Priča o 1002. noći

First topic message reminder :





O knjizi


U prigodi državničkoga posjeta Beču šah od Perzije izrazi neodgodivu želju da provede jednu noć s lijepom, udanom groficom W. Diplomatski gledano, riječ je o vrlo osjetljivoj situaciji. Konjički zapovjednik Taittinger sjeti se svoje negdašnje ljubavnice: mala Mizzi Schinagl iz Sieveringa vrlo nalikuje grofici. Evo elegantnoga rješenja za bečki dvor, dok je za Mizzi, koju Taittinger još uvijek voli, '1002. noć' s dalekosežnim posljedicama. Njezina naknada, vrijedna biserna ogrlica, postaje za nju i Taittingera zla kob. Roth u svom romanu prikazuje frivolni svijet propale elegancije, erotska komedija pretvara se u smrtnu ozbiljnost. Riječ je o veličanstvenoj slici razvrata, ljuta i zajedljiva.

XXX

U pet sati poslijepodne trebao je Taittinger doći u kavanu „Zirrnagl". Već od četiri sata na nj su čekali Schinaglova, Kreutzerova i Trummer. Svakim od njih ovladao je strah da bi se barun u posljednjem trenutku mogao predomisliti i izostati ili, što je bilo još gore, mogao je još jučer otputovati. Moralo ga se čvršće vezati!, mislila je Kreutzerova.
Ali on je već pristizao u fijakeru. Bila im je poznata njegova navika. Nije volio dovesti se na mjesto na kojem je trebao izaći. Imao je dovoljno vremena da prijeđe široku ulicu i još uvijek pravovremeno stigne.
„Ne kasnim li, slučajno?" upitao je Taittinger. „Jesi li na mene ovdje čekala?" Bacio je pogled na sat, bio je točan kao i uvijek. „Morala bih nešto najprije brzo ispričati", rekla je Mizzi. Više je nije držao strah od barunova protivljenja žustrim i intimnim kretnjama. Bila je uvjerena kako u ovom trenutku osjeća da je on jedini, jedini od svih ljudi na svijetu, koji joj je blizak. On je bio njezin ljubavnik. Voljela je njega više nego sina i oca. To je sada znala sa svom sigurnošu. „Sto ima nova, što ima nova?" upitao je on. Pošao je za njom u sporednu uličicu.
„Ja i ne želim da ti kupiš kabinet", počela je. Rekla je ti, činilo joj se to samorazumljivim, prvi je put s njim tako razgovarala danju, kako je to inače činila samo u tami prisnih noćiju. Novca je još imala dovoljno, a ni pomoć joj njegova nije bila potrebna. Samo je slijedila savjete Kreutzerove, ali to je bilo loše po nju. Nije više željela sudjelovati u namještanju ničega što je loše. Osim toga, još je podnijela i molbu za pomilovanjem, za Xandla, razumije se ...
„Ne, draga Mizzi", rekao je on, glasom koji joj nije bio poznat. Oslobodio je svoju ruku. Glas mu je dopirao iz daljine, svaki je slog bio poput zalupljenih metalnih vrata. Rečenice su škljocale kao što su nekoć izvana škljocali zasuni vrata na ćeliji. „Ne, ja u platiti svoje dugove. Ti ćeš imati sigurnu egzistenciju, a mladić također, kada jednom izađe van! – Hajdemo!" rekao je – a ona ga je slijedila, pola koraka iza njega, iako je sada morala požuriti, glava joj je bila prazna, izdubljena, pa ipak teška. Poput nepoznatoga tereta sjeo je na njezin vrat.
Samo da se brzo završi, mislio je Taittinger kada je ulazio u kavanu „Zirrnagl". Tamo su već sjedili vlasnik panoptikuma i meštar i još jedan, kojega Taittinger još nije upoznao. Bio je tu i pravni savjetnik Pollitzer, koji je trebao utanačiti ugovor. Taittinger se uopće nije naprezao da shvati pojedine faze razgovora. Nastojao je samo potisnuti smetenost, koja nije dolazila iz njega samoga, nego se sa svih strana na nj sasipala, prodirala je poput vjetra, vijavice, prašine i ledene kiše ujedno.
Jedva da je i dobio svoju kavu, a Pollitzer je već podsjećao na polazak. Taittinger je upitao je li napokon svršeno. „Na žalost, nije, gospodine barune", rekao je Pollitzer, koji je tu vodio riječ i sve je oslovljavao s „gospodin doktor". „Moramo razgovarati sa starim Percolijem, on stanuje samo dvije kuće dalje. Bi li gospodin barun više volio da nas ovdje pričeka?" Ne, naprotiv, nešto se u Taittingeru počelo braniti. Nije mogao ostati ovdje sam, iako je osjećao nešto kao neugodu od Pollitzerove kravate lavaljerke, njegova klapava šešira, šarolike samtne veste i mnoštva papira u džepu njegova kaputa. Pošao je dvije kuće dalje. Slijedio je gomilu, poslušno poput kućne životinje i s nestrpljivošu koja, je, budući da je mukotrpno ukroćena, bila udvostručena. Popeo se tri stube uvis. Stupao je za drugima kroz mračnu kuhinju u svijetao atelier prekriven staklenim krovom. Stari Napolitanac ostao je sjediti.
Pollitzer je donio ugovor, a stari Tino Percoli obvezao se u njemu da će aktualnosti posljednjega mjeseca poslati naknadno, predujam od oko sto forinti. On ne smije u granicama monarhije ponuditi isti model, a Berlinskomu panoptikumu tek nakon dva mjeseca. Izuzet je bio Musée Gervin, i uopće inozemstvo. „Ugovor u zadržati do sutra", rekao je Percoli. „Sutra poslijepodne! Sam u ga pročitati."
„Molim vas, budite ljubazni, pročitajte ono što se dotiče gospodina baruna", rekao je Pollitzer. Taittinger je morao još jednom u kavanu.
Ispostavilo se da je on imao položiti sedam stotina forinti u gotovini, a za ostatak – okruglo osam stotina – ona jamči. Donijeli su mu tintu i pero. Potpisao je snažnijom i žustrijom rukom. Učinilo mu se kako je zbacio sa sebe velik teret, oslobodio savjest, umakao brigama, svim mogućim zapletima i mučnostima. Sa svima se upravo srdačno oprostio. Obećao je da će doći u nedjelju na novo otvorenje panoptikuma. On je trebao nositi i novo ime. Pollitzer je predložio: „Svjetsko kino". Ime se svidjelo svim sudionicima. Otišli su zaliti. Nisu nijednom ni pokušali pozvati i baruna. Mizzi je iznenada počela plakati. „Zašto?", pitali su. „Ah, od radosti", uzvratila je.
Otvaranje novoga „Velikoga svjetskoga kino-teatra" dogodilo se pod navalom publike iz glavnoga grada i prijestolnice Carstva koja je bila željna spektakla.
Jadni Taittinger nije imao nikakvu mogućnost biti daleko od svega. Pustio je da cjelokupni program prijeđe preko njega.
Zavjesa se lagano škripeći podigla, a Taittinger ugleda neizmjerno preplašenu Mizzi na crvenome prijestolju. U stvari, nije bilo moguće raspoznati je li bila voštana ili živa. Težak, žut, srebrni i ujedno plavičasto svjetlucajući, trostruko ovijen lanac od teških, velikih bisera krasio je njezin voštani vrat i voštani izrez biste. Veliki dijamanti visjeli su na njezinim ušnim resicama. Čarobna svjetlost dopirala je iz okrugloga žiška, koji se sakrio iza plavoga vela na stropu. Na glavi nosila je „miljenica šaha" turski polumjesec, koji su podupirala i držala dva srebrna, tanka stupa, između kojih se dizala kosa u zlatnome obilju. Mizzi je sjedila nepomično – je li bila stvarna? – na svome crvenome prijestolju.
Da, bila je to Mizzi. Sada je počela govoriti svojim uobičajenim glasom: „Njegovo veličanstvo šah od Perzije prema meni je veoma dobar, nekoć sam bila ubogo dijete bečkoga puka. Vladam svim ženama harema i ja sam mu najdraža. Kanim još mnogo godina vladati i pozdravljam Beč, bečki grad i bečki puk i staroga Steffla!"
Svi zapljeskaše. Uz velik štropot zavjesa se zatvori. „Vizija je došla svomu kraju!" objavio je Trummer.
Svijet je navalio prema zavjesi. Taittinger iskoristi metež. Otišao je. Pobjegao je.

XXXI

Najprije polako i oprezno, a onda sve žešće počele su novine, nakon dugih godina, opet govoriti o Perziji, o prijateljskom kraljevstvu u blizini Orijenta i o Njegovu Veličanstvu šahu, čiji je posljednji posjet Beu još uvijek zasigurno u pamćenju austrijskoga naroda, štoviše narodâ cijele Monarhije. O ruskim aspiracijama, engleskim smicalicama, francuskim intrigama izvještavali su dopisnici iz Petersburga, Londona i Pariza.
„Fremdenblatt" je poslao jednoga novinara u Teheran. On je pripovijedao o perzijskim običajima, perzijskim ženama, perzijskim vrtovima, o perzijskoj vojsci, perzijskim seljacima. Nakon nekoliko članaka stanovnik Beča bio je jednako udomaćen u Teheranu, kao i u Döblingu, Grinzingu, u Leopoldstadtu i Alsergrundu.
U novinama o Perziji nije bilo ničega što ne bi bilo od posebnoga političkoga značenja. Političari, diplomati, novinari to znaju: šah od Perzije doći će još jednom u Beč.
U sjedištu vlade pretresali su protokol. U dvorskim i ministarskim uredima njegova veličanstva preispitivali su i najsitniji događaj koji se svojedobno zbio prigodom posljednjega posjeta šaha od Perzije. Prelistavale su se i psimohrane Bečke sigurnosne službe.
Tih je dana Lazik sjajnu, da ne kažemo: neprocjenjivu zamisao novoga „Svjetskoga kino-teatra" u Prateru obogatio jednom novošu. On je još uvijek bio u posjedu svih crteža, skica i portreta iz novina „Kronen-Zeitung", a koji su se odnosili na posjet perzijskoga veličanstva. Deset forinti platila je Mizzi Schinagl za ideju.
Nije bilo nimalo sumnje: glavni grad i prijestolnica carstva pripremao se na doček perzijskoga veličanstva. Svi su urednici znali za to. Doskora su znali i svi podvornici, dvorski lakaj i, svi ko svi sluge, svi stražari. (Na posljetku, saznali su to, kao što je to i uobičajeno, i strani diplomati.)
Tino Percoli zgotovio je za pedeset forinti „goruću novost": šah od Perzije, veliki vezir i njegovi ađutanti i glavni eunusi. Haremske žene bile su suvišne. (Za nevolju, mogle su se one iz već pripremljenoga sultanova harema preuzeti u novouspostavljenu „perzijsku sobu".) U dvorskim uredima i uredima ministarskih vijeća, u Ministarstvu unutarnj ih poslova i u Ministarstvu za promet i trgovinu, u Bečkoj policiji i onoj tršćanskoj, u tršćanskoj luci i u upravi Južne željeznice: posvuda se bilo pripravnim. U siušnim, nerazumnim kotačićima, u nerazumljivom pogonu raznovrsnoga Carstva, počeli su mali činovnici, s besmislenom revnošu, zujati, tražiti, pisati, zvrndati, dostavljati i primati izvješća. Sjetili su se i toga kako su kovčezi njegova perzijskoga veličanstva nekoć pretrpjela neoprostivo, gotovo nenadoknadivo zakašnjenje. Svega se prisjećalo. Sve se prekopavalo: ceremonijal, imena, program dvorskoga bala, dočeci, časnici koji su svojedobno na kolodvoru Franje Josipa postrojili počasnu pukovniju, odore perzijske elitne pukovnije u čijem je posjedu bio car. Sjetilo se i konjičkoga kapetana baruna Aloisa Franza von Taittingera, koji je svojedobno, za posebne namjene, premješten iz svoje pukovnije. A jedan od posebno revnosnih službenika, orude sudbine, ne sluteći da treba biti oruđe sudbine, savjesno je slijedio tragove koje su za sobom ostavila Taittingerova djela i nedjela, i o svemu što je saznao vjemo je izvijestio policiju. I tamo se našlo revnih oruđa sudbine, koji su izvješće proslijedili Ministarstvu rata.
U svoje vrijeme našao se spis o Taittingeru u rukama savjetnika u Ministarstvu rata Sackenfelda. Već se spremao odrediti povjerenstvo za pregledbu i datum kada se konjički kapetan imao javiti njemu, kadli do njega dode izvješće s natpisom: „Strogo povjerljivo, odnosi se na Taittingera". Sa spisom i izvješćem otišao je potpukovniku Kalergiju u lijevi trakt. Obojici je bilo jasno da se sada, u ovom trenutku, ne smije misliti na Taittingerovu molbu.
Moralo se to priopćiti barunu. Potpukovnik Kalergi pripasao je sablju i pošao.
Sreo je Taittingera u hotelu; ogorčenoga, preobraženoga i, kako se Kalergiju učinilo, vrlo brzo ostarjeloga Taittingera. Okrugli stolić u hotelskome predvorju, za kojim je on sjedio, bio je prekriven golemim, četverokutnim plakatom, koji je barun zabrinuto proučavao. Tromo se pridigao. Iako Taittinger nije imao nikakav štap, činilo se Kalergiju, kao da se oslanjao na neki nevidljivi štap. Kalergi sjede. Taittinger preskoči uobičajeno pitanje o poslu, zdravlju i ženi.
„Tebi je poznat čitav moj život, Kalergi", počeo je odmah. „Tebi je poznata glupa priča sa Schinaglovom kao i sama afera. Pričao sam ti i o svome sinu. – Sada sam to, prije dva tjedna, sve uredio. Platio sam Panoptikum, znaš, onaj novi „Svjetski kino-teatar". Njezin sin, znači: moj sin, zove se Xandl – i to ti je poznato, zatvoren je, vjerujem, zbog pokušaja pljačke i ubojstva."
„Aha, cijela priča!" reče Kalergi. „Čitao sam o tome."
„Da, dakle", nastavi Taittinger. „Bio sam, evo, odlučan, naravno, prije nego što ponovno odem u vojsku, učiniti kraj starim glupim pričama. A sada mi je, upravo prije petnaest minuta, Trummer, odvelo bi me odveć daleko da ti tumačim tko je on ali on je Mizzin prijatelj – donio ovaj plakat – a sutra će to biti u svim novinama, prilijepljen na svim zidovima." Taittinger turi plakat potpukovniku Kalergiju, koji je čitao:
„Novi 'Svjetski kino-teatar', povodom ponovnoga dolaska Njegova Veličanstva šaha od Perzije, vjemo prikazuje:
1. dolazak velikoga šaha s njegovim ađutantima na kolodvor Franje Josipa (umanjen dvorski vlak)
2. barem i glavnoga eunuha Teherana
3. priležnicu Beča, dijete puka iz Sieveringa, koju su šaku podvele najviše osobnosti, a otada je ona vladarica harema u Perzij
4. ostatak svite šaha od Perzije."
Potpukovnik Kalergi brižno, veoma polako, ne dižući pogled, previje veliki plakat. Bojao se susresti se s očajnim Taittingerovim pogledom. Došao je, međutim, reći mu istinu. Htio je početi. Još je kratko vrijeme gladio savijeni plakat i razmišljao o prvim riječima.
„Nestrpljiv sam”, reče Taittinger. „Razumiješ li ti to? Cijeli sam svoj život djelovao lakomisleno, sada to vidim, ali je prekasno. Pogledaj – danas sam se pogledao u zrcalu i vidio da sam ostario. Danas mi je, upravo suočivši se s plakatom, palo na pamet, da sam oduvijek bio glup. Možda sam trebao oženiti se s Helen. Sada za me ne preostaje ništa više osim vojske. – Jesi li saznao išta nova o mojoj stvari?"
„Upravo sam zato i došao", rekao je potpukovnik.
„I?"
„Eto, dragi prijatelju! Stara priča, afera, kao što i sam kažeš! Upravo sam o tome porazgovarao sa Sackenfeldom. Moraš čekati, dolazi nam u međuvremenu glupak iz Teherana. Policija prekapa stare spise i sada si opet ti na redu. Mogu kazati samo: čekati!"
„Dakle, ne mogu sada –?"
„Ne", rekao je Kalergi. „Tvoja glupa priča opet je tu. Bolje je ne dirati uto."
Tatittinger je rekao samo „Aha" i „Hvala". A onda je ostao na trenutak u tišini. Bila je već kasna večer upalili su svjetla u predvorju. „Propao sam", reče Taittinger. Za trenutak je ušutio, a onda piskutavo upitao, glasom koji nije dolazio iz njega samoga: „Ništa, dakle, od molbe?"
„Zasad ništa", uzvrati Kalergi. „Pričekat ćemo dok perzijska priča ne splasne. I, da prijatelja opet povrati u normalan život, Kalergi doda: „Hajdemo jesti u 'Anker'!" – i baci pogled na sat.
„Dobro, moram se samo oprati", rekao je Taittinger. „Pričekaj trenutak! Idem u sobu." Ustane.
Pet minuta kasnije zauo je Kalergi jedan hitac. Dugo je odjekivao na stubama i u hodnicima.
Baruna su pronašli mrtva pokraj pisaćega stola. Revolver je još bio u njegovoj desnici. Lubanja mu je bila razmrskana. Oči su mu bile iskolačene. Potpukovnik Kalergi s mukom ih je zatvorio. Ukopali su Taittingera uz uobičajene vojne počasti. Jedan vod ispalio je počasni plotun. Na sprovodu su bili: ravnatelj hotela „Prinz Eugen", Mizzi Schinagl, Magdalene Kreutzer i Ignaz Trummer, potpukovnik Kalergi i ministarski savjetnik Sackenfeld.
Kad su se vraćali, ministarski savjetnik upita: „Zašto je počinio samoubojstvo? Vi ste bili, takoreći, pokraj?"
„Teško je to", odgovori Kalergi. „Vjerujem da je u životu zabasao. Katkada se takvo što dogada. Čovjek izgubi oslonac!"
To je bilo jedino posmrtno slovo o bivšem konjičkome kapetanu, barunu Aloisu Franzu von Taittingeru.

XXXII

Ovaj je put Nechwal, kapelnik kapele pukovnije 'Hochund Deutschmeister', perzijsku nacionalnu himnu sa svojim ljudima kako valja uvježbavao jedva tri dana. Zapovijed je došla tako iznenada. Vježbalo se, dakle, i izvan službenih sati.
Dan u koji je perzijsko veličanstvo stiglo bio je blag, plavi-čast proljetni dan; jedan od onih bečkih proljetnih dana koji su utjecali na djetinje raspoloženje puka, koje je jedino njihov grad umio izazvati. Propisane su tri počasne kompanije, jedna postavljena na peronu, a dvije preostala ispred kolodvora poredane u špaliru, ispred mase znatiželjnika, onih koji su mahnito klicali i onih koji su pomno promatrali, a na njihove plave odore svi su gledali kao na sastavni dio specifično bečkoga proljeća. Bio je to proljetni dan sličan onomu koji je zamakao daleko, a u koji je šah prvi put stigao u Beč; sličan tako kao što kasnije rođeni brat sliči starijem.
Ovaj put šaha na okcident nije dovela uzavrela krv, ali ni znatiželjnost ni zagonetna čežnja za promjenom. Već je nekoliko mjeseci, naime, živio u savršenoj blaženosti s novokupljenom četrnaestogodišnjom Indijkom Jalmanom Kahinderi, bićem nježnosti i slasti, smeđom srnom, dobrom životinjom s dalekih obala Gangesa. Ovaj ju je put sa sobom uzeo sam šah, a zbog nje i glavnoga eunuha. Već je odavna tu bio novi vezir (prijašnjega je Njegovo Veličanstvo u iznenadnoj srditosti poslalo u osrednju mirovinu). Ali ađutant je ostao isti; lakomisleno živeći Kirilida Pajidzani, koji je tijekom godina postao šahov miljenik, razmjerno još mlad ali promaknut u generala s počasnim naslovom zapovjednika cjelokupne konjice.
Jadni Taittinger počivao je već deset dana u grobu i crvi su već počeli nagrizati njegov lijes. Namjesto njega, za posebne namjene u Beču je postavljen drugi konjički časnik, ovaj put ulan, Poljak imenom Stanislaus Zaborski, koji se svoje službe prihvatio samo da vlastima dokaže kako glas o poljskoj nepouzdanosti nipošto nije opravdan. Potpukovnik Zaborski nije, kao nekoć šarmantni Taittinger stajao za bifeom kolodvorskoga restorana, nego na peronu pokraj tertnih vagona. Prtljaga je ovaj put stigla uredno. Uredno se predstavio Njegovoj Visosti, ađutantima velikoga vezira, generalu Kirilidu Pajidzaniju. Pajidzani, na čijim se sljepoočicama i tankim zaliscima već svjetlucalo mat srebro, sjetio se veseloga konjičkoga kapetana Taittingera i upitao je li još uvijek u Beču. „Visosti", uzvratio je potpukovnik Zaborski, „gospodin konjički kapetan je prije deset dana iznenada preminuo!" Pajidzani se odlikovao površnim srcem i tvrdom čudi, ali i strahom od smrti, pogotovu od one iznenadne. Rekao je: „Pa gospodin konjički kapetan bio je još mlad?" – i odmah pomislio na to kako je i on još mlad. – „Bila je to iznenadna smrt, Visosti!" ponovio je Zaborski. „Srčani udar?" inzistirao je Pajidzani. „Ne, Visosti!" – „Znači, samoubojstvo?" – Zaborski nije odgovorio. Pajidzani uzdahne.
Već je nekoliko godina Pajidzani s glavnim eunuhom održavao gotovo bratske odnose. Obojica su žestoko radila na tome da onemoguće velikoga vezira. Uspjelo im je, i sada su bili povezani na smrt i život. Pajidzani, doduše, nije postao velikim vezirom, ali ipak jest generalom. Glavni je eunuh bezazlenoga Kirilida Pajidzanija zavolio. Bio je on čovjek po njegovu srcu. Bezopasan, poslušan, lakomislen, katkada bespomoćan i zahvalan na svakome savjetu; u svako doba pripravno oruđe. Izniman prijatelj!
Dva dana nakon što su pristigli, obojica su u europskoj civilnoj odjeći vrludali svijetlim proljetnim ulicama. Promatrali su šarolike dućane, kupovali besmislene predmete, štapove za šetnju, kazališne durbine, čizme, veste i panama šešire, kišobrane i poramenice, pištolje, strjeljivo, lovačke noževe, novčanike i kožne kovčege. Dok su prolazili ulicom Kärtner, glavni je eunuh stao kao ukopan, zbunjen, gotovo preplašen pred izlogom dvorskoga dobavljača Gwendla. Na širokom, tamnoplavom samtnom jastuku svjetlucali su opalni poput oblaka koji nose tuču, bijeli poput snijega na vrhuncima domovinskih gora i ujedno plavičasto roza poput olujnoga neba, u tri reda, teški veliki biseri, koji su eunuhu bili bliski poput sestara. Njegovo oko za drago kamenje nije se moglo ni s čim usporediti. Rubine, smaragde, safire, bisere, koje je on jednom rukom, štoviše samo očima, opipao, nije mogao nikada zaboraviti. Ove bisere – znao je odakle su. Ove je bisere jednom, na zapovijed svoga gospodara, odnio u posve određenu kuu. „Jučer si mi", obratio se glavni eunuh generalu, ne dižući pogled s bisera, „pričao o konjičkome časniku, koji je samomu sebi oduzeo život!" – „Tako je", rekao je Pajidzani. „Pa, to je vrlo dobro", rekao je glavni eunuh. „Dođi. Moraš mi prevoditi. Želim o tome porazgovarati s trgovcem." Pošli su u dućan i potražili vlasnika. General ga je oslovio imenom i činom. Dvorski draguljar Gwendel dostojanstveno je sišao niz stube.
„Mi smo iz pratnje Njegova Veličanstva šaha", rekao je glavni eunuh. – A general je prevodio. „Odakle su biseri iz vašega izloga?"
Gwendl je odgovorio istinu, kako ih je najprije dobio od banke Efrussi, a onda prodao u Amsterdam. Sada su mu opet vraćeni u komisionu prodaju. „Koliko koštaju?", upitao je glavni eunuh – a Pajidzani je preveo. „Dvije stotine tisuća forinti!", rekao je Gwendl. „Ponovno u ih kupiti", odvratio je eunuh. Izvuče tešku, plavu, kožnu vrećicu, odveže polako debelu uzicu, oslobodi vrat vrećice i saspe sadržaj na stol, čiste zlatne kovanice. Bilo je tu pedeset tisuća forinti. Zatražio je da biseri sutra budu spremni za njega i da se odmah, još istoga trena, maknu iz izloga. Nije mu potrena potvrda, koju se Gwendl spremao ispisati. Na sekundu bacio je pogled na cedulju, razderao je i pustio komadiće papira da padnu na crvenkaste dukate. „Sutra u ova doba bit u ovdje!" rekao je glavni eunuh – Pajidzani je preveo.
„Zašto si to učinio?" upitao je general.
„Dragi su mi ti biseri", odgovorio je glavni eunuh.
Pajidzani je ostao stajati na uglu ulice Kärtner i Stephansplatza. Tu se nalazio drveni zidni plakat. Šareni, perzijskim zastavicama uramljen crveni natpis na crnoj pozadini, glasio je:
„Šah, Njegovo Veličanstvo, Gospodar vjernih Perzijanaca i obožavatelj Muhameda. Harem Teherana. – Tajne Orijenta. – Sve u 'Svjetskom kino-teatru', glavna aleja u Prateru!"
„Hajdemo!", rekao je Pajidzani.

XXXIII

Po starome običaju, šah je zapovijedio da mu pozovu glavnoga eunuha.
Veličanstvo je srkalo svoj uobičajeni karlumačaj. Lulu je naslonio na stol, počivala je poput putnoga štapa; izgledala je kao da se sama od sebe puši.
„Jučer si vidio svijet", počeo je šah. „Na što misliš? Je li se promijenio otkako smo posljednji put bili ovdje"?
„Sve se promijenilo, gospodaru", odgovori eunuh. „I sve je, svejedno, ostalo isto. To je moje mišljenje!"
„Jesi li se ponovno vidio sa starim znancima?"
„Samo jednoga, gospodaru, jednu ženu!"
„Kakvu ženu?"
„Gospodaru, ona je bila tvoja ljubavnica, za jednu noć. A ja sam imao neizmjernu čast odnijeti joj poklon."
„Misli li još na mene? Je li govorila o meni?"
„Ne znam ništa o tome, gospodaru! Nije mi o tebi govorila."
„Što si joj tada poklonio?”
„Najljepše bisere koje sam pronašao u škrinji. Bio je to dostojan poklon. Ali ..."
„Ali?"
„Nije ih zadržala. Jučer sam bisere spazio u izlogu jednoga dućana. Ponovno sam ih kupio."
„A kako je žena?"
„Gospodaru, ona nije vrijedna da se o njoj govori."
„A tada? Je li tada bila više vrijedna?"
„Tada, moj gospodaru, bilo je nešto drugo. Vaše Veličanstvo bilo je mlađe, i tada sam vidio, tko je ona bila. Uboga djevojka.
Prema običajima zapada, potrošna roba."
„Tada mi se, međutim, dopala!"
„Gospodaru, nije to bila ta; bila je njoj samo slična!"
„I tako sam ja, dakle, slijep?"
„Svi smo mi slijepi", reče glavni eunuh.
Šahu postane neugodno. Turi med, maslac, plodove postrance. Razmišljao je, odnosno pravio se da razmišlja, ali glava mu je bila prazna, izdubljena budneva.
„Tako, dakle, tako", reče. I onda: „Pružila mi je radost!"
„Dobro, dobro, to je to", potvrdi eunuh.
„Reci mi još", poče šah opet, „reci mi iskreno: Vjeruješ li da se ja varam, da se varam – i u ostalim – važnijim stvarima, jednako?"
„Gospodaru, ako moram biti iskren: To je sigurno! Ti se varaš, jer si čovjek!"
„Gdje je onda sigurnost?" upita šah.
„Tamo", reče glavni eunuh. „Tamo, nakon što čovjek umre."
„Bojiš li se smrti?"
„Već je dugo iščekujem. Čudim se da sam još uvijek živ!"
„Idi", reče šah, ali u sljedećem trenutku poviče: „Donesi mi bisere natrag!"
Eunuh se nakloni i otklizne van, ugojena sjena.

XXXIV

Tjedan dana kasnije šah je napustio glavni grad i prijestolnicu Carstva. Kapelnik Nechwal dirigirao je kapelom pukovnije „Hochund Deutschmeister" na peronu. Počasna kompanija predstavljala je oružane snage. Potpukovnik Zaborski srdačno se oprostio od generala Kirilida Pajidzanija. Mala Jalmana Kahinderi uspela se diskretno u pridodani vagon, u pratnji staroga, ugojenoga, još uvijek vedrinom odsijevajućega gospodara. Njegovo veličanstvo car oprostio se uz uobičajenu srdačnost od tuđega monarha. Iza prozora u uredu glavara željezničke stanice ilustrator novina „Kronen-Zeitung" nacrtao je scenu rastanka, moguu temu za maestra Tina Percolija ili nekoga njegova nasljednika.
Što se tiče „Svjetskoga kino-teatra", nakon što je njegovo veličanstvo otputovalo, mogao se opet otvoriti. Mizzi Schinagl katkada je sjedila za blagajnom, s obješenim biserima. Ponekad bi pomislila na sudski postupak, koji je predstojio njezinu Xandlu. Ponekad je odlazila u istražni zatvor da mu odnese neke jače stvari, sira, salame i, iza dobrohotnih leđa nadzornika, cigarete. Nikada se nije vratila s osjećajem da je Xandl njezin sin, a ona njegova majka.
Sve je rjeđe, ali zato sve snažnije, mislila na ljubljenoga Taittingera. Tada bi se ožalostila. No budući da njezinoj naravi nije pristajalo da i ostane žalosnom, samu je sebe primoravala da uz radosnu prisilu misli na dvije tisuće forinti koje su ležale na sigurnome u poštanskoj štedionici kao i na dobar posao koji je razvila sa „Svjetskim kino-teatrom". Bila je zdrava, vedra, katkada i raspuštena. Spadala je u one žene koje čovjek, zbog njihovih zakorjelih osjećaja, naziva „reš". I ponekad bi pogledom tražila nekoga muškarca.
Stari Tino Percoli, koji je „Svjetskom-kinu" još uvijek dostavljao voštane figure i koji je poznavao priču o Mizzi Schinagl, običavao je ponekada kazati: „Mogao bih proizvesti lutke koje imaju srce, savjest, strast, osjećaj, udoređe. Ali u cijelome svijetu za takve nitko ne pita. Svi žele samo kuriozitete; samo udovišta žele!"