Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Momo Kapor

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Momo Kapor   Empty Momo Kapor

Počalji od Mustra Čet Jul 11, 2013 4:23 pm

Rođen u Sarajevu 1937. godine, ostavio je posebnu zlatastu prašinu na ulicama Beograda nakon svoje smrti.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kao trogodišnjak, izgubio je majku u bombardovanju Sarajeva: “Moja majka me je zaštitila legavši preko mene. Kičma joj je bila raznesena, a tada je imala samo dvadeset osam godina. Bilo je mrtvo čak i mače koje sam držao u rukama” – priseća se Momo. Stravičnu tragediju potiskivao je igrom: “To sve na mene nije ostavilo nikakve posledice, mada se psihijatri ne bi složili sa mnom” – šalio se nakon mnogo godina.
Diplomirao je slikarstvo na beogradskoj Akademiji likovnih umetnosti. U vreme diplomiranja  upoznaje gimnazijalku Anu Pjerotić, kasnije studentkinju psihologije. Venčali su se 1964. i iz ovog braka imaju dve devojčice Anu i Jelenu. O tom vremenu Ana Pjerotić kaže: “Pisao je lako, sa radošću. Svoje prve tekstove napisao je na pisaćoj mašini Adler koju sam mu poklonila za rođendan, i na kojoj sam, kasnije, prekucala većinu njegovih tekstova. Imao je potrebu da priča o onome što piše. Nas tri smo bile njegova prva publika. To su bile njegove prve književne večeri”.
Ova ljubav nije uzela primat niti je posebno zabeležena iz razloga što se sa Anom razvodi i iste godine njeno počasno mesto zauzima lepa stjuardesa i manekenka gospođica Ljiljana Todorović.
Sve počinje vrcavog letnjeg dana u Beogradu: “Bio je šarmer. Upoznali smo se u Knez Mihailovoj ulici, šetao je sa svojim budućim kumom Mišom, koga sam ja poznavala. Miša i ja smo pričali, a Moma je na deset koraka od nas razgovarao s nekom ženom i preko ramena mu pokazivao da priča još, da me zadrži. Kad je prišao, predstavio se. Naravno da sam znala ko je jer sam dobijala njegove knjige na poklon od drugarica. Onda mi je rekao: ‘Znate, ja ću pored vas morati da idem s hoklicom! Ili ne, idite vi trotoarom, a ja ću ivičnjakom’.”
Momo nikada pisaću mašinu nije zamenio kompjuterom
Samo da napomenem, moliću, ovo je ženska strana priče, Momina, pak, izgleda nešto drugačije, dakle pisac se držao ovakvog scenaija: “Davne 1982. godine sam zbog straha od letenja držao za ruku jednu stjuardesu, naravno Ljiljanu, i nisam je pustio do današnjeg dana. Onda sam je zamolio da mi donosi srpske novine u Njujork i tako se rodila ljubav. U našem braku ja sam na vrlo dobrom drugom mestu, a na prvom je Arči, pas rase haski, koga već jedanaest godina, osim kada sam na putu, šetam svakog jutra. Ljiljana je od mene mlađa dvadeset godina, ali kada ja budem imao sto godina, ona će imati osamdeset, pa se razlika neće primetiti. Ona je, u stvari, starija od mene, jer me sprečava da pravim gluposti, čemu sam sklon.”

Voleo ju je bezuslovno, dugo i meko, njihov brak je tekao, nekako, atipično, van šina putničkih vozova. Svaki dan obojen novim osećanjem, svako jutro početo sa “Dobro jutro ljubavi”. Ljiljana je volela da mu udovoljava, i on je zbog toga gledao u nju kao u boginju. “Kad je počeo da gubi vid, ja sam mu čitala, a posle je imao saradnika. Dok je slikao, to je bila radost u kući, puštena muzika, dolazili su nam prijatelji, tu se pričalo, pilo, bilo je potpuno drukčije. Jedno delo ostalo mu je nedovršeno, mislim da je trebalo da bude neka devojka. Mi smo živeli od prodaje njegovih slika i najsrećniji je bio kad neku proda. Govorio je: ‘Liki, kuda ćemo?’”
“Je li to sve što ostaje posle ljubavi? I šta, uopšte, ostaje posle nje?”
Iskreno sam retko sretala da čovek nakon toliko godina i dalje bude opijen licem svoje žene, Ljiljana mu je često pozirala, ali najinteresantnije je to da svaki lik žene na Mominim slikama podseća na nju. Imala je crte koje je voleo, koje su mu godile. Reklo bi se pravi muškarac, jak i nežan, neretko, Moma bi se spokojno šćućurio na poslednjem sedištu auta dok bi Ljiljana vozila i bio ponosan na svoju ženu.
Šarenolik kao prolećni dah, brak Kaporovih je pun anegdota, priseća se Ljiljana famozne Momine rečenice: “Jedna dama ne dodiruje kvaku, budi dama, učim te ceo život.” – jednom smo krenuli taksijem i rekla sam sebi da ću sada biti dama. Kad smo stigli, on je izašao, a ja sam ostala da sedim. Taksista me gleda i pita da li idem dalje, a ja mu kažem: “Ne, mene je muž naučio da jedna dama ne dodiruje kvaku!” Posle nekih sto metara Moma se vratio i počeo da se smeje. “Eto, vidiš, naučila sam da budem dama”, rekla sam mu.”

Ova ljubavna priča, biću slobodna da kažem, posebna i skoro jedina koja, uslovno rečeno, ima i pored smrti srećan kraj. Momo Kapor umire 2010. godine. Neizmerna ljubav i velika žrtva nastavljena je i nakon smrti. “Svoj život i ljubav podredila sam njemu, učinila sam sve da može da radi to što voli i što najbolje zna. Nisam bila ambiciozna žena, a svoj preostali život posvetiću sećanju na njega. Osnovala sam zadužbinu koja nosi njegovo pravo ime, Momčilo Kapor, u tradiciji srpskog naroda. Ustanovljene su književna i slikarska nagrada… Moja profesija je da volim Momu.” Ljiljana je izdala knjigu “Legenda Kapor”, gde je pedesetpet njegovih prijatelja pisalo o njemu, a na Adi je podignuta skulptura “Dafne” u njegovu čast.

“Poslednje što sam mu rekla bilo je: “Sunce moje, volim te! Stisni ruku ako me čuješ.” Dva dana pred smrt to je uradio, posle više ne. Poslednjeg dana u bolnici, Rada Đuričin bila je pored mene, poljubila sam ga, ali on više nije bio svestan. Nije patio.”


Poslednji put izmenio Mustra dana Sub Avg 02, 2014 9:06 pm, izmenio ukupno 2 puta
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor   Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Čet Jul 11, 2013 4:23 pm

Od čega se prave romani?

[You must be registered and logged in to see this image.]

Momo, Od čega se prave romani? Romani se prave od kiše koja neutešno natapa beskrajnu blatnjavu ravnicu u kojoj sam zatočen kao vojnik.
Ta kiša poplavljuje Trg svetog Marka u Veneciji, pa jedna lepotica i ja balansiramo po postavljenim daskama iznad vode, sve do ulice Per Rijalto i restorana “Anđelo”, u kome se jede najbolji crni rižot na Mediteranu i uz njega pije “suave volpoličelo”.
Od čega se prave romani?
Od dosade, od strašne dosade, kada život stane i kada ne znate šta ćete sa sobom pa sedate za pisaću mašinu da učinite nešto od svojih sati i svojih dana, a ispod prstiju vam se rađa svet koji vas čitavog obuhvata i uvlači u svoj vrtlog…
Od alpskih snegova u Švajcarskoj i gledanja u vatru u kaminu (Kako se zvaše ono malo mesto iznad Veveja u čiju je krčmu dolazio Čarli Čaplin da jede pečeno pile?), kada se sećate svih vatri u svom životu, i onih iz detinjstva u Bačkoj na zaleđenoj strnjici i onih u ratu, na Petrovoj gori, sa mirisom pečenog mesa na štapovima i ulja za podmazivanje oružja…
Od bioskopa u provinciji ispred kojih su na zidu u plitkim izlozima fotografije najuzbudljivijih scena zakačene rajsnadlama ili ekserčićima, na osnovu kojih procenjujete vredi li dati dvanaest dinara za predstavu…
Od onih popodneva kada ne uspete da uđete u bioskop, pa ispred zaključanih staklenih vrata osluškujete grmljavinu muzike Dmitrija Tjomkina, glasove, uzvike i revolversku pucnjavu, zamišljajući šta se sve događa na filmu. Ti filmovi koje samo zamišljamo, mnogo su uzbudljiviji i lepši od onih na koje sam uspeo da uđem. I od te čežnje se prave romani…
Oni se prave uglavnom iz usamljenosti, a ta usamljenost se nalazi u bistrou “Zmaj” na Plas Sen Katrinu u Briselu, gde svi psi liče na svoje gazde, a gazde na pse, uz čašu piva “stela artoa”, pored gazdinog bernandinca koji spava pokraj šanka…
Roman se pravi i od četrdeset obešenih o bandere na maloj železničkoj stanici Marindvor u Sarajevu, koje gledam kao devetogodišnjak u aprilu 1945. kako se klate na jutarnjem povetarcu dok sa praznom kantom plave boje sa belim tufnama čekam voz sa Ilidže koji će dovesti seljaka od koga kupujemo mleko. Obešeni su bosonogi jer im je neko već poskidao cipele. Obesio ih je komandant grada Sarajeva Maks Luburić. Ovu scenu kao da je slikao Salvador Dali: dečak sa plavom kanticom iznad koga se ljulja četrdeset obešenih iz balade Fransoa Vijona.
Roman se pravi od leta i od dima skupih cigareta i cigarilosa na terasi Gradske kavane u Dubrovniku. Tu sede lepe žene i zanimljivi ljudi; bosonoga kontesa, koja će se bogato udati u Italiji, Peko Dapčević, komandant armije koja je oslobodila Beograd, penzionisani nostromo, kapetan Nardeli, dve letnje kurve, Koča Popović, nadrealista i general, Hamlet za stolom sa Magbetom, slikar Milovan Stanić, koji pije pelinkovac i gleda golubove što kunjaju sklonivši se od vreline avgusta u hlad pod svodovima crkve svetog Vlaha, profesionalni letnji zavodnik Antonio Pende, koji čeka u zasedi bogatu Englezicu, bivši ministar policije koga prate dva policajca čitajući naopačke okrenute novine sa rupom kroz koju vire, Tanja Majer, sa raskošnim telom u pletenoj ružičastoj mini haljini koja može da se spakuje u kutiju od šibica, kolporter, patuljak Mate, sa čašom piva, Kosta Strainić, istoričar umetnosti sa učiteljicom baleta, Solovjevom, koja mu je tajna ljubavnica pedeset godina, svi oni…
Roman se pravi iz kolopleta letnjih sudbina, usputnih ljubavi, golih noćnih kupanja na plaži svetog Jakova, iz bluda i orgije jela i pića, iz vatrometa na otvaranju Letnjih igara, sklupčanih nagih tela na kamenitim plažama Lokruma, iz uzaludno potrošenih desetleća na ovaj verolomni kameni grad pun prevrtljivosti i izdajstva.
Romani se prave i od noćnih putovanja, takozvanim ubrzanim vozovima na drvenim klupama treće klase na kojima kunja železničar sa fenjerom u krilu, jedan seljak, pokisli vojnik i jedna lepotica u čija se obla kolena zaljubljujemo na tom noćnom putovanju, na kome ona izlazi u Vinkovcima…
…I od književnog salona bankara i pisca Žorža Larua u Ženevi, gde na zidu stoji ogroman afiš Aristida Brijana, jedna od sto sedamdeset litografija u boji koje je Laruov deda dobio na partiji pokera od jednog propalog pariskog štampara za koga je radio Tuluz-Lotrek… i od prijema na kojima mi se dodeljuje neka nagrada, pa jedno vreme potpisujem stotine knjiga, a kada potpišem poslednju, zaboravljaju me u praznoj sali gde mi ljubazna garderoberka donosi punu čašu crnog vina i kolačić preostao od posluženja…
I od mora, i od mora se prave romani, tačnije, od gledanja u more sa predosećanjem nekih srećnih obala iza horizonta.


Poslednji izmenio Mustra dana Sub Avg 02, 2014 9:07 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor   Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Čet Jul 11, 2013 4:24 pm

POSLEDNJA PRIČA

Sve je počelo tako što je moj najstariji stric Danilo poginuo 1922. godine u rudniku Bjut (Montana) u Americi - srušila mu se greda na glavu, pa je u selo Mirilovići, odakle su Kapori, došla odšteta od rudnika i od sindikata, i lične stvari moga strica – džepni sat marke “omega”, manžetne od plastrona, okovratnik i kravata. Moja baba Jovana, samohrana udovica, podelila je taj novac na tri preostala sina, a ćerkama nije dala ništa, jer se ćerke ne računaju, one će da se udaju. Najstariji brat Radovan proširio je kuću i napravio najveću čatrnju u selu za sakupljanje kišnice, jer tamo nema vode. Na tu čatrnju i dan – danas dolaze u vreme suše da napoje stoku. Srednji brat Mirko kupio je zemlju u Bačkoj i odselio se. Mog oca, kao najmlađeg, rođenog 1908. godine, nastavili su da školuju. Završio je osnovnu školu u Bileći, srednju trgovačku akademiju u Sarajevu, pa fakultet u Subotici.

Bileća mi je bila najlepši grad na svetu. To je pust, spečen kamen. On je govorio: “Pogledaj ovu lepotu”. Rahitično, sparušeno drveće, silne kućetine i vojni logor koji je izgledao kao zatvor. Niske kuće od kamena koje je sagradila Austrougrska, a u centru kasarne je stajala straža koja se smenjivala od 1912. godine kada je logor napravljen. Tu je bio ruski carski puk. Kasnije kasarna Kraljevine Jugoslavije, pa robijašnica za komuniste, gde su ležali Moša Pijade i Rodoljub Čolaković. Za vreme rata to je bila italijanska, pa nemačka kasarna. Posle rata je bila kasarna Jugoslovenske narodne armije i Škola rezervnih oficira, onda zatvor za informbirovce. Menjale su se epohe i vojske, a straža se uvek smenjivala u centru kasarne. Niko od pukovnika koji su dolazili u Bileću po kazni nije se usudio da pita šta će tu straža. Najzad je došao pukovnik Perović, smeo čovek, i pitao stražare šta čuvaju. A oni su rekli da ne znaju. Isto su rekli i oficiri:

“Možda zna Lazo Kapor, on je stariji čovek, stolar”, rekli su pukovniku. Lazo je pravio samo vojničke i mrtvačke sanduke, pio je od ujutru lozovaču i nikad nije zaključavao radnju jer nije imalo šta da se odnese. Kada je pukovnik postavio pitanje: “Šta čuva straža?” – on je odgovorio: “Znam ja. Godine 1912. kada je izgrađena kasarna, pukovnih Esterhazi me pozove i kaže: “Lazo, da napraviš klupe oko kruga da vojska ne leži na zemlji kad se odmara”. Ja napravim klupe, obojim ih u zeleno i kažem pukovniku: “Gospodine pukovniče, postavite stražu da neko ne sedne dok je ovo sveže – i on postavi. Tako je ostala straža”.

Moj otac je mislio da je Bileća najvažniji grad na svetu. Godine 1994. ispostavilo se da je to tačno, jer je u Domu armije održan sastanak Vlade Republike Srpske sa stranim predstavnicima koji su predložili usvajanje Vens – Ovenovog plana. To je bio veliki događaj od koga je zavisilo da li će Republika Srpska ostati u ratu ili ne. Svi su došli. Ja sam doleteo državnim avionom koji mi je dao Dobrica Ćosić. Došao sam pred zgradu gde su bile televizijske ekipe iz čitavog sveta: CNN, BBC, francuska TV. Voditeljke su lomile jezik da izgovore Bileća, napolju su stajali generali, moji ratni drugovi. Sutradan su sve svetske televizije objavile: Bileća je rekla NE. Žao mi je što moj otac nije video Bileću u Njujork tajmsu.

Kada je umro imao je 75 godina, godine u kojima svi Kapori umiru od srca. Kada su mi javili da je u bolnici, došao sam iz Cetinja, gde sam snimao, video ga zakačenog na aparate i pomislio da je gotov.

Po njegovoj smrti, kada je izbio rat, osetio sam neodoljivu potrebu da idem u Hercegovinu, da idem u rat, vukao sam džakove pirinča, brašna, ulja u džipovima, jer sam bio ratni dopisnik. Odlazio sam u njegovu kuću, i odjedanput zavoleo Hercegovinu, njen miris, bodljikavo žbunje i taj svet. Najviše sam vremena provodio na frontu braneći poreklo i oca koji je tražio da bude tu sahranjen, u Mirilovićima na seoskom groblju, iako je živeo u Dubrovniku gde se nalazi najlepše groblje Boninovo, puno Meštrovićevih i Roksandićevih skulptura. Tamo leži ispod hrasta sa babom, dedom, stričevima. On je hteo da leži tamo odakle je i potekao. Na toj kamenoj poljani su stajali direktori banaka, visoki funkcioneri, svi zajedno pored kapele iz XIV veka.

Moj otac je otkrio da se Kapori nalaze u Dečanskoj hrisovulji kao slobodni građani koji imaju pravo da nose oružje i ne plaćaju porez. Ta hrisovulja postoji u dva primerka: jedan je u Srpskoj akademiji nauka, a drugi u Hilandaru. Video sam oba. Kada je to otkrio, oduševljen mi se javio telefonom. Ja sam ga zamolio da ne traži dalje, jer će nas skidati sa drveća.

Ostavio mi je u nasleđe prezime, zlatan sat koji je dobio kad je odlazio u penziju, visok pritisak i sklonost da se nakon spavanja, posle ručka, budim umorniji nego što sam legao. Apsurdno je to što otkrivam da što sam stariji sve više ličim na njega. Otkrivam isti smeh, isti način na koji držim cigaretu, istu sedu kosu. Čim pređem granicu Republike Srpske, počinjem da govorim ijekavski, a suva ovčja rebra s raštanom moje je najdraže jelo, kao što je bilo i njegovo. Danas posedujem sve ono što nisam voleo kod oca i smejem se samom sebi u lice kada se ujutru brijem pred ogledalom.

Tako se završavaju sve mladalačke pobune i stara bitka između generacija.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor   Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Čet Jul 11, 2013 4:27 pm

KEVA

[You must be registered and logged in to see this image.]

I oni kojima nije majka, zovu je Keva!
Kevo, dodaj ono! Kevo, opeglaj ovo! Ostavi, to će posle Keva!
Za one koji to ne znaju, treba reći da su keve postarije i podeblje žene niskog rasta (danas, nažalost, vrsta u izumiranju) koje prebivaju, uglavnom, po kuhinjama, držeći poput polumitskih ličnosti na svojim plećima čitavu kuću, porodicu, život, svet...
Otkako ih znamo, odevene su uvek isto, u kućne haljine od jeftinog tamnog cica ili porheta bezobličnog kroja: ne zbog toga što nemaju šta drugo, već što im je potpuno svejedno kako izgledaju.
U džepovima njihovih šlafroka su raznobojne pilule za jestru, žečudac, glavobolju i one ružičaste, za visok pritisak...  Na stubastim nogama proširenih vena, ižvakane patofne od kariranog filca koji je već odavno izgubio i boju i oblik. Kevama retko ko donosi poklone. Svi znaju - Kevi ništa ne treba!
Samo da smo joj živi i zdravi! I kad joj donesemo sto grama kafe (nemlevene) mi joj je i popijemo.

Ko ima sreće da u kući ima Kevu, ješće najtajanstvenija, već odavno iščezla jela, za koja mnogi danas i ne znaju.
Keve su poslednja stvorenja u Beogradu koja umeju da kuvaju flekice sa kupusom, grenadir-marš ili papazjaniju, da ne govorimo o knedlama sa šljivama ili bunar-kiflama, koje su to čudno ime dobile po testu što je nekad moralo da se drži izvesno vreme u bunaru, da nakisne...
Poznato je da keve još uvek ne veruju kupovnim korama za gibanicu i da ih same ''razvijaju'' po čitavoj kući; čak i za rezance u goveđoj supi!
I pored svih naučnih dokaza o štetnosti, keve uporno dan-danas završavaju sva kuvana jela zaprškom od brašna i aleve paprike. One su pravi majstori za ajvar - taj ''srpski kavijar'' (kako ga je lepo opisao jedan francuski putopisac), a paprike peku po dvorištima na starim limenim šporetima.
Donedavno, tamo su pekle i pekmez od šljiva, a za vreme rata pravile sapun od loja i žive sode, pa ga posle žicom sekle na kocke. Zbog ajvara keve nikada ne bacaju tegle, dunst-papir i gumice. One će vam od sveg srca pokloniti slatko od dunja, samo pod uslovom da im posle vratite teglu!

Zanimljivo, Keva retko kada jede sa ukućanima za stolom, a opet ima problema sa težinom.
To je, verovatno, zbog toga što, boraveći čitavog života u kujni iznad šporeta, neprestano udiše hranljiva isparenja, gricka i proba jela da bi postigla idealan ukus.
Kad im se razbole unuci, keve odmah bacaju antibiotike u đubre čim ode lekar.
Temperaturu skidaju komovicom, projinim brašnom i vinskim sirćetom; zauške leče slaninom iza ušiju; za lečenje upotrebljavaju i ''mast (propuštenu) kroz devet voda'', a u ormanu čuvaju čitavu zbirku čajeva.
Beli slez, kamilica, žalfija, nana, majčina dušica...
Već sama imena ovih čajeva leče svojim magijskim, utešnnim zvukom.
Keve su poslednje osobe na svetu koje će zakrpiti sve ono što nijedan krojač ne prima. Zbog toga uvek imaju kolekciju raznobojnih ''ibrišima''.
Keve su najtolerantija bića. Šiptar Abdulah, mada je često sedeo sa nama za stolom, uvek je dobijao jela koja je Keva kuvala posebno za njega, jer mu je religija zabranjivala našu hranu.
U vreme ramazanskog posta, ni Keva nije pred njim jela, da ga ne povredi.
Jedini Kevin kalendar bio je - crkveni! Jedini izlazak za godinu dana, onaj na groblje - za Zadušnice.
Pa i tada, dok smo mi ostali jeli za pokoj duša, ona je neprestano služila pokojnike pod zemljom.

I makar da ste već prevalili pedesetu, Keva nikada neće zaspati dok se ne vratite kući.
U kuhinji će vas, mada ste već večerali, čekati poklopljeno vaše omiljeno jelo iz detinjstva - spanać sa faširanim šniclama. Ko tome da odoli?
Keve, te sveštenice i čuvarke jednog davnog, iščezlog vremena kada se živelo mirno, pošteno i udobno, nažalost, nisu nikome uspele da prenesu svoje male tajne.
Tek kada nas napuste, ostavivši iza sebe dopisani Patin kuvar i kutiju za cipele punu naših fotografija iz mladosti, shvatimo da i dalje žvaćemo, ali da su jela potpuno izgubila svoj ukus.


Poslednji izmenio Mustra dana Sub Avg 02, 2014 9:24 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor   Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Ned Jul 14, 2013 6:26 pm

[You must be registered and logged in to see this image.]

Како се човек уопште одлучује на писање књиге? Можда се то дешава тек кад, после много година читања, ту књигу, још ненаписану, не пронађе ни у једној  књижари, ни у једној библиотеци, а жарко жели да је прочита. Понекад нам је жао што смо већ прочитали све лепе књиге које волимо. Зашто Чехов није написао  још стотинак својих дивних прича? Зашто се Хемингвеј убио пре него што је написао, можда, најважнију књигу, о томе шта му се догодило да најзад потражи тај  последњи излаз? Неки романи подсећају на наш сопствени живот. Многи јунаци веома личе на нас саме. Али, после читања, на врху језика ипак остане  неизговорена најважнија од свих прича – наша сопствена! Тада седамо за сто и почињемо да пишемо, после безброј томова сабраних дела славних мртваца, пишемо  као да је то први роман на свету – најважнији и једини!
Пред нама су дуги часови осамљености, дани ћутње, непрегледна пространства беле хартије и свет у магли; предели који очекују да буду уобличени, личности које  стрпљиво чекају да их оживимо … Некада давно изговорене речи, расуте у времену, роје нам се око лампе. Седимо и на завршетку велике историјске књижевности, а  на почетку наше сопствене – безначајне, пишемо књигу коју бисмо волели да имамо у руци у неком малом провинцијском градићу, у време предугих киша и блата на  друму.
Сами смо против свих.

ОГЛАС
I
Тражи се један свет, прекјуче ишчезао.
Тражи сe једна половна недеља без вести о несрећама и ратовима. Траже сe пријатељи, макар дотрајали, сви oни ишчезли, расељени, умрли, изгубљени, пожењени  — траже се сви они што су нас разносили комад по комад, део по део: делове нашег времена, наше љубави; траже се да врате љубав.
II
Траже се сви они барови у којима смо учили да се опијамо и играмо eнглиш валцер, тражи се Меги Фриза, Деса Кеса, Лили Петобанка, које су плесале игру са  седам велова под лажним именима Кора Кeнт, Бети Буп, Лулу Брекфаст, траже се ма где биле, ма за кога срећно удате. Траже се.
И још се траже сви они подводачи, странци, покераши, блефери, све онe лепе жене и уклети песници што су први седели у кафе-бару »Тeразије«, док је био још нов  новцат и док се у њему служило вруће млеко у чашама опточеним сребром. Траже се сви они бивши министри, генерали, полицајци, доушници, ислужени шпијуни,  педери, архитекте с олињалим лептир-машнама, све оне курве се траже што су некада седеле у плишаном »Мажестику« и пиле капуцинер у шест по подне,  причајући да их је завео професор математике кад су му односиле писмене задаткe кући на исправку.
Траже се да дођу на поноћни бал код Небојше куле, мртви или живи, и заиграју валцер »На лепом плавом Дунаву« с вилењацима, вештицама, духовима и давним  дављеницима. Траже се.
III  Свe то испод уличног часовника који сe тражи.
Свe то испод уличног часовника који сe тражи.  
Тражи се онај улични часовник на бандери под којим смо чекали, под којим су нас чекали, онај сат што још откуцава у нашем памћењу. Он сe тражи.
Испод његових казаљки упознавали су се будући љубавници.
Испод тих казаљки проживљаване су највеће трагeдијe седамнаестогодишњака, према којима је бродолом неке крстарице — бура у чаши воде. Чекање без икакве  наде. Испод њих су коцкари уговарали партију покера у свe што поседују. Испод њих су лопови договарали похаре. Испод тог истрошеног бројчаника дангубе су  дангубиле, прeварене веренице чекале својe срећне супарнице са наоштреним ноктима и живом содом, бекрије покушавале да утврде колико касне за својим  животом, неуспели — колико је успех одмакао испред њих, болесни — колико им још преостаје сати, илегалци — колико треба чекати док сe не распрсне паклена  машина, полицајци — хоће ли наићи неко сумњив, гимназијалци — колико ће још потрајати школски час са кога су пoбегли…
Свe то испод уличног часовника који сe тражи.
Једанпут бисмо приметили да мала казаљка стоји на шест, а велика на дванаест, и не бисмо се честито ни окренули а казаљке су поново стајале на шест и на  дванаест, само би између та два погледа протекао цео живот. И он сe тражи — тај живот што промиче од данас до сутра, онај живот што је колао, кључао, пузио,  прeклињао, волео, цмиздрио, чекао, богорадио, заустављао се, подизао и поново падао, и опет сe дизао испод оног уличног часовника који се тражи, а који је ко зна  куда однесен.
IV
Тражи се нада.
У овом малом огласу тражи се она давна нада полагана у себе саме и у време које долази. Ако та нада изнeвeри, ако се та нада не врати, њене дугове не признајемо  за своје.
У овом малом огласу траже се и власници оних адреса које нам још стоје по фиокама. Траже сe да нам опросте што им не пишемо и што не мислимо на њих.
Траже се дедови, прадедови, бакe, прабаке, стричеви, ујне, ујаци, браћа од стричева, тетака и ујни, кумови се траже, шураци, шурњаје, девери, пашенози, пунци,  таште и свекрве, суседи; послужитељи који су нас гледали како улазимо мали, мањи од макова зрна, а излазимо из школа велики, и не приметивши да стоје у  капијама гимназија и факултета, сви они железничари и непознати војници који су нам у вагонима треће класе нудили печено пиле из масне хартије и вино из  плетара, и оне старице што су нас даривале смоквама и стављале нам босиок на јастук да лепше сањамо, и оне газдарице из изнајмљених соба што су нас звале на  кафу у кухињу, а били смо им дужни; сви они што су нас пуштали да бесплатно уђемо на стадион и у  биоскопе, сви они што су нам пунили џепове орасима, а торбе  сланином и црним хлебом, кад смо одлазили и обећавали сами себи да ћемо их се сетити и да ћемо вратити добро добрим, сви они које смо заборавили, заокупљени  сами собом. Тражe се сви они које смо оставили у споредним собама, у подрумима и по таванима, у касарнама и болницама, на усамљеним салашима, на гробљима  без пратње, сви они коje смо оставили без цигарета и разгледница, сви они који нам данас говоре ви када се сретнемо, сви они што никада нису ништа тражили од  нас, него само давали. Сви они се траже.
V
Тражи се један џемпер.
Вуна му је острижeна са херцеговачких оваца. Прела је једна сељанка са Пељешца. Плела једна девојка из Београда, која је одавно удата. С временом је примио  боју лондонске магле. Био је то џемпер који приања уз тело попут сопствене коже. Носио сам га годинама, све док од њега нe направих личност.
Његов леви рукав мирисао је на гар старих железница. Његов десни рукав мирисао је на повратак из војске, џип »вилис« и товатну маст за конзервирање мотора.
Онај део који зову ранфла мирисао је на »герлен« једне младе даме; предња страна — на трулe даске једног сплава на Ади Циганлији, када се спава потрбушке.
Било је ту још неких мириса: хладних ходника са расутим ђубретом, киселог купуса без меса из мeнзe »Стари град«, па онда мириса неких уличних углова, кад човек  не зна шта друго да ради него да придржава леђима неки зид да се нe сруши — свега и свачега јe у њему било.
Увeчe, на мору, тај џемпер сe могао елегантно носити свезан око врата. На њему се лежало, волело, у њему сe киснуло. У Врсару га је закрпила нека љубазна  старица, јер се поцепао на трњу.
Шта је све чуо, шта је све упијао као сунђер. кога свe није додиривао. одакле све није био избачен са својим власником, тај стари сиви џемпер!
Једанпут, на неком дугом путовању, поче да ми недостаје. Не знам шта бих све дао само да је поново на мени! Како сам могао да га оставим код куће! Вратих се  ранијe него што сам намеравао. Поотварах све ормаре — није га нигде било!
Однела га нека Циганка, са осталим старим стварима, у замену за ћурку.
Да нисте случајно негде видели мој џемпер?  Тражи се она реч што ми je већ данима наврх језика, а никако да је изговорим и, можда, напишем. Тражим већ  годинама ту страшно важну реч кора би ме спасила, а не могу никако да је нађем, па излазим да јe тражим по улицама. Пре тога, отварам сандуче за писма (можда ми  је неко послао поштом?), али тамо су само неплаћени рачуни и опомене.
Тражи се она реч што ми je већ данима наврх језика, а никако да је изговорим и, можда, напишем. Тражим већ годинама ту страшно важну реч кора би ме спасила, а  не могу никако да је нађем, па излазим да јe тражим по улицама. Пре тога, отварам сандуче за писма (можда ми је неко послао поштом?), али тамо су само  неплаћени рачуни и опомене.  
Нико ништа нe зна о њему. Шта да радим?
Молим госпођу Циганку да ми врати бар изгубљене мирисе. Џемпер може да задржи.
VI
Тражи се једна реч.
Тражи се она реч што ми je већ данима наврх језика, а никако да је изговорим и, можда, напишем. Тражим већ годинама ту страшно важну реч кора би ме спасила, а  не могу никако да је нађем, па излазим да јe тражим по улицама. Пре тога, отварам сандуче за писма (можда ми је неко послао поштом?), али тамо су само  неплаћени рачуни и опомене.
Одлазим да је тражим по Теразијама: можда седи пред »Москвом« и пије пиво, а можда јe у киоску са новинама; купујем две и по киле новина — нема је ни тамо.
Можда је у тeк олисталим крошњама и пева зајeдно са хором распомамљених џивџана? Можда јe у излогу сајџије? Можда је неко изгубио или бацио у пресахлу  Теразијску чесму? А можда је изгрицкана, са семенкама, на тротоару испред биоскопа »20. октобар«?
Шта радиш? — питају ме познаници.
Шта да им кажем? Да тражим неку реч, а не могу никако да је нађем? Све што су тражили, то су и нашли, зато што и нису хтели ништа нарочито. Лепо сe види: умрле  су у њима праве речи, а остали само бројеви и општа места. Речи, речи, речи...
Како наћи ону праву коју толико дуго тражим?
VII
Тражи сe сваштара; она дивна, дебела свеска купусара, коју смо некада давно звали сваштаром. Сваштара! Чудесна реч. Међу њеним корицама има Цезарових похода,  левих и десних притока Сене, има неправилних глагола, сасушене јагорчевине и једначина са три непознате. У њој су наши први стихови, у њој смо вежбали  својеручни потпис, сабирали оцене пред крај године, у њој је двеста пута записано неко име у којe смо заљубљени, а одмах после тога казна — двеста педесет пута  исписана реченица: »Не ваља се китити туђим перјем!« Цртежи на маргинама, мрље од ужине, загонетке, игра подморница и потапања, разливено мастило (трагови  суза), цитати и диктати, у њој је љубав... Многи од нас матурирали су само са том једном једином свеском, сваштаром, која је лако могла да стане у леви џеп капута.  Сeдели смо  на њој у парку, у пролеће, када је трава још влажна. њом смо сe гађали на великим одморима или је држали над главом уместо кишобрана, док смо још  умели да трчимо но киши. Као да смо већ тада знали да живот није само један прeдмет и да не може стати у једну једину свеску, на којој пише »Историја«. Можда се  тај живот, у ствари, најпријатније осећао у оној старој сваштари, коју смо успут негде загубили, а која се тражи у овом огласу.


Poslednji izmenio Mustra dana Sub Avg 02, 2014 9:25 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor   Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Pet Jul 19, 2013 7:24 pm

-------------------
Zbirka neopravdanih časova

I kada se kajem, kajem se onako glupavo, recimo, što nisam maznuo sve te divne ribe u mladosti. I najozbiljnije se kajem što sam pisao uopšte, što nisam samo slikao. Ipak, moj najvažniji posao na svetu je slikanje, pa i ja živim samo od slikarstva, ne od pisanja.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Da sam bio pametan, ne bih ja stvarno pisao uopšte, sem onog potpisa na čeku (smeh). Zato što je slikarstvo divan posao. Prvo, slikari žive mnogo duže, za razliku od pisaca. I to sam jedanput pokojnog Stojana Aralicu pitao. Je li, zbog čega to? On mi je rekao: "Znaš, Momo, mi slikari slikamo terpentinom, a terpentin je borova smola. I mi kao da smo po čitav dan u borovoj šumi". Eto, on je živeo 97 godina. Jedanput je došla jedna devojka koja je radila diplomski o njegovom slikarstvu i pitala ga: "Da li je istina da vi imate 90 godina". On će: "Istina je". Kad će devojka: "Stvarno, ja vam nikad ne bih dala". Na šta je Aralica rekao: "I da mi daš, ćero, šta bih ja!" Pisanje je očajno spram slikanja. Jako sam nervozan kad pišem, očajan. Slikarstvo moje i pisanje moje potpuno su drugačiji, različiti i to je jedna vrsta moje šizofrenije. Ja sam ti naivni pisac, a akademski slikar.

Niskobudžetni Njujork
Došao sam u Beograd iz Sarajeva kao dečak sa devet godina. Došao sam iz sarajevske austrougarske građanske kuće. Tamo sam se rodio za vreme Kraljevine Jugoslavije. Ta ulica sarajevska sada nosi naziv Mule Mustafe Bašeskije, inače hroničara starog, od koga su i Ivo Andrić, ali i Selimović, krali, a ja ga uzimam kao lajtmotiv moje knjige "Čuvar adrese". Ta kuća je bila raskošna i kad sam došao u Beograd u kuću porodice Nikolić, ta kuća je bila vrlo skromna. Mene je gospođa Nikolić uvela u kupatilo da me nauči kako se vuče voda u WC-u jer je mislila da sam mali divljak iz Sarajeva.
A taj lanac bio je bedan spram onog našeg secesionističkog. Beograd mi je delovao tada vrlo skromno i seljački u poređenju s onim raskošnim Sarajevom. Međutim, Beograd je čudno topao grad, on osvaja. Njega je trebalo godinama otkrivati. Za mene je Beograd niskobudžetni Njujork. Ni u jednom ni u drugom, kad dođeš, nije bitno odakle si došao. Sem što u Beogradu postoji jedna vrsta onih rođenih u Beogradu koji samo što ne traže povišice zato što su se slučajno rodili u Beogradu. Taj Beograd prezire došljake i za mene koji sam došao kao mali u ovaj grad i o kojem sam toliko pisao kažu "šta on ima meni da piše o Beogradu!". Budale.

Ponavljač
Bio sam loš đak. Ponavljao sam i razred u srednjoj školi jer me ništa nije zanimalo. A jednom su me izbacili zbog neopravdanih časova. Ma, ceo moj život je zbirka neopravdanih časova. I kad su slavili 100 godina te moje Treće muške gimnazije, pozvali su mene i Pekića, koji je bio, inače, hapšen u toj gimnaziji. Pozvali su nas u odbor za proslavu i da pišemo u almanahu koji je tad izlazio i ja sam hteo da napišem da je ta gimnazija bila za mene sprava za mučenje. I dan-danas me zanima zašto smo učili sve one budalaštine. I danas, kad sam negde na putovanju, nemam pojma gde sam. Mislim geografski. Nego pitam svoju ženu da mi pokaže na karti gde se nalazimo. Nama su predavali geografiju profesori koji nisu bili nigde dalje od Zemuna.
Na akademiji sam bio odličan student. Diplomirao sam sa 9,7, jer kad sam se dokopao akademije, tu je bio kraj. Ali, i tamo su me primili tek iz trećeg puta. I danas profesori možda na tim prijemnim ispitima na slikarstvu odbijaju nekog novog Van Goga i to mi nije jasno. Za vreme tih studentskih dana voleo sam "Kolarac" kao kafanu, bila je i jedina. Tamo su konobari govorili kuvaru: "Molim, pasulj bez mesa za gospodina". Kakva tuga, pasulj bez mesa. Kao student sam voleo i "Manjež", tamo u blizini odlazio u Kinoteku. Nismo imali para, pa smo za kartu prodavali studentske bonove.

Kritika
Bio sam čitan već u novinama. A tad su se novine pažljivije čitale. Kad sam objavio prvu knjigu, to je bilo totalno ludilo. Kad pisac objavi tu prvu knjigu, to je svetsko ushićenje. Ti uzmeš pa mirišeš prvi slog, pa štampu, pa korice, pa listaš, pa se diviš. Onda je svečano držiš na stolu mesecima. E onda obilaziš sve žive knjižare i gledaš je li se pojavila u njima, iako uglavnom nije. Onda se misli da će ta knjiga izazvati pravu revoluciju, a, u stvari, dočeka te jedna kompletna tišina, jedan muk. Ma nema ni prikaza, nema ništa i onda je polako počelo da me hvata očajanje. Ali, knjiga sama traži svoj put i to je vrlo čudan put. Ona ga pronalazi, ali to ide jako sporo. Čak i kad su u pitanju bestseleri. Osetio sam to na svojoj koži više puta u životu. I bestseler kad se pojavi, ne pukne istog dana ili za nedelju dana. Treba mu uvek više vremena, jer put knjige je čudan. Prikazi, kritike, ništa ti to ne znači. Uglavnom nepoznati književnici prikazuju knjige svojih nepoznatih pisaca prijatelja. Volim kritiku o sebi više nego kad me pohvale. To mi budi energiju. Isecam i čuvam svaku kritiku o sebi.

Masoni
Ivo Andrić jeste bio moj poznanik, ali prijatelj i s mojim jako velikim prijateljem, pokojnim Zukom Džumhurom. Zukin otac je bio mason, a masoni se brinu jedni o drugima. Tako, kada je Zukin otac umro, Andrić se brinuo o Zuki i njih dvojica su već bila na ti. Andrić je, inače, bio strog. Ali nije stalno ćutao. Bio je jako, jako pričljiv. Samo ne sa svima. S Andrićem sam imao jako mnogo susreta. Recimo, upravi Udruženja književnika trebao je neko mlad i izabrali su mene. Svakih desetak dana sedeo sam za stolom s Andrićem gledajući ga onako sa strahom. Jedne večeri je pozvao nas nekolicinu da popijemo nešto dole u Klubu književnika. Tu je prišao gazda restorana i on ti počne: "Druže Andriću, imamo teleću kolenicu, govedinu, sarmice u zelju...", i svašta ti on nabroja. Andrić ga sasluša i odgovori: "Druže, ja nisam danas istovarao tonu uglja, ajd ti meni daj čaj". Andrić je bio genije, a mi smo svi kô pizde tada naručili čaj. Onda bi povremeno otišli do šanka, koji je bio malo zaklonjen, i zviznuli neki dupli vinjak, pa nazad na srkanje čaja. Andrić je najmudriji čovek koji se ovde rodio. Čak mi je jednom rekao da bi bilo bolje da je objavljivao pod pseudonimom sve svoje knjige.

Kafane
Dobar deo života proveo sam u hotelu "Moskva". To je verovatno najlepši hotel u Beogradu. Pisao sam o njemu. Zato sam, valjda, i počasni gost tamo. Bio je stecište svih nas. Tin Ujević, Ćopić, Vasko Popa, Zuko Džumhur, pa i Andrić. Bio je "Moje mesto", gde sam dolazio sa svojim tajnim ljubavima, da vam iskreno kažem. Tu niko nije mogao da me traži, ali tu se boemisalo do kraja. Tu sam sprovodio sve moje tajne ljubavi. To je jedini seks kog se rado sećam. Sad mogu, dovoljno sam star. Moja prva ljubav zvala se Ljiljana i moja poslednja ljubav zove se Ljiljana. Mada, čini mi se, jedina ljubav koja vas nikad neće izneveriti jeste ljubav prema samom sebi. Dođe, istina, do malih flertova i prevara, ali se čovek uvek vrati sebi. U moje vreme kad sam bio mlad pisac postojali su usmeni pripovedači, a to je sada vrsta ljudi koja je potpuno iščezla zajedno s onim kafanama u kojima smo se svi đuture opijali. Bio sam neka vrsta urbanog Vuka Karadžića koji je slušao njihove priče i mnoge te priče sakupio. Oslušnuo sam jezik koji je vrlo tipičan za Beograd. Bilo je bitno iskustvo iz kafana iz kojih i dan-danas ne izlazim i sve je to pomoglo da uspem da definišem ono što sad zovemo beogradskim duhom. Kafana je magična stvar i ona je u stvari antički trg za nas Srbe. Kafana je naš trg na kome se može svašta čuti. Tokom 19. veka znam da su pisci pisali po kafanama. Tu su bile čitave redakcije po stolovima.

Žene
Nisam bio neki frajer kao mlad, ali bilo je žena. Nisu me jurile, bilo je mnogo ponuda. U stvari, ja sam bio ružan tip koji se otimao za ljubav. Mi ružni, mi se otimamo. Bilo je mnogo prilika u mom životu, istina, da budem s lepoticama, koje sam propustio, i sada često mislim koja sam budala. Bolje da sam ih sve obljubio. Nisam znao, nisam znao... Ali za mene su najbolje bile moje romanse s medicinskim sestrama, jer one već imaju taj trening s lekarima u noćnim smenama. Njih sam stizao... Ipak, sve se u ovom životu vrti oko traženja ljubavi. Da li fatalne, da li telesne, ovakve, onakve. Umetnost je samo traženje neuzvraćene ljubavi. Ljubav je centralna stvar. Vi vapite za njom i kao da vičete "pogledaj kako ja divno slikam i pišem". Žene vam je ne daju, a sada kad su godine prošle, prilazi mi jedna dama u koju sam bio zaljubljen tamo ranije. Ma, ne znam šta tad sve ne bih dao da je bila sa mnom. I ona mi prizna kako je bila zaljubljena u mene. Ja poludeo, mislim se, što ne kaza tada, ali tako se to dešava. A bilo je žena. Kasno to dođe, uglavnom. Tad su najviše tucali odlični učenici i sportisti...

Pisac rata
Kad prođete četrdesetu, strašno počne da vas zanima ko ste, šta ste. Rat je jedino dobar za pisca. Mi smo baštinici prastare mržnje, koju smo dobili u nasledstvo. Ta mržnja, svakako, nije bezazlena. Ta mržnja je od 600 godina. Tu je bila mržnja na Turke od kojih su postali ovi naši koji su primili njihovu veru. Da li neko može da zamisli kad dolazi aga u kuću hercegovačku i spava s vašom ženom, a vi morate da šetate njegove opanke oko kuće. Ili s ćerkom... Možete li da zamislite to poniženje? I to je mržnja koju smo nasledili. Koja povremeno bukne. Sad je buknula. Buknula je 1941, pa 1991. Ja nisam mrzeo. Samo sam se malo gadio. Imam ja prijatelje muslimane, uostalom, ja sam kum s muslimanima. Čak sam i jedini srpski pisac koji je napisao knjigu zajedno s jednim muslimanom Zukom Džumhurom. Gadio sam se tih njihovih svireposti koje su prastare. Ali nisam mrzeo. To je koloplet mržnje i svireposti. Ovaj rat devedesetih je zato i bio građanski, verski i čak rat civilizacija. Arsen Dedić mi je govorio da su komšije bile najsvirepije. Pa i Arsenov otac Jovo je bio predsednik srpske pravoslavne opštine u Šibeniku i on je, sedeo sam tu, Arsenu rekao: "Sine, ti se moraš opredelit. Neko te mora jebat. Ili mi ili oni". S Arsenom se danas ne čujem, on se opredelio, ali morao je na neki način. Njegova genijalost me i dalje oduševljava. Samo tri genija sam upoznao u životu: Arsena, Zuku Džumhura i Matiju Bećkovića. Oni su od svega znali napraviti umetnost.

Prijatelj "mafije"
Boško Radonjić je, istina, bio moj prijatelj, a on je bio desna ruka Gotija, šefa jedne poznate porodice Grandino. Da ne bi svedočio protiv Gotija, pobegao je iz Amerike u tadašnju Jugu. Bio je veoma ugledan. S njim ste po Njujorku mogli da šetate kud god ste hteli. Upoznao sam ga kad je izašao iz zatvora koji je zaglavio kad je pokušao da izvrši atentat na Tita. Družili smo se. Čak sam živeo kod njega. Podzemlje voli pisce, njima se ispovedaju. Mi se napijemo u Njujorku i pevamo Petom avenijom: "Druže Tito, mi ti se kunemo". U Njujorku sam upoznao i princezu Jelisavetu. Kupio sam bio neki bedž u Americi na kom je pisalo: "Kiss me, I am Serbian". Jelisaveta je došla na neki prijem, onako prelepa, mlada, i rekla na slabom srpskom: "Ja sam Srpkinja, ja sam iz Serbije". Od tada smo u dobrim odnosima.

Tek sad počinjem...
Spremam knjigu koja je sestra mojoj knjizi "Dnevnik jednog crtača". Zove se "Ispovesti", slično kao i vaša rubrika. To je autobigrafija o mom životu u literaturi. "Dnevnik crtača" je bio u slikarstvu, ova je u literaturi i obimna je. Ima tu svega. To je ljubavni roman o jednoj devojci koja dolazi ovde kod mene u kuću, u atelje da joj pomognem da napiše diplomski rad o mom delu. Ja sam prilično mamuran i skoro sam zaboravio da treba da dođe, ali sam joj obećao i tako kreće. Ona se interesuje o mom životu, traži fakte, ja joj dajem dokumente i pričam joj svoju poslednju priču. Među nama se polako rađa ljubav. Ta knjiga će izaći sad u maju, izaći će u stotom kolu, a to je čast. Ovo sve dosad bile su stilske vežbe. Tek sad počinjem da radim. Sve ovo dosad bilo je oprobavanje materijala.

Kod Haradinaja
– Na mene režimi nisu uticali, mada su me progonili. Nikad nisam stavljao sivu na sliku umesto plave zbog režima, pa tako i u pisanju. Danas mi je sve jasno, od krajnje levice do krajnje desnice. Međutim, pre tri dana vratio sam se s Kosova. Bili smo u Kosovskoj Mitrovici i tamo je bezbedno, ali nismo promenili tablice. Pa smo išli u Dečane, koji su ograđeni žicom, odakle smo do Pećke patrijaršije, koju čuvaju Italijani, od kojih su neki poginuli, a neki prišli pravoslavlju. I ne da nam đavo nego smo otišli i pravo u Prištinu, i to baš kad su dočekivali Haradinaja. Kola su nam milela, a tipovi koji su ga čekali su strašni. Odvratni s pasjom vilicom. Srećom, nisu nas prepoznali, jer ne bi imao ko sada da priča s vama, mladiću. Volim taj adrenalin.


Poslednji izmenio Mustra dana Sub Avg 02, 2014 9:26 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor   Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Sre Jul 30, 2014 9:17 pm

Momo Kapor: Magija Beograda (...o pisanju...)

Hajde, šta čekate? Ovog jutra treba da napišete prvu stranicu svog romana.
Sad dolazimo do važnog pitanja - čime ćete da pišete svoju prvu knjigu.
Ivo Andrić je pisao nalivperom u sveske tvrdih, tamnih korica. Rukopis mu je bio prilično nečitak, ali je mogla da ga dešifruje jedino njegova stara saradnica gospođa Vera Stojić, majušna starica nalik na sasušenu pticu.
Ona je prekucavala te stranice na mašini, pa bi ih posle toga zajednički redigovali.

Branko Ćopić pisao je mekanom grafitnom olovkom, takođe u sveske.
Imao je malu, veoma oštru britvicu kojom ju je zarezivao. Još nikada nisam video tako savršeno zarezane olovke kao one na njegovom radnom stolu. Kada bi ih potrošio gotovo do kraja, imao je posebnu navlaku sa metalnim prstenom koji bi stezao taj mali prtljak od olovke.
Danas je to jedno od iščezlih pomagala bez posebnog imena i prava je muka objasniti mladima kako je uzgledala ta stvar, jer se više nigde ne prodaje.
Ono što danas čini kompjuter, kad onaj koji piše želi da izbriše neku reč, Branko Ćopić je radio gumicom za brisanje. On mi se čudio što pišem na pisaćoj mašini, baš kao što se ja danas čudim onima koji pišu na ekranu kompjutera.
     Dobrica Ćosić piše tankim flomasterom marke ''pilot'', koji ne bledi, takođe u sveske.
Još i danas gledam Danila Kiša, kako namršten, sa cigaretom u uglu usana, kuca sa dva prsta po staroj pisaćoj mašini, dok mu u pepeljari pokraj nje dogorevaju dve zapaljene cigarete koje je zaboravio.
U razgovoru sa američkim piscem Filipom Rotom, u njujorškom restoranu ''Đino'' na Leksington aveniji, na pitanje kako piše, Kiš je odgovorio: ''Pišem kao što tucam - retko i dobro!''
     Klod Simon je pisao svakog dana, baš kao i Andrić, koji je pisao stalno, pa i na Božić i na Uskrs.
Pol Oster je pisao ujutru.
Hemingvej je pisao određen broj reči svakog dana, i pisao je stojeći.

[You must be registered and logged in to see this image.]
    Tomas Vulf pisao je stojeći za visokim pultom, a ispisane stranice bacao je preko ramena u otvoren kovčeg. Jedanput, pričao mi je u Njujorku slikar Savo Radulović, prenoćio je nakon književne večeri kod njega u starom ateljeu odmah prekoputa ''Blumingdejla''. Čitavu tu noć pisao je na frižideru, a ujutru se ispostavilo da je pojeo nekoliko konzervi hrane za pse.Urednici njegovih knjiga sklapali su te stranice bez rednih brojeva u romane Pogledaj dom svoj, anđele i Nema povratka domu.

Slično se dogodilo i Stendalu, koji je živeo na visokoj mansardi, a umro na ulici od srčanog udara.
U njegovoj sobi pronađena je škrinja puna rukopisa u potpunom haosu. Nisu znali šta da rade sa tim, pa su je poslali u Stendalovo rodno mesto Grenobl, gde je godinama čamila u arhivi biblioteke u nekom zabačenom uglu. Sasvim slučajno prašnjavu škrinju je otkrio neki poljski student i, pročitavši nasumice nekoliko strana, bio zapanjen lepotom njegovog stila.
Između ostalog, bile su tu i stranice Crvenog i crnog.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor   Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Sre Avg 06, 2014 12:05 pm

из друмовања Београдом

„...И уопште, чему путовати било куда из Београда, када он, углавном, има све? Ту нам је „Лондон”, „Москва”, „Мали Париз”, „Атина”, „Пекинг”, „Верона”, „Венеција”, ту нам је читав „Балкан”! Неки пакосник ће сигурно приметити да Београд нема мора. Којешта! А „Биоград на мору”? А „Плави Јадран”, „Бока”, „Бриони”, „Раб”, „Корнати”, „Сплит”? После друге литре вина, љуља вам се као да сте на таласима. Сем тога, у Београду је увек „Пролеће”! (Најукуснији говеђи гулаш у граду!)
Колико је Београд изузетан, најбоље сведочи чињеница да је у њега много лакше стићи из Сиднеја или Сан Франциска, него се одвести са железничке станице до Теразија, јер ниједан таксиста неће да вози тако кратку туру...”

[You must be registered and logged in to see this image.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor   Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Uto Feb 10, 2015 4:10 pm

ZABRANJENI GRADOVI


Negde 1991. iz svih hrvatskih knjižnica i knjižara izbačena su dela Ive Andrića, Miloša Crnjanskog, Dobrice Ćosića, Meše Selimovića, a takođe i moje uz ove velikane,
Trebalo bi možda napisati putopis o zabranjenim gradovima (niko to do sada nije), onih iz kojih smo izgnani zauvek.

Ponekad, u blagim sumracima, ili u bledoj izmaglici jutra posle duge nesanice, oni iskrsavaju u svojoj čudnoj lepoti iz koje smo izgnani. Hodam po njihovim ulicama vukući se uza zidove, sklanjajući se od tuđih pogleda, pun straha da me ne prepoznaju. Pijem vodu sa velike Onofrijeve fontane u Dubrovniku, pljuskam lice mlazom iz šedrvana u sarajevskoj Begovoj džamiji, ispijam reski gemišt pred zagrebačkom Gradskom kavanom i budim se oznojen od straha što sam se usudio da zakoračim u jedan od, za mene, zabranjenih gradova. Uvlačim se poput uhode u tamne hodnike nekada poznatih kuća, vidim svoje ugrebano ime u oljuštenom malteru pokraj zjapeće rupe iščupanog prekidača za svetlo; čujem odjeke dalekih koraka po spratovima, osećam u nozdrvama davno iščezle mirise ohlađenog pepela iz kanti za đubre i vlažnog zimskog kaputa devojke sa kojom sam se tu ljubio. Razmišljam o tome kod koga bih prespavao, na čija bih vrata zakucao da me slučajno zatekne noć u nekom od tih zabranjenih gradova. Da prespavam u hotelu, sigurno ne bih živ dočekao jutro. Mnogi moji prijatelji su mrtvi i iza njihovih vrata stanuju neke druge porodice, a mnoge koji su me voleli, ubila je mržnja. Knjige, koje sam im posvećivao, gurnute su u bibliotekama u drugi red, da se ne vide, a preko potpisa na mojim slikama, zalepljeni su flasteri. Mogao bih da zalupim zvekirom na vratima neke od preostalih crkava, ali ona su uvek zabravljena, a paroh i crkvenjak stanuju ko zna gde.

Zbog čega mi je zabranjen ulazak u te gradove? Deset godina nakon završetka ratova, koji su protutnjali kroz moj život, mržnja je i dalje ostala življa nego ikad. Zemlja se raspada po šavovima na mnoštvo malih država čije su granice napravljene od stare netrpeljivosti. Nisam prvi izgnanik na svetu; stotine hiljada ljudi izbačeno je iz svojih domova za koje su mislili da su više nego trajni. Izgnanstvo je toliko često da ga gotovo ne vredi ni pominjati. Najčešće je među piscima i umetnicima, kao što je Pikaso, na primer, koji je obećao sebi i drugima da će se vratiti u Španiju tek pošto umre diktator Franko, koji ga je, uzgred, nadživeo, tako da nikada više nije video rodnu Malagu. Džejms Džojs u dobrovoljnom izgnanstvu iz Dablina i Tomas Man, proteran iz Nemačke, Bunjin u Francuskoj, Solženjicin i Škvorecki u Kanadi, Kundera i Kortasar u Parizu… Koliko izgnanstava i gradova u kojima im je bio zabranjen ulazak?
Ali za svakoga od njih to je bio ipak samo jedan grad i samo jedna zemlja, a to je malo prema onome što mi je Gospod dodelio; da ne mogu da uđem u nekoliko zemalja i u mnoštvo gradova u kojima nisam dobro došao. Sudbina mi, dakle, nije dodelila nikakvu izuzetnu ulogu, sem ove da prvi napišem jednu novu vrstu putopisa – putopis po zabranjenim gradovima. Oni su svakoga dana i svakoga časa sa nama; od njih smo napravljeni iznutra, njihove magle boje naša raspoloženja melanholijom, a kiše spiraju tugu koja se nataložila. U svakom pupoljku vidim žbunove, koji samo što ne procvetaju, u gradovima u kojima nam je zabranjen ulaz. Dubrovnik – to kameno čembalo zaboravljeno na ivici mora ispred Lokruma – nasukanog kita; sarajevska zelena kotlina nalik na ušuškanu kolevku iz koje se vide brda na kojima se uveče „ne zna gde se završavaju mahale, a gde počinju zvezde“ (zabranjeni pesnik). Zagrebačke magle na Mirogoju, gde se strasno volimo između grobova značajnih istorijskih ličnosti na travi mekoj poput zelene postelje…

Trebalo bi, možda, pisati o napuštenim kućama po Primorju, o perajama i maskama za podvodni ribolov, nagorelim rešetkama za gradele, ručnicima koji blede prebačeni preko platnenih pocepanih ležaljki u konobi; o „požutelim novinama s nekim datumima jula“, što leže na stolu, ako sto zajedno sa svim tim stvarima nije opljačkan. Tu su i izduvani gumeni leptirići za dečije ruke (deca su već velike devojke), priručne letnje biblioteke, naše fotografije kada smo bili lepi i mladi – sve to ne postoji više, sem u ovom putopisu o zabranjenim gradovima.

Odnesena je i biblioteka istorijskih knjiga mog pokojnog oca iz Dubrovnika, zajedno sa mojim ranim, početničkim uljima; a više nikada neću biti mlad da ponovim te iste, tako dirljive greške – odnela ih je nekuda neka uspaljena pripadnica HDZ-a, ko zna gde? Ako ovo slučajno pročita, neka mi vrati drage stare slike, a kuću neka zadrži – alal joj.

Dobronamerni čitalac sigurno će se pitati kako je ovo sve počelo. Nisam tip koji se bavi velikim istorijskim kretanjima, prilikama koje su dovele do toga, dugo zatomnjenom željom da se ima svoja država i ostalim stvarima primenjenog istorijskog folklora.

Jednostavno, jednog dana su počeli da pale knjige, a paljenje ljudi uvek prethodi paljenju knjiga. Negde 1991. iz svih hrvatskih knjižnica i knjižara izbačena su dela Ive Andrića, Miloša Crnjanskog, Dobrice Ćosića, Meše Selimovića, a takođe i moje uz ove velikane, što mi je, i pored sve nesreće, činilo veliku čast. Bila je to izuzetna privilegija goreti zajedno sa njima. „Gori, gori, moja gospođice.“ Mada su štampane latinicom i u zagrebačkoj biblioteci „Hit“, poput ljupkih veštica na inkvizitorskoj lomači, gorele su moje junakinje Ana, Una i Zoe. Najduže je gorela prva rečenica iz romana Una: „Kad sam je video, sat mi je stao“, ali i ona se na kraju pretvorila u pepeo. Na sreću, Miroslav Krleža, koji je svakodnevno, između jedanaest i pola dva, srkutao svoj kapućino u kafe-baru hotela „Esplanada“, u kom je barski pijanista samo za starog majstora na krezuboj klavijaturi „belesendorfera“ kitnjasto razvijao uvodnu temu iz operete Vojnik od čokolade Franca Supea, nije bio živ da vidi kako gori trideset tisuća tomova njegove Jugoslavenske enciklopedije. Gledao sam ga godinama iz prikrajka sa divljenjem, ne smejući da mu priđem. Ćute hrvatski intelektualci pred ovim velikim gutenbergovskim požarom, mnogo većim no što je bio onaj, više simbolički, u Nemačkoj 1935, kada su bila čak i pošteđena neka dela proskribovanih autora. Ćuti i glavni urednik „Hita“ kome sam, zajedno sa Kunderom, Kišonom i Škvoreckim, pomogao da napravi najtiražniju jugoslovensku biblioteku, koja sada cvrči i prašti na sveopštoj lomači knjiga sa inkvizitorskog Indeksa Prohibitorum Librorum – treći put u istoriji čovečanstva.

Budući da ih je sramota od tog gnusnog čina spaljivanja knjiga, njihov unutrašnji bes na same sebe, okomljuje se na mene, proglašavajući me srpskim nacionalistom, zbog toga, verovatno, što nisam u to vreme došao u Zagreb da i sam budem mazohistički spaljen na lomači. Otišao sam u taj rat da sprečim da nijedna knjiga ne bude spaljena.
Rat se lagano zaboravlja, evo, dolaze nam i hrvatski glumci, pevači i pisci, odlazi se na sajmove knjiga, ali na sve to milozvučje kao da neprestano sipi sa neba pepeo izgorelih knjiga, koji se ne može niti pomenuti i baciti na smetlište istorije, niti usisati. Vazduh je pun izgorelih reči i slova koje udišemo. I mi, spaljeni, i oni što su nas spaljivali.

No, i pored svega, trebalo bi napisati putopis po zabranjenim gradovima, sačuvati neku melodiju u prolazu, na primer, onu na citri starog uličnog muzičara Verhovskog, čiji sam portret radio, lepi okrugli stočić u Kazališnoj kavani, koji je uvek bio rezervisan za gospođu Belu Krležu i njenu drugaricu Čuču Smokvinu, za kojim smo sedeli i srećno ogovarali Beograd i Zagreb uz minijaturne bajaderice i kafu sa šlagom. Sumrak u staroj „Palainovki“ u Gornjem gradu i režisera Marija Fanelija, treba se setiti, kad kupuje skuše na „placu“ uzbuđen kao da je na pijaci u rodnom San Benedetu del Trontu kod Peskare, nekih mladih devojaka, potrebno je setiti se njihovog raskošnog smeha pod prvim snegom, njihove kose sa ukrasima od kristalnih pahuljica, antikvarnice na Zrinjevcu gde smo satima prevrtali stare knjige i „Kornata“ sa školjkama iz kojih se cedio ukus mora, tišine u ateljeu Dušana Džamonje, među skulpturama nalik na metalne ježeve… Sve bi to bilo dobro da uđe u ovaj putopis koji bi trebalo da ogreje naše zaleđene duše poput toplog kestenja, tek skinutog sa žara, među dlanovima ispred bifea „Blato“ u kojem je nekad pio crnjak Tin Ujević.
Podižu se virtuelni gradovi u našem sećanju, iskrsavaju srećni fragmenti, časovi dokolice i ljubavi, osenčeni kameni trgovi primorskih gradova, šibenski i trogirski portali katedrala, Gradska kavana u Dubrovniku za čijim stolovima odvojeno sede Peko Dapčević, Koča Popović i Aleksandar Ranković, čitajući novine iz čijih su vesti izbačeni… Na svojim dugim nogama, bronzane kože, u veoma kratkoj haljini od pletenog ružičastog konca (riba uhvaćena u ljupku mrežu), kroz stolove se provlači Tanja M. U zelenim očima kao da trepere odblesci mora sa Lokruma. Zagrlim je i pod dlanovima osetim drhtavu toplotu njene osunčane kože.

Na kraju terase sedi kapetan Nardeli, sed starac sa šapkom i štapom u rukama. Bio je noštromo na Titovom brodu na ostrvu Visu četrdeset treće godine. Prilazi mu starica, luda Kate, nekadašnja prostitutka, kojoj dečaci i dan-danas dovikuju iza katuna: „Kate, Kate, kurbo!“
„Ajme, moj kapetane – žali mu se Kate – što me zovu kurbom, kad se ja tijem zanatom ne bavim godinama?“
„Pa, i ja van, moja Kate, ne navigam već triest i pet godina – odgovara joj Nardeli – pa me još uvijek zovu kapetane!“

U trenutku kad počinjemo da pišemo neki ogled ili neku priču, ona je već prošlost. Za pola veka biće potpuno svejedno mojim budućim čitaocima da li sam pisao putopis po Njujorku iz kog sam se vratio pre dva dana ili uspomene iz Sarajeva, svog rodnog grada, iz koga sam izgnan trinaest godina duže od Odiseja sa Itake. „Ne smem se plašiti prošlosti; ako mi ljudi kažu da je ona neopoziva, neću im verovati – pisao je Oskar Vajld krajem devetnaestog veka iz tamnice u Redingu – prošlost, sadašnjost i budućnost su jedan trenutak u Božjim očima, a u Njegovim očima trebalo bi da se trudimo da živimo.“

Na kraju ovog nesrećnog putopisa o zabranjenim gradovima trebalo bi možda napisati: dolazi starost koja nas zauvek isključuje iz lepote. Ostaje samo čežnja.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor   Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Sub Mar 28, 2015 2:41 pm

[You must be registered and logged in to see this image.]

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor   Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Ned Maj 03, 2015 3:25 pm

Bicikl

Ponekad me deca pitaju umem li da vozim bicikl? Bicikl? Daj jedan krug! - kažem, pa uzjašem na "ponija" i zujim po parkiću. Neka gospođa u prolazu, kaže: Sramota! Jedan penzioner koji tu sedi, viče: Klipane jedan, vrati deci bicikl! A ja okrećem pedale stazom ispod drveća i niko ne vidi da to nije "poni", već onaj prastari "Merkur" kojeg još jedino boja drži da se ne raspadne i niko ne vidi da ispred sebe vozim bosonogu devojku i da oznojeni šibamo nasipom pokraj reke i da je vetar umesto mene golica po uhu i šapuće nežne reči i sve. Posle deca uzmu natrag svoj "poni", a ja čitav sledeći dan ležim u krevetu, jer me bole upaljeni listovi. Muskulus fiber!
Ako bih sutra umro, ostao bih željan samo jedne stvari - bicikla! Taman kad sam zaradio dovoljno novca da kupim jedan solidan bicikl, više nemam kuda da ga vozim: bicikle su isterali iz glavnih ulica, navodno radi sigurnosti njihovih vozača. Moji vršnjaci su već odavno pokupovali automobile, a bicikle, eto, nikad nisu uspeli da kupe! Bicikli su im ostali prva neuzvraćena ljubav. Za bicikle je bilo kasno. I kad poželim da se nagledam tih pitomih žičanih životinja, putujem u Suboticu - ispred Gradske kuće kunjaju redovi bicikla moje mladosti. Prašnjavi "Triumfi", izanđale italijanske "Ardile" i prepravljeni "Bianki", tupi i izdržljivi nemački "Vandereri", pouzdani "Durkopi", solidni engleski "Torpedo"; mezimče vojvođanske ravnice i prašnjavih puteva: "Partizan" - svi su tu na okupu i čekaju svoje vlasnike da se napričaju o žetvi i cenama kukuruza, da skoknu na pivo u "Belu lađu"... I kao što ljudi danas hvale svoja kola, biciklisti su nekada tapšali rukom guvernal, govoreći kako njihov bicikl ima "odličan prenos". Zavodnici danas šetaju zveckajući ključevima sportskog automobila. Ranije se pošten švaler razlikovao od ostalih mužjaka po štipaljki kojom je stezao desnu manžetnu pantalona!


[You must be registered and logged in to see this link.]



Poslednji izmenio Mustra dana Pon Jan 22, 2018 4:38 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor   Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Ned Maj 03, 2015 3:25 pm



[You must be registered and logged in to see this link.]

Tako se uvek znalo da ga pred nekom krčmom čeka vlastiti bicikl.
Za one manje upućene rođene u postbiciklističkoj eri, moram da kažem da se štipaljka upotrebljavala da zupčanik i lanac bicikla ne bi sažvakali nogavicu pantalona. Štipaljke su u najvećem broju slučajeva bile obične, drvene, one za sušenje rublja na konopcu a bilo ih je i metalnih, onih kojima se stežu kafanski stolnjaci da ih ne odnese vetar. Bilo je vrlo otmeno imati baš tu metalnu štipaljku!
Najbolji opis poštenog bicikla u istoriji književnosti da je italijanski pisac Đovanino Gvareski (Giovannino Guareschi) u knjizi Don Kamilo, gde priča o biciklistima koji se vrte ulicama njegove rodne Base:
"Pravi bicikl mora težiti najmanje trideset kilograma.


Poslednji izmenio Mustra dana Pon Jan 22, 2018 4:39 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor   Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Ned Maj 03, 2015 3:26 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]
Boja mora biti s njega oguljena, tako da joj se nađe tek pokoji trag. Pravi bicikl, prvo i prvo mora imati samo jednu pedalu. Od druge pedale treba ostati samo osovina koja divno blista izglancana potplatom, i samo ona blista na cijeloj napravi. Guvernal bez gumenih navlaka, ne sme stajati glupo okomito na sam kotač, nego barem dvanaest stupnjeva ulevo ili udesno..."
Dragi moj strpljivi čitaoče, jeste li u ovom opisu prepoznali stari stričev bicikl bez zadnjeg blatobrana, na kome ste po cenu mnogih padova naučili da vozite, provlačeći desnu nogu ispod rama jer ste bili isuviše mali da se popnete na sic? Eto, to je taj bicikl kojega se niste dovoljno navozali! A onda kad počesmo zagledati devojke na biciklima i njihove ružičaste butine što naizmenično sevaju ispod suknje, smatralo se naročito duhovitim dobaciti sa strane:
- Hej mala, okreće ti se zadnji točak!
Gospode, šta sve nismo radili samo da nas zapaze: vozili bicikle naopačke, pa sa jednom rukom, podizali noge na guvernal i tako pravili krugove oko devojaka boreći se protiv zemljine teže, rizikujući padove i sramotu! A kada bi devojka najzad pristala da sedne na šipku ispred vas da je malo provozate, uvek bi se našla neka budala da dovikne:
- Hej, je l to ženski bicikl?
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor   Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Pon Jan 22, 2018 4:41 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]
Pošten bicikl, dakle, mora obavezno da ima zakrpljene gume, zbog toga da lepše tandrče; žičanu korpu za dete, dinamo mašinu koju pokreće prednji točak, i lampu, koja, po pravilu, nikad ne svetli, a iznad zadnjeg točka - ram za prtljag! Pošten bicikl mora da bude "kontraš". Na takvom biciklu se putovalo, volelo, na njemu se prevozilo seno i vukle vreće u prani mlin, na njemu se odvozila porodica u goste; napred dete, ostrag žena, a pozadi otac familije.
O poštenim biciklima snimani su filmovi, baš kao što se danas snimaju o automobilima.
Pokojni Vitorio de Sika ispričao je u Krađi bicikla kolika može da bude tuga za izgubljenim "kontrašem", a Španac Huan Bardem snimio je film Smrt bicikliste...
Danas su bicikli proterani sa glavnih ulica i trgova na periferiju i u parkiće za decu.
[You must be registered and logged in to see this link.]

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor   Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Pon Jan 22, 2018 4:43 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]

Ali niko više ne preklinje: Daj jedan krug! Epoha bicikla je nepovratno prošla. S vremena na vreme, kad nestane benzina, poskidaju ih sa tavana i fotografišu kao preistorijske životinje. Voze ih iz zavitlavanja. Prikazuju u cirkusima kao atrakciju: "Janaček Hruška izvodi bravure na biciklu!"
A oni, bicikli, degenerisali su se. Točkovi im se smanjili, a guvernal izdužio. Ni na šta ne liče. Prave nakaze. Poni!
Ne, ne, ni bicikli, ni devojke nisu ono što su nekada bili! I bicikle i devojke danas lepo rasklope, pa ih strpaju u automobil!
Svašta.
[You must be registered and logged in to see this link.]

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor   Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Čet Feb 01, 2018 4:29 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]

KAKO SAM SE RAZOČARAO


Za vreme rata čuvale su me dve divne, stare gospođe.
Dogodilo se tako, nekako, da su se odrasli razjurili na sve strane  da pucaju iz svačega, a mene ostavili jednoj staroj gospođi. Druga je bila njena prijatelјica. Obe su gajile asparaguse i umirale od straha kada padaju bombe. A bombe su padale svakog drugog dana, tek da nam ne bude dosadno dok čekamo odrasle da se vrate na belim konjima.
Jednoga dana pročulo se da  počinje saveznička invazija. Invazija— strašno lepa reč! Obe stare dame ispekle su punu vanglu uštipaka od brašna koje je trebalo da im traje sve do kraja rata. A bila je tek 1943! Svakoga jutra odlazio sam na našu reku i čekao saveznike da se iskrcaju. Reka je bila plitka  i u njoj su živeli punoglavci. Saveznici su nas prevarili; iskrcali su  se negde na sasvim drugom mestu, i tu sam se prvi put razočarao. Ali,  nemam  nameru da pišem memoare, hoću da vam ispričam samo to kako sam uoči Svetog Nikole, zaštitnika moreplovaca, stavlјao pocepanu čizmu u prozor, i kako je sveti Nikola, verovali ili ne, čak i za vreme rata ostavlјao razne stvari u tu čizmu. Nije to bilo bogzna šta; poneki potpuno okamenjeni medenjak preostao odnekud još od pre rata, »vodene« bojice iz, takođe predratne knjižare »Simon & Katan«, ili izlizani komplet »Mike Miša«, ali cenio sam napor svetog Nikole da se baš na svoj rođendan provuče  kroz  unakrsnu vatru nemačkih »flakova« od dvadeset milimetara, kroz mrežu balona i reflektora, i da baš meni ubaci poklone u čizmu. Ne manje vešt pokazivao se  i Božić-Bata; uspevao je nekim čudom da na samo Badnje veče, posle uzbudlјivog  noćnog  leta, ubaci  ispod badnjaka  keks  koji  se  poetično  zvao
»Adrija«. Istina, čim  biste  otvorili  staniol, unutra   bi  se  sve  rasulo  u  belu
prašinu i mrvice oštre kao staklo, pa je stara dama plakala što je Božić-Bata poslednjih godina pao na tako niske grane. Ali, setio me se, i to je bilo dovolјno od njega!
Onda nas je jednoga dana oslobodio naš rođak, partizan. Bio je opasan redenicima, nosio je »brengal«, deset bombi, dva revolvera, dvogled, foto- aparat, kožnu torbicu i još neke kaiševe. Podmornicu je, verovatno, ostavio ispred vrata: samo mu je ona nedostajala pa da bude kompletan. Zaboravio
sam da vam kažem — jedna stara gospođa bila je komunista, druga — reakcija. I kada je naš solidno naoružani, samohodni rođak kazao: »Zdravo, drugarice!« onoj divnoj staroj dami koja je bila reakcija, ona se jednostavno srušila u nesvest, pa smo joj dva i po sata gurali mirišlјavu so  pod nos. Druga stara dama, komunistkinja, srušila se u nesvest petnaest godina kasnije, kada je isti čovek pokušao da joj polјubi ruku i kazao: »RU-KE, GOSPOĐO!« Zaboravio sam da kažem i to da su našoj ulici neprestano menjali imena sve to vreme, a pošto smo stanovali na prvom spratu, pri tom su nam uvek ulazili u trpezariju, otvarali prozor i zakucavali svoju tablu. Stara gospođa, koja me je čuvala, pamtila je različite vojske po tome ko joj je više izgazio tepih dok je prolazio kroz trpezariju da zakuca novu tablu. Kaže da su Čerkezi ipak najgori. Oni su ulazili sa konjima.
E, pa, baš sam čekao da Božić-Bata ubaci bilo šta pod badnjak (jer, bio je Badnjak) kad nam onaj rođak sa dvogledima, bombama i svačim objasni da on uopšte ne postoji. Uzalud su obe stare gospođe kolutale očima pokazujući na mene, on je čitavu stvar postavio na čisto dijalektičko-materijalističku osnovu, tako da sam se potpuno razočarao i sa devet godina postao osoba puna hladne skepse. Rečju, živeo sam potpuno bez ideala, sve dok Božić- Bata nije uspeo da se prebaci u ilegalnost i uzme konspirativno ime: Deda- Mraz! U redu, nemam ništa protiv Deda-Mraza, ali nije mi nekako imponovao: mislim, nije se uopšte izlagao opasnostima dok nam je delio knjižicu Arkadija Gajdara Timur i njegova četa (izdanje NOPOK — Novo pokolenje,   1946),   u    crvenom    kutiću    gde    smo   učili    napamet    da je
»imperijalizam najviši stadijum kapitalizma« i obratno. Bilo je  tu, naravno, i
drugih lepih knjiga; na primer, Četiri uspeha Gulјe Korolјove, zaboravio sam ko je napisao. Jaka stvar! Bajka je inače bila totalno upropašćena, a moje verovanje potpuno izgublјeno, kad sam u vojsci, kao jedini pisac u celom garnizonu, morao i sam da izigravam Deda-Mraza oficirskoj deci. Ja Deda- Mraz! Ta ličnost se definitivno srozala u mojim očima!
Žrtvujući se radi porodice, napustio sam bajke, pa  čak i prvenstvo Jugoslavije u ubacivanju šibice u čašu, koje se održavalo pet godina uzastopce pred kafanom »Tri grozda«, gde sam imao neke šanse. Jedino što sam uspeo da sačuvam svojoj deci bila je vera u Deda-Mraza. Sve ostale  bajke bile su sumnjive. Držao sam se za deda-Mraza kao davlјenik za  slamku, kada me jednoga dana moja rođena kći obavesti kako su u prvom razredu učili da Deda-Mraz uopšte ne postoji! Uzalud sam se smrzavao na simsu kucajući spolјa u prozor, kao, tobože, deda-Mraz, uzalud sam gutao baterijske lampe da postignem onu čarobnu unutrašnju svetlost — ništa nije
vredelo!
Božić-Bata, Sveti Nikola i Deda-Mraz su raskrinkani. Pitam se koga će sada izmisliti moj ujak?


Poslednji izmenio Mustra dana Uto Nov 05, 2019 3:23 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor   Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Čet Feb 01, 2018 4:29 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


IGRANјAC


Igranke su počele već prvog dana pobede, koja u tom trenutku nije nimalo ličila na onu dobro poznatu damu odevenu u zavesu, sa zastavom, golim grudima i svačim, kako su je docnije predstavlјali zaslužni slikari. Pobeda je, u stvari, ličila na veliku igranku od ponoći do zore. Video sam kako su na jednom trgu igrali kozaračko kolo i kako su se nekom vojniku otkačile dve bombe sa pojasa dok je zaneseno skakao u krugu. Kada se dim razišao, na trgu je ležalo pet mrtvih igrača. Bila je to najlepša smrt koju sam ikada video.
Iz zvučnika obešenih u krošnji lipa krklјao je Johan Štraus.
Na telefonskoj govornici, okružen razjarenom gomilom, stajao je predratni industrijalac sa tablom na grudima, na kojoj je pisalo: ŠVERCER, a njegova kći, koja ga se odrekla, igrala je valcer »Iz bečke šume« sa mladim poručnikom niz Glavnu ulicu u dužini od tri tramvajske stanice. Vraćali su se tramvajem koji se sporo probijao kroz igrače, oznojeni i uzbuđeni od pobede i lјubavi.
Neko je ležao u prašini jecajući »Veza, veza - drži vezu ...«, a neko drugi mu gurao klјuč u stisnutu šaku da ga povrati, dok su se sa neba rušili slapovi obojenih raketa.
A onda se igranke lagano povukoše sa ulica i trgova u napuštene vile i gimnastičke dvorane. I kada smo mi, deca hladnog rata, zaigrali svoj prvi argentinski tango »Ljubomoru«, još su se mogli videti gipsani anđeli na tavanicama kako odozgo, iznad naših glava, bulјe u neko, samo njima poznato vreme. Pod nogama nam se raspadao izgoreli parket – trag vatri na kojima su se grejale nepoznate vojske. Živeli smo između dve igranke, od subote do subote.
Jednoga dana odnekud se pojaviše i retki saksofoni: blistave, dobro čuvane životinje iz kojih se rasipao leplјivi zvuk, pun neizrecive nostalgije i bola. Na zakrplјenim bubnjevima pisalo je »Kongo jazz«, ili nešto slično — bile su nacrtane i dve palme iz neke obećane zemlјe, kojoj smo se približavali, korak po korak, gazeći nespretno noge svojih partnerki. Pojaviše se i reči čudnog zvuka: frajer, degen, troking, bugi-vugi. Najsmeliji igrači
igrali su sve brže i brže, tresući se skloplјenih očiju u ekstazi. Oni što su se tresli najbrže bili su najzapadniji. Na igrankama su izbijale tuče – najpre vrisak, zatim šištav zvuk pocepanih revera, i kratki udarci u gužvi. Krv na jednoj beloj, uštirkanoj košulјi.
Fokstrot je zamenio tango, a sving – engliš valcer. Rokenrol je oterao u staro gvožđe bugi-vugi, za koji smo mislili da je večan. Jedno vreme tresli smo se kao sumanuti u ritmu egzotične »rašpe«, da bismo koju godinu kasnije učili korake mamba, sambe, rumbe, ća-ća-ća, bosa nove i lenjeg bluza.
»Dame su birale« i dugo obilazile salu odlučujući se koga da izaberu .
Iz tih sumornih gimnastičkih dvorana izašli su u svet volјeni i nevolјeni, očajnici i srećnici, razbijači i hazarderi, lažovi i sanjalice, pobednici i uvređeni, raznevši jednom zauvek svoje uspehe i poraze. Deca pobede.
Oni nevolјeni su posle hteli da se revanširaju, da pokažu kako danas vešto igraju i kako se više ničim ne mogu zbuniti, ali vreme igranki bilo je već daleko iza njih i sve je bilo uzalud.
Ponekad, oni se sreću i, gle, ponovo ih obmotava tulјenje onog jedinog saksofona u varoši: Geršvin ili Kol Porter — prepoznaju se po svom uspehu ili porazu iz tih godina, odmeravaju dokle su stigli, gde su dospeli i koliko znače drugima, ali dame ponovo biraju i ovaj put su to zaista dame, pa više niko ne može biti sasvim siguran, kao nekad, zbog čega je izabran.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor   Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Čet Feb 01, 2018 4:30 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]




TEHNIKA NARODU


Prvog dana posle pobede komesar Dule Kalpiš otvori kalauzom tapecirana vrata predratnog Aero-kluba u Uzun-Mirkovoj i pusti napolјe tehniku koju je tamo zaklјučala buržoazija, koristeći je sebično za svoje cilјeve. Tehnika tako postade svojina naroda, koji je do tada mogao samo da gleda kako se oko Kalemegdana trkaju kojekakvi belosvetski tipovi — Fon Brauhič, Nuvolari i Karačola; kako primaju bukete i kako ih dame sa pelcovima lјube u usta.
Od jednog starog »cindapa« (model 1931) i isluženog policijskog
»harleja«, Dule Kalpiš, predratni automehaničar, sastavi potpuno novi motocikl snage petsto kubika i pojavi se sa njim na prvim trkama oko grada. Poslednji put je viđen kako savija okuku iznad trijumfalne kapije Princa Eugena Savojskog i zamiče prema Adi Huji. Kad u aprilu grmi, narod iz tog kraja i danas govori da to »Dule Kalpiš turira mašinu...«
U to mlađe kameno doba tehnike uđe u modu i skakanje padobranom. Padajući kroz oblake prema Batajnici sa iskrplјenog krila »poteza 2«, devojčice su ponavlјale u sebi: »Učiti, učiti i samo učiti!« a majke im celivale ikone čudotvoraca i mesile torte u obliku padobrana sa korom od glaziranog šećera.
Tehnika postade opijum za narod. Pošto su predratne »telefunkene« i
»blaupunkte« odneli Nemci, a radioaparate »kosmaj 1« i »kosmaj 2« mogli da dobiju samo ministri, diplomate i udarnici, počesmo sami da sklapamo male sprave, takozvane — detektore! I danas mi se čini da nema poetičnijeg aparata od te kartonske kutije za cipele u kojoj se nalazio mali kalem namotan svetlucavom bakarnom žicom. Srce tog praaparata sačinjavala je
»kristalana kućica«, celuloidna opna koja je štitila grumenčić nekog tajanstvenog kristala. Dodirivala ga je tanušna žica, pomoću koje se, ispitivanjem različitih mesta na kristalu, pronalazila najbliža radio-stanica.
Iznad sirotinjskih predgrađa iznikoše preko noći, poput čudnih cvetova, dugačke motke za sušenje rublјa. Povezane međusobno žicom, ove tetke današnjih televizijskih antena imale su zadatak da premreže nebo i uhvate glasove vetra, kad nalete iznad krovova.
Detektor se slušao pomoću para slušalica, a njih smo krali iz
»meseršmita« u Vojnom muzeju ili kupovali na crnoj berzi. Slušajući, čovek je neprestano strepeo za zvuk koji je stizao do njega. Mogla je oluja srušiti motke, mogle su na žicu sleteti ptice prekidajući načas svoje nebesko putovanje, mogao se ovlažiti kristal — istoga časa u slušalicama bi zavladala tišina.
U sobi sedi dečak a iz ušiju mu idu žice. One prolaze kroz tavan zatrpan starim stvarima, kroz napukle crepove obrasle mahovinom, a onda se penju u nebo. On sluša glasove koji stižu niotkud, izbavlјajući ga iz kuhinje. To je mali sanjar čiji je pogled okrenut unutra. Ostali sede, leže ili čuče čekajući da i na njih dođe red da uživaju u slušanju. Oni napregnuto motre dečaka sa slušalicama na ušima, zavideći mu na dragocenim minutima. Možda najlepše stvari već prolaze? Ili će neko zaklјučati daleku stanicu, pustiti dosadne vesti ili izveštaj o vodostanju, pa će minuti određeni za slušanje pobeći u nepovrat, nenadoknadivi kao izgublјeni sati sreće, koja može stići kasnije i biti drugačija, ali nikada ne onakva kakvu smo očekivali onda kad smo je zauvek izgubili. Najzad i na njih stiže red i oni mogu da čuju kako peva Imperio Argentina, kako njen glas na sedamdeset i pet obrtaja stiže iz zrelih pomorandži, ole-bikova i Granade u kojoj cvetaju granate; čini im se da ona ima glas baš za one stvari u kapiji, a taj glas je umanjen i dalek, smešten na površinu titrave membrane, pa im Imperio Argentina liči na caricu patulјaka, koju čovek, ako ima malo sreće, može čuti kad prisloni uvo na zemlјu iznad krtičnjaka. Imperio Argentina postaje potpuno bestelesna, ona nije čak ni glas, već samo znak kojim se taj raskošni zvuk obeležava — neko slučajno sačuvano vreme što poput ostrva pluta kroz tamu bivšeg doba. Na prvomajskoj paradi 1949. nas radio-amatere zatvaraju u kutiju monstruozno velikog radija na točkovima. Guramo je od pijace Đeram niz Bulevar ispred počasne tribine, slušajući aplauze kojim nas obasipaju. Bangavi Zeka viri kroz skalu, tačno na onom mestu gde piše Hilversum P, i opisuje nam šta se događa napolјu. Na kutiji sedi naš instruktor sa slušalicama na ušima i govori u mikrofon »JU-2Ob-KMTŠ zove Australiju! Slušam...«, a sa strane piše crvenim slovima »Pozdrav bratskim amaterima sveta!« Sipi prolećna kiša, pa nam se niz lice sliva crvena boja krep-papira.
Ipak, ponosni smo jer čujemo iz kutije kako nam iznad glava grme »čuvari
našeg slobodnog plavog neba«.
Onda se jednoga dana, u uličici preko puta Starog dvora, otvara izložba elektronike. Nešto dalјe nalazi se neka kutija. Inženjer u belom mantilu hvata me za ruku i namešta ispred kamere. Pogledam levo, kad tamo ja— sav
u kockicama i prugama. Televizija! Da sam samo znao, mogao sam još tada kazati ravno u kameru:
»Dragi gledaoci, današnji dan obilovao je događajima; kako u zemlјi, tako i u inostranstvu!« Bio bih prvi. Ovako — ništa.
Da sam samo znao!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor   Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Čet Feb 01, 2018 4:30 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]




1950.


U moje vreme četrnaestogodišnjaci su imali samo dva para pantalona: jedne kratke, za leto, i jedne, koje su se zvale »pumparice« — za zimu.
»Pumparice« su se uvlačile u bele vunene čarape i izgledale su vrlo smešno. Kako da odem u njima na doček nove 1951. godine? Ni kratke pantalone nisu dolazile u obzir; najpre, zbog hladnoće, a onda — zbog kolena! Imao sam, naime, par neverovatno izubijanih, kvrgavih i pomalo rahitičnih kolena. Kako ću sa takvim kolenima na doček?
Hilјadu devetsto pedesete godine u modi su bile pantalone zvane
»frulice«. Bile su to veoma uzane pantalone: širina šesnaest, a manžetne visoke osam santimetara. Šesnaest, osamnaest, dvadeset... Dvadeset su bile najšire! Pristao bih i na najšire, da je neko želeo da uloži pare u moje duge, elegantne pantalone. Ali četrnaestogodišnjaci rastu kao iz vode i svi štede na njihovoj eleganciji. Važno je da su čisti i da im nije hladno. Važno je da su obuveni, a što su im cipele za dva broja veće — to uopšte nije važno!
Tako nisam otišao na svečani doček nove 1951. godine u školu okićenu lancima obojenog »krep-papira«. Odlučio sam tog popodneva uoči Nove godine da se proslavim jednog dana i tako vratim svetu milo za drago, za one pantalone koje nisam imao. Odlučio sam da otkrijem, na primer, radio, ali radio je već bio otkriven. Pošto nisam mogao da otkrijem radio koji je već bio otkriven, sklopio sam i rastavio po ko zna koji put svoj detektor. (Detektor je, u stvari, obična kartonska kutija od cipela u kojoj se nalazi mali kondenzator i kristalna kućica. Detektor se sluša kroz slušalice na ušima.)
U to vreme živela je ispod našeg stana jedna devojka. Zvala se Jelena. Ni ona nije otišla na doček nove 1951. godine u svoju školu, jer su petnaestogodišnje devojke u to vreme imale samo po dve suknje. Jednu letnju i jednu zimsku.
Tako sam uzeo u ruke svoju jedinu dragocenost – detektor u kutiji od cipela, i produžujući stalno žicu od antene sa krova sišao u prizemlјe da čekam novu 1951. godinu. Dobro je kad čovek vuče za sobom neku žicu dok silazi u prizemlјe; nikad se ne može izgubiti u životu: njegovo srce vezano je za antenu na krovu. Pre toga, naravno, sasuo sam na sebe pola bočice mirisa,
a kosu namazao zeleno-masnim orahovim ulјem. Bio sam veoma lep četrnaestogodišnjak kestenjaste kose, sa kutijom od cipela u naručju i žicom za petama, kada sam pokucao na Jelenina vrata.
I Jelena je bila veoma lepa, samo malo od plača podbula devojčica, kada mi je kazala: »Izvoli, uđite...«
Ona i njena baka Sofija imale su samo kujnu u prizemlјu. U kujni se nalazio sto pokriven mušemom na cvetiće, škripavi kauč i impozantni kredenac svetloplave boje. Postavio sam svoj detektor nasred stola i počeo da baratam oko kristalne kućice. Uskoro sam u ušima začuo veoma udalјenog Hari Džejmsa, koji je svirao kompoziciju »Ciganin trubač«. Dali smo slušalice najpre Jeleninoj baki, kao najstarijoj, ali ona nije ništa čula. Samo je pokvarila frizuru. Jelena je čula Hari Džejmsa.
Jelenina baka je pravila odličnu višnjevaču. Ona je u julu kupila pet kila višanja i stavila ih u staklenu teglu. Onda je u tu teglu nasula pet kila šećera, pa je čitavu stvar povezala pergamentom i crvenom gumicom. Onda je tu teglu stavila u prozor. Višnje su dugo stajale na suncu. Sazrevale su u toku celog avgusta, septembra, oktobra, novembra i decembra. U ukus tih višanja koje su sazrevale na prozoru, na suncu, upilo se zbog toga nešto od našeg pogleda na čubursko dvorište. nešto od komšijskih svađa, polјubaca u veži, a bilo je u njima kiša što padaju na Cersku, i ciganske muzike bilo je u toj tegli, one muzike iz dvorišta Orlovića Pavla.
Tačno u osam sati Jelenina baka je otvorila teglu sa višnjama i višnjevačom i pitala nas hoćemo li višnjevaču ili višnje. Ja sam kazao da želim višnje. Višnjevača me nekako nije privlačila. Bio sam trezven radio amater iz Kluba narodne tehnike »Nikola Tesla« u Katanićevoj ulici i hteo sam da otkrivam nove radio aparate sa jedanaest cevi. Zato sam samo jeo višnje. Koštice sam ležerno plјuckao u pepeo. Sada se u slušalicama čulo
»Wonderful« Džordža Geršvina. Zamolio sam Jelenu iz prizemlјa za igru. Baka je kunjala, naslanjajući glavu na kredenac. Bio sam superioran muškarac sa prvog sprata koji igra sa devojčicom iz prizemlјa. Bio sam iskusan muškarac dok sam prstima lagano opipavao nosi li Jelena grudnjak. Nije ga nosila. A i šta će joj kad uopšte nije imala grudi? U to vreme, 1950, još nije bilo guma za žvakanje, pa sam zato žvakao one višnje iz tegle. Pojeo sam tako igrajući najmanje pola kile višanja iz bakine tegle, a onda sam se iznenada setio da Jelena, u stvari, uopšte ne čuje muziku dok igra sa mnom, jer su slušalice bile stalno na mojim ušima. Eto, to je bila žena! I sada najviše cenim takve žene: one koje su u stanju da zbog vas igraju sporo ili brzo, da izvode različite figure, a da vam nikada ne kažu: daj malo slušalice
da i ja slušam! Dok su sa vama, one čuju i bez slušalica najdivniju muziku.
Posle jedno sat i po dao sam Jeleni slušalice da i ona malo sluša Radio Beograd, koji je puštao novogodišnju muziku, ali nekako mi se više nije igralo! Kako da igram kad ne čujem muziku? Seli smo na onaj kauč pokraj bake koja je već spavala sa glavom na kredencu. Izgleda da su me one višnje iz tegle uhvatile. Izgleda da sam se napio, prvi put u životu, i to od višanja! Te višnje su mi, izgleda, došle glave! Zaspali smo oko pola jedanaest i tako nismo ni dočekali novu 1951. godinu, koja se tiho došulјala do Čubure. A toliko smo je čekali!
Čudno, ne sećam se uopšte te 1951. Sećam se samo jednog dvorišta sa česmom na sredini i golubarnikom na dnu; sećam se dveju mladih senki u tamnom prozorskom staklu kako u potpunoj tišini igraju prilјublјene jedna uz drugu, pored usnule bake sa glavom na kredencu, na Čuburi, u Beogradu, u Srbiji, u Jugoslaviji, na Balkanu, u Evropi, na planeti koja se zove Zemlјa, u sunčevoj galaksiji, u svemiru kroz koji plovi ta planeta, hladeći se...
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor   Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Čet Feb 01, 2018 4:31 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]




ODRI, MOJA LjUBAV


Odri Hepbern me je prvi put primetila tek negde u septembru 1954. u plišanoj sali jednog bioskopa koji je mirisao na mentol bombone i nosio zvučno ime »Imperijal«. Uhvati me panika kada se samo setim koliko smo vremena do tada propustili nas dvoje. Odri i ja. Sećam se svega, baš kao da se dogodilo juče: upravo sam bio raskinuo sa starom Avom (Gardner) u filmu »Bosonoga kontesa« zbog nekog sasvim prosečnog toreadora sa kojeg nije skidala oči. Kupio sam kartu za film »Praznik u Rimu« i seo u drugi red partera desno. Sećam se dobro, baš te nedelјe dobio sam nov džemper sa izvezenim jelenima. Jeleni su te godine bili u modi. Patio sam kao ubogi đavo što mi je na grudi mogao da stane samo jelen i po, jer sam bio žgolјavko, dok su moji drugovi iz razreda nosili i po šest jelena kapitalaca u trku. Odri Hepbern je, izgleda, najpre primetila mog snuždenog jelena i po, a tek onda mene. Upravo se lјubila s onim naduvenim Gregori Pekom, koji je u tom filmu igrao američkog novinara, kad se iznenada zagleda u parter desno. I Gregori je osetio da se događa nešto čudno, pa je pokušao da je na brzinu odvuče u Vilu Borgeze, ali se mala Odri neprestano okretala tražeći me po sali. Da je samo sišao dole u parter, dobio bi takav đon u trbuh da bi me pamtio dok je živ! Ali nije sišao. Šta mi je drugo preostalo nego da grickam semenke i čekam sutrašnju predstavu? I ponovo se dogodi ista stvar: i na matineu u deset, i u dva, četiri, šest i osam... Stalno me je gledala.
Bio je to prilično jadan i pohaban bioskop, u kome se osećao zadah
obližnjeg toaleta. Gazilo se do kolena kroz lјušture semenki. Ali mala Odri me je spasavala – nisam primećivao ni taj grad, ni njegove bioskope, ni stanovnike, ništa. Iduće nedelјe opaziše da između Odri i mene postaje ozbilјno, pa su skinuli film sa programa. Tako vam je to u provinciji! Ne daju ti da se istakneš, izdvojiš! Svlače te u svoje blato. Provincijalci! Ali znao sam dobro da će se Odri Hepbern kad-tad pojaviti.
I pojavila se, i to gde — u bioskopu »Drina«, posle osamnaest meseci čekanja. Iz novina saznadoh da se udala za nekog tipa koji se zvao Mel Ferer, mislim. Video sam ih u filmu »Rat i mir« (američka verzija); bez veze, odmah sam znao da ga ne voli, da je sa njim samo onako. I opet se ponovi
ista stvar: čim me je ugledala — sedeo sam i ovaj put u drugom redu partera desno — odmah mi se osmehnula. Kao da je htela da mi kaže da samo mene voli, u njenom srnećem pogledu bilo je nečeg izvinjavajućeg. Uostalom, i ja sam se zabavlјao sa jednom malom iz sedmog be, kojoj su se neprekidno znojile ruke dok smo se držali za vreme filma. Kosa joj je mirisala na sirće. Odvedoh je još iste večeri na predstavu od dvadeset i trideset i, moram da priznam, tu sam napravio veliku budalaštinu: lјubomorna Odri nije htela ni da me pogleda!
Trebalo je da prođu četiri i po godine pa da se stvar izgladi i da se opet sretnemo u filmu »Ljubav po podne«, gde smo mogli da se gledamo do mile volјe, jer je pokojni Gari (Kuper) bio lafčina i nije pravio pitanje. Te zime zbog male Odri upropastih svoj zimski kaput. Sedeo sam u bioskopu
»Balkan« pored velike peći »bubnjare«, koja se ložila pilotinom, i nisam ni primetio da mi se kaput zapalio. Onako bez kaputa, razboleh se od upale pluća i jedva sam izvukao živu glavu, jer smo bili u zavadi sa okolnim narodima pa nam niko nije prodavao lekove. Dobro je što Odri Hepbern nikada nije saznala ništa o tome. Imala je, jadnica, i svojih briga. Čitao sam da je najzad ostavila onog ćelavka Mel Ferera i da se udala za nekog drugog tipa, isto tako nesimpatičnog. Patili smo oboje.
Poslednji put videh je kako jede pon-čips u »Doručku kod Tifanija« Pomislih da je ipak dobro što nismo otišli predaleko sa našom vezom. Ja sam bio u najbolјim godinama, a ona je već lagano venula. Pogledi nam se susretoše iznad onih bitangi u prvom redu partera (neprestano su se gađali kuglicama od hartije, stoka jedna!) i njene oči napuniše se suzama. Oboje smo osećali da nam je to poslednji susret. Sedeo sam u sali još dugo posle slova TNE END, sve dok me razvodnica nije izbacila napolјe.
Odri, možeš li da mi oprostiš, Odri, sve moje kasnije veze? Ljubav sa platinastom Merilin Monro, i sa brblјivom Brižit Bardo, pa posle nje sa Antonelom Lualdi, načitanom Monikom Viti i šašavom Džuli Kristi? I uvek su pokraj njih, kao po nekom pravilu, bili neki zadovolјni i uhranjeni dripci u tvidu, sa brzim kolima, zlatnim satovima na dlakavim rukama: govorili su vešto strane jezike, baš kao šef recepcije u hotelu »Evropa«; bacali su tek zapalјene cigarete dok smo mi molјakali jedan drugoga: Ostavi da pušim!« I svi oni rasturali su se od lјubomore, Odri, zaklanjali vas, glumice, ramenima i mantilima, pokretnim krovovima automobila, svim i svačim, od nas gladnih i žednih velikog sveta i devojaka čija kosa ne miriše na sirće.
I mogu vam reći da nema strašnije i očajnije bitke od one koju decenijama vode mali sivi provincijalci, izlizanih rukava, sa svojim
suparnicama sa filma.
Jer, to je bitka bez ikakvih izgleda na pobedu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor   Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Pet Feb 02, 2018 11:53 am

GLUVARENјE

[You must be registered and logged in to see this link.]
Nismo ga videli dvesta godina, a onda se pojavio na našem ćošku sa nekom plavom mačkom; jednom od onih, mislim, što rade na zlatne poluge; šta se dogodilo, proslavio se, pa sad došao da se pokaže. Kaže, ćao, momci, još gluvarite na ćošku? Ovo je Burza, kaže mački, a ovo je Miki; ovaj ovde (to, za mene!), to je, kaže, Keba, ima dve leve noge! Pokazuje nas dami kao da je u nekom jebenom zoološkom vrtu. Šta se dešava? Napisao momak scenario za film i zgrnuo grdnu lovu! Posle nam poslao karte za premijeru. Što jest, jest, neću da grešim dušu, dao nam najskuplјa mesta u »Jadranu«. A znate li o čemu se radilo u tom filmu? E, sad ćete da padnete na dupe! O nama. Mislim, o Mikiju, Burzi, Kostici i meni, i o tome kako godinama odvajamo ćošak od sedam do deset. Naravno, igrali su nas neki drugi momci; mene je igrao onaj plavi, slavni Kakoseonozvaše, ali inače, sve je bilo isto, potpuno isto! Bogami, dečko nije badava prestajao sve one godine s nama na ćošku; na kraju ih je lepo uvalјao, a mi mu ispali nešto kao zamorčići. I šta se događa? Treba mu tema za novi film i eto ti njega ponovo na ćoše. Pa, kako je, kaže, šta ima novo, šta se napada? Bez veze! Vidimo lepo, mesto ga nekako ne drži; nervozan je, sav u grču, uopšte više nije za gluvarenje. Tako ćutimo i premeštamo se s noge na nogu, a onda Miki tresnu sve u lice: Ako oćeš novi film, kaže, a nemaš čime da masiraš narod, kaže, dođi, kaže. da odvajaš, kaže, ćošak sa nama, jedno pet-šest godina, rekao je, pa ćeš valјda nešto smisliti! Tako on ode, a posle smo mu videli i taj drugi film — ali nam nije on poslao kartone, sami smo ih kupili. Film je bio fenomenalan, na časnu reč! Igrao je celo jedno poslepodne, ali ne i uveče, i ne na matineu u deset sati, čoveče! Koja je to bila masaža! Mislim, sva ta kuknjava za starim dobrim ćošetom, i kako mu nedostaju frendovi, i siromaštvo, i sve! Jedan tip u toj filmčugi dosledno kaže: »Blagosloveno vreme dosade...« Blagosloveno vreme sranja! E, tu je malo falilo pa da ne povratim na nekog tipa ispred sebe, na časnu reč. Lavor, vikao je Miki, lavor, dajte mi lavor! Taj film je potukao sve rekorde u kratkom zadržavanju na repertoaru — totalni čabar! I, uopšte, mislim, prilično mi ide na jetru kad neko ko obilazi sve te festivale po venecijama i londonima, počne da kuka
kako je nekada davno odvajao neki ćošak, ako shvatite šta oću da kažem. U čemu je štos? Kao da se meni gluvari ovde godinama, kao da ja ne bih zbrisao istog časa na neko bolјe mesto kada bi mi se pružila šansa? Znate kada bih požalio za ovim ćoškom? Nikada! Fuck off!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor   Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Pet Feb 02, 2018 11:54 am

KARTA ZA VAVILON

[You must be registered and logged in to see this link.]
Došlo je vreme kad već mogu mirno reći da nekog nisam video punih dvadeset godina. Čitav život! Naivno sam verovao da to neću doživeti, a svo me kako, ne bez izvesnog uzbuđenja, pišem o tome kako sam u Parizu, u otmenom »Raspućinu«, posle dvadeset godina video Veru. Sedela je okružena, kao i obično, muškim društvom i učila svog prosedog suseda da slomi vinsku čašu bez buke, samo pritiskom kažiprsta na tanki rub. Ruski Cigani su svirali »Ja nje savjetskij, ja nje kadjetskij, ja tolјka ruskij anarhist...« Kako je izgledala? Isto kao i pre, kad se posmatra s izvesne dalјine, a ja sam je gledao čak iz pedeset i neke, iz sirotog restorana
»Balkan«, koji je u to doba, jedini u našem gradu, imao lampe s abažurom na stolovima i po tome podsećao na pariske kafane, kako smo ih mi tada zamišlјali. Svake večeri, sem ponedelјka, mesni pijanista maestro Kolaček preludirao je, na starom »Petroff-u« u uglu, bukete uvelih melodija.
Tih godina nismo imali sreće u lјubavi. Zgodne i bistre devojke napuštale bi nas već posle prvog sastanka, čim bi videle kako kuburimo s novcem. Smetalo im je, izgleda, što nemamo nikakvih ozbilјnih namera. Bili smo pomalo dangube, pomalo estete. Okruženi energičnim mladim lavovima, koji su znali šta hoće i trudili da to i postignu, ličili smo na šačicu somnambula što se sapliću o svoje maštarije. Raščlanjivali smo sve što bismo stigli, ništa ne preduzimajući da se izvučemo položaja. Mora da smo bili smešni, onako zaneseni, svako sa veoma visokim mišlјenjem o sebi, bez ijednog dokaza da smo izuzetni, bez čega vam svet ne veruje na reč. Jad i beda — što se lepo videlo i po našoj odeći, a naročito po pantalonama usjajenih tureva i prosenjenih kolena. A, ipak, sanjali smo Evropu!
Koncem pedesetih godina mladost još nije bila izuzetna privilegija kao
danas; njen teror nastupiće tek kasnije, kad i mi postanemo sredovečna đubrad. S druge strane, i da je vredela nešto u to vreme, mladost bi svakako bila poslednja stvar čiji bi sjaj ravnodušni posmatrač zapazio na našim licima. Bila su to starmala i sumorna lica gradskih mladića, koji su se, da bi sačuvali ono malo preostalog dobrog mišlјenja o sebi, trudili iz petnih žila da dva-tri puta nedelјno večeraju u »Balkanu«.
I tako, već smo se pretvorili u društvance muških osobenjaka kada jedne avgustovske noći slučajno dovedoh Veru. Bila je daktilografkinja prve klase i prekucavala besplatno moje žvrlјotine. Imala je gustu, sitno ukovrdžanu crnu kosu i tamnoputo lice sa lјupko izbačenim zubima, što su neprestano u poluosmehu provirivali kroz blede usne.
Bilo kako bilo, postalo je nekako veselije sa Verom. Umela je da ćuti i da sluša. Palila je cigaretu na cigaretu, pila barabar s nama, a, što je najvažnije, pošto je jedina imala siguran posao i stalnu platu, često nam je pozajmlјivala novac, ne očekujući da joj ga vratimo. Zauzvrat, Veri je prijalo da svake noći, u jednom dosadnom, provincijskom gradu, sedi okružena sa kakvih-takvih, ali, ipak, brblјivih mladića, kao jedina dama u društvu. Pratili smo je svi zajedno do kuće, a onda odlazili na spavanje. Naravno, čeznuli smo za nekim potpuno drugim, nedostižnim devojkama koje nas nisu htele — Vera je ublažavala naš lјubavni jad, a da se niko nikada nije zapitao pati li možda zbog toga što se ne zalјublјujemo u nju. Postoje, naime, takve devojke drugari kojima zauvek ostajemo dužnici. Slede po nekoliko godina kakvo društvance, a onda zaostaju, gube se u vremenu, iščezavaju u sporednoj ulici...
Evropa, ta stara kurva! Nikada više neće biti tako blistava, tako koketna i
uzbudlјiva kao tih davnih noći u sirotom »Balkanu«, dok smo sričući prevodili raskupusani primerak pariskog Cahiers de cinema, star tri meseca... Očajavali smo u dosadnim ulicama koje nikuda nisu vodile, prezirali susede, porodicu, tupu osrednjost u koju smo bili gurnuti, osluškujući grmlјavinu Evrope u kojoj su buktale umetničke pobune, rađale se nove, smele ideje, a svaka reč, svaki znak koji bi dopro do čamotinje u kojoj smo živeli delovali su kao poziv na avanturu. Kovali smo ludačke planove kako da se domognemo Evrope, smišlјali načine da nas primeti, ali dok su naši vršnjaci pravili čuda po svetu, rodni grad nas je još držao u dečjem vrtiću , u nekoj vrsti produženog boravka. Zbog toga smo provodili večeri pričajući, pričajući, pričajući, oh, samo pričajući... Već tada nam je bilo jasno da postoji neki kobni nesporazum između Evrope i nas. Evropa nas, naime, nije htela! Želeli smo da joj ponudimo svoju svežu krv i osećajnost provincijalaca, a ona je od nas primala samo folklor i fudbalere.
Dokazivali smo nepotrebno jedni drugima da se u vreme dok Pariz nije
imao ni kanalizacije po našim srednjovekovnim dvorovima jelo zlatnim kašikama i vilјuškama, a onda bismo uvek stigli do iste tačke, uzdišući nad prekinutim nitima. — Samo da nije bilo tih prokletih Azijata — završio bi obično neko od nas svoj monolog. U dimu, iznad zakrplјenog stolnjaka u
»Balkanu« , gradile su se kule i gradovi, osipali se u prah i pepeo dvorci i zadužbine; lišće je prekrivalo kamene nekropole ispod kojih su spavali iščezli ratnici, plemići i monasi... Ćutali smo, nemo optužujući pretke što nisu dobili svoj krug štafete na hilјadu godina. I ne znajući, učinili su da nas mnogo gori prestigoše.
Svih tih dugih noći, dok smo po ko zna koji put raspredali priču o Evropi, Vera je samo ćutala i pušila. Poslednje veče avgusta uhvatila me je za ruku i prvi put zatražila da je sam otpratim do kuće. Uvukli smo se na prstima u njen sobičak kroz neke tamne hodnike i prostrane sobe, u kojima se čulo meškolјenje spavača u snu, i tada, pošto je navukla rezu — pokazala mi kartu trećeg razreda za Pariz. Još i sad vidim u njenim koštunjavim prstima daktilografkinje dve mrke kartonske karte ulaznice za Vavilon!
Tvoje su! — prošaputala je. — Voz ide sutra uveče, u deset i dvadeset.
Noge mi se odsekoše od straha. U to vreme nije mnogo lјudi putovalo u svet. Najpre sam kao nešto ćutao, a onda počeh panično da se izvlačim. U stvari, umirao sam od straha, a govorio sam da stvar još nije zrela, da ne znam dovolјno dobro francuski, da moja umetnost mora da proistekne i da se rascveta — da, baš tako sam kazao — iz ovog tla, iz ovog podneblјa, i štatijaznam; na kraju rekoh da je strašno lepo od nje što mi je kupila kartu za Pariz, ali da ja, na žalost, nemam uopšte pasoš, a ona me je samo gledala sa dva svica kroz polutamu sobe. Bedno se izvukoh na prstima istim putem kojim sam i došao.
I tako, umesto nas, genijalaca, koji smo godinama pretili Evropi, u Pariz ode mala daktilografkinja. Ispratili smo je na železničku stanicu sa cvećem i nategnutim šalama. Bila je bleda. Videlo se po podočnjacima da je plakala, a ipak se smešila dok je sedela na svom kartonskom koferu čekajući da voz krene. Očigledno, bilo je strah od Pariza, ali koliko je bila hrabrija od nas, običnih brblјivaca! I dok smo se tako premeštali s noge na nogu kao krivci, ne znajući o čemu da razgovaramo, ona nas je već gledala iz neke dalјine, kao da više nije sa nama, svojim starim drugarima, a onda se popela u vagon, ali prozor nije nikako mogao da se otvori, pa smo zurili u nju kao da je u nekakvom prašnjavom akvarijumu, sve dok se mutno staklo ne pokrenu i ne odnese Veru u noć.
Nije ni ovde tako loše... — zaklјuči neko.
Mislio sam sve vreme na to kako je Vera poverovala u naše priče da negde mora da postoji jedan drugi svet, sa više smisla i radosti, tako različit od naše rodne provincije, u kojoj se noću čuju samo urlanje pijanaca i zavijanje pasa u avlijama, pokatkad cilik razbijenog prozora ili nečiji plač.
Postalo nam je, najzad, svima jasno da smo kukavice i da nikada nećemo osvojiti Evropu, ali čekale su nas dobro poznate kuhinje, bezbednost doma u koji se vraćamo i jedemo ohlađeni paprikaš sa peći, čitajući usput sutrašnje izdanje novina. Jer, šta ako tamo nema ničega?
Vraćali smo se peške sa stanice u grad, šutirajući praznu konzervu. Hteli smo da svratimo u »Balkan« i da proslavimo Verin odlazak, ali naš restoran je već bio zatvoren. Lunjali smo neko vreme ulicama prateći jedni druge, u stvari, bilo nas je strah da ostanemo sami te noći u kojoj smo najzad postali odrasli — neopozivo pomireni sa sudbinom. Plašili smo se za našu malu sestru i pitali jedni druge šta će najpre učiniti kada se posle dva dana i dve noći vožnje nađe na stanici Gare de Lyon. Kuda li će krenuti? Gde će prespavati prvu noć? Šta će jesti? Kako će se sporazumevati na francuskom iz škole?
Snaći će se već ona...
Voleo bih da vidim tebe, tamo među onim nepoznatim svetom! Pa šta? I ja bih se već nekako...
Zašto onda ne odeš tamo?
Zašto baš ja? Meni je i ovde dobro... A ti? Šta je s tobom?
Nemam pasoš!
A onda, kada se više nije imalo kud, raziđosmo se svak na svoju stranu.
Bledela je zora i kondukteri su već išli na posao u remizu.
Legao sam u postelјu i ubeđivao se da ću i sam jednog dana, kada za to dođe vreme, krenuti tamo gde se restorani ne zatvaraju u jedanaest sati i gde ima muzike čak i ponedelјkom, a stalno sam mislio na Veru kako putuje prema Vavilonu, kuda su je oterale naše glupe priče. Video sam je kako, ogrnuta svojim starim kišnim mantilom, putuje kroz noć u vozu što savlađuje ogromno rastojanje, vekove i kilometre između dva tako različita grada, sama, sa pogledom uprtim kroz zamaglјeni prozor kupea treće klase, kroz čija se tamna stakla probijaju samo svetla usamlјenih seoskih kuća i njene, tada mlade oči. Čuo sam grmlјavinu točkova na skretnicama i taj monotoni ritam me najzad uspava. U septembru se prijavih za vojsku.
Gospode, šta sve nisam činio samo da se domognem Evrope! Koliko muka, nizašta!
I evo, sad sam ovde, a Evropa je, kažu, na umoru.
Hoću nekako da se dočepam šanka u »Raspućinu«, nestalo mi je cigareta, a i grlo mi se suši, pa se probijam laktovima kroz noćni talog što se sleže u ovoj otmenoj rupi, punoj izgnanika i pijanih ispovesti pred zoru, kad
su svi pokreti umrtvlјeni, olovno usporen i, a lica unezverena i bleda od nekih nepoznatih krivica, dima i droge.
Mimoilazim se sa malom daktilografkinjom, a između nas su vekovi.
Stigao sam! — kažem. — Istina, malo kasnim, ali nema veze. Tu sam . .
.
Gledamo se kao onda, na peronu, i sve je isto, čak i ono prašnjavo staklo
vagona, koje nikako ne može da se spusti.
Ništa se nisi promenila! — slagah u prolazu. Ti jesi — reče ona.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor   Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Pet Feb 02, 2018 11:55 am


USPELI MOMCI

[You must be registered and logged in to see this link.]
– Mama, ali ja neću u Ameriku!
–Ćuti i plivaj!

(Događa se u Rijeci 1947)

Stižu s vremena na vreme iz belog sveta. Pitaju me kako sam.
Hvala, kako ste vi?
Zašto im govorim vi? Ne znam. Tako. Verovatno zbog toga što su uspeli tamo iza crte, u belom svetu. Zbog toga. Otkud znam?
Pored njih stoje njihove žene. Gledaju me kao kroz dvogled obrnut naopačke. Tražim se po trotoaru. a ne mogu da se nađem. To je Helen. Pat. Megi. Lu. A ovo je mali Pjer. Mala Žoržet. Mali Tom. Mala Pat. Mala Helen. Mala Megi. I njihova deca me gledaju takođe kroz dvogled izvrnut naopačke. Bogzna šta im je sve napričao o nama. Možda da jedemo malu decu?
Zašto su došli kad su uspeli tamo, u belom svetu?
Da prodaju staru kuću koja se ruši, da ugovore izložbu ili da letuju. Treći da sahrane staru majku.
Sirota starica! Ti je znaš? Helen i ja smo je zvali dođe u Pariz i živi sa nama, ali nije htela…
Znam da nije htela. A znam i zašto. Nije mogla da se odvoji od groblјa. Odlazila je tamo svake nedelјe »četvrtkom« noseći u zembilјu ašovčić i male grabulјe. Viđao ponekad kako pali sveću— mali treperavi plamičak u zemlјi smrti. Ako ode, kazala mi je jedanput, ko će ih obilaziti? Biće sami. Zaboravlјeni. Istina, Pariz je lep, a i Helen je dobra, ali navikla je nekako da nedelјom priča s njima, da ih obiđe, da se isplače. Pravila je i dalјe redovno zimnicu, mada više nije bilo nikoga ko bi hvalio njeno slatko od ruža. Zataknuti za staklo kredenca, stajali su najnoviji katalozi sa izložbi njenog uspelog sina. Prezime se završavalo na ich. Tako se na francuskom kaže ić Bio je nesrećan zbog svog prezimena. Francuzi su lomili jezik dok ga izgovore. A Francuzi ne vole da lome jezik ni zbog koga ko nije njihov. Pa je
posle skratio prezime, da ga ne lome, jer se lјute kad moraju da ga lome. Francuzi!
Da prošetamo? — kažu uspeli momci. Zašto da ne? Dok Helen, Lu, Megi, mala Helen, mala Lu, Megi i mali Tom nakupuju neke sitnice — svirale i papuče.
Šetamo, a mene hvata strah za Beograd. On, nespretnjaković — ništa! Ni prstom da makne! Ni da se pokaže. Ama baš ništa! Onako jadan i nesrećan, pogasio i one dve-tri bedne svetleće reklame na Terazijama, i to baš sada kad su uspeli momci stigli da vide šta je ostalo od nas. Vreme sumorno. Tako se valјda potrefilo. Izlozi nikakvi. Ljudi mrzovolјni. Ja, manji od makovog zrna. Da je makar Orijent, pa da uspelim momcima pokažem čudne stvari; da je makar na moru, pa da im kažem da nam je more najplavlјe na svetu; da je makar u crnoj Gori, pa da ih zbunim planinama! Ništa od svega toga! Samo dve obične reke koje se ulivaju jedna u drugu, baš kao u najblesavijim pismenim zadacima o Beogradu! Kad naiđemo na prlјavu hartiju —ja pokušam da je sklonim nogom u stranu samo da je uspeli momci ne primete, ali oni je ipak primete i samo se smeškaju. Onako, kao kroz izvrnut dvogled, naopačke.
Vratimo se tako do njihovih kola, kad tamo ukrali brisače! Još i to. Da mi
je samo znati ko ih je zdipio, bio bih u stanju da ga zadavim na licu mesta. Stojim tako kao krivac pored one pariske registracije 75, a uspeli momci i njihove još uspelije žene ćute i gledaju me kao da sa im ja ukrao brisače. Nisam ja, bogami! Pretresite me, ako ne verujete! Šta bih ja sa vašim brisačima? Kad sečem crni luk za salatu ili kad mi se plače, ja oči brišem dlanom i rukavom...
Rastanemo se tako, a između nas — beli svet. I još nešto u grlu.
Zašto ne pošalјeš neke priče? — pitaju me uspeli momci. Nјihove Helen, njihove Lu, njihove Megi obično imaju veoma jake veze tamo, u belom svetu. Jer njihov tata ili njihov ujak je to i to, čuo si, zar ne? Čuo sam. One mogu da urede da se stvar prevede. Možda bi bilo interesantno? Možda bih i ja jedanput postao uspeli momak, tamo, u belom svetu?
Posle nešto brzo pričaju na francuskom i engleskom sa svojim ženama, a ja stojim i sve se više smanjujem. Jedva me čovek može i primetiti, koliko sam se smanjio. Nјihove žene klimaju glavom i gledaju me opet kroz onaj dvogled, naopačke. Helen, Lu ili Megi kažu da treba svakako poslati neku priču. Ne mogu ništa da obećaju dok ne vide o čemu se radi. Pošalјi svakako! Nјen tata pripada najvišim... Svakako si čuo? Kako da ne!
Rastanemo se tako, a između nas stalno se klatare oni ukradeni brisači.
Cik-cak. Levo-desno. Brišu sve dok ne izbrišu i poslednju stvar zbog koje sam nekada voleo uspele momke, skuplјao isečke iz novina u kojima se govorilo o njima, navijao za njih.
Onda oni otputuju na more; kad su već tu zbog sahrane, da obave sve o istom trošku. Daleko je zemlјa u kojoj su uspeli! Dug je put do nje.
I, evo, ispunjavam obećanje. Pišem priču o uspelim momcima i lepim na nju gomilu maraka, pa je šalјem tamo gde su mi rekli; možda će Helen, možda će Lu, možda će Megi, možda će njihove tate (svakako ste čuli za njih?) prevesti moju priču žednu preko vode, možda ću se proslaviti tamo, iza crte, možda će i meni jednoga dana krasti brisače s auta koji ima registraciju 75, možda ću i ja jednoga dana gledati druge momke iz istog kraja kroz dvogled naopačke? Samo ako uspeli momci prevedu sa ovog malog jezika moju priču na neki ogroman jezik. Samo ako Helen, Lu i Megi budu htele da je saslušaju...
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor   Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Pet Feb 02, 2018 11:56 am




ŠUGA
[You must be registered and logged in to see this link.]

»Poštovani gospodine, prevodeći vašu pripovetku naišla sam na izvesne probleme sa nekim rečima čije mi je značenje nepoznato. Da li biste bili lјubazni da mi protumačite izraz ,igrali su se šuge', kako bih mogla da otklonim zastoj u svom poslu. Šta je to: igrati se šuge? Vaša odana Helen K., London, septembra 1974.«
...Primio sam vaše lјubazno pismo baš onog juta kada sam pokušavao da sperem sapunicu sa kose posle brijanja i kada sam najzad shvatio da je to prilično bezuspešno, pošto to nisu bili tragovi sapuna, već prve sede. Bogzna koliko se dugo nisam igrao šuge, a poslednjih godina ne primećujem da se deca po parkovima igraju te divne igre, nekada tako omilјene u mojoj zemlјi. Danas deca imaju toliko stvari za igru! Čitava jedna industrija trudi se da ih snabde predmetima pomoću kojih će izbeći dosadu.
Igrati se šuge — to vam je jedna veoma stara igra u kojoj dete koje nema sreće juri drugu decu pokušavajući da ih dodirne. Kada mu to najzad pođe za rukom, ono treba da vikne »Šuga!« a onda dotaknuto dete lovi drugu decu. Šuga (scabies) inače je zarazna kožna bolest, koja se najviše prenosi dodirom. a proizvodi je parazit šugarac (Sarcoptes scabiei). Javlјa se u vidu mehurića ili kvržica, najviše između prstiju. Izaziva nesnosan svrab, a pojavlјuje se Obično u siromaštvu i u doba ratova…
Pitaćete se, verovatno, kako je moguće igrati se zarazne bolesti? (Na vašem jeziku ta bezazlena igra zove se isto tako bezazleno: to plau tag!). Evo. iz pepela pepelјare na mom stolu, iz njene pepelјaste dubine, počinju da niču polusrušeni gradovi kroz koje trče dečaci. Igrali smo se zaraze — naše igre bile su bolest! Šugavac će nas goniti, a svi ostali će trčati. Bežati kao bez duše, baš kao što su još od srednjeg veka, u vreme pokore, ratova i nesreća, bežali njihovi preci od kuge i od šuge, nadajući se da će ih samo ludačko bekstvo spasti zaraze; trčaće panično i očajnički, ne obazirući se na prepreke, baš kao i njihovi očevi posle Prvog svetskog rata, kao i njihovi dedovi posle onog rata i njihovi pradedovi posle onih, onih, onih ratova i ustanaka.
Pre svega, treba da znate da se igre mirnodopske dece mnogo razlikuju od ovih ratnih igara. Kako samo pastoralno zvuči ona divna melodična
rečenica — poziv:
»Care, care, kol 'ko ima sati?«
Plavi se lјilјan u dolu, lelujaju se trave na aprilskom vetru, nadimaju se pletene košare pune ukusnih poslastica... Zveče pažlјivo očišćeni pribori za jelo, bele se salvete na travi. S jedne strane polјa devojčice s pletenicama — s druge strane dečaci odeveni u marinske uniforme, na kapama im se zlate slova JADRANSKE STRAŽE.
»Pošla majka s kolodvora, de-ja, de-ja, de...«
U maneovski zelenoj travi, srpski doručak uz Vajfertovo odlikovano pivo.
Ali, kad nemate ničeg drugog sem sebe i svog sićušnog, mršavog tela što se klatari na rahitičnim, neishranjenim kolenima, ništa sem polјančeta nad ruševinama, a ispod njega, duboko ispod, zatrpano nešto što je nekada bilo kuća — podrum i parter — kuća puna srećnih stanara iznad koje sada rastu čičci, koprive i boce, i neka travulјina nepoznata gradskom detetu, kad imate samo sebe i taj tužni, tako poučni prostor ruševina koji se danas može videti još samo u nekim od najnesrećnijih evropskih gradova, ograđen belim konopcima i tablama koje upozoravaju turiste da je to jučerašnji svet, a ne ekstravagantno delo nekog manijačkog graditelјa pop-art objekta, kada ste, dakle, prepušteni sami sebi i dosadi koja nikada nije tako tupa i neutešna kao u detinjstvu, ne ostaje vam baš mnogo stvari za igranje.
Ostaje samo šuga, jedna od najnesrećnijih i najpoetičnijih igara koje su
ulepšavale naše rane godine na planeti Zemlјi.
Evo, stojimo u krugu, dečaci ratnih godina, preozbilјni i starmali i biramo ko će da bude šugav.

En, den, dinu, sava-raka tinu, sava-raka tika taka, elem belem buf, trif traf truf — Ame-rika buf!

Na žalost, ovi stihovi su neprevodivi, ali možda ćete u njihovom ritmu osetiti nešto od neizvesnosti i strepnje dečaka što stoje iskušavajući svoju sreću, svoj strah da ne budu šuga.

Dvanaest sati udara, Tamnica se otvara,
U tamnici nikog nema, Samo jedan popa drema; Hajmo, popo, napolјe, Da vidimo kako je,
Kako vojska maršira, Podigla se prašina, Kako vojska stupa, Podigla se lupa; Kako naša snaša Ljubi kočijaša, Kočijaš se ponosi, Neđe kapu da nosi, Ja mu kupim šubaru, On sa njome u baru, Ja mu kupim fes,
On sa njime
Tres-Tres-Tres!

I, vidite, na poslednjem slogu prst se zaustavlјa na jednom od tih malih lјudi, baš kao što se zaustavlјa ruski rulet; prst se zaustavlјa na njegovim uskim gladnim grudima, prst sudbine se zaustavlјa tačno iznad njegovog ptičije kucavog srca, koje je i ne želeći dospelo u svet ubica i ubijenih, tačno na njemu nesrećniku — on je, dakle – šuga!
Šuga.
Šuga! Šuga! Šuga!
Svi ostali, oni što su ovaj put imali sreće, bežaće, padaće, posrtati i razbijati kolena, samo da izbegnu dodir malog šugavca, jer baš ti si izabran da budeš zaražen i prenosićeš svoju zarazu drugima; trčaćeš koliko te noge nose, šugav i osamlјen, trčaćeš preko nekog bivšeg sveta i njegovih ruševina, a čim dotakneš nekoga od svojih drugova koji beže od tebe kao od šuge, bilo koga od njih, čim ga dodirneš, bićeš manje sam — tvoja sramota i tvoja osamlјenost, bolest tvoga siromaštva manje će da te peče, podelićeš je sa drugima...
Igrali smo se šuge i trčali sa srcem pod grlom, trčali i čeznuli da se oslobodimo te nesreće, ludački želeli da nekog dodirnemo... Oni slabiji odustajali su posle izvesnog vremena, sedali bi na neki kamen ili ciglu ili jednostavno u prašinu, pokušavali su da povrate dah sa šugom na ramenu, dok su drugi stajali i skakali oko njih vičući: »Šuga! Šuga! Šuga! Šuga!« Sećam ih se; njihovih utučenih lica se sećam i njihove pomirenosti, njihovu slabost pamtim, i to kako se više nisu usuđivali da nastave igru, pobeđeni već kao deca. Nema veće nesreće nego leći u postelјu kao šuga — to su noći pune more gde kroz san nastavlјamo da trčimo olovnih nogu i suva grla.
U tom oslobađanju kroz dodire ima nečeg što se ni danas nije promenilo. Čitao sam negde da se u najskuplјim švajcarskim klinikama uobraženi bolesnici leče dodirivanjem. Tač-terapija! Video sam i tu fotografiju: u krugu na tepihu sede lјudi i žene pod budnim okom psihijatra — prva lekcija u ponovnom pronalaženju bliskosti među tim živim leševima je probijanje osamlјeničkog kruga. Dodirivati se, pipati, dirati svog bližnjeg pronalazeći topli i drhtavi komad tuđe kože...
Dodirujemo se, tikamo se, ponovo smo živa bića od krvi i mesa koje se budi pod prstima. Veoma skupa terapija, pisalo je u novinama. U moje vreme još je bila besplatna!
I eto, ta želјa za dodirivanjem, ta potera za bliskošću, taj lov na malo lјubavi, taj prastari, stalni i večni nagon da dodirujemo brata, da pipnemo površinu slike ispod koje piše da je zabranjeno dodirivanje prstima, sve to traje do dana današnjeg.
Šta činiš neprestano? Tražiš prijatelјe na čije ćeš rame spustiti svoju ruku, žene koje ćeš dodirivati otkrivajući najskrivenije tajne kože; juriš za stvarima koje ćeš dotaći dok još budu nove, nevine i neoskvrnjene, ali čim ih dodirneš i čim ih dobiješ, čim ih razbudiš svojim dodirom, svi oni koje si jedanput dodirnuo počinju da te jure i trče za tobom želeći da te dohvate, prisvoje. I šta onda činiš? Ponovo bežiš od njih i od prokletstva te lepe zaraze, bežiš glavom bez obzira, sve dok te malaksalog i izmorenog, onoga dana kada budeš ležao na samrti, ne dodirne jedna blaga ruka i dok poslednji put ne čuješ reč: Šuga!
I to je šuga.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor   Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Pet Feb 02, 2018 11:57 am


KINOTEKA U TRI

[You must be registered and logged in to see this link.]
Svake nedelјe, tačno u deset do tri, jedna mlada žena stiže iz dubine Kosovske ulice vodeći za ruku kćer. Nјena kći ima majčine oči boje dima.
U isto vreme, iz suprotnog smera, svake nedelјe dolazi jedan mladi čovek vodeći za ruku sina, koji se klatari u hodu baš kao i njegov otac.
Mlada žena i mladi čovek kupuju, svak za sebe, po dve karte za predstavu od tri u Kinoteci.
Volim Kosovsku ulicu nedelјom u tri. Ona izvire ispod Glavne pošte, pa teče siva i sumorna pokraj kafane »Kosovo«, pored jednog kioska, zaobilazeći parkić Skupštine, protiče kraj starog hotela »Union« i uliva se u podzemni dragstor, odakle pod drugim imenom, kao Nušićeva, nastavlјa kao ponornica prema Robnoj kući, da bi se na kraju utopila u terazijski vrtlog. Nedelom u tri Kosovska ulica je za mene najlepši i najtužniji predeo na svetu, zbog jednog mladog čoveka i jedne mlade žene, koji dovode svoju decu u Kinoteku.
Ako se ne vide pred ulazom, traže se očima po dvorani. Kinoteka miriše na dečje kapute!
Kada se mladi čovek i mlada žena otkriju u toj sali punoj tajanstvenog filmskog sumraka, oni skrenu pogled svak na svoju stranu. Mlada žena tada rasejano pomiluje devojčicu koja ima majčine oči; mladi čovek otkopča svom sinu gornje dugme košulјe.
Ja od tuge progutam karamelu, mada uopšte ne volim bombone. Onda po ekranu Kinoteke počnu da se jure Tom i Džeri.
Mladi čovek posmatra u treperavom mlazu svetla mladu ženu. Mlada žena oseti da je on gleda pa popravi nestašni pramen kose.
Mladi čovek voli da gleda kako se mlada žena smeje kad se Tom uhvati na lepak.
Mladi čovek, inače, nije baš tako mlad. Uspeva da bude vitak samo kad uvuče stomak i duboko udahne vazduh.
Mlada žena nije baš tako mlada, mada nosi izbledele traperice i visoke čizme. Uspeva da bude mlada jedino u polutami Kinoteke, na predstavi od tri. Ujutro to ne uspeva. Ujutro, ima podočnjake. Ujutro, na rukama joj se
pojavlјuju pege. Ujutro, kosa joj ni na šta ne liči. Uveče, odbija da sedi na mestima gde je osvetlјenje neonsko. Mlada žena se uvek najpre raspita kakvo je svetlo tamo gde će je izvesti.
Mladi čovek i mlada žena zaista su mladi samo u Kinoteci, nedelјom u
tri.
Ali ja ih poznajem još iz vremena kad su zaista bili mladi. Iz onog
vremena kad je mladi čovek bio vitak i bez uvlačenja stomaka, a mlada žena sveža pod bilo kakvim osvetlјenjem. Poznajem ih iz Kinoteke, gde smo satima čekali u predugom redu za karte kad bi se prikazivao Čaplinov ciklus i svi oni divni filmovi Marsela Karnea, gde uvek na kraju pogine Žan Gaben sa cigarom u uglu usana. I dok smo tako čekali u redu, svi smo zavideli mladom čoveku i mladoj ženi što se nikad ne razdvajaju. Dok smo mi trlјali leđima hrapavi zid Kinoteke, oni su se oslanjali jedno na drugo. Bila je to, očigledno, jedna od onih dugih dečjih lјubavi koje traju od prvog osnovne sve do smrti u staračkom domu. Mladi čovek je nagovarao mladu ženu da se malo prošeta dok on čeka za karte, pa bi ona pravila krug Kosovskom i vraćala se ponovo u red pred Kinotekom — videlo se da ne ume sama da šeta ulicama i da joj je lepše s njim, makar i u redu. Donosila bi mladom čoveku novine, ili đevrek, a jedanput nas je sve ponudila semenkama, pa sam posle dugo čuvao njene dve semenke, nadajući se da će iz njih jednoga dana i za mene proklijati divna lјubav. Svi smo im, dakle, zavideli i svi znali njihova stalna mesta u Kinoteci — dva sedišta topla od nežnosti.
Danas stare filmove prikazuju na televiziji i ja se pomalo osećam kao da
sam pokraden. Ne, nisam sebičan: volim da svi vide filmove koji su mi nekada bili dragi, ali mislim da nije u redu što za to više niko ne plaća dugim čekanjem u redu i neizvesnošću hoće li biti karata kada se najzad stigne do staklenog otvora blagajne.
Presedeli smo tako i ne primećujući gotovo čitav život u tom divnom, mirišlјavom podrumu u Kosovskoj ulici, u kome su se okretali stari filmovi.
Ali, vratimo se u jednu današnju nedelјu, u tri popodne!
Kada se Tom i Džeri najzad izjure do mile vole, mladi čovek i mlada žena oblače svoju decu i izlaze napolјe na Kosovsku ulicu. Nešto severnije nalazi se parkić kod Skupštine. To je jedan kržlјav, pretužan parkić, sa retkim oazama izgažene trave. Odlazim tamo posle Kinoteke da popušim cigaretu. Vidim tako mladog čoveka i mladu ženu kako sede na odvojenim klupama. Mladi čovek drži rastvorene novine u rukama; mlada žena puši i klati nogom.
Ali njihova deca! Ljudi, nećete mi verovati — njihova deca se zajedno
igraju! Nјih dvoje se klackaju na klackalici, spuštaju niz tobogan, menjaju se za sličice na kojima su životinje i stari tipovi automobila... I lepo se vidi, nešto silno i nešto strašno tajanstveno privlači sina mladog čoveka kćeri mlade žene. Dešava se nešto što uopšte ne mogu da razumem, dok pušim u parkiću kod Skupštine. Nešto strašno čudno, tužno i lepo.
Raspitivao sam se.
Mlada žena ima muža koji je strastan pecaroš.
Mladi čovek ima ženu koja ne voli stare filmove iz Kinoteke.
Svi su mislili da će mladi čovek postati jednog dana slavan glumac.
Zaposlio se kao sudski pripravnik u opštinskom sudu.
Svi su mislili da će mlada žena biti nečija divna mlada žena. Postala je žena čoveka koji nedelјom nikada nije kod kuće.
Mlada žena i mladi čovek rastali su se davno zbog nekog nesporazuma kojeg se više niko i ne seća.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor   Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Pet Feb 02, 2018 11:58 am

[You must be registered and logged in to see this link.]




ŽUŽI


Dobili smo sto do stola u peštanskoj »Hungariji«, tako da sam cele večeri mogao da gledam taj lepi par. Devojka je bila jedna od onih otmenih, tamnokosih lepotica u beloj halјini širokih nabora, koji više obećavaju nego što otkrivaju. Čovek je liznuo njenu ruku da vidi je li još slana. Po tome zaklјučih da se nisu videli celog leta.
S kim si me sve varala letos?
Eh, ti! Ni sa kim.
Reci, nisam lјubomoran…
Znam da nisi — reče devojka.— Jer me ne voliš.
Žuži, Žuži!
Tako saznah da se zove Žuži. Nisam razumeo ni reči od njihovog razgovora, ali sam znao o čemu se radi. Tačno sam znao o čemu se radi i kad je pogledala njegov sat.
Skini ga!
On ga skida i stavlјa u džep.
Tako je bolјe...
Ali vreme se i dalјe zanimalo za njih. Vreme za plaćanje kucalo je u džepu.
Zar sam morao da putujem četiri stotine kilometara po blatnjavom dnu jednog bivšeg mora da bi mi ovaj par pozirao za priču koja se ponovila toliko puta, u svakom gradu ista?
Kako si me samo rasejeno pogledala, Žuži! Videla si usput jednog pohabanog stranca iznad kafe koja se hladi. I ne sanjaš, Žuži, da mi ulaziš u priču koju nikada nećeš pročitati, jer ja pišem male priče na jednom malom jeziku, isto tako malom kao što je tvoj, koji ne razumem. Ali to mi nimalo ne smeta da razumem ovo veče u »Hungariji«, gde je taj četrdesetogodišnjak došao da čuje kako vaša veza ne vodi ničemu.
A čemu bi trebalo da vodi?
Šta ja znam? Sada ne vodi ničemu!
On ćuti. Ti mu onda objašnjavaš da ti je dosta skrivanja po tajnim mestima.
Šta sam ja bogu zagrešila da stalno moram da se krijem? Dosadilo mi je to sve!
Završila je s predjelom, prešla na ciganski kotlet i mešanu salatu. Eh, Žuži! Kazala si mu sigurno da gubiš vreme s njim, kad stigoste do pite od jabuka.
Nisi to smela da mu kažeš!
A šta bi sa tim vremenom'?
Mogla bih da se udam.
Pa, što se ne udaš'?
Reci to još jedanput i stvarno ću se udati!
Povučen u najdublјu senku »Hungarije«, predviđao sam kako će se dalјe odvijati stvari.
Sada je vreme da ga pogleda onako. Pogledala ga je. Sada je vreme da se polјube. Polјubili su se.
Sada je vreme da mu stavi prst na usta i da kaže: »Ćuti, ne govori...« Kazala je.
Sada je vreme da čovek oprezno pogleda oko sebe da li ga je neko video kako se lјubi sa Žuži. Nije ga niko video sem mene.
Čemu putovati ovako daleko kada je sve isto? Svugde je sve isto. Samo se kulise menjaju u ovoj staroj drami: datum, gradovi i muzika.
Daleko si zabrazdila, Žuži! Kako će sve ovo da se završi: dubokim ožilјkom kod njega—jednom prozračnom senkom kod tebe, koja će te učiniti još lepšom n privlačnijom.
Sada čovek plaća i daje veliku napojnicu da umiri savest. Žuži popravlјa šminku. Sve je već rečeno. Ustaju i odlaze ka nekoj pozajmlјenoj sobi da se još jedanput vole. Plakaće, biće im lepo, biće im očajno, biće im očajno lepo. Rastaće se jedanput zauvek, jer njihova veza ne vodi ničemu. Nastaviće da žive bez lјubavi dan, dva, tri nedelјe, a onda će se ponovo naći u »Hungariji« da kažu jedno drugom da njihova veza ne vodi ničemu.
Dok si izlazila, pogledala si me rasejano, Žuži. Sva lјubav bila je već potrošena. U tom pogledu nije ostalo ništa za slučajnog stranca, kome si baš ušla u jednu malu priču.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor   Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Pet Feb 02, 2018 11:59 am

[You must be registered and logged in to see this link.]

PISMO


Među naplaćenim računima za knjige i pozivnicama za mesta na kojima se gube osmesi i vreme, pronađoh i vaše lјubičasto pismo. Imate trideset i pet godina i želeli biste da ostanete nepoznati. Hoćete da napišem nešto samo za vas?
Vidite, niste ni primetili kako uplovlјavate u tupo, sredovečno doba. Stiglo vas je preko noći, prešlo preko prvih zlatnih mostova u vilici i bora na vranu. Saznali ste to onog jutra pred ogledalom kada ste utvrdili da vam je sve više vremena potrebno da povratite svoje lice od voska iz sna. Sve teže da zakoračite u novi dan. Da otvorite oči i kažete dobro jutro usnama izgorenim dimom i učtivostima. Najradije biste spustili šalone i prespavali leto, baš kao što beli medvedi prespavaju zimu, ali, kao i svi drugi s kojima se družite, vi jednostavno morate letovati — takva su pravila igre u koju ste zapali, pa sad sedite u kolima pored svog muža na cesti što vodi ka moru. Koliko sam vas puta susreo poslednjih godina! Ležali ste na terasama hotela ili rasejano gledali kroz stakla automobila u svet koji su osvajale neke druge devojčice.
Kako je sve to brzo prošlo! Od onog prvog smušenog polјupca u vašoj
kapiji do ove umorne dame kojoj je potrebno sve više stvari da bi bila, neću da kažem srećna makar samo zadovolјna! Sve više rezervacija, sve više balkona okrenutih moru, osiguranja protiv kradlјivaca i požara, rezervnih guma, stolica na rasklapanje, pomada za negu vaše kože i losiona za negu kose, više leda u piću i u srcu, šminke u tašni, sve tamnija stakla naočara protiv sunca...
Zanimlјivo je da u zemlјi u kojoj smo imali sreću da se rodimo, draga moja prijatelјice, lјubavi započinju obično na kantama za đubre! Setite se samo kuća u kojima ste stanovali i onih plesnivih hodnika u kojima ste se opraštali. Naši prvi polјupci imaju ukus pepela, nakiseli vonj trulih zidova sa kojih se cedi obojena vlaga.
I uvek je tu ono strašno osećanje privremenosti i krivice da se čini nešto nedolično. Vraćaju se kasno pijani stanari, iz otpadaka izleću preplašene mačke, kćeri noćnih prolaza, neka budala uvek je palila svetlo ili psovala odozgo sa stepeništa u tami. Sećate li se te truleži i rasutih utroba koje je
ispovraćala noć? Danas, kad vam je trideset i pet godina, vidite jedan drugi svet. Vaša kći se lјubi na ulici u po bela dana, a kroz prozor vaše hotelske sobe svake večeri vidite lјubavne narove kako se ogrću peskom i mesečinom. Obišli ste svet, ali više od muzeja i riznica vas su zanimali hodnici kuća. Videli ste ulaze u zgrade Italije, portire u livrejama i odseve ružičastog mermera, videli ste kapije Lenjingrada sa mirisom Dostojevskog i pariske ulaze koje čuvaju konsijerži, u Engleskoj su se zeleni travnjaci poput tepiha peli iz polјa uz stepeništa — nigde ni traga onim kantama za đubre na kojima ste prvi put upoznali lјubav, na čijim su klepetavim poklopcima svi vaši vršnjaci dobili prve lјubavne poduke. Sve naše lјubavi rođene su tamo, na đubretu, i sve do jedne imaju ukus otpadaka i 6ojy onih zajedničkih stanova iznad nas, onih gore zavađenih stanara, malih smrdlјivih gnezda u opštem haosu podozrivosti. I danas, dok se vozite prema moru, utvrđujete da je ta preskupa igračka, to skupoceno more stiglo prekasno da bilo šta spere, i da više ne osećate nikakvo uzbuđenje dok se ono pojavlјuje iza brda u blesku svoje narcisoidnosti. To je dugo očekivani poklon bez radosti.
Vi ste ona umorna dama koja polazi na letovanje kao što se odlazi na
izdržavanje kazne. U mislima još uvek okrećete klјučeve i zatvarate brave, gasite svetla i plaćate račune, zavrćete boce gasa, precrtavate jednu po jednu stvar na listi sopstvene zaboravnosti; jeste li zaklјučali otirač »Dobro došli dragi gosti« lancem, jeste li poneli svoje tablete bez kojih više ne možete, kome ste ostavili klјuč od kutije za pisma, da li je novac u novčaniku — bez njega biste bili izgublјeni, a telefoni, a adrese?
Vi ste ona umorna dama koja se sada vozi pored nervoznog muža i potpeticom pritiska pedalu nepostojeće kočnice, a misli: »Gde li se delo ono Popovo polјe, ono beskrajno Popovo polјe koje sam nekada sa garavom ekskurzijom obilazila pola dana zajedno sa senkom brda, i gde su oni smeli dečaci što su iskakali iz voza i trčali stazom uz prugu na mestu zvanom Bradina, na onom usponu, preskačući skretnice trčali kroz visoku travu samo zbog toga da mi se dopadnu: donosili vodu u vojničkoj čuturici izlažući se opasnostima, kupovali vence suvih smokava (jedna smokva, jedan lovorov list — bože, kako je to mirisalo!) i šumske jagode u malim sepetima od hrastove kore ?<<
Ko bi se to danas trkao sa jednim vozom samo zbog vas? I ko bi vam to, sem kelnera, doneo čašu vode?
I ko bi to, sem mene, samo za vas pisao ovu priču o đubretu i moru?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor   Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Pet Feb 02, 2018 11:59 am


[You must be registered and logged in to see this link.]



TERASA


Popeo se na Terasu sa svežnjem novina pod mišicom.
O, koga to vidim! — pozdravio ga je šef Terase. Sjajno izgledate!
»Znači, već je vreme da mi kažu kako sjajno izgledam« pomislio je.
»Nekada se to podrazumevalo...«
Hvala! — rekao je. — Što ima kod vas?
Sve po starom — odgovorio je šef Terase. — Kad ste stigli?
Jutros.
Koliko ostajete?
Ne znam. Možda do jeseni...
Gdje ste odsjeli?
Tu blizu.
Fino— kazao je šef Terase. — Znači, počelo je lјeto!
Još jedno... — rekao je nostalgično.
Dogodilo se da je baš toga jutra, u aerodromskom toaletu, razgledao svoje lice uništeno ranim jutarnjim letom i utvrdio da stari. Najpre je mislio da je to samo prolazno osećanje, stvar ranog ustajanja, jer je pripadao svetu koji se budi u podne, pa je sa nestrplјenjem iščekivao vožnju autobusom — onaj trenutak kada započne spuštanje niza strmu cestu iznad Svetog Jakova i kada se iznenada i bez opomene pojavi Grad. Čekao je taj čas kao poslednju proveru, nadajući se da će se tada pojaviti i ono staro uzbuđenje —drhtavica u kolenima, bol u dnu stomaka, suvo grlo — znači da ga Dubrovnik još raduje, neoborivi dokaz da još nije sasvim star. Ali autobus je protutnjao
»Argentinu«, »Ekscelzior«, Ploče; obišao oko grada pokraj stare »Loze«, ispod »Tonija«, i zaustavio se na Pilama pred agencijom, a da nije osetio ništa sem nekog ponavlјanja, zbog kojeg uopšte nije mogao da se seti koje je leto posredi: leto 1962, leto 1965, leto 1972, leto 1986? Koje leto?
To treba proslaviti! — reče sam sebi i otpi dobar gutlјaj lozovače, stresavši se reda radi, baš kao što je činio i njegov otac. — To treba proslaviti!
Ali ono neprijatno osećanje nije ga napuštalo ni pošto ga preseče prvim viskijem, misleći da je stvar u piću. Ali nije, izgleda, bila stvar u tome. Činilo
mu se da ovde na Terasi, ispod zastava Igara i tromog jata ugojenih turističkih golubova koji su ga posle šestog pića veoma podsećali na leteće krave, ne sedi uopšte on, već samo ono što je preostalo od njega posle svih okršaja i trošenja tamo gore, u onom oblačnom gradu na koji neprestano pada smog — osećao se kao sopstvena lјuštura koja nosi njegovo ime, prezime i osmeh pun najskuplјih džeket-navlaka. — Jutros... — odgovori kad su ga zapitali kad je stigao.
A koliko ostajete?
Ne znam. Možda do jeseni...
Fino — reče muž. — A gde ste se smestili'? Žena i ne sačeka odgovor:
Mi smo u »Libertasu«! Cele noći nismo oka sklopili! Erkondišn je neprestano zujao...
»O, đubradi!« — pomisli. »O, đubradi! Smeta vam erkondišn!«
Zaista mi je žao... — kazao je. — Ponekad to stvarno može biti neprijatno!
»Ta večna idiotska pitanja! Kad ste stigli? Koliko ostajete? Gde ste se smestili?« — mislio je, a kazao najmilije što može (stari lisac), kazao je:
Divno je što smo svi tu! Nadam se da ćemo se viđati?
Onda oni odoše na plažu »Ekscelzior«, a on i dalјe ostade na Terasi.
Kelner donese novi viski s ledom.
To firma časti — reče šef Terase. — Danas će biti pakao...
Vrlo lјubazno od vas.— kazao je. — Kako vaša familija?
O, dobro su, dobro... — reče šef Terase. — Stariji mi je u vojsci...
Ma stvarno! — izvukao je jedno malo divno čuđenje iz tajne rezerve. —
U Zagrebu.
Fino — kazao je. — Zagrepčanke su pristupačne; neće mu biti loše...
Nadajmo se — kazao je šef Terase. — Ali, vojska je vojska!
Pa da — reče. — Vojska je vojska.
»Dobro je ovde«, mislio je, »sasvim dobro, mada mi ni ovo sunce, ni ova Terasa koju sam toliko voleo, ni ovaj otmeni svet kome sam nekada želeo da pripadam, ni zastave na vetru, više ne pričinjavaju nikakvu radost, baš kao da je neki rasejani scenograf posle predstave zaboravio da skloni stari dekor (sve je iščezlo sem nepotrebnih kulisa i statista! Ribarske svađe Karla Goldonija, možda?), ali dobro je«, mislio je, »dobro je kao na poslednjoj strani Lajfa, gde se reklamiraju cigarete ili duvan za lulu, gde ima mnogo prijatnih stvari na okupu, mnogo lepih i udobnih stvari za oko, dobro je što sam tu, a ne negde gore u kopnu, gde je sada prašnjavo i znojavo, ulice
puste, a svet kunja iza spuštenih roletni, dobro je, ipak je dobro što sam ovde!«
»Dobro je što sam tu, sa svim ovim svetom koji se leti seli na Terasu, a zimi u ,Golf' na Bledu —jesenji festivali i proletnje svečanosti... Prezirem ih, a opet sam neprestano s njima«, mislio je, »ali bar su učtivi, a to je ipak nešto, svejedno što iza njihovog keženja nema ničega sem puste zemlјe gospodina Tomasa Sternsa Eliota.«
O, baš divno što ste ovde! Moramo da se nađemo, važi?
Svakako, svakako..
Molim vas još malo leda!
Jutros!
Tu blizu... Ne znam. Možda do jeseni?
Ona se pojavila u jedanaest, kada je već bio toliko nacvrcan da mu je bilo sasvim svejedno hoće li se uopšte pojaviti. Nalazio se, naime, u onom blagoslovenom stanju kada je moguće prizvati bilo koje od dragih, izgublјenih lica na ovu Terasu, čak i one koji leže duboko pod zemlјom.
Ali ona je bila još živa! I još su joj oči svetlucale onim starim sjajem iz pedeset osme, kada je u »Labirintu« igrala »Tintarela de luna« okružena zadivlјenim gledaocima, sama, u jednostavnoj ružičastoj halјini navučenoj na golo mlado telo.
Pronela je između stolova samosvesno svoju lepotu iz pedeset osme, bogami, još je delovala na goste, koji je ispratiše požudnim pogledima do njegovog stola.
Stigli ste — reče, ustajući. A odmah zatim:
Jutros... — kazao je.
Fino — rekla je. — A gdje ste se smjestili?
Tu, blizu...
Danas će biti pakao... — kazala je i pogledom izbrojala čaše na belom stolu. — Već radite?
Trudim se . . .
Onda su zaćutali. Jedanput, dok je bio još vrlo mlad, i dok je imao običaj da se klati na stolici i smeje bez razloga, video je dvoje stranaca kako sede jedno pokraj drugog i ćute. Zajedno, a svako od njih tako daleko! Gledao ih je kao neko čudo. Još je imao toliko toga da ispriča da nije mogao ni da pomisli kako se ista stvar može i njemu dogoditi jednoga dana; nije ni sanjao da će ga možda jednog jutra mrzeti da priča i da neće imati čemu da se raduje, da će isto tako sedeti potpuno miran i utučen i gledati nekuda
ispred sebe u prazno. To treba proslaviti, pomisli!
I mada ništa nije govorila o sebi, znao je i kada je dobila svoj prvi bikini, i prve farmerice od dunda Joza iz Kalifornije, poznavao je i pravu boju njene kose iz pedesete: zlatnožuti mokri bičevi, kao da se uvek vraćala sa plivanja!
način na koji je skakala u more sličan letu plјosnatog kamena kada se odbija od površine vode; njen prvi izlazak na Terasu u pratnji majke, i ono leto kada je prvi put došla u baštu »Jadrana«... Mladići su molili njenu majku da dozvoli da odigraju jedan ća-ća-ća i vraćali je uzbuđenu i nasmejanu, još toplu od igre, u beloj platnenoj halјini ispod koje su sevale njene tamne noge mulatkinje, njeni blistavi zubi ispod ružičastih napućenih usnica — bičevi njene svetle kose u letu u okretu igre —i njen prvi silazak u
»Labirint«, njen strah od tog tako otmenog mesta i livrejisanih kelnera; sećao se i vremena u kome je počela da vlada platoom za igru, i doba kada je ceo grad pitao za koga će da se uda, ko će odvesti taj lepi tamnoputi i svetlooki cvet sa Straduna, koga li čekaju ona i njena majka? Jer Grad je dobro znao da je suviše skupa igračka za sve njih koji je poznaju još od detinjstva, da je luksuz posedovati je i da nije moguće odbraniti je! — pa su vrlo brzo digli ruke od nje, čekajući rasplet, baš kao što se čeka hepiend u nekom dugo najavlјivanom skupom filmu, a ona se vrtela po Gradu, ni sama ne znajući šta čeka. Osmehnula bi mu se leti u prolazu kada bi ga ugledala (kao da je bio saučesnik u njenoj maloj tajni), a onda ju je jednog septembra odveo Pol Šefer u Brisel, ali se posle ispostavilo da je peder i da mu je bila potrebna samo kao alibi, a za njim je došao Tomas Hartvik, već oženjen i na ivici ludila od pića, a za njim jedan argentinski slikar u Parizu, Antonio Diego Garsija, pa italijanski glumac iz koprodukcija Roberto Bali, i svi oni drugi. Smenjivale su se sobe u potkrovlјu, apartmani, krstarenja po Sredozemlјu i tužne noći na stanici u metrou — do njega su stizali različiti glasovi: uspesi su smenjivali priče o potucanjima i njenoj propasti — o neverovatnom bogatstvu i pukoj sirotinji — i, najzad, ona je tu, za njegovim stolom, a da se pre toga nikada nisu upoznali, nikada pričali, nikada se kupali na plaži Svetog Jakova u ponoć, ni lјubili na zidinama, ni šaputali u kapijama, niti se krili od znatiželјnika u kamenim uvalama Lokruma — ništa sem dugog tajnog saučesništva, dok je ona jurila za svojom predstavom o sreći — nepostojećim vistavižnom u boji, a on pokušavao da iz svog prosečnog talenta i lica načini zaštitni znak za uspeh — sve do ovog jutra na Terasi, kada su za dve slobodne stolice njihovog stola sedela pokraj njih i dva poraza, jedan pokuplјen negde u belom svetu, drugi zarađen ovde, kod kuće.
Pogledali su se i osmehnuli.
Koliko ostajete? — upita ona.
Pogledao je kao da je prvi put vidi u njenom prugastom minijaturnom bikiniju na plaži »Danče« i rekao:
Ne znam. Možda do jeseni?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor   Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Pet Feb 02, 2018 12:00 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



BOING, BOING


Napred je koračao vodič — Stonjanin, spečen starac lisičijih kretnji, za njim mladi čovek, na kraju, posrćući, stjuardesa koja je stalno zaostajala zbog visokih potpetica.
Rekao sam ti da poneseš nešto sa niskim štiklama...
Ko je znao da je ovoliko daleko?
Manastir Svetog Mihaila, koji se iz doline činio blizu, kao da se sve više udalјavao što su duže pešačili. Prošli su kroz stonsku solanu isparcelisanu plitkim bazenima u kojima je trunula morska voda. Svaki bazen nosi ime nekog sveca, objasnio im je Stonjanin. Poslednji od njih zove se Mundo, što znači »svet«, a namenjen je sirotinji da iz njega besplatno uzima so.
Uzan kameni put pretvori se u strmu kozju stazu kroz šikaru. Omamlјeni avgustovskom jarom, gušteri su ih lenjo gledali svojim prepotopski starim očima sa vrelog kamenja duž puta.
Stonjanin je vešto skakao s kamena na kamen. Mladi čovek se kolebao između njegovih pognutih leđa, kroz čiju je košulјu probijao znoj, i stjuardese koja je sve više zaostajala. Nјene lepe preplanule butine ispod kratke mrežaste suknje bile su već izgrebane šiblјem drenjina.
Ne prestaješ da se obrazuješ čak ni leti...—govorila je, razmičući nisko poleglo granje. — Stari manastiri, stare tvrđave, stare zidine, staro kamenje, starci... Sve same stare, polovne stvari!
Zar ti nisam lepo rekao da ostaneš dole?
Sama među onim muvama?
Četiri kaluđerice čuvaju manastir Svetog Mihaila, na brdu iznad Stona.
Primetile su ih još pre nego što iziđoše na zaravan ispred crkve. Uvele su svoju četvrtu sestru u manastirski konak i sklopile za njom drvene šalone.
Eli, Eli, lama azavtani... — cvilela je zatvorena monahinja. — Eli, Eli, lama azavtani...
Šta joj je? — upita stjuardesa.
Poludjela — objasni Stonjanin.
Sirota! — uzdahnula je kaluđerica oborivši pogled. Otklјučala im je crkvu.
Pita Gospoda zašto je ostavio... reče čovek.
»Gospode, Gospode, zašto si me napustio?«
Na kom to jeziku?
Na hebrejskom.
Stjuardesa se okrenu kaluđerici:
Šta joj je? — upita. — Je li je to često hvata?
Nije joj dobro...
Zašto je ne odvedete u neku ... šta ja znam?
Vodili smo je svuda... — uzdahnu kaluđerica. Sada se iz kuće čulo glasno zapomaganje:
Eli, Eli, lama azavtani! Eli, Eli.
Oh, poludeću od ovog... — prošaputa stjuardesa mladom čoveku.
Stajali su i u iznenadnoj tišini osluškivali plimu cvrčaka što su monotono cvrčali ispunjavajući ubitačnim cvrčanjem vrelinu koja je pritiskala brdo.
Cvrčci! — reče mladi čovek.
To su kreštala... — ispravi ga Stonjanin. Kaluđerica podiže ruku, preprečivši put stjuardesi:
Ne možete goli u crkvu!
Dva muškarca pogledaše noge mlade žene kao da ih prvi put vide. Stajali su pred crkvom i gledali njene gole noge, punih i oblih butina, čiji se mišići iznad kolena lako napeše, ostavlјajući dve slatke jamice. Noge koje umeju svašta da izvedu!
Ma, dajte! — reče stjuardesa. — Niko neće znati! Kao da je to toliko važno?
Ne možete unutra! — ponovi mirno kaluđerica.
Eli, Eli, lama azavtani! — dopiralo je sada muklo stenjanje kroz kamene zidove manastirskog konaka.
Sačekaću napolјu... — reče mlada žena sa dosadom i ode na svojim dugim bakarnim nogama u senku zida ka gustijerni. Napila se vode iz limene šonje vezane zarđalim lancem. Voda je bila mlaka i slankasta. Nije gasila žeđ.
Kakve su freske? — upita čoveka kada je izišao iz crkve.
Uglavnom propale... — reče on.
Kaluđerica ih uvede u kuhinju popločanu grubo tesanim kamenom. Druga monahinja stavi na sto zdelu sa smokvama i flašu lozovače sa tri male različite čaše, a zatim se vrati do kredenca i ostade tamo ćuteći, prekrštenih ruku.
Od čega žive? — upita čovek Stonjanina.
Nose mlijeko dolјe u Ston — reče ovaj. - Peru robu i pletu pogrebne vijence...
Koliko ih ima?
Četiri.
Četiri kaluđerice čuvaju manastir Svetog Mihaila na brdu iznad Stona.
Eli, Eli, lama azavtani...— dopirao je udalјeni, vrišteći glas četvrte sestre.
Koliko smo dužni? — upita mladi čovek kaluđericu.
Ništa.
Onda su Stonjanin i čovek nešto šaputali, pa čovek izvadi iz džepa novčanicu od deset hilјada i stavi na sto, pocrvenevši pri tom.
Niko je nije takao. Novčanica je ležala na stolu čeznući da je neko podigne. Ali niko je nije uzeo. Sedeli su ćuteći.
Koliko je sati? — upita čovek, tek da nešto kaže.
Ne znam — reče kaluđerica. — Nemamo sata.
Onda su čuli grmlјavinu aviona. Najpre udalјenu i potmulu, a zatim veoma snažnu, gotovo zaglušnu. Na vrhu brda avion se čuo mnogo bolјe nego u dolini. Izišli su iz kuhinje i pogledali u nebo, koje je postalo gotovo lјubičasto od vreline.
Ovo je onaj u tri... — reče kaluđerica drugoj sestri. Vrijeme je da daš kravama...
Četiri kaluđerice koje čuvaju crkvu Svetog Mihaila računaju vreme prema avionima što preleću brdo iznad Stona.
Boing! — reče sanjivo stjuardesa. — Rimski boing u tri. Boing, boing! Dok su se spuštali niz kamenjar, napred stari vodič, za njim čovek,
stjuardesa slomi potpeticu.
Zar ti nisam rekao... - zausti mladi čovek.
Oh, prestani, molim te! — reče ona, razgledajući cipelu bez štikle.
Te vrele noći, dok su ležali goli na plahtama što su mirisale na bosilјak, stjuardesa iznenada prošapta:
Eli, Eli, lama azavtani!
Napreduješ... — reče mladi čovek zevnuvši.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor   Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Pet Feb 02, 2018 12:00 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]




JESEN


Vreme je da se pakujem. Krajnje je vreme.
Postoji vreme za raspakivanje i vreme za pakovanje, ali šta mi ostaje da strpam u torbu kad su mi se farmerke izlizale, majice isprale i pocepale, kad su knjige za leto pročitane, sandale pokidane, a stari žileti tupi? Potrošio sam, dakle, nerazumno još jedno leto, a mogao sam da ga pažlјivije koristim, da mi duže traje.
Ispratio sam desetak generacija kupača i osetio se starim kada su se menjali. Video sam kako stižu umorni i bledi, i kako zauzimaju mesta na plaži. Bacili bi ručnik, ostavili ležalјku, dušek na naduvavanje ili neku sitnicu, koju su ostali mogli da prepoznaju kao njihov znak. To je moje mesto! – govorili su za komadić obale, za neku stenu zgodnu da se na nju nasloni glava, za deo mola ili lanternu. Ovo je moje mesto! Ali, ko može da poseduje more?
Gledao sam kako im iz dana u dan tamni koža, pratio letnje lјubavi, bio slučajni svedok malim avgustovskim prevarama, slušao ispovesti i zauzvrat se poveravao drugima, pio sam više no što treba, grešio, preterivao sa jelom i ludorijama, družio se, a onda ih ispraćao, razmenjivao adrese, obećavao da ću pisati — ali već sutradan, prvog, desetog ili dvadeset i petog, stizali su novi gosti i govorili za komad obale da je to njihovo mesto, i sve je bilo isto.
Ne, ne, zaista je krajnje vreme da se pakujem!
Bio sam sa kelnerima na ti. Pušio sa starcima švercovani duvan iz Hercegovine. Pričao o veprovima: izgleda da će okrenuti na tramuntanu? Plaćao pića nepoznatim. Prihvatao da me časte. Raspirivao žar pod gradelama i gasio ga u sebi. Slavio nečije rođendane. Pevao bez sluha. Mumlao na onim mestima pesme gde ne znam reči. Vozio polako kraj slupanih kola iz kojih su odnosili mrtve. Kupovao potkovice na stočnim vašarima, za sreću. Sedeo danima u samostanskom vrtu i mislio da bih se mogao odreći sveta i ostati zauvek ispod limunovog stabla za kamenim stolom, na kome bih ponovo napisao Aleksandrijski kvartet gospodina Darela ili neku sličnu knjigu, debelu i svetlu. Ali ne, nije manastir za mene, i zaista je krajnje vreme da se pakujem!
Plaže su opustele, ponovo ničije, jahte su digle sidra i otplovile za Đenovu i Maltu, preko trga ne nailazi više niko zanimlјiv, a i prestoničke novine počele su da stižu neredovno. Više nikada nećemo biti lepi, mladi i ludi kao ovoga leta; ne, ne, krajnje je vreme, zaista je krajnje vreme da se pakujem.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor   Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu