Harem

First topic message reminder :




Pustolovni roman o lijepoj zaručnici službenika engleske ambasade u Carigradu koja se našla u središtu revolucionarnih previranja u Otomanskom carstvu.
Zatočena u sultanskom haremu, izložena je spletkama i razapeta između istoka i zapada.

* * *

Jessica i Usta prošle su kroz dva dugačka hodnika a da nisu progovorile. Tek kad su bile posve same, sjele su na mali kauč usred praznog predvorja. Ustine oči sjale su kao u znatiželjne djevojčice i Jessica se morala nasmijati. Pitala se hoće li plimu pobjedonosnih osjećaja uspjeti dočarati i prenijeti na svoju učiteljicu ili će ova biti razočarana.
- Razgovarali smo do zore - izgovorila je.
- A onda...?
- Onda smo nastavili. Postavlja mnogo pitanja.
Usta nabra obrve, iako se ne bi moglo reći da je bila potpuno razočarana.
- I, on misli da si zanimljiva?
- Tako je izgledalo, da. Usta se udobnije smjesti.
- Onda je to dobar znak.
Jessica pokuša otkriti što se krije iza suzdržanog glasa njezine učiteljice, ali nije uspijevala.
- Znači, nalazi da sam drugačija, zar ne? Vrednija od jedne noći običnog prevrtanja?
Usta neodlučno kimnu.
- Da... čini se da je tako..
- I to je dobro?
- Oh, da, da, jako dobro.
Jessica se nagnula prema Usti. Žar iščekivanja i nade probijao je iz njezinog pitanja.
- Koliko će vremena trebati da izborim slobodu?
Očekujući takvo pitanje, Usta se već pripremila za odgovor, ali ne u ovakvim okolnostima. Da se Jessica vratila i objavila joj kako je podavanje izvedeno, lakše bi se snašla. Zato je polako, odmjereno nižući laži, počela govoriti, nadajući se da djeluje dovoljno uvjerljivo.
- Prvo ga moraš potpuno osvojiti. Upamti, Jessica...
stvarna moć stječe se nakon što postaneš muškarčeva ljubavnica.
Bila je svjesna nježnog prijekora što se krio u Ustinim riječima. Ipak, ona se osjećala zadovoljnom. Muškarac, zaokupljen samo ženinim grudima i bokovima, mislio je da je ona daleko zanimljivija zbog uzvišenijih stvari; veću pohvalu nije trebala. Ništa što joj Usta kaže ne može je obeshrabriti. Osvojit će ona sultana Hasama, ali osvojit će njegov um.
- Pa - rekla je i potapšala učiteljičinu ruku, dajući joj do znanja da je slobodna. Trebalo se, naravno, dogoditi obratno. - Sada mi samo treba dobar desetosatni san. - Ustala je i uzela obje Ustine ruke u svoje. - Hvala ti za sve. Znam da si mi povjerila svoje najveće tajne. Nadam se da shvaćaš kako ja moram postupati prema svom nahođenju, prema vlastitom porivu, za sebe na najbolji mogući način.
Zabrinuta i ožalošćena, Usta je kimnula i okrenula glavu od Jessice.
- Sve i činimo zbog nas samih.
- Možda ću ja tebi jednog dana moći pomoći kao što si ti pomogla meni.
Usta se jedva uspjela nasmiješiti.
- Dobro se odmori.

* * *

- Što on radi ovdje?
Jessicin glas odzvanjao je sobom jačinom o kojoj ranije nije mogla ni sanjati. Kizlar-aga nesvjesno je ustuknuo. Mahnuo je rukom prema eunuhu koji je stajao kao kip nasred tepiha, čekajući da drugi odlučuju o njemu.
- On je tvoj.
- Moj? - Jessica je zurila u muškarca.
- Tvoj.
- Zašto?
- Zato jer si postala značajna osoba. Treba ti netko tko će te čuvati.
- On?
- Vrlo je snažan.
Jessica se pomaknula naprijed i započela kružiti oko eunuha. Uživala je u prilici što joj je pružena - može ponižavati čovjeka koji je njezin život zamalo pretvorio u ništavilo, koji ju je oteo i prodao u harem.
Tarik je pokušavao gledati pravo pred sebe ne želeći susresti njezin pogled dok je obilazila naokolo. Nadao se da neće prekinuti igru i odati ga. Nadao se da ga ipak ne mrzi toliko da bi ga mogla predati u ruke dželata, jer tada će i njezina sudbina biti zapečaćena.
- Odan je?
Kizlar-aga kimnu.
- I moj? - ponovila je. - Radit će sve što mu ja naredim? Kizlar-aga se počeo povlačiti. Približavao se vratima.
- Štogod zaželiš, on će izvršiti. - Nestao je uz šuštanje brokata.
Stajao je sam posred baršunom prekrivene sobe, uz ženu koju je osudio na tamnovanje. Osudio? Svi bi zatvori trebali biti tako raskošni. I on je podcijenio njezin nagon za samoodržanjem. Ne samo da se dobro snašla, već je u nekoliko tričavih mjeseci, zapravo tjedana, dospjela tako visoko da je se čak i kaduna pribojavala.
Jessica se povukla nekoliko koraka. Prekrižila je ruke. Bez okolišanja mu se obratila:
- Jedno od lošijih prerušavanja. Čini mi se da si bio zgodniji kao Ciganin. Nadam se da uviđaš kako te ne bi bilo teško razotkriti. Dokaz protiv tebe bio bi prilično uvjerljiv. - Ti to nećeš učiniti.
- Mogu narediti da te ubiju.
- Ni to nećeš učiniti.
- Zašto si tako siguran? Ja više nisam ista žena koju si prodao.
- Došao sam ti pomoći da pobjegneš. Kimnula je i napućila usne.
- Oh, zbilja? A kome ćeš me onda prodati?
Tarik odagna osjećaj krivnje koji mu prostruji tijelom.
- Nakon što umaknemo iz palače, pobrinut ću se da stigneš u ambasadu.
- Očekuješ da ti povjerujem?
- Imam dokaz koji će potvrditi istinitost mojih riječi. Jessicine oči opasno su se natmurile.
- Štogod kažeš neće me uvjeriti da govoriš istinu.
Iznerviran, Tarik promijeni ton, odlučan da prijeđe u napad.
- Možda ti ne želiš otići. Ona stisne pesnice.
- Možda sam otkrila kako mogu preživjeti.
Tijelo mu se ukrutilo od gnjeva, sijevale su mu oči.
- Tada nema nikakvog razloga da ostanem. - Naglo se okrenuo i uputio prema balkonu.
- Kamo ideš? - viknula je slijedeći ga.
- Žena teško može napustiti svoje odaje, ali je zato relativno jednostavno za eunuha da prođe neopažen. - Prebacio je nogu preko ograde.
Osjetila je odlučnost u njegovu glasu. Odbacila je nipodaštavajuće ponašanje i požurila za njim.
- Čekaj! Tarik...
Zaustavila se nekoliko koraka od njega. Promatrali su jedno drugo. Prostor koji ih je razdvajao bio je prepun naboja. Bio je izazvan osjećajima koji su se kretali od mržnje do prezira, do ovisnosti i još dalje, do neočekivanih predjela. Gledalo se dvoje zdvojnih zarobljenika. Njega su sputavali vlastiti ideali, a nju zidine palače i rascvjetano samopouzdanje kakvo možda nikada ne bi osjetila da nije srela čovjeka koji je pred njom stajao.
Progovorila je tihim ali odlučnim glasom:
- Što te dovodi ovamo? Grižnja savjesti? Žaljenje? Što?
Stisnuo je usne. Osjetio se poput iznenađenog djeteta - kako ga je uspjela prozreti? Prasnuo je:
- Novac. Charles me unajmio. Novcem tvog oca. Osupnuta, prošaptala je:
- Kako si upoznao Charlesa?
- Lady Ashley ugovorila nam je sastanak nakon što je utvrdila da se nalaziš u haremu.
Bila je zdvojna. Istina? Laž? Više nije znala razliku.
Toliko je prolaza u ovom labirintu bilo neprohodno...
- Mogao si njihova imena čuti slučajno - govorila je slabim glasom. - Već sam dvaput izdana. Jednom od čovjeka u bazaru, jednom od tebe.
Instinktivno, Tarik je rukom posegnuo u haljine i izvukao broš za koji mu je Charles rekao da će ga Jessica prepoznati. Drago kamenje zasjalo je na svjetlosti kad ga je podigao prema njenim očima. Boje su poigravale pred njezinim raširenim zjenicama.
- Sada vjeruješ?
Kao odgovor u kutu njezina oka pojavi se drhtava suza.

* * *

Ambasada je bila otvorena za jedno od ubitačnih ali nezaobilaznih popodnevnih primanja za uglednike i Engleze koji su trenutno boravili u Carigradu. Svakim danom, za Charlesa su ovakvi skupovi postajali sve nepodnošljiviji, jednako kao što je njegovo diplomatsko strpljenje bivalo sve tanje. Jutrom se budio s mislima na Jessicu i nezamisliva poniženja kakvima je izložena, noću je tonuo u san zamišljajući da čuje njezin zov koji izvire iz dubina nemirnih noći. Na neki način on ju je izdao, iako nije mogao dokučiti zašto. Pokušavao je pojmiti protekle događaje no odgovor mu je izmicao. Nije je smio dovesti. Pravi džentlmen nikada ne bi jednu damu suočio s ovako barbarskom kulturom, naročito ne tako neposrednu djevojku kao što je bila Jessiea. Da je bio mudriji, postupnije bi je uvodio u nepoznati svijet, vodeći je prvo u mjesta kao što su Pariz, Lisabon, Madrid i Milano, da, točno tim redosljedom. Otomansko Carstvo, čak i 1909. godine, sigurno nije bilo primjereno mjesto za jednu damu.
Glavom mu prostruji vrlo nepristojna misao kad mu je pogled pao na gospođu Netković McNešto koja je točila čaj iz samovara i nadgledala stol prepun ječmenih kolačića i torti, pored grupe turskih službenika koji su ćaskali s ambasadorom Grantom. Nikad se otprve nije mogao sjetiti njezina imena. Gospođa Teapot. Pa, sigurno nije prva osoba čije ime otkriva ujedno i glavnu značajku karaktera.
Sva sreća, lady Ashley još je uvijek bila u Carigradu i što je još bolje, ovdje. Pomagali su mu njezina smirenost, razumijevanje problema i naročito njezina, za Engleze netipična, srčanost.
Pokušao se opet usredotočiti na razgovor ljudi koji su ga okruživali, odnosno nekoliko supruga engleskih službenika i velikog vezire s dvora sultana Hasama, koji je odjeven u englesko odijelo i turski fes izgledao kao čudno stjecište dvaju svjetova. Obraćao se ženama naročito izraženom pronicavošću i Charles je morao obratiti pažnju na razgovor.
- Zavidim vašim muževima - govorio je veliki vezir - koji vas mogu pokazivati slobodno, vaše prekrasne haljine i nakit, dok ja trošim cijelo bogatstvo na svoj harem. A zbog čega? Zbog haljina što ih žene tamo pokazuju jedna drugoj.
Kao podbodena, doskakutala je gospođa Teapot. Spretno je pratila dva razgovora istovremeno, spremna da se uključi nekom slasnom primjedbom. Dočekala je svojih pet minuta. Charles je postao napet.
- Gospodine, oh, gospodine, moramo vas nešto pitati - cvrkutala je. Charlesu ne promakne da je govorila u množini.
- Gospođo - obratio joj se vezir.
- Već nas neko vrijeme izvjesne stvari zbunjuju.
- Da?
- Je li moguće da žena bude zatvorena u harem protiv vlastite volje? Charles se nakostriješio. Teapot ga nikad nije volio.
Veliki vezir odmahnu glavom.
- Tako nešto nije moguće.
- A što je sa sultanovim haremom? - nije odustajala. - Čuli smo da su neke žene otete i prisiljavane na seksualno robovanje...
- Zaboga, gospođo, mi živimo u dvadesetom stoljeću!
Oduševljena njegovim riječima, nije uzmicala.
- Znači, ako je neka žena u haremu, morala je doći svojevoljno? Progurala se uz Charlesa, izazivajući. U Charlesu je rastao bijes.
- Gospođo... - započeo je.
- Charles, nemojte. - Bio je to ambasador Grant. Oštro naređenje, tiho izgovoreno iza Charlesova ramena.
- Vjerujte mi, gospođo - nastavljao je vezir - vrlo je teško zadržavati ženu koja ne želi biti zadržana.
- Čak i sultanu?
Charles stisnu pesnice.
- Gospođo, ako vas nešto muči, dođavola, istresite to onda! - Osjetio je stisak na svom laktu, blago upozorenje ambasadora Granta, ali ovo nije bilo prvi put da gospođa Teapot izgovara otrovne primjedbe na račun Jessicinog udesa. Likovala je nad nesrećama i nemoći drugih, ogovaranjem im nanoseći uvrede i bol. Volio bi je vidjeti prebačenu preko kamile koja bi je odvukla na Tibet.
U tom trenutku okrenula se prema njemu, izigravajući potpunu nevinost, s nedužnim izrazom na staračkom licu koje je spretno koristila kao pokriće, stavivši ga odmah u nepovoljniji položaj.
- Ali, ja nemam pojma o čemu vi govorite...
- Prokleto dobro vi znate na što ja mislim! Sada se ambasador Grant ispriječio pred njim.
- Charles, mislim da je bilo dosta.
Ali, i lady Ashley osjetila je nekakvu nevolju. Izronila je niotkuda, noseći u ruci čašu za konjak, pušeći dugačku tursku cigaretu. Bio je to dovoljan povod da se Teapotovica okani Charlesa i njegovih rana.
- Ma, lady Ashley...
- Čini mi se da konjak jednostavno nestaje - rekla je lady Ashley, uputivši se prema staroj ženi, ističući svoje riječi uzdizanjem obrva. - Nema ga više. Charles, hoćete li?
Duboko je udahnuo da smiri uzburkane misli.
- Dapače. Dopuštate? - Upalio je šibicu i zapalio joj cigaretu.
Gospođa Teapot se zablenula u lady Ashley koja je uvlačila dugačke dimove.
Spašen, Charles ponudi dami ruku i oni se udaljiše praćeni zabezeknutim pogledima.
- Moram vam reći da kao diplomat pokazujete tužno nepoznavanje suptilnih pravila igre i pristojna ponašanja - govorila mu je veselim glasom.
- Zlo mi je od pristojnosti - odgovorio je. - Mislim da je to samo druga riječ za površnost. Oh, ne znam... - progunđao je. Spustio je glavu. - Počinjem se pitati činim li uopće dobro što Jessicu pokušavam spasiti. Nije li joj to loša usluga. Ne mogu zamisliti kako će se vratiti među ljude poput one stare lešinarke.
- No, no, budimo pristojni.
- Ali, to nije pravedno. Jessica ne zaslužuje da ostatak života bude izložena pogledima i šaputanjima. Kao da joj je izrasla još jedna glava ili tako nešto. Svakim satom, svakim danom, ona tone na društvenoj ljestvici. Kad bih samo znao što ona želi...
- Ne smijete na taj način razmišljati - odgovorila mu je lady Ashley. - Učinite ono što mislite da je pravo i to će biti pravo. I vi i ja znamo da Jessica u haremu nije svojevoljno. Ona je dovoljno snažna, izdržat će zlobna govorkanja. Nije važno što drugi osjećaju, bitno je što vi osjećate.
Na trenutak je ostao nijem, potom je uzdahnuo. Uzdah je otkrivao njegove unutrašnje sumnje i brige, iako se niti jedna nije ticala Jessicinog sužanjstva i stvari koje možda mora činiti.
- Ukoliko je još živa - započeo je polako - a znamo da je bila kad ste je vi vidjeli, sigurno je otkrila način da se spasi smrti. Znao sam kako je snalažljiva, ali nikad nisam bio svjestan koliko. Počinjem se pitati jesam li je dostojan?
- Zar se smije tako razmišljati? Malo je muškaraca koji bi se poput vas mogli snaći u ovako nemogućoj situaciji.
Jessica se nije predala, a koliko primjećujem, niste se ni vi.
Dosad bi odustali daleko snažniji muškarci.
- Hvala - odgovorio joj je iako je i dalje bio sumnjičav.
Charles više nije želio prisustvovati tračevima uglednika. Osjećao je da im više ne pripada. Možda jednog dana, ali sada... ne. Trenutno je bio čovjek razapet između dužnosti i osjećaja - opasan ponor, bez sumnje.


* * *

Danas je bio pravi dan za neugodne situacije. Veliki vezir vratio se tog poslijepodneva u palaču da sudjeluje u još jednom osjetljivom razgovoru. A da više neće kročiti žicom nad ponorom društvenih smicalica, već će biti izložen varljivoj naklonosti sultana tokom sastanka u Jildiz saraju.
Soba za primanje bila je prepuna poznatih savjetnika: astrolog, veliki vezir, kizlar- aga, kaduna u svojoj stolici, malo iza sultana. Međutim, danas kaduna nije mogla očekivati nikakve povlastice, jer se u prostoriji nalazila još jedna osoba čije je prisustvo vrijeđalo sultanovu jedinu ženu. Okrenula je zastrto lice i teško našminkane oči gotovo neznatno u stranu, tako da može pogledom uloviti drugu ženu, tu Amerikanku, koja je sjedila sa sultanove lijeve strane, omotana najljepšim tkaninama i velovima. Jednako skupocjenim kao što su bile kadunine. Kaduna se trudila da joj unutrašnji gnjev ne izbije iz očiju, ali je znala da teška šminka ne može sakriti odvratnost kakvu je osjećala. Ta žena. Ta žena mora platiti.
Razgovor o političkim problemima i donošenje odluka potrajali su, jer se astrolog svađao s velikim vezirom koji je sada na sebi imao strogo orijentalnu odjeću.
- Nemira je bilo u Siriji i u Makedoniji - konačno se vezir izravno obratio sultanu, potirući tako astrologov napor da umanji značaj i ozbiljnost činjenica s kojima su se morali suočiti.
- Što je vojska poduzela?
- Malo što su mogli učiniti. Oficiri su u nezavidnom položaju. Vojnici već tri mjeseca nisu dobili plaću. Iz Sirije nam stižu vijesti kako svakog dana sve više vojnika dezertira.
Astrolog progovori umiljato, bez krzmanja:
- Vojnici služe sultanu zbog časti, a ne zbog novca.
Vezir odluči da stavi život na kocku. Morao je opovrgnuti astrologove riječi zbog istine, za dobrobit Carstva.
- Tako je možda bilo nekoć, više nije. Vojska mora imati osigurana sredstva.
- Možda vojnici čeznu za velikom bitkom - predlagao je astrolog. - Za pobjedom.
- Njima treba novac kojim će prehraniti obitelji. Jednim pokretom sultan presiječe raspravu.
- Razmotrit ću problem. Obojica možete ići.
Učinili su što im je naređeno i otišli na suprotne strane.
Sultan se okrenuo Jessici.
- Nije ti dosadno?
Malo se skutrila ispod skutova svoje bogate odjeće. Pomno pazeći što će odgovoriti, započela je:
- Jako je uzbudljivo. Čini se da je gospodin vezir razuman čovjek. Čini se da pažljivo važe svaku riječ i misao. Savjestan čovjek.
- Ta... savjesnost - upitao je sultan Hasam - je nešto što se kod vas cijeni?
- Ja je izuzetno cijenim - rekla mu je potvrdno kimajući glavom.
- A što je s mojim astrologom?
Znači, točno je. Sultana Hasama zanimalo je njezino mišljenje. Njezino prisustvo moglo je biti opasno ali i korisno.
- Čini se da je odan - rekla je nakon kratkog oklijevanja - ali su mu nazori staromodni.
- Bez savjesnosti?
Samo se nasmiješila, zabavljena njegovim ponašanjem.
Nije očekivala da će joj se on dopasti, ali to se dogodilo.
Hasam je polako kimao glavom.
- Suvremen. No, da... Hajde, sjedni uz mene.
Duboko svjesna iskričavih varnica gnjeva koje su je pogađale iz kaduninog smjera, Jessica je ustala, u nekoliko se kratkih koraka našla uz sultanov divan i sjela na njegov rub.
- Htio bih ti nešto pokazati - rekao je. Pritisnuo je dugme sakriveno pod izrezbarenim drvenim okvirom.
Stresla se kad su se svi ormari duž zida istog trena otvorili, otkrivajući niz pušaka, napunjenih i spremnih za pucanje.
- Da me zaštiti od atentatora - ponosno se oglasio sultan. Pritisnuo je drugo dugme. Sobom zazujaše meci.
Uhvatila se za svilom zastrt rub divana, primijetivši da je nekoliko ljudi moglo biti pogođeno da se nisu primakli sultanovu prijestolju. Očigledno, htio je pokazati što misli, ne mareći za cijenu koja je morala biti plaćena. Htio ju je zapanjiti a to je bilo uznemirujuće. Okrenuo se prema njoj.
- Pravo dvadeseto stoljeće. Prestravljena, jedva je promrmljala.
- Zaista.
Prošlo je mnogo sati dok su joj ruke postale malo toplije.

11.

Zrake sunca nestajale su iza zidova dvorišta. Posljednji odsjevi prošetali su sjajnim mramornim zidovima, bojeći ga ružičasto. Tamo gdje su već vladale sjenke carevalo je krvavo crvenilo. Mala grupa mladih vojnika kročila je vrtovima. Smijali su se i ćaskali. Nitko ne bi mogao zamijetiti ništa čudno.
Osim onih koji su znali, naravno.
Dok je sultan Hasam besposleno leškario uživajući u vlastitu zdravlju i, kako se njemu činilo, posvemašnjoj sigurnosti, Tarik se naginjao preko ograde balkona. Probudio ju je satima ranije, nakon što se neopažen uvukao u njezine odaje. Obavijestio ju je da se bliži pravi trenutak. Shvatio je da ona jasno ne poima što to znači - vjerovala je da on misli samo na njihov bijeg. Zajedno su stražarili bez riječi, čekajući na znak za pokret. Da je znala nešto više o vojnoj taktici, shvatila bi da za spašavanje dvoje ljudi nisu potrebni tako precizni dogovori. Mogla bi pretpostaviti da predstoje važni događaji od kojih će biti uzdrmano cijelo Carstvo. Sjedila je uz njega i pomno čekala na znak čije značenje nije niti pretpostavljala. Mislila je samo na sebe, predmnijevao je Tarik, a on je morao misliti o svemu drugom samo ne o vlastitoj sigurnosti.
U vreloj ljetnoj noći njemu je bilo hladno. Mučilo ga je još stotinu drugih osjećaja, uznemirujući, snažni - svijest o onom što se zbiva iza zida, u obližnjim vrtovima. Žudio je da bude njihov sudionik, da zna točno što se kada, komu i gdje zbiva. Cijelo vrijeme trudio se da ne gleda u Jessicu, pa ipak ga je njezina slika, dok je sjedila na ogradi i nestrpljivo čekala na znak koji će joj donijeti slobodu, uznemiravala do dna njegova bića. Bila je lijepa, jasno i neopozivo lijepa. Ne kao tamnopute žene, njegove sunarodnjakinje, sa zgodnim okruglim licima i velikim očima. Njezine oči nisu bile iscrtane. Bile su jasno modre i brze poput očiju ptica. Lice joj je opet bilo svijetlo i blistavo poput bjelokosti, onakvo kakvog se sjećao od prvog susreta, prije no što ga je promijenilo pustinjsko sunce. Nos i brada bili su jasno izraženi a usta savršena, ni pretanka niti prepuna. Izgledala je začudno, odjevena u istočnjačku odjeću ali nepokrivena lica. Kao prava Zapadnjakinja nije osjećala potrebu da se skriva.
Jednim dijelom Tarika je ipak odbijala, iako ju je cijenio zato što je uspjela, usprkos spletkama u palači, pronaći put do uspona. Ali, kako je mogla samu sebe izdati? Zar časna smrt ne bi bila bolja od podavanja tiraninu?
Osjetio je strašnu bol kad je pomislio da bi Jessica mogla gajiti nekakve osjećaje prema sultanu. Zar nije na njezinu licu vidio zadovoljstvo kad su je vraćali u njezine odaje? Nakon što je uz sultana provela više vremena od ijedne žene u posljednjih deset godina.
Skrivao je ruke kako ne bi došao u iskušenje da joj dodirne lice i provjeri je li ona samo njegova tlapnja ili stvarno živi stvor. Od prvog trena zadivila ga je njezina odvažnost, a sada je uvidio da se zna boriti za vlastiti opstanak iako ne vjeruje ni u kakve velike ideje. Nikakav cilj. Nikakvo rušenje carstva.
Skrenuo je pogled i ugledao kako jedan vojnik skida fes s glave, podiže ga uvis i maše kao da pozdravlja odlazak sunca. Ustao je.
- To je. - Jessica spremno skoči i uspravno stade uz njega. Objasnio joj je: - Znak. Moramo krenuti.
Zaboravio je na sve. Mislio je samo na to kako mora djelovati. Opet je postao vojnik. Pokupio je nekoliko stvari što ih je Jessica izabrala za nošenje i zajedno su požurili prema vratima. Ona nije postavljala pitanja, nije se suprotstavljala, nije se sa žaljenjem osvrtala za onim što ostavlja.
Nije znao što da o tome misli.
- Požuri - rekao je. - Drži se mene i radi ono što...
Nekoliko sekundi ih je dijelilo od izlaza kad su se naglo otvorila vrata. U sobu je nahrupio kizlar-aga praćen četom robova.
Zastenjala je. Nekako su ih otkrili!
No robovi su nosili čudno oružje. Muzičke instrumente? Cvijeće? Hranu? Namjeravaju li zarobiti nju i Tarika ili ih otrovati hranom?
- Tri sam koraka ispred sultana - govorio je kizlar-aga obuzet panikom.
- On dolazi ovamo? - izlanu Jessica. - Sada?
- Vrlo velika čast. - Visoki crni čovjek odmah je na sve strane počeo raspoređivati robove i izdavati im naređenja. - Požuri s hranom. Pobrini se da masline budu svježe. Pažljivo s tim zumbulom, glupane. No, gdje je glazba? Vas dvije, donesite Jessicinu plavu odjeću i papučice.
Jessica je očajnički gledala u Tarika. Na njegovom licu odražavao se bolni, beznadežni jad dok joj je nijemim pogledima tumačio bezizlaznost položaja i nemogućnost bijega. Za nju je to bio gubitak vremena i neumitno ispunjenje sudbine koju je svim srcem željela izbjeći. Za njega, bio je to trenutak da je zauvijek izgubi, jer je znao što se vani događa. Druge prilike možda neće ni biti. Stajali su i nijemo izmjenjivali poglede, zaokupljeni ludim mislima o iznenadnom prepadu, mjereći udaljenost od vrata, ali soba se svakim trenom punila sa sve više posluge koja je pripremala doček za sultana Hasama.
Prekasno. U sobi zavlada tajac. Na pljesak kizlarovih dlanova, robovi su se umirili pozorno iščekujući. Tišina je bila nepodnošljiva. Odjednom se u sobi stvorio sultan. Nečujno je koračao po mekim sagovima koji su prekrivali podove. Za njim su žurili tjelesni čuvari i astrolog. Kizlar-aga se presamitio.
- Sve što poželite, bit će vam posluženo. Svaka želja ispunjena. Svaki san ostvaren.
Bez ceremonija, sultan pokaza prema Jessici. Kakva grubost, pomislila je.
- Ono što želim - rekao je Hasam - je da ostanem sam s ovom ženom.
Kizlar-aga opet pljesnu. Istog trena soba se ispraznila. Samo je Tarik oklijevao. Na licu mu se vidjelo preplitanje raznih čuvstava. Ali, bio je bespomoćan, jednako kao i Jessica. U očima mu je plamtjela luđačka pomisao na ubojstvo - može li usmrtiti sultana i pobjeći s njom prije no što drugi shvate? Može li se sakriti negdje u sobi a da sultan pomisli kako je ostao nasamo s njom? Zatim ga porazi misao da Jessica možda nasamu želi porazgovarati sa sultanom.
Napokon, oni su ljubavnici.
Od pomisli da bi Jessica sa sultanom mogla voditi ljubav, njemu se smuči. Odjednom je spoznao da se takvi osjećaji ne bude u muškarcu prema bilo kojoj ženi koju spašava. I zar pokušaj bijega ne bi trebao biti uznemirujući od žene same?
Konačno, prisiljen da prizna neizbježno, povukao se iz sobe.
Gledala ga je kako odlazi, osjećajući se uhvaćenom u vrtuljak koji se odjednom pokrenuo. Još maločas hrabrila se i pripremala za smrtonosni bijeg iz najčuvanije utvrde Carstva. Sada, odjednom, morala se sabrati i otkriti način da umiri sultana koji nije tajio da kipti od želje za njom. Ispunjena osjećajem beznađa, pravila se da pokušava poslužiti jelo, prisiljavajući se da usredotoči misli na ovu neočekivanu situaciju. Možda se mora suočiti s istinom, možda mora leći sa sultanom kako bi ipak jednom mogla pobjeći. Već je prestala misliti na tako nešto... ali mora je opet bila tu, prisutnija no ikad. Tresle su joj se ruke. Nije podizala oči. Hasam nije skidao pogled s njezina tijela.
- Kažu mi da te ne zanimaju nakit i haljine, da riznica nema ništa što ti želiš. Nemajući ništa bolje na umu, odlučila je da mu kaže istinu.
- Govore ti istinu.
- Ako je tako, kako da ti se dodvorim? Što ti želiš?
Slobodu. Riječ je odzvanjala njezinim mislima. Stisnula je usne, da joj misao ne izleti iz usta. Natočila mu je kavu i nasmiješila se.
On se udobno zavalio u gomilu mekih jastuka. Prihvatio je šalicu očigledno zadovoljan njezinim izrazom lica. Jessica je shvatila da poduka nije bila uzaludna.
- Razmišljao sam - tiho je govorio sultan - da te uzmem za drugu suprugu. Ispravila se, zatečena.
Primijetio je njezinu reakciju, zapravo, s nestrpljenjem ju je očekivao.
- Dakle, imaš pred sobom moju bračnu ponudu. Možeš postati drugom kadunom. Jessica je drhtala istovremeno uzdrmana ponosom i stravom zbog izrečene ponude.
- U Americi - izgovorila je uz neznatni treptaj - muškarac ima samo jednu ženu. Jednostavno joj je odgovorio.
- Mi nismo u Americi.
Za njega je ovo jednostavno objašnjenje bilo dovoljno.
Ona se iznenada osjetila sigurnijom jer je njezina osobna težnja za moći opet prokolala venama.
- A prva kaduna? Želi li ona drugu suprugu?
- Prva kaduna želi samo ono što i ja želim.
Žudeći da mu otkrije istinu, da zavrišti o Gejzlinoj smrti u te neupućene uši, dopustila je da bude povučena u zagrljaj. Smišljala je prave riječi, što će je izvući iz ruku muškarca.
- Želio bih da se i druga tako ponaša. Želio ju je, želio ju je sada.
Proračunato je rekla:
- Ako se trebam udati, voljela bih da budem djevica do prve bračne noći. - Ako je ne može spasiti engleska tradicija, možda je mogu spasiti vlastiti zahtjevi. Sultan ju je želio osvojiti, želio je da mu bude žena a ne obična robinja, ali nije znao kako da to postigne ponašajući se kao čovjek koji je navikao da mu svaka želja bude zadovoljena. Žalila ga je iako ga je istovremeno prezirala zbog neobaviještenosti.
Njegov dah dražio joj je uho, grijući je. Mirisao je na kavu i pilav. Pokušavala se izvući, trudeći se da ga ne odgurne.
- A ja bih želio da moja supruga bude iskusna - mrmljao je. Bila je jasna razlika u razmišljanju zapadnjačkog muškarca i Istočnjaka. Privukao ju je. Stisnuo.
Pokušala se pokoriti, ali njezin nagonski otpor i nepostojanje ljubavi prema sultanu, izbili su na površinu. On više nije bio stranac, ali u dnu bića bila je hladna poput stijene. Privukao ju je uz svoje snažno tijelo i znalački je počeo milovati.
- Ti zapadnjački običaji počinju me gnjaviti - rekao je. - Znaš, ti zaista nemaš nikakvog izbora.
Bio je inteligentan, iako razmažen. Ona je dobro znala koliko je sultan u pravu.
Nije imala izbora. Više nije mogla krasti vrijeme i odugovlačiti. Hasam joj je otkopčao haljinu i uhvatio je za dojku. Zatvorila je oči i čekala. Uskoro, svakog časa, nekakav osjećaj mora se javiti. Uhvatit će se za njega i izdržati.
Počeli su damari u njezinoj glavi. Ah, ne... Zvuk je dopirao izvana, daleko izvan zidina palače. Metalni udarci i zapjevanje bili su svakog časa sve bliže.
Hasam je gledao preko njezine glave… slušao. Odgurnuo ju je i pojurio na balkon.
Zaustavila se na rubu ležaljke od jastuka i pitala:
- Što je?
Prije no što se izgubio odjek njezinih rijeci, u sobu je banuo astrolog praćen grupom stražara.
- Približavaju se. Prema riznici.
- Tko? - upitala je Jessica zaboravivši na svoj položaj. - Što se događa?
Sultan se okrenuo prema njoj. Bio je to muškarac koji više nije bio savladan strašću. Nešto posve drugo, zračilo je iz njegova pogleda.
- Ovdje si sigurna. To s tobom nema nikakve veze. - Pogledao je stražare. - Odmah krećemo.
* * *

Brzo su ga okružili, tvoreći štit sastavljen od ljudskih tijela. Odjurili su iz sobe, ostavljajući Jessicu samu i zbunjenu.
Više od stotinu vojnika jurišalo je na vrata carske riznice. Pjevali su i metalnim žlicama udarali u plitke limene posude i tako izražavali svoje nezadovoljstvo.
Vojnicima unutar zidina bio je to zastrašujući prizor jer su bili navikli na život upravljan vojničkim naređenjima i disciplinom. Mogli su razumjeti gnjev običnih ljudi, ali teško su prihvaćali pobunu koja je rasla unutar njihovih redova, protiv koje su morali djelovati.
Revolucionari nisu prekidali izvikivanje zahtjeva, a pridružilo im se još stotinu vojnika kod vanjskog zida riznice.
- Otvorite! - zapjevali su, vrištali, vikali. Ječali. - Dajte nam naše plaće!
U unutrašnjosti, na skelama, stajalo je nekoliko stotina naoružanih muškaraca, sakrivenih i zaštićenih od pobunjenika debelim zidinama. Virili su kroz puškarnice i preko zidova, pitajući se kako mogu poduzeti nešto protiv ljudi koji su i sami mogli stajati uz njih, s njihove strane. Svaki muškarac znao je da bi njegov susjed u svakom trenutku mogao odustati i pridružiti se pobunjenicima. Čak su i oni unutar zidina razumjeli pobude onih izvana, jer ni njih nisu plaćali mnogo bolje od ratnika na bojnom polju.
Na najvišoj gredi skele carski glavni zapovjednik promatrao je gomilu pod sobom i oštro se obratio oficirima.
- Prekasno je za razboritost.
Oficiri nisu bili sigurni govori li on neizbježnu istinu ili je samo podlegao trenutnoj mrzovolji. Da li je slomljen neizdrživom napetošću ili je svjesno odlučio da na pobunjenim vojnicima pokaže primjerom što će se desiti svakom tko se u vojsci drzne podići glas? Činilo se da je već donio odluku, vjerojatno daleko prije nego je itko to shvatio.
Podigao je ruku i potom je munjevitom brzinom spustio, dajući nesumnjivi znak za otvaranje vatre.
Mjesečeva svjetlost odbijala se od stotinu cijevi. Tamne sjene muškaraca u uniformama isticale su se u svijetloj noći. Uspinjali su se na zidine izvirući iz tame poput zmija iz skrovitog legla. Dobivši naredbu, navikli da se pokoravaju, zapucali su na skupinu kojoj su i sami mogli pripadati. Nitko od njih nije uspio zatomiti tu istinu.
Pucnji su osvijetlili tamu. Pobunjenici su padali kao snoplje. Cijeli prostor bio je izrešetan mecima. Revolucionari su se razbježali, divlje tražeći sklonište pred neočekivanim pokoljem. Ali zaklona nije bilo. Na otvorenom prostoru oko riznice rušili su nezaustavljivo, lako pogađani, jer su im uniforme bile jasno vidljive na mjesečini. Protest se pretvorio u masakr. Smrt je opet pobjeđivala.
Glavni zapovjednik bio je izuzetno zadovoljan. Da, ti će ljudi naučiti lekciju. Oni koji prežive, potrudit će se da ih vraški malo ostane na životu, pripovijedat će što se događa onima koji se protive najvišoj vlasti Carstva. Naučit će da novac nikad ne smije biti preči od odanosti vlastitom vladaru i njegovim sljedbenicima. Uspravio se na vrhu nadajući se da vojnici dolje vide njegovo krupno tijelo i shvaćaju tko rukovodi akcijom.
Uznemirio se tek kad je primijetio da mladi vojnik, koji je stajao uz njega, više ne puca već zuri u dubinu razrogačenih očiju. Zapovjednik je nekoliko trenutaka proučavao njegovo mlado lice pitajući se je li mu ponestalo municije. Napokon je shvatio što se zbiva s momkom.
- Nastavi pucati, vojniče - naredio je. Mladić se gotovo ugušio kad je pokušao progovoriti.
- Ali... ali, oni su nenaoružani!
- Oni su izdajice. Nastavi pucati ili će te stići ista kazna.
Vojnik je zatvorio oči i dugo se nije micao. Suze su mu klizile niz obraze dok se prisjećao dana obuke i velikih priča o slavi kojom će jednog dana biti ovjenčan.
Zar je junaštvo pucati u svoju rođenu braću?
Bespomoćan, praćen pogledom zapovjednika, znao je da nema nikakva izbora. Podigao je cijev, naciljao, stisnuo drhtave usne i zapucao.
Dolje je jedan čovjek u trku pao i zagnjurio lice u lokvu krvi svojih sudrugova.
Konačno je naređen prekid vatre, ali stotinu ljudi više nije bilo među živima. Za zapovjednika, koji je naredio da se zapale lomače, gubitak nije bio vrijedan spomena. Bez poslušnosti neće biti ni Carstva, a ako vojnici budu zahtijevali novac ne pridržavajući se uvriježenog reda, o pokoravanju nema govora. Plamen se podizao prema noćnom nebu a iz njega se izvijao dim ispunjen mirisom spaljena mesa.
Na sve strane prštala je uzavrela krv. Tijelo za tijelom bacano je u vatru i uskoro je smrad paljevine, nošen vjetrom, stigao do Bospora kao opomena svima onima koji bi se mogli usuditi da pruže otpor vladavini i mudrosti sultana Hasama.
Sultan je, okružen mnoštvom stražara, promatrao poprište krvoprolića od trenutka kad su mu javili da više nema nikakve opasnosti. Kružio je pogledom preko gomile leševa i zadovoljno gledao kako odani pobiru tijela nevjernih i predaju ih plamenu lomače. Konačno je prišao zapovjedniku da čuje izvještaj.
- Među ranjenicima pronašli smo nekolicinu za koje sumnjamo da pripadaju pokretu mladoturaka - izvijestio ga je zapovjednik.
Sultan Hasam sagnuo se nad jedno tijelo i skinuo fes s glave mrtvaca.
- Znači tako - mrmljao je - sada se prerušavaju u vojnike. Gdje su sumnjivci?
- U tamnici. Ispituju ih.
Čak se ni sultan nije mogao suzdržati od drhtaja strave pri pomisli na metode ispitivanja svojih carskih istražitelja.
- Želim znati gdje revolucionari održavaju svoje sastanke.
- Naređenje će biti izvršeno.
Kad se sultan vratio u sobu za primanje, veliki vezir spremno ga je čekao držeći pod miškom hrpu papira i proglasa. Sultan ih je okrznuo okom, ali spretno pravio kako ne umire od želje da ih pregleda. Pretpostavljao je tko im je tvorac. Lijeno ne prošetao uz vezira, zavalio se na prijestolju i pomno odbrojavao minute.
Vezir nije čekao.
- Tu je sve što sam pokupio od pobunjenika. Sultan nemarno mahnu rukom.
- Stavi ih tamo.
Vezir ih poslušno spusti na stol opločen mozaikom.
- Možda su i revolucionari umiješani, ali ne smijemo se pretvarati da je do pobune došlo zbog poticaja izvana. Noćas su vaši vojnici izgubili živote. Vaši ljudi. Digli su glas protiv vas.
Sultan uzdignu jednu obrvu.
- Pretjeruješ s ozbiljnošću situacije u vojsci.
- Preuzvišeni, morate priznati da problemi stvarno pos-
toje. - Veliki vezir je govorio odlučnim glasom, iz svake njegove riječi izbijao je očaj. Sultan ga je više podsjećao na razmaženo dijete nego na zrelog pedesetogodišnjaka. - Ne smijemo ih više zanemarivati.
- Šačica lokalnih vojnika, pohlepnih izdajnika, izvela je smiješnu lakrdiju, a ti me hoćeš uvjeriti da me cijela vojska namjerava napustiti. Ne vidim razloge za uzbuđivanje.
- I to kažete za noćašnji događaj? - vikao je vezir zajapurena lica. - Bez vojske vaša bi moć bila ozbiljno ugrožena.
Sultan ga prostrijeli ledenim pogledom.
Vezir mu uzvrati pogled, jednako hladan i odlučan.
Sultan ustane s trona izdižući se iznad svog ministra, kao što je staro Bizantsko Carstvo stajalo poput utvare nad Carigradom.
- Iako se naši pogledi razmimoilaze u mnogim pitanjima, uvijek sam tvoje savjete smatrao vrijednima pažnje. No, možda bi mi mogao biti od daleko veće koristi na nekom drugom mjestu.
Velikom veziru se rastvore usta. Stresao se od iznenađenja. Sultan Hasam nastavio je govoriti.
- Mislim da situacija u Armeniji zahtijeva naš nadzor. Gospodine, noćas možete napustiti palaču.
Vezir je zurio preda se. Potom se trgnuo. Progonstvo. Jasno i jednostavno. Bez mogućnosti izbora. Okrenuo se, uspravio i napustio odaju. Na neki način, bilo mu je drago...
Sam, okružen samo prošlošću i nesigurnom budućnošću što ga tek čeka, sultan je prišao stoliću i udubio se u čitanje dokumenata.

* * *

Jessica je konačno usnula.
Kad je napokon prestala zaglušujuća i stravična pucnjava i u daljini se zapalila vatra, jedva vidljiva s njezina balkona, Tarik ju je natjerao da pokuša zaspati.
Nebo se crvenilo od odsjaja lomače a oni više nisu znali kako će opet moći organizirati bijeg. Sada više neće biti dovoljno neznatno podmićivanje.
Drugi nisu spavali. Željeli su iskoristiti povoljan trenutak da učine ono što su smatrali svojom dužnošću zbog dobrobiti Carstva, njihove kadune i njezina sina nasljednika. Izronili su iz tame na mjesečini koja je blijedo osvjetljavala dio palače u kojima su živjele žene. Njoj ovdje nije bilo mjesta. Zavrtjela je im mozak, tako im je rekla kaduna kad im je nemarno izdavala naređenje.
Bili su obučeni kao derviši, s tradicionalnim turbanima, u košuljama i laganim hlačama. Na nogama su imali čizme. Samo su njihove zaobljene sablje i bjelilom oprašena lica otkrivala da se ne radi o pravim dervišima. Lica su im izgledala kao skamenjene maske, a oči su bile šuplje duplje.
Nasrnuli su na nju iz mraka, iako nisu očekivali nikakav otpor. No, Jessica je tek lagano utonula u san, nesposobna da spokojno usni jer je strepila od sutrašnjeg dana. Razbudila se istog trena kad joj se muškarčeva teška ruka spustila na vrat. Pored očiju joj proletje hladno sječivo.
- Ne! - vrisnula je, prestravljena oštrom sabljom i sablasnim izgledom napadačeva lica. Uspjela se izmaknuti. Sječivo je zaparalo njezin jastuk. Sobom se razletjelo perje.
Drugi muškarac uspuzao je na postelju i krenuo da je uhvati, dok je prvi oslobađao oružje zabodeno u uzglavlje. Jessica opet vrisnu ali istovremeno, tjerana strahom, zamahnu pesnicom prema licu čovjeka koji ju je pokušavao zgrabiti. Napadač je načas zabacio glavu, ali je rukom dohvatio njezinu spavaćicu i nije je ispuštao. Skliznula je s postelje osjećajući kako se tkanina na njezinu ramenu kida. Jedna ruka obuhvatila joj je vrat i više nije mogla ispustiti ni najmanji glas. Napadač je pokušavao što jače i preciznije zamahnuti oružjem a istovremeno je Jessicu privlačio uz svoje tijelo. Ona je bila mlada i jaka, dovoljno snažna da ga odgurne i spriječi da je pogodi sabljom, ali ne i toliko da bi se mogla osloboditi stiska. Njegova ruka na njezinu vratu pojačavala je stiskanje. Znala je da će je lakše ubiti ukoliko ostane bez daha i zadnjim je snagama zabila nokte u njegovu ruku. Gurala je bradu prema grudima trudeći se da zubima zahvati njegovu šaku, ali njegova čelična pesnica nije joj puštala grlo.
Divlje ga je udarila nogom. Krajičkom oka vidjela je podrhtavanje sablje. Pitala se što radi drugi muškarac. Uskoro će opet imati svoje oružje i doći će da ga zabode u njezino tijelo. Tisuću misli prelijetalo joj je glavom. Stisak je bivao sve jači. Više nije mogla disati. Pluća su joj žudjela za zrakom. Jačina njezinih udaraca sve je više slabila a pred očima se otvarao mračni tunel. Zvonilo joj je u ušima. Osjećala je da se guši - javljale su se slike noćne more. Nije imala snage da drži nokte zarivene u napadačevo meso. Pred očima su joj igrali svjetlaci.
Odjednom, odbačena, napola zadavljena, pala je na pod. Više je osjetila nego što je stvarno vidjela kako se njezin napadač okreće od nje i žuri ususret nekome tko je dolazio iz salona. Novi ubojica. Predah će biti prekratak, nema vremena da se sabere i pokuša pobjeći, čak ni da se baci preko ograde balkona i tako odabere drugačiju smrt. Ležala je na podu boreći se za zrak. Mozak joj je grozničavo radio, ali su ruke i noge ostajale oduzete. Pluća su gorjela. Glava je bila teška kao kamen. Možda je već mrtva. Možda su je zato odbacili.
Da, sigurno je umrla, jer upravo je začula Tarikov glas kako je doziva iz smrtnog sna. Još trenutak i preplavit će je tama. Uronit će u ništavilo.
U djeliću mozga koji je vapio za kisikom odzvanjao je zveket sudara dviju sablji i jednog bodeža.
- Jessica!
Nešto se u njoj uzburkalo. Nešto se probudilo. Može li se ipak boriti za život i pobijediti? Taj glas, to dozivanje budilo je nove nade. Ali ona je tako umorna... Prizor koji je ugledao pred sobom - Jessicu zgrčenu na podu - probudio je u Tariku nadljudski gnjev. Dvaput ju je zazvao, gubeći dah koji je morao sačuvati za sučeljavanje s ovom dvojicom napadača koji su mu namjeravali odsjeći udove. Iako je glasno dozivao, ona se nije micala. Više se neće pomaknuti ma koliko je on očajno zvao. Zaškrgutao je zubima i prepustio se ubojitoj srdžbi.
Neočekivani izljev strasti pružio mu je potrebnu snagu. Borio se za dvojicu i tako se ravnopravno mogao uhvatiti ukoštac s ubojicama čije su sablje parale njegovu odjeću i zasijecale mu kožu. Zamahivao je prema njihovim haljama, nestrpljiv da osjeti kako mu bodež tone u njihovo meso. Boreći se prešli su iz sobe u kupatilo.
Među bijelim mramornim zidovima borba se nastavljala. Sva trojica su već gubili dah pri svakom novom zamahu. Tarik je bio brz i spretan, ali ovi su muškarci bili profesionalni ubojice, učeni znalci vještine stare kao ovaj svijet. Uspijevao je izmaknuti njihovim oštrim sabljama, ali bilo mu je sve teže. Skliski pod nije mu pomagao. Natjerali su ga da ustukne i stane na rub mramornog bloka što je spajao dva bazena. Trudio se da ostane sabran i pored zvuka vode koja se slijevala blizu njegove glave i sjećanja na Jessicu koja je ležala u susjednoj sobi. Jedan napadač popeo se za njim. Tarik iskoristi trenutak njegove nestabilnosti, zgrabi ga za zapešće i savinu ga svom snagom. Napadač zaurla a Tarik mu zarije bodež u tijelo. Brzim pokretom gurnu muškarčevo truplo u bazen pun vode i zgrabi njegov jatagan. Voda se slijevala niz njegove noge kad se okrenuo prema drugom ubojici.
Samo ga je nagon spasio da ne bude obezglavljen. Uzmaknuo je na vrijeme tako da mu je vrh sablje proletio ispred nosa.
Uzbuđen i obuzet gnjevom, zamahnuo je jataganom što je trenutak ranije jurišao na njega, sijekući odjeću i meso protivnika. Snaga izazvana očajem nije jenjala sve dok se vrh sablje nije zaustavio na napadačevoj kičmi. Tarik izvuče smrtonosno oružje i usmjeri ga prema neprijateljevoj glavi. Mrtvo prije no što je dodirnulo pod, napadačevo tijelo udarilo je o mramor. Ispod njega tekla je krv. Boljele su ga ruke, ali je i dalje bio napet i spreman na obranu. Polako se okrenuo, svjestan da se mora suočiti s nečim daleko strašnijim od dvojice ubojica. S onim što ga čeka u spavaćoj sobi. Stajao je, iscrpljen, kao da očekuje da ubojice ožive i ponovo ga napadnu.
Polako mu se opuštalo tijelo. Razum je upravljao mišićima. Opustio je ramena. Jedva se održavajući na nogama, teško je pojmio istinu kad mu se pogled zaustavio na vratima spavaće sobe. Netko je na njima stajao. Osoba u pokidanoj odjeći, ranjena i nestvarna, ali lijepa kao zora.
Napravili su nekoliko nesigurnih koraka koji su ih razdvajali i bacili se jedno drugom u zagrljaj. Pritisnuo ju je na svoje uzburkane grudi, zarivši lice u njezinu kosu. Udisao je miris parfema pomiješan sa znojem očajanja.
- Mislio sam da si mrtva.
- Mislila sam da si ti mrtav. - Zavukla je ruku u njegovu odjeću i nije ga ispuštala kao da joj posljednja spona sa životom.
Iza njih, slijevala se voda obojena crvenom krvlju.

12.

Armenska četvrt bila je obasjana plamenom dok je kuća u koju je prvi put dovedena Jessica izgorjela do temelja. Sultan Hasam bio je u pravu kad se stresao pri pomisli na uspješne metode ispitivanja svojih krvnika, jer oni su uistinu otkrili gdje su se skrivali revolucionari. Na zgarištu tinjalo je još nekoliko ugaraka. Ulice su bile puste, ali je tisuću očiju pratilo kretanje sultanovih vojnika. Telal kojeg je unajmio glavni zapovjednik hodao je ulicama u blizini zapaljene kuće i objavljivao sultanovu odluku:
- Svatko tko sebe naziva revolucionarom bit će pogubljen na najstrašniji mogući način. Svatko tko raspačava letke ili prenosi ideje pobunjenika bit će obješen. Ovo je odluka vašeg vođe, njegovog veličanstva sultana Hasama.
Naredba je čitana, uz kratke predahe, duž svih ulica četvrti.
Čuo ju je i Salim dok je zajedno s Mišom bježao iz zapaljene kuće. Uspjeli su umaknuti u posljednjem času. Kuća je bila opkoljena i njihov bijeg nije ostao neprimijećen. Nekoliko vojnika gonilo ih je mračnim ulicama, ali Salim je dobro poznavao kraj. Vodio je Mišu kroz zamršeni splet prolaza i uskih uličica, pokraj prozora kroz koje su ih prestrašeni Armenci gledali kako bježe. Zastao je samo načas kad je začuo zvuke armenske glazbe što su dopirali iz jedne taverne. Uhvatio je Mišu za rame i povukao ga prema ulazu u krčmu.
- Idemo ovuda - prošaptao je. Gurnuo je vrata, ušao i opet ih snažno zalupio za sobom i prijateljem. Kretali su se naprijed oslonjeni uz drveni zid. Muzika je utihnula.
Ogledali su se. Ljudi za šankom i stolovima promatrali su dva iscrpljena bjegunca. Nitko se nije pomaknuo.
Vojnici su se približavali, gazeći po lokvama preostalim nakon nedavne kiše. Kad su shvatili da pobunjenika nema na ulici, počeli su pretraživati sve kuće. Nahrupili su u krčmu i pažljivo razgledali svako lice. Ljudi su prekinuli razgovor i s blagim su čuđenjem gledali u vojnike koji su zavirivali pod stolove, iza pulta, posvuda. Ništa nisu otkrili. Uz oprezno osvrtanje prišli su vratima i izašli, ne trudeći se da ih za sobom zatvore. Njihovi koraci prazno su odzvanjali kaldrmom dok su odlazili napuštenom ulicom do iduće zgrade.
Jedan od Armenaca brzo je zatvorio vrata i spustio zasun. Tada je krčmar otvorio teški drveni poklopac što je zatvarao ulaz u podrum. Izronili su Salim i Miša. Miša je odmah prišao prozoru i zagledao se niz ulicu.
Salim je duboko udahnuo.
- Mnogo ste riskirali sakrivši nas - obratio se muškaracu pored sebe.
- Koliko vas je u četvrti? - upitao ga je vlasnik gostionice.
Salim je mrzio razmišljati o brojkama. Od velikog krvoprolića na trgu, uz brojeve je vezivao lica i od toga ga je boljela glava.
- Pedeset, možda stotina - odgovorio je. Čovjek se okrenuo prema prisutnima i upitao ih:
- Možemo li ih toliko sakriti?
Muškarci su slijegali ramenima, no potom su potvrdno kimnuli. Ne baš uvjerljivo, pomislio je Salim.
Obraćajući se njemu, krčmar reče:
- Sakrit ćemo vas među našima. Obući ćemo vam našu odjeću i zaposliti u našim dućanima tako da nitko neće u vas posumnjati. Objasnit ćete to svojim ljudima?
Salim kimnu. - Shvaćate li čemu se izlažete - napomenuo je, odjednom svjestan koliko njegove riječi podsjećaju na ono što bi Tarik sigurno rekao.
S gorkim smiješkom na licu, Armenac se polako uputio prema prozoru i zaustavio uz Mišu. Zurili su u obližnju crkvu i u vatru koja je iza nje gorjela.
- Moja kći - započeo je - ubijena je na ulici. Usmrtili su je vojnici samo zato što je željela čuti riječi muškarca koji se zvao Tarik. - Tada se ponovo okrenuo, lica zasjenjena tugom.
- Učinit ćemo ono što moramo učiniti.


* * *

Na drugoj strani grada, sultan Hasam sjedio je na svom prijestolju kao što čovjek sjedi na onemoćalom konju. Izgledao je mnogo stariji, iako je proteklo tako malo vremena otkad ga je posljednji put vidjela. Bio je siv i zabrinut. Jessica se pitala ne krije li se nešto ispod tog jadnog izgleda tiranina.
Sjedila je s lijeve strane prijestolja, preko puta nje bila je kaduna, obje malo iza sultana.
- Armenci su im pružili sklonište. Sele se iz kuće u kuću unutar četvrti, nikada se ne zadržavajući na istom mjestu duže od nekoliko dana. Slični su mravima u pustinji.
Astrolog se oglasi povišenim tonom.
- Armenci su nam uvijek stvarali neprilike.
Hasam uzdahnu. Još nije čuo ono što je želi čuti.
- A što je s Tarik-pašom?
Jessica se ukočila. Kizlar-aga je prvo pogledao u nju a onda se obratio sultanu:
- Čini mi se da ljudi kao on imaju sposobnost da umru i ponovo uskrsnu prema vlastitoj želji, kad god im odgovara.
Zadovoljan, sultan opet ukaza milost svom podaniku blagim smiješkom.
- Upravo tako.
- Zbog toga vaša preuzvišenost mora poduzimati hitre korake - dodao je astrolog trudeći se da odobravanje premjesti s kizlar-age na vlastitu osobu. Bio je bijesan što je kizlar opet u sultanovoj milosti od noći koju je vladar proveo s Amerikankom. Htio je osujetiti njegove napore.
- Što ti predlažeš? - upitao je sultan.
- Treba razmisliti o onom što je vaš djed poduzimao u sličnim situacijama.
- Ali, on je bio nemilosrdan - istaknuo je kizlar-aga. Astrolog se zagleda u njega.
- Bio je izuzetno djelotvoran. - Potom se obratio sultanu: - Sačuvao je Carstvo. - Vi možete učiniti isto, govorio je njegov pogled.
Tada se oglasila Jessica. Ako joj dopuštaju da prisustvuje njihovim razgovorima, onda će ona zahtijevati da joj objasne o čemu pričaju. Možda će tada moći utjecati na odluke. Zašto bi je inače sultan pozivao ako ga ne zanima što ona misli? Možda još nije shvatila što se pristoji na istočnjačkom dvoru, ali sigurno neće pristati da samo sjedi i bude ukras njegove sobe poput jednog od izrezbarenih ormara. Naravno... ni ormari nisu prazni, koliko se njoj čini.
- Što on hoće reći? - zapitala je pokazujući prema astrologu. - Što on uistinu predlaže?
Kaduna istog trena odustane od uporne šutnje i oštro prosikta:
- Sultan nije tražio tvoje mišljenje.
- Ja ne iznosim svoje mišljenje. Samo postavljam pita-
nja.
Kizlar-aga je upravo naumio da je ušutka, ali ga je zaustavio pokret sultanove ruke.
- Dobro si postupio - obratio se kizlar-agi. - Ona me zabavlja. - Tada, na opće čuđenje, okrenu glavu prema Jessici i ozbiljno se potrudi da joj objasni o čemu se radi. - Astrolog predlaže da vojska uđe u armensku četvrt i pohvata izdajnike.
Jessicine oči raširile su se od nevjerice.
- Mislite da ih ubiju? - Kad je njegova šutnja poslužila kao pravilan odgovor, ona se pomno zagledala u sultanove oči pokušavajući da mu tako prenese vlastite misli. Činilo se da poput ptica prelijeću od jednog k drugom. Tihim glasom obratila se samo njemu: - Ne vjerujem da biste dopustili da nedužni stanovnici budu pobijeni. Ne mogu na taj način razmišljati o vama.
Astrolog, predosjećajući osujećenje želja, brzo je izlanuo:
- Revolucionari moraju biti uništeni dok ne ojačaju!
Njegove riječi odbijale su se od zidova. Zatim je nastupila tišina. Hasam je polako ustajao. Pogledao je astrologa. Jessicu. Kadunu.
Okrenuo se opet prema astrologu i rekao:
- U tom planu postoji jedna praznina. Jedan problem o kojem nismo razgovarali. Astrolog je ustuknuo, kao da uopće ne želi postaviti nikakvo pitanje. Sultan je, pak, svojim stavom baš od njega jasno zahtijevao da on postavi pitanje i on je to morao učiniti.
- A to je?
Hasam se okrenuo, spustio nogu na ukršteno postolje trona i zagledao se u Jessicu.
- Moja savjest.
Jessica se uspravila od zadovoljstva. Ponos nije blijedio.

* * *

Mnogo kasnije tog istog dana, kad je šetala uz Tarika vrtovima palače, nije mogla sakriti blagi pobjedonosni osmijeh. Iako joj je Tarik neprekidno pričao o iskvarenom carstvu. Bojao se da bi je mogao izgubiti, da je možda ovamo dolazio uzalud.
- Kako ga možeš braniti? - pitao je dok su se pretva-
rali da besposleno šeću uz krletku s papagajima. Sretali su žene iz harema koje su uživale u suncu, tako da su s vremena na vrijeme morali prekidati razgovor.
- Samo govorim - strpljivo je objašnjavala Jessica - da on može biti vrlo milostiv čovjek. - Na određen način, ona je željela iskušati Tarika, namjerno ga izazivajući zbog postojane mržnje što ju je gajio prema svemu povezanom uz sultana Hasama. Znala je da je on odan, hrabar i spreman da žrtvuje vlastiti život za svoja uvjerenja. I nju. No, može li toliko pobijediti sebe da je spreman shvatiti kako u sultanu žive i neke dobre osobine?
Namrgodio se i nabrao obrve. Promatrao ju je i pitao se postoji li neki skriveni dio njezine ličnosti koji nikad neće moći proniknuti. Kako može nalaziti lijepe riječi za čovjeka koji ju je držao zatvorenu i seksualno je iskoristio? Zar je toliko praznoglava? Želio ju je uzdrmati i ukazati joj na pravo lice okrutnog vladara.
- Znaš li zašto je postavio krletke s papagajima?
- Ne znam i ne želim znati.
- Morat ćeš. Zato da bi njihova dreka zaglušila krikove zatvorenika koji leže u ćelijama iza ovog zida.
Bijesna, Jessica se zaustavila i okrenula prema njemu.
- Zašto da ti vjerujem? Ti imaš vlastite razloge zbog kojih si siguran da je on zao, ali ja znam da nije nikakvo užasno čudovište. Vidjela sam ga i drugačijeg.
Tarik naizgled naivno upita:
- Što si ti vidjela?
- Iako je imao dokaz da se u armenskoj četvrti kriju mladoturci, nije dopustio da vojska tamo muči ljude.
Tarik zastane. Prodorno se zagleda u nju.
- Kako ti znaš za to?
- On mi govori. - Slijeganjem ramenima popratila je svoje riječi.
- Kako to misliš »on mi govori«?
- Govori. Zar te toliko čudi što njega možda zanima što ja mislim? Što imam za reći? Konzervativniji si nego što sam mislila.
Zurio je u nju. Žena koju je privinuo na svoje srce, sretan što je preživjela, sada je postala pravi stranac. Osjećao se još daljim kad je nastavila:
- Hasam me zaprosio. Stegnulo mu se srce.
- Ne mogu vjerovati.
Nešto u njegovu glasu, nenamjerno, uvrijedilo ju je,
- Zar je tako teško povjerovati da me neki muškarac smatra poželjnom? Ne... uopće nije teško.
- Za sultana Hasama sve su žene poželjne - progunđao je.
Iz očiju joj je izbijao gnjev, ali Tarik je počeo razmišljati o drugačijim mogućnostima i prekinuo je razgovor. Uzeo ju je za ruku i poveo ispod cvjetnog baldahina, duboko u unutrašnjost vrta, sve dok nije bio siguran da ih nitko ne može čuti. Tada ju je pogledao molećivo i milo kao malo dijete.
- Jessica - otpočeo je pažljivo - ako je ono što si rekla istina... ako imaš sultanovo povjerenje, tada je sve što čuješ od neprocjenjive važnosti. Možda će potrajati tjednima dok nam se ne ukaže nova prilika za bijeg. No, vrijeme nam ne mora proći uzalud.
Neznatno je rastvorila usne.
- Tražiš da postanem tvoj uhoda?
- Molim te da surađuješ s nama.
- Oprosti. Ne mogu. Zgrabio ju je za ramena.
- Slušaj me. Ne moram ti objašnjavati naš način razmišljanja. Ti si sama postala žrtvom preživjelih običaja kakve podržava sultan. Mislim da si dovoljno vidjela. Dići ćemo revoluciju. To je posve sigurno.
- Ništa nije sigurno - odgovorila je odbijajući da prihvati njegove riječi.
- Jest - nije se predavao. - Možeš pomoći da poteče što manje krvi. Možeš pomoći da tisuće ljudi osvoje slobodu kakvu si ti uživala od rođenja.
- Stani. Nemoj me opterećivati govorima o sretnijem životu na našoj planeti, Tarik. - Njezine modre oči zadobile su ljubičasti sjaj. - Neprimjeren pristup za čovjeka koji me prodao kao roblje. Ovdje nisam zbog sultana. Zbog tebe sam zatočena.
Ruke su mu skliznule. Stisnuo je pesnice.
- A meni je teško da osjetim grižnju savjesti kad vidim da ti se život nije bitno izmijenio.
- Zašto? Zato što ne dijelim tvoje snove i vjeru?
Utišao je glas, ozbiljno joj se obraćajući.
- Očekivao sam od tebe više.
Ona je vjerovala da se poznaju, da su premostili odbojnost i gorčinu što su ih razdvajali. I tisuću drugih stvari koje su bile ispriječene među njima. Mislila je da je protekla noć bila prekretnica, kad su osjetili olakšanje što su preživjeli i što su zajedno. U onim užasnim trenucima za vrijeme napada, otkrila je da više brine za Tarikov život nogo za svoj. Kad je shvatila da je živ... da je spasio njen život.
Ali da postane uhoda male grupice otpadnika izvan zakona... Voljela bi da spozna što točno osjeća. Uznemirena vlastitim mislima, okrenula se i uputila puteljkom, pokazujući odbijanje.
- Kao kaduna sultana Hasama bit ću vrlo moćna, ali vjerujem da ti misliš kako žena nije u stanju mudro koristiti takvu snagu.
Uvrijeđen do dna bića, Tarik je prazno gledao.
- Nemaš pravo. Mnoge žene mogu. Ali ne ti.
- Zašto ne?
Malo je nakrivio glavu.
- Zato - odgovorio je - jer ti nemaš žensko srce.

* * *

Kizlar-aga je upao u njezine odaje baš kad su ona i Usta doručkovale.
- Krećemo za Brusu - rekao je i ne gubeći vrijeme počeo sakupljati stvari koje će joj trebati na putu.
Jessica ga je promatrala preko ruba šalice za kavu.
- Brusu?
- Sultan je odlučio da pođe na put.
Uz uzdah predaje, Jessica pogleda prema Usti i slegnu ramenima. Što Hasam želi, Hasam dobiva. Ustala je bez ikakvih ceremonija i pokupila nekoliko potrebnih sitnica.
- Lana će sa mnom. I moj eunuh...
- Ne - prekine je kizlar-aga. - Samo sultan, ti i ja. Ukrutila se.
- Bez pratnje? Bez stražara?
Čak se i Usta zapanjila kad je to čula, ali nije prozborila ni riječ. Njezina šutnja otkrila je Jessici da se događa nešto posve neuobičajeno. Pa i sam sultan pričao joj je kako godinama nije napuštao palaču. Zašto sada? I zašto s njom?
- Bit će prerušen - objašnjavao je kizlar-aga dok je košulje i hlače stavljao u kovčeg. - Jedan od nećaka zamjenjivat će ga u palači.
Čini se da je Usta shvatila. Nasmiješila se, nagnula prema Jessici i potapšala je po ruci.
- Za tebe će to biti vrlo važan put. I za njega. Vrijeme je da spoznaš što znači prava moć. Vrijeme je da legneš u postelju sa svojim sultanom.
Nakon manje od pola sata Jessica se vozila u automobilu zajedno sa sultanom. Nestala je kraljevska odjeća, nestao je fes s bijelim orlovim perom, nestao je svaki znak što bi mogao govoriti o vladarskom položaju. Na sebi je imao jednostavno poslovno odijelo i kravatu. Jessica je obukla tursku odjeću, ne tako raskošnu kao kad je boravila u palači. Imala je veo, jednostavno tanki, ružičasti veo bez resica. Nije imala nikakav nakit. Kizlar-aga je vozio. Uz njega sjedio je astrolog koji se nekako uspio u posljednji čas ubaciti u grupu.
- Zašto ovo činimo? - konačno je upitala sultana tiho mu se obraćajući tako da drugi ne čuju.
- Natjerala si me da spoznam vlastito sljepilo - odgovorio je. Okrenuo je svoje crne oči prema njoj. U njima se, u polumračnoj unutrašnjosti automobila, ogledala srebrna boja njegove sjedinama prošarane kose i žal za mladošću. - Idem među svoj narod da kušam njihovo vino i slušam njihov govor. - Krajevi usana neznatno su mu se izvili.
Jessica ga je promatrala, osjećajući da su sad ravnopravni kao nikad ranije.
- I ništa više?
Smiješak se proširio licem.
- Možda postoji još nešto.
- Što?
Opet se zagledao pred sebe, gledajući između kizlar-age i astrologa kroz vjetrobransko staklo.
- Htio bih da vidiš naše drevne običaje. Htio bih da razumiješ vjerovanja mog naroda. I želim da razumiješ mene.
Brusa, grad poznat po džamijama. Svaka od stotinu građevina govorila je o vlastitoj prošlosti, kao svjedok i pripovjedač o danima starog Carstva iz kojeg je skovana i niknula Turska i cijelo Otomansko Carstvo. Uz cestu su se u nedogled prostirali maslinici otežali od zelenih i crnih plodova. Činilo se da dvadeseto stoljeće nije uspjelo stići u ovaj kraj.
U daljini su se nazirali obrisi planinskih visova.
Sultanov automobil lijeno je milio uskim uličicama, pored lijepih turskih kuća, uglavnom napravljenih od drveta, s visokim balkonima pod samim krovištem. Nitko se nije potrudio da objasni Jessici što se događa kad se vozilo zaustavilo pred jednom kućom. Pomogao joj je da izađe i otpratio je do ulaza jedan od slugu. Drugi su nosili njezine kovčege, i sultanove naravno, u prekrasne orijentalne sobe. Ovdje nije bilo niti jednog detalja koji bi mogao pripadati zapadnjačkom svijetu. Zidovi su bili obloženi drvetom. Uz njih su se naslanjali divani.
Drugo boravište, pretpostavljala je. Kupljeno ili unajmljeno. Nije bilo važno. Sultan je dobivao sve što bi poželio.
Posluga je iznenada prestala raspremati stvari, osjetivši nešto što ona nije uspjela dokučiti. Naravno, nakon nekoliko sekundi, u prostoriju su stupili sultan i astrolog.
- ... tek tako izaći - govorio je astrolog. - Uz samo nekoliko eunuha u pratnji. Što ako vas prepoznaju?
Sultan se okrenuo prema njemu, ali ga nije pažljivo slušao.
- Hoću vidjeti tržnicu. - Jednostavno riješivši problem, okrenuo se prema Jessici i rekao: - Obuci se što jednostavnije.
Bez riječi, Jessica se prepustila rukama slugu koji su je poveli u drugu sobu. Nije joj promaklo kako sultan uz svu želju da vrijeme provodi u njezinu društvu, ne preza, kad mu to zatreba, da joj se obrati kao svakom drugom robu.
Hodali su Brusom ispod prugastih platnenih tendi po kojima su igrale sunčeve zrake. Prozori na dućanima bili su zastrti perzijskim i kurdskim sagovima ukrašenim srebrnim i zlatnim vezom. Sultan Hasam, u jednostavnom sivom odijelu, koračao je iza Jessice, zadržavajući pažljivo uvijek istu razdaljinu. U jednostavnoj crnoj feredži i jašmaku, ona je izgledala kao sve Turkinje koje su krenule u kupovinu, samo što su joj kao pratnja bila dodijeljena šestorica eunuha.
Pitala se da li je to uobičajeno ili je sultan želio i mislio da bi trebalo biti. Zaustavila se pred gomilom bijelih turskih ručnika, koristeći priliku da mu se malo približi.
- Zašto hodaš iza mene? - upitala je uz šapat ne želeći prekršiti moguće narodne zabrane.
Odgovorio joj je tihim glasom:
- Zato jer je u Turskoj običaj da muškarac... hoda iza svoje supruge.
Nježno ju je gurnuo naprijed i nastavili su obilazak. Gotovo ga uopće nije vidjela dok su prerušeni lutali trgovištem. Hodala je ispred njega, osjećajući njegovo prisustvo, ali videći ga samo povremeno. Pregledali su životinjske kože izložene na jednim kolima, smijali se kad je pastir projurio loveći janje koje mu je pobjeglo iz stada što ga je vodio na prodaju. Tržnica u Brusi bila je primitivnija od onih koje je vidjela na velikim trgovima u Damasku i Carigradu. I mirisi su bili drugačiji. Ovdje su kao tovarne životinje korišteni magarci i deve. Konje su imali samo veći gradovi u kojima se osjećao utjecaj Zapada. Perad se motala između nogu kupaca kljucajući mrvice rasute po zemlji.
Nadala se da sultan zamjećuje lice svog naroda, sluša svađe koje se uokolo odigravaju, uživa u smijehu djece, u jecanju malih beba koje se koprcaju u rukama majki. Nadala se da ga opija ova raznolikost kakvu je ona upoznala od prvog trena kad ju je Charles doveo na Istok.
Obuze je osjećaj krivnje. Danima se nije sjetila Charlesa. Koliko je samo dana prošlo? Što je najgore... dok je razmišljala o bijegu, teško je mogla zamisliti da bi ostatak života mogla provesti na Charlesov uzoran, besprijekorno uredan, sasvim engleski način. Bi li mogla živjeti u ambasadi, Engleskoj u malom, i pretvarati se da uživa u posluživanju čaja i koketnom odbijanju nasrtaja ishlapjelih starih diplomata? Da li bi mogla izdržati da se ne upliće u političke rasprave kad bi čula spominjanje sultanova dvora, harema, revolucionara ih pobuna...
- Kreni ovuda - začuje sultanov glas. Odmah se okrenula. Iznad nje uzdizali su se tornjići stare džamije, podignute na ruševinama neke drevne bizantske crkve. Sada joj sultan priđe, uhvati je za ruku i uvede u dugačak, prekrasno nadsvođen hodnik. Opeke od kojih su podignuti zidovi bile su perzijske. Oblikovane i pečene u svim nijansama zelene boje, od boje jabuka do maslinastih tonova, od boje čempresa do boje žada. Niše za molitvu bacale su konkavne sjene na zlatne filigranske zidove. Podigla je glavu i promatrala svodove visoke poput neba u koje su bile urezane i uslikane veličanstvene scene pobožnog obožavanja, vrijedne cijela bogatstva. Njihovi koraci muklo su odzvanjali prostorom. U središtu džamije bila je postavljena velika mramorna fontana ukrašena porculanom. Razigrana voda žuborila je beskonačnu himnu.
Jessicina čula bila su opčinjena drevnom ljepotom. Kad se okrenula prema sultanu, njezina očaranost ogledala se u blistavim očima. Nije nalazila riječi kojima bi mogla veličati ovo mjesto.
- Znao sam da ćeš shvatiti - rekao je sultan videći joj li-
ce. - I ja počinjem razumijevati stvari.
- Sigurno? - upitala je s nadom u glasu.
- Mnoge stvari. Danas sam samo poslovni čovjek koji luta gradom. Večeras ću opet postati sultan, ali ću znati vladati svojim Carstvom. Predugo sam se skrivao u palači. Došlo je vrijeme da uistinu počnem upravljati svojom zemljom.
Hasamovo četvrtasto lice i pravilne usne uokvirivali su njegove oči, kao što školjka čuva bisere. Jessica je povjerovala da pred sobom vidi drugačijeg čovjeka, ne više razmaženo uskogrudno u raskošnoj odjeći čiji svaki hir ispunjava. Je li moguće da je ona, Jessica Grey, mogla spriječiti krvavu revoluciju svojim utjecajem na jednog moćnika? Može li jedna žena-ropkinja u sebi nositi toliku snagu? Oh, kad bi barem Tarik bio ovdje i vidio. Tada bi pojmio da njegov mali pion zna što treba činiti! Znao bi da postoje i drugi putevi osim upotrebe nasilja za mijenjanje tokova historije.
Smiješila se.
Mjesečina se igrala sjenkama oko kuće u kojoj je boravio sultan. Promatrala je mjesec uživajući u uspjehu što ga je postigla. Obasipala se pohvalama kad joj nekakvo kretanje u dvorištu privuče pažnju.
Dolje, čudno odjeveni ljudi prilazili su ulazu u kuću. Sporo su se pomicali, kao da uvježbavaju neki ples. Zurila je u njihove siluete i odjednom se ukočila od straha.
Derviši, isti kao ona dvojica koji su je pokušali usmrtiti. Došli su da je ubiju? Ili možda sultana? Uhvatila se za prozor dok su oni, jedan za drugim, stupali u unutrašnjost zgrade.
Od dodira na ramenu poskočila je u zrak. Bio je kizlaraga.
- Ako želiš možeš se pridružiti sultanu na maloj svečanosti.
- Oh... da - izgovorila je. Glas joj je podrhtavao. Kizlaraga baci pogled na ulicu i reče:
- Ti ljudi su derviši. Pravi. Sveti ljudi koji su došli da savjetuju vladara. Nemaš se čega bojati.
Dobro je znala da su dvojica napadača bili prerušeni u derviše. Kad su im iznosili tijela iz njezinih odaja, otkriveno je da su preko vojničke odore nosili dervišku odjeću. Prema uniformama nije se moglo utvrditi otkuda su. Mogli su doći iz bilo kojeg dijela Carstva, iz bilo koje čete. Vojnike se lako moglo potkupiti.
Slijedila je kizlar-agu kroz polumračne hodnike, sleđena od zavijanja šakala koji su lutali oko posljednjih kuća Bruse u potrazi za bilo kakvim komadom mesa. Na Istoku, uz samo središte civilizacije, uvijek se iskonska i primitivna prošlost šuljala negdje u blizini. Pitala se što znače kizlarove riječi »mala svečanost«! Možda se sultan priprema da ispuni Ustina predviđanja. Možda više neće moći izbjeći spajanje njihovih tijela. Počela je pripremati svoje misli, dušu, svoju savjest za ono što će morati proći. Već je nekoliko puta izbjegla neminovnom i sada je željela da ta neizvjesnost već jednom bude okončana. Tada bi mogla razmišljati o tome kao o dijelu prošlosti, dijelu istine, a ne neprekidno strepiti pred budućnošću.
Hodnik je bio dugačak i mračan. Blijedi zvuk zapjevanja i potmulog bubnjanja dopirao je do Jessice i miješao se sa zavijanjem šakala. Mistični zvukovi vabili su ih u još dublju tamu.
Zvukovi su postajali sve glasniji. Odjednom su se našli pred niskim drvenim vratima. Kizlar-aga ih otvori. Zapljusnu ih plima neljudskih jauka i krikova praćena jecanjem činela koje su oponašale daniaranje srca. Jessica odmah podignu veo kad su se našli usred prostorije koja je podsjećala na kapelicu.
Derviši su se nalazili na širokom platou u središtu sobe i nekontroliranim glasovima odgovarali na zvukove instrumenta. Nije mogla odvojiti pogled od čudnog prizora dok ju je kizlar-aga vodio do pregradom odvojenog prostora namijenjenog za boravak žena. Na drugom kraju sobe sjedili su sultan i astrolog. Neznatno joj kimuno glavom prije no što se izgubila iza zaklona.
Sjedila je sama.
Derviši su se počeli vrtjeti a tkanina se omatala oko njihovih nogu. Iz sveg glasa zapjevali su nerazumljive riječi.
S druge strane pregrade, kizlar-aga joj je objašnjavao što se odvija na pozornici.
- Izgovaraju molitvu za moćnike, za sve koji su njihovi vladari. Sultan Hasam suočen je s velikim odlukama i oni mole da pronađe ispravan put.
Jessica je umišljala da mu je ona dala putokaz, očito samo umišljala, jer sad joj je sve postalo jasnije. Sultan se susretao s daleko utjecajnijim ljudima, muškarcima i ženama, za cijelo vrijeme svog vladanja. Postala je svjesna njegove odore, opet je bio u sultanskoj odjeći, i pitala se što joj je sve promaklo.
- Kakve odluke? - upitala je.
- Stvari koje se tebe ne tiču. Politika.
Ipak, Hasam ju je zbog nečega pozvao da mu se pridruži. Nije mogla odgonetnuti što bi to moglo biti. Možda ovdje nije bila zbog obreda, već zbog onog što treba uslijediti nakon toga.
Sultan se digao sa sjedišta i popeo se na uzvišenje. Oko njega su derviši izvodili suludi ples. Lica i ruke zasipali su bijelim prahom dok su se bjesomučno vrtjeli. Krajevi odjeće, nabrane poput harmonike, stvarali su valovite krugove oko njihovog tijela. Bili su začudni, zastrašujući, vrtoglavi.
Pomakla se na sjedištu, zabila prste u pregradu i žurno šaputala:
- Kakve stvari? Reci mi!
Ali kizlair-aga je bio nijem. Derviši nisu prekidali vrtnju.
Sultanove oči postale su prazne, kao da su derviši iz njega izvlačili snagu svakim svojim pokretom, kao da su odluku htjeli izmamiti izravno iz njegova tijela.
Nakrivili su glave prema desnom ramenu i počeli se još brže okretati, sve dok tkanina oko njih nije počela ispuštati zvukove slične fijuku vjetra.
Bilo joj je hladno. Savila je koljena i skutrila se, želeći da opet bude u svojim odajama u palači, ako već ne može natrag u Englesku. Osjećala se čudno i suvišno.
Uspravila se kad je udaranje naglo prestalo. Derviši su se stropoštali na tlo. Nije se usudila disati.
Sultan se nije micao sve dok posljednji nabor, posljednji rub odjeće nije pao na iscrpljene plesače. Činilo se da je u transu. Zureći u prikaze pod svojim nogama, osjetio je da u njega ulazi osjećaj pripadnosti narodu i podigao je oči kao da vidi bespomoćne mase Carstva koje ga nisu mogle čuti.
Počeo je govoriti. Glas mu je bio pun i odlučan. Iz njega je tekla bujica turskih riječi.
Kizlar-aga se opet tiho oglasio.
- Kaže da je došlo vrijeme da sultan opet vlada i rukovodi svojim Carstvom. Više nema povlačenja. Neće dopustiti pobune... Kaže da revolucionari moraju biti zatrti. Pobunjenici i svi njegovi pomagači.
Sultanov glas postajao je sve snažniji i glasniji Jessica se čvrsto uhvati za rešetku.
- Prevedi mi sve što kaže! Svaku riječ!
Kizlar-aga kimnu. Nije bilo pomoći. I ona je trebala znati što je vladar odlučio.
- U zoru, na Praznik cvijeća, vojska će ući u armensku četvrt. Tražit će revolucionare. Nitko neće biti pošteđen... nitko pomilovan.
Skočila je na noge kao da želi razbiti pregradu i uputiti se sultanu zahtijevajući podrobno objašnjenje. Na njezin prvi uzdah gnjeva, prozrevši joj namjere, kizlar-aga je mirno rekao:
- Ništa što kažeš ili učiniš neće promijeniti njegovu odluku.
Pogledom je strijeljala sultana koji nije prestajao govoriti. Div među mravima. Konačno je sve shvatila i odlučila.
- Moraš me vratiti natrag! U palaču.
Raširile su mu se oči na ljubičastocrnom licu.
- To je nemoguće.
- Moraš mi pomoći! - preklinjala ga je Jessica. Nagovarala, zahtijevala. Ako posjeduje ikakvu moć kao »odabrana«, mora je iskoristiti sad, ili neće nikad. - Moraš me vratiti. Reci mu da mi je pozlilo. Reci mu sve što mu moraš reći, ali me odvedi odavde i vrati u palaču! Sada!

13.

Automobil se uvezao u dvorište palače bez ikakve ceremonije. Kad se zaustavio, iz njega su izašli samo Jessica i kizlar-aga.
Ona je odmah odjurila u svoje odaje gdje je zatekla robinju Lanu, uz još nekoliko robinja, kako pospremaju upravo očišćenu odjeću. U sobi je ugledala još jednu priliku, uznemirujući lik uz prozorsko okno, leđima okrenut vratima.
- Sve možete izaći - rekla je začuđenim robinjama.
- Da li želite da donesem jelo ili... - obratila joj se Lana.
- Ništa. Samo izađite. Svi! - Kad se Tarik okrenuo, susrela se s njegovim prodornim pogledom. - Svi. Osim tebe.
Gledali su se, preplavljeni nelagodom, dok su robinje poslušno izlazile iz sobe. Njezine oči gorjele su od nestrpljenja, njegove od razdraženosti.
Ostali su konačno sami.
- Gdje si bila? - bijesno je upitao Tarik.
- U Brusi - jednostavno je odgovorila.
- Sa sultanom Hasamom?
- Da... naravno. Zašto?
- Zašto mi nisi rekla? - U njegovom glasu osjećao se drhtaj bijesa, brige i tisuću drugih uznemirujućih osjećaja. Prikovao je oči uz Jessicu koja je stajala na drugoj strani golemog saga.
Na trenutak je zaboravila zašto se vratila. Zabravila je na sve, zagledana u njegove duboke oči.
- Nije bilo vremena.
Trgnuo se i odmahnuo rukom. Uz svoj tipično engleski izgovor ljutito joj se obratio:
- Kako te mogu štititi kad ne znam gdje se nalaziš?
Jessica je šutjela, trudeći se da pronikne zašto je ljut.
Stisnula je oči i nakrivila glavu.
- Zašto se tako ponašaš?
- Kako?
Nije znala što da mu odgovori. Kako da opiše ono što vidi u njegovim očima, osjeća u njegovom glasu. Kad je konačno progovorila, iz njezina tona više je izbijala nada nego sigurnost. Tiho je rekla.
- Kao da ti je stalo do mene.
Zatvorio je usta i stisnuo usne. Okrenuo se i počeo hodati. Nakon izvjesnog vremena se približio opet i suočio s njezinim pogledom. Prisjeti se kako je uletjela u sobu preplavljena neizvjesnošću i potrebom da s njim nasamo razgovara. Upitao je blago:
- Što si mi to htjela reći?
Brzo mu je prišla, prešavši preko tepiha dugim korakom.
- Tarik, imao si pravo... kad si govorio o njemu. Sultanu. O svemu. - Isprva je zvučala razočarano, osjećala je i sama. Sakupivši hrabrost, izgovorila je: - Želim ti pomoći. Ne, nemoj ništa reći. Samo slušaj. Za tri tjedna, kad se harem bude pripremao za Praznik cvijeća, vojska kreće na krvavi pohod u armensku četvrt.
Tarik-paša se pred njezinim očima pretvorio u nepomičnu stijenu. Očekivala je da će je možda odmah nazvati lažijivicom. Da će joj reći kako ga je zavela na krivi put, tjerajući ga da povjeruje kako je možda sultan Hasam spreman da sluša njezine savjete. U njegovim očima vidjela je hladnu stravu, užas nad užasima, jer on je znao, kao i ona, da je armenska četvrt prevelika da bi efikasno pretraživanje moglo proći bez užasnog pokolja. Jessica nije mogla pojmiti što će se desiti ljudima s kojima je suosjećala i za koje je vjerovala da će ih sultan poštedjeti, sve dok nije u dubini Tarikovih očiju ugledala sliku užasne budućnosti.
- Tarik... - šaputala je i rukom posegnula da ga dotakne.
Ali, on je već hitao prema vrtu. Slijedila ga je bez oklijevanja.
Dugo su sjedili u vrtu. Jedno su vrijeme nijemo promatrali treperenje lišća, nemoćni pred zlom koje ih je okruživalo i spremalo se da ih proguta. Osjećala se glupo. Kako je mogla biti tako slijepa i povjerovati da se sultan može potpuno preobraziti i zaboraviti na sve minule godine sultanovanja. Morala se suočiti s istinom, priznati svoje zablude. Znala je da se potpuno izmijenila od onda kad je s Charlesom i ocem izašla iz vlaka. Sada je jasnije sagledavala svijet oko sebe - svrhu i snagu moći, posljedice brzih odluka koje je morao otrpjeti narod. Sve je polako dolazilo na pravo mjesto. Sultanovo upravljanje tuđim životima i spremnost da svakoga tko ugrozi njegovu vlast obdari sječivom.
- Žao mi je zbog svega - govorila je Tariku.
- Nije tvoja krivnja - odgovorio je. Nije mogao sakriti potištenost. - Ako je itko krivac, onda sam to ja. Trebao sam narediti suborcima da se sakriju na neko udaljeno mjesto. - Uzdahnuo je nakon tih riječi. - Prihvaćanje krivice neće spriječiti pokolj. Kad bismo barem nekako mogli izvuci i sakriti djecu. Ali, tako bismo samo izazvali paniku. - Zagledao se u nebo prepuno zvijezda i blijedi mjesec koji je na njemu sjao. Kad bi barem on mogao biti tako miran i neosjetljiv kao nebeska tijela. - U proteklim je tjednima mnogo ljudi izgubilo život zbog mene. Pokušavam zaboraviti, ali pred oči mi neprekidno iskrsavaju djeca. Kad god postoji nekakva nevolja na svijetu, najveću cijenu plaćaju djeca. Ona najviše pate, boje se i tuguju... a djeca bi trebala biti sretna.
Iznenada je prestao govoriti, tako nenadano da je Jessica morala podići glavu i pogledati ga.
- Revolucija je za tebe nešto uzvišenije od ideala, zar ne? Mjesec se ogledao u njegovim očima kad je podigao kapke.
- Ponekad mi se čini da samo na nju mislim... da samo o njoj uvijek i razmišljao.
- Zar ti toliko znači?
Jessica je pred sobom vidjela čovjeka koji se mučio preispitivanjem vlastitog bića. Tarik se sjećao vremena kad je sve započelo, do trenutka kad je osjetio da se stvari moraju mijenjati, kad je prozreo stari poredak, kad mu se javila misao o pobuni. Takve stvari rijetko se događaju postupno, ali ni tako naglo kao kad je osjetio da ga cijelog obuzela revolucionarna groznica. Bila je to okrutna odrednica njegova života.
Tiho, kao da razgovara sam sa sobom, pričao joj je o svojoj prošlosti, tako da ga i ona može shvatiti, iako nikada neće osjetiti njegovu patnju. Tako se otvorio i poklonio dio svoje osobnosti samo Salimu i nekolicini odabranih. Osjećao je u sebi da ona postaje neraskidivim dijelom njegove ličnosti.
- Palili smo lomaču za poginule... nakon duge opsade. Bitka koja nije imala nikakvog smisla... barem ga ja nikad nisam otkrio. Nikoga nismo pokapali tog mjeseca... bilo je previše mrtvaca. - Zastao je, pročistio grlo i potom nastavio.
Činilo se da mu pripovijedanje sve teže pada. - Dan ranije moja se obitelj sakrila pred vojnicima. Našli smo pribježište u džamiji... moj otac, majka, tri sestre i stotinu drugih ljudi. Mislili smo da nas nitko neće dirati na svetom mjestu. Čak su i sultanovi vojnici prezali od prolijevanja krvi na takvom mjestu. Bio je to dio obaveznog, nepisanog zakona. Džamija je bila nepovrediv teritorij. Mi Turci pripadamo različitim vjerama, ali se jednako bojimo tuđih bogova kao i vlastitih. - Slegnuo je ramenima, znajući da njegove riječi zvuče čudno, ali istovremeno svjestan da se takve stvari događaju tamo gdje se susreće više kultura. Kako je nastavio s pričom, riječi su sve teže nalazile put, sve ih je polakše izgovarao. - No, tog dana prekršeni su svi nepisani zakoni.
Jessica se uhvatila za klupu na kojoj je sjedila. Osjećala je što će čuti. Čeznula je da dirne Tarika i tako mu pomogne. Ali, to bi bilo nametanje. Mnogo je naučila o susprezanju svojih osjećanja otkada je stigla ovamo.
Tarik pognu glavu.
- Kad su vojnici razvalili vrata, majka je svojim tijelom zakrilila moje i tako me zaštitila od metaka koji su bili ispaljeni na nas. Gotovo da se više ničeg ne sjećam... osim lomače za pokojnike. Neću nikad zaboraviti. Svi članovi moje obitelji bili su pobijeni, ali nisam nailazio njihova tijela u plamenu, ma koliko sam to nastojao. Pretvorili su se u pepeo. Ništavilo. Neprepoznatljivi. S gomilom drugih mrtvaca.
- Oh, Tarik... - tužno je šaputala Jessica dijeleći njegovu bol.
- Iako sam bio vrlo mlad, znao sam da barem u umiranju mora biti određenog dostojanstva. Kada sam odrastao, počeo sam vjerovati da se za dostojanstvo moraju izboriti i živi. - Sada je gledao ravno u njezine oči, jasno i neopozivo, s odlučnošću kakvu je dosad vidjela samo kod njega. Više se nije bojao, nije žalovao. Nešto drugo zamijenilo je ranjivost.
Gotovo nesvjesno, ispružila je ruku i dodirnu mu obraz. Položila je dlan na njegovo nježno tamno lice okruženo crnom kosom. Osjetila je život u muškarcu koji je izbjegao smrt kao dječak. On je sada želio da drugu djecu poštedi umiranja.
Tarik nije želio da ih išta razdvaja. Privukao ju je sebi i obgrlio rukom. Ležala je na njegovim grudima. Sjedili su zagrljeni i nepomični i nakon što su cvrčci utihnuli a mjesec se popeo visoko na baršunastom zvjedanom nebu.
Njegov poljubac nakon zajedničkog tugovanja na mramornoj klupi nije došao neočekivano. Čeznula je za njim. Utonula je cijelim bićem u njegovu vrelinu. Noć ih je obavila ogrtačem ljubavi kakva se rijetko rađala unutar starih zidina. Palača strasti malo je znala o iskrenoj ljubavi, o preplitanju osjećaja, misli i ideala. Kao i sultan Hasam, mjesec nad Jildizom nikad nije upoznao ljubav srca. Jessica se predala Tariku. Nije zamijetila kad su njegove meke ruke počele milovati njezinu kosu, ruke, tijelo obavijeno svilom. Predavala se njegovu dodiru. Promatrala je spuštanje njegovah dugih trepavica, prislonjena ustima uz njegovo uho i zagledana u njegovo lice. Osvijetljen mjesečinom, više nije podsjećao na prašnjavog beduina. Sivkastomodri obris njegova tijela izgledao je nepomičan, okamenjen za sva vremena i ona je očajnički željela da mu pomogne da takav ostane zauvijek. Kad bi samo mogao zaboraviti...
Podigla je ruku prema njegovu licu i zakrilila ga. I njezina je koža, nije se iznenadila, postala drugačija, neprepoznatljiva. Tako je sve postajalo moguće na ovom nestvarnom mjestu, u ovom začudnom trenutku, uz njih dvoje nesvakidašnjih. Bilo je to neobično rađanje ljubavi uz tek neznatne dodire. On joj se nikad nije pokušao približiti i ona nije mogla pojmiti u kojem je trenutku shvatila da ga voli cijelim svojim bićem. Doticali su se, spajali, grlili, iako nisu pomišljali na potpuno predavanje tijela. Ali, znali su da pripadaju jedno drugom, neizbježno i postojano, kao što zvijezda sja iznad njih.
Tarik ju je snažno grlio. Lanci koji su i njih spajali bili su ispleteni od cvijeća, s malim oblim karikama koje su se nježno ovijale oko njihovih tijela. Nije bilo grabežljivosti u njihovu sjedinjenju. Osjećala je velikodušnost njegova zagrljaja, dodir njegove oštre brade na vrhu nosa. Zagnjurila je lice uz njegov topli vrat i uživala u prisnosti. Bilo joj je tako lijepo. Zar može biti nešto loše u tome?
Odgonio je njezine sumnje i nježno je privijao sebi, sve dok nije svojim tijelom uronila u njegovo krilo i u njemu se skutrila. Opijen srećom što mu ona tako beskrajno vjeruje, zatvorio je oči, uzdahnuo i počeo je lagano zibati, naprijed, natrag, naprijed, natrag... Prodao bi dušu samo kad bi se opet mogao osjetiti slobodnim i mirnim kao sad, dok je ona bila u njegovom naručju. Ludi snovi pleli su mu u misli, snoviđenja u kojima je on nosi na rukama, daleko od ovog mjesta, daleko od pustinje, Turaka i Otomanskog Carstva, sve do predjela gdje ovi nazivi postaju besmisleni, gdje gube svako značenje. Nikad nije bio bliže odustajanju od borbe za ideale, za ljude koji su o njemu ovisili. Napokon, nije bilo pravedno. Nije bilo pravedno, nije bilo u redu da cijeli teret leži na njegovim plećima. I on je stvor od krvi i mesa... muškarac koji žudi da ga zapali neka vatra. Tužno je položio Jessicinu glavu na svoj dlan, ponirući prstima u njezinu gustu kosu. Možda je usnula. Nadao se.
Kad je noć postala hladna, šireći svoj ledeni dah, podigao ju je na ruke i nježno je ponio. Znao je da je neće još dugo vremena štititi. Korak za korakom, svaki pokret bio je ispunjen čežnjom. Nosio ju je u njezinu zlatnu krletku.


* * *

Kaduna se promatrala u ogledalu. Vidjela je bore oko svojih očiju koje su nekoć bile sjajne i predivne. Vidjela je crte usječene oko njezinih nekoć predivnih usana. Njezine pletenice bile su još uvijek duge i guste, ali ih je morala kratiti da im vrati stari sjaj kakav su nekoć imale. I sve to zbog sultana koji je više nije ni gledao. Morala se okruživati mladim djevojačkim tijelima kako bi privukla njegovu pažnju, a nekoć joj je vlastito tijelo bilo dovoljno. Još uvijek je bila lijepa, ali više nije mogla biti mlada. U haremu se tražila svježina i mladost. Jedino su joj one trebale, a jedino njih nije mogla kupiti.
Sa škaricama optočenim biserima odrezala je pramen kose iz pletenice koja se spuštala niz rame. Spustila ga je na komad stakla. Zagledala se na trenutak u njega kao da mu želi udahnuti vlastitu volju, a zatim ga je polako počela razdvajati i čupkati. Iza leđa, čula je drobljenje stakla stavljenog u mužar. Bila je zadovoljna. Znala je da se ne mora okrenuti i nadgledati da li djevojka pravilno drobi staklo. Ona je to već i ranije činila.
Kad je staklo bilo usitnjeno i kosu rasjekla kaduna ih svečanim pokretima spusti u malu posudicu. Zatim se otišla okupati.

* * *

Jessica se naglo probudila. Pored nje upravo se budio Tarik. Oboje su postali svjesni nečijeg prisustva u sobi. Da, Lana je stajala na vratima držeći okrugli pladanj s kavom. Zurila je u njih.
Polako, Jessica je shvaćala da je sklupčana i da Tarik a i ona na sebi imaju jučerašnju odjeću. Njegova toplina bila je neodoljiva. Zvala ju je da mu se preda.
Ali, Lana…
- Nije ono što bi mogla pomisliti - započela je nesigurno, popravljajući odjeću.
Lana se pribrala od iznenađenja i počela posluživati kavu zbog koje je i ušla u sobu.
- Najljepše žene upuštaju se u odnose sa svojim eunusima. Uvijek. - Govorila je, ali nije dizala pogled prema gospodarici. - Što vam jedino preostaje? - nastavljala je, spuštajući srebrni ibrik na izrezbareni stolić pored divana. Natočila je dvije šalice. - Možete izabrati drugu ženu ili polumuškarce. Što vi možete kad su duga razdoblja između sultanovih posjeta.
Opuštena, jer Tarikova prevara nije otkrivena, Jessica je ipak i dalje osjećala nelagodu. I Tariku, sudeći prema njegovu izrazu lica.
- Hvala ti, Lana - rekla je Jessica javno dajući svojim tonom do znanja da ih djevojka ostaviti same. - Možeš pripremiti kupku.
Lana se uspravila i kimnula.
- Kaduna vam šalje poruku. Želi da joj se poslijepodne pridružite na čaju i kolačićima na obali Bospora. Poslat će Ustu po vas. Ako dopustite, pripremit ću vam haljinu. Ali Jessica je gledala u Tarika.


* * *

U trenutku kad je odjeća za poslijepodnevni izlet čekala spremna, Jessica je dovršavala pismo koje bi lako moglo postati njezinom smrtnom presudom ukoliko padne u pogrešne ruke. Sjedila je za stolom, užurbano bilježila posljednje riječi, a Tarik je pazio da se netko ne pojavi na vratima. Konačno je odložila pero.
- Tu je sve što sam vidjela i što mi je kizlar-aga rekao - govorila je gledajući ga preko papira. - Mladoturci će biti napadnuti kad se bude dizala zora. Vojnici će upasti u armensku četvrt.
- Moramo pismo poslati Salimu - rekao je Tarik, duboko razmišljajući.
- Kako ćemo ga poslati odavde? - upitala je prilazeći mu. - Od napada na riznicu nitko ne smije ući niti izaći iz palače. Čak ni eunusi.
- Morat ćemo nekoga potplatiti - rekao joj je iščekujući njezin slijedeći prijedlog. - Iako je to vrlo opasno.
- Možda bih mogla udesiti nekoliko trenutaka slobode za tebe.
Prekinula se zbog kucanja na vratima. Pismo je brzo sklonila pod feredžu. Usta je ušla. - Spremna?
- Za nekoliko trenutaka - odgovorila je Jessica i otišla se obući, pazeći da ne izgubi papirić.
Nakon sat vremena Usta, Jeassica i Tarik vozili su se u čamcu po Bosporu. Tarik je veslom zasijecao površinu vode. Mali čamci kao da su i stvoreni za ovo more, mali ali stabilni i brzi. Malo su plovili sve dok se Tarik nije uvukao u jedan rukavac i zaveslao prema obali. Na zelenom travnjaku, uz visoke čemprese i ostatke zaboravljena groblja u pozadini, mnoštvo žena smijalo se i igralo s djecom. Carstvo žena, mjesto kamo su mogle doći prekrivene svojim velovima i uživati na suncu zaštićene suncobranima. Mjesto kamo su donosile svoje sitne tračeve i uživale na otvorenom, čuvane od eunuha. Putujući prodavači motali su se između veselih grupica pričljivih žena, opskrbljujući ih drangulijama, papirnatim zmajevima i slasticama.
Pastoralni prizor, pomislila je Jessica, iako bi ona najradije zauvijek ostala u čamcu, plutajući plavom površinom, uživajući u netaknutoj ljepoti i miru.
- Postoji stara uzrečica - rekla je Usta prilično neočekivano - da kad jednom vidiš modrinu Bospora, nikada ne prestaješ za njom čeznuli. Kod mene se pokazala točnom.
Gledala je u Jessicu. Cijelog jutra nešto ju je uznemiravalo. Jessica osjeti kako joj rumene obrazi i samouvjereno se okrenu od Tarika.
Usta je širom rastvorila oči i rekla:
- Već je prošlo vrijeme kad si trebala okušati nemirne vode. Ti znaš što moraš učiniti.
- Znam - odgovorila je, nadajući se da neće nastaviti isti razgovor. No njezina je učiteljica bila raspoložena da govori ono što je moralo biti izrečeno.
Stisnula je Jessicinu ruku.
- Nadam se da sultana nije napustila želja. Ne možeš ga
više odbijati.
Tarik je prestao veslati. Zagledao se u Jessicu i njegov je pogled bio opčinjavajući. Uskoro nije mogla izdržati i okrenula se prema njemu.
U njegovim očima borili su se ljutnja i olakšanje - lagala mu je. Još nije vodila ljubav sa sultanom. Nekako je uspjela izbjeći neizbježno! Radost u njegovom srcu i mislima sve se jasnije ogledala na licu.
Jessica odvrati pogled. Zašto se sramila što nije podlegla? Hoće li je ovo otkriće učiniti vrednijom u Tarikovim očima? Više nije znala ni što sama osjeća, a još je manje mogla pretpostaviti što se zbiva u njemu.
Pod pramcem čamca zaškripi pijesak i prenu ih iz dubokog razmišljanja. Tarik napući usne i uz pomoć vesla doklizi do mjesta na kojem su bili privezani ostali čamci. Pomogao je Usti da izađe na obalu a zatim je Jessici pružio ruku, ali je više nije htio pogledati u oči.
Na obali, žarkožute rogožine bile su rasprostrte za žene sultanovog harema. U središtu, ispod visoke krošnje čempresa, sjedila je kaduna i veselo se smijući pričala s lady Ashley.
Jessica jedva odvoji oči od engleske dame, sileći se da izgleda normalno i smireno. Sada je Tarik gledao u nju. Znali su da će ona biti glasnik pismonoša: sreća je umiješala svoje prste u slučaj koji je postao i njezin, jednako kao i njegov. Brzo je razmišljala. Kako da poveže Tarika i lady Ashley? Pljesnula je rukama i obratila mu se:
- Donesi hranu i još neke sitnice, bilo što bi moglo zanimati Engleskinju. Isprva je Tarik bio zbunjen, ali je onda klimnuo i izgubio se u gomili.
Zadovoljno se nasmijala zbog svoje dosjetljivosti. Ponijela se kao prava Orijentalka. Zabavit će ženu iz Engleske, itekako!
Ona i Usta polako su se približavale kaduni. Ova je pomno pratila svaku njihovu kretnju iščekujući kakav znak raspoznavanja. Zalijepila je pogled za Jessicino lice, ali na njemu se ništa nije mijenjalo. Baš ništa.
- Drage moje - pozdravila ih je - molim vas, pridružite nam se. Tako je vruće na suncu.
- Da - odgovorila je Jessica. - Ali, ja sam oduvijek voljela sunce.
Mlada djevojka prišla je obližnjoj prostirci, klonula na
nju i zasvirala na ciganskoj mandolini. Nakon nekoliko akorda započela je pjevati. Njezin glas bio je drhtav i tanak, orijentalan. Dugo su vremena četiri žene samo slušale. Jessica je stalno mislila na to kako ih kaduna nije predstavila lady Ashley. Bolje da nije, tako bi lako mogla otkriti njihovo ranije poznanstvo. Mora paziti da ma i jedna pogrešna riječ ne izleti s njezinih usana. Možda će je samo smrt izbaviti zatočeništva u palači, ali nikakvo zadovoljstvo neće priuštiti kaduni.
Dok su one pažljivo slušale pjesmu, Tarik je donio pladanj na kojem su bile složene svakojako slastice i mali darovi omotani rupčićem. Jessica mu hladno zahvali. Proračunato je bila odbojna. Razgledala je darove, preslagala ih i provjeravala kakvoću.
- Koliko ste dugo u haremu - pitanjem joj se obratila lady Ashley, dok su kaduna i Usta pomno pratile njihov razgovor, svaka zbog svojih razloga.
- Uistinu ne znam - odgovorila je Jessica. - Protjecanje vremena izgubilo je svako značenje.
- Znači, naučili ste da podnosite vječno čekanje.
- Nema ničeg beskonačnog u tome. Tako se ovdje živi. Lady Ashley se nasmijala.
- Tome se najviše divim kod žena iz harema. Naučile su da budu zadovoljne.
Jessica neodređeno slegnu ramenima. Vidjela je kako kadunino lice puca od gnjeva.
- Žene su zato istkale žalobne pjesme. To je u našoj prirodi.
- Kako poetski! - lady Ashley okrenula se prema kaduni, glumeći oduševljenje koje su, doduše, Jessicine riječi i zavređivale. - Baš je draga, mogu vam reći. Kadunini obrazi naduli su se kad je jedva protisnula kroz zube:
- Da, zaista.
Djevojčin glas podizao se u visine i četiri žene opet su na nju usmjerile svoju pažnju. Jessica istog trena izvuče cedulju iz feredže i ubaci je u maramicu na pladnju. Zavila je rubove lanene tkanine. Osjećala je kako je Tarik promatra, ali je pažljivo izbjegavala da se osvrne.
Pjesma je utihnula. Žene su zapljeskale uvježbanom gracioznošću. Kaduna je preuzela srebrnu džezvu za kavu od robinje i, jednu za drugom, napunila četiri šalice. Svaku je spustila na posebni mali pladnjić od srebra.
Jessica pruži mali zamotuljak prema lady.
- Hvala za vašu pohvalu. Molim vas, ovo kao mali znak uzdarja.
Lady Ashley se nasmiješila. Kad je njezina ruka obuhvatila laneni rupčić, osjetila je pod njim nešto šuštavo zbog čega je skoro vratila poklon. Sjetivši se istog trena o čemu se vjerojatno radi, sa malo pretjeranim naklonom zahvali i brzo spremi u svoju torbu.
Kaduna zapljeska rukama.
- Pjevaj nam još.
Još nije do kraja bila izgovorena zapovijest, a djevojka je već skladno započela novu pjesmu. Nekoliko djevojaka, crnih cvjetova s velovima poput latica, zaplesalo je tradicionalni turski ples.
Zadovoljna i smirena, Jessica je mogla s uživanjem pratiti njihove pokrete.
Videći da su drugi zabavljeni promatranjem plesa kaduna zavuče ruku u feredžu i brzo je prešla nad šalicu s kavom koja je stajala blizu Jessice. Pokret, strelovit i vješt, nitko od prisutnih nije zamijetio.
Iz mandoline su odjednom počeli izvirati divni zvuci na što su plesačice otpočele izvoditi čudnu orijentalnu verziju jednog zapadnjačkog plesa. Plesali su udvoje, oponašajući mješovite parove, iako muškaraca među njima nije bilo.
- Posljednji pariški hit ovdje na Bosporu - oduševljeno se smijala lady Ashley. - One su očaravajuće!
Kaduna je podigla pladnjić s kavom nudeći ga prema
Jessici.
- Uzmi malo kave, Jessica.
- Hvala... možda malo kasnije.
- Ne možeš me odbiti.
Jessica je pogleda a onda rukom pokaže na lady Ashley.
- Nakon naše gošće.
- Počašćena sam što me smatrate svojom gošćom.
- Postaje gorka kad se ohladi, dušo.
- Ipak, moram vam nešto priznati - rekla je Jessica. - Jedina stvar na koju se nikako ne mogu navići je turska kava. Vruća ili hladna, meni je uvijek gorka. Ne bih željela da svoj trud rasipate na jedno nezahvalno nepce.
- Ali, ovo je sasvim nova vrsta - pokušavala je kaduna. Umiješala se Usta.
- Zahvalnije nepce od mojega sigurno se ne može
naći. - Uzela je šalicu iz kadunine ruke, zavalila se na rogožinu i otpila dugi gutljaj.
Kaduna se ukočila dok je gledala kako Usta ispija kavu. Tada se i ona spustila na svoje jastuke.
- Prekrasno poslijepodne - oglasila se lady Ashley. Plesačice nisu prekidale svoj čudni ples.

* * *

Iste večeri, Charles je po stoti put iščitavao Jessicinu poruku, opčinjen njenim rukopisom, njezinom rukom ispisanim riječima, ma koliko ih je bilo malo, i sviješću o iskustvima što ih je morala doživjeti da bi tako nešto napisala. Sultan Hasam - ona je znala koje su njegove namjere. Zar se tako visoko uspela na ljestvici da ima toliku moć? Pokušao je zamisliti Jessicu kakvu je nekoć poznavao i nije ju mogao zamisliti kako strpljivo i smireno gradi svoj položaj u haremu.
A ova priča o revolucionarima...
Stresao se.
- Ne mogu povjerovati da bi se ona umiješana u pobunu. Ne mogu to prihvatiti.
- Onda mi reci tko je ovo napisao? - izazivala je lady Ashley.
- Rukopis je njezin - morao je priznati Charlsu - ali, da li to išta dokazuje?
- Možda se Jessica stvarno umiješala. Žena koju sam danas vidjela vrlo dobro zna što radi.
- Što ako Tarik uopće nema namjere da joj pomogne pri bijegu? Što ako je samo koristi kao političkog piona?
- Charles, ti više ne vjeruješ Jessici?
- Vjerujem, naravno. Oduvijek.
- Onda se tako i ponašaj. - Lady Ashley savije ceduljicu i ustade.
- Kuda idete? - upitao je Charles.
- Moram prenijeti poruku - odgovorila mu odlučnim glasom.
- Ali, ako poruku predate revolucionarima - vodite Jessicin život u veliku opasnost! Nije spuštala pogled s njegova lica nekoliko dugih trenutaka. Onda je opet progovorila:
- Jessica je to i sama znala. Izbor je njen. Nitko od nas ne može mijenjati tok događaja.
Osjećao se izdanim.
- Zar je to i vaš politički izbor?
- Dragi moj Charles - odgovorila je - za mene nikad ništa nije samo jednostavna politika.
I tako, poruka je dostavljena. Spriječiti da dospije u prave ruke, vjerovala je lady Ashley, bilo bi daleko pogubnije nego da se samo život jedne osobe dovede u pitanje. Jessica je i sama jasno izrazila svoju volju i spremnost da svoj život žrtvuje kako bi poštedjela mnogo drugih života. Da, nije to više bila ona Jessica koja je bježala da vidi stupove Palmire, ona koja je tada bila zarobljenica samo dvojice muškaraca - zaručnika koji ju je obožavao i oca koji joj je bio beskrajno odan.

* * *

Na širokom polju izvan Carigrada, duboko usječenom među planinskim visovima, više od stotinu vojnika pridružilo se revolucionarima. Svakog dana novi su bjegunci dolazili u logor, ali pobunjenička vojska još nije imala glavnu sponu koja bi je mogla pokrenuti na djelovanje: bili su bez vođe.
- Još nas nema dovoljno - govorio je Salim, pogledom prelazeći preko logora, koji je na sebe morao preuzeti nezahvalnu ulogu budući da nije bilo Tarika.
- Više nas je nego što smo očekivali - odgovorio mu je Miša.
- Ne možemo svrgnuli sultana Hasama sa stotinjak vojnika.
- Što ćemo onda učiniti?
Salim je razmišljao. Što bi Tarik učinio? Gotovo istog trena znao je odgovor. Još više ljudi, naravno. A gdje da ih nađe?
- Ne možemo bez Murata i njegovih jedinica. Bez njih nemamo šanse.
- Ali, on nam ništa nije obećao.
- Ali će morati - odlučio je Salim - na bilo koji način. I mora to učiniti odmah. Više nemam vremena.

* * *

Vrijeme je, uistinu, polako istjecalo u djelom Carstvu, od zelenilom zastrtih brda, do palače Jildir iznad Bospora.
Od zakrčenih uličica oko tržnice do viktorijanskih odaja »izabranice« Uste.
Kad je Jessica kročila u njezine odaje, isprva nije primijetila ništa neobično.
- Usta? - zazvala je svoju učiteljicu. Dugi su sati minuli otkad je posljednji put vidjela Ustu i počela je osjećati nelagodu čim se nešto prestalo odvijati ustaljenim tokom.
Nitko se nije odazvao. Okrenula se i baš kad je namjeravala izaći, začula je nekakav čudan zvuk što je dopirao iz dubine kupatila. Mukli zvuk, se razabirao od prštanja vode u vodoskocima. Ipak, Jessicu je natjerao da se vrati.
Netko je bio bolestan. Sigurno je povraćao.
Polako je ušla u mramorom popločene prostorije i počela tražiti bolesnika. Hodala je između pregrada, sve dok nije spazila zgrčenu priliku u odjeljku popločenom ružičastim kamenom. Zagledala se, prestravljena do dna bića, u Ustinu blijedu ruku što je otirala krv s brade.
- Usta... blagi bože...
Čim mu je Jessica javila za Ustinu bolest, kizlar-aga odmah je dovukao carskog liječnika. Naručena je crna zavjesa oko bolesničine postelje. Na jednom dijelu postelje, gotovo nepomična, ležala je Usta, lica blijedog kao u sablasti, a Jessica joj je mokrim ručnicima otirala čelo. S druge strane, stajao je kizlar-aga i gledao kako liječnik pregledava bolesnicu kroz razmaknute nabore zastora. Ustina ruka pomolila se i on joj poče mjeriti bilo. Nakon pola sata takvog pregledavanja muškarac je slegnuo ramenima i uspravio se.
- Ova je žena teško bolesna, ali ja ne mogu otkriti uzrok.
- Dobro - rekao je kizlar-aga kome se na licu vidjela tuga - hvala. - Bez ijedne dodatne riječi izveo je liječnika iz Ustinih odaja.
Jessica je bespomoćno sjedila uz Ustu, gledajući kako bolest svakim časom uzima sve više maha. Bolesnica se trzala od bolova, koji su iz njezine nutrine nadirali u valovima.
Jessica joj je stezanjem ruke željela pomoći. Preklinjala je:
- Usta, molim te, dopusti mi da pozovem pravog liječnika.
- Neće mi nitko moći pomoći.
- Sredit ću da dođe iz engleske ambasade.
- Ništa neće otkriti. - Gotovo se nasmiješila kad je vidjela zbunjenost i nerazumijevanje na Jessicinu licu. Bol ju je presjekao. - Drago dijete... mene su otrovali.
Hladna jaza prostruji Jessicinim tijelom i sledi joj ruke koje su držale Ustu. Uz golemi napor, Usta kimnu.
- Drugog objašnjenja nema.
- Ali, liječnik bi morao otkriti nešto... neki znak...
- Postoji otrov koji ne ostavlja tragova - odgovorila je Usta gotovo se gušeći od gorčine. - mješavina stakla i kose, poslužena u slatko. Stotinama godina njime se u haremu uklanjaju suparnice. - Opet se počela grčiti. Previjala na baršunastim plahtama i zabijala nokte u Jessicinu ruku.
Jessica je bila ukočena, zabezeknuta.
- Kaduna...
- Nije važno.
- Kava... - šaputala je Jessica. - Bila je namijenjena meni.
- Bila je namijenjena svima nama - prostenjala je Usta u jednom dahu. - Idi sad... Jessica odmahnu glavom.
- Ostat ću uz tebe.
Usta se ipak uspjela još jednom nasmiješiti, učiteljica svojoj učenici, i uputiti joj posljednju uputu prije nego što će okončati podučavanje.
- Idi. Još će biti mnogo snova - dahtala je - prije nego što stigne onaj posljednji.
Hodnik je bio hladan i prazan. Nijemi red eunuha više joj nije značio ništa, kao da prolazi pored kamenih stupova. Koračala je, svakim korakom postajući sve odlučnija. Suze koje su se slijevale niz obraze pretvarale su se u izvore nepokolebljive hrabrosti.
Tarika je našla u svojim odajama. Prišla mu je kao svom jedinom utočištu i pustila da je ponesu osjećaji. Morala je otugovati svoju bol. Tarik nije shvaćao što se dešava, ali ju je nježno privinuo, kao da to čini posljednji put, iako im se nije pružila prilika ni za pravi početak.
- Želim da odeš - rekla mu je otirući suze u njegovu odjeću. - Želim da se vratiš svojim ljudima. Oni te trebaju više nego ja. Ako ne budeš uz njih, bit ću odgovorna za njihovu smrt.
- Jessica - otpočeo je polako - zakleo sam se da te neću ovdje ostaviti.
- Nisi se zakleo meni. A ja jedina mogu odlučivati o svojoj sudbini. Ti to ne razumiješ. - Podigla je glavu i vidjela svoju dušu u njegovim očima. - Više nije isto. Armenci i mladoturci za mene više nisu bezimena lica. Njihov plač ne mogu zataškati krastavi glasovi papagaja. Stalno čujem glasove... Ustin... tvoj... moj. Neodlučan, Tarik obriše suze sa njezinog lica.
- Moraš otići, Tarik - nije odustajala. - Moraš biti uz svoje ljude.
Prvi put otkad ga je vidjela, od vožnje vlakom, ona osjeti neodlučnost u njemu. Nesiguno ju je gledao.
- Suviše je opasno bježati...
- Za oboje, da. Ali, sam ćeš se lako izvući.
- Ne dolazi u obzir. Dao sam riječ. Ne odlazim bez tebe.
Ljutita zbog njegove odanosti, s obje šake zgrabila ga je za odjeću.
- Prodao si me zbog dvadesetorice muškaraca. Sada me smiješ napustiti zbog njih tisuću. Oboje znamo da samo ti možeš pokrenuti revoluciju.
- Ako odem - govorio je Tarik trudeći se da mirno drži ruke - ti se izlažeš velikoj opasnosti...
- A ako ne odeš, bit ću kriva za mnoge smrti. Ne možeš dopustiti da toliki teret preuzmem na sebe - odgovorila mu je tiho, ali neopozivo.
- Jessica...
Odgurnula ga je i uzmakla nekoliko koraka.
- Vratit ćeš se po mene.
Njezine riječi bile su tako jednostavne, prepune vjere i sigurnosti, da im se nije mogao oduprijeti. Žudio je za njezinim dodirom, za nečim fizičkim što će njihovu vezu učiniti neraskidivom, ali znao je, ako je ponovo dodirne, neće je moći ostaviti.
Ona je željela nemoguće, vidio je u njezinim očima. Htjela je da on ode i čeznula je da ostane. Njezino srce nije se moglo odlučiti. Um je donio odluku.
Prije no što je mogao promijeniti odluku, naglo se okrenuo i odjurio iz njezina života. Odluka je bila nagla i neopoziva.
Dan kasnije Tarik je opet postao odani revolucionar. Odjeven u kaputić kakav su nosili mladoturci, jahao je postrance na svom bijelom pustinjskom konju. Uz njega je bio Salim. Više nije želio misliti na to kako je uspio prijeći visoke zidine strogo čuvane palače. Ledenim siječivom noža odsjekao je od sebe nekoliko minulih tjedana. Jessica, Jildiz, zakletva da će je osloboditi i njegovo ranjeno srce sada su postojali s druge strane nepremostivog ponora. Nikad ga ranije nitko nije mogao natjerati da prekrši zakletvu. Zlovolja prema Jessici ispreplela se s neodoljivom privlačnošću što ga je vukla prema njoj. Da, privlačnost. Bili su sjedinjeni, ona i on, u duhu zajedno. Neprekidno ga je iznenađivala svojom hrabrošću. Kadgod je očekivao da će se sebično ponašati, ona je odlučivala da se žrtvuje. Pravo žrtvovanje. Jer, ako bude u palači kad bukne revolucija, mali su izgledi da preživi. Sultanovi vojnici sasjeći će svakog tko se bude makar pomakao, a ona će sigurno pokušati iskoristiti kaos za bijeg. Tarik bi postupio na isti način, a oni su bili toliko slični. Toliko slični da je to za njih postalo preopasno.


* * *

Murat ih je čekao na dogovorenom mjestu. Prišli su mu. Tarik je odmah skočio iz sedla i prilazeći visokom čovjeku bez oklijevanja počeo govoriti.
- Prisiljeni smo da krenemo u napad. Bez vaših vojnika osuđeni smo na propast. Kakav je vaš odgovor?
Ako je Murat trenutak ranije oklijevao i nije znao hoće li se pridružiti pobunjenicima, odlučnost i sigurnost u Tarikovu glasu izmamili su odlučan odgovor.
- Mi smo spremni - rekao je nesigurnim glasom. - Pridružit ćemo se vašem zahtjevu za pravednijom vladavinom. Imate li plan?
- Ništa precizno - priznao je Tarik. - Ali znamo što nam je prvo činiti. Molim vas... sjednite.
Spustili su se na zemlju prekrivenu busenjem trave i Salim je raširio trošnu kartu Carigrada s okolicom. Nadvili su se nad njom. Murat je šutio dok mu je Tarik pokazivao kritične točke.
- Sultan će narediti vojsci da upadne u armensku četvrt - govorio je Tarik. – Želi ih kazniti zato što su pružili utočište pripadnicima mladoturskog pokreta. Namjeravaju ih poklati kao stoku.
Salim se umiješao:
- Zato mi moramo prvi napasti!
- Napasti? - gunđao je Murat. - Kako?
- Moramo napasti palaču. Uz vaše ljude i naše vlastite snage možemo izvršiti prepad na sultana Hasama.
Murat se smijao na sav glas.
- Opustošiti palaču? S vašom šačicom pobunjenika i mojim ljudima protiv sultanove vojske?! - Njegov smijeh odzvanjao je okolnim brdima. - Čak i za jednog pisca imate prebujnu maštu.
Iza njega, neprimjetni do ovog trenutka, smijali su se Muratovi vojnici. Salimovo lice pretvorilo se u užareni plamen.
Tarik ga umiri pogledom, a onda se okrene Muratu.
- Možete li smisliti neki bolji način?
- Možda - odgovorio je vojnik. - Palača je prava utvrda i njome zaštićeni sultan i njegovi čuvari u velikoj su prednosti. Ali, kad jednom napuste zidine... - zastao je i izmijenio pogled s Tarikom.
- Bitka će biti daleko ravnopravnija - dovršio je njegovu misao Tarik.
Murat se smiješio. Uz sve razlike, on i ovaj legendarni odmetnik razmišljali su istovjetno kad su prilike to zahtijevale.
- Mi ćemo se zabarikadirati u armenskoj četvrti.
Salim nabra obrve.
- Što?!
- Ako Hasam planira da pošalje na Praznik cvijeća svoju vojsku na Armence, mi ih možemo dočekati spremni. Možemo ih napasti prije no što shvate da smo se tamo sakrili. - Pogledao je u Salima i ovaj nije mogao procijeniti šali li se ili je smrtno ozbiljan. - Tada, ako uspijemo, možemo razmišljati o prepadu na palaču. Tada će biti lako kad ne bude vojnika da je brane.
Zbunjen i očajan, Salim se okrenuo prema Tariku.
- Ali, boriti se u armenskoj četvrti... kako ćemo zaštiti žene... djecu? Murat mahnu rukom.
- Ne možemo izbjeći žrtve.
- Ti su nas ljudi sakrili! Zaštitili nas!
- Ljudi umiru kad se diže revolucija, Salime... - govorio mu je Murat.
- Sad je dosta - presjekao ih je Tarik. Odluka, ma kako teška bila, morala se donijeti. - Trudit ćemo se da obavijestimo Armence a da ne otkrijemo plan. Ne vidim drugi način.
Tako je podržao Muratov prijedlog u koji je vjerovao.
Murat ga pogleda, ali ništa nije rekao, ni potvrdno ni niječno.
- Vi ste uz nas, znači? - upitao ga je konačno Tarik.
Murat je proučavao svoje prste.
- To... ja još nisam rekao.
Tarik se zagleda u njega, pitajući se što on uistinu želi. Odluku mora znati. Možda će na Murata djelovati budući događaji.
Tarik se uspravi na noge.
- Tada se moram oprostiti od vas.
- Želim vam dobru sreću - odgovorio je Murat. Na pucketanje njegovih prstiju, vojnici poskakaše u sedla. Nestali su za nekoliko trenutaka.
- On mi se ne sviđa - progovorio je Salim.
- Trebamo ga. - Tarik se okrenuo. Prišao je konju i posegnuo prema torbi. Pastuh je zanjištao i odskočio. Napola divlja životinja nije voljela da je dodiruju. Tarik mu progunđa nešto na turskome i potom izvuče odjeću eunuha iz svojeg spremišta.
Bez rijeći se počeo presvlačiti.
Salim se stvorio iza njegovih leda. Nekoliko je trenutaka šutio.
- Ne, nećeš valjda.
- Ne želim probleme s tvoje strane, Salime.
- Tarik, skoro smo te izgubili... koliko se puta mora ponavljati ista priča? Ako se tamo vratiš, kakve su šanse da ponovo izađeš živ? Zar jedan bijeg nije bio dovoljan?
Zar moraš pokušati još jednom?
- Salime, molim te. Moram se vratiti.
- Ali, zašto? - Salim se opet zacrvenio u licu. - Zašto moraš natrag? Bio si uz nas samo nekoliko dana.
- Obećao sam da ću spasiti tu ženu.
Salimova ruka zgrabila je Tarikovo zapešće.
Okrenuo ga je prema sebi. - Zar tako govori Tarikpaša? Zar ne shvaćaš da je polovica Carstva spremna poginuti zbog riječi koje su čuli iz tvojih usta? Što će pomisliti kad vide da te nema, da ih nećeš povesti u borbu nakon svih velikih riječi? Tarik...
- Pusti me!
- Zar te moje riječi nikako ne mogu zaustaviti?
- Ne. Ništa me ne može zaustaviti. Odluku o osvajanju palače morao sam donijeti ja. Tamo nitko neće biti siguran. Nemam izbora, Salime. - Ne postoji drugi izlaz, nema druge mogućnosti.
Ili je prodao svoju dušu, ili ju je nekome poklonio.
Nijedan od muškaraca nije imao odgovor.
Salim se povuče. Tarik, opet odjeven kao eunuh, skoči u sedlo, povuče vodice i uputi prijatelju posljednji pogled.
Vidio je da je Salimovo lice ostarjelo, iz njega je izbijala životna mudrost.
Idealizam je zauvijek nestao.
Salim nakratko uhvati stremen, a zatim se odmakne.
Htio je još jednom dotaći prijatelja, prije konačnog rastanka.
- Znači, za tebe su se stvari istinski izmijenile.


* * *

Nekoliko koraka od mjesta na kojem je bila otrovana, sada je Usta ležala pod zemljom. Na njezin grob postavljena je nova kamena ploča. Lišće u krošnjama čempresa nježno je podrhtavalo na laganom povjetarcu, neosjetljivo na povorku koja se polako kretala. Žene carskog harema u žalobnom mimohodu promicale su pored groba. Pridružilo im se nekoliko znanica i prijateljica iz grada. Plaćene narikače molile su za Ustinu dušu. Jedini prisutni muškarac bio je kizlaraga. Stajao je uz grob pokraj lady Ashley.
Jessica se kretala u redu, nijema i klonula, znajući da je odsad njezin život beznačajan i ništavan poput kamenih ruševina pored kojih je prolazila. Cijelog živote ljudi su se trudili da joj ispune želje, mazili je i njegovali, i ona je bila duboko svjesna povlaštenog položaja kakav je uživala kao kći Arthura Greya. Ali nitko još nije platio životom zbog nje.
Gotovo da nije primijetila kako se Lady Ashley odmiče od kizlar-age i staje na mjesto pored kojeg će proći Jessica.
Glas Engleskinje prenuo je otupjela djevojčina čula.
- On je sa svojim ljudima - govorio je tihi uzbuđeni glas. I to je bilo sve. Lady Ashley opet je stajala uz kizlara.
Barem nešto što valja. Jessica oseti tanki tračak svjetlosti u dubini svoje prazne duše. I ona se odricala. Svoju žudnju za Tarikom podredila je potrebi drugih. I dosad nije zbog toga požalila iako je tugovala zbog svega što su propustili. Samo da Tarik nije tako potreban svom narodu. Da je bio bilo tko drugi, a ne Tarik- paša, bilo bi vremena za otkrivanje...
Ne. Nikad neće biti vremena.
Vratila se bezosjećajna i tupa do svog čamca. Sjedila je nijema kao kip dok je eunuh veslao preko plavog Bospora, prema vodama koje su bile daleko uzburkanije od ovih koje su zapljuskivale nesigurnu lađicu. Odsad će iščekivanje poteza u haremskoj igri biti hladno kao Ustin grob. Bila je spremna.
U njezinim odajama vladao je polumrak. Lana je znala da je Jessica ophrvana tugom. Nije bilo koristi u pretvaranju. Samo će protjecanje vremena pomoći, iako će možda smrt čekati na kraju puta.
Nije bilo nikog. Čekala ju je kava, ali joj je poklonjena i samoća. Zbacila je šal i spustila ga na pod dok je hodala prema spavaćoj sobi. Spustila je ostatak odjeće preko ramena. Roba je skliznula na pod i ostala ležati iza nje. Mjesec je bacao blijedu svjetlost na Bospor. Blago je sjenčao obrise njezina tijela, mršavijeg nego jučer, dok se oslanjala na hladno staklo prozora. Vjetrić joj je mrsio i podizao kosu s ramena; željela je da ga osjeti i uživa u njemu, ali nije mogla. Možda se nije usuđivala. Više ništa nije osjećala. Da li se mogla zavaravati da će i smrt, kad jednom stigne, biti dočekana jednako hladno? Pokušavala je sebi objasniti da je to posljedica Ustine iznenadne smrti, okrutnog ubojstva. Ona je bila meta i kaduna sigurno više neće pogriješiti. Neće se time opterećivati. Izgubila je naklonost sultana i pitala se zar bi zbilja bilo tako teško voditi s njim ljubav... s ciljem.
Lagano je spustila glavu nastranu. S ciljem? Što bi Tarik rekao kad bi vidio kako na sebe gleda njegovim očima? Ni to nije više bilo važno. Uste nema. Sultana je izgubila. Kizlaraga više nije imao gotovo nikakvu moć. Tarika nema. Više je nitko nije mogao štititi, a ona više nije bila »odabranica«.
Ali, ona je učinila nešto, zar ne? Poklonila je sebe za više ciljeve, žrtvovala je vlastiti život zbog života mnogih nemoćnika. Darovala im je svoju posljednju nadu u bijeg i pružila je njima. Barem zbog toga bilo joj je lakše.
Ako umre u palači, znat će da nije izgubila život zbog tvrdoglavosti i odbijanja da postane sultanovom ljubavnicom.
Barem ona o sebi može misliti malo bolje.
Začula je neki šum iza leđa. Pomislila je da je vjetar nešto pomaknuo. Kad je iznova začula šušanj, okrenula se da pogleda što je to uznemirava u razmišljanju.
- Lana?
U dovratku je stajala neka prilika. Oboje su prestali disati. Njezin glas zaplovio je preko dugačkog tepiha.
- Tarik.
Prišao joj je. Stajali su kraj prozora, zaronjeni jedno u drugo. Bospor je oplakivao obale, a njihove duše slile su se u bezgraničnu harmoniju.
Nakon mržnje, odbijanja i neprekidnog razmišljanja o čovjeku koji ju je osudio na harem, Jessica je morala spoznati konačnu istinu. Više nije mogla poreći, više nisu postojale sumnje. Što se uopće treba pitati kad samo dvije osobe postoje na svijetu?
I Tarik se potpuno prepustio, nestao je i posljednji otpor u dubini njegova bića i predao joj se ošamućen njezinom odvažnošću. Tijelo joj je bilo nježno, nije mu mogao odoljeti. Njezini poljupci suviše omamljujući. Više nikad neće biti stari Tarik-paša, vođa naroda, ukoliko bi se morao odreći Jessicine snage duha kojom ga je oslobađala okova.
Kao u nekom prizoru što se odigrava u dalekoj izmaglici, slušajući neku svoju unutrašnju glazbu, prolebdjeli su kroz odaje i našli se u vrtu. Mjesec je gledao njihovu nagost i smiješio se.
Jessicu preplavi plima strasti i ona mu odluči pokloniti sve svoje znanje kojem ju je učiteljica podučavala. Sve što je morala čuvati za sultana. Ali sada nije strepila od onoga što je očekuje. Čovjeku s kojim će voditi ljubav ona je željela pokloniti sebe.
Skliznula je svojim bedrom preko njegovog. U tom trenutku njezina je noga lebdjela poput vrpce za koju je privezan papirnati zmaj što leluja na vjetru. Tarik je poljubi i potom se povuče, želeći produžiti ljepotu trenutka i učiniti ga vječnim.
Prelazio joj je prstima preko lica, pokazujući joj da u vođenju ljubavi nema potrebe za žurbom. Pretvorio se u istočnjačkog ljubavnika kakvog joj je Usta obećavala. Nosio ju je na rukama, lagano je njišući, prema mirisnim i toplim kupeljima njezinih odaja. Ušao je u vodu što je mirisala na ruže. Plutala je na njegovim rukama. Njihova srca kucala su jedno uz drugo, njezine grudi bile su sljubljene s njegovima. Ljubio joj je vrat i okrenuvši je nastavio kliziti usnama niz kičmu - dug i prekrasan put, a poljupci poput pčelina susreta sa cvijetom. Skinuo joj je prozirnu košulju i oslobodio prekrasne grudi. Zagrlila ga je i njezina kosa rasu se njegovim licem.
Prstima je doticao njezine grudi, nježnim zagrljajem kakav sultan Hasam nikad nije upoznao, on koji je imao sve što muškarčevo oko može poželjeti. Lanci ovakvog ropstva bili su meki i dragi, prerastajući iz čeličnog stiska u mekane vijugave zmije što su obujmljivale njihova tijela.
U takvom spajanju nije bilo ničeg divljeg i nerazumnog. Lagani, nježni pokreti poput membrana što titraju između krvi i tijela. Prekrasni doživljaj u kojem se čovjek gubi i zaboravlja na vrijeme. Usta joj je sve rekla osim jednog - da u radosti ima i tuge. Svaki dodir Tarikovih ruku budio je osjećaj očaja i praznine pri pomisli da će se jednom ipak morati suočiti sa svijetom. Sada je znala zašto je noć kraljevstvo ljubavnika.
Zatvorila je oči i prepustila se novim spoznajama tijela, otvaranju čula kakvo nikad ne bi osjetila da je život tekao onako kako je bilo predviđeno. Istraživala je Tarikovo tijelo rukom koju je Usta učila i sve joj se činilo prirodnim. Uskoro je slušala samo zov vlastitih želja.
Ljubav ili strast, potreba ili očajanje, nijedno nije znalo što ih je spojilo. Nisu se usuđivali govoriti, jer bi morali priznati da prvi ljubavni susret može biti i posljednji. I jedno i drugo čekao je različit život na različitim mjestima, njihova tijela i duše nisu ništa mogle izmijeniti. Jessica se otvorila prema Tariku, prema muškarcu čiju je dušu upoznala kroz borbu. Sada je poznavala i njegovo tijelo. Gledala je svoju svijetlu kožu uz njegove brončane grudi i zlaćane ruke. Slušala je otkucaje njihovih srca uz žubor vode koja se slijevala niz njihova tijela.
Te noći njihova tijela spajala su se boreći se da istisnu budućnost i žive samo za postojeći trenutak. Jessica se osjećala pročišćenom. Konačno je postala žena!
Ljubavnica! A voljeti Tarika... znala je da ju je lažna strast mogla uništiti zauvijek. Da se podala sultanu Hasamu, ne bi osjetila ništa. Sada je osjećala. Tijelo joj je bilo uzeto, ali ona ga je rado davala. Njezine noge, bokovi, grudi i usta nudili su se Tariku i on je vraćao uzdarjima.
Duga noć još se nije bližila kraju.
Kad se svjetlo polako počelo uvlačiti kroz prozore i doticati prozirnim velom pokriveno Jessicino tijelo, ona se probudila, ali je opet utonula u san obgrljena Tarikovim rukama. Vrijeme je moglo prestati teći.
Mjedene ručice na vratima netko je vukao sebi. Jessica se uspravi i trepnu zasljepljena svjetlošću.
- Lana?
Bila je to uistinu mlada robinja. Ušla je u sobu. Lice joj je bilo mrtvački blijedo.
- Lana? - opet se oglasila Jessica. - Što je?
Lana se povukla u stranu. Vrata se širom rastvore. U sobu je uletjela kaduna praćena svitom eunuha i svojih pratilja.
Pobjedonosni smiješak ozario joj je lice.
- Oho, što to vidimo? Kako slatko. Kako nježno. Vodite ih! - Zapucketala je prstima.
Tarik posegnu za odjećom i bodežom, ali su eunusi bili prebrzi zgrabivši mu ruke dobro uvježbanim pokretima. Golog su ga pritisnuli na postelju.
Jedan od eunuha s gorčinom je gledao u Tarikovo nago tijelo a onda je svima objavio:
- Ovaj čovjek nije ono za što se izdaje.
- Tim bolje - izjavila je kaduna.
Dvojica eunuha izvukla su Jessicu s ležaja i natjerali je da uspravno stoji pred kadunom. Kaduna i njezine dotjerane pratilje proučavale su njezino tijelo. Pokušala se oduprijeti, ali izlaza nije bilo.
Kadunine ravne usne razvukle su se u zlobno cerekanje.
- Glupa, glupa mala djevojčice.

14.

Jessica je razmišljala kako je moguće da nesretan čovjek izgleda potišteno i u najljepšoj odjeći na svijetu. Nevjerojatno kako se brzo žena od kraljice može pretvoriti u sluškinju i kako se u trenu nada može pretvoriti u očaj.
Sultan je predsjedao u pretrpanoj sudnici. Bolno i razočarano lice okruživalo je tamne duplje njegovih očiju. Pred njim je stajao mladi muškarac koji je oskvrnuo svetost njegovog harema svojom muškošću, koji je obljubio ženu za kojom je vladar čeznuo ne želeći je samo posjedovati. Na mladića su navukli hlače. Bio je bos. Ruke su mu bile vezane. Uz njega stajala je Jessica, samo u prozirnoj košulji, bez odjeće, bez velova. Kaduna je sjedila na mjestu koje je nekoć bilo namijenjeno Jessici, njezina konačna poruka mladoj drznici.
Muškarci u sudnici okretali su glave od žene koja nije bila zastrta velom. Samo sultan nije skidao oči s nje i nije se micao dok su mu obznanjivali njihovu izdaju, prijestup koji mu je jasnije od svega drugog otkrivao da je star. Vladar ili ne, on nije mogao pobijediti vrijeme.
Ustao je, zadržavajući kraljevsko držanje i približio se Jessici. Pokušao je pronaći kajanje u njezinim očima. Nije ga bilo.
- Jessica - nježno je prošaptao, jedva primjetno zatresavši glavom, a potom se obratio muškarcima u sudnici. - Ne okrečite glave. Želim da vidite ovo lice. - Njegov prst prelazio je linijom njezina lica. Vratila se bol, vratio se gnjev. Gurnuo ju je naprijed. - Zurite u njega. Zapamtite ga. Zauvijek ćete zapamtiti lice izdajice.
Ne propuštajući povoljnu priliku, astrolog je spremno upitao:
- Što ćemo s njom učiniti? - Njegovo hladno pitanje nosilo je u sebi jasni znak prijetnje.
- Zar treba pitati? - progovorila je kaduna. Dok je govorila, polako joj se njihao veo na licu. - Treba je udaviti u Bosporu.
Kizlar-aga, potpuno izvan milosti u ovoj ludoj vrtešci, nagonski se uključio:
- Već godinama nije bilo obrednih umiranja...
- Godinama sultan nije bio prevaren od jedne žene - spremno mu je odgovorila kaduna.
U pozadini, kao jeka koja odzvanja snom, kor derviša započeo je pojalicu na turskome:
- Udaviti je u Bosporu, udaviti je u Bosporu, udaviti je u Bosporu...
Sultan Hasam pogledom je prelazio sudnicom, uzbuđen glasanjem derviša. Pogledao je kadunu kao da se prisjeća nečega što je sada postojalo samo duboko u njegovoj podsvijesti, a zatim Jessicu. Oštrom kretnjom prekinuo je derviše. Utihnuli su. Još uvijek je on sultan! Odluka će biti njegova!
- Želim znati što se dogodilo. Sve. - Prišao je Tariku. - A ti ćeš mi to ispričati. Dočekali su ga mrtvačka tišina i mrtvački leden pogled pun prkosa.
Sultan pogleda stražara i na Tarikovo rame spustio se bič. Više od iznenađenja nego zbog straha, Tarik se trgne.
Kad je bol stigla do njegove svijesti, već se bio pribrao.
Sultanovo lice posivjelo je od bijesa.
- Ponovo.
Bič je fijuknuo i ovaj put većom silinom pao na Tarikovo rame. Brončana koža na njegovim leđima crvenjela se i žarila. Uzviknuo je od boli. Jessicine oči napuniše se suzama.
Sultan ponovo kimnu. Opet udarac. Tarik se sruši na koljena.
- Stanite... reći ću vam... sve što želite znati. Jessica zadrhta od iznenađenja.
Tarik je počeo pričati.
- Poslali su me u palaču vaši neprijatelji da vas uhodim. Koristio sam ovu ženu zbog obavijesti. Kad je otkrila tko sam, silovao sam je. I bio bih je ubio da je...
Kaduna je skočila na noge.
- Ležala je u njegovom zagrljaju, priljepljena uz njega! U sudu se začulo mrmorenje.
- Tišina - naredio je Hasam. - Hoćeš da povjerujemo kako si ti, prljavi divljak s ulice, glasnik naših neprijatelja? Da si uhoda poslana da prikupi obavijesti? Pa ti jedva izgledaš kao netko tko bi uopće mogao čitati, još manje zavarati nedužnu djevojku...
- Zovem se Tarik-paša.
Mrmorenje se pretvorilo u uzvik zaprepaštenja. Dok se sud uznemireno meškoljio za njegovim leđima, sultan se zagledao u ovog čovjeka koji je dao tako ludo priznanje.
Gledao ga je dugo i prodorno. Istina? Ili promišljena odluka da žrtvuje sebe kako bi zaštitio pravog vođu?
Nakon vaganja dviju mogućnosti, sultan se ipak opredijelio za prvu. Da, to je Tarik-paša. Ljudi poput Tarika željeli su slavu jednako kao i pobjedu revolucije. Uživao bi da umre kao mučenik nakon što je hrabro stojeći pred svojim najvećim neprijateljem priznao istinu. Epovi su spjevani o takvim muškarcima. Tarik-paša želio je takvu junačku pjesmu o sebi. Znao je da će narod nezaustavljivo dići glas kad čuje da se ljubljeni vođa svjesno žrtvovao. Da, on je pravi Tarik. A zbog nekog je razloga želio da Jessica živi.
Vratio se na prijestolje i pozvao Jessicu.
- Dođi. Sjedni uz mene. - Kad ga je poslušala, nastavio je: - Dovedite krvnika. Jessica je zastala, na pola puta do stolice i zagledala se u njega.
Otvorila su se vrata. Ušao je krvnik i prišao Tariku. Sa izvučenom oštrom sabljom čekao je sultanovu zapovijest.
Sultan se okrenuo prema Jessici i obratio joj se zastrašujuće bešćutnim glasom, kao da je pita što namjerava večerati:
- Ako ovaj muškarac govori istinu, onda ti želiš da on umre jednako žarko kao i ja.
- Okrenuo se prema dželatu. - Pripremi se za pogubljenje.
Jessica je shvatila da sultan uopće nije morao izgovoriti posljednje riječi. Učinio je to namjerno. Ruke su joj postale ledene i vlažne.
Tarik je zastenjao i spustio se na koljena pritisnut snažnim rukama dvojice eunuha. Okrenuli su mu glavu na jednu stranu i čvrsto je držali, oslobađajući tako vrat za krvnikov udarac.
Još je jednom sultan pogledao ženu koju neće nikad posjedovati.
- Tarik-paša je tvoj. U tvojim je rukama njegova sudbina, život ili smrt.
Jessica je teško gutala. Preklinjala je u mislima Tarika da odluči umjesto nje. Videći u njegovim očima molbu i zahtjev da šuti i tako spasi barem svoj život, ugrizla se za usnu. Osjećala je na sebi optužujuće poglede kadune i drugih uglednika. I kizlar-aga ju je promatrao, pogledom joj upućujući molbu jednaku Tarikovoj.
Kaduna je kiptjela, nadajući se posve drugačijem ras-
pletu. Ako Jessica ne oda svoje osjećaje, znala je, neće doći do konačnog raspleta i strah pred suparnicom bit će još gori.
Sablja se polako dizala uvis.
Jessica se ukočila. Imala je osjećaj da su joj od tijela ostale samo kosti. Nije osjećala ni srce, ni mozak.
Vrh sablje okrenuo se nadolje, krvnik se spremao na udarac. Gledala je dugačak luk kojim se sablja sve više približavala Tarikovu ogoljelu vratu...
- Ne! Stanite!
Oštrica je već malo zasjekla kožu. Tanki mlaz krvi slijevao se prema ključnoj kosti. Tarik je držao oči zatvorene jer se želio sabrano pripremiti za dolazak smrti.
Naglo ih je otvorio. Jessica mu je poštedjela život svojim prodornim krikom, ali je tako odlučila o njihovim sudbinama. Proklinjao je sebe što joj nije više pričao o običajima svoga naroda. Smrt je bila samo odgođena.
Ništa nije moglo vratiti vrijeme unatrag.
Sultan je okrenuo glavu od Jessice, preplavljen potpunim razočaranjem. Izgubio ju je zauvijek.
- Vodite je - prošištao je.
Zgrabili su ih i povukli u suprotnim pravcima. Jessicu su odmah izveli iz sobe. Tarika su natjerali da stane postrance od sultanova prijestolja. Snažno su ga držala dva eunuha koji su znali svoju zadaću i s velikim je zadovoljstvom ispunjavali, rijetko nagrađivani ovakvim situacijama.
Sultanov pogled bio je nepomičan kao stijena. Dugo vremena nije se micao, nepredvidljiv poput tigrova koje je držao u svom vrtu. Kad je napetost popustila, obratio se Tariku.
- Moram ti čestitati. U povijesti Carstva nijednom čovjeku nije pošlo za rukom da napravi takvu gužvu.
Tarik se nije micao.
- Vaša preuzvišenost dala mi je povoda za nezadovoljstvo.
- Tako se čini. Ali, reci mi... zar stvarno vjeruješ da itko od vas može uspjeti u borbi protiv Carstva? Da itko od vas ima pravo da mene uči kako trebam vladati?
Tarik se nagnuo naprijed koliko mu je to dopuštao stisak ruku eunuha.
- Svakog čovjeka - odgovorio je naglašavajući riječi.
Sultan nije ostao hladan iako na licu nije pokazao što osjeća. Nije htio pokazati da je uzdrman postojanim uvjerenjem svog zatvorenika. Trudeći se da umanji značaj Tarikovih riječi, odgovorio je:
- Čini se da ćemo ovu netrpeljivost morati izdržati još neko vrijeme. No, dobro. - Nasmiješio se dvorjanima i oni su mu uzvratili osmijehom. Činilo se da je ohrabren. Opet je osvojio njihovo povjerenje. Tek kad je opet pogledao u oči koje su ga najjasnije razumjele u tom trenutku, malo se stresao. Opet mu je trebalo vremena da se sabere.
- Ti si pametan čovjek - govorio je tim očima.
- Divim se tvojoj umješnosti i postojanosti. Tvojim uvjerenjima, ma koliko pogrešna bila. Ti si i izuzetno opasan. - Mahnuo je krvniku. - Vodi ga.
Ogromni stražari izgurali su odmetnika kroz vrata. Sultan se čvrsto upre laktovima o naslon stolice, pokušavajući prikriti koliko će mu napora trebati da nastavi obavljati današnje poslove.

* * *

Između gusto zasađenih redova tulipana zlaćane boje koračala je Jessica okružena eunusima. Pred njom je išao kizlar-aga. Povorka smrti. Tako je izgledala i takva je uistinu i bila. Haremske žene sadile su ruže u nove gredice trudeći se da ne okreću glave prema osuđenici. Jessica je gledala samo pred sebe i pripremala se za smrt. Čudno kako se čovjek lako miri s takvom neminovnošću. Ne tako davno, sigurno bi je obuzela panika. Sad joj se tako nešto činilo suvišnim i neumjesnim. Ona možda nije bila svjesna vlastitog dostojanstvenog držanja, kao što je bio kizlar-aga, ali je bila sigurna da je njezino posljednje nijemo zavještanje vrlo značajno.
Neki ljudi jednostavno umru. Ona će umrijeti spašavajući druge živote. Moglo je ispasti i gore. I Tarik je mogao koračati uz nju. Oh, da, on je spremno htio žrtvovati svoj život da bi spasio nju, ali ona se jednom zauvijek zaklela da više nitko neće nastradati zbog njezinih pogrešaka ili sljepila. Svoju sudbinu podnijet će dostojanstveno.
Prošli su kroj vrata palače i uputili se k pristaništu gdje su bila vezana dva čamca.
- Znam da misliš kako sam i tebe izdala - obratila se kizlar-agi. Okrenuo se prema njoj dok su eunusi pripremali čamce.
- Izdala si sebe - rekao joj je ne bez žaljenja.
- Ti ćeš umrijeti tiho, a tvog će ljubavnika smaknuti javno. - Počeo se okretati. Zgrabila je njegove snažne ruke i prisilila ga da je opet pogleda. Na licu joj se ogledao užas.
- Ali, sultan mi je poklonio njegov život!
- Samo je odgodio smrt. Tvoja pogibija poklanja mu samo nekoliko dana života.
- Reci mi kad će ga pogubiti. Reci kako? Moram znati - zahtijevala je.
- Zašto? - upitao je tužno, s gorčinom u glasu. - Tako da znaš što ćeš sanjati u posljednjem snu svog života? Što sada možeš učiniti za njega? Svi mi izdajemo sami sebe. Ništa nam više ne može pomoći.
Gurnuo ju je prema čamcu, nesretan zbog njezina pogubljenja. Naređeno mu je da otkrije zraku nade i promjene koja bi se mogla probiti kroz pepeo navika i zasićenosti, da obasja još jednom dveri sultana Hasama. Sad je mora ugasiti u mutnim vodama i vratiti se kao da se nikad ništa nije dogodilo. Živjet će tako u laži, pretvarajući se, sve dok ne povjeruje da je to jedina istina.
Eunusi su položili Jessicu u vreću razastrtu na dnu brodice. Zavezali su joj ruke srebrnom uzicom, tako je nalagao obred. Dodali su potom kamenje, slažući ga uz Jessicine noge kao da stvaraju umjetničko djelo. Podigli su krajeve vreće.
Duboko je udahnula, priljubila uza se vezane ruke, isturila bradu i zatvorila oči ne čekajući da je obavije mrak. Smrt, smrt - zar ti divljaci ne znaju ni za što drugo?
Zar zaista vjeruju da mogu pobjeđivati ubijajući? Tarik...
Kizlarov glas, grub i bezosjećajan, dopirao je do nje kroz grubu, debelu tkaninu.
- Pustite mene.
Osjetila je komešanje na lađici. Osjetila je kako velike crne ruke zatvaraju vreću nad njezinom glavom i vežu je. U agoniji rastajanja, Jessica osjeti sažaljenje prema tom čovjeku.
Eunusi su se s čamcima uputili prema otvorenom moru. Sve dalje i dalje, prema širokom Bosporu, gdje će njegove bezdušne ruke učiniti dobro djelo za sultana.

Provezli su se blizu klisure na kojoj se uzdizao dio palače u kojem su živjele žene. I to je bio dio obreda koji je pružao sigurnost i usmjerenje.
Kizlar-aga je stajao na pramcu prednjeg čamca, gledajući u daljinu, stisnutih usana. Ranije nego što su eunusi očekivali, dao im je znak da se zaustavi. Bez dodatnih naređenja odložili su vesla i počeli privlačiti konopce čamca u kojem je ležala Jessica. Snažno su trzali užad a čamac se počeo njihati, sve više naginjati i odjednom se prevrnuo na bok. Vreća je nestala u vodi. Kamenje je obavilo posao, brzo i djelotvorno.
Kad su posljednji mjehurići i krugovi prestali remetiti mirnu površinu mora, kizlar- aga je čvrsto zatvorio oči. Prignuo je glavu. Bradom je pritiskivao grudi a onda je, nakon dugog oklijevanja, dao znak da zaveslaju prema palači, tamo kamo je on pripadao.
Potonula je. Riječi bez značenja i smisla. Znala je samo da ostaje bez zraka.
Obredi su pružili novu zabavu lelujavim morskim vlatima. Duge travurine igrale su lagani ples pokretane morskim strujama. Voda je bila mračna i neprozirna, nimalo slična slici modrozelenih valova obasjanih vedrim suncem. Bospor. Na dnu, među travama, ležali su sagnjili ostaci vreća, bezobličnih mrtvačkih kovčega žrtava sultanovog suda. Stanovnici mora vrebali su i nasrtali na Jessicine prethodnice u tišini podmorskog svijeta. Kidali su debele vreće dok od nekih gotovo ništa nije ni ostalo; samo raskomadani dronjci. Između raspadnutih ostataka vreća ležalo je nekoliko bijednih ljudskih kostiju. Ostaci su svjedočili o zakonima mora - za opstanak se mora boriti.
Kamenje je obavilo svoju zadaću. Tonula je sve dok se vreća nije zaustavila na mekanom dnu i nakošeno se smirila. Kad se čamac prevrnuo, Jessica se prisiljavala da ne udahne duboko jer joj se činilo besmislenim da odgađa neizbježno, no kad je osjetila dodir hladne vode uz lice i nos, požalila je zbog propuštenog. Osjetila je snažan poriv - mora se boriti. Ovako ne smije umrijeti! Hladna voda na koži natjerala ju je da djeluje. Prisilila se da otvori oči, iako ništa nije vidjela u posvemašnjoj tami. Ali pomoglo joj je da počne grozničavo misliti.
Zubima je pokušala pregristi svilenu uzicu oko zapešća. Nije popuštala. Ako je to uopće bilo moguće, no činilo se da se još jače stegnula i sprečavala dotok krvi u šake. Vreća, mora se izvući iz vreće! Pokušala je uhvatiti komad tkanine i zadržati je među prstima, no tkanina je bila teška i nije se dala savijati. Osjećala je bol u grudima.
Obuzimala je panika. Njezini nemirni pokreti postali su bjesomučni. U glavi su joj odzvanjali damari jer je tijelo vrištalo za kisikom.
Vreća se rastvorila.
Jessica se iskobeljala, zapanjena iznenadnim oslobođenjem. Tada vidje konopac kojim je vreća bila zavezana kako lebdi vodom, kao da nikad nije bio ni zavezan.
Sjetila se kizlar-age...
Zahvaćena panikom i očajničkom potrebom za zrakom, vrtjela se u krug, nesposobna da otkrije gdje je »gore«. Nije znala kojim pravcem treba krenuti.
Nešto ju je dodirnulo, sasvim lagano. Okrenula se i brzo odbacila unatrag. Dio kostura, nečija ruka virila je iz stare vreće. Mozak joj je vrištao. Otvorila je usta i izgubila dragocjeni zrak zbog nijemog krika užasa. Njezino krkljanje zazvučalo je jezivo. Odgurnula je kost i nije se zaustavljala da vidi kako se ova polako raspada i tone među vlati.
Kostur joj je pokazao pravi put. Svjetlo... tamo je svjetlost. Svjetlucava bijeloplava ploha nad njezinim desnim ramenom… površina.
Uspinjala se prema njoj. More ju je vuklo prema dolje gladno njezina tijela. U ušima joj je brujalo i šumilo. Što se više i jače batrgala nogama, činilo joj se da je površina sve dalje. Nije mogla razmišljati.
U glavi je vladao kaos. Ruke su grozničavo mahale i gurale je prema svjetlosti, ali ona je bila predaleko, predaleko... preteško... tako je lako lebdjeti... zašto joj u ušima pjeva... Voda je bila topla. Tarik.
Glasovi... Tarikov glas. I nije li tu još nečiji? Nije se mogla sjetiti… tako je umorna...


* * *

- Oklada moja, drug, nema da misliš. Ti gubiš. Ti stojiš za kormilom cijeli tjedan.
- Donny, ti si sranje, bez srca, gadna sorta i loš drug.
- Mož' bit, al' ja neću čepit na straži makar... hej, šta je
ono? Thatch, vidiš li ono?
- Vidim šta?
- Tamo.
- Isuse, boga mu! Ni moguće... Čovjek u moru!
- Nisi ti blesav...
Engleski kuter obično nije plovio tako blizu obale, ali upravo su se uputili u carigradsku luku da obave neke popravke pa su odlučili da izbjegavaju nemirno otvoreno more. Nisu očekivali da će loviti morsku sirenu, ali su pomislili da im se upravo to događa kad su naišli na Jessicino tijelo.
Ležala je na palubi smotana kao klupko, a zbunjeni su se mornari naginjali nad njezino tijelo. Okrenuli su je na trbuh i izbacivali joj vodu iz pluća, ali se ona i dalje nije pomicala,
- Pred kratko bačena u more, jadna cura - rekao je Donny jer nije mogao smisliti ništa pametnije. Sakupili su se i drugi ljudi. Nisu vidjeli ženu, ne ovako lijepu, od...
- Dao bi glavu odrezat' da je sirena - komentiaro je Thatcher.
- Prije bih rek'o da je 'aremska cura.
- Što bila da bila, ljepota joj ne manjka... - Donny kimnu.
- Možda je to naša gospa sreće.
Muškarci su iznenađeno ustuknuli kad je žena zakašljala i počela se pridizati. Morska voda slijevala joj se s kraja usana. Kašljanje joj je pomoglo. Okrenula se i skutrila grijana suncem, nezaustavljivo kašljući dok joj se nisu pročistila pluća.
Jedva je protisnula nekoliko riječi.
- Gdje... gdje... tko ste? - Thatcheru su se razjapila usta.
- Isuse, spasi nas! Govori engleski. Sirena zna engleski! Donny se uspravi i uzviknu oštro naređenje najbližim ljudima.
- Javite kapetanu! Treba javit' ambasadi o ovom. Miči se, tornjaj, ološu!
Sve se odvijalo brže nego što je Jessica mogla zamisliti. Otrgnuta iz ralja smrti, morala se prisiliti da shvati istinu: bila je slobodna. Spašena. Slobodna.
Mornari su joj dali odjeću. Izgledala je u njoj smiješno i nimalo ženstveno, ali njoj se činila veličanstvenijom od najskupocjenijih haljina kakve je nosila u haremu. Odvezli su je brzo na obalu i nakon nekoliko sati vožnje u kočiji stigla je do mjesta za koje je vjerovala da ga više nikad neće vidjeti.
Ambasada.
Kroz malo okno na kolima vidjela je da im netko trči ususret. Uhvati je očaj, a očekivala je da će osjetiti radost.
Kočija se zaustavila i Charles je otvorio vrata. Uzeo ju je na svoje ruke.
- Jessica, jedva sam povjerovao kad smo dobili poruku - šaptao joj je na uho. - Ne mogu vjerovati...
- Sve je u redu, Charles - odgovorila mu je. - Sve je svršeno. Vratila sam se.
Odmaknuo ju je od sebe i zagledao se u njeno lice. Odjednom se upitala izgleda li drugačije. Mršavija, možda, a vjerojatno i neznatno blijeda. Je li jednako zelena kao i morske alge što su je zamalo zarobile? Ima li novih crta oko očiju zbog brige, straha, panike, užasa i patnji?
Ako je Charles bilo što i zamijetio, nije to htio pokazati.
- Uđi u zgradu. Dovoljno si se napatila. Želim da sve zaboraviš što prije. - Tada se nasmiješio i rukom joj obgrlio struk, spreman da je povede. Poslužitelj iz ambasade strpljivo je čekao i Charles mu se obrati: - Donesi nam čaj i nešto za jelo. Bit ćemo u radnoj sobi.
Tek tada je Jessica oživjela.
- I recite mom ocu, gospodinu Greyu, da nam se pridruži što prije. Poslužitelj se počeo vrpoljiti.
- Ali...
Charles ga pogleda.
- Učinite tako.

* * *

Jessici je bilo vrlo teško da zaboravi harem, sultana Hasama i sve što je tamo doživjela... i Tarika. Mnogo teže nego što je to očekivala. Dok je sjedila u ovoj udobnoj prostoriji, osjećala je da pretjerana uglađenost onemogućava i njoj i Charlesu da iskreno kažu kako se osjećaju. Danima je učila da govori istinu... oh, ne one glupave i sitničave primjedbice kakve je izgovarala prije dolaska u Tursku. Prave osjećaje. Govorila ih je Usti, kizlaru, Tariku, čak i samom sultanu Hasamu. Naravno, prvo je morala upoznati sebe i ono što u sebi osjeća i to oslobađanje bilo je pravo čudo.
Čak ih je i namještaj u sobi razdvajao. Charles je sjedio u kožnom naslonjaču, Jessica na kauču. A njezine misli nalazile su se u palači Jildiz i rješavale neke nedovršene poslove. Nije učinjeno sve što se mora. Njezina novoosvojena sloboda na neki se način preobražavala u novi zatvor. Ovdje više nije imala nikakvu moć. Ništa slično igrama kakve je vodila u haremu.
- Ne znam kako da počnem - rekla je oklijevajući zagledana u šalicu čaja. - Nisam sigurna da ću umjeti sve objasniti. Tako sam zbunjena... kao da znam samo dvije riječi, ali ne one prave.
Charles je ustao i spustio se do nje na kauč, želeći premostiti jaz nelagode što ih je razdvajao.
- Vrijeme će učiniti svoje. Nikad nisam izgubio nadu, Jessica. Nikad te nisam prestao voljeti.
Da li se osjećao obaveznim da tako nešto kaže ili je govorio iz srca, Jessica nije mogla ocijeniti. Znala je samo da mu ne može odgovoriti istim riječima, ne još.
- Ja sam… uvijek sam računala na tvoju privrženost...
- Jessica... što ti je? - Charles nesvjesno protisnu ove riječi poput žalopojke. Ovo nije nimalo podsjećalo na ponovni susret kakav je očekivao.
Okrenula je glavu od njega, pokušavajući se pribrati.
- Tvoja me ljubav plaši. Toliko sam se promijenila...
- Ljudi se ne mijenjaju - brzo je progovorio. - Oni se samo prilagođavaju velikim promjenama.
Potom je nadovezao. - Ja ću se prilagoditi.
Jessica se uputila do kamina okrenuvši mu leđa.
- Iznevjerila sam sve snove u koje smo nas dvoje vjerovali. I sve drugo što smo dijelili. I možda ih više nikad neću moći vratiti.
- Slušaj me, Jessica. - Došao je za njom do kamina, ali je bio dovoljno mudar da je ne dotiče. - Zaljubio sam se u jednu djevojku u Engleskoj. Bio sam opčinjen njezinom nevinošću. Ali... spreman sam da volim ženu.
Iskreno ganuta, okrenula se i zagledala u njegove oči, tražeći u njima govori li istinu. Da li shvaća što je rekao?
- Možeš li oprostiti sve što sam učinila?
- Mogu oprostiti i nikad ti ne postavljati nikakva pitanja.
Okrenula se.
- A što je s onim što tek namjeravam učiniti?
- Što, draga? Nisam shvatio...
- Gdje je tata? - Okrenula se na peti i nestrpljivo zagledala u vrata. - Pomoglo bi mi da ga vidim. On mi je uvijek pomagao da lakše razumijem sebe.
- Jessica, tvoj otac... nikad nije došao u Carigrad.
- Što? Zar se vratio u Englesku?
Iz Charlesovog lica nestala je sva boja.
Silinom kakvu Charles nikad ranije nije vidio ponovo upita:
- Charles, gdje je moj otac?
Nemoćno ju je uhvatio za ruku i pognuo glavu. Nije mogao izdržati njezin izravni, ozbiljni pogled kojim ga je neumoljivo promatrala.
- Doživio je srčani udar. Umro je u Damasku.
Isprva nevjerica, a onda je odjednom došlo do potpunog klonuća njezinog duha i tijela.
Charles ju je pridržavao, obgrlio je rukama. Njegova mila djevojka, tako hrabra, više nije mogla izdržati. Mrsio joj je kosu.
- Ja ću se brinuti za tebe. Za sve. Vraćamo se u Englesku, što prije, čim bude moguće. Cijeli život je pred nama... samo naš. Potpuno naš.


* * *

Mnogo kasnije, bez poziva i neželjeno, stiglo je jutro.
Danas je mrzila sunce. Govorilo joj je o neumitnom protjecanju vremena. Njezin otac je mrtav, a dani protiču bez milosti. Tarik je još jedan dan bliže smrti.
Navikla na slobodu i neobaveznost harema, ona se zadubljena u misli uputila u šetnju vrtom iza ambasade, odjevena u noćnu košulju. Nije se sjećala tko ju je jučer presvukao, nije se ničeg sjećala, a nije ni marila da se sjeti. Prošlost je završena. Novi dan je čekao.
Lutala je vrtom, neosjetljiva i nesvjesna uzdaha zaprepaštenja osoblja ambasade kad je prolazila pored njih samo u spavaćici. Iako je uspjela pobjeći, bila je duboko svjesna teškog saznanja da još uvijek nije slobodna. - Jessica.
Jedva se osvrnula na glas lady Ashley, nimalo iznenađena što joj ova Engleskinja prilazi. Naravno, lady Ashley želi je vidjeti, s njom razgovarati, uvjeriti se da li je uspjela izaći iz harema bez previše ožiljaka.
- Jessica, osjećaš li se dobro, draga? - Provukla je ruku ispod Jessicine i nastavile su zajedno šetnju kao da je savršeno normalno da se ugodno ćaska u odjeći namijenjenoj za intimnost sobe.
- Zašto ovdje stoje stražari? - odjednom je upitala Jessica. S odbojnošću je gledala uzdignute puške i uniformirane stražare što su stajali pred ulazom. – Zašto nas trebaju čuvati puškama?
Lady Ashley, misleći da je djevojka još uvijek pod dojmom otkrića očeve smrti, ustručavala se da joj govori o nemirima, o mogućoj revoluciji. Mislila je da Jessica nakon harema ne želi razmišljati o takvim stvarima.
- Da nas zaštite, pretpostavljam - izbjegavala je precizan odgovor glumeći bezbrižnost.
Jessica je zurila u cijevi.
- Druga vrst kaveza.
Lady Ashley povede je uz ulaz prema vrtu s ružama.
- Ti znaš, naravno, da bi trebala biti u svojoj sobi i odmarati se, a ne u spavaćici lutati naokolo. - Nasmijala se i nagnula prema Jessici. - Možda je to u redu za harem, ali nije pretjerano engleski.
Nisam ni ja. Zagledala se u noćno rublje.
- Ne, uopće nije u engleskom stilu. - Ova je spoznaja prene. Okrenula se prema lady Ashley s nevjerojatno odlučnim izrazom lica. - Lady Ashley - govorila je čvrstim, ozbiljnim glasom - ima stvari koje moram znati.
Preneražena iznenadnom promjenom, lady Ashley pričeka da vidi neće li se Jessica opet vratiti u prijašnju obamrlost.
- Koje stvari, draga?
- Koliko se proširila pobuna? Mislite li da je neizbježna?
- Ali, Jessica...
- Ako je tako, moramo odmah djelovati. Morate me povezati s revolucionarima.
- Jessica, ti ne znaš što govoriš.
- Moram se s njima povezati. Uz vašu pomoć bit će to jednostavnije, ali mogu i sama. I vraćam se u palaču.
- Natrag u palaču? Ali, tek si uspjela pobjeći.
- Istina. Ali, ima još stvari koje treba okončati. Pođite sa mnom da se presvučem. Odluka je donesena. Lady Ashley znala je da ne može na nju utjecati. Prepoznala je nepokolebljivu odlučnost u Jessicinu glasu.
Osjećala se neudobno u svojoj staroj odjeći, ali nije imala vremena da na to misli. Na brzinu je skupljala odjeću i spremala je u putnu torbu. Više nije šutjela, dapače, bujica obavijesti zapljusnula je uši lady Ashley otkad su napustile vrt.
Tarik ovo, Tarik ono, sultan ovo i ono, kaduna, Gejzla, kizlar-aga, pogubljenje, voda, Bospor, Usta, Tarik, pa Tarik, a onda opet Tarik. Nepravda, divljaci, zaostalost - rijeka uzbuđenja više se nije mogla zaustaviti. Lady Ashley morala je priznati, iako bi radije vjerovala da je Jessica doživjela šok i da bulazni, kako je cijela tirada bila besprijekorno smislena. Jessica je točno znala što govori i kojim redoslijedom iznosi događaje, sve se uklapalo. Što je duže slušala, lady Ashley imala je manje volje da je odgovara od nauma.
- I sad shvaćate - govorila je Jessica dok je poravnavala suknju i zakopčavala metalnu kopču - da mi morate pomoći da pronađem Salima.
Lady Ashley osjećala se nemoćnom.
- Jessica, čini se da ti zastrašujuće dobro razumiješ što se dogodilo, ali da li ti je jasno zašto se osjećaš obaveznom da pođeš?
- Moram vratiti dug - odgovorila je ozbiljno gledajući stariju gospođu.
- Tariku? - Lady je namjerno istaknula njegovo ime.
- Moja je budućnost sa Charlesom - odgovorila je Jessica - ali ne mogu napustiti Carigrad dok s Tankom ne izravnam račune.
- Da li si razmišljala kako će tvoj odlazak djelovati na Charlesa.
- Naravno. On će me razumjeti. Sve ću mu objasniti... kad ovo završi.
- Barem mu se javi prije nego napustiš ambasadu.
- Nemam toliko vremena. - Mlađoj je ženi podrhtavala brada a oči se napunile suzama, kao da žele uvjeriti prijateljicu da nema ničeg nagonskog u odluci.
- Nemam vremena ni da žalim za ocem. Pomoći ćete mi?
Spremna, obučena, pripravna da odmah krene, Jessica je stjerala lady Ashley u tjesnac. Nije to bila prava klopka, lady se nije lako predavala. One su se razumjele. Njihove naravi bile su srodne, kao što je i njihova hrabrost bila veća od opasnosti pred kojom bi druge žene pobjegle glavom bez obzira. U Jessičinom pogledu, povrh stare potrebe za uzbuđenjima kakvu su obje žene dobro poznavle, javila se želja za ostvarenjem daleko većeg sna. Bila je to potreba, kako je Jessica već i naglasila, da se započeto okonča.
Lady Ashley polako je ustajala. - Moja kočija čeka.

* * *

Jessica i Salim hodali su logorom mladoturaka i drugih grupa odmetnika koji su željeli da žive boljim životom, i oni i njihova djeca, vojnika koji su sa sobom donijeli borbeno iskustvo, pripadnika gotovo svih naroda i kultura Carstva koji su željeli kvalitetnije ujedinjenje od običnog osvajanja područja na geografskoj karti. Uzbuđeno iščekivanje pretvorilo je logor u košnicu. Spremao se ustanak. Čak su se i djeca igrala rata, a žene su užurbano šivale i prepravljale uniforme jer su željele da pobunjenici barem izgledom podsjećaju na uvježbanu vojsku. Znali su da je psihološki učinak u povijesti često odlučivao o ishodu sukoba.
- Nije prekasno. Možemo spasiti Tarika - govorila mu je Jessica dok su bez zaustavljanja koračali.
- Nemamo nijednog slobodnog čovjeka - odgovorio je Salim iskrivivši lice od boli.
- Još nismo u stanju dići pobunu koja bi izazvala veću pažnju, a još manje možemo nasrnuti na palaču. Vjeruj mi, ništa ne bih radije učinio nego da spasim Tarika, ali i on bi se usprotivio u ovakvoj situaciji. Ne mogu... - Zastao je. Gledao je prema planinskim brežuljcima.
Jessica se stresla i jednako pozorno promatrala. Ničeg nije bilo, ničeg osim obronaka i vrhunca. Odjednom, ugledala je grupu jahača, tamnih sjena na sunčanom obzorju.
Salim je nestrpljivo promatrao njihov dolazak. Osjetio je da su mu se pridružili
Miša i još nekoliko istomišljenika. Odmahnuo je glavom.
- Samo nekoliko novih dezertera. To je sve.
Ali Jessica nije micala pogled. Intuicija ju je natjerala da ne odustane. Vidjela je da se pojavljuje tridesetak novih konjanika. Pa, tridesetorica iza njih. A onda pedeset.
Salimovo razočaranje preobražavalo se u nadu i nevjericu.
- Murat... - gunđao je. - Vojska!
Kako je dovršio posljednju rečenicu, tako je zapovjednikovo lice postalo prepoznatljivo. Jahao je među svojim vojnicima na mršavom pustinjskom konju. Vodio je sa sobom Treći korpus sultanove vojske.
- Podignite nove šatore! - vikao je Salim svojim ljudima. Sreća u njegovom glasu natjerala ih je na užurbanost.
Protekla su dva sata od Muratova dolaska i klicanje je konačno trebalo zamijeniti ozbiljnim pripremama. Pobjeda je sada bila moguća. Jessica je osjećala njihovo nestrpljenje i nije mu mogla odoljeti, iako je negdje duboko u sebi znala da to nije njezina bitka. Bila je to pravedna borba i ona joj se mogla priključiti ukoliko želi.
Išla je uz Salima prema Muratovu šatoru s izrazom odlučnosti i spokojstva.
Salim ju je zaustavio nekoliko koraka od ulaza u šator. Očito, dugo je o nečemu razmišljao i sad se konačno odlučio da joj kaže.
- Možda ti moram reći nekoliko stvari o Muratu. - Govorio je tiho. - On zna biti vrlo težak čovjek. - Nemirno je micao obrvama.
- Ako želimo spasiti Tarika, trebamo njegovu pomoć - odgovorila mu je Jessica. Zar je zaista bilo važno kakva je osoba Murat?
- Bilo je nekih... napetosti - nastavljao je Salim - između njega i Tarika. Obojica su rođeni vođe, samo što Tarik ima moć da za sobom povede sav narod. Murat je onaj u kojeg se možeš pouzdati da će učiniti sve kako valja i kad treba.
Nisu se suglasili, ali su im ciljevi istovjetni.
- Misliš da će htjeti pomoći Tariku? Neodlučno je slegnuo.
- Teško se može procijeniti one koji su nepredvidljivi.
- Onda uđimo - obratila mu se nestrpljivo Jessica - i otkrijmo odgovor.
U šatoru Murat se već nadvio nad kartom Carigrada. Uspravio se da pozdravi ženu koju su mu najavili. Salim ih upozna i Jessica odmah progovori:
- Imamo jako malo vremena na raspolaganju, gospodine. Tarika mogu svakog časa pogubiti. Ovdje sam da pomognem koliko je to u mojoj moći. Zapovjednik im je pokazao da sjednu na jednostavne drvene stolice.
- Tarikovo zatočeništvo donosi nam dvostruki problem - popustio je pred ljepotom i zaboravio sve druge stvari. - Moramo se raspodijeliti po armenskoj četvrti i pripremiti za sukob, a da carskim trupama ne otkrijemo svoje prisustvo. Takvo prikrivanje po gradu nije baš jednostavno. Ipak, za akciju sam sve isplanirao.
- Onda dobro - progovorila je. - Meni prepustite spašavanje Tarika. Znam nešto o vojnoj strategiji.
Guste obrve uzvile su se prema čelu.
- Oh? A gdje ste pokupili ta znanja?
- Ono malo što znam, pročitala sam u knjigama. Murat je pogledao u Salima.
- Naravno. Što sam drugo mogao očekivati od jednog pisca? Pronašli ste ženu koja zna čitati!
Jessica se brzo umiješala.
- Ja ne kažem da znam organizirati bitku, ali znam kako možemo spasiti Tarika.
Murat je dugo šutio i razmišljao, a Jessica je osjetila da ozbiljno važe prednosti i probleme. Vidjela je suviše lažne zamišljenosti za boravka u palači da ne bi mogla uočiti nečiju ozbiljnost. Murat je konačno odgovorio:
- Ne mogu žrtvovati nikoga od svojih ljudi da ide u palaču.
- Onda pošaljite mene - odgovorila mu je spremno. - Trebam samo vojničku uniformu i novac za podmićivanje.
Čak se i Salim raširenih očiju zagledao u nju. Gledala je naizmjence u jednog i drugog.
- Pa, zašto ne? Dobro poznajem palaču. Znam što treba poduzeti.
- I poznajete harem... - dodao je Murat.
- Kreštanje papiga odvest će me ravno Tariku.
Murat se zagledao u plamen petrolejke. Oči su mu zasuzile od dima. Okrenuo se prema Salimu.
- Neobično ste tihi.
Salim slegnu ramenima i odgovori onako kako još ni prije nekoliko sekundi nije mislio da bi bilo moguće. Naročito kad je život njegovog najboljeg prijatelja bio u pitanju.
- Čini se da se ona zna sama braniti.
Ne želeći da ih ponovo obuzme sumnja, Jessica se odmah umiješala. Obrati se Muratu:
- Znam da je dolazilo do sukoba između vas i Tarika, ali ne vjerujem da ste vi takav čovjek da biste dopustili da se zbog suparništva uništi njegov život. - Svojim upornim pogledom izazivala je njegov odgovor: jeste li, ipak?
Murat je dugo šutio. Zagledao se u vrh šatora i vagao, razmišljao o svakoj pojedinosti, svim posljedicama. Jessica i Salim su čekali, ne usuđujući se čak ni izmijeniti poglede.
Konačno je Murat pogleda kao da je želi iznenaditi i vidjeti njezinu reakciju. Ali, pitanje koje je postavio bilo je pravo.
- Kako namjeravate ući u palaču?
Jessica se nasmijala.


* * *

Još iste večeri, za prvog sumraka, kad su planovi bili izrađeni i konačno se krenulo u ozbiljne pripreme, Murat je poslao Jessici vojničku uniformu, najmanju koju je našao. Dugo je promatrao lijepu svijetlokosu djevojku blijede puti, oblih bokova i uskog struka, pitajući se koji bi je idiot mogao zamijeniti za muškarca, čak i u vojničkoj odori. Nije mogao tako nešto zamisliti. Uniforma može sakriti obrise njezina tijela, možda, ali što će sakriti te krupne ženske oči i bjelokosnu put, te rumene pune usne? No, ako je bila upola dobra glumica kao što je bila drznica, možda će prevara ipak uspjeti.
- Ako sutra budete živi - otvoreno joj se obratio - tada otputujte. Vratite se u Englesku i svom narodu. Vi i Tarik nećete moći živjeti zajedno. Čak ni u novoj Turskoj.
Jessica ga je gledala. Čudno upozorenje, u svakom slučaju.
- Zašto mislite da su moje pobude romantične? Kao i vi, ja sam tek kratko vrijeme odana ovoj stvari, ali ne moram vam valjda objašnjavati što mislim. Dali ste mi sve što trebam. Mislim da bi to bilo sve. - Zatomila je svoju ljutnju sjetivši se Selimovih riječi: da je sumnjivac, da ne vjeruje kako ljudi mogu zaboraviti svoje nasljeđe, svoje korijene, kulturu i krv zbog viših ciljeva.
Ipak, bolna istina krila se u njegovim riječima. Stara kultura ustupit će mjesto novoj, ali se promjene neće desiti preko noći. Predrasude će se povlačiti i nestajati tek tokom dugih godina, vjerojatno presporo za nju i Tarika.
Nije ni važno. Charles je čeka i ona će im se vratiti.
Kad obavi posao, naravno.
Tarik je dio nečega što nije postojalo za nju.

* * *

Posljednja pošiljka tulipana za Praznik cvijeća prošla je kroz ulaz u palaču nakon zalaska sunca. Omotana u dugački ogrtač što joj je pokrivao i tijelo i glavu, Jessica se uvezla na kolima, sjedeći odmah iza vozara. Pravi je vozač bio zavezan i ležao je u grmlju nekoliko kilometara dalje, a trgovac koji je bio uz nju pripadao je pobunjenicima iz logora. Debeljuškast čovjek, nespretan za borbu, radije se prijavio za ovaj zadatak nego da samo stvara pometnju u sukobima na ulici. Jessica je spremno prihvatila njegovu pratnju.
Znojila se ispod teškog ogrtača ali je znala da ga ne smije skinuti prije potpunog mraka. Na danjem svjetlu odmah bi shvatili da je pred njima žena.
Gledala je kako zgrade promiču jedna za drugom, dok konačno nije vidjela da su došli blizu glavnog zdanja. Bez davanja vidljivog znaka saučesniku, skočila je s kola. Vozar nije ni trepnuo. Kraj nje su prolazile manje prikolice pune cvijeća i ona se pretvarala da ih pomno nadgleda. Kad su i posljednja kola prošla uz nju, brzo je šmugnula u sjenu.
Jednolično udaranje konjskih kopita gubilo se u daljini. Čekala je da nastupi potpuna tišina. Osluškivala je. Uvjerivši se da je sama, zbacila je sa sebe ogrtač otkrivajući loše skrojenu carsku uniformu. Kosu koju je potamnila utrljivanjem prašine sada je uvukla pod fes. Nije savršeno, ali poslužit će. Odbacila je ogrtač u gusto grmlje i oprezno se počela šuljati.
Odjednom je preplavi užasan osjećaj nesigurnosti. Mora da je luda kad se upustila u tako opasan pothvat. Osjetila se usamljenom i napuštenom od svih. Uzalud je u sebi ponavljala da su Salim i drugovi u mislima s njom, da će Tarik biti sretan kad je ugleda... I on je za nju učinio nemoguće.
Ukočila se. Zvukovi... papagaji! Da, tako je... kreštanje papagaja u kavezu pored ćelija za mučenje. Ohrabrena, pratila je poznato glasanje.
Eno, tamo: kameno zdanje s rešetkama na prozorima, slično haremskom zdanju. Tako je namjerno i građeno, da djeluje mirno i uspavljujuće. Provlačila se uz zid prema jednom od prozora. Popela se na vrškove prstiju i provirila kroz rešetke. Prazna ćelija. Hrpa slame... kameni stol, drvena stolica.
Nastavila je hodati, zaokrenula za ugao i prišla slijedećem prozoru. Osjećala je grčeve u želucu. Da nisu možda već...
Opet se propela na prste: slama, kamen i... prešamućeno tijelo, prekriveno modricama, leđa izbrazdana bičem, poderane hlače eunuha. Tijelo ljepljivo od znoja. No, grudi su se ravnomjerno dizale i spuštale.
Ispunjena suosjećanjem, prepuna olakšanja, žaleći što nije ranije mogla doći, Jessica prošapta: - Tarik...
Teška ruka spustila joj se na rame. Oštra bujica turskih riječi zabijala joj se u uho.
Netko ju je vukao. S užasom osjeti da je dižu u zrak. Nije više osjećala tlo pod nogama. Napustila ju je svaka nada.

15.

Revolucionarna mješovita vojska nečujno se uvlačila u armensku četvrt pod okriljem mraka. Zauzimali su položaje u prolazima, na krovovima, pod kolima, iza bilo kakvog zaklona koji je mogao sakriti ljudsko tijelo. Dok su se oni tiho uvlačili, zakrabuljene sjenke napuštale su kuće - žene su nestrpljivo gurale djecu, ostavljajući muževe kao žrtvenu janjad za skorašnje krvoproliće. Muškarci su se pridruživali revolucionarima na ulici i uz prozore, podizali su zaklone od košara i sanduka i sakrivali se iza njih, spremni na dugo i napeto iščekivanje.
U drugom dijelu grada, muškarci u novim uniformama krivudali su ulicama što su vodile prema palači Jildiz. Bilo ih je manje nego revolucionara u armenskoj četvrti, ali njihova zadaća nije bila beznačajnija za uspjeh ustanka. Radost zbog probuđenih nada, iako snažno prisutna u njihovim mislima, ujedno i glavna pokretačka snaga, nagonila ih je na uspravno držanje, ali je ipak ostavljala i mjesto za sumnju: jesu li dovoljno snažni? Iako je zanos najvažniji, njime se ipak ne dobiva bitka.


* * *

- Tko si ti? Nisam te još nikad vidio. - Pijani vojnik ispustio je Jessicu iz grubog stiska. Mislio je da je netko koga bi morao znati. Činila su mu se poznata uska ramena i sićušno tijelo, ali lice, sad kad ga je gledao u mraku, nije mu bilo poznato. Vrlo blijed momak, taj mladić, koji je buljio svojim krupnim očima u zatvorsku ćeliju. Sigurno jedan od onih što vole gledati druge ljude.
Štektao je nešto na turskome i unosio joj se u lice, a jedva se održavao na nogama. Uz njega još četvorica, jednako pijanih, nastojali su da razbistre mutne oči.
- Jel' ga netko od vas već vidio?
Jessica je znala da se nalazi u gotovo bezizlaznoj situaciji, ali je u njoj ipak tinjala neznatna nada. Ovi su proslavljali nešto, možda sutrašnji Praznik cvijeća. Stisak na njezinom ramenu predstavljao je znak prijateljstva a ne hapšenja. Možda se ipak uspije izvući. Nije razumjela što je pitaju, jer su govorili na turskome, ali je mogla zamisliti o čemu je riječ.
Polako mičući ruke, pokazivala je kako joj je odrezan jezik. Muškarci su je gledali zbunjeno pa je morala ponoviti kretnje, ovaj put još dramatičnije. Odjednom golemi vojnik zatetura i počne se smijati.
- Mutav je. Ne može govoriti.
Spustio je svoju tešku ručetinu na Jessicin vrat i uvukao je u slavljeničko društvo. Prepoznala je tursku riječ za vino i pretpostavila da od drugova traži da joj daju piti. Nova boca izronila je ispod kaftana jednog od vojnika, no na sreću bili su suviše pijani da bi mogli izvući čep bez zajedničkog napora. Okupili su se oko boce i borili s čepom i malim nožem. Konačno je krupniji vojnik slavodobitno podigao bocu uvis i potom se okrenuo da je pruži malom vojniku, mutavcu s krupnim očima.
Ali više nitko nije stajao iza njihovih leđa.
U malom predvorju uz ćelije carskog zatvora, krvnik je blaženo drijemao na svojoj postelji. Pored njega nalazila se krinka za lice i odjeća u kojoj je obavljao svoju dužnost. Odjeća od koje se svakom ježila koža kad su je vidjeli na njemu. Smrad ljudskog znoja i izmeta više nije mogao poremetiti njegove snove kao u vrijeme kad je tek stupio na posao. Nije ga više uznemiravao miris krvi i gnojnih rana, opečenog mesa, kojeg se u početku tako grozio da je zamalo bio pogubljen jer nije bio u stanju izvršavati vladarevu volju.
Navikao se da uvijek čami sam u svojoj maloj sobici. Micanje pokraj vrata natjeralo ga je da se prene. Bio je mamuran. Otirao je oči i u nevjerici treptao pred onim što je ugledao. Počeo je ustajati. Upitao je na turskome:
- Tko si ti?
Prikaza je odgovorila:
- San.
Njezina kosa padala je niz ogoljena ramena. Njezino alabasterno tijelo blistalo je obasjano samo blijedom mjesečinom što je prodirala kroz prozor. Oble grudi, oblije nego što je on uopće mogao zamisliti. Nikad u životu nije vidio tako lijepu ženu. San? Koračala je prema njemu rastvorenih usana, topla i izazovna.
Uživao je u sreći i pitao se može li se sa snom doživjeti nešto osjetilno. Nadao se. On je već bio spreman.
Osjetio je goruću bol u slabinama i pomislio da doživ-
ljava potpuno uzbuđenje.
Svježa topla krv što je potekla iz njegova tijela odmah ga je razuvjerila. Lik iz sna je nestao. Pred očima su mu igrali svjetlaci. Izgubio je dah, a plamen mu je liznuo iz pluća i krv mu navre na usta. Skliznuo je s ležaja i izdahnuo licem okrenut prema crnoj krinki.


* * *

Povorka je krenula. Prije buđenja zore u prostoru oko palače svjetlucalo je više tisuća malih svjetiljki obješenih između bokora tulipana. Sa svog balkona sultan je promatrao izlazak vojnika, stotine njemu odanih muškaraca, u širokim redovima koji će zakrčiti najšire ulice armenske četvrti. Zamišljao je tu sliku dok su stupali ispod njegova balkona. Na čelu je bio krvnik, zakrabuljen u odoru za izvršenje kazni, praćen šestoricom vojnika koji su nosili onu životinju Tarika. Vezali su ga i strpali u drveni kavez kakav dolikuje takvim zvijerima. Pješadija je nastupala za njima. Glavni zapovjednik i drugi oficiri jahali su na konjima ukrašenim draguljima. Zapovjednik je kimnuo i pozdravio sultana, suzdržavajući zadovoljan smiješak.
Sultan mu odzdravi. Prisiljavao se da potisne još svježe i bolno sjećanje na trg sličan ovom na koji odlaze njegovi vojnici. Trg na kojem su trčkarala djeca a trgovci pred njega iznosili svoju robu. Dvadeset godina njegove su zapovijesti izvršavane bez pogovora, bez pitanja, a da nijednom nije posumnjao u njihovu ispravnost. Nažalost, danas je bilo drugačije, iako je znao da se sultanove odluke ne smiju mijenjati. Konačno je nadvladao uspomene i osjećaj krivice koji se budio. Počeo je vjerovati da nema izbora. Jedino je tako mogao sačuvati svoju neprikosnovenu vladavinu.
Kad je vojska prošla, sultan nije čekao da posljednji redovi vojnika nestanu izvan zidina. Okrenuo se, duboko udahnuo zrak koji su udisali i njegovi pradjedovi, pa se uputio u svoju odaju. Kocka je bačena i povratka nije bilo.
Prve zrake svjetlosti doticale su zidove crkve prekrivene mozaikom. Svjetlo je mijenjalo boje, igralo se sjenkama i dodirivalo leđa pognutih ljudi, revolucionara.
Sa zebnjom su gledali kako carska vojska sultana Hasama u pravilnim strojevima ulazi u četvrt. Kad su stigli do trga, naglo su se zaustavili. Tarikov kavez spustili su na zemlju. Glavni zapovjednik lijeno je potezao uzde svog konja dok je prolazio kroz vojsku prema prvim redovima.
- Svim Armencima! Otvorite prozore i slušajte. Otvorite prozore! Donosim vam poruku sultana Hasama. Otvorite prozore ili će ih vojnici otvoriti umjesto vas! Čekao je i konačno su se mah prozorčići i vrata balkona počeli rastvarati. Ljudi se nisu usudili pokazati, ali ih je bilo strah i da ne poslušaju. Vidio je dijelove lica što su virila kroz proreze.
- Dolazimo k vama u ime razuma. Predugo su vas zavaravali izdajnici. Čas je da nam predate pobunjenike što se među vama skrivaju. Tko će prvi poslušati svog sultana?
Nije bilo odgovora. Samo teška tišina. Zapovjednik je na razigranom konju prolazio trgom pred armenskim kućama i dućanima.
- Možda ne razumijete. Danas će umirati ljudi. Ali vi imate mogućnosti izbora! Birajte hoće li izgubiti život izdajice ili vaše žene? Možda vaša djeca? Predajte nam pobunjenike!
Kada ništa nije narušilo opću tišinu, zapovjednik je mahnuo rukom prema svojim ljudima.
- Donesite onog čovjeka?
Dovukli su Tarika naprijed, na mjesto odakle su ga svi mogli vidjeti.
- Možda će smrt ovog čovjeka promijeniti vaše mišljenje. - Zapovjednik se obraćao razrogačenim očima koje su ga motrile iza odškrinutih prozora i pomaknutih zavjesa. - Pažljivo gledajte. Kao što teče ova krv, tako će poteći krv vaše djece. Krvniče...
Dva vojnika natjerala su Tarika da klekne i presamitila mu glavu. Krvnik je prešao udaljenost koja je dijelila život od smrti. Stajao je nad osuđenikovom glavom i ceremonijalno podizao sablju. Zapovjednik je recitirao:
- Po naređenju njegovog carskog veličanstva, sultana Hasama, Tarik-paša se osuđuje na smrt zbog zločina protiv sultana i Carstva. - Kimnuo je krvniku.
Sablja je sjevnula.
Tarik je zatvorio oči. Osjetio je strujanje zraka na tjemenu i zasijecanje sablje, ali njegova glava stajala je i dalje na ramenima. Umjesto toga, konopci kojima su mu bile vezane ruke i noge bili su rasječeni i on je bio slobodan. Vojnici što su ga pridržavali bili su oboreni kad je skočio na noge.
Krvnik je smaknuo krinku. Duga žuta kosa rasula se niz tijelo. Jessica je napravila nekoliko koraka i zaustavila se iza Tarika. Objavila je:
- Opkoljeni ste pobunjenicima! - Njezin zvonki glas projurio je kroz redove zapanjenih vojnika.
Salim je izašao iz sjene. Iza njega druga dvojica. Nakon njih još šestorica. U spontanoj bujici izvirala je vojska revolucionara iz svih zakutaka.
Vojske su bile jednake - iste uniforme, oružje, nacionalnosti. Uperili su puške jedni na druge a činilo im se da se ogledaju u zrcalu. Carski vojnici bili su pokolebani. Iako nisu spuštali puške, zbunjenost se vidjela na njihovim licima. Glavni zapovjednik sumanuto je obilazio vlastite redove.
- Otvorite vatru! Pucajte, čujete li!
- Ne! - vikao je Tarik. - Nemojte!
Iza njega, Murat je dao svojim sljedbenicima znak da ne pucaju.
- Ovi su ljudi izdajnici! - Oči glavnog zapovjednika gorjele su poput buktinje.
- Ovi su ljudi vojnici - odgovorio je Tarik. - Kao i vi. Što vas razdvaja? Krv? Vjera? Ne! Sve što vas dijeli je samo nalog da se puca.
Zapovjednik je urlao na svoje ljude:
- Pucajte!
Tarikov glas postao je još smireniji prerastajući u zaklinjanje. Obraćao se svome narodu.
- Tišina vaših pušaka može osloboditi sve ljude.
- U ime sultana...
- Ne činite ništa u njegovo ime - suprotstavljao se Tarik.
- Stigao je čas da savjest pobijedi poslušnost.
Zapovjednik je izvukao mač i podigao ga visoko u zrak.
- Naređujem vam da pucate!
Ali krvoproliće koje se dogodilo pred palačom prije nekoliko tjedana nije moglo biti lako zaboravljeno. Jednom posađeno, sjeme otpora bujalo je i raslo.
Zapovjednikovi ljudi nisu zaboravili užas sakupljanja tijela, čišćenja krvi i pepela nakon pokolja pred riznicom. Već su jednom morali ubijati svoju rođenu braću. Sada, prikliješteni između izbora i naredbe, sjetili su se tuge, bola, jauka, krivnje i besanih noći preispitivanja koje su uslijedile.
Vojnik koji je pred riznicom spustio cijev, ali ga je zapovjednik prisilio da ubija, sada je podigao svoje oružje s novim uvjerenjem. Prije je morao pucati po nenaoružanim vojnicima. Otad je spoznao da ljudi, bili naoružani ili ne, uvijek ostaju ljudi.
Istupio je iz stroja. Zveketanje njegovog remenja odzvanjalo je trgom, kao predigra prasku koji je uslijedio.
Iz cijevi se izvijao dim.
Glavni zapovjednik zurio je u nevjerici, jednom se zgrčio a onda se stropoštao s konja. Kaldrma mu je pružila hladni zagrljaj.
U istom trenu obje su vojske ispustile krik pobjede. Tisuću crvenih fesova zavijorilo se zrakom pozdravljajući okolne balkone.
Jessica i Tarik izmijenili su poglede, ozbiljna lica, obuzeti nečim dubljim od trenutne radosti. Još su se gledali kad su oficiri sultanove vojske priveli svoje konje i predali ih Tariku priznajući ga tako za novog zapovjednika.
Tarik je prihvatio dva konja, a rukom je pokazao Salimu i Muratu da učine isto. Okrenuo se prema Jessici.
- Nemam riječi kojima bih ti mogao izraziti svoje poštovanje - rekao je. - Ne mogu ti se drugačije zahvaliti nego da te pozovem da nam se pridružiš u konačnoj pobjedi. - Pružio joj je uzde velikog ukrašenog konja. - Ti nas vodi do palače.
Zaslužila si tu čast.
Jessica mu se sretno nasmiješila, iako je bila svjesna da ih konačni obračun tek očekuje.
- Ne - odgovorila je, pitajući se otkud odjednom takva otmjenost. - Jahat ćemo zajedno.
Popela se u sedlo, njezina srebrna odjeća rasula se preko sapi konja. Iza nje, Tarik je uzjahao jogunastu kobilu. Jedno uz drugo, djevojka iz harema, vođa pobunjenika, stari vojskovođa i pisac vodili su vojsku iz armenske četvrti prema palači. Beznadežni ustanak pretvorio se u nadiruću revoluciju.


* * *

Pogled na modri Bospor, koji je poput živog stvora vijugao između zelenih obala Europe i Azije, više nije zapanjivao Jessicu. Obuzdavala je konja dok su se uspinjali cestom prema palači, istom cestom kojom su je nekoć doveli kao zarobljenicu. Bila je svjesna svog izgleda, zlatne kose, srebrne odjeće, draguljima pokrivenog konja - uz tri Turčina i sa vojskom iza sebe. Ispunjavao ju je ponos jer je postala dijelom stvaranja povijesti, njezinim nezanemarljivim sudionikom. Jahati uz tako hrabre ljude bila je čast namijenjena rijetkima i zauvijek će Jessica Grey biti jedna od malobrojnih. Više nije željela čudnu moć kakvu je posjedovala u haremu, ako je ikad uopće za njom i čeznula; ona ju je nosila u sebi. Nikad je nije ni gubila.


* * *

Dvorište oko haremskog zdanja bilo je ispunjeno cvijećem i malim svjetiljkama, košarama s pupoljcima na stolovima i vjenčićima što su visili sa sjenica. Sultan je ležao na divanu nezainteresirano gledajući u ples haremskih djevojaka. Umjesto velova djevojke su imale zavodljive prozračne mreže protkane cvijećem. Njegova nezainteresiranost mučila je kadunu i astrologa koji su ga promatrali sa strane. Sviđalo se to njima ili ne, stalno su razmišljali o istoj stvari: hoće li se ikad više pojaviti žena koja će toliko zainteresirati vladara?
Turska muzika zvonila je i jadikovala u pozadini, gotovo hipnotizirajući svojim ritmom koji je nagonio djevojke da se brže vrte i strasnije pokreću. Kružile su svojim mladim tijelima prateći zvuke što ih slušaju od rođenja. Sve je bilo kako valja, kako se već nebrojeni niz godina do tada slavio Praznik cvijeća.
Uto se začula tutnjava... odjeci konjskih kopita.
Ljudi oko Hasama upitno su se počeli ogledavati. Konji? Oko harema?
Nekoliko glazbenika virilo je i ogledavalo se preko nota sve dok nisu potpuno prestali svirati a skladna se glazba pretvarala u zavijanje. Osjećali su zvuk trublje na uzbunu kako leluja zrakom. Tišina. Plesačice su stale.
Ova nelagoda više je bila posljedica osjećaja nego jasnog razumijevanja; no, smiju li vjerovati čulima?
Na svom divanu, sultan se uspravio, nespreman da dopusti nekome da uznemirava njegov dvor. Nije imao vremena da izda naredbu da se praznovanje ne prekida.
Jedna je željezna pregrada zadrhtala. Zanjihalo se lišće puzavca koji se oko nje opleo. Cijeli se dvor okrenuo u iščekivanju. Čuo se samo jedan uzvik zaprepaštenja kad su se pojavila dva golema konja iznad vrha ograde. Njihovi jahači bili su u savršenoj ravnim sa svojim kožnim sedlima dok su konji uskakali u vrt. Životinje su upale u gredice sa cvijećem a ograda se tresla. Pokušavali su ih natjerati da se smire ali je to bio malo teži posao jer su se usplahireno, nemirno i ljutito propinjali. Preko glava bijesnih konja Jessica i Tarik susreli su se sa pogledima sultana i dvora. Astrolog je poskočio u panici i pobjegao da se sakrije. Hasam je bio na nogama.
Prostorom je zavladala tišina. Sukobljene snage moći sretale su se u haremskom vrtu... Sultan, odmetnik, žrtva. Susretali su im se pogledi i odvraćali s gnušanjem. Ali, nije bilo vremena. Začuo se snažan zvuk iza sjenice. Ovaj put ne od konjskih kopita nego od koraka mnoštva ljudi koji su iz zaostale tradicije ulazili pravo u povijest. Sultanove su se usne razdvojile, kao da je shvatio. Kratko je udahnuo. Pregrada se tresla i konačno srušila. Zid vojnika zamijenio je bršljanom prekriveni zaklon. Rušili su sve oko sebe. Vrišteći, haremske su žene bježale pokušavajući zastrti lica, ali nije se imalo kuda. Zaklon za zaklonom sravnjivan je sa zemljom. Konačno je otkriven i astrolog. Zgazile su ga nepoznate noge. Bio je mrtav prije nego što je itko shvatio da je pregazio čovjeka. Jessica ga je vidjela kako pada, kako mu se tresu ruke i noge u posljednjem trzaju. Ružna smrt, pomislila je, ali je odgovarala načinu na koji je taj čovjek razmišljao. Iznenadna želja da ga poštedi javila se u njenim mislima, ali već je davno bilo prekasno i ona se pitala da li je on ikada tako nešto poželio nekom stvorenju.
Okrenula se prema Hasamu. Prije nego što pobjeda bude objavljena trebalo je sultana uhvatiti živog. Misleći da će njeno prisustvo možda pomoći da stvari teku lakše, probijala se na konju kroz more uniformi. Tada je ugledala kadunu i nešto je u njezinoj duši natjera da pritegne uzde i okrene konja prema njoj.
Tarik je jahao prema sultanu, prema zidu mačeva. Napravivši živi zid, njegovi su tjelesni čuvari odbijali nasrtaje vojske u pokušaju da vladaru omoguće bijeg. Tarik skoči iz sedla i stane kraj Salima. Dvojica idealista, mačem uz mač, koračali su naprijed.
Jessica je sustigla kadunu a da nije znala što namjerava učiniti kad je uhvati. Nadala se da će kaduna pokušati bježati i tako joj pružila savršen povod za ubojstvo. Samo je djelomično bila iznenađena svojom glađu za krvlju. Ako je itko zaslužio njezinu osudu, najstrašniju kaznu, bila je to žena koja je sad gledala prema njoj.
Zurile su jedna u drugu, jedna stojeći na cvijećem zastrtoj zemlji, druga s visine prekrasnog konja. Jessica je znala da ne mora svojim rukama ubiti kadunu; za njom je stupala gomila vojnika čekajući slijedeće naređenje. Kad bi ta žena barem pokušala bježati...
Kaduna se pokloni Jessici. Ne kao priznanje predaje... više kao izraz poštovanja. Sultanova prva žena nikad se neće pomaknuti, neće ukaljati svoj ugled preklinjući milost. Umrijet će, ali neponižena. Jessica shvati da je kaduna, koja je toliko ljudi poslala u smrt, razumjela opraštanje sa životom na sve načine, s obje strane medalje.
Jessica joj uzvrati naklonom. Okrenula se prema vojnicima i naredila im:
- Vodite je.
Ljudi iza nje buljili su jedni u druge, a onda opet u tu čudnu ženu kraljevskog držanja, nesigurni što moraju činiti. Njezina postojanost ih je sputavala. Nisu znali kako da je dotaknu.
Kaduna je dostojanstveno prekrižila ruke ispod grudi i sama počela koračati. Muškarci iza nje stali su u stroj više je slijedeći nego odlučno vodeći.
Jessica je promatrala, čvrsto držeći konja, kako kaduna ponosno odlazi. Blagi osmijeh divljenja pojavi se na njenim usnama. Shvatila je. Žena je nestajala u gomili a njezin je mir rastao. Bila je zadovoljna. Gejzlino mlado lijepo lice vraćalo joj se u sjećanje, ali je potisnula bolne uspomene zbog kojih je i krenula putem koji još nije završio. Ta misao uspravi joj tijelo. Uzdama je natjerala konja da se okrene goneći ga po skliskom kamenju i razbacanom cvijeću. Ogledala se sve dok nije uočila Tarika. Samo još jednu poruku mora predati. Još samo jedno učiniti. Objaviti da Jessica Grey ne umire lako.

* * *

Dok se prevrat zbivao u vrtovima i dvorištima, sultan je kopao po pozlaćenom pisaćem stolu i konačno izvukao nekoliko službenih papira. Gurnuo ih je kizlar-agi u ruke. Ruke su mu podrhtavale gotovo neprimjetno a glas mu je zvučao mirno kao da je još cijeli život pred njim ispunjen vladanjem.
- Potrudi se da telali odmah objave proglase po ulicama.
Kizlar-aga preleti pogledom preko papira i potpuno se zbuni. Zapanjen, gledao je u zamišljene sultanove oči.
- Koliko dugo već znate za revoluciju? - upitao je.
- Ništa mi nikad ne znamo ni o čemu - spremno je odgovorio sultan - ali se moramo pripremiti za sve. Požuri prije nego što izlazak iz palače postane nemoguć.
Posljednji put kizlar-aga se poklonio pred sultanom koji je dotad upravljao njegovim životom.
Kad je ostao sam, sultan popravi nabore odjeće i namjesti fes s golemim orlovim perom. S kraljevskim znakom na glavi prošao je dugačkom dvoranom i uputio se k prijestolju. Spustio je jednu ruku na ručku od izrezbarenog drveta prije nego što je zakoračio na uzvišenje i sjeo se na meke baršunaste jastuke. Odsutno je odgurnuo nogom jedan srebrni pladanj, duboko je i polako udahnuo a onda se zavalio na naslon. Zaustavio je pogled na dvostrukim vratima na kraju dvorane. U mislima je vidio kako njegovi neprijatelji polumračnim hodnicima stižu do svijetlog predvorja iza ovih vrata. Osjetio je kako dotiču kvake, kao da dotiču njegove udove i njegovo tijelo.
Krila su se rastvorila. Murat i Salim snažno su ih odgurnuli. Pustili su da žena i muškarac prvi stupe unutra.
Tarik i Jessica ušli su zajedno, jedno uz drugo, ali na određenoj udaljenosti.
Svatko je bio biće za sebe. Nisu to činili namjerno i svjesno, ali učinak je bio nevjerojatan.
Sultan ih je gledao s hladnim samopouzdanjem. Maknuo je pogled s Tarika na Jessicu i tu se zadržao.
- Mogla si biti moja kaduna - rekao joj je. U njegovom glasu osjećalo se iskreno žaljenje.
- Tvoje vrijeme je isteklo - odgovorila mu je - prije nego što smo se sreli. – Htjela mu je dati do znanja da je već davno počeo gubiti moć.
Podigao je sijede obrve i polako kimnuo glavom. Protisnuo je kroz usne:
- Tebe sam čekao, Tarik-paša.
Ruka mu je skliznula pod naslon, a tetive nabrekle.
Jessica se bacila na Tarika i oborila ga na pod prije nego što se oglasila paljba pušaka. Rafal za rafalom uz užasnu je buku letio nad njihovim glavama dok je oružje štektalo s obje strane iz ormara uz zidove. Buka je bila zaglušujuća. Ona se grčevito držala za Tarikovu odjeću, a osjećala je da se Tarikovi prsti zarivaju u njezina leđa.
Pucnjava je prestala tek kad se oružje na suprotnim stranama uzajamno raznijelo. Dim i miris vrućeg baruta ispunio je sobu. Zdanje je još odjekivalo od pucnjave.
Tarik stisnu Jessicinu ruku i pogleda je. Provjeravao je je li ranjena. Ustali su i osvrnuli se da vide što je sa Salimom i Muratom. Oni su bojažljivo provirivali iz hodnika. Tarik im kimnu i okrene se Jessici.
- Čini se da ti je danas prešlo u naviku da mi spašavaš život.
Bijesan, Murat je projurio kraj njih. Salim ga je slijedio. Murat se nadvio nad sultana s isukanom sabljom. Gurnu Hasama u Salimove ruke a oštricu mu prisloni uz vrat.
- A tko će tebi spasiti život, ha? Sultan mu hladno odgovori:
- To je već odlučeno.
- Kako? O čemu ti govoriš?
- Nećete me ubiti - odgovorio je Hasam. - Iskoristit ćete me za mirnu predaju vlasti. Postat ću ustavni vladar...
bez ikakve stvarne moći, naravno. Ljudi to upravo slušaju.

* * *

Carski telal hodao je ulicama prepunim oduševljenog naroda, pokušavajući ravnodušno gledati grljenje Kurda, Grka, Bugara i Armenaca dok je objavljivao obrat stoljeća.
- Sultan Hasam je odredio javne izbore i osnivanje parlamenta! On želi da svi ljudi u Carstvu imaju jednaka prava!
- Gomila je vriskala i on je zadovoljno nastavljao:
- Muslimani, Židovi, kršćani, nikad više razdvojeni, radit će zajedno da proslave Carstvo! - Još više uzvika oduševljenja. Telal je hodao noseći poruku iz ulice u ulicu, od jednog kraja grada do drugog.
Izjahali su iz gomile. Lica su im bila mirna.
- Danas slave zajedništvo - progovorio je Tarik, nesposoban da izbjegne sentimentalni prizvuk u glasu. - Slave ono što spaja sve narode. Ali, za nekoliko dana, sjetit će se svih svojih različitosti. - Pogledao je u Jessicu. - Tek tada počinje pravi rad.
- Zato je Murat rekao da za mene nema mjesta u novoj Turskoj? - upitala ga je prikrivajući osmijeh.
- To ti je rekao?
- Rekao je da nema za nas mjesta ako smo zajedno.
Bolna istina iskrivila je Tarikovo lice.
- Gdje ti želiš biti?
Jessica je vjerovala da će moći govoriti o svojim osjećajima kad za to dođe trenutak; znala je da će doći, da mora doći. Sada je bila prestrašena. Isuviše osjećaja opteretilo je njezino jadno srce.
- Charles želi da se vratimo u Englesku. - Glas joj nije izdržao. - Nikad nismo razgovarali o njemu.
- Ni ne moramo - odgovorio je Tarik. - Oboje znamo da te on čeka. Jessica se zagledala u vodice u svojim rukama.
- A ti?
Tarik se osvrne na oduševljenu masu za svojim leđima, znamen njegova uspjeha.
- Moje je mjesto oduvijek bilo ovdje. - Nježnim pokretom primaknu se njezinu konju i svojom rukom obuhvati njezine. - Ja sam dio tvoje pustolovine, ne i dio tvog života.
Postavila mu je još samo jedno pitanje:
- Željela bih znati da li si me volio, barem jedan tren.
- Danas si jahala uz mene - bio je to čudan odgovor. - Nisi imala veo. Predvodila si revoluciju. Zar to ne bi bilo dovoljno za većinu američkih djevojaka?
Iako je razumjela što joj želi reći, shvaćala je da je bila nagrađena zbog svoje hrabrosti, nije mogla odoljeti a da ne izgovori prve riječi koje su joj pale napamet.
- Ja nisam kao većina američkih djevojaka. Tarik je zabacio glavu.
- Ne, uistinu nisi.


* * *

Otkad je Carigrad tako mali? Još su maločas izlazili iz dvorišta palače a sada su ulazili u ono kod britanske ambasade. Ukočila se kad je vidjela da Tarik silazi s konja i kreće prema njoj. Zar već? Ne...
Pomogao joj je da se spusti na zemlju. Uzeo je njezinu
ruku i prste joj spustio na dlan koji se ispružio prema njoj. Napetost je uzbibala prostor između troje ljudi što su sami stajali u dvorištu.
- Hvala vam što ste je vratili - progovorio je Charles. Tarik je pogledao Jessicu.
- Odluka je bila njezina. - Bez ceremonija, skočio je na konja i samo jednim pogledom okrznuo Jessicu.
Charles je sve shvatio iz njihovih lica. Držao je Jessicu za ruku i osjećao težinu. Željela se vratiti konju. Charles nikad neće znati da li ju je zadržao njegov stisak ili se odlučila sama.
Tarik je izjahao iz dvorišta. I Charles i Jessica gledali su ga kako odlazi, svako ispunjen drugačijim osjećajima.
- Mislio sam da mi se ispričavaš zbog svega što se dogodilo između tebe i sultana - priznao je Charles.
Probuđena iz obamrlosti, Jessica ga čvršće uhvati za ruku i krenu prema zgradi ambasade.
- Obećao si da me nikad nećeš ništa pitati.

* * *

U podne slijedećeg dana Jessica je stajala na peronu na koji je prvi put kročila nogom iz vlaka kojim je došla zajedno s ocem. Kako je tako kratko vrijeme moglo biti svjedokom tolikih promjena? I tada je imala parišku haljinu, ne bitno različitu od ove svijetlo-zelene koju je danas odjenula. Resice boje žada podsjetile su je na Ustu. Teško je podnosila usko donje rublje nakon širokih haremskih halja. Uz nju je stajala lady Ashley i nadgledala kako Charles i šeik Medjuel prave mjesto za nekoliko putnih kovčega.
- Još se sjećam našeg prvog susreta - progovorila je lady Ashley želeći iskušati Jessicu. - Tvoj Charles... bio je tako pažljiv. Odsutna, Jessica je odgovorila:
- Oboje vam toliko dugujemo...
Prijateljica je prisili da je pogleda u oči.
- Oh, Jessica - govorila joj je uvjerljivo - naučila si da živiš uzbudljivo. Nadam se da ćeš uspjeti sve zaboraviti.
Ali, Jessica nije bila raspoložena za filozofske rasprave. - Jeste li vi zaboravili?
- Ne naročito uspješno. I nikad za dugo vremena. Jessica kimnu.
- Ja činim ono što treba.
- Naravno. Toliko mi puta tako beskrajno nedostaje Engleska - priznala je starija dama. - Ali, ja se više ne mogu vratiti. Moraš shvatiti da ti se povratkom u Englesku otvaraju nove mogućnosti. Na određen način. Ukoliko ostaneš, vanjski će utjecaji odlučivati o tvojoj sudbini.
Pomisao na bilo što, na bilo koga tko bi je prisiljavao da radi ono što se njoj ne sviđa, natjerala ju je da se strese.
Uzela je ruku lady Ashley.
- Moramo se ukrcati. - Žene su se vratile muškarcima. Jessica je čekala dok Charles nije digao pogled. - Je li sve spremno?
- Čini se - odgovorio je. Na licu su mu se vidjela nepostavljena pitanja. Koja on, naravno, nikad neće postaviti. Uspravio se i uzeo ruku lady Ashley, trudeći se da pronađe riječi koje bi odgovarale ovakvom rastanku.
Jessica je gledala mimo njih, preko dugačkog perona, prema pustinji. Daleko, užasno daleko, dizali su se kovitlaci pijeska. Netko je jahao na konju, na životinji koja je znala kako se juri kroz meki i duboki pijesak. Sličnost je bila poražavajuća.
Natjerana nagonom, Jessica se sama zaputila dugačkim peronom. Stigla je na njegov kraj i zagledala se preko mora pijeska prema oblaku koji je svakog trena postajao sve veći.
Pribrala se u istom trenu u kojem joj je prišao Charles.
- Praviš od sebe budalu - rekao joj je i uhvatio je za lakat. Njezine oči bile su prikovane za obzorje.
- Baš me briga.
- To nije on.
- Naravno da nije.
- Ne bi bilo moguće.
- Znam.
Bio je beduin. Modra odjeća divlje je vijorila zrakom dok je nomad galopirao preko pijeska pokazujući vještine koje je naučio od svojih predaka, koje su se prenosile s koljena na koljeno.
- Ako je to on... - započeo je Charles.
- Ako...
Prestalo joj je kucati srce. Jahač se približavao. Charlesova ruka skliznula je s njezina lakta.
- Više te neću čekati. - Bez prigovora; samo izricanje neizbježne istine. Tako je bilo pravedno.
Sada ga je Jessica pogledala. Nije više žudno morala zuriti prema pustinji jer neke se stvari jasnije spoznaju srcem nego očima.
- Charles, žao mi je. Znam...
Njegov prst dotakne njene usne pa je spustio i zamijenio laganim poljupcem. Polako se okrenuo i ostavio je.
Beduinski haramba naglo je povukao vodicu pri čemu se konj naglo propeo.
Jessica je čekala.
Konj je bio nestrpljiv.
- Šta mogu učiniti da ostaneš? Čime da te natjeram?
Njezin odgovor ga je iznenadio.
- Zamoli me.
Posegnuo je za njom.
Uhvatila se za nabore beduinskog ogrtača. Njegova se ruka ovila oko nje i privukao je k sebi, u sedlo. Široki plašt ovio se oko nje i prekrio je, poput morskih valova i prepletala se zelena boja. Konj je nemirno krenuo.
Pustinja ih je čekala.