Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Halil Džubran

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

Halil Džubran Empty Halil Džubran

Počalji od Mustra Ned Dec 13, 2015 2:58 am

MIRISNI PLODOVI DUŠE

[You must be registered and logged in to see this image.]





Robovanje


Ljudi robuju životu, i zbog toga robovanja dani su im prepuni poniženja i
stradanja, a noći su im sve u krvi i suzama.
Evo, minu sedam tisuća godina od moga prvoga rođenja i do sada ne vidjeh
ništa osim potčinjenih, pozatvaranih i okovanih robova.
Obiđoh Zemlju od istoka do zapada, spoznah i tamu i svjetlost života, gledah
procesije naroda kako iz pećine hrle u palače, ali do sada ne vidjeh ništa drugo
do šije povijene pod bremenom, ruke u lance vezane i koljena savinuta pred
idolima.
Pratio sam čovjeka od Babilona do Pariza, od Ninive do New Yorka i vidjeh
samo tragove njegovih okova na pijesku uz otiske stopala, čuh samo kako
doline i šume odjekuju vapajima generacija i stoljeća.
Ulazio sam u dvorove, u hramove i bogomolje, stajao uz prijestolja,
žrtvenike i govornice, ali vidjeh samo kako trudbenik robuje trgovcu, trgovac
robuje vojniku, vojnik robuje guverneru, guverner robuje kralju, kralj robuje
vjerskom poglavaru, vjerski poglavar robuje idolu, a idol je samo zemlja od
koje su ga sotone sazdale te ga postavile na brdo lubanja. Ulazio sam u kuće
moćnih bogataša, u straćare nemoćnih jadnika, u sobe ukrašene slonovom kosti
i komadima zlata, u skloništa ogrezla u očaj i zadah smrti, i vidjeh djecu kako se
uz mlijeko zadajaju robovanjem, vidjeh mladiće kako uz alfabet usvajaju pokor-
nost, djevojke kako se odijevaju u poslušnost i potčinjenost, i žene kako liježu
na postelje pokornosti i podatnosti.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Halil Džubran Empty Re: Halil Džubran

Počalji od Mustra Ned Dec 13, 2015 2:59 am

[You must be registered and logged in to see this image.]
  Pratio sam generacije od obala Gangesa pa do Eufrata, do ušća Nila i Sinaja,
do atenskih trgova i rimskih crkava, do uličica Konstantinopola i londonskih
građevina, i vidjeh samo robovanje što posvuda žrtvenike ostavlja iako ga
božanstvom nazivaju, vino i miomirise mu pred noge izlijevaju i kraljem ga
nazivaju, tamjan pale pred njegovim bistama i prorokom ga nazivaju, ničice
pred njim padaju i zakonom ga nazivaju, zbog njega međusobno ratuju i
rodoljubljem ga nazivaju, njegovoj se volji predaju i Božjom sjenom na Zemlji
ga nazivaju, po njegovoj želji domove i zdanja pale u bratstvom i jednakošću ga
nazivaju, radi njega se pregalaštvu predaju i bogatstvom i trgovinom ga
nazivaju. Sve su to brojna imena za jednu istinu i sve je to mnoštvo ispoljavanja
jedne suštine. Ta je trajna, vječna bolest sa svakojakim simptomima i
raznovrsnim ranama; nasljeđuju ih sinovi od očeva kao što dah života
nasljeđuju; njeno sjemenje se stoljećima u tlo vremena zasijava, kao što jedno
godišnje doba daje ono što se u drugo doba zasije.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Halil Džubran Empty Re: Halil Džubran

Počalji od Mustra Ned Dec 13, 2015 3:00 am

[You must be registered and logged in to see this link.]

Najčudnija i najbezočnija vrsta robovanja na koju naiđoh jest ona što
sadašnjicu ljudsku neraskidivo veže za prošlost predaka; što im duše tjera na
klanjanje tradicijama djedova; što im u mladićka tijela uvodi drevne duše, kao u
svježe grobove kosti stare.
Vidjeh nemušto robovanje - trajno vezivanje muškarca za ženu koju
potcjenjuje; tjelesnu vezanost žene za postelju supruga koga mrzi te im ni
jednome nije stalo do života.
Vidjeh nijemo robovanje - kada su pojedinci prinuđeni slijediti svoju
sredinu, krasiti se njenim bojama, njenim se ruhom odijevati, te se oglašavaju
poput odjeka i tijela su im nalik sjenama.
Vidjeh nakazno robovanje - šije moćnika upregnute u jaram obmanjivača,
odlučnost jakih ljudi u službi pohotnika što žude za slavom i znamenitošću te se
ponašaju poput marioneta što se prstima pokreću, zaustavljaju i razbijaju.
Vidjeh prastaro robovanje - kako duše dječje padaju sa prostranih nebesa u
nesretne domove gdje nužda i maloumnost druguju, gdje poniženje i očaj idu
ruku pod ruku te djeca stasavaju nesretna, žive kao prijestupnici i umiru
poročni.
Vidjeh odvratno robovanje -- prodavanje predmeta u bescijenje i naopako
imenovanje stvari: obmanjivanje se naziva oštroumnošću, brbljanje umnošću,
slabost blagošću, bojažljivost gordošću.
Vidjeh surovo robovanje - kada se nejaki strahom tjeraju da govore, pa
kazuju ono što ne osjećaju, predstavljaju se suprotno svome biću te se nesreća s
njima poigrava kao s krpama.
Vidjeh ogavno robovanje - kada jedan narod živi po zakonima drugoga
naroda.
Vidjeh nakazno robovanje - kada kraljevski sinovi krunišu kraljeve.
Vidjeh crno robovanje - kada prijestupnici svaljuju sram na nedužne.
Vidjeh robovanje samom robovanju, a to je inercija.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Halil Džubran Empty Re: Halil Džubran

Počalji od Mustra Ned Dec 13, 2015 3:01 am

[You must be registered and logged in to see this link.]



Kada sam se umorio prateći generacije i kada mi je dojadilo da gledam
prohod naroda, sjedoh osamljen u dolini silueta, tamo gdje se skrivaju sjene
minulih vremena i gdje počivaju duhovi budućih stoljeća. Tamo vidjeh
slabunjavu siluetu kako osamljena ide zureći u sunce te je zapitah:
- Tko si i kako ti je ime?
- Sloboda je moje ime.
- Gdje su ti potomci?
- Jedan je umro razapet, drugi je umro u ludilu, a treći se još ni rodio nije.
Potom mi se izgubi iz vida, u magli.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Halil Džubran Empty Re: Halil Džubran

Počalji od Mustra Ned Dec 13, 2015 3:01 am

[You must be registered and logged in to see this link.]

O noći


O, Noći što pripadaš ljubavnicima, pjesnicima i maštarima!
O, Noći silueta, duhova i sjeni!
O, Noći čežnje, ljubavi i uspomena!
Ti, svemoćna Noći, što stojiš između patuljastih oblaka zapada i jutarnjeg
svitanja, što oponašaš oštricu straha, što se mjesecom ovjenčavaš, što se u ruho
mira odijevaš, što s tisuću očiju u dubine Života gledaš, što s tisuću ušiju
osluškuješ zvuke Smrti i Ništavila!
Ti si tama koja nam nebeska svjetla pokazuje, dok je Dan svjetlost što nas u
zemaljsku tamu gura.
Ti si nada koja nam oči otvara pred divotom Beskraja, a Dan je obmana što
nas kao slijepce vodi svijetom normi i ograničenja.
Ti si pokoj koji nemušto saopćava tajne živih duša što hode nebeskim
visinama, a Dan je buka koja ne da mira dušama onih što se predaju svojim
željama i strastima.
Ti si pravednik koji svojim snenim krilima izjednačava snove nejakih sa
željama moćnika.
Ti si samilosnik koji nevidljivim prstima sklapa oči nesretnika i srca im
uznosi u svijet manje surov od ovoga svijeta.
U tvoje plave skute ljubavnici toče svoje dahtanje; na tvoje nevidljive noge,
uz kapi rose, samotnici liju suze; na tvoje dlanove što mirišu na doline tuđinci
polažu svoje čežnjive uzdahe. Ti si sugovornik ljubavnicima, druželjubiv prema
samotnicima, prijatelj tuđincima i osamljenima.
Pod tvojim okriljem bujaju osjećaji pjesnika, na tvojim plećima uznose se
srca proroka, u tvojim vlasima trepere umovi mislilaca. Ti prišaptavaš
pjesnicima, ti si nadahnuće prorocima i inspiracija misliocima.
Kada mi ljudi dosadiše i kada mi se oči zamoriše gledajući lice Danje,
zaputih se u daleka polja gdje borave sjene minulih vremena.
Tamo se zaustavih pred jednom tamnom, lelujavom prilikom što na tisuću
nogu ide dolinama, planinama i ravnicama.
Tamo sam netremice gledao mračne oči, slušao lepet nevidljivih krila,
osjećao dodire mira, odvažno stajao pred strahotama tame.
Tamo sam tebe vidio, Noći, kao divnu i zastrašujuću siluetu uspravljenu
između zemlje i neba, ogrnutu oblacima, opasanu maglama, podrugljivu prema
suncu, prezrivu prema Danu, podsmješljivu prema krijeposnicima što bdiju nad
idolima, srditu na kraljeve što snivaju u svili, zagledanu u lica lopova, brižnu
nad dječjim posteljama, zaplakanu za osmijehom posrnulih žena, nasmijanu
zbog plača ljubavnika, u ruci držiš srca velikih ljudi, a nogama gaziš duše
neznatnih.
Tamo sam te vidio i ti si mene vidjela, Noći. Tvoja strahota mi bješe roditelj
i ja bijah tvoje čedo, kao sanjar; iščezoše svi zastori među nama; s lica nam se
strgoše velovi izvjesnosti i slutnji; ti mi saopći svoje tajne i namjere, a ja tebi
svoje želje i nadanja; potom se tvoja strahota preobrazi u pjesmu umilniju od
šaputanja cvijeća; a moje strahovanje postade radost dragocjenija od spokoja
ptica; ti me k sebi uze i sebi na ramena posadi te mi se uši osposobiše za
Čuvenje, usne za Kazivanje, srce za Ljubav kakvu ljudi ne poznaju i za Mržnju
drugim ljudima stranu; onda mi ti prstima dotače misao te mi misli potekoše
poput hitre, raspjevane rijeke što odnosi svelo raslinje; duh mi svojim usnama
poljubi te mi duh zaigra poput raspaljene iskre što pali sasušeno drveće.
Drugovah s tobom, o Noći, sve dok ne postadoh na tebe nalik; uz tebe se
privijah sve dok se moje želje s tvojima ne izmiješaše; voljeh te sve dok se moje
biće ne pretvori u tvoje naličje. Zato su u mojoj duši sjajne zvijezde koje uvečer
ljubav rasijava, a ujutro ih ubiru nemiri. Zato mi je u treperavom srcu mjesec što
hita, čas kroz nebesko oblačje, čas prostranstvom prepunim snova u pohodu.
Zato je u mome uvijek budnome duhu spokoj što objavljuje tajne zaljubljenih i
što odjekuje molitvama krijeposnika. Oko glave mi čarobna koprena koju
cijepaju roptaji samrtnika, a ponovo je sastavljaju pjesme onih što ženama
ljubavne stihove pjevaju.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Halil Džubran Empty Re: Halil Džubran

Počalji od Mustra Ned Dec 13, 2015 3:01 am


[You must be registered and logged in to see this link.]

Ja sam poput tebe, Noći. Pred ljudima se uznosim jer se s tobom
poistovjećujem, a oni se ponose jer se s Danom uznose.
Ja sam nalik na te i oboje se, nedužni, okrivljujemo.
Ja sam nalik na te snovima, karakterom i ponašanjem.
Ja sam nalik na te, makar me jutro i ne ukrašavalo ružičastim zrakama.
Ja sam nalik na te, makar i ne bio opasan maglama.
Ja sam noć raspojasana, svud prisutna, mirna, uzbudljiva; mojoj tami nema
početka i mojim dubinama nema kraja; dok se drugi dižu hvatajući se radosti
svjetlosti, moj se duh priklanja tugama u tami.
Ja sam poput tebe, o Noći, i dokle živim moje jutro neće doći.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Halil Džubran Empty Re: Halil Džubran

Počalji od Mustra Ned Dec 13, 2015 3:03 am

[You must be registered and logged in to see this link.]

Volšebna Demonica


Kuda me vodiš, Volšebna Demonice?
Dokle ću te slijediti na ovom izlokanom putu što se probija između litica,
posut trnjem, što nam noge vodi naviše, a duše nam sunovraćuje u dubine? Čvr-
sto sam se uhvatio tvojih skuta i slijedim te kao dijete majku, zaboravljajući
svoje snove, zagledan u tvoju ljepotu, ne videći sjene što mi lebde oko glave,
privučen nevidljivom snagom u tvome tijelu.
Stani za trenutak da ti vidim lice. Baci pogled na me ne bih li ti u očima
vidio tajne srca, ne bih li ti u crtama lica prozreo tajne duše.
Stani za trenutak, Demonice, jer me je zamorilo putovanje i duša mi strepi
zbog strahota puta. Zastani, jer smo stigli na raskršće gdje se smrt i život grle.
Neću poći ni koraka sve dok mojoj duši ne saopćiš namjere svoje duše i dok
mome srcu ne raskriliš riznice svoga srca.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Halil Džubran Empty Re: Halil Džubran

Počalji od Mustra Ned Dec 13, 2015 3:03 am

[You must be registered and logged in to see this link.]



Poslušaj me, Volšebna Demonice!
Još jučer bijah slobodna ptica što boravi među potocima, što leti u visinama,
što stoji na vrhovima grana promatrajući uvečer zamkove i hramove
raznobojnih oblaka koje sunce na izlasku gradi, a ruši ih kada zalazi.
Osamljen kao misao, putovao sam Zemljom od istoka do zapada, radujući se
dobrotama i slastima života, promatrajući tajne Svemira.
Hitao sam poput sna na krilima noći, kroz prozore ulazio u sobe usnulim
djevicama i poigravao se njihovim osjećajima. Stajao sam uz postelje mladići-
ma i budio im nadanja. Sjedio sam uz postelje starcima i pojašnjavao im vlastita
promišljanja.
Danas, kada tebe sretoh, Volšebna Demonice, i kada me ti povede, postadoh
poput roba što neznano kuda vuče okove; postadoh poput pijanca koji hoće vina
što mu volju slama i koji cjeliva dlan što ga po licu udara.
Zastani malo, Volšebnice - evo mi se snaga vratila, popucali su okovi što su
mi noge izranjavali, razbila se čaša otrova kojom sam se naslađivao. Što bi htje-
la da učinimo i kojim putem da krenemo?
Ponovo sam slobodan i da li bi me htjela kao slobodna prijatelja »što u sunce
netremice gleda i vatru hvata sigurnim rukama«?
Ponovo sam krilima uzmahnuo i hoćeš li pratiti mladića što kao orao dane
provodi u planinama, a noću zaliježe u pustinji poput lava?
Hoćeš li ljubav čovjeka kome je ljubav sugovornik, a ne gospodar?
Želiš li strast srca koje silno ljubi, ali se ne podaje, koje plamti, ali se ne
topi?
Hoćeš li naklonost duše što treperi pred naletom oluje, ali se ne slama; što
bjesni na buri, ali se s mjesta ne pomiče?
Želiš li me za prijatelja koji se ne da porobiti, niti on koga porobljava?
Evo moje ruke - prodrmaj je svojom lijepom rukom! Evo moga tijela - prigrli
ga u meko naručje!
Evo mojih usana - cjelivaj ih dugim i bezglasnim cjelovima!

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Halil Džubran Empty Re: Halil Džubran

Počalji od Mustra Ned Dec 13, 2015 3:03 am

[You must be registered and logged in to see this link.]





Uoči samoubojstva


U ovoj samotnoj, mirnoj sobi još jučer je sjedila žena koju sam volio.
Na ove meke, ružičaste jastuke svoju lijepu glavu je stavljala, iz ove
kristalne čaše je lagano pila vino pomiješano s miomirisima.
Sve to bijaše još jučer, a prošlost je samo san što se ne vraća. Danas je žena
koju sam volio otišla u zemlju daleku i pustu, divlju i hladnu, u zemlju pustoši i
zaborava.
Tragovi prstiju žene koju sam volio još uvijek su vidljivi na mome ogledalu,
miris njenog daha još uvijek mi je u odjeći, još uvijek iz kutova moje kuće
odjek njenog glasa ne iščezava. Ali ona - žena koju sam volio - otišla je u
daleko mjesto što se zove mjestom odlazaka i pokoja. Tragovi njenih prstiju,
miris njenog daha i sjena njenog duha u ovoj će sobi ostati sve do jutra, kada ću
raskriliti prozore valovima vjetra da odnesu sve što je ostavila ta lijepa
čarobnica.
Slika žene koju sam volio još je obješena pored moje postelje, ljubavna
pisma koja mi je slala još su u srebrnoj kutiji ukrašenoj draguljima i koraljima,
zlatno pramenje kose koje mi je u spomen darovala još je u svili natopljenoj
mošusom i tamjanom. Sve će to ostati na svome mjestu do jutra, a kad jutro
osvane raskrilit ću prozore vjetrovima da ih odnesu u tamu ništavila, gdje samo
nemušti mir obitava.
Žena koju sam volio nalik je ženama koje ste vi, mladići, voljeli. To je
čudesno stvorenje koje bogovi sazdaše od golubičije krotkosti, zmijske
nepouzdanosti, paunove gordosti, vučje zlobe, od ljepote bijele ruže, strahote
mrkle noći, od šake pepela i pregršti morske pjene.
Ženu koju sam volio poznavao sam u djetinjstvu, za njom sam trčkarao po
poljima, za odjeću je držao na ulicama.
Poznavao sam je u doba djevojaštva; gledao odraz njenog lica u svetim i
drugim knjigama, promatrao linije njenog stasa u oblacima i slušao poj njenoga
glasa što se nadmeće sa žuborom potoka.
Poznavao sam je u zrelome dobu, s njom razgovarao, savjete od nje tražio i
primicao joj se žaleći se na bol srca, kazujući joj tajne svoje duše.
Sve to bijaše još jučer, a prošlost je samo san što se ne vraća. Danas je ta
žena otišla u zemlju daleku i pustu, divlju i hladnu, u zemlju pustoši i zaborava.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Halil Džubran Empty Re: Halil Džubran

Počalji od Mustra Ned Dec 13, 2015 3:04 am




[You must be registered and logged in to see this link.]



Život je ime žene koju sam volio.
Jer život je žena, lijepa čarobnica što nam srca očarava, što nam duše mami,
što nas obećanjima zatrpava. Ako u tome ustraje, strpljenje u nama ubija, a ako
nas usliša, u nama dosadu izaziva.
Život je žena što se kupa u suzama svojih zaljubljenika i što se ukrašava
krvlju svojih žrtava.
Život je žena što se odijeva bijelim danima obrubljenim crnim noćima.
Život je žena-preljubnica, ali je prelijepa; tko njenu preljubu nije iskusio,
njenu ljepotu je omrznuo.
Sinovi moje majke

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Halil Džubran Empty Re: Halil Džubran

Počalji od Mustra Ned Dec 13, 2015 3:10 am

[You must be registered and logged in to see this link.]

Što hoćete od mene, sinovi moje majke?
Hoćete li da vam od praznih obećanja gradim palače pričama ukrašene, i
bogomolje snovima natkrivene, ili hoćete da razaram ono što su gradili lažovi i
malodušni i da rušim ono što su podigli licemjeri i zlobnici?
Što biste htjeli da činim, sinovi moje majke? Da li da gučem kao golub ne
bih li vas udobrovoljio, ili da ričem kao lav kako bih sebe zadovoljio?
Pjevao sam vam, ali niste plesali; pred vama sam naricao, a vi niste plakali -
hoćete li da pjevam i naričem istovremeno?
Duše vam se grče od gladi, iako kruha spoznaje ima više od kamenja u
dolinama, ali ga ne jedete; srca vam drhte zbog žeđi, iako vrela života oko vaših
kuća teku poput potoka - zašto onda ne pijete?
More ima plimu i oseku, mjesec biva mlad i uštap, vrijeme ima ljeto i zimu,
a istina se ne mijenja i ne prolazi - zašto onda hoćete unakaziti lice istine?
Dozivao sam vas u noćnome miru da vam pokažem ljepotu mjeseca i
dostojanstvo zvijezda, pa ste preplašeni ustali iz postelja, dograbili sablje i
koplja vičući: “Gdje je neprijatelj da se s njime borimo?”
Govorio sam vam da se uspnemo na vrh planine da bih vam pokazao
prostranstva svijeta, ali ste odbili govoreći: “U dubinama ove udoline živjeli su
naši očevi i djedovi, pod njenim okriljem su umrli, u njenim pećinama su
pokopani - kako onda da je napustimo i da idemo tamo gdje oni nisu išli?”
Govorio sam vam da idemo u ravnice da bih vam pokazao zlatne rudnike i
zemljine riznice, ali ste odbili govoreći: “U ravnicama se kriju lopovi i hajduci.”
Govorio sam vam da idemo na obalu gdje more dariva svojim dobrima, ali
ste odbili govoreći: ”Huka pučine duše nam zastrašuje i strahota dubina tijela
nam usmrćuje.”
Volio sam vas, sinovi moje majke, ali mi je ta ljubav samo štetu nanijela, a
vama nije koristila. Sada vas mrzim, a mržnja je kao bujica što odnosi samo
suho granje i ruši samo trošne kuće.
Suosjećao sam, sinovi moje majke, zbog vaše slabosti, a suosjećanje još više
oslabljuje, umnožava nejake i nikakvu korist životu ne donosi. Sada, dok
gledam vašu slabost, duša mi treperi u odvratnosti i preziru.
Zbog vašeg poniženja i nesreće sam plakao, lio sam kao kristal bistre suze,
ali one ne sapraše vašu prljavštinu, ne odagnaše vam sljepilo, ne omekšaše vaša
skamenjena srca, već isplakaše tugu moga srca. Sada se smijem vašem bolu, a
smijeh je poput munje što dolazi prije oluje, nikada poslije.
Što hoćete od mene, sinovi moje majke?
Hoćete li da vam pokažem odraze vaših lica u bazenima mirne vode? Onda
dođite da vidite koliko su vam ružna lica!
Pogledajte kako vam je strah obijelio glave, kao pepeo, kako vam je
nesanica ispila oči nalik na crne jame, kako vam je malodušnost od obraza
načinila naborane dronjke, kako vam je smrt poljubila usne požutjele kao
jesenje lišće.
Što tražite od mene, sinovi moje majke? Što tražite od života kada vas život
svojim čedom više ne smatra?
Vaše duše drhte pred svećenicima, tijela vam se tresu pred tiranima i
krvnicima, zemlje vam se plaše neprijatelja i osvajača - što onda očekujete od
života pod suncem?
Sablje su vam zahrđale, kopljima su vršci polomljeni, štitovi vam prašinom
prekriveni - zašto onda stojite na bojištu?
Vjera vam je licemjerje, ovaj svijet vam je utvrda, a budući svijet vam je
samo tlapnja - zašto onda živite kada je smrt pokoj nevoljnicima?
Život je odlučnost koja prati mladost, ozbiljnost koja ide uz muževnost i
mudrost koja slijedi starost. Vi ste, sinovi moje majke, rođeni kao nemoćni star-
ci, zatim ste glave pognuli, koža vam se smežurala, izgledate kao djeca što se u
blatu valjaju i kamenicama gađaju.
Ljudski rod je kao kristalna rijeka što teče raspjevana, odnoseći tajne
planina u dubine mora. Vi ste, sinovi moje majke, kao odvratna baruština u
čijim dubinama gmižu insekti, a na njenim obalama se zmije uvijaju.
Duša je kao plavi, gorući i sveti plamen što sažiže suho raslinje, što se
rasplamsava u olujama i osvjetljava lica bogova. Vaše su duše, sinovi moje
majke, kao pepeo koji vjetrovi po snijegu raznose i oluje ga rasipaju po
dolinama.
Mrzim vas, sinovi moje majke, jer vi prezirete slavu i veličinu.
Prezirem vas, jer vi prezirete sami sebe.
Ja sam vaš neprijatelj, jer ste vi neprijatelji bogova a da to i ne znate!

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Halil Džubran Empty Re: Halil Džubran

Počalji od Mustra Ned Dec 13, 2015 3:10 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


Mi i vi


Mi smo čeda tuge, a vi ste čeda radosti.
Mi smo čeda tuge, a tuga je Božja sjena koje nema u zlim srcima. Mi imamo
sjetne duše, a sjeta je veličina kojoj ne stremi sitna duša. Mi plačemo i ridamo, o
vi što se smijete, a tko se jednom u suzama okupa ostaje čist do kraja vremena.
Vi nas ne poznajete, ali mi vas znamo. Vi brzo plovite rijekom života ne
osvrćući se prema nama, a mi sjedimo na obali, vidimo vas i čujemo. Vi ne
marite za naše vapaje, jer vam dnevna buka uši ispunjava, a mi čujemo vaše
pjesme, jer nam šapat noći uši otvara.
Mi vas vidimo jer stojite na mračnome svjetlu, a vi nas ne vidite, jer sjedimo
u svijetloj tami.
Mi smo čeda tuge - mi, proroci, pjesnici i muzičari.
Mi pletemo od niti svojih srca odjeću bogovima, sjemenjem iz svojih grudi
punimo pregršti anđelima.
Vi ste čeda nebrižnih radosti i nemarnih java; svoja srca prepuštate u ruke
pustoši jer vas njeni prsti blago dotiču; odmarate se u neznanju, jer u zdanju ne-
znanja ne postoje ogledala da biste vidjeli svoja lice.
Mi uzdišemo - uzdasi nam se nadmeću sa šapatom cvijeća, sa šumorom
grana i žuborom potoka. Vi se grohotom smijete - smijeh vam se miješa s
lomljavom lubanja, zveketom okova i zavijanjem bezdana.
Mi plačemo - suze nam se toče u samo srce života, kao rosa što pada s vjeđa
noći usred jutra. Vi se osmjehujete - s osmjehnutih usana podsmijeh vam se
otima kao što se zmijski otrov u ranu ubrizgava.
Mi plačemo, jer nam je znana nesreća udova i siročeta, a vi se smijete, jer ne
znate vrijednost zlata. Mi plačemo jer čujemo jecaj siromaha i vapaj ugnjete-
noga, a vi se smijete jer ne čujete ništa osim zveckanja pehara.
Mi plačemo, jer su nam duše od Boga odvojene tijelima, a vi se smijete jer
su vam tijela za zemlju mirno vezana.
Mi smo čeda tuge, a vi ste čeda radosti - stavimo, onda, djela svoje tuge i
vaše radosti pred sud samoga sunca.
Vi ste sagradili piramide od lubanja roblja, piramide što sada na pijesku
kazuju generacijama o našoj vječnosti i vašoj prolaznosti. Mi smo srušili
Bastilju rukama slobodara, a Bastilja je riječ koju narodi izgovaraju nas
blagosiljajući, a vas proklinjući. Vi ste sagradili vrtove Babilona na kostima
nemoćnika, sazdali ste dvorove Ninive na grobovima nesretnika, ali su Babilon
i Niniva poput tragova deve na pustinjskom pijesku. Mi smo Astartinu statuu
isklesali od mramora tako da mramor, iako nepokretan, treperi i tako da, iako
nijem, govori; u Nahavendu smo svirali na strunama koje prizivaju duše
ljubavnika što plove u nebesima; Mariju smo naslikali linijama i bojama tako da
su linije nalik na misli božanske, a boje na emocije anđeoske.
Vi ste se odali užicima, a kandže užitaka su rastrgale tisuće žrtava na
trgovima Antakije i Rima. Mi se predajemo miru, a ruke mira su satkale Ilijadu,
Knjigu o Jobu i pjesmu Veliku Taiju. Vi se predajete strastima, a strasti su kao
oluja odnijele tisuće ženskih duša u ponore srama i razvrata. Mi volimo samoću,
a u okrilju samoće nastale su najbolje pjesme, drama o Hamletu i Danteovo
djelo. Vi drugujete s pohlepama, a one su prosule tisuće rijeka krvi; dotle mi
slijedimo imaginaciju koja je objavila spoznaju iz nebeskog kruga svjetlosti.
Mi smo čeda tuge, a vi ste čeda radosti; između naše tuge i vaše radosti su
nesavladive prepreke i tjesnaci koje ne mogu savladati vaši rasni konji, niti vaše
prelijepe kočije.
Mi žalimo zbog vaše ništavnosti, a vi mrzite našu veličinu; između našeg
sažaljenja i vaše mržnje je samo vrijeme što nas razdvaja.
Mi vam prilazimo kao prijatelji, a vi na nas nasrćete kao neprijatelji; između
prijateljstva i neprijateljstva je duboka provalija puna suza i krvi.
Mi vama gradimo palače, a vi nama kopate grobove; između ljepote palače i
tame grobova ljudski rod korača željeznim nogama.
Mi vama puteve posipamo ružama, a vi trnjem prekrivate naše postelje;
između ružinih listova i trnja istina svoj duboki, vječni san sanja.
Vi se oduvijek svojom grubom nemoći borite protiv naše blage moći. Za
trenutak nas savladate i radosni galamite kao žabe, a mi vas trajno svladavamo i
šutimo kao titani. Isusa ste razapeli ismijavajući ga i huleći, ali je on zatim sišao
sa svoga križa i kao titan ovladao generacijama zahvaljujući Duhu i Istini, te je
svojom veličinom i ljepotom zemlju natkrilio.
Otrovali ste Sokrata (...), ubili ste Galileja, uništili Aliju ibn Abu Taliba,
zadavili Midhat pašu, a oni i sada žive kao heroji, trijumfirajući pred licem vječ-
nosti. Zato vi živite u sjećanju čovječanstva kao leševi u prašini koje nema tko
pokopati u tamu zaborava i ništavila.
Mi smo čeda tuge, a tuga je poput oblaka što na svijet donose dobro i
spoznaju; vi ste čeda radosti i koliko god bila velika vaša radost, ona je kao stup
dima koji ruše i raznose vjetrovi.
Između noći i jutra

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Halil Džubran Empty Re: Halil Džubran

Počalji od Mustra Ned Dec 13, 2015 3:11 am

[You must be registered and logged in to see this link.]



Šuti, srce moje, jer te Svemir ne čuje.
Šuti, jer eter bremenit plačem i kukanjem neće ponijeti tvoje pjesme i himne.
Šuti, jer noćne siluete ne mare za tvoje radosti, niti će se procesije tame pred
tvojim snovima zaustaviti.
Šuti, srce moje, šuti do jutra, jer tko jutro strpljivo dočekuje, s njime snažan
osviće. Tko svjetlost želi, njega svjetlost ljubi.
Šuti, srce moje, i poslušaj što govorim:
U snu vidjeh drozda kako pjeva ponad aktivnog vulkana.
Vidjeh ljubičicu kako diže glavu iznad snijega.
Vidjeh nagu nimfu kako pleše među grobovima.
Vidjeh dijete kako se uz smijeh igra s lubanjama.
Sve to vidjeh u snu, a kada se prenuh i pogledah oko sebe, vidjeh
razbješnjeli vulkan, ali ne čuh raspjevanog drozda, niti ga vidjeh kako uzmahuje
krilima.
Vidjeh kako zrak sipa snijeg na polja i doline pokrivajući bijelim pokrovima
zgasla tijela ljubičica.
Vidjeh grobove poredane naspram mira vječnosti, ali nitko nije među njima
plesao, niti je tko moleći se kleknuo.
Vidjeh brda lubanja, ali se nitko osim vjetra nije smijao.
Na javi vidjeh samo tugu i očaj, a kuda li odoše radosti sna?
Radosti sna nestadoše, ali kako iščezoše i njegovi obrisi? Kako li će duša
izdržati dok joj san vrati siluete želja i nadanja?
Oslušni, srce moje, i poslušaj što govorim:
Duša mi bijaše snažno stablo čije korijenje seže u dubine zemlje, a grane mu
se izvijaju prema beskraju.
Duša mi procvjeta u proljeće, plodove dade u ljeto, a kada jesen dođe,
sakupih plodove u srebrne posude i stavih ih na raskršće. Prolaznici su ih
uzimali, jeli i svojim putem nastavljali.
Kada jesen minu, kada se njeni kliktaji u plač i jadikovku pretvoriše, u
posudama vidjeh samo jedan plod koji ljudi meni ostaviše. Ja ga uzeh i vidjeh
da je nesnošljivo gorak, kiseo kao zeleno grožđe, te rekoh svojoj duši:
“Teško meni. Ljudima sam u usta stavio prokletstvo i u utrobe
neprijateljstvo. Što si, dušo, učinila sa slašću koju si korijenjem sisala iz dubine
zemlje, što si učinila s mirisom koji su tvoje grane upijale iz sunčeve
svjetlosti?”
Potom iščupah snažno stablo svoje duše.
Iščupah ga zajedno s korijenjem iz zemlje iz koje je raslo i iz koje se hranilo.
Iščupah ga iz prošlosti i oduzeh mu sjećanje na tisuću proljeća i tisuću jeseni.
Zatim posadih stablo svoje duše na drugo mjesto.
Zasadih ga u polje daleko od staza vremena. I bdio sam nad njim govoreći:
“Bdijenje nas približava zvijezdama.” Zalijevao sam ga krvlju i suzama
govoreći: “U krvi ima mirisa i u suzama slasti.”
A kada dođe proljeće, moja duša ponovo procvjeta i u ljeto plodove dade.
Ujesen sakupih zrele plodove u zlatne posude i stavih ih na raskršće. Ljudi su
prolazili, sami ili u grupama, ali nitko ne pruži ruku da uzme iz mojih posuda.
Uzeh i pojedoh jedan plod te osjetih da je sladak poput meda, ukusan kao
rajski izvor, ugodan kao babilonsko vino, mirisan kao dah jasmina. Tada
kliknuh: “Ljudi ne žele kušati blagoslov, niti istinu, jer blagoslov je plod suza, a
istina je plod krvi!”
Zatim sjedoh u sjenu stabla svoje osamljene duše; u polju daleko od staza
vremena.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Halil Džubran Empty Re: Halil Džubran

Počalji od Mustra Ned Dec 13, 2015 3:11 am



[You must be registered and logged in to see this link.]



Šuti, srce moje, do jutra.
Šuti, jer se zrak zasitio odvratnim mirisima i tvoj dah neće kušati.
Oslušni, srce moje, i poslušaj što govorim:
Misao mi bijaše lađa što posrće na morskim valovima i što je vjetrovi nose
od obale do obale.
Moja misao-lađa bijaše prazna, na njoj samo sedam praznih raznobojnih
čaša, jarkih kao dugine boje.
Kada me zamori plovidba pučinom, odlučih da se vratim s praznom mišlju-
lađom u zavičajnu luku.
Tada počeh bojiti lađine bokove bojama žutim kao sunce na zalasku,
zelenim kao što je proljeće u jeku, plavim kao srce neba i crvenim kao večernje
obzorje; na jedrima i pramcu naslikah neobične crteže što oko privlače i srce
plijene. Kada sam okončao posao i kada je misao-lađa izgledala kao proročka
vizija što se kreće između dva beskraja - između mora i neba - uplovih u
zavičajnu luku. Ljudi u susret pohrliše, s poštovanjem i kličući, i u grad me
uvedoše udarajući u bubnjeve i pušući u svirale.
Tako postupiše, jer je vanjski izgled moje lađe bio blistav, ali nitko ne uđe u
utrobu misli-lađe.
Nitko ne upita što sam njome dovezao iza mora.
Nitko nije ni znao da sam je praznu vratio u luku.
Tada rekoh sebi:
“Zaveo sam ljude, obmanuo im oči i srca sa sedam obojenih čaša.”
Godinu dana kasnije, popeh se na misao-lađu i otplovih ponovo.
Oplovio sam otočje na Istoku, s njih pokupio kantarion, tamjanovo drvo,
aloju i sandalovinu i utovario ih na lađu.
Oplovio sam otočje na Zapadu, s njih ponio zlato, slonovu kost, rubine i
smaragde i drugo dragocjeno kamenje.
Oplovio sam sjeverna otočja, s njih uzeo svilu, šarena platna i purpur.
Oplovio sam južna otočja, s njih ponio neprobojne oklope, najbolje sablje,
čelična koplja i druge vrste oružja.
Napunio sam lađu svim zemaljskim dragocjenostima i vratio se u zavičajnu
luku govoreći:
“Sada će moj narod slaviti moje zasluge. Uvest će me u grad uz pjesmu i
glazbu, ali sada s razlogom.”
Kada uplovih u luku, nitko mi u susret ne izađe, na ulicama zavičaja nitko se
za mnom ne osvrnu.
Stajao sam na trgovima kazujući ljudima kakva sam im zemaljska blaga i
dragocjenosti donio. Gledali su me podsmješljivo i rugajući se, a zatim su se od
mene okretali.
Vratio sam se u luku tužan i začuđen. Ali, čim sam stupio na lađu, sjetio sam
se nečeg što mi je promaklo dok sam bio zauzet razmišljanjem o cilju putova-
nja. Tada kliknuh:
“Morski valovi su isprali boje s bokova moje lađe te sada na kostur sliči;
vjetrovi, bure i vruće sunce izbrisali su crteže s jedara koja sada sliče na
iznošene, posivjele krpe.
Sakupio sam dragocjenosti i rijetkosti u nešto nalik na mrtvački kovčeg što
pluta po vodi i vratio se svom narodu koji me odbaci, jer njihove oči samo
vanjštinu primjećuju.”
Tada napustih misao-lađu, zaputih se u groblje i sjedoh među svježe grobove
razmišljajući o njihovim tajnama.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Halil Džubran Empty Re: Halil Džubran

Počalji od Mustra Ned Dec 13, 2015 3:14 am

[You must be registered and logged in to see this link.]

Šuti, srce moje, do jutra. Šuti, jer silna oluja se podsmijeva šapatu tvojih
dubina, pećine u dolinama ne odjekuju zvucima s tvojih struna.
Šuti, srce moje, do jutra. Jer, onoga tko jutro postojano sačekuje, jutro ga
željno sebi na grudi privija.
Evo, jutro sviće, srce moje, i sada govori ako si u stanju govoriti.
Evo, jutro nas pohodi, srce moje. Da li je noćni mir u tvojim dubinama još
uvijek kao pjesma koja jutru u susret hita?
Evo, jata golubova i drozdova lete po dolinama. Da li je strahota noći
ostavila moć tvojim krilima da i ti poletiš s njima?
Evo, pastiri idu ispred svojih stada puštenih iz obora. Da li su ti noćne siluete
ostavile snage da pođeš za njima u zelene lugove?
Evo, mladići i djevojke lagano idu u vinograde. Hoćeš li se prenuti i s njima
poći?
Ustani, srce moje. Ustani i sa zorom pođi, jer je noć već minula. Strahote
noći su nestale sa svojim crnim snovima.
Ustani, srce moje, i glasno zapjevaj. Jer, oni koji s jutrom ne pjevaju, tami
pripadaju.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Halil Džubran Empty Re: Halil Džubran

Počalji od Mustra Ned Dec 13, 2015 3:14 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


Vizija


Kada padne noć i kada plaštem sna ogrnu zemlju, napustih svoju postelju i
zaputih se k moru govoreći: “More ne spava. Budnost mora pruža utjehu duhu
koji ne spava.”
Stigoh na obalu, a magla se spustila s planinskih vrhova i sve prekrila, kao
što sivi veo prekriva lice mlade ljepotice. Stadoh gledajući vojsku valova, sluša-
jući njihove poklike, razmišljajući o vječnoj, a nevidljivoj sili što za njima stoji,
o sili koja juri za olujama, bjesni s vulkanima, osmjehuje se usnama cvijeća i
pjeva s potocima.
Malo zatim, osvrnuh se i vidjeh tri siluete kako sjede na litici, u magli koja ih
i pokriva i ne pokriva. Lagano se zaputih k njima, kao da su snaga koja me
mimo volje privlači.
Na nekoliko koraka od njih, zaustavih se zureći, kao da su čarolija koja mi
odlučnost oduzima, a budi maštu moga duha.
Tada jedna silueta ustade i progovori glasom za koji mi se učini da dolazi iz
morskih dubina:
- Život bez ljubavi je kao stablo bez cvijeta i plodova. Ljubav bez ljepote je
kao cvijeće bez mirisa, a tek plodovi bez sjemenki... Život, ljubav i ljepota jesu
Sveto trojstvo u jednome slobodnom, nezavisnom biću; ono se ne može
mijenjati, niti odvajati.
Tako kaza i sjede.
Zatim se uspravi druga silueta i reče glasom nalik na žubor tekuće vode:
- Život bez pobune je kao godina bez proljeća. Pobuna bez istine je kao
proljeće u suhoj, neplodnoj pustinji, Život, pobuna i istina jesu Sveto trojstvo
koje se ne može odvajati ni mijenjati.
Zatim se uspravi treća silueta i reče glasom poput groma:
- Život bez slobode je kao tijelo bez duha. Sloboda bez misli je poput
nakazna duha. Život, sloboda i misao jesu vječno Sveto trojstvo koje ne prolazi,
niti iščezava.
Onda sve tri siluete ustadoše i strašnim glasom rekoše:
- Ljubav sa svime što ona rađa, pobuna sa svime što donosi i sloboda sa
svime što podiže jesu jedno očitovanje Boga. Bog je razložni um ovoga svijeta.
Potom zavlada mir, prepun lepeta nevidljivih krila i treperenja eteričnih
tijela. Zatvorih oči osluškujući jeku riječi koje čuh. Kada otvorih oči, vidjeh
samo more opasano velom magle. Priđoh litici gdje su tri siluete sjedile i vidjeh
samo stup tamjanovog dima kako se uspinje k nebesima.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Halil Džubran Empty Re: Halil Džubran

Počalji od Mustra Ned Dec 13, 2015 3:14 am

[You must be registered and logged in to see this link.]





U tami noći


Pisano u doba stradanja


U tami noći jedni druge dozivamo.
U tami noći vičemo i pomoć tražimo, dok sjena smrti među nama stoji.
Njena crna krila nas pokrivaju. Njena crna ruka duše nam u bezdan odnosi.
Njene crne oči su zagledane u daleko sumračno obzorje.
U tami noći smrt hodi i mi za njom prestrašeni, rasplakani; nitko od nas ne
može stati i nitko se ne nada da ćemo stati.
U tami noći smrt hodi, a mi je slijedimo. Kada god se smrt osvrne, tisuću nas
pored puta padne. Tko god padne, usne i ne budi se, a tko ne padne nastavlja da
ide mimo svoje volje, znajući da će pasti i usnuti kao i oni koji su već usnuli.
Ali, smrt i dalje ide zagledana u daleko sumračno obzorje.
U tami noći brat doziva brata, otac sinove i majka djecu, a svi smo gladni,
premoreni, u bolu zgrčeni. Ali smrt nije ni gladna ni žedna, jer se hrani našim
dušama i tijelima, žeđ toli našom krvlju i suzama, ali nikad da se zasiti i da žeđ
utoli.
U prvome dijelu noći dijete doziva majku: “Gladno sam, majko!” A majka
mu odgovara: “Strpi se malo, dijete moje.”
U drugome dijelu noći dijete opet majku doziva: “Gladno sam, majko, daj mi
kruha!” A majka mu odgovara: “Nemam kruha, dijete moje.”
U trećem dijelu noći smrt prolazi pored majke i djeteta, svojim krilima ih po
licu udara te oni u san padaju pored puta, a smrt nastavlja da ide zagledana u
daleko sumračno obzorje.
Ujutro, čovjek ide u polje da traži hrane, ali tamo nalazi samo zemlju i
kamenje.
U podne, vraća se ženi i djeci iznemogao i praznih ruku.
Kada večer padne, smrt prođe pored čovjeka, njegove žene i djece, zatiče ih
uspavane, nasmijane, zatim nastavlja da ide zagledana u daleko sumračno ob-
zorje.
Ujutro, seljak napušta izbu, odlazi u grad noseći u džepu dragocjenosti svoje
majke i dviju sestara ne bi li za njih kupio brašna. Poslije podne, vraća se u selo
bez hrane i bez dragocjenosti.
Zatiče majku i dvije sestre usnule, pogleda uperenih u prazno. Seljak diže
ruke prema nebu, a zatim i sam pada u bezdan, kao pogođena ptica. Uvečer,
smrt prolazi pored seljaka, njegove majke i dviju sestara, zatiče ih usnule,
osmjehuje se i nastavlja da ide zagledana u daleko sumračno obzorje.
U tami noći - a noćnoj tami nigdje kraja - dozivamo vas, o putnici po danjoj
svjetlosti, i čujete li naše vapaje?
Poslasmo vam duše svojih pokojnika kao poslanike - jeste li shvatili što su
vam kazali poslanici?
Natovarismo na istočni vjetar svoje dahtanje - je li vjetar dosegao vaše
daleke obale i predao vam svoje teško breme? Shvatiste li što se s nama zbiva i
da li hitate da nas izbavite, ili govorite, zadovoljni svojim mirom i spokojem:
“Što mogu učiniti oni što sjede na svjetlosti za one koji su u tami? Pustimo
da mrtvaci pokopaju svoje pokojnike i neka Božja volja bude.”
Da, neka Božja volja bude.
Ali, zar se ne možete izdići iznad samih sebe tako da budete i po Božjoj volji
i nama od pomoći?
U tami noći jedni druge dozivamo.
U tami noći brat doziva brata, majka sina, žena supruga, dragi svoju dragu.
Kada nam se glasovi izmiješaju, kada u srce svemira dospiju, smrt za trenutak
staje nama se smijući i rugajući, a zatim nastavlja da ide zagledana u daleko
sumračno obzorje.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Halil Džubran Empty Re: Halil Džubran

Počalji od Mustra Ned Dec 13, 2015 3:15 am


[You must be registered and logged in to see this link.]





Moj narod je umro


Pisano u doba stradanja


Moj narod je umro, a ja, još uvijek živeći, oplakujem ga u samoći i
povučenosti.
Umrli su moji dragi te mi je život poslije njih postao samo stradanje.
Moj narod je umro, suze i krv su potopili visoravni u mojoj zemlji, a ja ovdje
živim isto kao što sam živio dok su moj narod i moji dragi bili živi i dok su se
visoravni u mojoj zemlji kupale u suncu.
Moj narod je umro u gladi, tko nije od gladi umro je od noža, dok se ja u
ovoj dalekoj zemlji krećem među radosnim i blaženim ljudima što jedu ukusna
jela i piju ugodna pića, spavaju u udobnim posteljama, smiju se danima a dani
se smiju njima.
Moj narod je umro u poniženju, dok ja ovdje živim u udobnosti i miru. To je
nesreća koja mi dušu opsjeda.
Da sam bio gladan uz svoj gladni narod i proganjan sa svojim progonjenim
narodom, lakši bi mi bili dani i noći bi mi bile manje crne, jer tko sa svojim
narodom dijeli nesreću i bijedu osjeća nebesku utjehu u žrtvovanju i ponosi se
sobom jer umire nedužan s nedužnima.
Ali, ja nisam sa svojim gladnim i progonjenim narodom što ide u procesiji
smrti ka slavi žrtvovanja, već ovdje, iza sedam mora, živim u sigurnosti i
apatičnome miru. Ja sam ovdje, daleko od nesreće i nesretnika i ne mogu se
ničim ponositi, čak ni vlastitim suzama.
Što može učiniti izgnanik za svoj gladni narod?
Da mi je znati čemu koristi pjesnikov plač i ridanje!
Da mi je biti barem klas žita što raste na tlu moje zemlje, gladno bi me dijete
ubralo i mojim bi zrnevljem ruku smrti od sebe odagnalo!
Da sam barem zreo plod, gladna bi me žena ubrala i glad utolila!
Da sam barem ptica u svojoj zemlji, gladni bi me čovjek ulovio i sjenu smrti
bi od svoga tijela odagnao!
Ali, Bože! Nisam ni klas žita u sirijskim poljima, niti zreo plod u
libanonskim dolinama, i u tome je moja nesreća. To je moja nijema nesreća koja
me pred samim sobom i pred vremenom ponižava.
To je moja gorka nevolja što mi moć govora oduzima, ruke mi vezuje te me
lišava ponosa, svake volje i djelanja.
Govore mi: “Nesreća tvoje zemlje samo je dio nesreće svijeta, suze i krv u
tvojoj zemlji samo su kapi u rijeci suza i krvi što danju i noću teče ravnicama i
dolinama.”
Da, ali je nesreća moje zemlja bezglasna, njome su nasilno zagospodarile
odurne zmije, nesreća moje zemlje je tragedija bez humki i bez spomenika.
Kada bi se moj narod digao protiv tirana i kada bi svi stradali u pobuni,
rekao bih da je smrt za slobodu dostojnija od života u pokornosti. Tko vječnost
prigrli sa sabljom u ruci, besmrtan je kao što je besmrtna istina.
Kada bi moj narod pristupio borbi drugih naroda i kada bi svi izginuli na
bojnome polju, rekao bih da je to silna oluja koja lomi i zeleno i suho granje te
da je smrt u oluji časnija od staračke smrti.
Kada bi se zemlja silno potresla, moju domovinu naopako okrenula i kada bi
moj narod i moje drage potrpala, rekao bih da je to Nevidljivi Zakon što sve po-
kreće voljom svoje moći većom od čovjekove te da je besmisleno pokušavati
njegove tajne shvatiti.
Ali, moj narod nije umro u pobuni, nije stradao u ratu, niti mu je zemlja
domovinu potresla da bi umrli višoj volji pokorni.
Moj narod je umro na raspelu.
Umro je ruku ispruženih i istoku i zapadu, a pogleda uprtih u crnu prazninu.
Umro je šutke i čovječanstvo nije čulo njegove vapaje.
Umro je jer nije volio svoje neprijatelje, kao što to čine bojažljivi, i jer nije
mrzio one koji ga vole, kao što to čine prevrtljivi.
Umro je jer nisu bili nasilnici.
Umro je jer prema ugnjetačima nisu bili okrutni.
Umro je zato što su bili mirni.
Umro je u zemlji u kojoj teče med i mlijeko.
Umro je jer su paklene zmije sve požderale po poljima i po ambarima.
Umro je jer su i zmijske zmije zatrovale zrak koji bijaše pun cedrove
svježine, mirisa ruža i jasmina.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Halil Džubran Empty Re: Halil Džubran

Počalji od Mustra Ned Dec 13, 2015 3:16 am

[You must be registered and logged in to see this link.]
Umro je i moj i vaš narod, Sirijci, i što možemo učiniti za one koji nisu
umrli?
Naše naricanje ne može im spriječiti izdisaje, naše suze ne mogu im žeđ
utoliti, i što onda da učinimo kako bismo ih izbavili od gladi i stradanja?
Zar ćemo ostati sumnjičavi, neodlučni, učmali, opsjednuti ništavnostima
života umjesto velikim dramama?
Osjećaji koji te obuzimaju, brate iz Sirije, ipak nude nešto onima što život
gube, makar i osjećaj slobode po danjoj svjetlosti i u tišini noći.
Novčić koji stavljaš u praznu ispruženu ruku zlatna je karika koja veže tvoju
humanost s nečim što je iznad humanosti.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Halil Džubran Empty Re: Halil Džubran

Počalji od Mustra Ned Dec 13, 2015 3:16 am

[You must be registered and logged in to see this link.]

Jogunasta ljubica


U jednom osamljenom vrtu bijaše prekrasna, mirisna ljubica, zadovoljna
među svojim srodnicama, radosno zanjihana među tananim travama.
Jednog jutra, rosom namočena, podigla je glavu, oko sebe pogledala i spazila
ružu visoko izraslu, tananoga struka i gordo uzdignute glave, kao da je zraka
svjetlosti što blista sa smaragda.
Ljubica otvori plave usne i uzdišući reče:
- Koliko sam nesretna među mirisnim biljem i koliko sam niska među
cvjetovima! Priroda me stvori malom, ništavnom; živim priljubljena uz zemlju i
ne mogu se izdignuti k plavetnilu neba, niti lice okrenuti ka suncu kao što to
čine ruže.
Čula ruža što govori njena susjeda ljubica, nasmijala se i rekla:
- Baš si ti nerazumno cvijeće! Živiš u blagodati čiju vrijednost ne znaš ni
cijeniti! Priroda ti je darovala mir, tananost i ljepotu kakve nema mnogo mirisno
bilje. Okani se naopakih želja i zločestih prohtjeva! Budi zadovoljna svojom
sudbinom i znaj da više postižu oni što miruju, da onaj tko više traži ima nevo-
lja.
Ljubica odgovori:
-Ti me tješiš, ružo, jer si sama dobila ono što si željela, i prezireš moju
malenkost jer si sama velika. Teško pada predika sretnika na srce nesretnika, i
surov je moćnik kada drži govor nejakima!


Čula priroda razgovor ruže i ljubice te je začuđena, povišenim tonom rekla:
- Što je s tobom, ljubico, kćeri moja? Mislila sam da si skromna, zadovoljna
svojim malim rastom i ponosna svojim položajem. Nisu li te ružne želje poni-
jele, nije li ti razum pomutila prazna veličina?
Glasom punim molbe i umilnosti, ljubica kaza:
- Moja majko velika i moćna, moja majko svemilosna, svim srcem te molim
i svom dušom svojom da uslišaš moju molbu i učiniš me ružom makar samo za
jedan dan.
Priroda joj reče:
- Nisi ni svjesna što tražiš, ti ne znaš kakva se nepojmljiva stradanja kriju iza
prividne veličine. Ali, ako te povećam i tvoj lik u ružu pretvorim, zažalit ćeš bez
ikakva razloga.
Onda ljubica reče:
- Pretvori ovo tijelo ljubice u tankovitu ružu uzdignute glave. Što god da se
zatim dogodi bit će posljedica mojih želja i ciljeva.
Priroda joj reče:
- Uslišat ću tvoju molbu, nerazumna, buntovna ljubico, ali bit ćeš sama kriva
ako te jadi i nevolje obhrvaju.
I priroda pruži svoje tajne, čarobne prste, dotače korijenje ljubice te se ona u
trenu pretvori u prekrasnu ružu što nadvisuje drugo cvijeće i sve mirisno ra-
slinje.
Ali popodne istoga dana nebo se prekri crnim oblacima bremenitim
vihorima, pomamiše se prirodne sile, počne grmiti i sijevati te vrtovi stupiše u
boj s jurišnim pljuskovima i vjetrovima. Polomi se granje, posrnu mlado drveće,
počupa se gordo cvijeće i samo ostade nisko mirisno raslinje, priljubljeno uz
zemlju ili skriveno među liticama.
U osamljenom vrtu oluja je bjesnila više nego u drugim vrtovima. Oluja nije
prestajala, niti su se oblaci razilazili sve dok nije cvijeće u njoj sasvim
pokidano. U tome silnome boju spasilo se samo nekoliko ljubica sakrivenih uz
vrtne zidove.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Halil Džubran Empty Re: Halil Džubran

Počalji od Mustra Ned Dec 13, 2015 3:17 am

[You must be registered and logged in to see this link.]

Jedna mlada ljubica podigla je glavu, vidjela šta se dogodilo s vrtnim
cvijećem i drvećem, radosno se osmjehnula i svoje prijateljice dozvala:
- Pogledajte što je oluja učinila s gordim i samoljubivim cvijećem.
Druga ljubica reče:
- Mi smo uz zemlju priljubljene te smo se zato spasile oluje i vjetrova.
Treća ljubica reče:
- Iako smo krhkog tijela, oluja nas ne može savladati.
Tada kraljica ljubica ugleda u blizini ružu koja je još jučer bila ljubica, a
sada ju je oluja iščupala, vjetrovi joj listove rasuli i bacili je na mokru travu te je
sličila na žrtvu koju je neprijatelj strijelom pogodio. Kraljica ljubica podiže
njeno tijelo, pokupi joj listove i reče svojim drugama:
- Pogledajte, kćeri moje! Pogledajte ljubicu koju su velike želje zanijele te se
u ružu pretvorila da bi se zakratko uznosila, a zatim je stradala. Neka vam ovaj
prizor bude pouka!
Tada ruža na samrti zadrhta, sakupi posljednju snagu i isprekidanim glasom
kaza:
- Poslušajte, vi koje ne shvaćate i koje se datim zadovoljavate, vi koje se
oluja i vjetrova plašite! Jučer sam, kao vi, sjedila u svome zelenom lišću,
zadovoljna sudbinom. Ali je to zadovoljstvo bilo velika prepreka koja me je
dijelila od oluja i vjetrova života, ono je moj život svodilo u granice spokoja,
mira i sigurnosti. Mogla sam živjeti kao i vi, uz zemlju priljubljena, sve dok me
zimski snjegovi ne prekriju i dok ne odem, kao i moje prethodnice, u pokoj
smrti i ništavila, a da ne spoznam tajne svijeta, kao što ih nisu spoznale ni druge
ljubice otkako postoje. Mogla sam odustati od svojih želja i uzdržati se od ono-
ga što po sebi nadilazi moju prirodu. Ali sam u tišini noći osluškivala i čula
kako se veliki svijet obraća ovome svijetu: “Svrha svega što postoji jest da
stremi iza onog što postoji.« Moja duša se tada pobunila protiv svoga stanja,
moje biće je žudilo da dosegne ono što ga nadmašuje; stalno sam se protiv sebe
bunila i žudila za onim što mi ne pripada, sve dok nije moja pobuna postala
silna i dok nije moja čežnja djelotvornom voljom prestala. Tada sam od prirode
tražila - a priroda je samo očitovanje naših potajnih snova - da me pretvori u
ružu, što je ona i učinila. Priroda često preobražava svoja lica i obličja prstima
čežnje i nadanja.
Ruža naglo ušuti, zatim dodade puna ponosa i gordosti:
- Živjela sam kratko, ali kao prava kraljica. Gledala sam svemir očima ruže,
slušala šaptanje etera ušima ruže i svjetlost sam doticala ružinim listovima.
Može li neka od vas moje dostojanstvo dosegnuti?
Potom ruža savi vrat i, glasom na umoru, još kaza:
- Ja sada umirem. Umirem, ali s nečim u duši što ni jedna ljubica prije mene
nije imala. Umirem, ali sam saznala što ima izvan ograničenog prostora u kome
sam rođena. To je prava vrijednost svakog bića koje traje u vremenu.
Ruža sklopi svoje listove, malo zadrhta i preminu s nebeskim osmijehom na
licu, s osmijehom nekoga kome je život ispunio nadanja, s osmijehom pobjede i
trijumfa, s osmijehom boga.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Halil Džubran Empty Re: Halil Džubran

Počalji od Mustra Ned Dec 13, 2015 3:17 am



[You must be registered and logged in to see this link.]

Pjesnik


Ja sam stranac u ovome svijetu.
Ja sam stranac; tuđina je surova samotinja i bolna čama koja me tjera da stalno
mislim o neznanoj čarobnoj domovini, ona mi snove ispunjava slikama daleke
zemlje koju moje oči nisu vidjele.
Ja sam stranac svome narodu i znancima - kada nekog od njih sretnem,
pomislim: tko je ovo, kako sam ga upoznao, koja me sila s njim sjedini, zašto
sam pored njega i s njim se družim?
Ja sam stranac samome sebi, i kada sebe čujem da govorim, vlastitom se glasu
čudim. Ponekad vidim svoje biće nasmijano i rasplakano, hrabro i preplašeno, te
se čudim samome sebi, od samoga sebe tražim objašnjenja, a ipak ostajem
nepoznat, tajanstven, maglom i mukom obavijen.
Strano mi je vlastito tijelo -- kad god stanem pred ogledalo, na licu vidim ono
što u duši ne osjećam, u očima vidim ono što se ne krije u mojim dubinama.
Dok idem gradskim ulicama, mladići me prate dovikujući: "Evo slijepca -
dajmo mu štap da se na njega oslanja", te ja od njih brzo odmičem. Onda
nailazim na grupu djevojaka koje mi se podsmijevaju govoreći: "On je gluh kao
stijena - ispunimo mu uši pjesmama mladosti i ljubavi." Ja ih ostavljam bježeći.
Susrećem grupu zrelih ljudi koji oko mene stanu govoreći: "On je nijem poput
groba - hajdemo mu jezik odvezati." Ja ih u strahu napuštam. Susrećem grupu
staraca koji na mene drhtavim prstima pokazuju govoreći: "On je luđak koji je
razum izgubio u svijetu demona."

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Halil Džubran Empty Re: Halil Džubran

Počalji od Mustra Ned Dec 13, 2015 3:18 am

[You must be registered and logged in to see this link.]
Ja sam stranac u ovome svijetu.
Ja sam stranac koji je Zemlju obišao od istoka do zapada, ali zavičaj nisam
našao, nisam sreo nekoga tko me zna i tko bi me slušao.
Ujutro se budim i vidim da sam zatvoren u mračnu pećinu sa čijeg stropa se
zmije spuštaju, a po kutovima gmižu insekti. Onda na svjetlo izlazim, ali me ta-
mo vlastita sjena prati, dok sjene moje duše ispred mene idu neznano kuda,
tragajući za neshvatljivim stvarima, uzimajući i ono što mi nije potrebno. Kada
večer padne, vraćam se i liježem na postelju od nojeva perja i traganta te me
opsjedaju neobične misli, salijeću me želje nemirne i radosne, bolne i slatke.
Usred noći, kroz pukotine pećine, pohode me spodobe minulih vremena i
duhovi zaboravljenih naroda te se netremice gledamo; ja im se obraćam
pitanjima, a oni mi odgovaraju osmijesima; zatim ih pokušavam uhvatiti, ali oni
iščezavaju poput dima.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Halil Džubran Empty Re: Halil Džubran

Počalji od Mustra Ned Dec 13, 2015 3:19 am

[You must be registered and logged in to see this link.]



Ja sam stranac u ovome svijetu.
Ja sam stranac i nema nikoga na svijetu tko može razumjeti makar riječ moga
jezika.
Putujem pustim stepama i gledam potoke što se hitro uspinju iz dubokih dolina
na vrhove planina; gledam golo drveće kako se odijeva, cvjeta, plodove daje i
lišće rasipa - sve to u jednom trenu - zatim mu granje pada u provaliju i pretvara
se u pjegave, drhtave zmije. Gledam ptice kako uvis lete i spuštaju se, pjevaju i
plaču, zatim se zaustavljaju i krila otvaraju te se pretvaraju u nage žene,
raspuštene kose i dugih vratova. U mene gledaju očima ukrašenim ljubavlju i
osmjehuju mi se ružičastim usnama natopljenim medom, prema meni ispružaju
ruke bijele, namirisane kantarionom i tamjanom, zatim se dižu, iz vidnog polja
mi izmiču i iščezavaju poput magle ostavljajući u zraku odjek svoga podsmijeha
i omalovažavanja.
Ja sam stranac u ovome svijetu.
Ja sam pjesnik koji u stihove pretače ono što život u prozi kazuje, koji u prozi
kazuje ono što život u stihovima niže. Zato sam stranac i stranac ću ostati sve
dok me smrt ne uzme i dok me u moju postojbinu ne odnese.
Ljušture i suštine

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Halil Džubran Empty Re: Halil Džubran

Počalji od Mustra Ned Dec 13, 2015 3:19 am

[You must be registered and logged in to see this link.]



Kad god sam popio gorku čašu, imala je talog meda.
Kad god sam savladao neku šumovitu prepreku, dospio sam u zelenu ravnicu.
Kad god sam izgubio prijatelja u nebeskoj izmaglici, našao sam ga u osvitu
jutra.
Koliko puta sam svoju bol i jad pokrivao trpeljivošću, nadajući se da za to
slijedi nagrada! Ali, kada bih ih otkrio, vidio bih da se bol u radost preobrazila i
da je jad bodrost postao.
Koliko puta sam s prijateljem prolazio pojavnim svijetom misleći da je glup i
nerazuman, ali sam uvijek u tajnome svijetu sebe smatrao tiraninom i
nasilnikom, a njega mudrim i pronicljivim.
Koliko puta sam, opijen nektarom vlastite duše, sebe i svoga sugovornika
smatrao jagnjetom i vukom, a kada bih došao k sebi vidio bih da smo obojica
ljudi.
I ja i vi, ljudi, očarani smo onim što se iz nas javno ispoljava, a zanemarujemo
suštinu u nama skrivenu. Ako netko od nas posrne, kažemo da pada; ako polako
ide, kažemo da je slabić koji propada; ako zamuca, kažemo da je nijem; ako
uzdahne, kažemo da je u samrtnom hropcu i da umire.
I ja i vi strasni smo poklonici ljuštura koje zovemo »ja« i površnosti zvanih »vi«
- zato ne vidimo tajne duha u svome »ja«, niti tajne duha u »vi«.
Što možemo učiniti kada smo, zbog vlastite uobraženosti, nemarni prema istini
u nama?
Kažem vam, a možda su moje riječi veo koji prekriva lice istine u meni, kažem i
vama i sebi: Ono što vidimo očima samo je oblak koji nam zaklanja ono što
trebamo vidjeti dušama; ono što čujemo ušima samo je buka koja zaglušuje ono
što trebamo usvojiti srcima. Ako vidimo policajca kako hapsi čovjeka, ne
trebamo mi suditi tko je od njih prijestupnik. Ako vidimo čovjeka oblivena
krvlju, a drugoga okrvavljenih ruku, razumno je da ne presuđujemo tko je
ubojica, a tko žrtva. Ako čujemo čovjeka kako pjeva, a drugoga kako plače,
strpimo se dok ne utvrdimo koji od njih je veseo.
Ne, brate, ne sudi o istini u čovjeku prema onome što on ispoljava, niti uzimaj
njegove riječi ili neko djelo kao simbol njegove nutrine. Jer, ima mnogo onih
koje omalovažavaš zbog njihovog teškog jezika i oskudna govora, iako su
prepuni umnosti i osjećaja. Također je mnogo onih koje omalovažavaš zbog
ružna izgleda i nedolična života, a oni su jedan od nebeskih darova, jer u
ljudima ima Božanskog daha.
Katkada u jednome danu posjetiš i dvorac i straćaru. Iz prvoga izlaziš zadivljen,
iz drugoga tužan, ali kada bi mogao zanemariti pojavnosti koje čulima opažaš,
tvoje divljenje ne bi bilo tako veliko, već bi se u tugu pretvorilo, a na drugoj
strani bi se tvoja tuga do divljenja vinula.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Halil Džubran Empty Re: Halil Džubran

Počalji od Mustra Ned Dec 13, 2015 3:19 am



[You must be registered and logged in to see this link.]

Tijekom dana možeš sresti dva čovjeka. Jedan ti se obraća glasom što sliči na
bijes oluje i pokretima kao u vojnika dostojna strahopoštovanja, a drugi ti
govori bojažljivo i stidljivo, drhtavim glasom i isprekidanim rečenicama. Ali,
kada bi ih mogao vidjeti na iskušenjima, ili u činu žrtvovanja u ime principa,
znao bi da napadna plahovitost nije hrabrost i da nemušta stidljivost nije isto što
i bojažljivost.
Katkada pogledaš kroz prozor i među prolaznicima ugledaš monahinju kako ide
na jednu stranu i prostitutku koja ide na drugu stranu te odmah pomisliš:
»Koliko li je dostojanstvena jedna, a koliko li je ružna druga.« Ali, kada bi
zatvorio oči i za trenutak osluhnuo, čuo bi šaputanje u zraku: »Jedna se za me
moli, a druga mi bol želi; u duši svake od njih je sjena Duha.«
Katkada ideš svijetom tragajući za onim što se zove civilizacija i razvijenost te
uđeš u grad s prelijepim palačama, divnim hramovima i širokim ulicama. Narod
u njemu hita na sve strane: neki kao da bi kroz zemlju prodrijeli, neki kao da bi
poletjeli, neki kao da bi munju uhvatili, neki kao da bi sami vjetar dohvatili, a
svi su u prelijepoj odjeći, sa sjajnom dugmadi - kao da im je praznik ili festival.
Poslije nekog vremena, put te dovede u drugi grad s bijednim kućama i tijesnim
ulicama koji se, kada kiša padne, pretvore u glinene otoke u moru blata. Kada ih
sunce ogrije, pretvore se u oblake prašne. Mještani su prosti i jednostavni, kao
tetiva na luku: idu lagano, rade polako, gledaju te kao da kroz tebe gledaju
negdje daleko, te napuštaš njihovu zemlju osjećajući odvratnost i ogavnost,
govoreći: »Razlika između onog što vidjeh u jednom i u drugom gradu je kao
razlika između života i smrti. U prvom gradu je snaga na vrhuncu, a u drugom
krajnja nemoć; u prvom je proljetna i ljetnja mladost, a u drugom jesenja i
zimska apatija; u prvom je upornost mladosti razigrane u vrtovima, a u drugom
je staračka nemoć što iščezava u pepelu.«
Ali, kada bi oba grada mogao pogledati Božjim očima, vidio bi da su oni kao
dva srodna stabla u jednom vrtu. Kada bi tako mogao duže pronicati u njihovu
suštinu, vidio bi da ono što ti se činilo naprednim u jednome samo su
kratkotrajni, sjajni mjehurići, a da ono što si smatrao apatijom u drugome je
nevidljiva, postojana vrijednost.
Ne, život se ne sastoji od svojih pojavnosti, već od onoga što se ne vidi; sav
vidljivi svijet nije sadržan u svojim ljušturama, već u suštinama; o ljudima ne
treba suditi po licima, već po srcima.
Ni vjera nije sadržana u izgledu bogomolja, u onome što grade svećenici i
tradicija, već u onome što se krije u dušama i što postoji u namjerama.
Ni umjetnost nije u onome što čuješ ušima, bilo da je to tiho zvučanje pjesama,
zvonjava riječi u kasidama, ili linije i boje koje na slici opažaš očima.
Umjetnost je u onim nemuštim, treperavim distancama između tonova u
pjesmama; u onome što do tebe dospijeva posredstvom kaside, a što je u duši
pjesnika ostalo neizgovoreno, mirno, samotno; u onome čime te slika na-
dahnjuje te, gledajući je, vidiš nešto dalje i ljepše od nje.
kasida - arapska pjesma
Ne, brate, ni dani ni noći nisu sadržani u svojim pojavnostima; ni ja, koji sam
samo putnik u vremenu, nisam sadržan u ovim riječima koje ti izgovaram, osim
tek toliko koliko su riječi u stanju da ti prenesu moju mirnu nutrinu. Zato me ne
smatraj neznalicom prije nego što dokučiš moje tajno biće, a ne smatraj me ni
genijem prije nego što oslobodiš moje biće onoga što sam od drugih preuzeo.
Ne reci: »On je škrtica tijesne ruke«, prije nego što moje srce sagledaš, ili da
sam plemenit i blagodaran prije nego što saznaš što me podstiče na plemenitost
i blagodarnost. Ne smatraj me ni zaljubljenikom dok ti se moja ljubav ne objavi
u svoj svojoj svjetlosti i žaru, niti me smatraj praznim dok ne dotakneš moje
krvave rane.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Halil Džubran Empty Re: Halil Džubran

Počalji od Mustra Ned Dec 13, 2015 3:21 am

[You must be registered and logged in to see this link.]
Duša mi je bremenita plodovima


Duša mi je bremenita plodovima - ima li netko gladan tko bi ih ubirao i glad
utolio?
Ima li među ljudima neki milosrdni postač koji bi večerao mojih plodova i tako
mi olakšao breme izobiIja?
Duša mi je malaksala pod teretom zlata i srebra - ima li među ljudima netko tko
bi svoje džepove napunio i teret mi olakšao?
Duša mi je prepuna nektara vremena - ima li netko žedan tko bi čašu nalio, ispio
je i žeđ utolio?
Evo, jedan čovjek stoji na raskršću, ispružio ruku prema prolaznicima, prepunu
dragulja, i doziva ih riječima: »Smilujte mi se i uzmite od mene! Sažalite se na
me i uzmite što vam nudim!« Ali, ljudi prolaze i ne osvrćući se.
Kamo sreće da je taj čovjek ubogi prosjak što prema prolaznicima ispruža
drhtavu ruku, vraća je i drhtavu i praznu! Kamo sreće da je posađeni slijepac
pored kojega ljudi prolaze ne obraćajući na njega pažnju.
Ali on je štedri bogataš koji je svoj šator razapeo između zagonetne pustinje i
podnožja planine, svake noći pali oganj i odašilje svoje sluge da zaposjednu
putove ne bi li mu doveli gosta kojega bi ugostio i počast mu ukazao. Ali su
putovi škrti te mu ne dovode nikog kome je potrebno obilje, niti mu dovode
nekog kome treba njegovo darivanje.
Kamo sreće da je taj čovjek izgnana skitnica!
Kamo sreće da je naga skitnica što obilazi zemlje sa štapom u ruci i limenkom o
laktu, a kada padne večer sastaje se na kutovima trgova sa svojim nagim pri-
jateljima skitnicama te sjeda uz njih i dijeli im kruh koji je isprosio!
Ali njegova duša, to čedo najmoćnijega kralja, iz sna se prenula, iz postelje
ustala, u purpur se odjenula, srebrom i draguljima se okitila, mošusom kosu
polila, ambrom prste obojila, zatim u vrt izašla i prohodala, dok su joj kapi rose
skute močile.
U tišini noći, čedo najmoćnijega kralja izlazi u vrt tražeći svoga voljenoga. Ali
u očevom kraljevstvu ne bješe nikoga tko bi je volio.
Kamo sreće da je ona kći seljaka koja očevo stado napasa po dolinama, a uvečer
se vraća u očevu izbu prašnjavih nogu i s mirisom vinograda u odjeći! Kada noć
zavlada i kada svi zaspu, tiho se prikrada do mjesta gdje je dragi čeka!
Kamo sreće da je ona monahinja koja u samostanu tamjan svoga srca pali te
zrak miris toga srca raznosi! Kamo sreće da je monahinja koja svijeću svoje
duše pali te zrak nosi svjetlost njene duše; koja moleći se kleči, pa nevidljive
prilike njene molitve odnose u riznice vremena gdje se čuvaju molitve krije-
posnika zajedno sa žarom ljubavnika i nemirom samotnika!
Kamo sreće da je oronula starica što sjedi na suncu, grijući se onim što joj je
mladost darovala! To bi bilo bolje nego što je čedo najmoćnijega kralja, jer u
očevom kraljevstvu nema nikoga tko bi se hranio njenim srcem umjesto kruhom
i tko bi pio njenu krv umjesto vina.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Halil Džubran Empty Re: Halil Džubran

Počalji od Mustra Ned Dec 13, 2015 3:21 am

[You must be registered and logged in to see this link.]



Duša mi je bremenita plodovima - ima li netko gladan tko bi ih ubirao, jeo i
glad utolio?
Duša mi je prepuna nektara - ima li netko žedan tko bi čašu nalio, ispio je i žeđ
utolio?
Kamo sreće da sam stablo što ne cvjeta, što plodove ne daje, jer je bol plodnosti
gorči od bola neplodnosti; bol bogata čovjeka od kojega nitko ne uzima strašniji
je od očajanja siromaha kojemu se ne da ni kruha!
Kamo sreće da sam prazan bunar u koji ljudi bacaju kamenje, jer i to je bolje
nego da sam izvor bistre vode pored koje žedni ljudi prolaze, a ne piju!
Kamo sreće da sam polomljena trska koju su noge izgazile, jer i to je bolje nego
da sam gitara srebrnih struna u domu gospodara bez prstiju čija je obitelj gluha!

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Halil Džubran Empty Re: Halil Džubran

Počalji od Mustra Ned Dec 13, 2015 3:22 am

[You must be registered and logged in to see this link.]





Pregršt pijeska sa žala


Tuga ljubavi pjeva; tuga spoznaje govori; tuga želja šapuće; tuga siromaštva
nariče. Postoji jedna tuga dublja od ljubavi, dragocjenija od spoznaje, jača od
želja, gorča od siromaštva, ali je nijema, bezglasna, iako joj oči blistaju poput
zvijezda.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Halil Džubran Empty Re: Halil Džubran

Počalji od Mustra Ned Dec 13, 2015 3:23 am

[You must be registered and logged in to see this link.]

Moja me duša poučavala


Moja me duša poučavala te me naučila da ljubim ono što drugi mrze, naučila
me iskrenosti koju drugi nemaju te mi je objasnila da ljubav nije odlika onoga
tko voli, već voljenoga. Prije nego što me duša tome naučila, ljubav za mene
bješe tanana nit razapeta između dva bliska kolčića, a sada je ona za mene
aureola bez početka i kraja, koja obuhvaća sve što postoji i koja se lagano širi da
bi obuhvatila sve što će biti.


Moja me duša poučavala te me naučila da vidim ljepotu zapretanu u formu, boju
i ljušturu; naučila me da s razumijevanjem gledam ono što ljudi smatraju
ružnim, tako da mi se ono lijepim ukazuje. Prije nego što me duša tome naučila,
na ljepotu gledah kao na zrake što trepere među stupovima dima i zatim iščeza-
vaju. Sada vidim samo ono što zrake prosipa.


Moja me duša poučavala te me naučila da osluškujem glasove koji ne dolaze s
jezika, niti u vidu krika iz grla. Prije nego što me duša tome naučila, osjetila mi
bijahu zakržljala i čuo sam samo buku i galamu. Sada se tišinom naslađujem,
čujem kako njena dubina pjeva himne vremenu, hvalospijeve svemiru i kako
objavljuje tajne onostranog.


Moja me duša poučavala te me naučila da pijem ono što se ne cijedi, niti u čaše
toči, što se rukama ne podiže, niti usnama dotiče. Prije nego što me duša tome
naučila, moja žeđ bijaše poput slabe iskre na vrhu brijega od pepela; gasio sam
je vodom iz rječice, ili gutljajima soka. Sada mi je čežnja postala čaša, silna že-
lja piće, osamljenost pijanstvo. Još nisam i nikada neću svoju žeđ ugasiti. U toj
neugasivoj žeđi ipak ima vječite radosti.


Moja me duša poučavala te me naučila da dotičem ono što nije ni tjelesno ni
kristalno, i objasnila mi da je ono što se osjetilima opaža samo polovina
pojamnoga, da je ono što imamo samo dio onoga što želimo. Prije nego što me
duša tome naučila, tražio sam toplinu kada mi je bilo hladno, hladnoću kada mi
je bilo toplo; i oboje kada sam bio klonuo. Sada su se moji skriveni pipci
pretvorili u tananu maglu koja obuhvaća sve vidljivo na svijetu da bi se
izmiješala s onim što se ne vidi.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67790
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Halil Džubran Empty Re: Halil Džubran

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu