom i u skovrcanim narancastim zvijezdama padali ukoso od stabala po bolnickom travnjaku.
Jeste li okna oblijepili? – upita prosektor.
Ne – odvrati Jurij Andrejevic i nastavi pisati.
Kako? Vrijeme je.
Zaokupljen pisanjem, Jurij Andrejevic ne odgovori.
E, nema Tarasjuka – nastavi prosektor. – Zlatan je to bio covjek. I cipele ce popraviti. I sat. I sve uciniti. I sve ce na svijetu nabaviti. A oblijepiti je vrijeme. Nema druge, morate sami.
Nema se cime.
Napravite. Evo recepta. – Prosektor objasni da masu treba smiješati iz ulja i krede. – Uostalom, eto vam. Ja vam samo smetam.
Otide drugom prozoru i prihvati se svojih bocica i preparata. Smrkavalo se. Za koji cas on se opet javi:
Upropaštavate vid. Vec je mracno. A svjetla ne daju. Hajdemo kuci.
Još bih malo radio. Dvadesetak minuta.
Njegova žena ovdje je bolnicarka.
Cija?
Tarasjukova.
Znam.
A on, gdje je, to se ne zna. Skice nekud svijetom. Ljetos ju je dvaput obišao. I u bolnicu navratio. Sad je negdje na selu. Gradi novi život. On vam je od onih vojnika boljševika koje srecete po trgovima i vlakovima. A znate li u cem je objašnjenje? Baš za Tarasjuka? Cujte. Majstor za sve. Nije u stanju napraviti loše. Cega se prihvati, to je uradeno. Isto je bilo i s ratovanjem. Naucio ga kao svaki drugi zanat. Postao je izvrstan strijelac. Iz rova, potajice. Oci, ruka – sve prvorazredno! Sva odlicja nisu mu za hrabrost, nego za nepogrešivo pucanje. Svaki mu posao prijede u strast. Zavolio je i ratnicki. Shvatio da je oružje sila, istice ga. Pa poželio da i sam postane sila. Naoružan covjek, to više nije jednostavno covjek. U stara su vremena takvi strijelci išli u hajduke. Otmi mu sad pušku, probaj. Najednom stiže poklik: »Okreni bajunetu« i tako dalje. I okrenuo je. To je sve. Sav marksizam.
I to najistinskiji, iz samoga života. A da što ste mislili?
Prosektor je otišao do svoga podoknika i prebirao po epruvetama. Zatim upita:
Kako je s pecarom?
Hvala što ste ga preporucili. Prezanimljiv covjek. Cijeli smo sat raspravljali o Hegelu i Benedettu Croceu.
Kako drukcije! S doktorom filozofije heidelberškog sveucilišta. A pecica?
– Ne spominjite.
Dimi?
Ne može gore.
Cijevi nije valjano izveo. Trebalo je kroz pec, a on vjerojatno kroz prozorcic ispustio.
I jest u kaljevu pec ubacio. A ipak dimi.
Znaci dimovod nije pogodio, našao se u ventilacijskom kanalu. Na propuhu. E, nema Tarasjuka! A vi pretrpite malo. Ni Moskva nije podignuta u jednom danu. Pecicu ložiti, kao da je to glasovir svirati. Treba nauciti. Drva ste nabavili?
A gdje da ih tražim?
Poslat cu vam ja mežnara. Krade drva. Od plotova pravi ogrjev. Ali, upozoravam. Treba se cjenkati.
Skup je. Ili, možda ipak babu-tamaniteljicu.
Spustili su se do porte, obukli i izišli na ulicu.
Zašto tamaniteljicu?38 – upita doktor. – Nemamo stjenica.
Tko govori o stjenicama? Ja o Janku, vi o Marku. Nisu stjenice, nego drva. Kod nje vam je sve komercijalno postavljeno. Šume i kuce kupuje i ruši u ogrjev. Ozbiljan liferant. Pazite, mrak je, da se ne spotaknete. Ovuda sam ranije mogao proci zavezanih ociju. Svaki sam kamicak znao. Pravi mještanin. Ali otkad ograde ruše, ni raširenih ociju ništa ne prepoznajem, kao u tudem gradu. No kakvih se kutaka zato otkrilo! Ampirskih kucica u grmlju, okruglih vrtnih stolova, klupica natrulih. Ovih dana prolazim uz jednu takvu pustolinu na križanju triju ulica. Gledam, stogodišnja starica štapom ceprka po zemlji. »Bogdaj, bako«, govorim. »Crve za ribiciju kopaš?« Naravno, šalim se. A ona najozbiljnije: »Ne, dragovicu – šampinjone.« I doista, u gradu je postalo kao u šumi. Vonja po trulom lišcu i gljivama.
Znam to mjesto. Izmedu Srebrenog i Molcanovke, zar ne? Tamo mi se obicno dogadaju neocekivane stvari. Ili sretnem nekoga koga dvadeset godina nisam vidio ili štogod nadem. A prica se da tamo i robe. Nije cudno. Mjesto je kao na propuhu. Prava mreža prolaza prema jazbinama oko Smolenskog. Ociste, ogole, a ti im poslije soli na rep stavi.
A fenjeri slabo svijetle. Ne zovu modrice bez razloga fenjerima. Zacas ih nabiješ.

6.
Doista, na tom su se mjestu doktoru dogadale svakojake neobicnosti. Jedne mrkle i hladne veceri u kasnu jesen, nešto prije listopadskih borbi, on je na tome istome uglu natrapao na covjeka koji se bez svijesti upoprijecio preko nogostupa. Ležao je raširenih ruku, glavu priklonio prema kamenom stupu, a noge izbacio na kolnik. Covjek je s vremena na vrijeme slabašno jecao. Na glasne doktorove upite kojima ga je pokušavao osvijestiti promrmljao bi nešto nesuvislo i opet gubio svijest. Imao je krvavu i razbijenu glavu, ali je doktor u letimicnom pregledu utvrdio da su kosti ostale cijele. Covjek je ocito bio žrtva razbojstva.
»Taška. Taška« – prošaptao je dvatriput.
Iz nedaleke arbatske apoteke doktor je telefonom pozvao kocijaša rasporedena kod Krestovozdviženske i nepoznatoga odvezao u bolnicu.
Ispalo je da je je to bio poznati politicki djelatnik. Doktor ga je izlijecio i u njemu stekao pokrovitelja koji ga je godinama izvlacio iz mnogih nesporazuma u vrijeme puna nepovjerenja i sumnjicenja.

[You must be registered and logged in to see this link.]


7.

Bila je nedjelja. Doktor je bio slobodan. Nije morao u bolnicu. U Sivcevom su se za zimu smjestili u tri sobe, kako je to savjetovala Antonina Aleksandrovna.
Dan je bio siv i smrknut, hladan, vjetrovit, s niskim snježnim oblacima. Vec su s jutra naložili. Pocelo je dimiti. Antonina Aleksandrovna, koja nije imala pojma o loženju, davala je Njuši smušene i krive
savjete, dok se ova mucila sa sirovim drvima koja nikako da se razgore. Videci u cemu je stvar i znajuci što bi trebalo uciniti, doktor se pokuša uplesti, ali ga žena nježno uze za ramena i otpravi iz sobe rijecima:
Pokupi se, molim te. Kad covjeku glava puca i ne zna kud bi krenuo, ti baš onda nadeš zanovijetati.
Kako ne shvacaš da tvoje price dolijevaju samo ulja na vatru.
O, ulja, Tonjice, to bi bilo sjajno! Pecica bi u mahu planula. Ali, ne lezi vraže, ni ulja ni vatre.
Ni kalamburima nije mjesta. Shvati, dode vrijeme, kad nikome nije do njih.
Neuspjelo je loženje pokvarilo nedjeljne planove. Svi su mislili da ce do mraka obaviti nužne poslove, a uvecer biti slobodni, ali sve se izjalovilo. Zakasnio je objed, onda je poneko htio tople vode da opere kosu, a javilo se i drugih želja.
Ubrzo se od dima nije dalo disati. Snažan ga je vjetar vracao u sobu. U njoj se skupio oblak crne cadi poput kakva cudovišta iz bajke u neprohodnoj šumi.
Jurij Andrejevic sve ih razagna u susjedne sobe i otvori okance za prozracivanje. Polovicu drva izbacio je iz peci, a preostala proloži triješcem i brezovom korom za potpalu.
Kroz okance navali hladan zrak. Prozorska zavjesa zaleluja i podiže se uvis. S pisaceg stola sletješe neki papiri. Vjetar zalupi nekakvim vratima i vrteci se po zakucima, stade za ostacima dima juriti poput macke za mišem.
Razgorjela drva planuše i zapraskaše. Limena se pecica zahliknu plamenom. Nalik na mrlje sušicava crvenila po njoj zarumenješe kolobari usijanja. Dim se u prostoriji prorijedio, pa zatim posve nestao.
U sobi postade svjetlije. Prozori, koje je Jurij Andrejevic oblijepio po prosektorovom naputku, zasuziše. U valu se razlijevao topao i mastan vonj ljepila. Sitno cijepana drva, uz pec poslagana da bi se prosušila, zamirisaše: gorkom gareži jelove kore koja grebe u grlu i pahom sirove jasikovine, svježim poput kolonjske vode.
Silovito, kao malo prije zrak kroz okance, u sobu upade Nikolaj Nikolajevic s viješcu:
Na ulicama je bitka. Tuku se kadeti koji podržavaju Privremenu vladu i vojnici garnizona koji stoje iza boljševika. Okršaji gotovo na svakom koraku, ustanickim žarištima nema broja. Na putu ovamo upao sam dva ili tri puta u nepriliku, jednom na uglu Velike Dmitrovke, a drugiput kod Nikitinskih vrata. Izravna puta više nema, treba se probijati zaobilazno. Hitro, Jura! Oblaci se da idemo. To treba vidjeti. To je povijest. To biva tek jednom u životu.
No brbljao je sam gotovo dva sata, onda su sjeli rucati; a kad se spremao kuci i za sobom povukao i doktora, sprijeci ih Gordonov dolazak. Uletio je isto kao i Nikolaj Nikolajevic s istim vijestima.
Ali dogadaji su u meduvremenu išli i dalje. Bilo je novih pojedinosti. Gordon je govorio o pojacanoj pucnjavi i ubijenim prolaznicima, koje je slucajno dohvatio zalutali metak. Po njegovim rijecima kretanje je gradom prestalo. Cudom se provukao do njih, ali se put natrag za njegovim ledima zatvorio.
Nikolaj Nikolajevic nije slušao i pokušao je nos promoliti na ulicu, ali vec se za minutu vratio. Rece da iz ulice nema izlaza, njome zvižde meci koji s uglova odbijaju komadice cigle i žbuke. Na ulici ni žive duše, plocnik je zamro.
Tih su dana Sašenjku prehladili.
Stoput sam govorio da dijete ne prinosite toploj peci – ljutio sc Jurij Andrejevic. – Pregrijano je deseterostruko štetnije od hladnoce.
Sašenjka je obolio na grlu i dobio veliku vrucicu. Držao ga je neobican i neshvatljiv strah od mucnine i povracanja koji su mu se svakog casa pricinjali.
Gurao je od sebe ruku Jurija Andrejevica s laringoskopom ne dopuštajuci da mu ga stavi u grlo, zatvarao usta, vikao i davio se. Sva navaljivanja i prijetnje ostadoše bez rezultata. Iznenada, u neoprezu Sašenjka široko i slatko zijevne; i, kao da je to cekao, doktor mu hitro gurne žlicicu u usta, pritisne njome jezik i ugleda tamnocrven grkljan i zagnojene otecene krajnike. Njihov izgled uznemiri Jurija Andrejevica.
Malo poslije na slican mu je nacin uspjelo sinu uzeti i bris. Aleksandar Aleksandrovic imao je vlastiti mikroskop. Na njemu Jurij Andrejevic jedva jedvice sam napravi analizu. Nasrecu, nije bila difterija.
Trece noci medutim Sašenjku uhvati napad lažne difterije. Gorio je i ostajao bez zraka. Jurij Andrejevic, nesposoban da ga izbavi muka, nije mogao gledati jadno dijete. Antonini se Aleksandovnoj cinilo da joj sincic umire. Uzimali su ga u narucje, nosili po sobi i od toga mu je bivalo lakše.
Za njegovo lijecenje trebalo je doci do mlijeka, mineralne vode ili sode. Ulicne borbe trajale su punom žestinom. Paljba, cak i topnicka, ni casa nije jenjavala. Da se uz opasnost po život i odvažio provuci kroz podrucje kojim se pucalo, Jurij Andrejevic ni iza vatrene crte ne bi susreo ništa više života jer je u cijelome gradu, dok se prilike ne promijene, sve zamrlo.
A to se vec naziralo. Sa svih strana dolazile su glasine da radnici prevaguju. Tukle su se još pojedine nepovezane grupice kadeta koje su pogubile vezu sa svojim zapovjedništvom.
Cetvrt Sivceva spadala je u djelokrug vojnickih jedinica koje su od Dorogomilova pritiskivale prema centru. Vojnici s njemackog ratišta i radnicki momcici, sjedeci u rovu iskopanom na ulici, vec su upoznali žitelje okolnih kuca i susjedski im dobacivali kad bi koji provirio na vrata ili se odvažio na ulicu. U tom dijelu grad se pokretao.
Tada se Gordon i Nikolaj Nikolajevic oslobodiše trodnevnog ropstva u koje su zaglavili kod Živaga. Juriju Andrejevicu bilo je drago što su se našli tu u vrijeme Sašenjkine bolesti, a Antonina Aleksandrovna im je opraštala zbrku koju su stvarali u opcoj pometnji. U znak zahvalnosti za gostoprimstvo obojica su držala svojom obavezom da domacine zabavljaju neprestanim razgovorima, a Jurij se Andrejevic toliko umorio od trodnevnog prelijevanja iz šupljega u prazno da je jedva docekao rastanak.

8.

Sretno su dospjeli svojim domovima, iako se pokazalo da su price o opcem smirivanju bile peuranjene. Na mnogim mjestima borbe su nastavljene, nekim se dijelovima grada nije smjelo proci, pa doktor nije mogao do bolnice, koje se vec zaželio i gdje su mu u ordinaciji ostale znanstvene bilješke i njegova Igra.
Samo unutar najbližega susjedstva ljudi su ujutro izlazili iz kuca po kruh, zaustavljali prolaznike koji bi u bocama nosili mlijeko i užagreno pitali gdje su ga pronašli.
Ponekad bi iznova pripucalo cijelim gradom, pa bi se ljudi opet razbježali. Svi su pogadali da medu protivnicima teku nekakvi pregovori i da se njihov uspjeh ili neuspjeh odražava u snažnijoj ili slabijoj šrapnelskoj paljbi.
Negdje pri kraju onog starog oktobra, oko deset uvecer Jurij je Andrejevic brzo grabio ulicom iduci bez posebna razloga kolegi koji je stanovao u blizini. Kraj, inace vrlo prometan, postao je maloljudan. Prolaznika – tek pokoji.
Jurij Andrejevic išao je brzo. Pršio je rijedak, prvi snijeg nošen jakim, sve jacim vjetrom, koji se pred ocima Jurija Andrejevica prometao u snježnu buru.
Jurij Andrejevic upravo je skrenuo iz jedne ulicice u drugu i vec zaboravio brojiti ta skretanja, kad iznenada navali gustgustijan snijeg i zapoce bjesnjeti vijavica, ona vijavica koja poljem fijuce široko, a u gradu se koprca tijesnim corsokakom kao izgubljena.
Nešto slicno zbivalo se u duhovnom okolišu i u fizickom, blizu i daleko, na zemlji i u zraku. Negdje s rijetkih otocica tutnjile su posljednje salve slomljenoga otpora. Negdje na obzorju iskakali su i rasprskavali se mjehuri slabašna rumenila ugašenih požara. A slicne kolutove i vrtloge gonila je i kovrcala vijavica dimeci se po mokrim kolnicima i plocnikom pod nogama Jurija Andrejevica.
Na jednom raskrižju s povikom »posljednje vijesti!« pretece ga djecak koji je pod rukom nosio velik
svežanj svježe tiskanih listova.
Ne treba kusur – odbi doktor. Djecak s mukom odlijepi list s vlažnog kupa, tutne ga doktoru u ruke i nestade u mecavi, munjevito kao što je iz nje i izronio.
Doktor se primakne ulicnoj svjetiljci koja je gorjela na dva koraka od njega da bi bez odlaganja preletio glavno.
Posebno izdanje, tiskano samo s jedne strane, donosilo je priopcenje iz Petrograda o sastavljanju Savjeta narodnih komesara, uspostavljanju sovjetske vlasti u Rusiji i uvodenju diktature proletarijata. Dalje su slijedili prvi dekreti nove vlasti i razne vijesti primljene telegrafom i telefonom.
Vijavica ga je šibala preko ociju i sivom šuštavom solikom prekrivala novinske retke. Ali nije to prijecilo njegovo citanje. Velicina i svevremenost trenutka potresli su ga i nisu mu dali da se pribere.
Da bi docitao priopcenje, osvrnuo se za kakvim osvijetljenim a od snijega zašticenim mjestom. Ispalo je da se opet našao na svome zacaranom križanju, na uglu Srebrenoga i Molcanovke, blizu ulaza u veliku cetverokatnicu sa staklenim vratima i prostranom osvijetljenom vežom.
Doktor je ušao i u njezinoj se dubini pod elektricnom svjetiljkom zadubio u vijesti.
Odozgo, nad njegovom glavom javiše se koraci. Netko se spuštao stubištem, zastajkivao kao da je neodlucan. Doista, taj što je silazio najednom se predomislio, okrenuo se i ustrcao gore. Negdje se otvoriše vrata i van su hrupila dva glasa, jekom toliko iskrivljena da se nije razaznavalo jesu li muški ili ženski. Vrata lupiše, i onaj je sada mnogo odlucnije strcavao.
Zadubljen u citanje, Jurij Andrejevic nije pomišljao da pogled svrne prema strancu. Ali našavši se u trku prema dolje, ovaj se naglo zaustavi. Jurij Andrejevic podiže glavu.
Pred njim je stajao mladic od kakvih osamnaest godina u krutoj jelenjoj bundi s krznom izvana, kako se to nosi u Sibiru, i istoj takvoj krznenoj kapi. Mladac je bio crnomanjast s uskim kirgiskim ocima. U njegovu licu bilo je nešto aristokratsko, neka živahna iskra, neka diskretna profinjenost, koja se cini da je prispjela izdaleka, a imaju je ljudi miješane krvi.
Mladic se ocito zabunio, Jurija Andrejevica zamijenio je s nekim drugim. S bojažljivim je ustezanjem gledao u nj kao da zna tko je, samo se ne usuduje da ga nagovori. Da bi otklonio nesporazum, Jurij ga Andrejevic odmjeri svisoka ne pokazujuci želje za razgovorom.
Mladic se zbuni i bez rijeci pode prema izlazu. Ondje se još jednom osvrnuo, otvorio teška rasklimana vrata i, izišavši na ulicu, uz širopot ih zalupio.
Za desetak minuta krene i Jurij Andrejevic. Zaboravio je mladica i kolegu kojem se uputio. Pod dojmom procitanoga pode kuci. Putom medutim druga jedna stvar, obicna, ali u te dane neizmjeriva znacenja, privuce i zaokupi njegovu pažnju.
Nedaleko od kuce u mraku je nabasao na veliku hrpu dasaka i brvana upoprijecenih preko nogostupa. U ulici je bila neka ustanova kojoj su vjerojatno dovezli sljedovanje ogrjeva od kakve srušene periferijske brvnare. Brvna nisu složili u dvorište, vec njima zakrcili dio nlice. Tu je gomilu cuvao naoružan stražar, koji je šetao dvorištem izlazeci povremeno i na ulicu.
Bez razmišljanja Jurij Andrejevic ulovi casak kad je stražar zakrenuo u dvorište, a zamah vjetra zavitlao gust oblak pahuljica. Prišao je gomili brvana sa strane u sjeni, jer do nje nije dopiralo svjetlo kandelabra, i opreznim razmicanjem oslobodio sa samog dna težak trupac. S mukom ga izvukavši ispod hrpe i uprtivši na rame, on više nije osjecao njegovu težinu (svoje breme nije teško) i kradom, zaklonjen zidovima u sjeni, dovuce ga do Sivceva.
U pravi cas, jer drva su kod kuce bila na izmaku. Trupac raspiliše i od njega dobiše cijelo brdo cjepaka. Jurij Andrejevic je cucao uz pec i ložio. Šuteci je gledao u vratašca koja su poigravala i zveckala. Aleksandar Aleksandrovic privuce naslonjac do peci i sjede da se grije. Jurij Andrejevic izvuce iz bocnog džepa novine i pruži ih tastu s rijecima:
Pogledajte. Procitajte.
Ne mijenjajuci položaj, malim je žaracem podjarivao drva u peci i glasno razgovarao sam sa sobom.
Kakva sjajna kirurgija! Zgrabiti i jednim potezom znalacki izrezati stare smrdljive cirove! Jednostavna, bez okolišanja izrecena presuda vjecitoj nepravdi, svikloj da se pred njom ponižava, da joj se dodvorava i da se pred njom kleci. A u tome da je sve izvedeno bez bojazni ima nešto odavna poznato i blisko u nacionalnom smislu. Nešto od Puškinova bespogovornog luconoštva ili Tolstojeve nedvojbene vjernosti cinjenicama.
Puškinova? Što si kazao? Pricekaj. Odmah sam gotov. Ne mogu ja citati i slušati – prekidao je zeta Aleksandar Aleksandrovic, pogrešno misleci kako se Jurij Andrejevic, govoreci sebi u bradu, obraca njemu.
A u cemu je genijalnost? Kad bi nekome dali u zadacu da nacini novi svijet i zapocne novo brojenje vremena, on bi zasigurno tražio da mu se najprije rašcisti prikladno mjesto. Cekao bi da prvo svrše stara stoljeca; a prije no što bi zapoceo s gradnjom novih, trebao bi mu okrugao datum, crveno u kalendaru, neispisana stranica.
A ovdje, izvolite. To nevideno, to cudo povijesti, to otkrivenje dahnuto je u samo središte nepomucene svakodnevice, bez obzira na njezin tok. Ono nije krenulo od pocetka, nego iz sredine, bez unaprijed utvrdenih rokova, u prve dane koji su naišli, u vrijeme najjaceg tramvajskog prometa u gradu. To je najgenijalnije. Tako nezgodno i nepravodobno stiže samo ono najvece.

[You must be registered and logged in to see this link.]



9.
Pocela je zima kakvu su i predvidali. Nije još plašila kao one dvije što ce za njom doci, no vec je bila od njihove sorte, mracna, gladna i hladna, sva u lomljenju poznatoga i pregradnji samih osnova postojanja, sva u neljudskim naporima da se uhvati za život na izmaku.
Bile su tri uzastopne tako strašne zime; a sve što se danas cini da se zbivalo od sedamnaeste na osamnaestu godinu moguce je da se stvarno dogadalo i kasnije. Te zime što su slijedile jedna za drugom slile su se u jednu i teško ih je razlikovati.
Stari život i novi poredak još se nisu usuglasili. Medu njima nije bilo onako žestoke mržnje kakva ce se javiti za godinu dana, u vrijeme gradanskog rata, ali nije bilo ni povezanosti. Bile su to posebne strane, nasuprotno postavljene, nesposobne da prate jedna drugu.
Posvuda su birali novu vlast: po kucama, u organizacijama, na poslu, u javnim ustanovama. Vodstva su se mijenjala. Svuda su postavljali komesare s neogranicenom moci, ljude jake volje, u crnim kožnatim kaputima, s ovlastima prisile i revolverima, cesto neobrijane, a još cešce neispavane.
Oni su dobro poznavali soj malogradanina, onog srednjeg vlasnika malih državnih dionica i udvorickog filistra, i s njim su razgovarali uz mefistofelski smiješak, kao s uhvacenim džeparom.
Ti su ljudi upravljali svime po svome programu, i poduzece za poduzecem, organizacija za organizacijom postajali su boljševicki.
Krestovozdviženska bolnica sada se zvala Druga reorganizirana. U njoj su se zbile promjene. Dijelu su osoblja otkazali, a mnogi su i sami otišli ocjenjujuci da im se ne isplati raditi. To su bili dobro placeni lijecnici s mondenom klijentelom, miljenici društvene kreme, frazeri i hvalisavci. Svoj sebicni odlazak nisu propuštali prikazati kao demonstrativan gradanski otpor, a prema onima koji su ostali izražavali su prezir i gotovo ih bojkotirali. Medu prezrenima koji su ostali bio je i Živago.
Uvecer bi izmedu muža i žene potekli razgovori poput ovoga:
U srijedu ne zaboravi otici do podruma lijecnickog društva po smrznuti krumpir. Tamo su dvije vrece. Javit cu kad tocno prestajem raditi, da ti pomognem. Moramo udvoje, na sanjkama.
Dobro. Stici ce se, Jurocka. Trebalo bi leci. Kasno je. Na sve ionako ne možeš dospjeti. Moraš se odmoriti.
Širi se epidemija. Opca iznurenost slabi otpornost. Tebe i tatu strašno je i pogledati. Treba nešto
uciniti. Ali što zapravo? Mi se premalo cuvamo. Treba biti pažljiviji. Slušaj. Ne spavaš?
Ne.
Za sebe se ne bojim, ja sam žilav; ali ako bi me ipak dohvatilo, molim te, ne pravi gluposti i ne ostavljaj me kod kuce. Istog casa u bolnicu.
Što ti je, Jurocka! Bog s tobom. Cemu zazivati nesrecu?
Zapamti, više nema ni poštenih ni prijatelja. Pogotovo znanaca. Ako bi se što dogodilo, možeš se osloniti jedino na Picužkina. Naravno, ukoliko se i sam izvuce. Ne spavaš?
Ne.
Sami su, prokletnici, pobjegli za punijom zdjelom, i sad bi još da im je to bio i moralan cin, principijelnost. Susrecu, jedva ruku pruže. »Vi za njih radite?« I dižu obrve. »Radim« – kažem – » i ne zamjerite: ja se ponosim našom neimaštinom, a ljude koji su nam njome ukazali cast ja cijenim.«

10.

Vecini je zadugo jedina hrana postala kuhana prekrupa i juha od sledevih glava. Tijelo haringe u pecenu obliku bilo je drugo jelo. Ljudi su jeli nesamljevenu raž i pšenicu u zrnu. Od njih bi kuhali kašu.
Poznanica, inace profesorica, ucila je Antoninu Aleksandrovnu kako ce peci pareni kruh u kaljevoj peci, cak i za prodaju, ne bi li se zaradom nekako pokrilo loženje sobne peci kao u dobra stara vremena. To bi omogucilo da se oslobode mucenja s limenom pecicom koja je dimila, slabo grijala, a toplinu nikako i nije zadržavala.
Kruh je Antonina Aleksandrovna dobro pekla, ali od njezine trgovine nije bilo ništa. Trebalo je odustati od nerealnih planova i vratiti se limenoj pecici. Živagovi su uvelike oskudijevali.
Jedno jutro Jurij Andrejevic po obicaju otide na posao. Od drva su u kuci ostale samo dvije oblice. Navukavši bundicu, u kojoj je od slabosti zebla i po toplijem vremenu, Antonina Aleksandrovna pode »u lov«.
Nekih pola sata tumarala je susjednim ulicama, u koje bi ponekad svracali seljaci iz prigradskih sela s povrcem i krumpirom. Te je seljake trebalo uloviti, jer vlast ih je hapsila zajedno s njihovom robom.
Napokon je nabasala. Mlad krupan momcina u suknenoj kabanici, pracen Antoninom Aleksandrovnom, uvezao je svoje kao igracka lake saonice u dvorište Gromekovih.
U likovom saonicnom košu, prekrivena rogožinom, nalazila se manja hrpa brezovih oblica, koje nisu bile deblje od onih na kurijalnim balustradama s fotografija iz prošlog stoljeca. Antonina Aleksandrovna znala je njihovu vrijednost – jedno je bilo brezovina, a drugo ovo sirovo drvo najgore vrste, upravo posjeceno, neupotrebljivo za loženje. No izbora nije bilo, pa onda ni razmišljanja.
U pet-šest naramaka donese joj mladi seljak drva na gornji kat, a u zamjenu smjesti ormaric s ogledalima Antonine Aleksandrovne sebi na saonice za dar svojoj mladoj. Uzgred, ugovarajuci donošenje krumpira, on se propitivao za cijenu glasovira koji je stajao kraj vrata.
Kad se vratio, Jurij Andrejevic nije komentirao ženinu kupovinu. Iscijepati prodani ormar u gorivo bilo bi sigurno korisnije, ali to niko od njih ne bi bio u stanju uciniti.
Jesi vidio pisamce na stolu? – upita žena.
Od upravitelja bolnice? Znam, rekli su mi. Zovu k nekoj bolesnici. Svakako moram poci. Ali neka malo odahnem. Prilicno je daleko. Negdje kod Trijumfalnih vrata. Imam zapisano.
Cudan honorar nude. Vidio si? Ipak procitaj. Za vizitu bocu njemackog konjaka ili par ženskih carapa. Cime li sve ne mame? Tko bi to mogao biti? Takvo prostaštvo i potpuno nepoznavanje prilika u kojima živimo. Skorojevici neki.
Da, slici prekupcu.
Tim su imenom, uz koncesionar ili zastupnik, zvali male privatne poduzetnike, kojima je državna vlast,
uništivši privatnu trgovinu, popuštala u vrijeme nestašica, zakljucivala s njima ugovore i pogodbe o raznim isporukama.
Njima nisu pripadali srušeni šefovi starih firmi i vlasnici velikih poduzeca. Od zadobivenog udarca oni se nisu oporavljali. Ali u tu su kategoriju dospijevali povremeni špekulanti otisnuti s dna rata i revolucije kao pridošlice bez korijena.
Popivši toplu vodu jedva zabijeljenu mlijekom i zasladenu saharinom, doktor se otputi bolesnici.
Nogostupi i kolovozi bili su pod dubokim snijegom koji je ulice prekrivao od jednog reda kuca do drugoga. Ponegdje je dopirao do prizemnih prozora. Svom širinom toga prostora micale su se nijeme, polužive utvare koje su teglile na ledima ili vukle na saonicama kakvu mršavu hranu. Vozio se nije gotovo nitko.
Ponegdje su još po zidovima zaostali raniji cimeri. Prodavaonice i zadruge pod njima, bez stvarne veze s onim što je pisalo, zatvorene, s izlozima zabijenim ili pod rešetkom, zjapile su prazninom.
Bile su prazne i zatvorene ne samo zbog pomanjkanja robe nego i zato što je preuredivanje svih oblika života, koje je zahvatilo i trgovinu, stiglo tek do opcih stajališta, pa do zatvorenih ducancica kao do sitnih pojedinosti još nije dospjelo.

[You must be registered and logged in to see this link.]


11.
Kuca u koju su pozvali doktora nalazila se na kraju Brestovske, blizu Tverske mitnice.
Bilo je to zdanje od opeke, kasarnske pretpotopne gradnje, s dvorištem i drvenim hodnicima u tri reda uzduž dvorišnih zidova.
Stanari su upravo držali zajednicki sastanak na kojem je sudjelovala i predstavnica rajonskog sovjeta, kad iznenada u kucu bane vojna ophodnja koja je provjeravala oružne listove i plijenila oružje bez dozvola. Zapovjednik zamoli povjerenicu da ne odlazi, uvjeravajuci da ce kontrolu požuriti, a provjereni stanari neka postupno silaze, pa sastanak mogu ubrzo nastaviti.
Pretres se primicao kraju, na redu je baš bio stan u kojem su cekali doktora, kad se on nade na kucnim vratima. Vojnik s puškom na uzici, koji je stražario pred stubama što su vodile u hodnike, odlucno stade ispred Jurija Andrejevica, ali se umiješa zapovjednik. On doktoru nije htio smetati, pa pristade da priceka s pretresom dok Jurij Andrejevic ne pogleda bolesnicu.
Doceka ga vlasnik stana, uljudan i mlad covjek, utucena crnomanjasta lica i tamnih, tužnih ociju. Bio je smucen razlicitim okolnostima: ženinom bolešcu, predstojecim pretresom i strahopoštovanjem koje je osjecao prema medicini i njezinim predstavnicima.
Da bi olakšao doktoru i skratio vrijeme, domacin se trudio da govori što krace, ali je upravo to nastojanje cinilo njegov govor dugim i zbrkanim.
Stan, mješavina raskoši i tricarija, bio je namješten stvarima skupljanim jedino sa željom da se novac pretvori u nešto sigurnije. Pokucstvo u rasparenim garniturama popunjavano je komadima drugih rasparenih garnitura.
Domacin je vjerovao da je njegova žena od straha oboljela na živcima. S mnogo nepotrebnih detalja ispricao je kako su im u bescjenje prodali pokvaren starinski sat sa svirkom, koji davno vec nije radio. Kupili su ga jedino kao znamenitost urarskog umijeca (bolesnicin suprug povede doktora u susjednu sobu da mu ga pokaže). Sumnjali su cak je li ga uopce moguce popraviti. I najednom sat, koji godinama nije bio navijan, pode sam od sebe, pode, na zvoncicima odzvoni svoj zamršeni menuet i stade. Žena se prestravila, objašnjavao je mladi covjek, uvjerena da je to otkucao njezin sudnji cas, pa sad, eto, leži, bunca, ne jede, ne pije i njega ne poznaje.
Vi, dakle, mislite da je to slom živaca? – s nevjericom upita Jurij Andrejevic. – Vodite me bolesnici. Ušli su u susjednu sobu s porculanskim lusterom i dvama nocnim ormaricima od mahagonija uz širok
bracni krevet. U njegovu kraju, navukavši pokrivac do podbratka, ležala je sicušna ženica s velikim crnim ocima. Kad ih je ugledala, ona ih potjera rukom koju je izvukla ispod pokrivaca, dok joj je široki rukav kucne haljine skliznuo pod pazuho. Nije prepoznavala muža, i kao da nikoga nije bilo u sobi, ona tihim glasom zapjeva pocetak neke tužne pjesmice, koja ju toliko dirnu da se rasplakala, zajecala djetinje i molila da je vode kuci. Kako god joj doktor prišao, protivila se pregledu i okretala mu leda.
Trebalo bi je pregledati – rece Jurij Andrejevic. – No i bez toga je sve jasno. Pjegavac, i to u jako tešku obliku. Jadnica se dosta muci. Savjetovao bih da je smjestite u bolnicu. Ne radi se o komforu koji joj vi možete pružiti, nego o stalnome lijecnickom nadzoru koji je nužan u prvim tjednima bolesti. Možete li osigurati kakav prijevoz, kociju, makar i teretne saonice da je prevezemo, razumije se, dobro umotanu? Napisat cu vam uputnicu.
Mogu. Pobrinut cu se. Ali, cekajte. Zar je to stvarno tifus? Strašno!
Nažalost.
Bojim se da cu je izgubiti ako je pustim od sebe. Zar ne biste mogli dolaziti i ovdje je lijeciti? Platit cu vam koliko zatražite.
Objasnio sam vec. Njoj je važna neprekidna kontrola. Poslušajte. To vam je najbolji savjet. Smognite na bilo koji nacin kociju, a ja cu napisati uputnicu. Najbolje je da to napravimo u vašem kucnom komitetu. Na uputnici treba kucni žig i još neke formalnosti.

12.

Kako su stanari prolazili kroz ispitivanje i pretres, onako su, ogrnuti toplim rupcima i bundama jedan za drugim svracali u hladnu prostoriju bivšeg skladišta jaja, u koju se smjestio kucni komitet.
U jednom kraju toga prostora nalazio se kancelarijski stol i nekoliko stolaca, kojih je bilo premalo za toliki svijet. Zato su uokolo kao ispomoc, umjesto klupa, postavljeni dugi prevrnuti i prazni sanduci za jaja. Na suprotnoj strani dizalo se do stropa brdo nagomilanih istih takvih sanduka. U kutu, skupljene uza zid, ležale su u smrznutim hrpama grude piljevine slijepljene razbijenim jajima. Po toj su se gomili uz ciku naganjali štakori, izlijetali ponekad na slobodan prostor kamenog poda, pa se opet vracali u piljevinu.
Na svako njihovo istrcavanje jedna u salo zadrigla stanarka vrištala bi i skakala na sanduk. Krajicak skuta podizala bi koketno ispruženim prsticima, sitno pocupkivala u modernim visokim cipelama i namješteno promuklo, pijano kricala:
Oljka, Oljka, ovdje ti štakori trce. Fuj, gade, nosi se! Gle, gle, razumije, nitkov. Naljutio se. Joj, po sanduku puže! Samo da pod suknju ne zaleti. Ju, strah me, bojim se! Okrenite se, gospodo muškarci. Oh, oprostite, zaboravila sam da sada nema muškaraca, samo drugovi gradani.
Na ženi je bio raskopcan astrahanski ogrtac. Pod njim su u tri razine hladetinasto podrhtavali njezin dvostruki podvoljak, nabujalo poprsje i svilenom haljinom zategnuti trbuh. Bilo je vidljivo da je nekad medu trecorazrednim trgovcima i njihovim kalfama važila za laficu. Prorezi njezinih svinjskih ocica s nateklim kapcima jedva da su bili otvoreni. Nekad davno jedna je suparnica zamahnula na nju bocicom kiseline i promašila, ali su ipak dvije-tri kapljice na lijevom obrazu i u lijevom uglu usana ostavile dva lagana ožiljka, po neupadljivosti gotovo zavodnicka.
Ne dreci, Hrapugina. Ne može covjek ni raditi – rece žena za stolom, predstavnica rajonskog sovjeta koja je vodila skup.
Stanari su je znali od ranije, a i ona je njih dobro poznavala. Prije pocetka sastanka neslužbeno je u pola glasa razgovarala s tetom Fatimom, starom pazikucom, koja se nekad s mužem i djecom patila u prljavom podrumu, a sada je s kceri preselila na kat u dvije svijetle sobe.
Pa onda, kako je, Fatima? – upita predsjednica.
Fatima je jadikovala kako sama ne dospijeva na sve u tako velikoj i prenaseljenoj kuci, kako pomoci nema ni od koga, jer nijedan stanar ne ispunjava svoje zadace u cišcenju dvorišta i ulice.
Ne zabrinjavaj se, Fatima, sabit cemo mi njima rogove, budi sigurna. Kakav je to komitet? Zar je to moguce? Tu se skrivaju kriminalci, neprijavljeni sumnjivi tipovi. Najurit cemo takve i izabrati druge. Ja cu tebe za upraviteljicu postaviti, samo mi ti ne izigravaj.
Kucepaziteljica je preklinjala da predsjednica toga ne cini, ali je ona nije slušala. Bacila je pogled po prostoriji i našla da ih se dovoljno skupilo, zatražila tišinu i kratkim uvodnim slovom otvorila skup. Osudivši nerad sadašnjega kucnog komiteta, ona predloži isticanje kandidata za izbor novoga i prijede na druga pitanja. Na završetku medu ostalim rece:
Prema tome, drugovi, evo. Govorimo iskreno. Vaša je zgrada prostrana, kao stvorena za dom. Dogada se, delegati doputuju na savjetovanje, i nemaš kamo ljude potrpati. Ali postoji rješenje da rajonski sovjet pretvori ovu zgradu u dom za putnike i da ga nazove imenom druga Tiverzina koji je u spomenutom domu, kao što je opcepoznato, živio do progonstva. Primjedaba nema? Prelazimo na redoslijed iseljavanja. Mjera ne nastupa odmah, imate vremena godinu dana. Radni ljudi preseljavat ce se u osigurane stanove, a one koji ne rade upozoravamo da se sami snadu i dajemo im rok od dvanaest mjeseci.
A tko od nas ne radi? Ovdje nema takvih! Svi su radnici – zagrajali su sa svih strana, dok se jedan prodra: – To je velikodržavni šovinizam! Sve su nacionalnosti sada jednake. Znam ja kamo vi ciljate!
Ne svi odjednom! Ne znam kome bih prvo odgovarala. Kakve nacionalnosti? Šta tu ima nacionalnost, gradanine Valdirkin? Naprimjer, Hrapugina uopce nije nacionalnost, a iselit cemo je.
Iseli! Da vidimo kako ceš ti mene iseliti. Uležana blazino! Desetaco! – izvikivala je Hrapugina besmislene nadimke koje je u svadi nadijevala predsjednici.
Kakva zmija! Vještica! Stida ne imaš! – ljutila se pazikuca.
Ne miješaj se, Fatima. Sama cu ja to. Prestani, Hrapugina. Covjek kaže jednu, ona odmah deset! Umukni, velim, jer cu te predati vlastima i prije no što te pokupe zbog rakije ili onog što skrivaš u svom brlogu.
Larma je stigla do vrhunca. Nitko više nikoga i nije slušao. Tada u skladište ude doktor. Zamolio je prvoga što se našao kod vrata da mu pokaže nekoga iz kucnog komiteta. Ovaj složi šake oko usana i, nadglasivši paklensku galamu, rastavi na slogove:
Ga-li-u-li-na! Dodi. Traže te.
Doktor ne povjerova svojim ušima. Prišla je mršava, malo pogrbljena žena, pazikuca. Njega je iznenadila slicnost majke i sina, ali se još nije otkrivao. Rece:
Jedna je stanarka ovdje oboljela od tifusa (on spomenu njezino ime). Valja paziti da se zaraza ne proširi. Osim toga bolesnica mora u bolnicu. Ja cu napisati uputnicu koju kucni komitet treba potvrditi. Kako i gdje cemo to napraviti?
Pazikuca je razumjela da se pitanje odnosi na prijevoz bolesnice, a ne na sastavljanje popratnih papira.
Za drugaricu Deminu dolazi kocija iz rajonskog sovjeta – rece Galiulina. – Drugarica Demina dobra, reci cu, prepustit ce kola. Ne tuguj, drug doktor, prevest ce tvoj bolesnica.
Ne radi se o tome! Tražim samo kakav kutak u kojem bih napisao uputnicu. Ali, bude li i prijevoz...
Oprostite, niste li vi majka porucnika Galiulina, Osipa Gimazetdinovica? Ja sam s njime bio na ratištu.
Pazikuca zadrhta cijelim tijelom i problijedi. Zgrabi doktora za ruku i rece:
Idemo van. Na dvorištu razgovaramo. Cim prijedoše prag, ona brzo progovori.
Tiše, sacuvaj Bog, za cuti. Ne ništi me. Jusupka je krivi staza pošao. Sam prosudi, tko Jusupka? Šegrt, radnik. Jusup mora shvatiti, obican narod bolje postao danas, to slijep vidi, kakav tu može biti razgovor. Ja ne znam, kako ti misliš, tebi, može, moguce, a Jusupki grijeh, Bog nece oprostiti. Otac Jusupa
u vojsci poginuo, ubili, i kako, ni lica nisu ostavili, ni ruku, ni nogu.
Nije imala snage dalje govoriti i odmahnuvši rukom priceka da prode uzbudenje. Zatim nastavi:
Idemo. Odmah sredim kociju. Ja znam tko ti. On ovdje bio dva dana, pricao. Ti, kaže, Laru Gišarovu znaš. Dobra bila djevojka. Ovdje k nama dolazila, sjecam se. A sada kakva ce biti, tko vas zna. Zar moguce da bi gospoda protiv gospode? A Jusupki je grijeh. Idemo, kola izmolimo. Drugarica Demina dade. A znaš tko je drugarica Demina? Olja Demina, kod mama Lare Gišarove radila. Eto, tko je. I takoder odavde. Iz ovog dvorišta. Idemo.

[You must be registered and logged in to see this link.]


13.

Vec se uhvatila noc. Uokolo je bilo posve mracno. Samo je sa smeta na smet na nekoliko koraka ispred njih skakutao bijeli kružicak svjetla iz Deminine džepne lampice i više ih zbunjivao no što im je pokazivao put. Posvuda mrak, a straga je ostala kuca u kojoj je toliko ljudi znalo za nju, gdje je boravila kao djevojcica, gdje je, prema pricanjima, kao djecak odgajan i njezin buduci muž, Antipov.
Demina mu se obracala nekim zaštitnicki šaljivim tonom:
I vi doista mislite nekamo prispjeti bez svjetiljke? A? A ja bih vam je dala, druže doktore. Da. Nekad sam bila zaozbiljno zatreskana u nju, voljela sam je bezumno dok smo bile djevojcurci. Imale su krojacku radionicu, obrt. Ja sam kod njih šegrtovala. Ove godine smo se srele. U prolazu. Vlakom je došla u Moskvu. Govorim joj, kuda ceš, ludo? Ostani. Zajedno bismo živjele, našlo bi se posla i za tebe. Šta ceš tamo! Nece. Njezina stvar. Glavom je ona pošla za Pašku, a ne srcem, i otad pošašavila. Otputovala.
Što mislite o njoj?
Pazite. Sklisko je. Koliko sam puta govorila da splacine ne prolijevaju pred vrata, ali ko da bi bobom o zid. Šta o njoj mislim? Kako to – mislim? Šta bi se i mislilo. Nemam ja kad. Evo, ja tu stanujem. Sakrila sam pred njom, brata su joj, vojnika, izgleda, strijeljali. A njezinu majku, moju nekadašnju gazdaricu, vjerojatno cu izvuci, brinem se za nju. Eh, ja sam tu. Dovidenja.
Tako se rastadoše. Svjetlo Deminine lampice uvuklo se u uzak kameni prolaz i pobjeglo naprijed osvjetljavajuci zamazane zidove prljava stubišta, a doktora okruži mrak. Desno se protezala Sadova- Trijumfalna, lijevo Sadova-Karetna. U crnoj daljini na crnom snijegu to više nisu bile obicne ulice, nego dva šumska prosjeka u gustoj tajgi kamenih zdanja, kao da se protežu preko neprohodnih guštara Urala ili Sibira.
Kod kuce je bilo svijetlo i toplo.
Što tako kasno? – upita Antonina Aleksandrovna i ne davši mu odgovoriti, nastavi:
A ovdje se i bez tebe dogadaju zanimljive stvari. Neobjašnjive. Zaboravila sam ti reci. Jucer je tata razbio budilicu i bio ocajan. Posljednja ura u kuci. Poceo ga je popravijati, ceprkao, ceprkao, ali ništa nije ispalo. Urar s ugla tražio necuvenu cijenu, tri funte kruha. I šta uciniti? Tata se posve snuždio. A najednom, zamisli, prije sat vremena, jasna, zaglušujuca zvonjava. Klatno! Krenulo, shvacaš, i ide!
To je moj tifusni cas odbio – našali se Jurij Andrejevic i isprica o bolesnici i njezinu satu.

14.
Od tifusa se on medutim razbolio mnogo kasnije. Do tada je siromaštvo porodice Živago stiglo do krajnjih granica. Oskudijevali su i propadali. Jurij je Andrejevic pronašao onog partijca kojeg je spasio od pljackaškog napada. Za doktora je taj cinio što je mogao. Ali zapoceo je gradanski rat. Pokrovitelj je cijelo vrijeme bio na putu. Usto covjek je, sukladno svojim uvjerenjima, tadašnje teškoce držao posve prirodnim, pa je cak skrivao da i sam gladuje.
Pokušao je Jurij Andrejevic pronaci i nakupca s Tverske mitnice. Ali u proteklim mjesecima on se izgubio, a o njegovoj izlijecenoj ženi takoder nije bilo ni traga ni glasa. I stanari u onoj kuci se promijenili. Demina je bila na bojištu, a upraviteljicu Galiulinu Jurij Andrejevic nije zatekao.
Nekako je odnekud dobio doznaku za kupovinu drva koja je trebalo prevesti s Vindavske postaje. Po otegnutoj Mešcanskoj išao je uz vozara i kljuse koje je teglilo to neocekivano bogatstvo. Iznenada osjeti kako Mešcanska pomalo prestaje biti Mešcanskom, da tetura, da ga noge više ne drže. Shvati da ide kraju, da stvari stoje sasvim loše, da je to – tifus. Vozar ga pridrža. Doktor medutim nije bio svjestan da je na drvima prispio do kuce.

15.

S prekidima, u bunilu je bio dva tjedna. Pricinjalo mu se da je Tonja postavila na njegov pisaci stol dvije Sadove, lijevo Sadovu Karetnu, a desno Sadovu Trijumfalnu i privukla im njegovu stolnu lampu, koja ih prožima narancastom toplinom. Na ulicama je postalo svijetlo. Može se raditi. I on, evo, piše.
Piše zaneseno i veoma uspješno ono što je uvijek htio i odavna morao napisati, a nikad nije mogao, ali je sada, evo, poteklo samo od sebe. Samo se ponekad umiješa i neki mladic s uskim kirgiskim ocima, u raskopcanoj jelenskoj bundi kakve se nose u Sibiru i na Uralu.
Posve je jasno da je taj mladac avet njegove smrti ili jednostavno njegova smrt. Ali kako on može biti njegova smrt kada mu pomaže pisati poemu, ili cak i smrt može biti od koristi, cak i ona može biti od pomoci?
Ne piše poemu ni o uskrsnucu ni o polaganju u grob, nego o danima što su protekli izmedu jednoga i drugoga. Piše poemu Rasulo.
Oduvijek je htio napisati kako se u tri dana oluja crne crvotocne zemlje taloži i prekriva besmrtno utjelovljenje ljubavi, zasiplje ga svojim grumenjem upravo onako kako zaletom nasrcu morski valovi i pod sobom skrivaju obalu. Tri dana bješnjenja, nadolaska i jenjavanja crne zemaljske oluje. A dva rimovana retka nisu mu davala mira:

Žele dodirnuti
i
Treba oživljavati

Htjeli bi dodirnuti i pad, i raspad, i propadanje, i umiranje, a istovremeno s njima dodirivalo bi se i proljece, i Magdalena, i život. A – treba oživljavati. Treba se probuditi i ustati. Treba uskrsnuti.

16.

Poceo je prizdravljivati. U pocetku, kao pomaknut, nije znao za vezu medu stvarima, sve je prihvacao, nicega se nije sjecao, nicemu sc nije cudio. Žena ga je hranila bijelim kruhom i maslacem i pojila cajem sa šecerom, kuhala mu kavu. Zaboravio je da toga sada nema i veselio se ukusnoj hrani kao poeziji i bajci, normalnoj i nužnoj za ozdravljenje. Ali cim je poceo shvacati, upita ženu:
Otkuda to?
Sve od tvoga Granje.
Kojeg Granje?
Granje Živaga.
Granje Živaga?
Pa da, od tvoga brata Jevgrafa iz Omska. Tvoga polubrata. Dok si ležao bez svijesti, on nas je sve vrijeme obilazio.
U jelenskoj bundi?
Da, da. Ti si, znaci, i u bunilu zamjecivao? Pricao nam je da se u nekoj kuci sreo s tobom na stubištu. Znao je da si to ti i htio se predstaviti, ali si ga ti prestrašio. On te obožava, sve je tvoje procitao. On odnekud nabavlja sve te stvari! Rižu, groždice, šecer. Sad je opet otputovao na imanje. I nas nagovara. Pomalo je neobican i zagonetan. Mislim da on ima nešto s vlastima. Kaže da se godinu-dvije treba maknuti iz velikih gradova, »skloniti se na zemlju«. Pitala sam ga što misli o imanju Krigerovih. On jako preporucuje. Jer bi se mogao zasaditi povrtnjak, a i šuma je pri ruci. Ne treba se tako pokorno prepuštati, poput ovaca.
Te iste godine u travnju Živagovi su otišli na daleki Ural, na bivše imanje Varikino, u blizini grada Jurjatina.

[You must be registered and logged in to see this link.]


Sedmi dio
NA PUTU
1.

Došli su i posljednji dani ožujka, prvi topliji dani u godini, lažljivi vjesnici proljeca, poslije kojih obicno još dobrano zazimi.
U kuci Gromekovih tekle su ubrzane pripreme za put. Pred mnogobrojnim stanarima, kojih je u pretrpanoj kuci bilo sada više no vrabaca na ulici, tu su strku prikazivali kao veliko spremanje pred Uskrs.
Jurij Andrejevic bio je protiv puta. Nije se uplitao u pripreme, jer je cijelu zamisao držao neizvedivom i nadao se da ce u presudnu casu sve propasti. No stvari su napredovale i bližile se kraju. Došlo je vrijeme da se ozbiljno razgovara.
Na porodicnom savjetovanju, koje su uprilicili, on još jednom ženi i tastu izrece svoje dvojbe.
Vi dakle mislite da nemam pravo, pa prema tome putujemo? – zakljuci svoje protivljenje. Rijec uze žena:
Kažeš, progurajmo godinu-dvije, za to ce se vrijeme srediti i zemljišna pitanja, moci ce se izmoliti kakav komadic vrta i pod Moskvom. No s cime preživjeti do tog vremena, to ne kažeš. A to je najvažnije, i jedino bi o tome bilo poželjno nešto cuti.
Apsolutna besmislica – podrža svoju kcer Aleksandar Aleksandrovic.
Dobro, predajem se – složi se Jurij Andrejevic. – Meni samo smeta potpuna neizvjesnost. Krecemo zatvorenih ociju neznano kamo, bez ikakve predodžbe o mjestu. Od troje koji su boravili u Varikinu dvoje, mama i baka, više nije živo, a djedica Kriger, ako je uopce živ, negdje je kao talac iza rešetaka.
Posljednje ratne godine on je nešto petljao sa šumom i pilanom, prividno prodao nekom lažnom kupcu, banci, ili je na nekoga uvjetno prepisao. Što mi znamo o cijelom tome poslu? Cija je sada ona zemlja; ne vlasnicki, neka je vrag nosi, nego tko za nju odgovara? Tko njome upravlja? Sijece li se šuma? Rade li pilane? Na kraju, cija je ondje vlast, i cija ce biti, dok se mi onamo ne dokotrljamo?
Vama je posljednja nada Mikulicin, koga toliko volite spominjati. Ali tko vam kaže da je taj stari upravitelj živ i da je još uvijek u Varikinu? A što i o njemu znamo, osim da mu je djed teško izgovarao prezime, pa smo ga mi upravo zato i upamtili?
Ali cemu se prepirati? Odlucili ste putovati. Ja se prikljucujem. Treba vidjeti kako se to sada radi.
Nemamo zašto otezati.

2.
Jurij Andrejevic otide na Jaroslavski kolodvor da se raspita.
Bujicu putnika usmjeravali su ogradeni drveni prolazi protegnuti preko dvorana na cijim su kamenim podovima ležali ljudi u sivim šinjelima, premetali se s boka na bok, kašljali i pljuvali; a kad bi jedan s drugim progovorio, bilo je to neprimjereno glasno, jer nisu racunali s jekom pod visokim svodovima.
Najvecma su to bili bolesnici koji tek što su preboljeli pjegavac. Zbog pretrpanih bolnica njih su otpuštali vec drugi dan nakon krize. Kao lijecnik i sam je Jurij Andrejevic morao tako postupati, ali nije znao da je tih nesretnika bilo tako puno i da im kao utocište služe željeznicke cekaonice.
Nabavite putni nalog – rece mu služnik u bijeloj pregaci. – Treba navracati svaki dan. Vlakovi su sada rijetkost, puki slucaj. A razumije se i... (služnik protrlja palac o druga dva prsta)... Brašna ili štogod takvo. Ne podmažeš – ne putuješ. A ono... (on rukom pode niz grlo)... to bi posvetilo.

3.

Upravo u to vrijema pozvaše Aleksandra Aleksandrovica na nekoliko razlicitih konzultacija u Vrhovni sovjet narodnoga gospodarstva, a Jurija Andrejevica k teško oboljelu clanu vlade. Obojicu su nagradili na tada najbolji moguci nacin – doznakama za prodavaonicu zatvorenog tipa.
Ona se nalazila u nekakvim garnizonskim skladištima kod Simonova manastira. Doktor i njegov tast presjekoše dva prolazna dvorišta, crkveno i vojarnicko, i ravno s tlom, bez praga, nadoše se pod kamenim svodovima dubokog podruma koji se postupno spuštao. Njegov prošireni kraj bio je pregraden dugackim poprecno postavljenim pultom, za kojim je miran i spor skladištar izdavao namirnice, odlazio povremeno u skladište po stvari i širokim zamahom olovke križao s popisa ono što bi izdao.
Unutra je bilo malo ljudi.
Vaše torbe – rece skladištar profesoru i doktoru preletjevši ocima po njihovim papirima. Obojica iskolaciše oci kad im u donesene jastucnice i povece navlake poceše sipati brašno, prekrupu, makarone i šecer, trpati slaninu, sapun i šibice, i još svaki dobi po komad necega zamotana u papir, što se tek kod kuce pokazalo kao kavkaski sir.
Zet i tast trudili su se da što brže skupe mnoštvo malih zavežljaja il dvije vece naprtnjace, kako predugim petljanjem ne bi gnjavili skladištara koji ih je zasuo svojom darežljivošcu.
Izišli su na zrak pijani, koliko od radosti, toliko još više od saznanja da nisu beskorisni, da na tom svijetu ne žive samo po nebeskom daru, nego da ce i kod kuce zaslužiti pohvalu i priznanje mlade domacice Tonje.

[You must be registered and logged in to see this link.]



4.

Dok su muškarci danima obilazili razlicite urede kamceci putne papire i potvrde za napuštane sobe, dotle se Antonina Aleksandrovna bavila pakiranjem stvari.
Ona je brižno hodala trima sobama koje su preostale kao dom Gromekovih i pomno u ruci odvagivala svaku sitnicu prije nego bi je stavila medu stvari odredene za put.
Tek manji dio tih stvari predstavljao je osobnu prtljagu, dok je sve drugo bilo zaliha namijenjena trampi na putu i po dolasku na mjesto.
Kroz rastvoreno okance navirao je proljetni zrak i mirisao na svježe nacetu francusku zemicku. U dvorištu su kukurikali pijetlovi i žagorili djecji glasovi u igri. Što se soba više prozracivala, u njoj se jace osjecao naftalin kojim je vonjala zimska starež izvucena iz škrinja.
O tome što bi trebalo uzeti sa sobom, a cega se odreci postojala je gotovo prava teorija, koju su stvorili oni što su otišli, a njihova su se opažanja širila u krugu znanaca koji su ostali.
Ti savjeti u obliku kratkih i neupitnih naputaka bili su u glavi Antonine Aleksandrovne tako jasni da joj
se cinilo kako ih cuje iz dvorišta zajedno s cvrkutom vrabaca i grajom razigrane djecurlije, gotovo kao da joj ih s ulice šapce kakav tajni glas.
»Tkanina, tkanina – govorila su takva razmišljanja – najbolje u komadima, jer na putu pregledaju, a to je opasno. Razumno je te komade makar samo naizgled sašiti. Kakav bilo tekstil, platno, gotovu odjecu, prije svega gornju i ne baš iznošenu. Što manje starudije, što manje tereta. Sve to cesto ce se prevlaciti na sebi i zato treba zaboraviti košare i kovcege. Ono malo, stoput prebrano, skupiti u zavežljaje primjerene ženi ili djetetu. Praksa je pokazala da najbolje prolaze sol i duhan, ali, naravno, uz povelik rizik. Novci u kerenkama.39 Najteže je s dokumentima.« I tako dalje, i tako dalje.

5.

Uoci polaska digla se vijavica. Vjetar je nebu pod oblake bacao guste rojeve sivih zakovitlanih pahulja koje su se u bijelu vrtlogu vracale prema zemlji, ulijetale u dubinu tamne ulice i povijale je u bijelu pelenu.
U kuci je sve bilo sredeno. Postarijem bracnom paru, moskovskim rodacima Jegorovne, koje je Antonina Aleksandrovna upoznala prošle zime, kad je preko njih mijenjala stare stvari, robu i nepotreban namještaj za drva i krumpir, povjerili su na brigu sobe i ostavljeno pokucstvo.
Na Markela se nisu mogli osloniti. U miliciji, koju je izabrao za neku vrstu svoje politicke stranke, on se nije tužio da mu bivši kucevlasnici Gromeko piju krv, ali je Gromekovima nakraju ipak predbacivao što su ga svih tih prošlih godina držali u mraku neznanja i namjerno mu skrivali da su ljudi postali od majmuna.
Te rodake Jegorovne, bivšeg trgovackog pomocnika i njegovu ženu, Antonina Aleksandrovna posljednji je put vodila po sobama, pokazivala u koje brave idu koji kljucevi, gdje je što ostavljeno, otvarala i zajedno s njima zatvarala vrata na ormarima, izvlacila i natrag vracala ladice, sve im pokazivala i u sve ih upucivala.
Stolovi i stolci bili su pomaknuti uza zidove, putni zavežljaji gurnuti ustranu, a zavjese s prozora skinute. Sniježna je vijavica sada slobodnije zagledala u opustjele sobe kroz ogoljele prozore. I sve ili na nešto podsjecala. Jurija Andrejevica na djetinjstvo i majcinu smrt, Antoninu Aleksandrovnu i Aleksandra Aleksandrovica na kraj i pogreb Ane Ivanovne. Cijelo im se vrijeme cinilo da im je to posljednja noc u domu koji više nece vidjeti. U tome su se varali; no u toj zabludi, koju su medusobno prešucivali, da jedno drugo ne bi žalostili, oni su u sebi iznova proživljavali život proveden pod tim krovom i borili se sa suzama koje su navirale na oci.
Ali to nije navodilo Antoninu Aleksandrovnu da se pred stranim ljudima neprilicno ponaša. Stalno je razgovarala sa ženom cijoj je brizi sve ostavljala i preuvelicavala znacenje njezine usluge. Da ne bi ispala nezahvalna, svaki je cas uz ispriku odlazila u susjednu sobu iz koje je dovlacila toj ženi na dar sad kakav rubac, sad bluzu, pa komad šarenog ili kakva drugog platna. Sve te tkanine bile su tamne i karirane ili istockane, kao što je bila bijelo istockana i tamna snježna ulica koja je u toj oproštajnoj veceri gledala u nezastrta gola okna.

6.
Na kolodvor su pošli u svanuce. U to doba svi žitelji u kuci još su spavali. Stanarka Zevorotkina, koja je prva zapocinjala sva zajednicka okupljanja, optrcala je uspavane stanare lupajuci na vrata i vicuci:
Pažnja, drugovi! Opraštat se! Veselije, veselije! Odlaze bivši Gromekovi.
Ispadali su u predvorje i na trijem stražnjeg stubišta (glavni je ulaz vec punu godinu dana bio zatvoren) i nacickali se oko njegovih stupcica polukružno kao da se namještaju za grupnu fotografiju.
Zijevali su i gurili se da im s ramena ne spuznu bijedni ogrtaci, pod kojima su drhturili i promrzlo se premještali s noge na nogu u širokim valjenkama što su ih bosonogi na brzinu nazuli.
Markel, koji se i u to »suho« vrijeme uspijevao naliti nekim ubojstvenim otrovom, navalio se kao pokošen na stubišnu ogradu, sposoban da je svakog casa sruši. Ponudio je da ce stvari odnijeti na kolodvor i uvrijedio se što ne prihvacaju njegovu pomoc. Jedva ga se jedvice otresoše.
Vani je još bio mrak. Mirnim zrakom bez vjetra snijeg je padao gušci nego sinoc. Krupne, krpaste pahulje lijeno su lelujale nad zemljom kao da su neodlucne liježe li im se na tlo ili ne liježe.
Kad su izišli iz ulice na Arbat, pocelo se daniti. Snježina je zastirala put svojom bijelom podatnom zavjesom, kojoj su rese toliko se plele i mrsile u nogama pješaka da su gubili osjecaj kretanja, pa im se cinilo da tabanaju u mjestu.
Na ulici ni žive duše. Putnicima iz Sivceva ne nade se nikoga ususret. Ali ih zato sustiže kocijaš, sav u snijegu kao uvaljan u žitko tijesto, s praznim kolima koja je vuklo isto tako zasniježnjeno kljuse. Po iznenadujuce za to vrijeme povoljnoj cijeni uze ih sa svim stvarima u kola. Samo je Jurij Andrejevic, osloboden prtljage, poželio da pješice ode do kolodvora.

[You must be registered and logged in to see this link.]


7.
Antonina Aleksandrovna s ocem je vec zauzela mjesto u cekaonici u golemu redu stisnutom drvenom ogradom. Sada se nije ukrcavalo s perona, nego gotovo kilometar dalje, na pruzi kod izlaznog signala, jer prilaze peronima nitko nije cistio, tako da je polovica kolodvorskog prostora ostajala pod ledom i smecem, pa vlakovi do njih i nisu dolazili.
Njuša i Šurocka nisu stajali u redu s majkom i djedom. Slobodno su švrljali pod nadstrešnicom vanjskog ulaza i povremeno dotrcavali iz predvorja da vide nije li im vrijeme da se pridruže starijima. Jako su vonjali po petroleju kojim su im bili namazani clanci na nogama, zapešca i vrat protiv ušiju.
Vidjevši muža gdje dolazi, Antonina Aleksandrovna mahnu rukom, ali mu ne dade da se približi, nego izdaleka vikne na kojem šalteru potvrduju putne isprave. I on ode tamo.
Pokaži, kakve su ti žigove udarili – zatraži ona kad se vratio. Doktor pruži presavijene papire kroz ogradu.
To je karta za službeni put – rece susjed Antonine Aleksandrovne pogledavši preko njezina ramena pecat. A susjed sprijeda, od onih formalista i za svaku prigodu znalaca zakona i propisa, objasni podrobnije:
S tim žigom imate pravo na mjesta u putnickom, ako takvih bude u kompoziciji. Slucaj postade predmetom rasprave svih uokolo:
Samo naprijed, traži prvi razred. Bit ce ti vraški udobno. Sjedneš li na pufer teretnjaka, hvali Bogu.
Ne slušajte ih, službeni. Cujte ovamo, da vam ja objasnim. Sada su posebni vlakovi ukinuti, postoji samo jedan, zajednicki, i taj ti je i vojni i logoraški, za stoku i za ljude. Može se pricati što se hoce, jezik nema kosti, ali zašto covjeka zbunjivati, treba objasniti, da bi mu bilo razumljivo.
I baš si objasnio. Kakav samo mudrac. To ti je samo pola posla što imaju kartu za službeni. A za drugo, pogledaj ih bolje, pa onda pricaj. Šta s takvim izgledom da traže u službenom vagonu? U službenom je sve puno drugova. Mornar ima izvježbano oko, i još nagan na uzici. Odmah vidi – imucna klasa, pa još doktor, bivša gospoda. Mornar za nagan i bum, ko muhu.
Ne zna se kud bi to suosjecanje s doktorom i njegovom obitelji odvelo da nije bilo novih okolnosti.
Iz gomile su pogledi vec ranije bježali kroz široke kolodvorske prozore od debela brušenog stakla. Dugacke se peronske nadstrešnice protezale u daljinu i unedogled odmicale sliku snijega što pada po kolosijecima. Na toj se udaljenosti cinilo da pahuljice i ne padaju, stoje u zraku, blago se sliježu u njemu kao da vodom promicu raskvašene mrvice kruha kojim se hrani riba.
Tom su dubinom davno u grupicama, a i pojedinacno kretali neki ljudi. Dok ih se malo onuda motalo, njihove prilike, nejasne na treperavoj snježnoj mreži, ljudi su držali za željeznicare što poslom prolaze preko pružnih pragova. Ali odnekud ih navali gomila. U dubini zadimi lokomotiva.
Otvarajte vrata, nitkovi! – dreknuli su iz reda. Svjetina se uskomeša i nagrne prema vratima. Straga pritisnuše one što su bili sprijeda.
Gledaj, šta se radi! Tu su zidom ogradili, a ondje se obilazi bez reda! Natrpat ce vagone do vrha, a mi stoj ovdje kao ovce! Otvarajte, vragovi – razbit cemo! Navali, narode, zapni!
Kome su, glupani, jalni – javi se opet sveznajuci fiškal. – Mobilizirani su to, dovuceni na kuluk iz Petrograda. Bili su u Vologdi na sjevernom bojištu, a sad ih gone na južno. Ne, što im se ide. Pod stražom. Na kopanje rovova.

8.

Vec su tri dana putovali, ali od Moskve nisu daleko odmakli. Oko njih posvuda zimski ugodaj: tracnice, polja, šume, seoski krovovi – sve je bilo pod snijegom.
Živagovoj obitelji posrecilo se da uhvati lijevi ugao gornjih prednjih ležajeva uz mutno izduženo okance pri samom krovu, gdje se smjestiše ostajuci na okupu.
Antonina Aleksandrovna prvi put je putovala u teretnom vagonu. Pri ukrcavanju u Moskvi Jurij Andrejevic na rukama je podizao žene na visinu vagonskog poda cijim su krajem klizila teška pokretna vrata. Kasnije, na putu, žene su navikle i same se penjale.
Antonini Aleksandrovnoj u pocetku su ti vagoni izgledali kao štale na kotacima. Po njezinu mnijenju te su se bajte morale raspasti pri prvom udarcu ili trzaju. Ali evo, vec treci dan njih je bacalo naprijed i nazad, zanosilo na bok pri promjeni brzine i u krivinama, a taj treci dan pod podom još uvijek jednoliko kloparaju osovine kao maljice navijena djecjeg bubnjara; putovanje protjece spokojno, pa su strahovi Antonine Aleksandrovne ostali bez osnove.
U postajama s kratkim peronom dugacka se kompozicija od dvadeset i tri vagona (Živagovi su se nalazili u cetrnaestom) uspijevala smjestiti samo jednim svojim dijelom: celom, repom ili sredinom.
Prednji vagoni bili su vojnicki, u srednje su smjestili slobodne putnike, a u posljednje – mobilizirane na prisilni rad.
U tom dijelu vlaka bilo je oko petsto putnika, ljudi svake dobi i najrazlicitijih zvanja i zanimanja.
Osam vagona što su ih zauzimali ti ljudi predstavljalo je šarolik prizor. Usporedo s dobro odjevenim bogatašima, petrogradskim burzovnim mešetarima i advokatima, moglo se vidjeti i eksploatatorskoj klasi pribrojenih otmjenijih kocijaša, parketnih laštilaca, kupališnih služitelja, tatarskih staretinara, ludaka iz raspuštenih žutih kuca, trgovcica i monaha.
Prvi su bez kaputa sjedili na kratkim trupcicima oko ražarene limene pecice, razgovarali upadajuci jedan drugome u rijec i bucno grohotali. To su bili ljudi s vezama. Oni nisu ocajavali. Za njih su se kod kuce zauzimali utjecajni rodaci. U krajnjem slucaju oni su se tijekom puta mogli i otkupiti.
Drugi, u cizmama i raskopcanim ogrtacima ili u dugackim raspasanim košuljama povrh hlaca i bosonogi, bradati i bezbradi stajali su uz rastvorena vrata zagušljivih vagona, držali se za dovratke i precke na vratima, mracno gledali usputna mjesta i njihove žitelje, i ni sa kime nisu razgovarali. Ti nisu imali potrebnih poznanstava. Nisu se imali cemu ni nadati. Ali svi ti ljudi nisu stali u njima namijenjene vagone. Dio je uguran i u sredinu kompozicije, medu obicne putnike. Takvih je bilo i u cetrnaestom vagonu.

9.
Kad bi vlak prilazio kakvoj stanici, obicno bi se Antonina Aleksandrovna, koja je ležala na vrhu, pridizala u neudobnu položaju, jer se zbog niska stropa nije mogla uspraviti, saginjala glavu s ležaja i kroz odškrinuta vrata prosudivala koliko je mjesto zanimljivo u pogledu trampe i isplati li se spuštati s ležaja i izlaziti.
Tako je bilo i sad. Usporavanje vlaka izvuklo ju je iz drijemeža. Brojnost skretnica preko kojih je vagon poskakivao uza sve ucestaliji štropot govorila je o važnosti željeznicke stanice i predstojecem dužem stajanju.
Antonina Aleksandrovna sjela je pogrbljena, protrljala oci, zagladila kosu i zavukla ruku u vrecu sa stvarima, prerovala je do dna i izvukla komad platna izvezena lutanima, lukovima i kotacicima.
U meduvremenu probudio se i doktor, skocio s ležaja i pomogao ženi da se spusti na pod.
Mimo rastvorena vagonska vrata, odmah za stražarnicama i kandelabrima, promicala su kolodvorska stabla pritisnuta naslagama snijega, što su ga poput hljeba i soli na ispruženim granama nudila prema vlaku, a s vlaka, gotovo još u punoj brzini, iskakali su mornari na neproprceni snijeg perona i trkom, prestižuci ostale, hitali za kolodvorsku zgradu, gdje su, zašticene bocnim zidom, obicno cekale prodavacice zabranjene hrane.
Crna uniforma, lepršave trake na kapama i zvonoliko proširene hlace davale su njihovu koraku silovitost i polet i silile ljude da im se uklanjaju kao pred skijašima u spustu ili klizacima u punom zaletu. Za kolodvorskom zgradom skrivale su se, kao kod gatare, jedna iza druge, uzbudene seljanke iz susjednih sela s krastavcima, mladim sirom, kuhanom govedinom i raženom sirnicom što je i na hladnoci sacuvala miris i toplinu pod vatiranim pokrivacima pod kojima su je držale. Žene i djevojke u rupcima zatisnutim u kožuhe crvenjele su poput makova cvijeta na kakvu mornarsku šalu i istovremeno ih se bojale više od žive vatre, jer su baš od mornara najviše stvarani razni odredi za borbu sa špekulacijom i
zabranjenom trgovinom.
Smetenost seljanki nije potrajala. Vlak se zaustavio. Dolazili su i ostali putnici. Ljudi se izmiješali.
Zapocinjala je trgovina.
Antonina Aleksandrovna s platnom preko ramena obilazila je trgovkinje praveci se kako ide da se snijegom umije pored kolodvora. Nekoliko puta viknuše za njom:
Ej, gradanko, šta tražiš za maramu?
Ali se Antonina Aleksandrovna nije zaustavljala, s mužem je išla dalje.
Pri kraju reda stajala je žena u crnom rupcu sa svijetlocrvenim šarama. Opazila je vezeno platno. Njezine drske oci sinuše. Pogledala je oko sebe i kad se uvjerila da niotkuda nema opasnosti, brzo je prišla Antonini Aleksandrovnoj, otkrila svoju robu i gorljivo prošaptala:
Glednide. Zar si takvo što vidjela? Ne mami li? Ne premišljaj – otet ce. Daj maramce za polovce. Antonina Aleksandrovna nije razumjela posljednje rijeci. Ucinilo joj se da govori o nekom rupcicu.
Upita:
O cemu ti to, draga?
Polovcem je seljanka nazvala polovicu ucijelo pecena, a onda od glave do repa rasjecena zeca što ga je držala u ruci.
Daj, velim ti, maramce za polovce. Šta gledaš? Nije valjda psetina. Covjek mi je lovac. Zec je to, zec.
Razmjena se obavi. Svakoj strani cinilo se kako je ona prošla bolje, a druga da je ostala na velikoj šteti. Antonina se Aleksandrovna sramila što je necasno prevarila jadnu seljanku. A ova, zadovoljna sklopljenim poslom, u žurbi da što prije umakne s grešna mjesta, pozva susjedu koja je i sama sve rasprodala, te se njih dvije snježnom prtinom otputiše kuci.
Tog casa u gomili zapoce metež. Neka starica povika:
Kuda, dragovicu? A pare? Kad si mi ih dao, bezocni? Ah, ti drobino nezasitna; njemu se govori, a on ni da se ogleda. Stoj, kad ti kažem, stani, gospon drug! Straža! Pljacka! Orobi me! Eno, onaj, eno, drž’ ga!
Koji to?
Onaj golobradi, ide i smije se.
S razdrapanim laktom?
Ma da, taj. Drži bezbožnika!
Onog sa zakrpom na rukavu?
Da, da. Jao, ljudi, orobi me!
Šta se tu zbiva?
Uzeo od bake pite i mlijeka, natovario mješinu i zdimio. A ona, eno, place i lelece.
Ne može to tako. Treba ga hvatati.
Samo ga hvataj. Sav je u remenju i patronama. Dohvatit ce on tebe.

[You must be registered and logged in to see this link.]


10.

U cetrnaesti vagon dospjelo je i nekoliko mobiliziranih u radne jedinice. Cuvao ih je stražar Voronjuk. Medu njima trojica su se izdvajala, svaki na svoj nacin. To su bili: bivši blagajnik petrogradske državne vinarije Prohor Haritonovic Prituljev, Kasir, kako su ga zvali u vagonu; šesnaestogodišnji Vasja Brikin, šegrt u željezariji i sijedi revolucionar-zadrugar40 Kostojed-Amurski, koji je preturio sve robijašnice starih vremena i upoznao dobar broj novih u današnje vrijeme.
Svi ti ljudi skupljeni zbrda-zdola, tudi jedan drugome, tek su se na putu medusobno upoznavali. Iz razgovora putem pokazalo se da su blagajnik Prituljev i trgovacki šegrt Vasja Brikin zemljaci, obojica iz Vjatke, i to rodeni u mjestima uz koja ce vlak uskoro proci.
Malmižski gradanin Prituljev bio je onizak, na cetku ošišan, kozicav i neugledan covjek. Siva, od znoja pod pazuhom pocrnjela bluza cvrsto ga je stezala kao što prslucic priteže punašne ženske grudi. Bio je šutljiv poput kipa; i kad bi potonuo u kakve misli, na svojim bi pjegavim rukama do krvi raskopavao po bradavicama koje su se pocele gnojiti.
Nekako sjeseni prije godinu dana išao je Nevskim i na uglu Litejne upao u ulicnu raciju. Iskali mu dokumente. Pokazalo se da ima potrošacku kartu cetvrtog stupnja, izdavanu neradnom stanovništvu, na koju se nikad ništa i nije dobivalo. Zbog toga su ga zadržali i zajedno s mnogima, na isti nacin pokupljenima s ulice, otpravili u vojarnu. Na iskustvu ranije takve grupe koja je kopala rovove na arhangeljskom bojištu namislili su da ih pošalju u Vologdu, ali su ih onda vratili s puta i preko Moskve otpravili na istocno bojište.
Prituljev je imao ženu u Lugi, gdje je prije rata radio do svog zaposlenja u Petrogradu. Doznavši sa strane o njegovoj nevolji, žena se dala u Vologdu da ga izbavi radne službe. Ali putovi im se mimoidoše. Trud joj je bio utaman. Sve se zamrsilo.
U Petrogradu je Prituljev živio s ljubavnicom Pelagijom Nilovnom Tjagunovom. Zaustavili su ga na nevskom križanju baš kad se rastao s njom na uglu i kretao za poslom na drugu stranu, tako da je izmedu prolaznika što su promicali Litejnom dospio još samo vidjeti njezina leda kako zamicu u daljini.
Ta Tjagunova, punacka i stasita gradanka lijepih ruku i s jakom pletenicom koju je uz duboke uzdahe prebacivala s jednog pa s drugog ramena na prsa, od svoje je volje pratila Prituljeva na putu.
Nije jasno što su na covjeku kakav je bio Prituljev nalazile sve te žene što su se lijepile za nj. Pored Tjagunove u jednom je vagonu bliže lokomotivi putovala druga njegova znanica, za koju se uopce i ne zna kako je dospjela u vlak, svijetloplava, blijeda djevojka Ogrizkova, »Nozdra« i »Klistir«, kako ju je, uz mnoge druge uvredljive nadimke, pogrdno zvala Tjagunova.
Suparnice su bile kao pas i macka i pazile su da jedna drugoj ne izide na oci. Ogrizkova se nije pojavljivala u vagonu. Bilo je zagonetno na koji se nacin dovijala da vidi svoga obožavanoga. Možda se zadovoljila da ga samo izdaleka pogleda, dok bi putnici pomagali pri utovaru drva i ugljena.
11.
Vasjina je prica bila drukcija. Otac mu je pao u ratu. I majka je Vasju poslala na zanat ujaku u Piter41.
Zimus su ujaka, vlasnika male željezarije na Apraksinom, pozvali u sovjet na razgovor. Pogriješio je vrata, i umjesto u sobi u koju je pozvan našao se u susjednoj. Slucajno je u njoj bila komisija za radnu službu. Ondje je bilo dosta živo. Kad se skupilo dosta onih koji su se odazvali pozivu, došli su crvenoarmijci, okružili skupljene i odveli ih da prenoce u Semjonovskoj vojarni, a ujutro ih ukrcali na vlak za Vologdu.
Vijest o zadržavanju veceg broja ljudi proširila se gradom. Sutradan mnoštvo srodnika dode na kolodvor da isprati svoje rodake. Medu njima je došao i Vasja s ujnom.
Na kolodvoru je ujak molio stražara da ga pusti iz ograde k ženi. Stražar je bio Voronjuk, onaj što je sada pratio grupu u cetrnaestom vagonu. Bez cvrsta jamstva da ce se vratiti Voronjuk ga nije puštao. Kao jamstvo ujak i ujna predložiše da njihov rodak ostane pod stražom. Voronjuk je pristao. Vasju su uveli u ogradeni prostor, a ujaka izveli. I ujak i ujna više se ne vrate.
Kad je podvala otkrivena, Vasja koji nije ni slutio u što je upao udari u plac. Plazio je oko Voronjukovih nogu, ljubio mu ruke i molio da ga oslobodi, no ništa od toga nije pomoglo. Sprovodnik je bio neumoljiv, ali ne zbog svoje zle cudi, nego je vrijeme bilo opasno, a obicaji grubi. On je životom odgovarao za popisom utvrdeno brojno stanje. Tako je Vasja dospio u radnu službu.
Zadrugar Kostojed-Amurski, koga su poštivali tamnicari i carskog i sadašnjeg režima i koji se sa svima njima dobro gledao, mnogo je puta svracao pozornost vode konvoja na nemoguc Vasjin položaj. Ovaj je priznavao da je to strašan nesporazum, ali je tvrdio kako formalne zapreke ne dopuštaju da se na putu dira u tu zbrku, ali se on nada da ce sve biti razmršeno kad stignu.
Vasja je bio ljepuškast mladac, pravilnih crta lica kao na slikama carskih štitonoša i Božjih andela. Bio je rijetko cestit i neporocan. Najdraže mu je bilo da sjedne uz noge starijih, prekriženim rukama obujmi koljena, zabaci glavu i sluša što govore i o cemu pricaju. Tada bi se iz trzaja mišica na njegovu licu, kojima bi susprezao suze ili se borio s navalom smijeha, moglo zakljucivati o cemu je bila rijec. Na licu tankocutnog djecaka razgovor se pokazivao kao u zrcalu.

12.

Zadrugar Kostojed sjedio je gore u gostima kod Živagovih i slasno osisavao zecju lopaticu kojom su ga pogostili. Bojao se propuha i prehlade. »Kako vuce! Odakle to?« pitao je i pomicao se tražeci zaklonjenije mjesto. Kad se nakraju smjestio gdje nije puhalo, rece: »Sad je dobro«, obgloda lopaticu i obliza prste, obrisa ih maramicom te zahvaljujuci domacinima, zakljuci:
To je kod vas od prozora. Trebalo bi zatiskati. No vratimo se mi svojoj raspravi. Vi, doktore, nemate pravo. Peceni zec – to je sjajno. No iz toga izvoditi da selo živi u izobilju, to je, oprostite, u najmanju ruku, presmjelo, to je vrlo opasan previd.
Nemojte, molim vas – nije se dao Jurij Andrejevic. – Pogledajte te kolodvore. Stabla neposjecena. Ograde netaknute. A te tržnice! Pa te žene! Pomislite, kakvo zadovoljstvo! Negdje se živi. Netko se veseli. Ne stenju svi. Time je sve dokazano.
Da je tako, bilo bi dobro. Ali to nije istina. Gdje ste to pokupili? Otidite kojih stotinjak vrsta42 od pruge. Posvuda neprestani seljacki ustanci. Protiv koga, pitate? Protiv bijelih i crvenih, zavisno od toga cija se vlast uspostavila. Reci cete, eto, seljak je neprijatelj svakome poretku, ni sam ne zna što hoce. Polako, nemojte likovati. Zna on to bolje od vas, ali sigurno nece ono što bismo nas dvojica.
Kad ga je revolucija probudila, zakljucio je da se to ostvaruje njegov stoljetni san o nezavisnu životu,
anarhicnu seoskom življenju od svoga rada, bez veza i obveza prema bilo kome. A on je iz stega staroga, srušenog državnog uredenja pao pod još veci teret nove revolucionarne naddržave. I selo se komeša, nema mu nigdje mira. A vi pricate da seljaci žive u izobilju. Ništa vi, bratac, ne znate, a, kako vidim, i ne želite znati.
Pa, uistinu, i ne želim. Tocno. Idite, molim vas! Zašto bih ja trebao sve znati i oko svega se truditi? Vrijeme se ne obazire na mene, ali mi zato navaljuje sve što mu se prohtije. Dopustite onda i meni da zanemarim cinjenice. Kažete da se moje rijeci ne slažu sa stvarnošcu. A ima li sada u Rusiji stvarnosti? Ja mislim da su je toliko ustrašili da se ona skriva. Htio bih vjerovati da je selo dobilo igru i da ce mu sada krenuti. Ali ako je i to kriva procjena, što mi ostaje? Od cega cu živjeti, koga slušati? A živjeti moram, ja sam obiteljski covjek.
Jurij Andrejevic odmahne rukom prepuštajuci Aleksandru Aleksandrovicu da on s Kostojedom dokrajci spor, a sam se odmakne na kraj ležaja i nagnut zapoce pratiti što se dolje zbiva.
A tamo je tekao razgovor izmedu Prituljeva, Voronjuka, Tjagunove i Vasje. Kako su se približavala rodna mjesta, tako ih se Prituljev prisjecao; u koju to postaju ulaze, na kojoj se silazi i kako se od nje ide dalje, pješice ili konjima, a Vasja je na spomen poznatih sela i zaselaka poskakivao i užagrenih ociju udivljeno ponavljao njihova imena, njihovo mu je izgovaranje zvucalo poput cudesne bajke.
Na Suhom Brodu silazite? – zagrcavao se. – Pa da! Naše skretište! Naša postaja! A poslije svakako hvatate prema Bujskom?
Poslije bujskim putem.
To i kažem, bujskim. Selo Bujsko. Kako ga ne bih znao! I mi se tu odvajamo. Otalen k nama desno, stalno nadesno. Prema Veretenikama. A k vama, stric Haritonic, valjda nalijevo, dalje od rijeke? Culi ste za rijeku Pelgu? Kako ne! Naša rijeka. A do nas samo obalom, obalom. E, i na toj rijeci, na Pelgi, poviše, naše su Veretenike, naše selo! Na samoj strmini! Odsjecena obala. Mi bi rekli – ko na panju. Staneš gore i strah te pogledati, toliko je strmo. I da se ne strmoglaviš, bokibogme. Kamen vade. Za mlinove. I u tim je Veretenikama moja mama. I dvije sestrice. Sestra Aljenka. I Ariška. A mama je moja, teta Palaša, Pelagija Nilovna, reklo bi se poput vas, mlada, bijela. Stric Voronjuk! Stric Voronjuk! Kumim vas Bogom... Stric Voronjuk!
Nu, šta bi der? Kljuješ ki žuna: »stric Voronjuk, stric Voronjuk«? Ki da ja ne znam da nisam tetka?
Šta ti triba? Da ti dam da bižiš? Jesi pobisnio, šta li? Ti petam vitra, a mene pred zid?
Pelagija Tjagunova odsutno je gledala nekamo daleko u stranu i šutjela. Gladila je Vasju po glavi i misleci neke svoje misli prebirala po njegovoj smedoj kosi. Ponekad je glavom, ocima ili smiješkom davala djecaku znakove kojima je govorila da ne pravi gluposti i o tim stvarima ne prica s Voronjukom pred svima. De, polako, pusti vremenu, sve ce doci na svoje mjesto, samo budi miran.

[You must be registered and logged in to see this link.]



13.

Kad je iza njih ostao Srednjoruski pojas, zapoceše iznenadenja. Prolazili su nemirnim predjelima, podrucjima na kojima su gospodarile naoružane bande, krajevima gdje su još nedavno suzbijane pobune.
Ucestaše zaustavljanja usred polja, stražarni obilazak vagona, pregled prtljage i provjera papira.
Jednom je vlak zastao u mrkloj noci. U vagone nitko nije zagledao niti su koga dizali. Radoznao da se nije dogodila kakva nesreca, Jurij Andrejevic iskoci iz vagona.
Bila je duboka noc. Bez ikakva vidljiva razloga vlak je stajao na otvorenoj pruzi usred jelova šumarka. Putnici koji su sišli prije Jurija Andrejevica i pocupkivali pred vagonom rekoše mu da se po njihovim obavijestima ništa i nije dogodilo, nego se cini da je strojovoda sam od sebe zaustavio vlak pod izgovorom da je kraj opasan, pa dok drezina ne utvrdi ispravnost kolosijeka, on s kompozicijom nece dalje. Predstavnici putnika pošli su, rekoše, da ga mole, pa i da podmažu bude li trebalo. Culo se da se u
stvar uplecu i mornari. A oni ce ga i uvjeriti.
Dok su sve to objašnjavali Juriju Andrejevicu, snježna se caklina uz lokomotivu žarila na dahtavim ognjenim bljescima iz dimnjaka i ložišta parnjace. Jedan od takvih jezika jarko osvijetli dio snježnog polja, lokomotivu i nekoliko crnih prilika koje protrcaše mosticem što se protezao svom dužinom parnjace.
Sprijeda je ocito trcao strojovoda. Našavši se na kraju lokomotive, on poskoci uvis i preletjevši preko odbojnika nestade u mraku. Isto su cinili i mornari za njim. Dotrcali dokraja, poskocili, prominuli zrakom, pa svi potonuli.
Privucen prizorom, Jurij Andrejevic s nekoliko radoznalaca pode prema lokomotivi.
Na slobodnome dijelu pruge što se prostirao pred parnjacom ugledaše ovakvu sliku. Postrance od pruge iz cijelca snijega štrcao je strojovoda upao do pojasa. Kao hajkaci zvjere opkoljavali su ga mornari, i oni, poput njega, zaglavljeni u snijegu.
Strojovoda je drecao:
Hvala, burevjesnikovci!43 To sam docekao! Revolverom na brata, na radnika! Zašto sam rekao, kompozicija dalje ne ide. Drugovi putnici, budite svjedoci, kakav je ovo kraj. Skice se kako tko hoce, rastavlja šine. Ja s vama u dobru i u zlu, i šta imam? Paru pojacavam, ne zbog sebe, nego da se vama što ne dogodi. I evo mi za moju brigu. E, pa, ubijajte, minopolagaci! Drugovi putnici, budite svjedoci, evo me – ja se ne skrivam.
Iz gomile na nasipu zacuše se razliciti glasovi. Jedni su uzvikivali zbunjeno:
Šta ti je?... Smiri se... Zar bi... Ma tko bi im dao pravo? To oni tako... Prijete... Drugi su glasno podbadali:
Tako ti njima, Gavrilka! Ne daj se, parna vuco!
Mornar koji se prvi izvukao iz snijega, rida ljudina tako goleme glave da mu se lice doimalo spljošteno, mirno se vrati skupini i tihim basom, ikajuci ukrajinski kao i Voronjuk, progovori nekoliko rijeci, za cudnovatu nocnu prigodu smiješnih u svojoj potpunoj mirnoci.
Prostite, kake su vam to zanimacije? Da prihladu na vitru ne ufatite, gradani. Ne zimite tu, ite u furgone!
Kad se grupa polako razišla, ridi se mornar vrati strojovodi, koji još nije posve došao k sebi, i rece:
Dosti tvoje isterije, drug mašinist. Van iz sniga. Daji polazak.

14.

Laganom vožnjom, s povremenim zastajanjima, bojeci se iskliznuca sa zametenih nerašcišcenih tracnica, vlak se sutradan zaustavio na pustom, od života napuštenom mjestu, na kojem u prvi mah i ne raspoznaše ostatke spaljena i srušena kolodvora. Na njegovu nagorjelom procelju moglo se razabrati natpis »Nižnji Keljmes«.
Kolodvorska zgrada nije bila jedina s tragovima požara. Iza nje se vidjelo napušteno, snijegom zasuto selo, koje je s postajom podijelilo njezinu žalosnu sudbinu.
Posljednja kuca u naselju bila je pougljenjela, u susjednoj je pak nekoliko brvana izvaljeno i zarušeno u nju; posvuda su po ulici ležali slomljeni dijelovi saonica, srušenih ograda, iskidano željezo i razbijen namještaj. Iz pocadala i prljava snijega crnjeli su se tragovi vatre i njezina gašenja, krpe ogoljele zemlje, sledene splacine i smrznuti ugarci.
Pustoš u selu i stanici nije bila posvemašnja. Tu i tamo našlo se i koje živo celjade.
Cijelo mjesto je gorjelo? – vlakovoda sucutno upita šefa postaje kad se iz razvaline pojavio pred njim.
Zdravi bili. I dobro došli. Gorjelo, gorjelo, ali i od požara biva gore.
Ne razumijem.
Bolje i ne pokušavati.
Nije valjda Streljnikov?
On glavom.
Pa šta ste mu skrivili?
Ne mi. Zapalo nas po našoj zloj sreci. Susjedi. Mi smo usput dobili. Vidite mjesto u daljini? To su krivci. Selo Nižnji Keljmes, Ust-Nemdinska oblast. Sve je zbog njih.
I šta su napravili?
Malo fali do svih sedam smrtnih grijeha. Rastjerali su svoj komitet sirotinje, to vam je prvo; oduprli se naredbi o predaji konja Crvenoj armiji, a ne zaboravite da su Tatari konjanici, to je pod dva; nisu se odazvali mobilizaciji, to je pod tri, kao što vidite.
Da, da. Tad je sve jasno. I zbog toga su dobili topovima?
Upravo to.
Iz oklopnog vlaka?
Naravno.
Tužno. I sažaljenja vrijedno. Ali nije naše da se time bavimo.
Sve je ionako gotovo. Drugim vas nemam cime obradovati. Dan-dva morat cete ovdje odstajati.
Nemojte se šaliti. Nemam ja sa sobom bilo šta, to su popune za frontu. Navikao sam voziti bez zastoja.
Ma kakva šala. Sami vidite smetove. Tjedan dana mecava je bjesnjela nad cijelim nasipom. Zamela.
A nema tko rašcistiti. Pola sela se razbježalo. Drugu polovicu ne mislim pokretati.
Ajte bestraga! Ja sam propao! Šta da sada radim?
Rašcistit cemo nekako, krenut cete.
Nanosi su veliki?
Ne može se reci da su baš veliki. Ponegdje. Mecava je koso brijala nasipom. Najteži dio je u sredini. Tri kilometra uvale. Ta ce nas stvarno namuciti. Temeljito je zatrpana. A dalje se može podnijeti, tajga – šuma zaštitila. Do uvale nije strašno, pruga je cista. Vjetar je otpuhao.
Nek vas svi vragovi nose. Pravi košmar! Vlak cu dignuti na noge, neka pomažu.
Tako sam nekako i ja mislio.
Samo mornare ne dirajte i crvenoarmijce. Cijela jedinica radne službe. Zajedno sa slobodnim putnicima oko sedamsto ljudi.
Više nego što treba. I cim dopreme lopate, pocinjemo. Manjak lopata. Poslali smo u susjedna sela.
Mrdnut cemo.
Pobogu, kakva nevolja! Mislite da cemo uspjeti?
Kako drugacije. Mnoštvom se gradovi osvajaju, kaže se. Željeznicka pruga. Arterija. Dopustit cete.

[You must be registered and logged in to see this link.]


15.

Cišcenje pruge proteglo se na puna tri dana. Svi Živagovi, ukljucujuci i Njušu, sudjelovali su u njemu.
Bilo je to najljepše vrijeme na njihovu putu.
U krajoliku se nalazilo nešto nepristupacno i nedoreceno. Iz njega se osjecala pugacovština44, kako ju je vidio Puškin i azijatstvo, kako ga je opisivao Aksakov.
Tajnovitost te zabiti dopunjavale su ruševine i zatvorenost malobrojnih preostalih i prestrašenih žitelja, koji su izbjegavali putnike s vlaka, a ni medu sobom nisu razgovarali iz straha od potkazivanja.
Na rad se išlo u razlicito vrijeme, u grupama stvorenim prema kategorijama ljudi. Radilište je osiguravano stražom.
Razdvojene brigade cistile su prugu svom dužinom istodobno, ali na medusobno odvojenim mjestima. Do sama završetka izmedu rašcišcenih dijelova ostajala su brda nedirnuta snijega koja su razdvajala susjedne grupe. Ta su brda uklonjena u posljednji cas, kad je pruga bila vec ocišcena na cijelome potezu.
Dani su bili vedri i studeni. Ljudi su ih provodili na zraku, a u vagone se vracali samo na nocenje. Radilo se u kratkim smjenama, koje nisu umarale, jer je lopata manjkalo, a radnika bilo i previše. Lagan rad pricinjao je cak zadovoljstvo.
Živagovi su kopali na otvorenu, slikovitu mjestu. Predio se odatle najprije spuštao istocno od pruge, a zatim se protezao valovitim usponom sve dokle je pogled sezao.
Na brdu se nalazila usamljena, sa svih strana vidljiva kuca. Okruživao ju je vrt koji bi se ljeti vjerojatno razrastao, ali njegovo granje posuto injem sada je nije zastiralo.
Sniježni pokrivac sve je izravnavao i zaobljavao. Sudeci pak prema glavnim udubljenjima na padini, koja snijeg svojim nanosima nije mogao skriti, odozgo se s proljecem, zacijelo krivudavom dolinom prema otvoru nadvožnjaka pod željeznickim nasipom, spuštao potok, sada duboko skriven pod snijegom, kao što se dijete skriva pod bogatom perinom navucenom preko glave.
Je li tko živio u kuci, ili se prazna urušavala, ili ju je oduzeo opcinski, odnosno kotarski agrarni odbor? Gdje su bili njezini prijašnji stanari i što im se dogodilo? Jesu li se sklonili u inozemstvo? Poginuli od seljacke ruke? Ili su, ostavši u dobru sjecanju, prihvaceni u kotaru kao obrazovani strucnjaci? Je li Streljnikov bio prema njima milostiv, ako su ondje ostali sve do ovog vremena, ili ih je zajedno s kulacima pogodila njegova pravda?
Kuca je s brda poticala radoznalost i turobno šutjela. No pitanja tada niti je tko postavljao niti na njih odgovarao. A sunce je užizalo snježnu caklinu tako bijelim bljeskom da se od bjeline snijega moglo i oslijepjeti. Na kakve li je pravilne komade lopata izrezivala njegovu površinu! Kakvim li se suhim, dijamantnim iskrama rasipao na razrezima! Kako je to podsjecalo na dane dalekog djetinjstva, kada je, u kapuljaci opšivenoj vrpcom i bundici s kopcama cvrsto ušivenim u crno kovrcavo ovcje krzno mali Jura rezao na dvorištu u isto tako zasljepljujucem snijegu piramide i kocke, torte od tucenog vrhnja, tvrdave i pecinske nastambe! Kako je tada prijalo živjeti na svijetu, kako je sve uokolo bilo užitak i sitost!
Ali i taj je trodnevni život na zraku stvarao osjecaj sitosti. I ne bez razloga. Uvecer su radnike obdarivali toplim, upravo pecenim bijelim kruhom, za koji se nije znalo odakle ga dovoze i po cijem to nalogu cine. Kruh je imao glazirane, po stranama raspukle, ukusne okrajke i debelu prekrasno pecenu donju koru s komadiccima ugljena u njoj.

16.

Kolodvorske ruševine postale su im drage poput privremena skloništa na izletu u snježne planine.
Pamtili su položaj i vanjski oblik zgrade, pa i neobicnost nekih oštecenja.
Vracali su se na stanicu u predvecerja, sa zalazom sunca. Ono pak, kao da hoce ostati vjerno prošlosti, i dalje je zapadalo na nekadašnjem mjestu, iza stare breze što je rasla kraj samoga prozora prometnog ureda.
Na tome mjestu vanjski se zid srušio unutra i zatrpao prostoriju. Ali urušavanje nije zahvatilo njezin stražnji dio nasuprot prozoru koji je ostao cijel. Na toj je strani sve ostalo: tapete kavene boje, kaljeva pec s okruglim oduškom pod bakarnim poklopcem na lancicu i inventurna lista u crnom okviru na zidu.
Spustivši se do zemlje, sunce je, baš kao i prije nesrece, domiljelo do peci, potpaljivalo kavene tapete mrkim žarom, a na zid vješalo sjenu brezova granja poput ženskog rupca.
U drugom dijelu zgrade nalazila su se zakljucana cekaonicka vrata s pismenom obaviješcu iz koje se vidjelo da je vjerojatno bila napisana prvih dana revolucije u veljaci ili neposredno prije nje:
»U vezi lijekova i zavojnog materijala molimo gospodu bolesnike da se do daljnjega ne uznemiruju. Iz
razumljivih razloga vrata pecatim, o cemu izvješcujem stariji lijecnicki pomocnik u Ust-Nemdi taj-i-taj.« Kada su uklonili i posljednji snijeg, ostavljen u hrpama izmedu cistina, pojavila se i postala vidljiva,
ravna poput odapete strijele, željeznicka pruga. Njezinim stranama svom su dužinom protezala se brda rašcišcena snijega obrubljena s dva zida crne borove šume.
Koliko je oko sezalo, na pruzi su u odvojenim grupama stajali ljudi s lopatama. Prvi put vidjeli su jedni druge na okupu i zacudili se svome mnoštvu.

17.

Doznalo se da ce vlak krenuti za nekoliko sati, premda je vec bilo kasno i bližila se noc. Prije polaska Jurij Andrejevic i Antonina Aleksandrovna otidoše da se posljednji put nadive ljepoti rašcišcene pruge. Sada na nasipu nije bilo nikoga. Doktor i njegova žena stajali su neko vrijeme i gledali u daljinu, izmijenili poneku rijec i vratili se svome vagonu.
Na povratku doceka ih bijesna i promukla krika dviju žena u svadi. Odmah su prepoznali glasove Ogrizkove i Tjagunove. Žene su išle istim pravcem kojim i doktor sa ženom, od vrha kompozicije prema kraju, ali s one njezine strane što je gledala na kolodvorsku zgradu, dok su Jurij Andrejevic i Aleksandra Aleksandrovna koracali stranom okrenutom prema šumi. Izmedu dva para dizao se neprekinut zid vagona i zaklanjao ih od medusobna pogleda. Žene gotovo i nisu dospijevale u blizinu doktora i Antonine Aleksandrovne, ili su ih znatnije prestizale ili pak jako zaostajale.
Obje su bile veoma uzrujane. Svaki cas izdavala ih je snaga. Sudeci po glasovima koji su, zbog neujednacena koraka, skakali do krika, a onda padali u šapat, noge su im u hodu vjerojatno propadale u snijeg ili jednostavno otkazivale poslušnost. Po svoj prilici Tjagunova je ganjala Ogrizkovu i, dostižuci je, možda i šakama puštala na volju. Suparnicu je obasipala nepristojnim psovkama koje su iz blagozvucnih usta te nakicene gospoje zvucale stoput besramnije od prostackih i grubih muških psovki.
Ti droljo, ti profuknjaco – vikala je Tjagunova. – Korak ne možeš uciniti, a vec ona vrti guzicom i ocijuka! Malo je kuji mojeg tikvana, nego zinula na nevino, raširila rep, maloljetnika bi kvarila.
A ti si valjda i Vaski zakonita?
Ja cu ti pokazati zakonitu, gubico prljava! Živa od mene neceš, ne dovodi me u napast!
Ne razmahuj! Ruke k sebi, uspaljenice! Šta hoceš od mene?
Hocu da crkneš, gnjido, macketino šugava i bezocna!
O meni nema zbora. Ja sam i kuja i macketina, to se zna. A ti si nam plemenita. Na bunjištu rodena, u štali vjencana, sa štakorom zatrbatila, ježa porodila... Straža, straža, ljudi dobri! Nasmrt me prebija zlocinka opasna. Ajme, spasite djevojku, obranite siroce...
Idemo brže. Ne mogu to slušati, odurno je – požurivala je Antonina Aleksandrovna muža. – To nece dobro svršiti.

[You must be registered and logged in to see this link.]


18.
Iznenada sve se promijenilo, i krajolik i vrijeme. Ravnice je nestalo, a pruga je brežuljcima i visoravnima zašla medu planine. Prestao je sjeverac koji je sve vrijeme puhao. S juga je zapljusnula toplina kao iz peci.
Šume su ovuda rasle terasasto po planinskim padinama. Kad bi ih željeznicki nasip presijecao, vlak je najprije morao osvajati velik uspon koji se od sredine blago spuštao. Stenjuci, vlak je uspuzavao u guštik i njime se jedva vukao, kao kakav stari lugar što za sobom pješice vodi grupu putnika koji se osvrcu uokolo i sve upijaju.
Ali još se nije imalo što vidjeti. U dubini šuma je još mirovala zimskim snom. Tek tu i tamo neki žbun
i drvo šumno su, iz snijega što je postupno kopnio, oslobadali donje granje kao iz skinute ogrlice ili iz raskopcana ovratnika.
Jurija Andrejevica spopala je sanjivost. Sve te dane izležavao se na svom gornjem ležaju, spavao, budio se, razmišljao i osluškivao. Ali zasad nije bilo što cuti.

19.

Dok se Jurij Andrejevic ispavljivao, proljece je topilo i pretapalo svu tu golem od snijega koja je napadala u Moskvi na dan odlaska i padala cijelim putem; sav taj snijeg koji su oni puna tri dana rovali i raskapali u Ust-Nemdu i koji je u beskrajnim i debelim naslagama ležao na neizmjerljivim prostranstvima.
Isprva snijeg se kravio iznutra, necujno i potajno. Kad je polovica mocnoga posla bila ucinjena, više se nije mogao skrivati. Cudo se otkrilo. Ispod pokrenuta snježnog pokrivaca pokulja voda i zagrgolji. Neprohodni šumski gustiši zadrhtaše. Sve se u njima probudilo.
Voda si je mogla pustiti na volju. Jurila je dolje niz strmeni, zajazivala jezerca, razlijevala se širom. Ubrzo se guštik ispunio njezinom hukom i bukom. Šumom su se kao zmije razmiljele bujice, zavlacile se i utapale u snijegu koji im je stajao na putu, psikale ravninama, a u obrušavanju rasipale se u vodeni prah. Zemlja više nije primala vlagu. Nju su s vrtoglavih visina, gotovo s oblaka, svojim korijenjem upijale prastare jele u cijim su se podnožjima sušili kolutovi bjelkastomrke pjene poput pivske krune zaostale na usnama pilca.
Opojnost proljeca udarala je nebu u glavu i ono se u zanosu mutilo i zastiralo oblacima. Ponad šume promicahu niski pusteni oblaci s opuštenim krajevima preko kojih su kasom strcavali topli pljuskovi što su mirisali na zemlju i znoj i spirali posljednje komade probijena crnog ledenog oklopa.
Jurij se Andrejevic probudio, primakao se kvadraticnu prozorskom otvoru iz kojeg su izvadili okvir, podbocio se laktom i poceo slušati.

20.

Približavanjem rudarskom podrucju kraj je postajao naseljeniji, rastojanja manja, a stajališta sve cešca. I smjenjivanja putnika sada nisu bila rijetka. Sve ih se više penjalo i silazilo na manjim postajama. Ljudi koji su putovali na kracim udaljenostima nisu se raskomocivali ni lijegali; oni bi se nocu stiskali pri vratima u sredini vagona, poluglasno razgovarali o pokrajinskim, samo njima znanim stvarima i silazili na usputnim križanjima ili stajalištima.
Iz razgovora ovdašnjih putnika koji su posljednja tri dana prošli vagonom Jurij je Andrejevic zakljucio da bijeli45 na sjeveru odnose prevagu i da se spremaju, ako vec i nisu, zauzeti Jurjatin. Pored toga, nije li ga sluh varao, i nije li se radilo o prezimenjaku njegova drugara iz meljuzejevske bolnice, onda je snagama bijelih u tom kraju zapovijedao dobro mu znani Galiulin.
Da ne bi svoje uznemiravao, dok se glasine ne provjere, Jurij im Andrejevic ne kaza ništa o tim razgovorima.

[You must be registered and logged in to see this link.]



21.
Pocetkom noci Jurij Andrejevic probudi se ispunjen neodredenim osjecajem srece, snažnim toliko da ga posve rasani. Vlak je stajao na nekoj nocnoj postaji. Njezinu zgradu obavijao je stakleni sumrak bijele noci. Tu svijetlu tamu prožimalo je nešto nježno i jako. Svjedocilo je o širini i otvorenosti kraja. I
navodilo na pomisao da se raskrsnica nalazi na uzvišenju sa širokim i slobodnim obzorjem.
Tiho razgovarajuci, peronom su uz vagon promicale necujne prilike. To je takoder uzbudilo Jurija Andrejevica. U pažljivu koracanju i glasovima on je osjetio poštivanje nocnoga casa i brigu o pozaspalima u vlaku, kao nekad prije rata.
No doktor se varao. Na peronu su žagorili i strugali cizmama kao i bilo gdje drugdje. U okolici se medutim nalazio vodopad. Strujanje njegove svježine i moci razgrtalo je granice bijele noci. On je doktoru u snu ulio onaj osjecaj srece. Stalan, nikad ne prekidan huk njegova vodenog usova vladao je nad svim zvukovima na postaji i pribavljao im varljiv dojam tišine.
Ne otkrivši njegovo postojanje, uspavljivan neshvatljivo krepkim i laganim zrakom, doktor je opet utonuo u dubok san.
Dolje u vagonu dvojica su razgovarala. Jedan je pitao:
Onda, jeste li smirili svoje? Potkresali im repove?
Kramare, misliš?
No, da, brašnare.
Primirili smo ih. Pripitomili. Neke su za primjer zatukli, pa su drugi ušutjeli. Skupili kontribuciju.
I koliko ste povukli s opcine?
Cetrdeset tisuca.
Lažeš.
Zašto bih lagao?
Kakvo obilje, cetrdeset tisuca!
Cetrdeset tisuca pudi.
Nek vas svi vragovi deru, ali junacine jeste! Junacine!
Cetrdeset tisuca finog mliva.
A i nema tu ništa cudno. Mjesta su prva klasa. Sve sama trgovina brašnom. Odavde uz Rinjvu, gore do Jurjatina sve je selo do sela, pristaništa i silosi. Braca Serstobitovi, Perekatcikov i sinovi, veletrgovac do veletrgovca!
Ne deri se. Ljude ceš probuditi.
No, dobro.
Radoznali zijevne. Drugi predloži:
Da dremnemo? Cini se da ce krenuti.
Straga se pocela kotrljati zaglušna buka, silovito je narastala, prekrivala huk vodopada, i taj cas drugim stanicnim kolosijekom, pretjecuci nepokretnu kompoziciju, u punoj brzini projuri ekspresni vlak gotovo predratne vrste, odsvira, protutnja i, žmirnuvši na kraju svjetlima, izgubi se bez traga negdje naprijed.
Dolje razgovor zapoce iznova.
E, sad je gotovo. Nastajat cemo se.
Nece tako skoro.
Vjerojatno Streljnikov. Specijalni oklopnjak.
Ocito on.
Prema kontri je prava zvijer.
To je sigurno na Galjejeva pošao.
Na koga to?
Ataman Galjejev. Kažu da je s Cesima u zaštitnici kod Jurjatina. Zauzeo, kud ceš bolje, pristaništa i drži ih. Ataman Galjejev.
Možda knez Galilejev. Zaboravio si.
Nema takvih kneževa. Po svoj prilici Ali Kurban. Ti si sve pomiješao.
Možda je i Kurban.
To je onda nešto drugo.

22.

Pred jutro Jurij se Andrejevic probudi po drugi put. Opet je usnio nešto ugodno. Osjecaj blaženstva i izbavljenja koji ga je ispunio nije prestajao. Vlak je stajao, možda zastao na novom stajalištu, a možda i na starome. Opet je hucio vodopad, po svoj prilici onaj isti, a možda je bio i neki drugi.
Jurij Andrejevic zapoce iznova zaspivati, a kroz drijemež prividala mu se strka i metež. Kostojed se dohvatio sa zapovjednikom konvoja, i obojica su vikala jedan na drugoga. Vani je postalo još ljepše no što je bilo. Zracilo je necim novim cega prije nije bilo. Necim ocaravajucim, necim proljetnim, crnim i bijelim, izuzetnim, popustljivim, slicnim naletu snježne nepogode u svibnju, kada mokre, povodnjele pahuije, padajuci, ne bijele zemlju nego je cine još crnjom. Necim prozracnim, crnkastobijelim, mirisnim.
»Trešnja divljaka!«, prepozna Jurij Andrejevic u snu.


23.

Ujutro Antonina Aleksandrovna rece:
Ti si, Jura, doista cudnovat. Sav proturjecan. Dogodi se da muha proleti, a ti se probudiš i do jutra nisi u stanju oka sklopiti; ovdje pak buka, svade, metež, a ti mirno spavaš. Nocas su pobjegli blagajnik Prituljev i Vasja Brikin. Zamisli! I Tjagunova i Ogrizkova. Cekaj samo, to još nije sve. I Voronjuk. Da, pobjegao, pobjegao. Zamisli ti to. A sad slušaj. Kako su nestali, zajedno ili na razne strane, i kojim redom
posve je zagonetno. Uzmimo Voronjuka; taj je normalno pobjegao od odgovornosti kad je otkrio nestanak ostalih. A ostali? Jesu li svi nestali svojevoljno ili je tkogod silom uklonjen? Primjerice, sumnjive su žene. Ali tko je koga umorio, Tjagunova Ogrizkovu ili Ogrizkova Tjagunovu, to nitko ne zna. Zapovjednik transporta trci s kraja na kraj vlaka. »Kako smijete«, vice, »davati znak za polazak. U ime zakona tražim da se kompozicija zadrži do hvatanja bjegunaca.« Ali vlakovoda se ne predaje. »Vi ste šenuli«, kaže, »ja vozim ratnu popunu na frontu, to ima prednost. Samo mi treba vaše ušljive komande! Vidi šta je smislio!« Pa oba, shvacaš, na Kostojeda. Kako je to on, zadrugar, covjek od razuma, bio tu na licu mjesta i nije zaustavio vojnika, mracno, nesvjesno stvorenje, na kobnome koraku. »I još neki zadrugar«, rekoše. Ali ni Kostojed, naravno, ne ostaje dužan. »Zanimljivo«, veli. »Znaci, po vašem zatvorenik mora cuvati stražara? Pa to je kao da bi kokoš kukurikala umjesto pijetla.« Ja tebe u slabinu, u leda. »Jura«, vicem, »ustaj, bijeg!« Kakvi! Ni topom... Ali oprosti, o tom potom. I dok... Ne mogu!... Tata, Jura, gledajte, kakva divota!
Pred prozorskim otvorom, pored kojeg su ležali istežuci vratove, prostirao se krajolik pod povodnjem dokle je oko sezalo. Negdje se rijeka otela svojim obalama i voda iz njezina bocnog rukavca približila se nasipu. Gledajuci s gornjeg ležaja, cinilo se da vlak u ravnomjernoj vožnji klizi zapravo po vodi.
Na rijetkim mjestima površ joj je bila pokrivena željezastom modrinom. Ostalom caklinom toplo je jutro naganjalo zrcalnoblistave pjege kao da kuharica perom umocenim u ulje premazuje koru pecenog piroga46.
U tom razljevu, cinilo se bez obala, s livadama, uvalama i šipražjem bilo je potopljeno i mnoštvo bijelih oblaka što su se okomito spuštali na dno.
Negdje posred povodnja nazrijevao se uzak trak zemlje s dvostrukim stablima koja su uzgor i nadolje visjela izmedu neba i zemlje.
Patke! Cijelo jato! – klikne Aleksandar Aleksandrovic gledajuci na tu stranu.
Gdje?
Kod otoka. Ne gledaš dobro. Desno, desnije. Eh, k vragu, odletješe, uplašile se.
Ah da, vidim. Trebat ce da nešto porazgovaram s vama, Aleksandre Aleksandrovicu. Drugom nekom prilikom. – A naša radna služba i dame, junacine, uhvatili maglu. Ali, ja mislim – mirno, ne nanijevši nikome zla. Jednostavno utekli kao što voda tece.

[You must be registered and logged in to see this link.]



24.

Bijela sjeverna noc primicala se kraju. Sve je postalo prepoznatljivo, ali gotovo ne vjerujuci ni samo sebi sve se doimalo kao da je ucinjeno: i planina, i šumarak, i urvina.
Šumarak jedva da je zazelenio. U njemu je procvalo nekoliko grmova divlje trešnje. Rastao je pod liticom, na uskoj zaravni koja se malo dalje i sama obrušavala.
Nedaleko se nalazio vodopad. Nije ga bilo vidjeti sa svake strane, jedino od šumarka, s ivice urvine.
Vasja se zamorio odlazeci vodopadu da bi osjetio jezu i ushit.
Uokolo nije bilo nicega ravna vodopadu, ništa prispodobiva. Bio je zastrašujuci u svojoj izdvojenosti, koja ga je pretvarala u nešto obdareno životom i sviješcu, u aždaju iz bajke ili u kakvog zmaja što po tim mjestima skuplja danak i pustoši okolicu.
Negdje na sredini puta rušio se na istureni stjenoviti zub koji ga je razdvajao. Gornji dio vodenog stupa kao da se i nije micao, dok su se dva donja jedva vidljivo, ali postojano povijala s jedne strane na drugu, te je izgledalo da se cijeli vodopad posklizava i uspravlja; no koliko bi god i posrtao, on je jednako ostajao na nogama.
Uz kraj šume Vasja je ležao na kožuhu. Kad je svanulo, s planine se spustila velika ptica širokih krila, laganim zamasima obletjela šumu i sjela na vrh bijele jele podno koje je ležao Vasja. On diže glavu, pogleda modri vrat, sivoplava prsa i glasno izgovori – »Ronjža« – njezino uralsko ime. Zatim ustade, podiže kožuh, nabaci ga na sebe, pa prešavši cistinu pride suputnici i rece:
Ajmo, teta. Bome ste prozebli, cvokocete. Kako to gledate, preplašeno? Govorim vam ljudski, moramo kretati. Da se izvucemo, treba se držati sela. U selu svojima nece nauditi, sklonit ce. Ovim nacinom, dva dana ne jesti, skapat cemo. Stric Voronjuk mora da je digo dreku, bacili se u potjeru. Moramo ici, teta Palaša, jednostavno receno, bježati. Teško mi je, teta, da ste bar rijec proslovili cijelo ovo vrijeme! To ste vi, bogami, od tuge zanijemili. Pravo reci, zašto biste vi i tugovali? Tetu Katju, Katju Ogrizkovu nehotice ste gurnuli iz vagona, bokom je zakacili, vidio sam. Ali ona se digla iz trave cijela cjelcata, ustala i potrcala. Isto i stric Prohor, Prohor Haritonic. Stici ce oni nas, opet cemo mi zajedno, šta mislite? Glavno je da se vi ne žalostite, pa ce vam i jezik stupiti u djelovanje.
Tjagunova se digla sa zemlje, pružila Vasji ruku i tiho rekla:
Idemo, mili.

25.
Svom svojom težinom vagoni su škripali i penjali se visokim nasipom. U podnožju je rasla mlada miješana šuma koja vrhovima nije sezala do razine nasipa. Malo dalje protezahu se livade, s kojih tek što se povukla voda. U travi pomiješanoj s pijeskom u neredu su ležali na sve strane isprevrtani željeznicki pragovi. Vjerojatno su ih na kakvoj obližnjoj šumskoj sjeci pripravili za splavljanje, pa ih otuda digao povodanj.
Mlada šuma pod nasipom bila je još gotovo zimski gola. Samo se u pupoljcima kojima je kao voskom bila pokapana zacinjalo nešto gotovo nepotrebno, nekakav nered, nalik na blato ili oteklinu, a to nepotrebno, taj nered i blato bio je život koji je zelenim plamenovima lišca zahvacao prva rasputana stabla u šumi.
Tu i tamo mucenicki su se istezale breze isprobadane zubicima i izdancima svojih udvojenih listaka u
rastvaranju. Na što su mirisale, moglo se vec odoka pogoditi. Mirisale su onim cime su i blistale. Mirisale su na drvnu žestu na kojoj se spravlja lak.
Pruga se ubrzo ispela do mjesta s kojeg su pragovi vjerojatno bili splavljeni. Iza okuke u šumi izbila je cistina pokrivena piljevinom i iverjem, s gomilom dugackih brvana na sredini. Uz krcevinu strojovoda prikoci. Vlak se strese i stade u položaju u kojem se zatekao, nagnut na visoku luku velikog zavoja.
S lokomotive se zaculo nekoliko kratkih isprekidanih zvižduka i nekakvi povici. Ali putnici su i bez signala znali: strojovoda je zaustavio vlak da bi se opskrbio gorivom.
Vrata se na vagonima rastvoriše. Po nasipu se razmilje cijelo jedno žiteljstvo kakva manjega grada, iz kojeg su izostali samo oni iz prednjih vagona, što su uvijek oslobadani kolektivnog rada, pa ni sada nisu u njem sudjelovali.
Ispiljenih hrpa bilo je na proplanku premalo da bi se popunilo zalihe. Trebalo je prepiliti nekoliko dugackih trupaca.
Vlakovodno osoblje imalo je svoj alat. Podijelili su ga parovima koji su to željeli. Pilu dobi i profesor sa svojim zetom.
Kroz vrata vojnickih vagona istezale se vesele njuške. Nedorasli mladici, koji još nisu prošli vatreno krštenje, stariji gojenci pomorske akademije, koji su ocito pogreškom zgurani u vagon medu grube radnicke trecopozivce, što takoder nisu ni omirisali baruta, a jedva da su i vojnu pripremu prošli, namjerno su bucali i ludacili se sa starijim mornarima da bi od sebe odagnali zle slutnje. Svi su osjecali da se cas kušnje približava.
Podrugljivim smijehom šaljivcine su ispracali pilare i pilarice:
Ej, djedice! Gledaj, ja sam ti dojence, mama me još nije odbila, fizicki sasvim nesposoban. – Ej, Mavra! Pazi da skute ne prepiliš, bit ce propuha. – Ej, mlada! Ne u šumu, radije se udaj za mene.

26.

U šumi je stršilo nekoliko nogara napravljenih od ukriženih i u zemlju pozabijanih kolaca. Samo su jedne ostale još slobodne. Jurij Andrejevic i Aleksandar Aleksandrovic spremiše se da na njima pocnu piliti.
Nastalo je ono proljetno doba u kojem se zemlja javlja ispod snijega gotovo u istome onom obliku u kojem je prije pola godine otišla poda nj. Prožeta vlagom i zatrpana prošlogodišnjim lišcem, šuma je nalikovala na nepospremljenu sobu u kojoj su godinama u komadice derali razne priznanice, pisma i pozivnice, a da nitko to nije uklanjao.
Ne tako brzo, umorit cete se – savjetovao je doktor Aleksandru Aleksandrovicu, potezao pilu sporije i odmjerenije, pa onda predložio da predahnu.
Šumom se vuklo hripljivo struganje drugih pila koje su išle natrag-naprijed, cas uskladeno, a onda opet unesklad. A negdje daleko, jako daleko, prvi slavuj probao je svoje mogucnosti. Na mnogo duže prekide zviždao je kos kao da propuhuje zacepljenu frulu. A cak se i para iz parnjacinih odušaka dizala u zrak s melodicnim gukanjem poput mlijeka što u djecjoj sobi kipi na špiritjeri.
Htio si razgovarati – podsjeti Aleksandar Aleksandrovic. – Nisi valjda zaboravio? Išli smo pored poplave, patke su poletjele, a ti si se zamislio i rekao: »Trebat cu porazgovarati s vama.«
Da, da. Ne znam samo kako bih to najkrace izrekao. Vidite, mi zalazimo sve dublje... Cijeli kraj vrije. Ubrzo stižemo. A ne znamo što nas ceka na cilju. U svakom slucaju trebalo bi porazgovoriti. Ne mislim na uvjerenja. Bilo bi ludo da ih sada u nekoliko minuta bistrimo i pritvrdujemo u proljetnoj šumi. Nas se troje dobro poznajemo. Vi, ja, Tonja, s mnogima oko sebe predstavljamo svijet u kojem se medusobno prepoznajemo samo preko njegovih odrednica. Ali ne bih o tome. To je abeceda. Mislim na drugo. Moramo se navrijeme sporazumjeti, kako bismo se znali ponašati u odredenim prilikama, da ne
crvenimo jedan zbog drugoga i da se medusobno ne sramotimo.
Dosta je. Shvatio sam. I dopada mi se nacin na koji si to postavio. Našao si zaista prave rijeci. Evo što cu ti ja odgovoriti. Sjeti se one zimske veceri kad si po mecavi donio onaj letak s prvim dekretima. Sjeti se koliko je bio nevjerojatno bezuvjetan. Njegova je otvorenost osvajala. No u svojoj prvotnoj cistoti te stvari žive samo u glavama svojih tvoraca, pa i u njima samo u dan proglašenja. Vec ih drugoga dana politicki jezuitizam izokrece. Što da ti kažem? Ta je filozofija meni strana. Ova je vlast protiv nas. Od mene nitko nije tražio suglasnosti za taj preokret. Ali meni su povjerovali, i moji me postupci, cak da sam na njih i prisiljen, obvezuju.
Tonja pita, necemo li zakasniti na povrtlarske radove, propustiti vrijeme sadnje. Što da joj odgovorim? Ne poznajem ovo zemljište. Kakvi su klimatski uvjeti? Ljeto je prekratko. Dospije li ovdje uopce što i sazreti?
Ali, zar mi tako daleko putujemo da bismo povrtlarili? Tu je besmislena cak i šala na racun tura kojem se hoce puta, jer se, nažalost, radi o putu od tri ili cetiri tisuce kilometara. Otvoreno govoreci, vucemo tako daleko iz posve drugih razloga. Putujemo da nekako proživotarimo, da pokušamo na bilo koji nacin rasprodati djedove šume, strojeve i ostali inventar. Ne da sacuvamo njegovo imanje, nego da ga raspemo, da zajednicki spiskamo tisuce da bismo, poput svih drugih, s probušenom parom preživijavali na današnji kaotican nacin koji je normalnoj pameti posve nepojmljiv. Daj krajcar, a tvornicu ti ja na starim osnovama ni kao dar necu. To bi bilo tako besmisleno kao da gol pocnem naokolo trcati, ili da zaboravim pisati. Ne, u Rusiji je povijest vlasništva okoncana. A što se Gromekovih tice, nas je vlasnicka strast ostavila još u prošiome naraštaju.

[You must be registered and logged in to see this link.]


27.

Od sparine i zagušljivosti nije se dalo spavati. Doktorova glava kupala se u znoju na promocenu jastuku.
On se oprezno spusti s ležaja i tiho, da nikoga ne probudi, odmace vagonska vrata.
Lice mu naletje na ljepljivu vlagu kao da je njime zahvatio paucinu u kakvu podrumu. »Magla«, pomisli. »Magla. Dan ce po svoj prilici biti sparan, vreo. Zato se teško diše, a u prsima pritiskuje takva težina.«
Prije no što ce sici na peron, doktor je stajao na vratima osluškujuci oko sebe.
Vlak se zaustavio na nekom vecem željeznickom raskršcu. Osim u maglu i u tišinu vagoni su bili potopijeni i u nekakvu odsutnost i zanemarenost, kao da se na njih zaboravilo – što se vidjelo po kompoziciji koja je stajala na posve zabacenu mjestu, i što se izmedu nje i daleke kolodvorske zgrade na velikom prostoru rastezala beskrajna mreža kolosijeka.
Iz daljine su lagano dopirale dvije vrste glasova.
Straga, odakle su dolazili, culo se jednolicno pljuskanje kao da netko ispire rublje ili vjetar pljeska mokrim platnom zastave o njezino koplje.
Sprijeda je dolazila tutnjava, od koje se doktor, donedavni ratnik, trže i naculi uši.
»Dalekometni topovi«, zakljuci osluškujuci ravnomjerno, mirno razlijeganje grmljavine u sniženu i prigušenu tonu.
»Eto. Do same smo fronte stigli«, pomisli, zakima glavom i skoci iz vagona.
Pošao je nekoliko koraka. Iza dva sljedeca vagona vlak se prekidao. Kompozicija je bila bez lokomotive, koja je nekamo nestala s otkopcanim prednjim vagonima.
»Zato su se oni jucer junacili«, pomisli. »Ocito su osjetili da ce u vatru cim ih dovezu.«
Obišao je kraj vlaka sa željom da presijece kolosijek i nade put do kolodvora. Iza vagona kao iz zemlje bane stražar s puškom. Tiho odreže:
Kamo? Lozinka!
Koja je ovo stanica?
Stanica je nikoja. A ko si ti?
Doktor iz Moskve. S obitelji putujem ovim transportom. Evo mojih dokumenata.
Slikaj se sa svojim dokumentima. Ja bi, budala, u mraku papire trebao citati, vid gubiti. Vidiš li magle. A za tebe je i bez dokumenta na kilometar jasno kakav si ti doktor. Eno tvojih doktora, iz dvanaestopalacnih udaraju. Trebalo bi tebe zapravo koknuti, ali nije vrijeme. Marš, dok si još citav.
»Za koga me drže«, pomisli doktor. Svadati se sa stražarom, bilo bi besmisleno. Doista je bolje otici dok nije prekasno. I on krene na drugu stranu.
Topovska je paljba umukla iza njegovih leda. U tom smjeru bio je istok. Iz maglene koprene diglo se i medu oblacima magle izvirivalo sunce bez sjaja, kao da se iz sapunske pare pomaljaju goli kupaci u kupaonici.
Doktor je išao uz vagone. Prošao je cijeli vlak i nastavio dalje. Svakim korakom noge su mu upadale sve dublje u rahli pijesak.
Ravnomjerno se pljuskanje približavalo. Zemljište je blago padalo. Poslije nekoliko koraka on se nade pred nejasnim osjencima kojima je magla pridavala nezgrapno velike oblike. Još korak i pred Jurijem Andrejevicem izroniše iz magle kljunovi camaca izvuceni na obalu. Stajao je na obali velike rijeke koja je lagano i umorno, lijenim valjanjem šljopkala uz bokove ribarskih brodica i daske pristanišnih mostica.
Ko ti je pustio da ovud lunjaš? – presrete ga drugi stražar odvajajuci se od obale.
Koja je to rijeka? – izletje doktoru protiv volje, jer poslije predašnjeg iskustva iz dna duše nije želio ništa pitati.
Umjesto odgovora stražar gurnu u usta pištaljku, ali ne stiže i zviznuti. Prvi stražar, kojeg je namislio zvati i koji je, kako se pokazalo, neprimjetno slijedio Jurija Andrejevica, pojavi se sam od sebe. I krenuše razgovarati.
Nema se tu šta misliti. Imam je nos za takve. »Koja je ovo stanica, koja je to rijeka?« Cime je našao da nam oci zamaže. Šta veliš, direkt na stijenu ili u vagon da ga vodimo?
Ja smatram, u vagon. Neka komandant kaže.
Dokumente – prodera se drugi stražar grabeci papire koje mu je doktor spremno pružao.
Pripazi ga, zemljace – rece neznano kome i s prvim se stražarom otputi niz kolosijek prema postaji. Da bi sve skupa razjasnio, hraknu i pomace se covjek koji je dotad ležao na pijesku, ocito ribar:
Sreca tvoja da te njemu šalju. Možda je tu, dobri covjece, tvoj spas. A njih ne osuduj. To im je dužnost. Vrijeme ti je postalo narodno. Možda i bude bolje. A dotle, šuti. Vidiš i sam, zabunili se. Lovaju, lovaju nekoga. I pomislili – ti si. Misle, evo ga, zlotvor radnicke vlasti – uhvatili. Greška. U slucaju bilo cega ti traži glavnoga. A ovima se ne daj. Ti – svjesni, sacuvaj Bože, prava su pokora. Ubili bi te ne trepnuvši. Reci ce – idemo, ali ti nemoj. Samo govori – meni treba glavni.
Od ribara doznade Jurij Andrejevic da je rijeka pred njim – glasovita plovna Rinjva, a željeznicka postaja uz nju – Razvilje, rijecno i industrijsko predgrade grada Jurjatina. Saznao je da su sam Jurjatin, koji je ležao dva-tri kilometra dalje, cijelo vrijeme branili i, cini se, uspjeli obraniti od bijelih. Ribar isprica da su i u Razvilju bili neredi, pa su i tu, cini se, ugušeni, a da naokolo vlada takva tišina jer je sav kolodvorski pojas ocišcen od gradanskog stanovništva i pod najstrožim nadzorom. Nakraju je još saznao da se medu vlakovima, što su zaustavljeni po kolosijecima i zauzeti raznim vojnim ustanovama, nalazi i poseban vlak pokrajinskog vojnog komesara Streljnikova, u ciji su vagon i odnijeli doktorove papire.
Odonud se za neko vrijeme pojavi novi stražar, koji se od prijašnjih razlikovao time što je kundak vukao po zemlji ili ga premještao preda se, kao da pod ruku vuce pijana prijatelja koji bi se bez njega svalio na zemlju. On doktora povede komandantu u vagon.
28.

Iz jednoga od dva salonska vagona spojena kožom prekrivenim prijelazom, u koji se uz lozinku pope stražar s doktorom, culo se kretanje i smijeh što na njihovu pojavu naglo prestade.
Uskim hodnikom stražar je doktora proveo u širok srednji odjeljak. Ondje je bilo tiho i uredno. U cistoj i udobnoj prostoriji radili su uredni, dobro odjeveni ljudi. Doktor je posve drukcije zamišljao zapovjedništvo vojnog strucnjaka, nepartijca, koji se preko noci proslavio i postao strah i trepet cijeloga kraja.
No sjedište njegovih djelatnosti vjerojatno nije bilo tu, nego negdje naprijed, u štabu fronte, bliže vojnim pokretima, dok se ovdje nalazio njegov vlastiti smještaj, njegov mali privatni ured i pokretni krevet.
Eto zašto je ovdje bilo mirno kao u hodnicima toplih morskih kupališta pokrivenih plutom i sagovima po kojima tiho promice posluga u mekim nazuvkama.
Središnji dio vagona bio je nekadašnji restoran, zastrt tepihom i pretvoren u otpremnu kancelariju. U njem je ostalo nekoliko stolova.
Odmah – rece mladi vojnik koji je sjedio najbliže ulazu. Poslije toga svi za stolovima uzeli su si pravo da zaborave na doktora i prestali mu poklanjati pozornost. Vojnik je rasijanim pokretom glave otpravio stražara, a ovaj otišao stružuci kundakom po metalnim precagama hodnika.
Vec s praga doktor je vidio svoje papire. Ležali su na kraju posljednjeg stola pred postarijim vojnim službenikom staroga pukovnickoga kova. Bio je to neki vojni statisticar. Mrmoreci sebi nešto u bradu, zagledao je u prirucnike, proucavao vojne karte, nešto usporedivao, primicao i lijepio. Jedan za drugim obišao je pogledom sve prozore u prostoriji i zakljucio: »Danas ce biti vruce«, kao da je do toga došao poslije pregleda svih prozora i kao da to nije bilo jednako vidljivo kroz bilo koji od njih.
Izmedu stolova po podu se provlacio vojnik vezist koji je popravljao neku prekinutu liniju. Kad je dopuzao pod stol mladog vojnika, ovaj ustade da mu ne smeta. Kraj njega mucila se s pokvarenim pisacim strojem tipkacica u muškoj vojnickoj odori. Pokretna kolica iskocila su previše ustranu i zaglavila se. Mladi vojnik stao je iza nje i pokušavao joj pomoci u traženju kvara. Do tipkacice se dovukao i vezist i odozdo ispitivao poluge i prijenose. Sa svoga je mjesta ustao i komandir pukovnickoga kova. Svi se zabaviše pisacim strojem.
To je doktora smirilo. Nije se moglo pretpostaviti da bi se ljudi, koji su bolje od njega upuceni u njegovu mogucu sudbinu, mogli prepuštati takvim tricarijama uz osudenoga covjeka.
»Uostalom, tko bi ih znao?« pomisli. »Otkud im taj mir? Oko njih grme topovi, pogibaju ljudi, a oni prave prognoze o vrucem danu, ne po okršajima vrucem, nego što ce sunce paliti. Ili su se toliko toga nagledali da su posvema otupjeli?«
I nemajuci drugim se cime baviti, on sa svoga mjesta poce preko prostorije gledati kroz prozor.

29.

Na toj strani pred vlakom se protezao ostatak tracnica i vidio se kolodvor Razvilje, no s istoimenim predgradem na uzvišici.
Preko šina k zgradi je vodio nadvijeni prijelaz od nebojena drveta s tri odmorišta.
Tracnice na toj strani bile su pravo veliko željeznicko groblje. Stare lokomotive bez tendera, s dimnjacima u obliku caša ili posuvracenih sara, stajale su suceljene posred gomila vagonskog krša.
Groblje lokomotiva dolje, s prigradskim grobljem, ispresavijano željezo po šinama, zahrdali krovovi i periferijski cimeri stapali su se u zajednicku sliku zapuštenosti i oronulosti pod bijelim nebom pofurenim ranom jutarnjom žegom.
U Moskvi Jurij Andrejevic nije ni pomišljao koliko je tih cimera po gradovima i kako velik dio fasada skrivaju. Ovdašnji ga upozoriše na to. Polovica ih je imala tako velika slova da se iz vlaka moglo citati. Tako su nisko nalijegali nad iskrivljena okanca naherenih prizemnica da su malešne kucice pod njima išcezle kao glavice seljacke djecice pod duboko natucenim ocevim šiltericama.
Za to vrijeme magla se posve razišla. Njezini tragovi ostali su samo na lijevoj strani neba, daleko na istoku. No zacas se i oni zanjihaše, pokrenuše i digoše se kao dijelovi kazališnog zastora.
U daljini, kakva tri kilometra od Razvilja, na brdu koje je nadvisivalo predgrade, pojavi se velik grad, oblasni ili gubernijski. Sunce je zlatilo njegove boje, a razdaljina mu procišcavala linije. U slojevima se penjao uzvišicom nalik gori Atos ili isposnickim celijama na kakvoj jeftinoj slicici, kuca na kuci i ulica nad ulicom, s velikom katedralom u sredini, na sljemenu.
»Jurjatin!« uzbudeno shvati doktor. »Njega se sjecala pokojna Ana Ivanovna i cesto ga spominjala sestra Antipova! Koliko sam puta od njih cuo ime toga grada, a u kakvim ga to prilikama prvi put srecem!«
Pažnja vojnika nagnutih nad pisacim strojem iznenada se usmjeri na prozor. Svi okrenuše glave na tu stranu. Za njihovim pogledom pode i doktorov.
Preko nadvijenog prijelaza vodili su k postaji nekoliko zarobljenika ili zatvorenika, a medu njima i gimnazijalca ranjena u glavu. Negdje su ga vec previli, ali kroz zavoj je prokapljivala krv koju je dlanom razmazivao po preplanulu i oznojenu licu.
Hodao je na kraju kolone izmedu dvojice crvenoarmijaca i nije izazivao zanimanje samo odvažnošcu kojom je zracilo njegovo lijepo lice, nego i sucuti koju je pobudivao tako mlad buntovnik. On i dvojica njegovih pratilaca privlacili su poglede besmislenošcu onoga što su cinili. Sve vrijeme radili su upravo ono što nije trebalo. S povezane gimnazijalceve glave neprestano je klizila njegova kapa. Umjesto da je skine i ponese u ruci, on ju je stalno popravljao i navlacio, pa neprestano pozljedivao ranu, a u tome su mu spremno pomagala dvojica crvenoarmijaca.
U toj besmislici protivnoj svakom zdravom razumu bilo je nešto simbolicno. Pod dojmom njezine višeznacnosti doktor poželje istrcati na nadvoj i zaustaviti gimnazijalca recenicom spremnom da prasne. Poželio je viknuti i mladicu i ljudima u vagonu da spas ne leži u slijepoj vjeri u forme, nego u oslobadanju od njih.
Doktor odvrati pogled ustranu. U sredini prostorije stajao je Streljnikov, tek što je bio ušao brzim i odrješitim korakom.
Kako je mogao on, doktor, usred onoga grdnoga mnoštva bezizraznih poznanstava ne sresti dosad i covjeka takva znacaja? Kako ih život nije spojio? Kako im se putovi nisu ukrstili?
Po necem neodredivom vec je na prvi pogled postajalo jasno da taj covjek predstavlja savršenu pojavu moci. On je u tolikoj mjeri bio ono što je htio biti da se sve u njemu i na njemu cinilo uzornim. I njegova skladna, dobro smještena glava, i odlucnost njegova koraka, i njegove duge noge u visokim cizmama, možda i blatnim, ali u izgledu cistim, i njegova bluza od gruba sukna, vjerojatno zgužvana, ali po izgledu izglacana i platnena.
Tako se iskazivalo prisuce obdarenosti, prirodnosti koja ne zna za grc, koja ostaje u sedlu u bilo kojem položaju zemaljskoga opstojanja.
Taj je covjek morao imati nekakav dar, možda i ne baš samosvojan. Dar, kakav je izbijao iz svih njegovih pokreta, mogao je biti i dar oponašanja. U to doba svi su nekoga oponašali. Proslavljene povijesne junake. Likove videne na ratištu ili u pobunjenickim danima po gradovima, koji su osvajali maštu. Najviše pak priznate narodne uglednike. Drugove koji su iskocili u prve redove. Jednostavno, jedan drugoga.
Iz uljudnosti Streljnikov ne pokaza da ga cudi ili da mu smeta neznanac. Naprotiv, on progovori svima kao da i doktora ukljucuje u skupinu. Rece:
Cestitam. Odagnali smo ih. Cini se lukavstvom, a ne akcijom, i to zato što su i oni isti Rusi kao i mi,
samo s mušicama kojih se ne žele manuti, pa im mi te mušice moramo silom izbijati. Njihov zapovjednik bio mi je prijatelj. On je pravog radnickog podrijetla, cak više nego ja. Rasli smo u istome dvorištu. U životu mi je mnogo ucinio, i ja sam mu dužnik. A drago mi je da sam ga bacio preko rijeke, možda cak i dalje. Gurjane, brže sredujte tu vezu. Ne možemo ostati samo na ordonansima i telegrafu. Jeste li vidjeli vrucine? Sat i pol sam ipak pospavao. A, da... – dosjetio se i okrenuo doktoru. U pamet mu je došao razlog s kojeg se probudio. Digli su ga zbog neke tricarije u ime koje ovdje ceka taj covjek.
»Taj?« pomisli Streljnikov i prodornim pogledom odmjeri doktora od glave do pete. »Ni slican.
Glupaci!« – On se nasmija i rece Juriju Andrejevicu:
Oprostite, druže. Zamijenili su vas. Moji stražari su pogriješili. Slobodni ste. Gdje je drugova radna knjižica? Aha, eto vaših isprava. Oprostite na indiskreciji, uzet cu si slobodu da ih usput pogledam. Živago... Živago... Doktor Živago. Nešto kao moskovsko... Podimo, znate, casak ipak do mene. Ovo je – sekretarijat, a moj je vagon tu, uz njega. Izvolite. Necu vas dugo zadržati.

[You must be registered and logged in to see this link.]



30.

Tko je, ipak, taj covjek? Cudno je, kako se do takvih položaja mogao izdici i na njima se održati nepartijac, kojeg nitko nije znao, jer je kao rodeni Moskovljanin, poslije završenih studija, otišao predavati u pokrajinu, a u ratu veoma brzo pao u zarobljeništvo; pa kako se sve donedavno o njemu nije ništa culo, držalo se da je poginuo.
Napredni željeznicki radnik Tiverzin, u cijoj je obitelji boravio kao školarac, preporucio ga je i za nj jamcio. Ljudi od kojih su u to vrijeme ovisila imenovanja vjerovali su mu. A u dane bucne patetike i nepomirljivih nazora revolucionarnost se Streljnikova, koji se nicim nije dao smesti, isticala svojom cistotom i fanatizmom, ne naucenim, nego pripravljanim cijelim njegovim životom.
Streljnikov je ispunio ocekivanja.
U njegov dosje u posljednje vrijeme upisani su dogadaji u Ust-Nemdinu i Nižnjem Keljmesu, slucaj gubasovskih seljaka koji su digli oružje na rekvizicijski odred i slucaj pljacke rekvizicijskog transporta od strane cetrnaestog pješackog puka na postaji Medveda Dolina. Na njegov popis išao je i slucaj vojnika-razinovaca koji su digli ustanak u gradu Turkatui i s oružjem prešli na stranu bijelih, kao i dogadaji u vojnoj pobuni na rijecnom pristaništu Cirkin Brk, gdje su ubili zapovjednika koji je ostao odan sovjetskoj vlasti.
U svim tim prilikama on je dolazio poput vihora, rješavao, osudivao, izvršavao presude, brzo, surovo i smiono.
Krstarenjem njegova vlaka pokrajinom u njoj je dokrajceno masovno dezerterstvo. Inspekcija regrutnih komisija sve je promijenila. Novacenje u Crvenu armiju je krenulo. Komisije su groznicavo radile.
Pa kad su nakraju bijeli poceli pritiskivati sa sjevera i kad je opci položaj postao nesigurniji, Streljnikovu povjeriše nove zadace, doista ratne, strategijske i operativnije. Rezultati njegovih nastojanja nisu izostali.
Streljnikov je znao da su mu nesklone glasine nadjele ime Streljacki. Mirno je to primao, nicega se nije bojao.
Bio je Moskovljanin, sin radnika koji je devetstopete sudjelovao u revoluciji i zbog toga stradao. On je tih godina ostao po strani od revolucionarnih kretanja, jer je bio malodoban, a kasnije, za vrijeme studija i zbog toga što su mladi ljudi iz siromašnijih sredina, dospjevši na visoke škole, držali do njih puno više i ucili prilježnije od djece iz bogatijih sredina. Vrenja medu imucnijim studentima nisu ga ni dirnula. Sa sveucilišta je izišao s velikim znanjima. Svoju povijesnu i jezikoslovnu izobrazbu sam je dopunio i matematickom.
Prema zakonu nije morao ici u vojsku, ali on je u rat pošao kao dobrovoljac, i u cinu zastavnika zarobljen, da bi krajem sedamnaeste, kad je saznao za revoluciju u Rusiji, pobjegao u domovinu.
Njega su karakterizirale dvije znacajke, dvije strasti.
Mislio je izuzetno jasno i precizno. I pokazivao neobicnu spremnost za moralnu cistotu i pravicnost, a osjecao je vatreno i plemenito.
Ali za znanstvenika koji bi krcio nove putove, njegovu je umu manjkalo spontanosti, snage koja nepredvidivim otkricima razara jalovi sklad pukog predvidanja.
A da bi cinio dobro, njegovoj je principijelnosti nedostajalo besprincipijelnosti srca, koje ne poznaje opcost, nego samo pojedinacnost, i koje je veliko svojim cinjenjem malenoga.
Od malih nogu Streljnikov je žudio za isticanjem i blagorodnošcu. Život je držao prostranim borilištem na kojem se ljudi pošteno pridržavaju pravila i natjecu se u postizanju savršenstva.
Kad se pokazalo da ipak nije tako, on nije pomišljao da bi sam mogao biti u krivu jer pojednostavnjuje poredak stvari u svijetu. Dugo je potiskivao uvredu i zanosio se mišlju da ce jednom ipak suditi izmedu života i zlih pravila, koja život nagrduju, i postati njegovim zaštitnikom i osvetnikom.
Razocarenje ga je ozlojedilo. Revolucija naoštrila.

31.
Živago, Živago – ponavljao je Streljnikov prelazeci u svoj vagon. – Trgovacko nešto. Ili plemicko.
Dakle: doktor iz Moskve. U Varikino. Neshvatljivo. Iz Moskve, pa ravno u vucju zabit.
Upravo tako. U potrazi za tišinom. U osamu, u nepoznato.
Recite, kakve je u tome poezije. Varikino? Znam ta mjesta. Bivše Krigerove tvornice. Da kojim slucajem niste ipak rod? Nasljednici?
Cemu vam taj ton? Zašto baš »nasljednici«? Uostalom, moja je žena stvarno...
Eto, vidite. S bijelima bi se susretali? Razocarat cu vas. Zakasnili ste. Kraj je ocišcen.
Vi se i dalje podsmjehujete?
I nakraju – doktor. Vojni. Vremena su ratna. To je upravo moj djelokrug. Dezerter. Zeleni47 se zavlace u šume. Traže tišinu. Nije li tako?
Dvaput sam ranjen i otpušten kao posve nesposoban.
Sad cete mi još pokazati i papire Narkomprosa ili Narkomzdrava48 kojima vas preporucuju kao
»pravog sovjetskog covjeka«. Ali zemlja je sada, milostivi gospodine, pripala strašnom sudu, apokaliptickim stvorenjima s macevima i krilatim zvijerima, a ne pravim simpatizerima i lojalnim lijecnicima. Uostalom, rekao sam da ste slobodni, i kod toga ostajem. Ali samo ovaj puta. Predosjecam da cemo se još sresti, i tada bi razgovor mogao biti drukciji, cuvajte se.
Grožnja i izazov ne zbuniše Jurija Andrejevica. On rece:
Znam sve što vi o meni mislite. Sa svoga stajališta vi ste posve u pravu. Ali prepirku, u koju me želite uvuci, ja u sebi vodim cijeli život sa zamišljenim tužiteljem, i trebalo bi vjerovati da sam imao vremena doci do nekih zakljucaka. U par rijeci to nije moguce skupiti. Dopustite mi da odem bez objašnjenja, ukoliko sam zbilja slobodan; a ako nisam – zapovijedajte. Ja se pred vama nemam za što opravdavati.
Prekide ih zvonjava. Telefonska veza bila je obnovljena.
Hvala, Gurijane – rece Streljnikov, podigavši slušalicu i puhnuvši u nju nekoliko puta. – Dajte, dragovicu, nekog pratioca za druga Živaga. Da se štogod opet ne dogodi. A meni razviljevsku liniju, molim, zapovjedništvo transportne jedinice u Razvilju.
Kad ostade sam, Streljnikov se javi na kolodvor:
Nekog su djecaka tamo vodili, nabija kapu na uši a glava ranjena, strašno. Da. Medicinsku pomoc
ako je potrebno. Da, kao zjenicu oka, osobno mi odgovarate. Hranu, takoder. Tako. A sad o poslu. Ja govorim, nisam završio. Dovraga, netko se treci gura. Gurjan! Gurjan! Prekidoše.
»Možda je i neki od mojih gojenaca«, pomisli odgadajuci nakratko pokušaj da završi razgovor s kolodvorom. »Izrastao i ustao protiv nas.« Streljnikov u sebi izracuna godine svoga nastavnikovanja, rata i zarobljeništva i primjeri ih djecakovu uzrastu. Kroz vagonski prozor zapoce na obzorju tražiti kraj nad rijekom koja je izlazila iz Jurjatina, gdje je bio njihov stan. Možda su žena i kci još uvijek tamo! K njima! Sad, ovoga casa! Kad to ne bi bilo samo u mislima? To je ipak iz nekoga drugog života. Dovršiti ovaj novi prije povratka onome prekinutome. I to ce biti jednoga dana, jednoga dana. Ali kojeg to, kojega?

[You must be registered and logged in to see this link.]


KNJIGA DRUGA


Osmi dio DOLAZAK
1.

Vlak kojim se dovezla obitelj Živago još se uvijek nalazio na sporednom kolosijeku željeznicke postaje, koja im je ostala doduše skrivena iza drugih kompozicija, ali se ipak osjecalo da je ona veza s Moskvom, što se cijelim putom uspijevala održati, toga jutra napokon pukla i nestala.
Zapocinjuci ovdje, javljao se drukciji geografski pojas, drukcija provincijska sredina koja je vukla drukcijem, svojem gravitacijskom središtu.
Za razliku od prijestolnickih, ovdašnji su ljudi bili bliskiji medu sobom. Iako je kraj oko pruge od Jurjatina do Razvilja bio ocišcen od nepoželjnih i opkoljen crvenim jedinicama, prigradski su putnici na neobjašnjiv nacin dospijevali do pruge i postajali »padobranci«, kako bi se to sada reklo. Vec su se natiskali u vagon i ispunili prolaze izmedu furgona, hodali prugom pored vlaka i skupljali se na nasipu pred ulazima u svoje vagone.
Uglavnom su se poznavali, izdaleka si dovikivali, pozdravljali se i produživali ukorak. Nešto drukcije nego u prijestolnicama oni su se i odijevali i razgovarali, i hrana im je bila drukcija, a imali su i druge navike.
Bilo bi zanimljivo saznati od cega su živjeli, iz kojih su moralnih i materijalnih zaliha crpili, kako su se nosili a kako izigravali zakone?
Odgovor u vrlo jasnom obliku nije izostao.

2.
Pracen stražarom, koji je pušku vukao po zemlji i njome se poštapao, doktor se vracao u svoj vlak.
Žeglo je. Sunce užarilo šine i vagonske krovove. Crna od nafte zemlja se kao pozlacena ljeskala žutim sjajem.
Stražar je kundakom brazdao prašinu i iza sebe ostavljao trag. Puška je kloparala i poskakivala po pragovima, a stražar govorio:
Vrijeme se ufatilo. Za proljetne usjeve, zob, jaru šenicu, ili, da recemo, proso, ko stvoreno. A za heljdu je rano. Heljdu mi sijemo na svetu Akulinu. Mi smo vam iz Moršanska, Tambovska gubernija, nismo odavde. Ej, drug doktor! Da nije, metnimo, te nemani gradanske, svjetske reakcije, zar bi ja u vako vrijeme zjake prodavo po tudini? Klasna crna macka prešla je preko našeg puta i vide šta nam cini!

3.
Hvala. Sam cu – odbi Jurij Andrejevic ponudenu pomoc. Iz vagona su se naginjali, pružali ruke da ga podignu. Prignuo se i u skoku našao u vagonu, uspravio se i zagrlio ženu.
Konacno. Hvala, velika hvala Bogu što je tako završilo – ponavljala je Antonina Aleksandrovna. – A da znaš, taj sretni kraj za nas nije novost.
Kako nije novost?
Mi smo sve znali.
Odakle?
Od stražara. Kako bismo inace podnijeli neizvjesnost? A i tako smo tata i ja gotovo izludjeli. Eno, spava, ni topovi ga ne bi digli. Svalio se kao pokošen poslije pretrpljena straha. Imamo novih putnika. Da ti neke predstavim. Ali prije poslušaj što se okolo prica. Cio ti vagon cestita sretan spas. – Evo i moga! – nenadano prekide svoja razlaganja, okrete glavu i preko ramena predstavi muža jednome od novih putnika koga su na kraju vagona pritisnuli susjedi.
Samdevjatov – culo se odonud, a nad hrpom glava digao se meki šešir, dok se covjek gurao prema doktoru kroz gomilu tjelesa koja su ga tiskala.
»Samdevjatov«, prebirao je istovremeno Jurij Andrejevic. »Pomislio bi covjek da je to nešto starorusko, epsko, velika brada, kabanica, remen s okovima. A kad tamo, nekakvo društvo ljubitelja lijepih vještina, prosijedi cuperci, brcici, španjolska bradica.«
E, pa, je li vas ustrašio Streljnikov? Priznajte.
Ne, zašto bi? Razgovor je bio ozbiljan. U svakom slucaju to je jak covjek, licnost.
Kako da ne. Imam ja predodžbu o toj licnosti. Nije naš. Vaš je, moskovski. Baš kao i sve ove novotarije u posljednje vrijeme. I one su vaše prijestolnicke, uvezene. Svojom ih pamecu ne bismo smislili.
Jurocka, ovo je Anfim Jefimovic, sveznajuci. I za tebe je cuo, za tvog oca, djeda moga znade, sve, sve. Upoznajte se. – Uzgred Antonina Aleksandrovna posve bezizražajno upita: – Vi sigurno znate i ovdašnju nastavnicu Antipovu? – Samdevjatov odvrati jednako bezizrazno: – A cemu vam Antipova? – Jurij Andrejevic je slušao bez uplitanja, pa Antonina Aleksandrovna nastavi:
Anfim Jefimovic je boljševik. Cuvaj se, Jurocka. Oprezno s njim.
Zaista? Nikad ne bih pomislio. Prije bi se reklo da je neki umjetnik.
Otac je držao svratište. Sedam troprega za nj je radilo. A ja imam više obrazovanje. I stvarno sam socijaldemokrat.
Posluhni, Jura, što prica Anfim Jefimovic. Usput receno, ali da se ne srdite, ime vam je da covjek jezik slomi. – No da, evo Jurocka, što cu ti reci. Nama se strašno posrecilo. Grad Jurjatin nas ne prima. U gradu su požari, most porušen, nema prolaza. Vlak ce zaobilaznom prugom krenuti pravcem koji baš nama odgovara, na kojem se nalazi Torfjana. Zamisli! Ne trebamo presjedati, ni preko svega grada tegliti stvari s kolodvora na kolodvor. Ali ce nas bacati s jednog kraja na drugi prije nego krenemo. Beskrajno foršibati. Sve mi je to objasnio Anfim Jefimovic.

[You must be registered and logged in to see this link.]



4.
Predvidanja se Antonine Aleksandrovne ispuniše. Vlak je ostavljao svoje vagone, prikapcao nove, vozio je gore-dolje po sporednim kolosijecima kojima su kretale i druge kompozicije i dugo mu prijecile izlazak na otvorenu prugu.
Dio grada skrivan neravninama predjela nestajao je u daljini. Tek se tu i tamo na obzoru pomaljao krovovima kuca, vrhovima tvornickih dimnjaka i križevima zvonika. Neko je predgrade u njemu gorjelo. Vjetar je razvlacio dim. Vijoren poput konjske grive, vukao se cijelim nebom.
Doktor je sa Samdevjatovom sjedio na vratima vagona nogu spuštenih van. Cijelo vrijeme
Samdevjatov je Juriju Andrejevicu pricao pokazujuci rukom u daljinu. Stropot jureceg vagona povremeno ga je toliko zaglušivao da ga se jedva culo. Jurij Andrejevic je tražio da mu ponavlja, a Anfim Jefimovic se primicao i vec kazano iznova mu kricao na uho.
Ono tamo gori kino »Gigant«. U njem su se junkeri bili smjestili. Ali vec se i predali. Uglavnom, bitka još nije gotova. Vidite crne tocke na zvoniku. To su naši. Cehe tuku.
Ne vidim ništa. Kako vi sve to raspoznajete?
A ono gore Hohriki, obrtnicka cetvrt. Kolodejevo s nizovima ducana nalazi se sa strane. Ono me posebno interesira. Tamo je naše svratište. Požar i nije prevelik. Centar zasad nije zahvacen.
Ponovite. Ne cujem.
Kažem, centar, centar grada. Katedrala, knjižnica. Naše prezime, Samdevjatovi, to vam je rusificirani San Donato. Cini se da smo od Demidovih.
Ništa opet nisam razumio.
Kažem, Samdevjatovi, da su izvedeni od San Donato. Izgleda da smo od Demidovih. Kneževi Demidovi San Donato. A možda je i izmišljotina. Obiteljska legenda. Ovaj kraj zove se Spirkino podolje. Ljetnikovci, mjesta za razonodu i šetnje. Nije li vam ime malo cudno?
Pred njima se prostiralo polje koje su iz raznih pravaca presijecale željeznicke tracnice. Koracima od sedam milja njime su grabili telegrafski stupovi i nestajali na obzorju. Široka poplocena cesta izvijala se u traku što se ljepotom nadmetala sa željeznickom prugom. Sad bi se na horizontu gubila, a onda se u luku iznova pomaljala. I opet nestajala.
Naša znamenita cesta. Cijeli Sibir presijeca. Robijom opjevana. Danas partizansko razbojište. Sve u svemu, nije kod nas loše. Saživjet cete se, naviknuti. Zavoljet cete i gradske kuriozitete. Naše cesme. Na križanjima. Zimske ženske klubove na otvorenom.
Necemo živjeti u gradu. U Varikinu.
Znam. Rekla mi je vaša supruga. Svejedno, poslom cete dolaziti u grad. Na prvi sam pogled pogodio tko je ona. Oci. Nos. Celo. Izrezani Kriger. Sva je na djeda. U ovim stranama svi pamte Krigera.
Na rubovima polja crvenjela su se okrugla naftna spremišta. Kocile se trgovacke reklame na visokim stupovima. Na onoj koja je doktoru dvaput zapela za oko pisalo je:
»Moro i Vetcinkin. Sijacice. Vršalice.«
Bila je to solidna firma. Proizvodila izvrsne poljoprivredne strojeve.
Ne cujem. Što ste rekli?
Firma, velim. Razumijete, firma. Poljoprivredne strojeve je radila. Dionicko društvo. I otac je bio dionicar.
A vi ste spominjali svratište.
Svratište svratištu. Jedno drugome ne smeta. Nije on bio bedak, u dobra je poduzeca novac ulagao. U kino »Gigant« takoder.
– Vi kao da se time ponosite?
Ocevom promucurnošcu? Pa naravno!
Šta je onda s vašom socijaldemokracijom?
Ali dopustite, našto vam ona ovdje? Tko kaže da covjek koji misli marksisticki mora biti mlakonja i cmizdravac? Marksizam je prakticna znanost, ucenje o stvarnosti, filozofija povijesti.
Marksizam i znanost? Sporiti o tome s covjekom kojeg ne znaš u najmanju je ruku nepromišljeno. Ali nek ide kud je krenulo. Marksizam sam sebe premalo kontrolira da bi bio znanošcu. Znanosti su uravnoteženije. Marksizam i objektivnost? Ne znam pravca koji bi u sebi bio zatvoreniji i udaljeniji od cinjenica no što je marksizam. Covjek se obicno bavi vlastitom provjerom u životu, ali ljudi na vlasti, uljuljkani pricama o svojoj nepogrešivosti, zatvaraju oci pred istinom. Zato mi politika ništa ne znaci. Ja ne volim ljude koji su ravnodušni prema istini.
Doktorove rijeci Samdevjatov je uzimao za dosjetke duhovita cudaka. Smješkao se bez protivljenja.
Istodobno vlak je manevrirao. Uvijek kad bi se primakao izlaznom signalu vremešna bi skretnicarka, s kanticom za mlijeko o boku, premještala pletivo iz ruke u ruku, prigibala se, okretala skretnicu i upucivala ga natraške. Vlak bi lijeno uzmicao, a ona se uspravljala i prijetila rnu stisnutom šakom.
Njezinu kretnju Samdevjatov shvati na svoj nacin. »Kome ona to?« zamisli se. »Izgleda nekako poznato. Nije valjda Tunceva? Slici. Uostalom, o cemu ja to? Teško da jest. Prestara je za Glašku. I što ja imam s time? Majcicom Rusijom idu nemiri, metež na željeznici, a njoj sirotici sigurno je teško, ispadam ja kriv, meni treba pesnicom. K vragu i ona, zar da i zbog nje razbijam glavu!«
Poslije svega skretnicarka mahnu barjacicem, dovikne nešto strojovodi i propusti vlak preko signala na otvorenu prugu. Kad je mimo nje prošao cetrnaesti furgon, ona isplazi jezik brbljavcima koji su sjedili na podu vagona i boli joj oci. Samdevjatov se iznova zamisli.

5.

Kad se okolica zapaljenoga grada s njegovim valjkastim spremnicima, telegrafskim stupovima i trgovackim reklamama povukla i nestala, a naišli drugaciji krajolici, šumarci i brdašca, izmedu kojih se povremeno u zavijucima pomaljala cesta, Samdevjatov rece:
E, da se dižemo na razlaz. Ja uskoro silazim. A i vi cete zacas. Samo pazite da ne promašite.
Vi sigurno dobro poznajete ovaj kraj?
Kao svoj džep. Stotinjak kilometara ukrug. Ja sam ipak pravnik. S dvadesetogodišnjom praksom.
Parnice. Putovanja.
I u današnje vrijeme?
Naravno.
Kakvih to parnica sada može biti?
Kakvih poželite. Starih nedovršenih ugovora, financijskih sporazuma, neispunjenih obveza – posla preko glave, užas jedan.
Zar odnosi te vrste nisu ukinuti?
Razumije se, na papiru. U životu se pak istovremeno srecu stvari koje se medusobno iskljucuju. Nacionalizacija poduzeca, pa ogrjev za gradski sovjet, pa kolski transport za gubernijski sovjet narodne privrede. A svi bi istovremeno htjeli da žive. To su osobine prijelaznog vremena, dok se teorija još ne nalazi s praksom. U njemu treba snalažljivih i dovitljivih ljudi, karakternih, poput mene. Lakovjernih više i nema, ali ja svoje uzimam bez ustezanja. Ponekad treba i po zubima, kako je otac besjedio. Pola gubernije sam hranim. K vama cu navracati zbog poslova s drvima. Naravno, konjem, jer se jedino njime može stici. Posljednji mi je ošepavio. Zar bih se inace drmusao na ovoj krntiji! Dovraga, jedva se vuce, i još je lokomotivom zovu. Kad navratim u Varikino, mogao bih vam valjati. Sve Mikulicine poznajem kao prste svoje ruke.
Vi znate zašto mi putujemo, koje su naše namjere?
Otprilike, pogadam. Imam predodžbu. Iskonska privlacnost zemlje. San o opstanku vlastitim rukama.
I? Vi kao da ne odobravate? Što kažete?
Naivan san, idilican. No, zašto ne? Neka vam Bog pomogne. Ali ne vjerujem. Utopija. Diletantizam.
Kako ce nas primiti Mikulicin?
Necete ni do praga, metlom ce vas otjerati i bit ce u pravu. I bez vas je kod njega propast, pravi pakao, zaustavljene tvornice, razbježalo radništvo; da bi se opstalo, ništa, opca glad, i najednom vi, veselite se, stigli po vragu. Cak da vas i ubije, ja cu ga braniti.
Eto, vidite, vi ste boljševik, a ne odricete da to nije život, nego nešto dosad nepoznato, fantazmagoricno i apsurdno.
Razumljivo. No to je povijesna nužnost. Kroz nju treba proci.
Zašto nužnost?
Što vam je; nedorasli još, ili se prenemažete? Da niste pali s Marsa? Izjelice i muktaši jašili su na izgladnjelim radnicima, naganjali ih do iznurenja, i po vama bi tako trebalo ostati? A tek drugi oblici vrijedanja i samovolje? Zar nije shvatljiva zakonitost narodne srdžbe, želja da se živi po pravici, traženje pravicnosti? Ili se vama možda cini da je do korjenitog prijeloma moglo doci u saborima, parlamentarnim putem i da se moglo zaobici diktaturu?
Govorimo na razlicit nacin, i mogli bismo se vjecno svadati a da se ni u cemu ne složimo. Ja sam bio revolucionarno jako raspoložen, ali sada mislim da se nasiljem ne da ništa postici. Dobru se stiže samo preko dobra. Ali nije rijec o tome. Vratimo se Mikulicinu. Ako nas tamo cekaju takve prilike, cemu da uopce idemo? Treba okrenuti rudo.
Besmislica. Prvo, zar je sva sreca u tome, moraju li biti baš Mikulicini? Drugo, Mikulicin je nedopustivo dobar, do krajnjih granica dobar. Zagalamit ce, praviti se važan, zatim smekšati, košulju ce sa sebe skinuti, posljednju koricu podijeliti. – I Samdevjatov se raspripovijeda.

[You must be registered and logged in to see this link.]



6.
Prije dvadeset pet godina Mikulicin je kao student tehnološkog fakulteta stigao iz Petrograda. Ovamo je poslan pod policijski nadzor. Došao, dobio kod Krigera mjesto upravitelja i oženio se. Imali smo ovdje cetiri sestre Tunceve – jednu više no u Cehova – udvarali su im svi jurjatinski daci – Agripina, Jevdokija, Glafira i Serafima Severinovne. Zbog toga oceva imena nazvali su ih sjevernjakinjama. Najstarijom sjevernjakinjom oženio se Mikulicin.
Supruzima se ubrzo rodio sin. Caknuti otac, zaljubljenik u ideju slobode, krstio je djecaka neobicnim imenom Liverij. Liverij, narodski Livka, rastao je kao fakin, ali je istovremeno pokazivao koliko razlicitih toliko i izuzetnih sposobnosti. Poceo je rat. Livka je u krsnom listu prepravio godinu i kao petnaestogodišnji dobrovoljac kidnuo na frontu. Boležljiva Agrafena Severinovna nije podnijela takav udarac, pala je u krevet i više nije ustajala; umrla je preklanjske zime, pred samu revoluciju.
Rat je okoncao. Liverij se vratio. Ali kako? Junak, zastavnik s tri odlicja, i, naravno, u sjaju osvjedocena vojnickog delegata boljševika. Za »Šumsku bracu« ste culi?
Oprostite, ali nisam.
Onda nema smisla ni da vam pricam. Pola efekta propada. Nemate onda za što ni buljiti iz vagona na cestu. Cime se ona istice? U današnje vrijeme – partizanijom. Tko su partizani? To su glavni kadrovi gradanskog rata. U toj sili leže dvije sastavnice. Politicka organizacija koja je preuzela rukovodenje revolucijom i niže vojništvo koje je poslije izgubljenoga rata otkazalo poslušnost staroj vlasti. Iz spajanja tih dviju stvari nastala je partizanska vojska. Njezin je sastav šarolik. Uglavnom su to poluimucni seljaci. Ali uz njih možete sresti i bilo koga drugoga. Ima tu sirotinje, raspopa i kulackih sineka koji su zaratili protiv tatica. Ima anarhista iz uvjerenja, skitnica i izraslih klipana najurenih iz srednjih škola. Cak i austrijskonjemackih zarobljenika namamljenih obecanjima o slobodi i povratku u domovinu. I tako, jednom od jedinica te mnogobrojne vojske, nazvane »Šumska braca«, zapovijeda drug Šumski, Livka, Liverij Averkijevic, sin Averkija Stepanovica Mikulicina.
Što ne kažete?
Upravo tako kako cujete. Ja medutim nastavljam. Poslije ženine smrti Averkij Stepanovic se opet oženi. Nova žena, Jelena Proklovna – gimnazijalka, ravno iz školske klupe na vjencanje. Od prirode bezazlena, ona još i izigrava naivku; mladica, a vec izigrava još mladu. Cvrkuce, pjevucka, pretvara se u nevinašce, ludicu, pticicu božju. Cim vas ugleda, pocinju ispiti. »Koje se godine rodio Suvorov?«
»Nabrojite slucajeve sukladnih trokuta.« I bit ce presretna ako vas usosi i obruka. No za koji sat i sami cete je vidjeti, provjeriti moje rijeci.
A u »Njega« slabosti su drukcije: lula i starocrkvenoslavenski: »nictože sumnjašesja, ježe i ponježe.«49 Pravi životni prostor trebalo je da mu bude more. Na fakultetu je studirao brodogradnju. Nešto mu je od toga ostalo u ponašanju i navikama. Brije se, lulu po cijeli dan ne vadi iz usta, a rijeci cijedi kroza zube mirno i uljudno. Donja vilica pušacki izbocena, oci sive i hladne. I gotovo zaboravih detaljcic: on je eser50, u pokrajini izabran u Ustavotvornu skupštinu.
To je svakako važno. Znaci, otac i sin su na nož? Politicki neprijatelji?
Razumljivo. Medutim, u stvarnosti šuma s Varikinom ne ratuje. A ja nastavljam. Druge Tunceve, šurjakinje Averkija Stepanovica, do današnjega su dana u Jurjatinu. Stare cure. Promijenila se vremena, promijenile se i djevojke.
Starija izmedu preostalih, Avdotja Severinovna, radi kao knjižnicarka u gradskoj citaonici. Draga, crnomanjasta djevojka, ali neobicno sramežljiva. Lice joj porumeni zbog bilo kakve sitnice. U citaonici napregnuta grobna tišina. Nju zgrabi kronicna hunjavica i raskiše se i do dvadesetak puta, od stida traži gdje ce se zemlja pod njom rastvoriti. Šta se tu može? Živci.
Srednja, Glafira Severinovna, uzdanica sestrama. Sila je od djevojke, cudesno vrijedna. Nikakva se posla ne srami. Opce je mišljenje da se partizanski voda Šumski umetnuo na tu tetku. Tek što su je vidjeli u krojackoj zadruzi ili tvornici carapa. Ne dospiješ se ni okrenuti, a ona vec frizerka. Zapazili ste kako nam je skretnicarka na jurjatinskoj pruzi prijetila šakom? Eto ti na, mislim, Glafira je i pružna nadzornica postala. Ali cini se da nije. Ona je malo prestara.
Najmlada, Simuška – obiteljska pokora, nesreca. Školovana djevojka, nacitana. Zanimala se za filozofiju, voljela poeziju. I kad dode revolucija, pod utjecajem opce vrucice, ulicnih prošecija i govorancija po trgovima ona šene, zapadne u vjersko ludilo. Sestre podu na posao, zakljucaju vrata, a ona bubne kroz prozor i krene se klatariti ulicama, skupljati ljude, navješcivati drugi dolazak, smak svijeta. Uuu, ja se raspricao, a dolazi moja stanica. Vaša je iduca. Spremajte se.
Kad Anfim Jefimovic side s vlaka, Antonina Aleksandrovna prozbori:
Ne znam što ti misliš, ali po mojem tog nam je covjeka poslala sama sudbina. Sve mi se cini da bi on mogao u našem životu odigrati još i znatniju ulogu.
Možda, Tonjecka. Ali ja se ne veselim što te prepoznaju po djedu i što se njega tako dobro sjecaju. Pa i Streljnikov, cim sam spomenuo Varikino, odvratio je zajedljivo: »Varikino, Krigerove tvornice. Da možda niste rodaci? Nasljednici?«
Strah me da cemo ovdje biti izloženiji no u Moskvi iz koje smo pobjegli.
Sad, naravno, nema se kud. Kasno je plakati. No bit ce bolje da se ne isticemo, da se povucemo i ponašamo što skromnije. Moje slutnje, nažalost, nisu dobre. Probudimo svoje, vezujmo stvari i spremajmo se za silazak.

7.
Antonina Aleksandrovna stajala je na peronu Torfjane i po stoti put prebrajala svoju celjad i stvari ne bi li se uvjerila da u vagonu nije ništa zaboravila. Osjecala je pod nogama ugažen pijesak, ali strah da se ne prevezu još je nije napuštao, kloparanje vlaka pak udaralo joj u ušima iako se ocima uvjeravala da on nepokretno stoji na peronu. Sve to nije joj dalo da bilo što vidi, cuje ili razabere.
Dosadašnji suputnici odozgo su se iz vagona opraštali od nje. Ona ih medutim nije primjecivala. Nije opazila ni kad je vlak otišao; otkrila je njegov nestanak tek kad na toj strani zapazi druge kolosijeke, zeleno polje i plavo nebo.
Stanicna zgrada bila je kamena. Oko ulaza stajale su dvije klupe. Moskovski došljaci iz Sivceva bili su jedinim putnicima koji se iskrcaše u Torfjani. Skupili su stvari i sjeli na klupu.
Zatekla ih je tišina na postaji, odsutnost ljudi i cistoca. Bilo je posve neobicno što se uokolo nitko ne
gura i ne svada. Život u zabiti gubio je vezu i s poviješcu, kasnio. On je imao tek stizati prijestolnicku zapuštenost.
Kolodvor se skrivao u brezovu šumarku. U vlaku bi postajalo tamno kad bi mu se primicao. Po rukama i preko lica, po cistome vlažnožutom peronskom pijesku, zemljom i krovovima lelujale su sjenke stvorene jedva pokrenutim krošnjama. Pticji cvrkut u šumi slagao se s njezinom svježinom. Kristalno cisti, zvonki su se zvuci razlijegali šumom i cijelu je prožimali. Šumicom su išla dva puta, željeznicki i kolski, a ona ih je oba obgrlila svojim razraslim, k zemlji priklonjenim granama, kao krajevima širokih do poda spuštenih rukava.
Antonini Aleksandrovnoj naglo se otvoriše oci i uši. U njezinu svijest hrupi sve odjednom. Pticji bruj, cistota šumske osame, nepomucenost uokolo razlivena spokojstva. U glavi joj se oblikovala recenica:
»Nisam vjerovala da cemo dospjeti citavi. On je mogao, razumiješ, tvoj Streljnikov, mogao je pred tobom izigravati velikodušnika, pustiti te a ovamo telegrafirati da nas pokupe pri iskrcavanju. Ne vjerujem ja, dragi moj, ni u kakvu njihovu dobrotu. Sve je tako varljivo.« Umjesto unaprijed srocenih rijeci ona izgovori nešto posve drugo. – Divota! – otelo joj se pri pogledu na caroliju oko nje. Više ništa ne izgovori. Zagušile su je suze. I ona glasno zaplaka.
Na njezine jecaje iz zgrade se pojavi starcic, šef postaje. Sitnim je koracicima doskakutao do klupe, uljudno prinio ruku štitniku svoje crvene željeznicarske kape i upitao:
Možda kapi za umirenje gospodici? Iz stanicne apoteke.
Nema potrebe. Proci ce. Hvala.
Putne brige i uzrujavanja. Poznata stvar, i cesta. Pa ova jara africka, rijetka u nas. I još dogadaji u Jurjatinu.
Iz vagona smo gledali požar.
Mora da ste iz Rusije, ako se ne varam.
Iz Bjelokamene.
Moskovljani? Tad se ne treba cuditi što su milostivi živci popustili. Kažu da kamen na kamenu nije ostao?
Pretjeruju. Ali svega se jesmo nagledali. Evo, ovo je moja kci, ovo zet. I njihov djecak. A ovo je naša mlada dadilja, Njuša.
Dobar dan. Zdravi bili. Milo mi je. Ja sam vec upoznat. Samdevjatov, Anfim Jefimovic telefonom se javio sa skretnice Samki. Veli, doktor Živago s obitelji iz Moskve, molim, ukažite svaku pomoc. Taj doktor mora da ste vi?
Ne, doktor Živago je on, moj zet, a ja sam u drugoj struci, poljoprivrednoj, profesor agronomije Gromeko.
Oprostite, zabunio sam se. Drago mi je što se upoznajemo.
Dakle vi poznajete Samdevjatova?
Kako ga ne bih znao, takvoga cudotvorca. Nada naša i hranitelj. Bez njega bismo mi odavno otresli nogom. Da, kaže on, budi pri i uci. Na zapovijed, kažem ja. Obecao sam. E, pa konja, možda, ako treba, ili drugim cime da pripomognemo. Kamo ste namjerili?
Do Varikina. To je daleko odavde?
U Varikino? Pa zato ja nikako do pameti na koga me vaša kci podsjeca. Znaci u Varikino! Onda se sve razjašnjava. A ja sam zajedno s Ivanom Ernestovicem ovu prugu gradio. Sad cemo mi to srediti. Covjeka pozvati, nabavid kola. Donat! Donat! Odnesi stvari u putnicki salon, u cekaonicu, dok nešto ne smislimo. A što bismo za konja? Skoci, bratac, do bifea, zamoli, može li? Još kao jutros Bah je tuda zujao. Pitaj, možda nije otišao. Kaži, u Varikino odvesti cetvero, prtljage gotovo da i nije. Novopridošli. Življe to! A vama, gospojo, ocinski savjet. Ja vas namjerno ne pitam u kakvom ste srodstvu s Ivanom Ernestovicem, ali oprezno s tim. Ne treba sa svima otvoreno. Kakva su vremena, i sami prosudite.
Na spomen imena Bah naši se putnici iznenadeno zgledaše. Još su pamtili price pokojne Ane Ivanovne
o cudesnom kovacu koji si je iz željeza iskovao utrobu, a i mnoge druge mjesne pripovijesti i naklapanja.

[You must be registered and logged in to see this link.]



8.

Bijelom tek oždrijebljenom kobilom vozio ih je kosmati starac klempavih ušiju i sijed poput ovce. Sve na njemu bilo je bijelo, ali na razlicit nacin. Novi mu opanci nisu još dospjeli potamnjeti, a gace i košulja izlizali se i pobijeljeli od vremena.
Za bijelom je kobilom zabacivalo hrskavicavim još neokoštalim nogama i trckaralo vrano, kao ponoc crno ždrijebe kudrave glave, nalik na nezgrapno rezanu drvenu igracku. Putnici su sjedili na stranicama taljiga koje su poskakivale po izlokanu putu i držali se da ne ispadnu. Njima je obvladao mir. Želje im se ostvarivale, približavali su se cilju svoga dugoga puta. S podatnom širokom raskoši sporo su tekli predvecernji ostaci prekrasna, vedra dana. Put je vodio sad šumom, sad otvorenim poljima. U šumi bi lomatanje preko panjeva zbijalo putnike na hrpu, oni bi se grbili, mrgodili i privijali jedan uz drugoga. Na otvorenome, gdje samo prostranstvo kao da se iz puna srca nudilo, oni bi ispravljali hrptenjace, opuštali se i sa sebe stresali ukocenost.
Kraj je bio gorovit. A planine kao planine, svaka je bila drukcija, svoje fizionomije. Snažnim, gordim sjenama crnjele su se iz daljine i šutljivo mjerkale putnike. Ugodna i rumena svjetlost slijedila je poljem za putnicima, smirivala ih i budila im nadu.
U svemu su uživali, svemu se cudili, najviše pak nezaustavljivom cavrljanju staroga cudnovatog vozaca. U tom cavrljanju bilo je tragova zaboravljenih staroruskih oblika, tatarskih natruha i ovdašnjih provincijalizama pomiješanih sa zbrkom njegovih vlastitih umotvorina.
Kad bi ždrijebe zaostalo, kobila se zaustavljala i sacekivala ga. Ono je hitro pristizalo u valovitim, razbacanim skokovima. Neuhodanim korakom na dugim priljubljenim nogama prilazilo je kolima sa strane, protiskivalo svoju majušnu glavicu na dugacku vratu preko kukunice i sisalo majku.
Ipak ja to ne razumijem – vikala je mužu Antonina Aleksandrovna, uz povremena cvokotanja zubima zbog truckanja i zastajanja da si pri nenadanu udarcu ne bi pregrizla jezik. – Zar je moguce da bi to bio baš onaj Bah o kojem je mama pricala? No, sjecaš se onih besmislica. Kovac, u tuci mu utrobu izbili, a on si smajstorio novu. U jednu rijec, kovac Bah Željezni drob. Znam da su sve to bajke. Ali, nije li to bajka o njemu? Da nije on to glavom?
Jasno da nije. Prvo, sama kažeš da je to prica, folklor. A drugo, tom je folklorcicu vec u mamino vrijeme, kako je sama govorila, bilo stotinjak godina. Ne vici toliko. Cut ce starac, uvrijedit ce se.
Ništa on nece cuti, uha su mu potumplana. A i da cuje, nece shvatiti, caknut je.
Ijo, Niko Nenikicu! – požurivao je starac, neznano zašto baš muškim imenom kad je daleko bolje od putnika znao da pred sobom ima kobilu. – Udrila jara neka anatemska! Kano u perzijanskoj peci sinovima abrahamskim! Nu, vraže nenasiti! Tebi se govori, izdajico!
Nenadano on zapjeva odlomke poskocica spjevanih u svoje vrijeme po ovdašnjim tvornicama.

Zbogom tebi glavna blagajno, I rudniku tvome zbogom, Najedoh se gazdinoga kruha. I napih na jezeru vode.
Pored obale labud pliva, Poda se vodu zaveslava, Poslali Vanju za regruta. Ja ti, Maša, nisam gubitaš,
Ja ti, Maša, nisam budalaš. Ja ti odoh u Seljabu grad, Sentetjurihi nadnicarit.

Ije, kobila, boga zgubila! Glete ljudi, kaka je to mrcina i beštija! Ti je timari, ona ne mari. Nu, Niko- Neniko, bi l’ se ti pomiko? Ota šuma po imenu tajga, njojzi nema kraja. Uuu, kolikacko je tamo naroda rišcanskoga! Tamode su i Šumska braca. Ije, Niko-Neniko, opet je stala, sila necista!
Neocekivano se okrene, zagleda u Antoninu Aleksandrovnu i rece:
Ti, mlada, mozgaš, ja kao nisam prokljuvio koja si ti takova! Ko što vidim, majcice, nisi baš domišljiva. Propo ja u zemlju, ako te ne znam. Prepozna te! Zrikama da ne povjerujem, pravi pravcati Grigov! (Zrikama je starac zvao oci, a Grigov mu je bio Kriger.) Bivaš, po slucaju, unuka? Meni za Grigova da nije oka? Ja sam unjga život odživoto, unjga i zube istupio. Na svim rukodjelima i pretpoložajima! I podgradivac, i na sjeci, i u konjušnici. Nu, kreni! Opet stala, bogaljuša! Angeli svi kitajski, kome govorim?
Ti baš zapela, koji bi to Bah, valjade oni kovac? Tebe, majcice, ne muci prevelika pamet, tako naocna gospa, a glupaca. Taj tvoj Bah, Postanogov ga zvali. Postanogov Željezni drob, on ti je podrug stotine u trugi, pod zemljom. A mi smo ti sad, obratno, Mehonošini. Ime isto – imenjaci, a prezimena razna, je Ivo, al malo ukrivo.
Starcic je polako svojim rijecima ispripovijedao putnicima sve ono o Mikulicinima što su vec saznali od Samdevjatova. Njega je zvao Mikulicem, a nju Mikulicnom. Sadašnju upraviteljevu ženu nazivao je drugobracnicom, a o »prvicici, pokojnici« govorio da je kao kruh bila dobra, andeo nebeski. Kad je došao do partizanskog vode Liverija i cuo kako njegova slava nije dospjela do Moskve i da se u njoj ništa nije culo o Šumskoj braci, ucinilo mu se to nevjerojatnim:
Nije se culo? Za Šumskog druga nije se culo? Angeli kitajski, što ce Moskvi ondak uši?
Primicala se vecer. Pred putnicima se dužile njihove sjene i hitale naprijed. Put se protezao širokim pustim prostorom. Tu i tamo u razbacanim grmovima, s cvjetnim grozdovima, stršili su drvenasti strukovi lobode, cicka i ivanjice. Osvjetljavani sutonskim svjetlima odozdo, sa zemlje, oni su izrastali u nestvarnim obrisima poput narijetko po polju rasporedenih i nepokretnih konjickih straža.
Daleko naprijed, na kraju, ravnica se naslanjala na dugo upoprijeceno uzvišenje. Ono se poput zida, pod kojim se moglo pretpostaviti rijeku ili provaliju, ustobocilo na samome putu. Nebo kao da je tamo bilo opasano plotom, a k vratima u njemu vodio je kolski put.
Na vrhu strmca isticala se bijela izdužena prizemnica.
Vidiš kulu na vrhu? – upita Bah. – Tvoj Mikulic i Mikulicna. I spod njih je klanac, jaruga, zove se Šutma.
Odonud se razlijegoše jedan za drugim dva pušcana hica i nestadoše u mnogim odjecima.
Šta je to, djedice? Da nisu partizani? Nije valjda na nas?
Bog s vama. Kaki partidžani. To Stepanic u Šutmi vukove pudi.

9.

Susret pridošlica s domacinima zbio se u dvorištu upraviteljeve kuce. Odigrao se mucan, u pocetku šutljiv, a onda smeteno bucan i besmislen prizor.
Jelena Proklovna upravo se preko dvorišta vracala s vecernje šetnje. Sutonske suncane zrake plazile su njezinim tragom preko sve šume, od stabla do stabla, a bojom su podsjecale na zlataste joj vlasi. Bila je odjevena lako, ljetno. Zarumenjela se i rupcicem otirala oznojeno lice. Obnaženim vratom zatezala joj se lastika s koje je visio slamnati šešir zabacen na leda.
S oružjem u ruci iz klanca ususret joj je dolazio muž i istoga se casa spremao procistiti zagaravljene cijevi koje su pri ispaljivanju pokazale nekih nedostataka.
Odjednom, kao iznikao, preko poplocena ulaza u dvorište se bucno uvezao Bah sa svojom nadarbinom.
Sišavši sa svima skupa s kola, Aleksandar Aleksandrovic nije znao kud bi sa šeširom, pa uz zamuckivanja zabrza da dade prva razjašnjenja.
Domacini u škripcu, neko su vrijeme bili zbiljski i neskriveno zateceni, a nesretni gosti stvarno i iskreno u zemlju propadali od nelagode. Situacija je bez ikakvih dodatnih objašnjenja bila jasna ne samo sudionicima, Bahu, Njuši i Šurocki. Nelagoda je prelazila i na kobilu i ždrijebe, na zlatne zrake sunca i na komarce koji su se rojili oko Jelene Proklovne i sjedali joj na lice i vrat.
Ne shvacam – najzad Averkij Stepanovic prekide muk. – Ne shvacam, ništa ne shvacam i nikad i necu shvatiti. Je li ovo jug, s bijelima, na primjer, ili bogata žitnica? Kako ste baš nas izabrali, zašto ovamo, što vas je baš ovamo, k nama namjerilo?
Zanimljivo, a jeste li pomislili kolika je to odgovornost za Averkija Stepanovica?
Lenocka, ti se ne miješaj. Ali baš tako. Ona ima pravo. Jeste li pomislili kakvo je to meni breme?
Bog s vama. Vi nas niste razumjeli. O cemu se radi? O sitnici, neznatnoj. Nikakva nasrtaja na vas, na vaš mir. Kakav kutak u nekoj napuštenoj razvalini. Za bašcu krpica zemlje koja nikome ne treba. I vozic drva iz šume kad nitko ne vidi. Zar je to tako puno, zar je to neki nasrtaj?
No, da, ali svijet je širok. Što se to nas tice? Zašto je ta cast zapala baš nas, a ne nekoga drugoga?
Mi o vama znamo i nadali smo se da ste i vi za nas culi. Da vam nismo strani i da ne upadamo tudinu.
A, o Krigeru se dakle radi, o tome da ste njegova svojta. Kako vam samo takve stvari i mogu preko jezika u današnje vrijeme?
Averkij Stepanovic bio je covjek pravilnih crta lica, kose zacešljane unazad, cvrsta koraka, koji je ljeti svoju rubašku potpasivao usukanom vrpcom s resama. Nekad su takvi odlazili u rijecne gusare, a u novije su vrijeme sacinjavali tip vjecita studenta ili zanesena agitatora.
Mladost je Averkij Stepanovic posvetio slobodarskom pokretu i revoluciji, i samo se pribojavao da je on nece docekati, ili da ona, kad jednom bukne, nece svojom odmjerenošcu zadovoljiti njegovih radikalnih i krvavih želja. Došla je, prevršila mu i najsmjelija ocekivanja, a on, rodeni i ustrajni radnicki pristaša, prvi koji je u »Svjatogoru Bogatiru« osnovao tvornicki komitet i uveo radnicku kontrolu, našao se na cjedilu, bez službe, u opustjelome naselju iz kojeg su radnici pobjegli, dijelom cak i s menjševicima51. A sad još i ta nesklapnost, ti nezvani Krigerovi potomci došli su mu kao podvala sudbine, kao njezina hotimicna pakost koja je prelila cašu njegova strpljenja.
Ne, to je nevideno. Neshvatljivo. Znate li kakva ste vi opasnost za mene, u kakav me položaj mecete? Ne, ja sam, ocito, posve s uma sišao. Ne shvacam, ništa ne shvacam i nikad i necu shvatiti.
Zanimljivo, pojmite li vi uopce na kakvom smo mi ovdje buretu baruta i bez vas?
Samo malo, Lenocka. Žena je posve u pravu. I bez vas nama nije lako. Pasji život, luda kuca. Neprestano izmedu dvije vatre, nikakva izlaza. Jedni laju, otkud sin toliko crven, boljševik, miljenik narodni? Drugima se ne svida što su te izabrali u Ustavotvornu skupštinu52. Nikome ugoditi, a ti se koprcaj. I sad još vi. Bit ce baš veselo zbog vas pred streljacki stroj.
O cemu vi to! Dozovite se pameti! Bog s vama! Nešto poslije, kad se udobrovoljio, Mikulicin rece:
No, izgrdili smo se na dvorištu, pa dobro. Možemo i u kuci nastaviti. Naravno, u buducnosti ne vidim ništa dobroga, ali ona je u mrklome mraku prekrivena sa sedam velova. Uostalom, nismo ti ni mi neki janjicari i bezbožnici. Medvjedima u šumi necemo vas prepustiti. Mislim, Lenka, najbolje ih je u palmovu, pored kabineta. Tamo razmislimo kud da se djenu, možda da ih u skladište naselimo. Izvolite u kucu. Dobrodošli. Bah, unosi stvari. Pomozi gostima.
Bah je poslušao, ali i uzdisao:
Djevice majko! Kojeg li blaga u putnika. Sami pinkli. Nigdje kupera!

[You must be registered and logged in to see this link.]


10.

Pala je hladna noc. Pridošlice su se oprale. Žene se zabavile spremanjem konacišta u dodijeljenoj prostoriji. Šurocka, inace navikao da njegove djecje mudrolije, izrecene djetinjim jezikom, odrasli docekuju ushiceno, pa bi zato podilazeci njihovim željama oduševljeno i rado govorio besmislice, nije dolazio na svoje. Danas njegova brbljanja nisu uspijevala, nitko mu nije poklanjao pažnje. Bio je nezadovoljan što u kucu nisu uveli i crno ždrijebe; a kad su mu prikricali da se smiri, briznuo je u plac iz straha da ga, kao zlocesta i neposlušna djecaka, ne vrate u trgovinu djecom, iz koje su ga po njegovoj predodžbi poslali roditeljima cim je došao na svijet. Svoja iskrena strahovanja glasno je iskazivao ukucanima, ali njegove umiljate besmislice nisu ostavljale ocekivana dojma. Zbunjeni boravkom u tudoj kuci, stariji su se kretali užurbanije no obicno, mucaljivo pritisnuti svojim brigama. Šurocka se uvrijedio i raspekmezio, kako bi to rekle dadilje. Nahraniše ga i s teškom mukom polegoše. Nakraju je zaspao. Njušu je odvela Ustinja, Mikulicinova sluškinja, da joj dade veceru i uputi je u kucne posle. Antoninu Aleksandrovnu i muškarce pozvaše na vecernji caj.
Aleksandar Aleksandrovic i Jurij Andrejevic zamolili su dopuštenje da koji casak izidu na trijem i nadišu se svježega zraka.
Koliko zvijezda! – rece Aleksandar Aleksandrovic.
Bila je tama. Stojeci na trijemu dva koraka jedan od drugoga, zet i tast se nisu vidjeli. Straga, iza kucnog ugla, s prozora se u ponor prosipala svjetlost lampe. U njezinu traku na vlažnoj hladnoci tmurilo se grmlje, stabla i neki nejasni predmeti. Svijetli mlaz nije ih zahvacao nego još više tlacio mrak oko njih.
Vec sutra ujutro treba pogledati tu prigradu koju nudi; pa ako se u njoj dade živjeti, da je odmah popravljamo. Dok sredujemo svoj kutak, za to ce vrijeme i zemlja doci k sebi, ugrijati se. Onda pak ne caseci ni casa, sijati. Ucinilo mi se u razgovoru da je obecao pomoci sa sjemenskim krumpirom. Ili sam se prevario?
Obecao je, obecao. Cak i drugo sjemenje. Na svoje sam uši cuo. A krov koji nam nudi vidjeli smo na prolazu kroz park. Sjecate se? Ono iza gospodarske zgrade, zaraslo u koprive. Drveno, a sama zgrada je u kamenu. Sjecate se, iz kola sam vam pokazivao? Tamo bih ja kopao za vrt. Mislim da je tamo bio cvjetnjak. Tako mi se izdaleka ucinilo. A možda sam se i prevario. Stare staze cemo obilaziti, zemlja u nekadašnjim cvjetnim gredicama mora da je dobro nagnojena.
Ne znam. Vidjet cemo sutra. Zemlja je sigurno strašno zarasla i tvrda kao kamen. Uza zgradu bio je, morao je biti povrtnjak. Možda se održao kakav komadic na ugaru. Sve ce sutra biti puno jasnije. Jutra su ovdje sigurno još puna mraza. Nocas ce ga zasigurno biti. Koja sreca da smo vec na mjestu. Možemo si zbog toga cestitati. Dobro je ovdje. Svida mi se.
Ljudi su ugodni. Posebno on. Ona pomalo glumata. Zbog necega je sobom nezadovoljna, nešto u sebi samoj ne voli. Otuda joj ta nezadrživa, neiskreno glupava brbljavost. Kao da bi što prije da otkloni pažnju sa svoje vanjštine, da sprijeci nepovoljan dojam. I to što šešir zaboravlja na ledima nije nikakva rastresenost. To ide uz nju.
Da ipak udemo. Malo smo pretjerali. Nezgodno je.
Na putu prema osvijetljenoj blagovaonici, u kojoj su za okruglim stolom uz samovar pod visecom lampom domacini i Antonina Aleksandrovna ispijali caj, zet i tast prodoše mracnim upraviteljevim kabinetom.
U njemu je preko cijele stijene bio prozor sa staklom iz jednog komada, koji se uzdizao nad jarugom. S prozora se, koliko je doktor uspio zapaziti, dok je još bilo svijetlo, otkrivao pogled na podjaružje i ravnicu kojom ih je dovezao Bah. Kraj prozora, takoder uz cijelu stijenu, nalazio se stol za crtanje i
projektiranje. Njegovom dužinom ležala je lovacka puška bez icega oko sebe i naglašavala veliku širinu stola.
Prolazeci kabinetom, Jurij Andrejevic opet zavidno premjeri prozor široka vidikovca, velicinu i položaj stola te prostranu dobro namještenu sobu, i sve ga to navede da, ulazeci s Aleksandrom Aleksandrovicem u blagovaonicu, usklikne domacinu.
Kakav lijep kraj. A kakav izvanredan kabinet imate, naprosto mami na posao, inspirira.
Hocete cašu ili šalicu? I kakav volite, slabiji ili jaci?
Gle, Jura, kakav je stereoskop smajstorio sin Averkija Stepanovica dok je još bio mali.
Ni do danas nije odrastao, nije se opametio, iako za sovjetsku vlast osvaja oblast za oblašcu od Komuca.
Kako ste rekli?
Komuci.
A što je to?
Vojska sibirske vlade koja je za vladavinu Ustavotvorne skupštine.
Cijelog dana bez prestanka slušamo pohvale vašem sinu. Njime se opravdano možete ponositi.
Ove slike Urala, udvojene, stereoskopske, takoder su njegov rad, snimljene objektivom koji je sam izradio.
Keksi su sa saharinom? Sjajno pecivo.
Ma šta god! U ovoj pustinji saharin! Otkud nam? Najobicniji šecer. Pa iz kutije za šecer sam vam sipala. Zar niste vidjeli.
Stvarno! Fotografije sam gledala. I caj kao da je prirodan.
Sa cvijetom. Naravan.
Otkuda?
Iz torbe Svetog Nikole. Znanac. Ovovremenski djelatnik. I veliki ljevicar. Službeni predstavnik Gubernijskog sovjeta narodne privrede. Od nas vozi drva u grad, a nama na prijateljstvo griz, ulje, brašno. Siverka (tako je ona zvala svoga Averkija), Siverka, dodaj mi košaricu. A sad nešto zgodno, odgovorite vi nama lijepo u kojem je gradu umro Gribojedov53?
Rodio se, valjda, tisucu sedamsto devedeset pete; a kad je ubijen, ne pamtim baš.
Još caja?
Ne, hvala.
A sad ovakva stvar. Kažite, kada je i izmedu koga zakljucen Nimvehenski mir?54
Daj, ne muci ih, Lenocka. Pusti ljude da predahnu od puta.
A sada evo što me zanima. Molim, pobrojite kakvih sve vrsta uvelicavajucih stakala imamo i u kojim slucajevima dobivamo stvarne slike, prevrnute, izravne ili lažne?
Otkud vam toliko znanja iz fizike?
Ovdje u Jurjatinu imali smo fantasticnog matematicara. Predavao je na dvije gimnazije, na muškoj i ženskoj. Kako je taj predavao, kako tumacio! Ko Bog! Na tanjuru nudio. Antipov. Mjesnom nastavnicom bio je oženjen. Djevojke su pamet gubile zbog njega, sve su se pozaljubljivale. Dobrovoljno je otišao u rat i više se nije vratio, ubijen. A govore da bi tobože naš bic Božji i nebeska pokora, komesar Streljnikov, mogao biti uskrsli Antipov. Naravno, price su to. Nemoguce. Uostalom, tko zna. Sve može biti. Još šalicicu?

[You must be registered and logged in to see this link.]





A ja, istina je, imam šta da pricam. Ko nisam od prostog svijeta, tako su govorili. Jesu li mi to tudini rekli, jesam li sama u srcu cuvala, ko da mamica moja, Raisa Komarova, ženom da je bila ruskog ministra, druga Komarova koji se skrivo po Bjelomongoliji. Ne, otac, rodeni moj, po svoj prilici, nije bio. No, jasna stvar, ja sam cura neuka, bez cace, bez matere rasla sirota. Vama je možda smiješno šta ja govorim, ali ja govorim šta znam, treba uci u moj položaj.
Da. Tako je dakle bilo sve to o cemu cu vam dalje pripovijedati, to je bilo iza Krušinca, na drugom kraju Sibira, niz tu stranu kozacije, pobliže kineskoj granici. Kad smo poceli, to jest naši crveni, k njiovom glavnom gradu bijelom dolazit, sam taj Komarov, ministar, smjestio mamicu sa svom njiovom familijom u posebni vlak specijalni i naredio voziti, jer je mamica bila ustrašena i bez njega nije smjela ni koraknuti.
A za me on cak i nije znao, Komarov. Nije znao da sam uopce na svijetu. Mamica me u dugom izbivanju proizvela i na smrt premirala, da tko njemu o tome ne izbrblja. On, užasno kako nije volio djecu, i viko i udaro nogom da je to sama prijavština u kuci i nemir. Ja, viko je, to trpiti ne mogu.
E pa, moralo je tako, kad su poceli da se približuju crveni, mamica poslala po vahtarušu Marfu na vahtarnu u Nagornu, to je od tog grada na tri stanice. Odma cu objasniti. Najprije postaja Nizovaja, poslije križanje Nagorna, poslije Samsonovski prijelaz. Ja sad mislim, otkud je mamica znala vahtarušu? Sve mislim, vahtaruša Marfa u gradu je zeleniš prodavala, mlijeko vozila. Da.
I evo, kažem. Vidi se, ja tu nešto ne znam. Sve mislim, mamicu su slagali, nisu joj to rekli. Nabajali Bog zna šta, kobajagi privremeno, dan-dva, dok zbrka ne legne. Nikako da bi u tude ruke za vavijek.
Vavijek na podizanje. Ne bi samo tako mogla mamica rodeno cedo dati. Ali zna se kako s djecom. Pridi teti, teta ce dati uštipak, teta je dobra, ne boj se tete. A kako sam poslije u suzama zlopatila, kakvom je tugom srdašce djecje krvarilo, o tom bolje ne misliti. Vješati sam se htjela, dobro da u djetinjstvu nisam šenula. Premalena sam još bila. Sigurno su novaca teti Marfuši dali za moju prehranu, mnogo novaca.
Gospodarstvo uz vahtarnicu bilo bogato, krava, pa konj, živine, jasna stvar, razne, zemlje pod vrtom, u oduzetom pojasu, koliko oš, i samo po sebi badave stan, pa vahtarna je državna na samoj pruzi. Od naših mjesta odozdo vlak se jedva pentro, nasilu premago uspon, a od vas iz Ruske brzo se raskotrljavo, trebalo je bremzati. Dolje, ujesen, kad se šuma rijedila vidila se stanica Nagorna kao na tanjuricu.
Samog ujka Vasilija, ja sam po seljacki cacom zvala. On je bio veseo i dobar covjek, ali previše lakovjeran i u pijanom stanju toliko je toroko o sebi, ko što se veli – trijeznom na umu, pijanom na drumu. Cijelu dušu prvom na cesti istrkelja.
A vahtaruši nikad moj jezik da bi zabaso da joj mama veli. Mamicu li ja to svoju nisam mogla zaboraviti, ili još zbog necega, ali ta teta Marfuša tako je strašna. Da. Zvala sam, dakle, vahtarušu tetom Marfušom.
No, i išlo vrijeme. Godine prošle. Koliko, ne znam. Tad sam vec s barjacicem pred vlak izlazila. Konja isprezati ili oko krave poslovati nikakvo cudo za mene. Presti me teta Marfuša ucila. A po kuci, nemamo šta ni govorit. Pod pomesti, spremiti, ili nešto skuvati, tijesto umijesiti, za mene je to bila sitnica, sve sam to znala. Da, zaboravila sam reci, Petenjku sam pjestovala, Petenjka je naš imo suhe nožice, tri godinice, ležo, nije ustajao, pjestovala sam Petenjku. I evo koliko je godina prošlo, a meni mravuljci idu, kako je piljila teta Marfuša u moje zdrave noge, zašto, ko kaže, nisu suhe, bolje bi da su moje suhe, a ne Petenjkine, ko urekla, upropastila sam ja Petenjku, pa vi mislite kakve na svijetu ima zlosti i zaostalosti.
Sad slušajte, to, kaže se, još je cvijece, šta ce dalje biti, prosto da zinete.
Tad je Nep bio, tad je iljada rubalja u kopejku ošla. Prodo Vasilij Afanasijevic dolje kravu, skupio dvije torbe para – kerenke se zvale, griješim, ne – limuni98, zvali su se limuni – napio se i kreno o svom bogatstvu po cijeloj Nagornoj trubiti.
Sjecam se, vjetrovit je bio dan jesenji, vjetar kido krovove i rušio s nogu, parnjace uspona nisu svladavale, udaro im vjetar ususret. Vidim ja, ide odozgo starica romarica, vjetar suknju i rubac cerupa.
Ide romarica, jeci, za trbuh se hvata, zamolila u kucu. Smjestili je na klupu – joj, zapomaže ona, ne mogu, zavijaju crijeva, smrt se moja primice. I bogoradi: odvezite Krista radi u bolnicu, platit cu, ne žalim novaca. Uprego caca hrabrog, položio staricu u taljige i povezo u državnu bolnicu, od nas, od pruge ustranu petnaest vrsta.
Kad u neko doba, spremale se ja i teta Marfuša na pocinak, slušamo, zarza hrabri pod prozorom, ukotrljaše naše taljige u dvorište. Nešto zdravo prerano. No. Raspalila teta Marfuša vatru, nabacila gunjac, ne ceka oce caca udarit na vrata, sama diže zasun.
Diže zasun, a na pragu nikakav caca, nego tudi grmalj crn i strašan, i govori: »Pokazuj, kaže, de su za kravu pare. Ja sam, kaže, u šumi muža tvoga sredio, a tebe, žensku, požalit cu, ako li kažeš de su pare. Ako li ne kažeš, sama znaš, ne zamjeraj. Bolje sa mnom ne zateži. Nemam ja kad s tobom zazjavati.«
Ako Boga znate, drugovi dragi, šta se s nama slucilo, stavite se na naše mjesto! Dršcemo, ni žive ni mrtve, jezik se oduzo od užasa, kakvi strahi! Najprvo Vasilija Afanasjevica ubio, sam kaže, sjekirom zaklo. A druga bijeda: same mi s razbojnikom u vahtarni, razbojnik u kuci kod nas, jasna stvar razbojnik.
Tu je ocito u tete Marfuše razum skreno, srce za mužem se cijepalo. A treba se držati, praviti se.
Na pocetku teta Marfa na koljena pred njim. Tako ti Boga, govori, ne ubijaj, ne znam i necu da znam za tvoje pare, to što ti govoriš, to ja prvi put slušam. E baš ti je on, davo, toliko glup, da ga se rijecima otreseš. Kad ti onda miso njoj skocila u glavu kako bi ga prevarila. »No, pa dobro, govori, neka je po tvome. Pod podom je, kaže, pazar. Evo, ja cu poklopac dignuti, slazi, kaže, pod pod.« A on, necastivi, njezina lukavstva naskroz vidi. »Ne, veli, od tebe, gazdarice, lukaviji sam ja. Slazi, kaže, sama. Oš pod pod, oš na krov, samo pare amo. Samo, govori, zapamti, sa mnom ne lukavi, sa mnom nema šale.«
A ona njemu: »Bog s tobom, što se ti sumljicaviš. Rado bi ja i sama, al mi je nesposobno. Ja cu tebi bolje, kaže, odozgo posvijetliti. Ti se ne boj, ja cu za tvoju sigurnost s tobom cerku dolje spustiti«, to znaci, mene.
Oj braco, drugovi dragi, sami promislite kako mi je bilo kad sam to cula! E, velim, kraj. Pred ocima mi se smutilo, osjecam, padam, noge mi poklecuju. A zlotvor opet, ne budi glup, jednim nas pogledom odmjeri, zaškilji, prezrivo se punim ustima naceri, taman posla, neš ga preveslati. Vidi da joj mene nije žao, znaci nisam rodena, tuda krv, i Petenjku za ruku a drugom za alku, otvara ulaz – svijetli, govori, i s Petenjkom po lojtrama pod zemlju.
I sad ja mislim, teta Marfuša vec tada je šenula, ništa nije shvacala, tad je vec bila u oštecenju uma. Cim on zlotvor s Petenjkom ispod poda, ona vratanca, to jest kapak one rupe natrag u ramu tres, pa za zasun, pa tešku sanducinu navlaci na otvor i meni klima, pomagaj, kaže, ne mogu, teško je. Dovukla, i sama na sanduk sjedi, luda, veseli se. Tek na sanduk sjela, iznutra joj se razbojnik javlja i odozdo u pod kuc-kuc, ko, bolje puštaj milom, jer sad cu nl tvoga Petenjku skoncati. Rijeci se kroz debele daske slabo i culo, ali ko da je o rijecima rijec. Glasinom je riko grde od šumske zvijeri, strah izazivo. Da, vice, sad je tvome Petenjki kraj. A ona ništa ne shvaca. Sjedi, smije se, meni namiguje. Udri brigu na veselje, sjedi na teškom sanduku, ne daje kljuca iz ruku. Ja oko tete Marfuše i dobrim i zlim. U uši se derem, sa sanduka guram, hocu je maknuti. Treba podrum otvoriti, Petenjku izbaviti. Ali gdje cu ja! Zar cu ja s njom što ugoditi?
I lupa on u pod, lupa, vrijeme prolazi, a ona na sanduku koluta ocima, ne sluša.
Prode neko vrijeme – joj braco, joj, svega li sam se u životu nagledala-napodnijela, takvog užasa ne pamtila, cijeli vijek cu živjet, cijeli vijek cu slušat Petenjkin glasic žalostivni – kad li zakrica-zastenja ispod zemlje Petenjka andelska dušica – rastrgo ga vec nasmrt, zloduh.
No, a ja, šta ja sad da radim, mislim, šta cu sa starom maloumnom i razbojnikom tim ubojicom? A vrijeme ide. Samo što sam to pomislila, pod prozorom, cuj, zarzo hrabri, jer neraspregnut je cijelo vrijeme bio. Da. Zarzo hrabri, ko veli, ajde Tanjuša, brzo dobrim ljudima skocimo, pomoc pozovimo. A ja gledam, dani se. Nek je po tvojem, mislim, hvala hrabri, sjetio me – u pravu si, skoknimo. Cim sam to pomislila, cuj, slušam, ko meni opet netko iz šume: »Cekaj, ne brzaj, Tanjuša, na drugu stranu cemo mi to okrenut.« I opet nisam sama u šumi. Ko da pijevac po domacu zapjevo, odozdo mi poznata parnjaca zviždukom dovikuje, ja sam nju po zvižduku znala, ona u Nagornoj uvijek pod parom stoji, guracem se zvala, teretnjake na usponu gura, a to je mješoviti išo, svake noci u to doba on je tuda prolazio – slušam ja, stvarno, odozdo me poznata parnjaca zove. Slušam, a srce mi igra. Da nisam, mislim, i ja s tetom Marfušom skrenula, jer sa mnom sve živo, svaka tupava mašina jasnim ruskim jezikom govori?
No, nema šta mislit, vlak je vec tu, mislit nema se kad. Zgrabim ja fenjer, samo što nije svanulo i ko luda na prugu, na samu sredinu, stojim po srijedi, fenjerom mašem naprijed i nazad.
No, šta tu pricati. Zaustavila ja vlak, fala vjetru on je lako-lagacko, prosto reci, lakim korakom išo. Zaustavila ja vlak, mašinovoda poznat kroz prozorcic provirio, pita, ne cuje se šta pita – vjetar. Ja mašinovodi vicem, napad na pružnu vahtarnu, ubojstvo i grabež, razbojnik u kuci, zauzmite se druže ujko, traži se hitna pomoc. I dok ja to govorim, iz vagona crvenoarmijci na nasip jedan za drugim, vojnicki bio to vlak, da, crvenoarmijci na nasip, kažu »o cem se radi?«, cude se za kog vraga vlak u šumi na strmom usponu zaustavljen nocu stoji.
Saznali oni o svemu, izvukli razbojnika iz podruma, on utanjio tanjim glasom od Petenjkinog i pišti, smilujte se, govori, ljudi dobri, ne ubijajte, necu više. Izvukli ga na šlipere, ruke i noge za šine privezali i po živome vlakom prošli – sami presudili.
Cak ni po robu se u kucu nisam vracala, tako sam se bojala. Zamolila: uzmite me, ujke, na vlak. Uzeli oni mene na vlak, povezli. Ja sam onda, da ne lažem, pola zemlje tude i naše obišla s besprizornima, gdje sve nisam bila. Eto bezbrige, eto srece koju sam iskusila poslije jada moga djetinjega! Istina, i zla svakojakog mnogo, i grijeha. Ali to je sve kasnije bilo, o tom cu drugi put pricat. A onda je s vlaka sišo
jedan željeznicar u vahtarnu, državnu imovinu preuzeti i o teti Marfuši napravit raspored, njezin život sredit. Kažu da je poslije u ludnici u bezumlju umrla. A drugi su pricali, ozdravila, izišla.
Poslije onoga što su culi Gordon i Dudorov dugo su šutke hodali livadom. Onda stiže kamion, koji nespretno i sporo side s puta na poljanu. Na kamion poceše ukrcavati sanduke. Gordon rece:
Ti si shvatio tko je ona, ta vešerica Tanja?
O, naravno.
Jevgraf ce se za nju pobrinuti. – A onda, pošutjevši, doda: – Tako je bilo nekoliko puta u povijesti. Zamišljeno idealno, uzvišeno – surovo se ostvarivalo. Tako je Grcka postala Rimom, tako je rusko prosvjetiteljstvo postalo ruskom revolucijom. Uzmi ono Blokovo »Mi, djeca strašnih ljeta Rusije«, i odmah shvatiš razlicitost epoha. Kad je Blok to govorio, trebalo ga je shvatiti, preneseno, figurativno. I djeca nisu bila djeca nego potomci, djela, inteligencija, i strahovi nisu bili strašni, nego predestinirani, apokalipticni, a to su razlicite stvari. Danas pak sve preneseno postalo je doslovnim, djeca su – djeca, a strahovi strašni, eto u cem je razlika.

5.
Prošlo je pet ili deset godina, a jedne tihe ljetne veceri oni su opet sjedjeli, Gordon i Dudorov, negdje visoko pored otvorena prozora, ponad nepregledne vecernje Moskve. Prelistavali su mnogi put vec procitani svezak Jurijevih zapisa, koji je priredio Jevgraf, a oni ga dobrim dijelom znali i naizust. Medusobno su prekidali se opaskama, a onda se predavali razmišljanjima. Usred citanja smracilo se, postalo je teško razaznavati slova, trebalo je užeci svjetiljku.
A Moskva, dolje i u daljini, rodni grad autora i polovice svega što se s njime zbilo, Moskva nije, cinilo im se sada, mjestom tih zbivanja, nego glavnom junakinjom duge pripovijesti, do cijeg su kraja oni te veceri stigli sa sveskom u ruci.
Iako mir i sloboda, kojima su se nadali poslije rata, nisu došli zajedno s pobjedom, kako su vjerovali, ipak su naznake slobode bile u zraku svih poslijeratnih godina i tvorile im njihov jedini povijesni sadržaj. Ostarjelim se prijateljima kod prozora cinilo da je ta sloboda duše došla, da se upravo te veceri buducnost osjetno našla dolje na ulicama, da su sami zašli u tu buducnost i zauvijek u njoj ostali. Ispunilo ih je sretno, nježno spokojstvo zbog toga svetoga grada i zbog sve te zemlje, zbog svih iz ove price koji su doživjeli ovu vecer i zbog njihove djece, ispunilo ih i obuzelo tihom glazbom srece koja se širila uokolo. A knjižica u njihovim rukama kao da je znala sve to, podržavala je njihove osjecaje i krijepila ih.

[You must be registered and logged in to see this link.]



Sedamnaesti dio
PJESME JURIJA ŽIVAGA
1.

HAMLET

Žagor zamre. Ja na binu stanem. Naslonjen na okvir od kulise po dalekoj jeci razaznajem
što ce za života moga zbit se.

Ovdje u me zure tmine nocne tisucama dvogleda na osi.
Ako moguce je, aba, Oce, kalež ovaj mimo mene nosi.
Ja volim Tvoj tvrdoglavi naum, pristajem da uloga me vodi.
Ali sada vidim drugu dramu pa me ovog puta oslobodi.
A raspored cinova je zadan, i put svršit – neodgodivo je.
Sam sam, sve u farizejstvo pada Život živjet nije preci polje.

[You must be registered and logged in to see this link.]


2.

OŽUJAK

Sunce grije do kapljica znoja, i sludena jaruga se vije.
Kao krupne seljanke posao proljecu u ruci djelo vrije.
Vene snijeg i pati malokrvan
s grancicama jadno modrih žila.
A život se štalom puši kravlje i od zdravlja kipte zupci vila.
O, te noci, dani ti i noci!
To bubnjanje kapi usred dana, klonulost ledenica sa krova, potocica pricljivost besana!
Širom sve, i štala, konjušnica, golubovi kroz snijeg kljuju zobi, i sveg živog uzrocnik životni –
gnoj po svježem zraku miris dobi.