Najljepša ljubavna pisma slavnih muškaraca

Što je ono najljepše što možete pokloniti voljenoj osobi? Reći joj da je volite. Iako ponekad škrti na riječima, muškarci znaju biti itekako nježni i romantični. To su na najljepši način pokazali slavni muškarci u svojim prekrasnim pismima – Beethoven, Mozart, Mark Twain, Gustave Flaubert, Oscar Wilde, John Keats, i mnogi drugi oduševit će vas svojim strasnim zanosom i dirljivom iskrenošću. Sam je odabir nadahnut romantičnim pismima koje je Carrie čitala Faci u popularnom filmu “Seks i grad”. Sagledana kao cjelina, ova ljubavna pisma velikih ljudi pokazuju da se muškarci nisu puno promijenili u posljednjih 2000 godina; prikazane su i strast, i ljubomora,nada, i čežnja – kao i jednostavna ugoda slanja pisma osobi koju najviše volite i primanja pisma od osobe koja voli vas. Za neke od ovih velikana, ljubav je “slasni otrov”, za druge je to “lijepa, mekoputna supruga na sofi s vatrom u ognjištu, knjigama i glazbom”. U ovoj knjizi, koju je uredila Ursula Doyle, ovjekovječene su sve nijanse ljubavi - ljubav može spržiti poput sunčeve topline ili prodrijeti u dubinu nečijeg srca poput kiše koja blaži.

Uredila Ursula Doyle

Uvod
Danas se općenito smatra da ljudi više ne pišu ljubavna pisma i da su elektronička pošta i SMS poruke ubile romantiku. I doista se čini nemogućim da bi u današnjem svijetu čak i najstrasniji ljubavnik izgovorio, kao što to čini dramatičar Congreve: “ništa na svijetu, osim tebe, ne može mi obuzeti misli, i misli mi mogu biti obuzete samo tobom i ničim više”. Međutim, Congreve je bio književni genij. No Nelson jamačno nije bio književni genij, pa ipak je uspio smisliti dirljivu rečenicu, upućenu gospi Hamilton: “Nelsonova alfa i omega je Emma!” Možda su ljudi postali manje romantični, a više cinični. Ili su možda ljudi nekada bili manje samosvjesni nego što smo mi danas. U svakom slučaju, ironiji, prevladavajućem duhu našega doba, gotovo da i nema mjesta u ovoj zbirci.
Dakle, čitajući sva ova ljubavna pisma i otkrivajući priče koje su stajale u njihovoj pozadini, bilo je izazovno pomišljati na to da smo mi, suvremeni barbari, izgubili vjeru — i u ljubav samu po sebi i u umijeće iskazivanja ljubavi. Ali, zapravo, uglavnom, skladno sročene, strasne izjave ljubavi nisu ono što sam smatrala najdirljivijim u pismima koja slijede ili, bolje rečeno, nisu samo te izjave bile dirljive. Kada su se te izjave sudarale s mnogo svakodnevnijim poteškoćama, primjerice s nepouzdanošću poštanske službe, ili s potrebom za čistom posteljinom, ili s iskazivanjem poštovanja majci ljubljene, ili s opisom sna, ta su pisma iznenada na neki način oživljavala, a njihovi su pisci tada izgledali čovječnijima. Moglo bi se kazati da su kićene izjave prije bile izraz šepirenja (a u nekim slučajevima namijenjene budućim naraštajima) nego iskreni iskazi iskrenih osjećaja — da su nicale iz običaja prije nego iz uvjerenja. Postoje razlozi zbog kojih bi ova knjiga mogla biti naslovljena “Veliki muškarci govore samo i jedino o sebi još od 61. godine poslije Krista” — nekima od njih svakako bi koristilo da ih je netko uzeo za ruku, odveo na stranu i nježno im rekao: “Gledaj, svijet se ne vrti isključivo oko tebe.”
Ali očita je besmislica tvrditi da je SMS poruka koja kaže U KAFIĆU NGMT PRDŽCI VRAĆAM SE KSNJ PUSE iskrenija, a time i romatičnija od, primjerice, Byronove izjave “više te nego ljubim i ne mogu te prestati ljubiti”. Dakle, u nadi da će ova zbirka zabaviti, dirnuti i povremeno pružiti užitak čitateljima, ona bi također mogla podsjetiti velikane današnjice da književni genij nije nužan da bi se napisalo iskreno pismo – ili SMS poruka, ili poruka poslana elektroničkom poštom — puno ljubavi.

Ursula Doyle, London, 2008.

John Donne
Anne Donne
Razdvojeni povazdan
pisma Johna Donnea zatočenog u zatvoru Fleet,
upućenog supruzi nakon njihova tajnog vjenčanja
u prosincu 1601.
Plinije Mlađi
61. – oko 112.
Plinije Mlađi (Gaj Plinije Cecilije Sekund) bio je sin zemljoposjednika na sjeveru područja današnje Italije. Nakon smrti svoga oca, skrb o njemu preuzeo je njegov stric, Plinije Stariji, autor glasovitog enciklopedijskog djela Naturalis Historia. Godine 79. po. Kr. Plinije Stariji poginuo je tijekom erupcije Vezuva.
Plinije je ostvario karijeru kao pravnik i državnik, prvo kao konzul, a potom kao guverner jedne rimske provincije. Za sobom je ostavio deset knjiga pisama: devet prijateljima i suradnicima, a desetu caru Trajanu.
* * *

Kalpurniji, svojoj supruzi
Nećeš vjerovati kakva me čežnja za tobom obuzima. Glavni je uzrok tome moja ljubav; osim toga, nismo navikli biti razdvojeni. I tako biva da budan ležim na postelji dobar dio noći, razmišljajući o tebi; a danju, kada dođu oni sati kada sam te bio navikao posjećivati, moje me noge ponesu, i to iskreno kazujem, k tvojim odajama, ali kada te ondje ne pronađem, vraćam se u svoje odaje, bolestan i tužna srca, poput odbačena ljubavnika. Jedino vrijeme kada me takve muke ne more jest kada se iznurujem na sudu parničeći se u korist svojih prijatelja.
Zaključi sama kakav mora biti život moj kada olakšanje nalazim u napornu radu, a utjehu u jadu i tjeskobi. Ostaj mi zbogom.

Henrik VIII
1491. – 1547.
Henrik VIII upoznao je Annu Boleyn 1526. godine, dok je još bio u braku sa svojom prvom suprugom Katarinom Aragonskom. Rimokatolička crkva nije dopuštala razvod braka, tako da je Henrik, sasvim opsjednut mislima o Anni Boleyn, koja je odbila biti mu ljubavnicom, pokrenuo nebo i zemlju kako bi nagovorio Papu da mu odobri poništenje braka. Papa je to odbio učiniti, što je Henrika navelo da raskine veze s Rimom i osnuje Englesku crkvu, a sebe proglasi njenim vrhovnim poglavarom (Henrik nije imao poteškoća sa svojom samouvjerenošću: pogledajte samo kakav je krasan dar poslao Anni, koji spominje u svojem pismu što slijedi). Njih dvoje su se na koncu vjenčali, nakon sedam godina previranja, u siječnju 1533. godine, i Anne je u rujnu iste godine rodila kćer Elizabetu (koja je okrunjena kao kraljica Elizabeta I). U svibnju 1536. kraljica Anne uhićena je i optužena za preljub s nekoliko muškaraca, među kojima je bio i njezin rođeni brat, vikont George Rochford. Sud ju je proglasio krivom i osudio na smrt te su joj odrubili glavu u londonskom Toweru. Istoga dana njezin je brak s Henrikom proglašen nevažećim. Jedanaest dana poslije, Henrik se vjenčao s Jane Seymour, jedinom od svojih šest sretnih supruga koja mu je rodila sina što ga je nadživio, Edvarda VI.
* * *

Anni Boleyn
Moja ljubavnice i moja prijateljice, moje srce i ja sam predajemo se u Vaše ruke, i smjerno molimo da budete milostivi prema nama i da, u izočnosti, Vaši osjećaji prema nama ne jenjaju, jer tako bi se uvećala naša bol, a što bi bila velika šteta, jer nam izočnost daje dovoljno, i više nego što sam ikada pomislio da bih mogao osjećati. To me podsjeća na jednu astronomsku činjenicu, koja kaže da, što su polovi udaljeniji od sunca, i usprkos tome, to je vrućina nesnosnija. Tako je i s našom ljubavlju; izočnost nas je razdvojila, pa ipak žar je sve jači — barem u meni. Nadam se da ćutite isto što i ja, i uvjeravam Vas da je u mom slučaju bol koju mi nanosi Vaša izočnost toliko silna da bi jednostavno bila nepodnošljivom kada ne bi bilo nepokolebljive uvjerenosti u neraskidivu privrženost koju gajite prema meni. Kako bih Vas podsjetio na nju, a budući da sam ne mogu biti s vama, šaljem Vam stvarčicu koja je najsličnija, koliko je to moguće, da tako kažem, svoju sliku, i cijelu figuru, a koju već poznajete, okićenu narukvicama, želeći pritom da sam na mjestu te stvarčice kada Vam bude pružala užitak. Pisano rukom Vašeg sluge i prijatelja,
H. R.

William Congreve
1670. – 1729.
William Congreve bio je proslavljeni dramatičar, a najpoznatije njegova djelo je drama Tako je to na svijetu (The Way of The World). Arabella Hunt bila je glazbenica na Dvoru i miljenica kraljice Marije. Ona se 1680. godine udala za izvjesnog Jamesa Howarda, a poništenje braka službeno je zatražila nakon šest mjeseci na temelju vjerojatno opravdane tvrdnje da je James zapravo udovica–transvestit po imenu Amy Poulter. Arabella se više nikada nije udavala, što i ne čudi (“gđa” je u ono vrijeme bio počasni način oslovljavanja žena koje više nisu bile u pubertetu). Congreve se također nije ženio, ali je bio u dugogodišnjoj ljubavnoj vezi s Annom Bracegirdle, glumicom za koju je bio napisao brojne uloge, te s Henriettom, vojvotkinjom od Marlborougha, koja mu je rodila kćer 1723. godine.
* * *

Gđi Arabelli Hunt
Draga gospođo,
Ne vjerujete da Vas ljubim? Ne možete se graditi da mi ne vjerujete. Ako ne vjerujete mome jeziku, tad pitajte moje oči, pitajte svoje oči. U svojim očima pronaći ćete dražest; u mojima da imam srce koje ćuti tu dražest. Prizovite u sjećanje što se zbilo sinoć. To je, u najmanju ruku, bio poljubac ljubavnika. Njegova gorljivost, njegova silovitost, njegova toplina mogla je biti plodom samo božjega nauma. Ali, oh! Njegova slatkoća i njegova neuhvatljiva mekoća još su više iskazivali da je riječ o božjem djelu. Ushićen sam uživao u njem’ drhtećih udova i uzburkane duše. Grč i zadihanost i mrmljanje pokazivali su silan metež u meni: a taj je silni metež još porastao od tog poljupca. Jer te su mile usne ubrizgale u moje srce, i u moje krvareće organe, slastan otrov i neizbježnu, ali dražesnu propast.
Što se ne može roditi u novome danu? Prethodne sam noći smatrao sebe sretnim čovjekom, kome ne treba ništa i koji očekuje da ga preplavi sreća; čovjekom koga mudraci cijene, a ostali mu plješću. Zadovoljan, a ne očaran svojim prijateljima, svojim tada najdražim prijateljima, osjetljiv na sve istančane užitke, i redom uživajući u njima.
Ali Ljubav, svemoćna Ljubav, kao da me u jednom trenutku odvukla na silnu udaljenost od svake stvari osim od Vas. Usred gomile ljudi ja stojim usamljen. Ništa na svijetu, osim Vas, ne može mi obuzeti misli, i misli mi mogu biti obuzete samo Vama i ničim više. Čini mi se kao da sam prenesen u neku stranu pustinju s Vama (oh, kad bih barem doista bio tako prenesen!), gdje bih, okružen izobiljem svega i svačega, mogao proživjeti život ispunjen neprekinutim zanosom.
Prizor na velikoj svjetskoj pozornici čini se da je iznenada i žalosno promijenjen. Svuda oko mene neljupki su predmeti, osim Vas; kao da je sva dražest svijeta prenesena u Vas. I tako se u ovom tužnom, ali, oh, i odveć ugodnom stanju! moja duša ne može usredotočiti ni na što drugo osim na Vas; o Vama promišlja, Vas obožava, Vama se divi, i o Vama ovisi i samo u Vas se uzda.
Ako Vi i nada napustite moju dušu, očaj i beskrajan jad bit će joj suputnici.

Richard Steele
1672. – 1729.
Richard Steele bio je novinar, pisac i političar, i sa svojim je prijateljem Josephom Addisonom utemeljio časopis Spectator. Mary Scurlock bila mu je druga supruga; upoznao ju je na pogrebu svoje prve supruge i udvarao joj se s fanatičnom upornošću. Drugo pismo koje ovdje objavljujemo, napisano dva tjedna prije njihova vjenčanja, istodobno je i zabavno i dirljivo – Steele opisuje samoga sebe kao čovjeka koji je u potpunosti smućen i koji se uopće ne može posvetiti svakodnevnim obvezama, a sve zbog toga što neprestano misli na svoju ljubljenu. Richard i Mary vjenčali su se 1707. godine, iako je njihov brak još neko vrijeme držan u tajnosti, možda zbog imovinskih razloga – što bi moglo objasniti prilično svjetovan P. S. na kraju trećeg pisma. Njihov je brak bio glasovit po skladnosti, iako je povremeno bio i prilično uzburkan, a ona je cijeloga života bila njegova “draga Prue”. Steele je svojoj supruzi napisao više od četiri stotine pisama prije i tijekom braka. Mary je umrla 1718. godine.
* * *

Mary Scurlock
Gospo,
Kakvim jezikom da oslovim svoju ljupku dragu kako bih je upoznao s osjećajima koji bujaju u srcu koje ona uživa mučiti? Nemam ni časka mira kada sam izvan Vašeg vidokruga; a kada sam s Vama, toliko ste daleki da sam još uvijek smućen, sav napet od pogleda na draži kojima mi je zabranjen pristup. Jednom riječju, morate mi dati ili lepezu, ili masku, ili rukavicu koju ste nosili, ili za me više nema života; inače morate očekivati da ću Vam poljubiti ruku ili, kada budem sjedio tik uz Vas, da ću Vam ukrasti rupčić. Vi sami prevelik ste ulov da bi Vas se moglo uhvatiti odjednom; stoga moram biti pripravan ići korak po korak, da me moćan dar ne bi smeo užitkom.
Mila gđice Scurlock, umoran sam od oslovljavanja Vas tim imenom; stoga jedva čekam dan kada ćete se osloboditi toga imena, gospo, a dotad ostajem Vaš najpokorniji, najodaniji, najskromniji sluga,
Rich. Steele

Kolovoz 1707. (dva tjedna prije njihova vjenčanja)
Gospo,
Najteže je u životu biti zaljubljen, a opet se morati baviti poslom. Što se mene tiče, svatko tko me oslovi vidi da nisam prisutan, tako da se moram zaključati ili će to drugi učiniti umjesto mene.
Jedan me gospodin jutros upitao, “Ima li vijesti iz Lisabona?” a ja sam mu odgovorio: “Ona je izvanredno lijepa.” Drugi je pak htio znati kada sam posljednji put bio u Hampton Courtu. A ja sam odvratio: “Sljedećeg utorka bit će sedmica dana.” Usrdno Vas kumim, dopustite mi da Vam barem poljubim ruku prije toga dana, da mi um dobije kakav–takav mir. O, ljubavi!
Tisuće muka nada mnom lebde!
Ta tko bi živio životom bez tebe!
Mislim da bih Vam mogao napisati čitavu knjigu; ali nijednim jezikom na svijetu ne bi se moglo iskazati koliko i s kakvom nesebičnom strašću ostajem zauvijek Vaš –
Rich. Steele

7. listopada 1707.
Ljubljeno moje biće,
Pišem ovo samo kako bih Vam zaželio laku noć i uvjerio Vas u svoju marljivost glede onoga o čemu sam Vam pripovijedao.
Budite sigurni da Vas cijenim prema Vašim zaslugama, što će reći da ste osvojili moje srce i zarobili ga svojom ljepotom, vrlinama, ugodnom ćudi i prijateljstvom. Kako je posao napredovao noćas, zaključio sam da ću s njim svršiti za dva dana. Napišite mi koju riječ o tome da ste dobroga zdravlja i volje, što će Vašem vjernom suprugu pričiniti najveće zadovoljstvo,
Rich. Steele
Trebat će mi sutra čista posteljina iz Vašega doma.

George Farquhar
1676/7. – 1707.
George Farquhar rođen je u Londonderryju, a otac mu je bio svećenik Anglikanske crkve. Školovao se na koledžu Sv. Trojstva u Dublinu. Nakon koledža, okušao se kao glumac, ali mu je veliku poteškoću predstavljala paralizirajuća trema. Otputovao je u London, gdje je njegov prvi kazališni komad, Ljubav i jedna boca (Love and a Bottle), premijeru imao 1698. godine. U komadu je bila riječ o Ircu tek pristiglom u veliki grad, koji je silno uspješan s gospođama. Kako se priča, Farquhar je i sam bio zgodan i dražestan, bistrouman i sklon izgredima.
Jedne večeri u jednoj taverni Farquhar je načuo kako jedna mlada žena po imenu Anne Oldfield čita naglas iza šanka. Bio je toliko uvjeren u njezinu darovitost da ju je upoznao sa svojim prijateljima u kazalištu, te su je uzeli da glumi u Kraljevskom kazalištu na Drury Laneu.
Georgeova i Annina veza nije bila dugotrajna, pa se 1703. godine George oženio udovicom po imenu Margaret Pemell. Cijeloga života imao je poteškoća s novcem i zdravljem, ali čak i kada mu je bilo najgore, pisao je svoje zadivljujuće i nekonvencionalne komedije, od kojih je vjerojatno najpoznatija Unovačitelj (The Recruiting Officer)
Anne Oldfield započela je dugogodišnju vezu s jednim zastupnikom u Britanskom parlamentu, po imenu Arthur Mainwaring, otprilike u isto vrijeme kada se George oženio. Njezina je karijera cijelo vrijeme napredovala, i u trenutku kada je umrla, 1730. godine, bila je i bogata i slavna. Pokopana je u Vestminsterskoj opatiji.
* * *

Anni Oldfield, nedjelja, nakon propovijedi (1699?)
Došao sam, vidio i bio pobijeđen; nikada nijedan muškarac nije imao više toga za reći, pa ipak sam bez riječi; kamo ostali idu spasiti svoje duše, tamo sam ja izgubio svoju; ali nadam se da ju je Božanstvo koje nosi naslov najpravednijega primilo; no nastojat ću suspregnuti svoj ushit na trenutak, i govoriti smireno...
Ništa na svijetu, gospo, ne umije bacati čini, osim Vašeg uma i Vaše ljepote: nakon ovoga, ne ljubiti Vas značilo bi da sam glupan, a kada bih ustvrdio da sam Vas ljubio kada sam mislio drukčije, značilo bi da sam hulja; da me itko prozove glupanom ili huljom, ja bih se uvrijedio, a kada biste Vi samo pomislili da sam ijedno od tog dvoga, prepuklo bi mi srce.
Vi ste me, gospo, već sasma dobro promotrili da možete reći sviđam li Vam se ili sam Vam pak mrzak; Vaš razbor nije kao u prosječne žene, pa stoga procijenite na isti način i kažite mi jasno čemu se imam nadati. Ako moram razmotriti svoje zasluge, moja skromnost će odbaciti svaku sjenku nade; ali nakon što vidjeh Vaše lice, cijelo obasjano dobroćudnim osmijehom, zašto bih bio tako nepravedan da posumnjam u Vašu okrutnost.
Pustite me bilo da živim u Londonu i budem sretan ili da se povučem u svoju pustaru i stavim na kušnju svoju sujetu što me odvukla odande; ali dopustite mi da Vas zamolim da presudu čujem s Vaših vlastitih usana, da Vas čujem kako govorite i da Vas vidim kako me gledate istodobno; a potom me pustite da budem nesretan, ako smijem.
Ako Vi niste gospa u crnini što sjedila je meni čudesna u crkvi, idite slobodno dovraga, jer sam siguran da ste vještica.

Alexander Pope
1688. – 1744.
Briljantni Alexander Pope bio je pjesnik, kritičar, esejist, satiričar, oblikovatelj vrtova, poznavatelj umjetnosti, pisac pisama i genijalac. Cijeloga života mučilo ga je loše zdravlje; to je pripisivano tome što je previše vremena provodio nad knjigama, ali ustvari imao je tuberkulozu kostiju, od koje je obolio još u ranom djetinjstvu, a zbog čega je bio malena rasta, invalidan i mučen raznim iscrpljujućim boljkama. Bio je veoma prgav, ali je imao i širok krug odanih prijatelja. Volio je žensko društvo i bio je, očito, izvanredno očaravajuća osoba, međutim, iako su žene uživale u njegovoj pažnji i njegovoj domišljatosti, nikad mu nisu uzvraćale njegove dublje osjećaje.
Među njegovim prijateljima osobito su se isticale dvije sestre, Martha i Teresa Blount, i on se dopisivao s obje, pišući u jednom trenutku Teresi: “Moja silovita strast prema ljupkosti Vašoj i Vaše sestre podijeljena je, i to najčudesnijom pravednošću na svijetu. Još od najranijeg djetinjstva bio sam naizmjence zaljubljen u vas dvije, jedan tjedan u jednu, drugi tjedan u drugu.” Pope se nikada nije ženio, a Martha je prema oporuci naslijedila glavninu njegove ostavštine.
Slijede četiri pisma: po jedno svakoj od sestara Blount te dva gospi Mary Wortley Montagu, još jednoj prisnoj prijateljici, udanoj za diplomata, koja je živjela u Carigradu.
* * *

Marthi Blount 1714.
Najbožanstvenija,
Nekakav je dokaz moje iskrenosti prema Vama to što pišem ovako pripremljen žestokim pićem kako bih govorio istinu; a pismo pisano nakon što je odbilo dvanaest sati u noći jamačno mora obilovati tim plemenitim sastojkom. Tako srce mora biti krcato plamenovima, jer je istodobno zagrijano i vinom i Vama: vino budi i iskazuje vrebajuće strasti uma kao što lak čini bojama koje su utopljene u slici i ističe ih u svom njihovom prirodnom sjaju. Moje dobre strane toliko su bile zamrznute i zaključane u otupljenom tijelu tijekom svih mojih trijeznih sati da me veoma zapanjuje, sada kada sam pijan, što u sebi pronalazim toliko vrlina.
U ovom preticanju moga srca iskazujem Vam svoju zahvalnost na ova dva ljubazna pisma kojima ste mi iskazali milost osamnaestog i dvadeset i četvrtog. Ono koje započinje riječima “Moj očaravajući g. Pope!” ispunilo me neizrecivom razdraganošću; napokon ste u potpunosti nadvladali svoju ljupku sestru. Istina je da niste naočiti, jer Vi ste žena, i mislite da niste: ali ovakvo dobro raspoloženje i nježnost za me ima draž kakvoj ne mogu odoljeti. To lice jamačno mora biti neodoljivo kad je ukrašeno osmijehom, čak i kada nije moglo vidjeti krunidbu! [Georgea I, u rujnu 1714.] Pretpostavljam da nećete ovu poslanicu iz puke sujete pokazati, kao što ne sumnjam da Vaša sestra Vama pokazuje sve što pišem njoj...

Teresi Blount, 1716.
Gospo,
Imam toliko visoko mišljenje o Vama, i toliko onog drugog da bih Vam, kada bih bio zgodan momak, učinio mnogo dobra: ali, kako već stvari stoje, jedino što sam kadar dobro učiniti jest da napišem uljudno pismo ili održim dobar govor. Istina je da sam, imajući u vidu koliko često i koliko otvoreno sam Vam izjavio ljubav, zapanjen (i pomalo uvrijeđen) što mi niste zabranili da Vam šaljem pisma, i u oči mi rekli: “Ne želim Vas više vidjeti!”
Nije dovoljno, gospo, za Vaš ugled, što su Vam ruke čiste, bez mrlja od takve tinte kakva bi se mogla proliti da udovolji muškom dopisniku. Avaj! Dok Vaše srce pristaje ohrabriti ga u ovoj raskalašenoj slobodi pisanja, vi niste (i doista niste) ono što biste Vi rado da mislim o Vama — krjeposnica! Dovoljno sam sujetan da zaključim kako (kao većina mladića) šutnja fine gospe znači pristanak, pa Vam tako i dalje pišem...
Ali, kako bih bio što je moguće neviniji u ovoj poslanici, kazat ću Vam novosti. Tisuću ste me puta pitali za novosti, čim biste progovorili jednu riječ sa mnom; što bi neki protumačili kao da od mene ne očekujete nikakva odgovora; i uistinu to nije znak da su dvoje ljubavnika zajedno kada mogu biti toliko drski da se raspituju o tome što ima nova u svijetu. Sve što želim ovime reći jest da, ili Vi ili ja, ne možemo biti zaljubljeni jedno u drugo: ostavljam Vama da pogodite koje je od nas dvoje to glupo i nerazborito stvorenje, toliko slijepo za izvrsnost i dražest onog drugog.

Gospi Mary Worthy Montagu, lipanj 1717.
Gospo,
Ako živjeti u pamćenju drugih ljudi ima išta poželjno u sebi, onda je to ono što posjedujete što se mene tiče u najuzvišenijem smislu tih riječi.
Nema dana a da se Vaš lik ne pojavi pred mojim očima; razgovori s Vama vraćaju mi se u misli, a svaki prizor, mjesto ili prigoda kada sam uživao u njima toliko su živopisno oslikani koliko je mašta kadra jednako toplo i nježno prikazati ih.
Kažete mi da ugoda bivanja što bliže suncu ima blagotvoran učinak za Vaše zdravlje i dušu. Moju ste ljubav okrenuli toliko daleko prema istoku da bih gotovo mogao postati jedan od obožavatelja sunca: jer mnim da sunce ima više razloga ponositi se time što Vam krijepi dušu, nego što potiče rast biljaka i pomaže dozrijevanju minerala u tlu.
Moje je mišljenje da bi razuman čovjek mogao drage volje putovati petnaest ili dvadeset tisuća kilometara samo da upozna Vašu ćud i Vaš um u svoj punini njihova savršenstva. Što ne bismo mogli očekivati od stvorenja koje je prešlo najsavršeniji dio ovoga svijeta i koje se svakoga dana usavršava pod suncem drugoga svijeta.
Ako već sada ne pišete i izgovarate najugodnije stvari koje se daju zamisliti, morate se pomiriti s time da ste dijelom iste klevete s ostatkom Istoka i da se dade zaključiti kako ste se prepustili krajnjoj mekušnosti, lijenosti i raskalašenosti života...
Za Boga miloga, gospo, pišite mi što češće uzmognete; sve u nadi da ne postoji muškarac što diše vjernije niti uznemirenije razmišlja o Vama. Kažite mi da ste dobro, kažite mi da je Vaš sinčić dobro, kažite mi da je čak i Vaš vlastiti pas (ako imate psa) dobro. Nemojte mi prešutjeti ništa što Vam čini ugodu, jer što god to bilo, priuštit će mi zadovoljstvo veće no što mi ga išta drugo može pričiniti. Zauvijek Vaš.

Gospi Mary Worthy Montagu,
nakon njezina povratka u Englesku, 1719.
Ja ili sam mrtav ili ste Vi u Yorkshireu, jer se odmah bolje osjećam otkad ste Vi u gradu. Bolovao sam od trenutka kada sam Vas posljednji put vidio, i sada mi je cijelo lice natečeno, i veoma ružno izgledam; ništa mi neće toliko goditi koliko prizor mile gospe Mary; svratite li u ove krajeve, dopustite da Vas posjetim, jer Vas uistinu ljubim.

David Hume
1711. – 1776.
David Hume bio je filozof, gospodarstvenik i povjesničar; među njegovim slavnim djelima nalaze se Traktat o ljudskoj prirodi (A Treatise of Human Nature) i Istraga u svezi s ljudskim razumijevanjem (An Enquiry Concerning Human Understanding). Živio je uzornim životom znanstvenika sve do 1763. godine, kada je prvi put posjetio Pariz, i ondje ostao živjeti više od dvije godine. Čini se da je tijekom boravka u Parizu proživio svojevrsnu krizu srednjih godina; proslavljen u salonima velikih pariških dama, najviše se zaljubio u izvjesnu Madame de Boufflers, koja je već tada bila ljubavnica kneza de Contija. Ali ta je gospa u takvim očijukanjima bila daleko iskusnija od filozofa, tako da je zatelebani Hume bivao sve zbunjeniji i zbunjeniji. Kada joj je umro suprug, postalo je jasno da se ona nadala udati za kneza, a Hume se, naposljetku, našao u prilično nezadovoljavajućoj ulozi osobe pouzdanika i te gospe i toga kneza.

Madame de Boufflers, 3. travnja 1766.
Jednostavno nisam kadar, mila gospo, iskazati težinu koja me tišti što moram podnositi razdvojenost od Vas, i neprestanu potrebu koju osjećam za Vašim društvom. Već odavno sam se priviknuo na to da o Vama razmišljam kao o prijateljici od koje ne bih trebao biti razdvojen duže vrijeme; i samom sam sebi laskao da smo suđeni da proživimo naše živote zajedno u prisnosti i srdačnosti. Dob i prirodna jednakost naravi dovele su moje srce u opasnost da postanem odveć ravnodušan spram svega, no ono je oživjelo očarano razgovorom s Vama i živahnošću Vaše ćudi. Vaš um, uzburkan i nesretnim okolnostima u Vašoj situaciji i Vašom prirodnom sklonošću, mogao bi otpočinuti u smirenijoj simpatiji koju ste mogli pronaći uz mene.
Ali, gle! Tri su mjeseca protekla otkad sam Vas napustio i nemoguće mi je odrediti vrijeme kada se mogu nadati ponovnom susretu s Vama. I dalje se vraćam svojoj želji, da bar nisam nikada napustio Pariz, i da sam se bar držao podalje od svih drugih obveza, gajeći Vaše prijateljstvo i uživajući u Vašem društvu. Vaše ljubazne riječi pojačavaju to moje kajanje do krajnosti; pogotovo ondje gdje spominjete rane koje, iako zacijeljene mladom kožom, još uvijek gnoje duboko u mesu.
Oh! Moja mila prijateljice, užasavam se pomisli kako će još mnogo vremena proteći prije nego postignete svoj spokoj, u nevolji kojoj teško je lijeka naći i kojoj prirodna plemenitost Vaše ćudi, umjesto da Vas stavlja iznad nje, čini da je još snažnije proživljavate. Mogao bih samo željeti da Vam mogu pružiti privremenu utjehu, a kakvu nazočnost prijatelja ne može a da ne priušti... Ljubim Vaše ruke sa svom mogućom odanošću.

Laurence Sterne
1713. – 1768.
Remek–djelo Laurencea Sternea bio je Tristram Shandy ili, ispravnije, Život i svjetonazori Tristram a Shandyja, džentlmena, objavljeno u devet svezaka između 1759. i 1767. Roman je postigao uspjeh čim je izašao iz tiska, a Sterne se proslavio i u domovini i u Europi. Škakljiva domišljatost i satiričnost Tristrama Shandyja zgranule su neke čitatelje kojima se djelo učinilo u suprotnosti s piščevim zanimanjem; Sterne je bio svećenik i objavio je nekoliko svezaka propovijedi. Njegova paradoksalna ćud – razvratni moralist i skeptični kršćanin – oslikana je ovdje njegovim drugim pismom, gospi Percy, u kojem se silno trudi isplanirati tajni susret, istovremeno hineći da sve prepušta u ruke bogovima.
Za Sterneov se brak općenito u javnosti znalo da je nesretan; njegovu suprugu Elizabeth Lumley njezin je vlastiti rođak opisao kao “ženu velikog poštenja i brojnih vrlina, ali i poštenje i vrline strše s nje poput bodlja na zlovoljnom dikobrazu”. Imao je brojne ljubavnice, a najdulju je ljubavnu vezu imao s Catherinom Four mantel, proslavljenom pjevačicom.
* * *

Catherini Fourmantel, 8. svibnja 1760.
Draga moja Kitty,
Stigao sam ovamo živ i zdrav, osim što na srcu nosim veliku rupu, a koju može načiniti samo mila i očaravajuća djevojka poput Vas. Dopustite mi, moja mila, premila djevojko! da Vas uvjerim u najiskrenije prijateljstvo koje gajim prema Vama, a kakvo do sada nijedan muškarac nije gajio ni prema jednoj ženi. Gdje god bio, moje srce ostaje toplo prema Vama i takvo će ostati sve do dana kada će se ohladiti zauvijek.
Zahvaljujem na ljubaznom dokazu što mi ga dadoste kako biste mi potvrdili svoju ljubav i svoju žudnju kako biste mome srcu olakšali patnju, zapovjedivši samoj sebi da uskratite sebe znate već komu: i dok ja jesam [sic] tako jadan što sam razdvojen od svoje drage, predrage Kitty, dušu bi mi probila poput bodeža pomisao da bi si takav jedan momak uzeo slobodu prići Vam. Stoga primam ovaj dokaz Vaše ljubavi i dobrih načela s najvećom zahvalnošću i u njemu vidim toliko vjere i pouzdanja kao da Vas sada držim pod ruku — tako mi Boga, volio bih da Vas sada upravo tako držim pod ruku! Sjedim usamljen i sam u svojoj ložnici (deset je sati uvečer, nakon predstave) i platio bih jednu gvineju da Vas samo mogu primiti za ruku. Neprestano svoju dušu odašiljem k Vama da vidi čime se bavite — volio bih da mogu poslati svoje tijelo zajedno s dušom.
Adieu! mila i ljupka djevojko, i vjerujte mi da ostajem Vaš najvjerniji prijatelj i najprivrženiji obožavatelj. Idem večeras u Oratorio. Adieu! Adieu!
P. S. Sluga pokoran Vašoj mami.
Otpišite mi na Pall Mal, druga kuća od Ulice sv. Albana.

Gospi Percy
Poslano iz kavane Mount, utorak, 3 sata
Postoji neobičan mehanički učinak koji stvara pisanje ljubavnoga pisma na kamenomet od gospe koja ispunjava srce i dušu jednog inamoratosa. Iz tog sam razloga (ali uglavnom zato što ću ručati u susjedstvu) ja, Tristram Shandy, napustio svoje obitavalište i došao u kavanu, mjesto najbliže domu moje drage gospe koje sam mogao pronaći, i gdje sam zatražio list pozlaćena papira kako bih iskušao istinu ovog članka moje vjere — što se toga tiče —
O, moja premda gospo, kakvu ste krpu stvorili od moje duše! — Mnim, usput budi rečeno, ovo je malčice pretjerano prisan uvod za jednu tako neprisnu situaciju u kakvoj se ja nalazim s Vama — pritom, nebo mi je svjedok, držite me na udaljenosti i očajavam želeći Vam se približiti makar palac bliže, sa svim stubama i zavijutcima koji mi padaju na pamet, i preporučiti Vam se. Ne bi li bilo koji razborit muškarac odjurio u suprotnom smjeru od Vas, koliko ga noge nose, nego ovako bezrazložno, glupavo i tvrdoglavo izlagao sebe iznova i iznova, gdje mu srce i razum kažu da će jamačno na koncu ispasti gubitnikom, ako ne doživi i potpuni slom.
Zašto biste mi rekli da bi Vam bilo drago vidjeti me? Zar Vam pričinjava užitak da me činite još nesretnijim, ili Vam je tako pobjeda slađa, što ste svojim očima i usnama jednog muškarca izvrnuli u ludu, a kome se ostatak grada klanja kao umniku?
Ja jesam luda, najslabija, najpovodljivija, najnježnija luda čiju je slabost neka žena iskušala, i najnesigurnija u svojim namjerama i odlukama da oporavi svoj zdrav razum.
Niti sat vremena ranije padoh na koljena i zakleh se da Vam nikada neću prići, i nakon što izmolih Očenaš u ime te zakletve, da me ne dovede u napast, izletjeh van poput kakva kršćanskog junaka, spreman uhvatiti se na bojištu u koštac sa cijelim svijetom, ljudima i samim Nečastivim; i ne sumnjajući da ću ih sve zgaziti i pobjedonosno stajati nad njima.
A sada sam, eto, tu, tako blizu Vama, na grozan kamenomet od Vaše kuće, osjećam kako sam uvučen u vrtlog koji mi je zavrtio mozgom, i iako sam bio kupio ulaznicu za ložu koja će me dovesti u milost gospođice ..., ipak veoma dobro znadoh da to bijaše rečenica usmjerena meni kako bih znao da će gospa ... biti sama u sedam, i da me podnosi cijelu večer, ona bi nepogrješivo vidjela da je istina sve što joj bijah rekao.
Objedujem kod g. C...ra u ulici Wigmore, u susjedstvu, gdje ću boraviti do sedam sati, nadajući se da me kanite staviti na kušnju. Ako mi ne pošaljete nikakvu poruku do toga časa, zaključit ću da imate pametnija posla te unajmiti neku jadnu ragu i snuždeno otkasati na predstavu. Prokleta bila riječ, ne znadem ništa doli žalosti, osim da Vas ljubim (možda glupo, ali) najiskrenije Vaš,
L. Sterne

Denis Diderot
1713. – 1784.
Denis Diderot, filozof, romanopisac i svestrani veleumnik, rođen je u gradu Langresu u istočnoj Francuskoj. Po završetku studija odustao je od svoje izvorne nakane da uči za svećenika i umjesto toga posvetio se studiju prava. Isti je studij napustio 1734. i svijetu objavio svoj naum da postane piscem, nakon čega se njegova obitelj otuđila od njega. Daljnje otuđenje uslijedilo je nakon vjenčanja s Antoinette Champion, pobožnom rimokatolkinjom, koju je njegova obitelj smatrala društveno inferiornom, slabo obrazovanom i prestarom (bila je četiri godine starija od njega). I tako, njihov brak nije bio sretan te je Diderot 1755. sa Sophijom Volland započeo ljubavnu vezu koja je trajala sve do njezine smrti.
Kako često biva slučaj s velikanima, Diderot je uvijek oskudijevao u novcu. Gotovo dvadeset i pet godina radio je na jednoj od prvih enciklopedija, projektu koji je francuska vlast smatrala opasnim i buntovničkim, tako da je neprestano zlostavljala Diderota dok je radio na njemu. Na kraju je ruska kraljica Katarina Velika, saznavši za njegove novčane poteškoće, ponudila da će otkupiti njegovu knjižnicu; potom mu je kazala da će knjižnica ostati u Parizu, a da će njemu isplaćivati naknadu kao čuvaru knjižnice. Nakon njegove smrti knjižnica je prevezena u St. Petersburg, gdje je danas dijelom zbirke Ruske nacionalne knjižnice.
* * *

Sophiji Volland, srpanj 1759.
Ne mogu otići s ovoga mjesta a da Vam ne kažem nekoliko riječi. Dakle, ljubimice moja, mnogo očekujete od mene. Vaša sreća, čak i Vaš život, ovise, velite, o mojoj vječnoj ljubavi prema Vama!
Ne bojte se, moja mila Sophie, ona će trajati, i Vi ćete živjeti, i biti sretni. Nikada u životu nisam počinio neko zlodjelo, niti ga kanim počiniti. Ja sam u cijelosti Vaš — Vi ste mi sve na svijetu; ići ćemo ruku pod ruku kroza sve nevolje koje nam sudba zlurado baci na put; Vi ćete blažiti moje jade, ja ću Vas tješiti u Vašima. Kad bih Vas barem uvijek mogao vidjeti onakvom kakva ste bili u posljednje vrijeme! Što se mene tiče, morate priznati da sam isti onakav kakav sam bio i prvoga dana kada ste me ugledali.
Zasluge za to nisu isključivo moje; da budem iskren prema samome sebi, to Vam moram priznati. Učinak je vrlina takav da se iz dana u dan one sve življe osjećaju. Budite uvjereni u moju privrženost Vašim vrlinama i u to da ih veoma cijenim. Nikada strast nije bila opravdanija razumom nego u mene. Nije li istina, moja mila Sophie, da ste vrlo dragi? Proučite samu sebe — pogledajte samo kako ste vrijedni toga da budete ljubljeni, i znajte da Vas silno ljubim. To je nepromjenljivo stanje mojih osjećaja.
Laka Vam noć, moja mila Sophie. Najsretniji sam čovjek na svijetu znajući da me ljubi najbolja od svih žena.

Sophiji Volland, Au Grandval, listopada 1759.
Vi dobro ste! Vi mislite na mene! Vi me ljubite. Vi ćete me uvijek voljeti. Vjerujem u Vas: sada sam sretan. Ponovno sam živ. Mogu govoriti, raditi, svirati, hodati — mogu činiti što god Vas volja. Vjerojatno sam sebe učinio veoma nesnosnim u posljednja dva ili tri dana. Ne, ljubavi moja! Sama me Vaša nazočnost ne bi me toliko usrećila koliko me usrećilo Vaše prvo pismo.
S koliko nestrpljenja sam ga iščekivao! Siguran sam da su mi ruke podrhtavale dok sam ga otvarao. Moje se lice promijenilo; moj se glas izmijenio; i ako nije glup, čovjek koji mi je ga je predao u ruke jamačno bi rekao: “Taj čovjek prima vijesti od svoga oca ili majke, ili nekoga koga voli.” Upravo u tom trenutku kanio sam Vam poslati pismo u kojem iskazujem svoju silnu uznemirenost. Dok se Vi zabavljate, zaboravljate koliko moje srce pati...
Adieu, moja najdraža ljubavi. Moji su osjećaji spram Vas nepokolebljivi i iskreni. Ja ljubio bih Vas i više no što Vas ljubim, kada bih samo znao kako.

Henry Frederick, vojvoda od Cumberlanda
1745. – 1790.
Henry Frederick bio je brat Georgeu III. Njegova veza s Henriettom Vernon, udanom za lorda Grosvenora, izazvala je silan skandal; ljubavnici nisu bili diskretni pa je tako vojvoda proganjao gospođu Grosvenor gore–dolje zemljom prerušen prvo u “Velšanina” (što god to trebalo značiti), a potom u “zemljoradnika”. Lord Grosvenor pokrenuo je tužbu zbog “zločinačke urote” (preljuba) protiv vojvode, a porota, kojoj su pročitana neka od ljubavničkih pisama, dosudila mu je novčanu odštetu u iznosu od 10000 funta. Pisma su bila ukradena, objavljena i izazvala senzaciju diljem Londona. Kako ovo pismo dokazuje, vojvodina je gorljivost bila silna, iako pomalo nemušta.
* * *

Gospi Grosvenor
Moj mili anđelčiću,
Svoje posljednje pismo Vama napisao sam jučer u jedanaest sati dok smo plovili ručao sam u dva sata a poslijepodne sam slušao glazbu imam vlastitog slugu na brodu koji svira... i tako sam otišao leći oko 10 — potom sam se molio za Vas moja najdraža ljubavi ljubio Vašu najdražu kosicu i legao i sanjao o Vama i imao Vas na tom dražesnom dvosjediću deset tisuća puta u svojem naručju ljubeći Vas i govoreći Vam koliko Vas ljubim i obožavam i činilo se kao da Vam je drago ali avaj kada sam se probudio ustanovio sam da je to tek zabluda da sam sam samcat na pučini mora... Jamačno Vam pripovjedanje o dužnostima ovih dana ne može predstavljati užitak ljubavi moja ali to je upravo ono čime sam se bavio a kako sam Vam obećao da ću Vas obavještavati o svojem kretanju i mislima ispunio sam sada svoje obećanje danas i uvijek ću to činiti do zadnjeg pisma koje dobijete od mene.
Kada se vratim k Vama tog trena O ljubavi moja lud i sretan sav izvan sebe da Vam kažem koliko Vas ljubim i kako sam mislio na Vas od onog časa kada smo se rastali... Nadam se da ste dobroga zdravlja jamačno Vam ne moram niti reći kako u mojim mislima nema mjesta ni za što i ni za koga osim Vaše dražesti i čeznem za trenutkom kada ću Vam se vratiti cijelo ću vrijeme paziti na sebe jer Vi žudite moja mila mala prijateljice molite li se anđelčiću srca moga čuvate li se za svoga odanog slugu koji živi samo da bi Vas mogao ljubiti obožavati Vas, i blagosloviti trenutak kada ste postali toliko velikodušni da mu to priznate nadam se draga moja ne samo da ću se usuditi to izgovoriti da nikada nećete imati razloga kajati se zbog toga...
Doista moj mili anđele ne moram Vam reći da ste i predobro pročitali razlog koji me nagnao da učinim tako što morao sam Vam pisati jer Bog mi je svjedok da nisam pisao nikome drugome niti ću pisati ikome osim kralju Bog Vas blagoslovio Vi najprijaznije i najdraže stvorenjce na svijetu...
Bog Vas blagoslovio dok ponovno ne budem imao priliku poslati Vam pismo, pisat ću Vam jedno pismo dnevno koliko me god dugo ne bude pokraj Vas i dok Vam nedostajem sva će doći u petak 16. lipnja Bog Vas blagoslovio neću Vas nikako zaboraviti Bog mi je svjedok da ste mi to već rekli ranije imam Vaše srce i ono leži na toplom u mojim grudima nadam se da Vam je moje srce jednako lagano Vi radosti života moga adieu.

Wolfgang Amadeus Mozart
1756. – 1791.
Wolfgang Amadeus Mozart bio je jedan od najdarovitijih, najplodonosnijih i najutjecajnijih skladatelja koji je ikada živio. Rođen je u Salzburgu, a svirati i skladati počeo je u petoj godini. Velik dio djetinjstva proveo je sa svojom obitelji na proputovanju po europskim dvorovima, zadivljujući slušateljstvo svojom preuranjenom zrelošću.
Za jednog skladatelja njegove širine i briljantnosti mogućnosti u Salzburgu bile su ograničene, pa je tako na jednom od kasnijih putovanja po Europi, u Mannheimu u Njemačkoj, Mozart upoznao pjevačicu Aloysiju Weber i zaljubio se u nju. Razdvojili su se kada se on vratio kući, a kada su se ponovno sreli nakon dvije godine, Aloysiju on više nije zanimao, a prema nekim pričama, ona ga čak nije ni prepoznala.
Nekoliko godina poslije, u Beču, Mozart se opet susreo s obitelji Weber. Aloysia se udala za nekog glumca, pa je tako Mozart svoju pozornost usmjerio prema njezinoj mlađoj sestri, Constanze, kojom se oženio 1782. godine. Imali su šestero djece, od kojih je samo dvoje preživjelo najranije djetinjstvo.
Mozartovo imovno stanje poboljšavalo se i pogoršavalo ovisno o modi i o tome je li bio raspoložen za skladanje glazbe koja bi se mogla svidjeti njegovim potencijalnim pokroviteljima. Oboje su bili nedvojbeno ekstravagantni, no neizbježno, budući su naraštaji pokušali za njihove vječne novčane poteškoće okriviti Constanze. Pisma koja su si međusobno pisali, međutim, pokazuju da je njihov brak bio sretan, i kao da su oboje dijelili djetinjast smisao za humor (Mozartove pošalice gotovo su bile opsesivno skatološke). Constanze je Mozarta pratila na mnogima od njegovih brojnih putovanja po inozemstvu, i nakon njegove tragične, preuranjene smrti silno se trudila da sačuva njegovu ostavštinu i poboljša njegov ugled.
* * *

Constanzi, odaslano iz Dresdena, 16. travnja 1789.
Draga ženice, imam nekoliko zahtjeva. Preklinjem te
(1) da ne budeš melankolična,
(2) da se brineš za svoje zdravlje i da se čuvaš proljetnih povjetaraca,
(3) da ne izlaziš sama u šetnju — a najviše bih volio da uopće ne izlaziš u šetnju,
(4) da budeš posvema uvjerena u moju ljubav. Dosad nisam napisao nijedno jedino pismo upućeno tebi a da pred sobom nisam imao tvoju dragu sliku.
(5) Preklinjem te da u svojem ponašanju ne paziš samo na svoju i moju čast nego i da paziš na svoj izgled. Molim te, ne ljuti se na mene što to tražim od tebe. Morala bi me zbog toga voljeti još više, jer tako više cijenim našu čast.
(6)i i na kraju te preklinjem da mi u svojim pismima spominješ više pojedinosti. Veoma bih volio znati je li nas naš šogor Hofer došao posjetiti dan nakon moga odlaska na put? Dolazi li on vrlo često, kako mi je bio obećao da će činiti? Obilaze li te Langeovi? Kako napreduje portret? Kakvim životom živiš? Sve me to, prirodno, silno zanima.
W A. Mozart

Constanzi, odaslano iz Beča, 6. lipnja 1791.
Ovoga sam trena primio tvoje drago pismo i oduševljen sam što čujem da si dobra zdravlja i dobro raspoložena. Madame Leutgeb oprala je moju kapu za spavanje i kravatu, ali volio bih da ih ti vidiš! Mili Bože! Cijelo sam joj vrijeme govorio: “Dajte da Vam pokažem kako to ona (moja žena) radi!” — Ali uzalud. Presretan sam što imaš dobar tek — ali tko god puno ždere, taj puno i sere — ne, hoću reći, puno hoda. Ali ne bi mi se svidjelo da odlaziš u duge šetnje bez mene. Molim te da moj savjet slijediš pomno, jer ga dajem od srca. Adieu – ljubavi moja – moja jedina. Uhvati ih u zraku — tih 2999 i pol poljupčića od mene koji lebde uokolo, iščekujući da ih netko zgrabi. Slušaj, želim ti nešto šapnuti na uho — a ti šapni meni – a sada otvaramo i zatvaramo usta – opet — i opet i opet — i napokon kažemo: “Sve je to o Plumpiju — Strumpiju —” Dakle, misli što god hoćeš — zato je to tako zgodno. Adieu. Šaljem ti tisuću nježnih poljubaca. Zauvijek tvoj Mozart

Lord Nelson
1758. – 1805
Legendarna ljubavna veza između lorda Nelsona i velike ljepotice Emme Hamilton začeta je u Napulju 1798. godine, gdje je Emma živjela sa svojim suprugom, sir Williamom Hamiltonom, diplomatom koji je od nje bio stariji više od trideset godina. Sve do udaje, Emma je jedva bila preživljavala zarađujući za život kao glumica i model slikarima te imajući mutnu karijeru u londonskom demi–mondeu. Do sir Williama došla je tako što ju je, poput paketa, u njegove ruke predao njegov nećak, kojem je ona bila dosadila i koji se morao oženiti bogatom nasljednicom, a ne sirotom kurtizanom. Sir William je naposljetku doista zgranuo sve i svakoga oženivši se Emmom, koju je, čini se, iskreno i duboko cijenio.
Sir William je, čini se, također prilično veselo tolerirao i vezu svoje supruge s mornaričkim junakom, i njih je troje živjelo u ménage–à–trois nakon Hamiltonova povratka u London 1800. godine. Pred kraj 1801. godine Emma je Nelsonu rodila kćer Horatiju.
Sir William umro je 1803. godine, a Nelson 1805. u bitci kod Trafalgara. Njegovo posljednje pismo Emmi, drugo koje slijedi, pronađeno je na njegovu pisaćem stolu na brodu Njezina Veličanstva Victoryju; na njemu je gospa Hamilton napisala, “O bijedna sirotice Emmo! O slavni i sretni Nelsone!”
Usprkos tome što joj je Nelson oporučno ostavio imetak i usprkos molbama britanskoj vladi da se pobrine za nju ako on pogine na bojnom polju, Emma je 1813. uhićena i poslana u dužnički zatvor. Pobjegla je iz zatvora 1814. i s kćeri Horatijom prebjegla u Calais, gdje je sljedeće godina umrla u bijedi, vjerojatno od ciroze jetre.
* * *

Gospi Hamlton
Moja najdraža Emmo,
Sva Vaša pisma, moja draga pisma, toliko su zabavna i jasno kazuju što želite tako da mi pričinjaju ili najveći užitak ili najveću bol. Čitajući Vaša pisma, osjećam se gotovo kao da sam s Vama.
Jedina mi je želja, moja najdraža Emmo, da ćete uvijek vjerovati da je Nelson samo Vaš; Nelsonova alfa i omega jest Emma! Ne mogu to promijeniti — moja sklonost i ljubav veća je od ovoga svijeta! I ništa je, osim Vas, ne može uzdrmati; a sebi ni na trenutak neću dopustiti čak ni da pomislim da je takvo što uopće moguće.
Ja ćutim da ste Vi istinska prijateljica moje duše, i da ste mi draži od gologa života, i da ja isto značim i Vama. Ali ne bih da Vam blizu dođu zdravice, čak ni čašice razgovora. No ako ovako nastavim dalje, ukazivalo bi to na manjak pouzdanja koji bi mogao naškoditi Vašoj časti.
Radujem se što ste imali tako ugodno putovanje u Norfolk, i nadam se da ću Vas onamo jednoga dana povesti zakonski povezaniji s Vama nego što sam to danas svojom ljubavlju i sklonošću...

Gospi Hamilton
Victory, 19. listopada 1805, podne; Cadiz, JJI 48 nautičkih milja
Moja najdraža ljubljena Emmo i dragi prijatelji moje duše, primili smo dojavu da neprijateljska združena flota napušta luku.
Vjetar je veoma slab, tako da se ne nadam vidjeti neprijatelja nego tek sutradan. Daj Bože svih bitaka da okrunim svoje napore uspjehom! U svakom slučaju, pobrinut ću se da moje ime ostane zauvijek najmilije Vama i Horatiji, jer obje vas ljubim koliko i svoj vlastiti život; a kako će moj posljednji dopis prije bitke biti upućen vama, tako se nadam u božju pomoć da dovršim svoje pismo nakon bitke. Neka vas nebo čuva, moli se vaš Nelson i Bronte.
Dvadeseti listopada — ujutro smo bili blizu ušća tjesnaca, ali vjetar nije zapuhao dovoljno snažno prema zapadu da omogući združenim flotama da preplove pličine Trafalgara, ali smo prebrojili najviše četrdeset bojnih brodova, od kojih pretpostavljam da su trideset i četiri naoružana s najmanje po dva palubna topa i šest fregata. Jedna je skupina brodova jutros uočena nedaleko od kadiškog svjetionika, ali vjetar koji puše vrlo je svjež, mislim... da radije vjerujem kako će oni prije noći otploviti u luku.
Neka nam Bog Svemogući dadne pobjedu nad ovim ljudima i omogući nam da postignemo mir.

Robert Burns
1759. – 1796.
Robert Burns bio je pjesnik velika ugleda u vrijeme kada je upoznao gđu Agnes Maclehose na jednoj čajanci u Edinburghu 1787. godine. Agnes (‘Nancy’) je bila udana za Jamesa Maclehosea, odvjetnika iz Glasgowa, ali ga je bila napustila zbog njegova nasilništva i vratila se u Edinburgh. Gotovo odmah ona i Burns započeli su razmjenjivati pisma prepuna strasti, a možda su začeli i pravu pravcatu ljubavnu vezu. Koristili su pseudonime “Sylvander” i “Clarinda” kako bi zaštitili svoj identitet ako njihova pisma dospiju u tuđe ruke.
Burns je bio neizlječiv (ili pak nevjerojatno uspješan) ženskar, odakle i njegov prilično dojmljiv pothvat — sluškinja gđe Maclehose, Jenny Clow, zatrudnjela je s njim u isto vrijeme dok je razmjenjivao vruća pisma s njezinom gazdaricom. Također je održavao vezu s Jean Armour u Ayrshireu, koja mu je 1786. godine bila rodila blizance, i opet bila trudna. Godine 1791. gđa Maclehose i Robert Burns po posljednji su se put rastali, a 1792. ona je otplovila na Jamajku, gdje je tada živio njezin suprug, kako bi se pokušala pomiriti s njim. Njezin je pokušaj propao i ona se vratila u Edinburgh tri mjeseca poslije, gdje je ostala sve do svoje smrti 1841. godine.
* * *

Gđi Agnes Maclehose, utorak uvečer, 15. siječnja 1788.
U to da imate mana, moja Clarindo, nikada nisam dvojio, ali nikada ih nisam uspio pronaći; a subotnja me noć zavila u tamu više no ikada. O, Clarindo! zašto biste mi htjeli raniti dušu, dajući naslutiti da je prošla noć jamačno unizila moje mišljenje o Vama. Istina, bio sam iza kulisa s Vama, ali što vidjeh? Dušu koja sjaji čašću i milostivošću, um oplemenjen veleumnošću, učen i pročišćen školovanjem i razmišljanjem, i uzvišen zavičajnom vjerom, iskren poput nebeskih predjela; srce stvoreno za sva slavna taljenja prijateljstva, ljubavi i sažaljenja. To vidjeh. Vidjeh najplemenitiju besmrtnu dušu od svih koje sam ikada vidio.
Dugo sam čekao, moja draga Clarindo, Vaše pismo; i čudim se što se žalite. Do sada Vas nisam uhvatio da ste u krivu osim u pomisli — da su razgovori koje imate s jednom prijateljicom bolni za Vas, ako svaki, pa i najmanji trač, ne smijete reći nekoj drugoj prijateljici. Čemu tako štetna sumnjičavost prema dragom Bogu, Clarindo, da pomislite kako Prijateljstvo i Ljubav, na svetim, nepovredivim načelima Istine, Časti i Vjere, može biti išta drugo doli predmet njegova božanskog odobravanja? Spomenuo sam, u nekoj od svojih prethodnih črčkarija, sljedeću subotnju večer. Dopustite mi da budem Vaš kavalir te večeri. Oh, anđele moj, kako skoro se moramo rastati! I kada ćemo se ponovno sresti? Na to prestrašno razdoblje već gledam očima punim suza. Što li sam sve izgubio ne upoznavši Vas ranije!
Bojim se, bojim se da je moje poznanstvo s Vama prekratko a da bih bio u stanju ostaviti na Vašem srcu trag onoliko dubok koliko bih sam htio.
Sylvander

Johann Christoph Friedrich von Schiller
1759. – 1805.
Schiller je bio njemački pjesnik, dramatičar, povjesničar i prevoditelj. Charlotte von Lengefeld upoznao je 1785. godine, u društvu njezine sestre Karoline. Nakon višegodišnjeg dopisivanja Schiller se oženio Charlottom u veljači 1790. godine. U nadnevku ovoga pisma stoji kolovoz 1789. godine, poslano je sedam mjeseci prije vjenčanja; očito je Schiller bio zamolio Karolinu da kaže Charlotti koju dobru riječ o njemu, i on je od nje primio ohrabrujuć odgovor. Schiller i Charlotte imali su četvero djece. Gotovo cijeloga života mučile su ga zdravstvene poteškoće, a Charlotte ga je nadživjela dvadeset godina.
* * *

Charlotti von Lengefeld, 3. kolovoza 1789.
Je li istina, najdraža Lotte? Smijem li se nadati da je Karoline pročitala u tvojoj duši i donijela mi odgovor iz tvoga srca, ono što ti nisam imao odvažnosti priznati? Oh, kako mi je samo teška postala ta tajna, koju skrivam još od onog trenutka kada smo se prvi put susreli! Često, dok smo još uvijek živjeli zajedno, prikupio bih svu svoju hrabrost i prišao bih ti s nakanom da ti je odam — ali ta bi me hrabrost uvijek napuštala. Pomislio bih da otkrivam sebičnost u svojoj želji, strahujući da imam na umu samo svoju vlastitu sreću, i ta bi me pomisao zaustavila. Kada ne bih mogao postati ono što si ti bila meni, tada bi te moja patnja uznemirila, a ja bih svojim priznanjem bio uništio najljepši sklad našeg prijateljstva. A također bih bio izgubio ono što sam imao, tvoje iskreno i sestrinsko prijateljstvo. A opet, dođu trenutci, kada bi moja nada iznova bujala, kada mi se sreća, koju smo mogli dati jedno drugomu, činila uzvišenijom od svakog, baš svakog obzira, kada sam čak pomišljao da je plemenito žrtvovati sve drugo tomu. Mogla si biti sretna bez mene — ali ne i nesretna zbog mene. To sam živo ćutio u sebi – i na tom sam gajio svoja nadanja.
Mogla si se predati drugome, ali ničija ljubav ne bi mogla biti čišća ni potpunija od moje. Nikome tvoja sreća ne bi mogla biti svetija, kao što je meni bila i zanavijek će biti. Cijelo moje postojanje, sve što u meni živi, baš sve, blago moje, ja posvećujem tebi, a ako pokušam oplemeniti samoga sebe, tako će i biti, kako bih ti postao još vrjednijim, kako bih te učinio još sretnijom. Plemenitost duša je predivna i neuništiva veza prijateljstva i ljubavi. Naše prijateljstvo i ljubav postaju neuništivi i vječni poput osjećaja na kojima smo ih izgradili.
Sada zaboravi na sve što bi moglo obuzdati tvoje srce i dopusti svojim osjećajima da sami govore. Potvrdi mi ono što mi je Karoline bila dopustila da se nadam. Reci da ćeš biti moja i da za moju sreću ne moraš ništa žrtvovati. Oh, uvjeri me u to, za to je dovoljna jedna jedina riječ. Naša su srca već dugo bliska. Pusti neka jedini trun smutnje između nas nestane, i neka ništa, ništa ne remeti slobodno zajedništvo naših duša. Zbogom, najdraža Lotte! Žudim za trenutkom spokoja, da ti oslikam sve osjećaje svoga srca, koji su me, tijekom tog dugog razdoblja koliko mi ta žudnja samuje u srcu, i usrećivali i unesrećivali... Ne oklijevaj protjerati moj nemir zauvijek, ja predajem sve užitke svoga života u tvoje ruke... Zbogom, zlato moje!

Napoleon Bonaparte
1769. – 1821.
Napokon, skromni vojnik s Korzike koji je postao veliki vojskovođa i francuski car, oženio se Josephinom de Beauharnais u ožujku 1796. godine. Ona je bila osiromašena kreolska aristokratkinja iz francuske kolonije Martiniquea s dvoje djece iz prethodnog braka.
Prva tri pisma objavljena ovdje napisana su ubrzo nakon vjenčanja, kada je Napokon bio postao zapovjednik francuskih vojnih jedinica u Italiji; četvrto datira iz Francusko–austrijskog rata 1805. godine. U tim pismima Napokon se baca na koljena kao pokorni molitelj, na milost i nemilost svoje prelijepe supruge srca kamenoga, koja je ponekad čak ustrajavala u tome da je službeno oslovljava s Vi, umjesto s prisnim ti; ima nešto dirljivo i gotovo komično u njegovoj grozničavoj jurnjavi za Josephinom diljem Italije, dok istodobno vodi ratne pohode koji će ga proslaviti. Oboma je postalo jasno poslije u braku da ni jedno ni drugo nisu ostali vjerni, a Josephinina rasipnost bila je stalni uzrok njihova međusobnog trvenja, no čini se, iz ovih ranih pisama, da je Napokon bio veoma zaljubljen u svoju suprugu.
Napokon se od Josephine razveo 1810. godine, kako bi se oženio nadvojvotkinjom Marijom–Luizom Austrijskom te dobio nasljednika i osigurao nastavak carske loze. Josephine je nastavila živjeti u okolici Pariza i ostala u dobrim odnosima s bivšim suprugom sve do svoje smrti 1814.
Nakon poraza od Britanaca, Napokon je protjeran na otok Sv. Helenu 1815. godine, gdje je umro šest godina poslije.
* * *

Josephini u Milanu
Odaslano iz Verone, 13. studenog 1796.
Više te ne volim; naprotiv, prezirem te. Ti si grozna, vrlo šlampava, vrlo glupa, vrlo pepeljugasta. Uopće mi ne pišeš, ne voliš svoga supruga; ti znadeš kakav užitak mu tvoja pisma pričinjaju, a ne udostojiš se napisati mu čak ni šest redaka najbezveznijih žvrljotina.
Što onda radiš povazdan, gospo moja? Kakvi ti to neodloživi poslovi oduzimaju vrijeme koje bi mogla posvetiti pisanju pisma svojem veoma umješnom ljubavniku? Kakva to sklonost guši i odguruje u zapećak ljubav, nježnu i ustrajnu ljubav, koju si mu bila obećala? Tko bi mogao biti taj čudesni, taj novi ljubavnik koji obuzimlje sve tvoje trenutke, zlostavlja te po čitave dane i sprječava te da skrbiš za svoga supruga? Josephine, čuvaj se, jedne lijepe noći provalit ću kroz vrata i ući u tvoju ložnicu.
Uistinu, uznemiren sam, moja dobra amie, što ne dobijam vijesti od tebe; hitro mi napiši četiri lista i reci mi one ugodne riječi koje mi ispunjaju srce osjećajima i užitkom.
Nadam se da ću te uskoro čvrsto zagrliti i obasuti te milijunima vrelih poljubaca kao ispod ekvatora.
Bonaparte

Josephini u Genovi
Odaslano iz Milana, 27. studenoga 1796, u tri sata poslijepodne
Stižem u Milano, hitam u tvoj appartement, ostavio sam sve dužnosti kako bih te vidio, privinuo te čvrsto na svoja prsa... tebe ne bijaše ondje; ti hrliš u gradove u kojima se slavi; ostavljaš me kada stignem, ti više ne mariš za svoga dragog Napoleona. Bio je to tek hir, tvoja ljubav prema njemu; zbog svoje prevrtljivosti ravnodušna si spram njega. Vičan pogibeljima, znam lijek za živome brige i boljke. Zla sreća što me obuzimlje neizmjerna je; imam pravo biti pošteđen toga.
Bit ću ovdje do 9 navečer. Ne daj se smesti; trči za užitcima; sreća samo tebe čeka. Cijeli svijet jedva čeka da ti udovolji, samo je tvoj suprug vrlo, vrlo nesretan. Bonaparte

Josephini, 1796.
Nije protekao dan a da te nisam volio; nije protekla noć a da te nisam grlio; nisam ispio šalicu čaja a da nisam proklinjao ponos i častohleplje što me gone da provodim život odvojen od one koja me nadahnjuje da živim. Usred svojih obveza, bilo da sam na čelu svoje vojske ili provjeravam tabore, moja Josephine stoji sama u mom srcu, opsjeda mi um, ispunjava mi misli. Ako se i udaljavam od tebe brzinom riječne struje Rhone, to je samo zato kako bih te čim prije ponovno vidio. Ako ustajem usred noći i odlazim na posao, to je zato što to može ubrzati dolazak moje slatke ljubljene. Pa ipak me u pismima od 23. i 26. ventoseaii oslovljavaš s Vous (Vi). Vous tebi! Ah! bijednice, kako si mi samo mogla napisati takvo pismo? Kako je to hladno od tebe! Potom, ta četiri dana između dvadeset i trećeg i dvadeset i šestog; što li si radila kada nisi imala vremena pisati svome suprugu?... Ah, ljubavi moja, taj tvoj Vous, ta četiri dana gone me da čeznem za svojom nekadašnjom ravnodušnošću. Jao si ga onome tko je za to odgovoran! Neka on iskusi, kao kaznu i neugodnost, ono što bi mene moja presuda i dokazi (u korist tvog prijatelja) nagnali da iskusim! U paklu nema muka dovoljno velikih! Niti furije imaju dovoljno zmija za to! Vous! Vous! Ah! kako će to izgledati za dva tjedna?... Duša mi je teška; moje srce je sputano okovima i prestravljuju me moje maštarije... Ti me voliš manje, ali ti ćeš preživjeti taj gubitak. Jednoga me dana više nećeš voljeti; barem mi reci; tada ću znati kako sam zaslužio tako zlu kob... Zbogom, suprugo moja: muko, slasti, nado i nadahnuće života moga; koju ljubim, koje se bojim, koja me ispunjava nježnim osjećajima koji me zbližuju s Prirodom, i s nasilnim porivima olujnim poput grmljavine. Ne ištem od tebe nit’ vječnu ljubav, nit’ vjernost, već naprosto... istinu, bezgraničnu iskrenost. Onaj dan kada mi budeš kazala “Volim te manje”, označit će kraj moje ljubavi i zadnji dan moga života. Kada bi moje srce bilo tako prizemno da te može voljeti bez uzvraćanja ljubavi, ja bih ga rastrgao na komadiće. Josephine! Josephine! Sjeti se što sam ti ponekad govorio: Priroda me nadarila muževnom i odlučnom ćudi. A tvoju ćud je izgradila od čipke i lepršave ljetne paučine. Zar si me prestala voljeti? Oprosti mi, ljubavi života moga, moju dušu razdiru suprotstavljene sile.
Moje srce, opsjednuto tobom, puno je strahova koji me ispunjavaju jadom... Mori me što te ne zovem imenom. Čekat ću da to napišeš.
Zbogom! Ah! ako me voliš manje, onda me nikada nisi ni mogla voljeti. U tom slučaju, bit ću istinski žaljenja vrijedan.
Bonaparte
P. S.
Ratovanje se ove godine izmijenilo toliko da je neprepoznatljivo. Izdao sam zapovijedi da se razdijeli meso, kruh i krmivo; moja ratna konjica uskoro će poći u pohod. Moji vojnici iskazuju mi neizrecivo povjerenje; ti si moj jedini izvor jada; ti si jedina radost i jedina muka mog života. Šaljem poljubac tvojoj djeci, koju i ne spominješ. Tako mi Svemogućeg! Da si ih i spomenula, tvoja bi pisma opet bila upola kraća. No tada posjetitelji koji dolaze u deset izjutra ne bi imali zadovoljstvo vidjeti te. Ženo!!!

Josephini u Münchenu, 19. prosinca 1805.
Velika carice, ne primih od tebe nijedno jedino pismo još od tvog odlaska iz Strasbourgs Proputovala si Baden, Stuttgart, München, a da nam nisi napisala ni riječ. To nije nimalo vrijedno divljenja, ni veoma nježno od tebe! Ja sam još uvijek u Brunnu. Rusi su otišli; sklopio sam primirje. Za nekoliko ću dana odlučiti što mi je činiti. Udostoji se s visina svoje uzvišenosti posvetiti malko svojem robiju.
Napoleon

Daniel Webster
1782. – 1852.
Ovo pismo Daniela Webstera, američkoga govornika i državnika (i mučenika peludne groznice), ne odgovara strogo definiciji onoga što smatramo ljubavnim pismom, ali je svakako pismo ispunjeno silnom naklonošću i šarmom te napisano na tako dosjetljiv i dražestan način jednoj mladoj ženi koja je, u njegovoj kući nakon što je ondje bila ugošćena na večeri, bila zaboravila svoj šeširić s mekim obodom oko lica i s vrpcom pod bradom, da nam se učinilo vrijednim uvrštenja u ovu zbirku.
* * *

Josephini Seaton, 4. ožujka 1844. godine Moja draga Josephine,
Bojim se da ste sinoć pokisnuli, jer je počelo kišiti ubrzo nakon što ste zatvorili za sobom vrata našega doma; i ja koristim ovu prigodu povrata Vašeg šeširića, kako bih iskazao svoju nadu da ste jutros zdravi i da se niste prehladili.
Zatražio sam razgovor s Vašim šeširićem: upitao sam ga koliko je blagih pogleda primijetio što su promakli ispod njega; kakve li je slatke riječi čuo uza se; u kakvim je okolnostima u slavljeničkom ozračju bacan u vis; i je li ikada, a ako jest – kada, treperio od drhtavih osjećaja, a koji su navirali odozdo. No Vaš se šeširić pokazao odanim čuvarom tajni, koji mi je odbio odgovoriti na ijedan moj upit. Preostalo mi je jedino to da ga pokušam iznenaditi nečime što će ga natjerati na priznanje, te sam mu nanizao nekoliko različitih imena, jedno za drugim. Doimao se kao da ga većina imena uopće nimalo nije dirala, ali, bjelodano, pri neočekivanom spomenu jednog od njih učinilo mi se kao da su njegove vrpce odlučno zadrhtale!
Na odlasku mu zaželjeh svako dobro uz nadu da nikada neće pokrivati bolnu glavu, i da iz očiju koje štiti od sunčevih zraka neće nikada kapnuti suze žalosnice, već samo radosnice i one prepune ljubavi.
Iskreno tvoj, draga Josephine, uz srdačan pozdrav.
Dani. Webster

Ludwig van Beethoven
1770. – 1827.
Ludwig van Beethoven revolucionarizirao je glazbu i premjestio je iz sfere plemićkoga pokroviteljstva – bio je jedan od prvih skladatelja koji je zarađivao za život vlastitim radom umjesto da živi na račun odabranih imućnih dobrotvora. Njegova ratoborna ćud vidi se u posveti njegove Treće simfonije; izvorno je bila posvećena Napoleonu, koji je bio Beethovenov gotovo paralelan suvremenik i povremeni junak. Ali potom je Napoleon samoga sebe proglasio carem, što je Beethovena toliko ražestilo da je simfoniju posvetio “sjećanju na jednog velikana”.
Beethovenu je život bio prava pokora zahvaljujući uznapredovaloj gluhoći — što je bilo stanje nezamislivo i strašno za skladatelja njegove genijalnosti i koje ga je odvelo na sam rub samoubojstva. Po svemu sudeći, Beethoven je bio teška osoba, izmučen, potišten i goropadan – što nimalo ne čudi znajući u kakvim je okolnostima živio. Nikada se nije ženio, iako se silno zaljubljivao više puta, obično u neku od svojih plemićkih i nedostižnih učenica.
Tri strasna neodaslana ljubavna pisma pronađena su među Beethovenovim spisima nakon njegove smrti, naslovljena na njegovu “Besmrtnu Ljubav”. Na pismima nije bilo naznaka godine, a identitet “Besmrtne Ljubavi” nikada nije bio sa sigurnošću ustanovljen, iako se smatra da je najvjerojatnija kandidatkinja Antonie Brentano (1780.–1869.), Bečanka udana za frankfurtskog trgovca.
* * *

“Besmrtnoj ljubavi”,6. srpnja, jutro
Moj anđele, moje sve, moje jastvo — danas tek nekoliko riječi, a i to pisano olovkom (tvojom) — samo do sutra je moje stanište sigurno. Kakav gnušanja vrijedan gubitak vremena oko toga – čemu taj duboki čemer kada je riječ o nužnosti? Zar naša ljubav može opstati drugačije nego kroz žrtvovanje, kroz to da ne zahtijevamo sve? Možeš li to promijeniti da nisi potpunoma moja, a ja potpunoma tvoj? Oh, Bože, pogledaj u prekrasnu prirodu i skladaj svoj um prema neizbježnomu. Ljubav zahtijeva sve i prilično je u pravu, tako je i meni s tobom, i sa mnom — samo što ti lako zaboravljaš, da ja moram živjeti tebe i za sebe — da smo više združeni, primjećivala bi taj bolni osjećaj onoliko malo koliko bih ja trebao...
...Vjerojatno ćemo se uskoro sresti, još danas ti ne mogu prenijeti svoje primjedbe, koje sam ovih dana zapisivao o svome životu — da su nam srca bliže jedno drugomu, vjerojatno ne bih sve to trebao iznositi. Moja duša je puna, i želi ti ispričati mnoštvo toga — ponekad ustanovim da govor nije vrijedan truda. Razvedri se — ostani moje pravo i jedino blago, moje sve, kao što sam ja tebi. Za ostalo se moraju pobrinuti bozi, da nam pošalju ono što nam treba, i što će nam biti.
Tvoj vjerni
Ludwig

Ponedjeljak uvečer, 6. srpnja
Ti patiš, ti, moje najdraže biće. Tek sada pojmim da pisma moraju biti poslana odmah rano izjutra. Ponedjeljak i četvrtak — jedini dani kada pošta odlazi odavde u K. Ti patiš — oh! Gdje sam ja, tu si i ti, sa mnom, s tobom sam ja, sredit ću da možemo živjeti skupa. Kakav život! Dakle! Bez tebe — progonjen ljudskom ljubaznošću tu i tamo, kojima mislim — željeti zaraditi tek toliko koliko oni zarađuju — skromnost ljudi prema ljudima — to me boli — i kada promatram sebe u vezi sa Svemirom, što sam, i što je on — koga zovu najvećim — pa opet – u tome opet leži bogu nalik čovjek. Plačem pri pomisli da ćeš vjerojatno prve vijesti od mene primiti tek u subotu — kao što ti ljubiš — pa ipak te ja ljubim snažnije — ali nikada se ne skrivaj preda mnom. Laka ti noć — kad ispijem vodu iz čaše, odoh u postelju. Oh, Bože — tako blizu! Tako daleko! Nije li to prava tvorevina nebesa, naša Ljubav — ali i stamena poput nebeske utvrde.

Dobro jutro, 7. srpnja
I dok ležim u postelji, moje misli hrle k tebi, moja Besmrtna Ljubavi, tu i tamo veselo, pa opet tužno, iščekujući od Sudbine, hoće li nas poslušati. Ja mogu samo živjeti s tobom ili ne živjeti uopće bez tebe. Da, odlučio sam odlutati što je dalje moguće, sve dok ne uzmognem poletjeti u tvoj zagrljaj i reći da sam u domu svom s tobom, dok ne uzmognem poslati svoju dušu omotanu tvojom u kraljevstvo duhova — da, žalim, tako mora biti. Preživjet ćeš to stoga što znaš koliko sam ti privržen; nikada nijedna druga neće moći imati moje srce, nikada – nikada! O Bože, zašto netko mora napustiti ono što toliko voli, jer moj život u W–u kakav je sada jest bijedan život. Tvoja me ljubav učinila istodobno najsretnijim i najnesretnijim. U mojoj sadašnjoj dobi trebala bi mi stalnost, životna kolotečina — može li takvo što postojati u našim okolnostima? Anđele, upravo čujem kako pismonoša, kao i svakoga dana, odlazi — i stoga moram svršiti ovo pismo, tako da ga odmah dobiješ. Budi s mirom — ljubi me — danas — jučer.
Kakva žudnja u suzama za tobom — Ti — moj Život — moje Sve — zbogom. Oh, i dalje me ljubi — nikada ne sumnjaj u najvjernije srce

Tvog ljubljenog L.
Zauvijek tvoj.
Zauvijek moja.
Zauvijek svoji.

William Hazlitt
1778. – 1830.
William Hazlitt bio je esejist i kritičar koji je pisao o raznovrsnim temama, od književnosti do boksanja. Njegove su radove ismijavali isti oni nazadnjački kritičari koji su morili pjesnika Johna Keatsa zovući ga “Billom Hazlittom”; izrugivali su mu se kao propalom umjetniku i “proizvođaču” eseja. Njegov je ugled nedvojbeno stradavao kao posljedica toga, ali i kao posljedica njegove nesretne zaljubljenosti.
Hazlitt se bio oženio Sarom Stoddart, kćerkom mornaričkog poručnika, 1808. godine; do 1820. već su bili rastavljeni, a Hazlitt se preselio u unajmljeni stan nedaleko od Chancery Lanea. I u taj mu je stan, ujutro 16. kolovoza, dvadesetjednogodišnja Sarah Walker, gazdaričina kći, donijela doručak. Istoga se trena zaljubio u nju, i u sljedeće tri godine doslovce za njom gubio glavu. Zaključio je da se mora razvesti; ponovni brak nakon razvoda bio je moguć jedino prema škotskom zakonu, tako da je odlučio otputiti se u Škotsku. Čekajući u Edinburghu da njegov brak bude poništen, povremeno bi odjurio u London, jer bi ga razdirala ljubomora pri pomisli da se Sarah Walker zabavlja s jednim drugim podstanarom, po imenu John Tomkins. Sarah, što je Hazlitta silno čudilo (i vjerojatno nikog drugog), izbjegavala ga je. On je svoje vrijeme provodio ili pokušavajući je ponovno pridobiti za sebe ili uhvatiti je u nevjeri, u jednom trenutku plativši jednom svojem poznaniku da uzme sobu u Chancery Laneu i pokuša je zavesti.
Hazlitt je o tom svojem iskustvu napisao knjigu Amoris, i iako je knjigu objavio anonimno, ubrzo se saznalo tko je pisac. Bio je to pravi dar Hazlittovim neprijateljima u tisku — stvar je bila mučno neugodna i u cijeloj priči nije bilo nimalo dostojanstva. I za kraj, kao završno poniženje, Sarah je 1824. Tomkinsu rodila sina, s kojim je živjela sve do njegove smrti 1858. godine; ona sama umrla je dvadeset godina poslije.
* * *

Sari Walker
Korit ćeš me zbog ovoga, i pitati me držim li tako svoje obećanje da ću brinuti o svojim poslovima. Jedna polovica posla bila je misliti na Saru; a uvjeravam te da ni svoj posao nisam zanemario. Redovno pišem deset stranica teksta dnevno, čime zarađujem trideset gvineja tjedno, tako da ti je jasno da se ovim ritmom mogu obogatiti, samo ako nastavim ovako; a i mogao bih kada bi bila uz mene da me ohrabruješ svojim slatkim osmjesima, i dijeliš život sa mnom. Berwick plovi dvaput tjedno i vjetar je dobar. Kada pomislim na tisuće ljupkih nježnosti koje smo razmijenili nas dvoje, ne čudim se snažnoj privrženosti koja me vuče k tebi, ali žalim zbog svog vlastitog manjka snage da ti ugodim. Čujem kako vjetar uzdiše kroz rešetku i cijelo si vrijeme ponavljam dva retka iz tragedije lorda Byrona —
I tako ćeš me uvijek naći kraj sebe,
Na ovom i onom svijetu, ako je to zadnje,
primjenjujući ih na tebe, moja ljubavi, i pitajući se hoću li te ikada više vidjeti. Možda i neću — najmanje nekoliko godina – sve dok i ti i ja ne ostarimo – i kada te svi ostali napuste, ja ću dopuzati do tebe i umrijeti u tvojem naručju.
Jednom si me nagnala da povjerujem da me ne mrzi ona koju ljubim: i zbog tog osjećaja — toliko je bio sladak, iako tek izrugivanje i san — dugujem ti više no što ću ti ikada moći platiti. Mislio sam da su mi suze zauvijek presušile onoga dana kada sam te napustio: ali dok ovo pišem, one ponovno teku. Kada one ne bi tekle, mislim da bi mi se srce rasprsnulo.
Izlazim poslijepodne odavde u šetnju i čujem cvrkut drozdova kako dopire odozdo iz zaštićene doline, iskazujući dobrodošlicu proljeću; ali taj cvrkut ne topi mi srce kako je običavao; jer srce mi je hladno i mrtvo. Kako ti veliš, jednoga će dana biti hladnije. Bože, oprosti mi na ovome što sam upravo napisao; nisam to kanio; ali jednoć si mi bila sve, i ne mogu podnijeti pomisao da sam te zauvijek izgubio, bojim se vlastitom pogrješkom. Je li itko navraćao? Ne šalji nikakva pisma. Volio bih da ti i tvoja majka (ako se složi) odete pogledati g. Keana u “Otelu” i gđicu Stephens u “Ljubavi na selu”, ako hoćete, pisat ću g. T–u – da vam pošalje ulaznice. Je li svraćao g. P? Mislim da mu moram pisati da mi pošalje sliku koju ću ljubiti i s kojom ću razgovarati. Izljubi mi moju najljubljeniju. Ah! ako nikada ne možeš biti moja, dopusti mi barem da budem tvojim ponositim i sretnim robom. H.

Lord Byron
1788. – 1824.
Izraz “bajronovski” uvriježio se kao pridjev posebne vrste romantičnog junaka – blijedog, tamnokosog, upalih obraza, okrutnog, nemarnog, neodoljivog mnogim ženama i stoga izvorom duboke razdražljivosti pristojnijih i pouzdanijih muškaraca koje tako često i tako neobjašnjivo previđamo. Byronovo ponašanje i njegovo pjesništvo sablažnjavali su velik dio Europe toliko da je 1924. godine, stoljeće nakon njegove smrti, peticiju kojom je tražena misa zadušnica za njega u Vestminsterskoj opatiji predstojnik odbio iznijevši svoje mišljenje da je “Byron, djelomice svojim otvoreno razuzdanim životom, a djelomice utjecajem svojih razvratnih stihova, zaslužio svoj međunarodni ugled nemoralnog čovjeka među ljudima koji govore engleskim jezikom”.
Od mnogobrojnih zavrzlama u Byronovu životu, jedna od najzloglasnijih bila je ona s udanom gospom Caroline Lamb; u srpnju 1813. kolale su glasine da se nakon njihove prepirke na jednoj zabavi ona najprije pokušala probosti nožem, a potom razbijenom čašom. Naposljetku, ona se povukla u Irsku, a pismo koje slijedi Byron joj je odaslao onamo. Drugo pismo napisao je grofici Guiccioli, mladoj ženi udanoj za mnogo starijeg muškarca, koju je Byron upoznao u Veneciji 1819. godine. Byron je svoju izjavu napisao na bijelim listovima knjige koju mu je ona bila posudila.
* * *
Gospi Carolini Lamb
Moja najdraža Caroline,
Ako suze, koje si vidjela, a za koje znam da ih nisam sklon prolijevati; ako uzbuđenje s kojim sam se rastao od tebe – uzbuđenje koje si jamačno spoznala tijekom cijele ove živčane veze, a koje nije uzelo maha sve do trenutka kada se približio naš rastanak; ako sve što sam rekao i učinio, a ja sam još uvijek i suviše spreman izreći i učiniti, nije dovoljan dokaz mojih osjećaja, kakvi jesu i kakvi moraju zauvijek biti, prema tebi, moja ljubavi, nemam više drugih dokaza koje ti mogu pružiti.
Bog mi je svjedok da nikada do ovog časa nisam bio svjestan ludila moje drage, najdraže i najljubljenije prijateljice. Nisam kadar izraziti se, ovo nije vrijeme za riječi — ali ponosit ću se, melankolično ću uživati, u patnji koju ti jedva da možeš pojmiti, jer ti me ne poznaješ.
Kanim izaći van teška srca, jer moj izlazak van večeras prekinut će sve apsurdne priče kojima je korijen mogao biti u današnjim događajima. Misliš li i sada da sam hladan, i krut, i samovoljan? Hoće li drugi misliti isto to? A tvoja majka? Majka kojoj doista moramo žrtvovati puno više, kojoj ja moram žrtvovati mnogo više no što će ona ikada znati, ili čak moći zamisliti.
“Obećati da te neću voljeti”? Ah, Caroline, takvo što se više ne da obećati! Ali sva ću popuštanja pripisati odgovarajućem motivu, i nikada neću prestati osjećati sve ono čemu si već svjedočila, i više no što će ikada biti poznato, osim mome vlastitom srcu — i, možda, tvome. Neka ti Bog oprosti, čuva te i blagoslovi odsad pa navijeke, više no ikada. – Tvoj najprivrženiji
Byron
P. S.
Ova su te bockanja nagnala na to, moja najdraža Caroline, i da nije tvoje majke, i ljubaznosti tvojih veza, postoji li išta na nebu ili zemlji što bi me toliko usrećilo koliko da si postala mojom onomad davno? I ne manje sada nego onda, ali više no ikada upravo sada.
Bog mi je svjedok da želim da budeš sretna, i kada te ostavim, ili pak ti, iz osjećaja dužnosti prema svojem suprugu i majci, ostaviš mene, ti ćeš potvrditi istinu koju ti ponovno obećaj em i zaklinjem se, da nijedna druga, riječju i djelom, neće zauzeti mjesto u mom srcu koje jest i bit će posvećeno tebi dok se god ne pretvorim u prah. Znaš da bih se sa zadovoljstvom odrekao svega ovozemaljskog ili onozemaljskog za tebe, a moraju li pritom, dok se suzdržavam od toga, moji motivi biti pogrešno shvaćeni?
Nije me briga tko znade za ovo, niti u kakvu svrhu koristi ovo pismo — pismo je namijenjeno tebi i samo tebi. Bijah i jesam tvoj, svojevoljno i u potpunosti, da te služim, da te cijenim, ljubim i letim s tobom, kada, gdje i kako god sama odlučiš.

Grofici Guicioli, 25. kolovoza 1819.
Moja najdraža Tereso,
Ovu sam knjigu pročitao u tvojem vrtu. Ljubavi moja, nisi bila tamo, jer u protivnom je ne bih bio kadar pročitati. To je tvoja omiljena knjiga, a pisac je jedan od mojih najdražih prijatelja. Nećeš shvatiti ove engleske riječi, ni drugi ih neće razumijeti... a to je razlog zašto ih nisam nažvrljao na talijanskom. Ali ti ćeš prepoznati rukopis onoga tko te strasno ljubio, i pogodit ćeš da je, nad knjigom koja bijaše tvojom, on mogao razmišljati samo o ljubavi.
U toj riječi, lijepoj na svim jezicima, ali najljepšoj na tvojem — amor mio — sadržano je sve moje postojanje za sada i ubuduće. Osjećam da postojim ovdje; i osjećam da ću postojati i ubuduće, s kakvom svrhom, to ćeš odlučiti ti; moja je sudba u tvojim rukama, a ti si žena, sedamnaest ti je godina, i prije dvije godine izišla si iz samostana, volio bih da si ostala ondje, svim svojim srcem ili, u najmanju ruku, da te barem nikada nisam upoznao kao udanu ženu. Ali za sve to je prekasno, ljubim te, i ti ljubiš mene — barem tako tvrdiš, i tako se vladaš, kao da tako jest, a to, na koncu, jest velika utjeha u svakom slučaju.
Ali ja više te nego ljubim i ne mogu te prestati ljubiti. Pomisli koji put na me, kada nas dijele i Alpe i ocean, ali nas nikada neće razdvojiti, osim ako ti to ne poželiš.
Byron

John Keats
1795. – 1821.
Johna Keatsa danas općenito smatraju jednim od najvećih pjesnika na engleskom jeziku, ali tijekom njegova života moćni, agresivni i nazadnjački kritičari onoga doba — isti oni kritičari koji su zlostavljali Williama Hazlitta — odnosili su se prema njemu kao skorojeviću (izučio je za ljekarnika, a otac mu je bio konjušar, što ga je, očito, diskvalificiralo kao pjesnika), i ismijavali njegova djela kao prostačka i pretjerano veseljačka.
Cijelog svog života Keats je oskudijevao u novcu i bio okružen bolešću i smrću — majka, brat i jedan stric podlegli su tuberkulozi prije nego što je on sam obolio od iste bolesti 1820. u dobi od dvadeset i četiri godine. Njegov prijatelj Charles Brown pripovijeda dirljivu priču o tome kako je Keats prvi put ugledao krvavu mrlju na plahti: “Poznajem boju te krvi – to je arterijska krv – ne može me prevariti ta boja – ta kaplja krvi moja je smrtna presuda – moram umrijeti.” Otputovao je u Italiju, nadajući se izlječenju, ali je ondje umro nekoliko mjeseci poslije. Pokopan je u Rimu, a na njegov je zahtjev na nadgrobnom spomeniku uklesan natpis, “Ovdje leži onaj čije je ime bilo ispisano na vodi.”
Ljubav Keatsova života bila je susjeda iz Hampsteada, Fanny Browne, s kojom je bio zaručen. Strast koju je osjećao prema Fanny često je prelazila u ljubomoru, što je pak nakon njezine smrti dovelo do glasina da je ona bila prevrtljiva i površna namiguša, iako za to nema čvrstih dokaza. Činjenice potvrđuju da je tugovala za Keatsom sve do sredine 1820–ih godina, sprijateljivši se s njegovom sestrom, kako je on to od nje bio zahtijevao. Naposljetku se 1833. godine udala za bogatog trgovca po imenu Louis Lindo.
* * *
Fanny Browne, 8. srpnja 1819.
Moja slatka Djevojko,
Tvoje mi je pismo pričinilo veći užitak no što bi mi ga išta drugo na ovome svijetu, osim tebe same, moglo priuštiti; doista, gotovo sam zapanjen što itko koga nema ovdje može imati tako velebnu moć nad mojim čulima i osjećajima. Čak i kada ne razmišljam o tebi, ćutim kako se kupam u tvojoj blagosti i još blažoj ćudi. Pronalazim da me sve moje misli, moji najnesretniji dani i noći nisu uopće izliječili od moje ljubavi prema Ljepoti, već su je učinili toliko snažnom da se sada osjećam bijedno što nisi uza me: zapravo, dišem u tom nujnom strpljenju koje se ne može Životom zvati. Nikada prije nisam znao kakva je ta ljubav kakvu si me nagnala da osjetim; nisam vjerovao u nju; moja Mašta je se bojala, da me ne bi sažgala. Ali ako ćeš me voljeti bez zadrške, iako može biti nešto vatre u tome, taj plam neće biti jači no što ga možemo podnijeti, ako smo ovlaženi i orošeni Užitcima. Spominješ “grozne ljude,” i pitaš me ovisi li o njima hoću li te opet vidjeti. Shvati me, ljubavi moja, kad ti ovo kažem. Moje je srce toliko ispunjeno tobom, da se moram preobraziti u Mudraca kada opazim da bi ti se moglo dogoditi kakvo zlo. Ne bih nikada u tvojim očima htio vidjeti išta drugo doli Užitka, ljubav na tvojim usnama, i Sreću kako te slijedi u stopu. Želio bih te vidjeti okruženu stvarima koje odgovaraju tvojim sklonostima i duhu; tako da naša ljubav može biti slast usred Užitaka, prije negoli izvor briga i uzrujavanja. Ali dvojim veoma, u slučaju najgorega, hoću li biti dovoljno mudroslovan da slijedim svoje vlastite Pouke; kada bih vidio da ti moja odlučnost pričinja bol, ne bih to mogao. Zašto ne smijem zboriti o tvojoj Ljepoti, kada te bez nje ne bih mogao ljub’ti? Ne pada mi na pamet nikakav početak takve ljubavi kakvu gajim prema tebi osim Ljepote. Možda postoji takva ljubav koju, bez ikakve pa i najmanje namjere da joj se izrugujem, visoko štujem i kojoj se mogu diviti kod drugih; ali ona nema tog bogatstva, te rascvjetalosti, te punine, te čarolije ljubavne kakva mome srcu godi. I zato mi dopusti da zborim o tvojoj Ljepoti, iako me dovodi u pogibelj; ako možeš biti toliko okrutna prema meni da drugdje iskušaš njezinu Moć. Kažeš da se bojim da ću pomisliti da me ne ljubiš — kada to kažeš, još me više tišti to što nisam pokraj tebe. Ovdje svoje vještine marno rabim, ne prođe dan a da ne nažvrljam neki prazan stih ili sročim kakvu rimu; i ovdje moram priznati da (jer o tome sada zborim) time te više ljubim jer vjerujem da me voliš zbog samoga mene i ni zbog čega drugog. Upoznao sam žene za koje doista mislim da bi voljele biti udane za Pjesmu i koje bi se predale Romanu. Vidio sam tvoj Komet, i jedino se nadam da je to znak da će jadni Rice ozdraviti, jer ga njegova boljka čini prilično melankoličnim suputnikom. I to više da nadvladam njegove osjećaje i sakrijem ih od sebe, s usiljenom Igrom riječi. Cjelivah tvoj rukopis iznova nadajući se da si mi ugodila ostavivši tračak meda. Što bijaše tvoj san? Ispričaj mi ga i ja ću ti ga protumačiti.
Zauvijek tvoj, ljubavi moja! John Keats

Fanny Browne, 1820.
Najslađa Fanny,
Ponekad se bojiš da te ne ljubim onoliko koliko bi ti htjela? Moja draga Djevojko, ja te volim dovijeka i bez ikakve zadrške. Što sam te bolje poznavao, to sam te više volio. Na svaki način, — čak i moje ljubomore bile su agonije Ljubavi; u najjarosnijem gnjevu koji me ikada spopao, bio bih dao svoj život za tebe. Previše sam te mučio. Ali iz Ljubavi! Što da radim? Ti si uvijek nova. Posljednji od tvojih poljubaca bio je najslađi, posljednji osmijeh najblistaviji, posljednji pokret najskladniji. Kada si jučer prošla pokraj prozora moje kuće, ispunilo me takvo divljenje, kao da te prvi put u životu vidim. Jednom si, upola se požalivši, izjavila da ljubim samo tvoju ljepotu. Zar nema u tebi ničeg drugog što bih mogao voljeti, već samo to? Zar ne vidim kako je srce prirodno opskrbljeno krilima zatočeno u meni? Nikakva zla slutnja nije bila kadra skrenuti ti misli i na trenutak od mene. To bi možda trebao biti i razlog za tugu, kao i za radost — ali ne želim razgovarati o tome. Čak i da me ne ljubiš, ne bih mogao u potpunosti ne biti posvećen tebi: potom ti je jasno koliko su moji osjećaji dublji prema tebi znajući da me ljubiš. Moj Um je najnezadovoljniji i najnemirniji um koji je itko ikada stavio u tijelo premaleno za nj. Nikada nisam osjetio da moj Um počiva na nečemu sasma i nepodijeljeno uživajući — ni na kome osim na tebi. Kada si u sobi, moje misli nikada ne izlijeću kroz prozor; na tebe su uvijek usredotočena sva moja čula. Nemir koji si iskazala oko naše Ljubavi u svojoj posljednjoj poruci predstavlja mi ogromno zadovoljstvo; međutim, više ne smiješ patiti zlostavljana takvim sumnjama; niti ću ikada više povjerovati da možeš imati ikakvu, pa i najsitniju zamjerku protiv mene. Brown je izašao — ali tu je gđa Wylie — kada ona ode, ja ću biti budan za tebe. Pozdravi svoju majku. — S ljubavlju tvoj, J. Keats

Fanny Browne
Moja najmilija Djevojko,
Otišao sam u šetnju jutros s knjigom u ruci, ali kao i obično moje su misli bile zakupljene ničim drugim doli tobom; volio bih da mogu reći povoljno. More me danju i noću. Govore o mojem odlasku u Italiju. Sigurno je samo da se nikada neću oporaviti ako predugo budem razdvojen od tebe; pa ipak, sa svom svojom privrženošću tebi, ne mogu se prisiliti da se uopće uzdam u te.
Prošlo iskustvo povezano s činjenicom duge odvojenosti od tebe dovodi me u agoniju o kojoj ne treba tratiti riječi...
Doslovce sam iznuren do smrti, što izgleda kao moj jedini izlaz. Ne mogu zaboraviti što se zbilo. Što? Ništa bjelosvjetskom čovjeku, ali za me smrtonosno. Riješit ću se toga što više uzmognem. Kada si običavala očijukati s Brownom, kojeg bi odbacila, bi li tvoje srce bilo kadro osjetiti upola snažan udarac kakav je moje osjetilo? Brown je dobar Čovjek — on nije znao da zabija jedan po jedan čavao u moj mrtvački sanduk. Osjećam u svome tijelu učinak svakog od tih sati i iz tog razloga on mi je učinio kojekakve usluge, iako znadem njegovu ljubav i prijateljstvo koje gaji prema meni, iako bih u ovome času bio bez prebijenog novčića da nije njegove pomoći, neću više nikada s njim razmijeniti pogled niti prozboriti jednu riječ sve dok ne budem u dubokoj starosti, ako ju dočekam.
Gnušam se pomisli da je moje srce pretvoreno u loptu za šutanje. Nazvat ćeš to ludilom. Čuo sam te kada si kazala da nije neugodno čekati nekoliko godina, ti se zabavljaš — tvoj um je odlepršao — ti nisi jednu zamisao promišljala onako duboko kako sam to ja činio, a i kako bi? Ti si za mene predmet za kojim se žestoko žudi — uzduh koji udišem u prostoriji u kojoj tebe nema nezdrav je. Ti o meni ne misliš isto – ne – ti možeš čekati — ti imaš tisuću stvari kojima se baviš — ti možeš biti sretna i bez mene. Bilo kakva razbibriga, bilo što što će ti ispuniti dan — dovoljno ti je.
Kako si provela ovaj mjesec? S kim si razmjenjivala osmjehe? Sve ti ovo može izgledati kao da sam divljak. Ti ne osjećaš ono što ja osjećam, ti ne znaš što znači voljeti; možda to jednoga dana spoznaš, još ti nije vrijeme. Upitaj se koliko ti je nesretnih sati Keats prouzročio u Samoći. Što se mene tiče, ja sam bio Mučenikom cijelo vrijeme, i iz toga razloga progovaram; priznanje je iz mene iznuđeno mučenjem. Preklinjem te krvlju onog Krista u kojeg vjeruješ: Ne piši mi ako si ovoga mjeseca učinila išta što bi me boljelo da sam to vidio. Možda si se promijenila — ako nisi — ako se još uvijek ponašaš u plesnim dvoranama i u drugim društvima onako kako sam te vidio da se ponašaš — ne želim živjeti — ako si tako činila, želim da ova noć bude posljednja u mom životu.
Ne mogu živjeti bez tebe, i ne samo bez tebe već i bez krjeposne tebe; čestite tebe. Sunce izlazi i zalazi, dan prolazi, a ti slijediš svoje sklonosti do izvjesne mjere, ti nemaš pojma o količini jada koji me prožima tijekom dana.
Uozbilji se! Ljubav nije igračka — i opet ti velim, ne piši mi ako to ne možeš učiniti kristalno čiste savjesti. Radije bih umro od žudnje za tobom nego — Zauvijek tvoj, J. Keats

Honoré de Balzac
1799. – 1890.
Honoré de Balzac rođen je u Toursu. Nakon studija prava, odlučio je svoj život posvetiti književnosti i, napola izgladnjeli u jednom pariškom potkrovlju, spajao kraj s krajem pišući senzacionalne romane po narudžbi. Također je sudjelovao u nekoliko loše procijenjenih poslovnih pothvata u tiskarstvu i izdavaštvu. Godine 1831. započeo je pisati veliku seriju povezanih romana koji su postali poznati pod nazivom Ljudska komedija (La Comedie Humaine), u kojima je namjeravao panoramski prikazati francusko društvo. Tim se pothvatom bavio sljedećih dvadeset godina. Balzacov je život bio kaotičan, njegove radne navike čudačke, zdravlje krhko, a novčano stanje grozno – nije bio kadar oduprijeti se uplitanju u kojekakve nepromišljene i mutne novčarske poslove — ali La Comedie Humaine danas se smatra prvim remek–djelom realizma, a Balzac jednim od najutjecajnijih pisaca u povijesti.
Godine 1833. Balzac se počeo dopisivati s groficom Ewelinom Hanskom, koja je bila udana za poljskog zemljoposjednika dvadeset godina starijeg od nje same. Dopisivali su se sedamnaest godina, a nakon smrti njezina supruga 1841. godine zajedno su proputovali Europu uzduž i poprijeko. Na koncu su se vjenčali 15. ožujka 1850. godine; 19. kolovoza iste godine Balzac je umro.
* * *

Grofici Ewlini Hanskoj
Oh! kako bih volio provesti pola dana klečeći podno tvojih stopala, odmarajući glavu u tvojem krilu, snivajući prekrasne snove, tromo i ushićeno ti kazujući svoje misli, ponekad ne govoreći uopće, ali pritiskajući svoje usne o tvoju halju!... O, moja ljubljena Evo, danu svih mojih dana, svjetlosti mojih noći, moja nado, moja obožavana, moja posvema ljubljena, moja jedina dragano, kada ću te moći vidjeti? Je li to samo varka? Jesam li te vidio? Bogovi! kako volim tvoj naglasak, tek malčice tvrd, tvoja usta puna blagosti, puna sladostrašća — dopusti da ti to kažem, moj anđele ljubavi. Radim noć i dan kako bih mogao poći na put i biti s tobom dva tjedna u prosincu. Prijeći ću preko Jurskoga gorja prekrivenog snijegom; ali pritom ću misliti na snježnobijela ramena moje ljubavi, moje najljubljenije. Ah! udisati miris tvoje kose, držati te za ruku, grliti te svojim rukama — odatle crpim svoju hrabrost! Neki od mojih prijatelja zapanjeni su divljačkom snagom volje koju iskazujem u ovom trenutku. Ah! oni ne poznaju moju draganu, onu koja samim svojim likom oduzima boli njezine žalce. Jedan cjelov, moj anđele što kročiš zemljom, jedan polagano kušan cjelov, a potom laka ti noć!

Grofici Ewelini Hanskoj
Odaslano iz Drezdena, 21. listopada 1843.
Odlazim sutra, moje sjedalo je rezervirano, i kanim dovršiti svoje pismo, jer ga sam moram ubaciti u poštanski sandučić; glava mi je poput prazne bundeve, i u stanju sam koje me uznemiruje više no što sam kadar iskazati. Ako sam takav u Parizu, morat ću se vratiti. Nemam osjećaja ni za što, nemam želje za životom, nemam više ni trunka snage, kao da mi nije preostala ni mrva snage volje... Nisam se nasmiješio nijednom otkako smo se rastali...
Adieu, draga zvijezdo, blagoslovljena tisuću puta! Možda će doći trenutak kada ću biti u stanju izreći ti misli koje me more. Danas ti samo mogu reći da te volim isuviše da bih mogao počinuti, jer nakon ovog kolovoza i rujna, osjećam da mogu živjeti samo ako sam blizu tebe, i da je tvoja izočnost za mene smrt...
Adieu! Odnijet ću svoje pismo na poštu. Tisuću nježnosti tvojem djetetu tisuću puta blagoslovljenom; moji prijateljski pozdravi Liretti, a tebi sve ono što nosim u svojem srcu, svojoj duši i svojem umu... Kada bi znala kakvi me osjećaji spopadaju kada ubacujem jedan od ovih paketa u sandučić.
Moja duša leti k tebi s ovim listovima; poput luđaka govorim im tisuće stvari; poput luđaka mislim da oni idu k tebi kako bi ti ih ponovili; nikako ne mogu shvatiti kako će, za jedanaest dana, ti listovi natopljeni mnome biti u tvojim rukama, a zašto ja ostajem ovdje...
Oh, da, draga zvijezdo, daleka i bliska, računaj na mene kao što računaš na sebe samu; ni ja niti moja odanost nećemo te izdati ništa više no što će život izdati tvoje tijelo. Može se vjerovati, draga bratska dušo, ono što se kaže o životu u mojoj dobi; dakle, vjeruj mi da za me nema drugog života doli tvoga. Moj je posao obavljen. Kad bi ti se dogodilo kakvo zlo, zavukao bih se u kakav mračan kut gdje me nitko ne bi vidio i zakopao se ondje, da više nikada nikoga ne vidim; allez ovo nisu prazne riječi. Ako je sreća za ženu da poznaje samu sebe i svoje srce, i puni ga na neophodan način, sigurna da će sjati u umu muškarca kao njegovo svjetlo, sigurna da će biti njegova krv, da će biti svaki otkucaj njegova srca, da će živjeti u njegovim mislima kao sama srž tih misli, i ako je sigurna da će tako biti zauvijek; eh bien, draga vladarke moje duše, ti sebe možeš nazvati sretnicom, sretnicom senza brama, jer ja ću biti tvoj do smrti. Netko se može zasititi ljudskih stvari, ali ne i božanskih, a samo ta riječ može objasniti što ti predstavljaš meni.

Victor Hugo
1802. – 1885.
Gotovo je nemoguće opisati Victora Hugoa a da se ne pribjegne riječi “div”. Živio je u stoljeću najvećih previranja u Francuskoj, Napoleon III prognao ga je iz zemlje na dvadeset godina, i bio je istodobno pjesnik, dramatičar, esejist, romanopisac, slikar i političar. Bio je pristaša monarhije koji je postao socijalist te aristokrat koji je postao zastupnik siromašnih.
Hugo je bio kao rođen za sukobe. Njegov je otac bio bezbožni republikanac i visokopozicionirani časnik u Napoleonovoj vojsci; majka mu je bila katolkinja–rojalistica. Roditelji su mu se rastali dok je još bio dijete, tako da je veći dio djetinjstva proživio s majkom. Adèle Foucher bila je njegova prijateljica iz djetinjstva u koju se zaljubio, ali je njegova majka smatrala njihovu vezu nepoželjnom. Tek nakon njezine smrti Hugo se osjetio slobodnim da se oženi Adèlom 1822. godine. Hugo je u to vrijeme bio prvenstveno pjesnik, čija su djela doživljavala velik uspjeh. Hugo i Adèle imali su petero djece, ali nisu bili vjerni jedno drugomu: 1831. Adèle je imala ljubavnu aferu s kritičarem Saint–Beuveom; 1833. Hugo se zaljubio u Juliette Drouet, glumicu, koja je sljedećih pedeset godina bila njegova ljubavnica, tajnica i suputnica; umrla je 1882.
Hugoova najpoznatija djela izvan Francuske su vjerojatno Bogorodičina crkva u Parizu (Notre Dame de Paris; 1832.) i jadnici (Des Misérables; pisani sedamnaest godina, objavljeni 1862.).
Kada je umro, tri milijuna ljudi bilo je u pogrebnoj povorci na posljednjem ispraćaju do Pantheona u Parizu, gdje je pokopan među francuskim velikanima.
* * *

Adèli Foucher, siječanj 1820.
Nekoliko riječi od tebe, moja ljubljena Adèle, ponovno je promijenilo stanje moga uma. Da, ti sa mnom možeš činiti što god hoćeš, a sutra ću doista umrijeti ako mi tvoj nježni glas, blagi pritisak tvojih obožavanih usana, ne budu dovoljni da vrate život u moje tijelo. S kakvim ću osjećajima različitim od onih jučerašnjih leći večeras u postelju! Jučer, Adèle, više nisam vjerovao u tvoju ljubav; bio bih iskazao dobrodošlicu smrti da mi je tada došla.
Pa ipak rekoh sam sebi, “ako je istina da me ne voli, ako ništa u meni ne zaslužuje blagoslov njezine ljubavi, bez koje meni život nema nikakve draži, je li to razlog da čovjek umre? Postojim li samo radi svoje vlastite sreće?“ Ne, cijelo moje postojanje posvećeno je njoj, čak i usprkos njoj. I s kakvim sam se pravom usudio težiti za njezinom ljubavlju? Jesam li ja tada više od anđela ili božanstva? Volim je, istina, postojano; pripravan sam žrtvovati sve za nju — sve, čak i nadu da bi me ona mogla voljeti; nema te posvećenosti koju joj ne bih bio kadar pružiti, za jedan njezin osmijeh, za jedan njezin pogled. Ali, bih li mogao drugačije? Nije li ona jedini smisao mog života? To da ona može biti ravnodušna prema meni, čak i mrziti me, bit će moja zla kob, i to je sve. Kakve to veze ima, ako neće škoditi njezinoj sreći? Da, ako me ona ne može voljeti, za to bih trebao okrivljavati jedino samoga sebe. Moja je dužnost da je slijedim u stopu, da njezino postojanje okružim svojim, da joj poslužim kao štit pred svim opasnostima, da joj ponudim svoju glavu da na nju stane ako treba, da se nepokolebljivo postavim između nje i svih tegoba, ne tražeći nikakvu nagradu, ne očekujući nikakvu naknadu. Bit ću tek presretan ako se ona udostoji dobaciti svome robu sažaljiv pogled, i sjeti ga se u trenutku pogibelji! Avaj! kad bi mi ona barem dopustila da posvetim svoj život tome da predviđam sve njezine želje, sve njezine hirove; kada bi mi samo dopustila da s poštovanjem ljubim njezine obožavane stope kuda je kročila; kada bi samo pristala osloniti se na me u vremenima životnih tegoba: tada bih postigao jedinu sreću kakvoj se drsko usuđujem težiti. Jer sam pripravan žrtvovati sve za nju, duguje li mi ona svoju zahvalnost? Je li ona kriva za to što je volim? Mora li ona, stoga, vjerovati da je prisiljena voljeti me? Ne! ona se može poigravati mojom odanošću, platiti mi moje usluge mržnjom, i s gnušanjem i prezirom odbijati moje idolopoklonstvo a da ja ni na trenutak nemam pravo požaliti se na toga anđela; niti bih trebao i na časak prestati neštedimice obasipati je svime onime što bi ona prezirala. I ako će svaki od mojih dana biti obilježen nekom žrtvom za nju, ja ne bih ipak, na dan svoje smrti, trebao otpustiti ništa od beskonačnog duga što ga moje postojanje duguje njezinom.
Takve su, moja najljubljenija Adèle, bile misli i odluke moga uma u ovo doba jučer. Danas su one još uvijek iste. Samo što je s njima pomiješana i uvjerenost u sreću — tako veliku sreću da ne mogu ni pomisliti na nju a da ne zadrhtim, i jedva da se usuđujem povjerovati u nju.
Znači, istina je da me ljubiš, Adèle? Kaži mi, mogu li se uzdati u tu očaravajuću pomisao? Zar ne misliš da ću skončati lud od sreće ako ikada uzmognem provesti čitav svoj život podno tvojih nogu, siguran u to da ću te usrećivati onoliko koliko i sebe, siguran da ćeš me obožavati onoliko koliko ja tebe obožavam? Oh! tvoje pismo mi je povratilo izgubljeni spokoj, tvoje su me riječi večeras ispunile srećom. Tisuću puta hvala, Adèle, moj najljubljeniji anđele. Kad bih sada mogao pasti na koljena pred tobom kao pred nekim božanstvom. Kako me usrećuješ! Adieu, adieu, provest ću sretan ovu noć, snivajući o tebi.
Lijepo spavaj, i dopusti svome suprugu da uzme svojih dvanaest cjelova što si mu ih obećala, uz sve one još neobećane.

Nathaniel Hawthorne
1804. – 1864.
Nathaniel Hawthorne rođen je u Salemu, u državi Massachusetts. Njegov predak, John Hathorne, bio je jedan od sudaca koji su nadgledali suđenje vješticama iz Salema; Hawthorne je, možda, dodao ono “w” u svoje prezime kako bi izbjegao ikakvo povezivanje s njim. Školovao se na koledžu Bowdoin, a 1837. zaposlio se u bostonskoj Carinarnici. Godine 1842. oženio se Sophijom Peabody, slikaricom, ilustratoricom i članicom Američkog transcendentalističkog pokreta, među čijim su članovima bili Bronson Alcott, otac Louise May Alcott, autorice romana Male žene. Nakon njihova vjenčanja, Hawthorneovi su se nastanili u Concordu, u državi Massachusetts, u Old Manseu, gdje su, čini se, bili veoma sretni. Godine 1850. Hawthorne je objavio svoj najslavniji roman, Grimizno slovo (The Scarlett Letter), koji je odmah postao uspješnicom.
Četiri godine nakon Nathanielove smrti, Sophia se preselila u Englesku; obitelj je ondje prije toga živjela četiri godine, od 1853. do 1857., kada je Nathaniel bio imenovan konzulom Sjedinjenih Država u Liverpoolu. Umrla je 1871. godine i pokopana je na groblju Kensal Green Cemetery u Londonu. Godine 2006. njezini su posmrtni ostatci prebačeni u obiteljsku grobnicu Hawthorneovih u Concordu, gdje sada leži uza svoga supruga.
Najzanimljivija osobitost ovoga pisma Sophiji, osim goleme ljubavi koju iskazuje, jest njegova neposrednost; ono zvuči kao da prijatelj prepričava svoj nedavni san.
* * *

Sophiji
Neizrecivo Najljubljenija,
Tvoje mi je pismo upravo uručeno. Veoma me umirilo, jer mi je pružilo sliku tvog življenja s djecom. Pred svojim sam očima mogao vidjeti cijelu obitelj moga srca, i mogao sam vas svih čuti kako govorite u isti glas...
Neku sam noć usnio da sam u Newtonu, u prostoriji s tobom i nekolicinom ljudi; a ti si iskoristila prigodu da objaviš kako si prestala biti mojom suprugom i kako si uzela drugoga muža. Tu si obavijest učinila javnom toliko staložena i hladnokrvna — ne obraćajući se posebice meni, već okupljenima općenito – da mi je to otupjelo misli i osjećaje, tako da nisam bio kadar išta izgovoriti. Ali, nakon toga, jedna je žena, ondje nazočna, izvijestila okupljene da sam ja, kako stoje stvari, dočim sam prestao biti tvojim suprugom, postao njezinim i, obrnuvši se prema meni, vrlo spokojno me upitala bih li ja, ili ona, trebao napisati pismo mojoj majci i obavijestiti je o novonastalom stanju! Kako su djeca imala biti razdijeljena, to ne znadem. Jedino znadem da mi se srce iznenada oslobodilo i da sam počeo prosvjedovati i odgovarati te od toga u beskonačnoj agoniji, usred čega sam se probudio. Ali osjećaj neiskazive pozlijeđenosti i bijesa visio je nada mnom dugo, čak ni sada nije u potpunosti nestao. Ti se ne bi smjela tako vladati kada mi dolaziš u snove.
Oh, Phoebe, silno te želim. Ti si jedina osoba na ovomu svijetu koja mi je ikada trebala. Drugi su ljudi bili povremeno manje ili više ugodni; ali ja mnim da sam oduvijek bio spokojniji nasamo negoli u ičijem društvu, sve dok ne upoznah tebe. A sada sam jedino pri sebi kada ti si nadomak mene. Ti si jedna neizrecivo ljubljena žena. Kako li si mi mogla uzročiti takvu ledenu agoniju u tom snu?
Ako ti napišem išta više, onda će to biti samo zato da ti iskažem svoju ljubav i čežnju; a kako ih je nemoguće iskazati, tako ću i svršiti s ovim pismom.
Tvoj Suprug

Benjamin Disraeli
1804. – 1881.
Benjamin Disraeli, romanopisac i premijer, odrastao je u Londonu; njegov je otac bio književnik solidnog imovnog stanja. Obitelj se preobratila sa židovstva na kršćanstvo 1817. godine. Disraeli je najprije studirao pravo, ali je odustao od toga kako bi postao pisac. Odijevao se pomalo čudački (ljubičaste hlače, prsluk s uzorkom itd.), proputovao je Europu i Tursko Carstvo i napisao brojne romane slaboga uspjeha, od kojih je jedan — satira o londonskom društvu – uspio uvrijediti nekolicinu njegovih pokrovitelja. Također je uspio nagomilati silne dugove.
Tridesetih godina devetnaestog stoljeća Disraeli se okrenuo politici, a 1837. postao je zastupnik u parlamentu. Također se počeo udvarati Mary Anne Wyndham Lewis, udovici jednog od svojih političkih pokrovitelja. Ona je bila dvanaest godina starija od njega, a njezin golem prihod i imovina u Londonu nesumnjivo su privukli Disraelija. No ona nije bila glupa, i kako niže objavljeno pismo oslikava, trebala joj je potvrda iskrenosti njegovih nakana. Naposljetku ju je uvjerio i njih dvoje vjenčali su se u kolovozu 1839.
Mary Anne — sićušnoj, brbljavoj, napadno odjevenoj — visoko se društvo izrugivalo kao ne baš najboljoj udavači, ali ona je Disraeliju pružala neizmjernu pomoć; metodično je i velikodušno riješila njegove užasne dugove (“Dizzy” je završio “pravi–se–da–se–to–ne–događa–i–plaćaj–ubitačnu–kamatu” školu upravljanja novcem). Bila je darovita sudionica političkih kampanja i neštedimice mu pružala djelatnu potporu. Jednom je Disraelija, koji se vratio kući kasno nakon jedne političke pobjede, dočekala budna s bocom šampanjca, a on je uskliknuo: “Dakle, draga moja, ti si mi više kao ljubavnica nego kao žena!”, što, iako to baš nije bio ni najtaktičniji ni najromantičniji kompliment, valja sagledati u svjetlu činjenice da je Mary Anne u to doba imala sedamdeset i pet godina, i da su njih dvoje bili u braku gotovo trideset godina. Disraeliju je prepuklo srce kada je ona 1872. godine umrla.
* * *

Mary Anni Wyndham Lewis,
Odaslano iz Park Streeta, u četvrtak navečer, 7. veljače 1839.
Bio bih pokušao razgovarati s tobom o tome što bi trebala znati, & volio bih da sam razgovarao spokojno kako je prirodno nekom poniznom & nevoljnom. Do sada sam uspijevao u tome da me smatraš “sebičnim nasilnikom” & da želiš da odem zauvijek iz tvoje kuće. Pribjegao sam stoga ovom bijednom načinu komuniciranja s tobom; nijedan ne može biti nesavršeniji, ali pišem kao da je ovo noć prije moga pogubljenja.
Svakoga sata u životu slušam o zajednici što se sprema sa svih usana, osim s tvojih. Napokon prijatelj koji me želi nagraditi nekim neobičnim znakom svoje milosti & koji misli odlikovati me odličjem kojim bih se trebao ponositi, nudi mi jedno od svojih sjedala za naš sretni mjesec. Ta se stvar tada počela približavati apsurdu. Bilo je jedno razdoblje, & jedno puno prije toga, kada su slične aluzije o budućnosti & nagovještaji onoga što se mora zbiti često slazili s tvojih usana; kao da si smatrala da je neka dnevna natuknica o predstojećem ishodu bila nužna da potakne ili zajamči moju naklonost.
Kao svjetska žena, što ti svakako jesi skroz–naskroz, ne bi trebala, niti možeš biti, nesvjesna razlike koja opstoji između naših odnosnih položaja. Nastavak sadašnjeg stanja mogao bi tek narušiti tvoj ugled; a mene bi doveo na zao glas. Postoji samo jedan izraz kojim Društvo, & opravdano, označava vezu između žene koja je navodno bogata & muškarca koga po vlastitom priznanju ljubi & ne udaje se za nj. U Engleskoj osobito ne postoji gora ljaga; takva je to ljaga koju nikakvo kasnije ponašanje niti položaj ne može izbrisati. Ta je ljaga skršila i ljude koji su čak i nekažnjeno činili zlodjela; ima toga što može i više naškoditi; ali ništa nije sramotnije od toga.
Takav ugled visi mi nad glavom. On će barem očuvati tu čast koja je dah mog postojanja. Sada sam u položaju nelikvidne osobe u čiji se ugled ne sumnja; ali za nekoliko tjedana morat ću neizbježno birati između toga da ispadnem smiješan ili da ispadnem prezira vrijedan; moram biti prepoznat kao netko tko je ostavljen, ili moram odmah potonuti u ono kako me je tvoja prijateljica gospa Morgan već prozvala “De Novo gđe Wyndham Lewis”.
To me dovodi do najosjetljivije od svih tema, ali kako bih bio pošten i prema sebi i prema tebi, pisat ću što je otvorenije moguće. Prisežem da, kada sam ti se počeo udvarati, to nisam činio pod utjecajem romantičnih osjećaja. Moj otac je odavno želio da se oženim; moja sređenost u životu bila je podrazumijevano, iako ne i dogovoreno, stanje u kojem sam mogao raspolagati njegovom imovinom, što bi mi bilo zgodno. Ja sam, kada sam započinjao s praktičnom karijerom, želio sam osamu doma, & klonio sam se svih iznurujućih strasti spletkarenja. Nisam bio slijep na zemaljske prednosti takovoga saveza, ali već sam ranije bio dokazao da se moje srce ne može kupiti novcem. Pronašao sam te u tuzi & to srce bilo je ganuto. Pronašao sam te, kako sam mislio, ljupku, nježnu & ipak oštru & obdarenu izvanrednim umom — tebe koju bih mogao promatrati s ponosom kao svoju životnu družicu, koja bi mogla suosjećati sa svim mojim projektima & osjećajima, tješiti me u trenucima potištenosti, podijeliti moje trenutke pobjede & raditi sa mnom u korist naše časti i sreće.
A sada što se tvoga imetka tiče: pišem čistu istinu. Taj imetak se pokazao znamo manjim nego što sam ja, ili svijet, zamišljao. Ustvari, bio je to, što se mene ticalo, imetak od kojeg ja ne bih mogao imati ni najmanje koristi; bio je to tek posjed s doživotnim pravom uživanja, upravo onoliko velik da zadovolji zahtjeve tvoga društvenog položaja; dovoljan za tvoje uzdržavanje & da udovolji tvojim osobnim ukusima. Da jedem & da spavam u toj kući & da je tobože zovem svojom – to bi mogli biti ciljevi tek nekog pustolova bez prebijenog novčića. Je li to bio poticaj za me da žrtvujem svoju slatku slobodu & tu neodređenu budućnost što je jedna od čari bivstvovanja? Ne, kada sam ti prije mnogo mjeseci rekao da među nama postoji samo jedna poveznica, osjećao sam da je moje srce neraskidivo povezano s tobom & da bih bez toga ja prekinuo naše poznanstvo. Od toga časa posvetio sam ti svu strast svoga bića. Avaj! Kao da sam je izlio na pijesak.
Kako je protjecalo vrijeme, u tvojem karakteru & svojem prepoznao sam izvjesne vrline, što me uvjerilo da ako želim ustrajati u toj dubokoj & neokaljanoj naklonosti koja je opstojala između nas, novac nikada ne smije stati između nas. Ako se vjenčamo, pred mojim očima se ne smije nikada pojaviti nijedan jedincati šiling; ni neizravno nit’ izravno, ako se i umiješam u upravljanje tvojim poslovima. Ako Društvo opravdano žigoše zloglasnošću najmljenog ljubavnika, ja s takvim istim gnušanjem odbijam biti plaćenim suprugom.
Proglasila si me sebičnim — Avaj! Bojim se da za to imaš očit razlog. Priznajem to s poniznošću koja mi razdire srce. Nisam ni pomislio kada sam plakao, kada si na tako neočekivan i neodoljiv način izlila na moje grudi dragocjene zalihe svoje naklonosti, da primam plaću za svoje poniženje! Slaba, jadna ludo! To je dovelo do moga prihvaćanja tvoje pomoći na suđenju; ali dogovoreno je da će to biti posudba & samo sam čekao da stigne račun koji mi je moj odvjetnik dao kada si ti bila u Bradenhaimu kao obračun & koji dospijeva na naplatu baš ovoga mjeseca, i valja ga uplatiti na tvoj račun.
Nebesa mi, što se svjetovnih kamata tiče, savezništvo s tobom nije mi moglo koristiti. Sve što društvo može ponuditi pod mojom je rukom; nije očigledno posjedovanje posjeda s doživotnim pravom uživanja ono što uzdiže nečiji položaj. Mogu živjeti, kako i živim, bez sramote, sve dok mi neizbježan tijek događaja daje onu neovisnost, koja je sve što mi treba. Govorim o ovim neprijaznim pojedinostima jer si mi prigovorila zbog mojih interesnih svjetonazora. Ne, ja se ne bih toliko spustio da budem sluga kraljevni; niti bi me sve zlato Ophira ikada odvelo pred oltar. Daleko su različitije osobine koje ištem u slatkoj sudionici moga bivstvovanja. Moja narav zahtijeva da moj život bude neprestana ljubav.
O tvojem općenitom ponašanju prema meni nemam nikakvih komentara. To je sada izlišno. Neću ti predbacivati. Samo ću za to kriviti samoga sebe. Svi su me upozoravali: i javno i privatno – svi su me gorljivo željeli spasiti od ponora u koji sam pao. Baš sam bio budala što sam pretpostavljao da ćeš se prema meni odnositi na drukčiji način no što si se ponašala prema pedesetorici drugih!
Pa ipak sam vjerovao da sam dirnuo tvoje srce! Jadni idiote!
Kao svjetska žena jamačno si ovo predvidjela. I da udovoljiš svojoj sujeti, da se zabavljaš deset mjeseci, da skreneš misli sa svoje osamljenosti, zar si mogla imati srca to učiniti? Zar nije bilo nikakvog bijednog plijena pri ruci, nego si morala poniziti rajsku pticu? Zašto nisi pustila svoga satnika Neila da bude sluga tvojim groznim satima u kojima si me posramljivala & ponižavala. Priroda me nikada nije stvorila da budem nečija igračka & luda. Ali duboko si me ranila. Uspjela si u onome u čemu moji neprijatelji nikada nisu uspjeli: slomila si moj duh. Od najuzvišenijeg do najskromnijeg prizora u mom životu, od briljantnog svijeta slave do ognjišta moga vlastitoga doma, sve si zatrovala. Nemam utočišta: dom mi je mrzak, a svijet me tišti.
Trijumf — ne kanim skrivati stanje u kojem se nalazim. To nije tuga, to nije bijednost; to je bolna tjeskoba, to je trajnost te bolne duševne muke koja je prolazno obilježje agonije. Sve što može srušiti čovjeka na koljena palo je na moju žrtvenu glavu. Moje srce je razjareno, moj ponos ranjen, moja čast gotovo okaljana. Dobro znam da neće proći puno dana, a da ću ja biti predmetom izrugivanja & ismijavanja toga svijeta, jer sam nastojao postići divljenje osobe kojoj sam posvetio sav svoj život. Imam samo jednu utjehu — svijest o samopoštovanju. Hoće li me to održati u životu? Strašan problem koji mora brzo biti razriješen.
Zbogom. Neću se truditi zaželjeti ti sreću jer nije u tvojoj naravi da je postižeš. Nekoliko ćeš godina možda lepršati u nekakvom neozbiljnom krugu. Ali doći će trenutak kada ćeš uzdisati za bilo kojim srcem koje bi ti moglo biti naklonjeno, i očajavati za onim koje ti može biti vjerno. Tada će doći osvetnički sat kazne; tada ćeš u svoje sjećanje prizvati strasno srce kojeg si se odrekla, i dobar duh kojeg si izdala.
D.

Charles Darwin
1809. – 1882.
Najvažniji događaj u životu Charlesa Darwina zbio se 1831., kada mu je pružena prilika da se ukrca na Beagle, istraživački brod, i otplovi “do Ognjene zemlje te se vrati kući preko istočne Indije”. Sam poziv došao mu je u ruke pukom srećom — u svakom slučaju, on nije imao nikakvih kvalifikacija kao prirodoslovac, jer je većinu vremena na sveučilištu proveo opijajući se, jašući i kockajući. To ga je putovanje zauvijek promijenilo. Napustio je Englesku kao besciljan mladić, a vratio se pet godina poslije kao znanstvenik, čija su zapažanja promijenila svijet.
Do 1838. godine zaključio je da je vrijeme da se oženi – nakon što je sastavio spis koji se sastojao od dva stupca, naslovljena ‘za ženidbu’ i ‘protiv ženidbe’, jer je bio velik katalogizator. U stupcu ‘za ženidbu’ upisao je, “Stalna družica... osoba koju se može voljeti i s kojom se može igrati... u svakom slučaju, bolja od psa... Zamisli si samo lijepu, mekoputnu suprugu na sofi s vatrom u ognjištu & knjigama & glazbom”. Među prednostima navedenima u stupcu ‘protiv ženidbe’ spominju se “razgovor učenih muškaraca u klubovima – ne mora se posjećivati rodbinu & popuštati oko kojekakvih gluposti”. Zaručio se s Emmom Wedgwood, svojom sestričnom; vjenčali su se u siječnju 1839. Kratko su živjeli u Londonu – pismo objavljeno ovdje pokazuje Darwinovo uzbuđenje dok razgleda kuću u koju su se trebali useliti, valjda zamišljajući “lijepu, mekoputnu suprugu na sofi” — a potom se preselili u Down House u Kentu, gdje su proživjeli ostatak života.
Njihov je brak bio sretan, iako je religiozna Emma strahovala zbog posljedica koje bi znanstvena otkrića njezina supruga mogla imati na njegovu besmrtnu dušu. Darwin i nije bio najboljega zdravlja, zbog kojeg je cijelo vrijeme bio zabrinut, a zabrinjavala ga je i Emmina uznemirenost izazvana žestokim kritikama upućenima njegovu radu; nagađa se da je odgodio objavljivanje svoje evolucijske teorije iz poštovanja prema njezinoj religioznosti. Imali su desetero djece (od kojih je troje umrlo u djetinjstvu), i usprkos krhkomu zdravlju, Darwin je doživio sedamdeset i dvije godine. Pokopan je u Vestminsterskoj opatiji, u blizini spomenika Isaacu Newtonu. Emma je umrla 1896. i pokopana je na crkvenom groblju u Downeu.
* * *

Emmi Wedgwood
Nedjelja navečer; Athenaeum, 20. siječnja 1839.
... Nemam riječi kojima bih ti opisao koliko sam uživao u posjeti Maeru, – već sam unaprijed osjećao svoj budući spokojan život: silno se nadam da ćeš biti onoliko sretna koliko ja za sebe znam da ću biti: ali to me plaši, svaki put kad pomislim iz kakve obitelji potječeš. Razmišljao sam jutros o tome kako to da ja, koji sam po prirodi razgovorljiv i gotovo uvijek dobre volje, toliko često razmišljam o sreći u spokoju, kao i dobrom dijelu samotnosti: ali vjerujem da je objašnjenje vrlo jednostavno i spominjem ga jer će ti dati nadu da ću ja, s vremenom, postati manje surov, jer sam tijekom svojeg petogodišnjeg putovanja (a tu mogu pridodati i ova dva posljednja) za koje se, prema djelatnom načinu na koji sam ga proveo, može reći da je bilo početkom mog pravog života, sve u čemu sam uživao izvlačio iz onoga što se događalo u mom umu dok sam se u samoći divio prizorima, putujući divljim pustinjama ili veličanstvenim šumama ili nemirno koračajući palubom jadnog malog ‘Beaglea’ noću. Oprosti zbog ovolikog egoizma — pružam ti ga zato što mislim da ćeš me učiniti čovječnijim, i uskoro me poučiti da postoji veća sreća od one pri smišljanju teorija i prikupljanju činjenica u tišini i samoći. Moja jedina najdraža Emmo, iskreno se molim da se nikada nećeš pokajali zbog velebnog, i dodat ću vrlo dobrog, djela, koje ćeš počiniti u utorak: moja jedina draga buduća suprugo, Bog te blagoslovio...
Lyellovi su me posjetili danas nakon mise; kako je Lyell bio krcat geologijom, bio ju je dužan negdje iskrcati — tako da ću kod njih ručati u utorak, što je iskaz posebnog povjerenja. Danas sam se prilično posramio, jer smo razgovarali pola sata o sirovoj geologiji, dok je sirota gđa Lyell sjedila s nama kao pravi spomenik strpljivosti. Nedostaje mi praksa u zlostavljanju ženskoga roda — nisam primijetio da se Lyell uopće ustručava; nadam se da ću na vrijeme očvrsnuti svoju svijest glede toga: čini se da je nekim muževima to teško sprovesti u djelo. Otkad sam se vratio, bacio sam nekoliko puta pogled, što ćeš spremno povjerovati, u sobu za crtanje; pretpostavljam da je moj ukus [za] skladne boje već oslabio, jer izjavljujem da soba već počinje izgledati manje ružno. Toliko uživam u toj kući, da izjavljujem da sam poput velikog preraslog djeteta koje je dobilo novu igračku; a opet, ne kao pravo dijete, čeznem za družicom i suvlasnicom.

Alfred de Musset
1810. – 1857.
Alfred de Musset rođen je u Parizu u dobrostojećoj obitelji književnika. Romanopisac, dramatičar i pjesnik, postigao je velik uspjeh i prije nego što je navršio dvadeset godina.
Godine 1833., nakon što je pročitao njezin drugi roman, Alfred de Musset napisao je pismo George Sand (pseudonim Amandine Aurore Lucile Dupin); upoznali su se i on se zaljubio u nju. Ona je dvije godine prije bila napustila svoga supruga, barona Casimira Dudevanta. De Mussetu su bile dvadeset i tri godine, a Sand dvadeset i devet.
Ugled George Sand kao urednice i književnice rastao je. Njezino odijevanje u muško ruho i njezin muški nom–de–plume bili su navodili ljude da se, očekivano, izruguju njezinoj spolnosti i osobnom životu, a njezina feministička i socijalistička načela neprestano su poput magneta privlačila kritike, iako broj muškaraca koji su se zaljubili u nju upućuje na to da je bila vrlo karizmatična žena.
U pismu koje ovdje objavljujemo, Alfred de Musset prvi put se izjašnjava, tvrdeći da se ne nada da će mu ona uzvratiti njegove osjećaje i govoreći sa žaljenjem o putovanju u Italiju koje su bili planirali, a koje će, kako on sada pretpostavlja, u svjetlu njegova izjašnjenja, morati biti otkazano. Ustvari, oni su postali ljubavnici i ipak su zajedno otišli u Italiju; putovanje je bilo potpuna katastrofa, a njihova veza prekinuta je nedugo nakon toga.
De Musset je umro u četrdeset i sedmoj godini, George Sand u sedamdeset i drugoj, nakon uzbudljiva života ispunjena brojnim pustolovinama i ljubavnim vezama.
* * *

George Sand, 1833.
Moja draga George,
Želim ti reći nešto glupo i smiješno. Budalasto ti pišem, umjesto da sam ti to kazao, ne znam zašto, kada smo se vraćali iz šetnje. Noćas ću biti ljut na samoga sebe zato što sam to uradio. Smijat ćeš mi se u lice, smatrat ćeš me čovjekom koji je izgovarao isprazne fraze u svim svojim razgovorima s tobom do toga trena. Pokazat ćeš mi vrata i mislit ćeš da lažem. Zaljubljen sam u tebe. Zaljubljen sam u tebe od prvoga dana kada sam te upoznao. Mislio sam da ću se izliječiti tako što ću te jednostavno viđati kao prijateljicu. Mnogo je osobina u tebi koje bi me mogle izliječiti; pokušavao sam sebe uvjeriti u to svim silama. Ali plaćam previsoku cijenu za trenutke koje provodim s tobom. Draže mi je to kazati ti i dobro je da sam to učinio, jer patit ću mnogo više ako se izliječim time što ćeš mi sada pokazati vrata. Ove noći tijekom koje... [George Sand, koja je uredila De Mussetova pisma za objavljivanje, prekrižila je posljednje dvije riječi te škarama izrezak redak koji je slijedio] sam bio odlučio dati ti do znanja da sam otišao iz grada, ali ne želim od toga stvarati misterij niti želim da izgleda da se prepirem bez razloga. Dakle, George, ti ćeš reći: “Još jedan momak, koji će se pretvoriti u gnjavatora”, kako ti kažeš. Ako nisam prvi koji ti je došao, reci mi, kako si mi rekla jučer govoreći o nekom drugom, što bih trebao učiniti. Ali preklinjem te, ako kaniš reći da sumnjaš u istinitost onoga što pišem, onda bih radije da mi uopće ne odgovoriš. Znam što misliš o meni, i nemam se nadati ničemu kada ti ovo govorim. Jedino mogu predvidjeti gubitak prijateljice i jedinih ugodnih sati koje sam proveo u proteklih mjesec dana. Ali ja znam da si draga, da si voljela, i uzdam se u tebe, ne kao u ljubavnicu, već kao u iskrenu i odanu družicu. George, ja sam idiot što si uskraćujem to zadovoljstvo da budem s tobom ovo kratko vrijeme što ćeš ga još provesti u Parizu, prije nego odeš u Italiju, gdje bismo proveli tolike lijepe noći zajedno, kada bih imao snage za to. Ali istina je da ja patim, i da mi nedostaje snage.
Alfred de Musset

Robert Schumann
1810. – 1856.
Robert Schumann studirao je pravo u Leipzigu i Heidelbergu, no njegova je prava ljubav bila glazba. Njegov učitelj glasovira bio je Friedrich Wieck, čija je kći Clara, devet godina mlađa od Roberta, već bila darovita pijanistica. I Robert je bio darovit, ali ozljeda ruke onemogućila je njegovu glazbeničku karijeru, tako da je on svoju pozornost usmjerio na skladanje i glazbenu kritiku, utemeljivši utjecajan časopis u kojem je pohvalno pisao o mladim skladateljima.
Robert i Clara zaljubili su se jedno u drugo kada je Clari bilo petnaest godina, a 1837. godine Robert je zatražio dopuštenje njezina oca da se vjenčaju, koje im je on uskratio – Robert govori o tom strašnom razgovoru u drugom pismu koje objavljujemo. Tri godine ljubavnici su vodili bitku za Friedrichov blagoslov, pri čemu su čak završili na sudu; on im blagoslov nikada nije dao, tako da su se Robert i Clara na kraju vjenčali bez blagoslova 1840. godine, iste godine kada je Robert skladao mnoge od svojih slavnih Lieder. Clara je diljem Europe postizala uspjeh i dobivala priznanja, i pritom je premijerno izvodila mnoge od skladbi svoga supruga, iako on nije postigao isti ugled kao ona.
Robert je prve simptome duševne bolesti osjetio 1844. godine, pateći od depresije i halucinacija, ali se sljedeće godine oporavio. Deset godina poslije simptomi su se ponovno pojavili, i on je pokušao izvršiti samoubojstvo skokom u rijeku Rajnu; spasili su ga, ali je preostale dvije godine života proveo u umobolnici. Clara ga je nadživjela četrdeset godina.
* * *

Clari Wieck, Leipzig, 1834.
Moja draga i obožavana Claro,
Postoje oni koji mrze ljepotu, koji labudove smatraju malo većim guskama — netko bi mogao reći, s istim obrazloženjem, da je udaljenost tek odmaknuta neposredna blizina. I doista, tako jest, jer s tobom razgovaram svakoga dana (da, čak tiše nego inače običavam), pa ipak znam da me razumiješ. Na početku sam imao raznorazne planove glede našeg dopisivanja. Želio sam, primjerice, započeti javno dopisivanje s tobom u glazbenom časopisu; zatim sam želio napuniti svoj zračni balon (znaš da sam vlasnik jednog) zamislima za pisma, i smisliti kako taj balon spustiti, s dobrim vjetrom, na odgovarajućem odredištu... Želio sam hvatati leptire da mi posluže kao pismonoše. Želio sam svoja pisma najprije poslati u Pariz, tako da ih otvoriš ispunjena znatiželjom, a potom, s još većim iznenađenjem, da povjeruješ da sam u Parizu. Ukratko, imao sam mnoštvo domišljatih snova u svojoj glavi, iz kojih me je baš danas probudilo pismonošino trubljenje u rog. Pismonoše, moja draga Claro, usput budi rečeno, imaju na mene učinak omamljujuć poput šampanjca. Čini se kao da se čovjek obezglavi, kao da mu srce postane tako zadivljujuće lepršavo, kada začuje pismonoše kako radosno trube u svijetu. To su pravi valceri čežnje za mene, ti trubeži koji nas podsjećaju na nešto što ne posjedujemo. Kao što rekoh, pismonoša me otpuhnuo iz mojih starih snova u nove...

Clari, u povodu protivljenja njezina oca njihovu vjenčanju, 18. rujna 1837.
Razgovor s tvojim ocem bio je užasan... Kakva hladnoća, kakva podmuklost, kakva neiskrenost, kakva proturječja — on ima novi način uništavanja, on ubada u srce drškom noža...
Što ćemo sada, moja mila Claro? Ne znam što mi je sada činiti — ni najmanje. Moj se um raspada i u takvom duševnom stanju nitko jamačno ne može postići nikakav dogovor s tvojim ocem. Što sada, što sada? Iznad svega, pripremi se, i nemoj si dopustiti da budeš prodana... Uzdam se u tebe, oh, svim srcem, i to je ono što me drži... Ali morat ćeš biti vrlo jaka, više no što bi mogla sanjati. Zar mi nije tvoj otac izgovorio te strašne riječi, da njega ništa ne može dirnuti; da će te natjerati silom, ako ne uspije milom. Boj se svega!
Danas sam toliko mrtav, toliko ponižen, da mi teško na pamet pada ijedna lijepa, dobra zamisao. Toliko malodušan još nisam da bih te se odrekao; ali jesam toliko ogorčen, toliko ranjen u svojim najsvetijim osjećajima, toliko zatvoren u okviru najobičnije otrcane primjedbe.
Kada bi mi barem stiglo tvoje pismo! Moraš mi reći što mi je činiti. U protivnom, moje biće postat će vrijedno prezira i nevrijedno spomena, i ja ću otići i nestati.
Čak da mi zabrani da te vidim! Mogli bismo se vidjeti, rekao je, ali na neutralnom mjestu, u nazočnosti sviju, pred očima svijeta. Koliko je to samo jezivo — kako to samo peče! Mogli bismo se čak i dopisivati, kada si na putu! — to je sve na što je on spreman pristati...
Daj mi utjehu, dragi Bože, da me on ne otjera u očaj i odvede u ništavilo. Istrgnut sam iz korijena svoga života.

Robert Browning
1812. – 1889.
Elizabeth Barret bila je pjesnikinja izvjesnoga ugleda kada joj je Robert Browning, šest godina mlađi od nje, napisao prvo pismo 10. siječnja 1845. godine. Bilo je to pismo obožavatelja, ali unaprijed zamišljeno u duhu brojnih ljubavnih pisama koja su slijedila nakon njega: “Vaše stihove volim svim srcem, draga gđice Barrett.” Elizabeth je bila invalid i živjela sa svojom braćom i sestrama te ocem tiraninom u ulici Wimpole u Londonu. Robert i Elizabeth prvi put su se sreli 20. svibnja 1845. godine; ubrzo nakon toga Robert joj je objavio da se zaljubio u nju. Elizabeth, uznemirena tom spoznajom, malo se povukla; njih dvoje svoj je odnos ponovno izgradilo na temelju prijateljstva. Preokret se zbio u jesen iste godine, kada su liječnici savjetovali Elizabeth da zimu provede u Italiji za dobrobit vlastitog zdravlja. Otac joj je zabranio odlazak na put, a Browning je izjavio da će se odmah oženiti njome kako bi je oslobodio iz očeva zatočeništva. Ovaj put Elizabeth je to prihvatila i njih dvoje je gotovo godinu dana planiralo bijeg, posebice novčanu stranu cijele priče, jer je Elizabeth bila uvjerena da će je otac razbaštiniti – što je on i učinio.
Robert i Elizabeth vjenčali su se u tajnosti u župnoj crkvi sv. Marylebone 12. rujna 1846. i odmah otputovali u Italiju. Elizabeth je 1849., u četrdeset i trećoj godini, rodila sina. Nikada nije bila dobroga zdravlja – nije došlo do čudesnog ozdravljenja i cijeloga je života uzimala opijate – a nije došlo ni do pomirbe s ocem, usprkos njezinim silnim naporima, ipak njih je dvoje bilo sretno i produktivno. U braku je Elizabeth napisala svoje možda najbolje djelo, Auroru Leigh. Svoje vrijeme provodili su između Italije, Francuske i Londona, sve do Elizabethine smrti u Firenci 1861. godine. Robert Browning poživio je još dvadeset i osam godina, ali nikada se više nije ženio, izjavivši da je njegovo srce pokopano u Firenci. Umro je u Italiji; njegovo je tijelo vraćeno u Englesku i on je pokopan u Pjesničkom kutu Vestminsterske opatije.
* * *

Elizabeth Barrett, srijeda (poštanski žig od 28. siječnja 1846.) Zauvijek najmilija,
Neću, kako ti želiš, reći ništa o tome — ali ovo govorim isključivo samome sebi: zahtijevaš da sagledam svoju vlastitu dobrobit u tome hoću li ostati zaručen ili ću raskinuti naše zaruke; ne tvoju dobrobit, kako bi se moglo učiniti meni; a još manje nekom drugom. Moja jedina dobrobit na ovome svijetu — protiv koje taj svijet ide bezrazložno — jest da provedem život s tobom i budem tvoj. Ti znaš da kada nešto tražim, da zapravo tražim tebe u sebi — ti mi daješ pravo i želiš da ga koristim, a ja sam ti, ustvari, najposlušniji kada izgledam najnaporniji samome sebi — tako da se, u tom raspoloženju, usuđujem tražiti, jednom za svagda, i u svim mogućim slučajevima (osim onog jezivog, u kojem bi se tvoje stanje ponovno pogoršalo... a u tom slučaju ja ću čekati da život svrši s nama oboma), ja tražim ispunjenje tvoga obećanja — recimo, na kraju ljeta: nastavak ovakvog stanja ne može biti za tvoje dobro. Možemo otići u Italiju na godinu–dvije i možemo biti sretni i danju i noću. Ako mene pitaš, ja te obožavam. Sve ovo nije nužno, osjećam to dok ovo pišem: ali ti ćeš smatrati glavnu činjenicu dodređenom, danom od Boga, zar ne, najdraža moja? – dakle, da se nikada više ne nađeš u nedoumici — potom možemo spokojno razmišljati o onome što će doći. Do sutra, i do vječnosti, Bog neka blagoslovi jedinu u mome srcu, moju jedinu Be. Cijela moja duša te slijedi, ljubavi — obavija te – i ja živim zato da budem tvoj.

Elizabeth Barrett ujutro na dan vjenčanja, 12. rujna 1846.
Očekivat ćeš tek par riječi. A koje će to riječi biti? Kada je srce prepuno, moglo bi preteći; ali pravo ispunjenje ostaje iznutra... Riječi ti to ne mogu ispričati... kako si mi savršeno mila — savršeno mila mom srcu i duši. Osvrćem se i u svakom trenutku, u svakoj riječi i kretnji, svakom pismu, svakoj šutnji — bila si mi savršena — ne bih mijenjao nijednu jedinu riječ, nijedan pogled. Moja nada i cilj jest da sačuvam tu ljubav, ne da je izgubim — i zato se uzdam u Boga, koji mi je tu ljubav pribavio i nedvojbeno je može i sačuvati. A sada dosta, moja najdraža Be! Pružila si mi najuzvišeniji, najpotpuniji dokaz ljubavi koji je ikada ijedno ljudsko biće dalo drugomu. Zahvalan sam — i ponosan... što je moj život okrunjen tobom.