Posljednji harem

Carigrad 1909. U skrivenom svijetu harema dvije prijateljice, Fatima i Elisa, sanjaju o svojoj budućnosti. Dok jedna čini sve kako bi postala sultanovom miljenicom, druga čezne za svijetom onkraj zidina palače, za ljubavlju i slobodom. A tada se raspada Osmansko Carstvo, raspušta se harem, i dvije mlade žene dolaze u svijet u kojem se njihovi snovi pretvaraju u noćne more. Zemlja se nalazi usred revolucije i rata, Sultan je prisiljen napustiti zemlju, i raspustiti svoj harem. Stotine žena, uključujući i Fatimu i Elizu, ostaju same u napuštenoj palači. Prepuštene samima sebi, moraju iznaći vlastite putove. Uskoro, dvije djevojke upoznaju zanimljive muškarce, Felixa, liječnika iz daleke Njemačke, i Taifuna, službenika koji radi za novu vladu. Rađaju se ljubavi koje se moraju susresti s jazom između Istoka i Zapada, između prošlosti i sadašnjosti. Prijateljice, uhvaćene u vrtloge strasti, nađu se na rubu da ugroze jedinu stvar koja ih obje veže uz njihovu prošlost: njihovo uzajamno prijateljstvo. Peter Prange napisao je roman o padu Osmanskog Carstva, roman o moći, ljubavi, bogatstvu, religiji, intrigi, ubojstvu i prijateljstvu.

Za tri žene mojeg života: za ženu koja mi je podarila život, za ženu koja sa mnom dijeli život, za ženu koja poslije nas nastavlja taj život.


„Ja sam žena iz harema,

osmanska robinja.

Vrući pijesak moj je otac,

a Bospor moja majka.


Mudrost je moja sudbina,

neznanje moja propast.

Bogato sam odjevena

i bijedna ugleda,

gospodarica robinja

i sama robinja.

Nemam imena, nemam časti.

Moj je dom ova palača,

u kojoj su bogovi pokopani,

a vragovi odgojeni,

zemlja svetosti, predvorje pakla.“


Bezimena.

PROLOG

Noć neostvarene želje – 1895.




1




BILA JE TO KADIR GECESI, NOĆ koja se dogodi samo jedanput u mnogo godina kada se rođenje Poslanika Muhameda poklopi s posljednjom noći mjeseca posta ramazana, u kojoj je Alah svijetu objavio Kur'an: ona tajanstvena noć nad noćima u kojoj se, prema vjerovanju pravovjernih, sve što postoji na zemlji, bile to biljke, životinje ili ljudi, klanja Stvoritelju i u kojoj se ostvaruju želje.
Tiho, da ne probudi mlađu braću, Elisa je ustala sa svoje slamarice da se odjene u tamnoj sobi. Bilo je hladno, pa je cvokotala, a gola stopala gotovo su joj se zalijepila na smrznuti zemljani pod dok je napipavala put do vrata pokraj kojih je prije odlaska na spavanje pripremila pusteni kaput i vunene čarape. Dogovorila se za sastanak s Fatmom, svojom najboljom prijateljicom. Htjele su zajedno iskoristiti magične moći te noći kako bi napokon završio rat koji je već godinu dana bjesnio u njihovu selu. Naime, otkako je taj rat počeo, Elisa i Fatma više nisu smjele razgovarati. A kad bi ipak prekršile zabranu, dobile bi batina.
Tek što je Elisa navukla kapu na glavu, iz velike kuhinje začuje glasove svojih roditelja. Pritisne uho na vrata da ih prisluškuje.
„Neću pištolj u kući“, reče njezina majka. „Takvo što donosi nesreću.“
„Moramo se braniti“, odgovori otac. „Cijede nas do krvi.“
„Unatoč tome neću! I prije smo se s njima dobro slagali, pa svi smo sultanovi podanici.“
„Ne, mi nismo! Mi smo Armenci! Mi smo kršteni! Nevjernički kršćani! Zato nas mrze!“
„Moramo učiniti što od nas traže. Budemo li se branili, sve će nas pobiti!“
„Bolje da nas ubiju nego da crknemo od gladi!“
Slabo svjetlo jedne svjetiljke prodiralo je kroz pukotine na vratima. Dah iz Elisinih usta raspršio se u bijele oblačiće. iako joj je bilo tek devet godina, predobro je razumjela o čemu je riječ – njezini roditelji već tjednima nisu razgovarali ni o čemu drugom, osim o Turcima i Kurdima i Armencima i njihovim prepirkama. Nikada se nisu mogli podnijeti. Kada su se djeca tako ružno svađala, kažnjavali su ih. A odrasle?
Izvana su se približavali koraci u čizmama, a odmah zatim jaki udarci po kućnim vratima zatresli su drvene stijene.
„Otvaraj!“ poviče muški glas. „Ili ćemo razvaliti vrata!“
Elisin mlađi brat, koji je zajedno s blizancima spavao u ladici, trgne se iz sna i zaplače.
„Pssst!“
Kroz pukotinu na vratima Elisa je virila u kuhinju. Otac je upravo skrivao pištolj u hlače širokih nogavica dok je majka otvarala vrata. U prostoriju je ušao brkonja s visokom kapom obavljenom šarenim svilenim rupcima. U ruci je držao sablju. Elisa je poznavala tog čovjeka. Bio je to kurdski utjerivač poreza. Slijedili su ga drugi Kurdi upirući puške u Elisine roditelje.
„Što hoćete od nas?“ upita otac.
„Nisi platio porez!“
„Više nemamo novaca! Već ste nam sve oduzeli!“
„Da ti pomognem tražiti?“
Utjerivač zakorači sa sabljom prema Elisinu ocu. Pritom se činilo kao da raste, poput duha iz boce u pripovijetci, a da Elisin otac nestaje u podu.
Njezina se majka ugura između njih dvojice. „Evo“, reče ona, posegne u pregaču i izvuče vrećicu. „To je sve što imamo.“
„Ne, nemoj mu to dati!“
Utjerivač odgurne Elisina oca i uzme vrećicu. „Eto vidiš! Zašto nisi to odmah dala?“ On spremi novac. „Ali to sigurno nije sve.“
Drhteći od hladnoće i straha, Elisa je vidjela kako pretražuje ormare i police. Znala je, ako sada ništa ne poduzme, ponovno će gladovati do proljeća, baš kao i lani. Sagnula se da obuje pustene cipele.
„Kamo ćeš?“ upita je brat. „Nemoj ići, ostani sa mnom!“
Gledao ju je uplašenih očiju. Elisa bi se najradije bila zavukla k njemu u ladicu. No, nije smjela. Morala je k prijateljici koliko god se bojala. Magične moći ove noći mogu djelovati samo ako se vlastitim očima vidi kako se sav stvoreni svijet klanja Alahu i pritom moli, objasnila je Fatma.
S minareta seoske džamije dopirao je ezan mujezina pozivajući vjernike na posljednju molitvu dana.
„Ne boj se“, šapne Elisa. „Pobrinut ću se da sve opet bude dobro.“ Dala je bratu poljubac i bacila posljednji pogled na roditelje koje je jedan od Kurda držao na oku dok su drugi kleknuli na pod kako bi se pomolili.
Elisa zatim otvori prozor i nestane u noći.

2




U ISTO VRIJEME ELISINA SE PRIJATELJICA FATIMA išuljala kroz stražnji izlaz roditeljske kuće. Pritom joj je u lice puhao ledeni vjetar, pa se činilo da se mujezinov pjev na njemu smrznuo. No, umotanoj u mekano, toplo janjeće krzno, hladnoća joj nije mogla nauditi. Morala se požuriti, Elisa ju je već sigurno čekala.
Fatma još čvršće omota šal oko glave. Nadala se da joj prijateljica neće prigovoriti. Fatma je, kao uvijek kad bi je pekla savjest, unaprijed smišljala obranu. Ne, nije kriva što kasni. Reći će – kriva je majka! Mazala joj je kanom ruke kao pripremu za Bajram koji će sutra slaviti. Fatmin je otac bio Kurd, ali njezina je majka bila Čerkeskinja, a sve su Čerkeskinje za Bajram bojile kanom ruke u crveno. Čerkeske žene, tako je uvijek govorila Fatmina majka, najljepše su na svijetu, pa su stoga u Sultanovu haremu i bile samo Čerkeskinje. U to je bila čvrsto uvjerena kao što je i Fatmin otac bio čvrsto uvjeren da su svi Armenci lažljivci i varalice. Dakle, nije imalo smisla buniti se ako majka nekome želi kanom namazati ruke. Elisa je to jednostavno morala povjerovati ako joj se nos i smrznuo dok ju je čekala. Već je bila zaboravila da je i sama moljakala majku da ju namaže kanom kako bi sutradan bila lijepa kao i ona.
Oprezno, kako je nitko ne bi vidio, Fatma je pogledom ispitivala tamu. Snježne pahuljice, koje su nečujno padale s neba, svjetlucale su poput kristala na mjesečini koja se tu i tamo probijala između oblaka. Nadam se da će ubrzo prestati padati snijeg, pomislila je, jer inače Elisa i ona uopće neće moći vidjeti čudo – a ako ga ne vide, želje im se neće ostvariti. Trčala je duž smrznuta potoka što je prolazio iza kuće njezinih roditelja. Seoska je cesta bila preopasna. Ondje su već nekoliko dana patrolirali Sultanovi vojnici kako bi spriječili Armence i Kurde, čije je kuće dijelila samo cesta, da nasrnu jedni na druge i pokolju se.
Snijeg je tiho škripao pod Fatminim nogama. Mislila je da će se bojati u mraku, ali nije ju bilo strah – bila je preuzbuđena da se boji. Začas će vidjeti nešto što gotovo nitko nikada nije vidio. U podstavljenim čizmama od antilopa, koje joj je darovao otac, hodala je po snijegu koracima laganim poput pera, kao da pleše. Zašto Elisini roditelji i njoj ne daruju takve čizme? Možda je ipak istina da su Armenci zli ljudi.
Fatma se iznenada trgne. U neposrednoj blizini, ispred velike šupe u kojoj su bila uskladištena ovčja krzna, ugleda oca u snježnoj vijavici. Zapovijedao je šestorici maskiranih muškaraca koji su prenosili teške sanduke s konjskih saonica u šupu. Što je to trebalo značiti? Pa otac je rekao da ide u ovčarnicu odabrati žrtvenog ovna kojega će rano ujutro zaklati.
S tornja armenske crkve zazvonio je sat. Fatmina se savjest ponovno probudi. Kao da ju je Elisa zvala, lako bi rado znala čime se otac bavi pokraj šupe, Fatma je prešla preko zaleđenog potoka i nastavila trčati na drugoj obali. Kad bi je otac uhvatio, njezine želje ne bi doprle do Alahovih ušiju, a Elisa je bila nevjernica i sama nije mogla izazvati čudo.
Crkvena zvonjava pokazivala je Fatmi put. Morala se samo točno držati suprotnog pravca. U svojim laganim čizmama odmicala je vrlo brzo, pa nije utihnuo ni posljednji udarac zvona kad je stigla na otvoreno polje.
A tada negdje u daljini prasne hitac.

3




ZAŠTO JE ALAH UOPĆE STVORIO ZIMU? Nije li mogao ostati kod proljeća, ljeta i jeseni?
Fuad, trgovac iz glavnog grada pokrajine, sjetno se sjećao posljednjeg putovanja koje ga je dovelo u to područje dok je ispred otvorenog kamina u karavansaraju, u koji je navratio prije nekoliko minuta, trljao ruke da se zgrije. U to se vrijeme pod vedrim nebom zabavljao s onom malom armenskom kurvom, cijele te blage ljetne noći, kako bi proslavio prodaju četiriju bala sukna i sedam bačava maslinova ulja. Dok su se tucali, ta slatka mala govnara tako ga je nježno češkala po jajima kao da su u njima sami zlatnici. Pri toj pomisli osjeti ugodu u međunožju. Je li to doista bilo prije dva mjeseca?
„Evo ti čaja!“
„Stavi ga na klupicu.“
Fuad otpije gutljaj. Barem je čaj bio vruć. No, da je mogao birati, stoput bi radije odsjeo u armenskoj gostionici – kršćani nisu imali samo bolje kurve nego i bolja pića! A ovdje uvijek samo jabučni čaj, crni čaj ili čaj od metvice. To mu je već pomalo išlo na nos.
Fuad je preko ruba čaše gledao oko sebe. U čajani je sjedilo nekoliko seljaka, jedan trgovac s fesom na glavi koji je na komadu papira črčkao nekakve brojke, te tucet vojnika. Fuad je odmjeravao njihova lica. Bi li ga oni mogli uputiti? Napokon, nije bio ovdje da bi se zabavljao. Guverner pokrajine dao mu je unosan, ali i težak nalog. Trebao je pribaviti određen broj lijepih, zdravih djevica, plavokosih i svjetlookih očiju, koje nisu smjele biti starije od dvanaest godina, za harem jednog uglednika u dalekom Carigradu, prijestolnici carstva. No, gdje će naći takve dragulje? Fuadu su rekli da u tom području sve vrvi od plavokosih i svjetlookih ljudi, izbjegličkih obitelji s Kavkaza koje su se ovdje naselile i koje su spremne po razumnoj cijeni prodati svoje kćeri. No jedino biće koje bi donekle odgovaralo tom opisu i potjecalo iz tog područja bila je ona mala armenska kurva koja ga je češkala po jajima. A ona je već prešla tridesetu i bila je sve drugo, samo ne ono što su u Carigradu smatraju djevicom. Tako mi Poslanikove brade!
Fuad ispravi turban i naćuli uši kako bi čuo o čemu vojnici razgovaraju. Mogao je ušima ono što su drugi mogli očima: mogao ih je usmjeriti na određeni cilj pa je čuo samo ono što je htio čuti.
Vojnici su razgovarali o zadatku zbog kojeg su bili premješteni ovamo. Ako ih je Fuad dobro razumio, oni su pripadali specijalnim oružanim kurdskim postrojbama koje su, prema Sultanovu nalogu, Armencima trebale izbiti drskost iz glave. Očito je sve više Armenaca odbijalo uredno plaćati zaštitne carine koje su Kurdi ubirali uime vlade, pa su, štoviše, osnivali bande za pružanje otpora. Fuad značajno podigne obrve. Kakvog li pametnog poteza: stjerali su u red kurdske nitkove, koji su ionako samo znali posvuda izazivati nemire, postavljajući ih za čuvare armenskih nitkova... Kad se jedno zlo zamijeni drugim, kršćani imaju prikladnu izreku: đavla istjerati Belzebubom.
„Hej ti tamo! Što si ondje zasjeo? Sjedi k nama!“
Tri vojnika, koji su sjedili u jednom kutu, malo podalje od svojih drugova, domahnu mu da im priđe. Fuadu to nisu trebali dvaput reći.
„Smijem li gospodi ponuditi lulicu?“ upita kad je sjeo na slobodni jastuk. „Pa, može, sa zadovoljstvom.“
Fuad naruči nargilu i, dok je s vojnicima razmjenjivao beznačajne riječi, razmišljao je kako da razgovor neupadljivo navede na pravu temu. Morao je vraški pripaziti što govori jer je trgovina robljem već godinama bila službeno zabranjena, premda se gospodi u Carigradu živo fućkalo za to.
Tek što je gazda donio nargilu, širom se otvore vrata i teklić uleti u karavansaraj.
„Ubili su utjerivača poreza!“ poviče potpuno bez daha.
Vojnici ravnodušno slegnu ramenima. Skočio je samo jedan časnik. „Što to govoriš?“
„Naprosto su ga upucali!“ potvrdi teklić. „Ustrijelili iz zasjede!“
„Da, i?“ nasmije se jedan vojnik. „Pa to je bio samo Kurd!“
„Samo Kurd?“ Časnik stane nasred prostorije i pogleda oko sebe. „Zar ne shvaćate? On je bio jedan od nas! Musliman!“ Lice mu je bilo mrtvački blijedo, a vrhovi brkova drhtali od uzbuđenja.
Iznenada u čajani zavlada takva tišina da se čulo samo klokotanje nargile. „Zbog toga ćemo im se osvetiti!“ poviče časnik. „Uime Alaha i Sultana!“
Izvuče pištolj iz futrole i opali uvis. „Padişahim çok yaşa!“
„Padişahım çok yaşa!“ zagrme vojnici jednoglasno. „Živio padišah!“

4




PRESTALO JE SNIJEŽITI, A OBLACI SU SE RASPRŠILI, pa se mjesečevo svjetlo razlijevalo u sve širim srebrnim prugama po snijegom prekrivenoj stepi.
Elisa nije znala kako dugo već sjedi na smrznutu panju i čeka, na vrhu male uzvisine, nedaleko od izvora potoka, ondje gdje se uvijek sastajala s Fatmom otkako su im roditelji zabranili da se viđaju. Elisi je u početku bilo strahovito hladno, pa je mislila kako ni pet minuta neće izdržati na toj hladnoći. No tada je sebe zamislila kao živu ledenicu, dijete ledeničke obitelji, koje ništa nije ljubilo više od hladnoće. Od tog se trenutka samo još bojala da iznenada ne zatopli jer bi se mogla rastopiti.
Prasak, kao od biča, odjeknuo je iz pravca šume koja se uzdizala iza sela uz cestu što je vodila prema glavnom gradu pokrajine. Elisa stisne oči, ali nije mogla ništa razabrati. Vjerojatno je to bio nekakav lovac, možda i vlasnik karavan-saraja. U šumi je bilo mnogo svakakve divljači. No, je li baš danas morao ići u lov, baš u noći u kojoj se trebalo dogoditi čudo? Iznenada Elisa više nije bila ledenica nego samo djevojčica, prozebla i strahovito uplašena. Zašto nije ostala s roditeljima? Možda roditelja više uopće neće biti kod kuće kad se vrati. Možda ih je utjerivač poreza uhitio i strpao u zatvor.
„Hvala Alahu, došla si!“
Odjednom, kao da je pala s neba, pred njom se pojavila Fatma. U svojim krznima i sa šalom oko glave doimala se poput rakuna.
„Isuse i Marijo“, procijedi Elisa, „što si me uplašila! Pa, gdje si tako dugo?“
„Nisam kriva. Moja majka...“
„To uvijek kažeš kad zakasniš.“
„Jesam li možda ja kriva što je sutra Bajram? To je kismet, Alahova volja.“
„Kismet? Pa u to vjeruju samo Turci.“
„Ti si samo zavidna što vaš Isus ne poznaje kismet. Hajde, napravi mi mjesta.“
Elisa se malo pomakne kako bi Fatma mogla sjesti na panj pokraj nje. Pao joj je kamen sa srca. Hvala Bogu da je Fatma konačno došla!
Iako to Elisa nikada u životu ne bi priznala, jer su se gotovo uvijek svađale, nije bilo bolje prijateljice od Fatme. Njih dvije potpuno su se priljubile jedna uz drugu tako da su im se oblačići daha miješali u zraku.
„Jesi li ponijela brojanicu?“ upita Elisa.
„Jesam“, reče Fatma. „A ti?“
Izvukle su brojanice iz džepova ogrtača: dva niza običnih perla, toliko sličnih da su ih lako mogle pobrkati. Gotovo svi stanovnici sela imali su takve brojanice. Mjesni zlatar izrađivao je samo tu jednu vrstu. Njima su muslimani molili sure Kurana, a kršćani krunicu.
„Što si poželjela ako se dogodi?“ upita Fatma.
„Isto što i ti“, odgovori Elisa.
„Odakle znaš što ja želim?“ pobuni se Fatma.
„Da se okladimo?“ upita Elisa.
„Dobro. Ali ti reci prva!“
„Ne, ti!“
Zastale su, a tada u istom trenutku rekle: „Da zauvijek ostanemo prijateljice...“
„Što god se dogodilo...“
„I da uvijek pomažemo jedna drugoj...“
„I da se uvijek držimo zajedno i slažemo...“
„Obećaješ?“
„Obećajem!“
Zagrlile su se i čvrsto priljubile lica jedno uz drugo. Tek kad su se odvojile, Elisi je palo na um da su zapravo došle ovamo kako bi poželjele nešto posve drugo.
„A što je s našim očevima?“ upita.
„Ako se nas dvije slažemo“, reče Fatma, „morat će se i oni početi slagati, jednoga dana. Drugo im neće preostati. A i drugi muškarci u selu.“
„I ti doista vjeruješ da čarolija djeluje?“
Fatma zabaci glavu kao da joj nitko ne smije proturječiti. „Hodža je to rekao u kuranskoj školi, a hodža je najpametniji učitelj na svijetu.“ Njezino se lice iznenada promijeni. „Moglo se dogoditi samo jedno...“
„To jest?“
„Da ne djeluje zbog tebe.“
„Zbog mene? Zašto?“
„Zato što si kršćanka, nevjernica, pa ne znam hoće li Alah...“
„Jesam li ja kriva što su me roditelji krstili?“ upadne joj Elisa u riječ. „Vjerojatno nisi. Vjerojatno je to bio kismet.“ Fatma načas razmisli. „Mislim da znam što ćemo učiniti“, reče zatim. „Daj mi svoju brojanicu.“
„Zbog čega?“
„Zamijenit ćemo se. Ti ćeš meni dati svoju, a ja tebi svoju. Hajde, požuri!“ Elisa oklijevajući preda svoje perle prijateljici i uzme njezine. „Sada se više ništa ne može izjaloviti“, zadovoljno reče Fatma. „U ime Alaha!“
„I Djevice Marije!“ doda Elisa.
Sjedile su ondje rame uz rame i, dok su u rukama stiskale brojanice tako čvrsto da su kroz rukavice osjećale njihova zrna, zajedno su čekale čudo. Ispred njih se na mjesečini prostirala bijela stepa, gola pustinja od snijega i leda. Negdje se oglasio ćuk, a jedna crna ptica nečujno je proletjela kroz noć.
„Tamo! Samo pogledaj! Mislim da počinje.“
„Da! I ja vidim, posve jasno.“
Krajolik se napokon uznemirio. Ledeni noćni vjetar pirio je cijelim krajem, a drveće u šumarku njihalo je krošnjama kao ljudi glavom, kao da još oklijeva prije negoli se nagne. Djevojčice zaustave dah. Je li to čudo koje su priželjkivale? Gotovo istodobno počnu se moliti.
„Bismillahrirahmanirahim... „
„Oče naš koji jesi na nebesima...“
Različitim riječima, ali istom snagom vjere u jednoga, svemogućeg Boga htjele su prizvati čudo. I doista: iznenada su ugledale tamne likove koji su se pojavili između drveća i hitali prema selu.
„Hvaljen budi Isus Krist...“, šapne Elisa pobožno kao u crkvi.
„Allahu ekber...“, šapne Fatma i baci se na zemlju. „Bog je velik!“ A zatim se dogodi nešto još mnogo veće, još mnogo moćnije od najvećeg i najmoćnijeg čuda što su ga Elisa i Fatma mogle zamisliti: jedna baklja zabljesne kroz zrak, i na njezinu svjetlu one opaze obrise šupe. U sljedećem trenutku zemlja se zatrese od eksplozije – kao da je počeo Sudnji dan.

5




MAGARAC JE SVE DO SKOČNIH ZGLOBOVA TONUO U SKORENI snijeg dok se uspinjao malom uzvisinom. Iza nje bi se trebala prostirati nizina u kojoj je, kako su rekli, bilo nekoliko čerkeskih sela. lako je Fuad bambusovim štapićem neprekidno udarao životinju po sapima, ona je klecnula svakih nekoliko koraka. Fuad je u sebi slao guvernera kvragu što gaje poslao u taj kraj Bogu za leđima. Kakav li je to kraj koji se sastoji samo od stepe i beskrajnih lanaca brežuljaka? Nebo i zemlja stopili su se na obzorju u nerazlučivo, prljavo sivilo u kojem se očitovala sva bijeda zime. I tu bi trebali obitavati Čerkezi sa svojim lijepim kćerima? Prije bi hurije zaplesale u džehenemu nego što bi se čovjek dobrovoljno naselio u ovom kraju.
Fuad je napokon stigao na zaobljeni vrh brežuljka. Iscrpljen kao i on, njegov se magarac zaustavio na uzvisini te se pružio na sve četiri poput „jarca“ za piljenje drva. Fuad krajičkom turbana obriše s vrata znoj koji mu je izbijao iz svih pora unatoč hladnoći. Još bi mu samo trebala prehlada! Iako je prošle godine otišao na hadžiluk u Meku, kako to traži Poslanik, i sedam puta obišao svetu Ćabu suprotno od smjera kazaljke na satu, pa mu je bio otvoren put prema vječnim rajskim zadovoljstvima, nije namjeravao crknuti baš ovdje, u tom zabačenom kraju svijeta.
Tek što je posegnuo u jandžik za komadom kozjeg sira koji mu je gostioničar dao za put, opazi između magarčevih ušiju kako se na obzoru uzdiže oblak dima. Tako mi Poslanikove brade, što li je to?
Podbo je magarca i pola sata kasnije stigao u selo u kojem se dimilo. Fuadu se okrenuo želudac. Tako zacijelo izgleda džehenem, pakao, pomisli on, u koji Alah baca nevjernike. Ovdje je nekoć bilo selo, ali sve što je od njega ostalo, između ostataka crkve i ruševina džamije, bila su zgarišta kuća, šupa i sjenika iz čijih su od dima pocrnjelih zidova stršali pougljenjeni ostaci. Vatra je pustošila takvom snagom da je otopila i snijeg i led te iza sebe ostavila golemu, otvorenu crnu ranu u prostranom bijelom zimskom krajoliku, razjedenom tragovima haranja: prevrnuta zaprežna kola, uništeni lemeši, uginule životinje. I posvuda su ležala trupla, Armenaca i Kurda, muškaraca i žena, staraca i djece – svi sjedinjeni u smrti. Fuad pokrije lice krajem turbana da se zaštiti od prodornog smrada. Je li to bila Sultanova osveta koju su trebali izvršiti vojnici kad su nahrupili iz karavansaraja? Kazna kojom je trebalo urazumiti Armence?
Fuad sjaše s magarca i osvrne se. Tragovi u snijegu doista su upućivali na vojnike, tragovi skupih kožnatih čizama. Iako je gotovo povratio pri pogledu na pougljenjeno truplo žene, koja je na ukočenim rukama držala dva također pougljenjena dojenčeta, u njemu se iznenada probude nagoni kojima zahvaljuje za najbolje poslove u životu.
Jesu li vojnici možda previdjeli nešto upotrebljivo? Odvraćajući pogled, hodao je preko lešina. Približavajući se jednoj kući, koja je zacijelo bila među većima u selu, začuje nekakav šum, tihi plač i jecaje. Pogleda u pravcu odakle je dopirao zvuk. Iza jednog zida pojave se dvije djevojčice – očito jedina bića koja su preživjela pustošenje. Njihova su lica bila zaprljana od suza, prljavštine i dima. Njihov izgled dirne Fuada u dušu. I sam je imao šest kćeri sa svoje četiri žene.
„Alah, Alah“, reče on. „Tko ste vi? No, dođite ovamo, golupčići moji.“
On im mahne da mu priđu. No djevojčice su bile tako uplašene da se nisu maknule s mjesta. Fuad zakorači prema njima.
„Ne bojte se, neću vam ništa.“
Posegne u torbu i izvuče komad skrućenog meda.
„Pogledajte“, reče i pruži im slasticu. „Imam nešto za vas.“ Viša djevojčica trgne se dok ju je prijateljica zadržavala vukući je za ovčje krzno. Fuad napravi još jedan korak prema njima.
„Tko ste vi? Zar nemate imena? Ili možda uopće ne znate govoriti?“
Viša htjedne nešto reći, ali niža joj rukom zatvori usta. Viša se branila i pritom nižoj sklizne kapa s glave. Kapa joj padne na zemlju i kosa joj se u valovima razasula po ramenima.
U istom trenutku Fuadova sućut ustupi mjesto radosnom iznenađenju. „Hvala Alahu!“ poviče on. „Uslišio je moje molitve.“
Djevojčica koja je sada dignula kapu imala je plavu kosu i sive oči. A druga, čije su ruke sve do članaka prstiju bile namazane kanom, imala je, unatoč nesreći, tako lijepo lice da je boja kose i očiju bila potpuno nebitna...

PRVA KNJIGA

Sjena Božja – 1904.




1




CARIGRAD, GLAVNI GRAD OSMANSKOGA CARSTVA, proteže se, poput velike zvijezde koja je pala s neba, preko sedam brežuljaka s ove i one strane Bospora kako bi ovdje, u središtu višestoljetne moći, gdje se slijevaju dva mora, spojio kontinente Aziju i Europu. A poput odraza te zvijezde, na zelenim, šumovitim obroncima iznad svjetlucavih voda što stalno teku i čuvaju tisuću i jednu tajnu u valovima, uzdizala se palača Yildiz sa svojim umjetnički isprepletenim vrtovima i zdanjima, bijeli grad u gradu, opasan visokim trokružnim bedemima pred kojima svako zemaljsko promišljanje postaje ništavno. Ovdje je stolovao, zaštićen od svojih podanika s pet tisuća stražara, svemoćni osmanski car Abdul Hamid II., „sjena Božja na zemlji, sultan nad sultanima, vladar vjernika, gospodar dvaju kontinenata i dvaju mora, zaštitnik svetih gradova“ – posljednja zagonetka Orijenta.
Približavalo se podne, a ljetno je sunce treperava sjaja pržilo grad, pretvaralo olovo na kupolama u broncu, lišće čempresa u srebro i prelijevalo džamije i palače bizantskim zlatom. Odjeven u najraskošnije praznično ruho, Abdul Hamid koračao je kroz špalir svojih haremskih žena i konkubina u parku palače Yildiz i dobacivao im objema rukama zlatnike koje su one pobirale s pošljunčenih staza i pritom ljubile tlo što su ga doticale njegove noge. Već tjedan dana slavila se obljetnica njegova ustoličenja, a proslavu je priredila sultan valide, Sultanova majka, zapravo pomajka, i vrhovna gospodarica saraja, koja nije propustila ni jedan sat a da svojem posinku i gospodaru ne priredi novo veselje, pa je „kuća sreće“, kako su carski harem nazivale njegove stanovnice, od jutra do mraka odzvanjala ženskim smijehom.
Samo se Elisa, malena neugledna robinja, koja je tek navršila osamnaestu, nitko i ništa u tom nepregledno velikom pogonu, držala postrance, dalje od svečanosti. U haremskoj hijerarhiji, koja se dijelila na tucete raznih privilegiranih krugova i staleža – počevši od Sultanovih dvorana i pomajke, preko njegove četiri zakonite žene te miljenica, sve dolje do odaliska i robinja, gözda, bezbroja ženskih bića s kojima je Sultan već spavao ili je na njih bacio oko – bila je na dnu ljestvice. Bila je samo bezlična i bezimena sluškinja kojoj je buyuk kalfa, glavna nadzornica odgovorna za red i disciplinu, dodjeljivala svakakve poslove, a subotom, kada su robinjama isplaćivali baš-maklik, tzv. „novac za papuče“, tjednu plaću za njihovu službu u haremu, morala se uvijek zadovoljiti najmanjom svotom. Svaku slobodnu minutu koju je mogla odvojiti Elisa bi provela u menažeriji čim bi buyuk kalfa triput pljesnula rukama da označi kraj čišćenja. Bio je to mali, ograđeni zoološki vrt s divljim životinjama iz svih krajeva carstva, s lavovima, tigrovima i slonovima, a nalazio se na otoku usred jezerca obraslog lopočima koje je izgledom oponašalo Sultanov potpis – znak njegove moći i svenazočnosti, koje mu je dodijelio Alah.
„Zar se danas uopće nećeš zasititi?“
U tišini kasnoga ljeta, koju su u ovom dijelu parka narušavali samo cvrkut i pjev ptica iz zlatnih krletaka, Elisa je hranila svoju omiljenu životinju, žirafu. Životinja je jezikom uzela grančicu akacije iz njezine ruke i unijela je u gubicu kako bi usnama oprezno skinula lišće. Elisa se morala svaki put čuditi što životinja trnovitom grančicom nije ozlijedila ni ružičasti jezik ni baršunaste usne.
„Ah, kad bih barem mogla vidjeti to što ti sada vidiš“, uzdahne Elisa kada je žirafa ponovno protegnula vrat kako bi gledala u svijet iznad haremskih zidina. „Molim te, odaj mi! Što se događa prijeko na ulicama i uličicama? Kakvi ljudi žive ondje? Nose li žene lijepu odjeću kao mi? Smiju li se ili plaču? Je li cvijeće i drveće iste boje kao ovdje?“
Poslije svakog pitanja dignula bi pogled prema žirafi kako bi iz pokreta čeljusti, dok je životinja drobila hranu, pročitala odgovor. Elisa se satima mogla tako igrati. Žirafa joj je posudila oči da vidi ono što je njezinim očima ostalo skriveno. S njezinom pomoći zamišljala je život s druge strane zidina koje su ih okruživale, život koji sama nikada nije upoznala. Doduše, i Elisa je vjerovala, poput svih haremskih žena i djevojaka, da je život u kući sreće tisuću puta ljepši od života bilo gdje vani. No, je li se to doista moglo znati? Ona bi ga rado sama iskusila, jednostavno samo tako da ga vidi vlastitim očima, a ne da se mora osloniti na opise eunuha, svoje jedine redovite veze s vanjskim svijetom. Za pet godina, nadala se Elisa, znat će kakav je život s druge strane. Već je četiri godine radila u kući sreće, a nakon devet godina oslobađaju većinu robinja, pod uvjetom da ne začnu dijete s gospodarom. No, da Armenka Elisa, najneuglednija od svih haremskih stvorenja, zatrudni sa „sultanom nad sultanima“, bilo je nevjerojatno kao i mogućnost da sunce padne u Bospor.
„Možeš li ga već vidjeti?“ upita Elisa.
Žirafa ju je samo oholo gledala odozgo.
„Ti točno znaš na koga mislim“, ukori je Elisa.
Pritom Elisa ni sama nije znala na koga misli. Lice čovjeka za kojeg je pitala nije još nikada vidjela, niti je znala je li muško ili žensko. Od tog čovjeka poznavala je samo nekoliko tonova, kratku, prekrasnu melodiju. No ti su joj tonovi značili život. Život koji će poslije voditi jednoga dana, s druge strane haremskih zidina.
Dala je žirafi još jednu grančicu akacije.
„Daj, kaži već jednom – vidiš li ga?“
No, prije negoli je životinja mogla dignuti glavu, s tornja glavne zgrade oglasi se fanfara koja je pozivala žene na primanje u petak.

2




PRIMANJE PETKOM BIO JE najvažniji događaj tjedna u kući sreće. Sve žene koje su u haremskoj hijerarhiji zauzimale nekakav položaj grozničavo su ga čekale nadajući se da će zapeti vladaru za oko i da će im uputiti nekoliko riječi. Riječi koje su mogle značiti raj.
Sukladno svojem položaju, Fatima je čekala prilično daleko u beskrajno dugom redu žena urešenih draguljima, koje su zurile u velika dvokrilna vrata kroz koja je svakog trenutka morao ući Sultan u dvoranu ukrašenu zlatom i štukaturom.
Osjećala je lupanje srca sve do vrata. Hoće li se ostvariti plan kojim će carsko oko skrenuti na sebe? Abdul Hamid nije ju još nikada udostojao pogledom, a kamoli s njom progovorio. Ona je za njega bila samo jedna od bezbrojnih bisera beskonačno duge ogrlice, a vjerojatno nije ni znao da ona uopće postoji. Kao sobarica četvrte kadune, koja je umrla početkom godine, morala je biti sretna što nakon smrti svoje gospodarice još smije prisustvovati primanju, i bilo je samo pitanje vremena kada će je buyuk kalja isključiti iz ceremonije. Stoga je njezin plan morao uspjeti, Sultan je danas mora zamijetiti. Danas ili nikada!
Fatima je pogledala prema prednjoj strani dvorane u kojoj su lijevo i desno od Abdul Hamidova praznog prijestolja sjedile još tri žive kadune, vladareve supruge, zajedno sa sultan validom, carskom pomajkom, te sa sedam ikbala, službenih miljenica. Ondje bi trebala, Fatima je bila najdublje uvjerena, i sama sjediti, ondje je bilo mjesto koje joj je sudbina predvidjela – njezin kismet! Ako se i činilo da su te lijepe i ohole žene, koje su se tako dosađivale čekajući dolazak Abdul Hamida, nedostižno visoko iznad svih drugih stanovnica harema, jedna jedina Sultanova riječ bila je dovoljna da se i najniža robinja pretvori u miljenicu kojoj će sultanije već u petak, na idućem primanju, morati ljubiti ruku.
Sve je ovisilo o Muratu, dvorskoj ludi. On je taj plan smislio s Fatimom, a ona mu je obećala, ako plan uspije, sav svoj jednogodišnji bašmaklik. Iako je inače još uvijek, kao u doba dok se još zvala Fatma, sve tajne dijelila s Elisom, ovu tajnu sada je prijateljici prešutjela. Poznavala je Elisu kao samu sebe – ona bi je sigurno pokušala odvratiti od plana. Stoga je, osim nje, samo Murat znao što će se ubrzo dogoditi. Fatimi se načas učinilo da kroz rešetkasti prozor iza prijestolja vidi patuljkovo lice. Je li već imao ruku na električnom upaljaču, koji je spajao podzemni kabel s bakljom usađenom u pod ispred same Fatime?
Pokušavala je uhvatiti Muratov pogled, ali nije uspjela. Saliha, šesta ikbal, zaklonila joj je pogled na rešetkasti prozor iza kojeg se skrivao patuljak. Saliha je bila najljepša od sedam miljenica, Čerkeskinja poput Fatime, a u kući sreće šuškalo se da je začarala Abdul Hamida, da je svojom zlatnom kosom, ružičastim obrazima i plavozelenim očima tako osvojila njegovo srce da do njega više nije mogla doprijeti ni jedna druga žena. Nitko nije sumnjao da će ona ubrzo zauzeti ispražnjeno mjesto četvrte kadune. Kad su se susreli njihovi pogledi, Fatima se trgnula. Saliha ju je pogledala onako kako samo jedna žena može pogledati drugu. Je li miljenica slutila što ona namjerava? Ne, to je bilo nemoguće. Fatima je Muratu obećala i previše novca da bi je on izdao. Unatoč tome, iznenada ju je uhvatio takav strah da bi najradije sve prekinula. Možda je plan ipak bio presmion? Možda će Sultan krivo shvatiti znak i izbaciti je iz harema... Stala je na vrhove prstiju i iskrenula vrat ne bi li vidjela patuljka, pa je čak dignula ruku da mu dade nekakav mig.
No uto se otvore vrata i Sultan uđe u dvoranu. Pozdravljajući ih, prolazio je kroz dvored svojih žena polaganim i odmjerenim koracima kako bi bićima, koja su lijevo i desno od njega, šuškajući svilom padala pred njim ničice, pružio priliku da dirnu pod koji su doticale njegove vladarske noge.
Fatima zadrži dah. Kako će Sultan reagirati?
Tek što je pozdravljajući dignuo ruke na sljepoočice, dogodilo se. Malen, osamljen plamen, kao upaljen nekakvom čarolijom, buknuo je iz poda uvis, samo nekoliko koraka od Abdul Hamida.
Dvoranom odjekne krik, ali Sultan samo digne ruku da umiri žene. Začuđeno se smješkajući, on pogleda baklju, a zatim Fatimu. „Što bi trebao značiti ovaj plamen?“ upita on.
Ona skupi svu hrabrost pa mu se obrati riječima koje je pripremila. „To je plamen ljubavi, Vječno Veličanstvo, koje izgara za vama.“
„O kakvoj ljubavi govoriš? Gledaj nas kad s nama razgovaraš!“ Fatima digne pogled. Iz takve blizine nije još nikada vidjela Sultana. Abdul Hamidu bilo je već više od šezdeset godina, ali njegove su oči bile blistave i crne kao i brada na njegovim obrazima, a velik i jak nos obećavao je ženi radosti dostojne vladara.
„Moj niski položaj zabranjuje mi da vam na to odgovorim“, šapne ona. „Tvoj niski položaj? Ili stid?“ odvrati Abdul Hamid. „Možda se stidiš što je plamen tako malen. Pa jedva je veći od novorođenčeta.“
„Znam“, reče Fatima. „Nije vas dostojan. No, kad bi smio onako gorjeti kako može, vaš bi se harem zapalio.“
Nije sve ni izgovorila kadli je plamen narastao na visinu muškarca.
„Dosta! Dosta!“ uzvikne Sultan i nasmije se. „Kakvog li uspješnog iznenađenja!“
On je potapša po obrazu. „Sada bi nas samo još jedno zanimalo“, reče. „Dijeli li taj plamen s tobom i druge osobine?“

3




ELISA JE U MENAŽERIJI JOŠ ČEKALA tajanstvene tonove kao i svaki dan. No, tog vrućega ljetnog popodneva čulo se samo cvrčanje cvrčaka u travi. Razočarana, hranila je žirafu, ali nije razgovarala sa životinjom. Je li propustila taj trenutak? Iz nekog nepoznatog razloga morala je čuti te tonove barem jedanput na dan. To joj je bilo prijeko potrebno kao i čaša čaja ili komad kruha s marmeladom od ruža, njezina svakodnevnog doručka.
Baš kad se spremala otići, ugledala je svoju prijateljicu Fatimu. Zavijorenih koprena jurila je preko mosta koji je preko jezerca vodio prema menažeriji.
„A, tu si! Neka je hvala Alahu!“ reče posve bez daha. „Ne možeš ni zamisliti što se dogodilo!“
„Da pogađam?“ upita Elisa. „Poljubio te je glavni eunuh!“
„Glavni eunuh s tim zbilja ima veze. Prenio mi je zapovijed. Kizlar-aga osobno!“
„Kizlar-aga? Kakvu zapovijed? Ne razumijem ni riječi!“
„Sultan želi znati mogu li se kretati poput plamena.“
„Kako molim?“
Fatima uhvati Elisu za ruke kao da se i sama mora smiriti prije negoli nastavi govoriti.
„Sultan želi da plešem za njega“, napokon objasni.
„Za Boga miloga!“ izlane Elisa. „Pa to je grozno!“
„Grozno?“ Fatima je pogleda kao da je izgubila razum. „Zar ne shvaćaš što to znači?“
„Itekako shvaćam! To znači da više nikada nećeš izići odavde! Ostat ćeš ovdje zarobljena, cijeli život!“
„Neka Alah blagoslovi tvoje riječi!“ uzdahne Fatima. „Dabogda doista bilo tako.“
Tračak ružičaste boje, nježne i prozirne poput vela, obojio joj je lice. No, i prije negoli je porumenjela, Elisa je znala što se u njoj zbiva. Za razliku od nje, Fatima je sa svojim velikim bademastim očima, punim crvenim usnama i kestenjastom kovrčavom kosom izrasla u takvu ljepoticu da su se i kastrirani pauni u parku šepirili gledajući je. Odlučila je iskoristiti svoju ljepotu.
„O tome si sanjala otkako smo ovdje, nije li tako?“ reče Elisa.
„Pa ti to znaš“, kimne Fatima. „No reci, zar se uopće ne veseliš sa mnom?“
„Veselim se, dakako. Ako tebe to usrećuje.“
„Znam, znam“, prekine je Fatima. „Ti sanjaš o životu s druge strane zidina. Ali, to je krivo! Harem je naš život, naš kismet – sudbina koju nam je odredio Alah.“
„Možda tebi, ali ne i meni. Ja ne vjerujem u kismet.“
„A u što vjeruješ?“
Elisa je oklijevala. Za Fatimu je sve što se događalo bila sudbina. No, je li sudbina doista bila jedina moć koja je njome upravljala?
„Vidiš?“ reče Fatima. „Na to nemaš odgovor. Dakle, budi razborita i uzmi stvari onakve kakve jesu. Kad nas jednoga dana više ne budu trebali pa nas otpuste iz harema, bit ćemo stare i ružne i život će nam biti na izmaku. Stoga se moramo pobrinuti da ovdje dođemo na svoj račun.“
„Ja sam već sad ružna“, nasmije se Elisa. „Tako sam ružna da me buyuk kalfa uvijek skriva iza zavjese. Ja sam uvreda za Sultanovo oko!“
„To stara vještica kaže samo zato što ti je zavidna na glasu.“ Fatima povuče Elisu za ruku. „Hajde, moramo poći. Predstava počinje još prije večernje molitve.“
„Želim ti mnogo sreće. Ali, kakve ja imam veze s tim?“
„Ne pravi se gluplja nego što jesi! Moraš za mene pjevati, bez tvoje pjesme plesat ću kao deva.“
Elisa odmahne glavom. „Ne“, reče. „To ne možeš tražiti od mene.“
„Zašto ne?“
„Zato što sam uvijek željela da jednoga dana s tobom napustim harem. Onako kako smo sve uvijek zajedno radile. Budeš li danas plesala za Sultana, s time je gotovo.“
Fatima joj pusti ruku. „Znači li to da ćeš me ostaviti na cjedilu? Upravo sada? U najvažnijem trenutku mojeg života?“ Elisa je morala podnijeti prijekor.
„Osim toga, u našem se odnosu neće ništa promijeniti. Ništa nas ne može rastaviti. Ako jednoga dana i napustiš harem, a ja ostanem ovdje, moći ćeš me uvijek posjetiti.“ Fatima je govorila nadasve ozbiljno, pa Elisa nije mogla posumnjati u njezinu odluku.
„Ti... ti ćeš se doista prepustiti neizbježnom?“ upita Elisa. „Da, hoću.“
„Ali...“
„Nema više ali, molim te!“ reče Fatima. „Moraš mi pomoći!“ Pritom je energično zabacila glavu, pa je svaki prigovor bio uzaludan. Iznenada je Elisa ponovno vidjela pred sobom malu Fatmu, s kojom je pobjegla od kuće kako bi doživjele čudo kadir-noći. Sanjala je već u ono doba da dođe u Sultanov harem. Majka joj je uvijek govorila kako će ondje lijepoj djevojci poput nje biti mnogo bolje nego bilo gdje na svijetu i pjevala joj pjesme što su ih mnoge čerkeske majke pjevale svojoj djeci – o predivnom životu koji će provoditi u vladarevu dvorcu, o bogatstvu i svečanostima, a prije svega o sreći koja je čeka u vladarevu zagrljaju... Njezina je majka čak dopustila jednom ruskom liječniku da je cijepi protiv velikih boginja kako joj prištići ne bi uništili ljepotu.
Koliko je otad prošlo vremena? Elisa sklopi oči. Ukazala joj se cijela prošlost, cijeli put koji su zajedno prošle. Vidjela je spaljeno selo, trupla svojih roditelja, ponovno osjetila grozan strah koji ju je opsjeo dok je s prijateljicom besciljno prolazila kroz zadimljene ruševine sve dok se iznenada nije pojavio Fuad, trgovac robljem. On im se činio poput Spasitelja.
Odveo ih je u glavni grad pokrajine. Trebalo im je tjedan dana da prevale taj put, sedam beskrajno dugih dana po cičoj zimi. Od rane zore do zalaska sunca vukle su se kroz snijeg do koljena, stalno slijedeći trag magarca na kojem je ispred njih jahao trgovac robljem, a navečer bi, plačući i držeći se za ruke, prazna želuca, zaspale na natruloj slami u smrdljivim svratištima.
Pregladnjele i promrzle stigle su u Adanu. No, tek što su stigle u veliki grad, njihov se život promijenio kao da ih je dotaknula vila čarobnim štapićem. Guverner je bio debeo i ljubazan čovjek ružičastih obraza i tovio ih je mjesec dana sve dok nisu skupile snagu, a zatim ih odveo u Carigrad „željeznim konjem“ koji je ispuštao dim i vrtoglavo jurio kroz taj kraj.
U Carigradu su živjele u kući jednog bogatog paše koji ih je odgajao za svoje sinove. Fatma se trebala udati za najstarijeg sina i nasljednika, a Elisa za njegova mlađeg brata koji je imao jednu zakržljalu nogu pa je šepao. U istom tjednu obje su dobile prvu mjesečnicu. Od toga dana morale su lica prekrivati velom, dok su za budući život kao supruge učile šivati i vesti, kuhati i peći. No nekoliko mjeseci prije svadbe paša se predomislio. Pričalo se kako bi mogao postati veliki vezir, te da bi stekao Sultanovu naklonost, odlučio je darovati mu djevojke.
Na Kurban-bajram doveli su ih u Sultanovu palaču. Buyuk kalfa je nadasve dobrohotno uime Sultana prihvatila Fatmu kao dar. No, kad je vidjela Elisu, sa zaprepaštenjem ju je odbila rekavši kako je previše ružna da stane pred padišahove oči. Jedan je crni eunuh došao Fatmu odvesti u saraj, ali ona se nije dala odvojiti od prijateljice. Grebla je, grizla i branila se vrlo žestoko, pa je buyuk kalfa naposljetku odlučila da i Elisu primi u harem, pa makar samo kao robinju za fizički rad.
Prije konačnog primanja u harem jedan je sijedi, gotovo bezubi eunuh temeljito pregledao djevojke. Dok je Elisu pregledao tek toliko da vidi je li dovoljno jaka za teške fizičke poslove, Fatma se morala pred njim potpuno skinuti kako bi joj pomno pregledao cijelo tijelo – dovoljan je bio i najmanji nedostatak da djevojku odbije. Kad je položila taj ispit, glavni eunuh odveo ju je k Sultanovoj majci na odobrenje. Valide je dala svoj pristanak i nadjenula joj novo, arapsko ime kao i svim djevojkama koje su bile tako lijepe da pobude Sultanovu žudnju. Od tog trenutka zvala se Fatima, i dok je Elisa počela raditi kao obična sluškinja, Fatma je bila dodijeljena pratnji četvrte kadune i na tom mjestu obrazovali su je za konkubinu. No, nasreću, i Elisa je smjela pohađati haremsku školu. Tako su obje učile čitati i pisati, recitirati i svirati. A ponajprije pjevati i plesati.
„Zašto ne odgovaraš?“ upita Fatima. „Slušaš li me ti još uopće?“
Njezin je glas dopro do Elisina uha kao iz velike daljine. Ona otvori oči. Pogleda Fatimu s mješavinom nade i strepnje. Gledajući to lice, Elisa osjeti slabost. Od smrti roditelja imale su samo jedna drugu i nikoga više. Sve što su otad proživjele, proživjele su zajedno. Bile su više nego prijateljice, bile su sestre.
Elisa zagrli Fatimu i poljubi je u obraz.
„No dobro, ako je to tvoja najveća želja, neću te ostaviti na cjedilu.“
„Znači, pjevat ćeš za mene?“
„Ne za tebe“, nasmije se Elisa, „nego za Sultana!“
„Dođi ovamo, šećeru moj, moram te zagrliti!“
Fatima ju je tako čvrsto zagrlila kao da je hoće zgnječiti.
„Smjesta prestani“, zadihano prostenje Elisa, „jer inače neće iz mene izići ni glasa!“
Fatima je odmah pusti. Elisa uzdahne i potapša žirafu po gubici, a zatim su pošle prema jezercu koje je dijelilo menažeriju od ostatka parka. Pritom je Fatima pričala kao potok koji žubori. Sada kada joj je Elisa obećala pomoći, bila je plina optimizma pa je zamišljala svoju budućnost u najljepšim bojama. Kao da je već plesala za Sultana i kao da ju je unaprijedio u svoju novu miljenicu.
„Ne možeš ni zamisliti kako će sve biti lijepo. Tako lijepo da uopće nećeš poželjeti otići. Dobit ću vlastitu poslugu i ti ćeš se doseliti u moj stan. Svaki dan ćemo nešto slaviti, a jedanput na mjesec ići na izlet na Prinčeve otoke ili na slatke vode. Hurije na nebu bit će nam zavidne.“
Kad su zakoračile na drveni most, Elisa iznenada začu nešto iz daljine. Ona stane da osluhne. Ne, nije se prevarila. Napokon oni tonovi koje je tako dugo čekala – tonovi flaute negdje iza zidina, nježni, svijetli tonovi, koji oklijevaju i traže, kao da netko pokušava poluzaboravljenu melodiju izvući iz sjećanja.
„Što je?“ upita Fatima. „Hoćeš li ovdje pustiti korijenje?“
„Pssst“, opomene je Elisa. „Nije li ovo prekrasno?“
„Da, da. No, ipak se moramo požuriti.“
„Samo još malo.“
Elisa rukom zadrži prijateljicu. Svakoga dana odzvanjala je ova melodija, katkada poslijepodne, katkada navečer, katkada usred noći, i svaki put nešto bi je dirnulo, nešto duboko skriveno u njoj što ni sama nije znala, kao da su postojali prastari stihovi uz tu melodiju, premda su joj riječi nestale iz sjećanja: slutnja jednoga drugog života, tajanstvena privlačnost, ali i mračna, neizvjesna opasnost...
Čak je žirafa znatiželjno protegnula vrat.
„Pa što misliš, tko svira flautu?“ upita Elisa. „Muškarac ili žena?“ Fatima je pogleda skupljenih obrva.
„Provodiš li ti zato ovdje svaku slobodnu minutu?“ Zatim s njezina lica nestanu sumnje ustupivši mjesto podrugljivom osmjehu. „Mislim da znam zašto bezuvjetno želiš na drugu stranu.“

4




NADIR JE BIO NAJLJEPŠI I NAJOMILJENIJI eunuh u haremu, ponosni sin jednoga sudanskog plemenskog kneza, koji se rodio prije dva desetljeća na obali Nila. Ubrajao se u malobrojne povlaštene ljude u carstvu, koji su smjeli živjeti u nazočnosti Sultana, sjene Božje na zemlji, i te je povlastice bio itekako svjestan. Njegova je zadaća bila štititi vladareve žene i konkubine od opasnosti svijeta koji je u njegovim očima bio samo zatvor za vjernike i raj za nevjernike. S besprimjernim dostojanstvom nosio je bič od nosorogove kože, vidljiv znak svoje službe. No, kad bi ušao u hamam, kupalište, u svojem uskom crnom stambulin kaputu i s crvenim fesom na glavi, nestalo bi njegova dostojanstva. U tom trenutku osjećao bi se poput raka kojeg su bacili u kipuću vodu.
„Jesi li vidio kizlar-agu?“ upita Nadir Murata, patuljka i ludu, koji je na ulazu u kupalište balansirao tanjur na vrhu nosa. „Pozvao me je.“
„Znam“, odgovori Murat ne ispuštajući tanjur s nosa. „Čeka te na drugom ulazu.“
Teška, gusta, sumporna para ispunjavala je dvoranu u kojoj je topla i hladna voda iz desetak izvora pljuštala u bazen. Bazeni su morali stalno biti protočni i voda stalno u pokretu, jer u stajaćoj su vodi prebivali zli duhovi i đavli. S visoke kupole odjekivali su povici robinja koje su, gole do bokova, nosile na glavi naslage ručnika ili grubim rukavicama sapunale svoje neodjevene gospodarice, masirale njihova tijela mirisnim uljima, bojile njihove ruke i stopala kanom, dok su se pokraj bazena rijetke skupine djevojaka, koje više nisu imale obveza, osvježavale šerbetom i limunadom koje su im uznojeni eunusi morali uvijek donositi na tek napunjenim poslužavnicima.
„Čemu takva žurba, lijepi moj?“
„Dođi, sjedni malo k nama!“
„Pogledajte samo kako koluta očima!“
Nadir se nije osvrtao na poglede i pozive koji su dopirali iz kupališnih niša. Nikada se ne bi upustio u izazove kojima su žene i djevojke, za koje Sultan nije imao vremena ni sklonosti da ih usreći, progonile mlađe eunuhe kako bi s njima zadovoljile svoje neutažene čežnje ako je to priroda dopuštala. Pritom se manje bojao mogućeg otkrivanja i kazne zbog kojih je odustajao od tih izazova, a više stalnih neugodnosti kad bi dvije žene žudjele za istim muškarcem. Bilo je potpuno nevažno je li taj muškarac sultan ili eunuh: čim bi stupio u akciju, s mirom među ženama bilo je gotovo. Stoga se Nadir ne bi upustio ni u jednu takvu avanturu, ni u jednom haremu na svijetu, pa ni kad bi mu ga i darovali.
„Miči mi se s puta, zmijo!“
Drškom biča odgurnuo je malu odalisku koja je, kao slučajno, spustila laneni ručnik s golog tijela baš kad mu se ispriječila na putu. Tek što je nestala, iz pare je izronio kizlar-aga, veliki i moćni vrhovni eunuh, upravitelj harema.
„A, tu si, crnče!“ uzvikne on svojim falsetom, visokim i slabim kao da iz tog snažnog tijela govori trogodišnje dijete.
No za Nadira nije bilo strašnijeg glasa. Stao je na mjestu, prekrižio ruke na prsima i naklonio se.
„Što želite, aga efendi?“
Kizlar-aga bio je već u godinama i debeo kao šopani kopun. Iako je bio težak gotovo dvije stotine kilograma i nosio isti tijesni stambulin kaput kao Nadir, na njegovu čokoladno-smeđem čelu nije bilo ni jedne jedine kapi znoja.
„Idi u kazalište i vidi je li sve u redu. Bit će još jedna predstava prije večernje molitve. Fatima, komorkinja pokojne četvrte kadune navodno će plesati Sultanu.“
„Oh, znači da je uspjela?“ upita Nadir. Odavno je čuo za predstavu što ju je mala vještica priredila, pa je iz toga mogao izvući zaključak.
„Tebe se to ne tiče, crnče!“
„Kako izvolite, aga efendi.“
„Ti si mi osobno odgovoran da Vječno Veličanstvo nesmetano uživa u predstavi!“ uzvrati vrhovni eunuh i takne ga oštrim noktom po prsima. „I požuri se, jer ću te inače dati bičevati.“ Pucajući od ponosa Nadir krene da izvrši nalog. Kizlar-agin nalog bio je dokaz izvanrednog povjerenja. Površno promatrano, morao je samo pregledati redove stolaca nema li među njima nekakve peradi ili malih kućnih ljubimaca koji bi katkada onamo zalutali. No posrijedi je zapravo bilo nešto posve drugo: zdravlje Vječnog Veličanstva bilo je u njegovim rukama! Možda je doista bilo nečeg u glasinama koje su se već nekoliko dana širile haremom i zujale poput roja komaraca i prema kojima bi Nadir trebao biti unaprijeđen u küçük-agu, podupravitelja harema?
Obuzet važnošću svoje dužnosti, Nadir iziđe iz hamama i prijeđe u park. No, tek što je stigao pred malo umjetno jezero s usidrenim električnim čamcem u kojem je Sultan katkada u krugu vozio svoju miljenicu, iz daljine je začuo flautu čiji se zvuk isprepletao sa ženskim glasom. Nadir ustukne: poznavao je taj glas. Bio je to glas Elise, male Armenke – najljepši glas u haremu. No nije dopirao iz kazališta gdje mu je bilo mjesto, nego iz menažerije. Nadir zastane da bi ga slušao. Elisin glas i flauta bili su poput dviju ptica koje zajedno uzlijeću prema nebu. Ili poput dvaju tijela što čeznu jedno za drugim i miluju se...
„Poooooozor! Postrojba, po-zor!“
U parku su se postrojavali prvi gardisti, a to znači da bi se ubrzo trebao pojaviti Sultan. Nadir odjuri kao vjetar. Kad je stigao u kazalište, ondje su se već skupljale sviračice haremskog orkestra koje je požurivala buyuk kalfa. U svojim bogato izvezenim odorama, ukrašenim zlatnim pucetima i kićankama i s fesovima na kratko podšišanoj kosi doimale su se poput mladića. No gakale su uzbuđeno poput jata gusaka. Ni tako preodjevene nisu mogle nikoga prevariti!
Kako bi im se maknuo s puta, Nadir stane pregledavati gledalište. Potajno se nadao da će između stolaca, umjesto kokoši ili kornjače, pronaći jednoga dana bombu ili nekakav drugi pakleni stroj. Kakva bi to bila svečanost! Zavidjeli bi mu svi eunusi i gardisti – pa i prokleti albanski stražari koji su se uvijek šepirili u parku kao paunovi.
Upravo je zamišljao kako ga Sultan prima u privatnu audijenciju da mu zahvali za spas svojega carskog života kadli osjeti jak udarac u leđa.
„Hej, ti, felahe! Znaš li gdje su zaglavile Fatima i njezina armenska prijateljica?“
Nadir se munjevito okrene. Pred njim je stajala buyuk kalfa, nalik na veliku crnu vranu spremnu iskljuvati mu oči.
„Gdje... gdje je zaglavila Fatima, ne znam.“ Zatjerala mu je takav strah u kosti da se uzmucao.“ No Elisa je negdje u parku. Čuo... čuo sam je maloprije kako... pjeva.“
„Onda idi i dovedi ih!“ zapovjednički mu se obrati kalfa. „Hajde, felahe, što čekaš? Ako se njih dvije ne pojave, otpast će cijela predstava – katastrofa!“
„Ja... ja ne mogu“, odvrati Nadir. „Već... već sam dobio jedan nalog. Zapovijed kizlar-age!“
„Kizlar-aga nema što reći!“ Kalfa je bila tako bijesna da su joj pri svakoj riječi zadrhtale sive dlačice izrasle iz bradavice na bradi. „Ako ne poslušaš, dat ću te bičevati!“
„To... to će učiniti i kizlar-aga!“ Nadir je bio očajan. „Svejedno mi je!“ siktala je kalfa. „Ako se ne varam, tvoja stražnjica ima dvije polovice! Možeš slobodno birati!“

5




„NE KROZ PARK!“ REČE Fatima. „Ovuda!“
„Kako se tebi samo žuri“, reče Elisa i pođe za njom u zgradu. „Naravno! Možeš triput pogađati zašto!“
U labirintu prolaza i mostova koji su spajali haremske vile Fatima se izvrsno snalazila. Najkraći put od menažerije do kazališta vodio je kroz paviljon u kojem je bila smještena haremska škola. U njoj se nisu školovala samo sultanova djeca i unuci nego i djevojčice iz drugih obitelji koje su u carskom saraju pripremali za vjenčanje s dostojanstvenicima carstva, te posebno lijepe i nadarene robinje, odabrane da bi jednoga dana obnašale više službe u sultanovu haremu.
Dok su Fatima i Elisa žurile hodnikom, iz jedne prostorije orili su se zvonki dječji glasovi koji su upravo skandirali jednu suru iz Kur'ana.
„Samo će nam se desiti ono što nam je Alah propisao. On je Gospodar naš. I na Alaha nek’ se vjernici oslanjaju.“
Fatima je s njima napamet šaptala taj ajet iz devete sure. Kazivala ga je nebrojeno puta, ali još nikada s takvom gorljivošću kao na dan na koji će se možda ostvariti njezin kismet.
„Očekujete li nešto drugo osim dvije najbolje mogućnosti, pobjedu ili dženet?!“
Još se točno sjećala onoga dana kada je prvi put stupila u tu zgradu. Dok su druge djevojke sanjale o tome da postanu kuharice kave ili kušačice jela, brijačice ili redarke u kupalištu, ona je već u to doba imala samo jedan cilj pred očima. Htjela je pridobiti vladarevu naklonost – njezina se sudbina trebala zapečatiti u njegovu zagrljaju. Hoće li se to danas dogoditi?
Dječji je zbor utihnuo.
„Pssst, što je to?“ Elisa čvrsto uhvati Fatimu za ruku i stane se osvrtati.
Sada je i Fatima čula šum, tiho i tužno jecanje. Bila je to Leyla, kći jedne odaliske, koja je sjedila u niši i plakala. Na koljenima je držala saz, žičano glazbalo koje je bilo veće od nje.
„Što ti je?“ upita Elisa. „Što se dogodilo?“
„Učiteljica me isključila iz dječjeg orkestra“, jecala je Leyla. „Sada više ne smijem svirati Sultanu, a moja će se mama jako ljutiti.“
„Zašto? Što si učinila?“
„Prsti su mi previše glupi. Stalno sviraju krive tonove.“
„To ne vjerujem“, reče Elisa.
„Ipak je tako.“
Elisa čučne pred nju. „Znaš li pjesmu o malom lavu?“ upita je. Leyla kimne.
„Onda mi je odsviraj, molim te.“
Leyla obriše suze i namjesti saz. No, tek što je odsvirala nekoliko tonova, pogriješi. U sljedećem trenutku njezini se prsti ukoče na hvataljci, i nove suze zakotrljaše se iz njezinih očiju.
„To mi se stalno događa“, reče tiho. „Uvijek na istom mjestu.“
„No zato ne moraš plakati.“ Elisa je pogladi po glavi. „Pa, što je učiteljica učinila kad se to dogodilo?“
„Udarila me ravnalom po glupim prstima.“ Ona pokaže Elisi ruku. „Evo, već su pomodrjeli.“
Dok se Elisa naginjala nad Leylinu ruku, Fatima je gotovo poludjela. Danas napokon smije plesati pred Sultanom, a Elisa trati vrijeme s tom djevojčicom koja je bila preglupa za svoje glazbalo! Što li je samo zgriješila da je Alah kažnjava s takvom prijateljicom?
„Hajde već jednom!“ požurivala ju je. „Nemamo vremena!“
„Odmah.“
„Hoćeš li da propustim nastup?“
„Samo još trenutak.“
„Ne mogu vjerovati! Bit ćeš kriva ako umrem kao stara djevica u palači suza.“
No, umjesto da se digne, Elisa se ponovno obrati Leyli. „Takvo je glazbalo poput vlastita glasa“, objasni ona. „S njim treba razgovarati, jednostavno onako kako ti spontano dođe.“ Ona uzme saz da joj pokaže. „Ra-do je-dem med“, pjevala je i trzala strune sa svakim slogom. „Vidiš? Samo treba misliti što saz treba reći, tada će prsti svirati sami od sebe.“ Ona vrati djevojčici glazbalo. „A sada ti. Pokušaj! Što posebno voliš?“
Dok je Leyla razmišljala, hodnikom iznenada odjeknu žurni koraci. Fatima se okrene. Iz pravca kazališta dotrčao je Nadir.
„Dabogda se pekle u paklu!“ poviče on. „Buyuk kalfi već se pjene usta!“ Jednom rukom povuče Elisu s poda, a drugom zamahne kožnatim bičem.
„Požurite, jer ću vas inače nasmrt prebiti!“
Fatima bi ga naradije poljubila.
Kad su stigle na izlaz, Elisa još jednom upre prst u Leylu.
„Eno, pogledaj!“
Fatima nije vjerovala vlastitim očima, a još manje ušima.
„Je-dem ra-do hal-vu...“, pjevala je Leyla, i njezini prsti kao da su plesali po strunama glazbala. „Hal-vu s pi-sta-ci-ja-ma...“ Pritom je bila sva ozarena kao da je dobila cijelu kutiju te slastice. „Ja to mogu!“ poviče. „Mogu razgovarati sa sazom!“
Nadir drškom biča gurne Elisu i Fatimu u leđa.
„Što još čekate? Gonite se u kazalište!“
No, prekasno! Kad su oteturale van, do njih dopru glasni povici.
„Neka nam Alah pomogne!“ Nadir se gotovo zagrcnuo izgovarajući te riječi. „Hajde, sakrijte se, nesretnice!“
Na pošljunčenom puteljku, koji je između dva mala umjetna jezera vodio u kazalište, već su stajali tjelohranitelji i salutirali. Sultan se svakog trenutka trebao pojaviti. Nadir je odvukao dvije djevojke iza grmlja kako mu se ne bi ispriječile na putu.
„Evo ga! Dolazi!“ prosikće Nadir. „Jao vama ako se pomaknete!“
Abdul Hamid pojavio se iza jednog mramornog kioska, vrlo blizu njih. Fatima zaustavi dah. Njegove su tamne oči ispod teških vjeđa pozorno promatrale park. Te su oči vidjele sve, ništa im nije ostalo skriveno.
„Tako zacijelo izgleda Alah“, šapne Fatima, „kad odozgo gleda svijet.“
Abdul Hamid, a iza njega kizlar-aga, obišao je počasni odred. Iznenada se iz kazališta oglase zvuci koračnice – znak da predstava počinje. Fatima je bila očajna. Kako da sada dođe do pozornice?
„To ti nikada neću oprostiti“, prosikće Elisi. „Čuješ li? Nikada!“
Žučljive riječi navirale su joj iz usta. No nije ih još ni izgovorila, kadli iza zida iskoči jedan časnik s crvenim fesom na glavi. Velikim skokovima hitao je prema Sultanu. U njegovoj ruci bliještala je čelična oštrica.
„Isuse i Marijo!“ usklikne Elisa.
U sljedećoj sekundi odjekne hitac.

6




OTPRILIKE POLA SATA PRIJE SALIHA, šesta vladareva miljenica, uputila se k Sultanovoj majci. Abdul Hamid isključio ju je iz predstave koja se trebala održati poslijepodne u kazalištu, i ta ju je odluka prilično uplašila pa je htjela pitati validu za savjet i pomoć.
Odaje Sultanove majke bile su, osim Abdul Hamidova apartmana, najveće u saraju. U njima je bilo polumračno i tiho kao u džamiji. Drvene rešetke na prozorima propuštale su vrlo malo svjetla. Na dugim uskim sagovima u hodnicima jedva su se čuli lagani koraci žena koje su, umotane u skupocjene haljine, nečujno brzale po njima, a dva eunuha, koji su čuvali stražu ispred dvorane za primanje, doimali su se u svojim stambulin kaputima poput dviju sjena kad su se s mnogo poštovanja maknuli u stranu da Salihi otvore vrata. Došla je sa svojim trogodišnjim sinom Bulentom kojega je držala za ruku, više radi svoje negoli njegove sigurnosti. Sve do današnjega dana bila je sigurna u Sultanovu ljubav kao u svemoć Alahovu – no, koliko je još vrijedila ta sigurnost? Žena, koja je znala danas na primanju takvim spektaklom privući na sebe Sultanovu pozornost, kao što je to uspjelo Fatimi, bila je opasna – pa bila ona tek mala komorkinja. Stoga su Salihine ruke od uzbuđenja bile posve vlažne kad je ušla u staromodne odaje sultan valide koja je prekriženih nogu sjedila na brdu jastuka kao na prijestolju i pušila nargilu.
„Selam alejkum“, reče Saliha i poljubi validinu smežuranu ruku i tada je primakne čelu, sukladno poštovanju starosti i dvorskom ceremonijalu. „Mir s vama!“
„Alejkum selam“, promrmlja Sultanova majka, s usnikom od bjelokosti između smeđih zubi. Sa svojom sijedom grivom koja joj se u čupavim pletenicama spuštala na ramena, neskrivena ni rupcem ni velom, podsjećala je na starog lava. Pokretom glave naredila je Salihi da sjedne na jastuk nasuprot njoj.
„Gledaj“, uzvikne Bulent koji je u svojem turbanu sa zlatovezom i u crvenim širokim hlačama izgledao kao mali vezir. „Imam nešto za tebe!“
Sive validine oči bijesnu na njezinu istrošenom, kožnatom licu. „Onda dođi brzo ovamo k meni, lave moj“, reče i lupne po jastuku do sebe. „Hajde da vidimo što si mi donio.“
„Halvu s pistacijama“, reče Bulent sav ozaren dok se penjao k njoj. „Moja mama kaže da to najviše voliš.“
Validino se lice smrknulo. „Tako, tako, znači, netko me hoće podmititi?“ Saliha osjeti kako joj krv navire u lice. Umjesto da kuša slasticu, koju je Saliha svojeručno pripravila od sezama, meda, šećera i biljnog ulja, Sultanova majka samo je nijemo lulom uvlačila dim dok se Bulent igrao s jednom od angora mačaka koje su ovamo dolutale iz Sultanovih odaja. Salihi je preostalo samo da čeka. Kad bi se nepozvana obratila validi, bio bi to grubi prekršaj etikete. Valide je bila kraljica harema. Čak su i zakonite Abdul Hamidove supruge bile podređene vladarevoj majci, morale joj prepustiti počasno mjesto u službenim prigodama te joj iskazati poštovanje poljupcem u ruku. Iz svojih polumračnih odaja upravljala je životom na dvoru, odobravala svečanosti i ceremonije, davala dozvole i izricala zabrane. Prije svega, rješavala bi svađe između Sultanovih žena i konkubina: sama je odlučivala tko ima pravo, a tko krivo.
„Znam zašto si došla“, reče nakon nekog vremena koje se Salihi činilo poput vječnosti. „Bojiš se male Čerkeskinje koja je danas na primanju ostavila dubok dojam na mojeg sina. Kako li se ono zove?“
„Fatima“, odvrati Saliha ne dižući pogled. „No nisam ovdje zbog nje. Došla sam se ovamo raspitati za vaše zdravlje...“
„Nemoj mi lagati“, upadne joj valide u riječ. „Gotovo svakoga dana dolazi jedna od vas ovamo da me našopa halvom. Hoćete li me utoviti ili ubiti?“ Nakrenula se kako bi podignula stražnjicu, i u sljedećem trenutku omakne joj se dubok, otegnut, pištav zvuk. „Kao da već nemam dovoljno posla sa svojom probavom.“
Saliha se još jače zacrveni. Valide ju je prozrela prije negoli je progovorila. Poslije smrti četvrte kadune Saliha se nadala kako će zauzeti ispražnjeno mjesto uz vladara. Imala je bolje uvjete od svih drugih miljenica: Abdul Hamid uzvraćao joj je ljubav ne samo sa strašću muškarca njegove dobi, nego je pokazivao i upadljivo veliko zanimanje za Bulenta, njihova sina. No, što bi se moglo dogoditi ako se on ponovno zaljubi?
„Pa imaš pravo što si zabrinuta“, reče valide. „Ta Fatima nije samo prefrigana kao armenski trgovac konjima, nego je i vraški lijepa ženska. A plesati zna kao lučka kurva. Osim toga, Abdul Hamidova biološka majka, Alah je blagoslovio, bila je i sama plesačica.“ Zamišljeno je uvlačila dim iz lule. „Ta Fatima, dakako, ne dolazi u obzir kao kaduna, moj sin nije joj dosad ni maramicom mahnuo, ali tko zna, muškarci se mogu lako smotati, pogotovo kad žena tako zavodljivo trese bokovima kao ta Čerkeskinja. Varam li se, ili te Vječno Veličanstvo pozvalo noćas k sebi?“
„Kizlar-aga“, odgovori Saliha, „prenio mi je jutros tu nezasluženu poruku.“
„I sada se zacijelo nadaš da će se moj sin izjasniti?“
„Nikada si ne bih umislila da povjerujem...“
„Sreća tvoja!“ upadne joj sultan valide u riječ. „Nijedna žena na svijetu nema pravo svojatati muškarca samo za sebe, a pogotovo ne mojeg sina, vladara Osmanskog Carstva.“
Dok je otpuhivala oblačiće dima, njezin se pogled izgubio u prošlosti koju su mogle vidjeti još samo njezine stare sive oči.
„Abdul Hamidu bilo je točno sedam godina kad mu je umrla majka od sušice, znam to kao da je bilo danas. U to doba bilo je još bijelih eunuha koji su bili suhi i izborani kao što su crni danas tusti i debeli. Moja utroba bila je groblje, nisam mogla imati djece, stoga ga je njegov otac dao meni pod okrilje. Neka mi Alah oprosti, ali on je kao dijete bio ružan kao noć. Ti mršavi, žućkasti obrazi, taj golemi kukasti nos, a ponajviše te tamne, nepovjerljive oči. Bio je tako plah da nije nikome mogao pogledati u lice. No, je li to bilo čudno? Čeznuo je za ljubavi svojeg oca, ali on je bio okružen parazitima koji bi se dječaka rješavali slatkišima ili bi mu slali čarobnjake i patuljke za igru.“ Valide zagrli unuka koji se s mačkom na krilu priljubio uz nju. „Dvije godine prije nego što su Abdul Hamida proglasili sultanom, zaljubio se u jednu ženu. Bila je plavokosa poput tebe, belgijska kitničarka, koja je imala mali dućan u Peri. Moj ju je sin posjećivao gotovo svakog dana. Ja je nisam nikada vidjela, ali pričalo se da ima nasmijane oči. To je, u svakom slučaju, bilo najsretnije doba njegova života.“ Valide je čupkala rukav Salihine haljine, križanca istočnjačke nošnje i francuske večernje haljine. „Nosiš li zato tu odjeću? Kako bi izgledala kao ona?“
Saliha se nije usudila uzvratiti pogled Sultanovoj majci. „Imam samo jednu želju – uveseljavati Vječno Veličanstvo“, reče ona tiho. „I prva i treća kaduna odijevaju se á la franka.“
„Misliš li prema uzoru na pariške modne žurnale kojih u posljednje vrijeme ima posvuda u haremu?“ prezirno upita valide.
„Ako mi zapovjedite, večeras ću se odjenuti á la turka“, odgovori Saliha. „Vi poznajete Vječno Veličanstvo bolje nego itko drugi, pa ako mislite da Vječno Veličanstvo više voli stare koprenaste haljine...“
„Kao da je to važno!“ prekine je valide. „Žene koje doista privlače mojeg sina, ističu se prije pameću nego ljepotom. Ne“, odmahne glavom, „važno je nešto sasvim drugo.“ Ona otvori vrećicu koju joj je donio Bulent, uzme komad slastice i stavi je unuku u usta. „No, je li fino?“
„Itekako!“ mljackao je Bulent. „Još bolje od lokme druge miljenice.“
„Evo, uzmi!“ Valide mu pruži cijelu vrećicu i potapša ga po obrazu. „Volim tvojeg sina“, reče obraćajući se ponovno Salihi, „i stoga hoću da postaneš četvrta kaduna. Dakle, dobro slušaj što ću ti sada reći.“ Prije nego što je nastavila, ona izvadi lulu iz usta. „Ženino umijeće ne dokazuje se ni odijevanjem niti plesom. Štoviše, ženino umijeće sastoji se u tome da sve što se događa pretvori u poklon svojem gospodaru, u dar kojim mu iskazuje poštovanje.“
„Sve što se događa?“ upita Saliha. Ali, to je ipak volja Alahova!“
„Da, neka bude volja Njegova“, potvrdi valide. „No, hoćeš li zbog toga sjediti skrštenih ruku? Ne. Ako na tvojeg gospodara pada kiša, onda to treba biti rajska rosa koju su od neba izmolila za njega. I ako sunce obasjava tvojega vladara, tada zlato njegovih zraka, kojima Svemogući upravlja na tvoju molbu, spusti na njegove noge.“
„Kako da to učini neiskusna žena poput mene?“ šapne Saliha i digne glavu, ne obazirući se na dvorske propise, da pogleda Sultanovu majku.
Valide joj uzvrati pogled. „Ne znam kako se može. Samo znam da je to potrebno“, reče ona netremice gledajući Salihu svojim starim sivim očima. „Samo žena koja svlada to umijeće dostojna je da bude promaknuta u kadunu.“ Zatim ponovno gurne usnik među smeđe zube i povuče dim tako snažno da je voda u luli zaklokotala.
„Jesi li razumjela, kćeri moja?“
Saliha prekriži ruke na prsima da se nakloni. U tom trenutku vani prasne hitac.
Dvije se žene zaprepašteno pogledaše.
„Što tu stojiš i buljiš?“ reče valide. „Hajde! Idi i pogledaj što se dogodilo!“

7




OPREZNO, DA JE NITKO NE VIDI, Fatima je vrebala iz grmlja kako bi ugledala Sultana, ali u uzbuđenom mnoštvu ljudi nije ga mogla nigdje otkriti. Pogođen metkom iz pištolja, koji je ispalio jedan tjelohranitelj, atentator se srušio, ni pet koraka od Abdul Hamida. Oko padišaha se odmah stvorio živi zid gardista naoružanih puškama i sabljama, a desetci vojnika i eunuha razletjeli su se na sve strane da pretraže park i provjere ima li još atentatora.
„Tko je bila žena kojoj je Alah podario glas da nas upozori?“
Mirno i opušteno, kao da izlazi iz džamije, Abdul Hamid iziđe iz zaštitnog kruga. U istom trenutku utihnula je vika, a kaos se smirio kao uzburkano more poslije kratke, žestoke oluje.
„Što čekaš?“ šapne Fatima prijateljici. „Otkrij im tko si!“
Elisa se nije pomaknula.
„Daj već jedanput otvori usta! Molim te! Učini to meni za ljubav!“
Fatima je preklinjući pogleda. No, prije nego što je Elisa uspjela reagirati, pred Sultana izroni, kao da je pala s neba, jedna žena čija je kosa blistala poput zlatnog vijenca na svjetlu zalazećeg sunca.
„Vaša najnedostojnija sluškinja“, reče ona spuštene glave, ruku prekriženih na prsima.
„Saliha!“ usklikne Sultan, a oči mu bljesnuše od radosti. „Ti?“
„Neka Alah blagoslovi ovu ženu“, šapne Nadir.
„Ali, ona laže“, sikne Fatima. „To uopće nije bila ona.“
„Ako Sultan tako kaže, onda je bila ona“, sikne i Nadir. „Glavno je da nas nitko nije otkrio.“
Fatima sklopi oči. Samo će nam se desiti ono što nam je Alah propisao. On je Gospodar naš. I na Alaha nek’ se vjernici oslanjaju... Kada je ponovno otvorila oči, vidjela je kako Sultan prilazi Salihi. Međutim, s njegova je lica iznenada nestao radostan izraz.
„Jedno nam moraš objasniti“, reče on, „zašto si uzviknula ime proroka Isusa i njegove majke Marije?“
„To... to sam učinila“, mucala je Saliha,“ jer... jer...“
„Jer?“ ponovi Abdul Hamid. „Navedi mi razlog.“
„Jer...“, Saliha zanijemi.
Vladarevo lice još se više smrkne. On upitno pogleda šestu miljenicu. Saliha spusti pogled.
Abdul Hamid privuče ogrtač na prsa kao da se želi zaštititi. „Ne“, reče on, „nama je poznat tvoj glas. Mnogo je nježniji, mnogo slabiji od glasa kojemu dugujemo svoj život.“ Iz njegovih riječi govorilo je duboko razočaranje.
Saliha se baci pred njim na tlo. „Vječno Veličanstvo“, uzvikne ona i poljubi skut njegova ogrtača. „Molim vas, oprostite mi! Samo ljubav prema vama...“
Abdul Hamid otrese je sa sebe kao dosadnu muhu.
„Nestani s naših očiju“, reče on hladnim glasom.
„Preklinjem vas! Za dobro vašeg sina!“
„Zar nemaš uši, ženo?“
Saliha se oklijevajući digne. „Kako zapovijeda Vječno Veličanstvo...“, odvrati ona tako tiho da ju je Fatima jedva razumjela.
Saliha se udalji hodajući unatrag, glave spuštene od stida. Abdul Hamid se okrene kao da više ne može podnijeti pogled na nju.
„Tako joj i treba, zmiji“, prošapće Fatima. „Sada će dobiti kaznu koju... „
Trgnula se usred rečenice. Dvije tamne oči pod teškim vjeđama počivale su na njoj. Abdul Hamid gledao joj je ravno u lice. Kao da je miluje topla sunčeva zraka na večernjem vjetru.
Očekujete li nešto drugo osim jednu od dvije najbolje mogućnosti, pobjedu ili dženet?!
Ne ispuštajući je iz vida, Abdul Hamid pokaže glavom prema njoj. Kizlar-aga pljesne rukama, a küçük-aga, podupravitelj harema, pohita prema njoj. Fatima digne koprenu s ramena da sakrije lice.
„Vječno Veličanstvo zahtijeva da te vidi“, reče küçük-aga. Dok je još govorio, iznenada se promijeni njegov izraz lica. „Što radiš ovdje, crnče?“ poviče i upre prst u Nadira. „Zašto se tu skrivaš?“
„Tako mi duše moje majke“, odvrati Nadir drhteći od straha, „ja sam nevin, samo sam doveo ovamo ove dvije djevojke, kako mi je zapovjedila búyúk- kalfa.“
Izišao je iz grmlja dignutih ruku. Küçük-aga i upravitelj harema, glavni eunuh, razmijenili su načas poglede. Glavni eunuh kimne. U sljedećem trenutku dotrčala su dva gardista i opkolila Nadira.
Elisa im je pokušala stati na put. „On nije ništa učinio“, reče. „Mogu to posvjedočiti.“
„I ja“, potvrdi Fatima. „Cijelo vrijeme bio je s nama.“
Küçük-aga ih odgurne. „Šutite“, zapovjedi on. „Za mnom!“
Vojnici su odveli Nadira. Dok su djevojke slijedile küçük-agu, čule su Nadira kako jadikuje, ali se nisu usudile okrenuti. Čekao ih je Sultan. Njegov se lik poput kipa uzdizao pod večernjim nebom.
„Mislim da neću uspjeti izustiti ni riječi“, šapne Fatima.
„Baš sada?“ šapne i Elisa. „To ću poslije ispričati tvojoj djeci.“
„Jao! Radije me pridrži, jer ću inače pasti u nesvijest.“
„Nadajmo se!“
A zatim se Fatima drugi put toga dana našla licem u lice sa Sultanom, ni pola metra od njega. Spustila je glavu da bi pala pred njim na koljena.
„Ne“, reče Abdul Hamid, dodirne njezinu ruku i primi je za veo. „To nije potrebno.“ On uhvati njezin veo. „Htjeli bismo znati koga nam je to Alah poslao.“
Osmjeh iznenađenja pojavi mu se na licu kad joj je dignuo veo. „Ti? Opet ti?“
Kad su im se susreli pogledi, Fatima osjeti kako joj trnci prolaze leđima. U dnu njegovih crnih očiju svjetlucala je duboka strast. Bila bi dovoljna iskra da je rasplamsa. Najradije bi još više dignula veo.
No, kad je Abdul Hamid progovorio, nije se obratio njoj nego njezinoj prijateljici.
„Kako se zoveš, kćeri moja?“
„Elisa, Vječno Veličanstvo“, odvrati ona.
„Imaš armensko ime? Zašto nemaš perzijsko ili arapsko kao druge žene i djevojke?“
„Kad su me primili, nisu mi dali novo ime. Moje lice, kako su rekli, nije vrijedno takve časti.“
„Vjeruješ li i ti u to, mala Armenko?“ upita on i digne joj veo.
„Nije me briga za moje lice“, odgovori ona. „Vrlo rijetko ga vidim.“
Sultan joj se nasmiješi. Fatima je to gledala ispod oka s mješavinom nade i ljubomore. Što bi dala da je taj smiješak upućen njoj... No Abdul Hamid se ponovno obrati Elisi.
„Sviđa mi se tvoje ime“, reče. „Podsjeća me na Isabellu, armensku kraljicu. Posebna žena.“
„To znaju Vječno Veličanstvo?“ začudi se Elisa.
Abdul Hamid kimne. „Moja je majka bila Armenka, baš kao ti... Da, prepoznajemo tvoj glas. Glas koji nam je spasio život. Glas slavuja.“ On joj digne bradu, pa ga je morala pogledati. „U znak zahvalnosti možeš izabrati jednu želju, kćeri moja. Samo je trebaš izraziti, i ona će ti se ispuniti.“

8




JOŠ ISTE VEČERI U SELAMLUKU, muškom odjeljenju vladarske palače, održano je tajno savjetovanje na kojem su sudjelovali najvažniji i najpovjerljiviji Sultanovi ljudi: Ali-paša, veliki vezir Carstva, koji je tek nekoliko tjedana vodio poslove vlade, ali se, poput svih svojih prethodnika, tek što je bio postavljen na tu dužnost već bojao za nju; Izzet-paša, Abdul Hamidov polubrat, koji mu je bio zapanjujuće sličan, pa je na nekim svečanim državnim priredbama „grijao njegovu odjeću“ zamjenjujući ga; kizlar-aga, glavni nadzornik Sultanova harema i zadužen za vladarevu osobnu sigurnost; šejh-ul-islam, koji je u svojoj odori od bijelog zlata i s bijelim turbanom na glavi predstavljao najviši autoritet muslimanske vjerske zajednice; carski dvorski astrolog Ebulhuda, Sirijac obavijen svilom, mršav kao čačkalica, koji je padišahu već više od dva desetljeća tumačio zvijezde i, naposljetku, Taifun, tridesetpetogodišnji pukovnik tjelesne straže, vitak časnik atletske građe, čije su obrijano lice – od godina školovanja u Europi gdje se temeljito izobražavao na najboljim vojnim akademijama i sveučilištima za časnika i pravnika -krasili samo tanki brkovi.
Tema savjetovanja bila je Sultanova sigurnost. Je li atentator bio poremećeni osobenjak? Ili se iza atentata krila organizacija?
Taifun je neupadljivo promatrao Sultana. Abdul Hamid, s angora mačkom na krilu, sjedio je na počasnom mjestu u sredini, pušio egipatske cigarete, iz kojih se širio fini, slatkasti miris poput opijuma i šuteći slušao. Narod ga je potajno zvao „Pauk“ jer je poput pauka u svojoj mreži sjedio u središtu svoje moći. Taifun se divio inteligenciji, umijeću, a ponajviše beskrupuloznosti s kojima je Abdul Hamid ostvarivao svoje ciljeve. Tisućama spletaka postigao je ono što je bio. Vlastita brata zbacio je s prijestolja proglasivši ga ludim, a njegovim podanicima obećao slobodu, parlament i ustav. No, kad je pobijedio i legitimnom vladaru oduzeo vlast, oduzeo ju je i narodu i ukinuo ustav tek što je stupio na snagu, a njegovu tvorcu, Midhat-paši, dao odrubiti glavu. U jednoj vitrini još je čuvao odrubljenu, balzamiranu glavu nekadašnjeg velikog vezira, nijemog svjedoka svoje pobjede.
„Savjetujem Vječnom Veličanstvu da smakne eunuha Nadira“, reče kizlar-aga, koji je uvijek srkao čaj umjesto kave jer je prezirao sve što je bilo crno kao on. „To bi pojačalo disciplinu stražara palače.“
Umjesto da odgovori na taj prijedlog, Abdul Hamid pripali novu cigaretu i nijemim kimanjem glave zatraži od velikog vezira da se izjasni.
„Uvjeren sam“, objasni Ali-paša, „da je posrijedi zavjera armenskih separatista. Žele se osvetiti za ono što im je Vječno Veličanstvo nanijelo prije deset godina.“
Abdul Hamidovo lice se smrknulo. Taifun je znao da Sultanu na političkim savjetovanjima ništa nije neugodnije od podsjećanja na njegovo armensko podrijetlo. Iako je volio svoju majku, taj dio sebe što su ga nadasve jasno odavale crte njegova lica mrzio je iz dna duše, jer svaki atentat u bilo kojem dijelu Carstva bio je povezan s Armencima. A je li i ovaj atentat bio povezan s njima? Taifun je to bolje znao. Ako je atentator i bio Armenac, to nije bilo djelo nekolicine poremećenih separatista. Ovdje se, naprotiv, radilo o zavjeri koja je sezala duboko u vojsku, pa i u inozemstvo. No, nasreću, veliki vezir nije pročitao ni veleposlanikova pisma iz Pariza, ni dosjee tajne službe, koja je izvještavala o postojanju novoga tajnog društva, „Odbora za jedinstvo i napredak“, nastalog u vojnim krugovima, pa je vlada itekako imala razloga da ga se čuva. Unatoč armiji doušnika i golemim svotama što ih je Sultan za tu svrhu stavljao na raspolaganje, nije se još moglo otkriti koji časnici vode taj pokret ili mu pripadaju. U Taifunovim očima to nije bilo slučajno. Doduše, Abdul Hamid bio je majstor kada je trebalo obrlatiti druske emire i arapske šeike, ali nije poznavao vlastiti narod, Turke. Zanesen velikoislamskim snovima o osmanskom svjetskom carstvu, koje je odavno pripadalo prošlosti, bio je slijep za turski nacionalizam koji se rađao u pariškim kavanama i časničkim kantinama u solunskim i adanskim garnizonima. Taifun je bio sretan što je atentator ubijen, pa više nije mogao ništa izjaviti. To je nekim ljudima, koje je osobno vrlo dobro poznavao, prištedjelo znatne neugodnosti. A i njemu samom.
„U svakom slučaju, trebali bismo saslušati armensku robinju“, reče vezir. „Mislite li na djevojku koja je Vječnom Veličanstvu spasila život?“, upita Izzet, Sultanov polubrat. „Kakve bi baš ona mogla s tim imati veze?“
„Tko zna – možda sa zavjerenicima puše u isti rog. Napokon, ona je Armenka.“
„Robinja iz Sultanova harema – zavjerenica?“
„Allahu ekber- Bog je velik“, reče šeih-ul-islam i zanjiše glavom pod žutim turbanom. „Zapisano je: Ne ostavljam muškarcima nijedan izvor svađa i spletaka koji bi bio štetniji od žena.“
Nakon duhovnikovih riječi svi pogledaše Sultana.
Abdul Hamid snažno povuče dim iz cigarete. „Ne. Žene u našem haremu nisu ni Armenke, ni Čerkeskinje, ni Turkinje. One su robinje i konkubine i kadune – s politikom nemaju nikakve veze“, reče i zgnječi cigaretu te se obrati astrologu. „Što kažu zvijezde? Jeste li ih već pitali?“
Taifunovo se lice izobliči. Još na početku svoje vladavine Abdul Hamid je zbog proricanja tog šarlatana izgubio Egipatsko Kraljevstvo u korist Britanaca. Unatoč tome, nije donio ni jednu odluku a da astrologa nije pitao za savjet. Mnogobrojni veziri i savjetnici pokušavali su posljednjih trideset godina prekinuti te besmislice, ali bez uspjeha. Bila je to Abdul Hamidova velika slabost koja ga je diskvalificirala u Taifunovim očima, unatoč njegovim drugim kvalitetama u vođenju zemlje: bio je to čovjek koji se nije mogao odlučiti između prošlosti i budućnosti, lako se hvalio kako je kao prvi osmanski vladar uveo u svoje carstvo europska postignuća otvarajući bolnice, pretvarajući stare islamske zaklade u modeme javne škole, gradio čak željezničku prugu koja je vodila od glavnoga grada sve do Bagdada, ipak je bio duboko ukorijenjen u praznovjerje svojih predaka.
„Zvijezde kažu dvije različite stvari“, šaptao je astrolog s pogledom uprtim u beskonačnost. „Armenac je izvršio atentat, ali potaknuo ga je netko drugi.“
„A to je?“ htio je znati Sultan. „Molim vas, izražavajte se jasnije.“
Astrolog je neprirodno odugovlačio. „Duh jednog mrtvog čovjeka!“ objasni zatim. „Taj duh nastavlja živjeti u Armencima kako bi se osvetio za svoj pad.“
Taifun opazi kako Abdul Hamidovo lice poprima pepeljastu boju. Svatko u toj prostoriji znao je na koga se to odnosi – na svrgnutoga Sultanova brata i njegova prethodnika na položaju. U noćnim morama Abdul Hamida još je progonilo sjećanje na brata, štoviše, u budnom stanju vladaru se činilo da vidi njegovu sjenu kako vrluda hodnicima palače ili da čuje njegov glas.
Kizlar-aga otpije gutljaj čaja. „Što zapovijedaju Vječno Veličanstvo?“
Abdul Hamid dugo je šuteći gladio mačku na svojem krilu. Astrologovo svileno ruho tiho je šuškalo, i on je vidljivo uživao u učinku svojih riječi dok je šeih-ul-islam uzdignutih ruku i prigušenim glasom recitirao jednu suru iz Kuiana, a Izzet-paša se gladio po bradi kao da time može pomoći polubratu u razmišljanju. Samo je veliki vezir ostao nepomično na svojem mjestu, s pogledom uprtim u vitrinu u kojoj je počivala odrubljena glava njegova prethodnika. Taifun je slutio da se on već bavi svojom budućnošću.
Dubokim tonom oglasio se stojeći sat, dar njemačkog cara Wilhelma II, čiji su zlatni brojčanik resile kaligrafski ispisane muslimanske vjerske izreke na arapskom pismu. Sultan je napokon glasno progovorio.
„Naređujem da se smakne armenski urar koji u našoj palači navija satove.“
„Urar?“ upita veliki vezir, vidljivo zbunjen.
Abdul Hamid potvrdi glavom. „On je Armenac, a osim toga, zaposlen je ovdje u doba vladavine našega brata. Već dugo sumnjamo na njega. Od njega više neće biti opasnosti.“ Kako bi završio raspravu, Sultan se digne s prijestolja. „Neka Alah odluči o njegovoj sudbini. Njemu ćemo se pomoliti.“
Taifun potisne uzdah olakšanja. Kizlar-aga pogleda svoje šiljaste, ulaštene nokte i njegove male oči, utopljene u salu, zablistaše.
„Divim se mudrosti Vječnog Veličanstva“, reče on. I dok je revno trljao nokte tkaninom svojeg odijela, upita nakrivivši glavu: „A što će biti s eunuhom Nadirom?“

9




TAMNA NOĆ OBAVIJALA JE sedam carigradskih brežuljaka. Na nebu je blistao osamljeni mjesečev srp i slabim svjetlom obasjavao uzburkane vode Bospora, tek malo jače od srebrnog svjetlucanja koje se poput koprene mreškalo na krestama valova.
Kroz rešetke svoje ćelije Nadir je gledao van, u crno more, pratio pogledom jedra lađa koje su iskorištavale plimu da isplove, dok se iz daljine čulo trubljenje jednog parobroda. U parku kao da je sve spavalo. Samo se jedan jedini paun šepirio po travnjaku, a tu i tamo patrolirali su i tiho razgovarali albanski stražari pod zidom koji je dijelio zatvor od menažerije. Ćelije su bile smještene odmah iznad ograđenog prostora za životinje, pa su rikanje lavova i trubljenje slonova nadjačavali krikove zatvorenika.
Nadir sklopi oči. Ne, on neće kričati. Više nije imao krikova – njegovi su krikovi zauvijek utihnuli, prije mnogo, mnogo godina...
Sve je još bilo tu, urezano u njegovu dušu, utisnuto žarkim pustinjskim suncem, koje je poput vatrene kugle žarilo s neba i beskrajnu bijelu pješčanu ravnicu uranjalo u hrđavo svjetlo. Bio je sparan i vruć ljetni dan.
Nadiru je bilo deset godina i igrao se vani s djecom iz susjednih koliba pokraj stada koza. Bilo ih je petero, a ni krpica nije pokrivala njihovu crnu kožu. Na golim tijelima imali su samo amulete od bjelokosti.
Bili su potpuno zadubljeni u igru kadli se jedna djevojčica, koja je čučala nasuprot Nadiru, prestala smijati i velikim bijelim očima zagledala se u nešto što se skrivalo iza njegovih leđa. Skočila je na noge vrišteći te pobjegla s drugom djecom dok su se dvije ruke poput omče stezale straga oko Nadira. Bijesno je udarao rukama oko sebe, vidio lice bijelo poput mlijeka i zlatnu bradu, no prije nego što je mogao pozvati pomoć, bijeli čovjek gurnuo mu je krpu u usta, prebacio ga na leđa i s njim odjurio.
Odjahali su na konju, sve dublje u pustinju čije su dine na žarkom suncu treperile poput slika zlog čarobnjaka. Navečer su stigli u karavansaraj. Ondje je bijeli čovjek zaključao Nadira u jednoj prostoriji u kojoj je bilo zatvoreno još desetak druge djece. Crna robinja, koja je oko glave imala prljav rubac da sakrije gnojne rane na licu, dala im je nekoliko gutljaja vode i pregršt datulja za noć.
Nadir nije znao koliko je spavao kadli ga je probudio jeziv krik. Zaprepašteno je skočio i zagledao se u tamu. To nije bio čovječji krik – tako su mogle kričati samo životinje.
Tek što su krici utihnuli, otvorila su se vrata. Na njima je stajao bijeli čovjek zlatne brade. U ruci je držao baklju na čijem se svjetlu njegov lik povećao u divovskim razmjerima. Iza njega pojavio se jedan crnac koji je unio onesviještenog dječaka i položio ga na prostirku na podu. Iako je noć bila topla, Nadira je iznenada zazeblo cijelo tijelo. Rukama je od straha prekrio lice i kroz prste promatrao bijelog čovjeka. Njegov je pogled mirno prelazio po djeci, a zatim je upro prst u Nadira.
Crnac ga je zgrabio u istom trenutku i odnio ga u susjednu prostoriju osvijetljenu bakljama. Nadiru se zavrtjelo u glavi kad je pod stolom ugledao dva korita puna krvi. I pod je posvuda bio uprljan crvenim mrljama i lokvicama.
Iza stola stajao je jedan Arapin, zabavljen svjetlucavim napravama. Imao je samo jedno oko, druga očna šupljina bila mu je prazna. Bijeli je čovjek sjeo na divan i dao znak dvojici muškaraca. Nadir je očajnički vrištao. Nije znao što će mu učiniti. Čuo je drugog dječaka kako vrišti, a pogled na mnogo krvi i jezovite naprave prenerazio ga je. Dva muškarca snažno su ga pritisnula na pod i držala ga tako čvrsto da se nije mogao ni maknuti. Zatim je Arapin obavio krvavi čin. Nadir je vrištao kao životinja od neizmjernih bolova, vrištao, vrištao i vrištao, sve dotle dok naposljetku više ništa nije osjećao, više ništa ćutio.
Kad se osvijestio, bio je već bijeli dan. Pred sobom je vidio samo pustinju.
Zakopali su ga u pijesak do vrata. Glava mu je bila usijana od groznice, a između bedara pulsirali su strašni bolovi. Crna robinja ulijevala mu je mlijeko u usta i rekla da će od pijeska ozdraviti, da će mu ugasiti vatru između bedara i izliječiti ranu. On je jedini od svojih supatnika preživio to mrcvarenje. No, ipak još nije znao što se s njim dogodilo, nije slutio posljedice zločina što su ga počinili na njemu. Nije znao ni da će nakon te noći zauvijek ostati bogalj, uškopljenik, čudnovato groteskno biće, karikatura muškarca – eunuh.
Negdje se iznenada prolomi puščani plotun. Nadir otvori oči.
Blijedo svjetlo iznad mora najavilo je novi dan. Paun se još šepirio travnjakom u parku. Nadiru su navrle suze na oči. Zašto je uopće živio? Nijedna ga žena nije ljubila, baš kao što se ni jedna paunica nije nikada parila s tim paunom u parku. Obojici su oduzeli muškost kao i svim životinjama u carskoj menažeriji kako se nijedan pravi mužjak ne bi našao Sultanu na putu. No, dok se paun mogao još mnogo godina šepiriti parkom ondje dolje, razmišljao je Nadir, on, eunuh, neće doživjeti ni večer toga dana.
Prolazom do ćelija približavali su se koraci. Nadir ih odmah prepozna. Nebrojeno puta čuo je te mučne, teške i trome korake. Sada ih je čuo posljednji put.
Bili su to kizlar-agini koraci. Došao je po njega.

10




TE NOĆI NI SALIHA NIJE SKLOPILA OKA. Dok se budna prevrtala po krevetu, glavom su joj se stalno motala ista pitanja. Je li sama sebi uskratila sreću? Sreću koja joj se činila nadohvat ruke? Zato što je bila tako nestrpljiva? Poslije atentata Abdul Hamid nije ju više pozvao k sebi. Zašto? Samo zato što se htio savjetovati sa svojim povjerljivim ljudima? Ili – nije se gotovo ni usudila pomisliti na to – zato što je već pala u nemilost?
Kada se na prozoru ukazala zora, nije više izdržala. Bacila je pogled na kićeni francuski sat koji se isticao na zlatnom toaletnom stoliću. Kazaljke su pokazivale pet minuta poslije šest. Saliha je ustala, navukla svileni kućni ogrtač i otišla u susjednu sobu u kojoj je spavao njezin sin. Pogled na dijete koje je mirno i čvrsto spavalo na trenutak ju je smirio, ali se rasplakala kada je vidjela maleni zlatom izvezeni turban, koji je Bulent stavio na noćni ormarić prije odlaska na spavanje kako bi ga, čim ustane, mogao ponovno staviti na glavu. Možda zbog svoje nestrpljivosti nije prokockala samo vlastitu budućnost nego i budućnost svojega sina.
Vratila se u svoju sobu. Uzdahnula je, stala kod prozora i pogledala van, no vidjela je samo jezerce koje je oponašalo Abdul Hamidov potpis – simbol njegove svemoći i sveprisutnosti. Pogled na to samo je pojačao njezinu osamljenost. Zašto ga nema da joj poljupcem otjera sumnje? Zar joj nikada nije izgovorio tajne ljubavne riječi? Nikada zbunjujuća priznanja šaputao u uho? Zar nije nikada ležala sigurna u njegovu zahtjevnom zagrljaju? Zar im se otkucaji srca nikada nisu poklapali? O da, znala je što je čežnja, uzbuđenje, tonuće u bezdan – sve je to osjetila i proživjela, osjeća i proživljava još i sada u toj mučnoj sadašnjosti. No, gdje je sada gospodar te ljubavi? Gdje su njegove oči, njegova usta, njegov osmjeh? Vidjela je samo njegov potpis, velik i moćan ispisan u parku kao Božjom rukom.
Saliha nije znala koliko je tako stajala kod prozora. No, kad je pogledala na sat, kazaljke su još stajale na šest i pet. Je li vrijeme stalo? Zadržala je dah da čuje kucanje sata, ali oko nje je vladala samo strahovita tišina. Ne, nije stalo vrijeme, stao je sat.
Saliha povuče zvonce iznad kreveta. Kada se pojavila sobarica, ona je pošalje u kupalište da se propita za novosti. Više nije mogla podnijeti neizvjesnost.
„Ti zadireš u providnost umjesto da se pokoriš kismetu“, rekla je valide kada ju je Saliha posjetila dva sata kasnije. „Kako si samo mogla pomisliti da moj sin može nasjesti na tvoju prijevaru?“
„Pokušala sam poslušati vaš savjet.“
„Moj savjet?“ upita sultan valide.
„Rekli ste da žena, koja je dostojna položaja kadune, mora sve što se dogodi, pretvoriti u dar...“
„Ne moraš ponavljati moje riječi“, prekine je valide. „Ali, oči su ti crvene. Jesi li plakala?“
Saliha osjeti kako joj zbog upitnog pogleda Sultanove majke ponovno naviru suze. Samo ih je s mukom uspjela suspregnuti.
„Bojim se“, šapne ona.
„Čega?“
„Da me Vječno Veličanstvo više ne želi vidjeti. Da u srcu nosi drugu ženu i mene zauvijek zaboravlja. Mene i svojeg sina.“
Valide odmahne glavom. „Stidi se takvih pomisli. Umjesto da zahvališ Alahu za spas svojeg gospodara, žalostiš se što te je jednu noć pustio da čekaš“, reče, stavi u usta usnik nargile i snažno povuče jedan dim. „Tko zna zašto je to dobro? Ženska duša koja ljubi krije u sebi neslućene mogućnosti koje se bude u životu tek onda kada je povrijedi ljubljeni muškarac. Štoviše, ako i same patimo zbog toga, ženska ljubav raste zbog patnje koja joj zadaje bol. Ona je poput častohleplja muškarca koje ispituje svoje granice. No mi ne patimo drukčije od muškarca kako bismo pobijedile ili se osvetile nego zato da bismo patnje pretvorile u još veću ljubav.“
Saliha dugo nije znala što da na to odgovori. „Ali, ako žena nema snage izdržati te patnje?“ upita napokon. „Što onda?“
„Onda mora snagu zamijeniti razboritošću“, objasni valide. „Razboritost je jedino u čemu smo mi žene nadmoćnije od muškaraca. Nijedan muškarac nije razborit kao žena ako je riječ o razumijevanju drugog. Svaka žena zna više o muškom biću nego obrnuto, jer mi ne donosimo na svijet samo djevojčice nego i dječake. Iz naše utrobe potječu oba roda, naša krv može darovati život jednom i drugom rodu, hraniti jedan i drugi.“ Ona iznenada iskrivi lice u grimasu. „Hej, ti, što hoćeš? Što dangubiš ovdje?“
Salihina sobarica pojavila se na vratima a da to Saliha nije zamijetila, te se naklonila i ostala u tom položaju.
„Govori ako imaš što za reći!“ zapovjedi joj sukan valide.
„Kizlar-aga je viđen“, promuca sobarica, „sa Sultanovim mendilom.“
„Ne!“ poviče Saliha. „Neka mi Alah pomogne!“
Prekrila je rukama lice i briznula u plač. Ako glavni nadzornik nosi kroz harem Sultanov mendil, rubac, znači da vladar želi pokloniti naklonost novoj miljenici.
„Nemoj se boriti protiv svoje sudbine nego protiv suza“, opomene je valide i otpusti sobaricu mahnuvši rukom. „Moram li te podsjetiti da nijedna žena na svijetu nema pravo svojatati Sultana samo za sebe? Radije poslušaj moj savjet, ali ovaj put razboritije.“
„Ali, kako?“ očajnički upita Saliha. „Darovati se može samo ono što se posjeduje.“
„Tako je!“ potvrdi valide.
„Molim vas, oprostite mi, ali ne shvaćam smisao vaših riječi.“
„Je li to doista tako teško?“ Valide ljutito otpuhne dim. „Ako ne posjeduješ ono za čim žudi tvoj gospodar, onda to moraš kupiti kako bi predmet svoje žudnje primio iz tvoje ruke, kao tvoj dar, tako da ga i u nasladi tuđim užitcima vežeš za sebe.“ Ohrabrujuće kimne Salihi. „Zašto to ne učiniš? Nemaš novaca? Ili si možda škrta?“

11




GLASINE O SULTANOVU UDVARANJU proširile su se poput vatre u kući sreće. Kao da je netko potpalio fitilj, novost je sebi utrla put poput pištave, pucketave iskre kroz bezbrojne odaje i zgrade harema. Eunusi su je došaptavali robinjama i konkubinama, konkubine suprugama. To nije bilo čudno, jer poslije Salihe Abdul Hamid nije više izabrao novu miljenicu. Tko je mogla biti ta sretnica?
U suterenu glavne zgrade, u kojoj su u zajedničkoj prostoriji bile smještene robinje za fizički rad, buyuk kalfa raspoređivala je djevojke za različite poslove: kuhanje kave, pranje rublja, kuhanje, pospremanje soba i čišćenje zajedničkih prostorija. Najomraženije je bilo čišćenje zajedničkih prostorija. Djevojke, osuđene na to, morale su čistiti i prati dvorane, stubišta i kupaonice, a povrh svega, stotine i stotine prostirača od kukuruzovine u prolazima i hodnicima i koji, premda su ih prale sapunskom pjenom, nisu nikada bili čisti.
Buyuk kalfa bila je danas posebno neraspoložena. Odjednom je u haremu stalo više desetaka satova, pa je prijetila opasnost da će joj se poremetiti cijela organizacija. Dok su se djevojke saginjale jedna drugoj iza leđa kako bi izbjegle zastrašujuće poglede buyuk kalfe, Elisa se nadala da će je ovaj put poslati na nastavu u haremskoj školi. Tko zna, možda će je buyuk kalfa nagraditi zbog toga što je upozorila Sultana? Abdul Hamid bio joj se pred svima obratio, pa joj je čak dopustio da nešto poželi. To kalfi zacijelo nije promaknulo! No, kad je na Elisu došao red, kalfa ju je rasporedila na čišćenje zajedničkih prostorija. Ponovno!
„Moj golubiću, moj šećeriću, moja srno! Tu si!“
Tek što je Elisa izišla iz dvorane, pred nju je stao Nadir. Tako ju je blaženo pogledao kao da je upravo ispraznio ćup meda. Plesao je oko nje poput ushićena derviša, zagrlio ju je i stisnuo uza se.
„Što te je spopalo?“ upita Elisa.
Nadir zakoluta očima tako da se u njima vidjela još samo bjelina. „Smrt je već posegnula za mnom“, šapne on, „i već sam čuo režanje paklenih pasa, ali Sultan mi je poklonio život. Jer si ga ti za to zamolila! Alah te blagoslovio!“ On rukama obuhvati Elisino lice i utisne joj poljubac u usta. „To... to ti neću nikada zaboraviti! Od danas si moja... moja miljenica!“ Zatim se odjednom uozbilji i uhvati je za ruku. „A sada, dođi! Zapovijeđeno mi je da te dovedem u kupalište. Od... odmah!“
Elisa se uspinjala stubištem iza Nadira. Harem je upravo oživio. Robinje koje su posluživale za stolom i nosile kavu žurile su hodnicima s malim poslužavnicima i nosile doručak svojim gospodaricama. Posvuda se širio miris tek skuhane kave, dok su čistačice, pod nadzorom starijih kalfa, zasukanih rukava počele ribati podove. Elisa ni sama nije znala zašto je zavidjela tim djevojkama na tom poslu koji je još prije nekoliko minuta proklinjala.
„Komu me uopće trebaš odvesti?“ upita ona zbunjeno.
„Odmah ćeš vidjeti“, bilo je sve što je Nadir rekao.
Kad su ušli u kupališnu zgradu, dočekao ih je uzbuđeni žamor koji se, čim su se pojavili, pretvorio u uzbuđeno šuškanje. Elisa se u nevjerici osvrtala. Otmjene gospođe, koje su robinje mazile i ispunjavale im svaku želju, nisu inače nikada obraćale pozornost na nju. Zašto i bi? Ona je bila samo nijem, pokoran duh, beznačajan poput kapi vode u bazenu u kojem su te žene prale svoje bjelokosno tijelo, a grubim Elisinim haljinama ne bi ni nos obrisale. Još je čudnije bilo to što joj je lijepa Saliha, šesta miljenica, ljubazno kimnula kad ju je Nadir uveo u malu kupaonicu koja je obično bila rezervirana samo za Salihu i njezinu pratnju.
„Sretnice! Kako li ti samo zavidim!“
Fatima ju je dočekala u kupaonici, obloženoj zlatnim pločicama, zajedno s kizlar-agom koji je držao svežanj rublja povezan raskošnim vrpcama. Elisa više ništa nije shvaćala.
„Što sve to treba značiti?“
„Doista ne znaš?“ upita Fatima. „To je Sultanov rubac!“
„Sultanov rubac?“
Elisa se zagleda u svežanj koji je glavni eunuh sada spustio na pod ispred nje. Poput svih stanovnica harema, i ona je znala da ženi koju odabere Sultan, kizlar-aga donosi zlatom izvezen rubac s rubljem i odjećom za ljubavnu noć.
Elisa iznenada prasne u smijeh.
„Sad shvaćam, to je šala!“ usklikne. „I zamalo sam nasjela!“
Elisa osjeti olakšanje što je otkrila rješenje zagonetke. No, kad je vidjela lice glavnog eunuha, smijeh joj zastane u grlu.
„Ako... ako nije šala“, promuca, „što je onda?“
„Zašutite!“ zapovjedi joj kizlar-aga.
Elisa se trgne, ne toliko zbog zapovijedi koliko zbog činjenice što joj se glavni eunuh prvi put obratio s „vi“. To je moglo značiti samo jedno.
„Od ovog trenutka ubrajate se u pratnju šeste miljenice“, objasni on. „Saliha je jutros stekla vlasništvo nad vama, a potrebni iznos položila je kod glavne rizničarke.“ On digne bič, ali umjesto da pucne njime, samo reče: „Požurite se, molim vas. Vrijeme leti!“
Glavni se eunuh nakloni, zatim nestane kroz vrata ostavivši dvije žene same u zlatnoj kupaonici. Elisa se osjećala kao u groznici: sada se dogodilo ono na što nikada nije računala, pa se stala tresti cijelim tijelom.
„Zašto ja?“ šapne ona. „Pa ja sam strahovito ružna. Tako ružna da me kalfa uvijek skriva iza zavjese. A sada...“ Nije dovršila rečenicu, ali je umjesto toga čvrsto stisnula prijateljičinu ruku. „Idi ti umjesto mene!“ reče ona. „Pa to si oduvijek željela. Od prvoga dana otkako smo ovdje.“
„Ništa ne bih radije učinila“, reče Fatima, „ali, kako ti to sebi zamišljaš? Sultan je tražio tebe, ne mene.“
„Ali, to je zacijelo zabuna! Pa on ne može htjeti mene! Pa nije slijep!“
Fatima odmahne glavom. „Znaš li zapravo kakvu sreću imaš?“ Pokušala se nasmiješiti, ali se činilo da će svakog trenutka briznuti u plač. „Pet stotina žena ne želi ništa tako žarko kao to što se tebi danas događa, a ta se želja ispuni samo šačici žena. Možda si ti i posljednja koju je odabrao naš gospodar. Ni jednoj drugoj, osim tebi, ne bih priuštila tu sreću.“
„Što ako je ja uopće ne želim?“
„Nitko ne pita što ti želiš“, strogo odgovori Fatima. „To je tvoj kismet – Alahov dar. Ne smiješ ga odbiti, jer ćeš se inače ogriješiti o propise.“
Dok je Fatima još govorila, vrata su se otvorila i ušla je Saliha s desetak bijelih i crnih robinja. Djevojke su hihotale i smijale se kao da odlaze na nekakvu svečanost.
„Ostavi nas sada same“, zapovjedi Saliha Fatimi. „Želimo početi.“
Elisa uhvati prijateljicu za ruku da je zadrži. „Ne idi, molim te“, reče tako tiho da je nitko drugi nije mogao čuti.
Fatima pogladi brojanicu na svojem ručnom zglobu. „Ne boj se“, šapne Elisi na uho dok su razmjenjivale brojanice. „Bez obzira na to što će se noćas dogoditi, nas dvije ostat ćemo uvijek prijateljice. U ime Alaha!“
„I Djevice Marije...“, šapne Elisa.
„Hoćeš li napokon nestati?“ nadasve nestrpljivo upita šesta miljenica. Fatima prekriži ruke na prsima i posluša.
Elisa posljednji put pogleda za njom. Zatim je ostala sama sa svojom sudbinom.

12




„NA POSAO!“ REČE SALIHA I PLJESNE RUKAMA.
Dvije crne sluškinje počele su svlačiti Elisu. Pritom su svaki dio tijela, koji su razodijevale, hvalile i pretjerano mu se divile tvrdeći kako nikada nisu vidjele ljepše dojke, nikada ljepša bedra. Kao robinja za fizičke poslove Elisa je mnogo puta pomagala u kupalištu i viđala gole žene dok je vukla vjedra s vodom, pripravljala uvarke ili nosila drva za peć. No sama se još nikada nije skidala tako javno, pred toliko stranih, znatiželjnih očiju.
„Što će se sada događati sa mnom?“ upita prekrivajući rukama grudi i spolovilo.
„Ja sam te kupila“, reče Saliha, „kako bih razveselila našega gospodara. Ti si moj dar za praznik njegova ustoličenja. Ali, dosta je priče, imamo posla.“
Jedna bijela kupališna sluškinja uhvatila je Elisu za ruku i povela je do bazena usred prostorije.
„Što čekaš? Hajde! Sagni se!“
Pod Salihinim nadzorom počele su pripreme za ljubavnu noć prema višestoljetnom ritualu. Kupališne robinje obavljale su svoju dužnost nebrojeno puta uvježbanim zahvatima i pokretima. Bujica ledene vode slijevala se niz Elisino golo tijelo, a zatim su je odvele u susjednu prostoriju s vrućom parom. Ondje su je trljale plovućcem kako bi joj smekšale kožu, a zatim joj nasapunale cijelo tijelo. Elisa se prepustila svemu tome kao da se uopće ne radi o njoj. Nakon tijela oprale su joj kosu i namazale je žumanjkom, a oko očiju nanijele bjelanjak da joj izglade bore. Istodobno su joj pincetom počupale obrve i strugalicom uklonile s tabana sve žuljeve i rožnatu kožu. Posvuda, gdje god su joj na tijelu rasle dlačice – na rukama i nogama, pod pazuhom, na spolovilu – premazale su joj kožu ljepljivom pastom od šećera i limunova soka. Kad god bi joj energičnim potezom strgnule skorenu pastu, Elisi bi se zavrtjelo u glavi od silnih bolova. Robinje su se smijale.
„Raširi noge!“
Nadzornica kupališta nagnula se između njezinih bedara i oprezno je pogladila prstima između stidnih usana kako bi provjerila da nije ostala ni jedna jedina dlačica. Dlačice na dijelovima ženskog tijela, koji se ne smiju izgovoriti, smatraju se grijehom. Elisa je protiv volje iznenada osjetila žudnju koju je poznavala samo od vlastitih dodira. Iako se borila protiv tog osjećaja, nadala se da će joj taj prst još jedanput kliznuti između stidnih usana.
„Moraš se svladati“, opomene je Saliha. „Samo Sultan smije imati takve osjećaje. Užitak je rezerviran za muškarca.“
Elisa osjeti kako crveni od stida dok su joj robinje uljepšavale kosu i lice. Jedna sluškinja obojila joj je kosu pastom od stucanog lovora, a druge dvije djevojke posvijetlile su joj lice mašću od badema i jasmina, produžile obrve tušem i ružičastim puderom natupkale obraze. Jedna stara kalfa ušla je u prostoriju i nakapala Elisi jetku tekućinu u oči kako bi joj pogled dobio vatreni sjaj. Zatim joj je natrljala kožu ražinim uljem te mašću od mirtine vode i graškova brašna. Tada joj je ukrasila šake i ruke, listove i bedra cvjetnim uzorcima iz kane te joj obojila i stidnicu, a zatim joj cijelo tijelo namirisala vodicama i uljima.
„Što je to?“ upita Elisa kad joj je sama Saliha premazala vrhove bradavica koje su se odmah skrutile.
„Hašišovo ulje“, reče Saliha. „Bude li tvoj gospodar smatrao tvoje dojke dostojnim svojih poljubaca.“
„Ali, zašto hašiš?“ Elisu je podišla nova, neželjena jeza.
„Radi pojačanja njegove požude. Zadaća je svake žene, koja sa Sultanom dijeli postelju, omogućiti mu zaborav. Zaborav posredstvom požude.“
Je li se varala, ili su u Salihinim očima doista zablistale suze? Elisa to nije mogla razabrati, jer joj je Saliha naredila da se okrene.
Tek što je poslušala zapovijed, već se trgnula.
„Alah, Alah!“
Gledala ju je prekrasna gola žena koju Elisa još nikada nije vidjela. Tako je morala izgledati Eva kada ju je Bog dao Adamu za ženu.
Ona iznenada prepozna lice u zrcalu.
„Ali – pa, to sam ja!“ usklikne ona i posegne za ručnikom da pokrije golotinju. „Da, to si ti“, reče Saliha. „Moj dar Vječnom Veličanstvu. Međutim, sada me dobro slušaj da sve shvatiš i ne pogriješiš...“
I dok su njezine robinje rastvarale Sultanov „rubac“ te iz svežnja vadile rublje i haljine da odjenu Elisu, Saliha joj je objašnjavala pravila i rituale kojih se mora držati kad uđe u Abdul Hamidove odaje.
„Muškarca koji te čeka ne smiješ ni zagrliti, ni poljubiti niti mu govoriti nježne riječi. Pa i ako te svladaju osjećaji -sve što radiš, radi šutke. Jer tebe ne prima ni muž, ni ljubavnik nego padišah i kalif. Klanjajući mu se tri puta, približavat ćeš se njegovu krevetu, a kad stigneš do donjeg dijela njegova ležaja, dignut ćeš svileni pokrivač i poljubiti stopala svojega gospodara. Zatim ćeš čekati njegove zapovijedi i poslušati ih.“
Jedna robinja navukla je Elisi preko glave gomlek, košulju od prozirne, lagane i tanke svjetlucave tkanine, koja joj je poput povjetarca milovala ramena. Dok je oblačila šalvare, hlače od prozirne, vrlo tanke gaze, već su joj pripremile entari, kaftan izvezen zlatnim nitima. No, što je Elisina vanjština bivala savršenija, sve više je rasla nesigurnost u njezinoj duši. Zašto nije osjećala sreću koju je trebala osjećati? Zašto se osjećala više kao žrtveni ovan kojeg je trebalo zaklati za Bajram? Nije li ju očekivala ljubav o kojoj su govorile njezine pjesme, oni veliki osjećaji koji žena može doživjeti samo u sultanovu zagrljaju?
Saliha je, činilo se, pogodila njezine misli. „I ja sam nekoć bila prestrašena“, reče. „Nemoj zaboraviti: iako si i sama dar, i tebi će te noći pripasti najveći i najfantastičniji dar koji žena može dobiti na svijetu.“
Prije negoli je Elisa stigla odgovoriti, jedna joj je sluškinja navukla entari koji joj je sa samo tri dijamantna gumba bio zakopčan u struku, pa su joj dojke, jedva skrivene gazom košulje, stršale iz košarica poput dviju bresaka.
Jedna druga robinja stavila joj je pred stopala par biserima optočenih papuča. Dok ih je Elisa obuvala, kalja joj je stavila na glavu fotazu, brokatnu kapu, na koju je na zatiljku bio pričvršćen rubac s cvjetnim uzorkom.
Dok joj je kalfa pričvršćivala jašak pred lice, koprenu kojom se prekrivala glava, glavni se eunuh vratio u prostoriju.
„Jesmo li spremne?“ upita on.
Elisi se stegnulo grlo pa nije mogla izustiti ni riječi.
„Da, spremne smo“, objasni Saliha umjesto nje.

13




ELISI SE ČINIO BESKRAJNO DUG put koji je morala prevaliti uz glavnog eunuha kroz kuću sreće kako bi stigla u Sultanove odaje. Koliko li je drugih djevojaka prije nje već prošlo tim putom drhteći i tresući se poput nje? Najgore što se moglo dogoditi u takvoj noći i donijeti sramotu i poniženje bilo je da je Sultan otpremi a da ne bude počašćena njegovom naklonošću. Takvo što nikada ne ostaje tajna, haremski zidovi imaju oči i uši... Ludo pitanje palo je Elisi na pamet, pa ni sama nije znala kako se mogla dosjetiti takve besmislice: tko zna je li Sultan uopće oprao noge koje će mu ubrzo poljubiti?
„Ne pravi takve grimase“, šapne joj Nadir koji se iznenada našao pokraj nje. „Ako zatrudniš, molit ću Vječno Veličanstvo da se oženim tobom.“
Elisa se okrene. No Nadir je već ponovno nestao u jednom hodniku. Posegnula je za Fatiminom brojanicom koju je nosila na ručnom zglobu i pokušavala sebi predočiti što bi sada osjećala da je na prijateljičinu mjestu. Možda je to bio njezin spas? Pa, prije je čak mogla zamisliti da je ledenica...
Uto se iznenada nakloniše dva eunuha, dvokrilna vrata se otvore, i u sljedećem trenutku Elisa je stajala pred Abdul Hamidom, padišahom Osmanskog Carstva. Srce joj je luđački lupalo. Ne, ona nije ni Fatima ni ledenica. Ona je bila samo ona – Armenka Elisa.
„Saliha“, reče kizlar-aga, „šesta miljenica, šalje vam ovu djevojku i nada se da će se Vječnom Veličanstvu svidjeti ovaj skromni dar.“
Abdul Hamid nije ju dočekao u krevetu kako je očekivala Elisa, nego je sjedio u svilenoj spavaćoj košulji za pisaćim stolom. Njegovo je pero tiho šuškalo po papiru.
„Poručite šestoj miljenici“, odvrati on ne dižući pogled, „da nam se njezin dar čini beskrajno dragocjenim i da ćemo ga primiti s najvećim užitkom.“
Dok se kizlar-aga tiho udaljavao, Abdul Hamid završio je svoje bilješke. Zatim se dignuo i mahnuo Elisi da mu priđe. „Dođi bliže, kćeri moja.“
Naklonivši se, ona posluša njegov poziv. Grlo joj se još stezalo. Noćas će doživjeti ono o čemu sanjaju sve djevojke u Osmanskom Carstvu – najveću sreću koja ženi uopće može pripasti. Tko zna hoće li sutra još uopće biti sunca na nebu? Ili će noćas pasti u Bospor?
„Ne moraš se klanjati“, reče Abdul Hamid. „Sada smo sami.“ On pruži ruku prema njoj. „Htio bih vidjeti tvoje lice.“ Skinuo joj je veo i rukom dotaknuo obraz. Što namjerava? Hoće li je poljubiti? Elisa je vidjela njegov veliki nos, tamne oči, upale obraze, crne brkove, tanke usne. Ubrzo će te usne osjetiti na svojima. Drhtala je, i ponovno ju je podišla jeza – od zatiljka sve do slabina. Je li to predznak požude koju joj se spremao podariti njezin gospodar? Ili strah?
A tada se iz daljine začula flauta – ona poznata melodija koju je Elisa tako često slušala. U istom trenutku nestalo je sve njezine zbunjenosti, sveg straha i nesigurnosti. Kao u knjizi, pred sobom je jasno vidjela svoju budućnost, svoj život nakon ove noći. Ili će je, čim obavi svoju dužnost, obećati za suprugu nekom ministru ili nekom drugom dostojanstveniku – s pregršt briljanata kao mirazom – ili će zauvijek ostati u haremu i u njemu usahnuti kako je, nakon što je usreći Sultan, nijedan smrtnik ne bi obeščastio oplodnjom.
Prije negoli je shvatila što čini, ona odstupi korak natrag i reče: „I ne prisiljavajte robinje svoje na blud – a one žele poštene biti – da biste tako prolazna dobra Svijeta Ovoga stekli.“
Sultan je začuđeno pogleda. „Kakve su to neobične riječi?“
„To su riječi Kur’ana, Vječno Veličanstvo, riječi svete knjige.“
„To i sam znam, potječu iz sure Svjetlost. Ali, što hoćeš njima reći?“
„Svaka žena“, odvrati Elisa, „pa i robinja, ima pravo na svoje tijelo, pravo da se preda samo muškarcu kojem se želi predati, svojevoljno i vlastitom odlukom. Tako hoće Poslanik: Žena je rebro. Tko ga pokuša ispraviti, slomit će ga.“
Abdul Hamid gledao ju je nepomična izraza lica, dignuo je samo jednu obrvu. „Može li se ljubav zapovjediti?“ nastavi Elisa. „Nije li ona dar koji iznenada i neočekivano osvoji dvije duše?“ Ona čvrsto pogleda Sultanu u oči. „Nijedan čovjek, pa bio on i najmoćniji vladar na svijetu, ne može mi oduzeti pravo da poklonim srce samo onome koga ljubim. Zašto hoćete od sebe napraviti tiranina? Imate stotine robinja koje čeznu za tim da vas ljube. Molim vas, Vječno Veličanstvo, ne, preklinjem vas. Smilujte mi se, poštedite me...“
Ona se baci pred njega ničice, poljubi skute njegova ogrtača i čvrsto obuhvati njegove gležnjeve. Zadržavši dah, čekala je njegovu presudu.
No Abdul Hamid je šutio. Tek nakon dugo vremena on se nakašljao. „Znaš li što znači smjeti biti našom miljenicom?“
„Kako da ne, Vječno Veličanstvo“, prošapće Elisa. „Vaša je zaštita dovoljna da žena bude najcjenjenija u kući sreće.“
„I unatoč tome se protiviš?“ Zastane, a zatim nastavi. „No, ako tako slabo cijeniš sreću, možda poštuješ strah. Jer i ovo je zapisano: Ako čovjek pozove ženu k sebi, i ona ga ne posluša, pa čovjek u gnjevu provede noć, meleci će je proklinjati do jutra. – Jesu li ti poznate ove riječi?“
„Jesu, Vječno Veličanstvo“, šapne Elisa, „poznajem ih. Ali“, doda nakon kratka oklijevanja, „one nisu Poslanikove.“
„One su iz sune, svete predaje!“ objasni Abdul Hamid. „Je li potrebna još veća sila da te prisili na poslušnost?“
Elisa ne odgovori. Jedva se usudila disati dok je zurila u Sultanova stopala. „Ti se, znači, suprotstavljaš volji svojeg vladara“, napokon reče Abdul Hamid.
„To se usudila samo jedna žena prije tebe, prije mnogo stotina godina. Zvala se Gulbahar, Proljetna ruža, iz harema Selima I. Svoju tvrdoglavost platila je životom.“
Padišah je ponovno zašutio.
Elisa se iznenada stala tresti cijelim tijelom. Što je učinila? Je li to zao demon ušao u nju? Abdul Hamid odmah će pozvati kizlar-agu, pomisli, koji je stajao pred vratima i samo čekao zapovijed svojega vladara. A tada... Svladao ju je smrtni strah. Pale su joj na um sve grozote koje su se oduvijek događale iza haremskih zidova i o kojima su pričale stare kalfe. O ženama koje su nađene mrtve u krevetu ili su se utopile u bosporskim plimama...
„Digni se!“
Elisa je bila tako prestravljena da nije mogla shvatiti smisao tih dviju riječi. „Moraš se dignuti!“ ponovi Abdul Hamid.
Napokon joj je zapovijed došla do mozga. Ona se oklijevajući digne, ne usuđujući se pogledati vladaru u oči.
Abdul Hamid počne govoriti tihim, blagim glasom. No nije govorio o poslušnosti i kazni, kako se Elisa pribojavala, nego o ženskoj ljepoti.
„Ženska ljepota“, reče tiho, „najveća je zagonetka koju nam je zadao Alah, ali mi muškarci nećemo se nikada umoriti tražeći rješenje. Jer svaka žena, koju je Vječni i Svemoćni stvorio nama za ljubav, ima vlastitu ljepotu. Jednoj je dao lijepe oči, drugoj lijepe crte lica, trećoj lijepe grudi, četvrtoj lijepa bedra.“ Abdul Hamid podigne Elisi bradu i pogleda je.
„Od tebe hoću samo tvoj glas, mali armenski slavuju, to je tvoja ljepota. – Znaš li čitati?“
„Mislite li... mislite li... slova u knjizi? Da, Vječno Veličanstvo, znam.“
Sultan kimne. „Dobro“, reče on, „onda ćeš se od sada svaki dan dvaput pojaviti kod nas, jedanput nakon jutarnje i jedanput nakon večernje molitve.“ Abdul Hamid podari joj smiješak – prvi smiješak koji je Elisa vidjela na njegovu tužnom licu. „A sada, kćeri moja, idi i pozovi svoju čerkesku prijateljicu. Hoću je vidjeti ovdje još ovog sata.“
Otpustio ju je mahnuvši rukom. Elisa se nakloni i otetura natraške prema vratima koja su se bešumno otvorila iza njezinih leđa.
Na hodniku je čekao glavni eunuh sa zlatnom knjigom u kojoj je bilježio sve Sultanove ljubavne noći, s datumom i satom spolnog sjedinjenja kako bi se osigurala zakonitost mogućih nasljednika kuće Osman.
Elisa bi ga najradije zagrlila, ali je pogled kizlar-age bio dovoljan da se obuzda.
Odjurila je spuštene glave.
Izlazeći iz predsoblja, čula je u tami tiho šuškanje. Nehotice se okrenula. Iza rešetaka na prozoru vrebala je jedna sjena: Saliha.

DRUGA KNJIGA

Europljanin – 1908.-1909.




1




GLORIA BORUSSIAE, PUTNIČKI PAROBROD njemačkog Hapag-Lloyda od dvanaest tisuća bruto registarskih tona, opremljen najmodernijim komforom, obavio je svoju prvu plovidbu besprijekorno precizno i bez ikakvih smetnji kada je iz Hamburga, nakon putovanja od samo devetnaest dana, uplovio u Zlatni rog kako bi se usidrio u carigradskoj luci.
Na tom luksuznom linijskom brodu bio je dr. Felix Mobius iz Berlina, tridesetogodišnjak pun životne radosti. Imao je otvoreno, srdačno lice, koje je u potpunosti odgovaralo njegovu unutarnjem biću, blistave plave oči, kosu boje pšenice začešljanu koso s čela, koja je, kao i njegovi svijetli, precizno podrezani brkovi, odudarala od njegove tamne puti. On je doista bio dostojan imena koje su mu roditelji dali da ga prati na životnom putu. Bio je rođen u nedjelju, pa se tako i osjećao. U bijelom odijelu, sa slamnatim šeširom naherenim na glavi, stajao je uz ogradu još od prijepodnevne zakuske, na kojoj je, kao putnik prvog razreda, bio s kapetanom broda, kako bi uživao u uplovljavanju Glorije u luku.
Pogled na Carigrad na jutarnjem suncu bila je priča iz Tisuću i jedne noći. Sunce je naviralo s neba s takvim intenzitetom da je grad zablistao kao da je od čistog zlata. Između veličanstvenih mramornih palača i džamija s vitkim minaretima, koji su stršali uvis okomito poput strijela, tiskale su se tisuće i tisuće drvenih kuća, kuljale s obronaka sve do obala kao da u ulicama i uličicama grada nema dovoljno mjesta za šest stotina tisuća ljudi koji su u njemu živjeli. Gotovo bez prijelaza, kao da kopno i more nisu odvojeni, skučenost se nastavila u lučkom bazenu. U labirintu dimnjaka, jedara i jarbola, na kojima su se vijorile zastave iz svih zemalja svijeta, parobrodi i putnički brodovi, jahte i brodovi lopatari, ribarski čamci i teretni brodovi, linijski brodovi i trajekti osporavali su jedni drugima prednost, dok su se teretni i trgovački brodovi nagomilali na obali, pa površine kejeva nisu bile dostatne, te se teret mnogih usidrenih brodova morao prekrcavati na teglenice radi prijevoza na kopno. Usred te gužve, u neposrednoj blizini pramca Glorije, klizila je crna lakirana barkasa s desetak veslača, ispod čijeg su crvenog baldahina sjedile žene lica pokrivenih velima u pratnji dvojice crnaca. Felix se nagne preko ograde. Jesu li to doista bili eunusi?
„Još jednu, posljednju njemačku, pravu kavu prije dolaska, gospodine doktore?“
Stjuard je na palubi stajao s poslužavnikom.
„Hvala, vrlo rado!“
Felix je sa šalicom u ruci promatrao manevriranje broda. Na keju se postrojio vojni orkestar i svirao melodiju dobrodošlice u kojoj se uz malo mašte mogla prepoznati pruska kirasirska koračnica. Na zgradama u luci vijorile su se zastave sa zvijezdom i polumjesecom pokraj onih s njemačkim orlom. Felix začuđeno digne obrve. Jesu li se te vojne počasti odnosile na njega? Napokon, nitko iz nižih slojeva nije ga pozvao ovamo, već sam Sultan glavom i bradom, tako je bila važna njegova misija u ovoj zemlji. Samo je na raščišćavanje protokolarnih pitanja potrošeno šest mjeseci.
Bacili su užad na kopno, i mornari su počeli vezati Gloriju na gat. Felix je ispio kavu i upijao miomirisni morski zrak. Što li će ovdje doživjeti u sljedećih nekoliko tjedana? Izlet na Bospor njegova je posljednja avantura prije vjenčanja s Carlom Rossmann, kćerkom vrlo bogatoga berlinskog industrijalca, s kojom je bio zaručen već dvije godine i koju će nakon povratka iz Turske odvesti pred oltar u potsdamskoj katedrali. Pomisao na domovinu pokvarila mu je načas izvrsno raspoloženje. Kao najuži suradnik Roberta Kocha u Kraljevskom pruskom institutu za zarazne bolesti i izdanak stare znanstveničke obitelji Felix je uživao velik ugled u znanstvenim krugovima. Međutim, u očima svojega budućeg tasta i punice bio je prije siromašan, tek djelomično pogodan kandidat za njihovu kćer. Zbog tog podcjenjivanja patila je ponajprije Carla, pa je svu svoju ambiciju usredotočila na to da otac napokon počne cijeniti Felixa. Neočekivani poziv s Orijenta smatrala je stoga velikom prilikom za svojeg zaručnika. Sultanov poziv nije obećavao samo slavu i karijeru sve do titule profesora i tajnog savjetnika nego i nadasve visok honorar, pa bi tim novcem mogao sagraditi kuću primjerenu svojem društvenom položaju – najbolja mogućnost da postigne priznanje Augusta i Berte Rossmann.
„Kamo treba odnijeti vaše kovčege?“ upita stjuard kad je uzeo od Felixa praznu šalicu.
„U Pera Palace, molim vas.“
„Izvrstan izbor. Da vam se pobrinem za kočiju?“
„Hvala, neće biti potrebno. Netko će doći po mene.“
Kada se Felix jedan sat kasnije iskrcao, noge su mu klecale. Nije ni čudno, jer je nakon gotovo tri tjedna na moru potpuno izgubio ravnotežu. Možda bih se najprije trebao pomokriti u sjedećem položaju, pomislio je, jer bi se inače mogla dogoditi nekakva nezgoda... No, poznaju li u ovoj zemlji uopće sjedeće nužnike? Felix se nije obazirao ni na zastave na zgradama ni na vojni orkestar. Od prvog je časnika doznao da njemačke i turske zastave nisu bile istaknute njemu u čast već su ostale kao trajno podsjećanje na posljednji posjet cara Wilhelma Carigradu te da vojni orkestar pozdravlja svaki brod nosivosti veće od deset tisuća tona.
Felixa je na keju čekala otvorena kočija. U njoj ga je pozdravio njemački veleposlanik, barun von Wangenheim, zdepast, gojazan muškarac, koji se u sivom geroku i krutom ovratniku strašno znojio, pa je skinuo šešir, spustio ga na krilo i velikim, bijelim rupčićem brisao znoj s čela.
„Dobro došli u Apsurdistan!“ reče sav zapuhan kad je Felix sjeo do njega. „Kako molim?“
„Pa, nemojte me gledati tako zbunjeno. Shvatit ćete to u najskorije vrijeme.“ Wangenheim udari štapom po vratima kočije. „U hotel!“
Dok se kočija probijala kroz gužvu u luci, Felix se radoznalo osvrtao. Kako li su se ljudi ovdje razlikovali od prolaznika na berlinskom Ku’Dammu ili Unter den Lindenu! Muškarci s golemim bradama nosili su odjeću nalik na spavaćice i jurili po pristaništu rukom pod ruku poput ljubavnih parova, a neki su se čak držali za ruke! Na izrazitoj udaljenosti slijedile su ih žene, zastrte crnim rupcima, likovi bez lica, vukući velike košare i noseći na ramenima trbušaste vrčeve, dok su djeca, obrijanih glava, iza njihovih leđa bacala kamenje na pse lutalice. Svi su se oni kretali prema tržnici u produžetku keja. Felixu su ispale oči. Još nikada nije vidio toliko boja, osjetio toliko mirisa, čuo toliko glasova. Lijevo i desno gomilala su se brda voća i povrća, na kukama su na vrućini visjele oderane ovce i svinje i privlačile milijune muha, a uz rub ceste bile su poredane bačve svježeg ovčjeg sira i vjedra puna jogurta. Kokoši, guske i patke posvuda su lepetale krilima, janjci su blejali između štandova, koze meketale, pijetlovi kukurijekali, dok su se do vrha natovareni magarci i volovske zaprege, na kojima se teret opasno ljuljao, uzalud trudili da se maknu s mjesta. I na svakom uglu, ispred svake izložene robe trgovalo se, cjenkalo, psovalo i proklinjalo, dozivalo i smijalo.
„Kao u priči iz Tisuću i jedne noći...“
„Da, to kažu svi kad dođu ovamo“, odgovori Wangenheim. „Ali, počekajte.“
Kada su stigli na most Galatu, koji povezuje stari Stambul s modernim dijelom grada Perom na drugoj strani morskog tjesnaca, trg se crnio od ljudi. Na jednom podiju stajao je časnik i držao vatreni govor koji je mnoštvo stalno prekidalo pljeskanjem.
„Što se ovdje slavi?“
„Sultanov ukaz, što drugo?“ reče veleposlanik. „Vječno se Veličanstvo udostojilo milostivo vratiti na snagu isti ustav koje je samo ukinulo prije dvadeset pet godina.“
Iznova se prolomio pljesak, oduševljenju nije bilo kraja. Muškarci u najrazličitijim nošnjama padali su jedni drugima u zagrljaj kao da se cijelo Osmansko Carstvo bratimi na ovom trgu. Felix je među Turcima prepoznao mnoštvo predstavnika drugih nacionalnosti: Grke i Bugare, Armence i Kurde, Židove i Arape... Svi su nosili crveno-bijele kokarde slobode – muftije i rabini, softe i pravoslavni svećenici, baš kao i časnici i vojnici – kao da nema razlike između Židova, kršćana i muslimana, između pravovjernika i nevjernika, kao da su svi ravnopravni podanici voljenog vladara.
„Lijepi spektakl, zar ne?“ primijeti Wangenheim. „Ako vas to veseli, onda ste na pravom mjestu. Ovdje se svako malo priprema nekakva revolucijica ili kontrarevolucijica. Vlada, navodno, više ne pleše onako kako Sultan svira nego sluša nekakav odbor. Hoće li to funkcionirati? Blago onom tko vjeruje. Bure baruta.“
Veleposlanik upre šeširom na trg i stane Felixu objašnjavati političku situaciju: probleme višenacionalne države, ulogu vojske, posebno onih naprednih u vojsci, časnika školovanih u Europi, takozvanih „mladoturaka“ i njihova „Odbora za jedinstvo i napredak“ koji je od ponovnog proglašenja ustava upravljao političkom sudbinom zemlje iz pokrajinskog garnizona u Solunu.
„Zamislite državu u kojoj živi pedeset naroda i u kojoj se govori dvadeset i pet jezika – bez obzira na religije. Sada se govori: Turska Turcima! To je parola tog odbora. Mogu vam reći da su mladoturci veći Prusi od Prusa, doista su obuzeti strašću za preciznošću. Opsjednuti su drilom, pa vojnici nemaju više vremena za pranje prije molitve, a kamoli za ćeif.
„Ćeif?“ upita Felix. „A što je to?“
„Keif ili ćeif je sanjarsko stanje zadovoljstva, naslade, uživanja. Istočnjaku je on potreban deset puta na dan. Osim toga“, nastavi objašnjavati Wangenheim, „ni mladoturci ne znaju sebi pomoći kao ni stara vlada, unatoč visokoparnom izbornom sloganu. Otkako su sa svojim odborom za kormilom, Francuz im vodi ministarstvo financija, Nijemac trgovinsku komoru, Talijan žandarmeriju i Englez mornaricu – taj je jadnik morao ustanoviti da njegovi časnici na palubama brodova uzgajaju povrće.“
„Vrlo informativno“, reče Felix. „No, srećom, ovdje ću biti gost samo nakratko. Znate li već kada će me Sultan primiti?“ Wangenheim odmahne glavom. „Ne znam. No, siguran sam da ćete to brzo saznati. Jeste li dobili dovoljno instrukcija?“ Felix kucne rukom po unutrašnjem džepu svojeg sakoa. U njemu je nosio pismo koje mu je poslao jedan Abdul Hamidov tajnik s opisom njegove zadaće u glavnim crtama. Sultan se bojao da bi tuberkuloza, koja stalno vreba u Carigradu i od koje je u njegovu djetinjstvu već umrla njegova prava majka, mogla izbiti i u palači – navodno je bilo već nekoliko slučajeva. Kako bi se spriječila epidemija, Felix je iz Berlina ponio novu djelatnu tvar – tuberkulin - metabolički proizvod bacila tuberkuloze, s kojim su već imali prva iskustva. Djelovanje tog preparata mogao je ovdje istražiti u velikom stilu. Taj znanstveni pokus mamio ga je baš kao i honorar kojem se mogao nadati.
„Imate li kakvu predodžbu o Vječnom Veličanstvu?“ zanimalo je Wangenheima.
„Nažalost, samo vrlo općenitu“, odvrati Felix. „Samo znam da Abdul Hamid naziva sebe ‘sultanom nad sultanima’ i stoga, navodno, sumnja i u carstvo cara Wilhelma. Osim toga, navodno je prigodom posjeta Pariškoj svjetskoj izložbi u cipelama nosio pijesak iz Mramornog mora da izbjegne dodir tla koje nije sveto. Barem je tako pisalo u novinama. Baš me zanima kakav će biti susret s takvim čovjekom.“
„Poseban užitak, to vam mogu obećati“, reče Wangenheim. „No više vam neću otkriti, jer će inače sva znatiželja otići k vragu.“ Povjerljivo dotakne Felixovu ruku. „Mogu li vam još nekako pomoći? Bilo čime što bi vas posebno zanimalo?“ Veleposlanik je pozorno odmjeravao njegovo lice. Felix je izbjegao taj ispitivački pogled kako ne bi pocrvenio. Da, bilo je tu još nečega što je uzbuđivalo njegovu maštu, nešto mnogo uzbudljivije od susreta sa Sultanom. Nešto što je za njega bilo pojam Istoka, mjesto koje su stalno slikali najistaknutiji europski umjetnici, jer je dočaravalo svu tu magiju, svu fascinaciju toga stranog, egzotičnog svijeta – trbušni ples, požudu, opijenost užitcima...
„Shvaćam“, kimne Wangenheim.
„Kako molim?“
„Mislite na Sultanov harem, nije li tako? Okladio bih se da biste itekako rado jedanput ušli u njega. Imam pravo, zar ne?
„Za Boga miloga!“ usklikne Felix i osjeti kako mu krv navire u lice. „Kako... odakle vam ta pomisao?“
Veleposlanik se s uživanjem nasmijulji. „Nije bilo teško pogoditi“, reče on i potapše ga po ruci. „Pa, o tome svi sanjaju. Posebno u vašim godinama.“

2




IZ PERZIJSKIH ULJANICA ŠIRIO SE nježan miris mošusa te je samo kao navještaj ispunjavao polumračnu odaju. U svojem tamnoplavom svilenom humusu Abdul Hamid spustio se na divan i prekrižio ruke na zatiljku. Njegov je pogled tražio Fatimu koja se skrivala iza paravana i promatrala ga kroz uski otvor.
U njegovim je očima vidjela taman, gotovo nezamjetljiv žar. Koliko je puta već rasplamsala taj žar – hoće li joj to i noćas uspjeti? Život joj je ovisio o tome. Jer noćas će svojem gospodaru otkriti tajnu koju je poput blaga skrivala u svojoj nutrini i za koju nitko nije znao osim nje i Elise, tajnu koja bi joj zauvijek mogla promijeniti život i pomoći joj na putu do najveće sreće, ali i učiniti nesretnom.
„Zar mi se nećeš napokon pokazati?“ upita Abdul Hamid.
„Još se malo strpite“, odvrati ona spustivši posljednji put ruku na haljinu. „Čeka vas iznenađenje.“
Ostvario se Fatimin veliki san. No, koliko će još potrajati? Nakon prve ljubavne noći sa Sultanom, u onoj noći nad noćima kada ju je pozvala Elisa da podijeli postelju s Abdul Hamidom, unaprijeđena je u novu miljenicu. Napokon je na prijemima petkom zauzela prvo mjesto do padišaha, koje joj je predvidjela sudbina, mjesto na kojem su joj i sultanije morale ljubiti ruku.
Sukladno svojem položaju, stanovala je u vlastitoj odaji u kojoj je primala svojeg gospodara. U modernom haremu Yildiza nije se odmaralo na mekanim jastucima i posteljama nego se moralo sjediti na tvrdom, neudobnom, europskom namještaju, a tijelo se, prema francuskoj modi, moralo ugurati u krute korzete i uske steznike, te se stalno moralo paziti na držanje i držati se pravila ponašanja umjesto da se opusti, odmara, prepusti i uživa. Usred tog modernog neprijateljstva prema tjelesnim užitcima, u kojem je prijetila opasnost od gušenja ljubavi, Fatima je za svojeg vladara uredila oazu požude koja je ipak ishodište svake ljubavi: odaju uređenu potpuno u istočnjačkom stilu, s uljanicama i zavjesama na zidovima, sobnim fontanama i ugljenim žeravnicima, resama i vezovima, žaluzinama i prozorima s rešetkama, s divanima, dušecima, jastucima, jastučićima i pojastučenim stolčićima bez naslona. Ovdje je Abdul Hamid pio svoju ćeif- kavu, pušio svoju ćeif- cigaretu, uživao ćeif -opijum.
„Kakvo mi iznenađenje spremaš?“ htio je znati. „Nemoj me mučiti neizvjesnošću.“
„Beskrajno je carstvo kojim vladate, Vječno Veličanstvo, ali još je veće carstvo vaših želja“, odgovori Fatima dvorskim jezikom koji je učila u haremskoj školi. „U prvom carstvu možete biti sultan, a u drugom carstvu samo podanik.“
„Onda budi dobra vladarica i neukoj me više pustiti da čekam.“
„Zar vi svojim podanicima odmah ispunjavate svaku želju? Ne, pamet vam to zabranjuje. Jer sa svakim dahom dok čekate sreća ispunjenja sve više raste.“
Dok je govorila, zavrtjela je ručicu četvrtaste naprave koju je Murat, dvorska luda, sakrio iza paravana. Te noći, u kojoj se odlučivalo o njezinoj sudbini, trebala joj je pomoć. Hoće li joj je pružiti ta naprava?
Abdul Hamid već je četiri godine spavao s njom, ali morala ga je svake ljubavne noći iznova osvajati. Tajna njezina uspjeha bila je u tome što je kršila jedno od najvažnijih pravila koja su stoljećima vrijedila u ophođenju sa sultanom. Bila je jedina žena u haremu koja se nije ponašala prema njemu kao padišahu ili kalifu, nego kao prema muškarcu, ljubavniku. Kako mu zanimanje za nju ne bi popustilo, uvijek bi se pred njim pojavila u novom, nepoznatom liku, jedanput kao novakinja koju je mogao uputiti u tajne strasti, zatim kao iskusna kurtizana koja ga je zavodila prema svim pravilima ljubavnog umijeća. Igrala se s njim, mamila ga je, tobože ga odbijala, a zatim ga odvela u sedmo nebo. Jedanput mu se pokorila kao egipatska svećenica, zatim ga dočekala nepristupačno poput engleske lady, šarmantno poput Francuskinje ili strastveno poput Talijanke. Cilj joj je bio nadomjestiti mu cijeli harem sa svim ženama, o kojima muškarac može samo sanjati, kako više ne bi osjetio potrebu ni za jednom drugom ženom: bila mu je ljubavnica i svetica, majka i kurva, gospodarica i robinja u jednoj osobi.
Zatim se začula glazba: najprije cimbal, pa saz, a zatim cijeli haremski orkestar. U istom trenutku iza paravana se pojavila Fatima, skrivena velom, i do poda se naklonila Sultanu.
„Odakle dolazi ta glazba?“ upita on zbunjeno.
„Pssst“, izusti Fatima i stavi mu prst na usta.
Dok ga je dodirivala, zapjevao je jedan glas, nadasve lijepo, onako kako pjevaju samo hurije u dženetu.
„Slavuj...“ Abdul Hamidove tamne oči zablistale su od veselja dok je njegov pogled pretraživao sobu. „Gdje je? Gdje si ga sakrila?“
Fatima mu ponovno stavi prst na usne. „Posvuda je i nije nigdje. Ovdje je, a da nas ne vidi, niti ga mi vidimo, tu je da bi nas uveseljavao svojom pjesmom.“
Dok ju je Elisin glas obavijao poput vela, Fatima sklopi oči i zapleše. Njezine bose noge tonule su u mekanim, debelim sagovima, no njezini su pokreti nošeni melodijom koju je njezina prijateljica pjevala u neodređenom nigdje. Iako Fatima nije vidjela Sultana, uronila je u njegove tamne, zažarene oči čiji je pogled osjećala na svojem tijelu, na dojkama, na bedrima da ih dodiruju i miluju, pripila se uz njegovu požudu, njihala se u njegovoj žudnji, okretala se u njegovoj pohoti koja se sa svakim novim okretajem pojačavala da bi mu oduzela razum i pretvorila ga u čistu strast i želju...
Fatima otvori oči. Sultan je ležao gol na divanu, s nabreklim udom u ruci na kojoj je svjetlucao zlatni pečatnjak, i strastveno je gledao.
Glazba je utihnula na voštanoj matrici, koju je Fatima dala ozvučiti Elisinim glasom. Čulo se još samo tiho škripanje igle na gramofonu.
„Dođi“, reče Abdul Hamid, „moram te doticati.“
Fatima razveže čvor na prsima, i koprene skliznu s nje. Sada su oboje bili goli, onako kako ih je Alah stvorio: muškarac i žena – jedina bića na svijetu.
„Ne“, reče Fatima. Priđe mu s posljednjim velom u ruci. „Ne, ne smiješ me doticati, još ne smiješ“, reče i velom pomiluje njegova bedra i ud.
On pruži ruku prema njoj preklinjući je pogledom. „Poslanik je rekao: Ako se par zaljubljenih drži za ruke i nadu se kroz ljubav, grijesi im se razliju kroz prste.“ Na tamnocrvenom vrhu njegova uda zablistala je velika, teška kap, poput dragocjena bisera.
Fatima mu se još više približi. Spolovilo joj je bilo tako blizu njegova lica da je osjetila njegov dah na stidnim usnama.
„Jesmo li počinili grijeh da nam treba Alahova milost?“
Htio joj je poljubiti stidne usne, ali ona ustukne.
„Najprije želim dar od tebe“, reče ona i okrzne pogledom njegovo krilo u kojem je njegova želja nemoćno pulzirala. Svim svojim osjetilima uživala je u tom pogledu. Da, dala je njemu, svemoćnome, osjećaj nemoći, i ništa ga nije moglo jače uzbuditi. Hoće li ikada ponovno imati takvu moć nad njim?
„Uzmi ga“, šapne Abdul Hamid. „Uzmi svoj dar.“ Prignula se prema njemu. Jezikom je liznula blistavu bisernu kap s vrha njegova uda ne dotaknuvši ga. On tiho zastenje.
„Sada mi smiješ prići“, šapne ona.
Zatim ga je zagrlila, obujmila ga bedrima, privukla ga k sebi, na svoje dojke koje je sisao poput djeteta da bi utonuo u veliko obećanje strasti koje nije bilo ništa drugo nego zaborav.
„Volim te“, promuca on, „tebe, samo tebe...“
Stalno joj je šaptao te riječi na uho dok ju je ljubio poput utopljenika, kao da mora sam sebe ušutkati tim poljupcem kako bi se sjedinio s njom, s njezinim tijelom, s njezinom utrobom.
Posljednje mucanje, posljednje stenjanje, posljednji bolni krik. Zatim ih je obavila još samo tamna, tiha noć.
Ležali su jedno do drugoga. Fatima je osluškivala njegovo disanje; dah mu je bio snažan i otežan od proživljenog užitka. Je li sada bio trenutak da mu otkrije tajnu?
Povukla je uzicu iznad divana. Uz tiho zujanje upali se električna svjetiljka. „Moj gospodaru...“ počne ona i pogleda ga.
On joj nježno uzvrati pogled. „Što je, ljubavi moja?“
Fatimi zastane riječ u grlu. Hoće li je, kad izusti riječi koje je sada morala izreći, još gledati tako nježno kao u ovom trenutku?
Postojao je samo jedan način da dobije odgovor na to pitanje. Ne skrećući pogled s njega, ona prikupi svu snagu i reče: „Začela sam od vašeg sjemena, Vječno Veličanstvo. Dobit ću dijete.“

3




KAKO JE ABDUL HAMID PRIMIO Fatimino priznanje?
To je pitanje potpuno zaokupilo Elisu, pa je sutradan jedva dočekala da završi jutarnja molitva kako bi mogla posjetiti Sultana. Vladarov radni dan odvijao se po strogim pravilima koje nitko nije smio prekršiti. Već u šest sati Abdul Hamid bio je u svojoj radnoj sobi, popio prvu kavu koju mu je pripravio njegov osobni kuhar kave, te popušio prvu cigaretu koju mu je od egipatskog duhana smotao eunuh, posebno za to uvježban. Dok je pio kavu, njegov prvi tajnik čitao mu je izvještaj o najvažnijim državnim poslovima. Kad je završio, pojavio se drugi tajnik sa sažetkom vijesti iz najvažnijih inozemnih novina. Zatim je pozvan veliki vezir kako bi primio naputke za taj dan. Tek tada došla je na red Elisa.
Kada je ušla u radnu sobu, na podu je još ležao razmotan molitveni ćilim.
No, drukčije nego inače, Abdul Hamid stajao je uz otvoren prozor i mahao mnoštvu koje je klicalo, s Bulentom, Salihinim sinom, na rukama.
Vani se prolomio pljesak.
„Padişahım çok yaşa!“ klicao je narod ispod prozora. „Živio padišah!“
Abdul Hamid je nepovjerljivo žmirkao na suncu i glasom, koji je zvučao gotovo tužno, doviknuo mnoštvu: „Što želite?“
„Želimo samo vidjeti je li Vječno Veličanstvo zdravo.“
„Jest. Više od trideset godina uskraćen nam je pogled na vas.“
„Hvala Alahu što vas vidimo!“
Sultan digne ruku. Glasovi su u trenu utihnuli.
„Da, istina je“, reče snažnim glasom, „izdajnici su nas držali daleko od vas, od našeg naroda. No, ta su vremena prošla! Živio Ustav!“
Ponovni pljesak bio je odgovor.
„Padisahim çok yasal“ jednoglasno su klicali ljudi. „Živio padišah!“
Abdul Hamid im ponovno mahne. Zatim se povuče s prozora i preda sina dvojici tjelohranitelja. Dok je Elisa čekala zapovijed, Abdul Hamid je sjeo za pisaći stol te izvadio notes, koji je skrivao u dvostrukom poklopcu svoje tabakere, i počeo ga listati.
„Molim te, sjedni“, reče on ne dižući pogled.
Elisa sjedne za svoj mali sekreter na kojem se skupilo desetak pisama. Otkako je Abdul Hamidu spasila život, u palači su je smatrali osobom od njegova najvećeg povjerenja. Iako je nikada nije dotaknuo, postupao je s njom s poštovanjem koje je u najmanju ruku dolikovalo kaduni, otkrivao joj svoje misli koje bi jedva otkrio i svojoj pomajci, te joj dopuštao slobode zbog kojih je kizlar-aga potajno odmahivao glavom – gotovo se činilo da je njezino odbijanje ljubavi, umjesto kazne, samo pridonijelo većem poštovanju. Abdul Hamid službeno ju je proglasio svojom „čitačicom Kur'ana“. No, umjesto Kurana, čitala bi mu navečer europske romane, većinom kriminalističke priče Sherlocka Holmesa, a ujutro bi mu pomagala čitati poštu koja je svakodnevno stizala u vrećama. Plaćali su cijelu vojsku doušnika da ga obavještavaju o svim događajima u carstvu te o onim najvažnijim u inozemstvu. No, budući da su mnoga pisma i romani bili napisani na stranim jezicima, Elisa je s godinama naučila gotovo glatko govoriti francuski, malo engleski i natucati njemački.
Dok je Abdul Hamid kažiprstom pratio bilješke u svojem notesu, Elisa je razvrstavala poštu na svojem sekreteru. Ispod oka pokušala je pročitati izraz Sultanova lica. Pitanja, koja nije smjela postaviti, navirala su joj na usne. Hoće li htjeli dijete koje je Fatima nosila pod srcem? Ili će je prisiliti da pobaci? Izostanak mjesečnice uvijek je izazivao strah i suze u kući sreće. Mnoge su vladareve ljubavne veze završavale pod nečistim, grubim rukama neke primalje, a neke čak teškom bolešću i smrću... Iako je, prema Poslanikovim riječima, prekid trudnoće bila teška povreda vjerskih zapovijedi, u haremu se od rođenja Salihina sina nije rodilo ni jedno dijete. Tek što bi se pročulo da je neka konkubina u drugom stanju, pojavio bi se kizlar-aga i nesretnici izdao zapovijed. Djevojke, koje bi sudbina kaznila trudnoćom, pokušavale su stoga prikriti svoje stanje uz pomoć povjerljivih eunuha i golublje krvi. No kakve li koristi od sveg tog skrivanja i zataškavanja? Najkasnije za devet mjeseci istina bi ipak izišla na vidjelo.
Abdul Hamid sklopi notes. „Što nas tako gledaš?“ upita. „Imaš li nam što priopćiti?“
Elisa uopće nije opazila da je Sultan promatra. Užurbano je tražila odgovor. „Mislila sam... upravo sam mislila... zacijelo je vrlo lijepo kad tako jasno osjetite ljubav naroda.“
„Ljubav naroda je poput ljubavi žene“, odvrati Abdul Hamid. „Prevrtljivost je njezina ćud.“
„Oprostite što vam proturječim, Vječno Veličanstvo. Ali, ako vas narod tako voli kao što vas vole žene vašeg harema, ne trebate se bojati za svoju ljubav. Prije svega“, doda ona nakon kratke stanke, „kad mislim na ljubav određene žene.“
„Da? Misliš li da je tako?“
Lice mu se razvuče u tužan osmijeh. Elisa zanijemi. Njegov osmijeh ulijevao joj je strah, baš kao i glasovir koji se cijelu noć čuo iz njegovih odaja. Abdul Hamid svirao je izvrsno glasovir, pa su posvuda u palači stajali glasoviri, ali svirao je samo kad je bio neraspoložen.
„Da“, potvrdi Elisa. „Mislim da je tako.“
Nadala se da će konačno progovoriti. No, dok je ponovno skrivao notes u tabakeru, samo je rekao: „Počnimo raditi.“ Elisa uzme prvo pismo s hrpe.
„Kako zapovjedite, Vječno Veličanstvo.“
Otvorila je omotnicu i počela glasno čitati. Pismo je stiglo iz Adane, glavnog grada pokrajine Anadolije. Upravitelj pošte izvještavao je da su mladoturski časnici na javnim skupovima tražili od pristaša Ustava da se energično suprotstave mogućoj kontrarevoluciji.
„Taj poziv“, nastavlja doušnik, „nailazi na oduševljeno odobravanje, posebice u armenskim krugovima...“
Elisa je inače vrlo pozorno pratila sadržaj pisama. Ta su pisma bila za nju prozori u drugi, nepoznati svijet koji vjerojatno više nikada neće vidjeti. No danas je bila vrlo rastresena, pa je vlastiti glas čula kao žuborenje dalekog potoka, a smisao riječi nije dopirao do nje. Ako Sultan prisili Fatimu da ubije dijete u svojem tijelu, hoće li tada i nju odbaciti?
„Stoga savjetujemo pojačanu budnost i preporučujemo i dalje pozorno pratiti ovdašnja zbivanja. Moglo bi se dogoditi da inače određeni napredno orijentirani elementi prihvate sadašnje oduševljenje za svoje ciljeve koji nisu u duhu vlade...“
Elisa zastane usred rečenice. Jedna ruka bila joj je na ramenu. Ona se uplašeno okrene. Sultan je stajao iza nje i gledao je odozgo.
„Imamo dojam“, reče on. „da čitaš samo očima, a ne glavom. Ima li nečeg što te posebno zaokuplja?“
Elisa osjeti kako se pritisak njegove ruke na ramenu pojačava.
„Zašto ste se jutros pokazali na prozoru sa Salihinim sinom?“ upita ona. „Jeste li htjeli svojem narodu predstaviti budućeg vladara?“
Abdul Hamid odmahne glavom. „Nisam“, reče on. „To je bila samo mjera za našu sigurnost – nijedan pravovjernik ne bi pucao u čovjeka s djetetom na rukama“, reče i uputi Elisi tako dubok pogled kao da joj gleda ravno u dušu. „No znam zašto mi postavljaš to pitanje“, nasmiješi se on. „Želiš znati što sam odgovorio Fatimi, nije li tako?“

4




„DVORSKA LUDA!“ vikne Bulent i povuče Salihu za ruku. „Samo pogledaj što on zna!“
Saliha je čvrsto uhvatila sina za ruku kad je ušla u odaje Sultanove majke i naklonila se. Na poslužavniku su još bili ostatci doručka, ali valide je već pušila svoju prvu nargilu. Pritom se gotovo zagrcnula od dima. Ispred nje je, naime, na rukama protrčao Murat, patuljak i eunuh, te sam sebi zapljeskao tabanima. Od smijeha su mu potekle suze niz namreškane obraze.
„Evo!“ zasopće ona i dobaci mu zlatnik. „Lovi!“
Murat ga uhvati ustima u zraku i proguta ga. „Uvijek vama na usluzi!“
„A sada se gubi! Imam posla!“
Iako je stajao na rukama, Murat se naklonio i jednom nogom domahnuo Bulentu da mu priđe.
„Možeš li mi pomoći?“
Bulent upitno pogleda majku. No, prije negoli mu je Saliha stigla odobriti, valide reče: „Vjeruj mu! Što čekaš?“ Bulent ispusti Salihinu ruku te oprezno, kao da se približava opasnoj životinji, odvaži se prići patuljku.
„Što... što trebam učiniti?“
„Daj mi poslužavnik.“
„Kako?“ poviče Bulent iznenađeno. „Pa, stojiš na rukama!“
„Samo mi ga stavi na stopala.“
„Štooo? Na papuče?“
„Upravo zato sam ih jutros obuo.“
Bulent učini što mu je Murat rekao.
„Bravo!“ poviče patuljak. Balansirajući na jednoj ruci, s poslužavnikom na jednoj nozi, on pogladi bradu i uhvati Bulenta za uho. „Što to imaš?“ začudi se. U ruci mu je svjetlucao zlatnik. „Ma, gle! A kako si to učinio? To mi svakako moraš pokazati. Hajde sa mnom!“
Patuljak se na rukama odgega prema vratima iz sobe, a da s poslužavnika nije pala ni mrvica. Bulent potrči za njim klikćući od veselja. Saliha im je mahala dok su izlazili.
Kad se okrenula, validino lice poprimilo je tako ozbiljan izraz da je Salihi zapeo smijeh u grlu.
„Pozvala sam te ovamo, a razlog ti se neće svidjeti“, reče Sultanova majka i povuče dim iz lule. „Fatima je trudna. Jesi li to znala?“
Saliha je bila izvan sebe od zaprepaštenja, pa nije uspjela prozboriti ni riječi. Nijemo je odmahnula glavom.
„No, istina je“, reče valide. „Murat me je upravo izvijestio. Ne znam kako je to otkrio, ali nedvojbeno je.“
Saliha je bila omamljena, tako ju je teško pogodila ta vijest. Posljednje godine bile su za nju samo niz razočaranja i poniženja. Doduše, Sultan ju je, po želji svoje majke, promaknuo u četvrtu kadunu, ali otkako je Fatima postala Abdul Hamidova nova miljenica, nije ju više ni jedan jedini put posjetio, kao da se njezina „šljiva“ zauvijek osušila. Koliko god je gubitak Abdul Hamidove ljubavi bio nepodnošljiv, Saliha ga je podnosila bez gunđanja radi budućnosti svojega sina. Jednoga dana Bulent bi mogao postati novi vladar Osmanskog Carstva. No s Fatiminom trudnoćom iznenada se sve promijenilo, i njezino pouzdanje i nada u trenu su se raspršili. Ako je nova miljenica začela sa Sultanom, pa rodi možda i sina... Saliha se nije usudila ni dovršiti tu pomisao.
„Što sada namjeravaš učiniti?“ upita valide.
„Ne znam“, odvrati Saliha. „Ruke su mi vezane. Ako Vječno Veličanstvo...“ Suze su joj navrle na oči, a glas otkazao. „To je kismet“, samo je rekla kad joj se dar govora vratio i glas je poslušao. „Pokorit ću se svojoj sudbini.“
„To je sve što ti pada na um?“
„Htjela bih da je drukčije. No, imam li izbora?“
Valide je zamišljeno mahala sijedom glavom. „Da. Kismet je Alahova volja, i tko se ogriješi, zauvijek je proklet. Ali, odakle znaš što je tvoj kismet?“
„To si pitanje još nikada nisam postavila“, prizna Saliha. „Mislila sam, mislim...“
„Mislila sam, mislim“, oponašala ju je valide. „Jesi li u životu ikada uopće o bilo čemu razmišljala? Ili doista nešto smislila?“
Saliha nijemo spusti glavu.
„Kismet ne znači sjediti skrštenih ruku“, nastavi valide. „Kismet je kamen kušnje pred kojim sa moramo dokazati, Alahova ponuda. Koliko si imala godina kad si došla u harem?“
„Sedam.“
Sultanova majka kimne. „Da, sjećam se. Tvoji su te roditelji prodali. Da tebi ovdje bude bolje nego s njima.“
„Blagoslovio ih Alah zbog toga.“
„I sada kada ti je Alah darovao sve o čemu žena može samo sanjati, što činiš sa svojom sudbinom? Hoćeš li gledati, ništa ne poduzimajući, kako ti je otimaju?“
„Ne, valide, neću“, šapne Saliha.
„Onda obriši suze i poslušaj me. Ti znaš što je harem?“
„Kuća sreće, utočište našega gospodara.“
„Točno“, potvrdi valide, „ali ima još jedno, dublje značenje. Otkako se Muhamedu svidjelo da svoje žene odvoji od svijeta kako ih ni jedan drugi čovjek ne bi oskvrnuo svojom požudom, harem je Ćaba, sveto mjesto. Svaka žena, koja je u njemu, zaštićena je od svih vanjskih opasnosti.“
„Hvaljena budi Poslanikova mudrost.“
„No unutar toga svetog mjesta“, nastavi Sultanova majka, „vrijedi strogi zakon kojem podliježe svaka robinja, svaka konkubina, svaka supruga. Nedodirljiv je, i o njemu se ne raspravlja. Iznad njega nema drugih zakona.“
„Kakav je to zakon?“ upita Saliha. „Kako se on zove?“ Valide je dugo uvlačila dim iz lule. „To je zakon harema“, reče naposljetku. „Pomaže ženama koje znaju iskoristiti svoj kismet. Kako bi uništili one koje se pokoravaju svojoj sudbini. Samo u njemu očituje se Alahova volja.“

5




„PADISAHIM ÇOK YAŞA! – Živio padišah!“
Ponovno je odjeknulo klicanje, ali umjesto Sultana pljesak naroda prihvatio je njegov polubrat Izzet na podiju, vani u parku, unutar haremskih zidina. U svojoj odori on i padišah bili su slični kao jaje jajetu, ali za razliku od njega, nije u naručju nosio dijete za zaštitu kada se pokazao mnoštvu. On sam bio je zaštita svojem bratu vladaru, koji je bio s Elisom u njegovoj neposrednoj blizini, u parku.
Abdul Hamid upravo je pio kavu ispred mramornog kioska, koju je iz vlastita džepa platio kuharu kao da je običan gost u običnoj kavani. Dok je Elisa čekala na doličnoj udaljenosti, s tračkom zavisti bacila je pogled na podij.
„Što misliš“, upita Abdul Hamid, „zašto se od rođenja Salihina sina više ni jedno dijete nije rodilo u haremu?“
Elisa izbjegne njegovu pogledu. „Postaviti takvo pitanje“, odvrati ona, „ne dolikuje niskoj robinji poput mene.“
„Onda ćemo mi odgovoriti“, reče Sultan i spusti šalicu. „Odlučili smo da Salihin sin bude prestolonasljednik. Stoga ne želimo više djece. Svako novorođeno dijete moglo bi biti muško, a već i to moglo bi potaknuti snage koje...“ Nije dovršio rečenicu. Umjesto toga upro je prst u menažeriju. „Prije si gotovo svakodnevno razgovarala sa žirafom. Sjećaš li se? Ona je umjesto tebe gledala preko zida i pričala ti što vidi na drugoj strani.“
„To ste znali?“ iznenađeno upita Elisa.
Abdul Hamid slegne ramenima kao da na njezino pitanje ne treba odgovoriti. „Prestala si otkako sam te imenovao svojom čitačicom. Baš kao što si i prestala slušati flautu koje se prije nisi mogla naslušati. Zašto, mala Armenko? Zato što znaš da se mi više ne želimo odreći tvojega glasa?“
Elisa kimne.
„Znači, ti misliš da si moja zarobljenica“, nastavi Abdul Hamid uzdahnuvši. „A jesi li ikad došla na pomisao da sam i ja zarobljenik?“
Elisa pogledom obuhvati park. Bio je osiguran poput tvrđave. Na svakoj uzvisini, s koje se pružao pogled na Bospor, stajali su albanski stražari i teleskopima s dometom do Azije vrebali eventualnu opasnost. Terase su sa svih strana bile okružene visokim zidovima, a da bi se vladara oslobodilo nepredvidivog susjedstva, srušili su čitave redove kuća koje su prije graničile s palačom. I unutar tog utvrđenog carstva, koje je napuštao samo petkom radi javne molitve u džamiji, Abdul Hamid morao se držati bezbrojnih pravila i rituala koji su služili njegovoj osobnoj sigurnosti. Predstave i koncerte u haremskom kazalištu pratio je uglavnom u sablasnoj samoći, a noću se selio, kako je Elisa čula od Fatime, iz palače u palaču, ne vjerujući ni jednom zidu, koliko god bio visok, ni jednim vratima, ni jednom stražaru, pa su samo njegovi najbliži i najpovjerljivi ljudi znali gdje spava. No, je li zbog toga bio zarobljenik?
Ne, to je rekao samo da opravda svoju odluku koju nije mogao opravdati.
Elisa odlučno pogleda Sultana. „Vječno Veličanstvo! Nisam dostojna udisati zrak koji vi udišete, dodirivati tlo koje vi dodirujete. Vi ste vladar i gospodar kopna i mora. Bez vaše volje ne može postojati ni jedan čovjek, ni jedna životinja, ni jedna biljka. Samo vi odlučujete o životu i smrti u cijelom Osmanskom Carstvu. Nitko nije moćniji od vas. Vi ste sjena Božja na zemlji.“
„Možda mi to i jesmo“, odvrati Abdul Hamid. „A je li sjena slobodna? Nije li povezana s onim tko je stvara? Pa stablo je ono koje baca sjenu, a sjena je samo njegova slika.“ Sultan digne ruke prema nebu. „Alah je iznad svih nas, neka bude njegova volja!“
Stajao je poput proroka koji je izgovorio posljednju riječ. Usta su mu bila zatvorena, usne čvrsto stisnute.
„Da“, reče Elisa, neka bude volja Alahova! No, ne proizlazi li iz toga i naša dužnost da omogućimo provođenje njegove volje? Ako sjena stabla propupa, onda se to događa samo zato što to drvo i samo pupa. Hoćete li spriječiti da se pupovi otvore i procvjetaju?“ upita Elisa i klekne da poljubi skut Abdul Hamidova plašta. „Vječno Veličanstvo, dajte odobrenje! Molim vas! To je dijete ljubavi!“
„Nemoj, mala Armenko, to ne trebaš činiti!“ Sultan joj pomogne da se uspravi i pogladi je po kosi. Zatim joj podigne bradu i ispitivački je pogleda, s tugom i čuđenjem u očima. „Je li tvoja vjera doista tako jaka da se uopće ne bojiš?“ Njegove riječi još nisu ni utihnule kadli se s drugog kraja parka začuje jak, dug povik popraćen jekom sa svih strana. Njime su albanski stražari objavili da se nekakav neznanac sprema ući u park.
„Vidiš?“ reče Sultan. „Nisam slobodan ni da dovršim ovaj razgovor s tobom.“ Nježno je potapša po obrazu. „Idi sada.“ I kad se suočio s njezinim upitnim pogledom, dodao je: „Razmislit ćemo o tvojim riječima.“
Elisa se nakloni u znak pozdrava, zatim požuri u najbližu zgradu kako je ne bi dodirnuo nedopušten pogled. No, tek što je ušla u zaštićenu unutrašnjost, prišla je prozoru s rešetkama i pogledala van. Htjela je još jedanput vidjeti Sultana kako bi pročitala što mu piše na licu.
No Abdul Hamid već je nestao. U kiosku, pred kojim je bio pio kavu, kuhar je već spremao posuđe dok ga je pozorno promatrao jedan paun koji se u blizini kočoperio.
Baš kad je Elisa htjela odvratiti pogled, paun se trgne. Dok je on bježao na svojim tankim, dugim nogama, otvorila su se vrata koja su spajala park sa selamlukom i kroz njih je u pratnji dvojice stražara izišao jedan muškarac kojeg Elisa dotad nije vidjela, gotovo golobradi Europljanin. Na sebi je imao bijelo odijelo, a u ruci je nosio slamnati šešir dok su njegove plave oči istraživale okoliš.
Ne usuđujući se izići iz sjene, Elisa je virila kroz rešetke. Pogled na stranca dirnuo ju je poput sjećanja na poluzaboravljeni san.

6




DR. FELIX MOBIUS NIJE SE PRESTAJAO čuditi dok su ga do zuba naoružani vojnici vodili kroz palaču, labirint prolaza i hodnika iznad i ispod zemlje. U svim prostorijama kroz koje su prolazili sa stropa su svijetlili električni lusteri po bijelom danu, na zidovima su bila montirana bezbrojna zrcala tako da ni jedan kutak nije oku ostao skriven, a kod svakih vrata kriještale su papige, koje su uzbuđeno mlatarale krilima u svojim kavezima, dojavljujući njihov dolazak, poput pasa čuvara koji upozoravaju gazdu na uljeze.
„Padişahım çok yaşa!“
Felixa su za audijenciju kod Sultana pripremili u predvorju. Dok mu je jedan poručnik temeljito pregledavao tijelo kao da ga želi očistiti od ušiju, kod svakih vrata stražarila su dva vojnika s nataknutim bajunetama i tako odbojnim licima da bi već sam izraz njihovih lica svakog atentatora zacijelo natjerao u bijeg. Felix se zabavljao promatrajući prostoriju. Namještaj je bio neobična mješavina zapadnjačkih i istočnjačkih utjecaja, skup dekor i jeftina starudija združili su se u nespojivu cjelinu kakvu još nije vidio ni na jednom sajmu rabljene robe. Najneukusniji plišani namještaj iz Beča i Pariza bio je u suprotnosti s najbiranijim sagovima i vezovima.
Drangulije i schwarzwaldski zidni satovi s kukavicom našli su se jedni do drugih s japanskim i kineskim porculanskim vazama, a jedna mišolovka stajala je na srebrnom stolu združena s tabakerom od ahata, optočenom draguljima. I ovdje je, dakako, sa stropa blistao neizbježan električni luster, vjerojatno zbog dječjeg oduševljenja modernim postignućima. U hotelu su Felixu rekli da su u Carigrad tek nedavno uveli električnu struju – riječ „dinamo“ Sultana je previše podsjećala na „dinamit“.
No Felixa je mnogo više zanimalo nešto drugo. Smije li to pitati poručnika? On je upravo pregledavao njegov džepni sat. Felix se ohrabri.
„Ako sam dobro shvatio“, upita na francuskom, „park kroz koji smo upravo prošli zacijelo pripada haremu. Odnosi li se to i na ovaj dio palače?“
Poklopac džepnog sata poskoči, i Felix ugleda lice svoje zaručnice. On brzo spusti poklopac s fotografijom. U istom trenutku začuo je iza svojih leđa nepoznat glas koji mu na tečnom njemačkom odgovori na pitanje.
„Harem je Sultanovo privatno područje. U njega ne može stupiti ni jedan muškarac koji se ne ubraja u najuži krug obitelji.“
Felix se naglo okrene poput školarca uhvaćenog na djelu. Kroz tapecirana vrata ušao je elegantan časnik europskog izgleda, najvjerojatnije tek malo stariji od njega.
„Pukovnik Taifun“, pozdravi on Felixa salutirajući. „Molim vas, oprostite na ovim neugodnostima, doktore Mobius. Vjerojatno nas smatrate vrlo nepovjerljivim, ali takve su mjere, nažalost, neizbježne zbog sigurnosti. Nadam se da ćete biti uviđavni prema nama zaostalim istočnjacima.“
„Molim vas“, odgovori Felix odahnuvši. „Oprez je majka mudrosti. No, recite mi, odakle vam taj izvrsni njemački?“
„Studirao sam u Berlinu. Njegovo Veličanstvo, car Wilhelm, osobno je, prigodom svojega drugog državnog posjeta, pozvao nekoliko mladih časnika na studij u glavni grad Reicha. Ja sam imao tu nezasluženu privilegiju da budem među njima.“
„Kada je to bilo?“
„Od zimskog semestra 1898. do ljetnog semestra 1901.“
„Pa onda smo istodobno studirali u Berlinu!“ usklikne Felix. „Sada mi još samo recite da ste pripadali studentskoj bratovštini.“
Pukovnik Taifun zauzme stav pozor. „Teutonija neka je geslo!“
„Ma nije moguće – Teutonac u Carigradu!“ Felix se silno razveselio, pa mu je od iskrenog oduševljenja stisnuo ruku. „Ja sam član udruge Guestphalia. Kladim se da imamo zajedničke znance. E pa da vidimo!“
On se uhvati za pojas hlača na kojem su visjele vrpce prijateljstva koje je skupio tijekom studija. No, prije negoli ih je uspio dotaknuti, Taifun ga uhvati za ručni zglob.
„Usrdno vas molim“, reče on vrlo ozbiljna izraza lica, „da takve spontane geste ne činite u nazočnosti Vječnog Veličanstva. A posebno nemojte nikada bez vidljiva razloga posezati u džep.“
„Ali, zašto?“ zbunjeno upita Felix. Pukovnik ga je uhvatio za ručni zglob tako čvrsto da ga je zabolio. „Pa samo sam htio...“
„Znam, znam“, odvrati Taifun, ponovno s uljudnim smiješkom. „No, nismo u Berlinu. Već smo imali dva pokušaja atentata na Vječno Veličanstvo, atentata armenskih terorista – jedanput u džamiji, a jedanput čak u parku palače. Određeni pokreti mogu se stoga krivo protumačiti i povući iza sebe najgore posljedice.“ On baci pogled na svoj vrlo moderni ručni sat i kimne Felixu. „Mislim da je sada vrijeme. Hoćete li me, molim vas, slijediti?“

7




„PRESTANI VEĆ JEDANPUT CUPKATI I SJEDNI.“
No Fatima je bila prenervozna da posluša Elisu. Cupkala je uho, cupkala nos, čupkala rukav na bluzi dok je nemirno koračala gore-dolje po sobi. Cijelo prijepodne provela je radeći nešto da odagna misli, satima se presvlačila, isprobavala francuske, engleske i talijanske kostime i najmanje tri tuceta entarija, kaftana, ali ni u čemu nije izdržala dulje od jedne minute. Naposljetku je odjenula pamučnu bluzu i hlače širokih nogavica – kurdsku nošnju koju je nosila još kao djevojčica.
Srećom je barem Elisa bila s njom.
„On te neće odbaciti“, reče ona. „Dijete je najveći dar koji žena može dati muškarcu.“
„Ali, ako on taj dar neće? Pa i sama si mi rekla da on više ne želi djece.“
„To ni sama ne vjeruješ! Samo se pogledaj u zrcalo. Kakvo to imaš lice! Kao da ti je netko umro!“
„Ali, on te ljubi, više od i jedne druge žene u haremu.“
Fatima stane i okrene se. „Što ti znaš o ljubavi?“ odvrati prezirno. „Jesi li ikada osjetila kako ti srce počne lupati kad ON uđe u sobu? Kako se grči od boli kad te ON ostavi i na jedan sat? Znaš li za noći u kojima misliš da ćeš umrijeti od čežnje i da ništa usrdnije ne želiš od pogleda na skut njegova plašta? Ne, ne znaš ništa, baš ništa! Još nisi imala takvih osjećaja!“ Tek što je izgovorila te riječi, Fatima je požalila. „Oprosti mi, molim te“, reče ona i zagrli Elisu. „Jako se bojim.
Kada zamislim...“ Pogled joj padne na divan, i ona zanijemi. Još prije nekoliko sati ležali su ondje zajedno,“Sultan i ona, nagi, muškarac i žena.
„Osjećam se neizrecivo osamljeno“, šapne ona. „Najradije bih se pomolila.“
„Misliš li da će ti molitva pomoći?“ upita Elisa.
Fatima se uštipne za uho. „Više ne znam što da radim. Cijeli dan čekam vijesti, ali od njega ni riječi. Ni pisma, ni poruke, ništa!“
„Zar ti noćas nije ništa rekao? Nikakvu aluziju? Nije ti ništa dao naslutiti? „Nije. Napustio me je bez riječi, a zatim je satima svirao glasovir.“
„Znam“, potvrdi Elisa. „Čula sam ga. Bilo je... bilo je... sablasno.“ Netko pokuca na vrata. Fatima se trgne.
„Selam alejkum!“ Kizlar-aga uđe u sobu.
„Alejkum selam!“
Eunuh je poput velike crne prijetnje stajao na vratima. Fatima se gotovo nije usudila pogledati ga. Zašto je samo rekla istinu? Da je barem šutjela, tajnu sačuvala za sebe, kako bi učinile sve druge na njezinu mjestu, dovoljno bi bilo malo golublje krvi kako bi odgodila katastrofu za još jedan mjesec...
Zgrabila je Elisu za ruku. Sada će joj kizlar-aga narediti da ga slijedi u kupalište. U onu prostoriju obloženu bijelim pločicama u kojoj je babica krvavim rukama kopala ženama po utrobi.
Glavni se eunuh nakašlje. No umjesto zapovijedi pljesne rukama. Odmah zatim pojave se još dva eunuha. Fatima ih nije poznavala, nisu bili iz njezine pratnje. Nosili su srebrne pladnjeve.
„Nosite jelo?“ upita ona začuđeno. „Kako... kako to? Nisam dala zapovijed.“
Elisa digne poklopac s jednog pladnja. „Kuskus s grožđicama, tvoje omiljeno jelo“, reče ona. „Hoćeš li jedan tanjur?“
„Da sada jedem?“ Fatima odmahne glavom. „Jesi li poludjela?“
„Trebaš imati nešto u želucu. Pa nisi još ni doručkovala.“
„Ni slučajno! Ne bih mogla progutati ni zalogaja. Ali, ako ti hoćeš... samo izvoli.“
„Stani!“ poviče kizlar-aga i digne ruku. „Samo Fatima smije to jesti“, reče i prekriži ruke na prsima te se lagano nakloni. „To je jelo sa Sultanove trpeze. Vječno Veličanstvo pozdravlja time svoju miljenicu i zahtijeva da ljubazno primi ovaj dar.“
Fatima najprije pogleda vrhovnog eunuha, a zatim svoju prijateljicu. Kizlar-aga izgovorio je samo nekoliko riječi, ali one su je vratile u život.
„Znaš li što to znači?“ šapne ona kao da sama u to ne vjeruje.
„Smatraš li me takvom budalom?“ Elisa je sva blistala. „I te kako znam!“
„To je najveći dokaz naklonosti...“
„I može značiti samo jedno...“
„On me neće odbaciti...“
„Naprotiv! Zahvaljuje ti na daru...“
„Imala si pravo!“
„I želi te ponovno vidjeti!“
„U ime Alaha!“
„I Djevice Marije!“
Pale su jedna drugoj oko vrata, stiskale se i grlile i prekrile lica poljupcima. „Sada imam još samo jednu želju“, reče Fatima kada su se odmaknule jedna od druge. „Bože daj da bude dečko.“
„Nemaš li veću želju?“ nasmije se Elisa. „No, ako hoćeš da se ona ispuni, moraš me slušati.“
„A što moram učiniti?“
„Nešto napokon i pojesti! Inače ti neće pomoći ni molitve.“
„U tome bi mogla imati pravo“, nasmiješi se Fatima. Uzme žlicu i okusi jelo.
„Mmmm“, oglasi se punim ustima. „Ne možeš ni zamisliti kako sam gladna.“

8




PET - ŠEST NAORUŽANIH GARDISTA čuvalo je zlatno lakirana dvokrilna vrata dvorane za audijencije. Felix je malo nervozno popravio kravatu i čekao da ga puste unutra. Nadao se da nije zaboravio pravila protokolarnog ponašanja na koja ga je pukovnik Taifun izričito upozorio. Što je još rekao? Sultanu se smije približiti najviše do pet koraka, ne smije mu se bez pitanja ni obratiti niti sjesti u njegovoj nazočnosti ako mu nije ponuđeno. Sultana se oslovljava s „Vječno Veličanstvo“, a ako mu treba odgovoriti, ne smije se s odgovorom obratiti njemu nego tumaču i sve to treba izgovoriti prigušenim glasom i poniknutim pogledom. Gospode Bože – pa kako onda voditi razuman razgovor?
Kroz odškrinuta vrata promolilo se pukovnikovo lice.
„Vječno Veličanstvo je spremno primiti vas.“
Napokon se otvore vrata, stražari se maknu u stranu, i Felix pođe za Taifunom u dvoranu, praznu, dugačku prostoriju koja se, čini se, sastojala od samih zrcala i, za razliku od raskoši ostalih prostorija, bila je upadljivo skromno namještena. Veći broj muškaraca, uglavnom starijih, sjedio je na jednostavnim stolcima duž zidova... ali, gdje je Sultan? Felix je očekivao zajapurenu mješinu u svečanom ruhu, možda s turbanom na glavi. No, naprotiv, na čeonoj strani dvorane, na povišenom naslonjaču sjedio je nizak, mršav muškarac koji je u plavoj uniformi i s crvenim fesom izgledao poput kapetana njemačke vatrogasne postrojbe. S njegova uskog, žućkastog lica gledala su dva tamna, nepovjerljiva oka preko golema kukastog nosa, a usta ispod prorijeđenih crnih brkova doimala su se mrzovoljno i odbojno. Dok se Felix klanjao, on je promrmljao nekoliko tihih, nerazumljivih riječi.
„Vječno Veličanstvo pozdravlja vas u glavnom gradu Osmanskog Carstva i u znak njihove naklonosti dodjeljuje vam Orden čestitosti“, prevede Taifun.
Jedan eunuh u stambulinu i blistavim lakiranim cipelama, koji se Felixa doimao poput drugorazrednoga poslovnog čovjeka, prišao je s ordenom na baršunastom jastučiću.
„Vrlo visoko odličje“, reče Taifun i pričvrsti orden na Felixov rever. „Sada možete uzvratiti pozdrav.“
„Njegovo Veličanstvo, car Wilhelm“, reče Felix tiho i odvraćena pogleda, „šalje vam srdačne pozdrave, u svoje ime i u ime svoje supruge. Njihova Veličanstva još se s velikim ushićenjem sjećaju svojeg posljednjeg boravka u Carigradu.“ Dok je Taifun prevodio te riječi, Sultan je rukom pokazao Felixu da sjedne na stolac, usamljen i izgubljen nasred dvorane, a zatim s izrazito ljubaznijim izrazom lica pripalio cigaretu. Vrlo zadovoljan svojim nastupom, Felix sjedne. Veleposlanik von Wangenheim savjetovao mu je da izruči pozdrave. Iako je Felix vladarski par poznavao samo sa sličica za albume, koje ste mogli dobiti ako ste kupili cigarete, rado je poslušao veleposlanikov savjet. Pozdravi su se izvanredno slagali s darom što ga je trebao predati Sultanu uime svojeg tasta Augusta Rossmanna.
Kad je Abdul Hamid odložio upaljač, Felix se namršti. Na stoliću s pepeljarom stajao je pištolj na dohvatu Sultanove ruke. Je li zbog toga u njegovoj blizini nitko nije smio posegnuti rukom u džep? Felix je promatrao svojeg domaćina što je neupadljivije mogao. Kada je Abdul Hamid počeo govoriti o opasnosti od epidemije u palači i pritom izrazio neobičnu slutnju kako će njegovi politički neprijatelji ciljano prokrijumčariti bolest u njegovu okolinu da mu ugroze život, njegove su oči ispod gustih obrva nemirno lutale po dvorani kao da ubojica vreba iza zavjesa, a za svaki gutljaj vode, koju mu je točio eunuh, morala se posebno otvoriti zapečaćena boca kao da se boje otrova. Felix nije dvojio: Sultan je patio od manije proganjanja! Stoga i zrcala na zidovima, kreštave papige u predsobljima, gotovo prazna dvorana za audijencije, bez i jednog većeg komada namještaja kako bi prostorija bila pregledna iz svakog kutka. Felix potisne smiješak. Bečki kolega dr. Freud uživao bi u ovom neurotičaru.
„Sad bi bio trenutak za vaš dar“, obrati mu se Taifun.
Oprezno, kako ne bi potaknuo brzopletu reakciju, Felix uruči pukovniku malu vitrinu, a on je preda Sultanu. U njoj je bila vjerna minijatura Pullmanova vagona tvrtke Marklin, simboličan dar, replika pravog vagona što ga je kompanija „Čeličane i elektrane August Rossmann“ poslala osmanskom vladaru za buduća putovanja Orient-Expressom iz Berlina. Na Felixovo razočaranje Abdul Hamid primio je dar ravnodušno kao da prima kutiju pralina.
Felix se još više iznenadio kad se Sultan neočekivano dignuo sa svojeg prijestolja i obratio mu se na tečnom francuskom neposredno, bez posredovanja tumača.
„Jeste li za mali dvoboj?“
Ne čekajući odgovor, zgrabio je pištolj te kroz vrata na verandi izišao u park. Felix pođe za njim s osjećajem nelagode u želucu. Valjda ga Sultan ne misli ozbiljno izazvati? Jedini dvoboj, na kojem je jedanput sekundirao kao mladi poručnik, odnio je jedan život.
Abdul Hamid pruži mu pištolj.
„Vidite li ondje vjetrokaz?“ upita i upre prst u obližnji paviljon. „Pokušajte ga pogoditi.“
Ah, natjecanje u pucanju! Felix odahne, ali ruka mu je tako drhtala da je potpuno promašio cilj. Ni ptice na krovu nisu smatrale da moraju odletjeti. Smiješeći se, Sultan mu uzme pištolj, praćen pljeskanjem svoje pratnje, stane ispaljivati hitac za hitcem, poput strijelca u cirkusu. Jednog su časnika poslali da donese vjetrokaz. Rupe od metaka podsjetile su Felixa na kružne simbole studentskih udruga.
„Naši inicijali“, reče Sultan i gurne mu vjetrokaz u ruku. „Smijete ga zadržati.“
„Najpokornije zahvaljujem, Vječno Veličanstvo“, promuca Felix. „Ako mi dopustite jednu primjedbu – kolosalno!“
Umjesto odgovora, Abdul Hamid samo slegne ramenima. „Kada počinjete sa svojim poslom?“ upita.
„Kad god želite“, odvrati Felix. „Donio sam sve što je potrebno.“
„Vrlo nam je drago što nam želite pomoći. Već smo izgubili dva čovjeka od te podmukle bolesti. Trebali bismo se požuriti prije negoli bolest uzme maha.“
„Smijem li pitati koliko je osoba predviđeno za cijepljenje?“
„U palači živi otprilike pet tisuća ljudi.“
„Pet tisuća?“ zbunjeno ponovi Felix.
„Tako je“, potvrdi Abdul Hamid s tračkom osmjeha. „Ne računajući žene našeg harema. A zašto pitate? Niste se pripremili za tako velik broj?“
„Jesam, jesam... svakako“, brzo potvrdi Felix. „To je samo pitanje organizacije i planiranja.“
Odjednom mu je sinulo. Nije li prava Sultanova majka umrla od sušice? Ako jest, tada se Abdul Hamidu može dati jedan prijedlog kojim se zapravo krši etiketa... Felix baci pogled na Taifuna, ali on je upravo ponovno punio pištolj. Pukovnik će ga vjerojatno zgrabiti za grkljan, pomisli Felix, kad mu kaže što mu je na vrhu jezika. Ipak, ta mu je pomisao jednostavno bila primamljiva. Morao ju je iskušati.
„Oprostite mi, molim vas, na otvorenosti, Vječno Veličanstvo“, reče Felix, „no bojim se da imamo jedan medicinski problem na koji bih trebao upozoriti.“
„Samo naprijed, ako to traži znanost!“
„Vječno Veličanstvo sigurno znaju da je tuberkuloza bolest koja ne poznaje granice. Ona ne pita je li netko bogat ili siromašan, mlad ili star. Čim izbije, ubija i hara poput proždrljive zvijeri bez obzira na ugled osobe o kojoj je riječ.“
„Da, to nam je nažalost poznato. Što iz toga zaključujete?“ Felixu načas zastane riječ u grlu. Zatim skupi svu snagu i reče: „Ako doista želimo zaustaviti zarazu, Vječno Veličanstvo, nije dovoljno cijepiti samo muškarce.“
Sultanovo se lice smrkne. „Što hoćete time reći?“
„Kako da se izrazim, Vječno Veličanstvo?“ odvrati Felix. „Nažalost, epidemija ne razlikuje spol. Cijeli naš posao bit će uzaludan ako u cijepljenje ne uključimo i žene Vašeg harema.“
Sultan se naglo odmakne. Okrenuvši leđa svojoj pratnji, on se zagleda u Bospor po kojem su u daljini plovili brodovi. Felix se ugrize za usnu. Je li pretjerao? Nastala je neugodna šutnja, pa su se dvorani i vojnici ukočili. Samo je Taifun odgovorio na njegov pogled radoznalo dignuvši obrve.
„Što očekujete od nas?“ napokon reče Sultan nakon beskrajne šutnje. „Mi nismo Europljani – mi smo Osmanlije. Mi razmišljamo i osjećamo drukčije nego vi. Nas su rodile robinje i odgojili eunusi.“
„Nisam... nisam namjeravao...“, uzmucao se Felix, „ništa reći što bi Vječno Veličanstvo moglo možda pogrešno shvatiti. Vodila me isključivo znanstvena potreba...“
„Zahvaljujemo vam na otvorenosti“, prekine ga Sultan ne okrećući se i rukom dade znak.
Eunuh priđe Felixu i uruči mu upaljač optočen dijamantima.
„Primite ovo kao oproštajni poklon“, reče Abdul Hamid netremice gledajući u more. „A razmislit ćemo o vašoj preporuci.“

9




KAD GOD BI MU DOPUSTILI VLADARSKI POSLOVI, Abdul Hamid boravio je sa svojim ženama i djecom. Tek što je proučio posljednji spis, donio posljednju odluku, izišao je iz selamluka kako bi se povukao u svijet koji je postojao samo zato da bi mu pružio sigurnost među ženama. Naprotiv, harem kao da se tek probudio kad je Abdul Hamid ušao. Čim je prešao prag, atmosfera se ondje promijenila poput vremena na prijelazu jednog godišnjeg doba u drugo. Sav život u „kući sreće“ odisao je životom njegove vladarske prisutnosti, bio je odjek njegova raspoloženja i duševnog stanja. Ako je vladar bio vedar i spreman za šalu, i odaje i hodnici odjekivali su smijehom i glazbom. No, ako je bio potišten i tužan, i najmlađa bi odaliska sjetno spustila glavu.
Kad se proširila vijest da Fatima pod srcem nosi mogućeg prestolonasljednika, u haremu je zavladalo nekakvo grozničavo blaženstvo koje je zahvatilo gotovo svako biće u golemom pogonu. Gdje god se pojavio, Abdul Hamid vidio je radosna lica – bile to miljenice ili robinje, eunusi ili gardisti – koja su odražavala njegovo veselje, a nije prošao ni dan a da se nije pripremalo slavlje ili slavilo. No, nakon nepunih mjesec dana vladar se počeo mrštiti. Pjesma i smijeh u kući sreće zanijemjeli su, i umjesto da se pripremaju za slavlje, žene i djevojke nadvile su se nad svoje vezove koji su tako dugo mirovali ili su čitale svete tekstove iz Kur'ana.
Fatima se, naime, razboljela. Boljeli su je udovi, glava joj je gorjela, i morala je nekoliko puta na dan povraćati. U početku se mislilo da su te tegobe prirodni simptomi blagoslovljenog stanja, no ubrzo su u kupalištu počele kružiti priče da Fatima nije u stanju iznijeti Sultanovo dijete do porođaja.
Što je mogao biti uzrok te iznenadne bolesti? Kako bi se spriječila prijeteća nesreća, nisu se samo više molili, nego su se prisjećali i starih, poluzaboravljenih čudotvornih sredstava. Pripravljali su gorke napitke i ulijevali ih u miljenicu, blagoslivljali njezinu odjeću i nakit te čaranjem tjerali zlo, ušivali životinjske kosti u njezine jastuke i jastučiće – čak su živog ovna zakopali u parku palače. No ni jedno od tih jakih sredstava nije pomoglo, i nakon još tjedan dana Fatima je bila tako bolesna da je Sultan počeo izbjegavati kuću sreće i svojoj ljubljenoj slao još samo poklone i želje za ozdravljenje kada je posjećivao pomajku u njezinim odajama, kako je to zahtijevala dvorska etiketa i iskazivanje poštovanja prema sultan valide.
Raspoloženje u vladarskom haremu bivalo je sve suzdržanije, sve sumornije. Gotovo ni jedna djevojka nije se mogla vidjeti u prolazima i hodnicima dok je Fatima hrabro nastojala pojesti jelo koje joj je Sultan svakodnevno slao sa svoje trpeze da bi ojačala otpornost. No, usprkos izvrsnoj hrani Fatima je sve više mršavjela. Poslije šest tjedana tako je oslabjela da je mogla ustati samo s Elisinom pomoći. Iz grada je došla u palaču i jedna travarka. Natrljala je Fatimu katranskim mastima i kašom od bunarke te je omotala golemim oblogom od gorušice kako bi znojenjem istjerala iz nje zle duhove. Starica je dobila za nagradu pet zlatnika iz ruke kizlar-age, ali poboljšanja nije bilo.
Nakon sedam tjedana Elisa je zamolila Sultana da njezinu prijateljicu pregleda liječnik. Poslije dugog dogovaranja s astrologom, Abdul Hamid odobrio je pregled. Sutradan ujutro buyuk kalfa posjetila je Fatimu da je od glave do pete ovije crnom tkaninom. Tek kad se više nije vidio ni komadić kože njezina tijela, Sultanov osobni liječnik smio je s kizlar-agom ući u prostoriju. Više od jednog sata pregledavao je bolesnicu pitajući je za simptome. No Fatima je bila tako slaba da je Elisa umjesto nje morala odgovarati na pitanja. Naposljetku je zatražio da vidi Fatimine ruke i detaljno ih pregledao s jedne i druge strane. Zatim je propisao liječenje pijavicama i otišao.
Fatimu su odnijeli u hamam. Ondje su je razodjenuli i spustili u vrelu kupelj. Zatim su joj pod vodom namjestili pijavice kako bi joj one iz žila isisale svu suvišnu i pokvarenu krv. Neke su se životinjice zasitile i otpale s njezina tijela, druge su ustrajno i požudno zarile svoje male zube u njezino meso, pa su ih morali silom otrgnuti. Dok je krv neprekidno tekla iz otvorenih žila, sluškinje su toplom vodom i ručnicima brisale mrlje sve dok se Fatima nije onesvijestila. Osvijestila se tek kad joj je Elisa dala da udiše spaljenu vunu i limun.
Fatimu su na nosilima odnijeli ponovno u njezine odaje. Ondje se širio miris najfinijih jela. Dva eunuha upravo su spuštala dva pladnja koja je Sultan, kao i svakog dana, slao svojoj miljenici.
„Ne“, šapne Fatima. „Ne mogu ništa jesti.“
„Ali, moraš“, reče Elisa. „Kako ćeš inače ojačati?“
Upravo je napunila žlicu rižom, koja je od maslaca blistala žutim sjajem, i primaknula je prijateljičinim ustima, kadli je iza leđa začula vedri dječji smijeh.
Elisa se okrene. Kroz vrata je ugledala Bülenta, Salihina sina. S turbanom na glavi sjedio je u maloj kočiji u koju je poput malog ponija bio upregnut eunuh, patuljak Murat, i dok se mala kočija kretala hodnikom, mali je princ milostivo pozdravljao lijevo i desno kao da je pred nevidiljivim narodom koji mu kliče.
„Padişahım çok yaşa!“ usklikne patuljak. „Živio padišah!“
Elisa pogleda nasmijanog princa, pa upale obraze svoje prijateljice, pa blistavu rižu u žlici s koje se samo cijedila masnoća...
Odjednom je obuzme strašna sumnja. Jesu li tu na djelu bile sile na koje je upozoravao Abdul Hamid?
Ona zaprepašteno spusti žlicu.

10




ZAŠTO JE SULTAN MORAO BAŠ FATIMI napraviti dijete? Zašto njezinu prijateljicu Elisu nije usrećio sultanskim sjemenom?
Nadir se nikada ne bi usudio posumnjati u mudrost svojega vrhovnog gospodara. No, u ovom je slučaju posumnjao. Kad bi Elisa zatrudnjela s padišahom – kakvo bi to bilo veselje! Otkako mu je spasila život, Nadir je sanjao o tome kako će mu je Sultan jednoga dana prepustiti u znak zahvalnosti za njegove zasluge kako bi se mogao njome oženiti prema svim Poslanikovim propisima. Takvih je slučajeva bilo! Iako je svaki put, kad bi praznio mjehur, morao za pomoć uzeti srebrnu cjevčicu, jer mu je nedostajao prirodni organ za obavljanje nužde, znao je kako može usrećiti ženu. Imao je nježne, fine ruke koje bi mogle osjetiti najskrivenije želje, vješt, spretan jezik da je razmazi najslađim užitcima... A u njegovim najljepšim snovima nosila je u sebi za njega Sultanovo dijete koje bi on podizao poput pravog oca. Bili bi prava obitelj, mala, sretna obitelj... Fatimina trudnoća bila je samo jedan problem koji je za sobom povlačio još brojne druge probleme.
Već je počelo time da je Nadir morao taj dan provesti u kupalištu. Elisa je samo njemu povjerila svoju sumnju. Zbog njezina povjerenja Nadir je bio vrlo ponosan kao da ga je Sultan odlikovao Ordenom čestitosti, pa se bez prigovora uputio u najomraženiji dio harema ne bi što doznao. Ako je igdje mogao otkriti jesu li Elisine sumnje utemeljene, onda je to trebalo tražiti ovdje. Naime, hamam nije bio samo mjesto čistoće i opuštanja nego i kavana palače, stjecište svih novosti i glasina.
Nadir se stane obazirati. Glasovi žena, koje su u gustoj pari opsluživale robinje, odjekivali su od popločenih zidova poput gakanja uznemirenih gusaka. Govorilo se samo o jednoj temi – o Fatiminoj trudnoći i njezinoj neobjašnjivoj bolesti. Samo je Saliha sjedila postrance u jednoj kupališnoj niši. Upravo je dozivala svojeg sina koji je u jednom bazenu puštao lađicu da plovi. Zagrlila ga je kao da ga mora zaštititi od nevidljive opasnosti i stisnula ga uza se.
Je li moglo biti istina da Saliha stoji iza svih tih neobičnih događaja u posljednjih nekoliko tjedana kako je Elisa pretpostavljala?
Poslije mnogo godina provedenih u kući sreće Nadir je znao da su majčinski osjećaji u haremu promjenjivi poput Sultanova raspoloženja. To nije bilo čudno, jer je ljubav žena prema svojoj djeci ovisila o kolebanjima koja je i u njima samima poticalo ponašanje vladara. Gotovo sve kadune i konkubine bile su ponosne Čerkeskinje, i njihovo častohleplje znalo je samo za jedan cilj: gospodaru pokloniti nasljednika kako bi učvrstile svoj položaj u haremu. Dok god ih je Sultan ljubio, i one su ljubile svoju djecu. No, ako su morale shvatiti da ih vladar zanemaruje, ne bi bile gnjevne na njega nego na svoje čedo.
Samo je Saliha bila drukčija. Ona ne bi nikada okrivila svojeg sina za uskraćivanje ljubavi zbog kojeg je i sama patila otkako je Abdul Hamid odabrao Fatimu za svoju miljenicu. Voljela je Bülenta s istom bezuvjetnom ljubavlju i odanošću kao i vladara Osmanskog Carstva. Umjesto da ga kazni zbog vlastite patnje, ona će radije pokušati učvrstiti sponu koja je vezala oca i sina. Pitanje je bilo samo kojim će se sredstvom poslužiti.
Nadir još nije imao odgovor na to pitanje. U svojim je istraživanjima bio upućen na svoje kolege, premda je znao da ni u jednog nije mogao imati povjerenja. Poput svakog eunuha mrzio je sve eunuhe. Gubitak muškosti nije se ograničio samo na tjelesne posljedice, poput mlohavosti mišića, debljine ili slabosti mjehura. Mnogo gore bile su karakterne mane od kakvih su patili kastrati. Izuzimajući Nadira kao osobu, eunusi su po prirodi bili mekušasti i lijeni, uvredljivi i umišljeni, tašti i osjetljivi, osvetoljubivi i okrutni, ali i djetinjasti i naivni. Oni su u sebi objedinili sve loše osobine pripisane ženama otkako ih je stvorio Alah. Jesu li oni uopće bili muškarci? Odijevali su se i parfimirali poput žena. Bili su osjećajni, plašljivi i znali bi se onesvijestiti kad bi vidjeli da nekom krvari prst. Voljeli su životinje i djecu, a još više slatkiše, glazbu i ples, no ponajviše novac kako bi sebi kupili skupo svileno ruho i cipele od lakirane kože. Nadir je već potrošio imetak kako bi iz njih izmamio korisne informacije, ali usprkos golemim svotama nije se pomaknuo ni jedan korak.
„Čuvaj novac“, savjetovao mu je Murat, dvorska luda. „Njime ionako nećeš kupiti odgovor.“
„Imaš li bolju ideju?“
Patuljak se počeše po golemoj glavi. „Možda imam, a možda i nemam. Ovisi o tome koliko ti ona vrijedi.“ Nadir posegne u džep i izvuče zlatnik. „Bi li ti on pomogao u razmišljanju?“
Murat zagrize kovanicu, i ona nestane u džepu njegovih hlača.
„Čvrsto sam uvjeren da imam ideju“, reče i izvede Nadira u treće dvorište palače.
„Što ćemo ovdje?“ upita Nadir.
„Odmah ćeš vidjeti. Sakrijmo se iza onog drveta kako nas nitko ne bi vidio.“
Bilo je to neposredno prije večere, a iznad zidina koje su okruživale palaču već se smrkavalo dok su Nadir i Murat čekali iza brijesta. Napokon je odjeknuo jedan poziv, zatim se otvore „vrata za hranu“, i dva eunuha iz Abdul Hamidove pratnje iziđu iz kuhinjskog trakta sa zdjelama i poslužavnicima. Ostavili su ih na mramornim klupama pokraj četvrtih vrata. Nadir je bio razočaran. Elisa se prevarila, njezina je sumnja bila neutemeljena. Jela su doista potjecala sa Sultanove trpeze. Stoga je otrovanje bilo isključeno, jer je cijela vojska kušača prije svakog obroka satima provjeravala može li Abdul Hamid bez straha jesti svako jelo.
„Vrati mi moj zlatnik“, reče. „Nisi ga zaslužio.“
Murat ga čvrsto uhvati za rukav. „Trenutak. Predstava još nije završila.“
Dok su se dva eunuha vraćala u kuhinju, otvorila su se četvrta vrata i na dvorište su izišla druga dva eunuha. Nadir se namršti. Poznavao ih je. Bili su dvorani četvrte kadune. Nosili su zdjele i poslužavnike, nalik na Sultanove kao jaje jajetu.
Dok su oni zamjenjivali posude s hranom, patuljak gurne Nadira u rebra, s pobjedničkim i zluradim osmijehom na staračkom licu.
„Shvaćaš li sada?“