Priče iz 1001 noći

First topic message reminder :



UNIVERZUM HILJADU I JEDNE NOĆI



PRIČA KAO VRHOVNI PRINCIP UNIVERZUMA


Bogata arapska književna tradicija, u kojoj se arapski genije, prikraćen u razvoju u drugim umjetnostima, nesumnjivo najpotpunije izrazio, do danas je neadekvatno predstavljena zapadnom civilizacijskom krugu. Poezija u toj književnoj tradiciji, koja je već u VI vijeku dostigla stanje perfekcije zavodeći svojim autoritetom mnogovjekovnu strahovladu normativne poetike do danas je ostala predominantan oblik književnog stvaralaštva. Međutim, skoro da je uzbudljiva i za naučnike bi morala biti izazovna činjenica da tu uistinu raskošnu književnu tradiciju ne predstavlja na Zapadu bilo koje pojedinačno pjesničko djelo, niti poezija u cjelini, već prozne umjetničke vrste čije odsustvo, sve do kraja prošlog i tokom ovoga vijeka, jeste upravo karakteristika date tradicije. Tako je i prozno djelo Hiljadu i jedna noć izvršilo onaj čudesni pohod u zapadnu tradiciju kakvi se događaju jedva nekoliko puta u povijesti, sabirući na tome pohodu u svoju moćnu maticu, na veličanstven i nezamjenljiv način, mnoštvo rijeka i potoka ka okeanu svjetske kulture. Uz volšebni uspjeh čudesne Hiljadu i jedne noći, neuporediva božanstvenost Kurana, čiju polivalentnost nikada nije naodmet naglasiti, predstavlja stalan prevodilački izazov, tako da je doživio mnoštvo prijevoda na evropske jezike zračeći neugasivim sjajem u evropskoj tradiciji. Zatim, uprkos istaknutoj dominaciji arapske poezije, do sada je jedina Nobelova nagrada za književnost u tome svijetu dodijeljena egipatskom piscu Nagibu Mahfuzu za romansijerski opus. Najzad, tanahni prozni lirski zapisi Halila Džubrana, u kojima je Zapad upoznao najbolje orijentalno izdanje ničeanske umnosti u zanosnoj lirskoj ekspresiji, prevedeni su skoro na sve jezike svijeta u nepreglednom broju primjeraka i izdanja, a posljednjih decenija su, upravo kao iznenadni bljesak, potpuno zasjenili sve arapske razložno samodopadljive pjesme koje su do sada u nas prevedene.
Nekoliko navedenih primjera, kao dominirajući orijentiri u književnoj tradiciji i istovremeno kao potpuno uobličen "izraz” plodotvornih "dodira” dva civilizacijska kruga, svjedoče o tome da ipak postoje dva vrijednosna sistema i ukazuju kako je nužno tražiti uzroke tome relativnom razlikovanju ispoljenom u nepodudarnom vrednovanju djela koja smo spomenuli.
Jer, premda se Džubranovo djelo već komotno smjestilo u povijesti arapske književnosti, ono kod arapskih čitalaca ne izaziva ushićenje jednako onom kakvo izaziva kod čitalaca na Zapadu.
Monumentalno djelo Hiljadu i jedna noć također nikada nije u arapskom svijetu uživalo ugled kao na Zapadu. Status koji danas ima u arapskoj književnosti moguće je tumačiti i kao djelomični povratni uticaj njegove neslućene afirmacije na Zapadu - dakle, u sklopu onog neobičnog procesa koji bismo mogli označiti kao orijentalizaciju Orijenta. Arapi su vijekovima bili opčinjeni svojom biotehničkom poezijom, njenim semantičkim nepregledom i raskošnim ruhom forme, a Hiljadu i jednu noć su pretežno prepuštali pučkome ukusu, pomalo povrijeđeni i jezičkim nemarom čudesnog Šeherzadinog pripovijedanja, dok su se najveći književnici na Zapadu dičili odsjajima kojima je uistinu neponovljivo djelo ozarilo njihovu umjetničku imaginaciju osvajajući status nezamjenljivog učitelja i nadoknađujući svojom monumentalnošću cijelu biblioteku. Hiljadu i jedna noć jeste postala na Istoku na kome je apsorbirala najveće književne vrijednosti, ali je potpunu književnohistorijsku valorizaciju, puni sjaj i afirmaciju, doživjela tek onda kada je u svome već spomenutom pohodu u kulturu Zapada izručila tome novom-starom svijetu sve ljepote koje je vijekovima neumorno sabirala; njena običnost na Istoku nije ni uočavana kao takva, već je tek u "novom okruženju” njena neobična ljepota mogla biti valjano sagledana, te se čini opravdanim reći da ovo djelo dostiže punu zrelost u svijesti čitalaca Zapada nenaviklih na očaravajući Šeherzadin svijet i usavršeno pripovjedačko umijeće. Da ne bijaše toga iznenadnog, gotovo slučajnog susreta Šeherzade s radoznalom sviješću Evropljana, Šeherzada ni sama nikada ne bi spoznala svoje istinske vrijednosti i svijet bi, pod tom tužnom pretpostavkom, bio uskraćen za veliko iskustvo (o) književnosti, za istinsku radost i podsticaj imaginaciji. Jedno je pitanje koliko bi bili osiromašeni književnici Zapada koji s ponosom ističu svoja iskustva o susretu sa Šeherzadinim svijetom, a drugi problem je kako bi uopće i sva djeca Zapada, koja nisu stasala u književnike, mogla graditi svoj bogati svijet bez imaginativnog iskustva o Alauddinu i Ali Babi, naprimjer. Šta bismo mi i šta bi Borges bez svoga jednog od najboljih eseja u kome jedva uspijeva kontrolirati kliktaje o Hiljadu i jednoj noći?! Nije se onda ni čuditi posvemašnjoj zahvalnosti čitalaca sa Zapada za to znamenito istočno otkrovenje.
Izuzetnost zbornika priča pod originalnim naslovom Knjiga o hiljadu i jednoj noći (Kitab alf layla wa layla) svekolika je i jedva da je moguće obuhvatiti je ma kako temeljitom studijom, upravo onako kao što je - da se poslužimo već istaknutom metaforom - beznadežno pokušavati konačno i neopozivo zahvatiti taj okean svjetske književne baštine u kome se vijekovima taložilo biserje iz daleke indijske umjetnosti i duhovnosti, preko one persijske u samome podnevu svoga blistanja, do razgranate kairske civilizacijske delte gdje se na neponovljiv način miješaju nanosi faraonske drevnosti i kasnije arapsko-islamske rafiniranosti.
Jedna od prvih odlika djela koju književni ukus čitaoca sa Zapada doživljava kao senzaciju jest skladan "suživot” i saradnja proze i poezije na jednome mjestu, u univerzumu Hiljadu i jedne noći, gdje se gordost klasične arapske poezije izvanrednim kreativnim moćima naratora utkiva u uzbudljivu raskoš Šeherzadinog svijeta. Talasanje stihova osjetno je bogatije u pričama s erotskom sadržinom. Arabljanski duh arapske književnosti, kao i ritam plemenitog ljudskog života uopće, tako je istaknut na najbolji način: najvrednija djela umjetničke proze, kao i najljepši predjeli ljudskih osjećanja, pozlaćuju se stihovima i uznose tonusom perfektne poezije. Zapadnoj žanrovskoj isključivosti i pomanjkanju tolerancije, na šta ukazujemo s krajnjom suzdržanošću, izgleda neuobičajenim tako sretno i udobno smještanje poezije u nepregledu proze. Približno osam i po hiljada stihova u Hiljadu i jednoj noći predstavlja bogatstvo koje je i zaslužnog, discipliniranog premda pretjerano discipliniranog ruskog prevodioca Saljea dovelo do problematične pretpostavke da su mnoge erotske priče u procesu stasanja zbornika bile izbacivane iz usmenog repertoara pripovjedača, a tome je doprinio znatan broj stihova čije obilje ne izaziva oduševljenje pripovjedačevih slušalaca.{1}
Pregalac Salje, naravno, ovdje nema pravo zbog prostog razloga što tokom vijekova usmene predaje priča stihovi ne bi mogli opstati u tome svijetu volšebnosti da su smetali slušaocima. Upravo zato što je akcentirana usmenost predaje, postojali su veći izgledi za Saljeov pretpostavljeni progon stihova. Drugi naš dokaz ovdje je funkcionalniji. Naime, prethodna prevodiočeva pretpostavka ukazuje nam na potrebu da opet podvučemo drukčiji status poezije u povijesti arapske književnosti i njenu uobičajenu kongruentnost s proznim vrstama. Jer, ako je tako nešto promaklo Saljeu, kako neće običnom čitaocu kome predgovor i nudimo kao pomoć pri avanturi upuštanja u Hiljadu i jednu noć.
Poezija kao dominantan oblik umjetničke književnosti nikada nije zamarala Arape, između ostalog i zbog toga što je arapskom svijetu bila nepoznata evropska podjela na elitističku kulturu njegovanu na feudalnim dvorovima i u zamkovima koji su bili i fizički izolirani od puka, te na pučku, razvijanu podalje od toga svijeta. U arapsko-islamskom svijetu dvorovi su se nalazili usred grada. Ta znamenita povijesna i sociološka činjenica imala je dalekosežne posljedice koje orijentalist ne smije ispuštati iz vida, a među tim posljedicama je velika popularnost umjetničkih vrsta u tzv. običnom narodu kao i na dvorovima.{2}
Lijepa Zumuruda u Hiljadu i jednoj noći, naprimjer, ne bi imala nikakvih izgleda da na odgovarajući način izrazi svoju ljubav samo proznim kazivanjem, isto kao ni Šarkan svoja viteška osjećanja. Onome ko zaista poznaje orijentalce o kojima je riječ jasno je da je poezija, posebno u uzvišenim emocionalnim stanjima, neotklonjiv dio njihova mentaliteta, te da je, prema tome, i Šeherzadin umjetnički svijet nezamisliv u postojećoj raskoši bez pozlate stihovima. S druge strane, ali i uporedo s prethodnim zapažanjem, stihovi koje kazuju Šeherzadini junaci ne samo što izražavaju njihova uzvišena emocionalna stanja, već djeluju i povratno: kazujući stihove o svojim osjećanjima u času kada se prozno kazivanje čini nemuštim, ili slušajući stihove svoga sabesjednika, junak usavršava upravo to stanje tako što ga stihovi svojim tonusom i izvanrednom formom sve više i sve dalje uznose u svijet u kome se našao. Dakle, stihovi imaju dvojak cilj - da adekvatnom formom izraze junakovo određeno stanje i da ga u isti mah podstiču na kultiviranje toga stanja. Ako se to uočava, onda ne iznenađuje što u Hiljadu i jednoj noći ima "priča” u kojima je proza "podređena” poeziji. Te priče-pjesmarice jesu osobenost Hiljadu i jedne noći kao univerzuma u kome dvije književne forme na autentičan način ostvaruju idealnu saradnju i ne razumjeti tu saradnju znači ne razumjeti jedan od temeljnih zakona koji ravnaju Šeherzadinim umjetničkim svijetom.
Osim poezije, u Hiljadu i jednoj noći jasno su prepoznatljivi mnogi drugi oblici književnog umjetničkog stvaralaštva među kojima su rani vjesnici romaneskne forme, rimovana proza, uzbudljive erotske priče, nezaboravne anegdote, antologijske basne. Sve to opstaje u jednome skladu - upravo kao u neponovljivom univerzumu - zahvaljujući u prvome redu magičnoj moći veoma rastegljive okvirne priče u kojoj Šeherzada zadivljujućom umješnošću razvija nepregledni niz drugih okvirnih priča po principu koncentričnih krugova.
Osnovna i najšira okvirna priča je Šeherzadino pripovijedanje caru Šahrijaru mnoštva priča kojima tokom hiljadu i jedne noći uspješno odlaže vlastito smaknuće. Jedina garancija Šeherzadi da će doživjeti naredni dan u kome se car posvećuje danje prozaičnim poslovima jest dovoljno zanimljiva priča i bujna pripovjedačka mašta, te nezamislivi zapleti od čijeg usavršavanja sudbinski zavisi i sami život pripovjedača kao stožera toga univerzuma. Odluka o Šeherzadinom smaknuću odlaže se zahvaljujući moćnim uzletima mašte, nemogućim i neostvarivim na dnevnoj svjetlosti, i ta noćna mudrost Šeherzadina - isto kao i careva spasonosna podatnost njoj - nadvladava zbilju dnevnih odluka i surovu carsku riješenost za vječnu osvetu ženama. Noćna pripovijedanja Šeherzadina nužno se svršavaju uvijek pred sami cik zore pred čijom svjetlošću kao najozbiljnijom opasnošću za pripovjedačko tkanje uzmiču da bi već naredne noći ponovo uzmahnula moćna krila imaginacije. I tako iz noći u noć - hiljadu noći, pa još ona jedna poetična i sudbonosna, posljednja i trijumfalna noć iza koje se, najzad, konačno i neopozivo, zabijeli dan stvarnosti, te se i noćna čarolija mašte najzad svršava. Ona znamenita rečenica Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju, hiljadu puta ponovljena a nikada ne zvučeći monotono, sama kazuje o granici između dva stanja čovjekova duha, o granici koju potcrtava upravo stvarnosni cik zore, ali također kazuje na način kako je to kadra samo Hiljadu i jedna noć o uzajamnim uticajima mašte i stvarnosti, ili noći i dana, o njihovome preplitanju i sudbinskom uticaju, te o svemoći noćne mudrosti postavljene u inverzivnu poziciju u odnosu na danju pragmu. Sretni smo što je tako i razumljivo je što smo zapadnjački zahvalni istočnjačkom preplitanju jave i sna bez čijih dometa ostvarenih u Hiljadu i jednoj noći bili bismo neizmjerno osiromašeni. Štaviše, skloni smo uvjerenju da je orijentalsko prožimanje jave i snatrenja, danje pragme i noćnih uzleta, što nam se nudi kao dragocjeno iskustvo Hiljadu i jedne noći, upravo jedan od ključnih faktora inače teško objašnjive prihvaćenosti ovog zbornika priča na Zapadu: na Istoku je taj odnos znatno prirodniji i intenzivniji, prisniji je nego onaj koji znamo na Zapadu, pa se i to zapadnjačko prepoznavanje vlastitih duboko potisnutih potreba objavljuje u ushićenosti Šeherzadinim skladnim univerzumom.
Boreći se, dakle, da spasi vlastiti život i da odgodi carevu riješenost da osvetnički pogubljuje žene, Šeherzada je dovedena u izvanrednu poziciju - da iz noći u noć nadmašuje samu sebe i da na ivici života i smrti ponavlja očaranim slušaocima - caru Šahrijaru i sestri Dunjazadi: "Nije to ništa prema onome što ću vam ispričati naredne noći...” Tako divne pripovijesti iz noći u noć postaju fantastičnije, druge okvirne priče sve brojnije, kao niz manjih halki u jednoj ogromnoj i sveobuhvatnoj halki ili sistemu, stvarajući istinski univerzum kroz koji putovanje postaje sve ubrzanije. To je ona vrsta putovanja u kome se jedva obuzdava nestrpljivost i iščekivanje neslućenih avantura koje će se doživjeti. Upravo svršene pripovijesti, ili okončane faze volšebna putovanja, uprkos svekolikom sjaju i dramatici, nisu u stanju prisiliti čitaoca-slušaoca na osvrtanje, čak ni na zastoj, već je Šeherzadin univerzum tako strukturiran da vas stalno i sve brže vuče naprijed. Očaranost svršenom pričom jest velika, ali čitalac nema vremena da se zadržava diveći joj se jer je daleko moćnija radoznalost prema novim predjelima Šeherzadinoga svijeta. Koncentrični krugovi-sistemi (ili okvirne priče) postavljeni su upravo savršeno: prelazeći iz jednoga u drugi, vrlo često zaboravljate onaj prethodni, ali kako se primičete kraju određene okvirne priče, tako vam ponovo u sjećanju izranjaju privremeno zaboravljeni krugovi-sistemi čija se izvanredna funkcionalnost u sistemu potpuno obznanjuje tek tada. Uzbuđenju nema kraja i granice oplemenjene mašte u stalnom su razmicanju. Rasplet se odlaže do one tačke na kojoj je čitaočeva radoznalost dovedena u stanje blisko neizdržljivosti, ali ga kao dostojna nagrada očekuje potpuno zadovoljenje i smirenje u spoznaji o Šeherzadinoj besprijekornoj pripovjedačkoj koncentraciji.
Na ovome mjestu - imajući u vidu, dakle, specifičnu strukturu Hiljadu i jedne noći kao jedno od najljepših njenih svojstava - nužno je saopćiti upozorenje koje nudimo kao vlastito iskustvo u čitanju Hiljadu ijedne noći.
Naime, onaj ko je pročitao priču-dvije iz Hiljadu i jedne noći ima sasvim drukčiji, kvalitativno inferiorniji doživljaj ovoga djela od čitaoca koji je proputovao cijelim njegovim svijetom: on je upoznao tek jedan "pejzaž” ne sluteći o mnoštvu drugih i uvijek ljepših predjela ljudske imaginacije dovedene do perfekcije koja se da uočiti i doživjeti samo u skladnoj cjelini. Čitaocu priče-dvije izmiče ono drhtavo uzbuđenje za kojim svjesno ide putnik kroz vascijeli svijet zbornika. Prvi čitalac, najzad, ne spoznaje ono što je možda najhitnije, ili je blizu tome, za impozantni sklad Šeherzadinoga svijeta, odnosno za strukturu umjetničkog djela; drugi čitalac će zasigurno biti ozaren drukčijim saznanjima i iskustvom. Zbog toga podstičemo na odvažnu odluku - odvažnu s obzirom na obim zbornika - da se čitalac prepusti moćnoj matici Hiljadu i jedne noći: nagrada će biti dostojna njegova truda, a stečeno iskustvo adekvatno riziku upuštanja u tu avanturu.
Nošeni krilima Šeherzadine imaginacije svijetom o kome tako čežnjivo, makar i u potaji, snatri svaka plemenita duša, uzbuđuje nas saznanje kako antički hirovita sudbina ne miruje ni jednoga trena i kako je sve u stanju da se preobrazi u hipu: na mnogo mjesta čitaocu dah zastaje pred pripovjedačevom sposobnošću i odlučnošću da preobražava i preusmjerava događaje i sudbine, pri čemu ni najmanje ne smeta takva hirovitost - nema toga što u ovim pričama nije moguće i uvijek na svoj način razložno. U 134. noći, na primjer, jedan crtež na zidu dvorca, odnosno jedan princezin san, presudno utiču na mijenjanje stvarnosti i odnosa junaka prema njoj. To spasonosno preplitanje sna i jave, želja i stvarnosti, u univerzumu Hiljadu i jedne noći djeluje u prvi mah iznenađujuće, ali se brzo naviknete na iznenađenja u svijetu kojim se krećete i prihvatite ih kao sasvim prirodna u tome univerzumu. Najraznovrsnije i najtegobnije životne situacije spretno se rješavaju pripovjedačkim činom, te se čitaocu brzo ukazuje volšebna inverzija u kojoj je priča važnija od samoga života, jer je uvijek u stanju da odlučuje o njemu: u neprekidnom nadmetanju smrti i priče ova potonja se pokazuje moćnijom i spretnijom jer ne samo da će trijumfirati poštedom Šeherzade, nego i u mnogim drugim okvirnim pričama sam Svevišnji život je inferiroran pred nadmoćnom pripovjednošću. Ovdje je život u priči i radi nje; ona ima volšebnu moć da ga stvara i preusmjerava, a svako ljudsko biće čija duša je sačuvala dovoljno širine za uzvišenu umjetničku stilizaciju života kao plemeniti dio sebe same, u kojoj je ostalo nade u katarzično pročišćenje, naprosto će prihvatiti u zagrljaj Šeherzadinu srčanost i pripovjedačko umijeće zbog dragocjene pomoći koju mu pruža u otkrivanju toga dijela sebe potisnutog pred ozbiljnošću dnevne pragme. Teško da postoji djelo poput Hiljadu i jedne noći u kome ste tako sretni sami sa sobom, budući u svijetu koji pripada vašoj najdubljoj intimi, koji vas vraća u osunčane predjele djetinjstva i koji vam, opet srećom, ne dopušta da nepovratno odrastete, ili, tačnije, koji vam omogućava da se kao odrastao odvažno vraćate djetinjstva] i zatomljenom dijelu svoje unutarnje zbilje. Dodajmo tome kako nam nije poznato da je neko književno djelo u povijesti svjetske književnosti sve ovo dovelo do perfekcije kao što je u tome uspjela Hiljadu i jedna noć.
U krajnjim konsekvencama, dolazimo do nedvosmislenog a iznenađujućeg zaključka: Ideja priče u Hiljadu i jednoj noći vrhovna je ideja i princip na kome i radi koga je sazdan taj univerzum. U skladu s tim, dakle u skladu sa zakonima toga svijeta, nisu u pravu površni čitaoci koji bi htjeli dokazivati nesavršenstvo Hiljadu i jedne noći zbog obrta neprihvatljivih "trezvenom” prosuđivanju. Takvim čitaocima došlo bi kao izbavljenje spoznaja vrhovnog principa i ideje Hiljadu i jedne noći: to je svijet sanja u kome je ideja snivanja važnija od samoga snivanja i u kome je ta ideja uvijek kadra da opravda prividno nesavršenstvo snivanja.
Skloni smo uvjerenju da je tako veličanstvena ideja priče-sna mogla nastati jedino tamo gdje i jest nastala - na imaginativnom Istoku, religijskom ishodištu, ili ishodištu religijskog, gdje je nebo mnogo bliže zemlji nego što je na Zapadu i gdje, srećom, nema one čvrste barijere između ratia i imaginacije. Istočnjak je neuporedivo sretniji u svojoj sposobnosti da nebo čini bližim zemlji, ili obrnuto: da zemlju "boji” dohvatljivim nebeskim plavetnilom. Zato je i Džubran imao ogroman uspjeh na Zapadu - jer lirski nadahnuto i metaforički razdragano kazuje o ljudskoj duši koja ne razaznaje poput zapadnjačkih čitalaca "ovu” kratkotrajnu stvarnost od "one” svevremene imaginativne; one traju simultano i jednako su stvarne.
Isto tako, vjerujemo da je to jedno od mogućih objašnjenja različitih statusa Hiljadu i jedne noći na Istoku i na Zapadu, što ovom prilikom nudimo, uz krajnji oprez i uračunat rizik, kao hipotezu koju bi tek valjalo dokazivati. Naime, ovako skicom nagoviješteni univerzum Hiljadu i jedne noći mnogo je običniji i bliži čovjeku Istoka nego onome sa Zapada. Ovaj drugi očaran je svijetom Hiljadu i jedne noći možda ponajviše zbog toga što u tome djelu i pomoću njega prepoznaje nesavršenstvo vlastite duše koja vazda stremi dosezanju veličanstvene ideje Hiljadu i jedne noći, duše u čijim se tamnim dubinama ugnijezdio strah zbog one prevelike udaljenosti neba od zemlje. Ushićeni Borges će reći kako su Arapi manje od nas oduševljeni tom zbirkom čuda i da ne drže previše do izvornika: "njima su znani i ti ljudi, i običaji, i talismani, i pustinje, i zlodusi koje u tim pričama nalazimo”.{3}
Bilo kako bilo, za svijet Zapada i za svjetsku kulturu u cjelini sretna je ona davna godina na samome pragu XVIII vijeka kada se siromašni i anonimni francuski orijentalist Jean Antoine Galland umoran vratio sa Istoka noseći arapski izvornik Hiljadu i jedne noći, a vjerovatno i njihovu maronitsku verziju obogaćenu pričama kojih nema u danas poznatim kritičkim izdanjima zbornika. Siromašni Galland vjerovatno ni slutio nije kakvo blago nosi u svome skromnom prtljagu, na požutjelim listovima ispisanim hamajlijskim arapskim pismom.
Nije sasvim izvjesno kako bi Evropljani primili Šeherzadu da je nisu upoznali u ruhu Gallandovog prijevoda koji je svojevrsna, izvanredna kreacija i koji je takvim prijevodom postavio do danas aktualan prevodilački problem: u kojoj mjeri je korisno biti vjeran originalnoj Šeherzadi?
Uglavnom, Gallandovim prijevodom dijela Hiljadu i jedne noći otpočela je nova epoha u viševjekovnom pohodu ovoga djela od daleke i drevne Indije, preko Perzije i arapsko- islamskog halifata, preko mamelučkog Egipta - u Evropu u kojoj Šeherzada, s novim žarom i preporođena, za otmjenim damskim stolovima i u studenim evropskim noćima tiho i dostojanstveno kazuje svoje tople orijentalne priče. Evropska publika se osjeća usrećenom i ushićenom.
Međutim, prije nego što osvijetlimo otkriće Hiljadu i jedne noći na Zapadu, prirodno bi bilo zainteresirati se za njen postanak i stasanje na Istoku.

87. noć
Kada nastupi osamdeset i sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Davulmekan naredio dvorjanu da mu pokaže kakav porez nosi iz Damaska, a ovaj mu pokaza sanduke novca, rijetkosti i dragog kamenja koje car uze i razdijeli vojnicima, tako da ne ostade ništa. Emiri poljubiše tlo pred carem, pomoliše se za njegov dug život i rekoše:
- Nismo vidjeli cara koji tako dariva!
Nakon toga, vojnici odoše u svoje šatore, a ujutro im car naredi da krenu na put. Putovali su tri dana, a četvrtog dana ugledaše Bagdad. Kada uđoše u grad, vidješe da je okićen. Car Davulmekan pođe u dvor svoga oca i sjede na prijestolje, a vojni komandanti, vezir Dandan i dvorjan iz Damaska stadoše ispred njega. Car naredi sekretaru da napiše pismo njegovom bratu Šarkanu i da izloži sve šta se dogodilo. Na kraju napisa: "Čim dobiješ ovo pismo, spremi se i dođi s vojskom da pođemo u rat protiv nevjernika, da im se osvetimo i da ljagu speremo."
Zatim savi pismo i zapečati ga, pa reče veziru Dandanu:
- Ovo pismo ne smije nositi niko nego ti. Treba da lijepo razgovaraš sa Šarkanom i da mu kažeš: "Ako želiš očevo carstvo, ono je tvoje, a brat će ti biti namjesnik u Damasku, kako mi je car rekao."
Vezir Dandan pođe i spremi se za put, a Davulmekan naredi da se ložaču da raskošna odaja koju zastriješe najljepšim ćilimima. O tome ložaču postoji duga priča.
Jednog dana, Davulmekan ode u lov, a kada se vrati u Bagdad, jedan emir mu dade čistokrvne konje i djevojke toliko lijepe da nije moguće ni opisati ih. Jedna od tih djevojaka posebno se dopade caru, te se on zbliži s njom i ode joj iste noći. Ona ostade u drugom stanju, a nakon određenog vremena vezir Dandan se vrati s puta i donese caru vijesti od njegovog brata Šarkana koji je krenuo k njemu. Zatim vezir reče caru:
- Treba da mu izađeš u susret.
- Sa zadovoljstvom - odgovori Davulmekan, te sa državnim uglednicima izađe iz Bagdada na jedan dan hoda. Razape šator očekujući brata, a ujutro stiže car Šarkan sa sirijskom vojskom na čijem čelu bijahu hrabri konjanici i junaci što sve pred sobom ruše. Kada se pojaviše konjanici i odredi, kada se zavihoriše zastave, Davulmekan im s pratnjom pođe u susret. Ugledavši brata Šarkana, htjede mu pohrliti, ali ga Šarkan zamoli da to ne čini, već sam pohita i nakon nekoliko koraka nađe se pred Davulmekanom koji mu također pohrli. Šarkan ga zagrli gorko plačući, pa počeše tješiti jedan drugoga. Onda obojica uzjahaše konje i zaputiše se s vojskom dok ne ugledaše Bagdad. Čim sjahaše, braća pođoše u carski dvorac i prespavaše noć, a kad jutro osvanu Davulmekan, naredi da sa svih strana sakupe vojsku, da objave rat i džihad. Čekali su vojsku sa svih strana, a svakom ko je stizao ukazivali su počasti i nudili lijepa obećanja. Prođe tako cijeli mjesec, dok su ljudi pristizali u gomilama. Onda Šarkan reče bratu:
- Ispričaj mi svoj slučaj, brate.
Davulmekan ispriča sve šta mu se dogodilo, te kako je ložač dobro postupao prema njemu.
- Jesi li ga nagradio dobročinstvom? - upita Šarkan.
- Do sada ga nisam nagradio, brate, ali ću ga nagraditi, ako Bog da, kada se vratim iz vojevanja...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

88. noć
Kada nastupi osamdeset i osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Šarkan pitao brata:
- Jesi li nagradio ložačevo dobročinstvo?
- Do sada ga nisam nagradio, brate, ali ću ga nagraditi, ako Bog da, kada se vratim iz vojevanja i odužit ću mu se.
Tako Šarkan saznade da je njegova sestra, princeza Nuzhatuzzemana, bila iskrena u svemu što mu je ispričala. On utaji ono što je bilo između nje i njega i pozdravi je po dvorjanu, a i ona njemu posla pozdrave moleći se za njega i raspitujući se za svoju kćer Kudiju Fakan. Rekoše joj da je djevojčica na sigurnom, da je potpuno zdrava i vesela, te princeza zahvali Allahu. Šarkan ode bratu da se posavjetuje s njim o polasku, a Davulmekan mu reče:
- Krenut ćemo, brate, kada se okupi sva vojska i kada stignu beduini iz svih krajeva.
Zatim Davulmekan naredi da se izvrše sve pripreme, a on ode svojoj ženi koja već bijaše u
petom mjesecu trudnoće. Dade joj pismene ljude i račundžije koji će biti pod njenom nadležnošću, odredivši im plaću i izdržavanje.
Trećeg mjeseca nakon dolaska sirijske vojske, pošto pristigoše beduini sa svih strana i okupiše se vojske, oni krenuše u dugim neprekidnim kolonama. Zapovjednik dejlemićanske{114} armije zvao se Rustem, a zapovjednik Turaka zvao se Behreman. Davulmekan je bio usred vojski. Na njegovoj desnoj strani nalazio se brat Šarkan, a na lijevoj njegov zet, dvorjan. Putovali su mjesec dana, a svake sedmice zaustavljali su se da se odmaraju tri dana, jer je bilo mnoštvo ljudi. Išli su tako dok ne stigoše do zemlje Bizantinaca. Stanovnici sela, farmi i skitnice dadoše se u bijeg u Carigrad.
Kada car Afridun ču za njih, on pođe ka Zatuddavahi, budući da je ona smislila da otputuje u Bagdad i ubije cara Omera an-Numana, a onda je povela svoje djevojke i princezu Sufiju, te ih sve vratila u svoju zemlju. Čim je stigla svome sinu, bizantskome caru, i našla se na sigurnom, rekla mu je:
- Razvedri se! Osvetila sam tvoju kćer Abrizu i ubila cara Omera an-Numana. Dovela sam ti Sufiju, pa sad ustaj i idi caru Carigrada. Vrati mu Sufiju i ispričaj mu šta se dogodilo, tako da bismo svi bili oprezni i spremni. Ja ću poći s tobom Afridunu, caru Carigrada, i nadam se da muslimani neće ustrajati u borbi s nama.
- Treba mi vremena dok se oni približavaju našoj zemlji da bismo se pripremili - reče car Bizantinaca. Zatim poče sakupljati sve svoje ljude i spremati ih.
Kada stiže glas o muslimanima, Bizantinci su već bili spremni, sakupili su vojsku na čijem čelu je bila Zatuddavahi. Pošto stigoše u Carigrad, veliki car, Afridun, ću da stiže Hardub, bizantski car, pa mu pođe u susret. Kada se sretoše, Afridun ga upita kako je i zašto dolazi, a ovaj mu ispriča kakve je smicalice uradila njegova majka Zatuddavahi, da je umorila muslimanskog cara i uzela mu princezu Sufiju. Zatim dodade:
- Muslimani su sakupili vojske i doveli ih! Mi hoćemo da budemo svi kao jedan i da izađemo pred njih.
Car Afridun se obradova dolasku svoje kćeri i smrti Omera an-Numana, pa otposla glasnike u sve krajeve da traže pomoć i da razglase zašto je ubijen car Omer an-Numan. Pohrliše mu kršćanske vojske i ne prođoše ni tri mjeseca, okupi se bizantska vojska. Dođoše i stranci iz svih zemalja: Francuzi, Nijemci, Dubrovčani, Livornjani, Mlečani, Ðenovljani i druge vojske blijedolikih. Kada se svi sabraše, zemlja bijaše pretijesna za toliko mnoštvo.
Car Afridun naredi da krenu iz Carigrada, te oni pođoše i vojska je deset dana bez prestanka izlazila iz grada. Putovali su do jedne prostrane doline koja se nalazila nedaleko od Slanoga mora. Tu ostadoše tri dana, a četvrtog dana htjedoše poći, ali im stiže vijest da dolaze islamske vojske, najbolje u ljudskome rodu. Afridunova vojska ostade još tri dana u dolini, a četvrtog dana podiže se takva prašina da je nebo prekrila i ne prođe ni jedan sahat, kad se prašina raziđe, iskida se u zraku i nestade. Tada tminu rastjeraše zvijezde na vrhovima kopalja, britka sječiva i munje bijelih jatagana. Ispod prašine se ukazaše islamski bajraci i stjegovi, priđoše vitezovi nalik na nadošlo more. Nosili su oklope slične oblacima što mjesec zaklanjaju.
I onda se dvije vojske sudariše, dva mora se sučeliše, oči u oči pogledaše. Prvi se na bojištu pojavi vezir Dandan sa svojom sirijskom vojskom koja je brojala trideset hiljada konjanika. S vezirom je bio zapovjednik Turaka i zapovjednik Dejlemićana Rustem i Behram sa dvadeset hiljada vojnika. Iza njih su bili ratnici sa Slanoga mora, u teškim oklopima u kojima su izgledali kao nezaklonjeni mjeseci u mrkloj noći. Kršćanski vojnici počeše izvikivati imena Isusa, Marije i Svetoga križa, a onda navališe na vezira Dandana i sirijsku vojsku uz njega.
Sve se to zbivalo prema planu Zatuddavahi, jer ju je car prije polaska pitao:
- Šta da radim i šta da smislim? Ti si kriva što smo se našli u ovako teškom položaju.
- Znaj, veliki care i uvaženi svećeniče, da ću te posavjetovati tako kako ni sami Iblis{115} ne bi mogao smisliti, čak i kada bi pozvao u pomoć svoju nesretnu vojsku - odgovori mu ona...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

89. noć
Kada nastupi osamdeset i deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je sve to bila zamisao starice, jer ju je car pitao prije polaska:
- Šta da radim i šta da smislim? Ti si za sve kriva.
- Znaj, veliki care i uvaženi svećeniče, da ću te posavjetovati tako kako ni sam Iblis ne bi mogao smisliti, čak i kada bi pozvao u pomoć svoju nesretnu vojsku. Pošalji pedeset hiljada vojnika da se ukrcaju na lađe i neka plove do Dimne planine. Neka tu ostanu i ne miču se dok do vas ne stignu islamski bajraci, a onda će biti vaši. Tada će ih udariti vojska s mora, s leđa, a mi ćemo ih dočekati s kopna, tako da se neće spasiti nijedan. Najzad ćemo se osloboditi more i zauvijek ćemo biti sretni.
Car Afridun prihvati staričin plan:
- Divnog li plana, carice prepredenih starica i utočište najgorih vještica!
Kada na kršćane navali islamska vojska u toj dolini, nisu stigli ni da dođu k sebi a šatori su već plamtjeli i sablje su udarale po tijelima. Potom kidisaše bagdadska i horasanska vojska od stotinu dvadeset hiljada konjanika, a predvodio ih je Davulmekan. Pošto ih ugledaše nevjernici koji su se nalazili na moru, krenuše s mora i pođoše za njima, a Davulmekan ih vidje pa povika:
- Vratite se na nevjernike, vojsko odabranog Poslanika! Tucite nevjernike i dušmane pokoravajući se Svemilostivome!
Onda udari Šarkan s dijelom muslimanske vojske koja je brojala stotinu dvadeset hiljada vojnika, a nevjernička vojska je brojala oko hiljadu hiljada i šest stotina hiljada vojnika. Čim se muslimani pridružiše jedni drugima, osokoliše se i počeše uzvikivati:
- Allah nam je obećao pobjedu, a nevjernicima poraz!
Zatim se sudariše sablje i vrhovi kopalja. Šarkan provali neprijateljske redove nasrnuvši na hiljade ratnika i zapodjenu tako strašan boj da bi od njega i djeca sijeda postala. Naprosto je šetao kroz nevjernike udarajući ih sabljom i vičući:
- Allahu ekber!
Tako pritjera nevjerničku vojsku na obalu. Nevjernici bijahu iznureni, a Allah podari trijumf vjeri islamu i vojnicima koji su se borili opijeni i bez vina. U tome boju izginu četrdeset i pet hiljada nevjernika, a muslimana tri hiljade i pet stotina.
Islamski lav, car Šarkan, te noći nije spavao, kao ni njegov brat Davulmekan, već su hrabrili vojnike i obilazili ranjenike čestitajući im na pobjedi i nagradi na Sudnjem danu. Eto, to se zbilo muslimanima.
Što se tiče cara Afriduna, cara Carigrada, te bizantskoga cara i njegove majke, starice Zatuddavahi, oni okupiše zapovjednike koji su govorili jedni drugima:
- Postigli bismo cilj i srce iscijelili, ali nas je naše mnoštvo izdalo. Eto, to nas je iznevjerilo.
Zatuddavahi im reče:
- Jedino vam može pomoći to da budete još bliži Hristu i da se čvrsto držite ispravne vjere. Tako mi Isusa, muslimanskim vojskama je snagu dao niko drugi nego onaj đavo car Šarkan.
- Odlučio sam - reče car Afridun - da sutra postavim vojsku u borbeni poredak prema njima i da izvedem čuvenog viteza Luku ibn Šamluta, jer kada se on pojavi pred carem Šarkanom ubit će i njega i ostale junake, tako da niko od njih neće ostati. Odlučio sam da vas noćas okadim najsvetijim tamjanom.
Kada saslušaše careve riječi, vojnici poljubiše tlo pred njim. Tamjan na koji je on mislio bilo je govno velikog patrijarha koji je sve poricao i negirao. Oni su se utrkivali oko patrijarha veličajući njegove odvratne osobine, pa su veliki patrijarsi bizantski slali "tamjan" u sve krajeve svoje zemlje u svilenim zavojima, miješali ga s mošusom i ambrom. Kada njegovo govno stiže carevima, počeše ga uzimati dajući za svaki dirhem hiljadu dinara. Čak su carevi slali po njega da bi nevjeste okadili. Patrijarsi su miješali i vlastita govna, jer govno velikog patrijarha nije bilo dovoljno za deset oblasti. Carski dostojanstvenici su malo te smješe stavljali ispod očiju i njome su liječili stomačna oboljenja.
Čim osvanu naredno jutro, ratnici pohitaše svojim kopljima...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

90. noć
Kada nastupi devedeseta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da su vojnici, čim osvanu jutro, pohitali svojim kopljima, a car Afridun pozva plemstvo i državne velikodostojnike, dariva ih, ucrta im križ na licima i okadi ih "tamjanom" o kome je ranije bilo riječi, odnosno govnom velikog patrijarha i podmuklog vrača. Pošto ih okadi, car pozva Luku ibn Šamluta koga su nazivali Isusovim Mačem, pa ga posveti izmetom, natrlja mu njime nepce, dade mu da ga pomiriše i namaza mu obraze, a ostatkom mu namaza brkove. U bizantskoj zemlji nije bilo većeg čovjeka od toga prokletnika Luke, nije bilo boljeg strijelca ni borca s mačem kada se boj vodio. Odvratno je izgledao. Lice mu je bilo poput magarećeg, a inače je ličio na majmuna. Podsjećao je na uhodu. Biti uz njega bilo je gore od rastanka s voljenima. Kao da je od same noći naslijedio mračan izgled, od lava njegov zadah, od luka stas, a od nevjerništva žig.
Luka priđe caru Afridunu, poljubi mu noge, pa stade pred njega i car mu reče:
- Hoću da izađeš Šarkanu, caru damaškome i sinu Omera an-Numana, te da nas oslobodiš zla i nevolje.
- Slušam i pokoravam se - reče vitez, a car mu nacrta križ na licu tvrdeći da će uskoro pobijediti.
Zatim Luka ode od cara Afriduna. Tako prokleti Luka uzjaha riđana, odjeven u crveno, sa zlatnim oklopom ukrašenim dijamantima. Nosio je trozubo koplje, kao da je sami prokleti Iblis na dan stradanja. On i njegovi bezbožnički ratnici krenuše, kao da u oganj srljaju, a među njima bijaše glasnik koji je vikao na arapskom jeziku:
- Narode Muhammeda, Bog mu se smilovao i spasio ga! Neka izađe samo jedan vaš vitez, mač islama, Šarkan, vladar sirijskog Damaska!
Tek što je izgovorio te riječi, dolinom se razliježe buka koju su svi čuli i zbog koje se vojnički redovi rastupiše, podsjećajući na dan Hunejna.{116} Zlikovac se uplaši, te se okrenu na stranu odakle je dolazila buka i ugleda Šarkana, sina cara Omera an-Numana. Njegov brat Davulmekan, vidjevši prokletnika na bojnome polju i čuvši glasnika šta viče, obrati se Šarkanu:
- Tebe traže!
- Baš mi je milo ako je tako! - odgovori Šarkan.
Pošto se u to uvjeriše i razaznaše da glasnik viče: "Neka mi ne izlazi niko osim Šarkana!", bi im jasno da je taj prokletnik bizantski vitez koji se već zakleo da će osloboditi zemlju od muslimana. U protivnom, on će biti najveći gubitnik, jer je on ožalostio mnoga srca i nanio zla turskim vojnicima, Dejlemićanima i Kurdima. Onda se na mejdanu pojavi Šarkan poput ljutog lava, jašući na čistokrvnom konju koji je izgledao poput preplašene gazele. Šarkan potjera konja prema Luki i kada mu priđe, zatrese kopljem nalik na zmiju otrovnicu, te izgovori stihove:


Jašem riđana ratu vičnog i uzdi poslušnoga,
Koji čini sve što može za jahača svoga.

Svak' se moga oštrog koplja boji,
Sami đavo ko da mu na vrhu stoji.

Kada trgnem svoj mač indijski ljuti,
Munje će istog časa početi sijevati.


Luka to nije razumio, niti je shvatio značenje junačkih stihova, već se rukom lupi po licu ukazujući poštovanje križu nacrtanom na njemu. Zatim poljubi ruku, pa se maši koplja, uperi ga prema Šarkanu i jurnu na njega. On tako hitnu koplje jednom rukom da ga vojnici nisu mogli ni vidjeti, pa ga dočeka drugom rukom poput mađioničara i baci ga na Šarkana. Koplje mu sijevnu iz ruke kao strijela vatrena. Vojnici zažagoriše uplašivši se za Šarkana. Kada koplje doletje do Šarkana, on ga uhvati u letu, tako da je ljudima dah zastajao. Zatim Šarkan onom rukom kojom je uhvatio kršćanovo koplje zatrese tako silno da ga umalo ne slomi, pa ga baci toliko visoko da se izgubi iz vida prisutnima. Onda ga prihvati drugom rukom brže nego što je oko moglo pratiti i viknu strašno, iz dubine svoga srca:
- Tako mi Onoga koji je stvorio sedam nebesa, ovog prokletnika ću osramotiti pred cijelim svijetom!
Potom hitnu koplje. Luka htjede učiniti isto ono što je on učinio, pa pruži ruku da u letu uhvati koplje, ali ga Šarkan preduhitri bacivši drugo koje ga pogodi posred križa što mu je bio na licu. Allah mu odmah uputi dušu u Pakao, to odvratno boravište. Kada nevjernici vidješe da Luka ibn Samlut pade mrtav, počeše se busati po licima i vikati:
- Jao, nesreće! Jao, propasti!
Onda dozivahu u pomoć manastirske patrijarhe....
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

91. noć
Kada nastupi devedeset i prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da su nevjernici, vidjevši kako Luka pade mrtav, počeli se busati po licu, kukati i dozivati upomoć manastirske monahe:
- Pomagajte, kršćani?
Monasi se počeše moliti, a vojnici se udružiše protiv Šarkana, uperiše mačeve i koplja i jurnuše u ljuti boj. Sučeliše se dvije vojske, ljudske grudi se nađoše pod kopitama, uzmahnuše koplja i mačevi, zamoriše se mišice i pesnice, a konji kao da nisu nogu imali. Dobošar je neprekidno vikao dok ruke ne klonuše, dok dan ne minu i noć se primače. Tada se vojske razdvojiše, a hrabri ratnici su bili kao opijeni od silne borbe, dok je zemlja bila prekrivena mrtvima. Ljute bijahu rane, tako da se ranjenik jedva razlikovao od mrtvoga. Šarkan se nađe s bratom i vezirom Dandanom, pa reče Davulmekanu i dvorjanima:
- Zaista je Allah otvorio kapije propasti nevjernicima. Hvala Allahu, gospodaru svjetova.
- Neprestano ćemo zahvaljivati Allahu - reče Davulmekan - zato što je odagnao nesreću od Arapa i Perzijanaca. Ljudi će pripovijedati s koljena na koljeno šta si učinio s onim prokletnikom Lukom, krivotvorcem Evanđelja, o tome kako si u letu uhvatio koplje i kako si ubio Allahovog neprijatelja među ljudima. O tebi će se pripovijedati dok je svijeta i vijeka.
- Veliki dvorjane i silni junače - obrati mu se Šarkan.
- Evo me - odgovori dvorjan.
- Povedi vezira Dandana i dvadeset hiljada konjanika, pa idite prema moru na sedam fersaha{117} daljine. Požurite ka obali, tako da između vas i neprijatelja bude razdaljina dva fersaha. Krijte se u uvalama dok ne čujete buku nevjernika kada se budu iskrcavali s lađa i dok ne čujete poviku sa svih strana, kada mi jedni na druge budemo bacali koplja. Čim vidite da naša vojska uzmiče, kao da bježi, i kada nevjernici pohrle za njom sa svih strana, čak i s obale i iz šatora, vi budite u zasjedi. Kada ti ugledaš bajrak s natpisom Nema boga osim Allaha, Muhammed je Božiji poslanik, istakni zeleni bajrak i poviči: Allahu ekber! Tada im navali s leđa i potrudi se da se nevjernici ne nađu između onih što bježe i obale.
- Slušam i pokoravam se - odgovori dvorjan. Tako se dogovoriše o svemu, a zatim se vojnici spremiše i pođoše. Dvorjan povede vezira Dandana i dvadeset hiljada vojnika, kako je naredio car Šarkan.
Kad osvanu jutro, nevjernici pojahaše konje, trgnuše koplja i isukaše sablje. Vojska se rasprši po brežuljcima i uvalama, svećenici počeše vikati, glave se razgolitiše, križevi se istakoše na jarbolima i pođoše prema obali sa svih strana. Izvedoše konje na kopno, spremiše se da kidišu i uzmiču. Sablje sijevnuše, odredi krenuše, zasjaše vrhovi kopalja na oklopima i točak smrti poče da melje pješake i konjanike. Glave su letjele s trupova, jezici su zanijemili, na oči se mrak navlačio i prskali su žučni mjehuri. Sablje su vitlale, lobanje letjele, ruke se odsijecale, konji su po krvi gazili, ratnici se za guše hvatali. Muslimanska vojska se molila hvaleći Muhammeda, Bog mu se smilovao i spasio ga, kao najboljeg među svim ljudima. Nevjernička vojska je slavila križ i široki pojas, vino i pričešće, svećenike i monahe, svece i mitropolite. Davulmekan i Šarkan se počeše povlačiti - vojska je odstupala pokazujući neprijatelju da bježi.
Tada na njih nasrnu kafirska vojska misleći da su razbijeni i spremiše se za pokolj. Muslimani počeše glasno učiti početak druge kuranske sure. Mrtve ljude su gazili konji dok je bizantski dobošar vikao:
- Isusovi robovi, vi što pravu vjeru slijedite! O katolici, pomoć vam stiže! Islamska vojska bježi! Ne okrećite im leđa, udrite ih otpozadi sabljama! Uporno ih gonite, inače bit ćete otpadnici od Isusa, sina Marijinog, koji je već u bešici govorio!
Vladar Carigrada, Afridun, pomisli da kafirska vojska pobjeđuje, a nije znao da je to varka muslimana. On posla bizantskom caru radosnu vijest o pobjedi, poručivši:
- Nije nam pomoglo ništa drugo nego govno velikog patrijarha, i to kada se počelo osjećati s brade i brkova i kada se njegov smrad raširio među kršćanima. Kunem se kršćanskim čudom, Marijom i svetom vodicom da na zemlji neću ostaviti nijednog mudžahida i da ću istrajati u svojoj zloj namjeri.
Glasnik ode s tom porukom, a kafiri povikaše jedni drugima:
- Osvetite Luku...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

92. noć
Kada nastupi devedeset i druga noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da su kafiri vikali jedni drugima:
- Osvetite Luku! - a car Bizantinaca je vikao:
- Osvetite Abrizu!
Onda car Davulmekan uskliknu:
- O, robovi Gospodara koji nagrađuje! Udrite nevjernike i tirane bijelim sabljama i sivim kopljima!
Muslimani se vratiše na nevjernike, te ih udariše britkim sabljama, dok je muslimanski dobošar vikao:
- Navalite na din-dušmane, vi koji volite odabranog Poslanika! Sada je trenutak da zadovoljite Onoga koji je plemenit i koji prašta. O, vi što se nadate spasu na Sudnji dan, Džennet se nalazi u hladu sabalja!
Tada Šarkan navali sa svojim ratnicima na nevjernike odsjekavši im odstupnicu. Kružio je kroz bojne redove, kad odjednom neki konjanik načini luk i u redovima nevjerničke vojske otvori bojište kružeći po kafirskoj vojsci, udarajući ih i bijući, tako da se zemlja prekri glavama i ljudskim tjelesima. Nevjernici se uplašiše njegovih udaraca. Imao je dva sječiva - pogled i britku sablju; imao je dva koplja - koplje i svoj stas; guste kovrdže koje su bujnošću vojsku zamjenjivale, baš kao što kaza pjesnik:


Bujne kovrdže mogu biti divne
Samo kad padaju na dan bitke

Na pleća mladih sa sabljom o bedru
Što se zasitise dušmanskom krvlju.


* * *
Kada ga vidje, Šarkan povika:
- Tako ti Kurana i riječi Samilosnoga, ko si ti, viteže? Svojim podvizima si zadovoljio Gospodara koji nagrađuje, koji zbog jednog djela drugo ne zanemaruje, jer si potjerao nevjernike i tirane!
Vitez mu doviknu:
- Tek jučer si se dogovorio sa mnom! Brzo si me zaboravio!
Zatim skinu masku s lica, tako da se ukaza sva njegova utajena ljepota. Bio je to Davulmekan kome se Šarkan obradova i poboja se da se oko njega ne počnu zbijati vojnici i junaci.
Bojao se toga zbog dva razloga: prvo, jer je Davulmekan bio mlad i nije bio zaštićen od uroka; drugo - treba da poživi radi carstva. Zato mu reče:
- Care, izložio si se opasnosti. Pritjeraj konja uz moga, pa ću te zaštititi od neprijatelja. Najbolje je da ne izlaziš ispod zastave kako bismo mogli na neprijatelja bacati strijele.
- Hoću da sam ti ravan u borbi i ne štedim se pred tobom kada ratujem.
Nakon toga, islamska vojska navali na nevjernike okruživši ih sa svih strana. Borili su se protiv njih svim silama, te razbiše zlo nevjerničko, inad i pokvarenost.
Caru Afridunu bi teško kada vidje šta se dogodilo Bizantincima, kako su poniženi, pa okrenuše leđa i dadoše se u bijeg jureći prema lađama. Međutim, u tom času s morske obale navali na njih vojska predvođena vezirom Dandanom koji je kosio junake udarajući ih sabljom i kopljem, zajedno sa zapovjednikom Behramom, starješinom sirijskih plemena, vođom dvadeset hiljada ljutih lavova. Islamska vojska opkoli nevjernike prilazeći im sprijeda i s leđa. Jedna grupa muslimana pođe na one što su bili na lađama i izložiše ih takvoj pogibelji da poskakaše u more. Muslimani pobiše većinu, više od stotinu hiljada svinja. Niko se ne spasi, ni malo ni veliko. Zarobiše im lađe sa svim blagom na njima, s riznicama i tovarom, ali im umaknu dvadeset lađa. Toga dana muslimani se domogoše plijena kakvog se nije domogao niko prije njih, niti je ikada neko čuo za takav boj. U mnoštvu plijena bijaše pedeset hiljada konja, pored riznica i ostalog nebrojenog plijena. Radovali su se pobjedi koju im Allah dade i Njegovoj podršci. Eto šta se događalo s njima.
Što se tiče bjegunaca, oni stigoše u Carigrad do čijih stanovnika je ranije doprla vijest da car Afridun pobjeđuje muslimane, te starica Zatuddavahi reče:
- Ja znam da moj sin, car Bizantinaca, neće biti bjegunac, niti se on plaši islamskih vojski. On ljude širom svijeta vraća u kršćanstvo.
Zatim starica naredi velikom caru Afridunu da ukrasi grad. Stanovnici su se veoma radovali i pili vino ne znajući šta je suđeno. Dok su se uveliko radovali, nad njima zagraktaše vrane tuge i jada: doplovi dvadeset lađa koje su bježale i na kojima bijaše bizantski car. Afridun pođe na obalu i obavijestiše ga šta im se dogodilo s muslimanima, tako da udariše u plač i kuknjavu. Rekoše mu da je Luka ibn Šamlut pao kao žrtva nevjerne sudbine, te da ga je smrtna strijela pogodila. Caru Afridunu se učini da je nastupio Sudnji dan i bi mu jasno da se njihove zablude ne mogu ispraviti. Bizantinci se prepustiše kuknjavi, izgubiše odlučnost, narikače počeše naricati i sa svih strana zaori se plač. Kada dođe bizantski Afridun, obavijesti ga o pravom stanju stvari, o tome da je bijeg muslimana bio samo varka, i reče mu:
- Ne nadaj se da će ti doći još koji vojnik osim onih što su već stigli.
Kada car Afridun ću te riječi, navuče mu se mrak na oči, pa mu se nos nađe pred nogama...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

93. noć
Kada nastupi devedeset i treća noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je car Afridun, saslušavši riječi bizantskoga cara, obeznanio se i da je pao nosom na tlo. Kada dođe k sebi, tresao se od straha, pa se požali starici Zatuddavahi, toj prokletnici, vještici nad vješticama, savršenoj čarobnici, rospiji i varalici. Usta su joj bila pogana, očni kapci crveni, blijedi obrazi, crte lica sumorne, krmeljive oči, krastavo tijelo, sijeda kosa, pogurena leđa, blijedo lice, a iz nosa joj je curilo. Međutim, čitala je islamske knjige, putovala na Kabu, a sve je to radila da bi upoznala vjere, da bi naučila kuranske tekstove. Dvije godine je boravila i u Jerusalemu kako bi ovladala mađijama. Zato je predstavljala prvorazrednu opasnost i pravi belaj. Pokvarena bezbožnica nije se ni jednoj vjeri pokoravala. Najčešće je boravila kod svog sina Harduba, bizantskoga cara, zbog nevinih djevojaka uz koje je voljela biti, a kada bi duže ostala bez njih padala je u nesvijest. Svaku djevojku koja joj se dopadala obučavala je i trljala je peškirom toliko da bi se ova nakratko omamila od užitka. Iskazivala je naklonost djevojci koja joj se predavala pa ju je podvodila svome sinu, a one koje joj se nisu potčinjavale upropaštavala je smicalicama. Zato je učila Merdžanu, Rejhanu, Utrudžu - Abrizine robinje. Abriza je mrzila staricu i nije podnosila da leži s njom, jer je zaudarala ispod pazuha, puštala je vjetrove i cijelo tijelo bilo joj je grublje od palmine kore. One koje su ležale s njom mamila je draguljima i učenjem. Abriza se oslobodila starice priklonivši se Onome koji je mudar i koji sve zna. Divno li reče pjesnik:


O, kako se bogataš podaje poniženjima
A kako se siromah gordi visinama:

On svoju odvratnost novcem pokriva,
Ali mirisanje ružnog smrad ne prikriva.


Vratimo se priči o njenim smicalicama i spletkama. Hele, starica ode zajedno s kršćanskim velikašima i njihovom vojskom prema islamskoj vojsci. Onda car Afridun dođe bizantskom caru koji mu reče:
- Care, nije nam potreban ni veliki patrijarh, niti njegove molitve, već ćemo raditi onako kako je smislila moja majka Zatuddavahi. Vidjet ćemo šta će ona svojim bezgraničnim lukavstvom učiniti s muslimanskom vojskom, jer oni sa svojom silom već stižu k nama. Uskoro će biti ovdje i opkolit će nas.
Kada car Afridun ću njegove riječi, srce mu zadrhta od straha, te istog časa posla pisma u sve kršćanske zemlje, pišući: "Ni jedan pripadnik kršćanske vjere i kršćanskoga bratstva ne treba da ostane u pozadini, naročito oni koji se nalaze u utvrdama, već treba da nam svi pohitate, pješaci i konjanici, žene i djeca, jer muslimanska vojska već stupa na našu zemlju. Zato požurite, pohitajte prije nego što se desi nesreća!" Tako su se događaji odvijali s kršćanima.
U međuvremenu, starica Zatuddavahi sa svojim pratiocima ode izvan grada i obuče ih kao muslimanske trgovce. Povede stotinu mazgi natovarenih antiohijskim platnom, atlasom, carskom svilom i ostalim, te od cara Afriduna uze pismo u kome je pisalo: "Ovo su trgovci iz Sirije. Boravili su kod nas i ne treba im činiti nikakvo zlo, uzimati im desetinu ili nešto slično, dok ne stignu u svoju zemlju i na sigurno mjesto, jer trgovci donose napredak zemlji. Oni nisu ni ratnici niti su sumnjivi."
Prokleta Zatuddavahi se obrati svojim pratiocima:
- Hoću da smislim lukavstvo kako bih uništila muslimane.
- Carice - odgovoriše joj oni - naređuj nam šta hoćeš, mi ti se pokoravamo. Neka Isus ne upropasti tvoje djelo!
Starica obuče odjeću od mehke bijele vune, pa poče trljati svoje čelo dok na njemu ne načini neki znak koji namaza mašću, tako da iz njega poče izbijati jaka svjetlost. Prokletnica je bila mršava, upalih očiju, a iznad stopala je vezala sebi okove i tako je išla dok ne stiže do muslimanske vojske. Onda skinu s nogu lance od kojih joj bijahu ostali tragovi, namaza ih mašću i zmajevom krvlju, te naredi pratiocima da je udaraju što snažnije i da je onda stave u sanduk.
- Kako da te tučemo kad si ti naša gospodarica, Zatuddavahi, majka slavnoga cara? - upitaše je.
- Ne može se osuđivati onaj ko u nužnik ide, a kada je nešto zaista potrebno, dopušteno je i ono što je inače zabranjeno. Čim me stavite u sanduk, natovarite ga s ostalom robom na mazge i tako uđite u muslimansku vojsku ne plašeći se ničega. Ako vas neko od muslimana zaustavi, predajte mu mazge zajedno s robom, pa idite njihovom caru Davulmekanu, tražite pomoć od njega i recite mu: "Bili smo u nevjerničkoj zemlji i oni nam nisu ništa uzeli, već su nam napisali dokument kojim se zabranjuje da nam bilo ko prepriječi put. Zašto nam onda vi oduzimate robu? Evo pisma bizantskoga cara u kome piše da nam niko ne staje na put." Ako vas on upita: "Šta ste zaradili u bizantskoj zemlji trgujući?", vi mu odgovorite: "Naš dobitak se sastoji u tome što smo izbavili jednog isposnika koji je bio u podrumu i proveo u njemu petnaestak godina tražeći pomoć, ali mu je niko nije pružio, već su ga nevjernici danonoćno zlostavljali. Mi za to nismo znali, premda smo dugo boravili u Carigradu prodajući robu i kupujući drugu. Upravo smo obavili posao i odlučili da pođemo u svoju zemlju. Noć smo proveli razgovarajući o putovanju, a ujutro ugledasmo nekakvu priliku na zidu. Kad joj priđosmo i bolje je pogledasmo, vidjesmo da se miče. Spodoba nam reče: "Muslimani, hoće li neko od vas postupiti prema naredbi Gospodara svjetova?" "A kako to?", upitasmo ga. "Allah mi je omogućio da vam se obratim", reče prilika, "da bi vaša vjera bila čvršća i da bih vas podstakao da na svoju vjeru mislite. Treba da idete iz nevjerničkih zemalja i da pođete muslimanskoj vojsci u kojoj postoji jedan mač Svemilosnog i najveći junak svih vremena, car Šarkan, onaj koji će osvojiti Carigrad i uništiti kršćansku zajednicu. Kada prevalite put od tri dana hoda, naići ćete na jedan manastir poznat pod imenom Matruhijin manastir. U tome manastiru ima jedna ćelija u koju ćete ući. Pođite u nju s čistim namjerama, ali se poslužite lukavstvom i budite odlučni da uđete, jer se tamo nalazi pobožni čovjek iz Jerusalema po imenu Abdullah. On je jedan od najpobožnijih ljudi i zaslužan je za otklanjanje sumnje i nejasnoća u vjeri. Prevario ga je neki monah zatvorivši ga u podrum u kome se nalazi već dugo vremena. Njegovo izbavljenje predstavljalo bi djelo ugodno Gospodaru ljudi, jer bi to djelo bilo jedan od najboljih izraza džihada.
Pošto se starica dogovori sa svojim ljudima, još im reče:
- Kada vas Šarkan bude ispitivao, recite mu: "Pošto saslušasmo onu spodobu, bi nam jasno da je taj pobožni čovjek..."
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

94. noć
Kada nastupi devedeset i četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se starica Zatuddavahi dogovorila sa svojim ljudima i još im je kazala:
- Kada vas bude ispitivao Šarkan, recite mu: "Pošto saslušasmo onu spodobu, bi nam jasno da je taj pobožni čovjek jedan od najvećih pravednika i Allahu odanih robova. Putovali smo tri dana i onda ugledasmo taj manastir, pa skrenusmo prema njemu. Ili provedosmo jedan dan trgujući, kako to obično i čine trgovci. U smiraj dana i kada se približi tamna noć, mi se uputismo onoj ćeliji u podrumu i začusmo kako čovjek, nakon učenja Kur'ana, recitira stihove:


Obmane rastjerujem dok mi je teško u grudima,
Dok mi se srce davi u njihovim morima;

Ako mi ne bude utjehe, odmah ću umrijeti,
A golubi će od nesreće sigurno odletjeti.

Munjo, ako mi dom pohodiš i moje voljene
Potamnit ćeš od njihove svjetlosti radosne.

Ima l načina da me s njima opet sastavi
Kad me zatvorska ćelija i rat od njih rastavi?

Reci im, munjo i od mene ih pozdravi:
On sada u bizantskoj ćeliji zatočen živi.


Onda Zatuddavahi reče:
- Kada stignete sa mnom u muslimansku vojsku i kada se ja nađem među njima, znam kako ću lukavstvo smisliti da ih prevarim i pobijem sve do jednoga.
Pošto kršćani saslušaše staricu, poljubiše joj ruke i staviše je u sanduk dobro je istukavši prije toga iz poštovanja prema njoj, jer su smatrali da joj se moraju pokoravati. Zatim se, kao što smo spomenuli, uputiše s njom ka muslimanskoj vojsci. Tako su se događaji odvijali s prokletnicom Zatuddavahi i njenom pratnjom.
Što se tiče muslimanskih vojnika, oni se, pošto im Allah omogući pobjedu nad neprijateljem, domogoše novca i riznica na lađama, te posjedaše i počeše razgovarati. Davulmekan reče svome bratu:
- Allah nam je omogućio pobjedu zato što smo pravedni i što slušamo jedni druge. Ti se, Šarkane, pokoravaj mojim zapovijestima potčinjavajući se tako uzvišenom Allahu.
- Sa zadovoljstvom - odgovori Šarkan pa pruži ruku bratu i reče mu:
- Ako dobiješ sina, dat ću za njega svoju kćer Kudiju Fakan.
Davulmekan se obradova, pa počeše jedan drugome čestitati pobjedu nad neprijateljem. Vezir Dandan također čestita Šarkanu i njegovom bratu i reče im:
- Znajte, carevi, da nam je Allah dao pobjedu zato što smo se potpuno predali Njemu, što smo ostavili porodice i zavičaj. Mislim da će biti najbolje da pođemo za neprijateljima, da ih opkolimo i pobijemo. Možda će nam Allah omogućiti da postignemo svoj cilj i iskorjenimo dušmane. Ako hoćete, ukrcajte se na ove lađe i plovite, a mi ćemo ići kopnom i istrajat ćemo u borbi.
Vezir Dandan ih je neprekidno podsticao na borbu i recitirao je stihove:


Najsretniji sam kad dušmane ubijam
I na svome konju na njih kad jurišam,

Il kad glasnik dođe od drage moje
Iza dolazak ne postavlja uvjete svoje;


ili riječi drugog pjesnika:


Ako poživim, rat će mi biti majka,
Koplje brat, a otac sablja britka;

U svakome boju ja se smrti osmjehujem
Želeć da se ubijanjem cilja domognem.


Pošto vezir Dandan završi recitiranje poezije, on uzviknu:
- Hvala Onome koji nam je pružio dragocjenu podršku, koji nam je omogućio da zaplijenimo srebro i zlato!
Davulmekan izdade naređenje vojsci da krene, te se vojska zaputi u Carigrad. Usiljeno su putovali dok ne ugledaše jednu prostranu poljanu na kojoj je sve bilo veoma lijepo, čak i vesela divljač i gazele u trku. Ratnici su prevalili mnoge pustinje, tako da su šest dana bili bez vode. Kada dođoše nadomak jedne poljane, ugledaše bogata vrela, zrele plodove i zemlju nalik na Džennet, okićenu i bogatu granjem opijenim hladovinom, granjem koje se njihalo zadržavajući lahor tako da su razum i oko bivali omamljeni, upravo kao što reče pjesnik:


Pogledaj de onaj lug prekrasni
Što liči na prostrt tepih zeleni,

Pažljivo ga pogledaj i vidjet ćeš samo
Potok što žubori iduć neznamo kamo.

Duša će vam vidjet divotu u krošnjama
I posvuda bajrake nad vašim glavama.


Jedan drugi pjesnik reče:


Rijeka što se tako štedro razliva
Teškim hladom sva se prekriva.

Nad vodom se njiše mnoštvo grana
Satkano od bisernih cvjetnih kruna.


Ugledavši tu poljanu sa gustim drvećem i raskošnim beharom, ispunjenu pijevom ptica i slavuja, Šarkan reče svome bratu:
- U Damasku ne postoji tako nešto. Odavde ćemo nastaviti put tek nakon tri dana, dok se malo odmorimo da bi se islamska vojska okrijepila i ojačala pred susret sa odvratnim kafirima.
I oni odsjedoše na tome mjestu. Dok su tu boravili, iznenada začuše nekakve glasove u daljini. Na Davulmekanovo pitanje šta je to, rekoše mu:
- To je jedan trgovački karavan iz Sirije koji je također odsjeo na ovome mjestu da se putnici odmore. Možda su ih ratnici presreli i uzeli im robu, jer su trgovci boravili u nevjerničkoj zemlji.
Nedugo zatim, pojaviše se trgovci vičući i tražeći pomoć od cara. Kad to vidje, Davulmekan naredi da ih dovedu, a čim ih dovedoše, trgovci rekoše:
- Care, mi smo boravili u nevjerničkoj zemlji. Kafiri nam nisu ništa otimali, a kako nam mogu otimati robu naša braća muslimani kada smo u njihovoj zemlji? Čim smo ugledali vašu vojsku, prišli smo im, a oni nam oduzeše robu. Obavještavamo te što nam se dogodilo.
Zatim mu pokazaše pismo cara carigradskoga. Šarkan ga uze i pročita, pa im reče:
- Vratit ćemo sve što vam je uzeto, ali nije trebalo da nosite robu u nevjerničke zemlje.
- Gospodaru naš - odgovoriše trgovci - Allah nas je uputio u njihove zemlje da bismo osvojili ono što nijedan zavojevač nije osvojio, čak ni vi u vašim pohodima.
- A šta ste to vi osvojili? - upita Šarkan.
- To ti možemo reći samo u četiri oka - odgovoriše trgovci, jer ako se to pročuje, možda će neko stvar odati i zbog toga ćemo mi stradati, ali će stradati i svaki musliman koji pođe u bizantsku zemlju.
Trgovci bijahu sakrili sanduk u kome je bila prokletnica Zatuddavahi. Davulmekan i njegov brat ostadoše nasamo s njima, te im trgovci ispričaše priču o isposniku, plačući toliko da i njih dvojicu rasplakaše...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

95. noć
Kada nastupi devedeset i peta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da su kršćani prerušeni u trgovce, ostavši nasamo s Davulmekanom i njegovim bratom Šarkanom, ispričali im priču o isposniku, plačući toliko da i njih dvojicu rasplakaše. Kazaše im sve onako kako ih bijaše poučila vještica Zatuddavahi. Šarkanovo srce omekša zbog isposnika, te on osjeti sažaljenje i zahvalnost uzvišenome Allahu.
- Jeste li izbavili toga isposnika, ili je još uvijek u manastiru? - upita Šarkan, a trgovci mu odgovoriše:
- Oslobodili smo ga i ubili smo starješinu manastira bojeći se za sebe. Zatim smo pobjegli u strahu da ćemo izginuti. Pouzdani ljudi su nam kazali da se u tome manastiru nalazi mnoštvo zlata, srebra i dijamanata.
Trgovci donesoše sanduk, izvadiše onu prokletnicu koja je ličila na mahunu, toliko je bila pocrnila i omršavila, svezana u lance i okove. Kada je Davulmekan i ostali prisutni ugledaše, pomisliše da je muškarac, jedan od najboljih pobožnih ljudi i najvećih asketa. Čelo joj se caklilo od masnoće kojom se namazala.
Davulmekanu i njegovom bratu bijaše veoma teško, te oni priđoše starici, poljubiše joj ruke i noge neprekidno tužeći. Starica im se obrati:
- Znajte da sam zadovoljan onim što čini sa mnom moj Gospodar, jer smatram da je nevolja koja me snašla samo ispit na koji me uzvišeni Gospodar stavlja. Onaj ko ne može iskušenje podnijeti neće u rajsku blagodat dospjeti. Želio sam se vratiti u svoju zemlju, ne zbog straha od iskušenja na koje sam stavljen, već da umrem pod kopitama konja mudžahida koji i nakon smrti žive a ne umiru.
Zatim isposnik kaza ove stihove:


Konji jure, oganj rata plamti,
Ti si Musa, a ovo je čas odsudni:

Baci štap da proguta sve što su načinili
I ne boj se - nisu to zmije, već užadi!

Kuransku suru na dan boja koristi -
Tvoj mač nad šijama je kao ajeti.{118}


Nakon tih stihova, starica proli suze niz obraze, dok joj je zamašćeno čelo sijalo poput jarke svjetlosti. Šarkan joj priđe, poljubi joj ruku i donese hranu, ali ona odbi da jede, govoreći:
- Nisam prestao postiti već petnaest godina, a kako da prekinem post sada kada me je Gospodar spasio robovanja kod nevjernika, kada me oslobodio onoga što je teže od mučenja ognjem!? Strpit ću se do akšama.
Kad bi vrijeme večere, Šarkan i Davulmekan dođoše starici, donesoše joj jelo i rekoše:
- Jedi, isposniče!
- Nije vrijeme za jelo, već za molitvu Gospodaru koji nagrađuje.
Zatim stade u mihrab{119} i poče klanjati sve do noći. Potraja to tri dana i za sve to vrijeme starica je sjedjela samo na dijelu namaza na kome se sjedi. Vidjevši šta se zbiva, isposnikova čvrsta vjera osvoji srce Davulmekanu koji reče Šarkanu:
- Podigni šator od kože tome pobožnom čovjeku i daj mu slugu da ga dvori.
Četvrtog dana, isposnik zatraži hranu, te mu donesoše raznovrsna jela kakva samo duša poželjeti može, a oko ih se nagledati ne može. Od svega toga, on pojede samo pogaču sa solju, te opet naumi postiti. Uvečer ustade da klanja, a Šarkan reče Davulmekanu:
- Taj čovjek se potpuno lišava ovoga svijeta, i da nije ovog našeg sretnog pohoda, ostao bih uz njega da obožavam Allaha uz njegovu pomoć sve dok ne izađem pred Allaha. Poželio sam da odem u njegov šator i da malo porazgovaramo.
- I ja sam - reče Davulmekan - ali sutra polazimo u vojnu, na Carigrad. Nećemo imati pogodnijeg vremena od ovoga.
- Ja također želim da vidim toga asketu - reče vezir Dandan. - Možda će uputiti dovu da uspijemo u svetom pohodu i da izađemo pred svoga Gospodara. Ja se zaista odričem ovozemnog života.
Kada pade noć, oni odoše onoj vještici Zatuddavahi i zatekoše je kako se Bogu moli. Priđoše joj plačući zbog sažaljenja prema njoj, ali im se ona nije obraćala do ponoći. Pošto završi namaz, okrenu im se, pozdravi ih i reče:
- Zašto ste došli?
- Bogobojazniče - odgovoriše oni - zar nisi čuo kako plačemo pored tebe?
- Za onoga koji stoji pred Allahom ništa ne postoji na svijetu, ništa ne čuje i ništa ne vidi.
- Želimo da nam kažeš zašto si bio zarobljen i da noćas uputiš Bogu jednu dovu za nas, jer bi nam to bilo bolje nego da imamo Carigrad.
Čuvši njihove riječi, Zatuddavahi odgovori:
- Allaha mi, da niste muslimanski zapovjednici, ne bih vam ništa kazao ni po koju cijenu, jer se ne žalim nikome osim Allahu. Vama ću reći zašto sam zarobljen.
Bio sam u Jerusalemu s nekim dobrim i bogougodnim ljudima. Pred njima se nisam oholio, jer me je uzvišeni Allah obdario skromnošću i suzdržljivošću. Jednom se noću uputim k moru u namjeri da pođem po vodu. Odnekud me spopade oholost i pomislih: "Ko može ići po vodu kao ja?" Od tada mi srce okorje i uzvišeni Allah me stavi u iskušenje ulivši mi ljubav prema putovanju. Tako sam otputovao u zemlju Bizantinaca koju sam obilazio cijelu godinu dana moleći se Allahu na svakome mjestu. Kad stigoh u onaj kraj, popeh se na brdo na kome se nalazio manastir monaha po imenu Matruhana. Monah me ugleda, pođe mi u susret, poljubi mi ruke i noge i reče:
- Pratim te otkako si ušao u zemlju Bizantinaca i probudio si u meni želju da posjetim islamske zemlje.
Zatim me uze za ruku i povede u manastir. Uvede me u jednu mračnu prostoriju i čim se nađoh u njoj, on me prevari, zaključa vrata i ostavi me u toj prostoriji četrdeset dana bez hrane i vode namjeravajući da me tako umori. Jednoga dana, u manastir dođe patricij po imenu Dikjanus. Dovede desetinu slugu, a s njim bijaše i njegova kćer po imenu Tamasil kojoj nije bilo ravne po ljepoti. Monah Matruhana im kaza za me, a patricij reče:
- Izvedite ga, jer na njemu nije ostalo ni toliko mesa da bi ga mogle ptice pojesti.
Otvoriše vrata te mračne prostorije i zatekoše me kako stojim moleći se, učim iz Kurana i slavim uzvišenog Allaha. Kada me vidješe u takvom položaju, Matruhana reče:
- Ovaj čovjek je pravi čarobnjak!
Na te njegove riječi, svi uđoše u prostoriju, a Dikjanus mi priđe zajedno sa svojim pratiocima i počeše me snažno udarati, tako da sam poželio da umrem. Korio sam sebe, govoreći: "Ovo je nagrada onome ko se oholi i uznosi onim što mu je njegov Gospod dao, a što prevazilazi njegovu moć. U tebe je, moja dušo, ušla uznositost i oholost. Zar nisi znala da oholost srdi Gospodara i srce čini okrutnim, te da čovjeka u pakao vodi?"
Zatim me okovaše i vratiše u ćeliju koja se nalazila pod zemljom. Svakog trećeg dana davali su mi po jednu ječmenu pogačicu i malo vode. Jednom mjesečno ili u dva mjeseca dolazio je patrijarh u taj manastir. Njegova kćer Tamasil je odrasla, jer je imala devet godina kada sam je prvi put vidio, a u ropstvu sam proveo petnaest godina. Sada ima dvadeset i četiri godine i ljepše od nje nema ni u nas, ni u zemlji Bizantinaca. Njen otac je strahovao da mu je car ne uzme, jer se obećala Isusu. Sa svojim ocem je jahala prerušena u viteza. Po ljepoti joj nije bilo ravne, a oni koji su je vidjeli nisu znali da je djevojka. Njen otac je pohranio blago u tome manastiru, jer se inače sve dragocjenosti pohranjuju u njemu. Vidio sam tamo zlato, srebro, dijamante i svakojake druge stvari čiji broj samo Allah zna. Bolje je da vi time raspolažete nego nevjernici. Uzmite sve što se nalazi u manastiru i potrošite na muslimane, naročito na mudžahide. Kada ovi trgovci stigoše u Carigrad i rasprodaše robu, ona spodoba što bijaše uza zid zapodjenu razgovor s njima po milosti koju Allah ukaza meni, te oni dođoše u manastir, ubiše patrijarha i Matruhanu, pošto su ga prethodno stavljali na najstrašnije muke. Vukli su ga za bradu dok im nije kazao gdje se nalazim. Tako me pokupiše i nije im bilo druge nego da se daju u bijeg u strahu od pogibije.
Sutra uvečer Tamasil će, kao i obično, doći u taj manastir, u pratnji oca i njegovih slugu, jer se patrijarh ne plaši za nju. Ako hoćete da to vidite, povedite me tamo, a ja ću vam predati novac i riznice patrijarha Dikjanusa koje se nalaze na tome brdu. Vidio sam kako otuda iznose zlatno i srebreno posuđe da piju iz njega. Kod njih sam vidio i djevojku koja im pjeva na arapskom. Ah, da je tako lijepim glasom učiti Kuran! Ako hoćete, uđite u manastir, sakrijte se u njemu dok ne dođe Dikjanus sa kćerkom, pa je zgrabite jer ona zavrjeđuje samo čestitoga cara Šarkana, ili cara Davulmekana.
Kada su čuli staričine riječi, svi se obradovaše osim vezira Dandana čiji um nije prihvatao te riječi, jer je strahovao za cara. Bio je zbunjen njenim riječima i na licu mu se očitovao znak nevjerice. Starica Zatuddavahi reče:
- Bojim se da ne dođe patrijarh i da ne vidi ovu vojsku na poljani, pa se neće odvažiti da uđe u manastir.
Car naredi da vojska krene prema Carigradu, a Davulmekan reče:
- Povest ću stotinu konjanika i mnogo mazgi i poći ćemo prema tome brdu da natovarimo blago iz manastira.
Zatim posla po velikog dvorjana koji dođe zajedno sa zapovjednicima Turaka i Dejlemićana i car im reče:
- Ujutro pođite ka Carigradu, a ti, dvorjane, zamjenjivat ćeš me i planirati umjesto mene. Ti ćeš, Rusteme, zamjenjivati moga brata na bojištu. Nikome ne govorite da nismo s vama, a mi ćemo vas za tri dana stići.
Zatim odabra stotinu hrabrih zamjenika, te on, njegov brat Šarkan i vezir Dandan pođoše sa stotinu konjanika vodeći mazge i noseći sanduke da natovare blago...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

96. noć
Kada nastupi devedeset i šesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da su Šarkan, njegov brat Davulmekan i vezir Dandan krenuli sa stotinu konjanika prema manastiru koji im je opisala prokletnica Zatuddavahi. Poveli su mazge i ponijeli sanduke da natovare blago.
Kad osvanu jutro, dvorjan pozva vojsku da pođu, te se oni otisnuše na put misleći da su s njima Šarkan, Davulmekan i vezir Dandan. Nisu znali da su oni otišli u manastir.
Tako su se s njima odvijali događaji.
U međuvremenu, Šarkan, Davulmekan i vezir Dandan dočekaše smiraj dana, a nevjernička pratnja vještice Zatuddavahi krišom ode, pošto starici izljubiše ruke i noge. Oni zatražiše od nje dopuštenje da odu i starica im dopusti naredivši im da postave zamke prema njenoj zamisli. Kad pade noć, starica se obrati Davulmekanu i njegovim pratiocima:
- Pođite sa mnom na brdo i povedite nekoliko vojnika.
Oni je poslušaše i na padini ostaviše pet konjanika uz Zatuddavahi koja se osokoli likujući. Davulmekan je govorio:
- Slava Onome što dade snagu isposniku kojem ravna nismo vidjeli!
Čarobnica je za to vrijeme po jednoj ptici poslala pismo caru Carigrada obavještavajući ga o tome šta se dogodilo, a na kraju je dodala: "Hoću da mi pošalješ deset hiljada hrabrih bizantskih konjanika. Neka idu uz padinu brda krijući se da ih ne vidi islamska vojska. Neka uđu u manastir i sakriju se dok ja ne dođem s muslimanskim carem i njegovim bratom. Prevarit ću ih i dovesti zajedno s vezirom uz koga je jedva stotinu konjanika. Predat ću im križeve koji se nalaze u manastiru, a riješila sam da ubijem monaha Matruhanu, jer će mi plan uspjeti samo ako on pogine. Kada se plan ostvari, od muslimana neće ostati niko živ ni da im ognjište raspiri. Tako će Matruhana postati otkup za kršćanski narod i krstaško bratstvo. Neka je hvala Isusu na vjeke vjekova"!
Kad pismo stiže u Carigrad, čuvar golubova pismonoša odnese caru Afridunu pismo koje on pročita i odmah posla vojsku. Dade svakom ratniku konja, devu, mazgu i zalihe hrane i naredi im da idu do onog manastira. Tako su se događaji odvijali s njima.
U međuvremenu, Davulmekan, Šarkan i vezir Dandan sa svojom vojskom stigoše do manastira, uđoše u njega i ugledaše monaha Matruhanu koji im priđe da vidi ko su, a isposnik reče:
- Ubijte ovog prokletnika! - i oni navališe na njega sabljama prisilivši ga da ispije čašu smrti. Zatim ih prokletnica odvede na obećano mjesto, te oni izvadiše dragocjenosti kojih je bilo više nego što im je starica opisala. Kad sve to sakupiše i staviše u sanduke, natovariše ih na mazge.
Tamasil i njen otac ne dođoše bojeći se muslimana. Davulmekan ju je očekivao toga dana, narednog i trećeg dana, a onda reče Šarkanu:
- Allaha mi, srce mi je uz islamsku vojsku, jer ne znam šta se zbiva s njima.
- Uzeli smo veliko blago - odgovori mu brat - i ne vjerujem da će Tamasil, ili bilo ko drugi, doći u ovaj manastir nakon onoga što se dogodilo bizantskoj vojsci. Treba da budemo zadovoljni onim što nam je Allah dao i da pođemo, možda će nam Allah pomoći da osvojimo Carigrad.
Zatim se počeše spuštati s brda. Zatuddavahi nije mogla da ih spriječi bojeći se da ne otkriju njenu prijevaru. Putovali su do ulaza u klanac i odjednom vidješe da je starica sakrila deset hiljada konjanika koji, čim ugledaše muslimane, opkoliše ih sa svih strana, hitro uperiše koplja i izvukoše britke sablje uzvikujući bezbožničke riječi i stavljajući na tetive svoje opake strjelice. Davulmekan, Šarkan i vezir Dandan pogledaše tu vojsku i vidješe da je veoma velika, pa rekoše:
- Ko li je toj vojsci kazao za nas!?
- Brate moj - reče Šarkan - nije vrijeme za priču već za boj sabljama protiv bizantskih strijela. Budite odlučni i čvrsto se držite, jer je ovaj klanac nalik na ulicu sa dvije kapije. Tako mi Gospodara Arabljana i ostalih ljudi, da ovo mjesto nije usko, sigurno bih ih uništio, makar bilo i stotinu hiljada konjanika.
- Da smo znali za ovo, poveli bismo pet hiljada konjanika - reče Davulmekan, a vezir Dandan dodade:
- Kada bismo u ovome tjesnacu imali deset hiljada konjanika, ne bismo imali nikakve koristi, ali će nam Allah pomoći u borbi protiv njih. Meni je poznat ovaj klanac i znam da u njemu ima mnoštvo skloništa, jer sam ovdje vojevao s carem Omerom an-Numanom kada smo opsijedali Carigrad. Tada smo boravili u ovome klancu. U njemu ima vode hladnije od snijega. Držite se da izađemo iz klanca prije nego što na nas navali velika nevjernička vojska i prije nas stigne na vrh brda odakle će bacati kamenje na nas, a mi im ništa nećemo moći!
Oni počeše brzo izlaziti iz klanca, a isposnik im reče:
- Zašto se bojite kada ste se prepustili uzvišenom Allahu na Njegovom putu? Tako mi Boga, ja sam proveo petnaest godina zatočen pod zemljom i nisam se suprotstavio Allahu. Borite se na Njegovom putu, pa ko pogine naći će utočište u Džennetu, a bit će častan onaj ko ubije neprijatelja.
Kada saslušaše isposnika, minu ih briga i živnuše, a nevjernici navališe na njih sa svih strana. Sablje im zaplesaše iznad glava, smrt se nadvi nad njih. Muslimani su se žestoko borili pokoravajući se Allahu i žestoko udarajući vrhovima kopalja i oštricama sabalja. Davulmekan je kosio ratnike i obarao konjanike, odsijecao im glave po peterici, po deseterici, tako da je pobio nebrojeno mnogo nevjernika. Dok se on borio, odjednom ugleda prokletnicu kako nevjernicima daje znake sabljom bodreći ih. Svi koji su se plašili bježali su k njoj, a ona im poče davati znake da ubiju Šarkana, te su oni u grupama kidisali da ga ubiju a on je jurišao na svaku grupu koja je navaljivala na njega i tjerao ih je u bijeg. Tako je grupu za grupom odbijao svojom sabljom. Njemu se učini da ih pobjeđuje zahvaljujući blagoslovu onog pobožnog čovjeka, pa pomisli: "Zaista je Allah svojim brižnim okom pogledao onog pobožnog čovjeka i zahvaljujući čistoti njegovih namjera osnažio me u borbi protiv nevjernika. Vidim da me se boje i da mi nisu u stanju prići, već uvijek kada navale na me brzo se okreću i daju u bijeg."
Borili su se do kraja dana, a kad se primače noć, muslimani se smjestiše u jednu pećinu u tome klancu izdržavši pravi pljusak kamenja. Toga dana ih poginu četrdeset i pet. Kada se sakupiše, počeše tražiti isposnika, ali njemu ne bijaše ni traga. To teško pade muslimanima koji su govorili:
- Možda je poginuo kao šehid - a Šarkan reče:
- Ja sam ga vidio kako gospodnjim znacima bodri konjanike i štiti ih Božijim znamenjima.
Dok su oni tako razgovarali, pojavi se prokletnica Zatuddavahi držeći u ruci glavu velikog patricija, starješine dvadeset hiljada ljudi, koji je bio silnik, inadžija i pravi đavo. Ubio ga je strijelom jedan Turčin, te mu je Allah odmah poslao dušu u Pakao. Kad su nevjernici vidjeli šta učini s njihovim drugom, svi navališe na Turčina i ubiše ga posjekavši ga sabljama, a njega Allah odmah otpremi u Džennet. Nakon toga, prokletnica odsiječe glavu patriciju, donese je i baci pred Šarkana, Davulmekana i Dandana. Šarkan skoči na noge kad je vidje i reče:
- Hvala Allahu što te vidim, pobožni čovječe, mudžahide i isposniče!
- Sinko - odgovori isposnik - danas sam htio postati šehid, pa sam se svim srcem bacao među nevjerničke vojnike, ali su se oni mene odveć plašili. Kada vi odoste, obuze me zavist, te navalih na velikog patricija, njihovog starješinu koji je vrijedio koliko hiljadu konjanika. Udarih ga tako da mu odsjekoh glavu, a niko od nevjerničkih vojnika nije mi mogao priči. Sada vam donosim njegovu glavu...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

97. noć
Kada nastupi devedeset i sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je prokleta Zatuddavahi uzela glavu patricija, starješine dvadeset hiljada nevjernika, donijela je i bacila pred Davulmekana, njegovog brata Šarkana i vezira Dandana rekavši im:
- Kada vidjeh šta bi s vama, obuze me zavist, te navalih na velikog patricija, udarih ga sabljom i odsijekoh mu glavu, a da mi niko od nevjernika nije mogao prići. Donosim vam njegovu glavu da se osokolite u svetome pohodu i da svojim sabljama zadovoljite Gospodara pravovjernih. Hoću da se upustite u svetu bitku, a ja ću poći vašoj vojsci makar ona bila i na kapijama Carigrada i otuda ću vam dovesti dvadeset hiljada vitezova koji će uništiti ove kafire.
- Kako ćeš otići k njima, isposniče, kada su kafiri sa svih strana zatvorili dolinu? - upita Šarkan.
- Allah će me zakloniti od njihovih pogleda tako da me neće vidjeti - odgovori prokletnica - a i onaj ko me vidi neće se usuditi da mi priđe, jer ću se ja tada stopiti s Božijim bićem i On će se boriti protiv mojih dušmana.
- Istinu govoriš, isposniče - na to će Šarkan - jer sam se u to uvjerio. Bit će dobro za nas ako možeš poći čim padne noć.
- Idem iz ovih stopa - odgovori starica. - Ako i tvoj brat hoće poći s nama, povest ćemo ga, ali nikog drugog. Svetačka zaštita pokrivat će samo dvojicu.
- Što se tiče mene - reče Šarkan - ja neću ostaviti prijatelje, a ako moj brat hoće, nema ničega lošeg u tome da pođe s tobom i spasi se iz ovog tjesnaca, jer on je utvrda muslimanska i mač Gospodara svjetova. Ako hoće, neka povede i vezira Dandana, ili koga sam odabere, pa nam pošaljite deset hiljada konjanika kao pomoć u borbi protiv ovih zlikovaca.
Pošto se dogovoriše šta će učiniti, starica reče:
- Sačekajte da ja odem ispred vas da vidim šta rade nevjernici, da li spavaju ili su budni.
- Poći ćemo jedino s tobom - rekoše oni - i prepustit ćemo se Allahu.
- Ako vas poslušam, nemojte kasnije koriti mene, već korite sami sebe. Mislim da bi bilo bolje da sačekate dok vidim šta je s njima.
- Idi ti - reče Šarkan. - Ne oklijevaj, a mi ćemo te čekati.
Zatuddavahi ode, i čim ona izađe, Šarkan reče bratu:
- Da taj isposnik nije bogomdan, ne bi pogubio onog silnog patricija. To je dovoljan dokaz o čudotvornosti isposnika. Otpor nevjernika je slomljen pogubljenjem patricija, jer je bio silnik, inadžija i pravi đavo.
Dok su oni tako razgovarali o čudesnim osobinama isposnika, pojavi se prokleta Zatuddavahi i obeća im pobjedu nad nevjernicima, te oni zahvališe isposniku ne znajući da je to prijevara. Zatim prokletnica upita:
- Gdje je čestiti car Davulmekan?
- Ovdje sam - odgovori on, a starica mu reče:
- Povedi svoga vezira i pođi za mnom do Carigrada.
U međuvremenu je Zatuddavahi obavijestila nevjernike o svojoj smicalici i oni se tome silno obradovaše, govoreći:
- Nećemo se smiriti dok ne ubijemo njihovog cara onako kako je ubijen patricij, jer mi nismo imali odvažnijeg ratnika od njega.
Prljava starica im reče da će dovesti muslimanskog cara.
- Čim ga dovedeš - rekoše nevjernici - povest ćemo ga caru Afridunu.
Hele, starica Zatuddavahi pođe s Davulmekanom i vezirom Dandanom, predvodeći ih i govoreći im:
- Pođite s blagoslovom uzvišenog Allaha.
Oni pristadoše i pogodi ih strijela sudbine. Starica je išla s njima dok se ne nađoše usred nevjerničke vojske, odnosno dok ne stigoše u onaj klanac među bizantske vojnike koji su ih gledali, ali ih nisu zaustavljali, jer ih je prokletnica tako savjetovala.
Kada Davulmekan i vezir Dandan ugledaše nevjerničku vojsku i kada im postade jasno da ih kafirski vojnici posmatraju ne zaustavljajući ih, vezir reče:
- Tako mi Boga, ovo je jedno od čuda isposnikovih i sada nema sumnje da je on izuzetan čovjek!
- Nevjernici su očigledno oslijepili - reče Davulmekan - jer mi njih vidimo, a oni nas ne vide!
Dok su oni tako hvalili isposnika i njegovu nadnaravnost, suzdržljivost i pobožnost, kafiri
iznenada kidisaše na njih, okružiše ih i pohvataše vičući:
- Ima li još koga s vama da ga uhvatimo?
Vezir Dandan odgovori:
- Zar ne vidite ovog čovjeka s nama?
- Tako nam Isusa, monaha i svih svetih, ne vidimo nikog osim vas dvojice! - uzviknuše nevjernici.
- To što nam se dogodilo jest kazna uzvišenog Allaha! - reče Davulmekan...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

98. noć
Kada nastupi devedeset i osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da su nevjernici ščepali cara Davulmekana i vezira Dandana i upitali ih:
- Ima li još koga s vama da ga uhvatimo?
- Zar ne vidite ovog čovjeka s nama? - upita vezir Dandan.
- Tako nam Isusa, monaha i svih svetih, ne vidimo nikoga osim vas dvojice! - uzviknuše nevjernici koji im zatim okovaše noge i postaviše stražare da ih čuvaju na mjestu gdje su konačili. Njih dvojica su tugovali i govorili jedan drugome:
- Suprotstavljanje pravednicima može dovesti i u veću nevolju od ove koja je nas zadesila.
Eto, to se dogodilo Davulmekanu i veziru Dandanu.
Što se tiče cara Šarkana, on prespava noć, a kad jutro svanu, ustade, klanja sabah- namaz, zatim se podiže zajedno s vojskom i spremiše se za boj s nevjernicima, dok ih je Šarkan bodrio obećavajući im sve najbolje. Onda se zaputiše do nevjernika koji ih izdaleka ugledaše i doviknuše im:
- Zarobili smo vašeg cara i njegovog vezira koji upravlja vama! Ne odustanete li od borbe, pobit ćemo vas do posljednjega! Ako nam se predate, odvest ćemo vas svome caru, a on će vam oprostiti, s tim da ne napuštate našu zemlju, da se ne vraćate u domovinu, da nam ne učinite nikakva zla, pa nećemo ni mi vama. Ako pristanete, bit će vam dobro, a ako odbijete, nema vam druge nego da izginete. Upoznali smo vas s time i to je naša zadnja riječ!
Kada ih Šarkan sasluša i uvjeri se da su njegov brat i vezir zarobljeni, bi mu teško toliko da zaplaka i klonu, uvjeren da će stradati. Mislio je: "Zašto li su zarobljeni? Da li se dogodila neka nesreća isposniku, da li su mu se suprotstavljali i šta li je bilo s njima?"
Zatim muslimani jurnuše u boj s nevjernicima i pobiše mnoštvo ratnika. Toga dana se vidjelo ko je hrabar, a ko kukavica. Pocrvenješe sablje i koplja, i navaljivali su nevjernici na muslimane kao muhe što navaljuju na šerbe sa svih strana. Šarkan i njegovi ratnici borili su se kao ljudi koji ne zaziru od smrti, već se stalno suočavaju s njom. Dolina ogreznu u krvi, zemlja se prekri ubijenima, a kada nastupi noć vojske se razidoše svaka na svoju stranu. Muslimani odoše u onu pećinu. Ostalo ih je malo, tako da su se mogli pouzdati samo u Allaha i u oružje. Toga dana poginu tri stotine i pet njihovih konjanika, zapovjednika i dostojanstvenika, premda su pod njihovim mačevima pale hiljade nevjerničkih pješaka i konjanika. Šarkanu je bilo teško zbog svega toga, te on upita svoje ljude:
- Šta da radimo?
- Bit će samo onako kako uzvišeni Allah bude htio - rekoše mu oni.
Narednog dana Šarkan reče svojim ratnicima:
- Ako pođete u boj, neće niko od vas preživjeti. Ostalo nam je malo vode i hrane. Pala mi je na pamet prava ideja: izvucite sablje i stanite na ulaz u ovu pećinu da biste odbili svakoga ko pokuša ući. Možda je isposnik već stigao do muslimanske vojske i on će nam dovesti deset hiljada konjanika koji će nam pomoći u borbi protiv nevjernika. Moguće je da nevjernici nisu vidjeli isposnika i one što su bili s njim.
- To je ispravno mišljenje. Tačno je, nema sumnje - rekoše Šarkanovi vojnici, koji izađoše i zaposjedoše ulaz u pećinu zaustavljajući i ubijajući svakog nevjernika koji je pokušao ući. Uporno su odbijali neprijatelje dok ne izmaknu dan i ne primače se tamna noć...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

99. noć
Kada nastupi devedeset i deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da su muslimanski vojnici zaposjeli ulaz u pećinu, stali s obje njegove strane i odbijali svakog ko je pokušao ući. Borili su se tako ustrajno ubijajući nevjernike dok ne izmaknu dan i ne primače se tamna noć. Uz cara Šarkana ostade samo dvadeset i pet ljudi. Nevjernici su govorili jedan drugome:
- Kada li će se sve ovo okončati? Već nas je umorila borba s muslimanima!
Drugi su govorili:
- Navalimo na njih! Ta nije ih ostalo više od dvadeset i pet! Ako ne možemo izaći na kraj s njima, potući ćemo ih vatrom. Ako se pokore i predaju, povest ćemo ih kao roblje, a ako odbiju, od njih ćemo načiniti cjepanice za vatru, tako da posluže za pouku onima kojima je do pouke. Ne blagoslovio im Isus pretke i ne našli utočišta u kršćanskom staništu!
Zatim nanesoše drva na ulaz u pećinu i naložiše vatru. Šarkanu i njegovim saborcima bi jasno da će stradati. U tom času patricij, starješina nevjernika obrati se onome koji je savjetovao da ih ubiju:
- Ubit ćemo ih samo pred carem Afridunom ne bi li on utolio svoju žeđ za osvetom. Zadržat ćemo ih kao zarobljenike, a sutra ćemo ih povesti u Carigrad, predati ih caru Afridunu i neka on čini s njima šta hoće.
- Tako je - složiše se ratnici. Zatim narediše da svežu zarobljenike i postaviše stražu pored njih, a kada pade noć nevjernici se prepustiše veselju i gozbi i napiše se dok svi ne popadaše.
Šarkan i Davulmekan bili su svezani zajedno sa svojom junačkom pratnjom.
- Kako ćemo se izvući? - obrati se Šarkan bratu.
- Ne znam, bogami - odgovori Davulmekan. Sada smo kao ptice u kafezu.
Šarkan je bio bijesan i uzdisao je od silnoga gnjeva, tako da mu se pokidaše sveze. Čim se oslobodi, on priđe komandiru straže, uze ključeve od okova iz njegovog džepa, te oslobodi Davulmekana, vezira Dandana i ostale saborce. Zatim se obrati bratu i veziru:
- Ubit ću trojicu stražara, skinut ću im odjeću, pa ćemo se presvući tako da izgledamo kao Bizantinci. Proći ćemo između njih da nikog ne prepoznaju i uputiti se našoj vojsci.
- Taj plan nije dobar, jer se bojim da će neko čuti kako krkljaju kada ih budemo ubijali, pa će ih tako namamiti na nas i pobit će nas. Najbolje će biti da bez toga izađemo iz klanca.
Svi se složiše i kada malo odmakoše od klanca, ugledaše privezane konje čiji su vlasnici spavali. Šarkan reče bratu:
- Treba da svaki uzme po jednog konja.
Bilo ih je dvadeset i pet, te uzeše dvadeset i pet konja, dok je Allah, u svojoj premudroj nakani, uspavao nevjernike. Onda Šarkan poče krasti nevjernicima mačeve i koplja dok ne nakupi oružja koliko mu je trebalo, pa pojahaše konje koje su uzeli i pođoše, dok su nevjernici bili uvjereni da niko ne može osloboditi Davulmekana, njegovog brata i saborce, te da ne mogu pobjeći.
Kada se svi oslobodiše ropstva i sigurno odoše od nevjernika, Šarkan se obrati saborcima:
- Ne bojte se, jer nas Allah štiti! Smislio sam nešto što bi moglo biti dobro.
- A šta to? - upitaše oni.
- Želim da se svi popnete na brdo, da proučite jedan tekbir{120} i da vičete: "Stiže vam islamska vojska!" Zatim ćemo svi uzviknuti: "Allahu ekber!" Nevjernici će se raspršiti i neće moći u tom času ništa smisliti jer su pijani. Mislit će da su ih muslimani potpuno opkolili i s njima se izmiješali. Omamljeni vinom i snom, počet će jedni druge sabljama udarati, a mi ćemo ih svojim sabljama dočekati, tako da će im do jutra sablje nad glavama vitlati.
- Taj plan nije dobar - reče Davulmekan - već će najbolje biti da pođemo ka našoj vojsci, bez i jedne riječi, jer ako budemo tekbire učili, skrenut ćemo im pažnju, pa će nas stići i ni jedan se neće izvući.
- Allaha mi - odgovori Šarkan - ako se probude, ništa loše nam se neće dogoditi. Volio bih da se složite sa mnom, jer se to samo dobrim može svršiti.
Oni pristadoše, pa se popeše na brdo i počeše učiti tekbire tako glasno da su s njima tekbire učila i brda, drveće i stijenje zbog skrušenosti pred uzvišenim Allahom.
Kada nevjernici začuše tekbire, povikaše...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

100. noć
Kada nastupi stota noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Šarkan rekao:
- Volio bih da se složite sa mnom, jer se to samo dobrim može svršiti.
Oni pristadoše, pa se popeše na brdo i počeše učiti tekbire tako glasno da su s
njima tekbire učila i brda, drveće i stijenje zbog skrušenosti pred uzvišenim Allahom. Nevjernici začuše tekbire, pa počeše dovikivati jedni druge hvatajući se oružja:
- Neprijatelj nas napada, tako nam Isusa!
Zatim poubijaše jedni druge u broju koji samo Allah zna. Kad osvanu jutro, potražiše zarobljenike, ali im ne nađoše ni traga i starješine rekoše:
- Ovo su nam i učinili zarobljenici koje smo imali! Požurite za njima da ih sustignete i da kušaju pehar smrti! Nemojte se plašiti i ne dajte se pomesti!
Nevjernici uzjahaše konje i pohitaše. Uskoro ih stigoše i opkoliše, a kada to vidje Davulmekan, on se veoma uplaši i reče svome bratu:
- Dogodilo se upravo ono čega sam se bojao. Ne preostaje nam ništa do sveta borba.
Šarkan je šutio, ni riječi ne govoreći. Zatim Davulmekan siđe s brda, prouči tekbir sa svojim ratnicima odlučivši se za sveti rat i da skupo prodaju živote pokoravajući se Gospodaru pravovjernih. Utom, neočekivano začuše glasove koji su klicali, učili tekbire i blagosiljali. Vjerovjesnika. Oni se okrenuše na stranu odakle su dolazili glasovi i ugledaše nadolazeće muslimanske vojske. Šarkan i njegovi ljudi se osokoliše, te Šarkan jurnu na nevjernike kličući i tekbire učeći zajedno sa ostalim jednobošcima. Zemlja zadrhta kao da je zemljotres, te se neprijateljska vojska rasprši po brdima, dok su muslimani jurili za njima udarajući i odsijecajući im glave s trupova. Davulmekan i muslimanski vojnici nisu prestajali tući nevjernike dok dan ne poče izmicati i tamna noć se primicati. Onda se muslimani trijumfalno sakupiše i provedoše cijelu noć radujući se. Kad jutro osvanu i zablista punom svjetlošću, oni ugledaše Behrama, zapovjednika Dejlemićana, i Rustema, zapovjednika Turaka, te dvije hiljade konjanika poput ljutih lavova. Čim ugledaše Davulmekana, konjanici pohitaše k njemu, pozdraviše ga i pokloniše se, a on reče:
- Radujte se pobjedi muslimana i propasti nevjernika!
Čestitaše jedni drugima na uspjehu i velikoj nagradi na Sudnjem danu.
Uzrok njihovom dolasku na to mjesto bio je taj što su zapovjednici Behram, Rustem i veliki dvorjan, dovedavši vojsku pod razvijenim zastavama nad glavama, stigli do Carigrada, ugledali nevjernike koji su se popeli na zidine, na kule i utvrde, pripremivši zapreke prema svakoj utvrdi. Dakle, znali su da dolazi muslimanska vojska s muslimanskim zastavama. Čuli su zveket oružja i poviku, pa su ugledali muslimane, čuli su kako udaraju kopita njihovih konja po prašini, i muslimani su se odjednom pojavili kao roj skakavaca, kao oblak iz koga kiše liju. Čuli su glasove muslimana koji su učili Kuran i slavili Samilosnoga. Nevjernici su to saznali jer je tako isplanirala starica Zatuddavahi, lažljiva, pokvarena i podmukla.
Kada priđe vojska poput uzburkanog mora zbog mnoštva pješaka, konjanika, žena i djece, turski zapovjednik reče zapovjedniku Dejlemićana:
- Za nas je vrlo opasan neprijatelj koji se nalazi na zidinama. Pogledaj one kule i mnoštvo ljudi nalik na nemirno more čiji se valovi sudaraju. Tih nevjernika ima stotinu puta više nego nas. Nismo sigurni da im neki špijun neće reći u kakvoj smo opasnosti, jer je neprijatelja nebrojeno mnogo i pomoć im stalno stiže. Opasnost je za nas utoliko veća što s nama nisu Davulmekan, njegov brat i proslavljeni vezir. Kada saznaju da oni nisu tu, kidisat će i sasjeći nas do zadnjega, a niko ko bude tražio spasa neće umaći. Najbolje će biti da uzmeš deset hiljada mosulskih i turskih konjanika i da pođeš u Matruhanin manastir i na poljanu Maluhana te da potražiš našu braću i prijatelje. Ako me poslušate, doprinijet ćete njihovom oslobođenju ukoliko su ih nevjernici doveli u škripac. Ako me ne poslušate, nemojte mene kriviti. Kada odete, vratite se što prije, jer moramo biti oprezni.
Zapovjednik Dejlemićana složi se s tim riječima, te odabra dvadeset hiljada konjanika i povede ih prečicama ka spomenutoj poljani i znamenitom manastiru. Tako stigoše do Šarkana.
Što se tiče starice Zatuddavahi, ona izruči kafirima cara Davulmekana, njegovog brata Šarkana i vezira Dandana, pa ta razvratnica uzjaha konja i reče nevjernicima:
- Hoću da stignem muslimansku vojsku i da ih lukavstvom uništim, jer je ona sada pred Carigradom. Reći ću im da su im drugovi izginuli. Kada to čuju, neće više biti jedinstveni i čvrsto povezani, tako da će se raspršiti. Onda ću otići Afridunu, caru Carigrada, i svome sinu Hardubu, caru Bizantinaca, i obavijestit ću ih, a oni će sa svojim vojskama poći na muslimane i uništiti ih tako da ni jedan ne ostane.
Zatim ona pojuri na konju jašući cijelu noć, a kad osvanu jutro, ugleda Behramovu i Rustemovu vojsku, pa se skloni u jednu šikaru u kojoj sakri konja, zatim izađe i pređe manji dio puta misleći: "Možda muslimanska vojska bježi s bojišta kod Carigrada." Međutim, kada im priđe, uvjeri se da su to njihove zastave, ali da nisu spuštene i starica shvati da vojnici ne bježe, da se ne boje za svoga cara i saborce. Vidjevši to, starica im đavolski brzo potrča i čim stiže do njih, reče:
- Brzo! Brzo, vojsko Allahova! Brzo u boj s vojskom sotoninom!
Kada je Behram vidje, priđe joj, pa sjaha i pokloni se govoreći:
- Allahov prijatelju, kakve nam vijesti donosiš?
- Ne pitaj me o zlu i velikim nevoljama! Kada su naši ljudi uzeli blago iz Matruhanina manastira, htjeli su poći ka Carigradu, ali na njih udari silna i zla nevjernička vojska.
I prokletnica im ponovi cijelu priču da bi ih uplašila, zatim reče:
- Većina je izginula. Ostalo je samo dvadeset i pet ljudi.
- Isposniče - obrati mu se Behram - otkad si od njih?
- Noćas - odgovori isposnik.
- Slava Onome koji ti je omogućio da prevališ razdaljinu pješice, oslanjajući se na golu palminu granu. Ti si jedan od krilatih svetaca nadahnutih proviđenjem!
Zatim Behram uzjaha konja začuđen i zbunjen onim što je čuo od lažljivice i prevarantkinje, razmišljajući: "Nema moći ni sile od Allahove moći i sile! Uzalud je naš trud. Teško nam je što je zarobljen naš car i njegova pratnja."
Behram i njegovi ratnici pojuriše na sve strane, jašući bez prestanka, a kada jutro osvanu dojahaše do ulaza u klanac, pa ugledaše Davulmekana i njegovog brata Šarkana koji su klicali, tekbire učili i Poslanika blagosiljali. Tada Behram pojuri sa svojim ratnicima, opkoliše nevjernike kao što bujica okružuje stijenu, i povikaše tako snažno da junaci uzdrhtaše i brda se zatresoše. Čim jutro osvanu i u punom sjaju zablista, zapahnu ih ugodni miris Davulmekana i oni prepoznaše jedni druge, o čemu je već bilo riječi. Pokloniše se Davulmekanu i njegovom bratu Šarkanu koji im ispriča šta se zbivalo u onoj pećini. Ratnici su se čudili i govorili jedan drugome:
- Požurimo u Carigrad jer su nam tamo ostali prijatelji, a naša srca su uz njih!
Hitali su uzdajući se u Milostivog i Sveznajućeg. Davulmekan je bodrio muslimane da istraju, recitirajući stihove:


Tebi koji si dostojan hvale, hvala Ti,
Gospodaru nemoj mi prestajati pomagati.

Odrastoh u dalekoj tuđini dok bio si
Ti Zaštitnik i pomagač u našoj pobjedi;

Moć, bogatstvo i blagodat nama dao si,
Mač hrabrosti i trijumfa meni opasao si.

Carsku zaštitu na me si trajno bacio,
Bujicu milosti svoje na me si izlio.

Spasio si me svega od čega sam se plašio
Iskrenim savjetima vezira koji se proslavio.

Tvojom smo milošću na kafire kidisali
I ogrezli u krvi oni su pobjegli.

Leđa im okrenuh tobože bježeći
Pa se vraćah poput lava kidišući.

U ponor smrti oni su masovno padali,
Kao da su se vlastitom krvlju opijali.

Sve do jedne lađe smo im zarobili
Te smo tako kopnom i morem ovladali.

Onda nam dođe isposnik bogobojazni
Za čiju čestitost znaju beduini i građani.

Dođoh da se osvetim svim nevjernicima
I moja hrabrost se proču među ljudima.

I naših ratnika dušmani su pobili -
Sad su se u rajskim vrtovima kraj rijeka nastanili.


Kada Davulmekan prestade recitirati svoju pjesmu, Šarkan mu čestita na spasenju i zahvali mu na podvizima, a zatim se usrdno otisnuše na put...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

{1} M. A. Salje, Knjiga o “Hiljadu i jednoj noći”, u: Hiljadu i jedna noć, s ruskog preveo Marko Vidojković, 1.1, Beograd, 1949, str. 49.
{2} U djelu od dvadesetak tomova pod naslovom Knjiga pjesama (Kitab al-agani) Abu al-Farg al-Isfahani navodi kako je izvjesni komandant noć uoči bitke čuo veliku galamu u svome logoru. Misleći da je neprijatelj neočekivano napao, pohrlio je na lice mjesta i utvrdio da su njegovi vojnici, sporeći se oko vrijednosti dvojice pjesnika, dospjeli u fazu fizičke “estetičke rasprave”.
Sva velika prozna djela arapske književnosti obiluju stihovima. Spomenimo samo višetomni Roman o Antari (Qissa 'Antara), ili Golubićinu ogrlicu (Tawq al-hamama) koju imamo u dva prijevoda.
{3} Jorge Luis Borges, “Prevodioci priča iz Tisuću ijedne noći”, Sabrana djela, t. II, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1985, str. 111.
{4} V. Chauvin, Bibliographie des ouvrages arabes ou relatifs aux arabes publies dam l'Europe chretienne de 1810 a 1885, t. I- XI, Liege, 1892- 1902. Na Hiljadu i jednu noć odnose se tomovi IV- VII (ukupan obim oko 920 strana), ali, nažalost, nije obuhvaćena građa na slavenskim jezicima.
{5} Mascūdī, Murudž - Les Prairies d'or. Texte et traduction par C. Barbier de Meynard et Pavet de Courteille, t. IV, Pariš, 1861- 1877, pp. 89- 90.
{6} Ibn al-Nadim, al-Fibrist, Kairo, 1950, p. 304.
{7} Vidjeti, naprimjer: Krymskij, Morija novoj arabskoj literatury, XIX - načalo XX veka, Moskva, 1971, str, 78; Filjštinskij, Arabskaja literatura v srednie veka, VIII- IX vv, Moskva, 1978, str. 100.
{8} Vidjeti članak Alf layla wa alf layla E. Littmanna u: Enciclopedie de lIslam, nouvelle edition, Leyde - Paris, 1954,1.1
{9} Borges, op. cit, str. 116.
{10} Salje, op. cit., str. 28.
{11} E. Cosquin, "Le prologue cadre des 1001 Nuits", Revue biblique, janvier- avril 1909.
{12} Prop, Morfologija bajke, Treći program Radio Beograda, br. 26, Beograd, 1975, str. 283.
{13} Kalilu i Dimnu je s arapskog na bosanski jezik preveo Besim Korkut: Kelila i Dimna. Stare indiske pripovijetke, Svjetlost, Sarajevo, 1953.
{14} Salje, op. cit, str. 34.
{15} Ibid., str. 29. i dalje.
{16} Nije to prvi put da čuveni arabist problematizira vlastiti autoritet. Libanski književnik i znameniti prosvjetitelj Nasif al-YazigI (r. 1800) proslavio se razložno kritizirajući baronovo pogrešno čitanje Haririjevih Makama. Vidjeti: Krimski, op. cit., str. 378. i dalje.
{17} Uporediti: 'Umar Farruh, Tarih al-adab al-arabi, t. III, Bejrut, 1979, p.151. Uporediti: 'Umar Farruh, Tarih al-adab al-arabi, t. III, Bejrut, 1979, p.151.
{18} Krimski, op. cit., str. 82.
{19} Uporediti: Krimski, op. cit., str. 83.
{20} “Divan” u izdanju Kazimirskoga, Oda br. 11, stih 16. Navedeno prema: Krimski, op. cit., str. 79.
{21} Uporediti: Mascūdī, Murudž, t. VIII, pp. 164- 175.
{22} Ibid., p. 164.
{23} Ibid., p. 175.
{24} Al-Nadim, op. cit., p. 304.
{25} Mas'cūdī, op. cit., t. VIII, p. 296.
{26} Al-Tabari,Tarih al-umam wa al-mulūk, t. II, Kairo, 1336. h. (1917), p. 678. Prerušavao se, zapravo, halifa Kadir (991- 1031) koji je šetao ulicama Bagdada da bi upoznao život podanika. Međutim, narodu nije odgovaralo da ga u pričama idealizira zato što je bio pod uticajem šiita, pa je na "pripovjedačku scenu” narod izveo Mudžtedida (892- 902) kao halifu koji se prerušavao, te se našao i u posjeti bagdadskom mjenjaču s vezirom Hamdunom. (Vidjeti o tome: Ibn al-Atlr, Tarih al-kamil, t. IX (Kairo) 1301. h. (1883), pp. 155- 6.
{27} U srednjovjekovnoj arapskoj književnosti najčešće je sastavni dio svakog naslova bila i riječ kitâb: "knjiga o...” Takav naslov preuzeli su i neki evropski prevodioci.
{28} Uporediti: I. Estrup, Issledovanie o 1001 noči, jejo sostave, vozniknovenii razvitii. Prev. s danskoga: T. Lange. Redakcija i predgovor: A. E. Krimskij, Moskva, 1904, str. 104- 5.
{29} G. Maspero, Les contespopulaires de lEgypte ancienne, traduits et commentes, Paris, 1882; 2- e ed., Paris, 1889. O tome je pisao i znameniti naučnik T. Noldeke. Vidjeti: Zu den agyptischen Märchen - ZDMG, Bd 42, 1888, pp. 68- 72.
{30} Salje, op. cit., str. 36.
{31} Krimski, op. cit., str. 81.
{32} Ibid., str. 82.
{33} Značajan rad o “romanu” posvećenom Omeru an- Numanu (na 48 strana) napisao je: R. Paret, Der Ritter- Roman von 'Umar an- Nu'mān und sein Stellungzur Sammlungvon Tausendundeine Nach. Ein Beitrag zur arabischen Literaturgeschichte, Tubingen, 1927.
{34} Borges, op. cit., str. 107.
{35} Borges, op. cit., str. 108.
{36} Ibid., str. 119.
{37} Ibid.
{38} Otprilike u isto vrijeme kada se u Londonu pojavio Laneov rad, u Kalkuti je počeo izlaziti Torensov prijevod Hiljadu i jedne noći, ali taj posao nije okončan: izašla je samo jedna knjiga (50 prvih noći).
{39} Vidjeti: Borges, op. cit., str. 113; Salje, op. cit., str. 59.
{40} Salje, op. cit., str. 58.
{41} Krimski, op. cit., str. 82.
{42} Ovdje smo suočeni s jednim praktičnim problemom: donedavno su ova tri jezika bili objedinjeni u službenom nazivu srpskohrvatski ili hrvatskosrpski. Uprkos velikoj sličnosti, mi ih razlikujemo, pa ćemo bosanskim zvati one prijevode koje su dali Bošnjaci, srpskim koji su nastali na srpskom govornom području, te hrvatskim prijevode na hrvatskom govornom području. Time nismo riješili sve probleme, jer je, naprimjer, Vidojkovićev prijevod i kroatiziran, ali je, prema našem saznanju, nastao na srpskoj jezičkoj varijanti.
{43} Vidjeti: B. Nurudinović, Bibliografija jugoslovenske orijentalistike 1918- 1945. Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1986; Bibliografija jugoslovenske orijentalistike 1945- 1960, Sarajevo, 1968; Bibliografija jugoslovenske orijentalistike 1961- 1965, Sarajevo, 1981; Naši noviji prevodi iz klasične arapske književnosti, POF VI1I- IX, Sarajevo, 1958- 9, str. 253- 6.
{44} U izdanju Islamske dioničarske štamparije (Sarajevo, 1925) pojavio se naslov: Fehim Spaho, Hiljadu i jedna noć (640 str.).
{45} Ekstreman primjer nemara imamo u jednom drugom slučaju: turkolog Jasna Šamić ne navodi čak ni s kojeg jezika je prevela svoje priče iz zbornika.
{46} Prvo izdanje prijevoda Kurana pojavilo se 1977, dvije godine nakon prevodiočeve smrti.
{47} Radi više pojedinosti o izdanjima Korkutovih prijevoda Hiljadu i jedne noći upućujemo na Bibliografiju jugoslavenske orijentalistike Bisere Nurudinović.
{48} Razumije se da ovom prilikom ne možemo ulaziti u pojedinosti bilo kojeg prijevoda, iako su nam poznate, već se moramo zadovoljiti uopćenim konstatacijama utemeljenim na tim pojedinostima.
{49} Neupućenom je korisno obavještenje da jezik izvornika nema nikakve interpunkcije: na hiljadama stranica nigdje nema ni zareza, ni tačke.
{50} Šeherzada priča, Svjetlost, Sarajevo, 1955, str. 150 (966. noć).
{51} Obuhvaćajući jedva 110 strana, djelo se pretenciozno pojavilo pod naslovom “1001 noć” (Sarajevo, 1981).
{52} Salje, op. cit., str. 61.
{53} Hiljadu i jedna noć, t. II, str. 66; izvornik, t. II, str. 48. Navodeći ove i naredne primjere, pozivamo se na Vidojkovićev prijevod (Prosvjeta, Zagreb, 1977). Arapski tekst ne navodimo zbog praktičnih razloga, ali svaki specijalist lahko može uporediti navedena mjesta.
{54} Stranice ne navodimo jer su to opća mjesta.
{55} Salje, op. cit., t. II, str. 24; izvornik, 1.1, str. 282.
{56} Salje, op. cit., t. III, str. 311; izvornik, t. III, str. 126.
{57} Salje, op. cit., t. III, str. 417; izvornik, t. III, str. 176.
{58} Salje, op. cit., t. III, str. 437; izvornik, t. III, str. 187.
{59} Salje, op. cit., t. IV, str. 512; izvornik, t. IV str. 227.
{60} Ibid., str. 66.
{61} Vinaver, t. 1, str. 152.
{62} Alija Isaković, “Slovo o bosanskome jeziku”, u: Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku, Sarajevo (1992), str. 6.
{63} Džin (džini) je nevidljivo duhovno biće o čijem postojanju Kur'an na više mjesta govori. Džini mogu biti dobri, zli, vjernici i nevjernici - jednako kao i ljudi. Oni predstavljaju čitav jedan nevidljivi svijet uz koji postoje ljudi (nās), anđeli (malāika) i sotone (šayātīn). Svijet džina i ljudi često se isprepliće.
{64} Ifrit je obično zao džin, premda nerijetko označava i džina uopće.
{65} Formula koju muslimani izgovaraju u strahu ili kao znak čuđenja.
{66} Kaf-planina metaforički označava kraj svijeta.
{67} Medžusije su obožavaoci vatre.
{68} Ovim riječima muslimani iskazuju svoju pripadnost islamu. To je prvi od pet temeljnih uvjeta da bi neko bio musliman.
{69} Biljka iz porodice sezama. Uzgaja se zato što njene sjemenke obiluju uljem.
{70} Harun ar- Rešid (764- 809) je najpoznatiji vladar velikog arapsko-islamskog carstva. Pripada dinastiji Abbasida i za vrijeme ovoga idealiziranog vladara carstvo je bilo na vrhuncu moći.
{71} Grad u Palestini.
{72} Islamski teolozi govore o sedam mogućih načina čitanja Kurana.
{73} Iblis je "glavni" sotona, odnosno starješina šejtana.
{74} Okončanje dnevnog posta.
{75} Mehr je obavezni vjenčani dar ženi od supruga. Sastoji se iz dva dijela: jedan dio se plaća odmah, prije zaključenja braka, a drugi nakon muževljeve smrti, ili u slučaju razvoda.
{76} Grad udaljen desetak kilometara sjeverno od Kaira.
{77} Hasan u prijevodu znači ljepotan.
{78} Titula drevnih perzijskih careva.
{79} Titula drevnih jemenskih careva.
{80} U prijevodu: ljepotica.
{81} Galabija je duga haljina koju u arapskom svijetu nose i muškarci.
{82} Adžib u prijevodu znači "čudesni"
{83} Umajadska džamija je izvanredan spomenik islamske arhitekture, a i danas je prvorazredna turistička atrakcija u Damasku. Sagradio ju je šesti halifa dinastije Umajada, Velid Prvi (705- 715).
{84} Malo mjesto sjeverno od Damaska. Tu su odsjedali karavani.
{85} Valija je upravitelj gradske policije.
{86} Mjera za zapreminu (oko dva hektolitra).
{87} Učenje cijelog Kurana za dušu mrtvima.
{88} Samit znači šutljivac. Imena njegove braće označavaju karakterne osobine.
{89} Govor koji se održava na džumi.
{90} Jedanaesti halifa dinastije Abbasida (861- 862).
{91} Podnevna molitva petkom.
{92} Vrsta jela spravljenog od mesa, uksusa, luka, meda i dr.
{93} Hatib je osoba koja na podnevnom namazu petkom (na džumi) drži govor.
{94} Naročito istaknuto i uzvišeno mjesto u džamiji gdje hatib drži govor.
{95} Kupnja mrtvaca prije ukopa.
{96} Svečanost obrezivanja.
{97} Vrsta odijevog predmeta sličnog mantilu.
{98} Peti halifa iz dinastije Umajada (685- 705).
{99} U prijevodu: nesretnica.
{100} Belkisa je kraljica od Sabe, žena cara Sulejmana (Solomona) o kojoj govori i Kur'an (sura 27).
{101} Kusejjir Azza (umro 723) spada među najpoznatije arapske pjesnike ljubavne lirike. U književnosti je poznat po imenu žene Azze o kojoj je pjevao, pa bi bilo pravilno njegovo ime prevoditi "Azzin Kusejjir". Pripada grupi pjesnika koji su u poeziji afirmirali ideal viteške, platonske ljubavi (uzritska poezija). Među te pjesnike spada i Džemil Busejna iz istog, umajadskog perioda.
{102} U ovom izdanju izvornika stoji da je Azza htjela "učiniti nešto Džemilu". To je greška jer "ljubavni parovi" su Kusejjir i Azza, odnosno Džemil i Busejna.
{103} Robinje su najčešće bile nearapskog porijekla i, prema tome, uglavnom nisu poznavale arapski jezik.
{104} Nuzhatuzeman znači "svježina vremena", a Gusatuzzeman znači "čemer vremena".
{105} Uhud je brdo pored Mekke. Na njemu je vođena znamenita bitka između muslimana i mekanskih nevjernika 625- godine. Tu bitku su muslimani izgubili.
{106} Kevser je džennetsko vrelo.
{107} Igra riječi: infinitivna osnova (masdar) sidq znači biti iskren, a imenica sadiq dolazi od te osnove i znači prijatelj, odnosno onaj koji je iskren.
{108} Legendarni mudrac o kome govori i Kuran.
{109} Sastavni dijelovi namaza.
{110} Kur'an, 66:6.
{111} Grad u Sjevernoj Arabiji. Njegove stanovnike stigla je kazna jer nisu slušali Božijeg poslanika Šuajba (Kur'an, 7:85).
{112} Kur'an, 77:35.
{113} Bića iz nevidljivog svijeta mogu biti "dobri ljudi" (evlije), džini itd.
{114} Dejlem je oblast u zapadnoj Perziji. Ratnici iz te oblasti bili su veoma cijenjeni.
{115} Iblis je starješina svih šejtana.
{116} Hunejn je dolina u blizini Meke. U toj dolini vođena je znamenita bitka između muslimana i nepokornih beduinskih plemena. Pobijedili su muslimani (630). Inače, u ovim stihovima se aludira na kuransku priču o Musaovom nadmetanju s faraonskim vračevima (poglavlje 7).
{117} Mjera za daljinu. Iznosi 3 000 metara.
{118} Kuranske rečenice koje same po sebi predstavljaju Božije čudo.
{119} Posebno mjesto u džamiji određeno za imama, predvodnika zajedničkog namaza.
{120} Tekbir je izraz kojim se veliča Allah.