Boris Leonidovič Pasternak

Strana 7 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7

Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 7 Empty Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Pon Nov 14, 2011 1:27 pm

First topic message reminder :

Boris Leonidovič Pasternak je rođen 10.januara 1890.godine. Pesnikov otac Leonid Osipovič Pasternak (1862-1945) bio je slikar, grafičar i profesor umetničke škole. Njegova se platna i danas čuvaju u Tretjakovksoj galeriji u Moskvi i u Ermitažu. Lični prijatelj Lava Tolstoja, on ilustruje roman Vaskrsenje i radi sliku Porodica L.N.Tolstoja u Jasnoj Poljani. Žena mu je R.J.Kuufman, pijanistkinja i njihovu kuću često pohode slikari, muzičari i pisci, ruski i strani. Posle revolucije u Rusiji stari Pasternak putuje sa ženom i kćerima u Nemačku (1921). Stalni boravak nalazi u Engleskoj gde živi od slikarstva, pa tu umire i on i žena mu.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Detinjstvo i mladost pesnika Pasternaka vezani su za umetničku sredinu kuće i školovanje u Moskvi. Po zavšetku gimnazije (1908) studira prava, ali ubrzo prelazi na Istorijsko-filološki fakultet Moskovskog univerziteta i završava njegov Filozofski odsek (1913). U to vreme na mladića Pasternaka ostavlja dubok utisak jednogodišnji boravak u Nemačkoj, u Berlinu, gde je sa porodicom. Po povratku (1907), zaljubljen od detinjstva u poeziju Aleksandra Bloka i u muziku A.N.Skrjabina, posećuje u Moskvi književne skupove i muzičke priredbe. Ponovo putuje u Nemačku (1912) i u Marburgu na univerzitetu sluša filozofiju; zatim odlazi u Švajcarsku i Italiju (Firencu i Veneciju) i vraća se u Rusiju (1913), da bi nastavio obrazovanje i da bi samostalno zasnovao život.

U svom umetničkom razvoju mladi Pasternak je doživeo nekoliko preokreta. Trebalo je, možda, prvo da postane slikar; zatim poput majke i oca, koji je na violončelu,- muzičar i kompozitor; onda da se posveti pravima ili filozofiji. Odlučio se najzad za poeziju, i počeo je sistematski stvarati, iz dana u dan, "kao slikari". Lirske inspiracije ranog Pasternaka razvijale su se u doba opadanja simbolizma i nastajanja futurističkog pravca u ruskoj poeziji. Zato njegovi prvi stihovi (1912) nose tragove i jedne i druge škole u zbirci Blizanac u oblacima (1914). Ali pesnik, preko tajanstvenih zvukova muzike, i uzbudljive slikarske uobrazilje, ubrzo vidi svet na nov način i u stihovima počinju preovlađavati futurističke težnje, i u to vreme prilazi grupi pesnika "Centrifuga". A posle toga on se već kreće u krugu kubofuturista i sa njihovim vođom Vladimirom Majakovskim objavljuje stihove u listu Novine (1914).

Od 1915. do 1917.godine Pasternak je zaposlen na Uralu, i posle Oktobra radi jedno vreme u prosveti, pri odeljenju za biblioteke. Pesme Iznad barijera (1912-1920) podvlače njegov humanistički stav prema životu, ratu i revoluciji, s težnjom da se oslobodi "ružnog sna" i "strašne slike života". Za ovim se nižu u poeziji glavna Pasternakova dela, s obiljem ritmike, eufonije i metafora. Zbirka Žiće je sestra moja (1922) posvećena M.J.Ljermontovu, skreće ozbiljnu pažnju na pesnika. Drugi stihovi, ne manje značajni, sa obeležjem krupnog talenta, predstavljaju duboko formiranu poetsku ličnost sa zrelim stvaranjem i utiču na mnoge mlade pesnike. To su Teme i varijacije (1923), Izabrane pesme (1926), a naročito Drugo rođenje (1932) i U ranim vozovima (1943). Valja pomenuti i Zemaljski prostor (1945), kao i razne izbore stihova, među kojima je uvek novih. Od dela sa istorijskim sadržajem pesnik piše poeme Lajtnat Šmit (1926), Devesto peta godina (1927) i Spektorski (1931), u kojima su uspeliji lirski odlomci nego tematska celina prikazana realistički.

Pasternakovu prozu zastupaju dela Detinjstvo Liversove (1924) i Pripovetke (1925), napisane subjektivistički i u psihoanalitičkom tonu; zatim, izvanredna knjiga sećanja Zaštitna povelja (1931) i roman Doktor Živago (1957), koji dobija Nobelovu nagradu 1958.godine, od koje se autor odriče.

Značajni su i Pasternakovi prevodi sa gruzijskog i nekoliko Šekspirovih drama, a prevodio je takođe Getea, Šilera, Klajsta, Rilkea, Verlena i druge. Autobiografski ogled, iz 1958, završno je delo u stvaranju Pasternaka, koji je umro 30.maja 1960. u Peredjelkinu, nedaleko od Moskve.

Pasternakov tvaročki put vezan je za M.J.Ljermontova, pesnika zvezda i snova, demona i kakvkaskih lednika. Obojica su se bunili protiv trivijalnosti, duhovnog malograđanstva, uslovnosti i ugnjetavanja. Boris Pasternak nije bio "rečitvorac" niti pronalazač nadumnog jezika ili zvezdanih izraza. Čist liričar, impresivan i individualan, on je u originalnoj formi obrađivao "duboko intimne motive" sa stihovima punim tananosti i kamerne muzike. U njima suuobličena složena, teška razmišljanja, zasnovana mahom na posmatranju burnog života i vekovnih suprotnosti. Sve zapaženo i do kraja doživljeno kazano je tu originalno, ali ne u golom vidu, već slikovito, zvučno i nadahnuto. Emotivan i misaon, Pasternak je pažljivo slagao stih, iza koga je stajao narod sa ogromnim jezičnim naslagama i ne manjim izražajnim mogućnostima. Znalac više jezika, široke obrazovanosti i kulture, on je iz ruske riznice umeo da odabere najdragoceniju građu, da je majstorski preradi, upotrebi i obeleži svojim žigom.

Maksim Gorki je rekao za Pasternaka da je to "talenat izuzetne originalnosti koji nalazi gorke trave i gorke suze, da bi nam, najzad, kada se njegov literarni put završio, ostalo konačno sagledavanje snova, umetnosti, života toga čudesnog lika savremene ruske poezije."
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Boris Leonidovič Pasternak - Page 7 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Čet Jan 18, 2018 2:42 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



18.

BOŽICNA ZVIJEZDA

Zima je stajala. Stepskoga vjetra bi huka.
I na padini brežuljka
decku bi hladno sred jasala.

Njega je grijalo disanje vola.
Domace je življe stajalo duž špilje,
nad jaslama trak dima topla.

Bunde stresavši od posteljnih trina i zrnaca prosa,
pastiri od sna
gledahu s visa put ponocnih daljina.

U daljini bjehu grobovi i u snijegu polje, spomenici, kolja,
i u jarku kola,
i nebo, puno zvijezda, nad tim grobljem.

A kraj njih, neznana prije toga, poput titrave vatrice,
u prozoru stražarnice
zvijezda na putu u Betlehem je sjala.
Ona je plamtjela, kao plast, po strani od Boga i nebesa,
poput na gumnu krijesa
kao odbljesak paljevine i salaš u vatri.

Ona se uzdigla poput plamteceg stoga od slame i od sijena,
zvijezdom uznemirena
tom novom usred svemira cijeloga.

Rastuca rumen se crvenjela sviše, poput znamena,
i na zov plamena
nestvarnog tri se mudraca požuriše.

Na devama su vozili darove za njima.
I magarci natovareni, jedan mladi
od drugoga, s gore se spuštahu koracicima.
I kao cudno videnje buduceg doba
u daljini se dizalo sve što je potom došlo. Sve misli vjekova, sve mašte, svi svjetovi, sva buducnost galerija i muzeja,
sve ludorije vila, sva carobnjacka djela, sve jelke na svijetu, svi djetinji snovi.
Sav trepet upaljenih svijeca i lanci oni, sva kicenost drangulija svjetskih,
... Sve zlobnije, okrutnije puhao vjetar stepski.
... Sve jabuke, svi zlatni baloni.

Dio jezerca skrivahu krošnje joha, ali se dio odlicno vidio odavde
kroz vrške drveca i gnijezda gavranova. Kako nasipom magarci i deve grabe mogli su pastiri razgledati dobro.
– Podimo sa svima, poklonimo se cudu, – zaogrnuvši kožuhe, pricahu medu sobom.
Od struganja po snijegu cinilo se žarko.
Na svijetloj poljani po lišcu tinjca do kolibe se bosi tragovi slijede.
Na te tragove, kao na plamen ugarkov,
psi laju pri svjetlu zvijezde.

Mrazna je noc na bajku bila nalik.
I netko s hrpa snježnih napadalih stalno im nevidljiv ulazio u redove. Psi se vukli, oprezno se obzirali,
i privijali pastircicu, sluteci nevolje.

Po istoj toj cesti, kroz okružje mjesno neki se andeli s gomilama stope.
Nevidljivima ih cinila netjelesnost, ali je korak ostavljao otisak stope.
Kraj kamena se skupine ljudi sjate. Svitalo. Iskrsnuše cedrova debla.
A tko ste vi? – upita Marija.
Mi smo pastirsko pleme, poslanici neba, oboma vam naše hvale prinijeti treba.
Ne možete svi skupa. Uz ulaz pricekajte.

Usred sive, kao pepeo, osvitne magle cupkali su gonici i cobani,
u prepirki je pješak sa jahacem, kod izdubljene za pojilo klade rikale su deve, a magarac njace.
Svitalo. Zora, kao prah pepela, posljednje je zvijezde s neba mela. I samo mudrace iz brojnoga kola pustila Marija kroza špiljski prolaz.
On je spavao, sav sjajan, sred hrastovih jasala, kao u duplji mjeseceve svijece.
Umjesto djecje bunde imao je samo volovske nozdrve i usne magarece.
Stajahu u sjeni, kao u sumraku štale. Šaptali, jedva birajuci rijeci.
Tad netko iz tame, slijeva otraga, odgurnu od jasala mudraca što gleda, i on se osvrnu: na djevu je s praga kao gošca gledala božicna zvijezda.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 7 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Čet Jan 18, 2018 2:43 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]


19.

ZORA

Ti si mi sudbinski sve bio, a onda dode rat, i propast.
I dugo-dugo se o tebi
ne cu ni glas, a niti oglas.

I kroza mnogo, mnogo ljeta tvoj glas me opet rasanio. Svu noc sam citao tvoj zavjet, dotad u nesvijesti sam bio.
Htio bih k ljudima, u masu, gdje jutarnja je živost njena. Sve spreman bijah razlomiti i sve pobacat na koljena.
I po stepenicama trcim, kao da izlazim otprve na ove ulice u snijegu
i plocnike te izumrle.

Svud ustaju, udobnost, svjetlo, caj piju, žure na tramvaje,
za nekoliko vec minuta izgled se grada ne poznaje.
Dok se uz vrata plete mreža od gustih pahulja i bure, svi, da se pristigne na vrijeme, nedopiv-nepojevši žure.
Ja cutim za njih za sve
kao u kožu da sam im se utro, i sam se topim poput snijega, i sam se mrštim kao jutro.
Sa mnom su ljudi bez imena, drvece, ljudi, domacini,
od sviju njih sam ja pobijeden, a pobjedom se sve to cini.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 7 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Čet Jan 18, 2018 2:43 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



20.

CUDO

Pode iz Betanije u Jeruzalem,
otprije mucen tužnim predosjecanjem.

Trnovit grm na vrleti bješe spaljen,
nad kolibom susjednom se nije dizao dim, zrak je bio vreo i trsje nepokretno,
i Mrtvoga mora mir nepomican bi.

I u gorcini, ravnoj gorcini mora, pratila ga hrpa oblaka nevelika dok je išao prašnim putom u grad,
u necije dvorište, na zborište ucenika.

I tako se udubio u svoje misli
da polje u sjeti zamirisa od pelina. Sve utihnu. Sam je stajao u sredini,
a kao plast u zaboravu ležala krajina. Sve se pomiješalo: i pustinja vrela,
i gušterice, i potoci, i vrela.

Jedna se smokva u blizini uzdizala, posve bez ploda, samo grane i listovi. I on joj rece: »Od kakve si koristi?
Kakva mi je od kamene tebe hvala?

Ja žedan i gladan – ti jalova grana, i susret s tobom jadniji od kamena. O, kako si uvredljiva i neobdarena!
Ostani takvom do svoga skoncanja!«

Dužinom stabla prode osude trepet, kao kroz gromobran iskra munje.
Smokvu je spalilo do zemlje. Da bje tad minuta slobode u nje,
njezina lišca, grana, stabla i korijenja,
umiješali bi se zakoni prirode. No cudo je cudo, i cudo je Bog.
Kada smo zbunjeni, tada usred smutnje ono pogada trenutno, odjednom.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 7 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Čet Jan 18, 2018 2:43 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]




21.

ZEMLJA

U moskovske se sada vile probija proljece od sile. Leprša moljac iza stijene pa oblijece šešire ljetne,
a bunde u ormaru spremne.

Polukatom od drvenine
u loncima se cvijece niže, žute i bijele ljubicine, slobodom sobe sve miriše i tavan daje od prašine.
I zbratimljeni su ulica
i poluslijepi prozorcici, a zalazak i noc se bijela nece kraj rijeke mimoici.
I možeš cuti u hodniku što dogada se na priliku,
o cem je razgovor slucajan kad kaplje govore i travanj.
On tisucu tih prica znade za ljudske nevolje i jade, 1 zore mrznu uz ograde
i oteže se ta gnjavaža.
I ista smjesa ognja i grižnje vani i u toplini kuce,
i zrak posvuda sam svoj nije, i istih vrba šuplje pruce
i isto pupoljci ti bijeli bubre na prozoru, na ulici, križanju i u radionici.
Zašto daljina place sada
i gorko bazdi stajski gnoj?
U tome i jest poziv moj da ne žaluje udaljenost, da iza granica tom gradu zemlja ne samuje u jadu.
Zbog tog u proljeca se rana sastaju sa mnom prijatelji, I veceri nam – oproštaji, veselice nam – zavještaji,
da bi nam struja patnje tajna zgrijala studen postojanja.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 7 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Čet Jan 18, 2018 2:44 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



22.

ZLOSLUTNI DANI

Kad posljednjega je tjedna on ulazio u Jeruzalem,
Hosanu mu klicahu u susret
i s grancicama su išli za njim.

A dani sve gori, okrutniji, a ni da ljubav srca spaja.
I prezrivo obrve se smrkle, i onda epilog do kraja.
Svom olovnom težinom svojom nebesa su legla po kuci,
a dokaze ištu farizeji, sve lisicji se vrzmajuci.
A mracne su sile tog hrama pred svjetine sud dale Njega. I istim su žarom Ga opet prokleli, kako slavljaše Ga.
Iz susjedstva rulja za Njime pogledala sa svoga praga, na okupu cekajuc rasplet
i gurali se sprijeda-straga.

I vukao se glas susjedstvom i glasine na mnoge strane,
i bijeg u Egipat, djetinjstvo, pretvarahu se vec u tlapnje.
I sjeti se gore uzvišene u pustinji, strmine one,
kad svjetskom svekolikom vlasti sablažnjavan bi od Sotone.
I sjetio se svadbe u Kani, stola što u cudu se nade,
i mora, kojim je kroz maglu išao kao kopnom do lade.
I zborišta bijednih u kolibi, u podrumu tada je stao,
sa svijecom što zgasnu u strahu kad uskrsnuli je ustajao.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 7 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Čet Jan 18, 2018 2:44 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]




23.

MAGDALENA I.

Cim smrkne, demon mene ište, za prošlost moram ispaštat.
I onda srce mi isiše sjecanje na moj razvrat. Kao ropkinja muških cudi, ja bijah nalik bijesnoj ludi, ulica bi mi utocište.
Još neke da minute produ i nastupi tišina grobom.
I prije no što oni dodu
ja život svoj, na kraju ovom, kao vazu od porculana
tu sada razbijam pred tobom.

O, gdje bih sve bila sada,
moj ucitelju i spasitelju, kad ne bi nocima me rada
za stolom cekala ta vjecnost, nalik novom, zanata mrežom, zapletenom posjetitelju.
Ali objasni što s grijehom ima, smrcu, sumpornom vatrom, paklom, kada sam pred ocima
svima s tobom, kao mladica sa stablom, srasla u svojoj žudnji snažnoj.
Kad stopala tvoja, Isuse, upirem o svoja koljena,
ja, možda, zagrliti ne znam cetverokraku gredu križa,
i, tupa, sve sam tijelu bliža, kada za sahranu te spremam.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 7 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Čet Jan 18, 2018 2:45 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]



24.

MAGDALENA II.

Ljudi pospremaju pred blagdan. Po strani od tog nespokoja umivam uljem iz vedra
ja precista stopala tvoja.

Tražim, ne nalazim sandala, ne vidim ništa od suzne rose. Na oci mi je veo pao pramenja raspuštene kose.
Noge sam ti u skute svila, Isuse, suzama ih zalijevala, i perlama omotala s grla,
u kosu, kao burnus, zamatala.

Buducnost vidim tako jasno, kao da Ti je postavi tada.
Sada vidovito predvidati
i ja sam poput prorocice kadra.

Sutra ce pasti zavjesa u hramu, zbit cemo se u kutu tamnom,
i zanjihat ce se zemlja pod nama, možda, iz žalosti za mnom.
Nanizat ce se zborovi pratnje, i razici konjanici u redu,
kao vrtlog bure, nad glavama taj križ ce poletjeti k nebu.
Past cu na zemlju pod raspelo, zamrijet, zanijemjet sve niža. Ti previše mnogima na zagrljaj raširit ceš ruke krajem križa.
Za koga na svijetu ta širina, tolika muka i takva djela?
Ima li toliko duša i života? Toliko rijeka, šuma i sela?
Ali kad produ tri dana, mene u takvu gurnut ce prazninu
da cu za strašno meduvrijeme i ja do Uskrsa se vinut.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 7 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Čet Jan 18, 2018 2:45 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



25.

GETSEMANSKI VRT

Dalekih zvijezda sjajem ravnodušno bi osvijetljena okuka te ceste.
Išla je oko Maslinove gore,
a Kedron pod njom dolje hucno tece.

A proplanak se na polovini kida, Mlijecni put pocinje nad proplankom. I sijede srebrnaste su masline Koraknut htjele dalje zrakom.
Na kraju vrt bi neciji i posjed,
a ucenici ostali kraj zida tamnog, On rece im: »Duša mi smrtno tužna,
budite ovdje i bdijte sada sa mnom«.

On odreknu se bez malo krzmanja, kao nekakve posudene stvari,
i svemoci i cudotvorstva silna,
i ostao smrtnikom, kao i mi sami.

Nocna daljina cinila se mjestom nepostojanja, kao uništenje, svemira prostor neprijazan bio, tek vrt bijaše mjesto za življenje.
I gledajuci te mracne ponore, prazne, što nemaju granicu svoju, da ga taj kalež sada mimoide moljaše Oca u krvavom znoju.
Smekšavši smrtno molitvom klonuce, izade kroz ogradu. A na zemlji ucenici se, ophrvani drijemom, valjali pokraj puta u kovilju.
Budi ih: »Gospod vas sve udostoji života sa mnom, a vi legli šutke.
Jer cas je Sina Covjecjeg odbio. On ce se predat u grešnika ruke.«
I tek što rece, neznano otkuda gomila roblja s nekim skitnicama,
ognjevi, macevi, a pred svima – Juda s osmjehom izdajnickim na usnama.
Na te koljace Petar pode macem i uho jednom od njih on odsjece.
No zacu: »Spor se ne riješi željezom, vrati svoj mac u korice, covjece.

Zašto krilate nije legije poslao meni ovamo naš Otac?
Nijedne vlasi meni ne taknuvši,
dušmani da se svi rasprše otad.

Ali je knjiga života na strani dražoj no koja svetinja i znamen. Sada se mora napisano zbiti,
pa neka se to i dogodi. Amen.

Vidiš, hod stoljeca se može putem zapaliti, premda je nalik prici.
U ime strašne njene velicine
i ja cu dobrovoljno u grob sici.

U grob cu sici i treci dan ustat,
i, kako splavi rijekom plove same, meni na sud ce, kao karavane,
sva stoljeca pohrliti iz tame«.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 7 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Mustra taj Čet Jan 18, 2018 2:46 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


POGOVOR
DRAMA JEDNOG ROMANA

Uz Doktora Živaga gotovo da se i nije moguce ukloniti onoj ispražnjenoj i u vremenu olinjaloj sentenciji o knjigama i sudbini. Prispodobljena Pasternakovu romanu, ona od sasušene fraze kao da iznova zadobiva puninu stvarnog iskaza. To više što je sudbinstvo svega zbivanja oko romana manje iz romana samoga no iz zloga povijesnog vremena u kojemu je nastajao i duhovno razorenoga socijalnog prostora u koji je propadao.
Od romana Borisa Leonidovica Pasternaka na jednoj se strani ocekivalo, a na drugoj zahtijevalo, ono što njegov roman kao umjetnina nije mogao niti je u traženome obliku htio biti. Doktor Živago, ocekivali su jedni, trebalo je da ruši koju godinu prije podignuti Berlinski zid, dok su ga s druge strane uz taj isti zid prislanjali da bi u nj pucali do zatiranja i sama traga o njegovu postojanju. Književna pak vrijednost romana ostajala je posve po strani, zanemarena kao pitanje o kojemu je suvišno raspravljati, jer odvodi od bitnoga. Bitno je pak bilo da jedan ruski, sovjetski pisac od svjetskoga ugleda sumnja u ideološke istine svoje okoline, a ta je sumnja – nešto što prirodno pripada samoj duhovnoj cinjenici, znanstvenoj ili umjetnickoj – fanaticno uvelicavana na obje strane.
Roman se pojavio u vrijeme kad su proplamsavale neke gotovo zaboravljene nade. Lijeva politicka uvjerenja na Zapadu prestajala su jednaciti svaku lijevu misao s njezinim boljševicki smrznutim sovjetskim realizacijama. lz nakratko probudenih nada bilo je moguce da Doktor Živago izide u zapadnoga nakladnika – koji se dicio komunistickim ideološkim naljepnicama, a ipak bio svjetski ugledan izdavac – u milanskog Feltrinellija. Kratkotrajno su one bljesnule i s poznatim XX. kongresom sovjetskih komunista, kada je njihov voda na tajnoj sesiji progovorio o zlocinima protiv covjeka u »prvoj zemlji socijalizma«. Medu ostalim, i na sudbini Pasternakova romana u Sovjetskom Savezu sahnule su nade da se Hrušcovljevim priznanjem dogodio obrat samospoznavanja u sovjetskome, uvjetno receno, društvu. Uostalom, sam Doktor Živago bio je ponudena tragicna slika vremena namjerena da, umjetnini primjereno, izazove katarzicne potrese, ali metafizika sovjetskog svjetonazora, cak i priznanjima usuprot, odbijala je svaku mogucnost vlastite upitnosti. Dogodilo se doista da je zlocin duboko urastao medu ljude koji grade nove nacine života, ali – govorili su projektanti – tome je bio kriv samo jedan covjek i njegova zlocinacka cud, dok je sustav temeljnih znacajki na kojima je pocivalo to što su oni zvali društvom bio posve u redu. Pasternakov je roman upravo te znacajke cinio upitnima. Zbog toga je postao zabranjena, krijumcarena literatura. Na Zapadu slavljena. S njegovim se nekomunizmom pretjerivalo na objema stranama, a o književnoj vrijednosti, rekli smo, jedva da se i usputno mislilo. I Nobelova nagrada 1958. godine bila je sve prije nego književno vrednovanje romana. Istine radi, valja reci da se u Nobelovu komitetu o pjesniku Pasternaku mislilo vec 1947., ali je nagrada te godine pripala Andréu Gideu, a 1954., kad se opet ozbiljno spominjalo Borisa Leonidovica, u Ameriku ju je odnio Ernest Hemingway. U oba slucaja Nobelovim se prosuditeljima nema što prigovoriti. Njihovim je odlukama nagrada ostala u književnosti. Iskupljujuci dug prema pjesniku koji je obilježio godine avangarde u ruskoj književnosti
ravnopravno s Blokom, Cvetajevom, Majakovskim i Jesenjinom, Nobelov ga književni blagoslov sustiže izrijekom za Doktora Živaga. Znade li se da je do tada iz ruske književnosti tek Bunjinova proza bila mila književnim znalcima Švedske akademije, a Bunjin te, 1933. godine bio vec petnaestak godina ruski emigrant na Zapadu, onda nagrada Pasternaku, koji romanom postaje unutrašnji emigrant, biva politicki zasjenjena. Koliko se nesporazumi izmedu ruske književnosti i nobelovskih prosudaba o njoj nastavljaju i produbljuju, pokazuje i izbor Mihaila Šolohova 1965. godine, pisca zasigurno zanimljivijeg od nekih drugih nobelovaca, ali pisca daleka mjerilima što ih književna kultura ocekuje od nobelovskih vrednovanja.
Nobelova nagrada Borisu Leonidovicu Pasternaku za Doktora Živaga izazvala je u sovjetskoj nomenklaturi shizofrenu obezglavljenost. Pisca su pokušavali nagnad da se iseli na Zapad, a kako se on tome opro, prisilili su ga da se odrekne nagrade. To je skandal u svjetskoj javnosti ucinilo još vecim i apsurdnijim. No književne osobitosti djela i dalje nisu bile razlogom javnoga odnosa niti se o njima razgovaralo. Sovjetsku pak »javnost« one i nisu zanimale, jer njoj su književna mjerila bila to lažnija što se umjetnicko djelo uspješnije otimalo ideološkim nalozima. Kampanja što su je vodile propagandne institucije, novine, književni casopisi i Društvo sovjetskih pisaca nije jenjavala ni nakon Pasternakova otklanjanja nagrade. Nešto više od godine i pol od oglašavanja Nobelova komiteta Boris Pasternak umro je 30. svibnja 1960. u sedamdesetoj godini.
Rodio se u Moskvi 1890., od oca u svome vremenu uvažavana slikara i profesora likovne akademije, te majke talentirane pijanistice, u domu otvorenu umjetnickoj i znanstvenoj eliti ondašnje Rusije. U njemu nije izostao ni Lav Nikolajevic Tolstoj, kojemu je Leonid Pasternak uz portret izradio tada vrlo cijenjene ilustracije za roman Uskrsnuce. S Pasternakovima je prijateljevao i znani ruski skladatelj i pijanist A. N. Skrjabin, koji ce snažno obilježiti ne samo Borisovo rano glazbeno nego i njegovo opce duhovno sazrijevanje. Iz autobiografske esejisticke proze Zaštitna povelja saznajemo da je Pasternak svoj život najprije vidio u glazbi, svakako uz poticaje svoga ucitelja, ali jednako tako nukan i jasno iskazanim darom koji mu je potvrdivao i njegov strogi glazbeni mentor. Nešto kasnija odluka da mu filozoflja bude životnim pozivom takoder nije prošla bez Skrjabinova utjecaja. Tragom filozofije dospijeva u Marburg, gdje nepunu godinu studira kod neokantovca Hermanna Cohena.
Uz pouzdane talente koji su ga mogli dovesti do uspješne skladateljske karijere, ili do profesionalnog filozofskog promišljanja pitanja o covjeku i stvarstvu oko njega, Pasternak je, Skrjabinovu nagovaranju unatoc, razumio da ga Providnost, uz skladateljski dar, nije obdarila i apsolutnim sluhom. Odustao je od glazbe, jer ga samo skladanje ne bi posve ispunjavalo; kao neprevladiva muka ostajala bi interpretacija u kojoj se svojim sluhom ne bi primakao savršenstvu kakvo je od sebe ocekivao. S filozofijom bilo je gotovo jednako. Ostala je tek jednom izmedu precaka kojima se uspinjao sebi kao tvorackome bicu. U Marburgu je, pri kraju školske godine, suzdržani profesor Cohen prihvatio svoga ruskog studenta kao mogucnost iz koje ce na njegovim seminarima izrasti filozof. U Zaštitnoj povelji Pasternak o tome kaže:
»Nagovorili su me da iscrpnije izvedem svoje postavke i da ih izložim vec krajem ljetnog semestra...
Prihvatio sam tu ideju i poceo raditi udvostrucenim silama.
No baš po toj žustrini vicniji bi promatrac zakljucio da iz mene nikada ucenjaka. Upoznavanje znanosti ja sam proživljavao snažnije no što bi sam predmet zahtijevao. Neko raslinsko mišljenje uselilo se u mene. Njegovim je svojstvom bilo to što se svaki slojevitiji pojam u mojem razlaganju neograniceno razrastao, zahtijevao hrane i njege; i kad sam pod njegovim utjecajem posezao za knjigama, ja ih nisam uzimao iz nekoristoljubive želje za znanjem, nego tragajuci za citatima iz literature u njegovu potvrdu. Iako se moj rad oblikovao pomocu logike i mašte, papira i tinte, ja sam ga ipak najviše volio zato što je u pisanju obrastao gustišem knjiških citata i poredaba. A kako mi je vrijeme bilo ograniceno, u jednom trenutku morao sam odustati od ispisa i u zamjenu za njih poceo sam autore ostavljati otvorene na odgovarajucim stranicama, te je nadošlo i vrijeme kad se tema moga rada pocela materijalizirati i postajati vidljivom vec na prvi pogled s praga moje sobe. Protegla se prostorijom poput drvenaste
paprati, pritišcuci svojim listastim rastvorima na stol, na divan i na podboj. Razmetnuti ih, znacilo bi pomesti tijek moje argumentacije, a posvemašnje njihovo raspremanje bilo bi ravno spaljivanju neprepisana rukopisa. Gazdarici je bilo vrlo strogo zabranjeno da im prilazi. U posljednje vrijeme u mene se nije pospremalo. I kad sam, putujuci, u mislima vidio svoju sobu, ja sam, pravo reci, vidio utjelovljenu svoju filozofiju i njezinu vjerojatnu sudbinu.«
Ponovila se vec proživljena muka sa Skrjabinom. Kad ga Cohen potvrdi kao talentirana studenta s velikim izgledima, Pasternak se, smrznut Meduzinim pogledom, odvraca i od filozofije kao profesionalnoga životnog izbora i gotovo panicno bježi iz Marburga. I onda, kao da otplacuje dug prema nuždi gradanskog zvanja, on ipak 1913. godine u Moskvi završava filozofiju, ali se – okrece pisanju stihova.
Na putu onome sebi koji je filozofiju imao pisati ex professo Pasternak se približio biti umjetnickoga. Kad se obreo na tragu zbiljskog promišljanja covjekove zagonetke, on za sebe otkriva zbiljskiju zbilju u proživljavanju covjeka, njegova svijeta i njihova dramatskog suodnosa.
Reklo bi se da je mladi Pasternak dosta lutao dok nakraju nije pronašao pjesništvo. Ništa netocnije od toga. Poezijom, pjesništvom, on je svijet oko sebe osjecao vec na prvim koracima duhovnoga njegova dožlvljavanja. Stihove piše kao petnaestogodišnjak, u vrijeme kad je glazba bila njegov izbor. Vec ga tada zove Rilkeova poezija. Ne možda zato što mu se otac dopisivao s pjesnikom, nego zato što je Rilkeovo pjesništvo pripadalo njegovoj vec tada moderno njegovanoj književnoj kulturi. Da to nije tek slucajna i blagonaklona pretpostavka govore i drugi Pasternakovi književni interesi u to vrijeme: Beli, Hamsun, Przybyszewski i, nadasve, Aleksandar Blok, cijim je simbolizmom cijeloga svoga književnog vijeka disao. Fascinacija Majakovskim ide u red programatskog izbora, pa je i doživjela ono što se redovito zbiva s književnom borbom za odredene ideje – od bespogovornoga i oduševljeno nekritickog hoda za zovom do ohladena racionalnog odnosa prema vlastitoj mladosti. Sve to, medutim, otkriva da je Pasternak – od glazbe preko filozofije do poezije – poeziji pripadao oduvijek. A glazba i filozofija pripadale su njegovoj poeziji kao sudionice na njezinu putu. Gradanska egzistencija: glazbenik, filozof ili književnik bila je gotovo posve nevažna. Što bio da bio, Pasternak bi bio i ostao pjesnikom.
U gradanskom smislu njegova biografija zapravo i nije previše zanimljiva. Prihvatio je revoluciju kao prirodnu pojavu, kao avangardno negiranje svega ustaljenoga, ali joj se nije posve predavao jer mu to nije dopuštao njegov snažan poriv prema slobodi, prema individualnom cinjenju nesputavana pojedinca. Ženio se dvaput, a posljednjih dvanaestak godina intenzivno je proživio uz ljubavnicu Olgu Ivinsku, koja mu je bila emocionalni i intelektualni osionac, voditeljica svih njegovih poslova, no sve to vrijeme nije napuštao obitelj niti se prestajao brižljivo skrbiti o njoj. Koliko god da je živio svoj nezavisan život osebujna pjesnika i vrsna prevoditelja s engleskoga, njemackoga i francuskoga te gruzijskoga, koliko god da je bio unutrašnji emigrant, što pretpostavlja do stanovite mjere i iskazivano nepristajanje, mnogo je podataka koji upucuju, grubim politickim rjecnikom receno, da je gradanin Pasternak bio i oportunist, sklon, ako je ikako bilo moguce, zaobici sukob s društvom i njegovim institucijama. Treba mu doista vjerovati kad kaže kako mu je sredinom tridesetih godina zaprijetila sumnjiva slava prvoga pjesnika sovjetske epohe (Majakovski je vec pet godina bio mrtav), da je bio sretan što ga je ta caša mimoišla. Nije bio covjek javnih, pogotovo ne politickih govornica. Iako zbiljski ocaran Majakovskim, on je jasno dijelio Majakovskoga pjesnika od stihovnog komentatora politickih naloga. Uostalom, razliku izmedu sebe i Pasternaka dobro je znao izraziti i Majakovski ustvrdivši da Pasternak voli munjinu na nebu, a on, Majakovski, u elektricnoj pegli. Ta slika, osim što izrijekom upucuje na Majakovskijev programatski izbor futurizma, Pasternaka vraca njegovu simbolizmu, ali isto toliko i odslikava zaokret Majakovskoga pjesnickom angažmanu u politickim naporima sovjetskog društva na preobrazbi javnoga i privatnog života, dok Pasternaku ostavlja suzdržan i samozatajan pjesnicki trud, dalek svakoj estradnoj buci, okrenut svijetu kojemu je dostatna kaplja rose na listu što tamni na oslabljelom jesenjem suncu, trud spreman da se preda pticjem cvrkutu ili mukanju goveceta što se u sumrak vraca toploj staji, sabire se u
pritajenu naporu iz kojega usamljeni covjek u gluhoj noci luta za odgovorom zašto baš on, izmedu svih Božjih stvorova pod nebeskim svodom, mora tražiti odgovor na pitanje o smislu jesenjeg pocitka i proljetnog budenja svega vidljivoga i taktilnoga, koje ciklicki liježe i zakonito se budi bez obzira na covjekovo pitanje i još uvijek nedoumljen odgovor o razlogu svega toga neprestanog napredovanja i istodobna upornog vracanja istome.
Poezija je za Pasternaka bila nastojanje slobodna covjeka na sebi kroz sve ono što je u tome nastojanju sposoban proživjeti i spoznati o sebi, o drugome u sebi i o sebi u drugome. Izbor pjesme nije shvacao kao cekanje nadahnuca nego je mladicske zanose pretvarao u dnevni, gotovo nadnicarski rad. Oko 1907. Postao je clanom umjetnickoga kruga Serdarda, doduše ne kao pjesnik nego kao glazbenik, kompozitor i pijanist, koji svojini improvizacijama na glasoviru prati nastupe pjesnika, ali je u tom krugu i procitao svoj rad naslovljen Simbolizam i besmrtnost, izgubljen, nažalost. Danas je teško znati koliko je kasniji Pasternakov zapis o tom radu pouzdana rekonstrukcija mladicevih stajališta, ali je to ionako manje važno. Ako i dogradivana naknadnim iskustvom, ona nisu mogla biti posve mimo onoga što je mladi, ocito vrlo rano sazreli Pasternak mislio i slutio. Rad je zasnovao na niceanskoj tezi kako umjetnost, da bi umjetnošcu uopce bila, treba biti više od sebe kao umjetnosti. Stoga je umjetnost nadlicna i nadsubjektivna, jer samo tako može biti zbiljski individualna i subjektivna. Tako, i samo tako, individualno može doseci opce. To iskustvo mladi Pasternak nije stekao u svome naukovanju u filozofiji. Ono ga je u jednom casu možda prikucilo filozofiji, ali poticaj mu je stigao iz glazbenoga druženja sa Skrjabinom, kao što je pod istim njegovim utjecajem kasniji pjesnik i romanopisac trajno ostao blizak pravoslavnom misticizmu. Pridodamo li svemu i njegovo oduševljenje Rilkeom, koje se produbilo za gotovo cjelogodišnjeg boravka obitelji Pasternak u Berlinu 1906. godine, koje se uklopilo u njegov opci interes za njemacku kulturu, sve je to prirodno vodilo književnom, pjesnickopoetskom kao njemu najslobodnijem nacinu duhovnog isijavanja u svijetu covjekovu i svijetu prirodnome. Kad je 1913. izabirao pjesništvo on je, dakle, izabrao nešto što je nosio duboko u sebi i cemu se životno priklonio bez dramaticnih lomova. Uostalom, njegov mladi brat, Aleksandar Pasternak, s razlogom tvrdi da je Boris bio nadaren za sve cega bi se prihvatio. A kad se necega prihvatio, to je morao dovesti do perfekcije. Sve drugo za njega je bilo neuspjeh koji bi ga bacao u depresiju i šutnju. Bio je samoljubiv do bola, kaže Aleksandar.
Svojim književnim, napose pjesnickim pocecima, Pasternak nije morao biti nezadovoljan. Onim što je radio i kako je radio nalazio se u samoj vrtložnoj groznici avangardne umjetnicke Rusije. Prepuštao se svemu novome i oslobadajucemu, pa je druženje i prvotno lagano prepuštanje utjecaju eruptivnoga Majakovskog bilo posve prirodno. No i tada, u prvim zbirkama pjesama nastalim izmedu 1912. i 1916. godine (Blizanac u oblacima i Iznad barijera), jasno je da taj pjesnik nece biti poslušnik iz kohorte, bila ona i pjesnicka, pogotovo da nece biti niciji epigon. Kad se koju godinu kasnije pojave zbirke Sestra moja – život iz 1922. i Teme i varijacije 1923. godine, kojima se opet suzdržano, ali plodotvorno okrenuo simbolizmu i Aleksandru Bloku, ruskom je poezijom zabrujao glas, moderan toliko da mu se avangardnost ne da zanijekati, ali i smiren na nacin kojim se s pocetka »zlatnog vijeka« ruske poezije glasala pjesma jednog Puškina, na nacin da je njezina rastrzanost izlazila iz nutrine poetskoga govora, iz osjecanja svijeta koji se naocigled mrvio, a taj govor i to osjecanje zacinjali su posve novu duhovnu gradbu.
Na njezinu shvacanju uoblicilo se i udaljavanje od Majakovskog. Iskaz o munji na nebu i munji u elektricnoj pegli postao je ekspresivnom slikom njihova razlaza. Bio je programatsko-esteticke naravi, ali kako je vrijeme nosilo svoje breme, njihov je razlaz sve manje bio njihov i sve je manje pripadao umjetnosti.
Kako je Pasternak vidio sudbinu ruske umjetnicke avangarde – znatan njezin dio otišao je na Zapad, u slobodu zapocetoga umjetnickog eksperimenta; drugi je pristao »služiti revoluciji«, što se ubrzo prometnulo u sve mucnije opsluživanje politickih naloga, u kojemu su se jedni, poput Jesenjina,
Majakovskog ili Cvetajeve, ubijali, mnogi drugi nestajali u logorima i progonstvima kao Babelj, Bulgakov, Mandeljštam, dok se nemali dio prignute glave promijenio u »umjetnicke« cinovnike, a samo su rijetki, izbjegavajuci sukobe s institucijama, pokušavajuci raditi ono što im nece posve razoriti moralni i esteticki integritet, povremeno puštali glas o sebi kao još uvijek nezatucenoj individualnosti; kako je, dakle, Pasternak vidio tu zajednicku sudbinu dade se tek naslutiti iz završetka Zaštitne povelje u kojemu opisuje Majakovskoga na odru: »Odjednom, dolje, pod prozorom, prikazao mi se njegov život, sada vec zauvijek prošli. Išao je postrance od prozora kao neka tiha, stablima zasadena ulica, nalik Povarskoj. I najvažnija na njoj, uza sam zid, nalazila se naša država, naša vjekovima bacana i zauvijek u njih prihvacena, nestvarna i nevjerojatna država. Stajala je dolje, moglo joj se doviknuti, i za ruku je uzeti. U svojoj opipljivoj cudnovatosti ona je necim podsjecala na pokojnika. Veza medu njima bilaje toliko upadljiva da su se cinili blizancima.« (Kurziv autorov.)
Zaštitnu povelju, najinspirativniju od svojih proza, vlastiti manifest, autobiografski zapis, esejisticko- beletristicki rad i pokušaj otpora, Pasternak je objavio 1931. godine, u vrijeme kad je Staljin vec pomeo s politicke scene najopasnijega protivnika Trockoga i kad je upravo razradivao scenarijai danas još neshvatljivih sudskih predstava onima koji su mu pomogli odagnati Trockoga; kad se književnost našla izmedu radikalnog odustajanja (1930.) najglasnijeg pisca agitki, koji ih je sam bio izabrao, i kongresa sovjetskih pisaca (1934.), na kojem je pisanje agitki za novo društvo obznanjeno kao esteticka norma. Zaštitnom poveljom zaokružuje se i u Pasternakovu stvaralaštvu dovršava faza u kojoj je domislio svoju poetiku. U njoj je napisao svoju najbolju prozu, dok je pjesnickim ostvarajima stigao svojim vrhuncima – a tek što je polovicu životnoga puta ostavio iza sebe. Zaštitna povelja trebalo je da bude potvrdivanje prava na osvojenu umjetnicku slobodu i njezino osiguranje. Medutim, i Pasternakova sudbina proslijedila je sudbinom ruske umjetnosti i kulture u vremenu definitivno ucvršcene boljševicke diktature. Kasnije njegove zbirke pjesama, premda u prepoznatljivoj pasternakovskoj maniri, nisu zracile onom nesapinjanom tvorackom slobodom kakvom se do danas oglašavaju zbirke Sestra moja – život i Teme i varijacije.
Neposredno prije Oktobarske revolucije Pasternak se krace vrijeme družio s avangardnim krugom ruskih umjetnika koji su svoje okupljanje nazivali Centrifuga. Ovdje to bilježimo kuriozuma radi, tek da bismo upozorili kako svi analiticari Pasternakova pjesništva utvrduju kompozicijsku centrifugalnost njegova poetskog mišljenja. Iako je fizikalna bit centrifugalnosti u udaljavanju od središta koje svoju pokretacku silu crpi iz kružnoga kretanja, u Pasternakovu poetskom mišljenju nema kruga, kao što nema ni kretanja koje završava u tocki iz koje je krenulo. Njegova poetika, iako radno potaknuta ciklickim, rasprsnuta u kaoticno, sredivala je svoj polazišni kaos nepristajanjem na vracanje i smirivanje u polazištu kao cilju, kao kraju, radije se upucivala prema neizvjesnom pravocrtnome. Njegove pjesme ne završavaju, sastoje se iz nizanja slika, situacija, osjecanja, zbivanja, koje se nizanje potice iz sama sebe. Moguce ga je prekinuti, ali i nastaviti iz iste pjesnicke tvorbe. Takva je poetika prirodno okrenuta buducnosti kao beskonacnosti. Njoj je uvijek iznova obnavljana asocijativnost, koliko nacin da propituje objekt svoga lirskog doživljaja, toliko i nacin da svoje pjesnicko »ja« pouzdano istovjeti s objektom lirskog oblikovanja. Iz takve je poetike prirodno što se Pasternak cesto vracao svojim pjesmama kao necemu što nikad i nije bilo završeno, preinacivao ih, odricao se vec objavljenih dijelova i dopisivao nove stihove. Sve to nije bilo traganje za esteticki boljim rješenjima lirskog doživljaja, nego dopunjavanje i iznalaženje drugom vremenu primjerenijih oblika vec iskazanoga lirskog doživljaja. Ništa u toj poeziji, kao ni u životu, nije završavano iz nje same; uvjetno konacan oblik ona doseže tek iz subjektivnoga pristanka njezina lirskog subjekta. A za Pasternaka ni smrt, kao tema o zbiljski konacnome, nije kraj. Kraja nema; na putu u beskonacnost smrt je samo tocka, važna, doduše, ali samo tocka na putu u beskraj. Stoga ni pjesma nema kraja, ona je vjecito traženje. Pjesmom nema odgovora ni na koje od pitanja što ih covjek iz covjekovnosti svoje postavlja. Pjesma je, koliko god se centrifugalno
rasprskavala prema beskonacnosti, koliko god uranjala u beskraj nizanja, osudena na reducirano traženje i još reduciranije nalaženje, jer je reduktivnost narav kojom se oblikuje. Takvo ogranicenje na koje je pristao istodobno je trajno poticalo Pasternakovu želju za savršenstvom, pa opet za savršenstvom.
Od sama pocetka njegova se poezija doživljavala kao govor u kojemu zvuci »zlatni vijek« ruske poezije, a iz kojega istodobno udara i skandiranje nekih posve novih osjecanja svijeta kakva je avangardna ruska poezija sa sobom donosila kao govor posve nov u odnosu prema tradiciji ruskog pjevanja. Marina Cvetajeva, pjesnikinja koja uz Pasternaka i Majakovskog cini onu trojku o kojoj tvrdi:
»Nas je malo. Možda tek troje«, piše 1922. godine o zbirci Sestra moja – život: »Ova knjiga je za duše ono što je Majakovski za tijelo, oslobadanje energije.« I još: »Tvrdim da je u Rusiji medu pjesnicima i proznim piscima (podcrtavam ovu rijec) najveci Boris Pasternak, koji nije uveo novu formu vec je donio novu bit, pa prema tome i novu forrnu.«
Iako je prozu pisao od samih književnih pocetaka, Pasternaka prati stereotip kako je on ostvareni pjesnik i neostvareni prozni pisac. Istina, svega svoga života pisao je stihove, ali je istina i to da je svega svoga književnog nastojanja pisao i prozu vjerujuci da je samo u njoj moguce doseci dovršenost zbiljski književne umjetnine. Držao je da je romanom Doktor Živago stigao do pravih razloga za svoje postojanje u književnosti. Analiticari Pasternakova opusa isticu romanesknu kompoziciju zbirke Sestra moja – život. Sklonost vecim cjelinama ostvarivala se nekoliko godina kasnije u poemama (Porucnik Smit, 1905), no ona u zbirkama Sestra moja – život i Teme i varijacije predstavlja promišljeno opredjeljenje u kojemu Pasternak vjeruje da nakon Bloka u ruskoj književnosti više nema mjesta samostalnim, pojedinacnim pjesmama, da samo cvrsto strukturirane knjige pjesama mogu osigurati književni odgovor izazovima vremena. Netko tko je iz svoga osjecaja svijeta stvarao forme što teku u beskonacno, svim je svojim racionalno domišljenim namjerama težio obliku koji ce biti konacan i dovršen. Iz toga paradoksa nastajala je Pasternakova proza koja u dobrom dijelu nije dovršena, cak se i onda kad je u konacnome svome obliku, kao što su krace pripovijesti i nešto duža autobiografska esejisticka Zaštitna povelja, bila stvarno dovedena do kraja, pokazuje kao tipski primjerak pasternakovske poetike – dakle, nezaokruženosti, otvorenosti prema mogucem produžetku.
Roman je Pasternak pokušavao vec na pocetku svoga umjetnickog sazrijevanja, 1917. godine. Rijec je o nezavršenom proznom uratku pod naslovom Djetinjstvo Ljuversove – kojih pedesetak tiskanih stranica. Nije nastavio zapoceto, a u kasnijim se pretiscima taj pocetak, ocito namjerene vece romaneskne cjeline, pojavljuje kao dogotovljena pripovijest. Pasternakov sin Evgenij tvrdi da je od majke cuo kako je rukopis romana o Evgeniji Ljuvers otac spalio 1932. godine. O tome je teško bilo što pouzdano reci. Znamo, medutim, da je u Pasternakovoj ostavštini ostao svežanj naslovljen Pocetak proze trideset i šeste godine, a na sljedecoj stranici: Pocetak romana o Patriku. Radi se opet o kojih pedesetak tiskanih stranica, koje je sam autor u zasebnim odlomcima objavljivao izmedu 1937. i 1939. godine – nikad ne i kao cjelinu. Iako Evgenij Pasternak misli da se te dvije proze, povezane likom istoga imena, ne mogu naci na istome tragu, ipak ima nešto što ih obje cini preludijem za temu koja ce se kasnije razradivati u Doktoru Živagu. S oprezom uzimamo tvrdnju o spaljivanju rukopisa romana o Ljuversovoj. Autor, doduše, ne bi bio u lošem, a ni malobrojnome društvu pisaca koji su svoje rukopise spaljivali da bi se oslobodili slabo osmišljene ideje ili stranputice. Takvo je paljenje najcešce bivalo ocišcenje. Piscima su rukopisi što gore, medu ostalim, i ritualne žrtve da izmole milost muza. Iz svega što se o Pasternaku zna, on nije bio pisac koji bi iz vatre cekao uzdizanje feniksa svoga tvorackoga nagnuca. Onome što bi jednom stavio na papir, on se uporno vracao, brusio i fasetirao dok ne bi bio siguran da je postignuto upravo to što on sam želi i može uraditi. Objavljene proze Djetinjstvo Ljuversove i Pocetak proze trideset i šeste godine upucuju na to da nekih drugih, spaljenih, teško da je bilo. Naime, oba »pocetka« doimlju se kao istrgnuti, bolje kao za prigodno objavljivanje izdvojeni dijelovi iz dogotovljene velike romaneskne tvorevine. Pasternak je na njima radio kao da radi na cjelini, oni su za njega i bili dijelovi cjeline, cak
bez obzira na to hoce li je ikad i privesti u ispisane stranice.
Pripovijesti nastale do Zaštitne povelje formalno su dovršene, Zaštitna povelja takoder u onom smislu u kojemu je pisac odlucio gdje ce oznaciti kraj, iako je kasnije posvjedocio zamisao o njezinu
»dopunjavanju«. Opcenito je prihvaceno, a s time se i sam pomirio, da je Zaštitnom poveljom dovršen prvi dio, nažalost, prvi dio raspolucena književnog, pa onda i socijalnog pišceva postojanja. Došlo je vrijeme u kojemu trolist Majakovski – Pasternak – Cvetajeva vec poodavno nije crpio iz iste duhovne stapke, pa nije ni socijalno funkcionirao. Majakovski se usmrtio, Cvetajeva je bila u emigraciji, ostao je samo Pasternak.
Tridesete su godine u Sovjetskom Savezu vrijeme u kojemu iskonska i misao o sretnome covjeku u harmonicnu društvu doživljava slom iz kojega teško da ce u dogledno vrijeme pronaci puta za povratak u ljudske snove. Tih ce godina Pasternak – danas se to ne da ni zamisliti – još uvijek slagati pokoji prigodan stih o Staljinu kao projektantu i stvoritelju sretnoga društva, a posvuda oko njega razrastalo se moralno poniženje i množilo fizicko ništenje covjeka. Do kakve su nakaznosti dospjeli ljudski odnosi govori epizoda iz 1934. godine, u kojoj jedne travanjske veceri Osip Mandeljštam na ulici cita (ili govori) prijatelju Pasternaku pjesmu u kojoj je dorijangrejovski Staljinov portret vec posve poprimio svoj užasavajuci oblik. Pasternak je sablažnjen. Uzvikuje: »Ja nisam ništa cuo, vi niste ništa procitali!« Petnaestak dana poslije Mandeljštam je uhicen. Izbezumljeni Pasternak hoda Moskvom i uvjerava znance kako on s cijelim slucajem nema nikakve veze. Nastavak epizode još je apsurdniji, ali zato kao slika opceg moralnog išcašenja još pokazniji. Rijec je o bolesnom nocnom razgovoru što su ga telefonom vodili Staljin i Pasternak o Mandeljštamovu zatvoru. O njemu ima nekoliko zapisa i interpretacija, a nema dvojbe je li ga bilo. Staljin je zvao Pasternaka i, po svemu, izazivao ga što se ne zauzme za prijatelja i pjesnika. Zbunjeni Pasternak petljao je nešto o pjesnickoj razlici izmedu sebe i Mandeljštama, dok ga Staljin nije cinicno ušutkao: »Vidim ja da ti nisi sposoban da obraniš svoga prijatelja.« Nakon toga Pasternak piše Staljinu, s Anom Ahmatovom pokušava spasiti Mandeljštama, ali sve što su uspjeli bilo je pjesnikovo progonstvo u Voronjež, u kojemu je i umro. Satrven i ponižen, Pasternak 1936. objavljuje spominjane stihove. To je doba njegove najvece moralne krize.
Zapocinje roman koji nema pravoga imena, i ne nastavlja ga. Pomisao, medutim, na roman kao na oblik moralnog ocišcenja, ne samo da ga ne napušta, nego se pretvara u nacin dostojnijeg postojanja.
Rat je prekid koji u sovjetsko trajanje bez duhovne perspektive unosi nadu. Normalnoj društvenoj svijesti teško shvatljivo, ali rat doista u sovjetsku inhibiciju vraca rusku nadu u prekid ništenja covjeka pojedinca, nadu u mogucnost da kolektivna svijest ne bude obeznanjena, a pojedinacna obezvrijedena. To je ona nada što se na kraju romana Doktor Živago, nakon poraza i smrti svih zbiljskih nosilaca romanesknog kazivanja, uoblicuje kao vjera preostalih autsajdera u otvrdlu otpornost života samoga. Iz nje je nestala svaka patetika, održao se tek osjecaj da nakon svih smrti život, koliko god bio ništen, kao prirodna pojava mora nekako preživjeti.
Na tako obeznadenu optimizmu nastao je Doktor Živago. Iako se kao moralno-egzistencijalna gesta uoblicio vec pred Drugi svjetski rat, Pasternak ga je poceo pisati prvih poslijeratnih godina. Držao ga je ispunjenjem svoga sna o prozi. Doista, u romanu ima neprispodobivih stranica, pravih pjesama u prozi; u ruskoj književnosti druge polovice 20. stoljeca stekao je nezaobilazno mjesto, nažalost, još uvijek više rastvaranjem one slike o sovjetskom društvu koju je ono samo o sebi silom gradilo nego uocenim književnoestetskim vrijednostima. To je današnja, možda ipak nepravedna, sudbina Doktora Živaga.
Pasternak je romanom zamislio široko rastvorenu i dubinski prosjajenu sliku ruskoga društva od prvih godina dvadesetog stoljeca do njegove sredine, u kojoj se glavni likovi pojavljuju kao »djecaci i djevojcice« (prvotni naslov zamišljenog romana zastaloga na pripovijesti Djetinjstvo Ljuversove) da bi vec u prvim sudarima s brutalnostima života i vlastitim bolnim sazrijevanjem doživjeli nemogucnost ozbiljenja svake ideje ili sna o mogucoj cistoti i sreci kao prostoru covjekova pojedinacnog prebivanja medu ljudima.
Što je ruskom društvu u devetnaestom stoljecu bio Tolstojev Rat i mir, to je Pasternak priželjkivao svome romanu u dvadesetom stoljecu. S bitnom, svakako, ali nikako i jedinom razlikom u shvacanju karaktera i smisla povijesti. Tolstoju su povijesna zbivanja materijal umjetnickog oblikovanja, dok su ona za Pasternaka prostor u kojemu se likovi krecu kao u teatru sjena. U Tolstoja likovi, bilo pojedinci, bilo kao masa, stvaraju povijest, a likovi Doktora Živaga nesigurni su pojedinci kojima stihijska povijesna zbivanja vitlaju bez mogucnosti da na dogadaje, pa onda i na svoje pojedinacne sudbine, osmišljeno utjecu.
Revolucija Pasternaku nije nikakva zakonita pojava do koje postupno vode napetosti unutar društvenih sila, kako se to poucavalo pojednostavnjenim marksizmom. Ona je spontana eksplozija narodne energije koja se nepredvidivo skuplja da bi u kriticnom casu prepukla u obrat, u poimanje vlastita narodnog mjesta u zajednickim duhovnim i fizickim zbivanjima, ona je prevrednovanje ili odbacivanje onih vrijednosti koje su se iscrpile i izgubile poticajnu snagu i povijesnu uvjerljivost. Istinski socijalni i duhovni preobražaj covjecanstva zbio se s pojavom kršcanstva. Ta je revolucija od bezimene i bezizrazne jedinke što je pripadala iskljucivo kolektivitetu, od ljudske mase kojom su upravijali vode i mnoštvo bogova, dakle od ljudi, ona je stvorila covjeka-pojedinca u potrazi za Bogom kao vlastitim individualno dosezanim smislom. Doktor Živago zasnovan je u takvu videnju svijeta koje je naglašeno prožeto pravoslavnim misticizmom, za svoga pisca istinskim putem k sjedinjenju s Kristom. U toj perspektivi Pasternakov Jurij Živago doživljava rusku revoluciju kao metafizicki put spasenju – najprije djecarcem onu iz 1905., najavu potresa što su tek imali prodrmati sanjivu Rusiju, a onda zrelim covjekom onu iz 1917., koja ga je ponijela toliko da ce njezin izravan i tvrd govor razumjeti kao naznaku autenticno ruski iznadena puta u buducnost, što je ruski ljudi vlastitom žrtvom nesebicno nude svemu covjecanstvu. Svojim individualizmom i slobodom Živago, medutim, najprije sluti, a onda vrlo brzo i jasno vidi, kako se izravnost i tvrdoca toga netom oblikovana govora koci u sve prazniju izravnost i kameni u sve tuplju tvrdocu sile uz koju je sahla slobodna misao i trnuo plamen maštanoga spasa. Blokova Krista, dok je još lebdio pred »dvanaestoricom« u vijavici petrogradske zimske i revolucionarne noci, vidjelo se, u skladu s ikonografijom boljševickog Oktobra, revolucionarnim mornarom kao uvjerljivijim simbolom smisla revolucije. Pasternakov Jurij Živago, za kojega je odmah utvrdeno da je to i duhovni lik samoga pisca, upravo je kroz slicna nasilja doživljavao zlu sudbinu ruske revolucije. Kao što je pomisao da se mornarom zamijeni Krista posve obesmišljavala upjesmljeni hod »dvanaestorice« kroza zimsku noc, tako je isto i revolucija završavala unakaženo od casa kad je u njoj umjesto prorockoga govora o covjekovu spasenju graknula besprizivna zapovijed. Živago je shvatio da je revolucija zakonitost, ali da joj na isti, zakonit nacin nema izgleda. Ona je tek u samu svome pocetku, u svemirskoj eksploziji svojih nada, u narodnome »velikom prasku« smislena i cista; o njoj se takvoj u propinjanju njezina vala ne dvoji, njezin je cin izvoran samo casom cinjenja, jer vec sljedecim korakom, da bi se uopce održala, krutne u ponavljanju, njezina se bezuvjetnost pretvara u društveni, ideološki i politicki prozelitizam u kojemu covjek gubi vjeru u vlastito mišljenje i time prestaje biti individuum. Da bi prozelitski um bio siguran u besprizivnost iz koje jedino opstaje, on necemu što nema pocetka ni kraja, što ne podliježe zemaljskim zakonitostima, tome, dakle, prozelitski revolucionarno kontrarevolucionarni um smišlja znanost po kojoj se sva revolucionarna stihija zbiva. Ta »znanost« smišljena je protiv ljudske i svemirske spontanosti. Jurij Živago, kad nakon svojih bezazlenih pozdrava revoluciji kao stvaralackom cinu shvati da je covjek još jednom izigran, sada u ime znanosti o sebi i svome društvu, kaže: »Marksizam i znanost? Marksizam sam sebe premalo kontrolira da bi bio znanošcu. Znanosti su uravnoteženije. Marksizam i objektivnost? Ne znam pravca koji bi u sebi bio zatvoreniji i udaljeniji od cinjenica no što je marksizam. Covjek se obicno bavi vlastitom provjerom u životu, ali ljudi na vlasti, uljuljkani pricama o vlastitoj nepogrešivosti, zatvaraju oci pred istinom. Zato mi politika ništa ne znaci. Ja ne volim ljude koji su ravnodušni prema istini.«
Tu misao, koja pogada samu bit boljševickih društvenih odnosa, Pasternak nije izrekao ni kao
pregrijani pamfletist niti je pomišljao da bude socijalno angažirani pisac, da bi se u ime kakva drugog politickog programa borio protiv postojecega. On je bio ravnodušan prema politickome modelu koji bi bio suprotan sovjetskome jer mu nijedan nije na razini povijesti kako je on shvaca. Zapocela s Novim zavjetom i Kristovom žrtvom kao izrazom bogocovjekove ljubavi prema covjeku, povijest je na toj osnovi postajala paralelnim svemirom, covjekovim svemirom uz onaj fizikalni, ona je covjeku ponudeni nacin da se suprotstavi konacnosti i smrti, ta je povijest svemir u kojemu covjek nije odreden nijednom reduktivnom idejom (narodnom, klasnom, ideološkom ili kojom drugom) jer se u kraljevstvo Kristovo ulazi iskljucivo kao covjek. Put do njega ide stvarnošcu kojom covjek svakodnevno živi. Ona je
»besmislena ako se u nju ne unese smisao. Kršcanstvo, misterij pojedinca i jest upravo ono što treba unositi u stvarnost da bi za covjeka ona poprimala neko znacenje«. Jedina ljudska zajednica preko koje je moguce dovinuti se do takva znacenja covjekova postojanja jest obitelj, a upravo je obitelj boljševicka takozvana revolucija rastocila kao osnovu svake covjekove neovisnosti, kao osjecanje drugoga u sebi i sebe u drugome. Razaranju – a razorena je obitelj i Jurija Živaga i obitelj Lare Antipove – opire se ljubavlju koja je sloboda i istina. Ljubav je pak sila koju nije moguce zanijekati: »Oni su voljeli jedno drugo ne po neizbježnosti, ni po ›plamenu strasti‹, kako se to pogrešno opisuje. Oni su se voljeli zato što je tako htjelo sve oko njih: zemlja pod njima, nebo nad njihovim glavama, oblaci i drvece. Njihova ljubav svidala se okruženju možda i više no njima samima, Neznancima na ulici, daljinama što se otvaraju u šetnji, sobama u koje su useljavali i u njima se sretali.« Ljubav Jurija Živaga i Lare Antipove, grešna, bolna za njih i za one oko njih, ljubav je evandeoska jer oslobada i onda kada nanosi bol.
Pasternakova opsesija prozom obuzetost je književnošcu samom, dok mu je proza njezina najveca mogucnost. U romanu se zaokupljenost književnošcu iskazuje i kao otpor onoj književnosti u kojoj je književnik puki društveni radnik. U jednom od mnogih dijaloški koncipiranih solilokvija Jurij Živago, iako znade odgovor, gotovo ocajnicki vapi: »Zašto su u svih naroda tako tupo nedaroviti upravo rodoljubni pisci?« Živagov i Pasternakov izbor pokušava otkloniti ono što je književnosti nametnuto nasiljem izvana, ali nametano i iz književnosti same, cak i onda kad je dobre volje birala svoje svjetonazore, svoje okruženje i svoj oblik izražavanja, jer su drugi taj izbor odmah pretvarali u jedino moguc, a ubrzo i jedino dopustiv. Jurij Živago ce, izmedu opceg truda oko pukog preživljavanja u crnim danima gradanskog rata i pateticnih avangardnih glasova za revoluciju, zapisati: »Od svega ruskoga ja danas najviše volim Puškinovu i Cehovljevu rusku bezazlenost, njihovu sramežljivu nebrigu za tako zvucne teme kao što su krajnji ciljevi covjecanstva ili njihovo vlastito spasenje. Sve su to i oni dobro razumijevali, ali niti su marili za takve neskromnosti niti im je bilo do njih! Gogolj, Tolstoj, Dostojevski pripremali su se za smrt, brinuli se, tražili smisao, svodili racune, a oni su do samoga kraja bili zaokupljeni tekucim sitnicama umjetnickog posla i, nižuci ih, neprimjetno proživjeli život kao osobnu sitnicu koja se nikoga ne tice, a sad se ta sitnica javlja opcom cinjenicom; poput jabuka ubranih da bi dozrijevale uklapa se u kontinuitet i dobiva sve više na draži i na smislu.«
U tim je recenicama ispisano Pasternakovo književno vjerovanje i zazivana književna sudbina kakvu je priželjkivao svome romanu. No vremena su postala druga: pisac je možda i snovao, ali su izvanknjiževne prilike odredivale. Iz njih takvih Doktor Živago ni do danas nije zbiljski književnokriticki procitan, kako u ruskoj, tako ni u svjetskoj književnoj kritici i znanosti o književnosti.
Uz vec spomenutu vrlo preciznu ocjenu Marine Cvetajeve o karakteru proze Borisa Pasternaka, teoreticar književnosti i veliko ime slavisticke znanosti Roman Jakobson o toj je prozi još 1935. godine izrekao misao nezaobilaznu svakome tko pokušava misliti o Pasternaku: »... pravi liricar, i njegova proza je proza lirskog pjesnika...« Doktor Živago nije pokolebao tu karakterizaciju. Proznome opusu stvorenu do njezina izricanja ta je ocjena nedvojbena pohvala. Nismo, medutim, uvjereni da kao hvala stoji tako samorazumljivo i uz Pasternakov roman. Najbolje stranice Doktora Živaga doista jesu one koje idu u neusiljenu, nadahnutu lirsku prozu, pogotovo onda kad je suocena sa senzacijama što ih u pjesniku pobuduju prirodni fenomeni, kad se njegovi likovi nadu okruženi prirodom, uranjaju u nju ili se
prepuštaju da manifestacije prirode plinu u njih i oni u nju toliko da više gotovo i ne mogu razluciti koliko uopce postoje jedni od drugih razdvojeni. Na takvim mjestima prestaje svaka potreba za opisivanjem psihološkog stanja lika, objašnjavanja njegovih odnosa s drugim likom, jer odnosi medu njima postaju takoder prirodnom pojavom, dogadaju se iz nje, prirode, bez potrebe da se icim izvanjskim i opravdavaju. Takvi lirski dijelovi u romanu dostatni su sami sebi, sami su sobom zaokružene književne cinjenice. Oni Doktora Živaga cine prozom fragmenata, ali upravo takvi, teško nose romanesknu zgradu.
Stoga je ocekivani prigovor Pasternakovu romanu njegova nedovoljno cvrsta kompozicija. S druge pak strane, ona je i ocekivana iz Pasternakove poetike. Prosedeom roman slijedi putem njegove lirike koja se uvijek bavila prepoznatljivom mišlju, jasnim raspoloženjem, konkretnom slikom.
Iako prica o dvjema revolucijama i o zbivanjima u rasponu kojih cetrdesetak godina, roman nema iz dogadaja konstruiranu naraciju, ne priprema dogadanje svojim likovima, radije se bavi stanjem u koje su
»odjednom« dospjeli. Po svemu tome cinilo bi se da je Doktor Živago roman modernoga književnog koncepta, cemu bi trebalo služiti i to što iz svoje narativne strukture nema pravog završetka. Posljednje, naime, poglavlje plaketa je stihova naslovljena Pjesme Jurija Živaga. Pjesme se asocijacijama naslanjaju na pojedine situacije i raspoloženja iz romana i predstavljaju njihovo podcrtavanje.
Pisac je Doktora Živaga nudio ruskim izdavacima, najprije casopisima»Novyj mir« i »Znamja«, cije su se redakcije kolebale i nakraju odbile objavljivanje. S nešto ustezanja Pasternak je rukopis predao posredniku talijanskog nakladnika, da bi onda pod pritiscima pokušavao zaustaviti tiskanje dok roman ne izide na ruskome i u Sovjetskom Savezu. No talijanski se nakladnik nije dao smesti. Krajem 1957. objelodanio je talijanski prijevod, a godinu kasnije i ruski original. U samo dvije iduce godine Doktor Živago preveden je na dvadest i tri jezika.
Oko romana se dizala sve zaglušnija buka, vani i u Rusiji, došla je i Nobelova nagrada, što je sovjetski ideološki, književnoorganizacijski i propagandni stroj pregrijalo i razglavilo do bjesomucja. Sve je to slamalo Borisa Leonidovica i konacno ga u njegovoj sedamdeset prvoj godini doista i slomilo.
Pasternak je bio nesvakidašnje književno obrazovan, duboko svjestan svoga sovjetskoga, ljudski beznadnog socijalnog okružja da ne bi znao što je napisao i što može ocekivati. O tome je prijateljici, njemackoj književnici Renati Schweitzer, oprezno napisao: »Pojava knjige nece izazvati samo radost, vec i stanovite napade. Napade politicke od komunisticki orijentiranih krugova, napade estetske zbog svoje starinske naivnosti, jednostavnosti, prozracnosti jezika, dosadnih banalnosti i plitkosti... Ne želim umarati ni sebe ni Vas dugackim pismom, inace bih Vam objasnio zašto je ta knjiga, govoreci o najvažnijim stvarima zbog kojih se u našem stoljecu prolilo toliko krvi i pocinilo toliko ludosti, morala biti napisana na krajnje jednostavan i jasan nacin.«
Pored sve jednostavnosti i nekih lako prepoznativih slabosti, a uz kvalitete koje ozbiljna kritika nije zanemarivala, Doktor Živago do danas je ostao bez uvjerljiva odgovora što on kao književna tvorevina u Pasternakovu opusu jest i koje mu je stvarno mjesto u ruskoj književnosti dvadesetog stoljeca. Na to zapravo jedno i jedinstveno pitanje najlakše odgovaraju kriticari koji su roman procitali kao realistican prikaz ljudske sudbine u dvjema ruskim revolucijama s pocetka prošlog stoljeca, tocnije, kao prikaz njihove socijalne i duhovne nemogucnosti za covjeka pojedinca. Tim kriticarima roman se ispunjava i iscrpljuje u takvoj svojoj namjeri, pa od casa kad je problem ruskih revolucija povijest arhivirala kao zbivanja što više ne sudjeluju u ljudskim sudbinama, i roman je postao obamrlom književnopovijesnom cinjenicom, današnjem covjeku gotovo ravnodušnom. Oni Doktora Živaga sa žaljenjem i cudenjem usporeduju s trajno uzbudljivom prozom ruskih pisaca kao što su Andrej Beli, Pilnjak, Oleša, Babelj ili, primjerice, Bulgakov. Opravdanja za takve usporedbe nalaze u ranim Pasternakovim prozama, kojima je bio na putu istraživanja i avangardnog eksperimenta.
Treba, medutim, uzeti ozbiljno pisca Doktora Živaga kad pri kraju životnoga puta, u autobiografskom ogledu, podnaslovljenom Ljudi i situacije, kaže da ne voli rano razdoblje svoga pisanja, govori o
izvještacenom stilu, i gotovo da je zadovoljan što je takvo pisanje iza njega. Citalac je zbunjen, jer ta ocjena jednostavno ne stoji. Ali stoji da Doktor Živago poeticki, mišlju, osjecajem i doživljajem, usprkos razbijenoj sintaksi i naraciji kojoj fabularno nije do cvrste price, dolazi iz ruske književnosti devetnaestog stoljeca.
Njemacki teoreticar i povjesnicar književnosti Hans Meyer, koji je sa simpatijama pisao o Doktoru Živagu, nazvao je Pasternakov roman »anakronicnom knjigom«. U kontekstu Meyerova razmišljanja ta karakterizacija nije vrijednosni sud; njome je samo izreceno isto ono što je sam Pasternak napisao Renati Schweitzer. Anakronicno – ovdje utvrduje tek da se knjiga namjereno izmješta, da ne želi biti knjigom svoga vremena, da ne želi odnosa s književnošcu svoga vremena.
U Doktoru Živagu Pasternak vrlo cesto raspravlja o pitanjima književnog oblikovanja, toliko da su neki kriticari i cijeli roman doživljavali kao knjigu kojoj je prava tema upravo književno stvaralaštvo. Ne samo da se Jurij Živago, pjesnik i mislilac, izrijekom opredjeljuje i želi nasljedovati iskustva s jedne strane Puškina, a s druge Cehova, i time svoj duhovni, esteticki i književni, filozofski i socijalni obzor omediti ruskim devetnaestim vijekom, nego i njegov stvaralac, Pasternak, svome romanu, uz sve nekadašnje oduševljenje za moderno i avangardno, zaziva što tradicionalniji oblik proznog kazivanja.
Koji je smisao toga povratka ako i sam u spomenutome pismu sluti da ce »starinska naivnost« romana teško stizati do buducih citalaca u onom znacenju koje joj je namijenio?
Nama se cini da je Pasternak »anakronicnim« Živagom dramaticno polemizirao s utilitarnom funkcijom književnosti i književnog izraza upravo svoga vremena. Težnja za tradicionalnijim oblikom proznog kazivanja nacin je njegova otpora svoj sovjetskoj književnosti, koja je formalna postignuca ruske avangarde pretvarala u oblik službeno priznavane književnoesteticke dogme. U tom smislu razumijevamo i njegovo nezadovoljstvo svojim, prije svega proznim pisanjem, zakljucenim Zaštitnom poveljom.
Polemicnost prema svome književnom, a preko njega i socijalnom okružju, još je vidljivija u koncipiranju likova, napose glavnih – Jurija Živaga i Lare Antipove. Oni su programatski ostvareni na priliku »suvišnog covjeka« iz proze ruskoga devetnaestog stoljeca, namjerno daleki patetici revolucionarne »optimisticke tragedije«, koja je od tridesetih godina postala obrascem književnog ponašanja u sovjetskoj literaturi.
S dosta pouzdanja dade se pretpostavljati da je Pasternak upravo na polemicnosti romana gradio svoje uvjerenje kako je Živago najvrjednije što je ikad napisao. Književnu kritiku, ni onu sebi najskloniju, nije u to uvjerio, ali je književnosti ostavio djelo koje se u ime nje, književnosti, bilo u stanju žrtvovati. Svojom žrtvom ono je knjiga o svom vremenu, ali nije knjiga iz svoga vremena. Time dramaticna, i još uvijek pravi izazov kritici i citaocu.

MILAN MIRIC

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Boris Leonidovič Pasternak - Page 7 Empty Re: Boris Leonidovič Pasternak

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 7 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu