Dragulj Indije

Godina je 1838. Mariana Givens, poslana je u Indiju kako bi pronašla prikladnog supruga. Putujući kao prevoditeljica, pridružuje se pratnji britanskog generalnog guvernera, koji Indijom putuje s deset tisuća vojnika kako bi se sastao s glasovitim maharadžom Pandžaba. U zemlji egzotične raskoši mlada Engleskinja postaje skrbnicom siročeta kojega umirući maharadža smatra obdarenim čudesnim darovima. Ta uloga odvest će je na opasno putovanje u utvrđeni grad toga kraljevstva, kako bi dijete koje ne poznaje zaštitila od kulture koju ne razumije. Sveobuhvatna raskoš Indije i pokušaj jedne žene da shvati svoju sudbinu u romanu kojeg nećete ispuštati iz ruku...

U znak sjećanja na
Saida Ablaka Husaina Tauhidija,
koji mi je pokazao put prema miru kroz razasute bisere

Povijesna bilješka

Radnja ove priče smještena je na sjever Indije (današnji Pakistan) u razdoblje od 1838. do 1839. godine, prve godine vladavine kraljice Viktorije. Britanija je posredovanjem svoje zastupnice Istočnoindijske kompanije do te godine zavladala najvećim dijelom indijskog potkontinenta. Na sjeveru se zahuktavala »velika igra« – borba Britanije i Rusije za prevlast u središnjoj Aziji.
Do 1838. godine Britanci su strahovali od ruske prijetnje njihovu indijskom teritoriju. Odlučan u namjeri da nadmudri Ruse stječući politički nadzor nad Afganistanom, lord Auckland poslao je svoju vojsku u Kabul, u vojni pohod poslije poznat kao Prvi afganistanski rat.
Prije no što je otpočeo pohod na Afganistan, Auckland je načinio neobičan korak prevalivši gotovo dvije tisuće kilometara Indije kako bi zatražio pomoć umirućeg jednookog pandžabskog maharadže Randžita Singa, čija se neovisna vojna država nalazila između britanskog teritorija i Afganistana. Putovanje dugo godinu dana – na kojemu su lorda Aucklanda pratile njegove dvije sestre usidjelice, cijela vlada i deset tisuća vojnika – kulminiralo je velikim durbarom, sastankom državnih čelnika Firozpuru, na granici između britanske Indije i Pandžaba.
Njihov je sporazum bio odlučujući za britanski vojni pohod. Maharadža Randžit Sing to je znao pa je mjesec dana odgađao potpisivanje sporazuma, prisiljavajući Aucklanda da usred zime pošalje svoje jedinice preko planinskih tjesnaca u Afganistan.
Ova se priča događa tijekom tog mjeseca.
Lord Auckland, njegove sestre, politički tajnik i šef protokola povijesne su osobe, kao i maharadža Randžit Sing te njegov glavni ministar. Durbar se u najvećoj mjeri odvio onako kako sam ga opisala, a daljnja kretanja britanskog tabora okvirno su točna.
Mariana Givens, Harry Fitzgerald, mali Sabur i njegova obitelj te Saat Kaur, maharadžina najmlađa supruga, plodovi su moje mašte.

Uvod

Nedjelja, 17. studenog 1838.


U dva sata ujutro šeik Valijulah Karakoja otvorio je oči. Godine i godine molitve u određene sate istančale su njegov osjećaj za protjecanje vremena. Katkad si je dopuštao zamišljati kako bi kad bi ga zatvorili u tamnicu bez prozora u tvrđavi u Lahoreu, čije zidine ne propuštaju poziv na molitvu, ipak znao kad se valja oprati i stati pred svojega Boga.
Zadrhtao je i posegnuo prema šalu. Mjesečina je prodirala kroz rešetkastu ogradu balkona te poput novčića padala na molitveni sag koji je čekao spreman, položen prema zapadu, prema Meki, s presavijenim vrhom koji odvraća zlo. Drveni prsteni zavjesa tiho su zveknuli jedan o drugi kad je prošao kroz vrata do stolića na kojemu su bili njegova posuda s vodom i mjedeni umivaonik. Hladnom vodom umio se za molitvu poslije ponoći, koja je bila obavezna samo za upućene u mistična učenja islama.
»Bog je velik«, promrmljao je brišući lice.
Okrenuvši se prema zidu tako da nijedno biće ne može stati između njega i Boga, šeik se uspravio, sklopio ruke i napola zatvorio oči.
»U ime Alaha, Milostivog, Samilosnog:
slava Alahu, koji čuva i održava sve svjetove;
Milostivom, Samilosnom, gospodaru sudnjega dana.
Samo se tebi molimo, samo od tebe pomoć tražimo.
Vodi nas pravim putom: putom onih koji su u tvojoj milosti,
a ne onih koji su izazvali tvoju srdžbu, ni onih koji su zalutali.«

Dok je izgovarao riječi molitve, prepustio se svojim snovima: mentalnim predodžbama toliko divnim da bi ih teško opisao čak i najnaprednijim članovima mističnog bratstva koje je predvodio više od dvadeset pet godina.
Očiju uprtih u sag koji je bio pred njim, šeik je izvodio polagani ples svoje molitve. Sagnuo se, uspravio i naklonio, položivši čelo na ploče ispod niti molitvenog saga, kao što su njegova braća muslimani činili tisuću i tri stotine godina, uz ritmičan šapat staroga arapskog jezika na mjesečini.
Kiša koja je obilno lijevala do svitanja je gotovo prestala, ostavljajući samo slabašnu svjetlost koja je obasjavala šeikovu kuću te trg prekriven kaldrmom na kojemu se nalazila.
Svjedost je ojačala te se probila kroz uske ulice i bazare grada Lahorea. Prekrila je vlažne paviljone i dvorišta tvrđave maharadže Randžita Singa, velike mramorne kule koja je s gradom dijelila zaštitu svojih starih, utvrđenih zidina.
U osmokutnoj kuli na sjeverozapadnom uglu tvrđave maharadžin je najmlađi talac odbijao lončić mlijeka.
Sabur nije želio piti iz lončića koji mu je sluškinja nudila. Stisnuo je usne i okrenuo glavu.
»O, Sabur baba«, nježno je rekla djevojka, oprezno se osvrćući uokolo dok mu je pružala lončić, »pij, slatko je.«
»Ne«, odlučno je rekao dječak i odskakutao, a mala su mu ramena pritom također poskakivala. Stigavši u sigurnost kreveta u kojemu je njegova majka sjedila i rasplitala kosu, čučnuo je pokraj nje te radoznalim pogledom okruglih očiju pratio sluškinju.
»Što je, dušo?« Njegova je majka napućila usne i cmoknula. »Zašto ne želiš mlijeko? Inače voliš mlijeko.« Nagnuvši glavu, Mamtaz Bano promotrila je Sabura i nasmiješila se. Kestenjasta kosa padala joj je preko ramena i ležala u krilu poput sjajnog klupka.
»O, Rešma, nije li Sabur najdražesnije dijete u cijelom Lahoreu?« upitala je dječjim glasom.
»Jest, bibi«, promrmljala je sluškinja i kimnula glavom u znak slaganja. Lončić koji je držala zadrhtao je, načinivši valiće na mlijeku.
Ali Sabur nije želio piti mlijeko. Otpuzao je pod krevet i njegova su bosa stopala nestala s vidika. Ondje je ostao i tvrdoglavo odbijao doručak.
»Pa, tada će ga tvoja ammi morati popiti umjesto tebe«, rekla je njegova majka. »Ammi voli toplo, slatko mlijeko.«
Mamtaz Bano pružila je ruku prema lončiću, a teška, izvezena svila pala je prema laktu i otkrila nježno zapešće. Sluškinja joj ga je pokušala uzeti, razrogačivši oči. »Ne, bibi. Ovo mlijeko je za Sabura«, pobunila se, ali Mamtaz Bano nije popustila. Načinila je pristojnu, ali zapovjednu gestu.
Kad je njegova majka Rešmi uzela lončić, Sabur je žurno ispuzao iz svojega skrovišta, otvorenih usta, ubrzano dišući. Kad se izvukao ispod ruba kreveta, uspravio se uhvativši se za majčino koljeno, rumena lica, i ugledao kako je ona prinijela lončić usnama i popila mlijeko.
Na trenutak je zavladala tišina. A tada je Sabur počeo vrištati.
»Što je, dušo?« upitala je Mamtaz Bano, pružila slobodnu ruku i pomilovala mu obraz, ali on nije mogao odgovoriti. Mogao je samo vrištati i mahati glavom naprijed-natrag, otvorivši usta koliko je god mogao te čvrsto stisnuvši oči.
Sluškinja je nepomično stajala pokrivši rukama uši kako bi se zaštitila od dječakova glasa. A tada ga je, promrmljavši pozdrav, zgrabila i pobjegla.
Ne zastavši pred vratima kako bi nazula papuče, Rešma je trčala s djetetom koje joj je vrištalo na boku pokraj drugih soba čiji su tromi stanari jedva i podizali glave. Teško dišući uspela se kamenim stubama do vanjskih vrata te istrčala i prešla preko vlažnog dvorišta do ženskog vrta.
Bili su sami. Obližnji je vodoskok žuborio. Rešma je posjela Sabura na njegov hladan mramorni rub te mu obrisala suze i sluz s lica. Mučan, očajan prizvuk njegova vrištanja govorio joj je da mu se srce slama.
»Zašto plačeš?« upitala ga je drhtavim glasom. »Ništa se nije dogodilo. Ništa.«
Stražari su zajedno pili iz slavine pokraj ulaza u kulu. Čempresom zaštićena od njihovih pogleda, Rešma je skinula nečisti veo s glave i čučnula pokraj djeteta moleći ga da ušuti. Sada kad se njezin strašan čin izjalovio, mogla je samo čekati da Saburova majka nesvjesno utone u smrtonosan san. Kasnije, kad pronađu tijelo i kad Rešmu budu ispitivali, zaklet će se da su ona i dijete cijelo vrijeme bili vani.
Saburova su usta i dalje bila širom otvorena, iako je ispuštao samo jedan, otegnut krik. Rešma je pružila ruku prema njemu, a tada ju je povukla natrag.
Današnje zlo započelo je prije godinu dana, u ljubomori i šaputanjima, nakon što je stari maharadža zapovjedio da Sabur i njegova majka dođu u tvrđavu iz njihova doma u kući šeika Valijulaha, udaljenoj jednu milju. Maharadža je tvrdio da ga samo Saburova prisutnost može zaštititi od bolesti i smrti. Naposljetku, Sabur je bio unuk šeika Valijulaha, čovjeka čije su tajanstvene sposobnosti bile općepoznate.
U čempresu iznad njih kriknuo je čvorak. Rešma je prstima obuhvatila koljena. Saburova majka, kojoj je Rešma nekoć zavidjela na ljepoti i položaju, sada je ležala nasmrt otrovana u svojoj odaji. Ako je Sabur nije mogao spasiti, kako može koristiti maharadži?
Rešma je pogledala dječaka. Ako je doista posjedovao osobite moći, kao što su ljudi tvrdili, nisu mu koristile: samo su ga dovele u izgon među brojne maharadžine kraljice, te do gubitka njegove lijepe majke.
Tada je utihnuo. Rešma ga je podignula u svoje krilo gdje je beživotno ležao i štucao ne želeći je pogledati. Zagrizla je usnu. Što će maharadža učiniti kad dozna da je Mamtaz Bano mrtva? Hoće li, znajući za ljubomore koje su se kovitlale u njegovu domu, pretpostaviti istinu: da lončić otrovanog mlijeka nije bio namijenjen majci, nego njezinu djetetu, njegovu miljeniku, njegovu malom čarobnjaku, njegovu biseru nad biserima?
Rešma je pogledala iza tri stražara koji su tada drijemali ispod trijema, zaklanjajući oči podlakticama. Barem je maharadža bio daleko, utaboren na granici sa svojim kićenim dvorom čekao je sastanak s Englezima. Rešma se više plašila njegove najmlađe kraljice Saat Kaur, čije dijete nije uspjelo osvojiti maharadžinu ljubav. Ta je kraljica u odajama u prizemlju čekala krike koji će objaviti Saburovu smrt. Kako će Rešma objasniti svoju pogrešku?
Vrhom vela obrisala je Saburovo vlažno lice. Kako li je sada izgledao drugačije, njegova je vedrina nestala, a njegov blagi, upitan pogled zamijenila je pusta iscrpljenost. Ako se izuzme stari maharadža s njegovim neprestanim zahtjevima, Saburovo jedino društvo do tada bila je njegova ljupka mlada majka. Kako će sada preživjeti, sam i bez prijatelja?
Rešma je zatvorila suzne oči, ali suze su se slile ispod njezinih kapaka i potekle obrazima. Zašto je ona, koja nikada nikome nije hotimice naudila, pristala odnijeti otrov? Zbog straha od gnjeva mlade kraljice? Jesu li je njezina vlastita prikraćenost, njezino ropstvo, učinili bezosjećajnom?
»Oprosti mi, Sabur«, šapnula je. »Oprosti mi.«
A tada ju je uhvatio novi strah. Sabur nije želio popiti mlijeko. A kad je njegova majka uzela lončić, ispuzao je ispod kreveta koliko je god brzo mogao. Je li želio spriječiti Mamtaz Bano u pokušaju da popije otrov? Je li znao?
Pogledala je tihog dječaka. To nije moguće. Naposljetku, Sabur babi bila je samo godina i pol.

1. poglavlje

Nedjelja, 17. studenog 1838.


Blijeda svjetlost prodirala je u njezin šator kad se Mariana Givens prenula iz sna. Kiša je šaputala nad njezinom glavom škropeći po šatorskom platnu.
Mariana se uspravila i odmaknula kosu s lica. Zašto se probudila toliko naglo? Je li izvana dopro kakav neobičan zvuk ili glas?
Kad je posegnula za čizmama, poznati zvukovi koraka pred njezinim ulazom najavili su da joj Dittu donosi kavu. Ispustila je čizme, zlovoljno se srušila natrag na krevet i navukla pokrivač do brade. Samo ju je glumljenje sna moglo poštedjeti Dittuova brbljanja. Dittu je čak i među indijskim slugama mogao osvojiti nagradu za brbljanje.
Disala je lagano i kroz trepavice gledala kako ulazi, odmiče tešku zavjesu koja je služila kao vrata te donosi val vlažne studeni i miris ognjišta. Njegova bosa stopala šljapkala su po prugastoj prostirci sve glasnije dok se približavao njezinu krevetu, blago hripajući i noseći poslužavnik koji mu je zveckao u rukama.
Pazila je da se ne trgne kad je poslužavnik glasno zazvečao na njezinu noćnom ormariću. Dittu se nakašljao stojeći nad njom. Mariana je bila razmišljala o tome da dvije sestre generalnoga guvernera upita za savjet u pogledu Dittuove navike da stoji nad njom dok je u krevetu, ali suzdržala se znajući da bi one samo zatražile da ga se odmah otpravi. Što god sestre mislile, Mariana je bila uvjerena da Dittuovo ponašanje nije ni u kakvoj vezi s činjenicom da je njoj dvadeset godina i da nije udana.
Kad se okrenuo, otvorila je oči i gledala kako vukući noge odlazi prema vratima, ramena pognutih pod uobičajenim nevidljivim teretom, a tada se sjetila što ju je probudilo. Bila je to tišina izvan njezina šatora. Gdje su kuliji koji su svakodnevno rastavljali zid od crvenog šatorskog platna u njezinu kutku državničkog tabora? Gdje su povici ljudi i frktanje njihovih tovarnih životinja?
Pod njezina šatora bio je mokar, a zrak vlažan i svjež. Sjetila se noćnog štropotanja kiše po krovu. To je bilo to, kiša!
»Dittu«, pozvala ga je i istog trena podsjetila samu sebe da to više nikada ne smije učiniti, »putujemo li danas?«
Dittu se naglo okrenuo i nasmiješio. »To sam vam želio reći, memsahib. Još ne znaju. Sve ovisi o velikom slonu. Čuo sam da govore...«
»Hvala, Dittu«, rekla je i mahnula mu neka ode.
Zavjesa se zatvorila za njim. Mariana se uspravila. Dohvatila je čizme te njima, okrenutim naopako, udarila o stranicu kreveta, a potom pogledala na pod, kao što je to uvijek činila kako bi vidjela je li kakvo zanimljivo stvorenje ispalo iz njih.
Crveni zid ispred njezina šatora bit će uklonjen samo ako je najveći tovarni slon u taboru sposoban nositi svoj teret. Ako požuri, mogla bi vidjeti tog slona.
Skočivši prvo na jednu nogu, a potom na drugu, jedva je navukla čizme, vrisnuvši kad je hladna voda štrcnula kroz rupe na prugastoj pamučnoj prostirci pod njezinim nogama. Svukavši spavaćicu i završivši borbu s korzetom, odjenula je i zakopčala svoju omiljenu haljinu od tartana, a potom ugurala šaku smeđih kovrča pod šeširić od tartana istog uzorka te vrpce nemarno svezala ispod brade. Nije se obazirala na vrč i lavor koji su čekali na svojemu stalku. Nije imala vremena za umivanje: morala je posjetiti jednog slona.
Ostavivši kavu da se puši nekušana, požurila je preko natopljene prostirke dok joj je u ušima odzvanjao glas gospođice Emily. »Draga, koliko te puta moram upozoriti«, gospođica Emily rekla joj je jučer poslijepodne, strogo je gledajući preko naočala za čitanje, »da ne smiješ zaboraviti svoj položaj. Nipošto nemoj dopustiti da te netko od domaćih ljudi vidi zbunjenu, uzrujanu ili u trenutku kad nisi besprijekorno odjevena.«
Mariana je nestrpljivo udahnula i izašla u maglicu ranog jutra.
Njezin je šator bio na dobrom položaju. Sklonjen po strani, u prednjem kutu tabora generalnoga guvernera, omogućavao je jasan pogled na šatore i dobar, iako udaljen, pogled na glavna vrata, sklopivi ulaz u zidu od crvenog šatorskog platna, koji se pružao oko cijelog tabora. S druge strane zida u njezin su šator često dopirali zanimljivi zvukovi zbog kojih je mnogo vremena provodila zamišljajući odakle potječu ljudi i životinje koji su prolazili putom.
Glatko, sjajno blato, na kojemu su bili vidljivi samo otisci Dittuovih stopala, prekrivalo je udaljenost od njezina skromnog ulaza do središta tabora. Ondje su se na ranojutarnjem povjetarcu lagano nadimala tri kićeno ukrašena šatora raspoređena u obliku kvadrata, šatori lorda Aucklanda i njegove dvije neudane sestre te šator za blagovanje, dovoljno velik da primi dvadeset osoba.
Zid od crvenog šatorskog platna pokraj Marianina šatora pružao se prema čuvanim vratima. Podignuvši suknju podalje od blata žurno je krenula duž zida.
Trebala je čekati u šatoru do pokreta. To je bilo pravilo za dame koje su putovale u taborima. Ako pokreta nije bilo, dama je čekala do devet sati i tada je odlazila na doručak u šator za blagovanje. Potom se vratila u svoj šator te ondje do ručka čitala ili pisala pisma. Nakon ručka išla je u posjete, u ovom slučaju gospođici Emily ili njezinoj mlađoj sestri Fanny, u njihove šatore. Prije večere odlazila je na jahanje. Mariana je znala ta pravila jer joj ih je gospođica Emily ponovila nebrojeno mnogo puta.
Ali Mariana nije željela ostati zatvorena iza šatorskog platna. Damska besposlenost nedvojbeno bi je izludjela. Osim toga, propustila bi sve, a bila joj je dužnost doznati sve o taboru, i o Indiji. U suprotnome njezina pisma, koja je dva puta tjedno pisala tati, ne bi bila dovoljno dobra.
Odvažila se baciti pogled prema stambenim šatorima. Nije bilo znaka aktivnosti: ni brbljavih sluškinja koje su nosile stvari po taboru ni domaćih sluga koji su govorili engleski, nitko je nije vidio. Ako uspije neopazice proći kroz vrata, a zatim preko puta i natrag, za doručkom će biti pošteđena ljutitih pogleda gospođice Emily.
Držala se zida izbjegavajući čvrstu užad, klinovima pričvršćenu za tlo na svakih osam stopa. Vlažna užad i naleti vjetra podsjećali su je na san iz kojega se probudila. Sanjala je kako drhti na pramcu nepoznatog broda koji je plovio kroz gustu maglu, prema odredištu koje nije mogla naslutiti.
Doimalo joj se čudnim to što je sanjala brod ležeći u šatoru na ravnici sjeverozapadne Indije, tisućama milja daleko od mora, ali koliko god se taj san doimao čudnim, već ga je bila sanjala dva, ili možda tri puta.
Crveno šatorsko platno pokraj nje bilo je prekriveno mrljama koje je načinila kiša. Mariana je smatrala da taj visok, žalosno težak crveni zid, kojemu je svrha bila zaštita od lopova, blokira njezin pogled na uzbudljiv život u putujućem taboru. Čak su i sestre Eden bile istog mišljenja. »Gotovo bi se isplatilo pod krevetom užasnuto zateći divljaka koji vitla nožem u zamjenu za mogućnost da vidimo veći dio našeg putovanja«, rekla je gospođica Emily prošli tjedan dok su ona, gospođica Fanny i Mariana prolazile kroz vrata tabora.
Do šest sati ujutro sklopivi je ulaz, kao i zid, trebao biti spušten na tlo, a kuliji su trebali namotavati užad i komade šatorskog platna. Vrata su i dalje bila na svojem mjestu, kao i zid.
Ne obazirući se na pozdrave stražara, Mariana je prošla kroz vrata i izašla na put. Podignuvši ruku iznad očiju, pogledala je niz put u oba smjera, prema ravnici na jednom dalekom kraju te mirnom redu konja i slonova na drugom.
Široki put izgledao je gotovo jednako kao i sinoć, obrubljen nadstrešnicama i šatorima visokih dužnosnika. Samo je veliki šator za prijeme nedostajao na svojemu mjestu nasuprot čuvanom ulazu, zamijenjen praznim pravokutnikom izgacanog blata u kojemu je nekoliko stotina kulija stajalo i gledalo nešto što ona nije vidjela.
Požurila je prema njima.
Dittu joj je bio rekao da je veliki slon visok gotovo dvanaest stopa. Bio je najveći od stotinu dvadeset sedam tovarnih slonova pridruženih britanskom taboru te jedina životinja dovoljno snažna da nosi durbar šator, veliki šator za prijeme, koji je lordu Aucklandu bio izuzetno važan za primanje domaćih prinčeva. Dittu je rekao da je slonu ime Motu. Dodao je da se slon poput njega rađa samo jednom u stotinu godina.
Kiša je bila Motuov jedini neprijatelj. Šator, silno težak dok je suh, postajao je neizdrživo težak kad bi ga natopila kiša. Kako je bilo nezamislivo da generalni guverner bude bez šatora za primanja i kako ga je Motu mogao nositi samo jedan dan bez odmora, tog slona nikada nisu ostavljali. Ako Motu nakon kiše nije mogao nositi svoj teret, lord Auckland i njegove sestre usidjelice, britanska vlada Indije, deset tisuća vojnika, više od trideset tisuća državnih dužnosnika, trgovci, sluge i kuliji te nebrojene tovarne životinje čekali su u blatu dok on ne postane sposoban za to.
Mariana je stigla do blata i naglo stala, istežući vrat kako bi vidjela iznad polugolih kulija koji su se naguravali. Nekoliko ih se okrenulo kako bi je pogledali. Oh, da je barem veliki slon sposoban nositi svoj teret! Kako bi mogla podnijeti daljnje odgađanje putovanja kad je bila na iglama od iščekivanja susreta s Randžitom Singom, glasovitim sikhom, vladarom Pandžaba?
S mjesta na kojemu je stajala nije vidjela ništa. Oklijevajući samo trenutak, zašla je u gomilu.
»Hattho, hattho, maknite se«, zapovijedala je, a kuliji su je slušali te gurali jedan drugoga kako bi joj otvorili uzak prolaz među sobom.
Gotovo je stigla. Netko ispred nje izvikivao je zapovijedi. Životinja je frktala. U blizini je započelo oštro vikanje. Slonova surla izvinula se u zrak. Mariana nikada nije izbliza pogledala toga slona. Koliko je dvanaest stopa visoko? Hoće li biti dovoljno jak da podigne vlažan šator čak i nakon...
»Gospođice Givens! Gospođice Givens!«
Mariana se ukočila usred koraka. Englez svijetle kose stajao je na hrpi prtljage malo dalje. Na sebi je imao plavu odoru i mahao joj je.
Nije ga mogla izbjeći. Pribrala se i mahnula mu. Maglica se pretvorila u laganu kišicu koja je promočila ramena njezine haljine. Ako već mora biti zatečena vani, među polugolim kulijima u šest sati ujutro, zašto je mora zateći poručnik Fitzgerald iz bengalskog konjičkog topništva, prvi muškarac u cijelom taboru koji joj se sviđao?
Pribrala se i krenula prema njemu, putem uguravši vlažan pramen kose pod šeširić. Treba li okrenuti svoje neumiveno lice na drugu stranu kad stigne do njega? Ne, za to je bilo prekasno.
Fitzgerald i još dvanaest mladih časnika, redom prikladnih kandidata za brak, tri večeri prije pozvani su u guvernerov šator za blagovanje.
Fitzgerald je za večerom sjedio nasuprot njoj. Mariana je odmah vidjela da je kandidat: lice mu je bilo pravokutno, naočito, nos visok, rimski, a kosa staromodno zalizana kremom. Nakon juhe zabacio je glavu dok se smijao nečijoj opasci, a ta joj je kretnja zbog kuta pod kojim je nagnuo glavu i zbog oblika njegovih usana, zapela za oko. Kasnije se odvažila pogledati i uhvatila ga je kako je sa zanimanjem gleda preko pilećeg frikasea.
Izraz njegova lica nije ništa odavao, ali njegov ju je pogled uzbudio i uznemirio. Do kraja večere trudila se razgovarati s muškarcem koji je sjedio pokraj nje, ograničivši poglede na drugu stranu stola, ali im se pogledi više nisu sreli.
»Gospođice Givens«, ponovno ju je pozvao Fitzgerald nadglasavajući buku gomile i mršteći se dok je silazio s prtljage, naočit u odori, »nedvojbeno ne biste trebali biti ovdje. Ako biste pričekali trenutak, otpratio bih vas u vaš šator.«
»Hvala vam, poručnice«, viknula mu je Mariana, »ali došla sam vidjeti slona.«
Kad mu je prišla, pogledao je njezinu haljinu, a tada brzo odvratio pogled. Ona je spustila glavu i ugledala izdajnički jastučić tkanine koji je virio na mjestu na kojemu nije zakopčala gumb.
Vjerojatno je cijelu haljinu pogrešno zakopčala. Kosa joj je ispadala iz šeširića. Zagrizla je usnu i podignula pogled te vidjela kako se poručnik smiješi.
Pružio joj je ruku. »Ako ste došli vidjeti slona«, rekao je, »bolje se popnite ovamo k meni. Ovo bi moglo biti zanimljivo.«
Mariana se popela k njemu, udahnuvši kišom natopljen ustajao miris njegove vunene odore te osjećajući topao pritisak njegovih prstiju.
Uhvativši je za lakat kako bi joj pomogao uspostaviti ravnotežu, Fitzgerald je pokazao: »Ondje je.«
Mariana je pogledala preko gomile i ostala bez daha.
Okružen kulijima, golemi slon mukotrpno je pokušavao ustati pod guvernerovim složenim šatorom za durbar koji mu se ljuljao na leđima.
Na vratu mu je sjedio mahut te ga udarao željeznom šipkom po golemoj glavi, vičući na bengalskom, dok je gomila već obilno poprskana blatom raspravljala, nagađala i kladila se. Slon je ne obazirući se na sve to uspostavio ravnotežu tražeći oslonac u skliskom blatu, a tada je plaho i drhteći podignuo zaljuljani teret.
Ali u posljednjem trenutku velika je stražnja noga popustila. Mariana je osjetila kako se Fitzgerald ukočio pokraj nje. Kuliji su uzdahnuli. Preopterećen mokrim platnom slon se riknuvši prevrnuo na bok, rastjeravši kulije kao piliće i izbacivši mahuta iz ravnoteže.
Kakav savršeni prizor za današnje pismo ocu! Mariana se ozarena lica okrenula prema Fitzgeraldu. »To mi se sviđa u Indiji: prave indijske stvari, a ne imitacije engleskih stvari. Mi se silno trudimo biti Englezi, sa svojim šatorima, hranom i namještajem, ali to ne...«
»Oprostite, gospođice Givens«, prekinuo ju je Fitzgerald, pustio njezin lakat te pogledao pokraj nje kao da traži nekoga, »ali generala Cottona moram odmah obavijestiti o slonovu neuspjehu.« Skočio je na tlo i pružio joj ruku, izgledajući istodobno vojnički i pokajnički. »Dopustite mi da vam pomognem sići.«
Ona je još jednom pogledala slona, utiskujući njegovu sliku u sjećanje, a tada je prihvatila ponuđenu ruku.
Kad je sišla, on je podignuo lakat kako bi ga uhvatila pod ruku. »Moram vas otpratiti do vašeg šatora, gospođice Givens. Predaleko je da biste išli sami.«
Kosa mu se sjajila kad se sagnuo prema njoj. Pri brijanju mu je promaknulo jedno mjesto na obrazu. Oči su mu bile zelene, kao i njezine. Vragolasto se nasmiješio. Iako je bila u iskušenju da prihvati njegovu ponudu, Mariana je oklijevala. U deset minuta koliko bi bilo potrebno da stignu do šatora, nedvojbeno bi razgovarali. U deset minuta mogla bi doznati mnogo o njemu; ali što je s klonulim slonom koji je teško disao u blatu iza nje, sa šatorom i dalje svezanim za drveni okvir na leđima? Hoće li moći ponovno ustati? Je li ozlijeđen? O tome mora obavijestiti dragog tatu, koji kod kuće u Sussexu čeka njezina pisma.
»Ljubazno od vas, poručniče«, odgovorila je, »ali još ću malo ostati ovdje. Voljela bih porazgovarati s goničem tog slona.«
Fitzgerald je povukao ruku. »Razgovarati s njegovim mahutom?« ponovio je namrštivši se. »Ali, kako biste mogli... ah, dakako, vi govorite njihove jezike.« Oklijevao je. »Ali nipošto vas ne bih smio ostaviti ovdje samu.« Pogledao je preko ramena kao da traži pomoć.
Mariana se ukopala u blatu. »Sama sam došla ovamo, poručnice Fitzgerald«, odgovorila je. »Ali uvjerena sam«, dodala je gledajući ga ravno u oči, »da ćemo se uskoro opet vidjeti.« Odvratila je pogled zaključivši da ga je predugo gledala.
On je ponovno oklijevao, a tada se naklonio. »Polaskan sam time što ste upamtili moje ime, gospođice Givens. I bit ćete dobro ovdje?«
Mariana je kimnula stisnutih usana, a potom mu uputila širok, spontani osmijeh.
On joj je uzvratio osmijehom. »Tada nikome neću reći da sam vas vidio.«
Kad se ona osvrnula preko ramena, on je nestao.
Slon je i dalje ležao na boku opterećen mokrim šatorom, kao siva planina s jednim vidljivim, zakrvavljenim okom. Mahut je hodao oko njega i pjevušio držeći velik, naizgled opasan nož u ruci, kojim je rezao užad i remenje, stručno oslobađajući životinju tereta.
Prenuo se kad se Mariana nakašljala.
Bio je niži od nje, i žilav. Ramena su mu se čudno pomaknula kad ju je pozdravio, kao da nije bio naviknut razgovarati s neznancima.
»Kako je ime tvojem slonu?« oprezno je upitala na urdskom jeziku. Kao Engleskinja imala je pravo nastupiti oholo. Ali izabrala je uljudnost.
»Ime mu je Motu, memsahib«, odgovorio je preko slonova hripanja, napustivši vlastiti jezik kako bi joj odgovorio. Lice mu je bilo puno dubokih ožiljaka. Bjeloočnice su mu bile boje stare slonovače.
Kimnula je. »Motu. A tebi?«
»Hira Lal.«
Slon se iza Hire trgnuo i podignuo surlu. Mahut se bez isprike okrenuo i vratio svojemu poslu.
Pa, tada će razgovarati s njegovim leđima. Podignula je glas. »Zašto režeš svu užad? Neće li se ljutiti na tebe?«
»Što ja imam s njihovom užadi?« Hirini su prsti drhtali dok je rezao debeo kožni remen. »Rekao sam im da danas ne bismo trebali podizati šator.« Podignuo je glas. »Rekao sam im da će Motu pasti. Upozorio sam ih da je to opasno za Motua.«
»Opasno?« Mariana je načinila korak prema njemu. »Zašto?«
Hira je prerezao zadnje uže i teret je pao poput goleme, hladne kobasice. Motu je još na trenutak mimo ležao, a tada se okrenuo na koljena, s praznim okvirom i dalje svezanim za leđa.
Maleni se čovjek okrenuo prema Mariani. Nije joj bilo jasno kako je podnosio hladnoću samo s komadom tkanine oko struka i s trakom iznošenog pamuka. Od nemarno svezanog turbana do bosih stopala bio je prekriven prodornim vonjem slona. »Slon ima krhku kralježnicu«, rekao joj je. »Ako se teret zbog nečega pomakne, okvir se može pomaknuti i pritisnuti kralježnicu. Takve nezgode mogu slona onesposobiti ili ga usmrtiti. Slon nipošto ne smije pasti dok je natovaren.« Kad mu se lice opustilo, Mariana je vidjela koliko je bio uplašen.
Motu se na Hirinu zapovijed teško uspravio i nadvisio ih oboje. Neuobičajena duljina nogu, poput četiri velika debla, činila ga je toliko visokim. Mariana je gledala kako je savinuo prednje noge i pognuo glavu prema svojemu mahutu. Hira Lal raširio je ruke i uhvatio dva velika uha, a tada stopalom upro visoko u slonovu surlu, spretno se popeo i sjeo dvanaest stopa iznad tla.
»Koliko si dugo njegov mahut?« Mariana je zabacila glavu, pridržavajući šeširić, ne želeći da odu.
»Otkako je bio malen«, odvratio je Hira. U ruci mu se pojavila teška šipka za tjeranje slona. »Nadam se«, rekao je, »da ćemo umrijeti u isto vrijeme. Navikli smo jedan na drugoga.«
Zadrhtavši od te pomisli, okrenula se prema putu.
Dakle, Dittu je bio u pravu u pogledu slonova imena, Debeljuško. Možda je Motu bio okruglast dok je bio malen, poput njezina malenog nećaka Freddieja. Kakav god tada bio, izrastao je u golemu sivu životinju, izboranu i prekrivenu grubom crnom dlakom. Mariana je uzdahnula. Slonova se nikada nije mogla zasititi.
Freddie se zacijelo promijenio u godinu dana otkako je ona napustila Englesku. Bio je živahno stvorenje musavog lica, bucmastih nogu i stopala te s aureolom zlatne kose. Sada je već blizu trećeg rođendana.
Na putu joj se našla velika lokva sjajnog blata. Mariana je stala i zamislila se nad njom kad je vjetar donio lagani pljusak na njezinu površinu. Freddieju će za dvije godine biti pet godina, koliko je bilo njezinu bratu kad je umro.
Jadan mali Ambrose. Jednoga se dana igrao, sutradan je bio vreo i u mukama, a nedugo potom zauvijek je otišao.
Dugo nakon njegove smrti smatrala je da se nikada neće oporaviti.
Od trenutka njegova rođenja Ambrose je bio na njezinoj skrbi. Kao osmogodišnjakinja je, s odvezanim vrpcama koje su joj visjele niz tijelo, hodala pošljunčanim stazama vrta noseći ga u naručju. Kad je progovorio, ona je prevela njegove prve riječi. »Želi još jedan krumpir, mama«, rekla je. »Želi pomilovati psa.«
Kasnije je Ambrose bio njezin stalni kovrčavi družbenik. Slijedio ju je posvuda i nikada joj, za razliku od drugih, nije govorio da je neuredna, previše glasna ili da previše govori. Ona mu je pokazala svoja skrovišta u vrtu i zajedno su čučali ispod grmlja, s čičcima na odjeći, dok mu je ona ispredala priče o žabama koje govore i o vilama koje žive u donjem dijelu vrta.
Pomaknuvši suknju na stranu, obišla je blatnu lokvu ne obazirući se na hladan povjetarac. Bilo joj je dvanaest, a njezinoj sestri Charlotte četrnaest godina kad je Ambrose umro. Kad god bi pomislila na to vrijeme, sjetila bi se kako su njezina majka i teta Rachel ozbiljnih lica i iserpljene stajale na vratima sobe u kojoj je Ambrose ležao, tih, u snu koji prethodi smrti.
»Uđite«, rekla je mama Mariani i njezinoj sestri, »i pozdravite se s bratom.«
Djevojčice su zajedno na prstima prišle njegovu krevetu i zatekle ga kako hrče otvorenih usta, majušnog iscrpljenog lišća te glave obrijane zbog trbušnog tifusa, ružne na jastuku. Uvjerena da će Ambrose zbog nje otvoriti oči, Mariana ga je primila za ruku, ali on se nije probudio, a u njegovim prstićima kao da više nije bilo života. Uvidjevši istinu te izmučena patnjom i strahom, pala je na koljena i zagrlila njegovo tjelešce.
»Nemoj umrijeti, Ambrose, molim te«, vapila je dok je Charlotte tiho jecala pokraj nje.
Mariana je uvukla hladne ruke u rukave dok je hodala putom. Ambrose nije bio prvi koji je umro. Dvoje djece u obitelji Givens umrlo je od ospica kad su Mariani bile četiri godine: dvogodišnji Colin i šestomjesečna Janet. Njih nije dobro upamtila, iako se sjećala panike koju je osjetila kad je nakon vlastita polaganog oporavka opazila tišinu u dječjoj sobi.
Izgubljenu djecu više se nije spominjalo, a Mariana nikada nije vidjela da njezina majka plače za njima. Blijeda i uzdrhtala, njezina majka nije plakala ni za Ambroseom. Njezina je tišina prestravila Marianu, koja je smatrala da je ona kriva za to. A zašto i ne bi bila? Ona je, brbljiva i nespretna, nastavila živjeti dok su sva dragocjena dječica poumirala.
»Ali zašto moramo biti hrabri?« Sklupčana na stolcu pred kaminom u dnevnoj sobi, Mariana je na majčinu ukočenom licu tražila utjehu i oprost. »Zašto ne smijem plakati za Ambroseom kad mi je srce slomljeno?«
»Zato, Mariana«, rekla je njezina majka odvraćajući pogled, »jer se u ovakvim trenucima moramo pomiriti sa situacijom i biti jaki. Od plakanja ćemo se samo razboljeti.« Njezin se otac, čovjek upalih očiju, usiljeno nasmiješio. »Moramo se održati«, dodao je, »pomoću spoznaje da je Bog dobar.«
Od toga su dana malokad spominjali Ambrosea. Dok se Charlotte pokušala ponašati normalno, Mariana je sama polagano hodala vrtom, bolno plačući u skloništima u kojima su se ona i Ambrose igrali, Ambrose za kojega je bila savršena, koji je mljackao gledajući kako mu maže svjež džem od jagoda na pecivo.
Zadržala je njegova omiljenog drvenog vojnika, kojega je danju skrivala, a noću je spavala s njim. Kad bi ugledala džem od jagoda, u jecajima bi odlazila od stola.
Počela je opažati bol drugih ljudi. Dojurila je u kuhinju i bacila se u zagrljaj sudoperki kojoj je umrla sestra. Često je otkrivala neugodne istine.
Mama i teta Rachel ljutile su se zbog njezina neobičnog ponašanja. Samo joj tata nikada nije uputio ružnu riječ, dragi tata za kojim je njezino srce čeznulo dok je stajala ondje pokraj puta, na kiši, miljama daleko od njega. Zaokupljen poslom, on nije predvidio pogubnu hitrost Ambroseove bolesti. Nije očekivao da će njegov sinčić umrijeti.
Ali sada je tu bio Freddie. Možda će Charlottein sin zauzeti Ambroseovo mjesto u tatinu srcu. Možda će njezina djeca jednoga dana učiniti to za nju.
To bi, dakako, bilo skoro, kad bi se pitalo njezinu majku u Engleskoj, njezinu tetu Claire u Calcutti i bračnu posrednicu gospođicu Emily.
»Fanny, naumila sam upoznati Marianu sa svim neoženjenim časnicima u taboru«, povjerila je gospođica Emily svojoj mlađoj sestri dok su tjedan dana prije čekale da budu uvedene u šator za blagovanje, nesvjesne da je Mariana stala iza njih. »Naizmjence će sjediti pokraj nje. Ako bude po mojemu, do kraja prosinca imat ćemo vjenčanje.«
Gorljivost gospođice Emily, koja je Marianu izluđivala, zacijelo je godila mami koja je kod kuće u Sussexu strpljivo čekala vijesti.
»Imaš samo godinu dana«, rekla joj je mama dok je stavljala netom sašivenu haljinu u najveću od njezine tri škrinje, »do stizanja sljedeće skupine neudanih djevojaka u Calcuttu. Nadam se i molim da ćeš u tom razdoblju pronaći odgovarajućeg partnera. Ako ga ne pronađeš, ljudi će misliti da si okaljana. Tada će biti prekasno.«
Put joj je prepriječila povorka deva, koje su zveckale mjedenim zvončićima pričvršćenima oko nogu. Mariana je nemirno tapkala, želeći što prije prijeći put i ući kroz čuvani ulaz prije no što je još netko vidi.
Otkako je došla iz Engleske, njezinu pozornost nije zaokupljao brak, nego Indija. Sada kad je njezina godina bila na izmaku, mora pronaći supruga. Kako to ne bi zaboravila, pisma upozorenja na predstojeću propast stizala su svaki treći dan u maloj torbici, od njezine tete Claire iz Calcutte.
Mariana je bila i te kako svjesna uspjeha drugih potencijalnih nevjesta koje su prošle zime stigle zajedno s njom. Teta Claire u svojemu je zadnjem pismu opisala zaruke najneuglednije od njih, stanovite gospođice Finchley, koja je pronašla neočekivano dobrog budućeg supruga, dok je jedna od najljepših djevojaka oboljela od vođenih kozica pa se očekuje da će zbog ožiljaka zauvijek ostati unakažena.
»Šalju je kući.« Gospođica Emily odmahivala je glavom dok je Mariana spremala pismo tete Claire. »Kakva šteta. Koliko sam čula, gospođica Ranier bila je lijepa djevojka, s velikim izgledima za uspjeh. A sada će, ako bude imala sreće, živjeti iz škrinje seleći se kao teta usidjelica iz jedne obitelji u drugu. Ako ne bude imala sreće, morat će se zaposliti kao guvernanta.«
Gospođica Emily uzdahnula je. »Kako se situacija odjednom promijeni.«
Deve su i dalje prolazile. Mariana se meškoljila na rubu puta. Njezina je godina bila pri kraju, a ona još nije bila ni zaručena, ali unatoč tome bila je u najzavidnijem položaju. Veliki putujući tabor, njezin dom protekla tri tjedna, bio je i privremeni dom više od pola britanske vlade te gotovo svih britanskih vojnih časnika u Calcutti, mahom mladih i neoženjenih. Bila je to rijetka prilika, što su isticale i gospođica Emily i teta Claire. Da je Mariana bila jedna od stotinu djevojaka uz samo jednog raspoloživog muškarca, ne bi imala izgleda, zbog svoje radoznalosti, neurednosti i neusiljenog ponašanja. Da, mama je u svojim pismima iz Sussexa ponavljala kako Mariana nema osobito velike izglede zbog svojih neposlušnih kovrča, preširokog osmijeha i kvadratnih ramena.
Ali činjenica da je bila jedina mlada dama među tolilkim strastvenim muškarcima imala je i svojih nedostataka. Mariani su odavno dojadili željni neznanci. Izmorena prevelikim izborom, opažala je samo zube koji su im nedostajali, klempave uši, želju da joj ugode. Njezin sinoćnji partner za večerom bio je toliko nalik bijelom zecu da je jedva uspijevala razgovarati s njim.
Gospođica Emily i njezina sestra su, dakako, imale svoja mišljenja. Doimalo se da njih više zanimaju vrline tih muškaraca nego Marianina naklonost. Kandidat gospođice Emily bio je živahan muškarac čija je glava bila neobičnog oblika, a obitelj mu je navodno bila vrlo velikodušna. »Mariana, moramo imati na umu da su ti muškarci uglavnom drugi ili treći sinovi.« Favorit gospođice Fanny bio je visok, žalostan muškarac koji je imao naviku briznuti u plač. »U supruga ništa nije važnije od dobrog srca«, primijetila je gospođica Fanny.
Objema se sviđao Bijeli Zec.
Deve su prošle. Mariana je podignula suknju i potrčala preko puta upravo kad se između dva šatora pojavio jedan Europljanin.
Odmah je stala. Bojnik Byrne, zapovjednik tabora, došao joj je uz bok, krupan, uspravan u sedlu. Njegova crna čizma zasjala je u razini njezinih grudi. Šiljaste mjedene mamuze uhvatile su sunčevu svjedost.
Znakovito je pogledao niz crveni nos, najprije slona na odlasku, a potom Marianu. »Dobro jutro, gospođice Givens«, otegnuto je rekao. »Jutros ste izašli u šetnju?« Pogled mu je pao na prednji dio njezine haljine.
»Doista jesam, bojniče Byrne«, odgovorila je. Usiljeno se nasmiješila dok joj se vrućina uspinjala u lice. S oboda njezina šeširića kapala je kiša.
On joj je kimanje uzvratio oštrim kimanjem, a tada je podbo konja i odjahao putom, a rep njegova konja lepršao je.
Udarila je prstima čizme o tlo i podignula luk blata. Što je Byrnea briga za to što je njezina haljina pogrešno zakopčana? Visoko je podignula bradu i požurila preko puta. Ona će prelaziti put kad joj se prohtije. Ona će gledati slonove ili razgovarati s mahutima kad to poželi. Oni mogu očekivati da će cijelo jutro sjediti u svojemu vlažnom šatorčiću i zuriti u šatorsko platno, ali ona to neće učiniti. Gledanje kroz otvore na šatorskom platnu, u Dittuov hodnik, u skučeni prostor za kupanje, u prostor u kojemu je, strahujući da će Dittu ili čistač nenadano doći, držala unutarnju i vanjsku zavjesu zatvorenom dok je koristila noćnu posudu, neće joj donijeti nova otkrića za nju i tatu.
Tko je bio debeli bojnik Byrne da bi se držao oholo? Mariana nije ispuštala zvukove nalik trubljenju kao što ih je on ispuštao dok je mislio da ga nitko ne čuje. Nije joj promaknulo da je taj zvuk ispustio maloprije, kad je odjahao. I što je s njegovim prijateljem Williamom Macnaghtenom, koji joj je dao zadaću prevoditeljice, i s onim njegovim čupavim obrvama te s njegovom navikom proučavanja vlastita jezika u džepnom ogledalu? Što je svima njima? Zar ne uviđaju kako je ovo velika pustolovina?
Barem ju je poručnik Fitzgerald razumio. Odlučnim korakom prošla je pokraj stražara na vratima, također dignuvši nos pod oštrim kutom. »Dittu«, Ijutito je rekla banuvši u svoj šator, »donesi mi odjeću za jahanje i reci konjušarima neka osedlaju jednu kobilu.«

2. poglavlje

Gospođica Emily rekla je Mariani neka povede barem dva konjušara sa sobom kad god pođe jahati. Iako nije voljela da je pješice slijede miljama, Mariana svoj trojac neuhranjenih mladića nije odmah otpravila, nego im je iz poštovanja prema gospođici Emily dopustila da trčkaraju za njom sve dok nije prošla velike šatore visokih dužnosnika, časnika i veterinara te stigla do vezova za konje na kraju puta. Ondje je zaustavila svoju kobilu i otpravila pratnju.
Na vezovima su stotine životinja bile svezane u dugim, urednim redovima, na brizi mnogih domaćih ljudi. Kokoši biserke, prirodne neprijateljice zmija, među konjima su kljucale po blatu.
Mariana je gledala kako tamnoputi konjušari obavljaju svoj posao, na hladnoći omotani dugim komadima tkanine. Njezin miljenik, visok stariji konjušar koščatog lica, pozdravio ju je prolazeći pokraj nje i vodeći kobilu s posjeklinom na sjajnom vratu. Mariana je uvijek pogledom tražila toga visokog konjušara kad god bi došla do vezova. On nikada nije žurio i malokad je govorio, ali nešto je na njemu privlačilo njezinu pozornost. Što god to bilo, ni drugim konjušarima nije promicalo. Svi su mu pristupali s velikim poštovanjem, iako se doimalo da on to ne opaža.
Uzdahnula je. Što bi moglo biti drugačije od doma nego ovo mjesto? Koliko god se trudila, u svojim pismima nije mogla dočarati ni desetinu svega što je vidjela i onjušila u Indiji. Ovdje je sve bilo egzotično, iznenadna svitanja i sutoni, okus svega, pa čak i osjet zraka.
Po uzoru na legendarne tabore mogulskih vladara koji su putovali sa svojim vladama, vojskama, suprugama i robovima, britanski tabor bio je istodobno grandiozan, složen i prljav. Mariana se nije mogla zasititi bezbrojnih prolaza i šatora, šarenih i bučnih bazara. Sa samo nešto više od četrdeset tisuća stanovnika, jedva se mogao mjeriti s taborima mogulskih vladara, koji su, kako je doznala, bili tri puta veći. Unatoč tomu, britanski šatori protezali su se nekoliko milja preko trenutačnog oceana blata koji su prekidale samo pokoja ruševina ili skupina bagrema.
Tabor je prema kraljevstvu sikha krenuo prošlog listopada iz Calcutte. Mariana, nova članica pratnje generalnog guvernera, propustila je taj uzbudljivi događaj kao i prvih šest mjeseci putovanja tabora. Sve što je znala o tom putovanju čula je iz razgovora uz večeru te od sestara lorda Aucklanda, koje su istaknule da nakon što su već pretrpjele to putovanje, nemaju potrebu trpjeti i drugi put prisjećajući ga se.
Tabor je putovao, kao i mogulski tabori, brzinom od deset milja dnevno. Svakog jutra točno u šest sati, dok su se posljednji sanduci tovarili na kola i tovarne životinje, lord Auckland i njegove sestre kretali su prema sljedećem taborištu, putujući kočijom za lijepog vremena te u zatvorenim nosiljkama ako se očekivala kiša. Nakon otprilike tri sata napornog putovanja stigli bi do sljedećeg taborišta gdje ih je, ako nije bilo kakve nesreće, u pričuvnom šatoru za blagovanje čekao doručak poslan večer prije.
Plavi dim ognjišta zadržavao se u zraku. Odjednom gladna, Mariana je njuškala uživajući u mirisu ugljena i nepoznatih začina. Ali, gladna ili ne, u devet sati ujutro ne bi trebala očekivati fin doručak. Kola s doručkom, čijim su kočijašima teklići prenijeli obavijest, do tada su već škripala daleko dolje s briošima i dimljenom pačetinom pa je bilo prekasno da Mariani budu od koristi.
Budući da je Mariana putovala s pratnjom generalnoga guvernera, nije se morala sama snalaziti ii velikoj povorci koja je išla za njima, poticana profesionalnim taborskim bubnjarima. Bolesni ili zdravi, kakva god vozila pronašli, svi drugi u taboru, od najvišeg dužnosnika do najnižeg čistača, žurili su kako bi bili ispred prašine ili blata koje je podizalo deset pješadijskih pukova te povorka kola s prtljagom i napregnutim volovskim zapregama, natovarenim devama, hitrim magarcima te sporijim slonovima koji su vukli topove i kola krcata krupnom sačmom te topovskim kuglama.
Zahvaljujući radu tisuća kulija, tabor je na svakom novom taborištu nastao nekoliko sati nakon dolaska, sa svakom radnjom i dijelom za sluge na prethodno određenom mjestu te s velikim putom koji je, kao čudom, bio dug i širok točno koliko i dan prije.
Tabor je od listopada 1837. do kraja ožujka 1838. godine putovao od Calcutte do sjeverozapadnog dijela Britanske Indije. Kad se u šatore uvukla vrelina ljeta, lord Auckland, njegove sestre i visoki dužnosnici napustili su povorku vojske i prtljage te sami putovali uzbrdo do postaje u Simli, kako bi se od putovanja odmorili u kolibama prekrivenim ružama i uživali u večerama, svečanostima i predstavama. Mariana ih je ondje upoznala te su je pozvali da se pridruži pratnji generalnoga guvernera.
A tada je stigao studeni donijevši hladnije dane i tople večeri, a tabor je ponovno bio na putu. Njegovo konačno odredište – Firozpur na britanskoj strani rijeke Sutlej – bilo je samo pedeset milja daleko. S onu stranu rijeke Sutlej, koja je označavala sjeverozapadnu granicu Britanske Indije, bilo je neovisno Kraljevstvo Pandžab, domovina starog Lava Pandžaba, maharadže Randžita Singa, koji je sa svojim raskošnim taborom na granici već čekao dolazak Britanaca.
Za manje od tjedan dana dugo će putovanje završiti i započet će veliki durbar: sastanak državnih čelnika zbog kojega su lord Auckland, njegova vlada i vojska prešli cijeli taj put. Na kraju durbara, nakon njegovih mnogih svečanih vojnih smotri, večera i zabava, doći će trenutak kad će lord Auckland i maharadža potpisati važan sporazum te na taj način potvrditi obećanje da će udružiti britansku vojsku i vojsku sikha te zajedno, ili »ruku pod ruku«, kao što je to rekao maharadža, pokoriti Afganistan.
Pokoriti Afganistan... Mariana je coknula svojoj maloj kobili. Ostavljajući vezove za konje za sobom, krenula je preko ravnice duge dvije milje koja je razdvajala vladin i vojni tabor. Sljedećih nekoliko tjedana njezina će pisma tati biti ispunjena vijestima o durbaru i o pohodu na Afganistan, dok će pisma majci i sestrama biti ispunjena opisom događanja vezanih za lorda Aucklanda i njegove sestre te njezinih izgleda za brak.
Zijevnula je. Njezina obitelj. Sve topliji zrak bio je vlažan. Podignula je ruku i otkopčala gornji gumb jakne. Pomislivši na dom, pomišljala je na nedjelju, nedjeljni ručak u blagovaonici vikarijata, s visokim prozorima i svima za stolom.
»Wilfrid, molim te, tanke kriške«, rekla bi njezina majka prodornim glasom dok je tata rezao ovčetinu, dok su se Marianina sestra Charlotte i njezin suprug pogledavali na kraju stola i dok je mali Freddie pokraj njih cičao u svojemu malom stolcu.
Možda je prizor Charlotte i Spencera, sretnog bračnog para s djetetom, potaknuo Marianinu majku da je pošalje u Indiju.
»Gotovo joj je devetnaest, Lydia«, rekla je teta Rachel prije godinu i pol, šušteći taftom dok su ona i mama privatno razgovarale u maloj dnevnoj sobi. »Ovaj kutak Sussexa ne može ponuditi nikoga osim jadnog gospodina Bertrama s njegove četiri djevojčice i s onim, kako mu je već ime, koji strašno muca. Drugdje nemamo veza, kao druge obitelji. Svi znamo da je Marianin izgled daleko od pomodnog, a njezin otac, koliko god ga volim, ne može joj dati miraz. Indija je puna ambicioznih mladića. Pošalji Marianu u Calcuttu, Claire i Adrianu. Njezine će loše navike ondje biti manje važne.«
»Vjerojatno si u pravu, Rachel.« Mama je progovorila tišim glasom. Mariana je na svojemu prisluškivačkome mjestu u hodniku zadržala dah.
Novo šuštanje značilo je da se teta Rachel uspravila u svojemu omiljenom naslonjaču s ravnim naslonom. »Dakako da sam u pravu. Ta je djevojka sada već poznata po nedostatku profinjenosti. Tko može zanemariti njezinu primjedbu u crkvi, pred njihovom bakom, o blizancima tvoje rođakinje, ›dva izobličena zrna graška u jednoj mahuni‹. I kako nas je prestrašila? Primjerice, onaj put kad je u šesnaestoj godini nestala i vratila se dva sata poslije sva blatnjava, tvrdeći da je pala u rijeku?«
»Molim te, Rachel«, tiho je rekla mama. »Vjerujem kako smo se složile da taj strašni događaj više nećemo spominjati.«
»Dakako, Lydia.« Mariana je zamislila kako njezina teta nestrpljivo odmahuje rukom. »Ali što je s njezinom radoznalošću? Znaš li da Mariana prisluškuje iza vrata?.«
»Da, Rachel, znam.« Uzdah njezine majke preplavio je Marianino skrovište.
Mariana je doista prisluškivala iza vrata. Činila je to od onog ljeta kad su pokopali Ambrosea, kad je otišla u očevu radnu sobu kako bi mu rekla da je večera gotova.
Bilo je kasno, a njega još nije bilo za stolom. Marianu su poslali po njega, ona je projurila hodnikom uobičajeno nesmotreno, a tada je naglo stala užasnuta zvukovima koji su dopirali iza zatvorenih vrata njegove radne sobe. Oduvijek je vjerovala da njezin otac nikada ne plače: a tada ju je njegovo potajno, prigušeno jecanje zasjeklo do kosti. »Moj sin, moj jadni, mali Ambrose«, čula je kako ponavlja jecajući.
Mariana je tiho otišla reći majci da tata ima posla i da će uskoro doći, ali odjek njegovih jecaja zauvijek je ostao s njom. Od toga dana više nije ulazila ni u jednu sobu bez prethodnog slušanja izvana.
U tjednu nakon razgovora s tetom Rachel njezina je mama načela temu Indije, strogo pogledavajući Marianu između brzih poteza nožem dok su zajedno rezale stabljike kokotića za vazu u predvorju.
»Ne znam što ću bez tebe, dijete moje, unatoč svim jadima koje mi zadaješ«, izjavila je svojim uobičajenim prodornim tonom, zbog čega su dva muškarca u povrtnjaku podignula pogled sa svojih motika, »ali tvoja je teta Rachel u pravu. Mlade dame u današnje vrijeme odlaze u Indiju, s odgovarajućom pratnjom, dakako. To je doista najbolje za tebe s obzirom na tvoje izglede ovdje.« Odmahnula je glavom. »Da imaš plave oči i lijepe usne nalik ružinom pupoljku, kao tvoja sestra, možda bi bilo drugačije. Znam da je tvojem ocu tvoj široki osmijeh očaravajući, ali u današnje se vrijeme traži profinjenost. A što se tiče tvoje kose... Ako ostaneš ovdje, Mariana, cijeli ćeš život mijenjati cvijeće u vazama i knjige u knjižnici. Claire i Adrian nisu te vidjeli otkako si bila Freddiejeve dobi. Bit će im drago primiti te. Naposljetku, oni nemaju svoje djece. Pođi u Indiju, draga.«
Indija. Istok. Unatoč svim savjetima tete Rachel, Mariana se do tog trenutka još nije bila zamislila na brodu kojim plovi u Indiju kako bi se ondje udala za nekoga i možda zauvijek ostala tamo. Ali sada kad je to bilo izvjesno, Indija ju je mamila. Ondje će započeti novi život, potpuno iznova, slobodna od nevolja iz prošlosti te od ograničenja seoskog života u Engleskoj.
Tijekom sljedećih šest mjeseci, dok su čekali odgovor tete Claire i tetka Adriana na pismo njezina oca, Mariani je njezina obitelj već nedostajala pa je nenadanim poljupcima obasipala mamu, Charlotte i maloga Freddieja.
»Zaboga, djevojko«, rekla je mama, »prestani navaljivati na sve. Još nisi otišla.«
Ali, koliko god ih je sve voljela, Mariana će istinski tugovati za svojim dragim, dobrim tatom.
»Draga moja, silno ćeš mi nedostajati«, rekao joj je njezina zadnjeg dana u Sussexu, uzevši njezine ruke i tužno gledajući tri škrinje spremne za ukrcavanje na kola. »Moraš upamtiti da smo ovdje i da ćemo te uvijek voljeti.«
Kako će tata bez nje? Tko se osim nje, nakon Ambroseove smrti, trudio razveseljavati ga? Ne mama, koja je svoj gubitak podnosila u potpunoj tišini. Ni Charlotte, koja se silno trudila biti hrabra, ali bila je previše zaokupljena drugim pitanjima da bi opažala njegovu tugu. Mariana si je uzela u zadatak razveseljavati svojega oca.
Put do njegova srca pronašla je u njegovoj strasti prema vojnoj strategiji: svemu što je preostalo od osujećene vojne ambicije, koju je prije dvadeset pet godina ugušio njegov otac duhovnik.
U njegovoj je radnoj sobi čitala knjige te mozgala nad planovima bitki. Kad bi ga zatekla blijedog i odsutnog, brbljala je o velikim bitkama: bitki kod Maratona, Hastingsa i Waterlooa. Kasnije, kad su na tom području uspostavili vezu i kad je njezino zanimanje poraslo, učila je o drugim bitkama. U petnaestoj godini zgrozila je tetu Rachel kad je s ocem i susjedom u vrtu raspravljala o bitki kod Agincourta.
Mariana je cijenila očeve propovijedi.
»Wilfrid, kako očekuješ«, upitala je teta Rachel nakon propovijedi na Marianinu zadnju nedjelju kod kuće, »da ćeš ljude poput gospođice Pringle i gospođice Brownley nadahnuti na kršćanska djela citirajući Aleksandra Velikog? Što si imao na umu upućujući ih uvijek ›napadati neprijateljevu najjaču točku‹?«
Dok je teta Rachel odmahivala glavom, Mariana i tata zadnji su put izmijenili onaj osobiti pogled.
A kad joj je bilo šesnaest godina, tata je čuvao njezinu tajnu nakon što se Jeremy Harfield zamalo utopio u rijeci.
Jeremy, visoki dječak u radnom odijelu iz kućne radinosti, rasplitao je uže kad je nabasala na njega za jedne od svojih samotnih šetnji riječnom obalom.
»Šuperim čamac«, odgovorio je kad ga je upitala što radi. Pokazao je čamčić koji se ljuljao pokraj njega u travi. »Punim rupe nitima kako voda ne bi prodirala u njega.«
Jeremy je bio tek priprost seoski mladić, ali Mariani je bilo drago vidjeti ga s vremena na vrijeme, godio joj je osmijeh koji bi joj uputio kad bi se bez šešira pojavila na putu.
Rekao je da mu ne smetaju njezina pitanja. Doimalo se da uživa u njezinu društvu.
Međutim, jednoga dana podignuo je pogled kad je došla, ali nije se nasmiješio. »Sinoć mi je umrla sestra«, hrabro je rekao nakon kratke tišine.
Mariana je rukom pokrila usta. Uspjela je reći samo: »Oh«, prije no što ju je upamćena bol preplavila pa je zaplakala, uvjerena da će je Jeremy smatrati slabom, ali nesposobna obuzdati se.
On je pognuo glavu. »Prije tri dana jako ju je uhvatilo«, dodao je. »Emma je imala osjetljiva pluća, znaš. Liječnik je došao, ali uzalud.
Umrla je u maminu krilu. Bila je majušna. Znao sam je zamatati u svoj šal kad bi joj bilo hladno.«
Mariana je šmrcala. »Zao mi je što ovako plačem, osobito kad si ti toliko hrabar, ali ne mogu se oteti mislima o svojemu bratu Ambroseu. Umro je kad mu je bilo pet godina. Jako sam ga voljela.«
»Žao mi je zbog tvojega brata.« Usiljeno se nasmiješio. »Ne smeta mi što plačeš. Možda plačeš umjesto mene.«
Nakon toga sastajali su se svaki dan. Tjedan dana poslije čamac je bio spreman. Mariana je pomogla Jeremyju gurnuti ga u rijeku, a tada je ušla i sjedila gledajući kako povlači vesla.
Svijet se sa sredine rijeke doimao drugačijim. Dok je veslao, razgovarali su o raju, zamišljajući ga prepunim bucmastih beba i vesele djece te krcatim svim mogućim slasticama i užicima. »Nadam se da ću ondje jednoga dana sresti Emmu«, tiho je rekao Jeremy.
»A ja svojega brata Ambrosea«, odgovorila je.
Izgubivši pojam o vremenu, predugo su ostali u čamcu. Sunce je zalazilo kad je Jeremy doveslao do obješenih grana tužne vrbe i ustao kako bi Mariani pomogao izaći na obalu. Mariana je u žurbi poremetila ravnotežu čamčića, koji se jako zaljuljao. Jeremy je kriknuo i tada, mašući rukama, pao u vodu.
Toplinu i uživanje zamijenio je samo kaos. Zašto je toliko opasno skočila iz čamca? Zašto nije pretpostavila da on, siromašni radnik, ne zna plivati?
Grana vrbe protezala se iznad vode, izvan njegova dosega. »Pričekaj«, viknula je. Srce joj je lupalo kad se popela na granu i nesigurno puzala, dok se on iskolačenih očiju borio šest stopa od obale. Mariana od straha gotovo nije mogla disati, ali puzala je po grani boreći se sa suknjama koje su joj smetale i ostajući bez daha kad god bi skliznula postrance.
Kad se približila Jeremyju, grana se opasno spustila, prijeteći da će je baciti u rijeku k njemu. »Evo«, šapnula je pružajući mu ruku, a suknje su joj pale u vodu i gotovo je povukle. »Primi se za moju ruku!«
Nekako se uhvatio. Držeći se jednom rukom za granu, povukla ga je prema sebi, a potom puzala unatrag dok ju je on slijedio, približavajući se sigurnosti obale.
Zadihani, sjeli su među korijenje vrbe i šaš. Odjeća im je bila mokra i prljava, ali Mariana je bila ošamućena uspjehom. Spasila mu je život. Kako li će tata biti ponosan kad mu to kaže!
Nakon što ju je majka zaprepastila briznuvši u silovito jecanje olakšanja kad je stigla kući blatnjava i pothlađena, otac ju je pozvao u svoju radnu sobu.
»Večeras«, rekao je ozbiljno dok je zatvarao vrata, »jedan od mojih župljana šetao je pokraj rijeke i učinilo mu se da čuje kako se netko utapa. Požurio je pomoći, ali ustanovio je da je spašavanje već obavljeno. Žrtva, radnik u mokroj odjeći, klečala je i povraćala u rijeku. Ti si sjedila pokraj njega.«
»Mariana«, rekao joj je otac kad mu je ispripovijedala svoju priču, »šesnaest ti je godina i izlaziš u društvo. Krajnje je nedolično da te viđaju s mladim radnicima. Tvojoj majci nećemo reći za to«, dodao je. »Reći ćemo samo da si pala dok si pokušavala dohvatiti svoj šeširić. Ali moraš mi obećati da se više nikada nećeš sastati s Harfieldom.«
Više nikada? »Ali, tata«, zamolila je, »Jeremy je moj prijatelj. Molim te, ne tjeraj me da ga napustim.«
Uzdahnuo je. »Prirodno si radoznala, Mariana, i lako suosjećaš s drugima, ali postupaš previše nepromišljeno. Trebala si znati da će takvo prijateljstvo završiti samo gubitkom.
»Prema ovome što si mi rekla«, nastavio je njezin otac, »tvoj je nepažljivi izlazak iz čamca zamalo usmrtio tog mladića. Ali moram priznati da si se pokazala domišljatom u krizi.« Žalosno se nasmiješio. »Ne bih imao ništa protiv da u bitki budeš pokraj mene.«
Mariana je dala obećanje i više nije odlazila na rijeku. Nekoliko mjeseci poslije zatekla je Jeremyja na koljenima, dok je obnavljao jedan kameni zid u selu. Oprezno je kimnula; on joj je uzvratio kimanjem.
Tada nije pomislila prekršiti obećanje, ali kad se vratila kući, bila je toliko ljuta na sebe da je do kraja dana jedva i s kim prozborila koju riječ.
Te se noći u krevetu zavjetovala da više nikada neće okrenuti leđa nekome do koga joj je stalo.
Dok je kobila klipsala pokraj presušenog bunara, Mariana je otresla prašinu sa svoje jahaće suknje. Tri godine nakon toga nemilog događaja s Jeremyjem naslonila se na ogradu broda Markiza od Elyja i gledala kako engleska obala promiče pokraj nje te se pitala kako će podnijeti žalosnu invalidnu gospođu koja će je pratiti na njezinu putovanju. Nakon što je više od tri mjeseca slušala kako gospođa Sumter opisuje svoje migrene, osjetila je silno olakšanje kad je sišla s broda i bacila se u zagrljaj tete Claire...
Nakon Sussexa, Calcutta se doimala primamljivom, svjetskom i uzbudljivom. Unatoč sve toplijem vremenu te odsutnosti lorda Aucklanda i njegova tabora, uobičajena druženja u gradu nisu usporila. Kao jednu od desetak netom pristiglih engleskih djevojaka, Marianu su pozivali posvuda.
»To je zbog tvoje kože, draga«, objasnila joj je teta Claire pregledavajući je prije odlaska na bal. »Svježoj, ružičastoj koži ovdje se dive više nego ičemu. Vidiš, naša koža na ovoj klimi požuti. Nekoliko dobrih napadaja groznice i puf, postaneš jaglac! Naša susjeda, gospoda Warrenton, ovdje je preživjela već pedeset godina. Zato je jadnica narančasta.« Napućila je usne. »Moramo ti kupiti koju novu haljinu. Ljudi će početi govorkati budeš li prečesto nosila iste.«
Odlučna u namjeri da oca opskrbljuje zanimljivim pismima, Mariana se posvetila istraživanju Indije. Rasplamsale mašte, svakoga je ispitivala o domaćim ljudima i njihovim običajima, ali zapanjila se ustanovivši da joj nitko ne želi reći ništa.
Ubrzo je otkrila da je Calcutta ukočena kao i selo Weddington. Njezin novi život bit će potpuno isti kao i prije, samo će ga živjeti na vrelini i vlazi Istoka.
»Uzaludno je, teta Claire«, ljutito je rekla mjesec dana poslije, prije treće večere u četiri dana. »Mrzim zabave u Calcutti. Upoznala sam sve slobodne muškarce miljama uokolo. Nijedan od njih ne zna ništa o Indiji. Razgovaraju samo o svojim konjima i promaknućima. Glava me zaboli od pomisli na brak s bilo kim od njih.«
»Mariana, ne budi luda. Drugim se mladim damama sviđaju.« Teta Claire se namrštila. »Misliš li da bi večeras trebala nositi plavo? Ovaj si tjedan već nosila ružičasto.«
»... a te mlade dame samo ogovaraju.«
Teta Claire je podignula obrve. »A zašto ne bi? Što će drugo? Dakako da moraš ići na zabave. Ondje će biti drugih muškaraca. Kako ćeš ih upoznati ako ostaneš kod kuće? I, Mariana, prestani se meškoljiti jer ću te inače ubosti ovim brošem.«
Dva dana poslije, kad je Mariana zamolila da je odvedu u dio grada u kojem žive domaći ljudi, teta Claire je naglo je podignula ruku na grudi. »Dijete moje, onamo ne ideš!« viknula je. »Nećakinja gospođe Warrenton zahtijevala je da vidi taj dio grada. Sljedeći put viđena je na palubi broda koji je odlazio kući, sva u zavojima!«
Drag, proćelav tetak Adrian izvadio je zemljovid Bangalorea i pokazao Mariani put koji je prešao kao mladi okružni činovnik na jugu, putujući od sela do sela sa šatorom i stolićem za pisanje, rješavajući sporove, ali nije želio uzrujati suprugu vodeći Marianu među domaće ljude.
Njezin revni trud da dozna nešto o »crnoj rupi« Calcutte također se izjalovio. Kad je jednoga starijeg generala zamolila da joj opiše taktičke pogreške koje su dovele do te katastrofe, on se sablaznio. »Prema meni se ponio«, požalila se tetku Adrianu, »kao da sam počinila ubojstvo.«
»Stotinu dvadeset troje ljudi ugušilo se te noći u toj užasnoj sobici«, odvratio je njezin tetak. »Bilo je to davno i do sada smo se već trebali oporaviti, ali nismo. Da sam na tvojem mjestu, ne bih to više spominjao.«
»Ali«, gotovo je viknula Mariana, »ako ih izričito želimo zaboraviti, kako možemo učiti iz svojih pogrešaka?«
Na rubu vojnog tabora stala je nedaleko od reda polutopova i zaklonila je oči, proučavajući teške cijevi. Koliko je ona znala, mogli su biti i Fitzgeraldovi.
Jedinica domaće konjice zastala je kako bi se odmorila u sjeni topovskih kola, a konje su svezali za njihove kotače. Čupavi časnik izbočenih prednjih zuba zurio je u Marianu kao da je priviđenje.
Pomaman pogled tog časnika u njoj je izazvao veću nelagodu nego radoznalo zurenje domaćih konjanika. Povukla je uzde i krenula natrag prema vezovima za konje u svojemu taboru.
Podignula je ruku ispod tankog vela i obrisala čelo. Kakva li je to bila pustolovina, a sve zbog onoga što se jednoga ljetnog poslijepodneva dogodilo tisuću i dvije stotine milja dalje, u Calcutti.
Besposleno sjedeći pred prozorom tetkove kuće jednoga sparnog jutra, Mariana je primijetila komad tkanine koji je ležao na tlu nedaleko od ulaznih vrata. Budući da je bio potpuno jednake boje kao i zemlja na kojoj je ležao, bio je gotovo nevidljiv, ali kad se blago pomaknuo, taj je pokret privukao njezin pogled. Odmah je izašla pogledati.
Kad je stigla do njega, vidjela je da je velik otprilike kao ručnik. Podignuvši jedan ugao, pod njim je ugledala biće koje je nekoć zacijelo bilo ljudsko. Nije mogla ustanoviti je li bilo muško ili žensko. U tom užasnom trenutku vidjela je samo zgrčene crne udove i mrtvačku glavu, usne uvučene u bezubu grimasu.
Uznemireno biće pogledalo ju je suznim očima i načinilo gestu, očitu molbu da mu se pruži vode.
Mariana se okrenula i odjurila u kuću potražiti slugu kojega će poslati van s kakvim napitkom, ali u kuhinji nije bilo nikoga. Lupajući po smočnici pronašla je veliku staklenu čašu, napunila je vodom i odjurila natrag prema vratima.
Ali nije bila vidjela u kakvom su stanju ruke toga stvorenja. Kad mu je ponudila vodu, vidjela je da su beskorisne, savijene, prstiju uvijenih prema unutra. No ipak se jedva uspravilo te pokušalo zapešćima uhvatiti tešku staklenu čašu. Taj se napor pokazao prevelikim: uz tihi jecaj bespomoćno se srušilo natrag na tlo.
Nakon što je stigla toliko daleko, Mariana nije željela odustati. Ispružila je ruku u kojoj je držala čašu i gestom pokazala stvorenju neka pije.
Ono je istegnuta vrata naizgled cijelu vječnost gutalo vodu. A tada je, dok mu se voda cijedila niz bradu, leglo na sivosmeđu zemlju i progovorilo. Govorilo je neko vrijeme, nerazgovijetno, na nekom domaćem jeziku glasom koji je bio poput tihog cviljenja. Naposljetku je, zadovoljno, prestalo govoriti i zatvorilo oči.
Mariana je osjećala da ju je njegov glas učinio nepokretnom. Pognuta kao da mu i dalje nudi vodu, odjednom je osjetila silnu želju da dozna što je to stvorenje upravo reklo. Otrgnula se i pojurila, i dalje s čašom u ruci, prema odajama za sluge iza tetkove kuće gdje je stala u prašini i vičući pozvala Šivjija, slugu koji je govorio engleski, da odmah dođe pomoći joj.
Kad je Šivji izašao i otišao s njom do vrata, ondje više nije bilo ni traga tkanini, kao i jadnom stvorenju koje je ležalo pod njom. Na njezin zahtjev Šivji ga je bezvoljno potražio na ulici, ali po povratku je rekao kako nema ni traga stvorenju koje je opisala.
Teta Claire zapovjedila je da se čaša razbije. »Užasavam se pomisli«, rekla je drhteći na jastuku, nakon što je u salonu klonula pa su je morali odvesti u krevet, »da su usne domaćeg čovjeka – a osobito čovjeka u stanju koje si opisala – dodirnule jednu od mojih engleskih čaša. Razboljela sam se od pomisli da bi ta čaša mogla biti pomiješana s drugima i da bih ja mogla piti iz nje. Kako si mogla, Mariana?«
Čak je i tetak Adrian pokušao zvučati ljutito. »Znam da si to učinila samo zbog dobrote«, s nelagodom je rekao Mariani, »ali moraš biti svjesna opasnosti prevelikog zbližavanja s domaćim ljudima. Nekima možemo dopustiti da nam se približe, kao što su naši sluge, ali takav ti je polumrtav jadnik mogao prenijeti neopisive bolesti. Obećaj mi da više nikada nećeš učiniti nešto toliko nerazborito.«
Mariana je te večeri stajala na stubama i slušala kako teta Claire i tetak Adrian u salonu raspravljaju o tome da je udalje iz »lošeg ozračja« Calcutte.
»Da, u Simlu«, ponovila je teta Claire glasom koji je, poput glasa Marianine mame, lako stizao u sve kutove kuće. »Ti, Adriane, uvijek možeš svoj posao obavljati i u brdima. Znaš koliko ja ne volim putovati, osobito na tako velike udaljenosti, ali na ovoj vrućini u Calcutti ne možemo ostati više nijedan dan. To ne priliči djevojci.
Znaš kakva je u svojemu najboljem izdanju, a sad se počela ponašati još neobičnije. Nikada si neću oprostiti ako učini kakvu ludost i uništi svoje izglede.«
Još neobičnije? Uništi svoje izglede? Mariana se uspela stubama i zalupila vratima svoje sobe.
Četiri djevojčice hodale su jedna za drugom pokraj neravnog puta, svaka s naizgled teškim zavežljajem na glavi. Mariana ih je gledala sa svoje kobile, zavideći im na spretnosti.
Kako je, kad je s tetkom i tetom prije sedam mjeseci krenula za Simlu, mogla pretpostaviti da će ljeto u brdima uroditi toliko zanimljivim plodom?
Jednog poslijepodneva nekoliko dana nakon dolaska, dok su Mariana i teta Claire sjedile i pile čaj u njihovu ugodnom, malom vrtu s pogledom na duboku dolinu, tetak Adrian sišao je s verande rumen od zadovoljstva, trljajući ruke.
»Dogodilo se nešto sjajno«, objavio je privlačeći sklopivi stolac. »Ponovno sam pronašao starca koji me poučio ovdašnjim jezicima dok sam bio mladić u Bangaloreu. Prolazio je ispred crkve. Odmah sam ga prepoznao. Izgleda potpuno isto, iako je prošlo gotovo dvadeset godina otkako sam ga zadnji put vidio. Dobar je čovjek. Bez njega ne bih naučio jezike.« Trepnuo je i nakašljao se. »Mariana«, rekao je blago namršteno, »bi li željela učiti indijske jezike s mojim starim učiteljem dok smo ovdje?«
Mariani se pred očima pojavilo stvorenje iz vrta tetka Adriana koje joj je govorilo nešto nerazumljivo dok mu se voda slijevala iz usta. Ostala je bez daha.
»Ali, dragi Adriane«, pobunila se teta Claire pogledavajući supruga i Marianu naizmjence, držeći čipkasti suncobran, »djevojku ne zanima učenje bilo kojeg predmeta, a kamoli ovdašnjih jezika, zar ne, draga?«
Mariana se nije usudila pogledati tetu Claire. »Da, o, da, molim«, šapnula je.
Tetak Adrian nasmiješio se supruzi. »To je prilika, draga«, rekao je, »da djevojka stekne stvarno znanje umjesto besmislica koje posvuda slušamo.« Nagnuo se naprijed i položio ruku na Marianin rukav. »Taj starac neće te poučiti samo jezicima«, ozbiljno je rekao. »Poučit će te poeziji. Donekle će ti objasniti kako ovdašnji ljudi razmišljaju. Znam da više nitko ne vjeruje u to, ali od najboljih domaćih ljudi možemo, i trebali bismo, naučiti mnogo.«
Mariana je kimnula, zanijemjevši. Njezin se tetak zagledao u dolinu. »Situacija se promijenila otkako sam došao ovamo«, dodao je. »Ne sviđa mi se ovaj novi, snobovski stav prema domaćim ljudima. Ne bismo im smjeli bez razmišljanja pristupati kao manje vrijednima, bez obzira na njihov društveni položaj ili izobrazbu.«
Ustao je. »Moram ti još nešto reći. Urdska riječ za učitelja je munši. Svojemu učitelju uvijek se moraš obraćati s ›munši sahibe‹. On nije sluga i tako mu se ne smiješ obraćati.«
Otišao je odlučnim korakom, ostavljajući tetu Claire uzdrhtalu i gnjevnu u jednom stolcu od pruća te nasmiješenu Marianu u drugom.
Dok je sljedećeg jutra sjedila u salonu, Mariana je čula kako njezin tetak pozdravlja nekoga pa je shvatila da je njezin novi učitelj upravo ušao na prednja vrata, a ne na kuhinjska.
Trenutak kasnije njezin je tetak ušao u sobu s oduševljenim osmijehom na licu, a za njim je ušao krhki starac.
»Mariana, dušo, ovo je tvoj munši sahib«, svečano je rekao njezin tetak Adrian, a potom uzmaknuo.
Munši, koji je pred vratima izuo cipele, stao je pred nju u čarapama. Njegove oči, kojima se zagledao u njezine, doimale su se dobroćudnima. Izlizan vuneni šal, kojim je ogrnuo uska ramena, pokrivao je gornji dio snježnobijele košulje koja mu je dopirala do koljena te padala preko pomno izglačanih platnenih hlača. Bijele dlake njegove brade na nečijem bi licu možda izgledale neuredno, ali činilo joj se da on zbog njih ostavlja dojam učenosti. Njegovo lice bilo je ujednačeno smeđe nijanse, iste kao i ruke.
»Mir s vama, bibi«, rekao je na engleskom. »Čujem da želite naučiti indijske jezike.«
Mariana je ispustila dubok uzdah zahvalnosti.
***

Munši sahib od toga je dana Marianu posjećivao dva puta dnevno, jednom nakon doručka i jednom poslijepodne. Motivirana strastvenom željom za učenjem, Mariana je učila danonoćno te vježbala zvukove urdskog jezika kad god je bila sama. Isprva je bila bespomoćna poput malog djeteta, ali za tri je mjeseca već donekle tečno govorila urdski, zapanjivši ujaka.
»Moramo pronaći način da iskoristimo tu tvoju darovitost«, izjavio je jednoga dana za ručkom.
I doista su ga pronašli. Početkom studenog iznenada se pojavila potreba za prevoditeljicom za dvije sestre lorda Aucklanda. Ponosni tetak i uplakana teta Marianu su sutradan predali na skrb gospođici Emily i gospođici Fanny Eden pa je ona napustila brda Simle u pratnji munši sahiba i svojega sluge Dittua, te krenula prema velikom britanskom taboru u ravnici.
Njezina je kobila naglo uzmaknula na blatnjavom putu. I dalje na njezinim uzdrhtalim leđima, Mariana je pogledom tražila opasnost, ali nije ju opazila. Je li je uplašila zmija? Šakali? Nagnula se naprijed kako bi je pogladila po vratu, a tada kriknula uplašivši se kad je strašilo od čovjeka izašlo iza velikog bagrema i stalo joj na put.
Kosa mu je bila čupava, a pogled užaren i nestvaran. U jednoj je ruci držao težak drveni štap, a drugom je upro kvrgavi prst u njezinu smjeru. »Vi, memsahib«, rekao je drhtavim glasom, ljuljajući se, »slušajte što vam govorim!«
Mariana se očajnički osvrnula uokolo. Zar joj nema tko pomoći? Zašto je otpravila svoje konjušare? Gdje su bili zubati časnici kad su joj bili potrebni?
Pa dobro, morat će sama pobjeći. Srce joj je lupalo kad se sagnula u sedlu, pripremajući se udariti kobilu mamuzama.
Čovjek je s krikom ispustio štap. Počeo je mahati rukama iznad glave pa se uplašena kobila trgnula na stranu. »Put kojim ćete krenuti iziskuje hrabrost«, promuklo je viknuo, »ali donijeti će vam mir. Budite oprezni, oprezni! To je sve.«
Prije no što se Mariana stigla pomaknuti ili progovoriti, čovjek je uzeo svoj štap i bez riječi otišao hitrim korakom te nestao medu bagremima.
Mariana je u vrtoglavici straha zurila u nijema stabla, a tada je teško dišući podbola kobilu.
»Indija je puna vidovnjaka i čarobnjaka«, jednom ju je upozorio tetak Adrian. »Svi koji dođu ovamo, jednom se susretnu s njima.«
Plašeći se osvrnuti, laganim je galopom prošla pokraj prašnjavih stabala i ruševina, pokraj napuštenog bunara, slušajući samo topot kobilinih kopita u ritmu brzog kucanja njezina srca.
Stigavši u sigurnost vezova za konje, konjušaru koji ju je čekao dala je znak da je slijedi do njezina šatora.
»Domaći su ljudi praznovjerni«, dodao je tetak Adrian. »Većina ih vjeruje u te besmislice. Ali ti, Mariana, moraš uvijek imati na umu tko si. Ne slušaj domaće proroke. Ako ih poslušaš, više nikada nećeš biti ista.«
Bijeli Zec od sinoć revno joj se naklonio kad je na putu prošla pokraj njega. Duboko zamišljena, jedva mu je kimnula u znak odgovora. O kojem je putu onaj luđak govorio? Zašto bi krenula takvim putom ako bi ondje pronašla samo mir? I zašto bi put prema miru iziskivao hrabrost? Sjahala je pred svojim šatorom i predala uzde konjušaru. Željela je mnogo toga: očevu sreću, uzbuđenje i pustolovinu, upoznavanje Indije i supruga Engleza. Ali nedvojbeno nije željela mir.
»Memsahib, vaš munši stiže.«
Dittuov glas prodro je u Marianine misli dvadeset minuta poslije dok je sjedila za svojim stolom, na svjetlosti otvorenih vrata. U sigurnosti šatora susret s onim luđakom više joj se doimao kao san nego kao stvarnost. Kako li su domaći ljudi tajanstveni, pojavljuju se i nestaju bez upozorenja te nude zbunjujuće savjete na neobičnim jezicima! Je li ono izobličeno stvorenje pod ručnikom također bilo vidovnjak?
Gospođica Emily zahtijevala bi da sveže napola ovješenu kosu prije munšijeva dolaska. I dalje osjećajući užareni luđakov pogled, Mariana je podignula ruku, a tada ljutito uzdahnula kad se njezina omiljena haljina od tartana rasparala ispod pazuha.
Tiho komešanje pred ulazom reklo joj je da je prekasno za presvlačenje. Bude li ruke držala spuštene, starac neće ni primijetiti. »Uđite«, viknula je.
Pojavila se smeđa ruka, uhvatila platno i njezin je učitelj u čarapama uobičajeno pažljivo ušao u šator. S prostirke se začulo tiho šljapkanje.
»Oh, munši sahibe«, brzo je rekla Mariana, »molim vas, pazite. Prostirka je vrlo mokra.«
Doimalo se da je učitelj nije čuo. Ušao je i stao pokraj nje, stabilno stojeći na dugačkim stopalima. »Es-selamu alejkum, bibi, mir s vama«, otpjevao je kao da ona nije rekla ni riječ.
»I s vama«, odgovorila je uzvraćajući mu pozdrav. »Jako mi je žao, munši sahibe«, dodala je na svojem najboljem urdskom, ili gornjem hindustanskom, kako ga je nazivao tetak Adrian. Kako li je glupo to što je pouku započela pogreškom. Koliko god situacija bila kritična, uvijek se najprije pozdravi. »Samo sam...«
Njezin je munši podignuo ruku. »Nije važno«, blago je rekao. Voda je promočila prugastu prostirku. Engleske čarape, koje je imao na nogama, već su poprimale tamnu boju. »Nije važno.«
Više nije smjela spomenuti njegove čarape.
Podignuo je bradu i sklopio ruke iza leđa, dajući znak da je pouka započela. »Bibi, danas ćemo razgovarati o Lahoreu. Mogli biste ga posjetiti pa biste trebali znati nešto o tom gradu.«
Mariana se razvedrila. »Oh, da, munši sahibe. Jedva čekam da posjetim Lahore!«
»Lahore je, dakako, prijestolnica Pandžaba.« Munši se nagnuo unatrag, ruku i dalje sklopljenih iza leđa, i zagledao se u zaobljeni svod šatora. »Bibi, što znate o Lahoreu?«
Mariana je poravnala svoje suknje. »Grad Lahore toliko je star da nitko ne zna kad je osnovan. Okružuje ga debeo zid, u kojemu je dvanaest vrata. Tvrđava, koja je maharadžina palača i utvrda, i džamija Badšahi zauzimaju sjeverozapadnu četvrt područja okruženog zidom. Preostali dio zauzima sâm grad.«
Munši se ljuljao na petama. »To je točno. Znate li da se Lahore nekoć protezao daleko izvan svojih današnjih granica? Prije dva stoljeća, prije no što su uljezi došli kroz sjeverozapadne tjesnace, Lahore se protezao daleko izvan svojih utvrđenih zidina, s vrtovima, bazarima i bezbrojnim kućama.« Raširio je ruke. »Taj grad danas ima devet guzara, ili četvrti, a nekoć ih je imao trideset šest. Izvan njegovih zidina bio je veliki bazar dragulja zvan Palača bisera. Ondje se čak i danas nakon obilnih kiša u blatu mogu pronaći mali komadići nakita i zlata.«
Kiša. Voda. Mariana je ponovno pogledala munšijeva stopala. Čarape su mu sada bile umrljane sve do gležnjeva.
To je bilo neprihvatljivo. »Munši sahibe, molim vas, oprostite mi«, zavapila je stavljajući ruku na čelo, »ali odjednom me je zaboljela glava. Molim vas da odete kako bih se odmorila.«
Izraz starčeva lica nije se promijenio. »Bibi«, rekao je, »žao mi je što vam nije dobro. Vratit ću se kad budete u stanju primiti me. U međuvremenu«, dodao je gledajući je u oči, »molim vas da imate na umu kako nema vremena za traćenje. Sastanak vašega generalnog guvernera s maharadžom uskoro će započeti. Morate biti spremni.« Nasmiješio se.
Znao je da je izrekla neistinu o glavobolji.
Posegnuo je u nabore svoje odjeće i izvadio papir savijen dva puta. »Prevedite ovu pjesmu. Molim vas da je pripremite za naš sljedeći sastanak.«
Održavajući uobičajenu udaljenost, stavio je papir na kut njezina stola, a tada načinio korak unatrag. Ona je otvorila papir i ugledala četiri retka ispisana njegovim glatkim urdskim pismom zdesna nalijevo.
Mariana je izvela selam dodirnuvši čelo desnom rukom kad je munši, okrenut leđima, uhvatio zaslon od trstike i izašao iz njezina šatora u svoje cipele. Zamišljeno je gledala kako bez osvrtanja odlazi prema čuvanom ulazu.
Munši sahib dobro je poznavao tetka Adriana, iako nisu mogli biti različitiji. Nijedna gesta njezina učitelja, ni okretanje glave, ni pogrbljenost ramena, nije bila nalik gesti Engleza.
Tko je on zapravo? Starac tijekom njihovih sastanaka nije dopuštao čavrljanje. Kad ga je upitala gdje je rođen u Indiji, rekao je kako će sama pronaći odgovor na to pitanje kad upozna razne narode Indije. Kad ga je upitala o njegovoj obitelji, rekao je da njegova obitelj nije važna za njezino učenje jezika. Kad ga je upitala kako se poput duha našao u Simli, gdje ga je tetak Adrian sreo, nije rekao ništa.
Ponovno se okrenula svojem stolu i uzela papir. Ona, Mariana Givens, prevest će pjesmu koja tako izgleda na engleski.
Zijevnula je, protežući ruke iznad glave, a tada ih je naglo spustila, prekasno da spriječi nepopravljivo paranje haljine od tartana.
Prokletstvo! Namjeravala je upitati munši sahiba o luđakovoj poruci... »Put kojim ćete krenuti«, rekao joj je, »iziskuje hrabrost...«

3. poglavlje

Nedjelja, 17. studenog


Nakon što je otrovano mlijeko obavilo svoj zadatak u maharadžinoj tvrđavi, glas o smrti Mamtaz Bano brzo je stigao do staroga grada koji je upirao u zidine tvrđave, šireći se od usta do usta kaldrmom popločenim ulicama sve dok nije stigao do havelija Kamar, doma triju naraštaja najbliže obitelji šeika Valijulaha te brojnih članova njegove šire obitelji.
Naricanje se odmah prolomilo u gornjim, ženskim odajama kuće, a u prizemlju naglo su se otvorila visoka izrezbarena vrata kako bi prve muške goste ozbiljnih izraza lica propustila u dvorište. Kako je dan odmicao, sluge iz susjednih kuća prelazili su uske uličice, donosili posude hrane na stražnji ulaz havelija, poštujući tradiciju prema kojoj se u kući ožalošćenih nije kuhala hrana. Mirisni dim, svima bolan, bremenit asocijacijama, s povjetarcem je stigao do krovova obližnjih kuća.
»Snaha šeika Valijulaha je mrtva«, objavljivao je miris s više konačnosti nego bilo koji ljudski glas. »Mamtaz Bano, majka maharadžina djeteta taoca, mrtva je.«
Kad su se vrata havelija otvorila, jedan je konjanik izjahao praćen zveckanjem oružja koje mu je visjelo o boku te odjecima konjskih kopita na popločenom ulazu. Pognute glave jahao je zavojitim ulicama sve dok nije stigao do jednoga od dvanaest izlaza iz grada Lahorea. Vidjevši ga kako prolazi kroz Kašmirska vrata, jedan mu je trgovac željezom doviknuo: »Sretno, šeikov glasniče!« Jusuf Bati salutirao je iz sedla, ali nije odgovorio.
Jahao je prema sjeveru, starim putem za Pešavar, a potom prema Khyberskom prolazu i tada u smjeru Afganistana, udaljenog tri stotine milja. Jahao je klonulo, kašljući od prašine koja se uzdizala s tla, ramena pognutih pod teretom vijesti koje je nosio. U tri sata stao je samo dva puta, kako bi zamolio vodu u selima kroz koja je prolazio. Promatrao je suputnike na prometnom putu, tražeći poznato lice koje je jahalo na jug.
Nedaleko od Gujranwale Jusuf Bati pronašao je čovjeka kojega je tražio. Prolazeći selom pokraj puta, ugledao je supruga Mamtaz Bano kako uzjahuje svojega konja nedaleko od štanda prodavača voća, s narančom u ruci te bradom i dugim izvezenim ogrtačem prekrivenim prašinom napornog putovanja.
Stisnuvši zube, Jusuf je podbo konja.
Pametno, dobroćudno lice Hasana Alija Kana ozarilo se od radosti kad se nagnuo u sedlu kako bi zagrlio svojega najboljeg prijatelja. »Jusufe, živ mi bio!« viknuo je. »Upravo sam mislio na tebe. Kakvo je ovo bilo putovanje...«
Kad se Jusuf bez riječi odmaknuo, Hasanov je osmijeh izblijedio. Uspravio se i oprezno čekao, zagledan u prijateljevo lice, dok je njegov konj nemirno tapkao pod njim.
Jusuf je spustio pogled.
Ramena Hasana Alija Kana tada su se objesila. Napola je udahnuo. »Moj otac?« upitao je.
»Ne, nije Lalaji.« Jusuf je podignuo glavu i pogledao Hasana u oči. »Nije tvoj otac«, rekao je dok su mu se oči punile suzama. »Tvoja supruga.«
»Što? Kada?« Hasanov glas zvučao je poput suhog lišća.
Jusuf je odvratio pogled i rukavom obrisao oči. »Jutros.«
Par magaraca upregnut u kolica natovarena opekama sitnim je koracima prošao pokraj dvaju jahača. Vidjevši blijedo lice jednog čovjeka te drugo u suzama, njihov je gonič progovorio naglas, sam za sebe. »I tako«, rekao je, »loše vijesti na ovom svijetu pristižu i velikima i malima.«
Jedan je trgovac u prolazu gunđanjem izrazio slaganje.
»Kako?« Hasan je čvrsto stisnuo oči.
Jusuf je oklijevao, a tada mu je rekao istinu. »Kažu da se ugušila hranom. Nama se ta priča ne sviđa.«
»Nama se ta priča ne sviđa?« Uzde su drhtale u Hasanovim rukama. »Misle da ju je netko ubio? Da je netko ubio moju Mamtaz Bano?«
»Nemamo dokaza«, rekao je, »ali mislimo da je u Jasminovoj kuli bilo ljubomore. Jedna od njegovih supruga...«
»Što je sa Saburom?« prekinuo ga je Hasan. »Gdje je moj sin?«
»Sabur je i dalje u tvrđavi.« Jusuf je govorio grubo kako bi prikrio dodatnu bol za koju je znao da će ta vijest izazvati. »Ljudi ondje nisu ga željeli pustiti bez maharadžina dopuštenja, a maharadža je već otišao na jug, sastati se s Britancima. Oni u tvrđavi kažu da su poslali poruku u njegov tabor.«
»Poznajem ljude s dvora. Neće se usuditi prenijeti tu vijest maharadži zbog straha da će ih optužiti.« Hasan je prstima obrisao lice. »Moje je dijete samo ondje. O, Alaše!«
Jusufov je mač zazveckao kad se Jusuf nagnuo prema prijatelju. »Sam ću odjahati u maharadžin tabor. Odmah krećem. Tražit ću da Sabura puste kući.«
Hasan je podignuo ruku i pogledao u daljinu. »Kući«, ponovio je. »O, Jusufe, zašto sam prošle godine odveo Sabura u posjet maharadži? Zašto sam bio toliko ponosan na svojega sina da nisam obraćao pozornost na rizik?«
»Zašto optužuješ sebe?« upitao je Jusuf. »Ni po čemu nisi kriv za ovu tragediju. Kako si mogao predvidjeti maharadžinu silnu ljubav prema Saburu ili da će mu zapovjediti život u tvrđavi?«
»Taj trenutak nisam zaboravio. Svakodnevno ga vidim: Sabur na maharadžinu krilu, okreće glavu gledajući šarenilo i nakit dok ga stari maharadža promatra jednim zdravim okom, miluje ga i pjevuši mu. ›Ovo dijete ima svjetlost u srcu‹, svima je govorio maharadža, ›jarku, ugodnu svjetlost. Ovo će dijete ostati sa mnom te mi donijeti zdravlje i sreću.‹ Mojemu je Saburu bilo samo šest mjeseci.«
Uzdahnuo je. »Jadna moja Mamtaz Bano – bila je prisiljena napustiti nas i živjeti s maharadžinim suprugama. Plašile su je svojom prijetvornošću i okrutnošću. A sada su je ubile. Iznevjerio sam je, Jusufe, oboje sam ih iznevjerio.« Spustio je glavu i dlanovima pokrio lice.
Jusuf je sjedio u tišini. Jadni Hasan. U proteklih godinu dana mnogo je puta, svaki put sve očajnije, pokušao izbaviti suprugu i sina iz Jasminove kule. Hasan je bio vješt dvoranin i imao je dobre veze, ali maharadža zbog sve slabijeg zdravlja nije htio pustiti Sabura. Umjesto toga, uhvatio ga se kao samog života.
»Sabur i dijamant Kob-i-Noor moja su najvrjednija imovina«, rekao je bezbroj puta.
Jusuf je posegnuo prema prijateljevu ramenu, ali Hasan se uspravio nestrpljivim trzajem i uhvatio svoje uzde.
»Moramo požuriti kući u Lahore«, rekao je. »Ne smijemo propustiti Mamtazin pogreb.«
Gotovo su sat vremena jahali u tišini. Jusuf se meškoljio u sedlu. Kako se Hasan osjećao? Što je vidio u tom strašnom trenutku? Jesu li sela u daljini svjetlucala pred njegovim očima? Je li se put pred njim uspinjao i spuštao kao živo biće? Žarko želeći zagrliti ožalošćenog prijatelja, Jusuf ga je pogledavao, ali vidio je samo Hasanovo smrknuto lice.
Sabur je zacijelo nesretan u tvrđavi, iako će tom jadu najvjerojatnije uskoro doći kraj, kad dođe zapovijed da ga dovedu u kraljevski tabor šezdeset milja južno od Lahorea. Ali tko je znao što će se tom djetetu ondje dogoditi, samom i nezaštićenom?
Jusuf je pljusnuo muhu. Ako Hasanov otac, unatoč svim njegovim duhovnim moćima, nije uspio zaštititi snahu, bilo je malo vjerojatno da će moći pomoći unuku. Ljudi su govorili da je šeik Valijulah trebao čarolijom spasiti Hasanovu suprugu. Ljudi su govorili kojekakve besmislice. I oni su, kao i maharadža, tvrdili da Hasanov sinčić posjeduje moći, da pet minuta Saburova društva čovjeka može osloboditi i najmračnijeg raspoloženja.
Hasanov ozbiljan glas prekinuo je tišinu među njima. »Mrzim maharadžu«, tiho je rekao. Oči su mu bile napola zatvorene, a lice blijedo iznad brade.
Jusuf je zurio u svoje ruke. Maharadža Randžit Sing, slavni vojnik i državnik, bio je omiljen među većinom, ako ne i među svim svojim podanicima. Jusuf, također vojnik, cijelog se života divio starome jednookom maharadži.
»Nikome nisam rekao, čak ni tebi, Jusufe, što sam propatio tijekom protekle godine«, nastavio je Hasan tihim glasom, iako je put bio gotovo pust. »Radio sam za maharadžu, putovao u daleke gradove za njega, skupljao njegov porez, svađao se s njegovim neprijateljima i cijelo sam ga to vrijeme sâm mrzio više nego svi njegovi neprijatelji zajedno.« Stisnuo je šaku na koljenu. »Sve ovo vrijeme mislio sam da ću poludjeti ako to kažem naglas, ako si dopustim izraziti svoju mržnju. On mi je oduzeo dušu, ali ne mogu mu se suprotstaviti zbog straha da će još više nauditi mojoj obitelji. Danas se i to dogodilo, unatoč svem mojem trudu.« Upalim je očima pogledao prijatelja. »Tako mi Alah pomogao, Jusufe, nikada nisam mislio da bih prema ikome mogao osjećati takvu mržnju.«
Jusuf je potegnuo jedno, a potom drugo uho. »U tom slučaju, Hasane«, rekao je, »Bog nam pomogao obojici.«
Dva sata poslije stigli su u Lahore.
Suosjećanje probija kroz suzdržanost. Na prvi žalostan pozdrav indijskog kovača blagih očiju pokraj vrata Masti, Hasanovo se lice zgrčilo. Jusuf je potjerao svojega konja naprijed, dopuštajući Hasanu da ga slijedi, koliko god slijepo, do kuće njegova oca.
Na rubu grada prošli su pokraj užara i kotlara. Bliže središtu prošli su pokraj trgovaca tkaninom, odgovarajući na ozbiljne pozdrave svih koji su znali njihovu priču. Vodili su konje zakrčenim ulicama, pokraj prodavača začina i zlatara, trgovaca draguljima i tkalaca najmekših svila. Napokon su stigli do Vazir Kanove džamije, u kojoj se čuvaju najveće dragocjenosti: mirisi za paljenje, parfemi i iluminacijama ukrašene knjige.
Nasuprot džamiji nalazio se pradjedovski dom obitelji Valijulah.
Visoka vrata havelija bila su otvorena. Muški članovi šeikove obitelji stajali su vani i dočekivali goste. Svi su uvedeni, svaki je gost usmjeren k šeiku ili u glavno dvorište, ovisno o razini bliskosti s obitelji. Nosiljke čvrsto zatvorenih vrata prolazile su prema ženskim odajama. Gomila promatrača izvijala je vratove u nastojanju da vidi svakog novog gosta.
»Odmaknite se«, viknuo je glas iz gomile kad su dva jahača prišla vratima. »Došao je Hasan sahib!«
Gomila ljudi upiljenih pogleda razmaknula se kako bi prošli.
»Neka vam Alah da strpljenja«, netko je doviknuo. Gomila se žamorom pridružila toj želji.
»Pokoj duši njezinoj«, rekao je drugi glas.
»Da, da, neka joj je pokoj«, odgovorili su ljudi pokraj vrata.
Kopita njihovih konja šuplje su odjekivala dok su Hasan i Jusuf prošli kroz visok, nadsvođen ulaz u haveli. Sjahali su i prošli pokraj skupina ljudi, a potom kroz vrata s izrezbarenim drvenim nadvojem. Ondje je, u malom dvorištu ispred ukrašenog trijema, šeik Valijulah već bio ustao s jastucima prekrivenog podija, na kojemu je svakodnevno sjedio među svojim najbližim družbenicima. Raširio je ruke kako bi dočekao sina.
Jusuf je stajao u pozadini. Imao je svoje zapovijedi. Neposredno nakon pogreba Mamtaz Bano ponovno će odjahati iz grada te krenuti na jug prema maharadžinu taboru. Kad stigne onamo, mora pronaći način da maharadžu nagovori na vraćanje malog Sabura njegovoj tugujućoj obitelji.
Lice mu se zgrčilo u grimasu od te pomisli. Jusuf, vojnik brz s talvar sabljom, ali nespretan s riječima, nije bio rječit i uvjerljiv poput dvoranina Hasana, ali posao je potrebno obaviti i nitko ga drugi neće obaviti umjesto njega.
Ne smije podbaciti.
***

Dva dana poslije u maharadžinu taboru Jusuf je sporo napredovao jašući putem kroz gužvu. »Maknite se, maknite se«, vikao je susprežući nestrpljivost dok je nastojao silom otvoriti put za svojeg konja kroz gomilu trgovaca i promatrača. Probio se pokraj skupine jahača odjevenih u svilu, koji su se mrštili i šaputali dok je prolazio pokraj njih. Budalasti kicoši, neka govore što god žele.
Obišao je niz kolica visoko krcatih crvenim narančama. Trebao bi potražiti hranu, ali bio je previše gnjevan i razočaran da bi jeo. Žureći prijeći udaljenost između Lahorea i maharadžina tabora, prošao je pokraj malog, zidinama ograđenog grada Kasura. Tada je njegovo raspitivanje iznjedrilo loše vijesti: maharadžin glavni ministar fakir Azizudin, koji je ujedno šeiku Valijulahu prijatelj iz djetinjstva te Hasanov zaštitnik na dvoru, bio je u Kasuru dok je Jusuf prolazio onuda. Nitko osim fakira Azizudina ne bi bio sposoban omogućiti Jusufu razgovor s maharadžom. Nitko nije znao kad će se ministar vratiti.
Fakir Azizudin bio je njegova najveća nada.
Jusuf se okrenuo prema maharadžinim vezovima za konje. Barem bi njegov konj trebao jesti i odmoriti se. Kad bi on i Hasan barem mogli sami spasiti dijete nakon što Hasan obavi svoje pogrebne dužnosti... Jusuf je, ne nadajući se, razmišljao o tome cijelim putem do Lahorea. U tvrđavu nitko nije mogao ući neopaženo. Čak i kad bi uspjeli neopazice stići do unutarnjeg vrta, kako bi ušli u ženske odaje? Jasminova kula u kojoj su živjele maharadžine kraljice bila je ograđena od ostatka palače. Jedini nizak ulaz čuvali su naoružani stražari. Samo je Alah znao koliko je eunuha unutra koji su čuvali pripadnice maharadžina harema.
Ne, Hasanovo dijete bit će spašeno mudrošću, a ne silom.
Gol indijski prosjak hodao je uz rub glavnog puta kroz tabor, sa zdjelicom za prošnju u jednoj ruci, tijela prekrivenog pepelom. Jusuf ga je kratko pogledao i tada okrenuo glavu.
Hasanovu suprugu nikada nije vidio. Ni Hasan, njezin daleki rođak, nije vidio Mamtaz Bano prije no što su spisi o vjenčanju potpisani i blagoslovi izručeni. Tek se tada donosilo ukrašeno ogledalo, koje se držalo pod odgovarajućim kutom kako bi mladoženja posredno vidio lice nevjeste koja je sjedila pokraj njega, čedno pognute glave pod grimiznim vjenčanim velom. Što god je Hasan toga dana vidio, sada nije bilo važno.
Jusuf je protrljao oči. Prisilit će se jesti, a tada će uzdajući se u Alaha krenuti u obavljanje sljedećeg zadatka.
Napustivši maharadžin tabor, nastavit će prema jugu preko rijeke Sutlej, i ući duboko u britanski teritorij u potrazi za britanskim taborom koji je putovao prema sjeveru i granici. Ondje će, medu britanskim šatorima, pronaći čovjeka koji je kao i fakir Azizudin šeikov prijatelj iz djetinjstva. Tom čovjeku, kao i fakiru, mora osobno prenijeti vijest o tragediji u Jasminovoj kuli.
Bude li imao sreće, na povratku se neće i drugi put mimoići s fakirom.
Gusti oblaci skrivali su Mjesečevu četvrt dok je Jusuf jahao prema jugu na posuđenom konju, ne obazirući se na nelagodu putovanja bez odmora. Dok se sve više mračilo, slijedio je neravnu stazu pokraj obraslog drveća i pustih polja do utvrđenog sela koje su činile kolibe od blata na brežuljku, koje je vanjskom svijetu pokazivalo zidove bez prozora. Prema uputama dječaka koji je vodio koščatu kravu, našao se, prašnjav i izgladnio, u kući seoskoga glavara.
Nakon što je uz vatru od kravlje balege pojeo čapati pogačice s kuhanom lećom, legao je spavati na pleteni ležaj u glavarevu dvorištu. Zagledan u tamu, slušao je glasanje životinja.
Kako je Hasan izlazio nakraj sa svojim gubitkom? I on noćas zacijelo leži budan.
Mamtaz Bano nedugo su nakon smrti pokopali pokraj Hasanove majke, koja je umrla kad je Hasanu bilo samo devetnaest godina. Devet godina prije Jusuf je bio među ljudima koji su iznijeli tijelo supruge šeika Valijulaha kroz izrezbarena vrata havelija, omotano mrtvačkim pokrovom i ukrašeno cvijećem, dok su iza njega naricale žene iz obitelji. Prije dva dana isti su prijatelji i članovi obitelji Valijulah na ramenima nosili Mamtaz Bano, dok su se za njima čula posljednja molitva.
Što će biti s jadnim Hasanovim djetetom? Koliko Sabur može preživjeti sâm u tvrđavi?
»Alahu akbar«, rekao je naglas, tješeći samoga sebe. »Alahu akbar.« Bog je velik. Ako to bude Božja volja, djetetu će pomoć stići na vrijeme.
Jedini pravi vrt u tvrđavi Lahorea bio je Kraljičin vrt.
Dvadeset godina prije po želji maharadžine druge supruge tome je vrtu, kvadratnom prostoru pokraj ženske kule, vraćena skladna formalnost njegovih mogulskih dana. Tada je bio simetričan perzijski vrt, podijeljen na četiri kvadrata s mramornim vodoskokom u sredini. U svakom kvadratu, zasjenjenom čempresima, staze su vodile do manjeg vodoskoka između jasmina, gardenija, naranči i ruža, čije je mirise povjetarac nosio s jednoga kraja vrta na drugi.
Središnji vodoskok nalazio se na mramornoj terasi na kojoj su maharadžine kraljice uživale za ugodnih dana, zaštićene od pogleda redom čempresa koji su bacali sjenu na pošljunčane staze. Mlađe su se dame za toplog vremena igrale pokraj vodoskoka, smijuljile se i pokušavale jedna drugu gurnuti u vođu, dok su njihove sluškinje čekale u sjeni obližnjih stabala.
To je jutro očito bilo prehladno za takve igre. Trideset sedam maharadžinih supruga doimalo se zadovoljnima na ćilimima u vrtu, naslonjene na jastučiće jarkih boja poput leptira koji se odmaraju, a njihove su široke haljine u svilenim naborima padale niz njihova tijela.
Najstarija supruga ležala je nedaleko od vodoskoka, s bezizražajnim pogledom zasjenjenih očiju, raširenih nogu, koje su ritmički gnječile sluškinje, dok su druge kraljice bile u blizini, diskretno gurkajući jedna drugu nadmećući se kako bi bile što bliže središtu utjecaja.
Stara je maharani načinila grimasu. »Ne tako grubo«, oštro je rekla jednoj sluškinji. Žena je kimnula i nastavila svoj posao. Maharani je zatvorila oči ne obazirući se na nadmetanje koje je tiho kipjelo oko nje.
Malo dalje od drugih sluškinja, pod jednim je drvetom čučala mlada sluškinja te pogledavala raščupano dijete koje je čučalo pokraj nje i pogledom prelazilo s jedne kraljice na drugu, kao da traži nekoga.
Je li tražio svoju majku? Rešma je mislila da nije. Bila je uvjerena da je znao da je mlijeko otrovano. Bila je uvjerena da je Sabur znao da će Mamtaz Bano umrijeti kad je uzela lončić. Sada je znala da je njegov plač u vrtu bio plač zbog gubitka.
Što je, ili koga, tada tražio? Da barem nije toliko blijed. Da su mu obrazi barem i dalje jedri.
»Pogledaj Saat Kaur«, rekla je jedna kraljica, žena ukočenog lica, bradom pokazujući Rešminu gospodaricu, šesnaestogodišnjakinju sivih očiju koja je sjedila podalje od drugih, sa slabašnim djetetom na krilu. »Taj će njezin sin zasigurno uskoro umrijeti. Toliko slabo i boležljivo dijete ne može dugo živjeti.«
Maharani je nakratko otvorila oči te nezainteresirano pogledala bolesno dijete, ali drugu kraljicu nije udostojila odgovora. Ova je zagrizla usnu i zašutjela. Nedaleko od nje u gomili, druga se žena strogog lica jetko nasmiješila.
Rešma je zadrhtala. Kako li su te kraljice mrzile jedna drugu! Koliko li su strahovale za svoju budućnost!
Saat Kaur nije podizala pogled, iako je boja zarumenjela rosne obraze koji su prvi privukli maharadžin pogled. Hotimice zijevnuvši, mala je kraljica podignula svoje dijete, čija je koža bila žuta poput kurkume, položila ga pokraj sebe i okrenula glavu prema redu čempresa. Rešma se uvukla u svoju široku odjeću i pokušala sakriti Sabura iza svojih leđa. Oh, neka ga Saat Kaur ne vidi...
Mala je kraljica stisnula oči, a tada se trgnula i tijelo joj se ukočilo. Posegnuvši prema srebrnom pladnju, uzela je šećerni slatkiš. »Pošalji dječaka ovamo, Rešma«, zapovjedila je.
Sabur je prestao promatrati lica i pogledao mladu maharani. Uzdrhtala Rešma gurnula ga je prema njoj.
Saat se nasmiješila i nježno pozvala dijete dok joj je narančasti slatkiš svjetlucao među prstima. »Dođi, uzmi.«
Sabur je oklijevao, a tada je plaho prišao mladoj kraljici. Kad je pružio ruku prema slatkišu, ona ga je naglo povukla i oštro ga udarila po prstima.
»Eto«, rekla je odgovorivši na njegove suze grimasom gnušanja. »To ćeš dobiti zato jer si maharadžin miljenik. Ništa nećeš dobiti.« Prezrivim je pokretom bacila slatkiš u vodoskok, a slatkiš je potonuo i ostao pod vodom, i dalje primamljiv.
Glas joj je bio oštar poput oštrice noža. »Tko ti je dopustio sare i sate provoditi s maharadžom dok njegov sin ovdje čeka neprimijećen?«
Sabur je obraza vlažnih od suza zbunjeno gledao njezino lice.
»I kakva je to ›svjetlost‹ koju navodno posjeduješ? Ja ne vidim nikakvu svjetlost«, dodala je Saat dok se Sabur posrćući udaljavao. »Pih! Vidim samo prljavog, smrdljivog dječaka kojeg nitko ne voli.« Pomno oslikanom rukom mahnula je za dječakom. »Rešma, zašto ga dovodiš ovamo? Nije mu mjesto među članovima kraljevske obitelji. Nosi mi ga s očiju i ne daj mu hrane. Zašto bismo ga hranili?«
Podignula je glas. Druge su kraljice gurkale jedna drugu. »On nije naše dijete«, dodala je Saat Kaur.
Rešma je ustala i povukla veo prema naprijed kako bi sakrila bol na svojem licu. Uhvatila je Sabura i podignula ga na svoj bok. »Nipošto, bibi«, promrmljala je. »Ne moramo ga hraniti.«
Odnijela ga je podalje od očiju svoje gospodarice, podalje od bezobzirnih lica oko vodoskoka. Kad je više nisu mogle vidjeti, zagnjurila je lice u njegovo malo rame. Na njegovoj se košulji pojavila vlažna mrlja.
»O, Sabure«, šapnula je . »Kako da te ostavim samoga i služim samo Saat Kaur? Kako da tada okajem svoje nedjelo? Tko će se brinuti za tebe?« zabrinuto se osvrnula. »Hajde, nemoj toliko plakati. Pronaći ću ti malo suhog čapatija dok se kraljice zabavljaju u vrtu.«

4. poglavlje

Srijeda, 20. studenog


Najbolji konji u britanskom taboru bili su na vezovima generalnoga guvernera. Stotinu jarda dalje od konja nižih pripadnika tabora, te su životinje stajale svezane u sjajnim redovima odmarajući se od dnevnog putovanja, a za njih su se brinuli samo najiskusniji konjušari u taboru. Na drugom kraju drugog reda Jar Muhamed, viši konjušar, uspravio se nakon što je pregledao ozlijeđenu nogu jedne od kobila te ugledao zanimljiv prizor.
Ugledao je vatru, prilično nalik onoj čiju je toplinu mogao osjetiti na licu, ali iz plamena pred njegovim očima uzdizao se veliki oblak prašine i dima. Na trenutak nije vidio ništa osim toga. A tada je iz oblaka izašla lavica i nastavila prema njemu. Kretala se pažljivo jer je u njušci nosila nešto teško. Udaljivši se od vatre, zastala je i osvrnula se uokolo kao da se želi uvjeriti da je sigurna, a tada je spustila svoj teret na tlo.
Jar Muhamed tada je vidio da je ta velika mačka nosila dijete, dječaka iste dobi kao što je i njegova najmlađa kći. Dječakovo lice bilo je svijetlo, široko i dražesno.
Dječak je sjedio na tlu, a lavica je zaštitnički stajala nad njim. Nakon nekoliko trenutaka njezino se dugačko tijelo ukočilo. Jednim brzim pokretom ponovno je uhvatila dječaka i otišla, izvijajući rep, a njegovo je tjelešce visjelo iz njezinih opreznih čeljusti. Trenutak nakon što ga je odnijela, gust novi oblak dima i prašine obavio je mjesto na kojem su bili.
Jar Muhamed otvorio je oči. Pred njim je pucketala vatra nad kojom je visio kotlić za kuhanje. Muškarci su neobavezno čavrljali pružajući ruke prema toplini vatre, tijela uredno šćućurenih poput njegova, stopala cijelom duljinom položenih na pod i ruku oslonjenih na koljena. Ali kad je ponovno zatvorio oči, oblak prašine i dima ponovno se pojavio, a iz njega je ponovno izašla smeđe žućkasta mačka, noseći dijete blagih očiju.
Jar Muhamed pognuo je glavu, dopuštajući da mu turban sakrije lice od pogleda drugih konjušara. Komad neporubljenog domaćeg platna, koji mu je služio kao šal, pomaknuo se za njim na tlu kad se približio vatri.
Upamćene riječi u njegovim su se mislima pojavile jasno kao da su izrečene trenutak prije. »Ako vidiš ili čuješ nešto neobično, moraš to reći svojem muršidu, svojem duhovnom vodiču. Takvi događaji često sadrže pouke ili važne podatke. Pogrešno je govoriti o tome svima, ali velika je pogreška i skrivati ih od svojeg duhovnog učitelja.«
Iako je upamtio tu uputu, nije mogao postupiti u skladu s njom. Jedini duhovni učitelj kojega je poznavao, čovjek koji mu je svojedobno uputio te riječi, bio je nedostupan, osamdeset milja daleko.
Jar Muhamed podignuo je glavu i zagledao se u daljinu. Usne su mu se stisnule. Tako mu Alaha, ipak je mogao nešto učiniti. Mogao je reći velikom čovjeku.
Nije mu znao ime; ali kad je tri dana prije ugledao tog nepoznatog muslimana na putu, Jar Muhamed stao je toliko naglo da ga je tesar, koji je iza njega nosio ljestve, zamalo srušio. Neznančeve oči toliko su ga upečadjivo podsjetile na dalekog duhovnog učitelja da mu je dah zastao u grlu.
Svojega je učitelja sreo samo jednom, ali taj mu je sastanak ostao u živom sjećanju. Oči tog čovjeka bile su duboke, prepune važnog znanja. Zračio je dobrotom i snagom. Bio je to šeik Valijulah, vođa bratstva Karakoja, jednoga od pet tajnih bratstava Indije čiji su članovi poučavali i prakticirali mistične tradicije islama. Nešto je na tom starijem neznancu toliko podsjećalo na šeika da je Jar Muhamed zaboravio zob po koju je došao te je slijedio neznanca po taboru, gledajući kako obavlja svoje poslove i čudeći se njegovu umirujućem utjecaju na druge, ljubaznosti s kojom se obraćao prodavaču voća, pisaru, djetetu koje je prosilo na putu. Kad se starac vratio u svoj šator, Jar Mumamed vratio se konjima, zadovoljan jer je taj neznanac kao i šeik Valijulah dobro poznavao tajne srca.
Jar Muhamed privukao je svoj šal i tiho se udaljio od vatre. Iako nije promijenio svoj dug, miran korak, išao je najkraćim putom, prolazima između klimavih šatora, pokraj malenih bazara na kojima su se muškarci svađali oko hrpica voća, sve dok nije stigao do urednog šatora čija je vrata u tom trenutku otvorenim držao maleni dječak.
»Je li cijenjeni sahib na raspolaganju?« upitao je.
Gestom mu pokazavši neka pričeka, dječak je nestao u šatoru, ali prije no što je Jar Muhamed stigao sjesti, ponovno je provirio iz njega i pozvao ga podignutom rukom.
Stojeći bos i nesiguran na ulazu, Jar Muhamed vidio je da u šatoru nema ničega osim limene kutije u jednom kutu i pletenog ležaja na kojemu je veliki čovjek sjedio te perom i tintom pisao po papiru. Podignuvši pogled sa svojeg posla, starac je pokazao na tlo pokraj sebe.
Jar Muhamed ponovno je osjetio da je u blizini neobičnog čovjeka. Iako su njegovo lice i odijelo bilo uobičajeni, zračio je smirenošću koja se preko Jara Muhameda slijevala poput meda.
Jar Muhamed čučnuo je pokraj ležaja i progovorio, bez uvoda, o svojoj viziji lavice i djeteta.
Starac je slušao bez riječi, kimajući s vremena na vrijeme. Kad je Jar Muhamed završio, starac je neko vrijeme sjedio u tišini, zatvorenih očiju. Kad je napokon otvorio oči i progovorio, u njegovu tonu nije bilo ni traga nadmenosti. »Dobro je da si mi to odmah došao reći.«
Srce Jara Muhameda preplavila je radost. Veliki se čovjek nije obraćao njemu kao konjušaru, nego njegovoj duši. Prošle su godine i godine otkako mu se netko tako obratio.
»Ova tvoja vizija obuhvaća oblak prašine i dima, koji označava svojevrsnu opasnost.« Starčevo se lice zamišljeno naboralo kad je uzeo tespih od kuglica crnog oniksa s kvadrata pamučne tkanine koja je stajala pokraj njega. »Iako se odnosi na opasnost«, nastavio je, a pogled mu je skakao po šatoru dok je prstima prebirao kuglice, »doima se da vizija ne daje upute, nego samo prenosi informaciju. A sada mi reci zašto si mi došao ispripovijedati tu priču.«
Jar Muhamed razmišljao je o odgovoru pogleda uprtog u pod. »Kad sam vas vidio na putu«, oprezno je počeo, »sjetio sam se nekoga u Lahoreu, koga iznimno poštujem. Ponadao sam se...«
»A kako je ime tom gospodinu?«
»Sahibe, ime mu je šeik Valijulah Karakoja.«
Starac je nekoliko puta kimnuo. Potom je pozvao maloga slugu. »Kalid, donesi čaj ovom čovjeku«, rekao mu je, a tada se ponovno okrenuo prema Jaru Muhamedu i ozbiljno ga pogledao. »Poznajem šeika Valijulaha«, rekao je, »vrlo dobro.« Srce Jara Muhameda zakucalo je brže. »Nema dvojbe da je ova tvoja vizija zapravo poruka šeiku«, nastavio je starac ponovno kimajući. »Zašto bi ti inače bio poslan ispripovijedati mi je? Stoga moraš«, dodao je, a pogled mu se vratio licu Jara Muhameda, »s vezova posuditi snažnog konja koji neće nikome nedostajati, odmah krenuti te jahati prema sjeveru sve dok ne stigneš do Firozpura na obali rijeke Sutlej. To će biti putovanje od dvadeset milja. Vidi je li maharadžin novi most od čamaca dovršen. Ako ga zatekneš nedovršenog, brijač po imenu Karim, koji živi nedaleko od velike džamije, omogućit će ti prelazak rijeke brodom.« Nakratko je stao, a usne su mu se pomicale dok je prstima prebirao kuglice jednu po jednu, a tada je nastavio klimajući sam za sebe. »Kad stigneš na drugu obalu, moraš bez odmora prijeći šezdeset milja do grada Lahorea. Ondje moraš svoju viziju u cijelosti ispripovijedati šeiku Valijulahu Karakoji, ne izostavljajući ništa. Jesi li shvatio?«
Jar Muhamed je kimnuo.
»Reci mu«, dodao je starac, »da sam te ja poslao. Ime mi je Šafiudin.«
Uzeo je svoj papir i pero. »A sada«, rekao je lagano kimnuvši, »Kalid će ti vani donijeti čaj. Popij ga prije polaska.«
Jar Muhamed otpravljen je jednim jedinim odmjerenim pokretom starčeve ruke.
Kad je Jar Muhamed iskapio čaj koji mu je dječak donio, pred očima su mu se pojavili prizori pobjede i sramote njegova drugog, davnog susreta s šeikom Valijulahom. On i njegov prvi učitelj, dobroćudni Abdul Rašid, tada su obojica bili mladi. Da je Abdul Rašid bio pametniji, svoje bi manjkavo znanje zadržao za sebe te ne bi pokušavao svojem rođaku iz istog sela otkrivati dubokoumne misterije Puta, ali on je pokušavao poučavati Jara Muhameda, a znanje koje je toliko velikodušno dijelio učinilo je Jara Muhameda nespretnim praktičarom, kakav je bio u to davno vrijeme. Bez Abdula Rašida ne bi imao viziju koja je njih dvojicu odvela na dugo putovanje u Lahore iz njihova planinskog doma, šest mjeseci nakon što je Jar Muhamed primio svoju prvu pouku.
Jar Muhamed odložio je lončić i ustao, dršćući u odjeći. Mora krenuti u Lahore.
Prošavši pokraj redova šatora i njihovih pletenih ležajeva koji su stajali na suncu, Jar Muhamed osjetio je dobrodošao miris vezova za konje. Prošao je pokraj jama u kojima su kovači zagrijavali željezne šipke u užarenom ugljevlju. Dva oznojena kovača pozdravila su ga. On im je odzdravio ne podižući pogled.
Kad se prije mnogo godina pojavila ta vizija, bio je mlad. Još nije shvaćao potrebu za tajnovitošću u pogledu duhovnih pitanja. Preplavljen zbunjenošću i osjećajem vlastite nedostojnosti, rekao je supruzi što je vidio. Važna osoba, čije se ime nije usudio izustiti, pojavila se pred njim i dala mu keramičku bočicu koja je, kako se doimalo, toplo i savršeno pristajala u njegov dlan. Njegova je supruga u svojoj prostodušnosti odjurila svojoj obitelji prenijeti vijest o tome da je njezin mladi suprug imao viziju proroka Muhameda. Uslijedili su skandal i teškoće. Neki su seljani uvjereni da je Jar Muhamed stekao velike moći došli k njemu očekujući čuda i razočarali se. Drugi su ga proglasili lažljivcem. Naposljetku su on i Abdul Rašid krenuli u Lahore kako bi otkrili istinu.
Šeik je sjedeći na podiju prekrivenom jastučićima saslušao njihovu priču. Tad im je obojici ljubazno, ali vrlo odlučno, objasnio koliko je važno o duhovnim doživljajima govoriti samo primjerenim ljudima. Naposljetku je svoj prodoran pogled usmjerio prema licu Jara Muhameda.
»Vjerujem«, rekao je, »kako tvoja vizija znači da si dobio dar. To nije malen dar, Jaru Muhamede. Možda još ne znaš što je posrijedi, ali kad dođe, znat ćeš. Budući da dolazi od toliko uzvišenog izvora, doista je posrijedi golemi dar. Sretan si čovjek.«
Jar Muhamed nije pokušao prikriti suze koje su mu se slile niz lice i kapale po odjeći. Premda je s Abdulom Rašidom uvijek postupao s ljubavlju i poštovanjem, pa ga je vjerno njegovao u smrtnoj bolesti, od tog je trenutka šeika Valijulaha smatrao svojim istinskim muršidom.
Dok je promatrao vezove birajući konja, prišao mu je jedan konjanik. Jar Muhamed uzrujao se kad je ugledao životinjinu pognutu glavu i neujednačen korak. Jahač je bio snažan muškarac širokih ramena, možda imućan Kašmirac. Takav čovjek trebao bi znati da se konja ne smije jahati do iserpljenosti. Jar Muhamed prišao mu je i otvorio usta kako bi mu skrenuo pozornost na važnost primjerene skrbi za konja, ali putnik se njemu prvi obratio.
»Tražim stanovitog Šafiudina koji je poznat i kao Šafi sahib«, rekao je hladnim glasom. Kosa i stršeća brada bile su mu prekrivene prašinom. »Imam važnu vijest«, dodao je ukočeno sjahavši te odsutno trljajući lice debelom šakom.
Jar Muhamed promatrao je iscrpljenog neznanca koji je pitao za velikog čovjeka. Treba li mu pokazati put i tada bez daljnjeg odgađanja slijediti upute koje je sam dobio te brzo uzjahati i krenuti u Lahore? Treba li pričekati i odvesti tog čovjeka putom kojim je došao?
»Dojahao sam, uz malo odmora, ravno iz grada Lahorea.« Neznanac je izgledao kao da bi mogao na mjestu zaspati.
Ne oklijevajući više, Jar Muhamed posegnuo je za čovjekovim uzdama. »Odvedi ovog konja«, rekao je drugom konjušaru kimajući prema redovima mišićavih životinja. »Pobrini se za njega kao da pripada samom generalnom guverneru.« Okrenuo je glavu prema neznancu. »Pođite sa mnom, hazur. Odvest ću vas Šafi sahibu.«
Skrativši korak kako bi se prilagodio koraku čovjekovih umornih nogu, krenuo je putem kojim je došao.
Kad su stigli do šatora, neznanac je kimnuo slugi Šafi sahiba. »Ja sam Jusuf Bati. Molim te, reci svojem sahibu da sam došao iz Lahorea, iz kuće šeika Valijulaha.«
Iz šeikove kuće. Kad je čovjek ušao, Jar Muhamed ušao je za njim, oprezno pogledavajući prema pletenom ležaju dok se nepozvan spuštao na pod nedaleko od otvorenog ulaza u šator. Nepomično je čekao, obuzdavajući uzbuđenje.
Gost je pozdravio starca. Iz njegova širokog pojasa virio je držak velikog bodeža. »Mir s vama, gospodine«, rekao je.
Šafi sahib odgovorio je spokojno, gledajući gosta.
»Donosim loše vijesti.« Gost je pogledao svoje ruke, a potom ih stavio iza leđa. »Snaha šeika Valijulaha Karakoje iz Lahorea mrtva je.«
Ta je vijest poput teškog udarca stigla do prsa Jara Muhameda. Jeza koja je uslijedila rekla mu je da je ta tragedija veća od toga.
»Jadan Valijulah, jadan mladi Hasan«, blago je rekao Šafi sahib, odmahujući glavom. »Neka Bog podari mir njezinoj duši te strpljenje svima njima.«
Gost je upro pogled u pod. Stari gospodin gledao ga je s očekivanjem. »To nije sve«, blago je rekao.
Čovjek po imenu Jusuf znojio se. Uzdahnuo je. »Nažalost, nije umrla kod kuće, nego u tvrđavi gdje je maharadža nju i njezina sina držao kao taoce. Djetešce nije vraćeno, još je na dvoru.«
»Ah.« Stari gospodin zamišljeno se zagledao u Jara Muhameda, a tada su se njegove oči vratile gostovu licu. »Je li maharadža još u Lahoreu?« upitao je.
»Otišao je iz Lahorea, gospodine. U taboru je, priprema se za sastanak s britanskim dužnosnicima.«
»Tada možda još ne zna za taj žalostan dogadaj. A vi ste došli ravno iz Lahorea?« upitao je.
Jusuf je odmahnuo glavom. »Nisam, gospodine«, odgovorio je. »Svratio sam u maharadžin tabor zamoliti za pomoć u djetetovu oslobađanju.«
»Ah.« Starac je tapkao prstima o prste. »Koga si ondje vidio?«
»Nikoga, gospodine. Trebao sam se sastati s fakirom Azizudinom, ali nije bio ondje. Otišao je u Kasur.«
»Dakle, niste se sastali s glavnim ministrom. Jeste li ikoga drugoga zamolili za pomoć u pogledu tog djeteta?«
»Nisam, gospođine, takve su bile moje upute. Još nisam uspio pomoći toj obitelji.«
Uslijedila je tišina, a Šafi sahib zatvorio je oči. Usne su mu se pomicale bez glasa. Napokon je progovorio, ali nije se obratio svojem gostu. »Kalide, idi«, odlučno je rekao dječaku koji se stvorio iz sjene, »i donesi ovome čovjeku vode i hrane. Donesi mu mnogo vode i mnogo hrane. A tada mu pokaži gdje će se okupati. Jar Muhamed!«
Nije pogriješio došavši nepozvano. Slava Alahu!
»Pobrini se za potrepštine i za tri konja. Krenut ćemo čim se ovaj gospodin odmori i pojede.«
Okrenuvši se svojem gostu, Šafi sahib progovorio je blago ali s autoritetom. »Sada ću vas napustiti. Za nekoliko sati, kad budete spremni, krenut ćemo u Lahore.«
Prije no što se njegov gost stigao uljudno pobuniti, stari je gospodin ustao i izašao.
Sluga se vratio noseći mjedenu posudu za umivanje i posudu s vodom. Jusuf je nerazgovijetno zahvalio dok je dječak lijevao vodu preko njegovih ispruženih ruku.
Nešto kasnije dječak je unatraške ušao noseći krcati pladanj.
Jusuf je pogledao hranu pred sobom. Bila je to prinčevska hrana, a ne jednostavan obrok od kuhane leće kakav je očekivao. Debela, maslacem namašćena pogača visjela je preko rubova slamnatog tanjura, u sredini nakrcana komadima začinjenog mesa. Po pladnju su se pokraj kruha kotrljale naranče, guave i narovi. Na pladnju je bila čak i glinena posuda s jogurtom. Uzdahnuvši od iščekivanog zadovoljstva, Jusuf je otrgnuo komad kruha i njime uzeo komad mesa. Jeo je brzo, samo desnom rukom, spretno hvatajući hranu prstima. Unatoč svem skromnom siromaštvu šatora Šafi sahiba, starac je imao svoje izvore.
Kad je Jusuf pojeo koliko je mogao, ponovno je oprao ruke. Ostavivši oružje dječaku, iznio je pleteni ležaj van. Ondje je zahvalno legao, jednom rukom pokrivši oči.
Zvukovi tabora lebdjeli su oko njega. Sada će zaboraviti oskudicu svojega putovanja na jug, neuspješnu potragu za fakirom Azizudinom, dugo noćno putovanje iz britanskog tabora koje je dijelom propješačio instinktivno vodeći konja kroz gotovo mrkli mrak.
Sada je preostalo samo odjahati na sjever sa Šafi sahibom, u maharadžin tabor. Inšalah, ako Bog da, glavni ministar bit će ondje. Ako im itko može pomoći osloboditi dijete, to je šeikov prijatelj iz djetinjstva koji je ujedno, prema svim pričama, bio i maharadžin najbliži savjetnik. Kad obave tu dužnost, Jusuf i Šafi sahib krenut će za Lahore, nastojeći putovati što brže.
Zijevnuo je. Ako se to izjalovi, učinit će što god bude bilo potrebno da vrati Sabura njegovu ocu. Ako će biti potrebno ubiti da bi se spasilo Sabura, Jusuf će ubiti. Zašto ne bi? Jusuf je za razliku od Hasana bio borac i lovac. Hasan se nikada nije borio s maharadžinom neredovitom konjicom, poput Jusufa, ili odlazio u brda loviti bijelog leoparda. Nikada nije lovio svinje u šumama nedaleko od Chhangamange.
Jusuf se nasmijao odsječeno, nalik štektanju. Hasan, njegov pametni prijatelj iz grada koji nosi svilu u lovu na svinje? Dobro bi platio da to vidi.
Uzdahnuo je. Bi li Hasan ubio za njega? Zar je to važno? Hasan nije bio vojnik, ali bio je Jusufov prijatelj. Hasan bi nedvojbeno umro za njega.
Umro za njega – umro za njega. Jusuf je bez oružja lebdio nad tvrđavom, s malim taocem u naručju. Eunusi na konjima skakali su u zrak pod njim. Hasan se pojavio s velikim mačem u ruci i poveo konja u zrak kako bi zaštitio svojeg sina.
Dva sata poslije, kose još mokre od kupanja, Jusuf je s odmornog konja gledao kako Jar Muhamed Šafi sahibu pomaže uzjahati. Konjušareva brižnost bila je očita, kao i izbor stare kobile za starog gospodina. Ako je starac ikada jahao, od toga su prošle godine. Zašto je odlučio krenuti na to putovanje na kojem je žurba izuzetno važna?
Jusufu pristojnost nije dopuštala iskazati osjećaje. Bezizražajnog lica promatrao je kako se Šafi sahib uz škripu penje u sedlo, a potom sjeda hvatajući se za njegov prednji dio dok Jar Muhamed uzima uzde, uzjahuje svojeg konja i vodi kobilu starijeg putnika prema putu.
Kad su se njih dvojica udaljili toliko da ga nisu mogli čuti, Jusuf si je dopustio ogorčeno puhnuti, a tada im se pridružio grubo podbovši svojeg konja. Putovanje prema maharadžinom taboru sada će iziskivati česte odmore. Tih dvadeset milja koje je sam prešao u jednoj noći sada će prelaziti dva dana. Preostali put u Lahore mogao bi iziskivati još čak četiri ili više dana, koji će u njemu izazivati gnjev.
Put kojim su išli bio je duboko izbrazdan kišama. Glina pod kopitima njihovih konja popucala je u nepravilnim uzorcima dok se sušila. Prašina je visjela u tišini, bojeći udaljena sela nježnim bojama. Vegetacija je bila oskudna, samo pokoji razrasli bagrem. Ta je zemlja bila dobra samo za lovce na guštere i za kradljivce stoke.
Jar Muhamed jahao je pokraj Šafi sahiba vodeći njegovu kobilu. Uz njegovo sedlo bila je pričvršćena mala sjekirica. O pojasu mu je visio težak gurka nož. Barem će biti koristan ako ih napadnu. Toliko spori, bili su savršena meta.
»Kako je Sabur postao maharadžin talac?« upitao je Šafi sahib odostraga. »Jesu li obitelj Valijulah i dvor u zavadi?«
»Nisu, gospodine.« Jusuf je usporio svojeg konja, dopustivši da ga Jar Muhamed prestigne. »To je vezano za dijete.«
»Ah.« Starac je kimnuo, ljuljajući se u sedlu.
Jusuf je pljusnuo muhu. »Možda već znate da je Hasan pomoćnik fakira Azizudina, glavnog ministra. Na taj je položaj imenovan zbog prijateljstva između fakira i šeika Valijulaha.«
»Da«, odgovorio je Šafi sahib. »To sam znao.«
»Nakon Saburova rođenja«, nastavio je Jusuf, »Hasan je iz pristojnosti otišao pokazati sina maharadži. Maharadža se, nažalost, na prvi pogled zaljubio u Sabura.« Uzdahnuo je. »Od tog mu dana nije dopušteno napustiti maharadžu.«
Dva sata poslije Jusuf je pogledom prelazio preko obzora, pogrbljenih ramena. Nakon toliko vremena nisu još prešli ni pola puta do rijeke Sutlej. Šafi sahib nije progovorio otkako su prošli pokraj zadnjega stražara u britanskom taboru. Bilo je vrijeme da se odluči o planu djelovanja.
»Hoćemo li kad prijeđemo rijeku poći ravno u maharadžin tabor?« upitao je Jusuf pristojno se okrenuvši u sedlu.
Šafi sahib nije odgovorio. Jusuf je pokušao još jednom. »Kad prijeđemo rijeku«, ponovio je glasnije, »možemo obavijestiti fakira Azizudina o tragediji i zamoliti ga da nam pomogne osloboditi unuka Valijulah sahiba.«
I dalje tišina. Je li stari gospodin oglušio? Nije, ali kad je progovorio, njegov je ton spriječio sve daljnje razgovore. »Vidjet ćemo«, odgovorio je Šafi sahib jednoličnim tonom, kao da govori sam za sebe. Sjedio je pognut na svojoj kobili, zglobova prstiju blijedih na jabuci sedla te je zatvorenih očiju pomicao usne.
Neka tako bude. Taj je stari gospodin bio drag šeiku Valijulahu. To i njegova dob činili su ga višim članom skupine, osobom čije se želje moraju poštovati. Ali, što je mislio kad je rekao: »Vidjet ćemo«? Je li moguće da bi odbio dopustiti im da uđu u maharadžin tabor? Ne, to nije bilo upitno. Jadni starac zacijelo očajnički želi stići u šator i u blizinu vatre; jedva je uspijevao sjediti uspravno na svojoj kobili.
Jusuf je škiljio gledajući u daljinu prema sjeveru, nadajući se kakvom znaku zelenog pojasa stabala uz riječnu obalu, ali vidio je samo ravnicu i po njoj raštrkana sela. Trebali bi putovati još sat vremena prije no što se odmore i pomole. Kad se Jar Muhamed odjednom glasno nakašljao, Jusuf se osvrnuo i vidio kako mu konjušar očima pokazuje prema Šafi sahibu. Starac se ljuljao u sedlu, a lice mu je bilo sivo.
Uplašeni je Jusuf stao. Kad su zadnji put popili vode? Baš je bio bezobzirna budala!
Stali su u sjeni bagremova šumarka čije su grane visjele po tlu. Starac nije bio kriv za to što je jedva znao jahati. Bio je siromašan. Siromašni ljudi nemaju konje, i ne jašu ih. Siromašni ljudi hodaju. Jusuf je nestrpljivo vukao mješinu s vodom dok je Jar Muhamed Šafi sahibu pomagao sjahati.
Šafi sahib je, glave podignute na jedno sedlo, nakon nekog vremena počeo dolaziti k sebi.
»Nemojte se ispričavati«, rekao je slabašnim glasom, mašući dugim prstima prema Jusufu. »Trebao sam nešto reći.« Kapi vode držale su se za dlake njegove brade te ostavile tragove na njegovoj snježnobijeloj košulji.
Prije no što je Jusuf stigao odgovoriti, iz grma najbližeg Šafi sahibovoj improviziranoj postelji začulo se bučno komešanje. Prašnjave grane kao da su se same razmaknule i na sunčevu je svjetlost izbila otrcana ljudska prilika. Mašući štapom, okretao je glavu s jedne strane na drugu kao da nekoga traži, a tada je, držeći štap visoko u zraku, grčevitim koracima krenuo prema Šafi sahibu koji je opružen ležao na zemlji.
Žurno zamolivši Boga da se Jar Muhamed zna služiti svojim nožem, Jusuf je posegnuo za svojim talvarom, dok mu je pogled ubrzano skakao između napadača i grmlja. Gdje je ostatak bande? Koliko ih je ?
»Ti si taj«, viknuo je uljez tajanstvenim, hrapavim glasom, »koji može reći strankinji, koji joj može reći...«
»Stani!« viknuo je Jusuf čovjeku iza leđa, pokušavajući osloboditi tešku, zakrivljenu sablju iz korica. »Ne miči se!«
Ne obazirući se na upozorenja, neznanac je načinio još jedan korak prema Šafi sahibu.
Jusufova se oštrica oslobodila. Kad je zamahnuo spreman presjeći uljeza popola, nečiji su ga prsti uhvatili za podlakticu.
»Čekaj«, rekao mu je Jar Muhamed u uho. »Pogledaj Šafi sahiba.«
Stari gospodin nije se ni pomaknuo kako bi se zaštitio. Naprotiv, sa zanimanjem je promatrao čovjeka u dronjcima koji je stajao nad njim. »Govori«, zapovjedio je.
Stap je pao na pod kad je neznanac podignuo ruke iznad glave. »Moraš reći strankinji«, rekao je, »čiji konj na sebi ima pet znakova sreće, da će joj put kojim kreće donijeti mir.«
»Kojoj strankinji?« Šafi sahib podignuo se na lakat.
Luđak nije obraćao pozornost na njega. »Reci joj neka bude oprezna.« Glas mu je zvučao poput kotrljanja kamenja nizbrdo. »Reci joj, Khabardar, Khabardar...«
Ne dovršivši ono što je zaustio, uzeo je svoj štap i otišao u grmlje. Ne obazirući se na dugačke okrutne trnove, golim je rukama razmaknuo grane, okrenuo se i natraške ušao u grmlje. Grane su se zanjihale i potom se zatvorile za njim.
Zbunjeni Jusuf zurio je u nijemo grmlje. Ne vidjevši ništa, okrenuo se odmahujući glavom i ugledao Šafi sahiba na nogama.
»Sada moramo poći«, rekao je. Njegovo lice, koje je bilo sivo kad su stali, sada je bilo svježe i živo.
Jusuf i Jar Muhamed netremice su gledali u njega.
»Moramo odmah krenuti za Lahore«, ustrajao je Šafi sahib glasom čovjeka naviknutog zapovijedati.
»Ali«, pobunio se Jusuf, »idemo u maharadžin tabor, zar ne? Moramo pronaći fakira i...«
»Ne«, odlučno je rekao stari gospodin. »Glavni ministar nam nije potreban. Hajde, nemamo vremena za gubljenje.«
Ponovno je bilo potrebno pomoći mu uzjahati staru kobilu. Kad je uzjahao, mahnuo je prema sjeveru. »Lahore«, viknuo je, »moramo krenuti za Lahore!«
Kad su dva dana poslije putovali prometnim putom, Jusuf je okretao glavu od svojih suputnika. Bilo bi beskorisno dopustiti im da vide njegov gnjev. Zašto, o, zašto je Šafi sahib zahtijevao da zaobiđu maharadžin tabor?
Potpuno je izdahnuo kroz stisnute usne. Dao je sve od sebe kako bi objasnio neodgodivu potrebu za susretom s fakirom Azizudinom, ali njegov je trud bio uzaludan. Ah, da je Alah u svojoj mudrosti Jusufu dao dar rječitosti, mogao je urazumiti toga starog gospodina. Ali Jusufovi darovi, u ovom slučaju beskorisni, bili su sigurna ruka i snažno koljeno konjanika.
Nagnuo se i pljunuo u prašinu. Ta promjena plana valjda nije zbog luđaka sa štapom? Šafi sahib valjda nije povjerovao u tu besmislicu? Jusuf je nestrpljivo vodio konja oko volovske zaprege koja je vukla kola visoko krcata drvom za ogrjev te se škripeći vukla prema maharadžinu taboru, taboru koji će neposjećen ostaviti za sobom.
Kad bi to bilo sigurno, najradije bi se okrenuo i sam odgalopirao prema šatorima koji su se još vidjeli u daljini. Ondje bi maharadžina glavnog ministra zamolio za pomoć u oslobađanju maloga Sabura, a potom bi požurio pridružiti se svojim suputnicima. Ali Jar Muhamed nije bio profesionalni vojnik, a bilo je općepoznato da taj put nije siguran. Među gomilom trgovaca i putnika između Lahorea i maharadžina tabora nedvojbeno ima i ubojica te lopova. Kad bi bili prepušteni sami sebi, Šafi sahib i konjušar bili bi opljačkani i ubijeni deset puta prije no što bi se on vratio.
Ne, činjenice nije bilo moguće promijeniti. Više nije bilo nade da Jusuf obavi zadatke koji su mu povjereni. Ako je Hasanov jadni sinčić još živ, netko će ga drugi morati spasiti.
Jusuf je obišao dubok kolotrag na putu. Sve se to dogodilo zato jer je Šafi sahib, šeikov pouzdani prijatelj, uslijed zle sreće prilično poludio. Jusufa su suze pekle u očima. Kako će s tom viješću izaći pred Hasana, svojega najdražeg prijatelja?
Šafi sahib je progovorio. Obraća li se njemu? Jusuf se okrenuo i pogledao.
»Jusuf sahibe.« U umornom glasu staroga gospodina čulo se zadirkivanje. »Zašto sve pokušavate učiniti sami? Zar ste zaboravili Alaha Svemoćnoga? Ako je njegova volja da dijete bude spašeno, nitko ga ne može zadržati u tvrđavi. Ako mu nije volja poštedjeti to dijete, tada na ovom svijetu nema moći koja će ga spasiti. Nije li tako?«
Jusuf je ukočeno kimnuo. Starac se nakašljao. »U svakom slučaju, dobri i čestiti vojniče«, dodao je sa spokojnim osmijehom, »nema potrebe za zabrinutošću. Tvoje su molitve već uslišane.«

5. poglavlje

Ponedjeljak, 25. studenog


Jedinica bengalskih kopljanika s čekinjavim crnim brkovima kasom je prošla pokraj Mariane. Iz daljine se čula topovska paljba. Mariana je usporila svoju kobilu i pogledom pratila kopljanike. Njezin bi otac jednako kao i ona uživao u pripremama za taj pohod na Afganistan. Zamišljala ga je pognutog za zemljovidom za njezinim radnim stolom, kako razrađuje razne uloge britanskih jedinica i jedinica sikha u tom pohodu, a blago mu se lice ozaruje kad govori o teškoćama prenošenja teških britanskih topova preko planinskih tjesnaca u Afganistan te o vjerojatnosti afganistanskog otpora vladaru naklonjenom Britancima, koji će zamijeniti sadašnjeg kralja.
Generalni guverner se, kao i svi drugi, veselio trenutku kad će šah Šuja, afganistanski princ kojeg su izabrali, ući u Kabul na čelu pobjedničke vojske sikha i Britanaca, kako bi bio ustoličen na prijestolje strateški najvrjednije zemlje u središnjoj Aziji.
Mariana se pitala kako će završiti taj uzbudljivi pohod za koji se vojske pripremaju već dvije godine. Britanska vlast u Afganistanu nedvojbeno će zauvijek ugušiti ambiciju ruskog cara da zavlada središnjom Azijom, ali nedvojbeno će biti i drugih promjena. Zasigurno će nastati nov, gotovo britanski Afganistan s engleskim časnicima na ulicama, a engleske konjske utrke održavat će se u dalekim gradovima divnih imena: Kandahar, Jalalabad, Kabul...
Jednog dana i sama će vidjeti Afganistan, jesti njegovo legendarno voće, udisati njegov zrak i čitati njegovu poeziju.
Britanski časnik pred njom jahao je prema crvenim vratima. Mariana je gledala kako se stražari uspravljaju u pozoran stav dok je prolazio pokraj njih. Da je tata ovdje, razumio bi njezinu strast prema jezicima kao što je ona razumjela njegovu strast prema ratu. On bi cijenio munši sahiba.
Kimnula je stražarima dok je prolazila kroz ulaz. Od njezine zadnje pouke prošlo je nekoliko dana. Je li munši bolestan? Nije izgledao dobro od onoga dana kad je došao k njoj dok je kišilo. Mora nagovoriti bojnika Byrnea da joj da još jedan stolac. Jadni starac ne bi trebao stajati tijekom pouka.
Ljudi su se počeli okupljati na ulazu u šator za blagovanje. Ona ponovno kasni. Već je bilo vrijeme ručka, a ona je još bila u odjeći za jahanje.
Čovjek u plavoj odori razgovarao je s Bijelim Zecom. Je li to bio Harry Fitzgerald? Mariana se napregnula kako bi vidjela, nespretno se nagnuvši u sedlu, i vidjela da je to doista on upravo kad je njezina kobila posrnula, izbacila je iz sedla i njezino stopalo iz stremena. Ne mogavši se zadržati, Mariana je naglavce pala na tlo.
Netko joj je prišao. Ona se uspravila i ostala bez daha od oštre boli u ramenu. Suknje su joj se tada čedno slegnule oko nje, ali noge su joj bile poletjele u zrak pred svima. Mora odmah otići. Gdje joj je jahaći šešir?
»Sreća da joj je stopalo kliznulo iz stremena«, rekao je muški glas. »Konj ju je mogao odvući. Pogledaj to oštro kamenje. Možda je ozlijeđena. Pozovite liječnika.«
»Ne«, Mariana je pokušala nadjačati zvuk nečijeg trčećeg odlaska.
Vrtjelo joj se, ali prisilila se ustati, kriknuvši kad je nečija ruka uhvatila njezinu ozlijeđenu ruku. Bio je to Bijeli Zec. Gledao ju je, a njegovo je lice uvučene brade bilo vrlo zabrinuto. »Moramo vas smjestiti u sjenu, gospođice Givens. Dopustite mi da vam pomognem ući u šator za blagovanje.«
Pred pogledima cijelog tabora? Nipošto. Povukla je ruku i odmahnula glavom. »Ne, hvala vam, poručniče Sotheby«, žurno je rekla. »Molim vas, pomognite mi ponovno uzjahati.«
»Ali vaš konj je odveden, gospođice Givens.«
»Što?« Mariana se osvrnula. Bila je to istina. Njezine kobile nije bilo. »Pa, poručniče Sotheby«, rekla je pruživši neozlijeđenu ruku, zuba stisnutih u osmijeh unatoč iznenadnoj želji da zaplače, »tada me morate otpratiti do mojeg šatora.«
»Dakako, gospođice Givens«, rekao je Zec, koji je potom cijelim putom do šatora hinio da nije vidio suze stida koje ona nije uspjela sakriti.
»Memsahib, memsahib!«
Dittuov glas prodro je u Marianin san. Uspravila se. Na sebi je i dalje imala odjeću za jahanje. U ustima je osjećala kiseo okus. Glava ju je boljela zbog pada. Koliko je sati?
»Gospođe vas zovu, memsahib! Žele da im se pridružite ispred njihovih šatora prije večere.«
Ozlijeđena ili ne, nije mogla odbiti. Ustala je i počela otkopčavati gumbe. Posljednje što je željela bilo je suočavanje sa svima njima. Trgnula se i izvukla ozlijeđenu ruku iz uskog rukava. Užasavala se pomisli o tome što se vidjelo kad su joj noge poletjele iznad glave.
Izvadila je svoju drugu najbolju haljinu iz svoje škrinje i uvukla se u nju. Bila je razmišljala o tome da zamoli gospođicu Emily da je sutra ili preksutra za večerom smjesti pokraj Fitzgeralda, ali bi li taj poručnik želio sjediti pokraj nekoga tko nije mogao ostati na konju ili pravilno zakopčati odjeću?
***


Zastala je s ustima punim ukosnica. On je, dakako, nestao nakon njezine nezgode. Vjerojatno nije odjurio nakon što je vidio kako je pala. To ne bi bio dobar znak za budućeg supruga.
»Nisam namjerno povrijedila jadnog malog Radžu.« Gospođica Fanny namještala je svoje šalove kad je Mariana u vrtlogu suknji dojurila na kvadrat prostora između stambenih šatora. »Ali budući da nitko od nas ne može podnijeti taj vonj...«
»Ah, stigli ste, gospođice Givens.« Lord Auckland ustao je iz pletenog stolca i nadvio se nad Marianu, a obrazi su mu se pritom zatresli.
»Fanny, uvjerena sam da će se Mariana složiti sa mnom«, rekla je gospođica Emily sa svojeg sklopivog stolca. »Nisi ih trebala poslati natrag.« Kut njezinih tankih usana podignuo se. »Nemaš dovoljno životinja u svojem šatoru. Dvije deve bile bi dobrodošle kad bi tvoj pjegavi jelen uginuo, iako bismo dakako trebale i veći ležaj ako bi poželjele leći.«
Sunce je bilo gotovo na zalasku. Mariana je sjela i prihvatila čašicu šerija dok je par paunova gospođice Fanny kljucao pokraj njezina šatora, vukući sjajne repove za sobom.
Gospođica Fanny nagnula se naprijed. »Mariana, čuli smo da si poslijepodne imala nezgodu. Jesi li ozlijeđena? Ah, ovdje je doktor Drummond, čovjek kojeg upravo trebamo.« Kimnula je kad se liječnik službeno naklonio skupini, držeći pete jednu uz drugu.
Liječnik je sjeo uzdahnuvši i odložio štap na tlo pokraj sebe. »Je li vam sada dobro, gospođice Givens?« Skinuo je naočale i namršteno pogledao Marianu. »Pokušao sam vas posjetiti, ali vaš sluga mi je rekao da spavate.«
»Sasvim sam dobro, hvala vam, doktore.« Nije željela misliti na svoje rame.
»Odmah mi je laknulo.« Kimnuo je nekoliko puta, a tada se okrenuo. »Pa, gospođice Emily«, veselo je izjavio, »danas ne kiši!«
Razgovor je s vremenskih prilika skrenuo na skupljanje leptira. Mariana je odlučila da će, čim liječnik ode, upitati gospođicu Emily o Fitzgeraldu. Kad bi liječnik barem otišao...
»Nije li tako, gospođice Givens?« Liječnik ju je s očekivanjem gledao preko prašnjavog prostora između stolaca. Podignuo je obrve.
Što je rekao? Nešto o leptirima? »Da, dakako, doktore«, složila se s osmijehom.
»Mislim da to nije nešto čemu bismo se smiješili.« Zlatne naušnice gospođice Fanny lagano su se zaljuljale. »Meni se osobno domaći ljudi gade. Ne podnosim njihove čudne navike i njihove nasmiješene idole. Čujem čak i za žrtvovanje ljudi...« Glas joj je zamuknuo.
S čime se složila? Mariana se uspravila. »Ali ne vjerujem«, čula je samu sebe kako govori, »da bismo prema domaćim ljudima trebali osjećati gađenje, osim ako su ludi ili bolesni. Dakako«, dodala je kad je malo bolje razmislila, »tada bismo im možda mogli pomoći.«
Gospođica Fanny ostala je bez daha. Doktor Drummond glasno se nasmijao. »Draga moja mlada ženo, kakva nečuvena primjedba!«
Dok je Marianino lice preplavljivala vrućina, lord Auckland, koji naizgled nije slušao nagnuo se u svojem stolcu. »Dopustite da vam ponudim savjet, gospođice Givens.« Govorio je polako i razgovijetno, kao da se obraća slaboumnom biću. »Dokle god ste u ovoj zemlji, morate se svim silama truditi izbjegavati domaće ljude. Ne obraćajte im se ako to nije krajnje neophodno. To su neobrazovani pogani i tako im moramo pristupati.«
»Ali, gospodine, mene poučava domaći čovjek. Munši sahib dolazi svaki...«
»Munši sahib?« Doktor Drummond prezrivo je puhnuo. »Munši sahib? O domaćem čovjeku govorite na način na koji se govori samo o Europljanima?« Okrenuo se gospođici Emily. »Moram reći da je gospođica Givens krajnje neobična mlada osoba.«
Mariana je ispružila ruku i s treskom odložila svoju čašicu šerija na poslužavnik.
»Draga moja djevojko«, rekla je gospođica Emily nakon liječnikova odlaska, pogledavši Marianu oštrim pogledom plavih očiju, »malokad sam vidjela nešto toliko prozirno kao tvoje ponašanje maloprije. Što si željela reći udarivši čašicom?«
Mariani je počelo pulsirati u glavi. Nije odgovorila.
Sestra gospođice Emily šmrcnula je. »Nije mi jasno čime te jadni doktor uvrijedio. On se trudio proučavati domaće ljude pa o njima zna mnogo više od nas. Izrekla si besmislicu i on je imao potpuno pravo ispraviti te.«
»Toplo se nadam da ćeš se za večerom ponašati pristojno«, rekla je gospođica Emily, promijenivši temu prije no što je Mariana stigla odgovoriti. »Netko me zamolio da večeras sjedi pokraj tebe.«
Richard Sotheby, dakako. Mariana bi trebala biti zahvalna. Sjediti pokraj ljubaznog zeca i nije najgore što se moglo dogoditi.
»Uvjerena sam da ga se sjećaš. Prije deset dana došao je na večeru. On je mlađi od dva brata koji su ovamo došli s nekoliko godina razlike. Bojnik Byrne opisuje ga kao ›mladog topnika koji obećava‹, što vjerojatno znači da je u konjičkom topništvu. Ime mu je Fitzgerald.«
Gospođica Emily uzela je svoj suncobran i ustala praćena šuštanjem suknji. »Uđimo. Svi čekaju.«
Mariana se sasvim slučajno doista potrudila urediti kosu, iako je imala samo malo, ručno ogledalo pa nikada nije znala kako zapravo izgleda. Nekoliko kovrča već joj je palo na ramena. O, da joj se kosa barem jednom ne otme ukosnicama...
Poručnik Fitzgerald je ušao, na svjetlosti svijeća još naočitiji nego na kiši. Njegov gajtan i gumbi blistali su, a bijele hlače od srneće kože savršeno su mu pristajale. Mariana je primila ruku koju joj je ponudio i uspostavila ravnotežu otimajući se sve jačoj vrtoglavici.
Tanak neznanac za stolom pokraj nje, nalik pauku, zdušno joj se naklonio. Nagnula je glavu prema njemu, osjetivši kako je Fitzgerald s druge strane privukao svoj stolac toliko blizu njezinoga da su im se koljena dodirnula. Okrenula se od neznanca i otvorila usta kako bi progovorila, ali našla se pred ramenom u plavom.
»Ah, Peter«, rekao je Fitzgerald nekome s druge strane stola, a njegov se živahan bariton čuo toliko daleko da je gospođica Fanny uhvatila pogled gospođice Emily, »cijeli dan te tražim. Neću te pustiti dok ne riješimo našu raspravu.«
Čovjek po imenu Peter, okrugla lica i kovrčave crne kose, široko se nasmiješio. »Griješiš, mladiću. Francusko topništvo nikada ne bi odnijelo pobjedu. Presudili su naši pješadijski karei, koji su se suprotstavili njihovoj konjici. Iscrpili smo ih i na taj način porazili.«
»Koješta.« Poručnik Fitzgerald mahnuo je nad juhom. »Francuzi su imali više topova, gotovo tri naprama dva. Da su pravilno branili svoje prve topove...«
Bitka kod Waterlooa!
»Izgubili bismo«, dobacila je Mariana, glasnije no što je namjeravala.
Doktor Drummond, četiri stolca dalje i sa žlicom u zraku, pogledao ju je kao da je papagaj koji govori. Gospođica Emily se sledila.
Netko u blizini kucnuo je žlicom o zube. Fitzgerald se u tišini okrenuo prema Mariani. »Molim?«
»Slažem se s tobom.« Ozbiljno je kimnula. »Da su Francuzi odbili napad združene brigade iz Ponsonbyja i sačuvali sedamdeset četiri topa koje smo zaplijenili na početku bitke, izgubili bismo.«
Fitzgerald je spustio žlicu za juhu.
»Dakako, važno je bilo i to što maršal Grouchy nije ušao u bitku...« Glas joj je utihnuo pod njegovim zaprepaštenim pogledom. Je li shvatio koliko joj se sviđa? Što joj je sada činiti?
Razgovor je ponovno započeo oko njih. Mariana je jasno čula kako se njezino ime spominje za stolom. Gledala je u svoj tanjur i osjećala kako joj se korzet neugodno urezuje u rebra.
Fitzgerald je ubrusom pokrio usta. Doimalo se kao da se guši, ali nije se gušio.
Mariana se nakašljala. »Moj otac«, rekla je odgovarajući na pitanje koje on nije postavio, »zanima se za vojnu povijest. Sve to pročitala sam u knjigama.«
Zašto se Fitzgerald smijao?
Spustio je ubrus. »Oprostite«, rekao je. »Drago mi je da imam vas i vašeg oca na svojoj strani kad je posrijedi Waterloo. Nadam se da ćete mi oprostiti moju nepristojnost. Svi uskoro krećemo za Afganistan. Nisam pri sebi. Doima se da ne mogu razmišljati ni o čemu osim o vojsci.«
» Oh .« Mariana je okrenula glavu.
»Kakav li sam bezobzirni neotesanac!« Nagnuo se prema njoj. »Trebao sam vas pitati jeste li se oporavili od pada. Otišao sam po liječnika, ali kad smo se vratili, vi ste već bili otišli u svoj šator. Otišli smo onamo, ali vaš nas je sluga otpravio. Jeste li ozlijeđeni?«
»Ni najmanje, hvala vam.« Spustila je pogled. Ona stopala u trku bila su njegova, ali što je vidio kad je pala?
»Želim reći i«, dodao je, »da mi je bilo veoma žao ostaviti vas onaj dan kod slona. Propustio sam sjajnu priliku. Mogli ste prevesti moja pitanja.«
»Vi volite slonove?«
»Volim sve u ovoj zemlji, ali nisam doznao mnogo, osim o vojsei. Ali želio sam vas pitati kako to da vi putujete s nama?«
Mariana je gledala kako maslacem maže komad kruha. Fitzgeraldove ruke bile su kvadratnog oblika i ostavljale su dojam spretnosti. Drugi kandidati nikada nisu postavljali pitanja. Samo su je pokušavali zadiviti ili joj ugoditi. »Moj tetak Adrian došao je na tu zamisao«, odvratila je. »Bili smo u Simli, a ja sam počela učiti urdski i perzijski od njegova starog munšija. Lord Auckland i svi vi trebali ste sići s brda i ponovno krenuti na put kad se prava prevoditeljica razboljela. Kad smo obaviješteni o tome, tetak me usred večere odvukao k političkom tajniku kako bi ponudio moje usluge. Smatrao je da će mi taj položaj omogućiti da bolje upozna Indiju.«
»Prava prevoditeljica?« Fitzgerald se vragolasto nasmiješio. »Ali što je Macnaghten rekao kad ste se na njegovim vratima pojavili s ubrusom ispod brade?«
»Zurio je u nas kao da smo poludjeli, ali je moj tetak Adrian toliko divan da ga nitko ne može odbiti pa nas je gospodin Macnaghten pozvao unutra, a tada me vrlo ukočeno, kao da mojem tetku čini golemu uslugu, zamolio da na urdskom opišem ono što vidim kroz njegov prozor, što baš i nije bilo pošteno jer je vani bio mrkli mrak. Rekla sam nešto o mirisu ruža ispod prozora i o planinama u daljini i gospodin Mcnaghten dao mi je posao.« Nasmiješila se. »Zapravo nije imao izbora. Tisuću milja uokolo nije bilo žene koja bi govorila urdski, perzijski ili bilo što.«
Fitzgerald je ozbiljno kimnuo. »Vi ste novi u prevoditeljskom poslu, a meni je ovo prvi vojni pohod. Sve je novo, zar ne« Uzdahnuo je. »Ne znam kad ću sljedeći put dobiti dopust. Moglo bi biti još dugo do toga.«
Došlo je vrijeme da ljudi za stolom promijene sugovornike. Uputivši osmijeh isprike generalu s bradom na donjem dijelu obraza, koji joj je sjedio s lijeve strane, gospođica Emily veselo se okrenula generalu oštrih crta lica koji joj je sjedio zdesna. Na drugom kraju stola lord Auckland kimnuo je Macnaghtenu, a potom se okrenuo, uz slabašan osmijeh, prema sitnom, živahnom strancu s njegove desne strane. Sva su se tijela za stolom okrenula. Započeli su novi razgovori.
Lice Harryja Fitzgeralda odjednom se zacrvenjelo kad je kimnuo Mariani prije no što se okrenuo. Ona je odjednom poželjela dodirnuti ga pa se pokušala očešati o njegovo rame, ali bio je predaleko.
»Pa, gospođice Givens, veliko mi je zadovoljstvo sjediti pokraj vas ove divne večeri.« Paukov osmijeh otkrio je da mu nedostaje nekoliko zuba.
Dok se kasnije razodijevala prije spavanja, ukočenost ramena činila je svaki pokret bolnim, ali Mariani to nije smetalo. Poručnik Fitzgerald nakon večere nekako je preduhitrio Pauka i otpratio ju je do njezina šatora. Kad su stigli do njezina ulaza, on se pristojno naklonio, a tada se zagledao ne u njezino lice, nego u njezina usta. Njegov pogled klizio je po prednjem dijelu njezine haljine, ali ne kao prije kad je bila pogrešno zakopčana, nego kao da gleda ono što je bilo ispod svile njezina steznika.
Počela je otkopčavati haljinu prisjećajući se divnog osjećaja koji ju je u tom trenutku preplavio. Ne bi imala ništa protiv da ga ponovno doživi. Ne, uopće ne bi imala ništa protiv.
Povukla je haljinu preko glave. »Nemoj se udati za prvog koji te zaprosi«, rekla joj je mama dok je vrtlar nosio njezine škrinje u kočiju. Nitko je nije zaprosio osim sedamdesetogodišnjeg pukovnika Davenporta u Calcutti, koji je zaprosio sve. Do tog trenutka Mariani je bilo svejedno. Od dolaska je bila previše opčinjena Indijom i previše zaokupljena pismima ocu da bi ozbiljno razmišljala o braku.
Unatoč stotinama upozorenja, uopće nije razmišljala o svojoj budućoj sreći.
Preostalo je još vrlo malo vremena. Čim lord Auckland i maharadža potpišu sporazum, Fitzgerald će krenuti za Afganistan, a ona će krenuti na dugo putovanje povratka u Calcuttu. Kad će to biti? Je li Macnaghten doista rekao tri tjedna? Tri tjedna?
Zašto nije prije upoznala Fitzgeralda? Sjela je na krevet i počela otkopčavati čizme, sjetivši se da je samo dva dana prije treperila od nestrpljivosti i želje da što prije stignu u Firozpur. Kako li je bila u krivu! Taj put mora trajati što je duže moguće. Neka se dogodi kakva katastrofa, neka kiša lijeva mjesec dana ili, ako bude potrebno, neka se kuga proširi među devama i volovima. Da, kuga bi bila prihvatljiva, dokle god nema opasnosti za slonove.
Hoće li biti dovoljno vremena za udvaranje, i čak brak, prije no što bude prekasno? U umu su joj se kovitlale mogućnosti kad je spustila drugu čizmu, legla i navukla pokrivač do brade.

6. poglavlje

Ponedjeljak, 25. studenog


Kovačev sin, maleno bosonogo stvorenje, prepoznao je Jusufa Batija i odjurio odnijeti vijest o njihovu dolasku u šeikovu kuću. Dok je trčao, njegovi prodorni povici probijali su žamor napučenih ulica toliko uspješno da su izrezbarena vrata havelija već bila otvorena kad su trojica stigla do njih.
Nakon što su mu pomogli sjahati, Šafi sahib polaganim je korakom krenuo prema unutarnjem dvorištu, mašući rukama kako bi se obranio od neznanaca koji su ga salijetali. »Jar Muhamed će mi pomoći«, govorio im je, a njegov je nestrpljiv glas odjekivao oko njega u nadsvođenom ulazu. »Netko drugi može se pobrinuti za konje.«
Srce Jara Muhameda ispunilo se radošću. Podignuo je pogled prema izrezbarenim balkonima nad glavnim dvorištem i prema arabeskama oslikanim visoko na zidovima dvorišta. Na tom je mjestu bio samo jednom, prije mnogo godina, ali tu kuću nije zaboravio. A dok je tada vodio Šafi sahiba kroz gomilu ljudi koji su sjedili, vidio je da se ni šeik Valijulah nije promijenio, kao ni njegova kuća. I dalje je nosio svoje visoko, uštirkano pokrivalo za glavu, a izraz njegova lica i dalje je bio varljivo spokojan, poput ograđene vatre.
Muškarci koji su sjedili utihnuli su kad su se šeik i Šafi sahib zagrlili. Jaru Muhamedu koljena su klecala od uzbuđenja pa se naslonio na zid. Doimalo se da ga šeik nije primijetio.
Šafi sahiba zagrlio je i jedan mladi muškarac. Jar Muhamed gurnuo je čovjeka koji je stajao pokraj njega. »Tko je to?« upitao je.
»To je Hasan Ali Kan«, odgovorio je čovjek, »suprug preminule i otac malenog Sabura.«
Hasan je bio visok i vitak poput oca, ali njegovo je lice pripovijedalo drugačiju priču. Dok je šeik bio tamnoput i izboran poput grožđice, živahnog i oštrog lica, Hasan je bio svijetle puti, a lice iznad brade bilo mu je glatko. Dok su sjedili zajedno, sin na pletenom stolcu pokraj očeva podija, šeik je pogledom polako prelazio preko gomile, pomno promatrajući lice po lice, dok su Hasanove oči skakale s jednog lica na drugo prikupljajući kimanja u znak prepoznavanja i blage osmijehe u znak pozdrava.
Jusuf Bati progurao se do Hasana. Jar Muhamed gledao je kako šeikov sin ustaje i grli prijatelja. Unatoč svoj ljubaznosti, Hasan se doimao bolesnim. Usne su mu bile ispucane, a kosa bez sjaja i suha. Doimao se kao čovjek koji trpi više od jedne tragedije.
»Tvoje su molitve već uslišane«, rekao je Šafi sahib Jusufu dok su jahali prema Lahoreu. Ako su molitve za djetetovu sigurnost već bile uslišane, pomislio je Jar Muhamed, djetetovu ocu to još nitko nije rekao. Uhvativši pogled Hasanovih crvenih očiju, Jar Muhamed pomislio je da je osjetio kako je nešto skočilo iz Hasanova srca u njegovo. Prije no što je uspio pretpostaviti što je to bilo, šeik je ispružio noge preko podija i potražio papuče.
»Ako ne griješim«, rekao je obraćajući se gomili dok je ustajao, »uskoro će poziv na molitvu. Stoga dođi, prijatelju«, dodao je pružajući ruku Šafi sahibu. »Ti i ja ćemo moliti u mojoj odaji.«
Dok je šeik Valijulah odlazio, a Šafi sahib blago šepao za njim, njegov se glas čuo preko cijelog dvorišta. »Govori, Šafi«, stiglo je do ušiju Jara Muhameda. »Reci mi što si doznao. Pouči me onome što ne znam.«
Odgovor Šafi sahiba lebdio je nad njim kad su dva starca krenula uza stube. »Vali, ja ne znam ništa. Neuk sam poput bivola koji okreće vodeničko kolo na krovu ove kuće. Ali sa sobom sam doveo konjušara kojemu je ime Jar Muhamed...«
»Alahu akbar, Alahu akbar, Bog je velik, Bog je velik«, viknuo je mujezin s visokog minareta Vazir Kanove džamije, obujmivši usta rukama kako bi ga se čulo na ulicama. »Na molitvu, na molitvu!«
Jar Muhamed zatvorio je oči i odmah se našao u pustoj ravnici daleko od pretrpanog dvorišta. Šeik Valijulah stajao je pred njim, nijemo upitnog pogleda. Jar Muhamed na svojem je dlanu osjećao glatkoću i težinu male keramičke bočice, iste one koju je primio prije mnogo godina, u svojoj prvoj viziji. Otvorio je oči i pogledao prizor pred sobom. Visoki, oslikani zidovi šeikove kuće, izrezbareni balkoni, uskovitlana gomila. Otvorio je ruku i opazio da je prazna. To je bila stvarnost. Ali što je bio san? Ponovno je zatvorio oči i ponovno se našao na istom pustom mjestu iz svoje vizije. Šeikov pogled nije silazio s njegova lica dok je Jar Muhamed počeo otvarati malenu, plosnatu bočicu.
Što mu je dao? Je li to bio dar koji je mogao dati drugima, čak i uzvišenima poput šeika Valijulaha? Pomisao da bi doista mogao pomoći tom velikom čovjeku orosila je čelo Jara Muhameda. Posegnuo je iza svojih leđa za repom turbana i obrisao lice. Ali možda je šeiku doista bila potrebna pomoć. Kako, unatoč svoj svojoj snazi, ne bi plakao za svojom ubijenom snahom? Kako ne bi strahovao za svojega malenog unučica?
Gomila u dvorištu polako je krenula kroz vrata prema džamiji. Nedaleko od Jara Muhameda Jusuf Bati podignuo je glas kako bi nadjačao mujezinov poziv. »Zacijelo su pronašli nekoga da se brine za Sabura.«
Hasan se blijedo nasmiješio prijatelju. »Ti dvorani ni najmanje ne mare za mojeg sina«, odgovorio je. »A sada, tako nam Bog pomogao, stigla je vijest da se maharadža jučer razbolio u svojem taboru. Sve je to zacijelo prouzročilo nemir među ženama ovdje u tvrđavi.«
»Nemir?« Jusuf je podignuo obrve.
»Tko zna koja će kraljica umrijeti na maharadžinoj pogrebnoj lomači? Starija kraljica bira koja će od njih biti sati. Neke će željeti umrijeti. Neke neće. Sve će se truditi ugoditi joj. Nitko neće misliti na mojega sina.« Hasan je odmahnuo glavom. »Ne mogu zamisliti to guranje, laganje, okrutnost među dvoranima. Možemo biti sigurni«, dodao je kad su se on i Jusuf okrenuli kako bi pošli za gomilom, »da će maharadža sada poslati po Sabura kako bi ga izliječio od njegove najnovije bolesti.«
Jusuf je prezrivo puhnuo. »Kakva ludost! Kako to jadno dijete može ikoga izliječiti?« Položio je debelu šaku na Hasanov izvezeni rukav. »Ne brini, prijatelju. Pronaći ćemo način da Sabura udaljimo od maharadže. Učinit ćemo to tijekom zbrke oko durbara. Budemo li ti, ja i drugi ondje i budemo li surađivali...«
»Ali, Jusufe«, prekinuo ga je Hasan zažarenih očiju, odgurujući Jusufovu ruku zaštitnicu, »kako sam mogao zaboraviti tvoje putovanje? Ispričaj mi o posjetu fakiru Azizudinu u maharadžinu taboru. Nedvojbeno imaš dobre vijesti za mene?«
Jar Muhamed imao je dovoljno vremena da vidi kako se Hasanovo lice žalosno zgrčilo prije no što je njegovu pozornost privukao jedan od šeikovih slugu, koji se progurao do njega, čovjek čija je kanom obojena kosa bila plameno crvena.
»Čim se pomoliš, otiđi u odaje šeik sahiba«, rekao mu je crvenokosi čovjek. »Kad budeš spreman, pokazat ću ti put.«
Nedugo potom Jar Muhamed slijedio je tog čovjeka istim stubama kojima se šeik uspeo sa Šafi sahibom, i našao se pred ulazom zastrtim zavjesom. Kad je otro sandale, začuo je tih glas iznutra.
»Pa, dragi moj Šafi«, rekao je glas, »moram priznati da se to što govoriš doima nevjerojatnim. Naposljetku, maharadža i njegovi ljudi nastoje izgledom oponašati lavove. Zašto bi spasiteljica bila Engleskinja, a ne sikhinja? Ali ti si tumač snova, a ne ja.«
Crvenokosi sluga nestrpljivo je mahao prema pragu. Napeti Jar Muhamed ušao je u prostoriju.
Kad su dva čovjeka u prostoriji podignula pogled, Jar Muhamed primijetio je da je šeik svoje visoko, izvezeno pokrivalo za glavu zamijenio malom kapom. S pokrivalom se doimao uočljivijim i moćnijim. Premda su bili iste visine, doimao se višim od Šafi sahiba.
Kako bi Jar Muhamed trebao pozdraviti svojega pravog muršida, svojega duhovnog učitelja? Treba li mu dodirnuti koljena, stopala? Krenuo je prema njemu, ali nešto ga je na njegovu uskom licu zaustavilo i potaknulo ga da pozdravi na uobičajeni način, pognute glave, savijene šake položene nasred čela.
»Es-selamu alejkum, šeik sahibe«, rekao je gledajući u pod.
»Valejkum selam, i s tobom mir.« Šeik je pokazao prema tlu. Jaru Muhamedu srce je lupalo dok je sjedao malo dalje od perzijskog čilima na kojem su njih dvojica sjedili leđima okrenuti prema zidu.
»Reci nam«, zapovjedio je šeik, »pet znakova sreće na konju.«
Pitanje je bilo toliko neočekivano da ga Jar Muhamed isprva nije shvatio.
Šeik se namrštio. »Ne znaš znakove?«
Dakle, šeik Valijulah i Šafi sahib samo su željeli razumjeti buncanje luđaka koji je iskočio iz grma bagrema. Zašto je Jar Muhamed bio razočaran? Je li doista očekivao da će ga se sjećati nakon toliko mnogo godina?
»Znam, hazur«, rekao je ponovno došavši do glasa. Nije želio te velike ljude ostaviti u uvjerenju da je neuk. »Pet znakova sreće jesu četiri bijele čarape do koljena i bijela njuška koja se nastavlja u lisu na čelu.«
Dvojica na ćilimu pogledala su se. »Postoji li takva životinja na vezovima u britanskom taboru?« upitao je šeik.
Jar Muhamed je kimnuo. »Dva su takva konja.«
»Jaše li ijednoga od njih žena?«
»Ne, hazur.« Zaboravivši napetost, Jar Muhamed tečno je progovorio. »Prvi je pastuh, vrlo divlji, nepogodan za žene. Plaši ga se čak i njegov vlasnik, kapetan Britanske vojske. Svakodnevno pronalazi novi razlog zašto ga ne može jahati.«
»A drugi?«
»Drugi je stara kobila, slabih nogu. Bila je u krdu koje smo kupili kad je vrućina usmrtila neke od naših kobila za jahanje. Žene jašu te bolje konje. Pretpostavljam da će ta kobila uskoro biti usmrćena. Ne isplati se hraniti je.«
»Ah.« Šeik se okrenuo prema svojem družbeniku. »A u britanskom su taboru tri žene?«
»Da, tri su.« Šafi sahib uzeo je šaku sjemenki šipka, koje mu je ponudio sluga koji je tiho došao kroz zastrti ulaz. »Najmlađu sam već opisao. Preostale dvije sestre su generalnoga guvernera.«
Šeik je kimnuo, čekajući.
Šafi sahib prebirao je po sjemenkama u šaci, a sok crven poput rubina ostavljao mu je mrlje na prstima. »Što reći o tim strancima? Imaju čudne navike, to je nedvojbeno, i neobično se odijevaju. Nose usku odjeću, čak i za vrućeg vremena. Ali vjerujem da su obje gospođe dobroćudne. Jedna od njih«, dodao je podignuvši pogled sa sjemenki, »u svojem šatoru ima par pjegavih jelena i još nekoliko drugih životinja.«
Jar Muhamed pogledao je zaprepaštenog šeika, a potom Šafi sahiba. Kako je Šafi sahib to doznao? Zacijelo nije često sjedio oko taborskih vatri?
Šeik Valijulah okrenuo se i zagledao u zid, a lice mu je omekšalo. Na trenutak se doimalo da iz njega isijavaju žudnja i tuga. Jar Muhamed spustio je pogled. Da, šeik doista strahuje za svojega unuka i tuguje za svojom snahom.
»Rekao sam šeiku Sahibu za tvoju viziju lavice«, blago je rekao Šafi sahib. »Reci nam, jesi li praktičar poput nas, sljedbenik Puta?«
Napokon će razgovarati o duhovnim pitanjima. Jar Muhamed duboko je udahnuo. »Jesam, hazur.«
»I izvodiš obavezne duhovne obrede?«
»Da, sahibe.« Jar Muhamed nije mogao obuzdati uzbuđeno drhtanje glasa. »Nastojim biti čestit i milosrdan kako najbolje mogu. Pet puta dnevno molim i uz to jednom neobavezno. Izvodim zikr, ponavljanje Božjeg imena. Zazivam Alahove blagoslove na proroka Muhameda noću i danju.«
»A kako je ime tvojem bratstvu? I tvojem muršidu – tko te duhovno vodi?«
Kako da pogleda učitelju u oči? »Pripadam ovom bratstvu, Karakoja, hazur.« Jar Muhamed zurio je u svoje ruke. Grube i žuljevite, to nisu bile ruke mistika. »Vi ste moj istinski muršid. Do te sam spoznaje došao prije mnogo godina, nakon što sam vas prvi put upoznao.«
Šeik Valijulah, duhovni vođa brojnog bratstva Karakoja, uvukao je dugačak prst ispod svoje izvezene kape. Stisnuo je oči. »Reci nam o tome kada si me prvi put posjetio.«
Jar Muhamed se nakašljao. Ako to ne kaže sada, možda mu se više nikada neće pružiti prilika. »Jednom sam došao k vama sa svojim rođakom. Doputovali smo iz svojeg sela kako bismo vam ispripovijedali o događaju vezanom za mene, koji se nedugo prije dogodio.«
Šafi sahib se uspravio. Šeik Valijulah nagnuo se naprijed na perzijskom ćilimu.
»Imao sam viziju našeg proroka«, nastavio je Jar Muhamed, »kojem neka su Alahovi blagoslovi i mir. U toj viziji dao mi je malu keramičku bočicu, za koju sam mislio da sadrži parfem ili mirisno ulje. Možda se ne sjećate.«
Šeik i Šafi sahib dugo su bez riječi zurili jedan u drugoga. Razočaran i uvjeren da je njegovo primanje završeno, Jar Muhamed pomaknuo se u namjeri da ustane. Šeikov glas pogodio ga je poput udarca.
»Ti si čovjek koji je dobio tu bočicu? Ti? Budalo!« Šeik je podignuo glas. »Ako si ti čovjek kojem je dana bočica, zašto to nisi rekao Šafi sahibu kad si prvi put došao k njemu u britanskom taboru?«
Jar Muhamed svaku je riječ doživljavao kao udarac bodeža. Šeik je upro prst u njega. »Što ti je bilo da si prešutio tu informaciju?«
Jaru Muhamedu grčila se utroba dok je zurio u popločeni pod, nesposoban odgovoriti.
»Šafi i ja pretpostavili smo da je san o lavici tvoja prva važna vizija. A sada mi kažeš da si ti primio keramičku bočicu. To si trebao reći Šafi sahibu.« Šeik je povukao jastuk i naslonio se na njega uzdahnuvši od nestrpljenja.
Jar Muhamed sjedio je pred šeikovim pogledom punim optuživanja, a iz očiju su mu tekle suze stida. Zacijelo se dogodila pogreška.
Bočica je zacijelo bila namijenjena nekom drugom, nekome tko bi znao što će s njom, tko neće uporno griješiti u pogledu pripovijedanja te priče.
Šafi sahib ispustio je tih, utješan zvuk. Uzdah. Jar Muhamed podignuo je glavu i vidio kako šeik Valijulah iznenađeno zuri u njega.
»Jesam li te uplašio?« šeikov glas ponovno je bio normalan. »Nisam trebao biti toliko grub, ali ne znaš koliko smo te dugo tražili.«
Tražili? Um Jara Muhameda ispraznio se. Tražili?
»Primio si važnu viziju. Zanimalo me tko si i gdje živiš. Tog dana nisam se sjetio da tvoj rođak više nije vezan za ovu kuću. Kad sam doznao da se s tobom vratio u nepoznato selo na sjeveru, poslao sam ljude u potragu za tobom, ali nisu te pronašli. Od tada čekamo da se vratiš, nadajući se da će te još jedna vizija potaknuti na traženje mojeg savjeta.« Ponovno je uzdahnuo. »Od tada je prošlo jedanaest godina. Kako bilo, ne brini«, dodao je obraćajući se izravno strahu Jara Muhameda, »nije se dogodila pogreška. Vizije šalje Alah Milostivi. On je, za razliku od nas, savršen.« Šeikov se pogled doimao odsutnim. »Često sam razmišljao o tvojoj viziji«, odsutno je rekao. »Pitao sam se je Ii moje tumačenje točno.« Pogled mu se naglo vratio u sadašnji trenutak i nestrpljivo je mahnuo rukom. »I prestani brinuti o bilo čemu, Jaru Muhamede. Moraš još mnogo naučiti. Upamti da nije dobro biti previše ponizan.«
Jar Muhamed, koji je raspolagao samo skromnim znanjem što mu ga je prenio njegov rođak, zagnjurio je lice u rukav. Puhnuo je i zapištao u odjeću.
»Šafi sahib«, rekao je šeik spuštajući ruku na Šafi sahibovo koljeno, »najbolji je tumač snova i vizija u pet bratstava.« Glas mu je bio gotovo nježan. »Pouči nas, Šafi. Reci nam što znači san o bočici.«
Nas. Srce Jara Muhameda zatreperilo je.
Šafi sahib lagano se nakašljao. »Vizija o bočici«, počeo je, »znači samo jedno: da je primatelj izabran za obavljanje posebnog zadatka te da je dobio sve što mu je potrebno kako bi ga obavio. Ovaj je zadatak nedvojbeno iznimno važan te je povezan sa životima mnogih ljudi.«
Jar Muhamed je trepnuo. Njegov će zadatak biti od velike važnosti? Sanja li?
»To nije moje precizno tumačenje, ali prilično je blizu.« Šeik je zvučao zadovoljno. »Nastavi, Šafi.«
Šafi Sahib uzeo je još jednu šaku sjemenki šipka i zagledao se u njih, a njegovo blago lice otkrivalo je zamišljenost kao da će na dlanu svoje ruke pronaći mudrost. »Druga vizija o lavici odnosi se na važno spašavanje u kojem ćeš ti, Jaru Muhamede, imati ključnu ulogu.«
»A dijete?« tiho je upitao šeik.
Šafi sahib zatvorio je oči. »U viziji«, rekao je, »dijete označava budućnost bratstva. Vjerujem da nam vizija Jara Muhameda nudi dvije poruke: prvo, da je Sabura potrebno spasiti i drugo, da će on biti sljedeći šeik bratstva Karakoja.«
Podignuo je pogled i okrenuo prste kako bi dao do znanja da je završio.
Šeik je ispustio dug uzdah.
Jar Muhamed nije se mogao pomaknuti. Osjećao se kao da mu je srce prestalo kucati.
Nakon nekoliko trenutaka šeik se okrenuo prema Jaru Muhamedu. »Shvaćaš li sada koliko su tvoje vizije važne? Neobrazovan si, a cilj je još vrlo daleko, ali na svojem si putu prema Bogu odmaknuo mnogo dalje no što pretpostavljaš.«
Podignuo je prst u znak opomene. »Upamti da o svakoj viziji, koliko god se doimala neznatnom ili nevažnom, moraš odmah reći meni, svojemu muršidu.«
Svojemu muršidu. Jar Muhamed poželio je zaplakati od olakšanja, ali imao je potrebu još nešto reći. »Šeik sahibe«, rekao je meškoljeći se, »vidio sam još nešto.«
Izgovorio je to brzo, strahujući od još jedne pogreške. »Upravo sada vidio sam sebe kako stojim na pustom mjestu, s keramičkom bočicom iz moje prve vizije u ruci. Vi ste, šeik sahibe, stajali preda mnom i gledali kako pružam ruku kako bih izvukao čep iz bočice.«
»Je li to sve?« Doimalo se da šeikov glas drhti.
»To je sve, hazur.«
»Dakle«, tiho je rekao Šafi sahib, »tvoj će posao uskoro započeti.«
Jar Muhamed odjednom je osjetio da mu je glava teška poput topovskog zrna. Stisnuo je zube kako bi spriječio zijevanje koje nije mogao suspregnuti.
Šeik se pomaknuo na ćilimu. »Iako sam tvoj muršid, moraš znati da su dar koji si primio i zadatak koji ćeš obaviti samo tvoji. Samo ćeš ti, i nitko drugi, znati kad je vrijeme za djelovanje. Mi ti možemo samo ponuditi naš savjet.«
Naš savjet. Dakle, i Šafi sahib bit će mu na raspolaganju. Jar Muhamed jedva je obuzdavao svoju radost. Šeik Valijulah sjedio je u tišini, a tada se okrenuo prema vratima. »Tarik«, pozvao je.
Sluga je odgurnuo zavjesu.
»Pozovi Alahjara.«
»Dolje ćeš jesti«, šeik je živahno rekao Jaru Muhamedu kad se na ulazu pojavio sluga plamene kose koji ga je doveo gore. »Alahjar će ti pokazati gdje ćeš spavati. Sutra ćeš nakon molitve uzeti svojega konja i konja Šafi sahiba te se vratiti u britanski tabor. Srećom, tabor je sada bliže no što je bio kad si krenuo ovamo.«
Ali što je s...
Šeik je podignuo ruku, čitajući pitanje prije no što se oblikovalo. »Šafi sahib dovoljno je jahao. On će u vaš britanski tabor u jednoj od naših nosiljki.«
»Već si obavio dobar posao«, dodao je kimajući Jaru Muhamedu. »Očekujem da ćeš vrlo skoro ustanoviti kako još ima posla. U međuvremenu slijedi upute luđaka s puta. Dva konja u britanskom taboru na sebi nose pet znakova sreće koje si opisao. Jedan će od njih, inšalah, biti dan jednoj memsahib na jahanje. Kad se to dogodi, prenesi joj poruku. I ostani u vezi sa Šafi sahibom. Sretno.«
Stigavši do ulaza, Jar Muhamed osvrnuo se i pogledao dvojicu muškaraca. Šeik Valijulah i Šafi sahib već su rukama izvodili lukove i arabeske, duboko u raspravi o Biti Ljubavi.
Crvenokosi sluga krišom ga je radoznalo pogledao dok su silazili kamenim stubama prema kuhinjama. »Šeik sahib nijednome od svojih sljedbenika ne posveti više od nekoliko trenutaka«, rekao je kad su stigli do vrata kuhinje pred kojima su bile visoko naslagane debele pogače, netom pristigle iz pekarnice.
Jar Muhamed je trepnuo. Koliko je dugo bio u onoj prostoriji? »Vidite«, pristojno je rekao, »zbog neuobičajenih okolnosti šeika sahiba nisam vidio više od deset godina. Bilo je potrebno neko vrijeme da mu kažem što se sve u međuvremenu dogodilo.«
Sluga je sumnjičavo kimnuo. »Shvaćam.«

7. poglavlje

Srijeda, 27. studenog


Mariana je za radnim stolom s perom u ruci gledala kroz ulaz u svoj šator, promatrajući sluge kako žurno hodaju amo-tamo između šatora. Stado ovaca prošlo je na putu u stražnji dio tabora, a svaka je životinja bila ukrašena upadljivim mrljama narančaste boje.
Na stolu je ležalo napola napisano pismo ocu. »Napokon smo stigli do Firozpura«, pisalo je.
Budući da su preostala samo dva dana do svečane povorke kojom će započeti durbar, u taboru je vrlo živo, na terenu za smotru uvježbavaju se složeni pokreti, lupaju se ćilimi, uređuju se mjesta za sjedenje. Doima se da sve pripreme iziskuju galamu, a budući da se mnoge obavljaju noću, uz svjetlost baklji, nitko već danima nije dobro spavao. Kad samo pomislim kako smo se žalili na sluge koji svake noći kašlju!

Državni posjet trajat će oko sedamnaest dana, uz parade, jahačke akrobacije, plesačice i stotine divnih slonova, a sve će se događati u duhu revnog nadmetanja kako bi se ustanovilo jesmo li mi ili sikhi bogatiji i veličanstveniji.

Jedan se gušter držao za motku njezina šatora i promatrao je. Gdje je Fitzgerald? Zašto je dopustio da prođu dva dragocjena dana bez njegova posjeta?
Kako se čini, ni naši najnaočitiji muškarci neće se moći mjeriti sa sikhima. Sikhi su navodno iznimno zgodni i divno dotjerani finim šalovima te mogulskim nakitom. Jedini među njima koji nije ni naočit ni raskošno odjeven sam je maharadža, sitan čovjek sa samo jednim okom jer je drugo izgubio u bitki. On navodno nosi samo najskromniju odjeću te vrlo malo nakita, ako se ne računa njegov golemi dijamant, Koh-i-Noor, ili »planina svjetlosti«. Za njega se govori da je izvrstan konjanik i da ima potpunu odanost svojeg naroda. Njegova je vojska, nakon naše, najbolja borbena sila u Indiji.

A netko tko nije konkurencija sikhima, debeli bojnik Byrne, postao je opsjednut maharadžinim šatorima. Čujemo da su od svile i kašmira, dok je naš tabor, nakon svih njegovih putovanja, more otrcanog, blatnjavog platna. Bojnik Byrne jučer je za ručkom bio toliko napet da je zatrubio pred svima! Ali kaže da će barem naši darovi biti vrjedniji od darova Randžita Singa.

Budući da Randžit silno voli konje, bojnik je zapovjedio da se svi naši najbolji konji drže po strani te da se za durbar dotjeraju i otimare do visokog sjaja. Mi ćemo jahati samo na onima koji preostanu. Budući da sam ja prilično nisko na popisu, uvjerena sam da ću dobiti konja starog tisuću godina.

Odložila je pero. Uzalud. Bila je previše rastresena da bi pisala, čak i tati. Pismo mora pričekati. Budući da je Fitzgerald nije posjetio, ona mora posjetiti njega.
»Dittu«, pozvala je. »Želim jahati.«
Jučerašnje jahanje bilo je mukotrpno za živce. Sjetivši se luđaka koji se pojavio pred njom i zaprepastio je, povela je svoje konjušare sa sobom i krenula drugim putom, podalje od vojnog tabora. Uvjerena da je promatraju požurila je trzajući se na svaki zvuk, zureći u svaki grm bagrema. Potom je, vrativši se u sigurnost tabora, toliko silno željela izbjeći ponovni pad da je konj hodao sve do njezina šatora. I, najgore od svega, Harry Fitzgerald nije se pojavio ni na ručku, ni na večeri.
Spremila je napola napisano pismo i zatvorila kutiju s priborom za pisanje. Svi koji su jahali konje, s vremena na vrijeme su padali, čak i lord Auckland koji je prije samo dva mjeseca slomio nekoliko rebara. »Put kojim ćete krenuti iziskuje hrabrost«, rekao je ludi prorok. Domaći proroci, što oni mogu znati o njezinoj budućnosti, o njezinim osjećajima?
»Ne zaboravi tko si«, rekao joj je tetak Adrian.
Dakako, da se ta pustolovina s luđakom dogodila nekome drugome, ona bi žarko željela doznati svaku pojedinost o tom susretu, sve do dronjaka koje je imao na sebi kad je iskočio iz grmlja. Ne bi se doimao zastrašujućim, nego uzbudljivim, ne bi bio neugodan, nego egzotičan. To je naposljetku bilo vrlo indijsko iskustvo. Ali zaključila je da je učinak ponešto drugačiji kad se pustolovina dogodi tebi.
Začuvši zvukove konjskih kopita, Mariana je brzo svezala jahaći šešir i izašla na sunčevu svjetlost, a tada se prenula u iznenađenju. Umjesto uobičajenog dječaka, na ulazu ju je čekao njezin omiljeni konjušar, njegovo koščato lice bilo je napeto ispod labavo svezanog turbana, a u rukama je držao uzde malene kobile.
Do tada ga je vidjela samo iz daljine. Nasmiješila se, bilo joj je drago da je on došao.
On se naklonio kako bi je pozdravio, prislonivši ruku na srce. »Mir«, rekao je snažnim glasom.
Kobila koju je doveo bila je stara i rebra su joj vidljivo virila, ali bila je srčana. Udarila je u tlo slabim kopitom noge u bijeloj čarapi kad je konjušar Mariani predao uzde, te ga gurnula u rame njuškom s koje se bijela dlaka uspinjala prema očima i širila.
»Strpi se, prijateljice moja«, promrmljao je konjušar.
Kad se smjestila u sedlu, Mariana je osjetila kako se visoki konjušar zagledao u nju. »Imam poruku za vas, memsahib«, rekao je pogledavši je, a onda skrenuvši pogled u stranu. Promeškoljio se kao da oklijeva progovoriti, a ruke su mu se uzaludno uvlačile u nevidljive džepove i izvlačile iz njih.
»Put kojim ćete krenuti«, nastavio je, »vodi miru. Morate biti oprezni, vrlo oprezni.«
Zaprepaštena Mariana pogledala ga je širom otvorenim očima. »Ja sam Jar Muhamed«, dodao je. »Poslat ću dvojicu da vas prate na vašemu jahanju.«
Otišao je, naizgled bez žurbe, prije no što je ona uspjela progovoriti.
Mariana je zapovjedila rukama da prestanu drhtati kad je dala znak kobili i krenula prema vratima, s uskovitlanim mislima. Što ti domaći ljudi žele od nje?
Dok je kasnije prolazila otvorenim prostorom između državničkih i vojnih šatora, pogledala je preko ramena. Tko joj šalje te poruke? Promatra li je i sada?
U vojnom taboru izbjegavala je poglede britanskih vojnika koji su sjedili pred svojim šatorima i čekali poziv na poslijepodnevnu vježbu te odlučno jahala prema netom raščišćenom prostoru za paradu, praćena dvama konjušarima.
Ne znajući kako da pronađe Fitzgeralda u golemom, živom vojnom taboru, obilazila je njegov rub pitajući se što joj je činiti.
Pedeset jarda iza nje domaći su pješaci marširali na zapovijedi koje su izvikivane, u otrcanim crvenim kaputima tijesno zakopčanim na prsima, lica oznojenih na suncu. Onuda su hodala i dva slona, a svaki je na leđima nosio po šestoricu.
U veterinarskom šatoru na drugom kraju jedan je Englez u visokim čizmama trljao leđa lijepog riđeg konja. Kad je projahala pokraj njega, počela se znojiti. Možda se Fitzgeraldu ne sviđa onoliko koliko je mislila. Možda je za večerom rekla nešto nepromišljeno što ga je odbilo, nešto čega se nije mogla sjetiti. Možda ju je čak u tom trenutku i izbjegavao te se smijao sa svojim prijateljima čekajući da ode. Odsutno je potapšala malu kobilu po vratu. Mama i teta Rachel nebrojeno su je mnogo puta upozorile na njezinu nepromišljenost.
Kapetan Britanske vojske projahao je pokraj nje u suprotnom smjeru. Ona mu je ukočenim kimanjem uzvratila pozdrav. Ako je itko upita, reći će da je došla samo vidjeti pripreme za pohod.
Netko ju je prestizao na putu. Okrenula se u sedlu i ugledala Fitzgeralda kako galopira prema njoj na sivom konju. Jedva izbjegavši njezine konjušare, prišao joj je crven u licu. »Oprostite mi, gospođice Givens«, rekao je teško dišući, »upravo sam doznao da ste ovdje.«
Doimao se iskreno uznemirenim. Marianine ruke u rukavicama popustile su uzde.
Jahali su jedno pokraj drugoga, a njegov je sivac nadvisivao njezinu malu kobilu. »Od naše večere nadao sam se da će vas jahanje dovesti ovamo«, rekao je. »Imao sam previše, očajnički mnogo posla sa svojim ljudima pa vas nisam mogao posjetiti. Ne stignem otići čak ni na obroke.«
Skrenuli su s puta i krenuli poljem. On je jednom rukom držao uzde, a druga mu je ležala na bedru. Noge su mu bile duge i mišićave. »Vježbe odnose vrlo mnogo vremena«, dodao je, a tada se okrenuo kako bi je pogledao u oči. »Nadam se da ćete opet doći.«
Mariana je ugurala kovrču ispod jahaćeg šešira. »Samo ako obećate da ćete mi opisati sve svoje pripreme za pohod.«
»Obećavam da ću vas obasuti svim nezanimljivim pojedinostima.« Zaštitnički joj se nasmiješio.
Snovi su joj se ostvarili pa se Mariana smiješila ispod vela.
»Ratovi traju dulje no što mislimo«, odjednom je rekao. »Pogledajte.« Pokazao je prema obzoru. »Pljačke stotinu godina prije no što je Randžit Sing došao na vlast ovu su zemlju pretvorile u pustoš. Nikada se nije oporavila. Vjerujem da nasilje može prožeti tlo i postati dio određenog mjesta. Ovdje ga osjećam.«
»Ovdje osjećate nasilje?« Mariana je pogledala prema mirnom prostoru koji je pokazao, prema dalekim selima koliba od blata i čovjeku u dronjcima koji je vodio crnog bivola. Proroci nisu spominjali nasilje, ali spomenuli su hrabrost. Na koju su je buduću nevolju pokušali upozoriti?
Stigli su do šumarka perjastih stabala. Fitzgerald je zaustavio svojeg konja. »Hoćemo li na trenutak stati u sjeni? Ne vjerujem«, dodao je kad je vidio njezino oklijevanje, »da itko zna da smo ovdje. A osim toga, stat ćemo samo nakratko.«
Prije no što je stigla odlučiti, doviknuo je njezinim konjušarima: »Ostavite nas. Vratite se na vezove.«
»Ne bih rekao da biste trebali jahati sami s domaćim slugama«, ozbiljno je dodao Fitzgerald dok su gledali kako njezina pratnja odlazi prema državničkom taboru. »Takvi ljudi mogli bi biti opasni.«
Mariana je sjahala. »Ljudi poput konjušara?« upitala je dok je Fitzgerald vezao njihove konje. »Zar ta jadna, neuhranjena stvorenja smatrate pljačkaškom hordom?« Sjela je na kamen ispod stabala i otresla pauka sa svojih suknji. »Bilo bi gore jahati bez ikakve pratnje«, dodala je sjetivši se ludog proroka. »A osim toga, viši konjušar izabrao ih je za mene.«
»Pa ipak«, tiho je rekao Fitzgerald kad je došao sjesti pokraj nje, »oni jesu domaći ljudi. Trebali biste biti oprezni.« Glas mu je zvučao promuklo, kao da bi trebao nešto popiti.
Njegovo se lice približilo njezinu. »Želio sam nasamo razgovarati s vama«, rekao je spustivši pogled, »jer moram znati...«
Njezine su ruke sklopljene ležale u krilu. On ih je brzo uhvatio, a njegovi su se pravokutni prsti očešali o njezina bedra kroz vunenu tkaninu njezina jahaćeg odijela. »Ne bih ovo trebao reći, gospođice Givens«, promrmljao je okrenuvši njezine prste, »ali od one večere mislim samo na vas.«
Dok je govorio, pogled mu je prelazio po njezinu licu i prednjem dijelu njezina tijela, kao i prije dva dana. Nesposobna suzdržati se, ona se nagnula prema njemu, a kapci su joj se spustili.
On je u trenu ostavio njezine ruke i podignuo veo s njezina lica. Uhvativši je za ramena, pritisnuo je usne u njezine.
Vonjao je na konje. Stisak njegovih prstiju na njezinim ramenima i vlažan pritisak njegovih usana odnijeli su je daleko od svega što je poznavala. Kad se stisnula uz njega, njegove su ruke, najprije jedna, a potom druga, kliznule niz njezina leđa. Vrelina iz sredine njezina tijela uspela joj se u lice.
»Oh, Mariana.« Stisnuvši obraz uz njezin, ljuljao se s jedne strane na drugu, ubrzano dišući kao da je trčao uza stube.
Obratio joj se imenom. Poželjela je podignuti ruke i prstima dodirnuti njegove usne.
U daljini je prasnuo hitac iz topa. Povici iz blizine govorili su da se netko približava.
Mariana se nagnula unatrag. Što je učinila? Vidjet će da zajedno izlaze iz šumarka, čak bez njezinih konjušara koji bi osigurali doličnost! Odgurnula ga je i skočila na noge.
I on je ustao. »Sve je u redu«, uvjerio ju je dok je odvezivao konje. »Možemo odjahati na drugu stranu ovog šumarka. Nitko nas neće vidjeti.«
Nakon toga gotovo nisu progovorili ni riječ, ali dok su se rastajali, on ju je ponovno promotrio sjajnim očima na uglatom licu.
Prije odlaska rekao joj je samo: »Mariana«.
Kasnije je, i dalje rumena i zadihana, stajala nad svojim lavorom te vodom prskala obraze prisjećajući se trenutka kad su se Fitzgeraldove usne sastale s njezinima. Njezina odjeća za jahanje ležala je kao crna hrpa ondje gdje ju je ostavila kad se presvukla u čistu haljinu.
»Memsahib!« Dittu je viknuo i dojurio u šator prekinuvši je u sanjarenju, »vaša odjeća! Ako ostane ležati na podu, zmija ili škorpion mogu ući u nju!«
Zmije i škorpioni ni najmanje je ne zanimaju! Mariana je pipajući tražila ručnik kad je Dittu uhvatio njezin kaputić i energično ga protresao, zasićujući zrak prašinom.
»Zmija, čak i malena, može vas usmrtiti jednim ugrizom, memsahib«, brbljao je tresući njezinu suknju. »U šator se može uvući i kroz najmanji otvor. A ubod škorpiona i najjačeg će muškarca natjerati da krikne. Zato druga memsahib nije pošla s nama kako bi prevodila za gospođe guvernera sahiba. Ubo ju je škorpion koji joj se uvukao u odjeću.« Zar joj neće dopustiti ni trenutak mira? Mariana je bacila ručnik na stolac i pokazala prema ulazu. »Nosi tu odjeću van, Dittu!« otresla se.
Dittu je nimalo uznemiren uzeo njezinu odjeću i nehajno mahnuo rukom. »Trebali biste se pripremiti, memsahib«, rekao joj je. »Vaš munši sahib stiže.«
Ako je munši sahib bio bolestan, oporavio se. Njezina pouka! Kako je mogla zaboraviti pjesmu koju joj je dao, prožetu osjećajima koji su odražavali njezine? Mariana je blago pogledala Dittua.
»Zamoli ga da malo pričeka dok ne budem spremna primiti ga«, zapovjedila je.
Vratila se za stol, otvorila kutiju s priborom za pisanje i izvadila papir na koji je on prije deset dana zapisao pjesmu na perzijskom i veći komad papira na koji je prepisala svoj prijevod. Pažljivo ih je izravnala na stolu.
»Jeste li sada dobro, munši sahibe?« upitala je nekoliko trenutaka poslije, promotrivši učiteljevo lice i opazivši da izgleda pomalo blijedo. Pazeći na službeni odnos među njima, nije spomenula njegovu novu kapu od janjeće vune.
»Prilično sam dobro, bibi«, odvratio je ozbiljno kimajući. »A sada, da vidimo kako ste preveli pjesmu.«
Mariana je sinoć do kasno radila na toj pjesmi, uz svjetiljku koja je treperila pokraj nje, sanjareći o Harryju Fitzgeraldu dok je birala riječi. A sada ju je poljubio. Glas joj je blago drhtao kad je počela čitati.
»Ja, svijeća, izgaram za tobom,
plamenom zorom, željom srca moga.
U vrelini žudnje za tvojim licem,
od tvoga prvog pogleda ginem u tvojoj vatri.
Daleko, a ipak blizu, umirem za tobom,
čije blistavo biće pali moju pogrebnu lomaču.«

Podignula je glavu, oduševljena svojim postignućem.
Njezin se munši neko vrijeme u tišini ljuljao na petama, pogledom prelazeći preko tkanine šatora.
»Bibi«, napokon je rekao upirući dugačkim prstom u papir u njezinoj ruci, »uzeli ste riječi s papira koji sam vam dao i napisali svoju pjesmu. Niste preveli onu pjesmu«, dodao je pokazujući prema papiru na stolu.
Mariana je uzela papir ukrašen njegovim finim perzijskim pismom. »Ali, munši sahibe, prevela sam je. Eto... ›Main sharna jan gudazan...‹«
»Ne, Bibi.« Odlučno je odmahnuo glavom. »Pjesma koju sam vam dao govori o svijeći i o jutarnjoj svjetlosti, to je točno, ali ne spominje osjećaje koje ste izrazili.«
»Osjećaje? Ali, munši sahibe...«
»Osim toga, vatre nema u izvornoj pjesmi, a nipošto se ne spominje ni pogrebna lomača. Žao mi je, bibi, što sam vam tu pjesmu dao kada niste bili u stanju napraviti dobar prijevod. Ja sam pogriješio. Ne uzrujavajte se. Vašu pjesmu više nećemo spominjati.«
Njezinu pjesmu. Njezino stanje. Odjednom ju je preplavila vrućina i odvratila je pogled. Što je otkrila? Što je on naslutio?
»Sad ću vam otkriti bolji prijevod«, nastavio je poslovnim tonom. »Ovaj nije u pjesničkom obliku, ali ipak je bolji.«
Sklopio je ruke iza leđa te uz neobične naglaske izrecitirao na engleskom:
»Ja sam svijeća koja samu sebe proždire.
Ti si sjajna zora koja privlači srce.
Ja gorim od želje da te vidim,
ali nestajem pred tvojim sjajem.
Blizu sam ti i neizmjerno daleko.
Odvojenost od tebe nalik je umiranju,
ali u tvojoj prisutnosti ne mogu preživjeti.«

Mariana ga je jedva čula, zagledana u svoje ruke. Znao je. Lako ju je pročitao. Bio je gori od gospođice Emily. »Oh, munši sahibe«, rekla je, »mislim da nisam...«
»Ovo«, prekinuo ju je učitelj ozbiljnim tonom, »nije jednostavna pjesma. Ne govori o vatri i o gorenju. Govori o boli razdvojenosti. Tema joj je težnja duše da se sjedini s Bogom.«
»Oh«, promrmljala je u nelagodi.
»Da«, nastavio je munši, »ova pjesma opisuje bol žudnje. Govori da je duša svijeća koja gori u tami, žudeći za jutrom. Ali kad Sunce izađe, svjetlost svijeće postaje neznatna. Kao i svijeća na Sunčevoj svjetlosti, duša u prisutnosti Boga postaje ništa. Zato se i svijeća i duša najviše plaše onoga za čime najviše žude. A to ćeš naučiti«, rekao je dok su njegove stare oči promatrale Marianino lice, »prevodeći ovu pjesmu.«
Njezin je munši imao neobičnu sposobnost usredotočenja njezine pozornosti. Njegove su riječi, protiv njezine volje, stigle do nje i ovladale njezinim umom, privremeno odagnavši čak i Fitzgeraldov poljubac.
Kimnula je. »Svijeća i duša«, ponovila je, »strahuju od onoga za čime žude. To je tužno, ali prelijepo, munši sahibe. Ali«, upitala je odjednom osjetivši potrebu da to dozna, »kojoj vjeri pripadate, munši sahibe? Jeste li hinduist?«
»Ne, bibi, nisam hinduist, premda u Indiji ima mnogo plemenitih i bogobojaznih hinduista. Zapravo, u Indiji ima plemenitih ljudi svih vjera. Ali ja sam musliman.« Nasmiješio se. »Toliko smiješ znati omeni.«
Kad je otišao, Mariana je još jednom pročitala svoju pjesmu, a tada je precrtala njezin izvorni naslov, Svijeća ljubavi, i umjesto njega napisala Za H. F. Pažljivo je presavinuvši, gurnula ju je ispod papira, na samo dno svoje posude s priborom za pisanje.
Zadrhtala je. Toliko se toga danas dogodilo, ali unatoč svoj ljepoti munšijeve pjesme, unatoč svoj uzbudljivosti Fitzgeraldova poljupca, nije mogla zaboraviti konjušarevu tajanstvenu poruku. Konjušar, luđak i čak Fitzgerald upozorili su je neka bude oprezna. Ali u čemu?

8. poglavlje

Srijeda, 27. studenog


Tišina je zavladala tvrđavom u Lahoreu. Na vanjskom dvoru nije bilo uobičajene gužve u kojoj su se naguravali dostojanstvenici, trgovci, vojnici i sluge jer su svi otišli pokloniti se maharadži u njegovu dalekom taboru, ostavljajući vodoskoke da žubore publici sastavljenoj od čistača, koji su stajali do koljena u vodi, visoko svezane odjeće, i prali sluz iz vodotokova.
Samo je u Jasminovoj kuli, domu maharadžinih trideset sedam kraljica, bilo živahno kao i inače. Sluškinje su cijelo poslijepodne prelazile udaljenost od kuhinja do kule, noseći ženski obrok – dvadeset jedno jelo od kozjeg mesa, riba iz rijeke Ravi, prepelica, divljači, pačetine, šumskih gljiva, jela od riže kuhana sa šafranom te posipana bademima, pogače i brda voća. Stražari eunusi ljenčarili su čekajući u mramornom dvorištu, dok su djeca sluge u odjeći boje prašine promatrala iz sjene obližnjih trijemova.
U dugačkoj prostoriji s fino izrezbarenim prozorom na kraju, obrok je završio. Svileni kvadratni podmetači još su u redu ležali na ćilimu, ali tanjuri i pladnjevi koji su ih prekrivali već su bili odneseni. Kraljice su i dalje sjedile te, držeći masne prste podalje od odjeće, čekale da robinje dođu te ružinom vodicom poliju svaki par kraljevskih ruku.
Ostatak poslijepodneva kraljice će se odmarati. Obrisale su prste, a potom su i dalje brbljajući pošle prema hladnim zidovima kako bi se smjestile na jastucima, a sluškinje će ih potom pokriti satenskim pokrivačima. Protezale su se, sklupčavale i uzdisale, a njihove su narukvice milozvučno zveckale u namirisanom zraku.
Dok su kraljice drijemale, sluškinje koje nisu ostale lepezama tjerati muhe i same su zaspale na prostirkama od trstike bačenim na gole pločice odaja za sluškinje. Ondje će ležati sve dok ih zvonak glas dvorskog dozivača ne pozove natrag, služiti kraljicama.
I one su jele. Stražari eunusi su kao i uvijek navalili na delicije preostale u kuli, ostavljajući samo mrvice najvišim sluškinjama, a drugima ništa osim riže i kaše od kuhane leće.
Nakon što je Rešma progutala zadnji zalogaj svojeg suhog kruha, u većoj od dvije ženske odaje pronašla je prostirku. Voljela je spavati u kutu, ali je, kao mlada i nevažna, malokad mogla ostvariti svoju želju. Danas su je gurnuli nasred prostorije, tako da joj je par nečijih stopala bio tik do lica.
Poslijepodne je bilo vedro i ne prevruće za počinak, a jutarnji posao bio je lak. Saat Kaur bila je previše zaokupljena svojim mislima pa nije gnjavila Rešmu neka joj donese ovo, ne, ono, ne, neka sve odnese.
Ali Rešma je imala ozbiljnijih briga od bavljenja čašama koje izgledaju napuklo i zametnutim brokatom. Oprezno je pružila prste iopipala tjelešce koje je s njom dijelilo prostirku. Da, Sabur je još bio ondje. Kad se odvažila kratko ga pogledati, vidjela je da su mu oči otvorene, a pogled uprt u paučinu koja je visjela s greda nad njihovim glavama.
On, koji je inače po cijele dane neprestano brbljao sa svojom majkom, nije progovorio otkako su ih uzbuđeni glasovi iz ženske kule pozvali da izađu iz njihova skrovišta u vrtu. Sluškinje u trku bile su previše zadihane da bi joj objasnile, ali Rešmi nije bilo potrebno reći za užas koji se dogodio. Okružena zadihanim ženama, odnijela je Sabura niza stube, u prepunu prostoriju u kojoj je njegova majka ležala mrtva i on je od tog trena utonuo u tešku, neprekinutu tišinu. Njegovo slabašno tijelo u uštirkanoj pamučnoj pidžami također se promijenilo, vedru energiju zamijenila je olovna tuga. Ruke su je boljele dok ga je odvlačila od prizora njegove majke.
Mrtva se žena doimala usnulom. Samo je tekućina koja se cijedila iz kuta njezinih usana i kapala na grimiznu krevetninu davala naslutiti da nešto nije u redu, da se neće svaki tren uspraviti i posegnuti za svojim češljem od kornjačevine, ukrašenim biserima. Srebrni lončić, ispao iz njezine ruke, otkotrljao se po podu. Taj je lončić otkrivao izvor otrova.
Rešma je podignula glavu i oprezno se osvrnula prije no što se okrenula na leđa i također se zagledala u grede. Doimalo se da nije bilo trenutka u kojem nije bila promatrana.
Sabur je bez maharadžine zaštite trpio otkako mu je majka umrla. Njegova uštirkana odjeća sada je bila ovješena i nečista, a glava, obrijana kako bi mu kovrče postale gušće, prekrivena krastama. Jeo je samo zalogaje koje je Rešma odvajala od svojih skromnih obroka te ga hranila užurbano, osvrćući se preko ramena, plašeći se da će je vidjeti. Pretrpio je udarce.
I najgore od svega, sve to vrijeme nitko ga nije zagrlio. Prije majčine smrti Sabur nije bio više od jedne ruke udaljen od nekoga tko ga je volio, ali sada je imao samo Rešmu da ga nosi amo-tamo, a ona se nije usudila zagrliti ga blagonaklono ili pokazati tugu zbog onoga što je učinila. Kako je mogla kad su sve oči bile uprte u nju, kad je Saat Kaur, strašna ubojica, ponudila naušnice s rubinima sluškinji koja ga prva vidi mrtvog?
Sve je to bilo zato jer je maharadža bio star i boležljiv. Neke su kraljice željele nakon njegove smrti žive gorjeti na njegovoj lomači, ali ne i Saat Kaur. Strahujući za svoj život, pokušala je steći važnost pomoću svojega malog, boležljivog princa, ali maharadžinu ljubav nije osvojilo njezino dijete, nego Sabur. Zbog toga je Rešmi zapovjedila otrovati Sabura.
Sabur je uzdahnuo. Rešma ga je čula, ali nije se pomaknula. Djeca navodno brzo zaboravljaju. On je do sada već trebao zaboraviti svoju majku, ali Rešma je znala s potpunom sigurnošću da je nije zaboravio. Znala je da od smrti njegove majke nije bilo ni trenutka u kojem nije žarko želio čuti njezin glas, osjetiti njezine ruke oko sebe. Rešma je čvrsto stisnula oči kako bi se zaštitila od panike koja joj je prijetila u svakom trenutku.
Željela je da je pogleda. Laknulo bi joj kad bi osjetila da on shvaća njezin trud da mu pomogne, ali on je, čak i dok ga je hranila, gledao u daljinu, kao da sanjari o kakvom dalekom mjestu. Dok je gutao vodu koju mu je donosila, okretao je glavu od nje ne želeći pogledati njezine oči prepune tuge. Je li mislio na slatke šerbete koje mu je majka dodavala u napitke?
Doimalo se da ga zanima samo jedno: kraljice u Jasminovoj kuli. Kad god bi im se približio, sa zanimanjem je promatrao lica, jedno po jedno, a nakon potrage utonuo bi u mračnu, razočaranu tamu.
Sada je sjedio iz dana u dan sam u sjeni trijema i promatrao žene u vrtu. Iz dana u dan bio je sve slabiji.
Rešma se uspravila na prostirci. »Dođi«, glasno je rekla trudeći se zvučati nehajno. »Moraš na zahod prije no što me zaprljaš.«
Ustala je i podignula dječačića na svoj bok. Ruke su joj drhtale. Trebala bi pozvati čistačicu da to učini, ali njezine su ruke vonjale, a i ona je, najsiromašnija od svih sluškinja koja je najviše žudjela za naušnicama, bila najokrutnija od svih.
Izbjegavajući poglede drugih sluškinja, Rešma je odnijela Sabura do smrdljivog sobička iza pljesnivog zida.
Kad su se vratili, na vratima se pojavio eunuh.
Nije bio običan eunuh, nego dvorski dužnosnik. Njegovo visoko, kruškoliko tijelo nije bilo odjeveno u pamuk, nego u svilu. Turban mu je bio složeno omotan, a oko zapešća nosio je zlatnu narukvicu.
»Maharadža je zatražio«, beživotno je najavio, »da mu se odmah dovede mali Sabur. Potrebno je poslati i njegovu najbolju odjeću, onu koju nosi na državnim svečanostima.«
Sluškinje su netremice gledale u njega. Eunuh se namrštio.
»Nemojte zuriti kao krdo deva. Idite po dijete. Mora odmah krenuti. Maharadžina nosiljka čeka pokraj vrata. Ti«, upro je prstom u jednu od starijih sluškinja, »prenesi starijoj kraljici ove upute. I reci joj da, budući da u taboru nema smještaja za žene, djetetova majka mora ostati ovdje do njegova povratka.«
Maharadži nitko nije rekao za smrt Mamtaz Bano. Kroz skupinu žena prošao je žamor. Ponovno su se zagledale u Rešmu kad je iz dvorišta odjeknuo mukao glas. »Rešma, Rešma, idi k Rani Saat Kaur.«
Bože, pomogni joj, bio je to dozivač. Malena se kraljica probudila.
Rešma je zgrabila Sabura, progurala se kroz gomilu i otrčala u žensku kulu.
Nosila ga je uz kamene stube do prašnjavog spremišta na vrhu, visoko iznad odaje u kojoj su kraljice spavale. Ondje ga je teško dišući spustila te počela razbacivati škrinje svih vrsta u potrazi za košaricom u koju je njegova majka spremila njegovu izvezenu dvorsku odjeću.
»Moramo požuriti, Sabur«, šapnula je. »Moramo pobjeći prije no što Saat Kaur dozna da ideš maharadži.« Ruke su joj drhtale. Zamišljala je kako mlada kraljica lica zgrčenog u bijesu dolazi na vrh stuba, uzima dječačića i baca ga kroz prozor kule. »Jadni Sabur. Tvoja ti svjetlost, ako je imaš, nije donijela sreću.«
Preslab da bi dugo stajao, Sabur je sjeo tih i prljav na vrh stuba, otvorenih dlanova položenih na tlo.
»Kako li su naši životi malo važni, Sabur«, rekla je Rešma dok je prevrtala limene sanduke i kožne kutije. »Tim smo važnim ljudima potpuno beznačajni. Kraljice nisu ni rekle maharadži da je tvoja majka mrtva, iako njihova šutnja možda proizlazi iz straha. Ali ako požurimo, možemo te barem spasiti od Rani Saat Kaur. Sad ćeš poći maharadži, koji će ti dati najbolju hranu. Zaštitit će te od zla. To će biti bolje, vidjet ćeš. To će biti bolje.«
Kad je Rešma pronašla njegovu košaru i uzela je, daleki glas dozivača počeo se uspinjati kamenim stubama.
»Rešma, o, Rešma.«
Držeći Sabura na boku, Rešma je tankom rukom uhvatila košaru i krenula stubama, preskačući po dvije odjednom, do vrata gdje je čekala nosiljka.
Prije no što ga je iznijela na svjetlost, dječak se ozbiljno okrenuo i pogledao je u oči prvi put nakon majčine smrti. Rešmine oči ispunile su se suzama.
U mramornom dvorištu pokraj ženskog vrta stajala je veličanstvena, izrezbarena nosiljka navučenih zavjesa, a duge motke za nošenje virile su s prednjeg i stražnjeg kraja zaobljenog svoda. Dvanaest nosača u grimiznim odorama maharadžine službe stajalo je spremno dok su stražari konjanici čekali na nestrpljivim konjima, a oštrice njihovih ceremonijalnih koplja blistale su na suncu. Eunuh je stajao naslonjen na drugu, skromniju nosiljku i noktom palca čačkao zube. Malo dalje sjedila je druga skupina nosača i u tišini promatrala.
Rešma je smjestila Sabura u veliku nosiljku i za njim stavila košaru s odjećom.
»Čekaj, glupa ženo, sovina kćeri.« Eunuh je stajao pokraj nje. »Kakva je to glupost? Kakvo to prljavo derište želiš podmetnuti umjesto maloga Sabura? Za to ćeš biti kažnjena.«
»Rešma!« Mukao glas dozivača postao je nestrpljiv. »Odmah idi k Rani Saat.«
Rešmin pogled skočio je s eunuha na vrata. Uzmaknula je od nosiljke. »To jest mali Sabur«, rekla je.
»Što?« upitao je eunuh, u iznenađenju podignuvši svoj sumoran glas.
»Molim vas. Majka mu je umrla prije deset dana. Molim vas, vodite ga brzo.«
Eunuh je razrogačio oči. »Majka je mrtva?« Došavši k sebi, udario je prstima u nosiljku. »Nije važno. Nije vrijeme da se bavimo pojedinostima. Moramo požuriti.« Pogledao je Rešmu. »Žene«, rekao je i pljunuo na mramorni pod.
Četiri su nosača uz ceremonijalan uzvik podignula maharadžinu nosiljku na ramena. Glavni nosač izdao je zapovijed i svih dvanaestero ljudi krenulo je. Nosiljka je sa svojim zamjenskim nosačima istražarima na konjima zašla za ugao dvorišta koje je vodilo prema Slonovskim stubama. Odmah za njom prošla je eunuhova nosiljka sa svojim nosačima i stražarima te nestala iz Rešmina vidnog polja.
»Neka mi Bog oprosti moj zločin«, šapnula je kad su otišli, »i mojem Saburu omogući sigurno putovanje.«
Okrenula se i potrčala, koliko je najbrže mogla, k Rani Saat Kaur.
Dijete Saat Kaur kašljalo je kad je Rešma ušla, a zvuk njegova kašlja bio je slabašan i neugodan.
»Gdje si bila?« ljutito je ispalila Saat Kaur sa svojeg kreveta. »Gdje je derište Sabur?«
»Otišao je, bibi.« Rešmino grlo bilo je suho. Kad je zatvorila usta, prašina iz spremišta pucketala joj je među zubima. »Maharadža je poslao nosiljku po njega. Otišao je u kraljevski tabor u maharadžinoj palki.«
Saat Kaur se uspravila, razrogačivši oči. »U maharadžinoj vlastitoj palki?«
Kad je Saat Kaur ustala, Rešma je nepomično stajala, iako joj je srce gromovito lupalo i željela je pobjeći. Ali kamo bi pobjegla u toj zatvorenoj kuli? Trenutak poslije glava joj je poletjela na stranu kad ju je Saatina ruka pljusnula ostavljajući užaren otisak na njezinu obrazu.
Taj put jedna pljuska nije bila dovoljna. Dašćući od bijesa, Saat Kaur uzela je svoju cipelu.
Rešma se pokušala spasiti od sljedećeg udarca, ali nije bila dovoljno brza. Udarac je bolno stigao do njezina uha. Pokrila je glavu rukama i pognula ramena pod udarcima koji su uslijedili.
»Je li me za ovo«, šapnula je Saat Kaur, zadihana u poslu mlaćenja sluškinje, »moj otac kao jedanaestogodišnjakinju odveo trčati pokraj maharadžine nosiljke, kako bi me maharadža primijetio? Za ovo sam zavodila maharadžu kako bi me uzeo za svoju najmlađu suprugu?«
Rešma je tiho plačući čekala da se ruke Saat Kaur umore. Nju su njezine ruke boljele i žarile. Udarci po njezinu tijelu odzvanjali su u malenoj odaji. Kad su napokon oslabjeli, potrčala je prema vratima, ali prsti su uhvatili njezinu pletenicu i povukli je natrag.
Crvena boja izvezene odjeće Saat Kaur označava radost. Oči su joj bile podbuhle. Mala je kraljica plakala i prije no što je čula vijest o Saburovu odlasku. Tada je pružila ruku, prstiju savijenih u kandže, a glas joj je bio promukao šapat kad je njezin sin na krevetu počeo razdraženo plakati.
»Ljudi će reći maharadži što sam učinila! Što će sada biti sa mnom?«
»Ne, Saat bibi«, usprotivila se Rešma, »neće doznati, on...«
»Lažljivice!« Iz lijepog tijela Saat Kaur izbijao je kiseo miris. Uhvatila je Rešmu za izudarana ramena. »Vidjet će u kakvom je stanju derište. Drugi će mu reći za otrov. Naslutili su. Osjećam to.
Zašto nisi oprala lončić?«
Pustila je Rešmu i pokrila lice rukama. »Što će me sada spasiti od lomače? Majku voljenog sina ne bi spalili, ali maharadži je stalo samo do derišta Sabura. Moj sin, moj sin je trebao biti u onoj palki! Ti si kriva za to. Ubit ću te zbog toga! Ubit ću te...«
Bacila se na krevet pokraj svojeg uplakanog sina. Rešma je otpuzala u kut i sklupčala se ondje, rukama obuhvativši svoje tijelo. Suze bespomoćnosti sustizale su jedna drugu duž njezina nosa i kapale na prednji dio njezine duge, iznošene košulje.
Saat Kaur uzdahnula je na krevetu. »Dođi ovamo, Rešma«, zapovjedila je okrenuvši se na trbuh. »Želim da mi masiraš leđa.«
Tijelo joj je i dalje drhtalo od šoka i straha, ali Rešma je učinila kako joj je zapovjeđeno. Nagnula se nad krevet i ritmično pritiskala kraljičina leđa gore-dolje sve dok Saat Kaur nije zaspala.

9. poglavlje

Dvije nosiljke brzo su prelazile put do maharadžina tabora. Za tri sata prešle su nešto više od dvanaest milja. Glavni maharadžin nosač oglasio je stanku pa su trkači i njihova pratnja sišli s puta.
Spustili su nosiljke i čučnuli pokraj njih dok su naoružani vezali svoje konje. Uskoro će im stići zamjena. Budu li imali sreće, prije mraka prijeći će još jedanaest milja.
Nosači su se protegnuli. Otkako su krenuli na put, iz kraljevske se nosiljke nije čulo ništa.
»Kao da nosimo praznu palki«, primijetio je jedan. Zijevnuo je. »Da barem uvijek imamo tako malene putnike.«
»U lošem je stanju«, primijetio je drugi. »Iznenadit ću se ako živ izdrži ovo putovanje.«
»Stanje tog djeteta ne tiče te se.« Eunuh se progurao pokraj ljudi koji su tada sjedili oko tihe nosiljke. »Vi ga samo trebate preksutra donijeti na odredište. Pokažite mi ga.«
Nosač je odmaknuo zavjesu s resama. Eunuh je gurnuo glavu u nosiljku i istog je trena izvukao. »Smrdi«, viknuo je i načinio grimasu. »Nije smio danima ostati neokupan.«
Nosači i stražari provirili su u nosiljku. Saburova umrljana košulja podignula se dok je spavao otkrivši ispupčena rebra. Tijelo i odjeća vonjali su mu. Pogledao ih je beživotnim očima.
»Ovo zlo djelo je žene«, rekao je jedan od stražara, odmahujući glavom. »Tko bi osim ljubomorne žene naudio ovoliko dražesnom djetetu?«
»Ha, ha, ha.« Dva dana poslije završna je skupina nosača teško, ritmično disala samo pet milja od maharadžina tabora. Stići će i prije no što ih se očekuje.
Nosiljke su obišle uginulog šakala na putu, rastjeravši jato vrana. Nilu, glavni nosač, okrenuo se prema čovjeku koji je hodao iza njega. »Dijete je previše tiho. Zabrinjava me njegovo stanje. Na putovanje je pošao bez hrane i pića. Prijašnji nosači hranili su ga od svojih obroka, ali on od jutros nije jeo.«
»Gdje je njegova hrana?« upitao je Niluov suputnik. »Zašto putuje kraljevskom nosiljkom bez jela i pića?«
»Možda umire«, pretpostavio je drugi.
Nilu nije odgovorio.
Iza navučenih zavjesa čuli su se tihi, prigušeni zvukovi. Nilu je dao znak da se stane, a tada je čučnuo pokraj kraljevske nosiljke i razmaknuo zavjese. Sabur je ležao na satenskim plahtama i tiho plakao, a šake su mu se pokraj tijela otvarale i zatvarale.
»Što je? Zašto smo stali?« Eunuh je izašao iz svoje palki.
Držeći ruku na malom putniku, Nilu je podignuo pogled. »Djetetu je potrebna hrana.«
»Hrana? Sada? Ne budi glup. Krenimo.«
Odvrativši pogled od eunuha koji se vraćao u nosiljku, Nilu je ponovno pogledao dijete, a tada prema selu pokraj puta. »Gupta«, rekao je mladom nosaču, »donesi nešto balege odande. Moramo zapaliti vatru i skuhati nešto djetetu.«
Drugi nosači netremice su gledali u njega. Bili su to Kahari iz Farrukhabada. Ti nosači, koji su nasljeđivali svoj posao, nisu donosili balegu iz sela te danju nikada nisu kuhali ni jeli.
»Što? Kuhati za dijete?« Eunuh se naglo okrenuo. »Jeste li poludjeli?«
Nilu je raširio ruke. »To je dijete maharadži vrijedno. U tabor mora stići živo.«
Eunuh je koračao amo-tamo mrmljajući za sebe dok su palili malu vatru i miješali leću u kotliću. Naglas je bjesnio te gnjevno gledao kako dijete otvara usta poput ptića kako bi primilo hranu.
»Vrlo je gladan«, rekao je nosač.
»Takve se okrutnosti događaju zbog smrti i brakova«, složio se stražar, odmahujući glavom dok je Nilu trgao pogaču na dječje zalogajčiće i njome grabio male količine žute kašice.
Ali doimalo se da hrana i piće neće zadovoljiti Sabura. Čim su ponovno krenuli, iz zastrte nosiljke začuo se plač. Nastavljao se bez prestanka te se samo nakratko utišavao s poskakivanjem nosiljke; zastao bi kako bi dijete udahnulo, tada se nastavio.
Nosači su u trku izvikivali riječi ohrabrenja. Budući da plač nije prestao, Nilu i slobodni nosači razmaknuli su zavjese i trčali pokraj nosiljke, suprotstavljajući se dječakovim suzama.
»Hajde, dijete, nemoj plakati«, vikali su i gurali ruke u nosiljku kako bi potapšali dječakovo prljavo tjelešce. »Pogledaj, toliko se toga može vidjeti. Razmaknut ćemo zavjese i na drugoj strani. Nema još mnogo puta. U maharadžinu taboru bit će mnogo toga za jelo!«
Ali Sabur je i dalje plakao čvrsto stisnutih očiju i širom otvorenih usta.
»Zbog tebe kasnimo!« viknuo je eunuh kad je Nilu ponovno stao i podignuo dijete s maharadžinih satenskih plahti. »Zapovjedio sam da krenemo!«
Nilu nije podignuo glavu. Stisnuo je Sabura na krilu kao što je to činio i sa svojom djecom dok su kao i on plakala zbog neimaštine i bijede. »Pričekat ćemo da prestane plakati«, izjavio je brišući Saburovo vlažno lice žuljevitom rukom. »Nijedno dijete ne bi trebalo biti ostavljeno da samo plače.«
Drugi su kimali u znak slaganja.
Eunuh je bjesnio, ali je unatoč svem svojem autoritetu bio sam s dvadeset četvero nosača i naoružanih stražara. Svi su leđima okrenuti eunuhu čekali pokraj prelijepo izrezbarene nosiljke sve dok Sabur nije jecajući zaspao u Niluovu naručju.

10. poglavlje

Četvrtak, 28. studenog


Gospođica Fanny lagano se ljuljala na uskom sjedalu dok su se ona, gospođica Emily i Mariana na slonovim leđima vraćale s terena za paradu. »Moram reći da su naše jedinice jutros izvele uzbudljivu predstavu«, primijetila je.
Gospođica Emily, koja je u groznici pognuta sjedila pokraj sestre, na jutarnjoj se vrućini čvršće umotala u šal. »Jesi li ti uživala u našoj probi, draga?« Pogledala je Marianu iz sjene velikog, purpurnog svilenog šešira.
»O, da«, uzviknula je Mariana, »bilo je divno! Što mislite, kako postižu da se tovarni slonovi na paradi ponašaju toliko dobro?«
Za nju je najbolji dio predstave izvelo konjičko topništvo, a osobito poručnik Fitzgerald na visokom sivom konju, s mjedenom kacigom na glavi, koja je blještala dok je predvodio zapregu koja je vukla top za zrna teška dvadeset funta.
»Nadam se da će biti jednako dobri i na pravoj smotri.« Gospođica Fanny je uzdahnula. »Uvijek mislim da sam se naviknula gledati britanske vojnike u Indiji, ali kad je kraljičina istočnokentska pukovnija jutros prošla pokraj mene...« Glas joj je zadrhtao.
»Da, doista, Fanny«, dodala je gospođica Emily kroz zube koji su blago cvokotali, »uvijek plačeš kad vidiš tu pukovniju. Mene uvijek ushite gajde. Čim čujem taj otegnuti zvuk, poželim zgrabiti kakvo oružje i napasti nekoga.«
Gospođica Fanny povukla je šešir niže preko očiju. »A koga bi napala? Ja mogu zamisliti samo da napadam pomahnitale domaće ljude.«
Dvije žene utonule su u tišinu, zagledane u obzor. Mariana se s druge strane meškoljila u svojem sjedalu.
»Gospođice Fanny«, upitala je nakon nekog vremena, »zar vam se domaći ljudi doista ne sviđaju?«
»Na određeni mi se način ne sviđaju, Mariana«, odgovorila je gospođica Fanny vadeći rupčić. »Nešto je previše strano u njima: nešto tajanstveno i uznemirujuće.« Pokazala je prema skupini muškaraca tamne kože koji su hodali pokraj slonova, na sebi su imali samo prljavu tkaninu svezanu oko struka, a kosa im je bila zamršena i nepočešljana. »Pogledaj ih. Kako čovjek ne bi osjetio gađenje?«
Puhnula je držeći rupčić na nosu.
»Ali nedvojbeno nisu svi takvi.« Slon je premjestio težinu svojeg tijela pa se otvorena košara, u kojoj su gospođe sjedile, nagnula na stranu, a Mariana se stisnula o ogradu. »Neki domaći ljudi nedvojbeno zaslužuju poštovanje. Moj munši kaže da u Indiji žive plemeniti i bogobojazni ljudi svih vjera, i... «
»Mariana, nije riječ o njihovoj vrijednosti ili o njezinu nedostatku«, prekinula ju je gospođica Emily iz svojeg kuta. »Riječ je o tome da ti iskazuješ uistinu previše zanimanja za njihov život. Viđena si kako obilaziš slonove i mahute. Govoriš o pomaganju bolesnim domaćim ljudima. Zabrinjava me taj tvoj munši. Plašim se da ti je napunio glavu neprimjerenim idejama. Jedini pristup domaćim ljudima jest ne obraćati pozornost na njih. Nemoj ih voljeti, nemoj ih mrziti, nemoj ih se plašiti. Oni koji postupe suprotno, plaćaju visoku cijenu. Naša prijašnja prevoditeljica, nerazborita žena, stekla je strah od domaćih ljudi. Čujem da noću postavlja barikade ispred vrata svoje spavaće sobe u strahu da će netko od njih ući dok ona spava.«
Gospođica Fanny stavila je ruku na svoj šešir. »Znaš, nešto joj se dogodilo. Ljudi kažu da više nikada neće biti kao prije.«
»Ta se žena«, rekla je gospođica Emily, »jednog jutra probudila kad joj je sluga donio kavu. Kad je spustio poslužavnik, ugledao je škorpiona na njezinoj krevetnini. Ako se ne varam, gmizao je po njoj, prema licu.«
Okrenula se prema Mariani. »Kao što znaš, planinski su škorpioni veliki, crni i vrlo opasni.«
Mariana se sjetila kako je Dittu tresao njezinu odjeću za jahanje. »Ubod škorpiona«, ponovila je, »može i najjačeg muškarca natjerati da krikne.«
Gospođica Emily nije se doimala zadivljenom Marianinim znanjem. Rukom u rukavici pokazala je u zrak. »Sluga je razmaknuo mrežu, pružio golu ruku i bacio škorpiona na pod te ga ondje ubio. Gospođa je počela vrištati iz svega glasa. Kad su ljudi dojurili u njezinu sobu, zatekli su je kako pada u nesvijest od straha, ali ne«, rekla je zatvorivši oči dok se sjedalo škripeći nagnulo na stranu, »zbog straha od škorpiona.«
»Nego od čega?« Mariana je sa zanimanjem promatrala sestre, jednu, pa drugu. To je bilo savršeno za njezino sljedeće pismo tati. »Čega se ta žena toliko plašila? Zašto se onesvijestila?«
Gospođica Emily stisnula je usne. »Onesvijestila se jer ju je domaći čovjek dodirnuo. Sluga je otpušten. A ta žena od tada ne može ostati sama ni pet minuta.«
»Kako li je nerazborita!« uskliknula je Mariana.
»Da, nerazborita je jer je dopustila da je strah svlada.« Gospođica Emily se namrštila. »Dakle, Mariana, moraš postupiti kako mi kažemo. Domaći ljudi znatno se razlikuju od nas, iako najčešće ne bih išla toliko daleko da ih nazovem ›divljacima‹, kao neki naši Englezi.«
Divljaci? Njezin dragi, stari munši sahib? Njezin dosadni, nespretni, bezazleni Dittu? Mariana je otvorila usta kako bi se suprotstavila, a tada ih je zatvorila.
»A sada, draga moja«, nastavila je gospođica Emily zagledana u Marianino lice, »čujem da te zanima poručnik Fitzgerald.«
Do sada su već zacijelo svi znali. Mariana je osjetila kako rumeni.
Dok su se jučer vraćali u svoj šumarak, Mariana i Fitzgerald živahno su razgovarali o složenosti topničkih vježbi, o pohodu na Afganistan i o imanju njegova strica u Sussexu, ni deset milja udaljenom od njezina sela. Kad su ostali sami, ponovno su se poljubili. Taj put on je položio ruku na njezine grudi. Porumenjela je sjetivši se njezine vreline i žudnje koju je u njoj pobudila.
»Žao mi je što moram reći da smo čuli loše o njemu.« Gospođica Emily obzirno je izgovorila te riječi.
Loše? Mariana se nasmiješila ne shvaćajući. »Gospođice Emily?«
»Poručnik Fitzgerald navodno je prije godinu dana bezobzirno ostavio jednu mladu damu u Calcutti. Bili su zaručeni mjesecima kad je on bez objašnjenja prekinuo njihovu vezu ostavivši je da se neudana vrati u Englesku.« Gospođica Emily je uzdahnula. »Znatno je narušio svoj ugled u Calcutti.« Ispreplela je prste u rukavicama. »Žao mi je, Mariana. Voljela bih da smo to prije doznale.«
Na slonu ispred njih gospodin Macnaghten glasno se nasmijao nečemu što je bojnik Byrne rekao. Mariana se uhvatila za ogradu. »Narušio ugled? Ali, gospođice Emily, zacijelo postoji objašnjenje za to. Ne mogu vjerovati da bi učinio nešto toliko okrutno.«
»Doima se«, nastavila je gospođica Emily, »da je to učinio nakon što je upoznao drugu mladu damu s većim imetkom. Ona je bila dovoljno pametna da ga odbije. Od tada ga ne primaju u fino društvo. Imao je sreću da je njegov puk, u kojemu je još bio omiljen, nedugo potom napustio Calcuttu kako bi se pridružio ovom taboru.«
Gospođica Fanny kimnula je iz svojeg kuta. »Dakako, uskoro će cijeli tabor doznati za to.«
»Ali, gospođice Emily, gospođice Fanny, moramo čuti i njegovu stranu priče!«
»Ne, Mariana.« Gospođica Emily gledala je Marianino lice iz dubine svojeg šešira. »Prekasno je za objašnjenja.« Ponovno je uzdahnula. »Tvoja veza s Fitzgeraldom mora završiti. Uvjerena sam da ti je to sada bolno, ali s vremenom ćeš biti zahvalna.«
Mariana se sjetila očeva ozbiljnog lica dok joj je govorio da više ne smije viđati svojeg prijatelja Jeremyja. Kako se to moglo dogoditi drugi put? Kako joj može biti zabranjeno viđati jedinu osobu koju je željela, jedinu osobu u Indiji čija ju je prisutnost veselila?
Gospođica Emily nagnula se naprijed. »To prijateljstvo nećeš morati sama raskinuti«, brzo je dodala. »Ja ću razgovarati s generalom Cottonom. Fitzgeraldov nadređeni sutra će ujutro razgovarati s njim. Nakon toga više ti neće prilaziti, možeš biti sigurna u to.« Ljubazno se nasmiješila. »Ne brini, draga. U ovom je taboru nekoliko primjerenih muškaraca besprijekornog ugleda. Uvjerena sam da će te jedan od njih učiniti vrlo sretnom.«
Gospođica Fanny potapšala je Marianu po koljenu. »Moja je sestra u pravu. Naočitost je u redu, ali ne traje. Dobrog supruga čine dobro srce i dovoljan prihod.«
»Gospođice Emily«, relda je Mariana koliko je god odlučno mogla, »ne mogu prekinuti svoju vezu s poručnikom dok sama ne porazgovaram s njim.«
»Ne smiješ razgovarati s njim.« Gospođica Emily uspravila se na svojemu sjedalu. »Vjeruj mi, draga, muškarci poput Fitzgeralda veliki su šarmeri, sposobni dovesti mlade žene poput tebe u kojekakve nevolje.«
Marianine misli odletjele su u šumarak drveća perjastog lišća, k Fitzgeraldovoj ruci na njezinim grudima. Nije mogla podnijeti nepravednost svega toga. Prešla je cijeli put iz sela Weddington kako bi ustanovila da je sve isto kao i ondje.
Gospođica Emily napućila je usne. »A sada završimo ovaj neugodan razgovor. O tom mladiću više nemamo potrebu razgovarati.«
S Marianina ulaza doimalo se da je iz neba iscijeđena sva boja. U Sussexu bi bilo hladno i kišovito. Da je ondje nosila svoju plavu prugastu haljinu, bila bi joj potrebna kapuljača za ogrtač kad bi se ona i Fitzgerald vozili k njegovu stricu, gdje će ih primiti kao supružnike.
Uronila je pero u tintarnicu kao da lagano ubada.
»A ja«, napisala je majci, »neprestano gledam u svoje škrinje kako bih se uvjerila da se mojim haljinama nije dogodilo ništa strašno. Nekoliko njih posuđeno je od gospođa iz Simle, koje jedva i poznajem, i silno se plašim da ću izgubiti ili uništiti koju od njih.«
Otrla je pero. Nije mogla nastaviti pisati te besmislice. Budući da je vijesti o Fitzgeraldu tajila do trenutka kad će biti sigurna u njega, sada je mogla pisati samo o svojoj povrijeđenosti i bijesu, a to je bilo previše bolno da bi se iznosilo na papir.
Skočila je sa stolca i prišla krevetu, a tada se naglo okrenula i prišla radnom stolu. Potom je naglo otvorila svoju škrinju i izvukla odjeću za jahanje. »Dittu«, viknula je, »dovedi mi kobilu i dva konjušara.«
Tihi neznanac doveo joj je malu kobilu, što je značilo da je pošteđena daljnjih poruka konjušara Jara Muhameda. To je bilo dobro. Daljnje savjete proroka ne bi podnijela.
U vojnom taboru jahala je prema terenu za paradu, svjesna da je ljudi gledaju i da bi netko to mogao reći generalu Cottonu. Nije marila za to. Tko je uopće bio general Cotton, staro zanovijetalo grimizna lica i čupavih zalizaka, koji je za večerom sjedio pokraj gospođice Emily?
Oko Mariane bilo je živahno dok je jahala pokraj redova šatora. Vojnici, domaći i Europljani, laštili su oružje i krpali odore. Volovska zaprega vukla je topovska kola. Engleski časnici naginjali su glave dok je jahala pokraj njih.
Teren za paradu objahala je samo dva puta prije no što je Fitzgerald mašući dojahao prema njoj između dva šatora.
Čim ga je ugledala, počela se znojiti.
Kad je stigao do nje, veselo se smiješeći, ona mu je pokušala odgovoriti osmijehom, ali nije mogla.
»Zar nešto nije u redu?« Zagledao se u nju.
»Nije«, protisnula je znajući da će sve zauvijek upropastiti. »Gospođica Emily jutros mi je nešto rekla. U Calcutti se loše govori o tebi.«
»Što se govori?« Glas mu je bio miran, ali koljeno mu je poskakivalo u sedlu. »Je li rekla da sam ostavio djevojku, da sam uništio njezine izglede za brak?«
Netko je u blizini zapalio vatru. Do njih je dopro miris gorenja drva. Marianina kosa pod velom lijepila se za njezino čelo. »Jesi li to učinio?« upitala je.
»Da. Ne.« Fitzgerald je pogledao u stranu, a tada ponovno u nju. »Nisam je bezobzirno ostavio. Odbio sam oženiti se njome kad sam doznao što je bila. To je sve.«
To nije moglo biti sve. Mariana se ugrizla za usnu. »Molim te, reci mi što je učinila. Znaš da ću ti vjerovati, Harry.« Žarko je željela dodirnuti ga. Na obližnjem stablu cvrkutale su ptice.
Odmahnuo je glavom. »Kakve bi koristi bilo od toga? Ta je djevojka upropaštena, kao i ja.« Zagledao se pokraj Mariane, u daljinu. »Nisam mislio da će njezine laži stići sve do Pandžaba. Je li ti gospođica Emily zabranila viđati se sa mnom?«
Mariana je drhtavo udahnula. »Tvoj nadređeni sutra će ujutro razgovarati s tobom.«
Približavali su im se konji. Mariana se pribrala te kimnula dvama časnicima koji su projahali pokraj njih, a tada se ponovno okrenula prema Fitzgeraldu.
Izgledao je toliko bespomoćno, gledao je u stranu, a ramena su mu bila pognuta, da je Mariana pružila ruku ne mareći za posljedice. »Uvjerena sam da postoji razlog za to što si učinio. Ne moraš mi sada reći«, dodala je kad on nije odgovorio. »Hoću reći, možemo se sastati sutra, kad nitko...«
»Ja sam časnik Bengalskog topništva«, grubo ju je prekinuo. »Ako mi zapovjede da se ne smijem viđati s tobom, ne mogu se oglušiti na tu zapovijed.« Zagnjurio je lice u dlanove. »O, Bože, zašto su vojsku uvlačile u to?«
Mariana se mora vratiti u tabor prije no što naslute da je otišla. »Ali«, rekla je želeći znati, ukočena u očekivanju odgovora, »jesi li... bi li mene oženio?« Okretala je uzde među prstima.
»Dakako, Mariana.« Podbo je svojeg konja. »Što si mislila?« dobacio je preko ramena dok je odlazio.
***


Ona neće raskinuti vezu s Fitzgeraldom. Nije ju zanimalo što drugi govore. Kad je gnjevno sjahala pred svojim šatorom, s onu stranu crvenog zida začuo se silovit, uzrujan glas.
»Ni najmanje me ne zanima što tesari misle«, izjavio je bučan glas. »Stube će biti podignute ondje, i bit će podignute smjesta.«
Zvučalo je kao da je to bojnik Byrne.
»I«, nastavio je glas grubo poput turpije, »pronaći ćete tepihe za stube i pribit ćete ih na njih.«
To je doista bio bojnik Byrne. Mariana je skinula šešir i protresla kosu. Zar i on mora vikati dok su njezine emocije toliko uzburkane?
»I, Sotheby«, dodao je bojnik, »moraš se pobrinuti da darovi budu predstavljeni odgovarajućim redom. Ponovi mi upute koje si primio.«
Stube? Darovi? Durbar. Nesposobna oduprijeti se prisluškivanju, Mariana je prišla crvenom zidu i pogledala kroz rupu u platnu.
Bojnik Byrne stajao je kao ukopan na putu, okrenut joj leđima, i obraćao se Bijelom Zecu koji je ukočeno stajao u stavu mirno. S druge strane puta skupina domaćih radnika pokazivala je prema hrpi dasaka.
»Da, bojniče.« Zečeva grimizna jakna bila je umrljana znojem. U napetosti je bio sklon vikati. Dok je sjedio pokraj Mariane za večerom, govorio je toliko glasno da je gospođica Fanny tijekom juhe držala ubrus pred ustima.
Gledajući kroz rupu, Mariana je odmahnula glavom. Kako su sestre Eden uopće mogle zamisliti da bi se ona mogla udati za Bijelog Zeca?
»Portret Njezina Veličanstva«, vikao je Sotheby, »daruje se prvi, položen na baršunasti jastučić...«
»Je li zlatar već vratio okvir?« prekinuo ga je bojnik nestrpljivo tapkajući čizmom.
»Zlatar...«
»Doista se nadam da si rekao Johnstonu da ne skida pogled s draguljara pri umetanju dijamanata u okvir.« Bojnik je morao podignuti glas do urlanja kako bi i drugi put prekinuo Sothebyja.
Tesari su zurili u njih. »Svi oni kradu, znaš. Potrebno ih je neprestano držati na oku.«
»Gospodine, okvir je spreman«, viknuo je Sotheby izbuljenih očiju na licu s uvučenom bradom.
»Da, da. Nastavi, čovječe, ponovi upute.« Bojnik je izvadio sat. »Nemam cijeli dan.«
Začuvši Dittuov glas iza leđa, Mariana ga je ušutkala mahnuvši rukom.
»Nakon iznošenja manjih darova bit će dovezena dva topa i...«
»Zaboga, Sotheby«, zaurlao je bojnik s puta, »jasno sam ti rekao da ti howitzeri moraju biti spremni za izlaganje do trenutka kad se dvije slonovske povorke sastanu nasred puta, ondje.«
Howitzeri! To je nešto u čemu bi tata uživao: top kratke cijevi namijenjen ispaljivanju zrna pod visokim kutom pođignutosti. Nikada ga nije vidio izbliza...
Tata. Da je ovdje, uvidio bi da je ona u pravu u pogledu Fitzgeralda, koji ju je volio, koji je volio Indiju koliko i ona. Taj put ne bi zatvorio vrata i natjerao je da obeća da će ostaviti svojega jedinog prijatelja, jedinu osobu koju je željela. Uvidjet će da je Fitzgerald zacijelo s razlogom ostavio svoju djevojku.
Bojnik Byrne i dalje je govorio. »... rekao sam ti najmanje dva puta da ih moraju vući kuliji, a ne životinje. Teren pokraj šatora bit će pometen i neću dopustiti da ga krdo životinja uneredi. I ne smiješ zaboraviti da je potrebno blizu posložiti streljivo kako bi ga maharadža mogao vidjeti. Želim dvije stotine zrna ondje, i moraju biti pravilno složena. Ako ustanovim da su nehajno pobacana po tlu, ti ćeš odgovarati za to. Shvaćaš li me?« Bojnik je upro prstom u Sothebyjeva prsa. »I pobrini se da dođe konjušar Jar Muhamed. Ne želim da s konjima pošalje onu budalu Gulaba Dina. I pazi da konjušari koji će dovoditi životinje budu u čistoj odjeći. Prošli put loše smo se pokazali. Ne bih te trebao podsjećati da britansku Istočnoindijsku kompaniju u ovakvim prilikama ne bi trebali nadmašiti domaći prinčevi, bez obzira na to kakve su njihove ambicije. Imaj to na umu, mladiću.«
Odjednom se nasmiješivši, tresnuo je Sothebyja po ramenu. »Razvedri se, momče, pokazat ćemo mi Randžitu Singu. Vidjet ćeš!«
Okrenuo se na peti i otišao prašnjavim putom, a iza njega u zraku ostao je jedva čujan zvuk trubljenja. Trenutak poslije stražari na ulazu su uz zveckanje i tapkanje stali u stav mirno.
Pet milja dalje dva su jahača jahala preko širokog terena za paradu u maharadžinu taboru.
»Budući da nemam ni četvrtinu tvoje rječitosti«, rekao je Jusuf Bati, »drago mi je da ovo činimo zajedno.«
»Rječitosti?« Hasan je načinio gestu očaja. »U ovom slučaju rječitost nema nikakvu vrijednost. Eno ga.« Pokazao je šator načinjen od žute vunene tkanine postavljen nedaleko od širokog stabla, na samom rubu terena.
»Ovdje nema nikoga osim stražara.« Jusuf se namrštio dok su prilazili tihom šatoru.
Hasan je odmahnuo glavom. »Vani je svezan osedlan konj. To znači da je maharadža ovdje. Njegov je konj uvijek spreman za njega, čak i dok je bolestan. Čujem da je vrlo slab. Moramo samo pričekati ondje.« Pokazao je nekoliko stolaca od trstike pred šatorom. »Ako stric Azizudin nije s njim, uskoro će biti. Malokad ga ostavlja.«
Nedugo potom iz šatora je izašla pognuta bradata prilika. Jusuf i Hasan su ustali.
»Ah, dragi moj«, uskliknuo je fakir Azizudin, glavni ministar, pruživši ruke prema Hasanu. »Silno mi je žao što smo se mimoišli u Lahoreu. Upravo si bio otišao kad sam stigao. Srce mi se para zbog strašne vijesti o tvojoj supruzi.«
Hasan je prihvatio zagrljaj svojeg zaštitnika, ali nije odgovorio.
»Molim te, sjednimo.« Držeći ruku na Hasanovim ramenima, fakir Azizudin poveo ga je prema stolcima. »Ne želimo uznemirivati maharadžu.«
Jusuf je promatrao glavnog ministra kako sjeda. Njegov dugačak vuneni ogrtač bio je izgužvan, a brada nepodrezana. Izgledao je kao da danima nije spavao. Maharadža je zacijelo vrlo bolestan, možda i više nego bolestan.
Fakir je dao znak slugi da donese vode. Okrenuo se prema Hasanu. »Došao si«, rekao je, »tražiti da ti se Sabur vrati.«
Hasan je kimnuo. Njegovo lice ispod finog turbana bilo je mirno poput kamena.
»Ne mogu ti lagati, dječače.« Fakir Azizudin izvadio je izgužvan rupčić iz nabora ogrtača i obrisao lice. »Maharadži je potreban tvoj sin. Znam da to ne zvuči razborito, osobito u ovoliko žalosnom trenutku, ali doista mu je potreban.« Pogledao je prema žutom šatoru. »Maharadža osjeća nadu dok je Sabur pokraj njega. Oživi. Sposoban je vladati. Bez Sabura je slab. Podliježe bolesti, napadajima oduzetosti i očaja. Tko to može objasniti?«
Vratio je rupčić na njegovo skrovito mjesto u ogrtaču. »A što se tiče pitanja gdje je tvoj sin, mogu ti reći samo ovo – jučer je napustio tvrđavu. Ako Bog da, sutra ujutro stići će ovamo, na vrijeme za početak durbara. Kad stigne, ostat će s maharadžom sve do završetka durbara.«
Hasan se ukočio. Jusuf je pokraj njega razgibao ramena, a njegovo je oružje zazveckalo.
Fakir je nakratko pogledao Jusufa. »Ne brini«, nastavio je okrenuvši se prema Hasanu. »Pobrinuo sam se da se pouzdani sluga brine o Saburu. Obećavam ti da po završetku državnog posjeta možeš odvesti sina kući, u haveli Kamar.«
»Fakir sahibe, moram prije vidjeti Sabura.«
»Dakako da hoćeš, sine.« Fakir je mahnuo živahnom rukom. »Dakako da hoćeš. A sada, Hasane«, živahno je nastavio, »svi znamo da maharadžin posao ne staje zbog durbara. Vođe Kasura ponovno su odbili maharadži platiti danak. Moraš otići onamo i naplatiti to. Za to ti neće trebati više od nekoliko dana. Nakon toga vidjeti ćeš Sabura.« Kimnuo je prema Jusufu. »I povedi prijatelja sa sobom. U ovako teškim trenucima trebao bi imati prijatelje uz sebe.«
Fakirov je glas omekšao i postao baršunast dok su njegove oči prelazile od Jusufova oružja do lica. »Uvjeren sam«, dodao je, »da neće biti pokušaja da se Sabur odvede prije završetka durbara, za petnaest dana. Trebao bi znati da onaj tko to pokuša, riskira vlastiti život.«
Jusuf nije pogledao Hasana. Obojica su ustali kad je glavni ministar ustao i krenuo.
Dok su se vraćali prema svojim konjima, Jusuf je pljunuo na tlo. »Dakle, čak i sada moraš čekati petnaest dana da bi zagrlio svojeg sina dok fakir ugađa maharadžinim hirovima!«
Gnjevno je povukao uzde. »Kako je fakir mogao ne stati na tvoju stranu? Je li to zbog sela koja mu maharadža daje? Kako mu tvoj otac može biti prijatelj? Osobno bih ga drage volje ubio zbog njegove pohlepe.«
Hasan je iserpljeno uzdahnuo. »Koliko god se okrutnim doimao, fakir ne zaslužuje mržnju. Moj otac i ja znamo ono što ti ne znaš. Maharadža umire i još nije izabrao svojega nasljednika. Fakir Azizudin samo ga pokušava održati na životu dok ne imenuje nasljednika, jer ako umre ne izabravši ga, tko zna kakvo će nas zlo snaći? Fakir ugađa maharadži zbog Pandžaba, a ne zbog sebe. Kako mu se mogu usprotiviti kad su toliki životi u pitanju?«
Odmahnuo je glavom. »Ne, maharadžu ne mogu voljeti. A sada moramo obaviti posao za njega, ali ubrzo ćemo se vratiti. Barem će ovdje moj sin biti siguran od kraljica.«

11. poglavlje

Petak, 29. studenog


U svako doba dana«, rekao je munši Mariani dok su jednog poslijepodneva stajali pred njezinim šatorom, »nad glavama nam lete lešinari. Izgledaju kao crne točke koje kruže nebom.« Mahnuo je žilavom rukom. »Vidiš li ih?«
Mariana je podignula ruku iznad očiju i pogledala prema nebu. »Traže mrtva i umiruća stvorenja na tlu«, objasnio joj je munši. »Neki vjeruju da lešinari nisu uvijek bili ovdje. Kažu da je mogulski kralj Babur, kad je prvi put ušao u Indiju, bio šokiran vidjevši kako trupla životinja leže ondje gdje su pala, a njihovo raspadajuće meso odnose samo mravi i vrane. ›Zar u Indiji nema lešinara?‹ upitao je kralj Babur. Kad mu je rečeno da ih nema, poslao je po nekoliko parova, da ih se uhvati i dopremi iz njegove domovine u središnjoj Aziji. Prema toj priči, od tada su ovdje. Kad god pogledaš gore, vidjet ćeš ih kako polagano kruže nebom.«
Lešinari koji su letjeli u svojim uobičajenim krugovima visoko iznad rijeke Sutlej gledali su dva tabora koja su ondje niknula u samo nekoliko dana.
Južno od rijeke, koja teče u smjeru istok-zapad, nalazio se velik, uredan tabor podijeljen na dva dijela. U jednom su vojnici u crvenim jaknama i bijelim poprečnim pojasevima marširali na izvikivane zapovjedi po netom raščišćenom terenu za paradu, dok su redovi teških topova na kotačima čekali s cijevima okrenutim prema sjeveru.
Drugi dio ponosio se širokim putom, taborom ograđenim crvenim zidom i prostranim šatorima. S puta su kretale stazice koje su se pružale u svim smjerovima. Tisuće šatora okruživale su ognjišta čiji se dim sastajao čineći vodoravni oblak nad taborom. Muškarci i dječaci brinuli su se o dugim redovima konja, slonova, deva i volova. Na tri zasebna bazara, koji su sami po sebi bili maleni gradovi, muškarci, žene i djeca bavili su se raznim zadacima – kuhanjem, šivanjem, izradom glinenih posuda, kovanjem mjedi, čišćenjem ušiju, brijanjem.
Nasred puta kroz tabor, između crvenog zida i velikog šatora s lepršavim zastavicama, dvanaest okićenih slonova klečalo je na tlu, a njihovi baršunasti ukrašeni pokrivači ležali su u prašini. Na drugom kraju puta nekoliko je jedinica konjanika u svečanim odorama čekalo na blistavim konjima.
S druge strane rijeke bio je drugi grad šatora. Bio je sličan prvome, ali kićeniji, s prostranim vrtom koji je cvjetao u njegovu središtu i s morem svile, kašmirskih šalova i šatora od prugastog platna koji su se kićenoj raskoši protezali u daljinu.
Ondje su drugačiji pješaci u domaćoj odjeći vježbali složene pokrete na svojem terenu za paradu. Howitzeri su pokusno ispaljivali zrna u udaljene šumarke. Živopisno odjeveni konjanici napadali su zamišljene neprijatelje.
Napredujući prema jugu iz tog tabora, prema netom načinjenom mostu na čamcima preko rijeke Sutlej, oslikani su slonovi hodali za detašmanom jedinica u žutoj svili i oklopima od pletene žice, netom prokrčenim putom prema obali rijeke. Pokraj i iza njih konji su nestrpljivo cupkali na jutarnjoj svjetlosti, a njihovi su jahači blistali. Muškarci golih prsa s tkaninom oko bokova i raspuštenom kosom do struka pješačili su za njima. Bubnjari su jednolično bubnjali dok se povorka pripremala za prelazak rijeke na putu u veliki tabor na drugoj strani.
Kad je prvi slon stao na most, trkači koji su nosili dvije nosiljke prišli su maharadžinu taboru sa sjevera. Za njima je jahalo dvanaest naoružanih konjanika.
Stenjući od umora, stigli su do središta tabora, napokon prošavši ispod izrezbarenog nadsvođenog ulaza na veliki trg prepun ljudi, na kojem su široki putovi vodili između mnoštva krizantema u loncima. Stražari na konjima vikali su odgurujući uzbuđenu djecu i muškarce koji su nosili pladnjeve prekrivene tkaninom.
Nosiljke su spuštene pokraj svilenog šatora, najvećega na prednjem dijelu trga. Mirisi mošusa i ambre iz šatora stapali su se s drugim mirisima – s mirisom jasmina, cvjetova naranče, začina, konja i slonova.
Ali ondje je bio samo jedan slon. Klečao je dvadeset jarda dalje, a njegove kljove pozlaćenih vrhova blistale su na svjetlosti dok su se dvorani jedan po jedan penjali u njegovu nosiljku. Muškarci na fino ukrašenim konjima odlazili su prema svodu u daljini. Kraljevskoj povorci nije bilo traga.
Eunuh je, glasno zastenjavši, ispružio noge iz manje nosiljke, a potom i ruke, držeći ih u zraku sve dok ga jedan od stražara nije povukao na noge. Osvrnuo se uokolo. »Gdje je maharadžina povorka? Gdje je?«
Znoj mu se slijevao niz uplašeno lice. »Zakasnili smo!« Njegova svilena odjeća zalepršala je kad je pojurio prema nosačima koji su čučali. »Ovo je tvoje djelo, Nilu. Zahtijevao si da se dijete nahrani! Ti si kriv!«
Kad je dlanom zamahnuo prema licu glavnog nosača, na ulazu u svileni šator pojavio se sjedokosi muškarac s potpuno sijedom bradom.
»Stani«, rekao je.
Zaustavljena u zraku, eunuhova ruka spustila se uz tijelo kad je fakir Narudin, upravitelj maharadžina velikog kućanstva, krenuo prema nosiljkama. »Maharadža je cijelo jutro čekao da mu dovedete dijete«, Ijutito je rekao. »Nisam li vam rekao da Sabura dovedete prije podneva?«
Eunuh je visokim glasom zaustio odgovor, ali je čovjek sijede brade mahnuo rukom koja ne oprašta. »Nemam vremena za tvoje laži, Gurbašan. Gdje je dijete?«
Nilu je pokazao prema izrezbarenoj nosiljci, iz koje je ispod zavjese virilo maleno stopalo.
Eunuh Gurbašan naklonio se gotovo do tla. »Visoko poštovani...«
»Dječakov je sluga ondje«, prekinuo ga je Nurudin, pokazujući niskog čovjeka rijetke brade koji je čučao u sjeni obližnjeg šatora. »Ime mu je Ahmad. On će odjenuti dijete i odvesti ga maharadži.«
Neveselo se nasmiješio. »Imate sreću da je jedan od slonova zadržan.«
Kad mu je pozornost privukao drugi problem, Nurudin je otišao, a eunuh je skočio prema slugi koji je čekao.
»... maharadži vrlo važan.« Gurbašan je energično gestikulirao žureći natrag, a Ahmad je išao za njim dugim koracima nalik klizanju. »To je sin Hasana Alija Kana s maharadžina dvora i unuk šeika Valijulaha iz Lahorea.«
Kad je maleni sluga čuo ta imena, nakratko je razrogačio oči.
Stigli su do nosiljke. Gurbašan je odmaknuo zavjese, pokrio nos i sagnuo se.
A tada je uzmaknuo, lica zgrčenog u gađenju kad je slatkasti vonj neoprane ljudske kože izbio iz nosiljke. »Ne zanima me što ćeš s njim«, rekao je Ahmadu, »samo to učini brzo. Dosta mi je tog derišta.«
»Gladan je«, rekao je glavni nosač kad je sluga čučnuo i pogledao u nosiljku. »Zadnji smo ga put nahranili...«
»Tišina! Što ti imaš s tim?« viknuo je eunuh na Nilua. »Bit ćeš kažnjen jer smo zbog tebe zakasnili. Nemoj misliti da ćeš izbjeći moj gnjev. A ti, Ahmade«, rekao je okrenuvši se prema slugi, »odjeni ga u njegovu dvorsku odjeću i to brzo. I nemoj zaboraviti njegovu ogrlicu od smaragda i bisera, dar koji je dobio od maharadže.«
Nakratko je spustio pogled kad je sluga Ahmad uzeo dijete iz nosiljke. »Imamo sreću. Vjerojatno je previše bolestan da bi plakao. Nadajmo se«, brzo je dodao, »da neće umrijeti do kraja dana. Ali ako umre«, podignuo je ruke otvorenih dlanova, »ja neću biti kriv za to.«
Nilu i drugi nosači bez riječi su otišli pronaći vodu, hranu i odmorište.
»Misliš li, poput mene«, napokon je upitao najstariji nosač, »da dijete u nosiljci nije kao druga djeca?«
Nilu je kimnuo. »Da«, uvjereno je odgovorio, »drugačiji je.«
Sabur je nepomično sjedio na tlu dok ga je bradati sluga pomno promatrao te pregledavao podljeve na koži i krhke udove.
»Pogledaj ovoga malog, unuka šeika Valijulaha«, naglas je rekao Ahmad. »Što mu je potrebno?« Prevrtao je po Saburovim stvarima. »Potrebna mu je njegova odjeća i potrebna mu je njegova ogrlica. Ali njegovo je stanje vrlo loše.«
Zabrinuto je odmahivao glavom, osvrćući se i pogledavajući ljude koji su trčkarali stazicama maharadžina vrta od lončanica. Vodonoša je zamahnuo mijehom od kozje kože, poprskavši tlo kapima vode kako se prašina ne bi podizala. Mali je sluga ustao i pozvao ga. »O, bisti, dođi ovamo!«
»Što trebaš?« upitao je čovjek s prizvukom dobroćudnosti svojstvene vodonošama. Pun mijeh na njegovim leđima pritiskao mu je rame prema dolje. Taj je bisti bio nizak i žilav, ali korak mu je bio karakteristično širok i težak, svojstven vodonošama. Pogledao je dijete. »Ali«, rekao je shvativši, »dječaka je potrebno okupati.«
Pripremio je mijeh, a Ahmad je svukao Saburovu prljavu košulju i hlače, da bi mu potom lijevao vodu po glavi sve dok mu kosa više nije bila zapletena i dok mu je koža prestala vonjati na zanemarenost. Ahmad je skinuo koru koja se stvorila na Saburovu nosu i oprao tragove suza s njegovih obraza, a potom ga je obrisao i odjenuo u fine satenske hlače te izvezenu satensku tuniku sa zlatnim gumbima. Bisti je, s praznim mijehom obješenim preko ramena, sa zanimanjem promatrao kako Ahmad stavlja Saburovu izvezenu kapicu na njegove vlažne kovrče te mu oko vrata stavlja nisku smaragda i bisera.
»Ima podljeve«, primijetio je vodonoša dok su se divili svojemu djelu. »Neka onaj tko je ozlijedio ovo divno dijete zauzvrat pretrpi deset tisuća puta jaču bol.«
»Bog je velik«, žalosno je odgovorio Ahmad kad je privukao Sabura i ustao.
Pokraj njih prošao je čovjek s teškim pladnjem slatkiša. »Stani«, doviknuo mu je Ahmad i potrčao za njim s djetetom koje mu je poskakivalo u naručju.
Nekoliko trenutaka poslije Ahmad se ljestvama penjao u punu slonovsku nosiljku, jednom rukom držeći Sabura uz svoje rame, a u drugoj mliječni slatkiš. U nosiljci je slatki kvadrat razbio na manje komadiće koje je jedan po jedan stavljao u djetetova usta.

12. poglavlje

Memsahib, memsahib, morate požuriti!« viknuo je Dittu, promukao od uzbuđenja. »Maharadža Randžit Sing je stigao. Na početku je puta sa svim svojim dostojanstvenicima, priprema se za povorku!«
Mariana je umetnula i posljednju ukosnicu u kosu, zgrabila šeširić i potrčala prema glavnom ulazu.
Gospođica Emily i gospođica Fanny sjedile su ispred velikog šatora, u prvom od dva reda zauzetih stolaca. Kad je Mariana prešla put pokraj novih stuba bojnika Byrnea, gospođica Fanny gestom joj je pokazala neka požuri, a potom pokazala na jedino prazno mjesto pokraj nje.
Iza stolaca bio je šator za prijam, a tlo u njemu bilo je prekriveno bijelom tkaninom. Netko je uza zid smjestio komode, stolove i stolce u nastojanju da dočara engleski salon. U drugom, manjem šatoru bila je sofa gospođice Emily i stolci za blagovanje koji su najmanje oštećeni na putu, složeni u polukrug.
Gospođica Emily okrenula se i pogledala raspored. »Žao mi je jadnog Georgea«, rekla je s uzdahom. »Pokraj ulaza vidim njegov noćni ormarić. Mogli su mu barem ostaviti nešto da ima kamo odložiti knjigu.«
»Drago mi je da nisu uzeli moj krevet«, odvratila je gospođica Fanny hinjenim šapatom.
Pokraj puta okupila se velika gomila. Mariana se meškoljila na svojem stolcu. Gdje je oni Vojnici u crvenim odorama preko puta pripadali su pješadiji. Vojnici topništva, u plavim odorama, a među njima i Fitzgerald, zacijelo su negdje drugdje.
Gospođica Fanny povjerljivo se nagnula prema njoj. »Jadna Emily cijelo je jutro imala strašne grčeve u trbuhu. Ne znam hoće li biti sposobna izdržati đurbar.«
Gospođica Emily puhnula je s druge strane gospođice Fanny. »Nedvojbeno hoću izdržati ovaj durbar. Ako bude potrebno, zatražit ću da se moj krevet donese na svaku smotru i svaku večeru. Nisam prešla cijeli ovaj put da bih...«
Gomila je počela uzbuđeno klicati. Djeca su odjurila s druge strane šatora, a tada se ponovno pojavila, uzbuđeno plešući, kad je lord Auckland na velikom slonu došao iza ugla, sam s mahutom.
»Ah«, dahnula je gospođica Fanny, »jeste li ikada vidjeli slona poput Georgeova? Domaći ljudi pravi su umjetnici!«
Raskošni pokrivač na slonu, rubinski crveni baršun gusto izvezen zlatom, padao je ispod njegovih koljena. Njegova golema glava iznad pozlaćenih kljova bila je ukrašena indigom i karminom. Baldahin od zlatnog brokata s resama, na četiri zlatna stupa, zasjenjivao je zaobljenu, zlatnu nosiljku.
Gospođica Emily napućila je usne. »Čaroban dojam, kao u bajci. Georgea još nisam vidjela potpuno odjevenog u zlatnu tkaninu i brokat. Kakva šteta«, dodala je kad ju je brat pogledao i uputio joj osoban, nahereni osmijeh. »Mislim da mu se ne sviđa biti princ iz bajke.«
Europski i domaći vojnici tada su već stajali pokraj puta te u očekivanju izvijali glave u oba smjera. Djeca trgovaca i slugu trčala su među gomilom vičući od uzbuđenja. Iza vojnika stajali su sluge na škrinjama, smiješeći se i gurkajući jedni druge.
Gdje je Fitzgerald? Mariana je nekoliko minuta bez daha gledala gore i dolje, sve dok jedan britanski časnik nije galopom prošao pokraj nje u punoj brzini te mašući šeširom iznad glave davao do znanja da je maharadžina povorka krenula. Zapovijedi su odjekivale na sve strane. Redovi vojnika naglo su se uspravili u stav mirno i stavili oružje u pozdravni položaj.
Maharadža je bio sam u svojoj nosiljci ukrašenoj draguljima, a njegov visoki slon nadvisivao je konje njegovih stražara. Iza njega je, među dostojanstvenicima, bio njegov jedini zakoniti odrastao sin Karak Sing, koji je grizao nokte i nezainteresirano zurio u raskoš i sjaj, dok je mali sluga u kutu nosiljke jednom rukom držao slabašno dijete, a drugom se pridržavao za ogradu.
Na drugim slonovima slijedili su ih maharadžini najviši ministri i savjetnici, također okruženi uskovitlanom gomilom ljudi i konja. Jahači u maharadžinoj povorci plesali su na svojim konjima, dok je za svakim konjem, držeći se za njegov rep, trčao polugoli muškarac duge kose koja je vijorila iza njega. Seoska djeca skakala su pred slonove i uzmicala, riskirajući život za novčiće koje je maharadža bacao gomili, grabeći ih iz košare koja mu je stajala pokraj nogu.
Maharadžin žilavi mahut na zapovijed se nagnuo i obratio se svojoj životinji. Kad je slon odgovorio ubrzavanjem koraka, maharadža je iz nosiljke bacio posljednje novčiće te se nasmiješen uhvatio za rukohvat. Dječaci su se oteli iz gomile koja se naguravala i trčali pokraj glomazne povorke, kašljući u oblacima prašine koji su se podizali pod slonovskim nogama.
Na drugom slonu brzog koraka sluga Ahmad počeo je bez riječi moliti zatvorenih očiju, dok je dijete u njegovim rukama klonulo.
Kad se maharadžina povorka ljuljajući pojavila u vidnom polju, mahut lorda Aucklanda požurio je svojeg slona. Za njim su jednako ubrzali okićeni slonovi drugih dužnosnika. Pokraj životinje na čelu ljuljale su se lepeze od paunovih pera, zastave ukrašene resama i srebrni štapovi u obliku kuke, a njihovi su nosači tada trčali kako bi držali korak sa slonovima.
Lord Auckland se, sam na čelu, drmusao na svojem slabašnom zlatnom sjedalu, blijed od straha. »Uspori, uspori, kažem!« vikao je jednom rukom pridržavajući svoj zlatni trorogi šešir.
Mahut nije znao engleski pa je povike lorda Aucklanda protumačio kao poticaje te je slonu zapovjedio trčati još brže.
Gajde su počele zavijati. Mariana je pogledom pretraživala put. Gospođica Fanny pružila je jednu ruku prema gospođici Emily, a drugom je uzela rupčić.
»O, Emily«, rekla je drhtavim glasom, »silno sam ponosna na Georgea, i na Englesku!«
Glazba je zasvirala glasnije. Vojnici pokraj puta klicali su dok su se dvije strane približavale, predvođene olujom prašine.
»Nešto nije u redu«, rekla je gospođica Fanny kad su na put dojahala dva britanska časnika vičući i mašući mačevima. »Mislim da idu prebrzo.«
»Pogledaj!« gospođica Fanny pokazala je nadesno kad se pojavio prvi maharadžin slon, kao iz prašnjavog sna, dvije stotine jarda dalje.
Dolazio je iznenađujuće brzo, s jednim putnikom zaštićenim od sunca velikim suncobranom ukrašenim resama. Za njim su išli drugi slonovi te vrtlog pratećih konjanika i stjegonoša. Mrežasti oklopi blistali su na suncu.
Trenutak poslije lord Auckland izronio je iz vrtloga prašine s lijeve strane, vodeći svoje brze slonove i četiri čete bengalskih kopljanika ravno prema maharadžinoj povorci.
»Sada se više ne mogu zaustaviti«, šapnula je gospođica Fanny.
Gospođica Fanny i gospođica Emily ukočeno su sjedile u svojim svijetlim svilenim haljinama, nepomične i nijeme. Mariana je zadržala dah te pogledavala na jednu i drugu stranu, dvije povorke. Kako će spriječiti sudar? Osvrnula se i ugledala doktora Drummonda, vikara, i jednoga starijeg, gostujućeg učenjaka, stisnute u drugom redu stolaca. Svi su se doimali opčinjenima predstojećim sudarom.
Dok su se dvije povorke ubrzano približavale jedna drugoj, čelni mahuti stajali su na vratovima svojih slonova i mahali željeznim šipkama, izvikujući zapovijedi koje su se gubile u buci koju su proizvodili vojni orkestri. Trkaći i prateći konjanici napuštali su obje povorke, odbacivali zastave i paunova pera te žurno silazili s puta. Vojnici i gledatelji bježali su dok su ovi dolazili prema njima.
»Ustaj, čovječe, spašavaj glavu!« viknuo je doktor iza stolca gospođice Fanny. Tri muškarca iza Mariane skočila su kao jedan i počela preskakati stolce. Mariana je napola ustala, a tada je shvatila da u šest jarda suknji s plavim prugama ne može prijeći preko stolca s visokim naslonom. Čekala je predugo da bi istrčala na put. Stoga se sagnula na stolcu kako bi bila što manja.
Mahuti su napokon odustali od jezika i počeli sumanuto mahati rukama. Maharadžin slon skrenuo je ulijevo. Uz glasan zvuk paranja projurio je pokraj slona lorda Aucklanda, odnoseći desetke jarda baršunastog prekrivača i rub britanske nosiljke.
»Ahhhhh! « panično je povikao jadan stari učenjak, kojega su doktor i vikar napustili.
Prašina je ispunila Marianin nos i usta. Valovi kaosa preplavljivali su je dok su preostale životinje, i dalje brzo napredujući, tražile izlaz iz izvjesne katastrofe, a njihovo uplašeno glasanje pratili su povici domaćih ljudi i buka orkestara koji su se nadmetali. Neki su uspjeli skrenuti, ali neki nisu mogli izbjeći sudar dok su se njihovi mahuti hvatali za ormu, a putnici iz nosiljki letjeli su uokolo poput krpenih lutki.
Je li itko ispao iz nosiljke? Ako jest, nedvojbeno je poginuo. Mariana je čvrsto uhvatila gospođicu Fanny za ruku dok je slon lorda Aucklanda dršćući od straha, s oštećenom i očito praznom nosiljkom posrtao prema njihovu redu stolaca.
»Shabash, bravo!« veselo je viknuo njegov mahut, pljeskajući svojeg slona po glavi kad se lord Auckland odjednom, nekim čudom pojavio i uspravio u nosiljci, ravnajući udubljenja na svojem trorogom šeširu. »Bravo!«
Pokraj Mariane gospođica Fanny ostala je nepomična, pogleda uprtog ravno pred sebe, poput kipa u prašnjavoj svili i vrpcama.
Mahuti su vodili dva čelna slona sve dok se nisu našli jedan pokraj drugoga. Mnogo ruku prebacilo je malo maharadžino tijelo, odjeveno u crveno, naglavce u nosiljku generalnoga guvernera. Cijeli roj konjušara odveo je uplašenog slona lorda Aucklanda do posebnih stuba gdje su se lord Auckland i Randžit Sing, jedan visok i blijed, a drugi sitan i tamnoput, zagrlili – maharadža s oduševljenjem, a lord Auckland sa svečanom ozbiljnošću.
Tek se tada gospođica Fanny ozarena lica okrenula prema Mariani. »Nije li ovo čudesno, draga?« uzviknula je. »Nije li ovo divan spektakl?« Sklopila je ruke. »Možemo se samo pitati što je sljedeće!«

13. poglavlje

I dalje držeći malog Sabura u naručju, sluga Ahmad pogledao je sa slona koji je klečao. Sudar ih je bacio na dno nosiljke pri čemu je Ahmad ozlijedio zapešće, ali doimalo se da dijete nije ozlijeđeno.
Bili su sami na slonu. Kad se kaos stišao, njihovi su suputnici po ljestvama sišli na tlo i krenuli za maharadžom u šator za durbar. Čak je i mahut nestao.
Bujica ljudi prolazila je putem, vojnici i promatrači kružili su oko reda slonova koji su klečali. Ahmad je trljao svoje oteklo zapešće dok mu je dijete tiho ležalo na ramenu. »Baba nije dobro«, naglas je rekao pogleda uprtog u šator za durbar. »Ne bi trebao ići u tu gužvu.«
Obrisao je čelo neozlijeđenom rukom. »Baba mora jesti. Tko zna kad će ovaj sastanak završiti?«
Držeći Sabura, oprezno je sišao niz ljestve, a tada ostao stajati na mjestu, pogledom pretražujući bujicu vojnika i promatrača kako bi opazio nekog korisnog.
»O, kuharu«, doviknuo je čovjeku čija je odjeća mirisala na dim drva i začine, »bi li mi pripremio hranu za ovo dijete?«
Kuhar, čovjek okrugla lica, došao mu je bliže. Pogledao je dijete koje je nepomično ležalo na Ahmadovu ramenu. »Ja sam siromašan čovjek«, ozbiljno je odgovorio, »a ovo je dijete rođeno u bogatoj obitelji. Zacijelo možeš platiti za ono što ću mu dati?«
Kad mu Ahmad nije odgovorio, čovjek je debelim prstom dodirnuo Saburovu finu odjeću.
»Daj mi zlatni gumb s ovog odijela i pripremit ću ti finu večeru dostojnu samog maharadže.«
Mariana se prepustila bujici koja ju je odnijela u šator za durbar. Tamnoputi muškarci sa svilenim turbanima, naušnicama i ogrlicama, muškarci s raskošnim bradama i brkovima, bili su posvuda. Horda britanskih vojnika iza nje odgurivala je stražare i pobočnike žureći kako bi bili primljeni u šator.
U šatoru je bujica ljudi nastavila dalje, noseći Marianu kroz glavni šator prema unutarnjem šatoru u kojem su bili sofa i stolci. Netko je izviknuo zapovijed i platno na glavnom ulazu uz šuštanje se odmotalo do tla, preplavivši prepune šatore gotovo mrklim mrakom.
Ulaz u manji šator također je zatvoren, čime je kruženje zraka onemogućeno. Mariana je u žamoru pipala put do polukruga stolaca i sjela. Čekala je da se njezine oči prilagode na tamu, a tada je s olakšanjem trepnula kad je pokraj sebe razabrala gospođicu Fanny, koja se borila sa svojim šalovima jer joj je odjednom bilo zagušljivo vruće, i gospođicu Emily, kako se na kraju sofe hladi lepezom.
Stolac joj se zaljuljao kad ga je netko gurnuo odostraga. Gdje je maharadža? Dok se Mariana naprezala kako bi vidjela, pojavio se lord Auckland, koji je jednom rukom držao lakat jednookog domaćeg čovjeka sijede brade odjevenog u crvenu svilu, a drugu je ispružio pred sobom probijajući se do sofe. Kad su stigli, bez ceremonije gurnuo je starog maharadžu pokraj gospođice Emily i potom sjeo s druge strane.
Vreli zrak bio je sve teži. Jedan je Englez viknuo zapovijed i gomila se pomaknula unatrag dok se tama vanjskog šatora pretvarala u sivilo. »Netko je ponovno otvorio glavni ulaz, hvala nebesima«, promrmljala je gospođica Fanny, »ali, što je s Georgeom?«
Mariana se okrenula i vidjela kako lord Auckland nepomično sjedi pokraj maharadže i razrogačenih očiju zuri u nekoga iza nje.
Ne, nešto nije u redu s malim maharadžom. Njegova glava pod crvenim turbanom klonula je na prsa, a dugačka sijeda brada ležala je na redu krupnih bisera oko njegova struka. Doimalo se da nije svjestan naočitog mladića, okićenog smaragdima, koji je sjeo pokraj njegovih nogu i stao ih masirati zabrinuto promatrajući njegovo lice.
Uznojena se gomila meškoljila. Skupina sikha progurala se prema sofi, očiju uprtih u svojeg klonulog kralja, s rukama na dršcima bodeža koji su im virili iz pojaseva.
Nedaleko od Mariane taj su prizor napeto promatrala dva britanska časnika. Bojnik Byrne uhvatio je mladog časnika iz trinaeste pješadijske, šapnuo mu nešto i potom ga gurnuo prema ulazu. Curak znoja krenuo je s pregiba Marianina koljena i slio joj se niz stražnju stranu potkoljenice. Sikhi iza nje mrmljali su među sobom. Svatko od njih nosio je barem dva oružja. Lord Auckland polako se udaljio od maharadže i sjeo na rub sofe, uzdrhtalih obraza.
Napokon je zrak počeo strujati. Vanjski ulaz maloga šatora bio je otvoren.
Stari maharadža podignuo je glavu i pogledao ravno u Marianu. Ne obazirući se na iznenadnu omaglicu, ona je gledala u njega, revno pamteći kako izgleda: njegovu dugu, zašiljenu sijedu bradu, zatvoreno slijepo oko, blistavo, inteligentno zdravo oko, šaljivost na njegovu licu.
Kad je val općeg olakšanja preplavio šator, pokraj maharadžina koljena sjeo je čovjek lukavog lica s gustom crnom bradom, u grubom vunenom ogrtaču, pozdravio lorda Aucklanda i počeo bez ironije na urdskom izgovarati niz velikodušnih pohvala koje su obuhvaćale mirisne vrtove i pjev slavuja, dok je gospodin Macnaghten, politički tajnik, brzo prevodio sa svojeg stolca nedaleko od sofe.
Čovjek na podu koji je govorio toliko tečno, naglašavajući riječi pokretima ruku, zacijelo je bio fakir Azizudin, maharadžin glavni ministar. Munši sahib rekao joj je da njegova titula fakira označava poniznost, iako su na košulji koju je nosio ispod skromnog ogrtača blistale sićušne školjke. Mariana je krišom brisala znoj s lica. Bilo je zapanjujuće da na tom zagušljivom, bučnom mjestu itko može govoriti o vrtovima.
Kad se gomila ponovno razišla kako bi časnik donio portret kraljice Viktorije na baršunastom jastučiću, nov, neugodan osjećaj u Marianinu trbuhu pridružio se neugodnom osjećaju u glavi. Zatvorila je oči, procjenjujući koliko joj je nelagodno. To je bilo previše nepravedno. Gospođica Emily cijelo je jutro imala grčeve. Pa ipak, ona je sada sjedila na rubu sofe i smireno se smiješila. Mariana, koja je mjesecima čekala taj trenutak, tada je shvatila da će, ako odmah ne izađe iz šatora, pasti sa stolca u nesvijest ili povraćati na tepih, ili oboje.
Kad je maharadža posegnuo prema kraljičinu portretu, vani se začula zaglušujuća buka koja je nadjačala zvukove oko Mariane. Bol u glavi pojačala se. Mariana je naglo ustala držeći ruku pred ustima.
»Nadam se da tu počasnu paljbu ispaljuju podalje od konja«, čula je kako jedan Englez govori dok se probijala prema ulazu. Visok, bradati domaći čovjek ispred nje također je izlazio iz šatora pa joj je nesvjesno pomagao otvarajući joj put, a njegov je dug izvezeni ogrtač bio poput svjetionika koji ju je vodio kroz polumrak. Stigavši do ulaza, na trenutak je stao kao da traži nekoga, a tada je brzim korakom prešao preko puta.
Jar Muhamed pogledom je prelazio po putu dok je pokraj šatora za durbar čekao s konjima koje će bojnik Byrne darovati maharadži. Kad mu je Šafi sahib rekao neka među članovima maharadžina dvora pronađe šeikova unuka, mislio je da će to biti lako; ali malenom dječaku nigdje nije bilo ni traga. Možda je Sabur baba već bio u šatoru, možda je u gužvi neopaženo prošao pokraj njega.
Pokraj Jara Muhameda jedan je mladi konjušar tresao prašinu sa svoje nove odjeće. »Kakvo bogatstvo, kakve smo dragulje vidjeli!« divio se.
Jar Muhamed je kimnuo. Čak se ni haveli Kamar, najvažnija kuća koju je do tada posjetio, bogatstvom nije mogla mjeriti s ovime. Čak ni šeik Valijulah, unatoč svoj njegovoj slavi, nije posjedovao životinju nalik pokrivenim i oslikanim slonovima koji su bili svezani s druge strane puta, ili čak konjima čije je uzde u tom trenutku držao.
Nagli pokret privukao mu je pogled. Iz šatora za durbar izašao je poznati čovjek, osvrnuo se uokolo i potom požurio preko puta, prema slonovima.
Iza njega još je jedna prilika doteturala na svjetlost, držeći ruku na glavi. Bila je to mlada memsahib.
Jar Muhamed ponovno se okrenuo prema putu upravo na vrijeme da vidi kako je Hasan stigao do svezanih slonova i počeo gestikulirajući razgovarati s nekim tko je čučao u sjeni.
Hasan je još teško disao kad je Jar Muhamed stigao k njemu. Doimao se manje bolesnim nego kad ga je vidio u kući njegova oca, ali je još imao podočnjake. Gnjevno je gledao čovjeka koji je ustao.
»Kažeš da je dijete ovamo došlo na slonu, ali sada ga nema?«
»Kao što sam vam rekao, hazur«, odgovorio je mahut, »sluga je zacijelo odnio dijete. Nisam vidio u kojem je smjeru otišao. Da sam znao...« Slegnuo je ramenima.
Hasan je pogledao Jara Muhameda ne prepoznavši ga, a tada se ponovno okrenuo prema mahutu. »Opiši mi tog slugu«, zapovjedio je.
»Hoda dugačkim korakom«, rekao je čovjek, »i stoji ovako.« Pognuo je ramena i uvukao prsni koš. »Ime mu je Ahmad«, susretljivo je dodao.
Jar Muhamed se pomaknuo. »Mir, sahibe«, rekao je.
Hasan se okrenuo. Izbliza je bio visok gotovo kao i Jar Muhamed. »Reci«, nezainteresirano je zapovjedio, a njegove su oči nestrpljivo gledale preko ramena Jara Muhameda, u ljude na putu.
Jar Muhamed pokazao je slonove i konje koji su trebali biti darovani. »Ako je istina što taj čovjek govori, Sabur baba nije prošao pokraj onih konja. Da jest, ja bih ga vidio.«
Prije no što je Jar Muhamed stigao dodati još nešto, pridružio im se Jusuf Bati, lica crvenog od žurbe, i uzeo Hasana za ruku.
»Čekao sam pokraj topova otkako su došle povorke«, rekao je bez uvoda. »Nisam vidio Sabura. Zacijelo nije došao s povorkom.«
»Došao je.« Hasan je ljutito mahnuo prema životinji koja je klečala, i dalje s pričvršćenim ljestvama. »Bio je na ovom slonu, a sada ga nema i nitko ne zna gdje je.«
Jusuf Bati je trepnuo. »Što ćemo sada?«
»Sabur nije izgubljen.«
Sva četvorica okrenula su se prema blagom glasu koji je progovorio iza njih. Šafi sahib, prijatelj šeika Valijulaha i tumač snova, pokazao je prema čuvanom ulazu u zidu od crvenog platna. »I ja sam čekao«, rekao im je. »Iako nije viđen, uvjeravam vas da Sabur nije izgubljen. Budi strpljiv, dragi Hasane, Bog je dobar.«
»Šafi sahibe«, rekao je Hasan otvarajući dlanove, »glavni ministar zapovjedio mi je poslijepodne otići u Kasur. Ako sada ne vidim Sabura, kad ću ga vidjeti?« Zatvorio je oči. »Molite, Šafi sahibe, da svojeg sina uskoro vidim živoga.«
Jadan čovjek. Jar Muhamed pomislio je na Nasrat, svoju ozbiljnu kćerkicu, zjenicu oka svojega, koja ga je čekala u njegovu planinskom selu. Kako bi on podnio njezinu odsutnost kad bi nestala?
Šafi sahib je kimnuo. »Tvoj otac i svi u haveliju Kamar mole za tebe. Inšalah, ako Bog da, svi ćemo uskoro vidjeti Sabura.«
»Pogledajte!« Jusuf je pokazao na drugu stranu puta.
S jedne strane šatora za durbar kuliji su s užadi preko ramena vukli dva topa prema piramidi topovskih zrna.
Plemeniti sikhi i britanski časnici počeli su izlaziti iz šatora za durbar i krenuli prema topovima.
»Jesi li dobro, Mariana?« hladan glas prenuo je Marianu koja je sjedeći pognuta na stolcu za goste gurala uvojke kose pod šeširić.
»Zaprepaštena sam tvojim ponašanjem«, dodala je gospođica Emily kad je Mariana nesigurno ustala. »Zašto si izjurila iz šatora upravo kad su donijeli kraljičinu sliku? Svi su te vidjeli.«
»Odjednom mi je bilo vrlo loše. Žao mi je, gospođice Emily, gospođice Fanny.« Mariana je izgužvanim rupčićem tapkala po gornjoj usni.
Gospođica Emily je puhnula. »Ne zanima me kako si se osjećala. Više se ne smiješ tako ponašati.« Pružila joj je svežanj šalova. »I uzmi ovo. Ne mogu ih nositi više ni trenutka.«
Zrak je pomogao Mariani. Čvrsto držeći šalove, pošla je za sestrama s druge strane šatora, gdje su gledale darivanje životinja. Ali ona je zapravo željela vidjeti topove, posve nove i sjajne, s cijevima ukrašenim maharadžinim grbom. Teški su topovi najčešće odlučivali o ishodu bitke. Mogla je imenovati nekoliko važnih...
Naglo je udahnula. Pred njom su ispred dva topa u stavu mirno stajala dva reda muškaraca u odorama bengalskog konjičkog topništva. Na jednom kraju prvog reda stajao je poručnik Harry Fitzgerald, sa sabljom o pojasu i pogledom uprtim u zrak iznad njezine glave.
»Oh, zaboga«, promrmljala je gospođica Fanny.
»Nema potrebe da gledamo počasnu stražu.« Gospođica Emily čvrsto je uhvatila Marianu za nadlakticu i povela je prema hrpi topovskih zrna. »Odavde se sasvim dobro vidi«, izjavila je kad je stala. »Pogledajte, dolaze moj brat i maharadža!«
Začuvši nešto sa strane, Mariana je okrenula glavu. Visoki, bradati dvoranin koji je ispred nje izlazio iz šatora sada je stajao pokraj nje. Umornim pogledom češljao je gomilu, kao da traži nešto što je izgubio.
Doimalo se da iz njega isijava tuga. Kad se pomaknuo, njegov lijepi ogrtač zamirisao je na sandalovinu.
Munši sahib jednom joj je donio bočice mirisnih ulja: ruže, ambre i mošusa. A njoj je najdraži bio topao, primamljiv, složen miris sandalovine.
Fitzgerald je mogao nositi sandalovinu da ga je zamolila.
Gomila se razmaknula kako bi lord Auckland i maharadža prišli topovima. Obojica su izgledala iscrpljeno nakon toliko opsežne ceremonije. Lord Auckland hodao je oznojena lica u svojoj ovješenoj raskoši, a mali maharadža polako je koračao pokraj njega.
Bojnik Byrne i Sotheby stajali su iza piramide topovskih zrna, bojnik crvena lica i zadovoljan sobom, a Sotheby je pokraj njega uzrujano treptao.
Kad se maharadža približio topovima kako bi ih pogledao, gomila je krenula naprijed. Jedan je glas izviknuo upozorenje kad je netko udario u pažljivo složenu piramidu. Mariana je, i dalje držeći šalove gospođice Emily, gledala kako se najviše zrno polako odvaja i kotrlja niz piramidu, prema maharadži.
On ga je prekasno vidio. Zrno je ubrzalo, udarilo ga u gležnjeve i izbacilo iz ravnoteže. Prije no što ga je itko stigao uhvatiti, Randžit Sing, maharadža Pandžaba, opružio se u prašini pred britanskim topovima.
Ruka gospođice Emily približila se Marianinu zapešću kad su uznemireni stražari sikhi ponovno posegnuli za oružjem. Tužni čovjek pokraj Mariane skočio je naprijed pri čemu je njegov fini ogrtač zalepršao, ali prije no što je stigao do maharadže, bojnik Byrne i Bijeli Zec podignuli su starca na noge, dok je lord Auckland zurio u daljinu hineći da nije vidio ništa od toga.
»Loš znak, vrlo loš«, promrmljao je netko na pandžapskom. »Britanci će ovoj zemlji donijeti samo zlo.«
Mariana je pogledala tko je to rekao, ali uspjela je vidjeti samo stražnji dio grubog ogrtača glavnog ministra lukavog lica dok je odvodio maharadžu.

14. poglavlje

Nedjelja, 1. prosinca


Nismo trebali toliko brinuti zbog maharadžina tabora«, primijetila je gospođica Fanny dvije večeri poslije, nadglasavajući bubnjanje maharadžinih svirača, dok je promatrala izvezeni baldahin iznad njihovih glava. »Njegovi su šatori vrlo fini, to je istina, ali jednako su prašnjavi kao i naši. I jeste li primijetile biljke? Zacijelo ih danima nitko nije zalio.«
Stotine malih uljanica treperile su na ograđenom prostoru na kojem su sjedili omotani na večernjoj hladnoći, maharadža podvijenih nogu na svojem zlatnom prijestolju u obliku zdjele, s Koh-i-Noor dijamantom koji je s teške narukvice na njegovoj nadlaktici odbijao svjetlost uljanica.
Iza srebrnog stolca lorda Aucklanda stajao je Harry Fitzgerald i gledao iznad Marianine glave, neizdrživo naočit sa zlatnim gajtanom. Prije nekoliko trenutaka uhvatio je njezin pogled i kimnuo joj krajnje neznatno.
Maharadža je razgovarao s lordom Aucklandom pomoću svojega crnobradog glavnog ministra, podižući i spuštajući ruke. Ranije te večeri i on je uhvatio Marianin pogled, ali pogled staroga vladara nije otkrivao toplinu, nego samo procjenjivanje, kad se nagnuo s prijestolja i obratio se svojemu ministru. Tada je osjetila da je ponovno gleda jedinim okom i s nelagodom je shvatila da se zagledao u njezin dekolte i gola ramena, otkrivene lijepim izrezom posuđene haljine. Prije no što je uspjela okrenuti glavu, maharadža joj je uputio pogled pun neskrivene pohote.
»Ako bi me se pitalo«, rekla je gospođica Emily prigušenim glasom kad su glazbenici zasvirali brže, »rekla bih da nam je plesačica bilo dovoljno za jednu večer. Vjerujem da sam vidjela sve lelujanje i udaranje nogama koje mogu podnijeti. Evo, stiže još jedna, upravo kad sam pomislila da je gotovo. I Mariana«, dodala je podižući obrve, »zašto si se umotala u taj šal poput mumije? Mislim da si izgledala sasvim lijepo u plavo-bijeloj haljini.«
Djevojka s desetak zlatnih narukvica na svakoj ruci stala je pred lorda Aucklanda. Dok je on gledao iznad njezine glave, ona je zapjevala nježnu, uzvišenu pjesmu, praćena zvukovima glazbala. Glas joj je bio nježan, mek i toliko prožet čežnjom da je Mariana zadrhtala.
»Tražeći tvoj lik
moja je rastresena misao
lutala posvuda,
poput siromahove svjetiljke.«

»O čemu ta debela djevojka kriči?« upitala je gospođica Emily. »Doima se da se zaljubila u Georgea na prvi pogled.«
Mariana je uzdahnula. Je li i ta pjesma opisivala žudnju za Bogom, ili joj je bilo dopušteno pridati joj vlastito značenje?
»Kaže da su njezine misli lutale posvuda tražeći njezinog voljenog. To je pjesma.«
Gospođica Emily je puhnula. »Doista pretjeruju. Bilo bi sasvim dovoljno reći kako joj je drago da vidi Georgea.«
Kako li je Mariana dobro razumjela te tužne riječi! Iako je bio sasvim blizu, Fitzgerald kao da je bio tisuću milja daleko od nje.
»Blizu sam ti«, govorila je njezina pjesma, »i neizmjerno daleko....«
»Ah«, kasnije je rekla gospođica Emily, zadovoljno kimajući plesačicama i njihovim glazbenicima, »to je zacijelo bila zadnja pjesma. Vidite, svi dolaze. Uskoro ćemo krenuti, hvala nebesima!«
Kad je i posljednji zabavljač nestao, pokraj maharadže pojavio se maleni sluga s dječakom u naručju. Slijedio je maharadžu prema slonovima koji su čekali. Mariana je gledala za njima. Kako li su ti ljudi čudni kad dopuštaju da tako maleno dijete ostane budno do ponoći! Zašto bi maharadža u ovo doba želio da to dijete bude pokraj njega? Dječakovi su kapci bili napola spušteni od iscrpljenosti, ali je neobično okretao glavu i promatrao lica u gomili kao da traži nekoga važnog.
»Mariana, pozvala sam poručnika Marksa na večeru«, najavila je gospođica Emily sljedeće večeri, dlanom ravnajući svoje suknje od bljedožutog satena, »u nadi da će uvidjeti potrebu da iznese svoje namjere. Nije preostalo mnogo vremena do potpisivanja sporazuma i polaska vojske za Afganistan.«
Mariana je osjetila kako joj se nožni prsti kvrče u čizmama. »Da iznese svoje namjere, gospođice Emily?«
Gospođica Emily s laganim je praskom otvorila lepezu. »Ako je zainteresiran, trebao bi to reći. A budući da bi malo konkurencije moglo biti poticajno, s druge strane sjedit će ti Peter Edwardes. Edwardes mi već danima dodijava s tim.«
Struja zraka pokrenuta lepezom gospođice Emily donijela je lagan miris vodice ljubičica. Mariana je zagrizla usnu. Colin Marks, Peter Edwardes, Bijeli Zec – njoj su svi bili jednaki. Neka se gospođica Emily uda za njih.
»Djevojci je potreban poticaj«, naglas je šapnula gospođica Emily dok je s gospođicom Fanny išla prema šatoru za blagovanje, a Mariana hodala nedaleko iza njih. »Marks je najprikladniji od njih. Poznajem mu strica. Nema smisla da čeka, sada kad je Fitzgerald isključen. Trebala bi izabrati nekoga prije no što svi krenu za Afganistan. Nekoliko njih prilično je zainteresirano...«
Dok su ulazile u šator, nekoliko mladih časnika prestalo je razgovarati i naklonilo im se.
»Eto, draga.« Gospođica Emily okrenula se praćena šuštanjem suknji. »Zacijelo se sjećaš poručnika Colina Marksa iz istočnokentske pukovnije.« Ona je kimnula prema malenom čovjeku koji se zdušno naklonio pokraj nje. »Večeras sam ga smjestila s tvoje lijeve strane.«
Marksove uši nisu bile samo velike, nego i dlakave. Iza njega također se naklanjao Fitzgeraldov kovrčavi prijatelj koji je sudjelovao u raspravi o bitki kod Waterlooa.
Petnaest minuta poslije, dok je razgovor za stolom oživljavao i zamirao, Marks se nagnuo prema njoj držeći žlicu za juhu. »Bojim se, gospođice Givens«, rekao je uputivši joj ljubazan osmijeh, »da ovdje sjedim u laži.«
»U laži, poručniče Marks?« Bila je to prava muka. Mariana je krišom pogledala Petera Edwardesa sa svoje desne strane. On je bio Fitzgeraldov prijatelj. Koliko je znao o prošlosti?
»Da.« Marks je stišao glas i progovorio povjerljivo. »Ime mi nije Colin, nego zapravo Bartholomew Colin. Želim da znate sve o meni.«
Dlake koje su virile iz njegovih ušiju doimale su se gušćima no ikada. Njegova cjevanica bila je na dosegu Marianine čizme. Pod stolom je odlučno prekrižila noge u gležnjevima.
Prošao je puni sat prije no što su mogli promijeniti sugovornike za stolom. Napokon se, lica ukočenog u nastojanju da se smiješi, okrenula nadesno upravo kad je poručnik Edwardes zabacio glavu i u jednom gutljaju iskapio pola čaše vina.
»Dobra večer.« Nagnuo je glavu. »Drago mi je sjediti pokraj žene koja poznaje vojnu strategiju. Prije nekog vremena čuo sam kako govorite o bitki kod Waterlooa. Složili ste se s Fitzgeraldom. Dobar čovjek, taj Fitzgerald.« Kimnuo je nekoliko puta.
Mariana je vilicom gurala komadiće povrća po tanjuru. Odavno je izgubila apetit. »Poznajete li se vi i poručnik Fitzgerald dugo?« oprezno je upitala.
»Otkako sam došao ovamo. Tome sada već mora biti tri godine. Najbolji smo prijatelji«, dodao je Edwardes znakovito kimajući.
Tri godine! Mariana je odložila nož. »A jeste li prije godinu dana bili u Calcutti?«
»Jesam.«
»Tada zacijelo znate što se dogodilo s onom mladom damom, njegovom zaručnicom?« Zadržala je dah.
On se nagnuo prema njoj, crvenook na svjetlosti svijeća. »Čuli ste loše o njemu«, rekao je hinjenim šapatom, »i želite doznati istinu.« Glava mu se ljuljala gore-dolje. »I mislio sam da ćete me pitati otome.«
To je bilo suludo. Taj je čovjek očito previše popio.
»Tada ću vam reći, ali vi, gospođice Givens, to morate zadržati za sebe.« Edwardes joj je zaprijetio prstom. »Ljudi znaju da vam se Fitzgerald sviđa. Ako nekome prenesete ovu priču, taj će, oprostite, misliti da ste zaluđeni ljubavlju.«
Zaluđena ljubavlju! Mariana je zgrabila nož i vilicu i navalila na pečenu srnetinu.
»Prije dvije godine«, započeo je Edwardes ne obazirući se na njezino mrštenje, »jedna je mlada dama došla iz Engleske. Bila je iznimno lijepa. Gospođica Owen. Nekoliko muškaraca zagledalo se u nju, a među njima i Fitzgerald. U to doba nisam bio u Calcutti pa sam propustio njegovu prošnju.«
Edwardes ju je pogledao. »Jeste li dobro, gospođice Givens ?«
»Jesam«, otresla se toliko glasno da ju je Bijeli Zec pogledao s druge strane stola.
»Harry i gospođica Owen zaručili su se«, nastavio je Edwards, »ne službeno, dakako, jer još nisu imali dopuštenje njegova zapovjednika ni njezina skrbnika. Za to smo znali samo jedan ili dvojica od nas.«
Otpio je još jedan gutljaj burgundca, a tada obrisao usta te pritom povukao ubrus po umaku na svojem tanjuru. »Kad sam se vratio u Calcuttu i počeo se sastajati s Harryjem i gospođicom Owen na večerama i balovima, ona se već bila zagledala u drugog muškarca. Vidite, taj je muškarac trebao naslijediti nešto novca, dok Harry nema takve izglede. Kad ih je Harry zatekao zajedno, prozreo je njezinu igru i raskinuo zaruke.«
»Igru?« ponovila je Mariana.
»Gospođica Owen iskorištavala je Harryja kao osiguranje dok je nastojala osvojiti drugog muškarca, koji ju je, dakako, ostavio kad je čuo što radi. Stoga se bez supruga vratila u Englesku.« Prezrivo je puhnuo. »Tako joj i treba.«
Na sredini stola pred Marianom stajao je par srebrnih paunova. Ona je zurila pokraj njih, prema otvorenom ulazu u šator. Ta je žena bila pustolovka! Kako je Fitzgerald mogao nasjesti?
Bijeli Zec smijao se nečijoj šali. Edwardes je zijevnuo iza svojega umrljanog ubrusa. »Kasnije je gospođica Owen rekla da ju je Harry ostavio zbog druge djevojke s boljim prihodom kako bi sačuvala obraz.«
Mariana je uzela svoju čašu s vinom, a tada ju je ponovno spustila.
»Harry je to dobro primio, dobar čovjek, i nije otkrio istinu, ali život mu je u Calcutti nakon toga bio teži. Pohod na Afganistan za njega je bio dar s neba. Izvukao ga je odande. Ali sada, dakako, i ovdje svi znaju pa je isto.« Edwardes je slegnuo ramenima.
»Zar svi u Calcutti znaju?«
»O, da. Njezinu inačicu.« Uzdahnuo je. »Jadan Harry.«
Mariana je odgurnula svoju nepojedenu hranu. U njezinim je mislima Fitzgerald jahao svojega sivog konja, stražario kod topova i ljubio je. »Zašto sada ne otkrije istinu?«
»Tko bi mu vjerovao. Prekasno je.«
Voće je odneseno. Muškarci su ustali kad su sestre Eden i Mariana ustale od stola i krenule prema stražnjem ulazu u šator, ostavljajući gospodu njihovu konjaku.
»Dakle, Mariana«, započela je gospođica Emily kad se spustila u pleteni stolac između šatora, »primijetila sam da si se uz ribu udubila u razgovor s poručnikom Marksom.«
Marks je uz ribu Mariani krajnje podrobno opisivao kako je sa svojim bogatim stricem pecao pastrve u Galwayu.
»Colin Marks je vrlo dobar za tebe, draga«, ljubazno je rekla gospođica Fanny. »Svi kažu da je sposoban mladi časnik, a trebao bi i naslijediti imanje. Smatra se da će u vojsci daleko dogurati.«
Gospođica Emily otresla je svoje suknje. »Sada ćemo vidjeti hoće li ti ponuditi da te otprati do tvojeg šatora.«
Nesposobna obuzdati se, Mariana je ispustila dug, glasan uzdah. Obje sestre su se namrštile.
Sat vremena poslije zvukovi u šatoru za blagovanje utihnuli su kad su gosti počeli izlaziti na glavni ulaz. Sluge su se dovikivali preko tabora. Džimand, sluga psa gospođice Emily, izašao je iz njezina šatora noseći Chancea pod rukom. Gospođe Eden tiho su zašuštale.
»Ah, netko dolazi«, zadovoljno je rekla gospođica Emily.
Netko je izašao na stražnji ulaz šatora za blagovanje.
»Mogu li zamoliti za čast da gospođicu Givens otpratim do njezina šatora?« upitao je zaljuljani Peter Edwardes.
Bit će pošteđena Colina Marksa. Mariana nije ni pokušala obuzdati svoj širok, oduševljeni osmijeh.
Kad je krenula s Edwardesom, pogledala je preko ramena i vidjela kako sestre Eden u polutami gledaju za njima.
»Oprostite što me tako dugo nije bilo«, promrmljao je Edwardes kad su zašli iza šatora. »Morao sam nadmudriti onoga ludog Marksa. Imam iznenađenje za vas, gospođice Givens.«
U sjeni šatora za blagovanje stajao je Harry Fitzgerald, držeći prst na usnama.
»Jesi li iznenađena?« tiho je upitao dok su gledali kako Edwardes vijuga prema glavnom ulazu.
»Jesam«, šapnula je. Pogledala je preko ramena dok joj je srce lupalo. »Ovo je velik rizik!«
»To nije važno«, rekao je. Izgledao je napeto, ali ruka mu je bila topla i snažna kad je stisnuo njezine prste. »Ne mogu to više podnijeti. Jučer navečer nisi bila ni sedam stopa od mene, a ja te gotovo nisam mogao ni pogledati u strahu da će me gospođica Emily vidjeti. A Marks se danima napuhavao.«
»Mrzim Colina Marksa«, šapnula je.
Okovratnik Fitzgeraldove odore bio je otkopčan. Mariana je upijala njegov profil dok je hodao pokraj nje. »Što ti je Peter rekao«‹ upitao je nakon nekoliko trenutaka.
»Sve«, odgovorila je.
Srce joj je i dalje jako lupalo kad su stigli do njezina šatora. Stala je očekujući Fitzgeraldov zagrljaj, ali prije no što je stigla zatvoriti oči, on ju je uhvatio za ramena i nespretno je poljubio, udarivši zubima o njezine zube.
»O, Mariana...« Počeo je ubrzano disati petljajući po prednjoj strani njezine haljine.
»Stani! Što to radiš?« Načinila je korak unatrag i ljutito ga pogledala. »Ovo mi se nimalo ne sviđa.«
I dalje teško dišući, Fitzgerald ju je gledao iz sjene. Spustio je ruke. »Baš sam nespretna budala«, promrmljao je. »Oprosti mi, Mariana. Bio sam očajan bez tebe.«
Njegovi mjedeni gumbi blistali su na svjetlosti zvijezda. Doista je bio nespretan i gospođica Owen doista ga je izigrala u Calcutti, ali nju nije ostavio i Peter Edwardes nazvao ga je dobrim čovjekom. I, što je najbolje od svega, bio je očajan bez nje.
»Pa«, rekla je, »i drugi ljudi mogu biti nespretni. Ja sam prošli ponedjeljak pala s konja pred svima.«
Uzvratio joj je osmijeh, a tada ju je zagrlio i dao joj poljubac koji je željela.

15. poglavlje

Ponedjeljak, 9. prosinca


Devet dana, Macnaghten.« Lord Auckland stao je na ljestvama kojima se penjao na slona kako bi žalosno pogledao dolje, u svojega političkog tajnika. »Devet dana i noći opijanja, plesačica, besramnih šala, vatrometa, raskošnih kostima i lončanica. Devet dana davanja i primanja darova, a nijedan sat stvarnih činjenica. Nijedan trenutak rasprave o pohodu na Afganistan. Moramo uvjeriti Randžita Singa da se složi s nama u pogledu tog pohoda i potpiše ovaj sporazum.«
Ušao je u nosiljku, sjeo na usko sjedalo pokriveno satenom te ruku oprezno položio na jaknu. »Sinoć nakon njegove večere uopće nisam spavao. Zaboravite otrovnu hranu – onoga tko je sastavljao propise o durbarima i domaćim prinčevima trebalo je upozoriti na njegovo vino. Englezima bi trebalo biti izričito zabranjeno piti ga.« Uzdahnuo je. »Popio sam najmanje tri čaše. Cijelu sam noć morao držati jednu nogu na podu kako mi se krevet ne bi okretao. Pretpostavljam, Macnaghten«, dodao je kad se njegov politički tajnik dašćući uspeo i sjeo, »da ste vi, dok ste sjedili s maharadžine slijepe strane, uspjeli svoje vino izliti na tlo.«
»Jesam, gospodine, jesam«, odgovorio je Macnaghten opravdavajući se. »Izlijevao sam ga cijelu noć.«
Lord Auckland sumorno je gledao počasnu stražu. »Stari jarac nije skidao pogleda s moje čaše. Netko mi je rekao da je njegovo vino od grožđica i mljevenih bisera. Reci mi, Macnaghten, kad si ga izlio, je li doista načinilo rupu u tepihu?«
Politički tajnik radije bi putovao sa svojim dragim prijateljem bojnikom Byrneom, kao i inače, ali taj put nije mogao umaknuti generalnom guverneru. »Gospodine«, rekao je držeći se za ogradu nosiljke nepotrebno čvrsto, »iskušao sam svaku moguću lukavštinu kako bih nagovorio maharadžu da se složi. Iserpio sam svoju zalihu pohvala. Današnji sastanak započeo sam besmislicom o tome kako će sunce za stotinu godina sjati na veličanstvenost Engleske i Pandžaba kad me je taj starac doista prekinuo kako bi na onaj svoj neugodan način rekao da će te dvije zemlje zajedno pokoriti Afganistan i da će to biti ›sjajna predstava‹.«
Lord Auckland usiljeno se nasmiješio. »›Sjajna predstava‹! Kakvo traćenje vremena!«
Sutrašnji sastanak već je bio odnio dva sata. Pred maharadžinim velikim šatorom za prijeme sunce se pomaknulo. Gotovo je okomito sjalo na redove krotona i krizantema u loncima poslaganim duž stazica, skraćujući sjene ljudi i konja u prolazu.
Sjedeći pokraj lorda Aucklanda, mali je maharadža živahno govorio kombinacijom urdskog i pandžapskog, gledajući zdravim okom bezizražajno lice lorda Aucklanda. Iza njegova su prijestolja sikhistički uglednici, njih četiri reda, žamorili u znak odobravanja.
»Shvaćam«, bezizražajno je preveo William Macnaghten. »Boje svile trebale bi otkrivati identitet vlasnika. Ajme, ajme kako mudro!«
Lord Auckland pristojno se nasmiješio maharadži, a potom se okrenuo svojemu političkom tajniku. »Macnaghten, ovo mora prestati. Ne želim raspravljati o konjskim utrkama.«
Dijete na maharadžinom koljenu bezvoljno ih je slušalo. Na tepihu kod maharadžinih nogu sjedio je glavni ministar Azizudin i znalački se smiješio.
Opazivši izraz njegova lica, lord Auckland trepnuo je i uspravio se. »Pitaj maharadžu kad će njegova vojska krenuti na Afganistan.«
Maharadža je na Macnaghtenovo pitanje odgovorio tihim, brzim govorom praćenim mahanjem ruku.
Politički tajnik isprepleo je prste na svojemu sivom prsluku. »Kaže da će to biti uskoro, ali da će kad pođu prijeći rijeku. On će, dakako, za prijelaz izgraditi mostove na čamcima. Zanima ga koliko Engleska ima kamenih mostova i kako su izgrađeni.«
»Ne znam!« Obrazi lorda Aucklanda zatresli su se. »Reci mu bilo što. Ne mogu ovo više podnijeti. Još se nikada u životu nisam ovoliko gušio od dosade. Što stara budala sada kaže?«
»Zanima ga«, odgovorio je Macnaghten, »razlika između sikhističkog hrama i kršćanske crkve.«
»Macnaghten, moraš ga pitati koliko vojske namjerava poslati u pohod«, kasnije je rekao lord Auckland, koristeći priliku dok je maharadža razgovarao sa svojim glavnim ministrom. »I pitaj kad ih namjerava poslati.« Uzrujano se promeškoljio. »To mora biti uskoro. Nije moguće da vojsku namjerava poslati u Kabul usred zime kad su planinski tjesnaci zatrpani snijegom. Naši vojnici, izuzev Gurki, nisu navikli na hladnoću.«
»A sutra«, odlučno je dodao, »razgovarat ćemo o postavljanju naših opskrbnih linija i o kretanju naših jedinica preko njegova teritorija.«
Slabašno dijete zaspalo je potrbuške na maharadžinu krilu. »Ono dijete izgleda čak slabije od maharadže«, promrmljao je Macnaghten.
»Zašto su svi toliko slabog zdravlja?« mrzovoljno je upitao lord Auckland. »Maharadža hini da je u vrhunskoj formi, ali svi vide da je slab poput mačke. A to dijete...« načinio je grimasu prikrivajući je hinjenim kašljem. »Kako li je neugodno imati posla s toliko jadnim ljudima. A glavni ministar«, dodao je gledajući fakira Azizuđina, »to je čovjek kojemu se ne smije vjerovati.«
Izvan šatora ljudi su hodali amo-tamo. Dijete na maharadžinu krilu ležalo je nepomično. Držeći jednu ruku na njegovim malenim leđima, maharadža je drugom pozvao jednoga od svojih dvorana.
»Nadam se«, promrmljao je lord Auckland dok se maharadža živahno obraćao mršavom, tamnoputom muškarcu koji je stajao pred njim s rukom na srcu, »da starac ne šalje po vino!«
Kad je tamnoputi čovjek otišao, maharadža je upro malen i smeđi prst prema lordu Aucklandu u odori. »Guverner sahibe«, izjavio je prenuvši lorda Aucklanda, »imam sjajnu vijest!«
Naslonivši se na svojem prijestolju, srdačno je pružio ruku. »Sutra«, izjavio je dok je Macnaghten prevodio, »poći ćemo u Amritsar. Želim vama i vašim ljudima pokazati Zlatni hram, sjedište naše sikhističke vjere, prije no što otputujemo u Lahore kako bismo nastavili uživati i zabavljati se.«
Amritsar, Lahore. Lord Auckland se uspravio. »Je li to dobar znak?« šapnuo je Macnaghtenu.
»Jest, gospodine«, odvratio je Macnaghten, »vjerujem da jest!«
Lord Auckland čvrsto je stisnuo rukonaslone.
»Da, da, gledat ćemo sjajnu predstavu.« Maharadža se smiješio, a njegovo zdravo oko blistalo je. »Nakon što vidimo Zlatni hram, poći ćemo u moju riznicu i oružarnicu u Gobindargu.«
Među sikhima je zašuštala svila. Dvojica visokih muškaraca gurkala su jedan drugoga.
Maharadža se nagnuo naprijed i zagledao se u lice lorda Aucklanda. »Englezi su naša draga braća s kojom se nikada ne smijemo razići. Stoga nam je dužnost podijeliti s njima najveće tajne našega kraljevstva. Moraju vidjeti Gobindarg te svojim očima pogledati moju tvrđavu, moje bogatstvo i moje oružje.« Iznenada se slasno nasmijao i pljesnuo, probudivši dijete koje mu je ležalo na krilu.
»Gospodine, on sve svoje topove drži u Gobindargu«, živahno je objasnio Macnaghten. »Nećemo vidjeti samo blago maharadže Randžita Singa, nego i njegove topove. Na durbar je zacijelo dopremio samo mali dio svojeg topništva. Kakva sjajna prilika za generale! To zacijelo nešto znači, gospodine, mora značiti!«
Lord Auckland neveselo se nasmiješio. »A sada, Macnaghten«, promrmljao je, »moraš probuditi svoju maštu i sastaviti jednako razmetljiv odgovor. Možda je sve ovo vrijeme protraćeno na Sutleju bilo kakav tajanstveni uvod domaćih ljudi u stvarne pregovore. Možda se pravi pregovori nisu ni trebali dogoditi dok ne stignemo u Amritsar.«
»Svoju ćete vojsku, dakako, ostaviti u Firozpuru«, rekao je maharadža, »te povesti dame i svoju vojnu pratnju.« Mahnuo je rukom u smjeru Lahorea. »Kad sa svojom pratnjom prijeđete moj most na čamcima i uđete na moj teritorij, to će biti sjajna predstava, sjajna predstava!«
Šuštanje među sirdarima pretvorilo se u žamor. Pogledi stotinu tamnih očiju premjestili su se s maharadže Randžita Singa na Macnaghtena i Lorda Aucklanda.
Macnaghten se nakašljao. »Zvjezdani nebeski svod«, izjavio je pokazavši prema vedrom nebu, »pokriva naše dvije zemlje, sada zauvijek povezane u bratstvu ljubavi.«
»Ajme, ajme«, odgovorio je maharadža plješćući. »Izvrsno! I nikada se neće razići.«
»Kaže se«, Macnaghten je kasnije rekao lordu Aucklandu, dok su ih maharadža i njegov glavni ministar pratili do njihova slona, »da ako nasljednik nije izabran, nakon smrti Randžita Singa Pandžabom će vladati onaj tko drži Gobindarg. Njegovo blago i oružje temelj su njegove moći.«
»Doista, Macnaghten«, odgovorio je lord Auckland zadovoljno se smiješeći kad se ljestvama počeo uspinjati na slona. »Doista.«
Mali sluga stajao je s unutarnje strane ulaza u raskošan šator za prijame, uprijevši bose nožne prste u debeli ćilim. »Maharadžo«, rekao je prekinuvši maharadžin razgovor s fakirom Azizudinom, »baba mora jesti.« Pokazao je dijete.
Randžit Sing podignuo je zbunjeni pogled s djeteta na svojem krilu. »Sada?« Pomilovao je dijete po obrazu. »Moj mali Sabur«, zapjevušio je, »moj biser nad biserima! Koliko mi je drag!«
Ahmad se nije pomaknuo. »Maharadžo, vrijeme je za njegov obrok. Moram ga odmah uzeti.«
»Da, da, u redu.« Maharadža je podignuo ruke. »Smiješ ga odvesti u kuhinju«, rekao je kad mu je Ahmad prišao i uzeo dijete, »ali moraš mi ga vratiti čim pojede.«
Sjedeći pokraj maharadžinih nogu, fakir Azizudin tiho je progovorio. »Maharadžo, sjećate li se da smo odlučili nakon petnaest dana poslati Sabura njegovoj obitelji?«
»Dakako da se sjećam.« Maharadža je nehajno odmahnuo. »Ali sada ne idemo u Lahore; idemo u Amritsar. Poslije toga može k svojoj obitelji.«
»Zašto«, promrmljao je sluga dok je nosio Sabura prema kuhinjskom šatoru, »maharadža ne uvidi koliko je baba slab?« Potapšao je Sabura po leđima, lica namrštenog u zabrinutosti.
Kod kraljevske kuhinje stao je pred ulazom u prvi šator i gledao kako red kuhara na velikoj kamenoj površini reže luk te drobi češnjak, đumbir i začine.
Kuhar obrijane glave podignuo je pogled te opazio Ahmada i dijete. »Ah, tu ste«, rekao je. Rukavom je obrisao čelo i nagnuo se kako bi se nasmiješio u Saburovo ozbiljno lice. »Spremni smo za tebe, baba. Danas za tebe imamo pečenu prepelicu. Dođi vidjeti što ćeš jesti!« Pogled mu se sreo s Ahmadovim. »Je li se nasmiješio?«
»Ne, još nije.« Ahmad je uzdahnuo. »Samo gleda, kao da čeka nešto. Možda čeka da umre. Iz dana u dan je sve slabiji. Nije mu ni do čega.«
»Nedostaje mu njegova obitelj.« Pridružio im se kuhar ispupčenog trbuha. »Tuguje za svojima.«
»Kad će baba vidjeti svojeg oca, svojeg djeda?« upitao je Ahmad kleknuvši u sjenu i posjevši Sabura u krilo. »Kad će vidjeti gospođe iz šeikove obitelji? Maharadža babu želi neprestano uza sebe. Obećao je da će ga uskoro vratiti, ali mislim da neće održati obećanje.«
Kuhar obrijane glave otišao je, a tada se vratio noseći pogaču i malenu pečenu pticu na tanjuru od lišća. »Nemoj mu još dati prepelicu«, upozorio je, »prevruća je.«
»Zar ga ne možemo sami odvesti i poslati njegovoj obitelji?« Kad je Ahmad otrgnuo komad pogače za dijete, drugi se kuhar spustio k njima pokraj zaštitnog zida kuhinje. Odmaknuo je masnu kosu s očiju. »Toliko mnogo trgovaca odlazi u Lahore i vraća se odande. Među njima je zacijelo netko dobrog srca.«
Ćelavi kuhar je slegnuo ramenima. »Tko može razlikovati dobro srce od lošeg, Rana? A osim toga, tko bi se izložio opasnosti da ga uhvate s jednim od maharadžinih taoca?«
Debeli je kuhar kimnuo. »Ali što je sa strancima koji su se došli sastati s maharadžom? On ne bi ubio svoje goste, čak ni ako ih zatekne s djetetom. Čujem da je među njima žena koja govori urdski. Ako nju zamolimo, mogla bi odvesti Sabur babu njegovoj obitelji.«
»Mogla bi biti zla prema njemu.« Ahmad je stavio komadić prepeličinih prsa u Saburova usta. »Mogla bi ga prodati.«
»Neće prodati Sabur babu«, rekao je obrijani kuhar. »Englezi ne trguju djecom. Ali što se tiče ljubaznosti, tko zna?« Ponovno je slegnuo ramenima.
»Žena je.« Debeli je kuhar zijevnuo. »Žena će znati s djetetom. Svaki je život bolji od ovoga kojim sada živi. Maharadža voli babu, ali ne vidi njegov jad. Ako baba još neko vrijeme ostane ovdje, umrijet će.«
Sabur nije želio jogurt, ali popio je vodu iz ulupljenog lončića koji su mu ponudili. Kuhar je odmahnuo glavom. »Jadno stvorenje. Trebao bi pokušati uhvatiti priliku da ga predaš Engleskinji. Kad to učiniš, pronaći ćemo način da obavijestimo njegovu obitelj, da im kažemo gdje je baba. S njom neće morati dugo ostati.«
Za koji trenutak Ahmad je kimnuo.

16. poglavlje

Nedjelja, 15. prosinca


Ostavljajući vojsku te sve njihovo oružje i životinje u Firozpuru, znatno smanjen britanski tabor koji su činili lord Auckland i njegova pratnja, viši državni dužnosnici, konjička pratnja i vojna počasna straža, krenuo je za Amritsar. Putovanje od šezdeset milja trajalo je šest dana. Prvi je išao šaren i bučan tabor Randžita Singa. Kad god su stali, Britanci su gledali smotru maharadžine vojske, jahačke akrobacije i topove. Navečer su sjedili pod njegovim izvezenim baldahinom i gledali njegove predstave.
Šestoga dana bili su pet milja daleko od Amritsara, za sikhe najsvetijeg grada. Nedugo nakon deset sati ujutro u britanskom taboru doručak je bio pri kraju.
William Macnaghten sjedio je na jednom kraju stola i miješao kavu koja se brzo hladila. Žalosno je pogledao svojeg družbenika.
»Jeste li sinoć išta postigli?« upitao je bojnik Byrne.
»Ništa.« Macnaghten je crtao prstom po stolnjaku. »Sve je kako je i bilo. Maharadža govori o pokretima pješadije, o Bogu ili o utrci s preponama, o bilo čemu samo ne o pohodu na Afganistan.«
Nos bojnika Byrnea bio je crveniji nego inače. Šmrcnuo je i počeo tražiti rupčić. »Neuobičajeno je da se uvodne ljubaznosti otegnu ovoliko dugo, ali glavu gore, Williame. Njegova ponuda da nam pokaže svoje oružje i blago zacijelo nešto znači.«
»Bog zna koliko troši na našu hranu, da ne spominjem vreće rupija za našu pratnju i sve one masne slatkiše. Zašto bi radio sve to ako ne namjerava potpisati sporazum? Zašto bi nam pokazivao svoje blago i oružje?« Macnaghten je pogledao preko ramena i potom se približio bojniku Byrneu. »Bojim se da nešto nije u redu, Byrne. Bojim se da smo pogriješili, da maharadža, unatoč svoj svojoj ljubaznosti, pravi budale od nas. Doveli smo vojsku od deset tisuća vojnika čak iz Calcutte vjerujući da će naša vojska i Randžit Sing za nekoliko dana zajedno krenuti na Afganistan, ali Randžit Sing ne pokazuje zanimanje za pohod. Smije se kad pokušamo razgovarati o sporazumu. Lord Auckland počinje mene smatrati krivim za maharadžino ponašanje.« Prsti su mu lagano zadrhtali na dršku šalice.
Bojnik Byrne energično je ispuhao nos. »To je istina, ali mi imamo glavnu riječ. Stari zna što je prava vojska. Njegove jedinice izgledaju dovoljno dojmljivo za paradu, ali kladim se da bi u pravoj bitki pobjegli. Mi imamo Europljane, najbolje od naše pješadije, te najbolje konjanike i topništvo Indije. Maharadža Randžit Sing nipošto neće naljutiti Indijsku vojsku.«
Macnaghten je uzdahnuo kad je sluga odnio njegovu šalicu. »Jeste li razmišljali o mogućnosti zamke?«
Bojnik Byrne se namrštio. »Što to govorite. Čovječe?«
»Naša skupina, uključujući tri dame, sada je šezdeset milja duboko u maharadžinu teritoriju. Imamo samo počasnu stražu i konjičku pratnju. Okružuje nas maharadžina golema vojska, na što nas svakodnevno podsjeća svojim beskrajnim smotrama i pokazivanjem topova. Ostatak naše vojske i sve naše teško oružje izvan je dosega, u Firozpuru«, žalosno je rekao Macnaghten. »Kad bi došlo do borbe, bojniče, kakvi su naši izgledi?«
Slonovska povorka prema Zlatnom hramu nakon doručka trebala je biti neslužbena, omogućujući generalnom guverneru da putuje sa svojim političkim tajnikom.
Očiju napola zatvorenih na jakom suncu, lord Auckland trgnuo se kad je njihov slon premjestio tjelesnu težinu i zaljuljao nosiljku. Macnaghten je pokraj njega povukao svoj okovratnik. »Gospodine«, rekao je prelazeći pogledom s ravnodušnih očiju lorda Aucklanda prema mahutu na slonovu vratu, »imam jedan ili dva prijedloga u pogledu našega poslijepodnevnog razgovora s maharadžom. Ako maharadža i danas odbije razgovarati o pridruživanju njegove vojske pohodu, mislim da moramo pretpostaviti kako to i ne namjerava. U tom slučaju, gospodine, predlažem da na Afganistan krenemo bez njega.«
Lord Auckland bez riječi je pogledao svoju konjičku pratnju dok su čekali da se maharadžini slonovi pridruže povorci. »Slažem se. Ne smijemo više čekati starca.« Uzdah je protresao njegovo krupno tijelo. »Sve je ovo veliko razočaranje. Bit će mi veoma žao izgubiti maharadžinu vojsku, iako je naša vojska nedvojbeno dovoljno jaka da osvoji Kabul i bez njega. Ali moramo dobiti pisano dopuštenje prolaska do Khybera. Moramo imati potpisani sporazum prije no što prođe još jedan tjedan.«
Macnaghten je obrisao lice. »Vjerujem da hoćemo, gospodine.«
»Tada nam ga pribavi.« Lord Auckland povukao je svoju jaknu od brokata preko trbuha. »Običan maharadža ne može držati Istočnoindijsku kompaniju kao taoca.«
Macnaghten je s naporom progutao. »Ne, gospodine, nipošto.«
Tri slona iza lorda Aucklanda dvije su sestre Eden sjedile na svojim sjedalima poput ptica sa šeširima. Nasuprot njima sjedila je Mariana i pogledom tražila Fitzgeralda koji je trebao jahati s počasnom stražom. U posljednje vrijeme slabo ga je viđala navečer jer su dame bile isključene iz noćnih pijanici Randžita Singa, po svim pričama orgija krajnje neprimjerenih za žene.
Ta je isključenost bila olakšanje. Pohotni pogledi koje je stari maharadža upućivao Mariani bili su dovoljno neugodni i danju, dok je bio trijezan. Samo nebesa znaju kako bi se ponašao pripit.
Kao da joj čita misli, Randžit Sing se poput priviđenja pojavio sa svojim slonovima na ravnici, najavljen velikim oblakom prašine.
»Gospođice Emily«.odvažila se Mariana, »uvjerena sam da postoji objašnjenje za raskidanje zaruka poručnika Fitzgeralda. Zar ne možemo njega upitati što se dogodilo? Možda je ta priča preuveličana uslijed ogovaranja.«
Kad bi barem njih dvije razgovarale s Peterom Edwardesom...
Gospođica Emily pogledala je Marianu strogim plavim očima. »Dijete drago, svi bismo voljeli dobro misliti o tom mladiću, ali ne vjerujem u dim bez vatre. Iako se slažem da su neke pojedinosti te priče možda preuveličane, ne mogu ti dopustiti da ugroziš svoju budućnost zbog nekoga tko je na takvu glasu. Zasluženo ili ne, poručnik Fitzgerald je isključen.«
Maharadžina se povorka približila. Neskladni zvukovi njegove glazbe, urlanje njegovih ljudi, kruženje konja njegovih dostojanstvenika, sve se razabiralo kroz prašinu. Mariana je zagrizla usnu. To bi trebao biti jedan od najvažnijih trenutaka u njezinu životu. Više nikada neće doživjeti takav durbar. Okrenula je glavu od povorke domaćih ljudi koja im se približavala i nadlanicom obrisala suze ogorčenosti.
Indija je za nju upropaštena.
Seljani su se svađali oko maharadžina pljuska novčića. Prosjaci su trčali pokraj slonova vičući i mašući rukama. Njegov orkestar svirao je »Bože, čuvaj kraljicu«, izostavljajući neke dijelove melodije. Slonovi sikha i Britanaca polako su se i bučno stopili u jednu povorku.
»Jadni George«, uzdahnula je gospođica Emily dok su gledale kako se lord Auckland penje u kraljevsku nosiljku i grli Randžita Singa. »Vjerujem da bi gotovo mogao podnijeti ovaj durbar kad ne bi morao neprestano grliti maharadžu.«
Lepeze od paunovih pera, repovi jakova i svilene zastave podignuti su. Službeni bubnjari na znak su započeli ujednačeno bubnjanje i orkestar je zasvirao koračnicu. Slonovi su, jedan po jedan, premještali svoju tjelesnu težinu. Usiljena, kićena, bučna povorka krenula je. Put prema Zlatnom hramu napokon je započeo.
Kad su krenuli prema gradu i hramu čija je kupola sjala u daljini, Mariana je ugledala jednoga od počasnih stražara koji je jahao pred slonovima. Na sebi je imao plavu odoru bengalskog topništva i sjajnu kacigu s perjanicom od crvene konjske dlake koja je vijorila na suncu. Kratko se osvrnuo, rukom zaklanjajući oči, a tada se okrenuo i nastavio prema Amritsaru.
Deset milja iza povorke slonova istim putom išla je mala karavana konjanika i natovarenih deva.
Jusuf Bati okrenuo se prema Hasanu, a njegovo je sedlo pritom zaškripalo. »Ako ne stanemo zbog jela, do rane večeri trebali bismo stići u Amritsar. U tom slučaju večeras možemo vidjeti maharadžu.«
»Ne, Jusufe, moramo jesti«, rekao je Hasan pokraj njega. »Ako Bog da, moj će me Sabur čekati kad god stignemo.«
Jusuf je kimnuo bez riječi. Nije bio strpljiv poput Hasana. Taj je čovjek čak i u svojoj patnji obavljao svoju dužnost. Nakon više dana i noći provedenih u raspravljanju s vođama Kasura uspio je prikupiti pola danka koji mu je zapovjeđeno prikupiti. A sada su on i Jusuf, s povorkom natovarenih deva svezanih iza njih, osjećali nadu. Saburovih petnaest dana isteklo je. Maharadža će nedvojbeno održati svoju riječ i vratiti dijete, osobito kad vidi deve natovarene blagom koje su mu doveli. Ali Jusuf se pitao je li sve u redu, zašto je Hasanov otac poslao ono zagonetno pismo koje je iscrpljeni teklić iz Lahorea prije tri dana isporučio u njihov tabor u Kasuru?
»Sine«, napisao je šeik, »ovo ti još nisam rekao, ali Šafi sabib kaže da će Sabura spasiti osoba čiji identitet još nije utvrđen. Kako Šafi sabib malokad griješi, vjerujem da se možeš utješiti ovom viješću.«
Jusuf je i sam vidio to pismo. Znao je da se sada nalazi u džepu na Hasanovu srcu.
Spasiti. Šeik ni jednu riječ nije koristio olako. Zacijelo je mislio da maharadža ne namjerava vratiti Sabura. Vjerojatno je mislio i, premda to Jusuf nije naglas izrekao, da je Saburovo stanje lošije no što su pretpostavljali. Tko će se to uplesti i dijete živo vratiti njegovoj obitelji?
»Hasane«, oprezno je rekao Jusuf, »ako ne daj Bože nešto pođe po zlu, tu je pismo.«
Zahladilo je. »Da«, rekao je Hasan i navukao šal oko ramena. »Tu je pismo.«

17. poglavlje

Unutrašnjost Zlatnog hrama, duhovnog središta sikhizma, bila je prozračna i svježa, ali nije bilo stolaca. Tri Engleskinje spustile su se koliko god su dolično mogle na veliki ćilim koji je prekrivao pod.
Mariana je prekrižila noge ispod suknji i pogledala muškarce koji su sjedili jedni nasuprot drugima u središtu toga golemog prostora. Lordu Aucklandu očito je bilo krajnje neugodno na jastučiću bez naslona. I Fitzgerald je zacijelo ondje, ali njega nije vidjela.
»Ne znam koliko ću još dugo moći ovako sjediti«, promrmljala je gospođica Fanny trgnuvši se dok je premještala noge ispod suknji s uzorkom ruža. »Koljena me strašno bole.«
Gospođica Emily se mrštila, ali nije rekla ništa.
»Vidim lijep zidić koji izgleda udobno«, tugaljivo je dodala gospođica Fanny, »ali miljama je daleko.«
U zraku iznad njihovih glava zadržavao se miris stotina mirisnih štapića, osvijetljenih svjetlošću koja je dopirala kroz visoke prozore hrama. Iz smjera oltara žičana su glazbala zasvirala tugaljivu melodiju, kojoj su se pridružili nazalni glasovi. Duž zidova stajali su maharadžini kićeni glavari s turbanima na glavama i šaputali u skupinama.
Mariana je pozorno upijala prizore oko sebe. Sestre Eden upropastile su njezinu sreću s Fitzgeraldom, ali uvidjela je da joj nisu upropastile Indiju. Indija će joj uvijek pripadati, sa svim svojim osobitostima, i uvijek je mora dijeliti s ocem. Barem joj to nisu mogle oduzeti.
Maharadža je sjedio na svojem jastučiću i govorio bez prekida, rukama tkajući slike. Lord Auckland sjedio je nasuprot njemu s izrazom napregnute ljubaznosti na licu i s vremena na vrijeme kimao dok je gospodin Macnaghten prevodio, čela namrštenog od usredotočenosti. Lord Auckland je s vremena na vrijeme zaboravljao maharadžu i zagledao se prema ulazu.
»Izgleda kao da se nada da će netko doći na vrata i spasiti ga«, šapnula je gospođica Fanny.
»Ššš«, odvratila je gospođica Emily ne pomaknuvši usne.
Maharadža ih je pogledao i opazio izraze lica sestara Eden. »Vašim damama postaje dosadno«, izjavio je i pogledao propovjednika sijede brade, koji je kimnuo. »Neka pogledaju Grant sahib«, zapovjedio je, a tada se ponovno usredotočio na lorda Aucklanda.
Na mramornom oltaru, ispod zlatnog baldahina, na srebrnim potpornjima ležala je sveta knjiga sikha pod mnogim finim pokrovima. Duhovnik je gestom pozvao dame da mu priđu.
Gospođica Emily i gospođica Fanny zahvalno su ustale i podupirući jedna drugu nesigurnim korakom praćenim šuštanjem krenule prema oltaru i redu starijih propovjednika. Mariana je išla za njima.
Kad je zašla za sjenoviti ugao, iz sjene je odjednom izašao malen bradati čovjek. Na ramenu mu je ležalo dijete s okruglom, kruto izvezenom kapicom, usta otvorenih u snu. Mariana je ostala bez daha.
Čovjek joj se tiho obratio na urdskom. »Memsahib«, rekao je ne gledajući je u oči, gledajući u tlo, u strop, preko njezina ramena: »Memsahib, vi govorite našim jezikom.«
Dijete je slinilo, ostavljajući mrlju na čovjekovoj košulji. On ga je blago zatresao. »Ovaj je dječačić maharadžin talac. U lošem je stanju.«
Bilo je to iscrpljeno dijete koje je vidjela s maharadžom u Firozpuru. »Talac?« upitala je, pomislivši da možda nije razumjela.
»Da. Kako bi bio siguran u odanost svojih dvorana, maharadža katkad njihovu djecu drži u tvrđavi. Baba je najveći dio svojeg života proveo ovdje, sa svojom majkom. Ali majka mu je umrla i jadni je baba sam s maharadžom. Ne može vidjeti oca ni djeda, ni bilo koga od onih koji ga vole.«
Sestre Eden stigle su do oltara. Nagnute nad njega, uzdisale su u uljudnom divljenju. Propovjednik je govorio pokraj njih glasom nalik potmuloj grmljavini. One su se, ne shvaćajući, okrenule očekujući da im Mariana prevede njegove riječi.
»U tvrđavi ima osoba koje su zavidne zbog naklonosti koju maharadža iskazuje babi.« Sluga je podignuo djetetov grimizni rukav. Na slaboj svjetlosti hrama Mariana je na maloj podlaktici vidjela blijede podljeve. Osjetila je kako joj se srce steže.
»Gdje mu je obitelj?« Njezin zvonak šapat odjeknuo je od kamenih zidova.
»U Lahoreu, osim oca koji je poslan na put.«
Kakva li je to neobična, okrutna zemlja, ali što je ona mogla? Raširila je dlanove. »Žao mi je.«
Dame su je dozivale. Mariana je krenula, ali sluga je ponovno zakoračio postrance i stao joj na put. »Maharadža voli babu«, nastavio je drhtavim glasom, »ali o djeci ne zna ništa. Ne vidi koliko je baba tužan, koliko čezne za svojom preminulom majkom i za ocem koji ga voli. Baba se nikada ne smiješi. Bojim se da će umrijeti od tuge.«
Glazba, nježna i neprestana, dopirala je iz oltara i okruživala Marianu. Prvi pokrov Grant sahiba, s golemim biserima i smaragdima na resama, zašuštao je i zazveckao kad ga je najstariji propovjednik podignuo s knjige. Sestre su je ponovno pozvale.
»Što mogu ja«, promrmljao je čovjek, »koji sam samo sluga? Kako ga ja mogu spasiti?« Trepnuo je i podignuo pogled prema stropu. »Kuhari mu pripremaju najbolju hranu, drugi mu izrađuju igračke, ali on želi samo svoju obitelj. Maharadža mu daje dragulje, ali što jadnome babi znače takvi darovi?« Pogledao ju je u oči, a ona je u njegovu pogledu opazila duboku ozbiljnost. »Babin djed, šeik Valijulah, plemenit je čovjek, memsahib. Jednom je spasio život mojem bratu. Odvedite dijete odavde prije no što umre. Uzmite ga sa sobom kad krenete odavde, memsahib. Pošaljite ga šeiku Valijulahu u Lahore. To je jedina nada za babu.«
Plemenit. »U Indiji ima plemenitih ljudi svih vjera«, rekao je njezin munši. Rado bi upoznala tog šeika. Ali, koliko je djece u Indiji izgubljeno, koliko ih je zlostavljano? Nije li to dijete bilo jedno od stotina tisuća malih žrtava indijskog siromaštva i neobičnih običaja?
Djetetove oči bile su čvrsto stisnute. Promeškoljilo se na sluginu ramenu. Mariana je teško odvojila pogled od njega. Nije trebala pokazati zanimanje. »Veoma mi je žao«, odlučno je šapnula, »ali ja vam ne mogu pomoći. Kako mogu ukrasti dijete maharadži Randžitu Singu?« Uhvatila je svoje suknje. »Pomaknite se, pustite me da prođem.«
Obišla je slugu i dijete te krenula prema oltaru. Propovjednik je počeo čitati iz knjige visokim, hipnotičkim, pjevnim glasom. Gospođica Fanny pokazala joj je neka požuri.
Slugin ju je glas slijedio. »Alah će vam pomoći, memsahib. Alah Milostivi će vam pomoći.«
Osvrnula se i vidjela kako je smeđim prstom obrisao oči. Dijete na njegovu ramenu i dalje je spavalo. Neodlučno je stala, a tada nastavila prema oltaru.
Posjet hramu završio je. Dame su se s osmijesima na licima vratile od oltara. Gospoda su ustala sa svojih sjedala na tlu prekrivenom ćilimom.
Maharadža se odmotao na svojem sjedalu i ustao prihvativši ruku generalnoga guvernera. »Mrači se«, izjavio je i dalje držeći lorda Aucklanda za ruku. »Imat ćemo vatromet.« Osvrnuo se uokolo sjajnim okom. »Gdje je moj baba?«
Mariana je zadrhtala i odvratila pogled kad je bradati sluga istupio i predao usnulo dijete maharadži.
Omotavši se kako bi se zaštitili od hladnoće, maharadža i njegovi gosti prošli su kroz vrata ukrašena intarzijom. Na drugom kraju puta uspeli su se uskim stubama do balkona, gdje su se osvrnuli na hram u njegovu kvadratnom jezeru.
Zalazeće sunce prošaralo je zapadni dio neba nad Amritsarom. Mariana je sa svojeg mjesta vidjela baklje koje su se kretale ispod balkona. U prozorima obližnjih kuća svijetlile su svjetiljke.
Od prvog praska zastao joj je dah. Zaljuljao je zrak pred njom i odjeknuo joj u ušima. Velika kiša iskri obasjala je zlatnu kupolu hrama, njezine ukrašene vanjske zidove i vodu velikog jezera na kojemu se nalazi. Kako su se rakete rasprskavale jedna za drugom hram je postao vilinsko mjesto, sada zasljepljujuće svijetlo, sada obavijeno sjenama, osvjetljivano iz svih kutova iznenadnim bljeskovima i kišom iskri.
»Pogledaj, biseru moj«, rekao je starčev glas između praskova, »vide se ribe koje plivaju u jezeru.«
Mariana se okrenula. Maharadža je na susjednom balkonu bio okružen svojim draguljima optočenim glavarima i uživao u predstavi kao da nikada do tada nije vidio vatromet, dok se dijete izvijalo u njegovim rukama. Lica uvučenog oko palca u ustima, dijete je izgledalo kao da se pokušava ukopati u maharadžina prsa. Slugi nije bilo traga. Maharadža se smijao zabačene glave. Dijete na njegovim prsima okrenulo se i pogledalo Marianu u oči.
Tijelo mu se smirilo. Širom otvorenih očiju netremice se zagledao u nju tužnim pogledom prepunim očekivanja.
Ona je u nelagodi odvratila pogled. Kad ga je ponovno pogledala, dijete je i dalje zurilo u nju, naizgled nesvjesno zaglušujućih zvukova i pljuska svjetlosti oko njih. Doimalo se da upija njezino lice dok su njegova usta sisala palac. I maleni je Freddie sisao palac, ali Freddie je bio bucmast i rumen kad ga je zadnji put vidjela, a svijetla je kosa poput aureole stršala oko njegove glave, nimalo nalik ovom tamnoputom djetetu u neobičnoj sjajnoj odjeći. Maleni Freddie nikada je nije gledao kao što ju je gledao taj maleni neznanac, kao da je najvažnija osoba na cijelom svijetu.
Glave položene na maharadžino rame, zagledao joj se u oči.
»Jesi li dobro, draga?« upitala ju je gospođica Emily. »Što gledaš?«
Mariana je zadrhtala. »Ništa, gospođice Emily.«
Dijete je spavalo kad je taj čudan maleni sluga iz sjene izašao pred nju i zamolio je za pomoć. Zašto ju je sada gledalo toliko pozorno, kao da je prepoznaje?
Bilo je prekasno da ga spasi. U hramu je to bilo vrlo teško, a tada nemoguće. Nije mogla pružiti ruke sa svojeg balkona na maharadžin i starcu uzeti dijete iz ruku. Zagledala se u blistavu vodu jezera, znajući da dijete ne skida pogled s nje.
Sudbina tog djeteta ne tiče je se. Koliko je puta upozorena da ne smije ulaziti u odnose s domaćim ljudima? Taj će put poslušati savjet koji je primila. Naposljetku, čak i ako maharadža sebično drži to dijete podalje od njegove obitelji, bilo je očito da voli to jadno stvorenje. Zasigurno se pobrine da ga netko poljubi za laku noć, da ga netko grije na hladnom noćnom zraku. Čvrsto se omotala šalom. Plašila se da će je to malo lice puno očekivanja proganjati do kraja života.
Vatromet je završio posljednjim pljuskom svjetlosti. Kad je gomila počela polako silaziti niza stube, Mariana je maharadžu izgubila iz vida. Okrenula se kako bi sišla, osjećajući olakšanje jer dijete više ne zuri u nju, ali se visok, očajan jauk prolomio iz smjera gradskih vrata, a ona je instinktivno znala da potječe od njega. Bespomoćno je slijedila sestre Eden niza stube dok je djetetov plač nadjačavao buku gomile i ispunjavao njezine uši.
Pod svjetlošću baklji polako su napredovali prema redovima nosiljki. Macnaghten je pred njom tiho govorio bojniku Byrneu.
»... sutra ujutro«, rekao je. »Ne mogu ga nagovoriti da se s maharadžom sastane više od jednom dnevno, ali on to mora učiniti. Ne možemo biti sigurni da će maharadžino zdravlje biti dobro.« Glas mu se utišao do nerazgovijetnog šuštanja.
Bojnik Byrne potapšao je gospodina Macnaghtena po ramenu. »Dakako, Williame«, utješio ga je, a potom dugim korakom otišao pozdraviti jednoga nižeg časnika, dok su prsti gospodina Macnaghtena petljali i izvijali se iza njegovih leđa.
Dva britanska časnika pokraj Mariane pomagala su trećemu, koji se vukao između njih pognute glave kao da će se onesvijestiti.
Ubrzala je korak. Njezina je nosiljka čekala na tlu, a njezini nosači, anonimni pod šalovima, čučali su pokraj nje.
Kad je sjela i pripremila se zamahnuti nogama u zastrtu nosiljku, mali bradati čovjek dojurio je prema njoj kroz gomilu, okrećući glavu kao da traži nekoga, s malenim, uzbuđenim djetetom u naručju. Slugino teško disanje bilo je vidljivo na hladnom zraku, a uredno omotan turban nakošen na glavi. Dijete u njegovim rukama jahalo je svojeg slugu poput kralja koji odlazi u bitku, udarajući šačicama u njegovo rame požurujući ga.
Dijete, sluga i mlada žena ugledali su jedni druge u istom trenutku.
Mariana je otvorila usta. Čovjek se u trku okrenuo i dotrčao ravno prema njoj, pomičući usne kao da razgovara sam sa sobom, ali prije no što je stigao do nje, dijete u njegovim rukama opasno se bacilo prema njoj. Ona je, ne razmišljajući, pružila ruke kako bi spriječila njegov pad. Uzela ga je na krilo i podignula pogled, spremna ukoriti slugu zbog drskosti. Ali na njegovu mjestu bio je samo prazan prostor.
Držeći dijete, ustala je i osvrnula se uokolo, ali među bučnom gomilom britanskih časnika i sikha sirdara slugi nije bilo ni traga. Ostvarivši svoj cilj, malen, pognuti čovjek rijetke brade nestao je među gomilom.
Dijete u njezinu naručju vonjalo je blago kiselo. Mariana je načinila grimasu i odmaknula ga. U toj krajnje neobičnoj odjeći, očiju obrubljenih crnim prahom, doimalo se neugodno strano. Prije nekoliko trenutaka željela je drugu priliku da ga spasi, ali kad je ta prilika došla, nije ju željela, kao ni njega. Stran ili ne, on je opustio svoje prljavo tjelešce u njezinu naručju te ju je ozbiljnim očima punim očekivanja pogledao preko palca u ustima.
Njezine su ga ruke stisnule. »Potrebno ti je kupanje«, rekla je.
Bilo mu je potrebno kupanje i bila mu je potrebna toplina. Djetetova je koža ispod raskošnog satena bila ljepljiva, a njegova zgrčena stopala ledena. Zašto za njega nije bilo vunenog šala? Zašto je njegova udobnost navečer zaboravljena? Što joj je to u tim tamnim, umornim očima, pitala se Mariana uzimajući ga pod svoj šal, obećavalo netraženu radost, zbog čega se osjećala moćno i dobro?
Ljudi su prolazili pokraj njih. Nosiljke su se polako probijale kroz gomilu, a njihovi su nosači vikali kako bi si raščistili put. Jedan sikh s kopljem i skupocjenim kašmirskim šalom nehajno svezanim oko struka, probijao se na nemirnom konju opasno blizu, a njegove zlatom ukrašene uzde blistale su na svjetlosti baklji.
Koga god bi pitala, rekao bi da joj je dužnost zaustaviti kojega od britanskih časnika ili dvorana sikha te mu predati dijete objasnivši da nema pravo na njega te da pripada maharadži. Oni bi se složili kako je pogrešno uzeti nečije dijete.
Bijeli Zec i dva pobočnika prošli su pokraj nje razgovarajući među sobom. Odustavši od premišljanja, Mariana se sagnula i zamotala dijete u svojoj nosiljci, moleći se da je ne vide, ali doimalo se da je nisu opazili. Prošli su ne gledajući u njezinu smjeru, i dalje razgovarajući, te nestali s vidika.
Doimalo se da čak ni Marianini nosači nisu vidjeli ništa neuobičajeno. Kad je ušla u nosiljku za djetetom, pogledali su je ravnodušno kao i inače, a tada su bezvoljno ustali.
Svi su odlazili. Kićena nosiljka lorda Aucklanda prošla je prije no što se sluga pojavio s djetetom. Konjanici su odjahali u tamu, praćeni slugama pješacima koji su nosili zastave i lepeze na dugim motkama.
Preostala je samo jedna nosiljka, visoka, od obojenog stakla, pedeset jarda dalje, okružena domaćim ljudima koji su mahali rukama.
»Krenite«, Mariana je zapovjedila nosačima, umotavši dijete do očiju u svoj najbolji plavi šal.
Tko je zapravo bilo to maleno stvorenje? Nije obratila pozornost na ime koje joj je sluga rekao u hramu, ime djetetova djeda. Ali, čak i da se potrudila slušati, kolika je vjerojatnost da pronađe tog čovjeka? U tom utvrđenom gradu zacijelo živi deset tisuća djedova kojima je ime Vali Muhamed, Vasif ili Vahid.
»Spasila sam te od maharadže«, šapnula je kad ga je smjestila u pregib svojeg lakta, »ali ti ne znam ni ime.«
Ako ju je i razumio, doimalo se da ga to ne zanima. Ležao je sklupčan uz nju i netremice promatrao njezino lice ispod okrugle kapice koja je nekim čudom u cijeloj zbrci ostala na njegovoj glavi.
Mora odlučiti što će učiniti. Pokucala je po krovu požurivši nosače.
Doimalo se da putovanje traje cijelu vječnost. U sat vremena koliko su prelazili udaljenost do engleskog tabora, Mariana je ležala oslonjena na lakat, držeći ruku nadomak djetetovih usta kako bi mu ih pokrila ako zaplače i otkrije ih. Bakljonoše su trčali pokraj nje, a otvoreni plamen baklji bacao je sablasnu, treperavu svjetlost na zavjese. Oštro, ritmično disanje nosača otkrilo joj je da je druga nosiljka blizu. Ponadala se da u njoj nije bojnik Byrne. Jučer je čula kako je gnjevno vikao na jednoga od svojih podređenih zbog mjedenoga gumba odore. Trudila se ne zamišljati što bi rekao kad bi je zatekao s maharadžinim malim taocem.
Dijete se stisnulo uz nju . Je li itko vidio da ga je uzela?
Odvođenje maharadžina taoca zacijelo je težak zločin. Što bi se dogodilo da ih uhvate? Bodljice straha neugodno su je bockale.
Promeškoljila se u skučenom prostoru nosiljke. U redu. Kad bi je doista uhvatili, koliko god to bilo ponižavajuće, ne bi se ispričala. Ako dijete nije pripadalo njoj, nije pripadalo ni maharadži, a maharadža očito nije primjereno skrbio o njemu. Prstom je dodirnula djetetov obraz. Kako je moguće da je u cijelom tom živahnom taboru samo jedan sluga mislio na njegovu dobrobit ili opazio njegov jad?
Kroz zavjese napokon su doprli poznati noćni zvukovi s puta. Nekoliko minuta poslije njezini su nosači usporili. Kad su spustili nosiljku, Mariana se u tami nespretno izvukla iz nje s umotanim djetetom u naručju. Pognuta kako ga njezini nosači ne bi vidjeli, pojurila je u svoj šator i izdahnula tek kad se zaslon od trstike sigurno zatvorio za njom.
Dittu joj je na noćnom ormariću ostavio upaljenu uljanicu. Mariana je odnijela dijete u krevet, pažljivo ga smjestila između dva jastuka i upravo je bila posegnula za svjetiljkom kad se dosjetila nečega.
Potrčala je prema ulazu i odmaknula zavjesu. »Munnu«, pozvala je.
Na svjetlosti zvijezda jedna se prilika odvojila od skupine nosača koji su odlazili i vratila se prema njoj. »Idi po Dittua«, zapovjedila je. »Trebam ga smjesta.«
Vratila se u šator te se visoko držeći svjetiljku nagnula nad dijete na krevetu. Svjetiljka je iscrtala velike sjene na platnu šatora i bacila sjaj na smeđi saten njezine haljine te na djetetovo lice. Zaključila je da mu je koža boje jutarnje kave s mlijekom, ali s primjesom zlatne nijanse. Zavijene trepavice bacale su sjenu na obraze koji su trebali biti puniji no što su bili.
Vidjela je domaću djecu kako gola trče po selima pokraj kojih je tabor prošao, ali je promatrajući svojega malog gosta bolno uvidjela da o životu domaće djece ne zna baš ništa. Što je radio cijeli dan? Koje je igračke imao? Je li na sebi imao uzice dok su ga izvodili u vrt?
Jedno je bilo izvjesno. Čim voda za kupanje bude donesena, obrisat će crni prah oko njegovih očiju.
Skinula je slamnati šeširić i protresla kosu sve dok nije ispala iz ukosnica i ostala zapetljana ležati na njezinim ramenima, a tada je sjela pokraj njega na krevet.
»Dakle, ti čudno stvorenje«, rekla je položivši ruku na njegovo tijelo, »što ćemo sada?«
Djetešce je, i dalje zamotano u njezin šal, uzdahnulo, a kapci su mu zatreperili.
Kad je zadnji put jeo? »Potrebna ti je večera«, odlučno je rekla. »Gdje je taj šašavi Dittu?«
U šatoru nije bilo ničega za jelo, ali na njezinu je noćnom ormariću stajao vrč vode. Natočila je malo u svoju čašu i pažljivo podignuvši dijete u sjedeći položaj prinijela čašu njegovim ustima. Ono je odjednom živnulo, nagnulo se naprijed širom otvorenih očiju i počelo piti u velikim, zadihanim gutljajima. Nisu mu dali piti! Ruka u kojoj je držala čašu zatresla joj se od gnjeva.
Kad je popio koliko je želio, Mariana je odložila čašu i promotrila ga. Što ako je doista bolestan? Odagnala je sjećanje na drugog bespomoćnog domaćeg čovjeka i drugu čašu vode.
Ugurala je njegove ručice pod šal i ustala, ostavivši ga na krevetu. Na ulazu je podignula zaslon i pogledala van. Na svjetlosti zvijezda vidjela je samo poznato prostranstvo ilovače, koje se protezalo od njezina šatora do crvenog zida tabora, te u daljini šatore lorda Aucklanda i njegovih sestara.
Gdje je Dittu?
Taj ju je sluga uzrujavao – govorio je bez prestanka, brisao je prašinu s njezina majušnoga noćnog ormarića baš kad je ona najviše željela da je se ostavi samu, uzrujavao se zbog nevažnih stvari i zaboravljao važne, ali bio je dobrog srca. No dok je bila sama sa svojim ukradenim djetetom, Mariana je jedva čekala da začuje njegove otegnute korake oko šatora.
Dijete je ležalo nepomično, a lice mu je bilo obrubljeno plavom bojom. Dok ga je promatrala, ono je pokušavalo osloboditi ručice, ali nije moglo jer je šal bio previše čvrsto omotan oko njegova tijela. Cvilio je boreći se s tkaninom koja ga je sputavala, a oči su mu se punile suzama. Kad je Mariana skočila k njemu, njegova se izvezena kapica oslobodila i otkotrljala, otkrivši glavicu. Bila je ćelava, izuzev tanke, mlade kose crne poput ugljena.
Ugledavši tu okruglu, obrijanu lubanju, Mariana se odmah našla u drugom vremenu i na drugom mjestu. I Ambrose je u svojoj bolesti, također obrijane glave, bespomoćno cvilio: Ambrose koji ju je obožavao, kojega je ona voljela više no ikoga na svijetu.
Povukla je djetetovo maleno, ozlijeđeno tijelo na krilo i odmotala šal. »No, no«, šapnula je ljuljajući ga, pritisnuvši lice uz njegovo, kao što je ljuljala i Ambrosea dok je bio beba. »Ne plači, dušo, janješce moje.«
Plašila se da će zaplakati jednako prodorno kao i ranije te večeri, kad je njegov glas nadjačao buku gomile i stigao do nje, ali on je umjesto toga štucnuo i stavio palac u usta.
» Oh «, povikala je s olakšanjem, »samo si želio sisati palac!«
Suze su se, poput rose, držale za njegove trepavice i ležale mu na obrazima. Dodirnula mu je lice. Kad mu bude bolje, hoće li pljeskati ručicama kad se bude smijao, kao što je to Ambrose činio? Hoće li trčati k njoj vrišteći od veselja kad ona raširi ruke? Hoće li umrijeti?
Kad su njezine tuge nabujale i izlile se iz njezinih očiju, s onu stranu ulaza u njezin šator začuli su se zvukovi nespretnog kretanja. Pomoć je napokon stigla, makar u obliku Dittua.

18. poglavlje

Na tajanstven način na koji vijesti putuju, glas o djetetovu nestanku stigao je do engleskog tabora i prije no što je nosiljka mlade prevoditeljice prošla pokraj stražara koji su je pozdravili te ušla u tabor generalnoga guvernera. Za pola sata vijest je već bila oko ognjišta u svim dijelovima tabora.
Kad je vodonoša stigao do redova ognjišta duž crnog zida tabora, Dittu i tri prijatelja već su bili pojeli večeru. Najmlađi od četvorice bio je na nogama pred svojim ognjištem, vitka silueta u pokretu udarala je nogama u tlo, držeći ruke iznad glave. Pjevao je i plesao uz svoju vedru melodiju trilera i stanki. Bisti ga je gledao i kimao glavom.
»Gledaj, Sonu«, rekao je Gaggan, najstariji od četvorice, pozdravivši na taj način, te pokazao ugodno mjesto pokraj ognjišta, »Mohan misli da plesačica tako pomiče ruke.« Pokazao je, dlanovima okrenutim prema gore, priliku koja se ljuljala pred njim. »Pogledaj ga. Dittu kaže da nijedna prava nach djevojka ne bi...«
»Dakako da je to u redu.« Mohan je nastavio plesati istežući prste kako bi bili nalik pupoljcima lotosa. »Tko je gledao kroz rupu u šatoru za durbar dok su plesačice zabavljale generalnoga guvernera i maharadžu? Ti to ne bi znao, Gaggan«, dodao je, »bio si previše lijen da bi se udaljio od vatre.« Sonu je sumnjičavo odmahnuo glavom. »Jedno je izvjesno, Mohane«, rekao je, »možda znaš pjevati, ali plesati ne znaš. Ali«, dodao je okrenuvši se prema svojim prijateljima, »k tvojem ognjištu nisam došao kako bismo razgovarali o plesačicama. Došao sam ti reći važnu vijest. Maharadžin je najdraži talac nestao.«
Nagnuo se bliže vatri. »Taj je talac dječak koji posjeduje čudesne moći.«
Mohan je prestao pjevati. Sva četvorica zagledala su se u vodonošu.
»Djed toga djeteta šeik je Valijulah iz Lahorea, čovjek koji posjeduje velike moći«, nastavio je pomalo dramatično. »Na taj je način dijete steklo svoje sposobnosti. Navodno donosi sreću gdje god se nađe. Zbog toga ga maharadža drži.« Pronašao je štap i pročačkao vatru. »Zapravo, maharadža ga neprestano ima na oku. To dijete naziva svojim biserom nad biserima.«
Njegova se publika pogledavala među sobom.
»Večeras je maharadža pripremio veličanstveni vatromet kako bi zabavio britanske sahibe. Kad je nakon toga bilo vrijeme da se u svojoj nosiljci od obojenog stakla vrati u tabor, poslao je po svojega malog taoca da putuje s njim. Sluga je došao i donio dijete. Gotovo je bio stigao do nosiljke kad je ono iznenada, samo tako, nestalo iz njegovih ruku.« Vođonoša Sonu dramatično je zastao. »Svi su to vidjeli.«
»A sada«, nastavio je prevrćući po ugljevlju, »kad je to dijete nestalo, svi strahuju da će kakva strašna nesreća zadesiti kraljevstvo. Zato maharadža nudi veliku nagradu za vijest o tome gdje je dijete.«
Stap mu se zapalio. Prinio je njegov kraj usnama i ugasio ga puhnuvši. »Nitko ne zna zašto je dijete nestalo. Dobivao je sve, dragulje, sve.«
Dok su njegovi prijatelji razmišljali o tome, iz smjera šatora dopro je glas glavnog nosača s neželjenom porukom. »Dittu, memsahib te zove.«
Četiri lica udružila su se u razočaranju.
»Taj dječak posjeduje moći«, zamišljeno je rekao Sita. Grančicom je čačkao zube.
»Možda je taj nestanak preveliki pothvat za toliko malo dijete«, pretpostavio je Sonu. »U tom slučaju njegov je nestanak izveo njegov djed.«
Sva četvorica su kimnula. »Da«, složili su se, »djed je to učinio.«
Munnu je došao iz sjene i nestrpljivo stao nad njih. »Što radiš, Dittu? Memsahib te zove.«
»U svakom slučaju, govori se da svaka osoba u gradu, sve do najskromnijeg čistača, traži to dijete«, zaključio je Sonu kad se Dittu pribrao i ustao. »Prepoznat će ga po odjeći, jer je od crvenog satena, izvezena srebrnim koncem. Nosi izvezenu kapicu te nisku smaragda i bisera oko vrata, koja mu dopire do struka.«
Njihova nagađanja slijedila su Dittua dok je posrćući odlazio prema engleskim šatorima.
Koliko god se želio držati na udaljenosti od Europljana kojima je služio, Dittu se trudio razgovarati sa svojom memsahib.
Kad se prvi put sastao s njom, odlučio je prenositi joj svoju mudrost. Kad je u zadnji tren odveden sa skromnog mjesta u sjedištu Vlade kako bi služio mladoj memsahib na putu u Lahore, odjenuo je svoju najčišću odjeću i krenuo za oholim slugom generalnoga guvernera u urednu kolibu na jednom od boljih puteva u Simlu.
Kad su stigli, sluga ga je ostavio stajati na jakoj kiši, ne na trijemu, nego pod stablom, gdje je čekao slušajući kako majmuni kriče na njega i osjećajući kako mu kiša natapa odjeću, sve dok iz kuće nije izašla Engleskinja s plavim kišobranom i prišla mu. Engleskinja ga je odmjerila od glave do pete usredotočenim pogledom nalik mački, a tada ga je, na njegovo iznenađenje, uljudno pozdravila na njegovu jeziku. Dittu je u tom trenutku zaključio da bi ta osoba, za razliku od drugih stranaca, mogla biti sposobna naučiti nešto o stvarnom životu.
Od prvoga dana svoje službe govorio je kad god je bio sa svojom memsahib, savjetovao je i prenosio joj svoje znanje. Nedugo nakon što su otišli iz Simle, rekao joj je kako za ručak neće biti leda s narančom jer nitko nije pokrio plitke glinene posude u kojima se led stvarao preko noći pa su ga mogli polizati psi i druge životinje, ili mu učiniti nešto još gore. Drugog jutra upozorio ju je da će doručak biti hladan jer je jedan od pomoćnih kuhara ubo drugoga nožem za kruh, pokazujući koliko je opasno posuđivati novac. Njegova memsahib nije pokazivala mnogo zanimanja za njegove priče. Sumnjao je da katkad hini san kako bi ga izbjegla, ali on je ipak govorio, uvjeren u svoju misiju.
Mora napustiti svoje prijatelje i Sonuovu uzbudljivu priču, ali barem će večeras imati zadovoljstvo poučiti memsahib nečemu. Uvjeren u njezino zanimanje za njegovu vijest, prošao je kroz tabor i prišao njezinu šatoru. »Memsahib«, započeo je i prije no što je pred ulazom izuo cipele, »dogodilo se nešto krajnje čudno!«
Odgovora nije bilo. Zavjesa na vratima pljusnula je na svoje mjesto kad je ušao. Memsahib je bila ondje, bez riječi je sjedila na rubu svojega kreveta, okrenuta mu leđima, savijena kao u boli. Svjetiljka je bacala dugu, treperavu sjenu preko kreveta.
Je li bolesna?
Ona je grčevito šmrcnula. Pitajući se je li ga pozvala kako bi joj pomogao podnijeti kakvu tragediju, svojim je nejednakim korakom prišao krevetu tiho, u vunenim čarapama koje mu je ona darovala, po prugastoj prostirci. Stigavši do ruba njezina kreveta, oprezno se nagnuo naprijed.
Ona je sjedila nagnuta nad zamotuljkom koji je držala u krilu, ljuljala ga kao da ljulja dijete. Trepnuo je. To je doista dijete, umotano u njezin šal, a njegova malena smeđa ručica leži na njezinim grudima. Odakle joj domaće dijete u njezinu šatoru? Djeca i razgovori o djeci te su večeri očito bili posvuda.
»Ji, memsahib?« Bilo je bolje hiniti da nije vidio. Odvratio je pogled sa zamotuljka na njezinu krilu.
Ona ga je pogledala, zaštitnički držeći ruku na djetetovim prsima. »Moraš mi pomoći, Dittu«, rekla je molećivo. Oči su joj bile crvene, ali joj je izraz lica otkrivao silovitu odlučnost. »Ovom je mališanu potrebna hrana, topla voda za kupku i skromna, obična odjeća. Ne smiju ga vidjeti u ovome.«
Odmaknula je šal. Pod njim je bio domaći dječak, star upravo dovoljno da prohoda. Njegov kostim od crvenog satena bio je krut od srebrnog veza, a na prsima mu je ležala teška niska bisera i smaragda. I dijete je također plakalo.
Dittuova su se prsa podizala i spuštala pod tankim šalom, kao da je trčao cijelim putem od ognjišta. Uplašeno je pogledao prema ulazu.
Memsahib je progovorila strožim glasom. »Donesi mu hrane, vaše hrane, s jednoga od vaših ognjišta. Sumnjam da je ikada jeo europsku hranu. I požuri. Vrlo je gladan.«
»Zaroor, svakako.« Dittu je kimnuo kao da sanja.
»I Dittu«, nastavila je prenuvši ga iznenadnom strogoćom, »ako o ovome progovoriš ijednu riječ, otpustit ću te i pješice ćeš se vratiti u Simlu. Jesi li me razumio?«
»Ji, memsahib.« Unatraške je izašao iz šatora i krenuo prema crvenom zidu, osvrnuvši se jednom ili dva puta kako bi se uvjerio da ne sanja da njegova memsahib stoji na ulazu, drhteći na noćnoj hladnoći, i drži maharadžina nestalog taoca u naručju.
Dittu je, zaokupljen uzburkanim mislima, požurio pokraj velikog šatora kuhara guverner sahiba te pokraj masnih kuhinjskih šatora. Koliko je nagrada bila velika? Dovoljna da mu omogući vratiti se u svoje selo i izgraditi pravu kuću za svoju obitelj?
Pomislio je na oštre riječi memsahib. Kad bi ustanovila da je otkrio njezinu tajnu, otpustila bi ga istog trena; ali kako je mogao propustiti priliku da dobije kraljevsku nagradu? Ili, s druge strane, kako da toliko uzbudljivu vijest sakrije od svojih prijatelja? Dijete, talac čiju su priču upravo čuli, bio je u šatoru njegove memsahib! Gotovo da ni sam nije mogao vjerovati u to. Ne samo što je ta priča bila dobra, nego je on imao i ulogu u njoj!
Tijekom proteklog mjeseca ti su ljudi oko ognjišta postali poput braće. Požurio je, zamišljajući kako će reagirati na njegovu priču. Da im odmah kaže ili da sam uživa u svojoj vijesti?
Stigao je zadihan. »Je li gotovo s večerom?« brzo je upitao. Priča mu je čučala u grlu, spremna iskočiti iz usta. Progutao je.
Prijatelji su ga iznenađeno gledali.
»Da«, rekao je Mohan, »gotovo je. Zašto želiš još hrane?«
»Netko je tražio da mu donesem. Nije važno. Brzo ću se vratiti.« Nije bilo vremena za zastajkivanje. Mora pronaći hranu za dijete, i toplu vodu. A tada, kad obavi svoj posao, vratit će se k ognjištu te im polako ispripovijedati sve zanimljive pojedinosti njegove priče. Požurio je osjećajući poglede svojih prijatelja na leđima.
I druga su ognjišta u taboru generalnoga guvernera bila ugašena. Obgrlivši se rukama kako bi se zaštitio od hladnoće, Dittu je izašao na put u potrazi za ognjištem oko kojega su ljudi još jeli. Uzrujano je puhnuo kad mu je s noge od žurbe spala njegova iskrivljena cipela. Bilo je kasno. Kamo god se okrenuo, ljudi su sjedili i razgovarali o nestalom djetetu, ali za to dijete nije bilo hrane.
Dittu je bio daleko od dijela tabora ograđenog crvenim zidom kad je pronašao ono što je tražio, skupinu muslimana koji su još jeli i nehajno razgovarali. Pođignuo je bradu. Ne smije odati svoju tajnu. Ne bi bilo dobro kad bi netko drugi prijavio gdje se dijete nalazi te preuzeo zaslugu i nagradu.
Otišao je ravno k čovjeku za kojega je zaključio da je glavni kod tog ognjišta.
»Trebam hrane«, rekao je nakon što su se pozdravili.
»Hrane?« Brđanin kojeg je Dittu upamtio kao višeg konjušara uputio mu je zainteresirani pogled s mjesta na kojem je čučao i žvakao.
Dittu je odvratio pogled. »Da«, odgovorio je ne objašnjavajući.
Osjećajući kako ga njegove oči proučavaju, Dittu se nemirno meškoljio pod teretom svoje tajne. Prsti su mu se trzali. Zabacio je ruke iza leđa.
»Nisi li ti sluga mlade memsahib?« Čovjek je držao komad kruha na pola puta do usta, kao da je zaustavljen usred misli.
Dittuove ruke čvrsto su držale jedna drugu iza njegovih leda. »Moram požuriti«, rekao je. »Ako imate hrane, molim vas, dajte mi.« Konjušar je protegnuo svoje dugačko tijelo i ustao. Sagnuo se i prevrtao po loncima sve dok nije pronašao okrugao poklopac, a tada je bez riječi počeo grabiti ostatke večere na njegovu ravnu površinu. Oko hrpica riže i leće položio je savijeni čapati te kimnuo i predao poklopac Dittuu.
Žurno krenuvši, Dittu je zastao kako bi se osvrnuo. Konjušar je ponovno čučao ondje, zamišljeno zagledan u vatru. Dittu je s olakšanjem nastavio dalje. Čovjek nije posumnjao.
Da je Dittu bio prvorazredni sluga, cipele bi mu pristajale. Odjeća bi mu bila besprijekorna, na sebi ne bi imao polučisti doti i košulju jer bi mu njegov sahib kupio mnogo odora. Prvorazredan čovjek brijao bi se svaki dan, a turban bi mu bio uštirkan poput turbana slugu guverner sahiba. Ali Dittu je rođen kao drugorazredni sluga mlađim ljudima poput njegove memsahib te će zajedno sa svoja dva preživjela sina zauvijek ostati drugorazredni sluga. Prošao je pokraj četiri vojnika koji su se vraćali s večere u šator. Bili su to brahmini, pripadnici visoke kaste iz Oudha ili Bihara, koji su s visoka gledali na njega i njegove prijatelje. Šutnuo je kamen koji mu se našao na putu pazeći da ne prospe hranu.
Pomislio je na svoju obitelj. Njegova supruga rodila je jedanaestero djece. Od njih jedanaestero osmero je preminulo, mahom zbog neimaštine i bolesti u vrijeme kad su slabe žetve iscrpile zalihu hrane u njegovu malom selu. Dittuu nije bilo teško prepoznati potrebu na djetetovu licu.
Izašao je na put. Za dijete u skupocjenoj odjeći, koje je bilo u šatoru njegove memsahib, očito se nije dobro skrbilo. Ta je priča bila mnogo više od one koju je ispripovijedao vodonoša.
Ubrzao je korak. Nije ga iznenadilo to što je dječak pred očevicima nestao iz sluginih ruku. Za takvo što već je čuo. Bilo mu je teško povjerovati da je dijete čarolijom preneseno u šator njegove memsahib.
Ona, neuka strankinja, sudjelovala je u velikom nadnaravnom pothvatu. Zacijelo posjeduje goleme moći kad ih je prepoznao djetetov djed čarobnjak, koji je vjerojatno bio miljama daleko, u gradu Lahoreu.
Dok je na ulazu prolazio pokraj stražara u odorama, prisilio se razmisliti o prijašnjim mjesecima, ali nije se mogao sjetiti nijednog događaja koji bi imalo dao nagovijestiti da je njegova memsahib čarobnica. Nikada se ne zna kome takve moći mogu biti dane, ali jednoj oci njih? I, što je još čudnije, jednoj od njihovih žena?
Englezi su bili ružni, nosili su čudnu odjeću i još čudnije frizure. Cesto su bili grubi, zahtjevni, nerazumni i bijesni ako bi ih se pogrešno shvatilo. Koža im je žutjela, imali su odbojne navike, a njihova glazba bila je mučenje za osjetila. Kad je jednom služio u sjedištu vlade, čuo je glasne zvukove i ritmičko lupanje koje je dopiralo iz glavnog salona pa je krišom prošao kroz vrt i provirio unutra. Kroz prozor je vidio Europljane, muškarce i žene, kako zajedno plešu u nespretnim skupinama, pritom se zalijeću jedni u druge te se glasno smiju zabačene glave kad njihova glazba stane.
Ti stranci upravljali su najvećim dijelom Indije; pa ipak, unatoč svoj njihovoj moći, većina njih o životu je znala jednako malo kao i o plesu. Kad je memsahib jednom bila bolesna i Dittu joj je satima služio bez slobodnog vremena za podnevni obrok, ona mu je ponudila svoju nepojedenu večeru – meso, možda čak i meso krave, natopljeno smeđom tekućinom, i druge stvari, povrće, jednako odbojno.
Zar nije znala kakvu mu je nečist ponudila?
Memsahib je dane provodila jureći s jednog mjesta na drugo strahujući da će zakasniti, nepotpuno odjevena, s kovrčavom kosom koja je bježala ukosnicama. Doimalo se da ima vremena samo za munšija koji ju je poučio mnogim jezicima, ali nije bio hinduist poput njega pa je stoga bio neuk poput Britanaca.
Sada ga je čekala u svojemu malom, šiljastom šatoru čije su stijene bile slabašno osvijetljene svjetlom svjetiljke. Ako ona jest čarobnica i ako on svojim prijateljima otkrije tajnu, ako im kaže gdje je dijete i ako uzme nagradu, ona će to odmah znati. Dittu će tada izgubiti i svoje mjesto i mogućnost da promatra to čudno biće – stranu čarobnicu – izbliza.
Namrštio se. Njezino plakanje nad djetetom bilo je neočekivano. Kao čarobnica morala je znati u kakvom je dijete stanju i prije no što je stiglo u njezin šator. Zašto ju je tada njegov jad toliko potresao? Bi li njezine suze, kao i ponuda njezine nepojedene hrane, mogli biti znakovi velikodušnog srca? Bilo je doista neuobičajeno vidjeti Engleskinju kako indijsko dijete drži u naručju kao svoje.
Možda je Dittuov poriv da je poučava bio primjeren. Možda je prepoznao njezino srce kad ju je prvi put vidio onoga kišnog jutra u Simli.
Pred ulazom u njezin šator izuo je cipele. Bilo je teško vjerovati Engleskinji, doista vrlo teško, ali tko zna? Možda bi bez obzira na nagradu mogao proći i gore od služenja toj neobičnoj osobi i čuvanja njezinih tajni. Možda je ona, bila Engleskinja ili ne, zaslužila najvrjedniji dar koji joj je mogao dati, njegovu odanost.
Sjedio je na podu te prstima stiskao rižu i kuhanu leću u kuglice veličine zalogaja, dok su mu djetetove nožice visjele s krila. Glavica mu je bila prljava i krastava. Kad su ga zadnji put okupali?
»Dobar dječak«, rekao je misleći na svojega najmlađeg sina dok je gurao kuglicu hrane u djetetova otvorena usta.
U tom je djetetu bilo nešto silno. Doimalo se da čak i u tom slabom stanju isijava svjetlost koja je privukla Dittua, podsjećajući ga na svetišta i na prinošenje darova. Nije li se sâm Krišnaji pojavio kao dijete, moćna sila dobra, sposobno izvoditi čarolije? Možda je ta ista divna snaga djetetu dala takvu vrijednost u maharadžinim očima.
»Dittu«, rekla je memsahib sa stolca, »nema nagovještaja kiše pa sutra neću putovati nosiljkom. Babu nipošto ne mogu uzeti sa sobom u kočiju generalnoga guvernera i njegovih sestara. Ti ga moraš ponijeti sa sobom. Glumi da je tvoj nećak, ili tvoje dijete.«
Dittu je sjedio prilično mirno. Kako li je malo znala! Kako se on odjednom mogao pojaviti s djetetom i besmisleno tvrditi da je u srodstvu s njim? I što ako bi njegova laž bila razotkrivena? U najmanju bi ga ruku otpustili bez plaće. A možda bi ga maharadžini ljudi čak podvrgnuli kakvom strašnom mučenju. Zašto ona jednostavno ne izvede kakvu čaroliju?
»Bit će mi teško ponijeti ga s prtljagom«, odgovorio je pjevnim preklinjanjem koje je koristio samo kad bi nešto odbio. Nasmiješio se pognuvši ramena. »Svi ga u taboru traže. Svi znaju njegovu priču.«
Dijete je odgurnulo Dittuovu ruku. Njegovi zgrčeni prsti ležali su na Dittuovu koljenu. Dittu je krpom obrisao mala usta. Dijete ga je ozbiljno pogledalo, pružilo ručicu i potapšalo ga po licu, a tada se okrenulo i stavilo prst u usta.
Memsahib ga je gledala netremice. »Priču? Kakvu priču?«
Dittu je izbjegavao njezin pogled. »Njegovu priču – da je srećonoša maharadži Randžitu Singu, da je nestao iz ruku sluge pred svima.« Pogledao ju je krajičkom oka. »Cijeli tabor zna da je njegov nestanak djelo njegova djeda koji je slavni čarobnjak u Lahoreu te da je za njegov povratak ponuđena golema nagrada.«
Mariana je zinula, a tada brzo zatvorila usta. »Kakva besmislica.« Odmaknula je kosu s lica i pokazala dijete. »Bio je...« zastala je, kratko puhnula i podignula bradu. »Pa«, otresla se, »nije važno kako se našao ovdje, zar ne? U svakom slučaju, ja ću ujutro putovati s drugim Engleskinjama. Ti ćeš, molim, povesti dijete. Ne zanima me što ćeš reći drugima u taboru. I kasno je. Donesi mi vruće vođe za njegovu kupku.«

19. poglavlje

Jar Muhamed tiho je čučao u sjeni pred ulazom u šator mlade memsahib, glave i gornjeg dijela tijela umotanih u pamučnu tkaninu, tako da mu je iz nje virio samo nos. Iz šatora je dopirao tih i blag glas memsahib. Nitko nije odgovarao, sjene se nisu pomicale na stijenama. Njezin je sluga zacijelo otišao.
Dolazak tog čovjeka k njegovu ognjištu Jaru Muhamedu isprva je bio zagonetka. Hinduistička pravila u pogledu prehrane ne dopuštaju mu prići muslimanskom ognjištu kako bi jeo. Njegova memsahib nije mogla poželjeti dal roti s ognjišta Jara Muhameda, običan kruh i leću, hranu skromnih ljudi. Samo bi stranac u velikoj potrebi bio nahranjen s nasumice izabranog ognjišta. I tada mu je sinulo – u taboru može biti samo jedan stranac čija je potreba dovoljno velika da Engleskinjin sluga bude poput prosjaka poslan u potragu za hranom.
Jar Muhamed zatvorio je oči slušajući umirujući ženski glas. Da, unuk šeika Valijulaha je unutra. Elhamdulilah, slava Alahu.
Sat vremena prije kod svojeg je ognjišta čekao da Engleskinjin sluga ode s hranom prije no što je krenuo k Šafi sahibu.
Kuglice starčeve brojanice tiho su kuckale dok je Jar Muhamed pripovijedao svoju priču. »Vjerujem da je tvoja pretpostavka točna, Jar Muhamede«, složio se Šafi sahib kimajući kad je konjušar završio. »Sada idi«, dodao je, »i prenesi poruku memsahib.«
Jar Muhamed došao je izravno od Šafi sahiba, ušao u crveni tabor kroz uski ulaz za sluge na visokom stražnjem zidu te u prolazu pozdravio pandžapske stražare u odorama na vlastitu jeziku, i bez teškoća prošao taborom. Obišao je usnule sluge i ograđena ognjišta, a potom prešao preko otvorenog prostora prema velikim šatorima generalnoga guvernera i njegovih sestara. Krećući se tiho od sjene do sjene, neopaženo se približio šatoru mlade memsahib.
Dobio je uputu odmah prenijeti tu novu poruku, ali kad je stigao, nije ju pozvao strahujući da će je uplašiti. Umjesto toga navukao je šal preko glave i oko koljena. Pričekat će.
Nije dugo čekao. Približili su mu se koraci, a tada se kod šatora pojavio sluga te mlade žene mrmljajući za sebe, noseći dva mjedena vjedra. Iz jednoga se pušilo. Kupka za dijete.
Sluga nije vidio Jara Muhameda. Ne podižući pogled, odložio je jedno vjedro i pružio ruku kako bi odmaknuo zaslon od trstike na ulazu. Svjetlost svjetiljke izlila se kroz ulaz. Jar Muhamed jednim je brzim pokretom ustao i iskoračio iz sjene.
»Hai-ai-ai!« Uplašeni sluga viknuo je u iznenadnoj panici. Vjedro mu se zaljuljalo i vruća je voda poprskala prašinu.
Kad je sluga teško dišući posegnuo prema zaslonu, Jar Muhamed zakoračio je prema njemu i pogledao u šator.
Duboko je udahnuo. Mlada memsahib sjedila je licem okrenuta prema ulazu, satenske suknje boje lavlje dlake raširile su se oko nje, a smeđe su kovrče uokvirile njezino blijedo lice kad se zaštitnički nagnula nad dijete svijetle kože i široka lica. Na šatorskom platnu iza nje skakale su sjene. Na trenutak je pogledala Jara Muhameda širom otvorenim očima i neustrašivim pogledom.
Sluga je povukao zaslon kako bi zatvorio ulaz i žurno je stao pred Jara Muhameda, a njegova su vjedra stajala na tlu pred njim. »Zašto si došao?« upitao je promuklim glasom.
»Imam poruku za memsahib.«
»Prekasno je za donošenje poruka.« Čovjek se trudio zvučati moćno. Jar Muhamed čuo je šuštanje s onu stranu zaslona. Možda je memsahib pokušavala sakriti dijete.
»Ova je poruka važna.« Glas Jara Muhameda zvučao je uzbuđeno. »Moram je odmah prenijeti. Recite joj da joj ja, Jar Muhamed, moram osobno prenijeti tu poruku.«
Vidio je da ga čovjek želi otjerati vikanjem i psovkama, ali plašio se ponovno podignuti glas, vjerojatno kako radoznali sluge ne bi došli postavljati pitanja. Jar Muhamed stajao je mirno, nadvijen nad slugu, i čekao.
Sluga se doimao kao da će zaplakati. Podignuo je drhtavu ruku i odmaknuo zaslon te nakašljavši se ušao u šator. »Vani je čovjek po imenu Jar Muhamed«, rekao je uplašenim glasom, prigušenim zaslonom. »Kaže da ima poruku za vas.«
Opet se začulo šuštanje. Memsahib je pružila ruku preko zaslona i tada izašla te stala pred Jara Muhameda, a lice joj je na mjesečini bilo blijedo poput slonovače.
»Da, što je?« Držeći dovratak bijelim prstima, pomaknula se kako bi onemogućila pogled na unutrašnjost.
»Mir s vama, memsahib«, započeo je Jar Muhamed. »Donosim vam poruku. Poruka glasi: ›Dobro ste učinili. Nemojte nikome reći što ste učinili. Pričekajte upute.‹«
Ostala je nepomična, koža joj je bila bijela i sjajna, a tada se kratko nasmijala visokim glasom i obrisala ruku o suknju. »Hvala vam, Jaru Muhamede, iako ne shvaćam što vaša poruka znači.«
»Pričekajte.« Jar Muhamed podignuo je ruku kad je krenula. »Imam nešto za vas.«
Iznutra se začulo cviljenje. Memsahib je pogledala preko ramena, a tada ponovno Jara Muhameda. »Idite«, zapovjedila je, a pogled joj se zamračio. »Idite.«
On je bez odgovora čučnuo te iz svoje odjeće izvadio paketić grubog smeđeg šećera umotanog u muslin, koji je uvijek nosio sa sobom za konje. Dok ga je promatrala, uspravnog vitkog tijela, Jar Muhamed izvadio je malen zakrivljeni nož i odrezao kvadrat muslina te u njega umotao dvije grude sirovog šećera i pružio joj ga.
»Djeca ga vole«, rekao je. »Konjima neće nedostajati.«
Uzela je šećer i okrenula se, a njezine su sjajne suknje zašuštale u tami.
Jar Muhamed na odlasku je razmišljao o tome kako je ta mlada žena zacijelo bila uplašena kad joj je predao dar. Pa ipak, jasno je vidio da bi mu se usprotivila ona, a ne njezin sluga, da je pokušao ući u šator.
Osvrnuo se preko ramena i pogledao maleni šator čije su stijene slabašno sjale, iznutra osvijetljene svjetiljkom. Što su mu dva starca rekla u haveliju šeika Valijulaha?
»Tvoj posao uskoro će započeti«, rekao mu je Šafi sahib.
»Samo ćeš ti, i nitko drugi, znati kad je vrijeme za djelovanje«, rekao je šeik.
Mariana je odmaknula zaslon i vratila se u šator, noseći paketić šećera koji joj je visio s prstiju. »Ti si rekao Jaru Muhamedu«, rekla je optužujući slugu. »Dittu, što si učinio?«
Dittu je nepomično stajao na sredini šatora, držeći dijete u naručju. Kad ga je Mariana pogledala, blijedog lica, nagnuo se nad dijete. »Kunem se«, promrmljao je, a suze su mu potekle iz očiju, »kunem se da nisam rekao. Taj je konjušar čudan čovjek. Ne znam kako je pogodio. O, preklinjem vas, memsahib, govorim vam istinu! Molim vas, o, molim vas, memsahib, nemojte me otpustiti!«
»Što to znači, Dittu? Znaju li svi u taboru da je to dijete ovdje, u mojem šatoru? Zna li maharadža?«
Dijete je pružilo ručice prema njoj. Uzela ga je od Dittua i sjela za stol. »Mislila sam da smo sigurni, ali nismo.« Odvezala je paketić, odlomila komadić šećera i stavila ga djetetu u usta.
»I prestani plakati, Dittu«, strogo je dodala. »Dakako da moraš ostati.« Uzdahnula je kad je svojim dronjkom otro suze. »Ne mogu ostati posve sama s domaćim djetetom.«
»Konjušar je donio poruku, nije li?« upitao je Dittu. »Kako je glasila njegova poruka?«
»To nije bilo ništa, Dittu«, odgovorila je. »Njegova je poruka nevažna.«
Nije bila nevažna. Ta treća poruka ju je uplašila. To upozorenje, koje više nije bilo neodređeno i nije ga mogla samo tako odbaciti, dokazivalo je da je netko doista promatra. »Nemojte nikome reći«, rekao je Jar Muhamed. »Pričekajte upute.« Obavila je dijete rukama i čvrsto ga stisnula.
Ne smije se predati strahu. Jar Muhamed joj je uz tu poruku donio i dar. Koliko god ju je poruka uplašila, Jar Muhamed joj se nije doimao prijeteće.
»Dittu«, rekla je, »da nas Jar Muhamed namjerava odati, ne bi dao babi šećer. Rekao bi nam da zna, a tada bi pokušao uzeti babu. Mislim da za babu ne zna nitko osim Jara Muhameda i možda još jedne ili dvije osobe. Ali mislim da nam ne žele nauditi.«
Preplavilo ju je olakšanje. »I, o, Dittu«, dodala je ozarena lica, »kad je taj čovjek došao, nisi li se uplašio da će nam uzeti babu?«
Potapšala je djetetovo lice. »Nisi li u prvom trenutku pomislio da Jar Muhamed namjerava odnijeti naše dijete i uzeti maharadžinu nagradu?«
Nasmijala se pa se i Dittu nasmijao, a tada se dijete, vidjevši ih, razvedrilo i nasmiješilo, oči su mu postale dva polumjeseca na njegovu širokom licu, a ona je tada ustala i zavrtjela ga ukrug tako da joj se žućkastosmeđa suknja vrtjela oko nje, nasred šatora osvijetljenog svjetiljkom.

20. poglavlje

Nedjelja, 15. prosinca


Mjesec je bacao slabašnu zraku svjetlosti na maharadžin žuti šator i na visoku nosiljku od obojenog stakla koja je prazna stajala pred njegovim ulazom. Stražari su tiho razgovarali medu sobom dok je fakir Azizudin vodio maharadžu Randžita Singa gore-dolje, zaštitnički ga obgrlivši oko ramena.
Jusuf je pogledao Hasana dok se njihova karavana deva približavala. Nešto doista nije bilo u redu. Zastrašujuća vijest, koju su čuli kad su stigli u maharadžin tabor, zacijelo je točna.
»Da, Sabur je nestao.« Hasanov glas zvučao je ravnodušno, kao da je sa svojim sinom izgubio i osjećaje. »Ali, zašto, Jusufe? Tko bi ukrao mojeg sina maharadži?«
»Nemoj strahovati, Hasane.« Jusuf je pružio ruku kako bi ga umirio kad su stali pred žutim šatorom. Uz toliko lošu vijest on će morati misliti za obojicu. »Sabur će biti pronađen. Sjeti se očeva pisma.«
»Gdje je Sabur?« Čak i prije no što je sjahao, maharadža je odgurnuo svojega glavnog ministra i požurio prema njima. »Gdje je moj mali biser?« povikao je. »Što si učinio s njim, Hasane, ti i tvoj otac čarobnjak?«
Prije no što je Hasan stigao odgovoriti, fakir je uhvatio starca za lakat i poveo ga natrag prema šatoru. »Dođite, maharadžo«, umirio ga je uputivši Hasanu i Jusufu pogled upozorenja. »Unutra razgovarajte s Hasanom. Sada se morate odmoriti.«
Kad su ušli u šator, Jusuf je gledao kako Hasan prilazi maharadžinom krevetu. »Maharadžo«, počeo je Hasan stojeći pokraj svojeg kralja, pogleda uprtog u ćilim, »večeras sam stigao iz Kasura, dok ste vi bili u Zlatnom hramu. Dopremio sam vam prvi dio...«
»Što će mi zlato i dragocjenosti?« Stari glas je drhtao. »Važan mi je samo moj Sabur.«
Jusuf se znojio na svojemu mjestu pokraj vrata. Barem ih stražar nije razoružao; nisu bili uhićeni. Ali svi ti dani i noći u Kasuru rasprave, upozorenja, laskanje, svi Hasanovi strpljivi pokušaji da prikupi maharadžin danak, njegove molitve da im maharadža napokon dopusti povesti Sabura kući, njegova tiha tjeskoba na putu onamo – sve je to bilo uzalud, ili možda nije?
Je li netko već spasio Sabura? Ako jest, tko se izložio smrtnoj opasnosti i mogućem kraljevom gnjevu da bi spasio njegovo dijete? Kamo je ta osoba odvela Sabura?
»Maharadžo«, umilno se ubacio fakir, »Hasan ne može imati prste u tom strašnom događaju. Bio je u Kasuru vašim poslom. Večeras je došao odanle, donijevši vijesti i dio danka. On nije kriv.«
Maharadža je rukom dao znak da želi svoj pokrivač. »Dovedite mi moje Sabura«, jednostavno je rekao posežući za fakirovom rukom kad je sluga podignuo crveni satenski pokrivač na njegova ramena.
Fakir Azizudin neznatnim je pokretom glave otpravio Hasana i Jusufa. Dok su njih dvojica natraške izlazili iz šatora, Jusuf je vidio suze na licu svojeg kralja.
Bilo je još mračno kad je Marianu iz sna prenulo promukao, nestrpljiv šapat.
»Memsahib, memsahib«, govorio je Dittu, »moram izvesti babu.«
Babu, tko je baba? Zar Dittu mora govoriti čak i noću? Okrenula se uzdahnuvši, a tada ju je blago meškoljenje naglo probudilo.
Oteto dijete!
»Ali, Dittu«, šapnula je u tamu, položivši ruku na maleno tjelešce pokraj sebe, »još je noć!«
»Nije, memsahib, rano jutro je. Baba mora izaći kako bi napravio soo-soo.«
»Soo-soo?«
»Pishab!«
Pishab? Kojoj je to važnoj riječi munši nije poučio?
»Pomokrit će vam se u krevet«, siktao je Dittu stigavši do njezina kreveta i pipao tražeći dijete. »Djeca moraju raditi soo-soo u određeno vrijeme«, izjavio je prijekornim glasom dok je otvarao zaslon noseći dijete u naručju.
Mariana je dodirnula toplo mjesto na kojem je dijete spavalo te kroz stijenu šatora slušala Dittuovo prigušeno tepanje. Mnogo je toga bilo potrebno učiniti. Do Lahorea su bila još četiri dana putovanja. Kako će četiri dana skrivati dijete?
Odbacila je pokrivače i ne zamarajući se paljenjem svjetiljke pipala tražeći čizme. Nije bilo vremena za traženje čiste odjeće; odjenut će ono što je večer prije imala na sebi.
Ponovno je sanjala brod. Petljajući s kukicama i gumbima, pokušala se sjetiti sna, ali uspjela je prizvati samo nejasnu predodžbu napete snasti iznad glave i vjetrom nošenih kapi koje su je pekle na licu.
Taj ju je san podsjetio na jučerašnju pjesmu.
Ne tuguj, srce,
jer Nuh će biti tvoj vodič:
tvoj kormilar kroz potop.

Pružila je ruku kako bi upalila svjetiljku. Kad bi Nuh barem vodio nju. Kad bi vjerovala u to, mogla bi izdržati bilo što. Ali, možda je doista bila navedena oteti maharadžina taoca. Kako to drugačije objasniti?
Dijete je željelo da ga ona otme, u to nije sumnjala. Pružilo joj je ručice iz sluginih ruku, gledalo ju je s izrazom očekivanja na licu. Ali, zašto?
»Dobro ste učinili«, sinoć joj je rekao konjušar.
Jar Muhamed. On nije bio običan konjušar kad joj je donio te tajanstvene poruke. Iako je to porekao i on je zacijelo prorok, poput luđaka na cesti i bića u vrtu. Doimalo se da su proroci posvuda, da joj pružaju savjete o hrabrosti i o putu koji je navodno izabrala...
Kad se Dittu vratio s djetetom, zaključila je da barem on nije prorok.
»Previše je hladno«, zabrinuto je rekla malo poslije, hodajući amo-tamo. »Kako ga možeš odnijeti van bez odjeće? Razboljet će se – i šteta je uprljati ga nakon fine kupke.«
Gledajući Marianu okruglim očima, dijete je dršćući stajalo pred Dittuom koji je čučao, a jedna ručica bila je u čvrstom smeđem stisku dok je Dittu mazao hladno blato po njegovu golom tijelu. Oko djetetova palca izlazili su zvukovi nezadovoljstva.
»Traže bogato dijete«, objasnio joj je Dittu mažući ga. »Ako je baba gol i prljav, mogu reći da sam ga pronašao na putu. Takvo što se neprestano događa.«
»Vjerojatno si u pravu, ali čekaj...« Mariana je prišla svojoj škrinji s odjećom i iz nje izvukla uništenu haljinu od tartana. Pronašla je poderotinu, a tada grandioznom gestom poderala vunenu suknju od šava do šava, ispunivši zrak prašinom. »Umotaj ga u ovo. Reci im da sam vidjela to dijete i sažalila se nad njim.«
Nekoliko trenutaka poslije, noseći dijete koje mu se umotano u tartan otimalo pod rukom, Dittu je išao prema crvenom zidu, a Mariana ga je gledala s ulaza dok joj je srce uplašeno lupalo.
Bilo je hladno, čak i uz vatru. S Dittuova krila dijete je mirno promatralo lica, jedno po jedno, uzvraćajući radoznale poglede Dittuova tri prijatelja, dok se jedno majušno stopalo, slobodno od poderane haljine, ritmički ljuljalo amo-tamo.
»Kako da ga ostavim samoga na putu, šakalima i hijenama?« pitao je Dittu, gurajući uvježbanom rukom komadiće krulia u djetetova otvorena usta.
»Dakako da si ga mogao ostaviti ondje. Što te briga za njega?« upitao je Sita s mjesta na kojem je sjedio te trijeskom crtao krugove u prašini. »I kojoj kasti pripada? Možda na krilu držiš nedodirljivog i stavljaš prste u njegova usta.«
Mladi Mohan udaljio se uz uzdah opravdavanja, ostavljajući znakovit prostor između sebe i djeteta.
Gaggan je zamišljeno žvakao grančicu nima. »Djeca koju povremeno nalazimo na putu nisu ništa drugo doli nevolje. Dakako«, dodao je promijenivši ton, »ako je on maharadžin talac...«
»Znam da će donijeti nevolje«, žurno ga je prekinuo Dittu, obrisavši djetetova usta. »Ali što sam mogao?« Prsti su mu se tresli dok je čvršće umatao dijete u krpu od tartana.
»Srce ti je previše meko, Dittu.« Sita je pružio ruke iznad glave kako bi se štapom počešao po leđima. »Dakako, uvijek ga možeš prodati. Mogao bi dobiti dobru cijenu od krojača Siroša ili od kovača, kako mu je ono ime...«
»Ne, nemoj to učiniti.« Gaggan je promatrao djetetovo pozorno lice. »Naposljetku, sada je ovdje. Možemo se brinuti za njega. Kovač – pah! Tko može kovaču povjeriti dijete?«
»Drugačiji je, znaš«, dodao je zamišljeno. »Nije poput većine djece.« Pljunuo je komadić kore u vatru i debelim prstom upro u tartan. »Trebao bi imati odjeću. Čovjek iz mojeg sela šije za vojsku. Pitat ću ga.«
Dittu je kimnuo i prinio lončić djetetovim usnama. Čim je to učinio, djetetovo se tijelo ukočilo. A tada je jednim iznenadnim pokretom podignuo ručicu i izbacio lončić iz Dittuovih prstiju. Četvorica su promatrala kako pada na tlo i kotrlja se, kako kapi mlijeka prskaju u vatru.
»Zaboga, Mariana, to me već drugi put pitaš«, gospođica Emily primijetila je nakon doručka, zaklanjajući oči rukom u rukavici. »Nikada nema nikakve koristi od pitanja gdje su naše stvari. Ja očekujem da ću se sa svojim suncobranom ponovno sastati točno u vrijeme zalaska sunca. Ali, moram reći da još nisam vidjela nekoga tko toliko žarko želi vidjeti blatnjavi šator i nesposobnog slugu.«
»Ja to dobro razumijem«, blago je rekla gospođica Fanny. Promeškoljila se u svojem sklopivom stolcu. »I ja želim nakon svakog putovanja znati gdje su sve moje stvari, osobito pjegavi jelen. Uvijek sam zabrinuta do trenutka dok sve nije onako kako bi trebalo biti.«
»Iako u Indiji nikada ništa nije onako kako bi trebalo biti«, dodao je lord Auckland. Zijevnuo je gledajući na sat. »Hvala nebesima da do četiri sata ne moramo zabavljati nijednog domaćeg čovjeka.« S uzdahom se naslonio na naslon svojega pletenog stolca.
»Draga, zašto kasnije ne bismo izašle na jahanje?« upitala je gospođica Emily proučavajući Marianu pronicavim plavim okom. »Aktivnost će ti goditi. Vjerojatno si malo napeta nakon sveg jučerašnjeg uzbuđenja.«
Uzbuđenja. Mariana je osjetila kako joj se grlo suši.
»Doista je bilo uzbudljivo, nije li?« živahno je upitala gospođica Fanny. »Hram i jezero uz vatromet su se doimali kao palača iz bajke!«
Gospođica Emily nije skidala pogled s Mariane. »Doista si blijeda, dijete. Zatražit ću da ti pripreme jednoga od boljih konja. Vidjela sam jadnu ragu koju su ti dali. Nije čudo da ne jašeš.«
Uzavrela u svojoj žutosmeđoj svili, Mariana je sat vremena poslije stajala pred svojim spuštenim šatorom te promatrala kako kuliji polažu užad i šatorske klinove. Gdje je u tom kaosu podizanja tabora bilo dijete koje joj je povjereno na skrb?
Čim je njezin šator podignut i namještaj raspoređen, pojurila je u njega i nestrpljivo stala nasred prugastog tla iščekujući poznat, ali sada uzbudljiv zvuk Dittuova tapkanja prema njezinu šatoru.
Napokon je stao pred nju, lica izboranog u osmijeh, s djetetom koje mu se migoljilo ispod ruke.
»Oh, hvala nebesima da ste se vratili«, šapnula je zagnjurivši lice u djetetov vrat. Polegnula ga je na krevet i oduševljeno tepala njegovu polaganom, ljupkom osmijehu. »Potrebno ga je još jednom okupati. Jesu li vas vidjeli?«
»Nisu, memsahib.« Sijede dlake na Dittuovoj bradi bile su prošarane blatom, čineći ga čak otrcanijim no inače. »Bili smo...«
»Ššš!« upozorila ga je čuvši izvana razgovor dvaju muškaraca, praćen topotom konjskih kopita. Njezini konjušari stigli su s jednim od konja gospođice Emily.
»Idi«, poslala je Dittua mahnuvši prema ulazu, »i otpravi ih. Reci im da danas ne želim jahati.«
Kad je Dittu provirio kroz ulaz, Mariana je spustila dijete i gledala ga kako hoda uokolo. Stao je, oprezno uspostavljajući ravnotežu, a tada je čučnuo te pružio nježne prstiće kako bi podignuo nešto s poda.
»Ne, dušo, ne Marianinu ukosnicu«, šapnula je podignuvši ga i otvorivši njegovu šačicu.
Sve tiši topot kopita gotovo je odjednom zamijenio zvuk nečijeg nakašljavanja pred šatorom. Dittu je naglo uvukao glavu u šator. »Memsahib«, promuklo je šapnuo, »zaboravili smo vašeg munšija!«
Mariana je gurnula dijete Dittuu i otvorila platnenu zavjesu na vanjskoj stijeni šatora, ali kad je pokazala Dittuu neka uđe u njezin maleni prostor za kupanje, zvukovi vjedara izvana rekli su joj da će čistač ući svakog časa. Zar su se svi odjednom sjatili u njezin šator? Brzo je učvrstila zavjesu, onemogućivši čistaču ulazak, a tada se okrenula držeći prst na usnama i počela očajnički tražiti drugo skrovište.
Drugo nakašljavanje izvan šatora otkrivalo je blagu nestrpljivost.
»Kako da otpravim munši sahiba?« molećivo je šapnula Dittuu.
Njezin je sluga slegnuo ramenima, držeći dijete u naručju.
Bilo je prekasno da sakriju dijete. Mariana je ispružila ruke kako bi ga uzela. »Dođi«, pozvala ga je glasom koji se lomio.
Njezin je učitelj pažljivo ušao, pognut kao i inače, trepćući na slaboj svjetlosti. Ugledavši dijete u Marianinu naručju, načinio je korak unatrag.
Munši nije bio čovjek kojem bi se lagalo. Mariana mu je prišla prije no što je stigao progovoriti. »Munši sahibe«, šapnula je dok je čistač iza zavjese udarao vjedrima jednim o drugo, »ovo je dijete sin važnog čovjeka iz utvrđenoga grada Lahorea. Nitko ne smije doznati da je ovdje.«
»Ah«, odgovorio je munši.
Čvrsto obavivši jednu ručicu oko Marianina vrata, dijete je bistrim očima gledalo starijeg gosta.
Mariana se uspravila. »Ukrala sam ga maharadži. Ljudi su bili bezobzirni prema njemu. Pogledajte.«
»Ozlijeđen je.« Uzela je djetetov dlan i pritisnula ga o svoj obraz.
»Kako ste ga ukrali?« upitao je starac s nedokučivim izrazom na licu.
»Njegov mi se sluga obratio u Zlatnom hramu te mi pokazao njegova jadna rebra i podljeve. Tada mu nisam mogla pomoći.«
Zadrhtala je od sjećanja. »Ali na kraju večeri isti je čovjek dotrčao k meni i jednostavno mi ga predao. Ja sam ga uzela u svoju nosiljku i dovela ovamo.«
»Je li vas itko vidio?« Munšijevo lice bilo je ozbiljno.
»Nije. To je bilo prilično neobično«, polako je odgovorila. »Osjećala sam se gotovo nevidljivom. Svi su prolazili pokraj mene kao da me nema. Nitko me nije pogledao, čak ni Indijci.«
Pogladila je djetetov obraz. »Sve je bilo vrlo jednostavno i dogodilo se vrlo brzo – mogla sam ukrasti nekoliko djece i nitko ne bi mario za to.«
»U tome griješite, bibi.« Stavivši ruke iza leđa, munši se uspravio. »Veoma griješite. Nekim je ljudima i te kako stalo do ovog djeteta. Pomaganje bilo kome da pobjegne iz maharadžina doma, a osobito ako je to jedan od njegovih talaca, težak je zločin. Da ste otkriveni«, dodao je stisnuvši oči, »savez između vaših ljudi i maharadže bio bi na velikoj kušnji. Dijete bi bilo vraćeno maharadži, a vi biste bili nečasno poslani natrag u Calcuttu.«
Mariana je čvršće stisnula dijete.
Kad je munši vidio njezinu reakciju, izraz njegova lica omekšao je. »Ali niste viđeni.«
Prišao joj je, službeno se naklonio i zagledao se u djetetovo lice. »Sine, kako ti je ime?«
Dijete je udahnulo i tada progovorilo prvu riječ koju je Mariana čula. »Tabur«, rekao je meškoljeći se u njezinim rukama.
Starac se nasmiješio. »Sabur, zar ne? Dobro, dobro.«
»Što da učinim, munši sahibe?« upitala je Mariana. Trnci straha prošli su joj niz kralježnicu. Što je učinila? »Što da učinim?«
»Jasno je da je spašavanje zlostavljanog djeteta milosrdno djelo. Jasno je i da je sve što se do sada dogodilo bilo djelo Alaha Svemilosnog, koji je slugu nadahnuo da vam preda dijete i koji vas je zaštitio nakon što ste ga uzeli. Pitate me što da učinite. Predlažem vam da molite.«
»Da molim?« Mariana je gledala kako se Sabur gega prema Dittuovim raširenim rukama.
»Vi se molite Bogu Svemogućemu, zar ne, bibi?« blago ju je upitao munši.
»Da«, odgovorila je, »ali zacijelo...«
»Moram si uzeti vremena da razmislim«, prekinuo ju je učitelj podignuvši prst upozorenja. »A vi, bibi, cijelu ovu stvar morate predati u ruke Alahu Samilosnom.«
Kad je Mariana tužno uzdahnula, munši sahib načinio je neodređenu gestu kojom je dao do znanja da je razgovor o toj temi završen.
»A u pogledu naše pouke«, dodao je smiješeći se Saburu, »dan je krajnje neobičan, nepogodan za pouku. Danas će biti praznik. S vašim dopuštenjem, memsahib«, rekao je naginjući glavu, »napuštam vas. Ako vam zatreba moja pomoć, Dittu zna gdje će me pronaći.«
Izašao je iz šatora bez osvrtanja. Mariana je sjela na rub kreveta, pomalo ošamućena, držeći ruku na grudima.
Kad je munši otišao, doimalo se da su u zraku ostali slabašni pramenovi magle. U prvim trenucima koje su proveli zajedno, mali je Sabur čudesno osvojio njezino srce. Bio je njezin i ona je sada bila njegova. Nitko je nije mogao uvjeriti u suprotno. Možda je izabrala određeni put kad ga je uzela, kao što je prorok predvidio. Ali bez obzira na to je li krenula određenim putom, bit će oprezna jer je Saburov život ovisio o njoj, u to je bila sigurna. Da, svakako će biti oprezna.

21. poglavlje

Utorak, 17. prosinca


Napola budna pod pokrivačima, Mariana je slušala kako kiša pada po šatorskom platnu iznad njezine glave.
»Ali, memsahib, on mora spavati sa mnom«, sinoć je zahtijevao Dittu dok je dijete u njegovu naručju nestrpljivo plakalo pružajući ručice prema njoj. »Drugi sluge ga očekuju. Ako ne bude sa mnom, postavljat će pitanja.«
Bio je u pravu. Kako su mogli hiniti da je Sabur izgubljeno dijete ako bi noću nestajao u nečiji tuđi krevet?
Ne mogavši se suprotstaviti, mahnula je rukom otpravivši ih, a potom je loše spavala, uvjerena da Dittu Sabura nije dobro omotao na toj hladnoći.
Okrenula se na leđa i navukla jastuk preko lica. Unatoč upozorenjima munši sahiba, kako li je bilo lako najprije oteti, a potom u tajnosti držati Sabura...
Samo su Dittu, munši i Jar Muhamed znali gdje je dijete, a doimalo se da nijedan od njih nema namjeru odati ga. Englezi nisu znali za njega. Da jesu, nipošto ne bi pomislili da ga je oteo netko od njih.
Još je netko znao. Mariana je odgurnula jastuk i otvorila oči. Kako je mogla zaboraviti poruku Jara Muhameda? Ne, ne smije misliti na to. Mora misliti kako da dragog, malog Sabura drži u sigurnosti te kako da ga udeblja i usreći.
Približili su joj se nečiji koraci. »Memsahib, doveo sam babu«, šapnuo je Dittu. »Počelo je kišiti pa ćete vi do sljedećeg taborišta putovati u nosiljci. Prijateljima sam rekao da sam babu poslao putovati s brijačevom obitelji u natkrivenim kolima.«
»Shabash, Dittu, dobro si to učinio«, rekla je uz širok osmijeh kad je ustala kako bi ih dočekala. »Doista dobro.«
»›Matej, Marko, Luka i Ivane‹«, tiho je pjevala sat vremena poslije, a glas joj je odjekivao u zatvorenoj nosiljci, »›blagoslovite krevet na kojemu ležim...‹«
Naleti vjetra bacali su kišne kapi u tanke stijene njezine nosiljke. Ujednačeno dahtanje nosača izvana, »ha, ha, ha«, govorilo joj je da je sve u redu.
»Kako li je vrijeme ljubazno kad nam je dopustilo putovati zajedno«, šapnula je. »Nije li Dittu mudro srušio pribor za kavu i odvratio pozornost našim nosačima dok sam te ja unosila u nosiljku!«
Djetešce obrijane glave koje je ležalo na njezinoj ruci nije imalo ružičastu kožu poput njezina brata Ambrosea, a oči su mu bile smeđe, a ne duboko plave, ali njegova je malena tjelesna težina na njoj ublažavala njezin stari osjećaj gubitka. Kapci su mu se spuštali i nije se osobito trudio sjesti, ali doimao se zadovoljnim u njezinu društvu. Promatrao je njezino lice i dopuštao joj da ga mazi i miluje koliko je god željela. Mariana se uspravila, naslonila na jastuke iza svojih leđa i podignula ga na krilo.
»Eto«, tiho je rekla kad se Sabur naslonio na njezine grudi. Zatvorila je oči. Kad bi ga barem mogla pokazati svojoj obitelji, osobito tati...
Bilo joj je drago da se mališan nije meškoljio. Prostor nosiljke bio je dovoljno dug, protezao se dalje od njezinih stopala, ali bio je jedva dovoljno širok da se pomakne, a kad god bi se uspravila, strugala je glavom po stropu.
»Slušaj kišu na krovu, maleni«, šapnula je. »Danas volimo kišu, zar ne, zlato moje?«
Nosom je protrljala Saburov obraz. »Vidiš«, šapnula je kad je Sabur posegnuo prema medaljonu koji je nosila na zlatnom lančiću oko vrata, »ti i ja prilično smo sigurni i sretni zajedno!«
Putovanje je zbog kiše trajalo duže no inače. Doručak, koji je najčešće bio poslužen čim bi svi stigli na novo taborište, toga je dana kasnio i bila je gužva. Časnici i članovi osoblja, koji bi inače doručkovali vani, odlučili su pridružiti se generalnom guverneru i njegovoj pratnji u natkrivenom prostoru. Šator za blagovanje bio je potpuno ispunjen. Ne mogavši sjediti za stolom, mlađi su muškarci jeli stojeći, žonglirajući glinenim posuđem i žličicama.
Jedan je sluga Mariani privukao stolac pokraj gospođice Fanny. Mariana je sjela i složila svoje suknje, pogledom prelazeći po stolu krcatom doručkom. Predavanje Sabura Dittuu na kraju putovanja bilo je zahtjevno, ali uspješno i ona je sada bila slobodna uživati u doručku. Uzela je brioš i posegnula prema nožu za maslac.
U gomili se pojavio Harry Fitzgerald. Ona ga je kratko pogledala i poželjela približiti mu se te mu, dok nitko ne gleda, reći sve o djetetu.
Poručnik Marks koji je zahvaljujući gospođici Emily također bio u počasnoj straži, držao se gospođice Fanny i jeo jaja te pokušavao uhvatiti Marianin pogled. Pozvali su ga da sutra dođe na čašu vina, a gospođica Emily očekivala je da i ona bude prisutna i uljudna, iako je već dva puta sasvim jasno izrazila svoje osjećaje. Drugi je put čak nesmotreno spomenula Marksove uši.
»Poručnikove uši«, odgovorila je gospođica Emily, »nisu važne. S vremenom ćeš ih prestati primjećivati.«
Mariana ih nikada neće prestati primjećivati. Te su uši simbolizirale sve njezine osjećaje o prisiljavanju na brak iz koristi. Dok joj se Marks toga jutra smijuljio preko vilice, zamišljala je kako mu uši rastu i rastu sve dok mu nisu pale na ramena.
Iza iscerenog Marksa Fitzgerald je držao šalicu na tanjuriću, a Mariana ga je gledala iz profila. Kosa mu je izgledala nakostriješeno, kao da nije dobro spavao. Sutra bi pobjegla s njim kad bi na maharadžinu teritoriju imala kamo pobjeći ili kad on ne bi za koji dan odlazio u Afganistan.
Namjerno se okrenula, izbjegavajući Marksovo zurenje, i hinila zadivljenost slugom koji je vješto nosio poslužavnik pun prljavog posuđa. Sada je mogla samo otputovati natrag u Calcuttu s lordom Aucklandom i njegovom pratnjom te cijelim putom moliti da Fitzgerald obavi svoju dužnost u Afganistanu i vrati joj se. Njegova će istina prije ili kasnije stići do gospođice Emily. Prije ili kasnije sve mora biti u redu.
»Gdje je bojnik Byrne?« glas gospođice Fanny prodro je u Marianine misli.
»Otišao je dogovoriti se za ovce«, odgovorio je poručnik Marks.
»Ovce?« Gospođica Emily prestala je rezati janjeći bubreg. »Što će nam ovce?«
»Za sutrašnji ručak, gospođice Emily.« Marks je kimnuo s ozbiljnim izrazom lica.
Gospođica Emily podignula je obrve. »Kakve ovce očekujemo za ručak? Nadam se da nitko nije pozvao one vulgarne s narančastim mrljama.«
Marks je zbunjeno zinuo. Na kraju stola lord Auckland složio je svoj ubrus. »Da sam na tvojem mjestu, Emily«, rekao je, a kutovi usana su mu se podignuli, »sutra za ručak ne bih odjenuo vunu.«
Gospođica Fanny povjerljivo se nagnula prema Mariani. »Ovce je jedna od omiljenih riječi moje sestre.«
»A sada, draga Mariana«, rekla je gospođica Emily mijenjajući temu, »moraš čuti najnoviju uzbudljivu vijest s maharadžina dvora.« Uz zveket je odložila porculansku šalicu za kavu. »Upravo smo doznali da dok smo prije dvije večeri bili u Zlatnom hramu i gledali vatromet, netko je izveo zanimljivu čaroliju.«
»Doista«, dodala je gospođica Fanny. »Baš šteta da to nismo vidjeli. Prava fantastična orijentalna priča.«
Gospođica Emily lagano je ubrusom obrisala usta. »Zacijelo si vidjela«, počela je, »boležljivo dijete koje maharadža neprestano drži uza sebe. To je dijete politički talac, zadržan kako bi se osigurala odanost njegova oca, mladića koji pomaže tajanstvenom fakiru Azizudinu, maharadžinu glavnom ministru.«
Mariani je zastao dah.
»Taj je mali talac«, nastavila je gospođica Emily mašući nožem nad posudicom za maslac kad se gomila koja je stajala utišala kako bi je čuli, »bio prisutan na vatrometu. Mariana, možda si ga primijetila kad ga je maharadža podignuo kako bi vidio vatromet.«
Mariana je kimnula bez riječi.
»Dijete je očito nestalo odmah nakon toga, iako su sve mjere predostrožnosti bile poduzete kako bi bilo sigurno.«
Gospođica Fanny nagnula se naprijed ozarena lica. »Domaći ljudi kažu da je dijete isparilo dok ga je sluga nosio u maharadžinu nosiljku. Od tog trenutka djetetu nema traga. Maharadža je navodno prilično shrvan gubitkom djeteta, koje mu prema njegovu vjerovanju donosi sreću.«
Mariana je primijetila da je Fitzgerald zamišljeno promatra s druge strane šatora.
Plave oči gospođice Emily blistale su. »I kao da to nije bilo dovoljno, čujemo da je djed toga djeteta glasoviti čarobnjak. Domaći ljudi vjeruju da je on potajno oteo dječaka, ali toj teoriji ne ide u prilog činjenica da djed u vrijeme djetetova nestanka nije bio u Amritsaru, sa svima nama, nego četrdeset milja dalje, u Lahoreu.«
Mladi časnici prasnuli su u smijeh. Colin Marks je iza stolca lorda Aucklanda nešto šapnuo drugom časniku, koji je zabacio glavu susprežući smijeh.
Gospođica Emily spustila je šalicu na tanjurić, a podignuti kutovi usana činili su je vrlo sličnom bratu. »To je objašnjenje smiješno, dakako, ali uživam zamišljati kako taj starac nakon večere u svojoj sobi mrmlja čarolije dok maharadžin talac miljama daleko nestaje.«
Mariana se pokušala smiješiti zajedno s drugima. Djed maloga Sabura bio je čarobnjak. Što bi to moglo značiti? Zatvorila je oči i vidjela kako sluga trči prema njoj obasjan svjetlošću baklje, kako mu se usne pomiču i kako Sabur poskakuje u njegovu naručju.
Dva stolca dalje od nje doktor Drummond se nakašljao. »Imajući u vidu nehajnost domaćih ljudi«, rekao je polako i ozbiljno, »iznenađujuće je samo to da dijete već prije nije izgubljeno. Vjerojatno im je oteto pred nosom dok su gledali na drugu stranu.«
Val smijeha prošao je oko stola. Mariana je osjetila kako blijedi.
»Jesi li dobro, draga?« Gospođica Emily se namrštila. »Uzmi komad voća.«
»Oh, ne, hvala vam.« Lijepa guava bila joj je nadohvat ruke, ali Mariana se nije mogla pouzdati da će njezine drhtave ruke biti sposobne baratati nožem za voće.
»Za djetetov povratak ponuđena je golema nagrada.« Gospođica Fanny uvukla je ubrus u njegov srebrni kolut i potapšala ga. »Za ne, gospodine Macnaghten?«
Politički tajnik naslonio se i pokretom ruke odbio slugu koji je nosio kavu. »Nadajmo se«, rekao je pogledavajući prema čelu stola, »da će dijete biti vraćeno prije no što se maharadži išta dogodi. Ako bi sada obolio, za to bi mogao optužiti djetetovu odsutnost. Ako bi ozbiljno obolio, to bi moglo utjecati na sporazum.«
Lord Auckland prestao se smiješiti. »Misliš li«, oštro je upitao, »da bi nestanak ovog djeteta mogao nepovoljno utjecati na naše pregovore, da bi maharadža čak mogao odbiti potpisati sporazum o pohodu na Afganistan?«
»Dvije su mogućnosti, gospodine«, odgovorio je Macnaghten. »Jedna je da bi maharadža mogao oboljeti, što bi odgodilo potpisivanje sporazuma. Druga je mnogo ozbiljnija.«
Ljudi oko stola ukočili su se. Mariana je uvrtala rupčić u krilu.
»Kao što svi znamo, domaći su ljudi podmukli«, nastavio je Macnaghten podižući teške obrve. »Postoji mogućnost da je dijete oteo netko tko se protivi sporazumu te da ga je podmetnuo u ovaj tabor.«
»Podmetnuo ga ovamo?« gospođica Emily širom je otvorila oči, a njezina je šalica ostala na pola puta do usta.
Gospodin Macnaghten je kimnuo. »Da je doista tako i da dijete otkriju ovdje, maharadža bi nedvojbeno zaključio da smo ga mi oteli.«
»Oteli ga? Zašto bismo mi učinili takvo što?« Glas gospođice Fanny povisio se u iznenađenju.
Na kraju stola lord Auckland je okretao nož za maslac. Gospodin Macnaghten spojio je prste u oblik tornja. »Zato, gospođice Fanny«, odgovorio je, »jer je maharadža prilično uvjeren da je taj talac zaslužan za njegovu trenutačnu sreću. Štoviše, nakon slavnog dijamanta Koh-i-Noor, to je dijete navodno najveća dragocjenost koju Randžit Sing posjeduje. Naziva ga biserom nad biserima. Logično bi pretpostavio da smo mu mi oteli dijete kako bismo si osigurali njegovu sreću. U takvim okolnostima možda ne bi potpisao sporazum. Tada bismo mogli biti prisiljeni odustati od pohoda na Afganistan.«
Odustati od pohoda? Trnci panike uspinjali su se Marianinim rukama i nogama.
Lord Auckland se namrštio. Nožem je blago ubadao stolnjak. »Jeste li sigurni u to, Macnaghten?«
Gospođin Macnaghten nije izgledao dobro. »Gospodine«, odgovorio je, »moramo imati na umu golemu moć praznovjerja domaćih ljudi. Najčudnijim stvarima pridaju iznimnu važnost. Kako postoji mogućnost da je dijete ovdje«, nastavio je življe, »preporučio bih svima u taboru da ga potraže.«
Mariana se usredotočila na udisanje i izdisanje, udisanje i izdisanje. Nije se usudila nikoga pogledati u oči.
Lord Auckland je kimnuo. »U pravu ste. Moramo se pobrinuti da ta situacija s djetetom ne omete naše planove. Kao što svi znamo, u pogledu potpisivanja sporazuma ne smijemo gubiti vrijeme.«
Pogledom je prešao preko krcatog šatora i podignuo glas. »Svjestan sam koliko je to malo vjerojatno, ali ako itko od vas dozna bilo što o tome gdje je to dijete, odmah to recite gospodinu Macnaghtenu. Je li to jasno?«
Svi su kimnuli. Pobočnici, niži časnici i Harry Fitzgerald mrmljali su u znak slaganja.
Mariana to više nije mogla podnositi. Ustala je. »Ispričavam se, lorde Auckland, gospođice Emily, gospođice Fanny, ali upravo sam se sjetila da moj učitelj danas dolazi ranije.«
Muški glas pratio ju je dok je žurno odlazila iz šatora za blagovanje. »Nisu li ti domaći ljudi krajnje neobični«, rekao je poručnik Marks. »Zamislite koliku strku podižu zbog maloga crnog djeteta!«
Mariana je sjedila na rubu svojeg kreveta, u mislima koje su se vrtložile. Sada kad svi budu tražili Sabura, koliko će vremena proći prije no što ga pronađu te poput izgubljenog paketa predaju užasnom starom maharadži – da umre od tuge i zanemarenosti dok ona to bespomoćno promatra?
Ali, ona to ne bi bespomoćno promatrala. Nekoliko sati poslije bila bi na putu za Calcuttu, u krajnjoj nemilosti. Maharadža bi nedvojbeno tvrdio da je izgubio povjerenje i odbio bi potpisati sporazum. Britanci ne bi mogli uspostaviti opskrbne linije i vojska se ne bi mogla kretati po njegovu teritoriju pa bi bili prisiljeni odustati od planiranog pohoda na Afganistan. Ako na prijestolje Afganistana ne bi mogli postaviti svoju marionetu, kakvi su im izgledi za ovladavanje središnjom Azijom?
Svi bi optužili nju.
Spustila je lice u ruke i tiho zavapila u užasu.
Tko bi ih izdao? Tko je znao da je Sabur u njezinu šatoru? Je čistač znao? Je li čuo Saburov glas dok je praznio noćnu posudu? Je li je čuo njezin razgovor s Dittuom? A što je s nosačima nosiljke? Oni su tri puta imali priliku vidjeti Sabura. Što je s Dittuovim prijateljima kod njegova ognjišta? Jesu li naslutili tko je dijete koje svaku noć spava s Dittuom?
I što je s tajanstvenim ljudima koji su također znali, ali nisu se otkrili?
Ustala je i počela koračati amo-tamo. Zacijelo postoji nešto što može učiniti kako bi Saburovu prisutnost u taboru zadržala u tajnosti. Ne smije si dopustiti paniku. Dittu je doista dobro postupio kad ga je prerušio u izgubljeno seosko dijete. Ta laž mogla bi pomoći. Mora pomoći.
Koraci pred šatorom prekinuli su njezine uskovitlane misli i Sabur je, umotan u poderanu haljinu od tartana i smješten ispod Dittuove ruke, oduševljeno zacvrkutao kad se zaslon za njima zatvorio te se meškoljio kako bi ga Dittu spustio i već se pružao prema njoj.
»Što se dogodilo, memsahib?« upitao je Dittu, a topla smeđa boja njegova lica pretvarala se u zagasitu sivu.
»Englezi su naslutili«, odgovorila je kad je Sabur obavio ruke oko njezina vrata. »Naslutili su da je Sabur ovdje, u taboru – lord Auckland svima je naložio tražiti ga.«
Dittu je u očaju isplazio jezik, a tada se nasmiješio. »Ali, memsahib«, veselo je odgovorio, »vi samo morate izvesti svoju čaroliju i sve će biti u redu, zar ne?«
»Ne, Dittu, neće«, otresla se. »Ne budi glup.«
Čuvši njezin ton, dijete na njezinu boku podignulo je pogled te položilo svoj malen, ljepljiv, umirujući dlan na njezin obraz.
»I tako, munši sahibe«, rekla je nešto kasnije, zagledana u uništeni rupčić koji je držala među prstima, »doima se da je Sabur u strašnoj opasnosti da ga otkriju.«
Njezin učitelj stajao je ondje gdje se zaustavio kad mu je počela iznositi svoju priču. Kad je završila, okrenuo se i zagledao se kroz ulaz, u prašnjavi tabor i njegov ovješen platneni zid.
»Bibi, vi i Sabur ćete, ako Bog da, uskoro biti na sigurnom«, rekao je kimajući s ozbiljnim izrazom lica.
»Na sigurnom? Oboje?« Mariana ga je pogledala sa sumnjom, a tada je pogledala Sabura koji je gledajući ih poskakivao na Dittuovu krilu. »Ali kako, munši sahibe?«
»Kad se Sabur u Amritsaru našao u vašim rukama«, odgovorio je munši gledajući dijete, »bili smo četrdeset milja daleko od Lahorea. Od toga dana dva smo puta putovali. Lahore je sada udaljen samo dvadeset milja. Sutra ćemo, nakon što prijeđemo još deset milja, biti dovoljno blizu utvrđenoga grada da biste vi ondje vratili Sabura njegovu djedu. To možete učiniti noću, dok svi spavaju.«
»Vratiti ga?« Mariana je skočila sa stolca. »Dakako! Sakrit ćemo ga do sutra navečer, a tada ću ga nakon večere krišom odvesti iz tabora i predati ga njegovoj obitelji. Nidco nikada neće doznati.« Pljesnula je. »Kakva će to biti pustolovina! A tabor će do sljedećeg jutra stići u Lahore, ja ću se jednostavno neopazice vratiti u svoj šator i nitko neće znati za to. Sabur će ponovno biti na sigurnom. O, munši sahibe, silno mi je laknulo!«
»Upravo tako, bibi.«
A tada joj se lice rastužilo. »Ali kako ću pronaći šeikovu kuću?«
Munši je zamahnuo rukom, obuhvativši tim pokretom sebe, nju i Dittua. »Još netko osim nas troje zna da je Sabur s vama?«
»Konjušar Jar Muhamed zna.« Mariana je oklijevala. »I neki tajanstveni ljudi koji su mi slali poruke, ali ne znam tko su oni.«
Njezin je učitelj prstima načinio neznatnu kretnju odbacivanja. »Tada će«, rekao je, »Jar Muhamed pronaći djeda i pobrinuti se za vaše putovanje.«
Nakon dva dana na njihovoj skrbi Sabur se počeo igrati. Dok je Mariana razmišljala o razgovoru sa svojim učiteljem, on je sjedio na podu pokraj nje, slagao njezine četke i pokusno udarao njima u prugastu prostirku.
Nakon sastanka s munšijem Marianino je olakšanje zamijenila neočekivana bol koja se obavila oko njezina srca. Sutra navečer vratit će Sabura njegovim ljudima, kako bi izrastao u muškarca i živio životom domaćih ljudi. Više ga nikada neće vidjeti. Kad bude stara gospođa s čipkastom kapicom na glavi, prisjećat će se njegova sjaja, njegova polaganog, prelijepog osmijeha, sretnih uzdisaja koje je ispuštao kad bi ga podignula, divnog pritiska njegovih ručica oko vrata.
Njegovo ugodno društvo tješilo ju je otkako je izgubila Fitzgeralda. A sada mora izdržati mjesece putovanja natrag u Calcuttu bez Sabura, bez Fitzgeralda, samo s blijedom nadom u sretan brak u budućnosti. Zamislila je blagovaonicu vikarijata za dvadeset godina i oca kako joj starim, drhtavim rukama reže komad ovčetine.
Dijete je ustalo te se štucajući uhvatilo za njezino koljeno. Ona je dlanom obujmila njegovu meku bradu. »Moram li te sutra vratiti tvojoj obitelji?« upitala ga je.
Oporavljao se i silno ju je zavolio. Dittu će ga nedvojbeno moći još jedan dan skrivati među engleskim šatorima. Naposljetku, već su ga tri dana uspješno skrivali. Za dva dana stići će u Lahore. Zašto ne bi pričekala do tada – barem do tada? Zacijelo ga mogu skrivati ako budu mudri...
Munši sahibu neće se svidjeti to što će dulje zadržati Sabura, ali munši sahib ne shvaća koliko joj je njezin maleni suputnik potreban.
Nedugo nakon što je Sunce počelo zalaziti, mujezin Sohani Kota stigao je u svoju džamiju. Polako se uspinjao uskim stubama njezina jedinog minareta te nekoliko puta stao kako bi došao do daha. Stigavši do ograde, obrisao je lice prije no što se nagnuo i držeći otvorene dlanove pokraj usta zapjevao ezan kao što ga je dvadeset godina pjevao pet puta dnevno, podsjećajući na molitvu sve koji su čuli njegov glas.
Glas mu je i dalje bio pjevan i snažan. Sezao je preko zidina toga maloga grada, do vezova za konje u britanskom taboru, gdje je Jar Muhamed sjedio duboko zamišljen i laštio ormu.
Podignuo je glavu, odložio ormu, ustao i krenuo prema džamiji.
U dvorištu je zasukao rukave te uronio ruke u hladnu vođu česme. Usne su mu se pomicale dok se prao za molitvu.
Kad je završio, osjetio je nečiju ruku na ramenu. Nije se okrenuo kako bi vidio tko je to nego je čekao, bez riječi, dok se Šafi sahib pokraj njega također pripremao za molitvu.
Zajedno su promatrali ljude koji su dolazili na molitvu, prali se i stvarali redove okrenuti prema Meki. Jar Muhamed pokazao je prema zdepastom čovjeku koji je stajao u blizini, razmaknutih nogu, zatvorenih očiju i sklopljenih ruku. Šafi sahib odmahnuo je glavom.
Jar Muhamed jedva je primjetno pokazao drugog čovjeka. Taj je put Šafi sahib kimnuo.
Tresući ruke kako bi ih osušili, Šafi sahib i Jar Muhamed pridružili su se vjernicima koji su stajali, saginjali se i klanjali u ritmu svojih molitvi.
Do izlaska iz džamije izabrali su dvadesetčetvoricu.

22. poglavlje

Još nemamo informacija.« Fakir Azizudin pokazao je svojem pomoćniku prema dvama stolcima od trstike koji su čekali u sjeni. »Da znam gdje je tvoj sin, već bih poslao nekoga po njega.« Mahnuo je glavom prema maharadžinu tihom žutom šatoru dvadeset jarda dalje, pred kojim je bio svezan osedlani konj.
»Poslao bi nekoga da ga dovede ovamo?« Hasan je umorno sjeo. »Zašto, fakir sahibe? Sabur je bolestan. Mora mu biti dopušteno da nam se vrati kući.«
Fakir je navukao ogrtač preko koljena. »Znam, dječače, znam da bi tvoj sin trebao biti s tobom. Mnogo sam puta pokušao uvjeriti maharadžu neka ga pošalje kući, ali sada nije vrijeme za to.« Potapšao je Hasana po ruci. »Nemoj se bojati. Pronaći ćemo Sabura, brinut ćemo se za njega i vratit ćemo ga nakon durbara. To sam ti obećao.«
Hasanov pogled nije silazio s fakirova lica. »Ljudi govore kako je po dolasku u ovaj tabor bio toliko slab da nije mogao stajati.«
Fakir je kimnuo. »Da, Sabur je bio slab kad je došao«, potvrdio je, »ali ojačao je. Ima pouzdanog slugu. Kuharima je zapovjeđeno pripremati mu svježu hranu.« Nagnuo se naprijed. »Hasane, ti znaš koliko volim tebe i tvojeg oca. Očajan sam zbog tvoje boli i zbog Saburove usamljenosti, ali i maharadža zaslužuje našu naklonost. Tko drugi posjeduje toliku energiju, radoznalost i hrabrost? Tko bi drugi mogao Panžab, uništen i osiromašen nakon stotina godina pljačke i razaranja, pretvoriti u ovo veličanstveno kraljevstvo?«
Otvorio je dlanove. »Kao i svi ljudi, i on ima mane. Pije previše vina, premalo jede i spava. Te ga mane uništavaju. Katkad ne može pomaknuti ruke ni noge, ni progovoriti. Ne želi uzimati svoj lijek od mljevenih bisera. Želi samo Sabura. Znam da zbog očaja, a ne zbog razboritosti, vjeruje da Sabur ima moć iscijeliti ga, ali ne mogu stajati postrance i gledati kako moj kralj umire a da mu ne pokušam dati ono što želi. Da mu u ovom trenutku mogu dovesti Sabura, učinio bih to.«
»Hoće li maharadža umrijeti zato jer je bez mojeg Sabura ili će Sabur umrijeti zato jer je s maharadžom?« Hasanov ton bio je blag, ali lice mu je ostalo hladno.
Fakir Azizudin nije odgovorio. Obojica su podignula pogled kad je s terena za paradu došao mladi sluga i prišao im. »Gospodine, jeste li vi maharadžin glavni ministar?« upitao je dječak razgovijetnim glasom kad je stao pred fakira.
»Jesam«, odgovorio je fakir.
»Tada je ovo pismo za vas.« Dječak mu je pružio presavijeni papir.
Kad je dječak otišao, fakir Azizudin okrenuo je pismo. »Moj stari prijatelj Šafiudin«, razdragano je rekao. »Kako pamtim njegov rukopis! Bilo mi je silno žao jer smo se mimoišli dok je bio kod tvojeg oca.« Nasmiješio se Hasanu. »Naše je prijateljstvo staro koliko i naše djetinjstvo. Šafi je bio najbolji u puštanju zmajeva. Kako li je tada bio odvažan, daleko se naginjao s krovova kako bi povukao svojeg zmaja te šarenom uzicom s umetnutim staklom u zraku presijecao uzice drugih zmajeva! Ah, to su bili divni dani, trčanje po krovovima Lahorea sa Safijem i Valijulahom!«
Otvorio je papir i pročitao pismo, a tada Hasanu uputio procjenjivački pogled. »Znaš li«, upitao je, »što piše u ovom pismu?«
»Ne znam, gospodine.«
»Tada ću ti pročitati. ›Valijulahov unuk u britanskom je taboru. Trebao bi znati da ga sutra navečer namjeravamo vratiti u haveli Kamar. Ako se možeš pobrinuti da dijete ondje ostane bez uznemirivanja, bili bismo ti veoma zahvalni.‹«
Fakir je presavinuo papir. Podignuo je glavu. »To su mi?« upitao je glasom mekim poput svile. »Tko se Safiju pridružio u njegovoj molbi osim tebe i mojeg prijatelja Valijulaha?«
Hasanovo se lice opustilo. Oči su mu zablistale. Nije odgovorio.
Fakir se zagledao u daljinu. »Dakle«, napokon je rekao, »ostao sam sam sa svojim kraljem. Moja dva najstarija prijatelja stala su na stranu tvojeg sina. Jadni Sabur, jadni maharadža.« Odmahnuo je glavom. »Uzmi ga«, otresito je rekao pruživši pismo.
Hasan je gurnuo savijeni papir u džep na svojem srcu, gdje je zašuškao dodirnuvši drugo, starije pismo.
Još je netko došao. Nedaleko od žutog šatora upadljivo odjeveni eunuh praćen trojicom slugu počeo se glasnim, šapatom svađati s naoružanim stražarom. Stražar je podignutom rukom dao znak fakiru.
Fakir Azizudin je uzdahnuo. »Što ta budala želi? Uh, kako ne volim te kućne eunuhe!«
Eunuh je izveo složeni pozdrav dok su mu dvojica prilazila. »Ja sam Gurbašan«, uznosito je rekao. »Došao sam vam reći da znam gdje je mali Sabur.«
Zabacio je glavu i nasmiješio se fakiru, koji je trepnuo, ali nije odgovorio. Hasan je pokraj njega zurio u eunuha, a tijelo mu se napinjalo.
»Prepoznao bih ga bilo gdje«, dodao je eunuh mašući rukom. »Ja sam ga pratio u...«
»Doista«, blago ga je prekinuo fakir. »A kako si ga pronašao?«
Eunuh se nasmiješio šire, otkrivajući jadne zube. »Fakir sahibe, ljubazno je od vas to što pitate, ali, ako mi oprostite, došao sam prenijeti ovu vijest samo maharadži.«
Maharadžini su čuvari čuli. Dvojica su požurila u šator, putem razgovarajući. Iznutra se začuo visok, napukao glas.
»Ovamo«, zapovjedio je. »Aziz, odmah dođi ovamo!«
Sluga je odmaknuo zavjesu na ulazu i pokazao im neka uđu.
U malom je šatoru bilo hladno. Fakir je navukao ogrtač oko ramena kad je sjeo na ćilim pokraj maharadžina jastuka. Eunuh se progurao kako bi stao pokraj kreveta. Hasan je gledao iz sjene.
Podstavljen satenski pokrivač bio je bačen na stranu, a maharadžino se potpuno odjeveno tijelo znojilo na tankoj strunjači. Kosa, nepodrezana od rođenja, bila mu je svezana u čvrst, čeličnosivi čvor na tjemenu. Brada mu je, raširena i zapetljana, ležala na prsima. Zdravo oko bilo mu je otvoreno i sjajno od vrućice. Na izrezbarenom noćnom ormariću pokraj njegove glave stajala je kićena srebrna čaša.
»Da, da, dakako da se sjećam Gurbašana«, nestrpljivo je graknuo kad je fakir započeo svoj uvod. Okrenuo se eunuhu. »Govori, čovječe, govori.«
Eunuh je ponovno izveo složeni pozdrav. »Dijete je u engleskom taboru, maharadžo«, izjavio je sumornim glasom. »Vidio sam ga kad sam ondje posjetio jednoga od svojih prijatelja.«
»A po čemu si ga prepoznao?« Fakir je isprepleo prste.
»Ja sam, fakir sahibe, osobno pratio dijete iz tvrđave u ovaj tabor. Prepoznao bih ga bilo gdje.«
»Da, da, znam.« Stari maharadža gnjevno je gledao sa svojeg jastuka. »Zbog tebe smo cijelo jutro čekali Sabura prije povorke. Hajde, reci nam koji Englez drži mojeg Sabura.« Boja mu se već vraćala u lice. »Ha, Aziz«, dodao je, »a ti si mi jutros rekao da nema novosti!«
Eunuh je dramatično zastao. »Dijete se«, izjavio, »nalazi u crvenom taboru, u dijelu gdje su šatori britanskoga guvernera i njegovih pratilja.«
Maharadža je naglo udahnuo što je izazvalo toliko snažan napadaj kašlja da su dvojica slugu morala prići, posjednuti ga i tapšati po leđima.
Kad je maharadža ponovno utihnuo, eunuh je izvadio malen srebrni nož iz svojeg pojasa. Sagnuvši se pokraj kreveta, oštricom je na nitima ćilima iscrtao veliki pravokutnik.
»Ovo je«, rekao je pokazujući središte pravokutnika, »dio tabora u kojem su šatori guvernera i njegovih pratilja. Okružen je visokim crvenim zidom u kojem su tri ulaza.«
Maharadža se oslonio na lakat i teško disao promatrajući oznake na ćilimu. »Hasane«, viknuo je podižući pogled, »tvoj je sin pronađen! Kako si ga otkrio, Gurbašane?«
Eunuh je ponovno pokazao zube. »Jedan čovjek iz tvrđave nedavno je primljen u službu među kuhare generalnoga guvernera.«
Fakir se promeškoljio na podu. »Znamo, Gurbašane«, rekao je pomalo umorno.
»Čuvani glavni ulaz je ovdje, na putu.« Eunuh je ubadao sredinu duge stranice svojeg pravokutnika. »Dva su ulaza za poslugu ovdje i ovdje.« Pokazao je krajeve duge stranice. »Šatori lorda Aucklanda i njegovih pratilja smješteni su ovdje, ovdje i ovdje, a ovdje je njihov šator za blagovanje.« U središtu je nacrtao tri pravokutnika, a tada je, uz dramatičan zamah, nacrtao četvrti pravokutnik te njime zatvorio kvadrat.
Maharadža je znatiželjno pokazao prema ćilimu. »A moj mali Sabur u jednom je od ovih šatora?«
»Ne, maharadžo.« Pognuti eunuh stavio je prst u lijevi kut kod puta. »Dijete je ovdje, u šatoru mlade žene koja prevodi za sestre generalnoga guvernera.«
Hasan je čujno udahnuo.
Eunuh se uspravio, a njegova je svila pritom zašuštala. »Moj je prijatelj rekao kako je vidio da se to dijete u protekla dva dana tri puta nosilo u taj šator i iz njega.«
»Kako je Sabur dospio u tabor generalnoga guvernera?« viknuo je maharadža. »Zar su ga Britanci oteli?«
Eunuh je slegnuo ramenima. »Ne znam, maharadžo, ali mogu vam reći sljedeće.« Duž stražnjeg zida iscrtao je križiće. »Dijete je viđeno ovdje, među ognjištima slugu, i ovdje, kako ulazi u šator prevoditeljice.« Ponovno je pokazao u kut.
»Djevojka? Otela ga je djevojka? Djevojka koju su doveli...« Maharadža se hripajući spustio natrag na svoj jastuk. »Aziz, reci mi što ovo znači!«
Hasan se povukao u sjenu, držeći ruku na džepu pokraj srca.
Fakir Azizudin se nakašljao. »Što god bilo istina u ovoj situaciji«, polako je rekao ministar, »moramo dobro razmisliti prije no što nešto učinimo.«
»Dobro razmisliti?« viknuo je maharadža. »Zašto bismo razmišljali? Dječak do večeri mora biti u mojem naručju!«
»To se može lako urediti.« Eunuh je mahnuo njegovanim prstima. »U gradu postoje ljudi vješti u otimanju djece. Platit ćemo jednome od njih da to učini«, dodao je kad se fakir Azizudin ukočio. »Idem odmah i...«
»Otmičari djece!« Hasan je skočio iz sjene i uhvatio eunuha za košulju. Uhvatio je šaku satena pod njegovim vratom. »Zmijo«, prosiktao je zgrčena lica izvijajući sjajnu tkaninu. »Sine sramote!«
Eunuh je kriknuo od straha i uhvatio se za grlo. Maharadža je širom raširenih očiju hripao na krevetu. Ne skidajući pogleda s maharadže, fakir je pružio ruke, uhvatio rub Hasanove košulje i snažno ga potegnuo.
»Maharadžo«, umilno je rekao glavni ministar, puštajući izvezenu tkaninu kad je Hasan spustio ruke, »Gurbašan je vrlo lukavo otkrio gdje je mali Sabur, ali moram vas odvratiti od svakog plana da otmete dijete.«
»Ali zašto, Aziz, kad ga je toliko jednostavno oteti?« Maharadža se ponovno pokušao uspraviti, ali nije uspio. Ležao je na jastuku i teško disao. Ožiljci preostali od prijašnje bolesti isticali su se na sivoj koži.
»Maharadžo, dužnost mi je«, blago je rekao fakir, »podsjetiti vas na Britance, na njihovu pohlepu i lukavost te na našu potrebu da budemo krajnje oprezni s njima i u pogledu njihovih namjera. Ako su doista oteli to dijete, načinili su neobičan korak koji im nije svojstven. Zbog toga moramo očekivati zamku.«
Hasan je ispustio tih zvuk.
Eunuh je otvorio usta, ali maharadža je podignuo ruku i ušutkao ga. »Govori, Aziz«, rekao je.
»Moguće je«, nastavio je fakir, »da nas Britanci Saburovom otmicom žele potaknuti da učinimo ono što je Gurbašan predložio da pošaljemo otmičare u njihov tabor. Ako to učinimo, dočekat će nas i brzo razotkriti otmičare. Britanci će tada imati izgovor da prekinu pregovore i tako se poštede suludog napada na Afganistan.«
Maharadža je trepnuo.
Fakir je nagnuo glavu. »Bez sporazuma njihova velika vojska neće poći na Afganistan. Umjesto toga ostat će unutar naših granica, usmjerena na nas. Naposljetku, koja je nagrada veća – jalovi Afganistan, koji ima samo suho voće i deve, ili ova plodna ravnica sa svim njezinim bogatstvima, uključujući vaš neprocjenjivo vrijedan dijamant Koh-i-Noor?«
Eunuh je gotovo skakao gore-dolje na svojemu mjestu pokraj kreveta. »Ali, maharadžo, ja...«
Fakir je podignuo glas iznad eunuhova. »Koliko god se užasavam te mogućnosti, dužnost mi je odjahati u britanski tabor s višim dvorjanima i zatražiti otvorenu pretragu dijela tabora ograđenog crvenim zidom.«
»Otvorenu pretragu?« Eunuhov je glas puknuo. »Ako je dijete oteto, neće biti pronađeno pretragom! U šatorima postoje razni zakuci. Toliko maleno dijete moglo bi satima preživjeti omamljeno i skriveno u kakvoj škrinji, ili odneseno u vreći!«
Šuškanje izvan šatora otkrilo im je da su stražari čuli njihove povišene glasove i približili se ulazu.
»U redu«, mirno je odgovorio fakir, »u tom slučaju možemo urediti iznenadan posjet taboru i svojevrsno iskušenje kako bi se otkrilo tko je oteo dijete: možda test rižom.«
»Daj mi lijek, Aziz.« Maharadža je uzeo kićenu srebrnu čašu iz fakirove ruke, bučno je iskapio, obrisao usta i ponovno legao na jastuk.
Gurbašanovo lice bilo je prekriveno grašcima znoja. »Ali zašto bi test rižom...«
Ne pogledavši eunuha, maharadža je pokazao prema izlazu. Sluga je ustao i odmaknuo zavjesu.
»Test rižom«, zamišljeno je rekao maharadža dok je eunuh ovješenih ramena natraške izlazio iz šatora. »Kako ćeš to izvesti?«
»Prići ću jednom od viših britanskih časnika«, odmah je odgovorio fakir. »Ako su doista oteli Sabura, odmah će ga vratiti s kakvim izgovorom, strahujući od testa. Ako ga nisu oteli, pobunit će se, ali podvrgnut će se testu kako bi dokazali svoju nevinost. Ujedno će se potruditi pronaći dijete kako bi nam dokazali svoje dobre namjere. U svakom smo slučaju na dobitku.«
Maharadža je kimnuo. »Da«, rekao je smiješeći se žutom stropu dok su se Hasan i fakir pripremali napustiti ga, »test rižom. Večeras ćemo to učiniti.«
»Sutra navečer, maharadžo, u ponoć«, blago je rekao fakir s izlaza. »Prekasno je da danas razgovaram s Britancima. Vidite«, dodao je kad je sluga ponovno odmaknuo zavjesu otkrivajući nebo koje se brzo mračilo, »već je večer. Spavajte, maharadžo. Sutra navečer izvest ćemo test.«
Dok su Hasan i fakir zajedno prelazili maharadžin teren za paradu, Hasan se nakašljao. »Fakir sahibe«, započeo je, »žao mi je jer sam bio toliko...«
»Nemoj govoriti, Hasane.« Fakir je stavio prst na usta kad su ostavili žuti šator za sobom. »Otprati me do mojeg šatora, ali nemoj govoriti.«
U tišini su prešli put do glavnog tabora, fakir odlučnim korakom, ruku sklopljenih iza leđa, a Hasan tiho za njim, pogleda uprtog u tlo.
Fakir je na ulazu u svoj šator raširio ruke kako bi mu dvojica slugu skinula grub smeđi ogrtač. »Imam mnogo posla«, rekao je. »Neko vrijeme nećeš me vidjeti. U međuvremenu«, upozorio je, a pogled mu je skočio prema Hasanovu džepu na prsima, »bilo bi pametno da spališ Safijevo pismo.«

23. poglavlje

Srijeda, 18. prosinca


Test rižom«, ponovio je fakir Azizudin sljedećeg jutra iz svojeg pletenog stolca u britanskom taboru. Ozbiljno je kimnuo dvojici s kojima je sjedio, a potom pogledao pokraj njih, prema prostranom šatoru političkog tajnika čija je zavjesa na ulazu bila poduprta bambusovim štapovima.
Volovska zaprega škripala je na širokom putu, neopažena. »Maharadža ne zahtijeva da test izvedem sam«, dodao je fakir. Pogledao je Williama Macnaghtena i stisnuo oči. »Drugi maharadžini ministri i ja samo ćemo promatrati.«
Bojnik Byrne se pokraj Macnaghtena mrštio u neshvaćanju. Macnaghten se okrenuo prema njemu. »Oni misle da je netko toga jadnog taoca doveo ovamo«, promrmljao je. »Žele izvesti test pomoću kojeg će otkriti krivca.«
Macnaghten je udahnuo, prijeteći gumbima svojeg žaketa, te prešao s engleskog na urdski. »A kada namjeravate izvesti taj test, fakir sahibe?«
Fakir Azizudin uputio im je ohrabrujući osmijeh. »U ponoć. Test rižom uspješan je samo ako iznenadi one koji mu se podvrgavaju.«
Sunce još nije bilo dosegnulo zenit. Sjalo je, bezbojno i oku neugodno, na zaobljeni krov šatora te blještalo na crveni zid čiji je prednji lijevi kut trideset stopa dalje graničio s Macnaghtenovim prostorom.
»Znao sam da će pokušati nešto takvo«, promrmljao je Macnaghten Byrneu. »Bio sam uvjeren da će nas optužiti za otmicu tog djeteta.«
Major Byrne kratko je zatrubio i taj zvuk samo djelomično prikrio kašljem. »Misliš li, Williame«, rekao je pokrivši usta rukom, »da starac to čini namjerno, kako bi odgodio potpisivanje sporazuma? Zna da će se tjesnaci uskoro zalediti. Želi li da ne uspijemo u svojem pohodu?«
Macnaghtenovo stopalo, ne posve skriveno ispod stolca, počelo se trzati. »Fakir sahibe, ako smijem pitati«, ljubazno je rekao, »kako ste došli do zaključka da je to dijete dovedeno ovamo?«
Fakir se urotnički nagnuo naprijed. »Ah«, odgovorio je s osmijehom, »ovo je najbolje mjesto! Onaj tko je oteo dijete, morao je sam sebi postaviti dva pitanja. Prvo pitanje je: koji je tabor sigurnije mjesto za malog taoca? Odgovor je očit. Ovaj je tabor sigurniji jer je manja vjerojatnost da ljudi u njemu prepoznaju to dijete. Nadalje«, dodao je mašući rukom prema zidu, »ima li u ovom taboru boljeg skrovišta od ograđenog dijela generalnoga guvernera?«
Macnaghtenovi prsti stisnuli su rukonaslone.
»Drugo pitanje«, smireno je nastavio fakir, »glasi: što bi se dogodilo ako bi dijete bilo otkriveno?« Podignuo je ramena i dlanove. »Ako bi dijete bilo pronađeno u ovom taboru, njega, pravog otmičara, ne bi se teretilo za to. Nipošto. Kad bi dijete bilo pronađeno u ovom taboru, za njegov nestanak teretilo bi se Vrhovnu vlast Indije, Britansku vladu!«
Zabacivši glavu, nasmiješio se zatvorenih očiju otkrivajući savršeno zadovoljstvo. »Stoga dolazimo u ponoć kako bismo uhvatili tog otmičara. Nakon toga više ništa, ne, doista ništa neće spriječiti trenutačno potpisivanje sporazuma.«
Završivši govor otvorio je oči i naslonio se dok je politički tajnik, napokon nasmiješen, mucao tražeći primjerene pohvale.
Nakon mnogih izraza uglađenosti fakir Azizudin otišao je putom na svojem slonu, okružen pratnjom. Međutim, kad ga se više nije moglo vidjeti iz Macnaghtenova šatora, zapovjedio je da se stane te dao znak svojoj konjičkoj pratnji, na što se jedan od njih, vol od čovjeka iz Mianwalija, odvojio od skupine i dojahao k njemu.
Fakir se nagnuo u svojoj nosiljci. »Mirza, odnijet ćeš poruku čovjeku po imenu Šafiudin. Njegov je šator navodno u onom smjeru.« Pokazao je kraj puta i britanske vezove za konje. Čovjek je kimnuo. »Poruka je sljedeća«, nastavio je fakir, »›Noćas, u ponoć, u crvenom dijelu tabora bit će izveden test rižom‹. Moraš reći da ta poruka potječe od mene. Shvaćaš li, Mirza?«
Čovjek je ponovno kimnuo, podbo konja i odjahao.
Pronašli su šumarak bagrema pola milje daleko od tabora te sjahali iza njega. Mariana je gledala kako Fitzgerald svlači svoju jaknu i prostire je po tlu. »Mariana«, rekao je kad je ona sjela, nestrpljiva u želji da čuje zašto je uredio taj hrabri sastanak. »Moram ti nešto reći.«
Osjetila je kako rumeni. Zamolit će je da ga čeka u Calcutti. »I ja moram tebi nešto reći«, odvratila je urotnički, zamišljajući što će on odgovoriti kad mu kaže da je maharadžin mali talac u tom trenutku u njezinu šatoru.
Tek kad je sjeo pokraj nje, vidjela je izraz njegova lica. »Što je?« šapnula je, a u želucu joj se stvorio neugodan osjećaj.
Kvadratne, pjegave ruke, koje su jednom uhvatile njezina ramena, ležale su na njegovim koljenima. Nije ju ni pokušao dodirnuti. »Ne smijemo se više viđati, Mariana.«
»Ali, Harry«, promucala je, »mi...«
Odmahnuo je glavom i napokon je pogledao bistrim, zelenim očima. »Razmišljam o tome otkako sam te pratio s večere. Kad stignemo u Lahore, lord Auckland će potpisati sporazum. Ja odmah nakon toga odlazim. Ako ne poginem u borbama u Afganistanu, poslat će me nekamo u Bengal. Sumnjam da ćemo se ponovno sresti.«
»Ali, zašto?« Nagnula se prema njemu osjećajući bol u srcu, želeći da je pogleda, da se bori za oboje, da je zaprosi. »Mogu te čekati u Calcutti. Možeš poslati po mene kad se vratiš. Zašto se ne bismo ponovno sreli?«
On se pomaknuo i udaljio od nje. »Molim te, Mariana, ovo je silno teško.« Uzdahnuo je. »Nikada neću dobiti dopuštenje da te oženim, nakon svih onih užasnih stvari koje ljudi govore. A ako bih ga i dobio, ne bih te mogao usrećiti. Moraš pronaći drugoga.«
»Harry, ne mogu to podnijeti. Nisi učinio ništa loše. Učinila bih bilo što...«
»I pronaći ćeš nekoga, Mariana.« Ustao je prije no što ga je stigla dodirnuti. »Do kraja godine pronaći ćeš si supruga.« Uputio joj je neveseo osmijeh. »I, znaš, to ne mora biti Marks.«
Zaklanjajući oči od svjedosti zalazećeg Sunca, Mariana je promatrala lica u skupini koja je sjedila pred šatorom gospođice Emily.
Zašto mora biti uljudna prema poručniku Marksu kad je toliko očajnički željela biti sama? Kako može planirati osvajački pohod na Fitzgeralda ako se mora baviti tom iscerenom budalom?
»Slažem se, poručnice Marks«, rekla je gospođica Emily. »Nipošto ne smijemo zaboraviti jaz između naše dvije rase.«
Gospođica Fanny posegnula je za svojom čašom vina. »Ali zašto bi Engleskinja s domaćim čovjekom ikada provela više od nekoliko trenutaka? Naposljetku, jedini koje mi viđamo jesu sluge.«
»Ali, gospođice Fanny«, ubacila se Mariana jedva prikrivajući nestrpljivost, »nedvojbeno ste upoznali maharadžine supruge. Zar vam se nisu svidjele?« Promatrala je gospođicu Fanny, svjesna da Marks pokušava privući njezin pogled.
Gospođica Emily otvorila je lepezu uz prasak. »Fanny i ja«, odgovorila je, »vidjele smo dvanaest maharadžinih supruga i ustanovile smo da su beznadno neuke. Dakako, kad su neprestano zatvorene, jadnice, i nemaju s kim razgovarati, ali ipak, ne mogu zamisliti da bih s takvim ljudima mogla provesti više od nekoliko mjeseci.«
»Potpuno se slažem«, zadovoljno je rekao poručnik Marks sa svojeg sklopivog stolca. Nakon nedavnog šišanja uši su mu stišale više no inače. »Prema mojemu mišljenju, Engleskinja ne bi smjela pokazivati zanimanje ni za kojeg domaćeg čovjeka, čak ni za domaću kraljicu.«
»Ali, ako se nećemo zanimati za njih«, upitala je Mariana ne popuštajući, »kako ćemo naučiti išta o Indiji?«
Gospođica Fanny ispustila je tih zvuk neodobravanja.
Marksovo lice naboralo se u oholi osmijeh. »Ah, gospođice Givens, ne možemo se zanimati za domaće ljude a da se pritom ne upletemo u njihove živote. Nevjerojatno je«, dodao je kimajući gospođici Emily. »Kad god je netko od mojih poznanika pokazao i najmanje zanimanje za nekoga od domaćih ljudi, taj je domaći čovjek istog trena prekoračio granice pristojnosti te postao neugodno neslužben i čak prisan.« Mahnuo je rukom koja se doimala vlažnom. »Doista izazovu gađenje.«
»A znate li za mnogo takvih priča?«
U Marianin glas uvukao se prijezir. Gospođica Emily ljutito ju je pogledala te zatvorila lepezu, ponovno s praskom. »Dakako, poručnice«, ubacila se, »nitko zdrave pameti ne bi...«
»Pogledajte!«
Macnaghten je, pognut u očitoj boli, dolazio iz smjera šatora za blagovanje, jednom rukom pritišćući trbuh. Lice mu je bilo mrtvački blijedo.
»Poručnice«, šapnula je gospođica Emily.
Marks je skočio, uhvatio tajnika pod ruku i doveo ga do stolca.
»Dragi moj gospodine Macnaghten«, rekla je gospođica Emily naginjući se sa svojeg stolca i pružajući ruku, »mogu li pozvati doktora Drummonda?«
Macnaghten je isprekidano udahnuo. »Ne, hvala vam gospođice Emily. To su samo probavne tegobe. Do večeri ću biti savršeno dobro. Sastanak s fakirom Azizudinom često tako djeluje na mene.«
Poručnik Marks naklonio se sestrama Eden, a potom Macnaghtenu. »Ispričavam se zbog žurnog odlaska, ali moram se vratiti svojim ljudima.« Naklonio sa Mariani. »Mogu li vas otpratiti do vašeg šatora, gospođice Givens?«
»Ne, hvala vam, poručnice«, hladno je odgovorila. »Ostat ću ovdje.«
Sat vremena poslije govorila je odlučno, ne želeći raspravljati sa svojim učiteljem. »Zamolila sam vas da me posjetite u ovo neuobičajeno doba, munši sahibe, jer sam odlučila ne voditi Sabura večeras u Lahore.«
Njezin je učitelj stajao pred njom, a sunčeva je svjetlost bacala njegovu sjenu pokraj stolca na kojem je sjedila. Dijete je na njezinu krilu mahalo ručicama kao da pokušava poletjeti.
»Ne vidim razlog«, nastavila je Mariana, »da Sabur ne ostane sa mnom dok ne stignemo u Lahore. Naposljetku, sutra ćemo biti ondje. Kad tabor bude postavljen, lako ga mogu vratiti njegovoj obitelji budući da žive unutar zidina toga grada.« Odlučno je kimnula kako bi mu dala do znanja da je razgovor o toj temi završen. Kako je mogla predati Sabura baš taj dan, kad je sve krenulo toliko loše?
Ali njezin munši nije odustao. »Bibi, jučer poslijepodne«, rekao je mirno, »doimali ste se oduševljenom kad ste doznali da je Jar Muhamed uredio da noćas pođete vratiti Sabura njegovu djedu. Koliko se sjećam, silno ste se plašili da će biti pronađen u vašem šatoru.«
»Tada sam možda bila uplašena«, odlučno je odgovorila dok je Sabur poskakivao na njezinim koljenima, »ali sada uviđam da ne mogu sama u noći prijeći svu tu udaljenost bez pratnje.«
Sabur je spuznuo s njezina krila, lijepo odjeven u novu vojničku odoru, bijele hlačice i majušnu crvenu jaknu s poprečnim pojasevima. Teturao je, široko se smiješeći munšiju, a tada je sjeo na pod uz tup udarac.
»I kako da primim upute od Jara Muhameda?« dodala je Mariana. »Ja sam Engleskinja. On je domaći konjušar.«
»Domaći konjušar«, blago ju je podsjetio učitelj, »koji je voljan riskirati vlastiti život kako bi vas i Sabura dopratio u sigurnost.«
»I osim toga, munši sahibe«, rekla je malo preglasno kad je Sabur ustao i nesigurnim koracima požurio prema Dituu, »Sabura nitko neće prepoznati sada kad su mu Dittuovi prijatelji načinili novu odjeću.«
Munši nije odgovorio.
Doista je bilo suludo i opasno prelaziti cijeli put do Lahorea samo s Jarom Muhamedom. Tvrdoglavo pognuvši ramena, zurila je u prostirku na podu želeći da njezin učitelj nešto kaže.
Kad je tišina postala preduboka, napokon mu je rekla istinu. »Munši sahibe, ne želim ga vratiti.«
Lice njezina učitelja uozbiljilo se. Odgovorio joj je ne obazirući se na suze u njezinim očima. »Bibi, jedno je spasiti dijete u nevolji. Držati to dijete podalje od njegove obitelji znajući da ga oni vole i silno ga žele vidjeti, to je nešto posve drugo.« Bila je to najstroža izjava koju je čula od njega.
»Ako mi dopustite, bibi, ispripovijedat ću vam jednu priču.« Ne čekajući njezin pristanak sklopio je ruke iza leđa i započeo. »Jedan je čovjek«, započeo je pjevno, pogleda uprtog u stijenu šatora, »cijeloga života sanjao o tome da pronađe put u raj. Potican tim snom, svakoga koga je sreo pitao je gdje je taj put.
»Jednoga dana sreo je mudraca koji mu je pokazao obična vrata iza kojih se pružao običan put. ›Ono je put koji tražiš‹, rekao mu je mudrace.«
Mariana je šmrcnula i obrisala oči. Kako da sluša bajke kad je samo željela biti sama kako bi osjećala svoje gubitke i svoju tugu?
»Slijedeći taj put«, nastavio je munši, »čovjek je stigao do bunara. Povukao je uže nadajući se vodi za piće, ali kad je vjedro stiglo na površinu, zapanjio se ugledavši da u njemu nije voda, nego dragulji – dijamanti i rubini, smaragdi i biseri. Odmahujući glavom, spustio je vjedro u bunar. ›Kako li je budalasto skrivati blago na ovakvom mjestu‹, rekao je.«
Sabur je vrisnuo cupkajući prema Mariani, koja ga je zgrabila i poljubila u tjeme. »Tiho, mili«, promrmljala je.
»Čovjek je krenuo dalje«, nastavio je munši, »i pokraj puta ugledao velik svileni kišobran sa zlatnim drškom i zlatnim resama.
›Ovaj kišobran‹, rekao je u prolazu, ›zacijelo pripada istoj budali koja je u bunaru sakrila svoje dragulje jer na ovom svijetu samo jedan čovjek može biti dovoljno budalast da ostavi svoje blago na vidjelu‹.
»Nakon nekog vremena put se počeo uspinjati uz planinu, vijugajući do vrha mnogim oštrim zavojima...«
Jedna se muha uporno zalijetala u motku šatora. »Munši sahibe«, prekinula ga je Mariana s usiljenim osmijehom, »doimate se pomalo umornima. Zašto ostatak vaše divne priče ne bismo čuli neki drugi put?«
»Nipošto, bibi.«
Njezin se munši promijenio u proteklih nekoliko dana. Zašto joj je zapovijedao: moliti, vratiti Sabura? Zašto je odjednom bio toliko zadivljen zvukom svojega glasa?
»Put je bio strm i sklizak na zavojima«, rekao je, »ali taj je čovjek bio odlučan u namjeri da ga slijedi. Penjao se cijelo poslijepodne sve dok iscrpljen nije stigao na širok greben. Ondje je, na velikoj stijeni sjedio div. Plakao je pokrivši lice dlanovima.
›Što te muči?‹ upitao je čovjek.
›Cijeloga života‹, kroz suze je rekao div, ›tražim put u raj. Poveselio sam se kad sam ga pronašao, ali, jao, dok sam putovao njime, naišao sam na bunar pun dragulja. Pokleknuo sam pred iskušenjem i stavio maleni rubin u džep.‹«
Maleni rubin – držeći Sabura u zagrljaju, Mariana je osjetila ubod kajanja.
Munši se blago zaljuljao na svojim malim stopalima i nastavio. »›Dok sam se penjao uz tu planinu‹, nastavio je div, ›rubin je postao težak. Bio je sve teži i teži, toliko da sam sada, iako jak, previše umoran da bih nastavio i nikada ne mogu stići u raj.‹«
»Ostavivši diva za sobom«, nastavio je, »čovjek se nastavio penjati sve dok ga iza strmog zavoja nije dočekao snažan nalet vjetra. U strahu od pada uhvatio se za planinu i držao sve dok vjetar nije prestao jednako naglo kao što je zapuhao.«
»Kad je vjetar prestao, čovjek je opazio malu priliku koja je sama sjedila pokraj puta. I ona je, kao i div, plakala.«
Mariana je spustila Sabura na pod pripremajući se za još jednu ilustraciju svojih mana.
»›Putujući ovim putom‹, rekao je maleni čovjek, ›vidio sam prelijep kišobran koji je ležao na tlu. Posudio sam ga samo kako bih si zasjenio glavu i kako bih druge uvjerio da sam princ, jer kišobran simbolizira kraljevsku čast. Nisam mislio ništa loše.‹«
Kako bih druge uvjerio da sam princ. Kad bi barem mogla povući svoje nepromišljene riječi o Jaru Muhamedu...
»›Ali zapuhao je vjetar i odnio kišobran. Pokušaji da ga sačuvam potpuno su me iscrpili. Sada sam slab i ne mogu dalje pa nikada neću vidjeti raj.‹ Maleni je čovjek zajecao i zagnjurio lice u dlanove.«
Munši se nasmiješio. »Ostavivši malog čovjeka u suzama, čovjek se penjao koliko god je daleko mogao. Oči su mu se zamutile od umora pa nije vidio što je pred njim. Napuštajući svoju težnju, posljednjim se snagama dovukao do ruba puta i pogledao dolje. Pred njim se prostrla zelena i veličanstvena dolina, a povjetarac mu je donio blag miris jasmina i ruža. Bio je to rajski vrt.«
Učitelj je završio svoju priču, ali nastavio se smiješiti gledajući Marianu.
Njezin bi se otac složio. »Vrati dijete«, odlučno bi rekao nakon što bi zatvorio vrata svoje radne sobe. »Samo na taj način možeš postupiti časno.«
Uzdahnula je. »U redu, munši sahihe«, tiho je rekla, »noćas ću odvesti Sabura u Lahore.«

24. poglavlje

Rekao sam im da sam babu prodao krojaču Sirošu«, Dittu je odgovorio Mariani dok joj je dva sata poslije večere predavao usnulo dijete.
»Prodao ga? Krojaču?« Na sebi je i dalje imala ružičastu haljinu za večere i šalove, iako je vrijeme njezina odlaska na spavanje već odavno prošlo. Njezin je dah bio vidljiv u šatoru.
Dittu je odlučno kimnuo. »Da, memsahib. Moji prijatelji misle da sam ga prodao Sirošu za osam anna. Iznenadilo ih je samo to što nisam pričekao da se baba udeblja. Misle da sam loše prošao.«
Kad je Dittu otišao smijuljeći se, Mariana je smjestila Sabura pod svoje pokrivače i sjela pokraj njega i dalje umotana u šalove.
Jar Muhamed uskoro će doći po njih.
Uljanica je bacala sjene na zidove šatora. Mariana je milovala lice usnulog Sabura. »Voljela bih da smo u Sussexu, ljubavi. Uskoro će Božić, znaš. Kako bi nam bilo lijepo – ti u kaputiću s malim krznenim ovratnikom, s desecima kolačića koje možeš sam pojesti, i nitko te ne bi prodao kao božićnu puricu!«
Ali to nije bilo suđeno. Ništa od onoga što je očajnički željela nije bilo suđeno. Sabur će je napustiti; Fitzgerald ju je već napustio, Fitzgerald koji ju je poljubio samo dva puta, koji joj je ostavio divne, užurbane, ukradene poljupce. Ti će poljupci biti sve što će imati kad se u Englesku vrati bez djeteta i bez supruga. Ali dovoljno je plakala. Legla je pokraj Sabura, navukla pokrivač i zatvorila oči.
»Memsahib, memsahib, ponoć je.« Zvonak šapat probudio ju je iz dubokog sna. »Moramo požuriti.«
Mariana je, drhteći, kroz tamu pipala put do izlaza i odgurnula zavjesu. Pred njom je na svjetlosti zvijezda stajala nosiljka sa stranicama od pletene trstike. Oko nje čekala su dvanaestorica muškaraca koji su svojim dahom stvarali bijele oblake. Dijete iza nje tiho je uzdisalo u snu.
Jar Muhamed pojavio se pokraj nje. »Ovi ljudi«, tiho je rekao, »odnijeti će te kroz stražnji ulaz, na put za Lahore. Nakon tri milje prijeći ćeš u drugu nosiljku. Ta će druga biti iz kuće šeika Valijulaha, babina djeda. Samjay memsahib, razumijete li?«
Kimnula je a srce joj je zakucalo brže. Konjušar koji je voljan riskirati vlastiti život... Je li i ona riskirala svoj život da odvede Sabura u sigurnost? Bilo je prekasno za postavljanje tog pitanja.
»Ja neću nositi nosiljku, ali bit ću s vama.« Ozbiljan šapat Jara Muhameda pratio ju je kad je u tami pošla po Sabura. »Požurite, memsahib, požurite!«
Netko je glasno govorio na putu kad je Mariana povukla suknje u čudnu nosiljku i pružila ruke kako bi uzela Sabura. Svjetlost baklje u daljini treperila je kroz rupe u crvenoj tkanini zida. Glas je zvučao poput glasa bojnika Byrnea, ali zašto bi bojnik zapovijedao ondje usred noći? Smjestila je Sabura pokraj sebe, zatvorila stijenu nosiljke i spustila glavu na tanak jastuk koji je mirisao na ulje za kosu. Aktivnosti u taboru više je se nisu ticale. Bilo je važno to da u tami nije mogla pronaći svoj šeširić. Što će šeik Valijulah pomisliti o njoj, pitala se, kad u njegovu kuću stigne bez šešira?
Nosiljka je krenula s trzajem. Izvana su se čuli glasovi, napregnuti i bez daha.
»Rekao sam najprije lijevom nogom, Džaved.«
»Šalim, podigni motku više.«
Otvorila je oči. Muškarci koji su stajali pokraj nosiljke na sebi nisu imali dotije. Omotani dotiji hinduističkih nosača ostavljali su noge gole pri kretanju. Ovi muškarci nisu nosili dotije, nego salvare, muslimanske nabrane duge hlače. Držeći jednu ruku na tijelu usnulog Sabura, drugom je posegnula kako bi se uhvatila za nešto kad se nosiljka nagnula na stranu. Tko god bili ti ljudi, bilo je očito da nijedan od njih do tada nije nosio nosiljku. Četvorica su nosila, a osmorica išla pokraj njih, čekajući svoj red. Kako će na taj način prijeći tri duge milje?
Stali su. Netko je uplašeno progovorio. »Band hai. Zatvoreno je.«
Mariana se uspravila, odmaknula stijenku od trstike i pogledala van.
S desne strane žario se red ognjišta na kojima se plamen ugasio. Nedaleko od njih nepomično su ležale umotane prilike. Negdje medu njima bio je Dittu. S njezine desne strane bio je pust kuhinjski šator. Čvrsto se držeći, oprezno je izvila vrat iz nosiljke kako bi pogledala naprijed. Pred njom, ondje gdje je trebao biti ulaz za kuhare, bilo je samo prazno crveno platno. Gdje je bio širom otvoren ulaz, dovoljno širok da propusti volovsku zapregu punu namirnica?
Znali su. Netko je otkrio gdje je Sabur i postavio im zamku. Zbog toga je Jar Muhamed žurio. Ono je doista bio glas bojnika Byrnea na putu!
»Jaru Muhamede!« šapnula je koliko se god glasno usudila i opazila kako se odmah odvojio od skupine nosača te prišao pospanim kulijima koji su stajali pokraj ulaza. Nije čula što je bilo rečeno, ali se uz mrmljanje čulo i zveckanje novčića, a tada je nosiljka ponovno krenula. Mariana je čula kako u prolazu stranicama struže o platno.
»Ne bojte se, memsahib«, rekao je tihi glas pokraj nje kad su izašli. »Vi i Sabur baba uskoro ćete biti daleko odavde.«
Srce joj je lupalo. Doista je riskirala svoj život, kao i Jar Muhamed te drugi muškarci. Tako je zacijelo i u bitki, osim što, dakako, ona nije bila naoružana. Ali začudo, nije osjećala strah.
Ocu će ispripovijedati cijelu priču o Saburu kad napusti Pandžab i kad bude mogla pisati bez straha da će njezino pismo ispasti iz poštanske torbe u opasne ruke.
Tata bi bio ponosan na nju.
»Uto. Ustani.« Vojnik čiji su bijeli poprečni pojasevi sjali na svjetlosti zvijezda po drugi je put nogom gurnuo Dittua u rebra.
Dittu je otvorio oči. Posvuda oko njega te u redu ugašenih vatri ljudi su sjedili otpetljavajući se iz šalova i plahti. Vojnici su stajali pokraj njih sa spremnim oružjem.
Gaggan je gunđao pokraj njega. »Dobro, dobro. Stižem.« Sita Ram psovao je navlačeći cipele.
Ljudi su ustajali, pogledavajući se u nelagodi. Vojnici su ih usmjerili prema slugama koji su u grupicama išli prema glavnom ulazu, pokraj šatora engleskoga generalnog guvernera i njegovih sestara. Dittu se osvrnuo i vidio kako stražari stižu te staju u stav mirno pokraj zatvorenog ulaza za kuhare.
Konjušar Jar Muhamed izričito je zahtijevao da memsahib i baba krenu te noći. Zacijelo je predvidio tu vježbu, ili što god to bilo. Dittu je zijevnuo. Ali to nije bilo važno. Čak i uz vojsku koja će im pomoći pronaći babu, Britanci su zakasnili. Da, doista. Znao je to jer se prisilio ostati budnim dovoljno dugo da vidi zatvaranje ulaza za kuhare, a potom otvaranje dovoljno dugo da prođe nosiljka koji su nosili neiskusni nosači. Slijedeći Gaggana, pridružio se redu slugu.
»Test rižom. Posrijedi je test rižom.« Glas se prenosio s početka reda, a Dittu se spotaknuo kad ga je čuo. Znao je za taj test, za njegovu nepogrešivost, za paniku krivca, čekanje da bude otkriven, očajničke pokušaje stvaranja sline u ustima.
Je li taj test bio vezan uz Sabur babu? Jesu li tražili one koji su ga oteli? Zadrhtao je. Možda nisu. Možda je posrijedi nešto drugo, dijamanti nestali iz kutija za nakit u šatorima Engleskinja. Tijelo mu se opustilo, a tada ukočilo. Ne, zacijelo je posrijedi baba. Memsahib je bila uvjerena da će ga otkriti. Silno se plašila.
»Traže maharadžina taoca«, rekao je glas iza njega.
Pitat će ga je li vidio babu. Osvrtao se uokolo tražeći način da umakne. Nije ga bilo; pobrinuli su se za to. Brahminski vojnici u crvenim jaknama hodali su duž kolone i gurali sluge u red kao da su stoka.
Za dječakovu otmicu platit će se strašna cijena. Vodonoša mu je rekao da je babin sluga platio nosom samo zato jer je držao Sabur babu u trenutku kad je nestao. Dittu je učinio mnogo više od toga – skrivao dijete, hranio ga i odijevao, spavao s njim, mazao ga blatom kako bi spriječio prepoznavanje.
Užasnuto je zamišljao težak udarac mača koji će odrezati nos s njegova lica. Trudio se normalno hodati naprijed, iako je ruke i noge osjećao kao da pripadaju nekome drugome. Gledao je druge u redu nadajući se da će se zaokupiti poznatim licima. Stari krojač Siroš, pognut kao i uvijek, hodao je uz pomoć zeta. Pred njima je bio Džimand, sluga maloga crnog psa gospođice Emily, uspravan, uznosit kao i uvijek, kao da i u tom trenutku hoda nekoliko koraka iza gospođice Emily, noseći pod rukom psa koji mu je povjeren na brigu. Za njim se žalosno vukao debeli dječak koji je skrbio o psima i čije dužnosti nisu bile toliko profinjene.
»Nastavite«, progunđao je vojnik.
Hoće li ga pogubiti? Hoće li mu odrezati šake, stopala? Javno ga bičevati ?
»Što je s tobom«, šapnuo je Mohan iza njega. »Hodaš kao Englez.«
Kolona slugu prolazila je kroz glavni prolaz i izlazila na put. Ondje su, na svjetlosti desetaka baklji, čekali drugi vojnici, stojeći rame uz rame kao neprobojna prepreka bijegu.
Dittu je gledao u tlo. Ako bi podignuo glavu i pogledao u oči kojega od Engleza u crnim jaknama koji su stajali pokraj zida, ili kojega nepoznatog dvoranina s turbanom na glavi, ne bi bilo potrebe za testom.
Najprije bi ga mogli mučiti, ili ispitivati; ili oboje istodobno. Što bi im rekao o svojoj memsahib? Zaboravio je umotati se u svoju pamučnu plahtu prije no što se pridružio drugim slugama, ali nije bilo potrebe za time. Znoj mu se cijedio niz leđa i u nabore njegova dotija.
Zašto ga nije zaštitila od tog užasa? Zašto je pobjegla, napustila ga ne izvevši čaroliju koja će ga spasiti? Suze su se pridružile znoju na njegovu licu i tekle među dlakama njegove brade.
Jedan vojnik odvojio ga je od Gaggana i Site te ga uputio sjesti u prašinu pokraj dječaka koji se veselo smiješio kao da igraju kakvu igru. Drugi su se pokraj njega, uz povike i psovke vojnika, saginjali i razvrstavali u pet paralelnih redova.
Debeli, rumeni bojnik Byrne sahib pljesnuo je rukama i bučno zakašljao. Mrmljanje u redovima istog je trena utihnulo. Pokraj njega bio je Macnaghten sahib, čovjek s brkovima umjesto obrva, i također se nakašljao. Dva su Engleza nekoliko trenutaka razgovarala.
»Ovdje smo«, najavio je Macnaghten, »jer vjerujemo da je u proteklih nekoliko dana netko u ovom taboru počinio vrlo težak zločin.« Načinio je korak naprijed i ruku sklopljenih iza leđa počeo hodati između prva dva reda. »Taj je zločin toliko težak da se ispostavilo kako je potrebno izvesti test rižom ne bi li se otkrio identitet zločinca.«
Iza njega dva su uglađena stranca, jedan u grubom vunenom ogrtaču, promatrala lica ljudi koji su čučali.
Ljudi pokraj Dittua počeli su razgovarati među sobom. »To su ljudi s maharadžina dvora«, rekao je jedan. »Došli su po otmičara.«
Vojnici su im viknuli neka ušute.
»Svatko od vas dobit će malu šaku riže.« Macnahgten je ljutito gledao redove ljudi kao da su svi redom krivi. »Potom ću svakome postaviti jedno pitanje. Pitanje je jednostavno. Iziskuje ›da‹ ili ›ne‹ odgovor. Kad postavim to pitanje, doći ću k svakome od vas kako bih čuo odgovor. Kad mi odgovorite, stavit ćete rižu u usta, prožvakati je i tada pljunuti na dlan te mi je pokazati. Je li to jasno?«
Pokazao je prema vojnicima koji su počeli hodati među redovima noseći pladnjeve na kojima je riža ležala u blijedim, sablasnim hrpicama.
Dittu je bio previše uplašen da bi molio. Ukočen je čekao dok mu se vojnik približavao u redu, dijeleći šake riže. Vojnikova visoka vojnička kapa i uska odora na svjetlosti baklji činili su ga sličnim stvorenju iz noćne more.
»Ispruži ruku.« Čovjekov glas bio je nazalan i nabusit. Dittu je ispružio obje ruke, pazeći da ne zadrhte. Vojnik je dramatičnim pokretom zagrabio malu količinu riže i usuo je u Dittuove otvorene dlanove.
Doimalo se da dijeljenje riže traje cijelu noć. Kad je napokon završilo i kad su ih vojnici ponovno ušutkali, Dittu je požalio jer nije uživao u tom predahu. Sada je bilo prekasno za njega. Macnaghten je ponovno progovorio.
»Dakle, kad vam postavim pitanje, svi ćete pažljivo slušati te imati spreman odgovor kad stignem do vas.« Podignuo je ruku. »Mnogi od vas već znaju za ovaj test. Onima koji ne znaju mogu reći sljedeće: posrijedi je test iskrenosti. Bez obzira na to hoćete li na moje pitanje odgovoriti s ›da‹ ili ›ne‹, odmah ću znati lažete li. Čovjek koji govori istinu imat će sline u ustima. Njegova prožvakana riža bit će vlažna. Ali«, dodao je nadglasavajući žamor gomile, »čovjek koji laže, imat će suha usta. Njegova će riža, kad je pljune, biti prah. Stoga nemojte lagati. Ponavljam, nemojte lagati. Onaj tko bude lagao, bit će strogo kažnjen. Je li to jasno? A sada pitanje. Tišina, čujete li? Zahtijevam potpunu tišinu!«
Vojnici su hodali među ljudima prijeteći im podignutim šakama.
Dva su dvoranina stala pokraj Macnaghtena i bojnika Byrnea, promatrajući lica najbližih slugu. Gomila se utišala.
»Znate li ili ne znate«, zagrmio je Macnaghten, »gdje je mali Sabur, talac maharadže Randžita Singa? Ponavljam: znate li gdje je mali Sabur?«
Kako je to moguće? Obamrli Dittu čučao je ne opažajući rižu u svojim rukama. Gaggan se nagnuo iz drugog reda i pogledao ga širom otvorenih očiju. Kad je Dittu pokušao slegnuti ramenima, Gaggan se naglo okrenuo. Dittuove su se oči ispunile suzama. Sada ga čak i njegovi prijatelji moraju iznevjeriti. Ako su naslutili istinski identitet njegova nahočeta, i oni će loše proći. Kako je mogao biti toliko nepromišljen? Kako je mogao vjerovati memsahib?
Macnaghten je, s bojnikom Byrneom za petama, zakoračio u prvi red. Kretao se odmjereno, slušajući odgovor svakog čovjeka, promatrajući kako žvaču i potom pljuju. Vojnici su visoko držali baklje, osvjetljavajući svakog slugu dok su ga ispitivali.
Stigli su do Dittuova reda i prilazili mu odmjerenim tempom, a za njima dvorani, svaki s po dva vojnika s obje strane, spremna zgrabiti lažljivca, zločinca, Dittua. Dittu je pokušao oblizati usne, ali jezik mu je bio suh poput stare kože.
Kako je glasilo pitanje? Je li on, Dittu, znao gdje je mali Sabur? Dakako da je znao gdje je baba jer, nije li to dijete u tom trenutku bilo na putu između njegova tabora i grada Lahorea, s njegovom memsahib?
Ako bi odgovorio potvrdno, ne bi bio kažnjen za laganje, ali bi nedvojbeno bio kažnjen za sudjelovanje u skrivanju babe u crvenom dijelu tabora. A što je sa zavjetom koji je dao sam sebi? Koliko bi njegova odanost vrijedila, i koliko bi vrijedila njegova duša, ako bi izdao memsahib i Sabur babu? Možda to nije bilo važno. Nije Ii memsahib, naposljetku, bila čarobnica sposobna umaknuti svakoj zamci, i po potrebi čak nestati? Jest, bila je, a on, Dittu, običan čovjek, ostao je suočiti se s tom strašnom odlukom. Šmrcajući obrisao je oči, a potom polizao prste. Sva slina koja mu je bila potrebna slila se s njegovih obraza.
Dječak pokraj njega odgovorio je niječno, prožvakao rižu i tada, načinivši grimasu, ispljunuo sluzavu bijelu grudu u prašinu.
Na redu je bio Dittu.
Plitko je udahnuo. Da, znao je odgovor, ali zapravo možda i nije jer nije znao reći gdje se memsahib i Sabur baba točno nalaze na tom putu. Štoviše, budući da sâm nikada nije prešao put od Amritsara do Lahorea, nije ni slutio gdje su.
»Dakle?« upitao je Macnaghten.
»Dakle?« ponovio je bojnik Byrne.
Doimalo se da je zapuhao mirisan povjetarac koji je odnio Dittuov strah, osušio mu suze i znoj na licu te mu omogućio ponovno duboko udahnuti dok se slina slijevala u njegova usta i ležala pod njegovim jezikom u slatkoj lokvici.
»Ne, sahibe«, odlučno je odgovorio, »ne znam gdje je mali Sabur.«
Riža koju je prožvakao i ispljunuo u velikoj, divnoj vlažnoj grudi bila je prepuna prašine i drugih stvari, možda čak i uginulih kukaca, ali Dittu nikada do tada nije kušao ništa slasnije od te šačice riže.

25. poglavlje

Utorak, 19. prosinca


Nosiljka je naizgled cijelu vječnost teturala mračnim putom u Lahore. Mariana je u njoj, susprežući mučninu te nesposobna obuzdati jauke, uzvike i povremene psovke, zvukove koji su pratili svako naginjanje i svaki trzaj nosiljke, držala Sabura u naručju i držala se za sve za što se mogla uhvatiti, zahvalna jer je barem dijete uspjelo spavati tijekom tog mučenja.
To će mučno putovanje zasigurno uskoro završiti. Nije mogla procijeniti koliko su je daleko njezini nosači donijeli, ali do tada su zacijelo prešli najveći dio od tri milje puta do sastajališta s nosiljkom Saburove obitelji. Oprezno pruživši ruku preko Sabura, odmaknula je bočnu stranicu.
Iznutra se doimalo da jure putom. A tada je s očajem uvidjela da su jedva napredovali. Doimalo se da nosači svu svoju energiju ulažu u ljuljanje i treskanje nosiljke.
Bilo bi uzaludno koriti ih – i sami su se doimali očajnima – ali bila je iscrpljena, a u glavi joj je toliko jako pulsiralo da je osjećala kao da će puknuti, a i uskoro će zauvijek izgubiti Sabura. Zatvorila je stranicu i ne mareći čuju li je ljudi vani ili ne zajecala dubokim, bučnim, silnim jecajima.
***


Ljudi su napokon, s bučnim zajedničkim uzdasima, spustili njezinu nosiljku na tlo. Mariana je, ošamućena, pogledala van i vidjela drugu nosiljku koja je stajala pokraj puta. Pokraj nje čekala je skupina ljudi koji su se doimali učinkovitima i na sebi su imali pravu odjeću nosača.
Kad je krenula prema drugoj nosiljci, uhvatila je pogled Jara Muhameda i pokretom ruke uvažila njegov pozdrav, koji je ujedno bio i isprika.
Stavila je Sabura u drugu nosiljku te ušla za njim. Nekoliko minuta poslije utonula je u san, iscrpljena i umirena ljuljanjem udobne nosiljke šeika Valijulaha.
U snu nije čula laži koje je šeikov sirdar nosač rekao stražarima na Delhijskim vratima te zvuk okovanih vrata koja su škripala dok su se nerado otvarala propuštajući nosiljku i njezinu dvanaestoricu u zavojite ulice grada opasanog zidinama. Nije čula škripu vrata šeikova havelija, koja su se širom otvorila kako bi propustila nosiljku, ni šapat slugu koji su čekali dok je nosiljka prolazila pokraj dva dvorišta, pokraj prozora na kojima su sjale svjetiljke i prilike se tiho kretale iza rešetkastih zaslona.
Probudila se tek kad je nosiljka stala. Kad je otvorila stranicu i pogledala van, okružili su je ženski glasovi, prigušeni i uzbuđeni.
Nosiljka je spuštena pokraj zastrtog ulaza. Iza zavjesa pomicala se i svjetlucala svjetlost svjetiljke. Tanka ruka posegnula je za njezinom i pomogla joj ustati.
Čim je Mariana stala na noge, pokraj njezinih suknji protrčala su djeca i uzbuđeno se sjatila oko nosiljke u kojoj je Sabur i dalje spavao, gurala glavice unutra i govorila sva odjednom.
»Širin-jan je najstarija. Ona ga može nositi.«
»Ali ja sam mu praaaava sestrična. Ja bih ga trebala nositi.«
»Tiho, probudit ćete ga!«
Zašto su djeca bila budna u to doba noći? Nije bilo vremena za čuđenje jer su je dvije sluškinje sa svjetiljkama vodile uza uske, kamene stube. Djevojka koja joj je pomogla penjati se, sada ju je vodila za ruku, a druge su se žene nagurale na stube, upirale prstom i šaputale, dok se ona penjala podalje od uzbuđenih glasića u podnožju stuba.
Stube su ih dovele na hodnik. S desne strane, pokraj zastrtog ulaza, nalazila se hrpa cipela. Djevojka je izula svoje izvezene papuče te znakovito pogledala u Marianina stopala. Sjetivši se da munši sahib nikada nije nosio cipele u zatvorenom prostoru, Mariana je izula čizme i tada su je uvele u sobu prepunu žena.
Uljanice postavljene u nišama zidova bacale su zlatnu svjetlost na lica mnogih žena koje su, poput ptica u gnijezdima, sjedile na podu prekrivenom bijelim plahtama. Duge košulje i fini, mekani šalovi prekrivali su njihova tijela i kosu. Ispod rubova širokih hlača virili su nožni prsti. Dvadeset pari očiju zagledalo se u Marianinu haljinu s uskim steznikom, lepršavim rukavima i šest jarda širokih, nabranih suknji, posve drugačijih od njihove široke, okomito usmjerene odjeće.
Jedine domaće žene koje je Mariana do tada vidjela bile su plesačice ili seljanke, a njihova su lica bila obojena i svjetovna ili izbrazdana teškoćama. Ove su bile drugačije. Žene u obitelji šeika Valijulaha odmah su ostavljale dojam finih dama. Iako je većina lica, koja su Marianu gledala s neskrivenom radoznalošću, bila krupna, nekoliko ih je bilo nježnih i svijetlih.
Mlada voditeljica pustila je Marianinu ruku i žurno otišla sjesti među djevojke svoje dobi. Sve su zurile u Marianu prije no što su se nagnule jedna prema drugoj, gotovo se dodirujući čelima kako bi šaputale među sobom.
Olabavljeni velovi na nekim glavama otkrivali su kosu, razdijeljenu točno na sredini glave i upletenu u pletenicu.
Zašto su sve bile budne toliko kasno? Dodirnuvši svoju kosu, Mariana je shvatila da je izgubila mnogo ukosnica. Kovrče su joj padale preko lica i gladile stražnju stranu vrata. Dvadeset pari smeđih očiju gledalo ju je preko savijenih koljena i preko ramena. Kako li izgleda?
Krupna žena u bijelom mahnula joj je s drugog kraja prostorije. »Mir«, rekla je dubokim glasom. Mahnula je rukom prema prostoriji prepunoj žena. »Čekale smo te. Ja sam sultanija Safija, sestra šeika Valijulaha.« Pokazala je slobodno mjesto na podu pokraj sebe.
Mariana je porumenjela dok ju je žena promatrala. Lice sultanije Safije moglo je biti muško. »Dakle, ti si Mariam«, rekla je.
Mariam?
»Hai, jadnica«, rekao je suosjećajan glas, »sama je putovala usred noći.«
Mariana se smjestila pokraj Safije kako je najbolje mogla, prekrižila noge i osjetila kako je steznik žulja po rebrima.
Začuvši kako djeca trče uza stube, sultanija Safija pogledala je prema vratima. »I dovela si unuka mojeg brata, Sabura?«
Mariana nije stigla odgovoriti jer je zavjesa na ulazu u tom trenutku odmaknuta, a u prostoriju je pobjedonosno ušla bucmasta djevojčica, dašćući od napora, sa Saburom u naručju. Njegovo izgužvano lice ležalo je na okruglom ramenu, a nožice su mu visjele ispod njezinih koljena. Još je spavao. Druga su se djeca okupila oko njega, dodirivala ga i prepirala se šapatom dok su žene uzdisale i ljuljale se na svojim mjestima na podu.
»Ah, došao je moj Sabur, došao je!« Zagnjurivši lice u šal, jedna je žena počela glasno plakati.
Njezin Sabur? Mariana je netremice gledala u nju.
»To mu je baka«, dubokim je glasom rekla sultanija Safija, kimajući u znak odobravanja. »Dugo je čekala da se vrati.«
Nijema pozornost žena ponovno je usmjerena na Marianu, koja ih je promatrala sa zanimanjem, pamteći svako lice i svaki nabor njihove odjeće. Znala je da je vrlo malo Europljanki posjetilo takvu kuću. Ondje je bilo još mnogo toga za vidjeti osim žena: strop s vidljivim gredama, pod prekriven ćilimom i pamučnim plahtama. Što drže u onom oslikanom ormaru u kutu?
Netko je pokraj prozora glasno udahnuo. Zena nalik ptici pokazala je kroz filigranski ukrašene kapke prema dvorištu. »Netko je došao, netko je došao!«
Zar su ih slijedili iz engleskog tabora? Mariana gotovo nije disala kad su se žene oko nje uskomešale.
Sultanija Safija podignula je ruku kako bi ih smirila. »Vidjet ćemo što je«, izjavila je i ustala. »Vidjet ćemo.«
Mariana je krenula za njom prema prozoru, previše nestrpljiva da bi čekala. Druge su je žene okružile, pritisnule i oslanjale ruke na njezina ramena pokušavajući vidjeti što se događa na dvorištu.
Mariana se isprva stisnula kako bi se zaštitila od tijela koja su je okružila, ali tada se, nesposobna izbjeći ih, pokusno opustila. Stara žena sa široko razmaknutim zubima nasmiješila joj se i potapšala je po ruci.
U dvorištu se skupilo mnogo ljudi. Sluge su stajali uokolo, a plamen njihovih baklji obasjavao je oslikane zidove havelija. Netko je na zapovijed otvorio niska vrata između dvorišta i naoružani ljudi ušli su pješice, a za njima je išao konj na kojem su bila dva jahača.
Čim je konj prošao kroz vrata, stražari su pružili ruke i spustili jednog jahača iz sedla. Kad su ga ispružili na tlu, Mariana je u svjetlosti baklji ugledala sjaj ružičastog satena. Ljudi su trčali amo-tamo po dvorištu. Kroz vrata je dotrčao čovjek noseći pleteni ležaj te ga spustio nasuprot Marianinu prozoru. U sjeni trijema, pokraj pletenog ležaja, čekao je slobodan podij.
Mariana je vidjela da haveli nije obična kuća, nego dvokatnica oko toga malog dvorišta punog ljudi i drugog, možda većeg, iza niskih vrata. Na malo dvorište izlazilo je nekoliko vrata. Je li sve to šeikova kuća? Jesu li doista bili u utvrđenom gradu? Izvinula je vrat kako bi pogledala gore. Ljudi su se okupili i na krovu nasuprot njezinu prozoru. Naginjali su se preko zidića te odozgo gledali prizor na dvorištu.
»Ah«, rekla je sultanija Safija tapšajući Marianinu ruku, »to je samo slučaj ugriza zmije. Nije ni u kakvoj vezi sa Saburom ni s tobom, draga.« Uzdahnuvši sa zadovoljstvom, odmaknula se od prozora.
»Ugriz zmije?« Mariana je čula za strašne posljedice ugriza zmije – bol, naticanje, krvarenje iz usta, neizbježnu smrt. Je li čovjeka koji je ležao na tlu doista ugrizla zmija? Gledala je u njega, nesposobna odvratiti pogled, dok su dva člana naoružane pratnje uhvatila čovjeka odjevenog u saten i podignula ga. Pognuti pod njegovoj težinom, vodili su ga preko dvorišta, njegova su se stopala vukla za njim kao da je osuđenik, a potom su ga polegnuli na pleteni ležaj, pri čemu je on trzao nogama.
Sultanija Safija glavom je pokazala prema drugom prozoru. »Ako želiš vidjeti, dođi ovamo«, rekla je i povela Marianu kroz gužvu žena.
S tog se prozora pružao bolji vidik na jastucima obložen podij i pleteni ležaj te čovjeka koji je ležao na njemu i trzao se. Podij više nije bio slobodan – na njoj je bio čovjek mršavog lica u lepršavoj bijeloj odjeći, s visokom cilindričnom kapom. U blizini su se skupili drugi ljudi u bijelom. Drugi, kićeni jahač bio je sišao pa je stajao nad svojim nesretnim suputnikom i kršio ruke, dok su naoružani ljudi hodali uokolo. Doimalo se da svi osim čovjeka na podiju govore u isti glas.
»Je li to šeik Valijulah?« šapnula je Mariana.
Sultanija Safija je kimnula.
Dakle, to je bio slavni čarobnjak o kojem je gospođica Emily govorila. S visokom, snježnobijelom kapom doista je izgledao poput čarobnjaka.
Mariana je ostala bez daha.
Prizor osvijetljen bakljama, ionako sablastan, postao je još sablasniji uslijed iznenadne tišine koja je zavladala čim je šeik podignuo koščatu ruku.
Premda pleteni ležaj i njegov teret ljudskoga jada nisu bili ni jednu stopu udaljeni od podija, šeik nije ni pokušao dodirnuti svojega pacijenta. Umjesto toga sjedio je gotovo nepomično, ravnih leđa, pogleda uprtog u priliku u ružičastoj odjeći. Grčenje čovjeka na ležaju nekoliko je minuta bilo jedini pokret u dvorištu. Mariana je stisnula oči kako bi bolje vidjela, želeći da je njezin prozor bliže podiju. Je li svjetlost stvarala taj privid ili je znoj doista počeo sjajiti na šeikovu licu?
»Govori li nešto?« šapnula je sultaniji Safiji u uho. Čak se i na toj udaljenosti doimalo pogrešnim ispustiti zvuk.
»Da«, odgovorila je sultanija Safija te čvrsto stisnula usne u ravnu crtu.
Mariana je promatrala, opčinjena.
Doimalo se da se između čarobnjaka i njegova pacijenta uspostavila moćna veza. Doimalo se gotovo kao da ih je povezala druga zmija – dobra, blagotvorna, nevidljiva zmija – koja je poništavala razorne učinke otrova.
Ali za ugriz otrovnice nikada nije bilo lijeka. Od njezina prvog trenutka u Indiji upozorili su je da na otvorenom, pa čak ni na ulicama Calcutte, nikada ne smije hodati bez zavezanih čizama. Na njezin prvi dan u taboru bojnik Byrne uputio ju je da uvijek nosi čizme, čak i u svojem šatoru. Od tada je čula priče o slugama i čak vojnicima koje su usmrtile kobre, ljutice i druge zmije.
Doktor Drummond nedavno je ispripovijedao priču o nižem časniku u vojnom taboru koji je volio hodati u papučama. »Upozorio sam ga nekoliko puta«, rekao je doktor odmahujući glavom, »ali kad ga je zmija ugrizla, bilo je prekasno. Kako li je strašno izgledao – noga mu je bila golema i plava. Jadnik je silno patio. ›Doktore‹, rekao mi je prije no što je izgubio svijest, ›da sam poslušao vaš savjet, sada ne bih umirao. ‹«
Odozdo se začuo žamor. Tijelo na ležaju prestalo se trzati. Mariana je zapanjeno gledala kako se pomiče, sjeda, kako više nije biće koje strašno pati, nego raskošno odjeven čovjek s gustom, kovrčavom bradom koji je protrljao lice i potom se nasmiješio.
Sultanija Safija je uzdahnula, uzela je za ruku i odlučno odvela od prozora. »Pa, to je riješeno«, rekla je živahno. »A sada, Mariam, moj te brat želi vidjeti, ali najprije moraš još malo sjesti. Proći će još neko vrijeme prije no što svi ti muškarci odu.«
Žene su ponovno sjele kao da su očekivale da će zauvijek sjediti na istim mjestima. Koliko je sati?
»Dolazi još ljudi, dolazi još ljudi. Pogledajte, pogledajte!« Djevojka od petnaestak godina, kojoj je duga, crvenkasta pletenica visjela do koljena, pritisnula je lice o prozorski kapale.
Sultanija Safija teško je uzdahnula spustivši se na ćilim pokraj Mariane. »Reci mi što vidiš, Meherin.«
»Trojica konjanika ulaze u dvorište – ooh, kako su lijepo odjeveni, bhaji. Imaju mačeve, a jedan ima veliko pero u...«
Sultanija Safija odmahnula je rukom. »Reci mi samo što rade, Meherin.«
»Doveli su sluge koji nose pokrivene pladnjeve. Otkrivaju ih i, o, ima šalova, mnogo šalova, iako ne vidim koliko su dobri, i dovode konja, a na jednom pladnju hrpa je zlatnog nakita. Lala-ji je zacijelo spasio nekoga vrlo važnog, nekoga vrlo bogatog!« Sjajnih očiju okrenula se od prozora. »Što to znači, bhaji? Jesu li ti darovi za nas?«
»To ne znači ništa, vidjet ćeš.« Sultanija Safija odmahnula je glavom. »Baš ništa.«
Ali djevojka je ponovno gledala van. »Čekajte! Zašto Lala-ji ne gleda darove? Zašto ne pokazuje zahvalnost? Ljudi izgledaju vrlo razočarano i odlaze. Uzimaju svoje darove i odlaze. Zašto, bhaji?«
Njezin umilan glas odjednom se toliko ražalostio da je Mariana osjetila silnu želju da je utješi. Sultanija Safija potapšala je ćilim sa svoje druge strane. »Draga, svi znamo da Lalaji nikada ne prihvaća naknadu za ono što učini. Dođi sjesti pokraj mene, Meherin-jani«, rekla je. Okrenula se Mariani. »Djeca mojeg brata zovu Lala-ji«, objasnila je.
»Ali, što ako su ti darovi bili od maharadže?« ustrajala je djevojka. »Neće li biti povrijeđen? Što ako se...«
»Meherin, ne smiješ postavljati pitanja. A sada kad su ti ljudi otišli«, nastavila je sultanija Safija strožim tonom, »vrijeme je da Mariam siđe i upozna mojeg brata te da sve mi pođemo na spavanje.«
»Krajnje je neuobičajeno«, obavijestila je Marianu, »da se sastaje sa ženom. Štoviše, nikada nije upoznao nijednu strankinju, ali izričito je rekao da te želi upoznati prije no što se vratiš u svoj tabor. Njegov sluga Alahjar čeka u podnožju stuba da te odvede k njemu.« Ustavši još jednom, sultanija Safija oslonila se na rame mlade Meherin. »A sada, laku noć i neka te Bog čuva, dijete. Spasivši Sabura učinila si veliku uslugu našoj obitelji.«
Naslonivši se na Meherin, krenula je prema zastrtim vratima na drugom kraju prostorije i nestala.
Bez sultanije Safije prostorija se doimala nešto hladnijom. Mariana se osvrnula uokolo i vidjela da je ostalo samo nekoliko sluškinja koje su zijevale.
Protrljala je lice pitajući se o čemu će ona i šeik razgovarati. Možda će je samo kratko pozdraviti te je poslati u britanski tabor u svojoj nosiljci. Držeći se za zid, sišla je zavojitim stubama do podnožja, gdje ju je čekao najavljeni sluga.
Njegov grm kose bio je uočljivo crven, ali koliko god se sluga Alahjar njoj doimao neobičnim, ona se njemu zacijelo doimala još neobičnijom, jer je zapanjen širom otvorio oči dok mu se približavala. Ali što su mogli očekivati od nekoga koga su tri milje nosili najnespretniji ljudi u Indiji, a potom se probudio usred noći kako bi ga skupina nepoznatih žena ispitivala i promatrala?
Podignula je ruke i svezala kovrče u čvor, ali je tada odustala od tog truda, odjednom previše umorna da bi marila za to što će šeik misliti o njoj.
Osim nekoliko bakljonoša, dvorište je bilo pusto kad ju je crvenokosi sluga poveo prema oslikanom trijemu, gdje je stari šeik i dalje sjedio, uspravan na svojem podiju. Pacijentu i njegovu okićenom pratiocu nije bilo ni traga, kao što nije preostao nijedan šal ili sitnica s pladnjeva darova koji su ponuđeni tek nekoliko trenutaka prije.
Bilo je vrijeme da primijeni domaća pravila lijepog ponašanja kojima ju je munši sahib poučio. Pognula je glavu i pozdravila starca dodirujući čelo prstima desne ruke. »Es-selamu alejkum, šeik sahibe«, rekla je.
Kad je podignula glavu, šeik se nasmiješio, naizgled ne opažajući njezinu izgužvanu haljinu i neposlušnu kosu. »Mir s tobom, kćeri«, odvratio je.
Potapšao je svoj podij. »Sjedni.«
Ona mu je uzvratila osmijehom. Kćeri. Još joj se nitko nije tako obratio.
Glas mu je bio lagan i ugodan, što ju je iznenadilo jer je njegovo staro lice bilo mračno i naborano poput suhe šljive. Prišla je podiju, koji je također bio pokriven bijelom plahtom, i pristojno sjela na rub.
»Prvi dio tvojeg putovanja zacijelo je bio neugodan«, rekao je. Oči su mu otkrivale moć kakvu do tada nije vidjela. »Ljudi koji su te nosili nisu bili nosači. To su brijači i konjušari. Jedan je bio vojnik. Ali svi su dobri, hrabri ljudi.«
Kimnula je, nesposobna skinuti pogled s njegovih očiju. Voljni riskirati svoj život...
»A sada«, nastavio je, »želio bih ti zahvaliti jer si spasila mojeg unuka. Svima nam je jasno da si u ovoj teškoj situaciji postupila iznimno hrabro i suosjećajno te s ljubavlju kakva je vrlo rijetka na ovom svijetu.«
Prije no što je stigla porumenjeti od sreće, šeik je podignuo smeđi prst. »A sada bih ti rado postavio tri pitanja.«
Nije čekao njezin odgovor. »Prvo«, počeo je, »jesi li u Indiji vidjela sve što si željela vidjeti?«
Doimalo se da njegove oči čuvaju važne tajne. Što je želio da kaže?
»Nisam«, oprezno je odgovorila, »još ne. Ali preda mnom je još putovanje povratka u Calcuttu. Vidite, to će putovanje trajati četiri mjeseca, nakon što stanemo u Simli...«
»Uskoro će svanuti«, prekinuo ju je nepromijenjenim tonom glasa, »a ti si zacijelo vrlo umorna. Možda bi voljela iskreno odgovoriti na moje pitanje.«
Mariana se uspravila. »... zapravo«, promucala je, »da – ne, nisam vidjela sve što sam željela vidjeti u Indiji.«
Zašto je pokušala zavarati čarobnjaka? Pod njegovim prodornim pogledom osjetila je kako se njezina mašta raspiruje unatoč dubokoj iscrpljenosti. »Još nisam vidjela utvrđeni grad, osim ove kuće«, dodala je glasom koji je otkrivao njezino uzbuđenje. »Do sada još nisam razgovarala s domaćim ženama, ili...«
»Hvala ti«, ponovno ju je prekinuo, taj put odlučno. »Odgovorila si na moje prvo pitanje. A sada drugo.« Kad se nagnuo prema njoj, doimalo se da se njegova kapa pruža prema zvijezdama. »Jesi li upoznala mojeg sina Hasana, Saburova oca?«
To pitanje nije bilo zbunjujuće. »Nisam«, odgovorila je.
»U redu, a sada moje posljednje pitanje.« Skinuo je kapu i stavio je na podij pokraj sebe. Bila je od uštirkanog bijelog pamuka, fino izvezena. Na glavi je imao priljubljenu izvezenu kapicu. Bez visoke kape doimao se posve drugačijim.
»Jesi li ikada voljela kao što sada voliš mojeg unuka Sabura?«
Pogledala je preko mračnog dvorišta prisjećajući se vala silnog osjećaja koji ju je preplavio kad je prvi put uzela Sabura u naručje, svoje boli dok je plakao zapleten u njezin šal. Prepoznavanje i nada, osjećaji koje je osjetila s Fitzgeraldom, koliko god ugodni i neodoljivi bili su posve drugačiji. Čak se ni njezina ljubav prema Ambroseu, koliko god bila velika, nije mogla usporediti s time. »Nisam«, rekla je.
»Vrlo dobro«, živahno je rekao šeik. »Dobro si odgovorila na moja tri pitanja.«
Mahnuo je prema sjeni. Alahjar, crvenokosi sluga, izašao je i čekao.
Šeik je pokazao prema niskim vratima iza kojih je drugo dvorište bilo prekriveno tamom. »Na ulazu čeka jedna od naših nosiljki«, rekao je slugi. »Otprati ovu mladu damu onamo i reci ljudima da ju je potrebno odnijeti sedam milja odavde, putem za Amritsar. Na sedmoj milji dočekat će je druga nosiljka. To je sve.«
Iako je znala da je otpravljena, Mariana nije ustala s podija. Umjesto toga je, držeći ruku na bijeloj plahti, pogledala izborano lice šeika Valijulaha.
»Šeik sahibe, ono što ste maloprije učinili, izliječili zmijski ugriz....«
Šeik ju je ponovno prekinuo svojim jasnim, laganim glasom. »To što si vidjela, dijete, duhovni je trik, pitanje vjere i prakse. Mi, koje ljudi nazivaju sufijima, povremeno iscjeljujemo i činimo druge slične stvari.«
Podignuo je ruku prije no što je stigla odgovoriti. »Ali trebala bi znati da smo mi sljedbenici Puta, a ne opsjenari ili čarobnjaci. Oni koji imaju dopuštenje, iscjeljuju kako bi pomagali ljudima, ali to je tek malen i nevažan dio naše duhovne prakse.«
Promatrao ju je kao da joj čita dušu. »O tome ne smiješ govoriti, shvaćaš li? Oni kojima se kaže za takvo što, često ne vjeruju u ono što čuju. Nikada, čak ni pogreškom, ne smijemo produbiti nevjerovanje.«
Nebo iza njega počelo je blijedjeti. Laganim pokretom dao joj je do znanja da je njihov razgovor završen.
»Šeik sahibe«, rekla je.
Izraz njegova lica otkrivao je odsutnost. »Ponovno ćeš vidjeti Sabura«, rekao je ne pogledavši je u oči i tako odgovorio na njezino neizrečeno pitanje, »ali ne noćas.«
Dok je Mariana slijedila Alahjara kroz niska vrata, s druge strane zida začula je tugaljiv glas koji se probijao kroz hladnoću dvorišta.
»La ilahe illa Allah.« Nema boga osim Alaha. »La ilahe illa Allah...«
Visoka vrata havelija Kamar zalupila su se za njom. Mariana je zatvorila oči. Britanski će tabor za sat vremena krenuti na put. Putujući prema njoj uobičajenim puževim korakom, u Lahore će stići ujutro. Munši sahib bio je u pravu. Hvala nebesima za Dittua, pošiljatelja nosiljki i čovjeka koji obavlja mnoge teške zadatke! Sigurna u svojoj nosiljci, čekat će da tabor stigne na svoje mjesto nekoliko milja izvan grada. Tada će mu se lako pridružiti, neopažena među drugim putnicima zaokupljenima podizanjem šatora i istovarivanjem planina prtljage.
Do pola devet bit će na doručku u šatoru za blagovanje, sa sestrama Eden, lordom Aucklandom i svima drugima.
Zijevnula je. Kakva je čudna noć. Kad je pogledala sve svjetlija polja duž puta, noćni prizori uz svjetlost baklji sve su se više doimali daleko i nestvarno.
Ali praznina u njezinu naručju bila je stvarna, mučila ju je i kvarila sve izglede za ugodan odmor.