Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Empty Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 11:50 am

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Stara-10

Knjiga koja predstavlja najpotpunije delo Čarlsa Dikensa vodi vas kroz avanture male devojčice Nele, opisujući različite slojeve ljudi,od beskrajno dobrih do nezamislivo zlih.
Nela je još kao mala ostala bez roditelja. Ona živi sa svojim dedom u starinarnici u Londonu. Njen jedini prijatelj je Kit, pošteni dečak zaposlen u prodavnici, koga Nela podučava pisanju. Opsednut time da Nela ne umre u siromaštvu kao njeni roditelji, deda pokušava da joj obezbedi nasledstvo misterioznim poslom kojim se bavi u kasnim noćnim satima. Neočekivani splet okolnosti šalje ih u dramatično putovanje po celoj zemlji.


Poslednji put izmenio Mustra dana Pet Jun 15, 2018 8:50 am, izmenio ukupno 2 puta
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Empty Re: Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 11:51 am


Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti 39646515_At_the_Garden_Gate_by_Charles_Sillen_Lidderdale




PRVA GLAVA
Iako sam star čovek, noć je moje obično vreme za šetnju. Leti obično polazim od kuće rano izjutra i povazdan lutam po poljima i poljskim stazama, pa čak i sasvim iščeznem po nekoliko dana, i po nekoliko nedelja - ali inače, kad ne idem u polje, retko izlazim pre nego što padne mrak, iako, milom bogu hvala, volim božji dan kao i svaki drugi živi stvor, i osećam kako je vesela svetlost kojom on plavi zemlju.
To mi je neosetno prešlo u naviku zbog toga što mi je to zgodno zbog moje telesne mane, kao i zbog toga što mi pruža veću pogodnost za razmišljanje o karakterima i zanimanju ljudi kojih su pune ulice. Svetlost i tišma usred bela dana nisu nikako zgodne za zaludne svrhe kao što su moje; jedan letimičan pogled na poneko lice u prolazu, pri svetlosti ulične svetiljke ili dućanskog izloga, često je podesniji za moju svrhu, nego kad bih ga video u punoj dnevnoj svetlosti; a usto, ako baš moram da dodam istinu, noć je u tom pogledu blagonaklonija od dana, koji isuviše često bez i najmanjeg ustezanja i milosti ruši sve kule u vazduhu, čim ih čovek sazida.
Zar nije pravo čudo kako ljudi koji stanuju u tesnim ulicama mogu da izdrže slušanje tog stalnog hodanja tamo i ovamo, taj večiti nemir, to neprestano koračanje nogu od kojeg grubo kamenje postaje uglačano i sjajno. Zamislite nekog bolesnika na trgu kao što je Sent Martins Kort, koji stalno sluša korake prolaznika i mora hteo ne hteo, usred bola i iznemoglosti (kao da mu je to neko stavio u dužnost) da raspoznaje detinji korak od koraka odrasla čoveka, tromo vučenje nogu nekog prosjaka od koraka cipela nekog kicoša. Korak besposličara od koraka zaposlenog čoveka, tupo besciljno stupanje prokaženika od žustrog stupanja lovca na uživanja - pomislite kako mu sve to brujanje i buka stalno dopiru do ušiju, zamislite tu reku života koja neće da prestane, nego stalno teče sve dalje i dalje, kroz sve njegove nemirne snove, kao da je osuđen da leži mrtav, ali pri svesti, u nekom hučnom groblju, a nema nade na počinak za nekoliko predstojećih stoleća!
Pa onda zamislite gomilu svetine koja prolazi preko mostova (bar preko onih na kojima se ne plaća mostarina), na kojima u lepe večeri mnogi zastaju i nemamo gledaju u vodu, nejasno pomišljajući kako ona posle nekog vremena teče između zelenih obala koje se sve više razmiču, dok najzad ne dospe do prostranog mora; gde neki zastanu da se odmore od teškog tereta i gledajući preko ograde misle kakvo bi to bilo nepomućeno blaženstvo pušiti i besposličiti celog života, ležati i spavati na suncu na vreloj ciradi na nekom niskom i sporom šlepu, a gde neki opet, iz sasvim drugog reda ljudi, zastaju sa još težim teretima nego što su u onih prvih, pa se prisećaju kako su nekad davno čuli, ili čitali, da smrt davljenjem u vodi nije teška smrt, nego da je to najlakši i najbolji način samoubistva.
Pa zatim pijaca Kovent Garden u rađanje sunca u proleće ili leti, kad u vazduhu lebde slatki mirisi cveća i nadvlađuju i nezdrave struje zadaha terevenki od protekle noći a mrkoga drozda, čijije kavez cele noći visio na prozoru jedne potkrovne sobice dovodi da skoro izludi od radosti. Jadna ptica, jedini stvor blizak i srodan drugim malim zarobljenicima od kojih neki, uzmičući od vrelih ruku pijačnih kupaca već leže klonulo u kutu, dok drugi, oguglali na bliske dodire čekaju kad će ih neko napojiti i osvežiti da bi se dopali nekim treznijim mušterijama i navode stare činovnike koji prolaze pored njih, idući na posao da se čude šta li im je izazvalo pred oči slike svežih polja i zelenila.
Ali ja sad nemam nameru da razvezem dugu priču o svojim šetnjama. Jedan doživljaj koji nameravam da ispričam i na koji ću se često navraćati dogodio se u toku jedne od tih šetnji te je tako došlo do toga da o njima uopšte govorim ovako u vidu predgovora.
Jedne večeri odlutao sam tako u Siti, išao sam lagano svojim običnim putem, razmišljajući o mnogim stvarima, kad me zaustavi neko pitanje čiji smisao nisam odmah shvatio, ali koje kao da je bilo upućeno meni, izrečeno blagim i slatkim glasom koji me se dojmi vrlo prijatno. Okretoh se vrlo žustro i videh kraj sebe lepo devojče koje je molilo da ga uputim kako da dođe do izvesne ulice dosta daleko odatle, ustvari u sasvim drugom delu grada.
- Pa to je vrlo daleko odavde, dete moje, - rekoh ja.
- Znam, gospodine, - odgovori ona stidljivo. - I ja mislim da je vrlo daleko, jer sam večeras došla odande.
- Sama? - rekoh ja prilično iznenađen.
- O da, to ništa ne mari, ali me je sad pomalo strah, jer sam zalutala.
- A šta te je navelo da baš mene pitaš? Šta bi bilo kad bih te ja pogrešno uputio?
- Ja sam sigurna da vi to nećete uraditi - reče to malo stvorenje. - Vi ste tako star gospodin, i sami idete tako lagano.
Ne mogu predstaviti kakav je jak utisak učinila na mene ta molba i odlučna ozbiljnost s kojom je bila izrečena, a koja je u bistre oči toga deteta nagnala suze i učinila da njena sitna prilika drhće gledajući u mene.
- Hodi, - rekoh ja - ja ću te tamo odvesti. Stavila je svoju ruku u moju s takvim poverenjem kao da me je poznavala od kolevke, pa smo lagano pošli zajedno. To malo stvorenje neprestano je podešavalo svoj korak prema mome i skoro je izgledalo kao da ona vodi mene i stara se o meni, a ne da ja nju štitim. Opazio sam kako svaki čas krišom baca radoznao pogled na moje lice, kao da bi se uverila da je ne varam, i kako pri svakom tom pogledu (a svaki je bio bistar i oštar) njeno poverenje postaje sve veće.
Što se mene tiče, moja radoznalost i interesovanje bili su bar isto toliki kao i radoznalost i interesovanje toga deteta, jer je to nesumnjivo bilo dete, premda mi se, po onome što sam mogao da vidim, činilo verovatno da joj njen sitan i nežan rast daju neobično mlad izgled. Iako je bila oskudnije odevena nego što bi se moglo očekivati, odelo joj je bilo sasvim čisto i uredno, i nije nikako odavalo siromaštvo i zanemarenost.
- Ko te je poslao samu tako daleko? - upitah ja.
- Neko ko je jako dobar prema meni, gospodine.
- A radi čega si išla?
- To ne smem da kažem - reče dete odlučno.
U načinu na koji mi je to odgovorila bilo je nešto što me natera da pogledam u to malo stvorenje s izrazom nehotičnog iznenađenja; pitao sam se kakav li je to posao radi koga je ona unapred smislila šta će odgovoriti, ako je neko pita. Njene hitre oči kao da su čitale moje misli, jer kad joj se pogled srete s mojim, ona dodade da u njenom poslu nema ničeg ružnog, nego da je to neka velika tajna - i to tajna koju ni ona sama ne zna.
Ona je to rekla bez ikakvog izraza prepredenosti i varanja, već s naivnom otvorenošću koja je nosila na sebi pečat istine. Išla je dalje kao i dotle i postajala sve prisnija prema meni i usput veselo ćeretala, ali više nije govorila o svome domu, sem da idemo sasvim drugim putem i pitala me da li je to neka prečica.
Dok smo bili tako zauzeti, meni se neprestano vrzla po glavi stotina raznih objašnjenja te zagonetke, pa sam ih sve odbacivao. Ustvari stideo sam se što se radi zadovoljenja svoje radoznalosti koristim naivnošću i osećanjem zahvalnosti tog deteta. Ja volim ta mala stvorenja, a nije mala stvar kad i ona, koja su nam skoro došla od boga, vole nas. Kako sam ja odmah od početka uživao u njenom poverenju, odlučio sam da ga i zaslužim i da odam priznanje prirodi koja ju je podstakla da mi pokloni to svoje poverenje.
Ali nije bilo nikakvog razloga da ne vidim tu osobu koja ju je tako neobazrivo poslala tako daleko noću i samu, pa kako nije bilo neverovatno da će se ona, čim se nađe blizu svoje kuće, oprostiti od mene i lišiti me prilike za to, ja sam izbegavao svaku posećeniju ulicu i išao najzamršenijim. Tako ona nije nikako znala gde smo, sve dok nismo došli u samu njenu ulicu. Pošto je pljesnula rukama od radosti i potrčala nešto malo ispred mene, moja mala poznanica stade ispred jednih vrata, pa pošto je pričekala na pragu da i ja dođem, zakuca na njih čim stigoh do nje.
Jedan deo vrata bio je od stakla bez ikakvog kapka, što ja isprva nisam opazio, jer je u kući bilo potpuno mračno i tiho, i ja sam jedva čekao (kao i to dete) da neko odgovori na naše zvonjenje. Pošto je pokucala dva tri puta, u kući se oseti kao neko micanje, pa se najzad kroz staklo ukaza slaba svetlost, koja, dok se lagano primicala - pošto je onaj koji ju je nosio morao da se provlači između mnogih rasturenih predmeta - dade meni mogućnost da u isto vreme vidim i osobu koja se približuje, kao i mesto kroz koje dolazi.
Bio je to neki malen starac duge, prosede kose, čije sam lice i priliku mogao jasno da vidim pošto je primičući se bio digao sveću iznad glave i gledao ispred sebe. Iako su ga godine izmenile, učinilo mi se da u njegovoj omalenoj i vižljastoj prilici vidim neku sličnost s nežnom pojavom koju sam bio zapazio kod devojčice. Na svaki način, bar su im svetle, plave oči bile slične, ali je njegovo lice bilo tako duboko izbrazdano borama i tako puno brige, da je tu sličnost prestajala.
Prostorija kroz koju je on lagano dolazio bila je jedno od onih starih smestišta za retke starine, koja su se, izgleda, zavukla u pojedine zabačene kutove ovoga grada, gde ljubomorno i nepoverljivo kriju svoje plesnivo blago od pogleda svetine. Bilo je tu pancira od čelične žice koji su stajali ovde-onde kao duhovi u oklopu, fantastičnih duboreza donesenih iz raznih manastira, zarđalog oružja raznog oblika, iskreveljenih prilika od porcelana, drveta, gvožđa i slonove kosti, ćilima i raznog čudnog nameštaja kakav se mogao zamisliti samo u snu. Unezvereni izgled maloga starca začudo je odgovarao tome mestu; rekao bi čovek da se neprestano šunjao po starim crkvama i grobnicama, napuštenim kućama, i sopstvenim rukama skupio sav taj plen. U celoj toj zbirci nije bilo ničega što ne bi bilo u skladu s njim, ničega što bi izgledalo starije i pohabanije od njega.
A dok je okretao ključ u bravi, on je ispitivački i začuđeno gledao u mene, i to čuđenje nije izgledalo ništa manje, kad mu pogled pređe s mene na moju drugaricu. Kad se vrata otvoriše, dete ga nazva dedom i ispriča mu kratku priču o našem drugarstvu.
- Ta bog s tobom, dete, šta ti to pričaš? - reče starac milujući je po glavi. - Kako si mogla tako da zalutaš? Šta bi bilo da sam te izgubio, Nelice?
- Pa našla bih već nekako načina da se vratim vama, dedice;  - reče dete smelo. - Ne bojte se!
Starac je poljubi, pa se okrete k meni i zamoli me da uđem. Ja uđoh. On opet zatvori i zaključa vrata. Idući napred sa svećom, on me provede kroz prostoriju koju sam već bio video spolja, pa uđe u malu sobu za sedenje, pozadi, iz koje su neka vrata vodila u jednu odajicu gde se video mali krevetac kao za neku vilu, tako je izgledao mali i tako lepo udešen. Devojčica uze sveću, odskakuta u tu sobicu i ostavi nas dvojicu same.
- Mora biti da ste umorni, gospodine, - reče starac privlačeći vatri jednu naslonjaču. - Kako da vam zahvalim?
- Time što ćete drugi put voditi više računa o svome unučetu, dragi prijatelju!
- Više računa! - viknu starac kreštavo. - Više računa. O Neli! Gle, a ko je ikad voleo neko dete toliko koliko ja volim Nelu?
On je to rekao s toliko očevidnog iznenađenja da sam ja bio u neprilici šta da mu odgovorim; utoliko više što je u njegovom načinu govora, pored neke slabosti i nesigurnosti, bilo i znakova dubokog i brižnog razmišljanja, što me ubedi da još nije izlapeo i oblesavio, kako sam isprva bio sklon da mislim.
- Ja mislim da vi ne vodite računa... - počeh ja.
- Ja ne vodim računa! - viknu starac prekinuvši me. - Ja ne vodim računa o njoj! Ah, kako slabo znate pravu istinu! Moja Nelica! Moja Nelica!
Nema čoveka koji bi, ma u kakvom se obliku izražavao, mogao izraziti više nego što je taj prodavac umetničkih retkosti uneo u te svoje četiri reči. Čekao sam da ponovo progovori, ali on nasloni bradu na ruku, pa pošto je dva tri puta mahnuo glavom upre pogled u vatru.
Dok smo tako sedeli i ćutali, vrata one sobice se otvoriše i devojčica se vrati. Svetlosmeđa kosa visila joj je raščešljana oko vrata, dok joj je lice bilo zajapureno od žurbe da se što pre vrati k nama. Odmah se dade na posao da pripremi večeru a dok je ona bila tako zauzeta, ja primetih kako starac koristi priliku da me zagleda bolje nego što me je dotle video. Iznenadio sam se kad sam video da za sve to vreme samo dete radi sve poslove i da u kući po svoj prilici nema nikoga osim nas. Ja iskoristih priliku, kad ona beše izašla, da izdaleka upitam nešto u tom pogledu, a starac mi na to odgovori da je malo zrelih osoba tako pouzdanih i pažljivih kao što je ona.
- Mene uvek srce zaboli, - primetih ja, oneraspoložen nečim što sam shvatio kao sebičnost s njegove strane - uvek me srce zaboli kad gledam kako se deca uprežu u teške poslove iako su, takoreći, tek na svet došla. To kod njih zaledi njihovu poverljivost i prirodnu jednostavnost - dve najlepše osobine koje im je bog dao - i nateruje ih da s nama dele naše žalosti pre nego što mogu da sudeluju u našim uživanjima.
- Kod nje ih neće nikad slediti, - reče starac gledajući netremice u mene - izvori su suviše duboko. A osim toga, sirotinjska deca ne znaju za mnoga uživanja. Čak se i jeftine radosti detinjstva moraju kupovati i plaćati.
- Ali - ne zamerite mi što to kažem - vi svakako niste baš tako siromašni? - rekoh ja.
- Ona nije moje dete, gospodine. - odgovori starac - Njena majka je to bila, a ona je bila siromašna. Ja ne štedim ništa, ama baš nijednu paru, iako živim kao što vidite, ali... - tu mi spusti ruku na mišicu i naže se napred da mi prišapne - ona će jednog dana biti bogata i velika gospođa. Nemojte misliti ružno o meni zato što iskorišćujem njenu pomoć. Ona mi je, kao što vidite, od srca daje, a to srce bi joj prepuklo kad bi videla da ja dopuštam da neko drugi radi za mene ono što njene ručice mogu da svrše. Ja ne vodim računa! - viknu on odjednom nekako svadljivo -  ta jedini bog zna da je to dete jedina misao i cilj moga života, a ipak mi ni on nikad neće da pomogne - ne, nikad!
U tome trenutku se predmet našeg razgovora opet vrati, i starac, dajući mi znak da priđem stolu, prekide razgovor i ne reče ništa više.
Tek što smo počeli jesti, neko opet zakuca na vrata kroz koja sam ja ušao, a Nela, koja se stade smejati od sveg srca i čiji sam smeh s uživanjem slušao, jer je to bio čisto detinji i veseo smeh, reče da se to sigurno njen dragi, dobri Kit najzad vratio.
- Luckasta Nelica! - reče starac milujući je po kosi. - Ona se uvek smeje sirotom Kitu.
Devojčica se opet zasmeja, još jače nego pre, a ja nisam mogao da se ne nasmešim iz čiste simpatije. Mali starac uze sveću i ode da otvori vrata. Kad se vrati, Kit je išao u stopu za njim.
Kit je bio čupav, trom, nezgrapan dečko neobično širokih usta, vrlo rumenih obraza, prćasta nosa i nesumnjivo s najsmešnijim izrazom lica koji sam ja ikad video. Videvši nepoznatog čoveka, on stade kao ukopan na vratima, poče u rukama okretati sasvim okrugao šešir bez ikakvog oboda, naslanjajući se čas na jednu, čas na drugu nogu i stalno ih menjajući, stojeći tako u vratima i gledajući u sobu sa najneobičnijim kliberenjem koje sam ikad video. Ja sam od toga časa osetio prema njemu zahvalnu naklonost, jer sam pojmio da on predstavlja uveseljenje u životu tog deteta.
- Dosta daleko, zar ne, Kite? - reče starac.
- Ma, vere mi, dosta dobar komad puta, gazda, - odgovori Kit.
- A jesi li lako našao kuću?
- Ma, vere mi, ne baš preko svake mere lako, gazda! - reče Kit.
- Razume se da si se vratio gladan?
- Ma, vere mi, rek’o bi’ da jesam, gazda, - glasio je odgovor.
Dečko je imao nekakav čudan običaj da stoji porebarke dok govori, i da istura glavu napred preko ramena, kao da bez toga pomoćnog pokreta ne bi mogao doći do glasa. Mislim da bi zanimao čoveka i na svakom drugom mestu, ali činjenica da je devojče toliko uživalo u njegovoj nastranosti, i olakšanje koje sam osećao što postoji nešto što izaziva uveseljenje za nju u toj kući tako nepodesnoj, činila ga je prosto neodoljivim. Velika je sreća bila i u tome što je samom Kitu laskalo zanimljivo osećanje koje je izazvao, te je posle nekoliko pokušaja da ostane ozbiljan, i sam prsnuo u glasan smeh, stajao tako razglavljenih vilica i skoro sklopljenih očiju i tresao se od smeha.
Starac je opet utonuo u svoju raniju zanesenost i nije gledao šta se dešava, ali ja sam opažao da su u devojčice, kad bi prestala da se smeje, sjajne oči pune suza, zato što se smejala od sveg srca punog radosti kojom je dočekala svoga nezgrapnog ljubimca posle kratkog straha koji je pretrpela te noći. Što se pak tiče Kita, (čiji je smeh bio takav da je svakog časa zbog neke sitnice mogao preći u plač) on odnese u jedan ćošak veliku krišku hleba i mesa i lonče piva, pa se proždrljivo baci na posao da sve to smiri.
- Ah, - reče starac okrećući se prema meni s uzdahom kao da sam ja govorio tog istog trenutka - vi ne znate šta govorite kad kažete da ne vodim računa o njoj.
- Vi, prijatelju, ne treba da pridajete suviše važnosti primedbi koja je potekla samo na osnovu prvog, prividnog utiska - rekoh ja.
- Ne, - odgovori starac zamišljeno - ne! Hodi ovamo, Nela.
Devojčica se požuri sa svog mesta i obgrli ga rukom oko vrata.
- Volim li te ja, Nela? - reče on. - Reci, Nela, volim li te, ili ne?
Dete mu odgovori samo milovanjem i spusti mu glavu na grudi.
- Zašto jecaš - reče joj deda, stežući je jače uza se i bacajući pogled prema meni. - Je l’ zato što znaš da te volim, pa ne voliš što po mome pitanju izgleda da ja sumnjam u to? No, no - onda ćemo reći da te jako volim, mila moja!
- Volite me, zaista me volite - odgovori dete vrlo usrdno. - I Kit zna da me volite.
Kit, koji je, dok nije smazao svoj komad hleba i mesa, pri svakom zalogaju zavlačio u usta dve trećine svoga noža, kao neki mađioničar, odjednom zastade u svom poslu kad ču da se pozivaju na njega pa zaurla - Niko nije tako lud da kaže da te ne voli - a posle toga oduze sebi mogućnost za dalji razgovor time što odjednom strpa u usta ogroman sendvič.
- Ona je sad siromašna, - reče starčić tapšući dete po obrazu - ali vam ja opet kažem da ide vreme kad će biti bogata. To vreme se odavno približavalo, ali je nesumnjivo da jednom mora doći. Došlo je za druge ljude koji samo rasipaju novac i banče. Kad će jednom stvarno doći i za mene!
- Ja sam sasvim srećna i ovako, dedice, - reče dete.
- Ćuti, ćuti, - odgovori starčić - ti nemaš ni pojma, a otkud bi ga i imala? - Zatim opet procedi kroz zube: - To vreme mora doći, sasvim sam siguran da mora. Utoliko bolje što dolazi kasnije. - Pa zatim duboko uzdahnu i opet utonu u raniju zamišljenost pa je, jednako držeći dete među kolenima, izgledao kao da ne oseća ništa što se zbiva oko njega. U tom trenutku je trebalo svega još koji minut do pola noći, te ja ustadoh da pođem, a on na to dođe sebi.
- Čeknite jedan časak, gospodine, - reče on - Slušaj, Kite,  - već je skoro ponoć, dete moje, a ti si još tu! Hajde kući, odmah kući pa sutra da dođeš na vreme kao i obično, jer će biti posla. Laku noć! Hajde, Nela, reci mu laku noć, pa neka ide.
- Laku noć, Kite, - reče devojčica, a oči su joj se još sijale veselošću i dobrotom.
- Laku noć, gospođice Nela, - odgovori dečko.
- A zahvali i ovome gospodinu - upade starčić - Da nije bilo njegove pažnje, večeras sam mogao izgubiti svoju devojčicu.
- Ne, ne, gazda, - reče Kit - ne ide to tako, nikako ne ide!
- Kako ti to misliš? - viknu starčić.
- Ja bi’ je naš’o, gazda, - reče Kit - Ja bi’ je naš’o. Kladim se da bi’ je ja naš’o, ako bi bila na zemlji, naš’o bi’ je brže nego iko drugi, gazda! Ha, ha, ha!
I pošto ponovo razglavi vilice i sklopi oči, i smejući se grohotom kao Stentor,1 Kit lagano pođe natraške prema vratima i izađe neprestano se smejući glasno.
Čim izađe iz sobe, Kit se požuri da ode što pre; a pošto on ode i devojčica se zaposli oko raspremanja stola, starac reče:
- Izgledalo bi da vam nisam dovoljno zahvalio na onome što ste večeras uradili, gospodine, ali sam vam ja ponizno i od srca zahvalan, a tako isto i ona a njena je zahvalnost vrednija od moje. Meni bi bilo žao da vi odete misleći da ne marim za vašu dobrotu, ili da se ne brimem o njoj. To zaista nije slučaj, gospodine!
Ja mu rekoh da sam, posle svega što sam video, uveren u to.
- Ali, - dodadoh - smem li da vam postavim jedno pitanje?
- Da, gospodine, - odgovori starac - u čemu je stvar?
- Da li ovo nežno dete, tako lepo i pametno, ima osim vas još koga ko se o njemu stara? Zar nema drugog druga i savetodavca?
- Nema - odgovori starac i zabrinuto pogleda u moje lice
- Nema, i niko joj drugi nije potreban.
- Ali, zar vi ne strepite - rekoh ja - da možete pogrešno shvatiti zadatak tako nežne prirode? Ja sam uveren da vi imate dobre namere ali jeste li sasvim sigurni da znate kako treba da izvršite amanet koji vam je poveren? Ja sam star čovek, kao i vi, pa me more staračke brige za sve što je mlado i što budi nade.
Zar vi ne pomišljate da ovo što sam večeras video kod vas i ovog malog stvorenja, mora da pobudi izvesno interesovanje, u kojem ima i nečega pomalo bolnog?
- Gospodine, - odgovori starac posle kratkog ćutanja -  ja nemam prava da se nađem uvređen tim što vi kažete. Istina je da sam u mnogom pogledu ja dete, a ona odrasla osoba - što ste vi već primetili. Ali bilo u snu, ili na javi, danju ili noću, bio bolestan ili zdrav, ja brinem samo o njoj, a još kad biste znali koliko brinem, vi biste drukčije gledali na mene, zaista. Ah, mučan je to život za stara čoveka - tegoban, vrlo tegoban život - ali se mora postići jedan veliki cilj, i meni je samo on pred očima.
Videći ga tako uzrujana i nestrpljiva, ja se okretoh da obučem gornji kaput, koji sam bio skinuo kad sam ušao u sobu, s namerom da više ne govorim. Iznenadih se kad videh da devojčica strpljivo čeka kraj mene s kaputom preko ruke, sa šeširom i štapom u ruci.
- To nisu moje stvari, draga moja, - rekoh ja.
- Nisu, - odgovori dete mirno - ovo su dedine.
- Ali, on valjda ne ide napolje noćas?
- O, ide, ide, - reče dete smešeći se.
- A šta ćeš ti da radiš, lepo moje?
- Ja? Ostaću ovde razume se. Ja uvek ostajem.
Pogledao sam začuđeno u starca, ali je on bio, ili se pravio zauzet udešavanjem svog odela. Moj pogled pređe s njega na malu priliku devojčice. Sama! Čitavu bogovetnu noć sama u toj sumornoj kući!
Ona kao da nije opažala moje iznenađenje, nego je veselo pomagala starcu da obuče kaput, a kad on to uradi, ona uze sveću da nam prisvetli dok izađemo. Kad vide da mi ne idemo za njom, kao što je očekivala, ona pogleda unazad s osmehom i pričeka nas. Na starčevu licu videlo se da on potpuno shvata moje oklevanje, ali mi on samo dade glavom znak da pođem prvi iz sobe i ne reče ništa. Meni nije ostajalo ništa drugo nego da ga poslušam.
Kad dođosmo do vrata, devojčica spusti sveću, pa se okrenu da nam kaže laku noć i diže lice prema meni da me poljubi. Zatim pritrča starcu, koji je uze u zagrljaj i prizva na nju božji blagoslov.
- Spavaj mimo, Nela, - reče on tiho - i neka anđeli bdiju nad tvojom posteljom! Ne zaboravi da se pomoliš bogu, slatka moja!
- To neću nikako zaboraviti - odgovori dete. - Posle toga se osećam tako zadovoljna!
- To je dobro, znam da se osećaš i da treba da se osećaš -  reče starac. - Bog ti svako dobro dao! Ja ću doći kući rano ujutru.
- Nećeš morati dvaput zvoniti - odgovori dete. - Zvonce me probudi i usred najlepšeg sna.
I na to se rastadoše. Dete otvori vrata (sad zaštićena kapkom, koji je, kako sam i ja čuo, dečko metnuo pre nego što je otišao) i pošto još jednom reče zbogom zvonkim i nežnim glasom kojeg sam se sećao po hiljadu puta, pridrža ih dok ne izađosmo. Starac postoja jedan časak, dok su se vrata zatvarala i zaključavala iznutra, pa zadovoljan što se i to svršilo pođe sporim korakom. Na ćošku ulice zastade, pa, pogledavši me zabrinuta lica, reče da se naši putevi razilaze, te mi mora reći zbogom. Ja bih mu možda rekao nešto, ali on odjednom pokaza više živahnosti nego što bi se moglo očekivati od čoveka njegovog izgleda i žumo ode. Videh samo kako se dva tri puta okrenuo, da se uveri da li ga još gledam, ili možda da vidi da ga ne pratim izdaleka. Noćni mrak išao mu je na ruku da iščezne, te ga brzo izgubih iz vida.
Ja postojah neko vreme na mestu gde me je ostavio, jer mi se nije išlo odatle, a s druge strane, ne znajući zašto se tu zadržavam. Gledao sam zamišljeno u ulicu iz koje smo časak ranije izašli, pa se posle nekog vremena opet uputih njom. Prođoh nekoliko puta ispred kuće, zastadoh da oslušnem pred vratima: sve je bilo mirno i tiho kao u grobu..
A ipak sam se zadržavao na tome mestu, jer se nisam mogao otrgnuti, nego sam pomišljao na svakojake nesreće koje bi mogle snaći to dete: na požar, pljačku, pa čak i na ubistvo i osećao sam da se neko zlo mora dogoditi, čim ja okrenem leđa toj kući. Zatvaranje nekih vrata, ili nekog prozora u ulici ponovo me dovede pred kuću prodavca retkih starina. Pređoh preko ulice da se uverim da se taj šum nije čuo iz nje. Ne, nije, ona je bila crna, hladna i bez znaka života, kao i pre.
Video se vrlo mali broj prolaznika, te je ulica bila tužna i sumorna, i skoro samo moja. Žumo bi promakao tek po koji zaostali posetilac pozorišta, a ovda-onda sklonio bih se ustranu ispred neke bučne pijanice dok se teturao idući kući; ali takva uznemiravanja nisu bila česta, pa su ubrzo sasvim prestala. Na časovnicima iskucajedan sat. A ja sam još jednako hodao goredole, svakoga časa obećavajući sebi da će to biti poslednji put i svakog sam puta prekršio samom sebi zadatu reč, uvek iz nekog novog razloga.
Što sam više mislio o rečima onoga starčića, o njegovom izgledu i držanju, sve sam manje mogao da objasnim ono što sam video i čuo. Mučila me je jaka sumnja i nedoumica da njegovo svakonoćno odlaženje od kuće ne znači ništa dobro. Do saznanja o toj činjenici došao sam samo blagodareći naivnosti onog deteta, iako je starac u tome trenutku bio tu i video moje neprikriveno iznenađenje, on je ipak ostao postojan u svojoj čudnoj tajanstvenosti u tome pogledu, i nije rekao nijednu reč daje objasni. Ta su me razmišljanja, sasvim prirodno, opet i još jače nego pre, potsetila na njegovo unezvereno lice, rastrojeno držanje, njegov nemirni, zabrinuti izgled. Njegova ljubav prema onom detetu ne mora isključivati neku podlost najgore vrste; čak je i ta ljubav sama po sebi izgledala kao neka neobična protivrečnost; jer kako bi je inače on mogao tako ostavljati? Iako sam bio sklon da mislim ružno o njemu, ja ni za časak nisam sumnjao da je njegova ljubav prema tom detetu stvarna. Nisam se nikako mogao pomiriti s tom misli, pošto sam se sećao svega što se dogodilo između nas i zvuka njegovog glasa kad bi je god pozvao po imenu.
„Razume se da ću ostati tu“, reklo je dete odgovarajući na moje pitanje. „Ja uvek tako ostajem“ - Šta li to može biti što ga odvlači od kuće noću, i to svake noći? U sećanju su mi se javljale sve neobične priče o mračnim i tajnim zločinima koji se vrše u velikim gradovima, a godinama im se ne uđe u trag, i makar kako luda izgledala mnoga od tih priča, ja nisam mogao naći nijednu koja bi se mogla primeniti na ovu tajnu, koja je izgledala sve zamršenija ukoliko sam se duže trudio da je razrešim.
Zanesen u takve misli i u mnoge druge koje su sve vodile u istom pravcu, ja sam stalno hodao po ulici puna dva sata; najzad se spusti strašan pljusak, te ja, savladan umorom, ali sa isto onoliko živim interesovanjem kao i u početku, dozvah prvoga kočijaša i odvezoh se kući. Na ognjištu je plamtela vesela vatra, moja lampa je sijala, časovnik me pozdravi svojom starom prisnom dobrodošlicom: sve je bilo tiho, toplo i veselo, i u blaženoj suprotnosti sa sumornim mrakom iz kojeg sam bio došao.
Seo sam u svoju naslonjaču, pa, zavalivši se među njene mekane jastuke, zamislih u glavi devojčicu u njenoj postelji sama, bez ikoga da je čuva i bdi nad njom, a ipak mirno spava! Tako neobično mlada, tako čiste duše, tako maleno stvorenje slično vili, provodi duge, dosadne noći u onako neprijatnoj kući! To mi nije nikako izbijalo iz glave.
Mi smo toliko navikli da spoljni predmeti izazivaju kod nas utiske do kojih bi trebalo da dolazimo samo razmišljanjem, a koji bez tako vidljive pomoći mogu često da izmaknu našem opažanju, da ja nisam uveren da bi me ta stvar tako mučila da nije bilo one gomile fantastičnih stvari koje sam video zgrnute u magacinu prodavca retkih starina. Pošto mi sećanja na njih navališe u glavu u vezi s devojčicom i takoreći okupiše se oko nje, one mi vidljivo istakoše pred oči njeno stanje. Preda mnom je, bez ikakvog naprezanja mašte, bila njena slika okružena i istaknuta svim onim što je tuđe njenoj prirodi, što je sasvim daleko od njenih sklonosti i njenog pola. Ali da nije bilo svih tih potstreka mojoj mašti i da sam morao da je zamislim u nekoj običnoj sobi u kojoj nema ničega neobičnog, ničega nezgrapnog po izgledu, vrlo je verovatno da okolnosti njenog čudnog samotnog stanja ne bi učinile tako jak utisak na mene. Ali ovako mi se činilo da ona postoji kao u nekoj alegoriji, te da, okružena takvim prilikama, tako neodoljivo izaziva moje interesovanje da mi (kao što sam već primetio) sve to nije nikako izbijalo iz glave makar šta radio.
„Bilo bi vrlo zanimljivo“, pomislih u sebi pošto sam nekoliko puta nemirno prošao po sobi „zamisliti je u njenom budućem životu, kako sama prolazi kroz onu gomilu mahnito i grubo smešnog društva: jedina čista, sveža i mladalačka prilika u celoj toj gomili. Bilo bi zanimljivo naći...“.
Tu obuzdah sebe, jer me je ta zamisao nosila neobično brzo, i već sam pred sobom gledao predeo u koji nisam bio sklon da zađem. Saglasio sam se sa samim sobom da je to samo zaludno maštanje pa sam odlučio da legnem i da u postelji potražim zaborav.
Ali cele te noći, budan ili u snu, ja sam se stalno vraćao na iste misli i po mozgu su mi se vrzle sve one iste slike. Stalno su mi bile pred očima one iste stare, mračne i sumorne prostorije  - mrki čelični panciri sa svojim tihim, avetinjskim izgledom -  sva ona iskrivljena lica što se keze iz drveta i kamena - prašina i rđa, i žižak što živi u drvetu - i ono lepo dete samo usred sve te stareži i truleži, i ružne oronulosti slatko spava i smeši se u svojim svetlim i vedrim snovima.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Empty Re: Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 11:52 am

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti 38955894_image

DRUGA GLAVA
Pošto sam skoro punu nedelju dana ugušivao u sebi osećanje koje me je gonilo da ponovo posetim kuću iz koje sam otišao u okolnostima koje sam već potanko izložio, najzad sam mu podlegao, te sam, rešen da se ovoga puta pojavim tamo po danu, krenuo prema njoj rano posle podne.
Prošao sam pored kuće i nekoliko puta prolazio gore-dole tom ulicom, s onim osećanjem neodlučnosti koje se prirodno javlja kod čoveka svesnog da ga ljudi koje namerava da poseti ne očekuju, pa čak i da im ta njegova poseta možda nije ni dobrodošla. Ali, kako su vrata na dućanu bila zatvorena, i kako usto nije bilo verovatnoće da će me oni iznutra poznati, ako jednostavno budem hodao gore dole, ja sam vrlo brzo savladao onu svoju neodlučnost i našao se u radnji starog prodavca retkih starina.
Starac i neka druga osoba bili su u zadnjoj prostoriji i izgledalo je kao da je između njih došlo do krupnih reči, jer su njihovi glasovi, podignuti u najvećoj meri, odjednom ućutali kad sam ja ušao. Starac mi žurno priđe i drhtavim glasom mi reče da mu je vrlo milo što sam došao.
- Prekinuli ste nas u kritičnom trenutku, - reče on pokazujući prema čoveku s kojim je bio - ovaj će me bratac i ubiti jednog dana. On bi to već davno uradio da je samo smeo.
- Koješta! Vi biste mene kletvama poslali sa ovoga sveta samo da možete, - odgovori onaj pošto je neko vreme namršteno buljio u mene - to mi svi dobro znamo.
- Ja skoro mislim da bih! - viknu starac i okrenu se malaksalo prema njemu - Kad bi me kletve, molitve i reči mogle osloboditi tebe, one bi to već učinile. Otresao bih se tebe i laknulo bi mi kad bi ti umro!
- Znam ja to - reče mladić - To sam ja već rekao, zar ne? Ali ni kletve, ni molitve, ni reči neće me moći ubiti, nego, evo, živim, i nameravam da i dalje živim.
- A njegova majka je umrla! - viknu starac, pa uzbuđeno sklopi ruke i diže ih prema nebu - i to se zove božja pravda!
Njegov je sagovornik sedeo mirno zavaljen s nogom najednoj stolici i posmatrao ga s prezrivim i podrugljivim osmehom. Bio je to mladić u svojoj dvadeset prvoj godini, ili tu negde lepo razvijen i nesumnjivo lep iako mu lice nije bilo privlačno nego je kao i njegovo ponašanje, pa čak i odelo imalo neki lakomislen i drzak izraz koji je odbijao čoveka.
- Bilo vam pravo, ili ne, - reče mladić - tek ja sam tu i tu ću ostati dok mi je volja sem ako vi ne pozovete policiju u pomoć da me izbaci - što vi nećete uraditi, to znam. Opet vam kažem, hoću da vidim svoju sestru.
- Tvoju sestru! - reče starac ogorčeno.
- Ah, to srodstvo ne možete izmeniti - odgovori mladić  - Da ste mogli, vi bi to odavno uradili. Ja želim da vidim svoju sestru, koju vi držite ovde kao u kavezu i trujete joj dušu nekim podmuklim tajnama, i pravite se da je volite, da bi je što pre radom oterali na onaj svet, i tako svake nedelje zgrnuli koji šiling više i dodali novcu koga imate toliko da ga skoro ne možete ni da prebrojite. Želim da je vidim i videću je!
- Gle ti moraliste koji govori o trovanju duša! Plemenit čovek koji prezire zgrtanje šilinga! - reče starac okrenuvši se od njega prema meni - Propalica, gospodine, koja je proigrala svaki obzir ne samo kod onih koji su po nesreći iste krvi s njim, nego i kod društva koje zna za njega samo po njegovim nedelima. Usto je i lažljivac, - dodade tišim glasom prilazeći mi bliže - koji ne zna kako mi je ona draga, nego se trudi da me bocne čak i time, jer je tu jedan stran čovek.
- Strani ljudi ne znače ništa za mene, - - reče mladić uhvativši se za tu reč - niti ja za njih, nadam se. Biće najbolje ako oni gledaju svoj posao, a mene puste da gledam svoj. Nego, napolju me čeka jedan prijatelj, pa kako izgleda da ću ja ovde ostati još dosta dugo, idem da ga pozovem unutra, ako dozvoljavate.
Rekavši to, on priđe vratima, pa gledajući niz ulicu, mahnu nekoliko puta rukom nekoj nevidljivoj osobi, kojoj je, sudeći prema nestrpljivosti njegovog mahanja, trebalo mnogo moljakanja da se natera da dođe. Najzad se suprotnom stranom ulice lagano dogega, nespretno se praveći kao da slučajno tuda prolazi - neka ljudska prilika koja je padala u oči svojim prljavim kicoškim izgledom i koja posle dugog mrštenja i mahanja glavom u znak odgovora na pozivanje, najzad pređe preko ulice i dopusti da je uvedu u dućan.
- Evo, ovo je Dik Sviveler - reče onaj mladić. - Sedni Sviveleru.
- Ali da li je stari gospodin saglasan s tim? - reče g. Sviveler tišim glasom.
- Sedi! - reče mu drug.
G. Sviveler posluša, pa bacivši unaokolo ljubazno pomirljiv osmeh primeti da je prošla nedelja bila zgodna za patke, a da je ova zgodna zbog prašine, usto primeti kako je, dok je maločas stajao na uglu ulice, kraj jedne svetiljke, opazio da je iz jedne duvandžinice izašla jedna svinja sa slamkom u ustima i po njenom izgledu zaključio je da će posigurno opet biti kiše. Osim toga, iskoristio je priliku da se izvini zbog neke aljkavosti koja bi se mogla opaziti u njegovom odelu, time što je prošle noći „zdravo pokisao“, kojim je izrazom svojim slušateljima na neobično uglađen način nagoveštavao da je bio trešten pijan.
- Ali šta to mari? - reče g. Sviveler uzdahnuvši duboko -  šta to mari samo ako nam dušu zagreva plamen druželjublja, i kad meko krilo prijateljstva ne gubi nijedno perce! Ništa ne mari sve dok se duša bude grejala rumenim vinom, i sve dok je sadašnji čas najmanje srećan u životu.
- Ne moraš sad ovde izigravati stoloravnatelja - reče mu njegov prijatelj poluglasno.
- Frede! - viknu g. Sviveler i kucnu se prstom po nosu.  - Pametnu čoveku reci jednu reč, pa mu je dosta. Čovek može biti dobar i zadovoljan i bez bogatstva, moj Frede! Ne govori mi ništa više. Moja je lozinka: bolje umeti, nego imati. Samo da ti još prišapnem nešto: Je li stari prijateljski naklonjen?
- Ništa ti ne brini - odgovori mu prijatelj.
- Opet si u pravu, sasvim u pravu, - reče g. Sviveler -  mudro zbori, pa mudro i tvori. - I na to namignu jednim okom, kao da zna neku važnu tajnu, pa pošto skrsti ruke i zavali se na stolici, zagleda se sasvim ozbiljno u tavanicu.
Možda nije bilo baš tako neumesno pomisliti, na osnovu onoga što se dogodilo, da se g. Sviveler još nije osušio od one kiše o kojoj je malo ranije bio nagovestio nešto; ali ako takvu sumnju i nisu pobudile njegove reči, njegova kruta kosa, mutne oči i crnpurasto lice bili su rečiti svedoci protiv njega. U njegovom odelu, kao što je i sam bio nagovestio, nije bilo baš sve pod konac, nego je bilo u tako neurednom stanju da se čovek nije mogao odbraniti od pomisli da je u njemu i spavao. Odelo mu se sastojalo iz kratkog mrkog kaputa s vrlo mnogo mesinganih dugmeta spreda i samo jednim pozadi, svetle karirane vratne marame, vunenog prsnika, zaprljanih belih pantalona, jako mekanog šešira koji je on nosio sa zadnjim delom oboda okrenutim napred, da bi sakrio rupu na tome obodu. Grudi njegovog kaputa krasio je jedan spoljni džep iz kojeg je virio najčistiji kraj njegove vrlo velike i ružne marame; prljave narukvice na košulji bio je izvukao napolje što je više mogao i razmetljivo ih posuvratio preko krajeva rukava; nije imao rukavice, a nosio je neki žuti štap na čijem je vrhu bila ruka od kosti sklopljena oko crne lopte i s nečim nalik na prsten na njenom malom prstu. Sa svim tim divnim ličnim svojstvima (kojima se mora dodati i jak miris na duvan i manje više masan izgled) g. Sviveler, onako zavaljen u stolici, očiju uprtih u tavanicu, s časa na čas dižući glas do potrebne visine, počasti društvo s nekoliko taktova neke vrlo sumorne pesme, pa onda odjednom ućuta usred jednog tona.
Starac je i sam seo na jednu stolicu i skrštenih ruku gledao čas u svoga unuka, a čas u njegovog čudnog druga, kao da im ne može baš ništa, nego mora dići ruke i pustiti ih da rade što im je volja. Mladić je stajao naslonjen na jedan sto nedaleko od svog druga, na oko sasvim ravnodušan prema svemu što se zbiva, a ja  - osećajući nezgodnost svakog mešanja, iako me je stari prizivao u pomoć i rečima i pogledima - pravio sam se što sam bolje mogao da razgledam neke komade robe određene za prodaju i poklanjao sam malo pažnje ličnostima preda mnom.
Ćutanje nije bilo duga veka, jer g. Sviveler, pošto nas je počastio nekoliko puta ponavljanim milozvučnim uveravanjima da je njegovo srce negde u škotskim gorama i da njemu treba samo arapski hat pa da počini silna junaštva i plemenita dela, najzad otkači oči od tavanice i opet udari u prozu.
- Frede, - reče g. Sviveler trgnuvši se naglo, kao da mu je ta misao sad odjednom pala na pamet i govoreći istim razgovetnim šapatom. - Je li stari prijateljski naklonjen?
- Što je to važno? - odgovori njegov prijatelj zlovoljno.
- Nije važno, ali kaži mi je li?
- Razume se da jeste. Šta ja marim da li jeste ili nije.
G. Svivelera je, izgleda, taj odgovor ohrabrio da se upusti u opširniji razgovor i on se očevidno dade na posao da pridobije našu pažnju.
Počeo je s primedbom da soda-voda, iako je u apstraktnom smislu dobra stvar, ima osobinu da hladna teško pada na želudac, ako se ne oplemeni isijotom, ili malom primesom konjaka, koji se smatra za bolji u svakom pogledu, sem u pogledu cene. Kako se niko nije usudio da pobija te njegove postavke, on je prešao na primedbu da čovečija kosa u velikoj meri zadržava duvanski dim i da se mlada gospoda iz koledža Vestminster i Iton, iako pojedu silne jabuke da od svojih brižnih prijatelja sakriju miris popušenih cigara, najzad odaju usled činjenice što im glave imaju to značajno svojstvo, a iz tog se opet može zaključiti da bi se Kraljevska Akademija mogla smatrati za dobrotvora celog ljudskog roda, ako bi obratila pažnju na tu okolnost i pokušala da pronađe naučne puteve kojima bi se sprečavala tako nezgodna otkrića. Pošto su i ta njegova mišljenja izgledala neosporna, kao i ona koja je ranije izrazio, on je nastavio i poučio nas daje Jamajka rum, iako je nesumnjivo prijatan za piće i ima bogat ukus i miris, nezgodan po tome što se taj njegov ukus oseća i sutradan, pa pošto se opet nije našao niko da mu protivreči u tom pitanju, on je bio još pouzdaniji i postajao sve druževniji i otvoreniji.
- - Vraška je to stvar, gospodo, - reče g. Sviveler - kad se odnosi između rodbine pokarabase, i kad se ona ne slaže. Ako u krilu prijateljstva ne treba da se promeni nijedno perce. Krilo srodničkih odnosa ne bi smelo nikako da se potkresuje, nego da se uvek širi vedro i bezbrižno. Zašto da unuk i deda neprestano i sa besomučnom žestinom nasrću jedan na drugog umesto da žive u slozi i ljubavi? Zašto da ne pruže jedan drugom ruku i da sve ne predaju zaboravu?
- Umukni jednom! - reče mu prijatelj.
- Gospodine - odgovori mu Sviveler - Ne upadajte u reč predsedniku! Gospodo kako stoji stvar u ovom našem datom slučaju? Tu je pred nama krasan stari deda - ja to kažem sa najvećim poštovanjem - a tu je i njegov neobuzdani mladi unuk. Krasni deda kaže neobuzdanom unuku: „Ja sam te odgajio i vaspitao, Frede, izveo sam te na put da možeš da dođeš do uspeha u životu, a ti si udario ustranu, što mladi ljudi obično rade, i nikad više u životu nećeš dobiti tako dobru priliku, čak ni upola tako dobru.“ Neobuzdani mladi unuk mu odgovara: „Ti si bogat kako se samo može biti; nisi na mene potrošio bogzna kakve pare, samo zgrćeš pare na gomilu i štediš za moju sestru koja živi pored tebe povučenim, zatvoreničkim, zamumuljenim i zatutuljenim životom bez ikakvog zadovoljstva - pa zar ne bi mogao dati neku crkavicu i svom odraslom unuku?“ Krasni stari deda na to odgovara da on ne samo da ne pristaje da mu pruži nešto onako rado i ljubazno kako to dolikuje gospodi u njegovim godinama; nego će puhati, nazivati ga pogrdnim imenima i sramotiti ga kad god ga vidi. Tu se otvoreno postavlja pitanje zar nije grdna šteta da stvari i dalje tako ostanu, a koliko bi bilo bolje kad bi stari gospodin istresao neku pristojnu sumicu i uđesio da svakome bude potaman?
Pošto je tako odverglao tu govoranciju uz silno razmahivanje i mlataranje rukama, g. Sviveler odjednom ubaci vrh svoga štapa u usta, kao da hoće da ih zapuši da ne bi dodavanjem još koje reči pokvario utisak svog govora.
- Za ime božje zašto me tako progonite i zlostavljate? - reče starac okrećući se svome unuku. - Zašto mi dovodiš ovamo svoje raspusne drugove? Dokle ću ti govoriti da je moj život pun briga, i samoodricanja, i da sam siromašan?
- Dokle ću ja vama govoriti - odgovori mladić gledajući hladno u njega - da ja bolje znam?
- Ti si sam izabrao svoj put, - reče mu starac - pa idi njim. Ostavi Nelu i mene da radimo i da se mučimo.
- Nela će skoro biti zrela žena - odgovori mladić - pa će, odgajena u tvojoj veri, brzo zaboraviti svoga brata ako joj on ponekad ne izađe pred oči.
- Pripazi ti, - reče starac sevajući očima - da te ona ne zaboravi onda kad bi želeo da te se najživlje seća. Pripazi da ne dođe dan kad ćeš ti ići bosonog ulicama, a ona će se vozati mimo tebe u sjajnim karucama!
- Hoćete da kažete kad dobije vaše pare? - odgovori mladić.
- Ala govori kao pravi siromašak!
- A ipak, - reče starac spuštajući glas kao da glasno misli
- kako smo siromašni i kakav nam je ovo život! Radi se o sreći jednog deteta koje nije krivo ni za kakvo zlo i nepravdu, a ipak ništa ne ide kako valja! Nade i strpljenja, samo nade i strpljenja!
Te je reči govorio toliko tihim glasom, da nisu mogle dopreti do ušiju dvojice mladića. Izgledalo je da g. Sviveler misli da su one znak neke duševne borbe izazvane silnim dejstvom njegovog govora, jer munu štapom svoga prijatelja i šapatom mu saopšti svoje uverenje da je udario „čiviju“ i da se nada dobrom komisionu od njegovog ćara. Kad posle kratkog vremena uvide da se prevario, izgledalo je da se odjednom osetio sanjiv i nezadovoljan, te je nekoliko puta izrazio svoje mišljenje da je vreme za polazak, kad se vrata otvoriše i na njima se pojavi glavom ona devojčica.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Empty Re: Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 11:52 am


Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti 3102_1


TREĆA GLAVA
U stopu za njom išao je postariji čovek neobično grubog lica i nepristupačnog izgleda, a usto tako niskog stasa da je bio pravi kepec, iako su mu glava i lice bili dovoljno veliki za telo nekog diva. Njegove crne oči bile su nemirne podmukle i lukave; usta i brada su mu bili zarasli u nakostrešenu grubu i tvrdu čekinju, dok mu je lice bilo od onih koja nikad ne izgledaju čista i zdrava. Ali je grotesknom izgledu njegovog lica najviše doprinosio neki jeziv osmeh, koji je, pošto je, izgleda, poticao prosto iz navike, a bez ikakve veze s bilo kakvim veselim, ili ljubaznim osećanjem otkrivao nekoliko žutih krnjetaka razbacanih po ustima, i davao mu izgled zadihanog psa. Ruho mu se sastojalo iz velikog visokog šešira iznošenog tamnog odela, para pozamašnih cipela i prljave bele vratne marame toliko mlitave i izgužvane da mu je otkrivala veći deo žilavog grla. Ono malo kose što je imao bila je potkresana i kruta na slepoočnicama, dok mu je preko ušiju visila nalik na nejednake, iskrzane i neraščešljane rese. Njegove od prirode grube i hrapave ruke bile su jako prljave, a nokti iskrivljeni, dugi i žuti.
Bilo je dovoljno vremena da se sve te pojedinosti zapaze, jer je, pored toga što su one upadale u oči i bez ikakvog pažljivijeg zagledanja, prošlo dosta vremena pre nego što je neko poremetio tišinu. Devojčica stidljivo priđe bratu i pruži mu ruku, dok je kepec (ako ga smemo tako zvati) oštro zagledao sve prisutne, a prodavac retkosti, na kome se jasno videlo da se nije nadao tom neuglednom posetiocu, stajao je zbunjen i u neprilici.
- Ah! - reče kepec, koji je nadnoseći ruku nad oči pažljivo zagledao mladića - ovo treba da je vaš unuk, komšija!
- Bolje bi bilo reći ne treba da je, - odgovori starac - ali jeste!
- A ovo? - upita kepec pokazujući na Dika Svivelera.
- Neki njegov prijatelj, isto tako dobrodošao kao i on -  reče starac.
- A ono? - upita kepec okrenuvši se naglo i pokazujući pravo na mene.
- Jedan gospodin koji je neku večer imao dobrotu da Nelu dovede kući kad je zalutala vraćajući se od vas.
Čovečuljak se okrete devojčici, kao da hoće da je prekori, ili da izrazi čuđenje, ali kako je ona tada razgovarala s mladićem, on ne reče ništa, nego samo naže glavu da sluša-.
- No, Nela, da li te uče da me mrziš? - upita mladić glasno.
- O, ne, ne! Sram te bilo! O, ne! - viknu dete.
- Možda da me voliš? - nastavi njen brat podrugljivo.
- Ni jedno ni drugo - odgovori ona. - Nikad mi niko i ne govori o tebi. Zaista ne!
- Dajem glavu da ne - reče on i ošinu dedu pogledom punim ogorčenja. - Smem da dam glavu da ne, Nela! O, to ti verujem!
- Ali ja te volim od srca, Frede! - reče dete.
- Nema sumnje!
- Zaista te volim i uvek ću te voleti - ponovi dete jako uzbuđeno - O, ali samo kad bi ti prestao da mučiš dedu i da ga žalostiš, onda bih te volela još više!
- Razumem stvar! - reče mladić saginjući se nemamo nad devojčicu, pa pošto ju je poljubio, odgurnu je od sebe. - Eto, sad možeš ići, pošto si odbrbljala svoju lekciju. Ne moraš zato da sliniš. Rastajemo se kao dobri prijatelji, ako zbog toga plačeš.
Ućutao je i pratio ju je pogledom sve dok nije ušla u svoju sobicu i zatvorila vrata za sobom, a onda se okrenuo kepecu i naglo rekao.
- Slušajte, vi, gospodine...
- Je l’ ja? - odgovori kepec. - Ja se zovem Kvilp. To ćete lako zapamtiti. Nije dugačko ime: Denijel Kvilp.
- Onda slušajte, gospodine Kvilpe, - nastavi mladić. - Vi imate nekakav uticaj na ovoga moga dedu!
- Nešto malo - reče g. Kvilp značajno.
- A znate i poneku od njegovih tajni?
- Poneku - odgovori Kvilp isto onako osorno.
- Onda mi dopustite da mu preko vas kažem jednom za svagda, da ću dolaziti i odlaziti iz ove kuće kad god mi je volja sve dok on ovde drži Nelu, i da, ako želi da se otarasi mene, mora se otarasiti i nje! Šta sam ja skrivio da on od mene pravi strašilo, da svet beži od mene i drhće, kao da nosim kugu? On će vam reći da u meni nema iskrene ljubavi i da ja ne volim Nelu radi nje same nimalo više nego što volim njega. Pustite ga neka govori. Onda je meni prosto ćef da dolazim i odlazim i da ga potsećam da još postojim na svetu. I hoću da je viđam kad god mi je volja! To je glavno što sam hteo da kažem. Danas sam došao da to pokažem, a doći ću i pedeset puta s istim ciljem, i uvek s istim uspehom. Rekao sam da se neću maći s mesta dok ga ne postignem Postigao sam ga i sad je mojoj poseti kraj. Hajd’mo. Diče!
- Stoj! - viknu g. Sviveler kad se njegov drug uputi vratima.
- Gospodine!
- Vaš sluga ponizan, gospodine! - reče g. Kvilp na koga se odnosila ta reč.
- Pre nego što napustim ovo veselo i gostoljubivo mesto, ove raskošno osvetljene dvorane, gospodine, - reče g. Sviveler
- ja ću, s vašim dopuštenjem učiniti jednu malu primedbu. Ja sam, gospodine, danas došao ovamo pod utiskom da je starac prijateljski naklonjen.
- Nastavite, gospodine, - reče Denijel Kvilp, jer je besednik bio naglo stao.
- Prožet tim shvatanjem i osećanjima koje ono izaziva, gospodine, i osećajući kao zajednički prijatelj, da tutkanje, dosađivanje, natresanje ne predstavljaju put i način da se duše zagreju i da se dođe do druževne saglasnosti zavađenih, ja sam preuzeo na sebe dužnost da predložim izvesan put. Pravi put kojim treba poći u ovoj prilici. Hoćete li mi dozvoliti da vam prišapnem jednu malu reč, gospodine?
I ne čekajući da dobije traženo dopuštenje g. Sviveler priđe kepecu, pa naslanjajući se na njegovo rame i saginjući se da dospe do njegovog uha, reče glasom koji su jasno mogli čuti svi prisutni.
- Lozinka za staroga glasi: da zvekne!
- Kako glasi?
- Da zvekne, gospodine, da zvekne! - udarajući se po džepu.  - Jeste l’ se probudili, gospodine?
Kepec klimnu glavom. G. Sviveler uzmače i tako isto klimnu glavom, zatim se povuče još malo i opet klimnu glavom i tako sve dalje. Na taj način postepeno dođe do vrata, gde se snažno nakašlja da privuče pažnju kepeca i dobije priliku da nemim pokretima naloži najveću poverljivost i najstrožije čuvanje neprikosnovene tajne. Pošto je izveo ozbiljnu pantomimu potrebnu za pravilno izražavanje tih ideja, on žurno krenu tragom svoga prijatelja i iščeze.
- Hm! - reče kepec kisela lica i sležući ramenima. - Eto, tako ti je to sa dragim srodnicima. Ja, bogu hvala, svoje nikako i ne priznajem, pa ne bi trebali ni vi, - dodade okrenuvši se starcu  - - kad ne bi bili slabi kao trska i skoro isto toliko beslovesni.
- Šta biste vi hteli od mene? - odgovori starac glasom punim nemoćnog očajanja, - Lako je to govoriti i potsmevati se. Šta biste vi hteli da mu radim?
- Ono što bih ja sam radio kad bih bio na vašem mestu -  reče kepec.
- Besumnje nešto nasilno?
- Tu ste pogodili! - odgovori čovečuljak, neobičpo zadovoljan tim laskavim mišljenjem, jer ga je očevidno tako shvatio, i kezeći se kao đavo dok je trljao svoje prljave ruke. - Pitajte gospođu
Kvilp, lepu gospsođu Kvilp, poslušnu, bojažljivu, zaljubljenu gospođu Kvilp! Nego to me potseti: Ostavio sam je sasvim samu, pa će se strašno brinuti i neće imati ni trenutka mira dok se ne vratim. Znam da je takva kad nisam kod kuće, premda ne sme to da kaže, dok je ja ne povučem za jezik i ne kažem joj da sme slobodno da govori, i da se zbog toga neću ljutiti na nju. O, dobro je dresirana gospođa Kvilp!
To stvorenje izgledalo je užasno sa svojom čudovišnom glavurdom i malim telom, dok je lagano trljalo ruke sve jednu oko druge, neprestano jednu oko druge, s nečim fantastičnim čak i u samom načinu izvođenja te beznačajne radnje, i dok je, spuštajući čupave obrve, a dižući bradu uvis, gledao naviše s nekim potajnim izrazom likovanja na koji bi se neki vražićak mogao ugledati i usvojiti ga. - Evo, - reče on stavljajući ruku u nedra, prilazeći porebarke starcu i govoreći - ja sam ga doneo sam, pošto sam se bojao nekog nesrećnog slučaja, jer je novac, pošto je cela suma u zlatu, možda nešto suviše kabast i težak da bi gaNela mogla doneti u svojoj torbici. Međutim istinaje, komšija da se ona mora blagovremeno navikavati na teret odgovornosti, jer će, kad vi budete umrli, i sama biti značajna ličnost.
- Dao bi bog da bude! Ja se nadam da hoće! - reče starac, uz nekakav težak uzdah.
- Nadam se! - ponovi kepec kao odjek, primičući se njegovom uhu. - Komšija, ja bi’ voleo da znam u kakvu dobru stvar vi ulažete sve ovo blago? Nego, vi ste nekakav zatvoren čovek, pa dobro čuvate svoju tajnu!
- Svoju tajnu! - reče starac s unezverenim izrazom na licu.  - Jeste... imate pravo... ja... ja... dobro čuvam tajnu... vrlo dobro!
Više ne reče ni reči, nego se, uzevši novac, okrete sporim i nesigurnim korakom, pritiskujući rukom glavu, kao iznuren, klonuo čovek. Kepec ga je oštro posmatrao kako prelazi u malu sobu za sedenje i zaključava novac u gvozdenu kasu nad kaminom; pa pošto je neko vreme postojao zamišljen, stade se spremati da pođe, uz primedbu da će ako se ne požuri, g-đa Kvilp sigurno biti u nesvesti kad se on vrati.
- Tako dakle, komšija, - dodade on, - ja ću da krenem kući, a vi pozdravite Nelicu s moje strane i recite joj da se nadam da drugi put neće zalutati, iako mi je ta njena pogreška pribavila čast koju nisam očekivao. - Na te reči on se lako pokloni i gnusno se iskezi prema meni, pa pošto pređe oštrim pogledom svuda unaokolo, kao da želi da uoči svaki predmet u svom vidokrugu ma kako malen i neznatan bio, on izađe i ode svojim putem.
I ja sam nekoliko puta pokušao da pođem, ali bi se starac uvek usprotivio tome i molio me da ostanem. Kako je tu svoju molbu ponovio i kad smo ostali sami i s mnogo zahvaljivanja pomenuo prvu priliku kad smo se upoznali, ja rado popustih pred njegovim navaljivanjem i sedoh, praveći se da razgledam neke minijature i stare medalje koje je on bio stavio pred mene. Nije bilo potrebno mnogo nagovaranja da ostanem, jer ako se prilikom moje prve posete u meni probudila izvesna radoznalost, ona se sad, na svaki način, nije nikako umanjila.
Nije prošlo mnogo pa nam se i Nela pridruži, i pošto donese na sto svoj ručni rad, sede pored dede. Bilo je prijatno gledati sveže cveće u sobi, omiljenu pticu u senci grane koja joj je zaklanjala mali kavez i osećati dah svežine i mladosti koji kao da je zapahnjivao celu tu sumornu, staru kuću i kao da je lebdeo oko tog deteta. Bilo je zanimljivo, premda ne i isto tako prijatno, preneti pogled sa lepote i ljupkosti te devojčice na pogurenu priliku, brigama izmučeno lice i iznemogli izgled tog starca. Šta li će biti s tim samohranim malim stvorenjem kad on još više oslabi i onemoća, i kad, recimo, umre taj njen ionako jadni zaštitnik? Kakva li će biti njena sudbina?
Starac skoro kao da odgovori na tu moju misao kad spusti ruku na njenu glavu i reče glasno.
- Biću veseliji, Nela, - reče on. - Mora biti da tebe čeka neka bolja sreća - ja je za sebe ne tražim, nego samo za tebe.
Inače bi se na tvoju nevinu glavu svalile tolike nesreće da ne mogu ni da verujem da sreća neće najzad doći, ako je ponovo probam.
Ona veselo pogleda u njegovo lice, ali ne odgovori ništa.
- Kad samo pomislim - reče on - na one mnoge godine -  mnoge u tvome kratkom životu - koje si proživela pored mene: na tvoj jednoliki život u kome nisi znala za društvo svojih godina, ni za kakve bilo dečije radosti; na samoću u kojoj si odrasla takva kakva si, i u kojoj si živela odvojena skoro od svega svoga roda, sem jednog starca - ja se ponekad bojim da sam grubo postupio prema tebi, Nelice.
- Deda! - viknu dete iskreno iznenađeno.
- Ne namerno - ne, ne, - reče on. - Ja sam se uvek nadao da će doći dan kad ćeš ti biti u stanju da se krećeš među najveselijim i najlepšim drugaricama i da zauzmeš svoje mesto među najboljima. Ali ja se još uvek nadam, Nela, još se jednako nadam, a ako bih bio primoran da te ostavim pre toga, kako sam te osposobio za borbu u životu? Ta ona jadna ptičica onamo isto je toliko sposobna da u njima učestvuje i da bude ostavljena na milost... Nego slušaj! Čujem Kita napolju. Idi k njemu, Nela, idi k njemu!
Ona ustade, pa žureći se da ode, zastade, vrati se i sklopi ruke oko starčevog vrata, pa ga ostavi i opet se požuri da ode - ovoga puta brže, da sakrije suze u očima. - Reč dve samo za vaše uši, gospodine, - reče starac žurnim šapatom - Ono što ste mi vi rekli neke večeri bacilo me je u brigu, a mogu se pravdati samo time da sam radio sve u najboljoj nameri - da je sad kasno za uzmicanje, i kad bi se moglo (premda se ne može) - i da se još nadam da ću pobediti. Sve je to samo radi nje. Ja sam lično uvek živeo u velikom siromaštvu pa bih hteo da nju poštedim od svih nevolja koje siromaštvo nosi sobom. Hteo bih da je poštedim od jada koji su prerano doveli do groba njenu majku, moje rođeno drago dete. Hteo bih da je ostavim - ne sa prihodima koji se mogu lako potrošiti i proćerdati, nego s nečim što bi je zanavek izdiglo iznad dosadašnje nužde. Čujete li me, gospodine? Ona ne sme dobiti samo neku zlehudu crkavicu, nego čitavo bogatstvo.  - Pssst! Više od toga ne mogu vam kazati, ni sad, ni drugom prilikom, a evo i nje gde se vraća.
Živahnost s kojom mi je on sve to sručio u uši, drhtanje ruke kojom me je stezao za mišicu, napregnut pogled izbuljenih očiju koje je uperio u mene vatrenost i uzrujanost njegovog ponašanja, ispuniše me silnim zaprepašćenjem. Sve što sam ja bio čuo i video, i veći deo onoga što je on sam bio rekao, dovelo me je na misao da je on imućan čovek. Njegov karakter bio mi je neshvatljiv, sem ako taj čovek nije bio jedan od onih, koji, pošto gomilanje novca postave za jedini cilj i predmet svog života i pošto im pođe za rukom da nagomilaju velika bogatstva, postaju stalna žrtva straha od nemaštine, te ih neprestano obuzima neodoljiva strepnja od gubitaka i propadanja. Mnoge stvari koje mi je on bio rekao, a koje ja nisam uspeo da sasvim razumem, potpuno su se poklapale s tim shvatanjem koje mi se javilo u glavi, te sam zaključio da je on nesumnjivo jedan od tih nesrećnika.
To gledište nije bilo posledica nekog žurnog razmišljanja, jer tada stvarno nije bilo ni vremena za njega, pošto se devojčica vratila skoro istog časa i brzo se dala na posao da se pripremi da Kitu održi čas iz pisanja, kakve mu je držala, izgleda, dvaput nedeljno, a jedan od njih redovno tim danom uveče, na neiskazano uveseljenje i uživanje i njegovo i njegove učiteljice. Pričati o tome kako je trebalo dosta vremena da se toliko savlada Kitova stidljivost te da pristane da sedi u sobi za primanje u prisustvu nepoznatog gospodina - kako je, kad je najzad seo, zasukao rukave pa položio laktove po stolu, a lice prineo svesci i strašno zaškiljio u linije - kako je, od prvog trenutka kad je uzeo pero u ruku, stao da se valja u krmačama i da se mrlja mastilom sve do samog korena kose - kako je - ako bi nekad slučajno i uspeo da napiše neko slovo kako valja, odmah zatim sve zamrljao rukom, dok se mučio da napiše drugo - kako je, pri svakoj novoj pogrešci, devojčica udarala u veseli kikot, a sam siroti Kit u još glasniji i isto toliko srdačan grohot - i kako se, i pored svega toga, za sve to vreme jasno videla na njenoj strani ljupka želja da ga pouči, a na njegovoj brižno staranje da što bolje nauči - pričati sve te pojedinosti značilo bi nesumnjivo zauzeti više prostora i utrošiti više vremena nego što one zaslužuju. Biće dovoljno ako kažemo da se čas održao, da je veče prošlo i nastala noć; da je starac opet postao nemiran i nestrpljiv; da je opet tajanstveno otišao od kuće u isti čas kao i pre; i da je dete opet ostalo samo među sumornim kućnim zidovima.
A sad, pošto sam priču doveo dovde kao svoj lični doživljaj i čitaoca upoznao sa ovim ličnostima, ja ću, radi zgodnijeg pripovedanja, sebe izdvojiti iz njegovog daljeg toka, pa pustiti da oni koji u njemu igraju istaknute i potrebne uloge govore i rade sami za sebe.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Empty Re: Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 11:53 am

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti 1647

ČETVRTA GLAVA
Gospodin i g-đa Kvilp stanovali su na Tauer Hilu,2 i g-đa Kvilp je zaista ostala u svojim odajama na Tauer Hilu da čeka, čezne i vene u otsustvu svoga vojna, kad je on otišao poslom koji je svršio pred našim očima.
Za g. Kvilpa se teško moglo reći da pripada nekom određenom zvanju i rufetu,3 premda su mu ciljevi bili raznorodni i poslovi mnogobrojni. Skupljao je kiriju u čitavim kolonijama prljavih uličica i sokačića duž reke, pozajmljivao novac mornarima i podoficirima trgovačkih brodova, imao udela u pothvatima raznih potkapetana putničkih brodova za Istočnu Indiju, pušio krijumčarene cigare pod nosom samih carinskih činovnika i skoro svakoga dana zakazivao sastanke na Berzi sa ljudima u sjajnim cilindrima i zaobljenim žaketima. Na sarejskoj obali reke postojalo je jedno bedno gradilište puno pacova, zvano „Kvilpov Gat“ na kome je bila drvena kancelarija sva naherena i upola utonula u prašinu, kao da je pala iz oblaka pa se zarila u zemlju; nekoliko zarđalih lengera, nekoliko velikih gvozdenih kolutova, gomile natrulog drveta, dve tri gomile starog bakra u pločama, izgnječenog, ispucanog i izlupanog. Na Kvilpovom Gatu Denijel Kvilp je bio razbijač starih lađa, ali sudeći po svim tim znacima, on je mora biti, ili razbijao lađe u sasvim malim razmerama, ili je svoje lađe razbijao u sasvim sitnu paramparčad. Na tome mestu nije se videla neka naročita živost ni poslovanje, pošto je jedino ljudsko stvorenje koje se na njemu nalazilo bilo neko momče-vodozemac, u odelu od kanavace,4 koje je imalo dve vrste posla: ili je sedelo na vrhu neke kamare i bacalo kamenčiće u mulj za vreme oseke, ili je stajalo s rukama u džepovima i bezbrižno gledalo tok i brzicu reke za vreme plime.
Kuća kepeca na Tauer Hilu imala je, osim prostorija potrebnih za smeštaj njega samoga i g-đe Kvilp, još jednu spavaću sobicu za gospođinu majku, koja je stanovala kod supružnika i stalno bila na ratnoj nozi sa Denijelom, koga se pored svega toga pomalo pribojavala. U samoj stvari taj se ružni stvor uvek dovio na ovaj ili na onaj način - nije mnogo važno da li svojom ružnoćom, surovošću ili svojom urođenom prepredenošću - da većinu osoba s kojima je svakodnevno dolazio u dodir i poslovne veze zadahne strahom od svoje ljutine. Ali ni nad kim nije imao tako potpun upliv kao nad samom g-đom Kvilp - prilično malom, plavookom ženom blaga glasa, koja je, pošto je stupila u bračni odnos sa kepecom u nekom čudnom nastupu zanosa, koji se viđa dosta često, u potaji ispaštala tu ludost svakog bogovetnog dana svoga života.
Već je ranije rečeno da je g-đa Kvilp čeznula i venula u svojim odajama, i ona je zaista bila u svojim odajama, ali nije bila sama, jer je pored njene gospođe majke o kojoj je maločas bilo govora, bilo prisutno još pet šest dama iz susedstva, koje su nekim čudnim slučajem (a i po malom međusobnom sporazumu) navratile jedna za drugom baš u vreme čaja. Kako je to bilo vreme pogodno za razgovor, a soba hladovita, senovita i zgodna za lenčarenje, sa cvećem u saksijama na otvorenom prozoru koje je zadržavalo prašinu spolja i prijatno se isprečilo između stola za čaj u sobi i stare Kule napolju, nije ni čudo što su se i dame osećale raspoložene da ostanu što duže, i da ćaskaju, naročito kad se još usto ima u vidu i privlačna moć svežeg masla, mekog hleba, morskih račića i zelenog radiča.
Dakle, pošto su se dotične gospođe sastale pod takvim okolnostima, bilo je sasvim prirodno da se povede razgovor o sklonostima muškoga pola da ugnjetava slabiji pol i na dužnost slabijeg pola da se odupre tome ugnjetavanju i da istakne svoja prava i dostojanstvo. To je bilo prirodno iz četiri razloga: prvo, zato što je g-đu Kvilp - kao mladu ženu, koja je, kako je bilo opšte poznato, bila pod vladom svoga muža, - trebalo potstaći da se pobuni; drugo, što je majka g-đe Kvilp bila poznata po svom hvalevrednom goropadnom raspoloženju i sklonosti da se odupre vlasti muškoga pola; treće, zato što je svaka posetiteljka želela da istakne kako ona u tom pogledu mnogo bolje stoji nego većina pripadnica njenoga pola, i četvrto, zato što je društvo, naviknuto da po dve i dve ogovaraju jedna drugu, bilo lišeno običnog predmeta razgovora sad kad su sve bile na okupu kao prisne prijateljice, te prema tome nisu imale ništa pametnije da rade, nego da napadnu zajedničkog neprijatelja.
Podstaknuta svim tim obzirima, jedna puna gospođa otvori zasedanje i sa izrazom velike zabrinutosti i sažaljenja upita kako je g. Kvilp; na što majka žene g. Kvilpa oštro odgovori: „O, on je sasvim dobro; njemu ne fali ništa - zna se da korov uvek buja i cveta“ Na to sve prisutne gospođe listom uzdahnuše, ozbiljno zamahaše glavama i pogledaše u g-đu Kvilp kao u mučenicu.
- Ah! - reče govornica - ja bi’ volela kad bi je vi malo posavetovali, gospođo Džinivin. - Mora se napomenuti da je g-đa Kvilp kao devojka bila g-đica Džinivin - Niko ne zna bolje od vas, gospođo, kakve dužnosti mi žene imamo prema sebi samima.
- Imamo, razume se, gospođo! - odgovori g-đa Džinivin.
- Kad je moj jadni muž njen dragi tatica, bio još u životu, da se on makar jednom usudio da mi rekne neku preku reč, ja bi mu... - Stara dobra gospa ne svrši rečenicu, nego samo zavmu šiju jednom morskom račiću, i to tako osvetnički da je izgledalo da to samo sobom govori da taj postupak zamenjuje reči. U tom smislu shvatila ga je i njena sagovornica koja odmah odgovori živim odobravanjem: - Vi savršeno razumete moja osećanja, gospođo i ja bi’ to isto učinila!
- Ali vi nemate razloga da to radite - reče g-đa Džinivin.
- Na vašu sreću ni vi nemate prilike da to radite, kao što je ni ja nisam imala.
- Nikakva žena je ne bi morala imati, kad bi bila prava žena
- odgovori ona puna gospođa.
- Jesi li čula, Betsi? - reče g-đa Džinivin kao da je opominje.
- Koliko puta sam ti ja govorila te iste reči i skoro klečala na kolenima pred tobom dok sam ti ih govorila.
Jadna gospođa Kvilp, koja je s izrazom nemoći gledala čas jedno čas drugo sažaljivo lice, pocrvene, nasmeši se i stade mahati glavom kao da sumnja. To je bio znak da se digne opšta graja, koja prvo započe tihim mrmljanjem, pa je postepeno rasla dok nije dostigla do stepena jake bure, u kojoj su sve žene govorile u isti mah, i sve su govorile da ona kao mlada žena nema prava da stavlja svoje mišljenje nasuprot iskustvu onih koje znaju više od nje; da je vrlo pogrešno s njene strane što ne prima savete od osoba kojima na srcu leži samo njeno dobro; da je takvo njeno ponašanje skoro isto što i puka nezahvalnost; da ako ne oseća poštovanje prema sebi samoj, treba da ga oseća bar prema drugim ženama, koje ona sve sramoti svojom pokornošću, i da će, ako ne oseća poštovanje prema drugim ženama doći vreme kad te druge žene neće osećati poštovanje prema njoj, i ona će se ljuto kajati zbog toga, to joj one mogu slobodno reći. Pošto su je tako upozorile na sve to, gospođe navališe s još većom snagom nego dotle na mešani čaj, svež hleb, mlado maslo, račiće i radič, izjavljujući da se toliko žderu što vide da ona tera svoje, da prosto ne mogu ništa da okuse.
- Sve su to lepe priče, - reče g-đa Kvilp sasvim prostodušno
- ali ja znam da bi, kad bi se desilo da ja sutra umrem - Kvilp mogao da se oženi ma kojom od vas koja bi mu se dopala -  mogao bi, to znam posigurno!
Žene prosto zavrištaše od ljutine. Da se oženi ma kojom koja bi mu se dopala! One bi volele da vide da se usudi da uzme neku od njih; volele bi da vide nešto makar i nalik na to. Jedna gospođa (udovica) bila je tvrdo ubeđena da bi ga ona probola nožem samo ako bi nagovestio tako što.
- Vrlo dobro, - reče g-đa Kvilp klimajući glavom - kao što rekoh maločas, lako je pričati, ali vam ja opet kažem da ja znam
- da sam siguma - Kvilp, samo kad hoće ima takav nekakav način da ga ni najlepša među vama ne bi mogla odbiti, kad bih ja umrla, a ona slučajno bila slobodna i on se rešio da njoj izjavi ljubav. Ta manite!
Svaka se od njih ukruti na tu primedbu, kao da hoće da kaže: „Znam da misliš na mene. Neka samo proba - ništa više!“ A ipak su iz nekog tajanstvenog razloga sve bile ljute na udovicu i svaka je gospođa prišapnula na uvo onoj kraj sebe kako je jasno da udovica misli da je ona ta o kojoj je reč i kako je ona podmukla lija!
- Majka zna - reče g-đa Kvilp - da je ovo što govorim tačno, jer mi je to često govorila pre nego što smo se mi uzeli. Zar nisi tako govorila majko?
To je pitanje dovelo tu uvaženu gospu u dosta škakljiv položaj, jer je ona nesumnjivo bila vredan učesnik koji je od svoje kćeri načinio g-đu Kvilp, a usto sve to potsticanje mišljenja da se ona udala za čoveka koga nijedna dobra ne bi htela nije nikako išlo u prilog ugleda porodice. S druge strane, preterano hvaliti zanosna svojstva svoga zeta značilo bi slabiti stvar otpora u koju je ona uložila toliku snagu. Pod pritiskom tih tako protivrečnih obzira, g-đa Džinivin priznade moć umiljatosti, ali ospori pravo zapovedanja, pa uz blagovremen kompliment punoj gospođi dovede razgovor na ono čime je bio i započeo.
- O, zaistaje pametno i umesno ono što je rekla g-đa Džordž
- viknu stara gospa - Samo kad bi žene bile verne same sebi!
- Ali Betsi nije, a to je grdna šteta i sramota!
- Ja bi’ se pre ubila, pošto bi’ napisala pismo da je on to uradio, pre nego što bi’ pristala da mi čovek zapoveda k’o što Kvilp njoj zapoveda, i da drhćem od straha pred nekim čovekom k’o što ona drhće pred njim.
Tu primedbu propratiše glasne pohvale i odobravanje, pa onda neka druga gospođa (iz kraja oko Male Braće) upade s primedbom.
- Gospodin Kvilp je, možda, krasan čovek - reče ta gospođa
- i ja mislim da tu nema sumnje, jer gospođa Kvilp kaže da jeste, a i gospođa Džinivin kaže da jeste, a one treba da znaju bolje nego iko drugi. Samo on ipak nije ono što se kaže lep čovek, a nije ni baš tako mlad što bi moglo biti neko malo opravdanje za njega, ako bi ganešto moglo pravdati; dokje njegova žena mlada i lepa, a usto je žena - što je na kraju krajeva važna stvar.
Ta poslednja rečenica, izgovorena neobično potresenim glasom, izazva među slušateljkama dostojan žagor odobravanja i podstaknuta tim, gospođa nastavi i primeti da, ako je takav muž prek i nerazborit prema takvoj ženi, onda...
- Ako je! - upade u reč majka spustivši šolju s čajem i čisteći mrvice s krila pre nego što će dati neku svečanu izjavu - Ako je? Ta to je najveći tiranin koji je ikad postojao, ona ne sme da kaže ni za svoju dušu da je njena, ona drhti od jedne njegove reči, čak i od jednog pogleda; on joj zadaje smrtni strah, a ona nema smelosti da mu odgovori ni jednu jedinu reč!
I pored činjenice da je sve to bilo već poznato svima gošćama na čaju i da je bilo predmet pretresanja i raspredanja na svakom čaju u tome susedstvu za proteklih dvanaest meseci, tek što je stara gospođa izrekla to zvanično saopštenje, one sve stadoše govoriti u isti mah i nadmetati se u vatrenosti i govorljivosti. G-đa Džordž primeti da svet hoće svašta da govori, da joj je svet i ranije to govorio, da joj je i sama g-đa Simons, baš tada tu prisutna, govorila to bar dvadeset puta, ali je ona uvek rekla: „Ne, draga gospođo Simons, ja to neću nikako verovati, sve dok sama ne vidim svojim očima i ne čujem svojim ušima“. G-đa Simons potvrdi tu izjavu pa i sama sa svoje strane dodade jak dokaz. G-đa iz okoline Male Braće ispriča uspeli postupak koji je primenila na svog muža, koji je, pošto je odmah po venčanju nesumnjivim znacima počeo pokazivati ćud tigra, tim njenim postupkom ukroćen i pretvoren u pravo jagnje. Druga gospođa ispriča svoju ličnu borbu i krajnju pobedu, i kako je u toku te borbe našla za potrebno da pozove u pomoć svoju majku i dve tetke, pa je neprestano, i dan i noć, plakala punih šest nedelja. Neka treća, koja u toj opštoj zbrci nije mogla da uhvati druge slušateljke, nego se pripila kao krpelj uz jednu mladu devojku, još neudatu, koja se slučajno našla među njima, paje stala preklinjati, da, ako joj je stalo do njenog sopstvenog duševnog mira i sreće, iskoristi tu svečanu priliku, da ima pred očima kao primer slabost gospođe Kvilp, i da, od toga trenutka pa nadalje, sve svoje misli uputi prema kroćenju i pokoravanju duha nekog čoveka. Graja je dostigla vrhunac i jedna polovina društva je prosto vrištala samo da nadvrišti onu drugu polovinu, kad g-đa Džinivin odjednom promeni boju lica i stade krišom mahati kažiprstom, kao da ih opominje da ućute. Tek tada i nikako pre toga prisutne opaziše da se Denijel Kvilp, uzrok i povod sve te graje, nalazi u sobi i s najvećom pažnjom sve gleda i sluša.
- Nastavite, gospođe, nastavite - reče Denijel. - Gospođo Kvilp, molim vas zadržite gospođe da ostanu i na večeri; pripravite kojeg jastoga i nešto lako i ukusno.
- Ja... ja... ja ih nisam zvala na čaj - promuca njegova žena.  - Ovo je sasvim slučajno.
- Utoliko bolje, gospođo Kvilp; ti slučajni sastanci su najprijatniji - reče kepec, trljajući ruke tako jako, kao da se trudi da od prljavštine koja se na njima skorela pravi kuglice da njima puni pucaljke. - Šta! Nećete valjda da idete, gospođe, valjda ne idete?
Njegove lepe neprijateljice gordo digoše glave dok su tražile svaka svoj šešir i šal, ali svu borbu rečima prepustiše g-đi Džinivin, koja, našavši se u ulozi viteza zaštitnika, učini slab pokušaj da je dostojno odigra.
- A zašto da i ne ostanu na večeri. Kvilpe? - - reče stara gospa - ako je moja ćerka za to raspoložena.
- Na svaki način - odgovori Denijel - Što da ne?
- Nadam se da u večeri nema ničeg nepoštenog ni grešnog?  - - reče g-đa Džinivin.
- Svakako da ne! - odgovori kepec. - Zašto bi ga bilo? Niti čega bilo nezdravog, sem ako ne bi bilo jastoga s majonezom, ili rakova, koji, kako čujem, nisu dobri za varenje.
- A vi opet ne biste nikako želeli da vašu ženu snađe nešto takvo, ili što bilo drugo što bi joj bilo neprijatno, zar ne?
- Ni za živu glavu! - odgovori kepec kezeći se - Čak ni za dvadeset tašta u isto vreme! - A što bi tek to bilo blaženstvo!
- Moja ćerka je vaša žena Kvilpe, nema zbora, - reče stara gospa uz glasan smeh, koji je imao da bude zajedljiv i da kaže da se on mora potsećati na tu činjenicu - vaša venčana žena.
- Tako je, nema sumnje. Tako je - primeti kepec.
- Pa nadam se, ima pravo da radi što hoće, Kvilpe, - reče stara gospa drhćući, nešto od ljutine, a nešto od nekog potajnog straha od svog satanskog zeta.
- „Nadam se da ima!“ - odgovori on. - O, pa zar ne znate da ima? Zar ne znate da ima, gospođo Džinivin?
- Ja znam da bi ga trebala da ima, Kvilpe, i imala bi ga kad bi umela da misli kao ja!
- Zašto ne umeš da misliš kao tvoja majka, mila moja, -  reče kepec okrenuvši se i obraćajući se svojoj ženi - Zašto se ne ugledaš na svoju majku, dušice? Ona je dika svoga pola - to je tvoj tatica govorio svakog dana dok je bio živ. Uveren sam da jeste!
- Njen je otac bio blaženo stvorenje, Kvilpe, i vredan koliko dvadeset hiljada nekih ljudi, - reče g-đa Džinivin - koliko dvadeset stotina miliona hiljada!
- Žao mi je što ga nisam poznavao - primeti kepec. -  Mogu slobodno da kažem da je bio blaženo stvorenje, a znam posigurno da je blažen sada. Blaženo se oslobodio. Verujem da se dugo mučio.
Stara gospa samo zinu zabezeknuto, ali ne pusti nikakvog glasa iz usta. Kvilp nastavi s onim istim pakosnim izrazom u očima i istom zajedljivom učtivošću izražavanja.
- Vi rđavo izgledate, gospođo Džinivin; znam da ste se suviše uzrujavali - možda i mnogo govorili, jer je to vaša slabost. Idite da legnete! Molim vas, idite da legnete!
- Ići ću kad mi se bude išlo, Kvilpe, a ne pre toga.
- Ali ja vas molim da idete sad. Molim vas idite - reče kepec.
Stara gospa gledala je ljutito u njega, ali je drhtala dok se on primicao, i povlačeći se ispred njega dopustila mu je da zatvori vrata za njom i da ih zaključa, dok se ona našla među gošćama, koje su dotle sve žurno nagrnule niz stepenice. Ostavši sam sa ženom, koja je drhtala u jednom kutu očiju uprtih u zemlju, čovečuljak se posadi na izvesnom odstojanju ispred nje, pa je, skrstivši ruke, dugo netremice gledao u nju ne govoreći ništa.
- O, ti slatki stvore! - to su bile prve reči kojima je poremetio tišinu, mljaskajući ustima kao da on to ne govori u prenosnom smislu, nego kao da je ona stvarno neki slatkiš. - O, ti milo zlato moje! O, ti preslatka čarobnice!
G-đa Kvilp je jecala, i, kako je poznavala ćud svog ljubaznog gospodara, izgledala je isto toliko uplašena tim njegovim ljubaznim tepanjem koliko i najžešćim izrazima ljutine.
- Ta to vam je - reče kepec jezivo se kezeći - takav dragi kamen, takav dijamant, takav biser, takav rubin, takva zlatna kutija sva iskićena svakojakim dragim kamenjem! To je takvo blago! O, jaje tako volim!
Jadna žena je drhtala od glave do pete, pa podigavši pogled k njegovom licu s izrazom punim preklinjanja, opet ga zatim spusti i ponovo udari u jecanje.
- A što je najlepše kod nje, - reče kepec približavajući joj se nekakvim poskakivanjem, koje je, nešto zbog njegovih krivih nogu, nešto zbog njegovog ružnog lica, a nešto zbog podrugljivog izraza, bilo sasvim demonski - što je najlepše to je što vam je ona tako krotka, tako blaga, i nikad nema svoje volje, a ima tako neodoljivo ljubaznu majku!
Izgovarajući te poslednje reči sa toliko pakosnog naslađivanja kakvom se niko drugi osim njega ne bi mogao ni blizu primaći, g. Kvilp nasloni ruke na kolena, pa razmaknuvši noge daleko jednu od druge, saže se nisko, pa još niže, i još niže, sve dok nakrećući jako glavu na jednu stranu ne dođe između očiju svoje žene i poda.
- Gospođo Kvilp!
- Čujem, Kvilpe!
- Zar nisam lep čovek za gledanje? Zar ne bih bio najlepši čovek na svetu samo da još imam zaliske? Zar nisam obljubljen kod žena i ovakav kakav sam? - Je l’ da jesam, gospođo Kvilp?
Gospođa Kvilp pokorno odgovori: - Jesi, Kvilpe, - pa opčinjena njegovim pogledom stade bojažljivo zagledana u njega, dok ju je on častio čitavim nizom tako groznih keženja i kreveljenja kakva niko osim njega i more ne bi bio u stanju da pokaže. Za sve vreme dokje on to izvodio, a to je potrajalo dosta dugo on je ćutao kao zaliven, sem kad bi nekim neočekivanim skokom ili đipanjem naterao ženu da uzmakne uz neodoljiv vrisak. Tada bi se on slatko zacerekao.
- Gospođo Kvilp, - reče on najzad.
- Čujem, Kvilpe, - odgovori ona krotko.
Mesto da nastavi o onome što mu je bilo u glavi, Kvilp se uspravi, opet skrsti ruke i zagleda se u nju strožije nego dotle, dok ona ne skloni pogled i zagleda se u pod.
- Gospođo Kvilp!
- Čujem, Kvilpe!
- Ako još jednom budeš slušala one jezičare, ja ću te ujesti!
I uz tu lakonsku pretnju koju proprati režanjem koje je njegovim rečima davalo izraz krajnje ozbiljnosti, g. Kvilp joj naredi da iznese poslužavnik s čajem i da mu donese ruma.
Kad se pred njega donese alkohol u velikoj opletenoj četvrtastoj boci koja je nekad stajala u kredencu nekog broda, on naredi da mu se donese hladne vode i kutija cigara, pa kad i to dobi, namesti se u naslonjači s ogromnom glavom i licem pritisnutim uz naslon, a s malim nogama podignutim na sto.
- A sad, gospođo Kvilp, - reče on - ja imam volju da pušim, pa ću možda svu noć dimiti. A vi, molim vas, samo sedite tu, da mi se nađete za slučaj da vas zatrebam.
Žena mu ne odgovori ništa osim svog običnog: „Dobro Kvilpe“, i mali gospodar sveta pripali prvu cigaru i napravi sebi prvu čašu groga. Sunce zađe i zvezde izviriše, a Kula promeni svoju pravu boju i postade prvo siva, pa onda crna; u sobi zavlada potpun mrak, vrh cigare postade vatrenotamnocrven, a g. Kvilp je neprestano pušio u tom istom položaju i ravnodušno buljio kroz prozor, stalno s onim istim psećim osmehom na licu, sem kad bi g-đa Kvilp od nestrpljenja ili umora učinila neki nehotičan pokret, našto bi se osmeh raširio u blaženo keženje.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Empty Re: Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 11:54 am


Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti 16-charles-s-lidderdale


PETA GLAVA
Ne bi se moglo pouzdano reći da li je g. Kvilp spavao pomalo u kratkim razmacima, ili je celu bogovetnu noć presedeo širom otvorenih očiju, tek je sigurna stvar da mu je cigara stalno gorela. i da je svaku novu pripaljivao na žaru prethodne, skoro dogorele cigare, ne pomažući se za tu svrhu svećom. A ne može se reći ni da je otkucavanje časovnika, sat za satom, izazivalo kod njega i najmanje osećanje sanjivosti, ili prirodnu želju da ode na počinak, nego je, naprotiv, izgleda, pojačavalo njegovu budnost koju je odavao pri svakom znaku da noć odmiče, i to nekim prigušenim kikotanjem iz grla i micanjem ramena, kao čovek koji se smeje od sveg srca, ali podmuklo i krišom.
Najzad dan osvanu i osvetli sirotu g-đu Kvilp gde, zgrčena od zahlađenja u rano jutro, slomljena od umora i nespavanja, strpljivo sedi u svojoj naslonjači i s vremena na vreme podiže pogled pun neme molbe za sažaljenje i blagost svoga gospodara i blago ga povremenim kašljucanjem potseća da još nije dobila pomilovanje i da njeno ispaštanje traje već suviše dugo. Ali je njen suprug-kepec i dalje pušio cigaru i pio rum, ne osvrćući se na nju i nije izvolevao da makar ijednom reči ili znakom pokaže da zapaža njeno prisustvo, sve dok sunce ne otskoči dosta visoko i dok žurba i buka ne ispuniše gradske ulice on to ne bi možda ni tada učinio da se nije začulo neko nestrpljivo kucanje na vratima, koje je, izgleda, pokazivalo da su na onoj drugoj strani vrata tim kucanjem zaposleni neki vrlo tvrdi čukljevi.
- Gle, molim te! - reče on okrećući se oko sebe s nekim pakosnim osmehom - pa već je dan! Otvorite vrata, slatka gospođo Kvilp!
Njegova žena povuče rezu, i u sobu uđe njena gospođa majka.
G-đa Džinivin je banula u sobu vrlo naglo, pretpostavljajući da je njen zet još u postelji, a došla je da skine teret sa srca tim što će izraziti odlučno mišljenje o njegovom ponašanju i karakteru uopšte. Videći ga na nogama i obučena, kao i to da nije nikako ni izlazio iz te sobe, po svoj prilici još otkako je ona sinoć otišla iz nje, ona naglo zastade prilično zbunjena.
Ništa nije moglo promaći neopaženo jastrebovom oku ružnoga patuljka, koji potpuno jasno shvatajući šta se zbiva u duši stare gospe, još više poružne od silnog uživanja, pajoj zažele dobro jutro, kezeći se s izrazom likovanja na licu.
- Šta je, Betsi, - reče starica - nisi nikako... - nećeš valjda reći da si...
- Presedela celu noć! - reče Kvilp dopunjavajući njenu rečenicu. - Jeste, boga mi!
- Celu noć! - viknu g-đa Džinivin.
- Da, celu noć. Je li ova draga gospa gluva? - reče Kvilp s osmehom koji je dobrim delom bio nalik na mrštenje. - Ko kaže da muž i žena nisu dobri drugovi? Ha, ha! Vreme je letelo kao na krilima!
- Vi ste zver! - viknu g-đa Džinivin.
- E, nemojte, - reče Kvilp, naravno, praveći se da ju je pogrešno razumeo - ne treba da je tako grdite. Znate, ona je sad udata. Pa, iako me je zamajavala i nije mi dala da legnem, vi se ne smete toliko nežno brinuti za mene i zbog toga se ljutiti na nju. Bog vam svako dobro dao, dobra dušo! U vaše zdravlje!
- Osobito sam vam zahvalna - odgovori starica, odajući nekim nemirom ruku vatrenu želju da svojom gospotstvenom pesnicom pripreti zetu. - O da, jako sam vam zahvalna!
- Zahvalna dušo! - viknu g. Kvilp. - Gospođo Kvilp!
- Molim, Kvilpe, - reče plašljiva patnica.
- Pomozite majci da spremi doručak, gospođo Kvilp. Ja jutros idem na Gat, pa što ranije to bolje.
G-đa Džinivin učini neku malu buntovnu demonstraciju time što sede u stolicu kraj vrata i skrsti ruke, kao da je tvrdo rešena da ništa ne radi. Ali nekoliko reči koje joj prišapnu ćerka, i raspitivanje zeta da joj nije pozlilo, koje je imalo da nagovesti da u susednom odeljenju ima dosta hladne vode, uspešno odagnaše te znake, i ona se, natmureno ali revnosno, dade na posao da pripremi što je naređeno.
Dok su se te pripreme vršile, g. Kvilp se povuče u susednu sobu, pa pošto je posuvratio okovratnik na kaputu, stade brljati po licu mokrim peškirom vrlo sumnjiva izgleda, tako da mu lice usled toga postade još prljavije nego što je ranije bilo. Ali dokje bio tako zaposlen njegova mu opreznost i radoznalost nisu nikako dale mira, jer je s isto onako lukavim i napregnutim izrazom lica kao i uvek zastajao čak i u toj tako kratkoj operaciji i prisluškivao razgovor u susednoj sobi, kojemje on mogao biti predmet.
- Ah! - reče pošto se neko vreme naprezao da čuje - nije mi peškir na ušima, mislim da nije! Tako dakle, gospođo Džinivin, ja sam grbavi nitkov i čudovište, je l’? O!
Osećanje zadovoljstva što je to saznao izazva mu na licu u punoj meri onaj stari pseći, iskeženi osmeh. Pošto je potpuno obavio posao, on se strese kao pas, pa se vrati gospođama.
G. Kviip stade pred ogledalo; stajao je i nameštao vratnu maramu, kad g-đa Džinivin, koja se slučajno našla iza njega, ne mogade odoleti želji da mahne pesnicom prema zetu. To je bio samo trenutan pokret, ali čim ga je učinila i propratila ga pogledom punim pretnje, taj njen pogled se u ogledalu sukobi s njegovim očima koje su je uhvatile na delu. Isti taj pogled pokaza joj u ogledalu i odraz nekog grozno nakaznog i iskrivljenog lica s isplaženim jezikom, a već trenutak kasnije kepec se okrenuo njoj i s potpuno učtivim i mirnim izrazom na licu pitao je s puno milošte.
- Kako vam je sad, mila moja bakice?
Iako je taj događaj bio neznatan i smešan, on mu je ipak davao izgled zlobnog malog demona, a usto tako umnog i prepredenog, da je starica osetila silan strah od njega i nije bila u stanju da proslovi nijednu reč, nego mu dopusti da je neobično učtivo dovede do stola za doručak. Tu, on nije nimalo ublažavao utisak koji je toga časabio načinio, jer je jeo tvrdajajazajedno s ljuskom, proždirao džinovske morske rakove zajedno s glavama i repovima, žvakao u isto vreme duvan i radič, a uporedo s tim, halapljivo i ne trepćući pio tek proključali čaj, i, jednom reči, izvodio toliko groznih i neobičnih stvari, da su žene bile skoro izvan sebe od straha i počinjale se pitati da li je to uopšte ljudski stvor. Najzad, pošto je počinio sve to i još mnogo štošta što je spadalo u njegov način postupanja, g. Kvilp ih ostavi, dovedene do potpune pokornosti, pa se uputi prema obali reke gde uze čamac da se prebaci na Gat koji je počastvovao svojim imenom.
Bila je plima kad Denijel Kvilp sede u lak čun da se prebaci na suprotnu obalu. Rekom je nailazila čitava flotila šlepova neki porebarke, neki s kljunom, a neki s krmom napred, svaki je na neki naopak, svojeglav, uporan način treskao o krupnije brodove, provlačio se ispod samih kljunova parobroda, zavlačio se u sve moguće kutove gde mu nije bilo mesto i gde su ga krhali sa svih strana kao orahovu ljusku dok se sa svojim parom dugih vesala koprcao i šljepkao po vodi nalik na ogromnu, tromu ribu kojoj preti smrtna opasnost. Na nekim od usidrenih lađa sva je momčad bila zaposlena, neki namotavanjem konopa, drugi razastiranjem jedrila da se suše, ili utovarivanjem i istovarivanjem tovara, na drugima pak, kao da je sve živo izumrlo, sem dva tri katranjava momka i možda ponekog psa koji laje trčkajući po palubi tamo ovamo, ili se uspravlja da gleda preko ograde i laje glasnije zato što je nešto opazio. Provlačeći se sporo kroz šumu od katarki nailazila je velika pama lađa, mlatila po vodi teškim perima svojih točkova, kratkim nestrpljivim udarcima, kao da nema dovoljno prostora za disanje i pomicala ogromnu telesinu, slična nekom morskom čudovištu usred sitnih ribica u Temzi. S obe strane stoje crni redovi lađa ugljarica, a između njih lagano promiču lađe što odlaze iz luke, dok im jedra blješte na suncu i svako škripanje na njima odjekuje stokratno na sve strane. Voda i sve na njoj je u živom pokretu, sve razigrano, sve sposobno da se održi na površini i uzavrelo, dok stara siva Londonska Kula i gromade zdanja na obali, između kojih mnogi crkveni tornjevi hladno posmatraju sve to i kao da preziru svog grozničavo užurbanog i nemirnog suseda.
Denijel Kvilp kome svetlo jutro nije činilo nikakvo zadovoljstvo sem što ga je oslobađalo neprijatnosti da nosi kišobran, naredi da ga iskrcaju kraj samog Gata, pa odatle pođe ka Gatu jednim uzanim prolazom, koji je, primivši odlike vodozemaca od prolaznika koji su se njime služili, sadržavao isto toliko vode koliko i blata i to podosta i jednog i drugog. Kad dođe do svog cilja, prvi predmet koji se ukaza pred njegovim očima bio je par rđavo potkovanih cipela koje su strčale u vazduh s đonovima naviše, a taj neobični stav bio je pronalazak jednog dečka, koji je, budući nastran od prirode, s urođenom naklonošću baš tada dubio na glavi i iz toga položaja sanjalački posmatrao prizor na reci. Gospodarev glas brzo ga postavi na noge i čim mu se glava nađe u normalnom položaju, g. Kvilp mu je „izriba“, da se u nedostatku zgodnijeg glagola poslužimo tim snažnim izrazom.
- Okanite se vi mene. - govorio je dečko podmećući pod g. Kvilpove udarce sad jedan sad drugi lakat naizmenično - Ako me se ne okanete, dobićete od mene nešto što vam neće biti po volji, ja vam kažem!
- Pseto jedno! - režao je Kvilp. - Izlupaću te gvozdenom šipkom, izgrepšću te zarđalim ekserom, iskopaću ti oči, ako mi odgovaraš. Hoću, vere mi!
Posle tih pretnji on ponovo steže pesnice pa vešto upadajući između dečkovih laktova i pogađajući ga po glavi koja je varakala tamo i ovamo, zadade mu tri četiri dobra udarca. Pošto je postigao što je hteo i to još dobro potvrdio, on prestade.
- E bogme, više nećeš! - reče dečko klimajući glavom i uzmičući s laktovima spremnim za najgore.
- Budi miran, pseto! - reče Kvilp. - Neću te više tući. Udario sam te onoliko puta koliko mi se svidelo, a sad, drž’! Uzmi ovaj ključ!
- Što ne tučete nekog sebi ravnog? - reče dečko prilazeći mu lagano.
- A gde da nađem sebi ravnog, pseto? - odgovori Kvilp.  - Uzmi ključ, jer ću ti inače njime prosuti mozak! - I dok je to govorio on ga stvarno žestoko klepnu drškom po glavi. - Idi sad i otvori kancelariju.
Dečko natmureno posluša; isprva je gunđao potmulo, ali prestade čim se osvrte i vide kako ga Kvilp uporno prati pogledom. Na ovom mestu možemo reći i to da je između tog dečka i kepeca postojala čudna uzajamna ljubav. Nije važno da se zna kako se ta ljubav gajila i održavala udarcima i pretnjama s jedne, a drskim odgovaranjem i prkosom s druge strane. Kvilp nesumnjivo ne bi dozvolio nikom drugom da mu protivreči, a dečko se sigurno ne bi dao tako tući ni od koga osim Kvilpa, pošto je mogao pobeći kad god bi hteo.
- A sad, - reče Kvilp, ulazeći u drvenu kancelariju - pazi na Gat. Samo mi još jednom počni da dubiš, pa ću ti noge otseći!
Dečko mu ne odgovori ništa, ali čim se Kvilp zatvori iznutra, on se postavi na glavu ispred samih vrata, pa hodajući na rukama ode iza zgrade da tamo človi, zatim pređe na suprotnu stranu i ponovi to isto. Kancelarija je imala četiri strane, ali on je izbegavao onu na kojoj je bio prozor, pošto je smatrao za verovatno da Kvilp gleda kroza nj. To je bilo vrlo mudro od njega, jer je kepec, znajući za njegovu sklonost, stvarno čekao u pripravnosti odmah kraj samog ragastova s velikom batinom u ruci, koja bi dečku mogla naneti žestok bol, pošto je bila gruba i zupčasta, i na mnogim mestima načičkana zarđalim klincima.
Ta kancelarija bila je mala prljava izbica, a u njoj samo jedan stari, rasklimatani pult za pisanje i dve stolice, čiviluk za šešire, stari kalendar, mastionica bez mastila, prelomljena držalja za pero i zidni sat koji se navija svakih osam dana, a koji nije radio najmanje osamnaest godina i čija je minutna skazaljka bila skinuta da posluži kao čačkalica. Denijel Kvilp natuče šešir na oči, pope se na pult, (čija ploča nije bila kosa, nego ravna), pa pošto po njemu opruži svoje kratke noge smesta zaspa, lako kao čovek koji je na to odavno navikao, svakako u nameri da dugim i tvrdim snom nadoknadi nedostatak u odmoru od prošle noći.
Taj njegov san bio je možda i tvrd, ali nije bio dug, jer nije prošlo ni četvrt sata otkako je zaspao, kad dečko otvori vrata i proturi glavu jako sličnu povesmu rđavo raščešljane kudelje. Kvilp je imao lak san te se odmah trže.
- Neko vas traži - reče dečko.
- Ko?
- Ne znam.
- Pitaj! - reče Kvilp, pa zgrabi maločas pomenutu batinu i zavitla je tako vešto da je bila sreća što se dečko povukao pre nego što je ona udarila u mesto na kome je on stajao. - Pitaj, pseto!
Pošto nije želeo da se opet izloži opasnosti na domašaju onakvih projektila, dečko obazrivo mesto sebe posla unutra lice koje je bilo povod za njegov prvi upad, te se ono sad pojavi na vratima.
- Gle, Nela! - viknu Kvilp.
- Da, - reče dete premišljajući da li da uđe ili da se povuče, jer je kepec, još bunovan od sna, s raščupanom kosom koja mu je visila svuda unaokolo i s nekakvom žutom maramom prebačenom preko glave, bio takav da ga je bilo strašno pogledati - to sam samo ja.
- Uđi - reče Kvilp ne silazeći sa stola. - Uđi. Čekaj. Pogledaj časkom u dvorište i vidi da li tu neki dečko dubi na glavi.
- Ne, gospodine, - odgovori Nela. - Stoji na nogama.
- Jesi li sigurna? - reče Kvilp. - Dobro. Onda uđi i zatvori vrata. Kakve mi vesti nosiš, Nela?
Dete mu predade jedno pismo. G. Kvilp izmeni položaj samo koliko da se okrene na bok i da bradu nasloni na ruku, i dade se na posao da se upozna sa sadržinom pisma.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Empty Re: Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 11:55 am


Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti 129114281246779882_715129e6-813b-47bc-88aa-2e16d611b5d7_528

ŠESTA GLAVA
Mala Nela bojažljivo je stajala očiju uprtih prema licu g. Kvilpa, dok je on čitao pismo, i izgledom jasno pokazivala, da, iako oseća izvestan strah i nepoverenje prema čovečuljku, ipak je sklona da se smeje njegovom neobičnom izgledu i smešnom ponašanju. A usto se kod tog deteta osećala neka bolna strepnja s kojom je očekivala odgovor i svesnost o njegovoj moći da taj odgovor učini neprijatnim i očajnim, što se znatno razlikovalo od one njene prve sklonosti i obuzdavalo je sa mnogo više uspeha, nego što bi to učinilo ma kakvo njeno lično nastojanje.
Dovoljno se jasno videlo da je sadržina tog pisma zbunila i samog g. Kvilpa i to ga je zbunila u priličnoj meri. Još i pre nego što je pročitao prva dva tri reda, onje počeo buljiti oči i strašno se mrštiti; sledeća dva tri reda nagnaše ga da se vrlo goropadno češe po glavi, a kad dođe do kraja, on dugim i sumornim zviždukom dade izraza zaprepašćenju i utučenosti. Pošto ga je sklopio i spustio kraj sebe, on stade vrlo proždrljivo gristi nokte na svih deset prstiju, pa zatim naglo opet uze pismo i ponovo ga pročita. To drugo čitanje, sudeći po svim znacima, bilo je isto tako neprijatno kao i prvo i zanelo ga je u duboko sanjarenje iz kojeg se naglo trgao, ponovo navalio na nokte i ostao dugo zagledan u dete, koje je pogledom uprtim u zemlju čekalo na njegove dalje naredbe.
- Hej, slušaj ovamo! - reče on najzad tako glasno i naglo da se dete trže kao da mu je neko opalio pušku pored uha.
- Molim, gospodine.
- Znaš li ti šta je u ovome pismu?
- Ne, gospodine.
- Jesi li sigurna, sasvim siguma, pouzdano uverena, duše ti?
- Sasvim sigurna, gospodine.
- Je V bi rekla da bog da umrla ako znam, a? - reče kepec.
- Zaista ne znam - odgovori dete.
- Onda, - promrmlja Kvilp pošto zapazi usrdan izgled njenog lica - onda ti vemjem. Hm! Već otišlo! Otišlo za dvadeset i četiri sata. Šta je dođavola uradio s tim? To je tajna!
Na tu glasno izgovorenu misao ponovo se stade češati po glavi i gristi nokte. Dok je bio tako zauzet, crte na licu mu se razvukoše u nešto što je kod njega predstavljalo veseo osmeh, a što bi kod svakog drugog čoveka bilo jezivo keženje od bola, i kad devojčica ponovo podiže pogled, ona vide kako je on posmatra s nekom naročitom naklonošću i dopadanjem.
- Danas izgledaš vrlo lepa, Nela, dražesno lepa. Jesi li umoma, Nelice?
- Nisam, gospodine. Žurim da se vratim kući, jer će se deda brinuti dok ne dođem.
- Ne treba da se žuriš, Nelice, nemoj da se žuriš! - reče Kvilp - Da li bi tebi bilo po volji da budeš moja broj dva, Neli?
- Šta da budem, gospodine?
- Moja broj dva Neli moja druga gospođa Kvilp. Devojčica je izgledala poplašena ali i kao da ga nije razumela, što g. Kvilp opazi i požuri se da malo bolje objasni.
- Da budeš druga gospođa Kvilp, kad prva gospođa Kvilp bude umrla, slatka Nelice. - reče Kvilp žmirkajući očima i mameći je k sebi povijenim kažiprstom - da mi budeš moja mala ženica rumenih obraza i crvenih usta. Recimo da gospođa Kvilp poživi još pet godina, ili samo četiri, ti ćeš tada biti taman kako treba za mene. Ha, ha! Budi dobra devojka, Neli, vrlo dobra devojka, pa ćeš videti kako ćeš jednog dana doživeti da budeš gospođa Kvilp sa Brega Londonske Kule!
Daleko od toga da se ohrabri i dobije poleta, pred tim prekrasnim izgledom za budućnost, dete ustuknu od njega vrlo uplašeno i stade strašno drhtati. G. Kvilp bilo zato što mu je zadavanje straha ma kome pričinjavalo prirodnu nasladu, ili što mu je bilo milo da se bavi mišlju o smrti g-đe Kvilp broj jedan i o uzdizanju g-đe broj dva do njenog položaja i titule, ili što se iz nekih svojih ličnih razloga rešio da baš u toj prilici bude prijatan i dobro raspoložen, tek on se samo smejao i pravio se da ne opaža njen strah.
- Sad ćeš odmah poći sa mnom na Breg Londonske Kule da upoznaš sadašnju gospođu Kvilp - reče kepec.
- Ti joj se jako dopadaš. Nela, premda ne toliko koliko meni. Poći ćeš kući sa mnom.
- Ja zaista moram da se vratim - reče dete - Rekao mi je deda da se odmah vratim, čim dobijem odgovor.
- Pa ti ga još nisi dobila Nelice, - odgovori kepec - i nećeš ga dobiti, i ne možeš ga dobiti dok ja ne odem kući, te vidiš, da, ako hoćeš da svršiš posao moraš sa mnom do moje kuće. Dodaj mi taj moj šešir, pa idemo odmah. - Rekavši to, g. Kvilp dozvoli sebi da postepeno klizi sa stola, dok mu kratke noge ne dodirnuše zemlju, pa se onda dohvati njih, pođe napred i izađe iz kancelarije na Gat napolju, kad im prvi pogled pade na dečka koji je malo pre toga stajao na glavi i drugog jednog mladog gospodina, otprilike njegovog uzrasta, kako se zajedno valjaju po blatu i svojski lemaju jedan drugog.
- To je Kit! - viknu Nela i pljesnu rukama, - Jadni Kit, on je došao sa mnom! O, zadržite ih, molim vas, gospodine Kvilpe!
- Zadržaću ja već njih, ne brini! - reče Kvilp pa ulete u kancelariju i vrati se s debelim štapom - A sad momci drž’te se! Tučem se s obojicom! Mlatiću obojicu, obojicu, obojicu!
Uz to čikanje na borbu kepec razmahnu batinom i stade obigravati oko rvača, pa je, čas gazeći ih, čas skačući preko njih kao u nekom nastupu mahnitosti mlatio oko sebe sasvim besomučno, sad jednoga, sad drugoga stalno ciljajući u glavu i zadajući im takve udarce kakve može da nanosi samo pravi i najgori divljak. Te batine goropadnije nego što su oni očekivali, rashladiše hrabrost zaraćenih strana koje skočiše na noge i zamoliše za primirje.
- Izmesiću vas kao testo, psi. - reče Kvilp uzalud se trudeći da im priđe bliže i da im zada poslednji udarac. - Izmazaću vas toliko da ćete biti modri kao čivit; ulupaću vam njuške da vas rođena majka ne pozna!
- Čuješ bre! baci tu batinu jer ćeš se ljuto kajati! - reče dečko obigravajući oko njega i vrebajući priliku da se ustremi na njega - pusti tu batinu!
- Priđi bliže, pa ću ti je spustiti na tikvu, pseto! - reče Kvilp sevajući očima - Priđi bliže još bliže!
Ali se dečku nije prilazilo sve dok mu se ne učini da njegov gospodar nije više na oprezi te tada prilete kao strela, zgrabi batinu i htede da mu je otme iz ruke. Kvilp, koji je bio jak kao lav lako zadrža batinu sve dok dečko ne stade vući iz sve snage pa je Kvilp onda odjednom pusti, a dečko stade posrtati unazad i žestoko pade na glavu. Ne može se rečima opisati kako je uspešno izvođenje te podvale razveselilo g. Kvilpa te se smejao grohotom i trupkao nogama po zemlji. kao na najsmešniju šalu.
- Ne mari ništa! - reče dečko klimajući glavom i trljajući je u isti mah - pričekaćeš ti dok vidiš da se ja još jednom potučem s nekim što je rek’o da si ti ružniji kepec nego ikoji od onih što se za peni gledaju, to i ništa više!
- Je F ti to misliš da ja nisam takav, a, pseto? - upita Kvilp.
- Ne mislim! - - odgovori dečko.
- Pa zašto se onda tučeš na mom Gatu, bitango? - reče Kvilp.
- Zato što on tako govori, - odgovori dečko - a ne zato što nisi.
- A zašto je on meni rek’o - dreknu Kit - da je gospođica Neli ružna i da ona i moj gospodar moraju da rade sve što hoće njegov gospodar? Što je to rek’o?
- Rek’o je zato što je budala, a ti si rek’o ono što si rek’o zato što si vrlo mudar i pametan - skoro i prepametan za život, ako se dobro ne pripaziš, Kite, - reče Kvilp vrlo umiljatim glasom i izrazom, ali sa još više pakosti u očima i oko usta - Evo ti pola šilinga, Kite. Uvek tako govori istinu, Kite. U svako doba govori istinu, Kite. Zaključaj kancelariju ti pseto, pa mi donesi ključ!
Drugi dečko, na kojeg se odnosila ta zapovest, učini što mu se reklo, i kao nagradu za svoju privrženost gospodaru dobi vešt udarac ključem po nosu, tako da mu pođoše suze na oči. Zatim g. Kvilp ode u čamcu sa devojčicom i Kitom, a dečko se osveti tako što je svaki čas igrao na glavi na samoj ivici Gata, sve dok se oni ne prevezoše preko reke.
Kod kuće je bila sama g-đa Kvilp, a ona se baš spremala da se okrepi slatkim snom, pošto se nimalo nije nadala povratku svoga gospodara, pa se trgla na šum njegovih koraka. Jedva je stigla da se napravi kao da radi neki ručni rad, kad on uđe zajedno sa devojčicom, dok je Kita ostavio dole.
- Evo male Nele Trent gospođo Kvilp, - reče joj muž -  Donesi čašu vina, draga, i koji biskvit, jer je ona mnogo pešačila. Ona će posedeti ovde s tobom, dušo, dok ja napišem jedno pismo.
G-đa Kvilp je drhtala i gledala u lice svoga supruga, da dokuči šta li može predskazivati ta neobična uglađenost, pa pokoravajući se pozivu koji je videla u njegovom pokretu, pođe za njim u susednu sobu.
- Pazi što ću ti reći - prišapnu joj Kvilp - Gledaj ako možeš da izvučeš iz nje štogod o njenom dedi, ili o tome šta rade, ili kako žive, ili šta joj on kazuje. Vi žene slobodnije govorite jedna s drugom, nego s nama, a ti imaš neko krotko i blago ponašanje koje će je zadobiti, jesi l’ čula?
- Jesam, Kvilpe.
- Onda idi. Šta je sad?
- Dragi Kvilpe, - promuca njegova žena. - Ja volim to dete, pa ako ikako možeš da me ne nateruješ da je varam...
Kepec se, mumlajući neku groznu psovku, stade osvrtati oko sebe, kao da traži nešto čime bi kaznio svoju neposlušnu ženu. Pokoma ženica ga stade preklinjati da se ne ljuti i obeća da će uraditi što joj je naredio.
- Jesi li dobro čula? - šapnu joj Kvilp stežući je i štipajući za mišicu - prokljuvi njene tajne, znam da to možeš. Imaj na umu da te ja slušam. Ako ne budeš hitra kako treba, ja ću škri-pnuti vratima, a teško tebi ako budem morao mnogo škripati. Idi!
G-đa Kvilp posluša i ode, a njen ljubazni muž, uvukavši se iza otškrinutih vrata i prislonivši uho uz njih, stade slušati s licem punim pažnje i prepredenosti. Međutim jadna g-đa Kvilp je mislila kako da počne i o čemu može da se raspituje, i njen glas se nije čuo sve dok je vrata svojim naglim škripanjem ne opomenuše da otpočne bez daljeg odlaganja.
- Koliko li si puta u poslednje vreme išla tamo i ovamo, do gospodina Kvilpa, mila moja!
- Isto sam to i ja sama stotinu puta govorila mome dedi -  reče Nela naivno.
- A šta on kaže na to?
- Samo uzdahne obori glavu i izgleda tako tužan i ojađen, da kad biste ga videli, posigurno znam da biste zaplakali ne biste mogli da se uzdržite, kao što ne mogu ni ja sama. Što ta vrata tako škripe?
- Ona često tako škripe - odgovori g-đa Kvilp i nelagodno pogleda u njih - Ali vaš deda ranije nije obično bio tako tužan, zar ne?
- O, nije! - reče devojčica od sveg srca. - Sasvim drukčiji! Nekada smo bili tako srećni tako veseli i zadovoljni! Ne možete zamisliti kakva se žalosna promena dogodila kod nas od onog vremena.
- Meni je jako, jako žao kad čujem da to kažeš, mila moja!  - reče g-đa Kvilp. I rekla je istinu.
- Hvala vam - reče dete i poljubi je u obraz - Vi ste uvek ljubazni prema meni i ja prosto uživam da s vama razgovaram. Ja o njemu ne mogu da govorim ni s kim drugim osim sa sirotim Kitom. Ja sam vrlo srećna, a možda bi trebalo da se osećam i još srećnijom ali ne možete zamisliti kako me ponekad boli srce što vidim da se on tako promenio.
- Opet će se on promeniti, Nelice, - reče g-đa Kvilp - i biti kao pre.
- O, samo kad bi bog dao da to bude! - reče devojčica sva u suzama - ali je već dugo vremena prošlo otkako je on prvo počeo da... Učinilo mi se da su se ta vrata pomakla!
- Sigurno od vetra - reče g-đa Kvilp tiho. - Počeo da...
- ...da biva tako zamišljen i utučen, i da zaboravlja kako smo nekad provodili vreme u duge večeri - reče devojčica. - Ja sam mu čitala pored vatre, a on je sedeo u naslonjači i slušao, a kad bih prestala, pa bismo počeli da razgovaramo, on mi je pričao o mojoj majci i o tome kako je ona nekad izgledala i govorila isto kao ja, dok je bila mala devojčica. Zatim bi me uzeo na krilo, pa bi se trudio da mi objasni kako ona ne leži u grobu, nego je odletela u neku lepu zemlju s one strane neba, gde ništa ne umire, niti ikad stari! Ranije smo bili tako srećni!
- Nelice, Nelice! - reče jadna žena - ne mogu da podnesem da gledam tugu kod tako mladog stvorenja kao što si ti. Molim te, ne plači!
- Ja vrlo retko plačem, - reče Nela - ali već odavno nosim sve ovo u sebi, a sad se, mislim, ne osećam dobro, pa su mi suze navalile na oči te ne mogu da ih zadržim. Nije mi krivo što sam vama poverila svoje jade, jer znam da vi to nećete kazati nikom živom.
G-đa Kvilp okrete glavu ustranu. I ne odgovori ništa.
- Onda smo - reče devojčica - često šetali po poljima i među zelenim drvećem, a kad bismo se uveče vratili kući ona nam je bila još prijatnija zbog umora, te smo govorili kako je to blažen kutak. A ako je i bila mračna i dosadna, mi smo obično govorili da to nama ništa ne smeta, jer se radi toga radije sećamo svoje poslednje šetnje i unapred se radujemo sledećoj. Ali sad nikad više ne idemo u takve šetnje, i ma da je to ona ista kuća, ona nam se sad čini mračnija i sumornija nego ikad.
Tu zastade, ali iako su vrata škripnula nekoliko puta, g-đa Kvilp ne reče ništa.
- Molim vas nemojte da pomislite, - reče dete ozbiljno -  da deda nije više prema meni dobar onako kako je pre bio. Ja mislim da me on svakog dana sve više voli, da je ljubazniji i puniji milošte nego dan ranije. Vi svakako ne znate koliko me on voli!
- Ja sam uverena da te on jako voli - reče g-đa Kvilp.
- Zaista, o zaista me voli! - viknu Nela - isto tako jako kao i ja njega. Ali ja vam još nisam kazala najveću od svih promena o kojoj vi ne smete ni pisnuti nikom živom. On ne zna za san i počinak osim onoga što ugrabi preko dana u svojoj naslonjači, jer svake noći odlazi od kuće i ostaje skoro po svu noć.
- Nela!
- Pssst! - reče devojčica mećući prst na usta i gledajući oko sebe. - Kad jutrom dođe kući, obično baš u zoru, ja mu otvorim vrata. Prošle noći vratio se vrlo kasno i bilo je sasvim svanulo. Videla sam kako mu je lice bledo kao u mrtvaca, kako su mu oči zakrvavljene i kako mu noge drhću kad ide. Kad sam se vratila i ponovo legla, čula sam ga kako ječi. Ustala sam i potrčala natrag k njemu, i čula ga kako, ne znajući da sam ja tu, govori da neće moći još dugo podnositi takav život, i kad ne bi bilo tog deteta, on bi voleo da umre. Šta da radim? O, šta da radim?
Otvorili su se izvori srca; skrhana pod teretom žalosti i brige, uzbuđena prvim poveravanjem nekom drugom i saučešćem koje je njena priča probudila, devojčica zari lice među mišice svoje nemoćne prijateljice i briznu u gorak, neobuzdan plač.
Nekoliko trenutaka kasnije g. Kvilp se vrati i reče da se silno čudi što je vidi u takvom stanju, i to je rekao vrlo prirodno i vrlo upečatljivo, jer se dugom praksom u toj vrsti glumljenja osećao kao kod svoje kuće.
- Ona je jako umorna, razumete, gospođo Kvilp. - reče kepec škiljeći grozno da nagovesti da i njegova žena treba da se ugleda na njega - Pre svega, daleko je od njene kuće do Gata, pa se onda naplašila gledajući kako se tuku ona dva mangupa, a plašila se i na vodi. Sve je to bilo suviše za nju. Sirota Nela!
G. Kvilp je i nehotice pronašao najbolji način da umiri svoju gošću pošto ju je potapšao po glavi. Takav dodir od neke druge ruke možda ne bi imao bogzna kakvo dejstvo, ali od njegovog dodira devojčica ustuknu tako brzo i oseti kao neku nagonsku želju da što pre ode van njegovog domašaja, smesta ustade i izjavi da je spremna da ide kući.
- Ali bilo bi bolje da ostaneš pa da večeraš sa gospođom Kvilp i sa mnom - reče kepec.
- Već sam se i onako suviše zadržala, gospodine, - reče Nela brišući suze.
- Pa lepo, - reče g. Kvilp - ako baš hoćeš da ideš, ti idi, Nela. Evo ti pisamce, u njemu se samo kaže da ću doći k njemu sutra, ili prekosutra i da jutros nisam mogao da svršim onaj njegov mali posao. Zbogom. Slušaj ti, momče, pazi na nju, jesi li čuo?
Kit, koji se pojavi na taj poziv, ne udostoji nikakvog odgovora tako izlišan nalog, pa pošto je neko vreme nekako preteći buljio u g. Kvilpa, kao da se pitao da li možda nije on kriv što je Nela plakala i osećao se raspoložen da se njemu osveti zbog toga, makar i samo na osnovu jedne sumnje, on se okrete i pođe za mladom gospodaricom, koja se dotle već bila oprostila sa g-đom Kvilp i pošla.
- Uživala si da je ispituješ, zar ne, gospođo Kvilp? - reče kepec okrećući se njoj čim ostadoše sami.
- Šta sam drugo mogla da radim? - upita njegova žena krotko.
- Šta si drugo mogla da radiš? - potsmehnu se Kvilp. -  Zar nisi mogla da nešto ne uradiš? Nisi li mogla izvršiti ono što si imala da uradiš, a da se ne pokazuješ u svojoj omiljenoj krokodilskoj ulozi, bezobraznice jedna?
- Tako mi je žao tog deteta, Kvilpe, - reče žena. - Ja sam svakako dosta uradila. Navela sam je na to da oda svoju tajnu, kad je mislila da smo same, ti si bio blizu, neka mi bog oprosti taj greh.
- Ti si je navela! Zaista si mnogo uradila! - reče Kvilp. -  Šta sam ti rekao o tome ako budem morao mnogo škripati vratima? Sreća tvoja što sam ja iz onoga što je ona slučajno rekla nanjušio što sam hteo, jer da nisam, ja bih na tebi iskalio mržnju zbog neuspeha, to ti velim.
G-đa Kvilp, potpuno uverena u to, ne odgovori ništa. A njen muž dodade s nekom vrstom likovanja:
- Samo možeš zahvaliti svojoj srećnoj zvezdi - onoj istoj koja te je načinila gospođom Kvilp - - njoj možeš zahvaliti na tome što sam ja ušao u trag tom starom gospodinu i što sam dobio novo obaveštenje. Zato da te više nisam čuo da još nešto pisneš o tome sad, ili kad bilo, i ne spremaj ništa suviše ukusno za večeru, jer ja neću biti kod kuće na večeri.
Rekavši to, g. Kvilp metnu šešir na glavu i ode a g-đa Kvilp, koja je, sećajući se uloge koju je odigrala, bila uzbuđena preko svake mere, zaključa se u svoju sobu, pa pošto zari glavu u jastuke stade jadikovati zbog svoje greške, mnogo ljuće nego što bi neka osoba manje nežna srca jadikovala zbog mnogo težeg prestupa; jer u većini slučajeva savest je rastegljiva i vrlo gipko savitljiva stvar, koja može da podnese mnogo rastezanja i podešavanja prema vrlo raznolikim okolnostima. Neki ljudi mudro se služeći njom, navlačeći, ili skidajući neki deo od nje, kao vunen prsnik u tople dane, vremenom postignu čak i da sasvim mogu bez nje, dok ima i takvih koji mogu da je navuku i skinu po volji, kao komad odeće, i to je ponajviše u modi, pošto je to najveće i najzgodnije usavršenje.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Empty Re: Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 11:55 am

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti 09308c612327

SEDMA GLAVA
- Frede, - reče g. Sviveler - seti se one nekada omiljene pesme: „Odlazi dosadna brigo!“, krilom prijateljstva razbukti klonuli plamen veselosti i dodaj rumeniku vino!
Stan Ričarda Svivelera bio je u blizini Druri Leina, pa je pored te pogodnosti imao i preimućstvo što je bio nad jednom duvandžijskom radnjom, te je on mogao da se prodrma zdravim kijanjem prosto time što je mogao u svako doba izaći na stepenice, te tako prištedeti sebi trud i novčani izdatak za održavanje pune burmutice. Eto, u tom svom stanu g. Sviveler govorio je gorenavedene reči radi utehe i ohrabrenja svog neraspoloženog prijatelja, pa će možda biti zanimljivo i umesno, ako se baš na ovome mestu primeti da su te njegove kratke primedbe u dvostrukom smislu bile izraz slikovitog izražavanja i pesničkog karaktera duha g. Svivelera, stvarno predstavljala jedna čaša hladnog džina s vodom, u koju se po potrebi dolivalo iz jedne boce i bokala na stolu, i koja se, usled oskudice u čašama, dodavala iz jednih ruku u druge što se može priznati bez ikakvog ustezanja i stida jer je g. Svivelerov stan bio stan jednog neženje. Na osnovu isto tako prijatnog zamišljanja, onje i o svojoj jednoj jedinoj sobi uvek govorio u množini. Kad soba još nije bila izdata, duvandžija ju je oglašavao u svome izlogu kao „apartmane“ za samca, te i g. Sviveler, sleđujući tome primeru, nikad nije drukčije govorio o njoj nego kao o svom apartmanu, stanu, svojim odajama i tako je svoje slušaoce navodio da zamišljaju neodređeni broj prostorija i puštao njihovoj mašti na volju da se šeće po dugom nizu odaja i visokih predvorja.
Tom poletu njegove mašte doprinosio je i jedan komad nameštaja varljiva izgleda, na oko orman za knjige, a ustvari krevet koji je zauzimao vidno mesto u njegovoj sobi i izgledao kao da prkosi svakoj sumnji i čika svako bliže ispitivanje. Nema sumnje da je g. Sviveler u toku dana tvrdo verovao da je ta tajanstvena, zgodna naprava istinski orman za knjige i ništa drugo; da je zažmurio pred posteljom, odlučno poricao postojanje ćebeta i prezrivo mislio o uzglavniku u obliku valjka. Nijedna reč o njegovoj stvarnoj upotrebi, ni najmanji nagoveštaj o njegovom noćnom služenju, niti ikakav pomen o njegovim posebnim svojstvima nije se nikad čuo u razgovorima između njega i njegovih najprisnijih prijatelja. Prećutno verovanje u tu varku bilo je prvi član njegovog „simvola vere“. Ako ste hteli da budete Svivelerov prijatelj, onda ste morali odbaciti sve posredne dokaze sve razloge opažanja, iskustva i slepo verovati u postojanje ormana za knjige. To je bila njegova omiljena slabost kojoj je on ugađao.
- Frede, - reče g. Sviveler, videći da njegovo ranije toplo obraćanje nije imalo nikakvog dejstva - dodaj rumeniku!
Mladi Trent jednim nestrpljivim pokretom gumu čašu prema njemu, i opet utonu u svoje mrzovoljno ćutanje iz kojeg se trgao mimo svoje volje.
- Dižem ovu čašu, Frede, - reče njegov prijatelj mešajući sebi napitak - da izrazim izvesno osećanje koje odgovara ovoj prilici. Neka bi...
- Piha! - upade Fred. - Prosto udaviš čoveka tim svojim brbljanjem. Ti možeš da budeš veseo makar šta se desilo.
- Pa, znaš gospodine Trente, - odgovori Dik - ima jedna poslovica o tome ko je veseo i pametan. Ima ljudi koji mogu da budu veseli, a ne mogu da budu pametni, i drugih, koji mogu da budu pametni (ili bar misle da mogu), a ne mogu da budu veseli. Ja spadam u onu prvu vrstu. Ako je ta poslovica dobra, ja smatram da je bolje držati se jedne njene polovine, nego nikako. Na svaki način više volim da budem veseo i nepametan, nego kao ti, ni jedno ni drugo.
- Koješta! - progunđa njegov prijatelj kiselo.
- Jeste, duše mi! - reče g. Sviveler. - Mislim da se u uglađenom društvu takva stvar ne kaže jednom gospodinu u njegovim sopstvenim odajama, ali se ti ništa ne sekiraj zbog toga. Budi kao kod svoje kuće - Dodajući uz taj odgovor još i primedbu da je kako izgleda, njegov prijatelj priličan „čudak“ u pogledu raspoloženja, Ričard Sviveler ispi svoju rumeniku, pa stade mešati novu čašu, kojom, pošto ju je s velikim uživanjem okusio, nazdravi nekom zamišljenom društvu.
- Ako mi dozvolite, gospodo, ja ću ovu čašu dići za sreću stare porodice Sviveler i poželeti uspeh naročito gospodinu Ričardu.  - - U zdravlje gospodina Ričarda, gospodo! - reče Dik jako naglašavajući reči - koji sav svoj novac troši na prijatelje od kojih za svoj trud dobije tek poneko „koješta!“ Tako je! Tako je!
- Diče, - reče njegov prijatelj vrativši se na svoje ranije mesto, pošto je dva tri puta prešao preko sobe - hoćeš li da govoriš ozbiljno jedno dva tri minuta, ako ti pokažem kako da se obogatiš s vrlo malo truda?
- Pokazivao si ti to meni puno puta, - odgovori Dik - pa od svega nije nikad ništa ispalo, sem praznih džepova.
- Neće mnogo proći, pa ćeš o ovoj stvari drukčije govoriti
- reče njegov drug privlačeći svoju stolicu stolu. - Ti si video moju sestru Nelu?
- Pa šta s tim? - odgovori Dik.
- Ima lepo lice, zar ne?
- Pa razume se - odgovori Dik. - Moram reći njoj u prilog da nema nikakve rodbinske sličnosti s tobom.
- Je li lepa u licu? - ponovi njegov prijatelj nestrpljivo.
- Jeste - reče Dik. - Lepa je u licu i to vrlo lepa. Pa šta s tim?
- Reći ću ti - odgovori njegov prijatelj - Sasvim je jasno da ćemo starac i ja ostati u neprijateljskim odnosima dok smo živi, i da nemam ničemu da se nadam od njega. To valjda i ti uviđaš?
- To bi i slepi miš video pri jarkom suncu - reče Dik.
- Isto je tako jasno i da će njoj pripasti sav onaj novac u kome je, kako mi je govorila ta stara džimrija - kuga ga odnela! -  trebalo da i ja imam udela po njegovoj smrti, je l’ tako?
- Rekao bih da je tako, - odgovori Dik - sem ako na njega nije uticao način na koji sam mu ja izložio stvar. To je moguće. Bio sam tako snažno rečit Frede - „Evo, tu je pred nama jedan krasni, stari deda.“ To je, čini mi se bilo snažno rečeno - vrlo prijateljski i prirodno. Da li se i tebi to čini?
- Njemu se nije tako učinilo, - odgovori njegov prijatelj
- pa ne vredi na to trošiti reči. Nego slušaj. Nela ima skoro četrnaest godina.
- Lepo devojče za svoje godine - odgovori Ričard Sviveler kao uzgred.
- Ako hoćeš da govorim, onda ćuti malo - odgovori Trent, nestrpljiv što se njegov drug slabo interesuje za razgovor. - Sad prelazim na glavnu stvar.
- Vrlo dobro - reče Dik.
- Devojčica je vrlo osetljiva, pa se pored vaspitanja koje je dobila, u njenim godinama može lako na nju uticati i nagovarati je. Ako bih je ja uzeo u svoje ruke, ja bih brzo njenu volju potčinio sebi, nešto milom, nešto silom. Da više ne okolišam (jer bi bila potrebna nedelja dana da se izlože sve dobre strane tog plana) -  šta bi tebi smetalo da se njom oženiš?
Dok mu je drug tako govorio napred navedene primedbe snažnim glasom i vatrenim izrazom, Ričard Sviveler, koji je za to vreme gledao preko ivice čaše, čim ču te reči, pokaza znake krajnjeg zaprepašćenja i s teškom mukom izusti jednosložnu reč.
- Šta?
- Kažem šta bi tebi smetalo - ponovi njegov drug sa istom postojanom mirnoćom u čije je delovanje na njegovog druga, usled dugog iskustva, bio tvrdo ubeđen. - Šta bi tebi smetalo da se njom oženiš?
- I pored toga što „ima skoro četmaest godina“? - viknu Dik.
- Ne mislim ja da se ti sad oženiš, - odgovori Nelin brat ljutito - nego recimo kroz dve, tri, ili četiri godine. Da ti se starac ne čini dugovečan?
- Ne čini mi se, - - reče Dik mašući glavom - - ali šta mu znaš? S tim starim ljudima ne možeš nikad biti načisto, Frede. Tako i ja imam jednu tetku dole u Dosetširu koja je imala da umre još kad je meni bilo osam godina, pa još nije održala reč. To su ti tako nesnosni, nedosledni, inadžije... sem ako kaplja nije nasledna bolest u vašoj porodici, Frede, ne možeš se nikako osloniti na njih, pa čak i onda mogu lako da omanu.
- Onda pretpostavi najnepovoljnije rešenje toga pitanja -  reče Trent isto onako staloženo kao i pre. - Zamisli da živi.
- Svakako - reče Dik. - Tu je čvor!
- Ja kažem, - nastavi njegov prijatelj - zamisli da on poživi i da ja nagovorim, ili ako ti to izgleda izvodljivije - - prisilim Nelu da se tajno venča s tobom. Šta misliš, šta bi proizašlo iz toga?
- Dečica i godišnji prihod od nekoliko ništica za njihovo izdržavanje - reče Ričard Sviveler posle kratkog razmišljanja.
- Ja ti kažem, - reče njegov drug sa još više ozbiljne usrdnosti, koja je - bila stvarna, ili izveštačena - imala isto dejstvo na njegovog druga - da on živi za nju, da su sva njegova snaga i misli vezani samo za nju, da je on ne bi lišio nasledstva ni zbog kakve neposlušnosti, kao god što ne bi ni mene prigrlio zbog kakve bilo poslušnosti, ili vrline koje bi se mogle meni pripisati. To on ne bi mogao uraditi. Ti, ili koji bilo drugi čovek koji ima oči, možete to lako da vidite, samo ako hoćete.
- Zaista izgleda neverovatno - reče Dik zamišljeno.
- Izgleda neverovatno zato što i jeste neverovatno - odgovori njegov prijatelj. - Ako hoćeš da mu daš još jedan podstrek više da vam oprosti, možemo stvoriti nepremostiv jaz, krvavu zavadu između tebe i mene - hoću da kažem da ćemo, naravno, sve to napraviti kobajagi - i on će vam vrlo brzo oprostiti. Što se tiče Nele, tiha voda breg roni; ti znaš da se, što se nje tiče, možeš potpuno na mene osloniti. Zato, bilo da on umre, ili da poživi, sve mu izlazi na isto, da ti postaješ jedini naslednik imanja tog bogatog, starog džimrije, da ga ja i ti trošimo zajedno, a ti još pride dobijaš lepu, mladu ženu.
- Tu, valjda, ne može biti nikakve sumnje da je on bogat -  reče Dik.
- Sumnje! - Pa jesi li čuo svojim ušima kako se izrekao neki dan, kad si i ti bio prisutan? Sumnje! U šta ti još nećeš posumnjati, Diče?
Bilo bi dosadno iznositi sav taj razgovor sa svim njegovim lukavim uvijanjem, ili razvijati sve postepene zavojice kojima se dolazilo do srca Ričarda Svivelera. Dovoljno je ako kažemo da su njega sujeta, interes, siromaštvo i svaki rasipnički obzir gonili da blagonaklono gleda na taj predlog i da bi, u slučaju, i da nije bilo svih onih drugih primamljivosti, i sama obična nepromišljenost njegove prirode priskočila u pomoć i ipak pretegla na istu stranu. Tim njegovim sklonostima mora se dodati i upliv koji je njegov prijatelj već odavno bio navikao da ima na njega - upliv koji se ispočetka vršio samo na štetu kese i izgleda za budućnost nesrećnog Dika i još se istom jačinom održavao i pored sveg što je Dik patio zbog svih poroka svog prijatelja, i što je u devet od deset slučajeva on smatran za prepredenog zavodnika, dok je ustvari bio samo njegovo nepromišljeno i vetrenjasto oruđe.
Pobude na onoj drugoj strani bile su nešto dublje od svih koje je Ričard Sviveler bio u stanju da oseti, ili da shvati, ali mi na ovome mestu nećemo ulaziti u njihovo razjašnjavanje, nego ćemo ih ostaviti da se prirodno razvijaju. Pregovori se završiše vrlo prijatno, i Sviveler je baš počinjao da kitnjastim rečima izjavljuje kako s njegove strane nema nikakvih nesavladljivih prepreka da se oženi makar s kojom koja ima dobar miraz u novcu, ili nepokretnostima i koja bi se dala nagovoriti da ga uzme, kad ga u njegovim razlaganjima prekide kucanje na vratima i neizbežna potreba da vikne: „Napred!“.
Vrata se otvoriše, ali se ništa ne pojavi osim jedne sapunjave ruke i jakog zadaha duvana. Zadah je dolazio iz duvandžinice ispod stepenica, a sapunjava ruka se pružila od tela služavke koja ju je, pošto je baš u tome trenutku ribala stepenice, izvukla iz vedra tople vode da primi pismo, i to je pismo sad držala u ruci, oglašavajući iz sveg glasa, sa onim hitrim shvatanjem prezimena kojim se odlikuje njena klasa, da je pismo za g. Snivelera.5
Dik je izgledao bled i smušen dok je gledao u adresu na pismu, a još i više kad je pogledao u samo pismo, pa reče da je to jedna od nezgoda kad je čovek omiljen kod žena i da je lako govoriti onako kako su oni govorili maločas, ali da je on sasvim zaboravio na nju.
- Nju ! Koga to? - upita Trent.
- Sofiju Veklz - reče Dik.
- A ko ti je to?
- To je sve što je moja mašta mogla da naslika, gospodine, eto ko mi je to! - reče g. Sviveler, pa povuče dobar gutljaj rumenike i pogledajući ozbiljno u svoga prijatelja. - Ona je prekrasna, ona je božanstvena. Pa ti je poznaješ!
- Sećam se - reče njegov drug nemarno. - Pa, šta je s njom?
- Pa eto, gospodine, - odgovori Dik - između Sofije Veklz i skromne osobe koja ima čast da sada s vama govori, začela se topla i nežna osećanja, najčasnija i najuzvišenija osećanja. Boginja Dijana kad klikće iz glasa i poziva u lov ne ponaša se obazrivije od Sofije Veklz, to im ja kažem.
- Treba li da verujem da ima nečeg stvarnog u tom što govoriš? - upita njegov prijatelj. - Ne misliš valjda da kažeš da je između vas bilo nekog ljubakanja?
- Ljubakanja jeste, ali obećavanja nije - reče Dik. - Ne može doći do tužbe za prekršaj datog obećanja, to je prilično utešna stvar. Nikad se nisam obavezao napismeno, Frede.
- A šta je u tome pismu, molim te?
- Potsećanje, Frede, za večeras - malo društ vo od dvadesetoro, svega ukupno dve stotine nožnih prstiju, s pretpostavkom da ih svaka dama i gospodin ima propisan broj. Moram otići makar i samo radi toga da počnem sa raskidanjem te stvari - to ću i uraditi, nemaj brige. Voleo bih da znam da li je ona lično donela ovo. Ako jeste, onako nesvesna svake prepreke na putu ka njenoj sreći, onda je to dirljiva stvar, Frede!
Da bi rešio to pitanje g. Sviveler dozva služavku i utvrdi da je g-đica Sofija Veklz zaista svojeručno predala pismo i da je, da bi stvar izgledala pristojnija, došla u pratnji mlađe gospođice Veklz, pa je, doznavši da je g. Sviveler kod kuće, i umoljena da se popne gore, bila strašno uvređena, i izjavila da bi radije umrla. G. Sviveler sasluša taj izveštaj sa izvesnim divljenjem, koje se nije jako slagalo s planom s kojim se on tek bio saglasio; ali njegov prijatelj nije pridavao veliki značaj njegovom držanju u tom pogledu, verovatno zato što je znao da ima dovoljno jak uticaj da može upravljati postupcima Ričarda Svivelera u toj, ili kojoj bilo drugoj stvari, kad god nađe za shodno da ga upotrebi radi postignuća svoga ličnog cilja.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Empty Re: Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 11:56 am

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti 06-english-gypsies


OSMA GLAVA
Pošto je tako obavio taj trgovački posao, g. Sviveler dobi upozorenje iznutra da je vreme ručku, te da mu usled daljeg posla ne bi zdravlje došlo u opasnost, on otpremi glasonošu u najbližu gostionicu sa zahtevom da mu se odmah pošalje potrebna količina kuvane govedine sa povrćem za dvoje. Ali gostionica (poznajući iz iskustva svoga mušteriju) odbi da izvrši porudžbinu uz prostački odgovor da ako g. Sviveleru treba govedine neka bude ljubazan i dođe da je tamo pojede a da sobom ponese i položi umesto molitve pre jela, izvesnu sumicu koja već poodavno stoji nepodmirena. Nimalo zbunjen tim grubim odbijanjem, nego sa još oštrijom dovitljivošću i apetitom, g. Sviveler posla po istom glasonoši poruku daljoj gostionici, dodajući kao dopunu da je gospodin morao da pošalje po hranu tako daleko ne samo zbog visokog glasa i omiljenosti na koji je izašla njihova govedina, nego i usled strašne žilavosti govedine koja se krčmi u onoj odvratnoj prčvamici zbog koje je ona ne samo nepodesna za gospodina čoveka, nego i za ljudsku hranu uopšte. Dobro dejstvo tog političkog postupka pokaza se kad ubrzo stiže mala metalna piramida zanimljivo izgrađena od zdela i poklopaca, u kojoj je kuvana govedina bila osnovica, a kvarta6 penušavog piva vrh. A kad se ta građevina rasklopila na svoje sastavne delove, dobilo se sve što je potrebno za temeljan obed za dvoje, na koji g. Sviveler i njegov prijatelj navališe s velikom revnošću i uživanjem.
- Neka bi ovaj časak - reče Dik nabadajući na viljušku krupan, čvornovat krompir - bio najgori u našem životu. Meni se dopada ovo kako nam ih služe ovako u ljusci ima izvesnih draži u ovom izvlačenju krompira iz njegovog prirodnog sastavnog dela (ako mogu tako da se izrazim) o kome bogati i silni nemaju ni pojma. Ah! „Čoveku tako malo treba na ovome svetu, pa i to malo ne zadugo“. Kako je to tačno - posle ručka!
- Ja se nadam da će i gostioničar samo malo tražiti za ovo i da ni on to neće tražiti zadugo, - odgovori njegov drug - ali jako sumnjam da ti imaš mogućnosti da platiš za ovo.
- Proći ću onuda malo kasnije - reče Dik i namignu značajno. - Kelner ne može ništa. Roba je iščezla, Frede, i s tim je svršeno.
U samoj stvari izgledalo je daje i kelner osetio tu gorku istinu, jer kad se vratio po tanjire i činije i kad mu g. Sviveler s puno dostojanstvene nemarnosti reče da će on uskoro u prolazu svratiti da uredi tu stvar, on pokaza izvesnu duševnu uznemirenost i promuca nešto o davanju „samo za gotovo“ i „veresije nikom“ kao i o drugim neprijatnim stvarima, ali se ipak pokazao sklon da se zadovolji raspitivanjem u koliko će sati gospodin verovatno svratiti da bi on, pošto je lično odgovoran za govedinu, povrće i ostalo - mogao u to vreme biti tu. G. Sviveler, pošto je u minut tačno u mislima izračunao vreme za svoje poslove, odgovori da će svratiti između dva minuta do i sedam minuta posle šest, te pošto se čovek izgubi sa tom slabom utehom, Ričard Sviveler izvadi iz džepa jednu masnu beležnicu i zapisa nešto u nju.
- Je l’ ti to beležiš da se potsetiš da svratiš? - upita Trent s potsmehom.
- Ne baš radi toga, Frede, - odgovori neuzbudljivi Ričard pišući dalje kao daje jako zaposlen. - U ovu knjižicu zapisujem imena ulica kroz koje ne mogu da prolazim kad su radnje otvorene. Današnji ručak zatvorio mi je ulicu Long Eikr. Prošle nedelje sam u Greit Kvin Stritu kupio par cipela i prestao da prolazim njom. Sad mi je otvoren samo još jedan prolaz na Strend, a večeras ću morati i njega zatvoriti radi jednog para rukavica. Putevi mi se u svakom pravcu tako brzo zatvaraju da ću kroz mesec dana, otprilike morati da pešačim tri do četiri milje izvan varoši da pređem preko puta, sem ako mi tetka ne pošlje neku novčanu pomoć.
- Nema li opasnosti da i ona na kraju krajeva omane? -  reče Trent.
- Pa, nadam se da nema, - odgovori g. Sviveler - ali mi je obično bilo potrebno prosečno šest pisama da je umilostivim, a sad smo doterali do osam bez ikakvog uspeha. Napisaću još jedno sutra pre podne. Ovoga puta nameravam da ga dobro išaram krmačama i da ga poškropim s malo vode iz šupljikave bibernjače, da bi izgledalo pokajnički. „Nalazim se u takvom duševnom stanju da skoro i ne znam šta pišem“ - krmača. -  „Kad biste mogli da me vidite ovoga časa kako lijem suze zbog svojih počinjenih nedela!“ - bibemjača - „ruka mi zadrhti kad pomislim“ - opet krmača - Ako to ne pomogne, onda smo svršili.
G. Sviveler je dotle već bio upisao svoju belešku te je sad vraćao olovku u njenu uvlaku i zatvarao beležnicu sasvim dostojanstveno i ozbiljno raspoložen. Njegov prijatelj se seti da je vreme da ide da svrši neki drugi posao, te prema tome Ričard Sviveler ostade sam u društvu svoje rumenike i svojih misli, koje su se odnosile na g-đicu Veklz.
- Prilično je iznenada došlo - reče Dik mašući glavom s neobično mudrim izrazom na licu i istresajući kao iz rukava (što je kod njega bio običaj) odlomke stihova, kao da su prosta proza: - Kad strah čoveka u srce ledne, on se rastopi ako ga Mis Veklz pogledne; krasna je to cura! k’o ruža u džbunu u mesecu junu! ili k’o slatka melodija što se iz usta čedne device izvija -  zaista je sasvim iznenada došlo. Ali nema potrebe da se zbog Fredove sestrice baš odmah raskida, samo je bolje ne ići suviše daleko. Ako počnem da hladnim, onda je bolje početi odmah, to već uviđam. Postoji mogućnost da me tuže za prekršaj, to je već jedan razlog. Pa postoji mogućnost da Sofija dobije drugog muža, to je drugi razlog. Postoji mogućnost... ne, ta mogućnost ne postoji, ali je bolje osigurati se.
Onaj nedorečeni obzir odnosio se na mogućnost koju je Ričard Sviveler nastojao da sakrije i od sebe samog, da on ne bude u stanju da odoli dražima g-đice Veklz i da vezivanjem svoje sudbine za njenu u nekom trenutku neopreznosti ne oduzme sebi sposobnost da doprinese uspehu onog značajnog plana na koji je tako lako pristao. Iz svih tih razloga on odluči da smesta izazove svađu sa g-đicom Veklz, a kad potraži izgovor, reši se za neosnovanu ljubomoru. Pošto se tako odlučio u pogledu tako važnog pitanja, on pusti da čaša kruži (prenoseći je iz desne ruke u levu i natrag) dosta često, kako bi se osposobio da sa što više obazrivosti odigra svoju ulogu, a zatim, pošto je ponešto doterao u svojoj toaleti, uputi svoje korake ka mestu osveštanom lepim predmetom njegovih razmišljanja.
To mesto bilo je Čelzi, jer je g-đica Sofija Veklz stanovala tamo s majkom udovicom i dvema sestrama s kojima je zajedno držala vrlo malu dnevnu školu za mlade dame odgovarajućeg uzrasta; ta se okolnost okolini stavljala na znanje jednim natpisom jajastog oblika nad prozorom prvog sprata na pročelju, gde su iscifranim potezima bile ispisane reči: „Zavod za mlade gospođice“, a to se još proglašavalo i saopštavalo i time što bi se s vremena na vreme, između devet i po i deset časova pre podne, videlo kako se tek poneka damica nežnih godina, propinjući se na vrh prstiju i stojeći na gvozdenom otiraču, uzalud trudi da svojim pravopisnim uputstvom domaši zvekir. U zavodu su mnogostruke nastavničke dužnosti bile ovako podeljene: engleska gramatika i pismeni sastavi, zemljopis i vežbe tegovima - g-đica Melisa Veklz, krasnopis, računica, igranje, muzika i pridobijanje simpatija uopšte - g-đica Sofija Veklz; veština šivenja, „trukovanje“ i vez na goblenima - g-đica Džein Veklz; fizičko kažnjavanje, lišavanje hrane i svakojaka druga mučenja i zastrašivanja -  g-đa Veklz. G-đica Melisa Veklz bila je najstarija ćerka, g-đica Sofija srednja, a g-đica Džein najmlađa. G-đica Melisa mogla je imati svojih trideset i pet leta, ili tako nekako i klonila se jeseni svoga života; g-đica Sofija bila je sveža, dobroćudna, stasita devojka od dvadeset godina; g-đica Džein jedva ako je navršila šesnaestu. G-đa Veklz bila je krasna, ali prilično pakosna stara gospa od šezdeset godina.
Dakle Ričard Sviveler pohita prema tom Zavodu za mlade gospođice s namerama štetnim po mir lepe Sofije Veklz, koja ga - odevena u devičanski belu haljinu, nenaoružana bilo kakvim drugim ukrasom osim jedne stidljive rumene ruže -  dočeka usred vrlo elegantnih, da se ne kaže sjajnih priprema, kao što je ukrašavanje soba saksijama cveća koje su inače uvek stajale napolju na prozoru, osim po vetrovitom vremenu, kad su se unosile u suteren; pa svečano ruho učenica kojima je bilo dopušteno da svojom ljupkošću ukrase svečanost; neobični uvojci g-đice Džein Veklz, koja je celog prethodnog dana držala glavu čvrsto utegnutu u žuti pozorišni plakat; pa svečana otmenost i dostojanstveno držanje stare gospe i njene najstarije ćerke, koje mu je palo u oči kao neobično, ali nije inače učinilo nikakav utisak na njega.
Da istinu kažemo - a pošto se ukusi ne mogu objašnjavati, čak se i tako čudan ukus kao što je ovaj može zabeležiti, a da se ne smatra za proizvoljnu i pakosnu izmišljotinu - istina je da ni g-đa Veklz, ni njena najstarija ćerka nisu nikad bile naklonjene smerovima g. Svivelera; jer su imale običaj da o njemu govore kao o „nekom veselom mladiću“, da uzdahnu i zloslutno mašu glavom pri pomenu njegovog imena. Kako je g. Svivelerovo držanje prema Sofiji bilo puno neodređenosti i otezanja onakvog kakvo ne odaje sigurne bračne namere, ta mlada dama je vremenom i sama počela misliti da bi u najvećoj meri bilo poželjno da se stvar reši na jedan, ili na drugi način, te je najzad pristala da protiv Ričarda Svivelera istakne jednog zaljubljenog piljara, za koga se znalo da će da je zaprosi čim mu se da makar malo ohrabrenja i otuda - pošto je ta prilika bila naročito određena za tu svrhu  - ono njeno veliko staranje da Ričard Sviveler dođe te večeri, koje ju je nateralo da lično donese pismo koje smo videli da je on primio. „Ako on ima kakvih bilo izgleda, ili sredstava da dobro izdržava ženu“ rekla je g-đa Veklz svojoj najstarijoj kćeri, e onda će nam on to izjaviti sad, ili nikad“ „Ako stvarno mari za mene“, mislila je g-đica Sofija „on mi to mora večeras reći“
Ali pošto sve te reči, misli i dela nisu bili poznati g. Sviveleru, oni ga nisu ni najmanje dirali; on je u sebi pretresao pitanje kako može postati što ljubomorniji i žalio je što Sofija nije samo za tu priliku mnogo manje lepa nego što je ustvari, ili što nije svoja sopstvena sestra, što bi njemu isto toliko išlo u račun, kad stiže neko društvo i u njemu onaj piljar, po imenu Čegs. Ali taj Čegs nije došao sam i bez ičije podrške, nego je mudro poveo i svoju sestru, g-đicu Čegs, koja je, pošto se odmah uputila pravo prema g-đici Sofiji, dohvatila je obema rukama poljubila je u oba obraza i šapatom koji se mogao jasno čuti izrazila nadu da nisu suviše rano došli.
- Suviše rano! Ne! - odgovori g-đica Sofija.
- O, slatka moja, - nastavi g-đica Čegs istim šapatom kao i pre - ja sam bila na takvim mukama i u takvoj brizi; prava sreća što nismo došli u četiri sata posle podne. Alik je tako goreo od nestrpljenja da dođe! Nećete mi verovati ali on je bio obučen pre večere pa je samo zagledao u sat i dosađivao mi sve od onda. I to sve zbog vas, mala nevaljalice!
Na to g-đica porumene i g. Čegs (koji je bio stidljiv u ženskom društvu) takođe pocrvene, a mama g-đice Sofije i njena sestra da g. Čegs ne bi još više crveneo stadoše ga zasipati učtivim pozdravima i znacima pažnje a Ričarda Svivelera ostaviše da se sam zabavlja. To je i bilo baš ono što je on želeo dobar uzrok, razlog i osnov da se naljuti, ali čim je našao taj uzrok, razlog i osnov, koji je naročito došao da traži ne očekujući da će ga moći naći, Ričard Sviveler se sasvim ozbiljno naljutio i pitao se šta li koga vraga misli taj Čegs sa tom svojom drskošću.
Ali je g. Sviveler ipak dobio ruku gospođice Sofije za prvi kadril. (Narodne igre su, kao proste, bile sasvim isključene iz programa). Tako je on dobio izvesnu prevagu nad svojim suparnikom, koji je sumorno sedeo u jednom kutu i posmatrao sjajnu priliku te mlade dame kako se kreće pri raznim prepletanjima u igri. A g. Sviveler nije samo u tom pogledu izmakao ispred piljara, jer - rešen da porodici pokaže kakvog otmenog čoveka potcenjuje a možda i pod uticajem malopređašnjeg zalivanja rumenilom, tek on stade izvoditi takva čudesa od gipkosti kretanja i obigravanja, da je celo društvo zinulo od čuda; naročito je naveo nekog vrlo dugačkog gospodina koji igrao s jednom vrlo kratkom učenicom, da stane kao skamenjen od zanosa i divljenja. Čak i g-đa Veklz zaboravi na časak da ukori tri male mlade gospođice koje su pokazivale sklonost da se osete vesele i ne mogade ugušiti iznenadnu misao da bi zaista bila dika i ponos imati u porodici takvog igrača.
U značajnoj krizi g-đica Čegs se pokaza kao vrlo jak i koristan saveznik, jer se nije ograničila samo na to da podrugljivim smeškanjem izražava prezrenje prema veštini g. Svivelera, nego se koristila svakom zgodom da g-đici Sofiji prišapne na uho kako oseća sažaljenje i saučešće prema njoj zbog neprilika koje joj pravi taj smešni stvor, pa je izjavila i da se strašno boji da Alik ne jurne na njega i ne izmlati ga u nastupu silnog gneva, i preklinjala je g-đicu Sofiju da pogleda kako oči pomenutog Alika sevaju od silne ljubavi i besa - od strasti koje su mu, pošto su (uzgred budi rečeno) bile suviše jake za njegove oči, udarile u nos, i prelile ga grimiznim sjajem.
- Morate igrati sa gospođicom Čegs - reče g-đica Sofija Diku Sviveleru, pošto je sama odigrala dve igre sa g. Čegsom i vrlo otvoreno ga hrabrila u njegovom udvaranju.
- To je tako zlatna devojka a njen brat je prosto divan!
- Prosto divan, je l’? - progunđa Dik. - Usto i pun divljenja, kao što mi se čini po tome kako gleda ovamo.
Tu g-đica Džein (unapred pripremljena za tu svrhu) ubaci između njih svoje mnogobrojne uvojke i prišapnu sestri da gleda kako je g. Čegs ljubomoran.
- Ljubomoran! Gle ti drskosti! - reče Ričard Sviveler.
- Drskost, gospodine Sviveleru! - reče g-đica Džein i zabaci glavu. - Pripazite se vi, gospodine, da vas on ne čuje, jer se inače možete pokajati za to.
- O, molim te, Džein... - reče g-đica Sofija.
- Koješta! - odgovori joj sestra - Zašto ne bi i gospodin Čegs mogao biti ljubomoran, ako mu je volja? To mi se, bogami, dopada! Gospodin Čegs ima prava koliko i ma ko drugi da bude ljubomoran, pa će uskoro imati možda i više prava na to, ako ga sad još nema. Ti to najbolje znaš, Sofija!
Iako je to bio unapred smišljen plan između g-đice Sofije i njene sestre, koji je poticao iz čovečnih namera i imao za cilj da izazove g. Svivelera da se blagovremeno izjasni, on je promašio svoj cilj, jer je g-đica Džein bila od onih mladih dama koje su pre vremena kreštave i oštrokonđe, pa je svojoj ulozi dala tako preteranu važnost, da se g. Sviveler povukao uvređen prepuštajući svoju dragu g. Čegsu, i gledajući ga očima punim izazivanja, na koja mu je taj gospodin gnevno odvraćao.
- Vi ste mi rekli nešto, gospodine? - reče g. Čegs idući za njim u jedan kut. - Budite ljubazni pa se smešite, gospodine, da ne bi neko nešto posumnjao. Jeste li hteli nešto da mi kažete, gospodine?
G. Sviveler, smeškajući se podrugljivo, pogleda g. Čegsa u prste na nogama, pa s njih diže oči do njegovog članka, odatle na cevanicu, s nje na koleno i tako postepeno sve dalje uz desnu nogu, dok mu ne dođe do prsnika, a tada stade dizati pogled od jednog dugmeta do drugog, dok ne dođe do brade, pa putujući pravo uz sredinu njegovog nosa, najzad dospe do njegovih očiju, i tada osorno reče:.
- Ne, gospodine, nisam hteo!
- Hm! - reče g. Čegs i baci jedan pogled unazad - Imajte dobrotu pa se opet nasmešite gospodine. Možda ste želeli da govorite sa mnom, gospodine?
- Ne, gospodine, nisam ni to želeo.
- Možda biste sad imali nešto da mi kažete, gospodine? -  reče g. Čegs besno.
Na te reči Ričard Sviveler skide pogled s g. Čegsovog lica, pa putujući niz sredinu njegovog nosa, pa niz prsnik, pa niz njegovu desnu nogu opet dođe do prstiju na toj nozi i pažljivo ih razgleda, pa onda pređe preko, na drugu nogu, i penjući se uz drugu nogu i odatle napredujući preko prsnika kao i ranije, stiže do očiju i onda reče:.
- Ne, gospodine, nemam.
- O, zaista nemate, gospodine! - reče g. Čegs. - Milo mi je što to čujem. Vi valjda znate gde me možete naći, gospodine, u slučaju da imate nešto da mi kažete?
- Mogu lako saznati, gospodine, kad budem želeo da znam.
- Mislim da nema ništa više da se kaže, gospodine?
- Ništa više, gospodine. - I na to zaključiše svoj strašni razgovor mrko gledajući jedan drugog. G. Čegs pohita da pruži ruku g-đici Sofiji, a g. Sviveler se povuče u jedan kut vrlo rđavo raspoložen.
Sasvim blizu toga kuta sedele su g-đa Veklz i g-đica Veklz i gledale igranje, a g-đica Čegs je svaki čas pritrčavala do g-đe i g-đice Veklz, kad god je njen partner bio zauzet izvođenjem svoga dela u figuri, pa bi napravila bilo kakvu primedbu koja je bila puna žuči i pelina za dušu Ričarda Svivelera. Na dvema tvrdim stolicama sedele su uspravno i neudobno dve učenice i gledale u oči g-đi i g-đici Veklz i tražile u njima ohrabrenja; a kad se g-đica Veklz nasmeši i kad se g-đa Veklz nasmeši, dve male učenice na stolicama, koje su se trudile da se umile, nasmešiše se tako isto, našto ih stara gospa, u znak milostivog priznanja za njihovu pažnju, mrštenjem satre u prašinu i reče da će ih, ako se usude da još jednom budu tako drske, smesta poslati svaku svojoj kući. Na tu pretnju jedna od dveju mladih gospođica, po prirodi slaba i plašljiva, udari u plač, te ih za taj prestup obe smesta izbaciše, tako da ta grozna brzina utera strah u duše ostalim učenicama.
- Imam tako krupnu novost za vas - reče g-đica Čegs ponovo došavši. - Alik je rekao Sofiji tako važne stvari. Znate, na časnu reč, tako ozbiljno i od srca, to je sasvim jasno.
- Šta joj je to rekao, mila? - upita g-đa Veklz.
- Sve moguće! - odgovori g-đica Čegs. - Nemate pojma kako je otvoreno govorio.
Ričardu Sviveleru učini se pametnije da više ne sluša, te, iskoristivši jednu pauzu i prilaženje g. Čegsa da se dodvori staroj gospi, pođe lagano vratima starajući se da što bolje pokaže svoju krajnju nemarnost, i usput prođe pored g-đice Džein, koja je u punom sjaju svojih uvojaka koketirala s jednim starim izlapelim gospodinom (dobra vežba kad se nema ništa bolje), koji se bio ukotvio u sobi za primanje. Blizu vrata sedelaje g-đica Sofija, još svazbunjena i ustreptala od udvaranja g. Čegsa, i Ričard Sviveler zastade kraj nje za trenutak da na rastanku izmeni koju reč.
- Moja se lađa kreće od kraja i pre nego što prekoračim prag taj, dovikujem ti poslednje „Zbogom ostaj!“ - promrmlja Dik gledajući sumorno u nju.
- Zar idete? - reče g-đica Sofija kojoj se srce steže pred tom posledicom njenog ratnog lukavstva, ali koja se pored svega toga pravila prilično ravnodušna.
- Zar idem? - ponovi Dik s puno gorčine. - Jeste, idem. Pa šta onda?
- Ništa, sem da je suviše rano, - reče g-đica Sofija - ali vi, razume se, radite što vam je volja, kao svoj gospodar.
- Kamo sreće da sam mogao da budem i sam sebi gospodar, pa da sam sebi zapovedam i pre nego što sam počeo da se zanosim mislima o vama - reče Dik - Gospođice Veklz, ja sam smatrao da ste vi iskrena duša i bio sam blažen u tom verovanju; ali sad mi je žao što sam uopšte upoznao tako lepu, a tako prevrtljivu devojku!
G-đica Sofija se ujede za usnu i napravi se da sa interesovanjem traži pogledom g. Čegsa, koji je na drugom kraju sukao kao smuk  - limunadu.
- Došao sam ovamo - reče Dik u priličnoj meri zaboravljajući u kakvom je cilju stvarno došao - širokih grudi, otvorena srca i s osećanjima koja njima odgovaraju. Sad odlazim s osećanjima koja se mogu imati, ali se ne mogu opisati, osećajući u duši poraznu istinu, da su moje najlepše nade noćas satrvene!
- Ja posigurno znam samo da ne razumem šta hoćete da kažete, gospodine Sviveleru, - reče g-đica Sofija gledajući u zemlju. - Meni je vrlo žao ako...
- Žao gospođice! - reče Dik - žao vam je što imate jednog Čegsa! Ali ja vam želim sasvim laku noć, završavajući sa malom napomenom da negde postoji izvesna mlada dama koja sad raste za mene, koja ne samo da raspolaže mnogim ličnim dražima, nego i velikim bogatstvom i koja je umolila svoga najbližeg srodnika da zatraži moju ruku, koju sam ja i obećao s obzirom na uvaženje prema nekim članovima njene porodice. Prijatna je okolnost za koju će vam svakako biti milo da čujete, da se jedna mlada i divna devojka razvija da postane mlada žena naročito mene radi, i da se sad čuva za mene. Mislio sam da je trebalo da vam to kažem. Sad mi ostaje samo još da se izvinim što sam tako dugo zloupotrebljavao vašu pažnju. Laku noć!
- Iz svega ovoga će proizići jedna dobra stvar, - reče Ričard Sviveler samom sebi pošto je došao kući i dok se nadnosio nad sveću s levkom za gašenje u ruci - a ta je da se ja i telom i dušom, i glavom i bradom, predajem Fredu u pogledu onoga plana sa malom Nelom, i baš mi je milo što će me on videti tako odlučna u tome. To će on saznati sutra, a dotle ću se ja potruditi, pošto je dosta kasno, da malko srknem iz pehara balsama zaborava.
Balsam zaborava dođe skoro odmah čim ga zamoliše. Posle nekoliko minuta g. Sviveler je tvrdo spavao i sanjao da se oženio malom Nelom i dobio njeno imanje, a da je prvi korak njegove moći bio da opustoši povrtnjak piljara Čegsa i da ga pretvori u zemljište za pravljenje cigle.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Empty Re: Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 11:57 am

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti 01876684cf75


DEVETA GLAVA
U svome poveravanju g-đi Kvilp, devojčica je vrlo bledo predstavila svoju tugu, svoje žalosne misli kao i teški oblak što se nadneo nad njen dom i bacao svoju tmumu senku na njeno ognjište. Pored toga što je bilo vrlo teško preneti na neko stvorenje, koje nije prisno upoznato sa životom koji ona provodi, tačno osećanje njegove sumornosti i osamljenosti, neka stalna strepnja da na neki način ne uvuče u neku nesreću starca kome je postala tako nežno privržena i da mu tako ne naškodi, obuzdavala ju je i usred njenog otvaranja srca i činila da je zebla kad bi god pomenula glavni uzrok svoje zabrinutosti i žalosti.
Jer nisu Neli svu tu žalost na srce navalili jednoliki dani, neprošarani raznovrsnošću, nezačinjeni veselošću milih drugarica; ni tamne, sumorne večeri i duge samotne noći; niti otsustvo svakog, makar kako lakog i malog uživanja i zabave pri kojima mlada srca živo kucaju, niti to što njeno detinjstvo nije znalo ni za šta drugo osim za svoju slabost i za lako uvredljivu dušu koja je Neli donela tolike suze. Gledati kako se starac sve više krha pod teretom nekog skrivenog jada, zapažati njegovo kolebljivo, nesređeno stanje; ponekad se gristi od grozne strepnje da njega možda obuzima duševno rastrojstvo; tragati u njegovim rečima i pogledima za znacima prvih početaka očajničkog ludila, iz dana u dan promatrati, čekati i slušati potvrde tih sumnji; osećati i znati da su njih dvoje, makar šta se desilo, sasvim sami na ovome svetu i da nema nikog živog ko im može pomoći, ili ih posavetovati i ko mari za njih - sve su to bili uzroci potištenosti koji bi teško padali i nekom starijem srcu, koje može da se razveseli i obraduje mnogim drugim stvarima, a kako li su tek teško tištali dušu tog jadnog deteta, koje ih nije ni za trenutak zaboravljalo i koje je stalno bilo okruženo svim onim što takve misli održava u nemirnom pokretu.
A Nela je ipak u starčevim očima bila još uvek ista. Kad bi za trenutak uspeo da duh oslobodi aveti koje su ga stalno pritiskivale i mučile, kraj njega je uvek bila njegova mlada družbenica koja ga je pozdravljala uvek istim vedrim osmehom, uvek istim srdačnim rečima, istim veselim smehom, istom Ijubavlju i negom, što se sve tako duboko urezivalo u njegovu dušu da mu se činilo kao daje sve to imao celog svog života. I tako je on živeo sve dalje iz dana u dan, zadovoljavao se da u knjizi njenog srca čita stranice koje su mu se prvo otvarale pred očima, a nije ni sanjao o priči koja se krije na njenim drugim listovima, nego je mrmljao u sebi da je bar to dete srećno.
Ona je ranije zaista bila srećna. Išla bi pevajući kroz mračne sobe, kretala se veselim i lakim korakom između njihovih prašljivih dragocenosti i činila da zbog njene mladalačke živosti one izgledaju još starije, a strožije i sumornije usled njenog vedrog i veselog prisustva. Ali sad su odaje bile hladne i tmurne, i kad bi izašla iz svoje sobe ne znajući kako da provede duge dosadne časove, pa bi sedela u nekoj od njih, bila je mima i nepomična kao i njeni mrtvi stanovnici i čak nije imala srca ni da svojim glasom budi odjeke - promukle usled dugog ćutanja.
U jednoj od tih soba bio je jedan prozor koji je gledao na ulicu kraj kojeg je devojče sedeći provodilo bezbrojne večeri, čak i duboko u noć samo i zamišljeno. Nema brižnijih duša nego što su one koje motre i čekaju, i u tim časovima sumorna maštanja jatima bi navalila na njenu dušu.
Sela bi tako tu u sumrak, pa bi stala posmatrati ljude kako idu uz i niz ulicu, ili se pojavljuju na prozorima kuća preko puta i pitala se da li su i te sobe tako samotne kao ta u kojoj ona sedi, i da li onaj svet tamo oseća kao da je u društvu dok gleda u nju kako tu sedi, kao što oseća ona dok gleda njih kako izviruju napolje i opet uvlače glavu. Na jednom krovu videla se grupa krivih dimnjaka i usled dugog gledanja u njih njoj su se na njima priviđala ružna lica kako se mršte na nju preko puta i trude se da zavire u sobu tako da joj je bilo milo kad bi se smrklo, te se više nisu mogla razaznavati, premda joj je bilo i žao kad bi naišao čovek koji pali svetiljke, jer je to značilo da je već kasno i vrlo sumorno u kući. Onda bi povukla glavu unutra i pogledala po sobi, da vidi da li je sve na svome mestu i da se što nije pomaklo: a kad bi posle ponovo pogledala na ulicu i možda videla kako prolazi kakav čovek koji nosi na leđima mrtvački sanduk, a za njim još dvojica trojica praznih ruku kako idu k nekoj kući u kojoj neko leži mrtav, ona bi zadrhtala i onda mislila o takvim stvarima, sve dok je ono ne bi ponovo navelo na misao o starčevom izmenjenom licu i ponašanju, i na nov niz strepnji i razmišljanja. Da nekako on umre  - da ga iznenada snađe bolest pa da se više ne vrati kući živ -  ili da se jedne noći vrati kući, pa da je poljubi i blagoslovi kao i obično: a zatim da se ubije pošto ona već legne i zaspi, i dok ona možda prijatno sanja i smeši se u snu, a za to vreme mlaz njegove krvi lagano mili i mili ka vratima njene sobe! Takve su misli bile tako grozne, da ih je ona brzo odgonila od sebe i opet pribegavala gledanju na ulicu, po kojoj je sad bilo manje prolaznika, a ona sama je bila mračnija i tiša nego pre. Radnje su se brzo zatvarale, a svetlosti se sve više palile na gornjim spratovima, kako su susedi išli na spavanje. Zatim su postepeno i one iščezavale, ili bi ih ovde onde zamenio samo slabi žižak, koji je imao da gori cele noći. Ipak je nedaleko postojao jedan dućan, koji se kasno zatvarao i koji je još i tada bacao rumenu svetlost na kaldrmu i izgledao svetao i druževan. Ali posle nekog vremena i on bi se zatvorio, svetlost bi se ugasila i sve je postajalo mračno i tiho sem kad bi neki zalutali koraci odjeknuli po kaldrmi, ili bi neki sused, koji je preko običaja ostao kasnije napolju, snažno zakucao zvekirom da izbudi zaspale ukućane.
Kad bi noć već toliko odmakla (sad već retko pre toga), devojčica bi zatvorila prozor, pa bi se tiho prokrala niz stepenice misleći usput kako bi se strašno preplašila kad bi neko od onih groznih lica tamo dole, koja su joj se često javljala u snu, izašlo pred nju, i ona ga ugledala usled neke njegove sopstvene svetlosti. Ali bi takav strah uvek iščezao pred lampom s dobro potkresanim fitiljem i običnim izgledom njene sobe. Pošto bi se, uz puno toplih suza, usrdno pomolila bogu za starca, za povratak njegovog duševnog mira i srećnog života kojim su nekad živeli, ona bi spustila glavu najastuk i jecajući zaspala, da se često opet naglo trgne iza sna, pre nego što svane, pa da osluškuje zvonce da bi odgovorila na uobraženi poziv koji ju je probudio.
Jedne noći, treće posle Nelinog sastanka sa g-đom Kvilp, starac, koji je bio slab i bolestan celoga toga dana, reče da neće ići od kuće. Devojčici oči zasijaše kad to ču, ali se njena radost brzo ugasi kad ugleda njegovo iznureno i bolesno lice.
- Dva dana, - reče on - puna dva vedra dana su prošla, a nikakvog odgovora. Šta ti je on upravo rekao. Nela?
- Tačno ono što sam ti kazala, dragi deda, jeste zaista.
- Istina je - reče starac slabim glasom. - Jeste. Ali kaži mi to ponovo, Nela. Pamćenje me izdaje. Kako beše ono što ti je on rekao? Ništa više sem da će doći do mene sutra, ili prekosutra? Tako je stajalo i u pisamcetu.
- Ništa više - reče dete. - Da opet odem do njega, sutra rano, deda? Vrlo rano? Otići ću i vratiću se do doručka.
Starac mahnu glavom pa je privuče sebi uzdahnuvši.
- To ne bi ništa pomoglo, mila, baš ništa. Ali ako me on, Nela, izneveri u ovome trenutku - ako me izneveri sada kad bih ja, uz njegovu pomoć, dobio naknadu za sve vreme i novac koje sam izgubio i za sve duševne muke koje sam podnosio i zbog kojih sam i postao ovakav kakvog me vidiš, ja sam propao, i -  još gore, mnogo gore nego to - upropastio sam i tebe radi koje sam sve stavio na kocku. Ako smo prosjaci...
- Pa šta s tim ako i jesmo? - reče dete odvažno. - Neka budemo i prosjaci, samo da budemo srećni.
- Prosjaci - pa srećni! - reče starac. - Jadno dete!
- Dragi dedice, - viknu devojče snagom koja je zračila s njenog vatreno-rumenog lica, iz njenog uzdrhtalog glasa i strasnog pokreta - Ja mislim da u tom pogledu nisam dete ali ako i jesam, o saslušaj me kako te molim da idemo da prosimo ili da idemo da radimo na putevima i poljima, da zaslužimo koru hleba, radije nego da živimo ovako kako sad živimo!
- Nelice! - reče starac.
- Da, da, radije nego da živimo ovako kako sad živimo -  ponovi detejoš usrdnije nego pre. - Ako si tužan, dopusti i meni da znam zašto si tužan pa da i ja tugujem s tobom zajedno; ako veneš i postaješ sve bleđi i slabiji iz dana u dan dopusti mi da te negujem i da pokušam da te utešim. Ako si siromašan, sirotujmo zajedno, samo mi dopusti da budem s tobom, a nemoj me ostavljati da gledam takvu promenu, a da ne znam zašto, jer će mi inače srce pući i umreću. Dragi dedice, ostavimo sutra ovu žalosnu kuću, pa da pođemo proseći od vrata do vrata.
Starac pokri lice rukama i sakri ga u jastuk od kauča na kojem je ležao.
- Budimo prosjaci - reče dete obgrlivši ga rukom oko vrata. - Ja se ne bojim da nećemo imati dovoljno. Uverena sam da hoćemo. Hajde da idemo od mesta do mesta, da spavamo po poljima i pod drvećem i da nikad više ne mislimo o novcu, niti ma o čemu što te može žalostiti; da noću otpočinemo a danju da svoja lica izložimo suncu i vetrovima, i da hvalimo boga zajedno! Neka naše noge više ne kroče u mračne sobe, ni u žalosne kuće, nego hajd’mo gore dole, kuda nam se ide; a kad budeš umoran, zastaćeš da se odmoriš na najlepšem mestu koje budemo mogli naći, a ja ću ići da prosim za oboje.
Devojčica obisnu o starčev vrat, a glas joj se izgubi u strašnom jecanju a nije plakala sama.
Te reči nisu bile za druge uši, niti je to bio prizor za druge oči. Pa ipak su druge uši i oči bile tu i pohlepno su hvatale sve što se dešavalo i šta više, to su bile uši i oči nikog drugog do glavom g. Kvilpa, koji se, pošto je ušao neopažen, kad je devojčica prvi put stala uz starca, uzdržao - bez sumnje pod uticajem najpoštenijeg obzira - da prekine razgovor, nego je i dalje ostao stojeći sa svojim običnim keženjem na licu. Ali kako je stajanje ipak bilo zamorna stvar za gospodina već umornog od hoda, i pošto je kepec bio od one vrste ljudi koji su svuda kao kod svoje kuće on brzo baci oko na jednu stolicu na koju skoči neobično gipko, pa sede na njen naslon s nogama na sedištu tako da je mogao udobnije posmatrati i slušati, a pored toga u isto vreme zadovoljiti i svoju sklonost da čini nešto fantastično i majmunsko, koja ga je neodoljivo obuzimala u svakoj prilici. I tako je on sedeo tu, bezbrižno prebacivši nogu preko noge, s bradom naslonjenom na dlan glave malo okrenute na jednu stranu, a s ružnim licem iskrivljenim u neku samozadovoljnu grimasu. I eto, u takvom ga je položaju, na svoje veliko čudo, ugledao starac, koji se slučajno okrenuo i pogledao na tu stranu.
Kad ugleda tu prijatnu priliku, dete prigušeno vrisnu. U svom prvom iznenađenju i ona i starac, ne znajući šta da kažu, upola ne verujući svojim očima, gledali su u njega uzmičući. Denijel Kvilp koga nije nimalo zbunio takav doček, ostade u istom položaju, samo klimnu glavom dva tri puta sa puno snishodljivosti. Najzad starac izgovori njegovo ime i upita ga kako je dospeo tu.
- Kroz vrata - reče Kvilp pokazujući palcem preko ramena
- Nisam baš tako mali da ulazim kroz ključaonice. Kamo sreće da jesam. Hteo bih malo da porazgovaram s vama nasamo, poverljivo, bez ičijeg prisustva, komšija. Zbogom, mala Nela!
Nela pogleda u starca, a on joj klimnu glavom da se povuče i poljubi je u obraz.
- Ah! - reče kepec mlješćući ustima. - Što je to bio divan poljubac - baš na rumeno mesto! Prekrasan poljubac!
Ta primedba samo još ubrza Nelin odlazak. Kvilp je gledao za njom drskim pogledom punim divljenja pa onda stade zasipati starca laskavim rečima o njenim dražima.
- Tako sveže, kao cvet divno, skromno devojče, komšija, -  govorio je Kvilp gladeći svoju kratku nogu i jako sevajući očima
- tako punačka, rumena i medena, mala Nelica!
Starac mu odgovori usiljenim osmehom, a lepo se videlo da ugušuje u sebi osećanje velikog i neodoljivog nestrpljenja. To ne promače neopaženo Kvilpovom oku, a on se naslađivao da muči njega, ili ma koga ko mu padne šaka.
- Tako je, - reče Kvilp otežući reči što više može i praveći se da ga je to jako zanelo: - tako je mala, tako čvrsta, tako divno izvajana, tako lepa, s tako plavim žilicama i tako providnom kožom, s tako malim nožicama i tako primamljivim ponašanjem
- nego, na moju dušu, vi ste nešto nervozni! Ta šta je to s vama, komšija? Ja vam se kunem - nastavi kepec sišavši sa stolice i spuštajući se na nju sa smišljeno sporim pokretima sasvim različitim od onoga hitrog skoka kojim se nečujno popeo na nju.
- Kunem vam se da nisam ni mislio da stara krv može da teče tako brzo i da bude tako vrela. Mislio sam da sporo teče i da je hladna, sasvim hladna. Uveren sam da bi trebalo da bude tako. S vama sigurno nešto nije u redu?
- Mislim da nije - jeknu starac i uhvati se za glavu obema rukama, - Ovde kao da mi gori neka vatra, a ponekad mi dođe nešto što se čisto bojim da nazovem nekim imenom.
Kepec ne reče ništa, nego je samo posmatrao svoga sagovornika kako nemimo hoda gore dole, da se uskoro vrati na svoje mesto. Tu ostade neko vreme s glavom spuštenom na grudi, pa dignuvši je naglo, reče.
- Ama, hoćete li vi meni jednom načisto reći, jeste li mi doneli novac?
- Nisam! - odgovori Kvilp.
- Onda smo - reče starac očajno sklopivši ruke i gledajući naviše - propali i dete i ja!
- Komšija, - reče Kvilp strogo gledajući u njega i lupnuvši dva tri puta rukom po stolu da privuče njegovu rastrojenu pažnju - dopustite da govorim otvoreno s vama i da poštenije igram sa vama nego što ste vi igrali onda kad ste vi držali karte, a ja im video samo naličje i ništa više. Vi nemate ništa više da krijete od mene.
Starac pogleda u njega i uzdrhta.
- To vas iznenađuje - reče Kvilp. - E pa, to je možda sasvim prirodno. Kažem vam, vi nemate više tajni za mene, ne, baš nijedne! Jer sad mi je poznato da su sve one sume novaca, svi oni zajmovi, akontacije i posluge novcem koje ste dobijali od mene otišli istim putem - da li da kažem kojim?
- Da! - odgovori starac - recite samo, ako hoćete.
- Na kockarski sto, - odgovori Kvilp - za kojim ste svake noći sedeli. To je dakle bio taj vaš slavni plan da se obogatite, je l’? To je bio taj tajni izvor bogatstva u koji je trebalo daja sručim svoje pare (da sam bio onoliko lud koliko ste vi zamišljali)? To je bio taj neiscrpni zlatni majdan, vaš Eldorado, a?
- Jeste - viknu starac upirući u njega vatren i sjajan pogled.  - Jeste, to je bilo i biće dok sam živ!
- Kad samo pomislim da me je mogao zaslepiti jedan obični, plitkoumni kockar! - reče Kvilp, gledajući prezrivo u njega.
- Nisam ja kockar! - dreknu starac besno. - Neka mi je bog svedok da nisam nikad igrao za lični ćar, ni zato što sam voleo kocku; da sam pri svakoj pari koju sam ulagao šaputao u sebi ime onog siročeta i prizivao boga u pomoć da blagoslovi moj poduhvat, što on nije nikad uradio. Kome je on išao na ruku? Ko su bili oni s kojima sam igrao? Ljudi koji su živeli od pljačke, raspusništva, nereda, rasipali svoje zlato da čine nepravdu i da šire porok i svako zlo. Ja bih dobio novac od njih i ta bi dobit do poslednje pare pripala mladom, čistom detetu, kome bi zasladila život i usrećila ga. A šta bi se time ograničilo? Sredstva za razvrat, nevolju i bedu. Ko se u takvom položaju ne bi nadao, recite mi, de, ko se ne bi nadao kao što sam se ja ponadao?
- A kad ste krenuli tim ludim putem? - upita Kvilp odustavši za časak od svog prezrivog tona usled starčevog bola i žalosti.
- Kad sam prvo počeo? - upita on i pređe rukom preko čela  - Kad ono beše kad sam prvo počeo? Kad je i moglo biti nego onda kad sam počeo da mislim kako sam malo uštedeo, kako mi je mnogo vremena trebalo dok sam nešto uštedeo, a kako mi još malo vremena ostaje da živim, i kako će ona ostati na milost i nemilost grubom svetu, tek sa nešto malo sredstava da se zaštiti od nevolja koje prate siromaštvo; eto, tada sam počeo da pomišljam na to.
- Pošto ste prvi put došli k meni da otpremimo na more onog vašeg krasnog unuka? - reče Kvilp.
- Ubrzo posle toga - odgovori starac. - Dugo sam o tome mislio, pa čak mesecima i u snu sanjao. Zatim sam počeo. Nikad nisam uživao u tome - niti sam se ikad nadao nekom uživanju. To mi nije donelo ništa drugo sem brižnih dana i neprospavanih noći, sem traćenja zdravlja i duševnog spokojstva, samo sve veću slabost i žalost.
- Prvo ste izgubili sav novac koji ste bili ostavili nastranu, pa ste onda došli k meni. Dok sam ja mislio da vi stičete bogatstvo (kako ste mi stvamo govorili), vi ste od sebe pravili prosjaka, a? E, bože moj! Tako smo doterali do toga da ja imam u rukama svaku vašu pismenu obavezu kojom ste nakrmili nešto novca i rešenje o prodaji sve vaše robe i imanja - reče Kvilp ustajući i gledajući oko sebe, kao da se uveri da ništa nije odneseno. - A niste nikad dobili?
- Nikad! - jeknu starac. - Nikad nisam povratio ono što sam jednom izgubio.
- Ja sam mislio, - reče kepec podrugljivo - da ako čovek igra dovoljno dugo on najzad sigurno dobije, ili bar, u najgorem slučaju, ne ostaje na gubitku.
- To je potpuno tačno! - viknu starac i odjednom se otrže iz svoje očajne utučenosti i zanese se van sebe od uzrujanja. -  To je tačno; ja sam to od početka osećao. Uvek sam to znao, ja sam to video, i nikad to nisam osećao tako posigurno kao što sad osećam Kvilpe. Tri noći uzastopce sam sanjao da dobijam neku veliku sumu. Ranije nisam nikad mogao da sanjam takav san. Ne izneveravajte me baš sad kad imam takav izgled; ne mogu se nikom drugom obratiti do vama. Pomozite mi malo; pustite me da još poslednji put probam sreću!
Kepec sleže ramenima i mahnu glavom.
- Znate. Kvilpe dobri, nežni Kvilpe - reče starac i drhtavom rukom izvadi iz džepa neke listiće hartije, pa stisnuvši kepeca za mišicu reče: - Pogledajte samo ovo. Vidite samo ove cifre, plod mnogih sračunavanja, bolnog i teškog iskustva Ja moram dobiti! Treba mi da samo još jednom dobijem malo pomoći, koju funtu, svega nekih četrdeset funti, dragi Kvilpe.
- Poslednja pozajmica je bila sedamdeset, - reče kepec -  i sve je to otišlo za jednu noć.
- Znam da jeste, - odgovori starac - ali tada me je bio najveći baksuzluk koji sam ikad imao, i onda još nije bilo došlo moje vreme. Imajte na umu Kvilpe, imajte na umu - viknu starac toliko drhteći pri tome da su mu se listići hartije u ruci lepršali kao na vetru, - ono siroče! Da sam ja sam, ja bih mogao da umrem srećan - možda bih se unapred radovao toj sudbini koja snalazi ljude tako nejednako i obično nailazi na oholog i srećnog u punoj snazi, a obilazi nevoljnika ožalošćenog, i sve one koji je jedva čekaju u očajanju! A ja sam sve to radio samo zbog nje. Pomozite mi nje radi, preklinjem vas, ne mene radi, nego samo nje radi!
- Žao mi je, imam neki sastanak u gradu, - reče Kvilp gledajući u sat sasvim hladno i pribrano - inače bih vrlo rado ostao s vama još jedno pola sata, dok se ne primirite - da vrlo rado.
- O ne, Kvilpe, dobri Kvilpe, - reče zadihano starac hvatajući ga za peševe kaputa - ja i vi smo više puta govorili o sudbini njene sirote majke. To je možda i izazvalo u mene ovaj strah od siromaštva koje nju čeka. Nemojte se oglušiti o mene nego imajte to u vidu. Vi ćete mnogo dobiti preko mene. O, odvojte mi nešto novca za tu poslednju nadu!
- Zaista ne mogu - reče Kvilp neobično učtivo. - Premda, znate šta? - i tu okolnost vredi zapamtiti, pošto pokazuje da se i najoštroumniji od nas da ponekad zavesti kao što je mene zaveo oskudan život koji ste vi provodili s malom Nelom...
- Sve sam go radio samo da što više uštedim da kušam sreću i da bi njena pobeda bila što veća - viknu starac.
- Da, da, ja to sad razumem, - reče Kvilp - ali sam hteo da kažem da me je prevario taj vaš cicijaški način života, to što ste kod onih koji vas poznaju važili za bogata čoveka, i vaše neprestano uveravanje da ćete moje pozajmice utrostručiti i učetvorostručiti mesto kamata koje treba da mi platite, tako da bih vam ja čak i sad pozajmio koliko vam treba na prosto pismeno od vaše ruke, samo da nisam iznenada saznao za vaš tajni način života.
- Ko je taj, - viknu starac očajno - ko je i pored sve moje opreznosti mogao da vam to kaže? No, kažite mi ime te ličnosti!
Lukavi kepec, setivši se da bi, ako bi odao devojcicu doveo do toga da se otkrije vešta prevara kojom se poslužio, a to je bolje ne odavati pošto se time ne bi ništa dobilo, zastao je naglo u odgovoru i samo rekao: - No, šta biste vi rekli?
- To je Kit; mora biti da je to on; on je bio špijun, a vi ste ga podmitili, je l’ tako? - reče starac.
- Kako ste pomislili na njega? - reče kepec glasom punim sažaljenja. - Jeste to je Kit. Siroti Kit!
Rekavši to, on prijateljski klimnu glavom i oprosti se, pa pošto je izašao iz kapije, zastade malo dalje i iskezi se s neobičnim uživanjem.
- Siroti Kit! - promrmlja Kvilp. - Mislim da je Kit rekao kako se ružniji kepec ne bi mogao videti za peni, zar ne? Ha ha ha! Siroti Kit!
I na to ode svojim putem jednako se kikoćući usput.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Empty Re: Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 11:57 am

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti The_Green_Lizard


DESETA GLAVA
Denijel Kvilp nije ni ušao u starčevu kuću, niti je iz nje izašao neopažen. Iz senke ispod jednog svoda skoro prekoputa, koji je vodio u jedan od mnogih prolaza što su se odvajali od glavne ulice, motrio je neko, ko je, zauzevši svoj položaj čim se počeo hvatati suton, još stajao na tome mestu s neumanjenim strpljenjem i naslanjao se na zid, kao čovek koji namerava dugo da čeka i koji je, pošto je naviknut na to, unapred pomiren s tim, tako da za čitav sat nije skoro promenio položaj.
Strpljivi posmatrač nije nikako privlačio pažnju prolaznika niti je on obraćao pažnju na njih. Njegov je pogled stalno bio uperen u jednu tačku - na prozor kraj koga je devojčica obično sedela. Ako bi za trenutak i skrenuo pogled s njega, to bi bilo samo kad bi hteo da pogleda u časovnik u nekom od obližnjih dućana, pa da onda napregne pogled i da gleda u starom pravcu još pažljivije i još željnije.
Već je ranije rečeno da ta osoba nije pokazivala nikakve znake zamorenosti u tom svom skrovištu, niti ju je osećala, iako je tako dugo čekala. Ali što je više vreme prolazilo, utoliko je više ona pokazivala neku strepnju i iznenađenje, i sve je češće pogledala u časovnik, a u prozor s mnogo manje nade nego pre. Najzad zavidljivi kapci sakriše časovnik od njegovih očiju, pa onda tornjevi na crkvama oglasiše jedanaest sati i njemu se poče nametati ubeđenje da mu ništa ne vredi da se i dalje tu zadržava. Da mu to ubeđenje nije nikako bilo prijatno i da nije nikako voljan da po njemu postupi videlo se po tome kako nije voleo da ode s toga mesta; po nevoljnim koracima kojima se često odmicao odatle, stalno preko ramena gledajući u isti prozor, kao i po brzini s kojom se često vraćao kad bi mu se po nekom šumu, ili drukčijoj i nepotpunoj svetlosti učinilo da se prozor tiho otvara. Najzad diže ruke za tu noć od cele te stvari, pa potrčavši naglo, kao da se silom otrgao, ode što je brže mogao, ne usuđujući se da se osvrne iz straha od iskušenja da se opet vrati.
Ne usporavajući korak i ne zastajući da odahne, ta je tajanstvena osoba jurila sve dalje kroz mnogobrojne uličice, i uske sokačiće, dok najzad ne stiže najedan četvrtasti, popločan skver bez izlaza i tu pređe u običan hod, pa pošto se uputi jednoj kućici na kojoj se na jednom prozoru videla svetlost, pritisnu kvaku na vratima i uđe.
- O bože! - viknu jedna žena okrenuvši se naglo. - Ko je to? O, ti si to, Kite?
- Da, majko, to sam ja.
- Gle, kako izgledaš umoran, mili moj!
- Stari gospodar nije noćas izašao napolje, - reče Kit -  te ona nije uopšte bila na prozoru. - Posle tih reči on sede kraj vatre, vrlo sumoran i nezadovoljna izgleda.
Soba u kojoj je Kit sedeo u takvom stanju bila je do krajnosti siromašna i jednostavna; ali je ipak imala onaj izgled udobnosti koji, - sem ako prostorija nije preko svake mere bedna -  mogu red i čistoća da joj uvek dadu u izvesnoj meri. Iako se na starom holandskom satu videlo da je vrlo kasno sirota žena još je vredno radila pored stola za peglanje, jedno malo dete ležalo je i spavalo u kolevci kraj vatre, a drugo, napredan dečko od dve do tri godine širom otvorenih očiju, s tesnom noćnom kapicom na glavi i u spavaćici očevidno suviše maloj za njega, sedeo je sasvim uspravno u korpi za rublje i buljio preko njene ivice krupnim, okruglim očima i izgledao kao da se rešio da nikad više ne zaspi, što je - pošto je on već ranije odlučno odbio da se preda odmoru, te je usled toga bio dignut iz postelje - obećavalo veselu provodnju njegovim srodnicima i prijateljima. Bila je to po izgledu prilično čudna porodica, pošto su Kit, njegova majka i deca bili jako slični među sobom.
Kit je bio sklon da se lako naljuti, što je često slučaj i sa najboljima od nas - ali pogledavši u najmlađe dete koje je tvrdo spavalo, a posle njega u svog drugog brata, u korpi za rublje, pa onda u svoju majku koja je ne žaleći se radila od ranog jutra -  on pomisli da će biti bolje i ljubaznije ako bude dobroćudan. Zato stade nogom ljuljati kolevku; iskezi se veselo prema buntovniku u korpi za rublje, što ovoga odmah jako razveseli, pa se tvrdo reši da bude razgovoran i što prijatniji.
- Ah, majko! - viknu Kit, pa vadeći svoj perorez baci se na komadinu hleba s mesom koju mu je ona bila spremila još pre toliko sati - što si ti jedna sila! Nema ih mnogo takvih kao što si ti, to ja znam!
- Ja se nadam da ih ima puno i još mnogo boljih, Kite, -  reče g-đa Nablz - i da ih ima, ili bar treba da ih ima, prema onome što naš popa kaže u crkvi.
- Mnogo mi on zna o tome! - - reče Kit prezrivo - Pričekaj samo dok i on bude udovac, pa bude morao da radi sam, kao ti, da zarađuje tako malo, a da radi tako mnogo i da uveče bude podjednako vedar i raspoložen, pa ću ga onda pitati koliko je sati i verovati mu da je pogodio u sekundu tačno.
- Čuješ, - reče g-đa Nablz izbegavajući razgovor o tome
- pivo ti je tamo dole kraj ograde kamina.
- Razumem - odgovori joj sin, pa uze vrč s crnim, teškim pivom. - - U tvoje zdravlje majko! Pa i u popino zdravlje, ako baš hoćeš. Ja nemam ništa protiv njega, ne ja, bogami!
- Reče li ti maločas da tvoj gospodar nije večeras izlazio?
- upita g-đa Nablz.
- Nije, - reče Kit - po nesreći!
- Treba da kažeš „srećom“, kako se meni čini, - odgovori njegova majka - jer gospođica Nela nije morala da ostane sama.
- Ah! - reče Kit - na to sam i zaboravio. Rekao sam po nesreći zato što sam motrio još od osam sati i nisam je nikako video.
- Nešto sam mislila, šta li bi ona rekla - reče majka prekidajući svoj rad i gledajući oko sebe - kad bi znala kako svake večeri kad ona, sirotica, sedi sama kraj toga prozora, ti stražariš napolju, na ulici, iz straha da se njoj nešto ne dogodi i da nikad ne ostavljaš svoje mesto i ne dolaziš kući da legneš, makar koliko da si umoran, dokle god ne misliš da je ona sigurna u svome krevetu.
- Nije važno šta bi ona rekla, - odgovori Kit, a na grubom licu ukaza mu se nešto nalik na rumenilo - ona neće nikad saznati za to, pa prema tome neće nikad ništa ni reći.
G-đa Nablz nastavi peglanje ćuteći minut dva, pa prišavši ognjištu da uzme drugu peglu, pogleda krišom u Kita dok je trljala dasku i brisala je krpom, ali ne reče ništa sve dok se opet ne vrati k stolu; a tada, držeći peglu na opasno kratkom otstojanju od obraza da joj oseti vrelinu i okrenuvši se, primeti s osmehom.
- Ja znam šta bi neki ljudi rekli, Kite...
- Glupost! - upade Kit jasno pokazujući da strepi od onoga što će dalje doći.
- Ne, nego zaista bi. Neki ljudi bi rekli da si se zaljubio u nju; znam da bi!
Na to joj Kit odgovori samo jednim stidljivim: „More batali to!“ i raznolikim čudnim prepletanjem nogu i ruku uz razne dobroćudne grimase na licu. Pošto ne uspe da na taj način sebi pribavi olakšanje koje je tražio, on odgrize ogroman zalogaj od komadine hleba s mesom i snažno poteže iz vrča s pivom, te se tako veštački zagrcnu i skrenu pažnju s neprijatnog predmeta razgovora.
- - Ali ipak, ako ćemo da govorimo ozbiljno, Kite, - reče njegova majka vraćajući se posle nekog vremena na isti predmet  - jer sam se ja, naravno, samo šalila, dobro je s tvoje strane, i puno pažnje, i sasvim slično tebi, što ti to radiš i što ne dopuštaš nikome da sazna za to, premda će jednog dana, nadam se, ona ipak saznati za to, pa će joj, u to sam uverena, biti vrlo milo i biće ti zahvalna. Svirepo je to držati to krasno dete tako samo u toj kući. Nikako se ne čudim što stari gospodin to krije od tebe.
- On ne misli da je to svirepo, bog s tobom, - reče Kit -  i ne misli da bude svirep, jer inače ne bi to radio. - Da, zaista smatram majko, da on ne bi to radio ni za sve zlato i srebro na ovome svetu. Ne, ne, to ne bi nipošto! Ja ga bolje poznajem.
- Pa zašto onda to radi i zašto to tako brižljivo krije od tebe?  - reče g-đa Nablz.
- To ja ne znam - odgovori joj sin - Ali da nije tako brižljivo nastojao da to sakrije od mene, ja ne bih nikad ni saznao za to: jer je baš to što me je on noću uklanjao iz kuće i što me je slao kući ranije nego što je dotle imao običaj probudilo u meni radoznalost da saznam šta se dešava Pssst! Šta je to?
- To je samo neko napolju.
- Neko prilazi našim vratima, - reče Kit i ustade da oslušne - i to ide vrlo brzo. Nije valjda on izašao pošto sam ja otišao; ili se kuća upalila, majko!
Strepnje koje su mu pale na pamet zaista su dečku oduzele moć kretanja, te je za trenutak ostao nepomičan. Koraci su se sve više približavali, odjednom neka ruka žurno otvori vrata i u sobu upade glavom devojčica sva bleda, zaduvana i umotana u neke haljine navučene navrat nanos.
- Gospođice Nela! Šta se dogodilo? - - viknuše i majka i sin.
- Ne smem da se zadržim ni jedan časak - odgovori ona.  - Dedi je strašno pozlilo. Zatekla sam ga u nesvestici na podu...
- Idem odmah po doktora! - reče Kit i zgrabi svoj šešir bez oboda. - Odmah ću doći tamo, pa ću...
- Ne, ne! - viknu Nela - doktor je već tamo; ti nam više nisi potreban... ti... ti... ne smeš više ni da se pomoliš!
- Šta! - - dreknu Kit.
- Nikad više - reče dete. - Ne pitaj me zašto, jer ne znam ni sama. Molim te da me ne pitaš zašto - molim te da se ne žalostiš - molim te da se ne ljutiš na mene! Ja zaista nisam ništa kriva za to!
Kit je buljio u nju razrogačenih očiju i svaki čas je otvarao i zatvarao usta, ali nije bio u stanju da progovori.
- Tuži se i bunca o tebi - reče devojčica - Ne znam šta si uradio, ali se nadam da nije ništa zlo.
- Ja uradio! - dreknu Kit.
- On neprestano viče da si ti kriv za svu njegovu nesreću, -  s očima punim suza odgovori dete - vrištao je i dozivao tebe; kažu da mu ne smeš izaći na oči, jer će umreti. Ne smeš nikako više dolaziti k nama. Došla sam da ti to kažem. Mislila sam da će bolje biti da ja dođem, nego neko tuđ. O Kite, šta si to uradio? I to baš ti kome sam ja toliko verovala i koji si jedini moj prijatelj!
Nesrećni Kit gledao je u svoju mladu gospodaricu sve ukočenijim pogledom i sve širim i razrogačenijim očima, ali se nije ni makao, niti je što progovorio.
- Donela sam njegovu platu za ovu nedelju - reče devojčica i pogledavši u ženu spusti novac na sto - I... i... malo više, jer je on uvek bio dobar i ljubazan prema meni. Nadam se da će mu biti žao i da će mu biti dobro na drugom mestu i da ovo neće suviše uzeti srcu. Meni je vrlo žao što se ovako rastajem od njega, ali drukčije ne ide. Tako mora biti. Laku noć.
I dok joj se lice kupalo u suzama, a sva njena mala prilika drhtala od uzbudljivog prizora koji je ostavila za sobom od udara koji je dobila i od posla koji je toga časa obavila kao i hiljade osećanja bola i milošte, devojčica požuri vratima i izgubi se isto onako brzo kao što se i pojavila.
Jadna žena koja nije imala razloga da sumnja u svoga sina nego je samo bila puna pouzdanja u njegovu čestitost i istinoljubivost, ipak se zapanjila pred činjenicom da on nije rekao ni jednu jedinu reč u svoju odbranu. U glavi su joj se rojila priviđenja raznih raskalašnosti, nevaljalstava, pljačkanja i svakonoćnih izostajanja koja je on tako čudno objašnjavao, a koja su možda dovela do nekih nedopuštenih postupaka, te se nije ni usuđivala da ga nešto upita. Ona se njihala na jednoj stolici, kršila ruke i gorko plakala, ali Kit nije ni pokušavao daje uteši, nego je stajao kao okamenjen. Dete u kolevci se probudi i zaplaka, dečko u korpi se izvrnu na leđa i korpa ga poklopi tako da se više nije video, majka je plakala sve glasnije i ljuljala se sve brže, ali Kit je neprestano ostajao krajnje zaprepašćen, potpuno neosetljiv za svu tu huku i zbrku.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Empty Re: Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 11:58 am

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Sophie-_Grey


JEDANAESTA GLAVA
Sudbina je rešila da mir i samoća ne vladaju više pod krovom koji je zaklanjao sirotu devojčicu. Sledećeg jutra starac je osvanuo u velikoj vatri i bunilu, pa je sve više slabio pod pritiskom teške bolesti i proveo ležeći nekoliko nedelja, a za to vreme život mu je neprestano visio o koncu. Sada je oko njega bilo nudilja i dovoljno posluge ali su sve to bila tuđa lica koja su gramzivo trgovala takvim poslom i za vreme dok nisu bdila kraj bolesnika, sašaptavala se između sebe puna jezive druželjubivosti, jela, pila i veselila se; jer su bolest i smrt bili njihovi svakodnevni domaći bogovi.
Pa ipak je za sve to vreme, pored sve žurbe i gužve, dete bilo osamljenije nego ikad: osamljeno u duši, samo u svojoj odanosti prema onome koji je sagorevao na svojoj postelji kao na lomači; osamljeno u svojoj neizveštačenoj žalosti i nekoristoljubivom sažaljenju. Dan za danom i noć za noći zaticali su je jednako kraj uzglavlja nesvesnog paćenika kako stalno pogađa svaku njegovu želju i potrebu, jednako ga sluša kako stalno ponavlja njeno ime, govori o strepnjama i brigama za nju, uvek najvažnijem predmetu njegovog grozničavog buncanja.
Kuća više nije bila njihova. Izgledalo je da imje čak i bolesnikova soba nesigurno ustupljena samo po milosti g. Kvilpa. Svega na nekoliko dana pošto se starac razboleo, Kvilp je propisno zaposeo sve prostorije i sve što je bilo u njima, po sili nekog zakonskog ovlašćenja u tom smislu, koje je malo ko razumeo, a niko se nije usudio da ga dovede u pitanje. Pošto se osigurao tim važnim korakom, uz pomoć jednog službenika zakona koga je doveo sobom u tom cilju, kepec je prešao na korak da se smesti u kući zajedno sa svojim pravnim savetnikom, u znak svog prvenstvenog prava nad svim kasnijim potražiocima; pa se dao na posao da po svome shvatanju učini udobnim svoj novi stan.
U tom cilju g. Kvilp se ulogorio u zadnjoj sobi za primanje, pošto je prvo zatvaranjem dućana prekinuo svako dalje poslovanje. Zatim je od starog nameštaja odabrao najlepšu i najudobniju naslonjaču koju je mogao naći (i ostavio je za svoju ličnu upotrebu), i jednu strašno ružnu i neudobnu (koju je s puno pažnje dodelio na upotrebu svome prijatelju), pa je naredio da se obe prenesu u sobu, a on je svečano zauzeo svoj položaj. Ta je prostorija bila udaljena od starčeve sobe, ali je g. Kvilp smatrao da će biti mudro s njegove strane ako, kao meru predostrožnosti protiv zarazne groznice i ako, radi zdravstvene dezinfekcije dimom bude preduzeo da ne samo neprestano puši on sam, nego ako svog prijatelja od zakona natera da radi to isto. Usto je hitno poručio na Gat da mu smesta dođe dečko koji dubi na glavi, pa kad je ovaj došao što je brže mogao, on mu je naredio da sedne na stolicu kraj samih vrata, pa da puši veliku lulu koju je kepec nabavio za tu svrhu i da se ni za živu glavu ne usudi da je izvadi iz usta za duže vremena od jednog minuta. Pošto je udesio sve to, g. Kvilp se osvrnuo oko sebe i zadovoljno se zacerekao, i rekao da je eto to ono što on smatra za udobnost.
Onaj gospodin od zakona, čije je milozvučno ime bilo Bras, mogao je isto tako misliti da se to može smatrati za udobnost, samo da nije bilo dve nezgode: prvo, što se, makar koliko se mučio i prevrtao, nikako nije mogao udobno namestiti u svojoj stolici čije je sedište bilo vrlo tvrdo, ćoškasto, nagnuto i klizavo, a drugo, što je kod njega duvanski dim uvek izazivao jake unutarnje poremećaje i neprijatnosti. Ali kako je bio g. Kvilp ropsko stvorenje i kako je imao stotinu razloga da osigura njegovo lepo mišljenje o sebi, on se trudio da se smeška i da klimanjem glave s najboljom voljom na svetu daje znak svoje saglasnosti.
Taj Bras bio je beležnik sa Bivis Marksa i nije nikako uživao dobar glas u londonskom Sitiju. Bio je visok, mršav čovek s nosom kao kvrga, ispupčena čela, upalih očiju i tamnoriđe kose. Nosio je dug, crn gerok, koji mu je dopirao do članaka, kratke, crne pantalone, teške cipele i pamučne plavkastosive čarape. Imao je ponizno i udvoričko držanje, ali vrlo grub glas, a njegovo najučtivije smeškanje bilo je tako do zla boga odvratno da je čovek čisto zaželeo da ga vidi ljuta, ili makar malo namrštena, samo da bi mu njegovo društvo bilo malo manje otužno.
Kvilp pogleda u svog pravnog savetnika, pa videći da ovaj mnogo žmirka zato što mu je lula neprijatna, kako se ponekad sav strese kad se desi da duboko uvuče dim i kako stalno maše i tera od sebe dim, oseti silnu radost i stade blaženo trljati ruke.
- Puši marljivo, ti pseto! - reče Kvilp okrenuvši se dečku
- napuni opet lulu i puši brzo do poslednjeg koluta dima, jer ću ti inače njenim vrelim krajem natrljati jezik.
Dečko je, srećom, bio prekaljen, pa bi popušio i omanju krečnu peć, kad bi ga neko počastio njom. Zato je samo kratko promumlao nešto prkosno svome gospodaru i poslušao njegovu naredbu.
- Zar nije dobro, Brase, zar nije krasno, mirisavo? Zar se ne osećaš kao sam padišah? - reče Kvilp.
Bras pomisli da ako se padišah oseća tako kao on, onda se njemu ne može mnogo zavideti na njegovim osećanjima, ali ipak reče da je slavno, i da ne sumnja da se oseća kao i taj vladar.
- Evo ovako se, vidiš, suzbija groznica! - reče Kvilp. -  Ovako se odstranjuje svaka nesreća u životu! Teraćemo ovako dokle god budemo ovde. Puši, ti pseto, tamo, jer ćeš inače progutati lulu!
- A da li ćemo dugo ostati ovde, gospodine Kvilpe? - upita čovek od zakona, pošto kepec ovako blago opomenu dečka.
- Pa moraćemo valjda ostati ovde sve dok onaj stari gospodin gore ne umre - odgovori Kvilp.
- Hi-hi-hi! - nasmeja se g. Bras - e, to je dobro!
- Samo ti puši! - viknu Kvilp. - Nemoj da zastaješ, možeš pušiti i dok govoriš. Ne gubi vreme!
- Hi-hi-hi! - učini Bras tiho, ponovo se vraćajući svojoj prokletoj luli. - - Ali ako on ozdravi, gospodine Kvilpe?
- Onda ćemo ostati samo dotle i ne duže - odgovori kepec.
- Kako je to ljubazno od vas što tako čekate! - reče Bras.
- Neko drugi na vašem mestu, gospodine, rasprodao bi i izneo sve... o, bogo mili! još istoga časa kad bi mu zakon dozvolio. Neko drugi na vašem mestu, gospodine moj, bio bi tvrđi od kamena. Neko drugi na vašem mestu bi...
- Neko drugi na mome mestu bi sebe poštedeo od blebetanja takvog papagaja kao što si ti! - prekide ga kepec.
- Hi-hi-hi! - viknu Bras. - Vi ste tako duhoviti! Stražar s lušom kraj vrata na tome mestu upade u reč, i, ne vadeći lulu iz usta, zareža.
- Neka cura ide dole!
- Šta ide dole, džukelo?
- Cura - odgovori momče. - Jesi gluv?
- O! - učini Kvilp i uvuče dah u sebe s takvim ushićenjem kao da srče čorbu - ja i ti ćemo skoro imati da se obračunamo; tebe, moj mladi prijaško, čeka takvo ribanje i peglanje da ćeš da se pušiš! Aha! Nela! Kako je starome, moja mala od bisera grano!
- Vrlo rđavo - odgovori dete plačući.
- Divna, mala Nelica! - viknu Kvilp.
- O da, gospodine, krasna, zaista krasna! Sasvim dražesna!
- Je F došla da sedne Kvilpu na krilo? - reče kepec glasom koji je hteo da bude utešan. - Ili ide da legne u svoju sobicu, tamo unutra? Šta li to hoće sirota Nelica?
- Kako on lepo ume s decom! - promrmlja Bras, kao da govori poverljivo s tavanicom. - Na časnu reč, milina ga je slušati!
- Neću nimalo da se zadržavam - promuca Nela. - Samo ću uzeti neke stvari iz moje sobe, pa onda... onda neću više silaziti ovamo.
- A ta sobica je prekrasna! - reče kepec zavirujući u nju dok je dete ulazilo - Kao kutija! Je F baš sigurno da je nećete više upotrebljavati? Sigurno nećete više dolaziti, Nelice?
- Neću - odgovori dete i žurno ode s nešto svoga odela koje je došla da prenese. Nikad više! Nikad više!
- Jako je osetljiva - reče Kvilp gledajući za njom. - Vrlo osetljiva, a to je šteta! Krevet je taman za mene. Mislim da ću rešiti da to bude moja sobica.
Pošto g. Bras podstače tu zamisao, kao što bi podstakao i svaku drugu iz istog izvora, kepec uđe u sobicu da je isproba. To izvede na taj način što se baci poleđuške na krevet s lulom u zubima, stade mlatarati nogama i snažno pušiti. Kako je g. Bras pljeskao pred tim prizorom, a krevet bio mek i udoban, g. Kvilp odluči da se služi njim i za spavanje preko noći i kao nekim divanom preko dana; a da bi ga udesio za ovu drugu svrhu, on ostade izvaljen na njemu i produži da puši lulu. A čovek od zakona, kome se već sve vrtelo i mutilo u glavi (jer je duvan tako delovao na njegov živčani sistem), iskoristi priliku da se izvuče na čist vazduh gde se posle nekog vremena povrati toliko da se vrati prilično pribran. Ali ga pakosni kepec natera da se pušenjem vrati na staro stanje, te se on u tome stanju izvali na jedno kanabe i tu otspava do jutra.
Eto, takvi su bili prvi postupci g. Kvilpa po njegovom preuzimanju novoga vlasništva. Nekoliko dana posao mu nije dopuštao da izvodi neke naročite ludorije, pošto mu je vreme bilo prilično zauzeto s jedne strane time što je zajedno sa g. Brasom vršio detaljan popis sve robe u kući, a s druge strane trčkaranjem po raznim poslovima zbog kojih je, srećom, izostajao po nekoliko sati bez prekida. Ali kako su njegova gramzivost i podozrivost bile uvek budne, i kako je njegova nestrpljiva želja da se ta starčeva bolest svrši dobro ili zlo postajala svakog dana sve življa, on je počinjao da joj daje oduške otvorenim gunđanjem i nestrpljivim usklicima.
Nela je brižljivo izbegavala sve Kvilpove pokušaje da povede neki razgovor i prosto bežala čim bi čula njegov glas; a pravnikovog smeškanja isto se toliko grozila koliko i Kvilpovog keženja. Živela je tako u neprekidnom strahu i strepnji da ne sretne nekoga od njih na stepenicama, ili u hodniku, ako se samo makne iz dedine sobe, da je retko i izlazila iz nje makar i na trenutak, sve do kasno u noć, kad bi joj tišina ulila dovoljno hrabrosti da iziđe i da se nadiše čistijeg vazduha u nekoj praznoj sobi.
Jedne noći se prikrala svom običnom prozoru i snuždeno sedela kraj njega - jer je starcu toga dana bilo gore - kad joj se učini da je neki glas na ulici izgovorio njeno ime. Pogledala je dole i videla Kita koji se trudio da privuče njenu pažnju i trgao je iz misli. - Gospođice Nela! - reče dečko tihim glasom...
- Molim, - odgovori devojčica ne znajući načisto da li treba da opšti sa osumnjičenim krivcem, ali još uvek naklonjena prema svom nekadašnjem ljubimcu - šta hoćeš?
- Odavno sam želeo da vam nešto reknem, - odgovori dečko  - ali oni ljudi tamo dole uvek su me oterali i nisu mi dali da vas vidim. Vi ne verujete - ja se tvrdo nadam da vi stvamo ne vemjete - da ja zaslužujem da budem odgurnut na ovaj način  - je F te da ne verujete, gospođice?
- Pa moram da verujem - odgovori dete. - Jer zašto bi deda inače bio ljut na vas?
- Ja ne znam - reče Kit. - Samo sam siguran da nisam to zaslužio ni od njegove, ni od vaše strane. To na svaki način mogu da kažem mirne duše i čista srca. I da još dočekam da me teraju s vrata kad samo dođem da upitam kako je starom gospodaru.
- To mi nije niko nikad kazao - reče devojčica. - Ja to zaista nisam znala. Ja im to ne bih dopustila ni za što na svetu.
- Hvala vam, gospođice, - odgovori Kit - milo mi je što to od vas čujem. Ja sam rekao da nikad ne bih verovao da ste vi tako nešto uradili.
- To je tačno - reče devojčica od sveg srca.
- Gospođice Nela, - viknu dečko prilazeći pod prozor i govoreći još tiše, - Tu dole su neki novi gospodari. Je li to velika promena za vas?
- Bogme jeste, Kite, - odgovori dete.
- Pa će to biti i za njega kad ozdravi - reče dečko pokazujući prema bolesnikovoj sobi.
- Ako ikad ozdravi - dodade dete koje nije moglo da zadrži suze.
- O, ozdraviće, ozdraviće - reče Kit - Uveren sam da hoće. Ne smete da klonete, gospođice Nela! Nemojte, molim vas.
Te reči ohrabrenja i utehe bile su tako oskudne i tako nespretno rečene, ali one dirnuše devojčicu i nateraše je da se za trenutak još više rasplače.
- Sigurno je da će sad ozdraviti, - reče dečko zabrinuto -  samo ako se vi ne podate neraspoloženju i ne razbolite se i sami, što bi moglo njega ponovo svaliti u postelju, baš kad počne da se oporavlja. A kad se oporavi, recite neku dobru, neku ljubaznu reč o meni, gospođice Nela!
- Ljudi mi kažu da mu još zadugo ne smem ni pomenuti tvoje ime - odgovori dete - Ja se ne usuđujem. Pa i kad bih rekla, šta bi tebi pomogla neka ljubazna reč, Kite? Mi ćemo biti vrlo siromašni. Jedva ćemo imati hleba da jedemo.
- Ne tražim ja to zato što želim da me opet primite natrag -  reče dečko - Nisam ja zbog plate i zbog hrane čekao tako dugo i nadao se da ću vas videti. Nemojte misliti da sam ja u vašoj nevolji došao da vam govorim o takvim stvarima.
Dete je gledalo u njega zahvalno i ljubazno, pa onda pričeka da on opet progovori.
- Ne nije zbog toga, - reče Kit oklevajući - nego zbog nečeg sasvim drugog. Ja, znate, nisam baš mnogo pametan, ali ako bi se on nekako dao ubediti da sam mu uvek bio veran sluga, i da sam radio sve što sam najbolje mogao, i da nisam nikad mislio ništa zlo, onda on možda ne bi...
Tu Kit stade tako strašno zamuckivati da ga dete zamoli da govori jasno i brzo, jer je vrlo kasno i vreme je da se zatvori prozor.
- Onda on možda ne bi mislio da je vrlo nepromišljeno s moje strane ako kažem - - eto, ako kažem ovo - reče Kit naglo se ohrabrivši. - Ova kuća je propala za vas i za njega. Majka i ja imamo našu sirotinjsku kućicu, ali je i to bolje nego ova s onim ljudima tamo dole: pa zašto ne bi došli k nama, dok on ne bude imao vremena da se osvme oko sebe i da nađe nešto bolje?
Dete ne reče ništa. Kit, kome je laknulo na duši što je izneo svoj predlog, oseti da mu se jezik odrešio, te nastavi i dalje govoriti u prilog svoje zamisli, skoro neobuzdanom rečitošću.
- Vi mislite - reče dečko - da je ona suviše mala i nezgodna. To je tačno, ali je čista. Možda mislite da će biti bučna, ali nema u celom gradu mirnijeg skvera nego što je naš. Ne treba da se plašite dece: beba skoro nikad ne plače, a onaj drugi je vrlo dobar -  osim togajVz ću paziti na njih. Oni vam ne bi dosađivali u to sam siguran. Samo pokušajte, gospođice Nela, samo pokušajte. Mala gornja soba s lica je vrlo prijatna. Iz nje se između dimnjaka vidi čak i dobar komad časovnika na crkvi, pa skoro uvek možete da znate koliko je sati; majka veli da bi to bilo taman kao poručeno za vas, a to je sasvim tačno, pa bi tu bila ona da vas posluži, a ja bih trčkarao da kupujem što treba. Nema ni govora o nekom plaćanju bog s vama! Na to ne treba ni misliti! Hoćete li pokušati s njim, gospođice Nela? Samo recte da hoćete. Hajde pokušajte da nagovorite starog gospodara da dođe, a prvo ga pitajte šta sam skrivio. Hoćete li samo da obećate, gospođice Nela?
Pre nego što devojčica stiže da odgovori na tu tako usrdnu molbu, ulična se vrata otvoriše i iz njih se promoli noćnom kapom ukrašena glava g. Brasa koji viknu osorno: „Ko je to?“ Kit smesta šmugnu dalje u mrak, a Nela se, zatvorivši prozor bez šuma, povuče u sobu.
Pre nego što je g. Bras mogao da ponovi svoje pitanje, iz istih vrata izlete i g. Kvilp, isto tako ukrašen noćnom kapom, i stade pažljivo gledati uz i niz ulicu, a onda sa suprotne strane ulice u sve prozore na kući. Uverivši se da se nigde niko ne vidi, on se uskoro vrati u kuću zajedno sa čovekom od zakona, vičući (kao što je dete čulo sa stepenica) kako su se svi povezali i zaverili protiv njega; da mu preti opasnost da ga opljačka i pokrade rulja zaverenika koja se šunja oko njegove kuće u svako doba, i da on neće više gubiti vremena, nego će smesta preduzeti korake da raspoloži svojom imovinom i da se vrati pod svoj mimi krov. Pošto je režeći istresao sve te i druge slične pretnje on se opet smotao u klupče na detinjem krevetu, a Nela se polako prokrala gore.
Sasvim je prirodno što je taj kratki i nesvršeni razgovor s Kitom učinio silan utisak na njenu dušu i uticao na njene snove te noći i na njena osećanja još dugo posle toga. Nije nikakvo čudo što je osetljivo srce mlade devojčice, okružene nemilosrdnim poveriocima i koristoljubivim čuvarima bolesnika - i ne nalazeći u svojoj brizi i jadu nimalo obzira ni sažaljenja čak ni kod žena oko sebe - bilo duboko dirnuto tim jedinim, ljubaznim i plemenitim duhom, pored sve neotesanosti hrama u kome je obitavao. Milom bogu hvala što se hramovi za takve duhove ne grade rukama, i što se mogu čak i dostojanstvenije ukrasiti običnim sirotinjskim krpežom nego purpurom i tananim platnom.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Empty Re: Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 11:58 am

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Silvia_-_Charles_Edward_Perugini


DVANAESTA GLAVA
Najzad prođe kriza starčeve bolesti i on se poče oporavljati. Svest mu se povrati sporo i postepeno, ali mu je duhovna snaga bila manja i um mu je slabije radio. Bio je strpljiv i tih; često je sedeo zanesen u misli ali nije zadugo izgledao očajan, lako se zabavio makar i titranjem jednog sunčevog zraka na zidu ili tavanici; nije se žalio da su mu dani dugi i noći dosadne, i izgledalo je da je stvarno izgubio pojam o vremenu i svaki smisao za brigu i utučenost. Sedeo bi tako po nekoliko sati bez prekida držeći Nelinu ručicu u svojoj, igrajući se njenim prstima, zastajući ponekad da joj zagladi kosu, ili da je poljubi u čelo; a kad bi video kako joj se suze zablistaju u očima, stao bi se zaprepašćeno osvrtati oko sebe, kao da traži uzrok, pa bi, još dok je gledao, opet zaboravio na sve.
Devojčica i on bi se izvezli, starac okružen jastucima, a dete pored njega. Držali su se za ruke, kao obično. Isprva bi mu larma i živo kretanje po ulicama zamorili mozak, ali ga ništa nije iznenađivalo, niti je bio radoznao, zadovoljan ili razdražljiv. Kad bi ga upitali da li se seća ovoga ili onoga, on bi odgovorio: „O da, sasvim dobro, zašto da ne?“ Ponekad bi okrenuo glavu, pa bi se ozbiljno i ispružena vrata zagledao u nekog nepoznatog stranca u gomili, dok se ovaj ne bi izgubio iz vida; a kad bi ga zapitali zapšto to radi, ne bi odgovorio ni reči.
Jednog dana sedeo je u naslonjači a Nela na stoličici kraj njega, kad neki čovek ispred vrata zapita da li sme da uđe. - Da
- reče on sasvim mirno. Znao je da je to Kvilp. Kvilp je sad tu gospodar, pa se razume da sme da uđe. I Kvilp uđe.
- Milo mi je što najzad vidim da ste opet dobro, komšija,  - - reče kepec i sede prema njemu. - Jeste li sad sasvim jaki?
- Jesam - reče starac slabačkim glasom. - Jesam.
- Vi znate, komšija, da ja ne želim da vas teram, - reče kepec jačim glasom jer su starčeva čula bila tuplja nego ranije
- ali ukoliko pre budete u stanju da udesite svoje postupke za budućnost, utoliko bolje.
- Na svaki način - reče starac. - Bolje i za jednu i za drugu stranu.
- Znate, - nastavi Kvilp posle kratkog prekida - kad se stvari iznesu, kuća više neće biti udobna - prosto se neće moći u njoj stanovati.
- Istinu kažete - odgovori starac. - Jadna moja Nelica, šta će ona da radi!
- Tačno, - graknu kepec i klimnu glavom - to ste vrlo dobro primetili. - Onda ćete razmisliti o toj stvari komšija?
- Hoću na svaki način - odgovori starac. - Mi nećemo ostati ovde.
- To sam i mislio - reče kepec - Ja sam prodao stvari. Nisu baš donele onoliko koliko su mogle doneti, ali ipak je dosta dobro dosta dobro. Danas je utorak. Kad se mogu izneti? Bez ikakve žurbe - recimo danas po podne?
- Recimo u petak pre podne - odgovori starac.
- Vrlo dobro - - reče kepec. - Neka tako bude. - Uz napomenu, komšija, da ja nipošto ne mogu čekati dalje od toga dana.
- Dobro - odgovori starac. - Imaću to na umu.
G. Kvilp je, izgleda, bio u nedoumici zbog čudnog čak i mrtvog glasa kojim je starac govorio sve to; ali kako je stari klimnuo glavom i ponovio: „U petak pre podne. Imaću to na umu“ - on nije više imao opravdanja da i dalje govori o toj stvari, te se stade prijateljski opraštati, uz mnogo dokazivanja svoje naklonosti i laskavih reči o tome kako njegov prijatelj neobično dobro izgleda, pa ode dalje da izvesti Brasa da su stvari krenule napred.
Celoga toga dana i sutradan, starac je neprestano bio u tome stanju. Lutao je gore dole po kući, išao iz sobe u sobu, kao s nekom neodređenom namerom da se s njima oprosti; ali nije ni izrično rečima niti na ma koji drugi način, pokazao da misli na razgovor od toga jutra, niti na potrebu da se nađe neko drugo utočište. Imao je neko nejasno shvatanje da je devojčica žalosna i da joj treba nečija pomoć, jer bi je često prigrlio na grudi i sokolio je da bude vesela, govoreći da se oni neće rastajati jedno od drugoga, ali je izgledalo kao da nije u stanju da određenije shvati njihov stvarni položaj, i još je jednako bio onaj mlitavi i mrtvi stvor kakvim su ga učinile duševne i telesne patnje.
Za čoveka u takvom stanju kažemo da je podetinjio; ali je podetinjalost isto toliko bedna karikatura detinjastog koliko je i smrt karikatura sna. Zar u tupom pogledu izlapelih ljudi ima ikakvog traga od onog nasmejanog sjaja i živahnosti deteta, od one veselosti koja ne zna za granice, one otvorenosti koja ne zna za hladan prijem, onog nadanja koje se ne gasi, od onih radosti koje venu u cvetu: zar se u oštrim crtama ukočene i ružne smrti može naći ona mima lepota koja rečito govori o počinku posle proteklih budnih časova i o slatkim nadama i nežnostima koje predstoje u časovima koji tek treba da dođu? Položite mrtvaca i zaspalog čoveka jednog kraj drugog, pa da vidimo ko će naći da su slični. Pošljite nekuda zajedno dete i podetinjalog starca, pa onda neka vaš ponos crveni od stida zbog klevete kojom ukrašavaju naše sopstveno nekadašnje blaženo stanje, a njegovim imenom nazivaju jednu ružnu i iskrivljenu sliku.
Došao je četvrtak, a kod starca nije bilo nikakve promene. Ali je promena nastupila uveče, dok su on i devojčica zajedno sedeli i ćutali.
U jednom malom, sumornom dvorištu pod njihovim prozorom raslo je jedno drvo - dosta zeleno i napredno za takvo mesto  - - i dok je vazduh šuškao među njegovim lišćem, ono je bacalo nemimu senku na beo zid. Starac je sedeo i posmatrao senke koje su podrhtavale na mrlji sunčeve svetlosti, sve dok sunce nije zašlo, a kad se spustila noć i mesec lagano otskočio, on je još jednako sedeo na tom istom mestu.
Čoveku koji se tako dugo i nemirno prevrtao na bolesničkoj postelji, godilo je čak i to malo zelenog lišća i ta mirna svetlost, iako se već gubila među dimnjacima i krovovima kuća. Oni su ga potsećali na mirna mesta negde daleko, na mir i tišinu.
Devojčici se nekoliko puta učinilo da je on uzbuđen, pa se uzdržavala da ne progovori. Ali je on sad stao liti suze - suze koje obradovaše njeno bolno srce kad ih vide - pa je zatim, izgledajući kao da hoće da padne na kolena pred njom, stade preklinjati da mu oprosti.
- Ja vama da oprostim dedice? A šta to? - reče Nela i požuri se da ga zadrži u ispunjenju namere. - O, dedice, šta ja imam vama da oprostim?
- Sve ono što je prošlo, sve što te je snašlo, Nela, sve što se uradilo u onom ružnom snu - odgovori starac.
- Ne govorite tako - reče dete, - Molim vas nemojte! Hajde da govorimo o nečem drugom.
- Dobro dobro, hoćemo - odgovori on - I govorićemo o onome o čemu smo razgovarali odavno - pre mnogo meseci, da li meseci, ili nedelja, ili dana? Kad je to bilo, Nela?
- Ja vas ne razumem - reče dete.
- Danas sam se setio toga: sve mi se odjednom vratilo, dok sam tu sedeo. Neka te bog blagoslovi zbog toga, Nelice moja.
- A zbog čega, dedice dragi?
- Zbog onoga što si mi rekla prvi put kad smo ostali prosjaci, Nela. Govorimo tiho! Pssst! Jer kad bi oni tamo dole saznali za našu nameru, nadali bi dreku da sam ja lud, pa bi te oduzeli od mene. Nećemo više ostati ovde ni dana. Ići ćemo daleko odavde.
- Da, hajd’mo! - reče dete od sveg srca. - Hajd’mo iz ove kuće, da se više nikad ne vratimo i ne pomislimo na nju! Hodaćemo bosi tamo i ovamo po svetu, radije nego da čamimo ovde.
- Hoćemo, - odgovori starac - ići ćemo peške kroz polja i šume pored reka i poverićemo se ruci božjoj u mestima gde on obitava. Mnogo je bolje zanoćiti pod vedrim nebom, kao ono tamo gore - gledaj kako je sjajno! - nego noćivati u zatvorenim sobama, uvek punim briga i mučnih snova. Ti i ja zajedno. Nela, još možemo biti veseli i srećni i navići se da zaboravimo ovo vreme kao da ga nikad nije ni bilo.
- Bićemo srećni - viknu devojčica. - To nikad ne možemo biti ovde.
- Ne, ne možemo nikad više - nikad više - ti si tačno rekla
- dodade starac. - Hajde da se iskrademo odavde sutra ujutru, rano i tiho, tako da nas niko ne vidi i ne čuje, pa da odemo bez glasa i traga po kojem bi oni mogli poći za nama! Sirota Nela! Obrazi su ti bledi, a oči zamorene od bdenja i plakanja zbog mene
- znam da je zbog mene: ali opet će ti biti dobro i bićeš vesela kad budemo daleko odavde. Sutraujutru, milo moje, okrenućemo leđa ovoj pozornici našeg jada i postati srećni i slobodni kao ptice.
I tu starac sklopi ruke nad njenom glavom i reče u nekoliko isprekidanih reči da će od tada pa nadalje njih dvoje lutati tamo ovamo zajedno i nikad se neće rastajati, dok smrt ne odnese jedno ili drugo, ili oboje.
Srce u devojčice lupalo je živo, puno nade i poverenja. Nije ni pomišljala na glad, hladnoću, žeđ i patnje. Ona je u tome videla samo povratak zadovoljstava u kojima su nekad uživali oslobođenje od sumorne samoće u kojoj je živela, spas od nemilosrdnih ljudi koji su je okružavali u poslednje vreme njenog iskušenja, vraćanje starca zdravlju i miru, i životu punom spokojnog blaženstva. Pred očima joj je blistala sjajna slika sunca, reke, livada u letnje dane, i na celoj toj blistavoj slici nije bilo nijedne mrlje.
Starac je već nekoliko sati tvrdo spavao u svome krevetu, a ona je još jednako bila vredno zaposlena pripremama za njihovo bekstvo. Morala je da ponese nešto odela za sebe i za njega; nešto starog odela kakvo dolikuje njihovoj zlehudoj sreći iznela je da ga obuku za put, a spremila je da bude pri ruci i jedan štap, da služi kao potpora njegovim slabim koracima. Ali to nije bio sav njen posao, jer sad, još poslednji put, mora obići sve stare sobe. O, kako je taj rastanak bio drukčiji od svega što je ona očekivala, a najrazličitiji od onoga što je ona najčešće sebi zamišljala. Kako je ikad mogla i pomisliti da će im moći kazati zbogom likujući, kad se sećanje na mnoge časove provedene u njima javljalo u njenom srcu prepunom tuge i činilo da tu svoju nekadašnju želju smatra za svirepost - iako su mnogi od tih časova bili samotni i tužni! Sela je kraj prozora gde je provodila tolike noći - tamnije nego što je bila ta - i za to vreme joj je pred duhovne oči živo izlazila svaka pomisao na nadu, ili veselost koja joj se javljala na tome mestu i za tili časak zaklanjala sva druga sumorna i žalosna sećanja vezana za njih.
Pa njena lična sobica u kojoj je tako često večerom klečala i molila se bogu - molila mu se da pošlje čas koji se, ona se nadala, sad ukazivao pred njom: - sobica u kojoj je tako mimo spavala i sanjala tako prijatne snove! Kako je to teško ne moći još jednom baciti pogled po njoj, nego je morati ostaviti bez ijednog milog pogleda i suze zahvalnosti! Tamo su joj bile i neke sitnice  - jadne nepotrebne stvari - koje bi volela da ponese, ali to je nemoguće!
To je potseti na njenu pticu, njenu sirotu pticu, koja je tamo visilau kavezu. Gorko je plakala zbog gubitka tog malog stvorenja
- pa joj pade na pamet jedna misao, ni sama nije znala kako i zašto joj je to palo na pamet - da će ona možda na neki način dospeti u ruke Kitu i on će je držati nje radi pa će možda misliti da ju je ona ostavila za sobom u nadi da će je on primiti kao dokaz njene zahvalnosti. Ta je misao umiri i uteši, te ode da legne lakša srca.
Posle lepih snova o hodanju po svetlim i sunčanim mestima, ali i s nekim nejasnim osećanjem o nekakvom nepostignutom cilju koje se provlačilo kroz sve njih, probudila se i videla da je još noć i da zvezde sjajno blistaju na nebu. Najzad dan poče svitati, a zvezde stadoše postepeno bledeti i postajati nejasne. Čim se uveri u to, ona ustade i obuče se za put.
Starac je još spavao i ona ga pusti da spava dok sunce ne iziđe, jer nije volela da ga uznemirava. On je nestrpljivo želeo da odu iz te kuće ne gubeći ni časa, i brzo se spremio.
Onda ga devojčica uze za ruku, pa počeše lako i oprezno silaziti niz stepenice, drhćući kad god bi neka daska škripnula i često zastajući da oslušnu. Starac je bio zaboravio neku vrstu torbe u kojoj su bile lake stvari koje je on imao da nosi, i ono nekoliko koračaji koje je imao da učini natrag da je donese činili su im se kao beskrajno dugo zadržavanje.
Najzad dospeše do hodnika u prizemlju i tu im je hrkanje g. Kvilpa i čoveka od zakona zvučalo u ušima strahovitije nego rika lavova. Šipovi na vratima bili su zarđali te ih je bilo teško izvući bez šuma. Kad ih najzad sve izvukoše, videše da su vrata zaključana, i, što je bilo još gore, ključa nije bilo u bravi. Devojčica se tek tada seti kako joj je nudilja jednom kazala da Kvilp uvek noću zaključava oboja vrata na kući, i da ključeve drži na stolu u svojoj spavaćoj sobi.
Sva ustreptala i drhćući od straha, Nela skide cipele, i, tiho klizeći kroz magacin retkih starina, gde je g. Bras - najružniji komad od sve robe na stovarištu - spavao na jednom dušeku, prokrade se u svoju sobicu.
Tu za trenutak zastade kao prostreljena od užasa kad ugleda g. Kvilpa koji je toliko visio izvan kreveta da je skoro izgledalo da stoji na glavi i koji je, bilo zbog tog svog nezgodnog položaja, ili iz neke svoje krasne navike, teško disao i režao širokootvorenih usta, dok su mu se beonjače (ili bolje reći žutnjače), jasno videle. Ali nije bilo vremena za pitanje da li mu nije nešto zlo, te ona zgrabi ključ sa stola i pošto je bacila brz pogled po sobi, i ponovo prošla pored izvaljenog g. Brasa, dođe natrag starcu. Otvorivši vrata bez šuma, oni izađoše na ulicu i stadoše mirno.
- Na koju stranu? - reče dete.
Starac je gledao neodlučno i nemoćno, prvo u nju, pa zatim nalevo i nadesno, pa opet u nju i mahao glavom. Bilo je jasno da odsada ona ima da bude starešina i vođa. Devojčica to oseti, ali ne oseti ni trunke sumnje ni nedoumice, nego samo stavi svoju ruku u njegovu i povede ga blago napred.
Bio je početak junskog dana; nebo tamnoplavo bez i najmanjeg oblačka, prepuno blistave svetlosti. Ulice su još bile skoro bez prolaznika, kuće i dućani zatvoreni, a zdravi jutarnji vazduh padao je kao dah anđela na zaspali grad.
Starac i devojčica išli su sve dalje kroz blaženu tišinu, poneseni nadom i radošću. Opet su sami i zajedno. Svaka stvar je bila sjajna i sveža; sve ih je samo po suprotnosti potsećalo na jednolikost i skučenost koje su ostavili za sobom: crkvene kule i tornjevi, inače namršteni i tmumi, sad su sijali i blistali se na suncu; svaki skromni ćošak i kutakblagovao je u svetlosti; a nebo, zamagljeno samo usled velike daljine, obasipalo je svojim mirnim osmehom sve ispod sebe.
Sve dalje od grada, dok još tako tiho spava, odmicala su dva sirota pustolova, da odlutaju ni sami ne znajući kuda.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Empty Re: Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 11:59 am

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Labour_of_Love


TRINAESTA GLAVA
Denijel Kvilp sa Tauer Hila i Samson Bras sa Bivis Marksa u londonskom Sitiju, blagorodni gospodin, jedan od beležnika Njenog Veličanstva pri Kraljevskom Sudu za građanske sporove u Vestminsteru i notar Visokog Suda Konsistorije, mirno su i dalje spavali, sasvim nesvesni i ne pomišljajući na neku nepriliku, sve dok neko kucanje na uličnim vratima - koje se često ponavljalo i od, isprva pojedinačnog skromnog udarca, prešlo u pravu i sve bržu paljbu udaraca ispaljenih u dugom nizu i u kratkim razmacima - ne natera napred imenovanog Denijela Kvilpa da se dokoprca u vodoravan položaj i da u bunovnoj ravnodušnosti bulji u tavanicu, što je pokazivalo da čuje buku i kao da već razmišlja o njoj, ali još nikako ne može da se pokrene, ni da smisli što bilo drugo o toj stvari.
Ali kako je lupa mesto da se prilagodi tom njegovom lenom stanju, postajala sve jača i sve nasrtljivija, kao da ga ozbiljno upozorava da opet ne zaspi, sad kad je već otvorio oči, Denijel Kvilp poče opet postepeno uviđati da neko može biti pred vratima i postepeno dođe do toga da se seti da je to osvanuo petak i da je on naredio g-đi Kvilp da mu toga dana vrlo rano dođe na podvorenje.
G. Bras, pošto se izvijao u mnoge čudne stavove i često na licu pokazivao izraze kakvi se obično javljaju kod nekoga ko jede ribizle na početku sezone, već je dotle bio tako isto budan. Videći da se g. Kvilp već zaodenuo svojim svakodnevnim ruhom, on je požurio da uradi to isto, stao je navlačiti cipele pre čarapa, trpao noge u rukave kaputa i pravio u toku oblačenja druge slične sitne greške koje nisu retke kod onih koji se oblače na brzu ruku i koji su uzbuđeni usled toga što su se naglo trgli iza sna.
Dok je beležnik bio tako zaposlen, kepec se pipao ispod stola i očajno mumlao proklinjući samog sebe, ceo ljudski rod uopšte i usto sve mrtve stvari, što g. Brasa navede da ga upita.
- Šta vam je sad?
- Ključ, - reče kepec gledajući besno u njega - ključ od kapije, eto šta mi je! Znaš li ti šta je s ključem? .
- Otkud bih ja znao šta je s ključem, gospodine? - odgovori g. Bras.
- Otkud bi ti znao! - ponovi kepec prdrugljivo. - Divan si mi ti pravnik, je l’? Uh, blesane!
Ne nalazeći za umesno da kepecu u njegovom tadašnjem raspoloženju razlaže kako se teško može tvrditi da činjenica što je neka druga osoba izgubila nekakav ključ može makar i u najmanjoj stvarnoj meri imati neke veze s njegovim (Brasovim) pravnim znanjem, g. Bras ponizno izrazi mišljenje da se ključ morao zaboraviti preko noći i da se bez sumnje u tome trenutku nalazi u svojoj rođenoj ključaonici. Iako je g. Kvilp, na osnovu svoga sećanja da ga je pažljivo izvadio, bio tvrdo ubeđen u protivno, on je ipak bio sklon da prizna da je to moguće, te je prema tome gunđajući otišao prema vratima, gde ga je, razume se, i našao.
Ali, baš kad je g. Kvilp spustio ruku na kvaku i na svoje veliko čudo video da su svi šipovi izvučeni, kucanje opet otpoče onako isto nasrtljivom žestinom, pa zatim neko ljudsko oko zakloni dnevnu svetlost koja je dotle ulazila kroz ključaonicu. Kepec je bio skoro van sebe od ljutine, pa kako mu je bio potreban neko na kome će iskaliti svoju zlu volju, on se reši da naglo izleti i da g-đi Kvilp plemenito oda priznanje za pažnju s kojom je digla toliku buku.
U tom cilju on sasvim lagano i tiho okrete kvaku, pa otvorivši vrata odjednom, nalete na osobu na drugoj strani vrata koja je baš u tome trenutku podigla zvekir da ponovo zakuca i u koju kepec grunu s glavom pognutom unapred, pruženih ruku i nogu i škljocajući zubima po vazduhu od silne pakosti.
Ali, daleko od toga da naleti na nekoga ko mu ne daje nikakav otpor, nego ga moli za oproštaj, g. Kvilp ne beše još čestito ni dospeo u zagrljaj neke osobe koju je držao za svoju ženu, kad ga ta osoba počasti sa dva žestoka udarca po glavi i sa još dva istoga kalibra u grudi; a kad se uhvati u koštac sa svojim napadačem, njega zasu takav pljusak udaraca po celom telu, da je to bilo dovoljno da ga ubedi da je pao u vešte i iskusne ruke. Nimalo nezastrašen takvim dočekom, on se čvrsto pripi uz svoga protivnika, pa ga stade mlatiti pesnicama tako revnosno i od sveg srca, da je ovome trebalo dobra dva minuta da ga strese sa sebe. Tek tada, i nikako ranije, Denijel Kvilp vide da se nalazi nasred ulice, sav crven i razbarušen, a g. Ričard Sviveler izvodi neku vrstu igre oko njega i nestrpljivo ga pita da li „hoće još“.
- Ima još dosta toga kod iste firme, - reče g. Sviveler, čas priskačući, a čas otskačući u pretećem stavu - velik i bogat izbor uvek na raspoloženju - porudžbine iz unutrašnjosti otpravljaju se hitno i tačno - po volji još malo, gospodine? - Recite slobodno ako ne želite!
- Ja sam mislio da je to neko drugi - reče Kvilp trljajući rukom ramena. - Zašto niste rekli ko ste?
- „Zašto niste rekli ko ste?“ - odgovori Dik. - A zašto izlećete iz kuće kao sumanut?
- Vi ste to kucali, - reče kepec ustajući i pomalo ječeći -  zar ne?
- Jeste, ja sam taj - odgovori Dik - Ona gospođa je bila počela prva, kad sam ja naišao, ali je ona kucala suviše slabo, te sam je ja odmenio - I govoreći, on pokaza prema g-đi Kvilp koja je stajala malo dalje i drhtala.
- Hm! - promumla kepec prostrelivši ženu jednim ljutitim pogledom. - Mislio sam ja da si ti tu kriva! A zar vi, gospodine, ne znate da tu ima neko bolestan, kad tako lupate, kao da hoćete da izvalite vrata?
- Dovraga! - odgovori Dik - zato sam baš i lupao. Mislio sam da tu može biti neko mrtav.
- Pa vi ste valjda došli nekim poslom? - reče Kvilp. - Šta želite?
- Želim da znam kako je starom gospodinu, - odgovori g. Sviveler - i da to čujem od same Nele, s kojom bih voleo da malo porazgovaram. Ja sam prijatelj porodice, gospodine, - to jest, prijatelj sam jednog člana te porodice, a to mu dođe na isto.
- Onda će biti najbolje da uđete unutra - reče kepec. -  Uđite, gospodine, uđite. A sad vi, gđo Kvilp, - - izvolite napred gospođo.
G-đa Kvilp je oklevala, a g. Kvilp je navaljivao. A to nije bilo prosto takmičenje u učtivosti niti uopšte pitanje forme, jer je ona vrlo dobro znala da njen muž želi da se u kuću uđe tim redom da on dobije zgodnu priliku da je nekoliko puta uštine za mišice, koje su retko bile bez ponekog otiska njegovih prstiju u crnoj, ili modroj boji. G. Sviveler, koji nije bio posvećen u tu tajnu, prilično se iznenadio kad je čuo neki prigušen vrisak i okrenuvši se video kako g-đa Kvilp ide za njim i naglo se trza; ali nije ništa rekao o tim pojavama, nego ih je brzo zaboravio.
- A sad, gospođo Kvilp, - reče kepec pošto uđoše u dućan -  idite gore, molim vas, u Nelinu sobu i kažite joj da je neko traži.
- Izgleda da ste vi ovde kao kod svoje kuće - reče Dik, koji nije znao za vlast g. Kvilpa.
- Ja i jesam kod svoje kuće, mladi gospodine, - odgovori kepec.
Dik je premišljao šta li te poslednje reči mogu značiti, a još više šta može da znači prisustvo g. Brasa, kad g-đa Kvilp siđe niz stepenice i reče da su gore sve sobe prazne.
- Kako prazne ludo jedna! - reče kepec.
- Da, na časnu reč Kvilpe, - odgovori drhćući njegova žena  - Ja sam ušla u svaku sobu i ni u jednoj nije bilo nikoga.
- A to - reče g. Bras značajno pljesnuvši rukama - objašnjava tajnu s ključem!
Kvilp pogleda namršteno u njega, pa namršteno u svoju ženu i isto tako namršteno u Ričarda Svivelera; ali ne dobivši od njih nikakvo razjašnjenje, on pohita gore, odakle opet brzo siđe i potvrdi tačnost izveštaja koji je već dobio.
- Čudan je to način na koji su otišli, - reče on i pogleda u Svivelera - vrlo čudnovato što nisu ništa rekli meni, njihovom tako bliskom, prisnom prijatelju! Ah, on će mi bez sumnje pisati, ili će reći Neli da mi piše... da, da, to će sigurno uraditi. Nela me mnogo voli. Slatka Nelica!
G. Sviveler je izgledao kao da se sav pretvorio u zabezeknuto čuđenje. Još jednako pogledajući u njega kradomice, g. Kvilp se okrete g. Brasu, pa izveštačenom nemarnošću reče da to ništa ne smeta da se roba iznese.
- Jer, ustvari, - dodade on - mi smo znali da će oni danas otići, samo što nismo znali da će otići tako rano i tako tiho. Ali oni imaju svoje razloge, svakako imaju svoje razloge.
- Kuda su, na vraga, mogli otići? - reče začuđeno Dik.
Kvilp je mahao glavom i napućio usne, i izgledao je kao da hoće da kaže da on to zna vrlo dobro, ali ne sme da govori.
- A šta vi to hoćete da kažete kad govorite o iznošenju robe?  - reče Dik gledajući nered oko sebe.
- Hoću da kažem da sam je kupio, gospodine, - odgovori Kvilp. - No? Šta sad?
- Znači li to onda da je stari, podmukli lisac zgmuo pare i otišao nekuda da živi u malenoj kućici u zelenoj šumici, na dogled ćudljivoga mora? - reče Dik pun iskrenog divljenja.
- Brižljivo krijući svoje mesto prebivanja, da ga ne bi suviše često posećivali ljubazni unuci i njihovi odani prijatelji a? - dodade kepec trljajući ruke, - Ja ništa ne kažem, nego samo pitam da li ste vi to mislili?
Ričard Sviveler bio je do krajnosti utučen tim neočekivanim obrtom stvari koji je pretio da potpuno omete plan u kome je on igrao tako značajnu ulogu i da sprži u pupoljku sve njegove izglede. Pošto je tek kasno uoči toga dana od Frederika Trenta dobio obaveštenje o starčevoj bolesti, on je došao da poseti Nelu, da pokaže svoje žaljenje i da se obavesti, spreman da položi prvu ratu onog dugog opčinjavanja koje je najzad imalo da unese vatru u njeno srce. A sad, eto, taman je on smislio svakovrsne ljupke i neosetne načine približavanja, mislio na strahovitu odmazdu koju je polako pripremao protiv Sofije Veklz - sad su Nela, starac i sav novac otišli, izvetrili, kidnuli bogzna kuda, kao da su unapred znali njihovu zamisao i odlučili da je osujete u samom začetku, pre nego što se preduzme i jedan korak.
Denijel Kvilp je duboko u duši bio iznenađen i zabrinut zbog toga bekstva koje se dogodilo. Njegovom oštrom oku nije umaklo da je sa beguncima iščezlo i nekoliko komada neophodnog odela, pa kako je znao za starčevu slaboumnost on se u čudu pitao kakav li je to postupak mogao zadobiti tako brzu saradnju i same devojčice. Ne treba misliti (jer bi inače to značilo činiti krupnu nepravdu g. Kvilpu) da je njega mučila neka nekoristoljubiva briga za jedno ili za drugo od njih. Njegova je nelagodnost poticala samo iz zebnje da nije možda starac imao neko tajno sklonište za novac, na koje on nije ni pomišljao, pa ga je, na pomisao da mu je to sad umaklo iz kandži, obuzela utučenost usled poniženja i samoprekorevanja.
Pri takvom osećanju u duši, on je nalazio izvesnu utehu u tome što je video da je g. Ričard Sviveler, iz sasvim drugih razloga, očevidno ljut i razočaran zbog te iste stvari. Jasno je, mislio je kepec, da je on došao tu u ime svoga prijatelja da se umiljava starcu, ili da ga zaplaši i da izvuče od njega neki delić onoga blaga kojega on, po njihovom mišljenju, ima u izobilju. Zato mu je upravo godilo da muči i njegovu dušu slikom bogatstva koje je starac gomilao, i da razveže nadugačko i naširoko o prepredenosti s kojom se sklonio čak i van domašaja dosađivanja.
- E pa, - reče Dik zbunjena izgleda - meni sigurao ništa više ne vredi stajati ovde.
- Baš ništa - saglasi se kepec.
- Vi ćete im valjda reći da sam ja dolazio - reče Dik. G. Kvilp klimnu glavom i reče da će to svakako uraditi čim ih prvi put vidi.
- I recite, - dodade g. Sviveler - recite im, gospodine, da sam ja doleteo ovamo na krilima sloge; da sam došao da grabuljom prijateljstva uklonim seme međusobnog vređanja i ogorčenja, a da mesto njega posejem seme društvene skladnosti. Hoćete li biti tako dobri da se primite te posredničke uloge, gospodine?
- Na svaki način! - reče Kvilp.
- Hoćete li biti ljubazni da dodate, - reče Dik vadeći jednu vrlo malu i meku kartu - da je ovo moja adresa i da se ja mogu naći kod kuće svako pre podne. Dva razgovetna udarca, gospodine, izazvaće smesta služavku u svako doba. Moji naročiti prijatelji, dragi gospodine, imaju običaj da kihnu čim se vrata otvore, da na taj način dadu na znanje da su stvarao moji prijatelji i da ne pitaju iz nekih koristoljubivih pobuda da li sam kod kuće. Molim vas izvinite: dopustite mi da još jednom pogledam tu kartu.
- O na svaki način - reče Kvilp.
- Malom i potpuno prirodnom omaškom, - reče Dik dajući mu drugu kartu mesto prve - dao sam vam propusnicu za jedan uski veseli kružić nazvan Slavni Apolonci, kome ja imam čast da budem doživotni Veliki Majstor. Ovo je moja prava posetnica, gospodine. Zbogom!
Kvilp mu požele zbogom; doživotni Veliki Majstor Slavnih Apolonaca, pošto je podigao šešir u čast gospođe Kvilp, opet ga nemarno spusti na jednu stranu glave i iščeze dostojanstveno.
Dotle su već bila stigla neka špediterska kola za prenos stvari, pa je nekoliko snažnih ljudi u kapuljačama održavalo na glavama u ravnoteži komode za rublje i lične sitnice i izvodilo razne mišićne pokrete koji su im znatno popravljali boju lica. Da ne bi nimalo izostao iza njih u toj tišmi, g. Kvilp se i sam dao na posao sa snagom koja je iznenađivala: gurao je i gonio ljude na rad kao neki zli duh, postavljao g-đi Kvilp svakojake teške i neizvodljive zadatke, nosio teške terete gore dole bez ikakvog vidljivog naprezanja, ritao se na momče s Gata kad bi god naišlo pored njega i teškim teretima bi podmuklo grunuo u pleća g. Brasa koji je stajao na pragu da odgovara na pitanja radoznalih suseda i prolaznika - što je bio njegov posao. Kvilpovo prisustvo i primer začudo su prenosili na zaposlene ljude takvu živost da se za nekoliko sati kuća sasvim ispraznila, tako da su ostali samo neki otirači za noge, prazne pivske boce i rasturena slama.
Sedeći kao neki afrički poglavica na jednom od onih otirača, kepec se u sobi za primanje častio hlebom, sirom i pivom, kad opazi, ali se napravi nevešt, da neki dečko zaviruje unutra kroz vrata sa ulice. Uveren da je to Kit, iako mu je video jedva nešto više od nosa, g. Kvilp ga pozva po imenu, našto Kit uđe, i on ga upita šta želi.
- Ovamo ti, gospodine, - reče kepec. - Tako dakle, tvoj stari gospodar i gospođica otišli?
- Kuda? - reče Kit i stade gledati unaokolo.
- Je l’ ti to hoćeš da kažeš da ne znaš kuda? - odgovori Kvilp oštro. - Kuda su otišli, a?
- - Ja ne znam - reče Kit.
- More de, - odgovori Kvilp - okani se ti tog posla! Je l’ ti to misliš meni da kažeš da ne znaš da su se iskrali jutros i otišli čim je svanulo?
- Ne znam - reče dečko očevidno iznenađen.
- Ti ne znaš za to! - viknu Kvilp. - A zar ti misliš da ja ne znam kako si se neke noći šunjao oko kuće kao lopov, a? Zar ti nisu to onda kazali?
- Nisu - odgovori dečko.
- Nisu? - reče Kvilp. - Onda šta su ti kazali? O čemu ste govorili?
Kit nije imao nikakva naročita razloga da sad taji tu stvar, te ispriča po kakvom je poslu dolazio tom prilikom i kakav je predlog učinio.
- O! - reče kepec posle kratkog razmišljanja. - Onda ja mislim da oni još mogu i doći k vama.
- Mislite da će doći? - upita Kit od sveg srca.
- Da, mislim da hoće - odgovori kepec. - A kad dođu ti mi to javi jesi li čuo? Javi mi, pa ćeš dobiti nešto od mene. Hteo bih da im učinim neko dobro, a kako da im učinim dobro ako ne znam gde su? Čuješ li što ti kažem?
Kit bi možda odgovorio nešto što ne bi bilo prijatno razdražljivom ispitivaču, da momče sa Gata, koje se šunjalo po sobama i tražilo da se nije nešto slučajno zaboravilo, ne viknu iznenada.
- Evo ovde nekakve ptice. Šta ću s njom?
- Zavrni joj šiju! - reče Kvilp.
- Ne, nemojte! - viknu Kit i potrča napred. - Dajte je meni.
- ’Oćeš jes’! - viknu drugi dečko, - Deder ostavi taj kavez na miru i pusti me da joj zavrnem šiju, jesi li čuo? On mi je rek’o da to uradim. Ostavi kavez, čuješ li?
- Dajte ga ovamo! Ovamo ga dajte, džukele! - grmnu Kvilp  - Tucite se za njega, džukele, jer ću ptici inače ja sam zavrnuti šiju!
Dve džukele navališe jedna na drugu i zubima i noktima, bez daljeg tutkanja, dok ih je Kvilp, držeći kavez u jednoj ruci, a drugom ushićeno udarajući nožem po podu, potsticao svojim bockanjem i uzvicima da se bore još žešće. Snage su bile prilično ravnomeme, i oni su se valjali unaokolo, izmenjivali udarce koji nikako nisu bili detinja šala, dok se najzad Kit, zadavši protivniku dobro usmeren udarac u grudi ne oslobodi, i ne skoči gipko na noge pa istrgavši kavez iz Kvilpovih ruku, umače sa svojom nagradom.
Nije nikako zastao sve dok nije došao do kuće, gde njegovo raskrvavljeno lice izazva veliko zaprepašćenje i natera starije dete da udari u strašnu dernjavu.
- Za ime božje Kite, šta je to bilo s tobom? Šta si to radio?  - viknu g-đa Nablz.
- Ništa ne brini, majko, - odgovori joj sin brišući lice o peškir koji je visio iza vrata. - Nisam povređen; ne plaši se, za mene. Borio sam se za jednu pticu i dobio sam je, to i ništa više. Ćuti, ti mali Jakove! Otkad znam za sebe nisam video tako nevaljalog dečka!
- Borio se za pticu! - kliknu njegova majka.
- Da, borio se za pticu! - odgovori Kit - i evo je - ptica gospođice Nele, majko. Hteli su da joj zavmu šiju, paja nisam dao. Ha, ha, ha! Ne mogu oni kraj mene živa zavrnuti njoj šiju, to ne, nikako! To ne bi valjalo, ne bi nikako valjalo. Ha, ha, ha!
To Kitovo smejanje od srca s natučenim i izubijanim licem koje je virilo iza peškira, natera na smeh maloga Jakova pa se onda nasmeja i majka, a zatim i beba poče gukati i veselo se praćakati nožicama, tako da su se najzad smejali svi u jedan glas; nešto zbog Kitove pobede, a nešto i zbog toga što su se međusobno voleli. Kad se i to svrši, Kit pokaza pticu deci kao veliku i dragocenu retkost - bila je to obična konopljarka - pa tražeći unaokolo po zidovima neki stari ekser, napravi skelu od stola i stolice, i izvadi ga uz veliko likovanje.
- Čekaj da vidimo, - reče dečko - mislim da ću ga okačiti u prozoru, tamo će joj biti svetlije i veselije, pa će videti i nebo, ako dobro gleda naviše. Silna je to pevačica, slušajte što vam kažem!
I tako on opet napravi skelu, pa popevši se na nju sa žaračem mesto čekića, ukuca ekser i okači kavez na beskrajnu radost cele porodice. Pošto ga je nameštao i popravljao puno puta, i diveći mu se išao unazad dok nije upao u ognjište, on oglasi da je sasvim dobro.
- A sad, majko, - reče dečko - pre nego što se bolje odmorim, idem napolje da pogledam ne bi li nekom pridržao konja, tako da imam čime kupiti malo konopljinog semena i usto još nešto lepo za tebe.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Empty Re: Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 12:00 pm

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Katie_Perugini_n_e_Dickens


ČETRNAESTA GLAVA
Kako je Kitu bilo vrlo lako da sebe uveri da mu je stara kuća usput, pošto je išao kud bilo, on se trudio da to svoje prolaženje pored nje smatra u isti mah više kao stvar neodložne i neprijatne potrebe i sasvim nezavisnu od njegove lične želje, koju on mora da zadovolji. Nije retka stvar da i ljudi koji su se bolje hranili i obrazovali nego što je ikad bio slučaj sa Hristoferom Nablzom prave sebi dužnosti od naklonosti mnogo sumnjivije ispravnosti i uživaju veliki ugled zbog samoodricanja u kojem uživaju.
Ovoga puta nije više bila potrebna nikakva opreznost, niti strepnja da će se zadržati igranjem revanš meča sa slugom Denijela Kvilpa. Kuća je bila sasvim opustela te je izgledala tako isto prašljiva i čađava kao i da je već mesecima bila u takvom stanju. Na vrata je bio stavljen velik i zarđao katanac; krajevi izbledelih zastora i zavesa sumorno su lupkarali o poluotvorene gornje prozore, a nepravilne rupe izrezane u kapcima zjapile su cmo zbog tame u kući. Neka okna na onome prozoru u koji je on tako često gledao razbila su se u žurbi togajutra, te je ta soba izgledala još više pusta i sumorna nego ostale. Grupa besposlene dečurlije već je bila posela stepenice pred vratima. Neka su lupala zvekirom i osluškivala s puno prijatnog straha kako se njegovi zvuci šuplje razležu po ispražnjenoj kući; druga su se načetila oko ključaonice, i pola u šali, a pola ozbiljno, vrebala da vide ,„avet“, koju je već izazvao jednočasovni mrak uz tajanstvenost kojaje okružavala njene bivše ukućane. Stojeći sasvim sama usred uličnog bučnog poslovanja, kuća je izgledala sušto oličenje hladne opustelosti; i
Kit, koji se sećao vesele slike što je blistala u njoj u neke zimske večeri i isto tako veselog smeha od koga se soba orila, okrete se od nje ojađena srca i ode.
Da budemo pravedni prema Kitu, moramo naročito napomenuti da on nije nikako bio sentimentalne prirode i da možda nije nikad u životu ni čuo taj pridev. On je samo bio zahvalno momče meka srca, a nije imao nikakve otmenosti ni uglađenosti. Prema tome, mesto da se u svome jadu opet vrati kući, pa da tuče decu i da se odbrecuje na majku (jer kad kod naših tanano osetljivih ljudi nisu sve koze na broju, onda oni žele da i svi ostali oko njih budu nezadovoljni kao i oni), on je pribegao razmišljanju o tome kako da im život učini udobnijim, ako ikako može.
Bože moj, kolika gospoda jašu na konjima tamo i ovamo kroz ulice, a kako ih je malo koji žele da im se konj pridrži! Neki dobar gradski špekulant, ili neki član parlamentarne komisije mogao bi do u tančine izračunati, prema brojnim gomilama koje kaskaju po ulicama, kolika se suma novca u toku jedne godine zarađuje u Londonu samo pridržavanjem konja. A nema sumnje da bi to bila velika suma, ako bi samo dvadeseti deo gospode bez seiza imao prilike da sjaše; ali eto, oni to ne rade, te tako neka nesrećna okolnost kao ova ometa najoštroumnije procenjivanje na svetu.
Kit je išao ulicama, čas brzim korakom, čas sporim, čas zastajući kad bi video da neki jahač usporava korak svoga konja i gleda oko sebe, a čas bi opet poleteo kao strela u neku sporednu ulicu kad bi negde u daljini video kako neki konjanik ide leno hladovitom stranom ulice i obećava da zastane pred svakim vratima. Ali su svi oni jahali dalje jedan za drugim i nigde nije bilo ni prebijene pare na pomolu. „Bože moj“, - mislio je dečko  - „kad bi neki od ove gospode znao da u našem dolapu kod kuće nema ništa, da li bi namerno zastao i napravio se da hoće da svrati negde, samo da bih ja zaradio koju paricu?“.
To hodanje po ulicama sasvim ga je zamorilo, da se i ne govori o čestim razočarenjima, te je baš seo na neke stepenice da se odmori, kad vide kako kloparajući i zvečeći idu k njemu neka mala kola na četiri točka koja vuče mali poni tvrdoglava izgleda i grube dlake, a tera ga neki malen, debeo, stari gospodin mirna izgleda. Kraj malog gospodina sedela je mala stara gospođa, punačka i mirna kao i on, a poni je išao korakom kako se njemu dopadalo i sa celom stvari radio što mu je volja. Ako bi ga stari gospodin podstakao tresući kajasima, poni bi odgovorio tresenjem glave. Bilo je očevidno da najviše na što poni pristaje jeste da ide kako sam hoće svakom ulicom kojom stari gospodin želi da prođe, ali da između njih postoji sporazum da on može to da radi na svoj sopstveni način, ili nikako.
Dok su prolazili pored mesta gde je on sedeo, Kit je tako čežnjivo gledao celu ekipažu da i stari gospodin pogleda u njega. Kad Kit ustade i prinese ruku šeširu, stari gospodin saopšti poniju da želi da stane, na što poni, (koji se retko protivio tome delu svoje dužnosti) milostivo pristade.
- Molim vas oprostite, gospodine, - reče Kit - Žao mi je što ste zastali. Ja sam samo mislio da vi želite da vam pričuvam konja.
- Ja ću sići tamo u idućoj ulici - odgovori stari gospodin.  - Ako hoćeš da pođeš za nama, možeš dobiti taj posao.
Kit mu zahvali i radosno posluša. Poni pojuri pod oštrim uglom da razgleda jedan stub za lampu na suprotnoj strani ulice, pa onda pojuri prema stubu na drugoj strani. Pošto se uverio da su isti po obliku i materijalu, on postoja neko vreme na izgled duboko utonuo u neka razmišljanja.
- Hoćeš ti jednom poći, prijatelju, - reče mu stari gospodin ozbiljno - ili ćemo ovde čekati na tebe dok ne zakasnimo na sastanak?
Poni se ne pomače.
- O, ti nevaljali Huiskeru! - - reče stara gospođa. - Sram te bilo! Prosto se stidim zbog tvog ponašanja!
Ponija kao da se kosnu ovo računanje na njegova osećanja, jer je dalje kasao sasvim pravo, ali nekako napućeno, i ne zastade više sve dok ne dođe do jednih vrata na kojima su na jednoj mesinganoj ploči stajale reči: Viderden - Beležnik. Tu stari gospodin siđe s kola i pomože staroj gospođi da siđe, a zatim ispod sedišta izvadi buket po obliku i veličini nalik na tiganj sa kratko odrezanom drškom. Stara gospođa ga mirno i dostojanstveno ponese u kuću, a stari gospodin (kome je jedna noga bila kriva) pođe u stopu za njom.
Kao što se moglo lako suditi po zvuku njihovih glasova, izgledalo je da su ušli u sobu za primanje s lica, koja je bila neka vrsta kancelarije. Kako je bio topao dan, a ulica sasvim mirna, prozori su bili širom otvoreni te se kroz venecijanske zastore moglo lako čuti sve što se dešava unutra.
Prvo je nastalo opšte rukovanje i šuškanje nogama, pa je onda došlo predavanje buketa, jer se čulo kako je neki glas, po mišljenju onoga ko je slušao, glas beležnika Viderdena uzviknuo nekoliko puta: „O, prekrasno!“ i „O, zaista divan miris!“ pa se onda čulo kako neki nos, za koji se misli da tako isto pripada istom gospodinu, uvlači u sebe miris i šmrče ga s velikim uživanjem.
- Poneli smo vam ga u čast današnje svečane prilike gospodine,  - reče stara gospođa.
- Ah, da, zaista svečana prilika, gospođo; prilika koja meni čini čast, gospođo, - odgovori beležnik Viderden. - Ja sam imao kod sebe na praksi mnogu gospodu, draga gospođo, mnogu gospodu. Neki se sada valjaju u zlatu i ne osvrću se više na svog nekadašnjeg druga i prijatelja, gospođo; a neki opet imaju i dan danji običaj da navrate kod mene i da mi kažu; „Gospodine Viderdene, u ovoj vašoj kancelariji proveo sam neke od najprijatnijih časova svoga života! - da, proveo ih, gospodine, evo baš na ovoj stolici“. Ali od svih njih, gospođo, nije bilo nijednoga, premda sam ja ponekoga od njih jako voleo, od kojeg sam mogao očekivati tako sjajne stvari kakve očekujem od vašeg jedinca sina.
- O, bože blagi! - reče stara gospa - kako smo srećni što vas čujemo da tako govorite, jeste, verujte!
- Ja vam kažem, gospođo, - reče g. Viderden - onako kako mislim, kao svaki pošten čovek, koji je, kako pesnik kaže, najplemenitije delo božje. Ja se slažem s pesnikom u svakoj pojedinosti, gospođo. Gorostasni Alpi na jednoj strani, ili mala ptica kolibri na drugoj, nisu ništa po majstorskoj izradi prema poštenom čoveku... ili ženi... ili ženi!
- Sve što g. Viderden može reći o meni, - reče neki tanak, slab glas - ja mogu da kažem o njemu i to još s kamatama.
- Srećnaje okolnost, zaista srećna okolnost, - reče beležnik  - i to što se ovo dešava na njegov dvadeset osmi rođendan, i ja se nadam da umem to tačno da cenim. Ja držim, dragi moj gospodine Garlande, da možemo jedan drugome čestitati povodom ove srećne prilike.
Stari gospodin odgovori na to da je uveren da mogu. Izgledalo je da je tada nastalo rukovanje, a kad se i to svršilo, stari gospodin reče da iako ne bi trebalo da to govori, on drži da nijedan sin nije nikad bio veća uteha svojim roditeljima nego što je Avelj Garland bio svojima.
- Kako smo se ja i njegova majka uzeli dosta kasno u životu, gospodine, pošto smo mnogo godina čekali da budemo dovoljno imućni, i kako smo se združili, kažem, kad više nismo bili mladi i kako nas je zatim bog blagoslovio jednim detetom koje je uvek bilo poslušno i puno ljubavi - onda je to izvor velike sreće za nas oboje, gospodine.
- Razume se da jeste, ja u to ne sumnjam - reče beležnik glasom punim saosećanja - Kad vidim ovako nešto, ja žalim svoju sudbinu što sam ostao neoženjen. Bila je jedna mlada dama, gospodine, ćerka vlasnika jednog od najuglednijih preduzeća za opremanje brodova. Nego to je mekuštvo! Čaksteru, donesite pismeno o pripravništvu gospodina Avelja.
- Znate, gospodine Viderdene, - reče stara gospođa -  Avelj nije odgajen kao većina mladih ljudi. On je uvek nalazio uživanja u našem društvu, pa je stalno bio s nama. Avelj se nije nikad odvajao od nas ni za jedan dan, zar ne dragi?
- Nikad, draga, - odgovori stari gospodin - osim kad je išao u Margeit jedne subote, sa gospodinom Tomkinlijem, koji je bio nastavnik u školi u kojoj je on učio, pa se vratio u ponedeljak, ali se posle toga razboleo. Sećaš se, draga, to je bilo pravo lumpovanje.
- On, znate, nije bio navikao na to, - reče stara gospođa -  pa nije mogao da podnese, to je istina. A osim toga nije mu bilo prijatno što mi nismo tu s njim, te nije imao s kim da razgovara i da se zabavlja.
- U tome je stvar, znate, - upade onaj isti slabi mirni glas koji je i ranije jednom progovorio, - Bio sam sav zbunjen, majko, sasvim utučen, a kad sam pomislio da je more između nas - o, nikad neću zaboraviti kako mi je bilo kad sam prvo pomislio na to da nas more deli!
- Sasvim prirodno u takvim okolnostima - primeti beležnik.  - Gospodin-Aveljova osećanja služe na čast njegovoj prirodi, a služe na čast i vašoj prirodi, gospođo, kao i prirodi njegovog oca i ljudskoj prirodi uopšte. Ja i sad zapažam istu struju koja teče kroz sve njegove tihe i neupadljive postupke. Ja ću sada potpisati svoje ime, kao što vidite, pri dnu svedočanstva o pripravništvu, koje će i g. Čakster overiti kao prisutan svedok, i stavljajući prst na ovu plavu oblandu sa šiljastim ćoškovima, ja moram da izgovorim jasnim glasom - nemojte ništa da se plašite, to je prosto zakonska formalnost - da ovo izdajem od svoje ruke, kao svoje delo i pismeno. Gospodin će staviti svoje ime pored druge oblande i ponoviti iste kabalističke reči, i s tim je stvar gotova. Ha-ha-ha! Vidite kako se te stvari lako svršavaju!
Nastalo je kratko ćutanje, izgleda dok je g. Avelj obavljao propisanu formalnost, pa se zatim rukovanje i šuškanje nogama opet ponovilo, a malo kasnije se čulo zveckanje vinskih čaša i veliki žagor u kome su svi govorili. Posle otprilike jedno četvrt časa, g. Čakster se pojavi na vratima s perom iza uha, pa izvolevši se obratiti Kitu šaljivim nazivom „mladi Snob“, obavesti ga da posetioci izlaze.
I oni se zaista odmah pojaviše: g. Viderden, koji je bio omalen, okrugla lica, sveže boje, živahan i pompezan, vodio je staru gospođu sa najvećom učtivošću, a otac i sin išli su zanjima ispod ruke. G. Avelj, koji je imao neobično starački izraz lica, izgledao je skoro istih godina kao i njegov otac, i začudo je ličio na njega i licem i stasom, iako mu je nedostajalo nešto od očeve punačke, oble veselosti, koju je kod njega zamenjivala stidljiva uzdržljivost. U svakom drugom pogledu, po urednosti odela, pa čak i po krivoj nozi, on i stari gospodin bili su sasvim slični.
Pošto se postarao da stara gospođa sretno sedne na svoje sedište i pomogao joj da namesti kaput i jednu malu korpu koja je sačinjavala neophodni deo njene opreme, g. Avelj se pope na malo sedište iza nje koje je, izgleda, bilo udešeno naročito za njega, pa se onda nasmeši svima redom, počevši od svoje majke, a završivši sa ponijem. Onda nastade veliko natezanje da se poni natera da digne glavu da mu se pričvrsti uzdica. Najzad im čak i to pođe za rukom, pa stari gospodin, zauzevši svoje mesto i kajase, turi ruku u džep da nađe pola šilinga za Kita.
Nije imao pola šilinga usitno, a nisu imali ni stara gospođa, ni g. Avelj, ni beležnik, ni g. Čakster. Stari gospodin je smatrao da je ceo šiling suviše, ali kako u ulici nije bilo dućana gde bi ga mogli razmeniti, on ga dade dečku.
- Evo ti ga, - reče on u šali - a ja ću doći ovamo opet u idući ponedeljak, pa pazi, sinak, da budeš ovde, da to odradiš.
- Hvala, gospodine. - reče Kit - biću tu posigurno. On je to rekao sasvim ozbiljno, ali se oni svi od srca nasmejaše tim njegovim rečima, naročito g. Čakster, koji je prosto rikao, i, izgleda, silno uživao u toj šali. Kako poni, predosećajući da ide kući, ili tvrdo rešen da ne ide nikuda na drugu stranu (što je bilo isto) otkaska dosta hitro. Kit ne stiže da se opravda, nego ode i sam. Pošto je svoje blago utrošio na stvari za koje je znao da će biti rado primljene kod kuće, a nije zaboravio ni nešto semena za čudesnu pticu, on se požuri da se vrati kući što može brže, tako radostan sa svoga uspeha i svoje velike sreće, da se posigurno nadao da su Nela i starac stigli pre njega.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Empty Re: Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 12:00 pm


Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti John_Forster


PETNAESTA GLAVA
Devojčica je, dok su još koračali tihim gradskim ulicama onoga jutra kad su pošli na put, drhtala od nekog pomešanog osećanja nade i straha, kad god bi joj se učinilo da negde u daljini vidi čestitog Kita. Ali, iako bi mu ona rado pružila ruku i zahvalila mu za ono što joj je rekao prilikom njihovog poslednjeg sastanka, uvek joj je nekako laknulo kad bi pošto bi prišli bliže jedno drugom, videla da ta osoba koja joj ide u susret nije on, nego neko nepoznat; jer čak i da nije strepela od utiska koji bi njegova pojava učinila na njenog saputnika, ona je osećala da bi joj rastanak ma s kim, a naročito s njim koji joj je bio tako odan i iskren, pao tako teško da ga ne bi mogla podneti. Dosta je već i to što za sobom mora ostaviti mrtve stvari i predmete koji ne osećaju njenu ljubav i tugu. Ali rastanak s tim jedinim prijateljem pri polasku na taj nepromišljeni put zaista bi značio veliki bol za njeno srce. Otkuda to da se lakše rastajemo duhovno nego fizički, i da za sami čin rastanka imamo duhovne čvrstine, a nemamo snage da se oprostimo rečima. Uoči polaska na dugo putovanje, ili uoči otsustvovanja od nekoliko godina, prijatelji koji su nežno odani jedan drugom rastaju se uz običan pogled, običan stisak ruke, ugovarajući poslednji oproštajni sastanak za sledeći dan, dok svaki od njih dobro zna da je to samo bedno pretvaranje da se izbegne bol prilikom izricanja te jedne reči, i da do toga sastanka neće ni doći. Zar je teže podnositi verovatnosti, nego izvesnosti? Mi ne izbegavamo da se oprostimo s prijateljima na samrti; činjenica da smo nekoga od njih ostavili s puno osećanja milosti i ljubavi, a nismo se s njim oprostili često može zagorčati sav ostatak nekog života.
Varoš je ozarena jutarnjom svetlošću kao radošću; mesta koja su preko cele noći izgledala ružna i sumnjiva sad se smeše, a sjajni sunčevi zraci koji igraju na prozorima soba i trepere kroz zastore i zavese pred očima spavača, plave svetlošću čak i njihove snove i razgone noćnu tamu. Ptice u toplim sobama, pokrivene i ututkane u mraku, osećaju daje jutro, te se komešaju i postaju sve nemirnije u svojim ćelijicama; miševi svetlih očiju povlače se natrag u svoje rupe i uplašeno se zbijaju u zajednicu: velika domaća mačka, zaboravljajući na svoj plen, sedi i žmirka prema zracima sunca koji prodiru kroz ključaonicu i pukotinu na vratima, i čezne da krišom istrči i da se prući na toplom suncu. Plemenitije životinje, zatvorene u rupe, stoje nepomično iza prečaga i kroz neki prozorčić gledaju grane što se njišu i sunčevu svetlost, očima u kojima su se nekad ogledale blistave šume; zatim nestrpljivo hodaju stazom koju su utapkale njihove zatvoreničke noge - pa onda opet zastaju i gledaju. Ljudi u svojim tamnicama protežu utrnule, hladne udove i proklinju kamen koji nikakvo sjajno sunce ne može zagrejati. Cveće, koje noću spava, otvara sad svoje blage oči i okreće ih danu. Svetlost, duša svega živog na svetu, prosula se svuda i sve priznaje njenu moć.
Naša dva poklonika, stežući jedno drugo za ruku i pokatkad izmenjujući po koji osmeh, ili veseo pogled, išla su svojim putem i ćutala. Ma da je vreme bilo svetlo i prijatno, ipak je bilo nečega svečanog u dugim, pustim ulicama, iz kojih je, kao iz tela bez duše, iščezao sav njihov obični izgled i izraz, a ostavio samo jednoličnu mrtvu nepomičnost koja ih je sve činila sličnim. Sve je u taj jutarnji čas bilo tako tiho da je i poneki bledi čovek, koga bi sreli izgledao nepodesan za tu pozornicu, kao što je i škiljava ulična lampa, koja je baš na tome mestu ostala neugašena, bila nemoćno slaba u punom sjaju sunca. Pre nego što su zašli duboko u lavirint ljudskih staništa koja su ležala između njih i predgrađa, taj se izgled poče gubiti i namesto njega poče dolaziti buka i tišma. Čaroliju su prvo narušila neka stara teretna kola i neke kočije koje su protutnjale, pa su zatim naišla druga, a za ovima nova, još brža, pa onda gomila. Isprva je bilo pravo čudo videti otvoren izlog neke trgovine, a posle je bila retkost videti koji zatvoren; zatim dim poče izlaziti iz dimnjaka; prozori su se dizali da uđe svež vazduh i otvarala se vrata, a služavke su, leno gledajući svuda samo ne u svoju metlu, naterivale oblake prašine u oči prolaznika, koji su se sklanjali; ili su žalosno slušale kako mlekari pričaju o vašarima na selu i govore o kolima što čekaju spremna u štalama, sa arnjevima i svim što treba, a da usto na njih posedaju još neki kršni momci, pa da se kroz sat dva krene na put.
Pošto su prošli i tu četvrt, došli su u carstvo trgovine i živog saobraćaja kuda je mnogo sveta priticalo i gde je poslovanje već bilo u punom jeku. Starac se osvrtao oko sebe i gledao usplahireno, ili zbunjeno, jer su baš to bila mesta od kojih se on nadao da će umaći. Metnuo je prst na usta, pa je vukao dete raznim prolazima i krivudavim uličicama, i nikako nije izgledao miran sve dok ta mesta nisu ostala daleko iza njega. On se često osvrtao i bacao za sobom po koji pogled prema njima i mrmljao da tamo propast i samoubistvo vrebaju u svakoj uličici, pa će poći i za njima, samo ako im nanjuše trag, te bi trebalo da beže što brže.
Prođoše i kroz tu četvrt, pa naiđoše kroz deo varoši s rasturenim kućama, gde su bedne straćare bile izdeljene na pojedinačne sobe, a prozori zapušeni krpama i hartijama govorili su o siromaštvu žitelja koji su u njima našli skloništa. Radnje su prodavale samo robu koju sirotinja može da kupi, a i prodavci i kupci izgledali su podjednako mršavi i isceđeni. Bilo je tu ulica gde je izbledela otmenost u priličnoj teskobi i sredstvima spasenim iz brodoloma pokušavala da pruži svoj poslednji slabi otpor, ali su poreznik i poverilac dolazili i tu, kao i na druga mesta, te je sirotinja koja se još slabo otimala bila tek nešto malo manje bedna od one koja se odavno pokorila i digla ruke od svake borbe.
Bio je to širok, vrlo širok pojas, jer siromašni pratioci bogataškog logorarazapinju svoje šatore na prostoru od mnogo milja oko njega  - ali je njegov karakter bio svuda isti. Vlažne, rabatne kuće, mnoge za izdavanje, mnoge još u izgradnji, a mnoge tek upola sazidane, a već u raspadanju, namešteni stanovi, gde se teško moglo kazati koga treba više žaliti, one koji ih izdaju, ili one koji ih uzimaju pod kiriju, deca; oskudno odevena i hranjena, razmilela se po svima ulicama i vuku se po prašini, a goropadne majke uz bučne pretnje treskaju po kaldrmi nogama u papučama; bedno odeveni očevi utučena izgleda žure se na posao koji im daje „nasušni hleb“ i malo što osim toga - valjačice rublja, pralje, krpe, krojači, mumdžije, svi zaokupljeni svojim zanatom po sobama, po kuhinjama, po zadnjim sobama i mansardama, ponekad i svi pod istim krovom - ciglane duž povrtnjaka ograđene dugama od starih buradi, ili daskama upljačkanim iz izgorelih kuća, te su pocrnele i osule se plikovima: humke zarasle u štavalj, koprive i pirevinu i pokrivene školjkama od ostriga nagomilanim u najvećem neredu; male kapele otpadničkih sekti, načinjene da se u njima, uz izobilje ilustracija iz stvarnosti, propoveda o bedi na ovome svetu, i sijaset novih crkava podigiutih od nešto malo bogataškog suviška, da pokazuju put ka blaženstvu na onome svetu.
Najzad, kad i te ulice postadoše još razvučenije, one se stadoše sve više gubiti, dok duž puta ne ostadoše samo još male bašte s povrćem, s mnogim ladnjakom koji nije nikad video boje, sklepanim od stare građe, ili od delova neke stare lađe, zelenih kao krute stabljike kupusa što đikaju oko njih, na sastavcima iskićenim gljivicama i čvrsto pripijenim puževima. Za ovima su dolazile kočoperne kućice, sve po dve i dve, svaka sa komadom bašte spreda, izdeljenim u pravougaone leje sa krutim šimširovim ogradama i uzanim stazama između njih, po kojima noga nikad ne gazi, da se ne poremeti šljunak. Zatim su naišle drumske gostionice, sveže premalane zeleno i belo, sa baštama za čaj i ledinom za kuglanje, koje su prezrivo gledale na svoje stare susede, mehane sa valovom za pojenje konja, gde su zastajala kola; pa zatim njive, a onda neke kuće, jedna po jedna, prilično velike i sa travnjakom, neke čak i s kućicom za vratara i njegovu ženu kraj ulaza u park. Zatim bi došla trošarina, pa opet polja s drvećem i plastovima sena; onda breg i na vrhu toga brega putnik bi mogao zastati pa - pošto se osvrne na crkvu Sv. Pavla koja se uzdiže visoko kroz dim, a krst joj štrči visoko iznad oblaka (ako je dan čist) i blista na suncu, a zatim obuhvati pogledom Vavilon iz kojeg je ta crkva izrasla, dok ga ne pređe pogledom sve do najistaknutije predstraže osvajačke vojske od cigle i maltera koja je doprla i privremeno zastala tu pod samim njegovim nogama  - najzad oseti da se otresao Londona.
Blizu takvog jednog mesta, u nekoj lepoj livadi, starac i njegov mali vođa (ako se može nazvati vođom onaj koji ni sam ne zna kud ide) sedoše da se odmore. Ona je bila toliko predostrožna da je u svoju kotaricu metnula nekoliko kriški hleba s maslom, te tu pojedoše i svoj skromni doručak.
Svež dan, ptičije pevanje, lepota zatalasane trave, tamnozeleno lišće, divlje poljsko cveće i hiljada prekrasnih mirisa i zvukova što su lebdeli u vazduhu - silne radosti za većinu od nas, ali još ponajsilnije za one koji žive u gomili, ili žive osamljeni u velikom gradu, kao u vedru u ljudskom bunaru - sve je to ispunilo njihove grudi i činilo ih vrlo srećnim. Dete je toga jutra već jednom izgovorilo svoje nevine molitve, možda usrdnije nego ikad dotle u svome životu, ali kad oseti svu tu divotu, molitve joj opet same naiđoše na usne. Starac skide šešir - reči se više nije sećao - pa samo reče „Amin“ i da su vrlo dobre.
Kod kuće im je na jednoj polici bio primerak knjige Hodočasnikov put s čudnim slikama, u koji je devojčica piljila po čitave večeri i pitala se da li je sve to istina od reči do reči i gde li mogu biti sve te čudne zemlje s neobičnim imenima. A kad se osvrnu i pogleda mesto koje su bili ostavili, njoj živo izađe pred oči jedan deo te knjige.
- Dragi deda, - reče ona - ja bih se s tobom na ovome mestu, samo da nije lepše i mnogo bolje od onoga u knjizi, ukoliko liči na njega, osetila kao da smo nas dvoje onaj Hrišćanin i da smo na ovu travu spustili sve svoje brige i nevolje koje smo nosili sobom, da ih nikad više ne ponesemo.
- Ne, - da se nikad ne vratimo - da se nikad ne vratimo  - odgovori starac mašući rukom prema gradu - Ja i ti smo sad slobodni, Nela. Nikad nas oni neće više primamiti natrag.
- Jesi li umoran? - reče dete - jesi li siguran da se ne osećaš bolestan od tako dugog hoda?
- Ja nikad više neću biti bolestan, samo kad smo već jednom otišli odande - glasio je odgovor. - Hajde da krenemo, Nela. Moramo dalje - daleko, mnogo dalje. Još smo suviše blizu da zastajemo i da se odmaramo. Hajde!
U livadi je bila lokva bistre vode u kojoj devojčica opra ruke i lice i rashladi noge pre nego što će opet krenuti na put. Želela je da se i starac isto tako osveži, pa pošto ga je posadila na travu, ona ga ispljuska i posuši svojom jednostavnom haljinicom.
- Ja ne mogu ništa više da radim sam za sebe, milo moje -  reče deda. - Ne znam ni sam kako je to, nekada sam mogao, ali je to vreme prošlo. Ne ostavljaj me, Nela; reci da me nećeš ostaviti. Ja sam te uvek voleo; jesam zaista. Ako tebe izgubim, ja moram umreti.
I spusti glavu na njeno rame, pa zajeca žalosno. Bilo je jedno vreme, i to još pre nekoliko dana, kad devojčica ne bi mogla zadržati suze, nego bi morala plakati zajedno s njim, ali sad ga je samo tešila blagim i nežnim rečima, smešila se na njegovu pomisao da se mogu ikad rastati i veselo ga okrepila tom šalom. On se brzo umiri i uspava se pevušeći sam sebi, kao malo dete.
Probudi se osvežen, pa nastaviše put. Prijatan je to bio put jer je išao kroz pašnjake i njive sa žitom u kojima je, lebdeći visoko u čistom plavetnilu neba, ševa izvijala svoju blaženu pesmu. Vazduh je dolazio do njih prepun mirisa primljenih usput, apčele nošene njegovim mirisnim dahom, zujale su u letu i odavale svoje sanjivo zadovoljstvo.
Sad su bili u sasvim slobodnoj prirodi; kuća je bilo vrlo malo i to rasturenih daleko jedna od druge, na odstojanju od po nekoliko milja. Ponekad bi naišli na grupu sirotinjskih kućica kod kojih su vrata bila preprečena, negde stolicom, a negde niskom daskom, da ne da maloj deci da izađu na put; dok su druge bile sasvim zatvorene, jer je porodica radila u polju. One su obično bile samo početak nekog malog sela, pa bi malo dalje naišli na kolara, ili možda na kovačnicu; zatim na neki napredan salaš gde sanjive krave leškare po dvorištu, a konji gledaju preko niskog zida da otutnje daleko, kao likujući zbog svoje slobode, čim putem naiđu zapregnuti konji. Bilo je tu i svinja koje riju zemlju da nađu koji masan zalogaj i šunjajući se unaokolo grokću jednolikim gunđanjem, ili nasrću jedna na drugu pri tome traženju; punački golubovi lako obleću oko krova, ili se šepure na strehama, a patke i guske, malo ljupkije usled svoje uobraženosti, gegaju se nezgrapno pored ribnjaka, ili glatko brode po njegovoj površini. Pošto se prođe dvorište salaša, dolazi mala krčma, skromnija prodavnica piva i seoski dućan: zatim advokat i pop, na čija opasna imena prodavnica piva uzdrhti; zatim crkva skromno izviruje iz bokora drveća, još nekoliko kućica, a zatim seoski zatvor i opštinski obor, a dosta često, na nasipu ukraj puta dubok, star prašnjav bunar. Zatim opet, s obe strane, lepo potkresane živice i opet otvoren drum.
Išli su tako celog dana i te noći su spavali u jednoj kućici, gde su se putnicima iznajmljivale postelje. Sledećeg jutra opet su bili na nogama i premda su ispočetka bili klonuli i vrlo umorni, uskoro su se povratili i živahno nastavili put.
Često bi zastali da se odmore, ali samo na kratko vreme, pa bi produžili, iako su se toga jutra vrlo slabo potkrepili hranom. Bilo je skoro pet sati posle podne kad, približivši se novoj grupici zemljoradničkih kolibica, devojčica stade željno zagledati u svaku i razmišljati u koju bi navratila i zamolila za dopuštenje da se malo odmore i da kupe koji gutljaj mleka.
Nije bilo lako odlučiti se, jer je ona bila suviše stidljiva i bojala se da je ne odbiju. Ovde je dete plakalo, a onde je neka žena vikala. U jednoj su joj ljudi izgledali suviše siromašni, a u drugoj ih je bilo mnogo. Najzad zastade pred jednom - u kojoj je porodica sedela oko stola - najviše zbog toga što je u jednoj naslonjači punoj jastuka, pored vatre, sedeo jedan starac, te je mislila da je to deda koji će imati osećanja za njenoga.
Osim toga tu su bili domaćin i njegova žena, i troje male dece snažne i rumene kao jabuke. Molba im se uvažila čim su je izustili. Najstariji dečko otrča po mleko, drugi dovuče dve stolice do vrata, a najmlađe dete dopuza do majčine haljine i stade gledati u strance ispod svoje preplanule ručice.
- Bog ti dobro dao, prijatelju, - reče stari seljak tankim, piskavim glasom - putujete li izdaleka?
- Da, gospodine, izdaleka - odgovori dete, jer ju je deda zamolio pogledom.
- Iz Londona? - upita stari seljak.
Dete reče jeste.
Ah! On je puno puta išao u London - nekada je često išao tamo s kolima. Ima nekih trideset godina otkako je poslednji put bio tamo, a čuo je da ima velikih promena. Vrlo verovatno! I on se od onda mnogo promenio. Dugo je to vreme trideset i dve godine, a osamdeset i četiri godine duboka starost, premda je znao neke koji su živeli i do blizu pune stotine, a još usto nisu ni blizu bili tako kočoperni kao on - ne ni prineti njemu.
- Sedni, prijatelju, u tu stolicu sa naslonom za ruke - reče starac i kucnu štapom po podu od cigala, trudeći se da oštro udari.
- Uzmi malo da šmrkneš iz ove kutije; ja ni sam ne uzimam mnogo, jer mi dođe skupo, ali osećam da me nekako, što se rekne, razdrma, a ti si prema meni pravo momče. Sad bi’ ja imao sina skoro isto toliko starog k’o i ti, da je samo poživeo - ali uzeli ga u vojnike - istina vratio se kući, iako je, jadnik, imao samo jednu nogu. Uvek je govorio da ga sa’ranimo eno, onamo blizu onog sunčanika, na koji se peo još k’o dete. Jes’, grešni moj sin, i to mu se ispunilo - eno, možeš odavde da vidiš svojim očima; sve od onda jednako mu držimo pobusan grob.
Mahao je glavom pa, gledajući u ćerku suznim očima, reče da ona ne treba da se boji da će on još govoriti o tome. Ne želi on nikoga da vređa, a ako je nekoga uvredio, on moli za oproštaj i ništa više.
Doneše mleko, a devojčica izvuče svoju malu kotaricu, pa izabravši za dedu najbolju parčad, oboje slatko povečeraše. Nameštaj u toj prostoriji bio je, razume se, sasvim prost: nekoliko grubih stolica i sto, ugaoni kredenac sa svojim običnim gleđosanim posuđem od zemlje i majolike, drečeći šareni poslužavnik za čaj sa slikom gospođe u svetlocrvenoj haljini koja šeta s vrlo plavim suncobranom; po zidovima i na kaminu nekoliko uramljenih slika u običnim bojama s predmetima iz Biblije, jedna majušna, stara komoda i časovnik što se navija svakih osam dana - to je bilo sve. Ali je sve bilo čisto i uredno, i dok je devojčica gledala unaokolo, imala je neko mirno osećanje udobnosti i zadovoljstva na koje već odavno nije bila navikla.
- Koliko ima odavde do najbliže varoši, ili sela? - upita ona domaćina.
- Pa, jedno pet milja, draga moja, - glasio je odgovor.
- Ali valjda ne kanite dalje večeras?
- Da, da, Nela, - reče starac žurno, podstičući je znacima.
- Dalje, samo dalje, mila, - što dalje, makar išli do ponoći.
- Tu blizu ima dobar ambar, prijatelju, - reče čovek - ili, znam da kod Plnga i drljače ima stanova za putnike. Ne zamerite, ali vi zaista izgledate umorni, pa ako vam se baš jako ne žuri da idete...
- Da, da, žuri nam se - odgovori starac nestrpljivo.
- Samo što dalje, draga Nela, - molim te, samo dalje!
- Mi zaista moramo da idemo - reče devojčica popuštajući pred njegovim nestrpljivim željama. - Mi smo vam vrlo zahvalni, ali ne možemo ostati tako rano. Deda, ja sam gotova.
Ali, žena je po koraku mlade skitnice bila poznala da je ona nažuljila jednu nogu i da je ona boli, pa kako je bila žena i majka, nije htela da je pusti da ide dok joj nije oprala to mesto i privila joj neki prosti lek, što je uradila tako brižljivo i tako lakom rukom
- iako su joj ruke bile tvrde i ogrubele od rada - da je devojčici srce bilo prepuno osećanja, te joj nije dopuštalo da rekne što bilo, sem jednog toplog: „Neka vas bog blagoslovi!“ niti se usudila da se osvrne, ni da progovori, sve dok nisu pošli i prilično odmakli od kućice. Kad se osvmula, videla je kako cela porodica, čak i stari deda, stoji na putu i gleda za njima kako odlaze. I tako se rastadoše uz mnogo mahanja rukom i veselo klimanje glavom, i, bar s jedne strane, ne bez suza.
Oni su umorno tabali sve dalje, sporije i bolnije nego ikad dotle još jednu milju otprilike, kad iza sebe čuše šum točkova, pa kad se osvrnuše i pogledaše, opaziše prazna kola koja ih dosta brzo stigoše. Kad kola dođoše do njih, kočijaš zaustavi konja i pogleda ozbiljno u Nelu.
- Jeste li vi svraćali tamo u onu kuću da se odmorite? -  reče on.
- Jesmo, gospodine, - reče dete.
- A tako! Zamolili su me da vas potražim usput - reče čovek
- Ja idem istim putem kojim i vi. Daj mi ruku! Skoči, stari!
To je bila prava blagodet, jer su oni bili baš istinski umorni i jedva su se vukli. Ta kola koja su tako treskala bila su za njih raskošne kočije, a vožnja najslađa stvar na svetu. Nela se nije bila još čestito ni namestila na jednoj gomilici slame u jednom kutu, a već je brzo zaspala prvi put toga dana.
Probudi je zastajanje kola, koja su morala da skrenu jednim sporednim putem. Kočijaš ljubazno siđe i pomože joj da se skine, pa pokazujući neko drveće nedaleko ispred njih, reče da je varoš tamo i da će najbolje biti ako pođu onom stazom koja vodi kroz groblje; i oni prema tome uputiše tim pravcem svoje umorne korake.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Empty Re: Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 12:06 pm


Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti He_Loves_Me_He_Loves_Me_Not_by_Charles_Edward_Perugini

ŠESNAESTA GLAVA
Sunce je zalazilo kad stigoše do vratnica od kojih je staza polazila, i, kao što kiša pada podjednako na pravednike kao i na grešnike, tako je i ono sipalo svoju toplu rumen na mesto pokoja umrlih i govorilo im da se nadaju sutrašnjem njegovom izlasku. Crkva je bila stara i siva, a bršljan se pripijao uz sve njene zidove i oko preprate. Izbegavajući kamene grobnice, on je puzio oko humki u kojima počivaju siroti, skromni ljudi i pleo prve vence koje su oni ikad dobili, ali koji ne venu tako brzo, nego traju mnogo duže u svojoj vrsti od nekih duboko urezanih u kamen i mermer, gde se u kitnjastim izrazima priča o vrlinama koje su se kroz mnoge godine krile kao tajna da ih otkriju tek izvršitelji i korisnici zaveštanja.
Popov konj posrćući između grobova uz dosadan i tup topot pasao je travu i u isto vreme dobijao pravovemu utehu od pokojnih parohijana i potkrepljivao tekst propovedi od poslednje nedelje da je to kraj koji čeka svako ljudsko biće. Nekakav mršav magarac koji se trudio da taj tekst i sam sa svoje strane izloži, iako ga niko nikad nije priznao ni začinio čuljio je uši u obližnjem oboru i gladnim očima gledao svoga svešteničkog komšiju.
Starac i dete ostavili su pošljunčanu stazu i zašli među grobove, jer je tamo zemlja bila mekša i prijatnija za njihove noge. Kad zađoše iza crkve čuše negde blizu ljudske glasove, pa uskoro naiđoše i na ljude koji su govorili.
To su bila dva čoveka koji su se razbaškarili na travi i tako se zaneli u svoj posao da isprva nisu ni osetili pridošlice. Nije bilo teško pogoditi da je to neka vrsta komedijaša - prikazivača Pančovih7 ćudljivih ludorija - jer je na jednoj nadgrobnoj ploči iza njih sedela prekrštenih nogu prilika baš toga junaka s kukastim nosom i bradom i licem koje je, kao i obično sijalo od veselosti. Njegova neuzbudljiva priroda možda nije nikada tako padala u oči, jer je na licu imao svoj obični mirni osmeh i pored toga što mu se telo ljuljalo u vrlo nezgodnom položaju sasvim mlitavo, rasklimatano i bez oblika dok mu je duga, zašiljena kapa nesrazmerna prema preterano malim nogama, pretila da će ga svakog trenutka svaliti na zemlju.
Dobrim delom rasturene po zemlji pred nogama one dvojice ljudi i jednim delom nabacane jedna preko druge u jednoj dugoj, pljosnatoj kutiji, bile su ostale ličnosti iz drame. Žena glavnoga junaka i jedno dete drveni konj, doktor, strani gospodin, koji, pošto ne zna jezik, ne može da iskaže svoje misli u toku predstave, nego samo ponavlja razgovetno tri puta reč: „Šalabalah“, bukvalni komšija, koji nikako neće da prizna da je plehano zvono orgulja, pa dželat i Hromi Daba, svi su bili tu. Njihovi vlasnici su očevidno došli tu da izvrše neke potrebne opravke u scenskim potrebama, jer je jedan od njih bio zauzet privezivanjem delova malih vešala pomoću konca, dok se drugi bio dao na posao da pomoću čekića i ekserčića pričvrsti novu crnu periku za glavu bukvalnog komšije, koji je u jednoj tuči ostao ćelav.
Kad starac i njegova mlada pratilja dođoše do njih, oni digoše oči i zastajući u poslu odvratiše njihov radoznali pogled. Jedan od njih bez sumnje pravi prikazivač, bio je omalen čovek vesela lica nasmejanih očiju i crvena nosa koji je gledao kao da se nesvesno prožeo karakterom svoga junaka. Onaj drugi - onaj koji je primao novac - imao je prilično oprezan i obazriv izraz lica, što je možda isto tako bilo nerazdvojno od njegovog posla.
Veseli čovek prvi pozdravi strance klimanjem glave, pa prateći starčev pogled, reče da on možda sad prvi put vidi Panča izvan pozornice. A Panč, uzgred budi rečeno, kao da je vrškom svoje kape pokazivao na jedan neobično kitnjast natpis na nadgrobnoj ploči, i od srca se cerekao na njega.
- Zašto ste došli ovamo da to radite? - upita starac i spusti se na travu kraj njih, gledajući u lutke s neobičnim uživanjem.
- Pa znate, - odgovori čovečuljak - otseli smo za večeras u onoj tamo gostionici, pa ne bi imalo smisla da publika vidi kako se na ovom cenjenom društvu vrše opravke.
- Ne bi! - viknu starac dajući Neli znak da sluša.
- A zašto da ne bi, a? Zašto da ne?
- Zato što bi to uništilo svako zamišljanje i oduzelo interesovanje, zar ne? - odgovori čovečuljak. - Da li bi’ vi makar malo marili za Lorda Kancelara kad bi ga znali u prifatnom životu i bez njegove perike? Sigurno ne bi.
- Tačno! - reče starac i usudi se da dodirne jednu lutku pa trže ruku i nasmeja se kreštavo - Hoćete li ih pokazivati večeras? - Je l’ te da hoćete?
- To mi stvarno nameravamo, gazda, - odgovori čovek -  i sem ako se jako ne varam, ovaj moj Toma Kodlin ovoga časa sračunava koliko smo izgubili zbog toga što ste vi ovako naišli na nas. Ne brini, Tomo, to svakako ne može biti mnogo.
Čovečuljak proprati namigivanjem te svoje reči, kao da izrazi mišljenje o novčanom stanju naših putnika.
Na to g. Kodlin čovek natmurenog i nabusitog ponašanja zgrabi Panča sa nadgrobnog spomenika i tresnu ga u kutiju pa odgovori.
- Nije mi stalo ako nismo izgubili ni paricu: nego ti si se suviše razbalavio! Kad bi ti stajao ispred zavese i gledao lica u publici kao ja, bolje bi poznav’o ljudsku prirodu.
- Eh! to je tebe i pokvarilo, Tomo, to što si preš’o u tu struku  - odgovori njegov drug. - Kad si ti predstavljao duha u pravoj drami, ti si verovao u sve sem u duhove. A sad ne veruješ ni u šta. Nikad nisam video da se čovek toliko promeni.
- Ostavi se ti toga - reče g. Kodlin s izgledom nezadovoljnog filosofa - Ja sad znam nešto više, pa mi je možda i krivo zbog toga.
Preturajući lutke u kutiji s izrazom čoveka koji ih sve poznaje i prezire, g. Kodlin izvuče jednu, pa je pruži svome prijatelju da je pogleda.
- Gledaj ovo, evo ti se ’aljina u ove tvoje Džude opet sasvim raspala. Ti sigurno nemaš iglu i konca?
Čovečuljak mahnu glavom i počeša se u neprilici, dok je gledao ozbiljnu nepodobnost jednog od glavnih glumaca. Videći ih tako, u nezgodnom položaju, devojčica reče bojažljivo.
- Ja imam iglu u svojoj korpi, gospodine, a imam i konca. Hoćete li mi dozvoliti da vam je ja zakrpim? Ja mislim da ću to moći lepše od vas.
Čak ni g. Kodlin nije imao da iznese ništa protiv toga predloga koji je došao u tako zgodan čas. Kleknuvši kraj kutije, Nela se brzo zanese u svoj posao i dovrši ga začudo lepo.
Dok je ona tako bila zaposlena, veseli čovečuljak gledao ju je sa interesovanjem koje nije izgledalo ništa manje kad je bacio pogled i nanjenog druga. Kad ona svrši svoj posao, onjoj zahvali pa je onda upita kuda putuju.
- N... ne dalje za večeras, mislim, - reče dete i pogleda u svog dedu.
- Ako vam treba prenoćište, - reče čovek - ja bih vam savetovao da dođete u istu gostionicu s nama. Eno je, tamo, ona duga niska bela kuća onamo. Vrlo je jeftino.
Starac bi i kraj sveg svog umora ostao svu noć na groblju, kad bi njegovi novi poznanici tu ostali. Kako on brzo i ushićeno pristade na taj predlog, oni svi poustajaše i pođoše zajedno, on je išao neposredno uz kutiju s lutkama, koja ga je bila sasvim zanela: veseli čovečuljak nosio je, kutiju obešenu o ruku kaišem udešenim naročito za to, Nela je držala dedu za ruku a g. Kodlin je lagano išao pozadi i dizao lagano prema crkvenom tornju i okolnom drveću onakve poglede kakve je u svojoj varoškoj praksi navikao da baca na prozore salona i soba za decu, dok traži povoljno mesto na koje bi postavio svoje pozorište.
Gostionicu su držali neki debeli gazda i gazdarica koji nisu imali ništa protiv toga da prime svoje nove goste, nego pohvališe Nelinu lepotu i postadoše odmah dobro raspoloženi prema njoj. U kuhinji nije bilo nikog drugog osim dvojice komedijaša i devojčica im je bila neobično zahvalna što su im našli tako dobar stan. Gazdarica se jako začudi kad ču da su oni došli čak iz Londona i kao da je bila vrlo radoznala da dozna kuda misle dalje da idu. Dete predupredi njeno pitanje kako je znalo i umelo i bez velike muke, jer stara gospođa odustade od pitanja čim joj se učini da devojčici to zadaje bol.
- Ova dva gospodina su poručila večeru kroz jedan sat, - reče ona uvodeći je u krčmu - pa bi i za vas bilo najbolje da večerate s njima. A dotle ćete okusiti nešto što će vam prijati, jer sam sigurna da vam je to potrebno posle svega što ste danas pretrpeli. Deder sad, nemoj da gledaš u starog gospodina, jer kad ti to popiješ, dobiće i on isto.
Ali kako nju ništa nije moglo navesti da ga ostavi samoga, ili da okusi makar što od čega on ne bi dobio veći deo, stara gospođa je morala da posluži prvo njega. Kad su se oboje tako potkrepili, sve živo iz kuće požuri u jednu praznu štalu gde je bilo smešteno pozorište i gde je odmah trebalo da otpočne predstava pri svetlosti nekoliko lelujavih sveća prilepljenih oko jednog obruča, koji je visio s tavanice okačen o uzicu.
A tada čovekomrzac Toma Kodlin, pošto je svirao u Panove dvojnice dok nije postao sasvim ojađen, zauze svoje mesto na jednoj strani karirane tkanine koja je krila pokretača svih lutaka, pa stavivši ruku u džep pripremi se da odgovara na sva Pančova pitanja i primedbe, i da se očajnički pravi da je njegov najprisniji lični prijatelj, da mu veruje slepo i beskrajno, da zna kako on u tome hramu i danju i noću provodi vrlo veseo i sjajan život i da je u svako doba i u svim prilikama takva ista oštroumna i vesela osoba kako ga gledaoci sad vide pred sobom. Sve je to g. Kodlin radio s izgledom čoveka koji se rešio na najgore, i koji se pomirio sa svojom zlom sudbinom; pogled mu je lagano bludio unaokolo i za vreme najživljeg odgovaranja, da vidi utisak kod slušalaca, a naročito dejstvo na gazdu i gazdaricu, koje može imati vrlo važne posledice s obzirom na večeru.
Ali u tome pogledu nije imao razloga da se brine, jer je cela predstava izazvala takav pljesak da se sve orilo, a dobrovoljni prilozi su pljuštali tako obilno daje to bio još jači dokaz opšteg uživanja. Ničiji se glas nije tako glasno čuo usred opšteg smeha kao starčev. Nelin se nije nikako čuo, jer je ona, sirotica bila zaspala s glavom naslonjenom na njegovo rame i spavala je tako tvrdo da je nije moglo probuditi sve njegovo nastojanje da i ona učestvuje u njegovoj radosti.
Večera je bila vrlo dobra, ali je ona bila tako umorna da nije mogla jesti, a ipak nije htela ostaviti starca, dok ga nije smestila i poljubila. Blaženo nesposoban za ma kakvu brigu i strepnju, on je samo sedeo i s glupim osmehom na licu divio se svemu što su njegovi novi prijatelji govorili, i tek kad su se oni zevajući povukli u svoje sobe, on je pošao gore za devojčicom.
Oni su imali da spavaju u jednoj prostoriji nad štalom koja je pregradom bila podeljena u dva dela, ali su oni bili sasvim zadovoljni svojim stanom, jer se nisu nadali ni takvom. Starac se osećao nelagodno pošto je legao, te zamoli Nelu da dođe da sedne kraj njegovog kreveta, kao što je sedela tolike noći. Ona se požuri do njega, pa je sedela dok on nije zaspao.
U zidu njene sobe bio je mali prozor, jedva nešto malo širi od pukotine i ona ga otvori pošto ode od starca i stade se čuditi tišini. Pogled na staru crkvu i grobove oko nje na mesečini i tamno drveće što šapuće među sobom, nateraše je da se dublje zamisli nego pre. Ona opet zatvori prozor, pa pošto sede na krevet, stade razmišljati o životu koji ih čeka.
Imala je nešto malo novca, ali je to bilo malo, a kad se to potroši moraju početi prositi. Među parama je bio i jedan zlatnik pa bi mogla iskrsnuti prilika kad bi im on mogao vredeti stostruko. Najbolje bi bilo da ona taj novac sakrije i da ga nikako ne pokazuje, dok im položaj ne bude sasvim očajan i kad ne budu imali nikakvih drugih sredstava.
Pošto se rešila na to, ona uši zlatnik u svoju haljinu, pa leže u postelju lakša srca i odmah utonu u dubok san.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Empty Re: Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 12:07 pm


Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Girl_Reading

SEDAMNAESTA GLAVA
Nov svetao dan zasija kroz prozorčić, i, tražeći srodno društvo u detinjim očima, probudi ga. Kad ugleda tuđu sobu i njene neobične predmete, devojčica se trže uplašeno čudeći se kako je dospela tu iz svoje dobro poznate sobe, u kojoj je, kako joj se činilo, sinoć zaspala, i gde li su je to preneli. A kad baci još jedan pogled oko sebe, ona se seti svega što se dogodilo u poslednje vreme, pa skoči iz postelje puna nade i uzdanja.
Bilo je još rano, i pošto je starac još spavao, ona izađe u groblje, stresajući nogama rosu s visoke trave i često stupajući ustranu na mesta gde je trava bila viša nego inače, da ne bi gazila po grobovima. Osećala je neko čudno zadovoljstvo da se bavi među tim prebivalištima mrtvih i da čita natpise na grobovima dobrih ljudi (bio je tu sahranjen veliki broj dobrih ljudi), te je sa sve većim interesovanjem išla od groba do groba.
Bilo bi to vrlo tiho mesto, onako kako to mesto i treba da bude, samo da nije bilo graktanja vrana koje su izgradile gnezda na granama nekog visokog starog drveća i koje su se dozivale visoko u vazduhu. Prvo bi jedna sjajna ptica, lebdeći blizu svoga razbarušenog doma koji se njihao i ljuljao na vetru, pustila svoj promukli krik, rekao bi čovek kao sasvim slučajno, i nekako sasvim ozbiljnim glasom, kao da govori sama sebi. Neka druga bi joj odgovorila, a ona bi opet kriknula, ali sad glasnije nego pre; zatim bi još jedna progovorila, pa još jedna; a onda bi ona prva, uvek kao izazvana protivrečenjem, sve jače naglašavala svoj slučaj. Drugi glasovi, koji su dotle ćutali, upadali bi s nižih grana, pa sa viših i sa sređnjih, s leva i s desna, i sa vrhova drveća; drugi su opet žurno doletali sa sivih kulica na crkvi i prozora staroga zvonika, pridruživali se graji, koja je rasla i opadala, nadimala se i opet stišavala i sve dalje trajala; i sve se to nadvikivanje izvodilo uz neprestano preletanje tamo i ovamo, sletanje na nove grane i često menjanje mesta, što je sve izgledalo kao neko ruganje nekadašnjem nemiru onih što tako mirno leže tamo dole pod mahovinom i busenjem i borbi u kojoj su utrošili svoje živote.
Često dižući oči prema drveću odakle su dolazili ti zvuci i osećajući kao da oni čine da groblje izgleda mirnije, nego kad bi vladala mrtva tišina, devojčica je natenane išla od groba do groba, čas zastajala da brižljivom rukom ponovo namesti neku vinjagu koja se odvojila od neke humke čijem je lepom obliku doprinosila, a čas kroz jedan nizak prozor s rešetkama zavirivala u crkvu i njene od moljaca izgrižene knjige nanalonju, izbledelu zelenu čoju koja otpada sa strane bogataških stolova i ostavlja otkriveno golo drvo. Tu su i klupe na kojima sedi siromašni stari svet, uglačane, tanke i užutele kao i taj svet; grubo otesana krstionica gde deca dobijaju imena; jednostavan oltar pred kojim kleče u kasnijem životu; prosta, crna nosila na kojima leže njihova tela prilikom njihove poslednje posete staroj senovitoj crkvi. Sve je govorilo o dugom služenju i tihom, sporom raspadanju; čak i samo uže od zvona u preprati koje se iskrzalo u rese i posedelo od starosti.
Gledala je u jednu skromnu ploču koja je pričala o nekom mladom čoveku koji je umro u dvadeset trećoj godini pre pedeset i pet godina, pa ču kako joj se približuje neki nesiguran korak, a kad se osvrnu ona vide slabu ženu pognutu pod teretom godina, koja se dotetura do nogu toga istoga groba i zamoli je da joj pročita natpis na toj ploči. Kad je ona to uradila, staricajoj zahvali i reče da je zadugo znala napamet te reči, ali sad više ne može da ih vidi.
- Jeste li mu vi bili majka? - reče dete.
- Ja sam mu bila žena, draga moja.
Ona žena čoveka od dvadeset i tri godine! Ah, istina! To je bilo pre pedeset i pet godina!
- Čudiš se kad čuješ da to kažem - primeti starica mašući glavom. - Nisi ti prva. I drugi su se već ranije čudili toj istoj stvari. Da, bila sam njegova žena. Smrt nas ne menja jače nego život, draga moja!
- Dolazite li često ovamo? - upita dete.
- Leti često sedim ovde - odgovori ona - Nekada sam imala običaj da dolazim ovamo da plačem i tugujem, ali je to bilo poodavno milom bogu hvala!
- Berem bele rade kad cvetaju i nosim ih kući - reče starica posle kratkog ćutanja - Ne volim nikakvo drugo cveće kao ovo i nisam ga volela punih pedeset pet godina. Dugo je to vreme, i ja sam tako ostarila.
Zatim, pošto se raspričala o predmetu koji je bio nov za tu jedinu njenu slušateljku, iako je ustvari bila još dete, ona je pričala kako je, kad se to dogodilo plakala i jaukala i molila boga da i sama umre: pa kako se, kad je prvo došla kao još mlado stvorenje koje snažno oseća i ljubav i tugu, nadala da joj je srce prepuklo što je ustvari onda izgledalo tačno. Ali je i to prošlo pa iako je i dalje bila žalosna kad god bi tu dolazila te posete joj ipak nisu više bile nepodnošljive, i to je išlo tako i dalje, sve dok najzad namesto bola nije došlo neko osećanje svečanog zadovoljstva i izvesne dužnosti koju je vremenom zavolela. A sad, posle pedeset i pet godina govorila je o umrlom čoveku kao da joj je bio sin, ili unuk, s nekakvim žaljenjem za njegovom mladošću, što je dolazilo usled njene starosti, i veličala njegovu snagu i mušku lepotu, upoređujući je sa svojom slabošću i oronulošću, a usto je ipak govorila o njemu i kao o svome mužu i u vezi s njim zamišljala sebe onakvu kakva je bila, a ne kakva je sad i govorila o njihovom sastanku na onome svetu, kao da je on tek juče umro, a kao da ona, nezavisno od svog nekadašnjeg ja, misli o sreći one ljupke devojke koja kao da je umrla zajedno s njim.
Dete je ostavi da bere cveće koje je cvetalo na grobu, pa se zamišljeno vrati laganim koracima.
Starac je dotle već bio ustao i obukao se. G. Kodlin, još uvek kao čovek koji je osuđen da posmatra grubu stvarnost života, pakovao je među svoje rublje ostatke sveća preostale od sinoćne predstave; dok je njegov drug primao čestitanja od svih besposličara u štalskom dvorištu, koji su, ne mogući ga razlikovati od Pančovog visokog uma, svrstavali i njega odmah na drugo mesto posle tog veselog razbojnika i voleli ga skoro isto toliko. Pošto je dobio dovoljno potvrda o svojoj omiljenosti, on dođe na doručak, gde se oko stola okupiše svi zajedno.
- A kuda vi idete danas? - upita čovečuljak obraćajući se Neli.
- Ja zaista još ne znam načisto - odgovori devojčica. Mi idemo na trke - reče čovečuljak. - Ako i vas vodi put u tome pravcu i ako bi voleli da budete u našem društvu, onda hajde da putujemo zajedno. Ako pak više volite da idete sami, vi samo to recite, pa ćete videti da vam mi nećemo dosađivati.
- Idemo s vama - - reče starac. - Nela... s njima, s njima!
Devojčica razmisli malo, pa pomislivši da će skoro morati prositi, a teško se može nadati da se za tu svrhu može naći pogodnije mesto nego tamo gde se skupljaju gomile bogate gospode i gospođa u nameri da se zabave i počaste, odluči da pođe s tim ljudima do toga mesta. Ona zato zahvali čovečuljku na njegovoj ponudi, pa pogledavši, bojažljivo u njegovog druga reče da ako postoji neka zamerka tome da i oni pođu s njima do toga mesta gde su trke onda...
- Zamerka! - reče čovečuljak. - Deder, Tomo, budi i ti makar jednom ljubazan, pa reci da bi voleo da i oni idu s nama. Znam da bi. Budi ljubazan, Tomo!
- Troterse, - reče Kodlin, koji je govorio lagano, a jeo halapljivo, što nije neobično kod filosofa i čovekomrsca - ti si suviše lake ruke.
- Zašto? Šta to može da smeta? - pitao je upomo njegov drug.
- Možda ne smeta ništa u ovome slučaju, - odgovori Kodlin  - ali je to u principu opasno, a ti si suviše lake ruke, to ti ja kažem.
- Pa dobro, hoće li oni s nama, ili neće?
- Ama hoće, - reče g. Kodlin - ali si ti bar mogao učiniti da to izgleda kao da im mi činimo neku ljubav, zar ne?
Čovečuljak se ustvari zvao Haris, ali je postepeno mesto toga imena dobio ne baš tako milozvučno ime Troters, koje mu je zajedno sa prethodnim pridevom Šort, dato usled njegovih kratkih nogu. Ali kako je Šort Troters,8 kao složeno ime, bilo nezgodno za upotrebu u prijateljskom razgovoru, gospodin kome je ono podareno bio je poznat među svojim prijateljima, ili kao „Šort“, ili kao „Troters“, a retko su ga oslovljavali punim imenom Šort Troters, izuzev u ozbiljnim razgovorima i u svečanim prilikama.
Dakle taj Šort, ili Troters, kako je već čitaocu volja, na upozorenje svoga prijatelja g. Tome Kodlina, odgovori šalom koja je imala za cilj da skrene ustranu njegovo nezadovoljstvo; pa se onda s velikim uživanjem baci na hladnu kuvanu govedinu, čaj i hleb s maslom, srdačno nudeći svoje društvo da radi to isto.
G. Kodlinu ustvari nije bilo potrebno takvo dopuštenje, jer se on već bio najeo koliko je god mogao da podnese, pa je sad vlažio pisak jakim pivom od kojeg i sad poteže dobar gutljaj s velikim uživanjem ne pozivajući nikoga da ga s njim podeli - i tako ponovo jako istače svoje mizantropsko nastrojenje.
Kad se doručak najzad svrši, g. Kodlin zatraži račun, pa stavljajući pivo na račun celoga društva (koji postupak tako isto miriše na mizantropiju), podeli ukupan iznos na dva jednaka dela, računajući polovinu za sebe i svoga prijatelja, a drugu polovinu za Nelu i njenog dedu. Pošto se oba ta dela ispravno podmiriše i sve se pripremi za polazak, oni se oprostiše od gazde i gazdarice i nastaviše put.
I tu se naročito snažno ispoljiše g. Kodlinov lažni položaj u društvu i uticaj koji je on vršio na njegovu ranjenu dušu, jer dok ga je sinoć g. Panč oslovljavao kao „gospodara“ i samim tim davao publici na znanje da Kodlin drži tu osobu radi svog ličnog raskošnog zabavljanja i uživanja, sad, eto, on ide teško i prti na leđima teški hram toga istoga Panča i to ga nosi svojeručno na plećima, u tako zagušljivoj vrućini i tako prašnjavim drumom. A on, taj isti sjajni i nasmejani Panč mesto da uveseljava svoga gospodara stalnom paljbom duhovitosti, ili veselim treskanjem svoje palice po glavama svojih srodnika i poznanika, sad eno leži sasvim bez kičme, sav mlitav i skljokan u mračnoj kutiji, s nogama prebačenim oko vrata i bez ikakvog traga makar ijedne od njegovih društvenih odlika.
G. Kodlin je teško tabao putem izmenjujući pokatkad reč dve sa Šortom, i ponekad zastajući da, se odmori i da gunđa. Šort je išao prvi s pljosnatom kutijom, svojim ličnim stvarima (kojih nije bilo mnogo) uvijenim u jedan zavežljaj i mesinganom trubom prebačenom preko leđa. Nela i njen deda išli su odmah za njim, jedno s jedne a drugo s druge strane, a Toma Kodlin je bio pozadina.
Kad bi došli u neku varoš, ili selo, pa čak i do neke osamljene kuće boljeg izgleda, Šort bi dunuo u mesinganu trubu i zasvirao odlomak neke vesele melodije onim veselim tonom zajedničkim za sve Pančove i njihove družine. Ako bi svet poleteo na prozore, g. Kodlin bi postavio hram, brzo razvio tkaninu i pod njom sakrio Šorta, pa bi histerično dunuo u dvojnice i zasvirao neku melodiju. Zatim bi zabavljanje počelo što je moguće pre a g. Kodlin je bio nadležan da odluči o njegovoj dužini, da produži ili da skrati vreme krajnje pobede glavnog junaka nad neprijateljem čovečanstva prema tome da li ceni da će kasnija berba penija biti bogata ili mršava. Kad bi se ona ubrala do poslednje parice, on bi ponovo natovario na sebe svoj tovar, pa bi pošli dalje.
Ponekad bi predstavljali za prelazak preko nekog mosta ili skele, a jednom su igrali kod neke trošarinske stanice na naročitu želju skupljača trošarine, koji je, pošto se napio onako sam, položio šiling u gotovu da ima predstavu lično za sebe. Bilo je jedno malo mesto koje je mnogo obećavalo, ali gde su im se nade izjalovile, jer je jedna omiljena ličnost u igri imala zlatan širit na kaputu, a bila je budalasta drvena glava koja svuda zabada nos, pa je svet mislio da se njom kleveta crkvenjak, te su se vlasti morale povući brže bolje. Ali su obično bili vrlo dobro primljeni i retko su kad odlazili iz nekog mesta da za njima nije išla i vikala velika gomila ritave dečurlije.
I pored svih tih zastajanja toga dana, prevalili su dug put i još su bili na njemu kad se mesec pojavio na nebu. Šort je ubijao vreme pesmama i šalama i bio je zadovoljan svačim što bi se dogodilo. G. Kodlin, pak, sa svoje strane proklinjao je svoju sudbinu i sve što je šuplje na zemlji, a naročito Panča, pa je i dalje hramao s pozorištem na leđima, kao oličenje i žrtva najcrnjeg jada.
Zastali su da se odmore kraj jednog putokaza gde se više puteva sastajalo a g. Kodlin u svojoj velikoj mržnji na sav ljudski rod spusti tkaninu i sede u dno pozorišta, nevidljiv za samrtničke oči i pun prezrenja za svoje bližnje, kad iza jedne okuke koju su oni bili prošli, izbiše i uputiše se k njima dve ogromne senke. Devojčica se isprva bila preplašila od tih mršavih, crnih džinova  - jer su tako izgledali dok su se primicali krupnim koracima ispod senki drveća - ali Šort, pošto joj prvo reče da se nema čega plašiti, dunu u trubu, našto mu odgovoriše veseli usklici.
- To je Grajnderova banda, je l’? - viknu Šort iz sveg glasa.
- Jeste! - odgovoriše dva piskava glasa.
- Onda hajd’ ’vamo - reče Šort - Deder da vas vidimo. Mislio sam ja da ćete to biti vi.
Pozvana tako, „Grajnderova banda“ priđe udvostručenom brzinom i uskoro se nađe s našom malom družinom.
G. Grajnderovo društvo, obično zvano banda, sastojalo se od jednog mladog gospodina i mlade dame na štulama i samoga g. Grajndera koji se za pešačenje služio svojim prirodnim nogama i na leđima nosio doboš. Dvoje mladih su pred publiku izlazili u odelu škotskih gorštaka, ali kako je sad bilo vlažno i hladno, mladi gospodin je imao na sebi preko kilta9 mušku mornarsku kabanicu koja mu je dopirala do članaka i sjajan cilindar, a mlada dama je bila tako isto umotana u štofani ogrtač, a na glavi je imala maramu povezaču. Njihove škotske kapice, koje je g. Grajnder nosio na svome dobošu, bile su okićene perjem crnim kao ugljen.
- Idete na trke to već vidim - reče Grajnder koji pristiže zaduvan - I mi tako isto. Kako ste, Šorte? - na to se vrlo prijateljski rukovaše. Dvoje mladih, pošto su bili suviše visoko za običan pozdrav, pozdraviše na svoj način. Mladić previ svoju desnu štulu i potapša ga po ramenu, a mlada dama zazvecka defom.
- Vežbate se? - reče Šort, pokazujući na štule.
- Ne, - reče Grajnder - nego čovek mora ili da ih nosi, ili da ide na njima, pa oni više vole na njima. Vrlo je prijatno zbog izgleda. Kojim putem vi idete? Mi ćemo najbližim.
- Ama ustvari, - reče Šort - mi idemo najdužim, jer onda možemo da svratimo na konak na jednu milju i po dovde. Ali prevaliti večeras tri četiri milje više, znači toliko manje za sutra, pa ako vi idete dalje, mislim da je najbolje da i mi uradimo to isto.
- A gde vam je ortak? - upita Grajnder.
- Evo ga ovde, - viknu g. Toma Kodlin i promoli glavu i lice u proscenijumu pozomice, pokazujući takav izraz lica kakav se ne vidi često na njoj - a on će pre pristati da vidi svog ortaka kuvana živa, nego što će večeras poći dalje. To vam on kaže.
- Pa lepo, ali nemoj da govoriš takve stvari na mestu koje je namenjeno za prijatnije stvari - opomenu ga Šort, - Poštuj društvo, Tomo, ako baš i govoriš grubo.
- Bilo ti grubo, ili glatko. - reče g. Kodlin lupnuvši mkom po maloj rampi, gde Panč, kad mu odjednom padnu u oči njegove lepo razvijene noge i njihova slikovitost u svilenim čarapama, ima običaj da ih izlaže opštem divljenju - bilo ti grubo, ili glatko, ja večeras ne idem dalje od te milje i po. Ja ću da odsednem kod Veselih prodavaca peska i nigde na dmgom mestu. Ako vam se dopada da dođete tamo, dođite; ako više volite da produžite sami, onda idite sami i bez mene, ako možete.
Rekavši to, g. Kodlin iščeze sa pozornice i odmah se pojavi izvan pozorišta, pa ga jednim zamahom diže na ramena i ode začudo brzo.
Pošto je sad svaka dalja prepirka bila isključena, Šort bi prinuđen da se rastane od g. Grajndera i njegovih učenika i da pođe za svojim mrzovoljnim drugom. Pošto je stajao nekoliko minuta kraj putokaza da gleda kako štule žurno odmiču po mesečini, a nosioc doboša sporo tapka za njima, on dunu u trubu nekoliko tonova, kao pozdrav na rastanku i požuri što brže može za g. Kodlinom. U tom cilju on pruži Neli svoju slobodnu ruku, pa opomenuvši je da ne klone, jer će brzo biti kraj njihovom putu za tu noć, i pošto i starca osokoli sličnim uveravanjem, povede ih dosta brzim korakom prema njihovoj meti, prema kojoj ni on nije više bio tako neraspoložen s obzirom da se mesec već bio pokrio, a oblaci su pretili kišom.
8 Troters (Trotters) bi značilo kaskalo, a Šort (Short) kratak, te bi ovaj nadimak ustvari značio: Kratkonogo kaskalo. - Prev.
9 Kilt - deo nošnje škotskih gorštaka u obliku suknjice od tkanine s šarama u kvadratima čija je boja različita kod svakog plemena, tako da se po samoj boji tih kvadrata raspoznaje iz kojeg je plemena onaj koji nosi kilt. - Prev.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Empty Re: Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 12:07 pm

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Faithful

OSAMNAESTA GLAVA
Veseli prodavci peska, mala drumska gostionica bila je prilično stara, sa firmom na kojoj su bila predstavljena tri vesela prodavca peska koji pojačavaju svoju veselost mnogim bokalima piva i džačićima zlata, i koja se ljuljala i škripala na svome stubu na drugoj strani puta. Kako su naši putnici toga dana opazili mnoge znake da se primiču varoši gde se drže trke, kao što su ciganske čerge, kola natovarena šatrama za kockanje i svim potrebnim priborom, putujuće prikazivače svake vrste, pa prosjake i skitnice svakog reda, koji su se svi uputili u istom pravcu, g. Kodlin se plašio da će zateći sva mesta u gostionici zauzeta, a kako je to njegovo strahovanje bilo sve jače ukoliko je odstojanje bilo manje između njega i gostionice, on je ubrzavao korak i pored tereta koji je imao da nosi, dok nije prešao skoro u pravo trčanje, i dok ne stiže do njenog praga. Tu se prijatno iznenadi kad vide da je njegovo strahovanje bez osnova, jer je sam gostioničar stajao naslonjen na dovratnik i leno posmatrao kišu koja se dotle već bila teško spustila, a nikakva zvrka napuklog zvonceta, ni razuzdana vika, ni glasno pevanje u horu nisu odavali nikakvo veselo društvo u gostionici.
- Sasvim sam? - upita g. Kodlin spustivši teret i brišući čelo.
- Sasvim sam zasad. - odgovori gostioničar pogledavši u nebo - ali ćemo večeras, kako mi se čini, brzo dobiti društva. Deder jedan od vas momci nosite to pozorište tamo u ambar. Beži brzo unutra od kiše. Tomo kad sam video da će biti kiše, ja sam naredio da se, dobro naloži, i sad tamo u kujni plamti sve u šesnaes’, to ti ja kažem.
G. Kodlin pođe za njim drage volje i ubrzo vide da se gazda nije naprazno hvalio svojim pripremama. Silna je vatra buktala na ognjištu i s veselim šumom tutnjala uz širok dimnjak, a taj šum je još pojačavao prijatno klokotanje i krčkanje koje se čulo iz velikog kotla na vatri. Cela je prostorija bila rumena od crvenog bleska vatre, a kad gostioničar prodžara vatru tako da plamen stade besno sevati i suktati uvis - pa još kad podiže poklopac sa gvozdenog kotla i kad iz njega jurnu napolje ukusan miris, a klokotanje postade dublje i milozvučnije, a neka masna para se podiže iz njega i stade da visi oko njihovih glava kao neka vrlo ukusna magla - kad on to uradi, g. Kodlinovo srce se prijatno uzbudi.
On sede u kut kraj ognjišta i stade se smešiti G. Kodlin je sedeo tako, i smeškao se u kutu kraj ognjišta, i gledao gazdu kako s obešenjačkim pogledom drži poklopac u ruci, praveći se da to njegovo držanje deluje blagotvorno na ono što se kuva, i puštajući da para golica nozdrve njegovog gosta. Sjaj plamena je otsijavao od gazdine ćelave glave i šeretskih očiju i od usta s kojih mu je tekla voda, i od bubuljičavog lica, i okrugle, debele prilike. G. Kodlin prevuče rukom preko usana, pa samo promrmlja: -  A štaje to?
- To je janija od škembića, - reče gazda i mljesnu ustima,  - i kravljih nogu - i ponovo mljesnu ustima - i slanine, -  novo mljeskanje - i krte govedine, - i mljesnu po četvrti put - -  pa graška, karfijola, mladog krompira i špargle, sve pomešano u izvrsnu čorbu - Pošto je doterao do vrhunca, on mljesnu ustima još nekoliko puta, pa udahnuvši iz sve snage mirisna isparenja oko sebe, ponovo spusti poklopac s izrazom čoveka čija su iskušenja na ovome svetu svršena.
- Kad će to biti gotovo? - upita g. Kodlin malaksalo.
- Biće taman kako treba, - reče gazda pogledavši u časovnik na zidu, a i sam taj časovnik je imao takvu boju na svom debelom, belom licu i izgledao baš takav časovnik u kakav treba da gledaju veseli prodavci peska! - biće baš taman kako treba u dvadeset i dva minuta do jedanaest.
- Onda, - reče g. Kodlin - onda mi donesite pintu toplog piva i ne dajte nikom da ovamo donese nijedan biskvit, dok ne bude vreme.
Klimnuvši glavom da pokaže kako odobrava to odlučno i muško držanje, gazda ode da natoči pivo, pa se uskoro vrati i dade se na posao da ga zagreje u malom limenom sudu cilindričnog oblika da se može gurnuti dublje u vatru, do mesta gde je žar najžešći. Pivo se brzo zagreja, i on ga dade g. Kodlinu onako s penušavim kajmakom po površini, koji je jedno od srećnih preimućstava kuvanog malca.
Pošto ga taj umirujući napitak znatno odobrovolji, g. Kodlin se sad seti svoga društva, te obavesti gostioničara kod Prodavaca peska da se njihov dolazak može uskoro očekivati. Kiša je kloparala po prozorima i slivala se potocima, a g. Kodlin je bio toliko prijateljski raspoložen da je nekoliko puta izrazio nadu da oni neće valjda biti tako blesavi da pokisnu.
Oni najzad stigoše prokisli do gole kože i žalosna izgleda, iako je Šort, koliko je god mogao, zaklanjao devojčicu skutovima svoga kaputa, a od silnog trčanja skoro nisu mogli disati. Ali čim su se njihovi koraci čuli na putu, gazda, koji je bio na spoljnim vratima i brižno očekivao njihov dolazak, utrča u kuhinju i skide poklopac s kotla. To je delovalo električnom brzinom. Oni su svi ulazili nasmejana lica, iako im je voda curila s odela na pod, a Šortove prve reči su bile.
- Ala je to divan miris!
Nije teško zaboraviti pljusak i blato kraj vesele vatre i u svetloj sobi. Dobili su papuče i onoliko suvog odela koliko se moglo naći u kući i u njihovim zavežljajima, pa su se uvukli u topli kut kraj ognjišta, kao što je već ranije uradio g. Kodlin, te brzo zaboraviše svoje skorašnje nevolje ili su ih se sećali još samo u radosnom poređenju sa sadašnjim blagostanjem. Savladani toplotom i udobnošću, kao i umorom zbog svega što su toga dana izdržali, Nela i starac zaspaše na svojim stolicama čim sedoše na njih.
- Ko su vam to dvoje? - šapnu gazda.
Šort odmahnu glavom i reče da bi i sam voleo da zna.
- Zar ni vi ne znate? - upita gazda okrenuvši se g. Kodlinu.  - Ni ja, bogami! - odgovori on. - Nikakvog dobra od njih, kako mi se čini.
- A ni nekog zla, ja bi’ rek’o - reče Šort. - U to možeš biti siguran. Znaš šta bi’ ja rek’o? - Jasno je da starac nije pri zdravoj pameti.
- Ako nemaš ništa novije da nam saopštiš, - progunđa g. Kodlin bacajući pogled na časovnik - onda bi bolje bilo da nas pustiš da mislimo na večeru, i da nam ne dosađuješ.
- Saslušaj me do kraja, vere ti! - odgovori njegov prijatelj.
- Meni je osim togajasno da oni nisu navikli na ovakav život. Nemoj da mi pričaš da je ovo lepo dete naviklo da se potuca ovako kako se potucalo poslednja dva tri dana, jer ja bolje znam.
- Pa ko ti veli da je naviklo? - promumla g. Kodlin, pa opet pogleda u časovnik, a zatim u kotao. - Zar ne znaš ništa zgodnije da smisliš za ovu priliku, nego da govoriš nešto, pa da posle sam to poričeš?
- Ja bi’ voleo kad bi ti neko dao da večeraš, - odgovori Šort
- jer neće biti mira dok se ti ne najedeš. Jesi li ti opazio kako starac nestrpljivo želi da ide što dalje, uvek sve dalje i sve dalje? Jesi li ti to video?
- No, pa šta s tim? - odgovori Toma Kodlin.
- Evo šta - reče Šort. - On je kidnuo od svoje rodbine. Pazi što ti velim - lepo kidnuo od rodbine i nagovorio ovo lepo, nežno stvorenje, zato što ga ono jako voli, da mu bude vođa i saputnik
- kuda, to ne zna ni on sam, koliko ni čovek na mesecu. Eto, to je ono što ja neću dopustiti!
- Ti nećeš to dopustiti! - viknu g. Kodlin pogledavši opet u časovnik i hvatajući se obema rukama za kose, kao od očajanja, ali je bilo teško reći da li zbog reči svoga druga, ili usled sporog odmicanja vremena. - I sad treba da živiš u takvom svetu!
- Ja - ponovi Šort jačim glasom i lagano - neću to da trpim! Ja neću da gledam kako to krasno i lepo devojče pada u rđave ruke i dospeva među rđave ljude za čije društvo nije taman koliko ni oni nisu za drugovanje s anđelima. Prema tome, čim oni pokažu nameru da se rastanu od nas, ja ću preduzeti korake da ih zadržim i da ih vratimo njihovoj rodbini, koja je, to slobodno mogu da kažem, dosad svoju žalost plakatima oglasila po celom Londonu.
- Šorte, - reče g. Kođlin, koji se sve dotle, glavom naslonjen na ruke, sa laktovima na kolenima, ljuljao sa strane na stranu, a ponekad bi i tresnuo nogom o zemlju, ali koji sada pogleda naviše živahnim pogledom - može biti da u tome što ti kažeš ima zdravo mnogo smisla. Ako je tako, i ako dođe do neke nagrade, Šorte, onda da imaš na umu da smo mi ortaci u svemu i svačemu.
Njegov drug imao je samo toliko vremena koliko da klimne glavom i da kaže da se slaže, jer se baš u tom trenutku devojčica probudila. Za vreme ranijeg šaputanja oni su se bili primakli jedan drugom, a sad se žurno odmakoše, pa su se prilično nespretno trudili da običnim glasom govore o nekim beznačajnim stvarima, kad se napolju čuše neki tuđi koraci i stiže novo društvo.
To nije bio niko drugi nego četiri vrlo sumorna psa koji uđoše šljepćući nogama jedan za drugim, predvođeni od jednog starog krivonogog psa neobično tužna izgleda, koji se, pošto zastade kad i poslednji njegov drug dođe do vrata, uspravi na stražnje noge i pogleda redom u svoje drugove, a ovi odmah takođe stadoše na stražnje noge u tužnom redu. I nije to bila jedina neobična okolnost kod tih pasa, jer je svaki od njih imao na sebi neku vrstu ogrtača drečeće boje, iskićenog posuknulim metalnim kopčama, a jedan je imao i kapu na glavi, vrlo brižljivo privezanu ispod brade, koja mu je bila spala na njušku i sasvim mu pokrila jedno oko; dodajte tome da su drečeći ogrtači bili pustili boju i da su oni koji su ih nosili bili uprskani i prljavi, pa ćete dobiti neki približan pojam o neobičnom izgledu tih novih gostiju gostionice kod Veselih prodavaca peska.
Ali se ni Šort, ni gostioničar, ni Toma Kodlin nimalo ne iznenadiše, nego samo rekoše da su to Džerijevi psi, te da ni Džeri ne može biti daleko iza njih. Tako su psi stajali, strpljivo čekali otvorenih usta i netremice gledali u lonac koji je ključao, dok se i sam Džeri ne pojavi, na što se psi odmah spustiše i stadoše hodati po sobi na prirodan način. Mora se priznati da taj položaj nije mnogo ulepšavao njihov izgled jer dugi peševi njihovih ogrtača i njihovi repovi - i jedni i drugi krasni svaki na svoj način -  nisu se nikako poklapali.
Džeri, vlasnik i dreser tih igranju obučenih pasa, bio je visok čovek s crnim zaliscima i u plišanom kaputu, koji je izgleda, bio dobro poznat s gazdom i njegovim gostima, te im priđe i srdačno se pozdravi s njima.
Skinuvši s leđa mali vergl, koji spusti na jednu stolicu i zadržavši u ruci mali bič kojim je održavao u strahu svoju trupu komedijaša on priđe k vatri da se osuši i stupi u razgovor.
- Valjda tvoji glumci ne putuju uvek u svojim kostimima? - upita Šort pokazujući na odevene pse - Ako putuju, onda to bogme skupo košta.
- Ne, - odgovori Džeri - nemamo taj običaj. Ali smo danas pomalo igrali usput a na trkama istupamo s novom garderobom, pa mi se nije činilo vredno da se zadržavam da ih svlačim. Dole, Pedro!
To se odnosilo na psa s kapom na glavi, koji, kao nov član družine, nije dobro znao svoju dužnost, nego je svoje nepoklopljeno oko brižno upirao u gospodara i stalno se uspravljao na stražnje noge i kad to nije bilo potrebno i opet se spuštao na sve četiri.
- Imam ovde jednu životinju, - reče Džeri i turi ruku u prostrani džep svoga kaputa, pa gurajući ruku u jedan njegov kut, kao da traži neku malu pomorandžu, ili jabuku, ili nešto slično  - imam jednu životinju o kojoj ti, Šorte, čini mi se znaš nešto.
- Ah, - viknu Šort - daj da je vidimo.
- Evo je - reče Džeri i izvadi iz džepa malog terijera. -  To je nekad bio tvoj Tobi, zar ne?
U nekim verzijama velike pančovske drame postoji i jedan mali pas - skorašnja novina - koji se smatra lična svojina toga gospodina i koji se uvek zove Tobi. Ali taj Tobi je kao mlad ukraden od nekog drugog gospodina i na prevaru prodat našem junaku punom poverenja, koji ne budući sam prepreden ne podozreva da se lukavstvo krije kod drugih: ali Tobi, gajeći blagodarno sećanje na svoga staroga gospodara i prezirući i samu pomisao da bude odan novome ne samo da neće da sluša Pančovu zapovest da puši lulu, nego da što jače istakne svoju vemost starom gospodaru, hvata novoga za nos i žestoko ga drmusa, a gledaoce jako dira taj primer pseće privrženosti. To je bila uloga koju je mali terijer nekada igrao. Da je bilo i najmanje sumnje u tom pogledu on bi je odmah razbio svojim držanjem, jer ne samo što je on videvši Šorta, pokazao vrlo živim znacima da ga je poznao, nego je, čim je ugledao pljosnatu kutiju stao tako besno lajati na nos od kartona za koji je znao da je unutra da ga je njegov gospodar morao zgrabiti i opet strpati u džep, na veliko zadovoljstvo celog društva.
Sad se gazda dade na posao da sto zastre stolnjakom u čemu mu je i g. Kodlin od sveg srca pomogao time što je svoj nož i viljušku stavio na najzgodnije mesto i namestio se prema njima. Kad je sve bilo spremno, gazda je poslednji put podigao poklopac i tada se iz kotla podiže tako prijatno obećanje dobre večere, da bi, - da je gazda pokušao da poklopac ponovo spusti, ili da je samo nagovestio neko dalje odlaganje - gosti sigurno njega prineli na žrtvu na njegovom sopstvenom ognjištu.
Ali on nije uradio ništa ni nalik na to, nego je samo pomogao jednoj zadrigloj služavki da sadržaj kotla izruči u jedan veliki čorbaluk: a psi su taj postupak pratili sa živom radoznalošću i nisu ni osećali prskanje čorbe koje im je kropilo njuške. Najzad se čorbaluk postavi na sto, na koji su svuda unaokolo već ranije donesene čaše piva, i pošto se mala Nela usudi da očita molitvu pred jelo, večera otpoče.
U tome trenutku siroti psi se sasvim iznenada digoše na stražnje noge; devojčica se sažali na njih i htede da im baci neko parče hrane, pre nego što je sama išta okusila, iako je bila vrlo gladna kad se njihov gospodar umeša.
- Ne, draga, nemojte: ni mrvice hrane iz ničije ruke sem iz moje, molim vas. - Onaj je pas - reče Džeri i pokaza na staroga vođu trupe, govoreći strašnim glasom - danas izgubio pola penija. Neće dobiti večeru.
Nesrećno stvorenje se smesta spusti na prednje noge, stade mahati repom i gledati molećivo u svog gospodara.
- Moraš biti pažljiviji prijaško. - reče Džeri prilazeći mimo stolici na koju je malopre spustio vergl, pa mu namesti ručicu. -  Hodi ovamo! Sad sviraj dok mi večeramo; samo prestani ako smeš!
Pas poče odmah drndati na strašnoj spravi. Njegov gospodar, pošto mu je pokazao bič, vrati se na svoje mesto pa pozva ostale pse, koji na njegovu zapovest stadoše u red stojeći uspravno, kao vojnici u stroju.
- A sad, gospodo moja, - reče Džeri gledajući u njih pažljivo  - onaj pas koga prozovem, jede. Psi koji nisu prozvani stoje mirno. Karlo!
Srećno stvorenje koje je bilo prozvano šćapi zubima bačeni komad, ali nijedan od ostalih ne mače ni jednim mišićem. Tako su jeli po volji svoga gospodara. Za to vreme je onaj koji je bio u nemilosti okretao vergl nekad, brže, nekad sporije, ali nikad nije ni za časak prekinuo. Kad bi noževi i viljuške stali jako zveckati, ili kad bi neki njegov drug dobio neobično velik i masan komad, on je muziku propratio kratkim cviljenjem: ali bi smesta prestao, čim bi se gazda okrenuo da ga pogleda i još bi prilježnije udario u sviranje starog stotinitog psalma.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Empty Re: Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 12:09 pm


Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Dressing_Up


DEVETNAESTA GLAVA
Večera se još nije bila završila, kad u gostionicu kod Veselih prodavaca peska stigoše još dva putnika, na putu za istu luku kao i ostali, koji su nekoliko sati išli po kiši te uđoše sasvim sjajni i teški od vode. Jedan je bio vlasnikjednog diva i jedne žene bez ruku i nogu, koji su otišli napred u teretnim kolima; a drugi neki ćutljiv gospodin koji je živeo izvodeći vešte trikove s kartama i koji je prilično poremetio prirodni izgled svoga lica time što je stavljao male olovne pločice u oči i izvlačio ih iz usta jer je to bila jedna od njegovih stručnih majstorija. Prvom pridošlici bilo je ime Vafin, a drugi se verovatno usled prijateljskog ruganja njegovoj ružnoći zvao Slatki Viljem. Gostioničar se hitro razlete da ih što bolje usluži i zadovolji, te su se posle kratkog vremena oba gospodina osetila udobno.
- Kako je vaš div? - reče Šort, kad su svi sedeli kraj vatre i pušili.
- Dosta slab u nogama - odgovori g. Bafin. - - Počinjem da strepim da ga izdaju kolena.
- To je đosta gadan izgled - reče Šort.
- Da, zaista gadno - odgovori g. Vafin, pa se zagleda u vatru i uzdahnu. - Kad diva počnu da izdaju noge, publika više ne mari za njega ni koliko krava za mrtvo tele.
- A šta biva sa divovima kad ostare? - reče Šort, ponovo se okrećući njemu posle kratkog razmišljanja.
- Obično ostaju sa cirkuskom trupom da služe kepece -  reče g. Vafin.
- To onda njihovo izdržavanje dođe skupo kad više ne mogu da se pokazuju, zar ne? - reče Šort gledajući u njega sumnjivo.
- Bolje je to nego ih pustiti da idu u sirotinjski dom, ili po ulicama - reče g. Vafin. - Neka samo jedan div postane običan, nikad više divovi neće privlačiti publiku. Eto na primer, uzmite ljude s drvenom nogom. Kad bi postojao samo jedan čovek s drvenom nogom, taj bi bio čitavo imanje!
- Bogme bi - rekoše u isti mah gazda i Šort. - To je sasvim tačno.
- A ovako, - nastavi g. Vafin - ako bi oglasili i da Šekspira igraju sve ljuđi s drvenim nogama, ja držim da vam na kasi ne bi palo ni pola šilinga.
- I ja mislim da ne bi - reče Šort, a i gazda izrazi isto mišljenje.
- To, vidite, pokazuje - reče g. Vafin mašući lulom s izgledom ozbiljnog dokazivanja - da je dobra politika držati dotrajale divove i dalje u cirkuskim karavanima gde imaju celog života besplatan stan i hranu, i gde oni u većini vrlo rado ostaju. Bio je jednom jedan div - neki Cmac - pa je napustio karavan pre nekoliko godina i stao da nosi po Londonu plakate o saobraćanju poštanskih kola, i postao običan kao što su čistači ulica. I umro je. Ja ne ciljam protiv nikoga naročito, - reče g. Vafin, gledajući svečano unaokolo - ali je on škodio poslu - i umro je.
Gostioničar teško uzdahnu, pa se upomo zagleda u vlasnika pasa, koji klimnu glavom i promuklo reče da se i on seća.
- Znam da se sećaš, Džeri, - reče g. Vafin. - Znam da se sećaš toga, Džeri, i opšte je mišljenje da mu je tako i trebalo. Ja se sećam vremena kad je stari Maunders, koji je imao dvadeset i troja kola - sećam se vremena kad je kod staroga Maundersa, u njegovom kotedžu u Spa Fildsu, zimi, po svršetku sezone, svakoga dana sedalo za sto osam muških i ženskih kepeca, koje je posluživalo osam starih divova u zelenim kaputima, crvenim kratkim čakširama, plavim čarapama i plitkim lakovanim cipelama; a bio je i jedan kepec koji je ostario i postao pakostan, pa je, kad god ga njegov div ne bi brzo uslužio kako se njemu dopada, imao običaj da ga bode čiodom u noge, pošto nije bio dovoljno visok da ga dohvati više. Znam da je to sušta istina, jer mi je Maunders lično to pričao.
- A šta bude s kepecima kad oni ostare? - upita gostioničar.
- Što je stariji, kepec sve više vredi; - odgovori g. Vafin
- prosed kepec pun bora prkosi svakoj sumnji. Ako je div slab u nogama i ako ne može da stoji uspravno - drži ga u trupi ali ga nikad ne pokazuj! - nipošto ga ne pokazuj, makar te koliko ko nagovarao!
Dok su g. Vafin i njegova dva prijatelja pušili lule i prekraćivali vreme takvim razgovorima, ćutljivi gospodin sedeo je u jednom toplom kutu i gutao, ili se pravio da guta, vežbe radi, pola šilinga u sitnim komadima od pola penija, balansirao neko pero na nosu i izvodio druge majstorije te vrste, ne obraćajući nikakvu pažnju na društvo, koje ga je, sa svoje strane, ostavljalo na miru. Najzad, umorna devojčica uspe da nagovori dedu da pođu na spavanje, te se povukoše i ostaviše društvo oko vatre, i pse pospale na pristojnom odstojanju.
Pošto je poželela starcu laku noć, Nela se povuče u svoju sirotinjsku tavansku sobicu ali tek što je zatvorila vrata, neko lako zakuca na njih. Ona ih odmah otvori i ne iznenadi se malo kad ugleda g. Tomu Kodlina, koga je, bar kako se njoj učinilo, ostavila dole u tvrdom snu.
- Šta je bilo? - reče dete.
- Ništa nije bilo, draga moja, - odgovori njen posetilac.
- Ja sam vam prijatelj. Možda ti to nisi mislila, ali ja sam vaš prijatelj, a ne - on.
- Ko on? - upita dete.
- Šort, draga moja ja ti kažem, - reče Kodlin - pored sveg njegovog nekakvog načina ponašanja koji bi vama mogao da se dopada ja sam pravi, čestiti čovek. Ja možda ne izglelam tako ali stvarno jesam.
Dete se poče pribojavati i mislilo je da je g. Kodlinu pivo udarilo u glavu te je to samohvalisanje posledica toga.
- Šort je čovek na svome mestu i izgleda ljubazan, - nastavi čovekomrzac - ali on se tu prebacuje. E, kod mene to već nije slučaj.
Nema zbora ako je bilo neke greške u običnom ponašanju g. Kodlina ona je pre bila u tome da je on podbacivao u ljubaznosti prema svima oko sebe, a ne u tome što se prebacivao. Ali je devojče bilo u nedoumici i nije znalo šta da kaže.
- Poslušaj moj savet. - reče Kodlin - nemoj da me pitaš zašto nego ga poslušaj. Dokle god budete putovali sa nama, drži se što možeš bliže mene. Ne pokušavaj da odeš od nas - to nemoj nipošto - nego se uvek drži mene i govori da sam ja vaš pritatelj. Hoćeš li to imati na umu, draga moja, i uvek govoriti da sam ja vaš prijatelj?
- Gde da to kažem - i kad? - upita dete naivno.
- O, nigde naročito, - odgovori Kodlin, izgleda, nešto malo zbunjen tim pitanjem - ja samo želim da me ti tako smatraš i da budeš pravedna prema meni. Ti i ne misliš koliko se ja brinem za vas. Zašto mi nisi ispričala vašu malu istoriju - ono o tebi i sirotom starom gospodinu? Ja sam ti najbolji savetodavac na svetu i tako se interesujem za vas - toliko više nego Šort. Mislim da se oni dole razilaze. Ti, znaš, ne moraš ništa govoriti Šortu o ovome, da smo ovako malo porazgovarali jedno s drugim, bog ti dobro dao! Pamti svog prijatelja. Taj prijatelj ti je Kodlin, a ne Šort. Šort je vrlo dobar, što se njega tiče, ali je pravi prijatelj Kodlin - ne Šort.
Dopunjavajući ta uveravanja ponekim blagonaklonim i zaštitničkim pogledom i vrlo srdačnim ponašanjem, Toma Kodlin se iskrade na vrh prstiju i ostavi devojčicu do Krajnosti iznenađenu. Ona je još premišljala o njegovom čudnom postupku, kad daske na klimavim stepenicama i stepeništu stadoše škripati pod nogama ostalih putnika koji su prolazili idući da legnu. Pošto oni prođoše i kad šum njihovih koraka zamre, jedan se od njih vrati pa posle kratkog oklevanja i šuškanja u hodniku, kao da ne zna sigumo na koja vrata da zakuca, kucnu u njena.
- Molim - reče iznutra devojčica.
- To sam ja - Šort - doviknu joj neki glas kroz ključaonicu. - Samo sam hteo da vam kažem da moramo krenuti rano ujutru, draga moja, jer ako ne izmaknemo ispred onih pasa i mađioničara, sela nam više neće vredeti ni prebijene pare. Hoćete li se sigurno probuditi i poći s nama? Ja ću vas zvati.
Dete odgovori potvrdno i pošto odgovori na njegovo laku noć, ču ga kako lagano odlazi od vrata. Brižna pažnja tih ljudi pričinjavala joj je izvesnu nelagodnost, koja je bila još veća kad se setila kako su dole šaputali međusobno i njihove male zabune kad se onaprobudila, te se nije mogla osloboditi neprijatne pomisli da oni nisu baš najpogodnije društvo na koje je mogla nabasati. Ali ta njena nelagodnost nije bila ništa u poređenju sa umorom, te brzo zaboravi na nju u snu.
Šort ispuni svoje obećanje vrlo rano idućeg jutra, i zakucavši tiho na njena vrata zamoli je da odmah ustane, pošto vlasnik pasa još hrče, i ako ne budu gubili vreme, moći će dobro izmaći i od njega i od mađioničara, koji govori u snu i sudeći po onome što se čuje, izgleda da u snu balansira jednog magarca. Ona smesta skoči iz kreveta, pa probudi i starca tako brzo da su oboje bili gotovi kad i sam Šort, na neiskazanu radost i zadovoljstvo toga gospodina.
Pošto su doručkovali bez ikakve formalnosti navrat nanos, i to uglavnom samo slanine, hleba i piva, oni se oprostiše od gostioničara i izađoše iz gostionice Veseli prodavci peska. Jutro je bilo lepo i toplo, zemlja prijatna za noge posle skorašnje kiše, žive ograde veselije i zelenije, vazduh čist, a sve uopšte sveže i zdravo. Okruženi svim tim prijatnim uticajima, oni su išli vrlo veselo.
Nisu bili odmakli vrlo daleko, kad detetu opet pade u oči promena u držanju g. Tome Kodlina, koji je - mesto da natmureno tabana sam, kao što je dotle radio, - sad išao neprestano pored nje, a kad je imao priliku da je pogleda tako da ga drugi ne opazi, on ju je nekim krivljenjem lica i trzanjem glave opominjao da nema vere u Šorta, nego da sve svoje poverenje pokloni Kodlinu. I nije se ograničavao na poglede i na znake: jer dok su ona i njen deda išli pored imenovanog Šorta i dok je taj čovečuljak govorio, veselo kao obično o raznim i beznačajnim stvarima, Toma Kodlin je davao znake ljubomore i nepoverenja time što je išao u stopu za njima, pa bi ponekad nogama svoga pozorišta vrlo iznenadno i bolno opomenuo njene članke.
Svi su ti postupci, naravno, navodili devojčicu da bude opreznija i podozrivija, te tako uskoro opazi da kad bi god zastali da predstavljaju pred nekom seoskom krčmom, ili nekim drugim mestom, g. Kodlin obavljajući svoj posao u predstavi, ne bi nikako skidao oka s nje i sa starca, ili bi s pogledom velikog prijateljstva, i s puno obzira ponudio ovoga da se nasloni na njegovu ruku, ili bi ga čvrsto pridržavao dok se predstava ne bi svršila i oni krenuli dalje. Izgledalo je da se čak i Šort promenio u tom pogledu i da se u njegovu dobroćudnost uvukla neka želja da ih stalno čuva da ne pobegnu. To je još uvećalo nedoumicu devojčice i učinilo je još zabrinutijom i nelagodnijom.
Za to vreme oni su se sve više približavali varoši gde su sutradan imale da otpočnu trke: jer su se, mesto brojnih grupa čergaša i skitnica na putu, koji su išli prema njoj i izbijali na drum sa sporednih puteva i poljskih prečica, sad postepeno našli u pravoj bujici svetine, od koje su neki išli pored pokrivenih teretnih kola, drugi opet - s konjima, neki s magarcima, neki prteći teške tovare na leđima, ali su svi stremili istoj tački. Usputne krčme, mesto da budu prazne i tihe kao što su bile one dalje odatle, sad su treštale od obesne vike i izbacivale oblake dima, a kroz zamagljene prozore gomile širokih crvenih lica gledale su dole na put. Na svakom komadu ledine, ili opštinske utrine, neki mali kockar terao je svoj bučni zanat i urlao prema zaposlenim prolaznicima da svrate da pokušaju sreću: gomila je postajala sve gušća i bučnija; pozlaćeni licitarski kolači u platnenim šatrama izlagali su prašini svoj sjaj, a često bi neke karuce sa četiri konja projurile i uvile sve predmete u oblak prašine koji bi podigle, i ostavile ih daleko za sobom zaslepljene i zapanjene.
Smrklo se pre nego što su stigli u samu varoš, i tih nekoliko milja im se zaista odužilo. Tu je svuda vladala gužva i zbrka; ulice su bile pune gomila svetine - mnogi su bili stranci sudeći po pogledima koje su bacali oko sebe - - crkvena zvona su zvonila bučno i skladno, a zastave se lepršale na prozorima i vrhovima kuća. U dvorištima velikih krčmi kelneri su trčali tamo amo i naletali jedan na drugog, konji su kloparali po neravnom kamenju; papuče na kočijama spuštale se s treskom, a čoveka je muka hvatala od mirisa mnogih jela pripravljenih za večeru, čiji je teški i mlaki vonj dopirao do nosa. U manjim pivnicama, svirači na violini zapinjali su iz petnih žila i cilikali igre za umorne noge; pijani ljudi zaboravljajući glavnu melodiju svoje pesme, udarali su u besmisleno urlanje koje je ugušivalo zvuk slabog zvonceta, pa su onda besneli što im se ne donosi piće; grupe skitnica okupljale su se oko vrata da vide kako igraju ulične žene i da dodadu svoju dreku piskavoj zurli i zaglušnom bubnju.
Ponekad uplašena, a ponekad puna odvratnosti prema onome što je videla, devojčica je vodila svog ošamućenog štićenika kroz taj mahniti prizor, i sama se grčevito držeći svoga vođe drhćući od straha da se u toj gužvi ne odvoji od njega, i da ne ostane da se sama probija kroz nju. Ubrzavši korake da se što pre izvuku iz te buke i pomame, oni najzad prođoše kroz varoš i uputiše se prema trkalištu koje se nalazilo na jednoj ledini na vrhu neke uzvišice, na čitavu milju od njenih krajnjih međa.
Iako je tu bilo puno ljudi - i to ne od onih najpovlašćenijih i najbolje odevenih - koji su vredno razapinjali šatore, i pobijali kočiće u zemlju, i žurno išli tamo amo prašnim nogama, mnogi i gunđajući psovke - iako je bilo umorne dece položene na gomilama slame između kolskih točkova koja su se plačem uspavljivala - i jadnih, mršavih konja i magaraca, tek puštenih da slobodno pasu između ljudi i žena, šerpenja i lonaca, i upola zapaljenih ognjeva i komadića sveća što plamsaju i tope se na vazduhu - pored svega toga devojčica je osećala da je srećno umakla iz varoši i disala je slobodnije. Posle mršave večere na koju je izdala toliko da joj se kapital sveo svega na nekoliko polupenija, taman koliko da sutra kupi nešto za doručak, ona i starac legoše da se odmore u kutu jednog šatora, i zaspaše pored svih žurnih priprema koje su se vršile oko njih u toku cele noći.
A sad je, eto, bilo došlo vreme kad moraju prositi za hleb. Ujutro, ubrzo posle izlaska sunca, ona se iskrade iz šatora, pa zašavši u neke livade nedaleko odatle, nabra nešto divljih ruža i sličnog skromnog cveća u nameri da ga složi u male kite, koje će, kad se svet okupi, nuditi gospođama u karucama. Dok je to radila, misli joj nisu stajale zaludne; nego kad se vrati i sede kraj dede u jedan kut šatora da uvezuje cveće u kite, i dok su ona dvojica spavala u drugom kutu, ona ga povuče za rukav, pa, bacivši brz pogled prema njima, reče tihim glasom.
- Deda, nemoj da gledaš u one o kojima govorim, i ne daj da se vidi da ti govorim o nečem drugom, a ne o ovome što sad radim. Šta si mi ti ono rekao pre nego što smo pošli iz stare kuće? Da bi oni, kad bi znali šta nameravaš da uradiš, rekli da si lud, i da bi nas rastavili, zar ne?
Starac se okrete prema njoj s izrazom silnoga straha na licu; ali ga ona zadrža jednim pogledom, pa zamolivši ga da drži jednu kitu cveća, dok je ona uvezuje, i pošto tako prinese usta njegovom uhu, reče.
- Ja znam da si mi ti to rekao. Ti sad ne moraš govoriti, mili moj. Ja se toga vrlo dobro sećam. To nije stvar koju bih ja lako zaboravila. Deda, ovi ljudi sumnjaju da smo mi tajno pobegli od svoje rodbine, i nameravaju da nas odvedu nekom gospodinu, pa da on pripazi na nas i da nas pošalje natrag. Ako dopustiš da ti ruka tako drhće, mi nećemo nikad moći umaći od njih, ali ako samo budeš sasvim miran, mi ćemo to lako izvesti.
- Kako? - promuca starac. - Kako, mila Nelice? Oni će mene zatvoriti u neku sobu od kamena, mračnu i hladnu i prikovati me lancem za zid, Nela, - šibaće me bičem i neće mi nikad više dati da te vidim!
- Ti opet drhćeš - reče dete. - Ne udaljuj se nikako od mene celog dana. Ne vodi računa o njima, ne gledaj u njih, nego u mene. Ja ću uvrebati trenutak kad ćemo se moći iskrasti. Kad to uradim, ti dobro pazi da pođeš za mnom, i ne zaostaj, i da nisi progovorio nijednu reč. Pst! To je sve!
- Hej, vi tamo! Šta ti tu radiš mala? - - reče g. Kodlin dižući glavu i zevajući. Zatim, kad vide da njegov drug tvrdo spava, dodade živahnim šapatom: - Pamtite, Kodlin vam je prijatelj
- ne Šort.
- Pravim neke kite cveća - odgovori devojčica. - Pokušaću da ih prodajem ova tri dana, dok traju trke. Hoćete li vi jednu?
- mislim onako, kao poklon?
G. Kodlin bi ustao da primi cveće, ali se dete požuri do njega i stavi mu ga u ruku. On ga zatače u rupicu na kaputu s izrazom neizrecivog zadovoljstva neobičnim za čovekomrsca, pa smešeći se ushićeno na nesvesnog Šorta, promuca ponovo ležući: - Toma Kodlin je prijatelj, tako mi...
Što je više jutro odmicalo, šatori su dobijali sve veseliji i sve sjajniji izgled, a dugi nizovi karuca tiho su se kotrljali po ledini. Ljudi koji su se cele noći izležavali u rubaškama i kožnim dokolenicama, sad su izlazili u svilenim kaputima, šeširima i perjanicama, kao žongleri i pelivani; ili u raskošnim livrejama, kao uljudni služitelji u kockarskim šatrama; ili u domaćinskom odelu imućnih seljaka, kao primamljivači za nedozvoljeno kockanje. Crnooke mlade Ciganke zabrađene šarenim maramama išle su tamo i ovamo da gataju; a blede i vitke žene sušičavih lica pratile su u stopu ventrilokviste i mađioničare i brižnim pogledima brojale stoparce mnogo pre nego što bi ih dobile. Ona deca koja su se mogla obuzdati bila su sklonjena, zajedno sa svim drugim znacima prljavštine i siromaštva, tamo među magarce, kola i konje; a ona mnogobrojna koja se nisu mogla tako lako skloniti, uletala su i izletala iz svih gužvi, plela se ljudima među noge, zalazila među točkove kola, i izlazila zdrava i čitava ispod konjskih kopita. Dresirani psi, štule, mala gospođa i visoki čovek i sve ostale atrakcije, pored bezbrojnih verglova i mnogobrojnih muzika, izvlačili su se iz svih rupa i kutova u kojima su proveli noć i smelo se razmetali na suncu.
Šort je vodio svoje društvo duž neraščišćene trkačke staze, duvao u mesinganu trubu i naslađivao se Pančovim glasom; a u stopu za njim išao je Toma Kodlin noseći pozorište kao i obično, i držao na oku Nelu i njenog dedu koji su zaostajali iza njih. Devojčica je nosila na ruci malu kotaricu s cvećem, i ponekad zastajala da ga s bojažljivim i skromnim pogledom ponudi nekom veselom društvu u karucama. Ali avaj! Bilo je tu puno drskijih prosjaka, Ciganki, koje su obećavale muževe, i drugih pripadnika toga rufeta, te iako su joj se neke gospođe blago smešile dok su mahale glavom odbijajući; a neke bi doviknule gospodinu kraj sebe: „Pogledaj ovo lepo lice“, one bi pustile da to lepo lice ode dalje, a nije im bilo ni na kraj pameti da ono izgleda iznuremo i izgladnelo.
Bila je samo jedna gospođa koja kao da je razumela dete, a ona je sedela sama u jednim lepim kolima, dok su dva mlada čoveka u kicoškim odelima, koji su bili sišli s kola, razgovarali i smejali se malo dalje, i, izgleda, sasvim zaboravili na nju. Svuda unaokolo bilo je puno gospođa, ali su joj one okrenule leđa, ili su gledale na drugu stranu, ili u ona dva mlada čoveka (u njih ne bez naklonosti) i prepuštale je samu sebi. Ona znakom odbi jednu Ciganku koja je navaljivala da joj predskaže sreću, govoreći da ona već dobro zna svoju sreću i da je zna već nekoliko godina, ali prizva devojčicu k sebi i pošto uze njeno cveće, spusti joj novac u drhtavu ruku pa je zamoli da ide kući, i da, za ime božje, ne ide od kuće.
Mnogo su puta prošli uz i niz te duge nizove i gledali sve sem konja i trka, a kad zvono zazvoni da se raščisti trkalište, oni se vratiše da se odmore među teretnim kolima i magarcima, i ne izađoše više sve dok ne prođe vrućina. Puno puta se Panč popeo na zenit svoje duhovitosti, ali za sve to vreme pogled Tome Kodlina nije se skidao s njih, te je bilo nemoguće umaći, a da on ne opazi.
Najzad, kasno toga dana g. Kodlin postavi pozorište na jedno zgodno mesto i gledaoci ubrzo sasvim opkoliše pozornicu. Dete koje je sa starcem sedelo odmah pozadi nje, baš je razmišljalo o tome kako je čudno što izgleda da konji, koji su tako krasna i čestita stvorenja, stvaraju bitange od svih ljudi koje privlače oko sebe, kad je glasan smeh na neku neočekivanu prigodnu dosetku g. Šorta, koja se odnosila na okolnosti toga dana, trže iz misli i natera je da pogleda oko sebe.
Ako ikad, sad je bio najbolji trenutak da se izvuku neopaženi. Šort je snažno razmahivao palicom i u besnom borbenom zanosu, lupao sve ličnosti o strane pozorišta; svetina je gledala nasmejanih lica, a g. Kodlin se rastopio u sumoran osmeh, dok mu je nemaran pogled zapažao kako se mnoge ruke mašaju za džep na prsniku i pipajući krišom traže stoparce. Ako su ikad hteli da se izvuku neopaženi, taj trenutakje bio kao poručen zato. Oni ga iskoristiše i pobegoše.
Uputili su se kroz šatore i kočije, i gomile svetine, nikako ne zastajući da se osvrnu. Zvono je zvonilo i trkalište se praznilo kad su oni došli do zategnutog užeta, ali oni potrčaše preko njega ne mareći za uzvike i dreku koja se orila za njima, što vređaju njegovu svetost nego se prešavši brzim korakom ispod hrbta brega uputiše prema širokim poljima.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Empty Re: Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 12:09 pm


Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Dolce_far_niente

DVADESETA GLAVA
Vraćajući se kući iz dana u dan, posle nekog novog pokušaja da nađe neko zaposlenje, Kit je dizao oči prema prozoru sobice koju je toliko hvalio devojčici i nadao se da će po nekom znaku videti da je ona došla. Njegova lična topla želja, zajedno sa Kvilpovim uveravanjem ispunili su ga verovanjem da će ona još doći da zauzme skromno sklonište koje joj je on ponudio, i kad je ta nada umirala sa svakim danom, nova se javljala da proživi s novim danom.
- Ja mislim da sutra svakako moraju doći, a, majko? - reče Kit i umorna izgleda spusti šešir govoreći.
- Već je nedelja dana otkako su otišli. Sigurno ne mogu ostati više od nedelje dana, zar ne, majko?
Majka je mahala glavom i potsetila ga koliko se već puta razočarao.
- Što se toga tiče, - reče Kit - to što ti kažeš tačno je i pametno, kao i sve što ti govoriš, majko. Ali ja ipak držim da je nedelja dana dovoljno duga da se za to vreme naskitaju; zar ne misliš i ti tako?
- Dovoljno duga Kite čak i više nego dovoljno: ali oni ipak i pored toga mogu ne doći.
Kit je za trenutak bio sklon da se naljuti zbog toga protivrečenja i to prilično iz razloga što je i on sam sebi u duši već govorio to isto, i što je znao koliko je to tačno. Ali je ta sklonost bila kratka veka, i ljutiti izraz lica postade ljubazan pre nego što je prešao preko sobe.
- Pa šta ti misliš, majko, šta je bilo s njima? Ne misliš valjda da su otišli na more.
- Sigurno je da nisu otišli u mornare - odgovori majka smešeći se - Ali ne mogu da ne mislim da su otišli u neku stranu zemlju.
- Ama slušaj, - reče Kit, ogorčena lica - ne govori tako, majko!
- Ja bih rekla da jesu, a to je živa istina - - reče ona. - To ceo komšiluk kaže, a ima ih koji čak kažu i da ih je neko video na nekoj lađi, pa mogu čak da ti kažu i kako se zove mesto u koje su otišli, što ja ne mogu, dragi moj, jer je to neko vrlo teško ime.
- Ja u to ne verujem - reče Kit - Ni jednu jedinu reč. To je gomila torokuša, otkud one znaju?
- One, naravno mogu da se varaju - odgovori majka. - Ja ti tu ništa ne mogu reći, iako ne mislim da je sasvim neverovatno da one imaju pravo: jer se priča da je stari gospodin ostavio na stranu nešto novca za koji niko nije znao, čak ni onaj ružni čovečuljak o kome si mi pričao - kako mu ono beše ime - Kvilp, je l’? I da su on i gospođica Nela otišli da žive u inostranstvu, gde im ga niko ne može oduzeti, i gde ih niko neće uznemiravati. To ne izgleda baš nimalo neverovatno zar ne?
Kit se tužno počeša po glavi, preko volje priznajući da ne izgleda, pa popevši se do onog starog eksera, skide kavez i dade se na posao da ga očisti i da nahrani pticu. Kako mu misli s toga posla pređoše na onog malog starog gospodina koji mu je dao šiling on se odjednom seti da je baš to onaj dan - čak skoro i onaj sat - kad je mali stari gospodin rekao da će opet doći beležnikovoj kući. Čim se toga seti on brzo ponovo okači kavez, pa pošto žurno objasni majci kakvim poslom ide, otrča što je najbrže mogao na određeno mesto.
Bilo je otprilike dva minuta posle određenog vremena kad je stigao do toga mesta koje je bilo dosta daleko od njegove kuće ali na njegovu sreću mali stari gospodin nije još bio došao, bar se nikakve čeze nisu videle, a nije bilo verovatno da je on za tako kratko vreme došao i otišao. Osetivši se mnogo lakše kad vide da nije zakasnio, Kit se nasloni na jedan stub za lampu, da se izduva i da pričeka dolazak ponija sa njegovim tovarom.
I zaista ne prođe mnogo, pa iza ćoška ulice izbi poni kaskajući onako tvrdoglava izgleda kakvog poni može da bude i pažljivo stupajući kao da gleda oko sebe i traži najčistija mesta jer nikako ne želi da se uprlja i da se nezgodno žuri. Iza ponija, je sedeo mali stari gosgpodin, a kraj starog gospodina je sedela mala stara gospođa, koja je nosila potpuno isti onakav buket kakav je i ranije ponela.
Stari gospodin, stara gospođa, i poni, i kola dolazili su ulicom u najboljoj slozi, sve dok ne stigoše do na jedno pet šest kuća od beležnikove kuće, kad poni odjednom zastade, prevaren mesinganom tablom ispod zvekira na vratima jednog krojača, izjavljujući nepokolebljivim ćutanjem da je to kuća koju oni traže.
- Deder, prijaško, budi dobar, pa pođi malo dalje. Ovo nije ona kuća - reče stari gospodin.
Poni se vrlo pažljivo zagleda u komadić duvana za žvakanje koji je bio blizu njega, i izgledao je kao da se sasvim zaneo u to posmatranje.
- O bože blagi, pazi ovog nevaljalog Huiskera! - reče stara gospođa - A sve dosad je bio tako dobar i tako lepo išao. Prosto me je stid zbog njega. Ne znam šta da radimo s njim zaista ne znam.
Poni, pošto se dovoljno upoznao s prirodom i osobinama duvana za žvakanje pogleda u vazduh za svojim starim neprijateljima, muvama, pa kako mu je jedna golicala uho, on mahnu glavom i šinu repom, a posle toga je izgledao jako zamišljen, ali sasvim miran i pribran.
Pošto je stari gospodin iscrpeo svu svoju moć ubeđivanja, on siđe da ga povede, a na to poni možda držeći to za dovoljan ustupak, možda i zbog toga što je baš tada ugledao onu drugu mesinganu tablu, ili možda zbog toga što je bio prkosno raspoložen, tek on pojuri kao strela sa starom gospođom i stade pred pravom kućom, a ostavi staroga gospodina da zaduvan ide za njim.
Baš u tome trenutku i Kit se pojavi kraj ponijeve glave i smešeći se dotače šešir.
- Gle čuda! - viknu stari gospodin. - Momče je tu. Vidiš li, draga?
- Ja sam rekao da ću doći, gospodine, - reče Kit tapšući Huiskera po vratu - Nadam se da je vožnja bila prijatna, gospodine. Krasan je ovaj vaš mali poni.
- Slušaj draga, - reče stari gospodin. - Ovo je neko neobično momče; dobro momče, nema zbora.
- Ja verujem da jeste - odgovori stara gospođa - Vrlo dobro momče, a i dobar sin u to sam uverena.
Kit se zahvali na tim izrazima poverenja time što ponovo dotače šešir i jako pocrvene. Na to stari gospodin pomože staroj gospođi da siđe, pa pošto pogledaše u njega s osmehom punim dopadanja, uđoše u kuću, - sigumo govoreći usput o njemu. To je Kit neodoljivo osećao. Uskoro g. Viderden, snažno mirišući buket, priđe prozoru i pogleda u njega, a posle njega g. Avelj dođe i pogleda u njega, pa posle toga stari gospodin i stara gospođa dođoše i opet pogledaše u njega, pa onda svi zajedno dođoše i pogledaše u njega, na što se on, Kit, oseti u velikoj neprilici, pa se napravi da ih ne opaža. Zato je sve više tapšao ponija po vratu i ovaj mu je velikodušno dopuštao tu slobodu. Nije prošlo mnogo vremena otkako su se lica uklonila s prozora, kad se na trotoaru pojavi g. Čakster u svom službenom kaputu i sa šeširom koji mu je stajao na glavi kao da mu je sam pao s čiviluka na nju, i pošto mu reče da ga zovu unutra, naredi mu da ide, a da će za to vreme on pripaziti na kola. Pošto mu je dao to uputstvo, g. Čakster je primetio da bi dao glavu samo da mu je da zna da li je on (Kit) „strašno zelen“ ili je „strašno prepreden“ ali nekim nepoverljivim klimanjem glave dade na znanje da naginje ovom drugom mišljenju.
Kit uđe u kancelariju u velikom strahu, jer nije bio navikao da zalazi među nepoznate gospođe i gospodu a limene kutije, i svežnjevi prašljive hartije imali su u njegovim očima strašan i visoko dostojanstven izgled pa i sam g. Viderden je suviše živ gospodin i govori glasno i brzo: i svi su pogledi bili uprti u njega, a on je izgledao jako otrcan.
- No momče, - reče g. Viderden - došao si da odradiš onaj šiling - a ne da dobiješ još jedan a?
- Zaista nisam gospodine, - odgovori Kit i hrabro pogleda u njega. - Tako mi nešto nije bilo ni na kraj pameti.
- Je li ti živ otac? - reče beležnik.
- Umro je, gospodine.
- A majka?
- Živa je, gospodine.
- Je P se preudala, a?
Kit odgovori, ali pomalo ljutito, da je ona udovica s troje dece, i da, što se tiče njenog preudavanja kad bi je gospodin poznavao ne bi nikad pomislio na tako nešto. Na taj odgovor g. Viderden opet zari nos u cveće i iza buketa prišapnu starom gospodinu da on drži da je to momče čestito kako se samo može biti.
- E pa, - reče g. Garland pošto su mu postavili još neka pitanja - ja ti sad neću ništa dati.
- Hvala vam lepo, gospodine! - odgovori Kit sasvim ozbiljno, jer je izgledalo da ta izjava skida s njega sumnjičenje koje je beležnik nagovestio.
- Ali, - nastavi stari gospodin - možda će mi trebati da saznam nešto više o tebi, zato mi kaži gde stanuješ da zapišem u svoju beležnicu.
Kit mu kaza, i stari gospodin zabeleži adresu olovkom. Tek što on to svrši, sa ulice se ču neka strašna buka, te stara gospođa brzo priskoči do prozora i viknu da je Huisker pobegao, na što Kit odmah izlete u pomoć, a ostali pođoše za njim.
Izgleda da je g. Čakster stajao s rukama u džepovima, nemarno gledao u ponija, i samo ga s vremena na vreme vređao opomenama: „Miran!“ „Ne miči se!“ ili „Hoo!“ i takve stvari, koje jedan ponosan poni ne može da podnese. Prema tome, pošto ponija nije vezivao nikakav obzir dužnosti ni poslušnosti, i pošto nije imao pred sobom nimalo straha od nekog ljudskog oka, on je najzad krenuo i u tome trenutku su kola već tandrkala niz ulicu - a g. Čakster, bez šešira i s perom iza uha, držao se grčevito za zadnji deo kola i uzalud pokušavao da ih povuče u suprotnom pravcu, na neizrecivo divljenje posmatrača. Ali i u tom svom bežanju Huisker je bio ćudljiv, jer nije otišao daleko, pa je iznenada stao i pre nego što je ma ko mogao priskočiti u pomoć, udario je da ide unazad skoro istovetnom brzinom s kakvom je išao napred. Tako je sad on g. Čakstera dogurao i doterao opet do kancelarije na vrlo neslavan način, te je g. Čakster stigao sav iznuren i postiđen.
Onda se stara gospođa pope na svoje mesto, a g. Avelj (po koga su oni bili došli) na svoje. Stari gospodin, pošto je razložio poniju koliko je njegov postupak nepristojan i izvinio se g. Čaksteru što je bolje mogao, zauzeo je i sam svoje mesto, pa se odvezoše mašući u znak oproštaja beležniku i njegovom pisaru, i više puta okrećući i ljubazno klimajući glavom prema Kitu koji ih je posmatrao s puta.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Empty Re: Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 12:10 pm

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Charles_Edward_Perugini_ak1

DVADESET PRVA GLAVA
Kit se okrete i ode, brzo zaboravi i ponija, i kola, i malu, staru gospođu, i malog starog gospodina, a usto i mladog malog gospodina, misleći o tome šta je moglo biti sa njegovim bivšim gospodarom i njegovom krasnom unukom, koji su bili glavni izvor njegovih misli. Još uvek tražeći neki razložan način na koji bi objasnio njihovo nedolaženje i uveravajući sebe da se oni moraju skoro vratiti, on se uputi kući s namerom da dovrši posao koji je bio prekinuo zato što se iznenada setio svoga ugovora, pa da zatim ponovo izađe da proba sreću za taj dan.
Kad dođe do ugla skvera na kome je stanovao gle čuda neviđena! Opet onaj poni! Da, to je bio on, po izgledu uporniji nego ikad, a sedeći sam u kolima i motreći na svaki njegov pokret bio je g. Avelj, koji pogledavši naviše i videći Kita kako prolazi pored njega, klimnu tako snažno glavom, kao da hoće tim klimanjem da zbaci glavu s vrata.
Kit se začudi što opet vidi ponija, i to tako blizu svoje kuće, ali mu nije bilo ni na kraj pameti u kakvom je cilju poni mogao tu doći ili kuda su otišli stari gospodin i gospođa, sve dok ne pritisnu kvaku na vratima; i ušavši unutra, ne nađe ih gde sede u sobi i razgovaraju s njegovom majkom, a na taj neočekivani prizor on skide šešir i malo zbunjen pokloni se što je lepše mogao.
- Kao što vidiš. Kristofere, mi smo stigli pre tebe - reče g. Garland smešeći se.
- Da, gospodine, - reče Kit i rekavši to, on pogleda u majku kao da traži objašnjenje za tu posetu.
- Gospodin je bio tako ljubazan, dragi moj, - reče ona odgovarajući na to nemo pitanje - da me pita da li ti imaš neko dobro mesto, i da li uopšte imaš neko mesto, a kad sam mu ja rekla da nemaš, da nisi nigde u službi, on je bio tako dobar, pa je rekao da...
- Da nama treba momak u kući, - rekoše stari gospodin i stara gospođa zajedno - i da bismo možda mogli razmisliti o tome ako bismo našli da je sve onako kako mi želimo.
Kako je to razmišljanje o tome značilo razmišljanje o uzimanju Kita u službu, on odmah podeli strepnju svoje majke i jako se uznemiri; jer je taj mali stari par bio metodičan i obazriv, pa je postavljao tolika pitanja, da je on počinjao da se pribojava da neće imati sreće da uspe.
- Znate, moja draga, - reče g-đa Garland Kitovoj majci - čovek mora biti vrlo pažljiv i vrlo savestan u ovakvim stvarima, jer nas je samo troje, usto smo tihi i uredni ljudi, pa bi bilo žalosno ako bismo učinili neku grešku i posle uvideli da stvari nisu ispale onako kako smo se nadali i očekivali.
Kitova majka odgovori na to da je to živa istina i sasvim na svome mestu i neka ne da bog da ona izbegava, ili da ima razloga da izbegava bilo kakvo ispitivanje njenog karaktera i karaktera njenog sina, koji je vrlo dobar sin svojoj majci i u tom pogledu je,  - ona slobodno može da kaže - na svoga oca, koji je ne samo bio dobar sin svojoj majci, nego i najbolji muž, a ujedno i najbolji otac, što Kit, u to je ona sigurna, može i hoće da potvrdi, a mali Jakov i beba tako isto, kad bi bili dovoljno odrasli, što oni, na žalost, još nisu; premda je, pošto ne znaju šta su u njemu izgubili, možda i mnogo bolje što su tako mladi; i tako Kitova majka završi dugu priču brišući oči keceljom i milujući po glavi malog Jakova, koji je ljuljao kolevku i iz sve snage buljio u nepoznatu gospođu i gospodina.
Pošto Kitova majka završi svoj govor, stara gospođa opet poče i reče da je potpuno uverena da je ona vrlo čestita i poštovanja dostojna žena, jer ipak ne bi nikad mogla tako govoriti, i da na svaki način i sam izgled dece i čistoća u njenoj kući zaslužuju svaku pohvalu i služe joj jako na čast; na što Kitova majka načini reverans i tako se uteši. Posle toga ta dobra žena stade nadugačko i naširoko izlagati Kitov život i istoriju, od najranijeg doba pa sve do tih dana i ne zaboravi da pomene njegov čudesni pad s prozora zadnje sobe, kad je bio još malo dete, ni njegove izvanredne muke kad je bolovao od ospica, ilustrujući svoje pričanje vernim podražavanjem žalosnog glasa, kojim je i danju i noću tražio pržen hleb i vodu i govorio: „Nemoj da plačeš, majko, ja ću brzo ozdraviti“, a za dokaz tačnosti tih tvrdnji, pozivala se na g-đu Grin, stanarku kod prodavca sira iza ćoška i na razne druge gospođe i gospodu u raznim krajevima Engleske i Velsa kao i na nekog
g. Brauna, za koga se mislilo da je tada desetar u Istočnoj Indiji i koji se, naravno, može lako naći, pred čijim su se rođenim očima sve te stvari dešavale. Kad se i ta priča svrši, g. Garland ubaci neka pitanja Kitu u pogledu njegovih kvalifikacija i sposobnosti, dok je g-đa Garland gledala decu i saslušavši od Kitove majke priču o izvesnim značajnim okolnostima koje su pratile rađanje svakog deteta, ispričala neke druge značajne okolnosti koje su pratile rađanje njenog sina, g. Avelja, iz čega se videlo kako su i Kitova majka i ona sama bile, mimo svih ostalih žena ma koga stanja i doba starosti, naročito okružene opasnostima i pogibeljima. Najzad se raspitaše o tome kako Kit stoji sa odelom i rubljem, pa pošto dadoše izvesnu sumu unapred za popunjavanje njegove garderobe, oni se propisno pogodiše da za godišnju platu od šest funti pored i preko stana i hrane, Kit stupi u službu kod g. i g-đe Garland žitelja Kotedža Avelj u Finčliju.
Teško bi se moglo kazati koja je strana izgledala zadovoljnija tim sporazumom čije su zaključenje pozdravljali samo ljubazni pogledi i veseli osmesi i jedne i druge strane. Bilo je ugovoreno da Kit pođe na svoj novi posao kao prekosutra pre podne; te najzad stari par, pošto je malog Jakova obdario jednim sjajnim komadom novca od pola krune10 i još jednim malu bebu, poče se opraštati, a njihov novi sluga ih otprati na ulicu i pridrža za uzdu svojeglavog ponija, dok su se oni nameštali u kolima i s lakim srcem u grudima otprati ih pogledom dok su odlazili.
- E majko, - reče Kit vraćajući se žurno u kuću - ja mislim da mi sad bogatstvo ne gine.
- I ja bih to rekla, zaista, Kite, - saglasi se njegova majka  - Šest funti na godinu! Pomisli samo!
- Ah! - reče Kit trudeći se da održi ozbiljan izgled koji su iziskivali obziri prema tako velikoj sumi, ali smešeći se ushićeno i preko volje - Čitavo imanje!
Kad to reče, Kit duboko uzdahnu, pa pošto duboko zabi ruke u džepove, kao da se u svakom nalazi bar po jedna godišnja plata, zagleda se u majku, kao da vidi kroz nju, i iza nje nizove zlatnika u nedogled.
- S božjom pomoći napravićemo te da izgledaš takva gospođa nedeljom, majko, a takvog učevnjaka od Jakova, takvo krasno detence od naše bebe i takvu sobu tamo gore! Šest funti na godinu!
- Hm! - zagrakta neki nepoznati glas - Šta je bilo sa tih šest funti na godinu? Šta je sa tih šest funti na godinu? - I dok je još taj glas pitao, Denijel Kvilp stupi u sobu, a Ričard Sviveler u stopu za njim.
- Ko je rekao da će imati šest funti na godinu? - reče Kvilp gledajući žustro unaokolo. - Je li to starac rekao, ili je mala Nela to kazala? I za što će da ih ima, i gde su oni?
Čestita žena se toliko preplašila usled iznenadne pojave tog nepoznatog primerka ružnoće, da je naglo zgrabila bebu iz kolevke i pobegla u najdalji kut sobe, dok je mali Jakov, sednuvši na svoju stoličicu s rukama na kolenima gledao pravo u nekoj vrsti začaranosti i stao da pomamno dreči bez prestanka. Ričard Sviveler je natenane promatrao porodicu preko g. Kvilpove glave, a sam Kvilp s rukama u džepovima smešio se od ushićenog uživanja u zbrci koju je izazvao.
- Ne bojte se, gospođo, - reče Kvilp posle kratkog ćutanja.  - Ja ne jedem decu; ne dopadaju mi se. Ali bi ipak bolje bilo da smirite ovoga drekavca da me ne bi doveo u iskušenje da mu uradim nešto neprijatno. Hej, ti gospodičiću! Hoćeš li biti miran?
Mali Jakov preseče put dvema suzama koje je iscedio iz očiju i smesta utonu u nemi užas.
- Pazi se da mi opet ne zadrečiš, bitango, - reče Kvilp gledajući strogo u njega - jer ću ti se inače tako iskeziti da ćeš pasti u fras, hoću bogami! A ti tamo, prijaško, zašto ti nisi došao do mene, kao što si obećao?
- A zašto da dolazim? - odgovori Kit - Nisam imao nikakva posla sa vama kao ni vi sa mnom.
- A vi, gospoja, - reče Kvilp i okrete se brzo obraćajući se posle Kita njegovoj majci - Kad je stari gospodin došao, ili poručio nešto poslednji put? Je li sad tu? Ako nije, kuda je otišao?
- Nije nikako dolazio - odgovori ona - Kamo sreće da znamo kud su otišli, jer bi mome sinu bilo lakše pri duši, a i meni tako isto. Ako ste vi gospodin koji se zove Kvilp, ja mislim da vi to treba da znate i to sam mu baš danas govorila.
- Hm! - promumla Kvilp, očevidno razočaran što mora da veruje daje to tačno. - To, isto kažete i ovome gospodinu, je l’?
- Ako taj gospodin dolazi s tim istim pitanjem ne mogu mu reći ništa drugo, gospodine; a kamo sreće da mogu, radi nas samih - glasio je njen odgovor.
Kvilp pogleda u Ričarda Svivelera i reče, da pošto se s njim sreo na pragu, pretpostavlja da je i on došao da traži neko obaveštenje o beguncima. On misli da je to tačno?
- Jeste. - reče Dik - to je bio cilj ovoga moga pohoda. Uobražavao sam da je možda... nego zvonimo u pogrešna zvona našim maštanjima. Ja ću početi prvi!
- Izgleda da ste jako razočarani - primeti Kvilp.
- Mala omaška, gospodine, omaška i ništa više odgovori Dik  - Upustio sam se u jednu špekulaciju kojaje omanula, i jedno sjajno i lepo stvorenje će biti prineseno na žrtvu na Čegsov oltar. To i ništa više, gospodine.
Kepec pogleda Ričarda i nasmeši se zajedljivo: ali Ričard koji je odlično ručao s nekim prijateljem ne opazi to, nego nastavi da se žali na svoju sudbinu žalosnim i utučenim izgledom. Kvilp je jasno video da postoji neki tajni razlog za tu posetu i to neobično razočarenje, pa nadajući se da se iza toga može kriti neka mogućnost da napravi neku pakost, odluči se da taj razlog prokljuvi. Čim je doneo tu odluku, on pokaza na licu izraz onolike čestitosti koliko je bio u stanju da izrazi i pokaza veliko sažaljenje prema g. Sviveleru.
- Ja sam i sam razočaran, - reče Kvilp - prosto zbog prijateljskog osećanja prema njima; ali vi bez sumnje imate stvarnih razloga, ličnih razloga za svoje razočarenje, te je usled toga ono veće nego moje.
- Pa razume se da jeste - reče Dik razdražljivo.
- Dajem vam časnu reč da mi je žao, vrlo žao. Ja sam i sam prilično utučen. Pošto smo drugovi u nevolji, hajde da budemo drugovi i u najsigurnijem načinu da se ona zaboravi. Ako nemate nekog naročitog posla na drugoj strani, - navaljivao je Kvilp vukući ga za rukav i krajičkom očiju zagledajući mu podmuklo u lice - tamo dole kraj reke ima jedna zgodna kafanica gde se toči najbolji Šajdan viski - najbolji na svetu; priča se da je krijumčaren, ali to, onako, među nama - kafedžija me dobro poznaje. Ima i ladnjak nad rekom gde možemo popiti koju čašicu tog divnog pića i pućkati najbolji duvan - evo ga u ovoj kutiji, i to najboljeg kvaliteta to posigurno znam, pa ćemo se osećati zgodno i udobno, ako to nekako izvedemo. Ili da nemate neki drugi posao koji vas neodložno vodi na drugu stranu, gospodine Sviveleru?
Dok je kepec govorio, Dikovo lice se razvuče u predusretljiv osmeh, a obrve mu se postepeno razmakoše. Do trenutka kad se to razmicanje završilo, Dik je gledao naniže u Kvilpa onako isto podmuklo kao što je i Kvilp gledao naviše u njega, i sad nije više ostajalo ništa drugo nego da pođu u pomenutu kafanu. To smesta i uradiše.
Istoga trenutka kad oni okretoše leđa, mali Jakov se otkravi i nastavi dreku na mestu na kojem ju je Kvilp sledio.
Ladnjak o kome je Kvilp govorio bio je kao neki grub drven sanduk, istrunuo i gola izgleda, koji se nadnosio nad rečni mulj i pretio da svakog časa sklizne u njega. Krčma kojoj je pripadao bila je neka naherena zgrada koju su pacovi skroz potkopali i koju su držali veliki direci kojima su joj zidovi bili poduprti, a koji su je tako dugo podupirali da su i sami već trunuli i popuštali pod teretom, tako da su se u vetrovite noći mogli čuti kako škripe i pucketaju kao da će se cela bina svakog časa sručiti na zemlju. Kuća je stajala - ako se može govoriti o stajanju kod nečeg tako starog i trošnog - na jednoj pustoj ledini sprženoj od ubitačnog dima iz fabričkih dimnjaka, po kojoj se razlegala zveka železnih točkova i huka uzburkane vode. Njen unutarnji raspored u potpunosti je ispunjavao ono što je spoljašnost obećavala. Sobe su bile niske i vlažne, u mokrim oznojenim zidovima zjapile su rupe i pukotine, istruleli podovi su se ulegli ispod svoje prvobitne površine, pa su se i same grede venčanice pomakle sa svojih mesta i opominjale bojažljivog stranca da ide što dalje od njih.
Kvilp povede Ričarda Svivelera prema tom tako primamljivom mestu, skrećući mu pažnju u prolazu da zapazi njegove lepote, pa onda na sto u ladnjaku, u koji su bila duboko urezana mnoga vešala i mnoga početna slova, brzo dođe malo drveno burence puno hvaljenoga pića. Pošto ga natoči u čaše majstorskom rukom izvežbanom dugom praksom, i pomeša ga otprilike s jednom trećinom vode. g. Kvilp predade g. Ričardu Sviveleru njegovu čašu, pa pošto pripali lulu na plamenu sveće u vrlo starom i polupanom fenjeru, on se sav zgrči na svojoj stolici i stade pućkati.
- Valja li? - reče Kvilp kad Ričard Sviveler mljesnu ustima  - je P dosta jako i žeženo! Nagoni te da žmirkaš, da se zagrcneš i ne možeš da dišeš, nateruje ti suze na oči - zar ne?
- „Zar ne?“ - viknu Dik, pa prosu jedan deo pića iz čaše i dopuni je vodom - ta, čoveče božji, nećete mi valjda tvrditi da pijete ovu paklenu vatru?
- Ne! - viknu Kvilp. - Ne pijem! Pogledajte ovamo! Šta je ovo? A ovo? Pa ovo? Ne pijem!
I dok je to govorio, Kvilp je natočio i popio tri pune čaše čistog nerazblaženog alkohola, pa grozno se kreveljeći licem, stade snažno vući iz lule, uvlačiti dim i ispuštati gust oblak iz nosa. Posle tog junačkog podviga, on se ponovo namesti kao i pre i stade se grohotom smejati.
- Hajde nazdravite! - viknu Kvilp, vešto lupajući po stolu pesnicom i laktom, kao da izvodi neku melodiju - nekoj ženi, lepotici. Da nazdravimo nekoj lepotici i da iskapimo čaše do poslednje kapi. Kako joj je ime, dede, recite!
- Ako hoćete njeno ime, - reče Dik - onda neka bude Sofija Veklz.
- Sofija Veklz, - vrisnu kepec - to jest, gospođica, Sofija Veklz - buduća gospođa Ričarda Svivelera, da, buduća... ha, ha, ha!
- Ah, - reče Dik - to ste mogli reći pre nekoliko nedelja, ali to sad više ne važi, rode moj. Žrtvuje se na oltar Čegsu...
- Pa otrujte Čegsa, otsecite mu uši! - viknu Kvilp. - Neću da čujem za Čegsa. Ona ima da se zove Sviveler, i nikako drukčije! Ipak pijem u njeno zdravlje, i u zdravlje njenog oca, i njene majke, i sve njene braće i sestara - - za zdravlje cele cenjene porodice Veklz - svih Veklzovih ujednoj čaši - sve do poslednje kapljice!
- E, boga mi, - reče Ričard Sviveler naglo zaustavljajući ruku koja je prinosila čašu ustima i gledajući nekako zapanjeno u kepeca koji je mlatarao oko sebe rukama i nogama - vi ste nekakav veseljak; ali od svih veseljaka koje sam ja ikad video, ili za koje sam čuo, vi se, života mi, ponašate najčudnije.
Ta prostodušna izjava više postiže da pojača, nego da obuzda g. Kvilpovu nastranost, i Ričard Sviveler, iako se čudio gledajući to njegovo bučno raspoloženje, pa i sam pio podosta društva radi, neprimetno je postajao sve druževniji i sve poverljiviji, tako da je, povodeći se za g. Kvilpom koji ga je smišljeno vodio sve dalje, najzad postao zaista vrlo poverljiv. Kad ga je već jednom doveo do takvog raspoloženja, toliko da je sad već znao u koju žicu da udari kad mu nešto nije jasno, Denijel Kvilp je bio na konju, te je relativno brzo saznao sve pojedinosti plana koji je ponikao između dobroćudnog Dika i njegovog prepredenijeg prijatelja.
- Stoj! - reče Kvilp - To je silna stvar, silna stvar! To se može izvesti; to se mora izvesti. Evo vam moja ruka, računajte na mene u toj stvari; od ovoga trenutka ja sam vaš prijatelj.
- Šta, zar vi mislite da tu još postoji neka mogućnost? -  reče Dik iznenađen tim ohrabrenjem.
- Mogućnost! - ponovi kepec - postoji izvesnost! Sofija Veklz može slobodno da postane gospođa Čegs, ili što god hoće, samo ne gospođa Sviveler. O, vi srećna bitango! Ta, taj je bogatiji od svakog Jevrejina na svetu; vi ste već gazda čovek; ja u vama gledam samo Nelinog muža koji se valja po zlatu i srebru. Pomoći ću vam. To se mora udesiti. Pazite što vam kažem: mora se udesiti.
- Ali kako? - reče Dik.
- Ima dosta vremena; - odgovori kepec - i to se mora uraditi. Sešćemo, pa ćemo se dogovoriti o svemu, sve do kraja. Napunite čašu i pijte dok se ne vratim. Ja ću se odmah vratiti  - odmah!
Rekavši to žurno, Denijel Kvilp se skloni na zapuštenu kuglanu iza gostionice pa se prostre po zemlji i bukvalno stade vrištati i valjati se od neobuzdanog smeha.
- E ovo je komedija! - viknu on - komedija pred samim mojim nosom, potpuno smišljena i udešena, a ja imam samo da gledam i da uživam. Zar mi nije taj plitkoumni zvekan pre neki dan polomio kosti? A zar mi njegov prijatelj i saučesnik u zaveri, g. Trent, nije piljio u gospođu Kvilp, a u mene gledao i kezio se podrugljivo? Da, pošto budu dve tri godine radili i mučili se oko svoje dragocene zamisli, i najzad uvide da su naišli na prosjaka i da se jedan od njih okovao za ceo život! Ha, ha, ha! On se mora oženiti Nelicom. Mora je uzeti i ja ću im biti stari svat, pa pošto se čvor tvrdo sveže, ja ću onda kazati šta su dobili i do čega ih je moja pomoć dovela. To će biti prečišćavanje starih računa; to će biti vreme kad ću ih ja potsetiti kakav sam im divan prijatelj bio, i kako sam im pomogao da dođu do naslednice. Ha, ha, ha!
Na tom vrhuncu svoga ushićenja Kvilp zamalo ne naiđe na jednu vrlo neprijatnu prepreku; jer pošto se bio dokotrljao blizu jedne razvaljene štenare, iz nje skoči krupan, goropadan pas koji bi ga, samo da mu lanac nije bio vrlo kratak, vrlo neprijatno pozdravio. A ovako, kepec ostade ležeći na leđima potpuno van opasnosti, pa odvratno se kezeći i kreveljeći stade dražiti psa i likovati što pas ne može da mu dođe ni za dlaku bliže, iako nije bilo ni dve stope između njih.
- Što ne dođeš da me ujedeš? Što ne dođeš da me rastrgneš na komade, a kukavico? - govorio je Kvilp šišteći i dražeći životinju dok nije skoro sasvim poludela. - Bojiš se, je l’ siledžijo, plašiš se; dobro znaš da te je strah!
Pas je skakao, trzao lanac izbuljenih očiju i besno lajao, ali je kepec ležao i prkosno i prezrivo pucao prstima. Kad se njegovo izrujano uživanje malo stišalo, on ustade i podbočivši ruke na kukove, stade izvoditi oko štenare neku đavolju igru samo za dlaku van domašaja lanca, tako da je pas postao sasvim besomučan. Pošto se na taj način umirio i pribrao, i došao do prijatnog raspoloženja, on se vrati svom nepodozrivom drugu, koga zateče kako vrlo ozbiljno posmatra plimu, i misli na ono isto zlato i srebro koje je g. Kvilp pomenuo.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Empty Re: Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 12:11 pm

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Charles_Edward_Perugini_-_Woman_with_a_Floral_Wreath_in_a_Leopar


DVADESET DRUGA GLAVA
Ostatak toga dana i čitav sledeći dan bili su puni posla za porodicu Nablz, za koju je sve što je imalo veze sa Kitovom spremom i odlaskom bilo vrlo važna stvar, kao da se spremao da prodre duboko u srce Afrike, ili da krene na put oko sveta. Teško bi se moglo zamisliti da je ikad postojao neki sanduk koji se toliko puta otvorio i zatvorio u toku dvadeset i četiri sata, koliko sanduk u kome su bili njegovo odelo i druge potrebe; a nesumnjivo je da nije bilo sanduka koji je za dva mala oka predstavljao takav majdan odela kao što je taj silni kovčeg - s njegove tri košulje i srazmernim brojem čarapa i džepnih maramica - kad se ukazao začuđenim pogledima maloga Jakova. Najzad su sanduk odneli kiridžiji u čijoj je kući u Finčliju Kit imao da ga primi sutradan; i pošto je sanduk već bio otišao, ostalo je da se razmotre još samo dva pitanja; prvo, da li će kiridžija izgubiti, ili se nepošteno napraviti da je izgubio sanduk na putu, i drugo, da li će Kitova majka umeti da pazi na sebe kako valja, dok joj sin ne bude tu.
- Ja mislim da nema skoro nikakve mogućnosti da ga on stvarno izgubi; ali kiridžije, bez sumnje, dolaze u veliko iskušenje da se naprave da su izgubili nešto - reče g-đa Nablz s puno strepnje u pogledu onog prvog pitanja.
- Nema zbora da je to tačno, - odgovori Kit ozbiljna lica  - na časnu reč, majko, ja ne mislim da je bilo pametno što smo sanduk pustili da ide sam. Sve mi se čini da je trebao neko da pođe s njim.
- Tu se sad ne može ništa, - reče njegova majka - ali smo učinili ludu pogrešku. Ne treba nikog dovoditi u iskušenje.
Kit se u duši reši da nikad više neće dovoditi u iskušenje nikakvog kiridžiju, sem nekim praznim sandukom, pa pošto je doneo tu hrišćansku odluku, on uputi svoje misli drugom pitanju.
- Ti znaš da treba da budeš hrabra, majko, i da se ne osećaš osamljena dok mene ne bude kod kuće. Ja ću sigurno moći da skoknem do vas kad budem dolazio u varoš, a ponekad ću ti i pisati; a kad se navrši tri meseca ja ću, naravno, moći da dobijem jedan slobodan dan, pa ćeš onda videti kako ću maloga Jakova povesti u pozorište i pokazati mu šta su ostrige.
- Nadam se da u pozorištu neće biti ničega grešnog, Kite, ali se bojim da može.
- Znam ko ti je to tutnuo u glavu - odgrvori joj sin žalosno.  - - To je opet onaj Mali Vitlejem. Nego slušaj, majko, ja te molim da ne ideš tamo suviše marljivo, jer kad bih video kako se tvoje dobroćudno lice, koje je oduvek veselilo kuću, pretvara u sumorno, pa se i bebica navikava da izgleda sumorno i da sebe naziva mladim grešnikom (slatko zlato!) i đavoljim porodom (što znači izdevanje imena njegovom pokojnom ocu) - kad bih video sve to i video kako i mali Jakov postaje sumoran, mene bi tako zabolelo srce da sam uveren da bih otišao i postao vojnik i namerno poturio glavu pod prvo topovsko đule koje bi naišlo prema meni.
- O, Kite, ne govori tako!
- Bogami bih, majko, te sem ako ne želiš da se stalno osećam tužno i nelagodno, ti ćeš sačuvati onu mašnu na šeširu koju prošle nedelje zamalo nisi skinula. Zar možeš da zamisliš da ima nečeg rđavog u tome što izgledamo i što smo veseli onoliko koliko nam naše prilike dopuštaju? Zar treba da u tome kako sam stvoren nalazim bilo kakav razlog da budem cmizdrav, ukočen klipan koji samo nešto šapuće, koji se samo šunja tamo i ovamo, kao da ne može da bude drukčiji i da vrlo neprijatno šmrkće dok govori? Zar, naprotiv, ne nalazim sve moguće razloge da ne budem takav? Samo slušaj sada ovo: Ha, ha, ha! Zar to nije isto tako prirodno kao i ljudsko hodanje i isto tako korisno za zdravlje? Ha, ha, ha! Nije li to isto tako prirodno kao ovci blejanje, kao svinji groktanje, kao konju njištanje, ili ptici pevanje? Ha, ha, ha! Zar nije, majko?
U Kitovom smejanju bilo je nečega zaraznog, jer njegova majka, koja je dotle bila ozbiljna, prvo razvuče usne u lak osmeh, pa se zatim od srca pridruži njegovom smejanju, što Kita navede da kaže da je znao da je smeh prirodan i da se još jače smeje. Kako su se Kit i njegova majka smejali dosta glasno, oni probudiše bebu, koja, videći da se dešava nešto vrlo veselo i prijatno, čim dospe u majčino naručje, poče da skače i da se iz sve snage smeje. To novo živo ilustrovanje njegovog dokazivanja tako zagolica Kita da se iznureno zavali na stolici, pokazujući na bebu i stade se sav tresti od smeha pa se onda ponovo poče previjati. Pošto se dva tri puta stišao i uvek ponovo udarao u smeh, on ubrisa oči, pa očita molitvu pred jelo, i njihova mršava večera ispade prava vesela gozba.
Sledećeg jutra Kit pođe od kuće vrlo rano uz više poljubaca, zagrljaja i suza nego što bi mnoga gospoda koja polaze na svoje putovanje i ostavljaju za sobom dobro snabdevene kuće smatrala za moguće i verovatno (ako se tako beznačajna stvar može ovde beležiti), pa krenu pešice za Finčli, osećajući se toliko ponosan svojim spoljnim izgledom da bi već samim tim osigurao sebi isključenje iz Malog Vitlejema od tada pa za sva vremena, da je ikad bio član te žalostivne pastve.
Da ne bi neko pokazao radoznalost da sazna kako je Kit bio odeven, može se ukratko reći da nije imao na sebi nikakvu livreju, nego je nosio crnosivi kaput s prsnikom boje kanarinke i čakširama sivim kao gvožđe; pored tih divnih stvari on se sijao i sjajem para novih cipela i neobično krutog i sjajnog šešira koji je odzvanjao kao bubanj kad bi se ma gde u njega kucnulo prstima. I eto, u tome ruhu, prilično začuđen što ne privlači mnogo pažnje, i pripisujući tu okolnost neosetljivosti ljudi koji rano rane - uputi se prema Kotedžu Avelj.
Ne naišavši ni na kakvu znamenitiju pustolovinu, sem što srete neko momče u šeširu bez oboda, prava slika i prilika njegovog starog šešira, kome pokloni polovinu od šest penija koje je imao. Kit vremenom stiže do kiridžijine kuće gde, na večnu čast ljudske prirode, zateče svoj sanduk u ispravnom stanju. Pošto ga žena tog neporočnog čoveka uputi ka kući g. Garlanda, on diže sanduk na rame i uputi se pravo tamo.
Kućica je, nema zbora, bila prekrasna, sa slamnim krovom, malim tornjićima i zabatima, i komadima obojenog stakla na nekim prozorima, velikim skoro kao džepna beležnica. Na jednoj strani kuće bila je mala štala, taman za ponija, a nad njom sobica, taman za Kita. Bele zavese su se lepršale, a u kavezima, sjajnim kao da su od zlata, pevale su ptice na prozorima: s obe strane staze bile su raspoređene biljke, a gusto zbijene oko vrata: i sva se bašta blistala od cveća u punom jeku cvetanja, koje je slatko mirisalo svud unaokolo i izgledalo divno i elegantno. Sve je u kući i van nje izgledalo savršeno lepo i uredno. U bašti nije bilo ni traga od korova, i sudeći po zgodnom baštovanskom alatu u korpi, i po paru rukavica koje su ležale na jednoj stazi, stari g. Garland je radio u njoj tog istog jutra.
Kit se osvrtao oko sebe i divio se, pa je opet gledao, i to je radio puno puta pre nego što se rešio da okrene glavu na drugu stranu i da zazvoni u zvonce. Ali je imao vremena na pretek da opet gleda oko sebe i pošto je zazvonio jer niko ne dođe da mu otvori, te pošto je zvonio još dva tri puta, on sede na svoj sanduk da pričeka.
Zvonio je puno puta, ali niko nije dolazio. Ipak najzad, dok je on tako sedeo na sanduku i mislio o divovskim zamkovima i princezama vezanim kosom za kočiće, zmajevima koji odjednom izleću iz kapija, i drugim sličnim događajima koji se obično nalaze u knjigama s pričama za omladinu nižih slojeva, kad prvi put dolaze da posete tuđe kuće - vrata se tiho otvoriše i na njima se pojavi mala sluškinja, vrlo uredna, skromna, otresita, a usto i vrlo lepa.
- Vi ste sigurno Kristofer - reče sluškinja. Kit ustade sa sanduka i reče da jeste.
- Onda ste, bojim se, dugo zvonili, - primeti ona - ali mi vas nismo mogli čuti, jer smo hvatali ponija.
Kit se prilično čudio šta li to ona misli da kaže, ali kako nije mogao stajati tu da je zapitkuje, on opet diže sanduk na rame i pođe za devojkom u hol, gde kroz jedna otvorena vrata ugleda kako g. Garland pobedonosno vodi Huiskera kroz baštu, pošto je taj samovoljni poni (kako je kasnije saznao) čitav sat i tri četvrti vrdao ispred cele porodice po jednom komadu ledine pozadi kuće.
Stari gospodin ga dočeka vrlo ljubazno, a tako isto i stara gospođa čije se ranije dobro mišljenje još pojača kad ga videše kako na otiraču briše cipele dok mu se tabani opet ne upališe. Zatim ga povedoše u sobu za primanje, da ga vide u njegovom novom odelu, pa pošto su ga okretali i zagledali po nekoliko puta i bili neobično zadovoljni njegovim izgledom, povedoše ga u štalu (gde ga poni dočeka neobično predusretljivo), a odatle u sobicu koju je on već bio opazio i koja je bila vrlo čista i udobna, pa odatle u baštu, gde će, kako mu reče stari gospodin, naučiti da se zaposli, i gde mu usto kaza kakve sve divne stvari namerava da učini za njegovu udobnost i zadovoljstvo, ako mu se učini da on to zaslužuje. Kit se za sve te ljubaznosti zahvali raznim izrazima zahvalnosti i tako čestim dodirivanjem šešira, da je obod prilično stradao od toga. Kad stari gospodin reče sve što je imao da kaže u vidu obećanja i saveta, i kad Kit reče sve što je imao da kaže u vidu uveravanja i zahvaljivanja, stara gospođa ga uze u svoje ruke, pa pošto prizva malu sluškinju (koja se zvala Varvara), uputi je da ga odvede dole i da mu da nešto da jede i pije posle tolikog pešačenja.
I tako Kit ode dole; pri dnu stepenica bila je kuhinja kakvu on dotle nije nikad video, niti je ikad slušao da nešto slično postoji osim izloga za igračke, i gde je sve bilo tako sjajno i tako se blistalo, i bilo tako brižljivo uređeno kao i sama Varvara. I tu, u toj i takvoj kuhinji, Kit zasede za sto, beo kao najbelji stolnjak, da jede hladnog mesa a pije lako pivo, i da se služi nožem i viljuškom utoliko nespretnije što je tu sedela nekakva nepoznata Varvara, koja ga je gledala i posmatrala.
Ali ipak nije izgledalo da ima nečeg naročito strašnog kod te nepoznate Varvare, koja je, pošto je živela tihim i mirnim životom, mnogo crvenela i bila sasvim zbunjena i nije znala sigurno šta treba da radi i da govori, kao što i sam Kit nije znao. Pošto je posedeo tako neko vreme i slušao vredno kucanje sata, on se usudi da baci pogled na kredenac, gde je, među tanjirima i činijama bila Varvarina mala kutija za rad s poklopcem koji se uvlači, da se u nju zatvaraju klupka konca i Varvarin molitvenik, i Varvarina knjiga crkvenih himni, i Varvarina Biblija, Varvarino ogledalce visilo je na svetlom mestu kraj prozora, a Varvarin šešir na jednom ekseru iza vrata. On sa svih tih nemih znakova i obeležja njenog prisustva prenese pogled na samu Varvaru, koja je sedela isto tako nema kao i on, i ljuštila grašak u jednu zdelu, i baš kad je Kit gledao u njene trepavice i domišljao se u potpunoj prostodušnosti svoga srca - kakve li su boje njene oči, pukim slučajem se, dogodi da i Varvara malo podiže glavu da pogleda u njega, i na to oba para očiju otskočiše ustranu i Kit se naže nad svoj tanjir, a Varvara nad mahune od graška, svako od njih u neprilici što ga je ono drugo ukebalo.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Empty Re: Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 12:11 pm


Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Castalia_Rosalind_Countess_Granville_1847-1938_by_circle_of


DVADESET TREĆA GLAVA
Idući kući iz Pustinje (jer se tako podesnim imenom zvalo omiljeno Kvilpovo svratište), vijugajući i krivudajući s čestim zastajkivanjem i posrtanjem - pošto bi naglo zastao i zverao oko sebe, pa bi onda naglo jumuo napred nekoliko koraka, i ponovo naglo zastao i mahao glavom; sve radeći uz nekakvo trzanje, a ništa smišljeno - g. Ričard Sviveler, idući kući na onaj način za koji zlobni ljudi drže da predstavlja napitost i koji, po mišljenju takvih ljudi, ne odaje stanje mudrog i zrelog razmišljanja u kome čovek zna za sebe, poče da misli da je možda pogrešio u ukazivanju svoga poverenja i da kepec možda nije baš tako pogodna ličnost, da mu se poveri tako osetljiva i važna tajna. I pošto ga je ta misao sve dalje i vodila i mučila i grizla, ona ga je dovela do stanja koje bi gorepomenuti zlobni ljudi nazvali cmizdravim stanjem i stepenom napitosti, te g. Sviveler dođe na misao da tresne šeširom o zemlju i jekne i glasno zaplače da je nesrećno siroče i da kad ne bi bio nesrećno siroče, ne bi dospeo do toga stanja.
- Ko se može čuditi mojoj slabosti, kad sam još kao malo dete u ranoj mladosti ostao siroče bez roditelja? - govorio je g. Sviveler jadikujući sa svoje zle sudbe - bačen u svet u najnežnije doba života i ostavljen na milost i nemilost jednom lažljivom kepecu! Eto kakvo sam vam jadno siroče, eto! - reče g. Sviveler podižući glas visoko i gledajući sanjivo oko sebe -  ... jadno siroče!
- Pa onda, - reče neko sasvim kraj njega - dopustite mi da vam ja budem otac.
G. Sviveler se povede tamo i ovamo da održi ravnotežu, pa pošto se zagledao u nekakvu izmaglicu koja ga je, kako mu se činilo, okružavala, on najzad opazi kako dva oka nejasno žmirkaju kroz maglu, i kako ta dva oka kao što malo kasnije opazi, leže u blizini nekakvog nosa i usta. Bacivši pogled naniže prema mestu gde se u odnosu prema čovekovom licu obično nalaze njegove noge, on vide da je lice u vezi s telom i kad pogleda malo bolje, ustanovi da je ta osoba glavom g. Kvilp, koji je ustvari za sve to vreme bio u njegovom društvu, a za koga je on nekako uobrazio da je ostao negde na milju dve pozadi.
- Vi ste, gospodine, obmanuli jedno siroče, - reče g. Sviveler dostojanstveno.
- Ja! Ja sam vaš drugi otac - odgovori Kvilp.
- Vi moj otac, gospodine! - odgovori Dik. - Pošto meni ništa ne fali, ja vas molim da me ostavite na miru - i to smesta, gospodine.
- Što ste vi neki čudan čovek! - viknu Kvilp.
- Odlazite, gospodine! - odgovori Dik naslanjajući se na jednu banderu. - Odlazite zavodniče, odlazite. Jednoga dana ćete se vi, gospodine, možda probuditi iz prijatnog sna, pa ćete shvatiti tugu napuštenog siročeta. Hoćete li ići, gospodine?
Pošto se kepec nije osvrtao na to opominjanje, g. Sviveler pođe napred u nameri da ga po zasluzi kazni. Ali kako je zaboravio taj svoj cilj, ili se predomislio pre nego što je došao do njega, on ga dohvati za ruku i zakle mu se na večito prijateljstvo, izjavljujući s ljubaznom iskrenošću da su njih dvojica od toga časa rođena braća po svemu sem po spoljnjem izgledu. Zatim mu ponovo, sve ispočetka, ispriča svoju tajnu dodajući usto dirljive izjave o gospođici Veklz, koja je, kako on dade na znanje g. Kvilpu, kriva za malu nepovezanost koja se možda toga časa oseća u njegovom govoru, što se može pripisati jedino njegovoj silnoj ljubavi, a nikako rumeniki vinu i drugom prevrelom piću. I tu se lepo uzeše pod ruku, pa s puno ljubavi pođoše zajedno dalje.
- Ja sam bistar, - reče mu Kvilp na rastanku - bistar kao lasica, i prepreden kao nevestica. Dovedite Trenta do mene; uverite ga da sam mu ja prijatelj, premda, on, bojim se, nema mnogo vere u mene (ne znam zašto, jer ja to nisam zaslužio); pa ćete obojica biti bogati ljudi - u perspektivi.
- To je ono što je najgore - odgovori Dik. - Ta bogatstva u perspektivi izgledaju tako daleko.
- Ali usled toga izgledaju manja nego što su ustvari - reče Kvilp stežući mu mišicu. - Vi nećete dovoljno jasno shvatiti svu vrednost svoje dobiti, dok ne budete sasvim blizu nje. Pazite što vam kažem!
- Mislite da neću? - reče Dik.
- Da mislim, i što je još bolje, uveren sam u to što kažem - -  odgovori kepec. - Samo vi dovedite Trenta k meni. Recite mu da sam prijatelj i njemu i vama - a zašto da ne budem?
- Nema razloga da ne budete, nema sumnje, - odgovori Dik - a možda ih ima puno da budete - bar ne bi bilo ničega neobičnog ako biste želeli da budete moj prijatelj kad biste bili viša duša; ali, eto, vi i sami znate da niste viša duša.
- Ja nisam viša duša! - - viknu Kvilp.
- Ama baš ni malo, gospodine, - primeti Dik. - Čovek sa vašom spoljašnošću ne može to ni biti. Ako uopšte imate duše, vi ste pakosna duša. Više duše, - dodade Dik lupajući se u grudi -  sasvim su drukčiji stvorovi, u to možete biti uvereni, gospodine.
Kvilp pogleda u svog nepretvornog prijatelja s lukavim i nemilim izrazom na licu, pa stežući mu ruku skoro u istom trenutku izjavi da je neobičan čovek i da zaslužuje njegovo vrlo toplo uvaženje. Na to se rastadoše, i g. Sviveler ode da se dokotura do kuće kako zna i da se spavanjem istrezni, a Kvilp da razmišlja o onome što je pronašao i da likuje zbog bogatog izgleda na uživanja i osvete što se otvorio pred njegovim očima.
Sledećeg jutra g. Sviveler, kome je glava pucala od posledica slavnoga Šajdana, krenu vrlo nerado i u velikoj nedoumici prema stanu svoga prijatelja Trenta (koji je bio pod krovom jedne stare kuće u jednoj odvratnoj gostionici), i ispriča mu vrlo oprezno i postepeno sve što se dan ranije dogodilo između njega i Kvilpa. I ne bi se moglo reći da je njegov prijatelj saslušao njegovu priču bez velikog iznenađenja i mnogog razmišljanja o verovatnim Kvilpovim pobudama niti bez mnogih ogorčenih ocena ludosti Dika Svivelera.
- Ja se ne branim, Frede, - reče pokajnik Ričard - ali taj čovek ima tako čudan način i tako je prepredena bitanga, da me je prvo doveo do toga da mislim da neće biti ništa nezgodno ako mu kažem, paje, još dok sam to mislio, izvukao sve iz mene. Da si ti gledao kako taj pije i puši, kao što sam ja, ni ti ne bi mogao ništa sakriti od njega. To ti je, znaš, pravi salamander11, eto šta je on.
Ne ispitujući da li su salamanderi sami po sebi dobri poverljivi posrednici, ili da li je nesagorljiv čovek od prirode dostojan poverenja, Frederik Trent se spusti na jednu stolicu, te pošto zari glavu među ruke pokuša da prozre pobude koje su rukovodile Kvilpa da traži poverenje Ričarda Svivelera, jer mu je iz činjenice da je Kvilp tražio njegovo društvo i odmamio ga sobom, bilo dovoljno jasno da je on težio za tim otkrićem i da mu Dik nije sam od sebe otkrio tu stvar.
Kepec se dvaput sreo s njim i oba puta se trudio da sazna nešto o beguncima. Pošto Kvilp nije nikad dotle pokazivao da se brine za njih, Dikovo neoprezno ponašanje moglo je zagolicati njegovu radoznalost. Ali, kad je već saznao za njihovu zamisao, zašto se ponudio da im pomogne? To je pitanje bilo teže rešiti; ali kako nevaljalci imaju običaj da se prebace usled toga što svoje zamisli pripisuju drugima, njemu se odmah nametnu pomisao da je možda neka razmirica između Kvilpa i starca, koja se rodila iz njihovog poslovanja i koja možda nije bila bez veze sa njegovim naglim nestankom, sad kod ovoga izazvala želju da se starcu osveti nastojanjem da jedini predmet njegove ljubavi i brige ulovi u klopku bračne veze za koju je znao da kod njega izaziva strah i mržnju. Frederiku Trentu se činilo utoliko verovatnije da je to Kvilpov glavni potstrek za rad, zato što je i on sam nimalo ne vodeći računa o svojoj sestri, imao to isto na srcu, odmah iza nade na novčanu dobit. Pošto je već Kvilpu pripisao neki njegov lični plan zbog koga on njih pomaže i kome bi išlo u prilog da oni postignu svoju svrhu, bilo mu je lako da poveruje da je on iskreno i od srca odan njihovoj stvari, a kako nije moglo biti sumnje da će se on pokazati kao snažan i koristan pomagač. Trent se reši da primi poziv i da te večeri ode njegovoj kući, pa ako on svojim rečima potvrdi utisak koji je on već bio dobio, da mu dopusti da sudeluje u trudu za izvršenje njihovog plana, ali ne i u dobiti.
Pošto je odlučio u svojoj glavi o tim stvarima i došao do toga zaključka, on saopšti g. Sviveleru onoliko od svoga razmišljanja koliko je našao za shodno (Dik bi bio potpuno zadovoljan i sa mnogo manje), pa pošto mu dade ceo taj dan da dođe sebi od svog skorašnjeg druženja sa salamanderom, on te večeri pođe s njim kući g. Kvilpa.
Silno se obradovao g. Kvilp kad ih je video, ili se bar napravio da se silno raduje; g. Kvilp je bio strahovito uglađen prema g-đi Kvilp i g-đi Džinivin: a bacio je vrlo oštar pogled na g-đu Kvilp, da vidi da li će se uzbuditi kad prepozna mladoga Trenta. G-đa Kvilp je isto toliko koliko i njena majka bila daleko od svakog osećanja radosti, ili zadovoljstva, koje bi se u njoj probudilo kad bi ga videla, ali kako ju je pogled njenog muža načinio bojažljivom, zbunjenom i nesigurnom u pogledu toga šta da radi i šta se očekuje od nje, g. Kvilp neizbežno pripisa njenu zbunjenost uzroku koji je bio uvrteo u glavu i dok se zadovoljno kikotao zbog svoje pronicljivosti, u potaji se grizao zbog ljubomore.
Ali se ništa od svega toga nije videlo spolja. Naprotiv, g. Kvilp je bio sušta učtivost i ljubaznost i častio je goste rumom iz svoje boce s broda s puno domaćinske srdačne prostodušnosti.
- Ama čekajte da se setim - reče Kvilp. - Mora biti već blizu dve godine otkako smo se prvi put upoznali.
- Blizu tri godine, čini mi se - reče Trent.
- Blizu tri! - viknu Kvilp. - Kako vreme leti! Čini li se i vama da je toliko prošlo, gospođo Kvilp.
- Da, mislim da ima pune tri godine, Kvilpe, - glasio je nesrećni odgovor.
„A, zbilja gospođo!“, pomisli Kvilp. „Čeznula si u sebi, je l’? Vrlo dobro, gospođo.“.
- Meni se čini kao da je bilo juče kad ste otplovili za Demareru, brodom Meri An, - reče Kvilp - kao juče, kažem vam. Znate, ja volim neobuzdanost, i ja sam nekad bio neobuzdan.
G. Kvilp proprati to svoje priznanje tako strašnim namigivanjem koje je nagoveštavalo njegovu staru raskalašenost i raspusan život, da se g-đa Džinivin naljuti i ne mogade otrpeti da tiho ne kaže da bi s tim priznanjem mogao pričekati bar dok mu žena ne bude tu; a za tu drskost i nepokornost g. Kvilp je prvo zbuni upornim buljenjem u nju, pa joj zatim vrlo svečano nazdravi.
- Ja sam mislio da ćete se vi odmah vratiti, Frede. Uvek sam to mislio - reče Kvilp spuštajući čašu. - A kad se Meri An vratila, a na njoj i vi, mesto pisma u kome bi govorili o svom skrušenom srcu i o tome kako ste zadovoljni u novom položaju koji su vam osigurali, meni je to bilo smešno - neobično smešno. Ha, ha, ha!
Mladić se nasmeši, ali mu, izgleda, tema razgovora nije bila osobito prijatna i od onih koje bi on sam izabrao za zabavu, i Kvilp baš zbog toga nastavi o toj istoj stvari.
- Ja ću uvek tvrditi, - nastavi on - da kad neki bogat srodnik ima dvoje mladih - - dve sestre, dva brata, ili brata i sestru - koji zavise od njega, pa zavoli samo jedno, a ono drugo odbaci, - taj čovek čini nepravdu.
Mladić učini jedan nestrpljiv pokret, ali Kvilp nastavi isto tako mirno kao da raspravlja o nekom apstraktnom pitanju u kome niko od prisutnih nije lično zainteresovan.
- Istina je, - reče Kvilp - da je vaš deda neprestano navodio svoja česta opraštanja, vašu nezahvalnost, neuredan život, rasipništvo i takve stvari; a ja sam mu govorio da su to „opšte greške“. „Ali to je bitanga“, govorio je on. „Pa recimo i da jeste“ - govorio sam ja (samo onako, u razgovoru) „pa i mnogi mladi plemići i gospoda su bitange.“ Ali se on nije dao ubediti.
- To me jako čudi, gospodine Kvilpe, - reče mladić zajedljivo.
- Pa i mene je to čudilo u ono vreme, - odgovori Kvilp -  ali je on uvek bio uporan. On mi je bio nekakav prijatelj, ali je bio uvek uporan i naopak. Mala Nela je krasno devojče, dražesno devojče; ali vi ste joj brat, Frederiče. Vi ste ipak njen brat, kao što ste mu poslednji put rekli, to ne može izmeniti.
- Izmenio bi da može, vrag ga odneo zbog toga i zbog drugih njegovih ljubaznosti - reče mladić nestrpljivo. - Ali od toga sad ništa ne može biti, pa bolje da prestanemo s tim u đavolje ime.
- Pristajem, - odgovori Kvilp - što se mene tiče, pristajem, vrlo rado. Zašto sam o tome govorio? Samo zato da vam pokažem, Frederiče, da sam vam uvek bio prijatelj. Vi niste imali ni pojma ko vam je prijatelj, a ko neprijatelj, eto, jeste li? Mislili ste da sam ja protiv vas, pa su između nas bili hladni odnosi; ali sve to je bilo s vaše strane, samo s vaše strane. Hajde da se opet rukujemo Frede!
S glavom uvučenom među ramena i s licem razvučenim u odvratno keženje, kepec ustade i pruži preko stola svoju kratku ruku. Posle kratkog oklevanja, mladić pruži ruku prema njegovoj. Kvilp steže njegove prste stiskom koji za neko vreme zaustavi opticanje krvi u njima, pa pošto prinese prst druge ruke do usta i mršteći se prema nesvesnom Ričardu, pusti ih i opet sede.
Taj postupak ne izmače Trentu, koji pošto je znao da je Ričard Sviveler prosto oruđe u njegovim rukama i da o njegovim planovima ne zna više nego što on nađe za shodno da mu saopšti, vide da kepec sasvim dobro razume njihov uzajamni odnos i da je potpuno shvatio prirodu njegovog prijatelja. To je stvar koja se mora ceniti čak i među nitkovima. Prećutno odavanje priznanja njegovim višim sposobnostima, isto toliko koliko i osećanja moći koje mu je hitro opažanje kepeca pripisalo, raspoložili su mladića prema tom ružnom poštenjakoviću i odlučili ga da se koristi njegovom pomoći.
Pošto je sad g. Kvilpova želja bila da se što je moguće pre promeni predmet razgovora, da ne bi Ričard Sviveler onako neobazriv kakvog ga je bog dao, otkrio nešto što ne bi bilo zgodno da žene saznaju, on predloži da igraju karata učetvoro, pa pošto su sekli karte da se odrede ortaci, g-đa Kvilp pripade Frederiku Trentu, a Dik Kvilpu. G-đa Džinivin, koja je jako volela kartanje, bila je brižljivim nastojanjem svoga zeta isključena iz svakog učestvovanja u igri a stavljeno joj je u dužnost da s vremena na vreme dopunjava njihove čaše iz staklenog burenceta, i g. Kvilp je od toga trenutka brižljivo motrio na nju, da na neki način ne bi i ona malo srknula iz njih, i tako je udarao na Tantalove muke tu jadnu staru gospu (kojaje isto toliko volela stakleno burence koliko i karte), i to dvostruko i neobično oštroumno.
Ali nije g. Kvilp svoju pažnju ograničavao samo na g-đu Džinivin jer je i nekoliko drugih stvari iziskivalo njegovu stalno budnu pažnju. Među raznim svojim nastranim navikama, on je imao šaljiv običaj da podvaljuje na kartama što je za njega izazivalo potrebu ne samo za budno praćenje igre, za mađioničarsku hitrinu ruku prilikom brojanja i beleženja, nego i da stalno pogledima, mrštenjem i guranjem nogom ispod stola ispravlja Ričarda Svivelera, koji, zapanjen usled brzine kojom su se njegove karte znale i žetoni leteli preko stola, nije mogao da se uzdrži da ponekad ne izrazi svoje iznenađenje i nevericu. Usto je g-đa Kvilp bila ortak sa mladim Trentom i kepec je budnim okom pratio svaki pogled koji bi njih dvoje izmenjali, svaku reč koju bi progovorili i svaku kartu koju bi odigrali, i nije vodio računa samo o onome što se radilo iznad stola, nego i o znacima koji su se mogli davati ispod njega, koje je on hvatao pomoću raznih dovijanja, pored toga što bi često nagazio vrh noge svoje žene da vidi da li će ona viknuti glasno, ili će ćutati, te bi u ovom drugom slučaju bilo sasvim jasno, da joj je Trent već ranije gazio prste. A ipak, i pored svega tolikog rastrojavanja, jedno njegovo oko nije gubilo iz vida staru gospu nego ako bi ona samo krišom pružila kašičicu prema najbližoj čaši (što je ona često činila) da srkne samo malko njenog slatkog sadržaja, Kvilpova ruka bi je prosula u samom trenutku uspeha, i Kvilpov podrugljivi glas bi je stao prekliljati da vodi računa o svom dragocenom zdravlju; i ni u jednoj od svih tih mnogobrojnih briga, od početka pa do kraja, Kvilp nije klonuo, ni malaksao.
Najzad, pošto su odigrali nekoliko partija karata i prilično i bez ustezanja točili iz staklenog burenceta, g. Kvilp upozori svoju gospođu da je vreme da se povuče na počinak, pa pošto ta pokorna žena posluša, a za njom pođe i njena ljutita majka, g. Sviveler zaspa. Pozvavši prstom svog preostalog druga u drugi kraj sobe, kepec šapćući održi s njim kratku konferenciju.
- Bolje je našem uvaženom prijatelju govoriti samo ono što se mora - reče Kvilp kezeći se prema zaspalom Diku. - Jesmo li se pogodili, Frede? Hoće li se on vremenom oženiti malom, rumenom Nelom?
- Vi, razume se, imate da postignete neki svoj cilj? - upita Fred.
- Razume se da imam, dragi Frede, - reče Kvilp, klibereći se pri pomisli kako on i ne sumnja kakav je njegov stvarni cilj.  - Možda je to odmazda; možda prosto ćef. Ja, Frede, imam uticaja i mogu da pomognem, ili da odmognem. U kom smislu da ga upotrebim? Tu su dva tasa na terazijama, a on može ići samo u jedan.
- Bacite ga u moj tas - reče Trent.
- Bacio sam ga, Frede. - odgovori Kvilp i pruži stisnutu ruku, pa je otvori kao da je ispustio neki teg iz nje. - - Od danas je on na terazijama i preteže na njima, Frede. Imajte to na umu.
- Kuda su oni otišli? - upita Trent.
Kvilp samo mahnu glavom i reče da se to još mora pronaći, što će se možda lako uraditi. Kad to bude, oni će početi sa prethodnim nastupanjem. On će posetiti starca, ili bi ga mogao posetiti čak i sam Ričard Sviveler, pa će, praveći se da se mnogo brine za njega i moleći ga da se smesti u nekoj dostojnoj kući, učiniti da ga se devojčica seća sa zahvalnošću i naklonošću. Kad već bude napravio takav utisak, biće mu lako da je pridobije za godinu dve, reče on, jer ona misli da je starac siromašan, pošto je sastavni deo njegovog surevnjivog postupanja (što je obično kod mnogih drugih tvrdica), da se pred svojom okolinom pravi da je siromašan.
- On se tako često pravio i preda mnom u poslednje vreme  - reče Trent.
- O, pa i preda mnom tako isto, - odgovori kepec - a to je još čudnije, jer ja znam kako je on bogat ustvari.
- I ja bih rekao da znate - reče Trent.
- Zaista mislim da znam - odgovori kepec, a bar je u tome pogledu govorio istinu.
Pošto su prošaputali još nekoliko reči oni se vratiše stolu, i pošto mladić probudi Ričarda Svivelera, reče mu da ga čeka da idu. To je za Dika bila dobrodošla novost, te odmah skoči na noge. Pošto su poverljivo progovorili još nekoliko reči o verovanju u uspeh njihovog plana oni iskeženom Kvilpu poželeše laku noć.
Kvilp se dovuče do prozora i stade slušati dok su oni prolazili ulicom ispod njega. Trent je pevao slavopojku o njegovoj ženi, a obojica su se čudila kakva li ju je čarolija navela da se uda za takvog nakaradnog bednika kao što je on. Pošto je neko vreme gledao za njihovim senkama koje su odmicale, kezeći lice šire nego ikad dotle, kepec se tiho prokrade kroz mrak do svoga kreveta.
Pri tom smišljanju njihovog plana ni Trent ni Kvilp nisu ni za časak pomišljali na sreću ili jad nevine Nelice. Bilo bi čudo da su i bezbrižnog raspusnika, koji je za obojicu bio predmet izrugivanja, mučili obziri te vrste, jer je njegovo visoko mišljenje o svojoj ličnoj vrednosti i zaslugama bilo uzrok da je na taj plan gledao više kao na neko delo dostojnije hvale nego pokude; a da ga je slučajno posetio retki gost - razmišljanje, on bi - pošto je bio životinja samo po sklonosti ka zadovoljavanju svojih prohteva  - umirio savest tvrđenjem da ne namerava da bije, ni da ubije svoju ženu, te će na kraju krajeva biti vrlo snošljiv, prosečan muž.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Empty Re: Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 12:12 pm


Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti At_Play

DVADESET ČETVRTA GLAVA
Starac i dete se ne usudiše da stanu i da sednu na okrajku jedne šumice sve dok nisu sasvim malaksali, tako da više nisu mogli ići korakom kojim su pobegli sa trkališta. A tu, iako je trkačka staza bila sakrivena od njihovih očiju, ipak se mogla nejasno čuti buka dalekog vikanja, brujanje glasova i lupa bubnjeva. Popevši se na uzvišicu između njih i mesta sa kojeg su pošli, dete je naziralo čak i zastave što su se lepršale na šatrama, ali niko nije išao za njima, nego je njihovo odmaralište bilo pusto i tiho.
Prošlo je dosta vremena dok je uspela da umiri svog uzdrhtalog druga i da ga bar unekoliko stiša. Njegova poremećena mašta mu je predstavljala kako se čitava gomila svetine prikrada prema njima pod zaštitom žbunja, krije se u svakom jarku i izviruje iz grane svakog drveta koje šušti. Progonio ga je strah da će ga zarobiti i odvesti na neko mračno mesto gde će ga okovati u lance i šibati, i, što je još gore od svega, odvesti tamo gde Nela neće nikad moći doći da ga vidi, sem kroz gvozdene prečage i rešetke u zidu. Njegov strah se preneo i na dete. Rastavljanje od dede bilo je najveća nesreća koje se mogla bojati, pa kako je u tom trenutku osećala da će biti uhvaćeni makar kuda išli, i da neće nikako biti sigurni sem ako se negde sakriju, njoj srce klonu i izdade je hrabrost.
Ta duševna klonulost nije bila nikakvo čudo kod tako mladog stvorenja, tako nenaviklog na prizore kroz koje je u poslednje vreme prolazila. Ali Priroda često umeće hrabra i plemenita srca u slabačke grudi - a najčešće - bog joj dobro dao! - u ženske grudi - te kad se dete, bacivši suzan pogled na starca, seti kako je on slab i kako bi bio jadan i nemoćan ako bi ga ona ostavila, srce joj nabreknu u grudima i ožive od nove snage i pouzdanja.
- Sad smo sasvim sigurni i nemamo više čega da se bojimo, dragi dedice.
- Nemamo čega da se bojimo! - odgovori starac. - Nemamo čega da se bojimo, ako me uzmu od tebe? Nemamo čega da se bojimo, ako nas rastave! Niko nije iskren prema meni. Ne, baš niko. Čak ni Nela!
- O, ne govorite tako! - odgovori dete - jer ako je ikad postojalo iskreno i odano srce, to sam ja. Sigurna sam da i vi znate da jesam.
- Pa kako onda, - reče starac gledajući plašljivo oko sebe -  kako možeš da trpiš pomisao da smo sigurni kad svuda tragaju za mnom, pa možda mogu doći i ovamo i prikrasti nam se još dok govorimo?
- Jer sam sigurna da niko nije išao za nama - reče dete  - Sudite sami, deda, pogledajte oko sebe i gledajte kako je sve mirno i tiho. Samo nas dvoje sami, pa možemo lutati kud nam je volja. Nismo sigurni! A zar bih se ja mogla osećati lagodno - -  jesam li se osećala lagodno - dok je neka opasnost pretila vama?
- Istina je, istina. - odgovori on i steže joj ruku, ali se još bojažljivo osvrtao oko sebe. - Šta se to čulo?
- Neka ptica; - reče dete - uletela u šumu i pokazuje nam put da i mi pođemo za njom. Sećate li se kako smo govorili da ćemo ići po šumama i poljima, i pored reka i kako ćemo biti srećni  - sećate li se toga? A eto, dok nam sunce sija nad glavama, i dok je sve sjajno i srećno, mi sedimo žalosno i gubimo vreme. Gledajte kako je prijatna ona staza: a eno i one ptice - ona ista ptica - sad preleće na drugo drvo i namešta se da peva. Hajd’mo!
Kad se digoše sa zemlje i pođoše senovitom stazom koja ih je vodila kroz šumu. Nela odskakuta napred, ostavljajući otisak svojih malih stopala na mahovini koja se gipko ponovo dizala posle tako lakog pritiska i odbacivala ga, kao što dah zamagli ogledalo pa se izgubi, pa je tako mamila starca sve dalje, često se okrećući i veselo mašući glavom i rukom, čas je tiho pokazivala neku osamljenu pticu kako stoji i cvrkuće na grani koja se pružila preko staze, čas je zastajala da sluša pevanje koje je remetilo blaženu tišinu, ili da gleda sunce dok treperi kroz lišće i prokrada se između u bršljan zaodevenih stabala debelog drveća i stvara duge svetlosne staze. Dok su tako išli napred razmičući granje koje se gusto pribijalo na njihovom putu, vedro raspoloženje koje je isprva kod deteta bilo izveštačeno, neosetno se uvuklo u njene grudi sasvim iskreno; starac se nije više uplašeno osvrtao za sobom, nego se osećao prijatno i veselo, jer što su dublje zalazili u zelenu hladovinu sve su više osećali da je mirna božja misao tu, i da ih obavija svojim mirom.
Najzad ih putanja, koja postade raskrčenija i manje krivudava, dovede na kraj šume i na državni drum. Oni su išli njim neko kratko vreme pa dođoše do jednog poljskog puta tako prekrivenog senovitim drvećem s obe strane da su se grane sastajale nad glavama i pravile kao neki svod iznad puta. Slomljeni drveni putokaz im pokaza da taj put vodi u neko selo na tri milje odatle, te se oni rešiše da se tamo upute.
Te tri milje su im se tako otegle, da su oni ponekad pomišljali da su pogrešili put. Ali najzad, na njihovu veliku radost, on se naglo poče spuštati između duboko usečenih strana niz koje je išla uska staza, a seoske zbijene kuće su provirivale iz pošumljene uvale ispod njih.
Bilo je to vrlo malo mesto. Ljudi i dečaci igrali su kriket na ledini; i dok je ostali svet posmatrao igru, oni su hodali gore dole ne znajući gde da potraže skromno prenoćište. Video se samo jedan stariji čovek u bašti ispred svoje kućice, ali su se oni ustezali da mu priđu, jer je to bio seoski učitelj; iznad prozoraje crnim slovima na beloj tabli bilo napisano „Škola“. Bio je to bled, jednostavan čovek, u skromnom i oveštalom odelu, a sedeo je među cvećem i košnicama, i pušio lulu na malom tremu ispred vrata.
- Progovori s njim, mila. - šapnu starac.
- Skoro me je strah da ga uznemirim - reče dete bojažljivo.  - Izgleda da nas ne vidi. Ako malo pričekamo, možda će pogledati na ovu stranu.
Oni su čekali, ali učitelj ne pogleda nikako premanjima, nego je jednako sedeo na malom tremu zamišljeno ćuteći. Lice mu je izgledalo dobro. U tom svom prostom starom cmom odelu izgledao je bled i mršav. Učinilo im se da i on i kuća nose na sebi izgled osamljenosti, ili je to možda bilo zbog toga što je sav ostali svet bio u veselom društvu na ledini, a on je izgledao jedini osamljen čovek u celom selu.
Bili su vrlo umorni, te bi se dete osmelilo da se obrati čak i učitelju, da nije u njegovom držanju bilo nečega što je izgledalo da pokazuje da je nezadovoljan i žalostan. Dok su oni stajali nedaleko od njega i predomišljali se, videli su kako on svega nekoliko minuta sedi po izgledu duboko zamišljen, zatim spusti lulu i prođe nekoliko puta po bašti, pa onda prilazi vratima škole i pogleda prema ledini, da posle opet s uzdahom uzme lulu i sedne zamišljeno kao i pre.
Kako se niko drugi nije pojavljivao, a mrak se približavao, Nela se najzad ohrabri, te kad on ponovo uze lulu i sede, ona se usudi da priđe bliže vodeći dedu za ruku.
Lak šum koji oni načiniše dižući skakavicu na vratnicama privuče njegovu pažnju. On ih pogleda ljubazno ali je, izgleda, bio i razočaran, i lagano je mahao glavom.
Nela mu se učtivo pokloni i reče mu da su oni siromašni putnici koji traže prenoćište za koje bi vrlo rado platili koliko im njihova sredstva dopuštaju. Učitelj se živo zagleda u nju dok je govorila, pa spusti lulu i odmah ustade.
- Ako biste nas mogli negde uputiti, - reče dete - mi bismo to smatrali za veliku dobrotu.
- Mnogo ste pešačili - reče učitelj.
- Vrlo mnogo, gospodine. - odgovori dete.
- Ti si mlad putnik, dete moje - reče on i spusti ruku na njenu glavu - Je P to vaše unuče, prijatelju?
- Jeste, gospodine, - viknu starac - i jedina potpora i uteha moga života.
- Uđite unutra - reče učitelj.
I bez daljeg govora uvede ih u malenu učionicu koja je ujedno bila i soba za primanje i kuhinja, i reče im da su dobro došli i da mogu ostati pod njegovim krovom do ujutru. Pre nego što su i stigli da mu zahvale, on zastre sto grubim belim platnom stavi noževe i tanjire pa pošto donese hleba, hladnog mesa i vrč piva, zamoli ih da jedu i piju.
Sedajući za sto dete je pogledalo po sobi. U njoj su bile dve išarane školske klupe pune rezotina i umrljane mastilom; mala katedra od čamovine uzdignuta na četiri noge, za kojom sigurno sedi učitelj, na jednoj visokoj polici nekoliko knjiga s magarećim ušima a pored njih raznovrsna zbirka čigri, lopti, udica, klikera, zagriženih jabuka i druge konfiskovane imovine nestašne dečurlije. Položeni na kukama u zidu ležali su u svoj svojoj strahovitosti šiba i lenjir, a blizu njih na maloj naročitoj polici neznalička kapa napravljena od starih novina i ukrašena drečećim oblandama najvećeg obima. Ali najlepši ukrasi na zidovima bile su neke mudre izreke lepo ispisane čitkim rond slovima i lepo izrađeni rezultati sabiranja i množenja, očevidno urađeni istom rukom, a bilo ih je puno izlepljenih svuda unaokolo kako je izgledalo, s dvostrukim ciljem da prikažu odličan uspeh škole, a i da u srcima učenika podstaknu dostojnu želju za takmičenjem.
- Da. - reče stari učitelj opazivši da su ti uzorci privukli njenu pažnju - to je lep rukopis, draga moja.
- Vrlo lep, gospodine. - reče dete skromno. - Je li to vaš?
- Moj. - odgovori on pa izvadi naočare i metnu ih na oči da bolje vidi slavne primerke tako drage njegovom srcu.
- Ja ne bih mogao danas tako pisati. Ne, to je sve ispisala ista ruka, mala ruka, ne tako stara kao tvoja, ali vrlo vešta.
Govoreći to, učitelj opazi na jednom propisu malu mrlju od mastila, pa izvadi iz džepa nožić i prišavši zidu brižljivo je sastruga. Kad svrši on se lagano izmače unazad od propisa i stade ga gledati s divljenjem kao čovek koji posmatra neku lepu sliku, ali s nekom tugom u glasu i držanju koja jako dirnu devojčicu, iako nije znala za njen uzrok.
- Zaista vrlo mala ruka - reče siroti učitelj - On tako nadmašuje sve svoje drugove po učenosti, kao i u sportovima, pa kako je došlo do toga da mene zavoli? Nije nikakvo čudo što ja njega volim, ali da on mene voli... - i tu učitelj stade i skide naočare da ih ubriše, kao da su se zamaglile.
- Nadam se da se nije desilo ništa nezgodno - reče Nela zabrinuto.
- Ne mnogo, draga moja, - odgovori učitelj. - Nadao sam se da ću ga večeras videti na ledini. On je uvek bio prvi među svima tamo. Ali biće tamo sutra.
- Da nije bio bolestan? - upita dete s detinjom brzom sažaljivošću.
- Nije jako. Kazali su mi da je mili dečko juče buncao, a to su isto govorili i prekjuče. Ali to je obično kod te vrste bolesti,  - to nije rđav znak - nimalo rđav znak.
Devojčica je ćutala. On priđe vratima i zamišljeno pogleda napolje.
Noćna tama se spuštala i sve je bilo tiho.
- Kad bi se mogao osloniti na nečiju ruku, znam da bi došao do mene - reče on vrativši se u sobu - Uvek je dolazio u baštu da mi kaže laku noć. Ali možda mu je bolest pošla na bolje, a kasno je da izlazi napolje, jer je vrlo vlažno i pala je jaka rosa. Bolje je da ne izlazi noćas.
Učitelj pripali sveću, zatvori kapke na prozoru i zatvori vrata. Ali kad to svrši, i pošto posede neko vreme ćuteći, on skide s čiviluka šešir i reši da bi izašao da se obavesti, ako bi Nela pričekala na nogama dok se on vrati. Dete se odmah saglasi i on izađe.
Ona je sedela tako jedno pola sata i više, osećajući da je ta kuća nekako čudna i osamljena, jer je bila nagovorila starca da ide da legne, te se nije čulo ništa drugo sem kuckanja sata i fijukanja vetra kroz drveće. Kad se učitelj vrati, on sede na svoje mesto u kutu kraj kamina, pa je dugo sedeo ćuteći. Najzad se okrete prema njoj, pa, govoreći vrlo blago, reče da se nada da će se ona pomoliti bogu za bolesnog dečka.
- Moj najmiliji učenik - reče siroti učitelj pušeći lulu, koju beše zaboravio da pripali, i gledajući unaokolo po zidovima. -  Mala je to ruka koja je poradila sve to i koju sad bolest satire. Jako, jako mala ruka!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Empty Re: Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 12:13 pm

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti A_Capri_Girl

DVADESET PETA GLAVA
Posle zdravog noćnog počinka u sobi pod slamnim krovom, u kojoj je, kako izgleda nekoliko godina stanovao crkvenjak, ali ju je nedavno napustio radi žene i njene vlastite kućice, devojčica ustade rano izjutra i siđe u sobu u kojoj je sinoć večerala. Kako je učitelj već bio ustao i izašao, ona se požuri da uredi njegovu sobu i beše tek svršila uređivanje, kad se njen dobri domaćin vrati.
On joj puno puta zahvali i reče joj da je starica, koja je obično radila te poslove otišla da neguje malog učenika o kome joj je sinoć pričao. Dete upita kako je njemu i reče da se nada da mu je bolje.
- Nije - odgovori učitelj mašući žalosno glavom. - Ništa bolje. Čak kažu i da mu je gore.
- Jako mi je žao što to čujem - reče dete. Sirotom učitelju kao da je godilo njeno usrdno žaljenje, ali i kao da gaje činilo još nelagodnijim, jer brzo dodade da brižni ljudi često preuveličavaju zlo i smatraju ga za veće nego što je ustvari. - Što se mene tiče,  - reče on na svoj mirni, strpljivi način - ja se nadam da to nije tačno. Ja ne mislim da mu može biti gore.
Devojčica ga zamoli da joj dopusti da spremi doručak, i kad deda siđe, oni doručkovaše zajedno. Za vreme doručka učitelj primeti da je starac jako zamoren i da mu je potreban odmor.
- Ako imate pred sobom dug put, - reče on - nemojte se žuriti za još jedan dan; možete slobodno provesti još jednu noć ovde. Meni bi to zaista bilo milo, prijatelju.
On vide kako starac pogleda u Nelu i ne zna da li da primi ili da odbije ponudu, pa dodade.
- Meni će biti milo da zadržim kod sebe još jedan dan vašu milu drugaricu. Ako možete da se smilujete na jednog siromašnog čoveka i da se ujedno odmorite, onda učinite to. Ako morate produžiti put, ja vam želim svaku sreću na njemu i poći ću malo s vama dok ne počne škola.
- Šta da radimo Nela? - upita starac neodlučno - reci šta da radimo, mila?
Nije trebalo mnogo nagovaranja da se devojčica privoli da kaže da će bolje biti ako prime poziv i ostanu. Ona se radovala da pokaže zahvalnost dobrome učitelju time što će posvršavati one kućne poslove koji su se morali uraditi. Kad ih je sve svršila, ona uze iz svoje korpice neki ručni rad, pa sede na stoličicu kraj osmanluka gde su pitomi i divlji orlovi nokti prepletali svoje nežne stabljike, i uvlačeći se u sobu ispunjavali je svojim slatkim dahom. Njen deda se sunčao napolju, udisao miris cveća i natenane posmatrao kako oblaci plove po nebu ispred lakog letnjeg vetra.
Kad učitelj, pošto je namestio one dve klupe gde treba, sede za svoju katedru i poče spremati što treba za školu, devojčica, bojeći se da će mu možda smetati, ponudi da se povuče u sobicu za spavanje. Ali joj on to ne dozvoli, te kako je izgledalo da mu je milo što je tu, ona ostade i zanese se u svoj rad.
- Imate li puno đaka, gospodine? - upita ona.
Siroti učitelj mahnu glavom i reče da ih je jedva toliko da popune dve klupe.
- Jesu li i ostali bistri, gospodine, - upita dete i pogleda na trofeje na zidu.
- Dobri su dečaci, - odgovori učitelj - dosta dobri dečaci, drago dete, ali oni nikad neće uraditi nešto onako.
Dok je to govorio, na vratima se pojavi dečko beloplave kose, preplanula lica, pa zastavši da se nezgrapno pokloni, uđe i sede na svoje mesto u jednoj klupi. Dečko s beloplavom kosom stavi zatim na kolena knjigu sa, za divno čudo, mnogim magarećim ušima, pa pošto ponovo zabi ruke u džepove, stade brojati klikere kojih su mu džepovi bili puni, zadržavajući u izrazu lica savršenu sposobnost da svoje misli oslobodi svake veze sa pravopisnim uputstvom, u koje je upirao pogled. Ubrzo za njim uđe drugi beloplavi dečko, pa za njim jedan riđokosi momčić, a za njim još dva beloplava, pa onda jedan s lanenom ćubom, i tako dalje, dok klupe ne ispuni jedno tuce dečaka, ili toliko otprilike, s glavama svake boje osim prosede, a po godinama od četiri do četrnaest, ili više, jer su noge najmlađega, kad je seo na klupu, visile daleko od poda, a najstariji je bio neki težak, dobroćudan, luckast bata, skoro za pola glave viši od učitelja.
Na početku prve klupe - počasno mesto u školi - bilo je prazno mesto bolesnog učenika, a na prvom mestu u redu klinova na čiviluku na koje su dečaci dolazeći vešali šešire, ili kape, jedan je klin ostao prazan. Niko od dečaka nije pokušao da oskrnavi svetinju sedišta ili klina, a mnogi je pogledao prvo u prazno mesto, pa u učitelja i prišapnuo iza šake svome dokonom susedu.
Onda započe brujanje poluglasnog čitanja lekcija i učenja napamet, šaputanja šala, igranje krišom i sva obična školska buka i graja; a usred te graje sedeo je učitelj, sušta slika krotkosti i prostodušnosti, i uzalud se trudio da svoje misli veže za svakodnevnu dužnost i da zaboravi svog malog ljubimca. Ali ga je jednolikost njegovog posla još jače opominjala na njegovog poslušnog đaka, a misli bi mu odlutale od njegovih učenika, to se jasno videlo.
Niko to nije bolje znao od najzaludnijih dečaka, koji su, postajući sve drskiji usled nekažnjavanja, počinjali da govore sve glasnije i smelije; igrali lijo-tako pred učiteljevim nosom, otvoreno jeli jabuke bez ukora, štipali jedan drugog u šali, ili iz pakosti, bez ikakvog ustezanja i urezivali potpise i na samim nogama katedre. Zbunjeni, najgori đak u školi, koji je stajao pored nje da govori lekciju iz knjige, nije više zverao u tavanicu da tamo traži zaboravljene reči, nego se privukao učiteljevom laktu i drsko zagledao u knjigu pred njim; priznata šaljivčina male grupe škiljio je i kezio se (prema najmanjem dečku, razume se) ne držeći knjigu ispred lica, a njegova oduševljena publika nije obuzdavala svoje uživanje. Ako bi se učitelj slučajno nekad trgao i obratio pažnju na sve što se dešava, buka bi se za časak utišala, i ničije oči nisu gledale u njega, nego su se sve pravile zanesene u učenje i izgledale vrlo ponizne; ali čim bi on opet utonuo u misli, buka bi ponovo buknula deset puta glasnije nego pre.
O, kako su neki od tih zaludnih dečaka čeznuli da budu napolju, i kako su gledali u vrata i prozor kao da već uveliko premišljaju o tome da izlete napolje, da utonu u šume i da od toga časa budu divlji i neukrotivi. Kakve li su buntovne misli o reci i nekom senovitom mestu za kupanje pod vrbama, čije grane dodiruju vodu, dovodile u iskušenje i dražile snažnoga dečka, koji je, s raskopčanom ogrlicom od košulje i razdrljenom što se više mogla, sedeo i hladio zajapureno lice svojim pravopisnim uputstvom i žalio što nije kit, ili vilin konjic, ili muva, ili šta bilo, samo ne dečko u školi tog vrelog, žarkog dana! Strašna vrućina! Samo pitajte onoga dečka čije je mesto najbliže vratima, te ima mogućnosti da šmugne u baštu i da natera ostale drugove da polude od muke kad on zagnjuri lice u vedro na bunaru, pa se onda stane valjati po travi - pitajte ga da li je ikad bilo takvog dana, kad se i same pčele zavlače duboko u krunice cvetova i ostaju tamo, kao da su se rešile da se povuku od posla, i da više ne proizvode med. Dan je bio prosto stvoren za lenstvovanje, da čovek leži na leđima negde u zelenilu, pa da gleda u nebo dok ga njegov sjaj ne natera da sklopi oči i da zaspi; a zar da na ovakvom danu čovek bulji u plesnive knjige u mračnoj sobi, kad ga i samo sunce prezrivo gleda. Užasno!
Nela je sedela kraj prozora zauzeta svojim radom, ali je obraćala pažnju na sve što se događa, premda se ponekad i prilično plašila bučnih dečaka. Pošto se čas nauka svršio, počelo je pisanje; a kako je bila samo jedna katedra i to učiteljeva, dečaci su redom sedali na nju i mučili se oko svog krivog propisa, dok je učitelj hodao po učionici. Sad je u njoj bilo nešto mirnije; jer bi on prišao i zagledao preko učenikovog ramena, pa bi mu blago govorio da gleda kako je ovo, ili ono slovo izvedeno u nekom propisu, hvalio ovde izvesnu kosu tanku naviše, onde neku kosu debelu naniže i preporučivao mu da se ugleda na to. Zatim bi zastao i govorio im šta je mali bolesnik sinoć govorio, i kako čezne da se opet vrati među njih; a jadni učitelj je bio tako blag i pun ljubavi da je izgledalo da dečake čisto grize savest što su ga toliko mučili, te su bili sasvim mirni - nisu više jeli jabuka, nisu urezivali imena, niti se štipali, niti se kezili - puna dva minuta posle toga.
- Ja mislim, deco, - reče učitelj kad časovnik iskuca dvanaest - da vam dam jedno vanredno slobodno po podne.
Na to saopštenje dečaci predvođeni onim svojim visokim drugom kliknuše iz svega glasa, i u toj vici samo se videlo kako učitelj govori, ali mu se glas nije čuo. Ali kad on diže ruku dajući im znak da ućute, oni pokazaše toliko obzira da prestadoše čim izgubi dah i onaj koji je mogao najduže vikati.
- Morate mi prvo obećati, - reče učitelj - da nećete praviti larmu ili bar, ako i larmate, da ćete ići daleko i tako biti izvan sela. Mislim da mogu biti siguran da nećete uznemiravati svog bolesnog druga.
Nastade opšti žagor u odrečnom smislu (a možda i sasvim iskreno, jer su to sve bila tek deca); a visoki dečko, možda isto toliko iskreno kao i ma koji od njih, pozva se na one oko sebe da posvedoče da je on samo vikao šapatom.
- Onda vas molim da ne zaboravite, dragi moji učenici, -  reče učitelj - šta sam tražio od vas i da to učinite meni za ljubav. Uživajte što više možete i ne zaboravite da vas je bog obdario zdravljem. Zbogom svima!
„Hvala, gospodine!“, i „Zbogom, gospodine“ mnogo puta različitim glasovima, i dečaci izađoše polagano i tiho. Ali sunce je sijalo i ptice su pevale, onako kako sunce sija i kako ptice pevaju samo o raspustu, ili na slobodna po podne; drveće je mahalo svakom slobodnom dečku da se popne na njega i ugnezdi među njegovim lisnatim granama; seno ih je preklinjalo da dođu da ga rasturaju na čistom vazduhu: zeleno žito je blago pokazivalo na šumu i reku, ravna zemlja, naoko još ravnija usled mešanja svetlosti i senki, mamila je na trčanje, skakanje i duge šetnje, jedini bog zna kuda! Sve je to bilo više od onoga čemu ma koji dečko može odoleti, i uz radosno kliktanje čitava družina udari petama o ledinu i rasturi se vičući i smejući se usput.
- To je sasvim prirodno, bogu hvala! - reče siroti učitelj gledajući za njima - Jako se radujem što se nisu osvrtali na mene.
Ali je teško svakome ugoditi, što je većina od nas saznala čak i bez one basne koja pruža takvo naravoučenije; i u toku toga istoga po podne neke majke i tetke učenika svratiše da izraze svoje negodovanje protiv učiteljevog postupka. Neke su se ograničile samo na nagoveštenja, kao one koje su učtivo pitale kakav je to svetac crvenim slovom u kalendaru; a neke su (te su bile duboki seoski političari) dokazivale da je to potcenjivanje prestola i vređanje Crkve i Države, i da davanje slobodnog po podneva u prilikama neznatnijim od vladarevog rođendana miriše na revolucionarne poglede; ali je većina izrazila svoje nezadovoljstvo iz ličnih razloga i sasvim otvoreno, dokazujući da smanjiti učenicima sledovanje nauke nije ništa drugo nego čisto pljačka i podvaljivanje; a jedna stara gospođa, kad je uvidela da ne može da raspali i naljuti miroljubivog učitelja govoreći lično njemu, izletela je iz njegove kuće i pod njegovim prozorom govorila nekoj drugoj starici reči ustvari namenjene njemu, kako će on, razume se, to slobodno po podne odbiti od svoje nedeljne plate, jer će naravno, inače moći da se nada da se protiv njega pokrene opozicija; tu, u njihovom kraju ima već dovoljno besposličara (tu je stara gospa podigla glas), tako da neki ljudi koji su suviše besposleni, kao i učitelji, mogu brzo videti kako će se već naći drugi ljudi koji su nad njima pa bolje bi bilo da se pripaze i da dobro gledaju šta rade. Ali sva ta bockanja i zakeranja nisu mogla izmamiti nijednu reč od krotkoga učitelja koji je sedeo pored devojčice - možda nešto više utučen, ali sasvim miran i ne žaleći se.
Pred veče dođe neka starica teturajući se uz baštensku stazu što je mogla brže, pa, srete učitelja na vratima, reče mu da odmah ode do kuće g-đe Vest i da trči tamo pre nje. On i devojčica su baš hteli da izađu u šetnju te učitelj, ne puštajući njenu ruku, smesta požuri s njom, ostavljajući glasonošu da dođe za njim kako zna.
Zastadoše pred vratima jedne kućice, i učitelj tiho zakuca rukom u njih. Ona se odmah otvoriše. Uđoše u jednu sobu gde je jedna grupa žena stajala oko jedne žene starije od ostalih: koja je gorko plakala, i sedela kršeći ruke i ljuljajući se tamo i ovamo.
- O, gospođo! - reče učitelj pristupivši njenoj stolici - zar je stanje tako rđavo?
- On se naglo gasi, - viknu starica - moj unuk umire. To je sve zbog vas. Ne bi trebalo ni sad da ga vidite, ali on to tako željno traži. Eto do čega ga je dovela njegova nauka. O, bože, bože, šta da radim?
- Nemojte govoriti da sam ja tu nešto kriv - molio je blagi učitelj - Mene to ne vređa, gospođo. Ne, ne, nimalo. Vi ste u velikoj žalosti i ne mislite na to što govorite. Uveren sam da ne mislite.
- Mislim, mislim, - odgovori starica. - Mislim na sve. Da on nije piljio u knjige iz straha od vas, on bi i sad bio čio i veseo. Dobro ja znam da bi.
Učitelj se osvmu i pogleda u druge žene kao da ih moli da kažu koju dobru reč njemu u prilog, ali su one samo mahale glavama i mrmljale jedna drugoj da ni one nikad nisu mislile da nauka nešto vredi, i da ih je ovo sad potpuno ubedilo. Ne odgovarajući im nijednom reči, čak i ne pogledavši ih prekorno, on pođe za staricom koja ga je bila pozvala (i koja je sad bila stigla) u drugu sobu gde je njegov mali prijatelj, poluobučen, ležao na svojoj postelji.
To je bio vrlo mlad dečko - još pravo malo dete. Kosa mu je još visila u uvojcima preko lica, a oči su mu bile vrlo sjajne, ali je njihov sjaj bio nebeski a ne zemaljski. Učitelj sede pored njega, pa nagnuvši se nad uzglavlje prošaputa njegovo ime. Dečko se uspravi, pomilova mu lice rukom i obgrli ga oko vrata slabim rukama, vičući kroz plač da je on njegov mili dobri prijatelj.
- Nadam se da sam uvek to bio. Bog mi je svedok da sam uvek želeo da to budem - reče jadni učitelj.
- Ko je to? - upita dečko opazivši Nelu. - Bojim se da je poljubim da se i ona ne razboli. Recite joj da se rukuje sa mnom.
Devojčica jecajući pristupi bliže i uze dečakovu mlitavu ruku u svoju. Kad mu je ponovo pusti, bolesni dečak se zavali natrag u postelju.
- Ti se sećaš bašte Hari - prošaputa učitelj, želeći da ga rastrese. Jer je izgledalo da dete savlađuje neka obamrlost - i kako je s večeri bilo prijatno u njoj? Moraš se požuriti da opet dođeš u nju. Jer mi se čini da i samo cveće žali što te nema, i da nije više tako veselo kao što je bilo. Ti ćeš skoro doći, vrlo skoro, dragi dečko, - zar ne da hoćeš?.
Dečko se nasmeši slabo i metnu ruku na prosedu glavu svoga prijatelja. Micao je i usnama ali se iz njih nije čuo njegov glas, ni najmanji šum.
Kroz tišinu koja zatim zavlada, iz daleka se začu brujanje glasova, koje nošeno večernjim vazduhom, uđe kroz otvoren prozor.
- Šta je to? - upita bolesno dete.
- Deca igraju na ledini.
On izvadi ispod jastuka maramicu i pokuša da maše njom iznad glave. Ali slaba ruka opet nemoćno klonu.
- Daj da ja mahnem - reče učitelj.
- Molim vas mašite kroz prozor - ču se slab odgovor -  Privežite je za kapak. Moždaćeje neki od njih tamo videti. Možda će se setiti mene i pogledati ovamo.
Podigao je glavu i bacio jedan pogled od toga znaka koji se lepršao pa do puste palice za kriket koja je ležala na stolu u sobi zajedne sa tablicom, knjigom i ostalom detinjom imovinom. A zatim je ponovo spusti i upita da li je devojčica još tu jer je nije mogao videti.
Ona priđe bliže i pritisnu mlitavu ruku koja je ležala na pokrivaču. Dva stara prijatelja i druga - jer su oni stvarno to bili i ako su bili čovek i dete - podržaše dugo jedan drugog u zagrljaju, pa onda mali učenik okrete lice zidu i zaspa.
Siroti učitelj sedeo je na istom mestu i držao malu, hladnu ruku u svojoj ruci i trljao je. Bilaje to ruka već mrtvog deteta. On je to osetio, a ipak ju jejoš jednako trljao i nije mogao daje spusti.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Empty Re: Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 12:14 pm

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti A_Backward_Glance


DVADESET ŠESTA GLAVA
Nela se skoro prepukla srca odmače od samrtničke postelje i vrati se kući s učiteljem. I kraj sve svoje tuge i suza ona je ipak pazila da od starca sakrije njen pravi uzrok, jer je i umrli dečko bio unuče za kojim je ostala samo jedna stara srodnica da oplakuje njegovu preranu smrt. Tiho se iskrala što je mogla brže i otišla da legne, pa kad je ostala sama dala je slobodnu odušku tuzi koja je prepunila srce da se prelivalo. Ali tužni prizor kome je prisustvovala nije bio bez svoje pouke u zadovoljstvu i zahvalnosti - u zadovoljstvu sudbinom koja ju je obdarila zdravljem i slobodom, au zahvalnosti što je još živajedinom svom srodniku i prijatelju koga voli, da živi i da se kreće u krasnom svetu, dok tolike druge mlade stvorove - isto tako mlade i pune nade kao i ona - surova smrt kosi i obara ih u grob. Koliko je humki na onom starom groblju po kome je nedavno hodala, koje se zelene nad mladom decom? Pa iako je i sama mislila kao dete i nije možda dovoljno imala u vidu u kakav sjajni i blaženi život prelaze oni koji umiru mladi i kako u smrti ne osećaju nikakav bol, jer ne gledaju kako drugi umiru oko njih i sobom odnose u grob neku jaku ljubav njihovog srca (što čini da neki stari u toku svog dugog života umiru puno puta), ona je ipak prilično mudro smislila da izvuče prostu i laku pouku iz onoga što je te večeri videla i da je ureže duboko u svoje srce.
Sanjala je o malom đaku - ne nepomičnom i pokrivenom, nego u slobodnom pokretu među anđelima, kako se blaženo smeši. Probudilo ju je sunce koje je uperilo svoje vesele zrake u njenu sobu, a sad joj je još ostalo da se oprosti sa sirotim učiteljem i da ponovo odluta dalje.
Škola je već bila počela dok su se oni spremili da pođu dalje. Iz zamračene sobe čulo se ono isto jučerašnje brujanje - možda malo uzdržljivije i tiše, ali vrlo malo. Učitelj siđe s katedre i pođe s njima do vrata.
Devojčica mu je nerado i drhtavom rukom pružila novac, koji joj je ona gospođa na trkama bila dala za cveće, i zahvaljujući mu zamuckivala pri pomisli kako je to mala suma, i crvenela nudeći mu je. Ali joj on reče da to zadrži, pa sagnuvši se da je poljubi u obraz, vrati se u kuću.
Nisu bili odmakli ni pet šest koraka kad se on opet pojavi na vratima. Starac se vratio da se rukuje s njim, a i devojčica uradi to isto.
- Neka vas prate sreća i zadovoljstvo! - reče siroti učitelj.
- Ja sam sad sasvim samotan čovek. Ako ikad naiđete ovuda, ne zaboravite malu seosku školu.
- Nikad je nećemo zaboraviti, gospodine, - odgovori Nela
- niti ćemo ikad zaboraviti da vam budemo zahvalni zbog vaše dobrote prema nama.
- Često sam ja iz dečijih usta slušao te reči, - reče učitelj mašući glavom i smešeći se zamišljeno - ali su oni brzo zaboravljali na njih. Bio sam pridobio za sebe jednog prijatelja, utoliko boljeg što je bio mlad - ali je i to svršeno. Bog vas blagoslovio!
Oni mu puno puta rekoše zbogom, pa se okretoše i izađoše lagano, često se osvrćući za sobom, sve dok ga više nisu mogli videti. Posle nekog vremena selo ostade daleko za njima, pa čak izgubiše iz vida i dim iznad drveća. Sad su išli sve dalje brzim korakom, rešeni da se drže glavnog druma i da idu kuda god ih on odvede.
Ali su drumovi dugi, vrlo dugi. Osim dve tri neznatne gomilice kuća mimo kojih prođoše bez zadržavanja, i jedne osamljene gostionice, gde kupiše malo hleba i sira, taj ih drum ne dovede ni do čega do kasno toga po podne, a on je još otezao daleko u nedogled svoju sumornu, dosadnu, krivudavu liniju kojom su išli celoga toga dana. Ali kako nisu mogli da rade ništa drugo, nego samo da idu sve dalje, oni su nastavili put iako mnogo sporijim korakom, jer su bili vrlo umorni i iznemogli.
Po podne je bilo prešlo u lepo veče kad dođoše do mesta gde je put pravio oštru okuku i udarao preko opštinske utrine. Na međi te utrine, sasvim uz živu ogradu koja ju je odvajala od ograđenih njiva, stajala su jedna cirkuska kola priterana tu radi odmora, te oni, usled njihovog položaja, naiđoše na njih tako iznenadno, da ih nisu mogli izbeći i da su hteli.
Nisu to bila otrcana, prljava, prašljiva kola, nego lepa kućica na točkovima s belim porhetskim zavesama koje su uramljivale prozore, i zelenim kapcima koji su još jače isticali platna živo crvene boje, tako da su se, usled te srećno nađene suprotnosti boja, cela kola blistala od sjaja. Niti su to bila bedna kola koja vuče jedno jedino magare, ili neka krepana raga, jer je par konja u dosta dobrom stanju stajao ispregnut i pasao izđikalu travu. A nisu to bila ni ciganska kola, jer je na njihovim vratima (ukrašenim sjajnim mesinganim zvekirom) sedela neka pristojna gospa, puna i prijatna za gledanje, koja je imala na glavi veliki šešir s lelujavim mašnama. A da to nisu oskudna sirotinjska kola videlo se po poslu te gospe, koja se vrlo prijatno potkrepljivala pijući čaj. Pribor za čaj, podrazumevajući tu i jednu bocu vrlo sumnjive prirode i hladni pikalj šunke, stajao je na bubnju prekrivenom belom servijetom, i tu je ta lutajuća gospa sedela kao za najzgodnijim okruglim stolom na svetu, pila čaj i uživala u lepom pogledu.
Slučaj je hteo da je baš u tome trenutku gospodarica kola uzela šolju (koja je, kao da bi sve oko nje bilo temeljno i prijatno, bila šolja za belu kavu) i prinosila je ustima, i da je podigla oči k nebu uživajući u izvrsnom mirisu čaja, možda ne sasvim bez neke kapljice nečega iz one sumnjive boce - ali to je čisto zamišljanje, a nikako utvrđena istorijska činjenica - slučaj je hteo da, pošto je bila tako prijatno zaposlena, nije spazila putnike kad su se prvo primakli. Tek kad je baš htela da spusti šolju i kad je dugo predahnula posle napora koji je bio potreban da iščezne ono što je bilo u njoj, gospodarica kola ugleda jednog starog čoveka i mlado devojče kako lagano prolaze s puno skromnog, ali gladnog divljenja i pogledaju u ono što ona radi.
- Hej! - viknu gospodarica kola, skupivši mrvice iz krila i progutavši ih pre nego što ubrisa usne - Da, nema sumnje. -  Ko je dobio nagradu u opštoj trci, dete?
- Šta je dobio, gospođo? - upita Nela.
- U opštoj trci, tamo na trkama, dete, - nagradu za koju se trčalo drugog dana.
- Drugog dana, gospođo?
- Drugog dana! Da, drugog dana - ponovi gospođa nekako nestrpljivo. - Zar ne možeš reći ko je dobio opštu trku kad se učtivo pitaš.
- Ja ne znam gospođo.
- Ne znaš! - odgovori gospodarica kola - pa ti si bila tamo; videla sam te svojim rođenim očima.
Nela se nije malo poplašila čuvši to, misleći da gospođa možda dobro poznaje firmu Šort i Kodlin; ali ono što dođe za tim prilično je umiri.
- I jako mi te je bilo žao, - reče gospodarica kola - kad sam te videla u društvu sa Pančom - prostačkim, šićardžijskim bednikom koga čovek ne treba da udostoji pogleda.
- Ja nisam bila tamo od svoje volje, - odgovori devojčica
- mi nismo znali put, a ona dva čoveka bila su vrlo dobra prema nama, pa su nam dopustila da idemo s njima. Da li ih vi... poznajete li ih vi gospođo?
- Da li ih poznajem, dete! - čisto vrisnu gospodarica kola.
- Da poznajem njihl Nego ti si još mlada i neiskusna i to te izvinjava što možeš da pitaš tako nešto. Zar ja izgledam kao neko ko njih poznaje? Zar moja kola izgledaju da znaju za njih?
- Ne, gospođo, ne, nikako! - - reče devojčica, bojeći se da je učinila neki težak prestup. - Molim vas da mi oprostite!
Odmah joj bi oprošteno, premda je gospa još izgledala nakostrešena i uzrujana zbog te uvredljive pretpostavke. Dete joj onda objasni da su oni još prvoga dana otišli sa trka, i da putuju do najbliže varoši na tome drumu gde nameravaju da provedu noć. Kako se gospođino lice počelo razvedravati, ona se usudi da upita koliko ima do nje. Odgovor - na koji punačka gospa ne pređe sve dok potanko ne objasni da je ona išla na trke prvoga dana u lakim čezama, sama, onako, provodnje radi, i da njeno bavljenje tamo nije imalo nikakve veze s nekim trgovanjem i zaradom -  je glasio da do varoši ima jedno osam milja.
To nepovoljno obaveštenje malo snuždi devojčicu, koja ne mogade zadržati suze kad baci pogled na sve tamniji put. Njen deda se nije vajkao nego je samo teško uzdahnuo naslanjajući se na štap, i uzalud pokušavajući da pogleđom pronikne prašnjavu daljinu.
Gospodarica kola je baš počinjala da prikuplja stvari za čaj i pristupala je raspremanju stola. Ali kad opazi zabrinuto držanje devojčice poče oklevati i zastade. Dete joj se pokloni i zahvali joj na obaveštenju, pa pruživši ruku starcu, već beše odmakla nekih pedeset jardi, kad joj gospodarica kola doviknu da se vrati.
- Hodi bliže... još bliže - reče ona, pokazujući joj prstom da se popne uz stepenice. - Jesi li gladna, dete?
- Nisamjako, ali smo umorni, a tako je... to je tako daleko?
- Lepo, bili gladni ili ne, biće bolje da popijete malo čaja, -  primeti njena nova poznanica - vi valjda nemate ništa protiv toga, stari gospodine?
Deda ponizno skide šešir i zahvali joj. Gospodarica kola zatim pozva i njega da se popne uz stepenice; ali kako se pokaza da bubanj nije zgodan sto za dvoje oni opet siđoše i sedoše na travu, gde im ona dodade poslužavnik s čajem, hleb, maslo, pikalj od šunke, i, jednom reči, sve što je i ona sama jela, osim one boce koju je već ranije u zgodnoj prilici spustila u džep.
- Ti, dete, postavi sve to tamo kraj zadnjih točkova, to je najbolje mesto - reče njihova prijateljica nadgledajući odozgo njihovo nameštanje. - A sad, dodaj mi taj čajnik da ti uspem još vrele vode i još koji listić svežeg čaja, pa onda oboje jedite i pijte koliko god možete, i ne štedite ništa; to je sve što tražim od vas.
Oni bi možda ispunili tu gospođinu želju i da ju je ona izrazila s manje velikodušnosti, ili da je nije uopšte nikako izrazila. Ali kako ih je njen savet oslobađao i najmanjeg obzira pažnje i ustezanja, oni se pošteno najedoše i to s najvećim uživanjem.
Dok su oni bili tako zaposleni, gospodarica kola siđe na zemlju, pa sklopivši ruke pozadi i uz silno treperenje svog velikog šešira, stade hodati gore dole odmerenim koracima i vrlo dostojanstveno, i s vremena na vreme zagledati kola s izrazom mirnog uživanja; a pri tome je nalazila posebno zadovoljstvo u crvenim umetnutim platnima i mesinganom zvekiru. Pošto se neko vreme tako polagano šetala, ona sede na stepenice i viknu „Džordže“, a na to neki čovek u taljigaškoj bluzi do kolena, koji je sve dotle bio tako zaklonjen u živoj ogradi da je video sve što se radi, a da se on nije video, razmače stabljike koje su ga krile i pojavi se u sedećem stavu. Držeći na kolenima pleh za pečenje i zemljanu bocu od pola galona,12 u desnoj ruci nož, a u levoj viljušku.
- Molim gospoja. - reče Džordž.
- Kako ti se dopala hladna pašteta, Džordže?
- Nije loša, gospoja.
- A pivo, - reče gospodarica kola odajući svojim izgledom da je to više zanima nego odgovor na prvo pitanje: - može li se Džordže?
- Ne peni se baš kako treba, - odgovori Džordž - ali i pored toga nije baš tako rđavo.
Da umiri gospođu on poteže iz boce (po količini otprilike jednu pintu) pa stade mljeskati ustima, namignu okom i klimnu glavom. Svakako u toj istoj prijateljskoj nameri, on se odmah lati noža i viljuške da na delu dokaže kako pivo nije rđavo delovalo na njegov apetit.
Gospodarica kola ga je povremeno gledala sa odobravanjem, pa onda reče:
- Jeste li skoro gotovi?
- Skoro sasvim gotov, gospoja. - I stvarno, pošto je ogrebao pleh nožem svuda unaokolo i prineo ustima odabrane mrke zalogaje, i pošto je majstorski potegao iz zemljane boce tako da mu se postepeno i neprimetno za oko glava sve više zavaljivala unazad, dok najzad nije skoro sasvim ležala na zemlji, - taj gospodin izjavi da je potpuno slobodan, i izađe iz svoga skloništa.
- Nadam se da vas nisam prekinula, Džordže. - reče njegova gazdarica, koja kao da je jako uživala u njegovom skorašnjem poslu.
- Ako i jeste, - odgovori njen pratilac, mudro se osiguravajući za neku zgodnu priliku koja bi mogla iskrsnuti - mi ćemo to nadoknaditi drugi put, ništa više.
- Sigurno nemamo težak tovar Džordže?
- Žene uvek tako govore - odgovori čovek gledajući nadaleko unaokolo, kao da se obraća celoj prirodi za pomoć pred tako čudovišnim tvrđenjima. - Ako vidite neku ženu da tera kola, uvek ćete videti da joj bič ne miruje, njoj konj ne ide nikad dosta brzo. Ako životinja vuče sasvim propisan tovar, vi ženu ne možete nikad uveriti da ona ne može povući još više. Zašto vi to sad pitate?
- Da li bi konjima bilo mnogo teže ako bismo povezli ovo dvoje? - upita ga gazdarica ne odgovarajući na njegovo filosofsko pitanje, i pokazujući na Nelu i starca koji su se mučno pripremali da nastave put pešice.
- Razume se da bi im bilo teže - reče Džordž tvrdoglavo.
- Da li bi bilo mnogo teže? - ponovi njegova gazdarica -  oni sigurno ne mogu biti jako teški.
- Oboje mogu biti teški, gospoja - reče Džordž, gledajući ih pogledom čoveka koji tačno odmerava težinu do na sto grama otprilike - nešto malo manje od Olivera Kromvela.
Nela se jako začudi kako taj čovek može da zna tako tačno težinu čoveka o kome je ona čitala u knjigama da je živeo davno pre njihovog vremena, ali brzo zaboravi tu stvar od radosti što ču da će se dalje voziti kolima, pa iskreno i usrdno zahvali gospođi na tome. Ona od sveg srca i vrlo živahno pomože da se skloni pribor za čaj i druge stvari koje su ležale unaokolo, pa pošto su se dotle već i konji upregli, ona se pope u kola a za njom i njen radosni deda. Zatim gazdarica zatvori vrata pa se posadi kraj bubnja uz otvoreni prozor, a pošto Džordž skide stepenice i uvuče ih ispod kola, oni krenuše uz praskanje biča, škripu i zatezanje kola dok je sjajni zvekir kojim nikad niko nije lupao u vrata, sad sam od sebe lupkao dvostrukim udarcima, usled teškog treskanja kola po putu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Empty Re: Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 12:15 pm


Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Image


DVADESET SEDMA GLAVA
Pošto su polako prešli izvesno kratko odstojanje, Nela se usudi da krišom pogleda po kolima i da ih pažljivije razgleda. Jedna polovina prostorije - ona polovina u kojoj je dobroćudna gazdarica tada sedela - bila je zastrta ćilimom i tako pregrađena od drugog dela da se u njoj mogla smestiti postelja za spavanje sagrađena po ugledu portelje u kabinama na brodu, koja je bila zaklonjena lepim belim zavesama, kao i mali prozori, i izgledala vrlo udobno, iako je bila nerazrešiva tajna pomoću kakve je gimnastičke veštine ta gospođa uspevala da se uvuče u nju. Druga polovina je služila kao kuhinja i imala je štednjak čiji je mali čunak prolazio kroz krov. U njoj je bila i pregrada za jelo ili smočnica, nekoliko sanduka, velika testija vode i nešto kuhinjskog posuđa, šolja, čaša i tanjira. Ove poslednje stvari visile su na zidovima, koji su u onome odeljenju koje je bilo namenjeno gospodarici kola, bili ukrašeni živim i lakim ukrasima, kao što su trijangl i dva tri dobro izlupana dahireta.
Gospodarica kola sedela je kraj jednog prozora usred ponosa i poezije muzičkih instrumenata, a mala Nela i njen deda sedeli su kraj drugog u skromnom društvu čajnika i šerpenja dok su se kola treskala sve dalje i stalno menjala sve tamnije izglede predela. Dva putnika su isprva malo govorili i to samo šapatom, ali što su se više navikavali na to mesto počinjali su se usuđivati da govore slobodnije, pa su razgovarali o kraju kroz koji su prolazili i o raznim predmetima koji su se pojavljivali, dok starac ne zaspa. Kad gospodarica kola to opazi, ona pozva Nelu da dođe da sedi pored nje.
- No, mala, - reče ona - kako ti se dopada ovaj način putovanja?
Nela odgovori da joj se on čini vrlo prijatan, i gospođa se saglasi, da je to uvek slučaj sa onima koji su raspoloženi, kao što su oni. Što se nje same tiče, reče ona, nju to nekad muči što je raspoloženje izdaje, te uvek iziskuje neko sredstvo za oživljavanje, premda ne reče da li to sredstvo nalazi u onoj sumnjivoj boci, koju smo već ranije pomenuli, ili u nekom drugom izvoru.
- To je sreća kod vas mladih - nastavi ona - Vi ne znate za potištenost i neraspoloženje. Uvek imate dobar apetit, a to je velika blagodet.
Nela pomisli da bi joj ponekad vrlo zgodno došlo kad bi se mogla osloboditi svoga apetita, pa pomisli da ni u gospođinom ličnom izgledu, ni u tome kako je maločas pila čaj, nema ničega što bi dovodilo do zaključka da ju je izdalo prirodno uživanje u jelu i piću. Ali se ipak ćutke saglasi kao po dužnosti sa onim što je gospođa rekla, i pričeka da ona ponovo progovori.
Ali mesto da progovori ona je sedela i samo gledala u devojčicu ćuteći zadugo, zatim ustade i iz jednog kuta izvuče jedan savijutak kanavace, širok otprilike jedan jard, položi ga na pod pa ga nogom razvi dok ga ne rasprostre od jednog kraja kola do drugog.
- Hajde sad, dete, - reče ona - čitaj to!
Nela pođe pored platna i pročita ogromnim crnim slovima ispisan natpis: „Džarlijeve Voštane Figure“.
- Pročitaj ponovo - reče gospođa zadovoljno.
- Džarlijeve Voštane Figure.
- To sam ja - reče gospođa. - Ja sam gospođa Džarli. I gledajući u devojčicu pogledom punim hrabrenja, s namerom da je osokoli i uveri da iako stoji pred pravom gospođom Džarli, ne treba da dopusti sebi da klone i sruši se, gospodarica kola razvi novu trubu na kojoj je stajao natpis: „Stotina figura u potpuno prirodnoj veličini“, pa zatim drugu na kojoj je pisalo: „ Jedina ogromna zbirka pravih voštanih figura na svetu“. a zatim nekoliko manjih savijutaka sa natpisima kao na primer: „Sada izložena ovde“. - „Istinska i jedinstvena izložba Džarli“ -  „Džarlijevoj zbirci nema ravne“. - „Džarli je poslastica plemstva i obrazovanog društva“. - „Kraljevska porodica je Džarlijev pokrovitelj“ Pošto je začuđenom detetu pokazala te džinovske primerke javnog oglašavanja, ona iznese i primerke sitnijih oglasa u obliku ručnih letaka od kojih su neki bili smišljeni kao parodije omiljenih pesama, kao na primer: „Veruj mi, ako sve Džarlijeve figure tako retko...“ pa: „Videh izložbu tvoju mladalački svežu“ i „Preko vode do Džarlija“ dok su druge, da bi se ugodilo svakom ukusu, bile namenjene lakim i šaljivim prirodama, kao parodija omiljene pesme: „Da imam magarca...“, i počinjale:
„ Kad bi ’ zn ’o magarce što neće da idu Da izložbu slavnu Džarlijevu vidu,
Mislite li da bi ’ hteo čuti za nji ’? -
O nikako ne!
- Onda trči Džarliju!“
i usto nekoliko sastava u prozi u kojima su se navodili razgovori između kineskog cara i jedne ostrige, ili između kenterberijskog arcibiskupa i jednog otpadnika o crkvenom porezu, ali koji su svi odreda imali istu pouku, a to je da se čitalac mora požuriti da vidi Džarlijevu izložbu; i da se deca i služavke puštaju u pola cene. Kad je iznela sve te svedodžbe o svom značajnom položaju u društvu, da učine svoj utisak na njenu malu družbenicu, g-đa Džarli ih opet smota i pobedonosno pogleda u devojčicu.
- A sad nemoj nikad da ideš u društvu nekakvog prljavog Panča, - reče g-đa Džarli - kad si videla ovo.
- Ja još nisam nikad videla nikakve voštane figure, gospođo,  - reče Nela - Je li to smešnije nego Panč?
- Smešnije? - reče g-đa Džarli kreštavim glasom. - To nije uopšte smešno.
- O! - reče Nela ne može biti poniznije.
- Nije nimalo smešno - ponovi g-đa Džarli. - To je mimo i... kako ono beše? kritično? ne... nije klasično, jeste, tako je, mirno i klasično. Nema tu prostačke tuče ni mlaćenja, ni smejurije i kreštanja kao kod tvoga dragoga Panča, nego je uvek isto, uvek postojano, nepromenljivo hladna izgleda i puno otmenosti, a toliko nalik na živo, da samo kad bi voštane figure govorile i kretale se, čovek bi teško video neku razliku. Neću da teram tako daleko da kažem da su voštane figure, ovakve kakve su, sasvim kao žive, ali sam nesumnjivo viđala neke žive stvorove koji su sasvim kao voštane figure.
- A je li to ovde, gospođo? - upita Nela kojoj je taj opis probudio radoznalost.
- Šta to je li ovde, dete?
- Pa te voštane figure, gospođo.
- Bože moj, dete, pa kako ti to misliš? Kako bi takva zbirka mogla biti ovde, kad ovde vidiš sve osim onoga što je u jednom malom ormanu i nekim sanducima? Ona je otišla napred u teretnim kolima, u dvoranu za izložbe, pa će se tamo izložiti prekosutra. I vi idete u tu istu varoš pa ćete je sigurno videti. Prirodno se može očekivati da ćeš je videti, i ja ne sumnjam da hoćeš. Ja mislim da se ne bi mogla uzdržati da je ne vidiš, i kad bi se ne znam kako trudila.
- Ja mislim da neću biti u toj varoši, gospođo, - reče devojčica.
- Nećeš biti tamo? - viknu gospođa Džarli - a gde ćeš onda biti?
- Ja... ja... ne znam posigurno. Nisam sigurna.
- Nećeš valjda reći da putujete po zemlji, a da ne znate kuda idete? - reče gospodarica kola. - Što ste vi neki čudan svet! Čime se vi zanimate? Na trkama mi se učinilo, dete, kao da nisi tamo na svome mestu, i kao da si tamo sasvim slučajno.
- Mi smo tamo dospeli sasvim slučajno - odgovori Nela zbunjena tim naglim ispitivanjem. - Mi smo siromašni, gospođo, i lutamo tek onako. Nemamo ništa da radimo. Kamo sreće da imamo.
- Ti me sve više zaprepašćuješ - - reče gospođa Džarli pošto je neko vreme bila nema kao neka od njenih figura. - Ama, pa kako vi onda sebe krstite? Niste valjda prosjaci?
- Ja zaista ne znam šta bi drugo bili, gospođo, - odgovori dete.
- Svemogući bože! - reče gospodarica kola. - Nikad nisam čula tako nešto. Ko bi to pomislio?
Ona je posle toga usklika tako dugo ćutala, da se Nela bojala da ona oseća kako je time što je svojom zaštitom i razgovorom obdarila takvu sirotinju, nanela svome dostojanstvu uvredu koju ništa ne može popraviti. Glas kojim ona najzad poremeti tišinu pre je Nelu utvrđivao u tome uverenju, nego šta ga je pobijao. Ona reče:
- A ti ipak znaš da čitaš. Sigurno i da pišeš; to me ne bi čudilo?
- Znam, gospođo, - reče dete, bojeći se da tim svojim priznanjem nije nanela novu uvredu.
- Eto, kako je to čudno! - odgovori gospođa Džarli - a ja ne znam!
Nela reče: „Zaista!“ glasom koji je mogao da znači, ili da se ona prirodno iznenadila što je doznala da je prava i jedina Džarli, dika i radost plemstva i obrazovanog društva, i naročita maza kraljevske porodice, lišena raspolaganja tako običnim znanjem; ili pak što zamišlja da takvoj velikoj gospođi nije ni potrebna tako obična sposobnost. Makar na koji način g-đa Džarli protumačila njen odgovor, on je ipak ne navede da je dalje ispituje, ili da je tada navlači na druge izjave, jer ponovo utonu u zamišljeno ćutanje i ostade tako sve dok Nela ne priđe drugom prozoru i pridruži se svome dedi, koji se već bio probudio.
Najzad se gospodarica kola trže iz tog nastupa zamišljenosti, pa pošto dozva kočijaša da dođe pod prozor, kraj kojeg je sedela, upusti se s njim u dug razgovor tihim glasom kao da ga pita za savet o nekoj važnoj stvari, i raspravlja o razlozima za i protiv u nekom krupnom pitanju. Kad se najzad ta konferencija završi, ona opet uvuče glavu i pozva Nelu da joj dođe.
- I stari gospodin takođe, - reče g-đa Džarli - jer želim da nešto razgovaram s njim. - Da li želite dobro mesto za svoju unuku gospodine? Ako želite, ja je mogu uputiti kako da dođe do njega. Šta velite na to?
- Ja je ne mogu ostaviti, - odgovori stari - mi se ne možemo rastajati. Šta bi bilo od mene da nije nje?
- Ja bih rekla da ste dovoljno stari da možete i sami paziti na sebe, ako mislite da to ikad budete - odgovori oštro g-đa Džarli.
- Ali to nikad neće biti - reče dete živahnim šapatom. -  Bojim se da on neće nikad više biti takav. Molim vas nemojte mu govoriti strogo. Mi smo vam jako zahvalni, - dodade ona glasno - ali nijedno od nas se ne bi moglo rastati od drugoga, ni kad bi se sve blago na svetu podelilo na nas dvoje.
G-đa Džarli se našla u nebranom grožđu pred prijemom na koji je naišao njen predlog, pa pogledau starca, koji je nežno uzeo Nelinu ruku i zadržao je u svojoj, kao da misli kako ona može sasvim dobro da bude bez njegovog društva, pa čak i njegovog postojanja na zemlji. Posle nezgodnog ćutanja, ona opet proturi glavu kroz prozor i ponovi konferenciju sa kočijašem o nekom pitanju po kome izgleda da se nisu mogli složiti tako lako kao u pogledu prvog predmeta koji su raspravljali; ali najzad ipak svršiše i ona se ponovo obrati dedi.
- Ako ste zaista voljni da se i vi zaposlite, - reče g-đa Džarli
- našlo bi se dosta posla i za vas, kao što je pomaganje u brisanju prašine sa figura, da uzimate ulaznice i tome slično. Vaša unuka treba da ih pokazuje publici; ona će ih brzo sve upoznati, a usto ima izvesno ponašanje koje će svetu biti prijatno, iako ona stvarno dolazi posle mene; jer sam ja uvek imala običaj da ih sama obilazim sa posetiocima, što bih i dalje radila, samo da mi raspoloženje izrično ne nalaže da sebi nekako olakšam posao. Nije ovo neka obična ponuda, imajte to na umu - reče gospođa, podižući glas i prelazeći na način na koji je bila navikla da se obraća publici:
- „Imajte na umu da su ovo Džarlijeve voštane figure. Posao je vrlo lak i gospodski; društvo naročito odabrano; izložbe se održavaju u dvoranama za skupštine, u gradskim salama, velikim dvoranama, gostionicama ili dvoranama za licitacije. Nema kod Džarlija skitaranja pod vedrim nebom, zapamtite to, kod Džarlija nema mušeme ni strugotina, znajte to. Svako obećanje izneseno u lecima ispunjava se do poslednjeg, i cela izložba čini utisak neodoljivog sjaja kakvog nema nigde više u čitavoj kraljevini. Imajte na umu da ulaznica staje svega šest penija, i da je ovo prilika kakva vam se možda nikad više neće ukazati!“
Kad dođe dotle, napuštajući ton uzbuđenog deklamovanja i prelazeći na pojedinosti običnog života, g-đa Džarli primeti, da što se tiče plate, ona se ne može obavezati ni na kakvu određenu sumu, dok ne bude dovoljno oprobala Neline sposobnosti i posmatrala je izbliza prilikom vršenja njenih dužnosti. Ali se obavezuje da će dati hranu i stan i njoj i njenom dedi, pa čak dade reč i da će hrana uvek biti dobra po kvalitetu, a obilna po količini.
Nela i njen deda se stadoše dogovarati, i dok su oni bili tako zaposleni, g-đa Džarli je hodala gore dole po kolima s rukama pozadi, kao što je hodala i po čvrstoj zemlji, s puno dostojanstvenosti i samouvaženja, a to neće izgledati kao beznačajna okolnost o kojoj nije vredno govoriti ako se uzme u obzir da su se kola za sve to vreme nezgodno kretala, i da je samo osoba od prirode krupna i dostojanstvena i sa stečenom ljupkošću mogla ići bez posrtanja.
- No dete - viknu g-đa Džarli zastavši kad se Nela okrete knjoj.
- Mi smo vam neobično zahvalni, gospođo, - reče Nela -  i sa zahvalnošću primamo vašu ponudu.
- I nećete nikad zažaliti što ste to uradili - odgovori g-đa Džarli - U to sam prilično uverena. Dakle, pošto je to svršeno, hajde da sad povečeramo.
U međuvremenu kola su se i dalje teturala, kao da su i ona pila takog piva i da im se spava, pa najzad, naiđoše na kaldrmisane ulice neke varoši koje su bile prazne i tihe, jer je tada bila već skoro ponoć te su varošani bili već polegali. Kako je već bilo kasno da se ide do dvorane za izložbe ona skrenuše na neko prazno zemljište, koje se nalazilo odmah iza gradske kapije, i ostadoše da tu prenoće pored nekih drugih kola koja su, i pored toga što su na zakonom određenom platnu nosila veliko ime Džarli i usto služila da iz mesta u mesto prenose voštane figure koje su dika domovine, bila od strane nekakvog niskog poreskog nadleštva označena kao: „obična teretna kola“ i obeležena brojem sedam hiljada i neka stotina - kao da je njihov dragoceni tovar obično brašno ili ugalj.
Pošto su ta potcenjena kola bila prazna (jer su istovarila svoj tovar na mestu izložbe i imala da stoje tu dok njihova pomoć opet ne zatreba), odrediše da starac u njima prenoći za tu noć, i Nela mu među njihovim drvenim zidovima udesi što je mogla bolju postelju od stvari koje je imala pri ruci, što se nje ticalo, ona je imala da spava u ličnim spavaćim kolima g-đe Džarli, što je bio znak osobite naklonosti i poverenja te gospođe. Ona se oprostila s dedom, pa se vraćala drugim kolima, kad je prijatna svežina noći dovede u iskušenje da ostane malo duže na vazduhu. Mesec je sijao na staru gradsku kapiju i činio da niski svod izgleda vrlo crn u mraku; ona se s pomešanim osećanjima radoznalosti i straha lagano približila kapiji i stala je mimo posmatrati, čudeći se kako izgleda mračna, i sumorna, i stara, i hladna.
U njoj je bilo jedno prazno udubljenje iz koga je pre nekoliko stotina godina bila ispala i odnesena jedna statua, i ona je mislila o tome kakve je sve čudne ljude ta statua morala gledati dok je još stajala na tome mestu; i kolike su se ogorčene borbe vodile, i kolika su se ubistva možda počinila na tom tihom mestu, kad odjednom iz crne tame svoda iskrsnu neki čovek. Istoga trenutka kad ga spazi, ona ga i poznade... Ko ne bi poznao u tome trenutku ružnog, nakaradnog Kvilpa!
Ulica na drugoj strani svoda bila je tako uska, a senka kuća najednoj strani tako tamna da je izgledalo kao da je kepec nikao iz zemlje. Ali je on nesumnjivo bio tu. Devojčica se povuče u jedan taman kut i vide ga kako prolazi sasvim pored nje. U ruci je imao štap, i kad izađe iz senke kapije, on se nasloni na njega, pa se okrete i pogleda natrag - kako joj se činilo, pravo prema mestu gde je ona stajala - i pozva nekog prstom.
Nju? O ne, bogu hvala, ne nju; jer dok je ona tu stajala u najvećem strahu i premišljala da li da vriskom prizove pomoć, ili da izađe iz svoje skrivnice i da beži, dok joj on još nije prišao bliže, ispod svoda izađe još jedna prilika - prilika nekog dečka  - koji je na leđima nosio neki sanduk.
- Brže, prijaško! - viknu Kvilp gledajući naviše staru kapiju i izgledajući na mesečini kao neko čudovišno priviđenje koje je izašlo iz neke niše, i osvrće se da pogleda svoje stanište - brže!
- Jako je težak teret, gospodine, - branio se dečko. - Išao sam vrlo brzo s obzirom na težinu.
- Ti si išao brzo s obzirom! - odgovori Kvilp. - Ti miliš, pseto, puziš prelaziš prostor kao crv. Eno sad izbija sat, dvanaest i po.
Zastade da oslušne, pa okrenuvši se dečku, tako naglo i besno da se ovaj trže, upita u koliko sati prolaze poštanska kola za London pored one okuke na putu. Dečko odgovori „U jedan“.
- Hajde onda brže! - reče Kvilp - jer ću inače zakasniti. Brže čuješ li? Brže!
Dečko je išao što je brže mogao a Kvilp je išao napred i stalno se okretao da mu preti i da ga potstiče da se žuri. Nela nije smela da se makne dok se oni ne izgubiše iz vida i van domašaja čula sluha, pa se onda požuri mestu gde je ostavila dedu s osećanjem da ga je, možda, i sam prolazak groznoga kepeca tako blizu njega morao ispuniti brigom i užasom. Ali je on tvrdo spavao, te ona tiho ode.
Idući k svojoj postelji, ona odluči da ne govori ništa o tome događaju, pošto po makar kakvom poslu kepec dolazio (a ona se bojala da je on morao dolaziti da traga za njima), iz njegovog raspitivanja o poštanskim kolima za London jasno se videlo da se on vraća kući; i pošto je već prošao kroz to mesto, razložno se može misliti da su oni sad sigurniji od njegovog traganja nego ma gde bilo na drugom mestu. Ta razmišljanja nisu je oslobodila njenog ličnog straha, jer se ona tako strašno uplašila da se nije mogla lako umiriti, nego je osećala kao da je okružuje čitava legija Kvilpova, i da je čak i sam vazduh pun njih.
Poslastica plemstva i obrazovanog društva i kraljevska štićenica bila se, nekim procesom samosmanjenja poznatim samo njoj, popela u svoj putujući krevet gde je već mirno hrkala, dok je njen veliki šešir, pažljivo položen na bubanj, pokazivao svoj sjaj pri svetlosti škiljave lampe koja se njihala viseći sa stropa. Postelja za dete bila je već napravljena na podu, a za nju je bila velika uteha što je čula kako su se stepenice uklonile čim je ona ušla, i što je znala da se na taj način uklonila svaka laka mogućnost saobraćanja između ličnosti spolja i mesinganog zvekira.
Usto izvesni grleni šumovi koji su od vremena do vremena dolazili do nje kroz pod kola, i šuškanje slame na toj istoj strani, govorili su joj da je kočijaš legao na zemlju ispod kola, te joj je to pružalo još veće osećanje bezbednosti.
Ali i pored sve te zaštite, ona cele noći nije mogla tvrdo zaspati, nego se neprestano trzala i budila zbog straha od Kvilpa koji je kroz sve njene snove bio nekako povezan sa voštanim figurama, ili je sam bio voštana figura, ili je bio g-đa Džarli i voštana figura u isto vreme, ili on sam, g-đa Džarli, voštana figura i nekakav vergl, sve zajedno, a ipak nijedno od svega toga. Najzad pred svanuće utonu u onaj tvrdi san koji dolazi iza zamorenosti i klonulosti, i u kome postoji samo svesnost o beskrajnom i neodoljivom uživanju.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Empty Re: Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 12:15 pm

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Image

DVADESET OSMA GLAVA
San je tako dugo držao sklopljene očne kapke devojčeta, da kad se probudila, g-đa Džarli se već bila ukrasila svojim velikim šeširom i vredno poslovala oko pripremanja doručka. Ona sasvim dobroćudno primi Nelino izvinjavanje što se tako kasno probudila, i reče da je ne bi budila ni da je spavala do podne.
- Jer čoveku čini dobro, - reče gospodarica kola - da spava koliko god može kad je umoran, i da tako odagna umor, a to je još jedna blagodet tvojih godina - možeš tako tvrdo da spavaš.
- A da niste vi rđavo spavali, gospođo? - upita Nela.
- Ja retko spavam drukčije, dete moje, - odgovori g-đa Džarli s mučeničkim izrazom. - Ponekad se čudim kako to podnosim.
Setivši se hrkanja koje se čulo iz onog procepa u kolima u kome je vlasnica voštanih figura provela noć, Nela je bila sklona mišljenju da je ona možda sanjala da leži budna. Ali ipak reče da joj je jako žao što čuje tako žalosnu stvar o stanju njenog zdravlja; malo kasnije sede za doručak s dedom i g-đom Džarli. Pošto doručkovaše, Nela joj pomože da opere šolje i tanjiriće, pa ih vrati na njihova mesta; a po svršetku tih domaćih poslova g-đa Džarli se ogmu jednim neobično sjajnim šalom u nameri da pođe kroz varoške ulice.
- Kola će poći dalje da dovezu sanduke, - reče g-đa Džarli -  pa će biti bolje da ti dođeš u njima, dete moje. Ja moram da idem pešice, iako to činim dosta nerado; ali to svet očekuje od mene, a ugledne ličnosti ne mogu da budu svoji gospodari i gospodarice u takvim stvarima. Kako izgledam, dete moje?
Nela joj odgovori povoljno, i g-đa Džarli, pošto je zadenula mnoge čiode u razne delove svoje osobe i nekoliko puta uzalud pokušavala da vidi svoja leđa, zadovolji se najzad svojim izgledom i veličanstveno izađe.
Kola su išla nešto malo pozadi. Dok su se ona tresla kroz ulice, Nela je virila kroz prozor ljubopitljiva da vidi u kakvo su mesto došli, a ipak puna strepnje na svakom zavijutku da ne ugleda strašno Kvilpovo lice. Bila je to prilično velika varoš, s prostranim trgom preko koga su sporo mileli i na čijoj je sredini bila ošptinska kuća sa sahat-kulom i vetrokazom. Bilo je kuća od kamena, kuća od crvene opeke, kuća od žute opeke, kuća od letava i maltera i kuća od drveta; mnoge su od njih bile stare, s povenulim licima izrezanim na venčanicama, koja su buljila naniže u ulicu. Na njima su bili vrlo mali, žmiravi prozori, nisko zasvođena vrata, a u nekim užim sokačićima sasvim su se nadnosile nad trotoar. Ulice su bile vrlo čiste, vrlo sunčane, sasvim prazne i vrlo sumorne. Izvestan broj besposličara sedeo je u dvema krčmama, na praznoj pijaci, na vratima trgovina, a neki stariji ljudi dremuckali su na stolicama pored zida sirotinjskog doma, ali skoro nije bilo nikakvih prolaznika koji bi išli bilo kuda, ili imali neki cilj pred sobom, a ako je to možda i bio slučaj s nekim retkim prolaznikom, njegovi koraci su nekoliko minuta posle njega odjekivali po vreloj kaldrmi. Izgledalo je da se ništa ne kreće osim časovnika, a i oni su imali tako sanjiva lica, tako teške, lenje skazaljke i tako promukle glasove, da su nesumnjivo morali zaostajati. Čak su i sami psi spavali svi od reda, a muve, pijane od vlažnog šećera u bakalnici, zaboravljale su na krila i živahnost, pa su se pekle na smrt u prašljivim uglovima prozora.
Tutnjeći po kaldrmi neobično bučno, kola najzad stadoše pred prostorijama za izložbu, gde Nela siđe usred zadivljene gomile dece, koja su očevidno mislila da je i ona jedna od važnih znamenitosti izložbe, i bila su prožeta tvrdim uverenjem da je njen deda vešto načinjena tvorevina od voska. Skinuli su s kola sanduke što se moglo brže i uneli ih da ih otključa g-đa Džarli, koja je zajedno sa Džordžom i još s jednim čovekom u kratkim pantalonama od đavolje kože i surim šeširom iskićenim trošarinskim kartama čekala da rasporedi njihov sadržaj (koji se sastojao iz crvenih draperija i drugih ukrasnih naprava tapetarske struke) radi što boljeg ukrašavanja dvorane.
Svi se dadoše na posao ne gubeći vremena i svi su bili u velikom poslu. Kako je čudesna zbirka bila još sakrivena platnom, da pakosna prašina ne bi naškodila njenom sjaju, Nela požuri da i sama doprinese ukrašavanju sobe, pri čemu je i njen deda bio od velike koristi. Ona dva čoveka, naviknuta na taj posao, uradiše mnogo za kratko vreme, a g-đa Džarli je dodavala ekserčiće iz jedne male platnene torbice, nalik na kesu skupljača trošarinske takse, koju je nosila naročito za to, a usto je potsticala svoje pomoćnike da što bolje rade.
Dok su oni bili tako zaposleni, u dvoranu zaviri i nasmeši se ljubazno nekakav povisok gospodin kukasta nosa i crne kose, odeven u vojnički ogrtač vrlo kratkih i tesnih rukava koji je nekad bio sav ukrašen gajtanima, ali je sad bez njih izgledao žalosno i sasvim pohaban - a tako isto imao je na sebi sive pantalone tesno pripijene uz noge i par plitkih, lakovanih cipela na izmaku života. Kako mu je g-đa Džarli bila okrenuta leđima, gospodin po vojnički odeven mahnu prstom dajući znaknjenim najamnicima da ne odaju njegovo prisustvo, pa pošto joj se prikrade sasvim blizu, potapša je po vratu i viknu u šali: „Uh!“.
- Gle, gospodin Slam! - viknu vlasnica voštanih figura. -  O, bože moj, ko bi pomislio da ću vas ovde videti?
- Duše mi i časti mi, - reče g. Slam - to ste dobro rekli. Duše mi moje i časti mi, to ste pametno rekli. Zaista, ko bi to pomislio! Džordže, verni druže moj, kako ste mi vi?
Džordž primi taj pozdrav natmureno i ravnodušno i reče da je dosta dobro što se toga tiče, ne prestajući da pomamno lupa čekićem.
- Svratio sam ovamo, - reče gospodin po vojnički odeven okrenuvši se g-đi Džarli - duše mi moje i časti mi, skoro ni sam ne znam zašto sam svratio ovamo. Teško bih umeo da kažem, tako mi boga. Tražio sam malo nadahnuća, malo osveženja, malu promenu misli i... - Duše mi moje i časti mi, - reče gospodin vojničkog izgleda zastavši i gledajući po dvorani - što je ovo vraški klasična stvar! Vere mi, sasvim Minervi slično!
- Izgledaće prilično lepo kad bude sve gotovo - - primeti g-đa Džarli.
- „Prilično lepo?“ - reče g. Slam. - Hoćete li mi verovati kad kažem da je sva radost moga života u tome što sam se bavio poezijom, kad pomislim da sam svoje pero zabavljao tom temom?
A onako uzgred - treba li vam šta? Želite li da vam spremim neku stvarčicu?
- To mi dođe nekako suviše skupo, gospodine, - odgovori g-đa Džarli - a stvarno mislim da to ne koristi mnogo.
- Psst! Ne govorite tako! - odgovori g. Slam dižući ruku. -  Ne govorite koješta. To neću da čujem. Ne govorite da ne koristi mnogo. Ne govorite tako. Ja to bolje znam!
- Ja ne bih rekla da koristi - reče g-đa Džarli.
- Ha, ha! - viknu g. Slam - već popuštate - mekši ste. Pitajte parfimerije, pa fabrikante paste za cipele, pa šeširdžije, pitajte kolektore lutrijskih lozova - pitajte koga bilo od njih šta je moja poezija učinila za njega, i, slušajte šta vam kažem: svaki od njih blagosilja Slamovo ime. Ako je pošten čovek, on diže oči u nebo i blagosilja Slama - pamtite to! Vi znate Vestminstersku opatiju, gospođo Džarli?
- Na svaki način.
- Onda, duše mi i časti mi, gospođo, ima tamo u tom sumornom zdanju u južnom ćošku koji se zove Kut Pesnika spomenploča sa neznatnijim imenima nego što je Slamovo - odgovori taj gospodin kuckajući se po čelu da pokaže da iza toga ima nešto malo mozga. - Evo imam sad kod sebe jednu stvarčicu, - reče g. Slam skinuvši šešir, koji je bio pun nekakvih hartijica - imam tu jednu stvarčicu koju sam napisao onako u vatrenom zanosu, koja je, čini mi se, taman kao poručena za vas, pa da ova dvorana eksplodira od oduševljenja. To je jedan akrostih.13 - sad je udešen za ime Vorin, ali se to može izmeniti, a prosto je dušu dao za ime Džarli. Uzmite taj akrostih!
- Sigurno je vrlo skup - reče g-đa Džarli.
- Pet šilinga - odgovori g. Slam čačkajući olovkom zube,
- Jevtinije od svake proze.
- Ne mogu platiti više od tri - reče g-đa Džarli.
- I po - odgovori Slam. - Hajde, neka bude, za tri i po.
G-đa Džarli nije mogla lako da odoli laskavom tonu pesnikovom, te g. Slam upisa u svoju malu beležnicu porudžbinu od tri i po šilinga. G. Slam zatim ode da izmeni akrostih, pošto se vrlo uzbudljivo oprostio od svoje pokroviteljke, i obećao je da će se vratiti što može brže s čitkim primerkom za štampanje.
Kako njegovo prisustvo nije zadržavalo ni prekinulo pripreme, one su sad već bile tako daleko odmakle da su se završile ubrzo po njegovom odlasku. Pošto su se sve draperije namestile što se ukusnije moglo, otkrili su čudesnu zbirku, a tada su se, na podijumu odignutom od zemlje za jedno dve stope po celoj dvorani unaokolo, i odvojene od grube publike crvenim užetom u visini grudi - ukazale razne živahne prilike proslavljenih ličnosti, pojedinačno i u grupama, odevene u sjajno ruho raznih podneblja i vremena, široko otvorenih očiju i jako raširenih nozdrva, snažno razvijenih mišića na nogama i mišicama i silnim iznenađenjem izraženim na svim licima. U sve gospode prsa su bila kao u goluba-gušana, a brade modrocrne; dok su sve gospođe bile začudo stasite; usto su sve gospođe i sva gospoda energično gledali nikuda, i neobično ozbiljno buljili u ništa.
Kad se kod Nele stišao prvi zanos izazvan tim sjajnim prizorom, g-đa Džarli naredi da iz sobe izađu svi osim nje i devojčice, pa pošto je sela u jednu naslonjaču na sredini i Nelu propisno snabdela vrbovim prutićem kojim se dugo sama služila pri pokazivanju ličnosti, ona se vrlo živo lati posla da je obuči u vršenju njene dužnosti.
- Ovo je, - reče g-đa Džarli svojim izložbenim glasom, kad Nela dodirnu prvu figuru na podijumu - jedna nesrećna dvorska dama iz doba kraljice Jelisavete, koja je umrla od uboda u prst, zato što je radila u nedelju. Gledajte kako joj krv kaplje iz prsta, i iglu sa zlatnim ušima iz onoga doba, kojom je šila.
Nela je sve to ponovila dva tri puta i pokazivala na prst i iglu tačno kad treba pa je prešla na sledeću figuru.
- A ovo je, gospođe i gospodo, - reče g-đa Džarli - jeziva uspomena na Džesper Paklmerton, koji se udvarao i oženio sa četmaest žena i sve ih umorio golicajući ih po tabanima dok su one spavale, svesne samo nevinosti i čestitosti. Kad su ga izveli na gubilište i upitali ga, da li se kaje zbog toga što je uradio, on je odgovorio: Da, on se kaje što ih je pustio da prođu tako olako i nada se da će mu svi hristoljubivi muževi oprostiti taj greh. -  Neka to bude opomena svim mladim damama da dobro paze na karakter svoga izabranika; obratite pažnju kako su mu prsti povijeni, kao da baš sad golica i kako mu se na licu vidi kako namiguje, onako kao kad je vršio svoja varvarska zločinstva.
Pošto je Nela naučila sve što treba i o g. Paklmertonu, i kad je sve to mogla da izgovori bez zamuckivanja, g-đa Džarli je prešla na debeljka, pa zatim na mršavka, pa na visokog čoveka, a zatim na malog čoveka, na staru gospođu koja je umrla od igranja u sto trideset i drugoj godini, pa na divljeg dečka iz šume, na ženu koja je otrovala četrnaest porodica ukiseljenim mladim orasima i na druge istorijske ličnosti i zanimljive, ali zavedene osobe. A Nela je tako iskoristila njeno poučavanje i tako je spretno umela sve ponoviti, da je, pošto su tako ostale zatvorene nasamo jedno dva sata, imala u malom prstu svu istoriju cele ustanove i bila potpuno spremna da prosvećuje posetioce.
G-đa Džarli nije oklevala da izjavi svoje divljenje pred tako srećnim uspehom, pa povede svoju malu prijateljicu i učenicu da razgleda ostale pripreme u zgradi koje su sav hodnik već bile pretvorile u pravi lug od zelene čohe iskićene natpisima koje je ona već poznavala (g. Slamovim proizvodima), s prekrasno okićenim stolom nameštenim u gornjem kraju lično za g-đu Džarli, za kojim je ona imala da sedi i da prima novce u društvu sa njegovim veličanstvom kraljem Džordžom trećim, Grimaldijem kao pajacom, Marijom kraljicom Škota, jednim bezimenim gospodinom, kvekerom po ubeđenju, i g. Pitom kako drži u ruci sasvim autentičan primerak zakonskog predloga za zavođenje takse naprozore. Nisu bile prenebregnute ni pripreme van zgrade na malom tremu iznad ulaza, stajala je kaluđerica neobično lepe spoljašnosti i molila se bogu proturajući brojanice kroz ruke, a u tom istom trenutku je u jednim taljigama obilazio varoš jedan razbojnik s neobično crnom bradom i vrlo belim licem, zagledan u minijaturu neke gospe.
Ostajalo je još samo da se sastavi g. Slama razborito razdele tako da njegovi uzbudljivi izlivi osećanja prodru u sve privatne kuće i trgovine, a da parodija koja počinje rečima: „Kad bi’ zn’o magarce...“ prodre u krčme i da kruži među advokatskim pisarima i duhovnom elitom varoši. Kad se i to uradilo, pa kad je i g-đa Džarli lično učinila podvorenja po svim vaspitnim zavodima s letkom, pripremljenim naročito za njih, u kome se jasno dokazivalo da voštane figure izoštravaju um, neguju ukus i proširuju obim ljudskog znanja - onda je ta neumorna gospođa sela za večeru i iz one sumnjive boce povukla za uspeh preduzete akcije.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Empty Re: Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 12:16 pm

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Image


DVADESET DEVETA GLAVA
G-đa Džarli je nesumnjivo imala dovitljiv duh. Među mnogim i različitim pronalascima za privlačenje posetilaca, nije se zaboravilo ni na malu Nelu. Pošto su lake taljige u kojima se kroz varoš obično vozao razbojnik okitili zastavama i trakama i smestili u njih tog istog razbojnika da kao obično posmatra minijaturu svoje drage, Nela je sela pored njega na sedište ukrašeno veštačkim cvećem, te bi se tako svečano i dostojanstveno svakoga jutra provozala po gradu i razdavala male letke iz jedne korpice, uz zvuke bubnja i trube. Njena lepota uz njeno milo i stidljivo držanje izazvali su pravu senzaciju u maloj palanci. Razbojnik, dotle jedini izvor zabave po ulicama, sad je postao običan, sporedan predmet, značajan samo kao deo izložbe na kojoj je ona glavna atrakcija. I odrasli svet se počeo interesovati za devojče sjajnih očiju, a skoro dvadeset malih dečaka očajno se zaljubilo u nju i stalno joj ostavljali na ulazu u izložbu pošiljke s lešnicima i jabukama, s adresom ispisanom sitnim rukopisom.
Taj povoljan utisak nije promakao neopažen za g-đu Džarli, koja, bojeći se da će Nela izgubiti mnogo od svoje privlačnosti, opet stade slati po varoši razbojnika samog, a nju zadrža na izložbi, da svaka pola sata opisuje figure na veliko zadovoljstvo zadivljene publike. A ta publika je bila iz boljeg društva, s puno mladih dama iz zavoda za vaspitavanje, čije je prokroviteljstvo g-đa Džarli vrlo brižljivo nastojala da pridobije time što je izmenila lice i odelo g. Grimaldija kao pajaca i udesila ga da predstavlja g. Lindla Mareja, onakvog kakav je izgledao prilikom sastavljanja engleske gramatike, a jednu vrlo čuvenu ženu-ubicu pretvorila u g-đu Anu Mor, tako da je i g-đica Monfladers, direktorka glavnog zavoda za vaspitavanje devojaka u varoši, kad je blagoizvolela da u zasebnoj poseti razgleda izložbu sa osam odabranih mladih dama, izjavila, da njihova sličnost prosto iznenađuje svojom potpunošću. G. Pit u noćnoj kapi i spavaćici, i bez cipela, predstavljao je sasvim verno pesnika Kupera, a Marija, kraljica Škota u crnoj periki, s belom jakom i u muškom odelu, bila je tako verna slika Lorda Bajrona, da su mlade dame prosto udarile u vrisku od oduševljenja kad su ga videle. Ali ih g-đica Monfladers ukori zbog tog oduševljenja, i iskoristi priliku da prebaci g-đi Džarli što nema strožiji izbor u svojoj zbirci, primećujući da je njegovo gospodstvo imalo izvesna suviše slobodna mišljenja koja se ne slažu s čašću zbirke voštanih figura, i dodajući nešto o nekom dekanu katedrale i područnom mu kleru što g-đa Džarli nije razumela.
Iako je imala dosta zamorne dužnosti, Nelaje u gospodarici kola našla vrlo dobru gospođu punu obzira, koja je ne samo naročito volela da sama udobno živi, nego i da pruži udobnost i svima oko sebe; a ta njena druga sklonost je, može se uzgred reći, čak i kod osoba koje žive u mnogo lepšim kućama nego što su cirkuska kola, mnogo ređa i neobičnija nego ova prva, i nije nikako njena neminovna posledica. Kako je usled svoje omiljenosti dobijala od posetilaca razne male nagrade od kojih joj njena gospodarica nije oduzimala nikakav procenat, pa kako se i s njenim dedom lepo postupalo i kako je bio koristan, ona nije imala nikakvih strepnji u vezi s poslom oko voštanih figura, sem onih koje su poticale iz njenog sećanja na Kvilpa i njenog strahovanja da bi se on mogao vratiti i sresti ih iznenada jednog dana.
Kvilp je stvamo bio stalna mora za devojčicu, koju je stalno progonilo priviđenje njegovog ružnog lica i zakržljalog rasta. Ona je spavala u dvorani gde su bile voštane figure, radi njihove veće sigurnosti, i uveče se nikad nije povukla u tu prostoriju, a da sebe ne muči - prosto se nije mogla odbraniti od toga -  traženjem sličnosti ovog ili onog samrtničkog lica sa strašnim kepecom, i to uobraženje bi ponekad tako ovladalo njom, da je skoro verovala da je on uklonio neku figuru pa stoji u njenom odelu. A bilo ih je toliko, sa onim njihovim krupnim, staklastim očima, i dok su stojale jedna do druge, sve oko njenog kreveta, izgledale su tako nalik na žive stvorove, a ipak toliko različite u svojoj jezivoj nepomičnosti i ćutanju, da ih se ona na neki način plašila njih samih radi, a često bi ležala posmatrajući njihove crnpuraste prilike, dok ne bi osetila da mora ustati i zapaliti sveću, ili sesti pored otvorenog prozora i tražiti društvo sjajnih zvezda. U takvim trenucima setila bi se stare kuće i prozora kraj koga je imala običaj da sama sedi, pa bi se onda setila sirotog Kita i sve njegove dobrote, dok joj suze ne bi navrle na oči te bi plakala i osmehivala se u isto vreme.
U takvim tihim časovima njene misli bi često i brižno prešle na njenog dedu, pa bi se pitala koliko li se on seća njihovog ranijeg života, i da li ga ikad stvarno muči promena u njihovom položaju, njihova sadašnja nemoć i bedno stanje. Dok su lutali po zemlji, ona je retko pomišljala na to, ali sad nije mogla da ne misli šta bi bilo od njih kad bi se on razboleo, ili kad bi nju izdala snaga. On je bio vrlo strpljiv i pun dobre volje, srećan da uradi kakav bilo posao i blažen što je od koristi; ali je, još uvek bio onako mlitav bez ikakvog izgleda na boljitak, - prosto naprosto dete - jadno praznoglavo rasejano stvorenje - bezazlen, mio i dobroćudan starac, pun nežne ljubavi i uvaženja prema njoj, prijatnih i bolnih utisaka, ali neosetljiv za sve drugo. Nju je jako žalostilo što je to tako, i toliko ju je žalostilo što to vidi, da bi ponekad, kad bi on sedeo zaludan blizu nje, smeškao se i klimao joj glavom kad bi se ona okrenula prema njemu ili kad bi milovao neko detence i nosao ga tamo i ovamo što je voleo da radi po čitave sate, zbunjen detinjim prostim pitanjima, ali ipak strpljiv pred svojom sopstvenom nepodobnošću, pa čak i skoro svestan toga, unižen čak i pred umom jednog deteta nju je tako žalostilo što ga vidi takvog, da bi briznula u plač, i pošto bi se povukla u neko skrovito mesto, pala bi na kolena i molila se bogu da se on oporavi.
Ali čemer njenog jada nije bio u tom posmatranju njegovog stanja, kad je bar bio zadovoljan i miran, niti u njenim samotnim razmišljanjima o njegovom izmenjenom stanju premda su to bila teška iskušenja za njeno mlado srce. Razlog za još dublju i težu tugu tek je imao da dođe. Jedne večeri, kad su imali slobodno veče, Nela i njen deda izađoše u šetnju. Nekoliko poslednjih dana bili su prilično skučeni u pogledu kretanja, te kako je bilo toplo, otšetaše dosta daleko. Pošto izađoše iz varoši, pošli su jednom stazom koja je vodila kroz neka prijatna polja, misleći da će ih ona opet izvesti na put s koga su sišli i tako im dati mogućnost da se vrate istim putem. Ali je staza zaobilazila mnogo više nego što su se oni nadali, te su morali ići sve dalje do zalaska sunca, a tada dođoše na put koji su tražili, i stadoše da se odmore.
Za to vreme nebo se postepeno zastiralo oblacima, te se već zamračilo i natuštilo svuda sem na mestima gde je sjaj sunca na zalasku gomilao mase zlata i usplamtele vatre čije je posuknulo ugljevlje blistalo ovde onde kroz crni veo i bacalo crven sjaj na zemlju. Kad sunce zađe i odnese drugom svetu blagotvorni sjaj dana, vetar poče potmulo žuboriti i ječati; nasuprot njemu podiže se povorka surih oblaka koji su pretili gromom i munjom. Uskoro krupne kapi kiše počeše padati, a dok su se olujni oblaci valjali sve bliže, drugi su popunjavali prazninu nastalu iza njih i rasprostrli se preko celog neba. Zatim se čuo dalek tutanj grmljavine, pa onda munja sevnu i zatreperi, te je izgledalo kao da se mrak čitavog jednog časa zgusnuo u ciglo jedan trenutak.
Kako se nisu usudili da se sklone pod neko drvo, ili živu ogradu, starac i devojčica su žurno grabili po drumu u nadi da će naći neku kuću u koju će moći da se sklone od oluje, koja se sad sasvim ozbiljno spustila i svakog trenutka bila sve žešća. Prokisli do gole kože od kiše, koja je pljuštala, ošamućeni od zaglušne grmljavine i zasenjeni izlomljenim sevanjem munje, oni bi prošli mimo jedne osamljene kuće i ne znajući da su blizu kuće da ih neki čovek, koji je stajao na vratima, nije glasno pozvao da uđu.
- Vaše uši mora da su bolje nego u drugog sveta, kad već tako malo zazirete od opasnosti da oslepite - reče on i skloni se s vrata zaklanjajući oči rukama, jer krivudava munja opet sevnu.  - - Zašto ste tako hteli da prođete, a? - dodade on zatvarajući za sobom vrata, i idući ispred njih hodnikom prema sobi u zadnjem delu kuće.
- Nismo videli kuću, gospodine, dok vas nismo čuli kako nas zovete - odgovori Nela.
- Nije nikakvo čudo, kad vam munje tako zasenjuju oči. Bolje bi bilo da stanete ovde kraj vatre da se malo osušite. Možete poručiti ako što želite. Ako ništa ne želite, ne morate ništa poručivati. Ne treba ništa da se plašite. Ovo je krčma. Hrabri vojnik je prilično poznat u ovoj okolini.
- Zar se ova kuća zove Hrabri vojnikl - upita Nela.
- Ja sam mislio da to svaki zna - odgovori gazda. -  Odakle ste vi došli kad ne znate za Hrabrog vojnika, kao što znate crkveni katihizis? Ovo je Hrabri vojnik Džemsa Gruvsa, ili Džema Gruvsa - čestitog Džema Gruvsa, koji je čovek besprekornog karaktera, a ima dobru suvu kuglanu. Ako iko ima da kaže nešto protiv Džema Gruvsa, neka to kaže lično Džemu Gruvsu, pa će mu Džem Gruvs izaći na megdan s opkladom u svaku sumu od četiri do četrdeset funti.
Na te reči govornik se pljesnu po prsniku da da na znanje kako je on taj toliko hvaljeni Džem Gruvs, pa onda vešto prostreli pogledom veštačkog Džema Gruvsa, koji je streljao pogledom ceo svet iz crnog rama nad kaminom, i prinoseći ustima upola ispražnjenu čašu viskija s vodom, ispi za zdravlje Džema Gruvsa.
Kako je noć bila topla, preko cele prostorije bila je nameštena velika pregrada kao zaklon od toplote vatre. Izgledalo je da je ranije neko iza toga zaklona uvijeno izrazio sumnju u hrabrost g. Gruvsa, te je na taj način izazvao njegovo samohvalisanje, jer kad g. Gruvs završi svoje čikanje, on snažno kucnu čukljevima prstiju o pregradu, i zastade čekajući odgovor s one druge strane.
- Nema puno ljudi - reče g. Gruvs pošto se s one strane ne ču nikakav odgovor - koji bi se usudili da naljute Džema Gruvsa pod njegovim krovom. Ima samo jedan čovek za koga ja znam, koji ima čvrstu petlju za to, a taj čovek nije baš tako daleko odavde. Ali taj vredi koliko tuce drugih, i tome ja, prema tome, dopuštam da kaže što hoće - i on to zna.
Kao odgovor na te laskave reči nekakav vrlo grub i promukao glas doviknu g. Gruvsu „da ne galami toliko, nego da pripali sveću.“ A taj isti glas primeti da taj isti gospodin „ne mora traćiti reči i razmetati se, jer svako dobro zna koliko on vredi.“.
- Nela, tamo se... tamo se kartaju - šapnu starac odjedanput živo zainteresovan. - Zar ih ne čuješ?
- Požuri s tom svećom; - reče glas - već i ovako jedva raspoznajem karte, i zatvori što pre ove kapke, jesi l’ čuo? Ja mislim da će ti se pivo prevrnuti zbog ove grmljavine. - Igram! Sedam i po šilinga za mene, Isače. ’Vam pare!
- Čuješ, Nela, čuješ li ih? - prošapta opet starac slušajući još živahnije kako novac zvecka na stolu.
- Nisam video ovakvu oluju, - reče neki oštar promukao i neobično neprijatan glas, kad užasna grmljavina zamre u daljini
- od one noći kad je stari Luka Viders trinaest puta uzastopce dobio na crvenome. Svi smo govorili da on ima neku svoju vrašku sreću, a kako je to bila takva noć kad đavo izlazi da traži posla, ja mislim da je on zaista gledao preko njegovog ramena, iako nikada nije video.
- Ah! - odgovori onaj grubi glas - pored svih Lukinih dobitaka i njegove nestalne sreće poslednjih godina, ja se sećam vremena kad je on bio najnesrećniji i najbaksuzniji čovek. Nikad nije uzeo kockice u ruku, ili karte da ga nisu očerupali, ogulili i sasvim počistili.
- Čuješ li šta kaže? - šapnu starac. - Jesi čula to, Nela?
Dete vide u čudu i uplašeno kako se sav njegov izgled potpuno izmenio. Bio je sav crven od uzrujavanja, pogled mu je bio ukočen, zubi stisnuti, a dah kratak i težak, dok mu je ruka koju je spustio na njenu mišicu tako strašno drhtala, da se i ona tresla pod njom.
- Ti si mi svedok, - promuca on gledajući naviše - da sam ja to uvek govorio - da sam ja to znao, sanjao o tome, osećao da je to istina i da mora biti tako! Koliko imamo para, Nela. No? Video sam juče novac kod tebe. Koliko imamo novaca? Daj mi ih.
- Ne, ne, ostavi ih kod mene, deda, - reče preplašeno dete.
- Hajd’mo odavde. Ne gledaj na kišu. Hajdemo molim te.
- Daj mi pare, kad ti kažem! - odgovori starac besno. -  Psst! Psst! ne plači, Nela. Ako sam govorio oštro, mila, ja to nisam hteo. To je za tvoje dobro. Ja sam se ogrešio o tebe, Nela, ali ću ti se još odužiti - hoću zaista. Gde je novac?
- Ne uzimajte ga! - reče dete. - Molim vas da ga ne uzimate, dragi deda. Dopustite da ga ja zadržim, mene i vas radi, ili mi dopustite da ga bacim - bolje mi dopustite da ga sad bacim, nego da ga uzmete. Hajd’mo, molim vas, hajd’mo odavde!
- Daj mi novac! - odgovori starac. - Ja moram dobiti. No... no..., mila moja Nelice! Ja ću ti se odužiti jednog dana, dete moje. - Odužiću ti se, ne boj se!
Ona izvadi iz džepa malu kesu. On je zgrabi isto onako brzo i nestrpljivo kao što je i govorio, pa žurno pređe na drugu stranu zaklona. Nije ga bilo moguće zadržati, te devojčica drhćući pođe odmah za njim.
Gazda je bio stavio svetiljku na sto i bio zaposlen navlačenjem zavese preko prozora. Razgovor koji su slušali časak ranije vodila su dva čoveka koji su imali špil karata i nešto srebrnog novca između sebe, dok je na zaklonu bilo zapisano kredom koliko koji ide. Čovek gruba glasa bio je zdepast i sredovečan, s velikim crnim zaliscima, širokih obraza, grubih širokih usta i s vratom kao u vola, i bio ga je prilično razgolitio pošto mu je jaku od košulje držala samo labava crvena vratna marama. Na glavi je imao kestenjastobeo šešir, a pored sebe čvornovat štap. Onaj drugi čovek, koga je drug zvao Isakom, bio je vitkija prilika -  poguren i visoko podignutih ramena - vrlo ružna lica, zlokobno i pakosno zrikav.
- No, stari gospodine, - reče Isak okrenuvši se - poznajete li koga od nas? Ova strana zaklona nije za svakog, gospodine.
- Vi se ne vređate, nadam se - odgovori starac.
- Ali tako mi boga, i vređam se, - reče onaj čovek prekidajući ga - kad se tako namećete ljudima, koji su u naročitom poslu.
- Ja nisam imao namere da vređam - reče starac željno gledajući u karte - Samo sam mislio da...
- Ali vi niste imali prava da mislite, gospodine. Kakve veze čovek u vašim godinama ima s mišljenjem?
- Ama, slušaj ti, nasilniče, - reče onaj krupni čovek prvi put dižući pogled s karata - zar ne možeš pustiti čoveka da govori.
Gazda, koji je po svoj prilici odlučio da ostane neutralan, dok ne sazna kakvo stanovište u toj stvari zauzima krupni čovek, sad upade svojim glasom.
- Da, da, na svaki način, zar ne možete pustiti čoveka da govori, Isače Liste?
- Zar ne mogu pustiti čoveka da govori? - reče podrugljivo Isak umesto odgovora, podražavajući vrlo verno svojim kreštavim glasom Džema Gruvsa.
- Pa lepo, onda ga pusti je V tako? - reče gazda. G. Listov razroki pogled dobi nekakav značajan izraz koji kao da je pretio produžavanjem te prepirke, kad njegov drug, koji je dotle vrlo pažljivo posmatrao starca, na vreme preseče spor.
- Ko zna, - reče on uz lukav pogled - da gospodin nije nameravao da učtivo zamoli da mu se ukaže čast da stupi u našu igru?
- Ja i jesam to mislio! - viknu starac. - Baš sam to i mislio. Ja baš to i sad želim.
- I ja sam to mislio - odgovori isti čovek. - Onda ko zna da gospodin, pogađajući unapred da mi ne volimo da igramo za ljubav, ne želi učtivo da igra za novac?
Starac odgovori tresući malu kesu u nemimoj ruci, pa je onda baci na sto i zgrabi karte, kao što bi tvrdica ščepao zlato.
- O! Zar je zbilja tako? - reče Isak - ako je gospodin to hteo, ja molim gospodina da mi oprosti. Je li ovo gospodinova kesica? Vrlo lepa kesica, samo odviše laka, - dodade Isak, pa je baci u vazduh i vešto je uhvati - tek dosta da se gospodinčovek zabavi jedno pola sata otprilike.
- Onda ćemo da igramo učetvoro, pa ćemo uzeti i Gruvsa  - reče krupni čovek - Hodi, Džeme.
Gazda, koji se držao kao čovek potpuno naviknut na takve male partije, priđe stolu i zauze svoje mesto. Devojčica u pravoj samrtnoj muci, povuče dedu nastranu, pa ga stade još i tada preklinjati da pođe s njom.
- Hajde, pa ćemo biti tako srećni! - reče dete.
- Zaista ćemo biti srećni - odgovori starac žumo. - Pusti me da idem, Nela. Sreća leži u kartama i kockicama. Od malenih dobitaka moramo preći na veće. Ovde nema mnogo da se dobije
- ali će docnije biti više. Ja ću samo povratiti natrag ono što je moje, a sve je to za tebe, mila moja.
- Neka nam je bog na pomoći! - viknu devojčica. - O, kakva nas je nesreća dovela ovamo?
- Ćuti! - odgovori starac i metnu joj mku na usta. - Sreća ne trpi grdnje. Ne smemo je kriviti, jer inače beži od nas; ja sam to uvideo.
- Slušajte, gospodine, - reče krupni čovek; ako vi nećete da igrate, dajte nam bar karte molim vas.
- Odmah ću doći - viknu starac. - Sedni ti, Nela, sedni i posmatraj. Budi vesela; sve je to za tebe... sve... svaki peni. Ja njima to ne kazujem - o ne, ne - jer inače oni ne bi igrali, jer bi se bojali sreće koju mi mora nositi takav razlog. Gledaj ih. Vidi šta su oni, a šta si ti. Ko sumnja da mi moramo dobiti.
- Gospodin se predomislio, pa neće da dođe - reče Isak praveći se da hoće da ustane od stola - Žao mi je što se gospodin uplašio... ko ne ide na rizik taj ništa i ne dobija - ali gospodin zna najbolje.
- Ta ja sam gotov. Svi ste vi sporiji od mene - reče starac.
- Voleo bih da znam ko je nestrpljiviji od mene.
Govoreći tako on privuče stolu jednu stolicu, pa pošto i ona ostala trojica posedaše oko stola, igra započe.
Devojčica je sedela kraj njih s brigom u duši i posmatrala tok igre. Pošto se nije osvrtala na naklonosti sreće, već je videla samo očajnu strast koja je bila ovladala njenim dedom, ona je podjednako gledala i na dobitke i na gubitke. Likujući zbog neke kratkotrajne pobede, ili utučen porazom, on je sedao uzrujan i nemiran, tako grozničavo, neobuzdano i tako strašno zanesen igrom, tako pohlepan na tričave uloge, da bi ona skoro više volela da ga vidi mrtva. A ipak je ona bila nevini uzrok svih tih muka, a on, koji se kockao sa takvom besomučnom žudnjom za dobijanjem kakvu je ikad osetio najnezasitiji kockar, nije imao nijedne sebične misli.
Nasuprot tome, ona ostala trojica, - profesionalne bitange i kockari iako su ozbiljno pazili na igru, ipak su bili pribrani i mirni, kao da su im srca puna čestitosti i svake vrline. Nekad bi neki od njih digao oči i nasmešio se nekom drugom ili bi useknuo slabu sveću ili bacio pogled na munju kad bi blesnula kroz otvoren prozor i lepršavu zavesu, ili bi osluškivao neki tutanj groma jači od ostalih s trenutnim nestrpljenjem, kao da bi hteo da ga ućutka; ali je svaki sedeo naoko potpuno ravnodušan prema svemu osim svojih karata, po izgledu savršeni filosofi i bez imalo više traga neke strasti ili uzrujanosti nego što bi pokazivali da su od kamena.
Oluja je besnela puna tri sata, munje su postajale sve bleđe i ređe, grom koji je kako se činilo, pucao i tutnjio nad samim njihovim glavama postepeno je zamirao u dubokom i potmulom mumlanju u daljini: a igraje još jednako trajala, i brižno dete još sedelo sasvim zaboravljeno.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti Empty Re: Čarls Dikens-Stara prodavnica retkosti

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu