Priče iz 1001 noći

First topic message reminder :



UNIVERZUM HILJADU I JEDNE NOĆI



PRIČA KAO VRHOVNI PRINCIP UNIVERZUMA


Bogata arapska književna tradicija, u kojoj se arapski genije, prikraćen u razvoju u drugim umjetnostima, nesumnjivo najpotpunije izrazio, do danas je neadekvatno predstavljena zapadnom civilizacijskom krugu. Poezija u toj književnoj tradiciji, koja je već u VI vijeku dostigla stanje perfekcije zavodeći svojim autoritetom mnogovjekovnu strahovladu normativne poetike do danas je ostala predominantan oblik književnog stvaralaštva. Međutim, skoro da je uzbudljiva i za naučnike bi morala biti izazovna činjenica da tu uistinu raskošnu književnu tradiciju ne predstavlja na Zapadu bilo koje pojedinačno pjesničko djelo, niti poezija u cjelini, već prozne umjetničke vrste čije odsustvo, sve do kraja prošlog i tokom ovoga vijeka, jeste upravo karakteristika date tradicije. Tako je i prozno djelo Hiljadu i jedna noć izvršilo onaj čudesni pohod u zapadnu tradiciju kakvi se događaju jedva nekoliko puta u povijesti, sabirući na tome pohodu u svoju moćnu maticu, na veličanstven i nezamjenljiv način, mnoštvo rijeka i potoka ka okeanu svjetske kulture. Uz volšebni uspjeh čudesne Hiljadu i jedne noći, neuporediva božanstvenost Kurana, čiju polivalentnost nikada nije naodmet naglasiti, predstavlja stalan prevodilački izazov, tako da je doživio mnoštvo prijevoda na evropske jezike zračeći neugasivim sjajem u evropskoj tradiciji. Zatim, uprkos istaknutoj dominaciji arapske poezije, do sada je jedina Nobelova nagrada za književnost u tome svijetu dodijeljena egipatskom piscu Nagibu Mahfuzu za romansijerski opus. Najzad, tanahni prozni lirski zapisi Halila Džubrana, u kojima je Zapad upoznao najbolje orijentalno izdanje ničeanske umnosti u zanosnoj lirskoj ekspresiji, prevedeni su skoro na sve jezike svijeta u nepreglednom broju primjeraka i izdanja, a posljednjih decenija su, upravo kao iznenadni bljesak, potpuno zasjenili sve arapske razložno samodopadljive pjesme koje su do sada u nas prevedene.
Nekoliko navedenih primjera, kao dominirajući orijentiri u književnoj tradiciji i istovremeno kao potpuno uobličen "izraz” plodotvornih "dodira” dva civilizacijska kruga, svjedoče o tome da ipak postoje dva vrijednosna sistema i ukazuju kako je nužno tražiti uzroke tome relativnom razlikovanju ispoljenom u nepodudarnom vrednovanju djela koja smo spomenuli.
Jer, premda se Džubranovo djelo već komotno smjestilo u povijesti arapske književnosti, ono kod arapskih čitalaca ne izaziva ushićenje jednako onom kakvo izaziva kod čitalaca na Zapadu.
Monumentalno djelo Hiljadu i jedna noć također nikada nije u arapskom svijetu uživalo ugled kao na Zapadu. Status koji danas ima u arapskoj književnosti moguće je tumačiti i kao djelomični povratni uticaj njegove neslućene afirmacije na Zapadu - dakle, u sklopu onog neobičnog procesa koji bismo mogli označiti kao orijentalizaciju Orijenta. Arapi su vijekovima bili opčinjeni svojom biotehničkom poezijom, njenim semantičkim nepregledom i raskošnim ruhom forme, a Hiljadu i jednu noć su pretežno prepuštali pučkome ukusu, pomalo povrijeđeni i jezičkim nemarom čudesnog Šeherzadinog pripovijedanja, dok su se najveći književnici na Zapadu dičili odsjajima kojima je uistinu neponovljivo djelo ozarilo njihovu umjetničku imaginaciju osvajajući status nezamjenljivog učitelja i nadoknađujući svojom monumentalnošću cijelu biblioteku. Hiljadu i jedna noć jeste postala na Istoku na kome je apsorbirala najveće književne vrijednosti, ali je potpunu književnohistorijsku valorizaciju, puni sjaj i afirmaciju, doživjela tek onda kada je u svome već spomenutom pohodu u kulturu Zapada izručila tome novom-starom svijetu sve ljepote koje je vijekovima neumorno sabirala; njena običnost na Istoku nije ni uočavana kao takva, već je tek u "novom okruženju” njena neobična ljepota mogla biti valjano sagledana, te se čini opravdanim reći da ovo djelo dostiže punu zrelost u svijesti čitalaca Zapada nenaviklih na očaravajući Šeherzadin svijet i usavršeno pripovjedačko umijeće. Da ne bijaše toga iznenadnog, gotovo slučajnog susreta Šeherzade s radoznalom sviješću Evropljana, Šeherzada ni sama nikada ne bi spoznala svoje istinske vrijednosti i svijet bi, pod tom tužnom pretpostavkom, bio uskraćen za veliko iskustvo (o) književnosti, za istinsku radost i podsticaj imaginaciji. Jedno je pitanje koliko bi bili osiromašeni književnici Zapada koji s ponosom ističu svoja iskustva o susretu sa Šeherzadinim svijetom, a drugi problem je kako bi uopće i sva djeca Zapada, koja nisu stasala u književnike, mogla graditi svoj bogati svijet bez imaginativnog iskustva o Alauddinu i Ali Babi, naprimjer. Šta bismo mi i šta bi Borges bez svoga jednog od najboljih eseja u kome jedva uspijeva kontrolirati kliktaje o Hiljadu i jednoj noći?! Nije se onda ni čuditi posvemašnjoj zahvalnosti čitalaca sa Zapada za to znamenito istočno otkrovenje.
Izuzetnost zbornika priča pod originalnim naslovom Knjiga o hiljadu i jednoj noći (Kitab alf layla wa layla) svekolika je i jedva da je moguće obuhvatiti je ma kako temeljitom studijom, upravo onako kao što je - da se poslužimo već istaknutom metaforom - beznadežno pokušavati konačno i neopozivo zahvatiti taj okean svjetske književne baštine u kome se vijekovima taložilo biserje iz daleke indijske umjetnosti i duhovnosti, preko one persijske u samome podnevu svoga blistanja, do razgranate kairske civilizacijske delte gdje se na neponovljiv način miješaju nanosi faraonske drevnosti i kasnije arapsko-islamske rafiniranosti.
Jedna od prvih odlika djela koju književni ukus čitaoca sa Zapada doživljava kao senzaciju jest skladan "suživot” i saradnja proze i poezije na jednome mjestu, u univerzumu Hiljadu i jedne noći, gdje se gordost klasične arapske poezije izvanrednim kreativnim moćima naratora utkiva u uzbudljivu raskoš Šeherzadinog svijeta. Talasanje stihova osjetno je bogatije u pričama s erotskom sadržinom. Arabljanski duh arapske književnosti, kao i ritam plemenitog ljudskog života uopće, tako je istaknut na najbolji način: najvrednija djela umjetničke proze, kao i najljepši predjeli ljudskih osjećanja, pozlaćuju se stihovima i uznose tonusom perfektne poezije. Zapadnoj žanrovskoj isključivosti i pomanjkanju tolerancije, na šta ukazujemo s krajnjom suzdržanošću, izgleda neuobičajenim tako sretno i udobno smještanje poezije u nepregledu proze. Približno osam i po hiljada stihova u Hiljadu i jednoj noći predstavlja bogatstvo koje je i zaslužnog, discipliniranog premda pretjerano discipliniranog ruskog prevodioca Saljea dovelo do problematične pretpostavke da su mnoge erotske priče u procesu stasanja zbornika bile izbacivane iz usmenog repertoara pripovjedača, a tome je doprinio znatan broj stihova čije obilje ne izaziva oduševljenje pripovjedačevih slušalaca.{1}
Pregalac Salje, naravno, ovdje nema pravo zbog prostog razloga što tokom vijekova usmene predaje priča stihovi ne bi mogli opstati u tome svijetu volšebnosti da su smetali slušaocima. Upravo zato što je akcentirana usmenost predaje, postojali su veći izgledi za Saljeov pretpostavljeni progon stihova. Drugi naš dokaz ovdje je funkcionalniji. Naime, prethodna prevodiočeva pretpostavka ukazuje nam na potrebu da opet podvučemo drukčiji status poezije u povijesti arapske književnosti i njenu uobičajenu kongruentnost s proznim vrstama. Jer, ako je tako nešto promaklo Saljeu, kako neće običnom čitaocu kome predgovor i nudimo kao pomoć pri avanturi upuštanja u Hiljadu i jednu noć.
Poezija kao dominantan oblik umjetničke književnosti nikada nije zamarala Arape, između ostalog i zbog toga što je arapskom svijetu bila nepoznata evropska podjela na elitističku kulturu njegovanu na feudalnim dvorovima i u zamkovima koji su bili i fizički izolirani od puka, te na pučku, razvijanu podalje od toga svijeta. U arapsko-islamskom svijetu dvorovi su se nalazili usred grada. Ta znamenita povijesna i sociološka činjenica imala je dalekosežne posljedice koje orijentalist ne smije ispuštati iz vida, a među tim posljedicama je velika popularnost umjetničkih vrsta u tzv. običnom narodu kao i na dvorovima.{2}
Lijepa Zumuruda u Hiljadu i jednoj noći, naprimjer, ne bi imala nikakvih izgleda da na odgovarajući način izrazi svoju ljubav samo proznim kazivanjem, isto kao ni Šarkan svoja viteška osjećanja. Onome ko zaista poznaje orijentalce o kojima je riječ jasno je da je poezija, posebno u uzvišenim emocionalnim stanjima, neotklonjiv dio njihova mentaliteta, te da je, prema tome, i Šeherzadin umjetnički svijet nezamisliv u postojećoj raskoši bez pozlate stihovima. S druge strane, ali i uporedo s prethodnim zapažanjem, stihovi koje kazuju Šeherzadini junaci ne samo što izražavaju njihova uzvišena emocionalna stanja, već djeluju i povratno: kazujući stihove o svojim osjećanjima u času kada se prozno kazivanje čini nemuštim, ili slušajući stihove svoga sabesjednika, junak usavršava upravo to stanje tako što ga stihovi svojim tonusom i izvanrednom formom sve više i sve dalje uznose u svijet u kome se našao. Dakle, stihovi imaju dvojak cilj - da adekvatnom formom izraze junakovo određeno stanje i da ga u isti mah podstiču na kultiviranje toga stanja. Ako se to uočava, onda ne iznenađuje što u Hiljadu i jednoj noći ima "priča” u kojima je proza "podređena” poeziji. Te priče-pjesmarice jesu osobenost Hiljadu i jedne noći kao univerzuma u kome dvije književne forme na autentičan način ostvaruju idealnu saradnju i ne razumjeti tu saradnju znači ne razumjeti jedan od temeljnih zakona koji ravnaju Šeherzadinim umjetničkim svijetom.
Osim poezije, u Hiljadu i jednoj noći jasno su prepoznatljivi mnogi drugi oblici književnog umjetničkog stvaralaštva među kojima su rani vjesnici romaneskne forme, rimovana proza, uzbudljive erotske priče, nezaboravne anegdote, antologijske basne. Sve to opstaje u jednome skladu - upravo kao u neponovljivom univerzumu - zahvaljujući u prvome redu magičnoj moći veoma rastegljive okvirne priče u kojoj Šeherzada zadivljujućom umješnošću razvija nepregledni niz drugih okvirnih priča po principu koncentričnih krugova.
Osnovna i najšira okvirna priča je Šeherzadino pripovijedanje caru Šahrijaru mnoštva priča kojima tokom hiljadu i jedne noći uspješno odlaže vlastito smaknuće. Jedina garancija Šeherzadi da će doživjeti naredni dan u kome se car posvećuje danje prozaičnim poslovima jest dovoljno zanimljiva priča i bujna pripovjedačka mašta, te nezamislivi zapleti od čijeg usavršavanja sudbinski zavisi i sami život pripovjedača kao stožera toga univerzuma. Odluka o Šeherzadinom smaknuću odlaže se zahvaljujući moćnim uzletima mašte, nemogućim i neostvarivim na dnevnoj svjetlosti, i ta noćna mudrost Šeherzadina - isto kao i careva spasonosna podatnost njoj - nadvladava zbilju dnevnih odluka i surovu carsku riješenost za vječnu osvetu ženama. Noćna pripovijedanja Šeherzadina nužno se svršavaju uvijek pred sami cik zore pred čijom svjetlošću kao najozbiljnijom opasnošću za pripovjedačko tkanje uzmiču da bi već naredne noći ponovo uzmahnula moćna krila imaginacije. I tako iz noći u noć - hiljadu noći, pa još ona jedna poetična i sudbonosna, posljednja i trijumfalna noć iza koje se, najzad, konačno i neopozivo, zabijeli dan stvarnosti, te se i noćna čarolija mašte najzad svršava. Ona znamenita rečenica Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju, hiljadu puta ponovljena a nikada ne zvučeći monotono, sama kazuje o granici između dva stanja čovjekova duha, o granici koju potcrtava upravo stvarnosni cik zore, ali također kazuje na način kako je to kadra samo Hiljadu i jedna noć o uzajamnim uticajima mašte i stvarnosti, ili noći i dana, o njihovome preplitanju i sudbinskom uticaju, te o svemoći noćne mudrosti postavljene u inverzivnu poziciju u odnosu na danju pragmu. Sretni smo što je tako i razumljivo je što smo zapadnjački zahvalni istočnjačkom preplitanju jave i sna bez čijih dometa ostvarenih u Hiljadu i jednoj noći bili bismo neizmjerno osiromašeni. Štaviše, skloni smo uvjerenju da je orijentalsko prožimanje jave i snatrenja, danje pragme i noćnih uzleta, što nam se nudi kao dragocjeno iskustvo Hiljadu i jedne noći, upravo jedan od ključnih faktora inače teško objašnjive prihvaćenosti ovog zbornika priča na Zapadu: na Istoku je taj odnos znatno prirodniji i intenzivniji, prisniji je nego onaj koji znamo na Zapadu, pa se i to zapadnjačko prepoznavanje vlastitih duboko potisnutih potreba objavljuje u ushićenosti Šeherzadinim skladnim univerzumom.
Boreći se, dakle, da spasi vlastiti život i da odgodi carevu riješenost da osvetnički pogubljuje žene, Šeherzada je dovedena u izvanrednu poziciju - da iz noći u noć nadmašuje samu sebe i da na ivici života i smrti ponavlja očaranim slušaocima - caru Šahrijaru i sestri Dunjazadi: "Nije to ništa prema onome što ću vam ispričati naredne noći...” Tako divne pripovijesti iz noći u noć postaju fantastičnije, druge okvirne priče sve brojnije, kao niz manjih halki u jednoj ogromnoj i sveobuhvatnoj halki ili sistemu, stvarajući istinski univerzum kroz koji putovanje postaje sve ubrzanije. To je ona vrsta putovanja u kome se jedva obuzdava nestrpljivost i iščekivanje neslućenih avantura koje će se doživjeti. Upravo svršene pripovijesti, ili okončane faze volšebna putovanja, uprkos svekolikom sjaju i dramatici, nisu u stanju prisiliti čitaoca-slušaoca na osvrtanje, čak ni na zastoj, već je Šeherzadin univerzum tako strukturiran da vas stalno i sve brže vuče naprijed. Očaranost svršenom pričom jest velika, ali čitalac nema vremena da se zadržava diveći joj se jer je daleko moćnija radoznalost prema novim predjelima Šeherzadinoga svijeta. Koncentrični krugovi-sistemi (ili okvirne priče) postavljeni su upravo savršeno: prelazeći iz jednoga u drugi, vrlo često zaboravljate onaj prethodni, ali kako se primičete kraju određene okvirne priče, tako vam ponovo u sjećanju izranjaju privremeno zaboravljeni krugovi-sistemi čija se izvanredna funkcionalnost u sistemu potpuno obznanjuje tek tada. Uzbuđenju nema kraja i granice oplemenjene mašte u stalnom su razmicanju. Rasplet se odlaže do one tačke na kojoj je čitaočeva radoznalost dovedena u stanje blisko neizdržljivosti, ali ga kao dostojna nagrada očekuje potpuno zadovoljenje i smirenje u spoznaji o Šeherzadinoj besprijekornoj pripovjedačkoj koncentraciji.
Na ovome mjestu - imajući u vidu, dakle, specifičnu strukturu Hiljadu i jedne noći kao jedno od najljepših njenih svojstava - nužno je saopćiti upozorenje koje nudimo kao vlastito iskustvo u čitanju Hiljadu ijedne noći.
Naime, onaj ko je pročitao priču-dvije iz Hiljadu i jedne noći ima sasvim drukčiji, kvalitativno inferiorniji doživljaj ovoga djela od čitaoca koji je proputovao cijelim njegovim svijetom: on je upoznao tek jedan "pejzaž” ne sluteći o mnoštvu drugih i uvijek ljepših predjela ljudske imaginacije dovedene do perfekcije koja se da uočiti i doživjeti samo u skladnoj cjelini. Čitaocu priče-dvije izmiče ono drhtavo uzbuđenje za kojim svjesno ide putnik kroz vascijeli svijet zbornika. Prvi čitalac, najzad, ne spoznaje ono što je možda najhitnije, ili je blizu tome, za impozantni sklad Šeherzadinoga svijeta, odnosno za strukturu umjetničkog djela; drugi čitalac će zasigurno biti ozaren drukčijim saznanjima i iskustvom. Zbog toga podstičemo na odvažnu odluku - odvažnu s obzirom na obim zbornika - da se čitalac prepusti moćnoj matici Hiljadu i jedne noći: nagrada će biti dostojna njegova truda, a stečeno iskustvo adekvatno riziku upuštanja u tu avanturu.
Nošeni krilima Šeherzadine imaginacije svijetom o kome tako čežnjivo, makar i u potaji, snatri svaka plemenita duša, uzbuđuje nas saznanje kako antički hirovita sudbina ne miruje ni jednoga trena i kako je sve u stanju da se preobrazi u hipu: na mnogo mjesta čitaocu dah zastaje pred pripovjedačevom sposobnošću i odlučnošću da preobražava i preusmjerava događaje i sudbine, pri čemu ni najmanje ne smeta takva hirovitost - nema toga što u ovim pričama nije moguće i uvijek na svoj način razložno. U 134. noći, na primjer, jedan crtež na zidu dvorca, odnosno jedan princezin san, presudno utiču na mijenjanje stvarnosti i odnosa junaka prema njoj. To spasonosno preplitanje sna i jave, želja i stvarnosti, u univerzumu Hiljadu i jedne noći djeluje u prvi mah iznenađujuće, ali se brzo naviknete na iznenađenja u svijetu kojim se krećete i prihvatite ih kao sasvim prirodna u tome univerzumu. Najraznovrsnije i najtegobnije životne situacije spretno se rješavaju pripovjedačkim činom, te se čitaocu brzo ukazuje volšebna inverzija u kojoj je priča važnija od samoga života, jer je uvijek u stanju da odlučuje o njemu: u neprekidnom nadmetanju smrti i priče ova potonja se pokazuje moćnijom i spretnijom jer ne samo da će trijumfirati poštedom Šeherzade, nego i u mnogim drugim okvirnim pričama sam Svevišnji život je inferiroran pred nadmoćnom pripovjednošću. Ovdje je život u priči i radi nje; ona ima volšebnu moć da ga stvara i preusmjerava, a svako ljudsko biće čija duša je sačuvala dovoljno širine za uzvišenu umjetničku stilizaciju života kao plemeniti dio sebe same, u kojoj je ostalo nade u katarzično pročišćenje, naprosto će prihvatiti u zagrljaj Šeherzadinu srčanost i pripovjedačko umijeće zbog dragocjene pomoći koju mu pruža u otkrivanju toga dijela sebe potisnutog pred ozbiljnošću dnevne pragme. Teško da postoji djelo poput Hiljadu i jedne noći u kome ste tako sretni sami sa sobom, budući u svijetu koji pripada vašoj najdubljoj intimi, koji vas vraća u osunčane predjele djetinjstva i koji vam, opet srećom, ne dopušta da nepovratno odrastete, ili, tačnije, koji vam omogućava da se kao odrastao odvažno vraćate djetinjstva] i zatomljenom dijelu svoje unutarnje zbilje. Dodajmo tome kako nam nije poznato da je neko književno djelo u povijesti svjetske književnosti sve ovo dovelo do perfekcije kao što je u tome uspjela Hiljadu i jedna noć.
U krajnjim konsekvencama, dolazimo do nedvosmislenog a iznenađujućeg zaključka: Ideja priče u Hiljadu i jednoj noći vrhovna je ideja i princip na kome i radi koga je sazdan taj univerzum. U skladu s tim, dakle u skladu sa zakonima toga svijeta, nisu u pravu površni čitaoci koji bi htjeli dokazivati nesavršenstvo Hiljadu i jedne noći zbog obrta neprihvatljivih "trezvenom” prosuđivanju. Takvim čitaocima došlo bi kao izbavljenje spoznaja vrhovnog principa i ideje Hiljadu i jedne noći: to je svijet sanja u kome je ideja snivanja važnija od samoga snivanja i u kome je ta ideja uvijek kadra da opravda prividno nesavršenstvo snivanja.
Skloni smo uvjerenju da je tako veličanstvena ideja priče-sna mogla nastati jedino tamo gdje i jest nastala - na imaginativnom Istoku, religijskom ishodištu, ili ishodištu religijskog, gdje je nebo mnogo bliže zemlji nego što je na Zapadu i gdje, srećom, nema one čvrste barijere između ratia i imaginacije. Istočnjak je neuporedivo sretniji u svojoj sposobnosti da nebo čini bližim zemlji, ili obrnuto: da zemlju "boji” dohvatljivim nebeskim plavetnilom. Zato je i Džubran imao ogroman uspjeh na Zapadu - jer lirski nadahnuto i metaforički razdragano kazuje o ljudskoj duši koja ne razaznaje poput zapadnjačkih čitalaca "ovu” kratkotrajnu stvarnost od "one” svevremene imaginativne; one traju simultano i jednako su stvarne.
Isto tako, vjerujemo da je to jedno od mogućih objašnjenja različitih statusa Hiljadu i jedne noći na Istoku i na Zapadu, što ovom prilikom nudimo, uz krajnji oprez i uračunat rizik, kao hipotezu koju bi tek valjalo dokazivati. Naime, ovako skicom nagoviješteni univerzum Hiljadu i jedne noći mnogo je običniji i bliži čovjeku Istoka nego onome sa Zapada. Ovaj drugi očaran je svijetom Hiljadu i jedne noći možda ponajviše zbog toga što u tome djelu i pomoću njega prepoznaje nesavršenstvo vlastite duše koja vazda stremi dosezanju veličanstvene ideje Hiljadu i jedne noći, duše u čijim se tamnim dubinama ugnijezdio strah zbog one prevelike udaljenosti neba od zemlje. Ushićeni Borges će reći kako su Arapi manje od nas oduševljeni tom zbirkom čuda i da ne drže previše do izvornika: "njima su znani i ti ljudi, i običaji, i talismani, i pustinje, i zlodusi koje u tim pričama nalazimo”.{3}
Bilo kako bilo, za svijet Zapada i za svjetsku kulturu u cjelini sretna je ona davna godina na samome pragu XVIII vijeka kada se siromašni i anonimni francuski orijentalist Jean Antoine Galland umoran vratio sa Istoka noseći arapski izvornik Hiljadu i jedne noći, a vjerovatno i njihovu maronitsku verziju obogaćenu pričama kojih nema u danas poznatim kritičkim izdanjima zbornika. Siromašni Galland vjerovatno ni slutio nije kakvo blago nosi u svome skromnom prtljagu, na požutjelim listovima ispisanim hamajlijskim arapskim pismom.
Nije sasvim izvjesno kako bi Evropljani primili Šeherzadu da je nisu upoznali u ruhu Gallandovog prijevoda koji je svojevrsna, izvanredna kreacija i koji je takvim prijevodom postavio do danas aktualan prevodilački problem: u kojoj mjeri je korisno biti vjeran originalnoj Šeherzadi?
Uglavnom, Gallandovim prijevodom dijela Hiljadu i jedne noći otpočela je nova epoha u viševjekovnom pohodu ovoga djela od daleke i drevne Indije, preko Perzije i arapsko- islamskog halifata, preko mamelučkog Egipta - u Evropu u kojoj Šeherzada, s novim žarom i preporođena, za otmjenim damskim stolovima i u studenim evropskim noćima tiho i dostojanstveno kazuje svoje tople orijentalne priče. Evropska publika se osjeća usrećenom i ushićenom.
Međutim, prije nego što osvijetlimo otkriće Hiljadu i jedne noći na Zapadu, prirodno bi bilo zainteresirati se za njen postanak i stasanje na Istoku.

56. noć
Kada nastupi pedeset i šesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je beduin, pošto djevojci dade komad pogače i obeća da će je prodati nekom dobrom čovjeku, naredio svojoj družini da pođu. Oni natovariše deve, te beduin uzjaha svoju devu, posadi iza sebe Nuzhatuzzemanu i krenu. Putovali su tri dana, a onda ujahaše u grad Damask i odsjedoše u sultanovom hanu pored Carske kapije. Boja lica Nuzhatuzzemane bila se promijenila zbog tuge i zamorna putovanja. Plakala je kada joj priđe beduin i reče:
- Moga mi kalpaka, građanko, ako ne prestaneš plakati, prodat ću te nikom drugom nego Jevrejinu!
Zatim ustade, uze je za ruku i uvede u sobu, pa ode u čaršiju i poče obilaziti trgovce robljem govoreći im:
- Doveo sam jednu djevojku koja ima bolesnog brata, pa sam ga poslao svojoj familiji u Damask da ga liječe ne bi li ozdravio. Namjeravam je prodati, ali ona plače otkako joj se brat razbolio i teško joj je što se s njim rastala. Hoću da onaj ko je kupi blago s njom razgovara i da joj kaže kako je njen brat kod mene u Jerusalemu. Takvome ću je prodati jeftinije.
Jedan trgovac mu priđe i upita:
- Koliko ima godina?
- Veoma je mlada, pametna, obrazovana, razborita i lijepa. Otkako sam njenog brata poslao u Jerusalem, srce joj je obuzeto njime, ljepota joj se promijenila i oslabila je.
Nakon tih riječi, trgovac pođe s beduinom govoreći mu:
- Znaj, starješino, da ću poći s tobom i kupiti robinju koju hvališ, čiju pamet ističeš, obrazovanje i ljepotu. Platit ću ti koliko tražiš, ali ću ti postaviti neke uvjete i ako ih prihvatiš, platit ću ti odmah, ako ne prihvatiš, vratit ću ti djevojku.
- Ako hoćeš, sultanu je vodi i postavljaj uvjete kakve želiš - odgovori beduin. - Odvedeš li je careviću Šarkanu, sinu cara Omera an-Numana i gospodaru Bagdada i Horasana, možda će mu se dopasti pa će ti platiti koliko tražiš i višestruko ćeš zaraditi na njoj.
- Kod sultana ionako imam jednu molbu, a to je da napiše svome ocu Omeru an-Numanu preporuku za me. Ako on primi djevojku od mene, odmah ću ti reći koliko vrijedi.
- Prihvaćam taj uvjet - reče beduin, te oni pođoše do mjesta na kome je bila Nuzhatuzzemana. Beduin zastade pred vratima njene odaje i pozva je imenom koje joj bijaše nadjenuo:
- Nadžija!
Ona zaplaka kada začu njegov glas i ne odgovori mu, te se beduin obrati trgovcu:
- Eno ti je, sjedi tamo. Idi i pogledaj je. Budi ljubazan kako sam ti rekao.
Trgovac ode djevojci i vidje da je izvanredno lijepa i da uz sve ostalo zna i arapski jezik.{103} Onda trgovac reče:
- Ako je onakva kako si je opisao, onda ću kod sultana postići svoj cilj - reče trgovac pa se obrati djevojci: - Es-selamu alejkum, kćeri! Kako si?
Ona se osvrnu i reče:
- Tako mi je bilo suđeno.
Djevojka uoči da je to ozbiljan i lijep muškarac, pa pomisli: "Ovaj je sigurno došao da me kupi. Ako ga odbijem, ostaću kod onog siledžije koji će me ubiti. U svakom slučaju, lice ovog čovjeka je lijepo i prije se od njega mogu nadati dobru nego od onog grubog beduina. Možda je došao samo radi toga da čuje kako govorim. Odgovarat ću mu lijepo."
Pri svemu tome, djevojka je gledala preda se, a zatim podiže pogled prema trgovcu i reče umilnim glasom:
- Ve alejkumu-s-selam, gospodine! Poslanik, Bog mu se smilovao i spasio ga, naredio nam je da tako odgovaramo. Što se tiče tvoga pitanja o tome kako sam, ako hoćeš da zaista znaš, onda stanje kao što je moje možeš poželjeti samo neprijateljima.
Djevojka ušuti, a njene riječi toliko obradovaše trgovca da je bio izvan sebe od radosti. On se obrati beduinu:
- Koliko tražiš za nju? Djevojka je zaista plemenitog roda.
- Pokvario si mi djevojku tim riječima! - naljuti se beduin. - Zašto govoriš da je plemenitog roda kad pripada najnižoj vrsti ljudi? Neću ti je prodati!
Kada ću šta govori, trgovac shvati da je beduin malouman, pa mu reče:
- Smiri se. Kupit ću je s mahanom o kojoj govoriš.
- Koliko ćeš mi platiti za nju? - upita beduin.
- Sinu ime nadijeva samo otac. Traži koliko hoćeš.
- Ti ćeš reći cijenu - na to će beduin.
"Ovaj beduin je praznoglav", pomisli trgovac. "Ja ne znam njenu vrijednost, ali mi je osvojila srce rječitošću i izgledom. Još ako zna pisati i čitati, bit će to prava blagodat za nju i za onoga ko je kupi. Ali, ovaj beduin nije svjestan njene vrijednosti." Zatim se obrati beduinu:
- Starješino, platit ću ti dvije stotine dinara, ne računajući porez i odbitke koji pripadaju sultanu.
Beduin se razbjesni i povika na trgovca:
- Idi svojim putem! Da mi daješ stotinu dinara za ovaj komad ogrtača na njoj, ne bih ti ga prodao! Neću ti prodati djevojku, nego ću je zadržati za sebe da mi napasa deve i da mi melje u mlinu!
Zatim viknu na djevojku:
- Dolazi ovamo, smrdljivice! Neću te prodati! - a onda se obrati trgovcu: - Mislio sam da si čovjek koji nešto zna. Moga mi kalpaka, ako ne odeš od mene, čut ćeš nešto što ti se neće svidjeti!
"Ovaj beduin je lud", mislio je trgovac. "On ne zna koliko djevojka vrijedi, a ja mu sada neću ništa reći o njenoj vrijednosti. Da je pametan, ne bi govorio: Tako mi moga kalpaka! Allaha mi, ona vrijedi pravu riznicu dijamanata i ja nisam u stanju platiti koliko vrijedi. Međutim, platit ću mu koliko bude tražio, makar mi uzeo svu imovinu." Onda se obrati beduinu:
- Smiri se, šeiče, i kaži mi šta imaš od njene odjeće.
- Šta će ovim djevojkama odjeća? - odgovori beduin. - Allaha mi, i ovaj haljetak koji ima na sebi mnogo je za nju!
- Ako mi dopustiš - reče trgovac - otkrit ću joj lice i okrenuti je kako već okreću ljudi robinje pri kupovini.
- Kako ti drago - složi se beduin. - Neka ti Allah čuva mladost! Okreni je i spolja i iznutra, a ako hoćeš i svući je i vidi kakva je gola!
- Sačuvaj me, Bože! Pogledat ću joj samo lice - reče trgovac, pa priđe djevojci postiđen njenom ljepotom i dražima...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

57. noć
Kada nastupi pedeset i sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je trgovac prišao Nuzhatuzzemani postiđen njenom ljepotom, sjeo pored nje i rekao joj:
- Kako se zoveš, gospođice?
- Pitaš li me za moje sadašnje ili ranije ime?
- Zar imaš novo i staro ime?
- Da, moje staro ime je Nuzhatuzzemana, a moje novo ime je Gusatuzzemana.{104}
Kada ću te riječi, trgovcu oči zasuziše, te on upita djevojku:
- Imaš li bolesnog brata?
- Imam, Allaha mi, gospodine, ali me je sudbina rastavila od njega dok je bio bolestan u Jerusalemu.
Trgovac je bio zbunjen njenim umilnim riječima i mislio je: "Pravo je govorio beduin!"
Nuzhatuzzemana se sjeti brata, njegove bolesti i boravka u tuđini, te kako ga je ostavila dok je bio bolestan. Nije znala šta se dogodilo s njim. Sjeti se svega šta joj se zbilo s beduinom, sjeti se da je daleko od majke i oca i od domovine, pa joj niz obraze linuše suze i ona kaza stihove:


Ma gdje da si neka te Gospod čuva,
O, putniče što mi u srcu vječno počiva!

Gdje god da omrkneš neka je Allah uza te,
Neka te čuva od sudbine hirovite!

Nestao si, a oči mi za tobom tuguju
I suze mi bez prestanka niz obraze liju.

U kojoj zemlji živiš da mi je znati,
U kojem narodu i u čijem domu ćeš spati!

Ako vodu procvalog života sada piješ ti,
Gorke suze ja ne prestajem piti.

U vrijeme kada se ti predaješ snu
Nesanica mi u postelju stavlja glavnju.

Osim rastanka s tobom sve mogu podnijeti,
Al srce mi rastanak ne može izdržati.


Na njene stihove, trgovac zaplaka pa pruži ruku da joj obriše suze s obraza, ali djevojka pokri lice govoreći:
- Čuvaj se, gospodine!
Beduin je sjedio i vidjevši kako djevojka pokri lice pred trgovcem koji joj htjede obrisati suze s obraza, pomisli da mu ne dopušta da je okrene, pa joj priskoči s uzdom od deve, podiže je i udari djevojku po leđima tako snažno da ona licem pade po zemlji. Jedan kamenčić koji bijaše na zemlji zari joj se u obrvu i rasiječe je tako da joj krv poteče niz lice, te djevojka kriknu ošamućena i zaplaka. Trgovac se također rasplaka i reče:
- Moram kupiti ovu robinju makar za nju dao zlata koliko je teška i izbavit ću je od ovoga zlotvora!
Trgovac poče grditi beduina dok je djevojka ležala ošamućena, a kada dođe k sebi, ona obrisa suze i krv s lica. Onda pokri glavu, upre pogled prema nebu, tužna srca, pomoli se svome Gospodaru pa izgovori stihove:


Smilujte se onoj plemenitog roda
Što sada se silnom poniženju poda;

Što plače i sad gorke suze lije
Govoreć kako sudbini umakla nije.


Zatim se djevojka obrati trgovcu tihim glasom:
- Molim te, ne ostavljaj me ovome zlikovcu koji ne zna za Allaha! Ubit ću se ako ovu noć budem morala provesti kod njega! Spasi me, pa će Allah tebe spasiti svih strahota na ovome i na onom svijetu!
Trgovac ustade i obrati se beduinu:
- Šeiče, ova djevojka nije za tebe. Prodaj mi je pošto hoćeš.
- Uzmi je i plati - odgovori beduin - a ako je ti nećeš, odvest ću je na selo i ostaviti je tamo da sakuplja đubre i da napasa deve.
- Platit ću ti pedeset hiljada dinara - ponudi trgovac.
- Bože, sačuvaj! - povika beduin.
- Sedamdeset hiljada dinara - ponovo će trgovac.
- Bože, sačuvaj! - zgražavao se beduin. - To je tek glavnica, jer je kod mene pojela ječmene pogače u vrijednosti od devedeset hiljada dinara.
- Ni ti, ni tvoja porodica, niti tvoje pleme tokom cijelog života niste pojeli ječma u vrijednosti od hiljadu dinara! Reći ću ti još jednu riječ, pa ako ne budeš zadovoljan, odat ću te valiji Damaska, a on će ti oteti djevojku.
- Govori! - reče beduin.
- Stotinu hiljada dinara.
- Dajem ti je za tu cijenu i vjerujem da ću za taj novac moći kupiti soli.
Trgovac se nasmija, pa pođe kući i donese mu novac koji beduin uze misleći: "Moram poći u Jerusalem. Možda ću naći njenog brata, dovesti ga i prodati." Beduin uzjaha i krenu put Jerusalema. Stiže u han i upita za djevojčinog brata, ali ga ne nađe.
Eto, to se događalo s beduinom.
Što se tiče trgovca i Nuzhatuzzemane, on je preuze, pa joj obuče nešto svoje odjeće i povede je kući...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

58. noć
Kada nastupi pedeset i osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je trgovac, preuzveši djevojku od beduina, obukao joj nešto od svoje odjeće i poveo je kući gdje joj obuče najljepše haljine. Zatim je povede u čaršiju, kupi joj vrijedne stvari koje zamota u komad atlasa, metnu ih pred nju i reče:
- Sve je ovo za tebe, a želim jedino da, kada te odvedem valiji Damaska, kažeš pošto sam te kupio, premda to ne vrijedi ni tvoga nokta. Ako te on kupi, kaži mu šta sam učinio za te i zamoli ga da mi da preporuku za sultana. S tom preporukom otići ću njegovom ocu, gospodaru Bagdada, caru Omeru an-Numanu, ne bi li on zabranio da mi uzimaju poreze na platno i ostalu robu.
Na te riječi, djevojka zarida, a trgovac joj se obrati:
- Vidim da plačeš kad god ti spomenem Bagdad. Imaš li tamo nekoga koga voliš? Kaži mi da li uopće imaš nekoga tamo, jer poznajem sve trgovce u Bagdadu, ali i ostale ljude. Ako želiš poslati poruku, ja ću je proslijediti.
- Allaha mi - odgovori djevojka - ne poznajem tamo trgovce, niti bilo koga, već samo cara Omera an-Numana, gospodara Bagdada.
Kada trgovac ću te riječi, nasmija se silno obradovan i reče:
- Bogami, dobio sam ono što sam tražio! - a onda se obrati djevojci: - Jesu li te ranije nudili njemu?
- Nisu - reče djevojka - nego sam odrasla s njegovom kćerkom. Bila sam mu draga i iskazivao mi je veliko poštovanje. Ako hoćeš da ti car ispuni želju, daj mi tintu i pero da napišem pismo za te. Kada dođeš u Bagdad, predaj pismo caru Omeru an-Numanu i reci mu da je tvoju robinju Nuzhatuzzemanu ošinula sudbina, tako da su je prodavali iz jednog mjesta u drugo. Reci mu da ga pozdravljam, a kada se bude raspitivao o meni kaži da sam kod namjesnika Damaska.
Trgovac se čudio njenoj rječitosti, te je zavolje još više i reče:
- Mislim da su ljudi potcijenili tvoju pamet prodajući te za novac. Znaš li napamet Kuran?
- Znam - odgovori djevojka - a poznajem i filozofiju, medicinu, "Tumačenje" Hipokratovih aforizama od mudraca Galena, a i sama sam ih tumačila. Čitala sam Tezkiru, tummfoal-Burhan, izučavala sam Traktat Ibn al-Bajtara, raspravljala o al-Kanunu Ibn Sine, odgonetala sam simbole, slikala, raspravljala sam o geometriji i dobro savladala anatomiju. Čitala sam knjige šafiita, čitala sam predanja i gramatiku i raspravljala o ostalim naukama. Poznajem logiku, stilistiku, matematiku, računanje vremena, psihologiju, takvim. Sve sam te nauke poznavala. Donesi mi tintu i pero da napišem pismo koje će ti biti od pomoći na putu, tako da ti neće ni biti potrebne bilo kakve isprave.
Pošto je sasluša, trgovac uskliknu:
- Divno! Divno! Sretan li je onaj u čijem dvoru ćeš biti!
Potom donese tintu, i bakarno pero, pa poljubi tlo pred njom u znak poštovanja, a Nuzhatuzzemana uze svitak papira, dohvati pero i napisa stihove:


Zašto li san bježi s mojih očiju:
Jesi li ih naučio da bez tebe oči moje bdiju?

Zašto mi srce sjećajuč se tebe žarom plamti;
Da l' ćeš se, dragi, i ti mene tako sjećati?

Ah, da nam se hoće ranije slasti vratiti!
Dani minuše, al još sam se mogla sladiti.

Molim vjetar neće li mi dopuhati,
Vijesti od tebe meni nesretnoj donijeti.

Tugujem za tobom jer nemam zaštitnika -
I kamen može zdrobit tuga rastanka.


Kad napisa stihove, djevojka dometnu: "Piše vam ona koju su ophrvale brige, iscrpila je nesanica, u čiju tminu ne dopire svjetlost, koja ne razlikuje dan od noći, koja se prevrće na postelji nesanice i kojoj patnja otiskuje kolutove ispod očiju. Neprekidno u zvijezde zurim, kroz tminu proničem, topim se od briga i iznurenosti. Potrajala bi priča o meni i ništa mi osim plača ne može pomoći." Zatim napisa stihove:


Tek što jutrom u granju zapjeva ptica,
U meni se pokreće tuga - moj ubica.

I čim neko za dragim strasno uzdahne,
Moja ljubav prema milima još veća postane.

Jadam se zbog ljubavi onom ko je bez milosti;
Kako često se tijelo od voljenog mora rastati?!

Dok su joj suze tekle, djevojka napisa i ove stihove:

Ljubav mi otrova tijelo na dan rastanka,
Na oči nema sna od časa tvoga odlaska.

Tijelo mi se, evo, sasvim sasušilo,
Ne bi me prepoznao dok me oko ne bi vidjelo.


Na kraju svitka djevojka napisa: "Ovo pismo je od one koja je daleko od porodice i domovine, tužna i slomljena srca, od Nuzhatuzzemane."
Najzad, ona savi papir i pruži ga trgovcu koji ga uze i vidjevši šta na njemu piše, obradova se i uskliknu:
- Slava Onome koji ti je podario obličje...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

59. noć
Kada nastupi pedeset i deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Nuzhatuzzemana napisala pismo trgovcu i pružila mu ga, a on ga je uzeo, pročitao i saznavši šta u njemu piše, uskliknuo je:
- Slava Allahu koji ti je podario obličje!
Zatim joj poče ukazivati još veće poštovanje umiljavajući joj se cijeli dan. Kada pade večer, on ode na pijacu, donese nešto i nahrani djevojku, a onda je odvede u hamam, nađe hamamdžijku i reče joj:
- Kad joj opereš glavu, obuci je pa mi je pošalji da je vidim.
- Slušam i pokoravam se - odgovori hamamdžijka.
Trgovac donese za djevojku hrane, voća i svijeća, pa sve to stavi na klupicu u hamamu. Pošto je hamamdžijka okupa, obuče je, a kad djevojka izađe iz hamama i sjede na klupu, nađe pripremljeno jelo, te zajedno s hamamdžijkom poče jesti hranu i voće, a ostatak dadoše ženi koja je čuvala hamam. Zatim djevojka odspava do jutra, dok trgovac provede noć na drugome mjestu. Čim se on probudi, rasani djevojku, donese joj tanku košulju, dade joj mahramu vrijednu hiljadu dinara, tursku haljinu izvezenu zlatom i čizmice ukrašene suhim zlatom i draguljima. U uši joj udjenu menđuše s biserima vrijednim hiljadu dinara, na vrat joj metnu zlatnu ogrlicu i lanac od jantara koji joj se njihao među dojkama i dopirao do pupka. Na tome lancu bijaše deset kuglica i devet polumjeseca, a usred svakog polumjeseca bijaše rubin, i na svakoj kuglici također po jedan rubin. Lanac je vrijedio tri hiljade dinara. Odjeća u koju je trgovac odjenu vrijedjela je čitavo bogatstvo.
Trgovac reče Nuzhatuzzemani da se okiti najljepšim nakitom, te on pođe naprijed, a djevojka iza njega. Kada je ljudi ugledaše, bijahu opčinjeni njenom ljepotom i uzvikivali su:
- Slava Allahu, najljepšemu tvorcu! Blago onome čija je ova djevojka!
Trgovac je išao naprijed, a djevojka za njim dok ne stigoše careviću Šarkanu, pa kada stigoše k njemu, trgovac poljubi zemlju pred carevićem i reče:
- Sretni careviću, doveo sam ti na dar djevojku čudesnih osobina i kakvoj nema ravne u našem vremenu. Lijepa je i dobrostiva.
- Hoću da je vidim svojim očima - reče carević.
Trgovac izađe pa dovede djevojku pred carevića. Čim je Šarkan vidje, osjeti da je to njegova krv iako je Nuzhatuzzemana otišla kada je bila mala i on je nije viđao, ali je izvjesno vrijeme nakon njenog rođenja saznao da je dobio sestru po imenu Nuzhatuzzemana i brata po imenu Davulmekan. Tada se veoma naljutio na svoga oca bojeći se za carevinu, o čemu je ranije bilo riječi.
Pošto je, dakle, dovede pred carevića, trgovac reče:
- Čestiti careviću, ona je prekrasna i čudesna, tako da joj danas nema premca. Poznaje sve vjerske i svjetovne nauke.
- Uzmi onoliko koliko si dao za nju - reče carević. - Ostavi je i idi svojim putem.
- Slušam i pokoravam se - odgovori trgovac - ali mi napiši dekret da nikada neću plaćati desetinu na svoju trgovinu.
- Učinit ću ti to - prihvati carević - ali mi reci koliko si novaca izbrojao za nju.
- Odbrojao sam stotinu hiljada dinara i odjenuo sam je za stotinu hiljada dinara.
- Platit ću ti više - reče carević pa pozva haznadara i zapovijedi mu:
- Daj ovome trgovcu tri stotine hiljada dinara, i još dvadeset hiljada dinara.
Potom Šarkan dovede četvericu kadija kojima se obrati:
- Budite mi svjedoci da sam otkupio ovu djevojku i da se hoću oženiti njome.
Kadije napisaše dokument o njenom otkupu, te sačiniše bračni ugovor, dok je carević rasipao obilje novca na glave prisutnih. Sluge i paževi su sakupljali zlatnike koje je carević prosipao. Onda Šarkan naredi da se trgovcu napiše dekret, onako kako je želio, tj. da neće plaćati desetinu na svoju trgovinu i da mu ne smije nauditi niko u cijelome carstvu. Zatim naredi da mu daju skupocjenu odjeću...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

60. noć
Kada nastupi šezdeseta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je carević naredio da trgovcu napisu dekret po kome neće plaćati za svoj posao desetinu, niti će mu iko smetati u trgovini. Nakon toga, zapovijedi da mu daju skupocjenu odjeću, pa kada svi odoše od njega i ostadoše samo kadije i trgovac, Šarkan reče kadijama:
- Hoću da poslušate riječi ove djevojke koje govore o njenoj učenosti i obaviještenosti o svemu o čemu je govorio trgovac kako biste se uvjerili u istinitost njegovih riječi.
- To nije loše - rekoše kadije, a Šarkan naredi da se spusti zavjesa između njega i njegovih sagovornika, s jedne strane, i djevojke i njene pratnje, s druge strane. Žene koje bijahu s djevojkom iza zavjese počeše joj ljubiti ruke i noge saznavši da je postala Šarkanova žena. Zatim su kružile oko nje služeći je, rasterećujući je od odjeće i posmatrajući njenu ljepotu.
Žene emira i vezira saznaše da je carević Šarkan kupio djevojku kojoj nema ravne po ljepoti, znanju i odgoju, koja je savladala sve nauke, te da je odbrojao za nju tri stotine dvadeset hiljada dinara. Tako ju je oslobodio, vjenčao se s njom i pozvao četvericu kadija da je ispitaju da bi vidio kako će odgovarati na njihova pitanja. Žene zamoliše muževe za dopuštenje da pođu u dvorac u kome je bila Nuzhatuzzemana i kada stigoše, vidješe kako pred njom stoje sluge.
Nuzhatuzzemana vidje da joj dolaze žene emira i vezira, te skoči i pođe im u susret praćena robinjama. Ona izrazi dobrodošlicu ženama osmjehujući im se i plijeneći im srca, ponašajući se kao da je odrasla s njima. Žene su bile zapanjene njenom ljepotom i ljupkošću, njenom umnošću i odgojem, i govorile su jedna drugoj:
- Ovo nije robinja, već neka princeza!
Izražavale su joj veliko poštovanje, govoreći:
- Ti si ozarila naš grad, gospođo, i ukazala si čast našoj zemlji i carevini. Ovo carstvo je tvoje i ovaj dvorac je tvoj dvorac, a sve smo mi tvoje sluškinje. Allaha ti, ne uskraćuj nam dobročinstvo, već nas pusti da posmatramo tvoju ljepotu.
Ona im je zahvaljivala na tim riječima. I sve se to događalo dok je bila spuštena zavjesa između Nuzhatuzzemane i žena, s jedne strane, te Šarkana, četverice kadija i trgovca, s druge strane.
Onda Šarkan pozva Nuzhatuzzemanu:
- Djevojko! Ti što si nekad bila znamenita! Ovaj trgovac navodi da si učena i obrazovana, tvrdi da poznaješ nauke, sve do gramatike. Daj da čujemo od svega pomalo!
- Slušam i pokoravam se, careviću - reče Nuzhatuzzemana. - Prvi dio izlaganja odnosi se na politiku i carske vrline, te na ono što dolikuje ljudima od zakona i kakav treba da bude njihov moral. Znaj, careviću, da krajnji ciljevi čovjekovi pripadaju vjeri i ovome svijetu, jer niko ne može dospjeti do vjere osim preko ovozemnog života. Ovozemni život je izvanredan put ka zagrobnom životu. Poredak na svijetu uređuju ljudi svojim postupcima i djelima, a ljudska aktivnost se dijeli na četiri vrste: upravljanje, trgovina, poljoprivreda i zanatstvo. Za upravljanje je potrebna puna umješnost u vladanju i potpuna pronicljivost, budući da je upravljanje okosnica ovozemnog života koji je, opet, put ka budućem životu. Uzvišeni Allah je ovaj svijet udesio za svoje robove tako da je on poput hrane koju uzima putnik da bi dospio do svoga cilja. Svaki čovjek treba da uzima od ovoga svijeta onoliko koliko mu je potrebno da bi dospio do Allaha, te da se pri tome ne povodi za svojim porivima i strastima. Kada bi se ljudi koristili dobrima ovoga svijeta onoliko koliko je pravo, ne bi bilo sporenja, ali ljudi ta dobra uzurpiraju povodeći se za strastima, te zbog njihove predanosti strastima proizlaze nevolje. Zbog toga im je potreban vladar da dijeli pravdu među njima, da uređuje njihove poslove. Da car ne obuzdava ljude, jači bi sigurno podjarmili slabije. Azdešir je rekao: "Vjera i vlast se dopunjuju, jer vjera je riznica, a vlast je njen čuvar." Vjerski propisi i razum upućuju na to da ljudi treba da postave vlast koja će štititi obespravljenog od nasilnika, koja će biti pravična prema slabijem koga napadaju jači, koja će sputavati zlikovce i tirane. Znaj, careviću, da vrijeme zavisi od valjanosti careva morala. Allahov Poslanik, Bog mu se smilovao i spasio ga, rekao je o ljudima: "Ako su dva sloja ljudi pravedna, bit će i pravde među ljudima, a ako su oni pokvareni, i ljudi će biti pokvareni. Te dvije vrste ljudi su naučnici i vladari." Jedan mudrac je rekao: "Postoje tri vrste vlasti: pobožna vlast, vlast koja bdije nad svetinjama i vlast koja se podaje strastima." Što se tiče pobožne vlasti, ona podanike obavezuje na to da se drže svoje vjere i car mora biti najbogobojazniji, jer on daje primjer u pitanjima koja se odnose na vjeru i obavezuje ljude na to da se pokoravaju njegovim zapovijestima koje izdaje u skladu sa zakonskim propisima. Vladar je dužan da gnjevnoga stavlja na isto mjesto na koje stavlja i zadovoljnog, budući da se pokorava sudbini. Vlast koja bdije nad svetinjama stara se o vjeri i o svjetovnim stvarima, obavezujući ljude da se pridržavaju zakona i da drže do humanosti. Takav vladar mora objediniti pero i mač, jer ko se ogriješio o ono što je perom napisano posrnut će. On također ispravlja ono što je iskrivljeno oštricom mača i širi pravičnost među ljudima. Što se tiče vlasti koja se podaje strastima, njena jedina vjera je zadovoljenje strasti, i takav vladar se ne plaši gnjeva svoga Gospodara koji mu je dao vlast. Kraj njegove vladavine je propast, a i domet njegovih zlodjela je također propast.
Mudraci su kazali: "Caru treba mnogo ljudi, a njima je potreban jedan čovjek." Zato car treba da poznaje osobine podanika kako bi njihovu raznolikost preobrazio u saglasje, kako bi ih sve obuhvatio svojom pravičnošću i zasuo svojom darežljivošću. Treba da znaš, careviću, da je Azdešir, treći perzijski car, osvojio sve oblasti i podijelio ih na četiri dijela. Zato je sebi napravio četiri prstena, za svaki dio jedan prsten. Prvi prsten bijaše prsten mora, policije i sigurnosti, i na njemu je bilo napisano "vlast"; drugi prsten je prsten poreza, i na njemu je pisalo "uprava"; treći prsten bijaše za ishranu, i na njemu je pisalo "izobilje"; četvrti prsten bio je za pritužbe, i na njemu je pisalo "pravičnost." Takva praksa vladala je kod Persijanaca do pojave islama. Perzijski car je pisao svome sinu koji je bio u njegovoj vojsci: "Nemoj biti odveć darežljiv prema svojim vojnicima, jer ćeš im postati nepotreban"...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

61. noć
Kada nastupi šezdeset i prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Nuzhatuzzemana rekla kako je perzijski car pisao svome sinu u vojsci.: "Nemoj biti odveć darežljiv prema svojim vojnicima, jer ćeš im postati nepotreban. Nemoj ih previše maltretirati, jer ćeš ih razdražiti. Darivaj ih umjereno i lijepo ih nagrađuj. Budi darežljiv kada si u izobilju, a ne tlači ih u bijedi." Priča se da je jedan beduin došao al-Mensuru i rekao mu:
- Muči svoga psa glađu i on će poći za tobom.
Al-Mensur se naljuti na beduina zbog tih riječi, ali Abu Abbas at-Tusi reče:
- Bojim se da mu neko drugi ne mahne pogačom, pa će me ostaviti i za njim poći.
Al-Mensura prođe bijes, te on shvati da su te riječi istinite i naredi da nagrade beduina.
Znaj, careviću, da je Abdulmelik ibn Mervan pisao svome bratu Abdulazizu ibn Mervanu kada ga je poslao u Egipat: "Motri na svoje pisare i dvorjane. Pisari će te obavještavati o pravom stanju stvari, a dvorjani će te upoznati s protokolom; onaj što odlazi od tebe upoznat će te s tvojom vojskom."
Kada je Omer ibn al-Hattab uzimao nekoga u službu, postavljao je četiri uvjeta: da ne jaše konja za vuču, da ne nosi skupocjenu odjeću, da ne troši na ishranu ratni plijen i da ne odgađa molitvu. Kaže se: Nema blaga vrednijeg od pameti, niti veće pameti od razboritosti; ništa nije uzvišenije od bogobojaznosti; ništa nije dragocjenije od lijepe naravi; nema veće uravnoteženosti od dobrog odgoja; u saglasju je najveća korist; nema ništa unosnije od dobrog djela, niti dobiti veće od Allahove nagrade; nema veće bogobojaznosti od poštovanja zakona; nema bolje naknade od promišljanja, niti pobožnosti od vršenja Božijih zapovijesti i nema bolje vjere od stida; nema boljeg računa od skromnosti, niti časti od učenosti. Zato čuvaj glavu s onim što je u njoj i tijelo zajedno s onim što je u njemu! Misli na smrt i na belaj! Rekao je Alija, neka je Allah zadovoljan njime: "Čuvajte se zlih žena i budite oprezni prema njima. Ne savjetujte se s njima, ali se nemojte ustručavati da budete milostivi prema njima, tako da ne bi poželjele spletkariti protiv vas." Također je govorio: "Ko izgubi odmjerenost, izgubio je razum." Rekao je Omer, neka je Allah zadovoljan njime: "Postoje tri vrste žena: žena koja se predaje Allahu, voli, rađa i pomaže mužu u borbi koju on vodi sa svojom sudbinom, a ne pomaže sudbini protiv njega; druga vrsta žene je ona koja se potpuno predaje samo djeci; i treća vrsta je ona koju je Allah stvorio poput lanca koji stavlja na vrat kome hoće. Muškaraca također ima tri vrste: pametan čovjek koji postupa prema onome što misli; čovjek koji je pametniji od prvoga, jer kada treba da uradi neki posao čije posljedice mu nisu poznate odlazi ljudima koji pravilno misle i postupa prema njihovom mišljenju; treća vrsta je čovjek koji ne zna pravoga puta, a ne sluša onoga ko bi ga htio povesti."
U svemu mora biti pravde, čak je i robinjama pravda potrebna. Kao primjer, navode se drumski razbojnici koji ljudima zlo nanose: kada ne bi bili međusobno pravični i kada se ne bi pridržavali pravila pri podjeli plijena, njihova bi se družina svakako raspala. Ukratko, vrhunac morala je plemenitost i lijepa narav. Divno li je rekao pjesnik:


Mladić je blagošću svijet osvojio,
Ah, kada bi i ti takav postao!


Drugi pjesnik veli:


Savršenstvo je u blagosti, u praštanju veličina;
U iskrenosti je spas za čovjeka iskrena;

Onaj ko se svojim blagom uznosi
Nalik je prolaznoj jutarnjoj rosi.


Potom Nuzhatuzzemana poče govoriti o carskoj vladavini, dok prisutni ne izjaviše:
- Nismo vidjeli nekoga da tako raspravlja o vlasti kao ova djevojka. Možda ćemo čuti kako raspravlja i o nečemu drugom.
Ona shvati o čemu govore, pa reče:
- Što se tiče lijepog odgoja, to je vrlo široko područje, jer lijep odgoj predstavlja savršenstvo.
Jednom prilikom, pleme Benu Tamim pošalje delegaciju halifi Muaviji, a u delegaciji bijaše i al-Ahnaf ibn Kajs. Dvorjan ode Muaviji da zatraži dozvolu za ulazak delegacije i reče:
- Zapovjedniče pravovjernih, Iračani žele da uđu i porazgovaraju s tobom, da ih saslušaš.
- A ko je pred vratima? - upita halifa.
- Ljudi iz plemena Benu Tamim - odgovori dvorjan.
- Neka uđu - reče halifa, te oni uđoše zajedno sa al-Ahnafom ibn Kajsom.
- Priđi bliže, Abu Bahre! - obrati mu se Muavija. - Hoću da čujem šta imaš reći. Možeš li me kako posavjetovati?
Na to mu al-Ahnaf odgovori:
- Češljaj kosu, podrezuj brkove, sijeci nokte, čupaj dlake pod pazuhom, brij stidno mjesto i koristi četkicu za zube. Sve to sadrži sedamdeset i dvije vrline. Kupaj se petkom da bi tako sprao grijehe od petka do petka...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

62. noć
Kada nastupi šezdeset i druga noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, kako je Nuzhatuzzemana pričala da je al-Ahnaf ibn Kajs odgovorio Muaviji da koristi četkicu za zube, te da u onome što mu je nabrojao ima sedamdeset i dvije vrline. Najzad, treba da se kupa petkom da bi sprao grijehe između dva petka.
- Šta preporučuješ samome sebi? - upita ga Muavija.
- Da stajem nogama na zemlju, da hodam bez žurbe i da gledam kuda idem.
- Kako se ponašaš kada odeš grupi svojih ljudi koji imaju niži rang od emira? - nastavi Muavija.
- Oborim pogled od stida, prvi ih pozdravim, ne govorim o onome što me se ne tiče i malo pričam.
- Kako se ponašaš prema onima koji su ti ravni?
- Slušam ih kada govore i ne napadam kada oni napadaju.
- A šta radiš kada odeš svojim pretpostavljenim?
- Pozdravim ih bez imalo snishodljivosti i čekam da mi odgovore. Ako mi kažu da priđem, ja im priđem, a ako mi kažu da se udaljim, ja i odem.
- Kako postupaš sa svojom ženom? - upita Muavija.
- Poštedi me toga pitanja, zapovjednice pravovjernih.
- Zaklinjem te da mi kažeš - navaljivao je halifa.
- Blago postupam s njom - odgovori al-Ahnaf. - Ispoljavam prijateljstvo prema njoj i nemilice trošim, jer je žena stvorena od krivoga rebra.
- A šta radiš kada hoćeš voditi ljubav s njom? - upita Muavija.
- Razgovaram s njom dok joj duša ne omekša, ljubim je dok se ne uzbudi, pa kada se dogodi, znaš već šta, prevrnem je na leđa. I čim sperma dospije u njeno krilo, kažem: "Bože, učini je blagoslovljenom, a nemoj je unesrećiti, i podari joj najljepši izgled!" Potom ustajem s nje da se operem, sipam vodu na ruke, pa polijevam njeno tijelo i zahvaljujem Allahu što mi je dao takvu blagodat.
- Lijepo si odgovarao - reče Muavija. - Sada mi reci šta ti je potrebno.
- Potrebno mi je da budeš bogobojazan dok vladaš podanicima i da budeš pravičan prema svima - odgovori al-Ahnaf, pa ode od Muavije koji zatim reče:
- Kada bi u Iraku postojao samo on, bilo bi dovoljno.
Nakon toga, Nuzhatuzzemana nastavi:
- Eto, to je samo dio blaga o lijepom ponašanju. Znaj, careviću, da je Muajkib upravljao blagajnom u vrijeme halife Omera ibn al-Hattaba, neka mu se uzvišeni Allah smiluje...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

63. noć
Kada nastupi šezdeset i treća noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, kako je Nuzhatuzzemana pripovijedala:
Znaj, careviću, da je Muajkib upravljao blagajnom u vrijeme halife Omera ibn al-Hattaba. Jednoga dana, Muajkib ugleda Omerovog sina i dade mu dirhem iz blagajne. Pošto mu dadoh dirhem, pričao je Muajkib, pođem svojoj kući i dok sam ja sjedio, dođe mi Omerov izaslanik. Uplaših se halife i pođoh k njemu, kad ugledah dirhem u njegovoj ruci i halifa mi
reče:
- Teško tebi, Muajkibe! Otkrio sam nešto u vezi s tobom.
- Šta to, zapovjedniče pravovjernih? - upitah.
- Na Sudnjem danu ćeš zbog ovoga dirhema doći u sukob sa zajednicom Muhammedovom, Bog mu se smilovao i spasio ga.
Halifa Omer zatim napisa pismo Abu Musau al-Ašariju u kome je stajalo: "Kada primiš moje pismo, daj ljudima ono što im pripada, a ostatak donesi meni." Abu Musa tako i učini. Pošto je halifat preuzeo Osman, on napisa Abu Musau isto takvo pismo, te on postupi na isti način, ali se ovaj put s Abu Musaom pojavi i Zijad. Kada staviše porez pred Osmana, dođe njegov sin, uze jedan dirhem i pošto Zijad zaplaka, Osman upita:
- Zašto plačeš?
Zijad odgovori:
- Na isti način sam bio došao Omeru ibn al-Hattabu i kada je njegov sin uzeo dirhem, Omer je naredio da mu ga oduzmu. Tvoj sin je također uzeo dirhem, ali nisam vidio da mu ga je neko oduzeo, ili da mu je neko nešto rekao.
- A gdje možemo naći još jednog takvog kakav je bio Omer? - reče Osman.
Zejd ibn Eslem priča da mu je otac kazivao:
- Jedne noći pođoh s Omerom i ugledasmo rasplamsalu vatru. Tada Omer reče:
- Ja mislim, Esleme, da su to putnici kojima je dodijala studen. Hajdemo k njima.
I mi pođosmo, te ugledasmo jednu ženu koja loži vatru pod kotlićem dok su djeca oko nje plakala.
- Es-selamu alejkum, ljudi svjetlosti! - reče Omer ne htijući da ih oslovi sa "vi što vatru ložite". - Šta se s vama događa?
- Dodijala nam je studen i noć - odgovori žena.
- A zašto ovi plaču?
- Zbog gladi.
- A šta će ti ovaj kotlić?
- U njemu je voda kojom ih umirujem. Omer ibn al-Hattab će sigurno pred Allahom odgovarati za njih na Sudnjem danu.
- A kako Omer može znati za njih?
- Kako može vladati ljudima ako ne mari za njih? - reče žena.
Omer se okrenu prema meni, pričao je Eslem, i reče:
- Hajdemo! - te pohitasmo do blagajne. Omer izvadi vreću brašna, ćup masla i obrati mi se:
- Natovari ovo na me!
- Ja ću to ponijeti umjesto tebe, zapovjedniče pravovjernih - odgovorih mu.
- Hoćeš li ponijeti moje breme i na Sudnjem danu?
Natovarih na halifu hranu, te pohitasmo i stavismo je pred onu ženu. Onda Omer izvadi malo brašna govoreći ženi da mu još doda. Puhao je pod kotlić i pošto je imao dugu bradu, vidio sam kako mu dim prolazi kroz nju. Raspirivao je vatru dok se brašno nije skuhalo, te on uze mjericu masla, ubaci ga u kotlić i reče:
- Ti hrani djecu, a ja ću im hladiti hranu.
Tako su radili dok se djeca ne najedoše. Onda Omer ostavi ženi preostalo brašno, pa se obrati meni:
- Esleme, vidio sam da djeca plaču zbog gladi i nisam htio otići dok ne utvrdim otkuda dolazi ona svjetlost...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.
64. noć
Kada nastupi šezdeset i četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Nuzhatuzzemana pričala:
- Pripovijedaju kako je jednom Omer prošao pored nekog pastira koji je bio rob. Omer htjede kupiti jednu ovcu, ali mu pastir reče:
- Nisu moje.
- Potreban mi je upravo takav čovjek kao što si ti - reče Omer i kupi pastira koga potom oslobodi i uzviknu:
- Bože moj, podari mi najveće oslobođenje isto onako kao što si mi podario najmanje oslobođenje!
Priča se da je Omer ibn al-Hattab hranio sluge mlijekom dok je on sam jeo lošu hranu; odijevao im je mehku odjeću, a sam je nosio grubu. Pružao je ljudima ono što im pripada, dajući i više nego što im pripada. Jednome je čovjeku dao četiri hiljade dirhema dodavši mu još hiljadu. Tada ga je neko upitao:
- Da li bi dodao i svome sinu koliko si dodao tome čovjeku?
- To je zbog pouzdanosti njegovog oca na Uhudu{105} - odgovori halifa.
Al-Hasan je kazivao:
- Jednom donesoše Omeru mnoštvo novaca. Utom se pojavi Hafsa i reče mu:
- Zapovjedniče pravovjernih, a gdje je dio koji pripada tvojim rođacima?
- Hafsa - odgovori Omer - Allah mi zapovjeda da rođacima dam dio vlastite imovine, a ne imovine koja pripada muslimanima. Ti, Hafsa, ugađaš svojoj rodbini, a ljutiš oca.
Hafsa ode vukući skute.
Omerov sin priča:
- Jedne godine sam molio Boga da mi otkrije pravu prirodu moga oca i onda ga vidjeh kako briše znoj s čela, te mu rekoh:
- Kako si, babo?
- Da nije milosti moga Gospodara, otac bi ti sigurno propao - odgovori on.
Zatim Nuzhatuzzemana reče:
- Poslušaj, sretni careviću, drugi dio drugoga poglavlja koje se odnosi na lijepo ponašanje i ljudske vrline, a u kome se govori o Muhammedovim sljedbenicima i bogougodnicima. Hasan al-Basri je rekao:
- Duša ne napušta ovaj svijet dok čovjek ne zažali za tri stvari: što nije uživao u onome što je stekao, što nije postigao ono čemu se nadao i što nije pripremio mnoštvo opskrbe za put na koji je krenuo.
Jednom su pitali Sufjana:
- Može li biti isposnik čovjek koji je bogat?
- Da, ako podnosi iskušenja i ako je Bogu zahvalan - odgovori Sufjan.
Priča se da je Abdullah ibn Šeddad, kada mu se primakla smrt, pozvao svoga sina Muhammeda i savjetovao ga:
- Sine moj, vidim da me smrt zove. Ti se boj svoga Gospodara i tajno i javno, zahvaljuj Allahu na blagodatima, budi iskren kada govoriš. Zahvalnost je vjesnik još veće blagodati, a bogobojaznost je najbolji zalog budućnosti, kao što neko reče:


Ne vidjeh da je sretan ko je blago sakupio,
Već je sretan ko se Bogu svome priklonio;

Najbolja je imovina bojati se Boga,
A Allah će nagraditi roba bogobojaznoga.


Zatim Nuzhatuzzemana reče:
- Neka car posluša anegdote iz drugog odjeljka prvog poglavlja.
- A kakve su to anegdote? - upitaše je.
Nuzhatuzzemana poče pričati:
- Kada je Omer ibn Abdulaziz preuzeo hilafet, dođe svojoj porodici, te uze ono što su imali i stavi u blagajnu. Onda Umajadi pojuriše njegovoj amidžinci Fatimi, Mervanovoj kćeri, te ona posla glasnika s porukom da se mora sastati s njim. Zatim ode k njemu noću. Omer joj pomože da sjaše i pošto ona sjede, reče joj:
- Amidžince, bolje je da ti prva govoriš jer je tebi nešto potrebno. Reci mi šta želiš.
- Zapovjedniče pravovjernih - reče ona - preče je da ti govoriš jer će tvoje mišljenje otkriti ono što se ne vidi.
- Uzvišeni Allah je poslao Muhammeda, Bog mu se smilovao i spasio ga, kao milost svjetovima i kao kaznu drugim narodima. Zatim mu je odabrao mjesto pored sebe i pozvao ga...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

65. noć
Kada nastupi šezdeset i peta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, kako Nuzhatuzzemana pripovijeda da je Omer ibn Abdulaziz rekao:
- Uzvišeni Allah je poslao Muhammeda, Bog mu se smilovao i spasio ga, kao milost svjetovima i kao kaznu drugim narodima. Zatim mu je odabrao mjesto pored sebe i pozvao ga, a ljudima je ostavio rijeku da utoljavaju žeđ. Poslije Poslanika halifom je postao Abu Bekr, tako da je rijeka tekla svojim tokom i on je radio onako kako je Allahu bilo po volji. Nakon Abu Bekra došao je Omer koji je činio dobra djela s takvim žarom da niko nije mogao raditi kao on. Kada je na vlast došao Osman, on je od jedne rijeke napravio dvije, a kada je zavladao Muavija on je napravio još više rukavaca koje su zatim dalje granali Jezid i Mervanovi sinovi među kojima su Abdulmelik, al-Velid i Sulejman, sve dok vlast nije prešla na me. Ja hoću da rijeku vratim u prvobitno stanje.
- Htjela sam samo da čujem tvoju riječ - reče Fatima. - Pošto tako razgovaraš sa mnom, neću ti ništa spominjati.
Potom se ona vrati Umajadima i reče im:
- Sada kušajte posljedice toga što ste se orodili sa Omerom ibn al-Hattabom.
Vele da je Omer ibn Abdulaziz, kada mu se primakla smrt, okupio svoju djecu, te mu Meslema ibn Abdulmelik reče:
- Zapovjedniče pravovjernih, kako ćeš ostaviti svoju djecu kao siromahe, a ti si taj koji brine o njima? Dok si živ, niko ti ne brani da im iz državne blagajne daš toliko da se obogate. Bolje je da učiniš tako nego da to prepustiš vladaru koji će doći poslije tebe.
Omer pogleda Meslemu srdito i s čuđenjem:
- Ja im to nisam dao za svoga života, pa zar da budem zbog njih nesretan poslije smrti? Neki moji sinovi su pokorni uzvišenome Allahu i On će urediti njihov problem, a one koji su neposlušni ja ne mogu pomagati. Ja i ti smo, Meslema, bili prisutni kada je sahranjivan jedan od Mervanovih sinova. Kada me je san savladao, vidio sam ga kako se podvrgava kazni uzvišenoga Allaha. Veoma sam se uplašio i zavjetovao se Allahu da neću raditi ono što je on uradio ako dobijem vlast. Na tome sam istrajavao cijeloga života i nadam se milosti svoga Gospodara.
Meslema je također kazivao:
- Prisustvovao sam sahrani jednog čovjeka. Nakon dženaze, ophrve me san u kome vidim toga čovjeka u nekom lugu gdje teku rijeke, a na njemu bijaše bijela odjeća. On mi priđe i reče:
- Neka ljudi dobro čine upravo zbog ovoga.
O tome je mnogo rečeno.
Jedan od pouzdanih ljudi je pričao:
- U doba vladavine halife Omera ibn Abdulaziza muzao sam ovce. Jednom naiđem pored nekog pastira i ugledam vuka među njegovim ovcama, tačnije nekoliko vukova. Pomislih da su to psi, jer prije toga nisam vidio vukove, i upitah pastira:
- Šta radiš s ovim psima?
- Nisu to psi, već vuci - odgovori on.
- Zar vuci ne nanose štetu stoci?
- Kada je s glavom sve u redu, onda je i tijelo u redu - odgovori pastir.
Omer ibn Abdulaziz je držao govor na jednome mimberu od gline. Najprije je zahvalio Allahu, a zatim je govorio o tri stvari:
- Ljudi, budite dobri tajno da biste mogli biti dobri prema svojoj braći javno; uzdržavajte se od ovosvjetskih užitaka; znajte da između bilo kojeg čovjeka i Adema nema nikog živog među mrtvima. Abdulmelik je umro, kao i onaj prije njega; umrijet će Omer, kao i oni poslije njega.
Na to mu Meslema reče:
- Zapovjedniče pravovjernih, kako bi bilo da ti podmetnemo jastuk da se nasloniš malo?
- Bojim se da i time ne zaradim grijeh na Sudnjem danu.
Nakon toga, Omer jeknu i pade bez svijesti, a Fatima viknu:
- Merjema! Mezahime! Hej, vi! Pogledajte ovoga čovjeka!
Zatim mu Fatima priđe i poče ga polijevati vodom plačući dok on ne dođe k sebi, pa kada je vidje kako plače, Omer reče:
- Zašto plačeš, Fatima?
- Zapovjedniče pravovjernih - odgovori ona - učinilo mi se da ćeš umrijeti pred nama, pa sam pomislila kako ćeš stradati pred uzvišenim Allahom poslije smrti, da ćeš ostaviti ovaj svijet i nas. Zato sam plakala.
- Pretjerala si, Fatima - reče Omer pa htjede ustati, ali se opet stropošta. Fatima ga prihvati vičući:
- Ti si mi i otac i majka, zapovjedniče pravovjernih! Mi ne možemo svi razgovarati s tobom.
Zatim, Nuzhatuzzemana reče svome bratu Šarkanu i četverici kadija:
- Sada slijedi kraj drugog dijela prvoga poglavlja...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

66. noć
Kada nastupi šezdeset i šesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Nuzhatuzzemana rekla svome bratu, ne znajući da je to on, u prisustvu četverice kadija i trgovca:
- Sada slijedi kraj drugog dijela prvoga poglavlja.
Jednom je Omer ibn Abdulaziz napisao ljudima koji su praznovali: Mah mi je svjedok u svetome mjesecu i u svetome gradu, na dan hadžiluka, da ne snosim odgovornost za nepravdu koja vam je nanesena, niti za neprijateljstvo vaših neprijatelja. Ako sam ja tako nešto naredio, ili dao osnova za takvo naređenje, ako sam o tome nešto znao, nadam se da će mi to biti oprošteno. Nikome ne dopuštam nasilje, jer sam ja odgovoran za svakoga kome je nepravda učinjena. Ako bilo ko od mojih ljudi odstupa od pravičnosti i propisa, nemojte mu se pokoravati sve dok se ne vrati pravičnosti."
Također je rekao Omer, neka je Allah zadovoljan njime:
- Ne bih volio da me smrt mimoiđe, jer je ona posljednja nagrada vjerniku.
Neko od pouzdanih ljudi je pričao:
- Došao sam jednom prilikom Omeru ibn Abdulazizu kada je bio halifa i vidjeh pred njim dvanaest dirhema. Omer naredi da ih stave u državnu blagajnu, te ja rekoh:
- Zapovjedniče pravovjernih, od svoje djece si načinio siromahe koji nemaju ničega. Dobro bi bilo da nešto daš njima i siromašnim članovima svoje porodice.
- Priđi bliže!- reče Omer i kada mu priđoh, on reče:
- Što se tiče tvojih riječi da sam vlastitu djecu učinio siromasima, te da dam štogod njima i siromašnim članovima svoje porodice, one nisu umjesne jer se Allah brine o mojoj djeci i o siromašnim članovima moje porodice. On je njihov zaštitnik. Njih ima dvije vrste: jedni su oni koji se boje Allaha i Allah će za njih naći izlaz; drugi su skloni grješenju i ja ih zaista neću osnaživati u grješenju prema Allahu.
Zatim Omer posla po svoju djecu. Dovedoše mu dvanaest muškaraca i kada ih ugleda, Omeru oči zasuziše, te reče:
- Vaš otac je u velikoj dilemi: ako se obogatite, otac će u Džehennem otići, a ako siromašni ostanete, vaš otac će u Džennet otići. On više voli da ode u Džennet nego da se obogatite. Sada odlazite i ja vas prepuštam Allahovoj zaštiti.
Halid ibn Safvan veli:
- Jednom sam u društvu Jusufa ibn Omera pošao Hišamu ibn Abdulmeliku. Stigoh k njemu u vrijeme kada je bio izašao s pratnjom i slugama, te se zaustavio u jednome mjestu gdje mu podigoše šator. Pošto ljudi zauzeše svoja mjesta, ja priđoh sa strane na kojoj je bio ćilim i pogledah halifu. Čim nam se pogledi sretoše, rekoh mu:
- Neka te Allah obaspe svojim blagodetima, zapovjedniče pravovjernih. Neka ti u svim poslovima da zdrav razum i neka ti ne pomuti radost, zapovjedniče pravovjernih. Nemam za tebe rječitijeg savjeta od priče o jednom caru koji je vladao prije tebe.
Halifa koji se dotle bijaše nalaktio sjede i reče:
- De da čujemo, Ibn Safvane!
- Zapovjedniče pravovjernih - počeh ja - jedne godine dođe neki car prije tebe u ovu zemlju i obrati se sabesjednicima:
- Jeste li vidjeli nešto slično onome što ja imam i da li je nekome darovano nešto poput onoga što je darovano meni?
Pored njega bijaše jedan od bogougodnih ljudi koji pomažu istinu i hode njenim putem. Taj čovjek reče:
- Krupna je ta stvar o kojoj pitaš, care. Dopuštaš li mi da ti odgovorim?
- Da - odgovori car.
- Misliš li da je to što imaš neprolazno?
- Prolazno je - odgovori car.
- Zašto se onda, koliko vidim, oduševljavaš nečim što ćeš kratko imati, a za što ćeš dugo odgovarati i poslužit ćeš kao zalog na Sudnjem danu?
- Čemu onda da težim i čemu da stremim? - upita car?
- Treba da ostaneš u svojoj carevini i da radiš pokoravajući se uzvišenome Allahu, ili obuci prnje i obožavaj svoga Gospodara dok ti ne dođe suđeni čas. U zoru ću doći k tebi - reče taj čovjek.
I zaista, pripovijeda Halid ibn Safvan, čovjek u zoru pokuca na careva vrata i vidje ga kako skida krunu i sprema se da pođe držeći do njegovog savjeta. Hišam ibn Abdulmelik je gorko plakao, tako da je bradu nakvasio, pa naredi da skinu ono što je bilo na njemu i ostade u svome dvorcu. Namjesnici i sluge dođoše Halidu ibn Safvanu i rekoše:
- Šta učini sa zapovjednikom pravovjernih! Pokvario si mu užitak i zagorčao život!
Zatim Nuzhatuzzemana reče Šarkanu:
- U tome poglavlju ima mnogo pouka! Nisam u stanju navesti ukratko, na jednome mjestu, sve što se u njemu nalazi.
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

67. noć
Kada nastupi šezdeset i sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Nuzhatuzzemana rekla Šarkanu:
- U tome poglavlju ima mnogo pouka! Nisam u stanju navesti ukratko, na jednome mjestu, sve što se nalazi u njemu. Tokom vremena, čestiti care, navest ću još više.
Onda progovoriše četverica kadija:
- Ova djevojka je pravo čudo, care. Ona je dragulj našega stoljeća. Nikada nismo čuli ni vidjeli nekoga sličnog njoj.
Zatim ostaviše cara i odoše, a Šarkan se obrati slugama:
- Pripremajte svadbu i spremajte jela svih vrsta.
Sluge se istog časa povinovaše naređenju. Spremiše hranu, a Šarkan naredi ženama emira, vezira i drugih državnih uglednika da ne odlaze dok ne budu prisustvovale prikazivanju nevjeste.
U predvečerje pripremiše sofre s hranom kakvih duša samo poželjeti može i kakvih se oko nagledati ne može. Svi prisutni su jeli dok se ne zasitiše, a car bijaše naredio da dođu sve pjevačice u Damasku, kao i sve carske djevojke koje su znale pjevati, te one stigoše u dvorac.
Kad pade večer i spusti se tama, zapališe se svijeće od gradske kapije do dvorskih vrata, s lijeve i s desne strane, te emiri, veziri i dostojanstvenici prođoše ispred Šarkana. Sluškinje odvedoše djevojku da je nagizdaju, ali ustanoviše da joj nisu potrebni nikakvi ukrasi.
Car Šarkan ode u hamam i čim izađe iz njega, sjede na divan, pa mu pokazaše nevjestu koju nakon toga svukoše i počeše učiti onome čemu se već poučavaju djevojke kada ih prve noći privode mužu. Najzad Šarkan ode djevojci i uze joj nevinost. Te noći ona zatrudnje s njim i poslije mu saopći novost. Silno se radujući, Šarkan naredi učenim ljudima da zapišu datum začeća. Sutradan, on sjede na prijesto, pa pred njega kročiše državni prvaci i čestitaše mu. Šarkan pozva sekretara i naredi mu da napiše pismo njegovom ocu, Omeru an-Numanu, i obavijesti ga da je kupio učenu i obrazovanu djevojku koja je savladala sve znanosti, te da je mora poslati u Bagdad da posjeti brata Davulmekama i sestru Nuzhatuzzemanu. Napisa mu da je oslobodio djevojku, da su se vjenčali, da je s njom spavao, te da je zatrudnjela. Potom stavi pečat na pismo i uputi ga ocu po glasonoši koji se nije vraćao čitav mjesec dana. Najzad glasonoša stiže sa odgovorom za Šarkana. Carević uze pismo i pročita ga. Nakon bismile, u pismu je stajalo:
"Ovo pismo je od ojađenog čovjeka koji je izgubio dvoje djece i koji je napustio domovinu - od cara Omera an-Numana njegovom sinu Šarkanu. Znaj da mi je nakon tvoga odlaska vrlo teško, toliko da to ne mogu podnijeti i da to više ne mogu tajiti. Sve se zbilo kada sam otišao u lov. Davulmekan me molio da pođe u Hidžaz, ali mu, plašeći se zle sudbine, nisam dopustio da otputuje do naredne ili za dvije godine. Pošto sam otišao u lov, bio sam odsutan cijeli mjesec dana...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

68. noć
Kada nastupi šezdeset i osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je car Omer an-Numan pisao u pismu:
"Pošto sam otišao u lov, bio sam odsutan cijeli mjesec dana. Kada se vratih, vidjeh da su tvoj brat i sestra uzeli nešto novaca i krišom otputovali s hadžijama. Čim sam to saznao, smrači mi se pred očima. Iščekivao sam povratak hadžija nadajući se da će i moja djeca doći s njima. Kad stigoše hadžije, raspitivao sam se o djeci, ali mi niko ništa nije mogao reći. Zato sam obukao odoru žalosti, slomljena sam srca, bez sna, ogrezao u suzama." Onda je dopisao stihove:


Njihovi likovi još nisu u meni nestali,
Već su se na počasnom mjestu u srcu mi smjestili.

Kad se povratku ne bih nadao, ni trena ne bih živio;
Da nije njihovih likova, ne bih se ni časa smirio.


Najzad je napisao ovu rečenicu:
"Pozdravljajući te i one koji su uz tebe, dajem ti na znanje da treba da se ustrajno raspituješ o njima, jer je to naša sramota."
Kada Šarkan pročita pismo, obuze ga tuga za ocem, ali se obradova što su nestali njegov brat i sestra. On uze pismo i odnese ga svojoj ženi Nuzhatuzzemani ne znajući da mu je ona sestra. Ona također nije znala da joj je brat Šarkan koji je zalazio k njoj danonoćno, sve dok ne dođe vrijeme za porođaj. Tada Nuzhatuzzemana sjede na mjesto za porođaj i Allah joj olakša porođajne muke. Ona rodi kćer, te posla po Šarkana i čim ovaj dođe, reče mu:
- Evo tvoje kćeri. Nadjeni joj ime kakvo hoćeš.
- Običaj je da ljudi nadijevaju imena djeci sedmog dana nakon rođenja - odgovori Šarkan, pa se sagnu nad kćerkom i poljubi je. Pri tom ugleda na njenom vratu jedan od ona tri dragulja koje je princeza Abriza donijela iz zemlje Bizantinaca. Ugledavši dragulj obješen o vrat svoje kćeri, Šarkanu se pamet pomuti i obuze ga silan gnjev. Buljio je u dragulj dok ga nije pouzdano prepoznao, pa reče ženi:
- Otkuda ti ovaj dragulj, robinjo?
Saslušavši Šarkana, ona odgovori:
- Ja sam tvoja gospođa i gospođa sam za sve koji se nalaze u dvoru. Zar te nije stid da me nazivaš robinjom, a ja sam carica, careva kćer? Sada je gotovo sa prikrivanjem. Sve se zna i objelodanjeno je da sam ja Nuzhatuzzemana, kćer cara Omera an-Numana.
Kada to ču, Šarkan sav zadrhta i poniknu pogledom...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

69. noć
Kada nastupi šezdeset i deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Šarkanu srce zadrhtalo nakon tih riječi, da je problijedio i uzdrhtao, te da je oborio glavu saznavši da mu je ona sestra po ocu. Mrak mu se navukao na oči, a kada je došao k sebi čudio se, ali se nije odavao sestri, već joj reče:
- Gospođo, jesi li ti kćer cara an-Numana?
- Jesam - odgovori ona.
- Zašto si otišla od oca i zašto su te prodali?
Ona mu ispriča sve šta joj se dogodilo, od početka do kraja. Reče mu da je ostavila bolesnog brata u Jerusalemu, da ju je ugrabio beduin i prodao je jednom trgovcu.
Slušajući to, Šarkan se uvjeri da je ona njegova sestra po ocu, pa pomisli: "Kako sam se mogao oženiti vlastitom sestrom! Udat ću je za nekog svog dvorjana, a kada se stvar otkrije, reći ću da smo se razveli prije nego što sam proveo noć s njom. Udat ću je za najstarijeg dvorjana."
Zatim podiže glavu i sa žaljenjem reče:
- Ti si zaista moja sestra, Nuzhatuzzemana. Molim Allaha da nam oprosti grijeh koji smo učinili. Ja sam Šarkan, sin cara Omera an-Numana.
Nuzhatuzzemana se dobro zagleda u njega i čim ga prepozna izbezumi se, poče plakati i udarati se po licu kukajući:
- Učinili smo veliki grijeh! Šta da radimo? Šta da kažemo ocu i majci kada me budu pitali otkuda mi djevojčica?
- Najbolje će biti da te udam za jednog dvorjana i pustim te da mi odgajaš kćer u njegovoj kući, kako niko ne bi saznao da si mi sestra. Tako nam je Allah odredio radi neke Njemu poznate svrhe. Može nas prikriti samo tvoja udaja za dvorjana prije nego što neko sazna.
Nagovarao ju je ljubeći joj glavu, a ona mu reče:
- Koje ćemo ime dati kćeri?
- Zvat ćemo je Kudija Fakan - odgovori Šarkan.
Potom udade sestru za prvog dvorjana, preseli je zajedno s kćerkom u njegovu kuću, te odgoj djevojčice preuzeše robinje dajući joj napitke i nekakve praške.
Toliko o Nuzhatuzzemani.
Njen brat Davulmekan bijaše s ložačem u Damasku. Jednog dana, stiže glasnik od cara Omera an-Numana caru Šarkanu i donese pismo. Šarkan ga uze i poče čitati, a u njemu je nakon bismille pisalo:
"Znaj, čestiti care, da sam veoma tužan zbog rastanka s djecom i da nemam sna. Šaljem ti ovo pismo i čim ga primiš pošalji mi porez, a uz njega i robinju koju si kupio i oženio se njome. Hoću da je vidim i čujem, jer nam je iz zemlje Bizantinaca stigla jedna dobra starica s pet mladih i prsatih robinja. One su savladale sve vrste nauke i obrazovanja koje su čovjeku potrebne. Nemoguće je opisati tu staricu i djevojke, jer su zaista savladale sve znanosti. Čim sam ih vidio, zavolio sam ih i poželio da budu na mome dvoru i u mome posjedu, jer takvih nemaju drugi carevi. Pitao sam staricu koliko traži za djevojke, a ona mi reče da će ih dati samo za porez Damaska. Allaha mi, ja mislim da je i porez Damaska mali za njih, jer svaka od djevojaka vrijedi toliko novaca. Pristao sam na tu cijenu i zadržao ih u svome dvoru. Požuri s novcem kako bi žena mogla otputovati u svoju zemlju i pošalji mi robinju da se uporedi s mojim robinjama..."
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

70. noć
Kada nastupi sedamdeseta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je car Omer an-Numan napisao u pismu: "...Pošalji mi robinju da se uporedi s mojim robinjama pred naučnicima. Ako ih pobijedi, poslat ću ti je i uz nju bagdadski porez."
Kada to Šarkan pročita, obrati se onom dvorjanu:
- Dovedi robinju kojom sam te oženio!
Čim je dovede, Šarkan pokaza ženi pismo i upita:
- Šta misliš kako da odgovorim na ovo pismo, sestro?
- Valjano je samo tvoje mišljenje - odgovori ona, a zatim dodade, željna domovine i porodice: - Pošalji me s mojim mužem, dvorjanom, da ocu ispričam svoju priču, da mu kažem šta mi se dogodilo s beduinom koji me je prodao trgovcu, da me je trgovac prodao tebi i da si me ti udao za dvorjana, pošto si me oslobodio.
- Neka bude tako - složi se Šarkan koji uze kćer Kudiju Fakan pa je predade dadiljama i slugama. Zatim se prihvati ubiranja poreza, pa naloži dvorjanu da uzme porez i djevojku i krene u Bagdad. Dvorjan se smjerno povinova, a Šarkan naredi da mu se da nosiljka za sjedenje i jedna nosiljka djevojci. Zatim napisa pismo, dade ga dvorjanu i oprosti se s Nuzhatuzzemanom od koje je bio uzeo onaj dragulj i objesio ga kćeri oko vrata stavivši ga na lanac od čistoga zlata. Te noći dvorjan krenu na put.
Iste noći izađoše Davulmekan i ložač da prošetaju, te ugledaše deve i mazge, upaljene svjetiljke i fenjere. Na Davulmekamovo pitanje kakvi su to tovari i čiji su, rekoše mu da je to damaški porez koji ide caru Omeru an-Numanu, gospodaru grada Bagdada.
- Ko je starješina karavana? - upita Davulmekan.
- Visoki dvorjan koji je oženio onu učenu i mudru djevojku - rekoše mu.
Davulmekan gorko zaplaka sjetivši se oca i majke, sestre i zavičaja. Onda reče ložaču:
- Ne mogu više ostati ovdje, već moram otputovati s ovim karavanom. Ići ću polahko dok ne stignem u svoju zemlju.
- Nisam bio siguran za tebe na putu od Jerusalema do Damaska, a kako ću biti siguran dok stigneš do Bagdada? - odgovori ložač. - Ostat ću s tobom dok ne stigneš do cilja.
- Zaista mi je milo - prihvati Davulmekan.
Ložač prionu da ga oprema. Pripremi mu magarca, stavi na njega torbu u koju bijaše ubacio malo hrane za put. Zategnu pojas i još se nije bio sasvim spremio, kad pored njega naiđoše tovari i dvorjan jašući na devi, okružen pješacima koji su ga pratili. Davulmekan uzjaha ložačeva magarca, pa reče ložaču:
- Uzjaši sa mnom.
- Ja neću jahati - odgovori ložač - ali ću ti biti na usluzi.
- Moraš jahati makar jedno vrijeme - navaljivao je Davulmekan.
- Ako se umorim, uzjahat ću.
- Vidjet ćeš šta ću učiniti s tobom kad stignem svojoj porodici - reče Davulmekan ložaču. Putovali su bez predaha do izlaska sunca, a kada im dodija vrućina, dvorjan naredi da sjašu, te oni sjahaše i odmoriše se. Pošto napojiše životinje, dvorjan zapovijedi da ponovo pođu i nakon pet dana stigoše u grad Hamu gdje odsjedoše i odmoriše se tri dana...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

71. noć
Kada nastupi sedamdeset i prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da su putnici ostali u gradu Harni tri dana, a onda se opet otisnuše na put dok ne stigoše u drugi grad u kome ostadoše tri dana, pa nastaviše putovati do Dijar Bekra gdje ih zapahnu bagdadski lahor. Davulmekan se sjeti sestre Nuzhatuzzemane, oca, majke i zavičaja. Pomislivši na to kako se ocu vraća bez sestre, on zaplaka i zakuka, te u silnoj tuzi izgovori stihove:


Prijatelju, dokle još moram trpjeti,
A od tebe nema glasnika koji će vijest donijeti?

Kratko je vrijeme kad smo zajedno bili -
O kad bi se dani rastanka još skratili!

Za ruku me uzmite, odjeću mi valja skinuti -
Tijelo mi se topi, a moram trpjeti.

Ako mi neko kaže: "Treba se tješiti!"
"Do Sudnjeg dana nema utjehe", ja ću odgovoriti.


Na to mu ložač reče:
- Okani se plača i kukanja jer smo blizu dvorjanova šatora.
- Moram govoriti stihove kako bih stišao plamen u svome srcu - odgovori Davulmekan.
- Tako ti Allaha - molio je ložač - okani se plača dok ne stigneš u svoju zemlju. Tada čini šta hoćeš, a ja ću biti uz tebe kud god pođeš.
- Allaha mi, ne mogu prestati - reče Davulmekan okrenuvši se prema Bagdadu dok je mjesec sijao.
Te noći Nuzhatuzzemana nije spavala razmišljajući o bratu Davulmekanu, pa se uznemirila i počela plakati. Dok je plakala, odjednom začuje svoga brata Davulmekana kako jadikuje i recitira stihove:


Bijesnu sjajna munja jemenska,
A mene obuze tuga duboka

Zbog dragog što uz mene bi
I pozdravnu mi čašu napuni.

Hoće li se, o sjajna svjetlosti,
Vratiti dani naše bliskosti?

O, ti što grdiš, nemoj me kuditi,
Jer Gospod moj će me iskušati

Tim voljenim bićem što me ostavi
Pa me sada vrijeme udavi.

Plam srca moga je zgusnuo
Onog časa kada me Usud osudio,

Kada mi je velike brige zadao
I svojom me čašom napojio.

Prijatelji, mislim da ću umrijeti
Prije nego ću dragoga vidjeti.

Sudbino, tako ti mladosti,
Hoćeš li mi želje ostvariti?

Veliku radost i velike nade
Nekada mi Sudba dade.

Sad tuđinac i siromah stoji
I u vrtu lijepom tužne dane broji;

Sad samujem u samoći
Znajući da će lijepi dani proći

I da će Sudba nama ovladati
Prkoseći našoj ništavnosti.


Nakon tih stihova, on vrisnu i pade u nesvijest.
To se zbivalo Davulmekanu.
Nuzhatuzzemana je te noći bdjela sjećajući se brata na tome mjestu, a kada usred noći ču onaj glas, srce joj zatreperi, veselo ustade i pozva slugu koji je upita:
- Šta ti treba?
- Idi i dovedi mi onoga što recitira stihove...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

72. noć
Kada nastupi sedamdeset i druga noć, ona reče:
- Čula sam sretni care, da je Nuzhatuzzemana, saslušavši stihove svoga brata, pozvala najstarijeg slugu i kazala mu:
- Idi i dovedi mi onoga što recitira stihove.
- Ja ga nisam čuo i ne poznajem ga. Uostalom, svi ljudi spavaju - odgovori sluga.
- Koga vidiš da je budan - reče ona - znaj da taj recitira stihove.
Sluga potraži recitatora, ali nađe budnog samo ložača, jer je Davulmekan bio u nesvijesti. Kada ložač vidje kako sluga stoji iznad njega, uplaši se, a sluga ga upita:
- Jesi li ti recitirao stihove? Čula te je naša gospodarica.
Ložač se uplaši da se gospodarica naljutila zbog recitiranja, pa reče:
- Allaha mi, nisam ja!
- A ko je recitirao? Pokaži mi ga, jer ti znaš ko je, pošto si budan.
Strahujući za Davulmekana, ložač pomisli: "Možda će mu sluga učiniti neko zlo". Zato reče:
- Ne znam ko je!
- Allaha mi, lažeš, jer osim tebe niko ovdje ne sjedi. Ti znaš ko je!
- Reći ću ti istinu - odgovori ložač. - Stihove je recitirao jedan prolaznik koji je i mene uznemirio, Allah mu platio!
- Kad već znaš ko je, odvedi me k njemu - reče sluga. - Ja ću ga ščepati i odvesti do nosiljke u kojoj je naša gospodarica, ili ga ti sam uhvati.
- Idi ti, a ja ću ti ga dovesti - reče ložač, te ga sluga napusti i ode svojoj gospodarici kojoj reče:
- Niko ga ne poznaje, jer je to bio neki prolaznik.
Nuzhatuzzemana je šutjela.
Kada Davulmekan dođe k sebi, vidje da je mjesec dospio nasred neba i zapahnu ga jutarnji lahor koji mu u srcu pokrenu nemir i tugu. On pročisti glas i htjede recitirati, ali ga ložač upita:
- Šta to hoćeš?
- Hoću da recitiram malo poezije kako bih ugasio plam u svome srcu.
- Ti ne znaš šta mi se dogodilo - na to će ložač. - Spasio sam se smrti samo zato što sam nekako nadmudrio slugu.
- Reci mi šta se dogodilo.
- Gospodine - poče ložač - došao mi je sluga dok si ti bio omamljen. Nosio je dugačku batinu od bademovog drveta. Zagledao je ljudima lica dok su spavali i pitao je ko je recitirao stihove. Vidio je samo mene budnoga i postavio mi to pitanje. Rekao sam mu da je to bio neki prolaznik, te je sluga otišao. Sami Allah me spasio, inače bi me ubio. Rekao mi je: Ako ga opet čuješ, dovedi mi ga!
Davulmekan zaplaka:
- Ko me može spriječiti da recitiram stihove? Recitirat ću ih, pa neka bude šta će biti! Tako sam blizu svoga zavičaja da ni na koga neću obraćati pažnju!
- Ti hoćeš da sam sebe uništiš - reče mu ložač.
- Moram recitirati - bio je uporan Davulmekan.
- Onda se ja i ti moramo ovdje rastati! - povika ložač. - Nisam imao namjeru da te ostavljam dok ne dođeš u svoj grad i dok se ne nađeš s ocem i majkom. Proveo si kod mene godinu i po dana i nisam ti učinio ništa nažao. Zašto recitiraš stihove kad smo premoreni od putovanja i nespavanja? Svi ljudi spavaju i odmaraju se. Potreban im je san.
- Ne odustajem! - bio je uporan Davulmekan. Sjeta ga je potresala, te ono što je tajio otkri recitirajući stihove:


Kraj logorskih bivaka valja zastati
I dozivati je - možda će se odazvati.

Ako te pusta noćna tmina prekrije,
Zapali baklju u tmini da te ogrije;

Ako zvečarka zazveči, nemoj se čuditi
I kad jezikom zapalaca nemoj se izbezumiti.

O raju, duša ju je nerado napustila;
Da se Džennetu ne nada, duša bi mi skončala.

Zatim izgovori distihe:


Živjesmo dok nam dani bijahu sluge odane
Svi zajedno u sjaju drage nam domovine.

Gdje je sada moja kuća milih prijatelja
Gdje Davulmekan i Nuzhatuzzemana je živjela?


Nakon toga, Davulmekan tri puta vrisnu i pade omamljen, a ložač ustade i pokri ga. Kada Nuzhatuzzemana ću stihove u kojima se spominje njeno ime i ime njenog brata, te njihov zajednički zavičaj, ona zaplaka i pozva slugu:
- Teško tebi! Onaj što je maločas recitirao opet recitira. Čujem ga nedaleko od mene. Allaha mi, ako mi ga ne dovedeš, probudit ću ti dvorjana koji će te izmlatiti i otjerati. Bolje ti je da uzmeš ovih stotinu dinara, daš ih tome čovjeku i dovedeš mi ga milom. Ako odbije, daj mu ovu kesu sa hiljadu dinara. Odbije li i to, ostavi ga, ali zapamti gdje se nalazi i saznaj iz koje je zemlje, pa se odmah vrati...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

73. noć
Kada nastupi sedamdeset i treća noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Nuzhatuzzemana poslala slugu da potraži onoga što recitira i reče mu:
- Kada ga nađeš, budi ljubazan prema njemu, dovedi mi ga milom i nemoj se zadržavati.
Sluga ode, te poče zagledati ljude i gaziti ih onako usnule, ali ne nađe nikog budnog. Onda ode ložaču koga zateče kako sjedi gologlav, pa mu priđe, uze ga za ruku i upita:
- Ti si taj što recitira poeziju?
- Ne, bogami, gazda. Nisam ja - poboja se ložač.
- Neću te ostaviti dok mi ne pokažeš onog ko je recitirao stihove, jer se bez njega ne mogu vratiti svojoj gospodarici.
Kada ložač ču slugine riječi, uplaši se za Davulmekana, te gorko zaplaka:
- Tako mi Allaha, nisam ja, ali sam čuo jednog prolaznika kako recitira. Nemoj se ogriješiti o mene, jer ja sam tuđinac. Došao sam s vama kao prijatelj iz Jerusalema.
- Pođi sa mnom mojoj gospodarici i sam joj to reci! Ne vidim nikoga budnog osim tebe.
- Zar me nisi zatekao kako ovdje sjedim? Niko ne može napustiti svoje mjesto, a da ga straža ne uhvati. Idi ti sada na svoje mjesto, a ako još jednom čuješ da neko u ovo doba recitira, bio blizu ili daleko, ja ću ti kazati ko je.
Zatim ložač poljubi slugu u glavu nagovarajući ga, te sluga ode. Plašeći se da se vrati gospodarici bez rezultata, sluga obiđe još jedan krug pa se sakri nedaleko od ložača koji priđe Davulmekanu, probudi ga i reče mu:
- Ustani i sjedi da ti ispričam šta se dogodilo.
Kada mu kaza šta se zbilo, mladić reče:
- Pusti me! Ne marim ni za koga! Zavičaj mi je tako blizu!
- Zašto se tako prepuštaš i u propast srljaš? Ti se ne plašiš nikoga, a ja se bojim za tebe i za sebe! Tako ti Allaha, nemoj više recitirati dok ne stigneš u svoju zemlju! Nisam vjerovao da si takav. Zar ne znaš da dvorjanova žena hoće da te najuri jer si je uznemirio? Izgleda da je bolesna, ili umorna od putovanja. Već više puta šalje slugu da te traži.
Međutim, Davulmekan se nije obzirao na ložačeve riječi, već po treći put podiže glas izgovarajući stihove:


Ja ostavih sve one koji me kore
Jer me prijekori njihovi more;

Oni mene bez prestanka kude
Ne znajući da me tako bodre.

Kažu: "Klevetnici su zadovoljni, "
Velim: "Težim svojoj domovini".

Vele: "Divna li je domovina"!
Ja im kažem: "Progoni me ona. "

Kažu: "Velika li je njezina slava"!
Velim: "Al mene ona uništava"!

Ah, da je mogu samo ostaviti
I čašu tuge da mogu kušati!

Al' kudiocu se neću pokoriti
Što me hoće zbog ljubavi kuditi!


Pritajeni sluga je slušao mladića i tek što je ovaj izrecitirao stihove, sluga se nađe iznad njega. Ložač se dade u bijeg kada ga ugleda i zaustavi se podalje očekujući što će se dogoditi. Sluga reče:
- Es-selamu alejkum, gospodine!
- Ve alejkumu-s-selam - odgovori Davulmekan.
- Gospodine... - obrati mu se zatim sluga...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

74. noć
Kada nastupi sedamdeset i četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je sluga rekao Davulmekanu:
- Noćas sam dolazio do tebe tri puta, jer moja gospodarica traži da joj dođeš.
- A odakle je ta kuja što traži da joj dođem, ubio je Allah zajedno s njenim mužem? - povika Davulmekan i poče psovati slugu koji nije mogao uzvratiti, jer mu je gospodarica kazala da ga dovede samo dobrovoljno. Ako ne pođe, rekla je, treba da mu da stotinu dinara. Zato mu se sluga blago obraćao:
- Sinko, ja se nisam ogriješio o tebe, niti sam te uvrijedio. Želim jedino da dobrovoljno pođeš mojoj gospodarici i da se mirno vratiš. Kod nas te čekaju lijepe vijesti.
Čuvši to, Davulmekan ustade i pođe između ljudi, dok ga je ložač slijedio i posmatrao ga razmišljajući: "Šteta zbog njegove mladosti! Sutra će ga objesiti!"
Ložač je išao za njim donekle i mislio je: "Neće valjati ako kaže kako sam mu ja rekao da recitira stihove."
Davulmekan je išao sa slugom do mjesta gdje je bila Nuzhatuzzemana i kada sluga uđe k njoj, reče:
- Doveo sam ti onoga koga tražiš. To je jedan mladić lijepog izgleda na kome su vidni tragovi blagostanja.
Kad to ču, njeno srce zatreperi, pa reče:
- Reci mu neka nešto odrecitira da ga čujem izbliza. Zatim ga pitaj kako se zove i odakle je.
Sluga ode i obrati se Davulmekanu:
- Recitiraj nešto da te čuje gospodarica. Ona je tu pored tebe, a onda mi reci svoje ime i iz koje si zemlje.
- Sa zadovoljstvom - odgovori mladić. - Kad me već pitaš za ime, ono se izbrisalo, moj lik se izgubio i tijelo mi je svehlo. Moja priča je takva da zaslužuje da bude iglama ispisana u uglovima očiju. Sada sam se srozao na nivo pijanice koji previše pije ne štedeći se, koji je izgubljen, utonuo u more misli.
Nuzhatuzzemana ga sasluša pa briznu u plač i jaukanje, obraćajući se slugi:
- Pitaj ga je li ostavio nekoga od milih, recimo majku i oca.
Pošto ga sluga upita tako kako mu je naložila Nuzhatuzzemana, mladić odgovori:
- Da, ostavio sam sve, a najdraža mi je sestra s kojom me je sudbina rastavila.
Nuzhatuzzemana uskliknu:
- Allah ipak spaja one koje voli!
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

75. noć
Kada nastupi sedamdeset i peta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Nuzhatuzzemana, saslušavši Davulmekanove riječi, uskliknula:
- Allah ipak spaja one koje voli! - a onda se obrati slugi: - Reci mu da bih htjela čuti neke stihove u kojima žali zbog rastanka.
Sluga prenese njenu želju, a mladiću se oteše uzdasi, te on poče recitirati:


Kad bih znao jesu l oni znali
Kakvo srce su oni imali!

I moje srce kada bi znalo
Kakav narod ono je imalo!

O, da li su se moji spasili,
Ili su, možda, stradali?

Smušeni su gospodari ljubavi
Što su se ljubavi predali.


Zatim izgovori:


Umjesto blizu, sada smo tako daleko,
I umjesto lijepo sve nam je sad teško.

Zbog rastanka nam duše neprekidno pate,
Zbog čežnje za mnom u suzama grcate.

Dušman bjesni zbog naše ljubavi
I dade nas sudbini htijuć da nas udavi.

Sudbina se s nama još uvijek poigrava
Jer ste tako blizu, a srce vas oplakiva.

O, Džennete vječni, sad nam se ukaži;
Rajsko vrelo, sad nas napoj i osvježi!

Lijući suze, Davulmekan je dalje recitirao:

Allahu se zavjetujem da ću posjetiti
Mjesto na kome će moja sestra biti

Da bezbrižno vrijeme provedemo,
Ja i djevojka čedna da se veselimo;

Da zvuk lutnje uzbudljivi slušamo
I pehar melodije strasno da srčemo.

Zbog strasti su mi i jede otežale
Gledajući jednu vrstu riječne obale.


Kada Davulmekan završi recitiranje stihova koje je Nuzhatuzzemana slušala, ona podignu rub zastora na nosiljci pa pogleda mladića i čim joj pogled pade na njegovo lice, prepozna ga, te vrisnu:
- Brate moj, Davulmekane!
Mladić podiže pogled prema njoj, prepozna je, pa i sam povika:
- Sestro, Nuzhatuzzemano!
Ona pohrli k njemu i mladić je primi u naručje, te se oboje omamiše. Vidjevši ih u takvom stanju sluga se zabezeknu i baci nešto preko njih da ih pokrije. Strpljivo je čekao dok se ne pribraše, a kada dođoše k sebi, Nuzhatuzzemana je bila presretna, sve brige i nemiri je napustiše. Bila je naprosto zapljusnuta radošću, te kaza ove stihove:


Zaklela se sudba da mi život zagorčava;
Al' ona treba da razmisli i grijehe okajava.

Dragi me usrećuje i radost mi je potpuna,
Hitaj onom što zove te dok si tako radosna!

Ne vjerovah da mu se džennet nalazi u vlasima
Dok se ne domogoh njegovog Kevsera.{106}


Nakon toga, Davulmekan privuče sestru na grudi i dok su mu od silne radosti tekle suze, on izgovori stihove:


Gorko se kajem što smo se rastali
I zbog toga mnoge suze prolili.

Zakleh se ako nas sudbina sastavi
Da mi jezik "rastanak" nikad ne ponovi.

Tolika me sreća sada zahvati
Da od silne radosti moram plakati.

Oči moje navikle su plakati
Jer uvijek plaču od radosti ili od žalosti.


Potom su sjedili pored ulaza u nosiljku i Nuzhatuzzemana reče:
- Uđi u nosiljku da mi ispričaš šta ti se dogodilo, a ja ću ti ispričati šta se meni zbilo.
- Najprije ti ispričaj meni - reče Davulmekan, a djevojka mu ispriča sve šta se odigralo otkako je otišla iz onoga hana, šta joj se dogodilo s beduinom i trgovcem, kako ju je trgovac kupio i doveo je bratu Šarkanu kome je prodao. Šarkan je oslobodio djevojku čim je kupio, vjenčao se s njom i zajedno su prespavali noć. Onda je njen otac, car, čuo za nju, te je poslao Šarkanu glasnike tražeći da mu je pošalje. Najzad, ona reče:
- Hvala Allahu koji mi te uputio! Kao što smo zajedno otišli od oca, tako ćemo mu se zajedno i vratiti. Moj brat Šarkan udao me za ovoga dvorjana da bi me on odveo ocu. Eto, to je sve što mi se dogodilo. Sada ti pričaj meni šta je bilo nakon što sam otišla od tebe.
Davulmekan joj ispriča sve: kako mu je sami Allah poslao ložača, kako je putovao s njim, kako je na njega potrošio imetak i danonoćno ga služio, na čemu je on zahvalan. Zatim joj reče:
- Sestro, ovaj ložač mi je zaista učinio dobročinstvo kakvo niko ne čini ni najmilijima, čak ni otac sinu. Događalo se da on bude gladan, a mene hrani; da on pješači, a ja jašem. Život mi je bio u njegovim rukama.
- Ako Bog da, nadoknadit ćemo mu to čim budemo mogli - reče Nuzhatuzzemana, pa pozva slugu koji dođe, poljubi mladiću ruke, a Nuzhatuzzemana mu reče:
- Uzmi svoj muštuluk, dobri čovječe, jer si me ti sastavio s mojim bratom. Kesa koju imaš i sve što je u njoj tebi pripadaju. Sada idi i brzo mi dovedi svoga gospodara.
Sluga se obradova pa ode dvorjanu i pozva ga svojoj gospodarici. Dvorjan dođe sa slugom svojoj ženi Nuzhatuzzemani kod koje zateče njenog brata i na pitanje ko je to, ona ispriča sve što im se dogodilo. Zatim dodade:
- Znaj, dvorjane, da ti nisi uzeo robinju, već si uzeo kćer cara Omera an-Numana. Ja sam Nuzhatuzzemana, a ovo je moj brat Davulmekan.
Pošto dvorjan sasluša njenu priču i uvjeri se da je istina to što mu je kazala, njemu naprosto sinu pred očima. Bio je siguran da je postao zet cara Omera an-Numana, pa pomisli: "Suđeno mi je da postanem namjesnik u nekoj zemlji." Potom priđe Davulmekanu, čestita mu na izbavljenju i na sastanku sa sestrom, pa istog časa naredi slugi da Davulmekanu podignu šator i daju mu jednog od najboljih konja. Onda mu reče Davulmekanova sestra:
- Mi smo blizu svoje zemlje i hoću da ostanem nasamo s bratom, da se zajedno odmorimo i jedno drugog nagledamo prije nego što stignemo u domovinu, jer smo dugo bili razdvojeni.
- Bit će kako ti želiš - reče dvorjan koji im posla svijeće i raznovrsne slatkiše pa ode od njih. On posla Davulmekanu tri najgizdavija odijela i zaputi se pješice do nosiljke, svjestan svoga značaja. Nuzhatuzzemana mu reče:
- Pošalji po slugu i naredi mu da dovede ložača. Neka mu opremi konja za jahanje i da mu hranu za ujutro i uvečer. Neka nas ne ostavlja.
Dvorjan posla po slugu naredivši mu da tako postupi.
- Slušam i pokoravam se - reče sluga, pa povede svoje momke u potragu za ložačem koga nađoše na kraju logora kako oprema magarca želeći da pobjegne. Suze su mu tekle niz obraze zbog straha za sebe i zbog žalosti što se mora rastati s Davulmekanom. Govorio je:
- Savjetovao sam ga Allaha radi, ali me nije slušao. Kako li mu je sada?
Tek što je to pomislio, ugleda slugu koji je stajao pored njega, okružen momcima. Ložač se, dakle, osvrnu i ugleda pored sebe slugu okruženog momcima, pa problijedi od straha...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

76. noć
Kada nastupi sedamdeset i šesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je ložač spremao magarca u namjeri da pobjegne i da je govorio:
- Kako li mu je sada?
Tek što je to rekao, ugleda slugu koji je stajao pored njega, okružen momcima. Ložač se, dakle, osvrnu i ugleda pored sebe slugu, te mu koljena zaklecaše od straha. Zatim povišenim tonom reče:
- On nije svjestan kakvo sam mu dobro učinio, Mislim, da me je potkazao slugi i ovim momcima i tako me učinio saučesnikom u svome grijehu.
Tada sluga povika:
- Ko je recitirao stihove? Lažove jedan, kako možeš govoriti: Nisam ja recitirao i ne znam ko je, a to je tvoj prijatelj? Neću te napuštati odavde do Bagdada, i sve što se dogodi tvome prijatelju dogodit će se i tebi!
Kada to ložač ču, pomisli: "Dogodilo se upravo ono čega sam se bojao!" Zatim izgovori stihove:


Čega sam se plašio dogodi se,
Allahu svome ja ću vratiti se!


- Skidajte ga s magarca! - povika sluga momcima, te ga oni skinuše i dovedoše mu konja. Ložač uzjaha konja, pa pođe okružen momcima koji su ga držali na oku, a sluga im reče:
- Ako mu fali dlaka s glave, neko će od vas stradati! Ukazujte mu poštovanje i nemojte ga ponižavati!
Vidjevši momke oko sebe, ložač se oprosti sa životom, te se obrati slugi:
- Starješino, ja mu nisam rod ni pomozi Bog. Taj mladić nije moj rođak, niti sam ja njemu bilo šta. Ja sam običan ložač u jednome hamamu. Mladića sam bolesna našao bačenog na smetljištu.
Ložač je plakao premišljajući šta će ga sve snaći, a sluga je išao pored njega ne otkrivajući mu ništa, već mu reče:
- Ti i onaj mladić uznemirili ste moju gospodaricu recitirajući poeziju, ali nemoj se plašiti.
Sluga mu se potajno smijao. Kada sjahaše, donesoše im hranu, te su počeli jesti iz iste posude iz koje je jeo i ložač, a kada završiše s jelom, sluga naredi momcima da donesu šerbeta. Pošto malo popi, dade i ložaču da pije i on otpi ne prestajući liti suze zbog straha za sebe i zbog žalosti što se mora rastati s Davulmekanom, te zbog svega što im se dogodilo u tuđini. Putovali su tako dok je dvorjan bio čas uz nosiljku da se nađe na usluzi Davulmekanu, sinu cara Omera an-Numana, i Nuzhatuzzemani, a čas je pazio ložača. Nuzhatuzzemana i njen brat razgovarali su i jadali se tokom cijelog putovanja, dok se ne približiše svojoj zemlji od koje ih je dijelilo jedva tri dana hoda.
Jedne večeri, sjahaše da predahnu. Odmarali su se do jutra, a onda se probudiše i htjedoše poći kad ugledaše silnu prašinu koja nebo zamrači, tako da se činilo kao da je pala mrkla noć. Dvorjan reče:
- Polahko, nemojte tovariti životinje!
Zatim uzjaha konja i sa svojim slugama se uputi prema oblaku prašine. Kada mu priđoše, ukaza se silna vojska poput uzburkanog mora, s bajracima i zastavama, s bubnjevima i vitezovima. Dvorjan se zabezeknu. Pošto vojnici ugledaše njih, odvoji se jedna grupa od oko pet stotina konjanika zaputivši se prema dvorjanu i njegovoj pratnji. Opkoliše ih tako da se oko svakog dvorjanovog sluge nađe po pet vojnika.
- Šta se događa? - upita dvorjan. - Otkud ova vojska i kako to s nama postupate?
- Ko si ti? Odakle dolaziš i kamo si krenuo? - upitaše ga.
- Ja sam dvorjan damaškog zapovjednika, carevića Šarkana, sina cara Omera an-Numana, gospodara Bagdada i zemlje Horasana. Nosim od carevića porez i dar njegovom ocu u Bagdad.
Čuvši dvorjanove riječi, ratnici metnuše mahrame na lica, zaplakaše i rekoše mu:
- Omer an-Numan je umro. Nema sumnje da je otrovan. Ti idi, neće ti se ništa loše dogoditi, i nađi se s njegovim najstarijim vezirom Dandanom.
Dvorjan gorko zaplaka:
- O, uzaludnog li putovanja!
Plakali su i on i njegova pratnja miješajući se s vojnicima. Kasnije zatražiše dopuštenje vezira Dandana koji dopusti da mu se pridruže i naredi da dvorjanu razapnu šator. Vezir sjede nasred šatora zapovjedivši dvorjanu da i on sjedne, pa pošto ovaj sjede, vezir mu reče da ispriča što se dogodilo. Dvorjan mu reče da je on dvorjan damaškog zapovjednika, da je donio darove i porez Damaska. Vezir zaplaka pri spomenu imena cara Omera an-Numana, a zatim ga obavijesti da je car Omer an-Numan otrovan. Ljudi se nisu saglasili o tome ko će ga naslijediti na vlasti, tako da su se čak počeli ubijati, a onda su ih spriječili velikaši, uglednici i četverica kadija. Svi su se složili da niko ne protivrječi onome što kažu četverica kadija. Tako je dogovoreno da mi pođemo u Damask njegovom sinu Šarkanu, da ga dovedemo i postavimo ga za cara u carevini njegovog oca. Ima ljudi koji hoće da vlast uzme njegov drugi sin za koga vele da se zove Davulmekan, te da ima sestru po imenu Nuzhatuzzemana. Njih dvoje su se uputili u Hidžaz, i minulo je već pet godina, a od njih ni traga ni glasa.
Saslušavši vezirove riječi, dvorjan shvati da je istina ono što se dogodilo njegovoj ženi i veoma teško mu pade careva smrt. S druge strane, silno se radovao Davulmekanovom dolasku, jer će on, na mjestu svoga oca, postati car u Bagdadu...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

77. noć
Kada nastupi sedamdeset i sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se Šarkanov dvorjan ražalosti kada je od vezira Dandana čuo vijest o caru Omeru an-Numanu, ali se i veoma radovao Davulmekanovom dolasku, jer će on, na mjestu svoga oca, postati car Bagdada. Zatim se dvorjan obrati veziru Dandanu:
- To što si ispričao zaista je čudo nad čudima. Znaj, veliki vezire, da vas je Allah spasio muka samim time što ste slučajno na me naišli. Sve se dogodilo onako kako se samo poželjeti može, jer vam je Allah vratio Davulmekana i njegovu sestru Nuzhatuzzemanu. Sada će sve biti u redu.
Te riječi plaho obradovaše vezira koji reče:
- Dvorjane, reci mi šta je bilo s njima i zašto ih nema.
Dvorjan mu kaza sve o Nuzhatuzzemani naglasivši da je postala njegova žena, te mu ispriča cijelu priču i o Davulmekanu. Kada završi priču, vezir Dandan posla po emire, vezire i državne prvake kojima također sve kaza. Ovi se veoma obradovaše i iznenadiše takvoj slučajnosti, pa se okupiše kod dvorjana stavljajući mu se na raspolaganje i ljubeći zemlju pred njim. Od tada je vezir dolazio dvorjanu i služio ga a dvorjan istoga dana održa veliko vijeće. On i vezir Dandan sjedili su na istaknutom mjestu, a pred njima su bili svi emiri i državni uglednici poredani prema starješinstvu. Onda zašećeriše ružinu vodicu i popiše. Emiri zasjedoše da vijećaju, a ostalim ratnicima odobriše da uzjašu i polahko pođu naprijed dok oni ne završe vijećanje i pridruže im se. Ratnici se pokloniše dvorjanu, te odjahaše noseći naprijed ratne zastave, a čim velikaši završiše vijećanje, pojahaše i pridružiše se vojnicima. Dvorjan posla po vezira Dandana kome reče:
- Mislim da bi bilo najbolje poći naprijed da caru pripremim odgovarajuće mjesto i obavijestim ga o vašem dolasku, da mu kažem da ste njega izabrali za cara umjesto njegovog brata Šarkana.
- Divno je što tako misliš! - složi se vezir, pa poskoči u znak poštovanja prema njemu, dajući mu poklone i preklinjući ga da ih primi. Emiri i državni velikodostojnici također mu ponudiše darove moleći se za njega i govoreći:
- Možda ćeš nas spomenuti u razgovoru s carem Davulmekanom ne bi li nas zadržao na našim položajima.
Dvorjan prihvati molbu, pa naredi svojim momcima da pođu. Vezir Dandan posla sa dvorjanom šatore naredivši da se podignu izvan grada, daleko jedan dan hoda. Sluge se povinovaše zapovijesti, a dvorjan uzjaha konja sav radostan i misleći: "Blagoslovljeno li je ovo putovanje!" Ugled vlastite žene još više poraste u njegovim očima, isto kao i ugled Davulmekana. Potom se otisnu na put ne zastajući dok ne stiže na mjesto udaljeno dan hoda od grada. On naredi da pratioci sjašu, odmore se i pripreme mjesto na kome će odsjesti car Davulmekan, sin cara Omera an-Numana, a sam se smjesti podalje zajedno sa svojim slugama kojima naredi da zamole gospođu Nuzhatuzzemanu da ga primi. Ona usliša njihovu molbu, pa dvorjan dođe njoj i njenome bratu obavijestivši ih o tome da im je otac umro, te da su starješine odredile njega za cara, na mjesto njegovog oca Omera an-Numana. Čestita im ustoličenje, a oni zaplakaše zbog gubitka oca pitajući se šta je uzrok njegove smrti.

- To će vam reći vezir Dandan koji će sutra biti ovdje sa cjelokupnom vojskom. Ti, care, treba da postupaš samo onako kako ti savjetuju, jer su te svi izabrali za cara. Ukoliko ne budeš tako postupao, izabrat će drugog i nećeš biti siguran od toga koga postave za cara. Možda će te čak i ubiti, ili će između vas izbiti kavga, pa ćete obojica izgubiti vlast.
Davulmekan poge glavu neko vrijeme, a zatim reče:
- Pristajem, jer mi ništa drugo ne preostaje. - Bio je uvjeren da je dvorjan govorio suvislo i zato mu se obrati riječima: - Kako da se ponašam prema bratu Šarkanu, amidža?
- Sinko, tvoj brat će biti sultan Damaska, a ti ćeš biti sultan Bagdada. Zato budi odlučan i spreman - reče mu dvorjan.
Davulmekan primi njegov savjet, a dvorjan mu donese carsko odijelo koje je donio vezir Dandan, dade mu mač i ode. Potom naredi svojim ljudima da odaberu kakvo uzdignuto mjesto i tu podignu veliki šator za sultana da bi mogao odsjesti kada mu dođu emiri. Izdade naređenje kuharima da pripreme najbolja jela i da ih iznesu, a vodonošama naredi da postave posude s vodom. Nedugo nakon toga, podiže se prašina koja prekri cijeli kraj, a kada se sleže, ispod nje se pojavi silna vojska poput uzbibalog mora...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

78. noć
Kada nastupi sedamdeset i osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je dvorjan naredio svojim ljudima da podignu veliki šator za okupljanje ljudi kod cara, te oni razapeše ogroman šator kakav se obično i razapinje carevima. Tek što su završili posao, podiže se prašina koja ispuni čitav horizont, a ispod prašine se pojavi silna vojska. Bilo je očigledno da je to vojska iz Bagdada i Horasana. Na njenom čelu je bio vezir Dandan, i svi su se radovali što je Davulmekan postao sultan. On je obukao carsko ruho, pripasao sablju za svečane prilike, a onda mu dvorjan privede konja kojeg car uzjaha, pa pođe sa svojim paževima. Svi koji su bili pod šatorima pridružiše se pratnji dok car ne uđe pod veliki okrugli šator gdje sjede, stavi sablju uz bedro dok je dvorjan predusretljivo stajao pred njim, a njegove sluge u prolazu prema šatoru sa isukanim sabljama u rukama. Zatim priđoše vojnici tražeći dopuštenje da uđu caru Davulmekanu koji naredi da ulaze deset po deset. Dvorjan prenese zapovijest vojnicima koji je smjerno prihvatiše. Svi stadoše pred ulaz, te uđe jedna desetina koju dvorjan uvede caru Davulmekanu. Kada vojnici ugledaše cara, osjetiše strahopoštovanje, a car ih primi na najljepši način, obećavši im sve najbolje. Oni ga pozdraviše, pomoliše se za njega zaklinjući mu se na vjernost, te da se neće opirati njegovim naređenjima. Potom poljubiše tlo pred njim i odoše, a poslije njih uđe druga desetina prema kojoj car postupi na isti način.
Ulazili su tako desetina za desetinom dok ne ostade samo vezir Dandan koji priskoči caru i poljubi zemlju pred njim, a Davulmekan ustade, priđe mu i reče:
- Dobro došao, vezire, stari prijatelju! Ti postupaš kao pravi savjetnik, a budućnost je u rukama Svemilosnog i Sveznajućeg.
U tome času dvorjan izađe, pa naredi da postave trpezu i da pozovu sve vojnike koji dođoše i prihvatiše se jela i pića. Car Davulmekan se obrati veziru Dandanu:
- Naredi vojnicima da tu ostanu deset dana kako bih mogao biti nasamo s tobom da mi ispričaš zašto mi je ubijen otac.
Vezir se povinova carskoj zapovijesti rekavši:
- Tako mora biti! - a onda ode nasred logora i naredi vojnicima da tu ostanu deset dana. Vezir im dopusti da šetaju, ali reče da ni jedan sluga ne ulazi caru za tri dana. Ljudi se povinovaše i poželješe Davulmekanu vječnu slavu.
Nakon toga, vezir ode caru i ispriča mu šta se dogodilo. Car pričeka do noći, pa ode sestri Nuzhatuzzemani i reče joj:
- Znaš li zbog čega su nam ubili oca, ili ne znaš? Znaš li kako se to dogodilo?
- Ne znam zašto je ubijen - odgovori ona, pa naredi da se spusti svilena zavjesa. Davulmekan sjede pored zavjese zapovjedivši da dovedu vezira Dandana, a kada ga dovedoše, car reče:
- Hoću da mi potanko ispričaš zašto je ubijen moj otac, car Omer an-Numan.
- Znaj, care - poče vezir Dandan - da je car Omer an-Numan, kada se vratio iz lova u grad, pitao za vas dvoje, ali vas nije našao. Saznao je da ste otišli na hadž, pa se sneveselio. Vremenom je postajao sve gnjevniji i bivalo mu je sve teže. Pola godine je svakog namjernika pitao za vas, ali mu niko ništa nije mogao reći. Jednoga dana kada smo bili kod njega, a već je bila prošla puna godina otkako ste nestali, pojavi se jedna starica koja je očigledno bila pobožna. Dođe starica k nama vodeći pet prsatih djevojaka, mladih i sličnih punome mjesecu. Bile su tako lijepe i umilne da se jezikom ne daju opisati. Pored toga što su bile lijepe, znale su učiti Kuran, poznavale su filozofiju i historiju. Ta starica zatraži dopuštenje da priđe caru koji joj dopusti i kada ona stupi pred cara, poljubi tlo pred njim. Ja sam sjedio pored cara. Hele, starica uđe a car naredi da priđe bliže, pa uoči na njoj tragove odricanja i pobožna života. Ona stade pred cara i obrati mu se:
- Care, imam devet djevojaka kakve nije imao nijedan car. Pametne su, lijepe, veoma dobro uče Kuran, poznaju predanja, poznaju znanosti, historiju naroda, i evo ih sada stoje pred tobom, tebi na usluzi, čestiti care. Odgojen čovjek na ispitu počast zaslužuje, ili omalovažavanje. Tvoj rahmetli otac pogleda djevojke i obradova se vidjevši kakve su, pa im reče:
- Neka mi svaka od vas ispriča nešto što zna iz historije i predanja o drevnim narodima... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

79. noć
Kada nastupi sedamdeset i deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je vezir Dandan rekao caru Davulmekanu:
- Tvoj rahmetli otac pogleda djevojke i obradova se vidjevši kakve su, pa im reče da mu svaka od njih ispriča nešto iz historije i predanja o drevnim narodima. Jedna djevojka istupi, poljubi tlo pred carem i reče:
- Znaj, care, da odgojen čovjek treba da izbjegava brbljanje, da se diči vrlinama, da obavlja vjerske dužnosti, da se kloni oholosti i da se svega toga pridržava kao neko ko će u suprotnom sigurno propasti. Osnova dobrog odgoja je moralnost. Osnov opstanka je želja za životom, a svrha života je pobožnost. Treba da usavršavaš svoj odnos prema ljudima i da od toga ne odstupaš. Jer, najvećim ljudima je najpotrebnija razboritost, a carevima je to potrebnije nego običnim ljudima, budući da svjetina srlja ne gledajući na posljedice. Na Allahovom putu treba da ulažeš i sebe i svoju imovinu i treba da znaš da ti je neprijatelj i suparnik onaj koga s razlogom mrziš i zazireš od njega, a između tebe i prijatelja nema sudije koji bi vam sudio za bilo šta osim za dobro. Biraj sebi prijatelja tek pošto ga iskušaš. Ako on spada među braću s kojom ćeš biti na budućem svijetu, neka se pridržava zakona znajući njegovu suštinu što je bolje moguće. Ako je, pak, taj prijatelj jedan od ovozemne braće, treba da bude slobodan čovjek i iskren, a ne neznalica i zlobnik, jer neznalica zaslužuje da od njega pobjegnu i vlastiti roditelji, a lažov ne može biti prijatelj, jer riječ prijatelj dolazi od riječi iskrenost45 koja potiče iz dubine srca. Kako ti onda može biti prijatelj ako laže?! Znaj da poštovanje zakona koristi onome ko ga poštuje. Voli svoga prijatelja ako ima takve osobine i nemoj raskidati s njim, a ako ispoljava nešto što ti je neugodno, znaj da on nije kao žena s kojom se možeš razići i ponovo je uzeti; štaviše, njegovo je srce kao kristal: ako pukne, niko ga više ne može sastaviti. Allaha je dostojan onaj koji je rekao:


Čuvaj se da ne povrijediš srca svojih prijatelja,
Jer kad jednom odu nema više vraćanja;{107}

Ljudska su srca kada ih ljubav napusti
Poput stakla: napukne li, ne može se sastaviti.


Pokazujući na nas, djevojka na kraju svoje besjede reče:
- Pametni ljudi su kazali: "Najbolji su prijatelji oni koji daju najbolje savjete; najbolje djelo je ono koje ima najljepše posljedice, a najbolja pohvala je ona koja potiče iz usta zrelih ljudi." Kažu: "Robu ne priliči da ne iskazuje zahvalnost Allahu, naročito za dvije Njegove blagodati: zdravlje i razum." Također kažu: "Za onoga ko drži do sebe strasti su ništavne, a onoga ko uveličava sitne nesreće Allah podvrgava velikim nevoljama. Ko se potčinjava strastima, gazi prava; ko sluša spletkara, gubi prijatelja. Ako ti neko dobro misli, smatraj ga iskrenim. Ko pretjeruje u svađi, griješi, a ko ne zazire od nepravičnosti, nije siguran od sablje."
Sada ću ti nešto reći o dobrom odgoju kadija. Znaj, care, da od osude nema koristi osim kada se pouzdano utvrdi. Za kadiju svi ljudi treba da budu na istome rangu kako uglednici ne bi težili nanošenju uvreda, a da nejaki ne bi očajavali zbog nepravde. Sudija treba da dokazima tereti okrivljenoga, a zakletvom onoga ko poriče. Pomirenje je dopušteno među muslimanima, osim pomirenja kojim se dopušta haram, ili se strogo zabranjuje ono što je halal. Ono u šta danas sumnjaš ponovo razmotri ne bi li ti se u tome ukazao pravi put ka istini. Istina je obavezna dužnost i vraćanje istini bolje je nego tvrdoglavo ostati pri laži. Zatim, treba da znaš pouke iz prošlosti, da poznaješ pravne propise. Budi nepristrasan prema onima koji se parniče i budi privržen istini. Prepusti se uzvišenome Allahu i traži prave dokaze protiv onog koga optužuju, pa ako se protiv njega pronađu dokazi, on će dobiti ono što zaslužuje, u protivnom treba da tužilac bude pod zakletvom. Takav je Božiji sud. Prihvaćaj svjedočenje pravičnih muslimana jednih o drugima, jer je uzvišeni Allah naredio kadijama da sude prema izvanjskome, a samo On poznaje ono što je tajno. Kadija treba da izbjegava suđenje kada ima velike bolove, kada je gladan a sudi ljudima. Treba da teži uzvišenome Allahu, jer je onome čije su namjere čiste, koji je sam sa sobom u skladu, dovoljno da je Allah uz njega kada obavlja poslove s ljudima. Az-Zuhri je rekao: "Ako kadija ima sljedeće tri osobine, treba ga odstraniti: ako iskazuje poštovanje prema zlikovcima, ako voli laskanje i ako ne podnosi odstupanje. "Omer ibn Abdullaziz je otpustio jednog kadiju koji ga je zatim upitao:
- Zašto si me otpustio?
- Čuo sam da su tvoje riječi krupnije od tvojih stavova - odgovori Omer.
Priča se da je Aleksandar rekao svome sudiji:
- Ja sam te postavio na taj položaj pa sam ti kao takvome povjerio vlastitu dušu, svoju čast i dostojanstvo. Zato čuvaj taj položaj svojom dušom i razumom.
Aleksandar je, svome kuharu rekao:
- Ti imaš vlast nad mojim tijelom, zato budi pažljiv prema njemu.
Svoga pisara je upozorio:
- Ti raspolažeš mojim umom, zato me čuvaj onim što pišeš o meni.
Nakon toga, prva djevojka se povuče, a istupi druga...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

80. noć
Kada nastupi osamdeseta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je vezir Dandan rekao Davulmekanu:
- Nakon toga, prva djevojka se povuče, a istupi druga koja pred carem, tvojim roditeljem, sedam puta poljubi tlo, pa reče:
- Lukman{108} je rekao svome sinu: "Tri vrste ljudi dokazuju se samo u tri vrste okolnosti: blag čovjek se može dokazati samo u srdžbi, hrabar samo u ratu, prijatelj samo onda kada ti je potreban." Rečeno je: "Onaj koji ljudima nanosi zlo kaje se makar ga ljudi i hvalili; onaj kome je učinjeno zlo miran je makar ga ljudi i kudili." Uzvišeni Allah kaže: "Ne misli nikako da će oni koje veseli to što rade i kojima je drago da budu pohvaljeni i za ono što nisu učinili - nikako ne misli da će se kazne spasiti: njih čeka teška patnja." Muhammed, Bog mu se smilovao i spasio ga, rekao je: "Djela se cijene prema namjerama i svaki zreo čovjek bit će ono što je naumio." Znaj, care, da je u čovjeku najčudesnije njegovo srce, jer u srcu je ono što upravlja čovjekovim djelima; ako srcem ovlada požuda, čovjek je propao; ako njime zagospodari očajanje, ubit će ga bol; ako srdžba u njemu bude prevelika, pojačat će se njegova netrpeljivost. Ukoliko je srce sretno i zadovoljno, od gnjeva je sigurno. Ako srce obuzme strah, čovjek zapadne u tugu; ako ga zadesi nesreća, čovjek će biti nemiran. Kada se obogati, čovjek može zanemariti spominjanje imena svoga Gospoda; ako ga pritisne nevolja, obuzme ga briga. Kada čovjeka obuzme tuga, on postaje slab i u svakom slučaju za njega nema dobra ni u čemu osim u spomenu Allahovog imena, te u brizi kako će doći do sredstava za život i pripremiti se za budući svijet.
Pitali su nekog učenjaka: "Koji je čovjek u najtežem položaju?" "Onaj u koga je strast nadvladala čestitost, čija razmišljanja streme visoko, tako da su mu se spoznaje proširile, a njegovo pravdanje postalo manje razložno" - odgovori učenjak. Divno li je rekao Kajs:


Nametljivac mi je mrži od svih ljudi:
Misli da je u pravu, a svi drugi u zabludi.

I novac i lijepa svojstva tebi su dati,
Sve što u srcu krijemo na sebi ćemo nositi.

Lutat ćeš ako u poslu ne uđeš na prava vrata,
A uđeš li na njih, držat ćeš se pravoga puta.


Zatim djevojka reče:
- Što se tiče priča o isposnicima, Hišam ibn Bišr pripovijeda:
"Pitao sam Omera ibn Ubejda: "Šta je to isposništvo?" "Njega je objasnio Božiji Poslanik, Bog mu se smilovao i spasio ga, riječima: 'Isposnik je onaj ko ne zaboravlja mezar i iskušenja i pretpostavlja vječno prolaznome; onaj koji sutrašnjicu ne ubraja u svoje dane, već sebe u mrtve ubraja." Navode da je Abaz Rukan rekao: "Siromaštvo mi je milije od bogatstva, bolest mi je milija od zdravlja." Nato je neko od slušalaca dodao: "Ko prihvati kao dobro ono što mu je Allah odredio, Bog će biti zadovoljan njegovim izborom." Jedan od pouzdanih ljudi je rekao: "Ibn Abu Avfa je klanjao s nama sabah namaz i učio je kuransko poglavlje O, ti koji se pokrivaš. Kada je stigao do Allahovih riječi... i kada se u rog puhne... pao je mrtav." Priča se da je Sabit al-Benani plakao toliko da su mu zamalo oči iskapale. Dovedoše mu jednog čovjeka da ga liječi i taj čovjek reče da će ga liječiti pod uvjetom da ga sluša. "Šta da slušam?", pitao je Sabit. "Da ne plačeš", odgovori liječnik. "A za šta će mi onda oči ako ne smijem plakati?" - čudio se Sabit.
Jedan čovjek je rekao Muhammedu ibn Abdullahu: "Pouči me..."
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

81. noć
Kada nastupi osamdeset i prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care da je vezir Dandan pričao Davulmekanu:
- I ta druga djevojka reče tvome rahmetli ocu, Omeru an-Numanu:
- Jedan čovjek je rekao Muhammedu ibn Abdullahu: "Daj mi neku pouku", a on mu je odgovorio: "Poučavam te da na ovome svijetu budeš gospodar koji se suzdržava, a na budućem svijetu da budeš rob koji žudi." "Kako to?", upita čovjek, a Muhammed mu odgovori: "Suzdržljiv čovjek na ovome svijetu ima i ovaj i budući svijet." Gavs ibn Abdullah pripovijeda: "Među Izraelićanima su bila dva brata. Jedan brat reče drugome: 'Koje si najstrašnije djelo učinio? Jednom sam prolazio pored gnijezda, odgovori brat, 'uzeo sam jedno ptiće, pa sam ga opet stavio u gnijezdo, ali ne u ono iz kojeg sam ga uzeo. To je najstrašnije djelo koje sam učinio. A kakvo si ti najstrašnije djelo učinio? Najstrašnije što ja činim jest to što kada ustanem da klanjam namaz plašim se da to činim samo radi nagrade.' Njihov otac je slušao šta govore, pa reče: 'Bože moj, ako istinu govore, uzmi ih k sebi! Jedan mudri čovjek reče: 'To dvoje djece spadaju među najbolju djecu."
Said ibn Džubejr je pripovjedao: "Bio sam u društvu sa Faddalom ibn Ubejdom i zamolih ga da mi da kakav savjet, a on mi odgovori: 'Naročito zapamti dvije stvari: ne pripisuj Allahu druga i ne ponižavaj ni jedno Božije stvorenje. Zatim izgovori stihove:


Budi kakav hoćeš, al Bog ima milosti,
Ostavi brige jer lošim treba smatrati

Samo dvije stvari i nikad im ne prilaziti:
Bogohuliti i ljudima zlo nanositi. "


Kako je lijepo kazao pjesnik:


Ako nisi dovoljno bogobojazan bio
Poslije smrti ćeš sresti onog ko je bolji bio.

Zažalit ćeš što njega nisi slijedio
I što se kao on nisi dovoljno trudio.


Nakon toga, istupi treća djevojka, pošto se druga povuče, i reče:
- Rasprava o isposništvu je obimna, ali ću navesti samo ono čega se sjetim o vrlim precima. Jedan učeni čovjek je rekao: "Radujem se smrti, ali nisam siguran da ću u njoj naći mira. Međutim, znam da smrt stoji između čovjeka i njegovih djela. Nadam se da će dobra djela biti udvostručena, a da će zla djela prestati." Kada je Ata as-Sulemi završavao pouku, stresao se i zadrhtao, te je briznuo u plač, a neko ga upita šta mu je. On odgovori: "Hoću da pristupim veličanstvenom djelu, tj. da stanem pred uzvišenog Allaha kako bih postupao prema vlastitim poukama." Zato je Zejnulabidin, sin al-Huseinov, drhtao kada bi ustajao da klanja, a kada su ga upitali zašto drhti, rekao je: "Znate li vi pred koga stajem i kome se obraćam?" Priča se kako je sa Sufjanom as-Sevrijem živio neki slijepac. Za vrijeme mjeseca ramazana, on je odlazio s ljudima i klanjao, ali je šutio i sporije klanjao. Sufjan reče: "Na Sudnjem danu dolazit će sljedbenici Kurana koji će se među ostalima odvajati time što će im se ukazivati veće poštovanje." Također je Sufjan rekao: "Kada bi se duša učvrstila u srcu kako treba, ono bi sigurno poletjelo od radosti i čežnje za Džennetom, odnosno zbog bola i straha od ognja." Prenose da je Sufjan rekao: "Grijeh je gledati u lice čovjeku koji čini nasilje."
Treća djevojka se povuče, pa izađe četvrta i reče:
- Evo, ja ću ispričati nešto što mi padne na um o dobrim ljudima. Kažu da je Bišr al-Hals pripovijedao: "Čuo sam kako Halid veli: 'Čuvajte se potajnog bogohuljenja! A kakvo je to potajno bogohuljenje?, pitali su ga. 'To je kad neko ostaje dugo na rukuu i sedždi{109} očekujući da se nešto desi, odgovori Halid."
Neki učeni čovjek je rekao: "Dobra djela pokrivaju loša djela." Jedan naučnik je također rekao: "Molio sam Bišra da mi oda neku tajnu o pravom životu, a on mi odgovori: Sinko, to je nauka u koju ne treba svakoga upućivati, već na svaku stotinu ljudi upućivati petericu, poput zekata. Ibrahim ibn Edhem na to reče: 'Učini mi se da su njegove riječi umjesne. Jednom, dok sam klanjao, vidjeh da i Bišr klanja, te stadoh iza njega i počeh klanjati dok se mujezin ne oglasi. Tada ustade neki čovjek u odrpanoj odjeći i reče: 'Ljudi, čuvajte se štetne istine, a nema ničeg lošeg u korisnoj laži; u nuždi nema izbora, niti će riječi pomoći ako se ničega nema, kao što ni šutnja neće čovjeku nauditi ako blaga ima".
Ibrahim pripovijeda: "Jednom prilikom vidjeh da je Bišru ispao novčić. Ja mu priđoh i dadoh dirhem, ali on ne htjede da uzme. "To je sasvim dopušteno", rekoh mu. "Neću mijenjati ovosvjetsko blago za onosvjetsko", odgovori on.
Priča se da je Bišrova sestra pošla Ahmedu ibn Hanbelu...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

82. noć
Kada nastupi osamdeset i druga noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je vezir Dandan pričao kako je djevojka rekla tvome ocu da je Bišrova sestra pošla Ahmedu ibn Hanbelu kome je kazala: "Vjerni vođo, mi smo narod koji noću tka, a danju za život zarađuje. Pored nas često prolaze stražari bagdadskog valije sa svjetiljkama dok mi tkamo na terasama pri njihovoj svjetlosti. Je li nam to zabranjeno?" "Ko si ti?" upita je Ahmed ibn Hanbel. "Ja sam sestra Bišra al-Hafije", odgovori ona. "Vi, Bišrovi! U vašim srcima stalno pobožnost osjećam!", uzviknu on.
Jedan učeni čovjek je rekao: "Kada Allah hoće da učini dobro nekom svome robu, on ga uputi na djelanje."
Kada je Malik ibn Dinar jednom prilikom prolazio trgom i ugledao nešto što je poželio, rekao je: "Strpi se, dušo! Ne slažem se s onim što ti želiš." Također je rekao, neka je Allah zadovoljan njime: "Spasenje duše je u tome da joj se čovjek opire, a propast duše je u tome da je čovjek slijedi."
Mensur ibn Amar priča: "Jednom sam krenuo na hadž i uputio se u Meku preko Kufe. Bijaše mrkla noć, kad začuh kako neko vapi u neprozirnoj tami: 'Bože moj, Tvoje mi slave i veličine, nisam se namjeravao ogriješiti i Tebi se suprotstavljati! Ne poričem Tvoje postojanje, ali si mi Ti dosudio da pogriješim prema Tvojoj vječnosti! Oprosti mi što sam pogriješio! Pogriješio sam zbog neznanja! Pošto taj glas završi dovu, prouči sljedeći kuranski ajet: Vi koji vjerujete, čuvajte sebe i svoje obitelji vatre čije će gorivo biti ljudi i kamenje!{110} Potom sam čuo kako neko pade, a nisam znao zbog čega. Otišao sam odatle, a sutradan, idući svojim putem, ugledasmo dženazu iza koje je išla starica sasvim onemoćala. Upitah je ko je preminuli, a ona odgovori: 'To je dženaza čovjeku koji je juče prošao pored nas dok je moj sin klanjao učeći iz Knjige uzvišenog Allaha. Tome čovjeku je pukla žuč i pao je mrtav."
Četvrta djevojka se povuče, a istupi peta i reče:
- Ja ću također navesti neka predanja o dobrim ljudima. Maštama ibn Dinar je rekao: "Kada se popravljaju savjesti, bivaju oprošteni i mali i veliki grijesi; ako rob čvrsto riješi da se okani grijeha, Bog će ga obasuti milošću." Također je rekao: "Svaka blagodat koja čovjeka ne približava Allahu ništavna je; ono što je malenkost na ovome svijetu odvaja čovjeka od nečeg što je veliko na onome svijetu, a ono što je veliko na ovome svijetu čini da čovjek zanemari ono što je malo na budućem svijetu." Pitali su Abu Hazima: "Ko je najsretniji čovjek?" "Čovjek koji je život proveo u pokornosti Allahu", odgovori on. A ko je najgluplji čovjek?" "Onaj koji budući svijet prodaje za tuđi ovozemaljski život." Prenosi se da je Božiji poslanik Musa, Bog mu se smilovao i spasio ga, došavši do vode stanovnika grada Medjena,{111} rekao: "Gospodaru, ja nemam dovoljno blaga koje si mi poslao." Zatim je Musa molio svoga Gospoda, a nije molio ljude. Potom su došle dvije djevojke čiju je stoku napojio ne puštajući druge pastire naprijed. Kada se djevojke vratiše kući, ispričaše to svome ocu Šuajbu koji im reče: "Možda je on gladan?" Zatim se obrati jednoj od djevojaka: "Idi k njemu i pozovi ga!" Kada djevojka dođe do Musaa, ona pokri lice i reče: "Zove te moj otac da te nagradi zato što si nam dao vode." Međutim, Musa odbi da pođe. Bila je to žena sa izraženom zadnjicom, a vjetar joj je podizao haljinu, tako da je Musa gledao njenu zadnjicu i žmirkao. Zatim joj reče: "Hajde ti za mnom, a ja ću poći naprijed." Tako je ona išla za njim dok ne stigoše do Šuajba kod koga je večera bila pripremljena...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

83. noć
Kada nastupi osamdeset i treća noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je vezir Dandan pripovijedao caru Davulmekanu kako je peta djevojka rekla tvome ocu:
- Musa uđe Šuajbu kod koga je večera bila pripremljena, te Šuajb reče:
- Hoću da te nagradim, Musa, što si im dao da napoje stoku.
- Ja spadam među ljude koji djela budućeg života ne prodaju ni za kakvo zlato ili srebro ovoga svijeta - reče Musa.
- Ali, mladiću - navaljivao je Šuajb - ti si moj gost, a običaj je moj i mojih predaka da počaste gosta hranom.
Musa sjede i najede se, a zatim se Šuajb dogovori s njim da Musa ostane kod njega osam hadžiluka, tj. osam godina, a na ime plaće dade mu da se oženi jednom od njegovih kćeri. Musaov rad kod Šuajba predstavljao je otkup za djevojku, prema Allahovoj zapovijesti. Šuajb mu je rekao:
- Želim da se vjenčaš s jednom od dvije moje kćeri zato što ćeš služiti kod mene osam hadžiluka. Ako napuniš deset godina, bit će to po tvojoj volji, a ja ne želim da ti smetam.
Neki čovjek je rekao svome prijatelju koga dugo nije vidio:
- Veoma si mi nedostajao, jer te nisam odavno vidio.
- Nisam bio s tobom zbog Ibn Šihaba. Poznaješ li ga? - upita prijatelj.
- Da - odgovori on. - To mi je komšija već trideset godina, ali ne govorim s njim.
- Ti si zaboravio Allaha, pa si zaboravio i svoga komšiju. Da voliš Allaha, sigurno bi volio i komšiju. Zar nisi znao da komšija ima iste obaveze prema komšiji kao i prema rođaku?
Hurejfa je pričao:
- Stigao sam u Meku zajedno sa Ibrahimom ibn Edhemom, a te godine je na hadž išao i Šakik al-Balhi. Nađosmo se na tavafu i Ibrahim reče Šakiku:
- Šta radite vi tamo u svojoj zemlji?
- Kada imamo šta, jedemo; kada gladujemo - trpimo - odgovori Šakik, a Ibrahim povika:
- Tako rade psi iz Balha! Kada mi nešto imamo, poštujemo Allaha; kada gladujemo, zahvaljujemo Mu.
Šakik sjede ispred Ibrahima i reče mu:
- Ti si moj učitelj.
Muhammed ibn Imran je kazivao:
- Neki čovjek pitao je Hatima al-Asukna: "Šta te tjera da se oslanjaš na Allaha?" "Dvije stvari", odgovori Hatim. "To što znam da moj dio neće pojesti niko osim mene i zato me Allah smiruje, i to što znam da nisam stvoren bez Allahovog znanja, tako da se stidim pred Njim."
Nakon toga, povuče se i peta djevojka, a izađe starica koja pred tvojim ocem poljubi tlo devet puta i reče:
- Čuo si, care, šta su sve djevojke govorile o isposništvu. Ja ću nastaviti i ispričati nešto od onoga što sam čula o znamenitim precima. Kažu da je imam aš-Šafii, neka je Allah zadovoljan njime, dijelio noć na tri dijela: prva trećina je za nauku, druga za san, a treća za noćnu molitvu. Imam Abu Hanifa je imao običaj da bdije pola noći, te jedan čovjek, dok je prolazio, pokaže na njega i reče drugome čovjeku:
- Ovaj bdije cijelu noć.
Kada to ču, imam reče:
- Stid me Allaha što mi pripisuju ono što nije.
Nakon toga je bdio cijelu noć.
Ar-Rabi je kazivao:
- Šafii je u toku Ramazana cijeli Kuran proučio po sedamdeset puta, i to sve za vrijeme namaza.
Govorio je aš-Šafii, neka je Allah zadovoljan njime:
- Već deset godina nisam se najeo ječmenog hljeba, jer sitost čini srce okrutnim, uništava oštroumnost, tjera na pospanost i sitog čovjeka čini slabim da bi mogao stajati na namazu.
Priča se da je Abdullah ibn Muhammed as-Sukari rekao kako je razgovarao s Omerom koji mu je kazao:
- Nisam vidio pobožnijeg ni rječitijeg čovjeka od Muhammeda ibn Idrisa aš-Šafije. Jednom sam hodao s Harisom ibn Lebibom as-Safarom, a Haris bijaše učenik al-Muzanijev i imao je lijep glas. On prouči riječi Uzvišenoga: "Ovo je dan u kome oni neće ni prozboriti i pravdanje im neće dozvoljeno biti."{112} Tada vidjeh kako aš-Šafii promijeni boju lica, nakostriješi se i uzbudi toliko da se obeznani. Kada dođe k sebi, reče: "Utječem se Allahu od lažljivaca i onih koji za Boga ne mare. Bože, pred Tobom su skrušena srca učenih! Bože, daruj me oproštenjem mojih grijeha svojom darežljivošću, ukrasi me svojom zaštitom i neka Tvoja plemenitost oprosti mojoj ništavnosti!" Nakon toga sam ustao i udaljio se.
Jedan od pouzdanih ljudi je pričao:
- Kada stigoh u Bagdad, u njemu zatekoh aš-Šafiiju. Sjedoh na obalu da uzmem abdest za namaz, kad pored mene naiđe jedan čovjek koji mi reče: "Momče, lijepo uzmi abdest, pa će ti Allah dati dobro na ovome i na budućem svijetu." Ja se osvrnuh i ugledah čovjeka za kojim je išla gomila. Požurih s abdestom i pođoh za njim, a on se osvrnu i upita me: "Je li ti nešto potrebno?" "Da", odgovorih mu. "Nauči ti mene onome čemu je tebe naučio uzvišeni Allah." On mi reče: "Znaj da će se spasiti onaj koji je iskren prema Allahu; ko voli svoju vjeru, spasio se propasti. Ko se lišava na ovome svijetu, uživat će na budućem. Treba li da ti još nešto kažem?" "Naravno", odgovorih, a on nastavi: "Suzdržavaj se na ovome svijetu, a na onome svijetu žudi. Budi iskren u svim svojim poslovima, pa ćeš se spasiti zajedno s ostalim spašenima."
Nakon toga, čovjek ode, a kada upitah ko je to, odgovoriše mi:
- To je imam aš-Šafii."
Imam aš-Šafii, neka je Allah zadovoljan njime, govorio je: "Volio bih da ljudi imaju korist od moga znanja, ali da ga ne pripisuju meni..."
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

84. noć
Kada nastupi osamdeset i četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, kako je vezir Dandan pripovijedao Davulmekanu da je starica pričala tvome ocu:
- Imam aš-Šafii je govorio: "Volio bih da ljudi imaju koristi od moga znanja, ali da ga ne pripisuju meni." Zatim je rekao: "Kad god sam se s nekim sporio, želio sam da ga Allah podrži na putu istine i da mu pomogne da ona izađe na vidjelo. Nikada se nisam prepirao s nekim osim zbog toga da istina izađe na vidjelo, a nije mi padalo na pamet hoće li Allah dati da ja ili on izgovori istinu."
Također je rekao aš-Šafii, neka je Allah zadovoljan njime: "Ako se plašiš da se ne uznosiš u svome znanju, sjeti se do čijeg zadovoljstva ti je stalo, kakvu blagodat hoćeš i od kakve kazne strahuješ."
Abu Hanifi je neko rekao:
- Zapovjednik pravovjernih, Abu Džafer al-Mensur, imenovao te je za kadiju i odredio ti plaću od deset hiljada dirhema.
Abu Hanifa nije bio zadovoljan. Kada osvanu dan u kome mu donesoše novac, on je klanjao sabah, zatim se pokri i ne progovori ni riječi. Onda halifin izaslanik donese novac, uđe Abu Hanifi i pokuša ga razgovoriti, ali mu on nije odgovarao. Halifin izaslanik reče:
- Ovaj novac je halal.
- Znam da je halal - odgovori Abu Hanifa. - Međutim, ne želim da mi se u srce uvuče ljubav prema moćnicima.
- A ako im budeš odlazio da bi se sačuvao od ljubavi prema njima?
- Mogu li biti siguran da neću skvasiti odjeću ako zagazim u more? - odgovori Abu Hanifa.
aš-Šafii je između ostalog rekao:


Mojim riječima, dušo, budi zadovoljna
Jer ti si mi draga i vječno umilna:

Okani se želja i silnih nadanja -
Mnoga je želja dovela do stradanja!


Sufjan as-Savri je, između ostalog, savjetovao Alija ibn al-Hasana as-Salamiju:
- Treba da budeš iskren i da zazireš od laži, vjerolomnosti, licemjerstva i oholosti, jer dobro djelo Allah poništava jednim od tih svojstava. Ugledaj se u vjerovanju samo na one koji vole svoju vjeru. Neka ti drug bude onaj koji će te učiti lišavanju na ovome svijetu. Često misli na smrt, često traži oprost i moli Allaha da ti da sreću u preostalom dijelu života. Savjetuj svakog pravog vjernika kada te upita nešto o vjerskim stvarima. Čuvaj se da ne prevariš pravog vjernika, jer onaj ko obmane pravog vjernika obmanuo je Allaha i Njegovog Poslanika! Čuvaj se svađe i prepirke; okani se onoga što te navodi da sumnjaš u ono što je za tebe izvan sumnje, pa ćeš tako biti sretan. Naređuj da se čine dobra djela, a zabranjuj ružna, pa ćeš Allahu biti drag! Neka tvoje primisli budu lijepe, pa će ti Allah javno učiniti dobro. Primaj pravdanja onih koji se tebi pravdaju i nemoj mrziti ni jednog muslimana. Povezuj se s onim ko raskida s tobom; praštaj onome ko ti nepravdu čini, pa ćeš biti prijatelj Božijih poslanika. Neka Allahu pripada i ono što činiš tajno i ono što činiš javno. Boj se Allaha onako kako ga se boji onaj koji zna da će umrijeti i oživjeti, te da će stati na Sudnjem danu pred Silnoga. Pomisli da ćeš ići u jedno od dva boravišta: u uzvišeni Džennet, ili u Džehennem.
Zatim starica sjede pored djevojaka, a pošto tvoj rahmetli otac sasluša njihove riječi, shvati da su one najbolje žene svoga vremena. Vidio je da su lijepe i ljupke, da su veoma obrazovane, te ih pozva k sebi. Priđe starica kojoj car iskaza poštovanje, dodijeli njoj i djevojkama dvorac u kome je boravila princeza Abriza, kćer bizantskoga cara, i posla im sve što im je bilo potrebno.
One ostadoše kod cara deset dana i kad god bi car došao starici, zaticao ju je predanu molitvi. Noći je provodila klanjajući, a danju je postila. Tako se ona caru veoma dopade, pa mi reče:
- Ova starica, vezire, sigurno spada među dobre ljude i u srcu nosim veliko poštovanje prema njoj.
Jedanaestog dana, car se nađe sa staricom da joj plati za djevojke i starica mu reče:
- Cijena ovih djevojaka veća je od onoga o čemu ljudi obično sklapaju ugovore. Za njih ne tražim ni zlato ni srebro, niti dragulje, bez obzira da li je to malo ili mnogo.
Kada tvoj otac sasluša njene riječi, začudi se i reče:
- Gospođo, koliko tražiš za njih?
- Prodat ću ti ih samo za post od punih mjesec dana: da postiš danju, a klanjaš noću radi uzvišenog Allaha. Ako tako postupiš, djevojke su tvoja svojina u tvome dvoru i možeš činiti s njima šta poželiš.
Cara zapanji staričina savršena dobrota, suzdržljivost i pobožnost, te njen ugled još više poraste u očima cara koji uzviknu:
- Sami Allah nam je poslao na korist ovu dobru ženu!
On se dogovori sa staricom da posti mjesec dana, kako je uvjetovala. Starica mu još reče:
- Ja ću ti pomagati dovama, a molit ću se i za djevojke. Sada mi donesi jedan bokal vode.
Potom starica uze bokal vode, prouči nešto nad njim i promrmlja, pa posjedi jedno vrijeme izgovarajući riječi koje mi nismo razumjeli. Zatim pokri bokal jednom krpom, zapečati ga i pruži tvome ocu govoreći:
- Kada ispostiš prvih deset dana, jedanaeste noći popij iz ovoga bokala koji će te osloboditi ljubavi prema ovozemnom životu i srce će ti ispuniti svjetlošću i vjerom. Ja ću sutra poći svojim prijateljima koji pripadaju nevidljivom svijetu. Zaželjela sam se susreta s njima. Vratit ću se k tebi nakon prvih deset dana.
Tvoj otac uze bokal, pa ustade i izabra zasebnu odaju u dvoru u koji metnu bokal a ključ od odaje stavi u džep. Kada osvanu dan, car zaposti, a starica ode svojim putem...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

85. noć
Kada nastupi osamdeset i peta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je vezir Dandan pričao Davulmekanu:
- Kada osvanu dan, car zaposti, a starica ode svojim putem. Car isposti deset dana, a jedanaestog dana otvori bokal, popije iz njega i otkri da veoma godi njegovoj duši. Nakon drugih deset dana, dođe starica i donese slatkiša u nekakvom zelenom listu koji nije ličio na list sa drveta. Ona dođe tvome ocu, pozdravi ga, a kada je car vidje, ustade i reče joj:
- Dobro došla, dobra ženo!
- Care - obrati mu se starica - pozdravljaju te bića iz nevidljivog svijeta.{113} Pričala sam im o tebi, pa su se veoma obradovali i poslali su ti po meni slatkiša koji pripadaju onome svijetu. Iftari se njima u smiraj dana.
Tvoj otac se veoma obradova i reče:
- Hvala Allahu koji je učinio mojom braćom ljude iz nevidljivog svijeta!
Zatim zahvali starici kojoj poljubi ruke i ukaza najveće poštovanje njoj i djevojkama.
Minu dvadeset dana otkako je tvoj otac počeo postiti, a na izmaku dvadesetog dana dođe starica i reče mu:
- Znaj, care, da sam nevidljivim bićima pričala o pažnji između mene i tebe i kada sam im kazala da sam djevojke ostavila kod tebe, obradovaše se što se nalaze kod cara kao što si ti, jer i oni kada vide djevojke usrdno upućuju Allahu dove za njih, a On ih ispunjava. Htjela bih poći s njima nevidljivim bićima da djevojke zapahne njihov dah, a možda će ti se vratiti s nekim zemaljskim blagom. Kad završiš post, ti ćeš se postarati za njihovu odjeću, a blago koje će ti one donijeti pomoći će ti da postigneš svoje ciljeve.
Pošto tvoj otac ću šta mu starica govori, zahvali joj i reče:
- Kada se ne bih plašio da ti protivrječim, ne bih prihvatio blago, niti bilo šta drugo. Kada ćeš poći s djevojkama?
- Na dvadeset i sedmu noć tvoga posta, a vratit ću se kada istekne mjesec dana. Ti ćeš taman tada završiti post, a djevojke će biti očišćene i bit će ti na raspolaganju. Allaha mi, svaka od njih vrijedi nekoliko puta više nego tvoje carstvo.
- Svjestan sam toga, dobra gospođo - reče car, a starica nastavi:
- Svakako treba da pošalješ s djevojkama nekoga dragog iz dvora ne bi li taj našao utjehe i dobio blagoslov bića iz nevidljivog svijeta.
- Imam jednu bizantsku robinju - odgovori car - koja se zove Sufija. Ona mi je rodila dvoje djece, djevojčicu i dječaka, ali su nestali prije godinu dana. Povedi nju s djevojkama, ne bi li dobila blagoslov...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

86. noć
Kada nastupi osamdeset i šesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, kako je vezir Dandan pričao Davulmekanu da je njegov otac rekao starici koja mu je tražila djevojke:
- Imam jednu bizantsku djevojku koja se zove Sufija. Ona mi je rodila dvoje djece, djevojčicu i dječaka, ali su nestali prije godinu dana. Povedi nju ne bi li dobila blagoslov i možda će bića iz nevidljivog svijeta moliti Allaha da joj vrati djecu, te će se možda ponovo sastati s njima.
- Divno li si to rekao! - uskliknu starica kojoj je to i bio glavni cilj. Kada je tvoj otac privodio kraju post, starica mu reče:
- Sinko, ja odoh bićima iz nevidljivog svijeta. Dovedi mi Sufiju.
Car posla po Sufiju koja odmah dođe i on je predade starici koja je izmiješa s djevojkama, pa ode u sobu i donese caru čašu zapečaćenog pića. Pružajući mu čašu, starica reče:
- Kada istekne trideseti dan posta, idi u hamam, a kada izađeš iz njega, uđi u sobu u svome dvoru i popij ovu čašu, pa pođi na spavanje. Tako ćeš dobiti ono što si tražio. Sada te pozdravljam.
Car se obradova i zahvali starici ljubeći joj ruke, a ona mu reče:
- Prepuštam te Allahu.
- Kada ću te vidjeti, dobra ženo? - upita car. - Ne bih volio da se rastajem s tobom.
Ona prouči dovu za njega i ode s djevojkama i princezom Sufijom. Tri dana nakon toga, nastupi novi mjesec, te car ustade i pođe u hamam. Pošto izađe iz hamama, ode u jednu odaju u dvoru naredivši da mu niko ne ulazi. Zatim zaključa vrata, ispi onu čašu i zaspa dok smo mi sjedili iščekujući ga do kraja dana. Kako car nije izlazio iz odaje, rekosmo:
- Možda ga je iscrpio hamam, bdijenje noću i post danju, pa je umoran i zato se uspavao.
Čekasmo ga i drugog dana, ali se on ne pojavi, te mi stadosmo uz vrata odaje govoreći glasnije ne bismo li ga probudili i ne bi li nas upitao šta se događa. Međutim, kako se to nije dogodilo, mi provalismo vrata i kada uđosmo vidjesmo da se već raspao i da su mu se kosti smrvile. Bi nam veoma teško kad ga vidjesmo u takvom stanju, te uzesmo čašu i na poklopcu nađosmo komad papira na kome je pisalo:
"Nikome neće nedostajati onaj ko je učinio zlo. Ovo je nagrada onome koji plete zamke carevim kćerima i kvari ih. Ovom porukom obavještavamo svakoga ko je nađe da je Šarkan, po dolasku u naš grad, digao protiv nas princezu Abrizu, ali mu to nije bilo dovoljno, već ju je odveo k vama, a onda je poslao s crnim robom koji ju je smaknuo, te smo je našli ubijenu u pustinji, bačenu na zemlju. Tako nešto ne čine carevi, a onome ko tako nešto čini slijedi nagrada kakva je zadesila ovog cara. Ne optužujte nikoga za njegovo ubistvo - ubila ga je lukava razvratnica po imenu Zatuddavahi. Ja uzimam carevu ženu Sufiju i vodim je njenom ocu Afridunu, caru Carigrada. Mi vas moramo napasti, pobiti i vaša staništa oteti. Izginut ćete svi do jednoga, nećemo poštediti vaše domove, niti će ostati neko ko bi ognjište raspirivao, osim onih što prigrle križ i pojas."
Kada pročitasmo cedulju, shvatismo da nas je starica obmanula i vješto nadmudrila. Počesmo vikati, udarati se po licu i gorko plakati, ali od plača ne bijaše nikakve koristi. U vojsci se pojaviše nesuglasice oko toga koga da postave za cara. Neki su htjeli tebe, a neki tvoga brata Šarkana. Razmirice potrajaše cijeli mjesec dana, a onda se neki od nas okupiše i htjedosmo poći tvome bratu Šarkanu. Tako smo putovali dok ne naiđosmo na tebe. Eto šta je uzrok smrti cara Omera an-Numana.
Pošto vezir završi besjedu, Davulmekan i njegova sestra zaplakaše, a pridruži im se i dvorjan govoreći Davulmekanu:
- Care, plač ti neće nimalo pomoći. Koristit će ti jedino to da okrijepiš svoje srce, da budeš odlučniji i da učvrstiš vlast. Nije umro onaj ko je ostavio za nasljednika čovjeka kao što si ti.
Davulmekan prestade plakati, pa naredi da se tron podigne pred ulazom u šator i da mu se postroji vojska. Dvorjan stade pored carevića, iza njega se poredaše štitonoše, a vezir Dandan bijaše ispred njega. Svi emiri i državni prvaci stajali su na svome mjestu. Onda se car Davulmekan obrati Dandanu:
- Reci mi šta je s blagajnom moga oca.
- Sa zadovoljstvom - odgovori vezir i izloži mu stanje blagajne, upozna ga o stanju s priznanicama i dragocjenostima koje su se nalazile u njoj i koliko ima novaca. Davulmekan dariva vojnike, a veziru Dandanu pokloni raskošno odijelo rekavši mu:
- Ti ćeš ostati na svome mjestu.
Vezir poljubi tlo pred carem i pomoli se Bogu za njegov dug život. Zatim car dariva emire, pa se obrati dvorjanu:
- Pokaži mi porez Damaska koji nosiš.
On mu pokaza sanduke s novcem, rijetkostima i dragim kamenjem. Car ih uze, pa podijeli vojnicima...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.