Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Fransisko Hagenbek

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

 Fransisko Hagenbek - Page 2 Empty Fransisko Hagenbek

Počalji od Mustra Uto Jan 23, 2018 1:19 pm

First topic message reminder :

 Fransisko Hagenbek - Page 2 Tajna-10


Nakon nesreće u kojoj je skoro izgubila život, Frida Kalo sklopila je pakt sa Smrću: dobiće još jednu šansu da živi, ali zauzvrat će morati jednom godišnje da pripremi Smrti najraznovrsnije poslastice, kako bi pokazala da se seća dogovora. Od tog trenutka, Frida će svaku gozbu pripremljenu za Dan mrtvih zapisivati u svoju malu crnu beležnicu, koju ce pažljivo skrivati od svih ostalih. Međutim, ubrzo dogovoreni ritual postaje jedina stabilna stvar u njenom haotičnom životu, ispunjenom strastvenim ushićenjem i neizdrživom agonijom. Frida upoznaje čoveka koji će joj otvoriti vrata u novi svet i otkriti pravo značenje ljubavi, ali koji će i obeležiti početak njene konačne smrti. Zajedno će uživati u stvaralačkom zanosu i zajedno očajavati zbog sudbine koja ih je izdala.Frida voli i žudi sa gorućom strašcu, ali ona živi pozajmljene dane – njeno bolno i namučeno telo nikad joj ne dozvoljava da zaboravi da je Smrt tu, da sve više i više steže njeno srce – sve do konačnog, neminovnog susreta.


Poslednji izmenio Mustra dana Sub Maj 12, 2018 11:27 am, izmenjeno ukupno 1 puta
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


 Fransisko Hagenbek - Page 2 Empty Re: Fransisko Hagenbek

Počalji od Mustra Uto Jan 23, 2018 1:34 pm

 Fransisko Hagenbek - Page 2 1350062047-sans-date-04

Razabrala je Alehandra u gomili i njegovo lice joj je potvrdilo ozbiljnost sudara. Prizor je bio jeziv: među ruševinama autobusa, potpuno golo, prekriveno krvlju koja se pomešala sa zlatnom bojom ljubaznog slikara, Fridino telo izgledalo je nakaradno nakićeno i zarobljeno metalnom šipkom. Šipka za držanje probila joj je karlicu. Ĉudan spoj grimizne i zlatne na njenom telu naveo je radoznale da poveruju da je ona egzotična balerina i nisu prestajali tako da je dozivaju: „Balerino, balerino!"
„Treba joj izvući tu šipku!", viknuo je jedan čovek, pomerio u stranu sleđenog Alehandra, uzeo šipku i povukao je nagore.
Šiknuo je grimizni mlaz i poškropio tlo, stvarajući svetlucavu baru u obliku srca. Tada je Frida Kalo umrla prvi put...
Dok sam bila član Kačučosa, sve se vrtelo oko večere. Bilo je važno samo da su van školske menze i restorana s dnevnim menijem, a najbolje su se mogle naći u centru. Pas Pančesko, koji je bio šepav kao i ja, uvek je spavao ispred ulaza u Ulici 5. februara: služio im je kao ukras. Aleh bi mi samo rekao: „Vidimo se kod Pančeska!" To je bilo dobro mesto, muve su bile gratis... Ali kakav su samo pozole imali! Zbog tog kukuruza postali smo nacionalisti. To jelo je pravo meksičko: ima i crvenu i belu i zelenu boju.
 
1 kg kukuruza, 
15 g kreča, 
1 glavica belog luka, 
1 glavica crnog luka, 
3 ljute papričice, 
½ kg svinjske krmenadle, 
½ kg svinjske glave,  1 kg svinjskog buta. 
 
Kao prilog pozoleu: 1 glavica zelene salate (iseckana), 1 veza rotkvice (iseckana), limun, tucana paprika i 1 pečena glavica crnog luka (iseckana).
Dan ranije staviti na vatru 2 litra vode s kilom kukuruza i krečom. Neprestano mešati drvenom varjačom dok ne proključa, a onda isključiti vatru, poklopiti i ostaviti da stoji cele noći. Sledećeg dana kukuruz nekoliko puta ocediti i oprati pod mlazom vode, a zatim mu odseći vrhove i okruniti. Stavite ga u veliki i širok lonac s 3 litra vode. Posoliti i kuvati na srednjoj vatri dok se zrna ne raspuknu: dodati krmenadle, svinjsku glavu i iseckan svinjski but. U međuvremenu, potopiti 3 ljute papričice i pomešatl ih s malo crnog i belog luka, procediti mešavinu i dodati je u čorbu.
Nastaviti s kuvanjem dok meso ne omekša. Služi se sa seckanim crnim lukom, zelenom salatom, limunom, sitnom paprikom i prženicama.
  
Ulje, 
12 kukuruznih tortllja, 
½ šolja proprženog pasulja, 
3 šolje sitno iseckane zelene salate, 
1 skuvane i usitnjene pileće grudi, 
1  glavica crnog luka isečena na režnjeve, 
2  iseckana paradajza,  1 oljušten i iseckan avokado,  ½ šolje pavlake, rendani sir i so.
 
Zagrejati ulje u tiganju na srednjoj vatri i staviti tortilje da se prže dok ne dobiju zlatnu boju, zatim ih izvaditi I ostaviti da se ulje ocedi. Tortilje se mogu pripremiti i ranije, ali ne smeju da se opu* ste. Zagrejati proprženi pasulj i njime premazati tortilje. Prekriti ga zelenom salatom, seckanom piletinom, staviti po režanj luka, krišku paradajza I avokada. Dodati pavlaku, malo sira i so. Po želji se može dodati i crveni sos.
 
Nekoliko velikih paradajza, 
6 ljutih papričlca, 
1 glavica crnog luka,  1 veza korijandra,  1 češanj belog luka i so.
 
Ispeći paradajz, papričice i beli luk, a zatim ih dobro samleti. So, crni luk i korijandar dodaju se po ukusu.


 Fransisko Hagenbek - Page 2 1350062037-latelier-de-frida-kahlo


Poslednji izmenio Mustra dana Uto Jan 23, 2018 2:47 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Fransisko Hagenbek - Page 2 Empty Re: Fransisko Hagenbek

Počalji od Mustra Uto Jan 23, 2018 1:35 pm

 Fransisko Hagenbek - Page 2 1350062047-sans-date-01-5

Otvorila je oči i susrela se s jarkoplavim nebom: alerino, balerino!”, čuli su se uzvici dečjih glasova koji su se orili u Fridinoj
presijavali su se oblaci od šećerne vate; zauzeti zavođenjem i milovanjem,
podsećali su je na neku veliku, ključalu čorbu. Primetila je da reči dolaze s jednog velikog avokadovog drveta, listova ogromnih kao čaršavi. U rascvetaloj krošnji, par šaljivih paukolikih majmuna skakao je plešući i praveći šale koje su nepromenljivo završavale grohotom s mirisom mente. Frida se uspravila, ne skidajući pogled s majmuna koji su rešili da je ismevaju svojim kreveljenjem.
„Ja nisam balerina, jedna noga mi je obolela od dečje paralize...", gunđala je podižući suknju do kolena, da bi pokazala sakatu nogu koja je podsećala na štapić cimeta.
Majmunčići su provirili da bi detaljno ispitali novog člana. Jedan je, praveći se da je doktor, stavio naočare. Tokom jednog minuta, uz preterane grimase, pregledali su Fridu.
Zagledali su se ozbiljno i prasnuli u smeh koji je mirisao na sveže jabuke.
„Ima suvu nogu! Ima suvu nogu!“, bezobrazno su zapevali.
Frida je ustala s poda neraspoložena, osećajući se izgubljeno na tom neobičnom mestu gde se osvestila. Pogledom je bezuspešno tražila neki predmet kojim bi ih gađala, da im porazbija glave i ućutka zlonamerne komentare.
„A ko ste vi? Pretpostavljam neki bednici. Zabavljate se na ulici dobacujući budalaštine svakoj ženi koja naiđe..."

„Pa imamo i imena. A ako ti se ne dopadaju, imamo ih još nekoliko koje ti možemo dati i pokloniti... Moji prijatelji i rodbina zovu me poštovani gospodin Ĉon Lu, ali kako ti nisi ni jedno ni drugo, možeš me zvati samo gospodine..."
Frida je besno udarila nogom o tlo, što je samo prouzrokovalo da se njihov grohot zavrti kao pokvarena ploča. Kada je shvatila da se s njima ne vredi raspravljati, počastila ih je nizom psovki zbog kojih se par dlakavih komičara sakrio iza drveta. Zadovoljna postignutim, osmotrila je okolinu: nalazila se nasred ogromnog prostora koji se pružao sve do reda kuća koje su formirale veliki trg. Sigurno je bila blizu Kojoakana jer je među fasadama prepoznala lukove parka i razabrala La Rositu, frizerski salon u blizini njene kuće. U daljini se videla kupola i tornjevi crkve, čak joj se činilo da oseća miris toplog atolea. Celo mesto bilo je osvetljeno hiljadama sveća koje su plesale u ritmu plamena. Bilo je velikih i svetlih, malih i istrošenih. Bilo ih je različitih koliko i ljudi na svetu. Među tim svećama, Fridina senka pokušavala je da dohvati sto, elegantno ukrašen cvećem i tropskim voćem koje je pokazivalo mesnatu unutrašnjost kao pohotni egzibicionista. Bilo je tanjira sa gvanabanama[6], šipkom i crvenim lubenicama, koji su delili prostor s ogromnim hlebom za mrtve, čije su kosti, savršeno izrađene, posute najfinijim šećerom.
„Dobro došla! Pozvali smo sve na proslavu", rekao joj je jedan od gostiju na banketu.
Lobanja od papira slasno je srkala šoljicu čokolade, u koju je umakala krišku hleba za mrtve. Kada je ugledala Fridu, proširio joj se prorez za oči, a zubi napravili konture osmeha. Pored nje, Juda od kartona smejao se pomerajući ogromne brkove. Rakete za vatromet okruživale su ga kao glog. U uglu se nalazila prehispanska skulptura trudne žene; isticala je naduti stomak i izgovarala rečenice na navadu dok se njen fetus vrpoljio kao miš u siru.
„Šta vi to slavite? Ostalo je još mnogo vremena do Dana mrtvih", prigovorila je Frida, primetivši da više nije ni gola ni povređena. Nosila je dugu suknju boje jagode, sa izvezenim kajsijama, koje su poskakivale kao kučići zajedno s cvećem na bluzi, obavijajući se oko tkanine iz Oahake i jureći Za taraumarskim vezom. Videvši se tako nakićena i kose upletene u složenu kiku, odlučila je da se pridruži gozbi tih neobičnih svatova, koji kao da su se otrgli ih njenih najdubljih snova.
„Ovde je svaki dan Dan mrtvih", objasnio je skelet i odsekao parče hleba, koji je pod nožem oslobodio slasne mirise narandžinog i limunovog cveta.
„Već ima kosti od hleba! Već je slaba i mršava!", dovikivali su iz svog skloništa paukoliki majmuni uz bezobrazan cerek,
Frida im je isplazila jezik, što j e bilo veoma nevaspitano, ali i utešno. U tom trenutku, njen um je složio kockice i shvatila je da je banket postavljen na groblju. Spomenploče posmatrale su zabavu izduženim licima, a veličanstvene grobnice stražarile su kao vojska iz nekog udaljenog zamka.
„Treba da sačekamo šeficu pre nego što počnemo", najavio je skelet.
„Njeno veličanstvo", dodao je Juda ne prestajući da se smeje.
„Da prvo stigne gospođa", dovršila je skulptura od kamena.
Pozvana na tako prijatnu svečanost, Frida nije dovodila u pitanje potrebu da se sačeka domaćica. Da bi ubila vreme, zabavljala se gledanjem kako voće sa stola izvodi ples parenja, pevajući Plačljivicu:[7] 
 
Mene svi zovu crnom, 
Plačljivice, crna sam, ali nežna.
Ko ljuta sam paprika, 
Plačljivice, ljuta sam, ali i slasna.
 

O, kako su samo bili usaglašeni! Kokosi, paprike i breskve veoma su dobro pratili ritam. Pesma je na ples prizvala i par lutaka, jednu od kartona, a drugu u venčanici, koja je crvenela pred zavodljivim osmesima lubenice. Dok se nastavljao muzički spektakl, otvorila se zavesa i prikazala jednu okićenu figuru u roze suknji sa utkanim semenkama i nervoznim cvećem koje zvecka laticama. Bluza je bila kao uzavreli nemir u kojem su se boje ljute papričice borile da izbiju iz crne mase tkanine.
Pojava žene bila je omamljujuća, dostojna carice, ali Frida je bila razočarana što joj se ne vidi lice prekriveno velom. Voće je nastavljalo sa svojom melodijom, dajući ritam novopridošloj lupanjem u bubanj i tanjiriće:
 
Tuga i što nije tuga, 
Plačljivice, sve je tuga za mene. Juče plakah da te vidim,  o, Plačljivice, a danas jer te videh.
 
žena je podigla levu ruku; u njoj je držala svoje srce, koje je kucalo u ritmu melodije.
„Gospoda govori!“, rekla je veoma svečano lobanja. 
„Šefice, baci jednu", najavio je Juda, dodirujući stomak trudne skulpture.
žena s velom skrenula je ka Fridi. Upotrebila je hirurška klešta, koja je imala umesto leve šake, i iščupala venu iz njenog srca. Šiknula je kiša krvi i poprskala haljinu. Tada je blagim glasom počela da recituje:
 
Miran, miran život 
Davalac svetova  Povređeni jelen  Teuanska odeća... Smrt se udaljava 
Linije, oblike,
Gnezda ruke grade 
Otvorene oči 
Dijegovog smisla 
Sve te suze teku 
Sve veoma jasne 
Kosmičke istine 
Što žive bez buke 
Kao drvo nade 
Držaće te čvrstog
 
Zagrmeo je aplauz i pojavili su se novi gosti: nervozni jelen, golišavi pas nalik na svinju i par papagaja boje smeđe paprike.
„Poznajem taj glas“, rekla je Frida. „Prvi put sam ga čula kada sam imala otprilike šest godina i bila uverena da sam drugarica s jednom devojčicom, ali ispalo je da sam je samo zamišljala." žena je pomerila ruku, pozivajući je da nastavi. „Bilo je to na prozoru moje tadašnje sobe, gledao je na Aljendeovu ulicu. Dahom bih zamaglila prozorsko staklo, prstom nacrtala vrata i kroz ta vrata izašla leteći, srećna i laka. Prešla bih celu dolinu i ušla u unutrašnjost zemlje, gde bi me uvek čekala moja drugarica. Bila je vesela i okretna balerina, hodala je kao da uopšte nema težinu. Ja sam oponašala sve njene pokrete. Dok smo obe plesale, pričala sam joj o svojim tajnim problemima. Mogu se opkladiti da si ti ta prijateljica.


 Fransisko Hagenbek - Page 2 1350062037-alvarez_bravo_frida_kahlo


Poslednji izmenio Mustra dana Uto Jan 23, 2018 2:48 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Fransisko Hagenbek - Page 2 Empty Re: Fransisko Hagenbek

Počalji od Mustra Uto Jan 23, 2018 1:36 pm

 Fransisko Hagenbek - Page 2 1350062047-1939---new-york-nickolas-murray-

„Sećam se toga kao da je juče bilo, Frido, lepo moje kumče. Dobro došla u moju kuću, gde i pripadaš!" rekla je žena.
I srce je iskazalo poštovanje, ljubazno pozdravljajući gošću.
„Ako si ti ta koja zaustavlja srce i oduzima život, da li to znači da sam mrtva?“, razmišljala je naglas uplašena devojka.
Umesto odgovora, lobanja joj je uputila osmeh od dva okrunjena klipa kuvanog kukuruza.
„Odazvala si se mom pozivu. Slavimo tvoj dolazak."
Frida je naglo ustala i oborila svoj hleb. Ovaj ispad, grub i prost, uplašio je bundeve pa su skočile i sakrile se iza papaja, koje su pak zaurlale pokazujući semenke.
„Kumo, ne želim da ti protivrečim, znam da ne bih pobedila, ali mislim da si me prevarila, i to na vrlo pokvaren način."
„Dovodiš u pitanje ono što je sudbina zapisala, devojčice?"
„Ah, kumo, tek što sam počela da uživam u zadovoljstvima života, a ti mi kažeš da je zabava gotova. Zar ne znaš da želim da se udam za Alehandra i da imam decu? Osim toga, spremna sam da postanem veliki naučnik i slavna dama. Zašto želiš da mi oduzmeš tu priliku? Nije pravedno! Uopšte!"
„Niko nije ni rekao da je život pravedan, život je jednostavno život."
„Prevarila si me. Ali od mene nećeš napraviti budalu. Zahtevam, u ime slobode na koju svako biće ima pravo, da me vratiš kući, pošto su Aleh i moja porodica sigurno zabrinuti za mene."
„Zahtevaš? Ti? Naivna Frido, tvoje oči su tako tašte da ne shvataš da sam ja najveći komunista od svih bića. Za mene ne postoje bogati i siromašni, veliki i mali. Svi, bez izuzetka, završe ovde, sa mnom."
Frida je proučila svoje misli i svaki ugao svoga srca: našla je želju za životom. Tako je, naoružana hrabrošću, promrmljala:
„Moram da živim. Molim te.“
„Tvoje mesto ne mogu ostaviti upražnjeno u mom kraljevstvu. Red je neophodan, a ako je zapisano da mi pripadaš, tako mora biti", objasnila joj je majčinskim glasom.
„Mogla bi na to mesto da staviš moj portret! Sliku toliko sličnu meni da svako ko je vidi kaže: Da, to je ona.“
Kuma nije odgovorila. Nekoliko minuta su svi ćutali. Kartonska lobanja trudila se da žvaće hleb u tišini, a majmuni su njuškali, bez smeha, očekujući odgovor.
„Izvodljivo je da slika zauzme tvoje mesto. Ipak, upozoravam te da ćeš mi svake godine biti sve bliža i da ću ti život, za kojim toliko žudiš, iskidati na komade. Postoje stvari koje čovek ne može da poništi, ali učiniću ti uslugu zato što si uspela da uveseliš zabavu. Pre nego što se oprostimo, kao tvoja kuma, iskoristiću pravo da te posavetujem: Frido, pazi šta želiš, moglo bi i da se ostvari."
„Neću te razočarati, kumo. Obećavam da nikada neću zaboraviti tvoju ljubaznost."
„Frido, ako želiš da mi iskažeš poštovanje, onda mi svake godine napravi dobru ponudu. Ja ću s radošću uživati u hrani, cveću i poklonima koje mi spremiš. Ipak, upozoravam te opet  zažalićeš što nisi danas umrla. Pobrinuću se da te podsećam na to svakog dana tvog života."
„Ponude za Dan mrtvih? To je ono što želiš?", pitala je užurbano Frida, kao da nije ni čula kumino upozorenje.
I bez daljeg okolišanja, probudila se u Bolnici Crvenog krsta.
Nestala je žena u teuanskoj haljini s bojama voća. Na njenom mestu se nalazila zdepasta i bucmasta medicinska sestra, koja joj je, kada ju je videla budnu, veselo rekla:
„Već si se probudila, devojčice? To je dobar znak! Sad moraš samo da miruješ i brzo ćeš se oporaviti..."

 Fransisko Hagenbek - Page 2 1350062037-1930---frida

Nažalost, žena je pogrešila: provela je mesec dana u bolnici i još tri u kućnom oporavku. Kičma joj je napukla na tri mesta. Slomila je i karlicu, ključnu kost i rebra. Pa jedanaest preloma na desnoj nozi. Doktor je smatrao da je čudo što je uopšte ostala živa.


Poslednji izmenio Mustra dana Uto Jan 23, 2018 2:48 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Fransisko Hagenbek - Page 2 Empty Re: Fransisko Hagenbek

Počalji od Mustra Uto Jan 23, 2018 1:37 pm


 Fransisko Hagenbek - Page 2 1350062047-1935---frida-kahlo-with-the-cinzano-bottle-new-york-c


Mi Meksikanci smejemo se smrti. Svaki izgovor je dobar za zabavu. Rođenje I smrt najvažniji su trenuci u našim životima. Smrt je i žalost i radost. I tragedija i zabava. Da bismo živeli sa sudnjim časom, pravimo hleb od ušećerenih koščica, okrugao, kao životni ciklus, a u sredini  lobanja. Sladak, ali mrtvački. Takva sam i ja.
 
1 kg brašna, 
200 g maslaca, 
11 jaja, 
300 g šećera, 
100 g margarina,
1 kašičica soli, 
30 g praška za pecivo,  1 kašika limunovog soka;  maslac i šećer za dekoraciju.
 
Sipati brašno, u sredinu staviti maslac i margarin i mesiti rukom. Dodavati šećer ijedno po jedno jaje; kasnije postepeno dodavati i ostale sastojke. Pre nego što se doda prašak za pecivo, treba ga rastvoriti u četvrtini šoljice mlake vode. Mesiti dok testo ne počne da se odvaja od šaka i stola. Testo treba ostaviti da odstoji otprilike sat, dok ne uhvati koru. Zatim ga treba premesiti i oblikovati hleb za mrtve, odvajajući deo testa da se kasnije naprave koščice. Testo ostaviti preklopljeno krpom i zaštićeno od vazduha, da raste dok se ne udvostruči. Koščice se prave tako što se uvalja malo testa prstima, stavi na hleb i premaže umućenim jajetom. Peče se 20-30 minuta u rerni prethodno zagrejanoj na 200 °C. Kada se ispeče, premazati ga maslacem i posuti šećerom.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Fransisko Hagenbek - Page 2 Empty Re: Fransisko Hagenbek

Počalji od Mustra Uto Jan 23, 2018 1:39 pm


 Fransisko Hagenbek - Page 2 1350062047-1932---carl-van-vechten-02

Cim se Frida probudila posle operacije, tokom koje je bila klinički mrtva nekoliko  minuta, zatražila je da vidi roditelje. Ipak, oni su se pojavili tek posle nekoliko nedelja, a ona je zbog toga upala u tešku melanholiju. Nisu je zaboravili, samo se
jedan splet čudnih okolnosti urotio protiv njih. Kada je primio vest o udesu, otac se ozbiljno razboleo i morao je da ostane u krevetu nekoliko nedelja. Mama Matilda je, na iznenađenje svih, ostala skamenjena u fotelji. Morali su silom da joj istrgnuti ručni rad, a slugama je trebalo više od sat vremena da joj spuste ruke u krilo. Ostala je u tom položaju, potpuno nema. Njene ćerke su se uzalud trudile da je nateraju da jede, nudeći joj razne čorbe koje jedva da se udostojila da proba.
Dok je Frida ležala u bolnici, svi žitelji Plave kuće oblačili su se u crno. Tačno je da je Frida preživela, ali roditelje, sestre i sluge obuzelo je neko mučeničko bdenje nad detetom, čak su svako popodne prisustvovali misi organizovanoj za pokoj njene duše. S vremenom je mama Matilda povratila moć govora, ali samo da bi izustila glasno kako je Fridina sudbina bila da tog dana umre, a da ju je spasio samo neko neobjašnjivo čudo.
Fridu je u bolnici posećivala jedino sestra Matilda. Pošto je živela blizu bolnice, odlučila je da je brižljivo pazi, možda i iz zahvalnosti jer joj je Frida pomogla da pobegne. Ulila je sve svoje dobre namere u osećanje koje je više bilo majčinsko nego sestrinsko. Svakog dana pojavljivala se s korpom punom Fridinih omiljenih poslastica upakovanih u zavodljive, ručno rađene omote. Frida je uvek s nestrpljenjem čekala njen dolazak, pogotovo petkom, jer joj je tada spremala tlalpansku čorbu, zbog koje se osećala kao kod kuće. Matildin domaćinski miris bio je okrepljujući koliko i njena nenametljiva i dobroćudna narav, koja je došla do izražaja kada je počela da živi oslobođena mama Matildinog jarma. Njene šale i vedri komentari pomogli su Fridi da podnese beskrajne dane oporavka.
Kačučosi i Alehandro takođe su je posećivali, a ona je nemirno odbrojavala minute koji su je odvajali od dragog. Kako su dani prolazili, Alehandrove posete su se sve više proređivale. Frida se zbog toga osećala iznevereno; da bi umirila slutnje, posvetila se pisanju dugih ljubavnih pisama, u kojima mu je pričala o strahu što je pritiska dok je oči izdaju u tami. U jednom od tih trenutaka, dok je bila u bolovima zbog povreda, probudio ju je dodir ledenih prstiju koji su se poigravali njenom kosom. Jedva da je uspela da prepozna ženu s velom koja je izašla na vrata, ženu iz njenog čudnog sna. Dva dana posle toga, u svitanje u kojem su bolesnički jauci bili naročito glasni, razabrala je kroz san revolucionara, kako jaše konja paviljonom. Sledećeg jutra posetio ju je Alehandro. Ispričala mu je bizarni san i uveravala ga da u toj bolnici noću oko kreveta smrt pleše. Pokušao je da je umiri govoreći joj da su to samo ludosti i priviđenja koja će brzo prestati, a doktori su krivili analgetike. Frida je, naprotiv, bila sigurna da kraljica sudnjeg dana čeka da ona ispuni svoj deo dogovora. Da je ne bi smatrali ludačom, čuvala je od ostatka sveta tu spoznaju u tišini, ne pominjući ni reč o halucinaciji koju je imala dok nije disala. Ali strah je nije ostavljao na miru. Po onome što je priznala sestri Matildi, nije to bio strah od smrti, nego od toga da će se po povratku kući svi prema njoj ponašati kao da je zaista mrtva. Frida je već tad rekla: 
„Počinjem da se navikavam na patnju.“
Kada su je iz bolnice pustili na kućni oporavak, njeni strahovi su se obistinili. Iako je njena majka povratila moć govora, njena narav postala je još nepodnošljivija, dok je otac, bežeći od stvarnosti, počeo da se zaključava u svoju sobu na duge periode. Školski prijatelji prestali su da je posećuju zbog toga što je stanovala daleko. Frida je osećala da je taj dom najtužnije mesto na svetu. želela je da pobegne iz kućerine u Kojoakanu, ali ponekad je osećala olakšanje što se konačno vratila kući.
Međutim, najviše ju je pogodilo što je njen voljeni Alehandro otkrio da njegova devojka
nije bila tako verna i nevina, kako su nagoveštavala njena zašećerena pisma, i da je seksualna zver skrivena u njoj već ispijala usne mnogih iz bande, i drugara i drugarica. Kada ju je pitao zašto, Frida mu je odgovorila, ne pridajući veliki značaj tim događajima, da je to uradila da bi ugasila pohotnu želju koja se u njoj rasplamsavala. Za Alehandra nije bilo nazad: za njega je to bila izdaja. Zvanično su se razišli posle jedne velike svađe. Možda nije želeo da prizna da su od udesa njihovi životi krenuli različitim putevima: dok je njega čekala uspešna karijera u inostranstvu, Frida je pred sobom imala samo duge mesece oporavka. Iako je pokušala da povrati poverenje svog voljenog beskrajnim pismima, ništa nije postigla. On je prekršio obećanje da će ostati zajedno zauvek, a njoj je ostalo samo razočaranje. U jednom od mnogobrojnih pisama, očajna, izvinjavajući se zbog tih raznoraznih ljubakanja, napisala mu je: 
„Iako sam mnogima govorila da ih volim i ljubila ih, ti znaš da u dubini duše volim samo tebe.“
Jedne od mnogih noći kad je zaspala razmišljajući da bi više volela da je mrtva nego da podnosi Alehandrovu ravnodušnost, ponovo je sanjala ženu s velom, koja joj je rekla: 
„Znam da to činiš da bi ostala povezana s ljubavlju tvog života i tu odluku pozdravljam, draga."
Probudivši se ispružena na krevetu, u gipsu, Frida je odlučila da ispuni obećanje koje je dala kumi. Ta odluka promeniće joj život. Zatražila je od oca kutiju slikarskih boja, četkice i platno i počela da slika. Mama Matilda, u želji da joj ova razonoda pomogne da zaboravi patnju, naredila je da joj naprave specijalni stalak, kako bi mogla da slika i ležeći.
Za Fridu likovna umetnost nije bila nepoznata teritorija. Neprestano je iscrtavala školske sveske licima, pejzažima i vragolastim scenama. Takođe je pomagala ocu da retušira negative fotografija, izvlačeći tankim četkicama savršene senke. Ali ovo je bilo prvi put da to radi ozbiljno.
Tek što je uzela četkicu, opazila je lakoću u svom bolu. S očima punim suza zbog gubitka voljenog, na paletu je stavila mrlju crvene krvi, udruženu sa crnim i oker, nijansama koje su je podsećale na udes i uzvike: „Balerino!" Udahnula je opojni miris boja, uhvatila četkicu kao čvrst penis, koji upravo prodire u ženu i uronila je u boju, dozvoljavajući da joj se otrgne uzdah zadovoljstva i bola, da bi tim činom omogućila rađanje novog dela. Kada je četkica ovaj brak boja dovela do slike, oči su joj presahle, a duša osetila okrepljujući mir. Tada su se pojavili tonovi mirisnog manga, usne boje jagode, obrazi kao breskve i čokoladna kosa. Prvi put u životu osetila je nešto što je odvaja od ovog sveta, što joj pruža i slast seksa, i užitak u hrani, i samopouzdanje žene. Osetila je slobodu.
Završila je svoje prvo delo  autoportret. To je bila ona, ovekovečena za kumu. Tako joj je predala komad života, srca i misli. Ponosna devojka s portreta otkrivala je sve, i vrline i mane.
Dok je stvarala tu sliku, napisala je nekoliko pisama Alehandru, koji se bez pozdrava odselio u Evropu.
 
Aleh,
Kako bih volela da ti objasnim moju patnju, iz minuta u minut... Ne mogu da te zaboravim ni na tren. Svuda vidim tvoje lice...
Ne radim ništa još od dana kada si me napustio, jer sve što sam radila bilo je za tebe, da budeš srećan. A sada nemam volje bilo šta da radim.
Piši mi!
I pre svega, voli me!
Frida
 
Nije bilo odgovora. Ipak, kada je završila sliku, nestao je teret koji ju je držao prikovanu za krevet i, malopomalo, njeno zdravlje se vidno popravljalo.
Te noći je ponovo sanjala kumu. Nosila joj je sliku u njene prostorije, kao ponudu. S njom su odlazile ljubavne boli i tegobe udesa. Kada se probudila, znala je da je njena sudbina bila da preživi, ali da će morati da prođe Golgotu, kako ju je i upozorila dama s velom. Prihvatila je da joj život visi na tankom koncu koji se u svakom trenutku može pokidati, ali sa spoznajom da živi pozajmljene dane, sve je videla iz druge perspektive.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Fransisko Hagenbek - Page 2 Empty Re: Fransisko Hagenbek

Počalji od Mustra Uto Jan 23, 2018 1:40 pm


 Fransisko Hagenbek - Page 2 1350062046-sans-date-03

 
Svaki put kada vidim Mati kako se smeje, zapitam se kako je moguće da jedna tako vesela devojka potiče od tako ozbiljnih roditelja. Kada pogledam njene rumene obraze i čujem njen zarazan smeh, pomislim da ju je mama Matilda pokupila u nekom parku. Jednom sam joj to i rekla, rugajući joj se. Kasnije sam se pokajala, ali ona se tad samo smejala i odgovorila mi: „Pokupili su me jer su hteli lepu bebu, a ne takvu kao što si ti, mršavu i dlakavu..." Shvatila sam da se Matilda tad izdigla iznad patnje i pretvorila je u radost. Zavidela sam joj zbog toga jer sam ja, za razliku od nje, preosetIjiva... takođe sam joj zavidela zbog njenih čorbi koje dižu iz mrtvih.
 Ova je dobra. Mati je recept dobila od žene rodom iz Tlalpana, odakle čorba i potiče. Kad god je napravim, ne ostane ni za podgrevanje.
Oko pola kg pilećeg belog mesa, 
6 šolja vode, 
1  šolja graška, 
2  češnja belog luka, 
1 kašika ulja, 
1 šolja seckane šargarepe, 
1  šolja seckanog crnog luka, 
2  ljute papričice isečene na trake, 
1 grančica svežeg meksičkog čaja, 
1  oljušten avokado isečen na kockice, 
2  kašičice korijandra,  kriške limuna, 
1 zreli paradajz (iseckan),  1 serano ljuta papričica i  1 šolja kuvanog belog pirinča.
 
U jednu veliku šerpu staviti pileće belo meso, vodu, so, grašak i beli luk. Poklopiti i kuvati dok meso ne omekša. Izvaditi meso na tanjir, ostaviti ga da se ohladi, a zatim ga usitniti. Zagrejati ulje u tiganju i pržiti šargarepu i crni luk 3 minuta; zatim to prebaciti u šerpu u kojoj se kuvalo belo meso i dodati papričice i meksički čaj. Kuvati 30 minuta dodajući soli po ukusu. Onda staviti usitnjeno belo meso i avokado isečen na kockice u svaki tanjir u kojem će se servirati čorba. Dodati čorbu, a u jedan tanjir posebno staviti korijandar, serano papričicu, paradajz, limun i pirinač, da se svako posluži po ukusu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Fransisko Hagenbek - Page 2 Empty Re: Fransisko Hagenbek

Počalji od Mustra Uto Jan 23, 2018 1:40 pm


 Fransisko Hagenbek - Page 2 1350062046-bwdiegofrida

 
Jednog dana me je neka Dijegova gošća, jedna od onih sveznalica Iz Gringolandije, pitala zašto se u sva meksička jela uvek stavlja baš piletina. Nikada nisam o tome razmišljala. Piletina je zaista osnova naše kuhinje. I zbog toga uopšte ne sumnjam da je pileća čorba izvorno meksička, pa neka su je pravili i Francuzi, ali sastojke su sigurno kupovali na pijaci Mersed.
 
1  pile srednje veličine od oko 1,5 kg, 
2  litra vode,  4 šargarepe, 
2 krompira, 
1  celer, 
2  češnja belog luka, 
¼ glavice crnog luka, 
2 paprike babure,  ½ šolje pirinča,  kukuruzni tost, 
2 limuna, 
1 serano ljuta papričica  sitno iseckana i usitnjeni korijandar.
 
U jedan lonac staviti u vodu pile isečeno na komade, crni luk, češanj belog luka, babure i celer. Posoliti i kuvati sve zajedno. Kada se pile skuva, dodati krompire isečene na četvrtine, šargarepu i pirinač. Pre serviranja dodati seckanl korijandar, crni luk i kockice kukuruznog tosta, a posebno poslužiti limun i seckanu serano papričicu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Fransisko Hagenbek - Page 2 Empty Re: Fransisko Hagenbek

Počalji od Mustra Uto Jan 23, 2018 1:41 pm


 Fransisko Hagenbek - Page 2 1350062046-1950---53-frida-in-the-patio-of-the-blue-house


 U tom periodu upoznala je i srodnu dušu. Imala je đavolski komplikovano rida je s dvadeset godina ponovo učila da hoda, polako, kao žongler na žici.
ime: Asunta Adelaida Luiđa Modoti Mondini. Zato su njenu novu drugaricu
fotografkinju svi zvali kratko Tina. Bila je zanosno lepa i uzbudljivo luda, uragan koji, prolazeći zemljom, menja sve na šta naiđe. Imala je muškaraca koliko i poslova  bila je krojačica, dizajnerka, pozorišna i filmska glumica, i to holivudska. Spram nje, sve žene koje je Frida dotad upoznala delovale su kao proste seljanke nevešto prerušene u moderne devojke. Tina je bila čvrsta kao stena, imala je muževan osmeh, mačje oči, devojački glas i šake srednjovekovne grofice. Budila je želju za životom svuda oko sebe, ali i telesnu požudu skrivenu duboko u podsvesti, i u muškarcima i u ženama. Delom boginja, delom žena, Tina je bila sam život.
„Iskreno, ponekad se zbunim i ne znam da li više volim čoveka s kojim vodim ljubav, ili njegov san o revoluciji", priznala je Tina jednoga dana Fridi.
Dve devojke počele su da se poveravaju jedna drugoj kad su iznenada shvatile da ih pokreće ista strast - socijalna borba. Osećale su se obaveznim da se pridruže svetskoj revoluciji i postale su aktivne članice Komunističke partije Meksika.
„Ko te bolje zadovolji? Muškarac ili revolucija?1*, upitala ju je Frida zabavljajući se. Kada se radilo o otkrivanju te istine, ni ona nije zaostajala.
Oduvek je bila zainteresovana za političke probleme. Ĉim se oporavila od udesa, učlanila se u partiju, prigrlivši komunizam kako bi u njemu ugušila svoj prezir. U partiji je upoznala Tinu, koja ju je odmah zanela.
„Svakako revolucija. I poneka žena“, odgovorila je Tina, zastala tu sa svojom istinom, završavajući razgovor da bi mogla strasno da poljubi Fridu, koja je uvek slušala o Tininim političkim raspravama i ljubavnim dogodovštinama zabavljajući se.
Svoju privrženost partiji Frida je dugovala samo Tihi i njenom ubeđenju da je komunizam budućnost sveta i Meksika. U njoj je takođe otkrila ljubavnicu pored koje je uspela da zaboravi Alehandra. Nije joj bilo teško da se zaljubi u zadivljujuću Italijanku. Zavidne žene zamerale su Tini da je lakoumna i buntovna. A kako joj i ne bi zavidele kada je ona bila duhovno središte umetnika i intelektualaca, koji su se okupljali u njenom stanu u Rimskoj koloniji: Orosko, Sikeiros, Rivera, Montenegro, Šarlo, Kovarubijas i lepotica Naui Olin.
Tina je uvela Fridu u svet boemskih noći, gde se pila tekila, pevala korida[8] i pričalo o politici. Njihovo prijateljstvo ubrzo je postalo atrakcija. Počele su zajedno da dočekuju čuvene goste u Tininom krevetu. Na taj način su se međusobno štitile, pomagale i hrabrile, jer iako se u njima ocrtavao karakter jak kao stena, svaka žena je iznutra slaba ako ne pronađe ljubav za koju bi se uhvatila.
„Naučiću te da pripremaš testeninu kako je pripremaju venecijanske done“ rekla je Tina dok je raspakivala namirnice koje su zajedno kupile na pijaci. Već su otvorile flašu vina i čekale da ih toplota u grlu oslobodi apstraktnih zabrana.
„Jesu li i te done lepe kao ti?“, pitala ju je Frida dok joj je krala stabljičicu iz veze bosiljka, koju je Tina držala u ruci, a onda joj je ukrala i jedan glasan poljubac iz usta.
„Lepe su kao i Meksikanke", odgovorila je, ukravši i ona poljubac Fridi.
Pogledi su im se susreli sa saučesništvom kakvo je svojstveno devojčicama koje se spremaju da počine nestašluk.
Među njima  je  postojao  jezik  milovanja, osmeha i umiljavanja, kojim su govorile više
nego smešnim stihovima, kakvim neki muškarci nevešto pokušavaju da osvoje žene. Tina je tražila nešto među papirima u kuhinji i nije se zaustavila dok nije iščeprkala prelepu crnu beležnicu sa ukrasnom trakom. Tek što ju je dobila na poklon od svog novog partnera, novinara Huana Antonija Melje.
„Za tebe, da me ne zaboraviš."
„Zašto bih te zaboravila?"
„Friduča, zato što ništa nije večno. Potreban ti je muškarac koji će te štititi, koji će te voleti... I koji će pre svega biti komunista", rekla joj je Tina.
Frida je izgledala srećna i opijena novim životom, ali samoća ju je mučila u svakom trenutku. Možda je tad već zaboravila dogovor sa ženom sa velom, ali je i dalje slikala; to joj je pružalo utehu. Ipak, nedostajala joj je nečija naklonost, a ona je volela da je ima napretek.
„Upoznaj me s Dijegom", odvažila se da joj kaže Frida, sećajući se školskih dana, kada mu se divila dok ga je gledala kako slika.
Tina je naga pozirala Dijegu za murale u Ĉapingu i, naravno, završila u krevetu s njim.
„Dijego nije za tebe, Friduča. Poješće te i ispljunuti kao neman."
„Kada sam bila klinka, izjavila sam da ću Dijegu roditi sina, ali moje fine drugarice govorile su da je on debeo i prljav. Meni to nije bitno. Rekla sam da ću ga okupati pre nego što legnem s njim.“
Nasmejale su se grohotom, iz srca. Tina je poljubila Fridi šake s nežnošću starije sestre koja daje blagoslov pred venčanje. To je bio njen način da kaže da je njihova avantura završena i da će im se životi nastaviti s privilegijom prisnog poznanstva. Dugo su se grlile, prisećajući se sati u kojima su se gole privijale jedna uz drugu, zagledane u sijalicu, prepričavajući svoje živote, sa šalama koje su samo njima bile smešne. Razdvojile su se i nastavile da kuvaju jer se približavalo vreme sastanka za taj dan. Njihovi gosti jesu bili komunistički orijentisani, ali dok su razgovarali o tome kako da izleče svet, nedostatak takosa i tekile nisu praštali. Pre nego što je nastavila da sitni povrće za sos, Tina je rekla:
„Pre ili kasnije, pokajaćeš se.“
Znala je da Dijego ima ogroman apetit, i za hranom, ali i za lepim telima mladih žena. Tina je znala da je Frida osetljiva i samo je želela da je zaštititi. Ipak, te noći je ispunila obećanje i upoznala svog bivšeg ljubavnika i svoju bivšu ljubavnicu. Dijego je na sastanak stigao već pijan i na najmanju provokaciju je vadio pištolj i pucao na sve što je ličilo na imperijalizam. Zabava se završila kada je s dva metka uništio fonograf. Frida se malo uplašila tog nasilničkog stava, ali istovremeno se oduševila osećajem opasnosti koju je oko sebe širio div sa žabljim očima.
Nekoliko dana posle toga, imali su i pravi sastanak. Jednog kišnog popodneva, od onih kad nebo nad Meksiko Sitijem plače kao melanholična udovica, Dijego se verao po skelama slikajući jedan od murala u Sekretarijatu obrazovanja. Začuo je ženski glas, koji je odjeknuo od zidova zgrade kao da ga neka vila doziva odozdo:
„Dijego, siđi, molim te! želim da te pitam nešto veoma važno!"
Proučio je svoju sagovornicu očima vodozemca. Mirisala je na sveže meso, slasno urolano, da ga njegovo snažno telo samo proguta. Imala je privlačno lice, s dubokim očima i ugalj-crnom kosom. Primetio je da joj se guste obrve sastavljaju iznad pravilnog nosa. Ĉinile su mu se kao krila kosa koji se bori da odleti s tog lica.
Dijego je polako silazio između dasaka i šipki. Tek kada je stigao do nje, primetio je koliko je majušna. Tina je to već lepo rekla: div i princeza.
„Nisam došla da se zabavljam s tobom, nemam vremena, moram da radim da bih zaradila za život. Imam neke slike koje bih želela da vidiš, ali nemoj ni da počinješ s umiljavanjem i ulizivanjem, od mene nećeš ništa izvući. želim tvoje stručno mišljenje. Ne želim da hranim svoju taštinu, pa ako misliš da od mene nikad neće biti dobra slikarka, bolje da ih odmah spalim i posvetim se nečemu drugom... želiš li da ih pogledaš?"
„Da.“
Pokazivala mu je slike redajući ih na zid na kom je on radio mural, što se činilo kao smešna alegorija njih dvoje: minijaturna ulja na platnu naspram ogromnog zida. Dijego je bio impresioniran. Njegova reakcija bila je providna kao voda. U svakom delu otkrio je nesvakidašnju eksploziju energije, u linijama koje su se igrale dvosmislenošću strogosti i nežnosti. Iako naviknut da oštro kritikuje početnike kako koriste providne trikove samo da bi bili primećeni, Dijego nije otkrio ni nesavršenosti ni oponašanje. Svaki centimetar platna bio je stvaran, odisao čulnošću žene i vikao o njenom bolu.
Frida je odmah primetila Dijegovo uzbuđenje. Svaki deo njegovog lica odisao je oduševljenjem. Stavila je ruke na kukove, poput devojčice koja prekoreva lutke, i zapretila umetniku prstom:
„Ne želim komplimente, želim samo iskrenu kritiku."
„Vidi, mala, ako toliko nemaš poverenja u moju reč, što si onda, dođavola, uopšte dolazila da me pitaš?“, uzvratio joj je Dijego grubo.
Frida se malo postidela, ali je brzo povratila snagu.
„Tvoji prijatelji rekli su mi da ti, kad bilo koja devojka koja nije potpuna rugoba zatraži savet od tebe, kažeš šta god da je potrebno, samo da je obrlatiš“, promrmljala je Frida dok je skupljala slike.
Dijego ju je posmatrao ne zaustavljajući je. Zabavljala ga je situacija koja ga je istrgla iz jednoličnosti teškog posla. S platnima u ruci, Frida se okrenula prema muralisti. Duga i neprijatna tišina preplavila je prostor. Odjednom, odjek štikli trgao ih je iz sna. Približavala se Lupe, Dijegova žena, s ogromnom korpom u kojoj je nosila ručak  topli paprikaš.
„Ko je ova balavica?“, prigovorila je žena u kojoj su se otelotvorile sve vrline renesansne skulpture: bila je visoka, jakih grudi, mesnatih, širokih bokova i oblih nogu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Fransisko Hagenbek - Page 2 Empty Re: Fransisko Hagenbek

Počalji od Mustra Uto Jan 23, 2018 1:42 pm


 Fransisko Hagenbek - Page 2 1350062046-1948---frida-kahlo-in-the-patio-of-her-house-coyoacan

Ne obazirući se na nju, Dijego se obratio Fridi:
„Ti moraš da nastaviš da slikaš. Radi na novim platnima. Doći ću da ih vidim u nedelju, tad ne radim.“
„živim u Kojoakanu, Ulica londonska 126“, rekla mu je Frida i udaljila se a da nije ni pozdravila Lupe, koja je, kipeći od besa, počela ljubomorno da odmerava devojku.
„To je ista ona kučka koja je dolazila da te gleda dok si radio mural u Pripremnoj školi!", ispljunula je s mržnjom prema mužu.
Dijego, zadovoljan kao lav koji je upravo progutao plen, potvrdio je: „Baš ta.“
 
Kada je Dijego stigao nadomak Fridinog doma, susreo se s hacijendom, elegantnom i umerenom. Namestio je svoj ogroman šešir od teksasa i samouvereno pokucao na drvena vrata. Dok je čekao, čuo je kakao neko zviždi Internacionalu. Pesma ga je, kao s neba pala, polila rajskim socijalizmom. Ĉim je ušao, zatekao je Fridu kako se u radnom odelu vere po drvetu i bere limunove. Videvši ga, sišla je u nekoliko sitnih skokova, smešeči se, približila mu se, uzela ga za ruku poput devojčice koja odraslom želi da pokaže svoje igračke, i odvela ga u spavaću sobu, gde mu je pokazala ostala dela. Kralj žaba nije znao čime pre da se oduševi: slikama ili Fridom. Sve njene reči čuvao je u srcu jer se skroz zaljubio u nju. Frida je znala da ga je očarala pa mu je dopustila da joj se udvara.
Posle nekoliko poseta, Dijego je skupio hrabrost da je poljubi, pod svetiljkom ispred njene kuće, kao žutokljunac početnik. Takva sila je osvetlila taj poljubac da su se sve svetiljke u ulici ugasile. Te noći, Frida se rastala od tog čoveka, osamnaest godina starijeg od nje, sigurna da se dogodilo nešto nesvakidašnje. U sekundi, kratkotrajnoj kao let muve, uspela je da u uglu sobe vidi ženu s velom.
Njeni  prijatelji,  uključujući   i   Tinu,   koja  nije  znala  da  li  da  plače  ili da  se smeje, iznenadili su se kada su saznali da Dijego namerava da se oženi Fridom. Mama Matilda nije bila zadovoljna što će se njena ćerka udati za takvog bezbožnika i razvedenog ženskaroša; s druge strane, tata Giljermo je pokazao svoju germansku hladnoću i budućem zetu rekao:
„Vidim da te ozbiljno zanima moja ćerka.“
„Pa naravno! Da nije tako, ne bih dolazio iz Meksika u Kojoakan samo da je vidim", rekao je Dijego, kao da je razlog svima očigledan.
„Ona je đavo", upozorio ga je Giljermo.
„To već znam."
„Dobro... Možda znate, ali neka se zabeleži da sam vas i ja upozorio", završio je sa ispitivanjem verenika i otišao u radnu sobu da čita. Tako je njihov brak odobren.
 Da bi napunila stomake svih onih ulizica koje su dolazile kod nje u stan, ona je spremala takose, a oni donosili piće i duvan. Bio je podvig pripremiti hranu za sve. Postavljale smo veliku šerpu s testeninom, a Tina je pravila razne sosove. U mlekari na ćošku, pored Grofičine zgrade, naš prodavač nabavljao nam je veliki dimljeni sir iz Kotihe, kao zamenu za parmezan. Bio je jeftiniji, a pijani slikari ne osećaju razliku.
 
½ kg oguljenog paradajza bez semenki,  
2 kašičice maslinovog ulja, 
1 glavica sitno seckanog crnog luka, 
1 češanj usitnjenog belog luka,  ½ kašičice tucane ljute paprike,
¾ šolje suvog belog vina, 
3 kašičice origana, 
½ kašičice šećera, 
3 kašike soka od narandže, 
20 očišćenih dagnji, 
2 kašičice rendane narandžine kore,  2 kašičice seckanog peršuna, so i biber.
 
Oguljeni paradajz izgnječiti. Onda u jednoj šerpi, u zagrejanom maslinovom ulju, pržiti oko 5 minuta luk, beli luk i tucanu ljutu papriku. Posle dodati paradajz, malo vina, origano, šećer I sok od narandže. Dodati soli i bibera i ostaviti da malo ključa; zatim skinuti s vatre i tako ostaviti dok se sos ne zgusne. Za to vreme, štaviti dagnje u rernu sa ostatkom belog vina i peći dok se ne otvore; zatim dagnje pomešati sa sosom od paradajza i sokom od vina u kojem su se kuvale. Prilikom serviranja, pospu se mešavinom seckanog peršuna i rendane narandžine kore.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Fransisko Hagenbek - Page 2 Empty Re: Fransisko Hagenbek

Počalji od Mustra Uto Jan 23, 2018 1:43 pm

 Fransisko Hagenbek - Page 2 1350062046-1940---nickolas-murray-05


200 g prepolovljenih zelenih maslina, 
1 kašičica sitno seckanth inćuna, 
¼ rendanog parmezana, 
½ šolje sitno seckanih oraha, 
1 kašičica origana, 
3 kašičice svežeg bosiljka, 
1 kašičica seckanog peršuna,  ½ šolje maslinovog ulja, so i biber.
 
Pomešati masline, inćune, parmezan, orahe, origano, bosiljak i peršun; posle maiopomalo dolivati maslinovo ulje, mešajući dok se ne dobije željena gustina. Ostaviti 2 sata, da se ukusi dobro sjedine. So i biber dodati po ukusu i pomešati s testeninom.
 
Jednoga dana Tina mi je rekla da naziv ovog kolača potiče od izraza koji znači: „Toliko sam svež, baci me.“ Nisam znala da me je slagala. Dopalo mi se pa sam i zapisala, ali kasnije sam saznala da znači: „Digni me“. Italijanima se ne može verovati, pogotovo kad vam govore da vas vole.
 
500 g keksa, 
200 g slatke pavlake, 
250 g sira (rikota ili maskarpone), 
150 g šećera u prahu, 
1 krem sir, 
1 šolja espreso kafe, 
3 kašike brendija,  3 kašike likera od kafe i  kakao.
 
Dobro umutiti slatku pavlaku sa sirom i šećerom. Odvojeno od toga, u posudi pomešati espreso kafu, liker i brendi i u toj mešavini potapati keks. U modlu staviti natopljeni keks, preko njega umućeni sir i posuti kakaoom. Ostaviti da odstoji u frižideru najmanje 2 sata.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Fransisko Hagenbek - Page 2 Empty Re: Fransisko Hagenbek

Počalji od Mustra Uto Jan 23, 2018 1:44 pm

 Fransisko Hagenbek - Page 2 1350062046-1940---nickolas-murray-03-1


Od trena kad je rešila da će Dijego biti rida se zaljubila u Dijega onako kako se žene predaju muškarcima koji im
njen novi razlog za život, Frida je svoje srce, oči i utrobu strpala u zamišljeni
ormar, dala mu ime Dijego, zaključala ga i bacila ključ u reku strasti. Ĉim joj se ostvario san da se najveći meksički intelektualac klanja njoj, maloj ćopavoj golubici, ne samo da joj je porastao ego nego joj se i glava napunila smešnim idejama. Osećala se kao da se uzdigla na Olimp, kojim je vladao ovaj bog žaba, pretvarajući i nju u boginju, barem za njega.
Bilo joj je teško da se ponovo zaljubi posle raskida s Alehandrom. Njene prolazne seksualne veze s drugim muškarcima i ženama služile su joj samo da umiri žar koji se od udesa povremeno rasplamsavao. Međutim, koliko god se njeno telo predavalo partnerima, nije uspevala da ga ugasi. S Dijegom je bilo drugačije: napokon je pronašla nekog ko joj je blizak po inteligenciji, s kim se njen oštar i nesvakidašnji um nije dosađivao. To joj je potvrdila i Dijegova izjava: „Frido, više volim da imam i sto pametnih neprijatelja nego jednog idiota za prijatelja."
Izgledalo je kao da se nikada neće umoriti jedno od drugog. Imali su bezbroj zajedničkih tema o kojima su razgovarali po podne, dok je ona sedela ispod skela, a on slikao  od socijalnog realizma i proleterskih borbi, preko umetnosti, do masnih tračeva o poznanicima.
Jednoga dana došla je Lupe, Dijegova bivša žena, da raspravi nešto u vezi s ćerkama koje mu je rodila. Tamo je otkrila da Frida više ne nosi elegantnu belu bluzu s porubom i crnu suknju. Menjala se postepeno, kao da je ušla u leptirovu čauru. Nosila je jednostavnu crvenu košulju, sjajni broš sa srpom i čekićem, platnene pantalone i kožni kaput, oslobođena svakog banalnog buržoaskog obeležja.
„A ova balavica? Roditelji su joj već dali dozvolu da ostaje do kasno?“, prokomentarisala je otrovno, uputivši Fridi pogled poput tek naoštrenog noža.
„Lupe, oženiću se Fridom. Zaprosio sam je“, viknuo joj je veselo Dijego odozgo.
Frida je sarkastično izvila široke obrve i namestila pobednički izraz na lice.
„Sinoć me je zaprosio", potvrdila je.
Lupe je udarila o platformu i Dijegovoj budućoj supruzi udelila upozorenje:
„On je zaljubljivi vetropir."
Frida nije obraćala pažnju na nju. Bila je pobednica. Tako su, krunisani kao umetnički bogovi proleterijata, odlučili da se sjedine na način dostojan članova Komunističke partije: jednostavno, umereno, veselo i uz mnogo alkohola.
Zakazali su venčanje za dvadeset i prvi avgust, poslednji u dvadesetim godinama dvadesetog veka. Frida je dugo razmišljala na koji način da priredi slavlje. Bila je poslednja neudata ćerka u porodici i želela je sve da iznenadi, da ne izneveri svoj običaj da bude drugačija. Potražila je jednu od dugih sukanja boje karamele, koju je koristila njena služavka. Pronašla ju je među Oahačankinom garderobom, zajedno s bluzom koja je još mirisala na kuhinju u kojoj su se spremali mole, hlebovi i torehe. I na kraju  ogrtač, obeležje meksičkog materinstva, ali i revolucionarki, jakih i poletnih žena koje nisu oklevale da se bore do smrti da bi spasle svog muškarca. Isplela je pletenicu, s razdeljkom na sredini; činilo joj se da bi njena kuma odobrila tu frizuru. Smestila je svoju sakatu nogu u stare ali uglačane cipele. Takva se uputila u kojoakansku sudnicu, s jednim roditeljem u pratnji: s tatom Giljermom, koji ju je ponosno vodio podruku seoskom kaldrmom, klimajući u znak pozdrava kada bi naišli na nekog poznatog. Tu je bio Španac iz kantine, koji je hvalio mladinu lepotu; prodavač s ćoška, koji joj je poklonio ružu; i policajac, koji je pustio vazduh iz pluća, zazviždavši u pozdrav nevesti.
U strogoj birokratskoj kancelariji, u kojoj je elegantan bio samo portret predsednika, već je čekao gradonačelnik Kojoakana, s raskošnom frizurom, kravatom širokom kao stolnjak i alkoholnim zadahom, jer je morao da usklađuje zvaničnu funkciju i trgovinu pulkeom[9]. Pored njega su ponosni kumovi rukama gnječili obode šešira kao takose: frizer, doktor homeopata i sudija. Kako bi dostojno dočekao nevestu, najslavniji meksički živi slikar obuo je rudarske čizme koje su vapile za glancanjem, obukao je kratke pantalone stegnute kaišem iznad pupka, da ne bi spale s njegove stomačine, košulju koja je bila ispeglana pre nekoliko godina, laneni sako, kravatu širine stolnjaka i šešir koji nije uspevao da sakrije kosu umršenu tokom celovečernje pijanke u frizerskom salonu. Pored njega je stajala i zaslepljujuće lepa Tina, koja se dobro udesila da odigra ulogu kume.
„Okupili smo se ovde da prisustvujemo sklapanju braka između gospodina Dijega Rivere i gospođice Fride Kalo...“, počeo je da recituje gradonačelnik jednoličnim tonom, kao da zatvara izbornu kampanju. Onda se bacio na poslanicu Melčora Okampa, naglašavajući mačo-elemente, što je zasmejavalo Fridu i teralo je da se okreće i vragolasto smeši u potrazi za Dijegovim saučesništvom. Kada je konačno završio govoranciju, gradonačelnik je pozvao mladence da se poljube, što su prisutni ispratili aplauzom. Zatim je usledilo čestitanje i stiskanje ruku. Tata Giljermo približio se Dijegu, pružio mu ruku i, kao prava gospoda, dva muškarca su srdačno čestitala jedan drugom.
„Budite svesni da je moja ćerka bolesna osoba i da će takva biti do kraja života; pametna je, ali ne i lepa. Razmislite o tome još jednom ako želite. Sada je trenutak."
Zagrljaj kojim mu je Dijego odgovorio bio je toliko jak da ga je skoro podigao od poda. Obojica su prasnuli u zvonak smeh, a onda je Dijego oslobodio tasta iz stiska i, ponesen trenutkom, nazdravio gradonačelnikovim pulkeom:
„Gospodo, zar nismo hteli da napravimo predstavu?"
Zabava se nastavila na terasi u Tininom stanu. Među komšijskom odećom, okačenom da se suši posle pranja, bilo je na stotinu papirnih zastavica, a na njima golubice s ljubavnim porukama, strastvenim srcima i podsetnicima da je sjedinjenje dva bića cilj našeg boravka na zemlji. Boje su ključale na vetru, boreći se da budu primećene na stolovima ukrašenim kineskim papirom. Posuđe je već čekalo sa slasnim jelima, postavljeno na kontrastnim stolnjacima. Bilo je to jednostavno posuđe, dostojno seljačke svadbe: glina, pleh i zeleni ukrasi s likovima raznih životinja.
Mladenci su ponosno ušetali na to narodsko veselje. Gradonačelnik Kojoakana poklonio im je nekoliko litara svog alkoholnog pića. Bilo je pulkea, tunjevine s celerom i smokava, koji su zajedno sa svojom nerazdvojnom prijateljicom tekilom od veselja napravili vatromet. Goste, mnogobrojne i raznovrsne, dočekivala su raznovrsna jela, topla i spremna za konzumiranje. Na stolu su se gurale svakakve poslastice. Neke je spremila Lupe, a druge su kupili na pijaci. Konkurencija je bila jaka: sve je delovalo ukusno i nije bilo lako odlučiti čime napuniti stomak. Nalazio se tu autentičan mole iz Oahake, sa neizostavnom ćuretinom, uz njega i tamali s pasuljem, a u centru svega crveni pirinač s povrćem. Pa crvene paprike punjene paradajzom i ono povrće nalik na drvce  vauzontle[10], očišćeno i napunjeno sirom. Za kraj, divan skup ukusnih deserata privlačio je rojeve pčela koje su nepozvane dolazile na proslavu, na uštipke, mlečne slatkiše, ušećereno voće, filove, kolače i zamorske čongose.
Krivci za ovaj karneval gastronomskih iskušenja bili su: Tina, koja je pripremu prepustila trgovcima s pijace iz Pueblanske ulice; i, neverovatno, Lupe, koja je održavala čudan odnos ljubavi i mržnje sa svojim bivšim suprugom. Ona je sama pripremila nekoliko jela, iznenadivši Fridu ovim dodvoravanjem.
Pred Fridinim srećnim očima defilovali su prijatelji i jela. Svi su poštovali seoski običaj
da pribor ostave čist i da hranu jedu tortiljom, zalivajući je pivom i tekilom, jer je samo u Meksiku tortilja i kašika i jelo i tacna.
Kada je pala noć i marijači zapevali samo zlobne pesme pijanom horu, upalili su nekoliko sijalica prekrivenih papirnim abažurima i prostor se ispunio šarenim svetlucanjem. Dijego jedva da je mogao da stoji, a njegove reči vukle su se po podu zbog alkoholnog zadaha. Frida ga je ostavila u tom tužnom izdanju hiperbolisanog revolucionara, sela na obod terase prelepe viktorijanske zgrade i posmatrala šetalište. Nekoliko noćnih vozača prolazilo je u svojim automobilima zelenom Rimskom kolonijom. Svrake su zakreštale, tražeći mesto da prenoće. Utihnule su posle nekoliko minuta. Ostali su samo ona i njena budućnost. Pomislivši na to, iskapila je tekilu koju je držala u ruci i nazdravila s onom koja ju je pratila izdaleka. Tada, u tom trenutku samoće, setila se rečenice koju joj je Tina napisala kao posvetu u crnoj beležnici: „Imaj hrabrosti da živiš, jer umreti može svako.“
Zadovoljno je uzdahnula, osetivši se srećnom zbog svega što je preživela. Šteta što je taj zaključak bio pogrešan; kao i svaka tragedija maskirana u slavlje, i ta noć se loše završila. Lupe je tumarala s tekilom u ruci i zavišću u duši. Iskoristila je predah marijača da bi izazvala svoju suparnicu. Svi su naćulili uši i iskolačili oči. Smestila se pored Fride, koja nije ni slutila njene zlobne namere. Bez upozorenja, zadigla joj je suknju do gaća i pakosno viknula:
„Pogledajte ove jadne štapiće koje Dijego sada ima! Nisu ni nalik mojim predivnim nogama!“ I kao da je na takmičenju, otkrila je noge da bi se svi mogli diviti njenim lepo oblikovanim listovima.
Frida je zaista imala malo šta da ponudi u toj kategoriji.
Lupe je progunđala nešto, opsovala i dramatično otišla sa zabave.
Marijači su zapevali, pokušavajući da zamaskiraju tugu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Fransisko Hagenbek - Page 2 Empty Re: Fransisko Hagenbek

Počalji od Mustra Uto Jan 23, 2018 1:45 pm

 Fransisko Hagenbek - Page 2 1350062046-1936---frida-a-rebozo

Kao da sve ovo nije bilo dovoljno da rasplače Fridu, i njen novopečeni muž uspeo je da joj pokvari svadbu: još se nije smirila ni nemila scena koju je napravila Lupe, a Dijego je, mrtav pijan, izvadio pištolj i potukao se s gostom.
Frida je pobegla brišući suze ogrtačem. Otac ju je odveo kući u Kojoakan. Stigavši, zaključala se u svoju sobu i ugušila plač jastukom. Na zabavi nisu primetili njeno odsustvo sve dok se tuča nije smirila, ali ni to nije omelo Dijega da nastavi s opijanjem.
Prošlo je nekoliko dana pre nego što je Dijego došao da je odvede kod njega. Da je Frida umela da čita znake, možda bi i odmah naslutila tugu i razočaranje koje joj je sudbina namenila. Međutim, bila je zaslepljena. Kao da je odmah zaboravila da joj je u noći njene svadbe, kada je zaspala, jedan ženski glas šapnuo:  „Bol tek počinje, ali ti si to tako prihvatila."
Za ženu, svadba je vrhunac detinjeg sna, kraj čajanki i imitacija života s lutkama iza drvene kućice, s posuđem za igranje. Na svadbi je svaka žena kraljica i svi joj se klanjaju... ali to su budalaštine, najobičnije gluposti. To su kapitalističke bajke napravljene da se proda laž bele haljine, laž tako daleko od našeg besprekornog devičanstva.
Moja svadba bila je na selu i za selo. Moja svadba bila sam ja. A oni kojima se nije dopala, neka se nose. To je bila moja svadba, ja sam je naredila. žena bi uvek trebalo da naređuje na svojoj svadbi, čak i kad je ne shvataju ozbiljno.
 Postoji čitav niz priča o tome kako je nastao mole. Za mene su sve one lažne, a prokleta crkva opet želi da ukrade zasluge. Ipak, kažu daje nastao u Puebli, kada je biskup, verovatno neki debeli gad, tražio od časnih sestara da naprave ukusno jelo za zabavu u čast vicekralja Nove Španije, koji je trebalo da ih poseti. Časne sestre su se bacile na posao. Videvši kako njena sestra melje sve sastojke, kaluđerica je pitala: „Pero cćmo mole?“[11] Meni se dopada zato što je mole poblano spoj dve kulture od kojih potičemo: španske, s bademima, karanfilićem i cimetom, i indijanske, s raznovrsnim papričicama i kakaoom. To je pravo jelo za slavlje.
 
15 parčića kuvane piletine ili veća ćurka isečena na komade, 
5 čipotle[12] ljutih papričica, 
12 sušenih srednje ljutih mulato paprika, očišćenih od semena, 
12 sušenih blagih pasilja paprika, očišćenih od semena, 
10 velikih ančo[13] paprika očišćenih od semena, 
450 g masti, 
5 češnjeva belog luka, 
2 iseckane srednje glavice crnog luka,
4 suve tortilje isečene na četvrtine, 
1 pržena rolnica, 
125 g suvog grožđa, 
125 g badema, 
125 g susama,
½ kašike anisa, 
1 kašičica mlevenog karanfitića (ili 5 karanfilića), 
1 banana, 
150 g kikirikija, 
1 kašičica korijanderovog semena, 
25 g cimeta u komadu, 
1 kašičica mlevenog crnog bibera, 
3 štangle čokolade, 
250 g oljuštenog i iseckanog paradajza i šećer.
 
Paprike provući kroz 300 g vruće masti, staviti u šerpu s ključalom vodom i kuvati dok ne omekšaju. U istu mast staviti crni i beli luk i dodavati tortilju, hleb, suvo grožđe, badem, seme paprike, polovinu susama, anis, karanfilić, cimet, biber, čokoladu i paradajz, sve dobro propržiti, a zatim vratiti i paprike na još nekoliko sekundi. Da bi se olakšao posao, sve se može pržiti i naizmenično. Sve onda samleti na kamenu.[14] Dobijenu masu pržiti u ostatku masti i razređivati vodom u kojoj se kuvala piletina ili ćuretina. Zatim ostaviti da proključa i začiniti solju i šećerom. Masa mora ostati gusta. Na kraju dodati komade piletine ili ćuretine, a služiti s posutim prženim susamom.
  
Ako je tu negde mole s ćuretinom, onda su u blizini i tamali s pasuljem. To je savršen brak, a pirinač igra ulogu ljubavnika, koji treba da postoji u svakom braku dostojnom poštovanja.
 
¼ kg kuvanog crnog pasulja,  ¼ kg pipijana[15] u prahu, 
prstohvat praha od listova avokada, 
50 g susama, ljute papričice, 
350 g masti, 
1 kg umešenog kukuruznog testa,  30 listova kukuruza za tamale i so.
 
Iscediti pasulj (važno je da nije raskuvan). Pipijan u prahu, susam i papričice staviti na zagrejan tiganj dok ne porumene. Dodati im prah od listova avokada, radi ukusa, i neprestano mešati dodajući so. Mast umutiti drvenom varjačom dok ne udvostruči zapreminu. Dodati kukuruzno testo i nastaviti s mućenjem sve dok testo ne počne da pluta kad se od njega napravi kuglica i stavi u čašu vode. Dobro posoliti i smesa je spremna za tamale. Treba ih dobro zatvoriti da im ne izađe fil od pasulja. Poslagati u posudu za kuvanje na pari. Zaklopiti posudu i kuvati na pari oko jednog sata.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Fransisko Hagenbek - Page 2 Empty Re: Fransisko Hagenbek

Počalji od Mustra Uto Jan 23, 2018 1:50 pm

 Fransisko Hagenbek - Page 2 1350062046-1932---frida-1


1 šolja pirinča,  ulje,  pileća supa, 
1 šargarepa isečena na sitne kockice, 
1 šolja graška, 
1  krompir isečen na sitne kockice, 
2  srednja paradajza,  1 glavica crnog luka,  1 češanj belog luka i so.
 
Staviti pirinač u šerpu s ključalom vodom da odstoji 10 minuta. Potom iscediti pirinač i ostaviti na suncu još 15 minuta. U šerpi zagrejati dosta ulja. Kada se ulje zagreje, staviti pirinač s povrćem da se prži. Za to vreme samleti paradajz, crni i beli luk sa malo vode. Kada pirinač dobije smeđu boju, ocediti višak ulja i dodati mleveni paradajz i luk. Posoliti i dodati 2 šolje pileće supe, a zatim poklopiti i kuvati dok tečnost ne provri.

Veoma tvrd orah. Od onih žena koje niko ne želi za neprijatelje. Bila je prava upe, Fridina suparnica u borbi za Dijegovu ljubav, bila je naprosto neustrašiva.
ratnica: čitav život borila se za ono što je želela, pa ni od Dijega nije tek tako
odustala. Kada se našla s novom ženom svog bivšeg muža, susret je ličio na sudar lokomotiva. Fridin hendikep ogledao se u tome što je Lupe bila starija i iskusnija i što je iza sebe imala mnogo kilometara života punom parom: studirala je u internatu časnih sestara, ali svesna svoje mladosti i lepote, šila je haljine po poslednjoj modi i tako obučena stajala na ćošku kod Katedrale u Gvadalahari, dopuštajući da joj vetar zadiže suknju i otkrivao lepo izvajane noge, što je izazivalo skandale i nemire među lokalnim momcima. U to doba, Dijego se samoproterao u Evropu, protestujući zbog smera kojim je krenula Vlada Meksika. On je tad već bio poznati slikar. Po povratku, upoznao je zagonetnu i lepu Lupe Marin, a ona ga je ulovila poput čarobnice koja mu je dala da popije tatulu. Obožavao ju je do te mere da ju je naslikao kao Evu na muralu Stvaranje u Nacionalnoj pripremnoj školi. Njihov brak je, bez ikakve sumnje, propao zbog beskonačnog niza Dijegovih ljubavnica. Ali ona se odlično držala posle svake njegove prevare, dobro mu naplativši svaki bezobrazluk; čak je, kada je saznala da je spavao s Tinom Modoti, pokušala i da ga ubije kamenom za mlevenje sosova.
Kada je odlučio da ode u Rusiju, Dijego je ostavio Lupe s dve ćerke, Gvadalupe i Rut, koje je trebalo prehraniti. Tad ga je upozorila: „Odlaziš sad s tvojim lakim Ruskinjama, ali kad se budeš vratio, nećeš me zateći ovde.“
I ispunila je obećanje. Iako su otad bili rastavljeni, Dijego je i dalje odlazio u njenu kuću, da jede i da joj priča o novim ljubavnicama. Dobro je prikrila ljubomoru kad je Dijego priznao da je zaljubljen u Fridu. Iako je Lupe već živela s pesnikom Horheom Kuestom, bila je ubeđena da je Dijego alkohol, a ona alkoholičar, i da nikada neće moći da se odlepi od njega. Tako su se jednog martovskog jutra Lupe i Frida sudarile, kada je lepa tatula nenajavljena ušla kao vetar u kuću novopečenih mladenaca. Frida je bila zaprepašćena dolaskom te ženetine i uporno ju je ispitivala koji su razlozi za takav upad.
„Došla sam da nešto skuvam Dijegu jer mi je rekao da ti nisi ni za šta“, promrmljala je dok je tražila posuđe i hranu.
Zasukala je rukave haljine, stavila kecelju i snagom ljutitog Vikinga odgurnula Fridu, koja je pala pravo na zadnjicu. Počela je da seče luk i da psuje jer ima tako malo posuđa u kuhinji.
Frida je nekoliko trenutaka sedela s raširenim nogama na podu, gledajući kako joj Lupe osvaja kuhinju. Nije da ju je mnogo zanimao taj deo kuće, niti joj je bio nešto posebno svet, ali postoje pravila koja svi treba da poštuju: nikada ne preturaj po ženskoj torbici, ne poželi momka svoje drugarice, ne izbacuj ženu iz rođene kuhinje. Dostojanstveno je ustala i namestila kosu, da bi bila reprezentativna dok bude mlatila nezvanu gošću. Stisnula je pesnice. Iako je bila mala, bila je žestoka kao najljuća čili papričica. Režeći, potrčala je na Lupe, istrgla joj nož iz ruke i odgurala je do ognjišta.
„Jedina koja ovde Dijegu sprema večeru jeste njegova žena! A ti to odavno više nisi, tako da bi ti bilo bolje, ako ne želiš da te unakazim ovim nožem, da se gubiš! I da te više nikad nisam videla u mojoj kući!“, izvikala se Frida i počela da secka luk.
Tako je prvu rundu dobila Frida, ali to Lupe nimalo nije uplašilo. Stavila je stari lonac na vatru i sipala vodu da se greje.
Jedno po jedno, dodavala je u lonac mlitavo i suvo povrće koje je pronalazila.
„Ne umeš ti da zagreješ ništa i nikog, jaje mora celo da se kuva u vodi ili ostane rovito. žena mora da zna po kuhinji, da bi muškarca prošla... želja da ide na večere u tuđe kuće“, izustila je Lupe s gađenjem, dodajući pažljivo, preciznošću bejzbol bacača, dve glavice crnog luka, koje su odavno omeknule i pocrnele. Frida nije želela da zaostaje: istrgla joj je ostatak povrća i naglo ga istresla, isflekavši Lupinu odeću.
„Izgleda da je zbog toga Dijego, dok ste još bili zajedno, više voleo da jede van kuće. Verovatno mu se nije dopadalo da svaki dan žvaće pileće grudi."
Frida je nabacila obešenjački osmeh, već videvši svoju suparnicu u nokdaunu. Lupe je pak vrisnula, objavljujući da je rat tek počeo. Uzela je dva jaja i, sa istančanošću šefa kuhinje, razbila jedno o glavu svoje protivnice.
„Ne, mala moja, ovde sam ja mirođija jer Dijego sada za večeru ni dva jaja ne može da dobije", uzela je drugo jaje i razbila ga na Fridine grudi. Dok joj se belance slivalo između grudi, Frida je podigla spojene obrve, sa izrazom lica koji je ličio na peć spremnu za pečenje. Ne gubeći kontrolu nad sobom, uzela je paket brašna i istresla ga na Lupe, tako da je ova izgledala kao hleb.
„Dijego voli meso zalepljeno za kosti, kaže da je masnoća loša za zdravlje i da mu kasnije bude muka od podrigivanja na čvarke", rekla je nepokolebljivo Frida.
Lupe se zlobno nasmejala; smeh je ispunio kuhinju mržnjom kakvu mogu da razviju samo dve žene veoma snažnog karaktera. Otišla je do oštećenog kuhinjskog ormarića, da proveri ima li nečega čime bi je mogla gađati, ali našla je samo ustajalu kafu, stari hleb i konzervu prokislog mleka. Naoružala se svime.
„Bezvredna balavice, već će Dijego videti da si ti samo prolazna zabava! Posle prve svađe, požuriće da se najede dobrih papaja, sočnih bataka, pozolea i dva takosa od očiju, bez dlaka!“ 
„Gora si od molea iz lonca! Samo ljutina, nigde ukusa!“ 
„Ti si žilavi komunistički odrezak!"
„Prekrštena krofno!“
„Muškobanjasti uštipku!"
„Ižvakana šunko!"
Više nije bilo hrane kojom bi mogle da se gađaju, a čorba je počela da ključa i da se preliva na šporet. Pena je klizila po plotni i dotakla plamen. Tad se i njihova mržnja zagasila. Videvši nered, povratio im se tračak zdravog razuma i u isti mah su prasnule u smeh. To je toliko dugo trajalo da je jedan komšija morao da dođe i proveri da li se možda dogodio neki zločin kojem bi trebalo svedočiti. Od tolikog smejanja, suze su im padale u brašno, kafu i razlivena žumanca, a pošto su obe bile prljave od glave do pete, nisu se ustezale da se zagrle kao dve nevaljalice zadovoljne zbog svog nestašluka. Frida je ponudila Lupe cigaretom pa su sele da zapale među ostacima rata povrćem.
„Kuhinja ti je sranje", rekla je Lupe. Frida ju je pogledala uznemireno jer je pomislila da nije gotovo sa uvredama. Međutim, kad je videla da ova vadi svežanj novčanica, shvatila je da govori ozbiljno: „Idemo na Mersed da ti kupim lonce, tiganje i ostale neophodnosti za pripremanje hrane koju Dijego voli. Već ćeš i sama videti, doći će trenutak kada ćeš prestati da budeš razlog zbog kojeg se on noću vraća kući. Koliko god da si mlada i lepa, to će proći. Moraš da mu daš i drugi razlog. Pogledaj ga  debeli proždrljivac! Priđi mu preko stomaka i upecaćeš ga kao ribu. Kada mu spremiš mole, neka mu se toliko dopadne da poželi da ostane i jede ga i podgrejanog, a ne da ode s nekom klinkom."
Nikada nije ni pomislila da će od nje čuti ovakve reči, ali je znala da su iskrene i velikodušne; oči je nikada nisu prevarile. Frida je povukla dugačak dim cigarete i prežvakavala bezbroj pitanja  Kako ću znati da je Dijego prestao da me voli? Šta toliko treba da mu opraštam...  a onda je zagrizla najvažnije:
„Misliš li da se svako može upecati hranom? Da će mi posle dobre gozbe ispunjavati želje kao da sam ih opčinila čarobnim napitkom?"
„Znam da je dobro pripremljena večera čak i bolja od valjanja po krevetu. Muškarce možeš držati na lancu ili jebanjem, ili kuvanjem", odgovorila je svojim tapatijskim naglaskom, kao da je reč o crkvenoj dogmi. „Pokazaću ti nešto zbog čega će ti se klanjati za svakim stolom."
„A šta tražiš zauzvrat? Nemam ništa osim svojih slika."
„Nije loša ideja... Možda ćeš me jednog dana naslikati", odgovorila je Lupe. Ustala je, zgazila cigaretu cipelom i dodala: „Mada, ne bi mi bila naodmet i jedna dobra prijateljica. Neka kojoj bih se mogla požaliti na gluposti te žabe s velikom stomakom. Hajde da spremimo to jelo što će te odvesti na vrh planine bogova, ali za njega nam trebaju dobri lonci."
Frida je prihvatila da uči i uđe u svet alhemije ukusa. Osim toga, ako nauči da kuva, moći će da nosi Dijegu ručak na posao, jer je stari običaj meksičkih zemljoradnika da žene na polje donose muževima izvrsna jela spremljena s ljubavlju. Ali takođe će imati i priliku da se sprijatelji sa ovom iskusnom ženom i da nauči da sprema odlične ponude za svoju kumu na Dan Mrtvih, svoj godišnji praznik, i tako obezbedi koju godinu života više.
„Pa?"
„Da li je istina da papričice s orasima uspevaju samo u određeno doba godine?", pitala je Frida.
Lupe ništa nije odgovorila. Osmeh koji su obe nabacile na lice bio je i više nego dovoljan da shvate da su već zagazile u svet začina, ljutih papričica i čorbi. Doslovno je ušla u srž kuhinje, tog magičnog mesta gde se žene ujedinjuju da bi razgovarale o svojim nevoljama, ljubavima i receptima.
Pre nego što su otišle na pijacu da kupe posuđe, Frida je potražila neku svesku, da ima gde da zapiše Lupine recepte. Možda je baš sudbina odredila da uzme prvu na koju je naišla: onu beležnicu s lepim crnim povezom, koju joj je pre venčanja poklonila Tina.
Ne samo da je naučila da kuva, nego je ubrzo prevazišla i samu Lupe. Prijateljstvo bivših suparnica poraslo je do te mere da su počele da žive u susednim stanovima, zajedno sa svojim poštovanim muževima i Dijegovim ćerkama. Kada bi Lupe i Frida kuvale, jedva bi stale u minijaturne kuhinje. Lupe bi ispunila sve svojim bujnim telom, a Frida svojom pozamašnom teuanskom garderobom. Kao što je i obećala, Frida je naslikala Lupin portret i poklonila joj ga, ali posle ga je vatrena Tapatija[16] uništila u jednom naletu besa. Kasnije je žalila zbog toga.
Nekoliko dana nakon što je počela da izučava kulinarske veštine, Frida je naučila da Dijegu nosi hranu na posao u korpi ukrašenoj cvećem, u kojoj su jela bila umotana u salvete na kojima je sama vezla rečenice poput: „Obožavam te.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Fransisko Hagenbek - Page 2 Empty Re: Fransisko Hagenbek

Počalji od Mustra Uto Jan 23, 2018 1:51 pm


 Fransisko Hagenbek - Page 2 1350062046-1932---albert-kahn-architecte-frida-et-diego


 
LUPINE LJUTE PAPRIKE PUNJENE ORASIMA
Los CHILES EN NOGADA DE LUPE
 
Od ovog ne postoji tradicionalnije meksičko jelo. Od njega se dobija želja da se pevaju korida i slušaju marijači. Ovo jelo ima boje meksičke zastave, i sve to zbog maštovitosti seoskih časnih sestara. Priprema bi uvek trebalo da bude praznik, kao što je i Dan nezavisnosti praznik. Uvek sam ih pripremala u društvu: obično bih orahe čistila sa sestrom i njenom decom, uz vesele razgovore i piće. Postupak pripreme je čaroban koliko i ukus.
 
12 poblano paprika,  1 šipak (samo semenke). 
Nadev: 
500 g svinjskih nogica, 
4  šolje vode,  
¼ luka u komadu, 
5  češnjeva belog luka, 
3 cela i 2 iseckana, 
¾ šolje sitno seckanog crnog luka, 
2 šolje očišćenog i samlevenog paradajza, 
1 kašičica mlevenog cimeta, 
5 karanfilića, 
1 oljuštena i iseckana jabuka, 
1 velika oguljena i iseckana kruška, 
1 velika žuta breskva (ili 3 male iseckane), 
1 velika banana, oguljena i iseckana, 
60 g suvog grožđa, 
60 g seckanih badema,  1 iseckani asitron[17]. 
Preliv: 
1 šolja mladih oraha, oljuštenih i iseckanih, 
1 šolja guste pavlake, 
1 šolja mleka,  185 g svežeg sira,  šećera po ukusu, može se po želji dodati i malo cimeta. 
Soli po ukusu. 
Peršun za dekoraciju.
 
Paprike ispeći, oljuštiti i očistiti od semenja, pazeći da se ne pokidaju. Za nadev, u jedan lonac staviti svinjske nogice, vodu, crni i beli luk u komadu i malo soli, a zatim ostaviti da provri; kada proključa, smanjiti vatru i ostaviti tako da se krčka 40 minuta, odnosno dok se nogice ne skuvaju tako da se meso lako može iseckati. U drugi lonac u ulju propržiti seckani crni i beli luk; dodati iseckano meso od nogica, zatim paradajz, pa karanfilić i cimet, i na kraju voće, i to ovim redom: jabuka, breskva, kruška, banana, asitron. Na kraju sveto posoliti. Ukoliko je suvo, dodati malo čorbe u kojoj se kuvalo meso. Na kraju dodati suvo grožđe i bademe. Za pripremu preliva od oraha, samleti sve sastojke i toj mešavini postepeno dodavati pomalo mleka, dok se ne dobije željena gustina. Napuniti paprike nadevom, staviti u posudu koju treba ukrasiti peršunom. Preliti prelivom od oraha i ukrasiti semenkama šipka.
 

 u trenu s njim pronalazila je strast u rečima, umetnosti i telu svog muža. Od rvi meseci koje je Frida provela kao Dijegova supruga bili su predivni. U svakom
venčanja, zore su završavali tako što bi zajedno skidali njene suknje i oslobađali
grudi tradicionalne bluze, prepuštajući se požudi. Mnogo su se smejali i još više igrali. Istraživali su svaki pedalj svojih tela, kao deca kada ispituju novo igralište. Polazilo im je za rukom da međusobno izazovu sreću, strast i varnice samo dodirom ruke, razmenom pogleda ili ljubavnim pismom. U sobi, pod senkom veličanstvenog vulkana Popokatepetl, gde su provodili svoje žestoke noći, osećao se prijatan miris svežeg seksa i tek skuvane hrane. Dok su se zajedno kupali, egzotične ptice u dolini pevušile su Internacionalu, a zatim bi ih ponovo oblivao znoj dok su grickali voće kojim je Frida svakog jutra punila veliku posudu. Ĉikozapote, mango, gvanabana i kapulin[18] budili su se zajedno s njima, uživajući u životu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Fransisko Hagenbek - Page 2 Empty Re: Fransisko Hagenbek

Počalji od Mustra Uto Jan 23, 2018 1:52 pm

 Fransisko Hagenbek - Page 2 1350062045-1frida20kahlo

Bili su moderna verzija Adama i Eve jer i jesu živeli u raju  u Kuernavaki.[19] Dijegova monumentalna slikarska dela zadivila su američkog ambasadora Moroua, koji mu je, nakon što ga je nahvalio, poverio izradu murala u staroj Kortesovoj palati, u kojoj se nekoliko vekova ranije razvijala jedna druga tragična ljubav: između osvajača Ernana Kortesa i Malincin[20], žene koja mu je bila i prevodilac i ljubavnica. Tako su Dijego i Frida proveli svoj medeni mesec u Gradu večnog proleća zbog nadasve ironične okolnosti: zanimanja visokog predstavnika imperijalističkog carstva za dela najpoznatijeg meksičkog komunističkog slikara. Morou je bio pravi diplomata: ubedio je Plutarka Elijasa Kaljesa da izmeni ustav kako bi dopustio severnoameričkim kompanijama da eksploatišu naftu, a u znak zahvalnosti platio je muralom protiv imperijalizma. Tada je Frida shvatila da se Dijego, koliko god bio crven, okretao kako vetar duva kada je reč o dolarima. Njegova nezajažljiva glad za hranom i ženama proširila se i na novac; za gojaznog proleterskog slikara nije bilo ni lošeg novca ni lošeg mecene, iako je to bilo suprotno svemu što je propovedao. Da bi zapečatio dogovor, ambasador je Dijegu i Fridi ustupio svoju vikendicu, da borave u njoj tokom izrade murala. Tako su uživali u prvim danima svog braka, okruženi pevanjem ptica i mirisom voća, posmatrajući dva vulkana prekrivena snegom, koji su, po drevnom predanju, ličili na ratnika koji čežnjivo čeka da se njegova usnula draga probudi.
Tokom ovih dana iz snova, Frida je većinu vremena provela na nogama, u podnožju platforme na kojoj je radio Dijego, zureći u zid iz kojeg je malopomalo izranjala brutalnost konkvistadora i trijumf Meksičke revolucije, simbolizovana u liku Emilijana Zapate. U svojim slobodnim trenucima, uživala je u ambasadorovoj kući, arhitektonskom delu vrednom laganog uživanja: imala je divan vrt s fontanama, cvećem, stablima banana, palmama i bugenvilijama. Takođe je i sama slikala, krijući svoja dela od radoznalih očiju. S vremena na vreme, poneki prijatelj iz prestonice došao bi da ih poseti; tada su ga vodili u šetnju po okolini, a noći su završavali velikim zabavama. Neverovatno, ali Dijego je sledećeg jutra odlazio da slika kao da nije probdeo celu noć. Imali su toliko energije da su njihovi prijatelji jedva uspevali da drže korak s njima.
Jednog od tih dokonih dana, odlučili su da odu na brdo Teposteko, na čijem vrhu se nalazi prehispanska piramida, a u podnožju grad Tepostlan. Uzbuđena zbog izleta, Frida je za  put  pripremila  razna  jela. Stavila  ih  je u  nove  korpe  i prekrila krpama koje su izvezli lokalni Indijanci.
Našli su se u podne u Kortesovoj palati. Dijegovi pomoćnici, kada su čuli za izlet, predložili su da ih prate, željni da učestvuju u njihovim nadaleko čuvenim zabavama. Frida se približila glavnom delu murala, gde je Dijego pažljivo slikao, i zanemela pred konturama Zapate na konju. Usta su joj se lagano otvorila, a ruke zadrhtale. Dijego je primetio da nešto nije u redu i odmah je sišao sa skele.
„Šta misliš, Friduča moja? Nije li ovaj konj odličan?", ponosno je pokazivao Dijego svoje delo.
Frida nije odgovorila. Pogled joj se gubio u liku konjanika, zasenjenog debelim brkovima, i konju koji je podsećao na mitskog titana. Njen um je prizvao ono popodne kada se prvi put srela s Glasnikom, kao i tren koji je prethodio udesu.
„Zar nije dobro ispao?", pitao je Dijego i okrenuo se da pažljivije pogleda svoj rad.
„To ne može biti on...“, promrmljala je Frida ne trepnuvši.
„Dođavola, a šta misliš ko je taj kreten?", ispalio je Rivera i počešao se po debeloj zadnjici.
Frida se trgla iz obamrlosti i odagnala strah da bi izbegla neprijatna pitanja. Zamahnula je pletenicama, namestila suknju i ponosno, kao heroj koji je već prihvatio sigurnu smrt na grudobranu, zapalila cigaretu.
„Loše je naslikano. Svi znaju da je Zapatin konj bio crn, a ne beo... Loše si uradio", odvažila se da kaže trudeći se da zvuči kritički. Dijego ju je gledao iznenađeno. Znao je da je njegova sićušna žena oštra, ali takva grubost njoj nije bila svojstvena.
„Znam to, ali beli se bolje vidi. Da sam naslikao crnog konja, mural bi bio taman.
Nemoj me gnjaviti pred pomoćnicima, Frido.“
„Osim toga, i ova noga je loše naslikana. Izgleda kao kravlja: debela i koščata."
Dijego je imao mnogo mana. Neke su se mogle sakriti, a neke su znale da eksplodiraju kao dinamit. Gordost je verovatno bila najgora od svih. Fridina kritika, nipodaštavanje i, povrh svega, zamerka njegovom slikarskom umeću pred svedocima pogodili su ga u najslabiju tačku. Besno je zgrabio četku za krečenje i u tri poteza izbrisao životinji nogu. Pomoćnici nisu mogli zadrže uzvike iznenađenja. Dijego se okrenuo s mržnjom u očima i sagnuo se do supruge, i dalje preteći držeći oružje kojim je ubio svoje delo. Frida se nije povukla, samo je nastavila da puši, izazivajući ga. Zbunjena, odlučila je da će radije nastavi s glumom nego da objašnjava odakle poznaje konjanika s murala. Nije želela da je proglase ludom.
„U pravu si, Frido, sutra ću je ispraviti. Idemo sad na izlet, umirem od gladi", nežno je rekao Dijego prelazeći moćnom ručerdom preko Fridinog nežnog vratića.
Frida mu je dala najbolje od svojih poklona: širok i zavodljiv osmeh i glasan poljubac. Krenuli su prema izlazu; ali pre nego što su se udaljili, Frida je pogledala sliku krajičkom oka i zapitala se kako je moguće da je na tom belom konju ugledala duha iz prošlosti. Pošto nije našla odgovor, uradila je ono što i svaka supruga radi s nezgodnim pitanjima: odložila ga je u fioku, gde će ostati zauvek zaboravljeno.
Od Kuernavake do Tepostlana putovali su s dva Dijegova saradnika. Pili su tekilu i pevali stara revolucionarna korida, od onih što pale dušu i greju usta. Stari Fordov kamionet poskakivao je po rupama i kamenju, izbegavajući svinje, kokoške i magarce s kojima se sretao na putu. Izbivši na vrh jednog brda, spazili su kule tepostlanskog manastira koji se izdizao kao Guliver među liliputanskim krovovima od nepečene opeke, natkriljen visokim planinama kao ponosnim čuvarima. Ušavši u selo, kamionet je počeo da krivuda kaldrmom do hlada jedne arkade u blizini trga i dvorišta manastira. Po celom trgu širile su se bele pijačne tende, zaklanjajući cveće i voće.
Frida i Dijego šetali su glavnim trgom, praćeni decom u pončoima, koja su vikala za njima pokušavajući da im prodaju voće, drvene igračke i grickalice. Zaustavljali su se kod svakog trgovca da razgledaju, sve dok ih vrućina nije naterala da se sklone pod jedan luk, gde su se osvežili sladoledom od čikozapotea, gvanabane i hiotilje[21]. Neki musav dečak im se približilo i ponudio drvene igračke. U korpi je nosio predivne umetnine za igru na podu:
automobilčiće, trapeze, kokoške koje kljucaju, miševe koji trče i avione.
„Daj mi jedan od tvojih autića. Crveni", zatražila je Frida.
Dečak joj je dao autić kao istraživač koji predaje komad zlata svojoj kraljici. Frida je otvorila Dijegu šake dok ju je on neprestano gledao, zabavljajući se. Spustila mu je u ruke automobilčić, koji je zbog njihove veličine izgledao kao šala među divovima. Zaljubljeno i nežno, zatvarala mu je prst po prst, dok mali, crveni automobil od drveta nije nestao.
„Ovo je moj poklon. To je moje srce, zato je boje krvi, ali ima točkove da te prati gde god da kreneš, mali moj Dijego.“ I zatim ga je, kao bezgrešna majka, poljubila u čelo.
Dijego je zatvorio buljave oči, osećajući kako malena igračka kuca. Otvorio ih je, stavio poklon u torbu i nastavio da jede voćni sladoled.
Dok su svi lizali svoje slatkiše, približio im se mršav čovek sa slamnatim šeširom i licem grubim kao stara koža.
„Ako želite da vidite Tepostečku piramidu, mogu vas ja odvesti, gazde.“
Dijego je prihvatio nakon što se dobro iscenkao za turu. Supružnici su se nekoliko puta pogledali jer su primetili da vodič izgleda kao da nema osećanja, a njegovo lice jedva da se pomeralo dok je govorio, kao da je od mermera.
Dijegovim pomoćnicima ostavili su korpe na čuvanje i započeli uspon među žbunjem i stenama. Staza je bila strma, a penjanje pravi izazov. Dijego je stalno morao da usporava, delom zato što se gušio, a delom da bi pomogao Fridi koja se mučila vukući po zemlji dugu suknju i bolesnu nogu. Ispalio je čitav niz psovki kada je zamalo skliznuo u provaliju.
„Ne idi s mržnjom u Tepostlan. Ako dolaziš pun loših osećanja, vratiće ti se loše, gazda. Pusti ih neka odu. Pre nego što mu pristupiš, moraš da sklopiš mir s Tepostekom“, neustrašivo je prokomentarisao vodič.
„Pa ovaj kreten Teposteko hoće da me ubije“, rekao je slikar kroz smeh.
„Onda gledate u odraz zla koje vam mnogi žele.“
„Pričajte nam o istoriji vašeg sela“, zamolila ga je Frida. „Priča se da je nekada davno jedna devojka imala običaj da se kupa u kanjonu, uprkos tome što su je stari iz sela upozoravali da se tamo zbivaju čudne stvari; devojka nije poverovala i ostala je trudna. Kada su to saznali njeni roditelji, prezreli su je i odbacili. Kada se dete rodilo, deda je pokušavao da ga se reši na razne načine: bacio ga je u kanjon, da se izudara o stene, ali nije uspeo da ga ubije jer ga je vetar zgrabio i odneo u ravnicu; tamo ga je spustio na agavu, a listovi su se savili ka njegovim usnama, dajući mu da pije medovinu. Tu ga je stari bračni par našao i usvojio. Nazvali su ga Tepostekad  gospodar Tepostlana.“
„Dopada mi se vaša priča. Ispričajte nam još neku“, zatražila je Frida. želela je da bolje upozna ovaj centar stare vere i da ne odustane zbog uspona.
A Dijego se borio na svakom koraku. Bili su smešan prizor, gradske ptice koje pokušavaju da hodaju na selu. Vodič je počeo novu priču, možda naučenu napamet, uvek spremnu kako bi za malo zanimljivosti dobio još nekoliko novčića preko.
„Bilo je to pre mnogo leta, kada su bradonje vladale našim zemljama, a smrt krstarila ovuda i ostavljala crkve s krstovima okupane u krvi. Od tada su prošle mnoge godine i već se živelo u velikim gradovima, ali ljudi su i dalje ostajali u kućama posle zvonjave crkvenih zvona, uvek u jedanaest uveče, jer bi se posle tog časa, u kasnim noćnim satima, čuli vapaji i krici žene koja je žalosno bludela ulicama. Ljudi su postajali sve zabrinutiji jer im očajnički krici nisu dopuštali da spavaju. Pitali su se ko je ta žena i kakva je to tuga davi. Odlučivši da razreše misteriju, neki su se usudili da provire kroz prozor. Ugledali su ženu u belom, s velom na licu, kako kleči na Glavnom trgu i gleda ka istoku. Oni hrabriji su je čak i pratili, ali uvek bi nestala u magli jezera Teskoko. I zbog njenog tužnog i bolnog glasa, žene su je prozvale La Loronja  Plačljivica.
Te iste žene verovale su da je to bila Indijanka koja se zaljubila u nekog španskog gospodina, s kojim je dobila i troje dece. On nju nije voleo, niti je želeo da se oženi njome, ali je vodio ljubav s njom kao pas. Kada mu je dosadila, odbacio ju je i izbegao obavezu braka. Taj čovek okrutne duše kasnije se oženio bogatom Špankinjom. Kada je to saznala, Plačljivica je poludela od bola i udavila svoja tri deteta u reci, a kada je shvatila šta je uradila, izvršila je samoubistvo. Od tada tuguje i može se čuti kako jeca u noći: Ah, deco moja!
A neki idu još dalje, do samih korena naših drevnih predaka, i govore o sivateteo ženama, majkama umrlim na porođaju, za koje se verovalo da su se uzdigle među boginje. Moj ujak Konsepsion, koji je fin gospodin baš kao i vi, objasnio mi je da je to Malicinina kažnjena duša, koja je izdala svu svoju decu, sve Meksikance, i predala se požudi bradonje koji nas je držao u ropstvu godinama.
Ali ko god ona bila, ova žena će iza vela žaliti zbog gubitka svoje dece sve dok i poslednji čovek ne nestane s ove zemlje.”
Na kraju priče, skinuo je ogroman šešir i pamučnom maramicom obrisao znojavo čelo. Sunce, koje je tonulo u stenovite planine, namignulo im je, kao da je u dosluhu s vodičem. Svračići su užurbano preleteli preko oblačnog neba. Frida je pogledala selo Tepostlan i zamislila da je devojčica koja se igra minijaturnim kućama za lutke.
„To je prelepa priča", promrmljala je pušeći utešnu cigaretu, koja ju je grlila kao i pončo.
Dijego se počešao po zamršenoj kosi, zamucnuo nekoliko puta dok je izgovarao kletve i krenuo nazad ka selu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Fransisko Hagenbek - Page 2 Empty Re: Fransisko Hagenbek

Počalji od Mustra Uto Jan 23, 2018 1:53 pm


 Fransisko Hagenbek - Page 2 1350062045-1940---nickolas-murray-02-2

„Za sve je kriva religija, izmišljaju duhove... Jebena crkva! Ĉak su i u kažnjavanju duša totalni kreteni! Iskreno, boli me uvo za piramide, vraćam se, umirem od gladi...“, ostatak se nije čuo jer je već otišao, odlučan da nađe kafanu u kojoj će flašom tekile ovlažiti grlo.
Frida je dovršila cigaretu sa smirenošću žene koja se nada oporavku deteta na samrti. Oči su joj se gubile u horizontu.
„žena je imala veo. Je li tako?“, pitala je vodiča, koji se nije pomerio sa svog mesta, čekajući na neki znak.
„Da, u svim pričama koje sam ja čuo, Plačljivica nosi veo, gazdarice."
„Da, tako je. Uvek nosi veo", odgovorila je sama za sebe, bacajući pikavac, koji je formirao savršen luk od dima, poput konopca za preskakanje.
Frida je krenula za mužem, a vodič sa šeširom klimnuo joj je glavom. Bila je uverena kako joj je time potvrdio da je žena, koja je tugovala noćima, niko drugi nego njena kuma.
Te noći je sanjala: posmatrala ju je iz usamljene ulice, među kapijama i avetinjskim fasadama, pozivajući je da zajedno tuguju zbog bola koji im je život namenio. Zavukla je ruku među grudi i iščupala mali, crveni autić od drveta, koji nije prestajao da kuca. žena s velom nije plakala zbog svoje dece, nago zbog Fride  žene, majke i patnje. Kad se probudila, zaboravila je san.  
Otkud sneg u Tepostlanu? Možda njegova topla klima poziva na osveženje smrznutim desertom. Ja mislim da je to poklon od bogova koji čuvaju vrh, da bismo se ponekad zasladili ukusom raja koji nestaje sa svakim pokretom jezika, podsećajući nas da su sve dobre stvari kratkog veka.

1  kg manga, 
2  kašike limunovog soka, 
½ kašičice rendane limunove kore, 
½ šolje vode, 
3  kašike smeđeg šećera, 
¼ kisele pavlake (blago umućene) i 
1 belance (umućeno u penu)
 
Oguliti mango i odvojiti meso od koštice, ali ništa ne bacati. Meso manga iseckati i pola šolje odvojiti sa strane, što se kasnije takođe dodaje u glavnu činiju. Ostale sastojke, osim pavlake i belanceta, samleti u pire. Pire i drugu polovinu manga staviti u metalnu posudu I neprestano mešati. Kada počne da se steže, dodati pavlaku i belance. Mutiti dok se ne formira sneg. Ostaviti u zamrzivaču 12 sati. Izvaditi 10 minuta pre služenja.
 
  Frida  je otkrila tačan uzrok svog bola. Izgledalo je da je og melanholičnog jutra, kada su joj se crne oči izgubile u gustoj jutarnjoj magli
život uljuljkava kao bebu, ali zapravo ju je drmao olujom koja je upropastila sve
srećne dane njenog života. Kao i mnoge žene, otkrila je da joj je ostao samo san o tome kakav bi volela da bude njen život. Dopustila je da je ponese satirično graktanje golubova koji su joj se smejali. Posmatrala ih je i proklinjala zbog njihovog bezobrazluka, sve dok se nisu izgubili u magli, ostavljajući je samu, umotanu u ogrtač boje bundeve. Njeni vapaji imali su mnoge korene: nedostatak verne ljubavi, materinstva, čak i njene ličnosti. Pitala se kada je to Frida prestala da bude nežno našminkana devojka u jednostavnim odelima i pretvorila se u bizarno meksičko priviđenje, u dugačkim, pamučnim suknjama, bluzama iz Oahake i s teškim astečkim ogrlicama. Zašto je napustila izgled žene koji joj je majka usadila, da bi postala egzotična Dijegova pratilja, koju je prikazivao kao da je cirkuska atrakcija? Da li je Frida zaista bila Teuanka, ili samo devojčica koja se pretvarala da je neko drugi?
Njenim mislima društvo je pravio predivan pejzaž zaliva San Franciska, gde su se doselili prošle godine. Dijego je prihvatio porudžbinu da naslika jedno delo za brokersku kuću iz San Franciska, i još jedno za Školu lepih umetnosti Kalifornije. Odmah mu je na pamet pala ideja da pusti korenje u Americi: procenio je da bi mogao imati veliku korist od trenutne popularnosti meksičkih slikara na američkom tržištu umetnosti.
U Meksiku je predsednik Kaljes naredio da se s umetnicima postupa čvrstom rukom, da se unište murali i da se zatvore umetnici komunisti. Kapitalistički San Francisko nudio mu je utočište.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Fransisko Hagenbek - Page 2 Empty Re: Fransisko Hagenbek

Počalji od Mustra Uto Jan 23, 2018 1:54 pm

 Fransisko Hagenbek - Page 2 1350062045-1939---nickolas-muray-2

Frida je stigla gladna egzotičnih predela. Sklapala je nova prijateljstva i otkrivala novi i neočekivani svet koji je delovao beskrajno. Dijega su tretirali kao kralja. Frida je stajala po strani, skrivena iza suprugove gigantske pojave, stidljiva; nikada se nije predstavljala kao umetnica, ali zato su njeni kiseli komentari bili naročito oštri. Kritičko oko žene posvećene komunizmu nije moglo drugačije osim da osuđuje banalnost severnoameričkog društva. Napola mrzeći, napola bolujući, Frida je sve te dane provela u tišini, žaleći zbog gubitka bebe koja je trebalo da bude njihov prvi sin.
Ništa bolje ne oslikava njenu pramenu od dva autoportreta koja je naslikala. Na ranijem je imala mlad, svež i topao pogled okrenut u stranu, s blistavim očima. Na portretu koji je naslikala godinu dana kasnije, izgleda setno i, skoro neprimetno, ugao njenih usana prestao je da leti, već je padao nadole, kao da je upucan.
Frida je osetila bol. Pogledala je u stomak, a zatim zavukla hladnu ruku među teuanske košulje da ga opipa. Bio je mlak, kao da još nije zaboravio da je bio bremenit. Frida je želela da Dijegu podari dete, ali u njenom stomaku postojala je samo praznina: plod je bio u lošem položaju i morali su da ga uklone. To je bio njihov prvi bračni brodolom, koji je istovremeno zauvek rascepio njen odnos s Dijegom. Dok je ona bila u bolnici na abortusu, Dijego nije bio pored nje. Bar da je radio, ali nije  bio je zauzet novom povorkom ljubavnica.
Nije mogla da zaboravi kako su joj iščupali njenog malog Dijega, dok je veliki Rivera u nekom hotelu utoljavao seksualnu glad sa asistentkinjom Ajon Robinson. Zbog te uspomene je saosećala s bezbrojnim samoubicama koje su skakale s mosta San Franciska. Nesreće iz mladosti udružile su se s novim, baš kao što joj je i rekla žena s velom  bol će s vremenom rasti.
Bilo je tako jednostavno skratiti muke, zatvoriti oči i skočiti s mosta. Dijego bi kasnije saznao. Možda sutradan. Tog dana bio je previše zauzet svojim novim modelom, teniserkom Helen Vilis. Frida je čula zvuke ženskog orgazma kako odzvanjaju svakim uglom prostorije u kojoj je Dijego slikao mural. Nije se usudila da uznemiri ljubavnike, koji su se verovatno valjali po podu, među platnima i skelama, ali nije ni odstupila, već ih je odslušala do kraja.
Bila je zadivljena slikom žene koja je gola plutala na gornjoj strani murala  bile su to grudi i obline kojima je sportistkinja samo dozvoljavala da se naslute na teniskom terenu, koji je Dijego često obilazio želeći da je skicira za mural. Dok je izgledalo da se Helen uspinje u raj na krilima uzbuđenja, Frida je jednostavno spustila korpu na pod i otišla.
Po povratku u stan, pokušavala je da skrene misli kuvanjem i tkanjem, ali nije uspela da ućutka odjeke orgazma  i dalje su odzvanjali u podsvesti. Pogledala je u ogledalo i opazila stranca, neko nepoznato biće. Egzotična haljina nije bila maska koja je sakrivala njenu ličnost da bi je pretvorila u Indijanku koju je Dijego želeo, već je do krajnosti naglašavala njenu ličnost. Pretvorila se u umetničko delo, a više nije znala da li to želi da bude. Izmislila ga je samo da bi se istakla.
Zašto nastavljati?  pitala se dok je šetala duž zaliva. Bol u nozi bivao je sve jači, kao da hiljadu eksera prodire kroz svaku ćeliju. Zašto da se smeši ako je sve u njoj prazno? Osećala se kao pinjata, spolja lepa, a iznutra prazna i krhka. Dijego i život kao da su se udružili da bije izmlatili motkama. Frida nije želela da se zadrži da vidi šta će ispasti iz nje kada je konačno razbiju.
Polako je hodala stazom. Popela se na most, koji ju je progonio kao ogromna zver žedna krvi, samo da bi videla da li još ima hrabrosti da nastavi sa životom.
„U tvojoj beležnici piše: Imaj hrabrosti da živiš, jer umreti može svako", čula je glas iza sebe.
Slučajno je baš u tom trenutku pomislila na Knjigu o svetoj travi pa su joj te reči delovale kao odjek misli. Okrenula se i ugledala ženu s kožom boje čokolade i očima sjajnim i dubokim kao čaša konjaka. Sedela je na klupi u kaputu i providnoj svilenoj košulji. Frida je odmah osetila saosećanje prema toj ženi kratke kose i velikih jagodica. Osvojila ju je širokim osmehom, koji se slagao s ogromnom ogrlicom od limunžutih perlica.


„Izvinite... Da li vas ja poznajem?" pitala je Frida.
„Ne vidim kako bi me mogla znati. Vidi se da nisi odavde, a ja sam odrasla u Kentakiju. Ne postoji razlog zbog kojeg bi jedna princeza, kao što si ti, okrenula lice ka ženi kao što sam ja“, rekla je i ostala da sedi na klupi u vidikovcu, hraneći nepristojne golubove bajatim hlebom.
„Onda ne postoji ništa o čemu bismo mogle pričati", dobacila joj je Frida, zavijajući se u ogrtač.
„Ah, pa naravno da imamo. Mi smo žene i imamo mnogo toga zajedničkog. Mogle bismo pričati satima, nebitno da li smo iz Afrike, Njujorka ili Amazona. Sve plačemo, sve volimo i sve hranimo decu našim telima. To radimo od prvog dana i to ćemo raditi sve dok neko ne ugasi svetlo, zaključa vrata i baci ključ ovog sveta."
Dve žene su se pogledale. Frida je osećala strah, ali nije joj više bilo neprijatno sa strankinjom, koja joj je poklonila još jedan topao osmeh. Frida je sela pored nje.
„Imate li cigaretu? Izašla sam iz kuće i zaboravila sam ih. U stvari, volela bih da sam sve zaboravila."
žena je iz torbice izvadila kutiju, ukrala iz nje dva poroka, koja su završila upaljena u njihovim ustima. Dim nije oterao pohlepne golubove, ali su prestali da guguču, iščekujući još mrvica hleba.
„Drago mi je, devojko. Zovem se Eva Frederik, ali ako odeš u Misiju i pitaš za Mama
Evu, svi će ti reći gde me možeš naći."
Obe su gledale ispred sebe, u most samoubica.
„Šta radiš ovde, Evo?“, pitala je Frida uvlačeći nervozno dim duvana.
„Hranim ptice. One su kao i muškarci, stomak im je bez dna. Kada bi vodili ljubav kao što jedu, imali bismo više zadovoljnih žena, a manje ubica u zatvorima", rekla je i bacila poslednje mrvice pticama.
„Amin!" završila je Frida.
Posle toga, tišina. A zatim razumevanje, koje je završilo grohotnim smehom.
„A ti, draga? Šta tebe dovodi velikom kolosu iz Friska?"
„Razmatram ideju da se pretvorim u mrtvaca. Ali imama jedan problem: vrti mi se u glavi od visine"
„Ako to zaista uradiš, tako umotana u tu odeću za princeze bićeš najlepši leš koji sam ikada videla. Bar ćeš blistati na bdenju. Postoje ljudi koji ni na sopstvenoj sahrani nemaju stila", hrabrila ju je žena. Frida je osetila da je ispunjava nešto za čim je i tragala na ovom mestu  razumevanje. „Naravno, ako imaš strah od visine, onda si u ozbiljnoj nevolji, devojko, jer nijedan samoubica ne želi da umre od srčanog udara pre nego što skoči. Ako želiš nešto da uradiš, treba to da uradiš kako treba, a ne samo da pokušaš pa šta bude. Svet je pun propalih pokušaja i odavno je ispunio svoju kvotu gubitnika. Ne treba mu još jedan"
„Hvala na savetima, mislim da bi bilo bolje da to ostavim za neki drugi dan. Uradiću to kada pronađem neki manje bolan način da okončam svoje muke. Već sam previše bola osetila ovih dana da bih sada preživljavala i tresak u vodu."
„Verovatno boli. Sigurno boli isto kao kad te udari tramvaj..." promrmljala je Eva, nameštajući zavodljivo svoju kratku suknju. Frida se, iznenađena, okrenula i pogledala je. Pre nego što je uspela nešto da kaže, žena ju je zaokupila osmehom, umirujući je laganim tapšanjem po bolesnoj nozi.
„Ko si ti?", zamuckivala je uplašena Frida.
„Eva Frederik."
„Ti si... moja kuma? Je li to tvoje lice bez vela?“
„Pomešala si nas, ja sam ti prijateljica. A što se tiče lica, imam ih mnogo. Kćeri, uzmi još jednu cigaretu, popuši. Ne osvrći se na prošlost. Postoji nešto što te čeka tamo, kod kuće.
Bilo bi šteta da se sve ovako brzo završi. Ĉvršća si nego što misliš." „Ti nisi Smrt?", ispalila je radoznalo Frida.
Odgovor je bio najjači smeh koji je u životu čula. Jednostavan način da je podseti da je ostatak njenog postojanja služio da joj ulepša dan. Baš je zbog tog glasa crkvene horistkinje i zavolela tu ženu, a kada se tome doda i eksplozivan smeh, rezultat je bila prava ekstaza.
„Ti misliš da bih s ovakvim oblinama mogla da budem Smrt?", pitala je sarkastično žena, hvatajući se za bujne bokove i okrugle grudi, tipične za Afroamerikanke. „Ja sam prava žena, a takve imaju obline."
„Ili si možda san..."
žena je stavila ruku u kosu i ponovo se nasmejala.
„Neka nas Bog primi u svoja nedra ako je ovaj život san. Mala, ovaj život nema ništa sa snom. Svaka kap krvi koju ti iscede iz srca služi samo da nas podseti da smo stvarni", izjavila je veselo Eva. Naglo je ustala, uplašivši golubove, koji su, iako već razočarani, i dalje čekali još hrane. „Uvek će postojati nešto što će te čekati kod kuće. Bez obzira na to koliko loše stoje stvari. Pronađi ono što je vredno povratka. I nikada to ne zaboravi."
„Idete, gospođo Frederik?", pitala je Frida pokušavajući da je zadrži.
„Golubovi su završili s ručkom. Ti, draga moja, nisi skočila, a ako znaš nešto važnije od pravljenja dobre pite s jabukama za isceljenje duše, obavesti me i ostaću."
„Moja duša je i više nego isceljena, to je jedino što u meni nije slomljeno. Prava je šteta što je duša jedna tako hrišćanska zamisao", rekla je sarkastično Frida.
Nije joj se dopadala verska izveštačenost. Toga je bilo i previše kod mama Magdalene.
„Draga, hrana za dušu ne služi za tovljenje politike ili vere, jer sam sigurna da čak i u Rusiji, baš u ovom trenutku, neka žena kuva za svoju decu. Naš Gospod, slavljen bio, dao nam je zadatak da hranimo svaku dušu na ovom svetu. Bili crni, žuti ili crveni, svima, pa i vojnicima, majka sprema dobar tanjir supe.“
„žena ima i druge ambicije osim da živi u kuhinji", promrmljala je uvređeno Frida.
„Naravno da ima! Baš tako pričaju sve žene s oblinama! Ali niko nam ne može oduzeti zadovoljstvo da gledamo kako voljena osoba jede jelo koje smo spremile u suzama i znoju. O, ne! To je naše bogomdano pravo!"
Eva se udaljila njišući bokovima kao jedrilica na moru. Nije se pozdravila, ali je predivnim glasom zapevala neku crkvenu pesmu iz Harlema, neku melodiju u kojoj se Bogu zahvaljuje za žetvu. Zatim, ne osvrćući se da vidi Fridu, obešenjački je počela da zviždi Mrtvačev bluz[22] Dželija Rola Mortona, plešući stazom obasjanom svetiljkama koje su se borile da ih ne prekrije magla. Zatim je nestala, još nekoliko minuta čula se pesma, a onda je i ona zamrla u gustoj magli.
Frida je u tom trenutku osetila veliku želju da naslika ovu ženu. želja joj je počela ispunjavati celo telo, kao kada se krčag puni dok se ne prelije. Zaboravljajući na sav bol, krenula je u svoj stan, da započne sliku. Znajući da je prevarena, lišena materinstva i s bolovima u nozi, potezi koje je pravila ugljem po platnu bili su tačni i neprekidni, pratili su obline koje bi trebalo da ima svaka žena, baš kao što je Eva i rekla. Vratila se slikanju, tom svetu u kojem se osećala oslobođenom od svakog pritiska. Samo četkica ili tiganj u njenoj ruci mogli su da utišaju krik očajanja njenog osuđeničkog života.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Fransisko Hagenbek - Page 2 Empty Re: Fransisko Hagenbek

Počalji od Mustra Uto Jan 23, 2018 1:55 pm

 Fransisko Hagenbek - Page 2 1350062045-1931---san-francisco

Nekoliko dana kasnije, Dijego je primetio promenu u stavu svoje supruge. Više nije bila stidljiva gospođa Rivera, već se pretvorila u Fridu sa sopstvenim imenom. Bilo je to jedne boemske noći, kada se sastalo nekoliko intelektualaca, umetnika i Dijegovih ulizica, da mu se svi skupa dodvoravaju na večeri. Devojku pored Dijega zadivilo je sve što je rekao, otvoreno ga zavodeći. Nije bilo neuobičajeno da se studentkinje umetnosti ulizuju Dijegu kao da je najpoželjniji dragi kamen južno od granice. Postojalo je nešto u njemu što ga je činilo simboličnim poput tekile ili piramida. Spavati s Riverom bio je deo folklora, čak pikantnije i od ljute papričice. Frida ih je pažljivo posmatrala iz ugla dnevne sobe, sećajući se snažnih reči koje joj je uputila Mama Eva. Otpila je dva duga gutljaja burbona i zauzela novi stav koji će trajati do kraja njenog života. Započela je kontranapad. Pre svega ostalog, najpre se doterala, jer ako će se boriti protiv buljuka Dijegovih kurvi, moraće uvek dobro da izgleda. Zatim je ustala i zavodljivo prolazila između gostiju dok nije stala, sa samopouzdanjem generala, pored muzike i tek tako im naredila da sviraju njima nepoznatu staru meksičku pesmu, žestoku i nostalgičnu: La Ljoronu  Plačljivicu. Pošto je nisu znali, započela je solo.
Pevala ju je jednako strastveno kao što je kuvala i slikala. Zapevala ju je a cappella, privukavši time pažnju i zapalivši sve prisutne. Muzičari su polako počeli da je prate na instrumentima. S flašom burbona u ruci, kao delom spektakla, izgovarala je smešne rečenice između gutljaja. Na kraju se približila Dijegu i rekla njegovim obožavaocima:
„živeo majstor! Ja vam mogu reći sve o njemu jer ja sam ta koja mu kuva, a umetnici se ne poznaju po delu, nego po stomaku! A Dijego ga ima mnogo!" Svi su se nasmejali.
I Dijego se smejao. Sve dok je u centru pažnje, nije mu smetalo da bude ni predmet šale.
„Dijego voli pasulj jer se rodio na rancu. A sada se oseća kao gazda: jede pasulj, podriguje na šunku. Osim toga, i on sam je kao pasulj: pri prvom ključanju sav se nabora." Usledio je još jedan gutljaj alkohola. Još aplauza, još smeha.
„A uzeo je mene za ženu. Ja sam mu samo rekla: Gledaj, krpo, evo tvoje zakrpe.“ Frida je prišla devojci koja je flertovala s Dijegom, uhvatila je za bradu i snažno poljubila. Odvojila se nežno od nje i rekla gostima: „Došla sam da mu poslužim čorbu koju je sam zapržio."
Uzela je za ruku devojku, koja se samo smejala, potpuno pijana. Prebacila ju je preko sebe, a slobodnom rukom milovala joj je leđa i zadnjicu. Kada bi Dijego bio egzotična hrana, ona bi bila desert.
„Kažu  da  je  loše krasti  pa  ja to nisam nikada radila, ali jedan poljubac s njenih usana ukrašću sa zadovoljstvom", i ponovo je poljubila studentkinju, koja je, ponesena trenutkom, počela da uzvraća milovanja.
Dijego se postiđeno nasmejao. Zatim je, tipično za nekoga koga boli uvo za sve, počeo da aplaudira.
„Friduča, s tobom je i kukuruzište ranč, a bućkuriš je atole."
Frida ga je uzela za ruku i poljubila je, kao majka koja dočekuje dete kada iz škole.
„S neba je pao papagaj s cvetom u kljunu, a ja samo znam da te volim i nikome to ne govorim."
S ovom rečenicom, Dijegovi pomoćnici počeli su da tapšu, zabavljeni brakom Riverinih. Dijego i Frida nisu mogli da čuju aplauz zato što su se nežno ljubili.
I sam oduševljen predstavom svoje žene, Dijego nije ni shvatio da je hipnotisan. U trenutku je zaboravio na devojku, koja je pokušavala da se sakrije iza leđima ulizičkih umetnika. Dijego je stao pored Fride da bi nastavio da peva i pije. Njegov nežan i srećan pogled bili su kao ruka koja se sjedinila s Fridinom na njenoj slici: ogroman slikar posmatra četkice i paletu, grleći svoju ženu-ćerku-majku-ljubavnicu. Frida je pobedila.
Sledećeg jutra, zgrabila je torbu u kojoj je čuvala Dijegov drveni autić. S ogromnom glavoboljom od mamurluka, uhvatila je tramvaj do Misije, samog srca San Franciska. Spotičući se, hodala je između meksičkih emigranata koji su radili u radionicama odeće i Afroamerikanaca koji su nosili gajbe s voćem. U toj buci i metežu, odlučila je da priđe uličnoj prodavačici jabuka.
„Znate li ko je Mama Eva? Rekla mi je da mogu da pitam bilo koga i da će me uputiti do nje.“
„Svi znaju Mama Evu. Šta želiš od nje?“ „želim da joj se zahvalim", objasnila je Frida.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Fransisko Hagenbek - Page 2 Empty Re: Fransisko Hagenbek

Počalji od Mustra Uto Jan 23, 2018 1:56 pm


 Fransisko Hagenbek - Page 2 1350062045-1931---frida-kahlo-in-her-patio

„Pa moraćeš da ideš na groblje Misije u Doloresu, 16. ulica. Ako želiš da joj nešto odneseš, volela je bele ruže“, objasnila je prodavačica sa osmehom.
Da bi sakrila iznenađenje, kupila je kesu jabuka za pitu, kojom je, uz frape, želela da obraduje Dijega. Otišla je do najstarijeg groblja u gradu. S belom ružom na grudima, lutala je između spomenika i pogrebnih skulptura. U blizini velikog hrasta pronašla je bednu spomen-ploču na kojoj se još videlo ime Eva Mari Frederik. Umrla je pet godina ranije. Ruža je ostala da odmara na kamenoj ploči, dok ne uvene. Zalila ju je samo Frida, suzama koje je pustila.
Nikome nije ispričala za susret s Mama Evom. Bila je to tajna koju je zadržala do kraja svog života; čak i kada je oživela ovu damu na svojoj čuvenoj slici, niko nije znao ko je ona i nigde nisu pronašli priču o njoj. Kada je Dolores Olmedo dobila tu sliku na poklon i pitala ko je to, Frida je samo mudro odgovorila: „Neko ko je govorio istinu."
Nisam volela ništa da jedem kod tih belih ljudi. želela sam samo kajganu s čili papričicom i tortilje, ali ništa od toga. Čovek mora da ćuti i guta uvrede da bi uživao u modernom svetu.
Međutim, dopali su mi se njihovi kolači. Bili su kao savršeno sagrađene zgrade. Takođe su rrli se dopadali restorani obojenih. Tamo je sve bilo obojeno, od muzike do ljubaznog osmeha konobarice.
  
2 šolje brašna, 
1 kašika šećera, 
¾ kašičice soli, 
10 kašika ili  ¼ table neslanog maslaca, isečenog na komade,  
¼ šolje ulja,  6 kašika hladne vode. 
Za fil:  
½ šolje šećera, 
¼ šolje smeđeg šećera, 
2 kašike brašna, 
1       kašika limunovog soka,  2 kašičice rendane limunove kore,  prstohvat muskatnog oraščića, 
2       kg jabuka (zlatni delišes), oljuštenih i sitno narendanih,  mleko i malo šećera.
 
Prvo pripremiti koru: pomešati brašno, šećer i so, zatim dodati maslac i ulje i mesiti dok se ne dobije kompaktna masa. Zatim dodati i 6 kašika vode, da se masa ovlaži (dodati i više vode ako masa ostane suva). Podeliti na dva dela, formirati dve jednake lepinje i ostavi da predahne dva sata. Za to vreme pripremiti fil  pomešati sve sastojke osim jabuka. Mleko i malo šećera staviti na tihu vatru, dok se šećer ne rastopi, a zatim u to dodati narendane jabuke. Jednom krugu od testa krajeve saviti nagore, da se dobije oblik ploče, i na njega istresti fil od jabuka. Drugi krug od testa iseći na trake i redati preko nadeva, formirajući rešetku; kore blago pritisnuti na krajevima da bi se spojile. Gornju koru premazati s malo mleka i posuti šećerom. Pitu peći u rerni 10 minuta na 200 stepeni. Zatim temperaturu smanjiti na 180 stepeni i pustiti da se peče sat vremena, odnosno dok sokovi počnu da ključaju, a kora dobije zlatnu boju.
 
Možda je povratila Dijegovu pažnju, ali kada bi jutrom pogledala u suve en novi životni stav podstakao ju je da potraži  pomoć za smirivanje bolova u
prste na levom stopalu, zapitala bi se da li vredi svaki dan živeti s bolom koji liči na smrt. Da li je to možda cena koju treba da plati Smrti zato što živi pozajmljeno vreme. Ipak, pošto je čak i prelazak preko dnevne sobe malog stana bio kao da hoda preko hiljadu eksera, odlučila je da potraži pomoć.
Sanjala je tada luku prepunu radnika. Neki su imali oružje u rukama, koje im je ona sama dala, da idu da se bore za daleku zemlju po imenu Republika. Bilo je ljudi svih nacionalnosti, a među njima je uspela da nađe i Mama Evu, koja ju je zagrlila u znak pozdrava. Zagrljaj  je bio topao, kao da joj je njime pružala dašak razumevanja bolnog života. Odjednom je krenula na most, da se ukrca na prelepu šalupu s belim jedrima.
„Odlaziš?“, pitala ju je Frida trčeći iza broda koji je već isplovljavao.
„Kćeri, našla sam najboljeg kapetana koji će me voditi u smrt. On te poznaje i divi ti se. Potreban ti je kapetan koji će upravljati tvojim brodom na poslednjoj plovidbi. Neko ko zna kako da izbegne oluje, jer tvoje su ogromne", odgovorila joj je Eva. Frida se okrenula ka jedrenjaku. Na njoj je stajao čovek obučen kao kapetan; ponašanje mu je bilo blago, a oči čelične. Obe osobine koristio je po potrebi. Držanje mu je bilo plemenito i tačno kao popodnevna čajanka, a jake ruke, koje su počivale na kormilu, divlje kao more. Dvorski osmeh delio je unaokolo mir kao božične bombone. Hladne i zagonetne oči uvek su bile s druge strane, spasavajući svakoga ko zaostane.
„Poznajem ga! To je mladi doktor Lav!“, uzviknula je Frida pred brodom na mirnom moru.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Fransisko Hagenbek - Page 2 Empty Re: Fransisko Hagenbek

Počalji od Mustra Uto Jan 23, 2018 1:57 pm


 Fransisko Hagenbek - Page 2 1350062045-103725

Posle ovih živopisnih scena, san se nastavio kako se obično i nastavlja većina snova: s glupostima i ludostima koje mogu da zadovolje samo um sklon lupetanju.
Sledećeg dana potražila je doktora Lea Elesera, kog je upoznala 1926. godine u Meksiku, a koji je trenutno puštao korenje u gradu, na Univerzitetu Stenford.
„Zašto ste došli da tražite baš mene, Frido?“, pitao ju je doktor iz njenog sna, mada je pravi Leo bio niskog rasta.
„Zato što znam da ste najbolji i zato što ste komunista. Ne bih mogla staviti život u ruke nekog imperijaliste", odgovorila je Frida veselo.
„A komunisti bolje leče pacijente?", nastavio je igru doktor Leo.
Frida je uživala u slikama Džordžije O’Kif na zidu, a nasmejala se kada je spazila i jedno Dijegovo platno  Tortiljarku.
„Ne, ali barem mi nećete davati smešne i lažne nade o nebu i paklu. Lečite pomoću nauke, a ne vere", odgovorila mu je Frida.
Najiskrenija pisma napisana Fridinom rukom biće upućena upravo njemu, jer joj je od tog trenutka postao najbolji prijatelj. Njemu će verovati kao nikome drugom i toliko će se zavoleti da će postati saučesnici u jednom od najkažnjivijih zločina: iskrenom prijateljstvu muškarca i žene, bez ijedne trunke seksualne privlačnosti.
„Noga mi je sve gore, doktore. Kičma me probada svaki put kad pobesnim zbog one mešine Dijega, a moja utroba oseća prazninu koju nikada neću moći da popunim", objasnila je Frida simptome.
„To su dobre vesti."
„Dobre?"
„Loše bi bile da si mrtva. Medicinom lečimo ono što se može izlečiti. Ĉuda ne možemo praviti, ona se sama događaju. A poslednja čuda koja su se dogodila u svetu bili su Mane i njegov  učenik  Igo  Kleman“,  rekao  je  sa  osmehom  doktor  Leo,  zaljubljenik  u  umetnost, muziku i jedrilice.
Frida je dopustila da joj pregleda kosti, kao konju pred važnu trku. Nakon nekoliko minuta, osetila je da doktor preko njenih simptoma čeprka po njenom životu kao radoznalac koji pretura po ženskoj tašni. Njegovo lice nije govorilo ništa dobro, ali to nije bilo ništa novo  i sama je znala da je sjebana od vrha nokta na nozi do poslednje dlake na glavi. Potpuno sjebana.
„Možda naručim da mi sanduk oslikaju meksičkim ružama, da mi se slaže uz suknje?"
„Još bi lepše bilo kada bi sama oslikala sanduk tvojim pejzažima i cvetnim haljinama, mala Frido.“
„Otvorili ste mi oči, doktore! Sve moje slike u stvari su samo projekcija za ukrašavanje moje grobnice."
Ispovesti koje mu je slala u pismima bile su bolne i skoro uvek je počinjala rečima „Dragi moj doktore", kako bi malo zasladila jade koje mu je slala. Doktor Leo je bio toliko posvećen socijalnom pitanju da je postao svetski lekar: bio je u Kini, u Španskom građanskom ratu na strani liberala, u Meksiku sa štrajkačima, lečio je siromašne u Takambaru u Mičoakanu; i, naravno, svoju dragu Fridu. I baš kao i svakog ko se zavetovao da će na ovom svetu činiti samo dobro, privukao je pažnju vladinih birokrata u kravatama.
Ĉak ga je gonila i CIA.
„Taj tramvaj je valjano uradio posao  potpuno te je rasturio."
„Ništa mi ne pričajte! A još da bi mi zapečatili sudbinu, poslali su mi Dijega da me dokrajči."
„Kad si već preživela više od godinu dana s Dijegom, moći ćeš da preživiš i sa ovom karlicom koja izgleda kao razbijena posuda. Imaš urođeni deformitet kičme." „Zvuči kao nešto neizlečivo, doktore", rekla je žalosno Frida.
Doktor Leo ju je pogledao, poljubio joj ruke i zagrlio, onako kako to njen hladni otac nikada nije učinio. Nije mu odgovorila.
Leo Eleser znao je da ga je s Fridom spojila sudbina. Mnogo godina kasnije, pisao joj je izdaleka s ljubavlju: „Ljubim ruke, lepotice, i bolesnu nogu, i ne znaš koliko mi nedostaješ s tvojim teuanskim suknjama i usnama od živog mesa.“
„želim da imam jednog malog Dijega u stomaku. Da li možda mnogo tražim od prirode?", pitala je Frida podižući teuansku bluzu i pokazujući bledi stomak koji se borio da se ne stopi s bojom bolničkih posuda.
„Tvoji kukovi su kao kula od karata, raspašće se i pri najmanjem pritisku. Mali Dijego završio bi ono što tramvaju i velikom Dijegu nije uspelo do kraja", objasnio joj je doktor uvrćući obešenjački negovane brkove.
„Ako bi on preživeo, a ja ne, pristala bih na rizik. Na kraju krajeva, u najgorem slučaju bih umrla, a iskreno govoreći, kroz to sam već prošla", priznala je Frida.
„Veoma je plemenito od tebe da se ponudiš kao žrtva velikom Dijegu da bi mu rodila klinca, ali to dete bi imalo manje šanse od tebe, lepa."
„Imam li onda neki drugi izbor osim da odustanem od života "
„Naravno, to je isti onaj izbor koji imamo i ja, i Dijego, i moja medicinska sestra... I ceo svet. Svi se trudimo da živimo. Da te podsetim  život je samo put od rođenja ka smrti." „To je pravo sranje od izbora", zarežala je Frida.
Doktor Leo je to morao da potvrdi klimanjem glavom, a oči su mu se već gubile u nekom udaljenom delu sveta, da spasavaju izgubljene zajednice.
„Neću ni da čujem da je to sranje!"
Leo je bio svedok cele priče o Fridi i Dijegu. Ubeđen da su oboje polubožanstva i da su samo kao takvi mogli da žive na zemlji, doktor Leo je uživao u svakom trenu koji je proveo s njima.
Iako je morao da deli s njima i tugu, mudar, kakav je bio, objasnio je sebi da su dobro i
loše dve strane istog novčića. Frida je bila šećer koji mu je zasladio život. U ovoj ženi u suknjama boje karamele i bluzama s pijace pronašao je najslađi med na svetu.
„Dijegov mural je gotov i njegova ogromna guzica nam se svima smeška. I šta ćete sada?“, pitao je doktor obešenjački, jer je Dijego na svom novom delu, pola iz šale, a pola s vrlo ozbiljnom namerom, naslikao sebe s leđa, kako sedi na skeli i slika.
„Ponekad pomislim da je to njegova najbolja strana. Ne priča, ne žali se i uvek je rumena kao dečji obrazi. Pretpostavljam da je to uradio da njegovi učenici mogu da dođu i poljube taj sveti prizor i kad on ode“, dodala je sarkastično Frida. Ipak, američkoj kulturnoj zajednici uopšte se nije svideo duhoviti gest, ali takav je on bio, kao i svi drugi Meksikanci  dvosmislen i zloban. „Sada je Dijego odlučio da se preselimo u novi kavez, u kojem će još bolje moći da pokaže svoje paunovo perje."
„Vraćate se u Meksiko, Frido?“
„Ne znam. Ima novih poslova, ali svu našu ušteđevinu potrošio je na kuće koje mu je preporučio dobri Huanito, a koje je sagradio među muralima, zgradama i ličnim problemima. Ne mogu se požaliti, lepe su i beskorisne kao vaza iz Talavere, koju niko ne zna gde da stavi."
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Fransisko Hagenbek - Page 2 Empty Re: Fransisko Hagenbek

Počalji od Mustra Uto Jan 23, 2018 1:58 pm

 Fransisko Hagenbek - Page 2 1350062044-3

Doktor se od srca nasmejao. Frida je znala da kuće, koje je Dijego sagradio u San Anhelu da bi uživao u svom ljubavnom gnezdu, nemaju nikakve veze s ljubavlju, a mnogo s politikom. Huan O’Gorman, mladi arhitekta koji je pratio Dijega kao kuče i obožavao njegovu umetnost kao pobožni monah, ubedio je Dijega da će te kuće imati veliku vrednost kao socijalistički manifest avangardne kulture. O’Gorman je tim kućama želeo da pokaže šta se sve može sagraditi uz maksimalnu efikasnost i minimalne troškove. Pošto niko nije bio glup, Dijego je uspeo da dobije na poklon zemljište, a Huan investitora. Frida je ostala u sredini, s glupim šporetom veličine zrna pasulja, na kojem se nije mogla skuvati ni kafa. Naravno, bile su veoma uspešne. Kada ih je Dijego predstavio sekretaru obrazovanja, ovaj je, oduševljen niskom cenom, odmah unajmio Huanita da sagradi dvadesetak škola, podjednako bednih i neudobnih kao i te kuće. U krajnjem slučaju, bile su za decu, a njima ne treba normalna kuhinja da pripremaju mole.
„Dijego mi je pokazao planove. Dopada mi se simboličnost. Dve odvojene kuće:
njegova roze, a tvoja plava, spojene mostom, kao vašom ljubavlju."
„Huanito se postarao da stavi veoma uzan most."
„Dopadaju ti se?"
„Recimo da savršeno opisuju kako Dijego vidi našu vezu: on je kućerina, a ja kućica."
Doktor Leo je seo pored kauča na kom je ležala Frida. Pažljivo, kao hirurg koji donosi novi život, uzeo ju je za ruke i pomilovao ih ne bi li je utešio.
„Ne pate samo moja noga i moja karlica, doktore. Treba mi još jedan savet, ali morate mi obećati da se nećete smejati budali kao što sam ja, već mi je dosta šala sa ovim glupim gringosima", promrmljala je Frida tako tiho da su je samo miš i dobar prijatelj mogli čuti.
„Slušam vas..."
„Odgovorite mi kao naučnik. Da li je moguće da sam ja pokojna i da živim samo zahvaljujući smrti? Možda su svi moji problemi posledica toga što sam ja već preminula, a sada živim samo pozajmljeno vreme... Ne smejte se, to nije igra. Mislim da me smrt prati zato što želi da naplati dug."
Doktor je poravnao svoj usijani okovratnik. Olizao je i brkove jer za ovakve odgovore, iz mozga i srca, treba dosta pljuvačke u ustima, i još jače joj je stisnuo ruke, kao da dodiruje uboj koji je dete zadobilo pri padu.
„Vidi, Frido, ako je tačno to što kažeš, a ja sam, iskreno govoreći, samo buntovni lekar koji ni violinu ne zna da svira, mislim da u životu postoji ravnoteža. Svako zašto ima svoje zato. Ateista sam i mislim da je matematika najbolji bog, a u mom svetu, u kojem je sve uređeno, ako od četiri oduzmeš dva, ostane ti dva. Razumeš li me?“
Frida je potvrdno klimnula glavom. Nije baš sve razumela, ali je barem znala da oboje pričaju u istoj prostoriji u kojoj zajedno žive ludilo i očaj.
„Pa, dobro, ako se kradu dani od smrti i sam život mora ponešto da ukrade. Njega ne možeš prevariti. Ako je reč o još jednoj godini, možda će to biti tvoj abortus. Kad se skine teg s jedne strane vage, mora da se skine i s druge... Zbog toga sam ja ovde, da vaga bude na tvojoj strani."
„Procenjujete me kao beznadežno ludu, doktore?", pitala je Frida prijatelja.
On joj se ponovo utešno nasmejao i, setivši se Fridinog priznatog talenta za kuvanje, naredio joj je:
„Ne, ali neću te smestiti u ludnicu samo pod jednim uslovom  spremi mi rebarca kao ona koja sam jeo u Mičoakanu, sa svim dodacima, tamo je sva hrana bila božanska."
Frida mu je ispunila želju. Pre nego što je otišla iz San Franciska, takođe mu je, u znak zahvalnost za stručne savete i ljubaznu utehu, naslikala i jednu sliku. Predstavila ga je kao na starom portretu, s nevinošću disproporcije, vratom kao u ptice, kicoški obučenog u uštirkanu košulju s visokim okovratnikom. Izgledao je kao mladić koji je naglo ostario. Iza doktora Lea naslikala je model jedrilice kojom je jedrio u zalivu. Nikada ranije Frida nije slikala brod i zbog toga je pitala Dijega kako da skicira jedra.
„Naslikaj ih kako god hoćeš", odgovorio joj je nezainteresovano, zauzet nekim svojim projektom u Detroitu. Frida ih je naslikala ravna, izdignuta i vezana za jarbol velikim prstenovima, kao zavese.
„Jedra ne izgledaju tako", prekorio ju je Dijego sveteći joj se za Zapatinog konja.
Frida je slegla ramenima.
„Ja sam ih tako videla u snu“, odgovorila je.
Kada doktor dolazi da me vidi, samo mi pošalje telegram u kojem piše: „Spremi mi moja rebarca." Znam da mu uvek moram spremiti jelo u koje se zaljubio kada je lečio Indijančiče. Volim ga, on mi je najbolji prijatelj.
 
2 cela svinjska grudna koša, isečena tako da se odvoje rebarca, 
½ kašičice kima, 
6 češnjeva dobro usitnjenog belog luka, 
1  kašičica soli,
2  kašike svinjske masti, 
4 šolje vode, 
6 celih češnjeva belog luka,
¼ glavice crnog luka (iseckana), 
8 serano ljutih papričica, 
1 kg oljuštenog zelenog paradajza,  8 stabljika svežeg korijandra, so i biber.
 
Pomešati kim sa sitno seckanim belim lukom i solju, da se dobije smesa kojom se posle premažu rebra. Dobro bi bilo to uraditi dan ranije, da bi se ukusi dobro sjedinili. Rebra staviti u veliku šerpu, prekriti vodom i ostaviti na vatri da proključaju. Kuvati dok meso ne omekša toliko da viljuška lako prolazi kroz njega. Zatim rebra izvaditi iz supe, pržiti na masti 10 minuta i skloniti sa strane. U drugu šerpu staviti vodu i neiseckani beli luk; kada proključa, dodati papričice i crni luk i ostaviti da se kuva 5 minuta. Zatim dodati zeleni paradajz i kuvati još 5 minuta. To sve samleti u pire i toj smesi dodati dve šolje čorbe u kojoj  su  se kuvala  rebra  i grubo usitnjen korijandar. Ako sos ostane gust, dodati još malo vode.
U jednom velikom tiganju zagrejati dve kašike masti u kojoj su se pržila rebra, dodati pire i poklopiti da se kuva 10 minuta. Rebarca dodati u taj sos, začiniti solju i biberom, sve dobro promešati i ostaviti na tihoj vatri još 20 minuta.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Fransisko Hagenbek - Page 2 Empty Re: Fransisko Hagenbek

Počalji od Mustra Uto Jan 23, 2018 1:59 pm

 Fransisko Hagenbek - Page 2 1350062044-101952


umorio od udovoljavanja svojoj ženi. Navika da bude dobar prema Fridi ije bilo neobično što je Dijego prestao da se igra savršenog čoveka i što se
polako je iščezavala, a pojavljivala se želja da se dobro slaže s nekom
drugom. Slikaru sa starim trikovima i prevrtljivim srcem nije bilo ništa lakše od nalaženja ljubavnica. Ni Fridin stav nije mnogo pomagao: nije želela da bude tamo gde su živeli i uvek je bila depresivna i spremna da plane u trenutku. Tako je Dijego jednostavno tražio mesto gde bi se sakrio, neko mlado telo spremno da pruži seks u zamenu za reputaciju ljubavnice slavnog umetnika. Kada se cela situacija dobro sagleda, najgore je bilo što su se Dijegove slabosti događale baš onda kada je u njihovom bračnom životu sve izgledalo u najboljem redu.
Detroit je za Fridu bio otelovljenje svih patnji koje je opisao Dante. Za Dijega, naprotiv, bio je srce spajanja ideja Sjedinjenih Država, odakle bi revolucija mogla da počne preko njegovih murala. A Fridine muke počinjale su sa hranom, bezukusnom i beživotnom, a nastavljale se sa sivilom okruženja i stalno oblačnog neba zbog izduvnih gasova iz fabrika. Detroit, grad od golih cigala, dugačkih dimnjaka i teških gasova, nije bio mesto koje bi izabrala da rodi dete, ali kao i sve drugo u životu, ni njegovo začeće nije bilo planirano. Frida je bila trudna, a po glavi joj se motalo hiljadu pitanja o budućnosti s detetom koje slavni otac nije želeo, zbog čega mu nije ni smela otkriti tajnu koju je nosila u stomaku.
Od prvog dana u Detroitu, Frida je usamljenost osećala kao jezu u bolesnim leđima. Previše vremena provodila je sama, vrteći se po hotelskoj sobi, tražeći nešto čime bi se zanimala. Prostorija je bila mala, baš kao i njena nada, a znak koji je visio na ulazu u hotel, zabranjujući ulaz Jevrejima, još je više smanjivao prostor koji je ionako bio rasistički. Detroit je za nju bio težak grad; baš kao i Dijegov mecena, gospodin Edsel Ford, isprogramiran i hladan, kao da je jedna od svojih mašina, naoružan savršenstvom radnika na pokretnoj traci. Frida nije mogla pronaći nijedan dašak čovečnosti među čeličnim nameštajem i hladnim mašinama.
Kada su ih pozvali na zabavu u čast Dijega Rivere, koji je u svojim delima slavio kolektivnog junaka, spregu čoveka i mašine, kao duh koji će osloboditi sela, koja uopšte nisu želela da ih bilo ko oslobađa, progutala je jezik i u svečanoj garderobi, dostojnoj filmske zvezde, dopustila da je prikaže kao svoj divan dragulj. Smetao joj je pretvoran i licemeran ambijent, kao i Fordovi despotski i rasistički komentari, kakve može da izrekne samo milioner autoindustrije. Nije mogla više da izdrži i zlobno mu je dobacila:
„Jeste li vi sudija, gospodine Forde?“
Pitanje je izazvalo komešanje među prisutnima i neprijatnost domaćina. Dijego se iznenadio što je mržnju, koju su izazvala njegova brojna neverstva, ustremila na poslodavca koji im je plaćao stan, hranu i život. Iznerviran, odvojio se od grupe profesionalnih ulizica i izveo je na terasu vile da bi joj se suprotstavio. „Frido, jesi li ti luda?"
„Ne, trudna sam!" odgovorila mu je besno.
Vest, koja bi trebalo da donose radost, saopštila mu je kao da ga je pljunula u lice. Ali i Dijego je bio nesiguran. Najpre je pomislio na probleme koje dete donosi. Već je imao dve ćerke iz braka s Lupe i nije bio raspoložen za dete. Ono bi ga nateralo da se negde usidri, prekidajući njegovu uzlaznu karijeru svetskog muraliste, trenutno ljubimca severnoameričkih biznismena.
„Je li istina to što kažeš, Friduča? Treba dobro razmisliti šta je najbolje.“
„Šta je najbolje odlučiće neko mnogo pametniji od tebe. I to danas, dok još nisi počeo da glumiš da te vest raduje", rekla je Frida.
Dijego ju je snažno uhvatio za ramena. Kada se činilo da je na ivici da je baci s balkona, sagnuo je glavu, sporo, poput voza kojem se prikopčava novi vagon, i zalepio usne na usne svoje žene. Pljuvačka mu je bila drugačija  imala je ukus mente. Poljubac je trajao, brišući iz njihove svesti ostale goste na zabavi. Ako je Frida želela da ima malog Dijega, to će biti i njegova odluka. Biće već drkadžija nekog drugog dana, ali tog dana je ona naređivala. Sutradan je ostala u sobi i u pismu sve objasnila svom prijatelju doktoru Eleseru.
 
Doktore moj,
Imam mnogo toga da vam ispričam, a nije sve prijatno. Moram vam reći da me zdravlje baš i ne služi najbolje. Htela sam da vam pišem o svemu, osim o tome, jer razumem da tebi mora biti užasno dosadno da stalno slušaš pritužbe na zdravlje od celog sveta.
Mislila sam da bi, zbog mog zdravstvenog stanja, bilo najbolje da prekinem trudnoću i zato mi je ovdašnji lekar dao kinin i neko jako sredstvo za čišćenje. Kada me je pregledao, rekao mi je da je potpuno siguran da nisam abortirala i da bi, po njegovom mišljenju, trebalo da nastavim trudnoću, jer bih, uprkos lošem stanju mog organizma, mogla da se porodim bez većih poteškoća carskim rezom. Kaže takođe i da će mi on pratiti trudnoću ako ostanemo u Detroitujoš sedam meseci. Volela bih da čujem i tvoje mišljenje, ali potpuno iskreno.
Ja ne znam šta da radim.
 
Frida nije sačekala prijateljev odgovor. Odlučila je da ne prekida trudnoću, uzdajući se u iluziju koju je satkao doktor iz Detroita.

Nije postojao način da sazna ko bi joj mogao biti neprijatelj, a ko saveznik. Svaka mlada žena koja bi se približila Dijegu u potrazi za priznanjem, znanjem ili jednostavno iz želje da bude malo s njim, mogla je osloboditi besni tornado zaključan u Fridi. Izgledalo je kao da se nije sećala daje i ona, dok je Dijego još bio u braku s Lupe, baš na taj način došla do njega. Zbog toga, kada se pojavila Lisjena, ćerka švajcarskog kompozitora, koja je tražila od Dijega da je podučava vajarstvu, sumnje su izvirale iz svih ćoškova sa svakim Dijegovim odsustvom. Na jednom sastanku intelektualne zajednice, Dijego je oduševljen prišao plavuši, hvaleći lepotu mašina. Plavuša je imala pametnu priču i davala mudre odgovore. Videlo se da nije bilo ko. Posle više od jednog sata, šale velikog slikara i mlade vajarke prešle su na mišljenja o drugim umetnicima. Kada je Lisjena ustala da se posluži hranom, Frida ju je presrela na pragu. Kao i uvek, pojavila se sva blistava, ukrašena predivnim nakitom. Svaki deo toalete bio je poklon za novu trudnoću. Preprečila joj je put kao lavica koja brani mladunče.
„Mrzim te!“, istresla joj je Frida pravo u lice.
Lisjena je zanemela. Potražila je Dijegovu podršku, ali on je već bio zauzet nekom drugom studentkinjom, koju je takođe začarao rečima, kao čarobnjak koji kroti zmije.
„Ne krivim te što ga voliš. Da sam na tvom mestu, i ja bih se borila za njega“, rekla je hladna vajarka. Ako budem iskrena s njom, i ona će mi uzvratiti iskrenošću, mislila je.
„Skloni se od njega", rekla je Frida ne pomerajući se.
žene su se gledale nekoliko minuta, što je izgledalo kao dvoboj između starih neprijatelja.
„To će biti teško. Tražio je da mu budem pomoćnica na muralu“, objasnila je Lisjena.
„Ne treba njemu pomoćnica, nego ljubavnica. Prvo će te obasipati divnim rečima i ljubaznostima. Kasnije, kada mu dosadiš, povrediće te i zameniti drugom. Ako si pametna, nećeš prihvatiti njegovu ponudu", objasnila je Frida odlučna da se bori.
„Rad  s  Dijegom  značiće  mnogo  mojoj  karijeri.  Ne  brini,  on  će biti iznenađen kada otkrije da me ne zanima da spavam s njim. Tvoj je u privatnom životu, ali ja ću biti njegova na poslu. Radiću šta god traži od mene, ali seksa nema. Ako ti možeš živeti po tim pravilima, mogu i ja."
Frida je bila šokirana. Bilo je iznenađenje naići na takav odgovor posle nepregledne gomile žena rešenih da joj po svaku cenu zavedu muža. Mlada plavuša bistrih očiju divila mu se samo zbog slika i talenta.
„Voliš li da kuvaš?", pitala je slikarka.
„Moje ruke stvorene su za klesanje, a kuvanje je fina umetnost. Morala bih pronaći učitelja koji je u kuvanju dobar koliko i Dijego u slikanju."
„Ako sutra dođeš kod mene, možemo zajedno da kuvamo debelom", pozvala ju je Frida. Lisjena je odmah prihvatila. Dobila je dva učitelja.
S vremenom se njihov odnos produbio. Shvativši da njegovi pokušaji zavođenja pucaju u prazno, Dijego je dopustio da ga ponese njena inteligencija i načinio ju je jednom od svojih najbližih saradnica. Frida je u njoj pronašla saveznika duboko na neprijateljskoj teritoriji, i to u veoma teškom periodu. Dijego je čak predložio Lisjeni da živi s njima, kako bi češće Fridi pravila društvo. Ona je to rado prihvatila jer su joj časovi španskog i kuvanja bili veoma zanimljivo iskustvo.
Lisjena je tako ostala uz Fridu, baš kao što je i obećala Dijegu. Jednog dana, kada su obe s terase hotela sa uživanjem gledale vatromet za Dan nezavisnosti Sjedinjenih Američkih Država, Frida više nije mogla da stoji i vratila se u sobu, žaleći se na bol, koji je delom bio fizički, a delom čista depresija. Dijego joj je predložio da spava, kako bi se odmorila.
U zoru je Fridin krik pocepao tišinu. Lisjena je brzo otrčala u njenu sobu i pronašla je u grimiznocrvenoj bari prošaranoj komadićima zgrušane krvi. A Frida je plakala.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Fransisko Hagenbek - Page 2 Empty Re: Fransisko Hagenbek

Počalji od Mustra Uto Jan 23, 2018 2:00 pm

 Fransisko Hagenbek - Page 2 1350062044-1936---frida-a-rebozo-1

Momentalno su je premestili u Bolnicu Henri Ford. Dok su je bolničari nosili na nosilima u hitnu pomoć, Frida je na plafonu sanatorijuma primetila splet impresivnih cevi ofarbanih u različite boje. Oči su joj se izgubile u tom lavirintu. Svom suprugu, koji ju je držao za ruku.
rekla je:
„Pogledaj, Dijego, kako je lepo!“ Boje su onda izbledele.
Frida se probudila gola na bolničkom krevetu, sa stomakom naduvenim kao balon, ali praznim, kao tikva bez vode. Tamna gomila na njenim preponama prljala je belinu kože. Krv je obojila plahte srcolikim ornamentima, kao žrtvene ponude. Crveni šav ljigavio se kao pužev trag na podu. Iz njenog materice izlazile su cevi pune krvi, hraneći slomljenu kičmu. Plava orhideja umirala je na podu. Ortopedski aparati i embrion lebdeli su iznad nje. Okrenuvši glavu, susrela se s licem svog nerođenog deteta. Baš pre nego što se ugasio i poslednji dah života, pokazao joj je oči i pune usne  to su, bez sumnje, bile Dijegove crte lica. Frida je primetila kako se gasi jedna malena sveća na krevetu, podno nogu; kada je plamen zamro, nerođeno dete je nestalo. Bolno je vikala da su joj istrgli dete iz sveta živih, da nikada ne oseti vazduh na licu niti da proba hranu koju bi mu spremila majka. Kuma ga je odvela.
„žao mi je, draga“, rekla je žena pored njenog kreveta.
Veliki šešir krunisao je lice prekriveno velom. Okovratnik od belog perja sušio se kao lišće u jesen. Primećivalo se da je iza tamnog vela, koji joj je sakrivao lice, kuma tužna.
„Zašto ne odvedeš mene, a pustiš Dijegita da živi?“, zamerila joj je Frida kroz plač. Gospodarica sudnjeg dana nije odgovorila. Uzela je ugašenu sveću u ruke i pritiskala je na srce dok joj vosak nije probio između prstiju.
„Svi vi pripadate meni“, presudila je kuma. „Spojila sam se s prvim koji je postojao i ostaću ovde do poslednjeg. Kada vas više ne bude, moj posao će biti završen, i tada više nećemo biti povezani." „Zašto?“
„Zato što za  neke  postoji samo jedan dah, a za druge mnogi romani. Svako priča svoju priču, bez obzira na to koliko je ona dugačka ili kratka. Za njega je bilo dovoljno. Dobio je koliko je trebalo. Ni minut više, ni minut manje. Tako to ide", objasnila je kuma.
Frida je osetila mržnju. Nije više želela da ima posla s tom hladnom ženom koja nije razumela majčinski bol. Nažalost, tek je mnogo dana nakon toga shvatila da je ona bila majka svima i da je, svaki put kada bi ugasila život, patila na svoj način jer nema većeg bola od gubitka deteta.
„Ne želim više da živim", prebacila joj je Frida.
Smrt je zakoračila unazad, udaljavajući se od njenog kreveta. Njen okovratnik izgubio se na horizontu, koji je fabrika zatamnila izduvnim gasovima.
„Biće onako kako smo se dogovorile. Ni minut pre, ni minut kasnije."
„A kada je taj trenutak? Ne možeš samo doći kad god ti poželiš i oteti mi sve što volim!"
žena s velom uze Fridu za ruku. Ispravila joj je prst po prst i okrenula Fridin dlan prema sivom nebu. Na dlan joj je stavila kokošje jaje, koje je, nekim čudom, još bilo toplo. Osim mrlja boje kafe, na vrhu jajeta nalazila se i jedna crvena fleka u obliku srca.
„Ovo će biti pečat našeg dogovora. Onaj što se bude rodio iz ovog jajeta podsećaće te, pevajući suncu novog dana, na to da treba da nastaviš da živiš, jer tako smo se dogovorile. Na dan kada ne bude zapevao suncu, umrećeš."
Nije bilo pozdrava. Frida se probudila u bolnici okružena doktorima. Oči su joj se srele s Dijegovim. Onda je osetila kako joj vazduh puni pluća. Opipala je prazan stomak.
Pet dana kasnije, Frida je počela da slika kao psihopata. želela je na svojim slikama da da oblik detetu koje je izgubila, baš onakav kakav je imalo u trenutku kada se doslovno razbilo na komade u njenom stomaku, kako joj je to doktor objasnio. Frida je onda zatražila da joj nabavi fetus u formalinu. Doktora je predlog užasnuo. Bio je ubeđen da se radi o mentalnom poremećaju izazvanom gubitkom deteta. Dijego mu je objasnio da je Frida umetnica koja svoje duhove proteruje olovkom i papirom. Inspirisana ilustracijama iz knjiga koje pokazuju faze trudnoće, Frida je potrošila sate crtajući muške fetuse i autoportrete na kojima je ispružena na krevetu i okružena čudnim prizorima, kroz koje je šetala kuma, s kosom delom pretvorenom u pipke, a delom u korenje. Nije progovorila ni reč tokom oporavka, samo je slikala, skicirala i opet slikala. Lisjena i Dijego posmatrali su je bez reči, sedeći s njom u sobi. S vremena na vreme pustila bi pokoju suzu, ali bi ih odmah obrisala plahtom i nastavila očajničko skiciranje.
Napisala je doktoru Leu istog dana kada su je otpustili iz bolnice. To je bilo dugo pismo u kojem mu je zahvalila na pažnji. Stavljanje tog osećanja na papir pomoglo joj je da njena gvozdena volja nadvlada bol i da povrati razum. Na kraju mu je napisala: „Nemam drugog izbora do da izdržim. Imam sreće kao mačka sa sedam života.“ Zatvorila je pismo, poljubila ga nakarminisanim usnama i predala ga Lisjeni.
„Pošalji ga mom malom doktoru."
„želiš li još nešto, Frido", pitala je nervozna zbog nagle promene.
„želim da slikam", odgovorila je.
Ponovo je, kao i posle nesreće, počela da radi punom parom, da bi četkicama iz svog tela uklonila majčinski neuspeh.
Šok zbog pobačaja i potvrde strašne istine da nikada neće imati decu, bili su razlog da nekoliko puta Dijegu kaže da ne želi više da živi. Iako je bio veoma posvećen radu na muralu, Dijego je ostavio sve svoje ljubavnice i počeo da bdi nad Fridom. Mazio ju je kao da je dete. Ĉim je Frida povratila snagu, ponovo je počela rano da ustaje i priprema hranu, a posle mu je nosila korpu na mesto gde je radio na svom ogromnom delu. Ritual dolaska s korpom, koja je mamila egzotičnim mirisima molea, enčilada i drugih meksičkih jela, postao je ritual i Dijegovim pomoćnicima. Kad bi je video da se približava, Dijego bi sišao sa skele da je poljubi, popriča sa njom i pokaže joj kako napreduje njegovo delo. Dok je postavljala sto, Frida je komentarisala njegov umetnički napredak. To je bilo najbliže odnosu kakav je želela da ima s mužem. Lisjena se trudila da joj organizuje život, praveći prostora za svaku od njenih strasti, jer je shvatila da Frida baš i nije organizovana. Odredila joj je da slika ujutru, zbog čega je bila brža, bez zanemarivanja detalja kojima su se njene slike strpljivo punile.
Pomračenje je potpuno obavilo grad tamom negde polovinom dana. Frida je osetila kako ledeni vetar duva između Dijega i njegovih pomoćnika, koji su posmatrali fenomen izvan zgrade gde su radili mural. Njima su ledeni vetar i pomračenje sunca bili normalne pojave, ali za Fridu su to bili simboli promene. Dok su svi kroz tamna stakla gledali u skriveno sunce, ona je ispod oka tražila onog koji uvek dolazi s hladnim vetrom , Glasnika. Nije se prevarila. Usred parkiranih automobila i kamiona, kaskao je konjanik na svom belom konju. Glasnik nijednog trenutka nije pogledao u Fridu, samo je tiho prošao. Udarci kopita pomešali su se s bukom udaljenih fabrika. Kada se prvi zrak sunca promolio iz senke, konjanik je nestao.
„Šta misliš o pomračenju, Frido?“, pitala ju je Lisjena.
„Ništa posebno. Izgleda kao da je oblačan dan“, odgovorila je zbunjena prisustvom čoveka koji je najavljivao neku nesreću.
Dijego se nasmejao, ne shvatajući, jer ponekad čovek samo humorom može odgovoriti na ono što mu je nepoznato, i više voli da se sakrije iza šale ili sarkastičnog komentara.
Kada su ponovo ušli u salon gde su slikali mural, dočekao ih je svežanj pisama. Mnoga su sadržala predloge za nove murale, čak je među njima bio i poziv Nelsona Rokfelera da dođu u Njujork. Takođe, tu se nalazio i hitan telegram za Fridu. Dijego je predosetio da se radi o nekoj lošoj vesti iz Meksika. Ne rekavši ništa, uzeo je da ga prvo on pročita. Frida se uplašila kada je prebledeo.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Fransisko Hagenbek - Page 2 Empty Re: Fransisko Hagenbek

Počalji od Mustra Uto Jan 23, 2018 2:02 pm

 Fransisko Hagenbek - Page 2 1350062043-fotografia-de-frida-kahlo---tony-frissell

„Tvoja majka je na samrti."
Glasnik je najavio tragediju. Fridi se ispunila želja da se vrati u Meksiko, ali ne na način koji bi ikada poželela. Bila je to vrlo sarkastična kumina podvala. Sledećeg dana, Frida i Lisjena otputovale su u Meksiko.
Slikara oblikuju događaji. Iako nikada pre nije delovala kao konformistkinja, ironično, bila je zadovoljna situacijom  ona je bila jedna od preživelih. Znala je da će do poslednjeg časa živeti s Dijegovim nedelima i Smrću. Oboje će se svojski pobrinuti da je udaraju dok se ne preda. Ipak, ovaj svet nudio je i nešto više od pukog disanja. Pre ulaska u Meksiko Siti, odjeknule su reči iz sna: „Ni minut više, ni minut manje."
Na stanici su ih dočekale Kristina i Matilda. Plakale su kao da im je majka već umrla, ali ipak je izdržala dovoljno dugo da se oprosti i od Fride. Rak ju je brzo izjedao. Otac je poludeo od pomisli da će izgubiti ženu za koju je, iako je nikada nije voleo, bio vezan čvorom navike.
U kući u Kojoakanu, majka je čekala konačnu presudu. Frida ju je zatekla svedenu na šačicu kostiju rasutih po krevetu. Videvši je, nije mogla da zaustavi suze. žena jedva da je uspela da je potapše po glavi.
„Frido, kćeri...", promrmljala je.
„Ovde sam. Vratila sam se."
„Nikada nisi ni odlazila. Znam da nikada nećeš otići iz ove kuće", odgovorila je njena majka.
Zatvorila je oči i prihvatila da su ovo njeni zadnji sati na zemlji. Ćerke su počele da se mole.
Umrla je tek dve nedelje kasnije. Sestre su hodale ispred tela, zabrađene crnim mantiljama, s očima crvenim od plača. Između Zdravo Marijo i Očenaš, pokopali su mama Matildu. Na groblju su ostavile žuto cveće i sveće koje će osvetliti njen put ka zagrobnom životu. Svi su se vratili u kuću u Kojoakanu da bi pravili društvo Giljermu. Frida je tražila od Lisjene da je ostavi malo samu i krenula u šetnju po baštama. Nekoliko kokošaka trčkaralo je kraj njene crne suknje, nadajući se da će nešto dobiti. Frida je primetila da u jednom gnezdu stoji usamljeno jaje s belegom u obliku srca na vrhu. Začuđena, htela je da ga podigne, ali na njeno iznenađenje, ono se samo pomerilo pre nego što ga je dotakla. Ljuska je ispucala kao suva zemlja u pustinji. Neobično čudo rađanja života odvijalo se pred njenim očima: pojavio se maleni kljun, a zatim glava, mokra i bez perja. Na kraju je izašlo minijaturno žutocrno pile. Otvaralo je i zatvaralo oči pokušavajući da gleda. Međutim, prvo što je ugledalo nije bila njegova majka, koja je zauvek ostala samo jedna od anonimnih kokošaka iz kuće, nego Frida, koja je bez prestanka plakala: „Dobar dan, gospodine Kukuri", rekla je piletu koje je pokušavalo da stane na noge.
Uzela ga je u ruke i odnela u sobu da ga neguje. Napravila mu je gnezdo od kartonske kutije, stare tkanine i lampe. Piletu, izgleda, nije smetalo što ga ona neguje. Oboma je bilo prijatno zajedno. Tokom dva meseca koliko je ostala sa svojom porodicom, pile ju je svuda pratilo. Frida je znala da je ovo maleno pile isto ono koje je zapečatilo dogovor s kumom, i da će, kada poraste, njegova pesma najavljivati novi pozajmljeni dan. Znala je da će tako biti sve dok jednoga dana ne prestane da kukuriče, a tada će i ona prestati da postoji.
Kada je kretala nazad u Detroit zajedno s Lisjenom, maleno pile poverila je Kristini na čuvanje. Tad je već počelo da dobija oblik prilično mršavog i slabog petla. Frida je pokupila kofere i uspomene i krenula na daleki put.
Kada je posle nekoliko dana iscrpljujućeg putovanja konačno stigla, na pristaništu u Detroitu dočekao ih je neki čovek u odelu. Frida ga nije prepoznala. Bio je mršav i imao je kratku kosu. Približio joj se i rekao: „Ja sam.“ Frida je tek tad shvatila da je to njen muž Dijego. Podvrgnut dijeti zbog stomačnih tegoba, brzo se istopio, toliko da je morao da pozajmi odelo. Nije više bilo potrebe za rečima. Frida mu se bacila u zagrljaj, a on ju je privio na grudi kao da je golubica. I tako su ostali zagrljeni nekoliko minuta, oboje plačući.
Ne dopada mi se Detroit. To je grad koji liči na staro i siromašno selo. Ipak, zadovoljna sam što Dijego ovde dobro radi i što je pronašao inspiraciju za svoje freske. Detroit je prestonica moderne industrije, čudovište sa mašinama i dimnjacima. Protiv toga se mogu boriti samo svojim dugim suknjama, tradicionalnim bluzama i meksičkim jelima koja se dopadaju mom debeljku. Da bi bio zadovoljan dok radi, nije mu trebalo ništa više do jednog dobrog molea.
 
TAPATIJSKI MOLE (IZ GVADALAHARE)
MOLE TAPATI'O
 
1 kg svinjskih krmenadli isečenih na manje komade, 
4 očišćene ančo paprike, 
4 očišćene pasilja paprike, 
1  pečena glavica crnog luka, 
2  pečena češnja belog luka, 
100 g pečenog neslanog kikirikija, 
1 kašičica tucane paprike, 
4 zrna bibera, 
2 karanfilića,  1 štapić cimeta,  svinjska mast i so.
Meso kuvati u loncu s dosta vode i malo soli. Kada omekša, izvaditi i staviti sa strane, a sačuvati supu u kojoj se kuvalo. Pečena paprike staviti u vruću vodu da omekšaju.
Zatim ih samleti s lukom, belim lukom i malo čorbe u kojoj se kuvalo meso. Posebno samleti kikiriki, tucanu papriku, biber, karanfilić i cimet, takođe s malo čorbe u kojoj se kuvalo meso. U posebnoj šerpi zagrejati 3-4 kašike masti i u njoj propržiti mešavinu s kikirikijem. Zatim dodati i mešavinu s paprikom. Dok se obe mase sjedinjuju, dodavati čorbu od mesa, da se mole ne bi previše zgusnuo. Ostaviti da ključa pola sata na srednjoj vatri. Posoliti, dodati svinjsko meso i ostaviti da se kuva još 510 minuta. Služi se s pirinčem, tortiljama, prženim pasuljem, a svaki tanjir se pre serviranja može posuti prstohvatom mlevenog kikirikija.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Fransisko Hagenbek - Page 2 Empty Re: Fransisko Hagenbek

Počalji od Mustra Uto Jan 23, 2018 2:03 pm

 Fransisko Hagenbek - Page 2 1350062043-32013


zadovoljstva pomešan s nervozom device. Pogledi dve žene sjedinili su se na neobičan način, ujednačavajući njihovo disanje i želje. Par hladnih očiju prelazio je preko bluze iz Oahake, koja je skrivala Fridine grudi. Ona se isprsila, kao paun koji širi perje. Oči su joj skidale podsuknju, bluzu i teški nakit, uzbuđivale su je kao da je sela na žeravicu.
„Da li ti to flertuješ s Džordžijom O’Kif?“, šapnuo joj je Dijego kada je spazio predstavu dve slikarke.
Frida je morala da spusti pogled; detinjasto se nasmejala. Dijego nije prestajao da se smeška. Taj gest je činio da izgleda još bolje. Nosio je smoking u kojem je bio manje ružan. Iako je povratio izgubljenu težinu, davao mu je zanimljiv izgled. Frida je, kao i uvek, bila prehispanska princeza, hodajuće umetničko delo. Posle sumornih događaja u Detroitu i Meksiku, posvetila se tome da povrati svoju ulogu žene, sa svim onim što to podrazumeva; na primer, da uvek izaziva zavist, jer dobra zavist ne postoji, a ako potiče od žene, onda je sigurno loša.
„Znaš da mi ne smeta. Mislim da su žene civilizovanije i osetljivije od muškaraca. Mi smo vrlo jednostavni kada je reč o seksu. Naš organ se nalazi na jednom mestu, dok ih vi imate raspoređene po celom telu“, rekao joj je Dijego ljubeći je glasno u čelo, sa svom nežnošću koju je osećao prema svojoj supruzi.
Frida je, nepoverljiva, posumnjala da je to samo bio način da obeleži svoju teritoriju, suptilan način da svim prisutnima pokaže: „Možete flertovati s njom, ali ne zaboravite da je moja.“ To nije bila poruka koja se mogla zaboraviti jer je Dijego trenutno bio gazda. Ne samo te noći nego i tokom poslednjih nekoliko meseci. Njegov šarm plenio je po celom Njujorku. Kao modernu verziju frulaša iz Hamelna, obožavali su ka kao boga, verujući da će njegove magične četkice doneti uspeh zidu najvažnijeg poslovnog, kulturnog i političkog centra na ostrvu  Rokfelerovog centra. Dok je gostovao kod moćne porodice, kojoj nije trebala čak ni predsednička stolica da bi vukla sve konce u Sjedinjenim Državama, umetnik se nalazio u svom najboljem izdanju. Ako su Rokfelerovi želeli da Dijego postane božanstvo, onda su i uspeli jer mu se ceo Menhetn klanjao.
„Ne treba mi tvoja dozvola da bih to uradila. Ni ti ne tražiš od mene dozvolu kad ideš da se valjaš s tvojom pomoćnicom Luizom. Mada ti ja to svakako ne bih dozvolila, ne bi mnogo obraćao pažnju na to“, odgovorila je Dijegu.
Nije mu se obratila tonom kiselim kao limun, već sarkastičnim kao kriška lubenice, koja se smeje iz bračnog sutona. Dijego je pušio mirišljavu kubansku cigaru, uporno kao dete kojem brane da sisa palac ili cuclu.
„Dijego, dođi da upoznaš moju suprugu Džordžiju!“, pozvao ga je Alfred Štiglic, vlasnik galerije, stavivši mu ruku na leđa.
Fotograf i galerista Alfred Štiglic delovao je nesrazmerno pored muraliste. Izgledalo je kao da pripadaju krajnje različitim vrstama, kao slon i papagaj. Slobodnom rukom, Alfred je dao znak ženi s ledenim očima. Ona im se polako približila, probijajući se kroz goste koji su se sklanjali pred njenom nežnom građom, belom kožom i zlatnom kosom. Džordžija O’Kif nosila je crne pantalone i košulju od providne svile, što joj je davalo izgled amazonke koja je zalutala u grad. Pege su joj se presijavale kao briljantin na koži potamneloj na suncu Novog Meksika. Videvši je kako hoda kao apački ratnik, odlučna kao muškarac, a krhka kao staklo, Frida je buknula od želje.
„Džordžija, verujem da već poznaješ Dijega i njegovu suprugu", predstavio ih je Alfred grleći svoju ženu, koja je stala prava i ponosna kao plemkinja.
Frida ju je proždirala očima, kao da sočno odgriza komade s jabuke.
„Drago mi je“, rekla je Džordžija ne prestajući da dodiruje Fridinu ruku, koja se, u ulozi majanske kraljice, takođe namestila da je guta ledeni pogled.
Dok su Dijego i Alfred razgovarali o Rokfelerovom projektu, žene su razgovarale očima.
„želeo bih da fotografišem gospođu Riveru“, zatražio je jedan uljez.
Bio je to onizak fotograf, sa širokim šeširom i fotoaparatom veličine fabrike. Frida je pustila Džordžijinu ruku, iznenađena zbog uznemiravanja. Potpuno prirodno, stala je pored jednog eksponata u galeriji i pozirala s duboko zamišljenim pogledom. U trenutku kada je blic sevnuo ispred nje, Džordžija se izgubila u grupi glasnih gostiju. Frida je pokušala da je prati, ali novinar je nastavljao da je spopada:
„Sigurno se lepo zabavljate dok majstor Rivera radi na muralima. Ima mnogo toga zanimljivog da se vidi u gradu. Šta gospodin Rivera radi u slobodno vreme?“ „Vodi ljubav", odgovorila je Frida i udaljila se smešeći se.
Možda je trebalo da doda i „ali ne sa mnom", ali žurila je da pronađe Džordžiju. Nažalost, nije uspela. žurka je bila potpuno ludilo, a posle su završili u nekom baru u Harlemu. Plamen, koji je Džordžija razbuktala, Frida nije mogla da ugasi te noći pa je sačuvala u svom sećanju par očiju koji ju je skidao. Nikada je nisu tako gledali. Nikada se nije osećala toliko željeno, niti je ona nekoga toliko jako poželela. Da bi prekinula frustraciju, u tom baru koji je mirisao na radnike, pila je konjak, dok je Dijego spavao pijan, a jedna džez grupa svirala Mrtvačev bluz.
Njujork je bio grad snova. Snova o uspehu, o besmrtnoj vladavini umetnika nad dogmatskim likovnim kritičarima, ali i bezazlenih snova o srećnom braku, koji se činio savršen pred skrhanom stvarnošću. Dijego, komunista i samouki slikar koji svojim četkama razbija okove kapitalističke opresije, obožavao je što je tu gde se nalazio: u hramu novca, mauzoleju preduzetnika, u božanskom panteonu milionera. Tvrdio je da je crven, ali njegova unutrašnjost bila je bela kao košulja upasana u smoking, koju je nosio s lažnom skromnošću na elegantnim, beskrajno dugim sastancima. Frida je volela da bude u centru pažnje, ali nije mogla da ublaži čežnju za majčinstvom, porodicom i začinjenom hranom s tortiljama. Dok je Dijego radio, ona je satima uzdisala ispružena u kadi, verujući da se nalazi u čauri leptira, u iščekivanju neke promene, ili nekog čuda. Bilo je uzalud  sve je ostajalo isto. Dijego je dolazio i odlazio sa ženama okačenim o ruke, kao da su kese koje je napunio na nekoj rasprodaji; reporteri su je jurili kao glavnu cirkusku atrakciju; boemški sastanci, na kojima se bančilo uz alkohol, bili su svakodnevica jer su svi intelektualci i predstavnici društva želeli da se zabavljaju baš s bračnim parom Rivera.
Ispružena u kadi, dok je posmatrala kako se voda preliva, razmišljala je kako dogovor s kumom nije bio neka nevažna tema. Malo je ljudi koji dobiju drugu šansu, a ako je ona izabrana od toliko drugih koji su je pratili na ovom putovanju kroz život, bar bi trebalo da se dobro provede i da se usput zabavi. Tad je, dok su njeni prsti prosipali vodu, pomerajući se kao nervozni crvi na ivici da budu isprženi za takose, počela da se smeje kao luda. Uspomene su, u neredu plutale ispred nje, golicajući joj stopala. Bilo je tu najbolnijih proživljenih trenutaka, u jednoj psihotičnoj kutiji, koju je njen ženski um pretvorio u zablude. Um je počeo da joj luta. Voda joj je nudila sliku prošlosti i sadašnjosti, života i smrti, utehe i gubitka. Zaspala je u kadi da bi se razvila kao fotografska ploča, kao što se i prikazala na jednoj od svojih slika godinama kasnije.
„Misliš li tako da ostaneš ceo dan? Izgleda da želiš da se pretvoriš u ribu“, probudila ju je nekoliko sati kasnije Lisjena, koja joj je s podrugljivim izrazom lica dodala peškir. Frida je otvorila oči, osećajući jezu po celom telu. Prsti su joj već poplaveli od hladnoće.
„Nije loša ideja. Kažu da je njihov život zabavan. Zamisli samo kakve su orgije u jatu“, šalila se dok se, drhteći, ogrtala peškirom.
„Meni se ne bi dopalo. život ribe je veoma vlažan i veoma klizav", izgovorila je Lisjena s gađenjem dok je četkom raščešljavala Fridinu dugu kosu, koja se prostrla po nagom telu imitirajući platno.
„Ne moraš biti riba da bi bila mokra i klizava", začinila je Frida razgovor, prelazeći dlanom preko peškira.
Lisjena nije ništa rekla, puštajući da im se nasmejana lica odslikavaju na zidnom ogledalu. Samo je pustila da predenje četke u dodiru s kosom ozvuči scenu.
„Još pričamo o ribama, zar ne?“, morala je da pita zbunjena Lisjena.
U odgovor je dobila par zavodljivih i razigranih očiju, koje su joj se smejale ispod spojenih obrva. Fridino vragolasto samopouzdanje razlivalo se po svakome s kim bi razgovarala.
„Hajde da izađemo danas", predložila je Frida.
„A Dijego?"
„Ionako se kurva s nekom."
„Jesi li sigurna?"    .
„Dijego u životu radi samo  četiri stvari: slika, jede,  spava i kurva se. Trenutno ne radi, a danas mu nisam  napravila pečenu svinjetinu koju jede na tone. Ako zaviriš u krevet, videćeš da u njemu ne spava nikakav debeljko, tako da ostaje samo još jedna aktivnost, a u nju mene retko kad uključuje. Nije me ni dotakao još od Detroita."
Ĉetka je prekinula igru penjanja i silaženja. Lisjenina ruka pala je na stranu, kao kada devojčica sazna da joj se roditelji razvode. Frida je slegla ramenima kao da je u pitanju neka mala neprijatnost, beznačajna kao kada se nekome zaboravi rođendan. Videvši je tako sigurnu, tako ženstvenu, Lisjena je nastavila da je češlja.
„I šta bi volela da radiš?“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Fransisko Hagenbek - Page 2 Empty Re: Fransisko Hagenbek

Počalji od Mustra Uto Jan 23, 2018 2:04 pm

 Fransisko Hagenbek - Page 2 1350062043-1940---frida--nickolas-murray-1
„Mogle bismo ići u bioskop. Možda daju neki film o Tarzanu u kojem se pojavljuju
gorile."
„Baš si čudna! Zašto ti se dopadaju filmovi u kojima se pojavljuju majmuni?"
„Podsećaju me na Dijega. Više mi se dopadaju od njega, zanimljiviji su i ne govore."
Kada je masaža četkom prestala, počela je da se kiti zavodljivim ukrasima i komplikovanim pletenicama.
„Danas želim da bude naša noć jer sutra večeramo s velikim facama Rokfelerima, a njihove zabave su čisto sranje."
Lisjena je promrmljala svoje psovke. Ona i Frida zabavljale su se učeći jedna drugu da psuju na nekoliko jezika. Frida je imala širok repertoar na španskom.
„Bile smo u bioskopu prekjuče, hajdemo bolje u Kinesku četvrt. Kasnije se možemo spustiti u Vilidž da popijemo koje piće. Možemo pozvati društvo iz Vašara taštine.“
„Hoće li doći i Džordžija O’Kif?"
„Mislim da se ona već vratila da živi s kojotima u Novom Meksiku. Mora da je čudan stvor kad se gura u pustinju kad ne mora."
„Šteta, želela sam da je zavedem", završila je razgovor Frida, razočarano slegnuvši ramenima.
Fridina homoseksualnost bila je novina za Lisjenu. Saznala je za nju tek kada joj je Dijego, smešeći se, rekao: „Trebalo je da vidiš kako je samo flertovala s Džordžijom O’Kif u galeriji njenog muža."
 
Frida nije ni pomišljala da će o zabava Nelsona Rokfelera biti njen oproštaj od sveta elite. Mladi Nelson Rokfeler postavio je Dijega na mesto potpredsednika Rokfelerovog centra. Bio je obožavalac svih Dijegovih radova pa je, možda zbog neiskvarenosti i mladalačke pobune, smatrao da je dobra ideja da veliki kapitalista da vrlo ozbiljan posao velikom komunisti  da oslika budući svetski finansijski hram. Prvi put su se susreli nekoliko godina ranije, u Dijegovoj kući u Meksiku, kada je Frida tek počinjala da uči kuhinjske čarolije. Kada je elegantno sređeni mladić došao da pomiriše paprikaš koji je Frida kuvala za taj sastanak, odmah je u potpunosti razumela reči Lupe Marin: „Dobro spremljena hrana može biti najčarobniji od svih užitaka." Mladić je brzo otkačio Dijega, a Fridu naprosto izrešetao pitanjima o meksičkoj hrani, na koja je ona samo hladno odgovarala. Posle ovog prijema, Nelson je bio oduševljen parom, Dijegovim žestokim potezima četkicom, i naravno, Fridinom kulinarskom harmonijom. Uvučen u ovaj magični svet, počeo je da proučava prehispansku kulturu i meksičku narodnu umetnost. Potpuno opčinjen Dijegovom harizmom, Nelson mu je predložio da naslika mural u Njujorku, a slikar je odmah dao naziv onome što je verovao da će biti vrhunac njegove karijere  Čovek na raskršću gleda u nadu nove budućnosti. Rokfeler je odmah prihvatio temu.
A na kritike Rokfelerovog centra nije moralo dugo da se čeka. Kada je mural bio skoro gotov, a Dijego lukavo izmenio lik radnika sa skice Lenjinovim licem, novine nisu štedele mastilo na kritikama komunističkog aspekta njegovog rada. Tako je mladi Nelson uzeo stvar u svoje ruke i stigao nekoliko dana pre zabave, da bi nadzirao realizaciju dela koje će ukrašavati njegove zgrade. Bio je mršav, pametnog pogleda, s nosom šiljatim kao metalni ukras na haubi luksuznog automobila; oblačio se svedeno, bez upadljivih detalja, a ruke su mu stalno odmarale u džepovima u nezainteresovanom stavu, istom onom koji bi mogla imati i sama Smrt nakon večnosti gašenja duša.
„Majstore Dijego, gospođo Rivera, došao sam da vas pozovem na jednu malenu zabavu u mom domu“, rekao im je u podnožju skele, ne skidajući pogled s Lenjina koji ga je sarkastično posmatrao sa zida.
„Ĉemu dugujemo čast?“, viknuo je Dijego silazeći sa skele.
„Baš tome  čast dugujete časti.“ Izvadio je ruku iz džepa i pokazao na Lenjina: „Vaš radnik je oćelavio, pustio bradicu i pocrveneo u licu. Mogao bih da se zakunem da na vašoj skici nije izgledao tako.“
Dijego je promrmljao nekoliko nerazumljivih reči, kao da je žvakao svoje misli.
„Ako ga eliminišem, narušiću ceo koncept murala... Ako želite nešto rodoljubivo, što će simbolizovati vaše linije i zvezdice, staviću pored predsednika Linkolna“, ponudio je Dijego kao da se cenjka na pijaci.
„Sigurno znate da će ova zgrada biti dom važnih svetskih preduzetnika. Jednostavno mislim da bi se neki od mojih klijenata mogli uvrediti. To je samo mala izmena", bio je uporan mladi Nelson. Iznerviran, Dijego se počešao po zadnjici.
„Ne mogu... Neizvodljivo je!“
Nelson Rokfeler je ljubazno podigao ruke, kao feudalni gospodar koji samo treba da sačeka da konci marioneta, kojima gospodari, odrade svoj posao. Nasmejao se Fridi i oprostio se:
„Gospođo Rivera, očekujem i vas u svojoj kući. I ja takođe činim čuda s koktelima. Neće biti tako magični kao vaša jela, ali podjednako razgaljuju dušu.“ S tim rečima je otišao, jednako ljupko kao što je i došao.
Iskreno govoreći, zabava je bila prijatna: mala prijateljska gozba. U stanu mladog Nelsona, koji je sam po sebi bio pravi muzej sa slikama i skulpturama velikih umetnika, okupili su se umetnici iz visokog društva i intelektualci.
„Kada je moja porodica poželela mural pred kojim će ljudi zastati i razmisliti, ja sam im predložio Pikasa ili Matisa. Moderna umetnost je čin oslobađanja", objasnio je Fridi, koja je izgledala divno, kao i uvek, i Dijegu, koji je pozirao kao ponosni lav, vladar džungle. Oboje su stigli na zabavu okruženi buljukom fotografa koji su tragali za naslovnom stranom časopisa Lajf. „Ipak, setio sam se da je moja majka bila velika Dijegova poštovateljka, a posle  posete  vašoj   kući,  gde   sam   probao   onu   prekrasnu   pečenu  svinjetinu,  osetio   sam  se prinuđenim da baš njega unajmim.“
„I pametno ste uradili, mladiću", potvrdio je Dijego.
Frida je spustila glavu kao da se zahvaljuje za komplimente upućene njenoj hrani.
„Nadam se da ćete našu raspravu posmatrati samo kao suočavanje ideologija“, objasnio je Dijegu vodeći Fridu podruku prema baru. „Zbog toga ću vam ukrasti suprugu jer moram da joj pokažem da i moje ruke mogu da proizvedu kulinarske vradžbine."
Nelson i Frida prolazili su između gostiju, pozdravljajući se i upoznajući se, kao par petnaestogodišnjaka na plesu. Zastali su u prostoriji u kojoj je Nelsonova supruga Tod razgovarala s nekim prijateljicama iz crkve. Kada je videla Fridu, pogledom ju je ispitala uz lažni osmeh, kao da se nalazi ispred egzotičnog reptila u zoološkom vrtu.
„Zadovoljstvo mi je, gospođo Rivera. Nelson tvrdi da odlično slikate i kuvate."
„Ona je bolja slikarka od mene", viknuo je iz daljine Dijego, koji je već pio iz velike čaše, okružen svitom ulizica.
Frida se samo nasmejala i nakrivila glavu.
„Moja majka bila je Indijanka. Pokazala mi je neke recepte pre nego što je umrla", odgovorila je Frida s nacionalnim ponosom koji je izbijao iz svake pore njenog tela.
„žalim zbog vašeg gubitka. Nadam se da je pronašla dobrog vodiča kroz Krosroud klub“, izvinio se Nelson, tražeći od konobara da ga pusti da napravi piće.
Frida je odmah namestila radoznali izraz lica.
„Pa zar niste čuli priču o Krosroud klubu?", uzdahnuo je Nelson dok je veštinom modernog alhemičara mešao džin i vermut, praveći suvi martini.
„Krosroud klub? Zvuči zanimljivo." Frida je radoznalo podigla spojene obrve.
„To je samo legenda. Izmišljotine pralja i sudopera", gunđala je gadljivo njegova žena, kao da je, nekim čudom, upala u sirotinjsku četvrt.
Nelson je završio sa serviranjem pića i kao pravi kavaljer dodao Fridi čašu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Fransisko Hagenbek - Page 2 Empty Re: Fransisko Hagenbek

Počalji od Mustra Uto Jan 23, 2018 2:05 pm


 Fransisko Hagenbek - Page 2 1350062043-1933---frida-2

„Ispričajte mi je, čini mi se da je vrlo zanimljiva", podstakla ga je, uranjajući usne boje crvene trešnje u hladnu tečnost koktela. Nije ona poskočila kada je osetila miris džina i vermuta; naprotiv, sam koktel je zadrhtao od strasti u čaši kada je okusio Fridin šećerni poljubac.
„Moram priznati da je to neka vrsta urbane legende, od onih koje pričaju deci da ih uplaše pred spavanje. Ĉuo sam je od jednog starog nadzornika koji je radio s mojim ocem. Sedokosi starac tvrdio je da je direktni potomak prvog afričkog roba koga su doveli na američko tlo. Bio je dobar govornik. Mogao je satima zaluđivati čoveka neverovatnim pričama. Svi su ga zvali Stara Turšija, neprestano je zviždao pesme iz čikaških bordela..."
„Ponekad zna da priča tako isprazne priče da bih radije umrla od dosade slušajući kako Dijego ljubi guzicu komunistima", promrmljala je gospođa Rokfeler jednoj drugarici, u tajnosti, tiho, ali Frida je ipak čula otrovni komentar. Tod Rokfeler je ustala sa sofe kao engleski gardista i, hodajući kao paun, otišla do grupe kojoj je Dijego pričao izmišljotine o politici i prepričavao nepostojeća dostignuća.
„... jednog dana odlučio sam da na krovu pojedem ostatke ćurke od Dana zahvalnosti. Tamo sam zatekao Staru Turšiju, koji je klopao sardine i spremao se da pređe na crvenu jabuku. Odmah me je pozvao da sednem pored njega, ne obazirući se na to što sam gazdin sin. Za njega u vreme ručka nisu postojale klase i hijerarhija, uostalom, svi jedemo na istoj visini”, nastavio je Nelson, zahvalan što ima sagovornicu koja je zainteresovana za njegovu priču.
„Jedna žena iz San Franciska rekla mi je nešto slično”, dodala je Frida, prisećajući se Mama Evine mirisne pite od jabuka.
„Pričao mi je o životima i dogodovštinama svih iz firme. O tome ko sa kim spava i ko mrzi moga oca. A kada je rekao da je knjigovođa Poljak umro na ulici, prekrstio se i dobacio: Neka nađe dobrog vodiča kroz Krosroud klub”, Rokfeler se zaustavio da bi osvežio usta martinijem koji je držao u ruci. Džin mu je zapalio oči. „Pitao sam ga šta je to Krosroud klub, a stari mi je objasnio ne prestajući da žvaće sardine. Rekao mi je da svi, kada umremo, moramo preći određeni put da bismo stigli do konačnog odredišta, a da bismo se snašli na tom tamnom putu, osnovan je Krosroud klub: grupa duša koje rade kao vodiči, kako bi svaki čovek stigao do svog odredišta. Kao da mi objašnjava način na koji funkcioniše neka firma, rekao mi je da su članovi tog kluba za života bili poštovane osobe, ljudi koje su mnogi poštovali i voleli. Zbog toga su i izabrani za taj posao, da bi ih preminuli odmah prepoznali, a svako, kada dođe red na njega, voli da vidi poznato lice.”
Frida je bila očarana pričom koja je ukratko objasnila njenu komplikovanu stvarnost.
Njenom glavom prolazile su slike jahača revolucionara u vrtlogu događaja.
„Kao ko? Ko su ti vodiči?”, promucala je Frida.
„Ne znam. Možda Džordž Vašington, Dante Aligijeri ili Matis. Pretpostavljam da svaki čovek ima svog prepoznatljivog vodiča. “
„Ako umrem, voleo bih da me dočeka gola Meri Pikford", rekao je jedan od gostiju koji je slušao njihov razgovor.
Nelson se nasmejao ovom komentaru i pokazao na Dijega, koji je s čašom u ruci opčinjavao prisutne raznim pričama.
„Vašeg muža bi sigurno dočekao Lenjin. Po onome što se da videti, opsednut je njime. Ĉudi me da bi neki čovek uopšte poželeo tog komunistu za pratioca, ali svi smo mi različiti, tu nema sumnje“, promrmljao je Nelson za sebe i ostao zamišljen nekoliko trenutaka. Okrenuo se opet Fridi, kao da se probudio iz dremeža, i dobacio joj pitanje kao loptu: „Koga biste vi izabrali za Krosroud klub, gospođo Rivera? Koga biste želeli za vodiča u smrti?“
Frida je nabacila blesav osmeh, da ne bi morala da odgovori, jer bi sigurno bilo teško otkriti kako ona već poznaje tu tajanstvenu osobu, koja se pojavljuje u ključnim trenucima njenog života, uvek sa sombrerom, na konju, istu onu koju je srela kao devojčica kada su revolucionari ušli u njenu kuću.
„Ja sam ateista", odgovorila je hladno, sasekavši diskusiju. Nelson Rokfeler uhvatio ju je za ruku nakićenu prstenjem.
„Možete negirati hrišćanskog boga, imate pravo na to. Da ste poznavali sveštenike s Pete avenije tako dobro kao ja, tek onda biste imali pravo. Ali ne možete poreći da postoji smrt. Tu je, iza svakog ćoška, čeka u tišini da nam priđe i pruži nam ruku. I tu nije reč o verovanju ili neverovanju, već jednostavno o prestanku postojanja", objasnio je šapatom.
Frida je bila tiha. Trpela je pogled ledene sante pune novca i moći, čije su se usne blago otvorile u zastrašujući osmeh. Ponekad apsolutna moć plaši više i od smrti. Nelson je ustao sa sofe s praznom čašom. Stavio je ruku u džep pantalona i namignuo Fridi:
„Ja mislim da ćete vi, kada umrete, postati član Krosroud kluba. Vi ste izabranica smrti. Bilo je zadovoljstvo poznavati vas. Nadam se da ćete mi jednoga dana oprostiti zbog ovoga što će se sada dogoditi."
Okrenuo se i izgubio među svojim gostima. Frida je pokušala da razmišlja da je sve ovo poslužilo samo da je uplaši, da ne bi trebalo da veruje čoveku koji ima toliko dolara, jer se oni ne rađaju iz snova, već rastu isključivo u stvarnosti, tako da je odlučila da sve zaboravi i da uživa u zabavi.
A bila je u pravu što nije verovala mladom Rokfeleru. Sledećeg dana pojavio se kod skele gde je Dijego završavao mural, u pratnji naoružanih stražara, koji su opkolili pomoćnike. Nelsonu nije bilo neprijatno; naprotiv, imao je isti onaj kavaljerski osmeh kao i tokom cele jučerašnje zabave. I s tim osmehom boga koji gazi male ljude mrave, pružio je Dijegu koverat u kojem se nalazio ostatak novca ugovorenog za mural.
„Ne možete mi ovo uraditi", promrmljao je Dijego ljutito kršeći četkice.
„Znate dobro da mogu da uradim šta god hoću. Rešenje problema slike, za koju sam tražio da bude uklonjena s murala, vrlo je jednostavno: ako je Lenjin na zidu, onda više nema zida", i rekavši to, uz elegantan naklon glavom Fridi, izbacio ih je sve iz svoje zgrade jer mu Dijegove slikarske usluge više nisu bile potrebne. Nije bilo povratka nazad. Dijego je, pre nego što su iz njega pokuljale psovke, zapenio kao pas koji je popio užeglo pivo. Nije ga oružje stražara obeshrabrilo da se suprotstavi Rokfeleru, nego njegov osmeh i obe ruke u džepovima pantalona, kao nadzornik koji mirno daje savete u vezi sa izgradnjom svoje imperije. Još tog popodneva počeli su da rade čekići i dleta. Veliki mural, kojem se Njegovo veličanstvo Umetnik Dijego posvetio sa ciljem spasavanja sela četkicama, razbili su u komade. Dijego ni tada nije razumeo onu staru meksičku izreku: „Ne pišaj u jasle."
Tri meseca kasnije, posle više od četiri godine života u Sjedinjenim Državama, iznenada je Fridin san o povratku kući postao stvarnost.
Naš boravak u Njujorku platila je velika faca. Dolara ima napretek, ali priznajem da mi se oduvek dopadao. Rokfeler je trošio novac svog oca na sakupljanje prehispanskih idola, isto kao i Dijego. Čak i nakon onoga što nam je uradio, dolazio je u Meksiko da nas poseti. Uvek bi tražio pečenu svinjetinu i tortilje od plavog kukuruza. Govorio je da su postojale tri faze u njegovom životu: mladost, srednje godine i „kako dobro danas izgledaš".
Zli jezici kažu da je Jukatan bio prvo mesto na američkom kontinentu gde su Indijanci u doba konkvistadora probali svinjsko meso. Zbog toga su kasnije počeli da izmišljaju Jela, kao što je i prasetina pečena pod zemljom. Da bijelo ispalo kako treba, svinjetina mora da se pripremi vrlo pažljivo, posvećujući vreme svakom koraku. Mnogi vole da koriste krmenadle, ali Eulalija ovo pravi isključivo od plećke jer je sočnija.
 
4 lista banane, 
1,5 kg svinjske plećke, 
½ kg svinjske krmenadle s kostima, 
200 g ačlota[23] 
1 šolja soka kisele narandže, 
¼ kašičice mlevenog kima, 
1 kašičica sušenog origana, 
1 kašičica mlevenog belog bibera, 
½ kašičice mlevenog crnog bibera, 
½ kašičice mlevenog cimeta, 
5 velikih paprika grubo samlevenih, 
4 lovorova lista, 
3 zgnječena češnja belog luka,  ½ ljute papričice i  125 g svinjske masti.
 
Lišće banane staviti na vatru da omekša, ali paziti da se ne pokida. Njime obložiti tepsiju, ali ostaviti dovoljno da se može umotati i meso. Ačiote rastvoriti u soku kisele narandže, dodati začine i time preliti meso. Ostaviti da odstoji u toj marinadi najmanje 8 sati, ili preko noći. Otopljena mast služi da se okupa meso, prethodno dobro umotano u lišće banane, s krajevima ka unutra. Zaliti s malo vode da ne bi zagorelo. Ranije se to peklo na žaru pod zemljom, ali može se staviti i u rernu zagrejanu na 175 stepeni i peći sat i po vremena, Ili dok meso ne počne da se raspada. Usitniti i služiti na tanjiru sa otvorenim lišćem banane i tortiljama.
 
3  glavice seckanog crnog luka, 
4  seckane habanero papričice, 
½ šolje seckanog korijandra, 
1 šolja soka kisele pomorandže ili sirće.
 
Sve sastojke pomešati i ostaviti da odstoje 3 sata. Koristi se da se začini svinjetina u takosima.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Fransisko Hagenbek - Page 2 Empty Re: Fransisko Hagenbek

Počalji od Mustra Uto Jan 23, 2018 2:06 pm

 Fransisko Hagenbek - Page 2 1350062043-1930---manuel-alvarez-bravo
 
Cim je Frida saznala da ju je muž izdao, odmah je odlučila da je debeljko za nju  mrtav. Iz njene ključale krvi štrcala je mržnja. Osećala se krivom zbog tog bolnog čina, ali postojali su i drugi razlozi za bes. A ona je to i zaslužila jer je bila budala. Nema većeg razloga za srdžbu nego kad se otkrije da je prevara sve vreme bila tu, pred nosom. Ĉinjenica da je ispala budala toliko ju je nervirala da se jedva suzdržavala da ne uništi sve posuđe.
Od kada se bračni par Rivera vratio iz izgnanstva u Severnoj Americi, Frida je osećala da im je njihova zemlja postala strana. Javnost je zaboravila Dijega; posle toliko godina u inostranstvu, novine se više nisu bavile njime. Sve se promenilo, čak se i narodna muzika marijača proredila na radiju i ustupila mesto bolerima Gutija Kardenasa i nežnim melodijama Agustina Lare. Jeste da je vlada generala Kardenasa gajila simpatije prema revolucionarima i komunističkom pokretu, ali zlatno doba velikih muralista gasilo se pred vetrovima rata u Evropi.
Dijego se takođe promenio i postao samo senka proždrljivog diva u kog se nekada davno zaljubila. Dijeta koju su mu prepisali u Sjedinjenim Državama, a koja je zabranjivala maltene sva jela koja je Frida odlično spremala, od prgavog i naglog napravila je natmurenog i utučenog čoveka. Za bezvoljnog slikara sve je postalo loše. Platna su nedeljama stajala prazna dok su flaše pića defilovale pred njim. Očajna, Frida je pisala svom dragom doktoru u potrazi za prijateljskim razumevanjem: 
 
„Pošto se Dijego ne oseća dobro, još nije počeo da slika.
Mene to čini tužnom jer ne mogu da budem mirna ako on nije dobro; njegovo zdravlje važnije mi je od mog.“
 
Frida nije bila glupa. Znala je da Dijego nju krivi za sve loše što mu se dešava, kao da je ona uticala na svaku odluku koja je dovela do pada s pijedestala na kojem se spokojno uljuljkao. Frida nije bila od onih žena koje skrušeno prihvataju da trpe muževljeve nevolje na poslu samo zato što su im tražile da postignu nešto više. Ako je on zbog straha od neuspeha želeo da se sakrije u svoju jazbinu povređenog kojota, to je bio samo njegov kukavičluk i ničiji više.
Tako da su se, dok se Dijego zatvarao u svoj navodni neuspeh, uselili u kuću. Ĉetvrtaste rozeplave zgrade u San Anhelu budile su se svakog dana uz buku pasa, papagaja i pesmu kočopernog petla, kog je Frida i dalje zvala gospodin Kukuri. Nove kuće kao da su odslikavale stanje njihovog ljubavnog odnosa: lepe i hladne. Frida je odlučila da ne dozvoli da je to nadjača: prihvatila je ta četiri zida od gole cigle, ukrasila ih posuđem, loncima, drvećem života, Judama od kartona i slikama, pokušavajući da nadvlada hladnu modernu dodirom folklora i eksplozije boja.
Jedino što nije mogla da kuva, a to je bio ozbiljan nedostatak. Kada bi ušla u minijaturnu kuhinju, njena teuanska suknja zauzela bi toliko mesta da bi počela da se rasipa kroz prozore i vrata. Jednoga dana poželela je da oraspoloži Dijega moleom s piletinom. Tada je otkrila da se u majušnoj rerni jedva može i jaje podgrejati. Iznervirana, odnela je peć i tiganj na krov i tamo spremila mole, kao pravi borac protiv moderne arhitekture. Ljuta zbog smejurije od kuhinje, koja kao da je doneta iz kućice za lutke, pozvala je tvorca svog doma na ručak. Huanito je, naravno, znao da je Frida odlična kuvarica, tako da je rado došao na gozbu. Frida mu je poslužila dva zrna pasulja, pola pilećeg krilca i jednu tortiljicu, sve lepo servirano na maloj tacni.
„Tvoja kuhinja dopušta da se napravi samo ovoliko hrane, eto, uživaj“, rekla je Frida, a
zatim za Dijega u ogromnom tanjiru postavila pozamašnu hrpu toplog i ukusnog molea od kokošjeg mesa.
O’Gormanova arhitektonska teorija naišla je na snažan otpor Meksikanki koje je predstavljala Frida: kuhinja je srce kuće. Dijego se tog dana slatko nasmejao na račun svog kolege i učenika, ali nikada nije priznao Fridi da je on lično donosio odluke o prostoru u njihovom domu.
Frida se radovala što je ova zgoda barem malo razveselila Dijega. Njen proždrljivi muž progutao je prvi tanjir molea a da nikog drugog nije ni ponudio da mu se pridruži; bio je na drugom tanjiru kada se malo sažalio na sirotog Huanita, pa su treći podelili. Na kraju obroka razgovarali su o Trockom, revoluciji, umetnosti i kapitalističkoj kopiladi s druge strane reke Bravo. Zatim je Dijego popušio cigaru, smrdljivu poput šećerane i veliku poput oklagije, popio flašu tekile i okončao O’Gormanovu posetu da bi se ponovo zaključao u svoj studio.
„Izgleda mršavo", prokomentarisao je Huanito pre nego što je otišao.
„Ne, izgleda sjebano“, ispravila ga je Frida.
I u tom trenutku je odlučila da je Dijegu potreban neko ko bi mu pomogao da sredi papire, ko bi mu pospremio studio, možda čak i pozirao za novi mural koji su mu naručili. A ta osoba morala je da bude njena najbolja prijateljica sestra Kristina. Kristi je bila njeno bezbedno mesto, njeno utočište, njeno rame za plakanje. Još otkako su bile klinke, imale su jaku emotivnu vezu, uprkos tome što su bile potpuno različite. Frida je bila intelektualka, umetnica, svetska žena udata za čuvenog slikara; a Kristi potpuna suprotnost, žena s dvoje dece u toliko nepodnošljivo pogrešnom braku da je i sama priča o njemu bolela. Jednostavno, bila je pokorna, glupa i jednostavna žena, koju je muž stalno tukao. Knjige nisu bile stvorene za nju, osim kada je trebalo da podupre neki sto, a zdrav razum zaboravila je negde u potkrovlju svesti.
Kada ju je muž, koji ju je tretirao kao vreću za udaranje, napustio posle rođenja drugog deteta, Kristi se vratila da živi s roditeljima. Ona je negovala majku na samrti, a sada se brinula i za Giljerma, koji je imao običaj da se satima zatvara u sobu i samo gleda porodične fotografije, kao da pokušava da spase šaku sreće koju nikada nije imao.
Frida i Kristina dopunjavale su se u svemu. Bile su stubovi osetljivih života koje su vodile. Zbog toga ju je Frida odmah uzela za ruku, usvojila njeno dvoje dece kao omiljene sestriće, zasula ih poklonima i novcem i odvela je u kuću u San Anhelu. Dečji radosni usklici oterali su sirotog Kukurija, a dobrodušan smeh senzualne Kristine popunio je prazan prostor koji se otvorio između Dijega i Fride. U tom periodu, Dijego je kontakt s njom ograničio na to da je povremeno blago potapše. Od abortusa u Detroitu, seks se činio kao bajka. Kao piramide u Teotivakanu, govorila je Frida, znaš da postoje, ali ih ne vidiš.
Frida je dolazila sa sestrićima u radionicu da bi razveselila popodne. Dijego se, kao džangrizavi duh, zavlačio u ugao, pušio i čitao novine, dok su sestre, ne prestajući da tračare, postavljale hranu pripremljenu na šporetu koji je Frida ostavila na krovu. Belo platno je još stajalo belo, čekajući poteze četkicom.
„Moraš da radiš", rekla mu je Frida. „Znam da su ovi ljudi, koji ovuda prolaze, najgori na svetu, ali zaboravi na tu kopilad. Ti si mnogo bolji od njih.“
„Ne dopada mi se.“
„Slikanje ili tvoje slike?"
„Ni jedno ni drugo", zarežao je Dijego i raširio novine da bi se sakrio od pogleda dece i svastike.
Frida je služila hranu pevajući korida, ili neke druge pesme, a Kristina ju je pratila smeškajući se sladunjavo. Dijego se samo ćutke smeškao. Možda malo više Kristini nego
Fridi.
„Odvešću decu da možeš na miru da radiš na ovom platnu. Ovo je i više nego tužno.
Nisi ni umočio četkicu. Kristi ti može pomoći s priznanicama i papirima, je li tako, Kristi?" „Naravno, Friduča, ja ću čuvati Dijegita za tebe."
„ A ako se budeš lepo ponašao, ići ćemo u nedelju na zabavu u Sočimilko", predložila je Frida.
To je bila greška. Ne Sočimilko - još dok je bila u Sjedinjenim Državama, želela je da opet ode u taj očaravajući deo raja, gde brodići plutaju kao lenji oblaci između ljiljana i pesme zeba  već sve ostalo. Sve!
Upravo u Sočimilku, pred očima svojih sestrića, Frida je eksplodirala kao kotao.
Dan je počeo veselo, s mnogo nade. Frida je otvorila oči na prvu pesmu gospodina Kukurija. Osećala je da je pravo zadovoljstvo biti tu, biti živ, kretati se. Petlova jutarnja pesma bila je čarobna; podsetila ju je da se igra sa sudbinom, ali i da je do sada, uprkos bolovima, pobeđivala.
Obukla je zavodljivu tradicionalnu bluzu s crvenim i zelenim vezom na crnoj tkanini; dugu, tešku suknju koja je odlično prekrivala mrtvačko zelenilo njene noge  takva je otkad su joj odstranili nekoliko prstiju. Kada bi je pogledala, nije mogla a da ne pomisli kako i bukvalno umire, ali bi se smirila misleći: „Bolje da moja kuma odnese nogu, a ne srce." Ubeđena u to, napravila je složenu frizuru od pletenica koje su se ukrštale kao orgija zmija, okitila se teškom ogrlicom od žada i ametista, minđušama iz Oahake, tek nešto manjim od svećnjaka u katedrali, i s nekoliko srebrnih prstenova. Bila je spremna za izlet u Sočimilko. Uputila se mostom do kuće svog muža, ali vrata je našla zaključana. Počela je da kuca u ritmu La Palome, pevušeći kao golub. Začulo se Dijegovo psovanje. Prethodno veče ostavila ga je s pola flaše tekile i jednim gostom, u diskusiji o socijalističkoj umetnosti. Bez obzira na to što se proslava završila svega nekoliko sati ranije, insistirala je da ipak prošetaju.
„Prestani da praviš toliku buku, Frido! Ovde počivaju mrtvi!“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Fransisko Hagenbek - Page 2 Empty Re: Fransisko Hagenbek

Počalji od Mustra Uto Jan 23, 2018 2:07 pm


 Fransisko Hagenbek - Page 2 1350062043-1930---manifestation

Začula se galama i koraci. Mnogo njih. Dijego mora da je odlazio i vraćao se tražeći ključeve, Vrata su se otvorila. Dijego nije očekivao da će Frida ući unutra. Vratio se nazad do kreveta i uronio u plahte, ali Frida ih je razbacala kao nestašna devojčica.
„Mračno je. Otvoriću roletne."
„Kakva si ti kučka, Friduča! Smiluj se na ovog polumrtvog stvora", gunđao je Dijego, go, umotavajući se u plahte kao takos. Videvši da gubi u toj igri, seo je i počeo da ljubaka Fridu.
„Smrdiš!“
„Da, kao proleter. Ĉist duvan, znoj i tekila."
„Oblači se, idemo u Sočimilko s Kristinom i decom.“
Dijego se ponovo zavukao pod plahte, kao plašljivi puž. Promrmljao je nekoliko nerazumljivih reči. Frida je osmotrila njegovu sobu. Platno, koje je dugo sijalo belo na postolju, izgubilo se pod moćnim potezima. Golo žensko telo, prikazano s leđa, klečeći, grlilo je ogroman buket kala koji je ispunjavao delo. Slika je bila lepa, moćno razorna, kao strastan poljubac, kao jutarnja berba, kao zabranjeno milovanje. To je bio baš onaj Dijego kakav se Fridi i dopadao.
„Kristi ti ništa nije rekla?“, pitao je Dijego.
„Trebalo je. Sigurno je zaboravila. Vidiš da joj glava nikad nije tamo gde treba. Dogovaramo se od prošle nedelje. Skuvala sam ti astečki puding."
S pripremljenim jelima u korpama, spremnim da budu zalivena flašama tekile, Dijego više nije mogao da odbija. Ustao je i bacio plahte u stranu. Neke skice su poletele. Tresao je zemlju tražeći odeću. Dok je skupljala posteljinu, Fridu je ošamario jak miris. Bio je to sladak miris sperme i seksa pomešan sa znojem. Na trenutak je poželela da pobegne daleko, da ode čak do Kojoakana, padne sestri na rame i zaboravi na sve, ali neki hladan glas ju je smirivao, podsećajući je da su juče tu bili samo prijatelji i rodbina, niko koga bi Dijego mogao da zavede. Pomislila je da su ludost i ljubomora loša kombinacija i zaboravila na to.
Kristina i deca stigli su posle pola sata. Ona je izgledala izmučeno i umorno.
„Šta se tebi dogodilo?", pitala je Frida.
„Ništa. Nakon što sam pomogla Dijegu, otišla sam kući i srela Karlosa. Nisam mogla da spavam."
Frida ju je snažno zagrlila i poljubila u čelo. Kristina je bila hladna, nepomična kao ledena statua, ali Frida to nije primetila.
Korpu s gastronomskim čarolijama ubacili su u prtljažnik, pažljivo, kao kada se mrtvački kovčeg spušta u jamu, a zatim se cela porodica nagurala u automobil. Pridružili su im se dobri Ĉamako Kovarubijas i njegova žena Rosita, koja je takođe bila odlična kuvarica, Dijegovi pomoćnici i dva novinara.
U selu Sočimilko morali su da iznajme dve trahinere[24]. Sve su bila krunisane imenima, neke ženskim, a neke narodnim. Dve trahinere, oslikane živim bojama i s tendama ukrašenim cvećem, imale su imena koje Frida nikada neće moći da zaboravi: Izdajica i
Plačljivica.
Marijači su ih dočekali baš s tom melodijom. Frida i deca seli su napred da bi se mogli igrati s vodom iz kanala. Marijači su se ukrcali na treći čamac. Pokrenule su ih vešte ruke lađara. Gurali su drvene palube ogromnim veslima, probijajući se kroz lokvanje, žabe i viline konjice. U pozadini su se videli zasadi cveća, obični i montezuma čempresi; malo dalje dizalo se nebo, tako plavo da je moglo i da ošteti vid. Marijači su nastavili s Maršem Zakatekasa, a zatim melanholičnim valcerom. Laste su odlučile da taj valcer odigraju na nebu, među oblacima i smehom splavara. Frida je pila, zadovoljna, grleći svoje prijatelje i šaleći se na račun njihovih života, Dijegovoj debljini, Rokfelerovoj okrutnosti i bedi Meksika. Nije bilo prostora za njenu sopstvenu nesreću. Hrana se pojavila kao magijom: takosi, kesadilje, pambazosi i argentinsko pikada meze prolazili su kroz ruke praćeni pivom i slatkišima; sve su kupovali od prodavača koji su im prilazili splavovima na reci.
Frida je otpevala kraj korida zajedno s muzičarima i duboko udahnula. Namestila je na struku zavodljiv narodni pojas, kojim je opasala suknju. Osetila je povetarac; umio joj je lice kao pljusak vode. Nebo je u daljini urlalo kišom, žaleći se zavidno zbog radosnog dana. Okrenula se ka svom sestriću, koji se na vrhu splava igrao malim, crvenim autićem od drveta: istim onim koji je ona poklonila Dijegu. Dete se nevino igralo, ne primećujući je. Iznenađena, buljila je u autić, boreći se s porivom da vrisne. Najpre je pomislila da ga je dete jednostavno uzelo iz Dijegove kuće, ali nešto u ženskom instinktu uzburkalo je njene sumnje. U dva koraka, stala je kraj Kristininog sina koji se nevino igrao s drvenim automobilčićem. Uhvatila je dečaka za rame i podigla ga; iznenađen, dečak je ispustio igračku u vodu. Frida se ugrizla za ruku da bi prigušila krik. Crveni automobilčić lelujao se tonući duboko u vodu, a onda se izgubio.
„Odakle si uzeo tu igračku, Tonjito? Ona pripada tvom teči Dijegu", zarežala je iznervirana.
Dečak je i dalje bio uplašen. Naviknut na batine od svog oca, podigao je ruku da bi se zaštitio.
„Izvini, tetka. Uplašio sam se i ispustio ga.“
Bilo je nemoguće da ga vrati iz vode. Izgledalo je da niko nije shvatio šta se dogodilo  zabava je i dalje trajala, a trahinere su nastavljale svoj lenji put po kanalima.
„Nije trebalo da ga uzmeš bez dozvole", nastavila je Frida, ljuteći se sve više.
Dečak je spustio pogled, uplašivši se još više. Onda je skupio dovoljno hrabrosti da pogleda tetku u lice i kaže joj:
„Nisam ga uzeo. Dao mi ga je Dijego da se igram, da ga ne uznemiravam dok radi s mamom."
Frida je osetila kako joj se bolesna noga zaledila. Hladnoća se penjala duž cele kičme, dok je potpuno nije zamrzla. Zagledala se u Dijega. Sedeo je pored Kristine, koja se slatko smejala grleći ga jednom rukom. Dijego joj je davao da pije iz njegove čaše, a Kristi se kao branila nežnim pokretima. Frida je primetila da svaki put kada sestrini prsti okrznu muževljeve, ona razdragano zablista. Nije bilo sumnje da su ti prsti već prelazili preko Dijegovog tela. A Dijego je samo dizao nos, kao svinja koja traži kukuruz, nepobitno dokazujući da su se njegove usne već upoznale s Kristininim. Sestra je šapnula nešto slikaru na uvo, a Frida je osetila kako joj telo tone u vodu kanala, zajedno s igračkom u kojoj je čuvala ljubav prema Dijegu. Nije morala tog jutra da zatekne Kristinu kako se valja s Dijegom, nije morala da gleda kako pozira za njegovu sliku s kalama, nije morala ih da vidi kako spavaju zajedno do zore. Nisu joj trebali dokazi: Dijego ju je izdao. Niko nije razumeo zašto je tad Frida pesnicama poletela na Dijega. Ĉamako Kovarubijas i njegova žena jedva su je odvojili od muža, a ona ni za tren nije prestajala da ga šutira i vređa. Uprkos naporima prisutnih, Frida je uspela da zada udarac i svojoj sestri Kristini: „Kurvo!"
Kristina se rasplakala, ali ne zbog udarca, na njih je odavno oguglala. Pokušala je da se izvini, da joj objasni da ju je Dijego zaveo, ali Frida je već naredila drugom čamcu da se vrati nazad. Dijego ništa nije rekao, samo je spustio pogled, gledajući u dubinu kanala, koji je sada, među algama i ribama, čuvao njegovu ljubav prema Fridi.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Fransisko Hagenbek - Page 2 Empty Re: Fransisko Hagenbek

Počalji od Mustra Uto Jan 23, 2018 2:09 pm

 Fransisko Hagenbek - Page 2 1350062041-sans-date-04-4

Danas smo postavili prvi oltar za mrtve u našoj novoj kući. Napravila sam ga sa Izoldom i Antoniom, Kristininom decom, u jednom uglu u studiju. Stavila sam prelepu mama Matildinu fotografiju, i jednu Lenjinovu. Poslužili smo ih zelenim moleom, koji smo morali da skuvamo na krovu jer je Huanitova kuhinja samo jedna velika sramota.
 
2 serano ljute papričice, 
2 halepenjo ljute papričice, 
1 poblano srednje ljuta, 
150 g oljuštenih semenki bundeve, 
15 zelenih paradajza, 
2 češnja belog luka, 
2  karanfilića, 
3  zrna bibera, 
1 šolja seckanog korijandra, 
½ šolje seckanog meksičkog čaja, 
3 iseckana lista zelene salate, 1 kašičica šećera, 
½ šolje svinjske masti, 
100 g susama, 
8 komada kuvane piletine, 
100 g kikirikija, 
1 kašičica semenki korijandra i  1 list avokada.
 
Ispeći paprike, kikiriki, semenke bundeve, susam, semenke korijandra, paradajz, beli luk, karanfilić i biber. Samleti na kamenu zajedno sa ostalim sastojcima, osim piletine i
masti. Zagrejati mast u šerpi i u njoj, na srednjoj vatri, pržiti samlevenu masu uz neprestano mešanje, dok se ne dobije gusta smesa. Malo te smese odvojiti za kasnije. Masu rastvoriti s malo supe u kojoj se kuvala piletina, a zatim dodati i parčiće piletine i sačekati da proključa. Služi se s tortiljama.
 
Ugledala je svoju sestru Kristinu na benzinskoj pumpi, rišavši prozoru, Frida je primetila da jedan od novih demona narušava stvarnost
tačno preko puta stana. Mogla je ostati tamo, gledajući kako je ismeva, ali se
kučka u njoj pojavila kao ljut paprikaš, pa je odlučila, kad je već ljuta kao čili papričica, da zapali noć. Zgrabila je šolju kafe i uzela cigaru da bi se usne lepo iskrivile u čist izraz mržnje. Bez reči, ostavila je samog svog bivšeg dečka Alehandra, koji je zanemeo u mestu. Frida se spustila stepenicama, malim koracima, onako kako joj je diktirala njena bolesna noga. Oponašajući razjarenog bika pred crvenim plaštom, prišla je sestri koja je čekala da joj natoče gorivo u automobil. Izvukla ju je kroz prozor automobila, protresla je kao da je slanik, pa je počastila nizom psovki: 
„Hajde, kučko! Dolazi ovamo! Hoćeš da praviš budalu od mene! Kad već znaš da sada živim ovde, što si dolazila? Ne želim više da te vidim! Marš odavde, nesrećnice!“
Alehandro je tad pritrčao i počeo da razdvaja sestre, koje su se tukle kao devojčice koje se prepiru oko činije sa slatkišima. Frida je, osetivši da je sputana, udvostručila udarce i uvrede, a Kristina je, veoma uplašena i bez imalo dostojanstva, ugrabivši priliku, odlučila da uskoči u automobil i pobegne što je brže moguće. Frida je uspela da potrči za njom nekoliko metara, dobacujući joj psovke. Ipak, obe sestre su u očima nosile iste suze, identične po obliku, boji i bolu. Volele su se, ali je izdaja presekla nit praštanja.
Alehandro je razumeo da je bol izludela Fridu. Osim toga, bila je drugačija od one
Fride koju je poznavao. U naletu osvete skratila je kosu, ostavivši za sobom pletenice koje je Dijego toliko voleo. Nije više oblačila teuansku odeću, niti se ukrašavala nakitom; oblačila je isključivo evropsku garderobu, uske suknje i svedene sakoe, sve po najnovijem broju Voga.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Fransisko Hagenbek - Page 2 Empty Re: Fransisko Hagenbek

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu