Boris Leonidovič Pasternak

Strana 5 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 5 Empty Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Pon Nov 14, 2011 1:27 pm

First topic message reminder :

Boris Leonidovič Pasternak je rođen 10.januara 1890.godine. Pesnikov otac Leonid Osipovič Pasternak (1862-1945) bio je slikar, grafičar i profesor umetničke škole. Njegova se platna i danas čuvaju u Tretjakovksoj galeriji u Moskvi i u Ermitažu. Lični prijatelj Lava Tolstoja, on ilustruje roman Vaskrsenje i radi sliku Porodica L.N.Tolstoja u Jasnoj Poljani. Žena mu je R.J.Kuufman, pijanistkinja i njihovu kuću često pohode slikari, muzičari i pisci, ruski i strani. Posle revolucije u Rusiji stari Pasternak putuje sa ženom i kćerima u Nemačku (1921). Stalni boravak nalazi u Engleskoj gde živi od slikarstva, pa tu umire i on i žena mu.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Detinjstvo i mladost pesnika Pasternaka vezani su za umetničku sredinu kuće i školovanje u Moskvi. Po zavšetku gimnazije (1908) studira prava, ali ubrzo prelazi na Istorijsko-filološki fakultet Moskovskog univerziteta i završava njegov Filozofski odsek (1913). U to vreme na mladića Pasternaka ostavlja dubok utisak jednogodišnji boravak u Nemačkoj, u Berlinu, gde je sa porodicom. Po povratku (1907), zaljubljen od detinjstva u poeziju Aleksandra Bloka i u muziku A.N.Skrjabina, posećuje u Moskvi književne skupove i muzičke priredbe. Ponovo putuje u Nemačku (1912) i u Marburgu na univerzitetu sluša filozofiju; zatim odlazi u Švajcarsku i Italiju (Firencu i Veneciju) i vraća se u Rusiju (1913), da bi nastavio obrazovanje i da bi samostalno zasnovao život.

U svom umetničkom razvoju mladi Pasternak je doživeo nekoliko preokreta. Trebalo je, možda, prvo da postane slikar; zatim poput majke i oca, koji je na violončelu,- muzičar i kompozitor; onda da se posveti pravima ili filozofiji. Odlučio se najzad za poeziju, i počeo je sistematski stvarati, iz dana u dan, "kao slikari". Lirske inspiracije ranog Pasternaka razvijale su se u doba opadanja simbolizma i nastajanja futurističkog pravca u ruskoj poeziji. Zato njegovi prvi stihovi (1912) nose tragove i jedne i druge škole u zbirci Blizanac u oblacima (1914). Ali pesnik, preko tajanstvenih zvukova muzike, i uzbudljive slikarske uobrazilje, ubrzo vidi svet na nov način i u stihovima počinju preovlađavati futurističke težnje, i u to vreme prilazi grupi pesnika "Centrifuga". A posle toga on se već kreće u krugu kubofuturista i sa njihovim vođom Vladimirom Majakovskim objavljuje stihove u listu Novine (1914).

Od 1915. do 1917.godine Pasternak je zaposlen na Uralu, i posle Oktobra radi jedno vreme u prosveti, pri odeljenju za biblioteke. Pesme Iznad barijera (1912-1920) podvlače njegov humanistički stav prema životu, ratu i revoluciji, s težnjom da se oslobodi "ružnog sna" i "strašne slike života". Za ovim se nižu u poeziji glavna Pasternakova dela, s obiljem ritmike, eufonije i metafora. Zbirka Žiće je sestra moja (1922) posvećena M.J.Ljermontovu, skreće ozbiljnu pažnju na pesnika. Drugi stihovi, ne manje značajni, sa obeležjem krupnog talenta, predstavljaju duboko formiranu poetsku ličnost sa zrelim stvaranjem i utiču na mnoge mlade pesnike. To su Teme i varijacije (1923), Izabrane pesme (1926), a naročito Drugo rođenje (1932) i U ranim vozovima (1943). Valja pomenuti i Zemaljski prostor (1945), kao i razne izbore stihova, među kojima je uvek novih. Od dela sa istorijskim sadržajem pesnik piše poeme Lajtnat Šmit (1926), Devesto peta godina (1927) i Spektorski (1931), u kojima su uspeliji lirski odlomci nego tematska celina prikazana realistički.

Pasternakovu prozu zastupaju dela Detinjstvo Liversove (1924) i Pripovetke (1925), napisane subjektivistički i u psihoanalitičkom tonu; zatim, izvanredna knjiga sećanja Zaštitna povelja (1931) i roman Doktor Živago (1957), koji dobija Nobelovu nagradu 1958.godine, od koje se autor odriče.

Značajni su i Pasternakovi prevodi sa gruzijskog i nekoliko Šekspirovih drama, a prevodio je takođe Getea, Šilera, Klajsta, Rilkea, Verlena i druge. Autobiografski ogled, iz 1958, završno je delo u stvaranju Pasternaka, koji je umro 30.maja 1960. u Peredjelkinu, nedaleko od Moskve.

Pasternakov tvaročki put vezan je za M.J.Ljermontova, pesnika zvezda i snova, demona i kakvkaskih lednika. Obojica su se bunili protiv trivijalnosti, duhovnog malograđanstva, uslovnosti i ugnjetavanja. Boris Pasternak nije bio "rečitvorac" niti pronalazač nadumnog jezika ili zvezdanih izraza. Čist liričar, impresivan i individualan, on je u originalnoj formi obrađivao "duboko intimne motive" sa stihovima punim tananosti i kamerne muzike. U njima suuobličena složena, teška razmišljanja, zasnovana mahom na posmatranju burnog života i vekovnih suprotnosti. Sve zapaženo i do kraja doživljeno kazano je tu originalno, ali ne u golom vidu, već slikovito, zvučno i nadahnuto. Emotivan i misaon, Pasternak je pažljivo slagao stih, iza koga je stajao narod sa ogromnim jezičnim naslagama i ne manjim izražajnim mogućnostima. Znalac više jezika, široke obrazovanosti i kulture, on je iz ruske riznice umeo da odabere najdragoceniju građu, da je majstorski preradi, upotrebi i obeleži svojim žigom.

Maksim Gorki je rekao za Pasternaka da je to "talenat izuzetne originalnosti koji nalazi gorke trave i gorke suze, da bi nam, najzad, kada se njegov literarni put završio, ostalo konačno sagledavanje snova, umetnosti, života toga čudesnog lika savremene ruske poezije."
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Boris Leonidovič Pasternak - Page 5 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:38 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]



13.

Kad je iza njih ostao Srednjoruski pojas, zapoceše iznenadenja. Prolazili su nemirnim predjelima, podrucjima na kojima su gospodarile naoružane bande, krajevima gdje su još nedavno suzbijane pobune.
Ucestaše zaustavljanja usred polja, stražarni obilazak vagona, pregled prtljage i provjera papira.
Jednom je vlak zastao u mrkloj noci. U vagone nitko nije zagledao niti su koga dizali. Radoznao da se nije dogodila kakva nesreca, Jurij Andrejevic iskoci iz vagona.
Bila je duboka noc. Bez ikakva vidljiva razloga vlak je stajao na otvorenoj pruzi usred jelova šumarka. Putnici koji su sišli prije Jurija Andrejevica i pocupkivali pred vagonom rekoše mu da se po njihovim obavijestima ništa i nije dogodilo, nego se cini da je strojovoda sam od sebe zaustavio vlak pod izgovorom da je kraj opasan, pa dok drezina ne utvrdi ispravnost kolosijeka, on s kompozicijom nece dalje. Predstavnici putnika pošli su, rekoše, da ga mole, pa i da podmažu bude li trebalo. Culo se da se u
stvar uplecu i mornari. A oni ce ga i uvjeriti.
Dok su sve to objašnjavali Juriju Andrejevicu, snježna se caklina uz lokomotivu žarila na dahtavim ognjenim bljescima iz dimnjaka i ložišta parnjace. Jedan od takvih jezika jarko osvijetli dio snježnog polja, lokomotivu i nekoliko crnih prilika koje protrcaše mosticem što se protezao svom dužinom parnjace.
Sprijeda je ocito trcao strojovoda. Našavši se na kraju lokomotive, on poskoci uvis i preletjevši preko odbojnika nestade u mraku. Isto su cinili i mornari za njim. Dotrcali dokraja, poskocili, prominuli zrakom, pa svi potonuli.
Privucen prizorom, Jurij Andrejevic s nekoliko radoznalaca pode prema lokomotivi.
Na slobodnome dijelu pruge što se prostirao pred parnjacom ugledaše ovakvu sliku. Postrance od pruge iz cijelca snijega štrcao je strojovoda upao do pojasa. Kao hajkaci zvjere opkoljavali su ga mornari, i oni, poput njega, zaglavljeni u snijegu.
Strojovoda je drecao:
Hvala, burevjesnikovci!43 To sam docekao! Revolverom na brata, na radnika! Zašto sam rekao, kompozicija dalje ne ide. Drugovi putnici, budite svjedoci, kakav je ovo kraj. Skice se kako tko hoce, rastavlja šine. Ja s vama u dobru i u zlu, i šta imam? Paru pojacavam, ne zbog sebe, nego da se vama što ne dogodi. I evo mi za moju brigu. E, pa, ubijajte, minopolagaci! Drugovi putnici, budite svjedoci, evo me – ja se ne skrivam.
Iz gomile na nasipu zacuše se razliciti glasovi. Jedni su uzvikivali zbunjeno:
Šta ti je?... Smiri se... Zar bi... Ma tko bi im dao pravo? To oni tako... Prijete... Drugi su glasno podbadali:
Tako ti njima, Gavrilka! Ne daj se, parna vuco!
Mornar koji se prvi izvukao iz snijega, rida ljudina tako goleme glave da mu se lice doimalo spljošteno, mirno se vrati skupini i tihim basom, ikajuci ukrajinski kao i Voronjuk, progovori nekoliko rijeci, za cudnovatu nocnu prigodu smiješnih u svojoj potpunoj mirnoci.
Prostite, kake su vam to zanimacije? Da prihladu na vitru ne ufatite, gradani. Ne zimite tu, ite u furgone!
Kad se grupa polako razišla, ridi se mornar vrati strojovodi, koji još nije posve došao k sebi, i rece:
Dosti tvoje isterije, drug mašinist. Van iz sniga. Daji polazak.

14.

Laganom vožnjom, s povremenim zastajanjima, bojeci se iskliznuca sa zametenih nerašcišcenih tracnica, vlak se sutradan zaustavio na pustom, od života napuštenom mjestu, na kojem u prvi mah i ne raspoznaše ostatke spaljena i srušena kolodvora. Na njegovu nagorjelom procelju moglo se razabrati natpis »Nižnji Keljmes«.
Kolodvorska zgrada nije bila jedina s tragovima požara. Iza nje se vidjelo napušteno, snijegom zasuto selo, koje je s postajom podijelilo njezinu žalosnu sudbinu.
Posljednja kuca u naselju bila je pougljenjela, u susjednoj je pak nekoliko brvana izvaljeno i zarušeno u nju; posvuda su po ulici ležali slomljeni dijelovi saonica, srušenih ograda, iskidano željezo i razbijen namještaj. Iz pocadala i prljava snijega crnjeli su se tragovi vatre i njezina gašenja, krpe ogoljele zemlje, sledene splacine i smrznuti ugarci.
Pustoš u selu i stanici nije bila posvemašnja. Tu i tamo našlo se i koje živo celjade.
Cijelo mjesto je gorjelo? – vlakovoda sucutno upita šefa postaje kad se iz razvaline pojavio pred njim.
Zdravi bili. I dobro došli. Gorjelo, gorjelo, ali i od požara biva gore.
Ne razumijem.
Bolje i ne pokušavati.
Nije valjda Streljnikov?
On glavom.
Pa šta ste mu skrivili?
Ne mi. Zapalo nas po našoj zloj sreci. Susjedi. Mi smo usput dobili. Vidite mjesto u daljini? To su krivci. Selo Nižnji Keljmes, Ust-Nemdinska oblast. Sve je zbog njih.
I šta su napravili?
Malo fali do svih sedam smrtnih grijeha. Rastjerali su svoj komitet sirotinje, to vam je prvo; oduprli se naredbi o predaji konja Crvenoj armiji, a ne zaboravite da su Tatari konjanici, to je pod dva; nisu se odazvali mobilizaciji, to je pod tri, kao što vidite.
Da, da. Tad je sve jasno. I zbog toga su dobili topovima?
Upravo to.
Iz oklopnog vlaka?
Naravno.
Tužno. I sažaljenja vrijedno. Ali nije naše da se time bavimo.
Sve je ionako gotovo. Drugim vas nemam cime obradovati. Dan-dva morat cete ovdje odstajati.
Nemojte se šaliti. Nemam ja sa sobom bilo šta, to su popune za frontu. Navikao sam voziti bez zastoja.
Ma kakva šala. Sami vidite smetove. Tjedan dana mecava je bjesnjela nad cijelim nasipom. Zamela.
A nema tko rašcistiti. Pola sela se razbježalo. Drugu polovicu ne mislim pokretati.
Ajte bestraga! Ja sam propao! Šta da sada radim?
Rašcistit cemo nekako, krenut cete.
Nanosi su veliki?
Ne može se reci da su baš veliki. Ponegdje. Mecava je koso brijala nasipom. Najteži dio je u sredini. Tri kilometra uvale. Ta ce nas stvarno namuciti. Temeljito je zatrpana. A dalje se može podnijeti, tajga – šuma zaštitila. Do uvale nije strašno, pruga je cista. Vjetar je otpuhao.
Nek vas svi vragovi nose. Pravi košmar! Vlak cu dignuti na noge, neka pomažu.
Tako sam nekako i ja mislio.
Samo mornare ne dirajte i crvenoarmijce. Cijela jedinica radne službe. Zajedno sa slobodnim putnicima oko sedamsto ljudi.
Više nego što treba. I cim dopreme lopate, pocinjemo. Manjak lopata. Poslali smo u susjedna sela.
Mrdnut cemo.
Pobogu, kakva nevolja! Mislite da cemo uspjeti?
Kako drugacije. Mnoštvom se gradovi osvajaju, kaže se. Željeznicka pruga. Arterija. Dopustit cete.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 5 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:39 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]


15.

Cišcenje pruge proteglo se na puna tri dana. Svi Živagovi, ukljucujuci i Njušu, sudjelovali su u njemu.
Bilo je to najljepše vrijeme na njihovu putu.
U krajoliku se nalazilo nešto nepristupacno i nedoreceno. Iz njega se osjecala pugacovština44, kako ju je vidio Puškin i azijatstvo, kako ga je opisivao Aksakov.
Tajnovitost te zabiti dopunjavale su ruševine i zatvorenost malobrojnih preostalih i prestrašenih žitelja, koji su izbjegavali putnike s vlaka, a ni medu sobom nisu razgovarali iz straha od potkazivanja.
Na rad se išlo u razlicito vrijeme, u grupama stvorenim prema kategorijama ljudi. Radilište je osiguravano stražom.
Razdvojene brigade cistile su prugu svom dužinom istodobno, ali na medusobno odvojenim mjestima. Do sama završetka izmedu rašcišcenih dijelova ostajala su brda nedirnuta snijega koja su razdvajala susjedne grupe. Ta su brda uklonjena u posljednji cas, kad je pruga bila vec ocišcena na cijelome potezu.
Dani su bili vedri i studeni. Ljudi su ih provodili na zraku, a u vagone se vracali samo na nocenje. Radilo se u kratkim smjenama, koje nisu umarale, jer je lopata manjkalo, a radnika bilo i previše. Lagan rad pricinjao je cak zadovoljstvo.
Živagovi su kopali na otvorenu, slikovitu mjestu. Predio se odatle najprije spuštao istocno od pruge, a zatim se protezao valovitim usponom sve dokle je pogled sezao.
Na brdu se nalazila usamljena, sa svih strana vidljiva kuca. Okruživao ju je vrt koji bi se ljeti vjerojatno razrastao, ali njegovo granje posuto injem sada je nije zastiralo.
Sniježni pokrivac sve je izravnavao i zaobljavao. Sudeci pak prema glavnim udubljenjima na padini, koja snijeg svojim nanosima nije mogao skriti, odozgo se s proljecem, zacijelo krivudavom dolinom prema otvoru nadvožnjaka pod željeznickim nasipom, spuštao potok, sada duboko skriven pod snijegom, kao što se dijete skriva pod bogatom perinom navucenom preko glave.
Je li tko živio u kuci, ili se prazna urušavala, ili ju je oduzeo opcinski, odnosno kotarski agrarni odbor? Gdje su bili njezini prijašnji stanari i što im se dogodilo? Jesu li se sklonili u inozemstvo? Poginuli od seljacke ruke? Ili su, ostavši u dobru sjecanju, prihvaceni u kotaru kao obrazovani strucnjaci? Je li Streljnikov bio prema njima milostiv, ako su ondje ostali sve do ovog vremena, ili ih je zajedno s kulacima pogodila njegova pravda?
Kuca je s brda poticala radoznalost i turobno šutjela. No pitanja tada niti je tko postavljao niti na njih odgovarao. A sunce je užizalo snježnu caklinu tako bijelim bljeskom da se od bjeline snijega moglo i oslijepjeti. Na kakve li je pravilne komade lopata izrezivala njegovu površinu! Kakvim li se suhim, dijamantnim iskrama rasipao na razrezima! Kako je to podsjecalo na dane dalekog djetinjstva, kada je, u kapuljaci opšivenoj vrpcom i bundici s kopcama cvrsto ušivenim u crno kovrcavo ovcje krzno mali Jura rezao na dvorištu u isto tako zasljepljujucem snijegu piramide i kocke, torte od tucenog vrhnja, tvrdave i pecinske nastambe! Kako je tada prijalo živjeti na svijetu, kako je sve uokolo bilo užitak i sitost!
Ali i taj je trodnevni život na zraku stvarao osjecaj sitosti. I ne bez razloga. Uvecer su radnike obdarivali toplim, upravo pecenim bijelim kruhom, za koji se nije znalo odakle ga dovoze i po cijem to nalogu cine. Kruh je imao glazirane, po stranama raspukle, ukusne okrajke i debelu prekrasno pecenu donju koru s komadiccima ugljena u njoj.

16.

Kolodvorske ruševine postale su im drage poput privremena skloništa na izletu u snježne planine.
Pamtili su položaj i vanjski oblik zgrade, pa i neobicnost nekih oštecenja.
Vracali su se na stanicu u predvecerja, sa zalazom sunca. Ono pak, kao da hoce ostati vjerno prošlosti, i dalje je zapadalo na nekadašnjem mjestu, iza stare breze što je rasla kraj samoga prozora prometnog ureda.
Na tome mjestu vanjski se zid srušio unutra i zatrpao prostoriju. Ali urušavanje nije zahvatilo njezin stražnji dio nasuprot prozoru koji je ostao cijel. Na toj je strani sve ostalo: tapete kavene boje, kaljeva pec s okruglim oduškom pod bakarnim poklopcem na lancicu i inventurna lista u crnom okviru na zidu.
Spustivši se do zemlje, sunce je, baš kao i prije nesrece, domiljelo do peci, potpaljivalo kavene tapete mrkim žarom, a na zid vješalo sjenu brezova granja poput ženskog rupca.
U drugom dijelu zgrade nalazila su se zakljucana cekaonicka vrata s pismenom obaviješcu iz koje se vidjelo da je vjerojatno bila napisana prvih dana revolucije u veljaci ili neposredno prije nje:
»U vezi lijekova i zavojnog materijala molimo gospodu bolesnike da se do daljnjega ne uznemiruju. Iz
razumljivih razloga vrata pecatim, o cemu izvješcujem stariji lijecnicki pomocnik u Ust-Nemdi taj-i-taj.« Kada su uklonili i posljednji snijeg, ostavljen u hrpama izmedu cistina, pojavila se i postala vidljiva,
ravna poput odapete strijele, željeznicka pruga. Njezinim stranama svom su dužinom protezala se brda rašcišcena snijega obrubljena s dva zida crne borove šume.
Koliko je oko sezalo, na pruzi su u odvojenim grupama stajali ljudi s lopatama. Prvi put vidjeli su jedni druge na okupu i zacudili se svome mnoštvu.

17.

Doznalo se da ce vlak krenuti za nekoliko sati, premda je vec bilo kasno i bližila se noc. Prije polaska Jurij Andrejevic i Antonina Aleksandrovna otidoše da se posljednji put nadive ljepoti rašcišcene pruge. Sada na nasipu nije bilo nikoga. Doktor i njegova žena stajali su neko vrijeme i gledali u daljinu, izmijenili poneku rijec i vratili se svome vagonu.
Na povratku doceka ih bijesna i promukla krika dviju žena u svadi. Odmah su prepoznali glasove Ogrizkove i Tjagunove. Žene su išle istim pravcem kojim i doktor sa ženom, od vrha kompozicije prema kraju, ali s one njezine strane što je gledala na kolodvorsku zgradu, dok su Jurij Andrejevic i Aleksandra Aleksandrovna koracali stranom okrenutom prema šumi. Izmedu dva para dizao se neprekinut zid vagona i zaklanjao ih od medusobna pogleda. Žene gotovo i nisu dospijevale u blizinu doktora i Antonine Aleksandrovne, ili su ih znatnije prestizale ili pak jako zaostajale.
Obje su bile veoma uzrujane. Svaki cas izdavala ih je snaga. Sudeci po glasovima koji su, zbog neujednacena koraka, skakali do krika, a onda padali u šapat, noge su im u hodu vjerojatno propadale u snijeg ili jednostavno otkazivale poslušnost. Po svoj prilici Tjagunova je ganjala Ogrizkovu i, dostižuci je, možda i šakama puštala na volju. Suparnicu je obasipala nepristojnim psovkama koje su iz blagozvucnih usta te nakicene gospoje zvucale stoput besramnije od prostackih i grubih muških psovki.
Ti droljo, ti profuknjaco – vikala je Tjagunova. – Korak ne možeš uciniti, a vec ona vrti guzicom i ocijuka! Malo je kuji mojeg tikvana, nego zinula na nevino, raširila rep, maloljetnika bi kvarila.
A ti si valjda i Vaski zakonita?
Ja cu ti pokazati zakonitu, gubico prljava! Živa od mene neceš, ne dovodi me u napast!
Ne razmahuj! Ruke k sebi, uspaljenice! Šta hoceš od mene?
Hocu da crkneš, gnjido, macketino šugava i bezocna!
O meni nema zbora. Ja sam i kuja i macketina, to se zna. A ti si nam plemenita. Na bunjištu rodena, u štali vjencana, sa štakorom zatrbatila, ježa porodila... Straža, straža, ljudi dobri! Nasmrt me prebija zlocinka opasna. Ajme, spasite djevojku, obranite siroce...
Idemo brže. Ne mogu to slušati, odurno je – požurivala je Antonina Aleksandrovna muža. – To nece dobro svršiti.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 5 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:40 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


18.
Iznenada sve se promijenilo, i krajolik i vrijeme. Ravnice je nestalo, a pruga je brežuljcima i visoravnima zašla medu planine. Prestao je sjeverac koji je sve vrijeme puhao. S juga je zapljusnula toplina kao iz peci.
Šume su ovuda rasle terasasto po planinskim padinama. Kad bi ih željeznicki nasip presijecao, vlak je najprije morao osvajati velik uspon koji se od sredine blago spuštao. Stenjuci, vlak je uspuzavao u guštik i njime se jedva vukao, kao kakav stari lugar što za sobom pješice vodi grupu putnika koji se osvrcu uokolo i sve upijaju.
Ali još se nije imalo što vidjeti. U dubini šuma je još mirovala zimskim snom. Tek tu i tamo neki žbun
i drvo šumno su, iz snijega što je postupno kopnio, oslobadali donje granje kao iz skinute ogrlice ili iz raskopcana ovratnika.
Jurija Andrejevica spopala je sanjivost. Sve te dane izležavao se na svom gornjem ležaju, spavao, budio se, razmišljao i osluškivao. Ali zasad nije bilo što cuti.

19.

Dok se Jurij Andrejevic ispavljivao, proljece je topilo i pretapalo svu tu golem od snijega koja je napadala u Moskvi na dan odlaska i padala cijelim putem; sav taj snijeg koji su oni puna tri dana rovali i raskapali u Ust-Nemdu i koji je u beskrajnim i debelim naslagama ležao na neizmjerljivim prostranstvima.
Isprva snijeg se kravio iznutra, necujno i potajno. Kad je polovica mocnoga posla bila ucinjena, više se nije mogao skrivati. Cudo se otkrilo. Ispod pokrenuta snježnog pokrivaca pokulja voda i zagrgolji. Neprohodni šumski gustiši zadrhtaše. Sve se u njima probudilo.
Voda si je mogla pustiti na volju. Jurila je dolje niz strmeni, zajazivala jezerca, razlijevala se širom. Ubrzo se guštik ispunio njezinom hukom i bukom. Šumom su se kao zmije razmiljele bujice, zavlacile se i utapale u snijegu koji im je stajao na putu, psikale ravninama, a u obrušavanju rasipale se u vodeni prah. Zemlja više nije primala vlagu. Nju su s vrtoglavih visina, gotovo s oblaka, svojim korijenjem upijale prastare jele u cijim su se podnožjima sušili kolutovi bjelkastomrke pjene poput pivske krune zaostale na usnama pilca.
Opojnost proljeca udarala je nebu u glavu i ono se u zanosu mutilo i zastiralo oblacima. Ponad šume promicahu niski pusteni oblaci s opuštenim krajevima preko kojih su kasom strcavali topli pljuskovi što su mirisali na zemlju i znoj i spirali posljednje komade probijena crnog ledenog oklopa.
Jurij se Andrejevic probudio, primakao se kvadraticnu prozorskom otvoru iz kojeg su izvadili okvir, podbocio se laktom i poceo slušati.

20.

Približavanjem rudarskom podrucju kraj je postajao naseljeniji, rastojanja manja, a stajališta sve cešca. I smjenjivanja putnika sada nisu bila rijetka. Sve ih se više penjalo i silazilo na manjim postajama. Ljudi koji su putovali na kracim udaljenostima nisu se raskomocivali ni lijegali; oni bi se nocu stiskali pri vratima u sredini vagona, poluglasno razgovarali o pokrajinskim, samo njima znanim stvarima i silazili na usputnim križanjima ili stajalištima.
Iz razgovora ovdašnjih putnika koji su posljednja tri dana prošli vagonom Jurij je Andrejevic zakljucio da bijeli45 na sjeveru odnose prevagu i da se spremaju, ako vec i nisu, zauzeti Jurjatin. Pored toga, nije li ga sluh varao, i nije li se radilo o prezimenjaku njegova drugara iz meljuzejevske bolnice, onda je snagama bijelih u tom kraju zapovijedao dobro mu znani Galiulin.
Da ne bi svoje uznemiravao, dok se glasine ne provjere, Jurij im Andrejevic ne kaza ništa o tim razgovorima.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 5 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:41 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



21.
Pocetkom noci Jurij Andrejevic probudi se ispunjen neodredenim osjecajem srece, snažnim toliko da ga posve rasani. Vlak je stajao na nekoj nocnoj postaji. Njezinu zgradu obavijao je stakleni sumrak bijele noci. Tu svijetlu tamu prožimalo je nešto nježno i jako. Svjedocilo je o širini i otvorenosti kraja. I
navodilo na pomisao da se raskrsnica nalazi na uzvišenju sa širokim i slobodnim obzorjem.
Tiho razgovarajuci, peronom su uz vagon promicale necujne prilike. To je takoder uzbudilo Jurija Andrejevica. U pažljivu koracanju i glasovima on je osjetio poštivanje nocnoga casa i brigu o pozaspalima u vlaku, kao nekad prije rata.
No doktor se varao. Na peronu su žagorili i strugali cizmama kao i bilo gdje drugdje. U okolici se medutim nalazio vodopad. Strujanje njegove svježine i moci razgrtalo je granice bijele noci. On je doktoru u snu ulio onaj osjecaj srece. Stalan, nikad ne prekidan huk njegova vodenog usova vladao je nad svim zvukovima na postaji i pribavljao im varljiv dojam tišine.
Ne otkrivši njegovo postojanje, uspavljivan neshvatljivo krepkim i laganim zrakom, doktor je opet utonuo u dubok san.
Dolje u vagonu dvojica su razgovarala. Jedan je pitao:
Onda, jeste li smirili svoje? Potkresali im repove?
Kramare, misliš?
No, da, brašnare.
Primirili smo ih. Pripitomili. Neke su za primjer zatukli, pa su drugi ušutjeli. Skupili kontribuciju.
I koliko ste povukli s opcine?
Cetrdeset tisuca.
Lažeš.
Zašto bih lagao?
Kakvo obilje, cetrdeset tisuca!
Cetrdeset tisuca pudi.
Nek vas svi vragovi deru, ali junacine jeste! Junacine!
Cetrdeset tisuca finog mliva.
A i nema tu ništa cudno. Mjesta su prva klasa. Sve sama trgovina brašnom. Odavde uz Rinjvu, gore do Jurjatina sve je selo do sela, pristaništa i silosi. Braca Serstobitovi, Perekatcikov i sinovi, veletrgovac do veletrgovca!
Ne deri se. Ljude ceš probuditi.
No, dobro.
Radoznali zijevne. Drugi predloži:
Da dremnemo? Cini se da ce krenuti.
Straga se pocela kotrljati zaglušna buka, silovito je narastala, prekrivala huk vodopada, i taj cas drugim stanicnim kolosijekom, pretjecuci nepokretnu kompoziciju, u punoj brzini projuri ekspresni vlak gotovo predratne vrste, odsvira, protutnja i, žmirnuvši na kraju svjetlima, izgubi se bez traga negdje naprijed.
Dolje razgovor zapoce iznova.
E, sad je gotovo. Nastajat cemo se.
Nece tako skoro.
Vjerojatno Streljnikov. Specijalni oklopnjak.
Ocito on.
Prema kontri je prava zvijer.
To je sigurno na Galjejeva pošao.
Na koga to?
Ataman Galjejev. Kažu da je s Cesima u zaštitnici kod Jurjatina. Zauzeo, kud ceš bolje, pristaništa i drži ih. Ataman Galjejev.
Možda knez Galilejev. Zaboravio si.
Nema takvih kneževa. Po svoj prilici Ali Kurban. Ti si sve pomiješao.
Možda je i Kurban.
To je onda nešto drugo.

22.

Pred jutro Jurij se Andrejevic probudi po drugi put. Opet je usnio nešto ugodno. Osjecaj blaženstva i izbavljenja koji ga je ispunio nije prestajao. Vlak je stajao, možda zastao na novom stajalištu, a možda i na starome. Opet je hucio vodopad, po svoj prilici onaj isti, a možda je bio i neki drugi.
Jurij Andrejevic zapoce iznova zaspivati, a kroz drijemež prividala mu se strka i metež. Kostojed se dohvatio sa zapovjednikom konvoja, i obojica su vikala jedan na drugoga. Vani je postalo još ljepše no što je bilo. Zracilo je necim novim cega prije nije bilo. Necim ocaravajucim, necim proljetnim, crnim i bijelim, izuzetnim, popustljivim, slicnim naletu snježne nepogode u svibnju, kada mokre, povodnjele pahuije, padajuci, ne bijele zemlju nego je cine još crnjom. Necim prozracnim, crnkastobijelim, mirisnim.
»Trešnja divljaka!«, prepozna Jurij Andrejevic u snu.


23.

Ujutro Antonina Aleksandrovna rece:
Ti si, Jura, doista cudnovat. Sav proturjecan. Dogodi se da muha proleti, a ti se probudiš i do jutra nisi u stanju oka sklopiti; ovdje pak buka, svade, metež, a ti mirno spavaš. Nocas su pobjegli blagajnik Prituljev i Vasja Brikin. Zamisli! I Tjagunova i Ogrizkova. Cekaj samo, to još nije sve. I Voronjuk. Da, pobjegao, pobjegao. Zamisli ti to. A sad slušaj. Kako su nestali, zajedno ili na razne strane, i kojim redom
posve je zagonetno. Uzmimo Voronjuka; taj je normalno pobjegao od odgovornosti kad je otkrio nestanak ostalih. A ostali? Jesu li svi nestali svojevoljno ili je tkogod silom uklonjen? Primjerice, sumnjive su žene. Ali tko je koga umorio, Tjagunova Ogrizkovu ili Ogrizkova Tjagunovu, to nitko ne zna. Zapovjednik transporta trci s kraja na kraj vlaka. »Kako smijete«, vice, »davati znak za polazak. U ime zakona tražim da se kompozicija zadrži do hvatanja bjegunaca.« Ali vlakovoda se ne predaje. »Vi ste šenuli«, kaže, »ja vozim ratnu popunu na frontu, to ima prednost. Samo mi treba vaše ušljive komande! Vidi šta je smislio!« Pa oba, shvacaš, na Kostojeda. Kako je to on, zadrugar, covjek od razuma, bio tu na licu mjesta i nije zaustavio vojnika, mracno, nesvjesno stvorenje, na kobnome koraku. »I još neki zadrugar«, rekoše. Ali ni Kostojed, naravno, ne ostaje dužan. »Zanimljivo«, veli. »Znaci, po vašem zatvorenik mora cuvati stražara? Pa to je kao da bi kokoš kukurikala umjesto pijetla.« Ja tebe u slabinu, u leda. »Jura«, vicem, »ustaj, bijeg!« Kakvi! Ni topom... Ali oprosti, o tom potom. I dok... Ne mogu!... Tata, Jura, gledajte, kakva divota!
Pred prozorskim otvorom, pored kojeg su ležali istežuci vratove, prostirao se krajolik pod povodnjem dokle je oko sezalo. Negdje se rijeka otela svojim obalama i voda iz njezina bocnog rukavca približila se nasipu. Gledajuci s gornjeg ležaja, cinilo se da vlak u ravnomjernoj vožnji klizi zapravo po vodi.
Na rijetkim mjestima površ joj je bila pokrivena željezastom modrinom. Ostalom caklinom toplo je jutro naganjalo zrcalnoblistave pjege kao da kuharica perom umocenim u ulje premazuje koru pecenog piroga46.
U tom razljevu, cinilo se bez obala, s livadama, uvalama i šipražjem bilo je potopljeno i mnoštvo bijelih oblaka što su se okomito spuštali na dno.
Negdje posred povodnja nazrijevao se uzak trak zemlje s dvostrukim stablima koja su uzgor i nadolje visjela izmedu neba i zemlje.
Patke! Cijelo jato! – klikne Aleksandar Aleksandrovic gledajuci na tu stranu.
Gdje?
Kod otoka. Ne gledaš dobro. Desno, desnije. Eh, k vragu, odletješe, uplašile se.
Ah da, vidim. Trebat ce da nešto porazgovaram s vama, Aleksandre Aleksandrovicu. Drugom nekom prilikom. – A naša radna služba i dame, junacine, uhvatili maglu. Ali, ja mislim – mirno, ne nanijevši nikome zla. Jednostavno utekli kao što voda tece.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 5 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:41 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]



24.

Bijela sjeverna noc primicala se kraju. Sve je postalo prepoznatljivo, ali gotovo ne vjerujuci ni samo sebi sve se doimalo kao da je ucinjeno: i planina, i šumarak, i urvina.
Šumarak jedva da je zazelenio. U njemu je procvalo nekoliko grmova divlje trešnje. Rastao je pod liticom, na uskoj zaravni koja se malo dalje i sama obrušavala.
Nedaleko se nalazio vodopad. Nije ga bilo vidjeti sa svake strane, jedino od šumarka, s ivice urvine.
Vasja se zamorio odlazeci vodopadu da bi osjetio jezu i ushit.
Uokolo nije bilo nicega ravna vodopadu, ništa prispodobiva. Bio je zastrašujuci u svojoj izdvojenosti, koja ga je pretvarala u nešto obdareno životom i sviješcu, u aždaju iz bajke ili u kakvog zmaja što po tim mjestima skuplja danak i pustoši okolicu.
Negdje na sredini puta rušio se na istureni stjenoviti zub koji ga je razdvajao. Gornji dio vodenog stupa kao da se i nije micao, dok su se dva donja jedva vidljivo, ali postojano povijala s jedne strane na drugu, te je izgledalo da se cijeli vodopad posklizava i uspravlja; no koliko bi god i posrtao, on je jednako ostajao na nogama.
Uz kraj šume Vasja je ležao na kožuhu. Kad je svanulo, s planine se spustila velika ptica širokih krila, laganim zamasima obletjela šumu i sjela na vrh bijele jele podno koje je ležao Vasja. On diže glavu, pogleda modri vrat, sivoplava prsa i glasno izgovori – »Ronjža« – njezino uralsko ime. Zatim ustade, podiže kožuh, nabaci ga na sebe, pa prešavši cistinu pride suputnici i rece:
Ajmo, teta. Bome ste prozebli, cvokocete. Kako to gledate, preplašeno? Govorim vam ljudski, moramo kretati. Da se izvucemo, treba se držati sela. U selu svojima nece nauditi, sklonit ce. Ovim nacinom, dva dana ne jesti, skapat cemo. Stric Voronjuk mora da je digo dreku, bacili se u potjeru. Moramo ici, teta Palaša, jednostavno receno, bježati. Teško mi je, teta, da ste bar rijec proslovili cijelo ovo vrijeme! To ste vi, bogami, od tuge zanijemili. Pravo reci, zašto biste vi i tugovali? Tetu Katju, Katju Ogrizkovu nehotice ste gurnuli iz vagona, bokom je zakacili, vidio sam. Ali ona se digla iz trave cijela cjelcata, ustala i potrcala. Isto i stric Prohor, Prohor Haritonic. Stici ce oni nas, opet cemo mi zajedno, šta mislite? Glavno je da se vi ne žalostite, pa ce vam i jezik stupiti u djelovanje.
Tjagunova se digla sa zemlje, pružila Vasji ruku i tiho rekla:
Idemo, mili.

25.
Svom svojom težinom vagoni su škripali i penjali se visokim nasipom. U podnožju je rasla mlada miješana šuma koja vrhovima nije sezala do razine nasipa. Malo dalje protezahu se livade, s kojih tek što se povukla voda. U travi pomiješanoj s pijeskom u neredu su ležali na sve strane isprevrtani željeznicki pragovi. Vjerojatno su ih na kakvoj obližnjoj šumskoj sjeci pripravili za splavljanje, pa ih otuda digao povodanj.
Mlada šuma pod nasipom bila je još gotovo zimski gola. Samo se u pupoljcima kojima je kao voskom bila pokapana zacinjalo nešto gotovo nepotrebno, nekakav nered, nalik na blato ili oteklinu, a to nepotrebno, taj nered i blato bio je život koji je zelenim plamenovima lišca zahvacao prva rasputana stabla u šumi.
Tu i tamo mucenicki su se istezale breze isprobadane zubicima i izdancima svojih udvojenih listaka u
rastvaranju. Na što su mirisale, moglo se vec odoka pogoditi. Mirisale su onim cime su i blistale. Mirisale su na drvnu žestu na kojoj se spravlja lak.
Pruga se ubrzo ispela do mjesta s kojeg su pragovi vjerojatno bili splavljeni. Iza okuke u šumi izbila je cistina pokrivena piljevinom i iverjem, s gomilom dugackih brvana na sredini. Uz krcevinu strojovoda prikoci. Vlak se strese i stade u položaju u kojem se zatekao, nagnut na visoku luku velikog zavoja.
S lokomotive se zaculo nekoliko kratkih isprekidanih zvižduka i nekakvi povici. Ali putnici su i bez signala znali: strojovoda je zaustavio vlak da bi se opskrbio gorivom.
Vrata se na vagonima rastvoriše. Po nasipu se razmilje cijelo jedno žiteljstvo kakva manjega grada, iz kojeg su izostali samo oni iz prednjih vagona, što su uvijek oslobadani kolektivnog rada, pa ni sada nisu u njem sudjelovali.
Ispiljenih hrpa bilo je na proplanku premalo da bi se popunilo zalihe. Trebalo je prepiliti nekoliko dugackih trupaca.
Vlakovodno osoblje imalo je svoj alat. Podijelili su ga parovima koji su to željeli. Pilu dobi i profesor sa svojim zetom.
Kroz vrata vojnickih vagona istezale se vesele njuške. Nedorasli mladici, koji još nisu prošli vatreno krštenje, stariji gojenci pomorske akademije, koji su ocito pogreškom zgurani u vagon medu grube radnicke trecopozivce, što takoder nisu ni omirisali baruta, a jedva da su i vojnu pripremu prošli, namjerno su bucali i ludacili se sa starijim mornarima da bi od sebe odagnali zle slutnje. Svi su osjecali da se cas kušnje približava.
Podrugljivim smijehom šaljivcine su ispracali pilare i pilarice:
Ej, djedice! Gledaj, ja sam ti dojence, mama me još nije odbila, fizicki sasvim nesposoban. – Ej, Mavra! Pazi da skute ne prepiliš, bit ce propuha. – Ej, mlada! Ne u šumu, radije se udaj za mene.

26.

U šumi je stršilo nekoliko nogara napravljenih od ukriženih i u zemlju pozabijanih kolaca. Samo su jedne ostale još slobodne. Jurij Andrejevic i Aleksandar Aleksandrovic spremiše se da na njima pocnu piliti.
Nastalo je ono proljetno doba u kojem se zemlja javlja ispod snijega gotovo u istome onom obliku u kojem je prije pola godine otišla poda nj. Prožeta vlagom i zatrpana prošlogodišnjim lišcem, šuma je nalikovala na nepospremljenu sobu u kojoj su godinama u komadice derali razne priznanice, pisma i pozivnice, a da nitko to nije uklanjao.
Ne tako brzo, umorit cete se – savjetovao je doktor Aleksandru Aleksandrovicu, potezao pilu sporije i odmjerenije, pa onda predložio da predahnu.
Šumom se vuklo hripljivo struganje drugih pila koje su išle natrag-naprijed, cas uskladeno, a onda opet unesklad. A negdje daleko, jako daleko, prvi slavuj probao je svoje mogucnosti. Na mnogo duže prekide zviždao je kos kao da propuhuje zacepljenu frulu. A cak se i para iz parnjacinih odušaka dizala u zrak s melodicnim gukanjem poput mlijeka što u djecjoj sobi kipi na špiritjeri.
Htio si razgovarati – podsjeti Aleksandar Aleksandrovic. – Nisi valjda zaboravio? Išli smo pored poplave, patke su poletjele, a ti si se zamislio i rekao: »Trebat cu porazgovarati s vama.«
Da, da. Ne znam samo kako bih to najkrace izrekao. Vidite, mi zalazimo sve dublje... Cijeli kraj vrije. Ubrzo stižemo. A ne znamo što nas ceka na cilju. U svakom slucaju trebalo bi porazgovoriti. Ne mislim na uvjerenja. Bilo bi ludo da ih sada u nekoliko minuta bistrimo i pritvrdujemo u proljetnoj šumi. Nas se troje dobro poznajemo. Vi, ja, Tonja, s mnogima oko sebe predstavljamo svijet u kojem se medusobno prepoznajemo samo preko njegovih odrednica. Ali ne bih o tome. To je abeceda. Mislim na drugo. Moramo se navrijeme sporazumjeti, kako bismo se znali ponašati u odredenim prilikama, da ne
crvenimo jedan zbog drugoga i da se medusobno ne sramotimo.
Dosta je. Shvatio sam. I dopada mi se nacin na koji si to postavio. Našao si zaista prave rijeci. Evo što cu ti ja odgovoriti. Sjeti se one zimske veceri kad si po mecavi donio onaj letak s prvim dekretima. Sjeti se koliko je bio nevjerojatno bezuvjetan. Njegova je otvorenost osvajala. No u svojoj prvotnoj cistoti te stvari žive samo u glavama svojih tvoraca, pa i u njima samo u dan proglašenja. Vec ih drugoga dana politicki jezuitizam izokrece. Što da ti kažem? Ta je filozofija meni strana. Ova je vlast protiv nas. Od mene nitko nije tražio suglasnosti za taj preokret. Ali meni su povjerovali, i moji me postupci, cak da sam na njih i prisiljen, obvezuju.
Tonja pita, necemo li zakasniti na povrtlarske radove, propustiti vrijeme sadnje. Što da joj odgovorim? Ne poznajem ovo zemljište. Kakvi su klimatski uvjeti? Ljeto je prekratko. Dospije li ovdje uopce što i sazreti?
Ali, zar mi tako daleko putujemo da bismo povrtlarili? Tu je besmislena cak i šala na racun tura kojem se hoce puta, jer se, nažalost, radi o putu od tri ili cetiri tisuce kilometara. Otvoreno govoreci, vucemo tako daleko iz posve drugih razloga. Putujemo da nekako proživotarimo, da pokušamo na bilo koji nacin rasprodati djedove šume, strojeve i ostali inventar. Ne da sacuvamo njegovo imanje, nego da ga raspemo, da zajednicki spiskamo tisuce da bismo, poput svih drugih, s probušenom parom preživijavali na današnji kaotican nacin koji je normalnoj pameti posve nepojmljiv. Daj krajcar, a tvornicu ti ja na starim osnovama ni kao dar necu. To bi bilo tako besmisleno kao da gol pocnem naokolo trcati, ili da zaboravim pisati. Ne, u Rusiji je povijest vlasništva okoncana. A što se Gromekovih tice, nas je vlasnicka strast ostavila još u prošiome naraštaju.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 5 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:42 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


27.

Od sparine i zagušljivosti nije se dalo spavati. Doktorova glava kupala se u znoju na promocenu jastuku.
On se oprezno spusti s ležaja i tiho, da nikoga ne probudi, odmace vagonska vrata.
Lice mu naletje na ljepljivu vlagu kao da je njime zahvatio paucinu u kakvu podrumu. »Magla«, pomisli. »Magla. Dan ce po svoj prilici biti sparan, vreo. Zato se teško diše, a u prsima pritiskuje takva težina.«
Prije no što ce sici na peron, doktor je stajao na vratima osluškujuci oko sebe.
Vlak se zaustavio na nekom vecem željeznickom raskršcu. Osim u maglu i u tišinu vagoni su bili potopijeni i u nekakvu odsutnost i zanemarenost, kao da se na njih zaboravilo – što se vidjelo po kompoziciji koja je stajala na posve zabacenu mjestu, i što se izmedu nje i daleke kolodvorske zgrade na velikom prostoru rastezala beskrajna mreža kolosijeka.
Iz daljine su lagano dopirale dvije vrste glasova.
Straga, odakle su dolazili, culo se jednolicno pljuskanje kao da netko ispire rublje ili vjetar pljeska mokrim platnom zastave o njezino koplje.
Sprijeda je dolazila tutnjava, od koje se doktor, donedavni ratnik, trže i naculi uši.
»Dalekometni topovi«, zakljuci osluškujuci ravnomjerno, mirno razlijeganje grmljavine u sniženu i prigušenu tonu.
»Eto. Do same smo fronte stigli«, pomisli, zakima glavom i skoci iz vagona.
Pošao je nekoliko koraka. Iza dva sljedeca vagona vlak se prekidao. Kompozicija je bila bez lokomotive, koja je nekamo nestala s otkopcanim prednjim vagonima.
»Zato su se oni jucer junacili«, pomisli. »Ocito su osjetili da ce u vatru cim ih dovezu.«
Obišao je kraj vlaka sa željom da presijece kolosijek i nade put do kolodvora. Iza vagona kao iz zemlje bane stražar s puškom. Tiho odreže:
Kamo? Lozinka!
Koja je ovo stanica?
Stanica je nikoja. A ko si ti?
Doktor iz Moskve. S obitelji putujem ovim transportom. Evo mojih dokumenata.
Slikaj se sa svojim dokumentima. Ja bi, budala, u mraku papire trebao citati, vid gubiti. Vidiš li magle. A za tebe je i bez dokumenta na kilometar jasno kakav si ti doktor. Eno tvojih doktora, iz dvanaestopalacnih udaraju. Trebalo bi tebe zapravo koknuti, ali nije vrijeme. Marš, dok si još citav.
»Za koga me drže«, pomisli doktor. Svadati se sa stražarom, bilo bi besmisleno. Doista je bolje otici dok nije prekasno. I on krene na drugu stranu.
Topovska je paljba umukla iza njegovih leda. U tom smjeru bio je istok. Iz maglene koprene diglo se i medu oblacima magle izvirivalo sunce bez sjaja, kao da se iz sapunske pare pomaljaju goli kupaci u kupaonici.
Doktor je išao uz vagone. Prošao je cijeli vlak i nastavio dalje. Svakim korakom noge su mu upadale sve dublje u rahli pijesak.
Ravnomjerno se pljuskanje približavalo. Zemljište je blago padalo. Poslije nekoliko koraka on se nade pred nejasnim osjencima kojima je magla pridavala nezgrapno velike oblike. Još korak i pred Jurijem Andrejevicem izroniše iz magle kljunovi camaca izvuceni na obalu. Stajao je na obali velike rijeke koja je lagano i umorno, lijenim valjanjem šljopkala uz bokove ribarskih brodica i daske pristanišnih mostica.
Ko ti je pustio da ovud lunjaš? – presrete ga drugi stražar odvajajuci se od obale.
Koja je to rijeka? – izletje doktoru protiv volje, jer poslije predašnjeg iskustva iz dna duše nije želio ništa pitati.
Umjesto odgovora stražar gurnu u usta pištaljku, ali ne stiže i zviznuti. Prvi stražar, kojeg je namislio zvati i koji je, kako se pokazalo, neprimjetno slijedio Jurija Andrejevica, pojavi se sam od sebe. I krenuše razgovarati.
Nema se tu šta misliti. Imam je nos za takve. »Koja je ovo stanica, koja je to rijeka?« Cime je našao da nam oci zamaže. Šta veliš, direkt na stijenu ili u vagon da ga vodimo?
Ja smatram, u vagon. Neka komandant kaže.
Dokumente – prodera se drugi stražar grabeci papire koje mu je doktor spremno pružao.
Pripazi ga, zemljace – rece neznano kome i s prvim se stražarom otputi niz kolosijek prema postaji. Da bi sve skupa razjasnio, hraknu i pomace se covjek koji je dotad ležao na pijesku, ocito ribar:
Sreca tvoja da te njemu šalju. Možda je tu, dobri covjece, tvoj spas. A njih ne osuduj. To im je dužnost. Vrijeme ti je postalo narodno. Možda i bude bolje. A dotle, šuti. Vidiš i sam, zabunili se. Lovaju, lovaju nekoga. I pomislili – ti si. Misle, evo ga, zlotvor radnicke vlasti – uhvatili. Greška. U slucaju bilo cega ti traži glavnoga. A ovima se ne daj. Ti – svjesni, sacuvaj Bože, prava su pokora. Ubili bi te ne trepnuvši. Reci ce – idemo, ali ti nemoj. Samo govori – meni treba glavni.
Od ribara doznade Jurij Andrejevic da je rijeka pred njim – glasovita plovna Rinjva, a željeznicka postaja uz nju – Razvilje, rijecno i industrijsko predgrade grada Jurjatina. Saznao je da su sam Jurjatin, koji je ležao dva-tri kilometra dalje, cijelo vrijeme branili i, cini se, uspjeli obraniti od bijelih. Ribar isprica da su i u Razvilju bili neredi, pa su i tu, cini se, ugušeni, a da naokolo vlada takva tišina jer je sav kolodvorski pojas ocišcen od gradanskog stanovništva i pod najstrožim nadzorom. Nakraju je još saznao da se medu vlakovima, što su zaustavljeni po kolosijecima i zauzeti raznim vojnim ustanovama, nalazi i poseban vlak pokrajinskog vojnog komesara Streljnikova, u ciji su vagon i odnijeli doktorove papire.
Odonud se za neko vrijeme pojavi novi stražar, koji se od prijašnjih razlikovao time što je kundak vukao po zemlji ili ga premještao preda se, kao da pod ruku vuce pijana prijatelja koji bi se bez njega svalio na zemlju. On doktora povede komandantu u vagon.
28.

Iz jednoga od dva salonska vagona spojena kožom prekrivenim prijelazom, u koji se uz lozinku pope stražar s doktorom, culo se kretanje i smijeh što na njihovu pojavu naglo prestade.
Uskim hodnikom stražar je doktora proveo u širok srednji odjeljak. Ondje je bilo tiho i uredno. U cistoj i udobnoj prostoriji radili su uredni, dobro odjeveni ljudi. Doktor je posve drukcije zamišljao zapovjedništvo vojnog strucnjaka, nepartijca, koji se preko noci proslavio i postao strah i trepet cijeloga kraja.
No sjedište njegovih djelatnosti vjerojatno nije bilo tu, nego negdje naprijed, u štabu fronte, bliže vojnim pokretima, dok se ovdje nalazio njegov vlastiti smještaj, njegov mali privatni ured i pokretni krevet.
Eto zašto je ovdje bilo mirno kao u hodnicima toplih morskih kupališta pokrivenih plutom i sagovima po kojima tiho promice posluga u mekim nazuvkama.
Središnji dio vagona bio je nekadašnji restoran, zastrt tepihom i pretvoren u otpremnu kancelariju. U njem je ostalo nekoliko stolova.
Odmah – rece mladi vojnik koji je sjedio najbliže ulazu. Poslije toga svi za stolovima uzeli su si pravo da zaborave na doktora i prestali mu poklanjati pozornost. Vojnik je rasijanim pokretom glave otpravio stražara, a ovaj otišao stružuci kundakom po metalnim precagama hodnika.
Vec s praga doktor je vidio svoje papire. Ležali su na kraju posljednjeg stola pred postarijim vojnim službenikom staroga pukovnickoga kova. Bio je to neki vojni statisticar. Mrmoreci sebi nešto u bradu, zagledao je u prirucnike, proucavao vojne karte, nešto usporedivao, primicao i lijepio. Jedan za drugim obišao je pogledom sve prozore u prostoriji i zakljucio: »Danas ce biti vruce«, kao da je do toga došao poslije pregleda svih prozora i kao da to nije bilo jednako vidljivo kroz bilo koji od njih.
Izmedu stolova po podu se provlacio vojnik vezist koji je popravljao neku prekinutu liniju. Kad je dopuzao pod stol mladog vojnika, ovaj ustade da mu ne smeta. Kraj njega mucila se s pokvarenim pisacim strojem tipkacica u muškoj vojnickoj odori. Pokretna kolica iskocila su previše ustranu i zaglavila se. Mladi vojnik stao je iza nje i pokušavao joj pomoci u traženju kvara. Do tipkacice se dovukao i vezist i odozdo ispitivao poluge i prijenose. Sa svoga je mjesta ustao i komandir pukovnickoga kova. Svi se zabaviše pisacim strojem.
To je doktora smirilo. Nije se moglo pretpostaviti da bi se ljudi, koji su bolje od njega upuceni u njegovu mogucu sudbinu, mogli prepuštati takvim tricarijama uz osudenoga covjeka.
»Uostalom, tko bi ih znao?« pomisli. »Otkud im taj mir? Oko njih grme topovi, pogibaju ljudi, a oni prave prognoze o vrucem danu, ne po okršajima vrucem, nego što ce sunce paliti. Ili su se toliko toga nagledali da su posvema otupjeli?«
I nemajuci drugim se cime baviti, on sa svoga mjesta poce preko prostorije gledati kroz prozor.

29.

Na toj strani pred vlakom se protezao ostatak tracnica i vidio se kolodvor Razvilje, no s istoimenim predgradem na uzvišici.
Preko šina k zgradi je vodio nadvijeni prijelaz od nebojena drveta s tri odmorišta.
Tracnice na toj strani bile su pravo veliko željeznicko groblje. Stare lokomotive bez tendera, s dimnjacima u obliku caša ili posuvracenih sara, stajale su suceljene posred gomila vagonskog krša.
Groblje lokomotiva dolje, s prigradskim grobljem, ispresavijano željezo po šinama, zahrdali krovovi i periferijski cimeri stapali su se u zajednicku sliku zapuštenosti i oronulosti pod bijelim nebom pofurenim ranom jutarnjom žegom.
U Moskvi Jurij Andrejevic nije ni pomišljao koliko je tih cimera po gradovima i kako velik dio fasada skrivaju. Ovdašnji ga upozoriše na to. Polovica ih je imala tako velika slova da se iz vlaka moglo citati. Tako su nisko nalijegali nad iskrivljena okanca naherenih prizemnica da su malešne kucice pod njima išcezle kao glavice seljacke djecice pod duboko natucenim ocevim šiltericama.
Za to vrijeme magla se posve razišla. Njezini tragovi ostali su samo na lijevoj strani neba, daleko na istoku. No zacas se i oni zanjihaše, pokrenuše i digoše se kao dijelovi kazališnog zastora.
U daljini, kakva tri kilometra od Razvilja, na brdu koje je nadvisivalo predgrade, pojavi se velik grad, oblasni ili gubernijski. Sunce je zlatilo njegove boje, a razdaljina mu procišcavala linije. U slojevima se penjao uzvišicom nalik gori Atos ili isposnickim celijama na kakvoj jeftinoj slicici, kuca na kuci i ulica nad ulicom, s velikom katedralom u sredini, na sljemenu.
»Jurjatin!« uzbudeno shvati doktor. »Njega se sjecala pokojna Ana Ivanovna i cesto ga spominjala sestra Antipova! Koliko sam puta od njih cuo ime toga grada, a u kakvim ga to prilikama prvi put srecem!«
Pažnja vojnika nagnutih nad pisacim strojem iznenada se usmjeri na prozor. Svi okrenuše glave na tu stranu. Za njihovim pogledom pode i doktorov.
Preko nadvijenog prijelaza vodili su k postaji nekoliko zarobljenika ili zatvorenika, a medu njima i gimnazijalca ranjena u glavu. Negdje su ga vec previli, ali kroz zavoj je prokapljivala krv koju je dlanom razmazivao po preplanulu i oznojenu licu.
Hodao je na kraju kolone izmedu dvojice crvenoarmijaca i nije izazivao zanimanje samo odvažnošcu kojom je zracilo njegovo lijepo lice, nego i sucuti koju je pobudivao tako mlad buntovnik. On i dvojica njegovih pratilaca privlacili su poglede besmislenošcu onoga što su cinili. Sve vrijeme radili su upravo ono što nije trebalo. S povezane gimnazijalceve glave neprestano je klizila njegova kapa. Umjesto da je skine i ponese u ruci, on ju je stalno popravljao i navlacio, pa neprestano pozljedivao ranu, a u tome su mu spremno pomagala dvojica crvenoarmijaca.
U toj besmislici protivnoj svakom zdravom razumu bilo je nešto simbolicno. Pod dojmom njezine višeznacnosti doktor poželje istrcati na nadvoj i zaustaviti gimnazijalca recenicom spremnom da prasne. Poželio je viknuti i mladicu i ljudima u vagonu da spas ne leži u slijepoj vjeri u forme, nego u oslobadanju od njih.
Doktor odvrati pogled ustranu. U sredini prostorije stajao je Streljnikov, tek što je bio ušao brzim i odrješitim korakom.
Kako je mogao on, doktor, usred onoga grdnoga mnoštva bezizraznih poznanstava ne sresti dosad i covjeka takva znacaja? Kako ih život nije spojio? Kako im se putovi nisu ukrstili?
Po necem neodredivom vec je na prvi pogled postajalo jasno da taj covjek predstavlja savršenu pojavu moci. On je u tolikoj mjeri bio ono što je htio biti da se sve u njemu i na njemu cinilo uzornim. I njegova skladna, dobro smještena glava, i odlucnost njegova koraka, i njegove duge noge u visokim cizmama, možda i blatnim, ali u izgledu cistim, i njegova bluza od gruba sukna, vjerojatno zgužvana, ali po izgledu izglacana i platnena.
Tako se iskazivalo prisuce obdarenosti, prirodnosti koja ne zna za grc, koja ostaje u sedlu u bilo kojem položaju zemaljskoga opstojanja.
Taj je covjek morao imati nekakav dar, možda i ne baš samosvojan. Dar, kakav je izbijao iz svih njegovih pokreta, mogao je biti i dar oponašanja. U to doba svi su nekoga oponašali. Proslavljene povijesne junake. Likove videne na ratištu ili u pobunjenickim danima po gradovima, koji su osvajali maštu. Najviše pak priznate narodne uglednike. Drugove koji su iskocili u prve redove. Jednostavno, jedan drugoga.
Iz uljudnosti Streljnikov ne pokaza da ga cudi ili da mu smeta neznanac. Naprotiv, on progovori svima kao da i doktora ukljucuje u skupinu. Rece:
Cestitam. Odagnali smo ih. Cini se lukavstvom, a ne akcijom, i to zato što su i oni isti Rusi kao i mi,
samo s mušicama kojih se ne žele manuti, pa im mi te mušice moramo silom izbijati. Njihov zapovjednik bio mi je prijatelj. On je pravog radnickog podrijetla, cak više nego ja. Rasli smo u istome dvorištu. U životu mi je mnogo ucinio, i ja sam mu dužnik. A drago mi je da sam ga bacio preko rijeke, možda cak i dalje. Gurjane, brže sredujte tu vezu. Ne možemo ostati samo na ordonansima i telegrafu. Jeste li vidjeli vrucine? Sat i pol sam ipak pospavao. A, da... – dosjetio se i okrenuo doktoru. U pamet mu je došao razlog s kojeg se probudio. Digli su ga zbog neke tricarije u ime koje ovdje ceka taj covjek.
»Taj?« pomisli Streljnikov i prodornim pogledom odmjeri doktora od glave do pete. »Ni slican.
Glupaci!« – On se nasmija i rece Juriju Andrejevicu:
Oprostite, druže. Zamijenili su vas. Moji stražari su pogriješili. Slobodni ste. Gdje je drugova radna knjižica? Aha, eto vaših isprava. Oprostite na indiskreciji, uzet cu si slobodu da ih usput pogledam. Živago... Živago... Doktor Živago. Nešto kao moskovsko... Podimo, znate, casak ipak do mene. Ovo je – sekretarijat, a moj je vagon tu, uz njega. Izvolite. Necu vas dugo zadržati.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 5 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Sre Jan 17, 2018 3:43 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



30.

Tko je, ipak, taj covjek? Cudno je, kako se do takvih položaja mogao izdici i na njima se održati nepartijac, kojeg nitko nije znao, jer je kao rodeni Moskovljanin, poslije završenih studija, otišao predavati u pokrajinu, a u ratu veoma brzo pao u zarobljeništvo; pa kako se sve donedavno o njemu nije ništa culo, držalo se da je poginuo.
Napredni željeznicki radnik Tiverzin, u cijoj je obitelji boravio kao školarac, preporucio ga je i za nj jamcio. Ljudi od kojih su u to vrijeme ovisila imenovanja vjerovali su mu. A u dane bucne patetike i nepomirljivih nazora revolucionarnost se Streljnikova, koji se nicim nije dao smesti, isticala svojom cistotom i fanatizmom, ne naucenim, nego pripravljanim cijelim njegovim životom.
Streljnikov je ispunio ocekivanja.
U njegov dosje u posljednje vrijeme upisani su dogadaji u Ust-Nemdinu i Nižnjem Keljmesu, slucaj gubasovskih seljaka koji su digli oružje na rekvizicijski odred i slucaj pljacke rekvizicijskog transporta od strane cetrnaestog pješackog puka na postaji Medveda Dolina. Na njegov popis išao je i slucaj vojnika-razinovaca koji su digli ustanak u gradu Turkatui i s oružjem prešli na stranu bijelih, kao i dogadaji u vojnoj pobuni na rijecnom pristaništu Cirkin Brk, gdje su ubili zapovjednika koji je ostao odan sovjetskoj vlasti.
U svim tim prilikama on je dolazio poput vihora, rješavao, osudivao, izvršavao presude, brzo, surovo i smiono.
Krstarenjem njegova vlaka pokrajinom u njoj je dokrajceno masovno dezerterstvo. Inspekcija regrutnih komisija sve je promijenila. Novacenje u Crvenu armiju je krenulo. Komisije su groznicavo radile.
Pa kad su nakraju bijeli poceli pritiskivati sa sjevera i kad je opci položaj postao nesigurniji, Streljnikovu povjeriše nove zadace, doista ratne, strategijske i operativnije. Rezultati njegovih nastojanja nisu izostali.
Streljnikov je znao da su mu nesklone glasine nadjele ime Streljacki. Mirno je to primao, nicega se nije bojao.
Bio je Moskovljanin, sin radnika koji je devetstopete sudjelovao u revoluciji i zbog toga stradao. On je tih godina ostao po strani od revolucionarnih kretanja, jer je bio malodoban, a kasnije, za vrijeme studija i zbog toga što su mladi ljudi iz siromašnijih sredina, dospjevši na visoke škole, držali do njih puno više i ucili prilježnije od djece iz bogatijih sredina. Vrenja medu imucnijim studentima nisu ga ni dirnula. Sa sveucilišta je izišao s velikim znanjima. Svoju povijesnu i jezikoslovnu izobrazbu sam je dopunio i matematickom.
Prema zakonu nije morao ici u vojsku, ali on je u rat pošao kao dobrovoljac, i u cinu zastavnika zarobljen, da bi krajem sedamnaeste, kad je saznao za revoluciju u Rusiji, pobjegao u domovinu.
Njega su karakterizirale dvije znacajke, dvije strasti.
Mislio je izuzetno jasno i precizno. I pokazivao neobicnu spremnost za moralnu cistotu i pravicnost, a osjecao je vatreno i plemenito.
Ali za znanstvenika koji bi krcio nove putove, njegovu je umu manjkalo spontanosti, snage koja nepredvidivim otkricima razara jalovi sklad pukog predvidanja.
A da bi cinio dobro, njegovoj je principijelnosti nedostajalo besprincipijelnosti srca, koje ne poznaje opcost, nego samo pojedinacnost, i koje je veliko svojim cinjenjem malenoga.
Od malih nogu Streljnikov je žudio za isticanjem i blagorodnošcu. Život je držao prostranim borilištem na kojem se ljudi pošteno pridržavaju pravila i natjecu se u postizanju savršenstva.
Kad se pokazalo da ipak nije tako, on nije pomišljao da bi sam mogao biti u krivu jer pojednostavnjuje poredak stvari u svijetu. Dugo je potiskivao uvredu i zanosio se mišlju da ce jednom ipak suditi izmedu života i zlih pravila, koja život nagrduju, i postati njegovim zaštitnikom i osvetnikom.
Razocarenje ga je ozlojedilo. Revolucija naoštrila.

31.
Živago, Živago – ponavljao je Streljnikov prelazeci u svoj vagon. – Trgovacko nešto. Ili plemicko.
Dakle: doktor iz Moskve. U Varikino. Neshvatljivo. Iz Moskve, pa ravno u vucju zabit.
Upravo tako. U potrazi za tišinom. U osamu, u nepoznato.
Recite, kakve je u tome poezije. Varikino? Znam ta mjesta. Bivše Krigerove tvornice. Da kojim slucajem niste ipak rod? Nasljednici?
Cemu vam taj ton? Zašto baš »nasljednici«? Uostalom, moja je žena stvarno...
Eto, vidite. S bijelima bi se susretali? Razocarat cu vas. Zakasnili ste. Kraj je ocišcen.
Vi se i dalje podsmjehujete?
I nakraju – doktor. Vojni. Vremena su ratna. To je upravo moj djelokrug. Dezerter. Zeleni47 se zavlace u šume. Traže tišinu. Nije li tako?
Dvaput sam ranjen i otpušten kao posve nesposoban.
Sad cete mi još pokazati i papire Narkomprosa ili Narkomzdrava48 kojima vas preporucuju kao
»pravog sovjetskog covjeka«. Ali zemlja je sada, milostivi gospodine, pripala strašnom sudu, apokaliptickim stvorenjima s macevima i krilatim zvijerima, a ne pravim simpatizerima i lojalnim lijecnicima. Uostalom, rekao sam da ste slobodni, i kod toga ostajem. Ali samo ovaj puta. Predosjecam da cemo se još sresti, i tada bi razgovor mogao biti drukciji, cuvajte se.
Grožnja i izazov ne zbuniše Jurija Andrejevica. On rece:
Znam sve što vi o meni mislite. Sa svoga stajališta vi ste posve u pravu. Ali prepirku, u koju me želite uvuci, ja u sebi vodim cijeli život sa zamišljenim tužiteljem, i trebalo bi vjerovati da sam imao vremena doci do nekih zakljucaka. U par rijeci to nije moguce skupiti. Dopustite mi da odem bez objašnjenja, ukoliko sam zbilja slobodan; a ako nisam – zapovijedajte. Ja se pred vama nemam za što opravdavati.
Prekide ih zvonjava. Telefonska veza bila je obnovljena.
Hvala, Gurijane – rece Streljnikov, podigavši slušalicu i puhnuvši u nju nekoliko puta. – Dajte, dragovicu, nekog pratioca za druga Živaga. Da se štogod opet ne dogodi. A meni razviljevsku liniju, molim, zapovjedništvo transportne jedinice u Razvilju.
Kad ostade sam, Streljnikov se javi na kolodvor:
Nekog su djecaka tamo vodili, nabija kapu na uši a glava ranjena, strašno. Da. Medicinsku pomoc
ako je potrebno. Da, kao zjenicu oka, osobno mi odgovarate. Hranu, takoder. Tako. A sad o poslu. Ja govorim, nisam završio. Dovraga, netko se treci gura. Gurjan! Gurjan! Prekidoše.
»Možda je i neki od mojih gojenaca«, pomisli odgadajuci nakratko pokušaj da završi razgovor s kolodvorom. »Izrastao i ustao protiv nas.« Streljnikov u sebi izracuna godine svoga nastavnikovanja, rata i zarobljeništva i primjeri ih djecakovu uzrastu. Kroz vagonski prozor zapoce na obzorju tražiti kraj nad rijekom koja je izlazila iz Jurjatina, gdje je bio njihov stan. Možda su žena i kci još uvijek tamo! K njima! Sad, ovoga casa! Kad to ne bi bilo samo u mislima? To je ipak iz nekoga drugog života. Dovršiti ovaj novi prije povratka onome prekinutome. I to ce biti jednoga dana, jednoga dana. Ali kojeg to, kojega?

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 5 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Čet Jan 18, 2018 2:20 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


KNJIGA DRUGA


Osmi dio DOLAZAK
1.

Vlak kojim se dovezla obitelj Živago još se uvijek nalazio na sporednom kolosijeku željeznicke postaje, koja im je ostala doduše skrivena iza drugih kompozicija, ali se ipak osjecalo da je ona veza s Moskvom, što se cijelim putom uspijevala održati, toga jutra napokon pukla i nestala.
Zapocinjuci ovdje, javljao se drukciji geografski pojas, drukcija provincijska sredina koja je vukla drukcijem, svojem gravitacijskom središtu.
Za razliku od prijestolnickih, ovdašnji su ljudi bili bliskiji medu sobom. Iako je kraj oko pruge od Jurjatina do Razvilja bio ocišcen od nepoželjnih i opkoljen crvenim jedinicama, prigradski su putnici na neobjašnjiv nacin dospijevali do pruge i postajali »padobranci«, kako bi se to sada reklo. Vec su se natiskali u vagon i ispunili prolaze izmedu furgona, hodali prugom pored vlaka i skupljali se na nasipu pred ulazima u svoje vagone.
Uglavnom su se poznavali, izdaleka si dovikivali, pozdravljali se i produživali ukorak. Nešto drukcije nego u prijestolnicama oni su se i odijevali i razgovarali, i hrana im je bila drukcija, a imali su i druge navike.
Bilo bi zanimljivo saznati od cega su živjeli, iz kojih su moralnih i materijalnih zaliha crpili, kako su se nosili a kako izigravali zakone?
Odgovor u vrlo jasnom obliku nije izostao.

2.
Pracen stražarom, koji je pušku vukao po zemlji i njome se poštapao, doktor se vracao u svoj vlak.
Žeglo je. Sunce užarilo šine i vagonske krovove. Crna od nafte zemlja se kao pozlacena ljeskala žutim sjajem.
Stražar je kundakom brazdao prašinu i iza sebe ostavljao trag. Puška je kloparala i poskakivala po pragovima, a stražar govorio:
Vrijeme se ufatilo. Za proljetne usjeve, zob, jaru šenicu, ili, da recemo, proso, ko stvoreno. A za heljdu je rano. Heljdu mi sijemo na svetu Akulinu. Mi smo vam iz Moršanska, Tambovska gubernija, nismo odavde. Ej, drug doktor! Da nije, metnimo, te nemani gradanske, svjetske reakcije, zar bi ja u vako vrijeme zjake prodavo po tudini? Klasna crna macka prešla je preko našeg puta i vide šta nam cini!

3.
Hvala. Sam cu – odbi Jurij Andrejevic ponudenu pomoc. Iz vagona su se naginjali, pružali ruke da ga podignu. Prignuo se i u skoku našao u vagonu, uspravio se i zagrlio ženu.
Konacno. Hvala, velika hvala Bogu što je tako završilo – ponavljala je Antonina Aleksandrovna. – A da znaš, taj sretni kraj za nas nije novost.
Kako nije novost?
Mi smo sve znali.
Odakle?
Od stražara. Kako bismo inace podnijeli neizvjesnost? A i tako smo tata i ja gotovo izludjeli. Eno, spava, ni topovi ga ne bi digli. Svalio se kao pokošen poslije pretrpljena straha. Imamo novih putnika. Da ti neke predstavim. Ali prije poslušaj što se okolo prica. Cio ti vagon cestita sretan spas. – Evo i moga! – nenadano prekide svoja razlaganja, okrete glavu i preko ramena predstavi muža jednome od novih putnika koga su na kraju vagona pritisnuli susjedi.
Samdevjatov – culo se odonud, a nad hrpom glava digao se meki šešir, dok se covjek gurao prema doktoru kroz gomilu tjelesa koja su ga tiskala.
»Samdevjatov«, prebirao je istovremeno Jurij Andrejevic. »Pomislio bi covjek da je to nešto starorusko, epsko, velika brada, kabanica, remen s okovima. A kad tamo, nekakvo društvo ljubitelja lijepih vještina, prosijedi cuperci, brcici, španjolska bradica.«
E, pa, je li vas ustrašio Streljnikov? Priznajte.
Ne, zašto bi? Razgovor je bio ozbiljan. U svakom slucaju to je jak covjek, licnost.
Kako da ne. Imam ja predodžbu o toj licnosti. Nije naš. Vaš je, moskovski. Baš kao i sve ove novotarije u posljednje vrijeme. I one su vaše prijestolnicke, uvezene. Svojom ih pamecu ne bismo smislili.
Jurocka, ovo je Anfim Jefimovic, sveznajuci. I za tebe je cuo, za tvog oca, djeda moga znade, sve, sve. Upoznajte se. – Uzgred Antonina Aleksandrovna posve bezizražajno upita: – Vi sigurno znate i ovdašnju nastavnicu Antipovu? – Samdevjatov odvrati jednako bezizrazno: – A cemu vam Antipova? – Jurij Andrejevic je slušao bez uplitanja, pa Antonina Aleksandrovna nastavi:
Anfim Jefimovic je boljševik. Cuvaj se, Jurocka. Oprezno s njim.
Zaista? Nikad ne bih pomislio. Prije bi se reklo da je neki umjetnik.
Otac je držao svratište. Sedam troprega za nj je radilo. A ja imam više obrazovanje. I stvarno sam socijaldemokrat.
Posluhni, Jura, što prica Anfim Jefimovic. Usput receno, ali da se ne srdite, ime vam je da covjek jezik slomi. – No da, evo Jurocka, što cu ti reci. Nama se strašno posrecilo. Grad Jurjatin nas ne prima. U gradu su požari, most porušen, nema prolaza. Vlak ce zaobilaznom prugom krenuti pravcem koji baš nama odgovara, na kojem se nalazi Torfjana. Zamisli! Ne trebamo presjedati, ni preko svega grada tegliti stvari s kolodvora na kolodvor. Ali ce nas bacati s jednog kraja na drugi prije nego krenemo. Beskrajno foršibati. Sve mi je to objasnio Anfim Jefimovic.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 5 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Čet Jan 18, 2018 2:21 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



4.
Predvidanja se Antonine Aleksandrovne ispuniše. Vlak je ostavljao svoje vagone, prikapcao nove, vozio je gore-dolje po sporednim kolosijecima kojima su kretale i druge kompozicije i dugo mu prijecile izlazak na otvorenu prugu.
Dio grada skrivan neravninama predjela nestajao je u daljini. Tek se tu i tamo na obzoru pomaljao krovovima kuca, vrhovima tvornickih dimnjaka i križevima zvonika. Neko je predgrade u njemu gorjelo. Vjetar je razvlacio dim. Vijoren poput konjske grive, vukao se cijelim nebom.
Doktor je sa Samdevjatovom sjedio na vratima vagona nogu spuštenih van. Cijelo vrijeme
Samdevjatov je Juriju Andrejevicu pricao pokazujuci rukom u daljinu. Stropot jureceg vagona povremeno ga je toliko zaglušivao da ga se jedva culo. Jurij Andrejevic je tražio da mu ponavlja, a Anfim Jefimovic se primicao i vec kazano iznova mu kricao na uho.
Ono tamo gori kino »Gigant«. U njem su se junkeri bili smjestili. Ali vec se i predali. Uglavnom, bitka još nije gotova. Vidite crne tocke na zvoniku. To su naši. Cehe tuku.
Ne vidim ništa. Kako vi sve to raspoznajete?
A ono gore Hohriki, obrtnicka cetvrt. Kolodejevo s nizovima ducana nalazi se sa strane. Ono me posebno interesira. Tamo je naše svratište. Požar i nije prevelik. Centar zasad nije zahvacen.
Ponovite. Ne cujem.
Kažem, centar, centar grada. Katedrala, knjižnica. Naše prezime, Samdevjatovi, to vam je rusificirani San Donato. Cini se da smo od Demidovih.
Ništa opet nisam razumio.
Kažem, Samdevjatovi, da su izvedeni od San Donato. Izgleda da smo od Demidovih. Kneževi Demidovi San Donato. A možda je i izmišljotina. Obiteljska legenda. Ovaj kraj zove se Spirkino podolje. Ljetnikovci, mjesta za razonodu i šetnje. Nije li vam ime malo cudno?
Pred njima se prostiralo polje koje su iz raznih pravaca presijecale željeznicke tracnice. Koracima od sedam milja njime su grabili telegrafski stupovi i nestajali na obzorju. Široka poplocena cesta izvijala se u traku što se ljepotom nadmetala sa željeznickom prugom. Sad bi se na horizontu gubila, a onda se u luku iznova pomaljala. I opet nestajala.
Naša znamenita cesta. Cijeli Sibir presijeca. Robijom opjevana. Danas partizansko razbojište. Sve u svemu, nije kod nas loše. Saživjet cete se, naviknuti. Zavoljet cete i gradske kuriozitete. Naše cesme. Na križanjima. Zimske ženske klubove na otvorenom.
Necemo živjeti u gradu. U Varikinu.
Znam. Rekla mi je vaša supruga. Svejedno, poslom cete dolaziti u grad. Na prvi sam pogled pogodio tko je ona. Oci. Nos. Celo. Izrezani Kriger. Sva je na djeda. U ovim stranama svi pamte Krigera.
Na rubovima polja crvenjela su se okrugla naftna spremišta. Kocile se trgovacke reklame na visokim stupovima. Na onoj koja je doktoru dvaput zapela za oko pisalo je:
»Moro i Vetcinkin. Sijacice. Vršalice.«
Bila je to solidna firma. Proizvodila izvrsne poljoprivredne strojeve.
Ne cujem. Što ste rekli?
Firma, velim. Razumijete, firma. Poljoprivredne strojeve je radila. Dionicko društvo. I otac je bio dionicar.
A vi ste spominjali svratište.
Svratište svratištu. Jedno drugome ne smeta. Nije on bio bedak, u dobra je poduzeca novac ulagao. U kino »Gigant« takoder.
– Vi kao da se time ponosite?
Ocevom promucurnošcu? Pa naravno!
Šta je onda s vašom socijaldemokracijom?
Ali dopustite, našto vam ona ovdje? Tko kaže da covjek koji misli marksisticki mora biti mlakonja i cmizdravac? Marksizam je prakticna znanost, ucenje o stvarnosti, filozofija povijesti.
Marksizam i znanost? Sporiti o tome s covjekom kojeg ne znaš u najmanju je ruku nepromišljeno. Ali nek ide kud je krenulo. Marksizam sam sebe premalo kontrolira da bi bio znanošcu. Znanosti su uravnoteženije. Marksizam i objektivnost? Ne znam pravca koji bi u sebi bio zatvoreniji i udaljeniji od cinjenica no što je marksizam. Covjek se obicno bavi vlastitom provjerom u životu, ali ljudi na vlasti, uljuljkani pricama o svojoj nepogrešivosti, zatvaraju oci pred istinom. Zato mi politika ništa ne znaci. Ja ne volim ljude koji su ravnodušni prema istini.
Doktorove rijeci Samdevjatov je uzimao za dosjetke duhovita cudaka. Smješkao se bez protivljenja.
Istodobno vlak je manevrirao. Uvijek kad bi se primakao izlaznom signalu vremešna bi skretnicarka, s kanticom za mlijeko o boku, premještala pletivo iz ruke u ruku, prigibala se, okretala skretnicu i upucivala ga natraške. Vlak bi lijeno uzmicao, a ona se uspravljala i prijetila rnu stisnutom šakom.
Njezinu kretnju Samdevjatov shvati na svoj nacin. »Kome ona to?« zamisli se. »Izgleda nekako poznato. Nije valjda Tunceva? Slici. Uostalom, o cemu ja to? Teško da jest. Prestara je za Glašku. I što ja imam s time? Majcicom Rusijom idu nemiri, metež na željeznici, a njoj sirotici sigurno je teško, ispadam ja kriv, meni treba pesnicom. K vragu i ona, zar da i zbog nje razbijam glavu!«
Poslije svega skretnicarka mahnu barjacicem, dovikne nešto strojovodi i propusti vlak preko signala na otvorenu prugu. Kad je mimo nje prošao cetrnaesti furgon, ona isplazi jezik brbljavcima koji su sjedili na podu vagona i boli joj oci. Samdevjatov se iznova zamisli.

5.

Kad se okolica zapaljenoga grada s njegovim valjkastim spremnicima, telegrafskim stupovima i trgovackim reklamama povukla i nestala, a naišli drugaciji krajolici, šumarci i brdašca, izmedu kojih se povremeno u zavijucima pomaljala cesta, Samdevjatov rece:
E, da se dižemo na razlaz. Ja uskoro silazim. A i vi cete zacas. Samo pazite da ne promašite.
Vi sigurno dobro poznajete ovaj kraj?
Kao svoj džep. Stotinjak kilometara ukrug. Ja sam ipak pravnik. S dvadesetogodišnjom praksom.
Parnice. Putovanja.
I u današnje vrijeme?
Naravno.
Kakvih to parnica sada može biti?
Kakvih poželite. Starih nedovršenih ugovora, financijskih sporazuma, neispunjenih obveza – posla preko glave, užas jedan.
Zar odnosi te vrste nisu ukinuti?
Razumije se, na papiru. U životu se pak istovremeno srecu stvari koje se medusobno iskljucuju. Nacionalizacija poduzeca, pa ogrjev za gradski sovjet, pa kolski transport za gubernijski sovjet narodne privrede. A svi bi istovremeno htjeli da žive. To su osobine prijelaznog vremena, dok se teorija još ne nalazi s praksom. U njemu treba snalažljivih i dovitljivih ljudi, karakternih, poput mene. Lakovjernih više i nema, ali ja svoje uzimam bez ustezanja. Ponekad treba i po zubima, kako je otac besjedio. Pola gubernije sam hranim. K vama cu navracati zbog poslova s drvima. Naravno, konjem, jer se jedino njime može stici. Posljednji mi je ošepavio. Zar bih se inace drmusao na ovoj krntiji! Dovraga, jedva se vuce, i još je lokomotivom zovu. Kad navratim u Varikino, mogao bih vam valjati. Sve Mikulicine poznajem kao prste svoje ruke.
Vi znate zašto mi putujemo, koje su naše namjere?
Otprilike, pogadam. Imam predodžbu. Iskonska privlacnost zemlje. San o opstanku vlastitim rukama.
I? Vi kao da ne odobravate? Što kažete?
Naivan san, idilican. No, zašto ne? Neka vam Bog pomogne. Ali ne vjerujem. Utopija. Diletantizam.
Kako ce nas primiti Mikulicin?
Necete ni do praga, metlom ce vas otjerati i bit ce u pravu. I bez vas je kod njega propast, pravi pakao, zaustavljene tvornice, razbježalo radništvo; da bi se opstalo, ništa, opca glad, i najednom vi, veselite se, stigli po vragu. Cak da vas i ubije, ja cu ga braniti.
Eto, vidite, vi ste boljševik, a ne odricete da to nije život, nego nešto dosad nepoznato, fantazmagoricno i apsurdno.
Razumljivo. No to je povijesna nužnost. Kroz nju treba proci.
Zašto nužnost?
Što vam je; nedorasli još, ili se prenemažete? Da niste pali s Marsa? Izjelice i muktaši jašili su na izgladnjelim radnicima, naganjali ih do iznurenja, i po vama bi tako trebalo ostati? A tek drugi oblici vrijedanja i samovolje? Zar nije shvatljiva zakonitost narodne srdžbe, želja da se živi po pravici, traženje pravicnosti? Ili se vama možda cini da je do korjenitog prijeloma moglo doci u saborima, parlamentarnim putem i da se moglo zaobici diktaturu?
Govorimo na razlicit nacin, i mogli bismo se vjecno svadati a da se ni u cemu ne složimo. Ja sam bio revolucionarno jako raspoložen, ali sada mislim da se nasiljem ne da ništa postici. Dobru se stiže samo preko dobra. Ali nije rijec o tome. Vratimo se Mikulicinu. Ako nas tamo cekaju takve prilike, cemu da uopce idemo? Treba okrenuti rudo.
Besmislica. Prvo, zar je sva sreca u tome, moraju li biti baš Mikulicini? Drugo, Mikulicin je nedopustivo dobar, do krajnjih granica dobar. Zagalamit ce, praviti se važan, zatim smekšati, košulju ce sa sebe skinuti, posljednju koricu podijeliti. – I Samdevjatov se raspripovijeda.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 5 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Čet Jan 18, 2018 2:21 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



6.
Prije dvadeset pet godina Mikulicin je kao student tehnološkog fakulteta stigao iz Petrograda. Ovamo je poslan pod policijski nadzor. Došao, dobio kod Krigera mjesto upravitelja i oženio se. Imali smo ovdje cetiri sestre Tunceve – jednu više no u Cehova – udvarali su im svi jurjatinski daci – Agripina, Jevdokija, Glafira i Serafima Severinovne. Zbog toga oceva imena nazvali su ih sjevernjakinjama. Najstarijom sjevernjakinjom oženio se Mikulicin.
Supruzima se ubrzo rodio sin. Caknuti otac, zaljubljenik u ideju slobode, krstio je djecaka neobicnim imenom Liverij. Liverij, narodski Livka, rastao je kao fakin, ali je istovremeno pokazivao koliko razlicitih toliko i izuzetnih sposobnosti. Poceo je rat. Livka je u krsnom listu prepravio godinu i kao petnaestogodišnji dobrovoljac kidnuo na frontu. Boležljiva Agrafena Severinovna nije podnijela takav udarac, pala je u krevet i više nije ustajala; umrla je preklanjske zime, pred samu revoluciju.
Rat je okoncao. Liverij se vratio. Ali kako? Junak, zastavnik s tri odlicja, i, naravno, u sjaju osvjedocena vojnickog delegata boljševika. Za »Šumsku bracu« ste culi?
Oprostite, ali nisam.
Onda nema smisla ni da vam pricam. Pola efekta propada. Nemate onda za što ni buljiti iz vagona na cestu. Cime se ona istice? U današnje vrijeme – partizanijom. Tko su partizani? To su glavni kadrovi gradanskog rata. U toj sili leže dvije sastavnice. Politicka organizacija koja je preuzela rukovodenje revolucijom i niže vojništvo koje je poslije izgubljenoga rata otkazalo poslušnost staroj vlasti. Iz spajanja tih dviju stvari nastala je partizanska vojska. Njezin je sastav šarolik. Uglavnom su to poluimucni seljaci. Ali uz njih možete sresti i bilo koga drugoga. Ima tu sirotinje, raspopa i kulackih sineka koji su zaratili protiv tatica. Ima anarhista iz uvjerenja, skitnica i izraslih klipana najurenih iz srednjih škola. Cak i austrijskonjemackih zarobljenika namamljenih obecanjima o slobodi i povratku u domovinu. I tako, jednom od jedinica te mnogobrojne vojske, nazvane »Šumska braca«, zapovijeda drug Šumski, Livka, Liverij Averkijevic, sin Averkija Stepanovica Mikulicina.
Što ne kažete?
Upravo tako kako cujete. Ja medutim nastavljam. Poslije ženine smrti Averkij Stepanovic se opet oženi. Nova žena, Jelena Proklovna – gimnazijalka, ravno iz školske klupe na vjencanje. Od prirode bezazlena, ona još i izigrava naivku; mladica, a vec izigrava još mladu. Cvrkuce, pjevucka, pretvara se u nevinašce, ludicu, pticicu božju. Cim vas ugleda, pocinju ispiti. »Koje se godine rodio Suvorov?«
»Nabrojite slucajeve sukladnih trokuta.« I bit ce presretna ako vas usosi i obruka. No za koji sat i sami cete je vidjeti, provjeriti moje rijeci.
A u »Njega« slabosti su drukcije: lula i starocrkvenoslavenski: »nictože sumnjašesja, ježe i ponježe.«49 Pravi životni prostor trebalo je da mu bude more. Na fakultetu je studirao brodogradnju. Nešto mu je od toga ostalo u ponašanju i navikama. Brije se, lulu po cijeli dan ne vadi iz usta, a rijeci cijedi kroza zube mirno i uljudno. Donja vilica pušacki izbocena, oci sive i hladne. I gotovo zaboravih detaljcic: on je eser50, u pokrajini izabran u Ustavotvornu skupštinu.
To je svakako važno. Znaci, otac i sin su na nož? Politicki neprijatelji?
Razumljivo. Medutim, u stvarnosti šuma s Varikinom ne ratuje. A ja nastavljam. Druge Tunceve, šurjakinje Averkija Stepanovica, do današnjega su dana u Jurjatinu. Stare cure. Promijenila se vremena, promijenile se i djevojke.
Starija izmedu preostalih, Avdotja Severinovna, radi kao knjižnicarka u gradskoj citaonici. Draga, crnomanjasta djevojka, ali neobicno sramežljiva. Lice joj porumeni zbog bilo kakve sitnice. U citaonici napregnuta grobna tišina. Nju zgrabi kronicna hunjavica i raskiše se i do dvadesetak puta, od stida traži gdje ce se zemlja pod njom rastvoriti. Šta se tu može? Živci.
Srednja, Glafira Severinovna, uzdanica sestrama. Sila je od djevojke, cudesno vrijedna. Nikakva se posla ne srami. Opce je mišljenje da se partizanski voda Šumski umetnuo na tu tetku. Tek što su je vidjeli u krojackoj zadruzi ili tvornici carapa. Ne dospiješ se ni okrenuti, a ona vec frizerka. Zapazili ste kako nam je skretnicarka na jurjatinskoj pruzi prijetila šakom? Eto ti na, mislim, Glafira je i pružna nadzornica postala. Ali cini se da nije. Ona je malo prestara.
Najmlada, Simuška – obiteljska pokora, nesreca. Školovana djevojka, nacitana. Zanimala se za filozofiju, voljela poeziju. I kad dode revolucija, pod utjecajem opce vrucice, ulicnih prošecija i govorancija po trgovima ona šene, zapadne u vjersko ludilo. Sestre podu na posao, zakljucaju vrata, a ona bubne kroz prozor i krene se klatariti ulicama, skupljati ljude, navješcivati drugi dolazak, smak svijeta. Uuu, ja se raspricao, a dolazi moja stanica. Vaša je iduca. Spremajte se.
Kad Anfim Jefimovic side s vlaka, Antonina Aleksandrovna prozbori:
Ne znam što ti misliš, ali po mojem tog nam je covjeka poslala sama sudbina. Sve mi se cini da bi on mogao u našem životu odigrati još i znatniju ulogu.
Možda, Tonjecka. Ali ja se ne veselim što te prepoznaju po djedu i što se njega tako dobro sjecaju. Pa i Streljnikov, cim sam spomenuo Varikino, odvratio je zajedljivo: »Varikino, Krigerove tvornice. Da možda niste rodaci? Nasljednici?«
Strah me da cemo ovdje biti izloženiji no u Moskvi iz koje smo pobjegli.
Sad, naravno, nema se kud. Kasno je plakati. No bit ce bolje da se ne isticemo, da se povucemo i ponašamo što skromnije. Moje slutnje, nažalost, nisu dobre. Probudimo svoje, vezujmo stvari i spremajmo se za silazak.

7.
Antonina Aleksandrovna stajala je na peronu Torfjane i po stoti put prebrajala svoju celjad i stvari ne bi li se uvjerila da u vagonu nije ništa zaboravila. Osjecala je pod nogama ugažen pijesak, ali strah da se ne prevezu još je nije napuštao, kloparanje vlaka pak udaralo joj u ušima iako se ocima uvjeravala da on nepokretno stoji na peronu. Sve to nije joj dalo da bilo što vidi, cuje ili razabere.
Dosadašnji suputnici odozgo su se iz vagona opraštali od nje. Ona ih medutim nije primjecivala. Nije opazila ni kad je vlak otišao; otkrila je njegov nestanak tek kad na toj strani zapazi druge kolosijeke, zeleno polje i plavo nebo.
Stanicna zgrada bila je kamena. Oko ulaza stajale su dvije klupe. Moskovski došljaci iz Sivceva bili su jedinim putnicima koji se iskrcaše u Torfjani. Skupili su stvari i sjeli na klupu.
Zatekla ih je tišina na postaji, odsutnost ljudi i cistoca. Bilo je posve neobicno što se uokolo nitko ne
gura i ne svada. Život u zabiti gubio je vezu i s poviješcu, kasnio. On je imao tek stizati prijestolnicku zapuštenost.
Kolodvor se skrivao u brezovu šumarku. U vlaku bi postajalo tamno kad bi mu se primicao. Po rukama i preko lica, po cistome vlažnožutom peronskom pijesku, zemljom i krovovima lelujale su sjenke stvorene jedva pokrenutim krošnjama. Pticji cvrkut u šumi slagao se s njezinom svježinom. Kristalno cisti, zvonki su se zvuci razlijegali šumom i cijelu je prožimali. Šumicom su išla dva puta, željeznicki i kolski, a ona ih je oba obgrlila svojim razraslim, k zemlji priklonjenim granama, kao krajevima širokih do poda spuštenih rukava.
Antonini Aleksandrovnoj naglo se otvoriše oci i uši. U njezinu svijest hrupi sve odjednom. Pticji bruj, cistota šumske osame, nepomucenost uokolo razlivena spokojstva. U glavi joj se oblikovala recenica:
»Nisam vjerovala da cemo dospjeti citavi. On je mogao, razumiješ, tvoj Streljnikov, mogao je pred tobom izigravati velikodušnika, pustiti te a ovamo telegrafirati da nas pokupe pri iskrcavanju. Ne vjerujem ja, dragi moj, ni u kakvu njihovu dobrotu. Sve je tako varljivo.« Umjesto unaprijed srocenih rijeci ona izgovori nešto posve drugo. – Divota! – otelo joj se pri pogledu na caroliju oko nje. Više ništa ne izgovori. Zagušile su je suze. I ona glasno zaplaka.
Na njezine jecaje iz zgrade se pojavi starcic, šef postaje. Sitnim je koracicima doskakutao do klupe, uljudno prinio ruku štitniku svoje crvene željeznicarske kape i upitao:
Možda kapi za umirenje gospodici? Iz stanicne apoteke.
Nema potrebe. Proci ce. Hvala.
Putne brige i uzrujavanja. Poznata stvar, i cesta. Pa ova jara africka, rijetka u nas. I još dogadaji u Jurjatinu.
Iz vagona smo gledali požar.
Mora da ste iz Rusije, ako se ne varam.
Iz Bjelokamene.
Moskovljani? Tad se ne treba cuditi što su milostivi živci popustili. Kažu da kamen na kamenu nije ostao?
Pretjeruju. Ali svega se jesmo nagledali. Evo, ovo je moja kci, ovo zet. I njihov djecak. A ovo je naša mlada dadilja, Njuša.
Dobar dan. Zdravi bili. Milo mi je. Ja sam vec upoznat. Samdevjatov, Anfim Jefimovic telefonom se javio sa skretnice Samki. Veli, doktor Živago s obitelji iz Moskve, molim, ukažite svaku pomoc. Taj doktor mora da ste vi?
Ne, doktor Živago je on, moj zet, a ja sam u drugoj struci, poljoprivrednoj, profesor agronomije Gromeko.
Oprostite, zabunio sam se. Drago mi je što se upoznajemo.
Dakle vi poznajete Samdevjatova?
Kako ga ne bih znao, takvoga cudotvorca. Nada naša i hranitelj. Bez njega bismo mi odavno otresli nogom. Da, kaže on, budi pri i uci. Na zapovijed, kažem ja. Obecao sam. E, pa konja, možda, ako treba, ili drugim cime da pripomognemo. Kamo ste namjerili?
Do Varikina. To je daleko odavde?
U Varikino? Pa zato ja nikako do pameti na koga me vaša kci podsjeca. Znaci u Varikino! Onda se sve razjašnjava. A ja sam zajedno s Ivanom Ernestovicem ovu prugu gradio. Sad cemo mi to srediti. Covjeka pozvati, nabavid kola. Donat! Donat! Odnesi stvari u putnicki salon, u cekaonicu, dok nešto ne smislimo. A što bismo za konja? Skoci, bratac, do bifea, zamoli, može li? Još kao jutros Bah je tuda zujao. Pitaj, možda nije otišao. Kaži, u Varikino odvesti cetvero, prtljage gotovo da i nije. Novopridošli. Življe to! A vama, gospojo, ocinski savjet. Ja vas namjerno ne pitam u kakvom ste srodstvu s Ivanom Ernestovicem, ali oprezno s tim. Ne treba sa svima otvoreno. Kakva su vremena, i sami prosudite.
Na spomen imena Bah naši se putnici iznenadeno zgledaše. Još su pamtili price pokojne Ane Ivanovne
o cudesnom kovacu koji si je iz željeza iskovao utrobu, a i mnoge druge mjesne pripovijesti i naklapanja.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 5 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Čet Jan 18, 2018 2:22 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]



8.

Bijelom tek oždrijebljenom kobilom vozio ih je kosmati starac klempavih ušiju i sijed poput ovce. Sve na njemu bilo je bijelo, ali na razlicit nacin. Novi mu opanci nisu još dospjeli potamnjeti, a gace i košulja izlizali se i pobijeljeli od vremena.
Za bijelom je kobilom zabacivalo hrskavicavim još neokoštalim nogama i trckaralo vrano, kao ponoc crno ždrijebe kudrave glave, nalik na nezgrapno rezanu drvenu igracku. Putnici su sjedili na stranicama taljiga koje su poskakivale po izlokanu putu i držali se da ne ispadnu. Njima je obvladao mir. Želje im se ostvarivale, približavali su se cilju svoga dugoga puta. S podatnom širokom raskoši sporo su tekli predvecernji ostaci prekrasna, vedra dana. Put je vodio sad šumom, sad otvorenim poljima. U šumi bi lomatanje preko panjeva zbijalo putnike na hrpu, oni bi se grbili, mrgodili i privijali jedan uz drugoga. Na otvorenome, gdje samo prostranstvo kao da se iz puna srca nudilo, oni bi ispravljali hrptenjace, opuštali se i sa sebe stresali ukocenost.
Kraj je bio gorovit. A planine kao planine, svaka je bila drukcija, svoje fizionomije. Snažnim, gordim sjenama crnjele su se iz daljine i šutljivo mjerkale putnike. Ugodna i rumena svjetlost slijedila je poljem za putnicima, smirivala ih i budila im nadu.
U svemu su uživali, svemu se cudili, najviše pak nezaustavljivom cavrljanju staroga cudnovatog vozaca. U tom cavrljanju bilo je tragova zaboravljenih staroruskih oblika, tatarskih natruha i ovdašnjih provincijalizama pomiješanih sa zbrkom njegovih vlastitih umotvorina.
Kad bi ždrijebe zaostalo, kobila se zaustavljala i sacekivala ga. Ono je hitro pristizalo u valovitim, razbacanim skokovima. Neuhodanim korakom na dugim priljubljenim nogama prilazilo je kolima sa strane, protiskivalo svoju majušnu glavicu na dugacku vratu preko kukunice i sisalo majku.
Ipak ja to ne razumijem – vikala je mužu Antonina Aleksandrovna, uz povremena cvokotanja zubima zbog truckanja i zastajanja da si pri nenadanu udarcu ne bi pregrizla jezik. – Zar je moguce da bi to bio baš onaj Bah o kojem je mama pricala? No, sjecaš se onih besmislica. Kovac, u tuci mu utrobu izbili, a on si smajstorio novu. U jednu rijec, kovac Bah Željezni drob. Znam da su sve to bajke. Ali, nije li to bajka o njemu? Da nije on to glavom?
Jasno da nije. Prvo, sama kažeš da je to prica, folklor. A drugo, tom je folklorcicu vec u mamino vrijeme, kako je sama govorila, bilo stotinjak godina. Ne vici toliko. Cut ce starac, uvrijedit ce se.
Ništa on nece cuti, uha su mu potumplana. A i da cuje, nece shvatiti, caknut je.
Ijo, Niko Nenikicu! – požurivao je starac, neznano zašto baš muškim imenom kad je daleko bolje od putnika znao da pred sobom ima kobilu. – Udrila jara neka anatemska! Kano u perzijanskoj peci sinovima abrahamskim! Nu, vraže nenasiti! Tebi se govori, izdajico!
Nenadano on zapjeva odlomke poskocica spjevanih u svoje vrijeme po ovdašnjim tvornicama.

Zbogom tebi glavna blagajno, I rudniku tvome zbogom, Najedoh se gazdinoga kruha. I napih na jezeru vode.
Pored obale labud pliva, Poda se vodu zaveslava, Poslali Vanju za regruta. Ja ti, Maša, nisam gubitaš,
Ja ti, Maša, nisam budalaš. Ja ti odoh u Seljabu grad, Sentetjurihi nadnicarit.

Ije, kobila, boga zgubila! Glete ljudi, kaka je to mrcina i beštija! Ti je timari, ona ne mari. Nu, Niko- Neniko, bi l’ se ti pomiko? Ota šuma po imenu tajga, njojzi nema kraja. Uuu, kolikacko je tamo naroda rišcanskoga! Tamode su i Šumska braca. Ije, Niko-Neniko, opet je stala, sila necista!
Neocekivano se okrene, zagleda u Antoninu Aleksandrovnu i rece:
Ti, mlada, mozgaš, ja kao nisam prokljuvio koja si ti takova! Ko što vidim, majcice, nisi baš domišljiva. Propo ja u zemlju, ako te ne znam. Prepozna te! Zrikama da ne povjerujem, pravi pravcati Grigov! (Zrikama je starac zvao oci, a Grigov mu je bio Kriger.) Bivaš, po slucaju, unuka? Meni za Grigova da nije oka? Ja sam unjga život odživoto, unjga i zube istupio. Na svim rukodjelima i pretpoložajima! I podgradivac, i na sjeci, i u konjušnici. Nu, kreni! Opet stala, bogaljuša! Angeli svi kitajski, kome govorim?
Ti baš zapela, koji bi to Bah, valjade oni kovac? Tebe, majcice, ne muci prevelika pamet, tako naocna gospa, a glupaca. Taj tvoj Bah, Postanogov ga zvali. Postanogov Željezni drob, on ti je podrug stotine u trugi, pod zemljom. A mi smo ti sad, obratno, Mehonošini. Ime isto – imenjaci, a prezimena razna, je Ivo, al malo ukrivo.
Starcic je polako svojim rijecima ispripovijedao putnicima sve ono o Mikulicinima što su vec saznali od Samdevjatova. Njega je zvao Mikulicem, a nju Mikulicnom. Sadašnju upraviteljevu ženu nazivao je drugobracnicom, a o »prvicici, pokojnici« govorio da je kao kruh bila dobra, andeo nebeski. Kad je došao do partizanskog vode Liverija i cuo kako njegova slava nije dospjela do Moskve i da se u njoj ništa nije culo o Šumskoj braci, ucinilo mu se to nevjerojatnim:
Nije se culo? Za Šumskog druga nije se culo? Angeli kitajski, što ce Moskvi ondak uši?
Primicala se vecer. Pred putnicima se dužile njihove sjene i hitale naprijed. Put se protezao širokim pustim prostorom. Tu i tamo u razbacanim grmovima, s cvjetnim grozdovima, stršili su drvenasti strukovi lobode, cicka i ivanjice. Osvjetljavani sutonskim svjetlima odozdo, sa zemlje, oni su izrastali u nestvarnim obrisima poput narijetko po polju rasporedenih i nepokretnih konjickih straža.
Daleko naprijed, na kraju, ravnica se naslanjala na dugo upoprijeceno uzvišenje. Ono se poput zida, pod kojim se moglo pretpostaviti rijeku ili provaliju, ustobocilo na samome putu. Nebo kao da je tamo bilo opasano plotom, a k vratima u njemu vodio je kolski put.
Na vrhu strmca isticala se bijela izdužena prizemnica.
Vidiš kulu na vrhu? – upita Bah. – Tvoj Mikulic i Mikulicna. I spod njih je klanac, jaruga, zove se Šutma.
Odonud se razlijegoše jedan za drugim dva pušcana hica i nestadoše u mnogim odjecima.
Šta je to, djedice? Da nisu partizani? Nije valjda na nas?
Bog s vama. Kaki partidžani. To Stepanic u Šutmi vukove pudi.

9.

Susret pridošlica s domacinima zbio se u dvorištu upraviteljeve kuce. Odigrao se mucan, u pocetku šutljiv, a onda smeteno bucan i besmislen prizor.
Jelena Proklovna upravo se preko dvorišta vracala s vecernje šetnje. Sutonske suncane zrake plazile su njezinim tragom preko sve šume, od stabla do stabla, a bojom su podsjecale na zlataste joj vlasi. Bila je odjevena lako, ljetno. Zarumenjela se i rupcicem otirala oznojeno lice. Obnaženim vratom zatezala joj se lastika s koje je visio slamnati šešir zabacen na leda.
S oružjem u ruci iz klanca ususret joj je dolazio muž i istoga se casa spremao procistiti zagaravljene cijevi koje su pri ispaljivanju pokazale nekih nedostataka.
Odjednom, kao iznikao, preko poplocena ulaza u dvorište se bucno uvezao Bah sa svojom nadarbinom.
Sišavši sa svima skupa s kola, Aleksandar Aleksandrovic nije znao kud bi sa šeširom, pa uz zamuckivanja zabrza da dade prva razjašnjenja.
Domacini u škripcu, neko su vrijeme bili zbiljski i neskriveno zateceni, a nesretni gosti stvarno i iskreno u zemlju propadali od nelagode. Situacija je bez ikakvih dodatnih objašnjenja bila jasna ne samo sudionicima, Bahu, Njuši i Šurocki. Nelagoda je prelazila i na kobilu i ždrijebe, na zlatne zrake sunca i na komarce koji su se rojili oko Jelene Proklovne i sjedali joj na lice i vrat.
Ne shvacam – najzad Averkij Stepanovic prekide muk. – Ne shvacam, ništa ne shvacam i nikad i necu shvatiti. Je li ovo jug, s bijelima, na primjer, ili bogata žitnica? Kako ste baš nas izabrali, zašto ovamo, što vas je baš ovamo, k nama namjerilo?
Zanimljivo, a jeste li pomislili kolika je to odgovornost za Averkija Stepanovica?
Lenocka, ti se ne miješaj. Ali baš tako. Ona ima pravo. Jeste li pomislili kakvo je to meni breme?
Bog s vama. Vi nas niste razumjeli. O cemu se radi? O sitnici, neznatnoj. Nikakva nasrtaja na vas, na vaš mir. Kakav kutak u nekoj napuštenoj razvalini. Za bašcu krpica zemlje koja nikome ne treba. I vozic drva iz šume kad nitko ne vidi. Zar je to tako puno, zar je to neki nasrtaj?
No, da, ali svijet je širok. Što se to nas tice? Zašto je ta cast zapala baš nas, a ne nekoga drugoga?
Mi o vama znamo i nadali smo se da ste i vi za nas culi. Da vam nismo strani i da ne upadamo tudinu.
A, o Krigeru se dakle radi, o tome da ste njegova svojta. Kako vam samo takve stvari i mogu preko jezika u današnje vrijeme?
Averkij Stepanovic bio je covjek pravilnih crta lica, kose zacešljane unazad, cvrsta koraka, koji je ljeti svoju rubašku potpasivao usukanom vrpcom s resama. Nekad su takvi odlazili u rijecne gusare, a u novije su vrijeme sacinjavali tip vjecita studenta ili zanesena agitatora.
Mladost je Averkij Stepanovic posvetio slobodarskom pokretu i revoluciji, i samo se pribojavao da je on nece docekati, ili da ona, kad jednom bukne, nece svojom odmjerenošcu zadovoljiti njegovih radikalnih i krvavih želja. Došla je, prevršila mu i najsmjelija ocekivanja, a on, rodeni i ustrajni radnicki pristaša, prvi koji je u »Svjatogoru Bogatiru« osnovao tvornicki komitet i uveo radnicku kontrolu, našao se na cjedilu, bez službe, u opustjelome naselju iz kojeg su radnici pobjegli, dijelom cak i s menjševicima51. A sad još i ta nesklapnost, ti nezvani Krigerovi potomci došli su mu kao podvala sudbine, kao njezina hotimicna pakost koja je prelila cašu njegova strpljenja.
Ne, to je nevideno. Neshvatljivo. Znate li kakva ste vi opasnost za mene, u kakav me položaj mecete? Ne, ja sam, ocito, posve s uma sišao. Ne shvacam, ništa ne shvacam i nikad i necu shvatiti.
Zanimljivo, pojmite li vi uopce na kakvom smo mi ovdje buretu baruta i bez vas?
Samo malo, Lenocka. Žena je posve u pravu. I bez vas nama nije lako. Pasji život, luda kuca. Neprestano izmedu dvije vatre, nikakva izlaza. Jedni laju, otkud sin toliko crven, boljševik, miljenik narodni? Drugima se ne svida što su te izabrali u Ustavotvornu skupštinu52. Nikome ugoditi, a ti se koprcaj. I sad još vi. Bit ce baš veselo zbog vas pred streljacki stroj.
O cemu vi to! Dozovite se pameti! Bog s vama! Nešto poslije, kad se udobrovoljio, Mikulicin rece:
No, izgrdili smo se na dvorištu, pa dobro. Možemo i u kuci nastaviti. Naravno, u buducnosti ne vidim ništa dobroga, ali ona je u mrklome mraku prekrivena sa sedam velova. Uostalom, nismo ti ni mi neki janjicari i bezbožnici. Medvjedima u šumi necemo vas prepustiti. Mislim, Lenka, najbolje ih je u palmovu, pored kabineta. Tamo razmislimo kud da se djenu, možda da ih u skladište naselimo. Izvolite u kucu. Dobrodošli. Bah, unosi stvari. Pomozi gostima.
Bah je poslušao, ali i uzdisao:
Djevice majko! Kojeg li blaga u putnika. Sami pinkli. Nigdje kupera!

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 5 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Čet Jan 18, 2018 2:23 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


10.

Pala je hladna noc. Pridošlice su se oprale. Žene se zabavile spremanjem konacišta u dodijeljenoj prostoriji. Šurocka, inace navikao da njegove djecje mudrolije, izrecene djetinjim jezikom, odrasli docekuju ushiceno, pa bi zato podilazeci njihovim željama oduševljeno i rado govorio besmislice, nije dolazio na svoje. Danas njegova brbljanja nisu uspijevala, nitko mu nije poklanjao pažnje. Bio je nezadovoljan što u kucu nisu uveli i crno ždrijebe; a kad su mu prikricali da se smiri, briznuo je u plac iz straha da ga, kao zlocesta i neposlušna djecaka, ne vrate u trgovinu djecom, iz koje su ga po njegovoj predodžbi poslali roditeljima cim je došao na svijet. Svoja iskrena strahovanja glasno je iskazivao ukucanima, ali njegove umiljate besmislice nisu ostavljale ocekivana dojma. Zbunjeni boravkom u tudoj kuci, stariji su se kretali užurbanije no obicno, mucaljivo pritisnuti svojim brigama. Šurocka se uvrijedio i raspekmezio, kako bi to rekle dadilje. Nahraniše ga i s teškom mukom polegoše. Nakraju je zaspao. Njušu je odvela Ustinja, Mikulicinova sluškinja, da joj dade veceru i uputi je u kucne posle. Antoninu Aleksandrovnu i muškarce pozvaše na vecernji caj.
Aleksandar Aleksandrovic i Jurij Andrejevic zamolili su dopuštenje da koji casak izidu na trijem i nadišu se svježega zraka.
Koliko zvijezda! – rece Aleksandar Aleksandrovic.
Bila je tama. Stojeci na trijemu dva koraka jedan od drugoga, zet i tast se nisu vidjeli. Straga, iza kucnog ugla, s prozora se u ponor prosipala svjetlost lampe. U njezinu traku na vlažnoj hladnoci tmurilo se grmlje, stabla i neki nejasni predmeti. Svijetli mlaz nije ih zahvacao nego još više tlacio mrak oko njih.
Vec sutra ujutro treba pogledati tu prigradu koju nudi; pa ako se u njoj dade živjeti, da je odmah popravljamo. Dok sredujemo svoj kutak, za to ce vrijeme i zemlja doci k sebi, ugrijati se. Onda pak ne caseci ni casa, sijati. Ucinilo mi se u razgovoru da je obecao pomoci sa sjemenskim krumpirom. Ili sam se prevario?
Obecao je, obecao. Cak i drugo sjemenje. Na svoje sam uši cuo. A krov koji nam nudi vidjeli smo na prolazu kroz park. Sjecate se? Ono iza gospodarske zgrade, zaraslo u koprive. Drveno, a sama zgrada je u kamenu. Sjecate se, iz kola sam vam pokazivao? Tamo bih ja kopao za vrt. Mislim da je tamo bio cvjetnjak. Tako mi se izdaleka ucinilo. A možda sam se i prevario. Stare staze cemo obilaziti, zemlja u nekadašnjim cvjetnim gredicama mora da je dobro nagnojena.
Ne znam. Vidjet cemo sutra. Zemlja je sigurno strašno zarasla i tvrda kao kamen. Uza zgradu bio je, morao je biti povrtnjak. Možda se održao kakav komadic na ugaru. Sve ce sutra biti puno jasnije. Jutra su ovdje sigurno još puna mraza. Nocas ce ga zasigurno biti. Koja sreca da smo vec na mjestu. Možemo si zbog toga cestitati. Dobro je ovdje. Svida mi se.
Ljudi su ugodni. Posebno on. Ona pomalo glumata. Zbog necega je sobom nezadovoljna, nešto u sebi samoj ne voli. Otuda joj ta nezadrživa, neiskreno glupava brbljavost. Kao da bi što prije da otkloni pažnju sa svoje vanjštine, da sprijeci nepovoljan dojam. I to što šešir zaboravlja na ledima nije nikakva rastresenost. To ide uz nju.
Da ipak udemo. Malo smo pretjerali. Nezgodno je.
Na putu prema osvijetljenoj blagovaonici, u kojoj su za okruglim stolom uz samovar pod visecom lampom domacini i Antonina Aleksandrovna ispijali caj, zet i tast prodoše mracnim upraviteljevim kabinetom.
U njemu je preko cijele stijene bio prozor sa staklom iz jednog komada, koji se uzdizao nad jarugom. S prozora se, koliko je doktor uspio zapaziti, dok je još bilo svijetlo, otkrivao pogled na podjaružje i ravnicu kojom ih je dovezao Bah. Kraj prozora, takoder uz cijelu stijenu, nalazio se stol za crtanje i
projektiranje. Njegovom dužinom ležala je lovacka puška bez icega oko sebe i naglašavala veliku širinu stola.
Prolazeci kabinetom, Jurij Andrejevic opet zavidno premjeri prozor široka vidikovca, velicinu i položaj stola te prostranu dobro namještenu sobu, i sve ga to navede da, ulazeci s Aleksandrom Aleksandrovicem u blagovaonicu, usklikne domacinu.
Kakav lijep kraj. A kakav izvanredan kabinet imate, naprosto mami na posao, inspirira.
Hocete cašu ili šalicu? I kakav volite, slabiji ili jaci?
Gle, Jura, kakav je stereoskop smajstorio sin Averkija Stepanovica dok je još bio mali.
Ni do danas nije odrastao, nije se opametio, iako za sovjetsku vlast osvaja oblast za oblašcu od Komuca.
Kako ste rekli?
Komuci.
A što je to?
Vojska sibirske vlade koja je za vladavinu Ustavotvorne skupštine.
Cijelog dana bez prestanka slušamo pohvale vašem sinu. Njime se opravdano možete ponositi.
Ove slike Urala, udvojene, stereoskopske, takoder su njegov rad, snimljene objektivom koji je sam izradio.
Keksi su sa saharinom? Sjajno pecivo.
Ma šta god! U ovoj pustinji saharin! Otkud nam? Najobicniji šecer. Pa iz kutije za šecer sam vam sipala. Zar niste vidjeli.
Stvarno! Fotografije sam gledala. I caj kao da je prirodan.
Sa cvijetom. Naravan.
Otkuda?
Iz torbe Svetog Nikole. Znanac. Ovovremenski djelatnik. I veliki ljevicar. Službeni predstavnik Gubernijskog sovjeta narodne privrede. Od nas vozi drva u grad, a nama na prijateljstvo griz, ulje, brašno. Siverka (tako je ona zvala svoga Averkija), Siverka, dodaj mi košaricu. A sad nešto zgodno, odgovorite vi nama lijepo u kojem je gradu umro Gribojedov53?
Rodio se, valjda, tisucu sedamsto devedeset pete; a kad je ubijen, ne pamtim baš.
Još caja?
Ne, hvala.
A sad ovakva stvar. Kažite, kada je i izmedu koga zakljucen Nimvehenski mir?54
Daj, ne muci ih, Lenocka. Pusti ljude da predahnu od puta.
A sada evo što me zanima. Molim, pobrojite kakvih sve vrsta uvelicavajucih stakala imamo i u kojim slucajevima dobivamo stvarne slike, prevrnute, izravne ili lažne?
Otkud vam toliko znanja iz fizike?
Ovdje u Jurjatinu imali smo fantasticnog matematicara. Predavao je na dvije gimnazije, na muškoj i ženskoj. Kako je taj predavao, kako tumacio! Ko Bog! Na tanjuru nudio. Antipov. Mjesnom nastavnicom bio je oženjen. Djevojke su pamet gubile zbog njega, sve su se pozaljubljivale. Dobrovoljno je otišao u rat i više se nije vratio, ubijen. A govore da bi tobože naš bic Božji i nebeska pokora, komesar Streljnikov, mogao biti uskrsli Antipov. Naravno, price su to. Nemoguce. Uostalom, tko zna. Sve može biti. Još šalicicu?

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 5 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Čet Jan 18, 2018 2:26 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]





A ja, istina je, imam šta da pricam. Ko nisam od prostog svijeta, tako su govorili. Jesu li mi to tudini rekli, jesam li sama u srcu cuvala, ko da mamica moja, Raisa Komarova, ženom da je bila ruskog ministra, druga Komarova koji se skrivo po Bjelomongoliji. Ne, otac, rodeni moj, po svoj prilici, nije bio. No, jasna stvar, ja sam cura neuka, bez cace, bez matere rasla sirota. Vama je možda smiješno šta ja govorim, ali ja govorim šta znam, treba uci u moj položaj.
Da. Tako je dakle bilo sve to o cemu cu vam dalje pripovijedati, to je bilo iza Krušinca, na drugom kraju Sibira, niz tu stranu kozacije, pobliže kineskoj granici. Kad smo poceli, to jest naši crveni, k njiovom glavnom gradu bijelom dolazit, sam taj Komarov, ministar, smjestio mamicu sa svom njiovom familijom u posebni vlak specijalni i naredio voziti, jer je mamica bila ustrašena i bez njega nije smjela ni koraknuti.
A za me on cak i nije znao, Komarov. Nije znao da sam uopce na svijetu. Mamica me u dugom izbivanju proizvela i na smrt premirala, da tko njemu o tome ne izbrblja. On, užasno kako nije volio djecu, i viko i udaro nogom da je to sama prijavština u kuci i nemir. Ja, viko je, to trpiti ne mogu.
E pa, moralo je tako, kad su poceli da se približuju crveni, mamica poslala po vahtarušu Marfu na vahtarnu u Nagornu, to je od tog grada na tri stanice. Odma cu objasniti. Najprije postaja Nizovaja, poslije križanje Nagorna, poslije Samsonovski prijelaz. Ja sad mislim, otkud je mamica znala vahtarušu? Sve mislim, vahtaruša Marfa u gradu je zeleniš prodavala, mlijeko vozila. Da.
I evo, kažem. Vidi se, ja tu nešto ne znam. Sve mislim, mamicu su slagali, nisu joj to rekli. Nabajali Bog zna šta, kobajagi privremeno, dan-dva, dok zbrka ne legne. Nikako da bi u tude ruke za vavijek.
Vavijek na podizanje. Ne bi samo tako mogla mamica rodeno cedo dati. Ali zna se kako s djecom. Pridi teti, teta ce dati uštipak, teta je dobra, ne boj se tete. A kako sam poslije u suzama zlopatila, kakvom je tugom srdašce djecje krvarilo, o tom bolje ne misliti. Vješati sam se htjela, dobro da u djetinjstvu nisam šenula. Premalena sam još bila. Sigurno su novaca teti Marfuši dali za moju prehranu, mnogo novaca.
Gospodarstvo uz vahtarnicu bilo bogato, krava, pa konj, živine, jasna stvar, razne, zemlje pod vrtom, u oduzetom pojasu, koliko oš, i samo po sebi badave stan, pa vahtarna je državna na samoj pruzi. Od naših mjesta odozdo vlak se jedva pentro, nasilu premago uspon, a od vas iz Ruske brzo se raskotrljavo, trebalo je bremzati. Dolje, ujesen, kad se šuma rijedila vidila se stanica Nagorna kao na tanjuricu.
Samog ujka Vasilija, ja sam po seljacki cacom zvala. On je bio veseo i dobar covjek, ali previše lakovjeran i u pijanom stanju toliko je toroko o sebi, ko što se veli – trijeznom na umu, pijanom na drumu. Cijelu dušu prvom na cesti istrkelja.
A vahtaruši nikad moj jezik da bi zabaso da joj mama veli. Mamicu li ja to svoju nisam mogla zaboraviti, ili još zbog necega, ali ta teta Marfuša tako je strašna. Da. Zvala sam, dakle, vahtarušu tetom Marfušom.
No, i išlo vrijeme. Godine prošle. Koliko, ne znam. Tad sam vec s barjacicem pred vlak izlazila. Konja isprezati ili oko krave poslovati nikakvo cudo za mene. Presti me teta Marfuša ucila. A po kuci, nemamo šta ni govorit. Pod pomesti, spremiti, ili nešto skuvati, tijesto umijesiti, za mene je to bila sitnica, sve sam to znala. Da, zaboravila sam reci, Petenjku sam pjestovala, Petenjka je naš imo suhe nožice, tri godinice, ležo, nije ustajao, pjestovala sam Petenjku. I evo koliko je godina prošlo, a meni mravuljci idu, kako je piljila teta Marfuša u moje zdrave noge, zašto, ko kaže, nisu suhe, bolje bi da su moje suhe, a ne Petenjkine, ko urekla, upropastila sam ja Petenjku, pa vi mislite kakve na svijetu ima zlosti i zaostalosti.
Sad slušajte, to, kaže se, još je cvijece, šta ce dalje biti, prosto da zinete.
Tad je Nep bio, tad je iljada rubalja u kopejku ošla. Prodo Vasilij Afanasijevic dolje kravu, skupio dvije torbe para – kerenke se zvale, griješim, ne – limuni98, zvali su se limuni – napio se i kreno o svom bogatstvu po cijeloj Nagornoj trubiti.
Sjecam se, vjetrovit je bio dan jesenji, vjetar kido krovove i rušio s nogu, parnjace uspona nisu svladavale, udaro im vjetar ususret. Vidim ja, ide odozgo starica romarica, vjetar suknju i rubac cerupa.
Ide romarica, jeci, za trbuh se hvata, zamolila u kucu. Smjestili je na klupu – joj, zapomaže ona, ne mogu, zavijaju crijeva, smrt se moja primice. I bogoradi: odvezite Krista radi u bolnicu, platit cu, ne žalim novaca. Uprego caca hrabrog, položio staricu u taljige i povezo u državnu bolnicu, od nas, od pruge ustranu petnaest vrsta.
Kad u neko doba, spremale se ja i teta Marfuša na pocinak, slušamo, zarza hrabri pod prozorom, ukotrljaše naše taljige u dvorište. Nešto zdravo prerano. No. Raspalila teta Marfuša vatru, nabacila gunjac, ne ceka oce caca udarit na vrata, sama diže zasun.
Diže zasun, a na pragu nikakav caca, nego tudi grmalj crn i strašan, i govori: »Pokazuj, kaže, de su za kravu pare. Ja sam, kaže, u šumi muža tvoga sredio, a tebe, žensku, požalit cu, ako li kažeš de su pare. Ako li ne kažeš, sama znaš, ne zamjeraj. Bolje sa mnom ne zateži. Nemam ja kad s tobom zazjavati.«
Ako Boga znate, drugovi dragi, šta se s nama slucilo, stavite se na naše mjesto! Dršcemo, ni žive ni mrtve, jezik se oduzo od užasa, kakvi strahi! Najprvo Vasilija Afanasjevica ubio, sam kaže, sjekirom zaklo. A druga bijeda: same mi s razbojnikom u vahtarni, razbojnik u kuci kod nas, jasna stvar razbojnik.
Tu je ocito u tete Marfuše razum skreno, srce za mužem se cijepalo. A treba se držati, praviti se.
Na pocetku teta Marfa na koljena pred njim. Tako ti Boga, govori, ne ubijaj, ne znam i necu da znam za tvoje pare, to što ti govoriš, to ja prvi put slušam. E baš ti je on, davo, toliko glup, da ga se rijecima otreseš. Kad ti onda miso njoj skocila u glavu kako bi ga prevarila. »No, pa dobro, govori, neka je po tvome. Pod podom je, kaže, pazar. Evo, ja cu poklopac dignuti, slazi, kaže, pod pod.« A on, necastivi, njezina lukavstva naskroz vidi. »Ne, veli, od tebe, gazdarice, lukaviji sam ja. Slazi, kaže, sama. Oš pod pod, oš na krov, samo pare amo. Samo, govori, zapamti, sa mnom ne lukavi, sa mnom nema šale.«
A ona njemu: »Bog s tobom, što se ti sumljicaviš. Rado bi ja i sama, al mi je nesposobno. Ja cu tebi bolje, kaže, odozgo posvijetliti. Ti se ne boj, ja cu za tvoju sigurnost s tobom cerku dolje spustiti«, to znaci, mene.
Oj braco, drugovi dragi, sami promislite kako mi je bilo kad sam to cula! E, velim, kraj. Pred ocima mi se smutilo, osjecam, padam, noge mi poklecuju. A zlotvor opet, ne budi glup, jednim nas pogledom odmjeri, zaškilji, prezrivo se punim ustima naceri, taman posla, neš ga preveslati. Vidi da joj mene nije žao, znaci nisam rodena, tuda krv, i Petenjku za ruku a drugom za alku, otvara ulaz – svijetli, govori, i s Petenjkom po lojtrama pod zemlju.
I sad ja mislim, teta Marfuša vec tada je šenula, ništa nije shvacala, tad je vec bila u oštecenju uma. Cim on zlotvor s Petenjkom ispod poda, ona vratanca, to jest kapak one rupe natrag u ramu tres, pa za zasun, pa tešku sanducinu navlaci na otvor i meni klima, pomagaj, kaže, ne mogu, teško je. Dovukla, i sama na sanduk sjedi, luda, veseli se. Tek na sanduk sjela, iznutra joj se razbojnik javlja i odozdo u pod kuc-kuc, ko, bolje puštaj milom, jer sad cu nl tvoga Petenjku skoncati. Rijeci se kroz debele daske slabo i culo, ali ko da je o rijecima rijec. Glasinom je riko grde od šumske zvijeri, strah izazivo. Da, vice, sad je tvome Petenjki kraj. A ona ništa ne shvaca. Sjedi, smije se, meni namiguje. Udri brigu na veselje, sjedi na teškom sanduku, ne daje kljuca iz ruku. Ja oko tete Marfuše i dobrim i zlim. U uši se derem, sa sanduka guram, hocu je maknuti. Treba podrum otvoriti, Petenjku izbaviti. Ali gdje cu ja! Zar cu ja s njom što ugoditi?
I lupa on u pod, lupa, vrijeme prolazi, a ona na sanduku koluta ocima, ne sluša.
Prode neko vrijeme – joj braco, joj, svega li sam se u životu nagledala-napodnijela, takvog užasa ne pamtila, cijeli vijek cu živjet, cijeli vijek cu slušat Petenjkin glasic žalostivni – kad li zakrica-zastenja ispod zemlje Petenjka andelska dušica – rastrgo ga vec nasmrt, zloduh.
No, a ja, šta ja sad da radim, mislim, šta cu sa starom maloumnom i razbojnikom tim ubojicom? A vrijeme ide. Samo što sam to pomislila, pod prozorom, cuj, zarzo hrabri, jer neraspregnut je cijelo vrijeme bio. Da. Zarzo hrabri, ko veli, ajde Tanjuša, brzo dobrim ljudima skocimo, pomoc pozovimo. A ja gledam, dani se. Nek je po tvojem, mislim, hvala hrabri, sjetio me – u pravu si, skoknimo. Cim sam to pomislila, cuj, slušam, ko meni opet netko iz šume: »Cekaj, ne brzaj, Tanjuša, na drugu stranu cemo mi to okrenut.« I opet nisam sama u šumi. Ko da pijevac po domacu zapjevo, odozdo mi poznata parnjaca zviždukom dovikuje, ja sam nju po zvižduku znala, ona u Nagornoj uvijek pod parom stoji, guracem se zvala, teretnjake na usponu gura, a to je mješoviti išo, svake noci u to doba on je tuda prolazio – slušam ja, stvarno, odozdo me poznata parnjaca zove. Slušam, a srce mi igra. Da nisam, mislim, i ja s tetom Marfušom skrenula, jer sa mnom sve živo, svaka tupava mašina jasnim ruskim jezikom govori?
No, nema šta mislit, vlak je vec tu, mislit nema se kad. Zgrabim ja fenjer, samo što nije svanulo i ko luda na prugu, na samu sredinu, stojim po srijedi, fenjerom mašem naprijed i nazad.
No, šta tu pricati. Zaustavila ja vlak, fala vjetru on je lako-lagacko, prosto reci, lakim korakom išo. Zaustavila ja vlak, mašinovoda poznat kroz prozorcic provirio, pita, ne cuje se šta pita – vjetar. Ja mašinovodi vicem, napad na pružnu vahtarnu, ubojstvo i grabež, razbojnik u kuci, zauzmite se druže ujko, traži se hitna pomoc. I dok ja to govorim, iz vagona crvenoarmijci na nasip jedan za drugim, vojnicki bio to vlak, da, crvenoarmijci na nasip, kažu »o cem se radi?«, cude se za kog vraga vlak u šumi na strmom usponu zaustavljen nocu stoji.
Saznali oni o svemu, izvukli razbojnika iz podruma, on utanjio tanjim glasom od Petenjkinog i pišti, smilujte se, govori, ljudi dobri, ne ubijajte, necu više. Izvukli ga na šlipere, ruke i noge za šine privezali i po živome vlakom prošli – sami presudili.
Cak ni po robu se u kucu nisam vracala, tako sam se bojala. Zamolila: uzmite me, ujke, na vlak. Uzeli oni mene na vlak, povezli. Ja sam onda, da ne lažem, pola zemlje tude i naše obišla s besprizornima, gdje sve nisam bila. Eto bezbrige, eto srece koju sam iskusila poslije jada moga djetinjega! Istina, i zla svakojakog mnogo, i grijeha. Ali to je sve kasnije bilo, o tom cu drugi put pricat. A onda je s vlaka sišo
jedan željeznicar u vahtarnu, državnu imovinu preuzeti i o teti Marfuši napravit raspored, njezin život sredit. Kažu da je poslije u ludnici u bezumlju umrla. A drugi su pricali, ozdravila, izišla.
Poslije onoga što su culi Gordon i Dudorov dugo su šutke hodali livadom. Onda stiže kamion, koji nespretno i sporo side s puta na poljanu. Na kamion poceše ukrcavati sanduke. Gordon rece:
Ti si shvatio tko je ona, ta vešerica Tanja?
O, naravno.
Jevgraf ce se za nju pobrinuti. – A onda, pošutjevši, doda: – Tako je bilo nekoliko puta u povijesti. Zamišljeno idealno, uzvišeno – surovo se ostvarivalo. Tako je Grcka postala Rimom, tako je rusko prosvjetiteljstvo postalo ruskom revolucijom. Uzmi ono Blokovo »Mi, djeca strašnih ljeta Rusije«, i odmah shvatiš razlicitost epoha. Kad je Blok to govorio, trebalo ga je shvatiti, preneseno, figurativno. I djeca nisu bila djeca nego potomci, djela, inteligencija, i strahovi nisu bili strašni, nego predestinirani, apokalipticni, a to su razlicite stvari. Danas pak sve preneseno postalo je doslovnim, djeca su – djeca, a strahovi strašni, eto u cem je razlika.

5.
Prošlo je pet ili deset godina, a jedne tihe ljetne veceri oni su opet sjedjeli, Gordon i Dudorov, negdje visoko pored otvorena prozora, ponad nepregledne vecernje Moskve. Prelistavali su mnogi put vec procitani svezak Jurijevih zapisa, koji je priredio Jevgraf, a oni ga dobrim dijelom znali i naizust. Medusobno su prekidali se opaskama, a onda se predavali razmišljanjima. Usred citanja smracilo se, postalo je teško razaznavati slova, trebalo je užeci svjetiljku.
A Moskva, dolje i u daljini, rodni grad autora i polovice svega što se s njime zbilo, Moskva nije, cinilo im se sada, mjestom tih zbivanja, nego glavnom junakinjom duge pripovijesti, do cijeg su kraja oni te veceri stigli sa sveskom u ruci.
Iako mir i sloboda, kojima su se nadali poslije rata, nisu došli zajedno s pobjedom, kako su vjerovali, ipak su naznake slobode bile u zraku svih poslijeratnih godina i tvorile im njihov jedini povijesni sadržaj. Ostarjelim se prijateljima kod prozora cinilo da je ta sloboda duše došla, da se upravo te veceri buducnost osjetno našla dolje na ulicama, da su sami zašli u tu buducnost i zauvijek u njoj ostali. Ispunilo ih je sretno, nježno spokojstvo zbog toga svetoga grada i zbog sve te zemlje, zbog svih iz ove price koji su doživjeli ovu vecer i zbog njihove djece, ispunilo ih i obuzelo tihom glazbom srece koja se širila uokolo. A knjižica u njihovim rukama kao da je znala sve to, podržavala je njihove osjecaje i krijepila ih.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 5 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Čet Jan 18, 2018 2:26 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]



Sedamnaesti dio
PJESME JURIJA ŽIVAGA
1.

HAMLET

Žagor zamre. Ja na binu stanem. Naslonjen na okvir od kulise po dalekoj jeci razaznajem
što ce za života moga zbit se.

Ovdje u me zure tmine nocne tisucama dvogleda na osi.
Ako moguce je, aba, Oce, kalež ovaj mimo mene nosi.
Ja volim Tvoj tvrdoglavi naum, pristajem da uloga me vodi.
Ali sada vidim drugu dramu pa me ovog puta oslobodi.
A raspored cinova je zadan, i put svršit – neodgodivo je.
Sam sam, sve u farizejstvo pada Život živjet nije preci polje.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 5 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Čet Jan 18, 2018 2:28 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


2.

OŽUJAK

Sunce grije do kapljica znoja, i sludena jaruga se vije.
Kao krupne seljanke posao proljecu u ruci djelo vrije.
Vene snijeg i pati malokrvan
s grancicama jadno modrih žila.
A život se štalom puši kravlje i od zdravlja kipte zupci vila.
O, te noci, dani ti i noci!
To bubnjanje kapi usred dana, klonulost ledenica sa krova, potocica pricljivost besana!
Širom sve, i štala, konjušnica, golubovi kroz snijeg kljuju zobi, i sveg živog uzrocnik životni –
gnoj po svježem zraku miris dobi.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 5 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 5 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu