Harem

Pustolovni roman o lijepoj zaručnici službenika engleske ambasade u Carigradu koja se našla u središtu revolucionarnih previranja u Otomanskom carstvu.
Zatočena u sultanskom haremu, izložena je spletkama i razapeta između istoka i zapada.

1.

Jedan od tipično američkih dana. Engleska magla i englesko poljsko cvijeće u engleskom krajoliku, a ipak, dan je bio sasvim američki. Golubovi i konji u štalama osjećali su tu, jedva zamjetljivu razliku. Danas su čak i obluci što su udarali o staklo prozora odzvanjali drukčije. Kad je sunce obasjalo meke zelene obronke Engleske, kamenčići su se i dalje, jedan za drugim, odbijali od okna, sve dok se nakon razmicanja zavjesa nije pojavilo jedno lice.
Mlada žena zabacila je dugu plavu kosu i odgurnula prozorsko krilo. Bila je nasmiješena, ali se u osmijehu nije gubio trag zlovolje, niti su oči pokušavale sakriti nestašni sjaj dok je promatrala mladog muškarca u jahaćem odijelu koji je stajao pod prozorom.
Bi li gospođica možda bila raspoložena za jednu šetnju na konjima prije doručka? govorio je kao da joj se uljudno obraća pri susretu kod ulaznih vrata.
Charles Wyndon obratila mu se optužujućim glasom što znači ovo rano ustajanje? Vjerovala sam da diplomate ostaju u postelji sve dok im posluga ne servira čaj.
Na zvuk njezinog glasa, Charlesu su se usta razvukla u još širi osmijeh. Njezin jasni, nenaglašeni američki izgovor toliko se razlikovao od njegovog cvrkutavog engleskoga, tipičnog za gornje slojeve. Volio je melodičke nepodudarnosti njihova govora. Volio joj se obraćati samo da bi mogao slušati njezin glas. Put joj je bila jednake ružičaste nijanse kao na većini engleskih lica, oči modre poput neba nad obližnjim krošnjama, ali govor joj je bio posve američki, divlji i nesputan kao i Amerika. Nije bilo mnogo stvari što ih je smatrao dragima, ali Jessica Grey bila je najveća dragocjenost njegova života. Morao se sabrati prije no što joj je uspio odgovoriti podsjećala ga je na Juliju, ovako uokvirena prozorom, odjevena u čipkom opšivenu spavaćicu, razbarušene kose...
Samo sredovječni diplomate odgovorio je. Mladi, koji imaju lijepe zaručnice, na nogama su prije svitanja.
Prislonila je obraz uz dlan.
Idem s tobom samo ako ja dobivam riđana. Nasmijao se.
Utrkivat ćemo se. Tko pobijedi, dobit će ga.

2
Silazim!
Nestala je s prozora i Charles je mogao biti siguran da je dobro odigrao predstavu. Ona nije mogla odoljeti izazovima, ali koliko će daleko ići samo da bi pobijedila? Naknadno se, i vjerojatno prekasno, sjetio da dobaci:
Najprije se odjeni!
Blistavo zelena trava svjetlucala je pod ranojutarnjom rosom. Mladi par slavio je mladost svakim pokretom tijela. Charles se morao truditi da s njom drži korak.
Jessicino tijelo, u savršeno skrojenoj zelenoj odjeći, blistalo je poput izbrušenog smaragda. Pogledom je uhvatio trenutak kad joj se kosa oslobodila ukosnica i rasula niz ramena. Izgubio je korak. Morao je zapeti da je sustigne. Ovlaš se osvrnula kad je zaostao, a uhvatila ga je za kaput kad ju je preticao. Uspio se izmaknuti ulijevo, ali već su bili pred stajama. Veliko kameno gospodarsko zdanje mirisalo je na svježi gnoj i konje, vonj koji uzbuđuje svakoga u kome kola čista engleska krv.
Pobijedila sam! vriskala je kad se dočepala širokog ulaza.
Nisi! prošištao je Charles bez daha. Pobijedio sam te za dužinu nosa.
Istog trena Jessica je prepriječila put najbližem konjušarskom momku i obratila mu se:
Tomy! Ti si vidio, zar ne?
Dječak je kimnuo i uzdigao čupave obrve.
Čini se da je bilo neriješeno, gospođice rekao je ozbiljnim glasom, suzdržavajući smijeh.
Tommy, ti si slijep optužio ga je Charles. Pobijedio sam za cijelu dužinu.
Jessica se pognula da podigne ukosnicu koja joj je ispala pri kraju utrke.
Maločas si govorio o nosu. Sada o cijeloj dužini.
Uf! Da me tetka Lily vidi, onesvijestila bi se!
Okrenula se prema Tommyju i opomenula ga:
Nemoj joj reći! Tommy se nasmijao:
Neću, gospođice.
Jessica je skupila kosu u klupko koje je predstavljalo tek blijedu sjenu jutrošnje frizure. Obratila se Charlesu držeći dvije ukosnice među zubima:
Ona kaže da supruge diplomata moraju brinuti o dostojanstvenom držanju.
Dodao joj je još jednu ukosnicu.
U pravu je.
Ja još nisam žena diplomate izgovorila je živo. Dok je glavom pokazivala prema pregradama, govorila je Tommyju: Hoćeš li dovesti novu kobilu za gospodina Wyndona? Ja ću jahati na riđanu.
Svakako, gospođice.
Tommy se izgubio u tami staje.
Charles se istog trena ispriječio pred Jessicom. Ti uzimaš riđana? A smijem li pitati zašto?
Treperavi osmijeh zaigrao je na njenim usnama. Bože, kako je divno imati 23 godine i uživati povlašteni položaj.
Zato jer si ti pravi engleski gospodin rekla mu je. Zato jer si plemenit. Zato što me voliš... i ja volim tebe. I želim da se vjenčamo sutra, a ne tek za tri duga mjeseca.
Nestašluk se opet uvukao u njezine oči kad se Charles zagledao u njihovu dubinu. Podigao je ruku i prstima još vrelim od trčanja nježno joj dodirnuo obraz i nadvio se nad njom. Jessica je čekala. Ona nikada nije uzmicala.
Udarci konjskih kopita nagnali su ih da se naglo razdvoje. Charles se trudio da zauzme dostojanstveno držanje, pokušavao je smisliti riječi koje bi zazvučale društveno prihvatljivo pred Tommyjem, ali mu je njezin pogled zaustavljao dah. U trenucima sličnim ovom osjećao je da joj nije dorastao.
U tišini ju je odveo do krupnog riđeg konja kojem je momak držao uzde.
Livada je blještala od suncem obasjane rose tog modrog ljetnog jutra 1909. godine. Spokojna kobila i krupni riđan promicala su uz obrezanu glogovu živicu sporim kasom, zadovoljni zbog lagano zategnutih vodica. Dobri jahači brižljivo su postupali s konjima koji su još uvijek imali osjetljive gubice, pa su se životinje kretale lagano, bez otpora, neosjetljive na razgovor što se vodio.
Ali, ja želim znati.
I hoćeš, sigurno.

Ali, ja sada želim znati. Pričaj mi o Carigradu. Sve mi reci. Izvila se u sedlu prema naprijed, trudeći se da zaokupi njegovu pažnju. Čeznula je da upozna, da vidi sve prekrasne stvari ovog svijeta. One su postojale tamo negdje, čekale su na nju, a evo, ona je tu, sretna što se zaljubila u muškarca kojeg čekaju putovanja u najudaljenije krajeve svijeta. Dosad je uspjela vidjeti kutak Amerike i kutak Engle ske. To nije dovoljno. Željela je više. Željela je oćutjeti okus svijeta i kao divlje planinsko vino kušati njegovu vrelinu na vlastitim usnama.
Charles navede konja na sporiji kas, želeći da pronađe način kojim bi mogao malo obuzdati i smiriti Jessicino oduševljenje.
Paa... teško je to opisati. Ništa slično ovome ovdje. Veoma je vruće, vrlo sušno.
Nezadovoljno je odmahivala glavom. Nije je zanimao vremenski izvještaj. Kako da natjera Charlesa da shvati njezine vizije, njene nade i slike koje je gradila o burnom životu koji ih čeka? Zašto on nije sagledavao niti jednu od uzbudljivih mogućnosti? A bile su tako jasne.
Mislim na ljude strpljivo mu je objašnjavala. Reci mi kakvi su.
Žene su uvijek pokrivene odgovorio je oklijevajući.
Nije shvaćao što ona želi. Muškarci hodaju u...
Ne što nose. Kakvi su? Da li je sve tako egzotično? Ima li uistinu derviša? Plešu li žene odjevene samo u biserje?
Charles se nasmijao ne bi li prikrio vlastitu nelagodu.
Nikada nisam upoznao djevojku koja postavlja toliko pitanja. Sada sam izgubio nit.
Derviši.
Ah. Pretpostavljam da postoje. Nijednog nisam sreo. Uzdahnuo je. Nadam se da ćeš tamo biti sretna.
Osmijeh joj je djelovao ohrabrujuće.
Dok sam uz tebe, uvijek i posvuda ću biti sretna. Iznenadio ju je nenadani drhtaj njegova tijela.
Drago mi je što to čujem. Nisam znao kako da ti ranije kažem.
Kažeš? Što?
Promjenu dužnosti. Šalju me na Antarktik.
Što?! Ali tamo nema ničega!
Žele izgraditi britansku ambasadu i uspostaviti veze s pingvinima. Žudimo da saznamo gdje pingvini kupuju svoja večernja odijela.
Oh! Zadavit ću te! Charles, vrati se i daj da te zadavim!
No on je nestao. Okrenuo je konja udesno i odgalopirao kroz visoku travu. Jessica je ovila uzde oko šaka, zategnula ih na najnepropisniji američki način i natjerala konja u divlji trk.



* * *

Kroz tri mjeseca je vjenčanje. Jednostavno ga nije moguće pripremiti na primjeren način.
Lilly Grey ulijevala je čaj kao da je on može spasiti od prodiranja američkog divljaštva. Popis koji je ležao pred njom na stolu već se triput uvećao samo u posljednjih dvadeset minuta. Zavalila se i zagledala preko svojih poza mašnih grudi u papir, a potom je precrtala dvije stavke. Jednostavno, neće biti dovoljno vremena.
On odlazi za tri mjeseca smirujućim tonom oglasi se njezin brat. Arthur Grey zurio je u novine i uz to grickao drugi kolačić, odbijajući da shvati sestrino oštro neodobravanje. Na njegovom srebrnkastom brku zaustavio se komadić džema od bresaka. Napokon, već su godinu dana zaručeni.
Znaš ti na što ja mislim. Lily je kuckala perom o uho samo zato da bi mogla gunđati kad bi joj zapelo za mrežicu za kosu. Pokušavala ga je osloboditi.
Pozivnice, prijemi, haljine, popis uzvanika... beskonačan posao.
Učini ga jednostavnijim, Lily.
Ona je tvoja jedina kći. Zar ti ne želiš da se vjenča kako se to pristoji?
Na te je riječi Arthur okrenuo pogled s novina a obrazi su mu se nadimali od smijeha dok je preko naočala za čitanje promatrao sestru.
Samo da bude sretna.
Poražena njegovom iskrenošću, Lily duboko uzdahne zagledavši se u bujni vrt koji se prostirao ispred mračnog kamenog pročelja Greyhursta.
Šteta što njezina majka, pokoj joj duši, nije ovdje da vidi kako se Jessica udaje. Nije pravedno da majka ne vidi vjenčanje vlastite kćeri.
Arthur je buljio u novine, ali mu je pred očima bilo nešto drugo.
Da promrmljao je. Znaš, ne moram ti valjda govoriti koliko si nam pomogla. Jessici je trebala ženska ruka.
Raspoloženje je naglo prekinuto Lilynim zdušnim negodovanjem.
Ne može se poreći da joj nedostaje samodisciplina.

Nije to tvoja greška, Arthure. Ona to nosi u krvi. Znaš da sam voljela Katherine, pokoj joj duši, ali zašto si morao otići i oženiti Amerikanku... Dopustila je da ostatak ostane neizgovoren, svjesna da je bitno rekla. Nije se moglo poreći. Arthurov iskrivljeni smiješak govorio joj je da neće dobiti zadovoljštinu za svoju dvadesetpetogodišnju zlovolju.
Već se davno prestao s njom svađati oko te stvari pa je nestalo zadovoljstva iz poticanja sličnih razgovora.
Tko večeras dolazi na zabavu? Upitao je brišući se lanenim ubrusom i posežući za novim kolačićem.
Lily je prebirala papire i izvadila listu.
Pozvala sam naše rođake iz Manchestera. Jane ima tri kćeri, jednu Jessinih godina, mislim da će ostati preko vikenda. Naravno, one će...
Dobro jutro, tata!
Okrenuli su se prema Jessici koja je dojurila iz hod nika, još uvijek odjevena u jahaće odijelo.
Jutro, teta Lily izrecitirala je nakon što je cmoknula oca u rumeni obraz. Prišla je tetki Lily koja joj je ponudila svoj obraz na poljubac.
Za boga miloga, Jessica, otiđi gore i presvući se korila ju je Lily. – Zaudaraš kao pravi stajski momak. Mokra si! Što se dogodilo?
Jessica se povukla sakrivši ruke iza leđa, nalazeći zaštitu u očevoj iznenadnoj nezainteresiranosti. Okrenuo je glavu zakolutavši očima.
Charles i ja pali smo u vodu priznala je. Tetka Lily je pognula glavu iskazujući oštro neodobravanje.
Ti i Charles ste jahali? Sami? Arthur je pročistio grlo.
Lily...
To nije pristojno!
Arthur se okrenuo Jessici.
Ti si pala?
Jessica je raširila oči kad je spazila komad svježeg prepečenca premazanog džemom. Zgrabila ga je s očevog tanjura.
Ne. Charles je pao. Morala sam mu pomoći. Gore je. Presvlači se. Nisam ni pomišljala da jedan diplomat zna toliko prostih riječi.
Jessica! ljutila se Lily.
Zadovoljna sobom, uživala je u izazivanju tetke Lily,Jessica je promrmljala:
Oprosti. Ne želim te razočarati, tata.
Nikada me nećeš razočarati priznao je Arthur uprkos preklinjućem sestrinom pogledu. Charles će imati pune ruke posla kad vjenčanjem postaneš njegova. Tada će njegova dužnost biti da objašnjava tvoje postupke cijeloj Engleskoj.
Ja volim Englesku, tata rekla je Jessica. Slobodno se prestani zbog toga brinuti. Nije mi žao što si odlučio da me dovedeš ovamo.
Arthur je zastenjao i zagledao se u travnjak.
Doveo sam te zbog vlastitih slabosti, ne zbog tvojih.
Zato jer je tu tvoja prošlost. Ovdje ti je lijepo. Tallahassee te stalno podsjećao na mamu. Zar misliš da te ne razumijem?
Charles se iznenada pojavio kraj Jessice.
Evo, Arthure. A vi brinete zbog ove djevojke? Prirodno. U svakom od nas čuči lastavica koja se želi vratiti u vlastito gnijezdo. Vi ste se vratili u Englesku, a Jessica i ja ćemo možda jednog dana otići u Tallahassee... na neko vrijeme.
Pogledala je njegovu besprijekornu odjeću i pritom ulovila još jedan tetkin prijekorni pogled. Uz to je, naravno, imala dovoljno vremena da zgrabi još jedan komad prepečenca.
Idem se presvući. Uživajte u ogovaranju moje osobe dok me nema.
Izgubila se u starim hodnicima Greyhursta ostavljajući iza sebe blještavi trag uspomena. Gledali su kako odlazi.
Pa rekla je tetka Lily ako ovako nastavi, nikad se neće uklopiti u pristojno englesko društvo.
Charles sjede uz Arthura i dvojica muškaraca na tren ugledaše blatom zamazanu suknju za jahanja dok je Jessica zamicala uz drevno stepenište.
Bože promrmljao je Charles nadam se da neće.


* * *

Zaista, gospođice, ne biste to smjeli radili.

Oh, Mary, ne budi tako kruta. Ako ne naučim kako se to radi, kako ću jednog dana kad budem udata moći nadgledati vlastitu poslugu? Liznula je glazuru od šećera koja joj se zalijepila za dlan, da bi potom nastavila ukrašavati kolače na pladnju praćena sumnjičavim pogledima kuharice. Iza žene zbile su se dvije Jessicine rođakinje opčinjene neobuzdanošću američke srodnice. U kuhinji je vladala prava strka. Posluga je ulazila i opet se vraćala, kuhari su se bavili svojim poslom, a svi su bili pomalo nervozni zbog njezina prisustva. Zar ne bi trebalo da ona stoji u predvorju i pozdravlja svoje goste? Napokon, radi se o njezinoj zaručničkoj zabavi.
Osjećala je na sebi njihove smetene poglede, znala je da pokušavaju pročitati njezine misli, proučavajući s leđa čipkane nabore večernje haljine, ali nije marila. Najradije bi bacila jabuku u njihovu besprijekornu pitu od trešanja. Bila je svjesna svih došaptavanja i gunđanja, čula ih je već stotinu puta otkad su otac i ona doputovali u Englesku. Da, točno, njezina majka bila je Amerikanka. Da, ona je najčešće postupala nagonski. Samo, otkad su to »američki« i »nagonski« nečasni pojmovi? Znala je sve posljedice svog poluameričkog porijekla. Svaki stanovnik »dobre stare« Engleske očekivao je da će ona dojuriti na čaj odjevena u mokasine i jelenju kožu, da će gutati sirovo meso i baljezgati lovačke priče. Zar ne bi bila grehota ne pothranjivati svojim ponašanjem barem dio njihovih iščekivanja? Uz to, uživala je što će baš ona uploviti u veliku nepoznatu avanturu brak zajedno sa zbiljskim, živim i punokrvnim muškarcem. Tako je stekla prednost pred svojim rođakama koje se moraju zadovoljiti ulogom djeveruša. One su je okružile, ne da uživaju u pogledu na kolače koje je ukrašavala, već da čuju kako se upoznala s Charlesom.
Rođaka Charlotte progurala se pored kuharice i navaljivala:
Nastavi, Jessica. Da čujemo cijelu priču.
Desilo se to u engleskoj ambasadi u Washingtonu -
započela je. Upriličena je zabava u čast Ne-znam-kojeg lorda iz Neznam-otkudije...
Pazite, gospođice opominjala je kuharica pokazujući na kolač s previše ispuštene glazure.
Što si imala na sebi? pitala je Charlotte. Na trenutak se zamislila.
Ne sjećam se.
Ne stavljajte toliko, gospođice nije odustajala kuharica.
Charlottina sestra Victoria odgurnula je nemoćnu ženu još dalje od stola.
Ne sjećaš se što si imala na sebi kad si prvi put upoznala Charlesa? Jessica joj odgovori obijesnim smiješkom.
Sjećam se što je on obukao.
To je bar lako. Večernje odijelo Victoria će posprdno. Jessica joj je htjela odgovoriti, ali se najmlađa rođaka
Emily pojavila na vratima.
Jessica! Teta Lily te traži i samo što nije eksplodirala! Kuharica je ustuknula kad joj je Jessica tutnula u ru-
ke ukrašivač kolača. Sabrala se na vrijeme da stigne viknuti:
Gospođice, pregača!
Jessica se zavrtjela, a brašnjavi komad tkanine završio je ravno na kuharičinoj glavi.
Bio je to pravi engleski prijem. Propisna engleska večera, nakon nje propisna zdravica mladom paru, nakon koje je Jessica namjerno, nepropisnim poljupcem ravno u usta, obdarila svog jadnog zaručnika. Potom su se muškarci odgegali, baš kako je i propisno, u knjižnicu na brandy i cigare, a žene su se sjatile na ogovaranje uz kolačiće i čaj. Jessica se pokušavala uklopiti sve dok joj se nije učinilo da će od silnog napora izdahnuti. Odšuljala se prema biblioteci ne bi li načula što muškarci razgovaraju. Udisala je opojni miris duhana i uživala slušajući. Osjećala se preporođeno. Sjetila se svog doma u kojem su boravili dok još majka bila živa, dana kad je bila toliko mala da je u sumrak lijegala u postelju, dok bi njezini roditelji odlazili na verandu i tamo se, udobno zavaljeni, zibali u divnoj staroj njihaljci. Toliko uspomena... znala je da sada stoji na pragu stvaranja uspomena koje će imati zajedno sa svojim mužem i vlastitom obitelji. Kad bi samo postojao način da se stvari pokrenu. U Engleskoj su se sve stvari činile vječnima.
Uživala je što ih može prisluškivati. Charles je slušao zamorni glas lorda Henredona dok je ovaj ladanjski gospodin govorio:
Otomansko Carstvo bilo je tako egzotično. Tajanstveno ozračje.... turbani i slične stvari... a sada samo čitate, čini se, o krvavim masakrima koji slijede jedan za drugim.
Jessica se povukla i sakrila iza zavjese jer je prola zio batler. Okrznuo ju je pogledom prije no ušao u biblioteku. Usredotočena na glasove muškaraca, Jessica je ignorirala poslužiteljev prijekorni pogled dok je Charles govorio smješten na drugoj strani masivne kožne počivaljke.
Vjerujte, nije mi namjera da branim postupke sultana Hasama, već samo diplomatski položaj Engleske. Znate, teško je prosuđivati kulturu tako različitu od vlastite.
Dragi Charles, uvijek tako velikodušan i prilagodljiv. Jessica se nježno nasmiješila slušajući ga, no ono što je odjednom začula nije bio jasni Charlesov glas, već teta Lilyno kvocanje što joj je dopiralo iza leđa.
Jessica, dušo! Vrijeme je za sve mlade da... Jessica, što radiš ovdje?
Oh... uistinu ništa. Samo sam popravljala podsuknju.
Pa, vrijeme je za spavanje. Charlotte, Victoria i Emily već su gore, a trebala bi biti i ti. Požuri!
Rođake su stvarno bile gore, ali nisu, kao ni Jessica, imale namjeru da krenu na spavanje. Kad je ona došla do sobe, rođake su već bile u spavaćicama i uspjele su otvoriti ormar za odjeću u kojem je stajala njezina oprema za vjenčanje. Uz to su se hranile ukradenim ostacima raznih predjela, a Emily je gurala nos u svaku bočicu mirisa što su stajale na noćnom ormariću, kao da želi otkriti, koji je od njih Jessicu preobrazio u zaručnicu.
A govore mi da sam ja neposlušna izgovorila je s porugom, stojeći na vratima.
Oooh, Jessica! Victoria se skotrljala s postelje, zgrabila vješalicu na kojoj je lepršao oblak meke lelujave svile i dotrčala do Jessice koja je skidala svoju večernju haljinu. Pogledaj ovo! Jessica, prekrasna je. Gdje ćeš je obući i nositi? Charlotte joj ustiju punih dimljenog lososa objasni:
U krevetu. To je spavaćica, gusko.
Ali, toliko ukrasa mrmljala je Victoria a nitko ih neće vidjeti. Charlotte je zakolutala očima.
Charles hoće.
Jessica joj potvrdi glavom i umiri stariju djevojku. Emily se odmah uključila u razgovor.
Znam sve o oženjenim ljudima. Ne moraš šaputati.
Ne znaš ti ništa odgovorila je Victoria, praveći se kao da ona sve razumije.
Znam više od tebe.
Nakon što je sestri stručno isplazila jezik, Victoria se okrenula prema Jessici.
Jesi li zaljubljena?
Charlotte je užurbano gutala losos kako bi mogla prva uskočiti s odgovorom.
Naravno da jest. I odloži tu spavaćicu.
Kad si to shvatila? Victoria nije odustajala. Da si zaljubljena, mislim. Kad te poljubio?
Jessica se spustila na krevet i raščešljavala kosu ozbiljnim pokretima sve što će odsad činiti bit će odraslo zavaljena u meke pokrivače. Rođake su se spremno poslagale oko nje.
Mogu vam reći točno u minut. Igrali smo bridž... ja, Charles, otac i netko iz francuske ambasade. Glupo je, zaista, ali ja sam slučajno podigla pogled. Charles se mrgodio nad svojim kartama, on je loš igrač, zaista, ja sam ga pogledala... i... znala sam.
Victoria se namrštila.
To je sve?
Jessica se smiješila, prisjećajući se.
Mora da je osjetio kako ga gledam jer je podigao pogled. Nasmiješio se kao da čita moje misli.
Nije baš romantično. Victoria se nježno usprotivila.
Da, jeste.
Uz ujaka Arthura i nekog starog Francuza? Emily se htjela uključiti u krug starijih djevojaka.
Charlotte ima udvarača. Andrewa. Vidjela sam ih kako se ljube.
Victoria je iznijela svoj stav. Andrew je prenizak. Nemam namjeru da se udajem za muškarca koji nije užasno visok. Morat će znati jahati, mačevati, plesati poput anđela...
Skočila je s kreveta i uz kreveljenje prikazala svoju listu zahtjeva.
Djevojke su joj se smijale kad su se otvorila vrata i na njima se pojavila tetka Lily. Victoria se prestala vrtjeti, i na tren, ukoliko je i toliko trajalo, četiri djevojke su ugledale bljesak sjećanja na sjedinama uokvirenom licu tete Lily. Sjećanja na dane kada je i ona bila mlada i sanjarila o ljubavima koje bi se mogle desiti, kada je ostajala dugo budna i s drugim djevojkama, vršnjakinjama, maštala o mogućim blaženstvima. Bljesak je nestao i zamijenila ga je brižno njegovana uglađenost.
Emily? Što to izvodiš? Zločeste ste, sve zajedno. Hrana u spavaćoj sobi! Imat ćete noćne more kad jedete ovako kasno. Hajde, van! U svoje sobe.
Djevojke su, jedna za drugom, uz grimasu krivnje promicale kraj tetke Lily i skrušeno joj zaželjele laku noć, a ona je nastavila kuditi Jessicu:
Prošla je ponoć, a ti se već rano ujutro moraš početi uređivati. Želiš da te Charles vidi s tamnim kolutovima oko očiju? I što radi ova spavaćica na stolici? Uzela je svilenu košulju i pljesnula Jessicu po ruci kad je ova htjela dotaknuti izvezene nabore.
Teta Lily, smijem li te nešto pitati?
Ne smiješ svilu ostavljati ovako nemarno prebačenu preko stolice, dušo.
Kako to izgleda?
Kako što izgleda, dušo?
Biti u braku. Znaš već.
Ustručavajući se, tetka Lily je zastala i lice okrenula prema ormaru kako Jessica ne bi primijetila njezinu nelagodu. Ona nikada nije bila ničija majka i, iako je znala da se Arthur vratio u Englesku zato da Jessica uz nadzor neke žene uplovi u bračne vode i da bude pod utjecajem još nekoga, a ne samo postarijeg engleskog gospodina koji je i sam prekršio nepisana pravila pristojnog ponašanja nikada se još nije našla u sličnom položaju. Može li ona dati prave odgovore? Njoj nikada nitko ništa nije objašnjavao... nije nalazila prave riječi. Oh, kako je vrijeme proteklo. Ona je, naravno, otkrivala zamršene istine o odnosima muškarca i žene u tišini bračnog doma, ali riječi... prave riječi nije mogla pronaći. Vjerovala je da su dostatne bajke iz kojih su izostavljene sve podudarnosti sa zbiljskim životom. O tim vezama je trebalo maštati, kao što su djevojke maločas i činile, trebalo ih je otkrivati na vlastiti način, onda kad za to dođe vrijeme. Djevojka koja nije više imala majku obratila se njoj s pitanjem na koje nije postojao valjan odgovor. Pokušavala je ne izdati sebe, ali je ujedno morala opravdati povjerenje koje joj je Arthur poklonio.
Otvorila je usta da nešto zausti, pokušala se okrenuti i suočiti sa znatiželjnim licem mlade djevojke, ali nešto ju je priječilo i kočilo do dna samoga bića. Brižljivo je složila spavaćicu i silom stvorila za nju prostor u zakrčenom ormaru.
Ti imaš... imaš obavezu prema svom mužu, Jessica rekla je, ali se onda nepovratno izgubila. Drugi put ćemo razgovarati o tome. Laku noć draga. Lijepo spavaj.
Ugasila je svjetlo i požurila iz sobe. Zatvorila je vrata za sobom, bježeći od riječi koje nije mogla izgovoriti.
Laku noć promrmljala je Jessica slabašnim glasom koji nitko nije mogao čuti. Opet je upalila svjetiljku. Toplo žućkasto svjetlo rasulo se preko mora organdija, čipke, tafta i bogato nabranih rukava što će vijoriti oko nje na dan vjenčanja. Ustala je iz postelje i prišla golemom zrcalu koje je stajalo u starom zlatnom okviru pored ormara. Promatrala se. Proučavala je svoju tešku pamučnu spavaćicu i zamišljala kako će joj tijelo izgledati u onoj paučinastoj, svilenoj, koju neće smjeti obući sve dok ne postane gospođa Wyndon. Hoće il izgledati drukčije te noći? Mogu li se stvari tako promijeniti da ona počne Charlesa gledati u drukčijem svjetlu od ovoga što ga sada obasjava kad se zagleda u njegove brižne oči u kojima se vidi da se njome ponosi? Imala je dvadeset tri godine, a jedva je naslućivala što se krije ispod tih pamučnih nabora koje je proučavala u ogledalu. Pristojne mlade dame obeshrabrivali su i odgovarali od proučavanja vlastita tijela, čak i od gledanja u ogledalu sve dok nisu potpuno odjevene. Bilo je to glupo, ali do sada nikada o tome nije razmišljala. A teta Lily joj nije htjela reći što će se promijeniti nakon udaje. Oh, Jessica je znala za ljubav i vođenje ljubavi. Mlađe djevojke od nje saznavale su od drugih djevojaka koje su to čule od mladića s kojima se, zapravo, uopće ne bi smjele sastajati. Nikada se ništa nije odvijalo besprijekorno, kako su to priželjkivale starije matrone, predstavnice otmjenog društva. Djevojke su uvijek otkrivale način da nešto saznaju.
Još se dugo vremena ogledavala u zrcalu ne nalazeći odgovore.

* * *

Kao što se to ponavljalo stoljećima, jutro se polako probijalo oko Greyhursta. Posjed je bio obavijen čarolijom koja je budila čudesno praskozorje na obzoru, iznad stabala trešanja i grmlja gloga. Mir je remetio samo dostavljač i kloparanje njegova bicikla na putu. Provezao se kroz dvorišna vrata i zaustavio pred starim hrastovim vratima. Lupao je sve dok se nije pojavio poslužitelj i preuzeo brzojav upućen iz engleske ambasade. Batler se pridržavao savršeno uhodanog slijeda pa je predao poruku gospodinu Wyndonu, koji je prisustvovao doručku u zapadnom krilu zdanja, zajedno s gospodarom kuće.
Charles je preuzeo brzojav, otpustio poslužitelja i pričekao s otvaranjem omotnice sve dok ovaj nije napustio blagovaonicu. Zapravo, odugovlačio je. Imao je čudan predosjećaj.
- Pitam se zašto Jessici treba toliko vremena da siđe - gunđao je, rastreseno otvarajući omotnicu.
- Uređuju joj haljinu - odgovorio je Arthur, mažući na dvopek džem od bresaka, pravi uzrok njegova povratka u Englesku. - Nešto nije u redu?
Charles je pročitao brzojav i potom ga spustio u krilo.
- Pomaknuli su dan polaska. Prokleto dobro sam osjećao da se nešto sprema. Žele da odmah odem u Damask.
- Pobuna?
- Ambasador Grant zahtijeva obavijesti iz prve ruke. Ne znam zašto. Nemiri traju već godinama.
Arthur je zatresao sijedom glavom.
- A mi nastavljamo s podržavanjem sultana.
- Ambasada ne donosi odluke, Arthure. Znaš to. - Kada odlaziš?
- Užasno je reći, ali već sutra ujutro.
- Odlaziš, kuda? - Jessicin zvonki glas razbio je tišinu.
Charles je pogledavao Arthura, ali uzmaka nije bilo.
- Nemam dobre vijesti, draga.
- Samo ih reci. Vjerojatno ću preživjeti.
- Dobio sam telegram od diplomatskog predstavništva - govorio je brzo gledajući je u lice. Žele da proputujem Otomanskim Carstvom prije nego što se javim u Carigrad. Neka vrsta vizualnog svladavanja zemljopisa, pretpostavljam. Kako su to oni nazvali? Ah, da... zbog jasnijeg razumijevanja različitosti sultanovih podanika. Arthur Grey polako natoči čaj u Charlesovu šalicu a potom sebi stavi lijek iz male bočice i na iskap ga popije.
- Trebao bi biti zadovoljan. Kad dobijaš tako teška zaduženja, znači da imaju velike planove za tvoju buduću karijeru.
Jessica je znala zašto otac tako govori; vjerovao je da joj treba utjeha.
- Drago mi je - odgovorio je Charles, ali mu je glas bio nesiguran. - I polaskan sam. Samo...
Arthur je znao da mora nastaviti govoriti. Znao je kako njegova kćerka voli izluđivati Charlesa pa je bilo bolje da je pokuša smiriti.
- Znaš, bundevice, morat ćemo odložiti vjenčanje.
- Ne znam zašto - prigovorila je Jessica s nepokolebljivom odlučnošću u glasu. - Idem i ja.
- Jessica, brod polazi sutra - odgovorio je otac.
Obgrlila mu je ramena.
- I ti ideš. Idemo svi zajedno. Nas troje. Charles i ja možemo se vjenčati u Carigradu. Prije nego što bilo šta kažeš, razmisli. Tata, potrebna ti je promjena. A ako ću ja biti ambasadorova žena, moram upoznati Orijent.
- Ne dolazi u obzir - oglasio se Charles. - Suviše je opasno.
- Ali, Damask nije u plamenu - nije odustajala. - Mislim, samo se malo bune. Sam si tako govorio.
- Ne želim te izlagati opasnostima.
- Ali ćeš me spremno izložiti davljenju mojih malih ružičastih djeveruša.
- Ali, Jessica - trudio se Charles, iako sve slabije - moraš shvatiti da nemam izbora. Moram ići.
- Naravno da moraš. A kao buduća supruga ambasadora, moram ići i ja.
Charles se neuvjerljivo opirao.
- Ja baš nisam ambasador.
- Ali ćeš jednog dana biti - odgovorila je izražavajući mu proračunatu podršku i poticaj. - Što ako ti ne dopuste da se vratiš mjesecima, možda godinama? Oh, Charles - preklinjala je klečeći mu na koljenima, sklupčana u pozi za koju je znala da će ga razoružati. - Ne mogu zamisliti da toliko vremena budemo razdvojeni.
- Da nije opasno... - negodovao je.
- Plašenjem ne možeš uništiti moju želju da budem uz tebe. - Raširila je oči koliko god je to bilo moguće.
Gledao je u nju iskreno zbunjen.
- Ti se uistinu ne bojiš, zar ne?
- Govorio si da u Otomanskom Carstvu uvijek vreba opasnost. Kakva je stvarna razlika u tome hoću li ti se pridružiti sada, za šest mjeseci ili za godinu dana? Opasnost se neće umanjiti. Samo ćemo izgubiti dragocjeno vrijeme zajedničkog življenja. I što može biti primjerenije od vjenčanja u ambasadi? Bit će to savršeno okončanje našeg putovanja.
Charles isprva nabra obrve, da bi ih potom sve više opuštao i na koncu sasvim podigao.
- Vjenčanje u ambasadi...
- Samo skromna svečanost - nastavila je zagledavši se
u očeve oči. - Molim te, tata... Ne mogu podnijeti da ode i da ne znam kad će se vratiti. - Ozareno je gledala u svog rezigniranog oca koji već nekoliko minuta nije prozborio ni riječi.
Arthur je pognuo glavu.
- Nikada nisam bio u Carigradu - glasno je razmišljao.
Jessica skoči s naslona stolice na koji se bila smjestila i obujmi njegova opuštena ramena.
- Moraš priznati, ideja je izvrsna!

2.


- Za početak. Za Siriju.
- I za veliku pustolovinu - nadopunila je Jessica Charlesovu zdravicu. Zazvonile su šampanjske čaše. Nasuprot kristalnomodrom noćnom nebu i narančastoj boji sirijske obale, brod je jedva bio vidljiv pri posljednjim zrakama sunca na zalazu. Kroz veliki dimnjak propištala je para i zaurlala svoj dugi piskavi pozdrav. Nekoliko metara dalje, brodska dvorana za ples bila je ispunjena lelujanjem haljina i frakova i vrtnjom plesnih parova. Nije bilo umjesno da žena sudjeluje u političkim raspravama, protokol i teta Lily su je tako poučavali, ali Jessica se zatekla kako vrlo pozorno sluša raspravu muškaraca dok je istovremeno promatrala more. Ti mladi diplomate upravo su se spremali da povijest uzmu u svoje ruke i ona nije htjela propustiti niti jednu njihovu riječ. Napokon, to će biti i njen život, jednako kao i njihov. Predmet rasprave: Turska, naravno. I sultan Hasam. Pa Sirija. Pa sultan Hasam. Bugarska. Sultan Hasam. Naslonila se na ogradu i nastavila slušati.
Francuski diplomat... zaboravila mu je ime - nešto ju je priječilo da pamti francuska imena - objašnjavao je, odnosno uzbuđivao se:
- Kako bi to moglo biti ozbiljno? U pustinji uvijek ima nevolja bilo koje vrste. Sjedeći desno od Francuza, oglasio se ruski predstavnik:
- Dvije tisuće poginulih u posljednja četiri dana. - Nagnuo se prema Charlesu i dodao: - Francuzi nikad ne vide ono što treba. - Naravno, rekao je to dovoljno glasno da bi ga Francuz mogao čuti. To je bio dio igre. - Mislim da u ovim pobunama klija mogućnost revolucije. Što vi mislite, gospodine Wyndon? Charles je značajno otpuhnuo.
- Za revoluciju je potrebna jedinstvena fronta, jedinstvena snaga. Ne nalazim za njih potvrdu u Otomanskom Carstvu.
- Što je s revolucionarnim gibanjima? Poričete da postoje? - pitao je Rus.
- Ne možete svrgnuti stotine godina staru dinastiju šačicom mladoturskih otpadnika - odgovorio je Charles.
Malo je nedostajalo da se ona ne umiješa. Već je ot-
vorila usta ali se svladala. Šutjet će jer ne želi javno pokazati svoje razmimoilaženje s Charlesovim mišljenjem. On je govorio kao pravi predstavnik engleske kraljevine - nije mogao prihvatiti da bi stoljetno dinastičko uređenje mogla svrgnuti grupica skorojevića. Ona je ipak bila Amerikanka, neopterećena predrasudama i znala je da Charlesovi stavovi nisu razložni i točni. Jednostavna istina o njezinu pravu da sebe zove Amerikankom a ne Engleskinjom potvrdila se i ovaj put. Šutjela je kad je Charles nastavio, ali očigledna razlika u uvjerenjima još joj se dugo motala mislima.
- Oni nikada ne mogu ujediniti sve narode koji žive u carstvu. Kurdi, Grci, Albanci, Armenci, Bugari... oni govore različitim jezicima, klanjaju se različitim bogovima, u biti nemaju ništa zajedničko. Oni su prvenstveno pripadnici nacija a tek potom podanici carstva.
- Ali otkrivaju zajedničku vezu - usprotivio se Rus. - Želju za svrgavanjem sultana.
- Ni to nije dovoljno za ujedinjenje tako različitih grupa. Ne, ja vjerujem, a što je još važnije, Engleska vjeruje da će sultan Hasam ugušiti ove nemire. Rus se razljutio.
- Engleska želi sačuvati svoj put za Indiju, zato odabire vjerovanje kako je status quo održiv.
Charles se malo nagnuo naprijed i odbrusio.
- A možda Rusija odabire vjerovanje u revoluciju, jer će tako možda moći ostvariti svoje davnašnje ambicije prema Carigradu.
Touche, dragi. Jessica se okrenula i uhvatila ga za ruku. Ovo je bila savršena prilika da se Charlesu omogući da ode kao pobjednik.
- A ja vidim da sam izgubila svu privlačnost. Prošao je cijeli sat bez ijednog poziva na ples.
Muškarci su joj se lagano naklonili kad ga je povukla za sobom. Charles se nasmiješio i rekao:
- Ispričajte me, gospodo.
Unutra, kad su već skladno klizili plesnim podijem, Charles se zaustavio i rekao:
- Draga, oprosti ako si se dosađivala.
- Dosađivala... nipošto - priznala je - meni se čini da diplomate vjeruju da se problemi mogu riješiti uz mnogo razgovora. Radije bih te gledala kako u žarištu problema rješavaš poteškoće. Ti ćeš biti diplomat koji će akciju preuzimati u vlastite ruke? Pokretat ćeš stvari, hoćeš li?
- Pa... pa, naravno, hoću. Samo nemoj zaboraviti, još je dugačak put do stjecanja takve moći, draga. Moram se dugo uhodavati prije no što ću moći poduzeti vlastite korake. I nije baš tako jednostavno mijenjati stvari kao što se tebi možda čini.
- Isprike - podbadala ga je. - Povijest je prepuna priča o pojedincima koji su to činili.
- Možda. Vidjet ćemo. - Charles nikada ne bi priznao koliko je bio sretan kad mu je Arthur Grey prišao s leđa i potapšao ga po ramenu.
- Smijem li se ubaciti? - upitao je.
- Naravno. Potražit ću šefa palube i provjeriti našu rezervaciju za sutrašnju vožnju vlakom.
Uletjela je u očeve ruke ne izgubivši ritam. Napokon, on je bio osoba od koje je i naučila plesati.
- Mislila sam da se odmaraš.
- Stalno sam razmišljao kako veoma nalikuješ svojoj majci kada smo ona i ja prvi put izašli na ples. Zbog toga sam morao izaći iz kabine i vidjeti te.
- Šarmeru.
- Uz... još jedan motiv.
- Znala sam. A to je?
- Razmišljao sam kako je trebalo povesti tetku Lily s nama. Jessica se odmaknula.
- Za ime boga, zašto?
- Da okonča tvoje odgajanje, kaže ti sve što treba, pomogne ti da naučiš stvari koje bi kao žena i supruga trebala znati... pa ti već znaš što.
- Smiješno, oče.
- Ne znam baš da li je smiješno. Ja sam, no, bacio sam pogled na knjigu koja ti je zaokupljala pažnju tokom našeg putovanja.
Ona osjeti krivnju. Ali što je loše u tome što nju više zanima karijera budućeg muža od priča o francuskim dobavljačima i budućim nevjestama.
- Obična knjiga.
- I, što je tema te obične knjige?
- Kakve to ima veze?
- Želim da mi odgovoriš, Jessica.
- Rasprava o utjecaju nacionalizma na globalnu politiku.
Arthur se nasmijao.
- Tko će se baviti diplomacijom? Ti ili Charles?
- Mislila sam da će ti biti drago?
- I jest mi drago. Samo... ponekad se brinem jer mi se čini da ti nisam napravio uslugu kad sam te pripremio za život uz knjige i putovanja. Čini mi se da sam te slabo pripremio za poziv supruge.
Jessica se zagledala prema obrisima žarke egzotične obale Sirije. Rastreseno je upitala:
- Što ima posebno u tome da se bude supruga? Vidjela sam mnogo vrlo glupih djevojaka koje ga to činile bez ikakvih napora.
Nemoćan da izmijeni prošlost, Arthur odmahnu glavom i utonu u sjećanja na svoju ženu. Nije pretjerivao kad je Jessici rekao da ga podsjeća na lijepu mladu Amerikanku kojom se oženio. Otkrio je u sebi čudan osjećaj prkosa. Pravi engleski gospodin nikada ne bi skočio do Amerike i vratio se oženjen za običnu građanku. Ali u Katherine nije bilo ničeg običnog, jednako kao što se Jessicu nije moglo svrstati u bilo koji soj. Arthur je prekrasno živio sa svojom ženom i živahnom malom djevojčicom, nikada posve siguran što će mu jedna od njih prirediti u slijedećem trenutku. Počeo je vjerovati da ga je takva silovitost držala u životu, tjerala ga da žudi za svakim novim danom, za svakim novim satom. Tek kad mu je smrt oduzela voljenu ženu, shvatio je da je smrtan čovjek.
Iz misli ga je trgnuo zvuk brodske sirene.

* * *

Sedam sati kasnije drukčiji ih je zvižduk pratio kroz nepregledne prostore pustinje praćen kloparanjem točkova vlaka koji se kretao beskonačnom prugom što su je postavili neki bezimeni ljudi. Jessica je zurila kroz prozor i promatrala tu jalovu ljepotu, tu pustoš koja je tek obećavala da iza nje nešto možda postoji. Prenula se kad se Charles vratio i otvorio vrata odjeljka u kojem je sjedila zajedno s ocem. Za njim je ušla šarmantna, izuzetno elegantna četrdesetogodišnjakinja. U ženinom osmijehu ogledala su se ljupkost i tajanovitost jednako jasno kao što je i na njezinoj odjeći bilo vidljivo da je dopremljena iz Pariza. Čak su i dva majmuna, koja su za njom stupila u odjeljak, bila jednako otmjeno odjevena u male crvene kaputiće, s turbanima na glavi. Iza nje, bolje reći iza majmuna, stajala je cijela povorka posluge.
- Gospodin Arthur Grey, gospođica Jessica Grey - oglasio se Charles - drago mi je što vas mogu predstaviti lady Ashley. Pozvao sam je da nam se pridruži. Boljeg prijatelja na Orijentu ne možete pronaći.
Arthur se pokušavao uspraviti iako ga je zanosilo ritmičko njihanje vagona.
- Naravno. Mi smo... mi smo vrlo... - trudio se da bude uljudan usprkos pokušajima jednog od majmuna da se popne na njega.
Spasila ga je lady Ashley.
- Dođite, dušice - rekla je životinjama. - Morate ići s Paulie. Paulie, uzmi ih, molim te. - U odjeljak je ušla crnkinja i uzela majmune.
Lady Ashley spusti se na sjedalo do Jessice i ljubazno je pogleda.
- Vaš ljubazni mladi muškarac velikodušno mi je ponudio utočište. Izgleda da u mom odjeljku nema dovoljno mjesta za sve.
Jessica joj nagonski uzvrati osmijehom. Lady Ashley potpuno se razlikovala od svih Engleskinja koje je upoznala, iako se sudeći po njenom izgovoru i manirima moglo pretpostaviti da potječe iz Engleske.
- Znači, bit ćete nam suputnik - obratila joj se Jessica s nadom u glasu.
- Uvijek, moja draga. Imam kuću u Damasku. I u pustinji čovjek mora pustiti korijenje. - Prihvatila je od Charlesa čašu s vinom i namjestila suknju tako da može sjediti udobno, ne mareći za dojam. Jessica osjeti još veću simpatiju za ovu ženu. Htjela je nešto zaustiti kad se jedan od majmuna oslobodio Paulina stiska dok se crnkinja pokušavala izvući kroz uska vrata odjeljka. Skočila je na Charlesa.
- Ne dopustite da vam se popne na nogu - upozorila ga je lady Ashley - bit će vrlo nezgodan. - Ulovila je životinju i predala je crnkinji. Charles je ignorirao jedva izbjegnutu katastrofu.
- Kažu da je lakše biti primljen kod sultana Hasama nego dobiti pozivnicu za jednu od vaših čuvenih soareja.
- Vidi ti njega - Arthur se smijuljio ispod brkova. - Prepredenost na djelu. Charles se ne obazre na primjedbu.
- Lady Ashley je vjerojatno najpoznatija Engleskinja u
Siriji.
Lady Ashley se okrenu Jessici.
- Suviše je ljubazan. »Nepopularna« više odgovora istini. I bit će mi jako drago da vas sve vidim na svojoj prvoj sjedjeljci.
- Jedva čekam - priznala je Jessica, iz koje je izbijalo mladenačko oduševljenje. Htjela je reći još nešto, nešto posve američki, jer se osjećala ugodno i slobodno, ali ju je omelo nekakvo komešanje izvan vlaka. Trepnula je. Izvan vlaka?
Kako bi išta...?
Bila je najbliža prozoru pa je pogledala.
- Bože moj...
Konji. Pustinjski konji, vitki ali snažni, brzi poput vjetra harmatana koji je nosio pijesak pustinjom. Na njima pustinjski jahači, zakrabuljeni i divlji. Baš lijepo što su došli pozdraviti vlak.
- Beduini - objasni lady Ashley.
Mislila je na način kojim su jahali, ne na konje, kako je Jessica prvo pomislila. Beduini su jahali divlje, luđe od svih jahača Divljeg zapada, viseći u stremenu s uzdama u ustima. Kako su se uspjeli održavati na životinjama na taj način i pri toj brzini?
Zurila je, bez daha, obraza pritisnutih uz staklo, opčinjena. Arthur je povukao zastor na svom dijelu prozora.
- Jessica, navuci zavjesu.
Ali ona je mislima bila na zapjenjenim konjima i s beduinima. Diskretno, preko nje, lady Ashley zagrnu zastor. Vlak je poskakivao gotovo ih izbacujući iz sjedišta. Arthur je gunđao.
- Što u ime civilizacije...
- Prepreke na tračnicama - mirno objasni lady Ashley.
- Pokušavaju zaustaviti vlak.
Jessica duboko udahnu. Pustolovina je odjednom izgubila svaki čar.


* * *

Tarik-paša je osjetio da ga netko promatra. Njegov konj imao je loš korak u brzom trku, ali ga je on svejedno gonio znajući da pustinjski pastusi imaju srca i jure dok se ne sruše od umora - ništa slično spokojnim čistokrvnim životinjama koje je jahao u Cambridgeu. Naravno, sve vezano uz Cambridge ostalo je iza njega. Zapravo, ništa u pustinji nije moglo pružiti ni najmanji nagovještaj sličnosti s besprijekornim nizovima sveučilišnih zdanja. Tarik je znao da je pravi Turčin po svemu osim po obrazovanju i engleskom načinu na koji mu je bila podrezana kosa. No, uskoro će i ta sličnost nestati. Obrazovanje će ostati, a kosa će ponovo izrasti.
Netko ga je i dalje promatrao. Pogledao je preko zavijorene bijele grive galopirajućeg konja, i dalje držeći uzde zubima, tražeći oči koje je na sebi osjećao. Vidio je samo kako neka ruka povlači zavjese na jednom od odjeljaka. Ah, znatiželjni turisti, ili možda... oni koje traži.
Uskoro je na to zaboravio. Radikova je zadaća da pretraži sve vagone, jer on se sada približavao lokomotivi. Zabacio se u sedlu dok su mu zubi trnuli od boli zbog stezanja srebrnih vodica. Odgurnuo je laktom kraj plavog beduinskog plašta koji je vijorio zrakom. I pored vjetra osjećao je toplinu sunca na svom brončanom tijelu. Uzvikom je natjerao zapjenjenog konja da juri uz lokomotivu.
- Zaustavi vlak - viknuo je na arapskome. Vlakovođa, mali čovjek s turbanom, gledao ga je prestravljeno, ali je istovremeno prkosno povukao ručicu za ubrzanje. Tarik to više nije smio trpjeti, iako je morao priznati da poštuje njegov čin. I on bi baš tako postupio. Bacio se postrance, gotovo se priljubivši uz trbuh konju, znao je da tako djeluje još strašnije, i zamahnuo kopljem. Strojovođa je iskolačio oči, ali je ipak odmahnuo glavom i nije ispuštao ručicu.
- Hrabar čovjek - promrmljao je Tarik sebi u bradu. - Nije loše izabrati takvu smrt. No, ipak je odlučio da ga poštedi. Koplje je probilo strojovađin turban i zbacilo mu ga s glave. Čovjek je ostao gologlav ali živ. Cilj je napokon bio postignut. Vlak se zaustavljao uz škripu kočnica. Tarik se morao nasmijati.
Beduini su se istog trena popeli na vlak, bez pobjedonosnog klicanja, ali i bez ustručavanja ili isprike. U svom odjeljku Arthur Grey i njegovi suputnici iščekivali su u neizvjesnosti da vide što im je sudbina namijenila. Vrata su škljocnula i netko se spremao ući.
Lady Ashley im je užurbano došapnula:
- Budite tihi... i mirni.
Ušla su dvojica. Sjedokosi starac, čije su oči pakosno virile sa zakrabuljenog lica, promrmljao je nešto drugom beduinu. Dok je u tamnoputoj kvrgavoj ruci stiskao dugački bodež, njegove staračke oči žmirkale su od zadovoljstva. Drugi se muškarac brzo povukao a ovo čudovište je i dalje bezobrazno zurilo u Jessicu. Počela se meškoljiti.
Charles se pomaknuo. Jessica nagonski osjeti da će pokušati dograbiti bodež. Sledila se. Strah, neizvjesnost - ma kako se to zvalo - tek, ostala je bez glasa. Na sreću, i lady Ashley je naslutila što se zbiva, pa se odmah umiješala.
- Nahnu malihin! - oštro se obratila beduinu. Jessica je u prvi čas pomislila da mu izgovorene riječi ne znače ništa, baš kao ni njoj, ali se starac još jače nacerio, poklonio i napokon izašao.
- Hvala bogu - odahnuo je Arthur otirući znoj.
- Što bismo trebali poduzeti? - upitao je Charles ustavši sa sjedišta.
- Ništa - oštro ga je opomenula lady Ashley, - Očigledno je da traže nekoga ili nešto određeno. Opustite se. Prilično smo sigurni.
Zatvorili su vrata njihova odjeljka. Jessica razmaknu zavjese.
- Oh, pogledajte, Turci! - Vidjela je kako se grupa turskih vojnika, prepoznatljiva po crvenim fesovima i kratkim kaputićima, kreće u pratnji beduina prema konjima.
- Ljudi sultana Hasama - objasnila im je lady Ashley.
Jessica je virila kroz razmaknute zavjese.
- Ne shvaćam. Što će im učiniti?
- Pretpostavljam da je to odmazda za spaljivanje beduinskog logora - umiješao se Charles.
- Sultanova vojska zapalila je logor? - drhtavim glasom upitao je Arthur. - Ali zašto?
Lady Ashley mu odgovori:
- Neki kažu da je sultan na primjeru htio pokazati kako će proći svi neposlušni. Kažnjavanjem beduina, on želi spriječiti daljnje nemire.
- A beduini se opiru svakom tko njima pokušava vladati - dodao je Charles. - To je dio njihova nasljeđa.
- Ali, mora postojati nekakvo objašnjenje - nije odustajala Jessica.
- Naravno - tješila ju je lady Ashley. - Neki kažu da sultan napadom na beduine pokušava podsjetiti na dane kada je njegova vladavina Otomanskim Carstvom bila neprikosnovena. A nisam baš sigurna da su beduini odgovorni za pobune.
Osjetivši nešto što je Jessici promaklo, Charles upita:
- Što želite reći?
Lady Ashley ga pogleda.
- Što biste rekli ako vam kažem da neki od ljudi koje smo upravo vidjeli uopće nisu beduini, već grupa mladih turskih pobunjenika.
- Nemoguće - izustio je Charles, ali se u njegovu glasu mogao naslutiti tračak sumnje.
- To je samo pretpostavka - nastavila je lady Ashley - ali mnogi misle da su ti mladi buntovnici stajali iza svake pobune organizirane u posljednje tri godine.
- Znači, revolucionari - zaključio je Arthur. Nasmiješila mu se.
- Naravno, bez njih je revolucija neizvediva, zar ne?
Jessica se automatski okrenu prema Charlesu, popustivši sklonosti koja je za nju u posljednje vrijeme postala prirodna, da ga sluša i vjeruje mu. Voljela je njegovu smirenost, lakoću s kojom je razumijevao politička zbivanja, njegovo zanimanje za stvari koje će postati dio njegovog životnog poziva. On će znati odgovor, objašnjenje, i reći će ga jasno i bez oklijevanja.
Nije ju razočarao.
- Već šest stotina godina nije se našao nitko tko bi mogao ujediniti različite narode unutar Otomanskog Carstva i provesti revoluciju.
- Ovi su pobunjenici drukčiji. Boravili su u inozemstvu, zaraženi su zapadnim idejama. Upoznali su drukčiji način života i žele ga ostvariti i kod vlastite kuće.
- Zar je ovdje tako loše? - prekinu je Jessica.
- Narod se mora pokoravati hirovima jednog jedinog čovjeka koji ima pravo da odlučuje o njihovom životu ili smrti. Ljudi umiru od gladi jer im sultan oduzima sav urod. Samo zato što jedan muškarac nije htio u vojsku, sultan je uništio čitava sela i dao osakatiti stotine ljudi. - Lady Ashley dodirnu Jessicinu ruku. - Da, mi to ne možemo shvatiti. Mi živimo u svijetu u kojem su nam osigurana neka osnovna ljudska prava. Ovdje narod nema utočišta, nema nikakva prava. Nema nade.
Njezine simpatije bile su jasne, jednako jasne kao odlučnost i snaga što su joj se zrcalile u očima.
Prekinuo ih je trzaj vlaka koji je konačno kretao. Opći uzdah olakšanja razbio je napetost koju su dotad pokušavali prikriti razgovorom.
Charles ipak nije htio odustati.
- Vi želite da povjerujem kako su ti ljudi, koji su se u posljednje tri godine izdavali za Bugare i Grke, sada pomiješani među beduinima?
- Naravno. - Lady Ashley tako nešto uopće nije zvučalo nemoguće. - Prilično su mudri ti revolucionari. Kameleoni. Čarobnjaci prerušavanja. Začudno lukavi za mlade ljude.
Arthur Grey pročistio je grlo, zagledao se u Charlesa čekajući njegove riječi i namjerno šuteći.
Osetivši na sebi njihove poglede, Charles osjeti potrebu da se brani. Oprezno progovori:
- Naravno, ja ne želim opravdavati sultanove postupke.
Samo, diplomatski položaj Engleske...
- Kakav je on? - umiješao se Arthur.
- Revolucionari nemaju ni snagu niti podršku da zbace sultana. - Charles se okrenuo prema lady Ashley. - Vi znate da bi vaša teorija istog trena bila ismijana u našoj ambasadi.
Ona se morala nasmijati.
- To je sudbina na koju sam se već navikla. U povjerenju, znam pouzdano da su se revolucionari prije tri mjeseca borili zajedno s Bugarima.
Arthur joj se udvorno približi.
- Čini se da vi znate mnogo više od onog što nam otkrivate.
- Oh, ja slušam i učim. - Ponovno se nasmiješila. - Znate, prije ili kasnije, svi dolaze u Damask.


* * *

Tarik se tek sada počeo opuštati. Logorske vatre večeras su sjale pravim žarom. Govorile su o nomadskom životu beduina. U Europi je čeznuo za njima a sada su mirisale na slobodu. One su trebale sagorjeti noću i ujutro biti ugašene. Vatre neprekidnog gibanja. Svjetlucale su kao zvijezde u pustinjskoj noći.
Tražio je Salima, iako nerado. Nakon današnjeg prepada na vlak nije želio uznemiravati prijatelja. Ali, neke su se stvari još morale dogovoriti. Dakle... treba pronaći Kalu, a uz nju će bez sumnje biti i on.
Salim nije skidao pogled s Kale otkad su se on i Ta-
rik vratili iz Engleske. I, naravno, bili su zajedno. Kala je nad ognjem pripremala večeru, a Salim joj je šaptao na uho. Obučena i ogrnuta velom, Kala je bila lijepa. Graciozno se kretala u modroj beduinskoj odori. Odjeća je oko nje lepršala, a crne prekrasne oči igrale su u odbljescima vatre. Tarik je oklijevao, no zatim je odlučio i uputio se prema prijatelju. Prisjećao se kako se i u Cambridgeu uvijek događalo isto. Nađi djevojku i naći ćeš Salima. Privlačni Salim. Umiljati Salim.
- Ah, kad bih imao dvadeset dvije godine - promrmljao je.
Salim se okrenuo.
- Oh da, tako si star. Toliko stariji od mene. Godinu? Ili možda dvije?
- Dakle, Salime - nije odgovorio na primjedbu. Kimnuo ja Kali. - Prigrlio si ovaj način života ili bi ti samo rado prigrlio neku ženu?
Salim se nasmiješio, obješenjački nakrivio kapu i lagano pesnicom bubnuo Tarika.
- Bolje ženu nego kamilu, zar nije tako, prijatelju? Ili tebe možda noću griju revolucionarni govori?
- Ni u jednoj svojoj knjizi nisi pisao o ljubavi. Hoće li to biti slijedeća tema?
Salim se samouvjereno nacerio.
- Pisac crpi inspiraciju tamo gde je nalazi.
Tada, posve neočekivano, na obzorju su iskrsnuli konjanici. Obojica se u tren okrenuše, oslonivši se jedan drugom o leđa, držeći oružje koje je još trenutak ranije bilo nevidljivo. Tarik je zgrabio dva beduinska plašta i jedan dobacio Salimu. Navukli su ih preko kaftana. Držeći oružje, stajali su okrenuti prema vanjskom krugu logora, ali što su mogli učiniti s oštricama noževa suprotstavljenim puškama koje su bile uperene u njih.
- Prokletstvo - zgađen nad samim sobom stenjao je Tarik. Sultanovi ljudi su vodili igru.
Nije bilo izlaza.
Uskoro je cijelo pleme - muškarci, žene, djeca - bilo okupljeno. Sabili su ih u središte kruga koji su oblikovali naoružani sultanovi ljudi. Turski zapovjednik okrenuo se svom zamjeniku, visokom brkatom muškarcu, Muratu, koji je znao arapski i mogao se sporazumijevati s ovim divljim beduinima. Govorio mu je:
- Reci im da sultan Hasam ne želi nauditi svojim podanicima beduinima. On poštuje njihovu pustinju. Reci im da sultan ne namjerava ratovati s njima. -
Potom je zašutio proučavajući ljude za koje je očigledno vjerovao da su divljaci, čekajući da prevodilac prenese njegove riječi. Onda je nastavio. - Sultan želi samo revolucionare koji se nalaze među vama. Recite nam njihova imena i vašem narodu neće se ništa dogoditi. - Opet je pričekao da tumač prenese poruku a onda je pustio da protekne određeno vrijeme očekujući njihov odgovor. Beduini, čak i djeca, stajali su nijemi kao stijene. - Sigurno netko zna. - Koračao je pored niza prašnjavih ljudi.
Salim se stresao videći da se zapovjednik zaustavlja pred Kalom. Djevojčina ljepota privući će njegovu pažnju, a on je predaleko da bi joj mogao pomoći.
- Ne miči se - ispod glasa ga je upozorio Tarik. Osjetio je Salimovu napetost.
Turčin je zgrabio Kalu za ramena.
- Reci mi gdje se skrivaju revolucionari. - Kad mu nije odgovorila, strgnuo joj je veo i okrenuo je licem prema njezinim ljudima. - Tako prekrasno lice. Pogledajte kako ima lijepo lice. - Savio joj je ruku kad je pokušala prekriti obraz. Natjerao ju je da bude izložena pogledima. - Ovako lijepo lice ne bi smjelo biti smaknuto. - Nije bilo nikakve zlobne, poruge u njegovu glasu. Govorio je vrlo ozbiljno. Obratio se tumaču. - Reci im što će se dogoditi ako ona odbije da ispuni moj zahtjev.
Murat prikrije jezu. Pobuni se:
- Ali...
- Reci im.
Murat uzdahnu i prenese im sablasnu poruku. Djevojčine crne oči ispunila je strava. Zapovjednik je to primijetio. Obratio joj se strogo.
- Ne tražim da izdaš svoj narod. Odaj mi samo tko su revolucionari.
- Ne odajem ništa! - kriknula je na arapskome. Značenje njenih riječi bilo je jasno i bez prevođenja.
Turski zapovjednik spustio je ruke i na trenutak je Salim odahnuo. Možda se gad zasitio pa će s Kale prijeći na nekog drugog...
Krupni Turčin iskesio je zube i silovitim pokretom izvukao sablju iz korica. Sablja je poletjela prema Kalinu vratu.
Tumač je zabezeknuto zurio u vodoskok krvi. Kalina glava skotrlja se do njegovih nogu.
Prije nego što je Kalino tijelo palo, Salimov krik očajanja pretvorio se u borbeni urlik. Razjareni do ludila, beduini nasrnuše na svoje tlačitelje.
Iznenađenje je bilo njihovo jedino oružje. Turci nisu bili spremni, jer dotada nikad nisu doživjeli da ih netko napadne nakon obavljenog smaknuća. Ovaj put su krivo procijenili žestinu privrženosti koja je povezivala ovaj narod.
U središtu ponoćnog okršaja, Tarik je u jednoj ruci držao sablju, a u drugoj pištolj. Zamahivao je sabljom i gađao nasumce, ali uz toliki broj Turaka mogao je biti siguran da će s vremena na vrijeme nekoga i pogoditi. Probijao se sabljom prema naprijed. Tek kad je uvidio da je svojim slijepim razmahivanjem mogao osakatiti i dva mala djeteta koja je držao jedan Turčin, počeo je precizno ciljati. Shvativši da mora spasiti djecu, jurnuo je kroz logorsku vatru i iz nje iskočio poput feniksa. Odjeću je zahvatio plamen, oko njega su prštale iskre i lizali plameni jezičci, razletjelo se nekoliko komada gorućeg drveta. Zgranut nevjerojatnim prizorom, mrski Turčin oslobodio je djecu i prije nego što se uspio snaći Tarik ga je zgrabio i bacio na oštro koplje zabodeno u zemlju. Turčin je zaurlao, rukama se ulovio za strelicu koja mu je probila tijelo. Nekoliko trenutaka kasnije milostivo ga je smirila smrt. Tarik silovito zaškripi zubima. Nije namjeravao niti želio da bude milosrdan. Prigrlio je nejaku dječicu uz svoju spaljenu odjeću.
- Radik, dođi, brzo! Radik!
Iz jednog šatora izmilio je Radik, gledajući ga širom rastvorenih očiju.
- Dođi! - naredio mu je Tarik. - Uzmi djecu. Odvedi ih na uzvisinu. I one tamo. Idi!
Nijem od straha, Radik povede grupicu djece van domašaja borbe. Tarik se sam ispriječio između njih i Turaka. Gorio je preplavljen uzbuđenjem; izazvanim tisućom raznorodnih osjećaja. Samo po sebi, svako od tih osjećaja bilo bi nemoćno. Združena zajedno, poprimila su neslućenu silinu.

* * *

Slijedećeg jutra, stojeći uspravno na vrhu uzvisine, Ta-
rik spusti dalekozor i doda ga Radiku. Ovaj ga upravi prema dinama u daljini.
- Kamo će ih odvesti? - pitao je starac promatrajući dugačku kolonu zarobljenika koje su gonili pješčanim stazama Zemlje. Njih dvadesetoricu.
S oba kraja duge kolone koračali su Turci vodeći konje. Ništa nisu htjeli prepustiti slučaju. Zarobljenike su okovali lancima, jednog za drugoga. Na čelu je koračao Salim. U razderanim haljama, hodao je držeći glavu uspravno.
Tarik je ljutito govorio za sebe.
- Sultanu Hasamu. - Savladao je poriv koji ga je nagonio da opet uzme dalekozor. Salimovo ponosno držanje samo će ga još više raniti. Krvavi gležnjevi, izmrcvareni lancima, mogli su biti dio njegova tijela, a ne Salimova.
- Previše je vojnika. - Radik više nije gledao kroz dalekozor. - Ne možemo ih savladati.
- Ne mogu dopustiti da ih odvedu u smrt! - Tarik se bijesno udario po bedru, očajan zbog vlastite nemoći. Htio je strgnuti tu beduinsku odjeću koja mu je pokrivala tijelo - besmislen poriv, izazvan očajem.
- Ništa ne možemo učiniti - rekao je Radik. - Ništa... sve dok ne dođu u Carigrad. Tarik se istog trena okrenuo, shvativši da se nešto krije u tonu kojim je starac izgovorio posljednje riječi.
- Što to govoriš, starče? Imaš nekakav plan na pameti?
- Okršajem nećemo spasiti njihove živote - odgovorio mu je Radik. - Ali, možemo se pogađati oko njihova oslobađanja.
- Kako i čime?
Bezubi osmijeh pojavio se pred Tarikovim očima. Radik je uživao u vlastitoj pronicavosti.
- Ti mi reci nešto. Što Hasam najviše cijeni u životu? Gdje provodi najviše vremena?
Tarik slegnu ramenima.
- U carskom haremu.
- Tako je! Nezasitan je. Otkad su zatvorene tržnice robljem, smanjile su se mogućnosti snabdijevanja. - Tarik ga je mrko gledao pa Radik požuri da dovrši željenu misao. - Istina je. Znam čovjeka koji kaže da kizlar-aga, glavni čuvar sultanova harema, uz velike teškoće nalazi nove djevojke. Kaže da je sultan nezadovoljan, a aga gubi svoju moć. Za pravu djevojku, za nešto posebno, za takvu mladicu, kizlar-aga će biti spreman platiti bilo kakvu cijenu. Ako želiš... mogu sve srediti.
Tarik se okrenuo pustinji i prizoru koji mu je stezao srce. Preplavio ga je teški jad. U Siriji, Grčkoj, Turskoj, sve su žene živjele na sličan način.
- Kako bi to sredio? - promrmljao je.
- Trgovinom - objasnio je Radik. - Jedna djevojka za dvadeset zarobljenika.
- Ali, gdje ćemo naći ženu za koju bismo mogli postaviti tako visoki zahtjev? Uzbudljiv san o mogućnosti spasa... ali, sultan Hasam već je posjedovao najljepše, najuzbudljivije, najzamamnije žene koje su se mogle naći u ovom podneblju. Zamišljenog Tarika prenulo je Radikovo tapšanje po ramenu. Krajem oka ulovio je lukavo cerenje svoga suborca. - Ja sam - oglasio se Radik - vidio takvu ženu.

3.

Radik se probijao zakrčenim ulicama Damaska. Bio je samo jedna od stotinu spodoba odjevenih u jednobojne arapske halje stvorene sa željom da ljude zaštite od užarenog sirijskog sunca, a ne da zadovolje zahtjeve mode. Odgovarao mu je osjećaj posvemašnje anonimnosti, savršen za obavljanje zadatka. Ispunjao ga je ponos zbog povjerenja koje mu je ukazao Tarik. Pružena mu je prilika da postane važna spona u ovom političkom lancu. Blagoslovio ga je Alah, omogućivši mu da upozna čovjeka kao što je Tarik-paša. Radik će se potruditi da još snažnije zablista vjera u njega.
Vlak je ulazio u stanicu. Istog trena grad se pretvorio u blistavo trgovište preplavljeno zvukovima istočnjačke glazbe. Zrak je bio ispunjen strujanjem zavodljivih tonova, treperavih i senzualnih poput zanjihanih ženskih bedara. Uz udaranje bubnjeva čulo se brujanje žica i skladno isprepleteni zvuci citre, cimbala, udaraljki, mandoline i klarineta. Na podiju je djevojčica, koja je tek izrastala u ženu, plesom pratila muziku nadajući se da će turisti baciti nekoliko novčića u veo koji je pružala prema njima. Radik vidje kako debeli Englez umorna izgleda ubacuje pregršt kovanica - previše, pomislio je, za ovaj diletantski ples - ali je već trenutak kasnije svoju pažnju usmjerio na mladu plesačicu. Njezini tamni zglobovi i koščate ruke vijugavim pokretima približavali su se muškarčevu licu, smućujući ga. Narukvice su uz zveckanje klizile prema ramenima, dok je cijelim tijelom zahvaljivala svom darovatelju. Muškarac je zatvorio oči i okrenuo glavu, nesposoban da njezino zavodljivo kretanje prihvati prirodno, kao i ostali. Radik pomisli kako je to smiješno. Djevojka je te pokrete učila još dok se njihala u majčinu naručju, jer sve su ih istočnjačke žene nosile u sebi. Bio je to urođen odgovor na zvukove istočnjačke glazbe. Istočnjački muškarac nikada neće skrenuti pogled i znat će kako treba na takav zov odgovoriti. Englez je propuštao mnogo ne obraćajući više pozornosti na ples.
Na peronu se pojavilo blještavo bijelo stvorenje opasano zlatnom uzicom oko struka. Alabasterno lice mlade žene isticalo se među tamnim, velovima zastrtim glavama. Već se svojom odjećom izdvajala iz gomile, ali kad ju je obasjalo sunce, sve drugo padalo je u zaborav. Zlaćanožuta kosa slobodno joj je padala niz ramena. O takvoj kosi arapska žena nije mogla ni sanjati, niti bi se ikada usudila da je tako slobodno pokazuje.
Raširio je usta u bezubi osmijeh. Naravno, on je gledao ulog kojim će platiti živote dvadesetorice muškaraca.
Gledao je iz gomile kako muškarcu i mladoj ženi prilazi još jedan par, ovaj put žena je bila znatno starija od muškarca. Možda su svi jedna obitelj, pomislio je Radik, gledajući kako ulaze u kočiju nakon što su im smjestili prtljagu. Kad je kočijaš zategnuo vodice i konji se lagano po probijati kroz svjetinu, Radik se nacerio i pošao u istom pravcu.

* * *

- Tako mi je drago što ste došli na moju zabavu - rekla im je lady Ashley kad ih je pozdravila na ulazu u svoju palaču u središtu Damaska. - Poziv je bio najiskreniji. Nije uslijedio nakon vašeg insistiranja - nestašno se nasmijala prema Charlesu. Charles i Jessica su bez riječi zurili u nju.
Lady Ashley bila je neprepoznatljiva. Ništa europsko nije postojalo na osobi koja je stajala pred njima u tradicionalnoj modroj odjeći beduina. Njezine široke plave oči bile su istaknute crnom olovkom. Crte na danjim kapcima izvukla je na istočnjački način, a kosu je splela na potiljku.
Bila je bosa. Bosa!
Jessica se pribirala.
- Moj otac... izražava žaljenje. Bojim se da ga je putovanje izmorilo.
- Je li bolestan? - upitala je lady Ashley.
- Ne želi nam reći, ali on to nikada nije ni htio. - Pogledala je Charlesa pitajući se da li je njezin otac svom budućem zetu ikada spominjao svoje zdravstveno stanje.
Iako ga je često ispitivala o iznenadnim zamorima koji su ga znali obuzimati i o lijeku koji je uzimao, nikada od oca nije uspjela izvući zadovoljavajući odgovor.
Odgovarao joj je kako liječnik nije u posljednje vrijeme zadovoljan načinom proticanja krvi. Zbog pretjerane debljine, govorio je. Ništa ozbiljno, naglašavao bi. Charles doda:
- Uvjerava nas da će nekoliko dana potpunog mira biti dovoljno za kompletan oporavak. Jadikuje da su ga uništili oni prepadnici.
Lady Ashley se nasmijala. Uhvatila ih je oboje pod ruke i povela.
- Vjerujem mu. A sad krenimo. Želim vam pokazati svoje vrtove.
Prošli su kroz ulaz i odjednom su iz Damaska 1909. godine bili prebačeni u Englesku iz Shakespeareova vremena. Stabljike voća rasle su s obje strane šljunkovite staze kojom su koračali, ugniježđene između dimjarica, dotičući majčinu dušicu, lavandu, kamilicu, maćuhice, lazarkinje i đurđice. Lady Ashley imenovala je bokore cvijeće kako su uz njih prolazili i Jessica je na trenutak povjerovala da se uistinu vratila u Englesku. Hladna jeza prostruji joj tijelom. Žaljenje? Slutnja? Osjetila je čudni nagon da se odvoji od lady Ashley i proviri iza vrtnog sljeza, iza njega sigurno leži Greyhurst.
Zašli su za ugao, prošili kraj bokora ljubičica i ruža ružičaste boje, i našli se pred neobičnim prizorom. Jessica se zaustavila, začuđeno gledajući.
Usred malo drugačije uređenog engleskog parka bilo je postavljeno logorište beduina. Beduini su je nezainteresirano promatrali. Ustuknula je, pitajući se što ovi divljaci traže na takvom mjestu.
Lady Ashley joj dodirnu ruku.
- Trebala sam vam napomenuti. Ne čudim se što si nakon jučerašnjeg dana osupnuta.
- Vi poznajete ove ljude - Jessica stisnu oči.
- Da, oni navraćaju s vremena na vrijeme. Naši rođaci.
- Rođaci?
- S muževljeve strane, naravno.
- Muževljeve? - Jessica skrenu pogled s beduina i zagleda se u lady Ashley. - Onaj užasni čovjek u vlaku, onaj kome ste se obratili, i on je bio rođak? Zar nas je zato pustio na miru?
- Jessica, postaješ nepristojna - upozorio ju je Charles.
- Sve je u redu - rekla mu je lady Ashley i okrenula se Jessici. - Ostavio nas je zbog onog što sam mu rekla. - Zaustavila se i zatim diplomatski skrenula s Jessicom i Charlesom prema kući. - Nahnu malihin znači »Mi smo braća po soli«, a odnosi se na sveti obred zajedničkog prelamanja soli. Uz te riječi, bez opasnosti prolaze putnici kraj svih plemena. Vidite, čak i u vrlo starom čovjeku postoji trag viteštva. - Pogledala je naprijed i potom rekla: - Oh, dobro. Eno ga.
Na vrhu širokog stepeništa stajao je prekrasan muška-
rac. Ostala je osupnuta njegovom nevjerojatnom privlačnošću. Nadvisivao ih je - doslovno, ali i u prenesenom značenju - beduinski kraljević, princ iz bajke. Nije se pomaknuo sve dok nisu stali na najgornju stepenicu. Lady Ashley učini korak kojim je povezala »princa iz bajke« i svoja dva gosta.
- Jessica, Charles - započela je - želim vas upoznati sa svojim suprugom, šeikom Medjuelom.
Šeik kimne glavom. Nije skidao oči s Jessice. Charles kao da nije postojao.
- Počašćen sam.
Jessica ni za trenutak nije posumnjala u to.
Bez pogovora slijedili su šeika i njegovu ljubaznu, ali nepredvidljivu ženu u prekrasan osmerokutni salon. Bez sustezanja divili su se prekrasnoj zbirci uspomena prikupljenih na mnogobrojnim putovanjima. Europa i Orijent na istom mjestu. Jessica još nikada nije vidjela tako uspješno miješanje dviju kultura. Mjedeni samovari živjeli su sretno uz drezdenski porculan i elegantni srebrni pribor za čaj. Stolovi u stilu Luja XIV. spokojno su stajali uz bizantske krpare za molitvu. Portret kraljice Viktorije visio je posve prirodno na zidu koji je podsjećao na džamijski.
Gosti koji su se vrtjeli po sobi bili su jednako miješano društvo. Zajedničke su im bile samo izrezbarene čaše u koje su lijevali šampanjac. Beduini, Grci, Arapi, Englezi i neprepoznatljivo mnoštvo drugih lica ugodno su ćaskali. Kad je muža predala poslovnim suradnicima, lady Ashley okrenula se Jessici i Charlesu.
- Eno gospođe Pendleton sa suprugom - rekla je pokazajući jedva primjetnim pokretom glave prema maloj ženici raščupane sijede kose koja se udobno zavalila na turskom divanu. - Oni su arheolozi. Očaravajući ljudi. Morate s njima razgovarati. Samo ne govorite ništa o njezinim cipelama. - Uz vragolast smiješak, gurnula je Jessicu prema njima, ispričavši se da mora otići drugim gostima.
Kao što je lady Ashley rekla - Jessica je počela vjerovati kako je ova žena uvijek u pravu - Pendletonovi su uistinu bili zanimljivi. Ona je postojano pila čaj umjesto šampanjca, a gospodin Pendleton sretno je uzimao svoje i njezine porcije alkohola.
- Da, sutra krećemo našom karavanom do ruševina Palmire - govorila je žena. - Uz taj dio svijeta uvijek je bilo vezano moje srce... carstvo podignuto na ruševinama minulih carstava. Jedan za drugim, skidaju se slojevi prošlosti: kršćanske, muslimanske, rimske. Mjesto stalnih mijena. Zapad se tek sada počinje u njega uvlačiti.
Charles ubaci za njega tipičnu primjedbu:
- Ali, morate biti svjesni kakvim se opasnostima izlažete putujući. Jučer su nas napali u vlaku.
Jessica se nagnula naprijed.
- Nisu napali nas. Tražili su turske vojnike - rekla je. - Mi smo bili samo uznemireni. - Umanjujući opasnost osjećala se bolje.
Gospođa Pendleton nije bila ni iznenađena niti prestrašena Charlesovom izjavom.
- Rado pristajem na uznemiravanje i napad ako je to cijena da bi se vidjelo kako ružičasti stupovi Palmire izviru iz pustinjske tišine. Na svijetu ne postoji sličan prizor.
Jessica uzdahnu:
- Zvuči veličanstveno...
Gospodin Pendleton ispio je treću ili možda i četvrtu čašu šampanjca.
- To je... to je zamorno. - Okrenuo se prema Charlesu, nadajući se da će u drugom muškarcu naći saveznika. - Svrstavanje ostataka, znate.
Postarija žena nagnula se prema Jessici.
- On je dobar čovjek, ali nema nimalo smisla za romantiku. Zato ja gradim svoj vlastiti svijet. Jedino razumno što mi preostaje, zar ne?
Jessica kininu, iako tim pokretom nije mogla niti približno pokazati koliko duboko vjeruje u sugovorničine riječi.
- Znate, uopće se nisam nadala da ću sresti nekog poput vas...
- Mislite, u kući lady Ashley?
Ne sjetivši se nikakvog pristojnog odgovora, Jessica joj diskretno potvrdi glavom. Gospođa Pendleton uzvrati klimanjem.
- Pa, priznajmo, u Engleskoj teško da bi je itko prihvatio. Na Istoku se mnogo toga oprosti. Dovoljno je da si Englez.
Četiri sata kasnije, Charles i Jessica sjedili su na brokatom prekrivenom ležaju, jednom od mnogih niskih ležaja i divana nemarno razbacanih na krovu kuće, namijenjenih nekolicini preostalih gostiju. Bili su opčinjeni. Šeik Medjuel sjedio je uspravno poput kralja i pušio nargilu.
Lady Ashley prala je svom suprugu noge.
Nevjerojatno!
Njezine riječi razbijale su nelagodu koju su osjećali.
- Za Arape, u životu je najvažnije postojati, biti - objašnjavala je. - Biti slobodan, biti hrabar, ili jednostavno biti. To je suprotno od onog kako sam ja odgajana, gdje je najvažnije imati. Bogatstvo... znanje... bilo što. Što je različito i od naših mladih revolucionara, koji vjeruju da je najvažnije djelovati. Pokret, djelovanje, zbog njih samih.
Zamišljena, Jessica je odmjeravala težinu izgovorenih riječi.
- Biti, imati, djelovati... što vi odabirete?
Lady Ashley smiješila se dok je uranjala tkaninu u keramičku posudu s posebnom vodom za pranje šeikovih nogu.
- Tek kad upoznate muk pustinje, znat ćete što znači riječ biti. Kad to jednom osjetite, životna se poezija više nikada ne može pretvoriti u prozu.
Jessica pognu ramena i zamišljeno se zagleda u zvjezdano nebo nad pustinjskim gradom. Duboko dirnuta, ustala je i odšetala do ruba terase, želeći u sebe upiti sliku noćnog Damaska. Neočekivana glad budila se u njoj. Željela je vidjeti stvari koje su postojale iza dalekog obzorja, željela je dodirnuti i osjetiti čuda koja su ljudi poput Pendletonovih gledali svakog dana. Žamor glasova koji su dopirali iz različitih dijelova terase poticali su njezinu maštu. Bila je na tisuću mjesta istovremeno.
- Da li se dobro osjećaš - Charlesov glas dopro je do nje s lijeve strane. Nije znala da ju je slijedio.
Napola podrugljivo reče:
- Zašto se muškarci uvijek zabrinu kad žene postanu zamišljene?
- Ne znam - priznao je Charles, nespreman da preuzme teški križ u ime muškog dijela čovječanstva i podigne ga visoko. - O čemu razmišljaš?
Ne znajući kako da mu kaže istinu, sigurna da je ne bi mogao razumjeti, rekla je:
- Pitam se što bi teta Lily rekla o našoj domaćici? Charles se naslonio na ogradu.
- Vjerojatno ništa - rekao je veselo. Jessica promrmlja:
- Mislim da više volim mjesta na kojima se postupa diskretnije. - Vratio se drhtaj jeze kakav je osjetila u parku. Stisnula se uz Charlesa. Bila je zatečena kad je vidjela kako je on iznenađen što je nalazi u svom naručju. - Volim te, Charles. Sretna sam što si me poveo sa sobom, što ove trenutke dijeliš sa mnom.
Obujmio ju je oko struka. Činilo mu se da su sami na svijetu, njih dvoje, ljubavnici okruženi minaretima Damaska.
Ali, nije sasvim shvatio što mu je Jessica željela reći kad je šapnula;
- Ovo je savršeni trenutak da se nešto započne, ne misliš li i ti? Osjetio je da je gurnut u stranu.


* * *

Arthur Grey probudio se iz okrepljujućeg sna, prvog nakon više tjedana, pokušavajući zaboraviti na pritisak koji je osjećao u grudima. Sjeo je, protegnuo se i usmjerio pažnju na zvukove koji su dopirali s trga ispod njegova prozora. Ni slični cvrkutanju vrabaca u Greyhurstu. Sve teže i sporije mogao se prisjetiti da više nije u Engleskoj, da je Jessicina majka umrla prije mnogo godina i da će uskoro ostati sam. Da je bio malo sebičniji, izmislio bi neki prihvatljiv razlog zbog kojeg bi mogao odbiti Charlesa Wyndona i ne dati mu Jessicu. Ali nije mogao zamisliti da mu kći postane njegovateljica jednog starca, ona to uistinu nije zaslužila. Družbenice se mogu kupiti. Kćeri ne mogu. Jednako kao ni dobri zetovi. Provukao je prste kroz kosu dok je sjedao na rub postelje a potom je ispio propisanu količinu lijeka. Tek kad je bočicu odložio na stolić, primijetio je cedulju. Mogao je predvidjeti što u njoj piše prije no što će je pročitati, barem osnovni smisao. Jessicin rukopis nije bilo teško prepoznati ni pri slaboj svjetlosti ranog jutra. Osjetio je ubod u grudima. Ona mu je pisala poruke samo kad je znala da joj on neki postupak neće odobriti. Znao je da neće biti u blizini kako ne bi bila prekorena.
Pridigavši se s kreveta, zagledao se u cedulju.
Dragi tata... molim te, nemoj se ljutiti, ali moram otići vidjeti ružičaste stupove Palmire.

* * *

Lady Ashley ispijala je aromatičnu tursku kavu kad je Charles, sav zajapuren, nenajavljeno uletio u njene odaje. Sirijska prašina prekrila ga je od glave do pete. Bilo je očigledno da je jurio ulicama. Bio je nepočešljan, neobrijan i uzbuđen.
- Molim vas, oprostite zbog nenajavljenog upadanja, ali, lady Ashley, radi se o nečem hitnom. Znate li išta o ovom ovdje? - Mahao joj je pred licem listom papira.
Shvatila je da je uzbuđen i da se ne može kontrolirati.
- Prvo sjednite i saberite se. Tada ćemo vidjeti što znam. - Pričekala je dok se smjestio i tek je onda pročitala poruku. Charles se stresao kad je vidio da lady Ashley ne pokazuje nikakvo iznenađenje. - Shvaćam - mrmljala je. - Jessica mi nije spomenula putovanje u Palmiru, ali ne morate brinuti.
Skočio je na noge, potpuno izbezumljen.
- Kako to možete reći? Otišla je na taj glupi put, a ja sam za nju odgovoran. Izbezumljen sam od straha. Otac joj je izvan sebe.
- Nema razloga za zabrinutost. Charles, Palmira je drevni grad smješten sjeveroistočno od Damaska. Do njega se karavanom putuje jedan dan ili možda malo duže. Nalazi se na rubu sirijske pustinje. Prema istočnjačkim mjerilima, putovanje nije naporno. Ostat će dok se ne zasiti arheoloških iskapanja. Tada će se vratiti. Poklonite joj tjedan dana. Treba ih.
Charles je stisnuo usne.
- Tjedan dana... ponekad je stvarno ne razumijem.
- Ono što ja znam - objašnjavala je polako, pokušavajući stišati njegovo uzbuđenje - čini se da Jessica čezne za avanturom. Možda će je ovaj odlazak zadovoljiti. Ako budete imali sreće... bit će to dovoljno.
- Želio bih samo shvatiti zašto je morala otputovati?
- Ne slušate me. Sve mlade djevojke moraju nešto poduzeti na svoju ruku. Kad sam imala Jessicine godine, napustila sam pristojnog engleskog gospodina sa savršeno pristojnim engleskim prihodima da bih pobjegla s ruskim grofom koji je isplovljavao za Tahiti. Shvatite, vi ste srećković. Napokon, Charles... postoji li išta bezazlenije od avanture nad kojom bdije sredovječna gospođa koja nosi profinjene cipele?

* * *

- Najodličnije, lady. Odlično izgledati na vama.
Prodavač se odmaknuo korak i premjeravao pogledom liniju struka, zadovoljno kimajući. Ručno izrađen metalni pojas sa srebrnom kopčom i s malim sličicama životinja na ukrasnim pločicama od keramike uopće nije pristajao uz englesku sportsku suknju, ali, sudeći prema smiješku na blijedu licu, ženi se dopao. Osim toga, pristala je platiti punu cijenu. Jedva je suzdržavao pobjedničko cerekanje videći izraz zadovoljstva na njezinu licu. Ti Englezi. S visine su gledali na njegov narod, a nisu se znali ni cjenkati.
Oči su joj blistale dok je gledala kako broji kovanice na svom prljavom dlanu.
- Vrlo ljubazno - rekao je i posegnuo za narukvicom od srebrnih novčića nanizanih na isprepletene niti od srebra i bakra. - Ja vama bacam…
- Bacate? - Žena ga je gledala zbunjeno dok joj je stavljao nisku oko nježnog zglavka.
Pokušavao se sjetiti engleskih riječi kojima bi mogao objasniti svoj postupak, ali im tad pristupi sjedokosa žena, odjevena u haljinu boje pustinjskog pijeska. Za njom je stupao mali muškarac s tropskim šljemom na glavi i kratkim hlačama Gurkha.
- Poklanja vam je - objašnjavala je gospoda Pendleton - jer je dobro prodao pojas. Uzmite. Ukoliko odbijete, uvrijedit ćete ga.
Jessica promrmlja:
- Oh. Pa, hvala vam.
Prodavač se nakloni i izgovori:
- Allah minakh.
- Da... i vama. - Okrenula se Pendletonovima i pokazala im novi remen. - Zar nije egzotičan? Osjećam se kao trbušna plesačica ili nešto slično. Pogledajte kakvo je to umijeće. Kako je itko mogao raditi s tako tananim nitima? Jeste li ikad vidjeli takav filigranski rad? I pogledajte... stvorili su prave male bisere od srebra. Tako mi je drago što sam došla. - Hodala je s arheolozima glavnim damaškim trgom, prolazila je uz prodavače meda i trgovce prostirkama za molitvu, grnčare i blještavo obojene žare, kroz svijet keramike i mozaika, kupola i arkada. Nije ni sanjala da nepoznata mjesta mogu biti toliko nepoznata. Zar je moguće da Engleska postoji na istom planetu kao i ovo mjesto? - Jesu li svi prodavači Sirijci? Gospođa Pendleton otpuhnu.
- Ali ne, draga, nipošto. Na ovom trgu narod je cijelog Srednjeg istoka. Sirijci, Asirci, Turci, Arapi, Bugari, Armenci... čut ćeš desetine različitih jezika i nikada sa sigurnošću nećeš moći reći o kojem se govoru ili narječ-
ju radi.
- Nikada se nećeš naviknuti - rekao je gospodin Pendleton. - Nemoj ni pokušavati. Jessica mu se nasmiješila. Uz sav cinizam koji je pokušao ubaciti u svoje riječi, vidjelo se da uživa u razgovoru s ovim ljudima. Uopće se nije usprotivio »bacanju« lijepa, iako beskorisna mjedena kadionika, koji je dobio prilikom kupovanja kožnog remena koji se prebacuje preko ramena. Remen je već bio zategnut preko trbuha, za njega je bio zataknut kadionik i smiješno se klatario, odudarajući od ozbiljne odjeće.
Gospođa Pendleton nježno je gurnula muža i prigovorila:
- Nemoj je obeshrabrivati. Ni tebi ne bi škodilo poznavanje još nekoliko jezika. - Okrenula se Jessici. - Ovi ljudi lutaju Istokom. Kupuju i prodaju. Šećer, limune, rukotvorine, muslin, jantar, slonovaču, nakit napravljen od svih mogućih stvari, kao što možeš vidjeti, mirodije i damast. Ali, moramo kupiti vreće za vodu od onog trgovca. Nemoj odlutati predaleko, odmah se vraćamo. Trgovac uvijek traži dvostruko više nego što vreće vrijede i uživa u dobrom cjenkanju.
Ako postoji išta što imućna Amerikanka, koja ima imućnog oca Engleza, voli raditi, onda je to kupovanje. Lutala je bazarom, iako osim remena koji je stavila oko pasa, ništa više nije kupila. Bilo je dovoljno udisati nove mirise, dodirnuti egzotične tkanine, zamišljati sebe odjevenu u prozračnu svilu prošaranu zlatnim nitima i proučavati metalne zdjele i vrčeve bogato ukrašene zamršenim ornamentima koji su djelovali kao da su od porculana.
Prošla je pored tezge s voćem i uputila se prema teretnim kolima pretrpanim gomilom sukanja svih mogućih boja koje se uopće mogu zamisliti, kad se pred njom stvorio nacereni bezubi starac. Gledao ju je i prostački se cerekao. Stresla se i pomaknula u stranu, ali se maknuo i on, ne puštajući je da prođe. Nešto u njegovu pogledu bilo je toliko drsko da se nije moglo otrpjeti. Pokušala je krenuti drugim putem, ali se i on pomaknuo i nije joj dao da prođe.
- Mičite se od mene - oštro je izgovorila. Njegovo lice razvuklo se u grimasu. Nije se ni pomaknuo. Bila je viša za glavu od tog tvrdoglavog čovječuljka koji se nikako nije htio maknuti. Njega se nije moglo mirno zaobići. Nespremna za svađu, okrenula se na drugu stranu. Tezga sa suknjama morat će pričekati. Preživjet će ona i bez resica duž poruba.
Nagon joj je govorio da je čovjek i dalje slijedi, iako nije mogla razabrati njegove korake u graji trgovišta. Znala je da je slijedi i morala se prisiljavati da hoda polako i dostojanstveno. Neobjašnjiv osjećaj govorio joj je da će samo upasti u još veću nepriliku ukoliko pokaže strah i slabost. Preplavio ju je val olakšanja kad je ugledala kako joj ususret dolaze Pendletonovi, natovareni vrećama za vodu. Panika je polako jenjavala. Požurila je prema njima.
- Ah, Jessica - veselo je rekla gospođa Pendleton - vidim da si srela Radika.
Jessica se osvrnu, zapanjena ne zato što starca nalazi iza svojih leđa, već zbog činjenice da ga gospođa Pendleton poznaje.
Gospođa Pendleton nastavi govoriti:
- Rečeno nam je da je on najiskusniji vodič.
Starac je i dalje buljio u Jessicu sa skamenjenom grimasom na licu.
- Ja najbolji - objavio je. - Ja poduzeo sva pametna podmićivanja. Ja vas držati sigurno.
Jessica udahnu, ispravi ramena, okrenu se i krenu za gospođom Pendleton prema njihovoj karavani.
- Samo se vi držite podalje od mene.
Budući da se okrenula, nije mogla vidjeti kako se iza njezinih leđa starčevim licem širi lukavi smiješak.
Do večeri bila je posve prekrivena prašinom. Nekoć blještavo sjajni pojas potamnio je od naslaga pijeska. Stoički je podnosila cjelodnevno putovanje i sada je osjećala zadovoljstvo što je tako dobro izvježbala svoje tijelo dugim šetnjama i iscrpljujućim jahanjem. Tako je mogla izdržati ovo zamorno pješačenje uz kamilu, uh, te odvratne životinje, proste poput nepomuženih krava. Misli su joj odlutale i tupo je nastavila koračati naprijed. Sve što može gospođa Pendleton, moći će i ona. Sve je u redu, ovo hodanje bez ikakvih misli pomagalo joj je da zaboravi oca i Charlesa. Proći će ih ljutnja. Sigurno će je razumjeti. Još nije točno znala što joj nedostaje, što ju je natjeralo da učini tako nagao potez, što očekuje i čemu se nada. Samo je znala da Charles zaslužuje ženu koja se može snalaziti i u nepoznatom svijetu i da njezin otac zaslužuje kćerku koja podnosi susrete s nepoznatim kulturama. No, dobro, možda svoju naglost pokušava zabašuriti navodnom brigom o dvojici njoj tako bliskih muškaraca, najvažnijih u životu. Ipak, ona je sigurno znala da nije imala ono što joj je trebalo. A možda Pendletonovi imaju. Trenutno, osjećala je da slobodno diše, da je puna života, i kao da lebdi na rubu nečeg nepoznatog i uzbudljivog. Čak su mišići na njezinom tijelu, iako bolni, pozdravljali svaki novi korak, dok se trudila da hoda ukorak s devom.
- Gospođice... gospođice, vi hoćete vodu?
Radik. Jessica se naježi. Odgovorila mu je preko ramena:
- Čekat ću do izvora.
- Zašto ne jašete? - postavio je pitanje, ali je ona znala da joj se ruga.
- Ne želim umoriti životinju.
Skočio je pred nju, glupo se smijuljeći.
- A što vas umara? - upitao je grubo. Progurala se pored njega i nastavila put prema dalekom obzorju.
Nisu se zaustavljali cijele noći. Jer, trebalo je izbjeći ubitačne zrake podnevnog sunca. Kad je ružičasto-zlaćana zora obojila nebo na istoku iznad dalekih planina, tim arheologa, njihova mlada gošća i jedini unajmljeni čovjek, počeli su postavljati šator. U Jessici su se ispreplitali osjećaji znatiželje, divljenja i gnušanja dok je promatrala kako gospođa Pendleton uz glupav i blažen izraz na licu tapše devu po vratu i tepa joj.
- Tako, tako, draga. Hajde, odmori se.
Golema životinja spustila se u pijesak i uzdahnula.
Jessica zatrese glavom. Deve. Ma koliko ih okitili perlicama, resicama ili pokrivačima, ipak su izgledale užasno glupo.
Zaustavila se na trenutak da promotri mirnu pustinju, beskrajno prostranstvo ogoljele ljepote. Blijedo sunce, bez i jednog nagovještaja o skorom smrtonosnom blještavilu, preobražavalo je pustinju u zagonetni jantar. Bilo bi divno spustiti glavu i usnuti. Danas je bila zadovoljna. Danas...
Žmirnula je. Nije li ono oblak prašine? Da, ali se kretao prebrzo da bi mogao predstavljati prirodnu pojavu. Približavao se logoru. Čekala je da se počnu nazirati obrisi. Ljudi, konji, u punom trku. Čini se da je gospođa Pendleton suviše često boravila u pustinji a da bi je trebalo upozoravati kako nešto nije u redu. Pojavila se iza Jessice i gledala u nadolazeći oblak.
- Što je to? - upita Jessica.
- Ništa zabrinjavajuće, sigurna sam - odgovorila je žena, ali bi samo djetetu promakla zabrinutost u njezinu glasu. - Možemo biti sigurni. - Očigledno, ona je Jessicu doživljavala kao dijete. - Radik je potkupio sve koje je trebalo... Ipak, neće škoditi ako ga priupitam. - Udaljila se.
Jessica je nastavila promatrati jahače. Iza nje, logor se dizao na uzbunu. Okrenula se i vidjela kako gospođa Pendleton ide iz šatora u šator. Zazvala je:
- Gospođo! Što nije u redu?
Okruglo lice gospođe Pendleton posivjelo je na jutarnjem suncu.
- Nestao je... izgubio se. Ja to ne razumijem.
Jessici se stisnulo srce. Zurila je u jahače. Više nije moglo biti zabune - banda beduinskih pljačkaša. Pojurila je kroz logor do kamile. Prekapajući po namirnicama, razbacivala ih je sve dok nije pronašla oštar nož za rezanje suhog mesa. Ovako oboružana, ustala je, okrenula se i stala kao ukopana.
Usred logora propeo se mršavi bijeli pustinjski konj, zategnut srebrnim vodicama. Na tom poput vjetra divljem konju sjedio je muškarac zapanjujuće grubog, a istovremeno i profinjenog izgleda. Bio je odjeven u tradicionalnu beduinsku halju, ali ona nije uspjela prikriti njegovu nevjerojatnu pojavu. Pod njim se propinjao i pjenio konj, no on je netremice gledao izravno u Jessicu.
Oko njega vladao je kaos. Deve, beduini, konji i panika. On je bio granitna stijena u magli. Jessica se nije mogla pomaknuti. Osjećala je hladno sječivo noža u ruci sakrivenoj među naborima suknje.
Uz bljesak pobjede u očima, beduinski jahač povukao je visoko vodice i koljenima podbo konja. Životinja je pojurila naprijed, prema Jessici.
Probuđena iz mrtvila, bacila se ulijevo, prema slobodnom prostoru između dva šatora.
Osjetila je podrhtavanje tla od galopa konja koji joj se približavao. Modra sjenka proletjela je pored nje, preko šatora s njezine desne strane. U trenu, šatora više nije bilo. Jessica se pognula, povukla unatrag i pojurila u suprotnom smjeru.
Čula je njisak konja kojeg je jahač prisilio na naglo okretanje i užasna istina bljesnula joj je pred očima - on traži nju, baš nju.
Zemlja je ponovo zadrhtala. Ona je trčala.
Snažan stisak zaustavio joj je dah, pritišćući je sve jače oko struka. Izgubila je tlo pod nogama i osjetila znoj i pjenu kraj lica. Ugledala je kopita pred sobom.
Prisiljavala se da jasno razmišlja. Zgrabila je nož objema rukama, okrenula se u beduinovu stisku i zamahnula nagore. Trgnuo se. Krv je potekla licem i natapala tkaninu koja mu je prekrivala usta. Konj je osjetio jahačev trzaj i pojurio je još brže.
Logor je nestao i svuda oko njih prostirala se pustinja.
Jessici se stisnulo srce, osjećala je oštar bol u grudima. Njegov stisak nije popuštao. Još uvijek ju je čvrsto držao. I ona se više neće moći osloboditi.
Shvatila je da je ostala bez noža. Je li joj ga on izbio iz ruku? Jest, sjetila se.
Ostale su joj samo vlastite ruke, trenutno pritiješnjene njegovom nogom. Osjećala se izgubljenom u gomili tkanina koja se oko nje omatala. Ali čak i pored tih krpa, osjećala je snagu njegovih mišića i kostiju. Imao ju je. I neće je ispustiti. Ništa joj nije preostalo nego da viseći uz stegno galopirajućeg konja razmišlja o mogućnosti bijega.
Beduini koji su ostali u logoru srušili su sve šatore kako bi obeshrabrili one kojima bi palo na pamet da ih prate. Vrlo obazrivo upozorenje, moglo bi se reći. Kad je visoki jahač na bijelom konju s Jessicom pod rukom odjurio u galopu, ostali su pobjedonosno klicali. Zatim su odjahali, ostavljajući za sobom oblake prašine. Gospođa Pendleton stajala je na rubu uzvisine gdje su podigli logor i bespomoćno promatrala kako Jessica i njezini otmičari nestaju u daljini.
- Jessica...

4.

Šator je mirisao na dim cigara kakve je pušio njezin otac, pomiješan s čudnim aromama bazara. Jessicino tijelo bilo je slomljeno od dugog jahanja u punom trku. Samo je pustinjski konj mogao biti tako izdržljiv. Pokušala je zaboraviti poniženje koje je osjećala dok ju je otmičar na rukama morao nositi do šatora. Sada joj se glava već razbistrila. Vratila se u stvarnost kad je bila bačena na ovu gomilu presvučenih jastuka. Zurila je u njegove kao ugljen crne oči dok se prijeteći nadnio nad nju - blizina daleko opasnija od one koju su dijelili za jahanja. Pokušavala se sabrati. Znala je da će taj trenutak doći.
On će je silovati. Pustinjski kopilan ni ne zna što bi drugo mogao učiniti s bijelom ženom. Znala je to. Pripremala se za ovaj trenutak od trena u kojem je shvatila da mu neće uspjeti umaći. Morat će izdržati. Preboljeti, preživjeti.
Promatrao ju je. Rana na licu više mu nije krvarila, ali je lijevi obraz bio umrljan zgrušanom krvlju. Udisala je i osjećala miris njegova znoja što se probijao kroz tešku odjeću. Trepnuo je očima.
Povukao se.
Odahnula je. Povukao se? To je izgledalo još opasnije od pomisli na silovanje. Znači da joj sprema nešto još gore. Ako ne zna što je očekuje, neće se moći pripremiti.
Pokušavala je uspravno sjesti u toj gomili jastučića. On je bio na drugoj strani šatora. Prao je krv s lica. Namakao je zlatnim nitima protkanu krpicu u mjedenu posudu i štedljivo uzimano vodu - urođena navika pustinjskih ljudi. Charles joj je o tome govorio... kako neki ljudi koji su odrasli u pustinji nikada ne mogu shvatiti da se voda može trošiti bez razmišljanja i štednje, čak i nakon više godina boravka u Engleskoj.
Opustila se, prihvativši činjenicu da barem zasad nije ugrožena. Ustala je prisiljavajući drhtava koljena da podnesu težinu tijela. Približila mu se, ali ne suviše. Gestikulirajući rukama, upitala ga je polako:
- Što... će se... sa mnom dogoditi?
Muškarac ju je pogledao a zatim se nastavio umivati.
Tkaninom je prebrisao usta. Nije progovorio.
- Nahnu malihin - pokušavala je i dalje - nahnu malihin.
Ništa. Ni treptaj. Stisnula je oči.
- Nahnu malihin. Rekla sam NAHNU MALIHIN.
Obrisao je lice, skinuo posljednje mrvice prašine i krvi i uspravio se. Bio je tamnoput i privlačan, divlji kao i konj kojeg je jahao. Mrzila ga je zbog toga. Mržnja u njoj bivala je sve veća. Konačno on mirno progovori:
- Oprostite, ali moj arapski baš nije savršen. Ustuknula je od iznenađenja.
- Zašto puštate da od sebe pravim budalu!
Tarik krenu prema djevojci, trudeći se da oponaša opasno izvijanje kobre. Bit će najbolje da je drži u strahu.
- Vjerujte mi, ponos je posljednja stvar zbog koje biste trebali brinuti - rekao je - jer, kao što vidite, ja nisam beduin. I nisam plemenit. Imajte to na umu. Preporučujem vam da činite ono što naredim. - Zgrabio je smotak beduinske odjeće. - Obucite ovo. Za jedan sat polazimo.
Roba je uletjela u njezine ruke a onda se, u oštrom luku vraćena, prosula po tepihu što ih je razdvajao. Gledala ga je s prezrivim prkosom.
Tarik strpljivo pokupi odjeću i opasno se približi Jessici.
- Možete birati - rekao je - ili ćete se sami obući, ili ću ja to učiniti umjesto vas.
On bi to i učinio. Izraz njegova lica to joj je jasno govorio. Pred njom je stajao muškarac koji nije mario za obzire. Iskoristit će njezino uznosito suprotstavljanje.
Moglo bi mu poslužiti kao izvanredno oružje. Bit će bolje da mu ne pruža priliku.
Uzela je odjeću iz njegovih ruku.
- To bi vam se svidjelo, ali ja neću učiniti ništa što se vama sviđa. Zadovoljio se polovičnom pobjedom. Kimnuo je i promrmljao:
- Tako sam i mislio. - Ostavio ju je samu da razmišlja o njegovim riječima.
Deset minuta kasnije, otvorilo se šatorsko krilo i Jessica je izašla odjevena u beduinsku odoru. Na njenim ramenima vijorio se bijeli ogrtač. Ako je itko bude tražio, a sigurno hoće, svi će gledati gdje je žena u europskoj odjeći, a ne netko u beduinskim haljama. Za nekoliko dana potamnjet će joj lice i ona će biti samo jedan od beduina u plemenu.
Morala je zatvoriti oči zbog blještava sunčeva sjaja. Kad ih je otvorila, zapanjeno se zagledala u dvije prilike pred sobom. Njezin otmičar davao je pregršt novca onom prokletniku Radiku.
- Znači, ti si taj - uzviknula je optužujućim glasom i zaletjela se prema muškarcima. - Pogriješio si, Radik. Moj bi ti otac dao mnogo više novaca.
Opet ju je ponizio jednom od svojih nacerenih grimasa. Bezuba usta cerila su se dok je odlazio. Dva Arapa povela su je prema bogato ukrašenom paru konja - bijelom, njezina otmičara, i krupnoj kobili mrke boje. Radik se još jednom okrenuo i doviknuo njezinu otmičaru:
- Svijetla kosa donosi nesreću. Nemoj to zaboraviti.
Jessica se podrugljivo nasmijala dok je Radik odlazio gušeći se od smijeha. Otmičar se pojavio iza nje i upitao:
- Znate kako se jaše?
- Sasvim dovoljno. - Da je malo razmislila, sigurno bi porekla.
- Onda je kobila vaša.
Jedan od Arapa vezivao joj je ruke oštrim užetom. Kad je završio, Jessica je podigla zglavke prema muškarcu koji je predvodio otmicu.
- Čemu ovakav postupak? Zašto bih pokušala bježati? Ne znam se snaći u pustinji... ne znam gdje su izvori... niti put kojim bih mogla doći do grada. Bez vas bih posve sigurno umrla.
Pažljivo se zagledao u njezine oči i vidi kako mu misli grozničavo prolijeću glavom.
Nije joj potpuno povjerovao, iako su njezine riječi i točne. Mali smiješak natjerao ga je da iskrivi kutak usana. Da li će prihvatiti njezinu logiku razmišljanja, trebalo je tek vidjeti.
Čekala je zaustavivši dah.
Razmetljivom kretnjom izvukao je i pokazao joj savinutu sablju. Rasječene spone pale su joj do nogu.
- Hvala. - Duboko je udahnula.
Dostojanstveno se popela u sedlo namješteno na mrkoj kobili i svom se otmičaru otmjeno naklonila. On ju je odozdo samozadovoljno promatrao. Šteta. Postala je znatiželjna. Željela bi ga bolje upoznati, samo u sasvim drugačijim okolnostima.
Uz glasan uzvik divlje je podbola konja. Životinja je odgovorila strelovito. Jurnula je punom snagom. Skuti arapske halje zavijorili su se zrakom a Jessica je prilegla uz hrbat kobile i glavu prislonila uz grivu. Namjestila je noge uz sedlo i pripremila se za jahanje kakvo još nikad nije iskusila. Znala je kako se na konju juri širokom pješčanom obalom Floride, ili zelenim prostranstvima Engleske, ali dine, koje su se valovito uzdizale i spuštale pred njom, bile su nešto nepoznato i novo. Nije mogla odrediti pravu brzinu. Morat će se prepustiti konju. Nije ni pokušavala upravljati životinjom pod čijim su kopitima ostajale udoline i visovi. Svako uspinjanje uz dinu zahtijevalo je veliki napor. Osjećala je naprezanje konja, ali ju je životinja vješto nosila na svojim pipcima, pognuvši glavu da se obrani od pijeska. Jessica se namjestila u sedlu i gledala pred sebe, ne želeći razmišljati o tome da bi opet mogla biti uhvaćena. Jahanje je bilo uzbudljivo. Na jednom vrhuncu kobila je gotovo sjela da bi mogla skliznuti niz strminu. Jessica se morala uspraviti na mamuzama kako svojom težinom ne bi prisilila kobilu da padne naglavce. Još se nikad nije morala toliko truditi da se održi u sedlu.
Ali bila je slobodna. Slobodna.
Pješčane uzvisine postajale su šire i strmije. Usredotočila se na savladavanje vještine ovakvog jahanja, na bodrenje konja poslije svakog uspješno savladanog uspona ili nizbrdice. I baš kad se počela osjećati sigurnom, kovitlac pijeska i odjeće pojavio se sa strane. Osvrnula se i u lice joj je doletjela prašina što su je podigla kopita njoj dobro poznatog bijelog konja. Lice onog čovjeka, one oči, nisu se odvajali od nje. Njegova ruka poletjela je prema njoj.
Zamahnula je prije no što je mogao zgrabiti njezine vodice, zadavši mu udarac u ranu na licu. Jauknuo je od boli i povukao se. Nagnala je konja u još žešći trk. Ali je sada shvatila zašto je njoj namijenio kobilu. Bila je to dobra životinja, ali bijeli konj je bio daleko brži. Sustigao ju je. Ovaj put je on pustio svoje uzde a nju je objema rukama obuhvatio oko struka. Pri ovoj brzini nije se mogla osloboditi njegova stiska i ujedno ostati u sedlu. Nagon ju je natjerao da ipak pokuša. Sila teže i centrifugalna sila iznevjerile su njezine nade.
Pala je s konja i za sobom povukla i otmičara. U kovitlacu odjeće, skotrljali su se niz padinu, uzvitlali pijesak i zaustavili se tek u podnožju dine.
Slušala je svoje isprekidano disanje i shvatila da se borila i više nego je toga bila svjesna, jače nego što je znala da može. Osjetila je njegov čelični stisak, vidjela njegov pogled i zaronila u pijesak. Kad je očistila pijesak iz očiju, našla se kako gleda pravo u njegovo lice. Da li se zabavljao? Ili je stvarno bio bijesan?
- Pravili ste od sebe budalu - režao je i naglo je povukao prema sebi, preplavljen bijesom - a sada i od mene. Izjednačeni smo. - Odgurnuo ju je i ustao. Iz rukava je izvukao uže. Stisnuo joj je ruke i s užitkom ih čvrsto zavezao, napravivši na koncu čvor. Prisjeti se da joj je neki član posade na brodu pokazivao kako se takav čvor radi.
Ruke joj nije odvezao za cijela duga jahanja. Za razliku od arheologa, ovom čovjeku i njegovim razbojnicima nije smetalo da jašu po ubitačno jakom pustinjskom suncu. Uskoro je bila iscrpljena i slomljena od drmusanja konja pod njom i bijele vreline na nebu. Uže joj se zabijalo u meso. Nije htjela pokazati bol tako da su joj čula posve otupjela. Pokušavala se njihati u ritmu koraka životinje kako bi izdržala mučenje. Prema kretanju sunca ocijenila je da idu prema sjeverozapadu, ali nakon toliko sati izgubila je svaki osjećaj za snalaženje u nepreglednom nizu uzvisina, obilazaka i golih pustolina. Glava joj je klonula. Zaklopile su joj se oči, poskakivala je u sedlu, neosjetljiva na vrijeme koje je protkalo.
Stoljećima kasnije, sigurne ruke uhvatile su je za ramena u pustinjskoj noći i pomogle joj da sklizne s konja. Tlo je izgledalo čudno i nepoznato pod njezinim nogama, ali je promjena položaja razbudila njezina osjetila. Otvorila je oči. Nešto u čemu je bila voda dodirnuto je njezine usne. Pila je požudno sve dok nisu odmaknuli posudu.
- Od previše vode razboljet ćete se - govorio je njegov glas. Da, već mu je poznavala govor i razlikovala ga od ostalog žamora koji se naokolo čuo.
- Hoću li se i od hrane razboljeti? - uzvratila je, nezainteresirana za jelo, ali nespremna da učini bilo kakav napor i pokrene se. Bila je sigurna da će, zbog boli koju je osjećala u koljenima i zglobovima, pasti na lice ako se samo pomakne. Nikada neće dopustiti da on to vidi. - Imate li vi ime? - upitala je naročito ljubaznim glasom.
- Ne trebate znati moje ime - jednostavno je odgovorio.
- Barem mi malo olakšajte spone. Više nemam kože na zglobovima. Pogledao je u njezine raskrvavljene ruke i duboko uzdahnuo.
- Odmah ćemo ih skinuti, naravno.
- Hvala.
- I zamijeniti ih vezicama od muslina - dodao je oštro.
Naklonila mu se.
- Hvala vam.
- Nema na čemu. Moram zaštiti svoj ulog.
- Mislite, mene?
- Da, vas.
Sat kasnije žvakala je suho meso začinjeno mirodijama koje su joj palile usne i nepce. Silila se da proguta što više može, svjesna da se do hrane u pustinji teško dolazi, a njoj će trebati snage za novi pokušaj bijega. Kraj nje je pucketala vatra.
S druge strane je sjedio muškarac koji ju je oteo.
- Niste poslali poruku o otkupnini? - upitala ga je polako izgovarajući riječi preko natečenih usana. Činilo joj se da joj je jezik dvaput veći i teži.
Muškarac je potaknuo vatru i nije joj odgovarao. Uskoro je shvatila da vjerovatno i sama može pogoditi odgovor. Da su je oteli zbog otkupa, sigurno je ne bi odvlačili tako daleko. Krajolik je bio sasvim drugačiji, očito su daleko odmakli od Damaska.
- Vodite me na suprotnu stranu od Damaska? - I dalje bez odgovora. Slegnula je ramenima i odgrizla još jedan komad crvenog mesa. - Možda nemate smišljen plan. Možda odlučujete svakog dana nanovo - navodila je.
Muškarac je podigao pogled prema njoj, nijem kao stijena.
- Je li vam itko ikad rekao da ste nevjerojatan sugovornik? Iznenađujete me. Mislila sam da su mladoturci intelektualci.
Konačno je izazvala njegovu pažnju. Osjetila je da je pogodila. Sve se poklapalo.
Upitao je:
- Što vi znate o mladoturcima?
- Znam da žele svrgnuti sultana.
- Oni žele da Osmansko Carstvo uđe u dvadeseto stoljeće.
Uspravila se i on je po njenom pogledu vidio da uživa jer ga je razotkrila.
- Znači, vi ste jedan od njih? Revolucionar. Utonuo je u jastuke.
- Nikada to nisam rekao.
- Niste ni trebali.
Pokušao je sakriti svoje nezadovoljstvo iza plamena šibice kojom je pripaljivao rukom smotanu tuarešku cigaretu.
- Nemam namjeru da s vama raspravljam o svojim političkim uvjerenjima.
- Zašto ne? - usprotivila se. - Ja sam očito njihova žrtva.
- Zato što većina Europljana ne razumije naše zamršeno nasljeđe. Nastali smo iz stotinu različitih nacionalnosti koje se neprestano miješaju. Mi smo Židovi, muslimani, kršćani, državljani, plemenski ljudi, trgovci... nema kraja popisu različitosti. Naše carstvo nije samo zemlja ili ljudi. To je vrijednost jedne ideje. A to znači da se ne moramo zatrovati nacionalizmom koji hara Europom.
Grozničavo je tražila u svom iscrpljenom umu riječi koje joj je Charles govorio o ovim ljudima.
- Ali i ovdje ima nacionalizma. Čak i među revolucionarima. Prije svega turskog, zar ne?
Zbunjen, podvinuo je noge i napola joj kimnuo.
- Da, neki razmišljaju tako. Ali su u krivu. Oh, bolno mjesto, dobro. Njega je i tražila.
- Ako su dio mladoturskog pokreta, znači da ste s njima povezani. Zbog toga vas razdiru moralne sumnje, zar ne?
- Da, ali... što vi uopće znate o etičkim dilemama?
- Znam da mogu biti nepravedne. Vi barem znate vaše. Meni moje izmiču.
Pogled njegovih crnih očiju postao je blaži, vidjelo se čak i pri slabom žućkasto- narandžastom odbljesku vatre.
Nebo je potamnjelo za nijansu dok je on opet progovorio.
- Pođite na spavanje, Jessica.
Prvi put je izgovorio njezino ime. Ostala je zatečena. Pomisao da on zna tko je, da o njoj razmišlja kao o ličnosti, zbunila ju je. Bila je osupnuta nježnošću njegova glas. Zar otmičar na takav način izgovara ime svoje žrtve? Kad bi samo umjela pročitati poruku sakrivenu iza njegova pogleda, poruku zamagljenu dimom logorske vatre i neobjašnjivom tugom koja ga je obuzela. Ništa joj nije govorio... a želio bi da može. Toliko joj je bilo jasno. Jessica je znala prepoznati tugu kad ju je vidjela ili osjetila u nečijem govoru, kao što je osjetila nježni dašak kad je njezino ime prelazilo preko usana ovog muškarca.
Otkrit ću, obećala je sebi. Prije no što priča završi, znat ću što on osjeća kad izgovara moje ime. Znat ću... jer, on će mi reći.
Gledala je kako se njezin otmičar okreće i leži leđima okrenut prema njoj. Dugo ga je vremena promatrala. Kad joj je san konačno polako sklopio oči, Jessicino obećanje pretvorilo se u zakletvu.


* * *

Idućeg dana više nije bila vezana. Znala je da bi bez sumnje svaki pokušaj bijega značio samo prašnjavo, polagano i bolno umiranje u naručju pustinje. Muškarci koji su uz nju hodali pored svojih konja, znali su to isto. Zaustavili su se u oazi baobaba i sklonih se pred užasnim podnevnim suncem.
Tarik je zagrabio vodu iz slabašnog izvora pod krošnjom baobaba i, prekršivši sve svoje nazore, položio šalicu na ispucala Jessicina usta. Njegova pažnja ublažavala je tugu, žaljenje zbog onog što joj čine. Govorila je o moralnim dilemama. Stisnuo je usne i pokušavao zaboraviti kako je ona razumno i hrabro biće. Pokušao je razmišljati o njoj kao o vrijednoj robi. Pokušavao je misliti na Salima i drugove. Ona u zamjenu za dvadesetoricu. Morao je tako razmišljati.
U njemu je rastao gnjev zbog primitivne trgovine koja ga je prisiljavala da tako postupa sa civiliziranom ženom. Ona nijednom nije zaplakala. Nije uzdahnula. Nije se požalila. Postat će žrtvom zastarjelih nazora protiv kojih se on borio, a sada, ne samo da će dopustiti da se tako nešto desi, nego će je gurnuti vlastitim rukama. Zar će se time odužiti civiliziranoj europskoj kulturi koja ga je odgojila? Zar mora sebi pljunuti u lice i hrabru mladu djevojku predati u kandže divljih običaja vlastitog podneblja? Za sada je postojao samo jedan odgovor. Tarik ga je znao, znao i mrzio.
Pokušavao je da ne gleda u njezino lice, u njezine plave oči, ali je ipak gledao. Njezin glas ga je uništavao.
- Moram znati što će se sa mnom desiti. Ne bojim se vas, ali... bojim se onog što ćete sa mnom učiniti. Moram biti pripravna. - Zastala je, pribrala se i postavila najteže pitanje: - Hoću li ikad ponovo vidjeti oca?
Tariku se stisnulo srce. Grozničavo je mislio na Salima... na sve njih koji su o njemu ovisili, ali se bol zbog rastanka samo uvećavala. Mogao se tješiti mišlju da njezin otac nije ni u kakvoj opasnosti, a njegovi prijatelji zasigurno jesu.
Gledao je u nju i nije mogao govoriti. Njegova šutnja
bila je odgovor. Oči joj se ispuniše suzama. Tarik ih je vidio i morao se okrenuti.


* * *

Charles se osjećao nedužnim, ali i dalje je bio potišten. S njegove desne strane, na divanu, sjedio je Arthur Grey. Izgledao je deset godina stariji.
Preko puta je sjedila lady Ashley, preuzevši na sebe toliko potrebnu ulogu utočišta za njihov očaj. Gospođa Pendleton držala je u ruci šalicu hladnog čaju od kojeg nije ispila niti gutljaj. Njezina čupava kosa izgledala je još raščupanije nego zadnji put kad ju je Charles vidio. Oči su joj bile zamagljene, bez sjaja.
- Pušteni smo nakon što smo im platili malu otkupninu - objašnjavala je. Beduini su porušili šatore i odjahali u gomili. Vratili su se slijedećeg jutra i oduzeli im hranu i vodu kako bi ih natjerali da se vrate u Damask. - I ništa nam nisu htjeli reći o Jessici.
Charles je uzbuđeno viknuo:
- I više je niste vidjeli?
Svima u sobi stegnuto se srce kad je gospođa Pendleton odmahnula glavom.
- Osjećam se užasno odgovornom. Žao mi je... strašno mi je žao.
Lady Ashley iskoristila je grobnu težinu da natoči konjak u dvije čaše, osjećajući da će jako piće pomoći dvojici muškaraca u njihovoj posvemašnjoj bespomoćnosti.
- Suviše vas poštujem da bih vas lagala. Jako sam zabrinuta jer jednostavno ne mogu otkriti nikakav smisao. Ne umijem objasniti što se dogodilo s Jessicom, ali se bojim da je sada jako daleko od nas i u velikoj opasnosti.
Arthur se zgrčio, Charles se pokušavao sabrati i nešto reći... bilo što.
- Pokušao sam dobiti pomoć od ovdašnjih vlasti, ali oni odbijaju bilo kakvu suradnju.
Dodajući mu piće, lady Ashley je čekala sve dok on nije podigao glavu, dok svoje oči nije zaustavio na njezinima.
- Bojim se da ćete otkriti kako je to ovdje pravilo, a ne iznimka. Od njih nema nikakve pomoći, ali postoji nešto što vam sigurno ide u prilog.
Skočio je.
- Što? Recite mi!
- Nešto vrlo jednostavno. U Otomanskom Carstvu ne postoji ništa što se ne bi moglo kupiti. Nema tajne koja neće biti prodana.
Ništa više nije izgovoreno, ali Arthur i Charles shvatili su značenje njezinih riječi.
U njihova srca ušla je nada, jedina nada koja će možda spasiti djevojku do čijeg im je života bilo neizmjerno stalo. Arthur se oprostio od lady Ashley i nesretne gospođe Pendleton i odjurio s Charlesom natrag u hotel. Odvukao ga je u sobu, bez dvoumljenja otvorio ladicu i samo jednim pokretom prekršio zavjetnu obavezu staru kao i ovaj svijet. Obasjan krvavocrvenim suncem na zalasku, što je virilo kroz prozor sobe, okrenuo se i otvorio malu drvenu škrinjicu pokazavši Charlesu njezin sadržaj.
- Mislila je da je previše staromodan - rekao je. - Ali, to je trebao biti njezin miraz. Većina nakita pripadala je njezinoj majci.
- To je golemo bogatstvo - prošaptao je Charles, opčinjen blještavilom ogrlica od rubina, safira utkanih u zlato i platinu, teškog broša ukrašenog dijamantima s izbrušenim smaragdom u sredini i niski biserja.
- Ima ga dovoljno da se može kupiti svakog špijuna u Carstvu.
Nadvladavši zbunjenost, Charles je polako, komad po komad, vadio nakit iz škrinjice.
- Ako je tako nešto potrebno - mrmljao je - onda ćemo mi to i učiniti. - Glas mu je postao jači kad je spoznao da Jessicin spas drži u svojim rukama. - Pronaći ćemo je. Obećajem.

5.

Carigrad. Grad minareta. Oko njega je nekoć cvalo nekad slavno, sada stoljećima, mrtvo Bizantsko Carstvo. Cijelim gradom podignute palače, tisuće svodova i šiljatih lukova, svjedoče o slavnoj prošlosti. Građevine su prekrivene basnoslovno skupim mramornim pločama, na njima su runskim pismom uklesani natpisi, a čovjek hoda kilometrima razgledajući mozaike, minarete, frizove i orijentalne motive. Najviša među visokim zdanjima - Velika džamija Sulejmana Veličanstvenog, sa svojim šiljatim tornjićima, širokim kulama i mihrabima, oltarima koji vjernicima pokazuju pravac kojim se dolazi do Meke, podsjećajući sve koji prolaze da je tu nekoć bilo središte svijeta, mjesto na kojem su se susrele različite kulture. Mjesto gdje je Crno more pozdravljalo Mramorno more. Gdje je čovječanstvo spoznalo svoju veličinu.
Stoljećima se svijet tu sabirao da prodaje i kupuje, da zadivljeno promatra ljudskim rukama podignutu raskoš, da doživi čudo mjesta na kojem je drevno carstvo uspjelo okupiti raspršena nomadska plemena i pružiti im identitet jedinstvenog naroda. Iz njega se širila osmanlijska žudnja za moći. Čak sada, kad je slava polako blijedjela, ostajala ta zadivljujuća ljepota.
Na vrhu tjesnaca između Mramornog i Crnog mora, tjesnaca nazvanog Bospor, uzdizala se ogroma palača, toliko bogato ukrašena da je i samog Sultana mogla zadiviti. Između širokih zidina i palače prostirao se nepregledan broj vrtova. S jedne strano uzdizala se krletika s bogato ukrašenim rešetkama, velika gotovo kao i palača. S druge strane zida krotitelj je pucketanjem biča smirivao bengalskog tigra nabavljenog za golemu svotu iz Indije. Tigar je bio uznemiren kreštanjem papiga koje je dopiralo iz kaveza.
Pored krletke, puteljkom posutim sedefom, koračao je usamljen čovjek. Nezainteresirano je gledao u tigra i krotitelja. Nosio je kaftan i crveni fes, različit od svih drugih fesova, jer je u sredini imao dijamantnu kopču u koju je bilo utaknuto pero. Iako je prekoračio pedesetu, na licu mu se jasnije ogledala sjeta no trag minulih godina. On još nije zaboravio mladost. Držanje mu je odisalo dostojanstvom, ali se ogledala i posvemašnja dosada. Krotitelj se počeo znojiti i nervozno pucketati bičem, ali se tigar nije htio pomaknuti, zagledan u promatrača kao netko tko prepoznaje svog bližnjeg.
Stavio je ruke iza leđa, kimnuo krotitelju i nastavio šetnju. Prošao je ispod ulaza i našao se u odaji u kojoj je parket bio pokriven basnoslovnim perzijskim i smirnskim sagovima i tapiserijama koje su nenadmašni umjetnici stvarali i smišljali desetljećima. Stolice presvučene crvenim damastom nametljivo su se isticalo oslonjene na zidove prekrivene pastelnim mozaicima. U borbi dekora, Istok se suprotstavljao Zapadu.
Sultan Hasam osjećao je kako Novi svijet nasrće na njega dok je kročio kroz veliku dvoranu za prijeme, pokraj redova ljudi koji su čekali da budu saslušani: carski umjerenjaci na čelu s velikim vezirom, savjetnici njegove neslužbene vlade, reakcionari na čelu sa carskim astrologom, veliki crni eunuh, kizlar-aga, koji je bio glavni čuvar harema. Iza njih komešala se gomila klaunova, žonglera i derviša, trudeći se da na najbolji mogući način izvedu ono što znaju.
Uz teški uzdah, Hasam se spustio na divan i pokazao na Murata, čije je brkato lice odabrao među prisutnima.
- No, jesi li saznao štogod?
Murat se nevoljko pomaknuo i izveo ceremonijalni pozdrav prije no što je počeo govoriti.
- Savjetovali smo zatvorenicima da nam otkriju ime vođe.
I sultan i Murat pomislili su na kreštanje papagaja kojim su se prikrivali krikovi što su prodirali iz ćelija za mučenje..
- I...?
- Zatvorenici su potvrdili naše sumnje. Ista grupa pobunjenika stajala je iza prijašnjih nemira izazvanih u Carstvu i napada na vlak u Siriji.
- I, kako će ova vijest pomoći vojsci da uspješnije rješava probleme - govorio je sultan - ako uzmemo u obzir uspješnost dosadašnje borbe s ustanicima? Poruga je bila nedvosmislena. Murat je duboko udahnuo:
- Jutros je jedan zatvorenik odlučio da nam otkrije ime.
Njihov vođa je Tarik-paša. On ih je predvodio u Damasku.
- Odlično. Je li taj paša među zatvorenicima?
- Ne, vaša svjetlosti. Vjerujemo da je uspio umaći prilikom posljednjeg okršaja. - Kod zadnjih riječi, Murat je zadrhtao protiv svoje volje.
Hasam mu se hladno obrati:
- Cijela carska vojska uspijeva zarobiti samo dvadeset pobunjenika. Među njima nema vođe. Možda problem i ne leži u pobunjenicima, već u vojsci.
- Ako dopustite, preuzvišeni - usudio se Murat - vojnici se bore daleko više nego što su plaćeni.
Sultan se pridigao na jednu ruku, zažarenih očiju. Murat brzo promijeni predmet razgovora.
- Teško je uhvatiti i pratiti grupu koja se stalno prerušava i seli s jednog mjesta na drugo... grupu koja je nepredvidljiva, koja se ne drži nikakvih ustaljenih vojničkih pravila.
Veliki vezir istupi, osjećajući priliku da se pokaže korisnim.
- Ako dopuštate, neće nam pomoći nikakvo vojno rješenje.
- I, što ti predlažeš?
- Kad bi pobunjenici možda dobili priliku da kažu...
Vladar je proučavao vezira svojim tamnim očima. Kizlar-aga je istupao, ali samo jedan korak.
- Vaša visosti, možda biste željeli čuti što vam oni imaju reći.
Sultan ga je prostrijelio oštrim pogledom.
- Što ti znaš o tome što ja želim.
Kizlar-aga je bio ušutkan. Cijeli dvor vidio je njegovo poniženje.
- Tvoj prijedlog - sultan se obratio veziru - ma koliko možda bio razuman, postavlja težak problem. Treba sve saslušati... a možda izgovorene riječi neće imati nikakvog smisla. Ti ljudi, s »vizijom« o promjenama koje će donijeti... - ušutio je i odmahnuo glavom.
Zavalio se u divan, opet preplavljen dosadom, i pokazao prstom na papire koje je veliki vezir držao pod miškom.
- Što je to?
- Zapisi jednog zatvorenika. Ime mu je Salim. U njima objašnjava političke ciljeve revolucionara.
Pružio je papire Hasamu, nesposoban da prikrije razočaranje što ih on neće prvi pročitati.
- Nastavi - naredio mu je nakon što je papire položio iza sebe, jasnom posjedničkom gestom - kakav je tvoj prijedlog?
Veliki vezir je ovlažio usne.
- Razuman. Vjerujem da bi revolucionari bili zadovoljni kad biste vi, vaša preuzvišenosti, pristali na davanje istih osnovnih prava svim stanovnicima Carstva.
Kizlar-aga nagnuo se naprijed i dodao:
- Takva odluka odobrovoljila bi naše europske kritičare.
Sultan ga je presjekao ledenim pogledom. Podanici nisu propustili da to primijete. Kizlar-aga i svi oko njega, do najbjednijeg žonglera, osjećali su kako političke trzavice i natezanja razdiru dvor. Ostalo je da se vidi tko će nakon primanja ostati obdaren sultanovom milošću, a tko će pasti u nemilost. Vezir je nastavio, koristeći priliku.
- Revolucionari su svakim danom jači. Pred tom činjenicom ne smijemo zatvarati oči.
Sultan je ispružio lijevu nogu.
- Hoćemo li ih ubiti? Ili ćemo razgovarati s njima? Ili ćemo ih jednostavno previdjeti? - Nervoznim pokretom srušio je zatvorenikove zapise. Razletjeli su se i rasuli po podu. Podanici su uspregnuli dah. - Čini se - nastavio je sultan polako. - da vas većina navija za promjene. Većina misli da su one u redu. - Njegov ton bio je jasan. Složiti se s njegovim riječima, značilo je svjesno dozvati smrt. Prostrijelio je podanike čeličnim pogledom. Tada se okrenuo astrologu. - Reci im.
- Ne postoji drugi zakon do sultanova volja - izrekao je astrolog, mali smežurani čovječuljak koji je žmirkao desnim okom.
Hasam je prelazio pogledom preko glava svih nazočnih, slegnuo ramenima i rekao:
- I, kako onda možemo govoriti o ustavnim pravima?
Zadovoljan sobom i načinom na koji je riješio težak i zamršen problem, posegnuo je za zdjelom sa smokvama.
Podanici su se počeli razilaziti.
Veliki vezir i kizlar-aga odvojili su se od gomile čim su izašli iz dvorane.
- Više ne možemo utjecati na sultana. On čuje samo ono što želi čuti. Vojska nije dobila plaću već tri mjeseca. Vojnici su svakim danom sve nezadovoljniji i nespremni da se bore za sultana koji ih plaća glađu. Odanost više nije dovoljna, a uz sve veći broj pobuna, oni su mu potrebniji no ikad.
Agino lice, crno kao ebanovina, ostalo je bezizražajno.
- On novac troši samo na vlastita zadovoljstva. Obdaruje svoj harem dragocjenostima i količinama novca koje su davno prešle svaku granicu. Nikad ne vidi svoje vojnike i zato ga ni ne zanimaju. Ali, u haremu je svaki dan.
- Zar je slijep pa ne vidi opasnost? Slijep uz sve što se oko njega događa?
- Odgajan je da vjeruje kako je nedodirljiv. Ali nekoć
sam na njega mogao utjecati.
- Nekoć si ga - podsjećao ga je vezir - opskrbljivao najljepšim ženama na ovom svijetu. Čujem da to sad radi njegova žena.
- Uskoro će se to promijeniti.
Tog dana u palači su se mijenjale i druge stvari. Odlučivano je o ljudskim životima. Među mnogima, i o Muratovom. Stajao je pred sultanom koji je sjedio za kineskim stolićem i hranio se pilavom.
- Vjerujem - govorio je sultan između zalogaja - da bi se carska vojska trebala boriti zbog uvjerenja a ne zbog plaće. Zato sam te odlučio unaprijediti. - Čekao je da se na Muratovu licu pojavi izraz zadovoljstva i onda nastavio: - Bit ćeš zapovjednik Trećeg korpusa u Makedoniji.
Muratove oči raširile su se od iznenađenja.
- U Makedoniji? Mnogi bi rekli da je to progonstvo, a ne unapređenje. Sultan slegnu ramenima.
- Mnogi bi rekli da precjenjuješ snagu pobunjenika kako bi prikrio vlastitu nesposobnost. - Uzeo je novi komad pilava i rukom dao znak otpuštajući ga. – To je sve.


* * *

- Arthure! - Charles je uletio u zamračenu hotelsku sobu, ispričavajući se što ometa starijeg čovjeka koji već danima nije uspio mirno zaspati. Plaćali su uhodu za uhodom, ali do danas nisu ništa uspjeli otkriti. Konačno, nakon svih strahota i napetosti, mogao je nešto pouzdanije reći Jessicinu ocu. Moći će mu reći da je Jessica sigurno živa. Bila je oteta zbog nekih namjera, tako da je drže na životu. Na trenutak su se on i Arthur suočili s groznom mogućnošću - da je Jessicu oteo neki luđak koji će je mučiti i potom ubiti. Charlesovim tijelom sada je strujala nada jer je konačno doznao nešto od čovjeka kojeg je unajmio.
- Arthure, saznao sam nešto od jednog uhode - govorio je bez daha, tapkajući u mraku. - Nije mnogo, ali barem nešto za početak. - Prošao je pokraj kreveta i odgurnuo teške zavjese. Jutarnja svjetlost preplavila je sobu. - Ona nije u Damasku. Štoviše, odveli su je iz Sirije.
Kad se nabori pokrivača nisu pomaknuli, Charles je shvatio da Arthur još uvijek mirno spava. Prišao je postelji i prodrmao starca.
- Arthure, probudite se. Arthure?
Ponovo ga je uhvatio za ramena. Ovaj put Arthurovo tijelo se okrenulo. Gledao ga je otvorenim staklenim očima.
- Arthure?
Skamenjeni pogled. Kao stijene u pustinji.

* * *

Vrisak je proparao jutarnji zrak. Jessica se sva znojna uspravila. Istog trena na usta joj se spusti ruka koja je izronila iz velova. Dio noćne more. Nakon što je duboko udahnula, shvatila je da ruke pripadaju jednoj iz grupe pokrivenih žena. Kako je dospjela među njih? Zadnjih nekoliko dana bila je u košmaru. Ali, to nije bio san jer na sebi još uvijek ima modru beduinsku odjeću. Da, stvarno se dogodilo... i još se događa. Nije se mogla sjetiti kako je ovamo stigla. Posljednjih nekoliko sati putovanja gubilo se u magli. Blijedo se sjećala obrisa grada koji je ugledala na obzorju i ruku njezina otmičara koji ju je nježno položio na leđa deve kad je pala na zemlju, suviše iscrpljena da bi se mogla pomaknuti. Nakon toga, ničega se više nije mogla sjetiti. Sada se probudila ovdje, nemajući pojma gdje je i zašto je tu.
Žene su međusobno razgovarale na turskome i znakovima pokazivale Jessici da treba ustati i ući u drvenu kadu, a potom odjenuti odjeću koju su one držale u rukama. Stala je na noge, kimnula im glavom, pokušavajući im pokazati da želi surađivati. Jedna žena povela ju je do kupelji. Primitivno korito izgledalo je premalo da bi se u njega moglo smjestiti čovječje tijelo. Morala je to provjeriti.
Pa, žena do nje bila je ljudsko biće, zar ne?
Hitrim pokretom gurnula je iznenađenu ženu u kupelj. Potrčala je prema vratima na drugoj strani sobe. Lako je odgurnula nekoliko žena koje su ustuknule pred njezinim odlučnim licem, kakvo su one dotad viđale samo kod muškaraca. Uhvatila je kvaku, otvorila vrata i naletjela na zid mišićavih turskih stražara. Zakrabuljene žene čekale su da se vrati u sobu. Polako su je počele svlačiti.
- Recite mi njegovo ime - pitala je oštro. - Onog što me doveo. Recite mi njegovo ime.
Žene su se međusobno pogledavale. Pogledi im nisu
bili ispitujući, u njima se nazirao osjećaj krivnje, primijetila je Jessica, shvativši da one stvarno razumiju njezin jezik, iako joj se ne obraćaju na engleskome. Vjerojatno su im naredili da ne razgovaraju s njom. Stisnula je oči.
- Znam da me razumijete. Zaslužujem da znam ime čovjeka koji upravlja mojim životom. Ukažite mi poštovanje ako mi već ne možete pokloniti slobodu.
Bilo je očito da im govori na način koji razumiju: prastara istočnjačka težnja za čistoćom duše. Vjerovale su, ako nju puste da izađe iz sobe obesčašćena, ona će odnijeti dio njihove časti sa sobom.
Većina žena gledala je postrance ili u pod. Konačno je jedna od starijih, imala je tek dvadesetak godina, tiho prošaptala:
- Reći ću - progovorila je, preplašena da je ne opčini ova plavokosa žena koja se ponašala kao muškarac. - Njegov ime Tarik. Tarik-paša - ponovila je.
- Kuda će me odvesti?
Sada ju je djevojka gledala ravno u oči.
- Ne znam. Nitko ne znati. - Spustila je pogled.


* * *

- Dogovoreno je. - Radik se sastao s vođom u tami sobe što se nalazila ispod one u kojoj je njihova zarobljenica čekala rješenje svoje sudbine. - Danas poslijepodne sastat ćeš se s kizlar-agom.
Tarik kimnu, ali nastavi gledati kroz prozor u koji je zurio cijelo jutro.
- Što je tebi? - upitao ga je starac.
Tarik odmahnu glavom kao hipnotiziran nekom nevidljivom silom.
- To nije u redu. Ne mogu...
- Što ne možeš? - starčev ton bio je sarkastičan. - Možda joj čak činiš uslugu, eh? Tarik se naglo okrenu.
- Otkud nam pravo da tako postupamo?
- Da li želiš da tvoji ljudi budu pušteni?
Odgovor se mogao pročitati u Tarikovu pogledu. Stari vodič kimnu.
- O pravima ćemo brinuti poslije revolucije. Idemo.
Imam cigansku odjeću za tebe.

* * *

Jessica i dalje nije znala što je očekuje dok ju je otmičar vodio pretrpanim ulicama Carigrada. Tarik-paša, kako joj je djevojka rekla da se zove, bio je prerušen kao Ciganin, u širokim vrećastim hlačama, sa širokim pojasom jarkih boja za koji je s unutrašnje strane zadjenuo par pištolja i oštar jatagan. Odjevena poput ostalih turskih žena, Jessica se nije osjećala veličanstveno, pokrivena feredžom preko glave i jašmakom preko lica. Bila je toliko umotana da je jedva okretala glavu, ali to je, vjerojatno, i bio dio njegova plana. Ispod haljina opet su joj zavezali ruke. Kad je trebalo skrenuti s glavne ulice, njezin je otmičar uhvati za ruku i gurne u uski prolaz između dviju zgrada.
Ustuknula je kad se u prolazu pojavio visok, otmjen crnac i pošao prema njoj. Bio je obučen u bogatu svilu i brokat, a u fes mu je bila zabodena ukrasna igla. Imao je široko lice i velike oči koje su zurile u nju.
Glas ju je umirio, iako je pripadao njezinu otmičaru.
- Ma što se desilo, nemoj progovoriti ni riječ. O tome ovisi tvoj život. Vjerovala mu je.
Jessica je mirno stajala, ispunjena tjeskobom, dok su se muškarci svađali na turskome. Očito se nisu mogli sporazumjeti o cijeni i razgovor je postajao sve žešći. Tarikpaša, muškarac koji je posljednjih dana sve više uznemiravao Jessicu, konačno je prestao govoriti. Crnac je ponudio posljednju cijenu, ali ona nije bila zadovoljavajuća.
Kao da već nije bila dovoljno ponižena, otmičar joj je maknuo veo s lica. Jessica je doslovno osjetila kakav su dojam na muškarca s fesom ostavile zapadnjačke crte njena lica, njezine plave oči i blistava plava kosa. Uzdignula je obrvu, svjesna vlastite vrijednosti. Znala je kako će biti zadivljen samopouzdanjem koje se, bez imalo sramežljivosti, isticalo na njenom otkrivenom licu. Iako je znala da je predaju iz ruke u ruku, nije mogla sakriti svoju samouvjerenost. Možda izaziva sudbinu, ali će se možda, i spasti.
Čar trenutka nestao je kad su se muškarčeve ruke spustile na njezino lice, podižući ga prema svjetlosti. Nije propustio da joj pogleda zube. Trgnula je glavom. Proklet bio.
Muškarac se odmaknuo.
- Tvoja cijena - rekao je na turskome - vrijedi. Svi zarobljenici za djevojku.
Tarik mu se nakloni u znak suglasnosti. Muškarac je odlazio zadovoljno trljajući ruke. Jessica se okomila na otmičara.
- Što si učinio? Tko je taj muškarac?
Uto je pet bijelaca ušlo u uličicu, a Jessica je uspjela zapaziti neprikrivenu tugu i žaljenje u očima svog otmičara. Suosjećanje i isprika izobličili su mu lice dok su je muškarci odvodili. Gledala je za njim sve dok je mogla, uzaludno se nadajući da će ga kajanje natjerati da nešto poduzme.
- Tarik... - šapnula je dovoljno glasno da je čuje.
Posljednja zraka sunca pala je na nju, njezina posljednja nada nestala je u uličici i izgubila se.


* * *

Salim se davno pripremao na umiranje, još onda kad je zajedno s Tarikom odlučio da napusti udobnosti Engleske, civiliziranu atmosferu učenja i kulture Cambridgea, i da ih zamijeni paklom svoje domovine. Nadali su se da će moći svoj nemir upotrijebiti u borbi za pravedne ciljeve, iako su znali da gotovo sigurno neće doživjeti da vide kako se njihova pravedna stremljenja u potpunosti ostvaruju. Kad su turski stražari došli i skinuli mu okove, te ga izvukli iz prostorije za mučenje, shvatio je da je posljednji čas blizu. Može li smrt biti gora od batina koje su on i drugovi svakodnevno trpjeli? Zašto baš njega izvode? Njegova smrt sigurno je smišljena kao opomena ostalim zarobljenicima. Srce mu je divlje udaralo dok je prisiljavao svoj uzbuđeni um da shvati istinu, jer, znao je, čekalo ga je užasno umiranje u mukama. Danima je slušao kreštanje papagaja u golemoj krletki, buku stvorenu da prikrije nedjela unutar zidina palače. Sultanovi ljudi saznali su za Tarika; odao ga je jedan zarobljenik. Salim nije mogao prezirati ljude koji nisu izdržali. Žalio je samo što neće živjeti dovoljno dugo da uspije Tariku dojaviti kako je tajna otkrivena.
Silio se da prestane misliti. Mučeći se nabadanjima kako će ga usmrtiti, samo je povećavao patnju. Žalio je druge mladoturke koji će morati slušati sve pojedinosti o njegovoj smrti, možda čak i glodati njegovo raščerečeno tijelo. Hrabrio se, ali su mu ruke i noge bile paralizirane jezivim strahom kad su ga uveli u glavnu dvoranu za prijem. Podigao je glavu. Prisiljavao je na miran hod svoje ranjene noge i izmrcvarene zglobove. Koračao je sultanu Hasamu u susret.
Zapanjeno je ustuknuo, koljena su mu popustila i stražari su ga ponovo morali vući. Bacili su ga u podnožje sultanova divana.
Uspio je kleknuti.
Sultan je pričekao dok im se pogledi nisu sukobili. - Kad budeš slobodan...
- Slobodan? - Salim se zagrcnuo. Kako su okrutni.
- Kada budeš slobodan - vladar je ponovio - očekujem da nastaviš s pisanjem. - Njegove krupne, meke i njegovane ruke pokazale su hrpu papira koji su ležali na sagu uz Salima. - Vrlo si darovit. Darovitost se ne smije uništavati i zato želim da nastaviš. U zapisima smiješ govoriti o svemu.
Salim je čekao, nemoćan, nesposoban da progovori. Nešto se krije iza ovog. Samo bi budala nasjela.
- O svemu - nije prekidao sultan - osim, naravno, o revoluciji, slobodi, pravu naroda, pravima žena, haremima, vanjskoj politici, nacionalizmu, internacionalizmu, ustavu, zavjerama, bombama, kršćanima ili raspeću, Muhamedu, Isusu ili Mojsiju.
Salim ispravi izmučeno tijelo i položi ruke na bokove:
- Ako smijem upitati, vaša preuzvišenosti, što još uopće ostaje o čemu bi se moglo pisati?
Sultan se nasmiješio.
- Apsolutno sve, sinko. O kiši, sunčanom danu, psima po ulicama. Možeš pisati o svom sultanu - spustio je dlan na grudi - ako ga namjeravaš hvaliti. Uglavnom, imaš potpunu slobodu da zapišeš sve što ti se učini vrijednim zapisivanja.
- Ne razumijem vas - Salim je teško disao, iscrpljen. - Vi me puštate na slobodu?
- Samo zahtijevam da upamtiš tko te oslobodio. Vodite ga.

* * *

Dok su Salima odvlačili natrag među zatvorenike i presvlačili ga u novu i čistu odjeću, kizlar-aga se u svojoj pozlaćenoj kočiji približavao visokom kamenom ulazu pred kojim je stajala straža. Bijela mramorna vrata, urešena zlatom, rastvorila su se i put u Jildiz saraj bio je slobodan. Palača, mramorna pjesma vodoskoka i kolonada, izgledala je kao da se spustila s oblaka da se odmori na visokoj hridi, nad mjestom gdje su se susretala dva mora. Uz zidove se uspinjao bršljan, a guste rešetke odvajale su vrtove od dvorana u kojima su živjele žene, dvorane od krletki, a krletke od odaja za mučenje. Samo su ptice s visina mogle posvjedočiti o spajanju dva svijeta - carstva blaženstva i carstva surovosti.
Kola su se zaustavila na vrhu uzvisine, pred unutrašnjim ulazom u saraj. Sluga se spustio i otvorio vrata. Nesigurno je ispružio ruku koju je prihvatila druga meka ruka u kočiji.
Jessica je sišla. Zatvorila je oči, zaslijepljena blještavilom. Sunčeve zrake odbijale su se od mramornih zidova i zabljesnule joj oči. Gledala je neko vrijeme u zemlju dok se nije priviknula. U podnožju je vidjela plavi Bospor koji je dijelo Europu od Azije. Otvorila je usta od iznenađenja. Nikada nije vidjela ništa slično, pogotovo ne u prljavštini carigradskog bazara iz kojeg je upravo dolazila. Pokrenula se tek kad su je šestorica muškaraca natjerala da pođe.
Okruživši je s obje strane, vodili su je kroz mnoštvo vrtova, preko mnogo staza, kroz rešetkama zatvorena dvorišta, pored kaveza. Njihov prolazak uzbudio je ptice. Zrakom su prelijetali kolopleti svih mogućih boja uz užasnu riku bijesnih životinja koje su uznemirili. Hodala je tiho, bez riječi. Još nije bio pravi trenutak.
Ptice koje nisu bile u kavezu slobodno su nadlijetale palaču, zbunjeno kružeći. Vidjele su zaustavljenu kočiju, ženu koja izlazi, povorku ljudi koja prolazi vrtovima. Ali one su vidjele i nešto što nitko drugi nije. Na drugoj strani izlazila je grupa od dvadeset muškaraca odjevenih u novo ruho. S druge strane mozaikom oslikanog zida koračala je žena. Dok su ženu sprovodili u odaje, muškarci su išli prema izlazu i slobodi. Papagaji su nastavili kreštati.

6.

- Dolaze - viknuo je Miša s balkona prema mračnom ulazu u skrovište.
Tarik je čuo mladićev glas ispunjen strepnjom. I sam se stresao, ne znajući što će uskoro vidjeti. Sultanove metode mučenja bile su djelotvorne, s trajnim posljedicama. Preko mnogobrojnih uhoda doznao je da je Salim živ. Samo, kako izgleda? I drugi su mladoturci preživjeli. Izgleda da njihova smrt nije bila dio sultanova plana - njegove želje sezale su dalje, vjerojatno usmjerene izravno na Tarika. A protekli dani bili su već dovoljno mučni, ispunjeni grižnjom savjesti zbog onog što je morao učiniti. Smije li čovjek olako prekršiti uvjerenje za čije provođenje spremno stavlja život na kocku? Ali, zar je mogao dopustiti da dvadesetorica mladića umre samo zato što on nije želio još jednom iskoristiti postojeći, iako zastarjeli, sistem vrijednosti?
Lik djevojke koja se zvala Jessica neprekidno ga je progonio u mislima. Njezino lice vidio je u snovima, pri zalascima sunca, s buđenjem zore. Gledao ga je u vinu koje je ispijao, njezin ga je glas progonio kad je izgovarao riječi što su pričale o slobodi, o ljudskim pravima, o nužnosti ulaženja u dvadeseto stoljeće. Nju je osudio na okove prošlosti. Žrtvovao ju je, umjesto nje je donio odluku, prokleo ju je. Bila je to najgora moguća osuda, a djevojka je zaslužila da bude sretna.
Stisnuo je pesti i preklinjao dušu da se umiri.
Vrata su se otvorila i u sobu je ušlo troje ljudi. Jedan od njih bio je Salim.
Tarik se uputio prema njemu. Duboko je udahnuo vidjevši brazgotine na prijateljevu licu. Nije smio o njima razmišljati. Salim ga je zagrlio i njegove ruke obujmiše prijateljeva pognuta ramena. Osjetio je drhtaj Salimova tijela, ali obostrani zagrljaj nije popuštao. Tarik se morao prisiliti da pusti druga, jer je znao da je bio bičevan i da je prepun rana.
- Salime - zaječao je Tarik. Uhvatio ga je za ruku i pridržavao ga. - Pričaj mi.
Salim kimnu, još uvijek slab, ali konačno spreman da se opusti i oslobodi prkosnog držanja kakvo su on i drugi zarobljenici zauzeli dok su ih vodili u slobodu. Oslonio se na Tarika, željan podrške i ljudske topline.
- Oni znaju tvoje ime. Sad si njihova jasna meta. Život ti je u velikoj opasnosti, prevelikoj da bi smio biti s nama. Razgovarao sam sa sultanom. Ja osobno.
- Ti si što? - Tarik je doveo Salima do jedne trošne stolice, uz još trošniji stol, smjestio ga da sjedne i sam se spustio uz njega. Miša se s drugima približio da čuje nevjerojatnu priču. - Sa samim sultanom?
- U punom sjaju - rugao se Salim. - Pročitao je moje zapise. Rekao mi je da smijem pisati o svemu osim o revoluciji, domaćoj politici, ustavnim načelima, Muhamedu, Mojsiju... Jednostavno, poticao me da nastavim pisati, što ja i namjeravam.
Tarik se nasmiješio.
- I o čemu ćeš pisati?
- O revoluciji, domaćoj politici, ustavnim načelima, Muhamedu... Sobu ispuni njihov glasni smijeh. Napetost je popuštala.
- Jesi li pokušao s njim raspravljati? - upitao je Miša.
- Nije on čovjek s kojim bi se smjelo raspravljati - objasnio mu je Salim.
- Ipak, ne razumijem zašto ne možemo našu listu zahtjeva predočiti sultanu i...
- Predugo smo od sultana tražili da ljudima da prava koja im pripadaju samim rođenjem - oštro se umiješao Tarik. Okrenuo se Salimu. - Predugo smo vremena potrošili i na borbe oko Damaska i u udaljenim krajevima Carstva. - Ustao je i zaputio se u tamni kut sobe okrenuvši drugovima leđa. Nekoliko je trenutaka prošlo dok se nije okrenuo sabravši misli. Prišao im je i rukama se oslonio na Salimova bolna ramena. - Stigao je trenutak za borbu kod kuće.


* * *

Za druge, za one koji su živjeli zatvoreni u sultanovu dvoru, skori sukob sultana i revolucionara nije značio gotovo ništa. Rijetko su se državnički poslovi ticali ljudi u sultanovu haremu. Kizlar-aga bio je jedan od rijetkih koji su se kretali u oba svijeta - malo je spletkario oko državničkih pitanja, malo je smišljao smicalice unutar palače. Plava žena izazvat će neprilike, razmišljao je sumnjičavo dok se kroz dvorište žurio na sastanak koji će mu omogućiti da opet zadobije sultanovo povjerenje.
Nije bilo lako isposlovati slobodu za dvadesetoricu revolucionara. Bilo je najgore to što više nije imao mogućnost izbora. Plavokosa Amerikanka morala je udobrovoljiti sultana više od bilo koje druge u haremu. O tome je ovisio njegov život. I njen također.
Čak je i u eunuha pogled na Ustu izazivao bol u slabinama - doduše, više zbog sjećanja nego kao stvaran osjećaj. Iako blizu četrdesetih, ona je bila lijepa žena, tamna istočnjačka košuta. Prilazila mu je preko dvorišta, odjevena u europsku haljinu, držeći u ruci ogrlicu za psa od bijelih bisera sa smaragdnom kopčom.
- Vidjela si je? - upitao je kizlar-aga kad su se približili i zajednički nastavili šetnju. Bilo je sigurnije hodati nego se zaustaviti i razgovarati.
Potvrdila je kimanjem.
- No, i što misliš? - nastavio je elegantni crnac.
- Lijepa je, ali se ovdje nalazi protiv svoje volje. To joj se vidi na licu. U njegovom glasu počelo se osjećati nagovaranje i laska.
- Njoj treba poseban učitelj.
Usta ga pogleda uvježbanim koketnim pogledom.
- I koga ćeš izabrati i predložiti?
Odgovorio joj je jednako pronicljivim pogledom. Usta uzdignu svoju dugu tamnu ruku tako da su joj narukvice zasvjetlucale na suncu.
- Ah, ja sam bila samo sultanova ljubavnica. Nikad njegova žena... nikad kaduna. - Bila si mu najdraža.
- Zar ti tako loše ide?
Kizlar-aga je pokušao da ne uzdahne.
- Svakim danom kadunin utjecaj na sultana raste, a moj slabi.
- I ti ćeš ga ojačati tako da sultanu ponudiš pravu ženu? Kratko je slegnuo ramenima.
- Uz tvoju pomoć. - Okrenuo se prema njoj i zaustavio. - Ti svoj položaj u haremu zahvaljuješ meni. Naveo sam sultana da te primijeti. Štitio sam te. Ustu nije bilo lako slomiti.
- A ja sam ti omogućila da ostaneš moćan jer sam bila njegova miljenica.
Uglovi njegovih usana lagano su se podigli u osmijeh.
Nježno ju je uzeo za ruku pa su nastavili šetnju.
- Kao i uvijek, Usta, naše su sudbine neraskidivo povezane. Moraš mi pomoći. Sunce se ogledalo u njezinim draguljima.
- Razmislit ću.

* * *

U prostorijama gdje su živjele sultanove priležnice, Jessica je pokušavala izvući rešetku koja se klimavo držala u okviru prozora. Obučena u jednostavnu tursku haljinu, grčevito je držala željeznu šipku i odlučno je vukla prema sebi. Iza nje, na prostirci, znatiželjno i s nerazumijevanjem, gledala ju je osamnaestogodišnja djevojka.
- Nemoj - rekla joj je djevojka. - Rešetke su tu da nas štite. Jessica se okrenula.
- Štite? - Iako nerazuvjerena, prešla je sobu i sjela uz vitku djevojku. - Gejzla, ako mi pomogneš, moći ćemo maknuti rešetke. Možemo pobjeći zajedno. Širom su se rastvorile prekrasne smeđe oči.
- Ja ne želim pobjeći.
- Ne želiš se vratiti kući?
- Ali ja jesam kod kuće. Ovdje živim od svoje desete godine.
- Što bismo onda trebale sada raditi? Slegnula je ramenima.
- Čekati. Sultana Hasama.
- Želiš reći da treba mirno sjediti i čekati da nas sultan uzme, ili kizlar-aga siluje, ili. - Jessica je zastala. Djevojka se glasno smijala. - Što je tako smiješno? Djevojka se i dalje smijala.
- Ovdje je svašta moguće, ali da te siluje glavni eunuh, sigurno je neizvedivo.
- Kizlar-aga je eunuh?
- Svi muškarci u haremu su eunusi.
Ove riječi vratile su je u stvarnost, ma kako ona nevjerojatno zvučala: Jessica je bila zarobljena u haremu. Kakvo divljaštvo. Ustala je i vratila se do rešetke. Nije željela ovdje sjediti i čekati trenutak u kojem će zlatnu rešetku početi nazivati svojim »domom«.
Gejzla se lijeno protegnula, ustala i prišla Jessici.
- Ne budi glupa. Gubiš vrijeme. Slušaj me. - Pričekala je dok se Jessica okrenula i tada je počela polako i razgovijetno govoriti: - Bijeg kroz prozor neće ti uspjeti.
Ovo je samo jedno od zdanja. Cijeli prostor uglavnom je okružen opasnim vodama. Osim sto eunuha, tisuću je naoružanih sultanovih vojnika smješteno unutar palače. Nitko ne može unutra - naglašavala je - i nitko ne može... van.
Jessica se stresla - kako je lako upravljati nečijom sudbinom. A ona je bila pion u nečijoj igri, osjećala je. Nekome je vrijedila više od novca. Ili nekolicini njih. Ozbiljnije su stvari u igri čim netko riskira i krade ženu koju je tako lako raspoznati među tamnoputim istočnjačkim glavama. Sigurno će se oglasiti i engleska ambasada, a netko tko je sve isplanirao znao je da izaziva gnjev Engleske. Charles neće sjediti skrštenih ruku i jadikovati. Njezin otac neće mirno otrpjeti uvredu nanesenu engleskom narodu, gostima sultanove Carevine. Neće se predati bez ogorčene borbe, samo, naravno, ako uopće ima pojma gdje se ona nalazi. Sultanova palača bila je svijet za sebe i godinama bi je mogli sakrivati a da je nitko ne otkrije.
Djevojka je trgnu iz razmišljanja.
- Dođi - zazvala je - idemo do kupatila.
- No, to čak zvuči primamljivo - rekla je Jessica i priključila se.
I zato ju je kupatilo toliko razočaralo. Oh, bilo je bogato uređeno, opločano mramorom, sa zlatnim slavinama iz kojih je voda tekla u široka drvena korita kraj kojih su stajali zlatni tronošci na koje se moglo stupiti nogom. I mnogo, mnogo žena. Oskudno odjevenih u prozirne košulje vlažne od pare koje su se pripijale uz kožu i besramno otkrivale obrise mladih ženskih tijela. Još su jače isticale rumenu svježinu bradavica i prianjale uz mlade ravne trbuhe. Kraj njih je prošla grupa mladih žena koje su ćaskale na francuskome i veselo se prskale vodom iz keramičkih posuda. Lakoća s kojom su izlagale vlastita tijela podsjetila je Jessicu na njezino. Bez razmišljanja, Gejzla je skinula svoju odjeću i znatiželjno se zagledala u Jessicu.
- Što je s tobom? Nemoj se sramiti. Mi ovdje provodimo sate. Ponekad cijele dane.
Odsutna mislima, Jessica je upita:
- Zašto?
Djevojka slegnu ramenima.
- Zato jer moramo nešto raditi. Jessica odmahnu glavom.
- A beskonačan boravak u kupatilu ovdje se smatra radom?
U tom trenutku jedna djevojka, ubrajala se među starije iako je jedva prešla sedamnaestu, žurno je ušla iz susjedne prostorije i nešto prišapnula Gejzli na arapskome. Ova se okrenula Jessici.
- Kizlar-aga te čeka u dvorištu. Kaže da te kaduna hoće vidjeti.
- Zašto? Tko je kaduna?
Neke je stvari bolje ne znati, ali kad kaduna zahtijeva da nekog vidi, taj netko se mora pokazati. Jessica je to u vrlo kratkom roku otkrila a potpuno usjekla u svijest kad su je uveli u mramorno carsko kupatilo sa staklenom kupolom na vrhu. Kizlar-aga već je stajao u prostoriji i kritički je promatrao dok se približavala širokom divanu presvučenom zelenom svilom na kojem se ustoličila veličanstvena žena. Mogla bi biti Grkinja, nagađala je Jessica, sudeći po licu čije su pravilne crte tvorile klasične obrise. Njezina tamna kosa bila je visoko podignuta i okićena dijamantima. Iza divana poredale su se starije žene, otmjeno odjevene, dok su na uzvišenju stajale robinje ogrnute u brokat ili kratke svilene prsluke prebačene preko dugih košulja. Na drugoj strani mlada djevojka pjevala je neku istočnjačku pjesmu i pratila se na mandolini. Uokolo su se širili mirisi žena. Njihova vladavina i carstvo. Samo su nijemi eunusi podsjećali da ovaj zatvoreni krug pripada svijetu kojim vladaju muškarci.
Sve su se oči okrenule prema Jessici koja se bez straha približavala ženi koja je ležala na divanu. Zaustavila se pred njom u stavu koji je otkrivao blagi prkos.
Kaduna je pogleda bezizražajnim očima, zatim uze zalogaj s mjedenog pladnja napunjenog pilavom i u usta stavi sjeckano meso umotano u lozin list i zašećereno voće. Rastvorila je jarko namazane usne, zagrizla i lijeno počela žvakati. Tek kad je progutala hranu i odlučila da više ništa neće isprobati, obratila se Jessici. Rekla je nešto na turskome na što nitko nije reagirao.
Kad je konačno shvatila da su rijeci bile njoj upućene, Jessica se oglasila:
- Ne govorim turski.
Kaduna se istog časa uspravila.
- Priđi bliže - rekla je. - Hmm... Ne znam baš da li mi
se sviđaš. Skini odjeću. Da te vidim.
- Molim? - Jessica uvuče ramena.
- Kao sultanova supruga, njegova jedina supruga, ja odlučujem koja će ga žena zabavljati. Skidaj odjeću.
Uto je kizlar-aga istupio naprijed i oglasio se dubokim glasom.
- Moja je zadaća da harem opskrbljujem novim ženama.
- Više nije - odgovorila je kaduna, gotovo zijevajući.
Zatim je ponovila: - Skini odjeću.
Kako se Jessica nije micala, kaduna je »nuhmil« robinjama i dvije su odmah pritrčale. Uhvatile su Jessicu i počele je svlačiti.
Jessica je zurila u kadunu. U njoj je podrhtavao svaki mišić, ali ne samo zbog poniženja. Rame joj je bilo golo jer su djevojke počele otkopčavati haljinu i nju preplavi val odlučnosti. Grubo je odgurnula robinje. U dvorani je vladala grobna tišina.
Kizlar-aga izgledao je zabrinuto, vidjela je to krajičkom oka, jer nije htjela maknuti pogled sa žene pred sobom. Spustila je prste na kopče na grudima i otvorila ih. Skinula je haljinu a potom i donje rublje.
Prostorijom je prostrujio uzdah. Jessica podignu glavu, odlučno kao nikad u životu, i zagleda se u kadunu.
Još nikada na sultanovu dvoru nije zablistala takva ljepota, takva alabasterna bjelina, slična skulpturi od mramora, ispod suncem potamnjelog lica jednako jedinstvene ljepote. Njezina bijela koža divno je sjala pod svjetlom kupole.
Plavičaste vene prošarale su kožu bokova, ruku i grudi. Godinama čuvane u čvrstom donjem rublju, njezine grudi, zadivljujuće oble i čvrste, bile su bjelje od najbjeljeg jajeta najmilozvučnije ptice pjevice. Zrake svjetlosti što su strujale kroz staklo kupole stvarale su aureolu prelamajući se na njenoj svijetloj kosi. Ljudima koji su navikli na tamnoputa tijela i crne kose, pogled na Jessicu oduzimao je dah.
Svi su zurili u nju, čak i starije žene koje su cijelog života gledale samo u ženska tijela. Gledale su u bjelokosi plijen koji je hrabro stajao pred moćnom kadunom.
Jessica je ispravila ramena, neznatno je isturila desnu nogu i još odlučnije uzdignula čelo. Gledala je ravno u tanine kadunine oči.
- Kako je obična - progunđala je kaduna. - Vodite je.
Tada je jedna od starijih žena istupila i obazrivo joj se obratila:
- Meni se sviđa. Trebam djevojku koja će se brinuti za moju odjeću. - Nagnula se prema kaduni. Jessica se pitala koji motivi navode tu ženu da je zatraži. – Sigurno mi nećete odbiti djevojku... koja vas očito nimalo ne zanima.
Kaduna je bila prisiljena da odluku donese pred svima. Ako Usti odbije zahtjev, pokazat će da se prestrašila.
Još se jednom pomaknula nakićena ruka.
- Ako te veseli.
U Ustinim odajama Jessica se našla u gomili djevojaka koje su zdušno otvarale kutije iz velike pošiljke koja je upravo stigla iz Europe. U prostorijama se nalazio europski namještaj. Očigledno, Usta je znala kako će zainteresirati sultana - europskim stilom, sudeći prema stvarima koje su je okruživale, i odjeći koju je nosila. Djevojke su bile očarane stvarima koje su izvlačile iz kutija: usko pripijenim večernjim haljinama, bogatim podsuknjama, bolerima, svilenim donjim rubljem, turbanima ukrašenim orlovim perjem. Nije više mogla podnijeti njihovu vrisku. Htjela se povući.
Do nje je dojurila Gejzla, zgrabila je za ruku i, razmahujući korzetom boje riblje kosti, upitala:
- Imaš li pojma što je ovo?
Jessica joj se suosjećajno obratila:
- Vjeruj mi, bolje je da ne znaš. To je jedina stvar koja mi kad razmišljam o Engleskoj - ne nedostaje.
Dok je Gejzla proučavala korzet, druga djevojka, crvenokosa Mejrima, prišla je Jessici s otvorenom knjigom u rukama.
- Jessica, znaš li čitati? Reci nam što piše. Jessica se nagnula preko njezina ramena.
- Misliš na posvetu? Tu piše: »Slava Gospodu, koji je djevičansko poprsje ukrasio divnim pupoljcima, jedrim grudima i koji je žensko tijelo učinio nakovnjem u koje muško koplje«... oh, bože...
Mejrima zacvili:
- Oooh, mislim da ću naučiti čitati! Druga djevojka reče:
- Ja bih radije pogledala slike.
Tek tada je Jessica spazila sliku. Jedan pogled bio je dovoljan da je natjera na bijeg iz sobe. Sva se zajapurila.
Usta je pošla za njom.
- To će potrajati - govorila je tiho dok je zatvarala vrata.
- Naučit ću te. Reći ću ti sve što znam o načinu zadovoljavanja muškarca. Naučit ćeš kako da stekneš moć u haremu.
Jessica se bijesno okrenula.
- Naučiti? Podučiti me? - vikala je. - Ja neću biti jedna od njegovih kurvi.
- Naravno da nećeš - mirno je govorila Usta. - Ni ja ni kizlar-aga nećemo tako nešto dopustiti. Bit ćeš vrlo posebna djevojka. Kao što sam ja nekoć bila.
- Ja ne mogu biti slična tebi.
- Naučit ćeš da budeš ista kao ja.
- Zar si zaboravila svoju prošlost? - optuživala je Jessica. - Zar se ne sjećaš što to znači biti slobodna?
Usta joj je pričala, opisivala joj kako je nekoć i sama bila slobodna, kako je upoznala Europu i uzbudljivu životnost zapadnjačkog načina života. Ona je bila slobodna, obrazovala se u Francuskoj, vjerovala da će život provesti onako kako joj se svidi, ali je došlo do obrata. Njih vezuje mnogo sličnosti, govorila je Usta, jer i nju su oteli i na silu doveli u harem. I ona se suprotstavljala. Nebrojene sate provodila je u tugovanju za izgubljenom slobodom. No, kako je proticala godina za godinom, vrijeme je učinilo svoje i ona više nije bila ista osoba.
Osjećajući da će biti potrebno duže uvjeravanje, Usta se približila Jessici i uhvatila je za ruku.
- Znam da se osjećaš poput onih ptica zarobljenih u krletki. Ali... ti moraš naučiti i u njoj letjeti.
Jessica je okrenula glavu i zagledala se kroz niski prozor u zapjenjeni Bospor.
- To je ponižavajuće.
- Što?
- Stvari o kojima razgovaraju te djevojke.
- Ah... ti se bojiš vođenja ljubavi.
- Ne bojim se - branila se Jessica - ali znam da takav razgovor nije u redu.
- Kako može postojati išta loše u saznavanju?
- One stvari dolaze same po sebi - ponavljala je Jessica riječi kojima su nju poučavali. - S pravim muškarcem, u pravom trenutku...
Usta ju je pomilovala po kosi, trudeći se da pronađe prave riječi.
- To su pitanja običaja, a ne morala. Problem je u tome kako si bila odgajana. Priča se da Englezi imaju najljepše žene na svijetu a ne znaju što s njima valja činiti. Možda ih zbog toga drže u potpunom neznanju.
- Nisam ja čista Engleskinja. Napola sam Amerikanka. I ne bojim se. Ali neću iznevjeriti svoja načela.
Usta odmahnu glavom.
- Tebe nisu doveli u harem da pjevaš vesele pjesmice ili plešeš smiješne plesove. Moraš naučiti kako se s muškarcem vodi ljubav - rekla je Usta i potom se još više približila Jessici. - Stalno govoriš o slobodi, ali nikad nećeš biti slobodna dok ne oslobodiš dušu u sebi... dok se ne prestaneš boriti protiv razlika. Naučit ćeš kako da zadovoljiš muškarca i pružiš mu više od bilo kojeg drugog užitka. Upoznat ćeš bezumni zov tijela i način na koji mu treba odgovoriti. Vođenje ljubavi s muškarcem velika je umjetnost. Samo žena posjeduje dodir i pokret koji muškarca dovodi do ludila. Ti već posjeduješ moć. Moraš samo naučiti kako da je koristiš i natjeraš muškarca da izgubi razum, da ga uzburkaš jače od svakog nemirnog mora. Ja te mogu podučiti. Mogu ti pomoći da otkriješ dar koji leži sakriven u tvojim dubinama, koji čeka na muškarčev odgovor. Ti ćeš to naučiti, Jessica. Obećajem ti. - Otišla je do ormara i izvukla bočicu od mjedi. - Počnimo s učenjem.
Podigla je poklopac. Na ruku je istresla malo zlaćane prašine, pažljivo je spustila bočicu i lagano je počela utrljavati prah na ruke, od lakta do ramena, pokrivajući svaki milimetar kože. Uskoro su njezine ruke svjetlucale čudnim sjajem. Na koncu je zlatnu boju mazala na dlanove, na svaki prst, u razmeđa, pregibe.
- Vidiš li kako naglašava liniju tijela - govorila je, lagano pomičući zlaćane ruke i prste. - Kad se krećeš, čini se da ti treperi svaki mišić. Mi žene iz harema znamo mnogo tajni. Stoljećima starih tajni koje muškarce tjeraju da lude od žudnje. Gledaj, vidi moje ruke, moje prste... zamisli kakve su kad ih muškarac gleda uz svjetlost svijeća. A tebe neće uzeti bilo koji muškarac, Jessica Grey. Bit ćeš plijen muškarca nad muškarcima, vladara Carstva, čovjeka koji je bio s najljepšim ženama, dodirivao najdivnija tijela, doživio najdivnija zavođenja. On će se darovati tebi, ti ćeš sebe pokloniti njemu. On je otjelotvorenje svih istočnjačkih ljubavnika i učinit će te svojim umjetničkim djelom. Prije no što legneš uz njega, naučit ćeš sve graciozne kretnje, kročit ćeš kao plesačica. Dođi - Usta je podigla bočicu i zaputila se prema Jessici. - Pruži mi ruku i dopusti da ti pokažem kako ženska koža može pjevati.
Uznemirena istinitim riječima koje su govorile o stvarima što su se ticale svih ljudi, Jessica je ustala i prišla ogradi balkona. U daljini je hučao Bospor.


* * *

- Izabrala sam vas da vas poklonim svome suprugu.
Kaduna je koračala između mramornih stolova na kojima je ležalo trideset djevojaka. Uređivali su ih, masirali i mirisali. Kretala se dugačkim polaganim koracima, šireći oko sebe aureolu božanske nedodirljivosti.
- Noćas ćete biti moje ruke, moje grudi, moja raskriljena duša. Pružit ćete mu zadovoljstvo nad zadovoljstvima. Sad ustanite i slijedite me koračajući prema svojoj sudbini.
Kaduna je vodila nisku djevojaka prema zvucima orijentalne glazbe, prema sobi u kojoj je sultan, gospodar Carstva, ležao na svom divanu i pušio nargilu, svjestan da će uskoro postati središtem svemira. Nekoliko ženskih tijela koja su prošla uz njega bilo je odjeveno u tradicionalnu tursku odjeću. Druge su bile pokrivene europskom odjećom. Sve su koračale najljepše što su znale, najzamamnije što su umjele.
Konačno je i posljednja prošla i svrstala se iza kadune.
Ona je stajala uspravna kao trska.
- Ti si nasljednik Sulejmana Veličanstvenog i učinit ćeš Carstvo još slavnijim - zapjevala je.
Sultan je izvukao kraj čibuka iz usta.
- I, zbog koga ću povećati Carstvo? Zbog sebe ili svog sina? Kaduna je još više uzdignula glavu.
- Našeg sina.
Sultan slegnu ramenima. Kaduna mahnu nekolicini žena. One su prišle sultanu i počele ga milovati - njegovo čelo, ruke, dlanove, noge. Dok su one koristile svoju magiju, kaduna se željela dodvoriti svojom. Šaputala je sultanu u uho opscene riječi.
Sultan se odmakne i zagleda u nju.
- Želiš reći da te sin ne može učiniti moćnom? Tebe koja ćeš biti jedina sultanova žena?
Ona je bila zbunjena.
- Vi ste bili moja strast prije no što sam začela. To je početak i kraj svega.
Na trenutak nešto je prostrujalo među njima, sjećanje
na prošlost koja se više nikad neće vratiti. Sultan je nastavio:
- Možda me još uvijek voliš? Možda to nije nemoguće?
Kaduna mu se približila.
- Žene su drugačije od muškaraca. Moć ih ne zadovoljava. - Njezin šapat bio je strastven.
Sultan Hasam uzdigao je obrve. - Ponekad se pitam je li tako. - Okrenuo se prema djevojkama koje su ga milovale i primijeti nešto čudno: djevojka koja mu je trljala noge obukla je preko svilenih dimija korzet boje riblje kosti. Vrlo...
izazovno.
- Kako se zoveš? - upitao je.
- Gejzla.
Gotovo je čuo udarce djevojčina srca kad se podigao i uzeo je za ruku. Rekao je kaduni:
- Upiši njezino ime u Veliku knjigu.
Djevojka ga je slijedila, zastavši na izlasku iz sobe tek toliko da vidi kako kaduna upisuje njezino ime u knjigu.


* * *

Satima kasnije, Gejzla je ponosno koračala kroz vrtove zajedno s Jessicom, sanjareći o budućoj slavi.
- Zar ne razumiješ? - pokušala je objasniti Amerikanki. - Kad te zapišu u Veliku knjigu, stvar postaje službena.
- Kakva stvar? - pitala je Jessica, iako je već nagađala smisao.
- Da je sultan Hasam otac mog sina.
- Kojeg sina? - Jessicin ton htio je upozoriti djevojku da ne brza i ne broji piliće prije nego što ih je kvočka izlegla.
- Sina kojeg ću roditi kroz devet mjeseci.
- Ali, ti ne možeš biti sigurna da si zatrudnjela. Ne tako rano. Nakon samo nekoliko sati.
- Naravno da mogu. I bit će dječak. - Nastavila je govoriti glasom punim oduševljenja. - Sinovi postaju nasljednici, a njihove majko gospodarice. Djevojčice su bezvrijedne. Ubijaju ih, ili, a to je još gore, prodaju kao ropkinje.
Jessica uzdahnu, lica iskrivljena od iskrenog žaljenja.
- Oh, Gejzla, zar ne shvaćaš? To smo i ti i ja. Ropkinje.
Ove riječi dugo su joj odzvanjale u mislima.

7.

- Prije dvije godine samo bi se dvadesetak ljudi okupilo. Pogledaj danas. - Salim je pogledom kružio trgom koji je zakrčila gomila ljudi. Činilo se da se nebo rastvorilo i dobrota se spustila na zemlju. Okupili su se da čuju obećanje za koje je Salim duboko vjerovao i nadao se da ga mogu ispuniti. Iza njega, Miša je promatrao isti zadivljujući prizor, svjestan da je ljude okupila neodoljiva privlačnost muškarca kojemu se zakleo da će ga slijediti u životu i u smrti. Ljudi su stajali šutke, opčinjeni snagom čovjeka za kojeg su osjećali da ih može povesti u budućnost kakvu im je obećavao.
Tarik je stajao na balkonu oronule kuće na glavnoj carigradskoj tržnici, okružen vidljivim znakovima propadanja zbog kojeg je i podizao glas osuđujući vlastodršce. Govorio je polako i jasno, gologlav, tako da ljudi mogu vidjeti njegovu europsku frizuru i shvatiti da je vidio i drugačije svjetove, drugačije putove i da sigurno zna nešto što njima nije poznato. Pokušavao je ne misliti na iznevjerene principe i ideale u koje je vjerovao. Pokušavao je zaboraviti da je Jessicu predao ljudima koji će je iskoristiti i poniziti, uništiti joj život.
- Predugo smo živjeli bez nade - govorio im je. - Prihvaćali smo nasilje kao prirodni način života. Vidio sam druga mjesta u svijetu. Krajeve u kojima ljudi žive slobodno, s nadom i ne prepuštajući se sudbini. S obećanjima, umjesto očaja. Slobodom, umjesto ropstva. - Zastao je čekajući da ljudi shvate smisao izgovorenih riječi, da izgrade sliku o mjestu gdje se tako živi. - Postoje dijelovi na svijetu gdje ljudi mogu odlučivati i određivati kojim će putem ići njihova zemlja. Ima država u kojima se žene ne boje za vlastite živote. Postoje vlade koje svojem narodu otvaraju škole u kojima mogu učiti djeca. Naša djeca umiru od gladi! Naši muški umiru! Naše žene žaluju. Čas je da slomimo lance! Vrijeme je da čuju naš glas! Vrijeme je za borbu!
Trgom se razljegao pljesak i odobravanje. Tarik je pričekao da se stiša oduševljenje.
- Ja vjerujem u Otomansko Carstvo - objavio je. Njegov glas odzvanjao je trgom, odbijajući se od zidova zdanja koja su zatvarala okupljalište. - Ja vjerujem u njegov narod. Vjerujem da svi možemo živjeti zajedno, bili Židovi, kršćani ili muslimani. Možemo biti jedno, upravljani pravednim zakonima, čuvajući uz svoje obitelji vlastitu vjeru i običaje. Vjerujem da ljudi koji žele živjeti slobodno moraju biti rođeni u slobodi. Učinit ćemo... ono što moramo.
Opet je zastao, ulovivši odjek slabog pljeska. Ljudi su se međusobno pogledavali da vide tko mu odobrava. Mora ih osvojiti sada, ili neće nikada.
- Suprotstavit ćemo se sultanu na svaki mogući način. Otpor na svim poljima... Pasivni otpor... aktivni otpor... bilo kako, jer moramo učiniti neizbježno. Reći ćemo ne poreznicima koji traže više no što imamo i što bismo trebali platiti! Ubacit ćemo se među vojnike i uvjeriti ih da ne nasrću na vlastiti narod. Učinit ćemo što moramo! Prihvatili smo ugnjetavanje kao način života. Više nećemo! A kad kucne čas, i ako ne bude postojao drugi put, ustat ćemo na oružje i boriti se protiv porobljavanja jer... to moramo! - Nakon duge, značajne stanke, doda: - Mi moramo učiniti ono što moramo!
Gomilom se razliježe oduševljeno odobravanje, ljutito odobravanje kroz koje je progovorio iskren i opravdan gnjev. Da, on će učiniti sve što bude morao, kao što je i rekao, a ako će činiti on, slijedit će ga svi. Osjetili su njegovu iskrenost. I pored lijepih riječi, shvatili su da je on spreman umrijeti za njihovu stvar, a oni neće dopustiti da umre sam.
Tariku je lice gorjelo od uzbuđenja. Pogledao je prema Salimu, radost se ogledala u njegovim očima, ali se nije htio nasmijati. Osmijeh bi zračio srećom, a ovaj trenutak mora ostati snažan i odlučan. Kasnije će biti vremena za smijeh. Ali je Salim, predobro poznavajući Tarika, ipak neprimjetno namignuo.
Nisu čuli udaranje konjskih kopita o kaldrmu sve dok nije bilo prekasno. Zatomila ga je graja ljudi. U prvi tren nisu razabrali pucanje pušaka. Nekoliko zrna odbilo se od zida i tek su tada ljudi shvatili što se događa.
Tarikovo lice, ispunjeno žarom i predanošću svom narodu, preobrazilo se u zbunjenu grimasu kad je vidio kako se nekoliko ljudi srušilo na zemlju. Nagnuo se preko ograde pokušavajući vidjeti što se dešava.
Činilo se da buka dopire iz zemljine utrobe. Iz svih pravaca, iz svake uličice ili prolaza koji su vodili na trg čula se zlokobna tutnjava. Tarik se stresao. Činilo mu se da čuje nadolaženje oluje u pustinji. Čvrsto je stegnuo ogradu.
Ljudi su počeli bježati na sve strane. Bilo ih je previše
da bi se mogli brzo kretati. Bili su ulovljeni u zamku u koju su sa svih strana, kao iz lavlje utrobe, nadirale nepregledne čete sultanove vojske. Stotine vojnika uperenih pušaka, spremnih za pucanje, s isukanim sabljama i izvučenim pištoljima. Grmljavina kopita i hladnog željeza.
Gomila se uzburkala. Stizala je smrt, rušeći sve i svakoga na svom putu. S visine, smješteni u sedlima, vojnici su uništavali bespomoćne ljude.
Tarik se sledio. Isprva njegov um nije htio prihvatiti stvarnost koja se zbivala dolje, njemu pred očima. Sigurno sanja. Mora da je zaspao nakon što je popio previše vina ili pojeo prevelik komad pokvarenog mesa. Paraliziran, gledao je kako Turci obaraju ljude poput snoplja. Tek kad je ugledao kako ljudska noga leti preko trga poput obezglavljene ptice, shvatio je da sve to nije ružan san.
Nadirali su u sve većem broju, zatvorivši i najmanju rupu kroz koju bi se čovjek mogao provući. Rijeka ljudi i životinja spremnih za klanje. Ljudi su bili savladani panikom. Vojnici su tjerali konje da gaze preko tijela, željeli su doprijeti do Tarika.
On je bespomoćno gledao haranje smrti koja nije štedjela ni žene ni djecu. Stotine bešćutnih turskih vojnika. Tisuće. Ljudi su umirali jer su se usudili okupiti da ga čuju. Kad mu je pogled pao na rasječeno tijelo dječaka, srce mu je prestalo kucati. Posegnuo je u svoju odjeću i izvukao pištolj.
- Tarik! - Salimov glas jedva se čuo kroz zaglušujuće urlike. - Tarik! Nemoj!
Salim je znao da će Tarik krenuti u borbu, spreman da umre, kao što je narodu i obećao. Prije no što je uspio nešto učiniti, desilo se ono najgore - Tarik je zateturao, pogođen metkom u rame. Zanjihao se i pao. Salim je zaškrgutao zubima i pojurio prema balkonu na kojem je ležao Tarik. Podigao je svog vođu i prijatelja, izvukao mu pištolj iz zgrčene pesnice i uspravio ga na noge. Pozvao je Mišu, ali već su se svi uspinjali prema balkonu. Svi revolucionari došli su pomoći svome predvodniku. Spustili su ga niz balkon, jer bi ulazak u zgradu predstavljao klopku. Vojnici su se približavali. Probrana grupa Turaka probijala se prema njima. Htjeli su Tarik-pašu. Živog ili mrtvog.
- Ovuda! - Salim je držao Tarika ispod pazuha raskrvavljene ruke, a drugi su ga revolucionari gurali i vukli niz ulicu. Ljudi su se micali da propuste čovjeka za kojeg su vjerovali da će ih osloboditi ugnjetavanja. Žrtvovah su svoje živote da bi Tarik-paša mogao živjeti.
- Ne smijem ih napustiti - šaptao je Tarik, boreći se da ga puste. Htio se vratiti narodu s kojim je suosjećao. Uspio je maknuti nečiju ruku i pokušao se vratiti.
- Mi im ne možemo pomoći - uvjeravao ga je Salim. - Doći će i tvoj trenutak, Tarik. Moramo te iznijeti. Prestani se boriti sa mnom!
Natjerali su ga da izađe s trga. Ulicama je tekla krv. Probijali su se kroz obezglavljenu i prestravljenu gomilu. Jezivi krikovi parali su im uši. Iza njih, nadirući kroz kaos, sultanovi vojnici, gazeći preko ljudi, hitali su za muškarcem koji je bio cilj ovog iznenadnog prepada.
Salimove riječi probudile su u Tariku dvostruku bol. Ne samo da mora ostati živ, usprkos okrutnosti koju je doživio i vidio oko sebe, već se mora uzdići iznad nje i opet postati vođom. Išli su podzemnim prolazima ispod ruševnih zgrada, probijajući se kroz prašnjave podrume, gazeći preko smrdljivog životinjskog izmeta u jamama, neprekidno praćeni odjecima krikova koji su dopirali s trga. Vojnici su ih pratili, sada oslobođeni gomile ljudi, ali bi čak i najboljem tragaču bilo teško slijediti zamršene putove kojima su krenuli revolucionari na svom bijegu kroz grad. Tarika i njegove drugove naprijed su gonili bijes i patnja. Nisu bili očajni, odlučili su da će živjeti, usprkos nemilosrdnom divljanju smrti koje su doživjeli. Živjet će da bi se mogli vratiti, da bi nastavili borbu i dokazali sultanu Hasamu kako se ideali ne mogu odsijecati tako lako kao ruke.
Na trgu je pokolj i dalje trajao. Kad su vojnici uvidjeli da neće uspjeti uloviti pašu, iskaljivali su svoj gnjev na ljudima koje su zaticali na ulicama. Leševa je bilo sve više. Pojedine su hrpe mrtvih tjelesa bile više od jahača na konjima, jer su ljudi pokušavali bježati preko već ubijenih, ali su najčešće i sami ostajali ležati, pokošeni sabljom ili metkom vojnika. Iako nenaoružani i bespomoćni, morali su umrijeti da bi sultan dokazao svoju moć.
Ubijanje je trajalo puna dva sata. Staro Carstvo koristilo je priliku da ponovo uspostavi uzdrmanu snagu. Mnogo prije no što su Turci utažili svoju žeđ za krvlju, miris smrti uzdigao se nad Carigradom.
Leševi su ležali posvuda. Izmrcvareni ranjenici čekali su da ih smrt oslobodi muka. Krv je tekla kaldrmom. Uzdasi su postali glasniji od odobravanja kojim su pozdravili muškarca čije su riječi pogađale njihova srca. Svi koji su mogli umaći, već davno su umakli, svi koji su trebali biti sasječeni, ležali su na tlu. Iznenadni napad morao je utišati i najmanji šapat za slijedećih nekoliko godina. Tako su barem silnici željeli.
Vrhovni zapovjednik turskih carskih četa mirnim je pogledom prelazio preko mjesta pokolja. Potom se okrenuo rulji prosjaka i strvinara koji su iza ugla virkali na njega.
- Uzmite sve što želite. I proširite glas o mjestu na kojem ste stekli plijen.
Mahao je vojnicima i oni su se odmah sabrali oko njega. Rulja je istog trena navalila na džepove preminulih i umirućih.
Zapovjednik nije bio preplavljen pobjedonosnim osjećam, iako je napad bio strelovit i svrsishodan. Sada je uviđao svoju pogrešku. Divlji napad pokazao je ljudima tko je na vlasti, ali nije prigrabio glavni plijen: Tarik-pašu. Ukoliko uskoro ne ulove tog drznika, ovaj će pokolj postati oružjem za protunapad, oružje pomoću kojeg će ustanici pozivati narod na pobunu. Narod će stati iza Tarik-paše, sjećajući se pokolja izvršenog nad nemoćnima. Čovjek poput paše znat će iskoristiti takvo oružje.
Uzdahnuo je, razmišljajući kako često mrtvi sređuju budućnost živih. Slijedeći put morat će biti pažljiviji. A slijedeći će se put sigurno desiti zahvaljujući Tarik-paši. Ovakvi porazi pogonska su snaga takvim ljudima.
No, za sada... čeka ga sultan. Nimalo ugodna i zahvalna zadaća.

* * *

- Što... o... Tarik-paši? - Sultanov vrat nabrekao je od gnjeva. Predosjećao je što će uskoro čuti.
Zapovjednik se skutrio u svojoj uniformi.
- Pobjegao je.
Sultan se nagnuo naprijed, podigavši jednu obrvu oštru poput koplja.
- Opet? - Gnjev je jenjavao. - Shvaćam. Zar je taj čovjek neki natprirodni stvor? Zar njegovo tijelo nije sastavljeno od krvi i mesa?
Zapovjednik je duboko disao, trudeći se da stiša uzbuđenje, nespreman da prizna vlastitu grešku. Bilo je dovoljno to što mu je Tarik umakao. Pojedinosti će ga samo uvaliti u još veću nevolju. Bio je duboko svjestan prisutnosti dvojice suparnika - u sobi su stajali kizlar-aga i astrolog, spremni da za sebe izbore sultanovu naklonost.
- Zar je tako teško pronaći jednog jedinog čovjeka? - glasno je dvojio kizlar-aga. Opet jedan od provjerenih, stoljećima poznatih poteza u prljavoj igri: prikaži sebe dobrim, kako bi suparnik ispao loš. Zapovjednik ga prostrijeli oštrim pogledom.
No astrolog nije mogao odoljeti užitku da malo podbode kizlar-agu.
- Jednako teško, čini se, kao i pripremanje jedne žene. - Svojim koštunjavim prstima pokazao je brojku sedam, ciljajući na sedam tjedana koji su protekli otkad je Amerikanka stigla u harem. Još je stajala po strani kao neubran plod.
Sultan se mrgodio.
- Gdje će revolucionari sakriti vođu? - pitao je oštrim glasom.
- U nekom dalekom kraju Carstva - nagađao je zapovjednik, trudeći se da ne slegne ramenima. - U Siriji, Bugarskoj... Makedoniji... na Cipru.
- Sve pretražite.
- Ah, to je da, veličanstvo. Odmah. Napokon, brzi uzmak nije bio loš izlaz.

* * *

U Makedoniji, dok su duboke sjenke najavljivale dolazak mediteranske noći, Murat je koračao kroz vojnički logor, radostan što će uskoro skinuti uniformu i pokušati bar malo usnuti. Ova je služba bila obična i dosadna, ostavljajući mu mnogo slobodnog vremena za razmišljanje, vjerojatno i previše. Razmišljao je o Carstvu i nepravednim postupcima vladara: zaboravljalo se na narod, mislilo se samo na sultana i njegove želje. Vojnički mozak ne bi smio biti suviše opterećen politikom, uvjeravao se Murat u dugim beskonačnim noćima poput ove. Možda je on izabrao pogrešan poziv.
Kad je začuo šapat iz obližnjeg šatora, pomislio je da to progovara njegova savjest. Ipak se zaustavio i izvukao pištolj.
- Ti si Murat? - i ponovo se oglasio glas. Povukao se u sjenku.
- Izađi. Pokaži se.
Podiglo se saborsko krilo. Mladi muškarac, stranac, stupio je na prostor osvijetljen mjesečinom koja se probijala kroz oblake. Murat mu je prislonio cijev pištolja uz vrat.
- Zašto mi se obraćaš?
- Ne treba ti oružje. Ja ga nemam. Murat mu još jače pritisnu cijev.
- Trebao bih pozvati stražare.
Ukočen od straha, Miša se hrabrio uvjeravajući se kako ga Tarik ne bi poslao na ovakav zadatak bez dobrog razloga. Govorio je gotovo nečujnim glasom:
- Ima ih mnogo koji su ti slični. Mnogo onih koji kažu da bi sultan trebao voditi svoju vojsku, umjesto da se povlači u harem. Murat je spremio pištolj.
- Kako ti znaš što ja mislim?
- Vojnici te poštuju. Oni znaju što ti osjećaš. Tvoj odnos je jasan.
Murat je namršteno razmišljao. Čudan način da mu se nešto kaže. Polako je shvaćao što mu stranac otvoreno govori, ali i prikriveno značenje riječi.
- I gdje mogu naći ljude koji razmišljaju kao ja? - upitao je.
Miša se okrenuo.
- Ja te mogu odvesti.

* * *

Sastanak se odigrao u podnožju obližnje planine. Dvojicu jahača dočekao je treći. Odmjeravali su se neko vrijeme, a onda je Miša udaljio shvativši da je ispunio povjereni mu zadatak.
Dvojica vođa stajali su sami, osvijetljeni mjesečinom. Povoj na ruci bio je jedini dokaz da je Tarik zadobio ranu na trgu u Carigradu. Iako još uvijek slab, on to nipošto nije htio pokazati. Pojahali su prema zaklonu. Kao da su se dogovarali, istovremeno su sjahali s konja i nastavili hodati pješice. Zapodjenuli su razgovor.
- Prvi put smo se sreli u Siriji - polako je govorio Tarik - kad ste zarobili Salima i drugove. U najdubljem sjećanju ostala mi je slika vaših vojnika. Rijetko se nalazi takva odanost svome zapovjedniku.
- Zašto ste došli u Makedoniju? - naglo je upitao Murat.
- Da vidim slijede li vas još uvijek.
Tako je započet razgovor. Trajao je više od pola noći, a logorska je vatra iskrila pod sve mračnijim i mračnijim nebom. Tarik je odmah zaokupio svu Muratovu pažnju pričom o pokolju što se odigrao u Carigradu. Nije izostavio nijednu pojedinost, jer oni su morali biti jaki, a strava je u njima mogla probuditi snagu.
- Stotine ljudi pogubljeno je tog dana. To je neoprostivo - teško je izgovarao riječi. Ispričao je cijeli tok događaja, bolnu priču koju je Murat morao čuti.
- Je li bilo mnogo Turaka među žrtvama? - upitao ga je Murat nakon duge šutnje.
Tarik slegnu ramenima ne shvaćajući pitanje.
- Većinom su bili Bugari, Kurdi i Albanci. Murat se malo odmaknuo.
- Tada je gubitak lakše prihvatiti.
Zapanjen užasnim licemjerjem, Tarik se razgnjevio.
- Nema prihvatljivih gubitaka kada djete i žene izdišu na ulici. Murat ga je gledao praznim pogledom.
- Kako ćeš ti zaštiti žene i djecu kad pozivaš na opću pobunu? Ako hoćeš svrgnuti sultana, moraš razmišljati kao vojnik.
Silom se smirivši, Tarik ovlaži usne prije nego što je odgovorio.
- Narod je uz nas, ali on ne može savladati sultanovu vojsku. U cijelom carstvu imamo ljudi koji se žele boriti, koji su spremni za borbu. Ali bez podrške u vojsci mi smo nemoćni. Zato sam ovdje. Trebamo iskusne vojnike. I zato mi odgovori iskreno... da li bi te Treći korpus pratio u borbu protiv sultana?
Polaskan mogućnošću koja mu se ukazuje, Murat je morao priznati:
- Ne mogu biti posve siguran. Neki bi.
- A bi li ih ti pitao?
- Ukoliko se mi uspijemo sporazumjeti, i ako ja procijenim da je došao pravi trenutak... - zastao je i nakon nekoliko časaka nastavio: - Životi izgubljeni u bici prihvatljiv su gubitak. Ja ne želim žrtvovati svoje ljude za malu političku igru.
Tarik kimnu.
- Razumijem te. Učinit ću sve što je u mojoj moći da to
ne ispadne igra. Odbrojani su dani starom carstvu. Kunem se svojim životom.
Nakon što je Murat otišao a na obzorju se počeli javljati prvi odsjaji ružičaste zore, Salim je zatekao prijatelja kako sklupčan, glave zarivene u dlanove, sjedi uz ugarke davno ugasle vatre. Spustio se do njega i nježno ga prodrmao. Tarik nije spavao.
- I - upita ga Salim - što kažeš? Tarik uzdahnu.
- Njegov stav je neprihvatljiv. Nacionalista.
- Vas dvojica ste slični - primijetio je Salim.
- Kako to možeš reći? On je turski nacionalist. On možda ne prihvaća nadmoćnost sultana, ali podrazumijeva nadmoć Turaka.
- Pa? - Salim ramenom gurnu Tarika. - Ti vjeruješ u ravnopravnost svih naroda koji žive u Otomanskom Carstvu. Za uspjeh revolucije ovakve razlike nisu od presudne važnosti.
Nezadovoljan, Tarik je promatrao buđenje dana.
- Čini mi se da bi on mogao prodati vlastitu majku ako zatreba.
- A ti bi prodao mene kad bi morao - naglasio je Salim.
Tarik ga pogleda.
Salim se nije smijao. Nije se šalio.
- Tarik, znaš da te volim kao brata, ali ja znam da si uvijek spreman žrtvovati pojedinca za uspjeh onoga u što vjeruješ.
Istina je ranila Tarika. Zagledao se u nebo i pred sobom ugledao plavu kosu, modre oči, lik djevojke koju je već žrtvovao.

* * *

Njezina svijetla kosa tek je neznatno provirila ispod sjajnog vela. Na donjem kapku imala je na istočnjački način izvučenu crnu crtu, tako da je modrina očiju naročito dolazila do izražaja. Jessica se zadovoljno smjestila uz Ustu u kolima koja ih je vozila bazarom. Za njihovima, kretala se povorka od još devetnaest drugih kola. Iznad njihove kolone, drevna pročelja govorila su o minuloj slavi l već zaboravljenim pobjedama. Frizevi, mozaici i fasade stajali su kao nijemi svjedoci nekadašnjeg sjaja.
Na čelu povorke šepurio se kizlar-aga, sjedeći postrance na krupnom crnom pastuhu snažnih nogu i kratka koraka. Na svim kolima sjedila su po dvojica vozara i uz njih četiri eunuha. U kolima su sjedile žene iz carskog harema, sakrivene iza biserima obrubljenih jašmaka od zlatne tkanine. Na njima su bile krune optočene sjajnim draguljima. Preko ramena bih su im prebačeni ogrtači od teškog brokata žarkih boja. Trgovci su pojurili da im ponude sva bogatstva koja su posjedovali. Dok su polako promicali uz šatre i tezge bazara, haremskim ženama nuđeni su beskonačni metri tkanina, mjedene drangulije iz Indije, talijanske staklene perle, perzijske prostirke, keramičke i zemljane posude - sve što se htjelo kupiti bilo je na prodaju.
Jessica je uživala. Ne zato što je željela te stvari, već zato što je svakim korakom, svakim cjenkanjem, bila sve dalje od sultanove palače. Imala je plan, znala je što treba činiti. Pretvarat će se da je sretna što kupuje. Usta će se njome ponositi. Bit će ponosna i neoprezna.
Od ranog jutra do kasnog poslijepodneva, haremske žene pročeprkale su svaki kutak bazara. Iako se stalno držala uz Jessicu, Usta se konačno počela malo odvajati kad bi spazila nešto zanimljivo. Činilo se da je Jessica opčinjena čarima kupovine, veselom šetnjom. Dvije su žene lutale trgovištem u pratnji dva eunuha natovarena zamotuljcima.
- Da se nalaziš u Engleskoj - govorila je Usta razgledavajući narukvice i prstenja - morala bi pitati za cijenu. Ovdje ti nijedna želja, ma kako bila pretjerana, neće ostati neispunjena. Istočnjačke žene same upravljaju imovinom. Sve što zaželiš, bit će tvoje.
Jessica udahnu duboko, kao da pokušava shvatiti upravo izgovorene riječi, spremna da se beskrajno raduje njihovu smislu. Usta je bila zadovoljna.
Jessica se osvrnula preko ramena.
- Tamo sam vidjela jedan materijal koji mi se svidio...
zelenkast, kao more obasjano podnevnim suncem. Mislim da bi od njega mogla ispasti savršena spavaćica.
- Pokaži mi ga.
Jessica povede nju i eunuhe kroz zamršeni splet tezgi, daleko od drugih žena i njihovih pratilaca. Ogledala se i procjenjivala razdaljinu.
- Mislim da je tamo negdje.
Spremna da joj udovolji, Usta ju je slijedila, tjerajući eunuhe da drže korak. Skrenuli su iza ugla i uputili se prema jednom od stotinu prodajnih mjesta gdje se prodavala tkanina. Jessica je zgrabila prvu balu sa zelenkastom tkaninom koja joj je došla pod ruku.
- Ovu, Usta. Nju sam upamtila.
Usta je na turskome nešto govorila prodavaču koji je stajao uz dućančić. Muškarac s turbanom spremno je izvukao pokazanu tkaninu, očekujući dobru trgovinu.
Jessica uze balu u ruke.
- Pipni, Usta. Savršena je... prekrasna!
Udarac je oborio Ustu i bacio je na eunuhe. I oni su se srušili, nemoćni da uspostavo ravnotežu zbog gomile paketa koje su držali na rukama. Stropoštali su se u hrpu oslikanih posuda. Razbijanje posuda odjeknulo je ulicom.
Jessica je skočila preko tezge i pojurila drugim prolazom. Počela je trčati. Borila se za svoj život, za slobodu. Iza nje, Usta je dozivala kizlar-agu. Njezini krici tjerali su Jessicu naprijed. Trčala je bazarom rušeći oko sebe sve što joj je došlo pod ruku. Oko nje je ostajala pustoš, a iza nje enunasi su morali preskakivati preko zapreka.
- Nađite je! - urlao je klzlar-aga. Njegov glas odjekivao je starim ulicama. Eunusi su jurili na sve strane, ali Jessica je nestala.
Gomila obješenih bakrenih lonaca i svakakvih drangulija sakrivala je Jessicu. Virila je između posuđa i vidjela kako eunusi ispituju trgovce. Odlično, znači da ne znaju kojim je pravcem otrčala.
Jedva dišući promatrala je njihovo kretanje. Znajući da je još uvijek na suviše otvorenom prostoru, počela se ogledati za sigurnijim skrovištem. Uskoro će sumrak, pa noć, a po mraku bi mogla zauvijek nestati. Mora naći konja. Mora pobjeći u slobodu.
Kad su eunusi zamakli za neku zgradu, oprezno se izvukla i pojurila ulicom u suprotnom pravcu, rušeći sve pred sobom i ne obazirući se na poglede muškaraca koji se nisu usudili gledali u lice ženi bez vela. Zaletjela se u neku daščaru.
Pokušala je krenuti dalje, ali joj je nešto zategnulo vrat.
- Prokletstvo - prošištala je.
Njezin jašmak zapeo je za dasku. Naglo ga je povukla, no pomoći nije bilo. Sada se tkanina još jače nabila na čavao. Teško je disala. Vukla je tkaninu, ali joj je svaki novi pokret oduzimao dah. Tresle su joj se ruke dok se pokušavala osloboditi. Pritisak ju je počeo gušiti, ali ona nije odustajala. Stvari što su visjele na žici nad njezinom glavom, mjedeni čajnici, tresli su se i zvonili dok je ona savladana gnjevom bjesomučno trzala tijelom.
Odjednom je zateturala. Potrajalo je nekoliko trenutka dok nije shvatila da se oslobodila. Jašmak se prepolovio.
Nož, počinitelj djela, svjetlucao je pred njenim očima obasjan suncem. Muškarac u muslimanskoj halji, s ožiljkom posred lica i jednim poluzatvorenim okom, nadnio joj se nad tijelom. Cereći se, zgrabio ju je za ruku.
- Ti ideš sa mnom - rekao je.
Odgurnula ga je nogom i pokušala se dići, no on joj nije puštao zglavak ruke.
- Pusti me - prostenjala je. Stisak se pojačao.
- Vodim te u englesku ambasadu. Charlesu. Stresla se. Zabezeknula. Charles? Kako ova gomila prnja zna za Charlesa?
Eunusi su se približavali. Osjećala je njihovu blizinu, vidjela ih. Odlučila se.
Uhoda ju je vukao između prolaza. Za petama su im bili progonitelji. Jurili su prema ulici, prema ljudima među koje bi se mogli sakriti. Kad su bili nadomak ulice, musliman se iznenada zaustavio i povukao je natrag.
- Zašto? - pitala je Jessica. - Što radiš? Vodi me Charlesu, čuješ li?
- Ne mogu - odgovorio je. - Pogledaj!
Na cesti su se ispriječila kola carskog harema. Svi izlazi s bazara bili su zatvoreni. Počela se tresti. Muškarac je gurne u zaklon, ispod napola porušenog šatora. Čekali su.
Sakrivena, ona se sklupčala pokušavajući zaustaviti drhtanje. Charles... Charles je traži. Znala je da hoće. Nije znao što se s njom događalo proteklih tjedana i to ga je brinulo. Sigurno se neće osvrtati na to što će ljudi govorkati kad se pročulo da je bila zarobljena u haremu. Sloboda. Sloboda. Opet će pripadati samo sebi.
Mogla bi živjeti u obilju i biti bogata, mogla bi roditi nasljednika koji će vladati carstvom, ali ona je željela jedino da opet bude svoj gospodar. Sloboda.
- Pozor! Pozor!
Stresla se. Glas kizlar-age:
- Dobit ćete nagradu za ženu koja se skriva negdje među vama. Nagradu koja će vas učiniti bogatim. Nikada više nećete morati prodavati robu na ovom bazaru.
Pogledajte me i recite da li vam mogu dati nagradu kakvu obećavam.
Primamljen njegovim riječima, Jessicin pomagač izvirio je iz šatora i pred sobom ugledao veličanstvenu pojavu odjevenu u prebogatu odjeću. Kizlar-aga se šepurio na presitom, preskupom crnom pastuhu.
- Ta žena je - objavljivao je kizlar-aga - vlasništvo vašeg gospodara, sultana Hasama. A od njega nitko ne može platiti više.
Jessica se nagnula prema muškarcu i grozničavo mu šapnula:
- Charles će ti platiti veću cijenu.
Ali, bitka je bila izgubljena. Uhodino lice blistalo je od sreće. Nitko ne može bogatstvom nadmašiti sultana. Pogotovo ne neki engleski činovničić.
- Ne! - stenjala je Jessica. - Zar nemaš osjećaja časti?
Muškarac ju je zgrabio za ruku.
- Imam. U novčarci mi je. - Izvukao ju je iz šatora. Zazvao je kizlar-agu. - Da li nju tražite?
Kizlar-aga je okrenuo konja. I nasmiješio se.

8.

- Zašto to moram gledati? Kakve to ima veze?
Pokušavala se izvući iz kizlarova čeličnog stiska dok ju je vukao mramorom obloženim hodnikom prema odajama kadune. Zar nije dovoljno što su je opet vratili u svijet krletki? Zar se opet mora pojaviti pred tom groznom ženom? Na pola puta, kizlar-aga se zaustavio i mahnuo trojici eunuha koji su ih pratili. Prisilio je Jessicu da stane. Sluge su se ramenima oslonile na zid. Jessica je pomislila da su ludi, ali se zid odjednom pomaknuo. Tajni prolaz. Mračan i zastrašujući. Kamo vodi?
- Što ćete učiniti sa mnom? Hoću da znam. - Drhtaj u glasu poništio je njezinu namjeru da djeluje neustrašivo.
- Nemaš ti što htjeti - odgovorio joj je kizlar-aga. - Da ti kosa nije svijetla, više ne bi bila živa.
Prolaz je bio neosvijetljen i hladan. Jessica se oslonila na ledeni zid. Pogledala je kizlar-agu prezrivo i prkosno. Nastavili su hodati. Obavila ih je potpuna tama.
- Hodaj.
- Kako? Ništa ne vidim.
- Hodaj i uskoro ćeš vidjeti.
Držala se zida. Koža joj se ježila od dodira s vlagom i lišajevima, od blizine kizlar- age koji ju je pratio u stopu. Uskoro su joj se oči privikle na tamu. Ugledala je pred sobom nečije lice, zaklonjeno iza snopa svjetlosti. Rukama je pokrila usta i ustuknuvši udarila u klizar-agu.
- Ma što se dogodilo - obratio joj se duboki ženski glas - ma što vidjela, nećeš niti pisnuti. I nećeš pobjeći.
- Usta - prošaptala je Jessica, konačno prepoznavši osobu koja se zakrivala svjetlošću svijeća.
Vodili su je hodnikom prema najstrašnijoj noćnoj mori.
Na kraju hodnika došli su do rešetaka kroz koje je dopiralo svjetlo iz odaja kadune. Jessica nije primijetila da su se prolazeći hodnicima uspinjali, ali je sada vidjela da se nalaze visoko, u kupoli iznad kadunine sobe za prijeme.
Ispod njih, kaduna je promatrala Gejzlu koja je stajala pred elegantnom Grkinjom, između dva gorostasna eunuha.
- Šapuće se - govorila je kaduna - da si trudna. - Ustala je, rukom pridržala bogate nabore raskošne odjeće i uputila se prema Gejzli. Prezrivim pogledom odmjerila je djevojku, strgnula joj odjeću preko ramena i spustila ruku na djevojčin trbuh. - Možda to nisu samo glasine.
Gejzla se spustila na koljena, ponizno pozdravljajući gospodaricu.
- Prošla su dva mjeseca. Sigurna sam da čekam dijete.
Visoko u kupoli, Jessica uzdahnu. Dva mjeseca? Njoj se činilo da su protekle dvije godine. Nitko je nije došao tražiti, ništa se nije dogodilo što bi povećalo njezine izglede da se domogne slobode. Samo je susret s lažljivim i nepouzdanim muškarcem u bazaru otkrio da je Charles nastoji naći. Bilo je jasno da ne zna kako će to postići. Bila je prepuštena sama sebi.
Kaduna dodirnu djevojčinu glavu, vrati se do divana i leže.
- Sigurno si vrlo sretna. Gejzla zadovoljno kimnu.
- Jesam. Jako sam sretna.
Kaduna se smiješila. Jessica zadrhta od pogleda na njezin osmijeh.
- A tko je otac? - upitala je kaduna. Gejzlino lice izobliči se od zaprepaštenja.
- Kako to mislite?
Kaduna se lijeno okrenula prema drugim ženama prisutnim u sobi
- Kad je s mnogo muškaraca, žena nije sigurna tko je otac djeteta. Žene su se nasmijale, ali su im pogledi ostali hladni i neumoljivi.
Jessica je zabila prste u rešetku i nagnula se da bolje vidi. Ruke su joj odjednom postale ledene.
Gejzla je ustala i s dva odmjerena koraka približila se kaduni. Izgledala je starije i ozbiljnije nego kad je klečala na koljenima.
- Samo je jedan otac. Samo jedan muškarac može biti suprug... Kaduna je prekine:
- Suprug? Nitko ti ne može biti mužem dok ne rodiš sina.
- A kad ga rodim - jasno je zvonio Gejzlin glas - svi će znati da je sultan otac. Naša veza ubilježena je u Veliku knjigu. Tako sam zaštićena... čak i od vas.
Kadunine tanke usne razvukle su se u ružnu grimasu.
Nabrala je obrve.
- Donesite mi Veliku knjigu.
Jessica osjeti graške znoja pod svojom odjećom. Pravi-
la... ne mogu se ona iznevjeriti? Ne, ne smiju.
Velika knjiga stajala je pred kadunom. Ona je i dalje ležala i polako, nemarno listala stranice, gledajući što u njima piše.
- Ne nalazim ništa... nema tvog imena, dušo. Gejzline oči rastvorile su se od očaja.
- Ali, mora biti! Sama sam vidjela kad ste ga upisivali!
Kaduna slegnu jednim ramenom.
- Možda sam previdjela. Ponovo ću pogledati. Gospođe, dođite k meni. Vidite li vi Gejzino ime upisano u knjizi?
Žene su se nadvile nad knjigu i čitale. Jedna za drugom, polako su podizale glave i odmahivale.
- Ali one ne znaju čitati! - kriknula je Gejzla. Eunusi su je zgrabili. Kaduna s treskom zaklopi knjigu.
- Možda se jedna od vas sjeća noći kad je Gejzla zapela sultanu za oko? Sjeća li se itko takve noći?
Ponovno odmahivanje glavama.
Jessica još jače stisnu rešetku i htjede otvorili usta da vikne istinu, ali je suha ruka pritisne.
- Ovdje si nemoćna - šaptao joj je kizlar-aga u uho. - U palači sultana Hasama smrt je brza. Šuti i možda ostaneš na životu.
Ledena stvarnost istog je trena ušutka. Gejzlin glas je preklinjao.
- Zašto mi to činite?
- Pridržavam se zakona - kratko je rekla kaduna.
- Ali vi ste prva i jedina kaduna! Nitko ne može zauzeti vaše mjesto!
- Nema nikakvog zapisa o spajanju tebe i sultana. Ili si bila nevjerna, ili lažeš. Možda i oboje.
- Moje te dijete ne može ugroziti!
Eunusi su je vukli prema golemom bazenu za kupanje a dvorske gospođe svrstale su se u ceremonijalnu vrstu. Uplakana Gejzla bila je razodjenuta i položena preko ruba. Visoko gore, Jessica je čula njezine jecaje kao da dopiru iz neposredne blizine.
Kizlarovo upozorenje tjeralo ju je da šuti. Zarila je prste među zube i grizla ih sve dok nije osjetila krv pod jezikom.
Gejzla je vrisnula.
Eunusi su joj glavu zarili pod vodu. Nekoliko užasnih paničnih drhtaja. Još jedan krik, ovaj put praćen slabim hroptanjem.
Jessica se uspravila, rukama je pokrila lice i tresla se poput bisera na ogrlici zanosne plesačice. U glavi su joj odzvanjali krikovi i hropci.
Zatim je nastupila stravična tišina. Potpuni mir ispunjen tjeskobom.
Nečije ruke vukle su je prema hodniku. Nije marila kuda je vode. Jecala je. Iz tame do nje dopre Ustin glas:
- Hodaj uspravno. Saberi se. Svršeno je. Moraš učiti. Da li sada shvaćaš da moraš učiti?
Oslonila se na vlažni zid i prisilila da prestane plakati. Jessicine oči, posve crvene, zurile su u slabu svjetlost upaljene svijeće.
Kizlar-aga je stajao iza nje.
- Sada znaš što se događa s nezaštićenim djevojkama.
Činilo se da, barem danas, kizlar-aga govori istinu. U njoj je rastao gnjev, užasna mržnja na kadunu i grozne običaje koji su moćnima činili one koji su bili bezobzirni. Sada je shvatila. Nikada neće postati slobodna ukoliko ne prihvati pravila igre. Niti će moći zaštiti svoje prijatelje. Kao što ni Gejzli nije mogla pomoći. Ni sebi neće moći pomoći. Mora se uklopiti u sistem. Nadohvat ruke, zavodljivo se smiješila moć, čekajući da je prigrabe najmudriji, najlukaviji...
Stišala je strah i bijes koji su je obuzeli. Sabrala se.
Odlučila je da će odsada uvijek biti takva.
- Nauči me sve što treba znati.

* * *

Bilo bi glupo iskoristiti samo jednu stranu novčića. Muslimanski uhoda, obdaren neočekivanim bogatstvom, brzo je shvatio kako će povećati dobitak. Bez trunke dvoumljenja, ostavio je kizlar-agu i odjurio u englesku ambasadu. Zatekao je Charlesa Wyndona kako zuri kroz prozor.
Charles se okrenuo kad je čuo otvaranje vrata. Začudio se kad je ugledao uhodu.
- Ništa?
- Znam gdje je - rekao mu je muškarac.
- Sjedni i reci mi sve što znaš. Muškarac je ostao stajati. - Prvo, novac - zahtijevao je.
Razmijena je obavljena istog trena, bez pitanja i premišljanja. Musliman je bio zadovoljan. Od svojih zemljaka ne bi nikad tako lako dobio novac. Prvo bi morao dokazati da ga zavređuje. Ove Engleze lako se moglo nasamariti. Rekao je sve što je znao, izostavivši, naravno, pojedinosti koje bi ga mogle ocrniti i stajati života. Charles je odmah izvijestio svog pretpostavljenog, vjerujući da će sada sve biti jednostavno.
Ambasador Grant sjedio je dostojanstveno na besprijekornoj stolici presvučenoj baršunom, za besprijekornim stolom - besprijekorni red održavao je ataše Randolph, koji je i inače obavljao većinu ambasadorovih poslova. Randolph je sjedio postrani i pisao, kad je Charles ušao u sobu.
- Sir - brzo je govorio Charles - oprostite. Žao mi je što vas prekidam, ali imam izuzetno važne vijesti.
- Recite ih onda - odgovorio mu je Grant uzdignuvši bjele guste obrve. Njegov glas je pun suosjećanja, uvijek dobrodošlo i provjereno oruđe.
- Upravo sam doznao gdje mi je vjerenica.
- Doista?
- Uhvatili su je i drže je protiv njezine volje u sultanovoj palači. Nastupila je ledena tišina.
Grant pročisti grlo i baci pogled prema Randolphu.
- Sjednite - obratio se Charlesu i pričekao dok njegov poziv nije bio prihvaćen. - Recite mi od koga ste saznali?
- Unajmio sam uhodu. Domoroca.
- Ovdašnjeg. Shvaćam…
- Smatrao sam da će netko tko se u gradu dobro snalazi lakše doznati pouzdane informacije nego...
- I koliko ste platili za tu provjerenu informaciju?
Charles se uvuče dublje u stolicu, krajičkom oka ulovi Randolpihov opominjući pogled i konačno izgovori:
- Poprilično, gospodine.
Grant prebaci težinu tijela na lakat kojim se oslanjao o kožni rub stola.
- Jako nezgodno. Vrlo, vrlo neugodno.
- Što ćete poduzeti?
- Poduzeti?
- Sir - nije odustajao Charles, osjećajući ambasadorovo uzmicanje - sada imam dokaze da je gospođica Grey zarobljena. Moramo se pripremiti da zatražimo njezino oslobađanje.
Ambasador Grant govorio je polako:
- Ne možemo iznijeti tako tešku optužbu sve dok nis-
mo potpuno sigurni. A vaš »dokaz«, kako ga vi nazivate, vrlo je sumnjive prirode. Mislim to uistinu, Charles. Zar ćemo vjerovati riječima čovjeka koji živi od prodavanja tajni, koji za davanje obavijesti dobiva novac? - Uz izraz neodobravanja na licu, nastavio je: - Musliman? Ne, moramo nastaviti oprezno istraživanje. Predlažem da i dalje tražite i doprete do pouzdanijeg dokaza je li gospođica Grey uopće u palači. A sada, ispričajte me, molim vas, imam zakazan ručak. Zar ne, Randolphe?
Randolph ustade.
- Da, gospodine. S gospođom Bridesley i njezinim nećakom.
Grant je polako ustao. Provjerio je položaj kravate u zrcalu što je visjelo iza njegova stola.
- Nije li vaša zaručnica Amerikanka? - rekao je to glasom kao da je ta činjenica barem polovičan uzrok njezina nestanka. Charles se nakostriješio na njegovu primjedbu.
- Njezin je otac... bio je Englez.
- Ah, da. - Ambasador se uputio prema vratima. - Naravno.
Kretao se polagano, s velikim samopouzdanjem, ali je ipak provjerio je li pažljivo zatvorio vrata za sobom. Ostavio je dvojicu muškaraca same u sobi.
Randolph spremi pero u džep i suosjećajnim glasom upita Charlesa:
- Da to ostavim zabilježeno?
Charles se okrenuo da mu odgovori, ali ga je zaustavio glas ambasadora koji se vratio u sobu:
- Čini se da sam zaboravio cigare.
- U prvoj su ladici, gospodine - brzo se snašao Randolph. - S lijeve strane stola, mislim. - S osjećajem krivnje pogledao je u Charlesa, dok se ambasador mučio oko pregledavanja stola.
- Ah, tu su. - Grant se uspravio držeći u ruci kutiju posebnih turskih cigara. - Uvjeravam vas, Charles, čim uspijete podastrijeti nepobitan dokaz, ova »umišljena stražnjica« odmah će početi pregovarati oko Jessicinog oslobođenja.
Charles se uhvati za naslon stolice i kimnu. Međutim, prije nego što je ambasador napustio prostoriju, Charles je skovao novi plan.

* * *

Strmi travnjak, brižno njegovan i dotjeran, blistao je nefritnozelenom bojom, obasjan podnevnim suncem. Oblikovao je besprijekorni prirodni amfiteatar. Iznad njega, između trave i sunca, tamna ramena radnika bila su oblivena znojem dok su postavljali stravičnu krletku za ptice, kavez koji će biti postavljen u rekordnom vremenu, obojen u bijelo, snabdjeven vinima i spreman da u sebe zatvori cijeli sultanov harem. Iz njega će žene moći promatrati plesače na pozornici smještenoj u podnožju. Radnici nisu prekidali posao. Nisu se osvrtali na sjajna tijela malih dječaka koji su izvodili senzualni ples čiji im smisao još uvijek nije bio jasan. Za osam dana sultanu je rođendan i proslava mora biti veličanstvena. O njoj se mora govoriti u cijelom carstvu, s ponosom ili s prezirom, svejedno.
U palači su se odvijale drugačije pripreme. Drugačiji pokusi. U zamračenoj sobi, osvijetljenoj samo odsjevima male svjetiljke, Jessica, je sjedila na rubu Ustina mekog kreveta i promatrala zavodnički ples svoje učiteljice.
Ustino tijelo bilo je obavijeno prozirnom gazom zlaćanog sjaja tako da se jasno vidjela svaka zanosna kretnja. U ovoj sobi, trenutnoj učionici, osjećao se duh predanosti: Jessicine da uči, a Ustine da se pokori muškarcu. Bez riječi, ona je svojim prekrasnim rukama opisivala obrise muškog tijela. Pod prozračnom tkaninom, njeno nekoć jedro i mlado tijelo predavalo se u mislima zamišljenom muškarcu. Godine su donijele iskustvo i želju, nijedna djevojka ne bi umjela tako zanosno i izazovno zavoditi. Njezini pokreti budili su čežnju i u drugim ženama. Usta se uvijala, okretala, prelamala, uvježbanom lakoćom i elegancijom. Jessica se prisiljavala da ostane mirna, nije se željela zacrvenjeti ili okrenuti glavu. Ona će naučiti sve što će joj pomoći da zadobije vlast u unutrašnjim odajama palače. Ako do slobode ne može doći bijegom, postići će je silom. Mora osvojiti sultana Hasama, a Usta je znala kako. U nekoliko slijedećih dana, možda nedjelja, Jessica Grey zaboravit će vlastiti odgoj. Vratit će se u svijet prošlosti gdje moć pripada najumješnijim muškarcima i ženama.
Promatrala je poeziju ljubavnog zova, sabrano posvećena pamćenju svakog viđenog pokreta, sileći se da sebe zamisli u ulozi zavodnice sultana Hasama. Zamišljala je sultanovo tijelo dok su Ustine ruke i noge pokazivale što se sultanu najviše sviđalo. Jessica ih je pamtila i usađivala duboko u svijest, pripremajući se za neizbježno.
- To je ugodna zadaća - konačno je tiho progovorila Usta. - Lako ćeš naučiti da vodiš ljubav, iako možda ne voliš ljubavnika. Žene to znaju, Jessica. Legni na krevet, zatvori oči i ja ću ti reći.
Osjećajući nelagodu, Jessica se spustila na meke jastuke i pokušala se opustiti.
- Zatvori oči - nježno je ponovila Usta - i slušaj što ti govorim o vrijednostima žene. Ja sam ništa, a pred tobom je budućnost, draga. Kao žena, nauči da zadovoljiš sebe... da sebe usrećiš jednako kao i muškarca. Naučit ćeš vladati muškarcima. Oni misle da određuju pravila igre i upravljaju ljubavnim činom, ali, ne, nikako. Istina je suprotna. Kao osjećajno biće, žena u sebi sabire sveukupnost života i sve njegove plodove. Bez žene nema ljubavi. Sve što ti pripada, uzimaj kako želiš, prigrli na svoje srce... oh, kako veličanstveno! Spoznaja je zastrašujuća. Znam. Ali bez nje nema ničega. Mudra žena zna kada i kako treba koristiti svoju moć... svoj um, noge, bedra, grudi, prste, od prvog do posljednjeg. Stvaraš simfoniju, Jessica. Simfoniju.
Jessici su podrhtavale ruke dok su je preplavljivale Ustine riječi prepune osjećaja. Nije otvarala oči. Iza te žene ostalo je mnogo nevjerojatnih dana proživljenih u prošlosti, ali ona nije bila iscrpljena. Iz njezina glasa, i dalje je naviralo uzbuđenje, osjećaj ponosa što je žena, što zna s muškarcem voditi ljubav kao da stvara umjetničko djelo.
U slikama koje su joj strujale pred očima, pred Jessicom se pojavila slika muškarca koji ju je osudio na boravak u haremu. Tarik, Tairik-paša, tako su ga zvali, čudno i uznemirujuće ime za čovjeka koji je bio uznemirujuće uglađen. Pripovijedao joj je o ulaženju u dvadeseto stoljeće, a vratio se u prošlost da bi nju zasužnjio zbog njoj nepoznate koristi. Nije bio sretan, provela je uz njega dovoljno vremena da bi to mogla tvrditi sa sigurnošću, Obraćao joj se nježno, sa žaljenjem u glasu. Govorio je mračno i s gorčinom o svojoj borbi. Bila je sve sigurnija da on od sultana Hasama nije tražio novac u zamjenu za njezino tijelo. Nešto drugo bilo je u pitanju, drugačija trgovina, u kojoj je ona imala golemu vrijednost. Kad bi znala što je stajalo na drugoj strani vage, možda bi mogla kupiti svoju slobodu. Do tada, borit će se za moć. Mora postati moćna unutar palače.
Usta pljesnu rukama, trgnuvši Jessicu iz razmišljanja. Otvorila je oči i vidjela nekoliko ropkinja koje su čekale Ustina naređenja.
- Masirat će te - rekla je Jessici. - Namirisat će te. Mazit će te na sve moguće načine. Ostat ćeš ovdje cijelu sedmicu, moja draga. Prvo moraš naučiti da ugađaš svome tijelu, da se opuštaš gledajući vlastitu golotinju. Nikad nećeš biti opuštena s muškarcem ukoliko ne budeš svjesna sebe. Počinjemo.
Dvije ropkinje prišle su Jessici. Usta se maknula u stranu, zadovoljno prekriživši ruke. Djevojke su smaknule Jessicinu odjeću s ramena. Zatvorila je oči, osjećajući kako joj obnažuju grudi.
Te noći, mramorni su ležajevi bili osvijetljeni posebnom svjetlošću - nekoliko dodatnih svijeća, nekoliko naročitih dodataka kupki, šuštanje svilenih dugih košulja - jer je jedna djevojka izrastala u ženu. Jessica je ležala, napola ispunjena malodušnošću, napola nadom, na mramornom ležaju. Robinje su joj masirale ramena, gnječile čvrste mišiće stražnjice, milovale joj bedra, zglobovima prstiju pritiskale njezine listove. Postepeno, Jessica se opuštala.
Slijedećeg dana robinje su napravile drevnu smjesu od riže, brašna i ulja. Pripremale su je polako, s velikim strpljenjem, jednako kao stoljećima ranije. Žurile su prema kupatilima da se smjesa ne ohladi. Premazale su Jessicino bjeloputo tijelo, ne zaboravljajući niti jedan njegov dio: grudi, trbuh, lice, čak i stopala. Uživala je, prepuštajući se valu topline koji je strujao njenim žilama. Djevojke su zagrijale vodu do ključanja u posudama koje su bile postavljene iza njezinih leđa. Para je neprekidno grijala smjesu.
Trećeg dana masirale su joj noge i ruke. Trljale su joj vrat i svojim mladim piratima prelazile podbratkom. Navikla se na njihove dodire. Čudno koliko joj je malo vremena trebalo. Nije više strepila i drhtala pred njihovim rukama. Sklapala je oči i prepuštala se uživanju.
Četvrtog dana oko nje su površinom vode plutale ružine latice. Ruke robinja dodirivale su joj tijelo pod vodom. Više nije nesigurno gledala u njihova lica. Mirisi su bili opčinjavajući. Izazivali su snoviđenja. Zavalila se i sanjarila.
Šestog dana odlepršala je u kupatilo bez tuđih nagovaranja. Ležala je na svilenom divanu kao da joj oduvijek pripada. Razmišljala je o Tarik-paši s manje mržnje, s više suosjećanja, s neskrivenim željama da ga dodirne i izaziva, zarobi u svom svijetu, kao što je on nju povukao u svoj bez ikakvih pitanja. Sanjarila je ležeći i udišući afrodizijake od trava sve dok joj Tarikove oči nisu svijetlile u mislima poput bisera. Istočnjački ljubavnik. I ljubav može biti vrsta osvete.
Na kraju tjedna stajala je pred svojim robinjama poput kraljice. Spustila je haljinu i djevojke su joj prahom posipale leđa i ramena. Na ruke joj je posuta zlaćana prašina. Na njezinoj koži izgledala je drugačije nego na tamnoputim istočnjačkim ženama. Na njoj je blistala poput topaza i gradila drugačije sjenke. Podigla je ruku da pogleda kako blješti pod podnevnim suncem. Da. Odlično. Bila je zadovoljna. Klimnula je ropkinjama i pogledala izazovno prema žarkoj svjetlosti na nebu.
Bio je sultanov rođendan. Tjedan grozničave užurbane gradnje i vježbanja stigao je kraju.
Kad su plesači završili s probom, sunce je počelo zalaziti. Posvuda su paljene baklje i plinske svjetiljke, što će obasjavati pozornicu i mjesto na kojem će sjediti sultan. Iza njega stajat će rešetkama zatvorena krletka.
Usta, odjevena i pokrivena velom kao prava haremska žena, kročila je iza kizlar- age, ogledajući se jesu li dovoljno daleko od radnika koji su dotjerivali pozornicu i gledalište.
- Je li spremna? - upitao je kizlar-aga.
- Za susret sa sultanom? Da - odgovorila je. - Da legne u njegovu postelju? - Nakon tih riječi slegnula je ramenima. Jessica je predano učila kako treba voditi ljubav... prerevno, a da bi moglo biti iskreno i samo sebi svrhom. No, pažljivo je slušala bez pogovora. - Ona nije djevojka kojoj možeš čitati misli. Ne mogu reći kako će se ponašati u sultanovim odajama. Ne mogu garantirati.
- Mora biti dobra. Cijena kojom sam je platio stajat će me života ukoliko ga ne zadovolji. Da sam za nju dao novac ili dragulje, ishod ne bi bio toliko važan. On će je poželjeti kad je vidi. Ako mu ne pruži užitak kakav on želi, poteći će krv.
Njena, tvoja i moja.
- Vidjet ćemo. - Usta ubrza korak kako bi sustigla kizlar-agu. Uvijek je ubrzano hodao kad je bio nervozan. Usta ga je htjela umiriti, ne želeći da drugi vide njegovu napetost. - Pripremljena je. Robinje je mažu mirisima i pudraju.
Ovijena je tankim velovima tako da joj se tijelo nazire dok hoda. Naizgled, preobrazila se u istočnjačku ženu. Moramo pričekati da vidimo što se skriva u njenoj unutrašnjosti.
- Što će večeras imati na sebi?
- Boju koja joj najbolje pristaje, tamnozelenu... samo svilu. Bez nakita - rekla je Usta. - Samo nekoliko rubina u dijademi. - Zagledala se u treperavi bršljan koji je dobijao grimizni odsjaj pri zalasku sunca. - Kad sam bila sultanova ljubavnica, nikada nisam stavljala nakit. Za mnom su ga nosile robinje. Slijedile su me potpuno gole i na pladnjevima pokazivale blještave dijamante i rubine. - Osmijeh ju je nagnao da rastvori namazane usne. Uzdigla je obrvu. - Bilo je prilično efektno.
Kizlar-aga pognu crnu glavu.
- Ti si još uvijek atraktivna.

* * *

Po zalasku sunca počeli su pristizati sultanovi gosti. Vodili su ih do mjesta s kojih će promatrati ples, na obje strane podija na kojem će sjediti sultan i njegovi savjetnici, lijevo od kaveza čije su isprepletene rešetke trebale sakriti žene. Ta tajanstvena bića, vječni predmet ogovaranja i legendi, bit će viđene samo kao odbljesci raznobojnih velova između zlatnih rešetaka. Gosti su većinom bili Europljani koji su boravili u Carigradu. Među njima našla se i skupina službenika engleske ambasade. Dok je hodao iza ambasadora Granta, Charles je zurio u haremski kavez. Iza njega, Randolph ga je požurivao. Nije mogao skinuti pogled sa zlatnog zatvora.
- Možda niste trebali doći - rekao je ambasador kad se Charles zaletio u njega jer nije primijetio da su stigli do svojih sjedišta.
Charles stisnu usne.
- Ona je tamo unutra. Osjećam to. Možda će ona osjetiti da sam ja ovdje... da nisam odustao.
Orkestar, smješten u široki pregrađeni prostor u podnožju pozornice, zasvirao je oštru orijentalnu koračnicu i spektakl je počeo. Svi osim Charlesa zagledali su se u povorku ljudi odjevenih u različite nacionalne nošnje koja se preko pozornice, dostojanstvena koraka, uputila prema glavnoj loži.
Spektakl je bio brižno smišljen tako da se gledateljima pokažu predstavnici svih naroda podložnih Otomanskom Carstvu. Nitko, od nezaobilaznih Grka do pustinjskih nomada, nije bio izostavljen. Srbija. Sirija, Bugarska, Arabija, Armenija, Turska, svaka sa svojim predstavnikom, odjevenim u raskošnu nošnju, šivanu prema najljepšim i najprivlačnijim predlošcima preuzetim iz nošnje vlastitog naroda.
Svi u gledalištu, bez razlike, bili su opčinjeni prizorom, svi osim mladog muškarca odjevenog u prugasto odijelo.
On je izazovno gledao prema sultanu Hasamu.
Sultan je uvježbanom vladarskom nezainteresiranošću promatrao svečani mimohod. Na njegovoj crnoj odori blještala su bezbrojna odlikovanja i ukrasi.
Crna boja odjeće oštro je odudarala od bijelog pera zataknutog u crveni fes, okruženog nemarno razbacanim grozdom dijamanata i safira. Charles nije spuštao pogled.
Randolph se počeo znojiti i meškoljiti. Muzika se naglo promijenila. Gipka mlada tijela, posuta blijedoružičastim prahom, zaplesala su na muziku iz Madame Butterfly. Izvanredni orijentalni kostimi svjetlucali su pod, teškom scenskom rasvjetom. Charles je nevoljko morao priznati:
- Da, prilično su dražesne...
Ambasador Grant nasmijao se ispod brka. - To su zapravo dječaci.
Charles se opet okrenuo prema sultanu Hasamu i odmah je skočio sa sjedišta. Sultan je nestao. Očajan, Charles se ogledao po prepunom amfiteatru, sve dok nije spazio bijelo pero što se okruženo gomilama crvenih fesova približavalo skrovištu haremskih žena. Stisnuo je pesnice.
- Nadam se da ne namjeravate učiniti nešto nepromišljeno - savjetovao ga je ambasador. Ozbiljnost njegova glasa bila je djelotvorna.
Charles se pribrao i, ukočen poput oštre sablje, ponovo zauzeo svoje mjesto.
Sultan je ušao u krletku sa ženama.
Kroz jato žena, najuzbudljivijih žena u Carstvu i izvan njega, prostrujao je nemir. Uzbudile su se poput uznemirenog oceana. Zabljesnulo je dragocjeno kamenje kad su smaknule velove s lica i okrenule se uz najzavodljiviji pogled prema svom gospodaru.
Nesvjesno, i Jessica je posegnula da spusti svoj veo, ali je Ustina ruka zaustavi. Jessicino nijemo pitanje uskoro se pretvorilo u izraz razumijevanja.
Čak su je i crni eunusi zamijetili - jedinu pokrivenu ženu u moru ljepotica. I kaduna, okružena gotovo nagim djevojčicama postavljenim kao mamac, nije mogla nadmašiti ovaj suptilni postupak. Sultan se zagleda u Jessicu.
Kao i kaduna. Kao i svi eunusi. Jessica nije podizala pogled, gradeći se da promatra ples. Osjećala je sultanov pogled na sebi i silila je srce da prestane silovito udarati u grudima.
Sultan, koji se zaustavio blizu kadune, promijenio je smjer kretanja. Uputio se, očaran, prema Jessici.
Tek kad se uz nju zaustavio, ona je polako podigla oči.
- Zašto - progovorio je sultan - i dalje zastireš svoje lice?
Pitala se hoće li se strepnja osjetiti u njezinu glasu.
- To vas smeta?
- Radovalo bi me da, vidim tvoje lice.
Zasjale su joj oči kad se nasmijala i jednim jedinim elegantnim pokretom skinula veo. Tkanina je pala na njezina ramena. Tamo gdje je maločas bio svjetlucavi veo prošaran zlaćanim nitima, zasjalo je lice, prekrasno u svojoj jednostavnosti i bjelokosnoj čistoći. Obrazi su joj bili blago zarumenjeni.
Postrance, kazlar-aga kimnuo je Usti. Ostale haremske žene uzdahnule su kad je sultan sjeo uz Jessicu.
Kaduna je bjesnjela u sebi.
Ispod njih, ples se nastavljao. Raketa je proletjela nebom iznad kaveza i rasprsnula se u tisuću zvjezdica.
Jessica se trudila da djeluje opušteno. Uzbuđivalo ju je sultanovo prisustvo. Osjećala je njegovo zanimanje i znatiželju, kao i kaduninu mržnju. Osjećala je ljubomoru i zavist drugih žena i činilo joj se kao da sjedi na bačvi baruta koja će svakog trena eksplodirati. Može je uništiti, ali i uzdići visoko iznad svih niskih prijetnji. No, kao što je Usta rekla, sada je sve ovisilo o njezinim sposobnostima.
Hoće li biti zanimljiva žena, senzualno i intelektualno, mora uložiti cijelo svoje biće jer će u protivnom izgubiti.
Plesače gotovo i nije vidjela, iako nije skidala pogleda s pozornice. Samo je dva puta skrenula pogled prema sultanu Hasamu. Istog trena, on je okrenuo glavu prema njoj. Da, on je jednako bio svjestan njezina prisustva kao i ona njegova.
Samo, na potpuno različit način.
Konačno je duga večer završila. Bez riječi, sultan Ha-
sam je ustao, okrenuo se i napustio žensko društvo da bi prisustvovao daljnoj proslavi. Gledala ga je kako odlazi. Osjećala se slabom, iscrpljenom i zbunjenom. Sjedio je uz nju cijelo vrijeme i ništa nije rekao na odlasku. Što sad? Zar će ostati samo na tome? Zar se trudila ni zbog čega?
Neprimjetno je odmahnula glavom. Nije shvaćala.
Žene su otpremljene natrag u svoje odaje jer nisu smjele prisustvovati prijemu. Jessica je osjećala znatiželjne poglede ljudi u gledalištu. Što oni moraju misliti o čudnim običajima kad o njima znaju još manje od nje? Iscrpljena, bez pogovora je pošla s drugima, jer pobuna joj sigurno ne bi pomogla da se domogne slobode. Došla je u sobu i legla potpuno obučena. Nije se ni pomaknula kad je Lana ušla u sobu da je svuče.
* * *

Naglo se probudila i sjela.
Četiri bijela eunuha gledala su u nju bezizražajna pogleda. Kao da su mrtvi. Uzmaknula je prestrašeno.
- Što tražite ovdje? Gdje je Usta?
Izvukli su je iz kreveta i sobe. Mramornim podom vukla se njezina svilena spavaćica.
- Tko vas je poslao? - ispitivala je Jessica, nadajući se da će dobiti bilo kakav odgovor. - Molim vas, dopustite mi da razgovaram s Ustom... kamo me vodite?
Mislima joj prostruji slika Gejzle. Opet je čula očajničke krikove, i vidjela krugove na vodi. Jedan od eunuha zlobno se nacerio, zar će to biti posljednje što vidi, i pokazao joj prema bogato ukrašenom ulazu.
Očekivala je sobu za mučenje, posude vrelog ulja, krvnike s bičevima i sabljama. Umjesto toga našla se pred povorkom užurbanih robova koji su nosili cvijeće, ukrase, pladnjeve prepune bočica s mirisima i ružinom vodicom, i namještajem na kakav bi se rado spustio i sam kralj Edvard. Usred vreve, na svilenom divanu, odmarao se kizlaraga, oslonjen na velike tapiserije i prostirke istkane u zagasitim perzijskim tonovima. Gutao je zrna grožđa i naređivao slugama, uživajući gotovo kao kakva žena.
- Vrčevi idu u kupatilo... cvijeće tamo. Mjedeni samovar i servis za čaj stavite ondje... - Podigao je glavu kad je Jessica nesigurno stupila u sobu. - Ah, nadam se da će ti se svidjeti. Morao sam prilično brzo djelovati. Jessica je zbunjeno gledala.
- Zašto mi nisu rekli da me vi trebate? Gotovo sam premrla od straha. Što znači to da li će mi se svidjeti? Kizlaraga je ustao.
- Odsada ovdje živiš. Tvoj novi stan.
- Moj? Ne razumijem. - Ali nije vjerovala ni da su to priviđenja. Približio joj se.
- Sultan te zapazio. Sjedio je uz tebe za vrijeme plesa.
- Da, oko dvadeset minuta. Kako onda...
- Ti si odsad guzdeh: odabrana. - Poveo ju je u spavaću sobu i rastvorio dva valovita krila široka preko deset metara. Haljine, beskonačni niz haljina, raskošnjih no što bi ih bilo koja kraljica mogla poželjeti. Organdij, svila brokat, saten. Privukle su Jessicine ruke. Dodirivala ih je uvjeravajući se da ne sanja. Pokušala je pronaći pravu riječ za nepredviđeni obrat. Moć...
- Biti guzdeh - objašnjavao je kizlar-aga - znači da nećeš morati dolaziti i prisustvovati bezimenim orgijama. Znači da ćeš uživati posebne povlastice.
- Ovo sve je moje? - naglo se okrenula ne bi li ga zatekla nespremnog i tako otkrila pravu istinu.
- I još više. - Po prvi put joj se kizlar-aga približio i u nastupu nježnosti dodirnuo joj rame svojom velikom šakom. - U kupatilu te čeka kava uz pladanj sa slatkišima. Čeka te bazen za kupanje popločen mramorom, ružičastim i raskošnijim od Ustinog, s vodoskocima mirisne vode. Ti samo naređuj i sve što poželiš bit će ti posluženo.
Jessica mu se oduži za pažnju prvim iskrenim pogledom. Prvim pogledom u kojem nije bilo sumnjičavosti i prezira.
- Kad će sultan poželjeti da me vidi?
Slegnuo je ramenima.
- Možda sutra, možda za mjesec dana. Kad mu se svidi.
Dotad je tvoje zadovoljstvo briga svih nas oko tebe.
Jessica je polako i pomno upijala istinu o stjecanju moći u haremu. Uz takvu moć, shvatila je, dolaze i obaveze - užasni, dugi sati iščekivanja, sati čije proticanje ženu čini sve starijom.
Zbunjena okolišem i značenjem koji je on imao, kao u snoviđenju, uputila se prema mirisnim kupeljima.
- Da - šaputala je glasom koji je zbunio kizlar-agu - mi u haremu znamo govor užitaka.

9.

Kanarinci su cvrkutali u predivnoj krletki koja se zibala u ruci lady Ashley dok je ulazila u jednu od niza prostorija u ženskim odajama sultanove palače. Koračala je po zlatnim, crvenim, smeđim i plavim nitima perzijskih sagova, zaobilazeći bogato opremljene niske divane s divno izvezenim prizorima iz istočnjačkog života. Zanemarila je prekrasno izrezbarene stoliće kako bi dostojno mogla pozdraviti kadunu. Sultanova elegantna supruga, Manja, oslanjala se na jastuk čije su se srebrne niti na tren ogledale u njezinim očima dok je ustajala da pozdravi gošću. Ustajala je polako i značajno, želeći pokazati svakim pokretom kakav život je navikla voditi i kako visok položaj zauzima.
- Lady Ashley - izgovorila je prenemažući se. - Mnogo je vremena proteklo.
- Premnogo, premnogo - spremno se oglasila lady Ashley i pružila krletku.
- Baš zgodno - uskliknula je kaduna.
- Napravio ju je umjetnik kojeg sam nekoć dobro poznavala. Sada živi u Beču.
- Sigurno vam nedostaje?
Kao odgovor poklonjen joj je osmijeh kakav žene upućuju jedna drugoj kad znaju više nego što žele izreći.
- Povremeno da.
- Dođite. Sjednite uz mene i pričajte mi novosti iz Sirije.
Poljubile su se u obraze i zajedno sjele na obližnji divan. Položaj koji je zauzela kaduna promišljeno je odabran, jer su se tako isticali dragulji upleteni u pomno izrađenu frizuru i plamenocrveni sjaj njezine kose, nasuprot zlatnim rešetkama pregrade u pozadini.
- Želite li cigaretu? - ponudila je kaduna.
- Molim vas - prihvatila je lady Ashley - vaše su jedinstvene. U Damasku im nema ravnih.
- Naredit ću da vam odmah pošalju dva tuceta. - Nato je mahnula robinji koja je stajala u kutu bezlična poput stupa. Ona je odmah pritrčala divanu i nagnula se da gošći pripali dugačku tursku cigaretu.
Lady Ashley strpljivo je čekala dok se djevojka mučila s novim upaljačem, odoljevši porivu da se okrene prema izlazu u hodnik kad je začula nečije korake iza sebe. Pronaći Jessicu u tom labirintu soba bio bi pravi podvig. Znala je dobro koliko riskira, znala je da susret s Charlesovom zaručnicom može biti opasniji nego da je ne nađe. Sve bi ovisilo o Jessicinom ponašanju. Opasna situacija, i nadasve riskantna.
- Možda biste se željeli osvježiti kupkom? Put od Damaska u ovo je doba godine naročito prašan.
- Oh, jest, draga - spremno se složila. - Kilometrima smo se vukli iza karavane slonova. Smrdljive životinje, usuđujem se primijetiti. Moja odjeća još uvijek zaudara.
- Odmah će biti oprana. Dođite. - Kaduna polako ustade, pružajući posjetiteljki ruku. - Začas ćete zaboraviti na slonove.
Kaduna je govorila istinu. Suknju i šal lady Ashley nježno su skinule robinje iz carske praonice i uskoro su dvije žene, jednaka držanja ako ne i položaja, ruku pod ruku, hodale haremskim kupatilima. Lady Ashley nemarno se zagledala u lijepa lica oko sebe, kimajući u znak pozdrava mladim djevojkama koje bi joj uzvratile pogled. Nema Jessice. Nastavila je koračati uz kadunu, nastavljajući isprazan razgovor, prazniji od šuplje boce.
- Ni šeik Medjuel nije uzeo drugu ženu, iako ih smije imati četiri - primijetila je kaduna iako nije stvarno željela udijeliti pohvalu lady Ashley. - Vrlo ste uspješni. Lady Ashley stisnula je kaduninu ruku.
- Zar ja? A što je s vama? Jedina kaduna. Sve žene u Carstvu pitaju se kako ste uspjeli. Neke kažu da koristite čini?
Kaduna se nasmijala, zadovoljna sobom. Sretna zbog laskanja i pobjede koju je uspjela izboriti.
- Ali, ipak - nastavila je lady Ashley - uz nove djevojke koje neprestano stižu u harem, sigurno je teško ostati jedinom sultanovom ženom. Kadunine goleme oči još su se uvećale od izraza iznenađenja.
- Nema novih djevojaka. Sigurno znate da je zabranjena trgovina robljem. Lady Ashley približila se sugovornici.
- Ali mi obje znamo da postoje. Čini mi se da vidim nekoliko novih lica.
- Samo onih koje su od djevojčica izrasla žene. Dugo nas niste posjećivali. Uz zavjereničku nestašnost, lady Ashley posve stisnula uz kadunu.
- Ali, oko Damaska su se desile otmice. Govorka se
da su djevojke dospjele u harem.
- A ja sam čula da su još uvijek u Siriji. Ne puštajte muža da dugo boravi u pustinji.
Lady Ashley pustila je da joj veseli smijeh odzvanja mramornim odajama, prateći ga potajnim pogledima prema svim kutovima. Pokušavala je pogledom prodrijeti kroz rešetkaste zidove gdje su se u drugim prostorima prozračna bića kretala i kupala. No, svjetlost je bila prigušena i rešetke preguste.
Još je bilo rano. Provest će ovdje cijeli dan.

* * *

Jessica se brisala. Počela se osjećati kao kornjača, a ne prava žena. Koliko se vremena može biti do brade zagnjuren u kupku s ružinom vodicom? Uz nju, Usta je nastavljala dnevnu poduku, raspravu o svim povlasticama koje će Jessici donijeti položaj guzdeh. Iako ju je samo napola slušala, Jessica se pretvarala da pozorno upija svaku riječ. Često će se morati pretvarati ukoliko misli ovdje opstati. A opstat će, ma koliko je to koštalo.
- Ti si sretnica - govorila je Usta pregledavajući Jessicinu odjeću. - Ima daleko gorih stvari od vođenja ljubavi sa sultanom. Neki ga smatraju tiraninom, ali tebe to nije briga. Kakav god bio prema vani, ti ćeš upoznati njegovu nutrinu, kakav je kad strgne sve maske. A ja ti mogu reći bolje od ikoga, razgolićen čovjek može biti svakakav ljubavnik... Istočnjački čovjek proučava umjetnost i tajnu fizičkog zadovoljavanja žene, a sultan je inteligentan muškarac. Njemu je najveće zadovoljstvo da razgovara s inteligentnom ženom. - U Ustinim očima pojavio se tračak sjete, uspomena na vrijeme kada je mogla postati kaduna da su stvari ispale sretnije, da je sudbina drugačije htjela. - Znao je reći da mu takav razgovor postaje najbolji afrodizijak.
Jessica se zabrinuto zagledala u Ustu.
- Ali, žene kažu da se promijenio. Da je sada drugačiji čovjek. Kažu da se moraju poslužiti posebnim finesama i napicima kako bi ga zadovoljile.
Usta odmahnu glavom odbijajući takve riječi, trgnuta iz vlastitog snatrenja.
- Opojna sredstva i napici samo stvaraju iluziju zadovoljstva. Zašto ih upotrebljavati kad ih možeš sama stvoriti?
Jessica se sjetila kako su ona i Usta tog jutra prolazile hodnikom pored kaduninih odaja i hladni osjećaj mržnje ponovo se probudio. Vidjele su poređane ropkinje koje su stajale u redu u znak pozdrava kaduninoj gošći. Nije mogla odoljeti izazovu i pogledala je u sobu, ali je samo vidjela leđa ropkinje nagnute prema kaduni i posjetiteljki. U njoj je kiptio bijes na osobu koja je, kad god poželi, mogla ući ili izaći iz prekrasnog zatvora. Sada, nakon divne kupke, nije se osjećala ništa bolje. Mrzila je kadunu i slušala je Ustine riječi. Doći će vrijeme kad će se ona sresti s kadunom na vlastitom terenu. Ako se to i ne dogodi, ipak će sada moći zaštiti svakoga od kaduninog krivotvorenja. Gejzla nije umrla uzalud, zaklela se osveti. Da nije uzalud nastradalo sultanovo dijete koje je nosila u utrobi.
- Treba nježno zagrliti ljubavnika - govorila je Usta polako, prisjećajući se prošlosti. - Svakog trenutka, svaki položaj može se promijeniti i preobraziti u nešto novo. Izveden s nježnošću i suzdržavanjem, zagrljaj će postati izazovan. Izveden strasno i silovito, pretvorit će se u nešto novo. U čudo, bol, ali tako ugodnu bol... - prepuknuo joj je glas. Promatrala je mramorne zidove kao da na njima vidi prizore koje je proživjela u prošlosti.
Jessica ju je promatrala, zamijetivši njezinu žudnju i ljubav prema sultanu, i osjeti kako je probada snažna zavist. Da li bi i sama mogla imati takvih uspomena, takvo držanje? Sa sultanom zasigurno ne bi. Ne s muškarcem kojeg zapravo još nije ni srela. Pokušavala je misliti na Charlesa, nastojala oživjeti njegov lik u mislima, ali nije ga pratilo ono čudesno usijanje što je obavijalo Ustina sjećanja.
- Ponekad - šaputala je Usta drhtavim glasom - zarila bih mu nokte u leđa kad se najmanje nadao. Tako su naši zagrljaji postajali strasniji. Ah, Jessica... toliko te toga očekuje u budućnosti, samo ako budeš spremna da zaboraviš svoju prošlost. Istočnjak je inteligentan ljubavnik. On zna kako će ženu učiniti sretnom. On uči i vježba umijeće vođenja ljubavi. Znaš, dugo uživanje u ljubavnom činu visoko je cijenjeno na Istoku.
Usta zašutje, izađe iz kupelji i pruži Jessici ruku. Jessica se dvoumila, proučavajući Ustino lice koje je ispod neuništive ljepote krilo dragocjeno iskustvo. Dok se para dizala iz mirisne vode, pred njenim očima iskrsnu jedan drugi lik, lik crnih očiju i tamne oštre brade koja je zaklanjala oble crte lica, usana koje su odavale odlučnost. Vidjela ga je odjevenog u beduinsku odjeću, prerušenog u Ciganina...
- Hajde - rekla je Usta. Jessica trepnu.
- Razmišljaš o nekom muškarcu? - iznenadile su je Ustine riječi.
- Da - priznala je. - O vrlo uznemirujućem muškarcu. - Englez?
Jessica osjeti kako joj voda klizi niz tijelo dok je ustajala.
- Nije važno.
Prihvatila je meku tkaninu koju joj je Usta položila na ramena i spustila se na mramorom popločan pod. Iza rešetkastog paravana druge su žene ležale u svojim kupkama, ali Jessicu više nije zanimalo da ih gleda. Njezina želja da gleda njihova tijela, toliko različitih boja kože i oblika, davno je minula. Misao o neugodnosti izlaganja svoje nagosti tuđim pogledima više je nije zaokupljala. Druge nisu marile, više nije ni ona. Tkogod je želio gledati, mogao je to činiti do mile volje.
Kakva čudna kultura - pokazuj svoje tijelo, ali sakrij lice.
Stresla je glavu tjerajući od sebe američki način razmišljanja i uputila se za Ustom u hodnik.
- Što će se dogoditi ako ga ne zadovoljim?
- Hoćeš - odgovorila joj je Usta. - Naučila sam te sve što znam... a još nikada nikome nisam otkrila sve tajne.
- Ali, što ako... ako ne budem mogla?
Usta se okrenula prema njoj, zaustavivši se nasred hodnika.
- Slušaj me, Jessica. Sve što želiš dobit ćeš samo ako ga zadovoljiš. Jessica napući usne.
- Što ja želim ili što želiš ti?
Usta je shvatila.
- Ne smiješ razmišljati o onome što je neizbježno. To ti je jedina nada da opet budeš slobodna.
Riječi su odzvanjale u Jessicinoj svijesti, ispunjajući prazninu i hladnoću vinom koje se nije usudila kušati. Još je netko vjerovao da bi mogla opet biti slobodna. Netko tko je znao što je moguće, a što nije.
Potresena, tiho je upitala:
- Što si rekla?
No Usta više nije htjela govoriti.
A i druge su se stvari počele odvijati nenadano.
Zaprepaštenje je potreslo Jessicu kad je pogledala pre-
ma pozlaćenim vratima koja su vodila u kadunine odaje.
Talasanje francuske raskošne haljine bilo bi primijećeno i s najudaljenije točke Turskog Carstva. Način na koji je lepršala, uz kadunine istočnjačke haljine i dimije, bio je neponovljiv. Jessici se krv sledila u žilama.
- Lady Ashley...
Za teturala je. Usta je zgrabi za ruku i privuče.
- Ne govori ništa! - grozničavo joj je šapnula na uho. - Riskiraš svoj i njezin život. Jessica odgurnu Ustu, gonjena podsvjesnim tugom, ali osta sleđena kad su se njezin i pogled lady Ashley susreli preko dugačkog hodnika.
U njezinom umu bubnjale su dvije suprotstavljene riječi: prepoznavanje, smrt... Nije se mogla pomaknuti. Sada će se lady Ashley pobrinuti za sve. Zahtijevat će da Jessica u njezinu društvu izađe iz palače. Napokon, njezino mjesto nije ovdje.
Ona je stranac, gošća Carstva, predstavnik...
Lady Ashley okrenula je glavu i nastavila ćaskati s kadunom. Zabezeknuta i nijema, Jessica je gledala kako lady Ashley uzima dar iz ruku sultanove žene, ljubi je u obraz površnim dodirom usana i dopušta eunusima da je otprate niz hodnik, u suprotnom pravcu.
Spremala se da prodorno krikne. Ustina ruka natjerala ju je da ostane nijema. Nije mogla ni zamisliti da se u Usti krije tolika snaga.
Borila se. Jatagani zadjenuti za pojaseve eunuha nisu je plašili, iako su njihova savinuta sječiva biještala na suncu što je prodiralo kroz velika drvena vrata koja su vodila u dvorište i do kočije koja će lady Ashley odvesti daleko, i to bez nje. Još se otimala i kad je odjeknulo udaranje šarki na kraju prolaza.
- Gotovo je - rekla je Usta. - Otišla je.
Bile su same. Jessica je gledala mramorne zidove i vidjela je grobnicu.
- Pogledala je mimo mene...
Očajna, pala je na hladni bijeli pod, bezumno gledajući kako oko nje lepršaju skuti dugačke košulje. Kad se tkanina smirila na podu, ona je opet postala svjesna stvarnosti.
Skočila je i nasrnula šakama na Ustu.
- Prokletnice! Sve si uništila! Nisam imala priliku da joj se pokažem, da me prepozna!
Usta je zgrabi za zapešća i natjera da se zagleda u nje-
zino lice, oličenje zdravog razuma.
- Ništa ja nisam uništila. Jessica, ja sam ti prijatelj. I moram ti reći da ti ta žena nije mogla pomoći.
Jessica ustuknu.
- Zbilja? Moja prijateljica? Ti samo izvršavaj kizlarova naređenja.
- Ne zanima me tko je ona - nije popuštala Usta - ali znam da ti nije mogla pomoći. Tebe samo sultan Hasam može osloboditi.
- Ali on neće, zar ne?
Usta zgrabi mladu ženu za ramena i prodrma je.
- On ti je jedina šansa.
Usta osjeti kako val bijesa i očaja struji tijelom njezine učenice. Kad je Jessica izvila i odjurila prema vlastitim odajama, tražeći nešto što joj Usta nije mogla pružiti, nije je pokušavala zaustaviti.
Starija žena ustajala je polako pazeći na svoje dostojanstvo, ali i na bedro koje je Jessica povrijedila jakim udarcem pesnice. Znala je da je netko promatra. Okrenula se i ugledala kizlar-agu kako izlazi iz jednog od predsoblja.
- Nisi joj smjela obećati slobodu - govorio joj je kizlaraga. Njegov glas dostojanstveno se približavao hodnikom. - Zašto si joj lagala?
- Sloboda je jedino što želi. Možda će s vremenom biti zadovoljna s manjim. Ili će htjeti više. - Gledala je u smjeru kojim se Jessica izgubila. - U međuvremenu, težnja da se domogne slobode održaće je u životu. Samo zbog toga dat će sve od sebe kad je sultan pozove. Tako će spasiti vlastiti život. A vjerojatno i tvoj.

* * *

Golema kožnata stolica bila je pretvrda da bi se na njoj moglo udobno sjediti. Lady Ashley postavi jastučić i smjesti se na rub stolice kako bi što uvjerljivije mogla ispričati svoju priču. Iza nje, prenervozan da bi mogao sjesti, Charles se premještao s noge na nogu. Randolph je zapisivao.
- Ambasadore - lady Ashley nije se dala zbuniti i po treći put ponavljala je muškarcu, koji je sjedio iza stola i bio nabijen jednako kao i stolica - ona je tamo. Vidjela sam je vlastitim očima.
Ambasador je proučavao Charlesovo lice s izrazom nezadovoljstva koji se nije mogao odgonetnuti. Čekao je da Randolph završi zapisivanje izjave.
- I sigurni ste da je tamo drže protiv njezine volje?
Charles se nervozno umiješao:
- Nema sumnje. Ona je oteta.
Ambasador je dugo i snažno uvlačio dim cigare.
- No, onda... započet ćemo odmah s pregovorima.
Charles se gotovo onesvijestio. Uspio se nekako održati na nogama i kad ga je lady Ashley pogledala, uspio joj se nasmiješiti. Jessica, bio je siguran, uskoro će biti uz njega.
Lady Ashley nije se mogla prisiliti na osmijeh.
- Hvala, gospodine - prostenjao je Charles. Onemoćao, stropoštao se na stolicu pokraj lady.
Povukavši još jedan dim, ambasador zavrti cigaru među požutjelim prstima.
- Predlažem - progovorio je polako - Da se sultanu približimo poklonima. - Kimnuo je da se slaže sam sa sobom. - Da započnemo s četiri slona i dva tigra?
- Molim?
- Četiri slona i dva tigra.
Lady Ashley zavalila se u stolicu i prekrila noge. Glavu je naslonila na dlan.
- Mislim da sultan ne mari za slonove. Charles skoči.
- Ali voli tigrove, zar ne?
- Jedino ako stižu iz Afrike.
- No, dobro. Za početak šest tigrova iz Kenije. Charles je grcao.
Lady Ashley stisnula je usne. Randolph je progovorio.
- Bilo bi daleko jednostavnije tigrove dopremiti iz Indije, gospodine.
- Nećemo se baviti onim što je lako. Znam da iza ovakve stvari treba vremena. Charles je konačno uspio progovoriti.
- Uz sve dužno poštovanje, gospodine, ali ovaj mi se razgovor čini besmislenim. Sigurno naš diplomatski položaj ovdje ima neku težinu i ne vidim zašto se njime ne bismo poslužili. Zahtijevajte od sultana Hasama da oslobodi Jessicu ih će izgubiti podršku Engleske.
Iznervirana, lady Ashley uzvrati podrugljivom primjedbom na Charlesov račun.
- Vaš pristup suviše je izravan i profinjen da to mogao biti primjenjiv. Ambasador poprati njezine riječi oštrim ukorom.
- Da, imamo diplomatski položaj i možda bismo ga mogli upotrijebiti. Ali bez prolaza kroz Otomansko Carstvo nemamo put do Indije. I zato, mi trebamo sultana Hasama.
- A sultan Hasam ne treba Englesku - dodala je umjesto njega lady Ashley. - Zapravo, mislim da smo mu prilično dosadni.
- Ali, prijeti mu opasnost od pobuna - Charles se gotovo ugušio izgovarajući riječi.
Morao je duboko udahnuti. - Svi u palači u velikoj su opasnosti.
Razdražena preko svake mjere, lady Ashley opet se okrenula prema njemu.
- Ambasador vam pokušava reći, dragi, da bi izjava kako sultan Hasam u zarobljeništvu drži nekog engleskog državljanina bila čin diplomatskog samoubojstva.
- Ali, on to čini! - Charlesu je gorjelo lice. - Kako možemo djelovati tako polako kad znamo da je Jessica zarobljena na mjestu gdje svakog trena samo što nije eksplodirao barut.
Zavladala je tišina, Charlesove riječi odjekivale su njihovim mislima.
- Randolph - oglasi se ambasador - možda biste rado odveli lady Ashley u vrt da popije čaj?
Shvativši mig, lady Ashley spremno ustane osjetivši pravo olakšanje. Prihvatila je ambasadorovu pruženu ruku.
- Ambasadore Grant... gospodine Wyndon, želim vam ugodno poslijepodne. - Okrenula se i uhvatila Randolpha pod mišku vukući ga iz sobe. Mrmljala je:
- Izgleda da smo otpušteni.
Nasamo s Charlesom, Grant je zastenjao dok se podizao iz stolice. Uputio se k prozoru.
- Shvaćam da vam je jako stalo do te djevojke, ali morate shvatiti da određene... stvari, da su se možda promijenile do danas. Određene stvari koje će Jessicin povratak u normalno društvo učiniti nemogućim.
Charles proguta gorčinu koju su ambasadorove riječi uzrokovale spominjanjem Jessicine društvene »vrijednosti«. Izustio je:
- Ona je najzanimljivija osoba koju sam ikad upoznao. Ništa ne može izmijeniti moje osjećaje prema njoj. Ništa.
- Razumijem. Tada nastavljamo - odgovorio je Grant - sa slanjem tigrova.
Diplomacija. Politika. Ambasador. Za Charlesa su ove riječi iznenada izgubile svaki smisao, pretvorivši se u gomilu slova. Tupo je izašao iz Grantovog ureda, osjećajući se poniženim, kao balavi srednjoškolac, okrutno iskorištenim. Svaka plemenita namjera koju je nekoć gajio o uspinjanju u diplomatskoj službi kako bi svijet mogao učiniti boljim, nahraniti barem nekoliko gladnih i unaprijediti veze među narodima, ležala je sada smrvljena u prah. Nije se želio osvrnuti. Sve riječi bile su jednako lažne kao i Grantovo »pregovaranje«.
Lady Ashley čekala ga je u vrtu.
- Žao mi je - odmah mu se obratila, ne čekajući da on sjedne na stolicu od kovanog željeza. - Nadala sam se da ste točno govorili o ambasadi. Da se nešto promijenilo.
- Nema svrhe. Ali ja ne odustajem. Mora da postoji način kojim je mogu izvući iz palače.
- Toliko je volite?
- Sve bih učinio.
Lady Ashley je prošaptala.
- Čak i riskirali svoj položaj u ambasadi? Udahnuo je nakon tužnog osmijeha.
- Bez dvoumljenja. Sada mi čak nije važno hoću li ikad opet proći kroz ona vrata.
Vjerovala mu je. Odlučnost se ogledala u njegovim očima kad je pogled upravio prema njoj. Odlučnost netipična za Charlesa Wyndona. Suosjećanje ispuni njezino srce. Obuze je uzbuđenje.
- Onda vam možda mogu pomoći. Poznajem jednog muškarca koji je dovoljno lukav da može ući i izaći iz harema. Znam da se bori za velike stvari i za to mu je potreban novac. Ako vam je toliko stalo, mogu pokušati ugovoriti sastanak. Ukoliko je i nastupio trenutak šutnje prije no što je Charles odgovorio, bilo je to samo zbog beskrajne nade što ga je obuzela.
- Dogovorite - rekao je odlučno.

* * *

Neke stvari odigravaju se brže nego što zora uspijeva jednim bljeskom osvijetliti pustinju. Oko podneva Charles je sjedio u turskoj kavani, odjeven u ružnu odjeću posuđenu od vrtlara. U odijeljenom prostoru opasno mračnog kuta čekao je nekoga tko će ga »moći prepoznati«. Dok je pijuckao jadni surogat engleskog čaja, divio se hrabrosti i intuiciji lady Ashley. Ovaj sastanak bio je ugovoren satima prije no što je zapodjenut razgovor u ambasadi. Znala je što će se desiti, i kojim veslom treba zagrabiti u vodu, davno prije no što je trebalo porinuti trošnu lađu. Njezin duh i domišljatost podsećali su ga na Jessicu. Godine i iskustvo mogu ih učiniti još djelotvornijima. Ne samo da se zna što treba učiniti u svakoj situaciji već je mogla predvidjeti budućnost.
Moguće opasnosti odmah su bile zaboravljene i potisnute hladnom odlučnošću. Nije bilo prostora za žaljenje. Usprkos sumnjivom stanju u kojem se nalazila kavana - širio se smrad životinja, bile su vidljive naslage smeća, sumnjiva lica zagledala su se u njega - Charles nije razmišljao o mogućim neugodnim posljedicama. Njegova put i odjeća odavali su da je stranac i govorili da ga je lako prevariti i domoći se nešto novca. Nije ga bilo briga što ta podla lica misle ili vide na njemu. Spetljat će se s najgorima, najsumnjivijim osobama ukoliko postoji mogućnost da oslobode Jessicu. Njegova vlastita sigurnost, njegova karijera, njegov ugled, više nisu igrali nikakvu ulogu u donošenju odluka. Bio je spreman. Spreman da pregovara sa svakim tko mu se približi. U međuvremenu, pio je čaj i čekao.
Ljudi, tamnoputi ljudi u tamnoj odjeći, vukli su se poput sjenki u magli dok je vani podnevno sunce obasjavalo trg. Jarko svjetlo priječilo je jasan pogled na bilo koje lice, pretvarajući ljude u nejasne tamne sjene. Nikakvo čudo što je sastanak dogovoren na takvom mjestu. Kavana je bila prava jazbina. Sudeći po čaju i hrani, glavni izvor prihoda sigurno nije imao nikakve veze s kuhanjem.
- Vi ste čovjek koji čeka?
Glas ga je zbunio. Proteklo je nekoliko sekundi prije nego što je Charles shvatio značenje pitanja i odgovorio. - Da, ja čekam.
Nije se okrenuo. Koža mu je bridjela, očekujući oštar dodir sječiva, udarac ili cijev pištolja. On je ovdje bio neprijatelj, predstavnik engleske ambasade koja je podržavala sultana.
Prišla su mu dvojica, sa svake strane jedan. Dim im je obavijao glave dok su sjedali za stol.
- Tko vas šalje? - upitao je zanemarujući njihove podozrive poglede.
- Određena dama - odgovorio je onaj zdesna. Imao je neugodnu sposobnost da prodire pravo u čovjekovu dušu.
Charles se nagne naprijed.
- Koliko vam je ona otkrila?
- Vašu zaručnicu drže protiv njezine volje u carskom haremu i vi želite da joj ja pomognem da pobjegne.
- Spreman sam platiti veliku svotu.
Domoroci su se pogledali u oči, sposobni da čitaju misli bez izmjenjivanja riječi.
- Želim znati vaša imena.
- Zašto?
- Izraz povjerenja. Ja vam moram vjerovati: Želim da i vi budete pod istom prisegom. Tako je pošteno.
Još jedan razmijenjeni pogled, samo daleko kraći. Očigledno, nastupio je na pravi način, jer se muškarac zdesna oslonio laktom na stol i rekao:
- Ja sam Tarik-paša. Čuli ste za mene. Charles uzdahnu i odmakne se unatrag.
- Poprilično.
- Moj prijatelj zove se Salim. Obojicu nas traže. I to znate.
- Da. I znam u kakvoj ste opasnosti što ste došli ovamo. Znam da vam treba novac za snabdijevanje ljudi. Spreman sam... potpomagati.
Tarik odmahnu odvratnom konobaru i pričeka dok su opet ostali nasamo.
- Da li je ta žena Engleskinja? Charles kimnu i reče.
- Njezin je otac bio Englez. Ona se zove Jessica Grey.
Salim zagrize smokvu što ju je uzeo s pladnja na stolu i počne ustajati. Tarik ga povuče prema dolje ne dižući pogled prema prijateljevim očima. Krajičkom oka vidio je što se zbiva u Salimovoj glavi.
- Što mu je? - upitao je Charles.
- Boji se opasnosti. Tražite nešto što je gotovo nemoguće, od čovjeka za čiju je glavu već raspisana najveća nagrada u Carstvu.
- Nema mnogo da izgubi - napomenuo je Charles. - Sve zavisi kako na to gledate. A dobiti možete mnogo. - Privukao je pažnju muškaraca posezanjem za stolicom koja je bila podvučena pod stol. Na njoj je stajala kutija za nakit. Charles bez riječi oslobodi kopču. Čak i u polumraku, iz kutije se rasuo sjaj koji je govorio o vrijednosti pohranjenih stvari. - Rečeno mi je da se s ovim može naoružati tisuću ljudi. Želim odgovor.
Tarik i Salim odmah su zapodjeli žučnu, iako tihu raspravu na turskom jeziku.
- Lud si ako pristaneš - govorio je Salim, nadajući se da Englez ne razumije toliko njihov jezik da bi mogao shvatiti o čemu govore. - Zbog te žene ne vrijedi riskirati život. Postoji i drugi način kojim možemo doći do novca.
- Izazov je nevjerojatan - odgovorio mu je Tarik.
- Tarik, samo bi luđak pokušao prodrijeti u haremske odaje. Ako te uhvate, učinit će ti ono što još nikad nisu učinili živom čovjeku. Zar ne shvaćaš da je sada važnije da živiš nego da se dočepaš novca? I sigurno važnije od života te žene. Zašto bi onda išao tamo? Reci mi, a?
- Postoji šansa.
- Da, za otkrivanje novih patnji. - Salim uzbuđeno udari šakom, zatvori oči i opet pokuša s uvjeravanjem. - Možda su je već ubili. I sam si rekao da nije od onih koje će se predati. Koliko dugo će joj opraštati njezinu tvrdoglavost, što misliš? Tarikove oči postale su neočekivano zamišljene.
- Ona je dovoljno mudra.
- Ti sanjariš?
- Da - odgovorio mu je Tarik. - O mogućnosti da ispravim nepravdu koju sam počinio. Uvidio sam da više ne mogu živjeti s grižnjom savjesti zbog nje.
Salim je zašutio. Ozbiljnost Tankova glasa govorila mu je da se njegov prijatelj odlučio osloboditi Jessicu Grey davno prije ovog sastanka. Razmišljao je o takvom riziku i prije no što mu je ponuđen novac. Znao je da Tarik priželjkuje svađu kako bi mogao provjeriti čvrstinu svoje odluke. Salim mu je pružio priliku i sada je u Tarikovom pogledu otkrivao nepokolebljivu odlučnost.
Zavalio se u stolicu zagledan u prijatelja. Činilo mu se da ga gleda posljednji put. Tarik se okrenuo Charlesu. Rekao mu je na engleskome.
- Prihvaćam.
Charles je teško gutao zrak.
- Izvrsno. Bit ćete plaćeni kad mi dovedete Jessicu.
- Nemoguće. Nakit ćete dati Salimu čim ja uspijem prodrijeti u palaču.
- A što ako vaš plan ne uspije? Neće mi ništa ostati. Tarik slegnu ramenima.
- Ovakav naum ne može biti uspješan ili neuspješan. Radi se o životu ili smrti... i mene i vaše zaručnice. Spreman sam žrtvovati život kako bih svoje ljude snabdio oružjem: Vi morate odlučiti hoćete li riskirati njezin život. Nazovite to gestom povjerenja, ako hoćete.
Charlesu su se osušila usta, pekle su ga oči. Razmislio je i konačno rekao.
- U palači za nju nema života.
- Znači, slažete se s pogodbom?
- Slažem.
- Trebat ću novac za podmićivanje i nešto za... - Tarik posegnu u nakit i izvuče naročit i neobičan broš u obliku polumjeseca s malim dijamantima i nekoliko opala u sredini. - Hoće li vaša zaručnica prepoznati ovaj komad?
- Pripadao je njezinoj majci.
- Tada ću ga ponijeti. Tako će znati tko me šalje i tko sam.

* * *

- Da zna tko si? - Salimov glas bio je pun ironije i sarkazma. - Oh, znat će ona dobro tko si. - Nije se smijao.
Hodali su najbjednijom četvrti Carigrada, jazbinom najsiromašnijih stanovnika i mjestom za dogovaranje najprljavijih poslova. Uputili su se liječniku koji je živio u bijednoj drvenoj kućici.
Salim je slijepo koračao za Tarikom, jedva primjećujući kuda idu, napet i očajan zbog ludosti u koju će mu se prijatelj upustiti. Svakih nekoliko koračaja započinjao bi s otrovnim primjedbama na račun Tankove nenadane nepromišljenosti koja će uništiti njihovu borbu, a onda bi opet ušutio. Naposljetku se zabuljio u kaldrmu kojom su koračali i samo je nekoliko puta podigao pogled.
Sada, kad su se našli u mračnoj i zavojitoj ulici, naglo se trgnuo iz misli. Kroz prljavosive zidove kuće pred kojom su se zaustavili prodirali su uzdasi i krici. Natpis na ploči, koja je visila s drvenog krova, obavještavao je što se u kući događa - nakon nekoliko dana užasnih patnji, muškarci su mogli potražiti posao na mjestu gdje je samo njima, presudno izmijenjenima, bio dopušten rad.
- Čekaj me ovdje - naredio mu je Tarik, izgovarajući prve rijeci od odlaska iz kavane. Udaljio se, ostavljajući Salima da bespomoćno gleda za njim. Kad se Salim pribrao, pojurio je za Tarikom i počeo ga vući za ruku.
- Čekaj malo... ne misliš valjda ozbiljno. Znaš li što činiš? Tarik ga je pogledao zastrašujuće odsutnim pogledom.
- U ovoj je kući moja propusnica za harem.
- To je kuća užasa! Zar ne osjećaš, zar ne čuješ? - Stisak njegove ruke postao je neumoljiv. Rizik je bio jedno, unakazivanje nešto mnogo gore. - Nemoguće! Mora da postoji i neki drugi način. - Zabrinuto je stisnuo oči. - Tarik...
- Kako bi drukčije muškarac mogao ući u harem? Samo je eunusima dopušten ulaz.
- Ne misliš valjda ozbiljno... - mucao je Salim, ali nije uspio dovršiti rečenicu.
- Pa, ti si uvijek isticao kako sam ja spreman sve žrtvovati za našu stvar.
- Ti si poludio... - Salim ustuknu kao da će Tarikovo ludilo možda prijeći i na njega i kao da čeka da se u prijateljevim očima pojave žuti krugovi, što je kod konja znak neizlječivog bjesnila.
Sada se Tarik nasmiješio.
- Nisam.
Salim je zurio u njega. Konačno je shvatio da njegov prijatelj ima nešto drugo na umu i odlanulo mu je. Odmahnuo je glavom.
- Ovo bi mogao biti jedan od tvojih najizazovnijih preobražaja.
Ordinacija je bila tek malo čišća od izmučenog liječnika koji se pojavio iz sobe odakle su dopirali krici i stenjanje. Radno odijelo obješeno na mršavom i koščatom liječnikovom tijelu bilo je natopljeno krvlju - crvena svježa krv slijevala se preko tamnijih mrlja smeđe, osušene i zgrušane krvi. Sam čovjek objedinjavao je u sebi cjelokupno nasljedstvo Otomanskog Carstva, ne po veličajnosti, već po jasnim crtama koje su govorile o tragovima svih mogućih naroda: grčki nos, masna crna kosa koja u valovima pada niz tjeme kao u Arapa, žućkasto-maslinasta koža Perzijanca koji već dugo nije pristojno jeo. Bilo je nemoguće odrediti mu godine. Tarik se pitao kakav li je nesposoban liječnik morao biti kad je zapao u takvo stanje.
Stresao se, nesiguran nije li podvrgavanje takvom sakaćenju jednako loše kao i obavljanje takvog čina.
Bez ikakvog uvijanja, liječnik je spremno izrecitirao:
- Jeste li razmislili o posljedicama preobražavanja u eunuha? - Kad je Tarik klimnuo, čovjek je nastavio s deklamiranjem - Ako preživite operaciju, do kraja mjeseca moći ćete stupiti u harem.
Još jedan drhtaj prostruji Tarikovom kičmom.
- Želim biti unutar palače sutra ujutro.
- Nemoguće - odgovorio je liječnik rastvorivši malo jače jajolike oči. - Nema načina da se oporavite poslije operacije u tako kratkom roku. - Obrisao je mrlju krvi s dlana i zapalio cigaretu, ne sjetivši se da ponudi Tanka.
Tarik je proučavao ovu protuhu koja bi trebala biti ljudsko biće, čekajući da podigne pogled prema njemu. Zatim je značajno izgovorio.
- Nemam ni namjeru da se podvrgnem bilo kakvom rezanju.
Liječnikovo lice pretvorilo se u ogavnu grimasu.
- Izlazite! Ne trošite moje vrijeme glupim šalama.
- Ne namjeravam oduzimati vaše dragocjeno vrijeme. Samo želim da malo lažete. Ubacite me među prave eunuhe i pouzdajte se u moje sposobnosti da neću biti uhvaćen. Doktor ga zaprepašteno pogleda. Gorko se nasmijao.
- Vi mislite da sam ja budala.
- Ne - promrmljao je Tarik, polako odmahujući glavom. Rukom je posegnuo u džep kaputa. Zveckajući izvukao je srebrnu narukvicu optočenu s dva reda brušenih rubina okruženih, dijamantima. - Smatram vas - rekao je - izuzetno bogatim čovjekom.
Dragulji su zasljepljivali čovjeka koji je davno napustio svaku nadu da će se na društvenoj ljestvici uspeti dalje od položaja štakora. Krvava ruka drhtala je dok se približavala narukvici. Uskoro su krv i rubini sjali istim sjajem, stopljeni jedno uz drugo.

* * *

Mramorni stol bio je vlažan i hladan pod njezinim golim tijelom. Prepustila se milovanju ruku koje su joj masirale udove, mirisima ramena. Nije reagirala na lako povlačenje kad joj je robinja uhvatila mokru kosu. Oči su joj bile zatvorene. Nije više znala koliko se žena bavi njezinim uljepšavanjem. Mislila je samo na Ustine proročanske riječi izgovorene tog jutra.
- Sultan će te noćas primiti!
Pokušavala je ne mrziti Ustu. Ne. Nije mrzila Ustu. Obećala je sebi da će sama, vlastitom snagom, izboriti svoje oslobođenje. Ni Usta, ni kizlar-aga, niti itko drugi ne mogu joj biti od koristi. Nitko osim nje. Nije smjela gubiti snagu, nije smjela gubiti vrijeme na mržnju. Treba joj bistra glava za ono što je čeka. Bistar um i cjelokupna energija.
Iz prostora za oblačenje začula se glazba. Grupa eunuha svirača prebirala je po žicama mandolina, udarala je o bubnjeve i puhala u flaute. Jessica podignu glavu.
Usta je predvodila skupinu robinja. Svaka je u ruci držala jedan komad odjeće. Jessica se okrenula postrance, oponašajući kadunine pokrete. Oslonila se na lakat.
Bez riječi je promatrala kako Usta znakovima poziva djevojke. One su istupale i pokazivale svaki detalj odore koju će odjenuti na sebe za večernji sastanak sa sultanom: dolamu, kaputić s bisernim dugmetima i zlatom opšivenim rupicama, svilenu košulju ružičaste boje, kićene dimije zagasitomodre boje, široki pojas urešen dijamantima, nekoliko niski bisera koje će joj biti ovijene oko struka, dijademu sa smaragdima, dijamantima i opalom, srebrne orukvice sa poput konca tankim nitima koje su se spajale u medaljon, nekoliko narukvica povezanih s prstenom. Njezine ruke iskrit će u tami. Glava će blještati. Grudi će izazivati. Noge zapanjiti. Njezin struk zbuniti. Čak će i stopala, pohranjena u svilom izvezene papučice, poticati maštanja.
Naravno, lice će joj biti pokriveno.
- Slažeš se? - upitala je Usta postavivši se s Jessicine desne strane. Kimnula je.
- Ti znaš najbolje.
- Onda počnimo.
Ustala je i malo raširila ruke. Zatvorila je oči, znajući da će, kad ih opet otvori, izgledati kao haremska kaduna, uvjerljivije od osobe koja nosi taj naziv. Preobražaj mora biti potpun.
Glazba nije jenjavala. Prepustila se njezinim zvucima.
Kad je rastvorila kapke, Jessica Grey više nije postojala. Žena koja ju je promatrala iz ogledala bila joj je nepoznata. Nije je se sjećala. To prekrasno biće, ukrašeno draguljima i pokriveno velovima, te oči podvučene crnom crtom, blistave i u tami, bjelokosno čelo iskićeno sitnim medaljončićima koji su padali s dijademe. Zračila je, bila je egzotična, istočnjačka - otjelotvorenje tajnovitosti, posebno samoj sebi.
Zagledala se u vlastite oči koje su je promatrale iz zrcala. Da, još se uvijek krila negdje u unutrašnjosti, još uvijek samosvojna i spremna da učini neizbježno. Sloboda, nije prestajala ponavljati u sebi, sloboda... sloboda... sloboda.
- Hvala - obratila se ropkinjama, iznenadivši se odlučnom tonu svog glasa. - To je sve.
Napustile su sobu jedva se osvrnuvši. Usta je ostala. Jessica osta još tren pred ogledalom, zatim se uputi prema Usti, pazeći da ne poremeti savršen raspored uresa i pad nabora odjeće. Oprezno je izgovorila:
- Željela bih neko vrijeme ostati sama.
Usta se blago nasmiješila, poljubila je svoju neobičnu učenicu u obraz i polako se uputila prema vratima, preplavljena sjetom.
Jessica se vratila zrcalu. Više nije bila uznemirena. Pažljivo je zagledala u svaki dio nakita, niske bisera, lanac, veo i svaku sitnicu. Smirujući se dubokim uzdahom, maknula je dijademu i ponovo se pogledala.

* * *

U dvorištu, na Vratima sreće, redovi eunuha drhtali su od uzbuđenja. Stajali su u redu, postavljeni s obje strane puta koji je vodio u sultanove odaje. Savladavali su poriv da govore međusobno kako ih kizlar-aga ne bi čuo, izmjenjujući poglede pune gladne radoznalosti i divljih, beznadnih slika o tome što bi se noćas moglo dogoditi u sultanovim sobama.
Tarik je nastojao potisnuti duboki osjećaj napetosti i uzbuđenja suosjećajući s ovim nesretnim polumuškarcima. Opasnost u kojoj se nalazio silila ga je da se bori protiv vlastitog uzbuđenja. Treperio mu je svaki živac. Nije bio siguran je li pri svijesti. Drugo je bilo biti hrabar; sada je morao stajati u redu, duboko svjestan da ga samo jedan korak dijeli od neizrecivih muka i užasne smrti. Pokušao je potisnuti sumnje koje su mu strujale mislima, mislima koje su mu govorile da je Salim možda bio u pravu. Možda se predao veličanstvenom izazovu ne vodeći mnogo računa o tome da ispuni moralnu obavezu koju je neprekidno isticao. Ipak, slika Jessice nije ga napuštala, čak ni kad je stajao na balkonu i gledao pokolj tisuće svojih sljedbenika. Ona je bila otjelotvorenje svih tih ljudi. Morao ju je osloboditi. Otići će u smrt barem s jedinim osjećajem grižnje savjesti manje. Jessica Grey imat će slobodu koju zaslužuje. Ukoliko i plati svojim životom, on joj to mora omogućiti.
Zvuci glazbe... slabi, ali neporecivi. Neznatno se nagnuo naprijed i zagledao prema Vratima sreće. Povorka je dolazila.
Predvodnik eunuha stao je iza Tarika i bez dvoumljenja ga ošinuo bičem po ramenu. Zanjihao se, ali je ostao uspravan. Morat će krajičkom oka loviti što se događa.
Polako, naglašeno svečano, povorka glazbenika koračala je put sultanovih odaja.
Slijedila ih je velika grupa eunuha. Iza njih stupale su robinje, svaka s pladnjem na kojem su bili nanizani šišćevapi, kolačići, turlije, najrazličitije đakonije. Iza njih šest eunuha nosilo je na širokoj, cvijećem zasutoj nosiljci svileni divan. Eunusi su bili golemi, širokih pleća i mišićavi. Za njima, na velikom crnom konju, jahao je kizlar-aga.
Ipak, ništa se nije moglo usporediti s nadzemaljski čarobnim stvorom koji je ležao na divanu. Njezine oči prelazile su preko lica eunuha uopće ih ne primjećujući. Njezino nepokriveno lice bilo je umiveno tako da je sjalo vlastitom prirodnom ljepotom ružičasto bjelokosnog sjaja. Gotovo neprimjetna šminka, malo sjenila na kapcima i sjajilo za usne nenaseno na europski način. Na sebi je imala samo tanku muslimansku bluzu s resama i širokim prozračnim rukavima, modre dimije i jednostavne papučice. Od nakita nosila je samo dijamantima optočen pojas koji je isticao njezin nježni struk, još tanji otkad je dospjela u harem. Njezino lice uokvirivala je prekrasna svijetla kosa valovito padajući niz pleća. Bila je zapanjujuća u svojoj jednostavnosti.
Tariku prestade kucati srce. Jessica... odlazi sultanu Hasamu.
Klecala su mu koljena. Trudio se da ostane na nogama, ali ga još nikad ništa nije pogodilo kao pogled na nju. Ona se predavala sudbini. Platit će je vlastitim životom. Ako je sada i oslobodi, uvijek će biti obilježena onim što se dogodilo na svršetku niza postrojenih eunuha.
Odjednom se ukrutio. Gledala je u njega. Salim je bio u pravu. Ona je znala tko je on.
Pogledali su se kratko, oštro i divlje. Kad su nosila promicala uz Tarika, Jessica ga je prostrijelila hladnim i optužujućim pogledom. Osjetio je u njemu žaoku, predbacivanje što ju je izdao, što je izdao vlastite ideale.
Na tren, jedan užasan tren, Tarik je pomislio da će mu nešto reći. Njezine usne, sjajne i malo razdvojene, kao da su upravo kušale najslađu trešnju, počele su se micati. Prestao je disati.
Ramena crnih eunuha promicala su pored njega nagovještavajući skoro sladostrašće kojem se mora predati žena nošena na njihovim plećima. Stopu za stopom, izvršavali su zadaću za koju su bili pripremani i mučeni. Eunusi u redu stajali su nijemo i mirno, onako kako su ih podučili. Međutim, žena koja je promakla uz Tarika više nije bila ona ista osoba koju je znao od ranije.
Jessica je potvrdila njegovo vjerovanje da pred sobom nema glupavo, osjećajno stvorenje - opis kojim bi divljaci okarakterizirali ženu kao ljudsko biće. On se pretvarao da je barbarin, ali nije mogao sakriti svoje pravo lice pred Jessicom dok su putovali kroz Siriju i Tursku kao otmičar i zarobljenica. Zatvorila je usta, podigla glavu i okrenula se od njega. Smjestila se udobno na divanu i zagledala u izrezbarena vrata kroz koja će uskoro biti primljena kao sultanova gošća.
Njezina budućnost bila je nekoliko koraka udaljena od nosiljke.

10.

Raskoš nije mogla biti jasnije izražena ni na jednom mjestu na svijetu kao što je to bilo u palači sultana Hasama, iza golemih drvenih vrata koja su vodila u njegove odaje. Čak ni zlatom optočene kvake nisu mogle navijestiti ono što će biti viđeno u unutrašnjosti. Jessica se polako spustila s divana. Eunusi su joj pomagali odnoseći se prema njenu tijelu kao prema nečemu što bi se moglo razbiti ako se pažljivo ne prihvaća. Rastvorili su vratnice i ona, koja je trebala postati suprugom malog činovnika, ušla je u prostorije gdje je malo žena na svijetu ikada kročilo. Ona je bila moguća kraljica. Što će joj budućnost donijeti, nitko, ni ona sama, nije mogao proreći.
Velika soba za primanje bila je obložena prekrasnim drvetom. S obje strane saga, što se prostirao do sultanova prijestolja, stajali su prekrasnim duborezom izrađeni ormari. Na povišenom tronu čekao je sam sultan. Njegova odjeća za nijansu je bila sjajnija od mjesta na kojem je sjedio, a nju je nadmašivala činjenica da je na sebi nosi čovjek koji vlada golemim carstvom. Na sebi je imao odjeću od baršuna zlaćanog sjaja s ovratnikom od listića zlata utisnutih u tkaninu s uzorkom. Teški crvenocrni brokat isticao je obris njegovih grudi, ramena i pojasa. Na njegovom fesu blistalo je bijelo orlovo pero pričvršćeno lančićem od bisera.
Dakle... i on se dotjerao za susret s njom jednako kao što se ona pomno pripremala za njega. - Zanimljivo.
Napravila je nekoliko koraka neosjetljiva na raskoš koja ju je okruživala. Kao što ju je Usta podučila, naklonila se i izvela prvi selam. Kao odgovor, sultan joj mahnu da priđe. Pomakla se, točno šest koraka, onda je opet izvela selam.
Njegovo lice bilo je nepokretno. Pozvao ju je bliže. Još šest koraka... opet selam. Bio je to treći i posljednji poklon. Podigla je glavu i držeći se učiteljičine poduke, zagledala se u sag ispod svojih nogu, prekriživši ruke ispod grudi.
Disanje joj je bilo glasno poput huke Bospora. Čekala je.
- Hoćete li cijelu večer gledati u pod pred sobom?
Njegov glas, čak i u ovoj golemoj sobi, zvučao je nježnije nego prošli put. Jessica je polako spustila ruke, ispravila se i zagledala mu se ravno u oči, kao što je i on gledao u njezine.
Više od svega, više od raskošne odjeće, nakita ili pera, privukle su je njegove oči. Nisu bile slične ni jednima koje je dosad vidjela. Bile su crne, ali pune iskrica. Kao da je netko kapnuo dvije kapi ulja na glatko staklo. Iako je njegovo tijelo izgubilo mladenačku svježinu, oči su mu sjale poput ulaštenog hematita i pogađale je čak i iz tako velike udaljenosti.
Nakon nekoliko trenutaka, sultan je dodirnuo vlastite grudi i upitao je:
- I što mislite? Odnosno, bolje reći, što ste mislili o meni kad ste me prvi put vidjeli?
Blago je nakrivila glavu.
- Iskreno?
Zanjihalo mu se orlovo pero.
- Iskreno.
- Niste tako stari kako sam očekivala.
Ili se njezina otvorenost isplatila, ili će umrijeti.
Njegove crne oči zasvjetlucale su poput dragulja i onda se počeo smijati. Sišao je s prijestolja i prišao joj. Ponudio joj je svoju ruku i ona je prihvatila.
Tako su krenuli u obilazak njegovog dijela palače, prolazeći kroz odaje ispunjene namještajem različitih kultura i razdoblja, sve do balkona koji se prostirao duž tri najveće sobe koje je dosad vidjela. Soba za primanje, zatim soba u kojoj je na niskim stolićima bila rasprostrta svakovrsna hrana i konačno sultanova spavaća soba s golemim krevetom u sredini, postavljenim i spremnim. Kad se u sobi za prijeme sultan zaustavio pred portretom Theodorea Roosevelta, upitao je Jessicu:
- Što mislite? Da li je dovoljno vjerna? Jessica trepnu.
- Molim?
Hasam pokaza na sliku.
- Da li Roosevelt stvarno tako izgleda? Vi ste ga sreli, zar ne?
- Ne... ne osobno.
- Ali, Amerikanka ste.
- Kad mi je majka bila živa, provela sam nekoliko godina u Tallahasseeu - objašnjavala je Jessica čudeći se što joj glas ne podrhtava - ali, nikad nisam vidjela predsjednika.
- On ne dolazi u Tallahassee?
Blago gunđanje. Lako bi ga mogla razljutiti krivim odgovorom.
- Prema fotografijama koje sam vidjela, čini se da je por-
tret vrlo vjeran.
Iskreno se nasmiješio na odgovor koji je želio čuti i poveo je u drugu prostoriju. Zadovoljno je promatrala obilje hrane, mnoštvo jela pripremljenih s mnogo umješnosti i pitala se što treba poduzeti. Usta nije spominjala večeru.
- Biste li voljeli da vas poslužim?
Znala je da je napravila glupost čim joj je odgovorio:
- Uskoro, možda, Pričajte mi. Kakav je vaš Tallahassee. Da li je važno mjesto? Prokletstvo! Tallahassee je bilo posljednje na što je večeras željela misliti znajući što je još čeka. Bilo je opasno misliti na doba u kojem bi joj sadašnja sudbina djelovala poput luđačkog sna. Tih dana, a oni nisu bili tako daleki, ismijala bi svakog tko bi joj ispričao ovakvu priču. Pa zaboga, Turska se nalazila na drugom kraju svijeta! Tko bi uopće dolazio na takvo mjesto? Prekinula je vlastite misli i pokušala se sabrati.
- Važno? Ne, nije. Ne kao New York ih Washington, ili Chicago. Ali mislim da je lijepo - priznala je prije nego što je shvatila da joj popušta oprez. - Bujna, zelena brda... ljeti užasna vlaga. Odmarali smo se na trijemu.
- Trijemu?
No, naravno. On nije mogao znati što je to. Nikada nije vidio pravu verandu. Proveo ju je kroz velika staklena vrata do dugačkog balkona.
- Poput balkona - dodala je. - U predvečerje svi sjede na svojim trijemu.
Hasam se naslonio na ogradu.
- Trijemovi. Zanimljivo.
- Nikad niste bili u Americi? - upitala je Jessica, prokleto dobro znajući odgovor, ali nije mogla odoljeti izazovu da ga malo spusti s oblaka. Barem sad, kad još može. Kad je odmahnuo glavom, nije se predala. - Onda morate otići.
Sultan je pogledom prelazio po svom mramornom obitavalištu.
- Neizvedivo.
- Ne razumijem.
- Nikad ne napuštam palaču. - Poveo ju je za ruku duž balkona, do mjesta s kojeg se pružao najljepši pogled.
- Nikad niste izašli izvan zidova palače?
Dostojanstveno je slegnuo.
- Jednom sam bio u Brusi. Prije dvadeset godina.
Jessica se naglo okrenula prema njemu ne prikrivajući zaprepaštenje.
- Nikad niste obišli ni zemlje kojima vladate? Još jedno slijeganje, ovo daleko nesvjesnije.
- Nije potrebno. Imam stotine tisuća uhoda. Oni mi sve ispričaju.
Osjećaj sažaljenja probudi se u Jessici, neočekivan i snažan poput pješčane oluje u pustinji.
- Oni vam ne mogu reći kakvog je okusa određeno vino nekog malog mjesta, ne mogu vam prenijeti zvuk različitih jezika i govora ulice, niti vam mogu opisati mirise trgova... - naglo se prekinula kad je vidjela kako on pruža prst i podiže ga uvis. Konačno ga je naljutila?
- To vas čini daleko dragocjenijom od svih drugih žena. Možete mi pričati o svom trijemu u Tallahasseeu.
Čini se da ga više zabavljala njezina zbunjenost od priče o trijemovima. Znači tako, i ti si ovdje zarobljenik, pomislila je, a svo tvoje bogatstvo i moć ne mogu te izbaviti. U biti, ovo su tvoje zatvorske rešetke, sultane.
Ah, kako je čeznula za tim da mu to može reći!
Hodala je uz njega i prije no što se snašla, stajala je uz široku postelju s baldahinima. Hasam je skidao svoju gornju odjeću. Ostao je stajati samo u svilenkastoj noćnoj košulji koja je obasjana posljednjim zrakama zalazećeg sunca imala boju tamnog vina. Tijelo mu je izgledalo drugačije nego kad je bio odjeven u svečanu odoru. Imao je široka i malo zaobljena ramena. Prsa su mu bila snažna i napeta uprkos godinama. Držanje je govorilo o davnašnjem sjajnom izgledu. Tijelo mu je bilo nabijeno i snažno kao deblo, ali ne i zaobljeno kao u njezina oca.
Što su mu godine oduzele nadoknađivao je srčanošću. Još uvijek je kročio ponosno. Nije se sramio što više nema napete mišiće i snažne tetive koje su u mladosti privlačile pažnju. Jessica je u tim trenucima mnogo naučila o dostojanstvenom starenju. Vidjela je to već i kod Uste i kadune. Kad je skinuo fes i okrenuo se prema njoj, oči su mu plamtjele poput svjetiljke u koju je kanulo nekoliko novih kapi ulja. Nekoliko sjedina srebrilo se na svjetlosti otkrivajući ljepotu a ne starost. Voljela ga je takvog, uopće je nije podsjećao na tiranina.
Običan čovjek uhvaćen u zamršenu mrežu. Kao što je ona morala napustiti Damask zbog traženja odgovora na nepznata pitanja, tako je i sultan Hasam, činilo se, tražio isto to.
Jessica osjeti da je još jednom obuzima sažaljenje prema tom čovjeku. Znala je da, ma koliko i izvježbana i poučena, neće moći dati pravi odgovor.
Sultanove odaje sagrađene su na mjestu s kojeg se najjasnije vidio Bospor i gdje su viđeni najljepši zalasci sunca. Tapiserije na suprotnom zidu oživljavale su u tim trenucima, jer su im tanke niti svjetlucale a pločice na podu i zidovima treperile pod krvavocrvenom svjetlošću. Posvuda su u sobi gorjele tanke voštanice u platinastim svijećnjacima, spremne da osvijetle sobu čim sunce zaroni na svoj počinak.
Hasam se spustio na postelju čekajući.
Odjednom, Jessica se našla pred neočekivanim i nepoznatim. Stajala je nad bezdanom, spremna na veliki skok. Da li će je boljeti? Da li će je usmrtiti? Hoće li njezin ponos preživjeti? Trebala bi voditi ljubav po prvi put u životu i to s muškarcem koga ne voli, a postojali su razlozi zbog kojih bi ga mogla i mrziti. Tata, ne znam što da radim. Gdje si? Trebam tvoj savjet...
Tamo je sjedio sultan, očekujući isto što je očekivao od žena koje su posebno odabrane. Najveća čast, govorili su joj. Izabrana.
Neprekidno je ponavljala u sebi da će sve ispasti dobro, da neće biti tako teško - ako ne danas, onda slijedeći put - no hoće li postojati drugi put? Ako se i prisili na strasno pretvaranje, neće li sultan osjetiti razliku? Zar on ne prepoznaje ženu koja želi i onu koja je natjerana? Zurila je u njegove duboke tamne oči i pokušavala otkriti tajnu. Je li on čovjek koji osjeća što je iskrenost a što pretvaranje? Našla je odgovor - on će znati. Promatrao ju je s mudrom osjećajnošću koja mu je bila važnija od zadovoljenja nagona. On nije više bio bešćutni vlastodržac. Gledala je u oči inteligentnih muškaraca i ranije, a on je bio jedan od njih.
Zatvorila je oči i dugo stajala nepokretna. Zatim je prišla krevetu i kleknula na meku prostirku uz sultanove noge. Izgovarala je riječi koje su do tog trenutka bile pohranjene negdje duboko u podsvijesti
- Učila sam sve umjetnosti kojima bih vas mogla zadovoljiti. Svi oko mene podučavali su me kako da postanem prava istočnjačka žena. - Podigla je oči prema njemu. - Ali, ne može se izmijeniti odgoj koji mi je godinama usađivan. Cijeli život sanjala sam kako bi ovaj trenutak trebao izgledati, a stvarnost je drugačija. Ne na zapovijed.
Hasam je podigao glavu i namrštio se.
- Nego kako?
Jessica je duboko udahnula.
- Na Zapadu muškarci zavode ženu polagano... vremenom… ljubaznošću... brakom.
- Odbijate me?
Krv joj je prestala teći žilama. Pognula je glavu pokazujući potpunu potčinjenost.
- Vama pripadam i učinit ću što god želite. - Opet ga je pogledala. - Ali ako noćas legnem uz vas, naše vođenje ljubavi bit će lažno. Uvježbana laž, koja će vam, doduše, pokazati što sam naučila. Pokazali su mi kako da vam laskam, da vam podilazim, kako da se pretvaram da sam počašćena sto ste me izabrali. Ali, vi ste me izabrali zbog mog izgleda i pojave. Time ne mogu biti počašćena. I kako da ja pružam zadovoljstvo vama, kad vas uopće ne poznajem? Zar je to sve što želite? Sve je prepuno žena koje umiru od čežnje da vam laskaju. Zar to želite i od mene? Ja to umijem i mogu. Ali tako nećete upoznati mene.
Govorili su joj kako treba pripovijedati sa sultanom. Ovo sigurno nije bio niti jedan od savjetovanih načina, ali njezin otpor izronio je iz nepredvidivih dubina, a to nije bio nagon za preživljavanjem. Progovorio je njezin osjećaj časti i suosjećanje koje je iznenada počela gajiti prema ovom čovjeku - ne vladaru, ne kralju, ne božanskom biću, već čovjeku.
Klečala je, izložila je život opasnosti, a sultan Hasam je razmišljao.
- Što je tako posebno u ženskom srcu - progovorio je vrlo polako - zbog čega vrijedi čekati?

* * *

Zoru na Bosporu budila je svjetlost. Na nebu, u vodi, u sultanovoj palači sazdanoj od mramora. Unutar palače budila se mržnja, tamna i snažna poput uzburkane vode. Mržnja rođena iz sablasti koje se Istok davno uspio osloboditi. Muškarac koji vlada narodom nije trebao biti odan nijednoj ženi, čak ni naizgled. Ovdje su samo druge žene mogle ugroziti vladavinu gospodarice i tako zadobiti moć, slavu i, možda, ljubav.
Tarik je razumio takve običaje iako nije odobravao veći-
nu pravila kojih se njegov narod pridržavao. Zato što je razumio, shvatio je zašto je kadunino lice izobličeno od bijesa i zašto ga pesnicom tjera iz hodnika i naređuje mu:
- Odlazi i reci astrologu da smjesta dođe!
Osjetio je snažnu znatiželju, ravnu snazi gnjeva koji je razdirao kadunu, i požurio da što prije spoji sultanovog savjetnika i sultanovu jedinu suprugu. Naravno, bio je odmah otpušten, ali u vlastitoj zaokupljenosti dvoje moćnih nije primijetilo kad se zavukao iza pregrade i čučnuo. Slušao je pažljivo.
- Ostala je uz njega cijelu noć - govorila je kaduna, izdirući se na čovječuljka. - Cijelu noć. Još je kod njega.
Astrologov glas zvučao je umirujuće i pokroviteljski.
- I možda će to biti kraj.
- A ako neće? - Kadunin glas dizao se u visine.
- Zašto ste toliko zabrinuti?
- Trebala sam poslušati svoj nagon. Trebala sam predosjetiti da će mu se svidjeti. Trebala sam se pripremiti.
Tarik je osjetio jasnu nemoć u astrologovu tihu glasu. Očito, čovjek je pokušavao nekako smiriti ženin bijes.
- Svaka novost jednom prestaje biti nova. Kaduna se naglo okrenula.
- Što ako mu rodi sina?
- Ti si prva kaduna. Tvoj sin je nasljednik.
- Ako preživi - izgovorila je Grkinja. - Hasam nikad ne pita za njega, nikad ga ne posjećuje…
- Naravno da ne. Dječaka smo osamili zbog njegove vlastite sigurnosti.
- A tko će mog sina zaštititi od nje?
- Znači da vi brinete zbog sina - govorio je polako astrolog. - Ako ona rodi sina, njezino će dijete biti u opasnosti. Vi ste daleko moćniji nego što će ona ikad biti. Tarik se oprezno povukao kad se kaduna približila njegovu skrovištu. Disala je polako i duboko, pokušavajući stišati vlastiti gnjev i uznemirenost. Nije govorila ali su joj oči uznemireno šetale, prelazeći pogledom po prostirki pod nogama.
- Znači, ipak niste uznemireni zbog sina - zaključio je astrolog. Kad se okrenula na njenom licu ogledao se očaj.
- Što ako mi ga otme?
- Sultana? Ali, vi ste ga izgubili prije mnogo godina.
- Dok sam god uz njega, nisam ga izgubila.
- Tada ćete poduzeti - govorio je astrolog važući sva-
ku riječ - sve što bude potrebno.
- Da, hoću. Samo zapamti, stari čovječe, ako moj utjecaj na sultana popusti zbog te žene, potrudit ću se da se tebi dogodi isto.
Tarik je znao pravo značenje njezinih riječi, značenje koje bi promaklo svakome tko ne zna pravilno slušati. Shvatio je da Jessicin život, iako je ležala uz najmoćnijeg čovjeka Carstva, polako gubi vrijednost.
Znao je da mora urediti da joj bude što bliže, da je zaštiti dok se ne ukaže povoljna prilika za bijeg. Nekako će morati uvjeriti one što imaju moć da ga odrede u Jessicinu pratnju. Spretno se kradomice izvukao iz svog skrovišta, nužnost ga je tjerala, i požurio prema stanu kizlar-age. Dok je hodao, smišljao je što mora reći. Pokušavao se sjetiti svog izgleda kad je prerušen u Ciganina kizlar-agi prodao Jessicu. Hoće li se glavni eunuh sjetiti? Hoće li ga prepoznati? Ili je ipak bio dovoljno prljav i prerušen odjećom pa kizlar-agu neće podsjetiti na nekadašnji susret?
Nije bilo važno. Mora riskirati.
Dok je žurio kroz nadsvođene vrtove, iz razmišljanja se prenuo samo jednom kad mu je pogled odlutao do prizora od kojeg je osjetio čudan i oštar ubod u grudima.
Jessicu su na nosiljci posutoj cvijećem vraćali u ženske odaje. Ležala je na divanu zastrtom svilom i bezizražajnog pogleda promatrala ljude oko sebe. Je li osjećala sram zbog toga što je sa sultanom Hasamom provela noć i još mnogo više sati nakon dolaska zore? Ne tumači li krivo njezin izraz lica? Te lijepe pravilne crte, te sjajne oči? Da li mrzi sebe samu? Ili mrzi njega, sultana i sve muškarce, sada kad je bila izdana i iskorištena?
Bol je bivao sve jači. Krivnja i tisuću drugih osjećaja razdirali su Tarika dok je gledao kako Jessica bez ceremonija, polako silazi pred ulazom u ženske prostorije. Nije se držala uznosito kad je prolazila između žena koje su se micale kako bi joj ostavile prostor za kretanje. Kao da je nešto izuzetno. I bila je izuzetna, nakon ove noći. Tarik je odgonetao izraze poštovanja, ali i zavisti na licima prisutnih.
Žena kraljevskog držanja, nije se moglo pogoditi iz kojeg je kraja, prišla je Jessici i nježno je zagrlila. Sigurno haznedar Usta. Slušao je o njoj od nevezanim razgovorima eunuha. Važna osoba. Još jedna spona u lancu moćnih.
Tarik je prikovao pogled uz Jessicu i nije ga svrnuo ni nakon što je na mjestu, gdje je neko vrijeme stajala, ostao samo prazan prostor. Nestala je u ženskim odajama. Prenuo se tek nakon nekoliko minuta. Počeo je razmišljati o predstojećem susretu s kizlar-agom i mučnom uvjeravanju koje ne smije otvoreno pokazati a kamoli priznati.