Gistav Flober

Marie-Antoine-Julesu Sénardu članu pariške odvjetničke komore bivšemu predsjedniku narodne skupštine

i negdašnjemu ministru unutrašnjih poslova


Dragi i odlični prijatelju,

Dopustite mi da napišem vaše ime na čelu ove knjige i iznad njezine posvete; Vama, naime, nadasve dugujem njezino izdavanje. Prošavši kroz vašu veličanstvenu obra-nu, moje djelo kao da je i u mojim očima steklo neočekivan ugled. Primite stoga ov-dje izraze mojega dubokog štovanja i zahvalnosti koja, ma kako velika bila, nikada neće doseći visinu vaše rječitosti i vaše požrtvovnosti.

Gustave Flaubert

Pariz, 12. siječnja 1857.

Prvi dio





Bijasmo na nastavi kadli uđe ravnatelj, a za njim jedan novi đak u građanskome odi-jelu i školski podvornik noseći veliku klupu. Oni koji spavahu, probudiše se te svi ustadoše, kao zatečeni usred posla.

Ravnatelj nam dade znak da sjednemo, a potom će, okrenuvši se prema nastavniku:

– Gospodine Roger – reče mu poluglasno – evo jednog učenika kojeg vam preporu-čujem; on će zasad u peti razred. Budu li mu učenje i vladanje primjereni, prijeći će k velikima, kamo po dobi i pripada.

Novak bijaše ostao u kutu za vratima tako da smo ga jedva primjećivali: bijaše to se-osko momče od kojih petnaestak godina i viši od svih nas. Kosa mu na čelu bila ravno podrezana, kao u kakva seoskoga crkvenog pjevača, a on sam izgledaše ra-zumno, no i veoma zbunjeno. Premda ne bijaše plećat, kaput od zelena sukna s crnim pucetima mora da ga je stezao pod pazuhom, a kroz raspore na orukavlju vidjeli se crveni zglavci, navikli da budu goli. Noge u plavim čarapama virile mu iz žućkastih hlača, jako zategnutih naramenicama. Obuven bijaše u čvrste cipele, loše ulaštene i okovane čavlima.

Započe ispitivanje gradiva. On slušaše sav se pretvorivši u uho, pažljiv kao na pro-povijedi, ne usuđujući se čak ni noge prekrižiti ili se nalaktiti, a u dva sata, kada zazvoni zvono, morade ga učitelj opomenuti da se zajedno s nama svrsta u red.

Bijaše nam običaj da ulazeći u razred bacamo kapu na tlo eda bi nam ruke bile slo-bodnije; valjalo ju je sa samog praga hitnuti pod klupu, i to tako da udari o zid i po-digne svu silu prašine; bila je to prava stvar.

No, bilo da nije opazio tu majstoriju ili se pak ne usuđivaše i sam u nju uključiti, tek molitva završi, a novak i dalje držaše kapu na koljenima. Bijaše to jedno od onih slo-

ženih pokrivala za glavu u kojima se zna naći nešto od šubare, čapke,[1] okruglog še-šira, kape od vidrina krzna i pamučne noćne kapice, jedna od onih bijednih stvarčica čija nijema ružnoća odiše dubokom izražajnošću, poput lica kakva glupana. Jajolika i zakrivljena s pomoću kitovih kostiju, započinjala je s tri kružne pletenice, a potom se

na njoj izmjenjivahu, razdvojene crvenom vrpcom, kose četvorine od baršuna i zečje kože; zatim je slijedio kao nekakav džep koji završavaše mnogokutom od ljepenke preko kojega bijaše upleten složeni ukras od okrugle vrpce, a odande, na dugoj i vrlo tankoj uzici, poput kićanke visjela malena priječnica od zlatnih niti. Kapa bijaše nova; štitnik joj blistaše.

– Ustanite – reče profesor.

Novi đak ustade; kapa mu pade. Cijeli razred prasnu u smijeh.

On se saže da je podigne. Susjed mu je izbije laktom, a on je još jednom podiže.

– Riješite se već jednom te svoje kacige – kaza profesor koji bijaše duhovit čovjek.

Razliježe se gromak učenički smijeh koji smete jadnog dječaka te nije znao bi li za-držao kapu u ruci, ostavio je na tlu ili je stavio na glavu. Opet sjede i metnu je na ko-ljena.

– Ustanite – kaza profesor – i recite mi kako se zovete.

Novak mucajući promrmlja neko nerazumljivo ime.

– Ponovite.

Začu se isto mucavo mumljanje slogova, prigušeno podrugljivim povicima cijelog razreda.

– Glasnije! – povika nastavnik. – Glasnije!

Skupivši svu odvažnost, novak široko zinu i iz svega grla, kao da nekoga doziva, ovako dreknu: Šarbovari!

U jedan mah izbi buka, uz oštre se povike uzdižući u crescendu (svi su urlali, kevtali, lupali nogama i ponavljali: Šarbovari! Šarbovari!), potom prijeđe u osamljene zvu-ke, s teškom se mukom stišavajući, da bi se zatim kadšto opet javila u ponekoj klupi gdje bi još tu i tamo, poput praskalice što se nije do kraja ugasila, prsnuo prigušen smijeh.

Međutim, pod kišom kaznenih zadaća, malo-pomalo u razredu se uspostavi red pa profesor kojem bijaše pošlo za rukom razabrati ime Charles Bovary, i to pošto je od novog đaka zatražio da mu ga kazuje u pero, slovo po slovo sriče i još jednom proči-ta, pošalje jadnička u magareću klupu, tik podno katedre. On načini kretnju kao da će poći, no neodlučno zastade.

– Što tražite? – zapita profesor.

– Ka... – plaho će novak, nemirno se ogledavajući.

– Pet stotina stihova za kaznu cijelom razredu! – Izrečeno bijesnim glasom, ovo, po-

put kakva Quos ego,[2] zaustavi nov prolom veselja. – Tȁ, mirujte već jednom! – ogorčeno nastavljaše profesor brišući čelo rupčićem što ga bijaše izvukao iz kape. – A vi, novi, vi ćete mi dvadeset puta napisati rečenicu ridiculus sum.

Zatim će blažim glasom:

– Ama, naći ćete već tu svoju kapu, nitko vam je nije ukrao!

Sve se opet smiri. Glave se nadviše nad bilježnice, a novak se naredna dva sata uzorno držaše, premda bi ga od vremena do vremena pokoja papirnata kuglica bače-na vrškom pera poprskala po licu. No, on bi se obrisao rukom i ostao nepomičan, oborenih očiju.

Uvečer je na nastavi iz klupe izvadio navlake za rukave, sredio pojedine stvarčice, brižljivo izvukao crte na papiru. Vidjesmo kako savjesno radi, tražeći svaku riječ u rječniku i silno se trseći. Nedvojbeno mora da u niži razred nije premješten zahvalju-jući upravo toj dobroj volji, jer ako i jest prilično dobro znao pravila, u izražaju mu nije baš bilo otmjenosti. Latinski ga bijaše počeo poučavati župnik iz njegova sela, jer su ga roditelji zbog štednje u gimnaziju poslali što su kasnije mogli.

Njegov otac, gospodin Charles-Denis-Bartholomé Bovary, bivši pomoćni vojni ra-narnik, iskompromitiravši se oko 1812. u poslovima novačenja te u to doba prisiljen ostaviti službu, bijaše se tada poslužio osobnom privlačnošću da se usput dočepa mi-raza od šezdeset tisuća franaka koji se nudio uz kćer nekog trgovca pletenom robom što se bijaše zaljubila u njegovu vanjštinu. Lijep muškarac, razmetljivac koji je glasno zveckao ostrugama i nosio zaliske što mu se spajahu s brkovima, prstiju uvi-jek ukrašenih prstenjem i odjeven u kričave boje, ostavljaše dojam odvažna čovjeka, dopunjen bezbrižnom lakoćom trgovačkog putnika. Oženivši se, dvije-tri godine ži-vio je od ženina miraza, dobro objedujući, kasno ustajući, pušeći iz velikih porcu-lanskih lula, uvečer se vraćajući kući tek poslije kazališta i redovito zalazeći u kava-ne. Tast mu umrije i ne ostavi bogzna što; njega to razljuti te se upusti u proizvodnju, izgubi u tome nešto novca, pa se potom povuče na selo misleći da će ondje štogod zaraditi. No, kako se u poljodjelstvo jedva nešto bolje razumio no u katun, kako je konje jahao umjesto da ih šalje na oranje, jabukovaču pio na boce umjesto da je pro-daje na bačve, najbolju perad iz dvorišta jeo, a lovačke cipele mazao svinjskom sla-ninom, ubrzo shvati da mu se najbolje okaniti svake špekulacije.
Za dvije stotine franaka godišnje uze u nekom selu, na međi između Cauxa i Pikardi-je, u najam nekakvo obitavalište koje bijaše napola gospodarska, a napola vlaste-linska zgrada te se, ogorčen, izjedan žaljenjem, optužujući nebesa, zavideći cijelome svijetu, već u dobi od četrdeset i pet godina zatvori u nju, sit ljudi, kako govoraše, eda bi ondje u miru živio.

Žena mu isprva bijaše luda za njim, ljubljaše ga uz tisuću znakova ropske odanosti, što njega još više udalji od nje. Nekoć radosna, otvorena i silno zaljubljena, stareći bijaše stakle (onako kao što se vino izloženo zraku pretvara u ocat) tešku narav te postala kričava i razdražljiva. U početku je, ne tužeći se, silno patila videći kako trči za svakom seoskom djevojčurom i uvečer se vraća s raznoraznih sumnjivih mjesta, zasićen svime i zaudarajući po pijanstvu! Potom joj se pobuni ponos. Zašutje, gutaju-ći bijes u nijemom stoicizmu u kojem ustraja sve do smrti. Neprestano je nekamo trčala, bavila se poslovima. Odlazila je k odvjetnicima, k predsjedniku suda, pazila na dospijeće mjenica, postizala produljenje rokova, a kod kuće je glačala, šivala, pra-la rublje, nadgledala radnike, isplaćivala račune, dok gospodin, ni oko čega se ne uznemiravajući, bijaše neprestano utonuo u neku zlovoljnu sanjivost iz koje bi se trgnuo samo zato da joj kaže štogod uvredljivo te ostajaše kraj vatre pušeći i pljucka-jući u pepeo.

Kada je dobila dijete, trebalo ga je dati na dojenje, a kad se mališ vratio kući, mazili su ga kao kakva kraljevića. Majka ga je pȉtala ušećerenim voćem, a otac ga puštao da trči bez cipela te čak, gradeći se filozofom, govorio da bi mogao ići uokolo i posve nag, kao životinjska mladunčad. Suprotno majčinim težnjama, otac je u glavi nosio stanoviti muževni ideal o dječaštvu prema kojemu nastojaše odgojiti sina, ho-teći da ga se odgaja strogo, na spartansku, eda bi stekao tjelesnu čvrstoću. Slao ga je na spavanje u neugrijanoj sobi, učio ga da pije rum u dugačkim gutljajima i da se izruguje procesijama. No, dječak, po naravi miran, slabo mu uzvraćaše za njegov trud. Majka ga je uvijek vukla sa sobom, izrezivala mu sličice od ljepenke, pripovije-dala priče, upuštala se s njim u beskrajne monologe, pune melankolična veselja i brbljave umiljatosti. Zbog vlastite životne osamljenosti, svu svoju raspršenu, unište-nu taštinu prenese ona na to dijete. Sanjarila je o visokim položajima, već ga vidjela visoka, lijepa, duhovita, namještena u cestogradnji i mostogradnji ili sudstvu. Nauči ga čitati, pa mu čak i pokaza, na svojem starom klaviru, kako će otpjevati dvije-tri romansice. No, na to sve gospodin Bovary, slabo mareći za znanost i književnost, govoraše da to nije vrijedno truda! Zar će ga oni ikada imati čime uzdržavati u
državnim školama, kupiti mu službu ili mu pomoći da pokrene kakav trgovački po-sao? Uostalom, uz malo petlje, čovjek uvijek uspijeva u životu. Gospođa je Bovary grizla usne, a dečko se skitao po selu.

Išao je za oračima i grudama zemlje gađao gavrane tjerajući ih da odlete. Duž jaraka zobao je kupine, s dugom šibom čuvao purane, prilikom košnje prevrtao sijeno, trčao po šumi, za kišnih se dana pod crkvenim trijemom igrao »školice«, a o velikim blagdanima preklinjao crkvenjaka da mu dopusti potezati zvona pa bi se cijelim tije-lom objesio o veliko uže osjećajući kako ga ono nosi u svom letu.

Izraste stoga poput hrasta. Jakih ruku i zdrave puti.

Kad mu je bilo dvanaest godina, majka mu se izbori za početak školovanja. Za to za-dužiše župnika. No, ti satovi bijahu tako kratki, a i dječak ih je tako slabo pratio da od njih i nije moglo biti prevelike koristi. Održavahu se u dokonim trenucima, u sakristiji, stojećke, na brzu ruku, između krštenja i pogreba; ili bi pak župnik poslao po svojeg učenika nakon Pozdravljenja kad više nije nikamo imao izlaziti. Popeli bi se njih dvojica u župnikovu sobu i ondje smjestili; mušice i noćni leptiri oblijetahu oko svijeće. Bijaše vruće pa bi dečko zaspao, a naš bi dobričina, zadrijemavši s ruka-ma na trbuhu, ubrzo zahrkao otvorenih usta. U drugim pak prigodama, kad bi gospo-din župnik, vraćajući se od nekog bolesnika iz okolice kojemu bijaše odnio svetu po-pudbinu, opazio Charlesa gdje se klatari po poljima, pozvao bi ga, četvrt mu sata či-tao bukvicu te iskoristio zgodu da mu pod nekim drvetom dadne sprezati kakav gla-gol. Prekinula bi ih kiša ili kakav znanac u prolazu. Uostalom, župnik uvijek bijaše zadovoljan dječakom, govoraše pače kako mladić ima dobro pamćenje.

Charles ne smije na tome ostati, odlučno se postavljaše gospođa. Posramljen ili, bo-lje rečeno, izmoren, gospodin bez otpora pristade pa pričekaše još godinu dana dok momčić ne primi prvu pričest.

Minu još šest mjeseci, a naredne godine Charlesa konačno poslaše u gimnaziju u Ro-uanu, kamo ga potkraj listopada odvede otac glavom, na dan sajma svetog Romaina.

Bilo kome od nas sada bi se bilo nemoguće ičega sjetiti o njemu. Bijaše to dječak mirne ćudi, koji se pod odmorima igrao, na nastavi učio, u razredu pazio, čvrsto spa-vao u spavaonici, a u blagovaonici s tekom jeo. Za staratelja mu postaviše nekog ve-letrgovca željeznom robom iz ulice Ganterie koji bi ga jednom mjesečno, nedjeljom, nakon zatvaranja dućana, izveo iz škole, poslao ga da šeće po luci i razgleda brodo-ve, a potom ga u sedam sati, prije večere, doveo natrag u gimnaziju. Svakoga bi četvrtka uvečer Charles napisao majci dugo pismo, crvenom tintom i pečateći ga s tri
kuglice tijesta; potom bi pregledavao bilješke iz povijesti ili pak čitao stari svezak

Anacharsisa[3] koji se povlačio po učionici. Na šetnji je razgovarao sa slugom koji bijaše sa sela kao i on.

Zahvaljujući velikom zalaganju, uvijek se održavao među osrednjim učenicima.; jed-nom je pače dobio i pohvalu iz prirodopisa. No, krajem trećeg razreda roditelji ga izvadiše iz gimnazije i dadoše da uči medicinu, uvjereni da će i sam moći dogurati do ispita zrelosti.

Majka mu pronađe sobu na četvrtom katu i s pogledom na Eau-de-Robec, kod neko-ga svojeg znanca, bojadisara. Pogodi se za smještaj i hranu, pribavi mu pokućstvo – stol i dva stolca, od kuće dopremi staru postelju od trešnjevine, a usto mu kupi i ma-lenu željeznu peć, uz zalihu drva kojim se imalo grijati njezino siroto dijete. Potom otputova krajem tjedna, po tisuću mu puta preporučivši da se dobro vlada, sada kad ostaje prepušten sam sebi.

Pred rasporedom predavanja što ga pročita na oglasnoj ploči obuze ga vrtoglavica: predavanja iz anatomije, predavanja iz patologije, predavanja iz fiziologije, predava-nja iz farmacije, predavanja iz kemije, kao i iz botanike, kliničke medicine i terape-utike, ne računajući higijenu i farmakologiju – sve sami nazivi kojima etimologiju nije znao, a koja ga se doimahu poput vrata što vode u neka svetišta puna uzvišene tame.

Ništa od svega toga nije razumio; uzalud je slušao, nije shvaćao. Svejedno je radio, imao sva skripta, odlazio na sva predavanja, nije propuštao nijednu bolničku vizitu. Svoju je skromnu svakidašnju zadaću obavljao poput konja koji okreće žrvanj pa ve-zanih očiju kruži u mjestu, nesvjestan posla koji obavlja.

Da mu prištedi troškove, majka bi mu svakoga tjedna po vozaru poslala komad tele-tine pečene u pećnici, što je jeo prijepodne za doručak, kada bi se vratio iz bolnice, lupkajući pritom stopalima o zid da se zagrije. Zatim je trebalo trčati na predavanja, u veliku dvoranu za obdukcije, u bolnicu pa se kroz sve silne ulice vratiti kući. Uve-čer bi se, nakon mršave večere kod gazde, vratio u sobu i opet se bacio na posao, u promočenoj odjeći što mu se kraj zažarene peći pušila na tijelu.

Za lijepih ljetnih večeri, u doba kada mlačne ulice opuste, kada se služavke na kuć-nom pragu nabacuju pernatom lopticom, otvorio bi prozor i nalaktio se na nj. Rijeka koja tu ruansku četvrt pretvara u nekakvu malu blatnjavu Veneciju protjecaše dolje, ispod njega, žuta, ljubičasta ili plava, između mostova i ograda. Radnici su, čučeći na
obali, u vodi prali ruke. Na motkama što su odozgo stršale s tavana na zraku se sušila povjesma pamuka. Sučelice njemu, ponad krovova, pružaše se veliko čisto nebo, s crvenim suncem na zalazu. Kako divno mora da je biti tamo! Kakve li svježine u bukviku! Pa bi raširio nosnice da se nadiše divnih poljskih mirisa što do njega ne do-pirahu.

Smršavi, tijelo mu se protegnu, a lice poprimi neki žaloban izraz od kojega gotovo postade zanimljivo

Naravno, malo-pomalo iz nehaja se okani svih odluka što ih bijaše stvorio. Jednom izostade s vizite u bolnici, sutradan propusti predavanje pa tako, uživajući u lijenosti, na kraju sve zapostavi.

Poče redovito odlaziti u kavanu i strastveno igrati domino. Zatvoriti se svake večeri u kakav prljav javni lokal te ondje po mramornim stolovima premetati pločice od ov-čjih kostiju obilježene crnim točkicama, to mu se činilo dragocjenim činom vlastite slobode koji mu podizaše ugled u vlastitim očima. Bijaše to poput upućivanja u tajne svijeta, poput pristupa zabranjenim užicima, pa bi pri ulasku s nekom gotovo pute-nom radošću polagao ruku na kvaku na vratima. Mnogo se toga što je do tada bilo zatomljeno probudi u njemu: nauči napamet kuplete koje pjevaše dočekujući ostale

veseljake, oduševi se za Bérangera,[4] nauči spravljati punč te napokon upozna i lju-bav.

Zahvaljujući takvim pripremama, potpuno propade na ispitu za zdravstvenika.[5] A baš ga te večeri čekahu kod kuće da proslave njegov uspjeh!

On pođe pješice i zastade na ulazu u selu, odakle posla po majku i sve joj ispriča. Ona nađe opravdanje za nj, za neuspjeh okrivljujući nepravednost ispitivača, te ga ponešto osokoli, preuzimajući na sebe da sredi stvari. Tek pet godina kasnije gospo-din Bovary doznade istinu: bijaše to davna prošlost i on se s njome pomiri, a nije, uostalom, mogao ni pretpostaviti da bi njegov potomak mogao biti glupan.

Charles se, dakle, opet dade na posao pa se bez predaha iz svih predmeta pripremi za ispit, naučivši unaprijed napamet sva pitanja. Prođe s prilično dobrom ocjenom. Divna li dana za njegovu majku! Prirediše svečani objed.

Gdje li će se sada baviti svojim umijećem? U Tostesu. Tamo je bio samo neki stari li-ječnik. Već je odavno gospođa Bovary iščekivala njegovu smrt pa se dobričina još ne bijaše ni s dušom rastao, a Charles mu se već bio nastanio preko puta kao nasljednik.

No, to što je odgojila sina, dala ga na liječnički nauk i pronašla mu Tostes za obavlja-
nje prakse, nije još bilo sve: trebala mu je žena. I ona mu je nađe: udovicu sudskoga ovrhovoditelja iz Dieppea kojoj bijaše četrdeset i pet godina, a godišnji joj prihod iznosio tisuću i dvije stotine livara.

Premda bijaše ružna, suha kao prut i puna prištića kao proljeće pupova, gospođa je Dubuc imala na izbor prosaca. Da bi postigla svoj cilj, majka Bovary bijaše ih prisi-ljena sve ukloniti s puta te pače vrlo vješto izigra spletke nekog kobasičara koji uži-vaše popovsku podršku.

Charles je isprva predviđao da će mu se prilike u braku poboljšati, zamišljajući da će biti slobodniji i da će moći raspolagati samim sobom i svojim novcem. No, žena mu je u svemu gospodarila: pred svijetom je morao govoriti ovako, a ne onako, postiti svakoga petka, odijevati se po njezinim željama, po njezinu nalogu dodijavati paci-jentima koji ne bi platili. Otvarala mu je pisma, uhodila ga na svakom koraku te kroz pregradni zid prisluškivala kada bi mu u ordinaciju na pregled dolazile žene.

Svakoga je jutra očekivala čokoladu, svakovrsne obzire bez kraja i konca. Nepresta-no se žalila na živce, na prsa, na raspoloženje. Zasmetao bi joj već i zvuk koraka: ode li tkogod od nje, samoća joj postane mrska, pođe li k njoj, to je nedvojbeno zato da je vidi gdje umire. Uvečer, kad bi se Charles vratio kući izvukla bi ispod pokriva-ča dugačke mršave ruke, ovila mu ih oko vrata te bi mu, posjevši ga na rub postelje, stala povjeravati svoje jade: on nju zanemaruje, on ljubi drugu! Lijepo su joj govorili da će biti nesretna! Naposljetku bi od njega zatražila kakav sirup za svoje zdravlje i malo više ljubavi.

II.




Jedne noći, oko jedanaest, probudi ih konjski topot koji se zaustavi tik pred vratima. Služavka otvori tavanski prozorčić pa pregovaraše neko vrijeme s čovjekom koji bi-jaše zastao dolje na ulici. Dolazi po liječnika, ima za njega pismo. Nastasie siđe niza stube dršćući od studeni pa pođe otključati vrata i redom podiže sve zasune. Čovjek ostavi konja pa, pošavši za služavkom, uđe ravno za njom u kuću. Ispod vunene kape sa sivim kićankama izvuče pismo umotano u krpu i oprezno ga pruži Charlesu koji se nalakti na jastuk da ga pročita. Nastasie mu kraj postelje držaše svjetiljku. Gospo-đa, iz stidljivosti, ostade okrenuta k zidu te su joj se vidjela samo leđa.

To pismo, zapečaćeno malenim pečatom od plavog voska, preklinjaše gospodina Bo-varyja da smjesta krene na posjed Bertaux radi slomljene noge koju trebaše namjesti-ti. E, pa, od Tostesa do Bertauxa ima dobrih šest milja puta, i to ide li se preko Longuevillea i Saint-Victora. Bijaše mrkla noć. Gospođa Bovary strahovaše da joj muža ne zadesi kakva nesreća. Odlučiše stoga da konjušar pođe prvi, a Charles će krenuti tri sata kasnije, kada iziđe mjesec. U susret neka mu pošalju nekog dečka da mu pokazuje put do imanja i otvara vrata u ogradama.

Oko četiri ujutro, čvrsto se zamotavši u ogrtač, Charles se zaputi prema Bertauxu. Još sanjiv i topao od spavanja, prepuštaše se mirnome konjskom kasu. Kada bi se ži-votinja sama od sebe zaustavila pred kojom trnjem obraslom jamom kakve se kopaju uz rub njiva, trgnuo bi se iza sna, brzo se sjetio slomljene noge i trudio se prizvati u sjećanje sve prijelome za koje je znao. Kiša više nije padala, počinjalo se daniti, a po golim su granama jabuka nepomično sjedile ptice kostriješeći sitno perje na hladno-me jutarnjem vjetru.

Ravna se polja sterala u nedogled, a skupine drveća oko gospodarstava tvorile u veli-kim razmacima crnoljubičaste mrlje na toj golemoj sivoj površini što se na obzoru gubila u sumornoj boji neba. Charles je od vremena do vremena otvarao oči; potom bi, kad bi mu se duh umorio, a san sam od sebe počeo vraćati, ubrzo zapao u neka-kav drijemež u kojem su mu se najnoviji dojmovi miješali s uspomenama, pa je sa-
moga sebe vidio dvostruko: u isti mah kao studenta i kao oženjena muškarca, kako leži u postelji kao maločas i kako prolazi kirurškim odjelom kao nekoć. Topli mu se vonj obloga u glavi miješao sa svježim mirisom rose; čuo je klizanje željeznih prste-nova po šipki oko postelja i dah svoje usnule žene... Na prolazu kroz Vassonville opazi uz jarak dječačića kako sjedi u travi.

– Jeste li vi doktor? – zapita dečko.

Na potvrdan odgovor, uze klompe u ruke dade se u trk pred Charlesom.

Iz riječi svojega vodiča liječnik putem razabra kako gospodin Rouault mora da je je-dan od imućnijih poljoprivrednika. Nogu je slomio sinoć, vraćajući se od susjeda kod kojeg su se slavila Sveta tri kralja. Žena mu je umrla prije dvije godine. Uz njega je samo gospođica koja mu pomaže u vođenju kućanstva.

Tragovi kotača postajahu sve dublji; približavahu se Bertauxu. Kliznuvši kroz rupu u živici, dečko nestade, a potom se opet pojavi na kraju dvorišta otvarajući ogradu. Konj posrtaše po mokroj travi; Charles se saginjaše da se provuče ispod granja. Psi čuvari lajahu u psetarnici natežući lanac. Nakon ulaska u Bertaux, konj mu se popla-ši i odskoči daleko u stranu.

Bijaše to lijepo gospodarstvo. Po stajama su se kroz otvorena vrata vidjeli krupni oraći konji gdje mirno jedu iz novih jasala. Duž zgrada pružaše se golemo gnojište s kojeg se pušilo, a među kokošima i puranima čeprkaše ondje i pet-šest paunova, dika svakoga koškog dvorišta. Tor bijaše dugačak, štagalj visok, a zidovi mu glatki kao dlan. Pod nadstrešnicom stajahu dvoja velika kola i četiri pluga, a uz njih bičevi, ha-movi, cijela zaprežna oprema po čijim je modrim vunenim pokrivkama padala sitna prašina što se trusila s tavana. Zasađeno stablima raspoređenim u podjednakim razmacima, dvorište se postupno uzdizalo, a kraj bare odjekivaše veselo gakanje guš-čjeg jata.

Mlada žena u plavoj vunenoj haljini ukrašenoj s tri volana iziđe na kućni prag da do-čeka gospodina Bovaryja pa ga uvede u kuhinju gdje je plamtjela velika vatra. Oko vatre je u lončićima raznih veličina krčkao doručak za ukućane. Vlažna se odjeća su-šila u unutrašnjosti ognjišta. Lopatica, mašice i vrh na mijehu, svi golemih razmjera, blistahu poput uglačana čelika, a duž je zidova visjela sva sila kuhinjskog posuđa na kojem je treperavo odsijevao jasni plamen s ognjišta, pomiješan s prvim sunčevim zrakama što prodirahu kroz okna.

Charles se pope na kat da pogleda bolesnika. Nađe ga u postelji gdje se znoji pod
pokrivačima, odbacivši noćnu kapicu daleko od sebe. Bijaše to debeo čovječuljak od svojih pedeset godina, bjeloput, modrih očiju, ćelav sprijeda po glavi i s naušnicama u ušima. Kraj sebe je na stolcu držao veliku bocu s rakijom iz koje bi sebi od vreme-na do vremena malo natočio ne bi li se ohrabrio; no, čim ugleda liječnika, namah se smiri pa, umjesto da psuje, kao što je to činio već dvanaest sati, uze nemoćno stenja-ti.

Prijelom bijaše jednostavan, bez ikakvih komplikacija. Lakši Charles nije mogao ni poželjeti. Onda, sjetivši se nastupa svojih profesora pred ranjeničkim posteljama, osokoli pacijenta svakovrsnim lijepim riječima, utješnim liječničkim izrazima što su poput ulja kojim se mažu kirurški noževi. Da se načini udlaga, poslaše u kolnicu po svežanj letvica. Charles izabra jednu od njih, iscijepa je na komade i izgladi stakle-nom krhotinom, dok je služavka parala plahte da se od njih načine zavoji, a gospođi-ca se Emma trudila sašiti jastučiće. Dugo joj je trebalo da nađe kutiju sa šivaćim pri-borom pa joj se otac uzruja. Ona ništa ne odgovori, ali bi se šivajući svaki čas ubola u prst koji bi potom prinijela ustima da ga posiše.

Charlesa iznenadi bjelina njezinih noktiju. Bijahu sjajni, tanki pri vrhu, čistiji od djepske bjelokosti i podrezani u obliku badema. Ruka joj, ipak, ne bijaše lijepa, možda je bila nedostatno blijeda, a i pomalo suha u člancima; bijaše, isto tako, i pre-dugačka, a u obrisu joj nije bilo mekih oblina. U Emme lijepe bijahu oči: premda smeđe, zbog trepavica izgledahu kao da su crne, a pogled joj do vas dopiraše otvore-no i s bezazlenom smjelošću.

Kad liječnik završi s previjanjem, gospodin ga Rouault pozove da prije odlaska mrvu prezalogaji.
Charles siđe u blagovaonicu u prizemlju. Dva pribora i dvije srebrne čaše bijahu postavljeni na stoliću prostrtu podno velike postelje s nebnicom, prekrivene katunom na kojem su bili otisnuti likovi što predstavljahu Turke. Osjećao se miris perunike i vlažna rublja što dopiraše iz visokoga ormara od hrastovine nasuprot prozoru. Na podu su u kutovima stajale, uspravno poredane, vreće žita. Bijaše to višak sa susjed-nog tavana na koji se uzlazilo trima kamenim stubama. Kao ukras prostorije, bijaše, na sredini zida s kojega se zbog djelovanja salitre ljuštila zelena boja, o klin obješena Minervina glava, narisana ugljenom olovkom i u pozlaćenom okviru, a ispod nje pi-salo gotičkim slovima: »Dragome tati.«

Porazgovaraše najprije o bolesniku, onda o tome kakvo je vrijeme, o velikoj studeni, o vukovima što noću lutaju po poljima. Gospođici Rouault na selu ne bijaše nimalo
zabavno, pogotovo zato što je gotovo sva briga za majur padala na nju. U blagova-onici bijaše hladno pa je gospođica za vrijeme jela drhturila, zbog čega je pomalo pokazivala pune usnice koje je, kad je šutjela, običavala grickati.

Vrat joj izvirivaše iz bijela, posuvraćena ovratnika. Kosu joj, čije su dvije polovice izgledale kao da je svaka od jednog komada, toliko bijahu glatko začešljane, dijelila posred glave tanka stazica što se lagano ugibaše slijedeći oblinu tjemena, a oba su se ta dijela, ostavljajući ušnu resicu jedva vidljivom, otraga stapala u bogatu punđu, prethodno se valovito povijajući prema sljepočicama, što naš seoski liječnik vidje prvi put u životu. Jagodice joj bijahu rumene, a nosila je, zataknuvši ga na mušku između dva puceta na košuljcu, lornjon od kornjačevine.

Kad se Charles, pošto bijaše otišao gore da se pozdravi s čičom Roualtom, vrati u blagovaonicu, nađe Emmu gdje stoji čelom oslonjena o prozor i promatra povrtnjak u kojemu vjetar bijaše poobarao pritke za grah. Ona se okrenu.

– Trebate li nešto? – zapita.

– Svoj bič, ako smijem moliti – odgovori on.

Pa stade prekapati po postelji, iza vrata, pod stolcima; bič bijaše pao na zemlju izme-đu vreća i zida. Gospođica ga Emma ugleda i sagnu se nad vreće sa žitom. Charles iz uljudnosti priskoči pa, i sam pružajući ruku u istome smjeru, osjeti kako djevojci, dok se tako naginje pod njim, prsima dotiče leđa. Ona se uspravi, sva rumena u licu, pa ga pogleda preko ramena pružajući mu volujsku žilu.

Umjesto da svrati u Bertaux poslije tri dana, kako bijaše obećao, vrati se on već sutradan, a potom stade redovito navraćati dvaput tjedno, ne računajući neočekivane posjete u koje dolažaše od vremena do vremena, tobože slučajno.

Sve, uostalom, pođe kako valja. Ozdravljenje dobro napredovaše, a kada nakon četrdeset i šest dana vidješe čiču Rouaulta kako sam pokušava hodati po svojem ku-ćerku, počeše gospodina Bovaryja smatrati čovjekom velikih sposobnosti. Čiča Ro-uault govoraše da ga ni prvi liječnici u Yvetotu pa čak ni u Rouenu ne bi bili bolje izliječili.

Što se pak tiče Charlesa, on se i ne pokuša zapitati zašto tako rado dolazi u Bertaux. Sve da je na to i pomislio, nedvojbeno bi svoju revnost bio pripisao ozbiljnosti sluča-ja ili možda koristi kojoj se od toga nadao. Jesu li mu zbilja zbog toga posjeti tom gospodarstvu bili ugodan izuzetak među dosadnim poslovima u životu? U te bi dane rano ustajao, galopom odjahao, podbadao životinju; potom bi sjašio da obriše noge o
travu i navlačio crne rukavice prije ulaska u kuću. Volio je doći u to dvorište, osjetiti na ramenu ogradu što se okrećući otvara, volio je pijetla što kukuriječe na zidu i dje-čake što mu dolaze u susret. Volio je štagalj i staje, volio čiču Rouaulta koji ga je lupkao po ruci nazivajući ga svojim spasiocem, volio je klompe gospođice Emme na opranim podnim pločicama u kuhinji: zbog visokih se potpetica činila malko višom, a kada je koračala ispred njega, drveni potplati, brzo se podižući, oštro udarahu o kožu niskih čizmica.

Ona ga uvijek ispraćaše do prve stube pred kućom. Kada mu još ne bi bili doveli ko-nja, ostajala je uza nj. Već bi se bili oprostili, pa više nisu razgovarali; svježi bi je zrak obavio, podižući joj bez ikakva reda sitne maljice na zatiljku ili zamahujući vrpcama pregače na njezinu boku tako te lepršahu poput zastavica. Jednom, za juži-ne, iz kore se stabala voda cijedila po dvorištu, a po krovovima se gospodarskih zgrada topio snijeg. Ona bijaše izišla na prag; zatim pođe po suncobran i otvori ga. Kroz suncobran od modre svile što se prelijevala u sivo i ružičasto prodiraše sunce obasjavajući nemirnim odsjajima bijelu put njezina lica. Emma se pod njim smiješila mlakoj toplini i čulo se kako kapi vode, jedna po jedna, padaju na razapetu svilu.

U prvo se vrijeme, kada je Charles tek počeo odlaziti u Bertaux, mlada gospođa Bo-vary dosljedno raspitivala za bolesnika te čak u knjizi koju je o njegovu poslu vodila prema načelima dvostrukog knjigovodstva bijaše izabrala lijepu čistu stranicu za gospodina Rouaulta. No, kada ču da on ima kćer, potanje se raspita pa doznade da je gospođica Rouault, odgojena u samostanu kod uršulinki, dobila, štono se kaže, dobar odgoj te je, prema tome, vješta plesu, zemljopisu, crtanju, vezenju i sviranju klavira. To je ipak bilo previše!

– Zato je njemu – govoraše u sebi – lice onako ozareno kad odlazi k njoj! I zato obla-či novi prsluk izlažući se opasnosti da ga po kiši uništi! Ah, ta žena! Ta žena!...

I nagonski je zamrzi.

Isprva je oduška nalazila u tome da tu i tamo ponešto natukne. Charles to ne shvati; zatim u uzgrednim primjedbama preko kojih on šutke prelažaše strahujući od oluje; napokon, u iznenadnim prijekorima na koje on nije znao što da odgovori. Kako to da još uvijek odlazi u Bertaux kad je gospodin Rouault ozdravio, a ta mu čeljad još nije platila? Ah, pa da! Ima tamo jedna osoba, netko tko ugodno čavrlja, neka vezilja, učena glavica! To on voli! Treba njemu gradskih gospođica! Pa nastavljaše:

– Kći čiče Rouaulta, pa gradska gospođica! Baš! Djed im je bio čobanin, a imaju i nekog rođaka koji je skoro završio na sudu zato što je u svađi nekoga gadno zviznuo.
Što sad ona tu ima izvoditi i nedjeljom se u crkvi kočoperiti u svilenoj haljini, kao da je grofica. Da nije bilo one uljene repice prošle godine, teško bi stari jadnik poplaćao svoje zaostatke.

Umoran od svega toga, Charles prestade odlaziti u Bertaux. Héloïse ga prisili da se zakune, položivši ruku na njezin molitvenik, kako više tamo neće ići, a sve to nakon mnogo jecaja i poljubaca, u silnome ljubavnom izljevu. Pokori se, ali se smionost njegove žudnje usprotivi tako ropskom vladanju te on iz nekakva prostodušnog li-cemjerja ocijeni kako ta zabrana da je viđa za nj znači svojevrsno pravo da je voli. A osim toga, udovica bijaše mršava, zubi joj bijahu predugi, u svako se godišnje doba zagrtala malenim crnim rupcem čiji joj se vrh spuštaše između lopatica; košćat joj lik bio, poput mača u tok, utaknut u uske haljine, toliko kratke da joj ispod njih proviri-vahu gležnjevi i vezice glomaznih cipela što se ukrštahu na sivim čarapama.

Charlesova im je mati od vremena do vremena dolazila u pohode, ali snaha kao da bi i nju poslije nekoliko dana nabrusila po uzoru na svoju vlastitu oštricu pa bi se njih dvije, kao dva noža, počele primjedbama i prigovorima zabadati u nj. Ne valja mu što toliko jede! Čemu uvijek nuditi čašicom svakoga tko naiđe? Zašto se toliko tvrdoglavi pa odbija nositi vuneno rublje?

Sluči se tako da se početkom proljeća, kad se na moru digao povoljan vjetar, bi-lježnik iz Ingouvillea, kojemu udovica Dubuc bijaše povjerila svoj imutak, ukrca na brod ponijevši sa sobom sav novac iz svojega ureda. Héloïse, istina, posjedovaše, osim udjela u brodu procijenjena na šest tisuća franaka, još i kuću u ulici Saint-François, a ipak se od cijeloga tog tako razvikanog bogatstva u njihovu domu ništa ne bijaše pojavilo do nešto pokućstva i nekoliko starih haljina. Trebalo je to istjerati na čistac. Pokaza se da su kuću u Dieppeu do temelja izjele hipoteke; koliko toga bi-jaše udovica pohranila kod bilježnika, samo je Bog znao, udio od broda ne premaši-vaše ni tisuću talira. Čestita je gospođa, znači, lagala! U ogorčenu bijesu stari gospo-din Bovary, razbivši stolac o pod, optuži ženu što im je unesrećila sina upregavši ga s takvim kljusetom na kojem orma ne vrijedi ni koliko koža. Oboje dođoše u Tostes. Izbi svađa. Bijaše tu i napada. Héloïse se, sva u suzama, baci mužu u naručje zakli-njući ga da je brani pred roditeljima. Charles je htjede zagovarati. Roditelji se nalju-tiše i otputovaše.

No, udarac bijaše zadan. Osam dana iza toga, dok je u dvorištu vješala rublje, udari njoj krv na usta, a sutradan, baš kad joj se Charles bio okrenuo leđima da spusti zastore na prozoru, izusti: »Ah! Bože moj!«, uzdahnu i izgubi svijest. Bijaše mrtva!
Kakva li zaprepaštenja!

Kada se na groblju sve završi, Charles se vrati kući. Dolje ne nađe nikoga; pope se na kat, u spavaću sobu, vidje njezinu haljinu što je još visjela u dnu ložnice pa, naslonivši se na pisaći stol, do večeri ostade izgubljen u bolnim mislima. Najzad, ona ga je ipak ljubila.

III.

Jednog jutra dođe čiča Rouault i donese Charlesu plaću za svoju izliječenu nogu: se-damdeset i pet franaka u kovanicama od četrdeset sua, a usto i jednu puricu. Bijaše doznao za njegovu nesreću pa ga uze tješiti što je bolje umio.

– Znam ja kako je to! – govoraše udarajući ga po ramenu. – I meni je tako bilo! Kad sam izgubio jadnu pokojnicu, odlazio sam u polja da budem posve sam. Bacio bih se pod neko drvo, plakao, zazivao dragog Boga, govorio mu kojekakve gluposti, htio sam biti kao one krtice što sam ih viđao po odvojcima, pune crva koji im vrve po utrobi, uglavnom, bilo mi je da umrem. A kad bih pomislio da su drugi u tom času uz svoje drage ženice i čvrsto ih drže u zagrljaju, počeo bih strahovito štapom mlatiti po zemlji. Bio sam gotovo lud, nisam više ni jeo, ma ne biste vjerovali, ali gadila mi se i sama pomisao na kavanu. E, onda, polako, dan je dolazio za danom, nakon zime pro-ljeće, poslije ljeta jesen, počelo je popuštati, komadić po komadić, mrvu po mrvu, otišlo je, nestalo, zapravo se sleglo, hoću reći, jer vam u biti uvijek ostane nešto, ne-kakav... štono bi se reklo... teret, tu, na grudima! Ali, to nam je ionako svima suđeno pa se ne smijemo prepuštati slabosti niti sebi željeti smrt zato što su drugi umrli...

Morate se trgnuti, gospodine Bovary, proći će to! Svratite do nas. Moja kći tu i tamo pomisli na vas pa kaže da ste je, izgleda, zaboravili. Brzo će i proljeće. Povest ćemo vas do uzgajališta da tamo ustrijelite kojeg kunića pa ćete se malo razonoditi.

Charles posluša savjet. Pođe ponovo do Bertauxa. Ondje sve zateče onako kako je bilo i posljednji put, to jest, kao i prije pet mjeseci. Kruške bijahu već procvale, a do-bričina Rouault, sada opet na nogama, trčkaraše amo-tamo, od čega se majur doimao življim.

Vjerujući da mu je dužnost liječnika u koroti obasuti što većom uljudnošću, zamoli ga da nipošto ne skida šešir, obraćaše mu se tihim glasom, kao bolesniku, pa se čak tobože i rasrdi što za nj ne bijahu pripravili neko lakše jelo nego inače, primjerice lončić vrhnja ili kompot od krušaka. Ispriča nekoliko zgoda. Charles se i nehotice zasmija, ali mu se najednom vrati uspomena na ženu pa se smrknu. Donesoše kavu i
on prestade na to misliti.

A i sve je manje mislio na to što se više privikavao da živi sam. Uživanje u novoste-čenoj samostalnosti ubrzo mu samoću učini podnošljivijom. Sada je sam mogao određivati vrijeme pojedinih obroka, vraćati se kući ili izlaziti nikome ne polažući računa, a kada je bio jako umoran, ispružiti se, koliko je dug i širok, po cijeloj poste-lji. Brižno je, dakle, pazio na sebe, sam sebi ugađao i prihvaćao utjehu koju mu pru-žahu. Ženina mu je smrt, s druge strane, podosta koristila u zvanju, jer se tokom mje-sec dana neprestano ponavljalo: »Jadnik! Kakve li nesreće!« Ime mu se pročulo, broj pacijenata porastao, a usto je u Bertaux odlazio kad god bi mu se prohtjelo. Osjećao je neku besciljnu nadu, neodređenu sreću, a češljajući zaliske pred zrcalom, sam se sebi činio naočitijim no prije.

Jednoga dana stiže onamo oko tri sata; svi bijahu u polju; uđe u kuhinju, ali isprva ne opazi Emmu, jer kapci na prozorima bijahu zatvoreni. Kroz pukotine je u drvu sunce po popločanom podu bacalo dugačke tanke pruge koje su se lomile na bridovima po-kućstva i treperile na stropu. Muhe su se penjale uz upotrijebljene čaše na stolu i zu-jale utapajući se na dnu, u preostaloj jabukovači. Danje svjetlo što dopiraše kroz dimnjak čađavoj je ploči ognjišta davalo baršunast sjaj, a hladnom pepelu modri-kastu boju. Između prozora i ognjišta šivala je Emma; ne bijaše se ogrnula pa su joj se na golim ramenima vidjele sitne kapi znoja.

Po seljačkom običaju, ona mu ponudi da nešto popije. On odbi, ona navali te mu na-pokon u smijehu predloži da zajedno s njom popije čašicu likera. Pođe do ormara po bocu kirasoa, dohvati dvije čašice, napuni jednu do vrha, a u drugu jedva nešto ulije pa je, kucnuvši se s njime, prinese ustima. Kako je čašica bila gotovo prazna, zabaci-vaše glavu da je iskapi pa se tako, zabačene glave, napućenih usana i napeta vrata, smijaše što ništa ne osjeća, dok je vrškom jezika što joj provirivaše između krasnih zuba pomalo lizala dno čašice.

Onda opet sjede i dohvati švelo: krpala je bijelu pamučnu čarapu. Radila je oborene glave, ništa ne govoreći, a šutio je i Charles. Strujeći ispod vrata, zrak je nosio nešto prašine po pločicama. Charles promatraše to kovitlanje, no čuo je tek nabijanje u vlastitoj glavi, a u daljini kokodakanje kokoši koja u dvorištu bijaše snijela jaje. Emma bi od vremena do vremena osvježila obraze pritišćući na njih dlanove koje je potom hladila na željeznoj kugli velikoga prijeklada na ognjištu.

Tužila se da je od početka proljeća hvata vrtoglavica; zapita bi li joj morske kupke štogod koristile; uze govoriti o samostanu, a Charles o gimnaziji – riječi im same na-
virahu. Uspeše se u njezinu sobu. Pokaza mu svoje stare note, knjižice što ih bijaše dobila za nagradu i vijence od hrastova lišća zaboravljene u dnu ormara. Govoraše mu opet o svojoj majci, o groblju, pa mu u vrtu čak pokaza lijehu s koje svakoga prvog petka u mjesecu bere cvijeće i nosi ga majci na grob. No, taj se njihov vrtlar ni u šta ne razumije; posluga je tako loša! Vrlo bi rado živjela u gradu, pa makar samo i preko zime, iako je selo zbog duljine lijepih dana ljeti možda još i dosadnije. Već prema tome što bi govorila, glas joj bijaše jasan, oštar ili bi, iznenada obojen sjetom, zatreperio prijelazima što završavahu gotovo kao šapat, kada bi govorila sama za sebe, čas radosna i širom otvorenih bezazlenih očiju, a čas spuštenih vjeđa, pogleda prožeta dosadom, dok bi joj misli nekamo odbludjele.

Navečer, na povratku kući, Charles u sebi, jednu po jednu, ponovi rečenice što ih ona bijaše izrekla, nastojeći ih se prisjetiti, dopuniti im smisao, da bi sebi predočio onaj dio njezina života za vrijeme kojega je još nije poznavao. No, nipošto je ne mogaše zamisliti drugačijom no što ju je prvi put vidio ili kakvu ju je maločas ostavio. Potom se zapita kakva će postati ako se uda, te za koga će se udati? Na žalost, čiča Rouault bijaše tako bogat, a ona... tako lijepa! Ipak, Emmin mu lik neprestano dolažaše pred oči, a nešto jednolično, nalik na zvrjanje zvrka, brujaše mu u ušima: »A da se ti ipak oženiš? Da se oženiš?« Te noći ne uspje zaspati, u grlu ga stezalo, mučila ga žeđ; ustade da se napije vode iz vrča i otvori prozor. Nebo se bijaše osulo zvijezdama, pu-haše topao vjetar, a u daljini lajahu psi. On okrenu glavu prema Bertaux.

Misleći kako na kraju krajeva nema što izgubiti, Charles sam sebi obeća da će je zaprositi čim se za to ukaže prilika; no, svaki put kad bi se takva prilika ukazala, strah da neće naći prikladnih riječi zapečatio bi mu usta.

Čiči Rouaultu ne bi se bilo nimalo krivo otarasiti kćeri od koje mu u kući nije bilo nikakve koristi. U sebi ju je opravdavao, držeći je prepametnom za poljodjelstvo, po-sao i od Boga proklet, jer u njemu nikada nije bilo milijunaša. Daleko od toga da se obogati, dobričina je svake godine bio na gubitku: naime, premda je bio izvrstan u trgovini i odlično se snalazio u lukavštinama toga zanata, samo poljodjelstvo i upravljanje majurom manje su mu odgovarali no ikome drugom. Ruke je najradije držao u džepovima, a nije žalio troška u pogledu životne udobnosti, u želji da se do-bro hrani, lijepo grije i udobno spava. Volio je jaku jabukovaču, nedopečen ovčji but, dobro zamiješanu kavu s rakijom. Jeo je u kuhinji, sam, kraj vatre, za stolićem što su mu ga donosili potpuno prostrt, kao u kazalištu.

Kada, prema tome, primijeti, da se Charlesu u nazočnosti njegove kćeri rumene
obrazi, što je značilo da će je ovih dana zaprositi, htjede unaprijed zrelo razmisliti o cijelom slučaju. Charlesa je, doduše, držao malo mekušnim, nije to bio zet kakva bi poželio, no govorilo se o njemu da je dobra vladanja, skrban, vrlo obrazovan, a ne-dvojbeno neće previše zanovijetati oko miraza. Pa, kako ga uskoro očekivaše prodaja dvadeset i dva jutra vlastitoga dobra, mnogo dugovaše zidaru, mnogo sedlaru, a tre-balo je popraviti i osovinu na tijesku, reče čiča Rouault sam sebi:

– Ako je zaprosi, a ja ću mu je dati.

O Miholju bijaše Charles došao na tri dana u Bertaux. Posljednji dan proteče kao i oba prethodna, u odgađanju iz časa u čas. Čiča Rouault pođe da ga isprati: koračahu nekim izlokanim putem i uskoro im se valjalo rastati. To bijaše pravi trenutak. Charles sebi ostavi vremena do kraja živice, a kad je prođoše, napokon promrmlja:

– Gazda Rouault, htio bih vam nešto reći. Zastadoše. Charles je šutio.

– No, hajde, da čujem što vas muči! Kao da već ne znam! reče čiča Rouault, potiho se smijući.

– Čiča Rouault... čiča Rouault... – zamuca Charles.

– Što se mene tiče, ja bolje i ne tražim – nastavi seoski gazda. – Iako je i mala bez sumnje mojeg mišljenja, ipak je treba pitati hoće li pristati. Vi samo pođite, a ja ću se vratiti kući. Ako kaže da, pazite što vam kažem, ne morate se vraćati, zbog svijeta, a uostalom, i nju bi to previše uzbudilo. Ali da se živi ne izjedete, ja ću širom otvoriti kapak na prozoru, sve do zida; moći ćete to vidjeti odavde straga, ako se nagnete preko živice.

I udalji se.

Charles priveza konja za stablo. Potrči na stazu. Počeka. Pola sata prođe, a potom on na svom satu izbroji još sedamnaest minuta. Najednom se začu udarac o zid; kapak se bijaše otvorio, kuka se na njemu još njihala.

Sutradan je bio na majuru već u devet sati. Emma porumenje kad on uđe, trudeći se da se malko nasmiješi kako bi prikrila smetenost. Čiča Rouault zagrli budućeg zeta. Dogovor o novčanim pitanjima odgodiše za kasnije; imali su, uostalom, vremena pred sobom, jer se vjenčanje iz pristojnosti nije moglo obaviti prije kraja Charlesove korote, što je značilo tek u proljeće naredne godine.

U tom iščekivanju prođe zima. Gospođica Rouault bavila se svojom opremom. Jedan
dio bi naručen u Rouenu, a košulje i noćne kapice izradi sama prema modnim crteži-ma što ih bijaše posudila. Za Charlesovih posjeta majuru, razgovarali su o priprema-ma za svadbu, pitali se u kojoj će se prostoriji prirediti gozba, maštali o količini jela koja će im biti potrebna i o tome kakva će biti predjela.

Emma bi se, nasuprot svemu tome, radije vjenčala o ponoći uz baklje, no čiči Ro-uaultu takva zamisao nije išla u glavu. Održa se, dakle, svadba na koju dođoše četrdeset i tri osobe, na kojoj svatovi ostadoše šesnaest sati za stolom, a koja se nastavi i sutradan, a ponešto i idućih dana.

IV.




Svatovi stigoše zarana u kočijama, u jednoprežnim dvokolicama, u kolima s klupica-ma na dva kotača, u starim lakim dvokolicama bez krova, u teretnim kolima s kožnim zastorima, a mlađa čeljad iz najbližih sela na taljigama na kojima stajahu jedno do drugoga, držeći se za prečke da ne padnu, jer su jurili kasom i žestoko se tresli. Neki dođoše iz daljine od deset milja, iz Godervillea, Normanvillea i Canyja. Bijaše pozvana sva rodbina iz obje obitelji, pomiriše se s posvađanim prijateljima, pismeno obavijestiše znance koje odavno bijahu izgubili iz vida.

Od vremena do vremena za živicom bi se začulo pucketanje biča, malo potom otvo-rila bi se vrata: ušla bi još jedna kola. Pojurivši do prve stube vanjskog stubišta, naglo bi se zaustavila i iskrcala putnike, a oni bi izišli trljajući koljena i protežući ruke. Gospođe u šeširima nosile su haljine krojene na gradsku, zlatne lance za sat, pelerine s krajevima ukrštenim u pojasu ili pak malene šarene rupce, na leđima pri-čvršćene iglom, što im otraga otkrivahu vrat. Dječačiće, odjevene slično kao i njiho-

tatice, nova odjeća kao da sputavaše (mnogi su od njih tog dana pače nazuli prvi par čizama u životu), a kraj njih bi se, šuteći kao zalivena, našla poneka odrasla dje-vojčica od kojih četrnaest-šesnaest godina, u bijeloj prvopričesničkoj haljini, produ-ženoj za ovu prigodu, nedvojbeno rođakinja ili starija sestra, crvena u licu, usplahire-na, kose masne od ružine pomade, sva u strahu da ne uprlja rukavice. Kako nije bilo dovoljno stajskih momaka da ispregnu sva kola, gospoda zasukaše rukave i sami se toga prihvatiše. Ovisno o različitom društvenom položaju, imahu na sebi frakove, ja-haće kapute, haljetke, podrezane kapute – otmjene frakove što u obitelji uživahu najdublje poštovanje, a iz ormara bi se vadili samo o svečanim zgodama; jahaće ka-pute s drugim skutima što lepršahu na vjetru, s valjkastim ovratnikom i džepovima širokim kao vreća; haljetke od gruba sukna uz koje je obično išla kakva kapa s bakrenim obrubom na štitniku; podrezane kapute koji su na leđima imali dva puceta, jedno uz drugo, nalik na dva oka, a skutovi kao da su im tesarskom sjekirom od jed-nog komada isječeni. Neki su k tomu (no, ti su, dakako, morali jesti na samom kraju stola) nosili svečane košulje, to jest košulje s ovratnikom prevrnutim na ramena, le-
đima nabranim u sitne nabore i našivenim pojasom nisko vezanim oko struka.

A košulje na prsima izbočile se kao oklopi! Svi se muškarci svježe podšišali, uši im stršile od glave, a svi bijahu glatko izbrijani. Neki što bijahu ustali još prije zore pa se nisu vidjeli dobro obrijati, imahu poprečne brazgotine pod nosom ili duž čeljusti oguljena mjesta na koži, velika poput talira od tri franka, upaljena od vožnje po oštrom zraku, zbog čega sva ta punašna, bijela i radosna lica bijahu ponešto išarana ružičastim mrljama.

Općina bijaše pola milje udaljena od imanja, pa se pješice uputiše onamo, a po završetku se crkvenog obreda isto tako i vratiše. Svadbena povorka, isprva jedinstve-na poput kakve šarene trake, vijugala je kroz polja uskom stazom što krivudaše među zelenim žitom, ali se doskora razvuče i raspadne na raznorazne skupine koje zaosta-jahu da popričaju. Pred povorkom je išao svirač s violinom, na pužu okićenom vrpcama; zatim su dolazili mladenci, roditelji, prijatelji, kako bi već tko stigao; a dje-ca su ostajala otraga, zabavljajući se čupkanjem zvončića sa zobenih vlati ili se igra-jući između sebe dok ih nitko ne bi gledao. Emmi se predugačka haljina malo vukla po tlu; od vremena bi se do vremena zaustavila da je podigne pa bi tada prstima u ru-kavicama s nje nježno uklanjala oštru travu i sitne čičkove bodljike, dok je Charles, praznih ruku, čekao dok ona s time ne završi. Čiča Rouault, s novim cilindrom na glavi i u crnom fraku čije mu orukvice pokrivahu šake sve do noktiju, vodio je pod ruku gospođu Bovary. Stari pak gospodin Bovary, koji, prezirući iz dna duše sav ovaj svijet, bijaše jednostavno došao u jahaćem kaputu s jednim redom puceta i vojničkog kroja, kavanskim udvaranjem obasipaše neku mladu plavokosu seljančicu. Ona se klanjala, rumenjela, nije znala kako da mu odgovori. Ostali su svatovi razgovarali o poslovima ili su jedni drugima iza leđa zbijali vragolije, unaprijed se međusobno po-tičući na veselo raspoloženje, a ako bi tkogod bolje osluhnuo, još je uvijek čuo cilik violine koja i dalje sviraše u polju. Kad bi svirač opazio da ostali posustaju, i sam bi se zaustavljao da predahne, dugo kolofonijem mazao gudalo da strune još bolje ječe, a potom bi kretao dalje, sad spuštajući, a sad podižući vrat na violini da tako sam sebi određuje takt. Škripa je glazbala već iz daljine tjerala ptičice u bijeg.

Stol bijaše prostrt pod kolnicom. A na njemu četiri goveđa bubrežnjaka, šest pilećih paprikaša, pirjana teletina, tri ovčja buta te u sredini krasan pečeni odojak i oko njega četiri svinjske kobasice s kiselicom. U kutovima stola bile postavljene staklenke s ra-kijom. Slatka se jabukovača gusto pjenila oko čepova, a sve čaše već unaprijed bija-hu do ruba napunjene vinom. Na glatkoj su površini žute kreme, poslužene u velikim
pliticama, što podrhtavaše i pri najmanjem udaru o stol, bili vitičastim slovima, nači-njenim od sitnih ušećerenih badema, ispisani monogrami mladenaca. Za torte i kola-čiće od meda i oraha bijahu doveli slastičara iz Yvetota. Budući da mu to bijaše prvi posao u ovom kraju, čovjek je dao sve od sebe pa na svršetku gozbe sam iznese tortu na kat koja izazva opće klicanje. Osnova joj, kao prvo, bijaše četvorina od modre lje-penke koja prikazivaše hram s trijemovima, stupovima i sadrenim kipićima, postavljenim svuda uokolo u udubine ukrašene zlatnim papirnatim zvjezdicama; po-tom se, na drugom katu, uzdizala kula od savojskog biskvita, okružena sićušnim utvrdama od ušećerena anđelikina korijena, badema, grožđica i narančinih krišaka; a na najvišem se sloju koji je predstavljao zelenu livadu s liticama, jezercima od pekmeza i brodićima od lješnjakovih ljusaka maleni Amor ljuljao u čokoladnoj lju-ljački na vrhu čijih su se stupića umjesto okruglih završetaka nalazila dva ružina pu-poljka.

Sve do večeri su jeli. Kad bi se tkogod previše umorio od sjedenja, odlazio se proše-

tati po dvorištu ili malo u štaglju igrati na čepove,[6] a potom se vraćao k stolu. Pri kraju neki zaspaše i zahrkaše, ali kod kave sve ponovo živnu: udariše u pjesmu, ogle-dahu se u snazi, uzeše prenositi terete, palcima pokazivahu dvosmislene pokrete, po-kušavahu na plećima podići kola, pripovijedahu masne šale i redom cjelivahu sve žene. Uvečer se konji koji se do grla bijahu najeli zobi nikako nisu dali upregnuti u rukunice: ritali su se, propinjali, kidali hamove, a gospodari ih psovali ili im se smi-jali. I cijele su noći po okolnim cestama i po mjesečini pomamne kočije jurile najve-ćim trkom, odskakujući po jarcima, poskakujući po metrima šljunka, zapinjući o na-sipe, a žene se naginjahu kroz vratašca da dohvate uzde.

Oni koji ostadoše u Bertauxu provedoše noć pijući u kuhinji. Djeca bijahu pozaspala pod klupama.

Nevjesta bijaše zamolila oca da je poštede od uobičajenih šala. Neki rođak, međutim, trgovac svježom morskom ribom, koji im pače, kao vjenčani dar, bijaše donio dva lista, baš se htio dati na to da ustima prska vodu kroz ključanicu, kadli u pravi čas stiže čiča Rouault i u tome ga spriječi te mu objasni kako ozbiljan položaj njegova zeta ne dopušta takve nepristojnosti. Rođak svejedno teško popusti pred tim razlozi-ma. Optuži u sebi čiču Rouaulta zbog oholosti i pođe se u kut pridružiti četvorici-pe-torici drugih uzvanika koji, budući da su ih kod stola u više navrata zaredom dopali lošiji komadi mesa, isto tako držahu da su ih loše ugostili pa sada ogovarahu domaći-na i prikrivenim mu riječima priželjkivahu propast.

Stara gospođa Bovary cijeloga dana ni bijele ne probijeli. Nju ne bijahu pitali za savjet ni o snahinoj haljini ni o tome kako da prirede gozbu te se ona rano povuče. Suprug, umjesto da pođe za njom, pošalje u Saint-Victor po cigare pa je do zore pu-šio, svejednako ispijajući grog od trešnjevače, mješavinu nepoznatu ostaloj družini, pa je to za nj bio izvor još većeg ugleda.
Charles nipošto ne bijaše šaljive ćudi te se na svadbi posebno i ne istaknu. Mlako je odgovarao na sve dosjetke, igre riječima, dvosmislenosti, laske i masne šale kojima ga, kao po dužnosti, obasipahu od časa kada iznesoše juhu na stol.
Sutradan se zato činio drugim čovjekom. Prije bi se pomislilo da je on ona djevica od sinoć, dok se na nevjesti ne primjećivaše ništa po čemu bi se ma što moglo naslutiti. Ni najveći vragoljani nisu znali kako bi se prema njoj postavili pa je, kad bi prošla kraj njih, promatrahu s neizmjernom pozornošću. No, Charles nije ništa prikrivao. Zvao ju je »ženo moja«, tikao je, svakoga pitao za nju, posvuda je tražio i često je odvodio u dvorište gdje bi ga se izdaleka moglo kroz drveće vidjeti gdje joj ovija ruku oko pasa i u hodu se napola naginje nad nju, gužvajući joj glavom čipkasti ume-tak na košuljcu.Dva dana po svadbi mladenci otputovaše, jer Charles zbog svojih bolesnika ne mo-gaše dulje izostati. Čiča Rouault dade ih odvesti u svojoj dvokolici te ih sam isprati do Vassonvillea. Tu posljednji put poljubi kćer, iziđe iz kočije i zaputi se natrag. Pre-valivši nekih sto koraka, zastade pa, kada je vidio kola gdje se udaljuju, a kotači im se okreću podižući prašinu, duboko uzdahnu. Sjeti se potom svoje svadbe, onoga davnog doba i ženine prve trudnoće: i on bijaše radostan onoga dana kada ju je od oca odveo svojoj kući, posjednuvši je na konja iza sebe i kaskajući po snijegu, jer bi-jaše oko Božića i sva polja bijahu bijela. Ona se jednom rukom pridržavaše za nj, a o drugoj joj visjela košarica; vjetar je vitlao duge čipke na njezinoj koškoj kapici pa ga one kadšto doticahu po ustima, a kad bi okrenuo glavu, vidio bi kraj sebe, na vlasti-tom ramenu, njezino rumeno lišce što mu se šutke smješkalo pod zlatnim uresom na kapici. Da zagrije prste, od vremena do vremena zavlačila bi mu ih u njedra. Kako je to sve davno bilo! Sinu bi im sada bilo trideset godina! Još se jednom ogleda, ali ništa ne primijeti na cesti. Osjeti se tužan kao pusta kuća, a budući da mu se u mozgu omamljenom od silnoga pića nježne uspomene miješahu s crnim mislima, načas ga obuze želja da malo prošeće do crkve. Poboja se, međutim, da ga pogled na crkvu još jače ne rastuži pa se vrati ravno kući.Gospodin i gospođa Charles stigoše u Tostes oko šest sati. Susjedi se načičkaše po
prozorima da vide novu ženu svojega liječnika.Pojavi se stara služavka, pozdravi gospođu, ispriča joj se što večera još nije gotova te je pozove da u međuvremenu obiđe kuću.

V.




Pročelje od opeka bijaše točno u ravnini s ulicom ili, bolje rečeno, cestom. Iza vrata visjela kabanica s podignutim ovratnikom, konjska uzda i crna kožna kapa, a u kutu na zemlji ležaše par gamaša još pokrivenih osušenim blatom. Nadesno bijaše blago-vaonica, to jest odaja u kojoj se jelo i boravilo preko dana. Zelenkastožuta zidna ta-peta, pri vrhu naglašena vijencem blijeda cvijeća, podrhtavala je na loše napetoj pod-lozi; bijeli pamučni zastori, obrubljeni crvenom vrpcom, u križ se spajahu na prozo-rima, a na uskoj ploči nad kaminom, između dva posrebrena svijećnjaka pod stakle-nim zvonima jajolika oblika, blistala se ura njihalica ukrašena Hipokratovom gla-vom. Na drugoj strani hodnika bijaše Charlesova ordinacija, malena prostorija, širo-ka otprilike šest koraka, s jednim stolom, tri stolca i uredskim naslonjačem. Svesci Rječnika medicinskih znanosti, još nerazrezani, no mekog uveza oštećena u uzastopnim prodajama kroz koje su prošli, gotovo sami ispunjavahu šest polica jelo-va ormara za knjige. Za pregleda bolesnika kroz zidove prodiraše ovamo miris rastopljena maslaca, a u kuhinji se čuli bolesnici gdje kašlju i podrobno pričaju o svojoj bolesti. Zatim je, otvarajući se ravno na dvorište gdje se nalazila konjušnica, dolazila velika zapuštena prostorija s krušnom peći, a trenutačno je služila kao drvarnica, podrum i spremište, onako puna starog željeza, praznih bačava, polomlje-na ratarskog oruđa, uza svu silu drugih prašnjavih predmeta kojima bijaše nemoguće pogoditi namjenu.Vrt, duži nego širi, pružaše se između dvaju zidova premazanih lijepom i s obiju stra-na prekrivenih marelicama zasađenim u špalir, pružaše se sve do trnove živice što ga je dijelila od polja. Usred vrta stajaše na zidanu postolju sunčani sat s pločom od škriljevca; četiri lijehe, zasađene kržljavim divljim ružama, sa svih strana okruživahu korisniju gredicu zasijanu važnijim biljem. Posve u dnu vrta, pod smrekama, sadreni je župnik čitao molitvenik.Emma se pope na kat, u sobe. U prvoj nije bilo nikakva pokućstva, no u drugoj, a to bijaše bračna soba, u ložnici se s crvenim zastorima nalazila postelja od mahagonija. Kutija od školjaka resila je komodu, a na pisaćem stolu uz prozor u jednoj je vazi
stajala kitica narančina cvijeća, svezana bijelim satenskim vrpcama. Bijaše to vjenča-ni buket, buket prethodničin! Ona se zagleda u nj. Charles to primijeti, dohvati ga i odnese na tavan, dok je Emma, sjedeći u naslonjaču (oko nje razmještahu njezine stvari), pomišljala na svoj vjenčani buket, spremljen u kutiji od ljepenke, te se sa-njarski pitala kako bi s njime postupili kada bi se slučajno dogodilo da ona umre.Pozabavi se prvih dana smišljanjem preinaka po kući. Sa svijećnjaka ukloni staklena zvona, dade nalijepiti nove tapete, nanovo obojiti stubište i postaviti klupe u vrtu oko sunčanog sata. Raspita se pače kako bi se mogao načiniti bazen s vodoskokom i ribi-cama. Najzad joj muž, znajući da se ona voli voziti kočijom, nađe rabljeni boc koji je, kada su mu stavili nova svjetla i blatobrane od prošivene kože, gotovo posve nali-kovao na tilbury.Charles, dakle, bijaše sretan i bez ikakve brige na ovome svijetu. Objed nasamo sa ženom, uvečer šetnja glavnom cestom, kretnja njezine ruke dok popravlja kosu, pogled na njezin slamnati šešir obješen o prozorsku kvaku i još mnogošta drugo u čemu nikada prije nije ni slutio naslade, sve to sada za nj sačinjavaše neprekidnu sre-ću. Ujutro u postelji, dok bi ležali jedno pored drugoga na jastuku, gledao je sunčevu svjetlost gdje joj prosijava kroz svijetle maljice na obrazima napola skrivenim pod dvostrukim obrubom noćne kapice. Ovako izbliza, njezine mu oči izgledahu uveća-ne, pogotovu kada bi, budeći se, više puta za redom zatreptala vjeđama: crne u sjeni, a zagasito modre na danjem svjetlu, kao da u sebi skrivahu nekoliko slojeva boje koji, u dnu tamniji, postajahu sve svjetliji što bijahu bliže površini cakline. Oko mu se gubilo u tim dubinama te je ondje vidio svoju umanjenu sliku, do ramena, sa svi-lenim rupcem na glavi i u košulji rastvorenoj oko vrata. Onda bi ustao. Ona bi izišla na prozor da gleda njegov odlazak i ostajala naslonjena na prozorsku dasku, između dva lonca s geranijima i u jutarnjoj haljini što mekano padaše oko nje. Charles bi na ulici prikopčao ostruge na kamenu međašu, a ona je odozgo i dalje razgovarala s nji-me, ustima svejednako čupkajući krajičak cvijeta ili lista koji bi potom otpuhnula prema njemu pa bi, lepršajući, lebdeći, praveći u zraku polukrugove kao ptica, prije no što će pasti na zemlju, zapeo na kuštravoj grivi stare bijele kobile koja nepomično stajaše pred vratima. Charles bi joj, uzjahavši, rukom poslao poljubac; ona bi odgo-vorila kimanjem, zatvorila prozor, pa bi on otišao. I onda bi krenuo po glavnoj cesti čija se dugačka prašnjava vrpca protezaše do u beskraj, po izlokanim stazama nad kojima se drveće nadvijalo tvoreći sjenice, po puteljcima gdje mu žito sezaše do ko-ljena, sa suncem na plećima i jutarnjim zrakom u nosnicama, srca puna noćnog blaženstva, smirena duha i zadovoljene puti, prežvakavajući svoju sreću, poput ljudi koji još i poslije objeda uživaju u okusu gomoljika koje probavljaju.
Tȁ, kakva je do sada dobra imao u životu? Zar gimnazijske dane, koje je provodio zatvoren unutar onih visokih zidova, sam među bogatijim i u nastavi sposobnijim drugovima koji su se smijali njegovu naglasku, rugali se njegovu odijelu, a kojima su majke u sobu za posjete dolazile noseći kolače u mufu? Ili kasnije, kada je studirao medicinu i nikada nije imao dovoljno novaca da povede na ples kakvu malu radnicu koja bi mu postala ljubavnicom? Poslije toga, četrnaest je mjeseci živio s udovicom kojoj noge u postelji bijahu hladne kao dva komada leda. No, sada doživotno posje-duje tu lijepu ženu koju obožava! Svijet za njega ne sezaše dalje od svilena ruba nje-zine podsuknje pa predbacivaše sebi da je ne ljubi. Uhvatila bi ga želja da je ponovo vidi, brzo se vraćao k njoj i penjao se uza stube uzdrhtala srca. Emma bi se baš obla-čila u sobi, prišao bi joj prigušenim koracima, poljubio je u leđa, a ona bi vrisnula.

Nije se mogao suzdržati da neprestano na njoj ne dodiruje češalj, prstenje, rubac; kadšto bi joj na oba obraza utisnuo zvučan cjelov ili bi joj golu ruku obasuo nizom sitnih poljupčića, od vršaka prstiju do ramena, a ona bi ga odgurnula, napola nasmi-ješeno, napola nestrpljivo, kao što se postupa s djetetom koje vam se vješa o skute.Prije udaje Emma je vjerovala da u sebi osjeća ljubav, no kako sreća koja je trebala iz te ljubavi proisteći nije dolazila, mora da se prevarila, mišljaše. Pa nastojaše doznati što se u životu zapravo podrazumijeva pod riječima sreća, strast i opijenost koje joj se u knjigama bijahu učinile tako lijepe.

VI.




Bila je pročitala Pavla i Virginiju[7] i sanjarila o bambusovoj kolibici, crncu Do-mingu, psu Fidèleu, no nadasve o slatkome prijateljstvu kakva dobroga brace koji za tebe bere rumeno voće s velikih stabala, visokih kao gora, ili bosonog trči po pijesku donoseći ti ptičje gnijezdo.Kad joj je bilo trinaest godina, otac je odvede u grad, s namjerom da je dadne u sa-mostan. Odsjedoše u gostionici u četvrti Saint-Gervais, gdje im večeru iznesoše u oslikanim tanjurima na kojima bijaše prikazana povijest gospođice de La Vallière.[8] U svim su se natpisima uz te prikaze, tu i tamo izgrebenim noževima, slavile vjera, nježnost srca i dvorska raskoš.Daleko od toga da se u samostanu dosađuje, u prvi joj mah bijaše ugodno društvo časnih sestara koje su je, da bi je razonodile, vodile u kapelicu kamo se nekim dugim hodnikom ulazilo iz blagovaonice. Za vrijeme se odmora veoma malo igrala, dobro je razumijevala katekizam i gospodinu je kapelanu na teška pitanja upravo ona odgo-varala. Nikada ne izlazeći iz mlačnoga raspoloženja u učionicama i živeći među blje-dunjavim ženama što nošahu krunice s bakrenim križićima, ona dopusti da je polaga-no uspava otajstvena čežnja koja izbija iz mirisa oltara, svježine škropionica i svjetlosti voštanica. Umjesto da sluša misu, promatrala je u molitveniku nabožne sli-čice obrubljene azurnom bojom pa su joj se sviđali bolesna ovčica, presveto srce pro-bodeno oštrim strelicama ili jadni Isus što putem pada na vlastiti križ. Pokuša za po-koru čitav dan provesti bez jela. Razbijaše glavu smišljajući na što bi se mogla zavje-tovati.Kad bi išla na ispovijed, izmislila bi beznačajne grijehe, ne bi li što dulje ondje osta-la, klečeći u tami, sklopljenih ruku, lica pripijena uz rešetku, slušajući ispovjednikov šapat. Na usporedbe sa zaručnikom, suprugom, nebeskim draganom i vječnim bra-kom što se često ponavljaju u propovijedima u dubini su joj se duše budile neočeki-vane slasti.
Uvečer prije molitve čitala su se u učionici nabožna djela. Pod tjednom je to bio ka-kav kratki izvadak iz svete povijesti ili Propovijedi opata Frayssinousa,[9] a nedje-ljom, kao razbibriga, odlomci iz Duha kršćanstva. Kako li je u prvih nekoliko navra-ta pozorno slušala zvonki vapaj romantične sjete što se ponavljaše u svakom odjeku zemlje i vječnosti! Da joj je djetinjstvo proteklo u sobičku pokraj dućana u kakvoj trgovačkoj četvrti, možda bi se tada bila otvorila lirskim čarima prirode koje obično do nas dopiru tek zahvaljujući piscima. No, ona predobro poznavaše selo, znala je što je blejanje stada, što mužnja, a što plugovi. Naviknuta na mirne životne strane, radije se okretala svemu što bijaše burno. More je voljela tek zbog oluja, a zelenilo samo ako je narijetko raslo među ruševinama. Trebalo joj je da iz svega izvuče svo-jevrsnu osobnu korist pa kao nepotrebno odbacivaše sve što nije služilo neposred-nom zadovoljenju njezina srca – bijaše više sentimentalne negoli umjetničke naravi te je tragala za uzbuđenjima, a ne za krajobrazima.

Našla se u samostanu i neka usidjelica koja onamo dolažaše na osam dana svakog mjeseca da krpa rublje. Pod zaštitom nadbiskupije, kao pripadnica stare plemićke obitelji što bijaše propala za vrijeme Revolucije, jela je u blagovaonici za stolom časnih sestara pa bi poslije jela malo s njima počavrljala prije no što će se vratiti svo-jemu poslu. Pitomice su često bježale s nastave i odlazile do nje. Znala je napamet brojne ljubavne pjesme iz prethodnoga stoljeća pa bi ih podglas pjevušila svejednako provlačeći iglu. Pripovijedala je priče, javljala novosti, u gradu obavljala usluge, a starijima krišom posuđivala kakav roman što ga je uvijek imala u džepu na pregači, a iz kojih je naša draga gospođica u predahu od posla i sama gutala cijela poglavlja. Sve tu bijaše puno ljubavnih dogodovština, ljubavnika i ljubovca, progonjenih gospi što padaju u nesvijest u osamljenim paviljonima, poštanskih kočijaša koji pogibaju kod svake postaje, konja koji na svakoj stranici crkavaju od napora, mrklih šuma, ljubavnih jada, prisega, jecaja, suza i cjelova, čamaca na mjesečini, slavuja u gaju, gospodičića hrabrih kao lav, umiljatih kao janje, a kreposnih da ih nema pod kapom nebeskom, uvijek divno odjevenih, a suze im liju iz očiju kao voda iz vrča! I tako je, s petnaest godina, Emma punih šest mjeseci prljala ruke u prašini starih čitaonica. Uz Waltera Scotta, kasnije je zanesoše i povijesne zgode pa uze sanjariti o škrinjama, stražarnicama i putujućim pjevačima. Bila bi voljela živjeti u kakvu starom zdanju, kao one vlastelinke tanka struka što su, nalaktivši se na kamen i naslonivši bradu o dlan, provodile dane pod trolistom na šiljatim prozorima izglédajući neće li s dalekih polja na vranome konju dojahati vitez s bijelom perjanicom. U to se vrijeme klanjala Mariji Stuart i osjećala zaneseno strahopoštovanje prema slavnim ili nesretnim ženama. Ivana Orleanska, Heloiza, Agnès Sorel,[10] lijepa Ferronière[11] i Clémence Isaure[12] izdvajahu se za nju poput zvijezda repatica iz mračnoga beskraja povijesti, u kojemu se još tu i tamo, no utonuli u sjenu i bez ikakve uzajamne veze, isticahu Luj

Sveti[13] i njegov hrast, Bayard[14] na umoru, nekoliko okrutnih djela Luja XI, nešto

malo Bartolomejske noći,[15] Bearnčeva perjanica[16] i nezaboravan spomen na oslika-ne tanjure koji veličahu Luja XIV.

Na satu glazbe, u romancama što ih pjevaše, spominjahu se samo anđelčići sa zlatnim krilima, Madone, lagune, gondolijeri – sve mirne skladbe koje joj dopuštahu da kroz glupavost stila i hirovitost tonova nazre privlačnu fantazmagoriju senti-mentalne stvarnosti. Neke su njezine drugarice u samostan donosile spomenare koje bijahu dobile kao novogodišnji dar. Valjalo ih je skrivati – bijaše to pravi podvig, a čitale su ih u spavaonici. Nježno držeći u rukama njihove krasne satenske korice, Emma je upirala očarani pogled u imena nepoznatih ljudi što se ispod svojih upisa najčešće potpisivahu kao grofovi ili vikonti.Drhtala je, dahom odižući svileni papir s graviranih crteža, a on se, napola svijen di-zao pa opet polako padao na stranicu. Bilo je tu svega i svačega: za ogradom nekog balkona mladić u kratkom ogrtaču u naručju steže djevojku u bijeloj haljini, s torbi-com o pojasu. Našlo se i nepoznatih portreta engleskih gospođa s plavim uvojcima koje vas ispod okruglih slamnatih šešira gledaju velikim sjajnim očima. Vidjele su se tu i gospe zavaljene u kočijama što klize kroz perivoje, a hrt poskakuje pred konjima što ih kasom tjeraju dva malena kočijaša u bijelim hlačicama. Druge su pak, sanjare-ći na počivaljkama uz otpečaćeno pismo, promatrale mjesec kroz pritvoren prozor, napola zastrt crnom zavjesom. Bezazlene djeve sa suzom na licu kroz rešetke gotičke krletke cjelivahu grlicu ili sa smiješkom naginjahu glavu na rame trgajući latice s cvijeta ivančice dugim i šiljatim prstima, zavinutim na vrhu poput šiljastih cipela. A vi ste bili ondje, sultani s dugim lulama što se pod sjenicama obeznanjujete u naručju bajadera, pa i vi, kauri, turske sablje i kapice grčke, a nadasve vi, blijedi krajobrazi iz predjela ditirampskih, što nam često u isti mah prikazujete palme i jele, tigrove s desne i lava s lijeve strane, na obzoru tatarske minarete i rimske razvaline u pred-njem dijelu, a uz njih polegle deve – i sve to uokvireno lijepo uređenom prašumom, a dugačka okomita sunčeva zraka podrhtava u vodi po kojoj plove labudovi, tu i tamo se ocrtavajući poput bijelih ogrebotina na čeličnosivoj pozadini.

A kroz staklo petrolejske svjetiljke, obješene na zidu iznad Emmine glave, padaše
svjetlo na sve te slike iz otmjena svijeta što se pred njom nizahu u tišini spavaonice i uz udaljeni štropot kakva okašnjelog fijakera što se još kotrljaše po bulevarima.

Kada joj umrije mati, Emma je prvih dana mnogo plakala. Onda dade načiniti posmrtnu sličicu ukrašenu pokojničinom kosom, a u jednome pismu što ga posla u Bertaux, punome tužnih razmatranja o životu, zatraži da je jednog dana sahrane u isti grob s majkom. Otac pomisli da je bolesna i dođe joj u posjet. Emma bijaše u sebi zadovoljna što je otprve postigla onaj rijetki ideal blijedih bića do kojega prosječno srce nikada ne stiže. Utonu, dakle, u plutanje po lamartinovskim meandrima, slušaše harfe na jezerima, svaki pjev umirućih labudova, svaki list što otpada, čiste djevice što uzlaze na nebo i glas Vječnoga što progovara u dolinama. To joj dojadi, ali to ni-pošto ne htjede sebi priznati, već ustraja – najprije iz navike, a zatim iz taštine, pa se najzad iznenadi osjetivši se smirenom i s jednako toliko malo tuge u srcu kao i bora na čelu.Redovnice koje su inače imale dobro mišljenje o njezinim naklonostima opaziše s velikim iznenađenjem kako gospođica Rouault kao da izmiče njihovoj skrbi. Bijahu je, zapravo, toliko obasule službama Božjim, povlačenjem u osamu, devetnicama i propovijedima, toliko joj zdušno preporučile štovanje što ga dugujemo svecima i mučenicima i dale toliko dobrih savjeta o čednosti tijela i za spas duše da se ponijela poput konja kad mu se pritegne uzda: zaustavila se u mjestu i odbacila žvale. Njezin se duh, praktičan usred sve zanesenosti, ljubeći crkvu zbog cvijeća u njoj, glazbu zbog riječi u romancama, a književnost zbog strastvenih uzbuđenja, bunio protiv vjerskih otajstava, baš kao što se ona sama sve više opirala stezi koja bijaše nešto od-bojno njezinoj naravi. Kada je otac odvede iz zavoda, nikome ne bijaše previše krivo što odlazi. Nadstojnica pače držaše da je u posljednje vrijeme pokazivala premalo poštovanja prema samostanskoj zajednici.Emmi se, kada se vratila kući, isprva svidje zapovijedati služinčadi, a potom joj selo omrznu te zažali za samostanom. A kada je Charles prvi put došao u Bertaux, smatraše samu sebe duboko razočaranom osobom koja više nema što naučiti i više ne treba ništa osjećati.No, tjeskoba zbog novoga položaja ili možda razdraženost prouzročena prisutnošću ovoga muškarca bijahu dovoljne da je uvjere kako se napokon domogla one čudesne strasti koja je do tada poput kakve velike ptice ružičasta perja lebdjela u sjaju pjesničkih nebesa – pa sada nikako nije mogla zamisliti da je ovaj mir u kojemu živi ona sreća o kojoj je nekoć sanjarila.

VII.




Kadšto je pomišljala da su joj to ipak najljepši dani u životu, štono kažu, medeni mjesec. Da se okusi njihova slast, nedvojbeno bi valjalo poći u one zemlje sa zvuč-nim imenima gdje prvi dani nakon vjenčanja protječu u najugodnijoj dokolici! U poštanskim kočijama, iza plavih svilenih zastora, korakom se vozite uz strme putove, slušajući pjesmu kočijaševu što u planini odjekuje zajedno s kozjim zvončićima i potmulim šumom vodopada. Kada sunce zađe, na zaljevskoj obali udišete miris li-munova, a potom, uvečer, na terasi ljetnikovca, sami i isprepletenih prstiju, pro-matrate zvijezde i kujete naume. Činilo joj se da pojedina mjesta na zemlji rađaju srećom, kao biljkom koja uspijeva samo na tome tlu, a svugdje se drugdje slabo pri-ma. Zašto se ne može nasloniti na balkon kakve švicarske kućice ili se u svojoj tuzi zatvoriti na nekom škotskom ladanju, uz muža u crnu baršunastu kaputu s dugim skutima, u mekim čizmama, sa šiljatim šeširom i orukvicama!Možda bi rado nekome sve to bila i povjerila. No, kako da izrazi onu neuhvatljivu nevoljkost kojoj se lik mijenja poput oblaka, koja se kovitla poput vjetra? Nedostaja-hu joj za to i riječi, i prilika, i smjelost.Da je Charles to, međutim, htio, da je to slutio, da je njegov pogled ma i jednom kre-nuo u susret njezinoj misli, činilo joj se da bi joj se tada iz srca otkinulo iznenadno obilje, poput zrele voćke što pada s grane čim je rukom dotakneš. No, što se pojača-vala prisnost u njihovu zajedničkom životu, tako se povećavala i unutarnja odvoje-nost koja ju je udaljavala od njega.Charlesov je način razgovora bio običan, nalik na ulični pločnik: tuda su prolazile svačije misli, u svakidašnjem ruhu, ne pobuđujući ni uzbuđenje, ni smijeh, ni snove. Nikada ga radoznalost nije navela, govorio je, dok je živio u Rouenu, da pođe u ka-zalište i gleda pariške glumce. Nije znao ni plivati, ni mačevati, ni pucati iz pištolja, a jednog joj dana nije umio objasniti neki jahački izraz na koji bijaše naišla u roma-nu.

Ne mora li se, naprotiv, muškarac u sve razumjeti, isticati se u brojnim područjima,
upućivati vas u snagu strasti, u istančane životne slasti, u sve tajne? No, ovaj njezin nikoga ni u čemu ne poučava, ništa ne zna, ništa ne priželjkuje. Vjeruje da je sretan, a ona mu zamjera na tome nepokolebljivom miru, na toj vedroj nezgrapnosti, pa čak i na sreći što mu je sama poklanja.
Kadšto je i crtala, a Charlesu bijaše veliko zadovoljstvo stajati kraj nje i gledati je gdje se naginje nad crtežom, žmirkajući očima da bolje vidi svoj rad ili palcem u kuglice valjajući mrvice kruha. Za klavirom pak, što su njoj prsti brže letjeli, to bi se on jače divio. Sa sigurnošću je udarala po tipkama i bez prekida prelazila cijelu kla-vijaturu s kraja na kraj. Podrhtavajući pod njezinom rukom, staro bi se glazbalo na kojemu žice bijahu razdešene, ako bi prozor bio otvoren, čulo do nakraj sela, a ovrši-teljev bi pisar, prolazeći glavnom cestom, gologlav i u papučama, zastao da je čuje, onako s papirom u ruci.S druge je pak strane Emma umjela voditi kućanstvo. Bolesnicima je slala obračun o posjetima, i to u pomno sročenim pismima, tako da ni izdaleka nisu podsjećala na ra-čune. Kada bi nedjeljom imali na objedu nekog susjeda, uvijek je nalazila načina da posluži ukusno složeno jelo, umjela je na vinovu lišću sagraditi piramidu od šljiva, slatko bi poslužila već istreseno iz staklenke na tanjur, govorila je pače kako će kupi-ti zdjelice za ispiranje usta nakon jela. Sve je to silno pridonosilo Bovaryjevu ugledu.Charles naposljetku poče sam sebe više cijeniti što ima takvu ženu. S ponosom u bla-govaonici pokazivaše dva njezina crteža načinjena olovkom što ih bijaše dao staviti u vrlo široke okvire pa ih objesio o zid na dugačkim zelenim vrpcama. Na povratku s mise viđahu ga pred kućom u krasnim vezenim papučama.Kući se vraćaše kasno, u deset sati, a kadšto i o ponoći. Zaiskao bi tada nešto za jelo, a kako bi služavka već bila legla, posluživaše ga Emma. Skinuo bi kaput da bi mu za večerom bilo udobnije. Nabrajao bi joj redom ljude koje je sreo, sela u kojima je bio, recepte što ih je napisao te bi, zadovoljan samim sobom, pojeo ostatak kuhane gove-dine s lukom, slistio sir, pohrskao jabuku, ispraznio vrč, a potom pošao u postelju, le-gao nauznak i zahrkao.Budući da je odavna bio naviknut nositi noćnu kapicu, rubac mu nije ostajao čvrsto vezan preko ušiju pa mu je kosa ujutro sva razbarušena padala na lice i bila posve bi-jela od pernatih pahuljica iz jastuka kojemu bi se uzice preko noći razvezale. Uvijek je nosio čvrste čizme koje su na svodu stopala imale dva široka nabora što se koso pružahu prema gležnjevima, dok je ostatak kože bio potpuno ravan, kao nategnut na drvenoj nozi. Govorio je da za selo i ne treba bolje.
Mati mu odobravaše tu štedljivost; i sada mu je, naime, dolazila u pohode kao i ne-koć, kada bi u njezinoj kući došlo do kakve malo žešće oluje, no starija gospođa Bo-vary kao da baš ne bijaše naklonjena snahi. Nalazila je njezino držanje previše uzno-sitim za njihove imovinske prilike; drva, šećer i svijeće tope se kao u kakvoj boga-taškoj kući, a toliki drveni ugljen što izgara u kuhinji dostajao bi i za dvadeset pet jela! Preslagivala joj je rublje po ormarima i učila je da pazi na mesara kada joj do-nosi meso. Emma primaše te pouke, gospođa je Bovary njima obasipaše, a riječi dra-ga kćeri i draga majko razmjenjivahu se tokom cijelog dana, popraćene lakim drhta-jem usnica, jer obje te slatke riječi izgovarahu glasom drhtavim od gnjeva.U doba gospođe Dubuc starica se još uvijek osjećala u prednosti pred njom, no sada je u Charlesovoj ljubavi prema Emmi vidjela otpadništvo od svoje ljubavi, posezanje za nečim što njoj pripada pa je sinovljevu sreću promatrala u mučnoj tišini, poput propala čovjeka što kroz okna gleda ljude gdje sjede za stolom u njegovoj negdašnjoj kući. Prizivala je pred njim uspomene na svoju muku i požrtvovnost te je, uspoređu-jući ih s Emminom nehajnošću, zaključivala kako takvo isključivo obožavanje nije nimalo razborito.

Charles nije znao što bi joj odgovorio; mater je poštovao, a ženu beskrajno ljubio. Mišljenje je prve smatrao nepogrešivim, a drugu je, međutim, držao besprijekornom. Kada bi gospođa Bovary otputovala, bojažljivo bi se odvažio, i to istim riječima, na jednu-dvije od najblažih primjedaba što ih bijaše čuo iz majčinih usta. a Emma bi ga, glasno mu i jasno dokazavši da se vara, poslala natrag bolesnicima.Htjela je, međutim, držeći se načela za koja je vjerovala da su dobra, u sebi izazvati ljubav. Po mjesečini bi mu u vrtu naizust govorila sve strastvene rime koje je znala i uzdišući mu pjevala sjetne adađe, ali se i nakon toga osjećala jednako hladnom, a ni Charles se nije zbog toga činio zaljubljenijim ili uzbuđenijim.Pošto je tako neko vrijeme kresala kremen o njegovo srce ne izbivši iz njega ni jednu jedinu iskru, nesposobna, uostalom, razumjeti ono što sama ne osjećaše, kao ni vje-rovati u sve što se ne pokazivaše u uobičajenim oblicima, s lakoćom se uvjeri da u Charlesovoj strasti više nema ničega izvanrednog. U njegove se ljubavne izljeve uvukla redovitost, grlio ju je u određene sate. Bijaše to navika kao i svaka druga, baš kao poslastica predviđena da se posluži poslije jednoličnosti objeda.Neki lovočuvar kojega gospodin bijaše izliječio od upale pluća, darova joj malenu talijansku hrticu pa ju je gospođa vodila sa sobom u šetnju, jer bi kadšto i izlazila da načas bude sama i da pred očima više nema onaj vječiti vrt i prašnjavu cestu.
Odlazila je do bukvika u Bannevilleu, u blizinu napuštenog paviljona na uglu obzi-danog perivoja, na strani okrenutoj prema poljima. Tamo je u jarku među travom bilo visokih trstika s oštrim lišćem.Najprije bi se ogledala posvuda uokolo da vidi nije li se štogod promijenilo od posljednjeg puta kada je ovdje bila. Našla bi na istome mjestu crvene pustikare i žute šeboje, koprivino busenje izniklo oko krupna kamenja i mrlje od mahovine duž triju prozora čiji se vječno zatvoreni kapci raspadahu od istrulosti na zahrđalim željeznim stožerima. Isprva bez cilja, misli joj tumarahu nasumce, baš kao i njezina hrtica koja trčala ukrug po poljima, lajala na žute leptire, hvatala rovke zubima čupkajući mako-ve na rubu žitnog polja. Zatim bi joj se misli malo-pomalo razbistrile pa, sjedeći na tratini po kojoj je sitno kopkala vrškom suncobrana, u sebi ponavljaše:

– Bože moj, zašto li sam se udala?

Pitaše se nije li se nekom drugačijom igrom slučaja moglo slučiti da sretne drugog muškarca te nastojaše zamisliti kakvi su mogli biti ti događaji što se nisu zbili, taj drugačiji život, taj drugi muž kojega nije poznavala. Tȁ nisu svi muževi nalik na nje-zina. Mogao je biti lijep, duhovit, otmjen, privlačan, kakvi su nedvojbeno bili muškarci za koje su se udale njezine nekadašnje samostanske družice. Što li one sada rade? U gradu, usred ulične vreve, kazališnoga žamora i plesnoga sjaja, provode ži-vot u kojemu se srce raduje, a osjetila razgaljuju. A ona… njoj je život hladan kao ta-van čije je okno okrenuto prema sjeveru, a dosada, taj nijemi pauk, u mraku plete mrežu po svim kutovima njezina srca. Sjećala se dana podjele nagrada, kada se uspi-njala na podij da primi zaslužene vjenčiće. Ljupko je izgledala onako kose spletene u pletenicu, u bijeloj haljini i otvorenim crnim suknenim cipelicama pa su je, dok se vraćala na mjesto, gospoda salijetala da joj čestitaju; dvorište bijaše puno kočija kroz čija joj vratašca dovikivahu zbogom, a učitelj glazbe pozdravljaše je u prolazu, pod rukom noseći kutiju s violinom. Kako je davno sve to bilo! Kako davno!
Pozvala bi Djali, smjestila je sebi među koljena, pogladila je po tananoj duguljastoj glavi i rekla:
– Hajde, poljubi gospodaricu, ti koja ne znaš za tugu.Potom bi se, promatrajući sjetan izraz vitke životinje koja je lijeno zijevala, raznježi-la te bi joj se, uspoređujući je sa sobom, uzela glasno obraćati, kao nekome koga tje-šimo u njegovoj boli.Kadšto bi naišli zapusi vjetra, morski povjetarci što, prevaljavši se u jednom zamahu preko cijele visoravni pokrajine Caux, donošahu slanu svježinu sve do ovih dalekih polja. Trstike bi zazviždale povijajući se do zemlje, a lišće bi na bukvama zašumjelo u brzom drhtaju, dok im vrhovi, neprestano se njišući, ne prekidahu svečani huk. Emma bi čvršće omotala rubac oko ramena i ustala.
U drvoredu bi zelena svjetlost, odražavajući se od lišća, obasjala glatku mahovinu što joj tiho škripaše pod nogama. Sunce zapadaše, kroz granje se crvenjelo nebo, a jednaka debla drveća zasađena u ravnoj crti doimahu se poput niza smeđih stupova što se ističu na zlatnoj podlozi. Obuzeo bi je strah, pozvala bi Djali, brzo se glavnom cestom vratila u Tostes, klonula u naslonjač i cijele večeri ne bi ni progovorila.No, potkraj rujna, u njezinu se životu dogodi nešto izvanredno: dobi poziv za odla-zak u Vaubyessard, k markizu d'Andervilliersu.Državni tajnik u doba restauracije, markiz, trudeći se vratiti u politički život, pripre-maše daleko unaprijed kandidaturu za skupštinskog zastupnika. Zimi je dijelio velike količine drva za potpalu, a u pokrajinskom vijeću stalno vatreno zahtijevao nove ceste za svoj okrug. U vrijeme velikih vrućina izbi mu u ustima nekakav čir od koje-ga ga Charles nekim čudom oslobodi u pravi ga čas probivši lancetom. Upravitelj imanja, poslan u Tostes da plati operaciju, uvečer ispriča kako je u liječnikovu male-nom vrtu vidio prekrasne trešnje. Kako su pak u Vaubyessardu trešnje slabo rodile, gospodin markiz zamoli Bovaryja za nekoliko sadnica, uze na sebe dužnost da mu osobno zahvali, spazi Emmu, nađe da je lijepa stasa i da nipošto ne pozdravlja kao seljanka, tako te su u dvorcu pomislili kako neće prekoračiti granice pokroviteljsko-ga ophođenja niti će s druge strane počiniti kakvu nesmotrenost pozovu li taj mladi bračni par.Jedne srijede, u tri sata, gospodin i gospođa Bovary, popevši se u svoj boc, odvezoše se u Vaubyessard, s velikim putnim kovčegom privezanim otraga na kola i s kutijom za šešire koja bi smještena pred zaslon za kočijaša. Charles usto među nogama drža-še i jednu kutiju od ljepenke.Stigoše pred mrak, baš kad se u perivoju počinjahu paliti svjetiljke da kočijama osvi-jetle put.

VIII.




Dvorac, moderno zdanje u talijanskome stilu, s dva isturena krila i tri vanjska stu-bišta, pružaše se podno goleme tratine po kojoj je nekoliko krava paslo među razmaknutim skupinama velikih stabala, dok su se nejednaki bokori zelenila iz koša-ra s grmićima – gorskim ružama, pajasminom i bekovinom, nadimali nad vijugavom crtom pješčane staze. Ispod mosta protjecaše rječica, kroz maglu se razabirahu zgra-de sa škopenim krovom, raspršene po livadi koju blagim padinama okruživahu dva pošumljena brežuljka, a otraga, u guštiku, stajahu u dva usporedna reda kolnice i ko-njušnice, sačuvani ostaci staroga srušenog dvorca.Charlesov se boc zaustavi pred srednjim stubištem; pojaviše se sluge; približi se markiz pa, ponudivši joj ruku, uvede liječnikovu ženu u predvorje.Predvorje bijaše popločeno mramornim pločama i veoma visoko pa od odjeka kora-ka, baš kao i od zvuka glasova, ondje odzvanjaše kao u crkvi. Nasuprot ulazu uzdiza-lo se ravno stubište, a slijeva je galerija, okrenuta prema vrtu, vodila do sobe za biljar iz koje se već s vrata čulo sudaranje kugli od bjelokosti. Prolazeći njome prema salo-nu, Emma oko biljara vidje ljude ozbiljna lika, brade naslonjene ma visoko vezane kravate, svi urešeni odličjima, a šutke se smiješe baratajući biljarskim štapom. Na tamnome drvu zidne oplate veliki su pozlaćeni okviri na donjem rubu nosili imena ispisana crnim slovima. Ona pročita: »Jean-Antoine d'Andervilliers d'Yverbonville, grof od Vaubyssarda i barun od Fresnayea, poginuo u bitki kod Coutrasa 20. listopa-da 1587.« A na drugom: »Jean-Antoine-Henry-Guy d'Andervilliers od Vaubyssarda, francuski admiral i vitez reda sv. Mihajla, ranjen u bitki kod Houge-Saint-Vaasta 29. svibnja 1692., umro u Vaubyssardu 2. siječnja 1693.« Jedva se razaznavahu imena koja dolažahu potom, jer je svjetlo svjetiljaka, padajući nisko na zeleno sukno bi-ljarskoga stola, ostavljalo ostatak prostorije u polutami. Mrkosmeđom sjenkom boje-ći vodoravna platna, ta se polutama na njima prelamaše u tanane niti, duž napuklina u pokosti, a na svim se tim velikim crnim četvorinama obrubljenim zlatom tu i tamo isticaše pokoji svjetliji dio slike – kakvo blijedo čelo, dva oka što vas motre, vlasulje što padahu na kakvo napudrano rame u crvenoj odjeći ili pak kopču na podvezici iznad kakva punahna nožnog lista.
Markiz otvori vrata salona; jedna od gospođa ustade (markiza glavom), pođe Emmi u susret i posjede je kraj sebe na sofu te uze s njome prijateljski čavrljati, kao da je već odavno poznaje. Bijaše to žena od kojih četrdeset godina, lijepih ramena, ku-kasta nosa i otegnuta glasa, a te je večeri na kestenjastu kosu stavila jednostavan ru-bac od šivane čipke koji joj trokutasto padaše niz leđa. Mlada plavokosa djevojka sjedila kraj nje na stolcu s visokim naslonom, a oko kamina, nekolicina gospode s cvjetićem u zapućku fraka razgovaraše s gospođama.U sedam sati poslužiše večeru. Muškarci, budući brojniji, posjedaše za prvi stol u predvorju, a gospođe za drugi u blagovaonici, zajedno s markizom i njegovom že-nom.Emma na ulasku osjeti kako je obavija topao zrak u kojem se miješahu miomiris cvi-jeća i krasnoga stolnog rublja, vonj pečenja i miris gomoljika. Plamen se svijeća u svijećnjacima izduljen odražavao na srebrnim poklopcima za jelo, brušeni kristal, prekriven mutnom maglicom, odsijevaše na sve strane blijedim zrakama, duž cijelo-ga stola nizahu se kite cvijeća, a na tanjurima sa širokim obrubom, u svakom otvoru između dvaju nabora na ubrusima složenim u vidu biskupske mitre, nalazilo se po jedno jajoliko pecivo. Crvene jastogove nožice stršale su iz pladnjeva, krupno voće u rupičastim košaricama bijaše naslagano na mahovini, od pečenih prepelica urešenih vlastitim perjem dizaše se mirisna para, a majordom u svilenim čarapama i kratkim hlačama, s bijelom kravatom i čipkom na prsima, ozbiljan poput kakva suca, pruža-jući između ramena gostiju već izrezana jela, jednim bi vam zahvatom žlice izvadio odabrani komad. S velike porculanske peći s bakrenim obrubom ženski kip, umotan sve do vrata, nepomično promatraše dvoranu punu svijeta.Gospođa Bovary primijeti da više gospođa nije stavilo rukavicu u čašu pred sobom.

[17]

Međutim, na čelu stola, sam među tolikim ženama, pogrbljen nad punim tanjurom i s ubrusom vezanim oko vrata kao da je dijete, jeo je starac kojem umak kapaše iz usta. Donje mu vjeđe bijahu izvrnute, a malen perčin vezan crnom vrpcom. Bijaše to

markizov tast, stari vojvoda de Laverdière, negdašnji ljubimac grofa d'Artoisa[18] u doba velikih lovova u Vaudeuilu, kod markiza de Conflansa, a bio je, govorilo se, ljubavnik kraljice Marije Antoanete, poslije gospodina de Coignyja te prije gospodi-na de Lauzuna. Vodio je buran i razvratan život, pun dvoboja, oklada, ženskih otmi-ca, spiskao je sav imutak i užasnuo cijelu obitelj. Za stolcem mu stajaše sluga kazujući mu glasno na uho imena jela što ih on mucajući označavaše prstom. Emmine se oči neprestano same od sebe vraćahu na toga starca obješenih usana kao na nešto izvanredno i uzvišeno. Tȁ, živio je na dvoru i spavao u kraljičinoj postelji!
Natočiše pjenušca iz leda. Emmi se sva koža naježi kada u ustima osjeti tu hladnoću. Nikada prije ne bijaše vidjela mogranja ni jela ananasa. Čak joj se i šećer u prahu učini bjelji i sitniji no drugdje.
Gospođe se zatim popeše u sobe da se spreme za ples.
Emma se dotjera s pomnom savjesnošću kakvu pokazuje glumica kada prvi put nastupa. Kosu počešlja prema vlasuljarovim preporukama i uvuče se u laku vunenu haljinu što raširena ležaše na postelji. Charlesa hlače stezahu u pasu.
– Ovi će mi potpetci na hlačama smetati pri plesu – reče on.
– Pri plesu? – ponovi Emma.
– Da!
– Pa ti nisi pri sebi! Rugat će ti se ljudi, bolje ostani sjediti. Uostalom to liječniku i više dolikuje – dodade ona.
Charles zašuti. Koračaše amo-tamo po sobi čekajući da se Emma do kraja odjene.
Vidio ju je odostraga, u zrcalu, između dvaju svijećnjaka. Crne joj oči izgledahu još crnje. Kosa joj, blago izbočena oko ušiju, blistaše plavim sjajem, a u punđi joj na gipkoj stabljici drhtaše ruža, s umjetnom rosom na vrhu listova. Haljina što je imaše na sebi bijaše blijede šafranove boje, ukrašena trima ružinim kiticama sa zelenim lišćem.
Charles priđe hoteći je poljubiti u rame.
– Pusti me! – reče ona. – Gužvaš mi haljinu.
Začuše se pjev violine i zvuci roga. Emma siđe niz stube, svladavajući se da ne potrči.
Četvorke bijahu započele. Svijet pristizaše. Nastade guranje. Ona sjede na klupicu blizu vrata.
Kada četvorka završi, sredina dvorane ostade slobodna za skupine gospode koja sto-jeći razgovarahu i za livrirane sluge koji donošahu velike pladnjeve. Duž cijeloga reda žena koje su sjedile sa strane mahalo se oslikanim lepezama, kiticama cvijeća napola zaklanjao smiješak na licu, a bočice sa zlatnim čepom premetale se u polu-otvorenim rukama na kojima bijele rukavice odavahu oblik nokata i stezahu meso oko zapešća. Čipkasti umeci, dijamantni broševi, narukvice s medaljonima, sve je to drhtalo na košuljcima, svjetlucalo na grudima, zveckalo na golim rukama. U kosi, sprijeda glatko začešljanoj i uvijenoj na zatiljku, u vidu vijenaca, grozdova ili granči-ca, bijahu zataknute potočnice, jasmin, cvjetovi mogranja, klasje ili različci. Majke u crvenim turbanima, smrknuta lica, mirno ostajahu na mjestu.Emmi malo zaigra srce kada stupi u red sa svojim plesačem koji je držaše za vrškove prstiju pa pričeka na potez gudala da započne s plesom. No, uzbuđenja ubrzo nestade i ona, njišući se u ritmu orkestra i lagano izvijena vrata poletje naprijed. Smiješak bi joj zatitrao na usnama pri pojedinim nježnim zvucima violine koja bi kadšto svirala sama, kad bi zamuknula ostala glazbala. Tada bi se čuo jasan zvek zlatnika što se u susjednoj sobi prosipahu po suknu na kartaškim stolovima; potom bi u isti mah sve opet započelo, kornet-a-piston ispustio bi zvonak odjek. Noge opet padahu po taktu, suknje se nadimahu i uzajamno dodirivahu, ruke se hvatahu i ispuštahu; iste oči koje su se pred vama obarale sada su se opet upirale u vaše.
Nekolicina muškaraca (njih petnaestak) između dvadeset i pet i četrdeset godina, raspršeni među plesačima ili u razgovoru na ulazima, izdvajahu se iz gomile nekom obiteljskom sličnošću, koliko god se među sobom razlikovali po godinama, odijelu ili licu.
Njihovi frakovi, boljega kroja od ostalih, kao da bijahu od mekše tkanine, a kosa, na sljepoočicama začešljana u kovrče, namazana finijim pomadama. Put im bijaše onakva kakvu daje bogatstvo, ona bijela put što se još jače ističe okružena bljedoćom porculana, satenskim preljevima, odsjajem krasnoga pokućstva, a u dobru se zdravlju održava pomnim izborom izvrsnih jela. S lakoćom okretahu vrat nad nisko vezanim kravatama, dugi im zalisci padahu na posuvraćene ovratnike; usta brisahu rupčićima na kojima bijahu izvezeni veliki monogrami i iz kojih se širio ugodan miris. Oni koji počinjahu starjeti izgledahu mladenački, a nekakva zrelost izbijaše na licima mlađih. U njihovu se ravnodušnu pogledu naziraše smirenost svakodnevno zadovoljavane strasti, a iz blagoga ophođenja izbijaše ona posebna surovost kroz koju se odaje prevlast olakih stvari u kojima se vježba snaga, a taština zabavlja, kao što je kroćenje plemenitih konja i društvo propalih žena.
Na tri koraka od Emme neki gospodin u modrom odijelu razgovaraše o Italiji s blije-dom mladom ženom koja je oko vrata nosila bisernu ogrlicu. S pohvalom su govorili o golemim stupovima crkve sv. Petra, Tivoliju, Vezuvu, Castellamareu i Cascinama, đenovskim ružama i Koloseumu po mjesečini. Drugim pak uhom osluškivaše Emma razgovor prepun izraza koje nije razumjela. Svi se okupljahu oko vrlo mlada čovjeka koji je prošloga tjedna bio pobijedio Miss Arabellu i Romulusa te zaradio dvije tisuće zlatnika tako što je preskočio neki jarak. Jedan se tužio da mu se trkaći konji deblja-ju, a drugi opet na tiskarske pogreške kojima je iskrivljeno ime njegova konja.

Zrak na plesu bijaše težak; svjetiljke su blijedjele. Svijet stade prelaziti u sobu za bi-ljar. Jedan se sluga pope na stolac i razbi dva okna; na zvuk razbijena stakla, gospođa Bovary okrenu glavu i u vrtu, naslonjena na rešetke, spazi seljačka lica kako gledaju unutra. Tada je obuze uspomena na Bertaux. Ponovo vidje majur, muljevitu baru, oca u radnoj odjeći pod jabukama, a vidje i sebe samu gdje, kao negda, prstom skida vrhnje s mlijeka u zemljanim zdjelama. No, sred sjaja sadašnjeg časa, njezin prošli život, do tada tako jasno ocrtan, iščezavaše u potpunosti i ona gotovo sumnjaše da je tim životom ikada i živjela. Bila je tu, a posvuda oko ovoga plesa, zastirući sve osta-lo, bijaše tek tama. Ona pak jede sladoled od maraskina, lijevom ga rukom drži u školjkastoj zdjelici od pozlaćena srebra pa, prinoseći žličicu ustima, napola sklapa oči.

Gospođa pokraj nje ispusti lepezu. Neki plesač naiđe onuda.

– Biste li bili tako dobri, gospodine – reče mu gospođa – da mi dohvatite lepezu? Baš mi je pala iza kanapea.

Gospodin se nakloni, a dok je pružao ruku, Emma vidje prste mlade gospođe gdje mu u šešir spuštaju nešto bijelo, svijeno u trokut. Dohvativši lepezu, gospodin je s poštovanjem pruži gospođi, a ona mu kimnu u znak zahvalnosti pa uze mirisati svoju kiticu cvijeća.

Poslije večere na kojoj je bilo mnogo španjolskih i rajnskih vina, juhe od rakova i ba-demovice, pudinga à la Trafalgar i svakojakoga hladnog mesa okružena hladetinom što drhtaše na pladnjevima, kočije počeše jedna za drugom odlaziti. Podigavši kraji-čak zavjese od muslina, vidjeli biste kako svjetlo njihovih svjetiljaka brzo nestaje u tami. Klupice se raščistiše; bijaše ostalo tek još nekoliko kartaša; glazbenici su jezi-kom hladili vrhove prstiju; Charles je napola spavao oslonivši se leđima o vrata.

U tri sata izjutra započe kotiljon. Emma nije znala plesati valcer. Svi plesahu valcer, pa i sama gospođica d'Andervilliers i markiza; ne bijaše drugih gostiju do gostiju dvorca, otprilike dvanaestak osoba.

Jedan od plesača valcera, međutim, kojega kratko nazivahu samo vikontom i kojemu duboko izrezan prsluk prianjaše uz prsa kao saliven, priđe po drugi put i zamoli gospođu Bovary za ples, uvjeravajući je da će je voditi i da će ona to sasvim dobro izvesti.

Počeše polagano, a zatim krenuše brže. Vrtjeli su se: sve se oko njih vrtjelo – svje-tiljke, pokućstvo, zidne oplate i parket, poput kakva koluta na osovini. Kad bi prošli kraj vrata, Emmina bi haljina rubom okrznula njegove hlače; noge im se isprepleta-hu; on spuštaše pogled prema njoj, a ona prema njemu dizaše oči; obamrlost je obu-zimaše i ona zastade. Opet zaplesaše i vikont, bržim je pokretom povukavši za so-bom, iščeznu s njome u dnu galerije, gdje ona, zadihana, umalo pade i na tren mu nasloni glavu na grudi. Potom je, vrteći se neprestano, no polaganije, odvede na nje-zino mjesto: ona se nasloni na zid i prekri rukom oči.

Kada ih opet otvori, usred salona su pred jednom gospođom što je sjedila na stoličici bez naslona klečala trojica plesača. Ona izabra vikonta i violina se opet oglasi.

Svi gledahu to dvoje. Odlazili su i vraćali se, ona nepomična tijela i spuštene glave, a on uvijek u istome stavu, uspravna držanja, svijena lakta i isturene brade. E, da, ova umije plesati valcer! Još dugo nastaviše s plesom i izmoriše sve ostale.

Još se nekoliko časaka razgovaralo pa poslije konačnog »zbogom«, bolje rečeno, »dobro jutro«, gosti dvorca pođoše na počinak.

Charles se vukao uz ogradu stubišta; koljena klecahu pod njim. Bijaše proveo dobrih pet sati stojeći za stolovima i gledajući kako se igra vist, a da od toga ništa nije razu-mio. Uzdahnu stoga duboko od zadovoljstva kada je izuo čizme.

Emma prebaci šal preko ramena, otvori prozor i nasloni se na nj.

Bijaše mrkla noć. Padahu rijetke kapi kiše. Emma udahnu vlažni vjetar koji joj je hladio vjeđe. Plesna joj glazba još uvijek brujaše u ušima pa se naprezala da ostane budna ne bi li joj što duže potrajala tlapnja o tome raskošnom životu koji će ubrzo morati napustiti.

Poče svitati. Ona dugim pogledom promotri prozore dvorca nastojeći pogoditi u ko-joj se sobi nalaze tko od onih što ih je sinoć vidjela. Rado bi bila štogod doznala o njihovu životu, prodrla u nj, s njime se stopila.

No, drhtaše od hladnoće. Svuče se i pod pokrivačima se stisne uz Charlesa koji već spavaše.

Za doručkom bijaše mnogo svijeta. Obrok potraja deset minuta, ne poslužiše nikakav liker, čemu se liječnik začudi. Zatim gospođica d'Andervilliers skupi u košaricu ostatke mliječnog peciva da ih odnese labudovima na jezerce pa svi pođoše u šetnju
staklenikom gdje neobične dlakave biljke bijahu poredane jedna iznad druge u obli-ku piramide ispod obješenih posuda iz kojih, kao iz pretrpanih zmijskih legla, preko rubova padahu dugi, isprepleteni zeleni traci. Dio s narančama koji se nalazio na kra-ju vodio je natkriven sve do gospodarskih zgrada. Da razonodi mladu ženu, markiz je povede do konjušnica. Iznad jasala načinjenih u obliku košarica, na porculanskim pločicama bijahu crnim slovima ispisana konjska imena. Svaka bi se životinja uzne-mirila u pregradi kad se prolazilo kraj nje te pritom mljaskala jezikom. U sedlarnici je pod sjao poput parketa u salonu. Hamovi za kola bijahu obješeni u sredini na dva okretna stupa, a žvale, bičevi, stremeni i podbradnjaci poredani duž cijeloga zida.

Charles, međutim, pođe zamoliti slugu da mu zapregne boc. Dovezoše ga pred vanjske stube i supruzi Bovary, pošto sva prtljaga bi potrpana u kola, uljudno se poz-draviše s markizom i njegovom ženom pa otputovaše u Tostes.

Emma šutke promatraše okretanje kotača. Charles, sjedeći na samome rubu klupice, upravljaše kolima raširenih ruku, a konjić trupkajući kasaše u rukunicama koje za nj bijahu preširoke. Opuštene uzde udarahu ga po sapima vlažeći se ondje njegovim znojem, a kutija privezana otraga na bocu u pravilnim je razmacima snažno lupala o zakošak.

Bijahu stigli do tiburvilskih visova, kadli mimo njih najednom smijući se prođe ne-kolicina jahača, svaki s cigarom u ustima. Emmi se pričini da je prepoznala vikonta; okrenu se i opazi na obzoru tek pokret glava što se spuštahu i dizahu u nejednakom ritmu kasa ili galopa.

Četvrt milje dalje moradoše se zaustaviti da užetom privežu potrganu uzdu koja bija-še puknula.

No, Charles, bacivši posljednji pogled na hamove, spazi nešto na zemlji, među konjskim nogama pa podiže kutiju za cigare, obrubljenu zelenom svilom i s grbom u sredini, poput grba na vratima kočije.

– Čak su unutra i dvije cigare – reče – to će mi biti za večeras poslije jela.

– Pa zar ti pušiš? – upita ona.

– Ponekad, kad mi se ukaže prilika.

Stavi kutiju u džep i ošinu kljuse.

Kada stigoše kući, večera još ne bijaše spravljena. Gospođa se razljuti. Nastasie joj drsko uzvrati.

– Odlazite odavde! – reče Emma. – Vi se zaboravljate. Otpušteni ste.

Za večeru su imali juhu od luka i komad teletine s kiselicom. Charles, sjedeći sučeli-ce Emmi, reče sretno protrljavši ruke:

– Baš je lijepo biti opet kod kuće!

Čulo se gdje Nastasie plače. Njemu ta uboga djevojka bijaše draga. Nekoć mu je, u pustoši udovištva, tolike i tolike večeri pravila društvo. Bila mu je prva bolesnica, najstarija znanica u ovom kraju.

– Zar si je zaista otpustila? – reče on napokon.

– Da. Tko će mi to zabraniti? – odgovori ona.

Potom se ugrijaše u kuhinji dok im se pripremala soba. Charles zapali cigaru. Pušio je škubeći usne, svaki čas pljuckajući, uzmičući kod svakog dima.

– Naškodit će ti – kaza ona prezirno.

On odloži cigaru i otrča do crpke da nadušak popije čašu hladne vode. Emma pogra-bi kutiju za cigare i hitro je baci na dno ormara.

Sutrašnji dan bijaše dug. Emma prošeta po malenom vrtu, prolazeći i vraćajući se istim stazama, zaustavljajući se pred lijehama, pred špalirom, pred sadrenim župni-kom, zaprepašteno promatrajući sve te stare stvari koje tako dobro poznavaše. Kako li joj se ples već čini dalekim! Što li toliko razdvaja prekjučerašnje jutro od današnje večeri? Put u Vaubyessard bijaše u njezinu životu načinio pukotinu, poput onih veli-kih usjeklina što ih oluja kadšto za jednu jedinu noć izdube u gorju. Ipak se pomiri sa sudbinom: pobožno složi u komodu krasnu odjeću, pa čak i satenske cipelice na koji-ma potplati bijahu požutjeli od klizavoga parketnog voska. Srce joj bijaše nalik na njih: pri dodiru s bogatstvom na njemu je ostalo nešto što se izbrisati neće.

Uspomena na taj ples postade Emmi, dakle, pravo zanimanje. Svaki put kada bi došla srijeda, rekla bi sama sebi budeći se: »Ah! Prije tjedan dana... prije dva tjed-na... prije tri tjedna bila sam ondje!« I likovi joj se malo-pomalo pomiješaše u sjeća-nju; zaboravi melodiju četvorki; više jasno ne vidje livreje i odaje; nekih pojedinosti nestade, ali žaljenje ostade.

IX.




Često je, kada bi Charles izišao, Emma iz ormara, između složenoga rublja kamo je bijaše spremila, vadila kutiju za cigare od zelene svile.

Gledaše je, otvaraše te pače udisaše miris njezine podstave u kojem se miješahu spo-riš i duhan. Kome li pripada?... Vikontu. Možda mu je to dar od dragane. Netko je ovo izvezao na okviru od palisandrovine, ovu stvarčicu koja se krila od svačijih oči-ju, kojoj bijahu posvećeni mnogi sati i nad kojom su se nadvijali meki uvojci za-mišljene vezilje. Dah ljubavi prošao je kroz rupice toga mrežastog platna; svaki je ubod iglom za nj pričvrstio neku nadu ili uspomenu, a sve te svilene isprepletene niti tek su trajan izraz jedne te iste prikrivene strasti. A potom ju je vikont jednoga jutra ponio sa sobom. O čemu su razgovarali dok je kutija još počivala na širokoj ploči nad kaminom, između vaza s cvijećem i pompadurskih ura njihalica? Ona je u Toste-su. On je pak tamo, u Parizu! Kakav li je taj Pariz? Neizmjerna li imena! Ponavljaše ga poluglasno u sebi da bi se njime naslađivala; zvonilo joj je u ušima poput veliko-ga zvona kakve stolne crkve; plamtjelo joj pred očima čak i s naljepnica na lončići-ma za pomadu.

Noću, kada su joj ispod prozora na taljigama prolazili trgovci svježom morskom ri-bom pjevajući Marjolainu, budila se pa je, slušajući tandrkanje okovanih kotača što se na izlasku iz sela brzo upijalo u tlo, u sebi govorila:

– Sutra će oni biti ondje!

I slijedila ih je u mislima, uspinjući se uz obronke i niz njih silazeći, prolazeći kroz sela, odmičući glavnom cestom pri jasnoj svjetlosti zvijezda. Nakon neke neizvjesne udaljenosti, uvijek bi se našlo neko neodređeno mjesto gdje bi bio kraj njezinu snu.

Ona kupi nacrt Pariza pa je vrškom prsta po zemljovidu odlazila u šetnje prijestolni-com. Hodala je po bulevarima zaustavljajući se na svakom uglu, između crta što označuju ulice, pred bijelim četvorinama koje predstavljaju kuće. Naposljetku bi umornih očiju, sklopila vjeđe pa bi vidjela kako se u tmini na vjetru povijaju plinski plamenovi, a nogostupi se na kočijama uz silan štropot spuštaju pred kazališnim ulazom.

Pretplati se na Corbeille, ženski list, i na Sylphe des Salons. Gutala je, ne preskačući ništa, sve izvještaje o premijerama, o konjskim trkama i večernjim zabavama, zani-mala se za prvi nastup kakve pjevačice, za otvaranje kakve modne kuće. Znala je sve o najnovijoj modi, adrese dobrih krojača, kojim se danom odlazi u Bulonjsku šumu,

a kojim u Operu. Kod Eugènea Suea[19] prouči opise pokućstva, pročita Balzaca i Ge-orge Sand tražeći kod njih zamišljeno zadovoljenje za vlastitu žudnju. Čak je i za stol donosila knjigu i okretala listove dok je Charles jeo razgovarajući s njome. Uspomena na vikonta neprestano joj se vraćala pri takvu štivu. Uspostavljaše vezu između njega i izmišljenih likova. No, krug kojemu on bijaše središte malo-pomalo proširi se oko njega i sjaj što je od njega dopirao, odvajajući se od njegova lika, rasprostre se dalje da osvijetli i druge snove.

Pariz, prostraniji od oceana, svjetlucavo blistaše u Emminim očima, sav u rumenu ozračju. Mnogostruki život što se komešaše u toj vrevi bijaše ipak razdijeljen na dije-love, razvrstan u odvojene slike. Emma ih opažaše tek dvije-tri koje skrivahu sve ostale i same po sebi predstavljahu cijelo čovječanstvo. Veleposlanički svijet korača-še po sjajnim parketima, posred salona obloženih zrcalima, oko oblih stolova zastrtih baršunastim stolnjacima sa zlatnim resama. Bijaše tu i haljina s povlakom, velikih tajni, tjeskoba prikrivanih pod osmijesima. Zatim je dolazilo društvo vojvotkinja: svi ondje bijahu blijedi, svi ustajahu u četiri poslijepodne, žene – ubogi anđeli! – imale su na rubu podsuknje engleske čipke, a muškarci, nepriznate veličine pod ništavnom vanjštinom, iz puke zabave satirali konje, ljeto provodili u Badenu te se napokon oko četrdesete ženili bogatim nasljednicama. U zatvorenim restoranskim prostorijama, gdje se večera poslije ponoći, pri svijetlu se svijeća smijaše šarena gomila ljudi od pera i glumica. Bijahu oni rastrošni poput kraljeva, puni idealnih ambicija i fantastič-nih zanosa. Bijaše to život iznad svih drugih, između neba i zemlje, u olujama, nešto uzvišeno. Ostali svijet za nju bijaše izgubljen, bez određena mjesta i kao da ne posto-ji. Što su joj stvari, uostalom, bile bliže, to bi se njezina misao od njih više odvraćala. Sve što je neposredno okruživaše, dosadno selo, glupi malograđani, osrednjost živo-ta, činilo joj se izuzetkom u svijetu, posebnim slučajem u kojemu se našla uhvaćena, dok se onkraj toga unedogled prostirahu neizmjerni predjeli blaženstva i strasti. U svojoj je žudnji brkala putene naslade raskoši s radostima srca, otmjenost navika s istančanošću čuvstava. Ne treba li i ljubavi, kao i indijskim biljkama, za nju pripravljeno tlo i posebna temperatura? Uzdasi na mjesečini, dugački zagrljaji, suze
koje teku po rukama što se prepuštaju, sva grozničavost puti i čeznutljivost milova-nja nisu, dakle, odvojeni od balkona u velikim dvorcima punim dokolice, bez budo-ara sa svilenim zastorima i silno debelim sagom, s kamenim vazama punim cvijeća i posteljom na podiju, ni od blistanja dragulja i zlatnih opšava na livreji.

Poštanski momak koji je svako jutro dolazio timariti kobilu prolažaše hodnikom u teškim drvenim klompama, radni mu haljetak bijaše pun rupa, a noge u cokulama bose. Eto, takvim joj se konjušarom u kratkim hlačama valja zadovoljiti! Kada bi završio s poslom, toga se dana više nije vraćao; naime, Charles bi na povratku sam odveo konja u štalu, skinuo mu sedlo i stavljao ular, a služavka bi donijela naramak slame i bacila je u jasle, kako je znala i umjela.

Umjesto Nastasie (koja je naposljetku otišla iz Tostesa roneći potoke suza), Emma u službu uze četrnaestogodišnje djevojče, siroče ugodna lica. Zabrani joj da nosi pa-mučne kapice, pouči je da se gostu obraća u trećem licu, da čašu vode donosi na ta-njuriću, da pri ulasku kuca na vrata, nauči je glačati, škrobiti, pomagati joj pri odije-vanju, hoteći je odgojiti za sobaricu. Nova služavka slušaše bez pogovora eda je ne bi otpustila, a kako gospođa obično ostavljaše ključ u ormaru za posuđe, Félicité sva-ke večeri uzimaše odande nešto šećera koji bi, poslije molitve, pojela sama u postelji.

Poslijepodne bi kadšto pošla prekoputa da pročavrlja s poštanskim kočijašima.

Gospođa se zadržavaše gore, u sobi.

Emma je nosila duboko izrezanu kućnu haljinu ispod koje se, između posuvrataka u obliku šala, vidjela nabrana košuljica s tri zlatna puceta. Oko pasa vezivaše uzicu s velikim kićankama, a zagasito crvene papučice resio je čuperak od širokih vrpci što se pružaše sve do svoda stopala. Bijaše kupila upijač, papir za pisanje, pero s drža-lom i omotnice za pisma, premda nije imala nikoga kome bi pisala; obrisala bi praši-nu s police za knjige, pogledala se u zrcalo, dohvatila knjigu pa, malo prosanjarivši između redaka, pustila da joj padne u krilo. Obuzimaše je želja za putovanjima ili za povratkom u samostan. U isti mah priželjkivaše smrt i život u Parizu.

Charles pak jahaše prečacima po kiši i snijegu. Jeo je omlete po seoskim imanjima, uvlačio ruku u vlažne postelje, osjećao na licu mlake mlazove krvi puštene iz žile, slušao samrtne hropce, pregledavao noćne posude, odgrtao mnogo prljava rublja. No, svake bi večeri zatekao rasplamsalu vatru, prostrt stol, meke stolce i ženu u krasnoj odjeći, dražesnu i mirisnu te nije znao odakle dopire taj miris ili ne dobiva li ga ko-šulja možda od njezine kože.

Ona ga očaravaše svom silom ukusnih sitnica; sad bi to bio nov način na koji je svijala podmetače za svijeće, volan što bi ga promijenila na haljini ili izvanredno ime za neko sasvim obično jelo koje je služavka loše spravila, no koje bi Charles u slast slistio do posljednjeg zalogaja. U Rouenu bijaše vidjela gospođe koje su na satnom lancu nosile mnoštvo ukrasnih privjesaka, pa ih i sebi ona kupi. Htjede na kaminu imati dvije velike vaze od plavoga stakla, a poslije nekog vremena, i bjelokosnu kuti-ju za šivaći pribor, uz naprstak od pozlaćena srebra. Što je Charles manje razumio te otmjene stvarčice, to je jače osjećao njihovu zavodljivost. Pridonosile su užitku nje-govih osjetila i ugodnosti njegova ognjišta. Bijahu poput zlatnoga praha kojim cije-lom dužinom bijaše posuta stazica njegova života.

Bijaše on dobra zdravlja i dobro je izgledao, a i kao liječnik bijaše izišao na dobar glas. Seljacima bijaše drag jer se nije oholio. Djecu je milovao, u krčmu nikada nije zalazio, a i inače je ćudorednim životom ulijevao povjerenje. Osobito je uspješno li-ječio jake prehlade i prsne bolesti. Silno se bojeći da mu koji bolesnik ne umre, Charles je zapravo uvijek propisivao samo napitke za smirenje, a od vremena do vre-mena i pokoje sredstvo za povraćanje, kupke nogu ili pijavice. Nije se bojao ni ki-rurških zahvata: naveliko puštaše ljudima krv, baš kao konjima, a za vađenje je zuba imao đavolski čvrstu ruku.

Napokon, da bi ostao u toku, pretplati se na Ruche médicale, novi časopis za koji ne-davno bijaše primio prospekt. Poslije večere malo je čitao iz njega, ali bi zbog topli-ne u sobi, a ujedno i zbog probave, nakon pet minuta zaspao, pa bi ostao tako, polo-živši bradu na ruke i kose razbarušene poput grive što padaše do postolja svjetiljke. Emma bi ga promotrila sliježući ramenima. Zašto za muža nema bar nekoga od onih ljudi punih šutljivog žara što noću rade nad knjigama te napokon, sa šezdeset godina, kada stigne reumatično doba, na loše sašivenu fraku ponesu značku u obliku križa? Bila bi voljela da ime Bovary koje sada bijaše i njezino postane slavno, da ga vidi izložena kod svih knjižara, da se često spominje u novinama, da bude poznato u cije-loj Francuskoj. No, Charles nije nimalo častoljubiv! Jedan ga liječnik iz Yvetota s kojim se nedavno savjetovao o nekom slučaju gotovo ponizi, i to uz samu bolesniko-vu postelju i pred okupljenom rodbinom. Kada joj Charles uvečer ispripovjedi taj do-gađaj, Emma žestoko planu na njegova sudruga. Charlesa to raznježi. Sa suzom u oku poljubi je u čelo. No, ona bijaše izvan sebe od stida: dođe joj da ga udari pa ode u hodnik, otvori prozor i udahnu malo svježeg zraka da se umiri.

– Kakav li je to bijednik! Kakav bijednik! – potiho je govorila grizući usne. Osjećaše, uostalom, sve veću razdražljivost prema njemu. Postupci mu s godinama


postajahu sve prostiji: pri desertu je rezao čepove praznih boca, nakon jela je jezi-kom čistio zube, jedući juhu, srkao je pri svakom gutljaju, a kako se bijaše počeo debljati, oči, ionako već sitne, kao da mu se zbog nadutih obraza bijahu pomaknule prema sljepoočicama.

Emma bi mu kadšto uvukla pod prsluk crveni obrub pletene potkošulje, popravila mu kravatu ili odbacila ustranu izblijedjele rukavice koje se spremao navući; nije to bilo zbog njega, kako je mislio, već zbog nje same, zbog izljeva sebičnosti i živčane razdražljivosti. Ponekad mu je pričala i o stvarima koje je čitala, na primjer, o od-lomku iz romana, o novom kazališnom komadu ili događaju iz otmjenih krugova o kojem bi se pisalo u podlistku; naime, i Charles naposljetku bijaše netko, uho uvijek otvoreno, uvijek spreman hvalitelj. Tȁ i vlastitoj se hrtici toliko puta povjerila! A bila bi se povjerila i cjepanicama u kaminu i njihalu na uri njihalici.

U dubini duše, međutim, očekivaše ona neki događaj. Poput mornara u pogibelji, očajnim je pogledom kružila po samoći svojega života, u daljini tražeći kakvo bijelo jedro u maglama na obzorju. Nije znala kakav će slučaj biti posrijedi ni koji će ga vjetar do nje donijeti, a ni na koju će obalu nju baciti, je li to kakva lađica ili brod s tri palube, natovaren patnjama ili do vrha ispunjen blaženstvom. No, svakoga mu se jutra, pri buđenju, nadaše upravo toga dana pa je osluškivala svaki šum, naglo ustaja-la, čudila se što ga još nema, a potom, pri zalasku sunca, stalno sve žalosnija, pri-željkivaše da je već stigao sutrašnji dan.

Proljeće opet granu. Pri prvim vrućinama, kada procvjetaše kruške, osjeti Emma da je nešto guši.

Već od početka srpnja uze na prste brojiti koliko joj tjedana ostaje do mjeseca listo-pada, misleći da će markiz d'Andervilliers možda prirediti još jedan ples u Va-ubyessardu. No, cijeli rujan proteče bez pisama i posjeta.

Poslije jada zbog tog razočaranja srce joj opet bude prazno, a onda iznova započe niz jednakih dana.

Sada će ti dani tako prolaziti jedan za drugim, uvijek isti, bezbrojni, ništa joj ne do-noseći! U životu je drugih ljudi, koliko god jednoličan bio, bilo bar izgleda za neki događaj. Jedan doživljaj kadšto sa sobom nosi bezbroj preokreta i cijela se slika mi-jenja. No, njoj se ništa ne događaše, valjda je Bog tako htio! Budućnost bijaše poput potpuno mračnoga hodnika s čvrsto zatvorenim vratima na drugom kraju.

Ostavi se i glazbe. Zašto bi svirala? Tko će je čuti? Nikada neće moći, u baršunastoj
haljini s kratkim rukavima, za Érardovim[20] klavirom na nekom koncertu, udarajući lakim prstima po tipkama od bjelokosti, osjetiti gdje oko nje poput lahora struji ushi-ćeni žamor, pa nije ni vrijedno da se muči s vježbanjem. Spremi u ormar risanke i vezivo. Čemu sve to? Čemu? I šivanje je razdraživaše.

– Sve sam pročitala – govoraše u sebi.

Pa bi ostala držeći mašice u vatri dok se ne zažare ili gledajući kako pada kiša.

Kako li je tugovala nedjeljom kada je zvonilo na večernjicu! S nekom pomnom tu-pošću slušaše kako jedan po jedan ječe udari napuklih zvona. Gdjekoja bi mačka na krovu, polagano hodajući, zgrbila leđa pod blijedim sunčanim zracima. Vjetar na glavnoj cesti dizaše oblake prašine. U daljini kadšto zavijaše pas, a zvono u jedna-kim razmacima nastavljaše svoju jednoličnu zvonjavu što se gubila u polju.

Svijet je, međutim, izlazio iz crkve. Žene u ulaštenim klompama, seljaci u novim ko-šuljama, dječica koja gologlava skakutahu pred njima – sve se vraćalo kući. I sve do noći, petorica-šestorica ljudi, uvijek isti, ostajahu igrati na čepove pred glavnim vra-tima gostionice.

Zima bi hladna. Okna svakoga jutra bijahu zastrta injem, a bjelkasto svjetlo što kroz njih prodiraše kao kroz mliječno staklo, kadšto se cijeloga dana ne bi promijenilo. Već je u četiri poslijepodne valjalo zapaliti svjetiljku.

Za onih je dana kada je bilo lijepo vrijeme Emma silazila u vrt. Rosa je na kupusu ostavljala srebrne čipke dugih sjajnih niti što se pružahu od jedne do druge glavice. Ptice se nisu čule, sve kao da je spavalo, špalir pokriven slamom i loza, kao velika bolesna zmija pod zidnom strehom, po kojoj si, približivši se, mogao vidjeti gdje gmižu babure s brojnim nožicama. Među smrekama uz živicu onaj župnik s trorogim šeširom i molitvenikom bijaše ostao bez desne noge pa mu pače i sadra, oljuštivši se od mraza, bijaše ostavila bijele mrlje na licu.

Potom bi se opet popela u sobu, zatvorila vrata, razgrnula žeravicu pa, klonuvši uz toplinu s ognjišta, osjećala kako je tišti još jača dosada. Rado bi bila sišla i popričala sa služavkom, no stid je zadržavaše.

Svakoga bi dana u isti sat školski učitelj u crnoj svilenoj kapici na svojoj kući otvo-rio kapke, a poljar bi prošao noseći sablju opasanu preko haljetka. Jutrom i večerom poštanski bi konji prešli ulicu, tri po tri, odlazeći da se napoje na bari. Od vremena do vremena ciliknulo bi zvonce na vratima kakve krčme, a kada je bilo vjetra, čulo se gdje na dvjema željeznim šipkama škripe bakrene plitice što su služile kao cimer pred brijačnicom. Ukras su brijačnice bili neka stara modna slika prilijepljena na jed-no okno i voštano žensko poprsje sa žutom kosom. I brijač zdvajaše nad svojim pro-mašenim zvanjem, nad izgubljenom budućnošću pa, sanjareći o brijačnici u kakvu velikom gradu, recimo, u Rouenu, u luci, blizu kazališta, ostajaše tako šetkajući po čitav dan od općine do crkve, smrknut, očekujući mušterije. Kad god bi gospođa Bo-vary podigla oči, uvijek bi ga ondje ugledala, kao kakva stražara na straži, s grčkom kapom nakrivljenom na uho i u kaputiću od vunena sukna.

Poslijepodne bi se kadšto iza stakala u blagovaonici pojavila jedna muška glava, gla-va opaljena od sunca i sa crnim zaliscima, polagano se smiješeći širokim blagim osmijehom koji otkrivaše bijele zube. Tada bi smjesta otpočeo valcer, a na verglu se u malenom salonu okretahu plesači ne veći od prsta, žene s ružičastim turbanima, Ti-rolci u kratkim kaputićima, majmuni u crnim frakovima i gospoda u kratkim hlačica-ma, okretahu se među naslonjačima, sofama i stolićima, odražavajući se u komadići-ma zrcala koje na okupu držaše pozlaćena papirnata vrpca. Čovjek je vrtio ručicu pogledavajući desno, lijevo i prema prozorima. Od vremena do vremena, ispljunuvši prema međašu dug mlaz smeđe pljuvačke, koljenom bi podigao glazbalo čiji mu je tvrd remen žuljao rame, a glazba se, čas žalobna i otegnuta ili pak radosna i užurba-na, izvijaše iz kutije, brujeći kroz zastor od ružičastoga tafta za bakrenom rešetkom urešenom arabeskama. Bijahu to napjevi koji su se svirali drugdje, po kazalištima, koji su se pjevali po salonima, na koje se uvečer plesalo pod rasvijetljenim lusterima, svjetski odjeci što dopirahu do Emme. Sarabande bez kraja i konca brujahu joj u gla-vi, a misao joj poskakivaše prateći note, poput kakve bajadere na cvjetnome sagu, prelazeći iz sanje u sanju, iz tuge u tugu. Primivši sitniš u kapu, čovjek bi preko vergla prebacio stari pokrivač od modre vune, objesio spravu na leđa i udaljio se teškim korakom. Emma bi promatrala njegov odlazak.

No, nadasve joj bijaše svega dosta za vrijeme jela u maloj blagovaonici u prizemlju, uz peć koja se pušila, uz vrata koja su škripala, uza zidove što su se rosili i vlažan pod; kao da joj sva gorčina života bijaše poslužena na tanjuru, a uz paru kuhanoga mesa iz dubine duše dizahu joj se valovi mučnine. Charles je sporo jeo; ona bi gric-nula nekoliko lješnjaka ili se, naslonivši se na lakat, zabavljala izvlačeći vrhom noža crte po voštanom platnu.

U kućanstvu se sada puštaše da sve ide kako ide pa se starija gospođa Bovary, do-šavši u Tostesu provesti jedan dio korizme, silno začudi toj promjeni. Emma koja ne-koć bijaše doista tako brižljiva i tankoćutna, sada se po cijele dane ne bi preodjenula,nosila je sive pamučne čarape, a za rasvjetu je palila svijeću. Ponavljaše kako im va-lja štedjeti jer nisu bogati, dodajući da je veoma zadovoljna, veoma sretna, da joj se Tostes silno sviđa, i sve neke takve posve nove izjave kojima bi svekrvi zatvorila usta. Uostalom, Emma kao da više nije bila raspoložena slušati njezine savjete; pače, jednom kada se gospođa Bovary odvažila reći kako gospodari moraju nadzirati vjerski život svoje služinčadi, odgovorila joj je uz tako srdit pogled i tako hladan osmijeh da se dobra žena više toga nije doticala.

Emma postajaše izbirljiva, hirovita. Naručivaše za sebe posebna jela, a onda ih ne bi ni okusila, jednoga bi dana pila samo čisto mlijeko, a sutradan čaj – šalicu za šali-com. Često se tvrdoglavo držala kuće, a potom bi je počelo gušiti pa bi pootvarala prozore i odjenula laganu haljinu. Najprije bi na pasja kola izgrdila služavku, a onda je obasipala darovima ili je slala da prošeće do susjeda, baš kao što bi kadšto iz torbi-ce sve srebrne kovanice bacila siromasima, premda inače nipošto ne bijaše meka srca ni bogzna kako sklona sažaljenju nad drugima, kao većina ljudi seljačkoga podrijetla kojima u duši uvijek ostaje nešto od žuljevitosti očinskih ruku.

Potkraj veljače čiča Rouault, u spomen na svoje izliječenje, zetu osobno donese divnu puricu i ostade tri dana u Tostesu. Charles je bio zauzet bolesnicima pa mu je društvo pravila Emma. Pušio je u spavaćoj sobi, pljuckao u kamin, pripovijedao o poljodjelstvu, teladi, kravama, peradi i općinskom vijeću, tako da ona, kad je otišao, zatvori za njim vrata s osjećajem zadovoljstva koje i nju samu iznenadi. Uostalom, nije više prikrivala prezir ni prema čemu, ni prema kome, a kadšto bi se upuštala i u iznošenje neobičnih misli, kudeći ono što se općenito odobravalo, a odobravajući nastrane ili nećudoredne stvari, na što bi joj muž samo od čuda razrogačio oči.

Zar će ovaj jad i bijeda dovijeka trajati? Zar ih se nikada neće riješiti? Pa nije valjda gora od svih drugih koje sretno žive! Tȁ u Vaubyessardu je vidjela vojvotkinje u ko-jih struk bijaše manje vitak, a ponašanje manje uglađeno nego u nje pa proklinjaše Božju nepravdu, naslanjaše glavu na zid da se isplače. Čeznula je za burnim živo-tom, za krabuljnim plesovima, za obijesnim užicima uza svu ushićenu zanesenost koju ona nije poznavala, a koju su ti užici zacijelo izazivali.

Postajaše sve bljeđa, a patila je i od lupanja srca. Charles joj propisa odoljen i kamforne kupke. Sve što su pokušavali, kao da je još jače razdraživaše.

U neke je dane brbljala s grozničavom rječitošću, a poslije tih jakih uzbuđenja najed-nom bi nastupila obamrlost pa bi ostala tako, bez riječi, bez pokreta. U život bi se vratila tek kada bi po rukama izlila bočicu kolonjske vode.
Kako se neprestano tužila na Tostes, Charles pomisli da uzrok njezinoj bolesti leži u utjecaju okoline pa, držeći se te misli, uze ozbiljno razmišljati o tome da se nastane negdje drugdje.

Nakon toga Emma uze piti ocat da smršavi, poče suho kašljucati i potpuno izgubi tek.

Charlesa je prilično stajalo ostaviti Tostes poslije četiri godine što ih je ondje proveo, i to u trenutku kada je ondje sebi počinjao stvarati položaj. No, što se mora, mora se. Odvede je u Rouen, na pregled svojemu bivšem profesoru. Posrijedi je živčana bo-lest: treba joj promjena zraka.

Okrenuvši se na više strana, Charles doznade da u okrugu Neufchâtel postoji trgo-vište po imenu Yonville-l'Abbaye čiji je liječnik, neki poljski izbjeglica, baš prošloga tjedna nenadano uhvatio maglu. Napisa tada pismo tamošnjem ljekarniku da dozna broj stanovnika, koliko je udaljen drugi najbliži liječnik, koliko je godišnje zasluži-vao njegov prethodnik, itd., pa, budući da odgovor bijaše povoljan, odluči da se, ako se Emmino zdravlje ne poboljša, u proljeće presele.

Jednoga dana, dok je imajući odlazak na umu, raspremala jednu ladicu, ubode se ne-čim u prst. Bijaše to žica na njezinu vjenčanom buketu. Narančini pupoljci bijahu požutjeli od prašine, a srebrno obrubljene satenske vrpce iskrzane na rubovima. Emma baci buket u vatru. Buket planu brže od suhe slame. Potom postade nalik na neki crveni grmić u pepelu koji polagano izgaraše. Ona ga gledaše kako gori. Sitne bobice od ljepenke pucketale, mjedena se žica svijala, vrpca nestajala, a skvrčeni cvjetovi od papira, poput crnih leptira zalepršavši duž limene ploče, naposljetku od-letješe kroz dimnjak.

Kada u mjesecu ožujku krenuše iz Tostesa, gospođa Bovary bijaše trudna.

Drugi dio


I.




Yonville-l'Abbaye (nazvan tako po negdašnjoj kapucinskoj opatiji od koje više nema čak ni ruševina) trgovište je, osam milja udaljeno od Rouena, između ceste za Abbe-ville i ceste prema Beauvaisu, u dnu doline koju natapa Rieule, rječica što utječe u Andellu, prethodno pokrećući tri mlina nadomak svojemu ušću, te u kojoj ima nešto pastrva koje dječaci nedjeljom iz zabave hvataju na udicu.

Kod Boissère se skreće s glavne ceste i ravno nastavlja do vrha obronka Leux odakle puca pogled na dolinu. Rječica što njome protječe pretvara je takoreći u dva predjela potpuno različita izgleda: sve što se nalazi na lijevoj strani, to su livade, a sve što je na desnoj, obrađena zemlja. Livade se pružaju pod vijencem niskih brežuljaka pa se straga spajaju s pašnjacima u Brayu, dok se prema istoku ravnica, blago se uzdižući, sve više širi, a zlatna joj se žitna polja protežu unedogled. Voda što teče uz travnati rub bijelom prugom razdvaja boju zelenih polja od boje izoranih brazdi, pa cijeli kraj nalikuje na velik raširen ogrtač s ovratnikom od zelena baršuna, obrubljenim sre-brnom vrpcom.

Daleko na obzoru, kada stignete na vrh, pred vama se ocrtavaju hrastovi argejske šume, a uz njih i strmi obronci brežuljka Saint-Jean, od vrha do podnožja izbrazdani nejednakim crvenim prugama; to su tragovi kiša, a boja opeke što u tankim nitima presijeca sivu boju brda potječe od brojnih izvora bogatih željezom koji se izlijevaju po okolnom kraju.

Nalazimo se ovdje na tromeđi Normandije, Pikardije i Île-de-Francea, u miješanom kraju gdje jezik nema naglaska, baš kao što ni predio nema značaja. Tu se pravi najlošiji nefšatelski sir u cijelom okrugu, a s druge se strane skupo baviti poljo-djelstvom, jer treba mnogo gnojiva da se pognoji rastresita zemlja puna pijeska i šljunka.

Do 1835. uopće nije bilo prohodne ceste za Yonville, no u to je doba izgrađen među-općinski put koji povezuje cestu prema Abbevilleu s cestom za Amiens, a kojim se kadšto služe vozari što iz Rouena idu prema Flandriji. Međutim, Yonville-l'Abbaye
nije nimalo napredovao usprkos novim cestovnim izlazima. Umjesto da se unapređu-je zemljoradnja, još uvijek svi ustraju na pašnjacima, pa ma koliko da su izgubili na vrijednosti, a tromo trgovište, odvajajući se od ravnice, i dalje se prirodno širi prema rijeci. Primjećuje se iz daljine, ispruženo duž obale, poput kravara što se poslije jela odmara kraj vode.

Podno obronka, poslije mosta, počinje drvored zasađen mladim jasikama koji vas vodi ravno do prvih kuća u mjestu. Ograđene su živicama, usred dvorišta koja su puna raštrkanih zgrada, vinskih tijeskova, kolnica i pecara, razasutih pod krošnjatim stablima o čijem granju vise obješene ljestve, motke ili kose. Škopeni se krovovi, po-put krznenih kapa nabijenih na oči, spuštaju gotovo do trećine niskih prozora na či-jim se grubim izbočenim staklima po sredini nalazi čvor nalik na dno boce. Na ožbu-kani zid koji dijagonalno presijecaju crne grede kadšto se naslanja kržljava kruška, a pred vratima u prizemlju nalaze se podizne pregrade da spriječe ulaz pilićima što na prag dolaze kljucati mrvice crnoga kruha namočena u jabukovaču. Dvorišta, među-tim, postaju uža, kuće se sve više primiču jedna drugoj, a živice nestaju; snop paprati pod jednim se prozorom njiše na dršku od metle; tu je i kovačnica nekog potkivača, a uz nju kolarska radionica pred kojom stoje dvoja-troja nova kola što zakrčuju cestu. Potom se kroz rešetkastu ogradu, ukazuje bijela kuća, a pred njom okrugla tratina koju krasi kip Amora s prstom na ustima; s obje strane vanjskih stuba stoji po jedna vaza od lijevana željeza; na vratima blista ploča s grbom; to je bilježnikova kuća, najljepša u cijelom kraju.

Crkva je na drugoj strani ulice, dvadesetak koraka dalje, na početku trga. Maleno groblje oko nje, ograđeno zidom do visine struka, tako je ispunjeno grobovima da stare kamene ploče, izravnane s tlom, tvore neprekinut pločnik po kojemu je trava sama iscrtala pravilne zelene četvorine. Crkva je obnovljena još tokom posljednjih godina vladavine Karla X. Drveni svod odozgo počinje trunuti pa tu i tamo na mo-droj boji ima crnih rupa. Iznad vrata gdje bi trebale stajati orgulje nalazi se galerija za mušku pastvu, sa zavojitim stubama koje pod klompama odzvanjaju.

Danje svjetlo, prodirući kroz prozore od jednobojna stakla, koso obasjava klupe po-redane postrance duž zida, a na njih je radi udobnosti tu i tamo čavlima pričvršćena rogožina nad kojom su velikim slovima ispisane riječi: »Klupa gospodina Toga-i-Toga.« Malo dalje, na mjestu gdje se lađa sužava, ispovjedaonica stoji nasuprot Dje-vičinu kipiću u satenskoj haljini i s koprenom od tila posutom srebrnim zvijezdama,

a obraza narumenjenih kao u kakva kumira s otočja Sandwich[21]; napokon, kopijom

Svete Obitelji, darom ministra unutrašnjih poslova što se između četiri svijećnjaka izdiže nad glavnim oltarom, u dnu završava pogled. Jelove klupe pred glavnim olta-rom ostale su neoličene.

Tržnica, točnije, nadstrešnica od crijepa podignuta na dvadesetak stupova, sama za-uzima otprilike polovicu glavnoga trga u Yonvilleu. Općinska zgrada, sagrađena prema nacrtima pariškog arhitekta, i to kao svojevrstan grčki hram, nalazi se na uglu ulice, do ljekarnikove kuće. U prizemlju joj se nalaze tri jonska stupa, na prvome je katu polukružna galerija, a završava zabatom što ga ispunja galski pijetao – jednom se nogom oslonio o Ustavnu povelju, a u drugoj drži vagu pravde.

No, u oči najviše upada ljekarna gospodina Homaisa, preko puta gostionice Zlatni lav! Uvečer, posebno kada se upali petrolejska svjetiljka i kada crvene i zelene boči-ce koje joj krase izlog daleko na tlo bace dva različito obojena svjetla, tada se kroz njih, kao u bengalskoj vatri, nazire ljekarnikova sjena nalakćena na pult. Kuća mu je odozgo do dolje oblijepljena natpisima ispisanim kosim, okruglim i tiskanim slovi-ma: »Voda iz Vichyja, Seltza i Barègesa, sirupi za čišćenje, Raspailev lijek, arapski

rakau,[22] Darcetove pastille, Regnaultova pasta, zavoji, kupke, ljekovite čokoladice, itd.« Na natpisnoj ploči koja se pruža cijelom duljinom ljekarne stoje zlatna slova: Homaisova ljekarna. U dnu se ljekarne, iza velike vage pričvršćene na pult, riječ la-boratorij proteže iznad ostakljenih vrata na kojima se na polovini visine još jednom ponavlja Homais, zlatnim slovima na crnoj pozadini.

Nakon ovoga se u Yonvilleu nema više što vidjeti. Ulica, jedna jedina, dugačka koli-ko puškomet i obrubljena s nekoliko dućana, naglo završava na zavoju ceste. Ostavi-te li je s desne strane i krenete podnožjem obronka Saint-Jean, ubrzo ćete stići do groblja.

U doba kolere, da se proširi groblje, srušen je jedan dio zida i kupljena tri jutra zemlje odmah kraj njega, no cijeli je taj novi dio gotovo nenapučen, a grobovi se kao i nekoć gomilaju oko ulaza. Čuvar, koji je u isti mah i grobar i crkvenjak te tako vuče dvostruku dobit od mrtvaca iz svoje župe, iskoristio je prazno zemljište da na njemu zasadi krumpir. Iz godine u godinu, međutim, polje mu se smanjuje, a kada iznenada izbije kakva zaraza, ne zna bi li se radovao smrtnim slučajevima ili tugovao zbog to-likih pokopa.

– Vi se hranite leševima, Lestiboudois! – najzad mu jednoga dana reče gospodin župnik.Ta ga nemila primjedba natjera da se zamisli; na neko ga vrijeme zadrža, no danas i dalje uzgaja svoje »krtole« te pače drsko tvrdi da same od sebe niču.

Od događaja koje ovdje kanimo ispripovjediti u Yonvilleu se doista ništa nije promi-jenilo. Limena se trobojnica još uvijek okreće na vrhu crkvenog zvonika, na vjetru dućan trgovca pomodnom robom i sada maše dvjema pamučnim vrpcama, ljekarni-kovi zameci, poput komada bijele gube, sve više trunu u mutnom alkoholu, a iznad gostioničkih glavnih vrata ostarjeli zlatni lav, izgubivši boju od kiša, još uvijek pro-laznicima pokazuje kovrče kao u kudrova.

One večeri kada su supruzi Bovary imali stići u Yonville, gospođa udova Lefrançois, vlasnica te gostionice, bijaše u tolikom poslu da su je, dok je premetala lonce, oblije-vale krupne kapi znoja. Sutradan u trgovištu bijaše sajmeni dan. Valjalo je unaprijed narezati meso, očistiti piliće, skuhati juhu i kavu. Osim toga, trebalo je spraviti objed za stalne goste, te za liječnika, njegovu ženu i njihovu služavku; soba za biljar odje-kivaše od gromoglasnog smijeha; trojica su mlinara u maloj blagovaonici zvala da im se donese rakije; drvo je plamtjelo, žeravica pucketala, a na dugačkom ku-hinjskom stolu uzdizahu se, među sirovim ovčjim četvrtinama. gomile tanjura što podrhtavahu od udaraca po panju na kojem se sjeckao špinat. Iz dvorišta za živad čula se krika peradi za kojom je služavka trčala da joj zavrne vratom.

Čovjek u zelenim kožnim papučama, malčice boginjav i u baršunastoj kapici sa zlatnom kićankom, grijaše leđa naslonivši se na ognjište. Lice mu izražavaše isklju-čivo zadovoljstvo samim sobom, a činilo se da život prihvaća jednako smireno kao i češljugar što mu je iznad glave visio u krletki od vrbova pruća: bijaše to ljekarnik.

– Artémise! – vikaše gostioničarka. – Nakidaj pruća, napuni vrčeve, donesi rakije, daj se požuri! Da bar znam kakve ću poslastice ponuditi društvu koje očekujete! Bože mili, otpremnici opet dižu galamu u sobi za biljar! A kola su ostavili pred glavnim vratima! Kad Lastavica stigne, još će ih razbiti! Zovi Polytea neka ih makne u stranu!... Ma, čujte, gospodine Homais, od jutros su odigrali bar petnaest partija i popili osam vrčeva jabukovače... Još će mi i sukno poderati – nastavljaše, izdaleka ih promatrajući s pjenjačom u ruci.

– Ne bi to bilo veliko zlo – odgovori gospodin Homais – kupili biste drugi!

– Drugi biljar! – uskliknu udovica.

– Pa kad se ovaj raspada, gospođo Lefrançois. Ponavljam vam, vi ništa za sebe ne poduzimate, ama baš ništa! A osim toga, pravi ljubitelji sada hoće manje rupe i teške
štapove. Ne igra se više na kuglice; sve se promijenilo. Treba ići u korak s vreme-nom! Pogledajte, recimo Telliera...

Krčmarica se zajapuri od bijesa. Ljekarnik dodade:

– Rekli vi što mu drago, njegov je biljar ljepši od vašega, a to što se, na primjer, sje-tio prirediti rodoljubno natjecanje u korist Poljske ili za poplavljene u Lyonu...

– Ne bojimo se mi takvih propalica kao Tellier! – prekide ga gostioničarka sliježući širokim ramenima. – Ma dajte, gospodine Homais, dok god bude Zlatnog lava, ljudi će dolaziti ovamo. Tȁ nismo ni mi bez prebijene pare! A za razliku od nas, Francusku kavanu jednog lijepog dana vidjet ćete zatvorenu i s krasnim oglasom na prozorskim kapcima... Da promijenim biljar! – nastavljaše ona govoreći sama sa so-bom. – Taj biljar koji mi tako zgodno dođe za slaganje rublja i na koji sam za vrije-me lova smjestila na spavanje čak šestoricu putnika!... Ama, gdje je onaj sporiš od Hiverta?

– Čekate li na njega da poslužite večeru? – zapita ljekarnik.

– Na njega? A što onda s gospodinom Binetom? Točno u šest vidjet ćete ga na vrati-ma, jer mu u točnosti na svijetu nema ravna. Uvijek hoće baš svoje mjesto u maloj blagovaonici! Prije bi umro nego večerao sjedeći negdje drugdje! I kako je izbirljiv u jelu! I kako zanovijeta zbog jabukovače! A ne kao gospodin Léon: taj ponekad dola-zi u sedam pa čak i u pola osam! A i ne gleda što jede. Krasan mladić. Nikada ne po-diže glas.

– Eto, vidite, u tome vam je razlika između obrazovana čovjeka i bivšega karabinjera koji je postao ubirač poreza.

Odbi šest sati. Uđe Binet.

Bijaše odjeven u plavi jahaći kaput koji mu sam po sebi ravno padaše niz mršavo ti-jelo, a ispod podignuta štitnika na kožnoj kapi s naušnjacima, uzicom privezanim navrh glave, provirivaše ćelavo čelo spljošteno od redovitoga nošenja kacige. Na sebi je imao prsluk od crnoga sukna, kruti ovratnik, sive hlače, a u svako doba godi-ne, i dobro ulaštene čizme na kojima bijahu dvije usporedne izbočine nastale zbog pretjerano velikih nožnih palaca. Nijedna mu dlačica nije stršala iz plave brade koja mu, prateći obris vilice, poput ruba na cvjetnoj lijehi, uokviravaše duguljasto uvelo lice na kojemu oči bijahu sitne, a nos orlovski. Bijaše vješt u svim igrama na karte i dobar lovac, a imao je i lijep rukopis. Kod kuće je pak imao tokarsku klupu na kojoj je iz razonode izrađivao kolute za ubruse kojima je pretrpao kuću, ljubomorno poput
umjetnika i sebično poput buržuja.

Pođe prema maloj blagovaonici, no najprije je odande trebalo otpraviti ona tri mlina-ra, pa Binet, cijelo vrijeme dok su za nj prostirali stol, ostade šutke na svojem mjestu, pokraj peći; potom, kao i obično, zatvori za sobom vrata i skide kapu.

– Tome se jezik zbilja neće izlizati od uljudna pozdrava! – reče ljekarnik čim ostade nasamu s gostioničarkom.

– On i inače malo govori – odgovori ona. – Prošloga tjedna došla su ovamo dva pu-tujuća trgovca suknom, duhoviti momci koji su nam uvečer pripovijedali toliko šala da sam ja plakala od smijeha, a on, on vam je samo sjedio i šutio kao riba.

– Da – reče ljekarnik – nema u njega mašte, nema duhovitosti, ništa od onoga što čini društvena čovjeka!

– Ipak kažu da mu ne ide loše – suprotstavi se gostioničarka.

– Da mu ne ide loše! – otpovrnu gospodin Homais. – Njemu da ne ide loše? U njego-vu poslu, lako moguće – dodade mirnijim tonom.

Pa nastavi:

– Ah! Da jedan trgovac koji ima značajne veze, jedan pravnik, liječnik ili ljekarnik od prevelike zadubljenosti u posao postanu ćudljivi, pa čak i mrgodni, to razumijem. U povijesti se navodi bezbroj takvih priča! No, takvi ljudi bar o nečemu razmišljaju. Evo, na primjer, ja: koliko mi se puta dogodilo da sam tražio pero po pisaćem stolu, kada sam htio ispisati neku etiketu, a onda bih napokon otkrio da sam ga zataknuo za uho!

Međutim, gospođa Lefrançois iziđe na prag da vidi stiže li Lastavica. Najednom se strese. U crno odjeven čovjek nenadano uđe u kuhinju. Pri posljednjem svjetlu suto-na razaznavaše mu se crveno lice i atletski građeno tijelo.

– Čime vam mogu služiti, gospodine župniče? – zapita gostioničarka dohvaćajući s kamina jedan od bakrenih svijećnjaka što bijahu ondje poredani s utaknutim svijeća-ma. – Hoćete li nešto popiti? Prst likera od ribiza, čašu vina?

Duhovnik vrlo uljudno odbi. Bio je pošao po kišobran što ga neki dan bijaše zabora-vio u samostanu u Ernemontu pa, zamolivši gospođu Lefrançois da mu ga tokom ve-čeri pošalje u župni dvor, iziđe i zaputi se u crkvu gdje je zvonilo za Pozdravljenje.

Kada se na trgu više nije čuo zvuk njegovih cipela, ljekarnik napomenu da je župni-kovo maloprijašnje vladanje veoma nedolično. To što je odbio okrepu, čini mu se
najgnusnijim licemjerstvom; svi popovi umiju itekako potegnuti kad ih nitko ne vidi i trude se vratiti vrijeme desetine.

Gostioničarka uze braniti župnika.

– Uostalom, on bi četvoricu takvih kao što ste vi sredio lijevom rukom. Prošle godi-ne pomagao je našim ljudima da spreme slamu; nosio je po šest snopova najednom, toliko je jak!

– Krasno! – reče ljekarnik. – I sada ti pošalji kćer na ispovijed takvoj ljudini! Da sam ja vlast, odredio bih da se popovima jednom mjesečno pušta krv. Da, gospođo Lefrançois, po jedna poštena flebotomija svakog mjeseca u korist javnoga reda i mira!

– Šutite, gospodine Homais! Vi ste bezbožnik! Vi nemate vjere!

Ljekarnik odgovori:

– Imam ja vjeru, vlastitu vjeru, a imam je čak i više nego svi oni sa svojim svetačkim glumatanjem i sljeparijama! Naprotiv, ja se Bogu klanjam! Vjerujem u Najviše Biće, u jednoga Stvoritelja, tko god to bio, koji nas je postavio na ovaj svijet da ovdje obavljamo građanske i očinske dužnosti, ali nije mi potrebno da u crkvi ljubim sre-brno posuđe i novcem iz vlastitog džepa tovim gomilu lakrdijaša koji se hrane bolje od nas! Boga možemo štovati i u šumi, u polju ili čak promatrajući nebeski svod, kao naši stari. Moj Bog, to je bog Sokratov, Franklinov i Bérangerov! Ja sam za Vjero-

ispovijest savojskog vikara i za besmrtna načela iz '89. godine![23] Zato ne prihvaćam Boga kao čičicu koji sa štapom u ruci šetucka po nebeskom vrtu, vlastite prijatelje trpa u kitovu utrobu, umire vapeći i uskrsava poslije tri dana: sve je to samo po sebi besmisleno, a uostalom, i protivno svim fizikalnim zakonima, što nam ujedno doka-zuje i da su popovi uvijek čamili u sramotnom neznanju u koje nastoje za sobom po-vući i sve druge ljude.

Ljekarnik zašuti tražeći očima slušatelje oko sebe, jer u svojem žaru načas bijaše po-mislio da se nalazi usred općinskog vijeća. No, gostioničarka ga više i ne slušaše: ću-lila je uho osluškujući štropot iz daljine. Začu se kloparanje kočije pomiješano sa zveketom olabavljenih potkova što udarahu o zemlju i napokon se Lastavica zaustavi pred vratima.

Bijaše to žuti sanduk na dva velika kotača koji, dopirući do visine platnenoga krova, zaklanjahu putnicima pogled na cestu i prskahu ih blatom po ramenima. Kada bi ko-čija bila zatvorena, malena okna na uskim prozorčićima podrhtavahu u svojem okviru, a na njima se tu i tamo, u sloju stare prašine koju ni olujne kiše ne uspijevahu isprati, zadržavahu blatne mrlje. U taj sanduk bijahu upregnuta tri konja, od kojih prednjak bijaše pred rudom, a kada se vozilo spuštalo niz padine, dnom je dodirivalo tlo i poskakivalo.

Nekoliko građana Yonvillea stiže na trg: svi su govorili u isti mah, pitali za novosti, tražili objašnjenja i košare s ribom: Hivert nije znao kome bi prije odgovorio. On je u gradu obavljao poslove za mještane. Išao je po dućanima, postolaru donosio svitke kože, potkivaču raznorazno željezo, gospodarici bačvicu sa sleđevima, šešire od kitničarke, umetke za kosu od vlasuljara, pa je na povratku duž puta dijelio omote koje je, stojeći na sjedalu i vičući što ga grlo nosi, bacao preko ograda, dok su mu konji sami išli naprijed.

Putem ga bijaše zadržala jedna nezgoda: hrtica je gospođe Bovary pobjegla preko polja. Dobrih su je četvrt sata zviždanjem dozivali. Hivert se pače bijaše vratio pola milje natrag, u svakom času vjerujući da je vidi, no valjalo je nastaviti put. Emma se bijaše rasplakala, uzrujala, optužila Charlesa za nesreću. Gospodin Lheureux, trgo-vac suknom, koji se s njima vozio u kočiji, bijaše je pokušao utješiti mnoštvom primjera o izgubljenim psima koji su nakon dugih godina prepoznali svojega gospo-dara. Priča se tako o psu, govorio je, koji se iz Carigrada vratio kući u Pariz. Drugi je pak prijekim putem prešao pedeset milja i preplivao četiri rijeke, a i njegov je otac imao kudrova koji mu je nakon dvanaest godina izbivanja jedne večeri, kada je išao u grad na objed, na ulici skočio na leđa.

II.




Emma siđe prva, za njom Félicité, gospodin Lheureux i neka dojilja, a Charlesa mo-radoše probuditi u kutu gdje, čim je pala noć, bijaše čvrsto zaspao.

Pojavi se Homais; izrazi duboko poštovanje gospođi, a gospodinu uputi uljudne poz-drave, reče da mu je osobito drago što im je mogao učiniti poneku uslugu te srdačno doda da se bio slobodan sam pozvati, jer mu je žena ionako odsutna.

Gospođa Bovary, kada uđe u kuhinju, približi se ognjištu. S dva prsta uhvati haljinu u visini koljena pa, zadigavši je tako do gležnja, pruži prema vatri, iznad janjećeg buta što se okretaše na vatri, nogu obuvenu u crnu čizmicu. Plamen je u potpunosti obasjavaše prodirući oštrim svjetlom kroz tkanje haljine, glatke pore na bijeloj koži pa čak i kroz vjeđe na očima kojima bi od vremena do vremena trepnula. Veliki bi crveni trak preletio preko nje kad god bi zapuh vjetra prodro kroz odškrinuta vrata.

S druge strane ognjišta šuteći je promatraše plavokos mladić

Budući da se silno dosađivao u Yonvilleu gdje je kod bilježnika Guillaumina radio kao pisar, gospodin Léon Dupuis (bijaše to onaj drugi stalni gost u Zlatnom lavu) često je odgađao dolazak na večeru nadajući se da će u gostionicu navratiti kakav putnik s kojim bi tokom večeri mogao pročavrljati. U dane kada bi ranije završio s poslom, morao je, jer nije znao što bi drugo sa sobom, doći točno na vrijeme i od juhe pa do sira u četiri oka podnositi Bineta. Zato je s radošću prihvatio gostioni-čarkin prijedlog da večera u društvu s novim gostima pa svi prijeđoše u veliku blago-vaonicu gdje gospođa Lefrançois bijaše dala svečano postaviti stol za četvero.

Homais zamoli za dopuštenje da grčku kapu ostavi na glavi, zbog straha od korize.[24]

Potom će, okrenuvši se svojoj susjedi:

– Gospođa je nedvojbeno malo umorna? Čovjek se tako strašno drnda u toj našoj

Lastavici!

– Istina – odgovori Emma – ali meni takve smetnje ne padaju teško, volim ići s mjesta na mjesto.
– Tako je dosadno – uzdahnu pisar – živjeti prikovan na jednom te istom mjestu!

– Kad biste kao ja – reče Charles – neprestano morali sjediti na konju...

– No – nastavi Léon obraćajući se gospođi Bovary – ništa nije ugodnije od toga, čini mi se, samo ako to čovjek može – dodade.

– Uostalom – govoraše apotekar – obavljanje liječničke službe nije odveć naporno u našim krajevima, jer stanje cesta kod nas omogućuje upotrebu kola, a općenito je i dosta dobro plaćeno, jer su poljoprivrednici imućni. Imamo ovdje u zdravstvenom pogledu, osim uobičajenih slučajeva kao što su crijevna upala, bronhitis, žučne tego-be itd., od vremena do vremena i pokoji slučaj intermitentne groznice u doba žetve, no sve u svemu, malo ozbiljnih slučajeva, ništa posebno, osim mnogo oboljenja od gušavosti, čemu su nedvojbeno razlog žaljenja vrijedne zdravstvene prilike po našim seljačkim stanovima. Ah! Naići ćete na mnoge predrasude koje ćete morati suzbijati, gospodine Bovary, na mnoge tvrdoglavo ukorijenjene stavove s kojima će se dano-mice suočavati svi napori vaše znanosti, jer se ljudi još uvijek radije oslanjaju na de-vetnice, svete moći i župnika, umjesto da posve naravno dođu k liječniku ili ljekarni-ku. Klima, ipak, nije uopće loša, pa čak u u općini imamo i nekoliko devedesetogo-dišnjaka. Toplomjer se (prema mojim promatranjima) zimi spušta do četiri stupnja, a usred ljeta dosegne dvadeset i pet, najviše trideset centigrada, što znači maksimum od dvadeset i četiri Réaumura ili, ako vam je draže, pedeset i četiri Fahrenheita (po engleskoj mjeri), ne više! I doista, od sjevernih vjetrova štiti nas s jedne strane šuma u Argueilu, a s druge nas od zapadnih štiti obronak Saint-Jean, a ova se vrućina, me-đutim, koja bi zbog vodene pare što se diže iz rijeke i zbog značajnog broja stoke na pašnjacima od koje se, kao što znate, isparuje mnogo amonijaka, što će reći, dušika, vodika i kisika (ne, samo dušika i vodika), te koja bi, izvlačeći humus iz zemlje, mi-ješajući sva ta različita isparivanja, povezujući ih, da tako kažem, u svojevrstan snop i spajajući se sama od sebe s elektricitetom raširenim u zraku, kada ga ima, s vreme-nom mogla, kao u tropskim krajevima, izazvati kužna isparivanja... ta se vrućina, ka-žem, ublažava upravo s one strane s koje dolazi, odnosno, bolje rečeno, s koje bi tre-bala dolaziti, to jest s južne strane, i to zahvaljujući jugoistočnim vjetrovima koji, i sami se od sebe rashladivši prolazeći iznad Seine, do nas ponekad iznenada stižu, kao povjetarci iz Rusije!

– Imate li u okolici bar kakvih mjesta za šetnju? – nastavljaše gospođa Bovary obra-ćajući se mladiću.

– O, jako malo – odgovori on. – Postoji jedno mjesto koje zovu Pašnjak, na vrhu obronka, uz rub šume. Ponekad nedjeljom odem onamo pa ostanem tako s knjigom u ruci i gledam zalazak sunca.

– Meni ništa nije divnije od sunčeva zalaska – prihvati ona – posebno na morskoj obali.

– Oh! Obožavam more – reče gospodin Léon.

– A zatim, ne čini li vam se – uzvrati gospođa Bovary – da duh slobodnije lebdi po onom bezgraničnom prostranstvu, da vam njegovo promatranje uzdiže dušu i ispunja vas mislima o beskraju, o savršenstvu?

– Isto je tako i s gorskim krajobrazima – preuze Léon. – Imam rođaka koji je lani pu-tovao po Švicarskoj pa mi je govorio kako je nemoguće i zamisliti poetičnost ta-mošnjih jezera, čar slapova, veličajnost ledenjaka. Tamo se kraj brzaca viđaju borovi nevjerojatne veličine, kolibe nagnute nad ponorima, a na tisuću stopa ispod vas, kada se raziđu oblaci, i cijele doline. Takvi prizori moraju svakoga oduševiti, skloniti na molitvu, na ushit! Zato se više i ne čudim onome slavnom glazbeniku koji je, da bi što više potaknuo vlastitu maštu, običavao svirati na klaviru pred kakvim veli-čanstvenim predjelom.

– Bavite se glazbom? – zapita ona.

– Ne, ali je silno volim – odgovori on.

– Ah, ne slušajte ga, gospođo Bovary – prekide ih Homais naginjući se nad tanjur – to je puka skromnost. Nemojte tako, dragi moj! Eh, neki dan u svojoj sobi pjevali ste Anđela čuvara da je to bila prava divota. Slušao sam vas iz laboratorija, izvodili ste to kao rođeni umjetnik.

Léon, naime, stanovaše u ljekarnikovoj kući gdje je na drugom katu imao sobicu što je gledala na trg. On porumenje na ovu stanodavčevu pohvalu, no Homais se već bi-jaše okrenuo prema liječniku te mu stao redom nabrajati najvažnije stanovnike u Yonvilleu. Pripovijedao je razne zgode, davao obavještenja. Ne zna se točno kolik je bilježnikov imutak, a tu je i kuća Tuvache koja stalno nešto izvodi...

Ema nastavi:

– A koju glazbu najviše volite?

– Oh, njemačku, ona vas potiče na sanjarenje.

– Poznajete li Talijane?

– Još ne, ali ću ih vidjeti iduće godine kada odem živjeti u Pariz da dovršim studij prava.

– Kao što sam imao čast – reče ljekarnik – spomenuti vašem gospodinu suprugu, u vezi sa sirotim Yanodom koji je onako pobjegao, zahvaljujući ludostima u koje se upustio, uživat ćete u jednoj od najudobnijih kuća u Yonvilleu. Za liječnika su pogla-vito zgodna vrata koja vode u prolaz, pa kroz njih možete ući i izići a da vas nitko ne vidi. Inače, opskrbljena je svime što je kućanstvu potrebno: praonica, kuhinja sa smočnicom, primaća soba, spremnica za voće, itd. Taj veseljak nije gledao na trošak! Dao je sebi na kraju vrta, kraj vode, podići sjenicu samo zato da ondje ljeti pije pivo, a ako se gospođa zanima za vrtlarstvo, moći će...

– Time se moja žena uopće ne bavi – reče Charles. – Draže joj je, premda joj se kre-tanje preporučuje, stalno se zadržavati u sobi i čitati.

– Baš kao i ja – odvrati Léon. – Zaista, ima li što ljepše nego se uvečer s knjigom smjestiti uz vatru, dok vjetar udara o okna, a svjetiljka gori?...

– Baš tako – reče Emma uprijevši u nj širom otvorene krupne crne oči.

– Ni na što ne mislite – nastavljaše on – a sati prolaze. Ne mičete se s mjesta, a šeće-te po zemljama za koje vjerujete da su pred vama, dok vam se misao isprepleće sa zamišljanjem i poigrava se s pojedinostima ili slijedi nit zbivanja. Stapa se s likovi-ma pa vam se čini da pod njihovom odjećom kuca vaše srce.

– Istina, prava istina! – govoraše ona.

– Jeli vam se ikada dogodilo – prihvati Léon – da u nekoj knjizi naiđete na nejasnu pomisao na koju ste već i sami nadošli, na neku mutnu sliku koja vam se vraća iz da-ljine, i to kao potpuni izraz vaših najtananijih osjećaja?

– Doživjela sam to – odgovori ona.

– Upravo zbog toga – reče on – toliko volim pjesnike. Nalazim da su stihovi nježniji od proze i da nad njima daleko lakše zaplačemo.

– S vremenom stihovi ipak zamaraju – prihvati Emma. – Sada, naprotiv, obožavam pripovijesti koje se čitaju bez predaha, od kojih vas obuzima strah. Mrzim obične ju-nake i umjerene osjećaje, kakvih ima u naravi.

– Zapravo – primijeti pisar – ta se djela obraćaju srcu pa, čini mi se, odstupaju od pravoga cilja umjetnosti. Tako je slatko kada se usred životnih razočaranja možeš u mislima unijeti u plemenite likove, čista čuvstva i sretne prizore. Meni je to, dok ži-vim ovdje, daleko od svijeta, jedina razonoda, a Yonville pruža tako malo drugih
mogućnosti!

– Kao i Tostes, nedvojbeno – prihvati Emma. – Zato sam uvijek i bila predbilježena u kakvoj čitaonici.

– Ako mi gospođa hoće učiniti čast da se njome posluži – reče ljekarnik koji je čuo posljednje riječi – stavljam joj na raspolaganje knjižnicu sastavljenu od najboljih pi-

saca: Voltairea, Rousseaua, Delillea,[25] Waltera Scotta, časopisa Echo des feuilletons, itd., a usto primam i razne periodične listove, među kojima svaki dan i Fanal de Ro-uen, jer uživam povlasticu da budem njegov dopisnik za okruge Buchy, Forges, Ne-ufchâtel, Yonville i okolicu.

Za stolom su sjedili već dva i pol sata, jer je služavka Artémise, lijeno vukući krpene papuče po podnim pločicama, tanjure donosila jedan po jedan, sve zaboravljala, nije slušala što bi joj se reklo i neprestano ostavljala odškrinuta vrata sobe za biljar koja krajem kvake udarahu o zid.

I ne primijetivši, Léon u žaru razgovora bijaše stavio nogu na prečku stolca na kojem je sjedila gospođa Bovary. Ona je oko vrata nosila malenu svilenu kravatu od modre svile koja joj poput tvrde ogrlice uspravno pridržavaše sitno nabran batisteni ovratnik pa joj, kako bi već pokrenula glavu, donji dio lica uranjao u tanku tkaninu ili se ljupko pomaljao iz nje. I tako se njih dvoje, dok Charles i ljekarnik o nečemu razglabahu, upustiše u jedan od onih neodređenih razgovora u kojima vas slučajnost pojedinih rečenica uvijek dovodi do čvrstoga središta uzajamne naklonosti. Predsta-ve u Parizu, naslove romana, nove četvorke i svijet koji ne poznavahu, Tostes u ko-jem je ona prije živjela, Yonville u kojemu sada bijahu, sve to razmatrahu, o svemu razgovarahu, sve do kraja večere.

Kada ih poslužiše kavom, Félicité ode pripremiti sobu u novoj kući, a gosti uskoro potom ustadoše. Gospođa Lefrançois već spavaše pokraj zapretane vatre, a stajski momak sa svjetiljkom u ruci čekaše da gospodina i gospođu Bovary otprati kući. Crvena mu kosa bijaše puna slamčica i šepao je na lijevu nogu. U drugu ruku uze ki-šobran gospodina župnika, pa svi krenuše.

Trgovište je spavalo. Stupovi na tržnici bacahu dugačke sjenke. Zemlja bijaše posve siva, kao usred ljetne noći.

No, kako se liječnikova kuća nalazila na pedeset koraka od gostionice, moradoše go-tovo odmah zaželjeti laku noć jedni drugima i društvo se rasprši.

Emma već u predvorju osjeti kako joj hladnoća žbuke, poput vlažna platna, pada na ramena. Zidovi bijahu svježe obijeljeni, a drvene stube škripahu pod nogama. U spa-vaćoj sobi na prvom katu kroz prozore bez zastora prodiraše bjeličasto svjetlo. Nazi-rahu se vrhovi drveća, a malo dalje livada, napola utonula u maglu što se na mjeseči-ni dizala prateći tok rijeke. Usred odaje bijahu nabacane ladice iz komode, boce, no-sači za zavjese, pozlaćene šipke, a uz njih strunjače po stolcima i po podu zdjele za vodu, jer su ona dvojica što bijahu prenijela pokućstvo sve ostavila samo tako, u ne-redu.

Bijaše joj to četvrti put da polazi na počinak na nepoznatu mjestu. Prvi je put to bilo na dan ulaska u samostan, drugi put kada je stigla u Tostes, treći u Vaubyessardu, a četvrti ovdje, a svaki put bilo joj je kao da ulazi u novo razdoblje u životu. Nije vje-rovala da se stvari mogu na različitim mjestima predočavati kao iste pa, budući da je dio koji je do sada proživjela bio loš, nedvojbeno će ono što joj preostaje da prođe biti bolje.

III.




Sutradan nakon buđenja opazi pisara na trgu. Bila je u jutarnjoj haljini. On podiže glavu i pozdravi je. Ona se kratko nakloni i zatvori prozor.

Léon cijeloga dana čekaše da dođe šest sati uvečer: no, ušavši u gostionicu, za sto-lom nađe samo gospodina Bineta.

Sinoćnja večera bijaše za nj značajan događaj; nikada dotada nije puna dva sata razgovarao s nekom gospođom. Tȁ kako joj je uspio, i to onako biranim jezikom, izložiti toliko toga što ranije ne bi bio kadar tako lijepo izraziti? Obično bijaše stid-ljiv i pokazivaše onu suzdržanost u kojoj u isti mah ima i čednosti i himbe. U Yonvilleu se o njemu držalo da mu je vladanje na mjestu. Slušao je rasuđivanja zre-lih ljudi i nimalo se nije činio zanesen politikom, što je rijetkost za mlada čovjeka. Usto bijaše višestruko nadaren, slikao je akvarele, znao čitati note, a poslije večere rado se bavio književnošću, onda kada se nije kartao. Gospodin Homais cijenio ga je zbog obrazovanosti, gospođa Homais voljela zbog uslužnosti; naime, često je u vrt izvodio male Homaisove, vječno musava derišta, veoma loše odgojena i ponešto limfatična, kao i njihova mati. Skrb za njih bijaše, osim služavki, povjerena i Justinu, ljekarničkom šegrtu i sinu daljega rođaka gospodina Homaisa, kojega iz samilosti bi-jahu uzeli u kuću i koji je tu ujedno bio i sluga.

Apotekar se pokaza kao najbolji susjed. Dade gospođi Bovary obavijesti o dobavlja-čima, posebno posla po svojega trgovca jabukovačom, sam okuša piće i pripazi da se u podrumu bačva smjesti kako valja, objasni na koji način treba postupiti pri nabavci jeftinog maslaca i nagodi se s Lestiboudoisom, crkvenjakom koji uz crkvenjačke i pogrebničke poslove uređivaše i glavne vrtove u Yonvilleu, po satu ili za cijelu godi-nu, kako je kome odgovaralo.

Nije samo potreba da se bavi drugima tjerala ljekarnika na tako pretjerano uslužnu srdačnost, stajaše iza toga i neki naum.

On bijaše počinio prekršaj prema članku 1, zakona od 19. vantoza iz XI. godine,[26] kojim se zabranjuje bavljenje medicinom svakome tko za to nema diplome, tako da
je temeljem potajnih prijava Homais pozvan u Rouen, pred kraljevskoga državnog tužioca, u njegov osobni kabinet. Visoki ga službenik primi stojeći, u talaru, s herme-linom preko ramena i sudačkom kapom na glavi. Bilo je jutro, prije početka sudbe-nih postupaka. S hodnika se čulo gdje prolaze teške oružničke čizme i kao neki uda-ljeni zvek teških brava što se zaključavaju. Ljekarniku je tako zazvonilo u ušima da je povjerovao kako će ga kap udariti; već naziraše podzemne tamnice, obitelj u suza-ma, ljekarnu prodanu, sve bočice razbacane te morade ući u kavanu i popiti čašicu ruma sa sodom eda bi došao k sebi.

Malo-pomalo izblijedje sjećanje na tu opomenu te on i dalje, kao i nekoć, u sobici iza ljekarne davaše bezazlene zdravstvene savjete. No, načelnik mu to zamjeraše, ko-lege su mu zavidjeli, pa se valjalo svega bojati; vezati sitnim uslugama gospodina Bovaryja uza se, značilo je steći njegovu zahvalnost i spriječiti da kasnije, primijeti li štogod, o tome progovori. Zato mu je Homais svakoga jutra donosio novine, a posli-jepodne često na tren ostavljao ljekarnu i odlazio liječniku na razgovor.

Charles bijaše natmuren: bolesnici nisu dolazili. Po cijele je sate sjedio bez riječi, od-lazio spavati u ordinaciju ili gledao ženu nad švelom. Da se rastrese, uze po kući obavljati teške poslove te čak pokuša obojiti tavan ostatkom boje što su je soboslika-ri bili ostavili. No, novčane su ga brige zaokupljale. Bijaše toliko potrošio za popravke u Tostesu, za gospođine haljine i selidbu da je cijeli miraz, više od tri tisu-će talira, otišao u dvije godine. Usto, koliko je toga oštećeno ili izgubljeno prilikom prijevoza iz Tostesa do Yonvillea, ne računajući sadrenog župnika koji se, skliznuvši s kola pri malo jačem trzaju, razbio u tisuću komada na pločniku u Quincampoixu!

Ugodnija briga ubrzo ga zaokupi, naime, ženina trudnoća. Što se više približavaše dan porođaja, sve ju je nježnije volio. Među njima se uspostavljaše drugačija tjelesna veza, te kao neki stalan osjećaj složenijeg sjedinjenja. Kada bi izdaleka ugledao nje-zin tromi korak i meko zibanje njezina struka nad bokovima bez steznika, kada bi je, dok su sjedili sučelice, do mile volje promatrao, a ona, sjedeći umorno mijenjala po-ložaj u naslonjaču, tada se u svojoj sreći ne bi mogao suzdržati: ustao bi, ljubio je, rukama joj prelazio po licu, nazivao je mamicom, htio s njome zaplesati te, napola plačući, a napola se smijući, izgovarao svakojake umiljate šale što bi mu pale na um. Ushićivala ga je pomisao da je s njome začeo dijete. Ništa mu sada više nije nedosta-jalo. Poznavao je ljudski život sa svih strana i vedro sjedao za njegovu trpezu.

Emma se isprva osjeti silno iznenađenom, potom poželje što prije roditi da bi saznala kako izgleda biti majka. No, kako nije mogla po želji trošiti, nabaviti zipku s ruži-
častim svilenim zavjesicama i vezene dječje kapice, ona u trenutku ogorčenosti odustade od brige o opremi te sve odjednom naruči kod neke seoske švelje, bez bira-nja i pogađanja. Nije, dakle, uživala u pripremama u kojima se materinska nježnost pretapa u čežnju te je zato možda već od samoga početka nešto umanjilo njezinu lju-bav.

Međutim, kako je Charles kod svakoga obroka govorio o djetešcu, poče uskoro i ona postojanije razmišljati o njemu.

Željela je sina: bit će snažan i tamnokos, nazvat će ga Georges, a ta pomisao da će imati muško dijete bijaše joj već unaprijed svojevrsna naknada za svu dotadašnju ne-moć. Muškarac je barem slobodan; otvorene su mu sve strasti i sve zemlje, može prevladavati zapreke, dospjeti i do najdaljih slasti. No, ženu nešto neprekidno sputa-va. U isti mah pokretna i povodljiva, ima protiv sebe slabost vlastite puti i zakonsku ovisnost. Volja joj, poput vrpcom pridržane koprene na šeširu, uzdrhti na svakom vjetru; uvijek je vuče kakva želja, uvijek kakav obzir zadržava.

Emma se porodi jedne nedjelje oko šest sati, o izlasku sunca.

– Djevojčica! – reče Charles. Emma okrenu glavu i onesvijesti se.

Gotovo smjesta dojuri gospođa Homais i poljubi je, baš kao i kuma Lefrançois iz Zlatnoga lava. Ljekarnik joj, kao obziran čovjek, uputi samo nekoliko usputnih česti-taka, i to kroz odškrinuta vrata. Htjede vidjeti dijete i nađe da je lijepo razvijeno.

Za vrijeme oporavka sasvim je zaokupi traženje imena za kćer.

Najprije razmotri sva imena s talijanskim nastavcima, kao Clara, Louisa, Amanda, Atala, prilično joj se sviđala Galsvinda, a još više Izolda ili Léocadie. Charles je želio da dijete nazovu po njegovoj majci, Emma se tomu protivila. Prođoše kalendar od početka do kraja te za-pitaše za mišljenje i ljude izvan obitelji.

– Gospodin Léon – govoraše ljekarnik – kad sam neki dan s njim o tome govorio, čudi se što niste odabrali ime Madelaine koje je sada izuzetno u modi.

No, starija se gospođa Bovary ogorčeno usprotivi takvu grešnom imenu.[27] Što se pak tiče gospodina Homaisa, njemu su posebno po volji bila sva imena koja podsje-ćahu na kakva velikog čovjeka, slavno djelo ili plemenitu zamisao, te je u okviru toga sustava krstio i svoje četvero djece. Tako Napoléon predstavljaše slavu, a Franklin slobodu, Irma bijaše možda ustupak romantizmu, ali je Athalie bila izraz
poštovanja prema najbesmrtnijem djelu francuske pozornice.[28] Njegova filozofska uvjerenja, naime, nisu ometala njegov umjetnički izbor, mislilac u njemu nije gušio osjećajna čovjeka; umio je razlučiti jedno od drugoga, uzeti u obzir i maštu i fanatič-nost. U toj je tragediji, primjerice, kudio misli, ali se divio stilu, proklinjao je glavnu zamisao, ali je odobravao pojedinosti te gnjevno napadao likove oduševljavajući se njihovim riječima. Kada bi čitao poznate ulomke, padao je u zanos, no kada bi po-mislio kako popovi iz njih izvlače korist za svoje poslove, uhvatio bi ga očaj pa bi u zbrci osjećaja u koju se zapleo bio najradije u isti mah s obje ruke ovjenčao Racinea i na dobrih se četvrt sata upustio s njime u prepirku.

Napokon se Emma dosjeti kako je u dvorcu Vaubyessard čula markizu gdje neku mladu ženu oslovljava kao Berthe pa tako izbor pade na to ime, a kako čiča Rouault nije mogao doći, zamoliše gospodina Homaisa da bude kum. On na dar donese sve same proizvode iz vlastite ljekarne: šest kutija ušećerenih čičimaka, cijelu bocu raka-ua, tri kutije mekih slatkiša od bijelog sljeza, a k tomu i šest štapića kandiranoga še-ćera koje bijaše pronašao u zidnom ormaru. Uvečer poslije obreda prirediše svečani objed; nađe se tu i župnik; svi se zagrijaše. Gospodin Homais, kada na red dođoše li-

keri, započe pjesmu Bog dobrih ljudi,[29] gospodin Léon otpjeva barkarolu, a starija gospođa Bovary, koja bijaše kuma, romancu iz doba Carstva. Najzad stari gospodin Bovary zatraži da dijete donesu dolje te ga uze krstiti čašom šampanjca kojim ga odozgo polijevaše po glavi. To izrugivanje prvome sakramentu izazva negodovanje

opata Bournisiena; stariji mu Bovary odgovori navodom iz Rata između bogova;[30] župnik htjede otići; gospođe ga preklinjahu da ostane, Homais nastupi kao posrednik pa svi zajedno uspješe nagovoriti duhovnika koji opet sjede i mirno s tanjurića dohvati napola ispijenu šalicu kave.

Stari gospodin Bovary ostade još mjesec dana u Yonvilleu, gdje zadivi stanovnike predivnom vojničkom kapom sa srebrnim vrpcama koju je nosio ujutro pušeći lulu na trgu. Kako mu bijaše navika piti i mnogo rakije, često je služavku slao k Zlatnome lavu da mu kupi bocu toga pića, što zapisivahu na sinovljev račun, a da bi namirisao svilene rupce, potroši svu zalihu snahine kolonjske vode.

Emmi je prilično rado boravila u njegovu društvu. Bijaše proputovao svijeta: govora-še o Berlinu, Beču, Strasbourgu, o časničkome životu, o ljubavnicama što ih je nekoć imao, o svečanim ručkovima na kojima je sudjelovao; usto se pokazivaše ljubaznim te bi je kadšto, bilo na stubištu ili u vrtu, pače i uhvatio oko pasa uzvikujući:
– Charles, pripazi malo!

Tada se majka Bovary uplaši za sinovljevu sreću pa, bojeći se da bi joj suprug s vre-menom mogao imati nećudoredan utjecaj na nazore mlade žene, pohita ubrzati nji-hov odlazak. Možda je imala i ozbiljnijih razloga za nemir. Gospodin Bovary bijaše čovjek kojemu ništa nije bilo sveto.

Jednoga dana Emma najednom osjeti potrebu da posjeti kćerkicu koju na dojenje bi-jahu dali stolarovoj ženi pa se, i ne provjeravajući u kalendaru traju li još uvijek šest Djevičinih tjedana, zaputi prema Roletovoj kući što se nalazila na kraju sela, podno obronka, između glavne ceste i livada.

Bijaše podne: kapci na kućama bijahu spušteni, a na krovovima od škriljevca što su sjali pod oporom svjetlošću modroga neba kao da iz vrha zabata izbijahu iskre. Puha-še omaran vjetar. Emma osjećaše slabost od hodanja; kamenčići je na pločniku pozljeđivahu; oklijevajući se zapita bi li se vratila kući ili nekamo svratila da sjedne.

U taj tren kroz obližnja vrata iziđe gospodin Léon sa svežnjem spisa pod rukom. Pri-đe joj da se pozdravi pa stade u hlad pred Leheureuxovim dućanom, pod sivi platne-ni krov što ondje bijaše razapet.

Gospođa Bovary reče da ide u posjet djetetu, ali da već osjeća umor.

– Ako... – prihvati Léon ne usuđujući se nastaviti.

– Imate li negdje kakva posla? – zapita ona.

Pa ga, nakon niječnoga odgovora, zamoli da je prati. Još se iste večeri to znalo po ci-jelom Yonvilleu, a gospođa Tuvache, načelnikova žena, pred služavkom izjavi kako gospođa Bovary ne pazi na dobar glas.

Da bi se stiglo do dojilje, trebalo je na kraju ulice skrenuti nalijevo, kao da idete na groblje, pa između kućica i dvorišta proći stazicom duž koje je s obje strane rasla ka-lina. Kalina bijaše u cvatu, a isto tako i čestoslavice, divlje ruže, koprive i rijetke ku-pine što se izvijahu iznad grmlja. Kroz otvore u živici vidjela se među seoskim ku-ćercima pokoja svinja na gnojištu ili privezane krave kako češu rogove o deblo drve-ća. Njih dvoje polagano koračahu jedno uz drugo; ona se naslanjaše na nj, a on uspo-ravaše korak usklađujući ga s njezinim; pred njima je letio roj muha zujeći u toplom zraku.

Prepoznaše kuću po starom orahu koji na nju bacaše hlad. Niska i pokrivena smeđim crijepom, izvana se pod tavanskim prozorčićem kitila vijencem luka. Pruće u svežnjevima, uspravno naslonjeno na trnovu ogradu, okruživaše gredicu loćike, ne-
koliko busena despika i grašak u cvatu što se uspinjaše uz pritke. Prljava je voda tekla razlijevajući se po travi, a svuda uokolo bijaše mnoštvo nerazaznatljivih dronja-ka, dugih pletenih čarapa, haljina od crvena katuna, i velika plahta od gruba platna svom dužinom razastrta preko živice. Na škripu ljese pojavi se dojilja držeći na ruci dijete koje je sisalo. Drugom je rukom vukla jadna slabunjava dječačića škrofulozna lica, sina nekoga trgovca pletenom robom iz Rouena, kojega su roditelji, previše za-uzeti poslom, ostavljali na selu.

– Uđite – reče. – Mala je unutra i spava.

U dnu sobe u prizemlju, jedine u kući, stajaše uza zid postelja bez zastora, a naćve se bijahu smjestile kraj prozora čije jedno okno bijaše zakrpano komadom u krug izre-zana modra papira. U kutu iza vrata, pod kamenim koritom bijahu poredane cokule okovane sjajnim čavlima, uz bocu punu ulja kojoj u grlić bijaše zataknuto pero; sto-

ljetni se kalendar Mathieua Laensberga[31] povlačio na prašnom ognjištu, među kre-menjem, krnjacima svijeća i komadićima gube. Napokon, krajnje suvišna stvar u toj prostoriji bijaše Glas što puše u trublje, slika nedvojbeno izrezana iz kakva parfime-

rijskog prospekta i prikucana na zid sa šest postolarskih čavala.[32]

Emmina kćerkica spavaše na zemlji, u kolijevci od vrbova pruća. Ona je uze zajedno s pokrivačem u koji bijaše umotana i stade joj njišući se tihano pjevati.

Léon šetkaše po sobi; činilo mu se neobičnim vidjeti ovu krasnu gospođu u haljini od nankina usred sve ove bijede. Gospođa Bovary porumenje; on se okrenu vjerujući da je u njegovu pogledu možda bilo kakve drzovitosti. Potom ona opet položi u koli-jevku dijete koje joj se bijaše ispovraćalo na čipkasti ovratnik. Dojilja odmah prisko-či da je obriše uvjeravajući je da od toga ništa neće poznati.

– Meni radi i gore stvari – govoraše – stalno je samo perem! A kad bi gospođa bili tako dobri tako dobri pa sitničaru Camusu naredili neka mi da malo sapuna kad mi zatreba? I za njih bi to bilo zgodnije, da im ne smetam.

– U redu, u redu! – reče Emma. – Doviđenja, kumo Rolet!

Pa iziđe brišući noge na pragu.

Dobra je žena isprati do nakraj dvorišta svejednako govoreći o tome kako joj je teško što noću mora ustajati.

– Nekad sam sva slomljena od toga pa zaspim i na stolcu. Gospođa bi mi morali dati bar funticu mljevene kavice. Meni bi to trajalo mjesec dana, a pila bih je ujutro s mlijekom.

Pošto se naslušala zahvaljivanja, gospođa Bovary ode, no tek što je malo odmakla stazom, kadli na kloparanje klompi okrenu glavu: bijaše to dojilja.

– Što je?

Seljanka joj tada, povukavši je ustranu iza jednog brijesta, stade govoriti o mužu koji

sa svojim zanatom i šest franaka godišnje koje mu kapetan...

– Recite već jednom – kaza Emma.

– Pa – prihvati dojilja ispuštajući uzdah nakon svake riječi – bojim se da će mu biti žao kad vidi da sama pijem kavicu, znate kakvi su muški...

– Imat ćete kave – ponavljaše Emma – dat ću vam je!... Nemojte me gnjaviti!

– Ajoj, draga moja jadna gospođo, on vam zbog rana ima strašne grčeve u prsima. Kaže da se i od jabukovače osjeća slabo.

– Ma, požurite, kumo Rolet!

– Nego – prihvati ova klanjajući se – ako to ne bi bilo previše... – pokloni se još jed-nom – kad bi gospođa bili tako dobri – zaklinjaše je pogledom – vrčić rakijice – reče napokon – pa ću time trljati noge vašoj curici, tako su nježne, kao i njen jezičak.

Riješivši se dojilje, Emma opet uze gospodina Léona pod ruku. Neko je vrijeme ko-račala brzo, a potom uspori i pogled joj se kojim je kružila pred sobom zaustavi na ramenu mladoga čovjeka u kaputu s ovratnikom od crna baršuna. Kestenjasta mu kosa padaše preko njega, glatka i brižno počešljana. Zapazi mu nokte, bijahu duži no što se nosilo u Yonvilleu. Jedna od važnijih pisarovih briga bijaše upravo njihova njega te je u tu svrhu među pisaćim priborom držao poseban nožić.

U Yonville se vratiše idući uz rub vode. U toplo doba godine obala bijaše šira, prote-žući se sve do temelja vrtnih zidova od kojih se stubište od nekoliko stuba spuštaše do rijeke. Rijeka je tekla bez šuma, brza i očito hladna; duge i tanke travke zajedno se povijahu prema struji koja ih je vukla sa sobom i pružahu se u njezinoj bistrini po-put kakve raspuštene zelene kose. Kadšto bi se na vrhu trske ili na lopočevu listu po-maknuo kukac tankih nogu ili se onamo spustio. Sunce bi jednom jedinom zrakom prodrlo kroz sitne modre mjehuriće na valovima što su slijedili jedan za drugim uza-jamno se razbijajući; stare potkresane vrbe ogledahu se u vodi svojom sivom korom; s druge strane, posvuda uokolo, livade izgledahu pusto. Na majurima bijaše doba ručka pa mlada žena i njezin pratilac hodajući nisu čuli do ravnomjerna zvuka vlasti-
tih koraka po utabanoj stazi, riječi što ih izmjenjivahu i zvuk Emmine haljine što šuštaše oko nje.

Vrtni zidovi, načičkani na vrhu krhotinama boca, bijahu topli poput stijenki u kakvu stakleniku. Među opekama bijahu iznikli žuti šeboji, a gospođa Bovary u prolazu bi rubom otvorenoga suncobrana dotaknula pokoji uveli cvijet te bi se on raspao u žuti prah ili bi pak neka grančica kozje krvi ili vitica paviti što su visjele preko zida načas zapela o svilu suncobrana zakačivši se za njegove rese.

Razgovarahu o družini španjolskih plesača što se doskora očekivala u ruanskom ka-zalištu.

– Ići ćete? – upita ona.

– Ako budem mogao – odgovori on.

Nisu li ništa više imali reći jedno drugome? Oči im, međutim, bijahu ispunjene, mnogo ozbiljnijim razgovorom pa, dok su se trudili iznaći obične riječi, osjećahu kako ih oboje obuzima ista čežnja; bijaše to nalik na šapat duše, dubok i stalan, što se izdizaše nad šaptom njihovih glasova. Zatečeni začuđenošću nad tom novom slašću, i ne pomišljahu na to da progovore o tome osjećaju niti da mu otkriju uzrok. Buduće radosti, poput obala u tropskim krajevima, šire na beskraj što se pred njima pruža prirođenu blagost, mirisan dašak, pa tonemo u tu opijenost ne mareći za obzorje koje i ne opažamo.

Tlo na jednome mjestu bijaše razrovano od prolaska stoke; trebalo je gaziti po krupnome zelenom kamenju porazbacanom po blatu. Često bi Emma na časak zasta-la da vidi kamo će stati čizmicom te se, posrćući na nesigurnome kamenu, laktova podignutih u zrak, izvivši se u struku, neodlučna pogleda, smijala od straha da ne padne u lokvu.

Kada stigoše pred njezin vrt, gospođa Bovary gurnu vratašca, ustrča uza stube i nestade.

Léon se vrati u ured. Bilježnika nije bilo: baci pogled na spise, zareže pero, dohvati napokon šešir i ode.

Pođe na Pašnjak na vrhu argejskog obronka, na ulazu u šumu, zavali se na zemlju pod jelama i kroz prste zagleda u nebo.

– Kako se dosađujem! – govoraše u sebi. – Kako li se dosađujem!

Sažalijevaše samoga sebe što živi u ovome selu, što ima Homaisa za prijatelja, a za gazdu gospodina Guillaumina. Ovaj drugi, posve obuzet poslom, s naočalama sa zlatnim krilcima i s riđim zaliscima nad bijelom kravatom, pojma nije imao o tanko-ćutnosti duha, premda se prenemagao sa svojim krutim engleskim držanjem, što u prvo vrijeme bijaše zaslijepilo pisara. Ljekarnikova pak žena bijaše najbolja supruga u cijeloj Normandiji, umiljata poput janjeta, nježno ljubeći svoju djecu, oca, majku, rođake, plačući nad tuđim jadima, puštajući da u kućanstvu sve ide kako ide i mrzeći steznike, no tako troma da se pokrene, tako dosadna za slušanje, tako obične vanjšti-ne i tako ograničena u razgovoru da Léon nikada, premda je njoj bilo trideset godina, a njemu dvadeset, premda su spavali vrata do vrata, i premda je svaki dan s njome razgovarao, nije ni pomislio da ona nekome može izgledati kao žena i da od svojega spola ima išta drugo do haljine.

A zatim, je li bilo još koga? Binet, nekoliko trgovaca, dvojica-trojica krčmara, župnik, te napokon gospodin Tuvache, načelnik, a uz njega dva sina, ljudi imućni, mrgodni i tupi, koji su zemlju obrađivali sami i bančili u obiteljskom krugu, inače pobožni, a u društvu posve nepodnošljivi.

No, na zajedničkoj se pozadini svih tih ljudskih lica izdvajaše Emmin lik, usamljen, a ujedno i odviše dalek, jer je između nje i sebe osjećao kao neki neodređeni ponor.

U početku bijaše nekoliko puta došao k njoj u ljekarnikovu društvu. Charles kao da nije pretjerano mario za to da ga primi pa Léon nije znao kako da se postavi koleba-jući se između straha da ne bude nametljiv i želje za prisnošću koju smatraše gotovo nemogućom.

IV.




Pri prvoj hladnoći Emma napusti svoju sobu i smjesti se u primaćoj sobi, dugačkoj prostoriji niska stropa u kojoj je na kaminu stajao razgranat koralj šireći se prema ogledalu. Sjedeći kraj prozora u naslonjaču, mogla je vidjeti mještane gdje prolaze pločnikom.

Léon je dvaput dnevno iz ureda odlazio k Zlatnome lavu. Emma ga je izdaleka čula kako dolazi; nagnula bi se osluškujući, a mladić bi promaknuo iza zastora, uvijek jednako odjeven i uopće ne okrećući glavu. No, u sumrak bi često, kada je, naslo-nivši bradu na lijevu ruku, već u krilu bila ostavila započeto vezivo, zadrhtala pri po-javi te sjenke što bi naglo promaknula. Ustala bi i zapovjedila da se prostre stol.

Gospodin Homais stizaše u vrijeme večere. S grčkom kapicom u ruci, ušao bi ne-čujnim koracima da koga ne uznemiri te ponavljajući uvijek istu rečenicu: »Dobra večer, društvo!« Potom bi se, zauzevši mjesto za stolom, između dvoje supružnika, stao propitkivati kod liječnika o novostima kod bolesnika, a ovaj se s njime savjeto-vao o mogućnostima da svoj posao naplati. Zatim se razgovaralo o tome što ima u novinama. Homais je u to doba već gotovo napamet znao sve vijesti pa ih je u cije-losti prenosio, zajedno s uredničkim napomenama i svim opisima pojedinačnih nesreća što bi se dogodile u Francuskoj ili u inozemstvu. No, kada bi se taj predmet razgovora iscrpio, odmah bi počeo stavljati primjedbe o jelima što ih je vidio na sto-lu. Kadšto bi pače, napola ustavši, gospođi obzirno ukazivao na najmekši komad ili bi se okrenuo k služavki pa joj davao savjete o pripremi raznih ragua i o koristi poje-dinih začina za zdravlje; da ti pamet stane, govorio je o mirisu, mesnom ekstraktu, mesnom soku i hladetini. Glava mu je, uostalom, bila punija recepata negoli vlastita ljekarna bočica, Homaisu bijaše premca u pripravi svakojakih pekmeza, ovakva ili onakva octa i slatkih likera, poznavao je i sve novoizumljene štedne peći, a usto i vještinu čuvanja sira i brige za prokislo vino.

U osam sati dolazio je po njega Justin da dođe zatvoriti ljekarnu. Tada bi ga gospo-din Homais pogledao prepredenim okom, pogotovo ako je u blizini bila i Félicité, jer
bijaše primijetio da je šegrtu liječnikova kuća poprilično omilila.

– Ovom mom junačini – govoraše – počinje koješta padati na pamet, a vrag me od-nio ako nije zaljubljen u vašu služavku!

No, ozbiljniji nedostatak zbog kojega mu je zamjerao bijaše neprestano osluškivanje razgovora. Nedjeljom ga se, primjerice, nije moglo istjerati iz salona kamo bi ga gospođa Homais pozvala da odvede djecu koja bi bila pozaspala po naslonjačima na-težući pod leđima odveć široke pamučne navlake.

Nije ljekarniku na ta večernja posijela dolazio previše svijeta, jer su se zbog njegova oštra jezika i političkih nazora od njega malo-pomalo bile otuđile razne ugledne oso-be. Pisar ih pak nije propuštao. Čim bi začuo zvonce, pohitao bi gospođi Bovary ususret, uzeo joj šal i na stranu, pod tezgu u ljekarni, spremio velike krpene papuče što ih je ona po snijegu nosila preko obuće.

Najprije bi odigrali nekoliko partija trideset i jedan, a zatim bi gospodin Homais s Emmom zaigrao écarté; Léon bi stao iza nje i pomagao joj. Stojeći i s rukama na naslonu njezina stolca, promatrao je zupce češlja što joj se čvrsto zabijahu u punđu. Pri svakome pokretu što bi ga napravila da baci karte, haljina bi joj se s desne strane zadignula. S podignute kose na leđa bi joj se spustio smeđi odsjaj i postupno blijede-ći izgubio se malo-pomalo u sjeni. Haljina bi joj zatim opet pala s obje strane stolca, napuhnuvši se, puna nabora, te se spustila do zemlje. Kada bi Léon koji put osjetio da je stao na nju potplatom čizme, odmaknuo bi se kao da je na nekoga nagazio.

Kada bi i to kartanje završilo, apotekar i liječnik igrali su domino, a Emma bi se, promijenivši mjesto, laktovima naslonila na stol da prelista Illustration. Bila bi doni-jela i modni žurnal. Léon bi se smjestio kraj nje; zajedno bi promatrali slike i čekali jedno drugo na pri kraju stranice. Često bi ga zamolila da joj kazuje stihove; Léon ih izgovaraše otegnutim glasom koji na mjestima gdje se govorilo o ljubavi proračunato postajaše čeznutljiv. No, smetalo mu je lupkanje domina; gospodin Homais, vješt u toj igri, pače je tukao Charlesa dvostrukom šesticom. Potom bi se obojica, odigravši do tri stotine, ispružila pred kaminom i ubrzo zadrijemala. Vatra zamiraše pod pepe-lom, čajnik bijaše prazan. Léon bi i dalje čitao, a Emma ga slušala nesvjesno okreću-ći sjenilo na svjetiljci na čijem prozirnom tkanju bijahu naslikani cirkuski pajaci u kočijama i plesačice na užetu, s motkom za držanje ravnoteže. Léon bi zastao, rukom pokazujući usnulo slušateljstvo, pa bi oboje stali razgovarati tihim glasom, a taj im se razgovor pričinjaše to slađim jer ga nitko nije čuo.

Tako se među njima uspostavi svojevrsna povezanost, neprekidno druženje uz knjige i romance; gospodin Bovary, nimalo ljubomoran, tome se nije čudio.

Za rođendan Charles dobi lijepu frenološku glavu, sve do toraksa obilježenu brojevi-ma i obojenu u modro. Bijaše to znak pisarove pažnje, a bilo je toga još, sve dotle da za nj u Rouenu obavlja narudžbe. Kako je knjiga nekoga romanopisca u modu uvela maniju za mesnatim biljkama, Léon ih je kupovao za gospođu i dovozio u Lastavici, držeći ih u krilu i bodući prste na njihovim tvrdim bodljikama.

Za lončiće s cvijećem Emma dade pred prozor objesiti dasku s ogradicom. I pisar je imao viseći vrtić pa su, brinući se za cvijeće na prozorima, znali opaziti jedno drugo.

Među prozorima u selu bijaše jedan još češće zauzet od njihovih: naime, nedjeljom od jutra do mraka, te svako poslijepodne, ako je vrijeme bilo vedro, vidio se na ta-vanskome prozorčiću mršavi profil gospodina Bineta, nagnuta nad tokarskom klu-pom čije se jednolično brujanje razlijegalo sve do Zlatnoga lava.

Jedne večeri, vrativši se kući, Léon u sobi nađe sag od baršuna i vune izvezen lišćem na blijedoj podlozi. Pozva gospođu Homais, gospodina Homaisa, Justina, djecu i ku-haricu; ispriča to i bilježniku; svi htjedoše vidjeti sag; zašto liječnikova žena šalje pi-saru darove? To se svima učini čudnim te konačno pomisliše kako ona mora da mu je bliska prijateljica.

On sam davaše povoda vjerovanju u to, toliko je svakome neprestano pripovijedao o njezinim čarima i duhu, tako da mu Binet jedanput surovo odreza:

– Baš mene briga za to, ne spadam ja u njezino društvo!

Mučio se da smisli na koji način da joj izjavi ljubav pa, stalno se kolebajući između straha da će je ozlovoljiti i stida što je tako strašljiv, plakaše od malodušnosti i od žudnje za njom. Potom je donosio odrješite odluke: pisao pisma koja bi onda pode-rao, odgađao tu izjavu na neki rok koji bi zatim produžio. Često bi krenuo s nakanom da ide do kraja, no ta bi ga odlučnost u Emminoj nazočnosti ubrzo napustila, a kada bi ga Charles, iznenada naišavši, pozvao da s njim sjedne u boc pa da zajedno pođu do nekog bolesnika u okolici, odmah bi prihvatio, pozdravio se s gospođom i otišao. Zar nije i muž na neki način dio nje?

Emma se pak nijednom nije zapitala da li ga ljubi. Ljubav, vjerovaše, mora naići odjednom, uz snažan bljesak i munju, kao orkan s nebesa što se obara na naš život, uzdrma ga, pokida mu volju kao lišće i cijelo srce odvuče u ponor. Nije znala da na ravnom kućnom krovu, kada se oluci začepe, kiša stvara jezerca, pa bi i dalje bila ostala u uvjerenju da je na sigurnome, kadli iznenada otkri pukotinu u zidu.

V.

Dogodi se to jedne nedjelje u veljači, jednoga snježnog poslijepodneva.

Svi zajedno, gospodin i gospođa Bovary, Homais i gospodin Léon, bijahu pošli u do-linu, na pola milje od Yonvillea, razgledati predionicu lana što se ondje gradila. Apo-tekar bijaše sa sobom poveo Napoléona i Athalie da se malo razgibaju, a pratio ih je Justin noseći na ramenu kišobrane.

Ipak, ništa ne bijaše manje zanimljivo od te zanimljivosti. Veliko prostranstvo pusto-ga zemljišta po kojem se, porazbacano između gomila pijeska i šljunka, nalazilo ne-koliko već zahrđalih zupčanika okruživaše dugačku četverokutnu zgradu izbušenu mnoštvom prozorčića. Njezina gradnja još ne bijaše dovršena pa joj se između stropnih greda ispod krovišta vidjelo nebo. Pričvršćen o poprečnu zabatnu gredu, snopić slame izmiješane s klasjem pucketavo je vijorio trobojnim vrpcama.

Homais je govorio. Objašnjavao je društvu buduću važnost toga postrojenja, procje-njivao jačinu podova, debljinu zidova i silno žalio što nema drveni metar, kakav posjeduje gospodin Binet za posebnu uporabu.

Emma mu se, držeći ga pod ruku, lagano naslanjala na rame i promatrala sunčev krug koji je u daljini, kroz maglu zračio blistavim bljedilom, ali uto okrenu glavu: Charles je bio kraj nje. Kapu bijaše nabio do obrva, debele mu usne podrhtavahu, što je njegovu licu davalo glup izraz; pače i njegova leđa, razdraživaše je i pogled na njegova mirna leđa te joj se činilo da sva plitkost njegove osobe probija već i kroz kaput.

Dok je tako promatrala Charlesa, osjećajući pritom u svojoj razdraženosti nekakvu izopačenu slast, Léon joj se primače za korak. Hladnoća od koje bijaše poblijedio kao da mu zastiraše lice nježnom čežnjom; ispod ovratnika na košulji, olabavljena između kravate i vrata, naziraše mu se koža; ispod pramena kose provirivaše ušna re-sica, a krupno modro oko, podignuto prema oblacima, učini se Emmi bistrijim i ljepšim od gorskih jezera u kojima se ogleda nebo.

– Nevoljo jedna! – povika najednom apotekar.
Pa pritrča sinu koji je baš bio skočio u hrpu vapna da tako obijeli cipele. Na prijekore kojima ga obasipahu Napoléon udari u dreku, dok mu Justin gužvom slame brisaše obuću. No, bez noža nije išlo; Charles im ponudi svoj.

– Ah! – reče ona u sebi. – Nosi nož u džepu kao pravi seljak! Hvataše se mraz pa se vratiše u Yonville.

Gospođa Bovary uvečer ne ode k susjedima, a kada Charles pođe onamo i ona se osjeti samom, vrati joj se ona usporedba u svoj jasnoći gotovo neposredna osjeta i s odmakom u promatranju što ga sjećanje pridaje predmetima. Promatrajući iz postelje svijetlu vatru gdje gori, i opet je, kao i ondje na gradilištu, vidjela pred sobom Léona kako jednom rukom svija svoj štap za šetnju, a drugom drži Athalie koja mirno sisa komad leda. Držaše ga privlačnim i nije se od njega mogla odijeliti; prisjeti se i osta-lih njegovih kretnji iz drugih dana, rečenica koje bijaše izrekao, zvuka njegova glasa, cijela njegova lika pa ponavljaše podižući usne kao na poljubac:

– Da, privlačan! Privlačan!... Ljubi li nekoga? – zapita se. – I koga?... Pa mene!

Svi dokazi o tome u isti joj se mah ukazaše, srce joj poskoči. Plamen u kaminu svi-jetlo podrhtavaše na stropu; ona se okrenu na leđa i protegnu ruke.

Tada započe vječna tužaljka: »Oh! Da je nebo tako htjelo! A zašto ne? Tȁ tko je to priječio?...«

Kad se Charles o ponoći vrati, ona se pričini kao da se probudila, a kako je on razo-dijevajući se bučio, požali se na glavobolju; potom nehajno zapita kako im je pro-tekla večer.

– Gospodin Léon – reče on – rano se popeo u svoju sobu.

Nije mogla a da se ne osmjehne te zaspi duše ispunjene novim ushićenjem.

Sutradan predvečer u pohode joj dođe gospodin Lheureux, trgovac pomodnom ro-bom. Okretan čovjek bijaše taj kramar.

Rodivši se kao Gaskonjac, no postavši Normandijac, južnjačkoj blagoglagoljivosti pridruživaše on košku prepredenost. Debelo, mlitavo i golobrado lice kao da mu bi-jaše premazano bistrim sladićevim uvarkom, a oštar sjaj njegovih sitnih crnih očiju bijaše pod sijedom kosom još živahniji. Nije se znalo što je nekoć bio: pokućarac, govorahu jedni, a prema drugima, novčar u Routotu. Sigurno je samo to da je u glavi izračunavao tako zamršene račune da je to zaprepaštavalo i Bineta glavom. Uljudan do ljigavosti, uvijek se držaše napola svijen u križima, u položaju čovjeka koji se nekome klanja ili nekoga poziva.

Pošto je na vratima odložio šešir obrubljen florom, položi na stol kutiju od zelene ljepenke te se uza svu silu uljudnih riječi poče pred gospođom tužiti što do dana da-našnjega nije stekao njezino povjerenje. Tako skroman dućan kao što je njegov nije stvoren za to da privuče tako otmjenu gospođu; te posljednje riječi naglasi. Neka ona, ipak, samo zapovjedi, a on će na sebe preuzeti da joj dobavi sve što poželi, kako kitničarsku robu, tako i rubeninu, šešire ili modne sitnice, jer on redovito odlazi u grad četiri puta mjesečno. Radi s najjačim trgovačkim kućama. Za nj se može raspi-tati u Trois Frères, u Barbe d'Or ili u Grand Sauvage, sva ga ta gospoda poznaju kao vlastiti džep! Danas je pak došao gospođi usput pokazati neke stvarčice koje slučajno ima, zahvaljujući izuzetno rijetkoj prilici. Pa iz kutije izvuče pola tuceta izvezenih ovratnika.

Gospođa ih Bovary razgleda.

– Ne treba mi ništa – reče.

Tada gospodin Lheureux veoma brižljivo izloži pred nju tri alžirska šala, nekoliko kutijica engleskih igala, par slamnatih papuča te naposljetku četiri posudice za jaja od kokosova oraha koje bijahu izrezbarili robijaši. Potom, podbočivši se rukama o stol, ispružena vrata i prignut, uze otvorenih usta pratiti Emmin pogled što neodlučno lutaše među svom tom robom. Od vremena do vremena, kao da s njih otresa prašinu, kvrcnuo bi noktom po svilenim šalovima, razmotanima cijelom dužinom, pa bi za-drhtali uz lagano šuštanje, a pri zelenkastoj svjetlosti sumraka na njima poput zvjezdica svjetlucahu zlatna zrnca u njihovu tkanju.

– Koliko stoje?

– Prava sitnica – odgovori on – sitnica, ali nema žurbe, kad god budete htjeli, pa nismo Židovi!

Ona razmisli nekoliko trenutaka pa se napokon opet zahvali gospodinu Lheureuxu koji bez uzbuđivanja odvrati:

– Ma, dobro! Sporazumjet ćemo se već jednom; s gospođama sam se uvijek znao do-govoriti, osim sa svojom vlastitom!

Emma se osmjehnu.

– Time hoću reći – nastavi on dobroćudno nakon te šale – da se ne brinem zbog novca... Ja bih vam ga i dao, ako bi trebalo.
Emma se trgnu od iznenađenja.

– Ah! – živo će on tišim glasom. – Ne bih morao ići daleko da vam ga pribavim, bu-dite uvjereni!

I uze se raspitivati o zdravlju čiče Telliera, gazde Francuske kavane, kojega je gospodin Bovary u to vrijeme liječio.
– A što je zapravo čiči Tellieru?... Kašlje da se sva kuća trese i bojim se da će mu uskoro prije zatrebati ogrtač od jelovine nego vunena košulja! Nabančio se taj kad je bio mlad! Takvi vam ljudi, gospođo, nisu znali za red! Sav je izgorio od rakije! A ipak je žalosno kad vidiš da ti odlazi netko od poznatih.

Ponovo vezujući kutiju, naklapaše i dalje o liječnikovim bolesnicima.

– Uzrok svim tim bolestima – reče zlovoljno promatrajući okna – sigurno je i vrije-me. Ni ja vam nisam baš najbolje, morat ću ovih dana doći do gospodina da me pogleda, imam neke bolove u leđima. Nego, doviđenja, gospođo Bovary, vama na raspolaganju, sluga pokoran!

I polako za sobom zatvori vrata.

Emma zatraži da joj večeru donesu u sobu na pladnju, uz vatru; dugo je jela i sve joj je prijalo.

– Kako sam se uzorno ponijela! – govorila je u sebi misleći na šalove.

Začu korake na stubama: bijaše to Léon. Ona ustade pa s komode uze prvu iz gomile krpa što su čekale da ih se porubi. Izgledaše silno zabavljena poslom kad se on poja-vi.

Razgovor zapinjaše, jer je gospođa Bovary svaki čas od njega odustajala, dok Léon bijaše nekako sav smeten. Sjedeći na niskom stolcu kraj kamina, premetaše među prstima njezinu bjelokosnu kutijicu; ona ubadaše iglom u platno ili bi pak, od vreme-na do vremena, noktom na njemu napravila pokoji nabor. Ona nije govorila, on je šu-tio, sputan njezinom šutnjom, baš kao što bi bio sputan i njezinim riječima.

– Jadničak! – mišljaše ona.

– Čime sam je ozlovoljio? – pitaše se on.

Léon, međutim, naposljetku reče da se ovih dana sprema u Rouen u vezi s nekim bi-lježničkim poslom.

– Istekla vam je pretplata na note, da vam je obnovim?

– Ne – odgovori ona.

– Zašto?

– Zato što...

Pa, stisnuvši usne, polako izvuče dugačku nit sivoga konca.

Taj njezin posao razdraživaše Léona. Emmi od toga kao da se na vršcima prstiju gu-lila koža; na pamet mu pade udvorna rečenica, ali je se ne usudi izreći.

– Znači, odreći ćete se toga? – prihvati on.

– Čega? – reče ona živo. – Glazbe? Ah, Bože moj, da! Zar ne moram voditi kuću, brinuti se za muža, ukratko, tisuću stvari, toliko dužnosti koje su preče od glazbe? Pogleda na sat. Charles je kasnio. Tada se ona tobože zabrinu. Dva-tri puta ponovi:

– Tako je dobar!

Pisaru gospodin Bovary bijaše drag. No, ova ga nježnost prema mužu neugodno iznenadi; uza sve to, nadoveza se na njezine pohvale koje, govoraše, čuje od svako-ga, pogotovo od ljekarnika.

– Ah! Čestit čovjek – potvrdi Emma.

– Zacijelo – prihvati pisar.

Pa uze govoriti o gospođi Homais koja im silno nemarnim odijevanjem obično dava-še povoda za smijeh.

– Pa što s time? – prekide Emma. – Dobra se majka i domaćica ne brine o haljinama. Potom opet zapade u šutnju.

Tako bi i narednih dana; njezine riječi, ponašanje, sve se promijeni. Emma se potpu-no posveti kućanstvu, stade redovito odlaziti u crkvu, a prema služavki pokaza više strogosti.

Berthu uze od dojilje. Félicité bi joj je donosila kad god bi netko došao u pohode pa bi je gospođa Bovary razmotala da pokaže kakve ima ručice i nožice. Izjavljivaše da obožava djecu; ona su joj utjeha, radost i strast, pa bi svoja milovanja popratila pjesničkim izljevima nježnosti koji bi svakoga osim žitelja Yonvillea podsjetili na Sachettu iz Zvonara Bogorodičine crkve.

Kad god bi se vratio kući, Charles bi našao papuče ostavljene kraj pepela da se griju. Na prslucima mu više nije nedostajala podstava ni na košuljama puceta, a prava di-vota promatrati u ormaru sve pamučne kapice složene u jednake hrpe. Emma se više
nije mrštila, kao nekoć, na šetnje po vrtu; na ono što bi on predložio uvijek bi prista-la, premda nije razumjela njegovih želja kojima se bez pogovora podčinjavala. Pa kada bi ga vidio kraj vatre, poslije večere, s rukama na trbuhu, a nogama na prijekla-du, obraza zarumenjena od probave, a očiju vlažnih od sreće, s djetetom što je puzalo po sagu i tom ženom tanka struka što bi mu se primaknula da ga preko naslona naslonjača poljubi u čelo, Léon govoraše sam sebi:

– Kakve li ludosti! Pa kako da doprem do nje?

Pričini mu se ona, dakle, tako kreposnom i nepristupačnom da ga napusti svaka, pa i najneodređenija nada.

No, upravo zahvaljujući tome odricanju, stade je smještati u posebne okvire. U nje-govim očima s nje spadoše sva putena svojstva od kojih ionako nije imao što očeki-vati te se ona u njegovu srcu stade sve više uzvisivati i odvajati od njega, nekako ve-ličanstveno, kao da mu, uzdižući se na nebo, nestaje pred očima. Bijaše to jedan od onih čistih osjećaja koji ne pomućuju svakidašnji život, koje njegujemo zato što su rijetki i čiji bi nas gubitak bolio više no što nas raduje njihovo posjedovanje.

Emma omršavje, obrazi joj ublijedješe, lice joj se izduži. S crnom, po sredini razdije-ljenom kosom, krupnim očima, ravnim nosom, lakim koračićima i uvijek šutljiva, zar se nije činilo da kroz ovo postojanje prolazi jedva ga se i dotičući, a da na čelu nosi nejasan pečat neke uzvišene predodređenosti? Bijaše tako tužna i tako mirna, u isti mah tako blaga i tako povučena da ste u njezinoj blizini osjećali kao da vas proži-ma neki ledeni čar, kao što vas u crkvi prolazi drhtaj od mirisa cvijeća pomiješana s hladnoćom mramora. Ni drugi ne izmicahu toj očaranosti. Ljekarnik govoraše:

– To je žena velikih mogućnosti kojoj bi mjesto moglo biti i u nekoj potprefekturi.

Kućedomaćice su se divile njezinoj štedljivosti, bolesnici uljudnosti, a siromasi mi-losrđu.

No, u sebi bijaše puna žudnje, gnjeva, mržnje. Pod onom haljinom s ravnim nabori-ma skrivaše se uzburkano srce, one tako čedne usne ne pripovijedahu o njegovoj muci. Bijaše zaljubljena u Léona pa je tražila samoću kako bi što nesmetanije mogla uživati u njegovoj slici. Pogled na njegov lik pomutio bi razbludnost tih misli. Na zvuk bi njegovih koraka Emma zadrhtala: potom bi u njegovoj prisutnosti ta uzbuđe-nost popustila, a zatim bi joj ostala samo golema prepast koja bi se naposljetku pretvorila u tugu.

Léon nije znao da ona, kada bi sav očajan izišao od nje, ustaje kako bi ga mogla vidjeti na ulici. Vodila je brigu o svim njegovim postupcima, pomno mu motrila lice, izmislila cijelu priču ne bi li našla izliku da pođe u njegovu sobu. Smatraše ljekarni-kovu ženu pravom sretnicom što spava s njime pod istim krovom i misli joj nepresta-no slijetahu na njihovu kuću, baš kao i golubovi sa Zlatnog lava što ondje u olucima osvježavahu ružičaste nožice i bijela krila. No, što je jače uviđala svoju ljubav, Emma je to jače potiskivaše sprečavajući je da iziđe na vidjelo i nastojeći da je osla-bi. Bila bi doduše voljela da je Léon nasluti pa je smišljala slučajeve, nesreće koje bi mu to olakšale. Zadržavahu je nedvojbeno mlitavost i strah, a isto tako i stid. Po-mišljaše na to kako ga je previše udaljila od sebe, kako je propustila pravi trenutak, kako je sve propalo. No, ponos, radost što sama sebi može reći: »Kreposna sam«, promatrati se u zrcalu zauzimajući držanje koje pokazuje pomirenost sa sudbinom, sve joj to donekle bijaše utjeha za žrtvu koju vjerovaše da prinosi.

Putena žudnja, pohlepa za novcem i sjetnost strasti, sve se to tada stopi u jednu te istu patnju; umjesto da odvraća misao od nje, ona ju je još više onamo upravljala, po-tičući samu sebe na bol i tražeći svuda priliku za nju. Razdražilo bi je ako bi jelo bilo loše posluženo ili ako bi vrata ostala odškrinuta, uzdisaše zbog baršuna kojeg nema, zbog sreće koja joj manjka, zbog neostvarivih snova i pretijesne kuće.

Ogorčavaše je najviše to što Charles kao da ni slutio nije njezinu muku. Živio je u uvjerenju da je usrećuje, što se njoj činilo glupom uvredom, a njegova sigurnost u to bijaše za nju nezahvalnost. Tȁ radi koga se uzorno vlada? Zar nije baš on prepreka svakoj sreći, uzrok svakome jadu, poput kakve šiljate igle na kopči kakva zamršena pojasa koji je steže sa svih strana.

Prenese, dakle, na nj mnogostruku mržnju što proistjecaše iz njezine čame, a svaki napor da je uguši samo je povećavaše, jer se taj uzaludni trud pridruživaše ostalim razlozima njezina očaja i još više produbljivaše udaljavanje između njih dvoje. Vlastita blagost izazivaše u njoj pobunu. Skromne prilike u kući tjerahu je na mašta-nje o raskoši, bračna nježnost na preljubničke želje. Žalila je što je Charles ne tuče, jer bi ga onda mogla opravdanije mrziti, zbog toga mu se osvećivati. Kadšto se čudi-la groznim nagađanjima što su joj dolazila na um, a valjalo joj se i dalje smiješiti, uvijek iznova slušati kako je sretna, graditi se da je tako, dopuštati da i drugi u to povjeruju.

Osjećaše, međutim gađenje prema tom licemjerstvu. Dolazila je u napast da s Léo-nom pobjegne nekamo, vrlo daleko, da pokuša sreću s novom sudbinom, no smjesta bi joj u duši otvorio neki nejasan ponor pun tame.
Uostalom, više me ne voli, mišljaše. Što će od mene biti? Kakvu pomoć da očeku-jem, kakvu utjehu, kakvo olakšanje?

Od toga bi ostajala slomljena, bez daha, nepomična, jecajući tihim glasom i roneći suze.

– Zašto ništa ne kažete gospodinu? – zapitala bi je služavka kada bi za takvih napa-daja ušla u njezinu sobu.

– To su živci – odgovorila bi Emma – ne govori mu o tome, ražalostit ćeš ga.

– Ah, da! – prihvatila bi Félicité. – S vama je isto kao s onom Guérinom, kćerkom čiče Guérina, ribara u Polletu, koju sam upoznala u Dieppeu, prije nego što sam k vama došla. Uvijek je bila tako tužna, tako tužna da vam je, kad biste je vidjeli na kućnom pragu, bilo kao da gledate mrtvački pokrov prostrt pred vratima. Bolovala je, čini mi se, od neke magle koja joj je bila u glavi pa tu ni liječnici, a bome ni župnik, ništa nisu mogli. Kad bi je baš jako uhvatilo, odlazila je sasvim sama na morsku obalu, pa bi je carinski poručnik na obilasku često našao da plače ispružena na pijesku. Kažu da ju je to poslije prošlo, nakon udaje.

– Meni je – prihvatila bi Emma – to došlo tek poslije udaje.