Priče iz 1001 noći

First topic message reminder :




101. noć
Kada nastupi stotinu prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Šarkan čestitao svome bratu na spasenju, zahvalio mu na podvizima, a zatim su se usrdno otisnuli na put hitajući ka svojoj vojski.
Što se tiče starice Zatuddavahi, ona izađe pred Behramovu i Rustemovu vojsku, a onda se vrati u šikaru, uzjaha konja i pojuri ne zaustavljajući se dok ne ugleda muslimansku vojsku koja je opkolila Carigrad. Zatim starica sjaha, pa povede konja do šatora u kome je bio dvorjan. Kada je ugleda, dvorjan poskoči, klimnu glavom i reče:
- Dobro došao, pobožni isposniče!
Zatim je upita šta se dogodilo, a ona mu ispriča svoju strašnu priču i opasnu laž, zaključujući:
- Bojim se za komandante Rustema i Behrama. Sreo sam ih usput s vojskom, pa sam ih uputio k caru i njegovim vojnicima. Njih je dvadeset hiljada, a nevjernika ima više. Želim da odmah pošalješ grupu svojih vojnika da ih što prije stignu, kako muslimani ne bi stradali do posljednjega. Požurite! Požurite! - podsticala ih je starica.
Kada dvorjan i ostali muslimani saslušaše staričine riječi, oni klonuše i zaplakaše, a starica reče:
- Molite pomoć od Allaha i budite trpeljivi u ovoj nesreći! Treba da se ugledate na pretke, Muhammedove sljedbenike. Uostalom, u Džennetu ima dvoraca koje je Allah pripremio za šehide. Svako mora umrijeti, ali je najpohvalnije umrijeti u džihadu.
Dvorjan sasluša staričine riječi, pa pozva zapovjednika Behrama, viteza koga su zvali Turkaš, odabra mu deset hiljada hrabrih konjanika i naredi im da krenu na put.
Turkaš krenu ne zaustavljajući se cijeli dan i noć dok ne stiže nadomak muslimanske vojske. Kad osvanu jutro, Šarkan ugleda onaj oblak prašine, poboja se za muslimane pa povika:
- Ako je ta vojska što nam prilazi muslimanska, naša pobjeda je sigurna; ako je pak nevjernička, onda se sudbini ne možemo suprostaviti!
Zatim priđe bratu Davulmekanu i reče mu:
- Nimalo se ne plaši! Ja ću te izbaviti od smrti. Ako je ovo islamska vojska, bit će veoma dobro; ako su neprijatelji, moramo se boriti s njima. Međutim, želim da prije smrti sretnem onog pobožnog čovjeka i zamolim ga da za me prouči dovu kako bih poginuo samo kao šehid.
Dok su oni tako razgovarali, odjednom se zavihoriše zastave na kojima je pisalo: Nema boga osim Allaha, Muhammed je Allahov poslanik. Šarkan uskliknu:
- Kako ste, muslimani?
- Dobro i zdravo - odgovoriše oni. - Došli smo samo zato što se bojimo za vas.
Zatim vojskovođa sjaha, pokloni se pred Šarkanom i reče:
- Gospodaru, kako su car, vezir Dandan, Rustem i moj brat Behram? Jesu li svi dobro?
- Svi su dobro - odgovori Šarkan.
- A ko vas je obavjestio o tome šta se događa s nama?
- Isposnik. Rekao je da je sreo moga brata Behrama i Rustema, te da ih je poslao k vama. Veli da ih je opkolilo mnoštvo nevjernika, ali ja vidim da stvari stoje suprotno i da ste vi pobjednici.
- A kako je isposnik dospio do vas? - upita Šarkan Turkeša.
- Išao je pješice i za jedan dan i noć prevalio je put dug deset dana usrdnog jahanja.
- Nema sumnje da je on svetac! - reče Šarkan.
- Ostavili smo isposnika u našoj, pravovjernoj vojsci, da ih bodri u boju protiv nevjernika i tirana.
Šarkan se obradova, zahvali Allahu na tome što su se spasili oni i isposnik, te zamoliše Allaha da se smiluje poginulima i rekoše:
- Tako je bilo suđeno!
Zatim pohitaše i odjednom ugledaše oblak prašine koji prekri horizont i zamrači dan, te Šarkan pogleda u taj oblak i reče:
- Bojim se da su nevjernici razbili islamsku vojsku, jer je prašina prekrila cijeli horizont i zatamnila cijeli svijet.
Onda se ispod prašine ukaza taman stup, crn da crnji ne može biti. Taj stup im se neprekidno primicao, gori od straha na Sudnjem danu, te konjanici i pješaci pohitaše da vide otkuda je to zlo i ugledaše da je to onaj isposnik o kome je već bilo riječi. Utrkivali su se da mu ljube ruke dok je isposnik vikao:
- O, najbolji narode, bakljo u tmini! Nevjernici su prevarili muslimane! Požurite ka vojsci onih što vjeruju u jednoga Boga i izbavite ih iz ruku opakih nevjernika koji su kidisali na njih još dok su bili u šatorima. Sručila se teška kazna još dok su bili u logoru misleći da su sigurni!
Kada to Šarkan ču, srce mu zaigra od silnoga nemira, te sjaha u velikoj nedoumici. Zatim poljubi isposniku ruke, a njegov primjer su slijedili Davulmekan i ostali konjanici i pješaci - svi osim vezira Dandana koji nije sjahao s konja, nego reče:
- Allaha mi, moje srce zazire od ovoga isposnika, jer znam da su oni koji su odveć pobožni i pokvareni. Ostavite isposnika i stignite svoje saborce muslimane, jer ovaj čovjek je jedan od onih koji su otjerani s kapija milosti Gospodara svjetova. Koliko puta sam vojevao s carem Omerom an-Numanom i gazio ovim zemljama!
Šarkan reče:
- Okani se ružnih misli! Zar nisi vidio kako ovaj pobožni čovjek podstiče muslimane u boj ne mareći za sablje i strijele? Ne kleveći ga, jer je kleveta pokuđeno djelo, a meso bogougodnih ljudi je otrovno. Pogledaj samo kako nas bodri da se borimo protiv dušmana! Da ga ne voli uzvišeni Allah, ne bi mu onako prekratio daleko putovanje, već bi ga udario na teške muke.
Potom Šarkan naredi da isposniku dovedu nubijsku mazgu da je uzjaši i reče mu:
- Uzjaši, isposniče, usrdni bogomoljče!
Isposnik ne pristade i odbi da uzjaši prikazujući se kao isposnik, ne bi li tako postigao svoj cilj. Muslimani nisu znali da je isposnik razvratnik o kome je pjesnik kazao:


Molio se i postio da bi svoj cilj postigao,
A kad cilj postiže nije se više molio ni postio.


Isposnik je ustrajno pješačio među konjanicima i pješacima, kao lisica koja se dovija kako da dođe do plijena. Išao je glasno učeći Kuran i slaveći Samilosnog. Putovali su dok ne ugledaše islamsku vojsku, te Šarkan vidje da su u rasulu. Dvorjan primjeti da se spremaju za bježanje, dok mačevi nevjernika sijevaju između vojnika i kafira...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

161. noć
Kada nastupi stotinu šezdeset i prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se zlatar pozdravio s Ali ibn Bekarom i otišao ni sam ne znajući kako da pomogne mladiću. Išao je tako razmišljajući o problemu, kad odjednom ugleda pisamce bačeno na put. On ga uze, pogleda i pročita "adresu": "Od mlađeg zaljubljenog starijem ljubljenome". Zlatar otvori pismo i vidje napisane stihove:


"Dođe glasnik htijući me sastankom primamiti,
Al mišljah da me hoće samo prevariti.

Ne radovah se, već mi srce još više tuguje,
Znajući da moj glasnik poruku ne razumije".


Zatim: "Znaj, gospodine moj, da mi nije poznato šta je uzrok prekidu prijepiske između mene i tebe. Ako na taj način ispoljavaš grubost, ja ću je dočekati odanošću. Ako je tebe napustila ljubav, ja ću gajiti ljubav bez obzira na udaljenost. Ja sam uz tebe onakva kako reče pjesnik:


"Podnijet ću tvoju gordost, okrutnost trpjeti, uznositosti odoljeti;
Određuj - primat ću, govori - slušat ću, naređuj - ja ću se pokoriti!"


Tek što je zlatar pročitao pismo, pored njega se nađe robinja koja se osvrnu lijevo i desno, pa vidjevši pismo u zlatarevim rukama, reče:
- Gospodaru, vrati mi to pismo, meni je ispalo.
Zlatar se okrenu prema njoj:
- Ne boj se i ne tuguj, djevojko. Reci mi u čemu je, zapravo, stvar. Ja znam čuvati tajnu. Zaklinjem te da od mene ništa ne kriješ o svojoj gospodarici. Možda će mi Allah omogućiti da zadovoljim njene potrebe i da joj olakšam tegobe.
Robinja na te riječi odgovori:
- Ne odaje se tajna koju čuvaš, gospodaru, niti će propasti posao za koji se ti postaraš. Moje srce ti je naklonjeno, pa ću ti reći istinu, a ti ćeš meni dati pisamce.
I djevojka mu ispriča cijelu priču, zaključivši:
- Allah mi je svjedok da istinu govorim.
- Istinu si rekla - na to će zlatar - jer mi je taj slučaj u cjelini poznat.
Zatim joj ispriča povijest Ali ibn Bekara, kako mu se povjerio, i sve od početka do kraja. Djevojka se obradova kada je sve to čula, pa se dogovoriše da ona uzme pismo i da ga uruči Ali ibn Bekaru, a da potom ispriča zlataru sve što se dogodilo.
Zlatar joj dade pismo, a djevojka ga uze i zapečati kako je bilo, te reče:
- Moja gospodarica Šemsunnehara dala mi je zapečaćeno pismo. Kada ga Ali pročita i da mi odgovor, donijet ću ga.
Robinja se pozdravi s njim i ode Ali ibn Bekaru koga zateče kako je iščekuje. Pruži mu pisamce koje on pročita, pa napisa odgovor i dade joj ga. Djevojka uze pismo i odnese ga zlataru, kako su se dogovorili. Zlatar slomi pečat i pročita:


"Pisma koja je naš glasnik čuvao
Izgubljena su pa se on naljutio.

Dajte mi zato jednog glasnika pouzdana
Koji istinu ljubi, a kloni se obmana. "


Zatim: "Ja nisam bio grub, niti sam napustio onog ko mi je odan; nisam prekršio dogovor, niti prekinuo ljubav; nije me napuštala tuga, niti mi poslije rastanka preostaje nešto osim smrti. Ne znam ništa o tome o čemu govoriš, niti volim drugo osim onog što ti voliš. Kunem se Onim kome su znane tajne i ono što je nedostupno da ne želim ništa osim susreta s onom koju volim. Moram kriti svoju ljubav, uprkos tome što me teška bolest mori. Eto, tako se osjećam, i to ti je sve."
Kad zlatar pročita pisamce i vidje šta u njemu piše, on gorko zaplaka. Onda mu robinja reče:
- Ne odlazi odavde dok se ne vratim. Ali ibn Bekar me je za nešto osumnjičio i ne mogu mu oprostiti. Želim da bilo kojim lukavstvom sastavim tebe s mojom gospodaricom Šemsunneharom. Ostavila sam je da leži i da me čeka s odgovorom.
Zatim robinja ode gospodarici, a zlatar provede noć nemirna srca. Čim osvanu jutro, on klanja sabah i sjede očekujući da djevojka dođe. Odjednom je vidje kako dolazi sva radosna, a kad mu priđe, zlatar je upita:
- Šta ima novo, djevojko?
- Od tebe sam otišla gospodarici - odgovori ona. - Dala sam joj pisamce koje je napisao Ali ibn Bekar. Kada ga je pročitala i shvatila sadržinu, bila je zbunjena, a ja sam joj rekla: "Ne strahuj što će se poremetiti vaša veza zbog Abu-l-Hasanovog odsustva. Našla sam nekoga ko će zauzeti njegovo mjesto. Ovaj je još ljepši, višeg je ranga i od onih je koji kriju tajne." Ispričala sam joj šta ti se dogodilo sa Abu-l-Hasanom, kako si došao do njega i do Ali ibn Bekara.
Zlatar je bio zabezeknut, a onda mu djevojka reče:
- Gospodarica želi tebe čuti kako bi bila sigurna u ono što ste se dogovorili ti i Ali ibn Bekar. Spremi se da odmah pođeš sa mnom k njoj.
Kada zlatar ču robinjine riječi, on shvati da je odlazak Šemsunnehari vrlo ozbiljna stvar i opasan poduhvat u koji se nije lahko upustiti. Zato reče djevojci:
- Sestro moja, ja sam običan čovjek, a ne onakav kakav je Abu-l-Hasan koji je imao visok položaj. Bio je poznat i često je odlazio u halifin dvor gdje se tražila njegova roba. Abu-l-Hasan je pričao o tome dok sam ja drhtao pred njim. Ako tvoja gospodarica želi razgovarati sa mnom, to ne treba da bude u halifinom dvoru, već daleko od mjesta zapovjednika pravovjernih. Zdrav razum mi ne dopušta da činim to o čemu govoriš.
Zlatar odbi poći s djevojkom, ali ga je ona uvjeravala da će biti sve u redu, govoreći mu:
- Ne boj se!
Dok su oni tako razgovarali, zlataru su drhtale noge i ruke, pa mu robinja reče:
- Ako ti je teško da odeš u halifin dvor i ne možeš poći sa mnom, ja ću je navesti da ona dođe k tebi. Ne miči se odavde dok se ne vratim s njom.
Robinja ode i ne bi je neko vrijeme, a onda se vrati zlataru i reče mu:
- Pazi da kod tebe ne bude nijedna robinja ili sluga!
- I nemam nikoga osim jedne stare crne robinje koja me služi.
Djevojka ustade pa zatvori vrata koja su vodila iz zlatareve sobe u sobu sluškinje. Zatim posla sluge iz kuće i izađe, pa se vrati s jednom djevojkom. Čim uđe u zlatarevu kuću, sve ugodno zamirisa. Zlatar skoči na noge, donese joj jastuke, pa sjede pred nju. Jedno vrijeme djevojka nije progovarala, dok se nije odmorila, a onda otkri lice i zlataru se učini da je sunce sinulo u njegovoj kući. Žena se obrati robinji:
- Je li ovo čovjek o kome si mi govorila?
- Da - odgovori ona.
- Kako si? - upita zlatara.
- Dobro sam - odgovori on moleći Boga za njeno dobro.
- Primorao si nas da dođemo k tebi i da ti odamo svoje tajne.
Zatim ga upita za njegove rođake i porodicu i on joj sve potanko ispriča, dodajući:
- Osim ove, imam još jednu kuću koju sam odredio za sastanke s prijateljima i braćom. U njoj nema nikoga osim crne sluškinje o kojoj sam govorio tvojoj djevojci.
Zatim ga Šemsunnehara upita kako je saznao za cijelu ovu priču i on joj kaza sve, od početka do kraja. Žena je uzdisala zbog rastanka s Abu-l-Hasanom, te reče:
- Ništarijo, znaj da su ljudske duše slične u strastima, te da jedni ljudi vrijede koliko i drugi. Neki posao se ne može obaviti bez riječi, niti se cilj može postići bez truda. Lagodnost se ne može postići prije velikog truda...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

162. noć
Kada nastupi stotinu šezdeset i druga noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Šemsunnehara rekla zlataru da se ne može postići lagodnost prije velikog truda, a da uspjeh može postići samo čestit čovjek.
- Sada sam te uključila u naš slučaj - reče Šemsunnehara - i sada je na tebi hoćeš li nas osramotiti. Nema čestitijeg čovjeka od tebe. Ti znaš da ova robinja čuva moju tajnu i zato kod mene zauzima visok položaj. Odabrala sam je za važne poslove. Zato, neka ti ona bude najpreča. Njoj se povjeravaj i budi spokojan. Ne prijeti ti nikakva opasnost od onog čega se bojiš s naše strane i nema mjesta gdje bi se mogao sakriti, a da te ona ne pronađe. Djevojka će ti dolaziti s vijestima od mene za Ali ibn Bekara i ti ćeš posredovati između mene i njega.
Potom Šemsunnehara ustade jedva se držeći i pođe dok je ispred nje išao zlatar do kućnih vrata. Onda se vrati na svoje mjesto i sjede, pošto se nagledao njene ljepote koja ga je naprosto zabljesnula. Slušao je djevojčine riječi koje su ga opčinjavale, a njena otmjenost i obrazovanost su ga zapanjile. Razmišljao je o čarima djevojke dok se nije smirio, a onda zatraži hrane i najede se da bi snagu održao. Presvuče se i izađe iz kuće zaputivši se Ali ibn Bekaru. Pred njega izađoše sluge i pođoše pred zlatarom do svoga gospodara koga zatekoše opruženog na postelji. Pošto ugleda zlatara, Ali mu reče:
- Tjeraš me da te čekam i tako mojim brigama dodaješ još jednu.
Zatim raspusti sluge naredivši im da zatvore vrata, pa reče:
- Allaha mi, oka nisam sklopio od dana kada si otišao. Jučer mi je došla robinja sa zapečaćenim pismom njene gospodarice Šemsunnehare.
Ali ibn Bekar ispriča šta mu se dogodilo s robinjom, pa uzviknu:
- Toliko sam smeten i nestrpljiv! Abu-l-Hasan me je razgovarao, jer je poznavao robinju!
Zlatar se nasmija kada je čuo njegove riječi, a mladić mu se obrati:
- Kako mi se možeš smijati, kad sam ti se toliko radovao i uzeo te kao zaštitnika od zle sudbine!?
Zatim zaplaka izgovarajući stihove:


Nasmija se mome plaču kad me je vidio;
Da je trpio što i ja, i sam bi cvilio.

Mučeniku možda će se sažaliti
Mučenik koji je i sam svikao patiti.

Ljubav i tuga, jauk i misao sva
Pripadaju dragoj što mi u srcu obitava.

Nastani se u mom srcu i nikad ga nije napustila,
Ni trena, već mi je drago što se tu nastanila.

Drugog prijatelja nikad neću htjeti,
Drugog neću nikad zavoljeti.


Pošto je čuo te riječi i shvatio stihove, zlatara rasplaka jadanje Ali ibn Bekara, te ispriča šta mu se dogodilo s robinjom kada je otišao od njega. Mladić ga je slušao i na svaku njegovu riječ mijenjao je boju lica, iz blijede u crvenu; čas bi živnuo, a čas klonuo. Pošto zlatar završi, Ali ibn Bekar zakuka:
- Brate, ja ću u svakom slučaju propasti! Ah, kad bi moj suđeni čas bio blizu! Molim te budi dobar i tješi me dok Allah ne učini po svojoj odluci. Neću ti se suprotstavljati nijednom riječju.
- Taj plam u tebi može ugasiti samo susret s onom koja te je opčinila, ali nikako na ovome opasnom mjestu, već isključivo kod mene, u kući pored one u koju je dolazila robinja s gospodaricom. To je mjesto koje je ona odabrala u namjeri da se sastajete i da se tu jedno drugom žalite na ljubavne jade.
- Čini kako misliš da je najbolje - reče Ali ibn Bekar.
I zlatar provede kod njega noć praveći mu društvo do jutra...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

163. noć
Kada nastupi stotinu šezdeset i treća noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je zlatar proveo noć kod Ali ibn Bekara praveći mu društvo do jutra. Zatim je klanjao sabah i otišao svojoj kući.
- Tek što sam malo posjedio - pričao je zlatar - dođe mi ona robinja i reče:
- Halifa je otputovao i sada tamo nema nikoga. Tu nam je skrovitije i ljepše.
- Imaš pravo - odgovorih - ali ipak ta kuća nije kao moja. Ovdje je podesnije i skrovitije.
- U pravu si - složi se robinja. - Ja sad odoh gospodarici da joj prenesem šta si rekao. Zatim djevojka ode i prenese joj moje riječi, a onda se vrati i saopći mi:
- Gospođa prihvaća tvoj prijedlog.
I djevojka izvadi iz njedara kesu s novcem govoreći:
- Gospodarica te selami, poručuje ti da ovo uzmeš i nabaviš sve što treba.
Zlatar se zaklinjao da neće primiti novac, tako da ga robinja uze i vrati gospodarici rekavši joj:
- Nije prihvatio novac. Vratio ga je.
Čim robinja ode, zlatar pođe svojoj drugoj kući, prenese tamo sve potrebne stvari, ćilime i uopće sve što je prilika zahtijevala: srebreno posuđe, zdjele, pripremi jela i piće, a kad stiže robinja i vidje šta je sve uradio, dopade joj se, te naloži zlataru da dovede Ali ibn Bekara.
- Ti ćeš ga dovesti - reče joj zlatar, a djevojka ode i dovede ga u izvrsnom stanju. Bio je u punome cvatu.
Zlatar primi mladića zaželivši mu dobrodošlicu, pa ga posadi na sećiju pripremljenu za njega i stavi pred mladića mirise u porculanskim posudama. Onda se upusti s njim u razgovor jedno vrijeme, a robinja ode i ne bi je do akšama. Tada dovede Šemsunneharu i samo dvije sluškinje. Kada je Ali ibn Bekar vidje i kad ona njega ugleda, obeznaniše se, popadaše po zemlji i ostadoše tako izvjesno vrijeme. Čim dođoše k sebi, pohrliše jedno drugome, a onda sjedoše i zapodjenuše nježni razgovor. Uzeše mirisa, pa se počeše žaliti jedno drugome na ljubavne jade. Zlatar im se obrati:
- Hoćete li nešto pojesti?
- Da - odgovoriše te im zlatar donese hrane i oni se siti najedoše. Zatim opraše ruke, pa ih zlatar prevede u drugu odaju i donese im piće. Pili su dok ih piće nije uhvatilo i dok se nisu počeli naginjati jedno prema drugome. Onda se Šemsunnehara obrati zlataru:
- Gospodine, neka tvoja pažnja bude potpuna: donesi nam lutnju, ili kakav drugi muzički instrument da bi naša sreća bila potpuna u ovome času.
- Iz ovih stopa - odgovori zlatar, pa ustade i donese lutnju koju djevojka uze, naštima strune, stavi je na krilo i vješto zasvira kazivajući stihove:


I ne spavam ko da mi je nesanica draga,
Vehnem kao da je za me izmišljena tuga.

Niz obraz mi suze teku htijuć ga spaliti;
Ah, da mi je znati hoću li ga opet vidjeti?!


Šemsunnehara poče tako pjevati stihove da nam se misli zaustaviše. Pjevala je razne melodije, te je cijela kuća mogla poletjeti od silne radosti, ponesena njenim čudesnim pjevanjem. Lijepo su se smjestili i jedno drugom nazdravljali, a onda robinja zapjeva:


Obeća mi dragi da će doći i to ispuni
Jedne noći kakvih ću još imati.

Divne li noći što nam sudba dodijeli,
Kakvoj se zlobnici nisu dosjetili!

Dragi bdije desnicom mi struk stežući,
A ja sretna lijevom ga grleći.

Grlim ga s usana mu pijuć vino,
Sladim se košnicama kojih ima puno.


Zlatar ih zatim ostavi i ode kući u kojoj je inače stanovao i provede u njoj noć. U cik zore klanja sabah, popi kahvu i prepusti se mislima o dvoje ljubavnika u onoj kući. Dok je on tako razmišljao, pojavi se jedan komšija sav prestrašen i reče:
- Kako je grozno ono što se noćas dogodilo u tvojoj drugoj kući!
- Šta se dogodilo, brate? - upita zlatar, a komšija odgovori:
- Jučer su lopovi došli u naš komšiluk, ubili jednog čovjeka i pokupili mu imovinu. Ti lopovi su jučer vidjeli kako prenosiš stvari u onu drugu kuću, pa su uvečer otišli tamo, pokupili što si imao, a tvoje goste pobili.
Zlatar skoči i s komšijom pođe onoj kući koju nađoše praznu. U kući nije ostalo ništa. Izbezumljeni zlatar reče:
- Što se tiče stvari, ne marim za gubitak, bez obzira na to što sam neke pozajmio od prijatelja. Nije to ništa, jer će prijatelji znati da ja nisam kriv, pošto su stradali moja imovina i kuća. Međutim, šta se dogodilo sa Ali ibn Bekarom i miljenicom zapovjednika pravovjernih? Bojim se da se ne pročuje za to i zbog toga mogu dušu izgubiti.
Onda se zlatar obrati komšiji:
- Ti si mi brat i komšija, i sakrit ćeš moju sramotu. Šta mi savjetuješ da činim?
- Savjetujem ti da čekaš, jer oni koji su ušli u kuću i pokupili ti stvari ubili su najbolje ljude s halifinog dvora. Ubili su i grupu ljudi policijskog komandira, te policija traga za njima na sve strane. Možda će ih naći i tako će se tvoja želja ostvariti bez po muke.
Kada ću te riječi, zlatar se vrati kući u kojoj je stanovao...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

164. noć
Kada nastupi stotinu šezdeset i četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se zlatar, saslušavši komšijine riječi, vratio kući u kojoj je stanovao misleći kako se upravo njemu dogodilo ono čega se bojao Abu-l-Hasan koji je otputovao u Basru. Nevolja se dogodila baš njemu.
Pljačka zlatareve kuće proču se među ljudima koji mu počeše dolaziti sa svih strana. Jedni su se radovali nesreći, a drugi su saosjećali u njegovoj brizi, žaleći zajedno s njim. Zlatar nije jeo, niti pio. Jednom, dok je sjedio tugujući, dođe mu njegov sluga i reče:
- Traži te jedna osoba pred vratima. Ne znam ko je.
Zlatar izađe, pa pozdravljajući osobu vidje da je to nepoznat čovjek koji mu se obrati:
- Htio bih porazgovarati s tobom.
Zlatar ga uvede u kuću i upita:
- O čemu hoćeš da razgovaramo?
- Pođimo u onu tvoju drugu kuću.
- Zar ti znaš za moju drugu kuću? - začudi se zlatar.
- Poznato mi je sve o tebi, ali znam i nešto čime će ti Allah rastjerati brige.
"Poći ću s njim", pomisli zlatar, pa se uputiše orobljenoj kući. Čim je ugleda, čovjek reče:
- Kuća nema vrata i ne može se sjedjeti u njoj. Pođimo na neko drugo mjesto.
Išli su s jednog na drugo mjesto dok ih ne uhvati noć, a zlatar još uvijek nije ništa pitao. Neprestano su hodali dok se ne obreše na jednoj ravnici, i čovjek reče:
- Slijedi me! - pa ubrza korak, a zlatar požuri za njim. Tako stigoše do jedne rijeke, te se popeše u čamac. Čamdžija zavesla i preveze ih na drugu obalu. Izađoše iz čamca, te čovjek uze zlatara za ruku i povede ga putem kojim nikada ranije nije išao. Nije znao u kojem kraju se nalazi. Najzad čovjek zastade pred jednim vratima, pa ga uvede unutra i zatvori vrata željeznim mandalom. Zatim ga provede kroz hodnik i privede deseterici ljudi koji su izgledali kao jedan. Bila su to braća.
Kad stigoše pred njih, onaj čovjek ih pozdravi, a braća odgovoriše na pozdrav, pa narediše zlataru da sjedne. On posluša, jer je bio malaksao od umora. Donesoše đulsiju, poškropiše ga po licu i dadoše mu neki napitak. Zatim ga poslužiše hranom, i zlatar pomisli: "Da je hrana otrovana, ne bi jeli sa mnom."
Poslije jela opraše ruke, zauzeše svaki svoje mjesto, pa upitaše zlatara:
- Poznaješ li nas?
- Ne. Nikad u životu nisam vas vidio, niti poznajem onoga koji me je doveo k vama.
- Ispričaj nam svoj slučaj i ništa nemoj lagati.
- Moj slučaj je čudesan i nalazim se u neobičnoj situaciji. Znate li vi nešto o meni?
- Da - odgovoriše. - Mi smo uzeli tvoje stvari prošle noći. Odveli smo tvog prijatelja i ženu koja je pjevala.
- Neka vas Allah sačuva! - povika zlatar. - A gdje je moj prijatelj i ta žena što je pjevala?
Oni pokazaše rukama na jednu stranu:
- Tamo su. Niko od nas ne zna njihovu tajnu. Otkako smo ih doveli, nismo se s njima sastajali. Nismo ih pitali ni ko su, jer smo uočili njihovo dostojanstvo i izuzetnost. Ovaj čovjek nije dopustio da ih pobijemo. Zato nam ispričaj njihov slučaj. Ne boj se ni za sebe, ni za njih.
Kada zlatar ću te riječi, zamalo da umre od straha, te im reče:
- Ako čestitosti nigdje nema, kod vas će je biti. Budem li ja znao neku tajnu za koju se plašim da će biti razglašena, vi ćete je čuvati u svojim srcima.
Zlatar im je slatkorječivo još govorio o tome shvativši kako je korisnije da im sve povjeri, te im kaza što mu se dogodilo. Pošto saslušaše zlatarevu priču, upitaše ga:
- Je li ovaj mladić Ali ibn Bekar a ovo Šemsunnehara?
- Jesu - odgovori zlatar, a braća odoše njima dvoma, ispričaše im se, pa se meni obratiše:
- Jedan dio onoga što smo uzeli iz tvoje kuće nestao je, a ovo je ostalo - i vratiše mu veći dio stvari obavezavši se da će ih donijeti na njihovo mjesto. Onda se podijeliše na dvije grupe: jedni su bili uz njega, a drugi protiv. Najzad izađoše iz kuće.
Što se tiče Ali ibn Bekara i Šemsunnehare, oni zamalo ne umriješe od straha. Onda im zlatar priđe, pozdravi ih i reče:
- Da nam je znati šta se dogodilo s robinjom i dvjema sluškinjama i kamo su otišle!
- Mi ne znamo ništa o njima - odgovoriše mladić i djevojka.
Zatim pođoše do jednog mjesta na kome je bio čamac i kad sjedoše u njega, primjetiše da je to onaj čamac od jučer. Čamdžija ih preveze na drugu obalu, te se iskrcaše. Tek što su sjeli na obalu, opkoliše ih sa svih strana. Oni što su bili sa zlatarom skočiše poput orlova. Čamac se vrati po njih, te se oni ukrcaše i otploviše rijekom, a na obali ostadoše zlatar, Ali ibn Bekar i Šemsunnehara. Nisu mogli ni mrdnuti.
- Odakle ste? - upitaše konjanici.
Najprije su bili zbunjeni, a onda zlatar reče:
- One što ste ih vidjeli s nama mi ne poznajemo. Prvi put smo ih ovdje vidjeli, a mi smo pjevači. Htjeli su nas uzeti da im pjevamo, ali smo se izvukli zahvaljujući lukavstvu i blagim riječima. Maločas su nas pustili. Vidjeli ste šta je poslije s njima bilo.
Konjanici ih osmotriše, pa rekoše zlataru:
- To nije istina! Reci nam ko ste i odakle ste! U kojem kraju živite?
Zlatar nije znao šta da kaže, a Šemsunnehara skoči, priđe vođi konjanika i prišapnu mu nešto. On sjaha i posadi djevojku na konja, pa ga uze za uzde i povede. Isto učiniše sa Ali ibn Bekarom i zlatarom.
Predvodnik konjanika odvede ih na jedno mjesto na obali rijeke, a onda povika nešto na nepoznatom narječju, te mu priđe grupa ljudi. Zapovjednik ukrca zarobljenike u jedan čamac, a svoje pratioce u drugi, te ih povezoše u halifin dvorac. Umirali su od silnoga straha. Šemsunnehara uđe u dvorac, a ostali se vratiše na mjesto na kome su ranije bili. Zatim su išli kopnom sa grupom konjanika dok ne stigoše do kuće. Oprostiše se s konjanicima koji odoše svojim putem, a oni uđoše u kuću. Nisu bili u stanju da se pomjeraju, niti su znali kada je jutro a kada večer. Bili su u takvom stanju dok ne osvanu jutro.
Pred kraj dana, Ali ibn Bekar se onesvijesti. Nije se micao. Onda zlataru dođoše neki mladićevi rođaci i rekoše:
- Kazuj šta je bilo s našim sinom i zašto je u takvom stanju!
- Slušajte šta ću vam reći, ljudi! - reče zlatar...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

165. noć
Kada nastade stotinu šezdeset i peta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da im je zlatar rekao:
- Slušajte šta ću vam reći, ljudi! Nemojte mi učiniti nikakvo zlo, već se strpite. On će se osvijestiti i sam će vam ispričati svoju priču.
Bio je uporan i plašio ih je da će ih osramotiti. Dok su oni razgovarali, Ali ibn Bekar se pokrenu u postelji, tako da se rođaci obradovaše, a ostali ljudi odoše. Mladićeva porodica nije dopuštala da i zlatar ode. Zatim poškropiše mladića đulsijom po licu, a kada dođe k sebi i srknu zrak, rođaci se počeše raspitivati šta je to s njim. On im je polahko odgovarao. Dade im znak da zlatara puste kući i oni ga pustiše, te zlatar izađe ni sam ne vjerujući da se izvukao. Do kuće je išao između dva čovjeka, a kada ga familija vidje u takvom stanju, počeše se busati po licu. On im rukom dade znak da šute i dva čovjeka odoše svojim putem.
Zlatar provede ostatak noći u postelji, a kada se probudi u rano prijepodne, vidje okupljenu porodicu oko sebe.
- Šta se dogodilo? Šta te zadesilo? - pitali su.
- Dajte mi nešto za piće!
Pošto donesoše piće, zlatar otpi, pa reče:
- Šta je bilo, bilo je.
Rođaci se razidoše, a zlatar se ispriča prijateljima i upita ih da li je vraćeno nešto od onoga što mu je pokradeno iz kuće. Rekoše da je jedan dio vraćen. Naime, došao je neki čovjek koji je bacio stvari pred kućna vrata, tako da ga nisu ni vidjeli.
Zlatar se tješio boraveći na tome mjestu dva dana. Nije imao snage da se pomakne s mjesta, a onda se osokoli i ode do hamama. Bio je obuzet mislima o Ali ibn Bekaru i Šemsunnehari, jer nije čuo ništa o njima za sve to vrijeme. Nije mogao otići Alijevoj kući, ali se nije mogao ni smiriti na jednome mjestu, jer se plašio. Kajao se uzvišenom Allahu za ono što je počinio i zahvaljivao Mu na vlastitom izbavljenju. Nakon izvjesnog vremena, pade mu na pamet da pođe na onu stranu i da se vrati za jedan sahat.
Kada je već htio poći, ugleda jednu ženu kako stoji. Zlatar je pažljivo osmotri i primjeti da je to Šemsunneharina djevojka. Čim je prepozna, on požuri, a ona pohita za njim, tako da zlatara obuze strah. Svaki put kad bi je pogledao, obuzimao ga je sve veći strah od nje, dok mu je ona dovikivala:
- Stani da ti nešto kažem!
Međutim, zlatar se nije osvrtao, već je uporno išao dok ne stiže do džamije na jednome pustom mjestu, i tada mu djevojka reče:
- Uđi u ovu džamiju da ti kažem nekoliko riječi. Ne boj se ničega!
Preklinjala ga je tako da uđe u džamiju, a ona za njim. Zlatar klanja dva rekata, zatim priđe djevojci i upita je uzdišući:
- Šta je posrijedi?
Djevojka ga upita šta je njemu. Zlatar ispriča šta se dogodilo njemu i Ali ibn Bekaru, te dodade:
- Šta ti imaš reći?
- Kada sam vidjela kako su oni ljudi razvalili vrata na tvojoj kući - poče djevojka - i kada su ušli, uplašila sam se da ih je poslao halifa da ščepaju mene i moju gospodaricu. Bilo me strah da ćemo brzo stradati, pa sam pobjegla preko krova zajedno sa dvjema sluškinjama. Skočili smo s visoka i našle se među nekim ljudima. Oni nas otpremiše u halifin dvor u jadnom stanju. Tajile smo šta se dogodilo i prevrtale se kao na žeravici dok ne pade noć. Tada sam otvorila vrata prema rijeci i pozvala čamdžiju koji nas je odvezao one noći. Rekla sam mu:
- Ne znamo ništa o našoj gospodarici. Povezi me čamcem da je potražim na rijeci. Možda ću naići na kakav trag.
Čamdžija me poveze čamcem i plovila sam rijekom do ponoći. U ponoć ugledah kako jedan čamac dolazi u pravcu kapije. U njemu je bio veslač, jedan čovjek i žena opružena među njima. Čamdžija je veslao do druge obale, a kad ona žena izađe, pogledah je pažljivije i vidjeh da je to Šemsunnehara. Priđem joj izbezumljena od radosti što sam je vidjela, pošto sam već bila izgubila nadu...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

166. noć
Kada nastupi stotinu šezdeset i šesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je robinja pripovijedala zlataru:
- Priđem joj izbezumljena od radosti što sam je vidjela, pošto sam već bila izgubila nadu. Kad se nađoh pred njom, naredi mi da onom čovjeku što je došao s njom platim hiljadu dinara. Zatim je ja i one dvije sluškinje ponesemo i stavismo u postelju. Ona nemirno provede noć, a kad osvanu jutro, zabrani robinjama i evnusima da joj ulaze toga dana. Narednog dana, Šemsunnehara se oporavi i zatekoh je kao da je upravo izašla iz groba. Poprskah joj lice đulsijom, presvukoh je, oprah joj ruke i noge, i njegovala sam je toliko da je prisilih da nešto pojede i da popije malo šerbeta. Nije imala volje ni za šta. Pošto se nadisa zraka i kada se malo oporavi, rekoh joj:
- Gospođo, sažali se na samu sebe! Imala si velikih problema. Pogledala si smrti u oči.
- Allaha mi, djevojko - reče ona - smrt je bolja od onoga što mi se dogodilo. Bili su spremni da me ubiju, sigurno. Kada lopovi izađoše iz zlatareve kuće, upitaše me ko sam i šta ću tu. "Ja sam od običnih ljudi", odgovorih. Oni nas povedoše na jedno mjesto, a mi smo, zbog straha, cijelo vrijeme hitali za njima. Pošto nas smjestiše, osmotriše mene, moju odjeću, ogrlice i dijamante, te posumnjaše u mene i rekoše:
- Takve ogrlice ne može imati jedna pjevačica. Reci nam istinu! Pravo reci šta si radila!
Nisam im odgovorila, već sam mislila: "Sada će me ubiti zbog nakita i dragocjenosti na meni." Nisam prozborila ni riječi, a oni se obratiše Ali ibn Bekaru:
- Odakle si ti? Ne izgledaš kao običan čovjek?
Krili smo ko smo i plakali, tako da Allah omekša srca lopovima, te nas upitaše:
- Ko je vlasnik one kuće u kojoj ste bili?
- Vlasnik je neki zlatar.
- Ja ga dobro znam - reče jedan - i znam da stanuje u drugoj kući. Odmah ću vam ga dovesti.
Dogovoriše se da me drže samu na jednome mjestu, a Ali ibn Bekara na drugom. Zatim
nam rekoše:
- Odmarajte se i ne brinite da će neko saznati za vas. S nama ste sigurni.
Njihov drug ode zlataru, dovede ga i on kaza ko smo, te se tako sastasmo s njim. Zatim nam jedan lopov doveze čamac, ukrcaše nas i vratiše na drugu obalu. Izbaciše nas na kopno i odoše. Onda dođoše konjanici noćne straže i upitaše:
- Ko ste vi?
Ja stupih u razgovor sa zapovjednikom straže i rekoh mu:
- Ja sam Šemsunnehara, halifina miljenica. Opila sam se i pošla jednoj poznanici, vezirovoj ženi. Onda su me ščepali razbojnici i doveli ovamo. Čim su vas ugledali, pobjegli su. Ja vas mogu nagraditi.
Kada me zapovjednik konjanika sasluša, prepozna me, sjaha, pa mene posadi na konja, te isto učini sa Ali ibn Bekarom i zlatarom. U srcu mi i sada gori plam zbog njih, naročito zbog zlatara, Ali ibn Bekarova druga. Pođi mu, pozdravi ga i raspitaj se za Ali ibn Bekara. Korila sam je zbog onog što je preživjela i upozoravala sam je riječima:
- Gospođo, boj se da se tebi šta ne dogodi!
Međutim, ona povika na me i naljuti se što joj tako govorim. Otišla sam od nje i došla k tebi, ali te ne nađoh. Bojala sam se da odem Ali ibn Bekaru, pa sam tebe iščekivala da te pitam za njega, da saznam šta je s njim. Molim te da budeš dobar i uzmeš od mene novaca, jer si možda od prijatelja pozajmio stvari pa su propale. Moraš ih nadoknaditi ljudima.
- Slušam i pokoravam se - reče zlatar, pa pođosmo zajedno do moje kuće.
- Pričekaj ovdje - reče djevojka...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

167. noć
Kada nastupi stotinu šezdeset i sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je djevojka rekla zlataru:
- Pričekaj ovdje dok se ne vratim.
Zatim se vrati noseći novac i dade ga zlataru govoreći:
- Gdje ćemo se sresti s tobom, gospodine?
- Ja odmah idem svojoj kući - odgovori zlatar - i za tvoj hatar ću trpjeti. Smislit ću kako da dođeš do Ali ibn Bekara, jer sada nije lahko do njega dospjeti.
Djevojka se pozdravi i ode, a zlatar odnese novac kući i izbroja pet hiljada dinara. Jednu sumu dade svojoj porodici, a prijateljima nadoknadi stvari koje su bile kod njega. Onda zlatar povede sluge kući iz koje su nestale stvari, pozva stolare i zidare i dovede kuću u prvobitno stanje. Najzad tu useli svoju robinju i zaboravi šta je bilo.
Potom zlatar ode kući Ali ibn Bekara gdje ga dočekaše njegove sluge i rekoše:
- Sluge našeg gospodara traže te danonoćno. Obećao je da će dati slobodu onome ko te nađe, pa sada tragaju za tobom. Ne znaju gdje si. Gospodar je ozdravio, ali ipak povremeno gubi svijest, a čas dolazi k sebi. Kada se osvijesti, spominje te i govori da mu te moramo dovesti bar nakratko, pa opet gubi prisebnost.
Zlatar sa slugom ode mladiću i zatekoše ga u takvom stanju da nije mogao govoriti. On sjede uz mladićevo uzglavlje, a kada mladić progleda i vidje ga, zaplaka rekavši:
- Dobro došao.
Zlatar ga pridrža, pomože mu da sjedne, pa ga zagrli, a mladić reče:
- Otkako sam legao, nisam uspio sjesti do ovoga časa. Hvala Allahu što te vidim.
Zlatar ga je zatim pridržavao sve dok nije stao na noge i pomože mu da napravi nekoliko koraka. Zatim ga presvuče i napoji i kad uoči na njemu znake oporavka, ispriča mu događaj s robinjom, ali tako da niko drugi nije čuo.
- Budi prisebniji - reče zlatar. - Ja znam šta ti je.
Mladić se osmjehnu, a zlatar nastavi:
- Imat ćeš ono što će te obradovati i izliječiti.
Ali ibn Bekar naredi da mu donesu jelo. Sluge donesoše jelo, a on im reče da se raziđu, pa se obrati zlataru:
- Vidiš li šta me je snašlo, brate?
Izvinjavajući se, pitao je zlatara šta je bilo s njim za sve ovo vrijeme. Zlatar ispriča cijelu priču kojoj se mladić iščuđavao, a onda reče slugama:
- Donesite mi te i te stvari - i oni mu donesoše skupocjenu prostirku, te mnoge stvari od zlata i srebra kojih je bilo više nego što je pokradeno. Dade mu sve te stvari koje zlatar posla kući, a sam provede noć kod njega. Kad zarudi zora, mladić reče zlataru:
- Znaj da sve ima svoj kraj. Kraj ljubavi je smrt ili sjedinjenje. Ja sam bliže smrti. Kamo sreće da sam umro prije nego što mi se to dogodilo! Da nam se Allah nije smilovao, obrukali bismo se! Ne znam kako ću se izvući iz onoga što me je snašlo. Da me nije strah uzvišenog Allaha, ubrzao bih vlastitu smrt. Ja sam ti, brate, kao ptica u kafezu i duša će mi sigurno stradati od tuge. Međutim, njeno vrijeme je već određeno i suđeni čas joj je dosuđen.
Mladić proli suze kazujući stihove:


I prije su ljudi zbog ljubavi patili;
Živi il mrtvi, rastanka su se bojali.

Ali ono što se u mom srcu krije
Niko čuo ni vidio nije.


Kada mladić završi recitiranje, zlatar mu reče:
- Gospodine, riješio sam poći kući, jer će možda robinja doći s vijestima.
- To je dobro. Brzo se vrati da mi kažeš novosti.
Zlatar se oprosti s njim i ode kući. Tek što je sjeo, ugleda robinju koja je dolazila plačući i kukajući.
- Zašto plačeš? - upita je zlatar.
- Dogodilo se upravo ono čega smo se bojali, gospodaru. Kada sam jučer otišla od tebe, zatekla sam gospodaricu kako bjesni na jednu od sluškinja koje su bile s nama one noći. Naredila je da je istuku, a djevojka je u strahu pobjegla. Presrete je jedan stražar na vratima i htjede je vratiti gospodarici, ali mu ona nešto obeća, tako da stražar postade ljubazan prema njoj i poče je zapitkivati šta se dogodilo. Djevojka mu ispriča sve šta je bilo s nama.
Vijest dospije do halife koji naredi da se Šemsunnehara preveze u njegov dvor sa svim što ima. Postavio je dvadeset evnuha da je čuvaju. Do ovog časa ni ja se nisam srela s njom, niti znam šta je uzrok tome. Slutim da se sve događa zbog onog slučaja. Uplašila sam se da mi se šta ne dogodi. Zbunjena sam, gospodine, i ne znam kako da se snađem u svemu ovome. Ona nema nikoga ko bi bolje od mene čuvao tajnu...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

168. noć
Kada nastupi stotinu šezdeset i osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, kako je robinja pripovijedala zlataru:
- Moja gospodarica nema nikoga ko bi bolje od mene čuvao tajnu. Zato, gospodaru, požuri Ali ibn Bekaru i ispričaj mu sve kako bi bio oprezan. Ako se za to sazna, smislit ćemo kako ćemo se spasiti.
Zlatara to baci u veliku brigu i mrak mu pade na oči zbog djevojčinih riječi.
- Šta da radim? - upita on.
- Mislim da je najbolje da požuriš Ali ibn Bekaru, ako si mu prijatelj i ako želiš da se spasi. Treba da mu to hitno saopćiš, a na meni je da stišavam glasine.
Djevojka se pozdravi s njim i ode, a zlatar ustade i pođe za njom prema kući Ali ibn Bekara koga zateče kako se tješi time da će se sresti s dragom i kako se zabavlja nemogućim stvarima.
Kada vidje kako se brzo vratio, mladić reče:
- Vidim da si brzo došao.
- Okani se besmislica i oslobodi se tih misli! Dogodilo se nešto zbog čega možeš izgubiti dušu i imovinu!
Te riječi ga izmijeniše. Mladić se uznemiri:
- Brate, kazuj mi šta se dogodilo!
- Dogodilo se to i to, gospodine, i ako ostaneš do kraja dana u svojoj kući, zasigurno ćeš stradati!
Ali ibn Bekar se nađe u čudu i zamalo što dušu ne ispusti, a onda se pribra i povika:
- Šta da radimo, brate moj? Šta misliš ti?
- Mislim da je najbolje da uzmeš novaca koliko možeš, da uzmeš sluge od povjerenja i da nas vodiš u neke druge zemlje prije kraja današnjeg dana.
- Naravno! - prihvati mladić, pa skoči onako smeten, čas idući, čas padajući. Pokupi sve što je mogao, ispriča se porodici i ostavi oporuke. Onda povede tri natovarene deve i uzjaha konja. Zlatar učini isto što i on. Izađoše krišom i putovahu do kraja dana i cijelu noć. Pred kraj noći, istovariše svežnjeve, svezaše životinje i prepustiše se snu. Zbog prevelikog umora nisu znali za sebe. Odjednom - opkoliše ih razbojnici, oteše im sve što su imali i pobiše im sluge koji ih htjedoše odbraniti. Njih ostaviše tu u jadnom stanju, pošto im oteše imovinu i odoše. Njih dvojica nastaviše put i ujutro stigoše do jednoga grada. Uđoše u njega pa svratiše u jednu džamiju. Kako su bili goli, sjedoše ukraj i ostadoše tu do kraja dana. U džamiji provedoše noć bez hrane i vode, a kad osvanu jutro, klanjaše sabah i ponovo sjedoše. U tom času, pojavi se jedan čovjek koji im nazva selam, klanja dva rekata, pa im se obrati:
- Jeste li vi stranci, ljudi?
- Jesmo - odgovoriše. - Presreli su nas lopovi na putu i svukli nas. Stigli smo u ovaj grad gdje ne znamo nikoga kod koga bismo se mogli skloniti.
- Hoćete li poći mojoj kući? - upita čovjek.
Onda zlatar reče Ali ibn Bekaru:
- Pođimo s njim, pa ćemo izbjeći dvije nevolje. Prvo, bojim se da u džamiju ne uđe neko ko nas poznaje, pa ćemo se obrukati. Drugo, mi smo stranci koji se ionako nemaju gdje skloniti.
- Čini kako hoćeš - reče Ali ibn Bekar, a onaj čovjek im se opet obrati:
- Nesretnici, poslušajte me i pođite mojoj kući.
- Slušamo i pokoravamo se - odgovori zlatar. Onaj čovjek im dade nešto svoje odjeće i ljubazno ih obuče, te pođoše njegovoj kući.
Čovjek pokuca na vrata, pa izađe jedan mladi sluga, otvori vrata i domaćin uđe. Oni uđoše za njim i onda čovjek naredi da donesu paket u kome su bila odijela i turbani. Obuče im odijela i dade im dva turbana koje oni povezaše i samo što sjedoše, kad se pojavi robinja sa sofrom koju postavi pred njih, te se oni prihvatiše jela.
Ostadoše kod toga čovjeka do noći, a onda Ali ibn Bekar poče uzdisati govoreći zlataru:
- Brate moj, ja ću neizbježno stradati i zato hoću da ti nešto ostavim u amanet. Naime, kada budeš vidio da sam umro, otiđi mojoj majci i reci joj da dođe ovamo da bi mogla primati saučešće i prisustvovati mome opremanju. Prenesi joj da izdrži što me je izgubila.
Ali ibn Bekar izgubi svijest, a kada dođe k sebi, čuo je kako u daljini pjeva robinja i recitira stihove. Osluškivao je njen glas, čas u nesvjestici, a čas dolazeći k sebi. Povremeno je plakao i jadikovao zbog onoga što ga je snašlo. Slušao je kako robinja svira i pjeva stihove:


Rastanak opet hita da bismo se rastali,
Pošto smo se družili, voljeli i slagali.

Rastaviše nas noći nepouzdane -
Ah, da mi je znati kad ćeš opet biti uza me!

Gorak li je rastanak nakon sretanja -
Ah, da nema tog ljubavnog mučenja!

Jad smrti tek trenutak traje,
A rastanak s dragom u srcu ostaje.

Kad bismo mogli dospjeti do rastanka
Natjerali bismo ga da i sam rastanak kuša!


Pošto je saslušao stihove koje robinja otpjeva, Ali ibn Bekar se stropošta i duša mu napusti tijelo.
Zlatar vidje da mu je prijatelj umro, pa ga ostavi domaćinu, rekavši:
- Ja odoh u Bagdad da obavijestim njegovu majku i rodbinu ne bi li došli opremiti ga.
Zlatar se uputi u Bagdad, uđe u svoju kuću, presvuče se, a onda ode kući Ali ibn Bekara.
Čim ga sluge ugledaše, pođoše mu u susret i počeše pitati za gospodara. Zlatar zamoli da ga puste mladićevoj majci koja dopusti da uđe. Posjetilac je pozdravi i reče:
- Kada Allah nešto odluči, to se ne može izbjeći. Niko nije umro bez Allahovog dopuštenja, onda kada mu je zapisano.
Sluteći da se taj razgovor vodi zbog toga što je njen sin umro, majka gorko zaplaka:
- Tako ti Allaha, reci mi je li umro moj sin!
Zbog velike tuge, nije bio u stanju da joj odgovori, a kada to majka primjeti, zagrcnu se plačući i pade na zemlju bez svijesti. Pošto dođe k sebi, upita zlatara:
- Šta je bilo s mojim sinom?
- Neka te Allah nagradi velikom nagradom za njega - odgovori zlatar, pa joj ispriča sve, od početka do kraja. Majka upita:
- Je li ostavio neku oporuku?
- Jest - odgovori on i kaza joj kakvu je poruku ostavio, dodajući: - Požuri da ga opremiš.
Majka Ali ibn Bekara ponovo pade bez svijesti, a kad dođe k sebi, prionu da radi ono što joj je rekao. Zlatar se vrati kući žureći i razmišljajući usput o prijateljevoj divnoj mladosti. Dok je tako išao, odjednom ga neka žena uhvati za ruku...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

169. noć
Kada nastupi stotinu šezdeset i deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je zlatar pričao:
- Odjednom me neka žena uhvati za ruku. Pogledah je malo bolje i vidjeh da je to ona robinja koja je dolazila od Šemsunnehare. Bila je slomljena tugom. Prepoznasmo jedno drugo, te zaplakasmo i pođosmo naprijed dok ne stigosmo do one kuće.
- Jesi li saznala šta je bilo s Ali ibn Bekarom? - upita zlatar.
- Ne, Allaha mi! - odgovori djevojka, a onda joj zlatar ispriča sve šta se dogodilo, dodajući:
- A kako je tvoja gospodarica?
- Halifa nije htio ni čuti ono što se govorilo o njoj zbog velike ljubavi koju osjeća prema Šemsunnehari. Sve što je njeno, uzimao je na najbolji način. Onda joj je rekao: "Šemsunneharo, ti si mi draga. Zato ću to podnijeti uinad tvojim dušmanima." Zatim naredi da se za nju namjesti zasebna pozlaćena postelja i divna odaja, te Šemsunnehara nastavi živjeti kod njega na veličanstveni način.
Jednoga dana, halifa je, po običaju, sjeo da pije, a njegove miljenice mu dođoše i posjedaše na svoja mjesta. Halifa posadi Šemsunneharu pored sebe. Ona je bila na izmaku snaga i sve više je patila. Halifa reče jednoj robinji da zapjeva, te ona uze lutnju, udari u žice i zapjeva:


Često mi je ljubav nudio pa sam uzvraćala
Dok mi je suzama strast niz obraze pisala.

Suze su nam osjećanja odavale;
Otkrivale što krijem, a što sam odavala one skrivale.

Zašto tajnu kriti, zašto kriti ljubav svoju
Kad će silna strast otkriti ljubav moju?!

Lijepa je smrt kad sam dragog izgubila;
Kako mu je bez mene - ah, kada bih znala!


Kada je čula robinjine stihove, Šemsunnehara nije više mogla sjedjeti, već pade bez svijesti. Halifa odbaci pehar, povuče je k sebi i povika dok djevojke zažamoriše. Halifa je okrenu i vidje da je mrtva, pa se sneveseli i naredi da se porazbija sav pribor koji je bio u odaji, zajedno s muzičkim instrumentima. Zatim prenese djevojku u drugu sobu i provede ostatak noći uz nju. Kad osvanu dan, halifa je opremi i naredi da je okupaju. Najzad ukopa djevojku žaleći je neizmjerno. Nije zapitkivao šta se dogodilo s njom, niti zašto je bila u takvom stanju.
Onda robinja reče zlataru:
- Zaklinjem te Allahom da me obavijestiš kada će biti dženaza Ali ibn Bekara i da me povedeš na njegovu dženazu.
- Mene je lahko naći - reče zlatar - ali ko može dospjeti tamo gdje se ti nalaziš?
- Kada je preminula Šemsunnehara, halifa je od toga dana oslobodio sve njene robinje. Sada se nalazimo u njenom turbetu, na tome i tome mjestu.
Zlatar pođe s njom do turbeta, te tako posjeti Šemsunneharu. Zatim ode svojim putem. Očekivao je dženazu Ali ibn Bekara koja se najzad pojavi. Bagdađani su izašli da ga isprate, pa izađe i zlatar koji vidje onu robinju među ženama. Ona je bila najtužnija. Nije viđena veća dženaza u Bagdadu od te. Išlo se u velikoj gužvi do mezara u koji ga ukopaše.
- Neću prestajati da posjećujem taj mezar - kazivao je zlatar - kao ni mezar Šemsunneharin.
Eto, to je priča o njima dvoma.
Međutim, ta priča nije čudesnija od one o caru Šahremanu...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

{121} Antara je najveći junak i veoma poznat pjesnik prijeislamskog arabljanskog doba. Nenadmašni je heroj tzv. Dahis-Gabrinog četerdesetogodišnjeg međuplemenskog rata.
{122} U izvorniku stoji: Afriduna, što je očigledna pogreška.
{123} Dobri čovjek, svetac.
{124} Davidovi oklopi su najbolji oklopi o kojima govori i Kuran (34:10).
{125} Žena iz Dženneta.
{126} Božiji poslanik koji je bio izvanredno lijep i kao takav stavljan je na kušnju. O njemu govori istoimeno kuransko poglavlje.
{127} Uzritska ljubav i uzritska ljubavna lirika nastali su u umajdskom periodu (661- 750). To je viteška ili platonska ljubav karakteristična po ljubavnom i lirskom "monoteizmu" i izuzetno snažnim emocijama.
{128} U Kuranu stoji: "I kada je Musa za narod svoj vodu molio, Mi smo rekli: 'Udari štapom svojim po stijeni! - i iz nje je dvanaest vrela provrelo i svako bratstvo je vrelo iz kojeg se piti znalo". (Kur'an, 2:60)
{129} Ridvan i Malik su meleci: prvi čuva džennetske kapije, a drugi džhennemske.
{130} Tadžulmuluk u prijevodu znači "kruna carska", ili "car nad carevima".
{131} Ziblkan ja šaljivo ime jer dolazi od riječi zibl, što znači "đubre", a aludira na ranije ložačevo zanimanje, pošto se kao gorivo koristio osušeni izmet deve.
{132} Mudžahid je borac na Božijem putu.
{133} Aluzija na 18. kuransku suru koja govori o ljudima što su nekoliko stotina godina prespavali u pećini.
{134} Abu-l-Husejn ("vlasnik tvrđave") jedan je od naziva za lisicu.
{135} Odijevanje vuka u vunu ovdje predstavlja dvostruku aluziju. Prvo, to znači da će vuk sasvim promijeniti svoju ćud pretvarajući je u ovčiju. Drugo, odijevanje u vunu simbolizira pretvaranje u mistika potpuno predanog bogosluženju. Arapska riječ sufija (mistik) dolazi od riječi suf (vuna), jer su se mistici odijevali u vunu.
{136} Abu Sirhan ("otac zore") jedan je od sinonima za vuka.
{137} Medžnun i Lejla su najpoznatiji literarni "ljubavni par" u povijesti arapske književnosti. Medžnun je zbog nesretne ljubavi prema Lejli, koju je otac udao za drugog, izgubio razum (medžnun znači "lud") i do kraja života je polunag lutao pustarama pjevajući ljubavne lirske pjesme.

170. noć
Kada nastupi stotinu sedamdeseta noć, ona reče:

- Čula sam, sretni care, da je caru Šahramanu, kada je čuo riječi svoga sina, pao mrak na oči i da se silno ražalostio što ga sin Kameruzzeman ne sluša. Budući da je sina veoma volio, nije mu više o tome govorio, niti se ljutio, već ga je i dalje tetošio ukazujući mu počasti i sve vrste nježnosti kojima pridobija ljubav.
Kameruzzeman je iz dana u dan bivao sve ljepši, otmjeniji i muževniji. Car je nakon onog razgovora strpljivo čekao godinu dana dok mladić ne postade savršeno rječit i lijep, tako da su ljudi zbog njega obraz gubili. Svaki lahor raznosio je njegove draži, te je postajao iskušenje za ljubavnike i rajski vrt za čeznutljive. Umiljato je govorio, svojim licem je postiđivao pun mjesec, bio je vitka stasa, otmjen i muževan, nalik na vrbovu granu, ili bambusovu trsku. Obraz mu je bio poput ruže i anemona, stas vrbova grana, a imao je otmjene crte lica - kao da su o njemu izgovoreni stihovi:
Kad se on pojavi, uzvikuju: “Slava Allahu velikome što ga sazda u stasu tako vitkome!'

Car je svim lijepima koji mu se potčinjuju, Svi oni podanicima njegovim sada postaju.

Na njegovim usnama je med medeni, A zubi mu kao biserna niska nanizani.

Savršenom ljepotom on se od drugih izdvaja, Njegovoj ljepoti niko se živ ne pripaja.

Ljepota ispisa ponad čela njegovoga:
“Svjedočim da ljepotana nema drugoga.”{2}

Kameruzzeman napuni još jednu godinu, pa ga otac pozva i reče mu:
- Hoćeš li me saslušati, sine?
Mladić pade ničice ispred njega zbog strahopoštovanja i stida, te reče:
- Kako te ne bih saslušao, oče, kada mi je Allah naredio da ti se pokoravam i nesuprotstavljam!
- Znaj, sine - nastavi car Šahraman - da bih te htio oženiti i radovati se dok sam živ.Htio bih te postaviti na prijestolje svoje carevine prije smrti.
Kada je čuo očeve riječi, Kameruzzeman obori glavu neko vrijeme, a onda je podiže i reče:
- Oče, to je nešto što ja nikada neću učiniti, makar morao smrt iskusiti. Znam da mi jeAllah naložio da ti se pokoravam. Zato te Allahom zaklinjem da me ne prisiljavaš na ženidbu i da ne misliš da ću se ikada u životu oženiti, jer sam čitao knjige predaka i potonjih autora, pa mi je poznato u kakva iskušenja i nevolje su ih dovodile ženske spletke i bezmjerna pokvarenost. Znam šta se sve govori o njihovom lukavstvu. Kako je divno rekao pjesnik:

Koga obmane bludnica
Njemu nema spasa

Ma gradio i hiljadu tvrđava Sve od samog čvrstog olova!

Uzalud te tvrđave gradi
Jer koristi od njih neće imati -

Žene će svakog prevariti
Makar uz njih il' daleko znao biti.

Na prstima one nose boju,
Trake upliću u kosu svoju;

Oči svoje žene šminkaju I jadom nas napajaju!

Kako je lijepo rekao drugi pjesnik:

I kad bi uzdržljive žene htjele biti,
Kosti su im nemirne ko jastrebi plahoviti!

Noću ti se odaju i slatko pričaju
A ujutro noge im ni ruke tebi ne pripadaju.

K 'o han su u kome noćivaš pa odlaziš A u njemu će noćit neko koga i ne poznaješ.

Kada car Šahraman ču šta mu sin govori i kada pojmi stihove, ne odgovori ništa, jer je sina veoma volio. Još više pažnje mu je zatim posvećivao i počasti mu ukazivao. Oni se nakon toga rastadoše, pa car Šahraman pozva vezira, ostade nasamo s njim i reče mu:
- Vezire...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

172. noć
Kada nastupi stotinu sedamdeset i druga noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je car Šahraman pozvao svoga vezira, ostao s njim nasamoi rekao mu:
- Vezire, reci mi šta da radim sa svojim sinom Kameruzzemanom. Tražio sam da meposavjetuješ u vezi s njegovom ženidbom prije nego što ga postavim za cara. Ti si mi tako savjetovao i rekao si mi da razgovaram s njim o ženidbi. Razgovarao sam, ali se nije složio, pa mi sad kaži šta misliš da je najbolje učiniti.
- Savjetujem ti, care - odgovori vezir - da se strpiš još godinu dana, pa kad budeš htiorazgovarati s njim o ženidbi nemoj to činiti krišom, već razgovaraj s njim na dan suđenja, u prisustvu svih emira, vezira, kada vojska bude tu. Pošto se, dakle, svi sakupe, pošalji po sina Kameruzzemana i neka ga dovedu, a onda razgovaraj s njim o ženidbi u prisustvu emira, vezira, dvorjana, državnih velikodostojnika, vojnika i ostalih. On će se postidjeti pred njima i neće se u njihovom prisustvu suprotstavljati.
Kada car ču vezirove riječi, veoma se obradova smatrajući ispravnim vezirovo mišljenje, te ga bogato dariva. Zatim je Šahraman čekao još godinu dana a njegov sin Kameruzzeman svakim danom bivao je sve ljepši i zanosniji. Imao je skoro dvadeset godina kada ga Allah odjenu savršenom ljepotom i krunisa ga savršenstvom. Njegov pogled je očaravao više nego Harut i Marut; pogledi su mu odvraćali s pravog puta više nego Tagut; obrazi su mu sijali rumenilom; njegove vjeđe rugale su se oštrici sablje, a bjelina njegova čela podražavala je mjesec u punome sjaju, dok je crna kosa na mrklu noć ličila. Struk mu je bio tanji od niti paučine, a bedra teža od pješčanih bregova; bokovi mu nemirni, a struk pati zbog težine bedara. Njegova ljepota je uznemiravala ljude, kao što reče jedan pjesnik:

Kunem ti se njegovim čelom i usnama
I strijelama iz očiju s njegovim čarima;

Kunem se mehkim bedrima i bistrim očima,
Bjelinom čela i njegovim crnim vlasima;

Obrvama što snu na oči ne daju,
Koje gospodareći brane i zapovijedaju;

Škorpionima na njegovim sljepoočnicama
Što smrtne jade zadaju ljubavnicima;

Kunem se ružom obraza i mirta-brkovima,
Tim osmijehom i biserima u njegovim ustima;

Prijatnim dahom što iz usta mu širi se
S kojim ni staro vino ne može porediti se;

Kunem se tim bedrima što trepere kada se kreću
I kad miruju - kunem se njihovom nježnošću;

Njegovom rukom darežljivom i jezikom iskrenim,
Njegovim porijeklom i rodom plemenitim -

Miomirisi od njega se oduvijek šire
I ugodni dah iz usta mu dopire;

Ni sunce sjajno s njim se ne može porediti,
A polumjesec tek na njegov nokat može podsjetiti.

Car Šahraman posluša vezirove riječi i sačeka još jednu godinu, dok ne dođe praznični dan...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

173. noć
Kada nastupi stotinu sedamdeset i treća noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je car Šahraman poslušao vezirove riječi, te je pričekao jošgodinu dana dok ne dođe praznični dan, kada se uz cara okupiše emiri, veziri, dvorjani i drugi državni velikodostojnici. Tada car posla po svoga sina Kameruzzemana i kada ovaj dođe, poljubi tlo pred carem tri puta, stade ispred njega s rukama na leđima, a otac mu reče:
- Sine moj, poslao sam po tebe da dođeš pred ovaj skup i pred vojnike ovdje prisutnesamo zato što hoću da ti nešto zapovjedim, a ti mi se nemoj suprotstavljati. Naime, hoću da te oženim kćerkom jednoga cara i da ti se radujem prije nego što umrem. Kada ču očeve riječi, Kameruzzeman obori pogled, a onda ga podiže prema ocu i u tom času ga obuze mladićka neobuzdanost i nesmotrenost, te uzviknu:
- Neću se nikad oženiti, makar morao umrijeti! Ipak si ti čovjek koji ima mnogo godina, a malo pameti! Zar me nisi prije današnjeg dana dva puta pitao o ženidbi i ja nisam pristao?
Zatim Kameruzzeman otpusti ruke koje je držao na leđima, pa zasuka rukave pred ocem cepteći od gnjeva. Otac pocrvenje od stida što se sve to događa pred velikašima njegove države i pred vojnicima, pa još na praznik.
Onda Šahraman osjeti carsko dostojanstvo, te povika na sina i naredi robovima da ga ščepaju. Kada ga zgrabiše, car zapovijedi da ga svežu, pa ga robovi svezaše i dovedoše pred cara. Mladić je oborio glavu od stida i straha. Lice i čelo bili su mu orošeni znojem. Stid i sram sve više su ga obuzimali. Otac poče galamiti i psovati ga, govoreći:
- Teško tebi, kopile! Kako to meni odgovaraš pred mojim oficirima i vojskom?!
Dosad te niko nije odgojio...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

174. noć
Kada nastupi stotinu sedamdeset i četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je car Šahraman rekao sinu Kameruzzemanu:
- Dosad te niko nije odgojio! Zar ne znaš da bi to što ti činiš bilo ružno da čini jedan prostak?
Potom car naredi robovima da ga odvežu i da ga zatoče u jednu kulu u tvrđavi. Odvedoše ga u neku prostoriju u kuli koju pometoše, obrisaše pod i postaviše ležaj na koji prostriješe dušek, zatim staviše čilim i jastuke, jedan veliki fenjer i svijeću, jer je na tome mjestu bilo mračno čak i danju. Robovi uvedoše Kameruzzemana u tu prostoriju, a pred vrata postaviše stražara. Kameruzzeman se baci na ležaj, slomljen i tužna srca. Korio je sam sebe i kajao se zbog onog što mu se dogodilo s ocem, ali od kajanja nije bilo koristi. “Prokleo Bog ženidbu, djevojke i žene-nevjernice! Kamo sreće da sam ipak poslušao oca i oženio se! Da sam i to učinio, bilo bi bolje od ove tamnice!” Toliko o Kameruzzemanu.
U međuvremenu, njegov otac se zadrža na prijestolju do kraja dana, do akšama, a onda ostade nasamo sa svojim vezirom i reče mu:
- Vezire, ti si uzrok onome što se dogodilo između mene i moga sina, jer si me upravoonako posavjetovao.
- Care - odgovori vezir - ostavi sina u zatvoru petnaest dana, a onda ga izvedi i naredimu da se ženi. Neće ti se više suprotstavljati...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

175. noć
Kada nastupi stotinu sedamdeset i peta noć, reče:
- Čula sam, sretni care, da je vezir rekao caru Šahramanu:
- Ostavi sina u zatvoru petnaest dana, a onda ga izvedi i naredi mu da se ženi.
Neće ti se suprostavljati.
Car prihvati vezirovo mišljenje i provede tu noć obuzet mislima o sinu koga je veoma volio, s obzirom da nije imao djece osim njega. Svake noći, caru je san dolazio na oči tek kada bi stavio ruku pod glavu Kameruzzemana i onda bi spavao. Tu noć je proveo obuzet mislima o sinu. Prevrtao se s jedne strane na drugu, kao da leži na žeravici. Spopadale su ga zle misli i cijelu tu noć nije mogao oka sklopiti, već je suze lio i kazivao:

Noć mi je duga dok spletkari spavaju, Srce mi treperi što me ostavljaju.

I dok noć mi je beskrajna, rekoh:
“Hoćeš li se vratiti, moje jutro svijetlo?"

Zatim izgovori stihove drugog pjesnika:

Kad ugledah da se zvijezdi oči sklapaju
Da Sjevernjaču snovi obavijaju,

Da se Medvjed u tužnoj odjeći pokazuje, Jasno mi bi da zora svanula je.

Toliko o caru Šahramanu.
Što se tiče Kameruzzemana, njemu stražar dade fenjer i zapali svijeću kad pade noć, te mladić stavi svijeću u svijećnjak. Onda mu donese nešto jela i on pojede malo, pa poče koriti sebe što se ružno ponio prema ocu. Mislio je: “Zar nisi znao da je čovjek prokleo vlastiti jezik, jer upravo jezik izlaže čovjeka pogibelji?” Korio je tako sebe dok mu suze ne udariše na oči. Srce mu je plamtjelo u kajanju zbog toga što se izlanuo pred carem, te on izgovori stihove:

Čovjek može poginuti kad jezikom posrne, A ne mora poginuti kad se nogom spotakne.

Brbljanje ga može glave stajati, A kad nogom posrne i dalje će živjeti.

Završivši s jelom, Kameruzzeman zatraži da opere ruke. Pošto opra ruke poslije jela, uze abdest pa klanja akšam i jaciju i sjede...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

176. noć
Kada nastupi stotinu sedamdeset i šesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Kameruzzeman, sin cara Šahramana, klanjao akšam i jaciju, pa je sjeo na ležaj da uči Kur'an. Učio je Kur'anska poglavlja al- Beqare i Ali Imran, zatim Yasin, ar-Rahman, Tebareke-l-mulk, al-Muavizetejn, te je završio dovom zatraživši Allahovu zaštitu.
Zatim leže na krevet stavivši pod glavu jastuk od atlasa koji je imao dva lica i bio je napunjen nojevim perjem. Spremajući se za spavanje, on skide odjeću i zaspa u tankoj
košulji. Na glavu poveza plavu mahramu, tako da je Kameruzzeman te noći ličio na mjesec u četrnaestoj noći. Najzad se pokri svilenim pokrivačem i zaspa. Fenjer mu je gorio pored nogu, a svijeća kraj uzglavlja. Spavao je prvu trećinu noći ne znajući šta mu se sprema i šta mu je sudbina namijenila. Slučaj htjede da ta prostorija i kula bijahu stare i napuštene dugo godina. U prostoriji se nalazio jedan rimski bunar u kome je boravila džin-žena, koja je bila iz Iblisovog prokletog potomstva. Žena-džin se zvala Mejmuna, kćer Dimrijata, jednog od čuvenih džinskih careva...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

177. noć
Kada nastupi stotinu sedamdeset i sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se ta džin-žena zvala Mejmuna, kćer Dimrijata, jednog od čuvenih džinskih careva. Kada je Kameruzzeman prespavao prvu trećinu noći, ta ifritka pođe iz rimskog bunara u namjeri da prisluškuje. Ona se pope na vrh bunara i vidje da je kula osvijetljena mimo običaja. Ifritka koja je tu živjela dugi niz godina pomisli: “Nisam znala da ovdje ima tako nešto!” Bila je veoma začuđena i pade joj na pamet da to mora imati svoj uzrok. Mejmuna pođe prema svjetlosti i vidje da svjetlost dopire iz jedne prostorije, te ona uđe u nju i ugleda jednog slugu kako spava pored vrata. U prostoriji vidje postavljen ležaj, na njemu čovjeka koji spava. Pored glave mu je bila upaljena svijeća, a kraj nogu fenjer. Ifritka je bila iznenađena zbog svjetlosti, pa polahko priđe, spusti krila i zastade kraj ležaja. Zatim skide pokrivač s mladićevog lica i dobro se zagleda u njegovu ljepotu omamljena njome. Primijetila je da mu lice sija jače od svijeće, da mu svjetlost titra na licu, da su mu oči kao u srndaća. Posmatrala je njegove crne zjenice, rumene obraze, opuštene očne kapke, obrve u lukove izvijene. Od njega je dopirao miris poput mošusa, upravo kao što reče pjesnik:

Ljubljah ga dok su mu sjale crne zjenice Što su me zaluđivale i rumen mu oblivala lice.

Da ima tako lijepih ako ti kažu zlobnici, “Dovedite tako lijepog!”, ti im onda reci.

Kada ga vidje, ifritka Mejmuna, kćer Dimrijatova, uskliknu:
- Neka je slavljen Allah, najveći od svih stvaralaca!
Ifritka, koja pripadaše pravovjernim džinima, dugo je posmatrala Kameruzzemanovo lice slaveći Allahovo ime i zavideći mladiću na ljepoti i dražesnosti. Mislila je: “Allaha mi, neću mu nauditi, niti ću dopustiti da mu neko nažao učini! Čuvat ću ga od svakog zla, jer ovo lijepo lice ne zaslužuje ništa drugo osim da se gleda u njega i da se Božije ime slavi. Ali, kako je mogla njegova porodica zaboraviti ga na ovako ruševnom mjestu? Kad bi ovog časa došao neko od naših marida, sigurno bi ga ubio.” Mejmuna se nagnu nad mladića i poljubi ga među oči, a onda mu prekri lice, pa raširi krila i poletje prema nebu. Izletje iz prostorije u kojoj je bio mladić i letjela je sve više dok se ne približi nebu najbližem zemlji. Odjednom začu lepet krila u zraku. Okrenu se na tu stranu i primakavši se onome što je letio, vidje da je to ifrit po imenu
Dahneš. Ona sletje na njega poput jastreba, a kad je Dahneš osjeti i shvati da je to Mejmuna, kćer džinskoga cara, uplaši se tako da mu koljena zadrhtaše. Moleći je da ga poštedi, džin reče:
- Zaklinjem te imenom Uzvišenoga i najčasnijom hamajlijom utisnutom u Sulejmanovpečat da budeš blaga prema meni i da me ne mučiš!
Danhešove riječi omekšaše Mejmunino srce, te ona odgovori:
- Zaklinješ me velikom zakletvom, ali te neću pustiti dok mi ne ispričaš odakle dolaziš.
- Znaj, gospodarice, da upravo stižem iz dalekih zemalja Kine i sa Otoka. Reći ću ti zajedno čudo koje sam noćas vidio. Ako povjeruješ da govorim istinu, pusti me da idem svojim putem i odmah mi napiši svojom rukom da si me oslobodila kako me ne bi presretao neko iz grupe džina koji lete visoko i onih što rone duboko.
- Šta si vidio noćas? - upita Mejmuna. - Ispričaj mi, ali nemoj lagati u namjeri da selažju izvučeš iz mojih šaka. Kunem se istinom urezanom u udubljenje prstena Sulejmanova, sina Davudova, Bog mu se smilovao i spasio ga, da ću ti svojom rukom počupati perje, da ću ti iskidati kožu i polomiti kosti ako ne budeš istinu govorio!
- Ako ne budem istinu govorio - reče Danheš, sin Šemhureša - čini sa mnom šta hoćeš...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

178. noć
Kada nastupi stotinu sedamdeset i osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Dahneš pričao:
- Noćas sam pošao sa Unutarnjih otoka u zemlji Kini, a to je zemlja cara al-Gajura,gospodara otoka i mora i sedam tvrđava. Vidio sam da taj car ima kćer od koje Allah nije ljepše stvorio u ovome vremenu. Ne znam kako da ti je opišem. Nisam je u stanju opisati kako treba, ali ću ti otprilike navesti njena svojstva. Kosa joj je kao noć pred sami osvit, a lice poput dana. Divno ju je opisao onaj što reče:

Raspustila je svoju kosu u tri pramena
Te se u četiri pretvori jedna noćca vrana;

I okrenu lice naspram sjajnoga mjeseca, Te u istom času zasjaše nam dva lica.

Nos joj je sjajan poput oštrice mača, lice nalik na rujno vino, obrazi kao anemoni, a usne kao koralji i slađe su od rumenog vina koje gasi strašnu žeđ. Jezikom izražava veliku pamet i uvijek ima spreman odgovor. Njene grudi dovode u neizdrživo iskušenje svakog ko ih vidi - slava Onome ko ih stvori u takvim razmjerama! Uz takve grudi, imala je dvije sjajne oble ruke o kojima zaljubljeni pjesnik reče:

Da na njima nije grivni, ruke bi joj tekle Iz rukava nalik na bistre potoke.

Dojke su joj poput dvije kutije od slonovače za čuvanje nakita i sijaju kao dva mjeseca. Stomak joj je u valovitim naborima što podsjećaju na nabore egipatskih tkanina, a sežu ispod tanahnog struka koji kao da je satkan od mašte. Taj trbuh je iznad zadnjice nalik na pješčane bregove koji su je mamili da sjedne dok je stajala, a budili su je kada je spavala, kao što reče pjesnik:

Sapi joj za tanahni struk vezane Ah, te polutke njoj i meni zulum čine!

Čim pomislih na njih, odmah zastanem, Kao nju što vuku da sjedne kad ustane.

Te sapi naslanjaju se na dvije butine kao na dva biserna stupa koje je moguće nositi samo zahvaljujući runu među njima. Niko nije u stanju ostalo opisati. Sve to nose dvije tanahne noge koje se završavaju u dva tanka koplja. Čudio sam se kako mogu nositi sve to bogatstvo. Ostalo ti i ne navodim...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

179. noć
Kada nastupi stotinu sedamdeset i deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je ifrit Dahneš, sin Šemhureša, pričao ifritki Mejmuni:
- Ostalo ti ne navodim da ne bih bio preopširan, a što se da naslutiti. Otac te djevojkeje moćni car i srčani vitez koji danonoćno roni u vrtlog bitke, ne zazirući od smrti, niti se boji propasti, jer je to surovi ratnik i mračni pobjednik. Ima veliku vojsku, zemlje i otoke, gradove i zamkove. Zove se car Gajur, gospodar otoka i mora i sedam tvrđava. On silno voli svoju kćer, djevojku koju sam ti opisao, pa je zbog ljubavi prema njoj pribavio blago drugih careva i od njega joj sagradio sedam tvrđava, ali tako da je svaka tvrđava građena na drukčiji način: jedna od kristala, druga od mramora, treća od kineskog željeza, četvrta od posebnih ruda i dragog kamenja, peta od srebra, šesta od zlata, sedma od dijamanata. Svih sedam tvrđava napunio je svim vrstama najraskošnijih ćilima, srebrenim, zlatnim posudama i svim ostalim što je potrebno carevima. Svojoj kćeri je naložio da u svakom od tih dvoraca živi po jednu godinu, pa da prijeđe u drugi. Djevojka se zove princeza Budura. Pošto je postala čuvena po svojoj ljepoti i kada se o njoj pronese glas po svijetu, carevi počeše slati glasnike njenom ocu da je zaprose. Otac je nagovarao djevojku da se uda, ali je ona odbijala govoreći:
- Babo, neću se nikada udati. Ja sam gospodarica i princeza. Ja vladam ljudima i neželim muškarca koji će upravljati mnome.
Kad god bi ona odbila udaju, prosci bi je još više željeli. Svi carevi Unutarnjih kineskih otoka slali su Budurinu ocu darove i rijetke poklone pišući mu o ženidbi, te joj je otac više puta savjetovao da se uda, ali se ona opirala i ljutila se na njega govoreći:
- Oče, ako mi još jednom spomeneš brak, uzet ću sablju, staviti balčak na zemlju, avršak na stomak i tako ću se osloniti na nju da će mi na leđa izaći i ubit ću se.
Kada to ču njen otac, smrači mu se pred očima, a srce mu se u plamenu buktinju pretvori. Plašio se da se djevojka ne ubije, a nije znao šta da radi s njom i carevima koji su je prosili.
- Ako se baš nećeš nipošto udati - govorio je car - onda se nemoj kretati.
Zatim je uvede u jednu odaju, postavi deset starica da je čuvaju i zabrani joj da odlazi u onih sedam dvoraca. Načini se da je ljut na nju, pa otposla pisma svim carevima obavještavajući ih da je djevojka poludjela. Već je godina dana kako je zatočena.
Pripovijedajući to ifritki Mejmuni, Dahneš dodade:
- Ja joj odlazim svake noći, gledam je i naslađujem se njenim likom. Dok spava,ljubim je među oči. Zbog ljubavi prema njoj, ne nanosim joj nikakvo zlo, niti griješim s njom, jer je njena ljepota zapanjujuća, a ko god je vidi postaje ljubomoran. Preklinjem te da se vratimo zajedno da vidiš njenu ljepotu i ljupkost, njen stas i skladnost. Nakon toga, ako hoćeš, možeš me kazniti i zarobiti. Na tebi je da zapovijedaš i zabranjuješ.
Ifrit Dahneš obori glavu i spusti krila prema zemlji, a Mejmuna se nasmija njegovim riječima, pijunu mu u lice i reče:
- Kakva je to djevojka o kojoj mi pričaš?! Ona nije ništa drugo nego posuda za mokrenje! Šta bi tek bilo kada bi vidio moga dragog?! Allaha mi, vjerovala sam da ti se dogodilo nešto neobično i čudesno, prokletniče. Da si ti makar u snu vidio ljudsko biće kakvo sam ja noćas vidjela, sigurno ne bi mogao izdržati već bi ti voda pocurila na usta!
- O kakvom mladiću je riječ? - upita Dahneš.
- S tim mladićem se, Dahnešu, dogodilo isto što se dogodilo s tvojom draganom. Otacmu je više puta naređivao da se oženi, ali je on odbio. Pošto se suprostavljao ocu, ovaj se naljutio i zatočio ga u kulu u kojoj ja boravim. Noćas sam izašla i vidjela ga. - Pokaži mi tog mladića, da vidim je li ljepši od moje princeze Budure ili nije. Mislim da danas niko nije sličan mojoj dragoj.
- Lažeš, prokletniče, odvratni maride i crni đavole! - povika ifritka. - Sigurna sam danigdje nema neko sličan mome miljeniku...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekinu priču započetu po carevom odobrenju.

180. noć
Kada nastupi stotinu osamdeseta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, kako je Mejmuna rekla ifritu Dahnešu:
- Sigurna sam da nema niko sličan mome miljeniku. Ti si lud kad svoju miljenicu porediš s mojim dragim!
- Zaklinjem te da pođeš sa mnom i pogledaš je - odgovori ifrit - pa ću se ja vratiti davidim tvog dragog!
- Moram to učiniti, prokletniče i podmukli đavole! Međutim, letjet ćemo zajedno uz jedno čvrsto dato obećanje. Ako se pokaže da je tvoja draga koju tako voliš i koju odveć hvališ, ljepša od moga dragog u koga sam ja zaljubljena i koga tako uznosim, onda se možeš datim zavjetom poslužiti protiv mene. Ako se pokaže da je moj dragi ljepši, ja ću zavjet koristiti protiv tebe.
- Prihvaćam taj uvjet i slažem se - reče ifrit. - Pođimo na Otoke.
- Bliže je mjesto na kome se nalazi moj miljenik - odgovori Mejmuna. - Evo ga upravo ispod nas. Spustimo se da vidiš, a onda ćemo poći tvojoj miljenici.
- Drage volje! - složi se Dahneš.
Zatim se spustiše u ovalnu odaju u kuli. Mejmuna zaustavi Dahneša pored ležaja, pa podiže pokrivač s lica Kameruzzemana, sina cara Šahramana, i to lice sinu, zablista, bijesnu. Mejmuna ga pogleda, pa se obrati Dahnešu:
- Pogledaj, prokletniče, i ne pravi se da si potpuno s uma sišao! Za nas, žene, on jepravo iskušenje.
Dahneš ga je posmatrao neko vrijeme, zatim zaklima glavom:
- Allaha mi, tebi se može oprostiti, ali ima nešto drugo. Naime, žene se razlikuju od muškaraca. Istini za volju, tvoj miljenik je veoma sličan mojoj miljenici po ljepoti, sjaju i savršenstvu. Njih dvoje kao da su izašli iz jednog kalupa ljepote.
Kad ču Dahnešove riječi, Mejmuni se smrknu pred očima i ona ga krilima tako snažno udari po glavi da zamalo nije pao, te mu reče:
- Kunem se svjetlošću njegova lika i njegovom uzvišenošću da ćeš, prokletniče, ovog časa poći i brzo donijeti svoju miljenicu ovamo, da ih sastavimo, da ih pogledamo dok spavaju jedno uz drugo i tako ćemo vidjeti ko je ljepši. Ako odmah ne uradiš što ti naređujem, prokletniče, spalit ću te i zasuti varnicama, pa ću tvoje komade rasuti po pustarama kako bi bio pouka i putnicima i onima što stalno na istom mjestu borave.
- Imaš pravo - odgovori Dahneš - ali ja znam da je moja draga ljepša i slađa.
Istog časa Dahneš poletje, a s njim poletje i Mejmuna da motri na njega. Nije ih bilo jedno vrijeme, a onda donesoše djevojku na kojoj je bila tanka mletačka košulja sa dva zlatna poruba; bila je ukrašena čudesnim vezom, a na rubovima rukava bili su ispisani stihovi:

Zbog tri stvari ne može nas posjetiti
Bojeći se da će je zlobnici i uhode uhoditi.

Sjaj blistava čela i zveket dragocjenosti, Te dah ambre koju kriju njeni skuti.

Skutom rukava čelo se može sakriti, Nakit skinuti, al šta sa znojem učiniti?!

Ifrit i ifritka spustiše djevojku i položiše je pored mladića...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

181. noć
Kada nastupi stotinu osamdeset i prva noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da su ifrit i ifritka spustili djevojku i položili je pored mladića. Onda im otkriše lica i pokaza se da su veoma slični jedno drugome, kao da su dvojnici, ili jedinstveni brat i sestra. Predstavljali su pravo iskušenje za bogobojazne, kao da je o njima pjesnik tako rječito kazivao:

Srce moje, jednog ljepotana nemoj voljeti, U molbama i poniženju pred njim se gubiti!

Voli ljepotane sve, pa ćeš vidjeti Ako jedan ode, drugi će doletjeti.

Dahneš i Mejmuna se zagledaše u njih, te Dahneš reče:
- Moja draga je ljepša.
- Teško tebi, Dahnešu! - reče ifritka. - Moj dragi je ljepši! Jesi li slijep? Zar ne vidiškako je lijep i mio, kakav ima stas i kako je skladan? Poslušaj šta ću reći o svome dragom, a ako iskreno voliš svoju dragu, onda reci o njoj nešto slično onome što ću ja reći.
Potom Mejmuna nekoliko puta poljubi Kameruzzemana među oči, i izgovori pjesmu:

Baš me briga za sve što te kude!
Kako da se tješim kad si poput grane!

Tvoje oči osjenčene čarolijom osvajaju I uzritskoj ljubavi{3} odmah me predaju.

Te oči zanosne zaista su pogubnije Od britke sablje koja srce dodiruje.

Teško breme ljubavi na me si svalio
A vlastita košulja težak teret mi je postao.

Ti znaš za moju ljubav i strast prema tebi I da drugog vidim podnijet mogla ne bi!

Kad bih srce imalo kao što je srce tvoje, Tako suho ne bi bilo tijelo moje!

O mjeseče, ti na nebu sjajni
Međ ljudima ljepotom još neopisani!

Zlobnici me pitaju: “Ko ti je taj
Za kim plačeš?” Rekoh: “Neopisiv je, znaj!”

Srce njegovo surovo, uči se mehkoći
Njegova stasa - možda ćeš i ti do mehkoće doći!

Emire moj, tvoje oči stalno posmatraju, Prate me, a vjeđe za milost ne znaju.

Laže ko veli da je Jusuf svu ljepotu sakupio; Koliko si Jusufa u svojoj ljepoti ti sakrio!

Kad ih sretnem, i džini mene boje se; Kad ja tebe sretnem, moje srce trese se.

Htjela bih te zbog tog straha ostaviti, Al' te volim, i dokle ću se siliti?

Kosa ti crna, čelo sjajem bukti, Oči mrke, a stas ti je vitki.

Kada Dahneš ču Mejmunine stihove o njenom dragom, veoma se uzbudi i čudom začudi... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

182. noć
Kada nastupi stotinu osamdeset i druga noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se Dahneš veoma uzbudio kada je čuo Mejmunine riječi odragom i rekao je:
- Izrecitirala si divnu pjesmu o tome koga voliš. Potrudit ću se da ja tebi izrecitiram pjesmu što bolju mogu.
Potom Dahneš priđe Buduri, poljubi je među oči, pogleda ifritku Mejmunu, a onda svoju dragu Buduru i poče u zanosu recitirati pjesmu:

Hranio sam se na rubu doline I mrtav pao usred poljane.

Vinom strasti sam se opijao
I suze plesu niz obraze učio.

Htjedoh se susretima s dragom usrećiti Znajuć' da me samo Budura može umiriti.

Al ne znadoh čega mi se plašiti I slušaj kako počeh nabrajati:

Da l' britkog joj pogleda il' stasa kopljanoga, Il' pogubne boje lica njenoga.

Veli mi dok sam je posvuda tražio,
U svakom beduinu i građanu kog sam sretao:

“Ja sam u tvom srcu - tamo traži me!”
Rekoh joj: “A moje srce, ah gdje li je?”

Kada Dahneš završi stihove, ifritka mu reče:
- To je dobro, Dahnešu, ali ko je od ovo dvoje ljepši?
- Moja draga Budura ljepša je od tvog dragog - odgovori ifrit. - Lažeš, prokletniče! povika Mejmuna. - Moj dragi je ljepši!
Tako su se prepirali dok Mejmuna ne povika iz svega glasa i htjede nasrnuti na njega. Dahneš joj se pokori i poče mekše razgovarati:
- Neka ti ne pada teško istina. Skratimo priču. Svako od nas tvrdi da je njegov voljeniljepši i tako se suprotstavljamo jedno drugome. Potražit ćemo nekoga ko će presuditi, a mi ćemo prihvatiti presudu.
- Slažem se - reče Mejmuna, pa udari nogom u zemlju i pojavi se jedan ifrit kojibijaše ćorav i grbav, s duboko usađenim očima. Na glavi je imao sedam rogova i četiri pramena kose koji su sezali do zemlje. Ruke su mu bile nalik na vile, nokti kao lavovske kandže, noge kao u slona, a stopala kao kopita u magarca.
Kada se taj ifrit pojavi i vidje Mejmunu, poljubi zemlju pred njom, pa stavi ruke na leđa i reče:
- Šta ti je potrebno, gospodarice i carska kćeri?
- Kaškašu, želim da doneseš presudu između mene i ovog prokletog Dahneša odgovori Mejmuna, pa mu ispriča sve, od početka do kraja.
Ifrit Kaškaš pogleda lice onoga mladića, pa lice djevojke. Posmatrao ih je zagrljene, a
usnule, kako su jedno drugom stavili ruku pod glavu, prelijepi i mili, potpuno jednako lijepi. Marid Kaškaš ih je posmatrao diveći se njihovoj ljepoti, a onda se obrati Mejmuni i Dahnešu, pošto je prije toga dugo zadržao pogled na djevojci i mladiću, i izgovori stihove:

Posjećuj koga voliš, neka zavidljivi pričaju Jer zlobnici u ljubavi pomoć ne pružaju.

Milostivi ništa ljepše ne stvori
Od ljubavnika u jednoj postelji

Što su zagrljeni pod plahtom ljubavi Jedno drugom pod glavu ruku stavili.

Kada te sudbina sa dragom sastavi Cilj je ostvaren i sretan tada živi.

Kad se u ljubavi srce sa srcem udružuje Tad i hladan čelik može da se kuje.

O, vi što ljubav zaljubljenih kudite Možete li trubio srce vi da popravite?

Gospodaru Milostivi, hoćemo li u ljepoti skončati Makar jedan dan prije neg ćemo umrijeti?

Zatim se džin Kaskaš obrati Mejmuni i Dahnešu:
- Allaha mi, jedno nije ljepše od drugoga, već su izvanredno slični po ljepoti, ljupkosti, sjaju i savršenstvu. Moguće ih je razlikovati samo kao muškarca i djevojku. Ja imam drugi prijedlog: probudimo ih, ali jedno po jedno, pa će manje lijepo i ljupko biti ono u kome plane ljubav prema drugome.
- To je pravilno - reče Mejmuna. - Slažem se.
- Ja se također slažem - reče Dahneš koji se pretvori u buhu i ugrize Kameruzzemana...Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

183. noć
Kada nastupi stotinu osamdeset i treća noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da se Dahneš pretvorio u buhu te da je ugrizao Kameruzzemana u vrat, na mehko mjesto. On se poče češati rukom po vratu, na ubodenom mjestu, jer ga je veoma svrbjelo. Zatim se okrenu na bok i napipa nešto mehko pored sebe, nešto što je imalo dah finiji od mošusa i tijelo mekše od maslaca. Kameruzzeman se tome silno iznenadi, zatim se ispravi u sjedeći položaj i pogleda osobu koja je spavala pored njega. Vidje da je to djevojka poput rijetkog bisera, ili nalik na kupolu sa stasom poput elifa,{4} da ima bujne grudi i ružičasto rumene obraze, kao da je nju opisao pjesnik:

Kao mjesec sija i kao vrba se povije;
Poput ambre odiše, a kao gazela pogleduje.

Kao da mi sjeta srce ispunjava
U času kad odlazi u srce se useljava.

Kada mladić vidje princezu Buduru, kćer cara al-Gajura, i pošto sagleda svu njenu ljepotu i draži, dok je spavala uz njega, uoči da je na njoj mletačka košulja, da nema dimija, da joj je na glavi mahrama izvezena zlatom i ukrašena dijamantima, na vratu joj ogrlica od skupocjenih bisera kakvu ne može imati ni jedan car.
Mladić je bio zabezeknut prizorom, i dok je posmatrao djevojčinu ljepotu, u njemu buknu prirodni plam i Allah mu probudi strast za sjedinjenjem, te mladić pomisli: “Biva ono što Allah hoće da bude, a ne biva ono što On neće da bude.”
Potom okrenu djevojku, raskopča joj košulju, te mu se ukaza njen stomak koga je posmatrao gledajući joj istovremeno i grudi dok je u njemu stasala ljubav i želja. Mladić je poče buditi, ali se djevojka nije mogla probuditi, jer ju je Dahneš uspavao dubokim snom. Kameruzzeman je drmusao i gurao djevojku, govoreći:
- Probudi se draga i pogledaj ko sam! Ja sam Kameruzzeman!
Ona se nije budila, niti je glavu pomjerala. Kameruzzeman je razmišljao o njoj: “Ako je moja bojazan bila opravdana, onda je ovo djevojka kojom me otac želi oženiti. Eto, minule su tri godine kako ja to odbijam. Ako Bog da, čim svane jutro, reći ću ocu: Oženi me njome...” Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

184. noć
Kada nastupi stotinu osamdeset i četvrta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Kameruzzeman razmišljao: “Ako Bog da, čim svane
jutro, reći ću ocu: Oženi me njome! Neću dopustiti da prođe ni pola dana, a već ću se sjediniti s njom, uživati u njenoj ljepoti i dražima.”
Potom se Kameruzzeman nagnu prema Buduri da je poljubi, a ifritka Mejmuna zadrhta zbunivši se. Dotle je Dahneš lebdio od radosti. Kameruzzeman je htio da poljubi djevojku u usta, ali ga je bilo stid Allaha, te okrenu glavu i pomisli: “Strpit ću se. Možda je otac, kada se naljutio na me i zatočio me na ovom mjestu, doveo upravo ovu djevojku i naredio joj da spava pored mene da bi me iskušao. Možda joj je savjetovao da se ne budi kada je budem drmusao, već joj je rekao: Što god učini s tobom Kameruzzeman, reci mi. Možda se moj otac negdje sakrio da me posmatra dok ja njega ne vidim. On će vidjeti sve što uradim s ovom djevojkom.
Ujutro će me grditi: Kako mi možeš reći da se ne želiš ženiti, a ljubiš i grliš tu djevojku!? Strpit ću se da otac ne sazna. Sada neću ni dotaknuti djevojku, niti ću obraćati pažnju na nju. Međutim, uzet ću nešto od nje kao zalog i uspomenu na nju, da bismo imali neki znak raspoznavanja.” Kameruzzeman podiže djevojčinu ruku i uze joj prsten s malog prsta, koji je vrijedio čitavo bogatstvo jer je imao jedan skupocjeni dragulj, a u njemu su bili urezani stihovi:

Ne mislite da sam vas zaboravio Makar i daleko od vas boravio.

Gospodo, darežljivi i blagi budite Možda ću dati da mi usta i obraze ljubite.

Allaha mi, od vas više ne mogu otići, Premda ste spremni granicu ljubavi preći.

Kameruzzeman skinu prsten s malog prsta princeze Budure i stavi ga na svoj prst, pa okrenu leđa i zaspa. Ifritka Mejmuna se obradova kada to vidje, pa reče Dahnešu i Kaškašu:
- Jeste li vidjeli kako je moj dragi Kameruzzeman bio suzdržljiv prema djevojci? To je jedna od njegovih sjajnih osobina. Vidite, posmatrao je njenu ljepotu, ali je nije grlio, niti ju je dotakao, čak joj je leđa okrenuo i zaspao. - Da, vidjeli smo njegovo savršenstvo - odgovoriše džini.
Onda se Mejmuna pretvori u buhu pa se uvuče Buduri u odjeću, dođe joj do noge, pope se na butinu i kad stiže na četiri karata daleko od pupka ujede je. Djevojka otvori oči, sjede u postelji i ugleda mladića kako spava pored nje hrčući. Obrazi su mu bili kao anemoni, njegovih očiju postidjele bi se hurije, usta su mu poput Sulejmanovog pečata, usne slatke kao med i životnije od protivotrova, kao da je njega opisao pjesnik:

Utješih se, te Nevar i Zejnebu zaboravih Mirtom malja ispod ružinih obraza njegovih.

Sad volim gazelu u kratkome kaputu I ne marim za onu na grivnu naviknutu.

Moj prijatelj u samotinji i na piru Nije onaj isti kao u kućnome miru.

Što ostavih Zejnebu zbog Hinde vi me grdite, A nedužnost me krasi poput zore čiste.

Zar pristaješ da padnem u jaram robinjin Što živi u tvrđavi za zidom debelim?!

Dok je princeza Budura posmatrala Kameruzzemana, obuze je silna ljubav i strast... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom dopuštenju.

185. noć
Kada nastupi stotinu osamdeset peta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je princezu Buduru, dok je posmatrala Kameruzzemana,obuzela silna ljubav i strast, te je mislila: “O, sramote! Ovaj mladić je stranac koga ne poznajem. Zašto li leži pored mene u istoj postelji?”
Posmatrajući njegovu očiglednu ljepotu, dražesnost i otmjenost, djevojka uskliknu: - Allaha mi, taj mladić je divan poput mjeseca! Srce hoće da mi pukne zbog ljubavi prema njemu, zbog strasti za njegovom ljepotom i dražima. Ah, moje sramote! Allaha mi, da sam znala da je ovo taj mladić koji me je prosio od oca, zacijelo ga ne bih odbila, već bih se udala i naslađivala se njegovom ljepotom!
Gledajući Kameruzzemanovo lice, djevojka zatim reče:
- Gospodine, mili srca moga i očinji vide, probudi se da uživaš u mojoj ljepoti idražima!
Prodrma ga rukom, ali Mejmuna mu tako oteža san spuštajući krila iznad njegove
glave da se mladić nije mogao probuditi. Budura ga je drmala objema rukama, govoreći:
- Života ti, poslušaj me i probudi se da vidiš narcis i zelenilo, da uživaš u momestomaku i pupku. Igraj se i uživaj sa mnom od ovog časa do sutrašnjeg dana! Ustani, gospodine, nasloni se na jastuke i nemoj spavati!
Kameruzzeman nije odgovarao, niti je riječi prozborio, već je hrkao u snu, a princeza Budura uskliknu:
- Dakle, gordiš se svojom ljepotom i otmjenošću! Ako si ti lijep, ja sam također lijepa! Kako se to ponašaš!? Jesu li te naučili da me izbjegavaš, ili ti je moj otac, taj odvratni starac, zabranio da sa mnom noćas razgovaraš?
Kameruzzeman ne otvori oči,{5} i djevojka ga zavoli još jače. Allah joj usadi ljubav u srce i ona ga pogleda tako da joj se iz duše ote hiljadu uzdaha. Srce joj zalupa, duša joj ustrepta i sva se uznemiri, te reče Kameruzzemanu:
- Gospodine, odgovori mi! Dragi moj, pričaj mi! Mili moj, oglasi se! Reci mi kako tije ime! Ti si mi pamet uzeo!
Uprkos svemu, Kameruzzeman je spavao dubokim snom, te nije odgovarao nijednom riječju. Princeza Budura je uzdisala govoreći:
- Kako si samo ponosan!
Drmusala ga je, a onda mu okrenu ruku i vidje svoj prsten na njegovom prstu. Djevojka vrisnu:
- Ah! Allaha mi, ti si ipak moj dragi i voliš me, ali me izbjegavaš zbog nekog ponosa,mada si ti meni došao. Ne znam ni šta si radio sa mnom. Međutim, neću skidati svoj prsten s tvoga prsta.
Potom mu djevojka raskopča košulju, pa mu poljubi vrat i poče tražiti nešto što bi mu mogla uzeti. Ne nađe ništa, ali vidje da mladić nema čakšira, pa pruži ruku pod njegovu košulju i osjeti mu noge. Pošto mu je tijelo bilo glatko, ruka joj skliznu niz njega i naletje na mladićevu kitu. Srce joj zamalo ne prepuče i duša joj zadrhta, jer je ženska požuda jača od muške. Djevojka se postidje, pa skinu njegov prsten i stavi ga na svoj prst, na mjesto gdje je bio njen prsten. Poljubi ga u usta, zatim mu poljubi ruke, i onda nije ostavila mjesto koje nije poljubila. Najzad ga uze u naručje, zagrli ga, jednu svoju ruku stavi mu pod glavu, a drugu pod mišku i zaspa uz njega... Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

186. noć
Kada nastupi stotinu osamdeset i šesta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je princeza Budura zaspala pored Kameruzzemana uz snažnu navalu osjećanja.
Mejmuna se silno obradova kada je to vidjela, te reče Dahnešu:
- Jesi li vidio, prokletniče, šta je sve tvoja draga zbog ljubavi radila mome dragom, akako je on bio gord i dostojanstven? Nema sumnje da je moj dragi ljepši, ali ja ti opraštam.
Potom mu napisa potvrdu da ga oslobađa, pa se obrati Kaškašu:
- Pođi s Dahnešom i ponesi njegovu dragu. Pomozi mu da je odnese u njen zavičaj, jerje noć već istekla i ja sam svoju želju ispunila.
Dahneš i Kaškaš priđoše princezi Buduri, podvukoše se pod nju i uznesoše je. Letjeli su dok ne stigoše do njenog zavičaja te je vratiše u postelju.
Mejmuna ostade sama posmatrajući Kameruzzemana koji je spavao dok noć ne dođe sasvim kraju. Tada ifritka ode svojim putem, a kad zarudi zora Kameruzzeman se probudi, osvrnu se lijevo i desno, pa ne našavši djevojku pored sebe, pomisli: “Šta se ovo događa? Kao da je otac želio da se oženim onom djevojkom što je bila uza me, a onda ju je krišom odveo samo zato da bi u meni pobudio još veću želju za ženidbom!” Zatim mladić dozva slugu koji je spavao pred vratima i reče mu:
- Teško tebi, prokletniče! Ustani!
Sluga ustade još uvijek bunovan, pa mu donese umivaonik i ibrik.
Kameruzzeman ode da obavi nuždu. Onda se vrati, uze abdest i klanja sabah, pa sjede veličajući Allaha i gledajući slugu koji je stajao pred njim dvoreći ga. Mladić mu reče:
- Bolan, Savvabe! Ko je dolazio ovamo i odveo djevojku od mene dok sam spavao?
- Gospodaru - odgovori sluga - kakvu djevojku?
- Djevojku koja je sinoć spavala pored mene - na to će mladić.
Slugu uznemiriše Kameruzzemanove riječi, te on reče:
- Nije bila kod tebe nikakva djevojka! Otkud je mogla doći djevojka kad sam ja spavao pred vratima koja su bila zaključana? Gospodaru, nije ti dolazilo ni muško, ni žensko.
- Lažeš, odvratni robe! - povika Kameruzzeman. - Zar je došlo dotle da me i ti hoćešprevariti i nećeš da kažeš gdje je ona djevojka što je noćas spavala pored mene?! Nećeš da kažeš ko ju je odveo!
Evnuh je bio veoma uznemiren:
- Allaha mi, gospodaru, nisam vidio nikakvu djevojku, niti dječaka!
Kameruzzemana naljutiše njegove riječi:
- Naučili su te da varaš, prokletniče! Dođi ovamo!
Sluga priđe, a Kameruzzeman ga ščepa za kragnu i tresnu ga o zemlju tako snažno da evnuh pusti vjetar. Zatim mu priđe, šutnu ga nogom i poče ga daviti dok ne izgubi svijest. Onda ga sveza za bunarsko uže i poče ga spuštati u bunar sve do vode, pa ga
smoči u vodu, a bijaše zima i veoma hladno. Smoči on, dakle, slugu, pa ga izvuče. Radio je tako naizmjenično dok je sluga dozivao u pomoć, vrištao i zapomagao. Kameruzzeman je govorio:
- Allaha mi, prokletniče, neću te izvući iz toga bunara dok mi ne kažeš sve o djevojci,i ko ju je odveo dok sam ja spavao...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

187. noć
Kada nastupi stotinu osamdeset i sedma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je sluga rekao Kameruzzemanu:
- Izvuci me iz bunara, gospodaru, pa ću ti istinu reći!
Kameruzzeman izvuče slugu koji bijaše ošamućen potapanjem, hladnoćom, udarcima i zlostavljanjem. Drhtao je poput trske na olujnom vjetru. Zubi su mu cvokotali i odjeća je bila potpuno mokra. Kada se sluga nađe na površini, on reče Kameruzzemanu: - Gospodaru, pusti me da se svučem, da iscijedim odjeću i razgrnem je na suncu, te da obučem drugu odjeću, a onda ću se brzo vratiti i obavijestiti te šta je bilo s onom djevojkom. Ispričat ću ti sve o njoj.
- Allaha mi, gadni robe, da nisi pogledao smrti u oči, ne bi mi ništa kazao. Sad idi iobavi to pa se brzo vrati da mi pričaš o djevojci.
Sluga ode ne vjerujući da se spasio i nije se zaustavljao dok ne stiže do cara Šahramana, oca Kameruzzemana. Zateče vezira kako sjedi s carem i upravo razgovaraju o Kameruzzemanu. Čuo je kako car govori veziru:
- Noćas nisam oka sklopio, jer mi srce strepi zbog sina Kameruzzemana. Plašim se zanjega u onoj staroj kuli. Nema nikakve koristi od toga što sam ga zatočio.
- Ne boj se za njega - reče vezir. - Allaha mi, neće mu se ništa dogoditi. Ostavi ga u zatvoru mjesec dana da malo omekša.
Dok su oni tako razgovarali, pojavi se sluga u onom jadnom stanju i obrati se caru: - Care, gospodaru naš! Tvoj sin je poludio. On mi je ovo priredio. Rekao mi je da je neka djevojka noćila pored njega i da je krišom otišla. Zahtijeva da mu kažem sve o njoj, a ja o djevojci ništa ne znam.
Kada car Šahraman ču te riječi o sinu Kameruzzemanu, on povika:
- Jao, sine moj!
Car se veoma naljuti na vezira zbog koga se sve to dogodilo, te dreknu:
- Ustani i otkrij šta je to s mojim sinom Kameruzzemanom!
Vezir ustade i izađe spotičući se o vlastitu odjeću, toliko se uplašio cara. On pođe sa slugom u kulu dok je sunce upravo bilo izašlo. Zateče Kameruzzemana kako sjedi na ležaju i uči Kur'an. Vezir ga pozdravi, sjede pored njega i reče:
- Gospodine, ovaj nevaljali rob reče nam nešto što nas je veoma uznemirilo. Car jeveoma ljut zbog toga.
- Šta vam je rekao, vezire, te se moj otac uznemirio? U stvari, on je mene uzrujao.- Sluga je došao u jadnom stanju - odgovori vezir - i kazao nam nešto što bismo voljeli da je daleko od tebe. Slagao je nešto što ne treba ni spominjati. Neka Allah čuva tvoju mladost, tvoj vrli um i razboriti jezik! Neka te ništa ružno ne snađe!
- Šta je rekao o meni taj odvratni rob?
- Rekao nam je da si poludio. Pričao si mu kako je sinoć neka djevojka bila kod tebe.
Jesi li to govorio slugi?
Kameruzzeman se silno naljuti na te riječi, te se obrati veziru:
- Sada mi je jasno da ste vi poučili slugu da onako postupa sa mnom!
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

188. noć
Kada nastupi stotinu osamdeset i osma noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Kameruzzeman, sin cara Šahramana, rekao veziru: - Sada mi je jasno da ste vi poučili slugu da onako postupa sa mnom. Vi ste mu zabranili da mi govori o djevojci koja je sinoć spavala sa mnom. Ti si, vezire, pametniji od sluge, i kaži mi odmah kamo je otišla lijepa djevojka koja je sinoć spavala u mome naručju. Vi ste je, dakle, poslali k meni, naredili joj da provede noć u mome naručju. Spavao sam s njom do jutra, a kada sam se probudio nisam je našao. Gdje je sada?
- Gospodine Kameruzzemane - reče vezir - neka je Bog s tobom! Allaha mi, nismo tinoćas nikoga poslali. Spavao si sam. Vrata su bila zaključana, a pred njima je spavao sluga. Nije ti dolazila nikakva djevojka. Urazumi se, gospodine, i nemoj brinuti.
Kameruzzemana razbjesniše vezirove riječi:
- Ta djevojka je moja draga, vezire! Ona je ljepotica crnih očiju i rumenih obraza. Nju sam sinoć grlio.
Vezir je bio začuđen riječima Kameruzzemana:
- Jesi li tu djevojku vidio na javi, ili u snu?
- Odvratni starče! - povika mladić. - Zar misliš da sam je gledao ušima? Naravno dasam je vidio svojim očima i na javi. Svojom rukom sam je okrenuo i proveo s njom polovinu noći. Posmatrao sam njenu ljepotu, ljupkost, i dražesnost. Vi ste joj savjetovali da ne razgovara sa mnom, pa se pretvarala da spava. Spavao sam pored nje do jutra, a kada sam se probudio nisam je našao.
- Gospodaru Kameruzzeman - na to će vezir - možda si to ipak vidio u snu. Moglo bibiti da su to košmarni snovi i priviđenja zato što si jeo raznovrsna jela, ili su to pak
došaptavanja opakih đavola.
- Nevaljali starče! - vikao je Kameruzzeman. - Kako mi se ti i otac rugate i govoriš mida su to možda košmarni snovi?! Sluga je priznao da je bila djevojka. Maločas je rekao da će se vratiti i sve ispričati o njoj.
Kameruzzeman ustade, priđe veziru i ščepa ga za bradu koja bijaše duga, omota je oko svoje ruke, pa ga povuče i baci s kreveta na zemlju. Veziru se činilo da će dušu ispustiti, toliko ga je snažno mladić čupao za bradu. Zatim je Kameruzzeman nogama udarao vezira i tukao ga rukama po zatiljku, tako da ga je zamalo mogao ubiti. Vezir je mislio: “Kada se rob izbavio pomoću laži od ovoga pomahnitalog mladića, ja imam više izgleda na to. Ja ću se također izvući pomoću laži, inače će me ubiti. Da, slagat ću mu i spasiti se, jer on je izvan svake sumnje potpuno poludio.” Zatim se vezir obrati Kameruzzemanu:
- Nemoj mi zamjeriti, gospodaru, jer mi je tvoj otac naložio da ne govorim o djevojci.Međutim, ja sam klonuo i bole me batine. Star sam i nemam snage da trpim udarce.
Daj mi malo vremena, pa ću ti pričati o djevojci.
Mladić ga prestade tući i reče mu:
- Dakle, hoćeš da mi pričaš o djevojci tek poslije batina i poniženja? Diži se, nevaljali starče, i pričaj mi o njoj!
- Pitaš li me za onu djevojku što ima lijepo lice i viti stas?
- Da - odgovori Kameruzzeman. - Pričaj, vezire, ko ju je doveo i stavio je da spavapored mene? Gdje se sada nalazi? Hoću da idem k njoj. Ako mi je sve ovo priredio moj otac, car Šahraman, i doveo me u iskušenje s onom lijepom djevojkom zato da bih se oženio njome, pristajem na ženidbu. Sve mi je to otac priredio. Zaokupio mi je pamet tom djevojkom, a onda je sakrio samo zato što sam odbijao da se oženim. Evo, pristajem na ženidbu. I još jednom velim da pristajem na ženidbu. Obavijesti oca o tome, vezire, i posavjetuj ga da me oženi tom djevojkom. Neću drugu do nju. Moje srce samo tu djevojku voli. Brzo idi ocu i reci mu da požuri sa ženidbom, a onda se odmah vrati k meni.
Vezir nije vjerovao da se spasio od mladića sve dok nije napustio kulu. Nije se zaustavljao dok ne stiže do cara Šahramana...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

189. noć
Kada nastupi stotinu osamdeset i deveta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je vezir trčeći napustio kulu, te da je stigao caru Šahramanu koji mu reče:
- Zašto si tako usplahiren? Kakvo te zlo snašlo, te tako bježiš?
- Došao sam da ti javim jednu vijest.
- Kakvu vijest? - upita car.
- Tvoj sin Kameruzzeman je poludio.
Kada car ču vezirove riječi, smrači mu se pred očima, te reče veziru:
- Opiši ludilo moga sina.
- Vrlo rado - odgovori vezir koji opisa caru ponašanje sina.
- Raduj se, vezire! - povika car. - Za tu vijest o ludilu moga sina glavu ću ti odrubiti isvoju naklonost ću ti uskratiti, najodvratniji vezire i najpokvareniji emire! Ja znam da si ti kriv što mi je sin poludio. Poludio je zahvaljujući tvome odvratnom savjetu na kome si oduvijek istrajavao. Allaha mi, ako mi sina snađe kakva nesreća ili ludilo, prikovat ću te za kupolu i nagnat ću te da kušaš nesreću!
Zatim car skoči na noge, pa zgrabi vezira i pođe s njim u kulu gdje je boravio Kameruzzeman. Kada stigoše mladiću, on skoči pred ocem. Siđe s ležaja na kome je dotle sjedio, pa poljubi ocu ruke, a svoje stavi na leđa i obori pogled. Držeći ruke na leđima, šutio je neko vrijeme, a potom podiže pogled prema ocu, te poče recitirati stihove dok su mu suze lile niz obraze:

Ako sam nekad prema vama pogriješio
Ili sam vam nešto ružno učinio,

Kajem se zbog onog što sam zgriješio A prašta se onom ko se pokajao.

Nakon toga, car ustade i zagrli sina Kameruzzemana, pa ga poljubi među oči i posadi pored sebe na krevet. Zatim se ljutito obrati veziru:
- Pseto vezirsko! Zašto mi pričaš koješta o Kameruzzemanu i plašiš me zbog njega?Koji je danas dan, sine? - obrati se zatim sinu. - Danas je subota, babo. Sutra je nedjelja, a prekosutra ponedjeljak, zatim utorak, srijeda, četvrtak, pa petak.
- Sine moj! - uskliknu car. - Hvala Allahu što si dobro! Koji je sada mjesec po arapskom kalendaru?
- Sada je zu-l-kade. Poslije njega dolazi zu-l-hidždže, zatim muharrem, pa safer, rebiu-1-evvel, rebiu-s-sani, džumade-l-ula, džumade-s-sanije, redžeb, šaban, ramazan, ševval.
Car se silno obradova, pa pljunu vezira u lice, govoreći:
- Zli starče! Kako možeš tvrditi da je moj sin Kameruzzeman poludio, a zapravo sipoludio ti?! Vezir zaklima glavom i htjede nešto reći, ali mu pade na um da malo pričeka ne bi li vidio šta će se desiti. Onda car reče sinu:
- Šta si to pričao slugi i veziru? Rekao si im da si spavao sinoć s nekom lijepom djevojkom. O kakvoj je djevojci riječ?
Kameruzzeman se nasmija očevim riječima:
- Babo, nemam snage da više podnosim izrugivanje. Nemoj mi ni jednu riječ progovoriti. Teško mi pada to što činite sa mnom. Znaj, oče, da pristajem na ženidbu, ali pod uvjetom da me oženiš onom djevojkom koja je sinoć spavala sa mnom. Uvjeren sam da si mi je ti poslao, probudio u meni strast za njom, a pred jutro si je odveo.
- Bog s tobom, dijete! - na to će car. - Neka te Allah sačuva ludila...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.

190. noć
Kada nastupi stotinu devedeseta noć, ona reče:
- Čula sam, sretni care, da je Kameruzzeman rekao caru Šahramanu:
- Pred jutro si djevojku odveo od mene - a car je na to odgovorio:
- Bogami, sine, ništa ja o tome ne znam. Reci mi jesu li to košmarni snovi i halucinacije zbog hrane. Noć si proveo zaokupljen mislima o ženidbi, pa sada pričaš koješta o tome. Prokleo Allah ženidbu, njen suđeni čas i onoga ko ju je savjetovao! Nema sumnje da si se uznemirio zbog ženidbe, pa si u snu vidio ljepoticu koja te grli, a uvjeren si da si je vidio na javi. Sve su to, sine, košmarni snovi.
- Okani se te priče, oče - odgovori Kameruzzeman. - zakuni se sveznajućim i svemoćnim tvorcem Allahom koji je potamanio silnike i perzijske careve da ne znaš ništa o djevojci, ni o tome gdje boravi.
- Velikog mi Allaha, Boga Musaova i Ibrahimova, ništa ne znam o tome. Možda su toipak bili košmarni snovi.
- Dat ću ti jedan dokaz da se sve zbilo na javi - reče Kameruzzeman...
Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju.