Vodič kroz Amsterdam...

First topic message reminder :



Pisac krimića Charles Howard trenutačno je u Amsterdamu gdje pokušava dovršiti svoj najnoviji roman sa simpatičnim glavnim likom, lopovom Faulksom. No da bi malo poboljšao svoje prihode – ali i da bi znao o čemu piše – Charlie se bavi još jednim poslom: krađama za malobrojnu i diskretnu klijentelu. No kada ga tajanstveni Amerikanac kontaktira i ponudi nagradu od 20.000 eura ako mu ukrade dvije naizgled bezvrijedne figurice majmuna, Charlie će se malo zamisliti. Pitanja je ipak previše: kako ga je Amerikanac pronašao i kako uopće zna da se iza imena uspješnog pisca krije jednako uspješan lopov? No posao se čini lagan, a sirenski zov novog posla nešto je čemu se Charlie odavno prestao opirati.

Tek će nakon nekoliko dana – otet, pretučen i privezan za stolicu u stanu koji je ne tako davno opljačkao, s policijskom potragom i neumornim detektivom koji istražuje ubojstvo Amerikanca za petama – Charlie shvatiti koliko je pogriješio.

Policajci su uvjereni da je on ubio Amerikanca. Neki očito opasni tipovi žele se dočepati figurica koje je otuđio. Pljačka koju je obavio na neki je tajanstveni način povezana s najvećom pljačkom dijamanata u povijesti Nizozemske, i povrh svega, Charlie nikako ne može smisliti rasplet svojeg romana. A njegova književna agentica Victoria (koja naivno vjeruje da je lik na fotografijama korica Charliejevih romana zaista on) postaje nestrpljiva… Debitantski roman, humoristični whodunit, britanskog odvjetnika Chrisa Ewana svoj šarm duguje upravo anti-junaku Charlesu Howardu. Šarmantan i tajanstven poput Caryja Granta Charlie je lik kojemu ne možete odoljeti, makar, poput Victorije, nemate pojma kako izgleda.

28.

Sutradan ujutro sam za dvjema tinejdžericama prošao kroz ulazna vrata moderne stambene zgrade u južnom dijelu grada. Pričekao sam kraj poštanskih sandučića dok nije došao lift i dok se vrata lifta nisu zatvorila za njima, pa se stepenicama popeo na drugi kat zgrade gdje sam prošao kroz zaštitna protupožarna vrata s pojačanim staklom i krenuo prema četvrtima u nizu identičnih drvenih ulaznih vrata.
Po sredini vrata, na visini očiju bila je špijunka, a na visini boka mjedena usadna brava. Dvaput sam lupio po vratima, i kada mi nitko nije odgovorio, okrenuo sam se i provjerio obje strane hodnika kako bih se uvjerio da nema nikoga, iz džepa kaputa izvadio igle za obijanje i krenuo raditi na bravi. Učinilo mi se da je prošlo već podosta vremena otkad sam bio suočen s jednom suvremenijom bravom, no pokazalo se kako je nije bilo ništa teže otvoriti nego ostale brave koje sam u posljednje vrijeme otvarao. Izuzev tihog zujanja klima-uređaja postavljenog negdje iznad moje glave hodnik je bio vrlo tih, pa se nisam morao saginjati kako bih čuo pomičem li čepiće. Kada je i posljednji popustio, okrenuo sam zubac i zasun se poslušno povukao. Otvorio sam vrata kvakom, prešao prag i zaključao ih za sobom.
Stan u koji sam ušao bio je u gotovo potpunu mraku i jedva da sam išta mogao vidjeti. Pipao sam po zidu tražeći prekidač, i kada sam uspio upaliti svjetlo shvatio sam da se nalazim na početku hodnika oličenog u boju magnolije. Primijetio sam nekoliko pari cipela kraj svojih nogu i majicu s kapuljačom na vješalici za kapute na zidu. Naprijed i lijevo od mene bio je prolaz koji je vodio u malenu kuhinju bez prozora. Upalio sam svjetlo u kuhinji i promotrio srebrnosive ugradbene elemente, kromiranu pećnicu i ploču s plamenicima. Kuhinjska je ploha bila prekrivena prljavim tanjurima i šalicama od kave, a bio je među njima i mikser sa skorenim ostacima frapea od doručka. Vratio sam se u hodnik, prošao kraj kupaonice, zatim skrenuo lijevo i našao se u dosta velikoj dnevnoj sobi L oblika s čupavim bež tepihom na podu, velikim televizorom s ravnim ekranom, staklenim stolićem i crnim kožnatim kaučem. Dugački zastori bili su navučeni, pa je zato u stanu bilo tako mračno. Ostavio sam ih tako kako ne bih na sebe bespotrebno privlačio neželjenu pažnju i vratio se odakle sam došao kako bih provjerio i posljednja dvoja vrata u stanu. Iza prvih vrata bila je ostava pretrpana različitim vrstama kućanskih gluposti, kao što su usisavač, daska za glačanje, još cipela, kaputi, kape, šalovi ijedne ljestve. Druga su vrata vodila u spavaću sobu koja je bila dovoljno velika da u nju stane bračni krevet, uski ormar za odjeću i element s ladicama. Krevet nije bio namješten, a na podu je ležala hrpa prljave odjeće. Kraj kreveta je bila budilica i meko uvezani roman.
Učinilo mi se kako je spavaća soba bila dovoljno dobro mjesto na kojem bih mogao početi tražiti, pa sam tamo i započeo svoju potragu. Spustio sam se na koljena, pomaknuo poplun i ručnom svjetiljkom osvijetlio prostor ispod kreveta. Tamo je bila jedna zalutala bijela sportska čarapa, svijet prašine i dlačica od tepiha, no ništa osim toga. Rukama sam prešao duž cijelog okvira kreveta ne bih li našao kakvo skrovište, ali nisam našao ništa. Nakon toga sam prepipao jastučnice i provjerio navlaku za poplun, a miris ustajala znoja omamio me kao udarac šakom u nos, pa mi je bilo drago što sam nosio rukavice. Nakon što ni tamo ništa nisam našao, pažnju sam posvetio ormaru, a zatim i elementu s ladicama, izvadio svaku ladicu, provjeravajući iza i ispod njih kao što bih uvijek činio. Zatim sam ormar i element s ladicama odmaknuo od zida i svjetiljkom provjerio ima li tamo možda nečega, a nakon toga sam donio ljestve iz ostave i popeo se na njih kako bih provjerio što se nalazi na vrhu ormara. Naposljetku sam pročešljao svo prljavo rublje na podu, zavukao ruku u svaki džep i konačno odlučio kako u spavaćoj sobi neću naći ništa, nakon čega sam ljestve vratio tamo gdje sam ih i našao.
Sa spavaće sam sobe prešao na dnevnu. činilo mi se, na prvi pogled bar, kako tamo neću morati puno pretraživati, pa su mi misli odlutale. To i nije bilo tako neobično za mene, pa sam ponovno počeo razmišljati o svojoj knjizi. Već dosta dugo nisam imao vremena dobro promisliti o njoj, i dok sam polako pretraživao sobu, počeo sam u glavi vrtjeti fabulu i sve zaokrete koji su me doveli do problema s aktovkom. Ubrzo sam se počeo pitati nije li ipak postojao jednostavan način na koji bih se mogao izvući iz toga. Zahtijevalo bi to malo rada, no možda bih mogao preraditi početak priče kako bih si olakšao posao. Međutim, problem s takvim pristupom bio je u tome što nisam Faulksu i svojim čitateljima želio previše olakšati otkrivanje ubojice. Trebalo je uspostaviti ravnotežu, zadovoljiti logiku, ali tako da potpuno ne upropastim knjigu. Pomislio sam kako bih možda mogao uspjeti i bez aktovke. Mogao bih je zamijeniti vrećicom iz nekog poznatog dućana i tako bi Faulks mogao nabaviti duplikat bez problema. Ili bi batlerova ruka mogla jednostavno ostati na mjestu zločina. To nije bilo tako zanimljivo, nagađao sam, jer je činjenica da je ubojica uspio provaliti u sef koji je bio zaštićen čitačem otisaka prstiju, a u koji ni sam Faulks nije mogao ući, bila dio napetosti same knjige. Bi li Victoria bila zadovoljna time? I, još važnije, bih li ja bio zadovoljan?
Iskren odgovor na to bio bi ne. Doista, ono što sam trebao raditi bilo je natjerati se da pronađem način ne bih li što više zakomplicirao stvari, a ne da tragam za jednostavnim rješenjima. No situacija u kojoj sam pred sobom imao gotovo završen rukopis počinjala me lagano živcirati, pa su mi se i jednostavna rješenja počela činiti primamljivima. Izdavači se s tim, međutim, možda i ne bi složili, i gdje bih onda završio? Ponovno na početku, s četiri mjeseca utrošena na pisanje i nikakvim rezultatom.
Promjena okoline bi mi tu, doduše, mogla pomoći. Italija me još uvijek privlačila i postojala je mogućnost da, ako odem tamo, pronađem inspiraciju koja mi je nedostajala. čak i kada je ne bih pronašao, vrijeme bi bilo ljepše i zimske noći ugodnije. A bile su tu i Talijanke. Tamne kose i maslinaste puti. U pravilu prekrasnih nogu. A oduvijek sam želio naučiti i nešto talijanskog, još otkad sam prvi put gledao Praznik u Rimu. Mogao bih možda imati svoj vlastiti praznik u Rimu. Mogao bih možda biti kao Gregorv Peck, nešto manje ili više uglađen. Uz to, barem koliko sam znao, u Italiji se tako skoro ne bi pojavili neki krupni tipovi koji su jedva čekali bejzbolskom palicom zamahnuti prema meni.
Pitao sam se koliko se puta Gregorv Peck pojavio na velikom televizoru koji je dominirao dnevnom sobom. Nedovoljno, vjerojatno, što je bila šteta jer je televizor bio zbilja krasan, s ekranom dijagonale preko sto centimetara, a Gregorvju bi vjerojatno podario i vrlo dobro ozvučenje. Ma kako krasan televizor bio, nije mi pomogao u pronalaženju onoga što sam tražio, a nije ni kauč, ni stakleni stolić, ni hrpa novina i časopisa koja je bila sakrivena iza vrata.
Zaobišao sam kupaonicu, računajući kako mi se nije moglo dva puta zaredom posrećiti s istom prostorijom, a ni u ostavu nisam želio ulaziti jer bi premetanje po svim tim stvarima koje su unutra bile natrpane zahtijevalo previše posla i bio sam spreman ostaviti to kao posljednje mjesto koje ću pretražiti. Tako da mi je ostala jedino kuhinja, gdje je miris osušene hrane i prljavog suda bio tako jak da mi je skoro pozlilo. Možda nije bilo puno tragova koji bi upućivali na to da je ta kuhinja stvarno služila za kuhanje, no to nije značilo da nije bilo dovoljno mjesta koja sam mogao pretražiti. Primijetio sam kako je kanta za smeće bila do ruba puna ambalaže gotove hrane, a kada sam zavirio u mikrovalnu u njoj sam otkrio samo masnoću zalijepljenu za stijenke. U ormarićima na zidu bilo je puno različitih kutija žitnih pahuljica, kao i štruca kruha u različitim stupnjevima truljenja i nekoliko paketića čokoladnih mrvica koje bi ljudi u Nizozemskoj obično sipali po kruhu i jeli za doručak. U donjim je ormarićima bilo nekoliko sredstava za čišćenje, plehova za pečenje i tava, i tu i tamo pokoja limenka konzervirane hrane. Provjerio sam unutar pećnice i iza kućišta kuhinjske nape, a zatim dobro protresao drvenu ploču iznad i onu ispod kuhinjskih elemenata, ne bih li otkrio jesu li koji od njih možda nedavno bili pomicani. Nakon toga sam otvorio vrata hladnjaka i gotovo se zagrcnuo od sumporastog smrada koji me iznutra zapahnuo. U hladnjaku je bio tetrapak mlijeka, komad prerađenog sira i pola čokolade. U gornjem dijelu hladnjaka bio je maleni zamrzivač. Povukao sam plastična vratašca i gurnuo vrećicu smrznutog miješanog povrća na jednu stranu. Ništa. Zatim sam se ispravio i sasvim slučajno pogledao u otvor električnog tostera i, tako mi svega, bio je tamo i rukama prekrivao oči kao da se sa mnom igra skrivača.
Ne mogu vam opisati koliko mi je bilo drago vidjeti ga ponovno. Ali vam zato mogu opisati kako sam uskliknuo od sreće i poskočio, a nakon toga izveo svoj vrlo loš moormalk. Jer kvragu i moja knjiga, barem sam jedan slučaj mogao riješiti bez ičije pomoći.

29.

Imao sam još nekoliko stvari koje sam trebao obaviti nakon što sam otišao iz stana, a za jednu od njih trebao sam se udružiti s Stuartom na kojih sat vremena. Kada smo završili, ostavio sam ga i on je otišao za nekim svojim poslom, a ja sam dobio dovoljno vremena da se vratim u zgradu i obavim nekoliko telefonskih poziva.
Najprije sam nazvao glavnu policijsku postaju i tražio neka me prespoje na direktnu liniju detektivke inspektorice Riemer. Nakon otprilike minute čekanja koju sam proveo slušajući isprekidane nizozemske melodije, konačno su me prespojili.
"Gospodine Hovvard", započela je detektivka Riemer. "Imate neke informacije za nas?"
"Znači, sjećate me se", rekao sam.
"Naravno. Upravo sam pregledavala bilješke razgovora s vama." "O. To je zasigurno fascinantno štivo."
"Izvještaj je, u stvari, vrlo kratak. Vidim kako niste baš bili voljni odgovarati na pitanja."
"Biste li mi povjerovali kada bih vam rekao da sam sramežljiv?"
Riemerica je napravila dovoljno dugu stanku koja mi je trebala dati do znanja što je točno mislila o tom mom odgovoru.
"A što bi bilo kada bih vam rekao kako mi se učinilo da je inspektor Burggrave već bio stekao donekle pristrano mišljenje o meni?"
Uzdahnula je. "Nemam vremena za vaše igrice, gospodine Hovvard. Što ste htjeli?"
"O, ništa posebno. Samo vam reći kako mislim da znam tko je ubio Michaela Parka."
Riemerica je oklijevala. Mogao sam je zamisliti kako napeto stišće telefonsku slušalicu. "Hoćete li pristati na razgovor?"

"U određenom smislu", rekao sam. "Ako se sastanete sa mnom." "Kada?"
"Danas u četiri popodne. I povedite, molim vas, svog kolegu koji se zanosi iluzijama."
Nakon što sam joj objasnio sve potrebne detalje, prekinuo sam i nazvao drugi broj sa svog popisa. Svi su razgovori koje sam obavljao slijedili sličnu šprancu i svaka je osoba, bez iznimke, oklijevala kada bih predložio da se nađemo. Da sam bio imalo osjetljiviji, možda bih zbog toga razvio i komplekse, no ja nikada nisam bio od onih koji stvari uzimaju previše k srcu i, srećom, znao sam biti tvrdoglav ako zatreba. Ustvari, svi do jednog koje sam nazvao na kraju su se pojavili, ali sam dovoljno realan da priznam kako su im dijamanti vjerojatno bili privlačniji od moje eventualne reputacije dobrog domaćina na zabavama.
Prostor na kojem smo se svi okupili bila je Stuartova briljantna ideja. Bilo je to staro središnje skladište Van Zandtova nekorištenog kompleksa. Posvuda oko nas bili su razbijeni sanduci, prasne drvene palete, iskrivljena metalna kolica i prazne bačve za ulje. Pod je bio prekriven sipinom otpada, prašine i gipsa sa stropa i nije bilo nimalo toplije nego vani, jer nije bilo nikakvog grijanja, a većina je prozora ionako bila razbijena, pa su ljuti naleti ledenog vjetra koji je pročistio vodu Oosterdoka slobodno šibali oko nas.
Kako bih malo uredio prostor, dao sam si truda i posložio nekoliko sanduka i paleta u polukrug ispred sebe, no to ni na koji način mojim gostima nije pomoglo da se osjećaju udobnije. Kim bi, na primjer, bili dobro došli kapa i šal jer joj je očigledno bilo hladno. Bradu je uvukla u ovratnik jakne, svoje lijepe noge prekrižila na bedrima, a u šake puhala topli zrak. Međutim, nisam je mogao pitati kako se osjeća jer očigledno nije željela imati nikakva posla ni sa mnom ni s bilo kim drugim. Odsutni pogled bio joj je jako dobar, što nije bilo nimalo neobično jer ga je uvježbavala otkad se pojavila.
Krupni i mršavi sjedili su na sanduku nasuprot njoj, i primijetio sam kako je mršavi našao vremena zamijeniti kožnatu jaknu koju sam mu bio uzeo. Iz iskustva sam znao kako ta jakna nije baš pružala puno topline, no možda stvar nije bila u tome. Možda je jakna bila dio uniforme koju su on i njegov široki kolega već davno osmislili za sebe, ako ništa drugo, onda barem na podsvjesnom nivou. Mogao sam ih zamisliti kako se spremaju za izlazak na neku od svojih opačina i postupak koji redovito ponavljaju. Ključevi kombija? Ovdje. čizme? Ovdje. Bejzbolska palica? Ovdje. Da odjenem kožnatu jaknu? Ma, hajde više.
Kada smo već kod odjeće, inspektor Burggrave i detektivka inspektorica Riemer bili su najprimjerenije odjeveni, oboje u standardnim policijskim kaputima s gustim krznenim obrubom. Njih su dvoje također izgledali kao da im naše malo okupljanje najviše smeta i ostavljali su dojam da ih ometam u nekim puno važnijim poslovima. Što je, naravno, bilo besmisleno, no oni su ipak bili policajci i ne bi bilo dobro za njih kada bi izgledali zadovoljni što ih je netko pozvao da se pojave negdje pod nečijim tuđim uvjetima. Zato su šetali uokolo, bacajući pogled svako toliko na svoje satove ili mobilne telefone, pa sam ja samo zato odugovlačio s početkom najmanje dvije minute dulje nego što je bilo potrebno.
Stuart je sjedio kraj mene i, baš kao i ja, nosio je debelu dolčevitu, premda je njegova bila nekoliko konfekcijskih brojeva veća i puno više rastegnuta preko trbuha. Preko dolčevite je nosio vuneni sportski sako s kožnatim zakrpama na laktovima i vrlo rutherfordijanskim rupčićem turskog uzorka koji mu je virio iz džepa na prsima. A kao svoj završni rekvizit, na pod pokraj nogu smjestio je kožnatu aktovku koja je, saznao bi netko kada bi imao razloga u nju zaviriti, bila prazna poput glave krupnoga. Stuart je izgledao potpuno opušteno, na što je imao pravo, jer je jedini osim mene znao nešto o onome što se trebalo odigrati.
Kraj Stuarta je bio moj posljednji gost, Niels Van Zandt. On mi je izgledao puno krhkije nego što mi se učinio u svojoj kući, budnih prozirnih očiju uvijek na oprezu, no primijetio sam kako je dijelom bio uzbuđen što se ponovno našao u prostorijama svog starog obiteljskog posla i, koliko sam uspio razabrati, nije bio svjestan hladnoće kao ni svog vlastitog disanja. Na sebi je imao samo džemper od kašmira i hlače od samta, no po načinu na koji je sjedio na svojoj bačvi i kvrgave ruke oslonio o štap, mogli ste pomisliti kako se nalazi udobno smješten pred kaminom u svojoj radnoj sobi. Dio mene priželjkivao je da sam i sam tamo - dobro bi mi došao gutljaj viskija da mi pomogne smiriti živce prije nego što započnem.
"Hvala vam što ste došli", rekao sam i pogledao grupicu ljudi pred sobom, pokazujući im ispružene dlanove u znak dobrodošlice. "Neki od vas se, vjerujem, od ranije već znaju, no oprostit ćete mi ako zasad preskočim upoznavanje. Bit će dovoljno da vam kažem kako je gospodin s moje desne strane", rekao sam i pokazao na Stuarta, "Henry Rutherford, moj odvjetnik. Gospodin Rutherford je ovdje kako bi osigurao da je svima jasno kako ja sebe ničime što danas ovdje kažem neću inkriminirati." Pogledao sam Burggravea i detektivku inspektoricu Riemer i pričekao da se slože s tim što sam upravo rekao. Oni su to, nevoljko, i učinili.
"Samo da napomenem," ubacio se Stuart, zagrijavajući se za svoju ulogu, "dvoje ovdje prisutnih policajaca složili su se poštovati taj sporazum."
Pomislio sam kako bi mu moglo pasti na pamet zatražiti od njih da mu to i usmeno potvrde, no poput svakog dobrog prevaranta, Stuart je znao kako s ulogom nikada ne valja pretjerati. Burggrave i Riemeriea promotrili su ga s očitom nesklonošću, no njega to nimalo nije smelo. Kao Rutherford, mogao se izdići iznad takvih stvari. Ustvari, bio je tako opušten u svojoj ulozi da je Kim vjerojatno teško mogla povjerovati da je ova pompozna osoba pred njom isti onaj luđak koji joj je nedavno prislonio pištolj uz čelo.
"Kao što većina od vas zna," nastavio sam, "zgrada u kojoj se nalazimo nekad je bila glavno skladište i brusionica dijamanata kompanije Van Zandt. Gospodin Niels Van Zandt", nastavio sam i kretnjom pokazao na žilavog starog gospodina, "nećak je Larsa Van Zandta, osnivača obiteljskog posla s dijamantima. Gospodin Van Zandt pristao je pridružiti nam se danas kako bi razjasnio neke stvari koje bi inače ostale puko nagađanje. Hvala vam još jednom što ste došli, gospodine Van Zandt."
Van Zandt mi se lagano naklonio i nekako mi neobično mahnuo, pomalo kraljevski, kao da mi da je svoje dopuštenje da nastavim. Da sam bio nekakav vojnik možda bih mu i kratko salutirao, no takve mi stvari nikada nisu uspijevale, pa sam samo kimnuo, kao da skidam nepostojeći šešir prema njemu. činilo se kako uživa u mojim iskazima poštovanja, pa sam nastavio s glumatanjem.
"Kako sam imao zadovoljstvo razgovarati s gospodinom Van Zandtom, mogu vam reći kako je njegova obitelj započela trgovinu dragim kamenjem početkom devetnaestog stoljeća. Najvažniji dio njihova posla uključivao je kupovanje neobrađenog kamenja od bivših nizozemskih kolonija i njihovo usavršavanje prije nego što bi ih prodavali prvorazrednim draguljarima i trgovcima dijamantima diljem svijeta. Za razliku od brojnih konkurenata, bili su neizmjerno uspješni i ubrzo postali najmoćniji trgovci dijamantima u Nizozemskoj."
"Pozvali ste nas ovdje na lekciju iz povijesti?" oštro je upitala Riemeriea.

"Nipošto", razuvjerio sam je. "Premda mislim da bi pozadina priče mogla malo pomoći. Uz to, moram priznati da mi je zvučalo zbilja fascinantno kada mi je gospodin Van Zandt sve ispričao. Mislim da ne bi bilo neispravno kada bih ustvrdio", rekao sam i ponovno pogledao Van Zandta, "kako je kompanija Dijamanti Van Zandt bila jedna od najslavnijih koja je ikada postojala u ovoj zemlji."

Van Zandt je, zadovoljna izraza lica, kimnuo.
"I, kao što svi ovdje znamo, Michael Park, Amerikanac, odslužio je zatvorsku kaznu zbog ubojstva čuvara ovdje, koje se najvjerojatnije dogodilo dok je pokušavao ukrasti dijamante iz trezora kompanije Van Zandt. Nesretnom čuvaru ime je bilo Robert Wolkers, a ovo je", rekao sam i pokazao na Kim, "njegova kći, Kim Wolkers."
U tom su je trenutku svi pogledali, iako su Burggrave i Riemerica najbrže okrenuli glave. Kim je ostala sabrana i nije to ni potvrdila ni opovrgla. Samo je pogled s neke nepoznate točke u daljini prebacila na tlo među svojim stopalima.
"Je li to istina?" upitao je Van Zandt, gledajući čas Kim, čas mene.
Kim nije reagirala, pa je meni preostalo da mu potvrdim.
"U tom slučaju, suosjećam s vama", nastavio je Van Zandt ozbiljna glasa. "Moja je obitelj bila ožalošćena zbog vas. Znam da su svi u odboru bili itekako tužni, iako vjerujem da su vašoj majci isplatili velikodušnu svotu."
Kim je podigla glavu i ljutito ga pogledala, a žestina s kojom je to učinila potresla je nešto u njegovim vodenastim, staračkim očima.
"Neko je vrijeme koristila ime Marieke Van Kleef", rekao sam i svoje objašnjenje usmjerio prema Burggraveu i Riemerici prije nego što se upuste u bilo kakvo ispitivanje koje bi mi poremetilo slijed. "Mogao bih vam odmah objasniti zašto je to učinila, no time bismo samo požurili priču i preskočili bitno. I ono što bih zbilja volio, ako mi tako dopustite, bilo bi preskočiti onaj dio u kojem se ja uplićem."
Pažljivo sam pogledao lica oko sebe, iako nisam očekivao da bi me itko od njih želio prekidati. Svi su oni zahtijevali nekakve odgovore, ako ne iz potrebe, onda bar, kao u Van Zandtovu slučaju, iz puke znatiželje. Krupni i mršavi još uvijek nisu prozborili ni riječi, no nisu izgledali nimalo začuđeno kada sam otkrio tko je ustvari bila Kim. Primijetio sam, međutim, kako im nije bilo baš ugodno, jer su često bacali pogled u smjeru vrata kroz koja su ušli, a mršavi je sjedio s rukama čvrsto stisnutim među nogama i stopalima udarao nervozni ritam po betonskom podu. Obojica su sjedili tako da su bili okrenuti od Burggravea i Riemerice, podsvjesno skrivajući svoja lica kao da se boje da bi ih mogli prepoznati s nekih davno zaboravljenih fotografija iz policijske arhive.
"Želio bih vas zamoliti da u svrhu ovog našeg okupljanja pretpostavite", rekao sam i okrenuo se prema Stuartu, kao da time želim naglasiti onaj dio o pretpostavljanju, "da ja, uz to što sam pisac, posjedujem i neke talente koji nisu izričito legalne prirode."
"Ti si lopov", objavio je krupni.
"Na čisto teoretskoj razini", rekao sam, "složit ću se s vama."
Burggrave se okrenuo i oštro pogledao Riemericu. Ona se nije obazirala na njega, no to je nije spriječilo da me prostrijeli ledenim pogledom. Ja sam samo slegnuo ramenima, kao da moja sklonost kriminalu nije bila ništa drugo do lakša bolest koju sam pokupio prije nekoliko godina i koje se nikako nisam uspijevao riješiti.
"Pod tom pretpostavkom", nastavio sam, "recimo da je Michael Park stupio u kontakt sa mnom preko moje internetske stranice i zamolio me da se sastanemo u Cafeu de Brug u kojem prekrasna, tragično osiročena gospođica Wolkers slučajno radi. Recimo također da sam se ja tamo pojavio i da me je, uz pivo ili dva, Michael zatražio da mu nabavim određene predmete - ti dotični predmeti bile su dvije figurice majmuna, a nalazile su se u domovima ove ovdje gospode."
Kretnjom ruke pokazao sam u smjeru krupnog i mršavog. Bilo je pomalo smiješno što im još uvijek nisam znao imena, pa ih nisam mogao ni predstaviti onako kako sam se nadao.
"Ja vam, nažalost, još uvijek ne znam imena", rekao sam, na što je mršavi samo podrugljivo frknuo nosom.
"Mi ih zato znamo", prekinula me Riemerica i iznenadila me jednako koliko i njih dvojicu. "Baš sam jučer pregledala njihov dosje."
Oni su se pogledali. Krupni je vrlo lagano zavrtio glavom, kao da svome prijatelju pokušava reći neka se ne brine. Nisam baš bio siguran u to.
"Biste li bili ljubazni i to nam malo razjasnili?" upitao sam. "To je policijski posao."
"C-c", ubacio se Van Zandt. "Ljudi govore kako je previše tog policijskog posla, a premalo stvarnog policijskog rada."
"Ako imate pritužbi, gospodine," započela je Riemerica, "postoje za to nadležni organi."

"Uistinu," rekao sam, "a i primjerenije vrijeme, ako mi dopustite da se tako izrazim." Pokorno sam se nasmiješio Van Zandtu, a on me je nakon odmjerene stanke počastio još jednim od svojih obzirnih naklona. "Uz to, budimo iskreni, imena ove gospode nisu nam od neke prevelike važnosti. U proteklih sam desetak dana otkrio kako se imenima baš i ne isplati vjerovati. Jedina stvar koja je nama ovdje važna je da su dotična gospoda kod sebe imala figurice majmuna koje je Michael želio za sebe."
"Možete li ih opisati?" upitala je Riemerica.
"To doista nije bitno."
"Mi ćemo prosuditi što je bitno", rekao je Burggrave.
"S dužnim poštovanjem," obratio mu se Stuart, "vi niste ovdje kako bi o bilo čemu prosuđivali. Bar ne u ovom trenutku."
"Rutherford je u pravu," rekao sam, "no jasnoće radi, bili su otprilike ovoliko veliki." Raširio sam prste nekoliko centimetara. "I bili su od gipsa. Onaj kojeg je Michael imao, rukama prekrivao je oči. Bio je dio seta koji se često naziva Tri mudra majmuna."
Burggrave se okrenuo prema svojoj nadređenoj i počeo govoriti nizozemski, pomičući u isto vrijeme ruke i prekrivajući njima usta, a zatim i uši.
"Da, da", rekla je Riemerica, ponovno na engleskom, kao da razgoJ vara s budalom. "Za njih su svi čuli. Jesu li bili vrijedni?"
"Meni se nije tako učinilo", rekao sam joj. "No Michael mi je svejedno ponudio velikodušnu svotu kako bih mu ih nabavio. U tom trenutku, trebao bih napomenuti, ja još uvijek nisam imao pojma tko je on, a najmanje da je i sam lopov. No to i nije bilo toliko bitno jer sam ja njegovu ponudu odbio. Zahtijevao je od mene da posao obavim iduće večeri i ta me vremenska stiska dosta zasmetala. No bez obzira na to, dao mi je adrese na kojima sam mogao naći majmunčiće."
"Zastoje to učinio?" upitao je Burggrave, pokušavajući, kako mi se učinilo, vratiti malo vjerodostojnosti nakon što ga je njegova nadređena onako ispljuskala.
"Rekao mi je kako se nada da bih se ja mogao predomisliti. Na moju žalost, ja sam upravo to i učinio. Sljedeće večeri, dok je Michael bio na večeri s ovom dvojicom gospode u Cafeu de Brug, ja sam ušao u njihove domove i iz njih uzeo njihove dvije figurice. Problem je bio u tome što Michaela, nakon što sam se ja vratio, više nije bilo tamo. Tada se pojavila Kim i rekla mi da su ga ovi naši prijatelji ovdje odvukli nazad u njegov stan."
"To nije istina", rekao je krupni. "Otišli smo s Michaelom do njegova stana, ali on nas je tamo pozvao."

"Da, i pomislio sam da se tako moglo odigrati. Vjerojatno se približilo vrijeme kada se trebao naći sa mnom i možda vaša večera nije završila tako brzo kako se on nadao. Recite mi, kada ste došli do njegova stana, je li se on možda počeo ispričavati, hiniti bolest ili tako nešto?"
Krupni je slegnuo ramenima, kao da sam otprilike pogodio što se dogodilo.
"Nedugo nakon toga Kim i ja smo došli tamo. Ona je htjela da pođem s njom jer se Michael nije držao plana kako je najavio, a i brinula se. Dijelom je bila zabrinuta za Michaela, no najviše ipak za majmunčiće." Letimično sam je pogledao, no ona me još uvijek nije željela udostojiti svojim pogledom. "Kada smo stigli u stan, našli smo Michaela pretučenog."
"Znači, ova su ga dvojica ubili", rekao je Van Zandt, kao da je bilo savršeno jasno tko je počinio zločin.
"I ja sam tako pretpostavio", složio sam se. "Ustvari, bio sam u to • siguran i mislio sam kako znam i zašto su to učinili. Jer, vidite, oni tada još nisu znali da sam im ja ukrao majmunčiće, pa mi se učinilo kako su htjeli uzeti Michaelova. Figurica im je, iz nekog razloga, bila toliko važna da su bili spremni ubiti ga radi nje, a on je zato toliko navaljivao da ja njihove figurice ukradem baš tada." Burggrave je izvukao ruke iz džepova kaputa i posegnuo za lisičinama koje su mu visjele s pojasa. Riemerica ga je lagano takla po ruci, zavrtjela glavom i zaustavila ga.
"Više niste u to sigurni?" upitala me Riemerica.
"Nisam. Zbog nekoliko razloga. Jedan je taj što su me samo nekoliko dana nakon što sam bio uhićen pod sumnjom da sam pretukao Michaela, što je bilo potpuno pogrešno ako smijem dodati, ova gospoda otela i držala zatvorenog u svome stanu. Kada sam bio tamo s njima, rekli su mi kako oni to nisu učinili."
Burggrave se podrugljivo nasmijao i podigao ruke u zrak. "I vama je to bilo dovoljno?"
"Ne, naravno da nije. No to se promijenilo kada sam otkrio da oni misle kako ja imam trećeg majmunčića, onog Michaelova. A to je bilo zanimljivo. Jer, ako su oni mislili da je bio kod mene, znači da nikako nije mogao biti kod njih."
"Što ne znači da ga oni nisu ubili", bezizražajno je rekla Riemerica. "Možda su ga ubili jer im nije htio reći gdje je treći majmun."

"I meni je to palo na pamet. Ali, vidite, ako im je taj majmunčić bio toliko važan da me zbog njega otmu, nije mi bilo jasno zašto bi onda tako pretukli Michaela da im ovaj nije mogao reći gdje se nalazi."
Riemerica je polako kimnula glavom, kao da se zasad slaže sa mnom.
"I kada sam im rekao istinu, da me Michael angažirao da od njih ukradem figurice, uopće mi nisu povjerovali. Tako nešto činilo im se nezamislivo, kao da su Michaelu slijepo vjerovali."
Taj sam put ulovio krupnog i mršavog kako kimaju glavama, slažući se sa mnom.
"Počeo sam se pitati zašto su oni na taj način razmišljali o njemu. I ubrzo mi je odgovor na to postao i više nego očit. Štoviše, bilo mi je pomalo neugodno što se toga i ranije nisam sjetio. Michael i njih dvojica nisu bili samo prijatelji, oni su bili i suučesnici."
Na trenutak sam pomislio kako bih obojicu tada mogao izgubiti. Definitivno su postali uzbuđeniji i počeli se komešati. No onda je Riemerica rekla nešto zbog čega smo svi zastali i okrenuli se.
"To smo već znali", rekla je. "Bilo je u njihovim dosjeima."
"Zašto onda njih niste uhitili za Michaelovo ubojstvo?"
"To je također policijski posao."
"Vidite!" rekao je Van Zandt. "To uvijek kažu kada ne znaju što bi vam odgovorili. Kada pogriješe, to govore. Policijski posao. Pih."
"To također govore", rekao sam mu, "i iz lojalnosti prema kolegama. Taj je slučaj bio dodijeljen inspektoru Burggraveu, ako se ne varam, nije li, detektivko inspektorice Riemer?"
Riemerica nije odgovarala. Samo je ozbiljno zurila u mene, kao da me može utišati čistom snagom volje.
"Nema veze", rekao sam joj. "Ionako tek dolazim do biti priče. Ponovno se moramo malo vratiti u prošlost, vidite. Na pokušaj pljačke one noći kada je ubijen Robert Wolkers." Okrenuo sam se prema Van Zandtu. "Glavno je skladište dijamanata, vjerujem, bilo baš ovdje negdje gdje mi sada stojimo, nije li, gospodine?"
Van Zandt je nervozno oklijevao.
"Da vam ponovim pitanje?"
Sumnjičavo me pogledao i stisnuo usne. činilo se da me procjenjuje iz nekog novog kuta. "Politika je tvrtke da se ne..."
"Ma, sranje", rekao sam, prekidajući ga. "Kroz to smo sve prošli. Jednom ste mi već to ispričali. I dopustite da vas ponovno pitam - glavno skladište dijamanata bilo je ovdje negdje, točno?"
Van Zandt se ustručavao odgovoriti. čak ga ni moj najozbiljniji pogled nije uspio uvjeriti. Riemerica je, međutim, znala drugačije pristupiti.

"Odgovorite na pitanje", naredila je i stavila ruku na bok, kao da joj je strpljenje već pri kraju.
Van Zandt ju je začuđeno pogledao, no ona se nije dala smesti. Okrenuo se nazad prema meni, poput ukorenog djeteta.
"Da", uspio je izgovoriti.
"Dobro. Biste li bili toliko ljubazni i opisali nam ga?"
Van Zandt je uzdahnuo i prevrnuo očima, no bilo je nečega odglumljenog u tome. Kao i onaj put u njegovoj radnoj sobi, ponovno sam dobio dojam da je i više nego voljan pričati, čim ga postavite u središte pozornosti.
"Kao šef osiguranja, sam sam konstruirao sustav", započeo je, prkosna glasa, kao da ga po stoti put tjeram da priča istu priču. "Bila je tu velika soba od čelika, poput ogromnog sefa."
"Bio je to trezor, mislim da smo se složili."
"Da, trezor, mogli biste to tako nazvati. Zidovi su bili od čelika, debeli puno centimetara. Pod ispod njega bio je betonski. Oko čelika je bio oklop od betona. A na tome još i čelični kavez."
"I kako se koristio?"
Van Zandt me otresito pogledao, kao da sam trebao znati da do tog dijela upravo dolazi.
"Na kraju svakog dana", nastavio je, "svi dijamanti u tvornici zaključavani su u tu sobu oko koje je onda zaključavan i čelični kavez. čuvari su uvijek bili na dužnosti."
"Da. Bio je to vrlo složen proces, iako u praksi vrlo jednostavan."
"Jednostavno je dobro", rekao mi je. "Jednostavno može biti snažno."
"Doista", rekao sam i bacio značajan pogled prema krupnome. "I brava na samom trezoru je, pretpostavljam, također bila dobra?"
"Kao što sam vam već rekao, bilo je više brava. I sve su bile visoke kvalitete."
"Siguran sam. Je li se rešetke kaveza moglo nekako prerezati?" "O tome smo već razgovarali." "Tako je. Vjerujem kako smo se složili da kliješta ne bi bila dovoljna, jedina stvar koja bi kroz njih mogla proći bila bi letlampa." "čak ni to možda ne bi upalilo."

"I, kako ste rekli, čuvari su uvijek bili na dužnosti. čuvari poput Roberta Wolkersa?"
Van Zandt je kimnuo glavom.
"Koliko čuvara?"
Oklijevao je, možda osjetivši promjenu u mom glasu. "Noću su bila dvojica."
"A one noći kada je Robert Wolkers ubijen, koliko je tada čuvara bilo na dužnosti?" "Dvojica, naravno." "Sigurni ste?"
Obrazi su mu se nakon toga napuhali. "Bila su dva čuvara."
"Vidite, to je zanimljivo. Jer ja slučajno znam kako je bio samo jedan."
Van Zandt je lupio štapom o pod, kao da želi staviti točku na ono što sam ja kanio sljedeće reći. "Dva čuvara", rekao je jednostavno.
"O, trebala su biti dva", rekao sam mu. "U to nema sumnje. I siguran sam da se to u svim zapisnicima iz tog vremena može potvrditi. I znam da novinski izvještaji o ubojstvu Roberta Wolkersa to također potvrđuju jer smo ih gospodin Rutherford i ja provjerili u Gradskoj knjižnici prije koji dan. Drugi se čuvar zvao Louis Rijker. Gospodin Rijker je, nažalost, umro prije nešto više od dvije godine. Stalo mu je srce. Međutim, na našu sreću, Rutherford je uspio stupiti u kontakt s njegovom majkom."
Kimnuo sam Rutherfordu i on je ustao sa sanduka na kojem je sjedio i krenuo od nas prema dugom, uskom obrisu danjeg svjetla koje je ispunjavalo ulaz na istočnoj strani zgrade. Pred tim ulazom bilo je dvorište, a u tom dvorištu taksi ugašena motora u kojem je sjedila jedna tjeskobna udovica.
Dok sam čekao Rutherforda da se vrati, pažljivo sam promotrio svako od lica koja su me okruživala, zatim sam pogledao na sat i završio, zureći u vlastita stopala. Na trenutak ili dva nisam više imao što reći i tišina je zvučala nekako deprimirajuće. činilo se da ispunja unutrašnjost skladišta gotovo do stupnja zaglušljivosti, kao da je netko pustio plin iz cijevi i dio mene bio je zabrinut da bi, ako se Rutherford i Karine Rijker uskoro ne pojave na ulazu, netko mogao reći nešto provokativno i sve bi eksplodiralo.
Zatim sam začuo kako se vrata automobila zatvaraju, što je zvučalo poput prigušenog pucnja u daljini, i njih su se dvoje uskoro pojavili.
Ravne cipele Karine Rijker greble su po betonskom podu kao brusni papir i činilo se kako joj treba cijela vječnost da stigne do nas. Jednom se rukom držala za Rutherforda ne bi li održala ravnotežu, a u drugoj je nosila nabreklu kožnatu torbicu i težinu premještala s noge na nogu kao kuhar koji prebacuje veliki žumanjak iz jedne polovice ljuske u drugu. Bila je odjevena gotovo identično kao kada sam je prvi put vidio u njezinu stanu. Na sebi je imala plavu kućnu haljinu cvjetnog uzorka ispod izblijedjelog podstavljenog kaputa, a natečene noge i gležnjevi bili su joj zaštićeni debelim čarapama koje su joj se nabirale oko koljena. Perika koju je nosila na glavi nije bila dobra, izgledala je čupavo i olinjalo u isto vrijeme, i premda se potrudila našminkati, izgledalo je kao da je tehniku šminkanja učila u školi za klaunove.
"Gospođo Rijker", rekao sam i pružio starici ruku kako bih joj pomogao kada se približila našem malom krugu prijatelja.
čvrsto me primila za zapešće, a torbica joj se zaljuljala na podlaktici. Zatim je posegnula za mojim laktom i čim je uhvatila ravnotežu Stuart i ja smo je spustili na paletu koju smo položili na dva sanduka baš u tu svrhu. Ostala je tamo vrlo pristojno sjediti s torbicom na koljenima. Jedini znak nervoze bio je u načinu na koji su njezini prsti stiskali torbicu čije su kožnate ručke bile čvrsto omotane oko njezinih ruku.
čučnuo sam ispred nje i pogledao je ravno u oči, a zatim sam se nasmiješio, pokušavajući je ohrabriti. Starica je zgrčila svoje našminkano lice u parodiju mog osmijeha, dok su se istrošeni mišići pod njezinom kožom trudili podići njezine obraze u nešto što ne bi izgledalo kao otužan izraz. Kako nisam želio dalje poticati ovaj iznenadni napad kreveljenja, ustao sam i ponovno se okrenuo prema ostalima.
"U sljedećih nekoliko minuta", rekao sam, "oprostit ćete mi moj užasni nizozemski i razumjeti da gospođa Rijker ne govori engleski. Mislili smo kako bi najbolje bilo da njezinu priču čujete od nje same i zato ću ja sada zašutjeti i pustiti je da vam ispriča ono što vam je došla ovdje reći."
U tom sam trenutku kimnuo starici i nakon što je samo na trenutak oklijevala, Stuart joj je rekao nešto što ju je smirilo i navelo da pročisti svoje sluzave dišne putove i započne. Nije joj trebalo dugo da im ispriča što je trebala, no kako sam ja bio odsječen od nijansi onoga što je govorila i načina na koji je to izgovarala, njezin mi se isprekidani govor učinio puno duljim nego što sam očekivao. Bila je uznemirena i nesigurna, a glas bi joj svako toliko prepukao ili zastao, pa bi pogledala dolje, prema svojim prstima koji su i dalje gnječili torbicu. Stuart bi joj tada položio ruku na rame i ohrabrio je neka nastavi, obraćajući joj se kao djetetu u svojoj skrbi, a od nje je želio samo da s nama podijeli što je muči prije nego što joj netko od nas uspije pomoći.
Ono što ju je mučilo bilo je dosta jednostavno, no stoga ne i manje traumatično. Napokon, objašnjavala je stvari koje godinama nije željela pričati, koje su bile zakopane negdje duboko u njezinoj psihi. Njezin sin, Louis Rijker, kao što im je ona sama rekla, bio je čuvar u Van Zandtovoj tvornici. Nije bio neka pretjerano uspješna osoba, ali je cijenio svoj posao i sviđalo mu se što mu je omogućavao da se brine za svoju staru majku najbolje što je mogao. Njih su dvoje ovisili o njegovoj zaradi kojom su plaćali krov nad glavom i hranu i bio je voljan učiniti bilo što kako bi stvari održao takvima kakve su bile. I kada mu je netko prišao i ponudio mu dodatnu zaradu, našao se u iskušenju. Sve što je trebao učiniti, rekli su mu, bilo je nestati sat vremena za vrijeme jedne od noćnih smjena koje je odrađivao. Ako uspije šutjeti o svom nestanku, usprkos bilo kakvim posljedicama, čekala ga je nagrada u novcu. Međutim, ako bilo kome kaže za taj dogovor, snosit će teške posljedice. Prijetnja nije bila određena, no stekao je dojam da je bila prava.
Suočen s tim izborom jadni je Louis pristao izgubiti se te određene noći. Kada se vratio, naravno, našao je Roberta Wolkersa mrtvog kraj Van Zandtova trezora. Kada ga je policija ispitivala smislio je priču kojom se opravdao i rekao im kako je u vrijeme kada je njegov kolega ubijen on obavljao rutinski pregled skladišta. Taje laž bila instinktivna reakcija na situaciju u kojoj se našao, no i priča koje se bio prisiljen držati. Jutro nakon noći ubojstva netko je provalio u bungalov u kojem je živio s majkom, izvukao je iz kreveta i objasnio kakve točno reperkusije mogu očekivati ako ikada kaže istinu. Tako da nikada i nije. No njegova je majka bila uvjerena kako su krivnja i strah koji je trpio veći dio desetljeća bili krivi za njegov povišeni tlak, nesanicu i stres, a naposljetku i kompletan zastoj njegova srca.
Dok je završavala svoju priču, staričine su riječi počinjale pucati i na kraju su presušile. Počela je jecati i iz rukava kućne haljine izvukla nekakvu dotrajalu krpu kojom je počela brisati oči. U tom me trenutku Riemerica pogledala i rekla: "Završila je. Vi ste čuli to što je ona imala reći?"
"Jesam", rekao sam. "I, ako vam to išta znači, vjerujem joj."
"Nema nikakvog razloga misliti drugačije."
"Ne," rekao sam, "nema."
"Ali kakve veze to sve ima?" upitala je Kim i konačno me pogledala, a glas joj je bio hrapav kad je prvi put progovorila. "Što to mijenja?"
"To je još jedan dio slagalice", rekao sam joj umirujuće. "Još jedan trag koji nam pomaže u otkrivanju onoga što se te noći stvarno dogodilo."
"Ali znamo što se dogodilo", rekao je Van Zandt.

"Znamo li? Ja mislim da znamo vrlo malo. A to uključuje jedan vrlo bitan faktor - s čime se točno Michael Park izvukao one noći kada je Robert Wolkers ubijen."
Pogled mi se susreo s Van Zandtovim i potrudio sam se zadržati ga. Mislio sam da će pogledati u stranu, no bio je prkosan stari gad i dovoljno arogantan da pomisli kako ja neću u tome ustrajati. Kako i sam ponekad znam biti pomalo arogantan, nisam namjeravao popustiti.
"Kolala je glasina kako je vaša obitelj izgubila pravo malo bogatstvo, gospodine Van Zandt. Teorija je bila kako je Michael pobjegao s gomilom dragulja nakon što je ubio jedinog čuvara koji je bio dovoljno hrabar da mu se suprotstavi. I činjenica da tvrtka to nikada nije javno priznala za mnoge je bila ravna priznanju."
Van Zandt se nakostriješio. "Nikada nismo pričali o osiguranju tvrtke. To i sami znate. To nam je bilo vrlo važno pravilo."
"Važno jer vam osiguranje nije bilo dovoljno dobro. Istina je da ste mogli imati deset trezora od pojačanog čelika, jedan unutar drugoga, no čitav bi sustav još uvijek bio siguran samo koliko i ljudi koji su ga čuvali. A kada je to bio samo jedan čovjek, i to još potkupljiv, e onda čitava stvar ispada pomalo smiješna, zar ne?"
"Ne biste smjeli tako govoriti", rekao je Van Zandt, spustio glas i ispod oka pogledao Kim. "Ne pred njom."
Tada sam se natjerao pogledati Kim i ono što sam vidio na njezinu licu bilo je dovoljno da me zaustavi. Usne su joj bile stisnute, a oči vlažne i pogled nefokusiran, kao da nije gledala prizor koji je bio pred njom, nego onaj od prije dvanaest godina kada joj je otac ubijen. Otac kojeg se zaklela osvetiti. Otac koji je sasvim slučajno bio lupež.
"Oprosti mi," rekao sam joj, "ali istina je. Moralo je biti tako. Dobri lopovi uvijek traže jednostavna rješenja kada nešto žele ukrasti. A tvoj je otac bio to rješenje. Morao se brinuti za tebe, za tvoju majku također. Što ako mu je Michael ponudio dio onoga što uspije ukrasti? Što ako si je obećao da će to biti samo taj jedan put, da će jednom biti dovoljno? Samo što nije shvaćao što je to doista značilo. Jer ljudi poput tvog oca to nikada ne shvate. U planovima poput ovog plijen se dijeli na što manje dijelova. A ova su dvojica iz toga izvukla korist."
Pokazao sam na krupnog i mršavog. Mršavi se okrenuo i provjerio Riemeričinu reakciju s progonjenim izrazom lica. Krupni se samo udobnije smjestio, prekrižio svoje pozamašne ruke na prsima i ispružio ispred sebe svoje noge u čizmama.

"Neki lopovi rade sami", nastavio sam. "Michael nije. Volio je imati osiguranje. Ljude koji će mu pomoći prenijeti plijen. Ljude koji će mu pomoći čuvati ga i kasnije preprodati. Snagu, ako zatreba. A u Amsterdamu su to bila njih dvojica."
Krupni mi se iskrivljeno nasmiješio, kao da ga neizmjerno zabavljam.
"No, vidite, jedna me stvar oduvijek mučila. Michael je u zatvoru bio dvanaest godina, a meni se javio samo nekoliko dana nakon što je izašao. Ali znao je baš sve o poslu koji je htio da za njega obavim. Znao je gdje stanujete i kakvo osiguranje imate. Znao je da je jedan od vas dvojice svoju figuricu drži u sefu na brodu. Znao je da drugi svoju čuva pod jastukom i da na vratima ima tri dobre brave. Znao je da ni na jednom posjedu nema alarmnih uređaja. Ali kako je on sve to mogao znati? Bili ste prijatelji, toliko mi je rekao, no to sve nije mogao znati ni da vas je posjetio nakon što je pušten, a vi mu te stvari ni slučajno ne biste rekli."
Nisam se obazirao na krupnog koji se cerio i odlučio sam ostati sabran. Dijelom je to bilo zbog Kim, a dijelom zbog samog Michaela. Ništa od ovoga nije bilo smiješno. Pa, zaboga, čovjek je ubijen.
"Postojao je samo jedan način na koji je mogao to saznati," rekao sam, "i kada sam otkrio da je i on bio lopov, to mi je postalo savršeno jasno. Michael je sve to znao jer je bio u vašim domovima prije mene. Već je bio provalio i pronašao majmunčiće. On nije samo izvidio teren - on je obavio i lažnu pljačku."
Zastao sam i samouvjereno pogledao krupnog. Dok sam ga proučavao dobio sam dojam da se dio njegove razmetljivosti lagano počeo gubiti. Želio sam da se taj polagani efekt pretvori u poplavu. Želio sam da stvari počne gledati mojim očima. Victoria je donekle bila u pravu kada je primijetila kako postoji veza između Michaela i mene. Nije nam zajednička bila samo profesija - bili smo dio istog svijeta i nije bilo izvan granica mogućeg da nekad netko i mene odluči prebiti na mrtvo ime zbog nečega što sam uzeo.
"Postavlja se pitanje", nastavio sam a riječi su mi zazvučale pomalo automatski, "zašto nije uzeo majmunčiće kada je mogao? Bili su mu pred nosom. Trebao je samo ispružiti ruku, zgrabiti ih i zbrisati vam prije nego što shvatite što se događa. Ali nije." Ponovno sam zastao i s više odlučnosti stao zuriti u krupnog. Želio sam da shvati koliko je ovo uistinu bilo važno. "Onda sam se sjetio još nečega što mi je rekao. Rekao mi je kako nećete posumnjati da on ima veze s krađom figurica čak ni kada shvatite da su nestale odmah nakon što ih ja uzmem. Rekao je da je razlog tome jednostavan: vjerovali ste mu. Tada sam se zapitao: odakle potječe takvo povjerenje? Odgovor je, naravno, da ono potječe iz zajedničkog rada. Pripadnosti grupi. I kako je inspektorica Riemer danas ovdje potvrdila, vas ste trojica bili banda. Tko zna koliko ste uspjeli ukrasti skupa? Ja bih rekao, dosta. No pravi je plijen bio ovdje, one noći kada je Robert Wolkers ubijen."
Kretnjom sam pokazao na prostor oko nas, okrenuo se za puni krug i duboko udahnuo, kao da je u zraku još uvijek ostao djelić tog vremena. Pogledao sam jednom u Karine Rijker, zatim gore, prema čeličnim stropnim gredama i nastavio.
"Vidite, ja sam proveo dosta vremena razmišljajući o toj noći. čak sam bio došao ovdje i prošetao uokolo, pokušavajući zamisliti kako su se stvari odigrale. I znate li što sam zaključio?"
Ponovno sam uhvatio pogled krupnoga. Nešto se u njemu promijenilo. Pojavio se tračak zaintrigiranosti, možda čak shvaćanja.
"Zaključio sam kako ste pričekali noć kada ste znali da će Robert Wolkers biti ovdje sam, bar nakratko. Možda ste trebali čekati da vam on kaže kada bi se to moglo dogoditi, a možda ste i sami odredili datum i vrijeme, no bilo kako bilo, Robert Wolkers bio je ovdje sam kada ste se vas trojica pojavili i on je stražario dok je Michael obijao brave na trezoru. Kada ste ušli u trezor, uzeli ste iz njega koliko god ste htjeli, možda čak i sve što je bilo unutra. A zatim ste ga ubili."
Krajičkom oka uspio sam primijetiti mršavog kako mehanički vrti glavom. Krupni je samo škiljio prema meni i mirno rekao: "To nije istina."
"Nije?"
"Nismo ga mi ubili."
"Hm. U redu," rekao sam, naglo vedrijim tonom i slegnuo ramenima, "to je bilo ono što mi je prvo palo na pamet. Valjda sam trebao znati kako neće ispasti da je to istina. Postoji jedna knjiga, vidite, moj zadnji roman, koji se već neko vrijeme ne miče s mjesta. Smislio sam već valjda šest mogućih kombinacija koje bi trebale ukazati na ubojicu i ni jedna od njih ne funkcionira. I zašto bi onda rješavanje ovoga ovdje bilo imalo drugačije? Jer, ne može mi se posrećiti odmah prvi put, zar ne?" Prstom sam pokazao na krupnoga a zatim počeo mahati njime, kao da smo nas dvojica to ranije trebali uvidjeti. "Ustvari, ja i nisam bio uvjeren da ste vi to učinili. Zašto i biste? Koji bi bio vaš motiv za to? Robert Wolkers vas ionako nije namjeravao odati - izgubio bi isto koliko i bilo tko od vas. I ne zaboravimo da je Michael oduvijek poricao kako ga je on ubio. Osim toga, još se nismo ni dotakli tajne nestalog oružja - konačnog dokaza, pištolja iz kojeg se još uvijek dimilo.
Tako sam došao do druge teorije. Isprva mi se činila prilično bizarnom, kao nešto što bi mi moglo pasti na pamet za neku od mojih knjiga, no što bih onda odbacio jer je bilo ipak malo previše nategnuto. No što sam više informacija prikupljao, ta je teorija dobijala sve više smisla. Radio sam na njoj, dorađivao je, a tu i tamo izbacio bih pokoji krivi zaokret. I pogodite što se dogodilo? Počela mi je zvučati kao jedini način na koji su se stvari mogle odigrati."

30.

"Meni se čini", nastavio sam, "da je Robert Wolkers bio onaj koji je stupio u kontakt s Michaelom, a ne obratno. Rekao mu je tko je i gdje je zaposlen, te da možda postoji način na koji bi njih dvojica jedan drugome mogli pomoći. Michaelu se to, pretpostavljam, isprva uopće nije svidjelo. Većina profesionalnih lopova sama sebi sređuje poslove. Na taj način ne ovise o drugim ljudima i njihovim pravilnim postupcima, niti moraju s nekim dijeliti plijen. No, i mi smo samo ljudi, te mu je prijedlog Roberta Wolkersa bez sumnje zazvučao primamljivo. Otvorio mu se put do Van Zandtova trezora, a Michael je bio lopov koji krade samo dijamante. Vjerojatno je malo razmislio o tome i odlučio kako se želi domoći dijela dijamanata, no nije htio na sebe preuzeti sav rizik. Ako je ono što je čuo bila istina, plijena će biti sasvim dovoljno da bi se mogao podijeliti, a njemu bi zaleđe dobro došlo. Tako da je pronašao dva lokalna rent-a-lupeža i ubrzo oformio vlastitu bandu."
Zastao sam i provjerio lica oko sebe, želeći se uvjeriti kako neću izgubiti ničiju pažnju. Nije bilo razloga za brigu. Ovakvu pozornost publike nisam zaokupio još od svog prvog čitanja ispred dvaju okorjelih obožavatelja i vlasnika knjižare u Ulici Charing Cross kojem je bilo vidno neugodno. Ako ne budem oprezan, od te bih se silne pažnje mogao i umisliti.
"Wolkers je", nastavio sam, "zasigurno poznavao način rada u kompaniji Van Zandt i vrlo je jednostavno mogao saznati kada im dolaze pošiljke i što je u njima. Moja je teorija da je čekao neku veću pošiljku, te se onda pobrinuo da čuvar koji bi s njim te noći trebao biti na dužnosti nestane nekamo na sat ili dva. I sve što je nakon toga trebao učiniti bilo je čuvati stražu dok Michael i njegova dva prijatelja Nizozemca ne probiju kavez i uđu u trezor. Ako ima dovoljno vremena za to, vješt lopov može ući u bilo koji sef ili trezor na svijetu. Napokon, svaki je sef dobar koliko i brava kojom je zaključan, a tu je bravu, nažalost, obično moguće nasilu otvoriti ili obiti. Nakon što je Michael upotrijebio svoju vještinu, banda je ispraznila trezor i budući da od Roberta Wolkersa više nisu imali nikakve koristi, ubili su ga i pobjegli s najvećim plijenom u karijeri."
Začuo sam kako je netko naglo udahnuo zrak i okrenuo se prema Kim i shvatio da sam je dirnuo u živac. čvrsto je zatvorila oči i stisnula šake, a nokti su joj se urezali u meso. Bilo je teško ne reći joj ništa u tom trenutku, ne obratiti joj se nekako i utješiti je. Umjesto toga, ja sam nastavio.
"Bilo je previše dijamanata, pa ih nije bilo moguće odmah prodati, a kako je i Robert Wolkers sada bio mrtav, našli su se pod puno većim pritiskom nego što su očekivali. U policiji su slučaj dodijelili novom službeniku koji se zvao Burggrave, a on je, činilo se, uspio riješiti svaki slučaj koji ga je zapao."
Burggrave je naćulio uši. Ispravio se i lagano spustio kapke iza svojih četvrtastih naočala, kao da ga netko ugodno češka po leđima. Potrudio sam se ne zamjećivati to i umjesto toga se usredotočio na detektivku inspektoricu Riemer.
"Tako se banda trebala pritajiti na neko vrijeme, a dijamante su trebali skloniti na sigurno. čuli su zajedno mjesto u Kineskoj četvrti, i premda nije bilo idealno (jer ništa nikada nije idealno kada sa sobom u bandi imate talentiranog lopova), odlučili su pouzdati se u njega koliko god su mogli. Nisu mogli otići u banku, jer bi im u banci postavljali previše pitanja i tražili ih nekakve dokumente, a mjesto koje su pronašli bilo je jednako sigurno kao i banka, ali bez dodatne gnjavaže."
Okrenuo sam se prema krupnom i mršavom i njima nastavio objašnjavati, kao da želim da vide kako sam sve shvatio. Sada su me već pozorno slušali i čekali što ću sljedeće reći, te hoće li išta od toga trebati poricati.
"Zgodna je igra sudbine da se trezori u dotičnoj ustanovi zaključavaju s tri ključa. To je bilo idealno: svaki je član bande dobio svoj ključ i nitko od njih nije mogao zbrisati sa svim draguljima sam. Ključevi su izgledali ovako", rekao sam i iz džepa izvukao dva ključa i stavio ih na dlan kako bih ih pokazao ostalima. "No, prije nego što su im ih dali, ključeve su zatvorili u gips izliven u kalupe u obliku tri mudra majmuna. Ne vidi zlo, ne čuj zlo, ne govori zlo. Na taj je način vlasnik svojim mušterijama davao do znanja kako ga nije briga što u njegovoj ustanovi drže - on im nikakva nezgodna pitanja neće postavljati. Ova dva ključa koja držim bila su u figuricama koje sam ukrao za Michaela. Zato je treći majmunčić bio tako važan. Tko bi se njega dokopao, domogao bi se Van Zandtova blaga iz ranih devedesetih. I to je, činilo se, bio dovoljan povod da se Michaela nasmrt pretuče."
Ključeve sam dao Riemerici i gledao je kako ih odvaguje na dlanu. Na njima je još bilo ostataka gipsa, čime je moja priča dobivala na vjerodostojnosti. Trenutak kasnije, podigla je pogled i zagledala se oštro u mene.
"Ali ranije ste rekli kako oni nisu ubili čuvara", rekla je i kretnjom pokazala prema krupnom i mršavom.
"Točno", složio sam se i okrenuo prema Karine Rijker. U očima joj se pojavio strah, i to samo zato što sam je pogledao ravno u oči nakon dosta vremena. Nikako nisam dobio dojam da joj je engleski koji smo svi govorili išta značio, pa sam pažnju ponovno preusmjerio na Riemericu.
"Tu se stvari, nažalost, počinju malo komplicirati. Da budem iskren, ovo što sam vam sada ispričao zvučalo je kao moj prvi ponovni pokušaj pisanja završetka. Ali kada sam još malo razmišljao o tome, kada sam krenuo propitivati logiku stvari, to mi nikako nije odgovaralo. Ono što sam sljedeće napravio bilo je to da sam stvari sagledao iz drugačijeg kuta. Sjetio sam se nečega o čemu nisam bio dovoljno promislio i zapitao se. Znate li što sam se ja tada zapitao?"
"Zašto su ubili mog oca?" niotkuda se javila Kim.
"Ne," rekao sam vrteći glavom i blažim tonom, "to ne bi pomoglo. Mogli su ga ubiti kako bi ga ušutkali, ili da mu ne moraju dati dio plijena, ili jednostavno zato što je jedan od njih bio usijane glave. Tu je bilo previše mogućnosti. Ne, ono što sam se ja zapitao bilo je: odakle se stvorio pištolj?"
"Mogli su ga ponijeti sa sobom", predložio je Burggrave.
"Mogli su, istina. Kasnije su ga se onda mogli i riješiti. Ali čemu? Ja još nikada nisam upoznao lopova koji sa sobom nosi pištolj kada ide obavljati neki posao. Iz iskustva znam da ova gospoda ovdje radije koriste bejzbolske palice nego vatreno oružje. Zato sam se počeo pitati, što ako su u Van Zandtu tražili od čuvara da budu naoružani?"
"Pih!" rekao je Van Zandt, bacio ruke u zrak i ponovno štapom lupio o pod, kao da sam ovaj put stvarno poludio.

"To bi bilo protuzakonito", rekla je Riemerica i prekinula njegovu predstavu. "U Nizozemskoj su zakoni u vezi s tim vrlo strogi."
"Tako sam i mislio. No pretpostavimo da je šefu osiguranja u Van Zandtu bilo više stalo do njihovih dragulja nego do poštovanja zakona. Pretpostavimo da je svojim čuvarima ponudio način na koji bi se mogli zaštititi."
"Nije bilo tako", autoritativno je rekao Van Zandt.
"Meni ima smisla", rekao sam mu. "Sve vam je oko osiguranja oduvijek bilo vrlo povjerljivo. Sve ste željeli držati pod kontrolom. Uzmimo noć Wolkersova ubojstva - tada ste pretrpjeli najveću pljačku koja je ikada zadesila vašu kompaniju, no svejedno niste željeli otvoreno surađivati s policijom ni bilo što o zločinu javno izjavljivati."
"Odbor je tako odlučio. Htjeli smo zaštititi privatnost obitelji gospodina Wolkersa. Bila su to teška vremena."
"Doista. Ali to vam je također omogućilo da zataškate informaciju kako je Van Zandt naoružao jednog svog čuvara oružjem koje ga je i ubilo."
Pogledao sam Stuarta i rukom pokazao na torbicu koju je Karine Rijker stiskala u rukama.
"Rutherforde, molim vas", obratio sam mu se.
"Svakako", rekao mi je, prignuo se prema starici i nešto joj prišapnuo na nizozemskom. Saslušala gaje, kradomice kimnula glavom i otvorila kopču na svojoj torbici, pažljivo je otvorila i vrlo polagano zavukla ruku unutra, kao da je u njoj bilo nešto neopisivo krhko. Izvukla je ruke iz torbice na sličan način, a u njima je bio paketić umotan u, činilo se, staru kuhinjsku krpu. Paketić je predala Rutherfordu, a on ga je proslijedio meni. Odmotao sam ga najpažljivije što sam mogao, sve dok predmet nisam držao u ruci samo krajičkom krpe.
"Ovo je pištolj koji je Louis Rijker dobio od službenika osiguranja u Van Zandtu. Nakon što je prestao raditi, čuvao ga je u ormaru u slučaju da se opet pojave oni koji su prijetili njegovoj majci i tamo je stajao sve dok ga gospoda Rijker nije pronašla dok je slagala sinove stvari nakon njegove smrti. Siguran sam koliko god to mogu biti da je Robert Wolkers ubijen identičnim pištoljem. I bilo je to oružje kojim ga je snabdio vlastiti poslodavac."

"To su samo priče", rekao je Burggrave, okrenuvši se prema Riemerici. "Pištolj kojim je ubijen nikada nije pronađen. To je besmislena diskusija."
"Bila bi besmislena", rekao sam, odložio pištolj sa strane i navukao jednu svoju kiruršku rukavicu, "kada ne bi bilo ovoga."
To "ovo" o kojem sam pričao bio je drugi pištolj koji sam izvukao iz svog stražnjeg džepa i primio ga rukom u rukavici za štitnik obarača tako da je visio u zraku pred njima. Sve su oči bile prikovane za njega, kao da sam ja mađioničar koji se sprema izvesti svoj svjetski poznati trik.
"Mogao bih se najozbiljnije okladiti kako je ovo ovdje pištolj kojim je ubijen Robert VVolkers", nastavio sam. "A njega je dobio od Van Zandta. Kao što vidite, potpuno je isti kao i pištolj koji je gospoda Rijker donijela sa sobom danas ovdje. I znate li gdje sam ga ja pronašao? U vašem stanu, gospodine", rekao sam i okrenuo se prema krupnome.
Krupni se tada prvi put uspravio. "Ali nije moj", rekao je, zazvučavši doista iznenađeno.
Pričekao sam još trenutak s odgovorom jer me zanimalo hoće li mu se sabranost još više narušiti. "Nikada prije nisam vidio taj pištolj", dodao je.
"O, jeste", rekao sam mu. "Ali ste i taj put bili jednako iznenađeni. Vidite, ovo je pištolj koji sam uperio u vas kada sam se izvlačio iz vašeg stana nakon što ste me oteli. U očima sam vam mogao vidjeti da nemate pojma odakle mi pištolj. Napokon, niste ga bili našli kada ste me pretraživali prije nego što ste me svezali za stolicu u spavaćoj sobi. Pištolj je, vidite, bio kod vas u tavanskom prostoru."
Ponovno sam pričekao, ovaj put malo duže, no on još uvijek nije bio zagrizao. Dobio sam dojam da je uistinu bio zbunjen.
"Prvi sam put na njega naišao dok sam tražio figuricu one večeri kada sam provalio u vaš stan. Tada sam ga našao u škrinji, no sakrio sam ga na tavan jer imam naviku skrivati bilo kakvo oružje na koje naiđem. Pištolji su grozne stvari - sjetite se samo koliku štetu mogu prouzročiti. No priznajem, izgledali ste doista iznenađeno kada sam izašao iz vaše sobe s njim u rukama. I ne mislim iznenađeni kao da ste prije toga tražili po škrinji pokušavajući ga pronaći i ne shvaćajući kamo je nestao. Nego iznenađeni kao da uopće niste imali pojma da je u vašem stanu bio nekakav pištolj. 1 mislim da je razlog tome bio taj što je pištolj onamo stavio Michael."
Krupni se namrštio i sumnjičavo me pogledao.
"Ne razumijete, zar ne? Michael u vašem stanu nije samo provjeravao posao za mene, on je tamo također podmetnuo ovaj pištolj."

Nastupio je trenutak tišine. Krupni se još više namrštio.
"Znači, pokušavao mu je smjestiti", tužno je rekao Stuart.
"Nije", rekao sam i okrenuo se prema njemu. "Zašto bi to učinio? Zašto bi netko proveo dvanaest godina u zatvoru ne otkucavši ostale članove bande, a onda im pokušao smjestiti čim izađe iz zatvora? To uopće nema smisla."
"Nego što je onda bilo?" upitao je Stuart.
"E," rekao sam, "to je škakljiv dio. Vratimo se malo unatrag. Michael je mene angažirao da mu ukradem figurice majmuna, točno?"
Stuart je kimnuo glavom. Okrenuo sam se oko sebe i primijetio krupnog i mršavog kako također kimaju.
"Pitanje je, zašto je on to učinio? Istina, tako bi u očima prijatelja imao nekakav alibi, ali zašto još? Na najosnovnijem nivou, značilo bi to da ih neće on sam ukrasti, bar ne direktno. I mislim da je njemu to bilo vrlo važno. Jer, ipak je proveo dvanaest godina u zatvoru, a vas ste dvojica bili strpljivi čitavo to vrijeme. Niste pokušali nekako doći do dijamanata. Ne, složili ste se da ćete čekati dok on ne izađe i zatim podijeliti plijen."
Drugom sam rukom napravio kružnu gestu kao da razmišljam, poput predavača koji se sprema udaljiti od teme.
"Naravno, postoji mogućnost da je to imalo veze s tim da vi dijamante niste ni mogli prodati sami, no bilo je tu i nečega drugog. Bili ste banda i stvorili ste neki oblik grupne odanosti. Michael vam je htio ukrasti dragulje, no nije htio biti taj koji će to i učiniti. Uz to, također vam je želio ostaviti pištolj, kao neku vrstu nadoknade, ako želite."
"Kakve nadoknade?" upitala je Kim, a oči su joj počinjale sjati.
"Jer je to bilo oružje kojim je počinjeno ubojstvo. I jer bi tako pravog ubojicu tvog oca mogli strpati iza rešetaka ako ih ikada bude gnjavio."
"Ali ne razumijem", rekla je. "Kako?"
"Otisci prstiju", rekao sam joj. "čak i nakon dvanaest godina otisci prstiju ubojice postoje još uvijek na pištolju. Je li tako, inspektore?" "Moguće je", Burggrave je rekao. "Samo moguće?"
Slegnuo je ramenima. "Ubojica je možda nosio rukavice."

"Pa naravno", rekao sam i dlanom se lupio po čelu. "Toga se nisam sjetio. I jeste li?"
"Što?"
"Nosili rukavice? Kada ste ubili Roberta Wolkersa."

31.

Burggrave je na trenutak ostao zaprepašten, kao da nije mogao vjerovati u to što sam upravo rekao. Samo je stajao tamo, širom raskolačenih očiju, a glava mu se klimala na ramenima. Onda se najednom pribrao i poletio prema meni kao da će me udariti ravno u lice. No prije nego što je to uspio, krupni i mršavi su skočili na noge i prepriječili mu put. Burggrave se okrenuo i pogledao Riemericu koja ga je samo hladno promatrala, iako ne, pomislio sam, iz nekog novog kuta. Okrenuo se od nje i bijesno me pogledao, sav crven u licu.
"To je laž", rekao je. "Vi ste budala ako mislite da možete govoriti takve stvari."
"Inspektor Burggrave je bio vrlo temeljit kada je istraživao to ubojstvo", dodao je Van Zandt. "Želite reći, bio je vrlo poslušan i obavljao istragu kako ste mu vi nalagali", rekao sam mu preko ruba zida koji su činili dvojica nasilnika iza kojih sam stajao. "Zar očekujete da ću povjerovati kako jedan vješt i odlikovan istražitelj poput Burggravea ne bi za dvije minute shvatio kako je Robert Wolkers bio upleten, Louis Rijker podmićen, te da se čitav vaš sigurnosni sustav, ukratko, raspao? Molim vas. On bi tako nešto odmah shvatio. No znao je on to od samog početka. Jer je i sam sudjelovao u svemu. Obojica ste sudjelovali."
"Besmislice", povikao je Van Zandt, pijuckajući oko sebe, i okrenuo se prema Riemerici. "Inspektorice, bolje vam je da prekinete ovu predstavu, inače ću uputiti svog odvjetnika neka tuži vaš odjel."
"Tiho budite", rekla je. "čujmo što ima reći."
"Ali to je kleveta."
"Dosta," izderala se i meni rekla, "vi nastavite."
"Dijamanti vrijede puno novca", rekao sam joj. "To svi znaju. A i najbolje osiguranje na ovom svijetu može pogriješiti. I što onda kompanija poput Van Zandtove može učiniti kako bi se zaštitila?"
"Otvoriti policu osiguranja", rekao je Stuart, kao da mu je odgovor u tom trenutku pao na pamet. "Tako je", rekao sam. "Točnije, napraviti složen program koji je štiti u slučaju krađe."

U tom sam trenutku shvatio koliko me ustvari zamara virenje preko ramena dvojice mojih zaštitnika, pa sam krupnog i mršavog potapšao po rukama i rekao im neka ponovno sjednu na svoja mjesta. Burggrave me još uvijek ljutito odmjeravao, stišćući i opuštajući šake, nogu razmaknutih u širini ramena, no nije mi mogao ništa dok je kraj njega stajala njegova šefica, a sve da je nešto i pokušao, ja sam mu još uvijek mogao zaprijetiti pištoljem koji sam držao u ruci. Prije nego što sam nastavio, pričekao sam da se krupni i mršavi smjeste i uvjerio se kako Van Zandt sjedi postiđen pod mojim pogledom.
"Gdje sam stao?" upitao sam.
"Polica osiguranja", ponovio je Stuart.
"Točno. Polica osiguranja. Kao što vjerojatno možete zamisliti, premije za policu protiv krađe u poslu s dijamantima ogromne su. I kao šef osiguranja, gospodin Van Zandt je trebao nekako opravdati izdatke. A nema boljeg načina da pokrijete trošak nego da sredite da vas opljačkaju. Uz malo vještog upravljanja papirologijom, od osiguravatelja bi mogao zatražiti jedan iznos, a odbor obavijestiti da je zaprimljena svota bila puno manja."
"Dosta je ovoga", rekao je Van Zandt i silom ustao na noge. Na trenutak je pogledao Burggravea ravno u oči, kao da su njih dvojica mogli komunicirati bez riječi. Zatim se okrenuo i polagano se, staračkim koracima počeo udaljavati od nas.
"A razliku bi mogao sebi spremiti u džep", nastavio sam i povisio glas kako bi me Van Zandt još uvijek mogao čuti. "Pa ste pronašli čuvara koji je bio voljan, za bonus, stupiti u kontakt s lokalnim lopovom i srediti pljačku koja vam je dobro došla, zar ne, gospodine Van Zandt?"
Van Zandt se nije obazirao na moje riječi i nastavio se kretati prema izlazu.
"Nije li tako, gospodine Van Zandt?"
On je samo odmahnuo rukom i zavrtio glavom, ali se nije zaustavio. Što i nije bilo tako bitno jer je krupni svom partneru samo dao mig i njih su dvojica krenuli za starim, za nekoliko ga sekundi sustigli, primili ga za laktove i podigli s poda. Van Zandt se borio i udarao i uspuhao, a noge su mu lamatale po zraku, no nije imao ni najmanje mogućnosti osloboditi se. Već je za nekoliko trenutaka ponovno bio na svome mjestu, ovaj put između krupnog i mršavog koji ga nisu namjeravali pustiti da se pomakne. Na svu sreću, detektivka inspektorica Riemer nije vidjela razloga zašto bi se umiješala. Ustvari, ona je bila ta koja mi je pokazala neka nastavim.
"No, morao sam se zapitati, kako ste znali kojem se lopovu trebate obratiti? I tada sam shvatio da tu inspektor Burggrave ulazi u priču. U to je vrijeme on bio mladi službenik od povjerenja, no uza sve te silne slučajeve koje je rješavao, ljudi su postali sumnjičavi. Je li primao mito? Vi ste zasigurno tako pomislili. Nagađam da ste vi kontaktirali s Burggraveom i vas ste se dvojica dogovorili, nakon toga su se sve kockice same od sebe posložile. Prevara je bila organizirana. Uredili ste da Louis Rijker nestane na sat-dva. Možda je to inspektor sredio ili je poznavao lokalnog nasilnika koji ga je zastrašio. Bilo kako bilo, Louis Rijker je te zadane noći slijedio upute, a Robert "VVolkers je pustio u skladište naše lopove koji ništa nisu sumnjali i čuvao im stražu dok su oni obavljali svoje. Ono što je uslijedilo odigralo se manje-više kako sam vam ranije ispričao osim, naravno, završetka."
Zastao sam i prešao s jedne strane polukruga gledatelja unutar kojeg sam stajao na drugi, a gumeni potplati mojih cipela meko su udarali o betonski pod. Podigao sam pištolj iznad glave i počeo njime lagano mahati, kao da je najobičniji rekvizit kojim se koristim svaki dan kako bih se potaknuo na razmišljanje. Nisam, međutim, želio stajati preblizu Burggraveu jer još uvijek nisam znao kako bi mogao odreagirati. Tada se činilo da još uvijek čeka jer želi čuti što bih sljedeće mogao reći, možda vjerujući da će u mojoj teoriji pronaći dovoljno rupa i zaključiti cijelu stvar na licu mjesta.
"Kada je trezor bio ispražnjen, a banda već davno otišla", nastavio sam, " Wolkers je još uvijek imao dovoljno vremena prijaviti krađu prije nego što se Rijker vrati. Prvo je nazvao svog šefa osiguranja, a zatim je uputio poziv policiji. Burggrave je, naravno, bio prvi koji je na njega odgovorio. Ustvari, ne bi me previše začudilo ni da su on i Van Zandt čekali negdje u blizini. Onda bi se sastali s Wolkersom, kako je i bilo dogovoreno, no ono što Wolkers nije znao bilo je da je on tada postao glavni problem. Možda mu je Burggrave rekao da bi ga trebali vezati ili onesvijestiti kako bi stvari izgledale što uvjerljivije. No prije svega trebao je maknuti svoj pištolj i predati ga. Ne bi bilo dobro za kompaniju Van Zandt da se otkrije kako naoružavaju svoje čuvare - to bi zasigurno poništilo policu osiguranja."
Odmaknuo sam se od slike koju sam pokušavao dočarati i prešao pogledom s Van Zandta na Burggravea. Pokušao sam istisnuti sliku Kim koju sam letimično ulovio, a koja je sjedila između njih dvojice, blijeda kao krpa, zatvorenih očiju i čvrsto stisnute čeljusti.
"Nisam siguran koji ga je od vas dvojice upucao," rekao sam, "ali nagađam da je to bio Burggrave. Gospodin Van Zandt sebe je smatrao poslovnim čovjekom, pa je moguće kako je vjerovao da će mito biti dovoljno da Robert Wolkers drži jezik za zubima. Možda mu je čak palo na pamet izvesti istu prevaru i još kojiput. No za vas je sve to postalo malo preopasno, inspektore - nije bilo šanse da loše odradite istragu jedne tako smjele pljačke. Zato ste ubili Roberta Wolkersa i nakon toga učinili svoju prvu ozbiljnu pogrešku."
"Ubojstvo mog oca nije bilo dovoljno?" upitala je Kim, šuplja glasa.
"Oprosti," rekao sam joj, "u pravu si. Krivo sam se izrazio. Htio sam reći da je tada napravio prvi loš taktički potez. Vidite, on se složio s tim da se korištenje pištolja potpuno prikrije."
Uhvatio sam Burggraveov pogled i zadržao ga. Bio sam u pravu -znao sam to - ali on to još uvijek ničime nije želio pokazati. Vješt bi istražitelj Van Zandta lako mogao slomiti, u to nisam ni sumnjao, ali Burggrave bi predstavljao pravi izazov. Na ovome borilištu koje sam ja ovdje osmislio, on je bio poput starog boksača profesionalca i počinjalo se činiti da sam mu mogao zadati udaraca koliko god sam htio, on svejedno nikada ne bi pao.
"Siguran sam kako je inspektor u početku planirao riješiti se pištolja, možda ga baciti u neki od vaših mnogobrojnih kanala, no zbog nekog razloga, najvjerojatnije više novca, složio se njegovo uništenje povjeriti gospodinu Van Zandtu. Nakon što mu je predao pištolj, ostalo mu je dovoljno vremena da na mjesto zločina doda još nekoliko završnih detalja prije nego što se pojave ostali policijski službenici. A zatim je u sljedeća dvadeset i četiri sata krenuo Michaelu podvaljivati zločin, podmećući mu u stan čak i nekoliko dijamanata koje je gospodin Van Zandt zadržao od posljednje pošiljke. Bilo je gotovo nevjerojatno kojom je brzinom uspio lopovu ući u trag - sve su novine to objavile. Samo što vam se to čini puno manje nevjerojatnim kada znate kako je doista došao do Michaela."
Burggrave je tada napokon progovorio. "Nadam se da su vam knjige puno bolje od ovoga", rekao mi je. Zatim se okrenuo prema Riemerici i zabacio ruku u zrak. "To je sve iluzija. Maštarija." "Mislim da nije. Iako o tome može presuditi ovaj pištolj", rekao sam i još jednom privukao pažnju svih prisutnih na pištolj koji sam držao u svojoj ruci u rukavici.

"Takav se pištolj može kupiti bilo gdje", rekao je Burggrave.
"To ćemo još vidjeti", rekao sam i dopustio si osmijeh. Još sam uvijek uživao u tome koliko sam ga uspio naživcirati, kada nas je Kim prekinula.
"Ispričaj mi ostatak", rekla je molećivim glasom. "Želim čuti sve. Ima još, zar ne?"
"Još malo", priznao sam. "Uzmite Michaela, na primjer. On je znao da nikoga nije ubio - ustvari, znao je da je tvoj otac još uvijek bio živ kada je on otišao odavde. Tako da je morao shvatiti da se nešto čudno događa, posebno nakon što je Burggrave pronašao one jeftine dragulje u njegovu stanu. No što je on mogao učiniti? A osim toga, ja vjerujem kako se on u svojoj glavi osjećao krivim za to ubojstvo na način na koji se manje moralan čovjek nikada tako ne bi osjećao."
Van Zandt je podrugljivo frknuo nosom, kao da se vjerodostojnost onoga što sam govorio sve više gubila.
"Rugate se," rekao sam mu, "ali ja mislim da je to istina. Možda nije povukao okidač i možda je oduvijek poricao krivnju, no dijelom je zasigurno osjećao odgovornost za ono što se ovdje dogodilo. Vjerojatno zato što mu je od samog početka nešto u vezi s tim poslom bilo sumnjivo. Možda je zato i odležao toliko u zatvoru, no nemojte pomisliti kako je tamo otišao ne znajući ništa. Michael je bio inteligentan čovjek, gospodine Van Zandt. Najbolji lopovi obično to jesu. I sve to vrijeme koje je proveo u zatvoru razmišljao je o onome što se dogodilo, sastavljao dijelove onoga što je znao u cjelinu, polako pokušavajući sve razumjeti. I kada je izašao, mislim da je jedna od prvih stvari koju je napravio bila ta da je provalio u vaš vrlo impresivan dom u blizini Museum Pleina. I znate li što mislim da je tamo otkrio? Mislim da je otkrio kako vi uopće niste uništili pištolj - nego ste ga samo sakrili u svojoj kući i to ne pretjerano dobro. Tko zna zašto ste ga odlučili zadržati? Možda ste pomislili da biste tako imali nešto čime biste inspektora mogli držati u šaci. No zbog toga ste ispali budala. Jer čim ga je Michael pronašao, zasigurno mu je palo na pamet kako bi vama i Burggraveu mogao smjestiti ubojstvo zbog kojeg je on odležao. Zato ga je uzeo i za nekoliko dana ostavio u stanu jednog od svojih starih kolega."
"Ne vidim smisla u tome", Riemerica se ubacila. "Zašto pištolj nije odnio na policiju?"
"Na istu onu policiju koja mu je ranije smjestila?"
"Ako je tako mislio, mogao je pronaći nekog drugog službenika, nekoga za koga bi osjetio da mu može vjerovati."
"Pa, sad," rekao sam joj, "nisam baš siguran da je većina vaših kolega tako pristojna i plemenita kao vi, inspektorice."

Ona me na to samo bezizražajno pogledala.
"Hoćete li mi dati taj pištolj?" upitala je.
Ja sam zagrizao usnu i promotrio oružje koje mi je bilo u ruci. Počinjao sam se navikavati na njega, kundak je bio lijepo izrađen i dobro mi je ležao u ruci. No bilo mi je jasno zašto bi Riemerici moglo smetati da ja luđački mašem pištoljem uokolo, posebno ako je mogao dokazati sve ono o čemu sam ja pričao. Okrenuo sam se prema Burggraveu i pištoljem pokazao prema njemu.
"Vama to, pretpostavljam, neće smetati", rekao sam mu.
"Naravno da neće", kruto je odgovorio.
"Onda ne vidim razloga zašto vam ga ne bih predao, detektivko inspektorice Riemer. Vidim i da nosite rukavice."
Pružio sam joj pištolj, a ona ga je zgrabila iz moje ispružene ruke, otpustila cilindar i izvadila iz njega metke. Zatim je pokretom ručnog zgloba vratila cilindar na mjesto i pištolj stavila u džep svog kaputa.
"I drugi", rekla je.
"Samo izvolite", rekao sam joj i kretnjom pokazao neka slobodno uzme pištolj koji je Karine Rijker izvadila iz svoje torbice.
Riemerica je prišla, uzela pištolj, ponovila s njim isti postupak i uvjerila se da je prazan, a zatim ga spremila u drugi džep kaputa.
"Nadam se da ćete zapamtiti koji je koji."
"Gotovi ste sa svojom pričom?" upitala je.
"U ovim okolnostima zvuči pomalo pogrdno kada to nazovete pričom, zar ne? A bojim se da su tu i nedavni događaji koje bi trebalo malo razjasniti, ako biste me bili voljni saslušati."
"Slušam."
"U redu. Ovako, vaš kolega ovdje, inspektor Burggrave," rekao sam i pokazao na napetu figuru s moje desne strane, "vjerojatno je proveo dosta vremena u tih dvanaest godina što je Michael bio u zatvoru razmišljajući o svim tim silnim dijamantima s kojima se Michael uspio izvući. Oni su morali biti negdje skriveni, i kada bi ih se samo dokopao, njihova bi vrijednost zasjenila bilo koju svotu koju mu je Van Zandt bio platio. Naravno," rekao sam i kretnjom pokazao na dvojicu svojih novih anđela čuvara koji su još uvijek stajali kraj Van Zandta, "nije mogao krenuti istraživati ovu gospodu u slučaju da se ovaj put stvari ne poklope tako dobro kao ranije. No nešto je možda ipak mogao, naći neke veze u zatvoru koje bi mu otkrile je li Michaelu išta izletjelo. No to se nije dogodilo, Michael je bio oprezan, ali se počelo pričati o figurici majmuna koju je držao kod sebe u ćeliji. Možda je Burggrave odmah shvatio o čemu se radi - napokon, stekao sam dojam kako je tokom godina zgrnuo dosta novca koji nije mogao tako lako spremiti na svoj tekući račun - ali čak da je i shvatio, nije mogao ništa bez sva tri ključa. Ustanova u Kineskoj četvrti baš i ne podliježe pod policijsku ovlast, posebno ako policijski službenik koji želi zaviriti u jedan od njihovih trezora ne želi da itko od njegovih kolega to zna. A Burggrave nije mogao ni do Michaelove figurice koja je bila s njim u zatvoru. Zbilja je ironično gdje je Michael našao najsigurnije mjesto na svijetu na kojem će čuvati svoj ključ."
Podrugljivo sam se nasmiješio Burggraveu i teatralno slegnuo ramenima, samo da ga još više razjarim. Po izrazu njegova lica i načinu na koji se gotovo neprimjetno tresao mogao sam vidjeti kako bih, kada bismo u tom trenutku ostali sami, ja bio u velikoj nevolji.
"I što vam je onda preostalo? Pa, trebali ste obavljati dvanaest godina korumpiranog policijskog posla i na kraju tog perioda Michael je pušten. Tada ste ga, pretpostavljam počeli nadzirati, slijediti ga uokolo po gradu, otkrili garsonijeru u kojoj se smjestio, bilježili detalje o djevojci s kojom se činilo da se viđa. Tako biste i nastavili, slijedeći ga neprekidno, vjerojatno čak i opsesivno, da ga jedne večeri niste primijetili u Cafeu de Brug kako sjedi na večeri s istom onom dvojicom s kojima je ukrao dijamante. Priznajem, ne mogu točno znati što se dalje dogodilo, no nije izvan granica mogućeg da ste ih vidjeli kako odlaze i slijedili ih prema Michaelovu stanu. Tada ste ih mogli vidjeti kako ulaze u Michaelovu zgradu a nedugo zatim ovu gospodu kako izlaze, i u tom ste trenutku, lako je moguće, mogli zaključiti kako vam je dosta svega, jer ako se sada ne odlučite djelovati, propuštate priliku zauvijek."
Zastao sam, nadajući se da bi me mogao nekako prekinuti, no on nije rekao ništa. Možda je to bilo zato što sam ga do tada bio već pošteno razljutio. Kipio je, jedino se tako to moglo opisati. Bio je crven u licu, a oko usta mu se skupila pljuvačka. Svako malo bi se podigao na prste, kao da se sprema zaskočiti me, i mogao sam vidjeti kako se trudi ruke držati uz tijelo jer su mu se cijelo vrijeme tresle, a na vratu su mu iskočile sve žile.
"I tako ste ušli u zgradu i krenuli se suočiti s Michaelom. On je možda ostao zatečen. Bilo kako bilo, razgovor zasigurno nije tekao onako kako ste se ponadali. Michael vam ni u kom slučaju ne bi rekao gdje se dragulji nalaze, a možda vam je čak i zaprijetio nekakvim dokazom koji ima protiv vas, a koji vas povezuje s ubojstvom Roberta Wolkersa. Tada ste vi, naravno, potpuno izgubili kontrolu. Željeli ste znati gdje su dragulji, gdje su nestale figurice majmuna i to pod svaku cijenu. I u jednom ste trenutku jednostavno počeli koristiti silu, no Michael vam svejedno ništa nije želio reći. Do tada mu je vjerojatno sve već bilo jasno, a ni vi se niste baš ponašali kako priliči jednom odlikovanom službeniku Amsterdamsko-amstellandske policije."
"Požalit ćete ovo", rekao je , a glas mu je drhtao. "Ne možete govoriti takve stvari i ne snositi posljedice."
"Naposljetku ste ga", ja sam nastavio, "počeli napadati još silovitije, čak ste mu, poput surovog mučitelja, i slomili prste, no to vas nije odvelo nikamo. Michael je u zatvoru proveo dvanaest godina razmišljajući samo o tome kako će se domoći svojih dragulja i nije mu padalo na pamet čovjeku koji mu je sve to smjestio reći gdje se oni nalaze. Možda vam je tako nešto i rekao, ne bi me to previše začudilo. I tada ste morali shvatiti kako je to bila istina. I što ste dalje mogli? Niste ga mogli odvući onakvog u policijsku postaju pod nekom lažnom izlikom, a niste mu ni mogli dopustiti da se izvuče s dijamantima. Pa ste ga onda", rekao sam i slegnuo ramenima, "morali ubiti."
Burggrave je zavrtio glavom, oči su mu iza naočala sjale poput bodeža, a na čelo mu je izbio znoj. "Ili bih možda trebao reći kako ste mislili da ste ga ubili", nastavio sam. "Udarali ste njegovom glavom o rub kade sve dok se nije onesvijestio, a zatim ste na brzinu pretražili stan. Na vašu sreću, uspjeli ste pronaći Michaelovu figuricu majmuna, onu s prekrivenim očima, a tada ste, pretpostavljam, vidjeli i fotokopiju putovnice koju sam ja pronašao nešto kasnije, kada sam došao u stan", rekao sam i značajno pogledao Kim kako ne bi proturječila toj verziji događaja, "fotokopiju iz koje ste saznali da je pravo ime Marieke Van Kleef bilo Kim Wolkers."
Burggrave je prezrivo zgrčio lice, no ja se nisam obazirao jer mi je bilo krenulo.
"Što se dalje dogodilo, nisam potpuno siguran. Ili ste, kada ste čuli mene i Kim kako ulazimo u zgradu, imali dovoljno vremena samo da se sakrijete u hodniku, kat iznad, ili ste već bili izašli na ulicu i pokušavali smisliti što ćete sljedeće učiniti, kada ste nas ugledali. Kako bilo, do tada ste već zasigurno znali kako je Kim bila kći čuvara kojeg ste ubili, a pretpostavljam da ste već mogli znati i tko sam ja, jer ste me večer prije mogli vidjeti s Michaelom, a možda ste me čak i slijedili do kuće. Tada ste još nešto znali, a to je da ćemo mi uskoro pronaći Michaelovo tijelo. Zato ste pričekali da uđemo u stan i nakon toga anonimno pozvali policiju, vjerojatno iz telefonske govornice, bila je jedna u blizini Michaelove zgrade. I tada ste se, baš kao i prije toliko godina, pobrinuli da vi budete prvi koji će odgovoriti na poziv nakon što ga prespoje."
Duboko je udahnuo, kao da se sprema ismijati sve što sam dotad rekao, no ja mu nisam za to dao priliku.
"Naravno, shvatili ste da nešto nije u redu čim ste primijetili Kim samu u stanu. Sramim se reći," rekao sam i pogledao gospođu Rijker, jedinu koja nije govorila engleski, "ali ja sam iskočio kroz stražnji prozor čim sam začuo policijske sirene."
Gospođa Rijker mi se na to vedro nasmiješila, kao da sam upravo prepričao njezinu najdražu anegdotu. Ja sam joj kimnuo glavom, kao da priznajem neki oblik otkupljenja bez riječi i preusmjerio pažnju ponovno na Burggravea.
"Zbog te moje reakcije potrudili ste se pronaći me, i čim ste od Britanskog veleposlanstva saznali da sam već bio optužen za pljačku, zbrojili ste dva i dva, kako se to od dobrih policijskih umova i očekuje, i počeli razmišljati nije li Michael možda ovoj gospodi namjeravao smjestiti. I sada kad je on bio mrtav, palo vam je na pamet kako bih ja možda mogao imati dvije preostale figurice koje su vam trebale. Pa ste me uhitili, pod sumnjom da sam imao veze s Michaelovom smrću i držali me u pritvoru preko noći bez obzira na izjavu koju vam je dala Kim", rekao sam i značajno pogledao Riemericu, "kojom je posvjedočila da sam bio s njom u vrijeme ubojstva. Odbili ste joj vjerovati jer ste, kao prvo, znali da je izjavu dala pod lažnim imenom i, kao drugo, znali ste da laže. Na vašu žalost, kada vas ispitivanje nije odvelo nikamo, meni niste mogli slomiti prste ili mojom glavom udarati o zid. No mogli ste me zadržati preko noći i za to vrijeme provaliti u moj stan, doslovno izbijajući vrata iz šarki kako biste ušli unutra."
"Znači, sada sam još i provalnik."
"Ne budite tako zgroženi", rekao sam mu. "Ja na to gledam kao na čin puno uljudniji od ubojstva. Naravno, u mom ste stanu već jedanput bili kada ste me došli ispitivati o napadu na Michaela, no tada niste stigli pronaći ono što ste tražili. Ovaj put ste imali dovoljno vremena, premda mi je drago reći kako ipak niste našli figurice."
Uputio sam pogled Kim, ovaj put pun opravdavanja.
"Ponovno vas je obuzela ta vaša ćud ", nastavio sam, "i u mom ste stanu napravili ogroman nered. Postojala je mogućnost da ste za sobom ostavili otiske prstiju, naravno, tako da sam ja bio oprezan i nosio rukavice dok sam pospremao." "Ako budu nađeni ikakvi otisci", rekao je Burggrave, "bit će to oni koje sam ostavio kad sam vas prvi put posjetio. I to na stvarima koje sam tada dotakao."
"O, možete vi tako tvrditi", rekao sam. "Ali kako ćete objasniti ako u vašem stanu slučajno bude pronađen treći majmunčić? Vi ste poslali svoje kolege tamo, detektivko inspektorice Riemer?" Riemerica je zadržala moj pogled, ne obazirući se na Burggraveovo zaprepaštenje. Lagano je kimnula glavom.
"Stoje sada ovo?" pobunio se Burggrave, okrenuo se prema Riemerici i unio joj se u lice. "Pretražujete mi dom! Sve su to laži. Ne možete to učiniti. Tko je to odobrio?"
"Viši inspektor", Riemerica mu je mirno odgovorila.
Neko su vrijeme zurili jedno u drugo, ne popuštajući. Mržnja koju su osjećali jedno prema drugome bila bi očita i slijepcu, premda je Burggraveova samouvjerenost doista bila premoćna. Da nisam bio tako siguran u ono što sam govorio, možda bi i mene uspio uvjeriti kako sam sve pogrešno shvatio. "To ćemo još vidjeti", rekao je i počeo se udaljavati od nas prema dvostrukim vratima u udaljenom dijelu zgrade, dok mu se policijski kaput vijorio za njim.
Upitno sam pogledao Riemericu, očekujući da nešto učini. Neko je vrijeme samo nastavila gledati u mene, ne odajući što smjera. I tada, baš kada sam ja zabacio ruke u zrak i u nevjerici nagnuo glavu na ramena, posegnula je u unutrašnji džep svog kaputa i iz njega izvukla maleni dvosmjerni radioaparat.

32.

"I tako", rekao sam kada je Victoria podigla slušalicu, "s balkona imam pogled na Eiffelov toranj." "Šališ se."
"Pa, moraš se nagnuti, istegnuti vrat, zatim pogledati kroz dnevnu sobu stana nasuprot mome, no vidjet ćeš ga tamo, jasno kao dan. Ako gledaš kroz teleskop."

"Charlie, molim te."
"Ali osjećam miris kroasana iz pekarnice u prizemlju zgrade. I s prozora spavaće sobe imam divan pogled na prometnu ulicu."
"Hoćeš li moći pisati dok si tamo?"
"Naravno. čim se naviknem na buku, prestat ću je primjećivati." "I nije ti žao što nisi otišao u Italiju?"
"Nimalo. Znaš, neko sam vrijeme ignorirao Pariz. Jer, mislim, preočito je, zar ne? No ovdje je prekrasno."
"A žene?"
"čujem da ih ima i ovdje. U današnje vrijeme ima ih posvuda. Neka bi hrabra duša zbilja trebala poći u potragu za gnijezdom."
"Povrijedila te plavuša, ha?"
"Nije tako loše", rekao sam joj. "Samo bol u prsima, proći će." "Uvijek tako dramatičan." "Sto ćeš, takav mi je posao."
"Charlie," rekla je Victoria, "ja još uvijek imam nekoliko pitanja u vezi s onim što se dogodilo." "Još pitanja?"
"Samo nekoliko. Znaš kakva sam ja s rupama u zapletu. Nemam mira dok god se sve ne poklopi." "Ali bila si rekla kako si sretna kad smo posljednji put razgovarali."
"I bila sam. Ali onda sam završila s jednim rukopisom koji sam čitala i sinulo mi je. Pa da! Zastoje Amerikanac to učinio? Zašto se okrenuo protiv krupnog i mršavog i pokušao uzeti sve dijamante za sebe? To mi nikako nije imalo smisla. Nije zvučalo kao nešto što bi on učinio."
"Ali on je bio lopov, Vicky."
"Znam da je."
"A lopovi uzimaju stvari."
"Svakako. Ali smekšao se, nije li? I ako je tebe angažirao jer figurice majmuna nije želio ukrasti sam, kako to da onda nije imao ništa protiv toga da sve dijamante uzme za sebe?"
"Tebi vjerujem", rekao sam. "Ti si predobra."
"Jesam?"
"Jesi, Vic. Sa mnom je tamo u skladištu bilo osmero ljudi, od kojih su dvoje bili školovani istražitelji i nitko se od njih nije sjetio postaviti takvo pitanje."
"Mijenja li to tvoju teoriju?"

"Ne baš. Mijenja možda teoriju koju sam postavio za njih. No to je potpuno drugačija priča. Ja sam se, ustvari, isto to zapitao dok sam pokušavao dokučiti što se točno dogodilo. I trebalo mi je dosta dugo da smislim nešto što bi mi zvučalo smisleno."
"A to je?"
"Mislim da je Michael dijamante planirao darovati."
"Molim?"
"Darovati ih Kim."
"O, Charlie. Budi ozbiljan. Zašto bi on tako nešto učinio?"
"Za početak, jer mislim da se osjećao krivim za ono što se dogodilo njezinu ocu. No točnije, djevojka je izgubila oca zbog prevare u koju se on upleo i ta je djevojka bila dovoljno poremećena da dode raditi u zatvor u kojem je njegov navodni ubojica ležao. Kada je saznao tko je točno ona bila, pretpostavljam da ga je to pogodilo. A tu je i mogućnost da se stvarno u nju bio i zaljubio." "Ma, molim te."
"Nisi je vidjela, Vic. Istina, privlačna je. No ima i ono nešto, nešto po čemu se razlikuje od ostalih. Pretpostavljam da bi, nakon dvanaest godina provedenih u zatvoru, zaokupila bilo kojeg muškarca." "Zaokupila ga dovoljno da joj pokloni bogatstvo u dijamantima?"
"Njega jest, ako nikoga drugog. Nagađam da joj je htio nadoknaditi ono što je izgubila. A krupni i mršavi to nikada ne bi razumjeli. Mislim da sam ti već rekao da je bilo nečega vrlo privlačnog u vezi s Michaelom."
"Nisam sigurna da mi to ima smisla."
"Možda i jest malo nategnuto. Ali znaš i sama kako je kada se u nekoga stvarno zaljubiš. Logiku možeš baciti kroz prozor."
"Hm. Možda bih se mogla s tobom naći na pola puta. Recimo da je planirao uzeti dragulje i pobjeći s njom."
"Moguće je. Ili je doista tako jednostavno kako sam ja na početku opisao. Možda je nakon dvanaest godina u buksi odlučio da ima pravo na čitav plijen."
"Mislim da mi se to objašnjenje najviše sviđa."
"E, tu je razlika između nas dvoje", rekao sam. "Romantičar i plaćenica."
"Kako god bilo, pretpostavljam da sada više nije ni bitno. Sada kada je on mrtav, a policija ima sve dragulje."

"Hm."
"Što, Charlie?"
"Pa, moglo bi se reći kako baš i nemaju sve dragulje."
"Ali kako je to moguće? Pa rekao si da si im dao dva ključa koja si ukrao i rekao im gdje će pronaći treću figuricu. Zar je dio dijamanata bio skriven negdje drugdje?"
"Ne u početku."
"Ne u... Charlie, što si učinio?"
"Ništa što bi te trebalo iznenaditi."
"Uzeo si malo?"
"I više nego malo."
"Ali kako?"
"Bilo je u biti vrlo jednostavno. Nakon što sam se uvjerio kako ni krupni i mršavi ni Kim nemaju trećeg majmunčića, bio sam siguran da ga Burggrave negdje skriva. Prije nego što sam otišao u njegov stan, svratio sam ponovno do Kineske četvrti i unajmio svoj vlastiti trezor i platio ga unaprijed. Nije bio jeftin, no imao sam osjećaj da bi mi se moglo isplatiti. Naravno, skupa s ključevima za svoj novi trezor dobio sam i tri nove figurice. Sve što sam trebao učiniti bilo je razbiti figuricu s prekrivenim ušima i onu s prekrivenim ustima i ta dva ključa staviti na stranu. Kada sam
u Burggraveovu stanu pronašao trećeg majmunčića, zamijenio sam ga s majmunčićem koji prekriva oči kojeg sam to jutro dobio."
"Znači, policiji si dao ključeve praznog sefa?"
"Nisam. Morao sam staviti nešto dijamanata unutra. Stavio sam ih prilično puno. Inače moja priča ne bi imala smisla."
"I uzeo si ostatak?"
"Kriv sam."
"Charlie, ti si lud. Doći će te tražiti."
"Sumnjam. Predao sam im ubojicu i veliku količinu plijena. I ne vjerujem da će u Van Zandtu htjeti da išta od ovoga izađe u javnost. Već godinama poriču pljačku, sjećaš se?"
"Nadam se da si u pravu, zbog tvoje sigurnosti. Vrijede li dijamanti puno novca?"
"Recimo da će mi biti dovoljno da od toga živim bar nekoliko godina." "Počela sam sporo shvaćati, zar ne? Mislim, zato si i otišao u Pariz, kako bi se sastao s onim čovjekom koji te u sve to i uvalio."
"S Pierreom. Nalazim se s njim baš danas poslijepodne. I moći ću prvi put spojiti lice s najvjerojatnije izmišljenim imenom."
"Pa mogla bih se upucati. Zašto se ranije nisam sjetila te poveznice?" "Zato što nisi znala da imam dijamante." "Ah, da."
"I zato što si zaboravila kakav sam ja doista. Pomislila si da sam riješio zločin i odšetao s toplim osjećajem koji bi mi bio dovoljan za sve kroza što sam prošao."
"Zašto i ne bi?"
"Zato što to nisam ja, Victoria."
"Zar zbilja? U redu onda, opasni momče, reci mi da nisi dao dio dijamanata plavuši." "Mogao bih ti to reći."
"Samo što to ne bi bilo istina, je li tako? I da pogodim: zahvalila ti je na način koji je za nju najprirodniji, a zatim pobjegla i slomila ti srce."
"Teško. Ja sam joj rekao neka ode. I ako je imala bar malo mozga, poslušala me je i nabavila novu putovnicu s novim lažnim identitetom i nestala. Uvijek postoji mogućnost da bi je nizozemska policija mogla optužiti za nešto, no još važnije, krupni i mršavi nisu ljudi kakve želiš imati za petama."
"Istina. Što se s njima dogodilo?"
"Nemam pojma, ali sam siguran da će biti u novinama ako ih za nešto optuže. Premda ne moraju. Naposljetku, sve što sam ja imao bila je priča. Možda je bila dobro ispričana, ali nije bila poduprta dokazima kakvi bi Riemerici bili potrebni ako bi ikada odlučila pokrenuti postupak."
"Bilo je to više od priče, Charlie. Pa dao si im otiske prstiju."
"Misliš? Ne znam, ipak je prošlo dvanaest godina. A ja sam tim pištoljem baratao nekoliko puta, i to bez rukavica. Stuart je čak i pucao iz proklete stvari."
"Ali što je sa svjedocima? S majkom Louisa Rijkera, na primjer? Bilo je zbilja nevjerojatno koliko se zbog tebe potrudila."
Udahnuo sam kroza zube, kao da sam se upravo porezao.
"Što?"
"Iskreno? Mislio sam da ćeš me tu odmah pročitati." "Pročitati te kako? Ne razumijem."
"Pa, da ovako postavimo stvari - sjećaš se moje alergije na mačke?"

"Naravno."
"I sjećaš se da sam ti ispričao kako sam reagirao kada sam došao u kuću Karine Rijker?"
"Da, kihao si."
"Sada razmisli jesam li ti rekao da sam reagirao u skladištu." "U redu, nisi spomenuo da si kihao u skladištu. Ali što onda? Nije toliko čudno da ti je alergija puno slabija vani nego unutra." "Ali moja je alergija vrlo jaka, Vic." "Pa?"
"Pa, vidim kako ću ti morati nacrtati. Karine Rijker koja je došla u skladište nije bila ona Karine Rijker koju sam upoznao u bungalovu."
"Znači, postoje dvije?"
"Ne, samo jedna."
"Onda..."
"To je bila namještaljka. Stuart ju je poznavao."
"Ali... ali imala je onaj pištolj - onaj koji je Van Zandt dao jadnome Louisu."
"Imala ga je jer sam joj ga ja sam dao."
"Ponovno sam se izgubila. Charlie, namjerno se ponašaš kao da si tup. Odakle ti pištolj?"
"Zar stvarno želiš da ti opet objašnjavam što radim dok ne pišem?"
"O."
"Ali, ako će ti biti lakše, pištolj sam doista bio pronašao u domu prave Karine Rijker. Tog jutra prije nego što smo se sastali s ostalima u skladištu, sjećaš se, rekao sam ti da smo Stuart i ja išli obavljati neke stvari. Prvo smo otišli do bungalova Karine Rijker, a Stuart joj je pravio društvo dok sam ja na brzinu pretražio njezinu spavaću sobu. Pištolj je stvarno bio na dnu ormara, kako sam i rekao." "Znači, bio je to trik?"
"Samo je polovica bila trik. Pištolj je bio pravi. I bio je potpuno isti kao onaj koji je već bio kod mene. I mogao bih se ozbiljno okladiti da sam bio u pravu kada sam tvrdio da je Van Zandt naoružavao svoje čuvare."
"Ali ipak."
"Ali ipak si ti razočarana." "Malo. Sve to zvuči nekako—"
"Prljavo."

"Htjela sam reći nepošteno."
"U pravu si, i bilo je nepošteno. No ja čvrsto vjerujem da cilj ponekad doista opravdava sredstva." "A Rutherford je, pretpostavljam, sa svime bio zadovoljan?"
"Stuart, misliš. Sumnjam da se oko ičega previše zabrinjavao."
"Je li tražio dio dijamanata od tebe?"
"Nije tražio, a ja mu nisam ni ponudio. Od mene je dobio šest tisuća, ako se sjećaš, i to će vjerojatno iskoristiti za svoju sljedeću prevaru."
"Da, ne bih se čudila."
"I tako, premda se tebi to baš i ne sviđa, većina dijamanata je sada kod mene."
"Točno. Pa, nije baš da mi se to jako ne sviđa jer, osim ako si u svoj toj ludnici uspio naći vremena i riješiti svoj problem s aktovkom, sumnjam da ću uskoro uspjeti prodati tvoju knjigu."
"Ah, da - moja knjiga. Drago mi je što sije spomenula. Vidiš, Vic, odlučio sam je se riješiti."
"Ali ne smiješ! Nisam mislila ozbiljno, Charlie. Samo si me malo razljutio - držeći me tako u neizvjesnosti. Sjetit ćeš se rješenja uskoro - znaš da hoćeš. Možemo čak i skupa malo poraditi na tome, sad kad imaš malo više vremena."
"Ali ne vjerujem više u nju. Stvar je u tome da postoji jedna druga priča koju želim ispričati. Vidiš, dobro sam pogodio fabulu u onome skladištu u Amsterdamu, i uz pokoju promjenu imena tu i tamo i par scena koje bi malo začinile stvar, onda, što ti misliš?"
"Fikcionalizirana biografija? Ne znam, Charlie. Možda bi ti moglo upaliti. Ali trebat će ti dobar naslov."
"Duhovito", rekao sam. "I o tome sam razmišljao."