Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Literatura koja teče

Ići dole

Literatura koja teče Empty Literatura koja teče

Počalji od Mustra Čet Nov 10, 2011 11:02 am

[You must be registered and logged in to see this image.]

Oduvijek se u književnim birtijama rado ćaskalo o piscima i njihovim porocima. Tko je znao više zgoda iz poročnog života nekog pisca, taj je bio jači stručnjak za književnost.

Velika su književna imena ušla u legendu po pijančevanju; ta je legenda postala neodvojiva od njihova djela. Napijalo se u svim epohama i valjda još od prve pisane riječi. Pisci su cugali iz gušta ili poze, radi okrjepe duše, u slavu boeme, slijedeći književnu tradiciju pića, oponašajući jedni druge, iz očaja ili ovisnosti, liječeći ljubavne jade ili kakve druge boljke, iz bunta i straha od smrti, u bijegu od samoće ili u jadu emigracije.

Cugalo se iz tko zna kojih sve razloga, mističnih, duševnih, samoubilačkih, porodičnih, seksualnih. Ili, da bi se slobodom takvog izbora sablaznilo buržuja. Da bi se potisnuo osjećaj krivnje, stvarne ili fiktivne; osjećaj grijeha prema voljenim osobama. Da bi se plakalo i sjećalo, da bi se “zidale kule u zraku”. Da bi se zaboravilo. Ali svaki je od tih cugaroša nastojao definirati barem dvije stvari: zašto piše i zašto pije. Na oba pitanja ostalo je mnogo proturječnih odgovora.

Pili su i religiozni pjesnici i mistici, uvjereni da se vinom slavi Božja ljubav. Kruh je tijelo, vino kao krv je duša. Napijanje je umakanje kruha u vino, sjedinjenje (coniunctio); o tome jedinstvu Jung je natuknuo u svojoj alkemiji. I sam Jung je posezao za čašom. Pisao je u uspomenama da vino potiče vizije i predviđanje budućih događaja. Piti znači sudjelovati u misnom obredu izbavljenja duše. Kruh namočen vinom sv. Ambrozije nazivao je medikamentom.

Koliko sam puta čuo vinopije kako nakon prve čaše s ufanjem i olakšanjem izgovaraju da je svaki gutljaj lijek za dušu, melem na uboje i rane života. Pijem, jer me boli duša. U pohvalama vinu rabe se pojmovi kao što su pričest, krv Isusova, misno vino. “Vinom se utoljuje žeđ za vinom”, tako zvuči jedan stih religioznoga engleskoga pjesnika R. S. Thomasa koji je bio župnik i notorna pijanica. Vele da je ušao u legendu po bljuvanju prije nego bi započeo redovničke dužnosti u velškim seoskim župama.

Naš je Matoš tvrdio da talenti niču u krajevima bogatim vinovom lozom. Kralj boema Tin Ujević smatrao je piće slobodom i maštao o malim fontanama vina, o vinoskocima umjesto vodoskoka. On veli: “Vino razvezuje jezik, dariva blistave govorničke teme, stvara rječitost. U vinu je sveta iskra. Vino i nadahnuće, to je jedan pojam; rječitost, duh i poezija izlaze iz vina.” Taj pjesnički genij znao je reći da je poezija izašla iz boce, kao što su ljubavi i strasti izašle iz bačava i vinskih podruma. Tin je rekao: “Mi smo kroz naraštaje umirali s čašom u ruci.”

Ali pisci su i drugdje umirali otrovani alkoholom i uglavnom mladi. Američki pisac F. S. Fitzgerald umro je od posljedica pića u svojoj četrdeset četvrtoj godini. Slavni Edgar Allan Poe, sa super kombinacijom narkotika i alkohola, umro je u svojoj četrdesetoj. Njemački pisac, najpoznatija ispičutura svoga vremena, E. T. A. Hoffmann umro je u četrdeset šestoj godini. Slavni Jack London, koji je pisao o alkoholnom beznađu, umro je sa četrdeset godina. I Konstanty Gálczyński, osebujna pjesnička pojava u poljskoj književnosti, umro je mlad. Czeslaw Milosz pisao je o njegovim kavanskim ludostima, o liječenju u sanatoriju za alkoholičare. U jednom sanatoriju, veli Milosz, tako se nametnuo da je uspio napijati i liječnike i pacijente, pa su priređivali biciklističke utrke po bolničkim hodnicima.

Dugačka je lista pijanih pisaca, a priča često tragična. Tragično je završio i veliki pisac Malcolm Lowry, pijančina koja zauzima najviše mjesto na ljestvici pisaca-alkoholičara, autor glasovitoga romana “Ispod vulkana”, za koji je Maurice Blanchot rekao da je “pijana Božanstvena komedija” našega vremena. U studiji o piscu Clarisse Francillon veli da je Lowry bio vitalan, energičan, izuzetne fizičke snage, radan, sposoban za askezu – sve to na jednoj strani, a na drugoj osoba u vlasti demona, manijak koji se “leluja na rubu provalije”, bruka od koje se strepilo na javnim mjestima. Piti ili ne piti, to je pitanje koje je opsjedalo i razdiralo nesretnoga Lowryja. Kada ga je prijatelj zatvorio u svoj stan u New Yorku da bi dovršio rukopis jedne svoje knjige, sakrio je sve zalihe pića, a kada je došao u posjet, zatekao je raspoloženog Malcolma koji je rekao: “Popio sam ti svu kolonjsku vodu.” Douglas Day napisao je kratku biografiju toga velikog pisca u kojoj na jednom mjestu veli da je Lowry bio “toliko natopljen alkoholom, da se to više nije moglo iscijediti ni iscijeliti”. Pio je u ogromnim količinama. Umio je za tren oka, nadušak, iskapiti bocu bilo kakvog pića. Svoga psihijatra uvjeravao je da pije stoga što je plagijator u književnosti i što ima mali penis. Jednom je rekao: “Stajati pijan uz šank, najljepši je prizor čovjekova postojanja.”

U romanu “Ispod vulkana”, po kojemu je slavni John Huston snimio film 1984. (igraju Albert Finney i Jacqueline Bisset), potekle su najbolje stranice ikada napisane o alkoholičaru, maestralno nijansirane u liku Geoffreya Firmina. Hajde, barem neka vajda od autorova bjesomučnog napijanja. Danilo Kiš je volio reći da je za mamurluk najdjelotvorniji lijek samoubojstvo. Taj lijek izabrao je i Malcolm Lowry; ubio se alkoholom i jakom dozom barbiturata. Na njegovu zaraslu grobu u mjestu Ripe, u južnoj Engleskoj, stoji epitaf koji je sam sročio, vjerojatno u pijanu stanju. Između ostalog piše: “Noćobdija on je bio i uvijek mnogo pio / u gabuli dok je bio, čas ga smrtni pohodio.”

Faulkner je umro od kljenuti srca, kako je službeno priopćeno, a legenda kaže da je toga 6. srpnja 1962. godine bio trešten-pijan i da je pao s konja. Njegova je omiljena izreka bila: “Dobar burbon liječi sve boli.” Hemingway je počinio samoubojstvo na vrhuncu slave; imao je 63 godine. Ustrijelio se lovačkom puškom. Pokraj njega bile su dvije prazne boce viskija i jedna tek načeta boca džina. Posljednjih godina svoga života nije se trijeznio. U knjizi uspomena “Pokretni blagdan” Hemingway je šarmantno pisao o šankovima u pariškim bistroima. Ima ondje zgodan detalj kako mu je dosađivao James Joyce i svaki put se olešio od pića, pa je “pijanu irsku mrcinu” često morao nositi na leđima. Ta zgoda priključuje još jednog pijanca u ovu ediciju slavnih.

Cijela je povijest književnosti jedna beskrajna točionica. Točilo se ondje pića i duha, a da se to dvoje nije uzajamno potiralo. Dakle, u toj pivnici lokalo se i ločući satiralo do “rastrojstva svih čula”, kako je Arthur Rimbaud najradije definirao pjesništvo. On je propovijedao pijančevanja kao stimulans za ulazak u mistično, u “dijalog sa sjenama”. Od pića je načinio filozofiju i vlastitu poetiku. Tin Ujević divio se Rimbaudu ponajviše stoga što je rano “zabatalio pisanje” i posvetio se švercanju oružja i droge. I Matoš je također bio fasciniran Rimbaudovim životom, koji je bio “poetičniji od poezije”. Da, boema fascinira. Onda nije čudo što je Tin rekao: “Pijem da bi mi se ljudi divili.” Kako je samo Baudelairea rasrdio Brillat-Savarin koji je u svojoj “Filozofiji ukusa” napisao o vinu samo to da se pravi od ploda vinove loze, a ni riječi o njegovim čarobnim svojstvima, o tome “intelektualnom zlatu”. Baudelaire ga je ismijao i nazvao “slavnim glupanom”, a njegovu glasovitu knjigu “lažnim remek-djelom” i “bljutavim tijestom”.

Baudelaire je tvrdio da može čuti govor vina, jer ono zbori dušom. Ono obavještava onoga tko ga uzima da će možda u želucu napraviti darmar, ali kad se popne u mozak, tu će izvesti najljepšu igru. “Iz našeg sjedinjenja rodit će se poezija”, pjeva vino tajanstvenim jezikom. Baudelaire žali one koji tu pjesmu nikad nisu čuli. Samo vino “svakodnevno ponavlja svoja dobročinstva”, sve ostalo je prijetvorno. Onda se nađu idioti i osuđuju čovjeka koji “pijući vino ispija genijalnost”.

Ako kadgod pijem, onda najradije pijem crno vino. Gušta mi blatina iz podruma obitelji Buntić, vinogorje mostarskog kraja. I Krleža je rado pio blatinu, ali s mjerom. Jednom smo, negdje sredinom sedamdesetih, Danilo Kiš, Predrag Matvejević i ja, bili s njim na ručku u Šumskom dvoru u Zagrebu. Kako nam je bio domaćin, naručio je blatinu, unatoč Kišovu inzistiranju da pijemo neko slovensko vino. “Kaj ti znaš o vinima, pijanico”, rekao je na onaj svoj simpatično osorni način, zapravo vrlo nježno, jer mu je Kiš bio posebice drag.

S Kišom sam prijateljevao nekih tridesetak godina, ali on nije bio pijanica. Istina, znao se itekako naroljati, bez uživanja u piću. Pio je samo u društvu, štimunga radi, “tek da bi se neprilagodljiv prilagodio”, kako je sam znao reći. Pokatkad je pravio skandale, ali je uglavnom bio veseo; pjevao je, svirao gitaru, udvarao se ženama i šarmirao. Moj drugi bliski prijatelj, Borislav Pekić, veliki prozni pisac, pio je kao smuk. Unatoč krhku zdravlju, tamanio je žestoka pića s čudesnom izdržljivošću. Mogao je piti nekoliko dana za redom, bez jela i spavanja. U pijanstvu ga je krasila lucidnost i izuzetni smisao za humor. U Sarajevu, negdje 1966., nosio sam ga mrtvog-pijanog od bara hotela Evropa do Centrala. I dok sam ga vukao onako dugačkog, promrmljao je smijući se: “Sada je na tvojim leđima teret srpske književnosti!”

“Samo hulje piju mlijeko”, tako je govorio veliki vinopija Charles Baudelaire.


Mirko Kovač (Feral Tribune, 03. 11. 2001.)


Poslednji izmenio Mustra dana Pet Avg 15, 2014 10:34 am, izmenjeno ukupno 1 puta
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Literatura koja teče Empty Re: Literatura koja teče

Počalji od Mustra Ned Jul 07, 2013 6:45 pm


Iako niko ne može da ospori dar i talenat svetskih pisaca, mnogi od njih voleli su da popiju. Da li je i koliko alkohol uticao na njihovu kreativnost i stvaralaštvo?

Hemingvej i mohito
Ernest Hemingvej je poznat po tome što je voleo da pije. U dvadesetim godinama prošlog veka izjavio je: „Ponekad poželim da sam kroz ta vremena prošao trezan da ih se mogu sećati, ali, opet, da sam bio trezan, ona ne bi bila vredna sećanja.” Uspomene na njegove dogodovštine čuvaju mnogi barovi. U njujorškom baru Kostelo sa društvom je sreo pisca Džona O'Haru koji se hvalio svojim štapom za hodanje, napravljenim od najtvrđeg i najfinijeg drveta. Hemingvej mu je ponudio 50 dolara ako ga prepolovi golim rukama. Uzeo je štap i slomio ga - sopstvenom glavom. Slavni i cenjeni pisac proslavio je koktel mohito, koji je sam smislio u havanskom baru La Bodeguita del Medio. I dan-danas, upravo zbog Hemingveja koji je dugo živeo na Kubi, ovaj bar posećuju milioni turista.

Fokner i viski
„Civilizacija počinje destilacijom”, rečenica je Vilijama Foknera, dobitnika Nobelove nagrade za književnost, koji je, po mnogima, najveći američki romanopisac. Proslavio se romanima „Vojnikova palata", „Sartoris", „Buka i bes"... Fokner je od samog početka svoje karijere pio dok je pisao. Noći i alkohol davali su mu najbolju inspiraciju: „Obično pišem noću. Svoj viski držim nadohvat ruke”, rekao je. Kada ga je Hauard Hoks pozvao da napiše scenario za film „Put do slave” Fokner je došao na sastanak noseći papirnu kesu iz koje je izvukao viski. Dok ju je otvarao, slučajno se posekao. Ipak, ova nezgoda ga nimalo nije obeshrabrila, već je odmah potegnuo pićence. Fokner je među piscima bio pravi autoritet što se tiče upućenosti u alkohol pa mu je slavni losanđeleski bar Musso & Frank Grill dozvolio da sam osmisli jedan koktel.

Edgar Po i Ficdžerald
Edgar Alan Po bio je prvi pisac u Americi koji je pisao kratke priče i smatra se utemeljivačem detektivskog romana, kriminalističkog žanra i naučne fantastike. Američki pesnik i pisac, poznat je po svojim pričama sa mističnim temama, pesmi „Anabel Li", ali je još poznatija njegova ljubav prema alkoholu. Priča se da je umeo da se napije od samo jedne čašice. Njegov školski prijatelj potvrdio je da je ispijao žestoka pića u jednom dahu, a glasine kažu da je umro upravo od trovanja alkoholom. Slično je okončao i slavni američki pisac F. Skot Ficdžerald. Ostao je zapamćen po stavu da miris džina, koji je preferirao, nije moguće osetiti. Čak i mala količina tog pića obarala ga je s nogu, kao i njegovu vernu pratilju, suprugu Zeldu. Njih dvoje često su šokirali prisutne kada bi obeznanjeni od alkohola izvodili striptiz, a na jednoj zabavi su čak skuvali satove gostiju u supi od paradajza.

Barska mušica Bukovskog
Čarls Bukovski ostao je upamćen po eksplicitnom, sirovom, ponekad čak vulgarnom književnom izrazu i pričama o simpatičnim gubitnicima sa margina američkog društva. Ipak, nemoguće ga je izostaviti iz ove priče. Bukovski je scenarijom za „Barsku mušicu” potvrdio svoju književnu slavu i ostao zapamćen po svom alter egu, liku Henrija Kinaskog, koji živi da bi pio i pije da bi pisao. Bukovski je znao toliko da se napije, pa su se tuče, kojima je bio sklon, obično završavale njegovim padanjem na zemlju, više od alkohola nego od batina. Govorio je: „Alkohol je verovatno jedna od najznačajnijih stvari koje su se ikada pojavile na zemlji, naravno, pored mene. Alkohol je destruktivan za mnoge ljude. Ja sam samo jedan od njih. Sve moje stvaralaštvo potiče od pijanstva..."

Vruć čaj sa šerijem
Iako se čini da među književnicima odanim alkoholu nije bilo žena, domišljatošću se ističe Amerikanka Karson Mekalers koja je volela da pije vruć čaj sa šerijem. Ovu mešavinu nazvala je Soni boj, a nekoliko puta je govorila da je čaj jedino što pije dok piše. Neretko je večeri dočekivala uz koktele, od kojih joj je omiljeni bio Long Ajlend.
Autor „Slike Dorijana Greja" Oskar Vajld rekao je: „Posle prve čaše vidiš stvari kakve bi želeo da jesu. Posle druge čaše, vidiš stvari kakve nisu. Na kraju vidiš kako zaista jeste i to je najstrašnija stvar na svetu." Da li je čaša pića velikim piscma bila samo pomoćna inspiracija ili stil života, o tome je teško suditi. Činjenica je da su mnoga među najvećim delima svetske književnosti proizašla iz pera dokazanih alkoholičara.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Literatura koja teče Empty Re: Literatura koja teče

Počalji od Mustra Ned Jul 07, 2013 6:45 pm

NAŠI PISCI O ALKOHOLU

Igor Marojević
Hemingvej je značajan pisac dok je Bukovski bez određenog značaja. Verujem da je danas, u 21. veku, proslavljanje pisaca putem pića nešto što se događa u manje razvijenim književnostima, gde ubrajam i srpsku. Mit o pesniku boemu sastavni je deo takozvane poetike ciroze jetre, koja je u neko drugo vreme imala šarma i uticaja. Svi moji zapadni prijatelji pisci, kao i poznanici među književnicima sa anglosaksonskog, hispanskog i drugih područja su ljudi koji nose skupu odeću ili decentnu garderobu i trude se da izgledaju najbolje što mogu. Niko od njih ne beži od pića, ali ne u kreativne svrhe. Što se mene tiče, nisam koristio ni piće ni opijate da bih nešto lakše napisao. Da sam koristio, bilo bi mi samo teže. Tako da, ne hvala, nisam taj tip.

Jasmina Mihajlović
Određena sloboda i nekonvencionalnost su vezane za umetnike. Ne mora to uvek biti piće, noćni život ili nešto slično, dovoljno je biti nemalograđanin. Mislim da je taj boemski život svakako uticao na rad pisaca zato što je to neka vrsta nekonvencionalnosti. Lično, nemam običaj da pijem dok pišem jer mislim da je piće stvar prošlog veka, i da čovek 21. veka ne može izdržati ni hranu ni piće 20. veka.

Goran Petrović
Bukovski je rekao da je odlično radio između treće i pete buteljke vina. Do treće nije imao inspiraciju, a preko pete imao je napretek. Što se mene tiče, popijem neki put čašu vina, možda i dve. Smatram da to može da pokrene neke točkove.

Olivera Ptica
Nekima je neophodna vijagra da bi imali zadovoljavajuć seks, a drugima alkohol da se „otkače". Ne pripadam nijednoj od ove dve kategorije. Kada je u pitanju strast, jedina hemija „na kojoj sam" je ona magična privlačnost koja se javi, često već pri prvom susretu, i koja se ponekad ne da ničim objasniti. Ovaj dar univerzum nam ne šalje da bismo ga analizirali, već da bismo u njemu uživali. A što se tiče „otkačenosti", svi koji me poznaju reći će vam da sam dovoljno „otkačena" i bez alkohola. Mislim da je za uspešno pisanje, kao i za život uopšte, neophodno oslobađanje od sopstvenih blokada. Alkohol možda jeste rešenje, ali samo privremeno. Ipak, ako čovek uspe da sprovede ovaj proces prirodnim putem, upornim radom na sebi, onda on počinje da živi dvadeset četiri časa dnevno sa „spuštenom ručnom", bez straha od suočavanja sa samim sobom. Tada pisanje predstavlja ne samo kreativan proces, već i svojevrstan vid autoterapije kojom se čistimo od viška emocija i oslobađamo zatočeništva potisnute osobine pripisujući ih junacima svojih romana. Najlepše je što koristi od ovog procesa nema samo onaj ko piše, već i onaj ko čita, svaki put kada u nekom liku ili situaciji prepozna sebe i svoj život.

Anabela Basalo
Definitivno nijedan pisac ne može da pobegne od sebe, ne može dobro da piše o onom što nije doživeo. Zato i verujemo piscima poput Bukovskog. Kada čitam njegovu knjigu, vidim njega. Uvek kada pišem knjigu, pored sebe imam čašu vina, ne da bih se napila, već da bih otpustila kočnice. Možda bih se, bez vina koje opušta, ustručavala nešto da napišem.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Literatura koja teče Empty Re: Literatura koja teče

Počalji od Mustra Ned Jul 07, 2013 6:46 pm

Charles Bukowski počeo je piti s 13 godina i time započeo svoju dugogodišnju vezu s alkoholom

[You must be registered and logged in to see this image.]

Brojni su pisci 20. stoljeća (pogotovo američki) bili ovisni o alkoholu. I dok neki vjeruju da je alkohol doprinio njihovoj kreativnosti, drugi smatraju da su njime pokušavali rješiti životne probleme.

Evo nekoliko velikih pisaca kojima je, osim talenta, zajednička bila i sklonost alkoholu:

William Cuthbert Faulkner (25. rujan 1897 - 6. srpnja 1962), američki novelist, scenarist i pjesnik. Cijenjen je kao jedan od najutjecajnijih pisaca 20. stoljeća. 1949. godine je nagrađen Nobelovom nagradom za književnost. Činjenice su potvrdile kako je Faulkner imao ozbiljnih problema s alkoholom. Kao što je i sam govorio, a tome je svjedočila i njegova obitelj, prijatelji i novinari, za vrijeme pisanja svojih djela nije pio. Nije vjerovao da alkohol daje poticaj njegovom stvaranju. Sada je uvaženo mišljenje kako je Faulkner koristio alkohol kao sredstvo za bijeg od svakodnevnih problema.

Henry Charles Bukowski (16. kolovoza 1920 - 9. ožujka 1994) je bio utjecajni američki pisac i novelist. Njegovo djetinjstvo obilježio je otac - tiranin koji ga je fizički i psihički zlostavljao. Kako bi potisnuo sjećanja na zlostavljanje, počeo je piti s 13 godina i time započeo svoju dugogodišnju vezu s alkoholom.

Francis Scott Key Fitzgerald (24. rujna 1896 - 21. prosinca 1940), američki pisac novela i kratkih priča. Fitzgerald je postao alkoholičar još kao student, a notorni pijanac postaje u 1920-ima za vrijeme posebno teškog opijanja koje je narušilo njegovo zdravlje. U noći 20. prosinca 1940. doživio je srčani udar i sljedećeg dana, dok je čekao liječnika, kolabirao je i umro. Imao je 44 godine.

James Augustine Aloysius Joyce (2. veljače 1882. - 13. siječnja 1941), irski emigrantski pisac smatra se jednim od najutjecajnijih pisaca 20. stoljeća. Dugo je živio u Dublinu, a godine su mu prolazile u neprestanom tulumarenju. Njegova pijanstva povremeno su završala fizičkim obračunima u lokalnim pubovima.

Ernest Miller Hemingway (21. srpnja 1899 - 2. srpnja 1961), američki novelist, pisac kratkih priča i novinar. U svojim 20-im godinama nadjenuo si je nadimak Papa. Tijekom 1920-ih godina, dok je bio dio zajednice imigranata 'Izgubljene generacije' u Parizu, piše u memoarima A Moveable Feast. Tijekom života, Hemingway je bio teški pijanac. Podlegao je alkoholizmu u poznijim godinama kada već patio od psihičkih problema. Nakon što je 1961. godine pušten iz umobolnice, gdje se liječio od teške depresije, sačmaricom je počinio samoubojstvo, u svojoj kući u Kerchumu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Literatura koja teče Empty Re: Literatura koja teče

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu