Boris Leonidovič Pasternak

Strana 4 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 4 Empty Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Pon Nov 14, 2011 1:27 pm

First topic message reminder :

Boris Leonidovič Pasternak je rođen 10.januara 1890.godine. Pesnikov otac Leonid Osipovič Pasternak (1862-1945) bio je slikar, grafičar i profesor umetničke škole. Njegova se platna i danas čuvaju u Tretjakovksoj galeriji u Moskvi i u Ermitažu. Lični prijatelj Lava Tolstoja, on ilustruje roman Vaskrsenje i radi sliku Porodica L.N.Tolstoja u Jasnoj Poljani. Žena mu je R.J.Kuufman, pijanistkinja i njihovu kuću često pohode slikari, muzičari i pisci, ruski i strani. Posle revolucije u Rusiji stari Pasternak putuje sa ženom i kćerima u Nemačku (1921). Stalni boravak nalazi u Engleskoj gde živi od slikarstva, pa tu umire i on i žena mu.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Detinjstvo i mladost pesnika Pasternaka vezani su za umetničku sredinu kuće i školovanje u Moskvi. Po zavšetku gimnazije (1908) studira prava, ali ubrzo prelazi na Istorijsko-filološki fakultet Moskovskog univerziteta i završava njegov Filozofski odsek (1913). U to vreme na mladića Pasternaka ostavlja dubok utisak jednogodišnji boravak u Nemačkoj, u Berlinu, gde je sa porodicom. Po povratku (1907), zaljubljen od detinjstva u poeziju Aleksandra Bloka i u muziku A.N.Skrjabina, posećuje u Moskvi književne skupove i muzičke priredbe. Ponovo putuje u Nemačku (1912) i u Marburgu na univerzitetu sluša filozofiju; zatim odlazi u Švajcarsku i Italiju (Firencu i Veneciju) i vraća se u Rusiju (1913), da bi nastavio obrazovanje i da bi samostalno zasnovao život.

U svom umetničkom razvoju mladi Pasternak je doživeo nekoliko preokreta. Trebalo je, možda, prvo da postane slikar; zatim poput majke i oca, koji je na violončelu,- muzičar i kompozitor; onda da se posveti pravima ili filozofiji. Odlučio se najzad za poeziju, i počeo je sistematski stvarati, iz dana u dan, "kao slikari". Lirske inspiracije ranog Pasternaka razvijale su se u doba opadanja simbolizma i nastajanja futurističkog pravca u ruskoj poeziji. Zato njegovi prvi stihovi (1912) nose tragove i jedne i druge škole u zbirci Blizanac u oblacima (1914). Ali pesnik, preko tajanstvenih zvukova muzike, i uzbudljive slikarske uobrazilje, ubrzo vidi svet na nov način i u stihovima počinju preovlađavati futurističke težnje, i u to vreme prilazi grupi pesnika "Centrifuga". A posle toga on se već kreće u krugu kubofuturista i sa njihovim vođom Vladimirom Majakovskim objavljuje stihove u listu Novine (1914).

Od 1915. do 1917.godine Pasternak je zaposlen na Uralu, i posle Oktobra radi jedno vreme u prosveti, pri odeljenju za biblioteke. Pesme Iznad barijera (1912-1920) podvlače njegov humanistički stav prema životu, ratu i revoluciji, s težnjom da se oslobodi "ružnog sna" i "strašne slike života". Za ovim se nižu u poeziji glavna Pasternakova dela, s obiljem ritmike, eufonije i metafora. Zbirka Žiće je sestra moja (1922) posvećena M.J.Ljermontovu, skreće ozbiljnu pažnju na pesnika. Drugi stihovi, ne manje značajni, sa obeležjem krupnog talenta, predstavljaju duboko formiranu poetsku ličnost sa zrelim stvaranjem i utiču na mnoge mlade pesnike. To su Teme i varijacije (1923), Izabrane pesme (1926), a naročito Drugo rođenje (1932) i U ranim vozovima (1943). Valja pomenuti i Zemaljski prostor (1945), kao i razne izbore stihova, među kojima je uvek novih. Od dela sa istorijskim sadržajem pesnik piše poeme Lajtnat Šmit (1926), Devesto peta godina (1927) i Spektorski (1931), u kojima su uspeliji lirski odlomci nego tematska celina prikazana realistički.

Pasternakovu prozu zastupaju dela Detinjstvo Liversove (1924) i Pripovetke (1925), napisane subjektivistički i u psihoanalitičkom tonu; zatim, izvanredna knjiga sećanja Zaštitna povelja (1931) i roman Doktor Živago (1957), koji dobija Nobelovu nagradu 1958.godine, od koje se autor odriče.

Značajni su i Pasternakovi prevodi sa gruzijskog i nekoliko Šekspirovih drama, a prevodio je takođe Getea, Šilera, Klajsta, Rilkea, Verlena i druge. Autobiografski ogled, iz 1958, završno je delo u stvaranju Pasternaka, koji je umro 30.maja 1960. u Peredjelkinu, nedaleko od Moskve.

Pasternakov tvaročki put vezan je za M.J.Ljermontova, pesnika zvezda i snova, demona i kakvkaskih lednika. Obojica su se bunili protiv trivijalnosti, duhovnog malograđanstva, uslovnosti i ugnjetavanja. Boris Pasternak nije bio "rečitvorac" niti pronalazač nadumnog jezika ili zvezdanih izraza. Čist liričar, impresivan i individualan, on je u originalnoj formi obrađivao "duboko intimne motive" sa stihovima punim tananosti i kamerne muzike. U njima suuobličena složena, teška razmišljanja, zasnovana mahom na posmatranju burnog života i vekovnih suprotnosti. Sve zapaženo i do kraja doživljeno kazano je tu originalno, ali ne u golom vidu, već slikovito, zvučno i nadahnuto. Emotivan i misaon, Pasternak je pažljivo slagao stih, iza koga je stajao narod sa ogromnim jezičnim naslagama i ne manjim izražajnim mogućnostima. Znalac više jezika, široke obrazovanosti i kulture, on je iz ruske riznice umeo da odabere najdragoceniju građu, da je majstorski preradi, upotrebi i obeleži svojim žigom.

Maksim Gorki je rekao za Pasternaka da je to "talenat izuzetne originalnosti koji nalazi gorke trave i gorke suze, da bi nam, najzad, kada se njegov literarni put završio, ostalo konačno sagledavanje snova, umetnosti, života toga čudesnog lika savremene ruske poezije."
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Boris Leonidovič Pasternak - Page 4 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:25 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


6.
Pokazalo se da je ona vec kod kuce. O njezinu dolasku izvijestila ga je mademoiselle i dodala da se Larisa Fjodorovna vratila umorna, na brzinu povecerala i otišla u sobu zamolivši da joj se ne smeta.
Ipak, pokucajte – posavjetova mademoiselle. – Vjerojatno još ne spava.
A kuda se ide do nje? – pitao je doktor i neizrecivo zacudio mademoiselle tim pitanjem.
Ispostavilo se da se Antipova smjestila na kraju hodnika u gornjem katu, kraj soba u kojima je pod kljucem bilo sklonjeno posoblje Žabrinske, a kamo doktor nikad nije zavirio.
U meduvremenu se brzo mracilo. Na ulicama je postalo tješnje. U vecernjoj tami kuce se i plotovi zbili na hrpu. Iz dubine dvorišta stabla se primakla prozorima pod svjetlo upaljenih svjetiljaka. Bila je topla i sparna noc. Svaki je pokret izazivao znojenje. Svjetlo što je iz petrolejke padalo po dvorištu cijedilo se niz stabla u mlazovima prljava bolesnickog znoja.
Na vrhu stubišta doktor se zaustavi. Pomislio je kako je nezgodno i nametljivo, makar i uz kucanje, posjecivati covjeka umorna od puta. Bit ce bolje da razgovor odloži za sutra. U rastresenosti koja prati svaku neodlucnost prošao je hodnikom do kraja. Tamo se nalazio prozor prema susjednom dvorištu, i doktor se nagne kroza nj.
Noc su ispunjavali tihi tajnoviti zvuci. Zajedno s njima u hodniku je kapala voda iz slavine, sporo i jednolicno. Odnekud izvana culo se šaptanje. Podalje, ondje gdje su pocinjali vrtovi, zalijevali su gredice s krastavcima, pretakali vodu iz vjedra u vjedro i zveckali lancem potežuci ga iz bunara.
Mirisalo je istovremeno svim cvjetovima ovoga svijeta, kao da je zemlja preko dana ležala obeznanjena, a sada tim mirisima dolazila k sebi. Iz prastara groficina parka, toliko zakrcena suhim granjem da je postao neprohodan, dizao se iz pune krošnje, stamen poput zida golema zdanja, gust i prašan zapah stare rascvjetale lipe.
Zdesna, iza plota, s ulice su dopirali uzvici. Galamio je vojnik na dopustu, lupala vrata, lepršali odlomci neke pjesme.
Iza gavranskih gnijezda u groficinu parku pomaljao se crnkastogrimizan mjesec grdne velicine. U pocetku je slicio ciglenom parnom mlinu u Zibušinu, a zatim požutio kao birjucevska željeznicka vodocrpka.
A dolje pod prozorom s mirisom nocurka miješao se miris svježega sijena, ugodan poput najfinijeg caja. Nedavno su ovamo doveli kravu kupljenu u dosta udaljenu selu. Vodili su je cijeli dan, umorila se, tugovala za ostavljenim stadom i odbijala hranu iz ruku nove gazdarice na koju se još nije navikla.
Oha-na, smiri se, bola bi se, davolica – šapatom ju je nagovarala gazdarica, ali je krava cas srdito krivila glavu s jedne na drugu stranu, cas opet istezala vrat, mukala bolno i tužno, a za crnim meljuzejevskim stajama svjetlucale su zvijezde i od njih su prema kravi treperile niti nevidljive sucuti koja kao da dolazi iz staja nekih drugih svjetova u kojima je žale.
Uokolo je sve previralo, raslo i nicalo na cudesnu kvascu postojanja. Zanos životom poput tiha je vjetra u široku valu, neznano kamo išao zemljom i gradom, kroz zidove i ograde, kroz drveninu i mekac, i svojim je drhtajem grlio sve na putu. Da bi stišao ucinak toga strujanja, doktor pode na trg da cuje što se govori na mitingu.

7.
Mjesec je vec visoko odskocio. Sve se kupalo u gustom svjetlu slicnom razlivenu bjelilu.
Pred pragovima državnih kamenih zgrada sa stupovima, koje su zatvarale trg, ležale su poput crnih prostirki njihove široke sjene.
Miting se održavao na suprotnoj strani trga. Pažljivije uho moglo je i preko njega razabrati sve što se tamo govorilo. Ali doktora je zanijela ljepota prizora. Smjestio se na klupicu pored vrata vatrogasnog doma, zaboravio na glasove preko puta i gledao oko sebe.
S bocnih strana u trg su uvirale male zapuštene ulicice. U njihovoj dubini moglo se nazrijeti stare trošne kucerke. Na tim uliccima kao na selu ležalo je blato do koljena. Iz blata stršili su od vrbova pruca pleteni dugi plotovi nalik u ribnjak zabacenim vršama ili potopljenim koševima kojima se love rakovi.
Na kucercima su kratkovidno žmirkala stakla u okvirima rastvorenih okanaca. Iz vrtova se u sobe zavlacili znojni smedoglavi kukuruzi s blistavim kao uljem natopljenim metlicama i kicankama. Iza povijenih plotova usamljeno su gledali u daljinu blijedi, mršavi strukovi sljeza, slicni težakinjama u košuljama, koje je vrucina izagnala iz zagušljivih potleušica da se nadišu svježeg zraka.
Prožeta mjesecinom noc je zapanjivala poput milosrda ili prosvjetljenja, i odjednom u tišinu te svijetle, treperave bajke upadoše ravnomjerni, odsjecni zvuci necijega znanoga, možda tek nedavno slušanoga glasa. Bio je lijep, strastven, odisao uvjerenjem. Doktor naculi uši i odmah prepoznade. To je bio komesar Ginc. Govorio je na trgu.
Vjerojatno su vlasti tražile da ih podrži svojim autoritetom, i on je s velikim žarom korio Meljuzejevce zbog dezorganiziranosti, zbog olaka prepuštanja izopacenom utjecaju boljševika, koji su zapravo skrivili, kako je tvrdio, zibušinske dogadaje. U istom onom duhu u kojem je govorio kod nacelnika vojnog odsjeka on je podsjecao na surovog i snažnog neprijatelja i na trenutak kušnje što otkucava domovini. Poceše ga prekidati usred rijeci.
Molbe da se govornika ne prekida smjenjivali su povici negodovanja. Prosvjedi ucestaše i ojacaše. Jedan izmedu Gincovih pratilaca, koji je tog casa uzeo predsjedavati, vikao je da se dobacivanja s mjesta ne dopuštaju i pozivao na red. Neki su tražili da gradanki iz mase dadu rijec, drugi psikali i zahtijevali da se ne smeta.
Prevrnutom sanduku, pretvorenom u tribinu, kroz gomilu se gurala neka žena. Nije namjeravala da se popne, nego je protisnuvši se stala uz sanduk. Znali su je, i zavlada tišina. Žena je osvojila pažnju gomile. Bila je to Ustinja.
Eto, vi kažete Zibušino, drug komesar, a onda glede ociju, oci, kažete treba imati i ne zapadati u zabludu, a vi sami, ja sam vas cula, znate se samo boljševicima-menjševicima preganjati, boljševici i menjševici, ništa drugo covjek od vas i ne može cuti. Da se više ne ratuje, i sve bude kao medu bracom, to je Božje a ne menjševicko, a tvornice i poduzeca sirotinji, to opet nisu boljševici nego ljudsko sažaljenje. A s gluhonijemim su nam i bez vas dodijali, dotužilo i slušati. Dao vam je, valaj, misliti! I što vam se to nije svidio? Išao svijetom nijemak, i najednom, bez icijeg dopuštenja progovorio. Gle, cuda. Toga još ima! Magarica, na primjer, ona poznata. »Valaame, Valaame, kaže ona, usrdno te molim, ne idi onamo, požalit ceš«. No, zna se, on nije slušao nego otišao. Slicno vama: »Gluhonijemi«. Misli, tko da je sluša – magarica, marva. Ponizio životinju. A kako se poslije kajao. Valjda i sami znate kako se završilo.
Kako? – radoznalo su pitali iz publike.
Mir – otrese se Ustinja. – Budeš li previše znao, brzo ceš ostarjeti.
Ne, tako to ne ide. Kaži ti, kako – nije se smirivao onaj glas.
Kako, pa kako, cicak nametljivi! U stup soli se pretvorio.
Muljaš, kumo! To je Lot. Lotova žena – zacuše se povici.
Svi se nasmijaše. Predsjednik pozva skup na mir. A doktor pode na spavanje.

8.
Sutradan se navecer sreo s Antipovom. Našao ju je u ostavi. Pred Larisom Fjodorovnom nalazila se hrpa roljanog rublja. Glacala je.
Ostava se nalazila medu posljednjim sobama na gornjem katu i gledala je na park. U njoj su pristavljali samovare, u tanjure raskladali jela koja su iz kuhinje podizali rucnim dizalom, a prljavo posude vracali sudoperi. U ostavi se cuvao bolnicki materijal. U njoj su prema popisu provjeravali
posude i rublje, odmarali se u slobodno vrijeme i zakazivali susrete.
Prozori prema parku bili su otvoreni. U prostoriji je mirisalo na lipov cvijet, na tamnu gorcinu suha granja kao u svim starim parkovima, i na blag dim iz dva glacala kojima je Larisa Fjodorovna naizmjence glacala i odlagala sad jedno, sad drugo da se razgore.
A što vi sinoc niste pokucali? Mademoiselle mi je pricala. Uostalom, bolje da niste. Vec sam bila legla i ne bih vas mogla pustiti. Pa, dobar dan. Pazite da se ne zamažete. Tu ima rasutog ugljena.
– Vi to, izgleda, za cijelu bolnicu peglate?
Ne, tu je mnogo i mojega. Eto, vi ste me cesto peckali da se nisam u stanju otrgnuti odavde. No, ovoga je puta ozbiljno. Vidite, spremam se, pakiram. Skupiti se – i put pod noge. Ja na Ural, vi u Moskvu. A onda jednom poslije netko ce zapitati Jurija Andrejevica: »Za nekakav gradic Meljuzejev niste culi?« –
»Nekako se ne sjecam.« – »A ta Antipova, tko je ona?« – »Pojma nemam.«
Pa, uzmimo da ce tako biti. – Kako je bilo na obilasku? Je li dobro po selima?
U dvije rijeci ne da se ispricati. Kako se brzo ove pegle hlade! Novu, molim, ako vam nije teško. Eno je tamo gdje viri. A ovu na njezino mjesto. Tako. Hvala. – A sela razlicito. Sve zavisi od žitelja. U nekima su ljudi marljivi, radišni. Tu se dade podnijeti. U drugima valjda sami pijanci. Zapušteno. Strašno je i pogledati.
Glupost. Kakvi pijanci? Mnogo mi vi razumijete. Jednostavno nema nikoga, muškarce su sve pobrali u vojsku. No, dobro. A uprava, nova, revolucionarna?
U pogledu pijanaca niste u pravu, to cemo raspraviti. A uprava? S upravom ce još dugo biti muke. Napuci ne odgovaraju, a u opcini se nema s kime raditi. Seljake ovog casa zanima samo pitanje zemlje. Svratila sam u Razdoljno. Ljepota! Mogli biste skoknuti. Proljetos su nešto spalili i opljackali. Izgorjela je staja, vocke nagorjele, a dio procelja pocadio. Do Zibušina nisam dospjela. Medutim, svuda tvrde da gluhonijemi nije izmišljotina. Opisuju ga. Kažu – mlad, obrazovan.
Sinoc se na trgu i Ustinja za nj zauzimala.
Samo što sam stigla, a iz Razdoljnoga opet puna kola stareži. Koliko sam puta tražila da nas ostave na miru. Kao da nemamo i svojeg! A jutros stražar iz komandanture s pisamcem od kotarskog. Kao za glavu treba im groficino cajno srebro i kristalni servis za vino. Samo za jednu vecer, uz povrat. Znamo mi taj povrat. Ni polovice se više ne možeš dokopati. Spremaju, kažu, vecerinku. Nekakav im došao.
Da, pogadam. Novi komesar fronte. Slucajno sam ga vidio. Sprema se dezertere pritegnuti, opkoliti i razoružati. Zapravo je još posve zelen, pravo dijete. Ovdašnji predlažu kozake, a on naumio da ih dobije na sentiment. Narod je, kaže on, dijete i tome slicno, vjeruje da je sve to djecja igra. Galiulin umoljava, ne dražite, veli, usnulu zvijer, prepustite to nama, ali kako ceš takvoga prizvati pameti kad sebi nešto uvrti. Slušajte me. Ostavite trenutak te pegle i slušajte. Ovdje ce ubrzo poceti neviden krkljanac. Sprijeciti – ne možemo. I zato ja bih jako volio da odete prije sve te gungule.
Nicega nece biti. Vi pretjerujete. A ja ionako odlazim. No to ne ide tako, zbrda-zdola – i da ste mi zdravo. Treba predati inventar prema popisu, inace bi se moglo ciniti kao da sam nešto ukrala. A kome da ga predam? To je pitanje. Koliko sam se napatila s tim inventarom, a za nagradu jedino prigovori. Ja sam stvari grofice Žabrinske zapisala na bolnicu jer takav je bio dekret. Sad ispada kao da sam ja to lukavo smislila da bih stvari sacuvala za vlasnicu. Podlo!
Ma odmahnite vi na te cilime i porculan, nek u bezdan propadnu. Baš vam je razlog za uzrujavanje! Da, jako mi je, znate, žao što se jucer nismo vidjeli. Bio sam tako raspoložen! Cijelu bih vam nebesku mehaniku objasnio, na sva posljednja pitanja odgovorio! Ne, ne šalim se, došlo mi je da govorim i govorim. Da pricam o svojoj ženi, o sinu, o svom životu. Dovraga, zar odrastao muškarac ne može razgovarati s odraslom ženom, a da ih istog casa ne osumnjice da »mute«. Brr! Vrag nek bistri sav taj mutež!
Glacajte, glacajte samo, to jest peglajte to rublje, a na mene se ne osvrcite, ja cu govoriti. Dugo cu govoriti.
Pomislite samo kakvo je ovo vrijeme! I nas dvoje živimo u njemu. A samo se jednom u vjecnosti dogodi takva bajka. Zamislite, s cijele je Rusije srušen krov, i mi smo se sa svima drugima našli pod otvorenim nebom. Nema tko na nas vrebati. Sloboda! Prava, ni na rijecima ni u zahtjevima, vec neocekivano pala s neba. Sloboda iz slucaja, iz nesporazuma.
A kako su svi bespomocno jaki! Zapazili ste? Gotovo da je svaki pritisnut samim sobom, svojom tek otkrivenom snagom.
Samo peglajte, ja govorim. Šutite. Nije vam dosadno? Peglu cu vam promijeniti.
Sinoc sam gledao miting. Zapanjujuca slika. Pokrenula se majcica Rusija, ne stoji joj se na mjestu, ide, a ne može se nahodati, govori, a ne može se napricati. I ne zato što bi samo ljudi govorili. Spustile se, i subesjede zvijezde i stabla, filozofiraju nocni cvjetovi i sastance kamene zgrade. Nešto evandeosko, zar ne? Kao u vrijeme apostola. Sjecate se, kod Pavla? »Govorite na jezicima i prorokujte. Molite za dar propovijedanja.«
To o sastanku drveca i zvijezda razumijem. Znam što hocete reci. I samoj mi se dogadalo.
Polovicu je napravio rat, a ostalo dovršila revolucija. Rat je prekinuo život umjetno, kao da je življenje moguce pritvoriti na neko vrijeme (koje li besmislice!). Revolucija se otela protiv volje, kao predugo zadržavan dah. Svatko je živnuo, preobrazio se; kod svih promjene, preokreti. Moglo bi se reci da su se svakome dogodile po dvije revolucije, jedna vlastita, osobna, druga opca. Cini mi se da je socijalizam more u koje nužno uviru potoci svih vlastitih pojedinacuih revolucija, more života, more samoniklosti. More života, kažem, onog života koji se dade vidjeti na slikama, nadahnuta života, stvaralacki oplemenjena. Ali sada su ga ljudi odlucili provjeriti na sebi, a ne u knjigama, ne u apstrakcijama, nego u praksi.
Neocekivano podrhtavanje doktorova glasa otkrilo je da se pocinje uzbudivati. Prekinuvši caskom glacanje, Larisa ga Fjodorovna pogleda pažljivo i zacudeno. Smeo se i zaboravio o cemu je govorio. Poslije kratke stanke on opet progovori, ali nekako izgubljeno, Bog zna o cemu. Rece:
U ovim danima tako bi se htjelo živjeti casno i produktivno! Toliko je želje da se bude dijelom opcega zanosa! I baš u toj radosti koja je sve obuzela ja srecem vaš zagonetno sjetan pogled što bludi neznano kuda, ponad sedam mora i sedam gora. Šta bih dao da ga nema takvoga, da je na vašem licu upisano kako ste zadovoljni sudbinom i da vam ni od koga ništa ne treba. Da me neki vama blizak covjek, vaš prijatelj ili muž (najbolje bi bilo kad bi bio vojnik), uzme za ruku i zatraži od mene da se ne brinem o vašoj sudbini i ne dosadujem vam svojom sklonošcu. Trgnuo bih mu ruku, zamahnuo i... Ah, izgubio sam sei Oprostite, molim vas.
Doktora opet izdade glas. Odmahnuo je rukom, ustao s osjecajem velike nelagode i prišao prozoru. Ledima okrenut prema sobi, nalaktio se na podoknik, dlanom podupro lice i odsutan i rasijan pogled koji traži smirenje uperio u dubinu vrta prekrivena tamom.
Obišavši dasku za glacanje prebacenu od stola do drugog prozora, Larisa se Fjodorovna zaustavi nasred sobe, nekoliko koraka iza doktora.
O, kako sam se toga bojala! – rece tiho kao za sebe. – Kakva kobna zabluda! Prekinite, Jurije Andrejevicu, nemojte. Ah, gledajte što sam zbog vas ucinila! – glasno klikne i potrca dasci na kojoj je ispod glacala tankim pramenom jetka dima progorijevala zaboravljena bluza. – Jurije Andrejevicu – nastavi srdito tresnuvši glacalom o kolut na štednjaku. – Jurije Andrejevicu, budite razboriti, otidite caskom do mademoiselle, popijte vode, dragi moj, i vratite se onakav na kakvoga sam navikla i koga želim vidjeti. Cujete li me, Jurije Andrejevicu? Ja znam, vi to možete. Ucinite to, molim vas.
Takav se razgovor medu njima više nije ponovio. A tjedan je dana poslije Larisa Fjodorovna otputovala.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 4 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:26 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]



9.
Nešto poslije i Živago se spremao na put. Noc prije njegova odlaska u Meljuzejevu bilo je veliko nevrijeme.
Fijuk orkana slijevao se sa hukom proloma koji je cas okomito udarao po krovovima, a cas opet nošen cudljivim zamasima vjetra kretao se niz ulicu osvajajuci je korak po korak zapljuskivanjem svojih bujica. Gromovi su se kotrljali jedan za drugim bez prekida i prelazili u jednolicnu tutnjavu. Cesta sijevanja munja otkrivala su kako ulica bježi nekamo u dubinu zajedno s nagnutim stablima ustremljenim na istu
stranu.
Nocu mademoiselle Fleury probudi težak udarac na glavnom ulazu. Ustrašena, sjela je na krevet i osluškivala. Lupa nije prestajala.
Zar se u cijeloj bolnici nece naci dobre duše da izide i otvori, pomisli, nego za sve mora tegliti jedina ona, nesretna starica, samo zato što ju je priroda nadarila poštenjem i osjecajem odgovornosti?
No, u redu. Žabrinski su bili bogataši, aristokrati. Ali bolnica, to je ipak njihovo, narodno. A na koga su je prebacili? Zanimljivo bi, na primjer, bilo znati kamo su se izgubili bolnicari? Sve se razbježalo, ni uprave, ni sestara, ni lijecnika. A u kuci još ima ranjenika, dvojica bez nogu gore na kirurgiji, gdje je prije bila gostinjska, pa puno dizentericara dolje u skladištu, pored praonice. A i ona nesreca, Ustinja, otišla nekamo u goste. Vidi bena da se sprema oluja, ali ne, pošla po vragu. I sad ima dobru izliku da prenoci u gostima.
No, hvala Bogu, prestalo je, popustili. Vide – nitko ne otvara i otišli, odmahnuli rukom. Koji ih vrag nosi po takvom vremenu. Da nije to možda Ustinja? Ne, ta ima kljuc. Bože, užasa, opet lupa!
Ipak je to velika svinjarija! Od Živaga se, recimo, nema što ocekivati. Sutra putuje i u mislima je vec u Moskvi ili na putu. Ali kakav je taj Galiulin! Kako može knjavati ili se mirno izležavati uz toliku lupnjavu, racunajuci da ce na kraju krajeva ustati ona, slaba i bespomocna starica, i sama u toj strašnoj noci otvarati nekom nepoznatom u toj strašnoj zemlji.
Galiulin! – odjednom se trgnula. – Kakav Galiulin? Ne, samo bunovnoj mogla joj je pasti na pamet takva besmislica. Kakav Galiulin, kad mu više ni traga nema? Zar ga nije, uz Živagovu pomoc, ona sama skrivala i presvlacila u civil, a zatim mu objašnjavala putove i sela u okrugu da bi znao kamo ce bježati poslije onog užasnog linca na željeznickom raskršcu, kad su ubili komesara Ginca, a Galiulina gonili od Birjuca do samoga Meljuzejeva, pucali u trku i pretraživali cijeli grad. Galiulin!
Da ne bi onog odreda biciklista, od grada ne bi ostao kamen na kamenu. Oklopni divizion slucajno je prolazio mjestom. Zauzeo se za mještane i obuzdao nitkove.
Oluja je slabila, povlacila se. Grom je udarao rjede i potmulije, izdaleka. Kiša je polako prestajala, a voda se tihim curkom i dalje slijevala niz lišce i žljebove. Bezglasni odsjevi munja upadali su k mademoiselle u sobu, osvjetljavali je i na trenutak se u njoj zadržavali gotovo istražujuci.
Poslije duljeg prekida lupa u vrata iznenada poce iznova. Netko je trebao pomoc i udarao je u vrata ocajno i panicno. Iznova se digao vjetar. Opet pljusnula kiša.
Odmah! – viknu mademoiselle neznano kome i sama se uplaši svoga glasa.
Neocekivana misao pade joj na pamet. Spusti noge s kreveta, ugura ih u papuce i, ogrnuvši kucnu haljinu, potrca buditi Živaga da joj ne bude strašljivo samoj. Ali i on je cuo udarce i sa svijecom se spuštao ususret. Oboje su nagadali isto.
Živago, Živago! Netko lupa na vanjskim vratima, ja se bojim sama otvoriti – vikala je na francuskom i dodala ruski: – Viecete, to je Lar ili porucik Gajulj.
I Jurija je Andrejevica probudila lupa. Pomislio je i on da je zacijelo netko domaci, ili se Galiulin, zaustavljen nekim teškocama, vratio u sklonište da se skrije, ili su kakve nevolje na putu svrnule sestru Antipovu.
U veži doktor dade mademoiselle svijecu da je pridrži, a on okrene kljuc i diže zasun s vrata. Udar vjetra istrže mu ih iz ruku, zgasi svijecu i oboje ošinu hladnim kišnim bicevima s ulice.
Tko je? Tko je? Ima li tamo koga? – naizmjence su vikali u mrak mademoiselle i doktor, ali nitko im
se ne odazva.
Neocekivano zacuše isti udarac s druge strane, na stražnjem stubištu, ili, kako im se nesigurno ucini, na vrtnom prozoru.
Po svoj prilici to je vjetar – rece doktor. – No radi umirenja otidite ipak do stuba, provjerite, a ja cu ovdje pricekati da ga ne mimoidemo, ako je to stvarno netko, a ne štogod drugo.
Mademoiselle se izgubila u kuci, a doktor izide van pod ulaznu nadstrešnicu. Sviknuvši na mrak, pogled mu poce raspoznavati prve znake radanja zore.
Nad gradom su se luckasto i brzo naganjali oblaci kao da bježe pred hajkom. Njihova su klupka prolijetala tako nisko da su gotovo zapinjala za stabla, koja su pak sva se naginjala na istu stranu, da se cinilo kako netko njima kao iskrivijenim brezovim metlama mete nebo. Kiša je zapljuskivala drveni kucni zid, a on je od sivoga postajao crn.
I, onda? – upita doktor kad se mademoiselle vratila.
Bili ste u pravu. Nikoga. – Isprica da je obišla cijelu kucu. U ostavi je lipova grana, koja je udarala o staklo, izbila okno i na podu su velike lokve, a isto je tako i u Larinoj sobi, more, pravo more, cijeli ocean.
A ovdje se škura otkinula i tuce u okvir. Vidite. To sve objašnjava.
Još su malo porazgovarali, zatvorili vrata i pošli na spavanje, oboje žaleci što se uzbuna pokazala lažnom.
Bili su uvjereni, kad otvore ulaz, da ce u kucu uci dobro im znana žena, pokisla do kože i promrzla, koju ce zasuti pitanjima dok se bude otresala. Zatim ce se ona presvuci, sici u kuhinju da se uz sinocnji nepogašeni žar u peci suši, i pricati im o svojim bezbrojnim nezgodama, zabacivati kosu i smijati se.
Toliko su u to vjerovali da im je ostatak te iste vjere, i kad su zatvorili vrata, ostao na ulici iza ugla kuce u obliku vodenog znaka te žene ili njezina lika koji im se nastavio prividati iza zavoja.

10.

Neizravnim krivcem za vojnicke nemire na željeznickom raskršcu držali su birjucevskog telegrafista Kolju Frolenka.
Kolja je bio sin poznatog meljuzejevskog urara. U Meljuzejevu su ga znali od djetinjstva. Kao djecak dolazio je u goste nekome od služincadi u Razdoljnom i ondje se pod nadzorom mademoiseile igrao s njezinim gojenicama, dvjema groficinim kcerima. Mademoiselle je dobro poznavala Kolju. Upravo je tada poceo razumijevati i ponešto francuski.
U Meljuzejevu su ga navikli vidati po bilo kojem vremenu lako odjevena, bez kape, u ljetnoj platnenoj obuci i na biciklu. Ne držeci se za upravljac, uspravljen s prekriženim rukama na prsima, vozio je cestom ili gradom, i tako nadzirao telegrafske stupove i vodove, provjeravao stanje mreže.
Racvanjem željeznickog telefona nekoliko je kuca u gradu bilo spojeno s kolodvorom. Ravnanje mrežom obavljao je Kolja iz prometnog ureda.
Posla je imao i preko glave: željeznicki telegraf, telefon, a ponekad, za kracih izbivanja šefa postaje Povarihina, i semafore i signalizaciju ciji su se uredaji takoder nalazili u prometnom uredu.
Nužnost da istovremeno nadgleda nekoliko aparata razvila je u Kolje poseban nacin izražavanja, nejasan, isprekidan i pun zagonetaka, kojem je pribjegavao kad nekome nije želio odgovarati ili kad s nekim ne bi htio ulaziti u razgovore. Pronosilo se da je u vrijeme nereda malo previše iskoristio taj svoj nacin.
Prelazeci šutke preko Galiulinovih telefoniranja iz grada, on je uistinu onemogucio sve njegove dobre namjere, pa možda i nehotice kobno usmjerio nastale dogadaje.
Galiulin je tražio da mu se na telefon dozove komesar koji se nalazio na postaji ili negdje u blizini,
kako bi mu rekao da odmah stiže k njemu na krcevinu i zamolio ga da priceka i ništa ne poduzima bez njega. Kolja je odbio da Galiulinu dozove Ginca pod izgovorom da mu je linija zauzeta predajom signala vlaku koji je nailazio u Birjuce, a za to je vrijeme na sve nacine zadržavao na skretnici isti taj vlak koji je u Birjuce prevozio pozvane kozake.
Kad je kompozicija ipak prispjela, Kolja nije mogao sakriti nezadovoljstvo.
Parnjaca je lagano upuzila pod crnu peronsku nadstrešnicu i zaustavila se baš nasuprot velikom prozoru prometnog ureda. Kolja široko razvuce tešku kolodvorsku zavjesu od tamnomodrog sukna sa željeznickim inicijalima utkanim po rubovima. Na kamenom podboju nalazila se trbušasta staklenka s vodom i grubo brušena caša od debela stakla na veliku pladnju. Kolja nali cašu i otpi nekoliko gutljaja gledajuci kroz prozor.
Strojovoda ga ugleda i prijateljski mu mahne iz kabine. »Uh, dubre smrdljivo, stjenico!« s mržnjom je pomislio Kolja, isplazio mu jezik i priprijetio šakom. Strojovoda je dobro razumio Koljinu mimiku, ali je slijeganjem ramena i pokretom glave prema vagonima odgovarao: »A šta da radim? Pokušaj ti. Ono je sila.« »Ipak si dubre i podlac«, mimikom je odvracao Kolja.
Poceše konje izvoditi iz vagona. Oni su se ustobocili, nisu išli. Tupe udarce kopita o dašcanu silaznu rampu smijenilo je zvecanje potkova po peronskom kamenu. Konje koji su se propinjali prevedoše preko nekoliko kolosijeka.
Kolosijeci su završavali s dva reda otpisanih vagona na zahrdalim i zaraslim tracnicama. Razvaljeno drvo, s kojeg su kiše spirale boju, a crvi ga i vlaga rastakali, vracalo je nekadašnjim vagonima ranije srodstvo s vlažnom šumom koja je zapocinjala odmah iza njih, s lišajem od kojeg je bolovala breza, s oblacima koji su se nad njim gomilali.
Na ivici šume kozaci su po komandi uzjahali i otkasali na krcevinu.
Nepokorne iz dvjesto dvanaestog opkoliše. Konjanici u šumi uvijek izgledaju viši i jaci nego na otvorenome. Iznenadili su vojnike, puške su im ostale u zemunicama. Kozaci isukaše sablje. Na složenu i poravnatu hrpu drva unutar konjanickog obruca popeo se Ginc i obratio se opkoljenima.
Po svom je obicaju opet govorio o vojnickom dugu, o znacenju domovine i mnogim drugim uzvišenim temama. Njegova shvacanja nisu ondje naišla na razumijevanje. Skup je bio prevelik. Ljudi koji su ga sacinjavali svašta su pretrpjeli u ratu, ogrubjeli su i umorili se. Rijeci kojima ih je nagovarao Ginc odavno su im dozlogrdile. Cetveromjesecno ulagivanje slijeva i zdesna tu je gomilu iskvarilo. Gincovo nerusko prezime i njegov balticki izgovor sirovi su puk u gomili ostavljali hladnim.
Ginc je osjecao da govori predugo i srdio se na sebe, ali se nadao da je tako pristupacniji slušateljima, a oni su mu umjesto zahvalnosti uzvracali ravnodušnošcu i neprijateljskom dosadom. Srdeci se sve više, odlucio je da s takvom publikom progovori tvrdim jezikom i prijetnjama koje je imao u rezervi. Neosjetljiv na poraslo gundanje, spominjao je vojnorevolucionarne sudove koji vec rade i pod prijetnjom smrti tražio da polože oružje i izruce kolovode. Ako tako ne urade, govorio je Ginc, dokazat ce da su podli izdajnici, nesvjesna fukara i pokvarenjaci. Od takvoga tona ti su ljudi bili odvikli.
Zagrajalo je nekoliko stotina glasova. »Napricao si. Dosta. U redu«, vikali su neki u basu, gotovo dobrocudno. Ali pronosili su se i histericni krici u diskantima promuklim od mržnje. I privlacili pozornost. A oni su vikali:
Cujete li, drugovi, kako kiti? Po starome. Nisu nestale oficirske navade! Mi smo dakle izdajnici? A ti, od kakovijeh si ti, vaše blagorode? Ma šta se s njime bakcemo. Vidiš da je Nijemac, ubaceni. Ej, ti, pokaži ti papire, plava krvi! A vi, panduri, šta ste zinuli? Dede, vežite nas, požderite!
Ali promašeni je Gincov govor i kozacima bivao sve manje po volji. »Sve podlaci i svinje. Kakvog li gospodicica!« šaptali su medu sobom. U pocetku pokoji, a onda u sve vecem broju poceše vracati sablje u korice. Jedan je za drugim sjahivao i, kad ih se vec skupilo, krenuše bez reda prema sredini proplanka ususret dvjesta dvanaestome. Sve se izmiješalo. Zapoce bratimljenje.
Morate bilo kako, ali neupadljivo nestati – savjetovali su Gincu uplašeni kozacki casnici. – Auto
vam je kod pružnog prijelaza. Poslat cemo da ga primaknu bliže. Odlazite brzo.
Ginc je poslušao, ali potajno umaci cinilo mu se nedostojnim, i on neoprezno, posve otvoreno krene prema postaji. Bio je strašno uzrujan, no iz ponosa je sam sebe silio da koraca smireno i polagano.
Do kolodvora nije bilo daleko, a i šuma se nalazila uza nj. Na njezinoj ivici, vec kod samih tracnica, on se prvi put okrene. Za njim su išli vojnici s puškama. »Šta hoce?« pomisli i zabrza.
I gonitelji pobrzaše. Rastojanje izmedu njega i potjere nije se promijenilo. Pred njim se pojavi dvostruki zid razvaljenih vagona. Iza njih Ginc se dade u trk. Vlak kojim su dopremili kozake odvezen je u ložionicu. Kolosijeci su bili slobodni. Ginc ih hitro presijece.
Iz trka je skocio na visoki peron. Istovremeno su iza razbijenih vagona istrcali vojnici i nadali se za njim. Povarihin i Kolja nešto su dovikivali Gincu i davali mu znakove da ude u postaju, gdje bi ga bili sklonili.
No i opet mu je onaj kroz generacije odgajani osjecaj casti, kultiviran, sposoban za žrtvovanje, a ovdje posve neprikladan, preprijecio put k spasenju. Nadljudskim naporom volje pokušavao je svladati drhtaje usplahirena srca. – Treba im viknuti: »Braco, urazumite se, zar sam ja špijun?« pomisli. – Nešto što bi ih otrijeznilo, iskreno, što bi ih zaustavilo.
Posljednjih mjeseci u njemu se osjecaj za junacko djelo, za zanos nesvjesno povezao s podijima i tribinama, sa stolcima na koje se moglo skociti i gomili dobaciti kakav poziv, štogod vatreno.
Kod ulaza u kolodvorsku zgradu, ispod željeznickog zvona, nalazila se visoka vatrogasna kaca. Bila je poklopljena. Ginc skoci na nju i progoniteljima izgovori nekoliko u nebo vapijucih rijeci, necovjecjih i nepovezanih. Luda hrabrost njegova govorenja, na dva koraka od širom rastvorenih kolodvorskih vrata, kroz koja je lako mogao pobjeci, zapanjila ih je i prikovala. Vojnici spustiše puške.
Ginc stade na kraj poklopca i prevrati ga. Jedna mu je noga upala u vodu, a druga visjela niz bok kace.
Ostao je jahati na njezinu rubu.
Nezgodu su vojnici docekali grohotom, ali najbliži je nesretnika hicem u vrat na mjestu ubio, dok su ostali pojurili da ga vec mrtva dotuku bajunetama.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 4 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:26 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]


11.

Mademoiselle je telefonom tražila od Kolje da doktora smjesti u vlak što udobnije, u protivnom prijetila mu je nezgodnim otkricima.
Kolja je odgovarao mademoiselle, ali je po obicaju vodio i drugi telefonski razgovor; i sudeci po decimalnim brojevima koje je ubacivao u svoj govor, on je telegrafom u neko trece mjesto slao i šifriranu poruku.
Pskov, halo, slušaš li ti mene? Kakvih buntovnika? Kakvu ruku? Ama o cemu vi to, mademoiselle? Laž, hiromantija. Prekinite, spustite slušalicu, smetate. Pskov, halo, Pskov. Trideset šest zarez nula nula petnaest. Ah, vuci vas kušali, dabogda, prekid trake. A? A? Ne cujem. To opet vi, mademoiselle? Rekao sam lijepo ruski, ne ide, ne mogu. Zovite Povarihina. Laž, hiromantija. Trideset šest... a, dovraga... prekinite, ne smetajte, mademoiselle.
Ali mademoiselle se nije dala:
Ti meni ne bacaj prašinu u oci, kiroman, Pskov, Pskov, kiroman, ja tebe naskroz vodim na cistac, sutra smještaš doktora u vagon, i više ne razgovaram sa svakojaki ubojic i mali Juda izdajnik.

12.
Bilo je sparno kad je Jurij Andrejevic polazio na put. Opet se spremala oluja.
U kolodvorskom naselju, upljuvanom suncokretovim sjemenkama, pod ukocenim pogledom crnog
olujnog neba uplašeno su blijedjele glinom oblijepljene kucice i jata gusaka.
Uz željeznicku zgradu ležala je široka poljana koja se s obje strane protezala u daljinu. Trava na njoj bila je ugažena, a poljanu je preplavila nepregledna gomila ljudi koji su tjednima išcekivali vlakove za razlicite smjerove.
U gomili je bilo staraca u surim suknenim kabanicama, koji su po žarkom suncu od hrpe do hrpe kretali za vijestima i glasinama. Šutljivi momcici, nalakceni, ležali su na boku s kakvom oguljenom šibom u ruci kao da napasaju stoku. Zadignutih košuljica trckarala su izmedu nogu njihova gologuza mlada braca i sestrice. Ispruženih cvrsto skupljenih nogu, na zemlji su sjedile njihove majke s dojencadi koju su na prsima pridržavale svojim nakrivo pritegnutim zobuncima.
Kao ovce udarili u bježaniju kad je pocela paljba. Nije im se dopalo! – zlobno je govorio šef postaje Povarihin i napreskokce se probijao izmedu tijela koja su ispreturano ležala izvana, pred ulazom i unutra po podu cekaonice.
Najednom se ledina ispraznila! Opet smo vidjeli kako izgleda zemlja. Obradovali se! Pa cetiri se mjeseca nije vidjela pod njima – zaboravilo se. – Evo, tu je ležao. Neobican slucaj, nagledao sam se ja u ratu svakojakih užasa, vrijeme je da se covjek navikne. A opet, nekakvo me sažaljenje obuzelo! Nakraju – besmislica. Zašto? Šta im je on loše ucinio? Pa zar su to ljudi? Kažu da je bio ljubimac obitelji. A sada desno, tako, tako, ovamo, izvolite u moj ured. U ovaj vlak i ne pomišljajte, ugušit ce vas nasmrt. Na drugi cu ja vas smjestiti, lokalni. Mi ga sastavljamo, odmah pocinjemo formirati. Samo, do postavljanja ni slovca nikome! Jer ce vas raznijeti, ako zucnete. Nocu u Suhinicima morate presjesti.

13.

Kad se iza ložionicke zgrade krišom sastavljani vlak poceo natraške približavati postaji, sve što je bilo na livadi gomilice se u bezglavu pretjecanju srucilo prema kompoziciji koja se lagano primicala. Ljudi se kotrljali nizbrdo poput graška i ustrcavali na nasip. Gurali su jedni druge, u hodu skakali na odbojnike i stube, verali se kroz prozore i na krovove vagona. Vlak se munjevito napunio još u vožnji; i kad se zaustavio na peronu, bio je pun-puncat putnika koji su odozgo dodolje visjeli po vagonima.
Pukim slucajem doktor se protisnuo na platformu i onda neznano kako prodro i u hodnik vagona. U hodniku je ostao za cijeloga puta, a do Suhinica stigao sjedeci na svojoj prtljazi.
Olujni oblaci davno su se razišli. Po poljima, pritisnutim žarkim suncanim zrakama, prelijevalo se s kraja na kraj jednolicno zrikanje zrikavaca u kojem se gušio i klopot vlaka.
Putnici uz prozore ostalima su zaklanjali svjetlo. Od njih su po podu, po klupama i pregradama padale duge udvostrucene i utrostrucene sjenke. Ali nisu ostale u vagonu. Izgurane van kroz nasuprotne prozore, one su poskakujuci klizile drugom stranom nasipa, zajedno sa sjenom cijeloga jureceg vlaka.
Ljudi su uokolo žagorili, naderavali se pjesmama, svadali se i gorljivo kartali. Metež se u vagonima na postajama sjedinjavao s krkljancem gomile što je izvana opsjedala vlak. Huka glasova zaglušivala je poput nevremena na moru. I baš kao na moru, s perona odjednom neobjašnjiva tišina. Uzduž cijelog vlaka culi su se užurbani koraci peronom, trckaranje i prepirka oko prtljažnog vagona, pokoja rijec ispracaja u daljini, tiho kvocanje kokošiju i šum u stablima kolodvorskog vrta.
I tada, kao brzojav otposlan u putu, ili kao pozdrav iz Meljuzejeva, dolelujao je kroz prozor, baš Juriju Andrejevicu upravljen, poznati miris. Blago nadmocan, javljao se odnekud sa strane, dolazio s visine do koje ne bi dospio da se dizao s poljskog cvijeca ili cvijetnjaka.
Zbog stiske doktor nije mogao do prozora. Ali i ne videci ih, on je u mašti gledao ta stabla. Rasla su, vjerojatno posve blizu, smireno pružajuci prema krovovima vagona razgranate krošnje, s prašnim od željeznice i kao noc gustim lišcem lagano zasutim voštanim zvjezdicama svjetlucave cvasti.
To se ponavljalo na cijelom putu. Svuda je grajala gomila. Svuda su cvjetale lipe.
Posvudašnje strujanje tog mirisa kao da je prestizalo vlak koji je vukao prema sjeveru; gotovo da je bio glas što obilazi sva križanja, sve stražarnice i stanicice, a putnici ga sustižu na svakom mjestu vec razglašena i potvrdena.

14.

Nocu u Suhinicima jedan revni služnik staroga kova provede doktora neosvijetljenim tracnicama i smjesti ga sa zadnje strane u vagon drugog razreda nekoga tek prispjela i voznim redom nepredvidena vlaka.
Samo što je služnik kondukterskim kljucem otvorio stražnju vratnicu i na platformu ubacio doktorove stvari, morao je prihvatiti kratku bitku sa sprovodnikom koji ih je naprasno poceo iskrcavati; no kad ga je Jurij Andrejevic odobrovoljio, izgubio se kao da je u zemlju propao.
Tajanstveni vlak imao je posebnu namjenu, bio je pod pratnjom i uz kratka zastajanja išao prilicno brzo. Vagon je bio posve slobodan.
Kupe u koji je ušao Živago jasno je osvjetljavala zakapana svijeca na stolicu, a njezin plamen povijala je struja zraka iz odškrinuta prozora.
Svijeca je pripadala jedinom putniku u kupeu. To je bio plavokos mladic, vjerojatno veoma visok, sudeci po njegovim dugim rukama i nogama. One su se u zglobovima kretale pomalo razglavljeno, kao loše spojeni dijelovi kakvih sklopivih predmeta. Mladi covjek sjedio je do prozora opušteno zavaljen. Kad je Živago ušao, on se pristojno pridiže i svoju poluležecu pozu zamijeni prilicnijom.
Pod njegovim sjedalom ležalo je nešto poput krpe za pod. Najednom se krajicak te krpe pomakne, a ispod sjedišta bucno se i užurbano izvuce pticar klempavih ušiju. Ponjušio je i razgledao Jurija Andrejevica i poceo trcati po kupeu iz ugla u ugao razbacujuci šapama gipko kao što je njegov krakati gospodar prebacivao nogu preko noge. Ubrzo je na gospodarovu zapovijed poslušno zašao pod sjedište i poprimio raniji oblik zgužvane vunene krpe za laštenje.
Sada je tek Jurij Andrejevic zapazio dvocijevku u navlaci, kožnu nabojnjacu i lovacku torbu punu naubijanih ptica, što je sve visjelo po kukama u kupeu.
Mladic je bio lovac.
Bio je neobicno razgovorljiv i s ljubaznim smiješkom požurio je da zapodjene razgovor. Pri tome je cijelo vrijeme gledao doktoru doslovno u usta.
Ispalo je da mladic ima neprijatan, visok glas koji je u nekim momentima dosezao metalan falset. Druga neobicnost: po svemu inace Rus, on je jedan samoglasnik, naime »u«, izgovarao ishitreno. Umekšavao ga je nalicno francuskom »u« ili njemackom »u-Umlaut«. A dodatno, to mu je nepravilno »u« zadavalo pravih teškoca, on je sa strašnim naporom, pomalo cvileci izgovarao taj glas jace od svih drugih. Vec na samu pocetku zatekao je Jurija Andrejevica recenicom:
»Koliko još jücer ja sam lovio ütve.«
Povremeno, kada bi, ocigledno, više pazio, on bi otklanjao tu nepravilnost; no cim bi se zaboravio, ona bi mu istoga casa promicala.
»Kako glupo«, mislio je Živago, »citao sam, poznato je. Kao lijecnik morao bih znati, ali, eto, ishlapjelo. Neka cerebralna manifestacija koja izaziva poremecaj artikulacije. Ali to je cviljenje toliko komicno da je teško ostati ozbiljan. Posve je nemoguce razgovarati. Bolje se popeti i leci.«
Tako i ucini. Kad se poceo raspremati na gornjem ležaju, mladic ljubazno ponudi da ce ugasiti svijecu, koja bi mogla smetati Juriju Andrejevicu. Doktor prihvati sa zahvalnošcu. Susjed pogasi plamen. Zamracilo se.
Prozorski okvir bio je dopola spušten.
Ne bismo li zatvorili prozor? – upita Jurij Andrejevic. – Ne bojite se lopova?
Susjed ne odgovori. Jurij Andrejevic glasnije ponovi pitanje, ali se ovaj i opet na odazva.
Tada Jurij Andrejevic kresnu šibicom da vidi što je sa susjedom, nije li u tom kratkom trenutku izišao iz kupea, ili da ne spava, što je bilo još nevjerojatnije.
Ali ne, ovaj je sjedio na svom mjestu otvorenih ociju i nasmiješio se doktoru koji se naginjao odozgo. Šibica zgasnu. Jurij Andrejevic upali novu i pri njezinoj svjetlosti treci put ponovi svoje pitanje.
Ucinite kako vam je drago – bez zatezanja odgovori lovac. – Kod mene se nema što ukrasti.
Uostalom, bilo bi bolje ne zatvarati. Sparno je.
»Eto ti na!« pomisli Živago. »Cudak, navikao razgovarati, kako izgleda, samo pri punom svjetlu. A kako je sada sve cisto izgovorio, bez svojih iskrivljavanja. Neshvatljivo!«

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 4 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:27 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]


15.

Doktor je bio iscrpljen dogadajima prošloga tjedna, putnom groznicom, pripremama za put i jutrošnjim upadanjem u vlak. Mislio je da ce usnuti cim se ispruži na prikladnu mjestu. Ali nije išlo. Pretjerani umor odagnao je san. Zaspao je pred zoru.
Iako je kovitlac misli koje su u tim dugim satima vrvjele njegovom glavom bio kaotican, njih je, pravo reci, bilo dva kruga, dva nametljiva klupka koja su se cas smatala, cas opet razmatala. jedan su krug sacinjavale misli o Tonji, domu i ranijem skladnom životu, u kojem je sve do najmanjih sitnica bilo prodahnuto poezijom i prožeto toplinom i cistotom. Strahovao je za taj život, želio da ostane sacuvan i, jureci u tom nocnom brzom vlaku, on mu je nakon više od dvogodišnjeg rastanka nestrpljivo hrlio natrag.
Vjernost revoluciji i zanos njome bili su takoder u tome krugu. To je bila revolucija u onom smislu u kojem su je prihvacale srednje klase, i u onom shvacanju kakvo su devetsto pete o njoj imali daci i studenti oduševljeni Blokom34.
U taj krug, domaci i drag, ulazili su takoder i oni znaci novoga, ona obecanja i znamenja što su se pred rat pokazala na obzorju, izmedu dvanaeste i cetrnaeste godine u ruskoj misli, ruskoj umjetnosti i ruskoj sudbini, sudbini sveruskoj i njegovoj vlastitoj, živagovskoj.
Želio je poslije rata natrag k tim strujanjima kako bi ih obnavljao i produžavao, kao što ga je isto tako poslije dugoga izbivanja vuklo nazad kuci.
I misli drugoga kruga zaokupljalo je novo; no koliko je to bilo drukcije, koliko razlicito novo! Ni prisno ni blisko, nije bilo u starome pripravljano novo, vec nekako spontano, neopozivo, stvarnošcu naloženo novo, neocekivano kao potres. Takvo novo bio je rat, njegova krv i strahote, njegovo rušilaštvo i podivljalost. Takvo novo bijahu iskušenja i životna mudrost kojima je rat ucio. Takvo su novo bili zabaceni gradovi u koje ga je rat nanosio, ljudi s kojima ga je upoznavao. Takvo je novo bila revolucija, ne ona studentski idealizirana iz devesto pete, nego ova, današnja, što se u ratu rodila, krvava, ni sa cime usporediva vojnicka revolucija kojom upravljaju znalci njezine stihije, boljševici.
Takvo novo bila je sestra Antipova, koju je rat bacao sam Bog zna kuda, sa životom njemu posve neshvatljivim, u kojem nikoga ni za što nije optuživala, preuzimajuci sve na sebe, tajnovito malorjeciva i silno jaka u svojoj šutnji. Takvo novo bio je Juriju Andrejevicu i njegov castan napor da je ne ljubi, ponesen istim onim silama iz kojih se cijeloga života trudio da voli sve ljude poput vlastite obitelji ili rodaka.
Vlak je grabio punom parom. Kroz spušten prozor vjetar je mrsio i prašio kosu Jurija Andrejevica. Na nocnim zastajanjima dogadalo se isto što i za dana, bucala je gomila i šumjele su lipe.
Ponekad su iz dubine noci prema postajama kloparale taljige ili kocije. Udaranje tockova gubilo se u šumu stabala.
Tih trenutaka cinilo se pojmljivim što to prisiljava te nocne sjene da šumore i naginju se jedna drugoj, i što si to šapcu jedva micuci sanjivim otežalim listovima kao da zaplecu šušljetavim jezicima. To je bilo
isto ono što je u mislima premetao Jurij Andrejevic prevrcuci se na gornjem ležaju, vijest o Rusiji zahvacenoj sve širim nemirima, vijest o revoluciji, vijest o njezinu kobnom i teškom casu, o njezinoj vjerojatno krajnjoj velicini.

16.

Drugog se dana doktor probudio kasno. Bilo je dvanaest. – Markiz, Markiz! – poluglasno je susjed smirivao svoga razgoropadenog psa. Na cudenje Jurija Andrejevica ostali su sami u kupeu, nitko im se putem nije pridružio. Prispijevala su jedna za drugim imena postaja poznatih iz djetinjstva. Ostavivši Kalužsku guberniju, vlak se duboko zabo u Moskovsku.
Doktor je u prijeratnom komforu obavio putnu toaletu i vratio se u kupe na dorucak koji mu je ponudio njegov neobicni suputnik. Sada ga Jurij Andrejevic pažljivije zagleda.
Ocigledne znacajke te osobe bile su izuzetna govorljivost i pokretljivost. Neznanac je volio razgovarati; ali njemu nije bio važan razgovor ni razmjena misli, nego samo govorenje, izgovaranje rijeci, proizvodnja zvukova. U razgovoru je poskakivao na sjedištu kao na oprugama, zaglušno je i bezrazložno hihotao, živahno trljao ruke od zadovoljstva; a kad bi i to postalo nedovoljno da iskaže ushicenje, udarao se dlanovima po koljenima i smijao do suza.
Razgovor je krenuo sa svim jucerašnjim cudnovatostima. Neznanac je bio iznenadujuce nelogican. Upuštao bi se u ispovijedanja na koja ga nitko nije nukao, a onda i ne trepnuvši, ostavljao bez odgovora i najbezazlenija pitanja.
O sebi je istresao cijelu hrpu podataka, fantasticnih i nesredenih. Valja reci da je, vjerojatno, i dosoljavao. Žestinom svojih pogleda i odbijanjem svega opcepriznatoga on je ocigledno pokušavao postici dojam.
Sve je to podsjecalo na nešto vec poznato. Tako radikalno govorili su nihilisti u prošlome stoljecu, nešto poslije i neki Dostojevskijevi likovi, a još doskora i njihovi izravni potomci, to jest sva naobražena ruska provincija, koja je cesto išla ispred prijestolnica, zahvaljujuci svojoj u zabiti sacuvanoj razložitosti koja je u prijestolnicama bila zastarjela i demodirana.
Mladic je pricao da je sinovac poznatog revolucionara, dok su mu roditelji, naprotiv, nepopravljivi natražnjaci, fosili, kako se izrazio. U predjelu blizu bojišta imali su pristojno imanje. Tamo je i odrastao. Cijeli život roditelji su sa stricem bili na nož; ali on nije zlopamtilo, pa ih i sad svojim utjecajem izbavlja iz mnogih neprilika.
Po uvjerenjima on je na strica, priopcio je brbljavi individuum, ekstremist-maksimalist u svemu: u pitanjima života, politike i umjetnosti. Opet je zavonjalo na Petju Verhovenskog35, ne toliko ljevicarenjem koliko izopacenošcu i fraziranjem. »Sad ce se predstaviti futuristom«, pomisli Jurij Andrejevic, i stvarno rijec pode o futuristima. »A sad ce o sportu«, pogadao je doktor, »o trkacim konjima, ili o dvoranama za koturanje, ili o francuskom hrvanju.« I doista, razgovor okrenu na lov.
Mladic rece da je u zavicaju upravo lovio, da je odlican strijelac i kako bi se on, da nije fizicke mane zbog koje nije mogao u vojsku, u ratu istakao preciznošcu.
Uhvativši Živagov upitni pogled, on klikne:
Kako? Zar ništa niste zapazili? Ja sam mislio da ste vi otkrili moju manu.
On izvuce iz džepa dvije kartice i pruži ih Juriju Andrejevicu. Jedna je bila njegova posjetnica. Imao je dvostruko prezime. Zvao se Maksim Aristarhovic Klincov-Pogorevših, ili jednostavno Pogorevših, kako je želio da ga se zove, jer se tako predstavljao i njegov stric.
Druga je kartica bila podijeljena na kvadratice u kojima su nacrtane ruke s prstima u razlicitim položajima. Bila je to tablica rucne abecede za gluhonijeme. I odjednom se sve objasnilo.
Pogorevših je bio izuzetno darovit dak Hartmannove ili Ostrogradskijeve škole, dakle gluhonijemi,
koji je upravo do savršenstva naucio govoriti vidom, a ne sluhom, prema pokretu uciteljevih grlenih mišica, i istim tim putem razumijevati sugovornika.
Sastavivši u glavi odakle je i gdje je lovio, doktor ga upita:
Oprostite na radoznalosti, ali vi i ne morate odgovoriti – recite, niste li vi imali kakve veze sa Zibušinskom republikom i njezinim osnivanjem?
A otkud... Ako dozvolite... Zar ste vi znali Blažejka? Imao sam, imao! Naravno da sam imao – veselo je razvezao Pogorevših, hihotao, klatio se cijelim tijelom s jedne strane na drugu i žestoko se udarao po koljenima. Opet poce opsjenarenje.
Rece da je Blažejko za njega bio samo povod, a Zibušino posve usputno mjesto primjene njegovih vlastitih ideja. Jurij je Andrejevic teško pratio njihov slijed. Do polovice se Pogorevšihova filozofija sastojala od anarhistickih teza, a od polovice od pukih lovackih lagarija.
Sigurnim prorockim glasom on je navješcivao pogubne potrese u najskorije vrijeme. U sebi se Jurij Andrejevic i slagao da su oni možda neminovni, ali ga je ljutio autoritativan mir s kojim je taj neugodni žutokljunac prosipao ta svoja proroštva.
Stanite, cekajte – nesigurno je prigovarao. – Sve to možda i stoji. Ali po mojem, usred našeg kaosa, pred neprijateljem koji nas pritiskuje, nije vrijeme za rizicne eksperimente. Zemlji treba pustiti da dode k sebi, da predahne poslije jednog preokreta prije no što se odvaži na drugi. Treba se dokopati kakva- takva, makar i relativnoga mira i poretka.
To je naivno – govorio je Pogorevših. – To što vi zovete kaosom normalna je pojava koliko i vaš hvaljeni i voljeni poredak. Ta rušenja zakonit su i neizbježan dio širega graditeljskog plana. Društvo još nije dostatno razrušeno. Potrebno je da se ono raspadne dokraja, a onda ce istinska revolucionarna vlast njegove dijelove sastavljati na posve drugim osnovama.
Juriju Andrejevicu postade neugodno. On izide na hodnik.
Nabijajuci brzinu vlak je jurio Podmoskovljem. Ususret prozoru svakog su casa dolijetali i nestajali brezici s gusto posijanim ljetnikovcima. Prolijetali su uski nenatkriveni balkoni s ladanjskim gostima i odlijetali daleko ustranu, u oblaku prašine što ju je vlak podizao, okrecuci se kao na vrtuljku. Vlak je ispuštao zvižduk za zviždukom, a njegovim zviždanjem, noseci ga u daljinu, gušila se šuplja izdubljena šumska jeka.
Iznenada, prvi put ovih dana, Jurij Andrejevic posve jasno shvati gdje je, što je s njim i što ga ceka za koji sat ili dva.
Tri godine promjena, nesigurnosti, marševa; rat, revolucija, šokovi, bombardiranja, slike uništenja, scene smrti, mostovi dignuti u zrak, ruševine, požari – sve se to odjednom pretvorilo u golem prazan prostor, ostavljen bez svakog sadržaja. Prvim stvarnim dogadajem poslije duga prekida bilo je to vrtoglavo primicanje vlakom kuci, koja je cijela, još postoji na ovom svijetu i gdje je svaki kamencic voljen. Eto što je život, eto što je doživljaj, eto cemu zapravo teže pustolovi, eto što umjetnost uzima u obzir – dolazak najbližima, vracanje k sebi, obnavljanje postojanja.
Šumarci nestadoše. Vlak se izvukao iz krošnjavih tjesnaca na slobodu. Položita poljana kretala je iz jaruge i širokom uzvišicom odlazila u daljinu. Cijela je bila pokrivena izduženim gredicama tamnozelena krumpira. Na vrhu poljane, pri kraju krumpirišta, na zemlji su ležali dijelovi rastavljena staklenika. Sucelice polju, za repom jureceg vlaka, preko pola neba vukao se velik crnoljubicast oblak. Kroza nj se probijale sunceve zrake, pršile na sve strane, a putem zapinjale i za staklenicke rame paleci njihova stakla nepodnošljivim bljeskom.
Nenadano, koso iz oblaka pljusnu krupna kiša, bljeskava od sunca. Padala je zabrzalim kapima, istim onim tempom kojim je jureci vlak udarao kotacima i trupkao svornjacima, kao da se trudi da ga sustigne ili se boji da za njim ne zaostane.
Sve to doktor još pravo nije ni zapazio, a iza brda se vec pokazala crkva Krista Spasitelja, i cas poslije – kupole, krovovi, kuce i dimnjaci svega grada.
Moskva – rece vrativši se u kupe. – Treba se spremati.
Pogorevših skoci, stade rovati po lovackoj torbi i izvuce iz nje pokrupnu patku.
Uzmite – rece. – Za uspomenu. Ja sam proveo dan u tako ugodnu društvu. Sve doktorovo otklanjanje nije pomoglo.
No, dobro – morao je nakraju pristati – primam to kao dar mojoj ženi.
Ženi! Ženi! Na dar ženi – veselo je ponavljao Pogorevših kao da je prvi put cuo tu rijec, trzao se cijelim tijelom i hihotao tako da je i Markiz priskocio sudjelovati u njegovoj radosti.
Vlak je ulazio na peron. U vagonu postade tamno kao da je pala noc. Gluhonijemi pruži doktoru divljeg patka umotana u komad nekakva tiskanog proglasa.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 4 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:28 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]





Šesti dio
MOSKOVSKO PREBIVALIŠTE
1.

Zbog nepokretna sjedenja u skucenome kupeu na putu se
inilo da samo vlak ide, a vrijeme da stoji, da je još uvijek podne.
A vec se hvatala vecer kad se kocijaš s doktorom i njegovim stvarima jedva izvukao iz nepregledne gomile što se tiskala na Smolenskom.
Možda je doista tako i bilo, a možda je tadašnje doktorove dojmove zasulo iskustvo kasnijih godina, ali njemu se u poznijim prisjecanjima cinilo da su se ljudi vec onda na trgu skupljali u hrpu samo po navici, jer za skupljanje na njemu nije bilo nikakva razloga zato što su kapci na praznim kioscima bili spušteni, cak i zabravljeni, a trgovati na prljavu trgu, s kojeg više nitko nije odvozio smece i otpatke, ionako nije bilo cime.
Cinilo mu se da je vec tada vidio po plocnicima mršave, pristojno odjevene starice i starce kako stoje poput nijemih prijekora prolaznicima i šutljivo nude na prodaju nešto što nitko nije kupovao i što nikome nije trebalo: umjetno cvijece, okrugla špiritna kuhala za kavu sa staklenim poklopcem i piskom, vecernje haljine od crnog tila, odore raznih ukinutih nadleštava. Jednostavnije se trgovalo potrebnijim stvarinta: okrajcima crnog provijantskog kruha koji se brzo sušio, prljavim, vlažnim krnjacima šecera i preko cijelog omota prepolovljenim paketicima krdže.
A svom bi tržnicom kružila kakva nevjerojatna prnja, kojoj je cijena rasla kako je išla iz ruke u ruku.
Kocijaš je skrenuo u jednu od ulicica odmah uza trg. Straga je sjedalo sunce i upiralo im u leda. Pred njima su poskakujuci tandrkala prazna teretna kola. Dizala su oblake prašine koja se poput bronce žarila na suncanom zalazu.
Napokon obidoše kola koja su im smetala. Pojuriše brže. Doktora su iznenadile hrpe starih novina i plakata zderanih s kuca i plotova, razbacanih svuda po kolnicima i nogostupima. Vjetar ih je povlacio u jednu stranu, a kopita, tockovi i noge iz suprotnog smjera vukli ih na drugu.
Ubrzo poslije nekoliko križanja, na uglu dviju ulica, pojavi se dragi dom. Kocija stade.
Juriju Andrejevicu zabrza dah i srce jace zakuca kada, sišavši s kola, pride ulazu i pozvoni. Zvonce ostade bez odziva. Jurij Andrejevic pozvoni iznova. Kad ni taj pokušaj nije donio promjene, on u kratkim razmacima zapoce uznemireno i uporno pritiskivati na zvono. Napokon iznutra zaružiše kvakom i lancem, i on u otvoru ulaznih vrata ugleda Antoninu Aleksandrovnu kako ustranu drži jedno njihovo krilo. Iznenadeni, u prvi se mah oboje ukociše, pa i ne cuše da su kriknuli. Pridržavana rukom Antonine Aleksandrovne širom rastvorena vrata kao da su predstavljala širom raskriljen zagrljaj, i to ih pokrene iz ukocenosti te se kao sumanuti bace jedno dugome oko vrata. Casak poslije progovoriše upadajuci si u rijec.
Najprije, jeste li svi zdravi?
Budi miran. Sve je u redu. Pisala sam ti one gluposti. Oprosti. Trebat ce razgovarati. Zašto nisi poslao telegram? Sad ce Markel uzeti stvari. A, znam, tebe je uznemirilo što Jegorovna nije otvorila vrata? Jegorovna je u selu.
Smršavila si. Ali kako si mlada i stasita! Samo da kocijaša isplatim.
Jegorovna je pošla po brašno. Ostale smo otpustili. Sad imamo samo jednu, nova je, ti je ne znaš. Njuša, djevojcurak za Sašu, i više nikoga. Sve smo ih pripremili da dolaziš, svi su nestrpljivi, Gordon, Dudorov, svi.
Kako je Sašenjka?
Dobro, hvala Bogu. Samo što se probudio. Da nisi s puta, mogao bi odmah k njemu.
Tata je kod kuce?
Zar ti nismo pisali? Od jutra do mraka je u rajonskoj dumi. Predsjednik. Zamisli. Sredio si racun s kocijašem? Markel! Markel!
Uz košaru i kovceg stajali su nasred nogostupa i zakrcili put, a prolaznici su ih, obilazeci, mjerili od glave do pete, dugo blenuli za kocijom i u široko rastvorenu vežu cekajuci što ce još biti.
A od vrata je prema mladim gospodarima vec trcao Markel u prsluku povrh šarene košulje, s kapom u ruci i u trku uzvikivao:
Sveci nebeski, nije valjda Jurocka? A kako drukcije! Baš on, sokolic! Jurij Andrejevic, sunce naše, nije zaboravio nas, bogomoljne, doputovao svome ognjištu! A, vi? No? Još se niste nagledali? – otresao se na radoznalce. – Prolazite, veleštovani. Bionjace bi mogli izvaliti!
Zdravo, Markele, daj da se zagrlimo. Stavi kapu, cudace. Što je novo, cime se hvališ? Kako žena, kceri?
A šta bi. Narastaju. Zahvaljivam. A novoga – e, doklem si ti tamo vojevao, ni mi, da vidiš, nismo zjake prodavali. Takav smo nered i zbrku digli da bi se i vragu smucilo. Ulice nepometene, krovovi nad glavom nepopravljeni, a u stomacima cisto ko za posta, bez enekcija i kontribucija.
Ja cu se, Markele, na tebe Juriju Andrejevicu požaliti. Eto, Jurocka, tako on uvijek. Ne podnosim to njegovo benavljenje. Sad se sigurno pred tobom trudi, misli da ce ti ugoditi. Lukavac je to. Pusti, pusti, Markele, ne pravdaj se. Mutan si ti covjek, Markele. Vrijeme ti je da se opametiš. Pa ne živiš medu piljarima.
Kad je Markel unio stvari u vežu i zatvorio vrata, produži tiho i povjerljivo:
Antonina Aleksandrovna se ljute – eto, cuo si. I tako stalno. Kažu, ti si, kažu, Markele, sav crn iznutra, gotovo ko cada u dimnjaku. Sada, kažu, ne malo dijete, sada može i mops, sobno psetance, i oni sa smislom razumijevaju. To, naravno, tko bi sporio, no, da. Jurocka, akoš vjeruj, akoš ne vjeruj, samo su ljudi od znanja knjigu vidjeli, mason nadolazi, sto cetrdeset godina je pod kamenom proležala, a sad ja tako mislim, prodali su nas, Jurocka, razumiješ, prodali, prodali ni za groš, ni za šuplju paru, ni za lulu duhana. Ne dadu, pogledaj, Antonina Aleksandrovna ni rijec da kažem, opet, vidiš, mašu rucicom.
Kako da ne mašem. No, dobro, ostavi stvari, Markele, i hvala, možeš ici. Bude li zatrebalo, Jurij ce te Andrejevic zvati.

2.
Odlijepio se najzad, i otkvacio. A ti mu vjeruj samo, vjeruj. Lakrdijašu jednom. Pred ljudima ludu ludira, a ovamo u potaji britvu brusi za svaki slucaj. Samo, nevinašce, još nije odlucio protiv koga.
Pretjeruješ! Jednostavno je pijan i izigrava budalu, ništa više.
Onda rni reci kad je trijezan? Ali neka on ide k vragu. Bojim se da Sašenjka opet ne zaspe. Da nisi kakav tifus putem... Ušiju nemaš?
Vjerujem da nemam. Putovao sam komforno, kao prije rata. Možda da se malo umijem? Tek toliko, na brzinu. Poslije cu temeljitije. Ali kuda? Zašto ne kroz salon? Sad se drugim putem penjete?
Oh, da! Ti još ništa ne znaš. Tata i ja smo razmišljali i premišljali i nakraju dio prizemlja prepustili Poljoprivrednoj akademiji. Zimi to sami nismo u stanju zagrijati. Pa i gore je previše prostrano. Nudimo im, ali još ne uzimaju. Tu su im znanstveni kabineti, herbariji, zbirke sjemenja. Samo da štakore ne zalegu. Ipak je to – zrnje. Ali sobe do sada uredno održavaju. Po najnovijem to se zove stambeni prostor. Ovamo, ovamo. Kako si nesnalažljiv! Okolo, stražnjim stubištem. Razumiješ? Za mnom, pokazat cu ti.
Vrlo dobro da ste sobe prepustili. Radio sam u bolnici koja je takoder bila smještena u plemickoj vili. Dugacki nizovi soba, parket je tu i tamo ostao citav. Palme u posudama nocu su poput sablasti širile svoje krake nad krevetima. Ranjenici, cak i oni što su svašta prošli, plašili su se i u snu kricali. Pogotovo oni naceti, kontudirani. Morali smo to iznesti. Kažem da je u životu imucnih bilo doista nešto bolesno. Tušta i tma nepotrebnoga. Nepotrebno posoblje i nepotrebne sobe u kuci, nepotrebna prefinjenost osjecanja i nepotrebne fraze. Jako ste dobro napravili što ste se stisnuli. No, još malo, trebalo bi možda i više.
Što ti to viri iz tog smotuljka? Pticji kljun, pacja glava. Kakva divota! Divlji patak! Otkuda? Ocima ne vjerujem. U današnje vrijeme to je pravo bogatstvo!
Dobio sam u vlaku. Duga prica, ispricat cu ti poslije. Šta kažeš, da razmotamo i ostavimo u kuhinji?
Naravno. Odmah cu dati Njuši da ocerupa i ocisti. Ove zime predvidaju svakakve užase, glad, studen.
Da, svuda se o tome govori. Danas sam u vlaku gledao kroz prozor i mislio. Što nam može biti važnije od obiteljskog mira i rada? Sve drugo izmice našoj kontroli. Ocigledno, mnoge nas teškoce cekaju. Neki se misle spašavati na jugu, na Kavkazu, kušaju prodrijeti nekamo još dalje. To se ne slaže s mojim uvjerenjima. Muškarac mora stisnuti zube i dijeliti sudbinu zavicaja. Za mene je to nedvojbeno. Drugo ste vi. Kako bih volio da vas sacuvam od nevolja, da vas pošaljem na neko sigurnije mjesto, u Finsku, naprimjer. Ali ako mi na svakoj stubi budemo stajali po pola sata, nikad necemo do vrha.
Cekaj malo. Ima novost. Još kakva! A ja zaboravila. Došao je Nikolaj Nikolajevic.
Koji Nikolaj Nikolajevic?
Stric Kolja.
Tonja! Nemoguce! Što je njega dovelo?
Eto, stigao. Iz Švicarske. Okolnim putom, na London, pa preko Finske.
Tonja! Ti se ne šališ? Vi ste ga vidjeli? Gdje je? Mogu li ga se odmah dokopati, ovog casa?
Kakva žurba! On je izvan grada, kod nekoga u ljetnikovcu. Obecao je da ce se prekosutra vratiti. Jako se promijenio, razocarat ceš se. Na prolazu se zadržao u Petrogradu i poboljševicio. Tata se svada s njime do promuklosti. Ali doista, zašto se mi na svakom koraku zaustavljamo? Idemo. I ti si dakle cuo da od buducnosti ništa dobroga, samo muke, pogibelji i nesigurnost?
I sam tako mislim. Ali, što. Borit cemo se. Nije svima suden kraj. Vidjet cemo kako ce drugi.
Kažu, nece biti drva, bez vode, bez svjetla. Ukinut ce novac. Prekinuti opskrbu. I opet smo stali. Idemo. Cuj. Hvale nekakve ravne limene pecice iz radionice na Arbatu. Na novinama možeš objed skuhati. Imam adresu. Trebalo bi kupiti dok ne raznesu.
Tako je, kupimo, mudrice moja! Ali stric Kolja, stric Kolja! Zamisli! Ne mogu doci k sebi!
Ja ovako mislim. Da na vrhu odvojimo neki kutak, uselimo se s tatom, Sašenjkom i Njušom, recimo u dvije ili tri sobe, svakako povezane, negdje na kraju kata; i posve se odreci ostalog dijela kuce. Ograditi se od ulice. Takvu željeznu pecicu u srednju sobu, dimovod kroz prozor, pranje, kuhanje, objedovanje, primanje gostiju, sve tu gdje se loži, i što znaš, možda uz Božju pomoc prezimimo.
Nego kako? Prezimit cemo, bez sumnje. Pa ti si sve to divno smislila. Sjajna si. Znaš što?
Proslavimo tvoj plan. Ispeci cemo patku i strica Kolju pozvati na proslavu useljenja.
Izvrsno. Gordona cu zamoliti da donese alkohoi. On to dobiva u nekom laboratoriju. A sad, vidi. To
je soba o kojoj ti govorim. Nju sam izabrala. Odobravaš? Ostavi kufer i sidi po košaru. Pored strica i Gordona možemo još pozvati Inokentija i Šuru Slezinger. Nemaš ništa protiv? Nisi valjda zaboravio gdje nam je kupaonica? Uzmi nešto za dezinfekciju. Ja idem do Sašenjke, Njušu cu poslati dolje; i kad budemo spremni, pozvat cu te.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 4 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:29 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]


3.

Njemu je najvažnija novost u Moskvi bio taj djecak. Jedva što se Sašenjka rodio, Jurija su Andrejevica pozvali. Što je mogao znati o sinu?
Vec mobiliziran, Jurij je Andrejevic prije polaska otišao u bolnicu da pohodi Tonju. Došao je u vrijeme hranjenja djece. I nisu ga pustili k njoj.
Sjeo je u predsoblje da priceka. U udaljenom djecjem hodniku, koji je pod kutom vodio prema rodilištu u kojem su ležale majke, oglasio se placljiv kor od deset, petnaest djetinjih glasova, pa su bolnicarke, brzo da im ne prozebu, odnosile materama povijenu novorodencad na hranjenje; po dvoje pod miškama kao kakve velike zavežljaje iz nekakve kupovine.
Ua, ua – bez žara, gotovo kao po dužnosti plakale su bebe na istu notu, a samo se jedan glas izdvajao iz tog jednoglasja. I to djetešce kricalo je »ua, ua«, i ono bez izraza kakva trpljenja, ali kao da nije plakalo po dužnosti, nego s nekakvim basovskim namjerno mrgodnim neprijateljstvom.
Jurij Andrejevic vec je tada odlucio da sina u tastovu cast nazove Aleksandrom. Po necemu je umislio da to place njegov mališ, jer je to bio plac s izrazom što navješcuje buduci karakter i sudbinu, plac s bojom glasa koja u sebi nosi i ime djecaka, ime Aleksandar, kako je to sebi zamišljao Jurij Andrejevic.
Nije se prevario. Kasnije se pokazalo da je to stvarno plakao Sašenjka. To je dakle bilo prvo što je saznao o sinu.
Daljnje upoznavanje išlo je preko fotografija koje je u pismima dobivao na bojištu. Na njima je veseo i ljepuškast bucko, velike glave i oštro iscrtane gornje usne, stajao raskoraceno na prostrtu pokrivacu i dizao rucice uvis kao da pleše kazacok. Tada je imao godinu dana i ucio se hodati, sada je navršavao drugu i pocinjao govoriti.
Jurij Andrejevic digao je kovceg s poda, otkopcao remene i rastvorio ga na stolu za kartanje pored prozora. Što je bilo u toj sobi ranije? On je nije prepoznavao. Ocito, Tonja je iz nje iznijela namještaj ili je iznova preuredila.
Rastvorio je kovceg da nade brijaci pribor. Izmedu stupova crkvenog zvonika što se uzdizao upravo pred prozorom pojavio se blještav pun mjesec. Kad je njegova svjetlost pala u kovceg na složeno rublje, knjige i toaletni pribor, soba sine drukcije i doktor je prepoznade.
To je bila ispražnjena spremnica pokojne Ane Ivanovne. Nekad je ona u nju odlagala slomljene stolove i stolce, nepotrebnu kancelarijsku starež. Ondje je držala porodicnu arhivu, a tu su bile i škrinje u koje bi ljeti dospijevale zimske stvari. Dok je pokojnica živjela, svi su zakuci u sobi bili zatrpani do stropa, i u nju se obicno nije ulazilo. Ali za vecih praznika, kad se skupljalo mnoštvo djece i kad su im dopuštali da mahnitaju i trce po cijelom katu, otvarali su i tu sobu, a ona su se tu igrala razbojnika, skrivala pod stolovima, maškarala se i garavila nagorjelim plutom.
Neko vrijeme doktor je stajao prisjecajuci se svega toga, a onda sišao po košaru.
Dolje u kuhinji Njuša, bojažljiva i zbunjena djevojka, cuceci pred štednjakom cistila je patku nad raširenim listom novina. Na pojavu Jurja Andrejevica ona s poslom u rukama pocrvenje kao makov cvijet, gipko se uspravi, strese perje s pregace i pozdravivši ponudi pomoc. Ali doktor zahvali i rece da ce sam odnijeti košaru.
Jedva je stigao u bivšu spremnicu Ane Ivanovne, kad ga iz dubine druge ili trece sobe pozva žena:
Možeš, Jura!
On krene Sašenjki.
Sadašnja se djecja soba nalazila u nekadašnjoj Tonjinoj i njegovoj sobi za ucenje. Pokazalo se da djecak u kreveticu uopce nije onakav ljepotancic kakvim su ga prikazivale fotografije, ali je zato bio slika i prilika majke Jurija Andrejevica, pokojne Marije Nikolajevne Živago, zapanjujuca njezina kopija, slicnija joj od bilo kojega sacuvanog njezina portreta.
To je tata, to je tvoj tata, daj tati rucicu – nagovarala je Antonina Aleksandrovna i spuštala mrežu na krevecu da bi otac lakše obgrlio djecaka i uzeo ga na ruke.
Sašenjka pristade da mu se nepoznati i neobrijani muškarac, koji ga je vjerojatno plašio i odbijao, primakne; i kad se ovaj nagnuo, djecak naglo ustade, uhvati se za majcinu bluzu i zlobno ga iz zamaha pljusne po licu. Vlastita ga smjelost toliko uplaši da se odmah bacio majci u zagrljaj, zario lice u njezina njedra i grcevito zaplakao gorkim i neutješnim djecjim suzama.
Ah, ah, Sašenjka – korila ga je Antonina Aleksandrovna. – Ne smije se tako. Tata ce pomisliti, Saša nije dobar, Saša zlocest. Pokaži kako ti ljubiš, poljubi tatu. Ne placi, ne treba plakati, zašto, bedacicu moj?
Pusti ga, Tonja – molio je doktor. – Ne muci ni njega ni sebe. Znam kakva ti se sada ludost mota po glavi. Misliš, nije to tek tako, to je loš znak. A to je beznacajno. I posve prirodno. Djecak me nikad nije vidio. Sutra kad se priviknemo ni batinom nas neceš rastaviti.
Ali i sam je izišao iz sobe s lošim slutnjama, kao da su mu sve lade potonule.

4.

U nekoliko sljedecih dana pokazalo se koliko je zapravo usamljen. Nikoga za to nije krivio. Sam je tako htio, pa je to i dobio.
I prijatelji su postali cudno bezbojni i izgubili sjaj. Ni u jednoga nije ostao njegov svijet, vlastito mišljenje. Bili su puno uvjerljiviji u njegovim uspomenama. Ocigledno, ranije ih je precjenjivao.
Dok je sam poredak stvari dopuštao imucnima da luduju i cudace na racun siromašnih, kako je lako bilo uzimati tu ludost kao valjanu i utemeljenu, jednako kao i pravo na nerad, kojim se koristila manjina dok je vecina trpjela!
Ali tek što su se niži digli, a povlastice vrhova bile poništene, kako su brzo svi postali bezbojni, kako su se bez žaljenja rastali s nezavisnom mišlju koje ni u koga, ocito, nije ni bilo!
Juriju Andrejevicu sada su bili po volji jedino ljudi bez fraze i patetike, žena i tast, i možda još dvojica ili trojica kolega lijecnika, samozatajnih radenika.
Vecera s patkom i picem, kao što je bilo predvideno, održana je drugog ili treceg dana, kad se vec uspio vidjeti sa svim gostima, tako da im to nije bio prvi susret.
U ta vec gladna vremena debela je patka bila nevideno izobilje, ali uz nju je nedostajalo kruha, i to je raskoš glavnoga jela cinilo besmislenom, cak je razdraživalo.
Gordon je donio alkohola u cvrsto zacepljenoj apotekarskoj staklenci. Alkohol je bio najcjenjenija švercerska roba. Antonina Aleksandrovna nije bocicu puštala iz ruku, prema potrebi u manjim je obrocima vodnila pice nasumce, sad jace, sad slabije. Pokazalo se da je neujednacena mješavina više opijala no što bi to cinila ujednacena, pa makar bila i jaca. To je takoder ljutilo.
Najgore je medutim bilo to što vecera nije bila u skladu s prilikama. Nije se moglo ni pomisliti da bi u tom casu, u susjedstvu još netko tako pio i vecerao. Oko njih se sterala nijema, mracna i gladna Moskva. Njezini su ducani bili prazni, a na takve stvari kao što su divljac i votka više se i nije pomišljalo.
Tako se samo pokazivalo da jedino život, koji je nalik na život sredine i u nj se takav utapa bez ostatka, jest pravi život, da izdvojena sreca i nije sreca, kao što patka i votka, po svemu sudeci jedine u gradu, uopce i nisu ni votka ni patka. To je žalostilo više od svega.
A i gosti su navodili na turobna razmišljanja. Gordon je bio zanimljiv dok je teško mislio i izražavao se mracno i nesuvislo. Juriju Andrejevicu bio je najbolji prijatelj. A u gimnaziji svi su ga voljeli.
Ali, po svemu sudeci, sam je sobom postao nezadovoljan i nesretno je poceo popravljati svoju osobu. Poticao je sama sebe, izigravao šaljivcinu, cijelo vrijeme pricao nešto što bi trebalo biti duhovito i cesto rabio »zanimljivo« i »zabavno«, rijeci koje se nisu nalazile u njegovu rjecniku, jer Gordon nikada život nije shvacao kao zabavu.
Prije Dudorovljeva dolaska ispricao je po svom valjda mnijenju smiješnu pricu koja je kolala medu prijateljima o Dudorovljevoj ženidbi. Jurij je Andrejevic nije znao.
Dakle, Dudorov je bio oženjen otprilike godinu dana, a onda se rastao. Presoljenost cijele zgode bila je u sljedecem.
Dudorova su greškom pobrali u vojsku. Dok je služio i dok se još nesporazum nije razjasnio, on se nakupio kazni zbog nepažnje i nesalutiranja na ulici. Kad su ga napokon oslobodili, još dugo mu je pri susretu s casnicima sama ruka poskakivala uvis, treperilo mu pred ocima i svuda mu se prividale epolete. U to vrijeme sve mu je išlo naopako, cinio je svakojake greške i promašaje. I baš tada desi se da u nekom pristaništu na Volgi upozna dvije djevojke, sestre koje su cekale isti brod, i valjda iz rastresenosti zbog mnogobrojnih vojnika koji su se tuda motali i uspomena na svoje soldacko pozdravljanje, on nije dobro zagledao, nepažnjom se zaljubio i istog casa zaprosio mladu sestru. – Zabavno, zar ne? – upita
Gordon. Ali morade i umuknuti. Iza vrata cuo se glas junaka price. U sobu ude Dudorov.
I na njemu se vidjela promjena. Nekad labilni i mušicavi vjetropir postao je sabrani znanstvenik.
Kad su ga kao mladica istjerali iz gimnazije zbog politike, neko je vrijeme lutao po raznim umjetnickim ucilištima da bi nakraju pristao uz humanisticku obalu. Zaostao za vršnjacima, Dudorov je studije okoncao za vrijeme rata, i bio zadržan na katedrama ruske i opce povijesti. Na prvoj je pisao nešto o agrarnoj politici Ivana Groznog, a za drugu proucavao Saint Justa.
O svemu je razgovarao prijazno, tihim, reklo bi se prehladenim glasom, zanesenjacki gledajuci u jednu tocku, ne spuštajuci i ne dižuci pogleda, kao što se predavanja drže.
Pri kraju vecere, kad se sa svojim zanovijetanjima nametala i Šura Slezinger, a svi i bez toga zagrijano grajali, Inokentij, s kojim je Jurij Andrejevic još iz gimnazije bio na »vi«, upita nekoliko puta:
Jeste li citali Rat i mir i Flautu-kicmu?
Jurij Andrejevic mu je vec kazao što o tome misli, ali ga Dudorov u uskipjeloj raspri nije jasno cuo, pa opet upita:
Jeste li citali Flautu-kicmu i Covjeka?
Vec sam odgovorio, Inokentij. Sami ste krivi što ne slušate. Ali neka vam, reci cu opet. Majakovski mi se uvijek svidao. Na neki nacin to je produženje Dostojevskog. Ili možda preciznije, to je lirika koju je napisao netko od njegovih mladih buntovnika poput Ipolita, Raskoljnikova ili junaka iz Mladica. Kakva je to sveobuhvatna snaga talenta! Kako je sve to izreceno sada, a zauvijek nepomirljivo i izravno! A što je najvažnije, s koliko je hrabroga žara sve to pljusnuto u lice društvu, no istovremeno i negdje puno dalje u prostor!
No pravi gost veceri bio je, naravno, stric. Antonina Aleksandrovna je griješila misleci da je Nikolaj Nikolajevic izvan Moskve. Vratio se u grad istog dana kad je i sinovac prispio. Jurij Andrejevic vec ga je susreo dvatriput i uspio se do sita s njime narazgovarati, nahihotati i nagrohotati.
Prvi put našli su se uvecer sivoga i tmurnoga dana. Kiša je rominjala sitnom vodenom prašinom. Jurij Andrejevic obišao je Nikolaja Nikolajevica u hotelu. Sad se u hotele primalo samo na preporuku gradskih vlasti. Ali Nikolaja Nikolajevica su svugdje znali. Sacuvalo se starih veza.
Hotel je nalikovao na žutu kucu iz koje se uprava razbježala. Pustoš, zbrka i nered na stubištima i po hodnicima.
U veliki prozor nepospremljene sobe piljio je prostran, tih izbezumljenih dana opustio trg, zastrašujuci dotle da se više prividao kao nocna snomorina no što se zbiljski prostirao pred ocima podno hotelskog
prozora.
Bio je to iznenadujuci, nezaboravan i znakovit susret! Idol njegova djetinjstva, voditelj njegovih mladickih traženja, živ i utjelovljen opet je stajao pred njim.
Sjedine su Nikolaju Nikolajevicu lijepo pristajale. A široku inozemnu odjecu dobro je nosio. Za svoje godine bio je još vrlo mladolik i zgodan.
Zacijelo, on je mnogo gubio pod pritiskom svega što se zbivalo. Dogadaji su ga zasjenjivali. Ali Juriju Andrejevicu nije ni padalo na pamet da ga važe takvom vagom.
Divio se miru Nikolaja Nikolajevica i hladnokrvno šaljivu tonu kojim je raspravljao o politickim temama. Njegova samokontrola prelazila je uobicajene ruske sposobnosti. Po tome je bio došljak. Ta je crta upadala u oci, izgledala staromodno i pobudivala nelagodu.
Ali ne samo to, nije to ispunjalo prve casove njihova susreta, niti ih nagonilo da se bacaju jedan drugome oko vrata, placu i da, gubeci dah od uzbudenja, cestim zastajanjima prekidaju živahnost i plahovitost prvoga razgovora.
Srele su se dvije tvoracke naravi, rodacki povezane; pa iako je izronila životom vec nadživljena prošlost, iako su navirale uspomene i isplivavale okolnosti što ih je naslagala razdvojenost, cim je krenula rijec o glavnome, o stvarima znanim samo ljudima tvorackog nagnuca, kako su odjednom išcezle sve druge veze osim te jedne; nije više bilo ni strica ni sinovca, ni razlike u godinama, ostala je samo stihija uz stihiju, energija s energijom, pocetak i pocetak.
Nikolaju se Nikolajevicu u posljednih desetak godina nije slucilo da bi o ljepoti stvaranja i biti stvaralacke vokacije razgovarao uz toliko sklada s vlastitim mislima i toliko umjesno kao sada. S druge pak strane nije ni Jurija Andrejevica baš zapadalo da sluša sudove koji bi bili tako pronicljivo tocni i tako poletno zanimljivi kao u toj raspravi.
Malo-malo pa su obojica uzvikivali i hodali po sobi, hvatali se za glavu od nepogrešivosti zajednickih domišljanja, ili bi odlazili do prozora i šutke bubnjali prstima po staklu, duboko dirnuti potvrdama medusobna razumijevanja.
Tako je bilo pri prvome susretu, ali poslije je doktor nekoliko puta sreo Nikolaja Nikolajevica u društvu, i tada, medu ljudima, on je bio drukciji, neprepoznatljiv.
U Moskvi se držao gostom, i takvo svoje uvjerenje nije htio mijenjati. Je li pri tome svojim domom vidio Petrograd ili kakvo drugo mjesto, ostalo je nejasno. Laskala mu je uloga politickog pustolova i salonskog šarmera. Možda je umišljao da ce i u Moskvi nici politicki saloni poput onoga što ga je madame Roland držala u Parizu prije Konventa.
Zalazio je svojim prijateljicama, gostoljubivim stanovnicama tihih moskovskih ulicica i zgodno se rugao njima i njihovim muževima zbog zaostalosti i polutanstva, posebice zbog navade da o svemu sude iz svoje žablje perspektive. Sada se kocoperio svojom novinskom nacitanošcu isto onako kao nekada proskribiranim knjigama ili orfickim tekstovima.
Pricalo se da je u Švicarskoj ostavio novu mladu strast, nedovršene poslove i nedopisanu knjigu, da ce se samo zagnjuriti u ovaj domaci vrtlog, a onda ce, izroni li zdrav i citav, tek što smo ga vidjeli otprhnuti u svoje Alpe.
Bio je za boljševike i cesto je spominjao dva imena lijevih esera36 kao svoje istomišljenike: novinara koji je pisao pod imenom Miroška Pomor i publicistkinju Silviju Koteri.
Aleksandar Aleksandrovic cangrizavo mu je prigovarao:
To je strašno, kamo vi to, Nikolaju Nikolajevicu! Ti vaši Miroški. Kakav mrak! Pa onda ta Lidija Pokori.
Koteri – popravljao je Nikolaj Nikolajevic. – I – Silvija.
Baš svejedno. Pokori ili Potpourri, kao da se o rijeci radi.
No ipak, oprostite, Koteri – strpljivo je ustrajavao Nikolaj Nikolajevic. On i Aleksandar Aleksandrovic ovako su otprilike razgovarali:
Pa o cemu se mi sporimo? Takve je istine jednostavno sramota dokazivati. To je abeceda. Vecina je naroda vjekovima živjela nezamislivo. Uzmite bilo koji udžbenik povijesti. Zvalo se to feudalizam i kmetstvo ili kapitalizam i industrijska proizvodnja, u tom je poretku davno uocena jednaka neprirodnost i nepravda, a odavno je pripravljen i prevrat koji ce sve te stvari postaviti na svoje mjesto i narod izvesti na svjetlost.
Vi znate da djelomicno popravljanje staroga u ovim stvarima ne donosi ništa, njega treba išcupati s korijenom. Možda ce to povuci za sobom i cijelo zdanje. Pa što? Iz svijesti da to jest strašno nikako ne slijedi da toga nece ni biti? To je samo pitanje vremena. Kako je uopce moguce to nijekati?
Pa o tome i nije rijec. Zar bih ja o tome? O cem ja govorim? – ljutio se Aleksandar Aleksandrovic, a svada se razgarala.
Vaši Potpourri i Miroški, to su ljudi bez savjesti. Govore jedno, a rade drugo. A onda, gdje je tu logika? Nikakve podudarnosti. Ali ne, samo malo, odmah cu vam pokazati.
I zapocinjao bi tražiti neki casopis s proturjecnim clankom, bucno petljati oko ladica pisaceg stola i galamom poticati vlastitu besjedu.
Aleksandar Aleksandrovic je volio da mu nešto smeta u razgovoru. Tako su dobivala opravdanje njegova neodlucna zastajkivanja i mumljanja. Govorijivost bi mu se razmahala tek kad je štogod izgubljeno tražio; primjerice, sparivao kaljace u polumracnom predsoblju, ili dok je s rucnikom prebacenim preko ramena stajao na pragu kupaonice, kad je za stolom dodavao tešku zdjelu, ili dok bi gostima natakao vino.
Jurij Andrejevic s užitkom je slušao tasta. Obožavao je taj poznati otegnuti moskovski govor, s mekim, mrmorenju slicnim raclanjem Gromekovih.
Gornja usna Aleksandra Aleksandrovica s podstriženim brcicima isticala se nad donjom. Jednako se tako nad njegovim prsima isticala leptir mašna. A izmedu te usnice i leptirice bilo je necega zajednickog što je Aleksandra Aleksandrovica cinilo ganutljivim i djetinje otvorenim.
Kasno u noc, gotovo pred razlazom gostiju, pojavila se Šura Slezinger. Došla je u jaknici i radnickoj kapi ravno s nekog sastanka i odlucno umarširala u sobu, rukovala se sa svima redom i još u hodu udarila u prijekore i tužbe.
Zdravo, Tonja. Zdravo, Sanjecka. To je podlo, recite samo. Odasvud slušam, došao, sva Moskva o tome bruji, a ja posljednja saznajem. Ali, neka vas vrag nosi. Ocito, ne zaslužujem. Gdje je taj dugoocekivani? Dajte da prodem. Zidom ga okružili. No, pa zdravo! Mlada junacino. Procitala sam. Ništa ne razumijem, ali genijalno jest. To se odmah vidi. Zdravi bili, Nikolaju Nikolajevicu. Odmah se vracam k tebi, Jurocka. S tobom imam velik, poseban razgovor. Zdravo, mladeži. Pa i ti si tu, Gogocka? Guske, guske, ga-ga-ga, bi li jele, da-da-da?
Posljednji usklici odnosili su se na dalekog rodaka Gromekovih, Gogocku, strasnog sljedbenika svega novoga, kojega su zbog gluposti i spremnosti na smijeh zvali Akuljka, a zbog visine i mršavosti – trakavicom.
A vi ovdje jedete i pijete? Stici cu ja vas odmah. E, moja gospodo. Ništa vi ne znate, pojma nemate. A šta se vani dešava! Kakve se stvari zbivaju! Otidite na kakav pravi masovni sastanak s istinskim radnicima i s vojnicima od krvi i mesa, ne onima koje izmišljaju po knjigama. I pisnite što o ratu do konacne pobjede. Tamo ce vam pokazati konacnu pobjedu! Upravo sam slušala mornara! Jurocka, ti bi se izbezumio! Kakva strast! Kakva cestitost!
Šuru su Slezinger nadvikivali. Jedni šumom, drugi drumom, svi su se derali uglas. Ona je sjela k Juriju Andrejevicu, uzela ga za ruku, unijela mu se u lice da bi druge nadglasala, i vikala bezizrazno kao u slušalicu za gluhe:
Podi jednom sa mnom, Jurocka. Ljude cu ti pokazati. Ti moraš, shvacaš, moraš kao Antej osjetiti zemlju. Šta si se izbecio? Kao da mi se cudiš? Zar ti ne znaš da sam ja stari ratnik, Jurocka, stara bestuževka37. Istražni sam zatvor upoznala, na barikadama se borila. Nego! A šta si ti mislio? O, mi da ne
znamo naroda! A ja upravo iz njihove mase. Knjižnicu im osnivam.
Ona je vec gucnula i ocigledno se napila. Ali je i u glavi Jurija Andrejevica šumilo. Nije ni primijetio kako se Šura Slezinger našla u jednom kutu sobe a on u drugome, na kraju stola. Stajao je i, po svemu sudeci i za sebe posve neocekivano, poceo govoriti. Nije ih uspio od prve stišati.
Gospodo... Htio bih... Miša! Gogocka!... Šta ceš, Tonja, kad ne slušaju? Gospodo, samo dvije rijeci da vam kažem. Nama dolazi nevideno dosad, i necuveno. Prije no što nas sve zaskoci, evo što bih vam poželio. Kada to dode, neka nam Bog dade da ne izgubimo jedni druge i da ne zagubimo dušu. Gogocka, poslije vicite: bravo! Ja nisam završio. Prestanite pricati po kutovima i pažljivo slušajte.
U trecoj ratnoj godini u narodu se stvorilo uvjerenje da ce granica izmedu bojišta i zaleda prije ili poslije biti zbrisana, a da ce more krvi navrijeti prema svima i potopiti zaparložene i u rupe zavucene. Revolucija i jest takav povodanj.
Dok bude trajala, vama ce se, kao i nama na ratištu, ciniti da je život prestao, da je sve osobno dokrajceno, da se na svijetu više ništa i ne zbiva, samo ubijanje i umiranje; pa ako doživimo do dnevnika i memoara o tome vremenu, i procitamo li jednom ta sjecanja, uvjerit cemo se da smo u ovih pet ili deset godina proživjeli više no drugi u cijelome stoljecu.
Ne znam hoce li se narod sam dici i krenuti u valu ili ce sve biti ucinjeno u njegovo ime. Dogadaju takva znacenja i ne treba dramske uvjerljivosti. Ja mu i bez nje vjerujem. Bilo bi jednostavno maloumno pretraživati razloge kiklopskih zbivanja. Pa ona ih i nemaju. Samo u kucnim svadama postoji nekakav razvoj, no i u njima, poslije cupanja i razbijanja, nitko više ne zna tko je prvi poceo. A sve zbiljski veliko nema pocela kao ni svemir. Ono je tu, nema pocetka, kao da je oduvijek bilo, ili je doslovce s neba palo.
Ja doista mislim kako je Rusiji sudeno da prva u svjetskom vjekovanju postane carstvom socijalizma. Kad se to dogodi, mi cemo zadugo ostati omamljeni; pa kad i dodemo k sebi više necemo biti u stanju vratiti izgubljeno sjecanje. Zaboravit cemo dio prošlosti, a za nedogodeno necemo tražiti objašnjenja. Novonastali poredak zateci ce nas poput šume na obzorju ili oblaka nad glavom. Odasvud ce nas zatvoriti. Nicega drugoga nece biti.
Još je nešto zborio i za to se vrijeme posve otrijeznio. No i dalje je samo napola slušao što se oko njega govori i rastreseno odgovarao. Osjecao je njihovu ljubav prema sebi, ali svejedno nije mogao zatomiti tugu od koje je bio izvan sebe. Na kraju rece:
Hvala, hvala vam. Ja vidim vaša osjecanja. No ja ih ne zaslužujem. A i ne treba voljeti tako brižno i užurbano, gotovo kao u strahu, da poslije ne bi zatrebalo voljeti još jace.
Svi se nasmijaše i zapljeskaše prihvacajuci njegove rijeci kao zgodnu doskocicu, a on nije znao kamo bi se djenuo od slutnje nesrece koja dolazi i svijesti o vlastitoj nemoci u buducnosti, uza svu svoju žudnju za dobrim i svu spremnost na srecu.
Gosti su se razilazili. Lica su svima bila obješena od umora. Zijevanje im je kocilo i razmicalo celjusti cineci ih slicnim konjima.
Dok su se opraštali, netko je razmaknuo zavjesu i rastvorio prozor. Pomaljalo se žuckasto praskozorje i mokro nebo u prljavim zemljanograhorastim obiacima.
Izgleda da je i nevremena bilo dok smo mi brbljali – rece netko.
Mene je kiša uhvatila kad sam dolazila. Jedva sam utekla – potvrdi Šura Slezinger.
Na pustoj i mracnoj ulici zadržalo se još kljuckanje kapljica sa stabala izmedu nametljiva cvrkutanja pokislih vrabaca.
Prolomi se munja kao da je netko plugom rastegnuo brazdu preko cijeloga neba, i sve utihnu. Iza toga grmnuše cetiri jaka zaostala udarca kao kad se ujesen izvrnu veliki krumpiri iz prhke lopatom razgrnute gredice.
Grom propuhne prašnu zadimljenu sobu. Odjednom su poput cestica elektriciteta postali ocutljivi i sastavni dijelovi samoga postojanja, voda i zrak, cežnja za radošcu, zemlja i nebo.
Ulicu ispuniše glasovi gostiju u odlasku. Nastavljali su raspravljati isto onako bucno kao malo prije u
kuci. Glasovi su se udaljavali, postupno tihnuli i utihnuli.
Kako je kasno – rece Jurij Andrejevic. – Podimo spavati. Od svih ljudi na svijetu volim samo tebe i tatu.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 4 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:30 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]


5.

Prošao je kolovoz, dolazio i kraj rujna. Nadnosilo se ono neumitno. Primicala se zima, a ljudskom pak okruženju sve ono što je bilo nalik na zimsku obamrlost, pretkazivano vec, koje se pronosilo zrakom i svima bilo na usnama.
Trebalo se pripraviti za studen, nabaviti hranu i drva. Ali u vrijeme pobjede materijalizma materija se pretvorila u pojam, hranu i drva zamjenjivalo je prehrambeno i ogrjevno pitanje.
U gradovima su ljudi bili nemocni poput djece pred nadolazecim nepoznatim, koje je na svom putu rušilo postojece navike i iza sebe ostavljalo pustoš, iako je i samo bilo cedom grada i djelom gradana.
Svuda se obmanjivalo i praznoslovilo. Svakodnevica je šepesala, koprcala se i hramala po nekoj još staroj navici. Ali doktor je život vidio neuljepšanim. Da je taj život osuden, bilo mu je bjelodano. Znao je da je njemu i njegovoj sredini odredena propast. Ocekivale su ih nevolje, cak možda i pogibija. Vrijeme koje im je preostalo kopnjelo je naocigled.
Da nije bilo životnih briga, rada i skrbi, skrenuo bi. Žena, dijete i potreba da zaradi novac bili su spas
nužan, smirujuci, uobicajen život u poslu i obilaženju bolesnika.
Shvacao je da je patuljak pred cudovišnim kolosom buducega; bojao ga se i volio to buduce, u potaji se njime ponosio, ali i posljednji put, kao na rastanku, žudnim okom nadahnuca gledao oblake i stabla, ljude što idu ulicom, veliki, nesrecom pogodeni ruski grad, i bio je gotov i sebe prinijeti na žrtvu da bi postalo bolje, ali ništa nije mogao.
To nebo i prolaznike najcešce je vidao sa sredine ulice, dok je prolazio Arbatom kod apoteke ruskog lijecnickog društva, na uglu Starokonjušnicke.
Iznova je radio u svojoj staroj bolnici. Po navadi ona se i dalje zvala Krestovozdviženska, iako opcine s tim imenom više nije bilo. Odgovarajuceg imena bolnici još nisu smislili.
U njoj je vec pocelo dijeljenje. Umjerenima, koji su doktora nervirali svojom tupoglavošcu, on se cinio opasnim; ljudima pak koji su politicki daleko odmakli bio je premalo crven. Osjecao je da ne pripada ni onamo ni ovamo, s jedne se obale otisnuo, a na drugu nije pristao.
Uz njegove redovite poslove ravnatelj bolnice povjerio mu je brigu nad opcom statistickom kartotekom. Kolikih se anketa, otpusnih pisama i obrazaca nije nagledao, kakvih sve narudžbenica napopunjavao! Smrtnost, porast oboljenja, imovno stanje zaposlenih, razina njihove gradanske svijesti i stupanj sudjelovanja na izborima, nepodmirene potrebe u ogrjevu, hrani, lijekovima, sve to zanimalo je centralnu statisticku upravu, na sve se tražilo odgovor.
Svime time doktor se bavio u ordinaciji za svojim starim stolom pokraj prozora. Spartani papir raznih tabela i obrazaca u hrpama je ležao pred njim odgurnut ustranu. Kadikad, izmedu povremenih bilježaka za medicinske radove, on je ondje pisao i svoju Igru ljudi, mracni dnevnik ili kroniku tih dana, koja se sastojala od proze, stihova i kojecega drugoga, što je sve bilo pobudeno spoznajom da je polovica ljudi prestala biti ono što je bila, a neizvjesno je i kako ce ta igra završiti.
Svijetla, suncana ordinacija, s bijelo obojenim zidovima, bila je preplavljena žutim svjetlom zlatne jeseni, kakvo su donosili dani poslije Velike Gospe, kada su pocinjali stezati prvi jutarnji mrazovi, a šarenilom i blistavilom vec prorijedenih šumaraka letjele su zimske sjenice i svrake. Za takvih dana nebo se izvija u beskrajne visine, a prozracni sloj zraka izmedu njega i zemlje zapljuskuje ledenom tamnomodrom prozirnošcu sa sjevera. Uokolo sve postaje vidljivije i cujnije. Prostor propušta zvuk zaledenom zvonkošcu, jasno i odsjecno. Prostranstva se procišcavaju kao da otvaraju pogled kroz sav
život za mnoge godine unaprijed. Sva bi ta razrijedenost bila nepodnošljiva da nije bila toliko kratkotrajna i da nije dolazila na koncu kratka jesenjeg dana, na pragu ranih sumracja.
Takva svjetlost obasjavala je ordinaciju, svjetlost jesenjega sunca u ranu zalazu, socna, staklasta i vodenkasta kao zrela kisela jabuka.
Doktor je sjedio za stolom, umakao pero u tintu, razmišljao i pisao, a pokraj velikih prozora ordinacije prolijetale su neke tihe ptice, ubacivale u sobu svoje bešumne sjene, po doktorovim rukama u pokretu, po stolu s obrascima, po podu i zidovima, i jednako bešumno išcezavale iz sobe.
Opada klen – rece prosektor pri ulasku, nekad zbijen muškarac, na kojem je koža od mršavosti sada vrecasto visjela. – Zalijevali ga pljuskovi, cupali vjetrovi i nisu mu mogli na kraj. A što cini samo jedan mraz!
Doktor podiže glavu. Doista, tajanstvene ptice što su promicale uz prozore sad su bile oprljeni listovi klena, koji su lelujali zrakom i u skovrcanim narancastim zvijezdama padali ukoso od stabala po bolnickom travnjaku.
Jeste li okna oblijepili? – upita prosektor.
Ne – odvrati Jurij Andrejevic i nastavi pisati.
Kako? Vrijeme je.
Zaokupljen pisanjem, Jurij Andrejevic ne odgovori.
E, nema Tarasjuka – nastavi prosektor. – Zlatan je to bio covjek. I cipele ce popraviti. I sat. I sve uciniti. I sve ce na svijetu nabaviti. A oblijepiti je vrijeme. Nema druge, morate sami.
Nema se cime.
Napravite. Evo recepta. – Prosektor objasni da masu treba smiješati iz ulja i krede. – Uostalom, eto vam. Ja vam samo smetam.
Otide drugom prozoru i prihvati se svojih bocica i preparata. Smrkavalo se. Za koji cas on se opet javi:
Upropaštavate vid. Vec je mracno. A svjetla ne daju. Hajdemo kuci.
Još bih malo radio. Dvadesetak minuta.
Njegova žena ovdje je bolnicarka.
Cija?
Tarasjukova.
Znam.
A on, gdje je, to se ne zna. Skice nekud svijetom. Ljetos ju je dvaput obišao. I u bolnicu navratio. Sad je negdje na selu. Gradi novi život. On vam je od onih vojnika boljševika koje srecete po trgovima i vlakovima. A znate li u cem je objašnjenje? Baš za Tarasjuka? Cujte. Majstor za sve. Nije u stanju napraviti loše. Cega se prihvati, to je uradeno. Isto je bilo i s ratovanjem. Naucio ga kao svaki drugi zanat. Postao je izvrstan strijelac. Iz rova, potajice. Oci, ruka – sve prvorazredno! Sva odlicja nisu mu za hrabrost, nego za nepogrešivo pucanje. Svaki mu posao prijede u strast. Zavolio je i ratnicki. Shvatio da je oružje sila, istice ga. Pa poželio da i sam postane sila. Naoružan covjek, to više nije jednostavno covjek. U stara su vremena takvi strijelci išli u hajduke. Otmi mu sad pušku, probaj. Najednom stiže poklik: »Okreni bajunetu« i tako dalje. I okrenuo je. To je sve. Sav marksizam.
I to najistinskiji, iz samoga života. A da što ste mislili?
Prosektor je otišao do svoga podoknika i prebirao po epruvetama. Zatim upita:
Kako je s pecarom?
Hvala što ste ga preporucili. Prezanimljiv covjek. Cijeli smo sat raspravljali o Hegelu i Benedettu Croceu.
Kako drukcije! S doktorom filozofije heidelberškog sveucilišta. A pecica?
– Ne spominjite.
Dimi?
Ne može gore.
Cijevi nije valjano izveo. Trebalo je kroz pec, a on vjerojatno kroz prozorcic ispustio.
I jest u kaljevu pec ubacio. A ipak dimi.
Znaci dimovod nije pogodio, našao se u ventilacijskom kanalu. Na propuhu. E, nema Tarasjuka! A vi pretrpite malo. Ni Moskva nije podignuta u jednom danu. Pecicu ložiti, kao da je to glasovir svirati. Treba nauciti. Drva ste nabavili?
A gdje da ih tražim?
Poslat cu vam ja mežnara. Krade drva. Od plotova pravi ogrjev. Ali, upozoravam. Treba se cjenkati.
Skup je. Ili, možda ipak babu-tamaniteljicu.
Spustili su se do porte, obukli i izišli na ulicu.
Zašto tamaniteljicu?38 – upita doktor. – Nemamo stjenica.
Tko govori o stjenicama? Ja o Janku, vi o Marku. Nisu stjenice, nego drva. Kod nje vam je sve komercijalno postavljeno. Šume i kuce kupuje i ruši u ogrjev. Ozbiljan liferant. Pazite, mrak je, da se ne spotaknete. Ovuda sam ranije mogao proci zavezanih ociju. Svaki sam kamicak znao. Pravi mještanin. Ali otkad ograde ruše, ni raširenih ociju ništa ne prepoznajem, kao u tudem gradu. No kakvih se kutaka zato otkrilo! Ampirskih kucica u grmlju, okruglih vrtnih stolova, klupica natrulih. Ovih dana prolazim uz jednu takvu pustolinu na križanju triju ulica. Gledam, stogodišnja starica štapom ceprka po zemlji. »Bogdaj, bako«, govorim. »Crve za ribiciju kopaš?« Naravno, šalim se. A ona najozbiljnije: »Ne, dragovicu – šampinjone.« I doista, u gradu je postalo kao u šumi. Vonja po trulom lišcu i gljivama.
Znam to mjesto. Izmedu Srebrenog i Molcanovke, zar ne? Tamo mi se obicno dogadaju neocekivane stvari. Ili sretnem nekoga koga dvadeset godina nisam vidio ili štogod nadem. A prica se da tamo i robe. Nije cudno. Mjesto je kao na propuhu. Prava mreža prolaza prema jazbinama oko Smolenskog. Ociste, ogole, a ti im poslije soli na rep stavi.
A fenjeri slabo svijetle. Ne zovu modrice bez razloga fenjerima. Zacas ih nabiješ.

6.
Doista, na tom su se mjestu doktoru dogadale svakojake neobicnosti. Jedne mrkle i hladne veceri u kasnu jesen, nešto prije listopadskih borbi, on je na tome istome uglu natrapao na covjeka koji se bez svijesti upoprijecio preko nogostupa. Ležao je raširenih ruku, glavu priklonio prema kamenom stupu, a noge izbacio na kolnik. Covjek je s vremena na vrijeme slabašno jecao. Na glasne doktorove upite kojima ga je pokušavao osvijestiti promrmljao bi nešto nesuvislo i opet gubio svijest. Imao je krvavu i razbijenu glavu, ali je doktor u letimicnom pregledu utvrdio da su kosti ostale cijele. Covjek je ocito bio žrtva razbojstva.
»Taška. Taška« – prošaptao je dvatriput.
Iz nedaleke arbatske apoteke doktor je telefonom pozvao kocijaša rasporedena kod Krestovozdviženske i nepoznatoga odvezao u bolnicu.
Ispalo je da je je to bio poznati politicki djelatnik. Doktor ga je izlijecio i u njemu stekao pokrovitelja koji ga je godinama izvlacio iz mnogih nesporazuma u vrijeme puna nepovjerenja i sumnjicenja.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 4 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:31 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


7.

Bila je nedjelja. Doktor je bio slobodan. Nije morao u bolnicu. U Sivcevom su se za zimu smjestili u tri sobe, kako je to savjetovala Antonina Aleksandrovna.
Dan je bio siv i smrknut, hladan, vjetrovit, s niskim snježnim oblacima. Vec su s jutra naložili. Pocelo je dimiti. Antonina Aleksandrovna, koja nije imala pojma o loženju, davala je Njuši smušene i krive
savjete, dok se ova mucila sa sirovim drvima koja nikako da se razgore. Videci u cemu je stvar i znajuci što bi trebalo uciniti, doktor se pokuša uplesti, ali ga žena nježno uze za ramena i otpravi iz sobe rijecima:
Pokupi se, molim te. Kad covjeku glava puca i ne zna kud bi krenuo, ti baš onda nadeš zanovijetati.
Kako ne shvacaš da tvoje price dolijevaju samo ulja na vatru.
O, ulja, Tonjice, to bi bilo sjajno! Pecica bi u mahu planula. Ali, ne lezi vraže, ni ulja ni vatre.
Ni kalamburima nije mjesta. Shvati, dode vrijeme, kad nikome nije do njih.
Neuspjelo je loženje pokvarilo nedjeljne planove. Svi su mislili da ce do mraka obaviti nužne poslove, a uvecer biti slobodni, ali sve se izjalovilo. Zakasnio je objed, onda je poneko htio tople vode da opere kosu, a javilo se i drugih želja.
Ubrzo se od dima nije dalo disati. Snažan ga je vjetar vracao u sobu. U njoj se skupio oblak crne cadi poput kakva cudovišta iz bajke u neprohodnoj šumi.
Jurij Andrejevic sve ih razagna u susjedne sobe i otvori okance za prozracivanje. Polovicu drva izbacio je iz peci, a preostala proloži triješcem i brezovom korom za potpalu.
Kroz okance navali hladan zrak. Prozorska zavjesa zaleluja i podiže se uvis. S pisaceg stola sletješe neki papiri. Vjetar zalupi nekakvim vratima i vrteci se po zakucima, stade za ostacima dima juriti poput macke za mišem.
Razgorjela drva planuše i zapraskaše. Limena se pecica zahliknu plamenom. Nalik na mrlje sušicava crvenila po njoj zarumenješe kolobari usijanja. Dim se u prostoriji prorijedio, pa zatim posve nestao.
U sobi postade svjetlije. Prozori, koje je Jurij Andrejevic oblijepio po prosektorovom naputku, zasuziše. U valu se razlijevao topao i mastan vonj ljepila. Sitno cijepana drva, uz pec poslagana da bi se prosušila, zamirisaše: gorkom gareži jelove kore koja grebe u grlu i pahom sirove jasikovine, svježim poput kolonjske vode.
Silovito, kao malo prije zrak kroz okance, u sobu upade Nikolaj Nikolajevic s viješcu:
Na ulicama je bitka. Tuku se kadeti koji podržavaju Privremenu vladu i vojnici garnizona koji stoje iza boljševika. Okršaji gotovo na svakom koraku, ustanickim žarištima nema broja. Na putu ovamo upao sam dva ili tri puta u nepriliku, jednom na uglu Velike Dmitrovke, a drugiput kod Nikitinskih vrata. Izravna puta više nema, treba se probijati zaobilazno. Hitro, Jura! Oblaci se da idemo. To treba vidjeti. To je povijest. To biva tek jednom u životu.
No brbljao je sam gotovo dva sata, onda su sjeli rucati; a kad se spremao kuci i za sobom povukao i doktora, sprijeci ih Gordonov dolazak. Uletio je isto kao i Nikolaj Nikolajevic s istim vijestima.
Ali dogadaji su u meduvremenu išli i dalje. Bilo je novih pojedinosti. Gordon je govorio o pojacanoj pucnjavi i ubijenim prolaznicima, koje je slucajno dohvatio zalutali metak. Po njegovim rijecima kretanje je gradom prestalo. Cudom se provukao do njih, ali se put natrag za njegovim ledima zatvorio.
Nikolaj Nikolajevic nije slušao i pokušao je nos promoliti na ulicu, ali vec se za minutu vratio. Rece da iz ulice nema izlaza, njome zvižde meci koji s uglova odbijaju komadice cigle i žbuke. Na ulici ni žive duše, plocnik je zamro.
Tih su dana Sašenjku prehladili.
Stoput sam govorio da dijete ne prinosite toploj peci – ljutio sc Jurij Andrejevic. – Pregrijano je deseterostruko štetnije od hladnoce.
Sašenjka je obolio na grlu i dobio veliku vrucicu. Držao ga je neobican i neshvatljiv strah od mucnine i povracanja koji su mu se svakog casa pricinjali.
Gurao je od sebe ruku Jurija Andrejevica s laringoskopom ne dopuštajuci da mu ga stavi u grlo, zatvarao usta, vikao i davio se. Sva navaljivanja i prijetnje ostadoše bez rezultata. Iznenada, u neoprezu Sašenjka široko i slatko zijevne; i, kao da je to cekao, doktor mu hitro gurne žlicicu u usta, pritisne njome jezik i ugleda tamnocrven grkljan i zagnojene otecene krajnike. Njihov izgled uznemiri Jurija Andrejevica.
Malo poslije na slican mu je nacin uspjelo sinu uzeti i bris. Aleksandar Aleksandrovic imao je vlastiti mikroskop. Na njemu Jurij Andrejevic jedva jedvice sam napravi analizu. Nasrecu, nije bila difterija.
Trece noci medutim Sašenjku uhvati napad lažne difterije. Gorio je i ostajao bez zraka. Jurij Andrejevic, nesposoban da ga izbavi muka, nije mogao gledati jadno dijete. Antonini se Aleksandovnoj cinilo da joj sincic umire. Uzimali su ga u narucje, nosili po sobi i od toga mu je bivalo lakše.
Za njegovo lijecenje trebalo je doci do mlijeka, mineralne vode ili sode. Ulicne borbe trajale su punom žestinom. Paljba, cak i topnicka, ni casa nije jenjavala. Da se uz opasnost po život i odvažio provuci kroz podrucje kojim se pucalo, Jurij Andrejevic ni iza vatrene crte ne bi susreo ništa više života jer je u cijelome gradu, dok se prilike ne promijene, sve zamrlo.
A to se vec naziralo. Sa svih strana dolazile su glasine da radnici prevaguju. Tukle su se još pojedine nepovezane grupice kadeta koje su pogubile vezu sa svojim zapovjedništvom.
Cetvrt Sivceva spadala je u djelokrug vojnickih jedinica koje su od Dorogomilova pritiskivale prema centru. Vojnici s njemackog ratišta i radnicki momcici, sjedeci u rovu iskopanom na ulici, vec su upoznali žitelje okolnih kuca i susjedski im dobacivali kad bi koji provirio na vrata ili se odvažio na ulicu. U tom dijelu grad se pokretao.
Tada se Gordon i Nikolaj Nikolajevic oslobodiše trodnevnog ropstva u koje su zaglavili kod Živaga. Juriju Andrejevicu bilo je drago što su se našli tu u vrijeme Sašenjkine bolesti, a Antonina Aleksandrovna im je opraštala zbrku koju su stvarali u opcoj pometnji. U znak zahvalnosti za gostoprimstvo obojica su držala svojom obavezom da domacine zabavljaju neprestanim razgovorima, a Jurij se Andrejevic toliko umorio od trodnevnog prelijevanja iz šupljega u prazno da je jedva docekao rastanak.

8.

Sretno su dospjeli svojim domovima, iako se pokazalo da su price o opcem smirivanju bile peuranjene. Na mnogim mjestima borbe su nastavljene, nekim se dijelovima grada nije smjelo proci, pa doktor nije mogao do bolnice, koje se vec zaželio i gdje su mu u ordinaciji ostale znanstvene bilješke i njegova Igra.
Samo unutar najbližega susjedstva ljudi su ujutro izlazili iz kuca po kruh, zaustavljali prolaznike koji bi u bocama nosili mlijeko i užagreno pitali gdje su ga pronašli.
Ponekad bi iznova pripucalo cijelim gradom, pa bi se ljudi opet razbježali. Svi su pogadali da medu protivnicima teku nekakvi pregovori i da se njihov uspjeh ili neuspjeh odražava u snažnijoj ili slabijoj šrapnelskoj paljbi.
Negdje pri kraju onog starog oktobra, oko deset uvecer Jurij je Andrejevic brzo grabio ulicom iduci bez posebna razloga kolegi koji je stanovao u blizini. Kraj, inace vrlo prometan, postao je maloljudan. Prolaznika – tek pokoji.
Jurij Andrejevic išao je brzo. Pršio je rijedak, prvi snijeg nošen jakim, sve jacim vjetrom, koji se pred ocima Jurija Andrejevica prometao u snježnu buru.
Jurij Andrejevic upravo je skrenuo iz jedne ulicice u drugu i vec zaboravio brojiti ta skretanja, kad iznenada navali gustgustijan snijeg i zapoce bjesnjeti vijavica, ona vijavica koja poljem fijuce široko, a u gradu se koprca tijesnim corsokakom kao izgubljena.
Nešto slicno zbivalo se u duhovnom okolišu i u fizickom, blizu i daleko, na zemlji i u zraku. Negdje s rijetkih otocica tutnjile su posljednje salve slomljenoga otpora. Negdje na obzorju iskakali su i rasprskavali se mjehuri slabašna rumenila ugašenih požara. A slicne kolutove i vrtloge gonila je i kovrcala vijavica dimeci se po mokrim kolnicima i plocnikom pod nogama Jurija Andrejevica.
Na jednom raskrižju s povikom »posljednje vijesti!« pretece ga djecak koji je pod rukom nosio velik
svežanj svježe tiskanih listova.
Ne treba kusur – odbi doktor. Djecak s mukom odlijepi list s vlažnog kupa, tutne ga doktoru u ruke i nestade u mecavi, munjevito kao što je iz nje i izronio.
Doktor se primakne ulicnoj svjetiljci koja je gorjela na dva koraka od njega da bi bez odlaganja preletio glavno.
Posebno izdanje, tiskano samo s jedne strane, donosilo je priopcenje iz Petrograda o sastavljanju Savjeta narodnih komesara, uspostavljanju sovjetske vlasti u Rusiji i uvodenju diktature proletarijata. Dalje su slijedili prvi dekreti nove vlasti i razne vijesti primljene telegrafom i telefonom.
Vijavica ga je šibala preko ociju i sivom šuštavom solikom prekrivala novinske retke. Ali nije to prijecilo njegovo citanje. Velicina i svevremenost trenutka potresli su ga i nisu mu dali da se pribere.
Da bi docitao priopcenje, osvrnuo se za kakvim osvijetljenim a od snijega zašticenim mjestom. Ispalo je da se opet našao na svome zacaranom križanju, na uglu Srebrenoga i Molcanovke, blizu ulaza u veliku cetverokatnicu sa staklenim vratima i prostranom osvijetljenom vežom.
Doktor je ušao i u njezinoj se dubini pod elektricnom svjetiljkom zadubio u vijesti.
Odozgo, nad njegovom glavom javiše se koraci. Netko se spuštao stubištem, zastajkivao kao da je neodlucan. Doista, taj što je silazio najednom se predomislio, okrenuo se i ustrcao gore. Negdje se otvoriše vrata i van su hrupila dva glasa, jekom toliko iskrivljena da se nije razaznavalo jesu li muški ili ženski. Vrata lupiše, i onaj je sada mnogo odlucnije strcavao.
Zadubljen u citanje, Jurij Andrejevic nije pomišljao da pogled svrne prema strancu. Ali našavši se u trku prema dolje, ovaj se naglo zaustavi. Jurij Andrejevic podiže glavu.
Pred njim je stajao mladic od kakvih osamnaest godina u krutoj jelenjoj bundi s krznom izvana, kako se to nosi u Sibiru, i istoj takvoj krznenoj kapi. Mladac je bio crnomanjast s uskim kirgiskim ocima. U njegovu licu bilo je nešto aristokratsko, neka živahna iskra, neka diskretna profinjenost, koja se cini da je prispjela izdaleka, a imaju je ljudi miješane krvi.
Mladic se ocito zabunio, Jurija Andrejevica zamijenio je s nekim drugim. S bojažljivim je ustezanjem gledao u nj kao da zna tko je, samo se ne usuduje da ga nagovori. Da bi otklonio nesporazum, Jurij ga Andrejevic odmjeri svisoka ne pokazujuci želje za razgovorom.
Mladic se zbuni i bez rijeci pode prema izlazu. Ondje se još jednom osvrnuo, otvorio teška rasklimana vrata i, izišavši na ulicu, uz širopot ih zalupio.
Za desetak minuta krene i Jurij Andrejevic. Zaboravio je mladica i kolegu kojem se uputio. Pod dojmom procitanoga pode kuci. Putom medutim druga jedna stvar, obicna, ali u te dane neizmjeriva znacenja, privuce i zaokupi njegovu pažnju.
Nedaleko od kuce u mraku je nabasao na veliku hrpu dasaka i brvana upoprijecenih preko nogostupa. U ulici je bila neka ustanova kojoj su vjerojatno dovezli sljedovanje ogrjeva od kakve srušene periferijske brvnare. Brvna nisu složili u dvorište, vec njima zakrcili dio nlice. Tu je gomilu cuvao naoružan stražar, koji je šetao dvorištem izlazeci povremeno i na ulicu.
Bez razmišljanja Jurij Andrejevic ulovi casak kad je stražar zakrenuo u dvorište, a zamah vjetra zavitlao gust oblak pahuljica. Prišao je gomili brvana sa strane u sjeni, jer do nje nije dopiralo svjetlo kandelabra, i opreznim razmicanjem oslobodio sa samog dna težak trupac. S mukom ga izvukavši ispod hrpe i uprtivši na rame, on više nije osjecao njegovu težinu (svoje breme nije teško) i kradom, zaklonjen zidovima u sjeni, dovuce ga do Sivceva.
U pravi cas, jer drva su kod kuce bila na izmaku. Trupac raspiliše i od njega dobiše cijelo brdo cjepaka. Jurij Andrejevic je cucao uz pec i ložio. Šuteci je gledao u vratašca koja su poigravala i zveckala. Aleksandar Aleksandrovic privuce naslonjac do peci i sjede da se grije. Jurij Andrejevic izvuce iz bocnog džepa novine i pruži ih tastu s rijecima:
Pogledajte. Procitajte.
Ne mijenjajuci položaj, malim je žaracem podjarivao drva u peci i glasno razgovarao sam sa sobom.
Kakva sjajna kirurgija! Zgrabiti i jednim potezom znalacki izrezati stare smrdljive cirove! Jednostavna, bez okolišanja izrecena presuda vjecitoj nepravdi, svikloj da se pred njom ponižava, da joj se dodvorava i da se pred njom kleci. A u tome da je sve izvedeno bez bojazni ima nešto odavna poznato i blisko u nacionalnom smislu. Nešto od Puškinova bespogovornog luconoštva ili Tolstojeve nedvojbene vjernosti cinjenicama.
Puškinova? Što si kazao? Pricekaj. Odmah sam gotov. Ne mogu ja citati i slušati – prekidao je zeta Aleksandar Aleksandrovic, pogrešno misleci kako se Jurij Andrejevic, govoreci sebi u bradu, obraca njemu.
A u cemu je genijalnost? Kad bi nekome dali u zadacu da nacini novi svijet i zapocne novo brojenje vremena, on bi zasigurno tražio da mu se najprije rašcisti prikladno mjesto. Cekao bi da prvo svrše stara stoljeca; a prije no što bi zapoceo s gradnjom novih, trebao bi mu okrugao datum, crveno u kalendaru, neispisana stranica.
A ovdje, izvolite. To nevideno, to cudo povijesti, to otkrivenje dahnuto je u samo središte nepomucene svakodnevice, bez obzira na njezin tok. Ono nije krenulo od pocetka, nego iz sredine, bez unaprijed utvrdenih rokova, u prve dane koji su naišli, u vrijeme najjaceg tramvajskog prometa u gradu. To je najgenijalnije. Tako nezgodno i nepravodobno stiže samo ono najvece.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 4 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:32 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]



9.
Pocela je zima kakvu su i predvidali. Nije još plašila kao one dvije što ce za njom doci, no vec je bila od njihove sorte, mracna, gladna i hladna, sva u lomljenju poznatoga i pregradnji samih osnova postojanja, sva u neljudskim naporima da se uhvati za život na izmaku.
Bile su tri uzastopne tako strašne zime; a sve što se danas cini da se zbivalo od sedamnaeste na osamnaestu godinu moguce je da se stvarno dogadalo i kasnije. Te zime što su slijedile jedna za drugom slile su se u jednu i teško ih je razlikovati.
Stari život i novi poredak još se nisu usuglasili. Medu njima nije bilo onako žestoke mržnje kakva ce se javiti za godinu dana, u vrijeme gradanskog rata, ali nije bilo ni povezanosti. Bile su to posebne strane, nasuprotno postavljene, nesposobne da prate jedna drugu.
Posvuda su birali novu vlast: po kucama, u organizacijama, na poslu, u javnim ustanovama. Vodstva su se mijenjala. Svuda su postavljali komesare s neogranicenom moci, ljude jake volje, u crnim kožnatim kaputima, s ovlastima prisile i revolverima, cesto neobrijane, a još cešce neispavane.
Oni su dobro poznavali soj malogradanina, onog srednjeg vlasnika malih državnih dionica i udvorickog filistra, i s njim su razgovarali uz mefistofelski smiješak, kao s uhvacenim džeparom.
Ti su ljudi upravljali svime po svome programu, i poduzece za poduzecem, organizacija za organizacijom postajali su boljševicki.
Krestovozdviženska bolnica sada se zvala Druga reorganizirana. U njoj su se zbile promjene. Dijelu su osoblja otkazali, a mnogi su i sami otišli ocjenjujuci da im se ne isplati raditi. To su bili dobro placeni lijecnici s mondenom klijentelom, miljenici društvene kreme, frazeri i hvalisavci. Svoj sebicni odlazak nisu propuštali prikazati kao demonstrativan gradanski otpor, a prema onima koji su ostali izražavali su prezir i gotovo ih bojkotirali. Medu prezrenima koji su ostali bio je i Živago.
Uvecer bi izmedu muža i žene potekli razgovori poput ovoga:
U srijedu ne zaboravi otici do podruma lijecnickog društva po smrznuti krumpir. Tamo su dvije vrece. Javit cu kad tocno prestajem raditi, da ti pomognem. Moramo udvoje, na sanjkama.
Dobro. Stici ce se, Jurocka. Trebalo bi leci. Kasno je. Na sve ionako ne možeš dospjeti. Moraš se odmoriti.
Širi se epidemija. Opca iznurenost slabi otpornost. Tebe i tatu strašno je i pogledati. Treba nešto
uciniti. Ali što zapravo? Mi se premalo cuvamo. Treba biti pažljiviji. Slušaj. Ne spavaš?
Ne.
Za sebe se ne bojim, ja sam žilav; ali ako bi me ipak dohvatilo, molim te, ne pravi gluposti i ne ostavljaj me kod kuce. Istog casa u bolnicu.
Što ti je, Jurocka! Bog s tobom. Cemu zazivati nesrecu?
Zapamti, više nema ni poštenih ni prijatelja. Pogotovo znanaca. Ako bi se što dogodilo, možeš se osloniti jedino na Picužkina. Naravno, ukoliko se i sam izvuce. Ne spavaš?
Ne.
Sami su, prokletnici, pobjegli za punijom zdjelom, i sad bi još da im je to bio i moralan cin, principijelnost. Susrecu, jedva ruku pruže. »Vi za njih radite?« I dižu obrve. »Radim« – kažem – » i ne zamjerite: ja se ponosim našom neimaštinom, a ljude koji su nam njome ukazali cast ja cijenim.«

10.

Vecini je zadugo jedina hrana postala kuhana prekrupa i juha od sledevih glava. Tijelo haringe u pecenu obliku bilo je drugo jelo. Ljudi su jeli nesamljevenu raž i pšenicu u zrnu. Od njih bi kuhali kašu.
Poznanica, inace profesorica, ucila je Antoninu Aleksandrovnu kako ce peci pareni kruh u kaljevoj peci, cak i za prodaju, ne bi li se zaradom nekako pokrilo loženje sobne peci kao u dobra stara vremena. To bi omogucilo da se oslobode mucenja s limenom pecicom koja je dimila, slabo grijala, a toplinu nikako i nije zadržavala.
Kruh je Antonina Aleksandrovna dobro pekla, ali od njezine trgovine nije bilo ništa. Trebalo je odustati od nerealnih planova i vratiti se limenoj pecici. Živagovi su uvelike oskudijevali.
Jedno jutro Jurij Andrejevic po obicaju otide na posao. Od drva su u kuci ostale samo dvije oblice. Navukavši bundicu, u kojoj je od slabosti zebla i po toplijem vremenu, Antonina Aleksandrovna pode »u lov«.
Nekih pola sata tumarala je susjednim ulicama, u koje bi ponekad svracali seljaci iz prigradskih sela s povrcem i krumpirom. Te je seljake trebalo uloviti, jer vlast ih je hapsila zajedno s njihovom robom.
Napokon je nabasala. Mlad krupan momcina u suknenoj kabanici, pracen Antoninom Aleksandrovnom, uvezao je svoje kao igracka lake saonice u dvorište Gromekovih.
U likovom saonicnom košu, prekrivena rogožinom, nalazila se manja hrpa brezovih oblica, koje nisu bile deblje od onih na kurijalnim balustradama s fotografija iz prošlog stoljeca. Antonina Aleksandrovna znala je njihovu vrijednost – jedno je bilo brezovina, a drugo ovo sirovo drvo najgore vrste, upravo posjeceno, neupotrebljivo za loženje. No izbora nije bilo, pa onda ni razmišljanja.
U pet-šest naramaka donese joj mladi seljak drva na gornji kat, a u zamjenu smjesti ormaric s ogledalima Antonine Aleksandrovne sebi na saonice za dar svojoj mladoj. Uzgred, ugovarajuci donošenje krumpira, on se propitivao za cijenu glasovira koji je stajao kraj vrata.
Kad se vratio, Jurij Andrejevic nije komentirao ženinu kupovinu. Iscijepati prodani ormar u gorivo bilo bi sigurno korisnije, ali to niko od njih ne bi bio u stanju uciniti.
Jesi vidio pisamce na stolu? – upita žena.
Od upravitelja bolnice? Znam, rekli su mi. Zovu k nekoj bolesnici. Svakako moram poci. Ali neka malo odahnem. Prilicno je daleko. Negdje kod Trijumfalnih vrata. Imam zapisano.
Cudan honorar nude. Vidio si? Ipak procitaj. Za vizitu bocu njemackog konjaka ili par ženskih carapa. Cime li sve ne mame? Tko bi to mogao biti? Takvo prostaštvo i potpuno nepoznavanje prilika u kojima živimo. Skorojevici neki.
Da, slici prekupcu.
Tim su imenom, uz koncesionar ili zastupnik, zvali male privatne poduzetnike, kojima je državna vlast,
uništivši privatnu trgovinu, popuštala u vrijeme nestašica, zakljucivala s njima ugovore i pogodbe o raznim isporukama.
Njima nisu pripadali srušeni šefovi starih firmi i vlasnici velikih poduzeca. Od zadobivenog udarca oni se nisu oporavljali. Ali u tu su kategoriju dospijevali povremeni špekulanti otisnuti s dna rata i revolucije kao pridošlice bez korijena.
Popivši toplu vodu jedva zabijeljenu mlijekom i zasladenu saharinom, doktor se otputi bolesnici.
Nogostupi i kolovozi bili su pod dubokim snijegom koji je ulice prekrivao od jednog reda kuca do drugoga. Ponegdje je dopirao do prizemnih prozora. Svom širinom toga prostora micale su se nijeme, polužive utvare koje su teglile na ledima ili vukle na saonicama kakvu mršavu hranu. Vozio se nije gotovo nitko.
Ponegdje su još po zidovima zaostali raniji cimeri. Prodavaonice i zadruge pod njima, bez stvarne veze s onim što je pisalo, zatvorene, s izlozima zabijenim ili pod rešetkom, zjapile su prazninom.
Bile su prazne i zatvorene ne samo zbog pomanjkanja robe nego i zato što je preuredivanje svih oblika života, koje je zahvatilo i trgovinu, stiglo tek do opcih stajališta, pa do zatvorenih ducancica kao do sitnih pojedinosti još nije dospjelo.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 4 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:33 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]


11.
Kuca u koju su pozvali doktora nalazila se na kraju Brestovske, blizu Tverske mitnice.
Bilo je to zdanje od opeke, kasarnske pretpotopne gradnje, s dvorištem i drvenim hodnicima u tri reda uzduž dvorišnih zidova.
Stanari su upravo držali zajednicki sastanak na kojem je sudjelovala i predstavnica rajonskog sovjeta, kad iznenada u kucu bane vojna ophodnja koja je provjeravala oružne listove i plijenila oružje bez dozvola. Zapovjednik zamoli povjerenicu da ne odlazi, uvjeravajuci da ce kontrolu požuriti, a provjereni stanari neka postupno silaze, pa sastanak mogu ubrzo nastaviti.
Pretres se primicao kraju, na redu je baš bio stan u kojem su cekali doktora, kad se on nade na kucnim vratima. Vojnik s puškom na uzici, koji je stražario pred stubama što su vodile u hodnike, odlucno stade ispred Jurija Andrejevica, ali se umiješa zapovjednik. On doktoru nije htio smetati, pa pristade da priceka s pretresom dok Jurij Andrejevic ne pogleda bolesnicu.
Doceka ga vlasnik stana, uljudan i mlad covjek, utucena crnomanjasta lica i tamnih, tužnih ociju. Bio je smucen razlicitim okolnostima: ženinom bolešcu, predstojecim pretresom i strahopoštovanjem koje je osjecao prema medicini i njezinim predstavnicima.
Da bi olakšao doktoru i skratio vrijeme, domacin se trudio da govori što krace, ali je upravo to nastojanje cinilo njegov govor dugim i zbrkanim.
Stan, mješavina raskoši i tricarija, bio je namješten stvarima skupljanim jedino sa željom da se novac pretvori u nešto sigurnije. Pokucstvo u rasparenim garniturama popunjavano je komadima drugih rasparenih garnitura.
Domacin je vjerovao da je njegova žena od straha oboljela na živcima. S mnogo nepotrebnih detalja ispricao je kako su im u bescjenje prodali pokvaren starinski sat sa svirkom, koji davno vec nije radio. Kupili su ga jedino kao znamenitost urarskog umijeca (bolesnicin suprug povede doktora u susjednu sobu da mu ga pokaže). Sumnjali su cak je li ga uopce moguce popraviti. I najednom sat, koji godinama nije bio navijan, pode sam od sebe, pode, na zvoncicima odzvoni svoj zamršeni menuet i stade. Žena se prestravila, objašnjavao je mladi covjek, uvjerena da je to otkucao njezin sudnji cas, pa sad, eto, leži, bunca, ne jede, ne pije i njega ne poznaje.
Vi, dakle, mislite da je to slom živaca? – s nevjericom upita Jurij Andrejevic. – Vodite me bolesnici. Ušli su u susjednu sobu s porculanskim lusterom i dvama nocnim ormaricima od mahagonija uz širok
bracni krevet. U njegovu kraju, navukavši pokrivac do podbratka, ležala je sicušna ženica s velikim crnim ocima. Kad ih je ugledala, ona ih potjera rukom koju je izvukla ispod pokrivaca, dok joj je široki rukav kucne haljine skliznuo pod pazuho. Nije prepoznavala muža, i kao da nikoga nije bilo u sobi, ona tihim glasom zapjeva pocetak neke tužne pjesmice, koja ju toliko dirnu da se rasplakala, zajecala djetinje i molila da je vode kuci. Kako god joj doktor prišao, protivila se pregledu i okretala mu leda.
Trebalo bi je pregledati – rece Jurij Andrejevic. – No i bez toga je sve jasno. Pjegavac, i to u jako tešku obliku. Jadnica se dosta muci. Savjetovao bih da je smjestite u bolnicu. Ne radi se o komforu koji joj vi možete pružiti, nego o stalnome lijecnickom nadzoru koji je nužan u prvim tjednima bolesti. Možete li osigurati kakav prijevoz, kociju, makar i teretne saonice da je prevezemo, razumije se, dobro umotanu? Napisat cu vam uputnicu.
Mogu. Pobrinut cu se. Ali, cekajte. Zar je to stvarno tifus? Strašno!
Nažalost.
Bojim se da cu je izgubiti ako je pustim od sebe. Zar ne biste mogli dolaziti i ovdje je lijeciti? Platit cu vam koliko zatražite.
Objasnio sam vec. Njoj je važna neprekidna kontrola. Poslušajte. To vam je najbolji savjet. Smognite na bilo koji nacin kociju, a ja cu napisati uputnicu. Najbolje je da to napravimo u vašem kucnom komitetu. Na uputnici treba kucni žig i još neke formalnosti.

12.

Kako su stanari prolazili kroz ispitivanje i pretres, onako su, ogrnuti toplim rupcima i bundama jedan za drugim svracali u hladnu prostoriju bivšeg skladišta jaja, u koju se smjestio kucni komitet.
U jednom kraju toga prostora nalazio se kancelarijski stol i nekoliko stolaca, kojih je bilo premalo za toliki svijet. Zato su uokolo kao ispomoc, umjesto klupa, postavljeni dugi prevrnuti i prazni sanduci za jaja. Na suprotnoj strani dizalo se do stropa brdo nagomilanih istih takvih sanduka. U kutu, skupljene uza zid, ležale su u smrznutim hrpama grude piljevine slijepljene razbijenim jajima. Po toj su se gomili uz ciku naganjali štakori, izlijetali ponekad na slobodan prostor kamenog poda, pa se opet vracali u piljevinu.
Na svako njihovo istrcavanje jedna u salo zadrigla stanarka vrištala bi i skakala na sanduk. Krajicak skuta podizala bi koketno ispruženim prsticima, sitno pocupkivala u modernim visokim cipelama i namješteno promuklo, pijano kricala:
Oljka, Oljka, ovdje ti štakori trce. Fuj, gade, nosi se! Gle, gle, razumije, nitkov. Naljutio se. Joj, po sanduku puže! Samo da pod suknju ne zaleti. Ju, strah me, bojim se! Okrenite se, gospodo muškarci. Oh, oprostite, zaboravila sam da sada nema muškaraca, samo drugovi gradani.
Na ženi je bio raskopcan astrahanski ogrtac. Pod njim su u tri razine hladetinasto podrhtavali njezin dvostruki podvoljak, nabujalo poprsje i svilenom haljinom zategnuti trbuh. Bilo je vidljivo da je nekad medu trecorazrednim trgovcima i njihovim kalfama važila za laficu. Prorezi njezinih svinjskih ocica s nateklim kapcima jedva da su bili otvoreni. Nekad davno jedna je suparnica zamahnula na nju bocicom kiseline i promašila, ali su ipak dvije-tri kapljice na lijevom obrazu i u lijevom uglu usana ostavile dva lagana ožiljka, po neupadljivosti gotovo zavodnicka.
Ne dreci, Hrapugina. Ne može covjek ni raditi – rece žena za stolom, predstavnica rajonskog sovjeta koja je vodila skup.
Stanari su je znali od ranije, a i ona je njih dobro poznavala. Prije pocetka sastanka neslužbeno je u pola glasa razgovarala s tetom Fatimom, starom pazikucom, koja se nekad s mužem i djecom patila u prljavom podrumu, a sada je s kceri preselila na kat u dvije svijetle sobe.
Pa onda, kako je, Fatima? – upita predsjednica.
Fatima je jadikovala kako sama ne dospijeva na sve u tako velikoj i prenaseljenoj kuci, kako pomoci nema ni od koga, jer nijedan stanar ne ispunjava svoje zadace u cišcenju dvorišta i ulice.
Ne zabrinjavaj se, Fatima, sabit cemo mi njima rogove, budi sigurna. Kakav je to komitet? Zar je to moguce? Tu se skrivaju kriminalci, neprijavljeni sumnjivi tipovi. Najurit cemo takve i izabrati druge. Ja cu tebe za upraviteljicu postaviti, samo mi ti ne izigravaj.
Kucepaziteljica je preklinjala da predsjednica toga ne cini, ali je ona nije slušala. Bacila je pogled po prostoriji i našla da ih se dovoljno skupilo, zatražila tišinu i kratkim uvodnim slovom otvorila skup. Osudivši nerad sadašnjega kucnog komiteta, ona predloži isticanje kandidata za izbor novoga i prijede na druga pitanja. Na završetku medu ostalim rece:
Prema tome, drugovi, evo. Govorimo iskreno. Vaša je zgrada prostrana, kao stvorena za dom. Dogada se, delegati doputuju na savjetovanje, i nemaš kamo ljude potrpati. Ali postoji rješenje da rajonski sovjet pretvori ovu zgradu u dom za putnike i da ga nazove imenom druga Tiverzina koji je u spomenutom domu, kao što je opcepoznato, živio do progonstva. Primjedaba nema? Prelazimo na redoslijed iseljavanja. Mjera ne nastupa odmah, imate vremena godinu dana. Radni ljudi preseljavat ce se u osigurane stanove, a one koji ne rade upozoravamo da se sami snadu i dajemo im rok od dvanaest mjeseci.
A tko od nas ne radi? Ovdje nema takvih! Svi su radnici – zagrajali su sa svih strana, dok se jedan prodra: – To je velikodržavni šovinizam! Sve su nacionalnosti sada jednake. Znam ja kamo vi ciljate!
Ne svi odjednom! Ne znam kome bih prvo odgovarala. Kakve nacionalnosti? Šta tu ima nacionalnost, gradanine Valdirkin? Naprimjer, Hrapugina uopce nije nacionalnost, a iselit cemo je.
Iseli! Da vidimo kako ceš ti mene iseliti. Uležana blazino! Desetaco! – izvikivala je Hrapugina besmislene nadimke koje je u svadi nadijevala predsjednici.
Kakva zmija! Vještica! Stida ne imaš! – ljutila se pazikuca.
Ne miješaj se, Fatima. Sama cu ja to. Prestani, Hrapugina. Covjek kaže jednu, ona odmah deset! Umukni, velim, jer cu te predati vlastima i prije no što te pokupe zbog rakije ili onog što skrivaš u svom brlogu.
Larma je stigla do vrhunca. Nitko više nikoga i nije slušao. Tada u skladište ude doktor. Zamolio je prvoga što se našao kod vrata da mu pokaže nekoga iz kucnog komiteta. Ovaj složi šake oko usana i, nadglasivši paklensku galamu, rastavi na slogove:
Ga-li-u-li-na! Dodi. Traže te.
Doktor ne povjerova svojim ušima. Prišla je mršava, malo pogrbljena žena, pazikuca. Njega je iznenadila slicnost majke i sina, ali se još nije otkrivao. Rece:
Jedna je stanarka ovdje oboljela od tifusa (on spomenu njezino ime). Valja paziti da se zaraza ne proširi. Osim toga bolesnica mora u bolnicu. Ja cu napisati uputnicu koju kucni komitet treba potvrditi. Kako i gdje cemo to napraviti?
Pazikuca je razumjela da se pitanje odnosi na prijevoz bolesnice, a ne na sastavljanje popratnih papira.
Za drugaricu Deminu dolazi kocija iz rajonskog sovjeta – rece Galiulina. – Drugarica Demina dobra, reci cu, prepustit ce kola. Ne tuguj, drug doktor, prevest ce tvoj bolesnica.
Ne radi se o tome! Tražim samo kakav kutak u kojem bih napisao uputnicu. Ali, bude li i prijevoz...
Oprostite, niste li vi majka porucnika Galiulina, Osipa Gimazetdinovica? Ja sam s njime bio na ratištu.
Pazikuca zadrhta cijelim tijelom i problijedi. Zgrabi doktora za ruku i rece:
Idemo van. Na dvorištu razgovaramo. Cim prijedoše prag, ona brzo progovori.
Tiše, sacuvaj Bog, za cuti. Ne ništi me. Jusupka je krivi staza pošao. Sam prosudi, tko Jusupka? Šegrt, radnik. Jusup mora shvatiti, obican narod bolje postao danas, to slijep vidi, kakav tu može biti razgovor. Ja ne znam, kako ti misliš, tebi, može, moguce, a Jusupki grijeh, Bog nece oprostiti. Otac Jusupa
u vojsci poginuo, ubili, i kako, ni lica nisu ostavili, ni ruku, ni nogu.
Nije imala snage dalje govoriti i odmahnuvši rukom priceka da prode uzbudenje. Zatim nastavi:
Idemo. Odmah sredim kociju. Ja znam tko ti. On ovdje bio dva dana, pricao. Ti, kaže, Laru Gišarovu znaš. Dobra bila djevojka. Ovdje k nama dolazila, sjecam se. A sada kakva ce biti, tko vas zna. Zar moguce da bi gospoda protiv gospode? A Jusupki je grijeh. Idemo, kola izmolimo. Drugarica Demina dade. A znaš tko je drugarica Demina? Olja Demina, kod mama Lare Gišarove radila. Eto, tko je. I takoder odavde. Iz ovog dvorišta. Idemo.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 4 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:34 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


13.

Vec se uhvatila noc. Uokolo je bilo posve mracno. Samo je sa smeta na smet na nekoliko koraka ispred njih skakutao bijeli kružicak svjetla iz Deminine džepne lampice i više ih zbunjivao no što im je pokazivao put. Posvuda mrak, a straga je ostala kuca u kojoj je toliko ljudi znalo za nju, gdje je boravila kao djevojcica, gdje je, prema pricanjima, kao djecak odgajan i njezin buduci muž, Antipov.
Demina mu se obracala nekim zaštitnicki šaljivim tonom:
I vi doista mislite nekamo prispjeti bez svjetiljke? A? A ja bih vam je dala, druže doktore. Da. Nekad sam bila zaozbiljno zatreskana u nju, voljela sam je bezumno dok smo bile djevojcurci. Imale su krojacku radionicu, obrt. Ja sam kod njih šegrtovala. Ove godine smo se srele. U prolazu. Vlakom je došla u Moskvu. Govorim joj, kuda ceš, ludo? Ostani. Zajedno bismo živjele, našlo bi se posla i za tebe. Šta ceš tamo! Nece. Njezina stvar. Glavom je ona pošla za Pašku, a ne srcem, i otad pošašavila. Otputovala.
Što mislite o njoj?
Pazite. Sklisko je. Koliko sam puta govorila da splacine ne prolijevaju pred vrata, ali ko da bi bobom o zid. Šta o njoj mislim? Kako to – mislim? Šta bi se i mislilo. Nemam ja kad. Evo, ja tu stanujem. Sakrila sam pred njom, brata su joj, vojnika, izgleda, strijeljali. A njezinu majku, moju nekadašnju gazdaricu, vjerojatno cu izvuci, brinem se za nju. Eh, ja sam tu. Dovidenja.
Tako se rastadoše. Svjetlo Deminine lampice uvuklo se u uzak kameni prolaz i pobjeglo naprijed osvjetljavajuci zamazane zidove prljava stubišta, a doktora okruži mrak. Desno se protezala Sadova- Trijumfalna, lijevo Sadova-Karetna. U crnoj daljini na crnom snijegu to više nisu bile obicne ulice, nego dva šumska prosjeka u gustoj tajgi kamenih zdanja, kao da se protežu preko neprohodnih guštara Urala ili Sibira.
Kod kuce je bilo svijetlo i toplo.
Što tako kasno? – upita Antonina Aleksandrovna i ne davši mu odgovoriti, nastavi:
A ovdje se i bez tebe dogadaju zanimljive stvari. Neobjašnjive. Zaboravila sam ti reci. Jucer je tata razbio budilicu i bio ocajan. Posljednja ura u kuci. Poceo ga je popravijati, ceprkao, ceprkao, ali ništa nije ispalo. Urar s ugla tražio necuvenu cijenu, tri funte kruha. I šta uciniti? Tata se posve snuždio. A najednom, zamisli, prije sat vremena, jasna, zaglušujuca zvonjava. Klatno! Krenulo, shvacaš, i ide!
To je moj tifusni cas odbio – našali se Jurij Andrejevic i isprica o bolesnici i njezinu satu.

14.
Od tifusa se on medutim razbolio mnogo kasnije. Do tada je siromaštvo porodice Živago stiglo do krajnjih granica. Oskudijevali su i propadali. Jurij je Andrejevic pronašao onog partijca kojeg je spasio od pljackaškog napada. Za doktora je taj cinio što je mogao. Ali zapoceo je gradanski rat. Pokrovitelj je cijelo vrijeme bio na putu. Usto covjek je, sukladno svojim uvjerenjima, tadašnje teškoce držao posve prirodnim, pa je cak skrivao da i sam gladuje.
Pokušao je Jurij Andrejevic pronaci i nakupca s Tverske mitnice. Ali u proteklim mjesecima on se izgubio, a o njegovoj izlijecenoj ženi takoder nije bilo ni traga ni glasa. I stanari u onoj kuci se promijenili. Demina je bila na bojištu, a upraviteljicu Galiulinu Jurij Andrejevic nije zatekao.
Nekako je odnekud dobio doznaku za kupovinu drva koja je trebalo prevesti s Vindavske postaje. Po otegnutoj Mešcanskoj išao je uz vozara i kljuse koje je teglilo to neocekivano bogatstvo. Iznenada osjeti kako Mešcanska pomalo prestaje biti Mešcanskom, da tetura, da ga noge više ne drže. Shvati da ide kraju, da stvari stoje sasvim loše, da je to – tifus. Vozar ga pridrža. Doktor medutim nije bio svjestan da je na drvima prispio do kuce.

15.

S prekidima, u bunilu je bio dva tjedna. Pricinjalo mu se da je Tonja postavila na njegov pisaci stol dvije Sadove, lijevo Sadovu Karetnu, a desno Sadovu Trijumfalnu i privukla im njegovu stolnu lampu, koja ih prožima narancastom toplinom. Na ulicama je postalo svijetlo. Može se raditi. I on, evo, piše.
Piše zaneseno i veoma uspješno ono što je uvijek htio i odavna morao napisati, a nikad nije mogao, ali je sada, evo, poteklo samo od sebe. Samo se ponekad umiješa i neki mladic s uskim kirgiskim ocima, u raskopcanoj jelenskoj bundi kakve se nose u Sibiru i na Uralu.
Posve je jasno da je taj mladac avet njegove smrti ili jednostavno njegova smrt. Ali kako on može biti njegova smrt kada mu pomaže pisati poemu, ili cak i smrt može biti od koristi, cak i ona može biti od pomoci?
Ne piše poemu ni o uskrsnucu ni o polaganju u grob, nego o danima što su protekli izmedu jednoga i drugoga. Piše poemu Rasulo.
Oduvijek je htio napisati kako se u tri dana oluja crne crvotocne zemlje taloži i prekriva besmrtno utjelovljenje ljubavi, zasiplje ga svojim grumenjem upravo onako kako zaletom nasrcu morski valovi i pod sobom skrivaju obalu. Tri dana bješnjenja, nadolaska i jenjavanja crne zemaljske oluje. A dva rimovana retka nisu mu davala mira:

Žele dodirnuti
i
Treba oživljavati

Htjeli bi dodirnuti i pad, i raspad, i propadanje, i umiranje, a istovremeno s njima dodirivalo bi se i proljece, i Magdalena, i život. A – treba oživljavati. Treba se probuditi i ustati. Treba uskrsnuti.

16.

Poceo je prizdravljivati. U pocetku, kao pomaknut, nije znao za vezu medu stvarima, sve je prihvacao, nicega se nije sjecao, nicemu sc nije cudio. Žena ga je hranila bijelim kruhom i maslacem i pojila cajem sa šecerom, kuhala mu kavu. Zaboravio je da toga sada nema i veselio se ukusnoj hrani kao poeziji i bajci, normalnoj i nužnoj za ozdravljenje. Ali cim je poceo shvacati, upita ženu:
Otkuda to?
Sve od tvoga Granje.
Kojeg Granje?
Granje Živaga.
Granje Živaga?
Pa da, od tvoga brata Jevgrafa iz Omska. Tvoga polubrata. Dok si ležao bez svijesti, on nas je sve vrijeme obilazio.
U jelenskoj bundi?
Da, da. Ti si, znaci, i u bunilu zamjecivao? Pricao nam je da se u nekoj kuci sreo s tobom na stubištu. Znao je da si to ti i htio se predstaviti, ali si ga ti prestrašio. On te obožava, sve je tvoje procitao. On odnekud nabavlja sve te stvari! Rižu, groždice, šecer. Sad je opet otputovao na imanje. I nas nagovara. Pomalo je neobican i zagonetan. Mislim da on ima nešto s vlastima. Kaže da se godinu-dvije treba maknuti iz velikih gradova, »skloniti se na zemlju«. Pitala sam ga što misli o imanju Krigerovih. On jako preporucuje. Jer bi se mogao zasaditi povrtnjak, a i šuma je pri ruci. Ne treba se tako pokorno prepuštati, poput ovaca.
Te iste godine u travnju Živagovi su otišli na daleki Ural, na bivše imanje Varikino, u blizini grada Jurjatina.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 4 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:34 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


Sedmi dio
NA PUTU
1.

Došli su i posljednji dani ožujka, prvi topliji dani u godini, lažljivi vjesnici proljeca, poslije kojih obicno još dobrano zazimi.
U kuci Gromekovih tekle su ubrzane pripreme za put. Pred mnogobrojnim stanarima, kojih je u pretrpanoj kuci bilo sada više no vrabaca na ulici, tu su strku prikazivali kao veliko spremanje pred Uskrs.
Jurij Andrejevic bio je protiv puta. Nije se uplitao u pripreme, jer je cijelu zamisao držao neizvedivom i nadao se da ce u presudnu casu sve propasti. No stvari su napredovale i bližile se kraju. Došlo je vrijeme da se ozbiljno razgovara.
Na porodicnom savjetovanju, koje su uprilicili, on još jednom ženi i tastu izrece svoje dvojbe.
Vi dakle mislite da nemam pravo, pa prema tome putujemo? – zakljuci svoje protivljenje. Rijec uze žena:
Kažeš, progurajmo godinu-dvije, za to ce se vrijeme srediti i zemljišna pitanja, moci ce se izmoliti kakav komadic vrta i pod Moskvom. No s cime preživjeti do tog vremena, to ne kažeš. A to je najvažnije, i jedino bi o tome bilo poželjno nešto cuti.
Apsolutna besmislica – podrža svoju kcer Aleksandar Aleksandrovic.
Dobro, predajem se – složi se Jurij Andrejevic. – Meni samo smeta potpuna neizvjesnost. Krecemo zatvorenih ociju neznano kamo, bez ikakve predodžbe o mjestu. Od troje koji su boravili u Varikinu dvoje, mama i baka, više nije živo, a djedica Kriger, ako je uopce živ, negdje je kao talac iza rešetaka.
Posljednje ratne godine on je nešto petljao sa šumom i pilanom, prividno prodao nekom lažnom kupcu, banci, ili je na nekoga uvjetno prepisao. Što mi znamo o cijelom tome poslu? Cija je sada ona zemlja; ne vlasnicki, neka je vrag nosi, nego tko za nju odgovara? Tko njome upravlja? Sijece li se šuma? Rade li pilane? Na kraju, cija je ondje vlast, i cija ce biti, dok se mi onamo ne dokotrljamo?
Vama je posljednja nada Mikulicin, koga toliko volite spominjati. Ali tko vam kaže da je taj stari upravitelj živ i da je još uvijek u Varikinu? A što i o njemu znamo, osim da mu je djed teško izgovarao prezime, pa smo ga mi upravo zato i upamtili?
Ali cemu se prepirati? Odlucili ste putovati. Ja se prikljucujem. Treba vidjeti kako se to sada radi.
Nemamo zašto otezati.

2.
Jurij Andrejevic otide na Jaroslavski kolodvor da se raspita.
Bujicu putnika usmjeravali su ogradeni drveni prolazi protegnuti preko dvorana na cijim su kamenim podovima ležali ljudi u sivim šinjelima, premetali se s boka na bok, kašljali i pljuvali; a kad bi jedan s drugim progovorio, bilo je to neprimjereno glasno, jer nisu racunali s jekom pod visokim svodovima.
Najvecma su to bili bolesnici koji tek što su preboljeli pjegavac. Zbog pretrpanih bolnica njih su otpuštali vec drugi dan nakon krize. Kao lijecnik i sam je Jurij Andrejevic morao tako postupati, ali nije znao da je tih nesretnika bilo tako puno i da im kao utocište služe željeznicke cekaonice.
Nabavite putni nalog – rece mu služnik u bijeloj pregaci. – Treba navracati svaki dan. Vlakovi su sada rijetkost, puki slucaj. A razumije se i... (služnik protrlja palac o druga dva prsta)... Brašna ili štogod takvo. Ne podmažeš – ne putuješ. A ono... (on rukom pode niz grlo)... to bi posvetilo.

3.

Upravo u to vrijema pozvaše Aleksandra Aleksandrovica na nekoliko razlicitih konzultacija u Vrhovni sovjet narodnoga gospodarstva, a Jurija Andrejevica k teško oboljelu clanu vlade. Obojicu su nagradili na tada najbolji moguci nacin – doznakama za prodavaonicu zatvorenog tipa.
Ona se nalazila u nekakvim garnizonskim skladištima kod Simonova manastira. Doktor i njegov tast presjekoše dva prolazna dvorišta, crkveno i vojarnicko, i ravno s tlom, bez praga, nadoše se pod kamenim svodovima dubokog podruma koji se postupno spuštao. Njegov prošireni kraj bio je pregraden dugackim poprecno postavljenim pultom, za kojim je miran i spor skladištar izdavao namirnice, odlazio povremeno u skladište po stvari i širokim zamahom olovke križao s popisa ono što bi izdao.
Unutra je bilo malo ljudi.
Vaše torbe – rece skladištar profesoru i doktoru preletjevši ocima po njihovim papirima. Obojica iskolaciše oci kad im u donesene jastucnice i povece navlake poceše sipati brašno, prekrupu, makarone i šecer, trpati slaninu, sapun i šibice, i još svaki dobi po komad necega zamotana u papir, što se tek kod kuce pokazalo kao kavkaski sir.
Zet i tast trudili su se da što brže skupe mnoštvo malih zavežljaja il dvije vece naprtnjace, kako predugim petljanjem ne bi gnjavili skladištara koji ih je zasuo svojom darežljivošcu.
Izišli su na zrak pijani, koliko od radosti, toliko još više od saznanja da nisu beskorisni, da na tom svijetu ne žive samo po nebeskom daru, nego da ce i kod kuce zaslužiti pohvalu i priznanje mlade domacice Tonje.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 4 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:36 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]



4.

Dok su muškarci danima obilazili razlicite urede kamceci putne papire i potvrde za napuštane sobe, dotle se Antonina Aleksandrovna bavila pakiranjem stvari.
Ona je brižno hodala trima sobama koje su preostale kao dom Gromekovih i pomno u ruci odvagivala svaku sitnicu prije nego bi je stavila medu stvari odredene za put.
Tek manji dio tih stvari predstavljao je osobnu prtljagu, dok je sve drugo bilo zaliha namijenjena trampi na putu i po dolasku na mjesto.
Kroz rastvoreno okance navirao je proljetni zrak i mirisao na svježe nacetu francusku zemicku. U dvorištu su kukurikali pijetlovi i žagorili djecji glasovi u igri. Što se soba više prozracivala, u njoj se jace osjecao naftalin kojim je vonjala zimska starež izvucena iz škrinja.
O tome što bi trebalo uzeti sa sobom, a cega se odreci postojala je gotovo prava teorija, koju su stvorili oni što su otišli, a njihova su se opažanja širila u krugu znanaca koji su ostali.
Ti savjeti u obliku kratkih i neupitnih naputaka bili su u glavi Antonine Aleksandrovne tako jasni da joj
se cinilo kako ih cuje iz dvorišta zajedno s cvrkutom vrabaca i grajom razigrane djecurlije, gotovo kao da joj ih s ulice šapce kakav tajni glas.
»Tkanina, tkanina – govorila su takva razmišljanja – najbolje u komadima, jer na putu pregledaju, a to je opasno. Razumno je te komade makar samo naizgled sašiti. Kakav bilo tekstil, platno, gotovu odjecu, prije svega gornju i ne baš iznošenu. Što manje starudije, što manje tereta. Sve to cesto ce se prevlaciti na sebi i zato treba zaboraviti košare i kovcege. Ono malo, stoput prebrano, skupiti u zavežljaje primjerene ženi ili djetetu. Praksa je pokazala da najbolje prolaze sol i duhan, ali, naravno, uz povelik rizik. Novci u kerenkama.39 Najteže je s dokumentima.« I tako dalje, i tako dalje.

5.

Uoci polaska digla se vijavica. Vjetar je nebu pod oblake bacao guste rojeve sivih zakovitlanih pahulja koje su se u bijelu vrtlogu vracale prema zemlji, ulijetale u dubinu tamne ulice i povijale je u bijelu pelenu.
U kuci je sve bilo sredeno. Postarijem bracnom paru, moskovskim rodacima Jegorovne, koje je Antonina Aleksandrovna upoznala prošle zime, kad je preko njih mijenjala stare stvari, robu i nepotreban namještaj za drva i krumpir, povjerili su na brigu sobe i ostavljeno pokucstvo.
Na Markela se nisu mogli osloniti. U miliciji, koju je izabrao za neku vrstu svoje politicke stranke, on se nije tužio da mu bivši kucevlasnici Gromeko piju krv, ali je Gromekovima nakraju ipak predbacivao što su ga svih tih prošlih godina držali u mraku neznanja i namjerno mu skrivali da su ljudi postali od majmuna.
Te rodake Jegorovne, bivšeg trgovackog pomocnika i njegovu ženu, Antonina Aleksandrovna posljednji je put vodila po sobama, pokazivala u koje brave idu koji kljucevi, gdje je što ostavljeno, otvarala i zajedno s njima zatvarala vrata na ormarima, izvlacila i natrag vracala ladice, sve im pokazivala i u sve ih upucivala.
Stolovi i stolci bili su pomaknuti uza zidove, putni zavežljaji gurnuti ustranu, a zavjese s prozora skinute. Sniježna je vijavica sada slobodnije zagledala u opustjele sobe kroz ogoljele prozore. I sve ili na nešto podsjecala. Jurija Andrejevica na djetinjstvo i majcinu smrt, Antoninu Aleksandrovnu i Aleksandra Aleksandrovica na kraj i pogreb Ane Ivanovne. Cijelo im se vrijeme cinilo da im je to posljednja noc u domu koji više nece vidjeti. U tome su se varali; no u toj zabludi, koju su medusobno prešucivali, da jedno drugo ne bi žalostili, oni su u sebi iznova proživljavali život proveden pod tim krovom i borili se sa suzama koje su navirale na oci.
Ali to nije navodilo Antoninu Aleksandrovnu da se pred stranim ljudima neprilicno ponaša. Stalno je razgovarala sa ženom cijoj je brizi sve ostavljala i preuvelicavala znacenje njezine usluge. Da ne bi ispala nezahvalna, svaki je cas uz ispriku odlazila u susjednu sobu iz koje je dovlacila toj ženi na dar sad kakav rubac, sad bluzu, pa komad šarenog ili kakva drugog platna. Sve te tkanine bile su tamne i karirane ili istockane, kao što je bila bijelo istockana i tamna snježna ulica koja je u toj oproštajnoj veceri gledala u nezastrta gola okna.

6.
Na kolodvor su pošli u svanuce. U to doba svi žitelji u kuci još su spavali. Stanarka Zevorotkina, koja je prva zapocinjala sva zajednicka okupljanja, optrcala je uspavane stanare lupajuci na vrata i vicuci:
Pažnja, drugovi! Opraštat se! Veselije, veselije! Odlaze bivši Gromekovi.
Ispadali su u predvorje i na trijem stražnjeg stubišta (glavni je ulaz vec punu godinu dana bio zatvoren) i nacickali se oko njegovih stupcica polukružno kao da se namještaju za grupnu fotografiju.
Zijevali su i gurili se da im s ramena ne spuznu bijedni ogrtaci, pod kojima su drhturili i promrzlo se premještali s noge na nogu u širokim valjenkama što su ih bosonogi na brzinu nazuli.
Markel, koji se i u to »suho« vrijeme uspijevao naliti nekim ubojstvenim otrovom, navalio se kao pokošen na stubišnu ogradu, sposoban da je svakog casa sruši. Ponudio je da ce stvari odnijeti na kolodvor i uvrijedio se što ne prihvacaju njegovu pomoc. Jedva ga se jedvice otresoše.
Vani je još bio mrak. Mirnim zrakom bez vjetra snijeg je padao gušci nego sinoc. Krupne, krpaste pahulje lijeno su lelujale nad zemljom kao da su neodlucne liježe li im se na tlo ili ne liježe.
Kad su izišli iz ulice na Arbat, pocelo se daniti. Snježina je zastirala put svojom bijelom podatnom zavjesom, kojoj su rese toliko se plele i mrsile u nogama pješaka da su gubili osjecaj kretanja, pa im se cinilo da tabanaju u mjestu.
Na ulici ni žive duše. Putnicima iz Sivceva ne nade se nikoga ususret. Ali ih zato sustiže kocijaš, sav u snijegu kao uvaljan u žitko tijesto, s praznim kolima koja je vuklo isto tako zasniježnjeno kljuse. Po iznenadujuce za to vrijeme povoljnoj cijeni uze ih sa svim stvarima u kola. Samo je Jurij Andrejevic, osloboden prtljage, poželio da pješice ode do kolodvora.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 4 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:37 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]


7.
Antonina Aleksandrovna s ocem je vec zauzela mjesto u cekaonici u golemu redu stisnutom drvenom ogradom. Sada se nije ukrcavalo s perona, nego gotovo kilometar dalje, na pruzi kod izlaznog signala, jer prilaze peronima nitko nije cistio, tako da je polovica kolodvorskog prostora ostajala pod ledom i smecem, pa vlakovi do njih i nisu dolazili.
Njuša i Šurocka nisu stajali u redu s majkom i djedom. Slobodno su švrljali pod nadstrešnicom vanjskog ulaza i povremeno dotrcavali iz predvorja da vide nije li im vrijeme da se pridruže starijima. Jako su vonjali po petroleju kojim su im bili namazani clanci na nogama, zapešca i vrat protiv ušiju.
Vidjevši muža gdje dolazi, Antonina Aleksandrovna mahnu rukom, ali mu ne dade da se približi, nego izdaleka vikne na kojem šalteru potvrduju putne isprave. I on ode tamo.
Pokaži, kakve su ti žigove udarili – zatraži ona kad se vratio. Doktor pruži presavijene papire kroz ogradu.
To je karta za službeni put – rece susjed Antonine Aleksandrovne pogledavši preko njezina ramena pecat. A susjed sprijeda, od onih formalista i za svaku prigodu znalaca zakona i propisa, objasni podrobnije:
S tim žigom imate pravo na mjesta u putnickom, ako takvih bude u kompoziciji. Slucaj postade predmetom rasprave svih uokolo:
Samo naprijed, traži prvi razred. Bit ce ti vraški udobno. Sjedneš li na pufer teretnjaka, hvali Bogu.
Ne slušajte ih, službeni. Cujte ovamo, da vam ja objasnim. Sada su posebni vlakovi ukinuti, postoji samo jedan, zajednicki, i taj ti je i vojni i logoraški, za stoku i za ljude. Može se pricati što se hoce, jezik nema kosti, ali zašto covjeka zbunjivati, treba objasniti, da bi mu bilo razumljivo.
I baš si objasnio. Kakav samo mudrac. To ti je samo pola posla što imaju kartu za službeni. A za drugo, pogledaj ih bolje, pa onda pricaj. Šta s takvim izgledom da traže u službenom vagonu? U službenom je sve puno drugova. Mornar ima izvježbano oko, i još nagan na uzici. Odmah vidi – imucna klasa, pa još doktor, bivša gospoda. Mornar za nagan i bum, ko muhu.
Ne zna se kud bi to suosjecanje s doktorom i njegovom obitelji odvelo da nije bilo novih okolnosti.
Iz gomile su pogledi vec ranije bježali kroz široke kolodvorske prozore od debela brušenog stakla. Dugacke se peronske nadstrešnice protezale u daljinu i unedogled odmicale sliku snijega što pada po kolosijecima. Na toj se udaljenosti cinilo da pahuljice i ne padaju, stoje u zraku, blago se sliježu u njemu kao da vodom promicu raskvašene mrvice kruha kojim se hrani riba.
Tom su dubinom davno u grupicama, a i pojedinacno kretali neki ljudi. Dok ih se malo onuda motalo, njihove prilike, nejasne na treperavoj snježnoj mreži, ljudi su držali za željeznicare što poslom prolaze preko pružnih pragova. Ali odnekud ih navali gomila. U dubini zadimi lokomotiva.
Otvarajte vrata, nitkovi! – dreknuli su iz reda. Svjetina se uskomeša i nagrne prema vratima. Straga pritisnuše one što su bili sprijeda.
Gledaj, šta se radi! Tu su zidom ogradili, a ondje se obilazi bez reda! Natrpat ce vagone do vrha, a mi stoj ovdje kao ovce! Otvarajte, vragovi – razbit cemo! Navali, narode, zapni!
Kome su, glupani, jalni – javi se opet sveznajuci fiškal. – Mobilizirani su to, dovuceni na kuluk iz Petrograda. Bili su u Vologdi na sjevernom bojištu, a sad ih gone na južno. Ne, što im se ide. Pod stražom. Na kopanje rovova.

8.

Vec su tri dana putovali, ali od Moskve nisu daleko odmakli. Oko njih posvuda zimski ugodaj: tracnice, polja, šume, seoski krovovi – sve je bilo pod snijegom.
Živagovoj obitelji posrecilo se da uhvati lijevi ugao gornjih prednjih ležajeva uz mutno izduženo okance pri samom krovu, gdje se smjestiše ostajuci na okupu.
Antonina Aleksandrovna prvi put je putovala u teretnom vagonu. Pri ukrcavanju u Moskvi Jurij Andrejevic na rukama je podizao žene na visinu vagonskog poda cijim su krajem klizila teška pokretna vrata. Kasnije, na putu, žene su navikle i same se penjale.
Antonini Aleksandrovnoj u pocetku su ti vagoni izgledali kao štale na kotacima. Po njezinu mnijenju te su se bajte morale raspasti pri prvom udarcu ili trzaju. Ali evo, vec treci dan njih je bacalo naprijed i nazad, zanosilo na bok pri promjeni brzine i u krivinama, a taj treci dan pod podom još uvijek jednoliko kloparaju osovine kao maljice navijena djecjeg bubnjara; putovanje protjece spokojno, pa su strahovi Antonine Aleksandrovne ostali bez osnove.
U postajama s kratkim peronom dugacka se kompozicija od dvadeset i tri vagona (Živagovi su se nalazili u cetrnaestom) uspijevala smjestiti samo jednim svojim dijelom: celom, repom ili sredinom.
Prednji vagoni bili su vojnicki, u srednje su smjestili slobodne putnike, a u posljednje – mobilizirane na prisilni rad.
U tom dijelu vlaka bilo je oko petsto putnika, ljudi svake dobi i najrazlicitijih zvanja i zanimanja.
Osam vagona što su ih zauzimali ti ljudi predstavljalo je šarolik prizor. Usporedo s dobro odjevenim bogatašima, petrogradskim burzovnim mešetarima i advokatima, moglo se vidjeti i eksploatatorskoj klasi pribrojenih otmjenijih kocijaša, parketnih laštilaca, kupališnih služitelja, tatarskih staretinara, ludaka iz raspuštenih žutih kuca, trgovcica i monaha.
Prvi su bez kaputa sjedili na kratkim trupcicima oko ražarene limene pecice, razgovarali upadajuci jedan drugome u rijec i bucno grohotali. To su bili ljudi s vezama. Oni nisu ocajavali. Za njih su se kod kuce zauzimali utjecajni rodaci. U krajnjem slucaju oni su se tijekom puta mogli i otkupiti.
Drugi, u cizmama i raskopcanim ogrtacima ili u dugackim raspasanim košuljama povrh hlaca i bosonogi, bradati i bezbradi stajali su uz rastvorena vrata zagušljivih vagona, držali se za dovratke i precke na vratima, mracno gledali usputna mjesta i njihove žitelje, i ni sa kime nisu razgovarali. Ti nisu imali potrebnih poznanstava. Nisu se imali cemu ni nadati. Ali svi ti ljudi nisu stali u njima namijenjene vagone. Dio je uguran i u sredinu kompozicije, medu obicne putnike. Takvih je bilo i u cetrnaestom vagonu.

9.
Kad bi vlak prilazio kakvoj stanici, obicno bi se Antonina Aleksandrovna, koja je ležala na vrhu, pridizala u neudobnu položaju, jer se zbog niska stropa nije mogla uspraviti, saginjala glavu s ležaja i kroz odškrinuta vrata prosudivala koliko je mjesto zanimljivo u pogledu trampe i isplati li se spuštati s ležaja i izlaziti.
Tako je bilo i sad. Usporavanje vlaka izvuklo ju je iz drijemeža. Brojnost skretnica preko kojih je vagon poskakivao uza sve ucestaliji štropot govorila je o važnosti željeznicke stanice i predstojecem dužem stajanju.
Antonina Aleksandrovna sjela je pogrbljena, protrljala oci, zagladila kosu i zavukla ruku u vrecu sa stvarima, prerovala je do dna i izvukla komad platna izvezena lutanima, lukovima i kotacicima.
U meduvremenu probudio se i doktor, skocio s ležaja i pomogao ženi da se spusti na pod.
Mimo rastvorena vagonska vrata, odmah za stražarnicama i kandelabrima, promicala su kolodvorska stabla pritisnuta naslagama snijega, što su ga poput hljeba i soli na ispruženim granama nudila prema vlaku, a s vlaka, gotovo još u punoj brzini, iskakali su mornari na neproprceni snijeg perona i trkom, prestižuci ostale, hitali za kolodvorsku zgradu, gdje su, zašticene bocnim zidom, obicno cekale prodavacice zabranjene hrane.
Crna uniforma, lepršave trake na kapama i zvonoliko proširene hlace davale su njihovu koraku silovitost i polet i silile ljude da im se uklanjaju kao pred skijašima u spustu ili klizacima u punom zaletu. Za kolodvorskom zgradom skrivale su se, kao kod gatare, jedna iza druge, uzbudene seljanke iz susjednih sela s krastavcima, mladim sirom, kuhanom govedinom i raženom sirnicom što je i na hladnoci sacuvala miris i toplinu pod vatiranim pokrivacima pod kojima su je držale. Žene i djevojke u rupcima zatisnutim u kožuhe crvenjele su poput makova cvijeta na kakvu mornarsku šalu i istovremeno ih se bojale više od žive vatre, jer su baš od mornara najviše stvarani razni odredi za borbu sa špekulacijom i
zabranjenom trgovinom.
Smetenost seljanki nije potrajala. Vlak se zaustavio. Dolazili su i ostali putnici. Ljudi se izmiješali.
Zapocinjala je trgovina.
Antonina Aleksandrovna s platnom preko ramena obilazila je trgovkinje praveci se kako ide da se snijegom umije pored kolodvora. Nekoliko puta viknuše za njom:
Ej, gradanko, šta tražiš za maramu?
Ali se Antonina Aleksandrovna nije zaustavljala, s mužem je išla dalje.
Pri kraju reda stajala je žena u crnom rupcu sa svijetlocrvenim šarama. Opazila je vezeno platno. Njezine drske oci sinuše. Pogledala je oko sebe i kad se uvjerila da niotkuda nema opasnosti, brzo je prišla Antonini Aleksandrovnoj, otkrila svoju robu i gorljivo prošaptala:
Glednide. Zar si takvo što vidjela? Ne mami li? Ne premišljaj – otet ce. Daj maramce za polovce. Antonina Aleksandrovna nije razumjela posljednje rijeci. Ucinilo joj se da govori o nekom rupcicu.
Upita:
O cemu ti to, draga?
Polovcem je seljanka nazvala polovicu ucijelo pecena, a onda od glave do repa rasjecena zeca što ga je držala u ruci.
Daj, velim ti, maramce za polovce. Šta gledaš? Nije valjda psetina. Covjek mi je lovac. Zec je to, zec.
Razmjena se obavi. Svakoj strani cinilo se kako je ona prošla bolje, a druga da je ostala na velikoj šteti. Antonina se Aleksandrovna sramila što je necasno prevarila jadnu seljanku. A ova, zadovoljna sklopljenim poslom, u žurbi da što prije umakne s grešna mjesta, pozva susjedu koja je i sama sve rasprodala, te se njih dvije snježnom prtinom otputiše kuci.
Tog casa u gomili zapoce metež. Neka starica povika:
Kuda, dragovicu? A pare? Kad si mi ih dao, bezocni? Ah, ti drobino nezasitna; njemu se govori, a on ni da se ogleda. Stoj, kad ti kažem, stani, gospon drug! Straža! Pljacka! Orobi me! Eno, onaj, eno, drž’ ga!
Koji to?
Onaj golobradi, ide i smije se.
S razdrapanim laktom?
Ma da, taj. Drži bezbožnika!
Onog sa zakrpom na rukavu?
Da, da. Jao, ljudi, orobi me!
Šta se tu zbiva?
Uzeo od bake pite i mlijeka, natovario mješinu i zdimio. A ona, eno, place i lelece.
Ne može to tako. Treba ga hvatati.
Samo ga hvataj. Sav je u remenju i patronama. Dohvatit ce on tebe.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 4 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:38 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


10.

U cetrnaesti vagon dospjelo je i nekoliko mobiliziranih u radne jedinice. Cuvao ih je stražar Voronjuk. Medu njima trojica su se izdvajala, svaki na svoj nacin. To su bili: bivši blagajnik petrogradske državne vinarije Prohor Haritonovic Prituljev, Kasir, kako su ga zvali u vagonu; šesnaestogodišnji Vasja Brikin, šegrt u željezariji i sijedi revolucionar-zadrugar40 Kostojed-Amurski, koji je preturio sve robijašnice starih vremena i upoznao dobar broj novih u današnje vrijeme.
Svi ti ljudi skupljeni zbrda-zdola, tudi jedan drugome, tek su se na putu medusobno upoznavali. Iz razgovora putem pokazalo se da su blagajnik Prituljev i trgovacki šegrt Vasja Brikin zemljaci, obojica iz Vjatke, i to rodeni u mjestima uz koja ce vlak uskoro proci.
Malmižski gradanin Prituljev bio je onizak, na cetku ošišan, kozicav i neugledan covjek. Siva, od znoja pod pazuhom pocrnjela bluza cvrsto ga je stezala kao što prslucic priteže punašne ženske grudi. Bio je šutljiv poput kipa; i kad bi potonuo u kakve misli, na svojim bi pjegavim rukama do krvi raskopavao po bradavicama koje su se pocele gnojiti.
Nekako sjeseni prije godinu dana išao je Nevskim i na uglu Litejne upao u ulicnu raciju. Iskali mu dokumente. Pokazalo se da ima potrošacku kartu cetvrtog stupnja, izdavanu neradnom stanovništvu, na koju se nikad ništa i nije dobivalo. Zbog toga su ga zadržali i zajedno s mnogima, na isti nacin pokupljenima s ulice, otpravili u vojarnu. Na iskustvu ranije takve grupe koja je kopala rovove na arhangeljskom bojištu namislili su da ih pošalju u Vologdu, ali su ih onda vratili s puta i preko Moskve otpravili na istocno bojište.
Prituljev je imao ženu u Lugi, gdje je prije rata radio do svog zaposlenja u Petrogradu. Doznavši sa strane o njegovoj nevolji, žena se dala u Vologdu da ga izbavi radne službe. Ali putovi im se mimoidoše. Trud joj je bio utaman. Sve se zamrsilo.
U Petrogradu je Prituljev živio s ljubavnicom Pelagijom Nilovnom Tjagunovom. Zaustavili su ga na nevskom križanju baš kad se rastao s njom na uglu i kretao za poslom na drugu stranu, tako da je izmedu prolaznika što su promicali Litejnom dospio još samo vidjeti njezina leda kako zamicu u daljini.
Ta Tjagunova, punacka i stasita gradanka lijepih ruku i s jakom pletenicom koju je uz duboke uzdahe prebacivala s jednog pa s drugog ramena na prsa, od svoje je volje pratila Prituljeva na putu.
Nije jasno što su na covjeku kakav je bio Prituljev nalazile sve te žene što su se lijepile za nj. Pored Tjagunove u jednom je vagonu bliže lokomotivi putovala druga njegova znanica, za koju se uopce i ne zna kako je dospjela u vlak, svijetloplava, blijeda djevojka Ogrizkova, »Nozdra« i »Klistir«, kako ju je, uz mnoge druge uvredljive nadimke, pogrdno zvala Tjagunova.
Suparnice su bile kao pas i macka i pazile su da jedna drugoj ne izide na oci. Ogrizkova se nije pojavljivala u vagonu. Bilo je zagonetno na koji se nacin dovijala da vidi svoga obožavanoga. Možda se zadovoljila da ga samo izdaleka pogleda, dok bi putnici pomagali pri utovaru drva i ugljena.
11.
Vasjina je prica bila drukcija. Otac mu je pao u ratu. I majka je Vasju poslala na zanat ujaku u Piter41.
Zimus su ujaka, vlasnika male željezarije na Apraksinom, pozvali u sovjet na razgovor. Pogriješio je vrata, i umjesto u sobi u koju je pozvan našao se u susjednoj. Slucajno je u njoj bila komisija za radnu službu. Ondje je bilo dosta živo. Kad se skupilo dosta onih koji su se odazvali pozivu, došli su crvenoarmijci, okružili skupljene i odveli ih da prenoce u Semjonovskoj vojarni, a ujutro ih ukrcali na vlak za Vologdu.
Vijest o zadržavanju veceg broja ljudi proširila se gradom. Sutradan mnoštvo srodnika dode na kolodvor da isprati svoje rodake. Medu njima je došao i Vasja s ujnom.
Na kolodvoru je ujak molio stražara da ga pusti iz ograde k ženi. Stražar je bio Voronjuk, onaj što je sada pratio grupu u cetrnaestom vagonu. Bez cvrsta jamstva da ce se vratiti Voronjuk ga nije puštao. Kao jamstvo ujak i ujna predložiše da njihov rodak ostane pod stražom. Voronjuk je pristao. Vasju su uveli u ogradeni prostor, a ujaka izveli. I ujak i ujna više se ne vrate.
Kad je podvala otkrivena, Vasja koji nije ni slutio u što je upao udari u plac. Plazio je oko Voronjukovih nogu, ljubio mu ruke i molio da ga oslobodi, no ništa od toga nije pomoglo. Sprovodnik je bio neumoljiv, ali ne zbog svoje zle cudi, nego je vrijeme bilo opasno, a obicaji grubi. On je životom odgovarao za popisom utvrdeno brojno stanje. Tako je Vasja dospio u radnu službu.
Zadrugar Kostojed-Amurski, koga su poštivali tamnicari i carskog i sadašnjeg režima i koji se sa svima njima dobro gledao, mnogo je puta svracao pozornost vode konvoja na nemoguc Vasjin položaj. Ovaj je priznavao da je to strašan nesporazum, ali je tvrdio kako formalne zapreke ne dopuštaju da se na putu dira u tu zbrku, ali se on nada da ce sve biti razmršeno kad stignu.
Vasja je bio ljepuškast mladac, pravilnih crta lica kao na slikama carskih štitonoša i Božjih andela. Bio je rijetko cestit i neporocan. Najdraže mu je bilo da sjedne uz noge starijih, prekriženim rukama obujmi koljena, zabaci glavu i sluša što govore i o cemu pricaju. Tada bi se iz trzaja mišica na njegovu licu, kojima bi susprezao suze ili se borio s navalom smijeha, moglo zakljucivati o cemu je bila rijec. Na licu tankocutnog djecaka razgovor se pokazivao kao u zrcalu.

12.

Zadrugar Kostojed sjedio je gore u gostima kod Živagovih i slasno osisavao zecju lopaticu kojom su ga pogostili. Bojao se propuha i prehlade. »Kako vuce! Odakle to?« pitao je i pomicao se tražeci zaklonjenije mjesto. Kad se nakraju smjestio gdje nije puhalo, rece: »Sad je dobro«, obgloda lopaticu i obliza prste, obrisa ih maramicom te zahvaljujuci domacinima, zakljuci:
To je kod vas od prozora. Trebalo bi zatiskati. No vratimo se mi svojoj raspravi. Vi, doktore, nemate pravo. Peceni zec – to je sjajno. No iz toga izvoditi da selo živi u izobilju, to je, oprostite, u najmanju ruku, presmjelo, to je vrlo opasan previd.
Nemojte, molim vas – nije se dao Jurij Andrejevic. – Pogledajte te kolodvore. Stabla neposjecena. Ograde netaknute. A te tržnice! Pa te žene! Pomislite, kakvo zadovoljstvo! Negdje se živi. Netko se veseli. Ne stenju svi. Time je sve dokazano.
Da je tako, bilo bi dobro. Ali to nije istina. Gdje ste to pokupili? Otidite kojih stotinjak vrsta42 od pruge. Posvuda neprestani seljacki ustanci. Protiv koga, pitate? Protiv bijelih i crvenih, zavisno od toga cija se vlast uspostavila. Reci cete, eto, seljak je neprijatelj svakome poretku, ni sam ne zna što hoce. Polako, nemojte likovati. Zna on to bolje od vas, ali sigurno nece ono što bismo nas dvojica.
Kad ga je revolucija probudila, zakljucio je da se to ostvaruje njegov stoljetni san o nezavisnu životu,
anarhicnu seoskom življenju od svoga rada, bez veza i obveza prema bilo kome. A on je iz stega staroga, srušenog državnog uredenja pao pod još veci teret nove revolucionarne naddržave. I selo se komeša, nema mu nigdje mira. A vi pricate da seljaci žive u izobilju. Ništa vi, bratac, ne znate, a, kako vidim, i ne želite znati.
Pa, uistinu, i ne želim. Tocno. Idite, molim vas! Zašto bih ja trebao sve znati i oko svega se truditi? Vrijeme se ne obazire na mene, ali mi zato navaljuje sve što mu se prohtije. Dopustite onda i meni da zanemarim cinjenice. Kažete da se moje rijeci ne slažu sa stvarnošcu. A ima li sada u Rusiji stvarnosti? Ja mislim da su je toliko ustrašili da se ona skriva. Htio bih vjerovati da je selo dobilo igru i da ce mu sada krenuti. Ali ako je i to kriva procjena, što mi ostaje? Od cega cu živjeti, koga slušati? A živjeti moram, ja sam obiteljski covjek.
Jurij Andrejevic odmahne rukom prepuštajuci Aleksandru Aleksandrovicu da on s Kostojedom dokrajci spor, a sam se odmakne na kraj ležaja i nagnut zapoce pratiti što se dolje zbiva.
A tamo je tekao razgovor izmedu Prituljeva, Voronjuka, Tjagunove i Vasje. Kako su se približavala rodna mjesta, tako ih se Prituljev prisjecao; u koju to postaju ulaze, na kojoj se silazi i kako se od nje ide dalje, pješice ili konjima, a Vasja je na spomen poznatih sela i zaselaka poskakivao i užagrenih ociju udivljeno ponavljao njihova imena, njihovo mu je izgovaranje zvucalo poput cudesne bajke.
Na Suhom Brodu silazite? – zagrcavao se. – Pa da! Naše skretište! Naša postaja! A poslije svakako hvatate prema Bujskom?
Poslije bujskim putem.
To i kažem, bujskim. Selo Bujsko. Kako ga ne bih znao! I mi se tu odvajamo. Otalen k nama desno, stalno nadesno. Prema Veretenikama. A k vama, stric Haritonic, valjda nalijevo, dalje od rijeke? Culi ste za rijeku Pelgu? Kako ne! Naša rijeka. A do nas samo obalom, obalom. E, i na toj rijeci, na Pelgi, poviše, naše su Veretenike, naše selo! Na samoj strmini! Odsjecena obala. Mi bi rekli – ko na panju. Staneš gore i strah te pogledati, toliko je strmo. I da se ne strmoglaviš, bokibogme. Kamen vade. Za mlinove. I u tim je Veretenikama moja mama. I dvije sestrice. Sestra Aljenka. I Ariška. A mama je moja, teta Palaša, Pelagija Nilovna, reklo bi se poput vas, mlada, bijela. Stric Voronjuk! Stric Voronjuk! Kumim vas Bogom... Stric Voronjuk!
Nu, šta bi der? Kljuješ ki žuna: »stric Voronjuk, stric Voronjuk«? Ki da ja ne znam da nisam tetka?
Šta ti triba? Da ti dam da bižiš? Jesi pobisnio, šta li? Ti petam vitra, a mene pred zid?
Pelagija Tjagunova odsutno je gledala nekamo daleko u stranu i šutjela. Gladila je Vasju po glavi i misleci neke svoje misli prebirala po njegovoj smedoj kosi. Ponekad je glavom, ocima ili smiješkom davala djecaku znakove kojima je govorila da ne pravi gluposti i o tim stvarima ne prica s Voronjukom pred svima. De, polako, pusti vremenu, sve ce doci na svoje mjesto, samo budi miran.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 4 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 4 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu