Priče iz 1001 noći

First topic message reminder :



UNIVERZUM HILJADU I JEDNE NOĆI



PRIČA KAO VRHOVNI PRINCIP UNIVERZUMA


Bogata arapska književna tradicija, u kojoj se arapski genije, prikraćen u razvoju u drugim umjetnostima, nesumnjivo najpotpunije izrazio, do danas je neadekvatno predstavljena zapadnom civilizacijskom krugu. Poezija u toj književnoj tradiciji, koja je već u VI vijeku dostigla stanje perfekcije zavodeći svojim autoritetom mnogovjekovnu strahovladu normativne poetike do danas je ostala predominantan oblik književnog stvaralaštva. Međutim, skoro da je uzbudljiva i za naučnike bi morala biti izazovna činjenica da tu uistinu raskošnu književnu tradiciju ne predstavlja na Zapadu bilo koje pojedinačno pjesničko djelo, niti poezija u cjelini, već prozne umjetničke vrste čije odsustvo, sve do kraja prošlog i tokom ovoga vijeka, jeste upravo karakteristika date tradicije. Tako je i prozno djelo Hiljadu i jedna noć izvršilo onaj čudesni pohod u zapadnu tradiciju kakvi se događaju jedva nekoliko puta u povijesti, sabirući na tome pohodu u svoju moćnu maticu, na veličanstven i nezamjenljiv način, mnoštvo rijeka i potoka ka okeanu svjetske kulture. Uz volšebni uspjeh čudesne Hiljadu i jedne noći, neuporediva božanstvenost Kurana, čiju polivalentnost nikada nije naodmet naglasiti, predstavlja stalan prevodilački izazov, tako da je doživio mnoštvo prijevoda na evropske jezike zračeći neugasivim sjajem u evropskoj tradiciji. Zatim, uprkos istaknutoj dominaciji arapske poezije, do sada je jedina Nobelova nagrada za književnost u tome svijetu dodijeljena egipatskom piscu Nagibu Mahfuzu za romansijerski opus. Najzad, tanahni prozni lirski zapisi Halila Džubrana, u kojima je Zapad upoznao najbolje orijentalno izdanje ničeanske umnosti u zanosnoj lirskoj ekspresiji, prevedeni su skoro na sve jezike svijeta u nepreglednom broju primjeraka i izdanja, a posljednjih decenija su, upravo kao iznenadni bljesak, potpuno zasjenili sve arapske razložno samodopadljive pjesme koje su do sada u nas prevedene.
Nekoliko navedenih primjera, kao dominirajući orijentiri u književnoj tradiciji i istovremeno kao potpuno uobličen "izraz” plodotvornih "dodira” dva civilizacijska kruga, svjedoče o tome da ipak postoje dva vrijednosna sistema i ukazuju kako je nužno tražiti uzroke tome relativnom razlikovanju ispoljenom u nepodudarnom vrednovanju djela koja smo spomenuli.
Jer, premda se Džubranovo djelo već komotno smjestilo u povijesti arapske književnosti, ono kod arapskih čitalaca ne izaziva ushićenje jednako onom kakvo izaziva kod čitalaca na Zapadu.
Monumentalno djelo Hiljadu i jedna noć također nikada nije u arapskom svijetu uživalo ugled kao na Zapadu. Status koji danas ima u arapskoj književnosti moguće je tumačiti i kao djelomični povratni uticaj njegove neslućene afirmacije na Zapadu - dakle, u sklopu onog neobičnog procesa koji bismo mogli označiti kao orijentalizaciju Orijenta. Arapi su vijekovima bili opčinjeni svojom biotehničkom poezijom, njenim semantičkim nepregledom i raskošnim ruhom forme, a Hiljadu i jednu noć su pretežno prepuštali pučkome ukusu, pomalo povrijeđeni i jezičkim nemarom čudesnog Šeherzadinog pripovijedanja, dok su se najveći književnici na Zapadu dičili odsjajima kojima je uistinu neponovljivo djelo ozarilo njihovu umjetničku imaginaciju osvajajući status nezamjenljivog učitelja i nadoknađujući svojom monumentalnošću cijelu biblioteku. Hiljadu i jedna noć jeste postala na Istoku na kome je apsorbirala najveće književne vrijednosti, ali je potpunu književnohistorijsku valorizaciju, puni sjaj i afirmaciju, doživjela tek onda kada je u svome već spomenutom pohodu u kulturu Zapada izručila tome novom-starom svijetu sve ljepote koje je vijekovima neumorno sabirala; njena običnost na Istoku nije ni uočavana kao takva, već je tek u "novom okruženju” njena neobična ljepota mogla biti valjano sagledana, te se čini opravdanim reći da ovo djelo dostiže punu zrelost u svijesti čitalaca Zapada nenaviklih na očaravajući Šeherzadin svijet i usavršeno pripovjedačko umijeće. Da ne bijaše toga iznenadnog, gotovo slučajnog susreta Šeherzade s radoznalom sviješću Evropljana, Šeherzada ni sama nikada ne bi spoznala svoje istinske vrijednosti i svijet bi, pod tom tužnom pretpostavkom, bio uskraćen za veliko iskustvo (o) književnosti, za istinsku radost i podsticaj imaginaciji. Jedno je pitanje koliko bi bili osiromašeni književnici Zapada koji s ponosom ističu svoja iskustva o susretu sa Šeherzadinim svijetom, a drugi problem je kako bi uopće i sva djeca Zapada, koja nisu stasala u književnike, mogla graditi svoj bogati svijet bez imaginativnog iskustva o Alauddinu i Ali Babi, naprimjer. Šta bismo mi i šta bi Borges bez svoga jednog od najboljih eseja u kome jedva uspijeva kontrolirati kliktaje o Hiljadu i jednoj noći?! Nije se onda ni čuditi posvemašnjoj zahvalnosti čitalaca sa Zapada za to znamenito istočno otkrovenje.
Izuzetnost zbornika priča pod originalnim naslovom Knjiga o hiljadu i jednoj noći (Kitab alf layla wa layla) svekolika je i jedva da je moguće obuhvatiti je ma kako temeljitom studijom, upravo onako kao što je - da se poslužimo već istaknutom metaforom - beznadežno pokušavati konačno i neopozivo zahvatiti taj okean svjetske književne baštine u kome se vijekovima taložilo biserje iz daleke indijske umjetnosti i duhovnosti, preko one persijske u samome podnevu svoga blistanja, do razgranate kairske civilizacijske delte gdje se na neponovljiv način miješaju nanosi faraonske drevnosti i kasnije arapsko-islamske rafiniranosti.
Jedna od prvih odlika djela koju književni ukus čitaoca sa Zapada doživljava kao senzaciju jest skladan "suživot” i saradnja proze i poezije na jednome mjestu, u univerzumu Hiljadu i jedne noći, gdje se gordost klasične arapske poezije izvanrednim kreativnim moćima naratora utkiva u uzbudljivu raskoš Šeherzadinog svijeta. Talasanje stihova osjetno je bogatije u pričama s erotskom sadržinom. Arabljanski duh arapske književnosti, kao i ritam plemenitog ljudskog života uopće, tako je istaknut na najbolji način: najvrednija djela umjetničke proze, kao i najljepši predjeli ljudskih osjećanja, pozlaćuju se stihovima i uznose tonusom perfektne poezije. Zapadnoj žanrovskoj isključivosti i pomanjkanju tolerancije, na šta ukazujemo s krajnjom suzdržanošću, izgleda neuobičajenim tako sretno i udobno smještanje poezije u nepregledu proze. Približno osam i po hiljada stihova u Hiljadu i jednoj noći predstavlja bogatstvo koje je i zaslužnog, discipliniranog premda pretjerano discipliniranog ruskog prevodioca Saljea dovelo do problematične pretpostavke da su mnoge erotske priče u procesu stasanja zbornika bile izbacivane iz usmenog repertoara pripovjedača, a tome je doprinio znatan broj stihova čije obilje ne izaziva oduševljenje pripovjedačevih slušalaca.{1}
Pregalac Salje, naravno, ovdje nema pravo zbog prostog razloga što tokom vijekova usmene predaje priča stihovi ne bi mogli opstati u tome svijetu volšebnosti da su smetali slušaocima. Upravo zato što je akcentirana usmenost predaje, postojali su veći izgledi za Saljeov pretpostavljeni progon stihova. Drugi naš dokaz ovdje je funkcionalniji. Naime, prethodna prevodiočeva pretpostavka ukazuje nam na potrebu da opet podvučemo drukčiji status poezije u povijesti arapske književnosti i njenu uobičajenu kongruentnost s proznim vrstama. Jer, ako je tako nešto promaklo Saljeu, kako neće običnom čitaocu kome predgovor i nudimo kao pomoć pri avanturi upuštanja u Hiljadu i jednu noć.
Poezija kao dominantan oblik umjetničke književnosti nikada nije zamarala Arape, između ostalog i zbog toga što je arapskom svijetu bila nepoznata evropska podjela na elitističku kulturu njegovanu na feudalnim dvorovima i u zamkovima koji su bili i fizički izolirani od puka, te na pučku, razvijanu podalje od toga svijeta. U arapsko-islamskom svijetu dvorovi su se nalazili usred grada. Ta znamenita povijesna i sociološka činjenica imala je dalekosežne posljedice koje orijentalist ne smije ispuštati iz vida, a među tim posljedicama je velika popularnost umjetničkih vrsta u tzv. običnom narodu kao i na dvorovima.{2}
Lijepa Zumuruda u Hiljadu i jednoj noći, naprimjer, ne bi imala nikakvih izgleda da na odgovarajući način izrazi svoju ljubav samo proznim kazivanjem, isto kao ni Šarkan svoja viteška osjećanja. Onome ko zaista poznaje orijentalce o kojima je riječ jasno je da je poezija, posebno u uzvišenim emocionalnim stanjima, neotklonjiv dio njihova mentaliteta, te da je, prema tome, i Šeherzadin umjetnički svijet nezamisliv u postojećoj raskoši bez pozlate stihovima. S druge strane, ali i uporedo s prethodnim zapažanjem, stihovi koje kazuju Šeherzadini junaci ne samo što izražavaju njihova uzvišena emocionalna stanja, već djeluju i povratno: kazujući stihove o svojim osjećanjima u času kada se prozno kazivanje čini nemuštim, ili slušajući stihove svoga sabesjednika, junak usavršava upravo to stanje tako što ga stihovi svojim tonusom i izvanrednom formom sve više i sve dalje uznose u svijet u kome se našao. Dakle, stihovi imaju dvojak cilj - da adekvatnom formom izraze junakovo određeno stanje i da ga u isti mah podstiču na kultiviranje toga stanja. Ako se to uočava, onda ne iznenađuje što u Hiljadu i jednoj noći ima "priča” u kojima je proza "podređena” poeziji. Te priče-pjesmarice jesu osobenost Hiljadu i jedne noći kao univerzuma u kome dvije književne forme na autentičan način ostvaruju idealnu saradnju i ne razumjeti tu saradnju znači ne razumjeti jedan od temeljnih zakona koji ravnaju Šeherzadinim umjetničkim svijetom.
Osim poezije, u Hiljadu i jednoj noći jasno su prepoznatljivi mnogi drugi oblici književnog umjetničkog stvaralaštva među kojima su rani vjesnici romaneskne forme, rimovana proza, uzbudljive erotske priče, nezaboravne anegdote, antologijske basne. Sve to opstaje u jednome skladu - upravo kao u neponovljivom univerzumu - zahvaljujući u prvome redu magičnoj moći veoma rastegljive okvirne priče u kojoj Šeherzada zadivljujućom umješnošću razvija nepregledni niz drugih okvirnih priča po principu koncentričnih krugova.
Osnovna i najšira okvirna priča je Šeherzadino pripovijedanje caru Šahrijaru mnoštva priča kojima tokom hiljadu i jedne noći uspješno odlaže vlastito smaknuće. Jedina garancija Šeherzadi da će doživjeti naredni dan u kome se car posvećuje danje prozaičnim poslovima jest dovoljno zanimljiva priča i bujna pripovjedačka mašta, te nezamislivi zapleti od čijeg usavršavanja sudbinski zavisi i sami život pripovjedača kao stožera toga univerzuma. Odluka o Šeherzadinom smaknuću odlaže se zahvaljujući moćnim uzletima mašte, nemogućim i neostvarivim na dnevnoj svjetlosti, i ta noćna mudrost Šeherzadina - isto kao i careva spasonosna podatnost njoj - nadvladava zbilju dnevnih odluka i surovu carsku riješenost za vječnu osvetu ženama. Noćna pripovijedanja Šeherzadina nužno se svršavaju uvijek pred sami cik zore pred čijom svjetlošću kao najozbiljnijom opasnošću za pripovjedačko tkanje uzmiču da bi već naredne noći ponovo uzmahnula moćna krila imaginacije. I tako iz noći u noć - hiljadu noći, pa još ona jedna poetična i sudbonosna, posljednja i trijumfalna noć iza koje se, najzad, konačno i neopozivo, zabijeli dan stvarnosti, te se i noćna čarolija mašte najzad svršava. Ona znamenita rečenica Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju, hiljadu puta ponovljena a nikada ne zvučeći monotono, sama kazuje o granici između dva stanja čovjekova duha, o granici koju potcrtava upravo stvarnosni cik zore, ali također kazuje na način kako je to kadra samo Hiljadu i jedna noć o uzajamnim uticajima mašte i stvarnosti, ili noći i dana, o njihovome preplitanju i sudbinskom uticaju, te o svemoći noćne mudrosti postavljene u inverzivnu poziciju u odnosu na danju pragmu. Sretni smo što je tako i razumljivo je što smo zapadnjački zahvalni istočnjačkom preplitanju jave i sna bez čijih dometa ostvarenih u Hiljadu i jednoj noći bili bismo neizmjerno osiromašeni. Štaviše, skloni smo uvjerenju da je orijentalsko prožimanje jave i snatrenja, danje pragme i noćnih uzleta, što nam se nudi kao dragocjeno iskustvo Hiljadu i jedne noći, upravo jedan od ključnih faktora inače teško objašnjive prihvaćenosti ovog zbornika priča na Zapadu: na Istoku je taj odnos znatno prirodniji i intenzivniji, prisniji je nego onaj koji znamo na Zapadu, pa se i to zapadnjačko prepoznavanje vlastitih duboko potisnutih potreba objavljuje u ushićenosti Šeherzadinim skladnim univerzumom.
Boreći se, dakle, da spasi vlastiti život i da odgodi carevu riješenost da osvetnički pogubljuje žene, Šeherzada je dovedena u izvanrednu poziciju - da iz noći u noć nadmašuje samu sebe i da na ivici života i smrti ponavlja očaranim slušaocima - caru Šahrijaru i sestri Dunjazadi: "Nije to ništa prema onome što ću vam ispričati naredne noći...” Tako divne pripovijesti iz noći u noć postaju fantastičnije, druge okvirne priče sve brojnije, kao niz manjih halki u jednoj ogromnoj i sveobuhvatnoj halki ili sistemu, stvarajući istinski univerzum kroz koji putovanje postaje sve ubrzanije. To je ona vrsta putovanja u kome se jedva obuzdava nestrpljivost i iščekivanje neslućenih avantura koje će se doživjeti. Upravo svršene pripovijesti, ili okončane faze volšebna putovanja, uprkos svekolikom sjaju i dramatici, nisu u stanju prisiliti čitaoca-slušaoca na osvrtanje, čak ni na zastoj, već je Šeherzadin univerzum tako strukturiran da vas stalno i sve brže vuče naprijed. Očaranost svršenom pričom jest velika, ali čitalac nema vremena da se zadržava diveći joj se jer je daleko moćnija radoznalost prema novim predjelima Šeherzadinoga svijeta. Koncentrični krugovi-sistemi (ili okvirne priče) postavljeni su upravo savršeno: prelazeći iz jednoga u drugi, vrlo često zaboravljate onaj prethodni, ali kako se primičete kraju određene okvirne priče, tako vam ponovo u sjećanju izranjaju privremeno zaboravljeni krugovi-sistemi čija se izvanredna funkcionalnost u sistemu potpuno obznanjuje tek tada. Uzbuđenju nema kraja i granice oplemenjene mašte u stalnom su razmicanju. Rasplet se odlaže do one tačke na kojoj je čitaočeva radoznalost dovedena u stanje blisko neizdržljivosti, ali ga kao dostojna nagrada očekuje potpuno zadovoljenje i smirenje u spoznaji o Šeherzadinoj besprijekornoj pripovjedačkoj koncentraciji.
Na ovome mjestu - imajući u vidu, dakle, specifičnu strukturu Hiljadu i jedne noći kao jedno od najljepših njenih svojstava - nužno je saopćiti upozorenje koje nudimo kao vlastito iskustvo u čitanju Hiljadu ijedne noći.
Naime, onaj ko je pročitao priču-dvije iz Hiljadu i jedne noći ima sasvim drukčiji, kvalitativno inferiorniji doživljaj ovoga djela od čitaoca koji je proputovao cijelim njegovim svijetom: on je upoznao tek jedan "pejzaž” ne sluteći o mnoštvu drugih i uvijek ljepših predjela ljudske imaginacije dovedene do perfekcije koja se da uočiti i doživjeti samo u skladnoj cjelini. Čitaocu priče-dvije izmiče ono drhtavo uzbuđenje za kojim svjesno ide putnik kroz vascijeli svijet zbornika. Prvi čitalac, najzad, ne spoznaje ono što je možda najhitnije, ili je blizu tome, za impozantni sklad Šeherzadinoga svijeta, odnosno za strukturu umjetničkog djela; drugi čitalac će zasigurno biti ozaren drukčijim saznanjima i iskustvom. Zbog toga podstičemo na odvažnu odluku - odvažnu s obzirom na obim zbornika - da se čitalac prepusti moćnoj matici Hiljadu i jedne noći: nagrada će biti dostojna njegova truda, a stečeno iskustvo adekvatno riziku upuštanja u tu avanturu.
Nošeni krilima Šeherzadine imaginacije svijetom o kome tako čežnjivo, makar i u potaji, snatri svaka plemenita duša, uzbuđuje nas saznanje kako antički hirovita sudbina ne miruje ni jednoga trena i kako je sve u stanju da se preobrazi u hipu: na mnogo mjesta čitaocu dah zastaje pred pripovjedačevom sposobnošću i odlučnošću da preobražava i preusmjerava događaje i sudbine, pri čemu ni najmanje ne smeta takva hirovitost - nema toga što u ovim pričama nije moguće i uvijek na svoj način razložno. U 134. noći, na primjer, jedan crtež na zidu dvorca, odnosno jedan princezin san, presudno utiču na mijenjanje stvarnosti i odnosa junaka prema njoj. To spasonosno preplitanje sna i jave, želja i stvarnosti, u univerzumu Hiljadu i jedne noći djeluje u prvi mah iznenađujuće, ali se brzo naviknete na iznenađenja u svijetu kojim se krećete i prihvatite ih kao sasvim prirodna u tome univerzumu. Najraznovrsnije i najtegobnije životne situacije spretno se rješavaju pripovjedačkim činom, te se čitaocu brzo ukazuje volšebna inverzija u kojoj je priča važnija od samoga života, jer je uvijek u stanju da odlučuje o njemu: u neprekidnom nadmetanju smrti i priče ova potonja se pokazuje moćnijom i spretnijom jer ne samo da će trijumfirati poštedom Šeherzade, nego i u mnogim drugim okvirnim pričama sam Svevišnji život je inferiroran pred nadmoćnom pripovjednošću. Ovdje je život u priči i radi nje; ona ima volšebnu moć da ga stvara i preusmjerava, a svako ljudsko biće čija duša je sačuvala dovoljno širine za uzvišenu umjetničku stilizaciju života kao plemeniti dio sebe same, u kojoj je ostalo nade u katarzično pročišćenje, naprosto će prihvatiti u zagrljaj Šeherzadinu srčanost i pripovjedačko umijeće zbog dragocjene pomoći koju mu pruža u otkrivanju toga dijela sebe potisnutog pred ozbiljnošću dnevne pragme. Teško da postoji djelo poput Hiljadu i jedne noći u kome ste tako sretni sami sa sobom, budući u svijetu koji pripada vašoj najdubljoj intimi, koji vas vraća u osunčane predjele djetinjstva i koji vam, opet srećom, ne dopušta da nepovratno odrastete, ili, tačnije, koji vam omogućava da se kao odrastao odvažno vraćate djetinjstva] i zatomljenom dijelu svoje unutarnje zbilje. Dodajmo tome kako nam nije poznato da je neko književno djelo u povijesti svjetske književnosti sve ovo dovelo do perfekcije kao što je u tome uspjela Hiljadu i jedna noć.
U krajnjim konsekvencama, dolazimo do nedvosmislenog a iznenađujućeg zaključka: Ideja priče u Hiljadu i jednoj noći vrhovna je ideja i princip na kome i radi koga je sazdan taj univerzum. U skladu s tim, dakle u skladu sa zakonima toga svijeta, nisu u pravu površni čitaoci koji bi htjeli dokazivati nesavršenstvo Hiljadu i jedne noći zbog obrta neprihvatljivih "trezvenom” prosuđivanju. Takvim čitaocima došlo bi kao izbavljenje spoznaja vrhovnog principa i ideje Hiljadu i jedne noći: to je svijet sanja u kome je ideja snivanja važnija od samoga snivanja i u kome je ta ideja uvijek kadra da opravda prividno nesavršenstvo snivanja.
Skloni smo uvjerenju da je tako veličanstvena ideja priče-sna mogla nastati jedino tamo gdje i jest nastala - na imaginativnom Istoku, religijskom ishodištu, ili ishodištu religijskog, gdje je nebo mnogo bliže zemlji nego što je na Zapadu i gdje, srećom, nema one čvrste barijere između ratia i imaginacije. Istočnjak je neuporedivo sretniji u svojoj sposobnosti da nebo čini bližim zemlji, ili obrnuto: da zemlju "boji” dohvatljivim nebeskim plavetnilom. Zato je i Džubran imao ogroman uspjeh na Zapadu - jer lirski nadahnuto i metaforički razdragano kazuje o ljudskoj duši koja ne razaznaje poput zapadnjačkih čitalaca "ovu” kratkotrajnu stvarnost od "one” svevremene imaginativne; one traju simultano i jednako su stvarne.
Isto tako, vjerujemo da je to jedno od mogućih objašnjenja različitih statusa Hiljadu i jedne noći na Istoku i na Zapadu, što ovom prilikom nudimo, uz krajnji oprez i uračunat rizik, kao hipotezu koju bi tek valjalo dokazivati. Naime, ovako skicom nagoviješteni univerzum Hiljadu i jedne noći mnogo je običniji i bliži čovjeku Istoka nego onome sa Zapada. Ovaj drugi očaran je svijetom Hiljadu i jedne noći možda ponajviše zbog toga što u tome djelu i pomoću njega prepoznaje nesavršenstvo vlastite duše koja vazda stremi dosezanju veličanstvene ideje Hiljadu i jedne noći, duše u čijim se tamnim dubinama ugnijezdio strah zbog one prevelike udaljenosti neba od zemlje. Ushićeni Borges će reći kako su Arapi manje od nas oduševljeni tom zbirkom čuda i da ne drže previše do izvornika: "njima su znani i ti ljudi, i običaji, i talismani, i pustinje, i zlodusi koje u tim pričama nalazimo”.{3}
Bilo kako bilo, za svijet Zapada i za svjetsku kulturu u cjelini sretna je ona davna godina na samome pragu XVIII vijeka kada se siromašni i anonimni francuski orijentalist Jean Antoine Galland umoran vratio sa Istoka noseći arapski izvornik Hiljadu i jedne noći, a vjerovatno i njihovu maronitsku verziju obogaćenu pričama kojih nema u danas poznatim kritičkim izdanjima zbornika. Siromašni Galland vjerovatno ni slutio nije kakvo blago nosi u svome skromnom prtljagu, na požutjelim listovima ispisanim hamajlijskim arapskim pismom.
Nije sasvim izvjesno kako bi Evropljani primili Šeherzadu da je nisu upoznali u ruhu Gallandovog prijevoda koji je svojevrsna, izvanredna kreacija i koji je takvim prijevodom postavio do danas aktualan prevodilački problem: u kojoj mjeri je korisno biti vjeran originalnoj Šeherzadi?
Uglavnom, Gallandovim prijevodom dijela Hiljadu i jedne noći otpočela je nova epoha u viševjekovnom pohodu ovoga djela od daleke i drevne Indije, preko Perzije i arapsko- islamskog halifata, preko mamelučkog Egipta - u Evropu u kojoj Šeherzada, s novim žarom i preporođena, za otmjenim damskim stolovima i u studenim evropskim noćima tiho i dostojanstveno kazuje svoje tople orijentalne priče. Evropska publika se osjeća usrećenom i ushićenom.
Međutim, prije nego što osvijetlimo otkriće Hiljadu i jedne noći na Zapadu, prirodno bi bilo zainteresirati se za njen postanak i stasanje na Istoku.

26. noć
Kada nastupi dvadeset i šesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je mladi trgovac rekao kršćaninu:
- Pošto uđoh, sjedoh ne primjećujući ništa osim žene koja mi priđe s vijencem na glavi optočenim biserima i draguljima. Bila je napuderisana i našminkana. Čim me ugleda, ona mi se osmjehnu, zagrli me i privuče na svoje grudi. Stavi usne na moje usne i poče mi jezik sisati, a i ja njen.
- Je li istina da si mi došao, ili je ovo samo san? - pitala me.
- Ja sam tvoj rob - odgovorih joj.
- Dobro mi došao! Allaha mi, od onog dana kada sam te vidjela nisu mi prijali ni san, ni jelo.
- Meni također - rekoh.
Zatim sjedosmo i počesmo razgovarati dok sam ja, stideći se, u zemlju gledao. Ne prođe dugo vremena, kad mi donesoše sofru s raznovrsnim jelima i pečenom kokoši. Jeli smo dok se ne zasitismo, a zatim mi donesoše posudu i ibrik, te oprah ruke i onda se namirisasmo đulsijama i mošusom. Kada sjedosmo da razgovaramo, ona kaza stihove:


Da sam znala, prostrla bih rad dolaska tvoga
Stazu srca ili tamu oka svoga;

Tebi u susret obraze bih svoje prostirala,
A od vjeđa svojih stazu bih načinila.


Zatim se požali na svoje ljubavne jade, a ja njoj na svoje. Ljubav prema njoj sasvim ovlada mnome. Novac za mene izgubi svaki smisao. Onda smo se igrali, grickali i ljubili dok ne pade noć, kada nam djevojke donesoše hranu i piće tako da je ličilo na pravu gozbu. Jeli smo do pola noći, a onda odosmo u postelju da spavamo. Spavao sam s njom do jutra, i u životu nisam doživio noć kao tu. Kad osvanu jutro, ustadoh i bacih pod njenu postelju mahramu s novcem. Pozdravih se i pođoh, dok je ona plakala govoreći:
- Gospodine, kada ću opet vidjeti ovo divno lice?
- Doći ću ti večeras - rekoh.
Izađoh i zatekoh vlasnika magarca koji me je jučer doveo na kapiju kako me još čeka. Uzjašem magarca i pođem do Mesrurovog hana gdje sjašem i vlasniku dam pola dinara rekavši mu:
- Dođi u vrijeme sunčevog zalaska.
- Svakako! - reče on.
Onda uđoh u han, doručkovah, pa pođoh da potražujem novac za platno. Kada se vratih, pripremih za ženu pečeno pile, uzeh malo slatkiša i pozvah jednog vlasnika magarca. Opisah mu mjesto gdje će to odnijeti i platih mu. Nakon toga, bavio sam se svojim poslovima do pred zalazak sunca, kada dođe onaj čovjek s magarcem. Uzeh pedeset dinara, stavih ih u mahramu i pođoh. Pošto stigoh do one žene, vidjeh da je mramorni pod obrisan, bakar očišćen, da su spremljeni svijećnjaci, svijeće upaljene, hrana postavljena i vino pripremljeno. Čim me ugleda, ona mi savi ruke oko vrata i reče:
- Nedostajao si mi!
Zatim priđoh sofri i počesmo jesti dok se ne zasitismo, a onda djevojke digoše sofru i poslužiše piće. Pili smo tako i grickali mezu do ponoći, kada pođosmo na spavanje. Ujutro, ja ustadoh, dadoh ženi pedeset dinara kao i ranije i pođoh od nje. Vani nađem čovjeka s magarcem, te pojašem do hana gdje odspavah izvjesno vrijeme. Kada ustadoh, pripremih za večeru oraha i badema za pilav od riže. Pripremih pržen krompir i tome slično, a onda uzeh voća, oraha, mirisa i sve to poslah njoj. Najzad pođoh u han, stavih pedeset dinara u mahramu i izađoh napolje. Jahao sam magarca do njenih dvora, kao i obično, te uđoh i počesmo jesti i piti, a onda legosmo da spavamo. Ujutro ustadoh, ostavih mahramu s novcem i stigoh na magarcu do hana, kao i obično.
Tako sam neprekidno radio izvjesno vrijeme, dok jednom ne provedoh noć kod nje, a ujutro ne imadoh ni prebijene pare. Mislio sam: "To je đavolski posao!" Onda izrecitirah stihove:


Siromašnom mladiću svjetlost ne blista,
Već on tamni kao svjetlost sunčeva zalaska.

Ako ga nema, ljudi ga ne spominju;
Kad se pojavi novac od njega očekuju.

Čaršijom kada ide mora se skrivati,
A u pustinji mora gorke suze liti.

Allaha mi, čovjek je i vlastitoj rodbini
Kad je siromah mrzak kao i svi tuđini!


Prošetah do ulice Bejnelkasrejn i stigoh do kapije Zuvejle. Tu vidjeh kako ljudi stoje u gužvi tako da je mnoštvo naroda zakrčilo kapiju. Voljom sudbine, ugledah jednog vojnika i priklještih ga nehotice, te mi se ruka nađe u njegovom džepu. Počeh pipati i napipah novčanik u džepu u kome bijaše moja ruka. Dohvatim taj novčanik i izvadim ga iz džepa, ali vojnik osjeti da mu je džep olakšao, pa stavi ruku u džep, ali ne nađe u njemu ništa. Okrenu se prema meni, podiže ruku u kojoj bijaše batina i udari me po glavi tako da se stropoštah na zemlju. Oko nas se sjatiše ljudi koji zgrabiše vojnikovog konja za uzde vičući:
- Zar si zbog gužve tako udario mladića?!
- To je lopuža i kradljivac! - vikao je vojnik. Utom se ja osvijestih i čuh kako ljudi govore:
- To je jedan divan mladić koji nije ništa uzeo.
Neki su govorili da mu vjeruju, a drugi da laže, i tako počeše silna naklapanja. Ljudi su me vukli htijući me osloboditi, ali se voljom sudbine upravo u tome času pojavi valija sa stražarima. Došavši do kapije, vidješe ljude okupljene oko vojnika, te valija reče:
- Šta se dogodilo?
- Allaha mi, zapovjedniče - reče vojnik - ovaj je lopov! U džepu sam imao plavi novčanik sa dvadeset dinara i on mi ga je uzeo dok sam bio u gužvi.
- Je li još neko bio s tobom? - upita valija vojnika.
- Nije - odgovori on. Onda valija dozva komandira i reče mu:
- Ščepaj ovoga i pretraži ga!
On me zgrabi tako da mi nije bilo spasa, a valija mu je naređivao:
- Svucite ga do gola!
Kada me svukoše, nađoše novčanik u mojoj odjeći. Pošto vidje novčanik, valija ga uze, otvori i prebroja u njemu dvadeset dinara, baš kao što je rekao vojnik. Valija se rasrdi i podviknu na svoje pratioce:
- Privedite ga!
Oni me privedoše, te valija reče:
- Momče, govori istinu! Jesi li ukrao novčanik?
Ja poniknuh pogledom razmišljajući: "Ako kažem da ga nisam ukrao, ta on mi ga je već izvukao iz odjeće! Ako kažem da sam ga ukrao, zlostavljat će me." Onda podigoh glavu i rekoh:
- Da, ja sam ga uzeo.
Čuvši šta govorim, valija se iznenadi, pa pozva svjedoke koji dođoše i posvjedočiše moje riječi. Sve se to zbivalo na kapiji Zuvejle. Valija naredi dželatu da mi odsiječe ruku i on mi odsiječe desnu ruku. Vojnikovo srce omekša, te se on poče zauzimati za mene moleći da me ne ubiju. Valija me ostavi i ode, a ljudi se okupiše oko mene pojeći me. Vojnik mi dade novčanik govoreći:
- Ti si divan mladić. Ne treba da budeš lopov.
Ja uzeh novčanik i izgovorih stihove:


Allaha mi, brate, nikad nisam krao,
Niti sam, najbolji čovječe, ikad otimao.

Samo me sudba varljiva izdala
Pa me u jade, brige i bijedu gurnula.

I nisi me ti, već me Allah strijelom porazio
Kojom mije krunu bogatstva s glave skinuo.


Vojnik ode ostavivši mi novčanik, a onda pođoh i ja i zavih ruku u krpu pa je stavih pod pazuho. Bio sam se promijenio, požutio zbog svega što mi se dogodilo, i pođoh pješačeći do ženine kuće, sasvim skrhan. Kada stigoh, opružih se po postelji, a djevojka uoči da mi se promijenila boja lica pa me upita:
- Šta te boli? Zašto si se tako promijenio?
- Boli me glava i ne osjećam se dobro - odgovorih.
Ona se uznemiri i uplaši za me, pa mi reče:
- Ne ranjavaj mi srce, dragi gospodine! Sjedi i gore glavu. Ispričaj mi šta ti se danas dogodilo. Tako je rječit izraz tvoga lica.
- Okani se razgovora - zaplakah.
- Kao da me više ne želiš. Vidim da si drukčiji nego što si bio obično.
Zatim ona poče plakati pokušavajući razgovarati sa mnom, ali joj nisam odgovarao sve dok se ne primače noć. Tada mi donese jelo, ali ga odbih zbog straha da ne primijeti kako jedem lijevom rukom.
- Ne jede mi se sada - rekoh.
- Pričaj mi šta ti se dogodilo danas - navaljivala je. - Zašto si zabrinut i slomljena srca?
- Sada ću ti sve potanko ispričati - rekoh joj, a ona mi ponudi piće i reče:
- Uzmi! To će te razgaliti. Moraš popiti i ispričati mi šta se dogodilo.
- Ako baš mora tako biti, napoj me svojom rukom.
Žena napuni pehar i ja ga ispih, zatim ga ponovo napuni i pruži mi ga. Prihvatih pehar lijevom rukom i suze mi potekoše dok sam recitirao:


Kada Allah poželi šta učiniti
Biću koje čuje, vidi i zna misliti

Srce mu oslijepi i sluh mu oduzme,
Kao vlas kose razum mu otrgne.

A kada se izvrši volja Njegova,
Vrati mu razum da se poučava.


Kada završih recitaciju, uzeh pehar lijevom rukom i zaplakah. Djevojka vidje kako plačem, pa zavapi:
- Zašto plačeš? Srce si mi ranio. Zašto uzimaš pehar lijevom rukom?
- Imam čir na ruci - odgovorih.
- Daj ruku da ti probušim čir.
- Još nije vrijeme za to - odgovorih. - Ne zamaraj me, i neću ti sada dati ruku!
Zatim ispih pehar, a ona me je pojila dok me piće ne omami, te zaspah na tome mjestu. Kada djevojka vidje moju ruku bez šake, kada me pretrese i nađe novčanik s novcem, obuze je silna tuga. Patila je zbog mene sve do jutra. Pošto se probudih, vidjeh da mi je pripremila i donijela kuhano meso. Bila su to, zapravo, četiri pileta. Napoji me peharom vina, te ja pojedoh, popih i ostavih novčanik spremajući se da pođem, kad mi ona reče:
- Kamo si krenuo?
- Na jedno mjesto. Da otjeram brige sa srca.
- Nemoj ići, nego sjedi tu - reče djevojka, a kad sjedoh, ona upita: - Je li te ljubav prema meni dovela dotle da si na me potrošio sav novac, a onda si i bez šake ostao? Ti i Allah ste mi svjedoci da te neću ostaviti i vidjet ćeš da istinu govorim. Možda je Allah uslišio moju molbu da se udam za tebe.
Zatim djevojka posla po svjedoke i kada dođoše, reče im:
- Sastavite mi bračni ugovor s ovim mladićem. Posvjedočite da sam uzela mehr.
Pošto nam napisaše ugovor, djevojka reče:
- Budite svjedoci da sva moja imovina koja se nalazi u ovome sanduku, da svi moji robovi i robinje pripadaju ovome mladiću.
Oni posvjedočiše i kada primih darovnicu, svjedoci odoše s primljenom nagradom. Djevojka me uze za ruku i povede u magazu, otvori jedan veliki sanduk i reče:
- Pogledaj šta je u sanduku!
Vidjeh da je sanduk pun mahrama.
- Ovo je tvoja imovina koju sam ti uzela - reče djevojka. - Kad god si mi dao mahramu sa pedeset dinara, ja sam ih zavezivala i bacala u ovaj sanduk. Sada uzmi svoj novac. Sami Allah ti ga vraća i od danas si moj muž. Dogodila ti se nesreća zbog mene, tako da si ostao bez desne ruke. Nisam ti je u stanju nadoknaditi. Čak i dušu kada bih dala, bilo bi malo prema tvojoj vrijednosti. Uzmi svoj novac - zaključi djevojka.
Ja to primih, pa sve što bijaše u njenom sanduku prenesoh u jedan drugi sanduk, stavih njen uz svoj novac koji sam joj bio dao. Srce mi se razgali i moje brige se raspršiše. Ustadoh, poljubih je i kada se ponapismo, ona reče:
- Svu svoju imovinu i svoju ruku si uložio u ljubav prema meni. Kako da ti uzvratim? Kada bih i dušu dala, bilo bi malo. Ne znam kako ti mogu uzvratiti.
Zatim mi prepisa svu svoju imovinu: odjeću koju je nosila, nakit, nekretnine i ostalo. Te noći nije mogla zaspati brinući se zbog mene, a ja sam joj pripovijedao šta se sve zbilo. Tako provedosmo noć.
Živjeli smo zajedno nepun mjesec dana. Ona poče sve više slabiti i bolest uze maha, te ne prođe ni pedeset dana a žena se preseli na ahiret. Opremih je, ukopah, proučih hatmu{87} i podijelili mnoštvo novaca kao sadaku za njenu dušu. Tek kada napustih njen mezar, vidjeh da je imala veliko bogatstvo i nekretnine. Pored svega ostalog, imala je magaze sa sezamom koji sam i tebi djelomično prodao. Nisam ti dolazio za sve ovo vrijeme samo zato što sam prodavao ostatak zaliha. Još uvijek nisam uzeo sav novac. Nešto ću ti reći i molim te da mi ne proturječiš, jer sam te zakinuo. Poklanjam ti novac koji je kod tebe, a uzeo si ga za sezam. Eto, zašto sam jeo lijevom rukom.
- Ljubazan si i dobročinstvo si mi učinio - rekoh, a on nastavi:
- Moraš sa mnom poći u moju zemlju. Kupio sam trgovačke tovare u Kairu i Aleksandriji. Hoćeš li da mi praviš društvo?
- Hoću - rekoh i odredih mu rok do početka mjeseca. Zatim rasprodah sve što sam imao i za dobijeni novac kupih trgovačku robu, te se otisnuh na put s tim mladićem dok ne stigoh u vašu zemlju. Mladić prodade svu svoju robu i umjesto nje kupi drugu robu u vašoj zemlji, pa ode put Kaira. Meni bi suđeno da zanoćim ovdje i desi se to što mi se desi u tuđini. Presvijetli care, to je čudesnije od događaja s grbavcem.
- Sve vas valja povješati...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

27. noć
Kada nastupi dvadeset i sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je kineski car rekao da ih valja sve povješati, a onda nadzornik priđe caru i reče:
- Ako mi dopustiš, ispričat ću ti priču o tome šta mi se dogodilo prije nego što nađoh ovoga grbavca. Ukoliko bude čudesnija od događaja s njim, pokloni nam živote.
- Hajde da čujemo - složi se car.
- Prošle noći - poče kazivati nadzornik - bio sam na jednome skupu gdje se učila hatma. Tamo se bijahu okupili učači Kurana i pošto proučiše hatmu, postaviše sofru. U obilju onoga što donesoše bijaše jelo zerbadža koje počesmo jesti. Jedan gost ga nije htio ni okusiti. Molili smo ga, ali se on zakle da neće jesti. Pošto nismo popuštali, on reče:
- Ne navaljujte! Dovoljno je ono što mi se već dogodilo zato što sam ga jeo.
Zatim kaza ove stihove:


Kad nekog prijatelja ne mogu da shvatim
Lukavstva mi ne pomažu da ga napustim.


Pošto završismo s jelom, rekosmo mu:
- Tako ti Allaha, zašto odbijaš da jedeš zerbadžu?
- Zato što je jedem samo onda kad ruke operem četrdeset puta potašom, četrdeset puta sodom i četrdeset puta sapunom, ukupno stotinu i dvadeset puta.
Domaćin naredi poslužiteljima da donesu vode i ostalo što mu je bilo potrebno, te gost opra ruke onako kako je govorio. Zatim s gađenjem priđe, sjede pa posegnu rukom bojažljivo, dohvati jelo i poče jesti s velikim naporom, dok smo mu se mi beskrajno čudili. Ruka mu se tresla, te on ispruži palac i uočismo da je odsječen. Jeo je sa četiri prsta.
- Allaha ti, šta je s tvojim palcem? - upitasmo ga. - Je li ti ga Allah tako stvorio, ili se dogodila nesreća?
- Braćo moja - odgovori on - nije takav samo ovaj, već i drugi palac, a takva su mi i oba stopala. Pogledajte! - reče pokazujući palac druge ruke i mi vidjesmo da je isti kao palac na desnoj ruci. Ni na jednom stopalu nije imao palca.
Vidjevši ga takvog, začudismo se još više, pa mu rekosmo:
- Nestrpljivi smo da čujemo priču o tome zašto su ti odsječeni palčevi na rukama i nogama i zašto pereš ruke stotinu i dvadeset puta.
- Moj otac bijaše veliki trgovac, zapravo najveći trgovac u gradu Bagdadu u vrijeme halife Haruna ar-Rešida - poče on pričati. - Veoma je volio piti vino i slušati lutnju. Poslije smrti nije ostavio ništa. Opremih ga, proučih mu hatmu i danonoćno tugovah za njim. Onda otvorih njegov dućan i vidjeh da je ostavio jedva nešto malo, čak otkrih mnoge dugove. Umirivah povjerioce i umoljavah ih, te se počeh baviti trgovinom i od petka do petka otplaćivati dugove. Tako sam radio sve dok ne otplatih dugove i počeh uvećavati svoj kapital. Dok sam jednog dana sjedio, ugledah djevojku od koje moje oči ljepše nisu vidjele. Nosila je nakit i gizdave haljine. Jahala je mazgu dok je ispred nje išao jedan rob, a za njom drugi. Na početku trga zaustavi mazgu, pa pješke pođe na trg, dok je iza nje išao jedan sluga koji reče:
- Izađi, gospođo, da te neko ne prepozna jer ćeš nas tako staviti na vatru.
Sluga ju je zaklanjao dok je ona razgledala trgovačke dućane, ali ne nađe raskošnijeg od moga. Kada sa slugom iza sebe pređe na moju stranu, dakle u pratnji sluge, sjede u dućan pozdravivši me tako da nisam čuo ljepšeg ni umilnijeg glasa od njenoga. Zatim ona otkri lice i kada je ugledah, izmami mi hiljadu uzdaha i istog trena pade mi na srce. Zurio sam u njeno lice recitirajući stihove:


Reci ljepotici pod svilenim velom:
Smrt je bolja od patnji pod tvojim pogledom.

Priđi bliže - možda ću preživjeti;
Evo pružam ruku, hoćeš li me darovati?

Saslušavši moje stihove, ona poče recitirati:

Uvehnut će moje srce zbog ljubavi prema tebi
Jer to srce nikad drugoga ljubih ne bi.

Ako mi pogled na drugoj ljepoti zastane,
Do našeg susreta duša će da uvehne.

I kunem se da drugoga ljubiti neću-
Do viđenja našeg od ljubavi umrijet ću.

Peharom ljubavi čista ljubav me opila;
Kad je mene, da je bar i tebe potopila.

Nosi mi dušu kada pođeš ka daljini,
A gdje se zaustaviš tu mije sahrani.

Kad počneš mi ime pored groba izgovarati
Jeka mojih kostiju tvom jecaju će se odazvati.

Kad bi me pitali: "Šta najviše želiš, Allaha ti?"
Rekla bih: "Da mi On oprosti a da mi oprostiš i ti. "


Pošto je izrecitirala stihove, upita me:
- Imaš li kakvih lijepih tkanina, mladiću?
- Gospođo, tvoj sam rob ubogi. Strpi se dok trgovci otvore dućane, pa ću ti donijeti šta želiš.
Zatim zapodjenusmo razgovor i ja sam se davio u moru ljubavi prema njoj. Naprosto sam
nestajao u toj ljubavi dok trgovci ne otvoriše dućane, a onda ustadoh i uzeh joj sve što je tražila. Platih robu pet hiljada dirhema, pa je svu dadoh slugi koji je preuze i oni odoše s trga. Dovedoše ženi mazgu koju ona uzjaha ne spomenuvši mi otkuda je, a mene bijaše stid da je to pitam. Preuzeh obavezu prema trgovcima prihvativši dug od pet hiljada dirhema.
Kada dođoh kući, bio sam opijen ljubavlju. Donesoše mi večeru i poslije prvog zalogaja sjetih se njene ljepote i ljupkosti zbog koje više nisam mogao jesti. Pokušah spavati, ali mi san nije dolazio na oči.
Provedoh sedam dana u takvom stanju. Trgovci su tražili svoj novac, ali sam ih uvjeravao da se strpe još jednu sedmicu. Nakon sedam dana, žena se pojavi jašući mazgu, u pratnji sluge i dva roba. Pozdravi me i reče:
- Gospodine, malo si čekao novac koji ti dugujem za platno. Dovedi mjenjača i uzmi svoj novac.
Mjenjač dođe, te sluga izvadi novac koji ja preuzeh. Onda se upustih u razgovor s njom dok ne oživi trg i trgovci otvoriše dućane. Tada mi djevojka reče:
- Uzmi mi to i to.
Pokupovah od trgovaca sve što je htjela. Ona to uze i ode ne pitavši me za cijenu. Kad djevojka ode, pokajah se zbog onog što sam učinio, a platio sam to što je tražila hiljadu dinara. Čim mi djevojka izmače iz vida, pomislih: "Kakva je to ljubav! Dala mi je pet hiljada dirhema, a uzela je stvari koje vrijede hiljadu dinara!" Uplaših se propasti i da ću izgubiti novac koji dugujem ljudima. Mislio sam: "Trgovci znaju samo mene. Ova žena je varalica koja me obmanula svojom ljepotom. Primjetila je da sam mlad, pa se poigrala sa mnom, a ja nisam upitao ni gdje stanuje".
Bio sam u nevolji. Ona se nije pojavljivala duže od mjesec dana, a trgovci su me tražili i vršili pritisak na me. Izložih svoju imovinu na prodaju misleći kako ću propasti.
Dok sam jednom razmišljajući sjedio, osjetih kako ona sjahuje na ulazu na trg. Djevojka dođe k meni i čim je vidjeh, moje brige se raspršiše, te zaboravih sve nevolje u kojima sam se našao. Ona započe razgovor na svoj zanosni način.
- Donesi vagu i izmjeri svoju imovinu - reče i dade mi novac za koji bijaše uzela robu, ali mi dade i kamatu. Zatim se upusti u razgovor sa mnom, tako da sam mogao umrijeti od radosti i sreće.
- Imaš li ženu? - upita me.
- Nemam. Ne poznajem ni jednu ženu - rekoh plačnim glasom.
- Zašto plačeš? - upita.
- Zbog nečeg što mi pade na pamet - rekoh, pa uzeh nekoliko dinara i dadoh ih slugi moleći ga da bude provodadžija. Sluga se nasmija:
- Ona je zaljubljena u tebe više nego ti u nju. Njoj ne trebaju tkanine, već sve to čini zbog ljubavi prema tebi. Razgovaraj s njom o čemu god hoćeš, neće ti se opirati.
Djevojka vidje kako dajem novac slugi, te se vrati i sjede, a ja joj rekoh:
- Budi naklonjena svome robu i poslušaj ga što će ti reći.
Zatim počeh pričati o tome šta mi je na duši, a ona bijaše iznenađena time i reče mi:
- Ovaj sluga će ti donijeti moje pismo i postupi prema onome što će ti reći.
Djevojka ustade i ode, a ja predadoh trgovcima novac sa profitom. Međutim, pošto djevojka ode, ja počeh žaliti što nisam mogao ništa saznati o njoj. Te noći nisam mogao ni oka sklopiti. Nekoliko dana kasnije, dođe njen sluga koga lijepo primih i upitah za djevojku, a on mi reče da je bolesna.
- Objasni mi šta joj je? - pitao sam.
- Tu djevojku je odgojila gospođa Zubejda, žena Haruna ar-Rešida, i ona je jedna od njenih djevojaka. Molila je svoju gospođu da joj dopusti izlaske i ona joj je to dopustila, tako da je, zahvaljujući izlascima, postala upraviteljica. Potom je pričala gospodarici o tebi i molila je da je vjenča s tobom, ali joj je gospodarica rekla: "Ne pristajem dok ne vidim tog mladića. Ako ti bude sličan, udat ću te za njega." Sada želimo da te odvedemo u dvor. Ako uđeš u dvor, a da to niko ne primjeti, uspjet ćeš se oženiti njome, a ako te otkriju, glavu ćeš izgubiti. Šta veliš?
- Pristajem - rekoh. - Poći ću s tobom i podnijeti to o čemu govoriš.
- Večeras budi u džamiji koju je sagradila gospođa Zubejda na Tigrisu. Tu klanjaj i zanoći - nastavi sluga.
- S radošću i zadovoljstvom - rekoh.
Kada nastupi večer, pođoh u džamiju, klanjah u njoj i prenoćih, a čim svanu zora, pojaviše se dvojica slugu u čamcima noseći prazne sanduke koje unesoše u džamiju i odoše. Zapravo, jedan ostade i kada ga malo bolje pogledah, vidjeh da je to onaj što je posredovao između mene i djevojke. Nakon kratkog vremena, dođe i ona moja djevojka i čim priđe, ja skočih prema njoj i zagrlih je, a ona me poljubi i zaplaka. Porazgovarasmo izvjesno vrijeme, a onda me ona smjesti u sanduk koji zatvori nada mnom. Nisam ni osjetio kad se nađoh u halifinom dvoru. Donesoše mi odjeće koja je vrijedjela pedeset hiljada dirhema, a onda ugledah dvadeset prsatih robinja među kojima bijaše gospođa Zubejda koja se jedva kretala pod skupocjenom odjećom i nakitom. Pošto gospođa Zubejda priđe, robinje se rasporediše oko nje. Ja joj pristupili i poljubih tlo pred njom, a ona mi dade znak da sjednem. Zubejda me poče ispitivati ko sam i kojeg porijekla, a ja sam odgovarao na sve što je pitala. Gospođa se radovala, govoreći:
- Allaha mi, nisam uzalud odgajala ovu djevojku. Neka znaš da je djevojka kao naše dijete i ona je Božiji dar tebi.
Poljubih tlo pred njom radostan što ću se oženiti njome. Zatim mi gospođa naredi da kod nje ostanem deset dana. Ostadoh koliko je tražila ne vidjevši više svoju djevojku. Ručak i večeru su mi donosile neke druge. Nakon deset dana, gospođa Zubejda zatraži dopuštenje od svoga muža, zapovjednika pravovjernih, da uda svoju robinju. Halifa dozvoli i zapovijedi da joj se da deset hiljada dinara, te gospođa Zubejda posla po kadiju i svjedoke i vjenčasmo se. Onda napraviše slatkiše i druga divna jela koja razdijeliše po kućama. Veselje potraja deset dana. Nakon dvadeset dana, odvedoše djevojku u hamam, pa postaviše sofru s jelima među kojima bijaše i zerbadža zašećerena, prelivena đulsijom i mošusom. Bijahu tu i razne vrste pečenih kokoški i drugih vrsta jela od kojih ti pamet staje. Bogami, ja navalih na sofru i nimalo ne oklijevajući počeh jesti zerbadžu dok se ne zasitih, pa obrisah ruke zaboravivši da ih operem.
Sjedio sam tako dok ne pade mrak i ne upališe se svijeće. Tada se pojaviše pjevačice s defovima dok su kitili mladu i darivali je zlatom. Obiđe ona tako cijeli dvor. Nakon toga je dovedoše k meni i svukoše je. Pošto ostadosmo sami u postelji, grlio sam je ne vjerujući da je moja. Ona, međutim, namirisa na mojoj ruci zerbadžu, te vrisnu tako da robinje sa svih strana pohrliše k njoj. Zadrhtah od straha, ne shvaćajući o čemu se radi.
- Šta je, sestro? - upitaše je djevojke.
- Vodite od mene ovog luđaka! Mislila sam da je pametan!
- Zašto misliš da sam lud? - upitah je.
- Luđače!- odgovori ona. - Zašto nisi oprao ruke kad si jeo zerbadžu? Allaha mi, neću te tako ludog!
Zatim dohvati bič što bijaše pored nje i poče me tući po leđima i zadnjici dok nisam svijest izgubio od silnih udaraca. Onda se obrati djevojkama:
- Uzmite ga i vodite upravitelju grada neka mu odsiječe ruku kojom je jeo zerbadžu, a nije oprao ruku.
- Nema moći ni sile nad Božijom silom! - rekoh kada sam čuo šta govori. - Zar ćete mi odsjeći ruku samo zato što sam njome jeo zerbadžu, a nisam je oprao?!
Onda je djevojke počeše umoljavati:
- Nemoj mu, sestro, za zlo uzeti ovaj put!
- Bogami, moram mu odsjeći neki dio tijela! - govorila je. Zatim ode i nije se pojavljivala deset dana. Nakon tih deset dana, dođe i reče mi:
- Bezobrazniče! Ja ću ti pokazati! Kako možeš jesti zerbadžu, a da ne opereš ruku!? - Zatim dozva djevojke, pa me svezaše, a moja žena uze oštru britvu i odsiječe mi palčeve na rukama i na nogama, kao što vidite, ljudi. Kada sam se onesvijestio, ona mi rane posu praškom, tako da mi krv prestade teći. Mislio sam: "Nikada više neću jesti zerbadžu, a da ne operem ruke četrdeset puta potašom, četrdeset puta sodom i četrdeset puta sapunom." Ona zatraži da se zakunem da neću jesti zerbadžu, a da ne operem ruke tako kako sam rekao. Čim ste donijeli zerbadžu, ja sam problijedio, misleći: "Evo onoga zbog čega su mi odsječeni palčevi na rukama i nogama!" Kada ste već navaljivali, rekoh sebi da moram uraditi onako kako sam se zakleo.
- Šta se zbivalo poslije toga? - upitaše ga prisutni.
- Pošto joj se zakleh, ženino srce malo omekša, te zaspasmo zajedno. Proživjesmo tako neko vrijeme, a onda mi žena reče:
- Žitelji halifinog dvora ne znaju što se dogodilo među nama, i u dvor nije ušao ni jedan stranac osim tebe. Ne bi ni ti ušao bez pomoći gospođe Zubejde.
Zatim mi dade pedeset hiljada dinara i reče:
- Uzmi ovaj novac, pa pođi da nam kupiš prostranu kuću.
Ja odoh i kupih jednu lijepu i veliku kuću, pa prenesoh sve njene dragocjenosti, bogatstvo, i sve platno u tu kupljenu kuću. Eto zašto su mi odsječeni palčevi!
Onda smo jeli i razišli se, a kasnije se zbilo sve to s grbavcem. To je cijela moja priča.
- To nije čudesnije od priče o grbavcu - reče car. - Naprotiv, priča o grbavcu je čudesnija. Moram vas sve povješati.
Onda istupi Židov, poljubi zemlju i reče:
- Čestiti care, ja ću ispričati priču čudesniju od one o grbavcu.
- Da čujemo! - složi se car.
- Nešto najčudnije - poče Židov - dogodilo mi se kao mladiću u Damasku. Tamo sam izučio zanat i radio. Dok sam jednoga dana radio, pojavi se preda mnom rob iz vladarske kuće, te pođoh s njim do kuće upravnika grada. Kada uđoh, vidjeh na jednom uzvišenju mramorni krevet obložen zlatom, a na njemu je bio mlad bolestan čovjek. Sjedoh pored mladićevog uzglavlja i pomolih se za njegovo zdravlje, a on mi je davao znake očima.
- Gospodaru moj - rekoh mu - pruži mi ruku.
Mladić izvuče lijevu ruku, što mene začudi, pa pomislih: "O, čuda Božijega! Ovaj mladić je lijep i iz ugledne je kuće, a nije odgojen! To je pravo čudo!" Potom mu opipah bilo, propisah mu lijekove i obilazio sam ga deset dana dok ne ozdravi i ode u hamam, te se okupa. Mene upravitelj bogato dariva i postavi me za glavnog ljekara bolnice u Damasku. Pođoh s mladićem u hamam koji zbog nas potpuno isprazniše. Sluga uđe u odjeći, a uze odjeću koja bijaše na mladiću. Kada se svuče, primjetih da mu je odsječena desna ruka i to mi teško pade. Čudio sam se i sažaljevao ga, a onda osmotrih njegovo tijelo i otkrih na njemu tragove udaraca bičem. To me također začudi. Dok sam posmatrao mladića, on mi reče:
- Veliki mudrače! Nemoj mi se čuditi. Kada izađem iz hamama, ispričat ću ti šta mi se dogodilo.
Pošto napustismo hamam i stigosmo kući, pojedosmo i odmorismo se, a onda mladić reče:
- Želiš li pogledati jednu odaju?
- Da - odgovorih.
Mladić naredi robovima da mu gore iznesu postelju, da ispeku piliće i da nam donesu voća. Robovi uradiše kako im je zapovijeđeno i donesoše nam voće koga se prihvatismo. Mladić je jeo lijevom rukom, pa mu rekoh:
- Ispričaj mi onu svoju priču.
- Poslušaj šta mi se dogodilo, veliki mudrače. Ja sam iz Mosula. Imao sam oca kome je umro babo ostavivši desetero muške djece, a moj otac bijaše najstariji među njima. Svi su odrasli i oženili se. Moj otac dobi mene, a devetero njegove braće nisu imali djece. Tako odrastoh među devet amidža koji su mi se silno radovali. Kada postadoh zreo čovjek, nađoh se s ocem u mosulskoj džamiji, a bijaše petak, i kada klanjasmo džumu, svi ljudi izađoše - samo moj otac i amidže ostadoše da sjede i razgovaraju o svjetskim čudima. Pošto spomenuše Kairo, jedan amidža reče kako putnici pričaju da na zemlji nema ljepšega grada od Kaira i njegova Nila. Najljepše što je rečeno o Kairu i njegovom Nilu jesu ova dva distiha:


Tako vam Boga, Nilu ćete kazati
Da mi Eufrat ne može žeđ utoliti.

O, srce moje, koliko si zidalo i gradilo,
A takve ljepote nigdje nisi sagradilo!


Zatim počeše opisivati Kairo i Nil. Kada završiše opise koje sam slušao, Kairo mi priraste za srce. Nakon razgovora, razidoše se svaki svojoj kući, a ja tu noć provedoh bez sna. Nisam mogao ni jesti ni piti. Nekoliko dana kasnije, amidže se spremiše za putovanje u Kairo i ja plačući počeh moliti da putujem s njima. Otac mi najzad spremi robu i pođoh s amidžama, ali im otac reče:
- Ne puštajte ga da ide u Kairo, već ga ostavite u Damasku da tamo proda svoju robu.
Zatim pođosmo. Oprostih se s ocem i napustismo Mosul. Putovali smo do Alepa u kome
odsjedosmo nekoliko dana, a onda nastavismo put do Damaska. Damask bijaše grad u zelenilu, na rijekama, s plodovima i mnoštvom ptica, nalik na Džennet sa svim vrstama voća. Odsjedosmo u jednome hanu u kome ostadoše moje amidže dok ne prodadoše jednu, a kupiše drugu robu. Moju robu prodadoše tako da za dirhem dobih pet i dobitak me veoma obradova. Nakon toga, amidže me ostaviše i zaputiše se u Egipat, a ja se nastanih u odaji jednoga zdanja, lijepoga da se ni opisati ne može. Plaćao sam za stanovanje dva dinara mjesečno, uživao u jelima i pićima dok ne potroših sve što sam imao. Jednom sam sjedio pored kapije i ugledah djevojku kako mi prilazi u tako lijepoj odjeći kakvu ranije nisam vidio. Namignuh joj, a ona, ne oklijevajući, začas se nađe iza vrata. Zatvorih vrata radujući se što je ušla. Kad djevojka skinu zar, vidjeh da je prelijepa i odmah mi ljubav prema njoj planu u srcu. Ustanem i donesem sofru s najljepšim jelima, voćem i ostalim đakonijama. Jeli smo i zabavljali se, a onda smo pili dok se ne opismo, pa provedoh s njom divnu noć, sve do jutra. Poslije toga dadoh joj deset dinara, ali se ona zakle da neće uzeti novac, govoreći:
- Dragi moj, čekaj me za tri dana u vrijeme zalaska sunca. Tada ću ti doći. Pripremi nam za taj novac isto ovo što si sada pripremio.
Djevojka mi dade deset dinara, oprosti se sa mnom i ode, ali s njom ode i moja pamet. Kada minuse tri dana, djevojka se pojavi u odjeći protkanoj zlatom i s nakitom skupocjenijim od onog koji je ranije imala. Već sam bio pripremio za nju sve što treba prije nego što je došla, zatim se prihvatismo jela i pića i provedosmo noć do jutra, kao i obično. Nakon toga, ona mi dade deset dinara i obeća da će za tri dana opet doći. Ja pripremih sve, a nakon tri dana pojavi se djevojka u još ljepšoj odjeći i reče mi:
- Jesam li lijepa, gospodine?
- Jesi, bogami - odgovorih.
- Hoćeš li mi dozvoliti - upita ona - da dovedem djevojku ljepšu i mlađu od mene, pa da se igramo i veselimo s njom? Molila me je da pođe sa mnom i da provede noć s nama u zabavi. Dala mi je dvadeset dinara poručivši da kupim više hrane radi nje.
Potom djevojka ode, a četvrtog dana ja sve spremih kao i obično. Nakon zalaska sunca, pojavi se djevojka vodeći još jednu umotanu u zar. Uđosmo i sjedosmo, te ja, presretan, upalih svijeće i primih djevojke s velikom radošću. Zatim one ustadoše i skinuše se. Kada se nova djevojka otkri, njeno lice se pojavi nalik na pun mjesec. Ljepšu nisam vidio. Poslužih ih jelom i pićem, ali sam novoj djevojci stalno sipao pehar i pio s njom, tako da je prva djevojka potajno bila ljubomorna, pa reče:
- Allaha mi, ova djevojka je lijepa. Zar ona nije ljepša od mene?
- Jest, bogami - odgovorih.
- Htjela bih da spavaš s njom.
- S velikim zadovoljstvom - rekoh, a ona ustade, pripremi nam postelju, te ja odoh spavati s novom djevojkom sve do jutra.
Ujutro osjetih da mi je ruka umrljana krvlju, te progledah i vidjeh da je sunce već izašlo. Gurnuh djevojku, ali se njoj glava otkotrlja od tijela. Najprije pomislih da je neka šala. Zatim malo bolje razmislih, pa ustadoh, svukoh se i iskopah rupu usred odaje. Stavih djevojku u rupu i zatrpah je zemljom, a onda vratih mramor na njegovo mjesto. Najzad se obukoh, uzeh preostalu imovinu i pođoh vlasniku kuće kome platih stanarinu za godinu dana.
- Odoh ja svojim amidžama u Kairo - objasnih gazdi.
Potom otputovah u Kairo i nađoh se s amidžama koji mi se obradovaše i koji su već bili prodali svoju robu.
- Zašto si došao? - upitaše me.
- Poželio sam vas i plašio sam se da ne potrošim sav novac.
Ostadoh s njima godinu dana uživajući u Kairu i Nilu, te počeh grabiti novac koji mi je preostao i potroših ga na jelo i piće. Kada dođe vrijeme da amidže krenu, pobjegoh od njih, a oni pomisliše da sam prije njih pošao u Damask. Amidže otputovaše, a ja ostadoh u Kairu tri godine, trošeći dok ne potroših sav novac. Svake godine sam vlasniku one kuće slao kiriju, a kada minuše tri godine, bi mi nešto teško, jer mi je ostalo novaca još samo za godinu dana. Zato krenuh u Damask i smjetih se u onoj kući. Gazda mi se obradova, te ja uđoh u kuću i očistih je od krvi zaklane djevojke. Kada podigoh postelju, nađoh pod njom ogrlicu koja je bila na vratu te djevojke. Uzeh ogrlicu i tugovah jedno vrijeme razgledajući je. Ostao sam tu dva dana, a trećeg dana, odoh u hamam i promijeniti odjeću, tako da više nisam imao nimalo novaca. Pođem na pijacu i đavo mi poče prišaptavati kako će se sudbina ispuniti. Uzmem dijamantsku ogrlicu i ponesem je na pijacu, pa je pokažem jednom nakupcu koji me posadi pored sebe i počekasmo dok trg ne oživi, a onda prekupac uze ogrlicu i poče je krišom nuditi. Nisam ni slutio da će ogrlica dostići cijenu dvije hiljade dinara. Prekupac se vrati i reče mi da je ogrlica bakarna, strane izrade i da vrijedi hiljadu dirhema.
- Da - rekoh. - Napravljena je za jednu ženu u namjeri da joj se tako narugamo. Naslijedila ju je moja supruga, a sad bismo je htjeli prodati. Idi i uzmi hiljadu dirhema....
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

28. noć
Kada nastupi dvadeset i osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je mladić rekao posredniku da uzme za ogrlicu hiljadu dirhema.
- Saslušavši me - pripovijedao je mladić - posrednik shvati da tu nisu čista posla, te odnese ogrlicu nadzorniku trga i dade mu je, a ovaj je ponese valiji i reče mu:
- Ova ogrlica mi je ukradena. Našli smo lopova prerušenog u trgovca.
Nisam stigao ni da se snađem, a oko mene se sjatiše stražari i povedoše me valiji. Kada me valija upita za ogrlicu, rekoh mu isto što sam rekao i posredniku, a on se nasmija:
- Ne govoriš istinu!
Ni sam ne znam kako, ali me stražari svukoše i počeše udarati kandžijom po cijelom tijelu, tako da me udarci prosto opališe.
- Da, ukrao sam je - rekoh, ali sam mislio: "Bolje je da kažem kako sam je ukrao, nego da je njezina vlasnica ubijena kod mene, jer će me zbog toga pogubiti."
Pošto priznah da sam ukrao ogrlicu, odsjekoše mi ruku i staviše na patrljak vrelo ulje, tako da izgubih svijest. Onda su me napajali dok ne dođoh k sebi, pa uzeh vlastitu ruku i pođoh kući, ali mi vlasnik reče:
- Pošto se to tako dogodilo, odlazi iz kuće i traži sebi drugo utočište. Optužen si za najteži grijeh.
- Strpite se dva- tri dana, dok ne nađem drugi stan - rekoh mu.
- Dobro - reče vlasnik i ode. Ja ostadoh skrhan misleći kako treba da se sa odsječenom rukom vratim svojoj porodici, premda taj što mi je odsjekao ruku nije znao da sam nevin. Možda će sami Allah učiniti nešto da se sve preokrene! Gorko sam plakao.
Pošto vlasnik kuće ode, ophrva me silna tuga. Bolovao sam dva dana, a trećeg dana, dok se još nisam bio pribrao, pojavi se vlasnik kuće sa žandarima i nadzornikom trga koji je tvrdio da sam ukrao ogrlicu. Izađoh pred njih i upitah:
- Šta se dogodilo?
Ne oklijevajući, oni mi svezaše ruke, staviše mi lanac na vrat rekavši da ogrlica koju sam imao pripada upravitelju Damaska, njegovom veziru i sudiji. Rekoše da je ogrlica nestala iz upraviteljeve kuće prije tri godine, a zajedno s njom i kćer upraviteljeva.
Kada sam to čuo, koljena mi zaklecaše i pomislih: "Sigurno će me ubiti! Allaha mi, moram ispričati upravitelju cijelu priču, pa ako hoće neka me ubije, a ako hoće - neka mi oprosti."
Pošto dođosmo valiji, izvedoše me pred njega i kad me vidje, on upita:
- Je li to taj što je ukrao ogrlicu i došao da je proda? Nepravedno ste mu odsjekli ruku!
On naredi da uhapse nadzornika trga kome zaprijeti:
- Nadoknadi mu gubitak ruke, inače ću te objesiti i cijelu ti imovinu zaplijeniti.
Zatim dozva stražare koji zgrabiše nadzornika i odvukoše ga. Ostadosmo samo ja i upravitelj grada, pošto mi prethodno, uz njegovo dopuštenje, skinuše okov s vrata i odvezaše mi ruke. Zatim me upravitelj pogleda i reče:
- Pravo mi kaži, sinko, kako je dospjela do tebe ova ogrlica.
- Gospodine moj - odgovorih mu - reći ću ti istinu.
Zatim mu ispričah šta mi se dogodilo s prvom djevojkom i kako mi je došla druga djevojka koju je ona prva zaklala zbog ljubomore. Sve mu potanko ispričah, a pošto me on sasluša, zaklima glavom, pokri lice mahramom i otplaka, pa mi se obrati:
- Sinko, prva djevojka je moja kćer nad kojom sam bdio, a kada je odrasla poslao sam je u Kairo njenom amidžiću. Amidžić joj umre i ona se meni vrati, ali od stanovnika Kaira bijaše se naučila raspusnom životu, tako da je i tebi dolazila četiri puta, a onda ti je dovela i mlađu sestru. Od iste su majke i bile su odane jedna drugoj. I kada se starijoj dogodilo to što se dogodilo, ona se povjeri sestri koja zatraži od mene novac da pođe s njom. Međutim, vratila se sama. Pitao sam je za sestru, a ona zaplaka i reče mi:
- Ne znam ništa o njoj.
Ipak ona povjeri majci sve, pa i to kako je zaklala vlastitu sestru, a majka meni povjeri tajnu neutješno plačući i govoreći:
- Allaha mi, plakat ću za njom do smrti.
Tvoje riječi su istinite, sinko, i ja sam to znao prije nego što si mi rekao. Vidiš, sinko, šta se dogodilo, a ja bih ipak htio da se ne opireš onome što ću ti reći. Želim da te oženim svojom najmlađom kćerkom. Ona nije njihova sestra po majci, a djevica je. Neću uzeti od tebe mehr, već ću vam sam dati izdržavanje i bit ćeš mi kao sin.
- Bit će kako želiš, gospodine - odgovorih. - Kako sam ja to zaslužio!?
Upravitelj posla pismo u Mosul i donesoše mi imovinu koju mi je zavještao otac, tako da i danas živim u izobilju.
Čudeći se svemu tome, nastavi Židov, ostadoh kod mladića tri dana. On mi dade veliku sumu novca, te pođoh od njega i dospjeh u ovaj vaš grad. Život mi ovdje bijaše ugodan, ali mi se desi to s grbavcem.
Kineski car tada reče:
- To nije čudesnije od priče o grbavcu. Moram vas sve objesiti, naročito krojača od koga je sva nevolja potekla. Sad ti, krojaču - dodade car - ispričaj mi nešto čudesnije od priče o grbavcu, pa ću vas pomilovati.

PRIČA O BAGDADSKOM BERBERU
Krojač istupi i reče:
- Presvijetli care, ono što se meni dogodilo čudesnije je od svega rečenog. Prije nego što sam naišao na grbavca bio sam prije podne na gozbi jednoga svog prijatelja gdje se okupiše predstavnici esnafa: krojačkog, tekstilnog, stolarskog i drugih. Kad zađe sunce, donesoše nam hranu, a onda se pojavi i domaćin u pratnji nepoznatog divnog mladića iz Bagdada. Mladić bijaše prekrasno odjeven i prelijep, ali je bio hrom. Kada uđe i pozdravi nas, mi svi ustadosmo prema njemu i on htjede da sjedne, ali u tom času ugleda među nama jednog brijača i ne htjede sjesti, već se spremi da nas napusti. Međutim, domaćin i mi spriječismo ga insistirajući da ostane. Domaćin ga je preklinjao:
- Zašto si ulazio kad hoćeš odmah izaći?
- Tako ti Allaha, domaćine, nemoj mi se ni u čemu suprotstavljati. Razlog zašto hoću da odem je ovaj berber što ovdje sjedi.
Čuvši to, domaćin se čudom začudi:
- Kako jedan mladić iz Bagdada može zazirati od ovog berbera?!
Mi se onda svi obratismo mladiću:
- Ispričaj nam zašto se ljutiš na ovog berbera.
- Prijatelji - poče mladić - s ovim berberom dogodila mi se čudna stvar u Bagdadu, mome zavičaju. On je uzrok mojoj hromosti i slomljenoj nozi. Zakleo sam se da neću sjediti s njim, niti ću boraviti u gradu u kome on boravi. Zato sam napustio Bagdad i nastanio se u ovome gradu. Ni ovu noć neću ovdje provesti, nego ću otputovati.
- Tako ti Boga - zamolismo ga - ispričaj nam šta ti se dogodilo s njim.
Dok smo mi molili mladića, berber je mijenjao boju lica, a onda mladić reče:
- Dobri ljudi, moj otac je bio jedan od velikih bagdadskih trgovaca. Bog mu nije dao djece osim mene. Kada sam odrastao i postao zreo čovjek, otac mi umre i ostavi mi u nasljedstvo imovinu i sluge, tako da se počeh gizdati i jesti najljepša jela, a uzvišeni Allah mi omrznu žene. Jednoga dana šetao sam bagdadskim ulicama, kad mi se na putu ispriječi grupa žena, tako da sam pobjegao u sokak i sklonih se na jednu klupu na kraju toga sokaka. Tek što sam sjeo na klupu, otvori se prozor koji se nalazio prekoputa mene i na njemu se pojavi djevojka nalik na pun mjesec. Takvu u svome životu nisam vidio. Zalijevala je cvijeće na prozoru okrećući se lijevo-desno. Zatim zatvori prozor i izgubi mi se iz vida, ali u mome srcu planu žar i misao se uznemiri, te se ja od ženomrzca preobrazili u njihovog poklonika. Zbog silne strasti ostao sam sjediti na tome mjestu do sunčevog zalaska, zaboravivši na ovaj svijet. Neočekivano se pojavi gradski kadija na konju. Ispred njega su išli robovi, a iza njega sluga. Kadija sjaha i uđe u kuću iz koje je gledala ona djevojka i tako sam shvatio da je to njen otac. Poslije toga, odoh kući utučen i padoh u postelju neraspoložen, a onda mi uđoše robinje i posjedaše oko mene ne znajući šta mi je. Nisam im govorio ni riječi, tako da se one sažališe na me. Kako je bolest uzimala maha, ljudi su me posjećivali a jednom uđe i neka starica. Čim me pogleda, bi joj jasno o čemu se radi. Ona sjede pored mog uzglavlja tješeći me:
- Reci mi, sinko, šta ti je.
Sve joj ispričah, a starica nastavi:
- To je, sinko, kćer bagdadskog kadije i ona je pod ključem. Mjesto na kome si je vidio je njena soba, a otac joj ima veliku odaju u donjem dijelu. Jedinica je, često odlazim kod njih i moguće je doći do djevojke samo preko mene. Budi priseban.
Ja se ponadah i osokolih kada saslušah njene riječi, a moja porodica se obradova, jer toga jutra bijah živnuo, pun nade i zdrav. Starica ode, a kada se vrati, vidim da je promijenila boju lica. Ona mi reče:
- Ne pitaj, sinko, šta mi se dogodilo kod nje kada sam joj to kazala! "Ako ne prekineš s tim glupostima, stara vještice", reče mi, "učinit ću s tobom ono što zaslužuješ!" Moram joj otići još jedanput.
Kada sam to čuo, bio sam bolesniji nego ranije. Nekoliko dana kasnije, dođe starica i reče:
- Hoću da mi daš muštuluk, sinko.
Meni se duša vrati u tijelo nakon tih riječi, pa rekoh:
- Dat ću ti sve što hoćeš.
- Jučer sam bila kod one djevojke i kad je vidjela da mi je srce slomljeno i da sam suznih očiju, reče mi:
- Zbog čega ti je tako teško na srcu, teto?
- Kćeri moja i gospodarice - rekoh jadajući se - jučer sam ti došla od mladića koji te voli i koji će umrijeti zbog tebe.
- Odakle je mladić o kome govoriš? - upita me raznježeno.
- To je moje čedo i plod srca moga - rekoh. - Vidio te je na prozoru prije nekoliko dana dok si zalijevala cvijeće. Čim je vidio tvoje lice, šenuo je zbog ljubavi prema tebi. Kada sam mu prvi put prenijela šta si mi rekla, razbolio se još više i pao je u postelju. Sada je napola mrtav.
- Zar sve to zbog mene? - začudi se ona problijedevši.
- Da, tako mi Boga - odgovorih joj. - Šta zapovijedaš?
- Idi i prenesi mu moj pozdrav - reče djevojka. - Reci mu da je meni teže nego njemu. U petak, prije džume namaza neka dođe ovamo, a ja ću reći da mu otvore vrata, da ga puste k meni. Provest ću s njim jedno vrijeme, pa će on otići prije nego što mi se otac vrati sa džume.
Kada čuh staričine riječi, nestade bola koji sam trpio. Srce mi se razgali, pa je darovah odijelom sa sebe, te starica ode rekakvši:
- Smiri svoje srce.
- Ne osjećam više nikakvu patnju - rekoh joj dok su se svi radovali mome oporavku.
Izdeverah nekako do petka, kad mi dođe starica i upita me kako se osjećam.
- Dobro i zdravo - odgovorih, zatim se obukoh i namirisah, pa stadoh čekati da ljudi pođu na džumu da bih ja mogao poći djevojci.
- Imaš previše vremena - reče starica. - Trebalo bi da pođeš u hamam i da se ošišaš ne samo zbog bolesti, već bi inače bilo dobro da to učiniš.
- To je pravilno razmišljanje. Najprije ću obrijati glavu.
Zatim odoh u hamam i poslah po berbera da mi obrije glavu. Velim, naime, jednome slugi:
- Pođi na trg i dovedi mi pametnog berbera, koji malo priča, da me ne zaboli glava od njegovog brbljanja.
Dječak ode i dovede ovoga starinu koji uđe i pozdravi me, a kada otpozdravih, starac reče:
- Neka Allah otjera od tebe svaku brigu, jad i bijedu!
- Neka te Allah usliši - odgovorih.
- Raduj se, gospodine, što ti se zdravlje vratilo. Želiš li da ti skratim kosu i pustim krv. Ibn Abbas je rekao: "Ko skrati kosu petkom Allah će od njega odagnati sedamdeset belaja." Prenosi se da je također rekao: "Ko petkom stavlja pijavice bit će pošteđen gubitka vida i mnoštva bolesti."
- Okani se tih besposlica - velim mu ja - nego se diži i odmah mi obrij glavu. Bolestan sam.
On ustade, posegnu rukom, pa izvadi mahramu i kada je otvori, u njoj se ukaza astrolab
sa sedam posrebrenih diskova. Berber ga donese nasred kuće, podiže glavu prema sunčevim zracima i zagleda se, a onda reče:
- Ovaj naš današnji dan, petak, je deseti safer, godine sedam stotina šezdeset i treće hidžretske. Prema matematičkim proračunima, Mars je na sedam stepeni i šest minuta i susrest će se s Merkurom, što upućuje na to da je brijanje veoma preporučeno, a to mi govori da se želiš susresti s nekom osobom koja je vrlo sretna, ali će se nakon toga dogoditi nešto o čemu ti neću govoriti.
- Tako mi Allaha - rekoh mu - popeo si mi se na vrh glave i dušu mi satireš! Zlo mi slutiš, a tražio sam te samo zato da mi glavu obriješ. Hajde, obrij me i ne brbljaj.
- Kada bi znao o čemu se radi - reče berber - tražio bi dodatna objašnjenja. Savjetujem ti da danas postupaš prema onome što ti nalaže horoskop. Trebalo bi da se Bogu zahvaljuješ i da mi se ne suprotstavljaš, jer ja sam ti dobar savjetnik i prijatelj. Želim da te služim cijelu godinu dana, pa da me nagradiš onako kako mi pripada, ali neću plaće.
Saslušavši njegove riječi, rekoh:
- Ti si danas moj dželat, izvan svake sumnje...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

29. noć
Kada nastupi dvadeset i deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je mladić rekao berberu da je on danas njegov dželat, a ovaj mu je odgovorio:
- Gospodaru moj, upravo mene nazivaju Šutljivcem zato što malo govorim, za razliku od svoje braće, jer moj najstariji brat zove se al-Bakbuk, drugi al-Hedar, treći al-Bakbak, četvrti al-Kuzulasvani, peti al-Ašar, šesti Šekaik, sedmi je as-Samit, i to sam ja.{88}
Pošto je berber sve više govorio, učini mi se da će mi čir proraditi, te rekoh slugi:
- Daj mu četvrt dinara i pusti ga neka ide od mene, za ime Boga! Nije potrebno da brijem glavu.
- Šta to govoriš, gospodaru? - reče berber čuvši moje obraćanje slugi. - Neću uzeti od tebe nagradu dok te ne uslužim, a moram te uslužiti, moram ti biti na raspolaganju. Ne pada mi na pamet da ti uzimam novac. Ako ti ne znaš moju vrijednost, ja znam tvoju. Tvoj otac, Bog mu se smilovao, bijaše dobar prema nama, jer je bio plemenit. Bogme, jednog blagoslovljenog dana kao što je ovaj današnji, tvoj otac posla po mene, te ja dođoh a kod njega bijaše grupa prijatelja, i on mi reče: "Pusti mi krv!" Ja uzeh zvjezdomjer, izmjerim mu visinu i utvrdim da je nepovoljan čas za puštanje krvi. Saopćim mu to, te me on posluša i strpi se dok ne dođe pogodan čas u kome mu pustih krv. Nije se suprotstavljao, nego mi zahvali, a zahvališe mi i svi prisutni. Tvoj otac mi dade stotinu dinara za puštanje krvi.
Tada rekoh berberu:
- Ne dao Allah milost mome ocu zato što je poznavao takvoga kao što si ti!
- Nema boga osim Allaha i Muhammed je Božiji poslanik! - nasmija se berber. - Slava Onome koji sve mijenja, a sam se ne mijenja! Mislio sam da si razuman, a ti pričaš koješta zbog bolesti. Allah je kazao u cijenjenoj Knjizi: "Onima koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju, sigurno će biti oprošteno". Ne znam zašto srljaš, a neka znaš da tvoj otac nije činio ništa bez savjeta sa mnom. Rečeno je: "Ko traži savjeta, on je siguran." Nećeš naći boljeg od mene a da se razumije u te stvari. Stojim na nogama služeći te, i ti nisi meni dodijao. Ja imam strpljenja prema tebi zbog toga što je tvoj otac bio dobar prema meni.
- Tako mi Boga - rekoh mu - suviše si se raspričao, i baš nikako da začepiš! Želim samo da mi obriješ glavu i da ideš od mene!
Bio sam bijesan i htio sam ustati, ali mi on pokvasi glavu i reče:
- Razumijem da sam ti dosadio i ne zamjeram ti. Još si nezreo i do jučer si bio dječak koga sam nosio na ramenima i vodio u mekteb.
- Tako ti Allaha, brate - rekoh mu - odlazi od mene da ja obavim svoj posao, a ti idi svojim putem!
Pocijepah odijelo otimajući se. Kada berber vidje šta sam učinio, uze britvu i poče je oštriti tako dugo da mi duša htjede izaći. Onda priđe mojoj glavi i obrija jedan dio, pa podiže ruku i reče:
- Gospodine moj, žurba je đavolji posao! - Onda izgovori stihove:


Zastani i ne hitaj kud srce te vuče,
Milostiv budi jer milosti se ljudi uče.

Nad svakom rukom Božija ruka stoji,
Svaki silnik drugog silnika se boji.


Zatim reče:
- Gospodine, ja mislim da ne znaš moju vrijednost. Moja ruka spušta se na glave careva, emira, vezira, sudija i velikodostojnika, kao da je baš o meni pjesnik rekao:


Zanati su nalik jednoj ogrlici,
A brijač je dragulj u toj bisernici:

Nad svim mudrima se uzvisio,
Carske glave je pod ruku stavio.


- Okani se onoga što te se ne tiče - rekoh. - Dušu i srce si mi uznemirio!
- Čini mi se da žuriš - dočeka me berber.
- Da, da, da! - povikah, ali on nastavi:
- Smiri se! Žurba je đavolji posao. Ona donosi kajanje i grijeh. Muhammed, Bog mu se smilovao i spasio ga, rekao je: "Najbolji je posao koji se radi lagahno". Allaha mi, ti si meni sumnjiv. Volio bih da mi kažeš zašto žuriš. Možda zbog nečega dobrog, ali se plašim da je zbog nečega drugog. Ima još tri sahata do džume!
Onda se berber malo ljutnu, odbaci britvu pa uze astrolab i pođe prema suncu. Stajao je tako jedno vrijeme, pa se vrati i reče mi:
- Do molitve je ostalo tri sahata, ni više ni manje.
- Allaha ti, ušuti! Već si mi jetru rasturio! - povikah, a on uze britvu i poče je oštriti kao prvi put. Obrija mi još jedan dio glave, pa reče:
- Zabrinut sam zbog tvoje žurbe. Najbolje bi bilo da mi kažeš zašto žuriš, jer ti znaš da tvoj babo ništa nije preduzimao a da se ne posavjetuje sa mnom.
Shvativši da mi od njega nema spasa, pomislih: "Već je vrijeme da pođem k njoj!" Onda rekoh berberu:
- Skrati! Okani se priče i lupetanja! Idem na gozbu jednom prijatelju.
Kada ću da spomenuh riječ "gozba", berber reče:
- Tvoj dan je blagoslovljen za mene! Jučer sam pozvao grupu prijatelja, a zaboravio sam da im pripremim nešto za jelo. Ovog časa sjetio sam se toga. Obrukat ću se pred njima!
- Ne brini zbog toga - rekoh mu. - Pošto već znaš da ću danas ići na gozbu, dajem ti sve jelo i piće koje imam u svojoj kući ako mi brzo završiš ovaj posao.
- Bog ti dobro dao - odgovori berber. - Opiši mi šta imaš za moje goste, da znam.
- Imam pet vrsta jela, četiri pečene kokoši i pečeno janje.
- Donesi mi da vidim!
Ja mu sve donesoh i kada vidje jela, berber reče:
- Nedostaju pića!
- Imam i piće.
- Donesi.
Pošto donesoh piće, on reče:
- O, kako si dobar! Kako imaš plemenitu dušu! Ali nedostaju još tamjan i mirisi.
Donesoh kutijicu s alojom, ambrom i mošusom koji su vrijedili pedeset dinara. Vrijeme je
već bilo na izmaku, kao i moje strpljenje, te rekoh berberu:
- Uzmi to i obrij mi cijelu glavu, zaklinjem te životom Muhammeda, Bog mu se smilovao i spasio ga!
- Neću uzeti dok ne vidim šta sve ima u njoj.
Naredih slugi da mu otvori kutiju, a berber odloži zvjezdomjer, te sjede na tlo preturajući mirise i anduze u kutiji, dok je meni duša izlazila od muke. Onda mi opet priđe, uze britvu, obrija mi dio glave i reče:
- Bogami, ne znam, sinko, da li da zahvalim tebi ili tvome ocu, jer je cijela moja današnja gozba tvoja zasluga i dobročinstvo. Nemam nikoga ko tako nešto zaslužuje. Kod mene će biti Zejtun hamamdžija, Salih žitar, Ukul prodavač boba, Ikriša bakalin, Hamid smetljar. Svaki od njih ima neku svoju igru koju igra i stihove koje recitira. Najbolje kod njih je to što kao ni ovaj tvoj sluga i rob ne znaju da mnogo pričaju i brbljaju. Hamamdžija pjeva: "Ako k njoj ne odem, ona će mojoj kući doći." Smetljar je krasan i zabavan, mnogo igra i recitira: "Moja žena još i sada drži hljeb u sanduku." Svi su moji prijatelji fini da finiji ne mogu biti. Ali, nije isto pričati što i vidjeti. Ako se odlučiš da dođeš, bit će ljepše i tebi i nama. Nemoj ići svojim prijateljima kojima se, kako reče, spremaš poći. Još imaš posljedica bolesti. Uostalom, možda ideš ljudima koji mnogo pričaju o onome što ih se ne tiče. Možda među njima ima nekakav brbljavac, a ti se još oporavljaš od bolesti.
- Učinit ću to jednog drugog dana, ako Bog da - rekoh mu.
- Moj zadatak je da te dovedem svojim prijateljima - navaljivao je - da se ugodno družiš s njima i da se naslađuješ njihovom dobrotom, kao što reče pjesnik:


Ako možeš, ne odgađaj slasti,
Jer sudba će na te brzo pasti!


Iako bijesan, nasmijah se:
- Završi ti posao, a ja ću s Božijom pomoći svojim putem. Ti idi svojim prijateljima koji čekaju da dođeš.
- Ali ja ne tražim ništa drugo nego da te upoznam s tim ljudima. To su ljudi koji nisu nimalo nametljivi. Kada bi ih vidio samo jednom, ostavio bi sve svoje prijatelje.
- Neka te Allah usreći njima! Jednog dana ću ih svakako pozvati k sebi.
- Ako baš hoćeš tako i više voliš da danas budeš na zabavi sa svojim prijateljima, onda se malo strpi da sve ove đakonije kojima si me počastio odnesem svojim prijateljima da jedu, piju i da ne čekaju mene. Poslije toga ću se vratiti i poći ću s tobom tvojim prijateljima, jer između mene i mojih prijatelja nema nečega šta bi me sprječavalo da ih ostavim i odmah pođem s tobom kamo god ti kreneš.
- Nema sile ni moći nad Allahovom moći! Idi ti svojim prijateljima i veseli se s njima, a mene pusti da idem svojim prijateljima i da provedem dan s njima, jer već čekaju da dođem.
- Neću te pustiti da ideš sam - reče berber.
- Tamo gdje ja idem ne može ući niko osim mene.
- Mislim da se ti danas sastaješ sa ženom, inače bi me poveo. Ja imam pravo više nego bilo ko da ti pomognem u onome što želiš. Bojim se da ne odeš nekoj strankinji pa ćeš dušu izgubiti. U gradu Bagdadu niko ne smije tako nešto činiti, naročito u ovakvome danu, a bagdadski valija je strog i autoritativan.
- Teško tebi, opaka starino! - povikah - Kakvim me to riječima obasipaš!
Berber je nakon toga šutio duže vrijeme. Shvatio sam da je vrijeme džume blizu, hutba{89} je već otpočela. Kada mi berber najzad obrija glavu, rekoh mu:
- Nosi sada svojim prijateljima ovu hranu i piće, a ja ću sačekati da se vratiš i pođeš sa mnom.
Uporno sam ga pokušavao prevariti ne bi li otišao.
- Ti hoćeš da me prevariš i da pođeš sam - reče. - Uvalit ćeš se u nevolju iz koje ti nema spasa. Zaklinjem te Allahom da ne ideš dok se ne vratim i pođem s tobom da bih saznao kako će se to s tobom svršiti.
- Dobro, ali nemoj ostati dugo.
Berber uze hranu, piće i ostalo što sam mu dao i ode od mene. Predade to hamalu poslavši ga svojoj kući i sakri se u jednome sokaku. Ja ustadoh istoga časa, dok su mujezini na munarama već oglašavali vrijeme namaza. Obukoh se i pođoh sam do onog sokaka. Zastadoh pored kuće u kojoj sam vidio djevojku, kad ugledah iza sebe berbera. Zatekoh otvorenu kapiju i uđoh, ali se domaćin u međuvremenu vrati iz džamije, uđe u kuću i zaključa vrata. Pomislih: "Kako li je taj đavo saznao gdje sam?" Toga časa dogodi se da me Allah htjede lišiti svoje zaštite. Naime, jedna robinja nešto pogriješi, a gazda je udari tako da robinja viknu i uđe jedan rob da je izbavi. Domaćin istuče i roba, tako da i on poče vikati. Berber pomisli da mene tuče, pa poče vikati kidajući odjeću na sebi i posipajući se prašinom po glavi. Vapio je i dozivao upomoć. Ljudi se okupiše oko njega, a on je i dalje vikao: "Ubiše mi gospodara u kadijinoj kući!" Onda odjuri mojoj kući zapomažući, praćen gomilom, te obavijesti moju rodbinu i poslugu. Nisam stigao ni da se snađem, kad se oni pojaviše vičući:
- Avaj, gospodaru naš!
Predvodio ih je berber u pocijepanoj odjeći, s pratnjom koja je neprestano vikala. Prije svih, on je zapomagao, dok su ostali vikali:
- Jao, ubit će ga!
Najzad priđoše kući u kojoj sam bio i kada kadija sve to ču, shvati da se radi o ozbiljnoj stvari, te on ustade, otvori kapiju i ugleda poveliku grupu ljudi. Zbunjeni kadija upita:
- O čemu se radi, ljudi?
- Ubio si nam gospodara - rekoše moje sluge.
- A šta je to, ljudi, učinio vaš gospodar da bih ga ja ubio?
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

30. noć
Kada nastupi trideseta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je kadija upitao sluge:
- A šta je to učinio vaš gospodar da bih ga ja ubio i šta će pred vama ovaj berber?
Berber odgovori:
- Ti si ga maločas tukao kandžijom i ja sam čuo kako viče.
- A šta je učinio da bih ga tukao? - upita kadija. - Ko ga je uveo u moju kuću, odakle je došao i kamo namjerava?
- Ne budi zločasti starac! - reče mu berber. - Ja sve znam! Znam zašto je ušao u kuću i ostalo. Tvoja kćer ga voli i on voli nju. Saznao si da ti je ušao u kuću i naredio si posluzi da ga tuku. Tako mi Allaha, presudit će halifa ako ne pustiš našega gospodina da ga vodi njegova porodica. Ne prisiljavaj me da sam uđem i izvedem ga. Brzo ga izvedi!
Kadija zanijemi od stida pred ljudima, a onda se obrati berberu:
- Ako istinu govoriš, uđi ti i izvedi ga.
Berber poskoči i uđe u kuću, a kada ga ja vidjeh kako ulazi, htjedoh pobjeći, ali nisam imao izlaza. Međutim, u sobi u kojoj sam se nalazio ugledah nekakav veliki sanduk, te uđoh u njega i zatvorih poklopac. Dah sam bio zaustavio. Berber se brzo nađe u sobi i pogleda pravo na moju stranu. Osvrtao se, naime, lijevo i desno, i kako ne vidje ništa osim sanduka u kome sam bio, on ga ponese na glavi. Kad to učini, meni pamet stade, ali on ubrza korak. Uvidjevši da me neće ostaviti, ja otvorih sanduk, iskočih iz njega i bacih se na tlo tako da slomih nogu. Taman što sam stigao do vrata, kad ugledah gomilu ljudi. U životu nisam vidio gužvu kao toga dana. Počeh bacati novac ljudima da se njime zabave i oni se sjatiše oko novca, a ja se dadoh u bijeg bagdadskim sokacima. Međutim, berber me je slijedio i gdje god bih ja ulazio on je bio za mnom. Vikao je:
- Htjeli su zlo nanijeti mome gospodaru! Hvala Allahu koji mi omogući da ih pobijedim i koji moga gospodina od njih izbavi. Stalno si žurio i nesmotren bio, gospodine, dok nisi sam sebi to priredio. Da te Allah nije poslao k meni, ne bi se izbavio od nevolje u koju si se uvalio. Možda bi te čak gurnuli u nevolju iz koje se nikada ne bi izvukao. Moli Boga da me poživi zbog tebe dok te ne izbavim. Allaha mi, upropastio si me svojom nesmotrenošću. Htio si da ideš sam, ali ne treba ti zamjeriti na neznanju, jer si još nezreo.
- Zar ti nije dosta što se već dogodilo zbog tebe, pa još trčiš za mnom po trgovima!
Poželio sam da umrem zbog toga što me on spašava, ali nije bilo smrti da me izbavi. U silnome bijesu, bježao sam od njega i uskočio u jedan dućan nasred trga čijeg vlasnika zamolih da me oslobodi berbera. On ne pusti berbera k meni, te ja sjedoh u magazu razmišljajući: "Nikako se ne mogu otarasiti toga berbera! Bit će uz mene danju i noću. Nemam snage ni lik da mu vidim." Poslah odmah po svjedoke i napisah oporuku svojoj porodici. Razdijelih novac, odredih izvršitelja i naredih mu da proda kuću i njive. Dadoh mu testament i za odrasle i za male, i istog časa pođoh na put da bih se spasio te nesreće. Tako sam stigao u vaš grad, nastanio se u njemu i proživio izvjesno vrijeme. Kada ste me pozvali i ja došao k vama, vidjeh ovoga odvratnog nesretnika na počasnome mjestu kod vas. Kako da se smirim i kako da mi bude ugodno s ovim koji mi je sve to priredio i zbog koga sam nogu slomio?!
Mladić odbi da sjedne. Kada mi saslušasmo šta mu se dogodilo s berberom, obratismo se berberu:
- Je li istina što o tebi priča ovaj mladić?
- Allaha mi, sve sam to učinio svjesno - odgovori berber. - Da nisam tako postupio, sigurno bi stradao. Jedino sam ga ja spasio i Bog je htio da mu zbog mene strada noga, a ne duša. Da sam mnogo pričao, ne bih mu učinio ništa dobro, ali, evo, ispričat ću vam šta se meni dogodilo da biste povjerovali kako malo pričam i kako nisam brbljiviji od svoje braće.
Bijah u Bagdadu u vrijeme halife i zapovjednika pravovjernih al-Muntesira Billaha{90} koji je volio siromahe i uboge, družio se s učenima i pravim vjernicima. Jednoga dana, on se rasrdi na desetericu ljudi i naredi upravitelju Bagdada da mu ih privede čamcem. Ja sam ih ugledao i pomislio: "Čini mi se da su se ovi okupili samo zato da bi proveli dan u čamcu jedući i pijući. S njima se neće gostiti niko drugi nego ja." Ustanem pa siđem u čamac i izmiješam se s njima. Kada pređoše na drugu stranu, dođoše upraviteljevi stražari s lancima koje im svezaše oko vratova, ali i meni staviše jedan lanac. Sve se to dogodilo, ljudi, zbog moje čestitosti i šutljivosti, jer nisam htio govoriti. Oni nas, dakle, povezaše u lance i dovedoše pred al-Muntesira, zapovjednika pravovjernih, koji naredi da se smakne deset ljudi. Dželat odrubi deset glava i ostadoh samo ja. Kada vidje mene, halifa upita dželata:
- Zašto ne pogubiš svih deset?
- Pogubio sam svih deset - odgovori dželat.
- Mislim da si ih pogubio samo devet, a ovaj preda mnom je deseti.
- Tako mi tvoje milosti, deset ih je.
- Prebrojte ih - reče halifa.
Prebrajaše pogubljene i utvrdiše da ih je deset. Halifa me pogleda i upita:
- Šta te je natjeralo da šutiš u ovakvom času? Kako si se našao s prijestupnicima?
Saslušavši riječi zapovjednika pravovjernih, odgovorih:
- Znaj, zapovjedniče pravovjernih, da sam ja jedan šutljivi starac i da sam veoma mudar. Što se tiče moje promišljenosti, razboritosti i nebrbljivosti, one su beskrajne. Po zanimanju sam berber. Jučer ujutro ugledao sam ovu desetericu koji se bijahu uputili na čamcu, pa sam se pomiješao s njima misleći da su na nekoj gozbi. Međutim, nedugo poslije toga pokaza se da su oni prijestupnici, jer dođoše stražari, staviše im lance i okove, ali i moj vrat okovaše. Zbog hrabrosti i čestitosti ja sam šutio ni riječi ne govoreći, a šutnja u takvom trenutku nije ništa nego hrabrost. Tako nas dovedoše pred tebe i ti naredi da se pogubi deset ljudi. Pred dželatom ostadoh samo ja, a nisam vam se ni predstavio. Moje ponašanje nije ništa drugo do velika hrabrost koja me je nagnala da s njima podijelim smrt. Inače, ja tako cijelog života samo dobro činim.
Kada me halifa sasluša i shvati da sam hrabar i šutljiv, da ne pričam mnogo kako tvrdi ovaj mladić koga sam spasio belaja, on reče:
- Da li su tvojih šestero braće kao i ti mudri i šutljivi?
- Ne živjeli i ne bilo ih ako su nalik na me! Uvrijedio si me, zapovjedniče pravovjernih, jer nije trebalo da me upoređuješ s mojom braćom, pošto su oni brbljivi i nedovoljno hrabri. Svaki od njih ima neku mahanu: jedan je hrom, drugi ćorav, treći kljast, četvrti je slijep, peti je bez ušiju i nosa, šesti bez usana, sedmi je razrok. Nemoj misliti, zapovjedniče pravovjernih, da sam brbljiv. Moram ti objasniti da sam ja hrabriji od braće. Svakom od njih zbio se neki događaj zbog koga je postao nakazan. Ako želiš, ja ću ti to ispričati, zapovjedniče pravovjernih.
Prvi moj brat, koji je hrom, bijaše po zanimanju krojač u Bagdadu. Šivao je u jednome dućanu koji je iznajmio od nekog bogatog čovjeka. U donjem dijelu kuće nalazio se mlin. Dok je moj hromi brat jednom sjedio u dućanu šijući, podiže glavu i ugleda ženu nalik na pun mjesec što šija na kućnome prozoru. Posmatrala je ljude. Pošto je brat ugleda, odmah mu pade na srce i cijeloga toga dana posmatrao je nju zanemarivši krojački posao od jutra do večeri. Sutradan ujutro, on otvori dućan i sjede da šije, ali je uz svaki ubod iglom pogledao na prozor.
Sjedio je tako duže vremena ne šijući, zapravo, ništa što bi vrijedilo dirhema. Jednoga dana, vlasnik kuće dođe mome bratu noseći platno i reče mu:
- Skroji mi i sašij košulje.
- Sa zadovoljstvom - odgovori brat. Radio je dok nije skrojio dvadeset košulja do večeri, ništa ne okusivši.
- Koliko treba da ti platim? - upita ga kućevlasnik poslije toga. Moj brat ne odgovori, ali mu žena koja bijaše u pratnji dade znak očima da ništa ne uzima, premda mu je bio potreban svaki dinar.
Tokom tri dana i tri noći jedva da je nešto jeo i pio upinjući se da sašije košulje. Kada završi šivenje, dade košulje tome što mu je donio platno. Žena je, zapravo, kazala mužu da je u nju zaljubljen moj brat koji ništa nije ni slutio. Ona se dogovori s mužem da im brat šije besplatno i da mu se narugaju. Pošto brat završi sav posao, oni smisliše lukavstvo i oženiše ga svojom robinjom, a one noći kada on htjede poći ženi, njih dvoje mu rekoše:
- Prenoći u mlinu i sve će biti dobro.
Brat je mislio da imaju dobre namjere, pa sam provede noć u mlinu, a muž one mlade žene nagovori ga da okreće mlinski točak. U ponoć, dođe mlinar i reče:
- Ovaj bik ljenčari, iako ima mnogo pšenice čije mušterije traže da je sameljemo. Svezat ću ga u mlinu da melje žito.
Mlinar sveza moga brata koji ostade tako sve do jutra, a onda dođe kućevlasnik i vidje brata svezanog u mlinu, dok ga je mlinar tukao kandžijom. Kućevlasnik ode i ostavi ga, a ona robinja s kojom bijaše brak sklopio dođe u rano jutro, odveza ga od mlinskog kamena i reče:
- Meni i mojoj gospođi je veoma žao zbog toga što ti se dogodilo i patimo zbog tebe.
On kao da nije imao jezika da progovori zbog silnih batina. Brat se nakon toga vrati u svoj stan, kad se odjednom pojavi starac koji mu bijaše napisao vjenčanicu, pozdravi brata i reče:
- Neka te Allah poživi i neka je blagoslovljena tvoja ženidba! Noć si proveo u nasladi, užitku i zagrljajima, i to od večeri do jutra.
Brat mu odgovori:
- Prokleo Allah lažova! Ništarijo jedna! Došao si samo zato da bih ja umjesto vola mljeo sve do jutra!
- Ispričaj mi šta se dogodilo - reče starac, a brat mu kaza sve šta je bilo.
- Nisu vam se podudarile zvijezde - protumači starac - ali ako hoćeš promijenit ću ti bračni ugovor. Napravit ću ti bolji ugovor, tako da vam se zvijezde podudare.
- Vidi! Zar nemaš nikakvu drugu smicalicu! - reče brat koji napusti starca i ode u svoj dućan da pričeka neće li neko doći s poslom da bi se mogao prehraniti. Međutim, odjednom se pojavi ona robinja, koja je sa svojom gospodaricom smislila podvalu, i reče mu:
- Moja gospođa želi da te vidi. Popela se na terasu u želji da te posmatra kroz prozor.
Brat vidje da se ona zaista popela do prozora, da plače i govori:
- Zašto si prekinuo našu vezu?
Pošto joj nije odgovarao, žena se poče zaklinjati da sve što mu se dogodilo u mlinu nije bilo po njenoj volji. Kada vidje njenu ljepotu i ljupkost, brat zaboravi sve što mu se dogodilo: on prihvati njeno izvinjavanje, sretan što je vidi. Pozdravi je i porazgovara s njom, pa sjede i predade se šivenju neko vrijeme. Onda mu opet dođe sluškinja i reče:
- Gospođa te pozdravlja i poručuje da je njen muž rekao kako će noćiti kod jednoga svog prijatelja. Kada on ode, dođi k nama i s mojom gospođom ćeš uživati do jutra.
U međuvremenu je, zapravo, muž pitao svoju ženu:
- Šta da radim da bih ga otjerao od tebe? Kako da ga ščepam i odvučem valiji.
- Pusti, smislit ću neko lukavstvo i obrukati ga tako da će po tome postati poznat u gradu.
Brat ništa nije znao o ženskim spletkama. Kada pade večer, dođe mu sluškinja, uze ga i
odvede svojoj gospodarici koja mu reče:
- Bogami, mnogo sam te se zaželjela.
- Najprije mi brzo daj jedan poljubac!
Tek što je to izgovorio, pojavi se muž iz susjedne sobe, zgrabi moga brata i reče mu:
- Ne puštam te, bogami, dok ne stignemo do načelnika policije!
Brat ga je molio, ali ovaj nije slušao, već ga odvede valiji, te ga išibaše kandžijama, posadiše ga na devu i provodaše gradskim ulicama, dok su ljudi za njim vikali:
- To je nagrada onome ko navaljuje na tuđi harem!
Utom brat padne s deve i slomi nogu, tako da je ostao hrom. Onda ga valija protjera iz grada. On nije znao kamo da krene, te se sažalih i uzeh ga k sebi, dovedoh ga kući i dajem mu da jede i pije sve do današnjeg dana.
Halifa se nasmija mojoj priči:
- Dobro si učinio.
- Ne mogu primiti takvu tvoju pohvalu - rekoh mu - dok ti ne ispričam što se dogodilo ostaloj mojoj braći, ali ne misli da sam brbljivac.
- Ispričaj šta se dogodilo tvojoj braći - reče halifa. - Učini ugođaj mome uhu tim lijepim pričama.
- Znaj, zapovjedniče pravovjernih - počeh ja - da se moj drugi brat zvao Bakbak. Jednog dana je išao nekim svojim poslom, kad naiđe na nekakvu staricu koja ga presrete i reče mu:
- Stani malo, čovječe, da ti nešto predložim, pa ako ti se dopadne, učini to radi mene.
Brat se zaustavi, a starica mu reče:
- Uputit ću te na nešto i put ti pokazati pod uvjetom da ne pričaš mnogo.
- Govori! - složi se brat.
- Šta veliš o jednoj lijepoj kući s tekućom vodom, s voćem i vinom, s jednim prelijepim licem koje posmatraš, sa slatkim obrazom koji ljubiš, s ljepoticom koju grliš od večeri do jutra? Ako ispuniš moj uvjet, bit će dobro za tebe.
Kada brat sasluša njene riječi, odgovori:
- Gospođo, zašto si se s tim uputila upravo meni, pored tolikih ljudi? Šta ti se dopalo na meni?
- Nisam ti rekla da mnogo pričaš, već šuti i pođi sa mnom.
Starica se okrenu i brat pođe za njom žudeći za onim što mu je opisala. Uđoše u jednu veliku kuću. Starica ga povede sa dna do vrha i brat vidje da je to predivan dvorac. Otkri u njemu četiri djevojke kakve nikada nije vidio. Pjevale su tako da bi i nijemi kamen uzbudile. Dok je jedna djevojka ispijala pehar, brat joj reče:
- Uzdravlje - i pođe da je posluži, ali mu ona ne dade, već ga napoji peharom koji ispi, a djevojka ga udari po vratu. Kada to vidje, moj brat izađe ljutito i gunđajući. Starica pođe za njim namigujući mu da se vrati, te se on zaista vrati i sjede ne govoreći ni riječi. Djevojka ga poče ponovo udarati po zatiljku dok mu se svijest ne pomuti, a onda brat ustade da obavi nuždu. Starica koja ga je pratila reče:
- Strpi se malo dok dobiješ ono što želiš.
- Dokle je to "strpi se malo"? - upita brat.
- Kada se ona opije, postići ćeš cilj.
Brat se vrati na svoje mjesto i sjede, a onda ustadoše sve djevojke i starica im naredi da ga svuku, da mu lice poprskaju đulsijom i kada to obaviše, najljepša i najdivnija djevojka među njima reče:
- Bog te pomogao! Ušao si u moju kuću, pa ako ispuniš uvjete, postići ćeš svoj cilj.
- Gospođo, ja sam tvoj rob i u tvojim sam rukama - odgovori brat.
- Allah me je obdario ljubavlju prema veselju - nastavi djevojka. - Ko mi se pokorava, dobit će ono što želi.
Zatim naredi djevojkama da zapjevaju i one zapjevaše tako da se uzbudiše svi koji su tu sjedjeli, a onda se ona obrati jednoj djevojci:
- Uzmi svoga gospodara, obavi s njim šta treba i dovedi ga odmah k meni.
Djevojka povede brata koji nije znao šta će učiniti s njim, a za bratom pođe starica govoreći mu:
- Strpi se još malo.
Brat priđe djevojci dok je starica neprekidno govorila da se strpi još malo, da je već postigao ono što želi i da je ostalo još samo nešto, a to je da mu obrije bradu.
- Kako ću podnijeti tu sramotu među ljudima?
- Ona hoće da ti to učini samo zato da bi bio muškarac bez dlaka, da na licu nemaš ničeg što će je grebati. U njenom srcu je velika ljubav. Strpi se, već si postigao cilj.
Brat se trpeljivo potčini sluškinji, te mu obrijaše bradu i odvedoše ga onoj djevojci. Bijahu mu obrijali obrve, brkove i bradu i bio je potpuno crvena lica, tako da se djevojka uplaši od njega, a onda se zaceni od smijeha.
- Gospodine moj - reče djevojka - osvojio si me lijepim izgledom.
Zatim ga poče zaklinjati svojim životom da zaigra, te brat ustade i poče igrati, a ona ne ostavi u sobi nijedan jastuk kojim ga nije udarila. Djevojke ga također počeše gađati narančama, limunima i citronima dok ne pade onesviješćen udarcima. Ona ga je cijelo vrijeme udarala po potiljku i licu, a onda mu starica reče:
- Postigao si cilj. Znaj da više nema udaraca, a ostalo je još samo nešto. Naime, ona ima običaj kada se opije da se ne podaje nikome prije nego što svuče košulju, čakšire i svu ostalu odjeću. Ti ćeš se svući i poći za njom, a ona će ići ispred tebe, kao da bježi. Gonit ćeš je s jednog na drugo mjesto dok ti se ne digne čuna i ona će ti se podati. Skidaj odijelo - reče starica, te on ustade sasvim omamljen i svuće odjeću...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

31. noć
Kada nastupi trideset i prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je berberov brat, kada mu je starica rekla da ustane i svuče se, ustao omamljen i svukao se ostavši go. Tada mu djevojka reče:
- Sada ustani i pođi za mnom. Ja ću ići ispred tebe, a ako poželiš nešto, stigni me.
Ona potrča ispred njega, a on pođe za njom. Izlazila je iz jedne prostorije u drugu, s jednog mjesta na drugo, dok ju je moj brat pratio savladan strašću, noseći kitu koja mu se bila digla kao pomahnitala. Nije prestajala da trči pred njim, a on za njom. Odjednom, brat začu nježni glas djevojke što je trčala ispred njega. Dok su se oni tako ganjali, moj brat se nenadano nađe nasred sokaka koji bijaše na trgu kožara što su izvikivali cijene kože. Kada ga ljudi ugledaše onako golog, uzdignute kite, obrijane brade, obrva, brkova i crvena lica, počeše vikati na njega i grohotom se smijati. Neki ga počeše tući kožama, onako gola, dok ne izgubi svijest, te ga posadiše na magarca i povedoše valiji koji upita:
- Šta je to?
- Ovaj nam je pao iz vezirovog dvora, upravo ovakav - odgovoriše ljudi.
Valija naredi da ga udare stotinu puta bičem.
Potom sam ja išao iza njega i uveo ga u grad krišom. Odredio sam mu izdržavanje da preživi i da ne bijaše moje plemenitosti, ne bih trpio takvoga kao što je on.
Moj treći brat zove se Kafa. Usud ga jednom dovede do neke velike kuće, pa pokuca na vrata u želji da razgovara s njenim vlasnikom i u nadi da će nešto isprositi. Kada domaćin upita ko je na vratima, niko mu ne odgovori. Brat je čuo kako domaćin opet pita snažnim glasom:
- Ko je to? - ali mu nije odgovarao. Potom ga je brat čuo kako silazi do vrata, otvara ih i veli mu:
- Šta želiš?
- Bilo šta, brate moj, radi Allaha uzvišenog.
- Jesi li ti slijep? - upita domaćin.
- Jesam - odgovori brat.
- Pruži mi ruku - reče domaćin, a brat mu pruži ruku i ovaj ga uvede u kuću i povede ga s jednih na druge stepenice dok ne stigoše do vrha krova. Brat je mislio da će ga nahraniti ili mu dati nešto, a kada se nađoše na samome vrhu, domaćin reče:
- Šta želiš, slijepče?
- Bilo šta, radi uzvišenog Allaha - reče ovaj.
- Neka ti Allah da!
- Barabo! - povika brat. - Zašto mi to nisi kazao još dok smo bili dolje?
- Nikogoviću jedan! - na to će domaćin. - Zašto ti meni nisi rekao kada sam te prvi put pitao, dok si kucao na vrata: "Bilo šta radi uzvišenog Allaha"?
- Šta ćeš sada učiniti sa mnom? - upita brat.
- Nemam ništa da ti dam - odgovori domaćin.
- Povedi me onda niz stepenice.
- Put je pred tobom.
Brat ustade i poče silaziti niz stepenice dok ne ostade između njega i vrata dvadeset stepenika. Tu se okliznu, pade i poče se kotrljati niz stepenice, tako da razbi glavu. Izađe iz kuće ne znajući kamo da krene, pa ga stiže nekoliko njegovih slijepih prijatelja koji ga upitaše:
- Šta ti se danas dogodilo?
Pošto im ispriča šta mu se zbilo, brat dodade:
- Uzet ću, braćo, malo novca koji mi je preostao i potrošiti ga za svoju dušu.
Međutim, onaj domaćin ga je pratio da bi saznao nešto o njemu i čuo je njegove riječi. Brat nije znao da ga taj čovjek prati. Najzad uđe u kuću, a za njim uđe i onaj čovjek tako da brat nije ni osjetio. Brat sjede da pričeka prijatelje i kada ovi dođoše, reče im:
- Zatvorite vrata i pretražite kuću. Možda nas je kakav stranac slijedio.
Čim je domaćin čuo riječi moga brata, on ustade i uzvera se uz uže koje je visilo s tavana. Oni obiđoše cijelu kuću, ali ne nađoše nikoga. Zatim se vratiše, sjedoše oko moga brata i izvadiše dirheme koje su imali sa sobom, te izbrojaše deset hiljada dinara. Staviše ih u jedan ugao kuće. Svaki uze koliko mu je bilo potrebno, a ostatak novca staviše u zemlju, pa donesoše nešto za jelo i sjedoše da jedu.
Moj brat začu odnekud neki neobičan glas, pa reče drugovima:
- Je li s nama kakav stranac? - Zatim pruži ruku, dotaknu onoga domaćina i povika prijateljima:
- Ovo je stranac! - pa ga počeše tući, a kada im to dodija, zavikaše:
- O, muslimani! Ušao je lopov koji hoće da nas pokrade!
Sjati se mnoštvo ljudi, a stranac, domaćin kuće, napravi se slijep, zatvori oči i izgledaše uistinu slijep, tako da niko nije mogao posumnjati u njega. On je također vikao:
- Molimo Allaha, cara, valiju i emira da nam pomognu! Imam jedan savjet za emira!
Nisu uspjeli ni da se snađu, kad ih okružiše valijini stražari, te povedoše i njih i moga brata pred valiju koji upita:
- Šta ste učinili?
- Poslušaj me, valijo - reče domaćin. - Neće ti biti ništa jasno dok nas ne budeš mučio. Ako hoćeš, počni mene zlostavljati prije nego moje drugove.
- Oborite ovoga čovjeka i udrite ga kandžijama - reče valija. Stražari ga oboriše i počeše tući, a kada ga udarci zabolješe, domaćin otvori jedno oko. Pošto ga nastaviše tući, on otvori i drugo oko, te mu valija reče:
- Kakvo je to prenemaganje, prokletniče?
- Poštedi me i sve ću ti ispričati - zavapi domaćin. Valija naredi da ga prestanu tući, te on reče:
- Nas četverica se pretvaramo da smo slijepi i tako odlazimo ljudima, ulazimo u kuće, gledamo žene i dovijamo se kako da ih iskvarimo i da im novac izmamimo. Tako smo već stekli poveliku imovinu, deset hiljada dirhema. Rekao sam svojim drugovima: "Dajte mi dvije hiljade i pet stotina koje meni pripadaju," a oni me počeše tući i uzeše mi novac. Sada molim Allaha i tebe da me zaštitite. Najbolje ti možeš zaštititi moje pravo. Ako hoćeš znati da li govorim istinu, udri svakog od njih žešće nego što si tukao mene i svaki će otvoriti oba oka.
Valija naredi da ih počnu tući. Najprije počeše s mojim bratom koga su tukli toliko da je mogao umrijeti. Onda im se valija obrati:
- Bitange! Vi negirate Božije blagodati i pretvarate se da ste slijepci!
- Bože! Bože! Bože! - vikao je moj brat. - Niko od nas ne vidi!
Ponovo ga oboriše i počeše tući. Udarali su ga do besvijesti, a onda valija reče da ga dozivaju dok ne dođe k sebi, te ga po treći put počeše šibati. Zatim naredi da šibaju sve njegove prijatelje sa tri stotine udaraca, dok im je onaj što je vidio dovikivao:
- Otvorite oči, inače će vas još više tući. - Najzad, on reče valiji:
- Pošalji nekoga sa mnom da ti donese novac, jer ovi neće da otvore oči plašeći se bruke.
Valija posla po novac koji stražari uzeše i dadoše onome čovjeku dvije hiljade i pet stotina
dirhema, koliko mu je pripadalo, iako se ostali nisu slagali. Valija protjera moga brata i ostalu trojicu iz grada. Ja pođoh, zapovjedniče pravovjernih, za bratom i pitah ga šta mu se dogodilo, a on mi ispriča sve što sam ja tebi rekao. Dovedoh ga u grad krišom i dadoh mu novac za jelo i piće za čitav život.
Halifa se nasmija njegovoj priči.
- Nagradite ga i pustite da ide - smijao se halifa, ali ja rekoh:
- Tako mi Allaha, neću ništa uzeti dok zapovjedniku pravovjernih ne ispričam šta se dogodilo sa ostalom mojom braćom i dok mu ne dokažem da ja malo pričam.
- Daj - reče halifa - zasiti nam sluh svojim dogodovštinama, zgodama i nezgodama.
- Što se tiče moga četvrtog brata, zapovjedniče pravovjernih, on je ćorav. Taj brat bio je bagdadski mesar koji je prodavao meso i uzgajao ovnove. Dolazili su mu znameniti i bogati ljudi da kupuju meso od njega. Tako da je stekao veliko bogatstvo, nabavio stoku i kuću. Dugo je živio tako. Jednog dana dok je bio u svojoj radnji, dođe mu starac duge brade, pruži mu nekoliko dirhema i reče:
- Daj mi mesa za toliko i toliko novaca.
Brat uze novac i dade mu meso, a starac ode, dok je brat razgledao starčevo srebro. On uoči da su srebrenjaci blještavo bijeli, te ih odvoji i stavi nastranu.
Starac mu je dolazio pet mjeseci i brat je samo njegov novac stavljao u jedan sanduk, a onda mu se prohtije da ga izvadi i da kupi stoku. Kada otvori sanduk, vidje da je u njemu samo isjeckani bijeli papir, pa se poče udarati po licu i vikati tako da se oko njega okupiše ljudi. On im sve ispriča i ljudi se začudiše. Onda brat, kao i obično, vrati se u dućan, zakla ovna i objesi ga u dućanu. Isječeno meso objesi ispred dućana, misleći: "Možda će onaj starac doći, pa ću ga ščepati."
Ne prođe mnogo vremena, a pojavi se starac sa srebrenjacima, te ga brat zgrabi i poče vikati:
- Muslimani, dođite i poslušajte što mi se dogodilo s ovim pokvarenjakom!
Kada to ču, starac mu reče:
- Da li više voliš da me osramotiš pred ljudima, ili da ja tebe osramotim?
- Čime ćeš me osramotiti? - upita brat.
- Time što prodaješ ljudsko meso kao bravetinu.
- Lažeš, prokletniče! - povika brat.
- Prokletnik je samo onaj ko je čovjeka objesio u radnji.
- Ako je tako kako ti kažeš, halal ti moja imovina i moj život!
- Narode! - povika starac. - Ovaj mesar kolje ljude i njihovo meso prodaje kao bravetinu! Ako hoćete da se uvjerite da istinu govorim, uđite u njegov dućan!
Ljudi nagrnuše u dućan i vidješe da se onaj ovan pretvorio u obješena čovjeka. Kad to vidješe, navališe na mog brata vičući:
- Bogohulniče! Razvratniče!
Najbliži ljudi počeše ga udarati, a starac ga udari u oko i izbi mu ga. Onda ljudi ponesoše zaklanog čovjeka načelniku policije i starac reče:
- Emire, ovaj čovjek kolje ljude i njihovo meso prodaje kao bravetinu. Doveli smo ti ga, a ti izvrši Božiju pravdu.
Brat se branio, ali ga načelnik nije slušao, već naredi da ga udare štapom pet stotina puta, i oduzeše mu sav novac. Da nije bio bogat, ubili bi ga. Zatim ga protjeraše iz grada i on pođe izgubljen, ne znajući kamo da krene. Najzad stiže u jedan veliki grad i pomisli kako bi bilo dobro da radi kao obućar. Otvori dućan i prihvati se posla da bi se prehranio. Jednoga dana, izađe nekim poslom i začu hrzanje konja i pokuša otkriti otkuda to dolazi. Rekoše mu da to car izlazi u lov, te brat izađe da posmatra povorku čudeći se i sam kako je od mesara postao obućar. Dogodi se da carev pogled padne na oko moga brata, te car obori glavu i reče:
- Neka me Allah danas sačuva od zla!
Zatim car potegnu uzde svome konju i vrati se, a s njim se vrati i sva pratnja. Onda naredi slugama da ščepaju moga brata i da ga istuku, te ga oni uhvatiše i izbatinaše tako žestoko da je mogao umrijeti. Brat koji nije znao zbog čega to čine vrati se kući jedva živ. On ode jednome carevom slugi i ispriča mu šta se dogodilo, a ovaj se zaceni od smijeha i reče mu:
- Znaj, brate, da car ne podnosi da vidi ćorava čovjeka, naročito ako je ćorav u desno oko, i neće odustati dok ga ne smakne.
Kada to ču, moj brat odluči da pobjegne iz toga grada i preseli se u drugi grad u kome ne bijaše cara. U tome gradu proživi duže vrijeme. Razmišljajući o svojoj sudbini, pođe on jednoga dana da prošeta i začuje iza sebe hrzanje konja.
- Stiže Božije određenje! - uskliknu brat i dade se u bijeg tražeći mjesto gdje bi se sakrio, ali ne nađe ništa. Neočekivano ugleda zatvorena vrata. On odgurnu vrata i kada uđe, ugleda dug hodnik u kome se sakri. Nije stigao ni da se pribere, a pojaviše se dva čovjeka koji ga zgrabiše i rekoše:
- Hvala Allahu što dade da nam padneš šaka! Ovo je već treća noć kako nas uznemiravaš ne dajući nam mira ni spokoja. Natjerao si nas da se sa smrću suočimo!
- Šta je s vama, ljudi? - začudi se brat.
- Ti nas pratiš. Hoćeš da nas obrukaš i da obrukaš domaćina. Tebi i tvojim prijateljima nije dosta što ste ga do prosjačkog štapa dotjerali. Daj taj nož kojim nam svake noći prijetiš!
Pretražiše ga i nađoše mu za pojasom nož kojim je sjekao kožu za obuću. Brat reče:
- Ljudi, bojte se Boga zbog ovoga što činite sa mnom! Znajte da je moja priča neobična.
- A kakva je tvoja priča?
Brat im sve kaza u želji da ga puste, ali ga oni i ne saslušaše, niti su više obraćali pažnju na njega, već ga izudaraše i odjeću mu pocijepaše, te otkriše tragove udaraca bičem po plećima.
- Prokletniče! - povikaše. - Evo, tragovi udaraca svjedoče o tvome prijestupu!
Zatim brata povedoše valiji, dok je on mislio: "Ispaštam svoje grijehe i neće me spasiti niko do uzvišenog Allaha." Kada stiže, valija mu reče :
- Pokvarenjače! Nisi tučen bičem ni zbog čega nego zbog velikog grijeha! - te mu udariše stotinu udaraca, staviše ga na devu i vodajući ga po gradu, uzvikivahu:
- Ovako se nagrađuju oni što nasrću na tuđe kuće!
Kada sam to čuo, pođoh prema njemu i išao sam za njim dok su onako izvikivali. Najzad ga ostaviše, te mu ja priđem, uzmem ga i krišom izvedem iz grada. Dadoh mu hranu i piće.
Mome petom bratu su odsječene uši, zapovjedniče pravovjernih. Bio je siromašan čovjek koji je uvečer prosio, a danju trošio ono što je prošenjem dobio. Naš otac koji je bio u dubokoj starosti ostavi nam sedam stotina dirhema. Svaki uze po stotinu dirhema, a taj peti brat, kada uze svoj dio, nađe se u nedoumici ne znajući šta da čini s njim. Dok je tako razmišljao, pade mu na pamet da kupi raznobojno stakleno posuđe koje će prodavati i tako zaraditi. On kupi staklariju za stotinu dirhema, stavi je u jednu veliku korpu, te sjede da prodaje staklene predmete. Pošto je bio uz jedan zid, on se osloni leđima na njega i sjedeći poče razmišljati: "Glavnica od stotinu dirhema nalazi se u ovoj staklariji. Prodat ću je za dvije stotine dirhema, a onda ću kupiti staklariju za dvije stotine dirhema i prodati je za četiri stotine. Tako ću prodavati i kupovati dok ne steknem bogatstvo za koje ću kupiti mnoštvo robe i mirisa i zaraditi veoma veliko bogatstvo. Onda ću kupiti lijepu kuću, robove, konje, pozlaćena sedla, jest ću i piti, i neće ostati u gradu nijedna pjevačica a da je ne dovedem u svoju kuću da slušam njene pjesme."
Tako je računao dok je staklarija stajala ispred njega. Zatim je razmišljao: "Onda ću otposlati pisma kojima ću prositi kćeri careva i vezira i isprosit ću vezirovu kćer. Čuo sam da je savršeno lijepa i zanosna. Dat ću joj mehr u iznosu od hiljadu dinara, pa ako njen otac pristane, želja će mi se ispuniti, ako ne pristane - otet ću mu je. Ako se nađe u mom domu, kupit ću deset malih slugu, i kupit ću sebi krasno odijelo, napravit ću sebi zlatno sedlo ukrašeno dijamantima pa ću uzjahati dok robovi idu ispred, iza i oko mene. Kada me vezir tako vidi, poći će prema meni iz poštovanja, posadit će me na svoje mjesto, a on će sjesti ispod mene, jer mi je punac. Uz mene će biti dva paža sa dvije kese, a u svakoj kesi će biti hiljadu dinara, i ja ću puncu dati hiljadu dinara kao mehr njegovoj kćeri, a drugu hiljadu dinara poklonit ću mu u znak velikodušnosti, tako da mu dokažem svoju čestitost i plemenitost, odnosno ništavnost ovoga svijeta u mojim očima. Zatim ću poći kući, a kada dođe neko iz ženinoga roda, darivat ću ga novcem i pokloniti mu odijelo. Ako mi vezir pošalje poklon, vratit ću ga makar bio i skupocjen i neću ga uzeti da bi znali kako sam ponosit i da veoma držim do sebe. Predstavit ću im se na najbolji način, s mnogo uvažavanja, pa ako to prihvate, naredit ću da mi privedu nevjestu, a kuću ću temeljito urediti. Kada dođe čas da mi nevjestu pokažu, obuči ću najgizdavije odijelo i sjedit ću na svilenom minderu, ne osvrćući se ni lijevo ni desno budući da sam uman i pametan. Onda će mi doći žena nalik na pun mjesec, u finim haljinama i s nakitom, a ja ću je posmatrati s divljenjem i gordo, dok prisutni ne kažu: Gospodine, tvoja žena i sluškinja stoji pred tobom; udostoji je svoga pogleda, jer joj je stajanje već dodijalo. Potom će nekoliko puta cjelivati tlo ispred mene, a ja ću podići glavu, baciti na nju jedan pogled, pa ću opet pognuti glavu. Poslije toga će je odvesti, a ja ću ustati, presvući se u odijelo ljepše od prvoga i kada nevjestu dovedu po drugi put, neću je pogledati dok me ne zamole nekoliko puta - tada ću je pogledati i opet oboriti pogled. Tako ću postupati sve dok se ne završi pokazivanje nevjeste...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

32. noć
Kada nastupi trideset i druga noć, Šeherzada reče:
- Čula sam, sretni care, kako je berberov peti brat rekao da je oborio pogled i ostao tako dok su mu nevjestu pokazivali. "Zatim ću", mislio je peti brat, "narediti jednome slugi da kesu sa pet stotina dinara baci djeverušama, i čim one uzmu novac, zapovjedit ću im da dovedu nevjestu. Kada me uvedu k njoj, neću je pogledati niti ću s njom riječ progovoriti, ne uvažavajući je, kako bi se reklo da sam ponosan. Onda će doći njena majka da me poljubi u glavu i u ruku, i ona će reći:
- Gospodaru, pogledaj svoju sluškinju. Ona veoma želi da bude uz tebe, pa utješi joj onda srce kojom riječju.
Neću odgovoriti, a ona će me toliko preklinjati da će ustati, više puta mi poljubiti ruke i noge, pa će mi reći:
- Gospodaru, moja kćer je mlada ljepotica koja nije vidjela ni jednog muškarca i kad tebe vidi tako odbojnog, srce će joj se slomiti. Priđi joj i razgovaraj s njom.
Onda će ona ustati i ponijeti mi pehar s pićem. Njena kćer će preuzeti pehar da bi mi ga dala i kada mi priđe, pustit ću je da stoji preda mnom, nalakćen na jastuke prošivene zlatom, i neću je gledati radi svoga dostojanstva i položaja dok ne pomisli da sam presvijetli sultan i dok ne kaže:
- Allaha ti, ne odbijaj pehar iz ruke svoje robinje, jer ja sam tvoja robinja.
Neću razgovarati s njom, a ona će navaljivati:
- Moraš popiti! - pa će prinijeti pehar mojim usnama, a ja ću zamahnuti prema njenom licu i odgurnuti je, evo ovako."
I moj brat zamahnu nogom i udari korpu sa staklom. Kako je korpa bila podignuta, ona pade na zemlju i porazbija se sve što je bilo u njoj. Brat reče:
- Sve je ovo zbog moga dostojanstva!
Da je bilo do mene, zapovjedniče pravovjernih, udario bih ga hiljadu puta kandžijom i pričao bih o njemu po gradu. Ali brat se poče busati po licu, cijepati odjeću i naricati dok su ga posmatrali ljudi koji su išli na džumu.{91} Neki ljudi su zurili u njega, a drugi nisu marili dok je on tako kukao izgubivši glavnicu i dobit.
Sjedio je i tugovao, kad odjednom ugleda ženu koja je išla na džumu. Bila je prekrasna, mirisala je na mošus i jahala mazgu sa svilenim sedlom prošivenim zlatom. Pratilo ju je nekoliko slugu. Kada vidje staklo i jad moga brata, sažali se na njega. Srce joj se raznježi, te ga upita šta mu se dogodilo, a on reče da je imao stakleno posuđe od koga se izdržavao, da se razbilo, te da ga je snašlo upravo to što vidi. Žena dozva jednog slugu i reče mu:
- Daj novac koji imaš ovome jadniku!
Sluga dade kesu mome bratu koju on uze i kada je razveza, nađe u njoj pet stotina dinara, te zamalo da umre od radosti. Brat prouči ženi dovu i vrati se kući bogat, pa sjede i predade se mislima, kad neko pokuca na vrata. On otvori vrata i ugleda nepoznatu staricu koja mu se obrati:
- Uskoro će namaz, sinko, a ja nemam abdest. Molim te da me pustiš u kuću da uzmem abdest.
- Sa zadovoljstvom - odgovori brat, pa je uvede prosto leteći od radosti zbog dobijenog novca. Kada starica obavi posao, priđe mjestu na kome je sjedio brat, klanja dva rekata i prouči dovu za njega. On joj zahvali i dade joj dva dinara. Vidjevši to, starica reče:
- Neka je slava Allahu! Čudim se što smatraš prosjakom onoga ko te voli. Uzmi svoj novac, a ako ti nije potreban vrati ga onoj koja ti ga je dala kada ti se razbilo posuđe.
- Kakvim lukavstvom mogu doći do nje, majko? - upita brat.
- Ona ti je, sinko, naklonjena - reče starica - ali je žena jednog moćnog čovjeka. Ponesi sav novac, a kada se sretneš s njom, koristi se svojom uglađenošću i slatkorječivošću. Ako tako postupiš, pripast će ti njena ljepota, imovina i sve što želiš.
Brat uze novac i pođe sa staricom ni sam ne vjerujući. Starica je išla, a brat ju je pratio do jedne kapije na koju pokuca i izađe robinja, Grkinja. Ona otvori vrata, te starica uđe naredivši i mome bratu da uđe. Tako oni uđoše u jednu veliku kuću, te ugledaše veliki zastrt divan i mnoge zavjese. Brat sjede, stavi turban na koljena i u tome času priđe djevojka kakvu oči nisu vidjele. Bila je gizdavo obučena, tako da moj brat skoči na noge. Kada ga ona ugleda, nasmija se radosna što ga vidi. Zatim pođe do vrata, naredi da ih zatvore pa priđe bratu uzevši ga za ruku i pođoše do jedne osamljene odaje u koju uđoše i vidješe da je zastrta svim vrstama svile. Brat sjede, a djevojka se smjesti pored njega i malo se poigra s njim, pa mu reče:
- Ne miči se dok ne dođem.
Djevojka nestade neko vrijeme i dok je brat čekao, uđe jedan crni rob, stasit i sa isukanom sabljom koja je blještavo sijala, te reče mome bratu:
- Teško tebi! Ko te je doveo ovamo, smrdljivi kurvin sine!
Brat nije bio u stanju da mu odgovori, jer mu se toga časa jezik zavezao. Rob ga zgrabi i svuče, pa ga poče sabljom udarati pljoštimice i kada primi osamdeset udaraca, brat se opruži po zemlji. Rob ga ostavi, uvjeren da je umro, i poče vikati tako snažnim glasom da je zemlja podrhtavala:
- Gdje je soljanica?
Robinja mu donese zdjelu soli koju poče grabiti i posipati bratove rane do nepodnošljivosti, ali se on nije micao plašeći se da ne vide da je živ pa da ga ne ubiju. Kada se robinja udalji, rob povika snažno kao i prvi put, te dođe starica mome bratu, uhvati ga za nogu i odvuče u dug i mračan podzemni hodnik, te ga baci na gomilu ubijenih ljudi. On ostade na tome mjestu puna dva dana, a Allah htjede, slava Mu, da mu so spasi život jer je ona zaustavila krvarenje. Osjetivši da ima snage da se pokrene, brat pođe kroz hodnik, otvori ploču u zidu i izađe iz grobnice. Uzvišeni Allah mu pruži zaštitu, te se zaputi kroz tminu i do jutra se pritaji u onome hodniku. Kada jutro osvanu, starica ponovo pođe u lov, a brat izađe za njom prateći je, tako da nije znala za njega. Stigne on do svoga stana i poče se prilježno liječiti dok ne ozdravi. Također je uporno pratio staricu gledajući kako ona stalno uzima ljude, jednog po jednog, i odvodi ih u onu kuću, ali ništa nije govorio.
Pošto se sasvim oporavio i ojačao, on uze jednu krpu, načini od nje kesu pa je napuni staklom i priveza za pojas. Potom se preruši tako da ga niko nije mogao prepoznati. Obuče se kao Perzijanac, uze sablju i sakri je pod odjeću, pa kad vidje staricu, reče joj stranim akcentom:
- Nano, imaš li vagu da izmjerim devet stotina dinara?
- Imam mladog sina mjenjača - odgovori starica - i on ima razne vrste vaga. Pođi sa mnom k njemu prije nego što ode i on će ti izmjeriti zlato.
- Idi ti ispred mene - reče brat i pođe za staricom do one kapije na koju ona pokuca. Izađe robinja koja mu se nasmija u lice, a starica reče:
- Dovela sam vam masan komad mesa.
Robinja uze brata za ruku i uvede ga u kuću u kojoj je već bio, posjedi s njim jedno vrijeme pa ustade i reče bratu:
- Ne miči se odavde dok se ne vratim.
Ona ode, a brat nije stigao ni da se snađe kad priđe onaj rob sa isukanom sabljom i reče bratu:
- Ustaj, zlosretniče!
Brat ustade. Rob pođe naprijed, a brat ga je slijedio mašivši se sablje koju je nosio pod odjećom pa udari roba i odsiječe mu glavu. Onda ga povuče za nogu do one mračne prostorije i povika:
- Gdje je soljanica?
Robinja donese posudu sa solju, pa kad ugleda moga brata sa sabljom u ruci dade se u bijeg, ali brat pojuri za njom, udari je i odrubi joj glavu. Zatim povika:
- Gdje je starica?
Kada se ona pojavi, brat je upita:
- Poznaješ li me, odvratna starice?
- Ne, gospodaru - odgovori ona.
- Ja sam onaj vlasnik novca kome si došla, abdest uzela i klanjala pa si me prevarila i ovamo dovela.
- Boj se Allaha radi mene! - zakuka starica, a brat je udari sabljom tako da je raspolovi. Zatim poče tražiti djevojku i kada ga ona vidje, izbezumi se i zatraži da joj oprosti. Brat je poštedi i upita:
- Šta te je dovelo ovome crncu?
- Bila sam robinja jednog trgovca - reče djevojka. - Ova starica je često dolazila k meni i jednog dana mi reče:
- Priređujemo veselje kakvo niko nije vidio. Željela bih da to vidiš.
- Sa zadovoljstvom - odgovorih pa obukoh najljepšu odjeću, uzeh kesu sa stotinu dinara i pođoh s njom dok ne uđosmo u ovu kuću. Tek što sam ušla, ugledah onoga crnca koji me zadrža tako da sam, zahvaljujući staričinom lukavstvu, ostala ovdje tri godine.
- Ima li on šta u kući? - upita brat.
- Ima mnogo toga - odgovori djevojka. - Uzmi ako možeš ponijeti.
Brat pođe s djevojkom koja mu otvori nekoliko sanduka i više kesa, tako da se on zabezeknu, a djevojka reče:
- Sada idi i ostavi mene ovdje, a ti pošalji nekoga ko će prenijeti bogatstvo.
Brat pođe i iznajmi deset ljudi, ali kada se vrati, zateče otvorena vrata. Nije bilo ni djevojke ni kesa. Nađe tek malo novca i platna. On shvati da ga je djevojka prevarila, te uze preostali novac, otvori magaze i pokupi sve platno koje bijaše u njima. Nije ostavio ništa u kući, te provede tu noć sav radostan.
Kad osvanu jutro, vidje na vratima dvadeset vojnika i čim im priđe, oni ga ščepaše rekavši mu:
- Traži te valija.
Odvedoše ga valiji koji reče mome bratu:
- Odakle ti ovo platno?
- Poštedi me - zamoli brat.
Valija mu dade mahramu oproštenja, a brat mu ispriča sve što mu se dogodilo sa staricom, od početka do kraja, do djevojčinog bijega. Zatim dodade:
- Od onoga što sam uzeo uzmi koliko hoćeš, a meni ostavi da se prehranim.
Valija uze sav novac i platno, ali se uplaši da za to ne sazna car pa ipak uze samo jedan dio, a drugi dio dade bratu rekavši mu:
- Odlazi iz ovoga grada, inače ću te objesiti.
- Slušam i pokoravam se - odgovori brat, te se zaputi u nekakav grad, ali ga napadoše lopovi koji ga svukoše, istukoše i uši mu odsjekoše. Ja čujem za to pa pođem k njemu, uzmem mu odijelo i sav radostan dovedem ga u grad, te mu dam za jelo i piće.
Moj šesti brat, zapovjedniče pravovjernih, je odsječenih usana. Bio je tako siromašan da nije imao nikakvih dunjalučkih dobara. Jednoga dana, pođe da traži nešto od čega bi preživio i dok je bio na putu, ugleda jednu lijepu kuću sa širokom i visokom verandom, a na kapiji stajahu sluge koji su izdavali zapovijesti i zabrane. On se raspita kod jednoga koji je tu stajao i ovaj mu odgovori:
- Kuća pripada jednome careviću - a kada brat zamoli stražare da mu nešto daju, ovi mu rekoše:
- Uđi na kapiju i sve što želiš dobit ćeš od vlasnika.
Moj brat se nađe u prolazu i nastavi ići do kuće lijepe da ljepša ne može biti, a usred nje bijaše vrt kakav oči nisu vidjele, Tlo je bilo popločano mramorom i kuća je imala debele zavjese. Brat u nedoumici nije znao kuda da krene, pa pođe prema jednom uzvišenju i ugleda lijepog čovjeka s bradom. Kada čovjek vidje moga brata, ustade, poželi mu dobrodošlicu i upita ga šta mu treba. Brat reče da mu je potrebna pomoć. Čovjek pokaza veliko sažaljenje saslušavši ga, uze vlastitu odjeću pa je pocijepa govoreći:
- Zar da ja živim u gradu u kome ti gladuješ?! Ne mogu to podnijeti!
Zatim mu obeća sva dobra i dodade:
- Moraš sa mnom sjesti za sofru.
- Ne mogu više podnositi glad, gospodaru! - zakuka brat, a čovjek dozva slugu:
- Momče, donesi, lavor i ibrik! - a onda se obrati mome bratu:
- Goste moj, dođi da opereš ruke - pa učini pokret kao da pere ruke. Nakon toga reče posluzi:
- Postavite sofru! - i oni se počeše kretati kao da pripremaju sofru. Onda uze moga brata i sjede s njim za zamišljenu sofru, pa poče praviti pokrete i micati usnama kao da jede, te reče bratu:
- Samo jedi! Nemoj se ustručavati jer si gladan. Znam da si veoma gladan.
Brat se napravi kao da jede, dok mu je domaćin govorio:
- Jedi! Gledaj ovaj hljeb! Vidi kako je bijel!
Ne videći ništa, brat je mislio: "Ovaj čovjek voli da se ruga ljudima", ali domaćinu reče:
- Života mi, gospodine, nisam vidio bjeljeg i ukusnijeg hljeba od ovoga.
- Pripremila ga je robinja koju sam kupio za pet stotina dinara.
Onda domaćin viknu:
- Momče, daj nam sikbadž{92} kakvog nema ni na carskim trpezama! - Zatim se obrati bratu: - Jedi, prijatelju, jer si veoma gladan i nemaš hrane.
Brat je micao vilicama i žvakao je kao da jede, dok je čovjek poručivao jela jedno za drugim, a kad god bi nešto pristiglo, nutkao je brata da jede uzvikujući:
- Momče, donesi nam pečene kokoši s lješnicima! - a onda je dodavao: - Jedi šta nikad do sada nisi jeo.
- Gospodaru, nema ovako ukusnog jela - uzvraćao je brat.
Domaćin poče prinositi ruku ustima moga brata, kao da ga vlastitom rukom hrani. Nabrajao je sve te vrste jela i opisivao ih mome bratu koji bijaše gladan i još više mu se otvori apetit, tako veoma poželi da pojede ječmenu pogaču. Onda mu domaćin reče:
- Jesi li ikada vidio ljepših začina od ovih u mojim jelima?
- Ne, gospodine - odgovori brat.
- Jedi još i ne ustručavaj se - navaljivao je domaćin.
- Dosta sam jeo - na to će brat.
Onda domaćin dozva poslugu i reče da donesu slatkiše, te oni u zraku počeše praviti kretnje kao da poslužuju slatkiše, a onda se domaćin obrati mome bratu:
- Jedi ovo. Tako ja dobro. Života ti, uzmi kadaifa prije nego što iz njega iscuri saft.
- Živio ti, gospodine - gorko će brat i poče se raspitivati o silnome mošusu u kadaifu, a domaćin odgovori:
- Običaj je u mojoj kući da uvijek kada ovo prave u svaki komad stave miskal mošusa i pola miskala ambre.
Brat je cijelo vrijeme micao glavom i usnama, a vilice su mu naprosto igrale, kao da uživa jedući slatkiše. Onda domaćin reče posluzi da donesu orahe i oni počeše praviti kretnje rukama kao da poslužuju orahe, te domaćin reče:
- Jedi orahe, uzmi badema... - nabrajao je nudeći brata da jede i da se ne ustručava.
- Gospodine - reče brat - dosta mi je. Ne mogu više ništa jesti.
- Goste moj, ako želiš da jedeš i da uživaš u čudesnim jelima, Allaha ti nemoj ostati gladan.
Razmišljajući o ruganju toga čovjeka, brat pomisli: "Allaha mi, priredit ću mu tako nešto
da će se Allahu pokajati za svoje postupke." Utom, domaćin naloži da im serviraju piće, te oni napraviše kretnje rukama kao da donose piće. Domaćin pruži bratu pehar rekavši:
- Uzmi ovaj pehar, sigurno će ti se svidjeti.
- Baš si plemenit, gospodine - reče brat i pokrenu ruku kao da pije.
- Dopada li ti se? - upita domaćin.
- Nisam kušao ukusnijeg pića - odgovori brat.
- Uzdravlje! - reče domaćin pa ispi svoje piće i pruži drugi pehar mome bratu koji se napravi da je pijan pa ščepa domaćina i podiže ruku toliko visoko da mu se ukaza bjelina ispod miške i tresnu ga po šiji da je cijela odaja zazvonila. Zatim ga tresnu još jednom, a domaćin reče:
- Šta to radiš, najgori hrsuze?
- Gospodine, ja sam tvoj rob prema kome si milostiv bio, u svoju kuću ga uveo, nahranio ga i rujnim vinom napojio tako da se napio i počeo svađati s tobom, ali si ti toliko ugledan i dostojanstven da mu nećeš zamjeriti na neznanju.
Kada to domaćin ču, grohotom se nasmija i reče:
- Već dugo vremena rugam se ljudima i šalim se s prijateljima, ali niko od njih ne podnosi tako ovu šalu, niti se neko dosjetio da ovako sa mnom postupi. Opraštam ti i budi moj istinski gost za sofrom. Nemoj odlaziti.
Potom domaćin naredi da donesu ranije spomenute vrste hrane, te se on i brat prihvatiše jela dok se ne zasitiše, a onda pređoše u drugu sobu da piju i tu se neočekivano pojaviše mjesecolike djevojke. One počeše pjevati svakojake pjesme uz razne instrumente. Domaćin i brat su pili dok se ne opiše i taj čovjek se sprijatelji s mojim bratom kao da mu je rođeni brat. Veoma ga zavolje i bogato dariva.
Kada osvanu jutro, oni se opet prihvatiše jela i pića, i tako to potraja dvadeset godina. Onda čovjek umre, a car prigrabi njegovu imovinu. Moj brat pobježe iz grada i negdje na putu napadoše ga razbojnici i zarobe ga. Taj što ga je zarobio stavi ga na muke, govoreći:
- Bogami, možeš se otkupiti za novac, ili ću te ubiti.
Brat stane plakati:
- Allaha mi, nemam ništa, starješino, niti znam kako da dođem do novca. Nego, ja sam tvoj zarobljenik. Pao sam ti u ruke i čini sa mnom šta hoćeš.
Tada silni beduin trgnu iza pojasa tako veliki nož da bi devi presjekao vrat, s kraja na kraj. Trgnu, dakle, taj nož pa priđe mome sirotom bratu i odreza mu usne uporno tražeći novac.
Taj beduin imađaše divnu ženu koja se, kada bi beduin izašao, nudila mome bratu sablažnjavajući ga. Međutim, on je odbijao stideći se uzvišenog Allaha. Jednog dana je tako zavodila brata i on se poče igrati s njom. Posadi je sebi u krilo, i dok su se oni tako igrali, pojavi se njen muž. Vidjevši moga brata, on povika:
- Teško tebi, gubavče! Zar hoćeš da mi pokvariš ženu? - Onda izvuče nož pa mu odsiječe čunu, posadi ga na devu, odvede ga na jedno brdo i tamo ostavi. Beduin ode svojim putem, a pored brata su prolazili putnici koji su ga prepoznavali, hranili ga i pojili. Zatim mene obavijestiše šta se dogodilo, te ja pođoh k njemu, donesoh ga u grad i dadoh mu nužno izdržavanje.
Ja sam, evo, zapovjednice pravovjernih, došao k tebi i plašio sam se da odem kući prije nego što ti sve ispričam. Pogriješio bih. Ta sa mnom je šestero braće o kojima brinem.
Kada gospodar pravovjernih sasluša priču i dogodovštine moje braće, nasmija se i reče:
- Istinu si rekao, Šutljivče. Nisi brbljiv, ali sada odlazi iz ovoga grada i nastani se u nekom drugom.
Tako me protjera iz Bagdada. Od tada sam lutao svijetom i obilazio krajeve dok nisam čuo
da je umro i da je drugi postao halifa. Tada se vratim u grad i vidim da su mi braća pomrla. Onda naiđoh na ovoga mladića i učinio sam za njega sve najbolje. Da nije bilo mene, sigurno bi poginuo, a on me optužuje za nešto čega nema pri meni. To što reče da sam brbljiv, da mnogo pričam, da sam težak čovjek, da nemam ukusa - sve je to laž.
Nakon toga krojač reče kineskome caru:
- Kada smo saslušali berberovu priču, utvrdili da je brbljiv i da je mladiću učinio nepravdu, zgrabimo ga i uhapsimo, a mi sigurni nastavimo jesti i piti. Tako se gozba završi na najbolji način. Sjedili smo sve dok mujezin ne oglasi ikindiju. Tada ja ustanem i pođem kući gdje zatekoh namrštenu ženu koja mi reče:
- Ti se po cijeli dan zabavljaš, a ja tužna sjedim u kući. Ako me ne izvedeš da ostatak dana provedem u šetnji, ostavit ću te.
Povedoh je u šetnju do večeri, a kada smo se vraćali, naiđosmo na ovog grbavca koji je bazdio na alkohol i recitirao je stihove:


Staklo je fino i bistro je vino,
Potpuno je jedno drugom slično;

Ne znaš je l pred tobom vino, a ne čaša,
Il je čaša tu, ali nema vina.


Pozovem grbavca i on pristane, te pođoh da kupim pržene ribe. Kada stigosmo kući, sjedosmo da jedemo. Moja žena uze jedan komad ribe, stavi mu je u usta i zatvori ih, a on umre. Smišljao sam šta da uradim, te ga bacih u kuću ovoga ljekara koji smisli da ga baci u nadzornikom kuću; nadzornik se dosjeti da ga baci na put kojim je išao posrednik.
Eto, to je priča koju sam jučer doživio. Zar nije čudesnija od priče o grbavcu?
Kada kineski car sasluša priču, naredi jednom dvorjanu da odvede krojača i da dovedu berbera.
- Morate ga dovesti - reče car - da čujem šta on ima reći. Tako ćete se svi spasiti, a grbavca ćemo ukopati, jer je mrtav još od jučer. Sagradit ćemo mu turbe budući da je on bio povod da čujemo ove čudesne priče.
Ne prođe mnogo vremena, a dvorjan ode s krojačem i dovedoše iz zatvora berbera. Privedoše ga pred cara i kada ga car malo bolje pogleda, vidje da je to oronuli starac koji je prekoračio devedesetu. Imao je tamno lice, bijelu bradu i bijele obrve, uši su mu bile odsječene, nos dug i bijaše ohol. Vidjevši ga, car se nasmija:
- Šutljivče, želim da nam ispričaš neki svoj doživljaj.
- Čestiti care - na to će berber - šta se dogodilo ovom kršćaninu, ovom Židovu, ovom muslimanu i grbavcu što su pred vama i zašto ste se okupili?
- Zašto pitaš?
- Pitam zato da bi znao da ja nisam brbljivac i da se ne petljam tamo gdje mi nije mjesto. Nisam kriv za brbljivost za koju me optužuju. Ja opravdano nosim svoje ime Šutljivac, kao što reče pjesnik:


Rijetko će tvoje oči prozvanog pogledati
A da neće smisao nadimka mu utvrditi.


Onda car reče:
- Ispričajte berberu šta se dogodilo s ovim grbavcem u večernjim sahatima. Ispričajte mu i to šta se dogodilo kršćaninu, Židovu, nadzorniku i krojaču.
Ispričaše mu događaje o svima, a mi nećemo ponavljati jer od ponavljanja nema koristi. Nakon toga, berber klimnu glavom i reče:
- Allaha mi, to je zaista pravo čudo! Pokažite mi grbavca.
Otkriše mu grbavca, te on sjede pored njegove glave koju stavi na svoja koljena pa zagledavši mu se u lice spopade ga takav smijeh da pade na pod. Onda reče:
- Svaka smrt ima svoj uzrok, a uzrok smrti ovog grbavca je jedno od najvećih čuda koje treba u knjige zapisati da se buduća pokoljenja uče na prošlosti.
Car se iznenadi njegovim riječima:
- Kaži nam, Šutljivče, zašto tako govoriš.
- Care, tako mi tvoje milosti, grbavac ima dušu - reče berber, pa izvuče iz pojasa jednu kutiju u kojoj bijaše mast. On namaza grbavčev vrat, a onda ga pokri dok ne izbije znoj. Zatim izvadi dvije željezne kuke, ugura mu ih u grlo i uhvati komad ribe zajedno s kostima, te ih izvadi i ljudi svojim očima vidješe šta je. Onda se grbavac osloni na noge, pa kihnu i dođe k sebi. Najzad protrlja rukom čelo i reče:
- Nema boga osim Allaha i Muhammed je Allahov poslanik, Bog mu se smilovao i spasio ga.
Svi su bili začuđeni prizorom koji su posmatrali vlastitim očima. Kineski car se smijao do
besvijesti, isto kao i svi prisutni, a onda reče:
- Allaha mi, to je zaista čudesan događaj i čudnijeg nisam vidio. Muslimani i vojnici, da li ste nekada u životu vidjeli da neko umre, a onda oživi? Da mu Allah nije podario ovoga berbera, on bi danas bio stanovnik onoga svijeta. Berber ga je vratio u život.
- Zaista je to čudo nad čudima - odgovoriše prisutni.
Poslije car naredi da se sve zapiše i bi zapisano, te priču pohraniše u carsku riznicu. Onda car dozove Židova, kršćanina i nadzornika i svakom pokloni skupocjenu odjeću. Krojača uze da bude njegov krojač, odredi mu plaču i pomiri ga s grbavcem koga također dariva skupocjenim darovima, odredi mu plaću i postavi ga za svoju trpezu. I prema berberu bi milostiv darujući ga skupocjenim darovima, dade mu plaću i izdržavanje, postavi ga za carskog berbera i svoga sabesjednika. Tako su živjeli najslađim i najugodnijim životom dok im ne dođe Rušiteljica Užitaka i Razbijačica Skupova.
Međutim, to nije čudesnije od priče o dva vezira u kojoj se govori o Anisuldžalisi.
- A kakva je to priča o dva vezira? - upita car.

PRIČA O DVOJICI VEZIRA I ANISULDŽALISI
- Čula sam, sretni care, da je u Basri živio jedan car koji je volio siromahe i skitnice. Bio je milostiv prema podanicima i darivao je novcem one koji su vjerovali u Muhammeda, Bog mu se smilovao i spasio ga, i on bijaše takav kao da je njega pjesnik opisao:


Svojim perom i učenošću svojom pobjeđuje
Srca dušmana čija se krv u mastilo razrjeđuje.

Mislim zato da su i drevni narodi
Zbog svojih grešaka prema njemu ništavni.


Taj car se zvao Muhammed ibn Sulejman az-Zejni. Imao je dvojicu vezira od kojih se jedan zvao al-Muin ibn Savi, a drugi se zvao al-Fadl ibn Hakan. Hakan bijaše najplemenitiji čovjek svoga vremena, koji je lijepo živio i kod svih bio omiljen. Ljudi su se voljeli posavjetovati s njim i svi su Boga molili da ga poživi jer je bio oličenje dobra, neprijatelj zla i štetočina. Dotle je vezir al-Muin ibn Savi mrzio ljude, nije volio dobro i bio je oličenje zla, kao da su njega opisali:


Sva zla stekla se u njegovom biću
Satkanom nepojmljivom zlobnošću;

Kao da sami Bog, kao da čovjek najgori
Sva zla svijeta u njemu sjedini.


Oba vezira mogu se naći u stihovima:


Na dostojne, na sinove dostojnih ti se osloni,
Jer dostojne rađaju sinovi dostojnih;

Kloni se zlotvora i pusti sinove zlotvorske,
Jer zlotvorski zlotvori rađaju zlotvore.


Koliko god su ljudi voljeli Ibn Hakana toliko su mrzili Ibn Savija. Voljom Svemogućeg, dogodi se da je jednog dana car Sulejman az-Zejni sjedio na svome tronu, a oko njega državni velikodostojnici. Car pozva vezira Ibn Hakana pa mu reče:
- Hoću djevojku od koje nema ljepše u ovome vremenu. Mora biti savršena i proporcionalno građena, divnih karakternih osobina.
Na to dostojanstvenici odgovoriše:
- Takvu je moguće naći samo za deset hiljada dinara.
Car pozva haznadara i reče mu:
- Odnesi deset hiljada dinara u kuću al-Fadla ibn Hakana - i blagajnik izvrši carevu zapovijest. Pošto mu car naredi, vezir poče svakog dana odlaziti na trg i prenese posrednicima ono šta je njemu rečeno, te da se ne proda ni jedna robinja skuplja od hiljadu dinara dok se veziru ne pokaže. Posrednici su mu svaku robinju pokazivali, ali vezir ne uspije obaviti posao. Potraja to tako duže vrijeme, i nijedna robinja mu se nije svidjela.
Jednoga dana, dođe izvjesni posrednik vezirovom dvoru i zateče ga kako je upravo uzjahao spremajući se u carev dvor. On uhvati za stremen izgovarajući stihove:


O, ti što obnavljaš carske običaje,
Ti si vezir koga niko ne pobjeđuje!

Plemenitost mrtvu međ nama si oživio,
Za tvoj trud Allah te nagradio.


Zatim reče:
- Robinja koju smo tražili po zapovijedi presvijetloj pronađena je.
- Dovedi mi je! - odgovori vezir.
Posrednik se izgubi zakratko, a onda se pojavi s djevojkom vitkoga stasa, čvrstih grudi, našminkanih očiju, ovalna lica, struka nalik na palmu, masivne zadnjice. Nosila je najljepše haljine; usta su joj slađa od meda, stas vitak kao grana egipatske vrbe, a govorila je nježno podsjećajući na lahor kada puhne na cvijeće u vrtu, kao da su nju opisali ovi stihovi:


Njena koža na finu svilu podsjeća,
Nježnim glasom ni malo ni mnogo ne priča.

Dva oka kako ih Bog može stvoriti;
Poput vina mogu razum opiti.

O, ljubavi, daj mi se svake noći;
Slasti života, na sudnji dan ćeš mi doći!

Poput noći crne joj duge kovrče,
A čelo blista kao jutro kada sviće.


Kada je vidje, vezir se zabezeknu, pa se obrati posredniku:
- Koliko košta ova djevojka?
- Cijena joj je stala na deset hiljada dinara, a vlasnik se kune da sa deset hiljada dinara ne može platiti piliće koje je pojela i odijela koja je poklanjala svojim učiteljima. Naučila je kaligrafiju, gramatiku, jezik, egzegezu Kurana, obredoslovlje, osnove teologije, medicine, računanje vremena, sviranje na muzičke instrumente.
Vezir reče:
- Dovedi mi njenoga gospodara!
Posrednik ga odmah dovede i pokaza se da je to jedan stranac koji bijaše već proživio svoj vijek, kako mu je sudbina odredila, i kao što pjesnik kaza:


Sudba me potrefi, o kako me pogodi;
Jer sudba je moćna i može da pogodi!

Nekada sam bez zamora išao,
Danas se umaram iako nisam ni pošao.


Vezir reče strancu:
- Pristaješ li da uzmeš za ovu robinju deset hiljada dinara od cara Sulejmana az-Zejnija?
- Ako je za cara - odgovori stranac - dužan sam mu je pokloniti, bez ikakvog novca.
Vezir naredi da donesu novac i kada ga strancu dadoše, trgovac robljem priđe veziru i reče:
- Dopušta li naš gospodar vezir da nešto kažem?
- Govori! - reče mu vezir.
- Mislim da bi bilo dobro da ovu djevojku ne vodiš danas caru. Tek je stigla s puta i promijenila je zrak. Umorna je, pa je zadrži na svome dvoru deset dana da se odmori, bit će još ljepša. Poslije toga je odvedi u hamam, nagizdaj i povedi caru. Tako ćeš imati još više sreće.
Vezir razmisli o trgovčevim riječima i vidje da je u pravu. Zato povede djevojku u svoj dvor pa je smjesti u zasebnu sobu, odredivši šta će svakog dana jesti i piti, i ostalo što joj je bilo potrebno.
Djevojka proživi taj period u izobilju. Vezir Ibn Hakan je imao sina nalik na mjesec kada sija, mjesecolika lika, rumenih obraza s madežom poput zrna ambre, sa zelenim maljama, kao što pjesnik reče:


Obrazi mu poput ruže koja trnje ima
I čovjeku je bolje da je ne uzima.

Kad se ruke prema takvoj pruže,
Ratove zbog nje povedu velmože.

Surovo srce ima, a struk tanahni -
Ah, da mu srce surovost struku podari!

Jer kad bi srce imalo nježnost stasa njegova,
Duša mu prema voljenom ne bi bila surova.

Ti što nas koriš, radi njega nam oprosti,
Jer ko će mi dati tijelo što će od umora pasti.

A za to je krivo samo srce i oko moje -
Na mukama ne bih bio da nije njih dvoje.


Mladić nije znao ništa o djevojci, a njegov otac je posavjetova:
- Kćeri, kupio sam te samo kao prilježnicu caru Muhammedu ibn Sulejmanu az-Zejniju, a imam sina koji još nije ostao nasamo s djevojkom a da nije nešto učinio s njom. Pričuvaj se njega. Nemoj da ti vidi lice ili da ti čuje glas.
- Slušam i pokoravam se - reče djevojka, a vezir je ostavi i ode.
Voljom sudbine, djevojka jednog dana uđe u kupatilo koje se nalazilo u kući. Okupa je jedna robinja i ona obuče gizdavu odjeću, tako da je izgledala još ljepše. Zatim uđe vezirovoj ženi i kada joj poljubi ruku, vezirova žena reče:
- Nazdravlje, Anisuldžaliso! Kako ti je bilo u kupatilu?
- Gospođo, samo si mi ti nedostajala u njemu.
Onda domaćica reče djevojkama:
- Hajdemo u kupatilo!
Djevojke se povinovaše naređenju i pođoše dok je gospođa bila među njima. Onu izdvojenu sobu u kojoj bijaše Anisuldžalisa povjeri dvjema djevojkama rekavši im:
- Ne dajte nikome da uđe u djevojčinu sobu.
- Slušamo i pokoravamo se - odgovoriše djevojke.
Dok je Anisuldžalisa sjedila u sobi, odjednom se pojavi vezirov sin koji se zvao Ali Nuruddin i on upita gdje mu je majka i porodica. Djevojke odgovoriše da su otišle u kupatilo. Anisuldžalisa, koja je bila u sobi, čula je riječi Alija Nuruddina i pomisli: "Kakav li je to mladić za koga mi vezir reče da ne ostaje nasamo s djevojkom a da je ne napastvuje? Allaha mi, baš bih voljela da ga vidim!" Ona skoči na noge dok je još imala na sebi tragove kupatila, priđe sobnim vratima i pogledavši Nuruddina, vidje da je to mladić nalik na pun mjesec. Taj pogled izmami joj hiljadu uzdaha, a kad mladić vidje nju, također mu izmami hiljadu uzdaha i na prvi pogled se zaljubiše jedno u drugo. Mladić priđe dvjema djevojkama i povika na njih tako da one pobjegoše i ostadoše da ga izdaleka posmatraju, da vide šta će učiniti. Mladić priđe vratima izdvojene sobe, otvori ih pa uđe i obrati se djevojci:
- Je li te otac kupio za me?
- Jest - odgovori djevojka, te joj priđe mladić koji bijaše podnapit. Uze djevojku za noge pa je podiže sebi oko pasa, a ona preplete ruke oko njegovog vrata i primi ga uz poljupce, ciku i zavođenje. Počeše jedno drugome sisati jezike i on joj uze nevinost.
Kada dvije robinje vidješe da je njihov mladi gospodar ušao djevojci Anisuldžalisi, one zakukaše, ali je momak već bio obavio posao i dade se u bijeg tražeći spasa. Bježao je bojeći se posljedica za djelo koje je učinio.
Čim gospodarica ću vapaje dviju djevojaka, pojuri iz hamama dok je znoj kapao s nje. Vikala je:
- Kakva je to kuknjava po kući?
Prišavši djevojkama koje je postavila pored vrata one sobe, reče im:
- Teško vama! Šta se dogodilo?
- Naš gospodar Nuruddin je došao, istukao nas tako da smo pobjegle od njega, a on je ušao Anisuldžalisi, zagrlio je i ne znamo šta je uradio poslije toga. Kada smo te pozvale, on je pobjegao.
Gospodarica kuće uđe Anisuldžalisi i upita je:
- Šta je bilo?
- Gospođo, ja sam sjedjela kada se pojavio jedan lijepi mladić, ušao i rekao mi:
- Je li te otac kupio za me?
- Jest, bogami, gospodine - odgovorila sam, a on je prišao i zagrlio me.
- Je li ti još šta učinio? - upita gospodarica.
- Da, uzeo mi je tri poljupca.
- Obeščastio te je - zaplaka gospodarica i poče se udarati po licu zajedno s djevojkama, bojeći se da otac ne zakolje Nuruddina.
Dok su one tako kukale, pojavi se vezir i upita šta se dogodilo, a žena mu odgovori:
- Zakuni se da ćeš saslušati ono što ću ti reći.
- Hoću - saglasi se vezir, a žena mu ispriča šta je učinio njegov sin. Vezir se ražalosti, poče cijepati svoju odjeću, udarati se po licu i čupati bradu. Žena mu reče:
- Nemoj se ubiti! Dat ću ti od svoje imovine deset hiljada dinara.
Vezir podiže glavu i reče joj:
- Bona ne bila! Nije mi potreban novac koji sam dao za nju, već se bojim da ću izgubiti i dušu i novac.
- Zašto, gospodaru moj? - upita žena.
- Zar ne znaš da nam je za leđima onaj dušman koji se zove al-Muin ibn Savi? Kada on čuje za ovo, otići će caru i reći mu...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

33. noć
Kada nastupi trideset i treća noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je vezir rekao svojoj ženi:
- Zar ne znaš da nam je za leđima dušman koji se zove al-Muin ibn Savi? Kada čuje za ovo otići će caru i reći će mu: "Tvoj vezir za koga tvrdiš da te voli uzeo ti je deset hiljada dinara i kupio djevojku kakvu niko nije vidio. Pošto mu se veoma dopala, rekao je svome sinu da je uzme, jer je on preči nego car. Sin ju je prihvatio i nevinost joj uzeo i sad je ona njegova djevojka." Car će reći: "Lažeš!", a on će mu odgovoriti: "S tvojim dopuštenjem, odjurit ću k njemu i dovest ću ti je." Car će mu to dozvoliti i on će dojuriti kući, uzet će djevojku i odvesti je caru koji će je pitati i ona neće moći poricati, te će Ibn Savi reći: "Gospodaru, ti znaš da sam ti iskren savjetnik, ali nemam sreće kod tebe." Car će me unakaziti na očigled svih ljudi i duša će mi stradati.
- Nemoj nikome govoriti o tome - reče mu žena. - To se zbilo u tajnosti i osloni se na Allaha.
Vezirovo srce se smiri i duša mu se razgali.
Eto šta se događalo s vezirom.
Nuruddin je, pak, bojeći se kazne, proveo dan u vrtovima i kasno uvečer dođe majci kod koje prespava i ustade prije zore, da ga niko ne vidi. Tako je radio mjesec dana, ali kako ga babo nije ženio, majka reče njegovom ocu:
- Hoćeš li, gospodaru, upropastiti djevojku i sina? Ako ovo potraje, sin će nas napustiti.
- Šta da radim? - upita vezir.
- Noćas nemoj spavati, a kada sin dođe, uhvati ga i dogovorite se. Daj mu djevojku, jer ona voli njega i on voli nju, a ja ću ti dati novac koji si dao za djevojku.
Vezir je bdio dugo u noć, a kada mu dođe sin, uhvati ga i htjede ga zaklati, ali ga preduhitri majka koja upita:
- Šta to hoćeš da uradiš s njim?
- Hoću da ga zakoljem - odgovori vezir.
- Zar sam toliko beznačajan? - upita ga sin grcajući u suzama.
- Kako si ti, sine, mogao potcijeniti to što ću izgubiti imovinu i dušu?
- Poslušaj, babo, šta je kazao pjesnik:


Oprosti mi grijehe, jer ljudi razumni
Praštaju i prema grješniku su milosrdni.

Čemu se sad nadaju tvoji dušmani
Kad oni su u bezdanu, a ti u visini?


Nakon toga, vezir ustade sa sinovljevih grudi sažalivši se nad njim. Mladić se podigne i poljubi očevu ruku, a ovaj mu reče:
- Kada bih znao, sinko, da ćeš biti dobar prema Anisuldžalisi, poklonio bih ti je.
- Kako ne bih bio dobar, babo!
- Savjetujem ti, sine, da pored nje ne uzimaš druge žene, niti ljubavnice, a nemoj je ni prodavati.
- Kunem ti se, babo, da neću pored nje uzimati drugu ženu, niti ću je prodati!
Mladić se zakle ocu vjerom, te ode djevojci s kojom proživi godinu dana, a uzvišeni Allah dade da car zaboravi događaj s djevojkom.
Što se tiče al-Muina ibn Savija, do njega dopre vijest, ali o tome nije mogao pričati zbog vezirovog visokog položaja kod cara. Kada minu godina dana, vezir Ibn Hakan jednom pođe u hamam i izađe oznojen, tako da se prehladi i pade u postelju. Mučila ga je nesanica i sav klonu. U takvom stanju pozva sina Nuruddina, a kada ovaj dođe, otac mu reče:
- Nafaka je, sinko, određena i suđeni čas je svakom utvrđen. Svako biće mora ispiti čašu smrti.
Onda kaza stihove:


Koga smrt danas maši sutra ga neće zaobići,
Svako od nas u carstvo smrti će poći.

Ona velikaša i poniženog izjednačava
I svako strah pred smrću doživljava.

Niti jednog cara smrt ne ostavlja,
Ni Poslanika što vječnim životom obitava.


Nakon toga, vezir nastavi:
- Nemam druge oporuke, sine, nego da se Boga bojiš, da na posljedice svojih djela gledaš i da brineš o djevojci Anisuldžalisi.
- Ko je tebi ravan, oče? Bio si čuven po dobrim djelima, po tome što su hatibi{93} za tebe upućivali dove sa minbera.{94}
- Molim uzvišenog Allaha da me primi - reče vezir pa dva puta izgovori kelime šehadet, zatim samo jedan put uzdahnu i ode među sretnike. Dvor se ispuni kuknjavom i vijest stiže do cara, a kada su građani čuli da je umro Ibn Hakan, zaplakaše djeca u školama. Njegov sin Nuruddin poskoči i opremi ga. Na dženazu dođoše emiri, veziri, državni velikodostojnici i građani. Među prisutnima na dženazi bijaše i vezir al-Muin ibn Savi. Kada dženaza pođe iz kuće, neko izgovori stihove:


Rekoh vrlome čovjeku koji ga je gasulio: 33
Zar nije slušao dok si mu savjete nudio?

Nisi ga mogao svojom vodom oprati,
Već suzama slavnih kad su stali plakati.

Ni jedna mumija nije poput njegove
Jer ga njegovo dobro djelo balzamuje.

Časni meleci dođoše da ga ponesu
Iz počasti - vidjeste li ih k njegovu lijesu?

Ne savijaju se pod teretom ljudski vratovi -
Dovoljno je stoga nose sretni anđeli.


Nuruddin je dugo i silno tugovao za ocem, i dok je jednom tako sjedio u roditeljskoj kući, neko zalupa na vrata. Nuruddin ustade, otvori vrata i ugleda bliskog očevog prijatelja koji mu poljubi ruku i reče:
- Gospodine, nije umro onaj koji je ostavio nasljednika kao što si ti. Tako je suđeno i ranijim i današnjim generacijama. Smiri se, gospodine, i ostavi žalost.
Nakon toga, Nuruddin pređe u prostoriju za sjedenje, prenese u nju sve što mu je potrebno, pa se oko njega okupiše prijatelji i on uze svoju djevojku. Dođe mu desetina trgovačkih sinova, te se Nuruddin prihvati jela i pića i poče mijenjati trpezu za trpezom. Rasipao je novac i darivao, a onda mu priđe njegov upravitelj i reče:
- Zar nisi čuo kako kažu: Ko troši ne vodeći računa, osiromašit će?
Pravo je imao onaj što reče u stihovima:


Ja čuvam i branim novac svoj
Znajući da je on mač i štit moj.

Razdijelim li novac svojim dušmanima,
Rasuo sam sreću i bit ću nesretan međ ljudima.

Oni će ga slasno pojesti i popiti,
A svoj dinar nikom neće pokloniti.

Od svake osobe novac ću čuvati
Koja je zlobna i neće se sa mnom družiti.

Bolje je tako nego zlobniku kazati:
Daj mi dirhem, sutra ću ti pet vratiti.{95}

On će tada s prezirom glavu okrenuti,
A duša će mi kao pseća duša ostati.

O, kako su ljudi bez novca prezreni
Makar kao sunce blistali u vrlini!


- Gospodaru - nastavi upravnik - ti silni troškovi i skupi darovi gutaju novac.
Nuruddin pogleda svoga upravnika obraćajući mu se:
- Od svega što si rekao nisam ni riječi čuo. Divno li je rekao pjesnik:


Ako novac imam, a ruka mi škrta postane,
Noga nek mi ne kroči i ruka nek usahne.

Recite koji škrtac je škrtošću slavan postao,
Pokažite mi onog što je zbog štedrosti preminuo.


- Upravitelju, ako imam dovoljno za ručak, nemoj me opterećivati time šta ću za večeru!
Upravitelj ode svojim putem, a Nuruddin nastavi živjeti na visokoj nozi. Svakom gostu koji
je za nešto kazao da je divno, odgovarao je:
- Poklanjam ti.
Ako bi neko rekao da je njegova kuća prelijepa, rekao bi da mu je poklanja. Tako je Nuruddin neprekidno priređivao sjedeljke svojim sagovornicima i prijateljima, i to jednu početkom dana, a drugu uvečer. Potraja to cijelu godinu, i dok je Nuruddin jednog dana sjedio, pojavi se ona njegova robinja koja kaza stihove:


Uživao si dok ti je život lijep bio
Nisi se plašio zla koje bi usud donio.

Noći su ti drage bile i one te oslijepile
Jer i za svijetlih noći nesreće su dolazile.


Tek što ona izgovori stihove, neko zalupa na vrata. Nuruddin ustade i za njim pođe neko od njegovih gostiju, a da Nuruddin za to nije ni znao. Kad otvori vrata, Nuruddin vidje svoga upravitelja i upita ga:
- Šta je bilo?
- Gospodaru, dogodilo se ono čega sam se bojao.
- Kako to?
- Znaj - odgovori upravitelj - da pod mojim nadzorom nije ostalo ništa što vrijedi dirhema, ni manje od dirhema. Ovo su knjige o rashodima koje sam vodio i knjige o tvojoj ranijoj imovini.
Kada ću te riječi, Nuruddin poniknu glavom i reče:
- Nema sile ni moći nad Allahovom silom i moći!
Pošto je čuo upraviteljeve riječi, onaj čovjek što je krišom slijedio Nuruddina vrati se prijateljima i reče im:
- Pazite šta ćete raditi! Nuruddin je propao! - a kada se Nuruddin vrati, uočiše neraspoloženje na njegovom licu. Tada ustade jedan gost, pogleda Nuruddina i obrati mu se:
- Gospodine, dozvoli mi da pođem.
- Zašto bi odlazio baš danas? - upita Nuruddin.
- Moja žena treba da rodi večeras i ne mogu je ostaviti. Hoću da pođem i da je vidim. Nuruddin mu dopusti da ide, a onda ustade drugi:
- Gospodine Nuruddine, danas treba da budem kod brata koji obrezuje sina.
Svi zatražiše dozvolu da odu smišljajući izgovore, te odoše svojim putem, a Nuruddin ostade sam. On pozva svoju robinju i reče joj:
- Anisuldžaliso, vidje li šta me je snašlo?
Zatim joj ispriča šta mu je rekao upravitelj, a djevojka će na to:
- Prije nekoliko noći spremala sam se da ti to kažem, ali sam čula kako izgovaraš stihove:


Ako je svijet tebi darovao, daruj i ti
Ljude prije nego što ćeš preminuti.

Ako mu je život sklon, darežljivi ne gubi blago;
Ako ga prevari, škrtošću ga sačuvati ne bi mogo.


Kada sam čula da govoriš te stihove, ušutjela sam i ni riječi ti nisam rekla.
- Aniso - reče Nuruddin - ti znaš da sam novac potrošio samo na svoje prijatelje, a oni me ostaviše bez ičega.
- Allaha mi - odgovori Anisa - nećeš imati nikakve koristi od njih.
- Iz ovih stopa idem k njima i pokucat ću na njihova vrata, možda ću nešto i dobiti i to će mi biti glavnica s kojom ću trgovati. Ostavit ću zabavu i igru.
Istog časa, Nuruddin ustade i pođe pravo do ulice u kojoj življaše njegovih deset prijatelja - svi su stanovali u istoj ulici. Priđe prvim vratima, pokuca i pojavi se djevojka koja ga upita:
- Ko si ti?
- Reci svome gospodaru da Ali Nuruddin čeka na vratima i poručuje mu: Tvoj rob ljubi ti ruke očekujući milostinju.
Djevojka ode i kada obavijesti gospodara, on povika na nju:
- Idi i reci mu da nisam tu!
Djevojka se vrati Nuruddinu i reče mu:
- Gospodine, moj gospodar nije ovdje.
Nuruddin ode misleći: "Ako se ovaj kurvin sin stidi samoga sebe, drugi neće biti kurvin sin!" Zatim dođe na druga vrata, kaza sve ono što je rekao i na prvim vratima, ali se i ovaj "postidi samoga sebe". Tada Nuruddin reče:


Oni na čijim vratima si stajao su nestali
Isto si od njih želio nisu ti dali.


Onda Nuruddin nastavi razmišljati: "Allaha mi, moram ih sve iskušati - možda će se naći jedan koji će iskupiti sve ostale." I on obiđe svih deset prijatelja, ali mu ni jedan ne otvori vrata, ne pojavi se, niti mu dade pogače, te Nuruddin ponovo odrecitira:


Čovjek je kao stablo kad postiže uspjehe:
Oko njega se kupe ljudi dok daje plodove.

Ali kad svi plodovi s njega opadnu,
Tražeći drugo stablo ljudi se raziđu.

Dođavola neka idu oni svi,
Kad nijedan od njih deset nije prijatelj mi!


Zatim se Nuruddin vrati svojoj robinji još više zabrinut, a ona mu reče:
- Gospodaru moj, zar ti nisam kazala da nećeš imati nikakve koristi od njih.
- Allaha mi, ni jedan nije nos pomolio - čudio se Nuruddin, a ona će na to:
- Gospodaru, prodaji malo pomalo kućni namještaj i to troši.
Nuruddin poče prodavati dok ne rasproda sve što je bilo u kući i ne ostade mu ništa. Onda se obrati Anisuldžalisi:
- Šta da radimo sada?
- Čini mi se da bi bilo dobro, gospodaru, da ovog časa pođeš sa mnom na čaršiju i da me prodaš. Ti znaš da me tvoj otac kupio za deset hiljada dinara. Možda će Allah dati da me prodaš za približno istu cijenu, a ako Allah odredi da opet budemo zajedno, bit ćemo.
- Aniso, ne mogu te ostaviti ni za trenutak.
- Ne mogu ni ja, ali nužda nas tjera, kao što reče pjesnik:


Nevolja nas često tjera
Na put nedostojan čovjeka.

Niko se kakvog sredstva ne prihvaća
Ako sredstvo nije dostojno uzroka.


Nuruddin uze Anisu dok su mu suze tekle niz obraze, te kaza ove stihove:


Stani i još me gledaj prije rastanka
Da liječim srce što pati bez prestanka!

Ako mi to ne možeš prirediti,
Pusti - u ljubavi ću sagorjeti!


Nakon toga, Nuruddin pođe, predade djevojku posredniku i reče mu:
- Znaj da vrijedi toliko koliko ćeš izvikivati.
- Gospodine Nuruddine - posrednik će njemu - prava vrijednost je trajna. Zar ovo nije Anisuldžalisa koju je tvoj otac kupio od mene za deset hiljada dinara?
- Jest - odgovori Nuruddin.
Posrednik se zaputi ka trgovcima, ali vidje da se još nisu bili svi okupili, te pričeka malo dok dođu ostali i dok se trg ne ispuni svim vrstama robinja: Turkinjama, Grkinjama, Čerkeskinjama, Abisinkama. Kada posrednik vidje da je već gužva na trgu, ustade i reče:
- Trgovci! Imućni ljudi! Sve što je okruglo nije orah, niti je banana sve što je duguljasto; sve što je crveno nije meso, niti je loj sve što je bijelo; sve što je rujno nije vino, niti je hurma sve što je smeđe! Ovdje imam jedinstveni biser koji nema cijene. Koliko dajete za nju?
- Četiri hiljade i pet stotina dinara - reče jedan trgovac.
Tada se na trgu pojavi vezir al-Muin ibn Savi koji vidje Nuruddina kako stoji na trgu, pa pomisli: "Zašto li stoji ovdje? Nije mu ostalo nimalo novaca da bi mogao kupovati robinje." Zatim razgleda i začu licitatora koji je stajao izvikujući na trgu, dok su trgovci stajali oko njega. Vezir pomisli: "Bit će da je propao pa je doveo robinju da je proda. Ako je to tačno, baš mi je milo." Zatim pozva licitatora koji priđe, poljubi zemlju pred njim, a vezir reče:
- Hoću robinju koju prodaješ.
Licitator se nije mogao suprotstaviti, već dovede robinju veziru, a kad je ovaj vidje, kada osmotri njen lijepi tanahni struk i ću njen mio glas, dopade mu se, te reče:
- Dokle je stigla cijena?
- Četiri hiljade i pet stotina dinara.
Kada to trgovci čuše, ni jedan se ne odvaži da da dirhem ili dinar više, već svi odstupiše znajući kakav je silnik taj vezir. Ibn Savi pogleda posrednika i reče:
- Zašto si stao? Ponudi od mene četiri hiljade i pet stotina dinara za robinju.
Posrednik priđe Nuruddinu i reče mu:
- Gospodine, tvoja robinja ode budzašto.
- Zašto? - upita Nuruddin.
- Početna cijena bila je četiri hiljade i pet stotina dinara. Onda se pojavi ovaj silnik Ibn Savi, dođe na trg i kad vidje robinju, dopade mu se pa reče da nudi četiri hiljade, a meni će dati pet stotina dinara. Čini mi se da zna da je robinja tvoja. Ako ti odmah plati, bit će to dobro, ali ja znam da je nepravedan toliko da će ti napisati potvrdu upućujući te nekom valiji. Zatim će mu odmah poslati i glasnika koji će reći: "Ne dajte mu ništa!" Kad god budeš išao da tražiš, reći će ti: "Dat ćemo ti sutra." Tako će ti neprestano obećavati, a odgađat će dan za danom, premda si ti ponosan. Kada im dosadi tvoje potraživanje, reći će: "Pokaži nam potvrdu!" Čim uzmu potvrdu pocijepat će je i novac za robinju će propasti.
Pošto Nuruddin ću šta mu posrednik govori, pogleda ga i reče:
- Šta da se radi?
- Dat ću ti jedan savjet - odgovori posrednik - i ako ga prihvatiš, imat ćeš mnogo sreće.
- Da čujem.
- Prići ćeš mi odmah dok ja stojim nasred trga, uzet ćeš robinju iz moje ruke, ošamariti je i reći ćeš: "Teško tebi! Održao sam riječ koju sam dao jer sam te doveo na trg. Zakleo sam se da ću te sigurno dovesti ovdje na licitaciju!" Ako tako postupiš, možda će njega i ostali svijet prevariti tvoje lukavstvo pa će povjerovati da si je doveo na trg samo zato da bi održao riječ.
- To je dobra ideja! - reče Nuruddin, a onda ga posrednik ostavi, dođe nasred trga, uze robinju za ruku i dade znak veziru Ibn Saviju:
- Gospodaru, evo dolazi njen vlasnik!
Utom dođe Nuruddin do posrednika, otrgne mu iz ruke robinju i ošamari je rekavši:
- Teško tebi! Doveo sam te na trg samo zato da održim zakletvu! Idi kući i više mi se ne suprotstavljaj! Ne treba mi novac da bih tebe prodavao. Kad bih prodao namještaj ili nešto slično, dobio bih mnogo više novaca nego za te.
Pošto vezir Ibn Savi vidje Nuruddina, reče mu:
- Bolan ne bio! Zar ti je ostalo nešto da prodaješ ili kupuješ?
Zatim htjede nasrnuti na Nuruddina, ali se trgovci koji su ga voljeli sjatiše oko njega i Nuruddin im reče:
- Evo me pred vama, a vi znate kakav je on siledžija.
- Allaha mi - povika vezir - da nije vas, sigurno bih ga ubio!
Trgovci počeše davati znake Nuruddinu i govoriti mu:
- Niko se neće umiješati među vas.
Nuruddin priđe veziru Ibn Saviju - a Nuruddin bijaše hrabar - te svuče vezira sa sedla i baci ga na zemlju. Na tome mjestu se mijesila glina i vezir pade usred ilovače. Nuruddin ga udari šakom u zube tako da se vezirova brada obli krvlju. Uz vezira bijaše deset robova i kada vidješe šta Nuruddin radi s njihovim gospodarom, staviše ruke mačevima na balčake namjeravajući da navale na Nuruddina i da ga iskasape. Međutim, prisutni rekoše robovima:
- Ovo je vezir, a ovo je vezirov sin. Možda će se oni pomiriti, a vi ćete biti mrski svakome od njih. Možda će vezir dobiti još jedan udarac i vi ćete svi pomrijeti najgorom smrću. Najbolje će biti da se ne miješate među njih.
Kada Nuruddin isprebija vezira, uze svoju robinju i odvede je kući. Vezir, pak, ustade a odijelo mu bijaše u tri boje: boja gline, boja krvi i boja pepela. Vidjevši kakav je, vezir uze komad rogozne, stavi je na vrat i uze dva buketa kovilja, te pođe svome dvoru u kojem bijaše i car, pa povika:
- Čestiti care! Meni je učinjena nepravda!
Donesoše ga pred cara i kada ga ovaj bolje pogleda, vidje da je to njegov vezir al-Muin ibn Savi, te mu reče:
- Ko ti je to učinio?
Vezir zaplaka i zapomaga, recitirajući stihove:


Zar sudbina da me šiba pored tebe živa
I psi da me jedu pored takvog lava?

Svi će se žedni na tvojim vrelima napiti
A ja ću uz tebe koji si pljusak žedan ostati.


- Gospodaru moj - reče zatim - zar tako prolazi svako ko te voli i ko te služi?
- Ko ti je to uradio? - upita car.
- Danas sam pošao na trg robija da kupim robinju-kuharicu i tamo sam zatekao jednu robinju kakvu u životu nisam vidio. Posrednik reče da pripada Aliju, sinu Hakanovu. Naš gospodar car bijaše dao njegovom ocu deset hiljada dinara da mu kupi robinju. On je kupio baš tu robinju koja mu se tako svidjela da ju je dao svome sinu, a kada mu otac umre sin je trošio dok nije rasprodao svu imovinu, vrtove i posuđe. Pošto je propao i nije mu ostalo ništa, doveo je robinju na trg da je proda. Dao ju je posredniku koji je uzvikivao cijenu oko koje su se trgovci nadmetali dok nije dostigla četiri hiljade dinara, a ja sam pomislio: "Ovu ću kupiti našem gospodaru caru, jer je, zapravo, prvobitno i kupljena za njega". Onda sam rekao:
- Sinko, uzmi četiri hiljade dinara.
- Gade stari! Prodat ću je Židovu ili kršćaninu, ali je neću prodati tebi!
- Ne kupujem je za sebe - rekoh mu - već je kupujem za našeg cara, gospodara našeg blagostanja.
Pošto me sasluša, on se razbjesni, svuče me i baci s konja, premda sam već ostario. Poče me tuči i nije prestajao dok me ne načini ovakvim kako me vidiš. Ništa od toga ne bi mi se dogodilo da nisam pošao kupiti onu robinju za tvoju sreću.
Onda se vezir opruži po podu i poče plakati i drhtati. Kada ga car vidje u takvome stanju i kada ću njegovu priču, od bijesa mu izbiše graške znoja među očima, te se okrenu prisutnim velikodostojnicima i odjednom se pred njim nađe četrdeset vojnika sa sabljama. Stadoše pred cara koji im reče:
- Smjesta idite u kuću Hakanovog sina, sve u njoj zaplijenite, a čeljad mi dovedite svezanu. Nuruddina i robinju vucite i naglavačke mi ih dovedite.
- Slušamo i pokoravamo se - rekoše vojnici pa odoše da se spreme poći Nuruddinovoj kući. Car je imao jednog dvorjana koji se zvao Alemuddin Sendžer i koji ranije bijaše rob al-Fadla ibn Hakana, oca Nuruddinova. Kada on ću carevu zapovijest i kada vidje kako se neprijatelji spremaju da ubiju sina njegovog gospodara, ne bi mu lahko, pa uzjaha konja i zaputi se Nuruddinovoj kući. Čim stiže, pokuca na vrata. Pojavi se Nuruddin pa vidjevši roba, prepozna ga i htjede ga pozdraviti, ali rob reče:
- Gospodaru, nije vrijeme za pozdravljanje ni za razgovore, nego slušaj šta pjesnik veli:


Spašavaj se kada ti opasnost prijeti;
Pusti kuću nek neimar za njom pati!

Jer i drugu zemlju za se možeš naći,
Ali drugu dušu nikad nećeš moći!


- Šta se dogodilo, Alemuddine? - upita Nuruddin.
- Dižite se i spašavajte se ti i robinja! Ibn Savi sprema vam zamku i ako padnete u njegove ruke, ubit će vas. Car je već poslao prema vama četrdeset vojnika sa sabljama i mislim da morate bježati prije nego što vam se zlo dogodi.
Zatim Sendžer pruži Nuruddinu novac i kada ih izbrojaše, vidješe da ima četrdeset dinara. Rob reče Nuruddinu:
- Gospodaru, uzmi ovo! Da imam i više, sigurno bih ti dao, ali nije vrijeme za prijekore. Nuruddin ode robinji, obavijesti je o svemu i ona poče kukati, a onda oboje istog časa pođoše izvan grada pod Allahovom zaštitom. Putovali su do mora i nađoše lađu spremnu za polazak. Kapetan je stajao nasred lađe i oglašavao:
- Ko treba da se oprosti, da uzme namirnice, ili je nešto zaboravio neka donese jer polazimo!
- Ne treba nam ništa, kapetane! - povikaše svi uglas, a kapetan se obrati posadi:
- Hajde, razapnite jedra! Iščupajte kolje!
- Kuda plovimo, kapetane? - upita Nuruddin.
- U Bagdad, u luku mira.
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

34. noć
Kada nastupi trideset i četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Nuruddin zajedno s robinjom, kada mu kapetan reče da plove u Bagdad, luku mira, sišao u lađu, pa razapevši jedra zaploviše. Lađa se otisnu, kao ptica krilima, upravo kao što kaza pjesnik:


Pogledaj tu lađu i očaran ćeš biti,
Jer s vjetrom se nadmeće i struja će je nositi.

Lađa je nalik ptici raširenih krila
Što je iz zraka na vodu doletjela.


Lađa ih ponese i vjetar bijaše povoljan. Eto, to se dogodilo s njima.
Što se tiče onih četrdeset vojnika koje je car poslao, oni dođoše Nuruddinovoj kući, razvališe vrata i uđoše pa obiđoše cijelu kuću, ali ne nađoše ni traga od njih dvoje. Onda srušiše kuću, vratiše se i obavijestiše cara koji reče:
- Tražite ih ma gdje bili!
- Slušamo i pokoravamo se - odgovoriše vojnici.
Vezir Ibn Savi ode svojoj kući pošto ga car bogato dariva i reče mu:
- Neće te osvetiti niko osim mene! - a vezir mu uputi dovu za dug život smirivši se nakon toga. Potom car naredi da uzvikuju po gradu:
- Narode! Naš gospodar car obznanjuje da onaj ko nađe Aliju Nuruddina, sina Hakanova, i dovede ga caru bit će bogato nagrađen i car će mu dati hiljadu dinara! Onaj ko ga prikrije, ili zna gdje se nalazi, a o tome ne obavijesti zaslužuje primjernu kaznu!
Sav narod se dade u potragu za Nuruddinom, ali mu ne nađoše ni traga. Tako su se događaji odvijali sa onih četrdeset vojnika.
U međuvremenu, Nuruddin i njegova robinja sretno stigoše do Bagdada i kapetan objavi:
- Evo Bagdada! To je siguran grad. Hladna zima ga je napustila i u njega je stiglo proljeće s ružama, izbeharalo je drveće i rijeke su zažuborile.
Nuruddin, plativši kapetanu pet dinara, sa svojom robinjom napusti lađu. Malo prošetaše i sudbina htjede da dođu među vrtove, pa dospjevši do jednoga mjesta, vidješe da je pometeno i vodom poprskano. Tu bijahu dugačke klupe i obješena vedra puna vode. S gornje strane se nalazila nadstrešnica od trske, duž cijelog sokaka u kome bijahu vrata što vode u vrt, ali su bila zatvorena. Nuruddin reče robinji:
- Allaha mi, ovo je prekrasno mjesto.
- Gospodaru moj - reče robinja - posjedimo malo na klupama.
Priđoše klupama i sjedoše, zatim se umiše i opraše ruke uživajući u lahoru. Onda oni zaspaše, a Uzvišeni ne spava. Taj vrt se zvao Vrt radosti i u njemu bijaše jedan dvorac poznat pod imenom Dvorac zadovoljstva, a pripadao je halifi Harunu ar-Rešidu. Kada bi mu bilo teško, halifa je dolazio u taj vrt, ulazio u dvorac i odsjedao u njemu. Dvorac je imao osamdeset prozora nad kojima je visilo osamdeset svijećnjaka, a u sredini se nalazio ogroman svijećnjak od zlata. Kada bi halifa došao, naređivao je robinjama da otvore prozore i zapovijedao bi Ishaku an-Nedimu i robinjama da zapjevaju, pa bi mu se srce razgalilo i brige bi zaboravio. Vrt je imao vrtlara, oronulog starca, koga su zvali šejh Ibrahim. Događalo se da vrtlar izađe nekim poslom i ugleda šetače sa uličnim ženama, pa bi se veoma rasrdio. Šejh Ibrahim strpljivo sačeka da dođe halifa i jednog dana mu se požali na to, te halifa reče:
- Koga god nađeš na kapiji vrta, čini s njim šta ti drago.
I toga dana baštovan, šejh Ibrahim, izađe nekim poslom koji mu bijaše iskrsnuo i ugleda ono dvoje usnulih na ulazu u vrt, pokriveni jednim velom. Vrtlar reče:
- Izgleda da oni ne znaju da mi je halifa dopustio da ubijem koga god nađem ovdje. Ovo dvoje ću izudarati tako da više niko ne priđe kapiji vrta.
On odreza zelenu granu, priđe im pa podiže ruku tako da mu se ukaza bjelina ispod pazuha i htjede ih udariti, ali pomisli: "Kako ćeš ih tući, Ibrahime, kad ništa ne znaš o njima? Možda su stranci ili putnici koje je sudbina dovela ovdje. Otkrit ću im lica i pogledati ih." On podiže zar s njih i reče:
- Lijepi su i ne treba ih tući.
Zatim im pokri lica, pa priđe Aliju Nuruddinu i poče mu trljati nogu. Nuruddin otvori oči i ugleda starca, pa se postidi, povuče noge i sjede uzevši ruku šejha Ibrahima koju poljubi.
- Odakle ste, sinko? - upita šejh.
- Mi smo stranci, gospodine - odgovori Nuruddin pustivši suzu iz oka.
- Znaj, sinko - reče šejh Ibrahim - da je Poslanik, Allah mu se smilovao i spasio ga, preporučivao da se iskazuje poštovanje strancima. Zar nećete ući u vrt i razgledati ga, jer ćeš se tako razgaliti?
- Čiji je vrt? - upita Nuruddin.
- Ovaj vrt sam, sinko, naslijedio od svoje porodice - odgovori šejh Ibrahim namjeravajući da ih tako umiri, ne bi li ušli u vrt.
Kada Nuruddin ću njegove riječi, ustadoše on i njegova robinja, a šejh Ibrahim pođe ispred njih, te uđoše u vrt. Bijaše to vrt sa zasvođenom kapijom na kojoj je bila loza s raznobojnim grožđem - crvenim kao rubin i crnim poput ebanovine. Oni uđoše pod jednu nadstrešnicu pod kojom nađoše svakovrsne plodove što su rasli u grozdovima i odvojeno. Ptice su se oglašavale na granama, slavuj je pjevao svoju pjesmu, grlice su pijevom ispunjavale cijelo mjesto; drozdovi su pjevali poput čovjeka, a golubovi slično podnapitom ljudskom biću. Drveće je obilovalo svim vrstama jestivih plodova koji su rasli u paru: bijaše tu marelica, od kamfornih do bademastih i horasanskih; šljiva sličnih licima ljepotana; višanja od kojih pamet staje svakom biću; smokava, od crvenih i bijelih do zelenih - sve u najljepšim bojama i cvjetovima nalik na bisere i merdžane; tu su ruže čijeg rumenila bi se postidjeli obrazi ljepotice; ljubičice poput sumpora što plamti; mirta, šeboj, zumbuli, anemoni. Svi ti cvjetovi bijahu optočeni suzama oblaka. Smijala su se usta margaretina; narcis je posmatrao ružu crnim očima; slatki limunovi izgledali su kao pehari, a kiseli kao zlatne kugle. Zemlja je bila zastrta cvijećem svih boja, jer bijaše nastupilo proljeće i cijelo mjesto je bljesnulo punim sjajem. Potok je žuborio, ptice su cvrkutale i vjetar je ćarlijao. Temperatura je bila umjerena, s blagim lahorom.
Šejh Ibrahim ih uvede u gornju odaju čijoj ljepoti se zadiviše jer je u njoj bilo vrlo neobičnih stvari. Oni sjedoše pored prozora. Nuruddin se sjeti svih situacija kroz koje je prošao, te reče:
- Allaha mi, ovo mjesto je prelijepo! Podsjeća me na prošlost i sjetu mi razgorijeva.
Onda im šejh Ibrahim donese jelo, te se oni najedoše i opraše ruke. Nuruddin sjede pored
jednog prozora i pozva robinju koja priđe, pa se zagledaše u drveće bremenito plodovima. Nuruddin se obrati šejhu Ibrahimu:
- Zar nemate nešto za popiti, jer ljudi piju poslije jela?
Šejh Ibrahim im donese pitke hladne vode, ali Nuruddin reče:
- Nije to piće koje želim.
- Želiš li vino? - upita ga šejh Ibrahim.
- Da - odgovori Nuruddin.
- Neka me Allah sačuva vina! - negodovao je starac. - Već je trinaest godina kako sam se odrekao toga, jer je Poslanik, Bog mu se smilovao i spasio ga, prokleo onoga ko pije vino, ko ga cijedi i nosi.
- Poslušaj samo dvije moje riječi - reče Nuruddin.
- Reci šta imaš!
- Hoće li te stići prokletstvo ako ne budeš cijedio vino, pio ga, niti nosio?
- Neće.
- Uzmi ova dva dinara i dva dirhema, uzjaši magarca i zaustavi se podalje od prodavnice. Koga god vidiš da kupuje, pozovi ga i reci mu: "Uzmi ova dva dirhema, a za dva dinara mi kupi vina", pa ga natovari na magarca. U tom slučaju, nećeš vino piti, nositi, cijediti, ni kupovati, i neće ti se desiti ono što će se drugima desiti.
Šejh Ibrahim se nasmija:
- Allaha mi, nisam vidio mudrijeg od tebe, niti slatkorječivijeg čovjeka!
- Sad mi zavisimo od tebe - reče Nuruddin - a na tebi je samo da se složiš i da doneseš sve što nam je potrebno.
- Moj podrum ti je na raspolaganju, a pripremljen je za zapovjednika pravovjernih. Uđi i uzmi šta hoćeš, tamo ima više nego što možeš i poželjeti.
Nuruddin uđe u podrum i vidje posuđe od zlata, srebra i kristala, ukrašeno raznim vrstama dijamanata. On uze ono što mu se svidjelo, te natoči vina u pehare i bokale. Onda on i njegova robinja počeše piti zapanjeni ljepotom koju su vidjeli. Šejh Ibrahim im donese kuskusa i sjede podalje od njih. Njih dvoje nastaviše piti, van sebe od radosti, dok ih ne omami piće pa im se obrazi zarumeniše, oči izbuljiše i ljubavna osjećanja planuše. Šejh Ibrahim pomisli: "Zašto sjedim tako daleko i ne priđem im? Kada ću se opet naći u društvu ovakvih dvoje ljudi koji nalikuju na dva mjeseca?"
Potom šejh Ibrahim priđe i sjede ukraj, a Nuruddin mu reče:
- Zaklinjem te životom, gospodine, da nam se pridružiš.
Šejh Ibrahim priđe. Nuruddin napuni pehar, pogleda šejha i reče mu:
- Popij da vidiš kako je ukusno.
- Neka me Allah sačuva vina! - reče šejh. - Već trinaest godina nisam pio.
Nuruddin ga ostavi na miru, pa ispi pehar i baci se na zemlju pokazujući kako ga je savladalo piće. Onda se Anisa obrati šejhu:
- Šejh Ibrahime, pogledaj kako se ponaša prema meni!
- Šta mu je, gospođo?
- On se uvijek tako ponaša prema meni. Pije jedno vrijeme pa zaspi, a ja ostanem sama bez prijatelja koji će sa mnom piti. Ako budem htjela, s kim ću piti, a ako zapjevam ko će me slušati?
Šejh je bio sav klonuo zbog djevojke i srce ga je vuklo k njoj. On reče:
- Prijatelj ne treba da se tako ponaša.
Onda robinja napuni čašu, pogleda šejha Ibrahima i reče mu:
- Života ti, uzmi čašu i ispij. Nemoj odbiti, nego je uzmi i dušu mi smiri.
Šejh Ibrahim pruži ruku, uze čašu i ispi je. Ona napuni drugu čašu i pruži mu je govoreći:
- Gospodaru, i ova je za tebe.
- Bogami, ne mogu je popiti. Dosta mi je i ona jedna.
- Allaha mi, moraš! - navaljivala je djevojka, te šejh uze pehar i ispi ga. Kada mu pruži treću čašu, on je prihvati i htjede popiti, ali Nuruddin neočekivano sjede...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

35. noć
Kada nastupi trideset i peta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se Nuruddin uspravio, sjeo i rekao:
- Šejh Ibrahime, šta je to? Zar te nisam maločas zaklinjao, a ti si me odbio govoreći da već trinaest godina nisi pio?
Postiđeni šejh reče:
- Allaha mi, nisam kriv, već je ona navaljivala.
Nuruddin se nasmija, te sjedoše da se goste, a djevojka prišapnu svome gospodaru:
- Gospodaru, ti pij, a nemoj na to tjerati šejha Ibrahima. Vidjet ćeš šta će s njim biti.
I djevojka poče pojiti svoga gospodara, a Nuruddin je pojio nju. Radili su tako naizmjenično. Šejh Ibrahim, gledajući ih, reče:
- Šta je to? Kakvo je to prijateljstvo kad meni ne dajete da pijem? Ja sam već vaš prijatelj. Oni se nasmijaše od sveg srca, a zatim popiše dajući i njemu da pije. Pili su tako prvu trećinu noći, a onda djevojka reče:
- Šejh Ibrahime, mogu li s tvojim dopuštenjem zapaliti jednu od onih poredanih svijeća?
- Idi, ali zapali samo jednu - odgovori šejh.
Djevojka ustade i poče od prve pa zapali svih osamdeset svijeća. Zatim sjede, a Nuruddin upita:
- Šejh Ibrahime, koje dobro ćeš meni učiniti? Hoćeš li mi dopustiti da zapalim jedan od onih svijećnjaka?
- Idi, ali upali samo jedan svijećnjak, i nemoj pretjerivati.
Nuruddin ustade i počevši od prvoga, upali svih osamdeset svijećnjaka, tako da odaja zablista. Šejh Ibrahim, koga već bijaše omamio alkohol, reče:
- Vi ste benastiji od mene.
Onda ustade, otvori sve prozore i nastavi piti s njima recitirajući poeziju, tako da je cijela odaja živnula.
Voljom Allaha koji sve čuje i zna, koji je svemu odredio svrhovitost, halifa je u tom času sjedio pored prozora što je gledao na Tigris obasjan mjesečinom. On baci pogled na tu stranu i vidje svjetlost svijeća i svijećnjaka kako blješti nad rijekom. Bacivši pogled prema dvoru u vrtu, halifa vidje da sav treperi u svjetlosti, pa reče:
- Zovite mi Džafera al-Barmakida!
Trenutak kasnije, Džafer dođe zapovjedniku pravovjernih koji podviknu:
- Pseto vezirsko! Služiš me, a ne obavještavaš me o tome šta se događa u gradu Bagdadu.
- Zašto to govoriš? - upita Džafer.
- Da mi nisi preuzeo Bagdad, ne bi dvorac za odmor bio obasjan svjetlom svijeća i kandila dok su mu prozori otvoreni! Teško tebi! Ko bi imao petlju da tako nešto učini da mi ti nisi preuzeo hilafet?
Dok su mu koljena klecala, Džafer upita:
- Ko ti je rekao da su u dvorcu za odmor upaljene svijeće i svijećnjaci i da su prozori otvoreni?
- Priđi k meni i pogledaj! - reče halifa.
Džafer priđe, pogleda prema vrtu i vidje da je čitav dvorac poput plamene baklje čija je svjetlost nadvladavala mjesečinu. On htjede da opravda šejha Ibrahima koji je to, možda, dopustio zbog neke svoje potrebe:
- Zapovjedniče pravovjernih, prošle nedjelje mi je šejh Ibrahim rekao: "Gospodaru Džafere, želio bih prirediti sunnet{96} svojim sinovima za tvoga života i za života zapovjednika pravovjernih." "Šta želiš time reći?", pitao sam ga. "Želim da mi zatražiš halifino dopuštenje da osunetim djecu u dvorcu." "Osuneti djecu po svojoj volji", rekoh mu, "a ja ću se, ako Bog da, sresti s halifom i obavijestiti ga o tome." Tako on ode, a ja zaboravih da te obavijestim.
- Džafere - reče mu halifa - napravio si jednu grešku, a sada imaš dvije. Dvostruko si pogriješio: prvi put kada me nisi obavijestio, a drugi put kada nisi doveo šejha Ibrahima do njegovog cilja. Došao je k tebi i ispričao ti sve to zato da bi dobio malo novaca da bi mogao obaviti posao, a ti mu nisi dao ništa, niti si meni rekao kako bih mu ja dao.
- Zapovjednice pravovjernih, zaboravio sam - odgovori Džafer.
- Tako mi predaka mojih - reče halifa - ostatak noći neću provesti ni s kim nego s njim, jer to je dobar čovjek koji se brine o starima, naklonjen je siromašnima i tješi jadnike. Čini mi se da su se noćas svi okupili kod njega. Moramo mu otići, jer će se možda neko od njih za nas pomoliti dovom koja će nam dobro donijeti na ovom i na onome svijetu. Možda će šejh imati kakvu korist od moga prisustva i možda će mi se obradovati on i njegovi prijatelji.
- Zapovjedniče pravovjernih - odgovori Džafer - veći dio noći već je prošao i oni su u ovome času već pri kraju.
- Moramo poći - reče halifa, a Džafer ušuti zbunjen i ne znajući šta da čini. Onda halifa skoči, a Džafer pođe ispred njega u pratnji sluge Mesrura. Njih trojica su išli zamišljeni. Zaputiše se iz dvorca i počeše se prokradati sokacima, prerušeni kao trgovci, dok ne stigoše do kapije onoga vrta. Halifa priđe i vidje da je vrt otvoren i veoma se čudeći, reče:
- Vidi ti kako je šejh Ibrahim ostavio otvorena vrata čak u ovo doba! To nije njegov običaj.
Zatim uđoše i stigavši do kraja vrta, zaustaviše se pred dvorcem, te halifa reče:
- Džafere, hoću da se prikradem prije nego što im se pridružim da bih vidio kako ću darovati starce. Kao da su u halvatu, jer do sada nismo čuli glasa od njih, niti smo im vidjeli traga.
Zatim se halifa osvrnu, pa ugledavši jedan visok orah, reče:
- Džafere, hoću da se popnem na ovo drvo. Grane su mu uz prozore, pa ću ih pogledati.
Halifa se uzvera na drvo i, s grane na granu, pope se na jednu naspram prozora, te sjede
na tu granu i pogleda kroz prozor dvorca. On ugleda mladića i djevojku nalik na dva mjeseca - slava Onome ko ih je stvorio - i vidje šejha Ibrahima kako sjedi s čašom u ruci i govori:
- Gospodarico ljepote, piće bez muzike je manjkavo. Zar nisi čula kako je pjesnik rekao:


Neka čaša kruži velika i mala,
Uzmi je makar je i svijetla mjesečeva ruka dala,

Ali bez muzike nikad nemoj piti
Jer i konji uz zviždanje vole se pojiti.


Pošto halifa osmotri šta šejh Ibrahim radi, znoj mu probi čelo od bijesa, te on siđe i reče:
- Džafere, nisam nikad vidio da dobri ljudi čine tako nešto kao noćas. Popni se sada ti na drvo i pogledaj da te ne bi mašio blagoslov dobrih ljudi.
Džafer je bio zbunjen riječima zapovjednika pravovjernih, pa se pope na vrh drveta i ugleda Nuruddina, šejha Ibrahima i robinju. Šejh Ibrahim je držao čašu i čim je to Džafer vidio, bilo mu je jasno da je propao. Zatim on siđe i stade pred zapovjednika pravovjernih koji mu reče:
- Džafere, hvala Allahu koji nas je učinio sljedbenicima časnoga Šerijata, a sačuvao nas puta zla i pokvarenosti!
Džafer nije mogao ni prozboriti zbog silnoga stida, a onda ga halifa pogleda i reče:
- Šta misliš ko je ove ljude uputio ovamo i ko ih je uveo u moj dvorac? Ali tako lijepog mladića i djevojku moje oči nisu vidjele.
Nadajući se halifinom oproštenju, Džafer reče:
- Pravo kažeš, zapovjedniče pravovjernih.
- Popnimo se na ovu granu naspram njih da ih posmatramo - reče halifa, te se popeše na drvo i ugledaše šejha koga su čuli kako govori:
- Gospodo moja, okanio sam se dostojanstva da bih popio vina, ali se u tome može uživati samo uz zvuk struna.
- Šejh Ibrahime - obrati mu se Anisa - Allaha mi, kad bismo imali kakav instrument, naša sreća bila bi potpuna.
Saslušavši robinjine riječi, šejh Ibrahim skoči na noge, a halifa će Džaferu:
- Šta li će učiniti?
- Ne znam - odgovori Džafer. Šejh Ibrahima nestade, a onda donese lutnju koju halifa bolje osmotri i reče uočivši da je to lutnja Ishaka an-Nedima:
- Allaha mi, ako ta robinja zapjeva a ne bude dobro pjevala, sve ću vas povješati! Ukoliko bude dobro pjevala, njima ću oprostiti, a objesit ću samo tebe!
- Bože, daj da ne zapjeva lijepo! - molio je Džafer.
- Zašto? - upita halifa.
- Zato da bi nas sve objesio i da bismo zabavljali jedni druge.
Halifa se nasmija, kad robinja uze lutnju, zategnu strune i zasvira tako da bi i željezo omekšala, da bi i glupoga pameti dozvala. Ona poče kazivati stihove:


Oni što nas rastavljaju zamijeniše one što nas zbližuju
I lagodni život nam u muke pretvaraju.

Ma šta se činilo, moje srce nije klonulo
Čeznući za tobom, niti je usahnulo.

Nas je, evo, ljubav potpuno omamila -
Ona će nas ugušiti makar nas sudba čuvala.

Kakav je to strah ubiti nas u našim kućama -
Mi se plašimo grijeha u vašim dušama!


- Bogami, Džafere - reče halifa - u svome životu nisam čuo ljepšeg glasa od ovoga.
- Možda je halifu prošao bijes? - upita Džafer.
- Jest - odgovori halifa, pa obojica siđoše s drveta. Onda se halifa obrati Džaferu:
- Hoću da pođem njima i da poslušam djevojku kako pjeva preda mnom.
- Zapovjednice pravovjernih - na to će Džafer - ako uđeš, možda će se zbuniti, a šejh Ibrahim će umrijeti od straha.
- Moraš mi smisliti neko lukavstvo, Džafere, kako bih mogao ući - bio je uporan halifa. Potom halifa i Džafer pođoše prema Tigrisu razmišljajući o tome, kad ugledaše ribara koji je stajao loveći ribu. Ribar bijaše ispod prozora dvorca bacio mrežu da bi ulovio nešto da se prehrani. Nekada ranije, halifa je dozvao šejha Ibrahima i pitao ga:
- Šta to čujem pod prozorima dvorca?
- Glasove ribara koji love ribu - odgovri šejh Ibrahim.
- Idi i zabrani im da love na tome mjestu.
Od tada je bilo zabranjeno ribarima da tu love.
Te noći, međutim, dođe jedan ribar po imenu Kerim i vidjevši da je kapija vrta otvorena, pomisli: "Ovo je trenutak nepažnje. Iskoristit ću ga za lov." Zatim uze mrežu, pa je baci u rijeku recitirajući stihove:


Ti što ploviš rijekom u doba stradanja i propasti,
Ne trudi se odveć jer nafaka neće samo s trudom dolaziti!

Pored rijeke ribar usred noći stoji
I noć od zvijezda svoju mrežu kroji.

On zabaci mrežu koju val proguta
I ostade da gleda u mrežu što pluta.

I tako je radostan i veseo bdio
Dok se som u mrežu nije uhvatio.

Vlasnik dvorca u dvorcu je omrknuo,
Bezbrižan i svim dobrima se snabdio.

A kada se iz dubokog sna probudio,
U svoj posjed je jednu gazelu dobio.

Slava Gospodu koji nekom daje a nekom ne daje,
Nekom da lovi, a nekom ribu da prežvakuje!


Kada završi recitaciju, ribar ugleda halifu glavom i bradom kako stoji nad njim. Halifa ga prepozna i reče mu:
- Kerime! - a Kerim se okrenu kada ču da ga imenom zove i spazivši halifu, reče dok su mu klecala koljena:
- Allaha mi, zapovjedniče pravovjernih, ne radim ovo zato da bih se narugao naredbi, već su me siromaštvo i porodica natjerali na to što vidiš.
- Baci mrežu za moju sreću - reče mu halifa.
Silno se radujući, ribar priđe obali, baci mrežu i pričeka da se raširi i smiri na dnu. Onda je izvuče i vidje mnoštvo raznovrsne ribe. Halifa se obradova i reče:
- Svuci odjeću, Kerime.
Kerim svuče džubu{97} na kojoj bijaše stotinu zakrpi od grube vune i mnoštvo vaški i buha. Zatim skinu turban s glave koji nije razmotavao već tri godine, a kad god bi našao kakvu krpu, zamotao bi je oko njega. Pošto Kerim skinu džubu i turban, halifa svuče haljinu od aleksandrijske i balbečke svile i svuče fardžiju, pa reče ribaru:
- Uzmi ovo i obuci!
Halifa obuče ribarevu džubu i turban. Onda pokri lice mahramom i reče ribaru:
- Idi sada svojim poslom.
Ribar poljubi halifinu nogu, zahvali mu i kaza:


Zahvaliti ne mogu na onom što si mi darovao,
Baš svim stvarima ti si me snabdio.

Dok sam živ ja ću ti zahvaljivati,
Kad umrem moje kosti će te blagosiljati.


Tek što ribar odrecitira stihove, vaške se razmiliše po halifinoj koži i on ih poče lijevom i desnom rukom skidati s vrata i bacati ih grdeći:
- Teško tebi, ribare! Kakva je ovo silna gamad u džubi?!
- Gospodaru - odgovori ribar - to te sada boli, ali nakon sedmicu dana nećeš ih osjećati, niti ćeš misliti o njima.
Halifa se nasmija:
- Bolan ne bio! Kako da se oslobodim ove džube?
- Htio bih ti reći nešto - na to će ribar - ali me stid halifine svjetlosti.
- Reci!
- Palo mi je na pamet, zapovjednice pravovjernih, da će ti džuba biti od koristi ako nekada budeš htio naučiti kako se lovi riba da bi imao koristan zanat u rukama.
Halifa se nasmija ribarevim riječima. Onda ribar ode svojim putem, a halifa uze korpu s ribom, stavi malo trave po njoj i donese je Džaferu. Pošto stade pred Džafera, on pomisli da je to ribolovac Kerim pa se uplaši za njega i reče mu:
- Kerime, šta te je dovelo ovamo? Spašavaj se, noćas se halifa ovdje nalazi.
Kada halifa ću Džaferove riječi, nasmija se od sveg srca, a Džafer mu reče:
- Možda si ti naš gospodar, zapovjednik pravovjernih?
- Jesam, Džafere - odgovori halifa - a ti si moj vezir. Pošto me ti nisi prepoznao iako sam s tobom došao ovamo, kako će me prepoznati šejh Ibrahim onako pijan? Ostani ovdje dok se ne vratim.
- Slušam i pokoravam se - reče Džafer, a halifa ode do dvorske kapije i pokuca. Šejh Ibrahim ustade pitajući:
- Ko je na vratima?
- Ja sam, šejh Ibrahime.
- Ko si ti?
- Ja, ribar Kerim. Čuo sam da imaš goste, pa sam ti donio malo ribe. Tako je dobra!
Nuruddin i njegova robinja koji su voljeli ribu veoma se obradovaše i rekoše:
- Gospodine, otvori mu i pusti ga da nam donese ribu.
Šejh Ibrahim otvori kapiju, te uđe halifa prerušen u ribara i nazva selam, a šejh Ibrahim ga oslovi:
- Dobro došao, lopužo i kockaru! Pokaži nam ribu koju imaš.
Ribar im pokaza ribu i oni odmah uočiše da je živa, da se praćaka. Onda robinja uskliknu:
- Allaha mi, gospodine, riba je predivna! Treba je ispržiti!
- Bogami, pravo veliš - odgovori šejh Ibrahim, a onda se obrati halifi: - Da si barem donio isprženu ribu? Hajde, isprži je i donesi!
- Odmah ću je ispržiti i donijeti - reče halifa, a oni će na to:
- Požuri i donesi nam.
Halifa pohita ka Džaferu i reče mu:
- Hoće prženu ribu.
- Zapovjednice pravovjernih - odgovori Džafer - daj da je ja ispržim.
- Grobova mi mojih predaka, lično ću je ispržiti - usprotivi se halifa, pa pođe u vrtlarsku kućicu koju pretraži i nađe sav pribor koji mu je trebao za prženje, čak so, šafran i ostalo. On priđe šporetu, stavi tavu i lijepo isprži ribu. Kada bi gotova, stavi je na bananin list, uze iz vrta limuna, pa ponese ribu i stavi je pred njih. Mladić, djevojka i šejh Ibrahim priđoše i pošto završiše s jelom, opraše ruke, pa Nuruddin reče:
- Allaha mi, ribare, noćas si nam priredio pravo zadovoljstvo!
Zatim stavi ruku u džep, izvadi tri dinara od onih novaca koje mu je dao Sendžer kada je pošao na put i reče:
- Oprosti, ribare. Da sam te upoznao prije nego što me sve ovo snašlo, sigurno bih iz tvoga srca otjerao jad siromaštva. Ali, uzmi ovo koliko sada imam - zatim baci novac halifi koji ga uze, poljubi i stavi u džep. Halifina jedina želja bijaše da čuje robinju kako pjeva, te on reče Nuruddinu:
- Dobročinstvo si mi učinio, ali bih molio za tvoju veliku naklonost da nam ova djevojka zapjeva da je poslušam.
- Aniso! - obrati joj se Nuruddin.
- Molim! - odazva se ona.
- Života ti, otpjevaj nam nešto za hatar ovoga ribara, jer bi htio da te čuje.
Saslušavši riječi svoga gospodara, djevojka uze lutnju, namignu i kaza stihove:


Tanahni prsti su na lutnji zaigrali
I dušu su istog trena osvojili.

Pjesmom je i gluhome sluh vratila
I on reče: Divno li si pjevala!

Potom zasvira tako čudesno da pamet zavrti i izgovori stihove:

Čast nam činite kad se kod nas nastaniste,
Svojom dobrotom mrkli mrak otjeraste,

Zato moram namirisati svoj dom
Mošusom, ružinom vodom i komforom.


Halifa se toliko uzbudi da mu sve zaigra pred očima i od silnog ushićenja nije se mogao savladati a da ne kaže:
- Bog te nagradio! Bog te nagradio! Bog te nagradio!
- Ribare, sviđa li ti se moja robinja i njena svirka? - upita Nuruddin.
- Da, bogami - odgovori halifa.
- Dajem ti je kao poklon plemenita čovjeka koji ne uzima natrag svoje poklone.
Nuruddin skoči na noge, dohvati ogrtač pa ga baci halifi prerušenom u ribara i reče mu da
izađe s djevojkom. Ona pogleda Nuruddina i upita ga:
- Gospodaru, zar ćeš otići bez pozdrava? Ako već mora tako biti, stani da se oprostim s tobom.
Zatim djevojka kaza stihove:


Ako me već moraš napustiti,
Ipak ćeš mi u srcu i duši ostati

Molim Milosnog da nas opet sjedini,
Kome hoće Allah to može da učini.


Na njene stihove Nuruddin odgovori:


Na dan rastanka sa mnom se opraštala
I ridajuć od bola tada je kazala:

Kad od mene odeš, šta li ćeš činiti?
Rekoh: Pitaj onog što ostaje Vječiti!


Pošto ih halifa sasluša, teško mu pade njihov rastanak, te se obrati mladiću:
- Gospodine, bojiš li se ti nekog prijestupa, ili si nekome nešto dužan?
- Allaha mi, ribare - odgovori Nuruddin - meni i ovoj djevojci dogodilo se nešto tako čudesno i neobično da bi to, ako bi se ispisalo iglama u uglovima očiju, moglo biti pouka onima kojima je stalo do pouke.
- Zar nam nećeš ispričati svoju povijest i upoznati nas s onim što ti se dogodilo? Možda će ti tako biti lakše, jer je Allahova pomoć bliska.
- Hoćeš li saslušati našu priču i u poeziji i u prozi? - upita Nuruddin.
- Proza je običan govor, a poezija je stihotvorenje - reče halifa.
Onda Nuruddin obori pogled i kaza stihove:


Prijatelju, davno sam bez sna ostao
I brižan sam zbog dalekog zavičaja postao.

Moj otac je nježan prema meni bio,
Al ode u grob i samog me ostavio.

Poslije toga nevolje me snađoše
I one mi srce moje iskidaše.

Dobar bijaše pa mi kupi jednu djevojku
Čiji stas bi postidio i grančicu vitku.

Sve nasljedstvo na nju sam potrošio
I dobrim ljudima ga štedro dijelio.

Zbog sve većih briga htjedoh je prodati,
Iako se plaših da bol neću podnijeti.

Tek što bi telal jednu cijenu rekao,
Pokvareni starac još veću bi nudio.

Zato me u trenu silan gnjev obuze
I svoje vlasništvo ja mu iz ruku oduze.

Tad zlikovac odvratni na me nasrnu
I u gnjevu svađalačkom on sav planu

Te u gnjevu svome desnicom ga udarih,
Zatim lijevom dok srce ne smirih.

Onda se uplašen vratih svojoj kući
Vjerujuć da će me dušmanin tući.

Car me zatim dade uhapsiti,
Al' me dobri dvorjan dođe opomenuti

Govoreć nam da bismo daleko krenuli
Da zli ljudi ne bi likovali.

Iz kuće pođosmo pod okriljem noći
Čeznući kad ćemo do Bagdada doći.

Više ništa od bogatstva ne imadoh
Osim onog, ribare, što ti sada dadoh.

Najmilije srcu što je to ti dajem,
Vjeruj da ti samo srce darujem.


Kada Nuruddin završi recitiranje, halifa mu reče:
- Gospodine Nuruddine, ispričaj nam svoj slučaj.
Nuruddin ispriča sve, od početka do kraja, a kada halifa shvati o čemu se radi, upita:
- Kamo namjeravaš sada poći?
- Širok je Allahov svijet - odgovori Nuruddin.
- Napisat ću ti pismo koje ćeš predati sultanu Muhammedu ibn Sulejmanu az-Zejniju i kada ga pročita, neće ti ništa nažao učiniti...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

36. noć
Kada nastupi trideset i šesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, kako je halifa rekao Nuruddinu da će mu napisati pismo koje će predati sultanu Muhammedu ibn Sulejmanu az-Zejniju, a kada ga ovaj pročita, neće mu učiniti ništa nažao. Tada je Nuruddin upitao:
- Zar na ovome svijetu postoji ribar koji se dopisuje s carevima? To je potpuno nemoguće!
- Pravo veliš - odgovori halifa - ali ću ti reći zašto. Znaj da sam s njim učio u istoj školi, kod jednog učitelja. Ja sam bio stariji, a onda je on imao sreće i postao je sultan, a meni Allah dade da budem ribar. Međutim ne bih mu pisao molbu, koju ne bi ispunio. Ako bih mu pisao svakog dana hiljadu molbi, sigurno bi ih sve ispunio.
Kada to Nuruddin ču, on reče:
- Napiši da vidim.
Halifa uze tintu i pero i nakon bismille napisa:
"Ovo pismo je od Haruna ar-Rešida ibn al-Mehdija upućeno presvijetlom Muhammedu ibn Sulejmanu az-Zejniju, koji je obuhvaćen mojom milošću i koga sam postavio za namjesnika u jednome dijelu svoje carevine. Stavljam ti na znanje da je donosilac ovoga pisma Nuruddin, sin vezira Hakana, i da istog časa kada tamo stigne ostaviš vlast i njega postaviš na svoje mjesto. Njega postavljam na vlast kao što sam ranije postavio tebe, i nemoj se suprotstavljati mojoj zapovijesti. Es-selamu alejkum."
Potom halifa dade pismo Nuruddinu koji ga uze, poljubi, pa ga zadjenu u turban i istog časa se spremi za put. Eto šta se zbivalo s Nuruddinom.
Što se tiče halife, šejh Ibrahim ga pogleda onako prerušenoga u ribara i reče:
- Najbolji ribare! Donio sam dvije ribe koje vrijede dvadeset para, a uzeo si tri dinara i hoćeš još da uzmeš djevojku!
Kada to ču, halifa povika na njega i dade znak Mesruru koji se pojavi i nasrnu na šejha. Džafer već bijaše poslao jednog dječaka iz vrta dvorskom vrataru da traži drugu odjeću za zapovjednika pravovjernih. Dječak ode i donese odjeću, poljubi tlo pred halifom koji svuče ono što bijaše na njemu i obuče tu odjeću. Dotle je šejh Ibrahim sjedio na stolici, a halifa je stajao gledajući šta će biti. Šejh se zbuni i poče grickati jagodice na prstima stideći se i govoreći:
- Sanjam li, ili sam budan?
Halifa ga pogleda i reče:
- Šta se s tobom događa, šejh Ibrahime?
Šejh Ibrahim se pribra, baci se na zemlju i izgovori stihove:


Oprosti mi grešku kakvu nisam učinio,
Jer koji gospodar nije svom robu oprostio!

Grešku sam učinio, to moram priznati,
Al dužnost je oprostiti i plemenit biti.


Halifa mu oprosti i naredi da mu dovedu djevojku u dvor. Kada djevojka stiže tamo, halifa joj dade zasebnu odaju i sve što joj se može naći na usluzi, pa joj reče:
- Tvoga gospodara sam poslao kao sultana u Basru i ako Bog da, poslat ću mu darove i tebe zajedno s njima.
Eto šta se dogodilo s njima.
Dotle je Nuruddin, sin Hakanov, bez zastoja putovao dok nije stigao u Basru. Onda se popeo u dvor sultanov, povikao iz sveg glasa, tako da ga je sultan čuo. Nuruddin je tražio da dođe k njemu. Kada se nađe pred sultanom, Nuruddin poljubi zemlju pred njim, pa izvadi pismo i dade mu ga, a sultan, vidjevši da je pismo adresirano rukopisom zapovjednika pravovjernih, skoči na noge, poljubi ga tri puta i reče:
- Slušam i pokoravam se Allahu uzvišenom i zapovjedniku pravovjernih.
Zatim dovede četvericu kadija i emire i htjede predati vlast, kad se pojavi vezir al-Muin ibn Savi. Pošto vezir priđe, sultan mu dade pismo zapovjednika pravovjernih koje vezir pročita, pa ga pocijepa, stavi ga u usta i sažvaka, a onda ga ispljunu. Sultan se razbjesni:
- Teško tebi! Šta ti bi da tako nešto učiniš?
- Ovaj nije vidio ni halifu, niti njegovog vezira! - reče Ibn Savi. - To je jedan đavo kome je došao do ruke papir s halifinim rukopisom, pa ga je zloupotrijebio napisavši na njemu šta je htio. Zašto bi ti predao sultanat kad ti halifa nije poslao izaslanika sa hatti šerifom? Da je to tačno, sigurno bi poslao dvorjana, ili vezira, a ovaj je sam došao.
- Šta da se radi? - upita sultan.
- Pošalji sa mnom ovoga mladića - reče Ibn Savi - a ja ću ga s dvorjanom otpremiti u Bagdad. Ako bude istinu govorio, donijet će nam hatti šerif, a ako to ne bude istina, poslat će nam ga s dvorjanom, pa ja ću se već obračunati s njim što me je uvrijedio.
Pošto sultan sasluša vezirove riječi, vezir se naljuti pa dozva sluge koji oboriše Nuruddina i počeše ga tući dok svijest ne izgubi. Zatim naredi da mu na noge stave okove i dozva tamničara koji dođe duboko se klanjajući pred njim. Tamničar se zvao Kutejjit. Vezir mu se obrati:
- Kutejjite, hoću da uzmeš ovoga i da ga baciš u neki podrum u tamnici, da ga zlostavljaš i danju i noću.
- Slušam i pokoravam se - odgovori tamničar, pa odvede Nuruddina u tamnicu i zaključa vrata. Onda naredi da se klupa iza vrata očisti, da se prekrije ćilimom i da se donese jastuk. Posadi Nuruddina na klupu, skinu mu okove i lijepo postupaše s njim.
Vezir je svakodnevno slao nekog tamničara naređujući mu da tuče Nuruddina, a tamničar se pravio da ga tuče, dok se, u stvari, lijepo ophodio prema njemu. Trajalo je to četrdeset dana, a četrdeset i prvoga dana stiže dar od halife. Kada ga sultan ugleda, začudi se i posavjetova s vezirom. Onda neko reče:
- Možda je to dar za novoga sultana.
Vezir Ibn Savi na to odgovori:
- Najbolje bi bilo da smo ga ubili čim je stigao.
- Allaha mi - na to će sultan - podsjetio si me na njega. Idi i dovedi ga i glavu mu odrubi!
- Slušam i pokoravam se - odgovori vezir pa ustade dodavši: - Hoću da se viče po gradu: "Ko želi da gleda pogubljenje Nuruddina, sina Hakanova, neka dođe u dvor!" Doći će svi ljudi da ga gledaju, a ja ću srce svoje umiriti i ožalostiti one koji mi zavide.
- Radi šta hoćeš - reče mu sultan.
Vezir ode likujući i stiže valiji kome naredi da onako izvikuje. Kada ljudi čuše telala, bi im žao, pa svi briznuše u plač, čak i djeca u školama i trgovci u dućanima. Utrkivali su se da zauzmu mjesta s kojih će posmatrati, a neki pođoše do tamnice da bi došli zajedno s Nuruddinom.
Onda vezir sa deset robova stiže u tamnicu i tamničar Kutejjit ga uputa:
- Šta želiš, gospodaru vezire?
- Dovedi mi onog pokvarenjaka!
- On je u vrlo lošem stanju zbog silnih batina - reče tamničar. Onda ode do Nuruddina i zateče ga kako recitira:


Ko će mi pomoći u mojoj nesreći -
Lijekova je sve manje, a bol sve veći!

Daljine mi dušu i srce iscrpiše,
Zlom sudbom prijatelji se u dušmane pretvoriše.

Ima li, ljudi, među vama druga nježnoga
Da me žali i čuje vapaja moga?

Smrt mi počela nevažnom bivati
I životu se prestajem nadati.

Zaklinjem te, Gospode, tvojim Poslanikom -
Tim morem dobra i prvim Zastupnikom -

Spasi me i molim grijehe mi oprosti,
Mojih briga i nevolja me očisti.


Nakon toga, tamničar mu skinu čisto odijelo i obuče dvije prljave košulje, pa ga povede veziru. Gledajući vezira, Nuruddin je gledao svoga neprijatelja koji još hoće da ga ubije. Shvativši to, Nuruddin zaplaka i upita ga:
- Zar te nije strah sudbine? Zar nisi čuo pjesnikove riječi:


Vladali su, dugo su vladali,
Pa ipak - uskoro su vladati prestali.


Zatim dodade:
- Znaj, vezire, da samo Allah, neka je slavljen i uzvišen, čini ono što hoće.
- Plašiš li me tim riječima, Ali? - upita vezir. - Danas ću ti odrubiti glavu uinad stanovnicima Basre i ne obzirem se na tvoje savjete. Ja se obzirem na pjesnikove riječi:


Pusti nek čini šta hoće vrijeme
I ne brini za postupke sudbine!


A divne li su i ove pjesnikove riječi:


Ko nadživi dušmana svoga
Barem za dan – domog'o se cilja željenoga.


Onda vezir naredi slugama da ga stave na mazgu, a slugama to teško pade te rekoše Nuruddinu:
- Pusti da ga kamenujemo i rastrgnemo, makar stradali zbog toga.
- Nemojte to nipošto učiniti - reče Nuruddin. - Zar niste čuli pjesnika:


Vijek određen moram proživjeti,
Kada se on okonča ja ću umrijeti.

Kada bi me lavovi u šumu odvukli,
Prije vremena mi život ne bi uzeli.


Potom telali počeše vikati:
- Ovo je najmanja nagrada onome ko zloupotrebljava halifino pismo sultanu!
Vodali su ga tako kroz Basru dok ne zastadoše ispod prozora dvorca. Onda ga staviše na stratište, pa priđe krvnik i reče mu:
- Ja sam rob koji sluša zapovijesti. Ako imaš neku želju, reci mi da ti je ispunim. Ostalo ti je da živiš samo dotle dok se sultanovo lice ne pojavi na prozoru.
Nuruddin pogleda lijevo i desno i kaza:


Zar nema prijatelja koji će mi pomoći,
Tako vam Boga hoćete li mi reći?

Moj život minu i smrtni čas mi dođe -
Ima l' neko milostiv da po sevap dođe,

Ovakvog da me vidi i muke mi olakša,
Gutljaj vode da mi da i da manje patim ja?


Ljudi ga počeše oplakivati, a krvnik uze čašu vode i pruži mu je. Tada skoči vezir, udari rukom po čaši i razbi je, pa povika na krvnika naređujući mu da Nuruddinu odsiječe glavu. Krvnik zaveza Nuruddinu oči, ali narod podiže viku na vezira, te se začuše krici i ljudi se počeše dogovarati.
Dok su se oni bili tako komešali, odjednom se podiže prašina koja u oblacima ispuni prostor i ravnicu. Kada to vidje, sultan koji je sjedio u svome dvorcu reče:
- Pogledajte šta se događa!
- Hoćemo čim ovome odrubimo glavu - reče vezir.
- Pričekaj dok vidimo šta je ono! - naredi sultan.
Tu prašinu bijaše podigao Džafer, halifin vezir, i njegova pratnja. Došli su zato što je halifa proveo trideset dana ne spominjući događaj s Nuruddinom, niti je njemu ko govorio o tome, dok jedne noći ne dođe do Anisine odvojene sobe i ću kako ona plače i recitira nježnim glasom:


Bio daleko il blizu tvoj lik ću pamtiti,
Tvoje ime ja ću vječno spominjati.


Anisa zaplaka još jače. Halifa otvori vrata, uđe u odaju i ugleda Anisu kako plače. Kada ona vidje halifu, pade pred njegove noge, poljubi ih tri puta i izgovori stihove:


O, ti što čistog si porijekla i plemenita roda,
Drvo u cvatu, grano puna ploda!

Na zavjet te podsjećam što nam ga dade,
Ne zaboravi jer tvoje dobrote nigdje ne imade.


- Ko si ti? - upita je halifa.
- Ja sam dar koji ti je dao Ali ibn Hakan - odgovori ona. - Želim da ispuniš obećanje koje si dao rekavši da ćeš me poslati k njemu s poklonima. Već trideset dana nisam sklopila oka ovdje.
Halifa pozva Džafera al-Barmakida i reče:
- Već je trideset dana kako nisam čuo nikakvih vijesti o Nuruddinu. Bit će da ga je sultan ubio. Tako mi života i grobova mojih predaka, ako mu se dogodi kakvo zlo, uništit ću onoga ko mu ga je nanio, makar mi bio i najmiliji. Hoću da ovog časa otputuješ u Basru i da mi doneseš vijesti o sultanu Muhammedu ibn Sulejmanu az-Zejniju i Nuruddinu.
Džafer se povinova i otputova. Kad stiže u onu silnu buku i gužvu, on upita:
- Kakva je to gužva?
Ispričaše mu šta se događa s Nuruddinom i kada to Džafer ču, pohita ka sultanu, pozdravi ga i reče mu zbog čega je došao, te da će, ukoliko se Nuruddinu dogodi neko zlo, car pogubiti onoga ko bude kriv zato. Zatim Džafer zgrabi sultana i vezira Ibn Savija i naredi da se oslobodi Nuruddin koga postavi za sultana, na mjesto Muhammedovo. Džafer ostade u Basri tri dana, koliko priliči gostu, a ujutro četvrtog dana Nuruddin se obrati Džaferu:
- Volio bih da vidim zapovjednika pravovjernih.
Džafer naredi Muhammedu ibn Sulejmanu da se spremi za put:
- Klanjat ćemo sabah i krenuti u Bagdad.
- Slušam i pokoravam se - odgovori ovaj. Onda klanjaše sabah, pa svi uzjahaše, zajedno sa Ibn Savijem koji se poče kajati zbog onog što je učinio.
Što se tiče Nuruddina, on je jahao pored Džafera, i tako su putovali do Bagdada, grada mira. Kada stigoše halifi, ispričaše mu cijelu priču o Nuruddinu, a halifa mu priđe i reče:
- Uzmi ovaj mač i odrubi glavu svome neprijatelju.
Nuruddin uze mač, pa priđe Ibn Saviju, pogledao ga i reče mu:
- Ja sam postupao u skladu sa svojim karakterom, a radi i ti u skladu sa svojim karakterom. Nakon toga, Nuruddin odbaci sablju, pogleda halifu i reče mu:
- Zapovjedniče pravovjernih, on je mene prevario - i izgovori stihove:


Čim je došao, ja ga lukavo prevarih
Jer slobodan se lahko finom riječju nadmudri.


- Ostavi ga - reče halifa, a onda se obrati Mesruru: - Ustani ti i odsijeci mu glavu!
Mesrur ustade i odsiječe mu glavu, te halifa reče Nuruddinu:
- Poželi nešto od mene!
- Gospodine - odgovori Nuruddin - nije potrebno da vladam Basrom. Želim samo da gledam lice tvoje svjetlosti.
- Sa zadovoljstvom - reče halifa, te dozva robinju. Halifa ih blagoslovi i pokloni im jedan od bagdadskih dvoraca, odredi im izdržavanje i postavi Nuruddina za svoga sagovornika, te Nuruddin življaše s halifom do smrti. Međutim, ova priča nije čudesnija od priče o trgovcu i njegovim sinovima.
- A kakva je to priča? - upita car.

PRIČA O TRGOVCU EJJUBU, NJEGOVU SINU GANIMU I KĆERI FITNI
Čula sam, sretni care, da u davnom vaktu i zemanu, u minulim stoljećima i vjekovima bijaše jedan trgovac koji je imao bogatstvo i sina nalik na noćni mjesec u punome sjaju. Taj mladić bijaše rječit. Zvao se Ganim ibn Ejjub i bio je zaljubljen. Imao je sestru Fitnu koja je bila izuzetno lijepa i privlačna. Kada im umre otac, ostavi im veliko bogatstvo...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

37. noć
Kada nastupi trideset i sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je taj trgovac ostavio djeci veliko bogatstvo, između ostalog i stotinu bala svile, te vrećice mošusa, a na balama svile pisalo je: "Ovo treba da ide u Bagdad", jer je trgovac želio poći u Bagdad.
Međutim, kada mu uzvišeni Allah dade smrt i pošto minu određeno vrijeme, njegov sin uze bale svile i otpremi ih u Bagdad. Bilo je to u vrijeme Haruna ar-Rešida. Mladić se oprosti s majkom, s rodbinom i sugrađanima prije nego što će otputovati, a onda pođe uzdajući se u uzvišenog Allaha koji mu pruži zaštitu, te on stiže u Bagdad. S njim je putovala grupa trgovaca.
Ganim u Bagdadu iznajmi lijepu kuću, zastre je ćilimima, postavi jastuke i objesi zavjese, smjesti svilu, mazge i deve, pa sjede da se odmori. Onda dođoše da ga pozdrave bagdadski trgovci i velikaši.
Nakon toga, Ganim uze svežanj svile u kome bijaše deset komada skupocjene tkanine na kojima su bile ispisane cijene i ponese ih na trg. Trgovci mu pođoše u susret pozdravljajući ga, ukazujući mu počasti i dobrodošlicu, a onda ga smjestiše pored dućana starješine trga, te on prodade komade svile zarađujući na svaki dinar dva dinara. Ganim se obradova i nastavi prodavati tkaninu. Radio je tako punu godinu dana, a kada početkom druge godine dođe do trga, vidje da je zatvoren pa upita šta je razlog tome. Rekoše mu da je umro jedan trgovac, te da su svi ostali trgovci otišli na dženazu. Upitaše ga hoće li i on poći s njima i tako zaraditi sevap. Odgovori da hoće i upita gdje će se obaviti dženaza. Pošto ga uputiše na određeno mjesto, Ganim uze abdest i pođe s trgovcima na musallu gdje klanjaše dženazu umrlom, pa svi pođoše na mezarje. Ganim ih je slijedio do mezarja koje se nalazilo izvan grada. Prolazili su između grobnica dok ne stigoše do mezara na kome zatekoše porodicu umrloga koji su pored mezara već razapeli šator i donijeli svijeće. Kada ga ukopaše, učači Kurana posjedaše da uče Kuran pored mezara. Posjedaše i trgovci i Ganim koji je stideći se mislio: "Ne mogu ih ostaviti, nego ću zajedno s njima poći."
Sjedili su slušajući učenje Kurana do večere, a onda poslužiše večeru i slatkiše, te se siti najedoše, opraše ruke i nastaviše da sjede dok je Ganim brinuo o svojoj robi bojeći se lopova. Mislio je: "Ja sam stranac i proglašen sam bogatašem. Ako noćas budem daleko od kuće, lopovi će mi pokrasti novac i robu." Uplašivši se za svoju imovinu, Ganim ustade i izađe zamolivši ih za dopuštenje da pođe radi nekog posla.
Ganim je išao slijedeći trgove na putu dok ne stiže do gradske kapije. Pošto bijaše ponoć, on zateče zatvorenu kapiju i ne vidje da neko dolazi ili odlazi, niti je čuo bilo kakav glas osim laveža pasa i zavijanja vukova. "Nema sile ni moći nad Allahovom silom i moći!", pomisli Ganim. "Pobojao sam se za svoju imovinu i zbog nje sam pošao, ali sam zatekao zatvorena vrata. Sada sam se za svoju dušu uplašio."
Zatim se vrati tražeći gdje bi mogao prespavati do jutra, pa ugleda jedno turbe ograđeno sa četiri zida među kojima je rasla palma. Kamena vrata bijahu otvorena, te Ganim uđe i htjede da spava, ali mu san nije dolazio na oči. Spopade ga strah i samotinja među grobovima, pa ustade, otvori vrata i odjednom ugleda nekakvu svjetlost u daljini, u pravcu gradske kapije. On pođe malo naprijed i vidje da se svjetlost kreće putem koji vodi prema turbetu gdje se on nalazio. Ganim se uplaši, pa hitro zatvori vrata, uspe se na vrh palme i sakri u njenoj krošnji.
Svjetlost se postepeno približavala turbetu dok mu se sasvim ne približi. Kada se zagleda u svjetlo, Ganim vidje tri roba. Dvojica su nosili nekakav sanduk, a treći je držao sjekiru i fenjer. Pošto priđoše turbetu, rob koji je nosio sanduk reče:
- Šta je to, Savvabe?
- Šta ti je, Kafure? - odgovori drugi rob. - Zar nismo bili ovdje večeras i zar nismo ostavili otvorena vrata?
- Jesmo, istina je - reče prvi rob.
- Ali ona su sada zatvorena i zamandaljena.
Treći rob koji je nosio sjekiru i fenjer, a zvao se Buhejjit, reče:
- Baš ste blesavi! Zar ne znate da vlasnici vrtova izlaze iz Bagdada i šetaju ovuda, a kada ih uhvati noć, ulaze ovamo i zatvaraju vrata bojeći se da ih crnci, poput nas, ne uhvate, ispeku i pojedu.
- Imaš pravo - rekoše ona dvojica. - Allaha nam, nismo pametni kao ti.
- Ne vjerujte mi dok ne uđemo u turbe i ne nađemo nekoga. Ako je neko u turbetu, vjerujem da je vidio svjetlo i pobjegao na palmu.
Kada Ganim ču šta rob govori, on pomisli: "Proklet bio ovaj rob! Neka Allah nagrdi te crnce, tako odvratne i prepredene! Nema moći ni sile nad Allahovom moći i silom! Kako da se izvučem iz ovog položaja?
Zatim oni što su nosili sanduk rekoše robu koji je nosio sjekiru:
- Stavi je na zid i otvori nam vrata, Savvabe, jer smo se umorili noseći sanduk na vratovima. Kad nam otvoriš vrata, dat ćemo ti jednog od onih koje ćemo uhvatiti i dobro ćemo ti ga ispeći, ali tako da ne izgubi salo.
- Strah me nečega čega sam se sjetio zbog svoje kratke pameti, naime da stavimo sanduk iza vrata, jer je to naše skrovište.
- Ako ga bacimo, razbit će se - odgovoriše oni, a Buhejjit će na to:
- Bojim se da su u turbetu razbojnici koji ubijaju ljude i pljačkaju ih, jer kada padne večer, oni dolaze na ovakva mjesta i dijele plijen.
- Glupače! - rekoše oni što su nosili sanduk - Zar oni mogu ući ovdje?!
Onda ponesoše sanduk, popeše se na zid, pa siđoše i otvoriše vrata, dok je treći rob, Buhejjit, stajao pred njima s fenjerom i korpom u kojoj je bilo malo gipsa. Potom zatvoriše vrata i sjedoše, pa jedan od njih reče:
- Braćo, umorili smo se pješačeći i noseći, smještajući stvari, otvarajući i zatvarajući vrata. Ponoć je. Nemamo više snage da otvaramo turbe i zakopamo sanduk. Odmorit ćemo se tri sahata, pa ćemo ustati i obaviti posao. Neka dotle svaki od nas ispriča zašto su ga uškopili i sve ostalo što mu se dogodilo, od početka do kraja, kako bismo predeverali ovu noć...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

38. noć
Kada nastupi trideset i osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, kako su tri roba rekli jedan drugome da svaki ispriča sve što mu se dogodilo, a onda je onaj prvi, koji je nosio fenjer, rekao:
- Ja ću vam ispričati svoju priču.
- Pričaj! - prihvatiše oni.
- Braćo - poče prvi rob - kada sam bio mali, mene je doveo jedan trgovac iz moje zemlje. Imao sam jedva pet godina i prodao me jednome ratniku koji je imao kćer staru tri godine. Rastao sam s njom i smijali su mi se dok sam se zabavljao i igrao s djevojčicom i pjevao joj. Kada sam ja imao dvanaest godina, ona je imala deset, ali mi ni tada nisu branili da se igram s njom. Jednoga dana, dođem k njoj, a ona je sjedjela na jednom osamljenom mjestu. Kao da je upravo izašla iz hamama koji se nalazio u kući: sva je bila namirisana, a lice joj poput mjeseca u četrnaestoj noći. Djevojčica se poče igrati sa mnom i ja prihvatih igru, te mi se dignu čuna koja je bila poput velikog ključa. Ona me povali na zemlju, obori me na leđa i sjede mi na grudi pripijajući se uza me. Meni ispade čuna i kada je ona vidje onako naraslu, uze je u ruku pa poče trljati površinu pice, onako preko odjeće. U meni planu strast, te je zagrlih, a ona mi preplete ruke oko vrata navaljujući na mene svom snagom. Nisam se stigao ni snaći, a moja čuna prođe kroz njenu odjeću, uđe u njenu picu i uze joj nevinost. Vidjevši šta sam učinio, pobjegoh jednom prijatelju, a djevojčici uđe mati i kad vidje šta se dogodilo, svijet joj se zamrači pred očima. Zatim zataška stvar, sakri od oca šta se dogodilo i strpljivo sačeka dva mjeseca. Za sve to vrijeme, one su me zvale i umiljavale se dok me ne izvedoše s mjesta na kome sam se bio pritajio. Nisu ništa spominjale djevojčinom ocu, jer su me veoma voljeli. Onda je mati vjeri s jednim mladićem koji bijaše berber i brijao je njenoga oca. Berber dade majci mehr, a ona spremi kćer za muža. Njen otac o svemu tome ništa nije znao. Trudili su se da dođu do miraza.
Najzad me ščepaše mojom nepažnjom i uškopiše me. Kada nju dovedoše mladoženji, odrediše me za njenog evnuha koji će ići ispred nje ma gdje se zaputila - u hamam, ili kući svoga oca. Djevojčin problem tajili su, te prve bračne noći zaklaše goluba nad njenom spavaćicom. Dugo sam ostao sa ženom uživajući u njenoj ljepoti i zavodljivosti, ljubeći je i grleći do iznemoglosti. Tako sam činio dok ne umre i ona i njen muž, njen otac i majka, a onda me uzeše u državnu službu, tako da se nađoh na ovome mjestu i sprijateljih se s vama. Zato su mi odrezali kitu. To je sve.
Onda drugi rob reče:
- Braćo, na početku moje pripovijesti imao sam osam godina. Svake godine sam lagao trgovce robljem, tako da su se svađali. Jedan trgovac se uznemiri zbog mene, te me dade nekom posredniku naredivši mu da oglašava:
- Ko će kupiti ovoga roba s mahanom?
- Kakvu mahanu ima? - pitali su ga.
- Svake godine slaže po jedanput.
Onda neki trgovac priđe posredniku i upita:
- Koliko ti nude za ovog roba s mahanom?
- Nudili su mi šest stotina dirhema.
- Plaćam tu cijenu i dajem tebi dvadeset dirhema - reče trgovac koga posrednik poveza s prodavačem robova i uze od njega svoj novac. Potom me posrednik odvede kući onoga trgovca i uze novac za posredovanje. Trgovac mi obuče odgovarajuću odjeću, te ostadoh kod njega do kraja godine, dok sretno ne poče nova godina. Bila je to blagoslovljena godina, plodna toliko da su trgovci svakodnevno priređivali gozbe okupljajući se kod nekog od njih, dok ne dođe red na moga gospodara da priredi gozbu u vrtu izvan grada.
On pođe s trgovcima i ponese sve što im je bilo potrebno za jelo i piće, pa sjedoše da jedu i piju razgovarajući do podneva. Onda mome gospodaru zatreba nešto iz kuće, pa reče:
- Robe, uzjaši mazgu pa pođi kući i od gospodarice mi donesi to i to. Brzo se vrati.
Povinovah se njegovom naređenju i pođoh kući, pa kada joj priđoh, počeh vikati i suze proljevati, tako da se stanovnici mahale okupiše oko mene, i staro i mlado. Pošto su moj glas čule gospodareva žena i kćeri, otvoriše mi kapiju i upitaše me o čemu se radi. Rekoh im:
- Gospodar je s prijateljima sjedio pod jednim starim zidom koji se srušio na njih. Čim sam vidio šta im se dogodilo, uzjahao sam mazgu i pojurio da vas obavijestim.
Kada me djeca i njegova žena saslušaše, počeše kukati, odjeću trgati i po licu se udarati. Onda dođoše komšije. Što se tiče gospodareve žene, ona ispretura namještaj po kući, poruši police, porazbija prozore i demire, zamaza zidove blatom i tintom i reče:
- Teško tebi, Kafure! Dođi da mi pomogneš! Polomi ove ormare, razbij ovo posuđe i porculan!
Priđoh joj i zajedno s njom porazbijah police sa svim što je bilo na njima, zatim, ormare i ono što je bilo u njima, pa obiđoh tavane i svuda sve polomih, vičući:
- Avaj, gospodaru!
Zatim se moja gospodarica pojavi otkrivena lica, noseći samo mahramu na glavi, a s njom bijahu kćeri i sinovi, te mi rekoše:
- Kafure, idi ispred nas i pokaži nam mjesto gdje gospodar leži mrtav pod zidom da bismo ga izvukli iz ruševine, stavili na tabut i donijeli kući gdje ćemo prirediti dostojan ispraćaj.
Ja pođoh ispred njih vičući:
- Avaj, gospodaru!
Oni su me slijedili otkrivenih lica i glava, kukajući:
- Avaj, nesrećo naša!
Ne bijaše nikoga, muškaraca ni žena, djece ni staraca, koji nisu zajedno s nama busali se u neutješnom plaču. Prođoh s njima kroz grad dok su ljudi usput pitali šta se dogodilo, a odgovarali su im onako kako su od mene čuli. Ljudi su se iščuđavali:
- Nema moći ni sile nad Allahovom moći i silom! Hajdemo valiji da ga obavijestimo!
Kada stigoše valiji, obavijestiše ga...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

39. noć
Kada nastupi trideset i deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da ljudi stigoše valiji i obavijestiše ga, te on ustade, uzjaha konja i povede radnike s lopatama i korpama. Tako pođosmo mojim tragom u pratnji mnoštva ljudi. Ja sam ispred njih naricao i vikao, posipao se prašinom po glavi i udarao se po licu. Pošto stigosmo i moj gospodar vidje kako se udaram po licu vičući: "Jao, gospođo! Ko će se sažaliti na me poslije moje gospođe?! Kamo sreće da sam je mogao iskupiti!" - pošto me, dakle, gospodar vidje u takvom stanju, zbuni se i poblijedi, pa reče:
- Šta ti je, Kafure? Šta se to događa?
- Kada si me poslao da ti donesem ono što si tražio, gospodaru, došao sam kući, ušao i vidio da je zid u sobi pao, tako da se cijela soba srušila na moju gospodaricu i njenu djecu.
- I tvoja gospodarica se nije spasila? - upita.
- Ne, niko od njih nije se spasio, a prije svih umrla je moja najstarija gospodarica.
- Je li se spasila moja najmlađa kćer?
- Nije.
- A kako je mazga koju jašem? Je li ona živa?
- Ne, gospodaru. Kućni zidovi i zidovi štale srušili su se na sve što je bilo u kući i štali, na stoku, ovce, kokoši. Sve se pretvori u gomilu mesa pod zemljom. Niko nije ostao živ.
- Čak ni tvoj najstariji gospodar?
- Ne, niko se nije spasio - rekoh. - U ovome času nema traga od bilo čega. Što se tiče ovaca i živine, sve su ih pojele mačke i psi.
Kada gospodar ću moje riječi, lice mu potamnje. Nije se mogao obuzdati, niti je mogao na nogama stajati. Obuze ga malaksalost, sklupča se, pocijepa odjeću na sebi, počupa bradu i poče se udarati po licu. Onda baci turban s glave ne prestajući se udarati po licu dok ga krv ne obli. Vikao je:
- Ah, djeco moja! Ah, ženo moja! Jao onom kome se dogodi što se meni dogodilo!
Njegovi prijatelji trgovci vikali su i plakali zajedno s njim žaleći ga i cijepajući svoju odjeću. Gospodar izađe iz vrta udarajući se po licu zbog ljute nevolje koja ga je snašla i kao da ga je to udaranje omamilo. Dok je društvo izlazilo na vrtnu kapiju, ugledaše velik oblak prašine, začuše zaglušujuću buku i kada pogledaše u tom pravcu, vidješe da je u grupi koja im je prilazila valija sa svojom pratnjom, te radoznali narod i trgovčevi rođaci koji su za njima vikali i naricali gorko plačući.
Gospodar se najprije susrete sa ženom i djecom i kada ih vidje zbuni se, pa se nasmija:
- Kako ste? Šta vam se dogodilo u kući?
Čim oni njega vidješe, povikaše:
- Hvala Allahu što si živ! - Onda se baciše na njega i djeca mu se objesiše oko vrata vičući:
- Ah, oče! Hvala Allahu što si živ!
- Hvala Allahu koji nam dade da te vidimo živa! - govorila je žena usplahirena i raspamećena kad ga je vidjela. - Kako ste se spasili ti i tvoje društvo?
- A šta se vama dogodilo u kući? - pitao je gospodar.
- Mi smo sasvim dobro i zdravo. Kući se nije dogodilo ništa, ali nam dođe tvoj rob Kafur, gologlav, poderan i vičući:
- Jao, gospodaru! Jao, gospodaru!
Pitali smo ga šta se dogodilo, a on odgovori:
- Moj gospodar je sjedio pod jednim zidom u vrtu radi nužde i zid je pao na njega tako da je umro.
Onda im moj gospodar reče:
- Allaha mi, taj rob mi maločas dođe vičući: "Jao, gospodaru! Jao, gospođo! Jao, djeco!" Zatim je rekao da su gospodarica i djeca mrtvi.
Osvrćući se, trgovac ugleda mene, bez turbana na glavi, kako vičem i gorko plačem posipajući se prašinom po glavi. On povika na me i kada mu priđoh, on još jače dreknu:
- Teško tebi, prokletniče! Kurvin sine! Šta si sve učinio! Allaha mi, kožu ću ti oderati i meso ću ti s kostiju oguliti!
- Bogami, ništa mi ne možeš uraditi, jer si me kupio ne mareći za moju mahanu - rekoh mu. - Svjedoci će posvjedočiti da si me kupio s mahanom iako si znao za nju, a to je da jedanput godišnje slažem. Ovo je tek polovina laži. Kada se okonča godina, slagat ću i drugu polovinu, tako da će laž biti cijela.
- Prokleti robe! - vikao je gospodar. - Zar je to tek polovina laži? Pa to je potpuna nesreća! Odlazi od mene! Slobodan si!
- Ako si ti mene oslobodio - rekoh mu - Allaha mi, ja tebe neću osloboditi dok se ne završi godina i dok ne slažem preostalu polovinu laži. Kada dovršim laž, odvedi me na trg i prodaj me za isti novac za koji si me i kupio, zajedno s mahanom, ali me nemoj oslobađati jer nemam nikakav zanat kojim bih se mogao prehraniti. Problem o kome ti govorim je zakonski problem na koji ukazuju pravnici u dijelu koji se odnosi na oslobađanje robova.
Dok smo mi tako razgovarali, počeše prilaziti ljudi, komšije, muško i žensko, da izraze sučešće. Pojavi se i valija s pratnjom, te mu priđoše moj gospodar i trgovci i obavijestiše ga o cijelom slučaju. Rekoše mu da je ovo tek polovina laži.
Pošto prisutni saslušaše, rekoše da je moja laž zaista velika i u čudu se nađoše. Počeše me proklinjati i psovati dok sam ja stajao smijući se i govoreći:
- Kako me može ubiti moj gospodar kad me je kupio sa upravo takvom mahanom?
Kada gospodar stiže kući, nađe je razrušenu, a najveći dio sam ja razrušio i porazbijao stvari koje vrijede mnoštvo novaca. Žena mu reče da je Kafur porazbijao posuđe i porculan, te se gospodar još više razbjesni i reče:
- Tako mi Allaha, u životu nisam vidio takvo kopile kao što je ovaj rob! Još kaže da je ovo polovina laži, a šta li će tek biti kada kaže cijelu laž? Tada će porušiti cijeli jedan grad, ili dva grada!
Potpuno bijesan, gospodar ode valiji koji naredi da me dobro izbatinaju, do besvijesti. Dok sam bio u nesvijesti, gospodar mi dovede berbera koji me uškopi i zatvori ranu. Kada dođoh k sebi, vidjeh da sam uškopljen, a gospodar mi reče:
- Kao što si ti meni poharao srce uništivši mi najdraže stvari, tako ću ja poharati tvoje srce lišivši te onoga što ti je najdragocjenije.
Zaktim me odvede i prodade po najvišoj cijeni, jer sam postao evnuh. Ja sam neprekidno sijao smutnju svuda gdje su me prodavali, a prelazio sam od jednog emira drugome, od jednog uglednika drugom ugledniku. Prodavali su me i kupovali dok se ne obreh u dvoru zapovjednika pravovjernih. Sada sam slomljen i onemoćao, jer sam muda izgubio.
Pošto ga ona dva roba saslušaše, nasmijaše se i rekoše mu:
- Ti si smrdljivac i sin smrdljivca koji odvratno laže!
Onda rekoše trećem robu:
- Ispričaj nam ti svoju priču .
- Amidžići moji! - poče treći rob. - Sve što je ovaj ispričao prazna je priča. Ispričat ću vam zašto sam ja uškopljen, premda sam zaslužio više od toga jer sam obljubljivao svoju gospodaricu i sina svoga gospodara. Moja priča je duga, ali nije vrijeme da vam je sada pričam jer već sviće. Može nas jutro zateći s ovim sandukom, pa ćemo se osramotiti i duše ćemo izgubiti. Otvorite vrata. Čim ih otvorimo i uđemo na svoje mjesto, reći ću vam zašto sam uškopljen.
On se pope na zid, pa se spusti, otvori vrata, te uđoše i postaviše svijeću. Zatim iskopaše rupu koliki bijaše sanduk, i to između četiri groba. Kafur je kopao, a Savvab je u korpi nosio zemlju, dok ne iskopaše rupu duboku za polovinu ljudskog rasta. Zatim položiše sanduk u rupu i zatrpaše ga zemljom, pa izađoše iz turbeta zatvorivši vrata. Onda se izgubiše Ganimu iz vida.
Kada Ganim ostade sam na tome mjestu i kada shvati da nema nikoga, silno se zainteresira šta je u sanduku i pomisli: "Šta li se krije u njemu?" Ganim malo pričeka dok svane jutro i sine njegova svjetlost, pa siđe s palme, rukom odgrnu zemlju dok se ne ukaza sanduk koji izvuče. Zatim uze kamen, udari katanac i razvali ga, pa podiže prekrivač koji bijaše unutra i ugleda uspavanu djevojku čije su se grudi nadimale i spuštale. Bila je veoma lijepa, sa zlatnim nakitom i dijamantskim ogrlicama koje su vrijedjele carskoga blaga. Zapravo, nisu ni imale cijene.
Vidjevši djevojku, Ganimu bi jasno da su se zavjerili protiv nje. Pošto postade siguran u to, poče se truditi oko djevojke dok je ne izvuče iz sanduka i položi je na leđa. Djevojku dohvati vjetar, zrak joj dopre do nosnica i pluća, te ona kihnu, osvijesti se i zakašlja, tako da joj iz grla ispade takav komad bunike da bi i slon cijeli dan zbog njega prespavao. Djevojka otvori oči, pogleda unaokolo i tečno progovori:
- Teško tebi, vjetre! Ti ne možeš žednoga napojiti, ni napojenog razgovoriti! Gdje je Zehra al-Bustan?
Pošto joj niko nije odgovarao, ona se osvrnu i povika:
- Sabiha, Šedžeretuddura, Nurulhuda, Nedžmetussubha! Ti si u medenom mjesecu! Govorite!
Niko joj nije odgovarao, te ona obiđe pogledom unaokolo i reče:
- Teško meni! Među grobove me spuštate! O, Ti koji znaš šta se krije u srcima, koji nagrađuješ na dan uskrsnuća! Ko me donese između zastora i pokrivača i položi me među četiri groba?!
Sve se to događalo dok je Ganim stajao na nogama, a onda joj reče:
- Gospođo, ovdje nema ni pokrivača, ni dvoraca, ni grobova. Ja sam samo tvoj rob Ganim ibn Ejjub. Dovede me Bog kome je poznato sve nepoznato da te spasim ove nevolje, da ti nabavim ono što želiš.
Ganim ušuti, a kada djevojka vidje o čemu se radi, reče:
- Očitujem da nema boga osim Allaha i da je naš gospodin Muhammed Allahov poslanik.
Zatim pogleda prema Ganimu i stavivši ruke na prsa, reče mu umilnim glasom:
- Časni mladiću, ko me je doveo ovamo? Evo sam se osvijestila - a mladić joj odgovori:
- Gospođo, došla su tri evnuha i donijeli su ovaj sanduk... - zatim joj ispriča sve što se dogodilo: kako ga je uhvatila noć i kako je on postao uzrok njenog izbavljenja, jer da ne bijaše njega, ugušila bi se. Ganim je zamoli da ona ispriča svoju priču i djevojka reče:
- Mladiću, hvala Allahu koji me dade takvome kao što si ti. Sada me stavi u sanduk i izađi na put, pa kada naiđe kakav gonič magaraca ili mazgi, unajmi ga da ponese sanduk i dopremi me tvojoj kući. Kada budem u tvojoj kući, sve će biti dobro, ispričat ću ti svoju priču i donijet ću ti sreću.
Ganim se obradova, pa izađe napolje dok je dan već bio osvojio i sunce je bilo u punome sjaju izašlo. Ljudi su se već bili počeli kretati. Ganim unajmi čovjeka s mazgom, dovede ga do turbeta pa natovari sanduk s djevojkom u koju se na prvi pogled zaljubio. Onda pođe s njom radujući se, jer je djevojka vrijedjela deset hiljada dinara, dok je nakit na njoj vrijedio čitavo bogatstvo. Jedva vjerujući, on stiže svojoj kući, spusti sanduk i otvori ga...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

40. noć
Kada nastupi četrdeseta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Ganim stigao kući sa sandukom, pa ga otvorio i izvukao djevojku koja razgleda i vidje da je to lijepo mjesto zastrto ćilimima išaranim veselim bojama. Osim toga, vidjela je tkaninu u svežnjevima i balama i ona shvati da je mladić veliki i bogat trgovac. Zatim ona otkri lice, pogleda mladića i uoči da je lijep. Čim ga vidje, djevojka se zaljubi u njega i reče mu:
- Daj nam nešto da pojedemo.
- Odmah - odgovori Ganim, pa ode na pijacu i kupi pečeno pile, tanjir slatkiša, oraha, svijeća, uze vina, potrebno posuđe i vrati se kući noseći sve to.
Kada ga djevojka vidje, nasmija se, poljubi ga i zagrli umiljavajući mu se, tako da se njegova ljubav pojača i srce mu obavi. Onda se prihvatiše jela i pića do večeri, sve više voleći jedno drugo jer su bili istih godina i jednako lijepi.
Kada pade noć, zaljubljeni Ganim ustade, zapali svijeću i kandilj i osvijetli prostoriju, pa donese pribor za vino. Zatim postavi zelenilo i sjede pored nje. Punio joj je čašu i pojio je, a ona je punila njemu čašu i pojila ga. Zabavljali su se tako, smijali i recitirali poeziju, sve više se radujući i jedno drugom na srce padajući - neka je slavan Onaj koji srca sjedini. Voljeli su se tako do pred jutro i savlada ih san, pa odspavaše dok ne svanu. Onda Ganim ustane, pođe na pijacu, kupi potrebno povrće, meso, vino i ostalo i donese sve to kući, pa sjede pored djevojke da jedu dok se siti ne najedoše. Nakon toga mladić donese piće, te počeše piti i igrati se jedno s drugim dok im lica ne porumeniše, a oči im se zamutiše. Ganim poželi da ljubi djevojku i da prespava s njom, pa joj reče:
- Daj mi, gospo, jedan poljubac, možda će žar srca moga ohladiti.
- Strpi se, Ganime, dok se ne opijem i ne omamim. Dopuštam ti da me tada poljubiš, a da i ne znam da si me poljubio.
Onda ona ustade, svuče dio svoje odjeće i sjede samo u tankoj košulji i pod svilenom mahramom. U Ganimu se uzburka strast i on reče:
- Hoćeš li mi dati ono što sam tražio?
- Allaha mi, to neće biti dobro za tebe, jer su na pojasu moje odjeće ispisane teške riječi.
Ganimu to teško pade i strast ga još više obuze jer vidje da će teško doći do svoga cilja. Onda on kaza ove stihove:


Sav klonuo, ja sam je molio
Za poljubac koji bi mi bol utolio

"Ne, ne”, reče ona, "nikada!”
"Da, da!”, uzvratih joj tada.

"Uzmi ga”, reče, "i zadovolji se;
Halal ti bilo i nasmij se. ”

"Zar nasilu?”, upitah je ja.
"Ne”, reče, "već ti ga rado dajem ja. ”

I ne pitaj šta poslije toga bi,
Nek nam milosni Allah oprosti!

Misli šta hoćeš o nama,
Al ljubav je prva med slatkišima!

I nikada neću moći saznati
Je l to neko saznao, il uspio sakriti.


Njegova ljubav je rasla, vatra mu u srcu buktala dok mu se ona opirala, govoreći:
- Nemoj mi prilaziti!
Tako su ašikovali i razgovarali, a Ganim je tonuo u more ljubavnog bezumlja. Djevojka mu se sve žešće opirala dok ne stiže noć da ih prekrije skutima sna, te Ganim ustade, upali svijeće sve više i sam plamteći, pa uze djevojčine noge, poljubi ih i učini mu se da su nalik svježem maslacu. On protrlja lice o njene noge i reče:
- Smiluj se robu svoje ljubavi i onome koga ubijaju tvoje oči!
Zatim malo otplaka, pa mu ona reče:
- Allaha mi, gospodine i moj očinji vide, Bog mi je svjedok da te volim i vjerujem ti, ali znam da me nećeš imati.
- A šta me sprječava? - upita Ganim.
- Noćas ću ti ispričati svoju priču i ti ćeš mi oprostiti.
Potom mu se ona baci u naručje, obavi mu ruke oko vrata i poljubi ga umiljavajući se i obećavši mu ljubavni snošaj. Nastaviše se igrati i smijati dok ih sasvim ne savlada ljubav jednog prema drugome.
Tako su provodili noći spavajući na jednoj postelji, a kad god bi on tražio snošaj, odbijala ga je cijeli mjesec dana. Voljeli su se sve više i nisu više mogli jedno bez drugoga.
Jedne noći, dok su zajedno spavali i oboje bili opijeni, Ganim pruži ruku prema djevojčinom tijelu, pomilova je, pa pođe rukom prema njenom stomaku i spusti je do njenog pupka. Djevojka se trgnu i sjede, onda osmotri svoju odjeću i vidjevši da je zavezana, ponovno zaspi. Ganim je opet pomilova rukom koju spusti do njenih dimija i do učkura povukavši ga, te se djevojka probudi i sjede. Ganim sjede pored nje, a ona mu reče:
- Šta želiš?
- Hoću da spavam s tobom i da uživamo jedno u drugome.
- Sada ću ti objasniti šta je sa mnom - reče djevojka. - Treba da ti odam i otkrijem svoju tajnu da bi znao zašto se uzdržavam.
- Dobro - složi se Ganim, a djevojka pocijepa rub svoje košulje i pruži ruku prema pojasu
govoreći:
- Pročitaj šta piše na rubu ovoga pojasa.
On uze pojas u ruku, pogleda ga i vidje da je na njemu zlatom izvezeno: "Ja sam tvoja, a ti si moj, sine Poslanikova amidže." Kad to pročita, Ganim klonu rukom i reče:
- Otkrij mi ko si.
- Hoću - odgovori djevojka. - Ja sam halifina naložnica i zovem se Kutulkuluba. Kada me je halifa odgojio u svome dvoru i kada sam porasla, on uoči moja svojstva i svu ljepotu koju mi Gospod dade, pa me silno zavoli. Uze me i smjesti u zasebnu odaju, naredi da me dvori deset robinja i pokloni mi nakit koji vidiš na meni. Jednog dana, halifa otputova u neku zemlju, a gospodarica Zubejda priđe jednoj od tih robinja koje su me služile i reče joj:
- Kada tvoja gospodarica Kutulkuluba zaspi, stavi joj ovaj komad bunike u nos ili u piće i bogato ću te nagraditi.
- Sa zadovoljstvom - odgovori robinja koja od gospodarice uze komad bunike radujući se novcu, a i zbog toga što je prvobitno bila njena robinja. Onda je prišla k meni, stavila mi buniku pa sam se stropoštala, tako da mi se glava nađe uz noge i učinilo mi se da sam se na drugi svijet preselila.
Pošto joj pođe za rukom varka, stavi me u sanduk i krišom pozva robove, podmiti njih i vratare i otpremi me s robovima one noći kada si ti prenoćio na palmi. Već si vidio šta su učinili sa mnom. Ti si me spasio, doveo me ovamo i učinio mi najveće dobročinstvo. To se meni dogodilo, a ne znam šta se zbivalo s halifom u mome odsustvu. Sada znaš moju sudbinu i ne pričaj drugima o tome.
Pošto Ganim sasluša riječi Kutulkulube i uvjeri se da je halifina naložnica, on ustuknu zbog straha prema halifinom prvenstvu i sjede sam na jednoj strani odaje koreći samoga sebe i razmišljajući o tome šta ga je snašlo. Bio je zbunjen ljubavlju prema onoj s kojom se nije mogao sjediniti, pa zaplaka od silne strasti, zbog bola i nevolje. Proklinjao je neprijateljsku sudbinu - slava Onome koji je plemenita srca ispunio ljubavlju - i onda kaza ove stihove:


Srce zaljubljenog zbog drage pati,
Zbog njene ljepote ostat će bez pameti.

Neko me upita: "A ljubav kakva je?"
"Slatka je", rekoh, "ali i patnja je. "


Tada djevojka pođe prema njemu, zagrli ga i poljubi, tako da joj ljubav prema mladiću srce obuze. Povjeri mu tajnu govoreći koliko ga voli, obavi mu ruke oko vrata i poče ga ljubiti, ali se on otimao bojeći se halife. Zatim porazgovaraše neko vrijeme tonući u moru uzajamne ljubavi sve dok se ne pojavi dan. Onda Ganim ustade, obuče se i pođe na pijacu kao i obično. Kada uze sve što mu je bilo potrebno i stiže kući, zateče Kutulkulubu kako plače. Čim ona njega vidje, ušuti, osmjehnu se i reče mu:
- Nedostajao si mi, ljubavi srca moga. Ovaj sahat koliko nisi bio sa mnom dug mi je kao godina. Ne mogu bez tebe. Eto, objasnila sam ti u kakvom sam stanju zbog silne ljubavi prema tebi. Priđi mi sada i zaboravi ono što je bilo. Stavi ga sada u mene.
- Neka me Allah sačuva! - reče Ganim. - To ne može biti! Kako pas može sjesti na mjesto lava?! Onome što pripada našem gospodaru ne smijem se ni približiti!
Zatim se Ganim otrgne od nje i sjede u jedan ćošak. Njena ljubav je bila sve veća kako joj se on otimao, pa djevojka sjede pored njega, poče s njim razgovarati i igrati se, tako da oboje uhvati zanos i silno poželivši da mu se poda, djevojka otpjeva stihove:


Srce ljubavnika hoće sada izgorjeti,
Dokle ćeš, dokle mi otpor pružati?

O, ti što ne mariš za me nedužnu!
Kada bježe, i gazele se osvrnu.

Daljinu, rastanak i ljubavne boli -
Može li podnijeti sve to mladić što voli?!


Ganim zaplaka rasplakavši i djevojku, pa nastaviše piti sve do noći, a onda Ganim ustade, prostre dvije postelje na dva odvojena mjesta, a djevojka ga upita:
- Za koga je ta druga postelja?
- Ova je za me, a ona je za tebe. Od ove noći samo tako ćemo spavati. Sve što pripada gospodaru, zabranjeno je robu.
- Gospodine moj - reče djevojka - ostavi se toga! Sve se zbiva voljom sudbine.
Međutim, Ganim je odbi, te njeno srce još više planu strašću i ona reče:
- Allaha mi, nećemo spavati drukčije nego zajedno.
- Bože me sačuvaj! - uzviknu Ganim uvjerivši je, tako da sam prespava do jutra, dok je ona naprosto sagorjevala od strasti i ljubavi.
Živjeli su tako tri mjeseca. Kad god bi mu se ona primakla, Ganim je odbijao govoreći da sve što pripada gospodaru zabranjeno je robu. I pošto Ganimovo odbijanje potraja, iako je bio zaljubljen i premda ga je strast savladavala, ona kaza stihove:


Čudesna ljepoto, dokle ćeš me mučiti,
Zbog koga ćeš se od mene okrenuti?

Sav smisao ljepote čuvaš u sebi,
Sve vrste ljepote počivaju u tebi.

U svako srce tvoja ljepota strast lije
I svako oko zbog te ljepote bdije.

Znam, prije tebe sam grane kidala,
A sad se ta grana meni odlomila.

U to doba sam mlade gazele lovila,
A ti štitonoše loviš - to sam shvatila.

Najčudnije što mi se dogodilo:
Nisi ni znao da si me zaludio.

Nemoj mi odveć blizu prilaziti -
Ljubomorna sam na te, a i na se ću biti.

Dok sam živa neću ti kazati:
"Čudesna ljepoto, dokle ćeš me mučiti?"


Provedoše tako izvjesno vrijeme tokom kojega je Ganima sprječavao strah da priđe djevojci.
Tako su se odvijali događaji s Ganimom ibn Ejjubom.
Zubejda je u halifinom odsustvu, pošto je onako postupila s Kutulkulubom, bila zbunjena i mislila je: "Šta ću reći halifi kada dođe i upita za nju? Šta ću mu odgovoriti?" Ona pozva staricu koja bijaše pored nje, otkri joj svoju tajnu i reče:
- Šta da radim kad se to već dogodilo s Kutulkulubom?
Shvativši o čemu se radi, starica reče:
- Gospodarice, halifa će uskoro doći. Pošalji po stolara i naredi da ti lik preminule napravi od drveta, da za njega iskopaju mezar, pa ćemo oko mezara upaliti svijeće i kandilje. Naredi da svi u dvoru obuku crninu; naredi djevojkama i slugama da, čim saznaju da halifa dolazi s puta, po hodnicima udare u kuknjavu, a kada halifa uđe i upita šta se dogodilo, neka mu kažu da je preminula Kutulkuluba - neka Allah nagradi halifu za nju - i da je bila tako draga gospođi da ju je u dvorcu ukopala. Kad to halifa čuje, on će zaplakati i teško će mu biti, zatim će pozvati učače Kurana da na njenom mezaru prouče hatmu. Ako halifa pomisli: "Moja amidžična Zubejda zbog ljubomore se potrudila da upropasti Kutulkulubu", ili ako ga spopadne tolika strast da naredi da je izvade iz mezara, nemoj se plašiti, jer i ako iskopaju tu figuru u ljudskome obličju i ako je izvade zamotanu u raskošne kefine i ukoliko halifa poželi da skine kefine kako bi je vidio, ti ga spriječi, a sprječavat će ga i ostali. Reci mu:
- Zabranjeno je gledati njenu sramotu.
Tada će halifa povjerovati da je umrla, vratit će je na njeno mjesto i bit će ti zahvalan na pažnji. Tako ćeš se, ako Bog da, izvući iz nevolje.
Pošto je gospođa Zubejda sasluša, učini joj se da ima pravo, pa je dariva i reče joj da tako postupi, davši joj prije toga mnogo novaca. Starica se odmah prihvati posla naredivši stolaru da joj napravi figuru, kako smo već kazali. Kada ovaj završi figuru, donese je gospođi Zubejdi koja je umota u kefine, upali svijeće i kandilje, prostre ćilim oko mezara, pa obuče crninu i naredi djevojkama da se isto tako obuku. U dvorcu se proču da je umrla Kutulkuluba.
Nakon izvjesnog vremena, halifa se vrati s puta, uđe u dvorac i ne bijaše mu ni do čega osim do Kutulkulube. On vidje da paževi, sluge i robinje nose crninu, pa mu srce zadrhta, a kada uđe gospođi Zubejdi, vidje da je i ona obukla crninu. Halifa upita šta se dogodilo. Rekoše mu da je umrla Kutulkuluba, i njemu se svijest zamrači. Kada dođe k sebi, upita gdje je njen grob, a gospođa Zubejda mu reče:
- Zapovjedniče pravovjernih, pošto mi je bila veoma draga, ukopala sam je u dvorcu.
Još uvijek u putničkom odijelu, halifa pođe po dvorcu da posjeti mezar Kutulkulubin. On vidje prostrte ćilime, upaljene svijeće i kandilje, te zahvali Zubejdi na njenome postupku. Bio je veoma smušen. Vjerovao je i nije vjerovao, a kada sumnja potpuno ovlada njime, halifa naredi da otkopaju mezar i da je izvade. Vidjevši kefine, on ih htjede skinuti da bi je vidio, ali se poboja uzvišenog Allaha, a i starica mu reče:
- Vrati je na njeno mjesto.
Halifa odmah naredi da dovedu naučnike i učače Kurana koji proučiše hatmu na djevojčinom mezaru, dok je halifa sjedio uz mezar plačući do besvijesti. Sjedio je tako pored njenog mezara cijeli mjesec dana...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

41. noć
Kada nastupi četrdeset i prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je halifa dolazio na Kutulkulubin mezar mjesec dana. Jednoga dana, pošto se emiri i veziri razidoše svojim kućama, halifa uđe u harem i odspava malo. Pored uzglavlja mu je sjedila jedna robinja, a pored nogu druga. Pošto je malo odspavao, halifa se probudi, otvori oči i ču kako robinja koja je sjedila pored njegove glave govori onoj što mu je sjedila pored nogu:
- Jao, Huzejrana!
- Šta je, Kadibo?
- Naš gospodar ne zna šta se dogodilo, tako da boluje pored mezara u kome je samo drvena figura koju je stolar načinio.
- Šta se dogodilo Kutulkulubi? - upita prva djevojka.
- Gospođa Zubejda poslala je po robinji komad bunike i omamila je. Kada je bunika djelovala, stavila ju je u sanduk i poslala po Savvabu i Kafuru naredivši im da je ostave u turbetu.
- Jao, Kadibo! - reče Huzejrana. - Je li Kutulkuluba umrla?
- Njena mladost je spašena. Čula sam kako gospođa Zubejda kaže da je Kutulkuluba kod nekog mladog trgovca po imenu Ganim iz Damaska i da je već četiri mjeseca kod njega. Naš gospodar plače i provodi besane noći na mezaru u kome nema mrtvaca.
Tako su razgovarale dok ih je halifa slušao. Kada robinje završiše razgovor, halifi bi jasno šta se dogodilo, da je mezar prazan i da je Kutulkuluba kod Ganima ibn Ejjuba već četiri mjeseca. Halifa se silno naljuti, pa ustade, pozva državne velikodostojnike, te dođe i vezir Džafer al-Barmakid koji poljubi tlo pred halifom, a ovaj mu srdito reče:
- Džafere, pođi odmah s pratnjom i raspitaj se za kuću Ganima ibn Ejjuba. Provalite u njegovu kuću i dovedite mi robinju Kutulkulubu. Njega moram mukama podvrgnuti.
- Slušam i pokoravam se - odgovori Džafer, pa pođe s pratnjom, a s njim pođe i valija u pratnji svojih ljudi.
Putovali su do kuće Ganima ibn Ejjuba koji je u to vrijeme bio donio mesa i taman je bio pružio ruku da jede meso s djevojkom, kad ona baci pogled i vidje belaj oko kuće: bijaše tu vezir, valija, vojnici i robovi sa isukanim sabljama. Opkolili su kuću kao što beonjača okružuje zjenicu. Odmah joj bi jasno da je glas o njoj dospio do halife, njenog gospodara, i bila je sigurna da će stradati. Ona problijedi, ljepota joj se izobliči, a onda pogleda Ganima i reče mu:
- Dragi moj, spašavaj se!
- Šta da radim i kuda da krenem kad su mi u ovoj kući svo blago i imovina?
- Nemoj ostajati ovdje jer ćeš stradati i imovinu izgubiti.
- Draga, oči moje, kako mogu izaći kad su kuću opkolili?
- Ne boj se - reče mu djevojka, pa svuče s njega odjeću, obuče mu neke stare haljine, uze zdjelu u kojoj bijaše meso i stavi mu je na glavu. Zatim je oblijepi hljebom i maslom i reče:
- Izađi ovako prerušen i ne boj se za me. Ja znam koliku moć imam nad halifom.
Kada Ganim sasluša djevojku i njen savjet, on se provuče između njih noseći zdjelu jer ga Zaštitnik zaštiti. Tako se spasi zamke i belaja zahvaljujući svojoj dobroj namjeri.
Vezir Džafer stiže do kuće, sjaha s konja i ušavši u kuću, pogleda Kutulkulubu koja se bijaše nagizdala i nakitila, napunila sanduk zlatom, dragocjenostima i dijamantima. Stavila je ono što je lahko za nošenje, a što je skupocjeno. Kada uđe Džafer, ona skoči na noge, poljubi zemlju pred njim i reče:
- Gospodaru, ispunjava se sudbina koju je Allah odredio.
- Allaha mi, gospođo - reče Džafer - halifa mi je naložio da uhvatim Ganima ibn Ejjuba.
- On je uzeo svoju robu i odnio je u Damask. Ništa drugo ne znam o njemu. Hoću da mi sačuvaš ovaj sanduk i da ga poneseš u halifin dvor.
- Slušam i pokoravam se - reče Džafer, pa uze sanduk i naredi da ga ponesu. Kutulkuluba pođe s njima halifinom dvoru okružena pažnjom i poštovanjem. To se dogođalo poslije provale u Ganimovu kuću, a onda se uputiše halifi kome Džafer ispriča sve što se zbilo. Halifa naredi da djevojku odvedu u jednu mračnu prostoriju i tu je smjeste. Dade joj neku staricu da bude uz nju, jer je mislio da je Ganim vodio ljubav s njom. Zatim napisa pismo emiru Muhammedu ibn Sulejmanu az-Zejniju koji bijaše namjesnik u Damasku, a u pismu je pisalo: "Čim dobiješ poruku, uhapsi Ganima ibn Ejjuba i pošalji mi ga."
Kada glasnik stiže, emir poljubi pismo, stavi ga na glavu i naredi da se uzvikuje po trgovima: "Ko hoće da pljačka, neka ide u kuću Ganima ibn Ejjuba!"
Ljudi pođoše ka Ganimovoj kući i vidješe da su njegova majka i sestra podigle nišane i da sjede pored njih plačući. Zgrabiše ih obje i opljačkaše kuću, a da njih dvije nisu ni znale šta je posrijedi. Pošto ih dovedoše sultanu, upitaše ih za Ganima Ejjuba, a one odgovoriše:
- Ima više od godinu dana kako nismo dobile nikakav glas o njemu.
Potom ih vratiše kući.
U međuvremenu je Ganim, pošto ga orobiše, bio u nedoumici i poče oplakivati samoga sebe da mu se srce kidalo. On se otisnu na put ne zaustavljajući se do kraja dana. Bio je sve gladniji i umorniji dok ne stiže u jedno naselje, pa uđe u džamiju, sjede na hasuru i osloni se leđima o zid. Onda se opruži pregladnio i umoran. Ostao je tu do jutra, sav ustreptao od gladi. Po koži su mu miljele vaške. Počeo je zaudarati i sav se bio izmijenio.
Mještani dođoše da klanjaju sabah i zatekoše ga kako leži, opružen i onemoćao od gladi, ali su na njemu bili očigledni tragovi nekadašnjeg blagostanja. Uočivši da je promrzo i gladan, obukoše mu staro odijelo sa otrcanim rukavima, i upitaše ga:
- Odakle si, strance? Zašto si tako slab?
Ganim otvori oči, pogleda ih i zaplaka ne odgovorivši. Jedan od njih shvati da je Ganim veoma gladan, te ode i donese činiju meda i dvije pogače. Ganim to pojede i ljudi posjediše s njim uz sami izlazak sunca, a onda odoše svojim poslovima.
Tako Ganim provede mjesec dana kod njih slabeći sve više i razboljevši se. Mještani su se lijepo ophodili prema njemu, savjetovali se šta da rade i dogovoriše se da ga pošalju u bolnicu u Bagdadu. Utom se pojaviše dvije prosjakinje koje dođoše Ganimu, a bile su to njegova majka i sestra. Kada vidje dvije žene, Ganim im dade hljeba koji bijaše pored njegove glave i one prespavaše kod njega tu noć, a da on nije znao ko su.
Narednog dana, dođoše mještani, dovedoše devu i rekoše njenom vlasniku:
- Stavi ovoga bolesnika na devu, a kada stigneš u Bagdad, ostavi ga pored bolničkih vrata, možda će ozdraviti i dobit ćeš nagradu.
- Slušam i pokoravam se - odgovori vlasnik.
Zatim iznesoše Ganima iz džamije i staviše ga na devu zajedno s hasurom na kojoj je spavao. Onda se pojaviše njegova majka i sestra posmatrajući ga zajedno s mnoštvom ljudi, ne znajući ko je to, zapravo. Kada ga malo bolje pogledaše, rekoše da liči na Ganima, njenoga sina. Da li je on taj bolesnik ili nije, pitale su se.
Ganim se pak osvijestio tek kada se našao na devi, pa poče jadikovati dok su mještani gledali kako njegova majka i sestra plaču za njim i ne znajući ko je on. Majka i sestra nastaviše put dok ne stigoše u Bagdad. Vlasnik deve je također putovao bez prestanka dok ga nije spustio pored bolničkih vrata, pa je poveo svoju devu i vratio se.
Ganim ostade ležeći tu do jutra, a kada se ljudi počeše kretati ulicom, ugledaše ga onako mršavog kao čačkalica. Posmatrali su ga sve dok se ne pojavi upravnik trga koji rastjera ljude od njega i reče:
- Zaslužit ću Džennet zahvaljujući ovome jadniku, jer čim bi ga odnijeli u bolnicu, ubili bi ga istog dana.
Zatim naredi svojim momcima da ga uprte i oni ga ponesoše kući, namjestiše mu novu postelju, staviše mu novi jastuk i starješina trga reče svojoj ženi:
- Njeguj ga pažljivo!
- Hoću - odgovori žena, pa zasuka rukave, ugrija vode, opra mu ruke, noge i cijelo tijelo.
Zatim mu obuče košulju jedne od svojih djevojaka, napoji ga čašom pića i poprsaka đulsijom. Ganim se osvijesti i sjeti se svoje drage Kutulkulube, pa ga obuze silna tuga.
Što se tiče Kutulkulube, pošto se halifa na nju naljutio...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

42. noć
Kada nastupi četrdeset i druga noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Kutulkuluba, pošto se halifa naljutio na nju i smjestio je na jedno mračno mjesto, ostala na tome mjestu osamdeset dana. Jednog dana, halifa je prolazio tuda i čuo je kako Kutulkuluba izgovara stihove, a kad završi recitiranje, reče:
- Dragi moj Ganime, kako si divan i koliko se možeš kontrolirati! Lijepo si postupao prema onom ko je prema tebi zao bio. Sačuvao si čast onome ko je tvoju čast upropastio. Ti si mu čuvao harem, a on je tebe i tvoju porodicu upropastio. Ipak ćeš morati i ti i halifa stati pred Pravednog Sudiju i bit će zadovoljena pravda prema tebi onog dana kada Allah bude sudija, a svjedoci meleci.
Kada to halifa ću i shvati njeno jadikovanje, vidje da joj je učinjena nepravda, pa pođe u dvor i posla po nju slugu. Pošto dođe pred halifu, djevojka poniknu pogledom plačući i slomljena srca. Onda halifa reče:
- Kutulkulubo, vidim da se žališ kako ti je učinjena nepravda i mene optužuješ za to, tvrdeći da sam loše postupao prema onome što je dobar bio prema meni. Ko je taj što je čuvao moju čast, a ja njegovu okaljao; ko je moj harem štitio, a ja njegov upropastio?
- To je Ganim ibn Ejjub - odgovori djevojka. - Jer, on me nije obljubio, kunem se tvojom milošću, zapovjedniče pravovjernih.
- Nema moći ni sile nad Allahovom moći i silom! - reče halifa. - Tako ti Allaha, Kutulkulubo, zaželi nešto od mene i ja ću ti ispuniti želju.
- Želim svog dragog Ganima.
- Dovest ću ga, ako Bog da, uz počasti - složi se halifa, a djevojka nastavi:
- Ako ga dovedeš, zapovjedniče pravovjernih, pokloni me njemu.
- Ako ga dovedem, poklonit ću te kao dar časnog čovjeka koji ne prima natrag svoje darove.
- Dozvoli mi, zapovjedniče pravovjernih, da ga ja potražim; možda će me Allah s njim spojiti.
- Učini kao želiš - reče halifa.
Djevojka se obradova pa ponese hiljadu dinara, obiđe starješine, razdijeli sadaku za Ganima i narednog dana pođe na trg gdje se okupljaju trgovci, dade starješini trga novaca i reče:
- Podijeli to kao sadaku strancima.
Naredne sedmice, ponese hiljadu dinara na trg zanatlija i zlatara, te potraži starješinu trga koji dođe i djevojka mu dade hiljadu dinara govoreći:
- Podijeli to kao sadaku strancima.
Starješina je pogleda i upita:
- Hoćeš li poći sa mnom mojoj kući da vidiš kako je divan onaj mladić stranac, i kako je savršen.
Bio je to Ganim ibn Ejjub, ali starješina to nije znao, već je mislio da je mladić bijednik koga su povjerioci orobili, ili je zaljubljenik koga je draga napustila.
Kada djevojka ću njegove riječi, srce joj zaigra i duša zatreperi, pa reče:
- Pošalji nekog sa mnom do tvoje kuće.
I on posla jednoga dječaka koji je odvede kući u kojoj bijaše onaj stranac. Djevojka mu zahvali, pa uđe u kuću, pozdravi ženu onog trgovca koja ustade i poljubi zemlju pred njom, jer ju je prepoznala. Kutulkuluba upita:
- Gdje je bolesnik?
Žena zaplaka:
- Evo ga, gospođo. Ipak je on neko i nešto, jer se na njemu vide tragovi blagostanja.
Djevojka se osvrnu prema postelji na kojoj je ležao, osmotri ga i vidje da je to upravo onaj
mladić, ali se promijenio, još više izmršao, tako da je postao kao čačkalica. Vidjevši ga takvog, djevojku obuze sumnja. Više nije bila sigurna da je to on, ali se sažali i poče plakati govoreći:
- Jadni su tuđinci, makar bili i emiri!
Pripremi mu napitke i lijekove, posjedi pored njegovog uzglavlja, pa ode svome dvoru. Obilazila je sve trgove tražeći Ganima, a onda starješina trga dovede njegovu majku i sestru Fitnu i pošto ih uvede kod Kutulkulube, reče:
- Vrla gospođo, danas je u naš grad ušla jedna žena s kćerkom. Pripadaju uglednim ljudima, jer su na njima vidljivi tragovi blagostanja. Međutim, obučene su u odjeću od kostrijeti. Svakoj visi torba oko vrata, oči su im plačne i srca tužna. Doveo sam ih k tebi da ih skloniš i pomogneš im da ne prosjače, jer ne pripadaju svijetu prosjaka. S Božijom pomoći, ući ćemo u Džennet zahvaljujući njima.
- Allaha mi, gospodine - odgovori djevojka - probudio si u meni želju da ih vidim. Gdje su?
On naredi da ih dovedu, te Fitna i njena majka uđoše, a kada ih Kutulkuluba ugleda onako lijepe sažali se na njih i reče:
- Allaha mi, one potiču iz blagostanja i na njima su vidljivi tragovi bogatstva.
- Gospođo - na to će starješina - mi volimo siromašne i bijedne zbog sevapa, a moguće je da je nad ovima izvršeno neko nasilje, te da su opljačkani i poharani.
Žene počeše gorko plakati. Sjećajući se Ganima, plakale su još više. Kutulkuluba se i sama rasplaka gledajući njih kako plaču, a onda majka progovori:
- Molimo Allaha da nas sastavi s onim za kim žudimo, s mojim sinom Ganimom ibn Ejjubom.
Kada Kutulkuluba ću te riječi, shvati da je ta žena majka njenog dragog, a druga je njegova sestra, te djevojka briznu u plač do besvijesti. Pošto dođe k sebi, primi ih i reče im:
- Ne bojte se! Današnji dan je početak vaše sreće i kraj nesreće. Ne tugujte...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.
43. noć
Kada nastupi četrdeset i treća noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da im je Kutulkuluba rekla da ne tuguju, a zatim je naredila starješini da ih odvede njenoj kući i kaže ženi da ih otprati u hamam, da ih fino obuče, da se brine o njima i ukazuje im najveće poštovanje. Dade mu dosta novaca, a narednog dana Kutulkuluba uzjaha i pođe kući starješine trga. Kada je vidje njegova žena, ustade i poljubi joj ruke zahvaljujući na dobročinstvu. Ona primjeti da je žena Ganimovu majku i sestru vodila u hamam i da im je promijenila odjeću, tako da su se na njima još jasnije ispoljavali tragovi blagostanja. Kutulkuluba porazgovara s njima jedno vrijeme i kada poče pitati ženu starješine trga o bolesniku koji je bio kod nje, ona reče:
- Bolesnikovo stanje je nepromijenjeno.
- Hajde da ga obiđemo i pogledamo.
Žene ustadoše, odoše Ganimu i sjedoše kod njega. Kada ču da one spominju Kutulkulubu, on živnu, podiže glavu na jastuku i poče dozivati, premda je bio toliko mršav da su mu se kosti vidjele:
- Kutulkulubo!
Ona ga pogleda, uvjeri se da je to on, pa povika:
- Ja sam, mili moj!
- Priđi mi bliže - reče Ganim.
- Jesi li ti Ganim, onaj zarobljeni i opljačkani?
- Da, ja sam - odgovori on.
U tom času, djevojka izgubi svijest, a kada su majka i sestra čule njihov razgovor, uskliknuše:
- O, radosti naša! - i padoše u nesvijest, a pošto dođoše k sebi, Kutulkuluba mu reče:
- Hvala Allahu koji je sastavio nas dvoje, tvoju majku i sestru.
Onda mu priđe i ispriča sve šta joj se dogodilo s halifom. Zatim dodade:
- Rekoh mu da sam istinu kazala, a on mi povjerova i oprosti ti. Sada želi da te vidi. Halifa me poklonio tebi.
Ganim se silno obradova, a Kutulkuluba im reče:
- Ne mičite se dok ne dođem.
Istog časa ona skoči, ode u dvor i donese sanduk koji je donijela iz Ganimove kuće, izvadi iz njega novac i pruži ga starješini rekavši:
- Uzmi ovaj novac i kupi svakom od njih po četiri para odjeće od najljepšega platna, dvadeset mahrama i ostalo što im je potrebno.
Nakon toga, djevojka odvede u hamam njih dvije i Ganima, naredi da ih okupaju, a ona im pripremi varivo, sok od hulindžama i jabuka, pošto izađoše iz hamama i obukoše se. Zatim ostade kod njih tri dana hraneći ih kokošijim mesom, varivima i pojeći ih šerbetom. Nakon tri dana, oni živnuše, te ih ponovo odvede u hamam, a kada izađoše, promijeni im odjeću i smjesti ih u kuću starješine. Potom ode halifi, poljubi tlo pred njim i sve mu ispriča - da se pojavio njen gospodin Ganim, njegova majka i sestra.
Pošto halifa sasluša Kutulkulubu, obrati se slugama:
- Dovedite mi Ganima!
Džafer pođe Ganimu, ali prije njega stiže Kutulkuluba i reče mu da je halifa poslao po njega.
- Budi rječit - savjetovala ga je. - Budi odlučan, ali blago govori.
Potom mu obuče raskošno odijelo, dade mu mnogo novaca i reče:
- Kada uđeš, budi veoma darežljiv prema halifinim dvorjanima.
Pojavi se Džafer na mazgi, te Ganim ustade, pođe mu u susret, pozdravi ga i poljubi zemlju pred njim, jer se pojavi i zablista zvijezda njegove sreće.
Džafer ga povede i nisu se zaustavljali dok ne stigoše pred halifu. Kada se nađe pred halifom, Ganim pogleda vezire, emire, paževe, namjesnike, velikaše i ljude od vlasti. Ganim koji bijaše rječit, obrazovan i prefinjen, najprije obori glavu, pa pogleda halifu i kaza stihove:


Živ nam bio, znameniti vladaru,
Dobročinitelju, štedri dobrotvoru;

Plamenu postojani i oblače bremeniti
Što će svjetlošću i kišom stalno darivati!

Pored tebe ne želimo drugoga cara,
Jer ni jedan nema takvog ranga i takvoga dvora.

Svi carevi su prema tebi ništavni
Pri pozdravu, makar bili krunisani.

Kada samo tvoje lice svijetlo pogledaju,
Pred dostojanstvom tvojim ničice padaju.

Prinose ti uzdarja potpuno radosni,
Svoje dostojanstvo i visok čin sultanski.

Za tvoju vojsku svijet i stepa su pretijesni -
Na visovima Saturna šatore razapni.

Svojom dobrotom ugošćuješ svijet i karavane,
Častiš u tom svijetu ljude odabrane.

Tako si gord, odlučan i nenasilan,
Tako si razložan i bezmjerno pravičan!

Cijeli svijet si pravičnošću prekrio,
Na njemu si daleko i blisko izjednačio.


Kada Ganim završi pjesmu, halifu uzbudi njegova tanahnost, svidješe mu se njegova rječitost i umilnost...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

44. noć
Kada nastupi četrdeset i četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se halifi svidjela Ganimova rječitost i poezija, pa mu je rekao:
- Priđi!
Kada Ganim priđe, halifa mu se obrati:
- Ispričaj mi priču o sebi i kaži mi šta se uistinu dogodilo.
Ganim sjede i ispriča halifi sve što mu se dogodilo, a od našeg ponavljanja ne bi bilo koristi. Pošto halifa vidje da Ganim govori istinu, dariva ga, primi ga u svoje okruženje i reče:
- Oprosti mi što sam pogriješio.
Opraštajući mu, Ganim odgovori:
- Zapovjedniče pravovjernih, zaista rob pripada svome gospodaru zajedno s onim što on ima.
Halifa se obradova tim riječima, pa naredi da mu daju dvorac, odredi mu izdržavanje i dade mu silne darove. Preseli majku i sestru k njemu, a pošto je halifa čuo da je njegova sestra Fitna vrlo zavodljiva, zaprosi je pa mu Ganim reče:
- Ona je tvoja sluškinja, a ja sam ti rob.
Halifa zahvali i dade mu stotinu hiljada dinara. Onda dovede kadiju i svjedoke, te istoga dana vjenčaše se - halifa s Fitnom, a Ganim ibn Ejjub s Kutulkulubom.
Kad osvanu jutro, halifa naredi da se zapiše sve što se dogodilo Ganimu, od početka do kraja, da se unese u knjige kako bi mogli čitati oni što dolaze, da bi se čudili hirovitosti sudbine i kako bi sve bilo povjereno Tvorcu noći i dana.
Međutim, to nije čudesnije od priče o caru Omeru an-Numanu i njegovim sinovima Šarkanu i Davulmekanu, te o silnim čudima koja su se njima dogodila.
- A kakva je to priča o njima? - upita car.

PRIČA O CARU OMERU AN-NUMANU I NJEGOVIM SINOVIMA ŠARKANU I DAVULMEKANU
- Čula sam, sretni care, da je u Damasku, prije vladavine Abdulmelika ibn Mervana,{98} bio jedan car koji se zvao Omer an-Numan. Bio je to silan i moćni vladar koji je pokorio careve kajsarske i bizantske. Pored njegove vatre se niko nije mogao grijati, niti se s njim mogao utrkivati. Kada bi se rasrdio, iz nozdrva mu je vatra sukljala.
Vladao je mnoštvom zemalja, naselja i gradova, i Allah njemu potčini sve svoje robove. Njegove vojske dospješe do najudaljenijih zemalja, tako da pod njegovu vlast potpadoše Istok i Zapad i sve ono što bijaše između njih: indijske zemlje, Kina, Jemen, Hidžaz, Etiopija, Sudan, Sirija, Bizant, Dijar Bekr, mnoštvo otoka, mnoge poznate rijeke na Zemlji, kao što su Sir-Darja i Amu-Darja, Nil i Eufrat.
Jednom taj car otposla svoje glasnike u najudaljenije gradove da mu donesu obavještenja o pravom stanju stvari, a kada se glasnici vratiše, rekoše mu da se svi ljudi njemu potčinjavaju, da se svi moćnici njegovoj svjetlosti pokoravaju, da svuda caruje milosrđe i sigurnost, da u narodu vladaju pravičnost i pouzdanost. Car je uistinu bio veliki. Sa svih strana su mu stizali darovi i donosili su mu dragocjenosti sa cijele zemaljske kugle.
Car an-Numan je imao sina kome je nadjenuo ime Šarkan i koji odraste kao bič sudbine, pokori junake i istrijebi suparnike. Zato ga je otac veoma volio i ostavi oporuku da on poslije njega vlada. Pošto Šarkan postade zreo čovjek, kada napuni dvadeset godina, Allah mu potčini sve svoje robove zbog njegove žestine i upornosti.
Njegov otac Omer an-Numan imao je četiri žene, upravo prema zakonu, ali je s njima imao samo Šarkana, odnosno s jednom od njih, a ostale su bile neplodne. Pored njih, imao je tri stotine i šezdeset konkubina, prema broju dana u koptskoj godini. Konkubine su bile svih rasa. Svakoj je sagradio posebnu odaju, i to sve u dvorovima. Sagradio je dvanaest dvoraca, prema broju mjeseci u godini, a u svakom dvorcu je bilo trideset odaja, tako da je imao tri stotine šezdeset odaja u koje je smjestio svoje djevojke. Svakoj konkubini je dolazio da s njom provede jednu noć, tako da joj je opet dolazio tek nakon godinu dana.
Živio je tako izvjesno vrijeme. Carev sin Šarkan proslavio se po svijetu i njegov otac se radovao tome. Bivao je sve jači i mladićeva moć postade tolika da je osvojio zemlje i utvrde. Sudbina htjede da jedna careva robinja zatrudni i pronese se glas o tome, a kada car saznade silno se obradova i reče:
- Možda će cijelo moje potomstvo biti muško.
Car zabilježi dan kada je žena zatrudnjela i poče se posebno pažljivo odnositi prema njoj. Šarkan sazna za to i učini mu se da je to nešto značajno...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

45. noć
Kada nastupi četrdeset i peta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Šarkan, kada je saznao da je jedna očeva naložnica zatrudnjela, pomislio kako je to nešto značajno, pa je rekao:
- Dolazi onaj koji će mi osporavati vladavinu.
On pomisli kako će ubiti dijete koje rodi robinja, ako bude muško, ali to zadrža za se. Toliko o Šarkanu.
Što se tiče one robinje, ona bijaše Bizantijka koju je poslao bizantski car kao dar i uz nju mnoštvo drugih darova. Zvala se Sufija i bijaše najljepša robinja, kako izgledom tako i čestitošću. Bila je veoma pametna i raskošno lijepa. Našla se na usluzi caru one noći koju je proveo s njom i rekla mu:
- Care, želim da ti Bog sa nebesa podari od mene muško dijete, da ti ga brižljivo čuvam i da ga na najbolji način odgajam.
Car se obradova i svidješe mu se njene riječi. Ona ostane trudna, a kada navrši određeni broj mjeseci, sjede na porodiljsku stolicu. Bila je dobra, pobožna, Bogu se molila i upućivala Mu dove da joj da zdravo dijete, da joj olakša porod, te Allah usliši njene dove.
Car ostavi pored žene slugu koji će ga obavijestiti o tome šta je rodila, da li muško ili žensko. Njegov sin Šarkan također posla nekoga ko će ga o tome obavijestiti. Kada Sufija rodi dijete, babice ga pogledaše i vidješe da je djevojčica sjajnija od mjeseca, te obavijestiše o tome prisutne.
Carski izaslanik se vrati i reče caru, a i Šarkanov izaslanik kaza Šarkanu koji se silno obradova. Čim sluge odoše, Sufija reče babicama:
- Ostanite još malo sa mnom, osjećam da imam još nešto u stomaku.
Ona zastenja, dođoše novi trudovi i Allah joj pomože da rodi još jedno dijete. Babice ga pogledaše i vidješe da je dječak nalik na pun mjesec, sa svijetlim čelom i obrazima rumenim kao ruže. Naložnica se obradova djetetu, obradovaše se sluge i svi prisutni. Sufija izbaci posteljicu, a u dvorcu se već bijaše podigla graja, tako da za događaj čuše i ostale naložnice koje joj pozavidješe. Vijest stiže i do Omera an-Numana koji se veoma obradova, pa pođe robinji i poljubi je u čelo. Zatim pogleda dijete, nagnu se nad njim i poljubi ga, a robinje počeše udarati u defove i svirati na druge instrumente. Car naredi da djetetu nadjenu ime Davulmekan, a njegovoj sestri Nuzhatuzzemana. Ljudi se povinovaše naređenju govoreći:
- Slušamo i pokoravamo se!
Car odredi dojilje, poslugu i dadilje, naredi da im izdaju šećer, napitke, masnoću i mnogo toga drugog što se ni opisati ne može.
Stanovnici Damaska čuše da je Allah darovao caru djecu, te ukrasiše grad, udariše u radost i veselje. Pojaviše se emiri, veziri i drugi državni velikodostojnici koji čestitaše caru Omeru an-Numanu rođenje sina Davulmekana i kćeri Nuzhatuzzemane. Car im zahvali i dariva ih, ukaza velike počasti i milost prisutnim velikodostojnicima i puku.
Živio je tako četiri godine tokom kojih se svakih nekoliko dana raspitivao o Sufiji i djeci, a kada minuše četiri godine, car naredi da joj se odnesu dragocjenosti, nakit i novac i naloži da se djeca čuvaju i lijepo odgajaju.
Tokom cijeloga tog vremena Šarkan nije znao da je njegov otac dobio muško dijete. Nije obaviješten da je dobio još jedno dijete pored Nuzhatuzzemane. Pred njim su tajili vijest o rođenju Davulmekana dok ne minuše dani i godine. Šarkan je bio sav obuzet junaštvom i viteštvom.
Jednoga dana, dok je Omer an-Numan sjedio, dođoše paževi, poljubiše tlo pred njim i rekoše:
- Care! Stigli su nam glasnici bizantskoga cara, gospodara Carigrada velikoga, i žele k tebi da ti pokornost izraze. Ako car dopusti, mi ćemo ih uvesti, inače se mora carska volja slušati.
Car naredi da ih uvedu, a kada ih uvedoše, on ih primi, upita ih kako su i zašto dolaze. Gosti poljubiše tlo pred njim i rekoše:
- Moćni care čija milost daleko seže! Car Afridun, gospodar grčkih zemalja i kršćanskih armija, koji se nalazi u carevini carigradskoj, poslao nas je da te obavijestimo da je on u ljutome ratu s velikim neprijateljem, vladarem Kajsarije. Uzrok tome je što je jedan arabljanski car, prilikom jednog osvajačkog pohoda, našao drevno blago, iz vremena Aleksandra, i uzeo je neizmjerni novac. U mnoštvu onoga što je našao bila su tri okrugla dijamanta veličine nojevog jajeta. Ti dijamanti su od najbolje vrste naročitih bijelih dragulja kakvih nigdje nema, a na svakome je grčkim pismom urezano neko tajno znamenje; svaki je imao neobična svojstva, a jedno od njih je da ni jedno novorođenče, kada mu se dragulj objesi oko vrata, ne može oboljeti dok je dragulj na njemu, niti može vrućicu dobiti.
Kada je taj car došao do njih i saznao kakvu vrijednost imaju, on posla caru Afridunu dragocjenosti i novac kao darove, između ostalog i ta tri dragulja, zatim opremi dvije lađe - na jednoj bijaše blago, a na drugoj ljudi koji će čuvati darove ako ih neko presretne na moru. On je bio svjestan da niko nema snage da napadne njegove lađe jer je on arabljanski car, a naročito zbog toga jer je more kojim su plovile lađe s darovima pripadalo carigradskoj carevini, te da su tome caru lađe upućene. Na obalama toga mora nije bilo nikoga osim podanika cara Afriduna.
Pošto lađe bijahu opremljene, one zaploviše dok se ne približiše našim zemljama, ali ih presretaše neki pirati iz te zemlje među kojima su bili i vojnici cara Kajsarije. Sve što se zateklo na lađama odnesoše: dragocjenosti, novac, blago i ona tri dragulja, te pobiše sve ljude. Kad je to čuo car, posla na njih vojsku koju oni razjuriše, te car posla još jaču vojsku, ali i nju rastjeraše. Onda se car rasrdi i zakle se da će lično poći na čelu svoje cjelokupne vojske i da se neće vratiti dok ne poruši Kajsariju, te dok njihova zemlja ne bude poput svih onih kojima vlada, a koje je osvojio razaranjem.
Mi želimo da nam moćni i silni car Omer an-Numan pomogne svojom vojskom da slavan postane. Naš car poslao ti je po nama svakojake darove i moli tvoju milost da ih primi, da budeš dobar i da mu pomogneš.
Onda glasnici poljubiše tlo pred carem Omerom an-Numanom...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

46. noć
Kada nastupi četrdeset i šesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da su glasnici bizantskoga cara poljubili tlo pred carem Omerom an-Numanom, pošto su mu sve ispričali.
Onda su mu pokazali darove: pedeset djevojaka iz zemalja grčkih uglednika, zatim pedeset robova u svilenim odorama, sa zlatnim i srebrenim pojasevima. Svaki rob je u uhu imao zlatnu halku s biserom vrijednim hiljadu miskala zlata. Sve to imale su i robinje na kojima bijaše odjeća vrijedna čitavo bogatstvo.
Kada ih car vidje, primi ih i obradova se, pa naredi da se glasnicima ukažu počasti. Potom primi svoje vezire i posavjetova se s njima šta treba činiti. Među vezirima istupi jedan oronuli starac koga su zvali Dandan, poljubi tlo pred carem i reče:
- Najbolje će biti da spremiš veliku vojsku i na čelo joj postaviš svoga sina Šarkana čije ćemo sluge biti. Tako je najbolje zbog dva razloga. Prvo, bizantski car te zamolio za zaštitu i poslao ti darove koje si primio. Drugo, neprijatelj se neće drznuti na naše zemlje. Ako tvoja vojska odbrani bizantskoga cara i rastjera njegovog neprijatelja, to će se pripisati tebi u zaslugu i po cijelom svijetu će se pročuti, naročito kada glas dospije do otoka i kada za to čuje narod Magreba. Oni će ti donijeti darove i blago.
Kada car sasluša vezira Dandana, to mu se dopade i učini mu se da pravo govori. Zato ga dariva i reče mu:
- Carevi se savjetuju s takvima kao što si ti i ti treba da budeš na čelu vojske.
Zatim car naredi da dovedu njegovog sina, a kada ovaj dođe, sve mu ispriča: šta su kazali glasnici i šta vezir Dandan, te mu naredi da se spremi za put i da se ne suprotstavlja savjetima vezira Dandana. Također mu naloži da u vojsci odabere deset hiljada dobro naoružanih konjanika spremnih na trpljenje.
Šarkan se povinova očevom naređenju i odmah pođe da u vojsci odabere deset hiljada konjanika, pa ode u dvor, izvadi mnoštvo novaca koji razdijeli vojnicima govoreći im:
- Dajem vam vremena tri dana.
Vojnici se pokloniše slušajući njegovu zapovijest, pa odoše i počeše oružje spremati. Onda Šarkan uđe u magacine s oružjem, uze potrebno naoružanje, pa pođe u štale i odabra konja s biljegom i ostalu opremu.
Minuše tri dana i vojska izađe izvan grada, a Omer an-Numan dođe da se oprosti sa sinom Šarkanom koji poljubi zemlju pred carem, a car mu pokloni sedam kesa novca. Potom priđe veziru Dandanu, povjeri mu vojsku svoga sina Šarkana, a vezir poljubi zemlju pred njim izražavajući pokornost. Car priđe Šarkanu i preporuči mu da se savjetuje s vezirom Dandanom u svemu. Carević prihvati savjet i njegov otac se vrati u grad.
Nakon toga, Šarkan naredi zapovjednicima da se vojska pred njim postroji. Bilo je deset hiljada konjanika, pored pratećih službi. Kada ljudi pođoše, začuše se bubnjevi, zasviraše trube, razviše se zastave i bajraci, te carev sin uzjaha, a pored njega bijaše vezir Dandan, dok su im se nad glavama vihorile zastave.
Išli su tako s glasnicima ispred sebe do izmaka dana i do predvečerja. Sjahaše da se odmore i tu noć prespavaše, a kada jutro osvanu, ustadoše i nastaviše putovati predvođeni izviđačima cijelih dvadeset dana. Dvadeset i prvog dana, ugledaše jednu prostranu dolinu s mnoštvom drveća i sitnog rastinja. Pošto u tu dolinu dospješe noću, Šarkan naredi vojnicima da sjašu i da se tu zadrže tri dana. Vojnici sjahaše, podigoše logor i raspršiše se lijevo i desno. Vezir Dandan, u pratnji glasnika Afriduna, cara bizantskoga, sjaha usred doline.
Šarkan je stajao još neko vrijeme dok je vojska stizala, dok nisu svi sjahali i razišli se po dolini. Tada popusti uzde svome konju i htjede razgledati dolinu radi predostrožnosti, kako ga je otac učio. Uostalom, bili su na početku bizantske zemlje i zemlje neprijatelja.
Pošto je naredio robovima i saradnicima da odsjednu pored vezira Dandana, on pođe sam jašući rubom doline dok ne prođe prva četvrtina noći. Umori se i san ga savlada, tako da više nije mogao tjerati konja, a imao je običaj da spava na konju. Hele, kada ga savlada san, on zaspi, a konj nastavi da ide do ponoći, te uđe u nekakvu gustu šumu, ali se Šarkan nije budio dok njegov konj ne poče udarati kopitom o tlo. Tada se Šarkan probudi i vidje da je u šumi, da sija mjesec obasjavajući cijeli svod. On se začudi otkud se nađe na tome mjestu i izgovori riječi koje se u čuđenju izgovaraju:
- Nema moći ni sile nad Božijom moći i silom!
Dok je on tako stajao bojeći se zvijeri i u nedoumici kamo da krene, odjednom ugleda kako mjesec obasja jedan proplanak nalik na džennet, a onda ću kako neko umiljato govori, začu nekakav visok glas i smijeh koji ljudski um plijeni. Šarkan sjaha među drvećem i pođe naprijed dok ne stiže do potoka, pa gledajući kako voda teče začu riječi neke žene koja je govorila arapskim jezikom:
- Isusa mi, to nije lijepo od vas! Koja progovori makar jednu riječ, povalit ću je i njenim pojasom ću je svezati!
Šarkan pođe prema glasu dok ne dođe do kraja. On ugleda rijeku kako teče, kako ptice lepršaju, gazele trče i pasu, a ptice vlastitim jezikom o sreći pjevaju. Mjesto je bilo obogaćeno svakojakim vrstama rastinja, kao da je opisano u ovim stihovima:


Zemlja je lijepa samo kad behara
I na njoj se čuje milina žubora.

Svemogući Bog tako stvorio je
Koji nam milost i sve darove daje.


Razgledajući mjesto, Šarkan vidje na njemu jedan manastir, u manastiru utvrdu što stremi uvis, u mjesečinu, a usred utvrde bijaše potok koji je tekao na proplanak. Tu je bila jedna žena, a pred njom deset robinja sličnih mjesecima. Bile su nagizdane i nakićene tako da su poglede mamile, i sve su bile prekrasne djevice, kao da su one opisane u stihovima:


Cijeli lug se u svjetlu presijava
Sa svim bijelim njegovim ljepotama.

Još ga ljepšim i bajnijim čine
Ljepotice nagizdane, okićene.

Svaka li je struka tanahnoga,
Zanosna i izgleda nježnoga.

Imaju kose tako bujne
Da liče na vinove grozdove rujne.

Pogledom ti pamet uzimaju -
Kao da te strijelama probadaju.

Tako su zanosne da ubijaju,
I najbolje junake one ustrijeljuju.


Šarkan pogleda tih deset djevojaka i uoči među njima jednu koja je ličila na pun mjesec, s crnim i kovrdžavim uvojcima, svijetlim čelom, s dugim trepavicama - savršena izgleda i osobina, kao što pjesnik reče:


Obasjava nas svjetlost njenog zanosna oka,
Samaharska koplja stide se njenoga struka.

Javlja nam se lica ružičasto rumena,
Dražesna je na bezbroj načina.

Kada joj se crni pramen na čelu pojavi
Liči na noć kad radosni dan najavi.


Šarkan je čuo kako ta žena govori robinjama:
- Priđite da se pohrvem s vama prije nego što mjesec zađe i jutro svane!
Djevojke su joj prilazile pojedinačno, a ona ih je odmah obarala na zemlju i vezivala pojasevima. Borila se s njima i rušila ih dok ih nije sve poobarala, a onda se djevojci obrati starica koja bijaše pred njom i reče joj srdito:
- Razvratnice! Drago ti je što ih obaraš, a, evo, ja sam starica pa sam ih oborila četrdeset puta! Zašto se sama sebi diviš? Ako imaš snage da se pohrveš sa mnom, pohrvi se. Ako hoćeš ustati da se pohrveš sa mnom, ja ću ustati i stavit ću ti glavu među noge!
Djevojka se lukavo nasmiješi, ali je bila puna bijesa, pa ustade i pođe prema starici govoreći:
- Gospođo Zatuddavahi! Isusa ti, hoćeš li se stvarno hrvati sa mnom, ili se samo šališ?
- Stvarno ću se hrvati - odgovori starica...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

47. noć
Kada nastupi četrdeset i sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je starica, kada ju je djevojka upitala hoće li se stvarno hrvati s njom, rekla da će se zaista hrvati, a ova joj je uzvratila:
- Ustaj da se pohrvemo ako imaš snage!
Pošto je to starica čula, silno se naljuti, nakostriješi se kao jež, a kad joj djevojka priđe, starica reče:
- Isusa mi, hrvat ću se s tobom samo gola, razvratnice!
Onda starica uze svilenu mahramu, pošto se raskopčala, zavukla ruke pod odjeću i skinula je. Omota mahramu i sveže je oko pasa tako da je podsjećala na ćelavu ifritku, ili na pjegavu zmiju. Zatim se nagne prema djevojci i reče joj:
- Uradi isto što sam i ja uradila!
Šarkan ih je cijelo vrijeme gledao, posmatrao je nakazni staričin izgled i smijao se. Pošto se starica svuče, djevojka se polahko podiže, uze jemensku mahramu, dva puta se opasa njome, zagrnu šalvare, tako da joj se ukazaše mramorne noge, a iznad njih kristalni brežuljak, mehak i mramorni, zatim stomak s čijih nabora mošus miriše, kao da je anemonima zasijan, i dvije dojke poput dva nara.
Starica se nagne prema djevojci, te se dohvatiše i Šarkan podiže pogled prema nebu moleći Allaha da djevojka savlada staricu. Djevojka se podvuče pod staricu, uhvati je lijevom rukom oko pojasa, a desnom za vrat, podiže joj noge uvis tako da joj mjesečina obasja dlake. Zatim dva puta pusti vjetar, tako da se jedan zabode u zemlju, a drugi se izvi put neba. Šarkan im se smijao toliko da se stropoštao. Zatim ustade, isuka sablju i osvrnu se lijevo i desno, ali ne vidje nikoga osim starice bačene na leđa. Šarkan pomisli: "Nije pogriješio onaj ko te nazvao Zatuddavahi.{99} Onda im priđe da čuje šta se događa među njima. Djevojka priskoči, pa baci preko starice tanki svileni ogrtač, obuče je i izvini se:
- Gospođo Zatuddavahi, htjela sam samo da se pohrvemo, a ne da se dogodi sve ovo. Međutim, iskliznula si mi iz ruku. Hvala Bogu da si dobro!
Starica nije odgovarala, već ustade i postiđena ode dok se ne izgubi iz vida u šumi. Djevojke ostadoše povezane i pobacane, a ona djevojka je sama stajala. Šarkan pomisli: "Svaki dobitak ima svoj uzrok! Savladao me je san i konj me donio ovamo na moju sreću. Možda će djevojka i ove što su s njom biti moj plijen."
Zatim Šarkan uzjaha konja, podbode ga i konj pojuri kao strijela kada se odapne s luka. U ruci mu bijaše isukana sablja i vikao je: Allah je najveći!
Kada ga djevojka vidje, skoči pa stade na obalu potoka koji bijaše širok šest lakata, a onda preskoči na drugu obalu iz sveg glasa vičući:
- Ko si ti što prekidaš našu zabavu i sablju potežeš kao da na čitavu vojsku navaljuješ? Odakle si i kamo ideš? Istinu govori, jer će ti istina koristiti, a nemoj lagati, jer laž je svojstvo zlikovaca! Sigurno si noćas izgubio put i stigao ovamo. Najbolje će biti da se spašavaš odavde. Znaj da se nalaziš na livadi na kojoj je dovoljno samo jedanput da viknem i pojavit će se četiri hiljade patricija! Reci šta hoćeš! Ako hoćeš da ti pokažemo put, pokazat ćemo ti ga; ako želiš da te darujemo, darovat ćemo te.
Kada ću njene riječi, Šarkan odgovori:
- Ja sam stranac, musliman. Večeras sam pošao loviti sam, ali bolji ulov nisam mogao naći od deset djevojaka u ovakvoj noći obasjanoj mjesečinom. Uzet ću ih i odvesti svojim prijateljima.
- Znaj - reče mu djevojka - da taj plijen nećeš imati. Bogami, djevojke neće biti tvoj plijen. Zar ti nisam rekla da je laž odvratna?
- Sretan je onaj ko se samo u Boga uzda.
- Isusa mi - doviknu djevojka - kada se ne bih bojala da ću te upropastiti, vrisnula bih tako da se cijelo ovo mjesto ispuni konjanicima i pješacima. Ali ja saosjećam sa strancima. Ako hoćeš plijen, zahtijevam da sjašeš i da se svojom vjerom zakuneš da mi nećeš prići ni s kakvim oružjem pa da se pohrvemo ja i ti. Ako me pobijediš, stavi me na konja i sve nas uzmi kao plijen, a ako ja pobijedim tebe, bit ćeš u mojoj vlasti. Zakuni se, jer se bojim tvoje prijevare. Predanja kažu: Prijevara je čovjeku urođena i mahana je vjerovati svakome. Ako se zakuneš, eto mene!
Želeći da je se domogne, Šarkan pomisli: "Ona ne zna da sam ja prava junačina." Zatim joj doviknu:
- Zakuni me onim u šta ćeš povjerovati da ti neću prići ni s kakvim oružjem dok ne budeš spremna i dok mi ne kažeš da dođem da se ogledamo. Tada ću ti prići, pa ako me pobijediš, ja imam novaca da se otkupim, a ako ja tebe pobijedim, ti ćeš biti moj najveći plijen.
- Pristajem - odgovori djevojka, a Šarkan se zbuni i reče:
- Božijeg mi Poslanika, i ja pristajem.
- Zakuni se Onim koji je dušama dao tijelo i koji nam je zakone dao.
Šarkan se zakune tako da mu djevojka povjerova i bila je zadovoljna. Zatim djevojka skoči na drugu stranu potoka i reče Šarkanu smijući se:
- Bit će bolje da odeš, gospodine! Idi svojim prijateljima prije nego što jutro svane i prije nego što dođu patriciji koji će te na vrhove kopalja nabiti. Ti nemaš snage ni sa ženama da se boriš, a kako ćeš tek s vitezovima!
Zbunjeni Šarkan reče kavgadžijski:
- Zar ćeš otići u manastir i ostaviti sirotog, jadnog stranca slomljena srca?
- Sve što želiš ispunit ću ti - smijala se djevojka.
- Kada sam već dospio u tvoju zemlju i osjetio slast tvoje dobrote - reče Šarkan - kako ću se vratiti, a da tvoju hranu nisam kušao? I ja sam postao jedan od tvojih slugu.
- Samo zlikovac uskraćuje plemenitost. Hajde, u ime Boga, iz ovih stopa. Uzjaši konja i pođi uporedo sa mnom drugom stranom potoka. Bit ćeš moj gost.
Šarkan se obradova pa pohita konju, uzjaha ga i pođe naspram djevojke dok ne stigoše do mosta napravljenog od topolinih brvana. Na mostu su bili čekrci i željezni lanci na kojima bijahu katanci. Kad Šarkan pogleda most, primijeti one djevojke koje su se s njom hrvale. Stajale su i gledale je, a kada im ona priđe, obrati se jednoj djevojci na njihovom jeziku:
- Pođi mu u susret, uzmi uzde i vodi ga u manastir.
Šarkan pođe predvođen djevojkom, a kada pređoše most, Šarkan je bio zapanjen prizorom. Mislio je: "Eh, da je vezir Dandan sa mnom ovdje da vidi te divne djevojke!" Onda se obrati djevojci:
- Ljepotice, sada imam dvostruko pravo na tebe: po osnovi prijateljstva i što sam došao u tvoju kuću, te prihvatio tvoje gostoprimstvo. Sada sam ti na raspolaganju. Želiš li poći sa mnom u muslimanske zemlje da vidiš sve hrabre junake i da saznaš ko sam?
Kada to ču, djevojka se naljuti:
- Isusa mi, držala sam te za pametna čovjeka, a sada vidim koliko ti je srce pokvareno. Kako možeš sebi dopustiti takve riječi kojima me hoćeš prevariti? Kako to mogu učiniti znajući da se neću spasiti ako dospijem pod vlast vašeg cara Omera an-Numana, jer u njegovim dvorovima nijedna nije ravna meni, svejedno što je on gospodar Bagdada i Horasana koji je sagradio dvanaest dvoraca, prema broju mjeseci u godini? Ako dospijem k njemu, neće me ostaviti, jer vi vjerujete da vam je dopušteno uživati sa ovakvima kao što sam ja. Tako je zapisano u vašim knjigama gdje se kaže da raspolažete onim što ste sami osvojili. Kako mi onda možeš tako nešto govoriti? Što se tiče tvog poziva da vidim junake, Isusa mi nisi pravo rekao. Ja sam vidjela vašu vojsku kada ste ušli u našu zemlju prije dva dana. Čim ste ušli, vidjela sam da se ne ponašate kao odličnici, već kao horde. Što se tiče onih riječi da saznam ko si ti, prema tebi se neću lijepo ponijeti zbog tvoje pretpostavljene znamenitosti, već radi dostojanstva, pošto čovjek kao što si ti ne govori tako djevojci kao što sam ja makar bio i Šarkan, sin cara Omera an-Numana, koji se upravo sada pojavio.
"Možda je zaista saznala da je vojska došla, zna da nas ima deset hiljada konjanika; možda zna da ih je moj otac poslao sa mnom u pomoć caru carigradskome", pomisli Šarkan a onda reče:
- Zaklinjem te vjerom da mi kažeš šta je uzrok tome kako bih mogao razlikovati istinu od laži i kako bih saznao ko je kriv za to.
- Vjere mi moje - reče djevojka - kada se ne bih plašila da će se pronijeti glas o meni kao o Bizantinki, sigurno bih rizikovala i izašla pred deset hiljada konjanika. Ubila bih njihovog predvodnika vezira Dandana i pobijedila bih njihovog viteza Šarkana. Ne bih se toga stidjela. Čitala sam knjige i ovladala arapskom rječitošću, ali ti neću opisivati svoju hrabrost, jer si vidio šta sve znam, šta mogu i kako se umijem boriti. Kada bi na tvome mjestu noćas bio Šarkan i kada bi mu se kazalo da preskoči ovaj potok, on bi priznao da to ne može učiniti. Molim Isusa da ga da meni u šake u ovome manastiru kako bih mu otišla prerušena u muškarca da ga zarobim i stavim u okove...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

48. noć
Kada nastupi četrdeset i osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je kršćanka tako i tako kazala mladiću. Dok ju je on slušao, obuzeše ga gordost, jarost i junačka sujeta. Htjede joj otkriti ko je i na nju nasrnuti, ali su ga suzbijale njena ljepota i zavodljivost, te on kaza distih:


Kad ljepotan jedan grijeh učini,
Hiljadu ljepota hoće da ga iskupi.


Zatim djevojka pođe, a Šarkan ju je pratio gledajući s leđa kako se polutke njene zadnjice sudaraju jedna s drugom, poput valova nemirnog mora, te on kaza stihove:


Na srcu joj ljepota što svako zlo odagnava
Sa srca ljudi kad ih zlo ophrvava.

Čim je ugledah, ushićen sam povikao:
Evo, puni mjesec noćas je izašao!

Kada bi se Belkisin{100} ifrit s njom borio,
Njenom bi snagom odmah savladan bio.


Djevojka i mladić stigoše do zasvođenih vrata čiji lukovi bijahu od mramora. Ona otvori kapiju i uđe a Šarkan za njom, pa dođoše do jednog dugačkog hodnika čiji svod je činilo deset kupola, a na svakoj bijaše kristalni svijećnjak koji je sijao kao sunce. U dnu prolaza je sačekaše djevojke s finim svijećama, a na glavama su nosile mahrame ukrašene raznoraznim draguljima. Djevojke pođoše ispred nje i Šarkana te stigoše do manastira u kome bijahu postelje, zavjese obrubljene zlatom, pod prekriven raznobojnim mramorom, a na sredini se nalazila fontana sa dvadeset i četiri zlatna vodoskoka iz kojih je tekla voda nalik na srebro. Na jednom uzvišenju on vidje ležaj prekriven carskom svilom. Djevojka mu reče:
- Gospodaru, popni se na onaj ležaj.
Šarkan se pope, a djevojka ode. Kako se nije pojavljivala neko vrijeme, on upita za nju sluge koji mu rekoše:
- Otišla je u spavaonicu, a mi ćemo te služiti prema njenoj zapovijesti.
Donesoše mu razne vrste jela i Šarkan je jeo dok se nije zasitio. Onda mu donesoše umivaonik i zlatan ibrik, te on opra ruke misleći na svoju vojsku, jer nije znao šta se s njom poslije dogodilo. Sjeti se kako je zaboravio očev savjet. Nije znao šta da radi kajući se zbog svog postupka. Tako je do jutra žalio zbog greške koju je načinio i ophrvan mislima, recitirao je:


Do sada sam dobro znao suditi,
Ali sada ne znam šta mi je činiti.

Kad bi mi neko ljubav mogao odagnati,
Tad bih mogao ojačati i ozdraviti.

Sve mi potonu i pade u jade ljubavne,
Allaha molim da mi On pomogne.


Nakon stihova, Šarkan ugleda blistavu povorku i pogledavši je bolje, vidje da je to više od dvadeset mjesecolikih robinja. Kretale su se oko prve djevojke koja je među njima bila poput punog mjeseca među zvijezdama. Na njoj bijaše carska svila, oko struka je imala pojas okićen draguljima svakojakih vrsta. Pojas joj je tako stezao struk da joj se zadnjica isticala poput kristalnog lustera podno srebrene grane. Grudi su joj bile nalik na dva nara.
Kad je Šarkan vidje takvu, pomuti mu se razum od ushićenja, te on zaboravi svoju vojsku i vezira. Vidje da djevojka na glavi nosi mrežu od bisera, dok su joj djevojke s desne i lijeve strane držale skute, a ona se zanosno njihala.
Mladić skoči na noge očaran njenom ljepotom i kliknu:
- Oprezno s tim pojasom! - a onda izrecitira:


Teških i oblih guzova,
Djevojka sa zanosnim grudima,

Taji ljubav koju osjeća,
A ljubav svoju ne krijem ja.

Ispred i iza nje ide posluga
Poput bisera samih i u nizovima.


Djevojka ga je dugo gledala, pa opet vraćala pogled k njemu ne bi li ga prepoznala, a onda mu priđe i reče:
- Ovome si mjestu počast ukazao, Šarkane. Kako si noć proveo, junače kada sam te ostavila? Sramota je - dodade djevojka - da carevi lažu, naročito ako su veliki carevi, a ti si Šarkan, sin Omera an-Numana. Ne krij se preda mnom i daj da čujem samo istinu, jer laž rađa mržnju i neprijateljstvo. Tebe je sudbina već tako pogodila da ti se valja potčinjavati i saglasan biti.
Kada je Šarkan sasluša nije mogao negirati ko je on, te joj istinu reče:
- Ja sam Šarkan, sin Omera an-Numana, koga je sudbina stavila na kušnju dovodeći ga na ovo mjesto. Sada ti čini šta god hoćeš.
Djevojka poniknu pogledom izvjesno vrijeme, a zatim mu se obrati:
- Razgali dušu i zadovolji oko, jer ti si moj gost i između tebe i mene su hljeb i so, razgovor i prijateljstvo. Pod mojom si zaštitom i budi spokojan. Isusa mi, kada bi sav svijet želio da ti neko zlo učini, ne bi uspjeli doći do tebe. Dušu bih za te žrtvovala. Ti si pod Isusovom i mojom zaštitom.
Nakon toga, djevojka sjede pored njega i poče se zabavljati s njim dok ga bojazan sasvim ne napusti i dok ne shvati da ga je sigurno mogla ubiti prošle noći da je to htjela. Onda ona reče nešto djevojci na svome jeziku i ne bi je izvjesno vrijeme, a kada se vrati, donese vino i sofru s jelom. Šarkan ne htjede da jede, misleći: "Možda je nešto metnula u jelo." Shvativši o čemu misli, djevojka reče:
- Isusa mi, nije to što misliš. U hrani nema onoga što umišljaš. Da sam te htjela ubiti, već bih te ubila.
Potom djevojka priđe sofri i od svake vrste jela uze po zalogaj. Tek tada Šarkan poče jesti. Djevojka se obradova i prihvati se jela s njim dok se ne najedoše. Pošto opraše ruke, djevojka ustade i naredi jednoj sluškinji da donese mirise i pribor za piće u kome je bilo zlatnog, srebrenog i kristalnog pribora. Naredi također da piće bude u raznim bojama i različitog kvaliteta, te joj donesoše sve što je tražila. Potom djevojka napuni prvu čašu i ispi je prije Šarkana, kao što je i hranu probala prije njega, pa nasu drugu čašu, pruži mu je i reče:
- Vidiš, muslimane, kako uživaš u preslatkom životu i radostima.
Pila je s njim dok mu se razum ne pomuti...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

49. noć
Kada nastupi četrdeset i deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je djevojka pila i pojila Šarkana dok mu piće razum ne pomuti i dok ga ljubav prema njoj ne omami, a onda se ona obrati jednoj sluškinji:
- Merdžana, daj nam kakav muzički instrument.
- Slušam i pokoravam se - odgovori djevojka, koja se izgubi na tren pa donese damašku tamburu, perzijsku harfu, tatarsku flautu i egipatski kanun.
Djevojka uze tamburu, naštima strune i zapjeva glasom nježnijim od lahora i slađim od rajskog izvora:


Nek Allah oprosti očima što suze izmamiše,
Što tolike strijele tvoji pogledi baciše!

Ljubavnik je tiranin prema voljenoj osobi -
Ne može nježan, nit milostiv može biti.

Neka je sretno oko što zbog tebe noću bdije,
Blago srcu koje za te strasno bije.

Na smrt me ti osudi, moj gospodaru;
Životom te iskupih, sudijo i vladaru.


Zatim djevojka ustade držeći instrument i zapjeva na svome jeziku tako da uzbudi Šarkana. Najzad, njihova gospodarica zapjeva pa reče:
- Muslimane, zar nisi razumio šta kažem?
- Nisam, ali me uzbudila ljepota tvojih prstiju.
- Šta ćeš učiniti ako ti zapjevam na arapskom? - nasmija se djevojka.
- Izbezumit ću se - reče Šarkan, a djevojka uze tamburu, promijeni melodiju i zapjeva:


Teško mi se s dragim rastati -
To nikako ne mogu podnijeti.

Na tri načina dragi me mučio:
Nemarom, nepažnjom pa me ostavio.

Volim dragog koji me plijenio
Ljepotom pa me tužnu ostavio.


Kada otpjeva pjesmu, djevojka pogleda Šarkana i vidje da je omamljen, da se opružio među njima jedno vrijeme. Čim dođe k sebi i sjeti se pjesme, on opet pade u trans, pa se Šarkan i djevojka dohvatiše pića i nisu prestajali igrati se i zabavljati dok dan ne poče izmicati i noć svoja krila širiti. Djevojka ode u spavaonicu, a kada Šarkan upita gdje je, rekoše mu da je otišla na spavanje.
- Neka je Allah zaštiti i sačuva! - na to će Šarkan.
Pošto osvanu jutro, jedna djevojka dođe i reče mu:
- Zove te moja gospodarica.
On pođe za njom i kada priđe njenoj sobi, djevojke ga uvedoše uz pratnju defova i pjesama, te se Šarkan nađe pred jednom kapijom od slonove kosti, ukrašenom biserima i draguljima. Pošto uđoše, obreše se u jednoj velikoj prostoriji u čijem pročelju bijaše ogromna galerija zastrta raznovrsnom svilom, a oko galerije bijahu otvoreni prozori s pogledom na drveće i potoke. Tu su se nalazili kipovi u koje je ulazio zrak tako da su se u njihovim šupljinama pokretale neke naprave i posmatrač je imao utisak da govore. Djevojka je sjedjela i posmatrala ih, a kada ugleda Šarkana pođe mu u susret, uze ga za ruku pa ga posadi pored sebe i upita kako je noć proveo. Šarkan se pomoli za nju, te sjedoše da razgovaraju. Djevojka mu reče:
- Znaš li nešto o dvoje zaljubljenih koji zbog ljubavi stradaju?
- Znam stihove o tome - odgovori Šarkan.
- Da čujem - podstaknu ga djevojka, a on poče recitirati:


Ne, ja ne otkrivam ljubav Azzinu
Jer ona meni vjeruje na riječ zadanu.

Svećenici i svi kojima sam riječ dao
Plaču što sam toliko stradao.

Kad bi oni kao ja jednu riječ njenu čuli,
Pred mojom Azzom bi ničice pali.


Pošto ga sasluša, djevojka reče:
- Kusejjir{101} je bio veoma rječit, jer je tako veličanstveno opisivao Azzu u stihovima:


Kada bi se s jarkim suncem takmičila,
Ljepotom bi ga svojom ona pobijedila.

Al mnoga je žena Azzu mi kudila -
Lica im se, Bože, u opanke pretvorila!


Zatim djevojka nastavi:
- Pričaju da je Azza bila bezmjerno lijepa - a onda se obrati Šarkanu: - Ako znaš neki Džemilov stih, kaži nam.
- Znam ih bolje nego bilo koje druge - prihvati Šarkan i kaza Džemilove stihove:


Ti želiš jedino pogibiju moju,
A ja neću ništa nego ljubav tvoju.


- Baš si se lijepo pokazao, careviću - reče djevojka. - Šta li je htjela Azza učiniti Džemilu{102} kada je kazao onaj stih: "Ti želiš jedino pogibiju moju"?
- Htjela mu je učiniti, gospođo - reče Šarkan - isto ono što ti hoćeš meni, premda te ni to neće zadovoljiti.
Djevojka se nasmija Šarkanovim riječima, te nastaviše piti do kraja dana i dok ne pade mrkla noć. Tada djevojka ode u svoju spavaću sobu, a Šarkan u svoju. Čim osvanu jutro i Šarkan se probudi, dođoše mu djevojke s defovima i drugim muzičkim instrumentima, kao i obično, pa poljubiše tlo pred njim i rekoše:
- Izvoli, naša gospođa čeka da dođeš.
Šarkan ustade i pođe okružen djevojkama koje su udarale u defove dok ne izađe iz te odaje i uđe u drugu, veću od prve, gdje su bile stotine ptica i zvijeri koje se ne daju opisati. Šarkan se zabezeknu onim što vidje na tome mjestu, te izgovori stihove:


Moj suparnik kida joj plodove s đerdana,
Bisere s grudi, zlata nanizana.

Srebrena se vrela iz tebe izljevaju,
Ružičasti obrazi na alivin podsjećaju.

Ko da ljubičica oponaša boje njene:
Plave oči tamno osjenčene.


Kada djevojka ugleda Šarkana, ustade prema njemu, uze ga za ruku i posadi pored sebe rekavši:
- Ti si sin cara Omera an-Numana. Znaš li, onda, dobro igrati šah?
- Znam, ali ne budi onakva kao što je pjesnik kazao:


Velim: Ljubav me grči i popušta,
Gutljaj ljubavi žeđ mi utoljava.

Dragoj koju volim šah sam donio:
I bijelim i crnim uzalud sam igrao -

Kao da kralj na mjestu topa stoji,
Ko da hoće s kraljicama da se bori.

Dospijem li do smisla pogleda njenoga -
Eto, prijatelji, moga časa smrtnoga.


Djevojka donese šah, pa poče igrati s njim i kad god bi Šarkan htio pogledati njen potez, pogledao bi u njeno lice, te bi stavljao konja na mjesto lovca, a lovca na mjesto konja. Djevojka se nasmija:
- Ako nastaviš tako igrati, onda ti ništa ne znaš.
- To je prva partija i nemoj je računati - odgovori Šarkan.
Kad ga djevojka pobijedi, on namjesti figure i ponovo zaigra, ali ga ona pobijedi drugi, treći, četvrti, peti put, a onda mu se obrati:
- U svemu te pobjeđujem.
- Lijepo mi je, gospo, da gubim s nekim kao što si ti.
Zatim djevojka naloži da donesu jelo, te oni jedoše i opraše ruke. Onda naredi da donesu piće i popiše, pa djevojka uze kanun na kome je znala dobro svirati, te otpjeva stihove:


Kao da nas sudbina čas sputava, čas oslobađa;
Kao da nas k sebi vuče, a onda nas odagnava.

Pij kad je dobra, ako možeš piti;
Ako me ne ostaviš, nastavi pjevati.


Uživali su tako sve do noći, i taj dan bijaše ljepši od prethodnoga. A kad nastupi noć, djevojka ode u svoju, a Šarkan u svoju spavaonicu i prespavaše do jutra. Onda mu dođoše djevojke s defovima i drugim instrumentima, pa ga povedoše kao i obično do djevojke koja skoči čim ga vidje, uhvati ga za ruku, posadi pored sebe i upita kako je proveo noć. On joj uputi dovu za dug život, a ona uze tamburu i poče kazivati stihove:


Nipošto nemoj rastanku težiti,
Jer gorko je rastanak kušati;

I sunce u času kad počne zalaziti
Zbog bolnog rastanka požuti.


Dok su se oni tako zabavljali, odjednom začuše buku, osvrnuše se i ugledaše kako im prilaze muškarci i mladići koji su većinom bili patriciji sa isukanim sabljama što su se presijavale. Vikali su na svome jeziku:
- Uhvatili smo te, Šarkane, i budi siguran da ćeš stradati!
Kada to ču, Šarkan pomisli: "Možda me ova lijepa djevojka prevarila i zadržala me dok ne dođu njeni ljudi. To su oni patriciji kojima me plašila. Ja sam kriv što sam samog sebe doveo u propast!"
Zatim se osvrnu prema djevojci da je ukori, ali vidje da je problijedjela, te ona skoči vičući:
- Ko ste vi?
- Časna carice i jedinstveni biseru!- odgovori patricij koji ih je predvodio. - Zar ne znaš ko je taj pored tebe?
- Ne poznajem ga. Ko je on? - upita djevojka.
- To je razarač zemalja i gospodar vitezova! To je Šarkan, sin cara Omera an-Numana, on osvaja tvrđave i sva neosvojiva mjesta. Vijest o njemu stigla je do cara Harduba, tvoga oca. Obavijestila ga je starica Zatuddavahi i tvoj otac a naš gospodar uvjerio se da je istina ono što mu je starica prenijela. Ti si, evo, pomogla vojsci našoj tako što si ščepala ovoga opakog lava.
Kada ću patricija, djevojka ga pogleda i upita:
- Kako se zoveš?
- Zovem se Masura, sin tvoga roba Masura ibn Kašarda, patricija nad patricijima.
- Kako si ušao ovamo bez moga dopuštenja?
- Gospodarice - odgovori patricij - kada sam stigao do vrata, nije me zaustavio ni dvorjan, ni vratar. Naprotiv, svi vratari pošli su ispred nas kao i obično. Jedino kada dođe neko ko nije naš, oni ga ostavljaju da čeka pred vratima dok ne dobiju dozvolu za ulazak. Sada nije vrijeme za duge razgovore, jer car čeka da se vratimo s ovim carevićem koji je prava iskra što može zapaliti islamsku vojsku. Car hoće da ga ubije, pa će njegova vojska otići tamo odakle je i došla, a mi nećemo ni morati da se borimo.
Djevojka mu reče:
- To zaista nisu lijepe riječi, a starica Zatuddavahi je slagala jer ona ne zna istinu. Tako mi Isusa, ovaj ovdje nije Šarkan, niti je moj zarobljenik, već običan čovjek koji nam je došao, zatražio gostoprimstvo i mi smo ga ugostili. I kada bismo bili sigurni da je to Šarkan, kada bismo u to bili čvrsto uvjereni, ne priliči mome dostojanstvu da vam ga izručim jer je pod mojom zaštitom. Ne tjerajte me da varam svoga gosta i nemojte me sramotiti, već se vrati caru, mome ocu, poljubi zemlju pred njim i reci mu da nije tačno ono što mu je kazala Zatuddavahi.
- Abrizo - reče joj patricij Masura - caru se mogu vratiti jedino s njegovim neprijateljem.
- Teško tebi! - naljuti se djevojka. - Kako se usuđuješ tako govoriti? Vrati mu se s ovim odgovorom i neće ti zamjeriti.
- Ne vraćam se bez njega - bio je uporan Masura.
Djevojčino lice promijeni boju:
- Ne pričaj mnogo i ne brbljaj. Ovaj čovjek nam ne bi došao da nije siguran da sam može nasrnuti na stotinu konjanika. Kad bih mu rekla: "Ti si Šarkan, sin Omera an-Numana", on bi odgovorio: "Jesam." Međutim, vi mu se ne možete suprotstaviti. Ako ga napadnete, on neće odstupiti dok vas sve ovdje ne pobije. Evo ga kod mene i ja vam ga predajem s mačem i štitom.
- Ako sam siguran od tvoga gnjeva - reče Masura - nisam siguran od gnjeva tvoga oca. Kad ja vidim Šarkana, dat ću znak patricijama, a oni će ga zarobiti i odvesti ga poniženog caru.
Čuvši te riječi, djevojka odgovori:
- Neće tako biti! To su gluposti, jer ovaj čovjek je sam, a vas ima stotinu. Ako hoćete da se ogledate s njim, izađite mu na mejdan jedan po jedan, da bi car znao ko je od vas junak...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

50. noć
Kada nastupi pedeseta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je princeza Abriza rekla patriciju:
- Ovaj čovjek je sam, a vas ima stotinu. Ako hoćete da se ogledate s njim, izađite mu na mejdan jedan po jedan, da bi car znao ko je od vas junak.
- Isusa mi - povika Masura - pravo kažeš! Prvi ću mu ja na mejdan izaći!
- Strpi se dok odem k njemu i obavijestim ga o čemu se radi, te da vidim šta će odgovoriti. Ako pristane, neka tako bude, a ako odbije, ne možete k njemu. Ja, djevojke i sve ostalo što je u manastiru bit ćemo njegov zalog.
Potom djevojka priđe Šarkanu i kaza mu šta se događa, a on se osmjehnu saznavši da ga djevojka nikome nije odala, te da je glas o njemu dopro do cara mimo njene volje. Šarkan ponovo poče sam sebe koriti: "Kako sam dušu svoju založio u ovoj zemlji Ruma?" A pošto je čuo djevojčine riječi, on joj se obrati:
- Ako me budu napadali jedan po jedan, ništa mi neće moći, nego neka nasrću deset po deset.
Zatim Šarkan skoči i pođe k njima noseći sablju i ratnu opremu. Pošto ga patricij ugleda,
poskoči i kidisa na njega. Šarkan ga dočeka kao lav i udari ga po vratu tako da sablja sijevnu na drugoj strani. Kad to vidje djevojka, Šarkan još više poraste u njenim očima i bi joj jasno da ga nikad nije oborila svojom snagom, kad se ono s njim hrvala, već ga je obarala ljepotom i dražima. Ona priđe patricijima i reče im:
- Osvetite svoga druga!
Onda istupi brat ubijenoga. Bio je snažan i nasrtljiv. On navali na Šarkana, ali ga Šarkan odmah udari sabljom po plećima tako da sablja zablista na drugoj strani njegova tijela. Onda djevojka povika:
- O, Isusovi robovi! Osvetite svoga druga!
Oni počeše izlaziti pred Šarkana jedan po jedan, a on se poigravao s njima dok ne pogubi pedeset patricija. Djevojka vidje da je Allah zasijao strah u srca onih što su ostali tako da su oklijevali da pred Šarkana izađu, ne usuđujući se da ga napadnu pojedinačno, već navališe svi odjednom. Šarkan kidisa na njih srcem tvrđim od kamena, tako da ih samlje kao mlinski kamen što melje žito. Oduze im razum i duše. Tada djevojka povika svojim sluškinjama:
- Ko je još ostao u manastiru?
- Nema nikog osim vratara - odgovoriše djevojke.
Onda princeza pođe u susret Šarkanu i zagrli ga, a Šarkan je odvede u dvor, pošto bijaše završio boj. Od njegovih neprijatelja ostao je samo manji broj, i to onih koji su se posakrivali po manastirskim ćelijama. Kada je vidjela kako ih je malo ostalo, djevojka ode od Šarkana, a onda se pojavi pred njim u vrlo tijesnom oklopu, sa indijskim mačem u rukama i reče mu:
- Isusa mi, neću se štedjeti pred gostom, niti ću pak njega štedjeti, čak i ako me zbog toga osude u zemlji Bizantinaca!
Osmotrivši potom patricije, djevojka vidje da ih je Šarkan smaknuo osamdeset, a pobjeglo ih je dvadeset. Shvaćajući šta je učinio s ljudima, ona reče:
- Vitezovi kao što si ti dostojni su Božije nagrade, Šarkane.
Šarkan ustade i brišući s mača krv pobijenih, kaza ove stihove:


Koliko sam četa u ratu raspršio,
Kao meso u lavlje čeljusti ih stavio!

Pitajte kako se oni sa mnom bore -
Na dan bitke nek svi ljudi govore!

Lavove im u ljutome boju pobijedih
I u prahu na poprištu ih ostavih.


Pošto junak završi pjesmu, djevojka mu priđe s osmjehom, poljubi mu ruku i skinu oklop koji bijaše na njoj, a Šarkan joj reče:
- Gospo, zašto si obukla oklop i mač isukala?
- Da te branim od ovih zlikovaca - odgovori djevojka koja zatim pozva vratare i reče im:
- Kako ste dopustili carevim ljudima da mi ulaze bez moga odobrenja?
- Carice - odgovoriše oni - nije bio običaj da tražimo tvoje odobrenje za careve izaslanike, naročito za velikog patricija.
- Izgleda da ste me htjeli osramotiti i ubiti moga gosta - reče djevojka, pa naredi Šarkanu da im odrubi glave, a kada ih on pogubi, djevojka reče svojim preostalim slugama da zaslužuju i gore od toga. Potom se obrati Šarkanu:
- Sada ti je jasno ono što ti ranije nije bilo jasno. Evo, ispričat ću ti svoju priču. Ja sam kćer bizantskog cara Harduba i zovem se Abriza. Starica koja se zove Zatuddavahi moja je baka, majka moga oca, i ona je oca obavijestila o tebi. Sigurno smišlja neku prijevaru, način, kako da me uništi, naročito otkako si pobio očeve patricije i otkako se pročulo da ratujem na strani muslimana. Najbolje će biti da više ne boravim ovdje dok mi je Zatuddavahi za leđima. Međutim, željela bih da lijepo postupiš prema meni kao što sam ja prema tebi. Ja i moj otac već smo postali neprijatelji i zato ne propusti ni jednu moju riječ. Sve se ovo dogodilo zbog tebe.
Nakon tih riječi, Šarkan se izbezumi od radosti, bi mu lakše na duši i srce mu zaigra, te on reče:
- Tako mi Allaha, niko ti neće prići do mog posljednjeg daha! Međutim, možeš li ti podnijeti rastanak s ocem i porodicom?
- Mogu - odgovori djevojka, a Šarkan joj se zakune, te jedno drugom riječ dadoše. Onda djevojka reče:
- Sada mi se srce smirilo, ali ostaje još jedan uvjet.
- Koji? - upita Šarkan.
- Da se s vojskom vratiš u svoju zemlju.
- Moj otac, Omer an-Numan, poslao me da ubijem tvoga oca radi blaga koje je on uzeo, a u blagu su bila i tri dragulja koji imaju više blagotvornih svojstava.
- Smiri se i uživaj - reče djevojka - a ja ću ti sve ispričati i kazat ću ti šta je razlog našeg neprijateljstva prema caru Carigrada. Naime, mi svake godine imamo praznik koji se zove Praznik manastira. Toga dana okupljaju se carevi sa svih strana, kćeri znamenitih ljudi i trgovaca i praznuju sedam dana. Ja također praznujem s njima. Kada postadosmo neprijatelji, otac mi zabrani da se pojavljujem na taj praznik tokom sedam godina. Jedne godine, kao i obično, kćeri znamenitih ljudi sa svih strana dođoše u manastir na taj praznik. U masi koja dođe bijaše i kćer cara carigradskoga koja se zove Sufija. Ostadoše u manastiru šest dana, a sedmoga dana, kada ljudi odoše, Sufija reče:
- Vratit ću se u Carigrad samo morem.
Pripremiše joj lađu, te se ona ukrca s pratnjom, a onda razviše jedra i zaploviše. Dok su plovili, iznenada puhnu vjetar koji skrenu lađu s pravog smjera i sudbina htjede da naiđu na kršćansku lađu s otoka al-Kafur. Na toj lađi bilo je pet stotina naoružanih stranaca s opremom i naoružanjem i plovili su već duže vremena. Pošto ugledaše jedra lađe na kojoj je bila Sufija s djevojkama, oni se odmah ustrijemiše na nju, pa kad priđoše lađi, baciše na nju kuke, privukoše je, zatim razviše jedra i zaploviše prema svome otoku. Tek što malo odmakoše, puhnu na njih suprotan vjetar i odvuče ih u plićak pocijepavši im jedra, te ih tako dotjera do nas. Mi izađosmo misleći kako je to naš plijen koji nam je pao šaka i tako ih zgrabismo i pobismo. Zaplijenismo sve blago i dragocjenosti. Na lađi su imali četrdeset djevojaka među kojima bijaše i princeza Sufija. Preuzesmo djevojke i izručismo ih mome ocu ne znajući da se među njima nalazi kćer Afriduna, cara carigradskoga, te moj otac odabra deset djevojaka, među kojima i princezu, a ostale razdijeli svojim pratiocima. Nakon toga, odvoji tih deset djevojaka među kojima je bila i princeza i posla ih kao dar tvome ocu, Omeru an-Numanu, zajedno s čohom, vunenim tkaninama, bizantskom svilom. Tvoj otac primi darove, a među deset djevojaka odabra Sufiju, kćer cara Afriduna.
Početkom ove godine, Sufijin otac posla mome ocu pismo koje je sadržavalo i riječi nedostojne spomena. U tome pismu je prijetio, psovao i navodio: "Prije dvije godine oteli ste našu lađu koja je bila u rukama stranih pirata, a među ostalim što je na njoj bilo jest i moja kćer Sufija, zajedno sa šezdesetak djevojaka. Niste poslali nikoga da me izvijesti o tome. Ja nisam u stanju da objavim šta se dogodilo s njom, jer se plašim sramote pred carevima, budući da mi je kćer obeščašćena. Tajio sam to sve do ove godine. Sve su mi otkrili neki od tih pirata kojima sam pisao i pitao ih za kćer, moleći ih da tragaju i obavijeste me kod kojeg se ostrvskog cara nalazi. Oni se zakleše Bogom da je nisu odvezli iz moje zemlje."
Zatim je Afridun napisao mome ocu: "Ako hoćeš da ne budemo neprijatelji i da me ne obrukaš, da moja kćer ne bude osramoćena, onda istog časa kada dobiješ ovo pismo pošalji mi moju kćer. Budeš li zanemario ovo pismo i oglušiš li se o moju zapovijest, moram na odgovarajući način postupiti prema tvome ružnom i nečasnom djelu."
Pošto pismo stiže mome ocu i ovaj ga pročita shvaćajući šta u njemu piše, teško mu bi i zažali jer nije znao da se među tim djevojkama nalazi Sufija, careva kćer, da bi je mogao vratiti njenome ocu. Nije znao šta da radi, a nakon tako dugo vremena nije mogao nikoga poslati caru Omeru an-Numanu i tražiti djevojku od njega, utoliko prije što smo nedavno bili čuli da mu je djevojka po imenu Sufija, kćer cara an-Numana, rodila djecu.
Kada smo se u sve to uvjerili, shvatili smo da je to velika nesreća i nije bilo drugog izlaza nego da moj otac napiše odgovor caru Afridunu izvinjavajući mu se i zaklinjući kako nije znao da je njegova kćer među djevojkama koje su bile na onoj lađi. Zatim je objasnio da je djevojku poslao caru Omeru an-Numanu koji je s njom dobio djecu.
Pošto primi pismo moga oca, Afridun, car Carigrada, poče skakati i sjedati, kukati i plakati, vičući:
- Kako može moja kćer postati robinja i prelaziti iz ruke u ruku carevima koji je uzimaju bez vjenčanja! Isusa mi i prave vjere, neću se smiriti dok se ne osvetim i ne sperem sramotu! Moram učiniti nešto o čemu će pripovijedati ljudi poslije mene!
Strpljivo je smišljao varke i postavljao velike zamke. On otposla, naime, glasnike tvome ocu Omeru an-Numanu poručivši mu ono što si već čuo, u namjeri da te tvoj otac otpremi s vojskom i pošalje k njemu kako bi zarobio i tebe i tvoju vojsku.
Što se tiče tri dragulja koja je spominjao tvome ocu u pismu, to nije istina. Dragulji su bili kod njegove kćeri Sufije, a moj otac ih je oduzeo od nje kada je pala pod njegovu vlast zajedno sa ostalim djevojkama, a onda mi ih je poklonio, tako da su sada kod mene. Ti idi svojoj vojsci i vrati je prije nego što zagazi duboko u zemlje Franaka i Bizantinaca, jer ako duboko zagazite, odsjeći će vam puteve i neće vam biti spasa do dana odmazde. Znam da tvoja vojska boravi na tom i tom mjestu, jer si im naredio da tu ostanu tri dana. Tamo su svejedno što su te izgubili ovoliko dugo i ne znaju šta da čine.
Pošto sasluša djevojčine riječi, Šarkan utonu u duboko razmišljanje, a onda poljubi ruku princezi Abrizi i reče:
- Hvala Allahu koji mi te poslao i koji je učinio da baš ti budeš uzrok mome spasenju i spasenju onih što su sa mnom! Teško mi pada da se rastanem s tobom, jer ne znam šta će ti se poslije dogoditi.
- Idi sada svojoj vojsci i vrati je - reče djevojka. - Ako su s njom glasnici, pohvataj ih i zadrži dok vam se sve ne razjasni. Vi ste nadomak svoje zemlje i za tri dana ja ću vam se pridružiti, tako da ćemo zajedno ući u Bagdad.
Kada Šarkan htjede poći, djevojka dodade:
- Ne zaboravi zavjet koji smo dali jedno drugome.
Zatim ona ustade, oprosti se s njim i izgrli gaseći plamen čežnje i plačući tako gorko da bi kamen omekšao. Lila je suze poput kiše, a kada Šarkan vidje te suze, u njemu ljubav još jače planu, te se poče opraštati s njom govoreći stihove:


Praštah se s njom dok desnicom sam suze brisao,
A lijevom sam dragu grlio i stezao.


Reče mi: "Zar se ne bojiš da nas obrukaju?"
Velim: "Nema stida kad se ljubavnici opraštaju!"


Šarkan se rastade s djevojkom i pođe iz manastira. Dovedoše mu konja, te on uzjaha i uputi se prema mostu, pređe ga i ujaha u šumu. Pošto izađe iz šume i zagazi preko one poljane, ugleda tri konjanika, pa oprezno isuka sablju i kroči naprijed. Kada mu konjanici priđoše i pažljivo pogledaše jedni druge, prepoznaše se i Šarkan primjeti da je jedan od njih vezir Dandan s dvojicom emira. Oni Šarkana također prepoznaše, pa sjahaše i pozdraviše ga. Vezir Dandan ga upita zašto je bio odsutan, a Šarkan mu ispriča sve što se zbilo s princezom Abrizom. Dandan zahvali Allahu, a Šarkan reče:
- Pođimo iz ove zemlje, jer glasnici koji su došli s nama otišli su da obavijeste svoga cara da dolazimo. Možda će požuriti k nama i pohvatati nas.
Zatim Šarkan pozva vojsku da krene, te oni pođoše usiljeno jašući dok ne stigoše do kraja doline. Glasnici su u međuvremenu otišli svome caru i obavijestili ga da je Šarkan stigao. Car opremi vojsku da uhvate Šarkana i njegove vojnike.
Toliko o glasnicima i njihovom caru.
Što se tiče Šarkana, on je sa svojom vojskom putovao pet dana, a onda sjahaše u jednoj šumovitoj dolini i lijepo se odmoriše. Nakon toga, putovali su dvadeset i pet dana dok ne stigoše na granicu svoje zemlje, a čim tamo dospješe bili su sigurni. Sjahaše da se odmore, dok su im mještani donosili svakojake đakonije i hranu za konje. Zadržaše se tu dva dana, pa pođoše svojim kućama, a Šarkan ostade sa stotinu konjanika. On vezira Dandana postavi za zapovjednika svojih trupa, te vezir ode s vojskom. Nakon toga, Šarkan i stotinu konjanika koji bijahu s njim pojahaše i prevališe desetak kilometara, te se nađoše u jednom klancu iz koga neočekivano ugledaše pred sobom oblak prašine. Zaustaviše konje zakratko, dok se ne raziđe prašina ispod koje se ukaza stotinu konjanika, ljutih lavova u željezu i oklopima. Kada se primakoše Šarkanu i njegovim vojnicima, povikaše:
- Kunemo se Ivanom i Marijom da smo stigli ono što smo tražili! Jurili smo danonoćno dok ne stigosmo prije vas na ovo mjesto! Sjašite, položite nam svoje oružje i predajte se, pa ćemo vas poštedjeti!
Na te riječi, Šarkanu oči sijevnuše, obrazi se zarumeniše i on povika:
- Psi kršćanski! Kako ste se drznuli da uđete u našu zemlju i da po našem tlu gazite? Ni to vam nije bilo dovoljno, već nam se tako obraćate! Zar mislite da ćete se izbaviti i vratiti se u svoju zemlju?
Potom Šarkan viknu svojoj stotini konjanika:
- Držte pse! Ima ih koliko i vas!
On isuka sablju i navali na kršćane zajedno sa svojih stotinu konjanika, ali ih dočekaše Franci srca tvrđih od kamena. Sudariše se ratnici s ratnicima, junaci s junacima, te se zametnu ljuti boj, rasplamsa se žestoka bitka i svaki razgovor umuknu. Borili su se i udarali sabljama dok se dan ne primače kraju i dok noć ne nastupi. Tada se razdvojiše. Šarkan okupi svoje saborce i utvrdi da su samo četverica ranjena, ali i to su bile tek lakše rane. Šarkan im reče:
- Cijelog života jurišam u moru bitaka i nosim se s valovima sabalja boreći se s junacima, ali, tako mi Allaha, ne vidjeh ustrajnije u boju od ovih junaka!
- Znaj, care - odgovoriše mu saborci - da među njima ima jedan franački ratnik, njihov predvodnik, koji je hrabar i duboko kopljem probada, ali ni jednog od nas nije dohvatio ni ubio. Da je htio, mogao nas je sve pobiti.
Šarkana zbuni to saznanje, te on reče:
- Sutra ćemo u bojni poredak stati i pred njih izaći. Nas je stotinu i njih ima stotinu. Molit ćemo Gospodara nebesa za pobjedu!
Dogovorivši se tako, prespavaše noć.
Što se tiče Franaka, oni se okupiše oko svoga zapovjednika i rekoše:
- Danas ne uspjesmo savladati ove ratnike.
- Sutra ćemo stati u bojne redove - reče zapovjednik - i izlazit ćemo im na mejdan jedan po jedan.
Dogovorivši se tako, i oni prespavaše noć.
Kad osvanu jutro i sve obasja svojom svjetlošću, kada granu sunce na glave brežuljaka i na doline, carević Šarkan uzjaha konja a uzjaha i stotinu njegovih konjanika, te svi pođoše na bojno polje i zatekoše Franke koji su već bili u bojnom poretku. Tada Šarkan reče svojim saborcima:
- Naši neprijatelji su već u borbenom poretku, a sad navalite na njih!
Međutim, franački glasnici povikaše:
- Danas ćemo se boriti samo junak protiv junaka!
Onda izađe jedan Šarkanov vitez, projuri između dva reda ratnika i povika:
- Ima li kakvog junaka i protivnika? Neka danas ne izlazi onaj ko je lijen i nejak!
Tek što je izgovorio te riječi, izađe franački vitez, dobro naoružan, u zlatnoj odjeći, jašući sivoga konja. Nije imao bradu. On potjera konja pa stigavši na sred polja, jurnu na svoga protivnika. Ne prođe ni jedan sahat, a Franak rani junaka kopljem, obori ga s konja i zarobi, te ga odvede ponižena. Drugovi franačkog viteza se obradovaše i ne dadoše mu da više izlazi na mejdan, već izvedoše drugoga borca kome na mejdan izađe musliman, brat zarobljenog viteza. Stadoše jedan naspram drugoga na mejdanu i nosili su se neko vrijeme, a onda Franak kidisa na muslimana i na prijevaru ga udari vrhom koplja, te ga obori s konja i zarobi.
Muslimani su izlazili jedan po jedan, a Franci su ih zarobljavali dok dan ne poče izmicati i noć se spuštati. Zarobiše dvadeset muslimana i kada to Šarkan vidje, bi mu veoma teško, te okupi svoje saborce i reče:
- Šta se to događa s nama? Sutra ću ja izaći na mejdan i tražiti da se suočim s franačkim zapovjednikom. Saznat ću šta ga je nagnalo da uđe u našu zemlju i nagovorit ću ga da se ne bori s nama. Ako odbije borit ćemo se, a ako bude htio mir, sklopit ćemo mir.
Tako ratnici provedoše noć, a kada osvanu jutro i sinu jarko sunce, dvije vojske pojahaše konje, poredaše se u bojne redove i kada Šarkan izađe na mejdan, vidje kako više od polovine Franaka sjahuju ispred jednog svog viteza i idu pred njim do sredine bojnog polja. Šarkan osmotri viteza i vidje da je to njihov starješina koji je nosio plašt od plavog atlasa, lica nalik na uštap u punome sjaju, a na njemu bijaše i oklop od tijesnih prstenova. U ruci je držao britku sablju i jahao je konja s bijelim biljegom na čelu, nalik na dirhem. Nije imao bradu. Taj vitez podbode konja dok ne stiže nasred mejdana, pa upre rukom prema muslimanima tečno govoreći arapskim jezikom:
- Šarkane, sine Omera an-Numana! Ti koji si osvojio utvrde i gradove, izađi na mejdan i u boj sa sebi ravnim! Ti si gospodar svojim, a ja svojim ljudima. Ko od nas pobijedi, njemu će se ratnici pokoravati.
Tek što je izgovorio te riječi, pred vitezom se pojavi Šarkan srca puna gnjeva. On podbode konja, pa kada priđe Franku ovaj jurnu na njega poput ljutog lava i dočeka ga viteški. Počeše se boriti i udarati. Kružili su jedan oko drugoga, a onda su se sudarali kao dvije planine, ili kao dva mora kada se sudaraju. Tukli su se i vojevali od jutra do večeri, a onda se razdvojiše i vratiše svojim vojskama. Kada se Šarkan srete sa saborcima, reče im:
- Ovakvog viteza još nisam vidio. Primjetio sam da ima jedno svojstvo kakvo nisam uočio ni kod koga osim kod njega, a to je da neprijatelja udara tupim krajem koplja kada ima priliku da mu zada smrtni udarac. Ne znam šta će biti između njega i mene, a volio bih da u našoj vojsci ima neko sličan njemu i njegovim saborcima.
Šarkan zanoći, a kada jutro osvanu, pojavi se onaj Franak koji dođe nasred mejdana. Šarkan mu priđe pa zapodjenuše žestoki boj, a drugovi su ih netremice posmatrali. Borili su se dok ne minu dan i pade noć, a onda se razidoše i vratiše svojim vojnicima. Svaki je pričao saborcima šta je doživio od svoga protivnika. Franak reče saborcima:
- Sutra će pasti odluka.
Tu noć prespavaše, a ujutro njih dvojica uzjahaše konje i kidisaše jedan na drugoga do podneva, kada Franak smisli varku. On podbode konja, pa mu zategnu uzde tako da konj posrnu i zbaci ga. Šarkan se nadnese nad njega i htjede ga sabljom udariti bojeći se da se bitka ne otegne, ali Franak viknu:
- Šarkane, tako ne rade vitezovi, već oni koji žene pobjeđuju!
Čuvši viteževe riječi, Šarkan ga dobro zagleda i vidje da je to princeza Abriza s kojom mu se sve ono zbilo u manastiru. Kada je prepozna, Šarkan baci sablju iz ruke, poljubi zemlju pred njom i reče:
- Šta te je natjeralo da se tako ponašaš?
- Htjela sam s tobom podijeliti mejdan i vidjeti koliko si čvrst u borbi. Svi ovi što su sa mnom djevojke su. Sve su to mladice koje su pobijedile tvoje vitezove na bojnome polju. Da mi konj nije posrnuo, vidio bi moju snagu i izdržljivost.
Šarkan se osmjehnu:
- Hvala Allahu što se sve dobro svršilo i što sam te sreo, čestita princezo!
Princeza Abriza dozva svoje djevojke i naredi im da pođu, ali da prije toga oslobode onih dvadeset zarobljenika kojih su se domogle. Djevojke se povinovaše naređenju i poljubiše tlo pred njom, a Šarkan reče:
- Takve kao što ste vi carevi čuvaju za ljutu nevolju.
Zatim dade znak svojim saborcima da pozdrave princezu, te oni svi pohitaše da poljube tlo pred Abrizom. Onda dvije stotine konjanika uzjahaše i otisnuše se na danonoćno putovanje koje potraja šest dana. Pošto stigoše zavičaju, Šarkan reče princezi Abrizi i njenim djevojkama da skinu franačku odjeću...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

51. noć
Kada nastupi pedeset i prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Šarkan rekao princezi Abrizi i njenim djevojkama da se svuku i da obuku odjeću bizantskih djevojaka.
One tako i postupiše, a Šarkan posla grupu svojih saboraca u Bagdad da obavijeste Omera an-Numana o njegovom dolasku i da mu saopće da s njim dolazi princeza Abriza, kćer bizantskoga cara, kako bi joj nekoga u susret poslao. Kada jutro osvanu, carević Šarkan i njegovi saborci uzjahaše, a uzjaha i princeza Abriza sa svojom pratnjom, te se uputiše prema gradu. Onda se pojavi vezir Dandan predvodeći hiljadu konjanika koji su pošli u susret princezi Abrizi i Šarkanu, po zapovjesti cara Omera an-Numana, kao što je njegov sin Šarkan poručio po glasniku.
Pošto priđoše bliže, stadoše pred Šarkana i Abrizu, poljubiše zemlju pred njima i staviše im se u službu. Najzad stigoše u grad i uđoše u carev dvor.
Šarkan ode ocu koji mu pođe u susret, zagrli ga i upita šta se sve zbivalo. Carević ispriča ono što mu je kazala princeza Abriza, što mu se sve dogodilo s njom, te kako je napustila svoju carevinu i oca.
- Više je voljela da pođe s nama i da živi kod nas - dodade Šarkan. - Car Carigrada htio se poslužiti lukavstvom protiv nas u vezi sa svojom kćerkom Sufijom, jer mu je car Bizantinaca ispričao njenu povijest: kako je poklonjena tebi, te da car Bizantinaca nije znao da je ona kćer cara Afriduna, vladara Carigrada. Da je to znao, ne bi ti je poklonio, već bi je vratio njenom ocu. Izbjegli smo tu zamku zahvaljujući samo Abrizi, kćeri cara Carigrada. Hrabrije od nje nismo vidjeli.
Zatim carević poče kazivati ocu, od početka do kraja, sve šta mu se dogodilo s Abrizom, o hrvanju i o mejdanu. Pošto Omer an-Numan sasluša sina Šarkana, Abrizin ugled poraste u njegovim očima i on poželi da je vidi. Car naredi da Abriza dođe da i nju o svemu ispita, te Šarkan ode do djevojke i reče joj:
- Car te zove.
- Slušam i pokoravam se - odgovori ona i Šarkan je povede ocu koji, sjedeći na prijestolju, naredi da izađu svi koji su bili kod njega, tako da ostadoše samo sluge.
Djevojka Abriza uđe i poljubi tlo pred carem Omerom an-Numanom, pa progovori tako lijepim jezikom da se car zabezeknu njenoj rječitosti. Car joj zahvali na onome što je učinila za njegovog sina Šarkana i reče joj da sjedne, te ona sjede i otkri lice, a kada je car vidje izbezumi se. Zatim joj naloži da priđe bliže, te je uvrsti u svoje izabranike, odredivši zaseban dvorac njoj i njenim djevojkama. Dade im stalne prihode i poče se raspitivati o ona tri dragulja o kojima je ranije bilo govora.
- Ti dragulji su kod mene, čestiti care - reče djevojka pa ustade i ode u svoje odaje, otvori jedan sanduk i izvadi iz njega seharu, a iz nje zlatnu škrinjicu koju otključa i izvadi tri dragulja. Poljubi ih i predade caru, pa ode ponijevši sa sobom i samo carevo srce.
Nakon princezinog odlaska, car posla po Šarkana i čim ovaj dođe, car mu dade jedan od tri dragulja. Šarkan upita za druga dva, te mu car odgovori:
- Sine, jedan sam dao tvome bratu Davulmekanu, a drugi tvojoj sestri Nuzhetuzzemani.
Čuvši da ima brata po imenu Davulmekan, a znao je samo za sestru Nuzhatuzzemanu, on
se obrati ocu:
- Zar imaš još jednog sina, babo?
- Imam - odgovori car - i njemu je sada šest godina.
Onda car reče sinu da mu se brat zove Davulmekan, a sestra Nuzhatuzzemana i da su blizanci. Šarkanu to teško pade, ali zataji osjećanja, a ocu reče:
- To je blagoslov uzvišenog Allaha.
Potom baci dragulj i otrese odjeću, a car ga upita:
- Šta ja to vidim? Promijenio si ponašanje čim si čuo vijest, svejedno što ćeš me ti naslijediti na prijestolju. Emirima sam već naložio da ti polože zakletvu, a od tri dragulja jedan pripada tebi.
Šarkan obori glavu stideći se da se prepire s ocem, a zatim ustade ne znajući šta da čini od silnoga gnjeva. Pođe u dvorac princeze Abrize i pošto joj priđe, ona skoči prema njemu, zahvali mu za sve što je učinio i poželi svako dobro njemu i njegovom ocu. Zatim djevojka sjede i posadi Šarkana pored sebe. Dok su tako sjedili, ona uoči gnjev na njegovom licu, pa ga upita zašto je srdit. Šarkan joj odgovori da je njegov otac, car Omer an-Numan, od Sufije dobio dvoje djece, muško i žensko, da je dječak dobio ime Davulmekan, a djevojčica Nuzhatuzzemana.
- Njima je dao dva dragulja, a meni jedan i ja sam svoj ostavio. Do ovog časa nisam znao za to, tako da sam se veoma naljutio. Eto, ispričao sam ti zašto sam gnjevan i ništa nisam sakrio. Sada me strah da se ne oženi tobom, jer sam kod njega uočio znake želje da te uzme. Šta veliš na to?
- Tvoj otac nema nikakve vlasti nada mnom - reče Abriza - niti me može uzeti mimo moje volje. Ako me uzme silom, ja ću se ubiti. Što se tiče tri dragulja, nije mi na pamet palo da će ih pokloniti svojoj djeci, već sam mislila da će ih pohraniti u riznici zajedno s ostalim dragocjenostima. Željela bih da meni učiniš dobro djelo, odnosno da mi pokloniš dragulj koji ti je dao otac, ako si ga već uzeo.
- Sa zadovoljstvom - prihvati Šarkan.
- Ne boj se - reče Abriza i, razgovarajući s njim neko vrijeme, nastavi: - Strah me da moj otac ne čuje da sam kod vas, pa će požuriti da me traži. Dogovorit će se s carem Afridunom u vezi sa Sufijom, te će doći k vama s vojskom i nastat će velika pometnja.
- Gospo moja - na to će Šarkan - ako hoćeš da ostaneš kod nas, nemoj misliti o njima. Makar digli protiv nas sve što imaju na kopnu i moru, mi ćemo ih pobijediti.
- U svakom slučaju, bit će dobro - reče Abriza. - Ako budete dobri prema meni, ostat ću kod vas, a ako budete loše postupali, otići ću.
Zatim Abriza naredi djevojkama da donesu nešto za jelo, te one postaviše sofru i Šarkan se prihvati jela, a onda ode u svoje odaje zabrinut i potišten.
Tako su se odvijali događaji sa Šarkanom.
Što se tiče njegovog oca, Omera an-Numana, on nakon odlaska sina Šarkana ustade i ode svojoj naložnici Sufiji noseći sva tri dragulja. Čim ga Sufija ugleda, poskoči i ostade na nogama dok car ne sjede. Priđoše mu djeca Davulmekan i Nuzhatuzzemana i otac ih poljubi, pa svakom objesi oko vrata po jedan dragulj. Djeca radosno poljubiše ocu ruku, zatim poljubiše majku koja im se radovala i molila se za dug carev život.
- Sufija - obrati joj se car - zašto mi nisi kazala da si ti kćer cara Afriduna, vladara Carigrada, da bih ti još veće počasti ukazivao i tvoj rang podigao?
- Care - odgovori Sufija - šta bih mogla poželjeti više od ovog ranga na kome sam obasuta tvojim milodarjem? Allah mi je podario od tebe dvoje djece, muško i žensko.
Caru se svidješe Sufijine riječi što odaju njenu slatkorječivost, tanahnost, odgoj i učenost. Potom car ode i dodijeli Sufiji i njenoj djeci lijep dvorac, dade im poslugu, pravnike, mudrace, astronome, ljekare, hirurge, i naloži im da ih paze. Dade im još izdašnije izdržavanje i učini im najveća dobročinstva, a onda se vrati u carski dvorac iz koga je upravljao podanicima. Tako car postupi prema Sufiji i njenoj djeci.
Što se tiče carevog odnosa prema princezi Abrizi, bio je opsjednut ljubavlju prema njoj i danonoćno je o njoj razmišljao. Odlazio joj je svake noći, razgovarao s njom i udvarao se, ali mu ona nije uzvraćala, već je govorila:
- Čestiti care, sada mi nije do muškaraca.
Vidjevši da ga Abriza neće, cara obuze još veća strast i želja da do nje dođe i pošto ga to sasvim savlada, reče da mu pošalju vezira Dandana kome otkri ljubav prema princezi Abrizi, kćeri cara Harduba. Ispriča kako mu se princeza ne pokorava, da ga ljubav prema njoj naprosto satire, ali da od nje ništa ne dobija.
Vezir Dandan na to reče:
- Kada padne noć, uzmi komad bunike, težak koliko jedan miskal, pa pođi princezi i popij s njom malo vina. Kad bude vrijeme da prestanete piti i razgovarati, ti joj daj posljednju čašu u koju ćeš staviti tu buniku i napoj je. Dok stigne do svoje postelje, bunika će je savladati i ti ćeš postići cilj. Mislim da treba tako uraditi.
- Krasno me savjetuješ - prihvati car, pa ode u riznicu, izvadi pripremljen komad bunike koji je bio toliki da bi uspavao slona na godinu dana ako bi ga samo pomirisao. Stavi buniku u džep i pričeka da malo odmakne noć, a onda pođe princezi Abrizi u dvor.
Čim ga vidje, princeza ustade prema njemu. Car joj dopusti da sjedne, te sjedoše i car zapodjenu s njom razgovor o sinu. Onda donesoše sto s pićem, car poreda po njemu pribor, upali svijeće i naredi da donesu sve ostalo što je bilo potrebno. Car poče piti i razgovarati s djevojkom dok njoj piće ne udari u glavu. Čim to osjeti, car an-Numan izvadi iz džepa komad bunike, uhvati je prstima, pa napuni čašu i ispi je. Zatim napuni drugu čašu i metnu u nju komad bunike, tako da to princeza nije ni osjetila. Car joj reče:
- Uzmi i popij ovo!
Princeza uze pehar, ispi ga i ne prođe mnogo vremena a bunika je omami i svijest joj oduže. Car priđe djevojci dok je ležala na leđima. Bila je već zadigla šalvare na nogama i lahor joj je podigao rub košulje. Kad car priđe i vidje djevojku u takvom stanju - uz glavu joj bijaše jedna svijeća, a kod nogu druga koja je osvjetljavala ono što je imala među butinama - on se izbezumi i šejtan mu poče prišaptavati, tako da car više nije mogao vladati sobom, već skinu svoje šalvare, pa se opruži po djevojci i uze joj nevinost. Poslije ustane s nje, ode jednoj robinji po imenu Merdžana i reče joj:
- Idi gospodarici i porazgovaraj s njom.
Djevojka ode i vidje kako gospodarici koja je ležala na leđima curi krv među nogama, te uze mahramu, uredi gospodaricu i obrisa joj krv.
Kad jutro svanu, Merdžana umi princezu, opra joj ruke i noge, donese đulsije te joj njome opra lice i usta. U tom času Abriza kihnu i izbaci buniku veliku kao kuglica. Zatim princeza opra usta i ruke i obrati se Merdžani:
- Reci mi šta se to događalo sa mnom.
Djevojka reče da ju je zatekla kako leži na leđima dok joj krv curi među butinama, te Abriza shvati da ju je car Omer an-Numan obljubio i tako je na prijevaru uzeo. Obuze je velika tuga i ona se osami upozoravajući djevojke:
- Ne dajte nikome da mi uđe. Recite da sam bolesna, a ja ću već vidjeti šta će Allah učiniti sa mnom.
Stiže vijest do cara Omera an-Numana da je princeza Abriza bolesna. On joj posla napitke, slatkiše i mehleme, te princeza ostade tako osamljena nekoliko mjeseci.
Za to vrijeme carev žar zgasnu i njegova strast splasnu, tako da poče izbjegavati Abrizu, ali ona već bijaše zatrudnjela s njim. Poslije nekoliko mjeseci, trudnoća se pokaza i stomak joj poraste. Princezi se svijet smrači pred očima, te ona reče svojoj djevojci Merdžani:
- Treba da znaš da mi ljudi nisu zlo nanijeli, već sam sama kriva što sam ostavila oca, majku i carevinu. Omrznula sam život i sva sam slomljena. Više uopće nemam volje ni snage. Nekada, dok sam jahala konja, nosila sam se s njim, a sada ne mogu ni jahati. Sramota me pred djevojkama. Svi u dvorcu znaju da mi je silom uzeo nevinost. Ako se vratim ocu, kojim obrazom ću izaći pred njega i kako ću mu se uopće vratiti? Divno li reče pjesnik:


Čime da se tješim bez naroda i domovine,
Bez prijatelja, bez čaše i bez imovine?!


- Tvoje je da zapovijedaš, a moje da slušam - reče Merdžana.
- Želim već danas krišom poći ocu i majci, da niko osim tebe ne zna. Kada leš počne zaudarati, pored njega ostaju samo rođaci. Bog će učiniti sa mnom ono što bude htio.
- Divno je to što ćeš učiniti, princezo - reče Merdžana, pa joj spremi stvari tajeći Abrizine namjere i pričeka nekoliko dana dok car ne ode u lov, a njegov sin Šarkan u tvrđave da tamo provede izvjesno vrijeme. Tada se Abriza obrati Merdžani:
- Želim otputovati noćas, ali kako da se nosim sa sudbinom kad osjećam da se približava porođaj? Ako ostanem četiri-pet dana, porodit ću se ovdje pa neću moći otputovati u svoju zemlju. To mi je na čelu zapisano i tako mi je suđeno.
Pošto malo razmisli, ponovo se obrati Merdžani:
- Nađi nekog čovjeka koji će s nama putovati i pomoći nam na putu. Nisam sposobna da nosim oružje.
- Allaha mi, gospodarice - odgovori Merdžana - ne poznajem nikoga osim jednog crnog roba po imenu Gadban, ali je on jedan od robova cara Omera an-Numana. To je hrabar čuvar našega dvorca. Car mu je naredio da nas služi i mi smo ga obasipale pažnjom. Sada ću poći i razgovarati s njim o tome, ponuditi mu nešto novaca i reći: "Ako hoćeš da ostaneš s nama, oženit ću te onom koju poželiš od nas." Prekjučer mi je rekao da je bio drumski razbojnik. Ako se složi s nama, postići ćemo cilj i stići ćemo u domovinu.
- Dovedi mi ga da razgovaram s njim - reče Abriza, a Merdžana ode i obrati se robu:
- Gadbane, ako prihvatiš ono što će ti reći moja gospodarica, Allah će te usrećiti.
Zatim ga uze za ruku i dovede gospodarici pred kojom rob poljubi zemlju. Čim ga Abriza ugleda, smuči joj se i ona pomisli: "Nužda zakon mijenja". Primi ga i porazgovara s njim, premda je osjećala gađenje, te mu reče:
- Želiš li nam pomoći, Gadbane, ako nas zla sudbina zadesi i hoćeš li čuvati tajnu ako ti je povjerim?
Dok je rob gledao njenu ljepotu, srce mu osvoji i istoga trena on je zavoli, pa reče:
- Ako mi bilo šta narediš, ja ću izvršiti.
- Želim da odmah povedeš mene i ovu moju djevojku, da nam pripremiš dvije tovarne deve i dva careva konja, da na svakog konja natovariš novaca i nešto hrane, te da pođeš s nama u moju zemlju. Ako budeš s nama, oženit ću te onom djevojkom koju izabereš. Budeš li tražio da se vratiš u svoju zemlju, dat ćemo ti sve što želiš, pa se vrati u domovinu, pošto uzmeš novaca koliko ti je drago.
Saslušavši te riječi, Gadban se silno obradova i reče:
- Gospodarice, služit ću vas svojim očima. Poći ću s vama i pripremit ću vam konje.
Rob ode radostan i misleći: "Postigao sam ono što sam želio. Ako mi se ne budu pokoravale, ubit ću ih i uzeti im sav novac." Krio je te nakane dok je išao po životinje, a onda se vrati sa dvije tovarne deve i tri konja, jašući jednoga. Dođe princezi Abrizi i dade joj konja koga ona uzjaha, premda je već osjećala trudove tako da je jedva savladavala jake bolove. Merdžana također uzjaha konja i otisnuše se na danonoćno putovanje dok ne stigoše u planine. Kada je Abriza bila udaljena samo jedan dan od svoje zemlje, nastupi porođaj. Pošto se više nije mogla držati na konju, ona reče Gadbanu:
- Spusti me, porodit ću se. A ti, Merdžana, sjaši, sjedi pored mene i porodi me.
Merdžana i Gadban sjahaše, privezaše konje, a onda sjaha i princeza Abriza koja je već bila polusvjesna zbog jakih trudova. Kada Gadban vidje da je sjahala, šejtan stade pred njega, te on isuka sablju nad Abrizom i reče joj:
- Smiluj mi se i dopusti da ti priđem.
Abriza se okrenu prema njemu i reče:
- Ostadoše mi samo crni robovi, pošto nisam bila zadovoljna hrabrim carevima...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekide priču započetu po carevom odobrenju.

52. noć
Kada nastupi pedeset i druga noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je princeza Abriza kazala Gadbanu da su joj ostali samo crni robovi. Zatim se veoma naljutila i povikala je:
- Teško tebi! Kako mi se to obraćaš? Ne govori tako nešto preda mnom! Ne pristajem na to što kažeš, pa makar samu smrt kušala! Pričekaj samo dok rodim dijete i da se malo oporavim, a onda ćemo se obračunati! Ako odmah ne prestaneš tako ružno govoriti, svojim rukama ću te ubiti, s ovim se svijetom rastaviti i od svega se odmoriti!
Zatim Abriza kaza stihove:


Gadbane, ostavi me, već sam umorna
Od hirovite sudbine i zla vremena.

Gospod moj mi zabrani stvari ružne
I reče: " Oganj je za neposlušne. ""

Ja ne želim ružna djela činiti,
Al' nemoj me zlim okom gledati.

Ako mi ne prestaneš pakosti činiti
I moju čast za odabranog braniti,

Iz sveg glasa ću rođake pozvati
Pa će i najbliži i najdalji pohitati.

Kada bi me jemenska sablja sasjecala,
Da me zlobnik gleda ne bih dopustila

Makar on bio slobodan i veliki,
A kamoli rob ništavni i niski.


Kada Gadban ću stihove, silno se naljuti, oči mu sijevnuše, lice mu dobi boju prašine, nosnice mu se raširiše, a usne opustiše, tako da postade još odvratniji. On izgovori stihove:


O, Abrizo, nemoj me ostavljati,
Jer ubi me tvoj jemenski pogled ubojiti!

Tvoja grubost meni srce slama,
Tijelo mi vehne i strpljenja nema.

Poput čarolije, tvoja riječ umove osvaja,
Pamet gubim dok čežnja me opija.

Ako bi sad zemlju vojskom prekrila,
Moja bi se želja ipak ostvarila.


Kada Abriza ću njegove riječi, briznu u plač i reče:
- Teško tebi, Gadbane! Zar si se toliko obezobrazio da mi tako nešto govoriš, kopile! Misliš li da su svi ljudi jednaki?
Zlosretni rob se silno naljuti na Abrizu, priđe joj, udari je sabljom i pogubi je. Potom potjera njenog konja, pošto uze sav novac, i pobježe u planine.
Tako su se odvijali događaji sa Gadbanom.
Princeza Abriza ipak rodi muško dijete koje Merdžana prihvati kukajući iz sveg glasa, cijepajući odjeću i posipajući se prašinom po glavi. Udarala se po licu toliko da joj krv poče teći. Vikala je:
- Jao, gospođo! Zar te ubi jedan crni rob, potpuno bezvrijedan iako je hrabar?!
Dok je ona kukala, podiže se oblak prašine koji zakloni horizont, a kada se prašina raziđe, pojavi se silna vojska. Bijaše to vojska bizantskog cara, oca princeze Abrize. Car je, naime, čuo da je njegova kćer s djevojkama pobjegla u Bagdad i da je kod cara Omera an-Numana. Pošao je s vojskom da sazna nešto od putnika koji su je možda vidjeli kod cara an-Numana. Pitao je namjernike otkuda dolaze i da li su, možda, nešto čuli o njegovoj kćeri.
Najzad, car u daljini ugleda ono troje konjanika: svoju kćer, roba Gadbana i sluškinju Merdžanu. On pođe prema njima u namjeri da se raspita, ali se rob poboja za svoj život, pa ubi Abrizu i pobježe tražeći spasa. Kada car priđe s vojskom i vidje Abrizu opruženu po zemlji dok je sluškinja naricala, on se stropošta s konja i onesvijesti. Sjahaše njegovi pratioci, vitezovi, emiri i veziri, te ga podigoše i postaviše okrugli šator za cara Harduba. Znameniti ljudi carstva stadoše ispred okruglog šatora. Kad Merdžana ugleda svoga gospodara, prepozna ga i poče još jače plakati i naricati. Car dođe k sebi, pa je upita šta se dogodilo, a Merdžana mu sve ispriča zaključivši:
- Crni rob koji ti je ubio kćer jedan je od robova cara Omera an-Numana - a onda mu kaza šta je car an-Numan učinio njegovoj kćeri.
Pošto car Hardub sasluša sluškinju, smrači mu se pred očima i on briznu u plač, pa naredi da donesu nosila, te lično ponese kćer u Kajsariju i unese je u dvorac. Zatim car ode svojoj majci Zatuddavahi i reče joj:
- Eto šta muslimani uradiše s mojom kćerkom! Car Omer an-Numan ju je silovao, a onda je ubio jedan njegov crni rob! Tako mi Isusa, moram osvetiti kćer i sprati ljagu sa svoje časti, inače ću sam sebe ubiti!
Potom car neutješno zaplaka, a Zatuddavahi mu reče:
- Tvoju kćer je ubila Merdžana zato što ju je ona potajno mrzila. Što se tiče osvete, nemoj se sekirati. Tako mi Isusa, neću ostaviti na miru cara an-Numana dok ne pogubim i njega i njegovu djecu. Priredit ću mu ono što nisu u stanju prirediti dovitljivi ljudi i junaci, pa će o tome pripovjedači pričati širom svijeta. Međutim, moraš se povinovati mojim zapovjestima u potpunosti i tako ćeš postići cilj.
- Isusa mi - odgovori car - nipošto ti se neću suprotstavljati.
- Dovedi mi prsate mlade djevice, dovedi mi najbolje mudrace, pa ih bogato darivaj i naredi im da djevojke nauče mudrosti, da ih obrazuju i uče kako se razgovara s carevima, da uče stihove, da pametno i mudro razgovaraju. Mudraci treba da budu muslimani, kako bi djevojke mogli naučiti nešto o arabljanskim predanjima, te o historiji halifa i ranijih islamskih vladara. Ako u tome istrajemo deset godina, tvoja duša će se najzad smiriti. Budi strpljiv, jer neko od Arabljana reče: "I četrdeset godina kratak je period za osvetu." Kada djevojke obučimo, učinit ćemo ono što želimo neprijatelju koji robuje ljubavi prema ženama. On ima tri stotine šezdeset i šest djevojaka. Taj broj povećao se za stotinu tvojih najboljih djevojaka koje su bile uz preminulu Abrizu. Čim djevojke nauče ono o čemu sam ti govorila, ja ću ih povesti i na put s njima krenuti.
Pošto je Hardub čuo šta mu govori majka Zatuddavahi, on se veoma obradova, poljubi je u čelo i istog časa otposla glasnike u sve zemlje da mu dovedu mudrace muslimane. Glasnici primiše zapovijest i otputovaše u daleke zemlje, te dovedoše mudrace i naučnike kojima car ukaza najviše počasti, dariva ih, odredi im izdržavanje i plaće i obeća im velike nagrade kada urade ono što im naređuje. Zatim im dovede djevojke...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

53. noć
Kada nastupi pedeset i treća noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da su naučnici i mudraci stigli caru Hardubu koji im ukaza najviše počasti, te pozva djevojke i naredi im da nauče filozofiju i lijep odgoj, a oni se povinovaše njegovoj zapovijesti.
Toliko o caru Hardubu.
U međuvremenu, car Omer an-Numan se vrati iz lova i pošto uđe u dvorac, poče tražiti princezu Abrizu, pa kako je ne nađe niti mu je neko mogao nešto reći o njoj, caru se slučaj učini ozbiljnim, te reče:
- Kako djevojka može izaći iz dvorca, a da niko za to ne zna?! Ako se u mome carstvu mogu događati takve stvari, onda je ono truhlo, i u njemu nema nikakvog reda. Drugi put neću poći u lov dok ne postavim čuvare na vratima!
Tugovao je i patio sve više zbog gubitka princeze Abrize. I dok je on bio u takvome stanju, neočekivano se pojavi njegov sin Šarkan koji se vratio s puta. Otac mu reče da je Abriza pobjegla dok je on bio u lovu, te Šarkana obuze neizmjerna tuga. Poslije toga, car poče svakodnevno obilaziti svoju djecu iskazujući im blagonaklonost. Dovede naučnike i mudre ljude da mu uče djecu i odredi plaće učiteljima. Vidjevši sve to, Šarkan se veoma naljuti i pozavidi svojoj sestri i bratu toliko da mu se izraz gnjeva vidio na licu. Nije prestajao patiti zbog toga. Jednog dana, otac mu reče:
- Zašto slabiš i postaješ sve blijedi?
- Oče - odgovori Šarkan - kad vidim kako si sve bliži mome bratu i sestri i kako ih milošću obasipaš, u meni se javlja zavist i strah me da moja zavist ne poraste toliko da ih ne ubijem, a ti bi onda mene ubio zbog njih. Zato sam bolestan i zato sam promijenio boju lica. Žudim da budeš tako dobar i daš mi jednu tvrđavu u kojoj ću provesti ostatak života. Jer, poslovica veli: "Ljepše mi je kad sam daleko od voljene osobe; bolje je kada oko ne vidi i srce ne tuguje."
Šarkan obori pogled, a car an-Numan, čuvši njegove riječi, shvati zašto mu se sin promijenio, pa ga poče tješiti:
- Udovoljit ću tvojoj želji, sine. U carevini nema veće utvrde od Damaska i od ovog časa određujem da njome upravljaš.
Car smjesta pozva pisare i naloži im da napišu da sina Šarkana postavlja za svoga namjesnika u sirijskom Damasku. Pisari to zapisaše, a potom spremiše Šarkana koji povede vezira Dandana naredivši mu da upravlja Damaskom i da ga zamjenjuje u poslovima. Zatim se Šarkan oprosti s ocem, s vezirima i državnim velikodostojnicima, te pođe s vojskom put Damaska. Kada stiže u grad, stanovnici Damaska prirediše slavlje udarajući u talambase i svirajući u trube. Okitiše grad i dočekaše Šarkana u velikoj procesiji u kojoj su građani desne strane grada bili na desnoj strani, a stanovnici lijevog dijela grada na lijevoj strani.
Tako su se događaji odvijali sa Šarkanom.
Nakon Šarkanovog odlaska, njegovom ocu an-Numanu dođoše mudraci i rekoše:
- Gospodaru naš, tvoja djeca su se obrazovala, ovladala su mudrošću i lijepim ponašanjem.
Car se veoma obradova i nagradi mudrace videći da je njegov sin Davulmekan porastao i da jaše konja. Napunio je četrnaest godina, posvetio se vjeri i bogosluženju. Volio je siromahe, poznavaoce nauke i Kurana, tako da su ga voljeli svi stanovnici Bagdada, i muško i žensko.
Jednom kroz Bagdad naiđe irački karavan na putu na hadž i na mezar Poslanikov, Bog mu se smilovao i spasio ga. Kada vidje karavan, Davulmekan poželje da pođe na hadž, te ode ocu i reče mu:
- Došao sam da te molim za dopuštenje da idem na hadž.
Otac mu ne dopusti:
- Strpi se do naredne godine. Tada ću ja poći na hadž i povest ću te.
Pošto je bio uvjeren da će to potrajati, mladić ode sestri Nuzhatuzzemani koju zateče kako klanja i kada ona završi namaz, brat joj reče:
- Izgaram od želje da odem na hadž, u Časni Harem, i da posjetim mezar Poslanikov, Bog mu se smilovao i spasio ga. Tražio sam od oca dozvolu, ali mi nije dopustio. Naumio sam da uzmem nešto novaca i potajno odem na hadž, bez očevog znanja.
- Tako ti Allaha - na to će sestra - povedi me i nemoj me sprječavati da posjetim mezar Poslanikov, Bog mu se smilovao i spasio ga.
- Kada padne mrak - odgovori brat - izađi odavde, ali nemoj nikome o tome govoriti.
U ponoć, Nuzhatuzzemana ustade, uze nešto novaca, obuče mušku odjeću - bila je Davulmekanovo godište - i pođe prema kapiji dvorca. Tu zateče brata koji je već bio pripremio deve.
On uzjaha pomažući i sestri da uzjaše, te se pod okriljem noći umiješaše među hadžije i stigoše usred iračkih hodočasnika. Tako krenuše i Bog htjede da sretno stignu u časnu Meku. Zaustaviše se na Arefatu, obaviše hadž, te se uputiše na Poslanikov mezar.
Namjeravali su da se nakon toga s hadžijama vrate u svoju zemlju, te Davulmekan reče sestri:
- Sestro, želim posjetiti Jerusalem i poslanika Ibrahima, Bog mu se smilovao i spasio ga.
- Ja također - odgovori sestra.
Tako se dogovoriše, te Davulmekan iznajmi od Jerusalemaca deve za sebe i sestru. Spremiše se i krenuše s karavanom. Te noći njegovu sestru spopade groznica tako da se sva tresla, ali se oporavi. Međutim, razbolje se i Davulmekan, te ga sestra počne njegovati, ali se nisu zaustavljali dok ne stigoše u Jerusalem. Davulmekanova bolest bivala je sve teža. Onda odsjedoše u jednome hanu u kome iznajmiše sobu, ali se bolest pogoršavala, tako da iznuri mladića i on izgubi svijest. Nuzhatuzzemana je bila nesretna zbog toga i govorila je:
- Nema moći ni sile nad Allahovom moći i silom! To je Božija volja.
Ostala je u tome mjestu s bratom koji je slabio sve više. Djevojka ga je njegovala i trošila novac dok nije potrošila sve što je imala. Najzad je osiromašila toliko da nije imala ni pare. Ona posla jednog dječaka iz hana na pijacu s platnom da ga proda, te i to potroši na brata. Zatim prodade neke druge stvari. Prodavala je malo po malo dok joj ne ostade samo poderana hasura, te djevojka zaplaka i reče:
- Allahu pripada i prošlost i budućnost.
- Sestro moja - reče joj brat - osjećam se bolje i htio bih malo pečena mesa.
- Allaha mi, brate, nemam obraza da prosjačim, ali ću sutra poći u kuću jednog uglednika kome ću služiti i zaraditi nešto da se prehranimo.
Zatim malo razmisli, pa nastavi:
- Teško mi pada da te ostavljam u ovakvom stanju, ali moram i protiv svoje volje tražiti način da preživimo.
- Zar ćeš se ti tako dostojanstvena poniziti? - upita brat pa oboje zaplakaše, a onda ona reče:
- Brate, mi smo stranci. Proveli smo ovdje godinu dana, a da nam niko nije pokucao na vrata. Da li da umremo od gladi? Čini mi se da nema druge nego da pođem i služim, te da donesem nešto da bismo preživjeli dok se ti ne oporaviš, a onda ćemo otputovati u domovinu.
Plakala je još jedno vrijeme, a onda ustade, pokri glavu komadom platna koji je bio zaboravio vlasnik deva. Poljubi brata u čelo, pokri ga i ode plačna, ni sama ne znajući kamo će.
Brat ju je čekao do večere, ali se ona ne vrati. Čekao je do jutra i opet je ne bi, a kada se ni nakon dva dana ne pojavi, mladić se veoma zabrinu i srce mu se uznemiri. Kako je bivao sve gladniji, izađe iz sobe, pozva slugu i reče mu:
- Želim da me odneseš na pijacu.
Momak ga uze i odnese na pijacu. Mještani se okupiše oko njega i počeše ga žaliti videći ga u takvom stanju. Mladić im je davao znak da želi nešto pojesti, te mu donesoše nekoliko dirhema od prisutnih trgovaca, kupiše mu nešto i nahraniše ga. Zatim ga odnesoše i položiše u jedan dućan prostrijevši komad hasure, a kod glave mu ostaviše ibrik.
Kada pade noć, ljudi se razidoše misleći o njemu, a u ponoć mladić se sjeti sestre, te mu se stanje pogorša i on prestade jesti i piti. Najzad izgubi svijest. Ljudi s pijace sakupiše od trgovaca trideset dirhema, iznajmiše devu i rekoše goniču:
- Natovari ga na devu i vodi u Damask. Ostavi ga u bolnici, možda će tamo ozdraviti.
- Odmah ću - odgovori gonič misleći: "Kako da putujem s takvim bolesnikom koji tek što nije umro?" Zatim ga odnese negdje i sakri dok ne padne noć, a onda ga baci na smetljište pored hamama, pa ode svojim putem.
Ujutro, ložač u hamamu dođe na posao i nađe mladića opruženog na leđima, pa pomisli: "Zašto li su ovaj leš bacili upravo ovdje?" Gumu ga nogom, a kada se Davulmekan pomaknu, ložač reče:
- Čim neko od vas popuši malo hašiša, valja se gdje stigne!
Zatim osmotri Davulmekana uočivši da nema malja na licu i da prekrasno izgleda, pa se sažali shvativši da je bolestan i da je tuđin.
- Nema moći ni sile nad Allahovom moći i silom! - uzviknu ložač. - Ogriješio sam se o ovoga mladića, a Poslanik, Bog mu se smilovao i spasio ga, zavještao je da poštujemo stranca, naročito ako je bolestan.
Zatim uprti mladića i odnese ga svojoj kući. Unese ga ženi rekavši joj da ga njeguje i da mu prostre ćilim. Ona prostre ćilim, stavi mu pod glavu jastuk, a zatim ugrija vode, opra mu ruke, noge i lice. Ložač ode na pijacu, donese đulsije i šećera, te mu poškropi lice i napoji ga šerbetom. Onda izvadi čistu košulju i obuče mu je. Mladića zapahnu dašak zdravlja: poče se oporavljati, te se osloni na jastuk. Ložač se veoma obradova i reče:
- Hvala Allahu na ozdravljenju ovoga mladića. Molim te, Bože, da svojom nedokučivom tajnom učiniš da mladić ozdravi na mojim rukama...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

54. noć
Kada nastupi pedeset i četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je ložač zamolio Allaha da svojom nedokučivom tajnom učini da mladić kod njega ozdravi. Ložač ga je držao tri dana pojeći ga šerbetom, te vrbinim sokom i đulsijom. Bio je pažljiv i ljubazan prema njemu dok se mladiću ne razli zdravlje po tijelu, tako da on progleda i desi se da u času dok je hodao uđe ložač koji ga vidje kako sjedi s očiglednim tragovima ozdravljenja. Ložač mu reče:
- Kako si sada, sinko?
- Dobro i zdravo - odgovori Davulmekan, a ložač zahvali svome Gospodaru, pa pođe na pijacu, kupi za mladića deset pilića, odnese ih ženi i reče:
- Zakolji mu svakog dana po dvoje, jedno ujutro, a drugo uvečer.
Žena ustade, zakla mu pile i ispeče ga, te ga donese mladiću i nahrani ga napojivši ga i supom. Pošto mladić završi s jelom, žena mu donese tople vode, te on opra ruke i nasloni se na jastuk. Ona ga pokri i mladić odspava do popodneva. Onda žena ustade, ispeče drugo pile i donese mu ga pa pošto iskida pile, reče mladiću:
- Jedi, sine moj!
Dok je mladić jeo, uđe ložač i vidjevši da ga žena hrani, sjede pored njegovog uzglavlja i upita:
- Kako si sada, sinko?
- Zdravo, hvala Allahu. Neka te Allah nagradi za dobrotu prema meni.
Ložaču bi milo, pa izađe da mu donese sok od ljubičice i đulsije i napoji ga. Taj ložač je radio u hamamu za pet dirhema dnevno, a svakog dana je kupovao za jedan dirhem šećera, đulsije i soka od ljubičice, a za dirhem je kupovao piliće. Njegovao je mladića cijeli mjesec dana, dok ne iščezoše tragovi bolesti i dok mu se zdravlje ne vrati.
Ložač i njegova žena obradovaše se ozdravljenju Davulmekana kome se ložač jednom prilikom obrati:
- Hoćeš li, sinko, poći sa mnom u hamam?
- Hoću - odgovori mladić, a ložač ode na pijacu i dovede jednog goniča koji mladića posadi na magarca i pridržavajući ga dovede ga do hamama. Zatim ga ložač uvede u hamam i posadi ga, pa ode na pijacu, kupi lotosova lišća i brašna i kad se vrati, reče mladiću:
- U ime Allaha, gospodine, okupat ću te.
Ložač mu poče trljati noge, prati tijelo lotosom i brašnom, kad se pojavi hamamdžija koga je vlasnik hamama poslao Davulmekanu. Vidjevši kako ložač trlja mladiću noge, hamamdžija reče:
- To se kosi s gazdinim pravilima.
- Allaha mi - odgovori ložač - gazda nas je obasipao dobročinstvima.
Hamamdžija poče brijati Davulmekanovu glavu, a onda se mladić i ložač umiše, te ložač vrati mladića svojoj kući, obuče mu tanku košulju, jedno svoje odijelo, fini turban i dade mu pojas. Ložačeva žena već bijaše zaklala dvoje piladi i skuhala ih. Kada se Davulmekan pojavi i sjede na sećiju, ložač ustade, istopi mu šećera u đulsiji i napoji ga, zatim mu donese sofru i poče sitniti piliće, hraniti ga i pojiti dok se mladić ne zasiti. Najzad mladić opra ruke, zahvali uzvišenome Allahu na zdravlju i reče ložaču:
- Allah mi je poslao tebe i povjerio ti moje zdravlje.
- Okani se tih riječi, nego nam reci zašto si došao u ovaj grad i odakle si - odgovori ložač. - Na licu ti vidim tragove blagostanja.
- Reci ti meni kako si me našao, pa ću ti ispričati svoj slučaj - odgovori Davulmekan.
- Našao sam te na smetljištu pored ložišta u rano jutro, kada sam pošao na posao. Nisam znao ko te bacio, pa sam te poveo k sebi.
Eto, to je moja priča.
- Neka je slava onome ko oživljuje kosti istruhle! - uskliknu Davulmekan. - Ti si, brate, učinio dobro djelo dostojnom čovjeku i ubrat ćeš plodove toga djela. U kojoj se zemlji sada nalazim? - upita mladić.
- Nalaziš se u Jerusalemu - odgovori ložač.
Tada se Davulmekan sjeti da je u tuđini i da se rastao sa sestrom, pa zaplaka i odade tajnu ložaču ispričavši mu cijelu priču, nakon čega kaza stihove:


Prevelikom ljubavlju mene su opteretili
I time su me na moj sudnji dan izveli.

Vi što odlazite, mojoj duši se smilujte -
Prema meni su dobri oni koje kudite;

Ne ustežite se da mi pogled darujete,
Jer pogledom mi patnju olakšavate.

Molio sam srce da bez vas istraje,
Al reče mi da trpljenje običaj mu nije.


Potom mladić poče još jače plakati, a ložač mu reče:
- Ne plači, već zahvali Allahu na izbavljenju i na zdravlju.
- Koliko je daleko Damask? - upita Davulmekan.
- Šest dana - odgovori ložač.
- Možeš li me otpremiti tamo?
- Kako da te pustim da ideš sam, gospodine, kad si tako mlad? Ako već hoćeš putovati u Damask, ja ću poći s tobom. Ukoliko me posluša žena i pođe sa mnom, ostat ću tamo, jer mi je teško rastati se s tobom.
Zatim se ložač obrati ženi:
- Hoćeš li sa mnom poći u Damask u Siriji, ili ćeš ostati ovdje dok gospodina odvedem u Damask i vratim se? On želi putovati, a ja se, Allaha mi, ne mogu rastati s njim. Plašim se za njega i zbog drumskih razbojnika.
- Poći ću s vama - odgovori žena.
- Hvala Allahu što smo se dogovorili - na to će ložač pa ode i prodade svoje i ženine stvari...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

55. noć
Kada nastupi pedeset i peta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se ložač dogovorio sa ženom da otputuju sa Davulmekanom u Damask, pa je ložač prodao svoje i ženine stvari, iznajmio magarca na koga posadi Davulmekana i tako krenuše. Putovali su šest dana do Damaska gdje odsjedoše krajem dana. Ložač pođe da kupi nešto za jelo i piće, kao i obično. Provedoše tako pet dana. Onda se razbolje ložačeva žena i nakon nekoliko dana preseli se milosti uzvišenog Allaha. Davulmekanu to teško pade, jer je bio navikao na nju dok ga je njegovala. Ložača obuze velika tuga za ženom. Vidjevši koliko je ložač nesretan, Davulmekan mu reče:
- Ne tuguj, jer svi ćemo ući na tu kapiju.
- Allah ti dobro dao, sinko - odgovori ložač. - Uzvišeni Allah će nam to nadoknaditi svojom dobrotom i tugu će nam odagnati. Hoćeš li, sinko, da pođemo i prošetamo po Damasku da se malo razgališ?
- Neka bude kako ti kažeš - odgovori mladić, a ložač ustade, povede ga za ruku i pođoše. Kada stigoše pod štalu damaškog valije, ugledaše deve natovarene sanducima, ćilimima, svilom i ostalom robom. Vidješe osedlane konje, baktrijske deve, robove i poslugu, dok se narod komešao i gurao. Davulmekan reče:
- Vidi! Čiji li su to robovi, deve i tkanine?!
Onda upita jednog slugu koji mu odgovori:
- To su darovi damaškog emira koje želi poslati caru Omeru an-Numanu zajedno sa sirijskim porezom.
Kada to ću Davulmekan, oči mu zasuziše, te izgovori stihove:


Tugujući zbog rastanka, šta reći;
Stradajući zbog čežnje, kuda poći;

Gledajući poslanike kako o nama govore,
Gdje nas to sjete prema dragima odvode?

Ne mogu čekati makar i morao,
Pošto sam sve drage svoje izgubio.


Zatim dodade:


O, vi što odoste, iskraste se oku mome
A srcu mi priđoste kao utočištu svome!

Ljepotu vašu ne gledam više ja,
Zato mi život bez vas i ne prija.

Kad vas opet sretnem ako mi Allah dopusti,
Dugo ću vam o svojoj ljubavi pričati.


Pošto mladić završi recitaciju, ložač mu reče:
- Tek smo sada sigurni da si ozdravio, zato se smiri i nemoj plakati. Bojim se da se ponovo ne razboliš.
Ložač ga je neprestano razgovarao i šalio se s njim, a Davulmekan je uzdisao i tugovao zbog tuđine, zbog rastanka sa sestrom i domovinom. Ronio je suze i recitirao stihove:


Uživaj u ovome svijetu jer ćeš preminuti,
Znaj da će smrt i tebe sigurno presresti.

Uživanje na ovom svijetu zabluda je samo,
Život na dunjaluku laž je i besmisao.

Ovaj svijet je tek postaja putnikova
Gdje zanoći, a ujutro već tu ne obitava.


Davulmekan je plakao i jadao se na to što je u tuđini, pa se i ložač rasplaka zbog gubitka žene, premda je do jutra nastavio razgovarati mladića. Kada granu sunce, ložač reče:
- Kao da se sjećaš svoje domovine?
- Da - odgovori Davulmekan - i ne mogu ostati ovdje. Tebe prepuštam Allahu, a ja ću poći s ovim ljudima. Ići ću s njima lagahno dok ne stignem do svoje domovine.
- I ja ću s tobom - reče ložač. - Ne mogu se rastati s tobom. Bio sam dobar prema tebi i želim biti do kraja dobar tako što ću ti biti na usluzi.
- Neka te Allah za to nagradi - reče Davulmekan radujući se što će ložač putovati s njim, a ložač smjesta pođe pa kupi magarca, pripremi hranu i reče Davulmekanu:
- Ti putuj na ovome magarcu, a kada ti dodije jahati, sjaši i nastavi pješačiti.
- Bog te blagoslovio i neka mi omogući da ti uzvratim - prihvati mladić. - Toliko dobra si mi učinio koliko niko ne bi ni svome bratu.
Ložač sačeka da padne mrak, pa natovariše hranu i prtljag na magarca i otisnuše se na put.
Eto, to se zbivalo s Davulmekanom.
Što se tiče njegove sestre Nuzhatuzzemane, kada se rastade s bratom Davulmekanom, ona se pokri pa izađe iz hana u kome su boravili u Jerusalemu. Pođe s namjerom da služi nekome kako bi bratu kupila pečenog mesa koje je bio poželio. Usput je plakala ne znajući kamo da pođe i mislila je na brata dok joj je srce čeznulo za porodicom i domovinom, tako da je molila uzvišenog Allaha da je spasi nevolje. Kazivala je stihove:


Pade noć i strasti se uzburkaše,
Čežnja i bol svekoliki u meni se pokrenuše.

Silna tuga mi se u srcu nastani
I strast me odvede u svijet ništavni.

Sjeta mi ne da mira i čežnja me pali,
A suza mi odaje ljubav koju smo sakrivali.

Ne znam kako ću se s domovinom spojiti
I tako svoj jad i bol otkloniti.

Vatra moga srca evo češnjom plamti
I svu će mi gorčinu plamen spaliti.

O, ti koji osuđuješ ono što mi se dogodilo,
Strpljivo čekam ne bi li to pero zapisalo!

Kunem se ljubavlju da se neću utješiti,
A ljubavnici se mogu istinski zakleti!

O noći, pričaj o meni onima što zbore o ljubavi,
Posvjedoči da nikada nisam mogla zaspati!


Zatim Nuzhatuzzemana, sestra Davulmekana, pođe osvrćući se lijevo i desno i odjednom ugleda starca koji je dolazio iz pustinje sa pet beduina. Starac se osvrnu na Nuzhatuzzemanu uočivši da je lijepa, ali da na glavi nosi poderani zar. Diveći se njenoj ljepoti, starac pomisli: "Takva ljepotica, a tako otrcana! Moram je imati, svejedno da li je iz ovoga grada ili nije!"
Starac ju je tiho slijedio, a onda je presretnu na jednom suženju puta. Obrati joj se kao da će se raspitivati o njoj, te joj reče:
- Jesi li ti, djevojko, slobodna, ili si robinja?
Djevojka ga pogleda i odgovori:
- Života ti, ne zadaji mi nove jade!
- Imam šest kćeri - nastavi starac. - Pet ih je umrlo, a ostala je najmlađa. Prišao sam da te pitani jesi li odavde ili si tuđinka. Namjeravam da te povedem svojoj kćeri da joj praviš društvo ne bi li odagnala tugu za sestrama. Ako nemaš nikoga, bit ćeš mi kao kćer, kao jedna od moje djece.
Slušajući starčeve riječi, djevojka pomisli: "Možda ću biti sigurna kod ovoga starca." Zatim poniknu pogledom od stida i reče:
- Ja sam tuđinka, amidža, i imam bolesnog brata. Poći ću tvojoj kući pod uvjetom da s njom budem danju, a da noću idem bratu. Ako prihvaćaš taj uvjet, idem s tobom, jer sam zaista strankinja. Nekada sam bila ugledna, a sada sam prezrena i ponižena. S bratom sam došla iz Hidžaza i bojim se da neće znati gdje sam.
Kada beduin ću njene riječi, pomisli: "Allaha mi, dobio sam baš ono što sam tražio", a djevojci reče:
- Ne želim ništa drugo nego da danju zabavljaš moju kćer, a noću idi bratu. Ako hoćeš, preseli i njega k nama.
Beduin je uporno omekšavao njeno srce i upućivao joj blage riječi dok djevojka ne pristade da ga služi. On pođe ispred nje, a djevojka ga je slijedila dok ne stigoše do njegove družine koja je pripremala deve, tovareći na njih vodu i hranu.
Taj beduin bijaše drumski razbojnik i razvratnik, poročan i lukav. Nije imao ni sina, ni kćer, već je tako govorio da bi prevario siroticu, po volji Allahovoj. Beduin je cijelo vrijeme razgovarao s njom dok ne izađoše iz grada Jerusalema, a onda se beduin nađe sa svojom družinom koji su već bili uzjahali deve. Beduin također uzjaha, a djevojku posadi iza sebe i putovahu tako veći dio noći. Djevojka shvati da su njegove riječi bile varka i da ju je obmanuo, te briznu u plač i kuknjavu dok su putovali prema planinama plašeći se da ih neko ne vidi.
Pred zoru sjahaše, pa beduin priđe djevojci i reče joj:
- Zašto plačeš, građanko? Allaha mi, ako ne prestaneš plakati, tući ću te do smrti, građanko!
Kada Nuzhatuzzemana ću njegove riječi, život joj se smuči i poželi da je mrtva. Ona se okrenu beduinu:
- Podli starce! Čovječe iz pakla! Ja sam ti povjerovala, a ti si me obmanuo i prevario!
- Ne raspravljaj sa mnom tim poganim jezikom, građanko!
On pođe prema njoj noseći bič i udari je vičući:
- Ako ne umukneš, ubit ću te!
Djevojka ušuti nakratko razmišljajući o bratu i njegovoj bolesti. Narednog dana, ona se obrati beduinu:
- Zašto si se poslužio lukavstvom i doveo me u ove puste planine?
Kada ću njene riječi, beduinovo srce još više otvrdnu:
- Građanko, zar još ne držiš jezik za zubima?! - povika pa uze kandžiju i udari je po leđima tako da joj se mrak navuče na oči. Ona mu se stropošta pred noge ljubeći ih, te je on prestade udarati, ali nastavi psovati:
- Tako mi kalpaka, ako te čujem da plačeš, jezik ću ti odsjeći i u grlo ti ga satjerati, gradska djevojko!
Ona ušuti i ne odgovori mu, jer su je udarci boljeli toliko da čučnu, uvuče glavu pod kragnu i poče razmišljati o sebi, o bratu, o poniženju doživljenom nakon dostojanstva, o bratovoj bolesti, o tome kako su dospjeli u tuđinu. Suze joj linuše niz obraze i ona kaza stihove:


Usud ima običaj da se javlja i da nestaje;
Dok je ljudi njegovo djelovanje ne prestaje.

Sve na svijetu ima svoj čas sudnji,
Na nestanak osuđeni su svi ljudi.

Dokle li ću užas i nesreću trpjeti -
Život mi protiče u užasu i strahoti.

Prokleti nek su dani kad sam ugledan bio,
Jer u tome ugledu poniženje sam krio!

Moje nade i moji snovi su minuli -
Odlaskom u tuđinu voljeni su nestali.

Ti što prolaziš kraj kuće gdje su moji voljeni,
Reci da su potoci suza zbog njih proliveni.


Kada ću stihove, beduin se sažali i poče se pažljivije odnositi prema djevojci. On ustade, obrisa joj suze i dade joj komad pogače govoreći:
- Ne volim da se sa mnom raspravlja kada sam ljut. Ubuduće nemoj raspravljati sa mnom pa ću te prodati jednom dobrom čovjeku sličnom meni. On će biti dobar kao što sam i ja.
- Baš si dobar prema meni - uzvrati djevojka.
Pošto joj se noć oduži i poče je glad moriti, ona pojede dio pogače, a kada minu noć, beduin naredi svojoj družini da krenu...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.