Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Trejsi Ševalije

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Ići dole

Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Trejsi Ševalije

Počalji od Mustra Ned Jan 24, 2016 10:38 am

First topic message reminder :

Trejsi Ševalije - Page 2 2010

Imao je viziju, koju niko nije video jasno kao ona.U kući u kojoj je svaka stvar imala svoje mesto, svaka slika svoje značenje, dao joj je moć da prepozna svetlost. Ona mu je uzvratila pogledom koji će postati večan...

Trejsi Ševalije - Page 2 11184039_m


Poslednji put izmenio Mustra dana Sre Nov 06, 2019 8:41 am, izmenio ukupno 2 puta
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Re: Trejsi Ševalije

Počalji od Mustra Sre Jan 24, 2018 12:19 pm

Trejsi Ševalije - Page 2 1661


*
Kad je počeo da me slika, Katarina je bila u šestom mesecu trudnoće. Već je bila krupna i kretala se polako, oslanjajući se na zidove, hvatajući se za naslone stolica, sedajući teško i s uzdahom. Iznenadilo me je koliko je njena trudnoća izgledala naporna, s obzirom na to da je kroz to prošla već nekoliko puta. Iako se nije žalila naglas, svaki njen pokret, otkako je okrupnjala, ličio je na kaznu koju je primorana da podnosi. Nisam to zapazila dok je nosila Franciskusa, kad sam bila nova u kući i jedva videla išta od planina rublja koje su me čekale svakog jutra.
Kako je krupnjala, Katarina je sve više postajala obuzeta samom sobom. I dalje se, uz pomoć Marthe, brinula o deci. I dalje je vodila računa o kući i davala Taneke i meni naređenja. I dalje je išla u kupovine s Marijom Tins. Ali jedan deo nje bio je odsutan, pored bebe koja je rasla u njoj. Njeno oštro ponašanje sada je postalo retko i manje grubo. Usporila se i, iako trapava, razbijala je manje stvari.
Brinula sam da ne otkrije moju sliku. Srećom, stepenice do ateljea su joj postale nezgodne, pa nije bilo verovatno da će naglo da otvori vrata i otkrije mene na stolici, a njega za štafelajem. A pošto je bila zima, više je volela da sedi pored vatre s decom, Taneke i Marijom Tins, ili da drema pod brdom pokrivača i krzna.
Stvarna opasnost ležala je u onome što bi mogla da sazna od Van Rejvena. Od svih ljudi koji su znali za sliku, on je bio najgori čuvar tajni. Dolazio je redovno u kuću da pozira za sliku koncerta. Marija Tins me više nije slala u nabavke ili mi govorila da se izgubim kad on dolazi. To je postalo nezgodno - nije bilo toliko nabavki u koje bih mogla da idem. A verovatno je mislila da je zadovoljan obećanom slikom i da će me ostaviti na miru.
Nije me ostavio. Ponekad bi me pronašao, dok širim rublje u praonici ili radim s Taneke u kuhinji. Nije bilo tako strašno kad je bilo još nekog - kad je sa mnom bila Marthe, Taneke, ili makar Alejdis, on bi jednostavno rekao "Zdravo, devojko moja", svojim slatkim glasom i ostavio me na miru. Ali kad bih bila sama, kao što sam često bila u dvorištu i širila rublje da uhvati ono malo bledog zimskog sunca, on bi stupio u taj zatvoreni prostor i preko čaršava koji sam upravo okačila ili košulje moga gospodara dodirivao bi me. Gurala sam ga od sebe onoliko učtivo koliko služavka može da odgurne gospodina. Ipak se upoznao s oblikom mojih grudi i bedara preko odeće. Govorio mi je stvari koje sam se trudila da zaboravim, reči koje nikada neću ponoviti nikome.
Van Rejven bi uvek posle poziranja u ateljeu na kratko posetio Katarinu, dok su ga sestra i kći strpljivo čekale da završi s ogovaranjem i laskanjem. Iako mu je Marija Tins rekla da ništa ne kaže Katarini o slici, on nije bio čovek koji ume da ćuti. Bio je vrlo zadovoljan što će dobiti moju sliku i ponekad bi ponešto nabacio Katarini.
Jednog dana ribala sam hodnik i čula ga kako joj kaže: "Koga biste želeli da vaš muž naslika kad bi mogao da naslika bilo koga na svetu?"
"Oh, ne mislim o takvim stvarima", nasmejala se ona u odgovor. "On slika ono što slika."
"Ne znam da li je tako." Van Rejven se toliko trudio da zvuči lukavo da Katarina nije mogla da ništa ne primeti. "Šta hoćete da kažete?" upitala je.
"Ništa, ništa. Ali mogli biste da mu zatražite sliku. Ne bi mogao da odbije. Mogao bi da naslika neko od dece - Marthe, na primer. Ili možda vas, lepotice."
Katarina je ćutala. Iz brzine kojom je Van Rejven promenio temu mora da je shvatila nešto što ju je uznemirilo.
Drugi put je, upitan da li uživa dok pozira za sliku, odgovorio: "Ne onoliko koliko bih uživao kad bi neka lepa devojka sedela pored mene.
Ali uskoro ću je ionako imati, i to će za sada morati da bude dovoljno."
Katarina je pustila ovu primedbu da prođe, što nekoliko meseci ranije ne bi učinila. S druge strane, možda joj nije zazvučala naročito sumnjivo, pošto o slici ništa nije znala. Ipak, ja sam se prestravila i ponovila sam ove reči Mariji Tins.
"Prisluškivala si iza vrata, devojko?" upitala me je starica.
"Ja..." Nisam mogla da poreknem.
Marija Tins se kiselo nasmešila. "I bilo je vreme da te uhvatim kako radiš ono što služavke rade. Uskoro ćeš nam krasti srebrne kašike."
Trgla sam se. To je bilo grubo s njene strane, naročito posle neprilike s Kornelijom i češljevima. Ipak nisam imala izbora - mnogo sam dugovala Mariji Tins. Morala sam da joj oprostim njene surove reči.
"Ali, u pravu si, Van Rejvenova usta labavija su od droljine kese", nastavila je. "Razgovaraću ponovo s njim."
Ali malo je koristilo reći mu bilo šta - činilo se da ga čak to podstiče da pravi aluzije pred Katarinom. Marija Tins je počela da sedi sa svojom kćeri u sobi kad je on u poseti, kako bi pokušala da mu zauzda jezik.
Nisam znala šta će Katarina da učini kad sazna za moju sliku. A saznaće jednog dana - ako ne u kući, onda kod Van Rejvenovih, gde će za večerom podići pogled i videti kako zurim u nju sa zida.
*
Nije radio na mojoj slici svaki dan. Morao je da radi i na slici koncerta, bili tu Van Rejven i njegove kći i sestra ili ne. Kad nisu bili tu, slikao je oko njih ili tražio od mene da sednem na mesto jedne od žena devojke koja sedi za klavsenom, ili žene koja stoji pored nje i peva sa lista papira. Nisam nosila njihovu odeću. Jednostavno je na tom mestu želeo telo. Ponekad bi njih dve došle bez Van Rejvena i tada bi radio najbolje. Van Rejven je bio težak model. Čula sam ga kad sam radila na tavanu. Nije mogao mirno da sedi, želeo je da priča i svira svoju lautu. Moj gospodar je bio strpljiv s njim, kao što bi bio s detetom, ali ponekad bih čula izvestan ton u njegovom glasu i znala bih da će uveče otići u krčmu, odakle će se vratiti očiju sjajnih poput kašika.
Pozirala sam mu za drugu sliku tri do četiri puta nedeljno, svaki put po sat-dva. To je bio deo sedmice koji sam najviše volela; tih sati je imao oči samo za mene. Nije mi smetalo što je poza bila naporna, što od dugog gledanja u stranu dobijam glavobolje. Nije mi smetalo što me je ponekad terao da pomeram glavu po nekoliko puta kako bi se žuta tkanina zavijorila, kako bi mogao da me slika kao da sam upravo okrenula glavu k njemu. Radila sam sve što je tražio od mene.
Ipak, on nije bio srećan. Februar je prošao i stigao je mart, s danima od leda i sunca, a on nije bio srećan. Radio je na slici gotovo dva meseca i, iako je još nisam videla, mislila sam da je skoro gotova. Više mi nije davao da mešam veće količine boja, nego ih je koristio vrlo malo i tokom poziranja izvodio samo po nekoliko poteza četkicom. Mislila sam da sam shvatila kakvu me je želeo, ali nisam bila sigurna. Ponekad je jednostavno sedeo i gledao me, kao da čeka da nešto učinim. Tada nije bio slikar, nego muškarac, i bilo mi je teško da ga gledam.
Jednog dana je iznenada izjavio, dok sam sedela u stolici: "Ovim će Van Rejven biti zadovoljan, ali ja neću."
Nisam znala šta da kažem. Nisam mogla da mu pomognem, pošto sliku još nisam videla. "Mogu li da pogledam sliku, gospodine?" Zurio je radoznalo u mene.
"Možda mogu da pomognem", dodala sam i odmah poželela da nisam. Plašila sam se da nisam postala suviše smela.
"U redu", rekao je posle nekoliko trenutaka.
Ustala sam i stala iza njega. Nije se okrenuo, nego je sedeo veoma mirno. Čula sam kako polako i ujednačeno diše.
Slika nije ličila ni na jednu njegovu. Na njoj sam bila samo ja, moja glava i ramena, bez stola i zavesa, bez prozora i četkice za puder da umekšaju i razvedre. Naslikao me je širom otvorenih očiju; svetlo mi je padalo po licu, ali leva strana bila je u senci. Na sebi sam imala plavo, žuto i smeđe. Tkanina koju sam omotala oko glave činila je da ne izgledam kao ja, nego kao Grit iz nekog drugog grada, čak iz neke potpuno druge zemlje. Pozadina je bila crna, zbog čega sam izgledala veoma sama, iako je bilo jasno da gledam u nekoga. Činilo se kao da čekam nešto za šta ne mislim da će uopšte nastupiti.
Bio je u pravu - slika će možda zadovoljiti Van Rejvena, ali nešto je na njoj nedostajalo.
Shvatila sam pre njega. Kad sam videla šta nedostaje - tačka sjaja kakvu je koristio da privuče pogled na drugim slikama - zadrhtala sam.
To će biti kraj, pomislila sam.
Bila sam u pravu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Re: Trejsi Ševalije

Počalji od Mustra Sre Jan 24, 2018 12:20 pm

Trejsi Ševalije - Page 2 1668


*
Ovoga puta nisam pokušala da mu pomognem kao sa slikom Van Rejvenove žene kako piše pismo. Nisam se uvukla u atelje i promenila nešto - pomerila stolicu na kojoj sedim ili šire otvorila šalone. Nisam drugačije omotala plavu i žutu tkaninu ili sakrila rub svoje bluze. Nisam grizla usne kako bi bile crvenije, niti sam uvlačila obraze. Nisam spremala boje za koje sam mislila da će ih upotrebiti.
Jednostavno sam mu pozirala i mlela i ispirala boje koje je tražio.
Ionako će i sam shvatiti.
Trebalo mu je više nego što sam očekivala. Još dva puta sam pozirala pre nego što je otkrio šta nedostaje. Svaki put je slikao nezadovoljnog lica i rano me otpuštao.
Čekala sam.
Odgovor mu je dala Katarina. Jednog popodneva Marthe i ja smo glancale obuću u praonici, a ostale devojčice su se okupile u velikoj dvorani da gledaju majku kako se sprema za proslavu rođenja. Čula sam Alejdis i Lisbet kako vrište i znala sam da je Katarina izvadila svoje bisere koji su se devojčicama sviđali.
Onda sam čula njegov korak u hodniku, tišinu, pa tihe glasove. Posle nekog vremena doviknuo je: "Grit, donesi mojoj ženi čašu vina."
Stavila sam na poslužavnik bokal i dve čaše, za slučaj da on poželi da joj se pridruži, i ponela ga u veliku dvoranu. Dok sam ulazila, naletela sam na Korneliju koja je stajala na vratima. Uspela sam da uhvatim bokal, a čaše su mi zvecnule o grudi ne razbivši se. Kornelija se nacerila i sklonila mi se s puta.
Katarina je sedela za stolom sa četkicom i teglom pudera, češljevima i kutijom za nakit. Nosila je bisere i zelenu svilenu haljinu, prepravljenu tako da joj sakrije stomak. Spustila sam čašu pored nje i nasula vino.
"Hoćete li i vi vina, gospodine?" upitala sam podigavši pogled. Stajao je naslonjen na plakar pored kreveta, pritiskajući svilene zavese koje su, tada sam to po prvi put zapazila, bile od istog materijala kao
Katarinina haljina. Prelazio je pogledom s Katarine na mene. Na licu je imao slikarski izraz.
"Glupačo, prolila si vino po meni!" Katarina se odmače od stola i protrlja stomak dlanom. Tu je palo nekoliko kapi.
"Oprostite, gospodo. Doneću vlažnu krpu da očistim."
"Oh, nema veze. Ne mogu da podnesem da se muvaš oko mene. Samo idi."
Krišom sam ga pogledala dok sam uzimala poslužavnik. Pogled mu je bio prikovan za ženine biserne minđuse. Dok se okretala da nanese još pudera na lice minđuše su se njihale tamo-amo, uhvaćene u svetlost sa prednjih prozora. Zbog toga smo je svi pogledali u lice; odbijale su svetlost poput njenih očiju.
"Moram gore za trenutak", rekao je Katarini. "Neću dugo." To je, znači to, pomislila sam. Dobio je odgovor.
Kad mi je sutradan popodne rekao da dođem u atelje, nisam bila uzbuđena kao obično kad sam znala da ću mu pozirati. Po prvi put sam strepela. Tog jutra mi je rublje koje sam oprala bilo naročito teško i natopljeno, a ruke nemoćne da ga iscedim kako valja. Išla sam polako između praonice i dvorišta i više nego jednom sela da se odmorim. Marija Tins me je uhvatila kako sedim kad je došla po bakarni tiganj za palačinke. "Šta je, devojko? Jesi li bolesna?" upitala je.
Skočila sam. "Ne, gospodo. Samo sam malo umorna."
"Umorna, a? To ne pristoji služavki, naročito ujutru." Gledala me je kao da mi ne veruje.
Zaronila sam ruke u ohladnelu vodu i izvukla jednu od Katarininih bluza. "Treba li danas popodne da idem nešto da vas poslušam, gospodo?"
"Da me poslušaš? Danas popodne? Ne verujem. Čudna pitanja postavljaš kad si tako umorna." Skupila je oči. "Nisi valjda u nevolji, a,
devojko? Da te nije Van Rejven uhvatio nasamo, a?"
"Nije, gospodo." Zapravo jeste, pre samo dva dana, ali uspela sam da mu se izvučem.
"Je li te neko otkrio gore?" upita me Marija Tins tiho i pokaza glavom gore prema ateljeu.
"Nije, gospodo." Za trenutak sam bila u iskušenju da joj kažem za minđušu, ali sam umesto toga rekla: "Pojela sam nešto što mi nije prijalo, to je sve."
Marija Tins slegnu ramenima i okrete se. I dalje mi nije verovala, ali je odlučila da nije ni važno.
Tog popodneva dovukla sam se uz stepenice do ateljea. Zastala sam pred vratima. Ovog puta neće biti kao ranije kad sam mu pozirala. Zatražiće nešto od mene, a ja sam bila u obavezi prema njemu.
Gurnula sam vrata. Sedeo je za štafelajem, posmatrajući vrh jedne četkice. Kad je podigao pogled, u njegovim očima videla sam nešto čega ranije nije bilo. Bio je nervozan.
To mi je ulilo hrabrost da kažem ono što sam rekla. Prišla sam svojoj stolici, stala iza nje i spustila ruku na jednu od lavljih glava. "Gospodine", počela sam, stežući tvrdi, glatki duborez. "Ne mogu to da uradim."
"Šta to, Grit?" Bio je istinski iznenađen.
"Ono što ćete zatražiti od mene da učinim. Ne mogu da je stavim. Služavke ne nose bisere."
Gledao me je dugo; zatim je nekoliko puta odmahnuo glavom. "Kako si nepredvidljiva. Uvek me iznenadiš."
Prešla sam prstima po lavljem nosu i ustima, pa preko njuške i grive, glatke i čvoraste. Njegov pogled pratio je moje prste.
"Ti znaš", promrmljao je, "da je slici to potrebno, to svetlo koje biser odbija. Drugačije neće biti dovršena."
Znala sam to. Nisam dugo gledala sliku - bilo mi je isuviše neobično da gledam samu sebe - ali odmah sam znala da joj je potrebna biserna minđuša. Bez nje, na slici su bile samo oči, moja usta, rub moje bluze, tamni prostor iza mog uha, sve odvojeno. Minđuša će ih sjediniti. Dovršiće sliku.
Takođe će me poslati na ulicu. Znala sam da neće pozajmiti minđušu od Van Rejvena ili Van Levenhuka, niti od bilo koga drugog. Video je Katarinin biser i želeo je njega da nosim. Koristio je za svoje slike ono što je želeo, ne mareći za posledice. Baš kao što me je Van Levenhuk upozorio.
Katarina će eksplodirati kad vidi minđušu na slici.
Trebalo bi da ga preklinjem da me ne uništava.
"Slika je za Van Rejvena", uzela sam da ga ubeđujem, "nije za vas.
Je li to toliko važno? Sami ste rekli da će on njome biti zadovoljan." Lice mu se stvrdnulo; znala sam da sam rekla pogrešnu stvar.
"Nikad neću prestati da radim na slici znajući da nije dovršena, bez obzira na to kome je namenjena", promrmljao je. "Ja tako ne radim."
"Ne, gospodine." Progutala sam knedlu i zagledala se u pločice na podu. Glupačo, pomislila sam, a vilice su mi se stegle.
"Idi i spremi se."
Pognuvši glavu, pohitala sam u ostavu, gde sam držala plavu i žutu tkaninu. Nikad nisam ovako jako osetila njegovo negodovanje. Mislila sam da to neću moći da podnesem. Skinula sam kapu i osetila da se traka kojom vezujem kosu razvezala, pa sam je izvukla. Digla sam ruke da ponovo svežem kosu, kad sam čula zveket jedne od labavih pločica na podu ateljea. Skamenila sam se. Nikad nije ulazio u ostavu dok se presvlačim. Nikad to nije zatražio od mene.
Okrenula sam se, s rukama i dalje u vazduhu. Stajao je na pragu i buljio u mene.
Spustila sam ruke. Kosa mi je u talasima pala preko ramena, smeđa poput polja u jesen. Niko je nikada nije video osim mene.
"Tvoja kosa", rekao je. Više nije bio ljut. Najzad me je otpustio pogledom.
*
Sada kad mi je video kosu, sada kad me je video razotkrivenu, nisam više osećala da imam nešto dragoceno da skrivam i čuvam za sebe. Mogla sam da budem slobodnija, ako ne s njim, onda s nekim drugim. Više nije bilo važno šta radim, a šta ne radim.
Te večeri išunjala sam se iz kuće i pronašla Pitera sina u jednoj od krčmi gde mesari piju, blizu Kuće mesa. Ne obraćajući pažnju na zvižduke i dobacivanja, prišla sam mu i rekla da pođe sa mnom. Spustio je pivo, razrogačenih očiju, i pošao za mnom napolje, gde sam ga uzela za ruku i povela u najbliži prolaz. Tamo sam podigla suknju i pustila ga da uradi šta je želeo. Sklopivši mu ruke oko vrata držala sam se dok je pronalazio put u mene i počeo ritmično da gura. Zadao mi je bol, ali kad sam se setila svoje puštene kose na ramenima u ateljeu, osetila sam i ja nešto nalik na zadovoljstvo.
Posle toga, kad sam se vratila na Papistički ugao, oprala sam se sirćetom.
Kad sam pogledala sliku, videla sam da je dodao pramen kose koji viri ispod plave tkanine iznad mog levog oka.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Re: Trejsi Ševalije

Počalji od Mustra Sre Jan 24, 2018 12:21 pm

Trejsi Ševalije - Page 2 1666


*
Kad sam mu sledeći put pozirala nije spomenuo minđušu. Nije mi je pružio, kao što sam se plašila, niti mi promenio pozu, niti prestao da slika.
Nije ni ušao ponovo u ostavu da opet vidi moju kosu.
Sedeo je dugo mešajući boje na paleti slikarskim nožem. Bilo je crvene i oker, ali boja koju je mešao bila je uglavnom bela, a dodao joj je mrlje crnila, radeći polako i pažljivo; srebrnasti vrh noža bljeskao je u sivoj boji.
"Gospodine?" započela sam.
Podigao je pogled ka meni; nož se umirio.
"Videla sam da ponekad slikate bez modela. Možete li da naslikate minđušu, a da je ja ne stavim?"
Slikarski nož je i dalje mirovao. "Želiš da zamislim da nosiš minđušu i da naslikam ono što sam zamislio?"
"Da, gospodine."
Spustio je pogled na boju, nož se ponovo pokrenuo. Mislim da se slabo nasmešio. "Želim da te vidim kako nosiš minđušu."
"Ali, vi znate šta će se dogoditi, gospodine."
"Znam da će slika biti dovršena."
Uništićeš me, mislila sam. Opet nisam mogla sebe da nateram da to kažem. "Šta će reći vaša žena kad vidi dovršenu sliku?" upitala sam, smelo, koliko sam se usudila.
"Neće je videti. Daću je neposredno Van Rejvenu." Po prvi put je priznao da me slika potajno, da se Katarina ne bi složila s tim.
"Treba da je staviš samo jednom", dodao je, kao da me umiruje. "Poneću je kada te sledeći put budem slikao. Sledeće nedelje. Katarina
neće primetiti da je nije bilo jedno popodne."
"Ali, gospodine", rekla sam, "moje uši nisu probušene."
Lako se namrštio. "Pa, onda ćeš morati da se postaraš za to." Bila je to čisto ženska pojedinost, nešto za šta nije on morao da se brine. Kucnuo je nožem i obrisao ga krpom. "A sada, da počnemo. Bradu malo dole." Gledao me je. "Obliži usne, Grit." Oblizala sam usne.
"Ostavi usta otvorena."
Toliko me je iznenadio ovaj zahtev da su mi se usta otvorila sama od sebe. Treptala sam da oteram suze. Časne žene se ne slikaju otvorenih usta.
Kao da je bio sa mnom i Piterom u prolazu.
Uništio si me, mislila sam. Ponovo sam oblizala usne.
"Dobro", rekao je.
Nisam želela sama to da uradim. Nisam se plašila bola, ali nisam želela da zabodem iglu sebi u uho.
Da sam mogla da odaberem nekoga da mi to uradi, odabrala bih svoju majku. Ali, ona nikad ne bi shvatila, ne bi pristala, a da ne zna zašto. A kad bih joj rekla zašto, prestravila bi se.
Nisam mogla da zamolim Taneke ni Marthe.
Razmišljala sam da pitam Mariju Tins. Ona možda još nije znala za minđušu, ali će uskoro saznati. Ipak, nisam mogla da je pitam da učestvuje u mom poniženju.
Jedina osoba koja bi to uradila i razumela bio je Frans. Izvukla sam se sutradan popodne, ponevši pribor za šivenje koji mi je dala Marija Tins. Žena kiselog lica na kapiji fabrike iscerila se kad sam rekla da želim da ga vidim.
"Otišao je odavno, i dobro je što smo ga se rešili", odgovorila je, uživajući u svojim rečima.
"Otišao? Kuda je otišao?"
Žena slegnu ramenima. "Prema Roterdamu, kažu. A opet, ko zna?
Možda će se obogatiti na moru, ako ne umre među nogama kakve roterdamske kurve." Poslednje gorke reči naterale su me da je bolje pogledam. Bila je trudna.
Kada je slomila pločicu na kojoj smo bili Frans i ja, Kornelija nije znala da će biti u pravu - da će me odvojiti od moje porodice. Hoću li ga ikada ponovo videti? mislila sam. I šta će reći naši roditelji? Osećala sam se samom kao nikad ranije.
Sutradan sam svratila do apotekara na povratku iz ribarnice. Apotekar me je sada poznavao, čak me je pozdravio po imenu. "A šta on želi danas?’ upitao je. "Platno? Cinober? Oker? Laneno ulje?"
"Njemu ne treba ništa", odgovorila sam nervozno. "Niti gospodarici. Došla sam..." Za trenutak sam pomislila da ga zamolim da mi probuši uho. Izgledao je kao diskretan čovek, koji bi mogao to da uradi ne rekavši nikome i ne tražeći da sazna zašto.
Nisam mogla od nekog nepoznatog da zatražim tako nešto. "Treba mi nešto da umrtvi kožu", rekla sam.
"Da umrtvi kožu?"
"Da. Kao led."
"Zašto želiš da umrtviš kožu?"
Slegla sam ramenima i nisam odgovorila. Gledala sam bočice na polici iza njega.
"Ulje od karanfilića", rekao je najzad sa uzdahom. Posegao je iza sebe i uzeo jednu bočicu. "Utrljaj malo u kožu i ostavi ga minut-dva.
Samo da znaš, dejstvo ne traje dugo."
"Dajte mi malo, molim vas."
"A ko će da plati za to? Tvoj gospodar? Vrlo je skupo, znaš. Dolazi iz daleka." Glas mu je bio mešavina negodovanja i radoznalosti.
"Ja ću da platim. Treba mi sasvim malo." Izvadila sam kesicu iz kecelje i izbrojala dragocene novčiće na sto. Sićušna bočica koštaće me dvodnevne plate. Pozajmila sam nešto novca od Taneke, obećavši da ću joj vratiti kad u nedelju budem isplaćena.
Kad sam dala umanjenu platu majci te nedelje, rekla sam joj da sam razbila ručno ogledalo i morala da ga platim.
"Koštaće te više od dvodnevne plate da ga nadoknadiš", prekorela
me je. "Šta si radila, gledala se u ogledalu? Kako si nepažljiva." "Jeste", složila sam se. "Bila sam veoma nepažljiva."
*
Čekala sam do kasno, da budem sigurna da su svi u kuću zaspali. Iako obično niko nije dolazio u atelje noću, kad je zaključan, i dalje sam se plašila da će me neko zateći s iglom, ogledalom i uljem od karanfilića. Stajala sam pored zaključanih vrata ateljea i slušala. Čula sam Katarinu kako korača tamo-amo po hodniku. Sada je rđavo spavala - telo joj je postalo preglomazno da bi mogla da nade udoban položaj u krevetu. Onda sam čula dečji glas, neke devojčice; trudila se da govori tiho, ali nije mogla da priguši svoj zvonki ton. Kornelija je bila s majkom. Nisam mogla da čujem šta pričaju, a pošto sam bila zaključana u ateljeu nisam mogla ni da se došunjam do vrha stepenica da čujem bolje.
Marija Tins se takođe kretala po svojim odajama pored ostave. Bila je to nemima kuća, od čega sam i ja postajala nemirna. Naterala sam se da sednem u svoju stolicu s lavljom glavom i čekam. Nikad mi se nije toliko spavalo. Nikad nisam bila budnija.
Najzad su se Katarina i Kornelija vratile u krevet, a Marija Tins prestala da šuška pored mene. Dok je kuća tonula u tišinu, ostala sam u stolici. Bilo mi je lakše da sedim nego da uradim ono što sam morala. Kad više nisam mogla da odlažem, ustala sam i prvo pogledala sliku. Sada sam videla samo veliku rupu, tamo gde bi trebalo da dođe minđuša, rupu, koju sam morala da ispunim.
Uzela sam sveću, našla ogledalo u ostavi i popela se na tavan. Naslonila sam ogledalo na zid i stavila sveću pored njega. Izvadila sam pribor za šivenje, odabrala najtanju iglu i gurnula joj vrh u plamen sveće. Onda sam otvorila bočicu ulja od karanfilića, očekujući da miriše neprijatno, na zemlju ili trulo lišće, kao što često mirišu lekovi. Ali miris je bio sladak i čudnovat, poput medenjaka ostavljenih na suncu. Došlo je iz daleka, iz zemalja u koje će Frans možda stići brodom. Istresla sam nekoliko kapi na krpu i utrljala ih u resicu. Apotekar je govorio istinu kad sam je minut-dva kasnije dotakla utrnula je, kao da sam bila napolju, na hladnoći, bez šala oko glave.
Izvukla sam iglu iz plamena i sačekala da jarkocrveni vrh postane narandžast i bez sjaja, a zatim crn. Kad sam se nagnula prema ogledalu prvo sam zurila u sebe nekoliko trenutaka. Oči su mi na svetlu sveće bile vlažne i sjajne od straha.
Uradi to brzo, mislila sam. Odlaganje ti neće pomoći. Zategla sam resicu i jednim pokretom zabola iglu u nju. Neposredno pre nego što sam se onesvestila, pomislila sam kako sam oduvek želela da nosim bisere.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Re: Trejsi Ševalije

Počalji od Mustra Sre Jan 24, 2018 1:04 pm

Trejsi Ševalije - Page 2 20288688_m
*
Svake noći trljala sam uho i gurala malo veću iglu kroz rupu kako se ne bi zatvorila. Nije mnogo bolelo dok se uho nije upalilo i počelo da otiče. Tada su mi se oči punile suzama dok sam provlačila iglu kroz uho, bez obzira na to koliko ulja utrljavala. Nisam znala hoću li uspeti da stavim minđušu, a da se ponovo ne onesvestim.
Bila sam srećna što nosim kapu preko ušiju tako da niko nije video moje oteklo, crveno uho. Pulsiralo je dok sam se saginjala nad vrelo rublje, dok sam mlela boje, dok sam sedela u crkvi s Piterom i roditeljima.
Pulsiralo je kad me je Van Rejven uhvatio dok sam jednog jutra širila rublje u dvorištu i pokušao da mi svuče bluzu preko ramena i otkrije grudi.
"Ne treba da se braniš, devojko", mrmljao je dok sam se opirala. "Više ćeš uživati ako se ne budeš branila. Osim toga, znaš, imaću te ionako kad dobijem tu sliku." Pritisnuo me je uza zid i spustio usne na moje grudi, vukući mi dojke da ih izvuče iz haljine.
"Taneke!" povikala sam očajnički, nadajući se da se vratila ranije od pekara.
"Šta to radite?"
Kornelija nas je gledala s vrata. Nisam očekivala da ću se ikada obradovati što je vidim.
Van Rejven podiže glavu i odmače se. "Igramo jednu igru, devojčice mila", odgovorio je uz osmeh. "Samo jednu igricu. I ti ćeš se igrati tako kad porasteš." Popravio je ogrtač i prošao pored mene u kuću.
Nisam mogla da pogledam Korneliju u oči. Popravila sam bluzu i haljinu drhtavim rukama. Kad sam najzad podigla pogled, nije je bilo.
*
Ujutru, na moj osamnaesti rođendan, ustala sam i, kao i obično, očistila atelje. Slika koncerta bila je gotova za dan-dva Van Rejven će doći da je vidi i odnese. Iako više nisam morala, ipak sam pažljivo očistila scenu, obrisala prašinu s klavsena, violine i bas viole, očistila stolnjak vlažnom krpom, oprala bele i sive podne pločice.
Ova slika mi se nije dopadala koliko ostale. Iako je trebalo da bude vrednija od drugih, sa tri figure na njoj, više sam volela slike samih žena - bile su čistije, manje zamršene. Shvatila sam da ne želim dugo da gledam sliku koncerta niti da pokušavam da razumem šta ljudi na njoj misle.
Pitala sam se šta će sledeće da slika.
Stavila sam vodu u kuhinji na vatru i pitala Taneke šta želi da donesem od mesara. Ona je prala pločice i stepenice ispred kuće. "Komad govedine", rekla je, naslonivši se na metlu. "Zašto da ne uzmemo nešto lepo?" Protrljala je donji deo leđa i zastenjala. "Možda će mi skrenuti misli s bolova."
"Ponovo leđa?" Trudila sam se da govorim saosećajno, ali Taneke su uvek bolela leđa. Služavku uvek bole leđa. Takav je život služavke.
Marthe je pošla sa mnom u Kuću mesa. To mi je bilo drago - od one noći u prolazu bilo mi je neprijatno da budem sama s Piterom sinom. Nisam bila sigurna kako će se ponašati prema meni. Pošto sam s Marthe, moraće da pazi šta radi i govori.
Piter sin nije bio tamo - samo njegov otac, koji mi se široko nasmešio. "Oh, služavka-slavljenica!" povikao je. "Važan dan za tebe."
Marthe me iznenađeno pogleda. Nisam spomenula porodici svoj rođendan - nije bilo razloga za to.
"Nema ničeg važnog u tome", uzvratila sam oštro.
"Moj sin kaže drugačije. Sada nije tu, otišao je poslom. Da vidi nekoga." Piter otac mi namignu. Krv mi se sledila. Govorio je nešto uvijeno, nešto što je trebalo da razumem.
"Dajte mi najbolji komad bifteka", poručila sam, odlučivši da ne obraćam pažnju na njegove reči.
"Za slavlje, a?" Piter otac nikad nije odustajao, nego je gurao koliko god može.
Nisam odgovorila. Jednostavno sam sačekala da me usluži, stavila meso u korpu i okrenula se.
"Je li ti zaista rođendan, Grit?" šapnu Marthe dok smo izlazile iz Kuće mesa.
"Jeste."
"Koliko ti je godina?"
"Osamnaest."
"Zašto je osamnaesti rođendan toliko važan?"
"Nije. Ne treba da ga slušaš - on je luckast čovek."
Marthe nije izgledala ubeđeno. Kao ni ja. Njegove reči probudile su mi nešto u glavi.
Celo jutro sam otkuvavala i ispirala rublje. Mislila sam na mnogo stvari dok sam sedela nad vrelom vodom. Pitala sam se gde je Frans i da li su naši roditelji čuli da je napustio Delft. Pitala sam se šta je Piter otac želeo da mi kaže i gde je Piter sin. Mislila sam na noć u prolazu. Mislila sam na svoju sliku i pitala se kad će biti gotova i šta će posle biti sa mnom. Sve vreme uho mi je tuklo, a bol me probadao kad god pomerim glavu.
Marija Tins je došla po mene.
"Ostavi pranje, devojko", čula sam je kako kaže iza mene. "Želi da odeš gore." Stajala je na vratima i igrala se nečim u ruci.
Ustala sam, zbunjena. "Sada, gospođo?"
"Da, sada. Ne stidi se preda mnom, devojko. Znaš zašto te zove. Katarina je jutros izašla, a ovih dana, kako joj se približava porođaj, to retko čini. Daj ruku."
Obrisala sam ruke o kecelju i pružila ih. Marija Tins mi spusti par bisernih minđuša na dlan.
"Ponesi to sa sobom. Brzo."
Nisam mogla da se maknem. Držala sam dve biserne minđuše veličine lešnika, oblika kapi vode. Bile su srebrnasto sive, čak i na sunčevoj svetlosti, osim jedne tačke plamenog svetla. Dodirivala sam bisere i ranije, kad sam ih nosila gore za Van Rejvenovu ženu, stavljala joj ih oko vrata ili ih polagala na sto. Ali, nikad ih ranije nisam držala ovako, za sebe.
"Hajde, devojko", zareža Marija Tins nestrpljivo. "Katarina bi mogla da se vrati ranije nego što je rekla."
Ispala sam u hodnik, ostavivši neisceđeno rublje. Popela sam se uz stepenice, a gledale su me Taneke, koja je nosila vodu s kanala, Alejdis i Kornelija, koje su se klikerale u hodniku. Svi su me netremice gledali.
"Kuda ćeš?" upita Alejdis, sivih očiju sjajnih od znatiželje.
"Na tavan", odgovorila sam tiho.
"Možemo li i mi s tobom?" upita me Kornelija čikajućim tonom.
"Ne."
"Devojčice, stojite mi na putu." Taneke se progura pored njih, smračenog lica.
Vrata ateljea bila su širom otvorena. Ušla sam, stiskajući usne, a stomak mi se grčio. Zatvorila sam vrata za sobom.
Čekao me je. Ispružila sam ruku prema njemu i pustila mu minđuše na dlan.
Nasmešio mi se. "Idi i umotaj kosu."
Presvukla sam se u ostavi. Nije došao da mi vidi kosu. Dok sam se vraćala, bacila sam pogled na Podvodačicu na zidu. Muškarac se smešio mladoj ženi kao da stiska kruške na pijaci da vidi jesu li zrele. Zadrhtala sam.
Držao je minđušu za žicu. Uhvatila je svetlost s prozora u malenu površinu sjajnog belila.
"Evo, Grit." Pružio mi je minđušu.
"Grit! Grit! Neko želi da te vidi!" vikala je Marthe s dna stepeništa.
Prišla sam prozoru. Stao je pored mene i pogledao napolje.
Piter sin je stajao dole na ulici, prekrštenih ruku. Pogledao je gore i video nas kako stojimo zajedno na prozoru. "Siđi, Grit", pozvao me je. "Želim da govorim s tobom." Izgledao je kao da se nikad neće pomeriti s tog mesta.
Odmakla sam se od prozora. "Oprostite, gospodine", rekla sam tiho. "Neću dugo." Požurila sam u ostavu, smakla tkaninu s glave i namestila kapu. I dalje je stajao na prozoru, okrenut mi leđima, dok sam prolazila kroz atelje.
Devojčice su sedele poređane na klupi i otvoreno zurile u Pitera, koji je zurio u njih.
"Šta si to gore nosila?" upitao je. "Na glavi."
Stala sam i okrenula se. "Svoju kapu."
"Nisi, bilo je plavo i žuto."
Posmatralo nas je pet pari očiju. Onda se Taneke pojavila na vratima, pa ih je bilo šest.
"Molim te, Piter", prosiktala sam. "Hajdemo nekuda dalje odavde."
"Ono što imam da ti kažem mogu da kažem pred bilo kim." Klimnuo je glavom, a plavi uvojci su mu se prosuli preko ušiju.
Videla sam da neću moći da ga ućutkam. Reći će ono od čega sam strepela, reći će to pred svima.
Piter nije podigao glas, ali svi smo čuli njegove reči. "Jutros sam razgovarao s tvojim ocem i on se saglasio da se venčamo, sada kad si napunila osamnaest. Možeš da ostaviš ovu kuću i pođeš sa mnom.
Sada."
Osetila sam kako mi lice gori, nisam znala da li od besa ili od stida. Svi su čekali da progovorim.
Duboko sam udahnula. "Ovo nije mesto za razgovor o takvim stvarima", odgovorila sam oštro. "O tome se ne govori na ulici. Pogrešio si što si došao ovamo." Nisam sačekala njegov odgovor, ali dok sam se okretala i vraćala u kuću, izgledao je skršeno.
"Grit!" viknuo je.
Prošla sam pored Taneke, koja je progovorila tako tiho da nisam bila sigurna da sam je dobro čula. "Kurva."
Otrčala sam u atelje. I dalje je stajao na prozoru. Zatvorila sam vrata.
"Oprostite, gospodine", rekla sam. "Umotaću kosu." Nije se okrenuo. "I dalje je tamo", rekao je.
Kad sam se vratila prišla sam prozoru, ali ne preblizu, kako me Piter ne bi ponovo video kose umotane u plavo i žuto.
Moj gospodar više nije gledao na ulicu, nego u toranj Nove crkve.
Provirila sam - Piter je otišao.
Zauzela sam svoje mesto na stolici s lavljim glavama i čekala.
Kad se najzad okrenuo ka meni, oči su mu bile zagonetne. Manje nego ikad znala sam šta misli.
"Znači, ostavljaš nas", rekao je.
"Oh, gospodine. Ne znam. Ne obraćajte pažnju na reči tako izgovorene na ulici."
"Hoćeš li se udati za njega?"
"Molim vas, ne pitajte me o njemu."
"Ne, možda ne bi trebalo da te pitam. A sada, da počnemo." Posegao je u ormar iza sebe, uzeo minđušu i pružio mi je.
"Želim da vi to učinite." Nisam mislila da ću ikad biti toliko smela.
Nije ni on. Podigao je obrve i otvorio usta, ali nije rekao ništa.
Prišao je stolici. Vilice su mi se stegle, ali uspela sam da mirno držim glavu. Podigao je ruku i nežno mi dotakao resicu.
Izdahnula sam kao da sam zadržavala dah pod vodom.
Protrljao je otečenu resicu palcem i kažiprstom, zatim je zategao. Drugom rukom je utakao žicu kroz rupu i gurnuo je napred. Vatreni bol me je prožeo i naterao mi suze na oči.
Nije sklonio ruke. Prsti su mu se doticali moga vrata i brade. Prešao mi je rukom uz obraz, a zatim mi palcem obrisao suze. Prešao mi je palcem preko donje usne. Liznula sam i osetila ukus soli.
Zatvorila sam oči, a on je sklonio ruke. Kad sam ih ponovo otvorila, videla sam da se vratio za štafelaj i uzeo paletu.
Sedela sam u stolici i gledala ga preko ramena. Uši su mi gorele, težina minđuše vukla mi je resicu. Nisam mogla da mislim ni na šta osim na njegove prste na mom vratu, na njegov palac na mojoj usni.
Gledao me je, ali nije počeo sa slikanjem. Pitala sam se o čemu misli.
Najzad je ponovo posegao iza sebe. "Moraš da staviš i drugu", izjavio je, podigao drugu minđušu i pružio mi je.
Za trenutak nisam mogla da progovorim. Želela sam da misli na mene, ne na sliku.
"Zašto?" najzad sam upitala. "Neće se videti na slici."
"Moraš da staviš obe", bio je uporan. "Lakrdija je da nosiš samo jednu."
"Ali - drugo uho mi nije probušeno", promucala sam. "Onda treba da se postaraš za to." I dalje ju je držao.
Posegla sam i uzela je. Učinila sam to za njega. Donela sam iglu i ulje od karanfilića i probušila i drugo uho. Nisam vrisnula, nisam se onesvestila, nisam pustila ni glasa. Onda sam celo jutro pozirala dok je slikao minđušu koja se vidi, a ja sam osećala, poput vatre koja grize, onu drugu, koja se ne vidi.
Rublje potopljeno u praonici se ohladilo, a voda posivela. Taneke je čangrljala u kuhinji, devojčice su vikale napolju, a mi smo bili iza zatvorenih vrata i gledali jedno drugo. On je slikao.
Kad je najzad spustio četkicu i paletu, nisam promenila položaj, iako su me oči bolele od gledanja u stranu. Nisam želela da se pomerim.
"Gotova je", rekao je prigušenim glasom. Okrenuo se i stao da briše slikarski nož krpom. Zurila sam u nož - imao je na sebi belu boju.
"Skini minđuše i daj ih Mariji Tins kad siđeš", dodao je.
Počela sam da plačem bez glasa. Ne gledajući ga, ustala sam, otišla u ostavu i skinula plavu i žutu tkaninu s glave. Sačekala sam jedan trenutak, kose puštene po ramenima, ali nije došao. Sada, kada je slika bila gotova, više me nije želeo.
Pogledala sam se u malom ogledalu, a zatim skinula minđuše. Rupice na oba uha su krvarile. Obrisala sam ih komadom krpe, svezala kosu i pokrila i kosu i uši kapom, ostavivši vrhove kape da vise ispod brade.
Kad sam izašla, njega nije bilo. Ostavio mi je otvorena vrata ateljea. Za trenutak sam pomislila da pogledam sliku i vidim šta je uradio, da je vidim gotovu, s minđušom na njenom mestu. Odlučila sam da sačekam noć, kad ću moći da je gledam, ne plašeći se da će neko ući.
Izašla sam iz ateljea i zatvorila vrata za sobom.
Uvek sam žalila zbog te odluke. Nikada nisam kako treba pogledala sliku dovršenu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Re: Trejsi Ševalije

Počalji od Mustra Sre Jan 24, 2018 1:04 pm


*
Trejsi Ševalije - Page 2 20288689_m
Katarina se vratila svega nekoliko minuta nakon što sam vratila minđuše Mariji Tins, koja ih je odmah stavila u kutiju za nakit. Pohitala sam u kuhinju da pomognem Taneke oko ručka. Nije me gledala otvoreno, nego je povremeno sa strane bacala poglede na mene i odmahivala glavom.
Nije bio na ručku - izašao je. Kad smo sklonile posuđe, izašla sam u dvorište da završim s ispiranjem rublja. Donela sam svežu vodu i zagrejala je. Dok sam radila, Katarina je spavala u velikoj dvorani. Marija Tins je pušila i pisala pisma u sobi Raspeća. Taneke je sedela na prednjim vratima i šila. Marthe se grbila na klupi i plela čipku. Pored nje su Alejdis i Lisbet ređale svoju zbirku školjki.
Nisam videla Korneliju.
Vešala sam jednu kecelju kad sam čula Mariju Tins kako kaže: "Kuda si pošla?" Zastala sam s radom, više zbog tona njenog glasa nego zbog reči koje je izgovorila. Zvučala je uznemireno.
Ušunjala sam se u kuću i pogledala niz hodnik. Marija Tins je stajala u dnu stepenica i gledala gore. Taneke je stajala na prednjim vratima, kao i ranije tog dana, ali okrenuta prema unutra, prateći pogled svoje gospodarice. Čula sam škripu stepenica i zvuk teškog disanja. Katarina se mučno pela uz stepenice.
U tom trenutku znala sam šta će se dogoditi - njoj, meni, njemu.
Kornelija je tamo, mislila sam. Vodi svoju majku do slike.
Mogla sam da skratim očaj čekanja. Mogla sam da odem tada, da izađem na vrata, ostavivši rublje, i da se ne okrenem. Ali nisam mogla da se maknem. Stajala sam, skamenjena, kao što je Marija Tins stajala skamenjena u dnu stepenica. I ona je znala šta će se dogoditi i nije mogla to da spreči.
Spustila sam se na pod. Marija Tins me je videla, ali nije progovorila. Nastavila je da nesigurno zuri gore. Onda je buka na stepenicama utihnula i čuli smo Katarinine teške korake prema ateljeu. Marija Tins pohita uz stepenice. Ostala sam na kolenima, preumorna da ustanem. Taneke je stajala na vratima i sprečavala svetlost da uđe.
Gledala me je, skrštenih ruku, bezizraznog lica.
Nedugo zatim čuo se uzvik besa, pa povišeni glasovi koji su brzo utihnuli.
Kornelija je sišla niz stepenice. "Mama hoće da tata dođe kući", rekla je Taneke.
Taneke izađe iz kuće i okrenu se ka klupi. "Marthe, idi i nađi svog oca u Esnafu", naredila je. "Brzo. Kaži mu da je važno."
Kornelija je gledala okolo. Kad me je videla, lice joj je zasijalo. Ustala sam i kruto se vratila u dvorište. Nisam imala šta drugo da radim do da širim rublje i čekam.
Kad se vratio, za trenutak sam pomislila da će doći i naći me u dvorištu, skrivenu među raširenim čaršavima. Nije došao - čula sam ga na stepenicama, onda više nisam čula ništa.
Naslonila sam se na tople cigle i gledala gore. Bio je vedar dan, bez oblaka; nebo je čikalo svojom plavom bojom. Takvih dana deca trče ulicama i viču, parovi šetaju izvan gradskih kapija, pored vetrenjača i duž kanala, a starice sede na suncu zatvorenih očiju. Moj otac verovatno sedi na klupi ispred kuće, lica okrenutog ka toploti. Sutra će biti veoma hladno, ali danas je proleće.
Poslali su Korneliju po mene. Kad se pojavila između raširenog rublja i pogledala me odozgo sa surovim cerekom na licu, poželela sam da je ošamarim kao što sam učinila prvog dana kad sam došla u ovu kuću da radim. Ipak, nisam. Jednostavno sam sedela, s rukama u krilu, spuštenih ramena, i gledala je kako pokazuje svoje likovanje. Sunce je obasjavalo zlatne niti u njenoj kosi - nasleđe od majke.
"Traže te gore", rekla je zvaničnim tonom. "Hoće da te vide." Okrenula se i utrčala natrag u kuću.
Sagnula sam se i obrisala prašinu sa cipela. Onda sam ustala, popravila suknju, pogladila kecelju, povukla čvrsto kraj eve kape i proverila da mi nije ispao neki pramen kose. Oblizala sam usne i stisnula ih, duboko udahnula i pošla za Kornelijom.
Katarina je plakala - nos joj je bio crven, oči naduvene. Sedela je na stolici koju je on obično nameštao pored štafelaja - bila je dogurana do zida i police sa njegovim četkicama i slikarskim nožem. Kad me je videla ustala je; stajala je uspravno, onako visoka i široka. Iako je zurila u mene, nije progovorila. Stegla je ruke na stomaku i trgla se.
Marija Tins je stajala pored štafelaja, sabranog, ali i nestrpljivog izraza, kao da ima neke druge, važnije poslove da obavi.
On je stajao pored svoje žene, bez ikakvog izraza na licu, ruku puštenih sa strane, pogleda uprtog u sliku. Čekao je da neko počne Katarina, Marija Tins ili ja.
Stala sam odmah iza vrata. Kornelija se muvala iza mene. S tog mesta nisam mogla da vidim sliku.
Najzad je progovorila Marija Tins.
"Pa, devojko, moja kći želi da zna kako to da si nosila njene minđuše." Rekla je to kao da ne očekuje da ću odgovoriti.
Gledala sam njeno staro lice. Neće priznati da mi je pomogla da dođem do minđuša. Neće ni on, znala sam. Nisam znala šta da kažem. Zato ništa nisam rekla.
"Jesi li ukrala ključ od moje kutije za nakit i uzela moje minđuše?" Katarina je govorila kao da se trudi da samu sebe ubedi u ono što govori. Glas joj je drhtao.
"Ne, gospođo." Iako sam znala da bi svima bilo lakše kad bih rekla da sam ukrala minđuše, nisam mogla da lažem o sebi.
"Ne laži. Služavke stalno kradu. Uzela si moje minđuše!"
"Nema ih, gospođo?"
Katarina je za tren izgledala zbunjeno, i time što sam je nešto pitala i samim pitanjem. Očigledno nije pogledala u kutiju za nakit otkako je videla sliku. Nije imala pojma da li su minđuše tamo ili ne. "Ćuti, lopove. Poslaću te u zatvor", siktala je, "i nećeš godinama videti sunca." Ponovo se trgla. Nešto s njom nije bilo u redu.
"Ali, gospođo..."
"Katarina, ne smeš da se uzbuđuješ", prekide me on. "Van Rejven će odneti sliku čim se osuši, pa možeš slobodno da je zaboraviš."
Ni on nije želeo da govorim. Kao da to niko nije želeo. Pitala sam se zašto su me uopšte pozvali gore kad su se plašili onoga što bih mogla da kažem.
Mogla sam da kažem: "Znate li kako me je gledao tolikih dugih sati dok je slikao ovu sliku?"
Mogla sam da kažem: "Znate li da su vas vaša majka i vaš muž varali iza leđa?"
Mogla sam jednostavno da kažem i: "Vaš muž me je dodirivao, ovde, u ovoj prostoriji."
Nisu želeli da znaju šta sve mogu da kažem.
Katarina nije bila budala. Znala je da se ovde ne radi o minđušama. Želela je da bude tako i trudila se da bude tako, ali nije bilo pomoći. Okrenula se mužu. "Zašto", upitala je, "zašto mene nikad nisi slikao?"
Dok su zurili jedno u drugo, iznenada sam opazila da je viša od njega, i na neki način čvršća.
"Ti i deca niste deo ovog sveta", rekao je. "Ne treba da budete." "A ona jeste?" Katarina vrisnu piskavo i pokaza glavom na mene.
Nije odgovorio. Želela sam da smo Marija Tins, Kornelija i ja u kuhinji ili u sobi Raspeća, ili napolju, na pijaci. Ovo je bila stvar o kojoj muž i žena treba da raspravljaju nasamo.
"I to s mojim minđušama."
I dalje je ćutao, što je uznemirilo Katarinu više od reči. Počela je da trese glavom tako da su joj plavi uvojci igrali oko ušiju. "Neću to da trpim u svojoj kući", izjavila je. "Neću to da trpim!" Gledala je divlje okolo. Kad joj je pogled pao na slikarski nož stresla sam se. Koraknula sam napred u istom trenu kad je i ona prišla polici i zgrabila nož. Stala sam, ne znajući šta će sledeće da uradi.
On je znao. Poznavao je svoju ženu. Krenuo je zajedno s njom dok je prilazila slici. Bila je brza, ali on je bio brži - uhvatio ju je za ručni zglob dok je zamahivala nožem ka slici. Zaustavio ju je baš pre nego što je vrh noža dotakao moje oko. Sa svog mesta videla sam krupno oko, blesak minđuše koji je upravo dodao i sjaj oštrice koja drhti nad slikom. Katarina se borila, ali on ju je čvrsto držao i čekao da ispusti nož. Odjednom je zaječala. Odbacivši nož, uhvatila se za stomak. Nož je skliznuo po pločicama do mojih nogu, a onda stao da se okreće, sve sporije i sporije, dok smo svi zurili u njega. Zaustavio se oštrice okrenute ka meni.
Trebalo je da ga podignem. To je ono što služavke rade - podižu stvari svojih gospodara i gospodarica i stavljaju ih na mesto.
Podigla sam pogled i susrela njegov. Dugo sam ga gledala u sive oči.
Znala sam da je to poslednji put. Nisam gledala nikog drugog.
U njegovim očima videla sam žaljenje.
Nisam podigla nož. Okrenula sam se i izašla iz ateljea, sišla niz stepenice i prošla kroz vrata, odgurnuvši Taneke. Kad sam sišla na ulicu, nisam se okrenula prema deci za koju sam znala da sigurno sede na klupi, niti prema Taneke koja se mrštila, jer sam je gurnula, niti prema prozorima gde on možda stoji. Sišla sam na ulicu i potrčala. Trčala sam duž ulice Ude Langendijk, pretrčala most i utrčala na Pijačni trg.
Samo lopovi i deca trče.
Stigla sam na središte trga i stala u krug pločica sa osmokrakom zvezdom u sredini. Svaki krak je pokazivao pravac kojim sam mogla da krenem.
Mogla sam da se vratim roditeljima.
Mogla sam da nađem Pitera na Pijačnom trgu i pristanem da se udam za njega.
Mogla sam da odem kod Van Rejvena - primio bi me s osmehom.
Mogla sam da odem kod Van Levenhuka i zamolim ga da se sažali na mene.
Mogla sam da odem u Roterdam i potražim Fransa.
Mogla sam da odem sama nekud daleko.
Mogla sam da se vratim na Papistički ugao.
Mogla sam da odem u Novu crkvu, pomolim se Bogu i zamolim ga za savet.
Stajala sam u krugu, okretala se i okretala i mislila.
Kada sam odabrala pravac za koji sam znala da ću morati da ga odaberem, pažljivo sam spustila stopalo duž ivice kraka i sigurnim korakom pošla putem koji mi je pokazivao.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Re: Trejsi Ševalije

Počalji od Mustra Sre Jan 24, 2018 1:05 pm



1676.
Trejsi Ševalije - Page 2 20288690_m
Kada sam podigla pogled i videla je, gotovo da sam ispustila nož. Izgledala je gotovo isto, mada se malo ugojila, a pored starih ožiljaka na licu imala je nove s jedne strane - Marthe, koja je i dalje dolazila da me vidi s vremena na vreme, rekla mi je za nesreću, za vrelo ulje koje je prsnulo iz jagnjeće plećke.
Nikad nije umela dobro da prži meso.
Stajala je podalje, tako da nije bilo jasno je li došla kod mene. Ipak, znala sam da ovo nije slučajnost. Deset godina je uspevala da me izbegava u gradu koji nije baš veliki. Nijednom nisam naletela na nju na pijaci ili u Kući mesa, niti duž ijednog od glavnih kanala. S druge strane, nisam odlazila u Ude Langendijk.
Neodlučno je prišla tezgi. Spustila sam nož i obrisala krvave ruke o kecelju. "Zdravo, Taneke", rekla sam mirno, kao da sam je poslednji put videla pre dan-dva. "Kako si?"
"Gospodarica želi da te vidi", reče Taneke naglo, namrgođena. "Treba da dođeš danas popodne."
Već mnogo godina mi niko ništa nije naredio tim tonom. Kupci su naručivali, ali to je bilo drugo. Mogla sam da ih odbijem ako mi se ne dopadne ono što čujem.
"Kako je Marija Tins?" upitala sam, trudeći se da ostanem učtiva "I kako je Katarina?"
"Dobro su, koliko je to moguće, s obzirom na to šta se desilo."
"Očekujem da će se snaći."
"Moja gospodarica je morala da proda neko imanje, ali ona je vešta u poslovima. Deca će biti zbrinuta." Kao i pre, Taneke nije mogla, a da ne hvali Mariju Tins svakome koje hteo da je sluša, čak i ako je to značilo da preteruje s pojedinostima.
Prišle su dve žene i stale iza Taneke, čekajući da budu uslužene.
Deo mene želeo je da nisu tu, kako bih mogla da postavim još pitanja, navedem je da mi otkrije još pojedinosti, da mi kaže više o mnogo čemu. Ali drugi deo mene - onaj razumni, koji sam slušala već mnogo godina nije želeo ništa da ima s njom. Nisam želela da čujem.
Žene su se premeštale s noge na nogu, dok je Taneke uporno stajala pred tezgom, i dalje namrštena, ali mekšeg izraza. Gledala je komade mesa izložene pred sobom.
"Hoćeš li da kupiš nešto?" upitala sam.
Moje pitanje ju je izbacilo iz zanesenosti. "Ne", promrmljala je.
Sada su kupovali meso na tezgi na drugom kraju Kuće mesa. Čim sam počela da radim s Piterom promenili su mesara - tako naglo da nisu ni platili račun. Još su nam dugovali petnaest guldena. Piter im nikada nije zatražio da plate dug. "To je cena koju sam platio za tebe", zadirkivao bi me ponekad. "Sada znam koliko košta služavka." Nisam se smejala kad bi ovo rekao.
Osetila sam da me neko lako vuče za haljinu i pogledala dole. Mali Frans me je našao i uhvatio mi se za suknju. Dotakla sam mu teme, puno plavih uvojaka kao u njegovog oca. "Tu si", rekla sam. "Gde su Jan i baka?"
Bio je premali da bi mogao da mi kaže, ali tada sam ugledala majku i starijeg sina kako idu između tezgi ka meni.
Taneke je gledala naizmenično jednog, pa drugog mog sina, a lice joj se stvrdnulo. Bacila je na mene pogled pun optužbi, ali nije rekla šta misli. Odstupila je, nagazivši na nogu ženi koja je stajala odmah iza nje. "Ne zaboravi da dođeš popodne", rekla je, a zatim se okrenula pre nego što sam stigla da odgovorim.
Sada su imali jedanaestoro dece - Marthe i pijačna ogovaranja brojali su račun za mene. Ali Katarina je izgubila bebu onog dana slike i slikarskog noža. Porodila se u samom ateljeu - nije uspela da siđe niz stepenice i dođe do kreveta. Beba se rodila mesec dana prerano i bila je sitna i bolešljiva. Umrla je nedugo posle proslave rođenja. Znala sam da Taneke mene krivi za njenu smrt.
Ponekad sam zamišljala atelje s Katarininom krvlju po podu i pitala se da li bih bila u stanju da i dalje tamo radim.
Jan pritrča malom bratu i povuče ga u ugao, gde su stali da šutiraju neku kost jedan drugom.
"Ko je to bio?" upita me majka. Ona nikad nije videla Taneke.
"Mušterija", odgovorila sam. Često sam je štitila od mnogih stvari za koje sam znala da bi je uznemirile. Od očeve smrti postala je sumnjičava poput divljeg psa prema svemu novom, drugačijem, izmenjenom.
"Nije ništa kupila", primeti majka.
"Nije. Nismo imali ono što je želela." Okrenula sam se da uslužim sledeću mušteriju pre nego što je majka uspela da postavi još koje pitanje.
Pojaviše se Piter i njegov otac. Nosili su polovinu juneta. Bacili su je na sto iza tezge i uzeli noževe. Jan i mali Frans ostavili su kost i pritrčali da gledaju. Majka se odmakla - nikad se nije navikla na prizor tolikog mesa. "Biću tu negde", rekla je uzimajući korpu za kupovinu.
"Možeš li popodne da pričuvaš dečake? Imam da obavim neke poslove."
"Kuda ideš?"
Podigla sam obrve. Već sam nekoliko puta rekla majci da postavlja previše pitanja. Starila je i postajala sumnjičava prema onome što uopšte nije sumnjivo. Ali sada, kad sam zaista imala nešto da sakrijem od nje, bila sam čudnovato mirna. Nisam joj odgovorila.
S Piterom je bilo lakše. On je samo podigao pogled s posla. Klimnula sam mu glavom. On je davno odlučio da ne postavlja pitanja, mada je znao da ponekad imam misli o kojima ne govorim. Kad mi je prve bračne noći skinuo kapu i video rupice u ušima, ništa nije pitao.
Rupice su odavno zarasle. Sve što je od njih ostalo bile su sićušne grudve tvrdog mesa koje sam mogla da osetim samo kada snažno prstima stisnem resice.
*
Čula sam vesti pre dva meseca. Već dva meseca mogla sam da idem Delftom, a da se ne pitam hoću li ga sresti. Tokom godina viđala sam ga ponekad izdaleka, na putu u, ili iz Esnafa, pored krčme njegove majke ili kako ide kod Van Levenhuka, čija kuća je bila nedaleko od Kuće mesa.
Nikad nisam prošla blizu njega i nisam sigurna da li me je ikada video. Išao je ulicama i preko trgova očiju uperenih u neku udaljenu tačku - ne grubo ili namerno, nego kao da se nalazi u nekom drugom svetu.
U prvo vreme to mi je vrlo teško padalo. Kad bih ga videla, skamenila bih se gde god se našla i ne bih mogla da dođem do daha. Morala sam da krijem svoju reakciju od oba Pitera, od majke, od radoznale pijace.
Dugo sam mislila da mu i dalje nešto značim.
Posle nekog vremena ipak sam sebi priznala da mu je oduvek više bilo stalo do slike nego do mene.
Otkako se rodio Jan, ovo sam lakše prihvatala. Zbog sina sam se okrenula unutra, prema porodici, kao što sam činila dok sam bila mala, pre nego što sam postala služavka. Toliko sam bila zauzeta oko njega da nisam imala vremena da se ogledam oko sebe. S bebom u naručju, prestala sam da idem oko osmokrake zvezde na trgu i da se pitam šta je na kraju svakog kraka. Kad bih videla svog nekadašnjeg gospodara s druge strane trga, srce mi se više nije stezalo poput pesnice. Nisam više mislila na bisere i krzna i nisam više videla nijednu njegovu sliku.
Ponekad bih na ulici srela ostale - Katarinu, decu, Mariju Tins. Katarina i ja smo okretale glave jedna od druge. Tako je bilo najlakše. Kornelija me je gledala razočarano. Mislim da se nadala da će me sasvim uništiti. Lisbet je bila zauzeta oko dečaka, koji su bili premali da bi me upamtili. A Alejdis je bila nalik na oca - gledala je sivim očima, ne videći ništa u svojoj blizini. Posle nekog vremena došla su druga deca, koju nisam poznavala, ili sam ih prepoznavala samo po očevim očima ili majčinoj kosi.
Od svih njih javljale su mi se samo Marija Tins i Marthe. Marija
Tins bi lako klimnula glavom kad me vidi, a Marthe se iskradala do Kuće mesa da popriča sa mnom. Ona mi je i donela moje stvari iz kuće slomljenu pločicu, molitvenik, okovratnike i kape. Ona mi je ispričala da mu je majka umrla, da je morao da preuzme vođenje njene krčme, o rastućim dugovima, o nesreći koja je zadesila Taneke.
Marthe mi je jednom sva srećna saopštila: "Tata me slika onako kako je slikao tebe. Samo mene, kako gledam preko ramena. To su jedine dve slike koje je tako uradio, znaš."
Ne sasvim kao mene, mislila sam. Ne sasvim. Ipak, iznenadila sam se što ona zna za sliku. Pitala sam se gde ju je videla.
Morala sam da budem pažljiva s njom. Dugo je bila samo devojčica i činilo mi se da nije lepo da je mnogo ispitujem o njenoj porodici. Morala sam strpljivo da čekam da mi prenese mrvice novosti. Kad je dovoljno porasla da bude otvorenija sa mnom, nisam više bila toliko zainteresovana za njenu porodicu, jer sam imala svoju.
Piter je trpeo njene posete, ali znam da mu nije bilo prijatno. Bilo mu je lakše kad se Marthe udala za sina trgovca svilom, počela manje da se viđa sa mnom i da kupuje meso kod drugog mesara.
Sada sam, posle deset godina, pozvana natrag u kuću koju sam tako naglo napustila.
Dva meseca pre toga, sekla sam jezik za tezgom i čula ženu koja je čekala red, kako kaže drugoj: "Da, kad pomisliš da je umro i ostavio jedanaestoro dece i udovicu u takvim dugovima."
Podigla sam pogled i nož mi se duboko zasekao u dlan. Nisam osetila bol dok nisam upitala: "O kome govorite?" Žena je odgovorila. "Umro je slikar Vermer."
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Re: Trejsi Ševalije

Počalji od Mustra Sre Jan 24, 2018 1:08 pm

*

Trejsi Ševalije - Page 2 Jan_ve10
Veoma pažljivo sam oprala nokte kad sam završila na tezgi. Odavno sam digla ruke od toga da ih ribam, što je mnogo zabavljalo Pitera oca. "Vidiš, privikla si se na zamrljane nokte kao što si se privikla na muve", voleo je da kaže. "Sada malo bolje poznaješ svet i shvataš da nema razloga da ti ruke uvek budu čiste. Ionako će se ponovo uprljati. Čistoća nije baš tako važna kao što si mislila dok si bila služavka, a?" Ponekad sam ipak mrvila lavandu i skrivala je ispod bluze da prikrijem miris mesa koji, kao da se držao za mene, čak i kad sam daleko od Kuće mesa.
Privikla sam se na mnoge stvari.
Presvukla sam haljinu, pripasala čistu kecelju i stavila sveže uštirkanu kapu. I dalje sam nosila kape na isti način i verovatno sam izgledala gotovo isto kao prvog dana kad sam počela da radim kao služavka. Samo mi oči više nisu bile onako krupne i nevine.
Iako je bio februar, nije bilo jako hladno. Na Pijačnom trgu je bilo mnogo ljudi - naših mušterija, naših suseda, ljudi koji su nas poznavali i koji bi primetili kako ulazim u Ude Langendijk prvi put posle deset godina. Ionako ću morati jednom da kažem Piteru da sam bila tamo. Nisam još znala hoću li morati da ga slažem i zašto.
Prešla sam pijacu, zatim i most koji s trga preko kanala vodi u Ude Langendijk. Nisam oklevala, jer nisam htela da privučem još više pažnje na sebe. Oštro sam skrenula i pošla ulicom. Nije bilo daleko - za pola minuta bila sam pred kućom - ali meni je izgledalo dugo, kao da sam doputovala u drugi grad u kom nisam bila mnogo godina.
Pošto dan nije bio hladan, vrata su bila otvorena, a na klupi su sedela deca - njih četvoro, dva dečaka i dve devojčice, poređani kao što su njihove starije sestre sedele pre deset godina, kad sam ovamo došla prvi put. Najstarije je duvalo balone, baš kao Marthe, ali je spustilo lulicu čim me je ugledalo. Činilo mi se da ima deset ili jedanaest godina. Posle tren-dva shvatila sam da to mora da je Franciskus, iako u njemu nisam videla mnogo od bebe koju sam poznavala. S druge strane, kad sam bila mala nisam znala mnogo o bebama. Druge nisam poznavala, osim što sam ih ponekad viđala u gradu sa starijim devojčicama. Svi su zurili u mene.
Obratila sam se Franciskusu. "Molim te, reci svojoj baki da je Grit došla da je vidi."
Franciskus se okrete starijoj od dve devojčice. "Beatriks, idi i nađi Mariju Tins."
Devojčica poslušno skoči i uđe u kuću. Setila sam se kako su se Marthe i Kornelija, nekad davno, borile koja će da najavi moj dolazak i nasmešila sam se.
Deca su i dalje buljila u mene. "Ja znam ko si ti", saopšti Franciskus.
"Sumnjam da me se sećaš, Franciskuse. Bio si beba kad sam te poznavala."
Nije obratio pažnju na moju primedbu - pratio je tok sopstvenih misli. "Ti si dama sa slike."
Zaprepastila sam se, a Franciskus se pobednički nasmeja. "Jeste, to si ti, ali na slici ne nosiš kapu nego lep žuti i plavi turban."
"Gde je ta slika?"
Izgledao je iznenađeno što pitam. "Kod Van Rejvenove kćeri, naravno. On je umro prošle godine, znaš."
Čula sam tu vest na Pijačnom trgu s potajnim olakšanjem. Van Rejven me nikad nije potražio otkako sam napustila kuću, ali sam se uvek plašila da će se jednog dana pojaviti sa svojim zejtinjavim osmehom i grabljivim rukama.
"Kako si video sliku ako je kod Van Rejvena?"
"Tata je pozajmio sliku na kratko", objasni Franciskus. "Dan nakon što je tata umro, mama ju je vratila Van Rejvenovoj kćeri."
Drhtavim rukama popravila sam ogrtač. "Želeo je ponovo da vidi tu sliku?" uspela sam da kažem prigušeno.
"Da, devojko." Marija Tins se pojavila na vratima. "To nije mnogo popravilo stvari ovde, mogu da ti kažem. Ali tada je već bio u takvom stanju da se niko, čak ni Katarina, nije usuđivao da mu nešto odbije." Izgledala je potpuno isto - ona nikad neće ostariti. Jednog dana će jednostavno leći da spava i neće se probuditi.
Klimnula sam joj. "Žalim zbog vašeg gubitka i nevolja, gospođo."
"Pa, život je ludnica. Ako poživiš dovoljno dugo, više ništa ne može da te iznenadi."
Nisam znala kako da odgovorim na te reči, pa sam jednostavno rekla ono za šta sam znala da je istina. "Želeli ste da me vidite, gospodo."
"Ne. Katarina hoće da te vidi."
"Katarina?" Nisam mogla da sakrijem iznenađenje u glasu.
Marija Tins se kiselo nasmeši. "Nisi još naučila da zadržiš svoje misli za sebe, a, devojko? Nije važno, valjda se lepo slažeš sa svojim
mesarom, ukoliko ne traži previše od tebe."
Otvorila sam usta da progovorim, zatim ih zatvorila.
"Tako je. Učiš. Dakle, Katarina i Van Levenhuk su u velikoj dvorani.
On je izvršilac testamenta, vidiš."
Nisam videla. Htela sam da je pitam šta hoće da kaže i zašto je Van
Levenhuk tu, ali se nisam usudila. "Da, gospodo", rekla sam jednostavno.
Marija Tins se kratko zasmeja. "Služavka koja je donela najveće nevolje", promrmljala je i odmahnula glavom pre nego što je nestala u kući.
Ušla sam u prednji hodnik. Slike su i dalje visile svuda po zidovima; neke sam prepoznala, neke nisam. Gotovo da sam očekivala da zateknem sebe među tim mrtvim prirodama i pejzažima, ali, naravno, nije me bilo.
Pogledala sam uz stepenice koje vode u njegov atelje i zastala, a grudi su mi se stegle. Da ponovo stojim u toj kući, s njegovom sobom iznad glave, činilo mi se više nego što mogu da podnesem, iako sam znala da on nije tu. Tolike godine nisam sebi dala da mislim o vremenu koje sam provela meljući boje pored njega, pozirajući pod svetlom s prozora, posmatrajući ga dok me gleda. Po prvi put u dva meseca bila sam potpuno svesna da je mrtav. Mrtav je i više neće slikati. Ima ih tako malo - čula sam da nikad nije počeo da slika brže kao što su želele Marija Tins i Katarina.
Tek kad je jedna devojčica izvirila iz sobe Raspeća, naterala sam se da duboko udahnem i krenem hodnikom prema njoj. Kornelija je sada bila otprilike onoliko stara koliko ja kad sam došla da im budem služavka. Crvena kosa joj je potamnela tokom ovih deset godina i bila je jednostavno očešljana, bez traka i pletenica. Tokom vremena postala mi je manje preteća. Zapravo sam je žalila - lice joj je bilo zgrčeno lukavošću, što je devojci njenih godina davalo ružan izraz.
Pitala sam se šta će biti s njom, šta će biti sa svima njima. Uprkos tome što je Taneke gajila veliko poverenje u sposobnost svoje gospodarice da vodi poslove, porodica je bila velika i u velikim dugovima. Čula sam na pijaci da tri godine nisu platili račun pekaru; posle smrti moga gospodara pekar se sažalio na Katarinu i primio je sliku kao poravnanje duga. Za tren sam se pitala hoće li Katarina i meni dati sliku, da izmiri svoj dug prema Piteru.
Kornelija se povukla u sobu i ja sam ušla u veliku dvoranu. Nije se mnogo izmenila od vremena kad sam tu radila. Oko kreveta su i dalje stajale zelene svilene zavese, sada izbledele. Tu su bili i ormar s ukrasima od slonovače, sto i stolice presvučene španskom kožom i slike članova njegove i njene porodice. Sve je izgledalo starije, prašnjavije, otrcanije. Crvene i smeđe podne pločice su popucale, a neke su nedostajale.
Van Levenhuk je stajao leđima okrenut vratima, ruku prekrštenih na leđima, posmatrajući sliku vojnika kako piju u krčmi. Okrenuo se i poklonio mi se; još je bio ljubazni gospodin.
Katarina je sedela za stolom. Nije bila u crnini, kao što sam očekivala. Ne znam da li je želela da me začikava, ali nosila je žuti plašt obrubljen hermelinom. I on je izgledao izbledelo, kao da je predugo bio nošen. Na rukavima je bilo loše zakrpljenih rupa, a krzno su ponegde pojeli moljci. Ipak, ona je igrala svoju ulogu elegantne gospodarice kuće.
Pažljivo je doterala kosu, napuderisala se i stavila svoju bisernu ogrlicu.
Nije nosila minđuše.
Njeno lice nije odgovaralo eleganciji odeće. Nikakva količina pudera nije mogla da sakrije kruti gnev, neodlučnost, strah. Nije želela da me vidi, ali je morala.
"Gospođo, želeli ste da me vidite." Mislila sam da je najbolje da joj se prva obratim, iako sam, dok sam govorila, gledala Van Levenhuka.
"Da", reče Katarina, ne ponudivši me da sednem kao što bi učinila s nekom damom. Pustila me je da stojim.
Vladala je neugodna tišina dok je ona sedela, a ja stajala, čekajući da počne. Očigledno se borila da progovori. Van Levenhuk se premeštao s noge na nogu.
Nisam pokušala da joj pomognem. Činilo mi se da to ne mogu ni na koji način. Gledala sam joj ruke kako premeću neke papire po stolu, prelaze ivicom kutije za nakit koja joj je stajala pored lakta, uzimaju četkicu za puder i ponovo je spuštaju. Obrisala je ruke o belu tkaninu.
"Znaš da je moj muž umro pre dva meseca", počela je najzad.
"Da, gospođo, čula sam. Bilo mi je veoma žao. Bog ga blagoslovio."
Katarina kao da nije čula moje nevešte reči. Misli su joj bile negde drugde. Ponovo je uzela četkicu i prešla prstima preko dlačica.
"Taj rat s Francuskom doveo nas je u ovo stanje. Čak ni Van Rejven nije hteo tada da kupuje slike. A moja majka je imala teškoća u prikupljanju zakupnine. Zato je on morao da stavi hipoteku na majčinu
krčmu. Zato nije čudo da su stvari postale tako teške."
Poslednje što sam očekivala od Katarine bilo je objašnjenje zašto su upali u dugove. Petnaest guldena posle tolikog vremena nije tako mnogo, htela sam da joj kažem. Piter je odustao od toga. Ne mislite na to. Ali nisam se usudila da je prekinem.
"A tu su i deca. Znaš li koliko hleba pojede jedanaestoro dece?" Pogledala me je nakratko, zatim ponovo spustila pogled na četkicu.
Za tri godine vrednost jedne slike, odgovorila sam joj u sebi. Jedne veoma lepe slike za milosrdnog pekara.
Čula sam zveket pločica u hodniku i šuštanje ruku po haljini.
Kornelija, pomislila sam; i dalje uhodi. I ona učestvuje u ovoj drami.
Čekala sam, zadržavajući pitanja koja sam želela da postavim.
Van Levenhuk je najzad progovorio. "Grit, kad se izvršava testament", započeo je dubokim glasom, "mora da se obavi popis porodične imovine da bi se uporedio s dugovima. Ipak, postoje privatne stvari za koje bi Katarina želela da se pobrine pre nego što se to obavi." Pogledao je Katarinu. I dalje se igrala četkicom za puder.
I dalje ne vole jedno drugo, mislila sam. Kad bi samo mogli, ne bi ni boravili u istoj prostoriji.
Van Levenhuk podiže komad papira sa stola. "Napisao mi je ovo pismo deset dana pre smrti", rekao mi je. Okrenuo se Katarini. "Moraš ovo da uradiš", naredio joj je, "jer su tvoje, nisu moje. Kao izvršilac njegovog testamenta ne bi trebalo ni da prisustvujem ovome, ali bio mi
je prijatelj i želim da vidim da se njegova želja ispunjava."
Katarina mu uze papir iz ruke. "Moj muž nije bio bolestan, znaš", obratila mi se. "Nije zapravo bio bolestan sve do dan-dva pre nego što je
umro. Pritisak dugova oterao ga je u ludilo."
Nisam mogla da zamislim svoga gospodara u ludilu.
Katarina spusti pogled na pismo, pogleda Van Levenhuka i otvori kutiju za nakit. "Tražio je da dobiješ ovo." Izvadila je minđuše i posle kratkog oklevanja spustila ih na sto.
Zavrtelo mi se u glavi. Zatvorila sam oči, lako dodirujući prstima naslon stolice da se pridržim.
"Nisam ih više nikad stavila", reče Katarina ogorčeno. "Nisam mogla."
Otvorila sam oči. "Ne mogu da uzmem vaše minđuše, gospođo."
"Zašto? Jednom si ih uzela. Osim toga, nije tvoje da o tome odlučuješ. On je odlučio za tebe, i za mene. Sad su tvoje, uzmi ih."
Oklevala sam, zatim posegla rukom i uzela ih. Bile su hladne i glatke na dodir, kao što sam ih se sećala, a svet se ogledao u njihovoj sivoj i beloj oblini.
Uzela sam ih.
"Idi sada", naredi Katarina, glasom mutnim od suzdržanog plača. "Učinila sam što je tražio. Neću da učinim ništa više od toga." Ustala je, zgužvala papir i bacila ga u vatru. Gledala ga je kako gori, leđima okrenuta meni.
Zaista sam je žalila. Iako nije mogla da vidi, s poštovanjem sam joj klimnula glavom, kao i Van Levenhuku, koji mi se nasmešio. "Potrudi se da ostaneš ono što jesi", upozorio me je veoma davno. Pitala sam se, jesam li uspela u tome. Nije uvek bilo lako znati.
Išunjala sam se kroz vrata, stežući svoje minđuše. Labave pločice zveketale su mi pod nogama. Tiho sam zatvorila vrata za sobom.
Kornelija je stajala u hodniku. Smeđa haljina, koju je nosila, bila je zakrpljena na nekoliko mesta i nije bila najčistija. Dok sam prolazila pored nje rekla je dubokim, žudnim glasom: "Možeš da ih daš meni." Pohlepne oči su joj se smejale.
Digla sam ruku i ošamarila je.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Re: Trejsi Ševalije

Počalji od Mustra Sre Jan 24, 2018 1:09 pm

*
Trejsi Ševalije - Page 2 20288693_m
Kad sam se vratila na Pijacu, stala sam pored zvezde u sredini i pogledala bisere u ruci. Nisam mogla da ih zadržim. Šta da radim s njima? Nisam mogla da kažem Piteru odakle mi - morala bih da mu objasnim sve što se desilo pre toliko vremena. Ionako ne bih mogla da ih nosim - mesarova žena, kao ni služavka, ne nosi takav nakit.
Nekoliko puta sam obišla zvezdu. Onda sam krenula na mesto za koje sam čula, ali gde nikad nisam bila, zavučeno u jednu sporednu ulicu iza Nove crkve. Pre deset godina ne bih otišla na takvo mesto.
Njegov zanat je bio čuvanje tajni. Znala sam da me ništa neće pitati, niti će ikome reći da sam bila kod njega. Video je tolika blaga kako dolaze i odlaze, pa ga više nisu zanimale priče o njima. Podigao je minđuše prema svetlu, zagrizao ih, izneo ih napolje da ih dobro pogleda.
"Dvadeset guldena", rekao je.
Klimnula sam, uzela novčiće koje je izbrojao i izašla, ne osvrnuvši se.
Bilo je pet guldena više. Neću moći to da objasnim. Odvojila sam pet novčića od ostalih i čvrsto ih stegla. Sakriću ih negde gde Piter i moji sinovi neće pogledati, na neko neočekivano mesto za koje samo ja znam.
Neću ih nikad potrošiti.
Piter će biti zadovoljan zbog ostalog novca, zbog toga što je dug najzad izmiren. Ne koštam ga ništa. Dobio je služavku besplatno.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Re: Trejsi Ševalije

Počalji od Mustra Sre Jan 24, 2018 1:11 pm

Trejsi Ševalije - Page 2 2010

Trejsi Ševalije je odrasla u Vašingtonu, okrug Kolumbija. Preselila se u Englesku 1984. i nekoliko godina radila kao urednik dokumentacije u jednoj izdavačkoj kući. Diplomirala je kreativno pisanje na Univerzitetu Istočne Anglije 1994. Njen prvi roman, Devičansko plavo, ušao je 1997. u izbor Talenata godine. Živi u Londonu sa mužem i sinom
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Re: Trejsi Ševalije

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu