Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Momo Kapor

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Ići dole

Momo Kapor - Page 2 Empty Momo Kapor

Počalji od Mustra Uto Jan 30, 2018 4:21 pm

First topic message reminder :

Momo Kapor - Page 2 10593337


Doživljaji Nike N. Hercega

Bojani Kapor, mojoj majci

“Mnogima bi se dopao da se nisi trudio dopasti se svima.” (Latinska čitanka za peti razred realnih gimnazija)

Niko N. Herceg, tridesetsedmogodišnji televizijski reporter, spušten je sa palube “Tramuntane” u more, nedaleko od ostrva Saplun, tačno u osam sati sedmog avgusta 1974.
More je bilo umereno valovito; vetar severoistočni, slab. Ostrvo Saplun leži devet milja istočno od Lastova i okruženo je mnoštvom manjih otoka, stena i plićaka.
Njegovo žalo oivičeno je visokim grebenastim pojasem, a vrhovi su mu prekriveni šikarom.
Spuštajući se oprezno niz sidreni konop, Herceg je mogao da vidi kobilicu stare bracere obraslu algama, kako se lagano ljulja na svega desetak metara iznad široke podvodne terase, upisane u pomorske karte kao Tajan Mali. Plivao je lagano, jer mu je zaštitno ronilačko odelo usporavalo pokrete, i uskoro se nađe nad ivicom modrog ponora. Kamena platforma se na tom mestu naglo završavala, kao odsečena udarcem sekire. Podigao je pred masku svoj ručni dubinomer i utvrdio da se nalazi na dvanaest metara dubine. Osluškujući grmljavinu sopstvenog disanja, zaplivao je ka ružičastom grebenu u dubini. Iznad njega ostade svetli treperavi krov podmorskog carstva; more postade za nijansu hladnije, a jata arbuna bez straha

su zagledala tamnog uljeza. Dubinomer je uskoro pokazao četrdeset i tri metra. Zadržao se neko vreme na toj granici dubinskog pritiska, čekajući da mu popusti napetost u ušima, pa onda potonu lagano u neki sasvim drugi svet, osamljen i pust. Oči su mu bile zamorene ovim turobnim predelom, u kome bi s vremena na vreme blesnulo srebrnkasto telo kakve krupne ribe čije ime nije znao. Ispraznio je pluća, zaustavio rad nogu i ruku i bez ikakvog se šuma spustio na dubinu od sedamdeset i dva metra. Ruke mu dodirnuše fini sitan pesak. Disao je sve teže, govoreći sam sebi da treba izbegavati žurbu i naprezanje. Zatim je uskladio zaveslaje i disanje i počeo da sistematski pretražuje pesak između dva grebena.
Utvrdio je da se nalazi u podnožju kosog peščanog brega, koji se blago penje ka nekoj litici. Sasvim uz stenu, iz peska je virilo nekoliko zaobljenih predmeta, očigledno pravljenih ljudskom rukom. Doplivao je bliže i razgrnuo alge - bile su to amfore! Mada je prošao kroz detaljnu ronilačku obuku u jednoj južnoj mornaričkoj bazi, Niko Herceg nije nikako mogao da spreči malu drhtavicu - strah pomešan sa hladnom vodom i nešto uzbuđenja što prvi među ljudima posle toliko vekova dodiruje dragoceni tovar antičkog broda. Nikada ranije nije sreo toliko lepe i tako velike amfore. Ležale su poluzatrpane peskom, prekrivene čitavim kolonijama ljigavih životinjica, puževima i sitnim školjkama. Po njihovom rasporedu moglo se pretpostaviti da su deo većeg tovara: ostaci olupine nisu mogli da budu daleko. Plivao je iznad amfora, koje ga kao putokazi odvedoše do peščanog humka iz koga su delimično virili delovi neke raspolućene lađe. Sada mu je bilo jasno: antički brod je, verovatno po nevremenu ili po noći, naleteo na Tajan Mali. To mora da je bio strašan udarac koji je naprosto raspolutio korito lađe, a potom su ostaci padali niz kamene pragove litice sve do njenog podnožja, gde ih prekriše pesak i
vreme. Pokušao je da oslobodi jednu amforu, ali istovremeno podiže i oblak peska koji mu zamuti vidik. Seo je na vrh brega čekajući da se pesak slegne.
U ovom prvom ronjenju, trebalo je da ispita položaj olupine, a onda da se vrati po ostatak televizijske ekipe, koja će tu, na licu mesta, snimiti podvodnom kamerom vađenje tovara. Još jedanput proveri manometar i rezerve vazduha. U akvalungu ga je još bilo za osam minuta, ne računajući rezervu za nesretne slučajeve. Zgusnuti kiseonik imao je metalni ukus, od koga mu se misli zamagliše. Oseti se iznenada veoma daleko i usamljeno - a nešto slatko i bolno prostruja mu dužinom kičme: odjedanput, nije uopšte mogao da se seti šta zapravo traži ovde dole, na dubini od sedamdeset metara, ko ga je poslao, kada, i gde treba da se vrati?
Već tri meseca vodio je na iznajmljenoj “Tramuntani” televizijsku ekipu koja je snimala “Čuda Jadrana”, lovio kradljivce podmorskog blaga, intervjuisao svetioničare i virio kroz okrugle prozore potopljene podmornice “U-i6” u kosture austrougarskih mornara. Pokušavao je da dokuči tajne potonulih gradova i izgubljenih brodova. Dve nedelje potrošio je tako na bezuspešno traganje za drevnim gradom Kišom na ostrvu Pagu, koji je tajanstveno iščezao i potonuo na dno zaliva. U zanimljivom tekstu I. M.-a pronašao je podatak da “geolog Peter predstavlja da je Kiša dospela u more 361. godine u katastrofalnom potresu koji je uzdrmao goleme delove Evrope i Azije. Neki opet tvrde da je iščezla
79. godine kada je snažna erupcija vulkana potpuno uništila antičke gradove Pompeju i Herkulanum . . .”


Poslednji put izmenio Mustra dana Sub Maj 12, 2018 12:29 pm, izmenio ukupno 2 puta
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Momo Kapor - Page 2 Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Sre Jan 31, 2018 12:57 pm


Momo Kapor - Page 2 0_342bb_5197b4d4_XL

Kakvom je čarolijom raspolagao Roman Petrović, kada je uspeo da ljupkost male Line na taj prividno laki način pretvori u ukus sarajevske magle?” Slike su čudile Hercega; nije mogao da shvati kako su napravljene, činilo se u jednom dahu, bez ikakvog vidljivog napora! Zavideo je i divio se Lini Koen što poseduje pravi uljani portret, koji poput porodičnog grba govori o njenu poreklu.
A možda je u toj slepoj ljubavi ipak bilo najvažnije što je Lina Koen posle toliko godina prva pružila nežnost
nesrećnom dečaku - ne, nikakvu apstraktnu nežnost izraženu recima ili naklonošću, već bliski, nagi dodir kože i poljupce (čiji je ukus već odavno zaboravio), milovanje i maženje - ona ga je prva oslobodila stida i kazala da ima lepe, čudne oči kakve drugi nemaju, potvrdivši tako njegovo sopstveno mišljenje o izuzetnosti, ona je volela da se igra svetlim pramenom Hercegove kose, da ga golica, mazi, da mu gricka uši . . . Gledajući njegov život u celini, ljubav sa Linom predstavljala je mali predah u bespoštednom ratu iz koga je pokušavao da izvuče živu glavu. Upoznajući njeno telo, Hercg je pronalazio nezamenjivu žensku zaštitu, koju je odavno izgubio. Umesto da osvaja prema prastarom muškom zakonu - on se prepuštao! Umesto da lukavo povede njeno telo prema erotici - on je sklapao oči dok su se ljubili, a ona ga gledala raširenih ženica, očekujući da ide dalje. Umesto da to lepo mlado telo zauzda, ukroti i natera da ga sledi, on se sam uzbuđivao i bežao joj u krilo. Najzad, bio je mažen! Njegova očajnička, slepa odanost toj devojci bila je pretežak teret za Linu, koja je želela da je muškarac vodi, umesto da mu ona pruža zaštitu. Jer, i sama Lina tražila je, baš kao i Herceg, nežnost i odbranu; možda i lik svog izgubljenog oca Ravija Koena, koji je umeo da ostane muškarac i onda dok je ponižen išao kolovozom umesto trotoarom, čak i onda kad ih nisu pustili u poslastičarnicu kod “Sabe” jer je bila zabranjena za Jevreje, Cigane i pse. I baš kao i Herceg, Lina Koen je trebalo da prvi put pronađe tu nežnost za kojom su oboje čeznuli. Voditi ljubav sa Hercegom značilo je prepuštati se stalnoj razneženosti, koja je već počinjala da joj dosađuje. Nadraživati se bez olakšanja!
“To je kao da se voliš sama sa sobom!” poverila se svojoj najboljoj prijateljici.
Voliš li me?
Volim - rekla je Lina Koen.
Voliš li me stvarno?
Volim.
Ne tako kao što sada kažeš!
Volim te, blesane . . . Volim.
Stvarno me voliš?
Volim.
Kaži to drukčije!
Volim te ... Eto.
Zašto?

Ne znam.
Kako me onda voliš, ako ne znaš?
Onako.
Šta voliš na meni?
Tvoje oči.
I šta još?
I sve.
Kaži mi da me voliš!
Oh, volim te ...
Volim kada mi govoriš da me voliš . . .
Hajde da se obučemo: moram da učim . . .
Još malo . . .
Zapustila sam školu . . .
Mene su izbacili, pa šta?
Ti si drugo . . .
Nisam. Mi smo jedno.
To je istina, jedno smo, ali ti si ipak drugo . . .
Ne voliš me, znači?
Ako ne ustaneš i ne obučeš se, zaista te više neću
voleti . . .
Još samo malo . . .
Ležala je i gledala u tavanicu. Hercegove usne bile su
na njenoj butini. Ljubio je po preponama.
Pusti me. Posle će me boleti glava ...
Volim tvoj mufić.
Bezobrazniče!
Ne voliš me, je li?
Volim te.
Ipak ćeš me ostaviti?
Neću.
Hoćeš. Znam!
Zašto stalno nešto komplikuješ?
Ne komplikujem. Znam.
Baš si luckast! - kazala je ustajući. - Prava si beba!
Navukla je džemper na golo telo i gazila preko njega na svojim gipkim, a ipak tako punim nogama, koje su izgledale snažno i zrelo. Noge žene koja će uskoro rađati, gaziti zemlju, zgnječiti dopola popušenu cigaretu bez milosti - puni listovi koji će se uskoro podići na visoke potpetice, šiljaste i opasne. Noge žene! Tražila je gaćice.
Zašto misliš da sam beba? - gledao je odozdo.
Jer voliš da se maziš! - kazala je i otišla da iščetka
kosu.
Sve je češće bila rasejana i nervozna.
Hajde, učini to već jednom! - kazala je nestrpljivo, dok su ležali ispod njena portreta iz 1938. U tom trenutku voleo je mnogo više njenu trogodišnju dvojnicu!
Ne mogu . . .
Zašto?
Bojim se da te ne povredim.
Nećeš me povrediti - kazala je razdraženo.
Volim te ... - prošaputa. - Kako to ne razumeš?
Oh, znam! - rekla je besno i okrenula se prema zidu.
Pomilovao je nežno po leđima.
Ostavi me! - kazala je sa iznenađujućim
neprijateljstvom. - Molim te, ostavi me! Hoćeš? Izašao je na prstima iz njene sobe nadomak ljubavi.
Ne smeta mi što ne idemo do kraja ... - kazala je drugi put. - Ali, reci mi iskreno: jesi li to ... već sa nekim drugim devojkama?
Nisam ... - priznao je.
Ah, tako! - rekla je zamišljeno. - Nas dvoje ništa ne znamo o tome. Baš smo nas dvoje jedne neznalice!
To mi nije važno, volim te i bez toga.
Nije ni meni važno, ali posle se loše osećam.
Ne mogu da se sredim . . .
Jesu li tvoje drugarice?
Ne znam. Mislim da jesu . . .
Sve iz razreda?
Ne znam. Mislim da su sve. Ili, bar, većina . . .
Ponovo su se ljubili i bili mokri od znoja.
Hteli su da idu do kraja, ali opet nije išlo.
Stvarno smo mi jedne neznalice - kazala je Lina
a drugima to tako lako polazi za rukom!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor - Page 2 Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Sre Jan 31, 2018 12:58 pm


Momo Kapor - Page 2 0_342ba_da70c3a5_XL

Bio je proklet i mrzeo sve muškarce na svetu. Svi oni išli su do kraja, čak i razroki Pufko - svi sem njega! Pomišljao je da se ubije. čim? Ponovo je dodirnuo nogama dno močvare u koju ga je zagnjurio život. Davio se u mori, koju su plavila povremena opijanja sa glumcima u pozorišnoj kafani. Zavideo je pijanim mudracima - bili su izvan ljubavnih briga.
To je stara stvar! - govorio je Kezo, penzionisani komičar, koji je karijeru otpočeo još s kraja prošlog veka po putujućim družinama. - Pojebi dobro međeda u šumi; eto ga za tobom u čaršiju! Najvažnije je, brajko, da tu tvoju pošteno izgaziš, razumiješ? U tome je tajna! Neka cvili ko kuja!
Bežao je od stola koji mu je donedavno toliko značio i istrčavao napolje, a hladan znoj mu tekao niz čelo.
Loše izgledaš, mali ... - zabrinuto je klimao glavom baletmajstor Dinko Petričić, suvonjav pustinjak koji se klonio i ljudi i žena. - Ne bi trebalo da toliko piješ . . .
Ali njegova nesreća nije poticala od pića. Trčao je Obalom kao sumanut, nadajući se da će se otresti more koja ga guši i prati u stopu, kao gavran iz strašnih priča. Život ga je ponovo saterao u ćošak i udarci su pljuštali jedan za drugim, tako da nije mogao da povrati dah.
Godine 1954. bio je najnesrećniji dečak u Evropi.
Lina Koen se pripremala za veliku maturu, pa je imala sve manje vremena za njega. Lutao je potpuno izgubljen ulicama, ne znajući kako da utuca dane, koji postaše predugi i pusti. čak je i reka u kanjonu izgubila svaku privlačnost. Nije više odlazio ni u čitaonicu - od fotografija iz časopisa koje je nekada toliko voleo tražio je samo jedno: da što više liče na Linu! Ostajao je sve duže u postelji. U sobu mu se uvukao plesniv zadah sna. Mrzelo ga je da sprema krevet. Izvlačio se iz ćebadi umorniji nego što je legao, jeo bez ikakve volje Hajrijinu hranu, čitajući naopačke okrenute novine koje su služile umesto stolnjaka i odlazio da lunja bez ikakva cilja. Jednoga jutra put ga i nehoteći nanese pored Gymnasiuma.
Dečaci su zakrčili usku uličicu ispred zgrade. Bio je veliki odmor. Pušili su i trgovali. Razmenjivali sitnice. Koliko je bio stariji od njih? Dvesta godina? Prolazio je sumorno kroz veselu đačku bratiju kojoj više nije pripadao. Pokušao je da se malo razmeće svojom slobodom, ali niko u njoj nije video nikakvu prednost. Više im nije pripadao. Gledali su ga sažaljivo dok se hvalisao kako sada potpuno raspolaže svojim vremenom: ustaje kad hoće, radi šta hoće . . .
Verovao je da mu je spektakularni odlazak iz Gymnasiuma pribavio besmrtnu slavu, da se još uvek prepričava i pamti i prenosi iz razreda u razred sve do onih najmlađih u školi. Ispostavilo se da su ga sasvim zaboravili! Na prvi zvuk
zvona, pohrliše ka ulazu u neopisivom metežu. Ulica iznenada opuste. Stajao je potpuno sam ispred velike mrke zgrade i šutirao ogrizak od jabuke.
Ne, nije se varao: Lina Koen je igrala sa basistom, čuvenim zavodnikom sa igranke! Odloženi bas, naslonjen na praznu stolicu pokraj klavira, postade tako zauvek deo najužasnije mrtve prirode u Hercegovu životu.
Basista je igrao blazirano, kao da mu nije ni do čega. Koliko je samo sličnih devojčica propustio kroz šake? Plesao je u mestu, ljuljajući se lenjo u kukovima, dok se Lina razigravala kao mlada ždrebica; provlačila mu se ispod ruke, odbijala se od njegovog tela i bivala ponovo privučena. Prepoznao je korake i figure koje su danima zajedno uvežbavali. Savladala ih je dobro, nema šta!
Odjedanput, Herceg se oseti bačenim na đubrište, među “škartove”, kako su nazivali sirote stanovnike galerije koji nisu imali uspeha na igrankama.
Lina Koen je došla bez njega na igranku! Smešno, za bilo koga ovaj podatak ne bi značio ništa više od jedne obične prosto proširene rečenice. Ali u toj rečenici za Hercega se krio pravi pakao! I ne samo da je stigla ovamo sama, nego je istog časa pronašla mužjačko gnezdo ispod orkestra - onaj najopasniji i najporočniji krug uspele gradske mladeži koja je već odavno bila “s druge strane”. Posle božićnjeg “Džinglbela”, saksofoni zatuliše “Nepogodu”, pa Lina spremno potonu u široke grudi svog partnera. Herceg je kao paralisan zurio u taj uskomešani deo dvorane tražeći Lininu ruku koja je milovala mladićev široki vrat i njenu grimiznu haljinu što je izranjala i iščezavala iz gužve igrača. Posle izvesnog vremena basista je ponovo bio u orkestru i mrzovoljno čupkao žice, zijajući iznad zanjihanih glava.
Lina je sedela na stolici ispod njegovih nogu, kao kuče kome je naređeno da čeka gospodara.
Sakupio je poslednje ostatke snage koja se topila kao
i njegova ljubav na prelazu u bolesnu ljubomoru i krenuo kroz gužvu igrača, glumeći ravnodušnost. Razgrnuo je spoljnu ivicu posvećenog kruga i odjedanput se našao u centru tih elegantnih momaka, koji s visine odmeriše njegove prekratke izgužvane pantalone i blatnjave cipele koje mesecima nije čistio.
Zdravo! - promuca, stegnuta grla.
Hej, zdravo! - kliknu Lina.
Odkud ti ovde?
Sa nekim prijateljima sam ... - odgovori
ona ne nalazeći u tome ništa čudno.
Je li?
Hoćeš li da igramo? - upita ga ona
sklanjajući kosu sa čela.
Ne igra mi se ... Imam nekog posla - izusti, trudeći se da svaku reč što je moguće više oboji smrtonosnom ironijom, kako bi joj pokazao da je, i pored svog bednog izgleda, bolji od momaka koji je okružuju, u čiji je tabor Lina očigledno već prešla. Ali varao se, ta devojka nije imala u tom trenutku ni vremena ni sluha za mutne nijanse i nagoveštaje, niti je smatrala izdajstvom to što je sama došla na igranku.
Dvorana mu se mutila od suza. Želeo je da se okrene i ode odatle kao poražen heroj iz nekog filma, a jedva je uspevao da zadrži dečački plač. Probio se kroz igrače odgurujući ih rukama, istrčao u ravnodušnu i slepu, veliku noć i bio sam u toj noći sa svojom nesrećom. Još ni danas (1947. ili 1974, svejedno!), dok mu se šum mora u ušima pretvara u melodiju “Nepogode” i dok po ko zna koji put prilazi Lini Koen koja odano čeka ispod basistinih ulaštenih cipela na onoj igranci iz 1954. Herceg nije siguran da li je trebalo da je onda ostavi u dvorani i onako pobegne, ili je morao da se bori za nju, da je ne da nikome, da viče i da se otima, da se tuče i urla - ma šta što bi mu umirilo savest! Ali šta i da je
uspeo zadržati Linu Koen? Malograđanin više na ovom svetu! Ua, ali koliko manje patnji! Izbegao bi sva poniženja kojima ga je mučila ljubav, sve dok se konačno nije otresao te bolesti i postao savršen obrazac uspelog čoveka bez strasti i slabih mesta.
Sačekao je u zaklonu da se igranka završi. Gledao je kako se igrači u grupama razilaze, čuo pozdrave i dovikivanja.
Na kraju, izađoše i muzičari sa svojim futrolama. Pratio je Linu i basistu sve do njene kuće, a noć mu je bila saveznik. Pretrčavao je pognut brisane prostore, presecao grad kraticama da bi izdaleka ugledao svoju ljubav koja ga izdaje. Na kraju, video je kako su ušli u njenu kuću. Zavese tiho i meko planuše narandžastim svetlom. Posle duge opsade Huni i Avari osvajali su na svojim dugodlakim konjima tvrđavu Line Koen i sada su podvriskujući počinjali da provaljuju poslednju krhku kapiju njegovog dvorca, golom isukanom budžom.
Dočekao je jutro u parku. Povremeno je ulazio u podrum Linine kuće, gde je bilo nešto toplije. Skakutao je i razmahivao rukama da se malo ugreje, pa bi se vraćao u zasedu da pilji u tu noć koja je menjala njegovu sudbinu. Uskoro poče da pada sneg. Prvi sneg 1954. Lovio je isplaženim jezikom velike pahuljice što su bešumno pretvarale aleje parka u belu pustinju. U devičanski čistom snegu, dečak stopalima ispisa preko celog travnjaka njeno ime: L.I.N.A. Ponekad bi mu se učinilo da iza zavesa promiču senke.
Basista je izašao pred samo jutro.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor - Page 2 Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Sre Jan 31, 2018 12:58 pm

Momo Kapor - Page 2 0_342b9_293e38a9_XL
Razgrnuo je paperjastu snežnu zavesu i iščezao iza ugla. Lina je gledala za njim kroz staklo. Napolju su se čula zvoncava mlekadžijska kola. Izašao je iz svog zaklona i stao na čistinu. Sneg je lagano zatrpavao Linino ime. Stajao je tako i drhtao u groznici. Istrčala je ogrćući kaput preko pidžame: - Šta radiš ovdje? Tresao se kao bolestan pas.
Vidio si ...
Video je i znao dobro što se dogodilo. To više nije bila Lina. Upoznala je najzad do kraja ono. Videlo se to po tamnim podočnjacima od neprospavane noći i po malim ugrizima na njenom vratu, koji su polako modreli. Njegova lepa igračka koju je toliko voleo bila je konačno pokvarena, i Herceg je osećao da se tu više ne da ništa ispraviti. Više ga niko nije mogao utešiti, a što je najstrašnije - to čak nije mogla ni ona sama, sve da je i htela! Kao da najzad shvati neizmernost njegove patnje, devojka zacvili:
Udari me ... Molim te, molim te, udari me! Zurio je kao opčinjen u one male izdajničke tragove zuba. Oskrnavljena Lina!
Udari me, šta čekaš? Reci mi da sam
kurva! Hajde, reci!
Plakala je i tresla se od uzbuđenja i hladnoće. Okrenuo se i otišao.
Stigavši tako do kraja ljubavi sa Linom Koen, bio je opet na samom početku, tamo odakle je i krenuo. Ona se udaljavala, udaljavala ... Ali ovaj put bilo nikakve nade.
Video je u prolazu kako svojim vlažnim sefardskim očima prati sa divljenjem nekog plavokosog sportistu, koji na nju ne obraća nikakvu pažnju. Po korzu se pričalo da je novi momak tuče i vara sa drugima. Najzad, našao se neko ko je pošteno “izgazio” malu Koenovu jer, odakle bi poticao onaj samosvesni hod i svepredajući sjaj njenih beonjača i svi oni pokušaji da ga sa obe ruke grli dok koračaju ulicom punom sveta; odakle ona zasenčana odsutnost u njenom izgledu i očigledna dosada sa kojom je gledala naokolo ne videći nikoga, čak ni Hercega, koji je skoro očešao pri susretu? Lina Koen je konačno i zauvek prešla s druge strane opne koja device deli od zrelih žena. Ljubomora je izoštrila Hercegova čula: mogao je kao životinja da oseti da li je neka devojka čas ranije vodila ljubav sa muškarcem -
prepoznavao je tragove bluda na njenu licu u gotovo neprimetnoj ovlaženosti očiju i sanjivo srećnom hodu, u svemu! Vukao se tragom Lininih ljubavi, trudio se da upozna njene bivše mladiće i da se sprijatelji sa njima. čekao je nedeljama i mesecima zgodan čas da bi izvukao nešto o njoj. Voleo je da sluša o njenim navikama u krevetu (momci su se hvalisali pojedinostima), i, ma koliko da ga je to bolelo, uživao je u patnji koju su mu pričinjavale te priče
o Lini koja gola grli noge i preklinje svog ljubavnika da ostane još malo, o Lini koja je u stanju da kao divlja mačka izgrebe svoju suparnicu nasred igranke, o Lini bludnici, i Lini koja je hladna, o Lini koja svakog voli kao da voli poslednji put, o Lini koju niko ne može da zadovolji, o čednoj Lini kojoj uopšte nije do seksa, o Lini - snobu i Lini - najboljoj drugarici, o Lini koja je iste noći kada je ispratila mladića u vojsku odspavala sa dvojicom njegovih najboljih prijatelja, o uobraženoj Lini, i odbačenoj Lini, sve o Lini Koen - ženi!
Zar je ikada držao tu devojku-san u svom zagrljaju? Kako mu je sad izgledalo daleko to srećno vreme!
Lina, opet, nikako nije mogla da razume kako je pristala na nespretne nežnosti tog poluljubavnika, koji joj je tako pohabano i nespretno delovao kada bi ga susrela na ulici.
Zaudarao je na patnju. A, tek, njegove oči! Oh, bože! Bile su uvek na rubu plača i pune prekora! Siroti mali luđak! Kakvo je to čudno pravo polagao na nju? Zašto je i dalje tako uporno pratio, kao senka nesreće? Šta mu je učinila sem što je izgubila izvesno vreme u njegovim jalovim rukama?
Uskoro, ona ga potpuno zaboravi. Istisnula ga je iz pamćenja poput kakvog mučnog nesporazuma proisteklog iz njene neobaveštenosti. Pred njom su se iz dana u dan otvarala zanimljiva mlada društva - sve je postalo tako jednostavno!
Niko joj više nije komplikovao život nerazumljivim kočenjima; odmarala se od duge napetosti u krugu otmene gradske mladeži, gde je svako tačno znao šta
želi i pribrano se približavao svom cilju. Vodila je najzad pravu ljubav u kojoj više nije bilo mučnine i patnje - u ljubavnim igrama nalazila je isto zadovoljstvo kao kada bi ogladnela, pa jela ukusan sendvič sa šunkom i sirom, a posle pila limunadu. Nije mogla ni da sanja koliko je lepo svlačiti se u slatkoj uzbuni čula, predavati se, prolaziti kroz nova iskustva i doživljavati svaki put čitav niz malih smrti, tonuti tonuti duboko, duboko, a posle spavati čvrsto i bez bolesnih snova. Kada bi se ponekad setila svog malog somnambula i jalovih dana provedenih s njim, besnela je na samu sebe što je pristala da je uvuče u svoje opsenarske izmišljotine! Skoro da je i sama poverovala u njegovu sumanutu podelu sveta i u postojanje toliko neprijatelja! Kako je samo uspevao da je hipnotiše i obmane: život je bio vedar, a oni mladići koje je prezirao bili su mnogo prijatniji od njega, jednostavni i bez zadnjih misli. Ako su igrali - zaista su igrali, a nisu se saplitali o sopstvene noge i o patnju. Ako su se smejali, činili su to punim ustima iz kojih se prosipao srdačan i zdrav smeh nečem što je zaista bilo smešno; to nije bilo nikakvo cinično keženje i prezir prema svemu što predstavlja neku vrednost! Ako su hteli da je uzmu i ako je ona to zaista želela, uzimali su je do kraja, bez osluškivanja nepostojećih koraka po hodnicima, bez strahova i senki. Mogla je mirno da im se preda do kraja. Imala je pravo. Postala je žena.
Prva ljubav je zaista bezazlena, baš kao što su bezazlene i ostale dečije bolesti, ali ponekad se dešava da i pod nožem najvećih hirurga umre mlad pacijent od banalnog zapaljenja slepog creva!
Herceg umalo nije umro od Line Koen.
Nekoliko puta nalazio se na samoj ivici smrti, zureći u ponor s one druge strane, potpuno sam, bez ikog ko bi mu pokazao put. Sve u njemu čeznulo je za ljubavlju, a sve ga je, opet, ubeđivalo da je nesposoban da je uzme.
Nedostojan ljubavi! Više nego ikada pre, verovao je da se priroda svirepo našalila s njim. Vratio se u gradsku čitaonicu i pročitao nekoliko puta poglavlja o psihičkoj impotenciji u knjizi Polno saznanje doktora Aleksandra Koštica i svim drugim enciklopedijama i seksološkim atlasima kojima je biblioteka raspolagala. Što je duže izučavao tu bolest, sve je više bio uveren da mu nema spasa! Pokušao je još kod nekoliko devojaka, ali, uvek pod senkom neuspeha sa Linom, bežao je bezglavo pre no što se opet uveri u svoj
pakao. Satima je čekao da ga primi neki lekar opšte prakse, a kada je najzad dolazio na njega red da uđe, istrčao bi iz ordinacije kao lopov!
Njegova sudbina, mislio je, zapečaćena je! Odlučio je da se ubije, čim se opredeli za način i oružje, i prepustio se dimu Pozorišne kafane kao mrtvac na godišnjem odmoru. U tom razdoblju bio je zaista mlad leš koji se bezvoljno vukao po gradu, sa blistavim očima što su se lagano gasile u sutonu. Postao je tako najmlađi član ansambla poraženih, na ovaj ili na onaj način nezadovoljnih gostiju Kafane. Stalni gosti ga primiše za svoga - postade paćeničko mladunče ili umetnički šegrt, nazovimo njegov položaj među otpisanim, kako nam više odgovara. Još jedanput (po ko zna koji put?) pokazalo se tačnim da je patnja ulaznica za svet duha.
Izgleda da samo načeti, i sumnjom u svoje sposobnosti nagrizeni ljudi, mogu da u lavirintu onoga što nazivamo normalnim i zdravim životom pronađu put do srca tmine u kojoj sazreva otrovna pečurka umetnosti.
Herceg se, dakle, i ne znajući, nalazio na pravom putu dok je čekao da umre, potpuno ravnodušan za sve što će se dogoditi; bez planova, bez nade, bez ljubavi - mali starac Niko N. Herceg, koji je nekom zabunom još sačuvao lik dečaka od sedamnaest godina. Neko ga je ipak primio u svoj krug: bili su to penzionisani epizodisti, statisti, pijanci, propali stolari i izvođači pozorišnog dekora, kafanski
mudraci, i usmeni književnici, kurve i lude, prodavci lozova, garderoberi i isluženi razvodnici - pozorišni talog, koji je, mada izbačen iz plišane muzičke kutije, nastavljao da životari u njenoj blizini, omađijan zauvek šuštavim dizanjem somotske zavese dok se u valovima gase svetla.
Herceg više nije čekao da ga pozovu, više se nije stideo da se sam pozove i zatraži čašu. Nije tražio ničije društvo. Dolazio je među prvima i rušio se za sto pored prozora što je gledao na most i reku. čekao je da naiđe Lina Koen, a znao je da ona nikada tuda ne nailazi. Bio je dovoljan sam sebi i svom snu. To su svi osećali na svoj vidoviti pijani način, su sedali da mu prave društvo.
I tako prođe nekoliko nedelja, meseci, godišnjih doba; možda čak i godina - Herceg to nije znao, jer je vreme već odavno prestalo da ga zanima . . .
Ne možemo ga ovako ostaviti ... - kazala je žena.
Sirotičak! Zna li iko gde stanuje?
Društvo se osipalo. Niko nije znao gde stanuje, ni kako se zove. Zvali su ga jednostavno: Niko. Drugi grobar zapeva iz basa:
Zašto pije kad mu škodi, Ko će kući da ga vodi?
Bilo je tako lepo sa glavom na stolu, tako bezbedno . . . Razlivena pivska pena po mermeru caklila se pred njegovim očima kao zapenjena pučina. Male bolne scene nadimale su se i rasprskavale poput mehurova od sapunice. Puf! Pafl Nema više. Nečija dlakava ruka obrisa sto. Promeškolji se i zamisli da je čuveni pevač u bašti hotela “Evrope”. Lina Koen je sedela sa svojim udvaračima - a on sam i potpuno u crnom (crna košulja, crne pantalone, crne cipele, sve crno sem srebrne kopče na kaišu) silazi sa podijuma među stolove, vitak i ukleto bledi princ, kome ne ostaje još dugo da živi - to, naravno, svi znaju - prate ga pogledi puni divljenja i sažaljenja dok peva u mikrofon “Džoni gitar” . . .
Lina zna da ne može da bude s njim, a opet, vidi koliko ga drugi vole i žele, koliko je sam i koliko pati . . .
Hej, gdje stanuješ? - urla mu žena u uho. -
Gdje da te odvedemo? Ne možeš ovdje ostati. . . Zatvaraju! Samo se smešio i umirao, umirao . . .
Sada je bio osuđenik koga vode na streljanje. Svi znaju da nije kriv, ali niko ne može da mu pomogne, jer tako su se nekako zaplele okolnosti. Ruke su mu vezane na leđima, bela košulja razdrljena, činovi potrgani . . . Malo hramlje zbog mučenja koje je hrabro podneo. U masi sveta kroz čiji špalir prolazi prema zidu u dubini, Herceg vidi Linu Koen i čuje njen krik: Lina ga moli da joj oprosti! Nastavio je nasmešen svoj hod ka streljačkom stroju ili vešalima i još nije mogao da se odluči šta manje boli! Neki vojnici plaču. Odbija sveštenika! Tako mlad, a opet potpuno sam u gomili koja žali njegovu mladost . . .
Po vlažnom stolu pokuša krajnjim naporom da napiše svoju poslednju poruku: “Zabranjujem Lini Koen da bude na mom pogrebu . . .” Ali nikako nije išlo! Slova su se sušila i iščezavala. Kao da mu je neko povadio sve kosti, kao da je Lina Koen najzad ispustila konce u kojima ga je godinama držala i oživljavala kao kakvog lutana, pa se skljokao beživotan - ispunjen starim krpama, slamom i nemoćnim samosažaljenjem. U jednom trenutku opet je video Linu!
Pokušavala je da se probije kroz kordon narodne milicije. Nasmešio se zadovoljno u svom elegantnom crnom kovčegu bez ikakvih ukrasa.
Hej, gdje stanuješ? čuješ li me? - urlala je i
dalje žena. - Ne možeš ovdje ostati, budalo!
Čuo je dobro šta mu viče, ali nije mogao ni reč da izusti, baš ništa!
O, Gospoda ti Boga, šta ćemo sad s njim?
Odvedi ga sebi! - reče kelner, izvlačeći tanjurić
ispod Hercegove brade. - Ovde će se smrznuti . . . Bogami hoće!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor - Page 2 Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Sre Jan 31, 2018 1:00 pm


Momo Kapor - Page 2 0_342b8_fc053fff_XL



Zatim su se svi nekuda razišli. Žena ga je vukla preko nekog mosta, pa uzbrdo, pa uzbrdo ... Šaputala mu je neprestano u uho:
Hajde još samo malo! Hajde, dečko! Lijevom, pa sad desnom - moraš, moraš! Hajde, ti to možeš, je ? da? Hopla! Hop! Tako . . .
Pokušao je da je nadmudri i da zaspi na drvenim stepenicama, gde je bilo baš ugodno. Skupio je svoj zimski kaput oko sebe i lepo se namestio, ali žena mu nije dozvolila da tu ostane, podigla ga je na noge i gotovo unela u nešto tamno i hladno.
Trudio se da bude što učtiviji. Neprestano je ponavljao: “Molim! Hvala, gospođo, ne, ja zaista moram ... Vi ćete razumeti? Mislim, ja ću se već revanširati! Najlepša vam hvala, zaista ste ljubazni! . . . Samo posle vas!” Posle je bilo toplo, veoma toplo. Strašno je ožedneo, izvukao se iz te topline pa, drhtureći i pipajući nasumice svud oko sebe, pronašao nekako česmu. Napio se vode i ponovo vratio u ono toplo. Učini mu se čudnim što je nag! Ali sve će se već nekako srediti samo po sebi, pomisli i ponovo zaspi, šćućurivši se uz nešto toplo i veoma mekano što se ravnomerno dizalo i spuštalo.
Nešto se prijatno dešavalo u tom dugom snu koji divno pothranjuje bludne želje. Neko ga je milovao i golicao; razvlačio je san što je duže mogao, ali najzad nije se imalo kud, morao je da otvori oči. Ležao je bez svoje odeće pored žene u mekoj spavaćici od flanela, jednoj od onih bezličnih prljavosivih košulja za spavanje, kojima se već odavno izgubio bilo kakav trag boje i dezena. Podnimljena na levu ruku, žena se igrala sa njim. Radila je to metodično, bez žurbe, kao da ima beskrajno mnogo vremena. Nije povukla ruku kada je začuđen pogleda. Nije učinila ama baš ništa.
Nastavila je da se igra, gotovo rasejano, kao da iz dosade i
duga vremena uvrće pramen kose ili ivicu stolnjaka. Sada je
imao vremena da je pažljivije razgleda. Bila je to neka zrela tamnoputa žena još topla od sna. Nije mogao da proceni kakvo joj je telo, jer joj je spavaćica, vezana sa dve pantljike, dosezala sve do grla. Pruži ruku ka njoj.
Ostavi ... - kazala je mirno. - Nastavi da
spavaš! I on zaista ponovo zaspi.
Kada se po drugi put probudio, pokuša da izigrava mužjaka. Uvek će se naći nečiji koraci u hodniku, pomisli, kao izlaz u slučaju nužde. Blago ga je odgurnula na jastuk:
Opusti se ... - kazala je tiho, ali zapovednički.
Zašto si nestrpljiv?
I on se opusti.
Bože, kako si ti lep dečak - reče žena. - Još
si pravo dete . . . Koliko ti je godina?
Osamnaest ... - slaga.
Osamnaest... - ponovila je kao da se
nečeg priseća, kao da računa u sebi.
Ne! - ponovo ga odgurnu. - Reći ću ti kada ja to zaželim! Ovako mi se više sviđa . . .
Nije mogao da vidi ni delić njena tela (sve je skrivala bezlična vrećasta spavaćica), ali je mogao da joj oseti usne na svom trbuhu, o onda još niže njene zube, oštre i nežne istovremeno, pomalo rapav, veoma okretan jezik, golicanje tamne kose koja joj je potpuno sakrivala lice i u kojoj Herceg zapazi prve sede.
A, tebi? - upita.
Trideset... - odgovori ona. - Zašto se, kog vraga, toliko naprežeš?
Onako . . .
Sav si napet! - kazala je. - Ne smiješ biti toliko ambiciozan! Nikud se ne žurimo . . .
Njeni prsti čarobnice spustiše ponovo nategnuti luk Hercegovog stomaka koji je podrhtavao od napora. Vratila se svom poslu, lenja a opet tako pribrana i umirujuća. Kroz
polusan, on oseti da se diže, mišići mu se nategnuše do rasprskavanja, stomak iznenada postade zategnut kao koža ludog doboša . . . Protegao se u njemu mladi mačor i htelo mu se nekud gore, gore; zgužvane plahte pekle su mu kičmu kao usijana plotna na peći, oh, gore, gore, oh, gore!
oseti prvi put svoje ruke, noge, leđa, vrat i svaku tetivu, i tada žena, neka je blagosloven njen trud, kao da obavlja kakav delikatan posao koji bi svaka, pa i najmanja žurba mogla da pokvari, ne skidajući svoj flanelski plašt, lagano raskrili meku tkaninu, podiže glavu, ramena i telo, prekrivši ga padobranom koji nečujno pada preko lica - oseti dodir njene tople kože kako mu se spušta na butine, prepone i dlaku i uđe unutra klizav i čvrst, ne prestajući još nikako da se proteže i stremi ka tom putenom, tako mekanom oblaku tkanine i ženskog mesa, a onda, u iznenadnom slavlju pobede, šiknu eksplozija koja raznese predugu moru . . . “Oh, oprosti! - zajeca. - Nisam više mogao da izdržim!” A ženi su se najpre odozdo videle samo beonjače, kao da
je slepa, kao da uopšte nema zenica, a onda ga pogleda odozgo, nekud odozgo sa veoma velike visine, i reče:
Ludice! Izdržao si dovoljno . . . Drugi put će biti
bolje!
Obrva ga talas divne iscrpljenosti.
Dok ga je sapunjala, klečeći u kadi na svojim punim oblim kolenima, grudi su joj se pri svakom pokretu njihale levo-desno, tamo i ovamo, zagrcnuto joj je pričao o Lini Koen.
Mala kuja! - kazala je trljajući mu glavu pošto ga pažljivo sasluša. Uzeo je njenu bradavicu u usta i zakašljao se, jer je progutao sapunicu. - Te gimnazijske drolje i ne znaju ništa drugo sem da raščepe noge i da čekaju ... ne pričaj mi samo o njima!
Pitao se da li da joj dozvoli da ovako govori o njegovoj prvoj i najvećoj ljubavi? Najzad, bio je muškarac i mogao je
da joj to zabrani.
Šta ti je samo učinila! - reče žena. - Stvarno si pomislio da si impotentan?
Stvarno!
I htio si da se ...
Jesam.
Gospode Bože! Šta su sve u stanju da učine te male kurvice! Mogu da vas zamislim . . . Dvoje amatera! Doručkovali su, stojeći bosi na betonu u maloj kuhinji, mleko i bajate kifle.
Mirišeš još na mlijeko ... - rekla mu je između dva poljupca. - Ti pojma nemaš kako grozno bazde četrdesetogodišnjaci! Taj odurni zadah! Moj Bože! Ti zaista mirišeš na mlijeko. Ne bi smio više da piješ . . .
Bio je ponosan što miriše na mleko. Bio je strašno ponosan što miriše na mleko i što je odmah shvatio šta se od njega očekuje, kada mu je blago gurnula glavu u svoje krilo. Bio je strašno ponosan što se toliko toga očekuje od njega ovoga jutra, koje je prljavo-sivi januarski sneg bojilo u ružičastu penu. Bio je ponosan što je, najzad, tako uspešno savladao poslednju prepreku. Ostale su, naravno, još neke finese. Ali savladaće i njih! Žena se žurno oblačila.
Kuda ćeš? - upita je.
Na posao.
A gdje radiš?
U pozorištu ... - reče, kao da se to podrazumeva.
Ti si... glumica? - promuca zadivljeno. Odmahnula
je rukom:
Ne. Pjevam u horu.
Legenda kaže da je vučica othranila Romula i Rema, a u Knjizi o džungli Kipling piše da je malog Moglija odgojio sivi vuk. U Hercegovu slučaju, to je bilo pozorište, i bio je to veoma dobar odgoj, kao što se kasnije pokazalo. Pozorište je dalo sve od sebe da spasi napuštenog dečaka. Pružilo mu 191
je zaštitu, pružilo mu mudrost kafanskih oratora, naučilo ga kako da pobegne iz sumorne svakidašnjice kada god to zaželi, pomoću malo pića, pružilo mu utehu, iskustvo i, na kraju - učinilo ga muškarcem! Više se od jednog pozorišta ne može ni očekivati.
Hej, a kako se zoveš? - upita ženu.
Žuža! - reče ona, zalupivši vratima.
Udari me! Sada me udari što jače možeš! - naredi mu žena. - Udari me njim! Hajde, šta čekaš? Klečala je gola ispred njega i on je udari. Prvi put je udario jednu ženu, pa je bio malčice zbunjen; samo je markirao taj šamar.
Jače! - naredi žena.
Sada sa njim! - naređivala je dalje žena. - A,
sada opet dlanom! Oh, Bože!
Uvijala se pod njegovim nogama, pokušavajući da zakloni lice. Udarao je sve snažnije. Bila mu je istovremeno i gadna i privlačna, na neki do tada nepoznat, ropski način. Mogao je od nje da čini šta je hteo. U stvari, udarao je lepo izafektirano Linino lice.
Oh, Bože, tako, samo tako . . . Reci mi da sam
kurva! Rekao joj je.
Još jedanput! Rekao joj je još jedanput.
Hodi ... - ona ga privuče dole, sebi, i po šesti put te noći potonuše u lepljivi ukus mokre dlake.
Uskoro, naučio je gotovo sve o vođenju ljubavi što živ čovek može da nauči od jedne iskusne žene, prošle kroz krevete najrazvratnijih gostujućih operskih prvaka i baletskih koreografa.
Jedanput, dok su vodili ljubav, neko je zazvonio na vratima. Otišla je gola da ih otvori i nešto kasnije uvela svoju prijateljicu iz hora - neku punačku dundicu riđe kose.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor - Page 2 Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Sre Jan 31, 2018 1:02 pm


Momo Kapor - Page 2 0_342b7_62a19637_XL


Gledao je uplašen iz plahti jednu nagu i drugu, potpuno odevenu ženu kako govore o njemu kao o darovitoj seksualnoj igrački na navijanje. Njegova učiteljica Žuža i on, svukli su zajednički malu horistkinju, koja se nije preterano protivila. Dok se odmarao žene su hihoćući se, pekle palačinke. Nedostaje još samo fotografi - pomislio je, uhvativši samog sebe u sivkastom rasteru izmešanih tela.
Bilo je to iznenada oživelo ljubavno klupko sa onih
pornografskih fotografija iz starog Gymnasiuma. Kada je došlo za to vreme, otpustila ga je nežno, gotovo kao sina:
Sada znaš... - rekla mu je. - Ti si talentovan za te stvari; ne unosiš srce, a to žene vole . . . Neke žene ... - ispravi se.
Krenuo je iz te ušuškane sobice u svoj veliki osvajački pohod sveteći se Lini Koen. Hladan i nezadovoljen, osvajao je i napuštao žene koje nikako nisu mogle da shvate poreklo njegove svireposti. Lomio je srca i trpeo poraze, primajući ih kao neophodan rizik u svojoj privatnoj kaznenoj ekspediciji. Dobijao je i gubio bez radosti i žaljenja.
Jedanput probuđeni i izvučeni iz skladišta vremena, lica, zvukovi, mirisi, boje i reci, sadašnjost, prošlost i neizvesna budućnost navirali su mu u glavu poput plime koja se lagano dizala u zalivu, osvajajući stopu po stopu plaže.
Herceg se zapita nije li poslovična prodornost, koju su mu pripisivali sve ove godine, bila samo pusta obmana - plod njegove porazne lenjosti koju je gušio i ubijao voljom i strašnim naporima, potiskujući je u najdublje i najtamnije prostore onoga što nazivamo unutrašnjim bićem. Nije li, dakle, taj lenji i neuspeli Niko Herceg vrebao sve vreme u zasedi (baš kao onda 1954. dok je čekao iza živice da basista razdeviči Linu Koen), poput strpljivog, nepomičnog ubice da prvom prilikom uništi svog dugogodišnjeg
mučitelja, “našeg popularnog Niku N. Hercega”, što se šepurio i u punom ornatu uspeha potpuno zaboravljao odakle je potekao, kakve ga sve opasnosti prate u stopu i vrebaju iz zamki nežnosti, koje je otklanjao istog časa čim bi se pojavile; odricao se prijateljstva, opirao se ljubavi - svemu što bi moglo da oslabi njegovu bolesnu ambiciju i što ne bi bilo savršeno čisto i potpuno rešivo - sve podzemne i podvodne strasti, mutne nagoveštaje, nostalgije i sećanja na dobrotu koju nikada nije uzvratio zahvalnošću. Koliko je njih za to vreme propadalo u toku samo jedne sezone ili jednostavno odustajalo od karijere, koliki su samo okretali leđa i iščezavali u anonimnoj matici, dok je jedini Herceg išao pravo ka cilju koji je sam sebi odredio, neustrašiv, neranjiv, bez ljubavi u srcu. I možda je mali, neuspeli sentimentalac Niko Herceg, krivonog, izgladneo, pohaban i siv, prepun nepredvidljivih slavenskih čežnji, sputan protivurečnostima i sapet klupkom nesreća što su ga pratile od najmanjih nogu, uvek i večito u pat-poziciji, ni tamo, ni amo - možda je taj i takav mali Herceg najzad sačekao svoj odsudni trenutak, da veliki, poznati, nadaleko čuveni, “ko je ko” N. H. predaleko ode u vreme, da zaroni suviše duboko, da mu se nešto pokvari u akvalungu ili u nervnom sistemu, svejedno, pa da za njim poruši i potopi sve mostove koji su povezivali vreme 1947. i vreme 1974. - da mu jednim jedinim očajnički smelim potezom odseče odstupnicu, nadmudri svog velikog dvojnika i zarobi ga jedanput zauvek!
Ako, dakle, više nema povratka na “Tramuntanu” i u “dragi gledaoci, dobro došli u jubilarnu, tridesetu emisiju "Čuda Jadrana!” - šta od njega ostaje tamo, preko, u 1974, a šta ovde?
Kada je čovekov san lepši od jave, onda bi bolje bilo da umre. (Saadi od Šabasa 1188.-1291.) U tom slučaju - reče Herceg - ostatak života provešću mrtav! Da, možda baš
tako i izgleda gospođa Smrt, izbliza! U svakom slučaju, znao je da ovde ne može ostati a da to uskoro ne bude primećeno i ne izazove nečiju sumnju. Ako već nije mrtav, onda će tu grešku lako ispraviti drugi: ubiće ga već na neki prikladan način; zatvoriti u ludnicu ili uhapsiti kao sumnjivca, svejedno. Smešna smrt, čudnija od svih koje je više od pola godine tražio i kopirao u evropskim i američkim filmskim arhivama, da bi iz njih montirao onu već klasičnu emisiju “Smrt je moj zanat” (1971.) gde je u uzbudljivom ritmu povezao najrazličitije načine na koje ljudi i žene napuštaju život: smrt u zatrpanim bosanskim rudnicima, u bolesničkim krevetima; lagana, raspadajuća smrt ozračenih u Hirošimi i Nagasakiju, lepa smrt starca koji zagrize jabuku palu sa voćke i umre među plodovima (Dovženkova “Zemlja” 1930.), zgrčeni, ugljenisani leševi izgorenog Boinga--707 na pustari pored Pariza i egzibicionistička smrt samoubice u Hamburgu, kojeg su vatrogasci pokušavali da spasu do poslednjeg trenutka, kada im se najzad otkinuo od tridesetog sprata zgrade i uz krik poleteo ka zemlji; i ono poznato ubistvo na sajgonskom trgu, kada južnjački oficir podiže pištolj i hladnokrvno ubija zatvorenika, smrt predsednika Sjedinjenih Američkih Država Džona Kenedija u automobilu i još onu drugu smrt, proizašlu iz te prve, kad Džek Rubi, naočigled novinara i policajaca, ubija Lija Osvalda, navodnog ubicu Kenedija; mutna i titravo snimljena streljanja iz španskog građanskog rata i neme smrti, slikane kamerom na ručno okretanje, gde se ljudi ruše kao kegle u kuglani - dvesta pedeset veoma lepo montiranih smrti, u zvuku orkestara za igru dok se ostali svet zabavljao, nazdravljao, ljubio i čestitao nove godine onim redom kako su stizale - razularena gomila sa papirnatim kapama i klovnovskim nosevima presecana fleš- bekovima stratišta i grobarima koji trpaju streljane u tek istesane sanduke od sveže smolaste borovine ... Toj
emisiji je nedostajala još samo krunska poslednja sekvenca za odjavnu špicu: smrt njena autora, ništa posebno, samo jedan lep sunčan dan na nepoznatoj plaži i jedan tridesetsedmogodišnjak koji sedi i gleda u more - mrtav. “U slučaju da sam živ”, misli Herceg “ništa od svega što mi se dešava neće moći da bude iskorišćeno! Šteta!” Mahinalno podiže ruku da pogleda koliko je dugo s one strane života, ali njegov sat je već odavno bio stao. Tako više nije znao ni koliko je sati, ni koji je dan.
Zbor!
Komanda praćena prodornim zviždukom pištaljke podiže dečake na noge. Poskakali su sa svojih mesta i jurnuli ka zbornom mestu - utabanom krugu crvene zemlje u retkom borovom šumarku.
Herceg je video kako se dečaci postrojavaju po veličini i guraju štrkljastim ramenima. Oko tog prizora lebdeo je oblak ružičaste prašine.
Ravnali su se prema zamišljenoj, nevidljivoj crti. Ta imaginarna linija kao da mu je stajala ispred grudi tokom celog detinjstva; ona ga je sprečavala da ne “istrčava”, zaustavljala ga kad bi čitavo njegovo biće čeznulo da jurne napred - taj nevidljivi konac terao ga je u red, ne dozvoljavajući mu da se razlikuje od drugih. Gledajući kako se dečaci postrojavaju, Herceg shvati da je kod odraslih tih godina postojala uvek prisutna namera da mu čitav život pretvore u stroj. Verovatno je to bio izraz njihove urođene netrpeljivosti prema neredu, strah od prirodnog haosa i anarhije mladosti. U svakom slučaju, dečacima se lakše manipulisalo ako su bili poredani po veličini (ne onoj unutrašnjoj koju je teško odrediti, već po bukvalnoj, fizičkoj!), kada je svako od njih znao u čiji potiljak treba da gleda.
Mirnooooooooooooo! Na parove razbroooojs!
Prvi!
Drugi!
Prvi!
Drugi!
Prvi!
Drugi!
Prvi!
Drugi!
Mirnooooooooo! U dvooooojne redoooooove! Prva vrsta trideset koraka napreeeeed, maaaaarš! Dva tima su se razdvojila. Prva vrsta postade crvena, druga - crna.
Svaki tim izdvoji po jednog taoca, dečaka koji je najveštije
baratao loptom.
Herceg se maglovito sećao te dečije igre, a sećao se i toga da je nikada nije naročito voleo, pa mu neka prastara nelagodnost prostruja telom. Kao da je iznenada nečim ugrožen, kao da se našao u snu u kome nas nevolja nikada ne pogađa konačno, jedanput zauvek, već nas samo muči i iscrpljuje morom sve do buđenja, koje je, ovaj put, međutim, bilo potpuno neizvodljivo. Ali to nije bilo sve!
Sećao se nejasno i nečijeg prisustva, nečijeg pogleda vezanog uz tu igru ... Da li se tada borio za nekog ko je navijao samo za njega, i ko li je to mogao biti kada je u to vreme imao tako malo navijača? Veoma je važno - da se seti! Nije umeo da objasni zbog čega je to tako važno, ali činilo mu se da je već doživeo čitav ovaj događaj, upoznao nekog čudnog posetioca koji je izašao iz mora na neobjašnjiv način. Bio je to neki čudan gost, možda stranac
neki muškarac čije crte nije mogao da uobliči, nije mogao da se seti ni njegovi nosa, ni čela, ni stasa, ničega sem pogleda kojeg je dobro pamtio, ne mogavši pritom da dočara čak ni boju očiju iz kojih je izvirao samo pogled! Prvi i jedini put u životu neko ga je gledao na takav način: ne, nije to bilo sažaljenje - taj čovek ga je gledao kao da posmatra samog sebe, kao da razume i prašta sve što je
Momo Kapor -
Provincijalac ikada zgrešio . . .
Napregao je pamćenje do krajnjih granica, osećajući da će od ishoda ove istrage zavisiti mnogo toga. Možda se u srži te magline što je obavljala tajanstvenog posetioca iz 1947. (još nije bio sasvim siguran u godinu) krio izgubljeni ključ za povratak u 1974? Sećao se dobro da se taj davni susret odigrao na nekoj plaži usred popodnevne jare i da se sve završilo mučninom, nekim ružnim nesporazumom koji je namerno brisao godinama u pamćenju, sve dok od celog tog slučaja ne ostade samo bolna svetla senka-ožiljak. U naslagama mnogih krivica koje je vukao u kartonskom koferu, uvezanom očevim vojničkim opasačem da se ne rastvori i ne prospe utrobu po šljaki nekog železničkog perona, nikako nije mogao da pronađe i izdvoji krivicu vezanu za tog nepoznatog posetioca, krivicu koja posle nikako nije mogla da bude izglađena. Pomisli sa užasom: “Da li sam već nekada izronio ovde?”
“Zašto si se vratio?” - odgovori mu pogled malog
Hercega, čije se telo izvijalo u skoku.
Stara fudbalska lopta kojom su dečaci igrali “Između dve vatre” bila je na mnogo mesta iskrpljena. Njena prljava, ispucala koža sasvim je izgubila loptasti oblik. Nisu slučajno govorili u to vreme: “Pun si viceva ko lopta šiceva!” Ali, sa koliko su se samo žara otimali za taj prvi pravi kožni fudbal koji je mogao da odskače od zemlje! Lopte su, inače, pravili od krpa, zgužvanih novina i starih čarapa. Te “krpenjače” su odskakale samo prvih pet-šest minuta igre, dok ne popuste šavovi stare čarape. Kada se skvasi, “krpenjača” se pretvara u ljigavu i mlitavu grudvu blata. Iz nje se pri svakom udarcu cedi voda. Sve njihove utakmice završavale su se besnim šutiranjem prljave vode koja je šljiskala u otromboljenoj čarapi. Igra je gotova: “krpenjača” leži u lokvi, a dečaci se razilaze svako na svoju stranu, razočarani što je tako kratko trajala.

Tamni su vesto gađali protivničke igračke, tako da posle desetak minuta između dve vatre ostadoše još samo četiri igrača, među njima i Niko Herceg mlađi. Lopta onda pogodi najkrupnijeg od ta četiri ničija igrača, pa on pognute glave pređe timu koji ga je odstrelio. Taj tupi udarac naduvane kože kao da je negde u dubini magacina pohranjenih starudija otkačio i sećanje na pravila ove stare igre, pa se Herceg seti da je potrebno što duže ostati nepogođen - što duže ničiji na brisanom prostoru između dva tima koja sada zajedničkim snagama gađaju slobodnjake. Pravila večna kao istorija sveta! Zar se ta tako prosta dečija igra nije odvijala svakog dana njegova života? Gađali su ga, a on se izmicao da ne bude pogođen, eskivirao udarce, napadao onda kad ga niko nije očekivao, lizao rane u svom brlogu i ponovo izlazio na brisani prostor da se izlaže novim opasnostima . . .
Još jedan precizan udarac u plećku odstrani sledećeg igrača. Postiđen, i on ode da se utopi u timu čiji ga je hitac odabrao. Malo kasnije, uspeo je da uhvati loptu u letu, sada već kao ravnopravan član nove ekipe, bez one nikom- nepripadajuće unezverenosti - skočio je visoko i snažnim udarcem u noge uspeo da pogodi svog bivšeg suigrača, tako da na poprištu ostade još samo mali Herceg! Nije ni primetio da navija za sebe u tom prašnjavom crvenom viru:

Ne daj se, mali! - siktao je čučeći u pesku. - Ne daj da te pogode! Pazi, leđa! Dobro je ... Odlično! Pazi sad, okret, tako, tako . . . Drž”se!
Navija za tog malog usamljenog skakača između dve vatre, dok se udarci sve brže izmenjuju jer je osamljen kao meta; noge mu se sve teže odlepljuju od zemlje kad skače, pošto je u krugu već duže od četrdesetak minuta, ali okretnost dečaka koji je prošao sito i rešeto da bi preživeo, pomaže mu da u zvrku tela-čigre izbegne za dlaku i najopasnije

lopte. Dok se okreće u vazduhu, on je blesak, oštrica noža, kamen-pliska, riba list, lastavica, pa i crveni i crni već gube živce što je tako dugo nepogođen na ničijem polju, ali igra ne može da se okonča sve dok skače i izbegava pogotke između dve vatre, uvek između! Između strogih pravila vaspitanja i luđačke čežnje za slobodom, između želje da trči, leži, čuči, prodaje zjala i korača svojim korakom i one nevidljive linije poravnanja i “leva, desna!” marša, između čiste ljubavi i životinjskog parenja, između slepe odanosti i pustoši zrelosti koja nas odvikava od ljubavi, između želja da bude voljen i ravnodušnog neprijateljstva kojim je bio okružen, između propasti starog Hadži-Banjca i svog uspona, između sanja da živi sam u Robinsonovoj kolibi i spavaonica sa trideset kreveta, između dobrih namera onih koji su hteli da ga “odgoje” i rđavih posledica proisteklih iz te zabune, čega li? - između očajničke želje da umre od ljubavi za Linom Koen i vitalnosti svih njegovih predaka, Hercega i Hadži-Banjaca vezanih do kraja večnosti nerazmrsivom mržnjom, koje je jedino mirila izmešana krv u njegovim nežnim kapilarima, krv crvenih i crnih predaka što su mu naređivali da ustane i da se bori, da se održi na nogama, ma šta se događalo, i sačeka dobre dane; između profesorske marljive ustrajnosti i anarhije propalih glurnaca, između tomova u kožu uvezanih knjiga i zanosnih govora kafanskih mudraca koji su pljuvali po njihovim učenim lažima, između trezvenosti i ruma, siromaštva i rasipanja, između jednih i drugih, ovih i onih, uvek između
sam na ničijem brisanom prostoru! Drži se, mali! Ne daj
da te pogode!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor - Page 2 Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Sre Jan 31, 2018 1:03 pm

Momo Kapor - Page 2 0_342b6_16d365b5_XL

Igra se već pretvorila u čisto mučenje. Lopta bi jedanput letela prema Hercegovim grudima, da bi se čas kasnije uputila u brišućem letu ka njegovim nogama. Morao je da skače što više, da se u skoku okrene oko sebe da bi je izbegao, ili da se saginje; baca ulevo, a odmah potom

udesno! Telo mu je već prekrivala crvena prašina, obrve, trepavice, kosa, sve mu je bilo crveno. čak mu se i znoj pretvarao u crvenu boju, koju bi istog časa, još dok je bio u skoku, speklo sunce.
Ali dečak je video za koga Herceg navija, i ta tako retka naklonost održavala ga je neranjivim iznad zemlje, duže od bilo koga, pre i posle njega na tom terenu.
Zbor!
Spas je stigao u zvižduku vaspitačeve pištaljke.
Srušio se iznemogao u prašinu, boreći se da povrati dah. Slabine su mu se dizale i spuštale kao kod nasmrt izmorenog zeca koji je izdržao trku sa psima. Hramljući, pokorno priđe ostalima i zauze svoje mesto u stroju.
Herceg stariji pritisnu dlanovima bol u slabini. Kako ga
je voleo u tom času!
Dečaci odmarširaše ka dubini plaže i uskoro ih zakloniše niske krošnje pitasora.
Eto priče koju nikada neće snimiti i prodati! Glupo je proćerdao najbolje godine na takozvane “tiražne”, “žestoke” teme da bi golicao trome mozgove nedeljnih gledalaca.
Probijao se nedeljama do mesta na kojima je šikljao ogoljen i surov život, tamo gde su se sukobljavale strasti; tragao za akcijom, za površnim i svima razumljivim događajima, dokazujući iz dana u godinu i sebi i drugima da je hrabar, vest i nenadmašan profesionalac sa “Arifleksom”. U stvari, kroz sve te uzaludne godine panično je bežao od čamotinje i dosade dobro poznatih ulica i izloga u njima, pretvarajući svoju nezasitu glad za svetom i životom u profesiju. Šta ga je gonilo na to večno putovanje, ako ne one užasne večeri dok je po ko zna koji put započinjao nov krug desnim trotoarom korza na glavnoj ulici, prepušten na milost i nemilost slučaju: hoće li se najzad pojaviti Lina Koen? Živeo je za jedan ili dva (ako je imao sreće) kratka susreta u prolazu, kada mu se činilo da ga je ipak pogledala -
suočenje koje nije trajalo duže od tri koraka pre izranjanja njena lica iz šetača, i deset koračaja kada bi se i protiv svoje volje okrenuo da još jedanput vidi njenu modru beretku na tamnoj kestenjastoj kosi.
Nevolja je sa vama provincijalcima što vam je glad nezasita! - rekao mu je u septembru 1970. polupijani filozof Vanja Svilar, dok su čekali na snimanje.
Radoznalost je bolesna strast . . .
Ne dolazim iz provincije!
Ne radi se o tome odakle stižete ... - kazao je tada Svilar. - U odnosu na London, Beograd je provincija dok je London, opet, provincija u odnosu na Pariz, a Pariz prema Njujorku palanački luna—park! S druge strane, Njujork je za Rim obično varvarsko selo . . .
Ko je rekao: Postoje samo Pariz i London;
sve ostalo je pejzaž! - prekinuo ga je Herceg?
Verovatno, neko duhovit i površan! - odgovorio je Svilar, potegavši gutljaj rakije iz svoje džepne ploške. - Ali, ako mi dozvoliš da završim misao: subotom uveče, Rim je najzabitija provincija u odnosu na letnji Dubrovnik - i krug je tako zatvoren! Ne radi se, dakle, o tome ko je odakle stigao u Beograd ili Njujork, jer sam u Trebinju upoznao zaista najveću gospodu i po držanju i po otmenoj uzdržanosti, već o tome ko je od nas provincijalac iznutra, a kad kažem provincijalac - to je stvar individualnog talenta da se do smrti zadrži prokleta glad za mestima na kojima se nešto dešava, stalno dešava, i na vaš neprestani napor da nešto postignete, da slučajno ne biste šta ispustili, da vam nešto ne promakne ... Vi, provincijalci, raspolažete sa mnogo više nepotrebnih podataka od ostalih - vaša radoznalost je nezajažljiva! Znate čak mnogo više i od onih o kojima znate sve! Vidiš, stanujem preko puta Narodnog muzeja i nikada nisam poželeo da uđem i vidim šta ima unutra, a već godinama svakog dana gledam kroz svoj
prozor kolone palančana kako pravo sa stanice ulaze u njega! Više od polovine građana Pariza nikada se nije popelo na Ajfelov toranj! Svi provincijalci koji su ikada posetili Pariz, makar između dva voza, bili su tamo! Po tome se i razlikuju od Parižana; po gladi i žestini kojom je utoljuju! Ali ono što je do juče bila provincija u kojoj smo odrasli, danas je megalopolis! Svetsko selo . . . Ostale su samo neke stare ulice i trgovi koje pretvaraju u muzeje i bazare za turiste.
Razlike su potpuno izbrisane: svugde ćeš zateći potpuno iste stambene blokove oplođene u jednoj jedinoj marseljskoj pramašini za stanovanje starog Korbizjea, ista kola, autobuse i supermarkete u kojima nećeš znati jesi li u Atini ili u Prćilovcima. Ali mi više nemamo nikakve veze sa tim novim gradovima. Otišavši sa poljana na kojima smo šutirali na dva golica (tamo su sada nova naselja), zauvek smo poneli rodnu provinciju u svom prtljagu, u hodu, u načinu na koji kupujemo, gladni svega, kao da će nestati robe baš kad mi stignemo na red . . .
Provincijalac si jer pripadaš provinciji, koja više ne postoji nigde sem u vremenu! Ne možeš se vratiti u nju, jer je nema . . . I onda, kad najzad ščepate to za čim ste jurili celoga života, opet niste srećni! Vaša prošlost, vaše detinjstvo, vaša draga provincija, na kraju krajeva, vući će vas i privlačiti iz dana u dan sve neodoljivije, pa ćete ostatak života protratiti na to da pronalazite preživele, proslavljate godišnjice mature, ili da, kao duhovi, obilazite solitere i samoposluge tražeći mesto na kome je nekada stajala vaša stara kuća! Molićete nepoznate ljude da vas malo puste na betonski parking, da bi ste se još jedanput uverili da više nema oraha na kome ste se ljuljali i urezivali srce čakijom! (Pitam se zašto je to u lepoj književnosti uvek orah, a ne neko drugo drvo? Otkud znam!) Ali, vidiš, jedno je tačno: prošlost se nikada ne može posetiti. Ona je neizmenjiva! Uzalud ćeš kucati na njena vra-a. Jer je još
znao stari Aurelius Augustinius, kad je govorio o “moždanoj iscrpljenosti” i “telesnoj muci uma”! Nemoguće je pomilovati vreme . . .
Šta bi trebalo, po vama, da radimo? - upita
ga Herceg cinično.
Ništa - kazao je Svilar. - Život vas ionako neće pustiti da odete isuviše daleko od onog blesavog oraha u dvorištu! Izgorećete sami, preskačući stoleća ... Ali vi ne biste bili provincijalci kada ne biste verovali (a, evo, osećam da i ti sada to isto veruješ, ma koliko me ubeđivao u suprotno!) da ćete uspeti tamo gde su svi ostali pre vas već pretrpeli poraz! I šta se dešava? Život vas lepo pušta u tu trku i kurvinjski se smeši sa sudijske tribine, čekajući gde ćete sami sebe saplesti, gde ćete pasti . . . Start vam je isuviše lep da bi bio moguć! Bežite od svog porekla i osvajate prostor, ne računajući na vreme u zasedi, a prostor i vreme su, kao što se već zna - neodvojivi! Ono vas čeka - to vreme - i vratićete mu se - kao kučići . . .
Cvilećete da vam tamo odakle dolazite prime na poklon spomen-biblioteku ili da ostavite svoja platna, nagrađena na Velikoj Svetskoj Izložbi u Parizu, u jednoj od onih takvih tužnih i smešnih spomen-soba u koje nikad niko ne zalazi . .
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor - Page 2 Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Sre Jan 31, 2018 1:04 pm

Momo Kapor - Page 2 0_342b5_7d73bd6e_XL


Posle mnogo truda i sreće, najzad se izborio za mogućnost da potraži đavola, bilo gde da se đavo pojavi! Vukao se prašnjav i oznojen pored napuštenih kamiona zaglavljenih u pesku Sinaja, preplivao Žutu reku zajedno sa odredom Crvenih Kmera i snimao ljude buktinje, one što su sami sebe spaljivali pred budističkim hramovima Tajlanda i Kambodže mrmljajući svoje molitve, i one druge koji su poput baklji istrčavali iz zapaljenih trkačkih kola u Monci urlajući psovke! čekao je izraelske “Fantome” na terasi hotela “New Omayad” u Damasku i snimio njihov brišući let dok su rigali vatru iz mitraljeza, a nedelju dana kasnije,
ogrnut galabijom, prisustvovao odsecanju ruku na vrelom trgu u Džedi; bio je proteran iz Hondurasa, a u iznajmljenom ribarskom brodiću, s kojim je isplovio iz luke Tartus u Siriji, uspeo da se među prvima ubaci u blokirani Kipar i snimi okršaje u Nikoziji. Hijenama iz ABC-a nije preostalo ništa drugo sem da mu otkupe kopiju na rimskom aerodromu Fjumičino! Prihvatio je kameru kada mu se onesvestio snimatelj dok su pravili emisiju o transplantaciji srčanih zalizaka u klinici doktora De Bejkija, prenosio direktno opsadu i pregovore oko otetog aviona kompanije MEEA sa blokiranog aerodroma u Zagrebu, bio izgažen i pretučen na pogrebu Martina Lutera Kinga, uspeo da prokrijumčari čitavu svoju tehniku na Svetu goru i da prvi tajno snimi život kaluđera i isposnika. Upoznao je najzanimljivije ljude svoga vremena, državnike i proroke, sportiste i očajnike, profesionalne boksere, pevače i kurve, modne kreatore i zanesenjake koji su osnivali nove religije i proricali skori smak sveta ... Usredsređen na svoj posao večitog svedoka - bespristrasan hladnokrvan posrednik između događaja i gledaoca, lešinar sa “Arifleksom” i “Nagrom” koji prolazi kroz tuđe nesreće, prekapa ruševine i razgleda smrskane komade presnog ljudskog mesa - pepeo nade - dok “Arifleks” tiho zuji paleći i gaseći svoje stražnje crveno svetlo poput usamljene “karavele” na noćnom nebu
pazi, kamera radi! I svi ti ljudi koji su se ubijali, patili i puzili po pesku, ostavljajući za sobom krvave tragove, i žene u crnom na zgarištima što nariču ruku podignutih ka nebu, ta gladna deca naduvenih trbuha u beskonačnim redovima pred kazanima UNICEFA, suze i žuljevi, slepi očaj pod hladnim sjajem zvezda, svi pobednici i pobedeni, kažnjenici i žrtve, pregovarači i unesrećeni - svi su oni bili samo besplatni statisti jedne iste krvave televizijske emisije: Herceg je već odavno izgubio sposobnost da ih vidi drugačije sem uokvirene u kadar, i nije imao drugih
problema sem osvetljenja, čistoće tona, prevoda, montaže i da ne prekorači minutažu. Postao je okoreli profesionalac kome trebaju sve žešći prizori da ga iščupaju iz dosade sa kojom je menjao aerodrome, avione i valute, kupovao televizijskim novcem vozače, nosače, vodiče, tumače i one uticajne, od kojih je zavisilo hoće li mu dozvoliti da stigne do novih nesreća, koje je gutala nezasita televizijska vrpca, da bi posle svega, preplanuo i elegantan, lica premazanog “tenom”, sedeo u svojoj, televizijskim gledaocima već poznatoj stolici na okretanje i komentarisao pakao iz kojeg je upravo stigao. Eto, to je bio njegov posao i njegov život! A, šta ga se sve to na kraju krajeva ticalo?
Nešto svetlucavo-žuto izvirivalo je iz peska pokraj njegovih nogu. Zario je prste u vlažni šljunak i izvukao do polovine potrošenu olovčicu, koju je sigurno izgubio Herceg mlađi pišući svoj dnevnik. Osvrnu se oko sebe i, posle malo traganja, sreća ga je poslužila: pronašao je među otpacima komadić žućkaste hartije, ostatak neke kese, verovatno; ispravio je na kolenu i napisao štampanim slovima: NIKO N. HERCEG, TELEVIZIJSKI REPORTER, NOVI BEOGRAD. BULEVAR DŽONA KENEDIJA 452/16 SPRAT. Ruke su mu
drhtale dok je pisao, želeći da ostavi ma kakav trag o sebi: “NE ZNAM KAKO DA SE VRATIM IZ 1947. MOLIM HITNU POMOĆ! SVETI ANDRIJA (KOD DUBROVNIKA), 7. AVGUST
1947. Pošto je malo razmislio, prekriži “NE ZNAM KAKO DA SE VRATIM IZ 1947. MOLIM HITNU POMOĆ!” ostavivši samo
dve svoje adrese: onu od juče i ovu iz 1947. Podigao se na noge i krenuo duž plaže prema kućama, osluškujući kako mu udara uznemireno srce. Ako bude imao malo sreće, pronaćiće sanduče za pisma; u ovakvim mestima mora da postoji crvena kutija (kasnije su sanduci za poštu postali žuti). Ostaviti trag, ma kakav, jer slike su rasute po eteru i vremenu i ko zna hoće li ih ljudi ikada uspeti da ponovo sakupe, pisana reč je još uvek najpouzdanija . . .
Prođe pokraj tri polusrušene zgrade i zaustavi se pred četvrtom, nastanjenom. Neki čovek, zarastao u sedmodnevnu bradu, čistio je staru vojničku pušku čučeći uz zid. Trudio se da poseljači svoj odnegovani tv-akcenat koji bi ga možda izdao, i upita ga gde se nalazi sanduče za pisma? čovek mu ćuteći pokaza obližnju kuću i nastavi da podmazuje svoje oružje. Zaista, olupana crvena kutija nalazila se pet metara dalje. Savio je svoju poruku i ugurao kroz prorez. Ipak, učinio je nešto! Ne mnogo, ali nije se prepustio panici, nije ostao potpuno bespomoćan - bio je još imek stari lisac N. H. kojeg je sreća poslužila tolilro puta i na takvim mestima, gde su drugi već odavno dizali ruke od svega.
Nije mogao a da usput ne primeti i veoma lepe amfore, naslagane kao cepanice iza neke štale. Iz jedne polomljene amfore nečiji magarac je spokojno jeo zob. Osmehnu se setno: u vremenu u koje je zalutao cene se samo nove stvari! Ludilo antikviteta zahvatiće svet mnogo docnije . . . Pošto je obavio ono što se moralo obaviti, prošeta plažom vukući noge kroz sitan obojen šljunak. Prolazio je pokraj osamljenih grupica kupača, koji su, po svemu sudeći, letovali prvi put u životu, baš kao i njegov bivši razred.
Začudi se mnogo njihovim kupaćim kostimima - toj reviji čednosti! Kod žena, bili su svi iz jednog dela, dok su se stariji muškarci kupali u dugačkim donjim gaćama. Nije primetio ni jednu platnenu ležaljku, ni suncobran, niti dušek za naduvavanje. Umesto toga, deca i stariji neplivači plutali su u naduvenim, ko zna koliko puta zakrpljenim automobilskim gumama, a jedan dečak čak i pomoću dve duguljaste konzerve, povezane kanapom oko pasa.
Zaustavio se načas iznad neke grbave starice, koja je potpirivala vatru od korenja vinove loze i pruća. Kada se plamen razgori, ona na dva kamena vesto postavi pocrnelu džezvu za kafu. Dim i izgorena kafa imali su prijatan miris
koji je golicao njegove nozdrve. Starica ga je mnogo podsećala na Hajriju Pitu. Primetila je da gleda u kafu koja vri:
Hoćeš li solju, šine? - podiže ka njemu svoje male, dobre očice.
Hoću ... - kazao je, zbunjen njenom dobrotom. Čučali su iznad vatre, čekajući da stara žena razdeli penu sa skuvane kafe
Odakle si, šine? - upita ga. Ruke su joj
spretno poslovale sa dva različita, napukla fildžana.
Ne znam!
Neka, neka ... - reče ona ne slušajući ga uopšte.
đače Alah, sve če biti dobro . . .
Kafa je bila vrela, ali nije imala ukus na koji je navikao. Bila je to, očigledno, neka mešavina ječma i cikorije, koju su u vreme njegovog detinjstva zvali “divkom”. Ali u to doba on još nije pio crnu kafu, pa ga tako nepoznati ukus zateče nespremnog. Nije bio ni nalik na ukus turske kafe, niti na grčku kafu koju je srkao u malim atinskim kafedžinicama, niti je sličio espresu iz blistavih, šištećih automata “Gaggia”, ni blaziranom “kapucinu” kod Florijana na Trgu svetog Marka u Veneciji, ni nes-kafeu kojim se trovao po redakcijama - jednostavno, bio je to nakiseo ukus kore pregorelog hleba. Ipak, bio je zahvalan starici koja ga je neodoljivo podsećala na njegovu pomajku Hajriju. I tako, čučeći pokraj vatre koja je tinjala, što je više zagledao lica oko sebe, činila su mu se sve poznatijim, kao da se budio iz dugogodišnje amnezije, pa je pokušavao da ukočenim usnama izgovori imena svojih bližnjih! Zaista, ti ljudi su ga podsećali na duhove njegove mladosti. Naročito jedan od njih, neki pedesetogodišnjak krepka izgleda, koji nije prestajao da čita, dižući s vremena na vreme svoju krupnu, nulericom ošišanu glavu, kao da sređuje misli i priseća se nečega. Zakleo bi se da je to Zamora (nazvan tako po
slavnom golmanu) koji je godinama sedeo na uvek istoj klupi pokraj bazena u Velikom parku i, isto tako kao i ovde na plaži, čitao svoje čudne knjige. Bile su to kupusare o tome kako uspeti u životu i postati snažan, a bilo je među njima i rasprava o rađanju velikih svetskih kapitala (Poreklo novca, Fordova biografija i Rat za petrolej, broširanih svezaka o hipnozi, crnoj mađiji i kosmičkim teorijama . . .
Zamora je satima sedeo pokraj ribnjaka i hranio mrvama hleba pet crvenih ribica, koje su svi u gradu, začudo, zvali zlatnim. Bio je blagorodan čovek. Pravio se da ne primećuje da ga deca zavitlavaju. Kao stari esperantista, verovao je na svoj tihi, postojani način u budućnost zajedničkog jezika, svih ljudi na planeti. Sedeo bi uvek na istoj klupi u parku i propovedao svima koji su hteli da ga slušaju o svetskom jeziku, sličnom onom kojim su nekada davno govorili svi narodi na svetu, pre nego što se “pohasiše” i pokušaše da podignu Vavilonsku kulu kojom su hteli dodirnuti nebo. Bio je veliki siromah, taj Zamora, ali zaista je verovao u budućnost sveopšteg bratstva i dan kada će se svi ljudi, zahvaljujući esperantu, sporazumevati bez teškoća. “Sarajevo estas urbo surinterkrucigo de orijentaj vojoj inter Oriento kaj Okcidento . . ,” - govorio je okupljenoj dečurliji, gledajući u Hercega, u čijim je očima čitao tračak nenaklonosti. - “Nia urbo estas cirkauita per montoj kaj ni vivas kvazau sur fundo de ia kaldrono . . .”*
Sarajevo je grad na raskršću orijentalnih puteva između Istoka i Zapada. Naš grad je okružen planinama, pa živimo kao na dnu kakvog kazana.
Slušali su čudne reci Zamorinog svetskog jezika, dvoumeći
se da li da mu se rugaju ili da zaista poveruju u tu bajku.
Pevaj nam, Zamora! Pevaj! - vikali su i cičali, i on je zaista počinjao da peva, ne nalazeći u tom ničeg čudnog. Pevao je bez sluha, šišteći kao puran kroz nozdrve, gubeći sasvim dah a dečaci su vrištali od zadovoljstva što im je
uspelo da prevare tog tako čednog, odraslog čoveka, plavih očiju kao u dojenčeta. Pevao je zanesen: Esperanto, Esperanto,
Kiel ondi kiel ona”, S onu pri gi kanto, S onu pri gi kanto,
Tra la mondi, tra la monff .

Kestenovi su bili u cvatu.
Herceg se pitao otkud on ovde, na plaži, sve dok se ne seti da je Zamora često pratio sarajevsku decu na letovanje, jer je bio bez posla, pa su ga u rejonu imenovali pomoćnikom ekonoma ili nekom sličnom titulom, želeći da se nađe pri ruci osoblju odmarališta, ako zatreba. Tako je, okićen mnoštvom različitih značaka po kačketu (značke su ličile na roj metalnih pčela, sleteo na njegovu dobru glavu da se malo odmori) vukao namirnice u logor, cepao drva za kuhinju i ljuštio krompire, a svakog jutra išao da primi poštu, odrađujući svoje sirotinjsko letovanje,
Esperanto, esperanto, kao talas, zvuči pesma o njemu kroz ceo svet!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor - Page 2 Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Sre Jan 31, 2018 1:04 pm

Momo Kapor - Page 2 0_342b4_5556c61a_XL

Srećan i zadovoljan što mu ipak ostaje dosta vremena za čitanje i “tjelovježbu”. Na Zamorinom kačketu - zbirci nalazile su se i prave retkosti, kao što je zlatna značka Svesokolskog sleta u Pragu 1939. i ona sa Svetske izložbe u Parizu 1900, značke Dobrovoljnih davalaca krvi i mnogobrojni udarnički amblemi.
Hercegu je sada bilo jasno: ovi ljudi na plaži ne liče slučajno na njegove najbliže sugrađane; neki od njih stigli su preko rejona zajedno sa dečijim konvojem.
Kako me ne prepoznaju? Zašto me izbegavaju? Trebalo mu je nekoliko minuta da se seti u čemu je nesporazum: oni ga nikada nisu videli kao zrelog čoveka od trideset i sedam godina, baš kao što nisu mogli da vide ni kompleks “Mimoza” hotela, koji će biti podignut na ovom
istom mestu dve decenije kasnije: mini-golf, tereni za tenis, jahanje, košarku, jahting-marina, kazino pod otvorenim nebom (prvi te vrste na Jadranu), na kraju: plaža samo za goste “Mimoza” hotela, na koju ih čuvari najverovatnije ne bi ni pustili, a kada bi i uspeli da prođu pokraj njih, sasvim je izvesno da ne bi imali toliko novaca da plate suncobrane i obavezne ležaljke sa ručnicima, čija je cena dosezala gotovo visinu njihovih tadašnjih jadnih penzija i plata. Video ih je sve u jednom jedinom trenutnom blesku. Vremena su se izmešala u zgusnut oblak koji je s pučine gonio ljubičast burin.
Šta da učini sa dirljivom istorijom svoje mladosti, uzbudljivijom od svih državnih udara, avantura i rekorda kojima je prisustvovao?
Mnogima bi se dopao, da se nisi trudio dopasti se svima ! Odjedanput, sve je bilo tu, ali on više riije mogao da uradi ništa sa tim upropaštenim, kasno razvijenim materijalom. Traka je pogrešno osvetljena!
Uzalud ga je dozivao Fadil Manjak, torbar, koji je obično stajao uz kapiju Begove džamije, prodajući “Ogledalca, đinđuve, noževe i drugu nirnberšku robu. Njegova radnja - plitak drveni sanduk obešen kaiševima na grbava ramena .
. . Uvek je bio u manjku, taj Fadil Manjak, koji kao da je ispao iz one sure Kur”ana časnog, gde piše: Goveče, unapred si izgubio sve svoje bitke! Pitali ga: “Ima li manjka, Fadile?” - a on bi žalostivo klimao glavom i odgovarao da je u manjku, da je stalno u manjku . . .
Prehranjivao se prodajući bezvredne sitnice, ali, ko zna, možda je taj grbavac žalostivog pogleda bio, u stvari, anđeo, poslan da iskuša dobrotu ljudi? Tražio je bogove po najnedostupnijim hramovima Krita i Peloponeza, zaboravljajući da je svakog dana svog detinjstva prolazio pokraj prerušenog Boga!
Pomisli na približavanje smrti i seti se kako je 1965. umirao
čigra, ulični borac, kome su odbili bubrege, onaj isti što je 1952. pretukao na Stradunu šest vaterpolista Maestrala, jer mu je jedan od njih u prolazu skinao kapu s glave. Ležao je u Državnoj bolnici na Koševu u sobi sa trinaest postelja (sedmi krevet od ulaza) i plašio se smrti, koju su obojica ugledali istovremeno kako ulazi u sobu u belu mantilu, obavljena oblakom lizola i joda. Pružio je Hercegu ruku - žućkastu, pergamentiranu kožu razapetu na kostima, i nikako nije mogao da u tom slabom stisku prepozna žilavu čvrstinu mišice što je uvek poigravala željna udarca, niti je na Čigrinom uvelom licu bilo mangupske obesti gradskog dečaka, što je već sa šesnaest godina započeo vrtoglavu karijeru u sarajevskom podzemlju, prodavši tramvaj nekom domaćinu sa Bjelašnice. Zar je to ono isto, vitko telo načinjeno od zapetih čeličnih opruga što je čeznulo da se preko leđa drugih ubaci u svaku tuču i isproba neke nove grifove? U Čigrinim očima, Herceg pročita detinji strah i uplaši se da se isto tako ne uplaši kada smrt bude njemu dolazila. Ćutali su, a na belom noćnom ormariću od lima zakotrljaše se same od sebe tri pomorandže i čigra uzdahnuvši, prošaputa reci starog šlagera “que sera, sera . .
.” a onda umre. Eh, Čigra!
Otvara se Hercegova tajna riznica, čiji sadržaj još nikada nije imao vremena da razgleda. Iz nje najpre izlazi klimavi fijaker u koji su upregnuta dva konja, i vidi sebe kako se sa Linom Koen vozi Alejom prema vrelu Bosne. Kada zabace glave na otvoreni krov, gledaju odozdo krošnje platana kako promiču u laganoj vožnji . . . Potkovice sipljivih konja u kasu ravnomerno udaraju o asfalt: klop- klap-klip-klok—klap-klok, klip-klak . . . Stenju i škripe dotrajale opruge fijakera dok se krišom ljube iza širokih kočijaševih leđa.
Jedan mali voz promiče kroz kupusne bašte Bugara -
baštovana i cvetne leje doseljenika iz češke, koji su umeli
da opravljaju zidne časovnike i prave struju od vetra, vesto ga hvatajući krilima malih vetrenjača na krovovima. To je lokal što sa Ilidže stiže do Marin Dvora, prolazeći pokraj kuća penzionisanih železničara (oni sede sa rukama u krilu na malim klupama pored pruge) - taj voz tone u polja raži tako da mu samo crna perjanica označava kretanje, a zatim tutnji preko starog drvenog mosta na plitkoj reci Željeznici i izranja ispod džinovskih platana u čijim senkama trunu gospodski letnjikovci. Ladanjske kuće građene su u alpskom stilu: tajanstveni zabati sa sovama i verande za poslepodnevni čaj. Dečaci koji su stizali tim vozom u Gymnasium zvali su se “vozari”. Zimi bi nosili preduge kapute, sašivene od prevrnutih očevih šinjela tamnomodre boje. Očevi su im bili pružni radnici, skretničari i kondukteri. Gradski dečaci su im zavideli što putuju, jer su uvek mogli da izostanu sa teških časova. Ulazili bi u grupi obično tek na treći čas, skidali smerno izbledele železničarske kape, a iz rukava im ispadali kečevi i dame.
Njihov predvodnik bi tada mirno kazao da je ilidžanski lokal kasnio devedeset i sedam minuta po srednjeevropskom vremenu. “Dobro. Idite na svoja mesta.”
Požele da još jedanput udahne punim plućima sarajevsku mlečnobelu maglu koja se poput roja rečnih dunova pred jutro lenjo diže iz kamenom ozidanog korita Miljacke.
Zajedno sa svojim zaštitnicima, glumcima, stizao je do aščinice starog Hadžibajrića, posle pijanki u Pozorišnoj kafani. Ulazili bi posrćući, lepljivi od neprospavane noći, a Hadžibajrić ih je odmeravao iskusnim okom čoveka koji je u svom životu izlečio hiljade mamurluka i još sa vrata određivao šta je kome potrebno: “Kisela čorba!” - kazao bi mrzovoljno, momku za tezgom, a ako su tražili nešto drugo za jelo, ne bi ih uslužio. Znao je bolje od njih samih šta im je u tom času potrebno da se pripreme za dan što se već uveliko spušta sa Trebevića! Na tezgi su se pušila tek
skuvana jela u sinijama: bamije sa govedinom i limunom, sogan-dolma, šiš-ćevap, pilav, sataraš, okrugli kolačići od mlevenog ovnujskog mesa, bosanski lonac, kisele čorbe i razni bureci, pite savijače . . . “Sve su pite pite, a burek je pitac!” - govorio je ponosno Hadžibajrić. Stajao je obično pored tezge u drvenim nanulama navučenim na bose noge i gledao ih kako jedu iz limenih tanjira. Kosti su bacali ispod stola, gde su se motali čaršijski psi. Herceg oseti ukus svog rodnog grada na nepcima. Plemeniti ukus magle iz vremena kada su se ljudi grejali samo jelovinom; ponovo sav srećan zakorači Obalom Pariške komune kroz setni Park cara Dušana i ponovo srete klepetavo stado ovaca kako kulja preko asfalta; začu povike sablasnih pastira koji se poštapaju toljagama i rezanje njihovih pasa - vonj brabonjaka i miris tek ostrižene vune - reski dah planina sa kojih su te noći sterana stada na putu za gradsku klanicu. Kao da je neki čarobnjak pretvarao ljude u ovce! Kad bi se vraćao iz Kafane ili sa kasnog zurenja u prozore Line Koen, susretao je često iznemogle rage kako dostojanstveno, kopitu pred kopitu, prolaze poslednji put avetinjski pustim gradom koji spava; u sluhu mu zauvek ostadoše sanjivi odjeci njihovih klop-klap potkovica po mokrom asfaltu dok iščezavaju u mlečnom
drvoredu i šumu reke.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor - Page 2 Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Sre Jan 31, 2018 1:05 pm


Momo Kapor - Page 2 0_33006_43753c9d_XL

Dan se proteže duž kotline, zeva i budi se, razmišljajući šta da pojede za doručak. Nailaze pekarski pomoćnici sa tek ispečenim somunima na dugoj, brašnom posutoj daski koja se nosi na temenu (ispod nje je savijena krpa da ne žulji), kafedžijski šegrti pretrčavaju čaršiju uzduž i popreko raznoseći “komplete” zanatlijama: na bakrenoj tacni izležava se ratluk u koji je zabodena čačkalica, tu je čaša hladne sarajevske vode natečena iz česme pred Begovom džamijom i mirišljava kafa tucana u kamenom avanu. Suše se tek odrane goveđe kože razapete pred magazama, a oko njih zuje rojevi čeličnomodrih muva. Propali činovnici piju
svoju prvu jutarnju rakiju kod “Gauma” i mezete salatu od pasulja sa crnim lukom. Žale se na “probadanje u krstima” i kiselinu u stomaku, a onda “klin se klinom izbija!” - počinje novi dan. “Hej, mali, dajder to ovamo!” - viču hitrim tamnoputim dečacima što tegle prepune korpe pečenih slanih semenki od bundeve, kikirikija i suncokretova zrna . .
. “Ja sam Moša Albahari što prodaje stare stvari . . .” zapeva staretinar gurajući dvokolicu pored kuća: “Stare stvariiiiii, stvariiiijeeee!” Bacaju mu kroz prozore feder- madrace, istrulele čunkove i probušene šerpe; kante i žice od kišobrana. Rifat Bin-Šaban raspoređuje u izlogu svoje poslastičarnice baklave i kadaif: “Sa-lep, vruuuuuuć .
. . Sa-lep! Boza, limunad”!” pa Dobri Roba - trgovac rabljenom odećom spušta svoj tovar olinjalih astraganskih bundi, čakšira, rajtozni, pumperica i pohabanih oficirskih šinjela i časti sam sebe slatko-rezeće-kiselom bozom, presecajući tako na trenutak gorki život pokućara, i odlazi šepajući dalje niz čaršiju (zima će biti žestoka, krtice su se zakopale pre vremena u zemlju!), a tamo Pod Kovačima stoje Romanijci uvijeni u crvene šalove pokraj svojih konja natovarenih drvima i ćumurom i povremeno neko od njih zaurla glasom koji u sebi krije planinske odjeke: “Snoooopićaaaaa, ćumuraaaaa!” - seća se, dobro se seća, jer koliko je samo puta mirisao i osluškivao ta blagoslovena jutra, gledao pognute čistače cipela na Baščaršiji kako raspaljuju žar u mangalama pa greju dlanove, a oštar dim, pritisnut olovnim oblakom što je nadkrilio čitav grad, ne uspeva nikako da se podigne uvis, već rastače ljude, konje, ćepenke i golubove na strehama u nestvarnu mekotu. “Moj rodni grad!” - misli Herceg. - Nemogućeg pomilovati vreme
... pa tihi i potmuli bes obuzima njegovo ojađeno srce: sve
je bilo uzalud, proćerdao je život radeći sporedne stvari. Sve od onog dana kada je jednoj već ocvaloj i umornoj dami pomogao da ponese prtljag od JAT-ovog autobusa
(sačekivao je danima putnike, nadajući se da će videti neku slavnu zverku) do hotela “Evrope” - pa se ispostavilo da je ta teška crna torba koju je vukao, u stvari, magnetofon, a dama radio-reporter; napravio je tu reportažu umesto nje i ona je istog časa shvatila da ima posla sa mladićem koji gori od želje za radom, postao je ono što se na radiju kaže “njen crnac” i otputovao sa njom kroz nedelju dana, a posle još šesnaest meseci putovao svuda gde bi ona putovala i učio da bude reporter, čudeći joj se kako svoj posao radi sa dosadom i bez ikakve volje, a dama mu često govorila: “Videćeš, umorićeš se i ti jednoga dana - biće ti svega dosta!” i urlala po hotelskim sobama “Oh, životinjo, mrzim te, mrzim te i mrzim to što si tako mlad; učinio si da se osećam kao stara kurva koja sve ovo plaća! Mrzim te, mrzim te - ne, nemoj prestati, nemoj, molim te!” Posle je pušio i gledao u tavanicu, sa njenom butinom preko stomaka, ne znajući kako da je skloni a da je ne uvredi. Na tom mesu već se nazirao sliv plavičastih vena . . . Potom godine proleteše u besomučnom trku te nije imao vremena ni da se osvrne iza sebe. Samo ponekad mislio je o stvarima koje je ostavio tamo kod kuće: Hajrija Pita i on bili su jedina pratnja na sprovodu pokojnog Hadži-Banjca, njegova dede koji je umro tog proleća, a poslednje reci mu bile: “E, pa ja odoh, moj komesaru, a ti vidi šta ćeš!”, na Linu Koen koja se srećno udala za lekara opšte prakse i izigravala devojčicu i u četrdesetoj:
Ma stani, molim, te, jesmo li se mi ono nešto malo čak i zabavljali, tamo negdje pedeset i pete, ili je to bilo kasnije? Sve mi se pobrkalo u glavi . . . I onda, šta je to bilo posrijedi, ne sjećam se više, oh, kakva smo divna dječurlija bili!
Lino Koen, to je bilo 1953, i mogu ti još uvek tačno da opišem svaku dlačicu slepljenu uz tvoj oznojeni vrat dok si igrala, i da ponovim svaku reč koju sam po ko zna koliko
puta ponavljao kao molitvu kada je tvoje ime bilo refren: Lina kao luna, Koen kao sefardska tajna - ti govoriš najlepši ijekavski na svijetu, kako samo umeš da izgovoriš zvijezda, bijelo, svjetlost, nježnost - nežnije od nežnosti . . .
Ti to samo tako kažeš da bi me utješio što sam ostarjela! Lažeš, lažeš, lažeš; vi sa televizije uvijek sve lažete, to vam je samo posao da budete ljubazni . . .
Kaži Sarajevo!
Sarajevo ...
Sara - je - vo!
Kako se svega sjećaš?
Kako se svega seća? Živi od toga što pamti i vrlo dobro je plaćen što iz dana u dan izneverava nadu koju je polagao u sebe i očekivanja svih onih dobrih ljudi koje je nekada poznavao. Dobro je plaćen. Nije ni tražio više. Najskuplje cigarete, donji ležaj broj jedanaest u spavaćim kolima, podjednako udaljen od obe osovine točkova, da što udobnije spava jer će sutra morati da bude svež i nasmejan, prednost u avionima kao VIP - Very important person; “Čivas Regal” sa pilotima u kabini dok nišane u belu crtu na pisti osluškujući glasove u noći koji ih navode, najudobnije hotele na večnom ukletom putovanju i da se ne cicijaši sa taksijima, helikopterima za snimanje iz vazduha i brodovima kada se radi pod vodom, da se ne štedi sa obezbeđenjem jer bi mu se gledaoci mešali u posao, da se “zaista radi kad se radi, a posle šta ko voli!” - i još, da uvek ima telefonske brojeve najboljih protetičara u zemlji koji su u stanju da mu za jedno prepodne preudese, poprave i spasu poznati osmeh “večeras ćemo krenuti na jedno lepo, zanimljivo putovanje, zajedno sa našom ekipom . . .” - zaista ništa, zaista malo!
Ti si čest gost u našoj kući. Moja mala te naprosto obožava! Ne vjeruje mi da sam te poznavala i da smo . . . ovaj ... Bi li htio da joj se potpišeš za uspomenu? Toliko će
se obradovati!
Kako da ne, kako da ne! Reci mi samo kako se zove?
Lea . . .
Lepo ime.
Da. Lijepo. Ali nije zadovoljna njim. Hvala ti.
Hvala tebi.
Ne hvala, tebi . . . Baš si srce! Znam koliko si zauzet i često se svi pitamo, kako to sve postigneš? Mislim, da budeš istovremeno na toliko različitih mjesta? Tvoj dan traje sigurno duže od dvaeset četiri časa? Ne, stvarno . . . Moj dan ne traje. On stoji.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor - Page 2 Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Mustra Sre Jan 31, 2018 1:06 pm


Momo Kapor - Page 2 0_33005_15fc335b_XL
Zaustavljen je davno, vrlo davno
. . .
Radoznalost bez stvarnog zanimanja, radoznalost slučajnih pred živom zverkom koju su navikli da vide ograđenu staklenim elektronskim kavezom - ali šta je stvarno imao od toga, sem što je iz dana u dan izneveravao priču koju je nekome morao da ispriča, da je ostavi kao trag, svedočenje
plan tajno zakopanog blaga - a sada, najzad, Herceg zna: kasno je, kasno je, kasno je, bile su to stvari koje je nemoguće snimiti i prodati (kome?), jer ko je ikada napravio emisiju od dima i magle?
Senka brda pade koso na plažu, podelivši je na dve pobrane: tamnu i svetlu. Tamni vilajet osvajao je primetno sunčani deo plaže. Zahladi.
I tada ih je video sve!
Pakovali su svoje stvari i kretali prema šumarku što je uokvirivao zaliv, prolazeći pokraj njega u dugoj povorci. Video je sve ličnosti iz svog bivšeg života.
Najpre je prošla Hajrija Pita, skromno i tiho kao da se celim telom izvinjava što zauzima jedno ovako lepo mesto u Alahovom vrtu. Nosila je svoju nerazdvojnu džezvu sa dva fildžana. Prođoše za njom i neki ljudi koje Herceg nije poznavao: grobari i trafikanti, a za njima Fadil Manjak sa
neprodatom robom, večito u manjku! Dok je promicao ispred njega na metar i po razdaljine, čuo je Zamoru kako srećno pevuši:
Fraf Jakoba, fra? Jakoba, cu en dorm?, cu en dormi iru sonorigu, iru sonorigu,
Bim, ham bom . . .
Bim, ham, bom . . .
Zatim u grupi promakoše njegovi bivši profesori: matematičar Grahovac sa velikom izlizanom torbom u ruci, pogrbljen pod teretom nerešenih Gausovih problema; preko glave je zavezao kockastu maramicu na četiri čvora da ga zaštiti od sunčanice, pa posle zaboravio da je skine. Do Hercega u prolazu dopre i glas kočopernog Koroljova, pored kojeg se tromo valjala za glavu viša žena sa pocepanim suncobranom: “Matuška vi maja, Stepanida Viktorovna! Da znaete li vi kak ja uvažaju vas? Klanjajus nisko vam v noženjki, no poker, izvinjitce - nje porok, a igra obšćestva .
. .” Za njima prođoše kočijaši špeditera i fijakera o koje se kačio kad je bio dečak, (vukli su ih golemi riđi štajerci usjajene dlake) a onda, u skokovima koje je sam sebi odbrojavao (“ena, dva, tri, “štri! Ena, dva, tri, štri!), protrča Petar Besarabić sa dva tega za vežbanje, a za njim, nogu pred nogu, u svetlom panama odelu i žirardo šeširu, njegov deda Hadži-Banjac. Desnom rukom držao je praznu muštiklu od ćilibara, a u levoj likom opletenu bocu mineralne vode - i njegova majka, Olivera, u beloj haljini, nežna i misteriozna kao buji-baji uspavaka, i njihova nastojnica iz podruma: vodila je za ruku rahitičnog sina koji je imao vaser-kopf- glavu i tužne blede oči. I dok je prvi deo rasute povorke zamicao u dubinu plaže, .Herceg je čekao nova lica sa istim bolesnim nestrpljenjem sa kojim se sačekuje završetak kakvog sna koji nas drži u neizvesnosti. Uskoro, pokraj njega prođe poznati gradski fotograf, vlasnik “Foto-Korza” vukući na ramenu teški “Dager” na
stativu. Na leđima mu je visila čitava pokretna izložba njegovih remek-dela: porodice na steni, mornari na jedrilicama i mlade žene što postrance jašu magarce ... U pozadini - zalazak sunca! Sam i zagonetan, kao i godišnja doba koja je umeo da predviđa još pre nego što stignu, prožeta picanskim korakom i Moni Pardo u legendarnim belim pantalonama, a za njim crkvenjak iz stare pravoslavne crkve provede slepog verglaša, pa zatim nekoliko familija sa usnulim bebama u naručju, Pjluljak iz špeceraja kod Katedrale, Seadov otac, Tuad - piljar, i njegova ubrađena žena suznih očica, a onda i nacvrcana družina glumaca i usmenih književnika (Drugi grobar koračao je uporedo sa ostalima, samo kroz plićak u pantalonama i cipelama! - Horiskinja Zuža u crnoj plisiranoj suknji i čednoj beloj bluzi sa žaboom nosila je u kožu uvezane note. Uputila mu je kratki, bestidni pogled) - pevali su: “I tri su lara sun, i tri su lara sun!” - povorka je prolazila
i prolazila i prolazila, kao da joj nema kraja, vukući se poput razbijene vojske, a svako od njih je ponešto prtio: pletene korpe kakve se više nigde ne prave, lončiće za kafu i mleko, “plehove” u kojima se peku pite i bureci, smotanu staru ćebad i balone za vodu, kamionske gume, tikvice i konzerve; vukli su svoju sirotinju i promicali pokraj Hercega koji je želeo da im nešto dovikne, da ih dodirne, pomiluje, ali čučao je i dalje kao oduzet, ne znajući jesu li to zaista oni ili neki sličan svet na letovanju 1947. koji upravo napušta plažu, jer je zahladnelo i jer je vreme večeri u odmaralištu.
Bili su tu svi oni što su ga pratili i bodrili jedan deo staze po kojoj je trčao želeći iz sveg srca da se iščupa iz bede, svi oni koji su mu pomagali da postane ono što je danas, oni što su zaostajali posle izvesnog vremena, odvajali se i tuđili od njega, umirali na ivici takmičarske staze, levo i desno od bele trake koja je trkače delila od navijača, dok je on trčao, 220

trčao, šlep za sve oko sebe, zaboravljajući spore čim bi mu se uklonili sa očiju, i sada, evo ih - svi su ponovo tu ali u njihovim očima ne vidi ni prekor, ni prebacivanje, ni prezir, ni zavist što je uspeo da se domogne svoga cilja - samo neizmerno sažaljenje i ravnodušnost.
I kako su odmicali uskim pojasom šljunka, tamna senka brda pratila ih je u stopu, sve dok sa plaže ne iščeze i poslednja sunčeva mrlja, a sve potonu u rani suton.
Kad povorka zamače za šumarak, posle nje ostade ćutanje. Tresao se od hladnoće.
Zašto im nikada nije pisao? Zašto nije obilazio njihove grobove? Zašto nije učinio ništa za one kojima je mogao da pomogne, i tako vrati bar malo od svega što su učinili za njega? Bio je njihov dužnik, sada bez mogućnosti da vrati svoj dug.
Možda bi mogao da uputi neku poruku svima njima? Da napiše u novinama zbog čega nije stigao da bilo šta učini? Onima bez adrese, onima što su se pogubili po svetu i životu, i mrtvima i živima, njihovim naslednicima i rodbini? Ali, avaj, mnogi nisu znali za njega ili su čuli za njegov uspeh, samo ga nikako nisu mogli povezati sa onim mršavim dečakom iz susedstva, a onda, većina njih kojima je želeo da piše nikada nije kupovala ni jedne novine, jer su im bile preskupe!
Seti se plavih koverata u koje su ćuteći raspoređivali novac za vodu, hleb i ulje, kiriju i struju, planirajući po dve-tri godine unapred kupovanje novog zimskog kaputa, a onda, ko bi mu dozvolio da piše u novinama o ličnim stvarima, i ko bi ga pustio da im se obrati iz svoje televizijske emisije? Njegova sloboda bila je ograničena. Mogao je da bude briljantan reporter samo u onom smeru u kome se očekivalo da to bude. Ostalo bi se lako nazvalo “zloupotreba sredstava masovnih komunikacija”. Otpade, dakle, i ta mogućnost.

Je li bio kriv? Čitavog života uveravao se da nije! Mislio je da će im vratiti dug jedanput kad posvršava sve poslove koji su se gomilali, da će uzeti najzad svoje neiskorišćene godišnje odmore i pronaći ih, ma gde se nalazili odneti im poklone i izlaziti uveče sa njima u periferijske bašte gde sviraju mali kafanski orkestri, spavati u onim istim mirišljavim krevetima u kojima je noćivao dok je bio dečak
. . .
Ja ću svakako ... - promuca dršćući od hladnoće, ali dobro je znao da više nema vremena za tako nešto.
U tišini koja se spustila iznenada na opustelu plažu oseti se nelagodno. Kao da su ga iz polutame gledale mnoge oči. Od dece ne bejaše ni traga. Nigde nikoga. A ipak, osećao je kako mu po koži mile nečiji pogledi, pa ga ponovo obuze onaj zaboravljeni, na neko vreme potisnuti strah. Ovaj put, međutim, po ježenju dlačica na telu, Herceg profesionalno nanjuši opasnost; bio je to znak koji mu se obično javljao kada ga je odnekud vrebala smrt. Podiže se na noge i lagano, kao da ne zna šta bi, krenu korakom šetača prema desnoj potkovici plaže. Želeo je da dobije što više na vremenu i da se neprimećen domogne stena iza kojih je jutros sakrio svoju ronilačku opremu. Nije se osvrtao iza sebe, da ne upozori nepoznatog neprijatelja na to da je otkriven. Dobro je znao da njegov strah nije bez osnova! Krajičkom oka, preko ramena, pratio je njihanje poleglih grana. Iza oleandera i pitasora pratili su ga svetlucavi dečiji pogledi. Povremeno, skrivači su se dozivali kratkim siktavim zvižducima, pa Herceg, sada već potpuno uveren da se sprema nešto opasno, pruži korak što je više mogao, i već je gotovo bio nadomak stenju kod koga je izronio tog jutra, kad dečaci izađoše iz senke svojih zaklona, pa predvođeni vaspitačima počeše da ga opkoljavaju. Prsti su mu se tresli kao ludi dok je žurno navlačio odelo, proklinjući što nema talka da prethodno pospe telo. Navukao je peraje, namakao
masku na oči i pustio dovod kiseonika iz rezerve koju je pametno sačuvao, za svaki slučaj. Panično je proveravao patent-zatvarače i remenje, pretvarajući se ponovo u čoveka-ribu. Na kraju, pričvrsti olovni pojas i osvrnu se još jedanput iza sebe. Kada se okrenuo prema plaži, poslednji trak sunca pada mu na masku, prelamajući se mutno u zamagljenom staklu. I tada začu povike: “Špijun! Špijun!” i vide kako mu se trčeći približavaju tamnocrvene siluete obrubljene sunčevim zalaskom. Trčali su sa svih strana zaseoka; dečaci, starice sa vilama, muškarci koji su u trku zakopčavali hlače i repetirali svojim starim oružjem
. . .
Ugleda medu njima i Hajriju Pitu kako posrćući hramlje ka njemu, mičući bezubim ustima (“Neka Alah spasi i one koji bježe i one koji gone!”) - ugleda rasejanog Grahovca - ni u poteri se nije odvajao od torbe, gipkog Besarabića i razbrbljanog Koroljova koji je verovatno delio savete iz rata sa Japancima, a iza svih njih stajao je udaljen beličast rub haljina - to su devojčice izašle da gledaju kako hvataju špijuna. Učini mu se na trenutak da je u senci blesnula i jedna žuta svilena mrlja. “Šta sam im učinio,” pomisli, ali znao je da nema mnogo vremena za razmišljanje - bio je progonjen zec okružen hajkom, kojeg je strah potpuno paralisao. Opkoljavali su ga sa svih strana, ostavljajući mu samo jedan izlaz more!
Kreštala su deca
Špijun! Držite špijuna! mutirajućim glasovima.
Zaoooooooookoli! - čuli su se povici zrelih muškaraca. - Ive, Mate, Jere! Zaookolite s one bande . . . “To mene love!” - pomislio, ali još uvek ništa nije preduzimao, nego je samo stajao na steni što se nadnela nad morem, u svom crnom gumenom odelu, sa maskom na licu i akvalungom na leđima, kao Marsovac zatečen u krađi na planeti Zemlji.
Tražio je pogledom svog dečaka, razmišljajući kako su ga otkrili: sigurno je onaj čovek sa puškom pronašao moje pismo sa čudnom adresom, verovatno su “pritisnuli” dečaka i on se izbrbljao o čudnom časovniku kakvog nikada nije video - trebalo je već da zaroni, a odlagao je taj čas, želeći da još jedanput vidi malog Hercega, da vidi samoga sebe i, uskoro, on se zaista i ugleda - Herceg mlađi trčao je sa leve strane i vikao: “Špijun! Držite špijuna!” a male žile mu se napinjale na mršavom vratu.
More je bilo tu, pred njim, ali nikako nije mogao da se otkine od te stene, sve dok mu pred noge ne padne, najpre jedna, a za njom nekoliko drugih kamenica, i vide kako se mali Herceg saginje i diže oštar komad stene u koju su kao žlebovi bila usečena legla “prstaca”, kako taj kamen leti prema njemu blesnuvši na suncu, a zatim oseti udarac po zglobu i začu krckav zvuk razbijenog časovnika, pa ne čekajući više ni trena, zaroni pod površinu, ostavljajući progonitelje na dvadesetak koraka iza sebe.
Usporeno kao na filmu, pokraj njega potonu bez ikakva zvuka kiša kamenja. Više ništa nije čuo sem grmljavine sopstvenog disanja.
Ronio je sve dublje i dublje, skladno razmičući vodu, samo sa jednom mišlju u glavi: u kakvo li ću sada vreme izroniti?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Momo Kapor - Page 2 Empty Re: Momo Kapor

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu