Posljednji harem

First topic message reminder :



Carigrad 1909. U skrivenom svijetu harema dvije prijateljice, Fatima i Elisa, sanjaju o svojoj budućnosti. Dok jedna čini sve kako bi postala sultanovom miljenicom, druga čezne za svijetom onkraj zidina palače, za ljubavlju i slobodom. A tada se raspada Osmansko Carstvo, raspušta se harem, i dvije mlade žene dolaze u svijet u kojem se njihovi snovi pretvaraju u noćne more. Zemlja se nalazi usred revolucije i rata, Sultan je prisiljen napustiti zemlju, i raspustiti svoj harem. Stotine žena, uključujući i Fatimu i Elizu, ostaju same u napuštenoj palači. Prepuštene samima sebi, moraju iznaći vlastite putove. Uskoro, dvije djevojke upoznaju zanimljive muškarce, Felixa, liječnika iz daleke Njemačke, i Taifuna, službenika koji radi za novu vladu. Rađaju se ljubavi koje se moraju susresti s jazom između Istoka i Zapada, između prošlosti i sadašnjosti. Prijateljice, uhvaćene u vrtloge strasti, nađu se na rubu da ugroze jedinu stvar koja ih obje veže uz njihovu prošlost: njihovo uzajamno prijateljstvo. Peter Prange napisao je roman o padu Osmanskog Carstva, roman o moći, ljubavi, bogatstvu, religiji, intrigi, ubojstvu i prijateljstvu.

ŠESTA KNJIGA

Sin – 1918.




1




SNIJEG JE BEŠUMNO sipio na sedam carigradskih brežuljaka i prekrivao kuće i ulice tankim, bijelim slojem, a na groblju Sultanahmeta ispred tek iskopane rake okupila se žalobna skupina ljudi. Golo drveće uzdizalo se prema sivom zimskom nebu, nijemi glasnici smrti koji su na veliko umiranje pozvali k sebi i Abdul Hamida. Da, posljednji svemoćni osmanski car – „sjena Božja na zemlji, sultan nad sultanima, vladar vjernika, gospodar dvaju kontinenata i dvaju mora, zaštitnik svetih gradova“ – zauvijek je napustio ovaj svijet.
Kad je izbio Balkanski rat, novi vlastodršci vratili su Abdul Hamida iz Soluna u prijestolnicu da ga zaštite od fronte koja se približavala, te ga smjestili u palaču Beylerbeyi, nekadašnju državnu rezidenciju na azijskoj strani grada, u kojoj su prije prebivali inozemni državni poglavari kad su dolazili sultanu u posjet. Iz te palače, posljednje postaje njegova progonstva, morao je nemoćno promatrati kako njegovu zemlju stalno potresaju nove kušnje, kako njegovo nekoć neizmjerno carstvo komad po komad prelazi u ruke njegovih neprijatelja. Nitko nije znao bolje od njega kako malo njegova zemlja tim ratom može dobiti, a kako mnogo izgubiti, ali nitko nije pitao za mišljenje njega, starca, bolesnika na Bosporu. Vođe „Odbora za jedinstvo i napredak“ prokockali su svojim hazardom budućnost Osmanskog Carstva, njegovo životno djelo zauvijek se srušilo. No smrt, za kojom je čeznuo od povratka u glavni grad, čekala ga je još četiri duge godine. Dotučen teretom svojih misli, proveo ih je u oskudno namještenoj sobi koja je gledala prema kopnu kako bi bio pošteđen pogleda na bijele palače Yildiza, dok se u europskim kancelarijama već raspravljalo o tome kome će jednoga dana pripasti Carigrad kad završi veliko umiranje.
„Allahu ekber“, odjekivalo je grobljem. „Bog je velik!“
Samo jedna Abdul Hamidova žena ostala je s njim do posljednjeg dana u progonstvu – Saliha, jedina od stotina žena koja ga je doista ljubila. Žrtvovala je najljepše godine svojeg života kako bi ga njegovala i tješila u njegovu očaju. No, pristup njegovu grobu bio joj je zabranjen. Smrzavajući se, čekala je ispred grobljanskih vrata, u pratnji dvojice eunuha, da završi dženaza, sprovod. Tom su obredu smjeli prisustvovati samo muškarci – nazočnost žena rastjerala bi anđele koji lebde oko groba kako bi pokojnikovu dušu otpratili u raj.
„Hvala neka je njemu u čijim je rukama vlast nad svime i komu ćete se svi vratiti!“
Abdul Hamid izdahnuo je na Salihinim rukama, i prošlo je samo nekoliko sati otkako mu je brisala znoj s čela i vlažila usne. Na smrtnoj postelji okrenula mu je lice prema Meki kao kod pet dnevnih molitvi, u znak da u smrti kao i prije u životu sve svoje težnje usmjerava prema Bogu. Držala ga je za ruku i naglas mu izgovarala molitvu o vjeri u jedinoga Boga, a on ju je za njom ponavljao, pa su, prije nego što mu je anđeo smrti oduzeo životni dah, njegove posljednje riječi bile:
„Nema boga osim Tebe!“
Skinula je odjeću s njegova mrtvog tijela i pokrila ga platnenim pokrivačem. Sklopila mu je oči i omotala glavu povezom. Očistila mu je usta i nosnice, oprala ruke i noge, lice, glavu i naposljetku cijelo tijelo kako bi potpuno čist stupio pred Boga te ga zatim umotala u bijelo, namirisano platno, u kojem su ga sada muškarci, unutar grobljanskih zidova, nosili do kabura, groba.
„Od zemlje vas stvaramo i u nju vas vraćamo i iz nje ćemo vas po drugi put izvesti.“
Dok su te riječi odjekivale grobljem, Saliha je bila uvjerena da čuje kako padaju grude zemlje i prekrivaju grob. Sada je bio trenutak kaburskog azaba, kaznenog suda, jer su anđeli pokojniku oko vrata objesili svitak na kojem su bila zabilježena sva njegova dobra i zla djela. I postavljala su mu se pitanja tko mu je Bog i Vjerovjesnik, pitanja o vjeri i molitvama, i ako je na sva pitanja odgovorio točno, obećali su mu spas i nagradu u raju.
„Oglasit će se truba, i tada će oni iz svojih grobova pohrliti svojem Gospodaru.“
Saliha sklopi oči. Pred sobom je vidjela Abdul Hamida kako u pratnji anđela dolazi na most, uzak, opasan mostić koji je na vrtoglavoj visini prelazio iznad paklene vatre u rajski vrt. Oprezno je koračao. Hoće li ikada stići na drugu stranu? Dok su samo malobrojni pravednici nesmetano stizali u taj vrt, na stotine prokletih padalo je u dubinu, u bijesno razbuktane plamenove.
„A što će sada biti s nama?“
Kad je Saliha digla pogled, pred njom je stajao Mesud, Abdul Hamidov devetogodišnji sin.
Osamljenost njegove duše čitala mu se na licu. Suze su mu tekle niz obraze i stapale se na njegovoj svijetloj, djetinje čistoj koži sa snježnim pahuljicama.
Pogled na njega parao joj je srce.
„Dođi k majci“, reče ona.
Tiho jecajući, bacio joj se u zagrljaj. I dok je skrivao glavu na njezinim prsima a Saliha ga utješno gladila po vlažnoj kosi, iz daljine se približavalo prijeteće brujanje motora.
Ne ispuštajući dječaka iz svojega zaštitničkog zagrljaja, Saliha se okrene. Nalik na nadnaravno velike željezne ptice, na carigradskom nebu uzdizala se eskadrila zrakoplova s turskim polumjesecom.

2




U SRPNJU SU BRITANSKI BORBENI ZRAKOPLOVI izvršili prve zračne napade na Carigrad, i tijekom ljeta u stanovništvu je tako porastao strah da je u međuvremenu oduševljenje za rat konačno splasnulo. Ljudi su čeznuli još samo za mirom kakav god bio. Dok se sa svakim danom opskrba u glavnom gradu sve više pogoršavala, u Odboru za jedinstvo i napredak ojačale su civilne snage koje su u jesen sve više stjecale premoć sve dotle dok se u rujnu dogodilo nešto gotovo nezamislivo: Enver-paša, ministar rata i naoko najmoćniji vođa mladoturskog režima, razriješen je dužnosti vrhovnog zapovjednika oružanih snaga. Igra je završila. Vlada je igrala na krivu kartu – poraz na strani Njemačke više se nije mogao spriječiti.
Na tajnoj kriznoj sjednici sastali su su Enver i Talaat sa svojim najodanijim suborcima radi poduzimanja mjera za razdoblje nakon kapitulacije. Nitko nije ni najmanje dvojio o tome kako će pobjednici s njima postupati. Čekao ih je veliki obračun.
„A što je s armenskim pitanjem?“ zanimao se Taifun.
„Armenskog pitanja više nema“, prkosno odvrati Talaat.
„Za rješavanje tog pitanja učinili smo u tri mjeseca više nego Abdul Hamid u trideset godina. Carstvo smo potpuno očistili od kršćanskih mikroba. Ni Meka ne može biti čistija.“
„Znam, gospodine predsjedniče Vlade, a što se tiče stanja u našoj zemlji, potpuno se slažem s vama. No, uza sve poštovanje, vanjska situacija se dramatično promijenila. Od svibnja postoji armenska republika. Vlada u Erevanu učinit će sve da nas pozove na odgovornost za deportaciju. A ako naši neprijatelji osvoje našu prijestolnicu, odvući će nas pred međunarodni sud.“
„Nismo bili sami. Nijemci su nam pomagali. Ni Englezi ni Francuzi neće biti tako ludi da cara Wilhelma zbog nekolicine mrtvih Armenaca...“
„Oprostite ako ponovno griješim. Nijemci su samo držali zastor iza kojeg je nestalo milijun ljudi – ovdje, u našoj zemlji.“
„Milijun?“ upita general Džemal. „Zar ih je doista toliko bilo?“ U njegovim tamnim očima nazirao se strah za goli život.
„Kakve to ima veze?“ odvrati Enver. „Sada je važno poduzeti mjere opreza radi vlastite sigurnosti. Što je s uredom za deportaciju?“
Taifun zauzme stav pozor. „Raspušten je, kako je dogovoreno.“
„Vrlo dobro.“ Enver se obrati Talaatu. „Kako je na političkoj strani?“
„Sada pripremamo pomilovanje za sve armenske pobunjenike. Cenzura je ukinuta, vlada sloboda tiska. Osim toga, pozvali smo političke prognanike da se vrate u zemlju i sudjeluju s nama u obnovi našeg društva.“
„Hoće li to biti dosta da spasimo svoju kožu?“ upita general Džemal.
Nastane sumorna tišina u kojoj se čulo samo pucketanje Talaatovih ruku. Sve su oči bili uprte u Envera. General je poniknuo pogledom. Odjednom se doimao umornim i iscrpljenim poput starca.
Dok je Taifun gledao svojeg vođu u tom stanju, uhvatio ga je strah – prvi put otkako je bio u Enverovoj službi. Gušio ga je, ruke su mu se ovlažile, a njegovo srce, koje je dosad hladnokrvno radilo sve te godine u kojima je izvršavao sve zapovijedi, odjednom je počelo nekontrolirano kucati.
Bože moj, što su to učinili?
Nakon beskrajno duge stanke Enver odmahne glavom. „Ne, naravno, neće biti dosta“, reče uzdahnuvši. „Morat ćemo otići iz zemlje. Međutim, imamo još nekoliko tjedana vremena da sredimo ono što moramo srediti.“ Njegove se crte lica ponovno napnu. Frčući brk, on pogleda Taifuna. „Jeste li stupili u vezu s američkim osiguravajućim društvima?“
Taifun se nakašlje da se oslobodi stezanja u grlu. „Pobrinuo sam se da dobijemo cjelovit popis svih Armenaca koji su zaključili policu osiguranja. Dotične osobe nemaju nasljednike koji bi mogli postaviti zahtjev za dospjeli novac. Vlada je, dakle, pravni korisnik.“
Enverovo se lice razvedri. „A trgovačke organizacije?“
„Zaplijenili smo potrebnu robu i držat ćemo je u svojim skladištima sve dok cijene dovoljno ne porastu. Ta mjera ima zadovoljavajući učinak. Većina namirnica stoji već dvadeset puta više od prvobitne cijene, a lijekovi čak pedeset puta.“
„Znači, ostaje samo pitanje bijega.“ Enver malo razmisli, pa se ponovno obrati Taifunu. „Hoćete li se vi za to pobrinuti?“
„Kako zapovijedate.“
„Onda predlažem da što prije razgovarate s našim njemačkim prijateljima. Mislim na topovnjaču.“ On mu se posve približi, pa Taifun osjeti miris njegova losiona za brijanje, te mu stavi ruku na rame. „Uzdam se u vas. Vi ste moj najbolji čovjek.“

3




„BRZO, BRZO! SVE PRIPREMITI ZA OPERACIJU!“
Dok su bolničari stavljali na stol čovjeka koji je krvario, Felix je navukao kutu.
„Eter?“ upita Elisa.
„Ne, kloroform. Moramo požuriti.“
Ranjenik je bio mladi turski vojnik. Elisa mu stavi na lice masku za anesteziju. Dok je narkotik kapao na gazu, promatrala je njegovo lice. Nije još imalo ni jednu jedinu boru. Dva nijema zelena oka zurila su s tog lica u nju kao da mu je ona jedina nada.
„Jesmo li spremni?“ upita Felix.
Elisa mu još jednom provjeri puls i disanje, zatim kimne i pruži Felixu skalpel. Jedna eksplozija trgnula ju je u zoru iza sna, kako se to često događalo posljednjih tjedana. Nitko nije znao uzrok. Armenski napad? Osvetnički protuudarac vojske? Ili kurdska akcija? Nije bilo važno. Žrtve su uvijek bile iste: jadni, nevini ljudi koji nisi imali ni najmanje veze s tim činom. Čas vojnici, čas žene i djeca, čas Turci, čas Kurdi, čas Armenci.
„Kakav je puls?“
„Stabilan.“
„Moramo zaustaviti krvarenje. Tufer!“
Vojnikov trbuh izgledao je kao raspucana rajčica. Dvije krhotine granate već su uklonili, ali jedna je još ostala u donjem dijelu trbušne šupljine. Felix je mirno i pozorno nastavio operirati. Elisa se još morala čuditi koliko se promijenio posljednjih godina. Od bezbrižna mladog čovjeka, kojega je slučaj donio u Carigrad, postao je ozbiljan i savjestan liječnik koji nije nikome dopuštao da mu išta naređuje nego je sam donosio odluke. Premjestio se u ovu bolnicu protiv volje svojeg tasta jer je htio nešto pridonijeti ublažavanju ratnih nevolja. I dok je Elisa morala učiti od njega sve što mora znati bolničarka, on je od nje čak učio turski kako bi mogao razgovarati sa svojim pacijentima.
Jedan od pobočnih stožernih časnika uđe u operacijsku dvoranu. „Brzojav za vas, gospodine profesore.“
Felix odmahne glavom. „Ne sada!“
Ne dignuvši glavu, on nastavi svoj posao. Dok je Elisa spremala brzojav u džep, na susjednom stolu već su pripremali sljedećeg ranjenika.
Bolnica je bila u Harputu, glavnom gradu pokrajine, na podnožju Taurusa, i ovdje, u srcu Anadolije, skorašnji kraj rata nije se ni nazirao. Naprotiv. Otkako je proglašena Republika Armenija, turska je vlada huškala Kurde u toj regiji protiv malobrojnih Armenaca koji su ovdje još živjeli i podjarivala strah od velikoarmenske države koja će, kako su govorili, protjerati sve Kurde. Gotovo svakodnevni napadi s obje strane bili su posljedica tog huškanja, pa su Felix i Elisa boravili u bolnici od jutra do mraka i zbrinjavali ozlijeđene u operacijskoj dvorani.
„Ah, konačno!“ reče Felix dižući kliještima posljednju krhotinu granate.
Kad mu je Elisa pružila iglu i konac da sašije ranu, pogledi su im se na trenutak sreli. Njegov ju je smiješak dirnuo poput nježna milovanja i prožeo ju je prekrasan čulni osjećaj od kojeg se gotovo zastidjela. Otkako su ovdje zajedno živjeli, bili su okruženi smrću i uništavanjem, ali Elisa još ipak nije nikada bila tako sretna. Felix i ona uselili su se u mali stan u aneksu bolničke zgrade, u kojem je jedva bilo mjesta za stol, krevet i ormar, ali njoj se činio poput palače. Je li doista moglo postojati nešto kao kismet? Prije nije nikada htjela vjerovati u kismet bojeći se da je ne zarobi. U međuvremenu više nije bila tako sigurna. Ako je kismet postojao, poprimio je Felixov lik – on je bio ispunjenje koje joj je predvidjela sudbina, melodija koju je oduvijek, od samog početka, nosila u sebi. Samo povremeno, kad bi pomislila na svršetak rata, u nju bi se uvukla tajna tjeskoba. Nije imala pojma što će se s njima poslije dogoditi. Felix je, kao i ona, izbjegavao razgovor o tome. Katkada bi poželjela da rat nikad ne završi. On je bio čuvar njihove ljubavi.
„Kakav je to brzojav stigao jutros?“ upita Felix kad su kasno u noći izišli iz bolnice.
„Izvoli“, reče Elisa i pruži mu omotnicu. „Naslovljen je na tebe.“ Zastao je pokraj svjetla fenjera koji je obasjavao stubište pred ulazom. „Iz Berlina je“, reče on namrštivši se kad je vidio tko ga šalje. „Od tvoje pukovnije?“
„Ne. Od tasta.“
Elisa osjeti kako joj se steže želudac. Mora li se Felix vratiti u Njemačku? Činilo se da i on oklijeva. Umjesto da otvori omotnicu, pogledao ju je dignutih obrva i duboko udahnuo kao da mora skupiti hrabrost.
„Hajde, reci već jednom!“
Nije sve ni izgovorila kadli je iza sebe začula kako je doziva tih glas. „Elisa!“
Ona se naglo okrene kao da ju je dotaknula sablast. Čula je taj glas već bezbroj puta.
„Ti?“ upita ona sumnjičavo. Napeto je zurila u tamu, ali ništa nije vidjela. „Gdje... gdje si?“
„Ovdje!“ sikne on. „Ovdje sam!“
Samo nekoliko koraka od nje nešto zašuška u grmlju, a odmah zatim pojavi se sjena između granja.

4




„ARAME!“
Kad ga je Elisa ugledala, odmah je znala što se dogodilo. Lice mu je bilo obliveno krvlju, a u ruci je držao pištolj.
„Makni se sa svjetla! Ovdje vrvi od vojnika!“
Ona ga gurne ponovno u sjenu. Nasreću, i Felix je sve shvatio bez objašnjenja.
„Ja idem prvi“, reče tiho. „Ako je zrak čist, dat ću vam znak.“
Elisa je šuteći čekala s Aramom u tami. Prošle su tri godine otkako se nisu vidjeli. Poslije masakra u klancu povukao se u ilegalu i priključio se „Osvetnicima“, armenskim borcima u pokretu otpora.
„Jutrošnji napad... To si izveo ti, nije li tako?“
„Pssst!“
Jedan časnik izišao je iz zgrade, zastao na stubištu i pripalio cigaretu. Na jednom prozoru na bočnom krilu pojavi se jedan lik i mahne im. Zacijelo Felix.
„Dođi“, reče Elisa kad se časnik udaljio.
U sjeni bolnice šmugnuli su u susjedni trakt u kojem su bili smješteni liječnici i sestre.
Felix ih je već čekao u stanu s pripremljenim zavojima na stolu. „Kakvo je stanje?“ upita Elisa.
„Samo razderotina“, reče Felix. „Izgleda gore nego što jest.“
Dok je Felix Aramu zaustavljao krvarenje i zavojem omatao čelo, muškarci nisu progovorili ni riječi. Elisa bi bilo draže da su porazgovarali. Umjesto toga, vrebali su jedan drugoga ispod oka. Kad bi im se pogledi susreli, Felix se pokušavao nasmiješiti, ali nije mogao. Crte lica uvijek bi mu se razvukle u grimasu.
S hodnika se začuju glasni koraci.
„Idem pogledati što se događa“, reče Felix, preda zavoj Elisi te iziđe iz sobe. „Sada napokon reci, jesi li to ti bio jutros? Jesi ili nisi?“ upita ona kad su se za Felixom zatvorila vrata.
„Zašto pitaš kad i sama znaš odgovor?“
Dok mu je zamatala čelo, nastojala mu je uhvatiti pogled. No njegovo lice nije odavalo nikakve emocije. Sjedio je čvrsto stisnutih usana i čekao da mu Elisa previje ranu. „Da si barem zauvijek nestao, umjesto da si sada ovdje.“
„To sam i ja htio, ali nisam imao izbora.“
„Zašto nisi?“ upita Elisa. „Zbog... mene?“
Ruke su joj zadrhtale dok mu je kopčom pričvršćivala zavoj. „Trebam novaca“, reče on. „Moram pobjeći, u Rusiju ili u Erevan, ovisno o tome dokle stignem. U svakom slučaju, preko granice.“
„A ja bih ti u tome trebala pomoći?“ upita Elisa. „Nakon svega što si ovdje priredio?“
„Zar nisam i ja tebi pomogao?“ upita i Aram.
„Jesi, pomogao si mi“, reče ona. „I to ti nikada neću zaboraviti.“ Na trenutak je ponovno bila u klancu sa svojim supatnicima, vidjela ljude kako umiru, slušala pucanje kostiju, osjećala Kurdovo tijelo kako se trlja o nju. Sve dok se Aram nije našao pred njom, s krvavim kamenom u ruci. „Kako samo možete činiti to što činite? Nanosite veliku nesreću.“
„Drugo nam ne preostaje. Činimo samo ono što moramo.“
„Okrutni ste kao i Turci! Zar ne shvaćaš?“
„Pravo je na našoj strani“, odvrati on.
„A što je s vašim žrtvama? Danas smo cijeli dan operirali ljude koji su ozlijeđeni u vašem napadu. Ne samo vojnike nego i civile. Zaboga, što su vam oni skrivili?“
„Nismo mi krivi. Nismo mi počeli rat. Tlačitelji su zločinci, a ne potlačeni.“
„Prekini to, molim te. Bacite oružje. Nasilje uvijek donosi samo još veće nasilje.“
Ona ga pogleda, ali on ponovno izbjegne njezin pogled. „Molim te“, šapne ona. „Meni za ljubav.“
Njegove crte lica još više otvrdnu kao da je uopće ne sluša. Bora, oštra poput oštrice noža, ureže se okomito na njegovu čelu.
Iznenada on digne glavu i pogleda je. „Sjećaš li se još... onoga otprije? Strica Nareka i plesnog ansambla makedonskih dječaka?“ Nesiguran osmijeh preleti mu licem i on joj stane šaptati onu staru pjesmu, tako tiho da ga je jedva čula.
„Za brijegom livada stala, sočna i zelena, mala.
Misliš da si u raju gdje ruže u ljubavi sjaju...“
Elisi zastane riječ u grlu. S povezom preko oka izgledao je kao zločinac, ali u zdravom oku iznenada mu se pojavila sjeta od koje joj se srce stegnulo.
„Prekini“, šapne ona. „Molim te. Nisi... nisi... nikada znao otpjevati tu melodiju kako treba.“
Vrata se otvore i uđe Felix uđe. „Bile su to samo Dorothee i Gabriele, dvije nove bolničarke. Zalutale su. Pokazao sam im gdje je njihova soba.“
Elisa ga pogleda ne shvaćajući o čemu uopće govori. „Koliko novca imamo?“ upita.
„Novca?“ odgovori Felix. „Za što?“
„Nemoj me, molim te, pitati.“
Felix je oklijevao, gledajući čas Arama, čas Elisu. Zatim otvori lisnicu i pruži joj snop novčanica. „To je sve što zasad imam. No, ako nije dosta, mogu se sutra raspitati u banci...“ Još dok je govorio, Aram mu istrgne novac iz ruke. „Hvala“, reče ne gledajući Felixa. Digne se i uputi prema vratima, zatim se još jednom okrene. „Zbilja sam te ljubio, Elisa, ako ikoga mogu ljubiti.“
Razmijenili su poglede u jednom dugom, nijemom trenutku. Elisa osjeti kako joj naviru suze. Htjela ga je zagrliti, još jednom poljubiti, ali nije se mogla ni maknuti.
„Dobro se čuvaj“, samo je šapnula.
Aram kimne. Zatim naglo okrene lice od nje. „Ne zanima vas za što mi treba novac?“ upita Felixa.
Felix odmahne glavom. „Ne“, reče on. „Mislim da sam ionako vaš dužnik.“

5




KAD JE ARAM OTIŠAO, u sobi je bilo vrlo tiho, a Felixu je ta šutnja odzvanjala u ušima poput grmljavine. Taj je čovjek ljubio Elisu. Je li mu ona uzvraćala ljubav?
„Sada napokon otvori brzojav“, reče Elisa.
„Kakav brzojav?“ upita Felix.
„Pa iz Berlina, naravno. Od tvojeg tasta.“
„Ah, da, svakako... Oprosti!“
On izvadi omotnicu iz džepa i otvori je. Jedva se uspio usredotočiti na tih nekoliko redaka.
„I... Što piše?“
„Da trebam otputovati u Carigrad.“
„U glavni grad? Zašto?“
„Zbog razgovora s Vladom. Po nalogu kompanije Čeličane i elektrane August Rossmann. Vjerojatno je riječ o nekakvom poslu. Štakori napuštaju brod koji tone, pa treba požuriti.“
„I? Što ćeš učiniti?“
Felix je oklijevao s odgovorom. Kad god je nešto odlučio, krivo je odlučio. Bilo je gotovo nemoguće suprotstaviti se zahtjevu njegova tasta. Zastupanje interesa kompanije bilo je u očima njegove žene i njezine obitelji jedino opravdanje za njegov boravak u Turskoj. Ako odbije odlazak u Carigrad, može odmah zatražiti razvod braka. Zašto to već odavno nije učinio? Zato što je bio prevelika kukavica? Ljubio je Elisu onako kako još nikada nije ljubio nijednu ženu, a njegov brak s Carlom bio je samo još lakrdija. No, ako to objavi, sigurno će ga povući iz Harputa – veze Augusta Rossmanna dopirale su do vrhova vojnog zapovjedništva. Služba u toj bolnici bila je Felixov pokušaj da skine sa sebe barem dio krivnje koju je snosio zbog strahota u tom ratu. Dao se zavesti od Turaka, pa ih je pred Bogom i svijetom oprao od krvi Armenaca. Od toga dana smatrao je svojom dužnošću ublažiti patnje ovdašnjih ljudi koliko god je mogao. Kada su 1917. godine protjerali iz zemlje američke koncesionare te bolnice, nije oklijevao ni trenutka da preuzme vođenje bolnice, premda ga je tast htio poslati na naftna polja u Mosul. Pastor Lepsius, zastupnik Armenaca, omogućio je Felixu vezu s „Hulfsbundom“, udrugom njemačkih evangeličkih misionara, koja je sada, uz odobrenje turskih vlasti, vodila bolnicu. Sada je bio odgovoran za medicinsku opskrbu cijele regije. Je li se smio povući od te odgovornosti samo zato da bi još neko vrijeme odgodio rješavanje svojega privatnog života?
„Što bi ti učinila na mojem mjestu?“ upita Elisu.
„Ne znam“, odgovori ona. „Možda je taj brzojav mig sudbine?“
„Mig sudbine? Zašto?“
„Samo imam osjećaj“, reče Elisa i dodirne svoju brojanicu. Felix je shvatio. „Još nisi napustila nadu, zar ne?“
Elisa odmahne glavom. „Sigurna sam da ona živi u Carigradu. A predodžba da ondje živi s tim demonom...“ Nije dovršila rečenicu.
Felix je nježno pogladi po obrazu. „Znam koliko ti Fatima nedostaje. Ali, kako da je nađemo? Otkako su Turci raspustili ured za deportaciju u Aleppu, Taifunu nema ni traga. Osim toga, ne znamo ni da li ona još živi s njim.“ On joj rukama obujmi lice i pogleda je. „Trebam li zbog toga svoje ovdašnje pacijente ostaviti na cjedilu?“
Elisa mu uzvrati pogled. Oči su joj bile suzne.
„Jako se bojim za nju. Strahovito se bojim.“

6




„NAPUŠTAMO ZEMLJU!“ objasni Taifun.
„Pourquoi, monsieur?“ upita Fatima. „Je n’en ai pas envie.“
„Žao mi je ako se tebi ne ide, ali bojim se da to ne mogu uzeti u obzir.“
„Zašto bih trebala otići iz te tvoje prekrasne usrane zemlje? Dok ovdje još ima vina i aspirina, ne vidim razloga.“ Ona mu nazdravi. „Ako uopće ikoga napustim, napustit ću tebe, mon chéri.“
Taifun se ugrize za usnu. „Moja je odluka konačna“, reče on. „Putujemo u Njemačku. Htio bih da ti otputuješ prije mene. Tvoj brod odlazi za tri dana. Trebala bi se početi pakirati.“
„Vraga ću se pakirati! Neću u Njemačku, neću nikamo. Pusti me na miru sa svojim besmislicama.“
Ne gledajući ga, ona otpije velik gutljaj vina. Taifun je prokleo dan kad joj je dao prvu čašu vina. Zaboga, u što se pretvorila? Bila je najljepša žena u carskom haremu, prekrasna pojava, pa su se i eunusi pri pogledu na nju izjedali od strastvene želje – a sada? Njezina je ljepota uvela kao što ujutro uvene prekrasni cvijet tekome, a njezina duša nestala je iza nevidljiva zida i gubila se sa svakim gutljajem, sa svakom čašom. No on ipak nije mogao živjeti bez nje.
„Urazumi se napokon“, reče on.
„Da se urazumim“, prezrivo odgovori ona. „Samo jedanput bila sam razumna - onoga dana kada sam ostavila svoje dijete kako bih pošla s tobom.“
„Pusti sada stare priče. Sve sam sredio. U Berlinu nas čeka kuća, vila s dvadeset i četiri sobe.“
„Hoćeš reći – još jedna tamnica u koju ćeš me zatvoriti? A tko će me tamo čuvati? Ne, pusti me da pogodim!“ reče ona otežana jezika kad se htio usprotiviti. „Tvoja majka – je li tako? Stara vrana ne pušta me nikada iz vida.“
Svaka riječ pogodila je Taifuna kao pljuska. No, ponovno se svladao. „Ne budi glupa, ljubavi. Ne znaš što ćeš propustiti! To će te putovanje oraspoložiti. Odabrao sam za tebe lađu Gloria Borussiae, najmoderniji linijski brod Hapag Lloyda. Ondje ćeš se izvrsno zabavljati. Svaki dan večera s kapetanom broda i ples.“
„Mrzim društvo. Samo me sprječava da pijem.“
„Molim te, Fatima, spakuj kovčege. Ovdje moram srediti još neke važne stvari, ali to neće potrajati. Čim budem gotov, doći ću za tobom.“ On načas zastane kako bi našao prave riječi. „Molim te, ljubavi, tako mora biti. Ako ostanemo ovdje, imat ćemo velikih problema.“
Ona mu prvi put uzvrati pogled. Je li napokon shvatila kako je to putovanje hitno? Nabrala je čelo s takvim naporom da joj je Taifun gotovo čuo misli.
No, kad je napokon otvorila usta, njegova se nada rasprši poput prašine na vjetru.
„Ah, klopka se, znači, sklapa?“ upita ona pakosno. „Ne možeš ni zamisliti kako čeznem za tim. Već tri godine sanjam o tome da vas napokon uhvate. Ne, neću propustiti tu predstavu. Bit će to svečanost, bolja od svake večere s kapetanom broda!“
Taifun zanijemi od pogleda na njezino lice koje je odražavalo takvu mržnju. Smjela je povrijediti njegov ponos, čak čast svoje zemlje i majke – sve je to prihvaćao. Samo ne tu mržnju, jer ona je pogađala tamo gdje je bio najranjiviji – u njegovu ljubav... Da, još ju je ljubio, nije ju mogao prestati ljubiti premda je sam sebe zbog toga prezirao. Ali, što je mogao protiv toga? Ona mu je nosila sreću, bila je jedina osoba koja mu je vjerovala... Ako ga napusti, njegov će neuspjeh biti potpun. Ne, to nije bila njegova odluka, on nije bio gospodar svoje sudbine. Kada je ona patila, on je patio još više; kada je bila tužna, nije mogao srediti misli, a kada ga je mrzila, mrzio je sebe dvostruko i trostruko zbog toga. Stotinu puta zaklinjao se sam sebi da će s njom prekinuti i stotinu puta dopuzao bi k njoj poput psa i ponovno joj dopustio da ga ponižava. Ispred prozora u utvrdi iznad gorućeg Vana bila mu je posljednji put žena. Otad je više nije ni taknuo. Svakim pogledom i svakom gestom otkrivala mu je koliko joj se on gadi, pa je samo alkoholu mogao zahvaliti što ga nije napustila.
„Preslaba si da bi živjela sama“, reče on. „Moraš poći sa mnom. Drugo ti ne preostaje.“
„Tako, moram?“ Ona otpije gutljaj. „Da, možda sam preslaba da živim sama. Ali, to ne znači da ne mogu sama umrijeti.“
Ona spusti čašu. „Ne, neću napustiti ovu zemlju, nikada! Pa makar crknula.“
„Ali, dovraga, zašto? Što te ovdje drži?“
„Ti to dobro znaš – Elisa!“
Čuvši to ime, Taifun se više nije mogao svladati. „Elisa! Elisa!“ uzvikne on. „Uvijek iznova počinješ o toj gaduri. A ona je svemu kriva! Ona ima na savjesti našu ljubav! Da se nije pojavila u Vanu, sve bi bilo kao prije.“
Fatima ga uopće nije slušala. „Ako nađeš Elisu“, reče ona s nepopustljivošću koju joj je dao alkohol, „poći ću s tobom. Samo u tom slučaju. Inače ne idem nikamo.“
„Dovraga, kako to zamišljaš? Pa, rat je! A Elisa je Armenka! Dospjela je u tu prokletu deportaciju, samo nebo zna kako! Nemam pojma gdje se krije. Ne znam je li uopće živa.“
„I to da ti vjerujem? Pa ti si bio šef ureda za deportaciju!“
„Unatoč tome, Fatima, ne znam. Doista ne znam. Kunem ti se Alahom i Poslanikom! Kad bih to znao, onda...“
„Onda bi što?“
Umjesto odgovora, sklopio je oči. Doista nije imao pojma što se dogodilo s Elisom. Ostavio ju je s Kurdima u nadi da će oni dovršiti posao. Prošle su otad tri godine. No, može li biti siguran da je mrtva? Ne, svaki dan živio je u strahu da će se Elisa iznenada pojaviti. Zbog toga je i držao Fatimu skrivenu u palači s druge strane Zlatnog roga, pod paskom svoje majke. Osim njih dvoje, nitko nije znao gdje ona živi, pa ni njegovi nadređeni, kako je ne bi našao nitko tko bi je htio odvojiti od njega.
On posegne za Fatiminom rukom. „Molim te, ljubavi, pođi sa mnom u Berlin. Sve ćemo ostaviti iza sebe i početi nov život. U Berlinu ćemo se ponovno voljeti, baš kao i prije. Znaš li još? Nosit ću te na rukama i razmaziti te kako još nijedan muškarac nije razmazio ženu. Bit ću ondje uvijek za tebe. Zauvijek!“
On je pogleda suznih očiju, ali Fatima odmahne glavom.
„Reci mi samo jedno: jeste li je ubili?“
Kad je Taifun vidio njezino lice, nedvojbenu mržnju u crtama njezina lica, obuzme ga takav bijes da je u sebi osjetio još samo jednu želju – da je ubije. Objema rukama stisnuo ju je oko vrata, osjetio mekano meso ispod njezine kože, napetost tetiva, ustreptalu krv u njezinim žilama.
Fatima ga je gledala u nevjerici, očiju iznenada punih smrtnog straha. „Taifune? Što ti je?“
Kad je osjetio kako ona krklja pod njegovim rukama ispunila ga je blažena opijenost. Krv mu je navrla u slabine, ud nabreknuo od žudnje. Napokon ima ponovno vlast nad njom! Napokon je ponovno muškarac!
„Taifune? Što... što... to... radiš?“
Branila se koliko je mogla, izvijala se i otresala. No on je stane još jače stiskati i odluči da će stisak popustiti tek kad se više ne bude micala. Neće ga više nikada ponižavati – nikada, više nikada!
Uto mu padne pogled na medaljon oko njezina vrata. Otvorio mu se poklopac. Iz unutrašnjosti medaljona gledalo ga je dojenče – njezin sin.
Bilo je to poput nadahnuća.
Bože, pojavila se još jedna mogućnost da ponovno osvoji Fatimu!
U istom trenutku njegov je ud splasnuo, a bijes zamijenilo bezgranično olakšanje. Njegov je stisak popustio sam od sebe, a njegove ruke se odmaknule od njezina vrata.
„Zašto... zašto... nisi?“ upita Fatima dotičući vrat. „Htjela sam... htjela sam... Da si barem... to... učinio...“
„Ljubavi moja, anđele moj“, šapne on i prekrije joj lice poljupcima. „Ljubim te, ipak te ljubim! Vjeruj mi! Usrećit ću te, ubrzo! Sada će sve biti dobro...“

7




JEDNOGA PREKRASNOG POSLIJEPODNEVA potkraj ljeta Elisa i Felix dovezli su se vlakom u Carigrad i iskrcali su u Üsküdaru. Dok su trajektom prelazili preko Bospora, nad brežuljcima grada i nad morem protezalo se nebo tople, tamnoplave boje. Zlatne kupole džamija svjetlucale su na suncu, a bijele, zapjenjene kreste valova mreškale su se na vodi.
No slika spokoja je varala. Kad su pristali u Peri, Elisa je vidjela samo kaos i bijedu. Gdje je bogatstvo, gdje ona poplava izobilja u kojoj se Carigrad prije gušio? Dok su se kočijom uspinjali na brežuljak Pere, suočavali su se s velikim siromaštvom u svakom kutu, u svakoj ulici, na svakom prozoru i vratima. Muškarci i žene, same kosti i koža, sjedili su na pločnicima i prodavali kućanske potrepštine, polugladni ljudi stajali su u beskrajnim repovima pred pekarnicama za komadić kruha, a ušljiva djeca u prnjama svađala su se s prosjacima za još jestive otpatke. Činilo se da su samo ulice nekako čistije i njegovanije nego prije. Na cestama su popravili udarne rupe, a francuske putokaze koji su desetljećima visjeli pokraj turskih zamijenili su njemačkima. Psi kojima su nekoć vrvjele ulice i trgovi, nestali su kao da ih je zemlja progutala. Mladoturska vlada, objasnio im je kočijaš, naredila je žandarima da ih pohvataju kako bi grad oslobodili od nečistih životinja, pa su ih sve strpali na jedan otok u Bosporu na kojem su se uzajamno požderali. Elisa se sjetila vučjaka koji joj je prišao u ono doba. Pitala se je li još živ.
Elisino je srce jače zakucalo kad je s Felixom ušla u Pera Palace. Kako li je portir s njom bahato razgovarao kad se u tom hotelu, nakon protjerivanja iz palače suza, propitivala za smještaj. Nije se više sjećala njegova lica, ali čovjek koji ih je sada primio na recepciji gotovo ih je preplavio ljubaznim riječima i udvornošću. Na jednoj sofi sjedila je upadljivo našminkana žena, ali nije bila odjevena u francusku haljinu, nego je na sebi imala bavarski dirndl, a na glavi dvije smotane pletenice.
„Mali! Odnesi prtljagu gospode u sobu broj 36!“
Elisa se okrene od recepcije i uputi prema stubištu. Uto ugleda prastaro, poznato, staračko lice.
„Murate... ti?“
Hotelski sluga kimne glavom, prevelikom na njegovu malom tijelu, sa zaprepaštenjem na izboranu licu, ali samo na sekundu. Već u sljedećem trenutku nasmiješi joj se od uha do uha.
„Elisa!“ reče on svojim pištavim glasom. „Kako sam sretan što vas ponovno vidim!“
Tako se zabezeknula da je ostala bez riječi. Kada je posljednji put vidjela patuljka, on joj je pokazao vrata – u onoj čajdžinici u kojoj su stanovali eunusi. Poslije toga napustila je Carigrad.
„Kako dugo si već ovdje?“ upita ona samo da bi nešto rekla.
„Već pet godina, od smrti sultan valide. Zaposlili su me ovdje kako bi se hotelski gosti imali čemu smijati.“ Bore na njegovu licu prodube se, usne mu zadrhte i oči ovlaže. „Strašno mi je žao zbog onoga što se dogodilo. Kad bih barem mogao vratiti vrijeme. Mi eunusi tugovali smo za Nadirom, bilo nam je kao da smo izgubili brata, a svi su drugi tvrdili da ste vi...“ Otkazao mu je glas. „Možete li mi oprostiti?“
Suze su mu tekle iz očiju. Elisa nije znala jesu li prave. Murat nije znao samo izvoditi čarolije, nego je mogao i zaplakati na zapovijed – tako je često glumio u saraju. No, je li to sada bilo važno? On je bio jedini čovjek kojega je otprije poznavala.
„Znaš li možda gdje živi Fatima?“
S tjeskobom i nadom pogleda patuljka, ali on odmahne svojom golemom glavom. „Ne znam“, reče tiho. „Nisam je više nikada vidio.“
„Možda si nešto čuo o njoj?“
„Nažalost, ni to. Ali... ali, ako hoćete, mogu se propitati. Još poznajem masu ljudi.“ On se iznenada baci na pod i poljubi joj skut haljine. „Vjerujte mi, naći ću Fatimu za vas. Sve ću učiniti da ispravim svoju pogrešku. Samo ako mi oprostite...“
Dok je Elisa pokušavala nagovoriti Murata da se digne, u predvorje hotela uđe jedna njemačka medicinska sestra s jednim bolničarom.
„Nije li ovo preslatko!“ oduševi se žena ugledavši njih dvoje. „Kao priča iz Tisuću i jedne noći...“

8




SUTRADAN UJUTRO ELISA I FELIX OTIŠLI SU U njemačko veleposlanstvo. Barun von Wangenheim čekao ih je u dvorani za audijencije s još dvojicom muškaraca koji su još bili, unatoč predvidivom svršetku rata, među najvažnijim i najutjecajnijim političarima u zemlji. Jedan je bio div i izgledao kao Ciganin, drugi je bio mnogo nježnijeg stasa, mršaviji, pa se sa svojim upadljivo lijepim licem i zasukanim brkovima doimao poput francuskog bonvivana. Felix ih je odmah prepoznao: Talaat i Enver. Iako su obojica bili u civilu, vidljivo su se iznenadili Elisinoj nazočnosti. Enver se prvi pribrao. Savršeno elegantno nagnuo se nad njezinu ruku.
„Kakve li prekrasne ideje doći u takvoj šarmantnoj pratnji“, reče on. „Zavidim vam, gospodine profesore.“
Felix osjeti miris vodice za brijanje u kojoj se bivši ministar rata zacijelo kupao – probadao mu je nosnice kao vrhovima igala. I Talaat je pozdravio Elisu rukoljubom. Felix nije mogao shvatiti: ta dvojica imali su na duši tisuće ljudskih života, ali doimali su se prirodno i ležerno kao da se susreću u kazališnom foajeu. I Elisa je jedva uspjela sakriti osjećaje. Wangenheim je registrirao njezinu nelagodu, pa im je ponudio da sjednu.
„Predlažem da se ne vrtimo kao mačak oko vruće kaše“, počne on. „Gospodine premijeru, hoćete li možda vi početi?“ Talaat je sklopio ruke, velike kao lopate, te počeo pucketati prstima. „Kruh za naftu“, reče on. „To je naša zamisao. Stanovništvo pati, naše su zalihe hrane na izmaku. Kruh, žito, lijekovi – nedostaje svega. No Turska još ima mnogo rudnoga blaga na kojem nam zavide sve europske zemlje.“
„Možete li se izraziti malo jasnije?“ reče Felix.
Enver uzme riječ: „Nudimo vama, odnosno vašem gospodinu tastu, sljedeći posao: vi financirate program nabave namirnica, kojim ćemo se boriti protiv gladi u našem glavnom gradu. Zauzvrat turska Vlada daje kompaniji Čeličane i elektrane August Rossmann koncesiju za iskorištavanje naftnih polja, koja ćemo još pobliže odrediti, prije negoli Saveznici zaposjednu zemlju. Mislim da takva transakcija ne bi bila samo dobar posao za obje strane nego i humani čin.“
„Humani čin?“ Felixu je gotovo pozlilo kad je ponovno čuo tu frazu. Najradije bi tog naparfimiranog ljepotana ispljuskao i slijeva i zdesna. „Nažalost, morao sam doživjeti“, reče on jedva se svladavajući, „kako vaša Vlada tumači humanost. Bio sam nazočan lakrdiji u Vanu kad su vaši ljudi...“
„Znam, znam!“ prekine ga Enver. „Nema isprike za ono što se ondje dogodilo. To su bili zločini i moraju kao takvi biti žigosani. No, budite uvjereni, poštovani profesore Mobius, da se pritom nipošto nije radilo o mjerama koje bi na bilo koji način bile povezane s vladinim odredbama ili naredbama. Ti grozni događaji bili su štoviše nekontrolirani, izopačeni ispadi, samovoljno obnašanje službene dužnosti pojedinih pokrajinskih čelnika, i ja vam se kunem da ćemo učiniti sve što je u ljudskoj moći da krivce pozovemo na odgovornost.“
On se nasloni u fotelji i pripali cigaretu. Felix je oklijevao ne znajući što bi učinio. Ne bi li se morao dignuti i otići? Talaat je ozbiljna lica promatrao svoje goleme šape, dok je barun von Wangenheim sklopio ruke na trbuhu i vrtio palcima.
„Onda to i dokažite!“
Sve su se glave okrenule prema Elisi koja se oglasila u tišini.
„Uhitite Taifun-pašu i dovedite ga pred sud. On je vodio deportaciju. Vidjela sam to vlastitim očima.“
Talaat je zurio u nju kao da vidi duha. Wangenheim duboko udahne. „Oprostite, gospođo“, odvrati Enver, „ali bojim se da stvari nisu tako jednostavne.“
„Svakako“, složi se Talaat. „Kamo ćemo dospjeti ako dovučemo svoje vojnike pred sud? To bi imalo katastrofalne posljedice za moral vojnika na fronti.“
„I ja vas moram moliti za razumijevanje“, nastavi Enver. „General Taifun je sigurno griješio. No on je sjajan časnik i nadasve sposoban organizator. Čovjek, nažalost, ne može birati ljude čija im je pomoć potrebna – ne u takvim teškim vremenima.“
„Hoćete li ga uhititi?“ odvrati Elisa. „Da ili ne?“
Enver povuče dim i neko vrijeme nije rekao ni riječi. Zatim iznenada baci opušak u pepeljaru i digne se.
„Što bi moderna Turska bez vas divnih žena?“ reče on sa svojim najšarmantnijim osmijehom. „Stekle ste velike zasluge u obnovi zemlje. No dobro, neka bude onako kako hoćete.“ On sjedne za veleposlanikov stol i odvrti poklopac nalivpera. „Budući da smo se sada složili, gospodine profesore, ne bismo li sastavili mali ugovor?“
„Vrlo rado“, odgovori Felix. „No potpisat ću ga tek kad se ispuni naš zahtjev.“ Enverove oči opasno bijesnu, ali već trenutak kasnije njegovo lice poprimi uobičajeni izraz susretljivosti. „No dobro“, reče uzdahnuvši. „U svakom slučaju, moram vas zamoliti za malo strpljenja. Nisam siguran je li general Taifun uopće u Carigradu. Trebat će nam možda nekoliko dana da ga pronađemo.“ Smješkajući se i pokazujući pritom svoje blistave bijele zube, još jednom se obrati Elisi: „Možemo li to tražiti od vas, madame?“

9




„TI IMAŠ SLUŠATI SVOJEG MUŽA!“ reče Hülya. „Muškarci su iznad žena, a žene su im pokorne i privržene. Tako hoće Poslanik.“
„I zbog toga trebam putovati u Njemačku?“ upita Fatima. „Ne sjećam se da je to Poslanik igdje napisao.“
„Moj sin ti je učinio tisuću dobročinstava. Oslobodio te iz Sultanova bordela, a kako mu ti zahvaljuješ? Vrijeme je da te kazni. Ako se žene pobune, tada ih opominje i izbjegava u bračnom krevetu i tuče ih!“
Umjesto odgovora, Fatima napuni čašu. Kako li je samo prezirala tu babuskaru čija je zatvorenica bila već tri godine! Taifunova je majka u međuvremenu navršila sedamdesetu, i sa svojim kukastim nosom, grubim koščatim licem i srebrno-sijedom kosom izgledala je poput vještice.
Fatima digne čašu i nazdravi joj. „Živio Poslanik!“
Hiilya se poput furije baci na nju i istrgne joj čašu. „Piješ vino kao kršćanska kurva!“ uzvikne ona. „Ogriješila si se o Alahovu volju! Ako sluga Božji pije vino, ne može piti i ostati vjernik.“ Ona bijesno tresne čašu u zid.
U istom trenutku otvore se vrata i u sobu uđe Taifun. Fatima ga je vidjela kao kroz veo. Je li popila previše ili doista vidi ono što je mislila da vidi? Iza njezina muža u sobu je ušao eunuh, crn kao ugljen, u stambulinu i s fesom na glavi, kao da je pobjegao iz Sultanova harema. Za ruku je držao dijete, dječaka od najviše deset godina, otmjeno odjevenog poput princa.
„Hoću svojoj mami“, kukao je dječak plačući i vukao eunuha.
Taifun ga gurne prema Fatimi. „To je tvoja majka. Hajde, reci joj kako se zoveš.“
Dječak se još više rasplače.
„Što... što to ima značiti?“ upita Fatima.
„To je tvoj sin, ljubavi.“ Taifun joj se nježno nasmiješi. „Pronašao sam ga. Za tebe. On će sada zauvijek ostati s tobom. To ti obećajem.“
Fatima se osjećala kao da ju je udario grom. Iako je shvatila svaku njegovu riječ, činilo joj se kao da joj se obraća stranim jezikom.
„Kako samo možeš biti tako okrutan?“ šapne ona i posegne za bocom na stolu. „Moj sin je mrtav. Ubili su ga Armenci. Jesi li zaboravio?“ Ona prisloni bocu na usta. No ruka joj je tako drhtala da je prolila pola vina.
Taifun joj uzme bocu. „Ne, nije istina. Tvoj sin je živ. Njegova je smrt bila laž, spletka Sultanove klike da ga otmu i odvedu u Solun. Ali, Abdul Hamid je sada mrtav, hvala Alahu, i sin se napokon može vratiti svojoj majci – k tebi!“
Fatima najprije pogleda Taifuna, zatim dječaka. To dijete bilo joj je potpuno strano. Ništa na njemu nije ju podsjećalo na dijete koje je rodila prije devet godina. Dječak se uplašeno uhvatio za eunuha zaprepašteno je gledajući.
„Ne vjerujem ti ni riječi“, reče Fatima i okrene glavu, zgađena njegovim odvratnim pokušajem da je ponovno osvoji tuđim djetetom.
„Moraš mi vjerovati!“ Taifun dovuče dijete k njoj, a drugom rukom zgrabi je za vrat i prisili da pogleda dijete. „To je Mesud – tvoj sin! Ti si ga donijela na svijet, on je tvoja krv i meso.“
Dječak zavrišti od straha i pobjegne natrag k eunuhu.
„Molim te, vjeruj mi“, reče Taifun. „To je istina. Ovaj je dječak tvoj sin.“
Fatima mu pljune u lice. On se trgne, oči mu bijesnu od bijesa, i na trenutak je pomislila da će je udariti. No on je dignuo ruku samo da obriše pljuvačku.
„Čekaj me ovdje“, reče on. „Odmah ću se vratiti. Tada ćeš se i sama uvjeriti. A ti“, obrati se eunuhu, „pazi na dječaka. Da ga ni trenutka nisi pustio iz vida!“

10




JOŠ PRIJE ZALASKA SUNCA Taifun se vratio sa ženom pokrivenom velom. Iako je Fatima vidjela samo njezine oči, odmah ju je prepoznala.
„Saliha?“
Ne, nije se prevarila. Pred njom je stajala njezina stara suparnica, četvrta kaduna iz Sultanova harema, Abdul Hamidova posljednja zakonita supruga. No, kako je izgledala? Salihine oči bile su natečene, a pogled joj je bio zdvojan i preplašen. Kao da je na nešto bila prisiljena protiv volje.
„Molim vas, Saliha“, zamoli je Taifun nježnim glasom, „ponovite ono što ste već rekli meni.“
Saliha je oklijevala. Nekoliko je puta udahnula kao da će progovoriti, ali nešto ju je sprječavalo. Fatimu obuzme ružna, neodređena slutnja, i molila je Alaha da je sve to samo san. Međutim, Saliha digne glavu i pogleda je.
„Da“, reče gušeći se u suzama, „to je tvoj sin. Ja sam ga podizala umjesto tebe, u Solunu, u Abdul Hamidovu progonstvu.“
Taifun uhvati Fatimu za ruku, s izrazom punim strepnje na licu. „Vjeruješ li mi sada, ljubavi?“
Prije negoli je stigla išta reći, nepoznati dječak otrči i baci se Salihi oko vrata. „Mama, mama“, vikao je jecajući. „Gdje si bila? Gdje si bila tako dugo?“ Saliha ga zagrli i zakloni na prsima. U tom trenutku Fatima shvati da Taifun govori istinu: da, ovaj je dječak njezin sin, dijete koje je rodila... Kako je samo često sanjala o tom trenutku, kako je često zamišljala da grli Mesuda i lice mu prekriva poljupcima. No, sada, kada je taj trenutak došao, srce joj je ostalo hladno i prazno. Promatrala je Salihu i to dijete kao oduzeta, bez ikakvog osjećaja.
„To je tvoj sin“, reče Taifun. „Ja sam ti ga vratio. Zar ga nećeš pozdraviti?“
On joj pun nježnosti kimne glavom. Ona osjeti kako joj tijelom prolaze hladni srsi pa povuče ruku kao da dotiče nešto prljavo. Taifunov topli smiješak, suosjećajno bodrenje u njegovu pogledu, sve joj je to samo otkrivalo kakvo je čudovište taj čovjek u čijoj kući i pokraj koga je živjela deset godina. A tada se u njoj probudi britak, hladan razum, i zavlada njome jače od bilo koje omamljenosti u koju ju je mogao odvesti alkohol.
„Znači, to si bio ti“, reče ona. „Ne Sultan i njegova klika, kako si uvijek tvrdio.“
„Što... što to... pričaš?“ promuca Taifun.
„Znaš to vrlo dobro. Otmica... Ubojstvo Nadira... Elisina navodna krivnja... Sve je bilo tvoje djelo. Jer nisi htio moje dijete, jer si ga mrzio baš kao i Elisu. Jer si me htio samo za sebe.“
„Ali, ludo je to što govoriš! Zašto bih ja to učinio? Kako možeš tvrditi tako nešto?“ Uzeo je bocu i natočio joj vina. „Dođi“, reče i pruži joj čašu, „popij gutljaj. To će te smiriti. Sve je to previše za tebe – tvoj sin, sreća što ga napokon ponovno...“
Ona mu izbije čašu iz ruke i naglo se okrene prema Salihi. „Reci mi istinu. Je li bilo tako?“
Saliha je izbjegla njezin pogled. „Ja... ja... ne znam što je bilo“, reče tiho. „Samo sam htjela da Abdul Hamid bude sretan. I kad je poželio vidjeti svojeg sina... Pa on ga je jedini održao u životu. Mi... mi... smo mislili da si ti mrtva...“
Nije uspjela nastaviti. No njezina je šutnja bila rječitija od svih riječi na svijetu.
„Znači, istina je...“
Iako je Fatima samo šaptala, njezine su riječi djelovale poput fitilja na buretu baruta.
„Da!Da!Da!“ iznenada uzvikne Taifun. „Pa što si mislila kako je to bilo, glupačo? Zar si zbilja bila tako blesava da povjeruješ u moju priču? Što sam drugo mogao učiniti? Država je trebala Abdul Hamidov novac, a država je imala prednost! Država uvijek ima prednost! Važnija je od tebe i tvojeg prokletog kopileta! Važnija i od tvoje male bijedne sudbine! Država je nacija! Ona je budućnost Turske!“
Fatima se odjednom otrijezni. Već godinama nije bila tako trijezna kao u tom trenutku.
„Ostavit ću te“, reče ona.
Nije još sve ni izgovorila, a njegovu srdžbu zamijeni silni očaj. Lice mu se raspuknulo poput zrcala pogođenog metkom.
„Molim te, Fatima, nemoj mi to činiti! Ljubavi moja! Anđele moj! Živote moj!“ On klekne pred nju, prihvati njezine ruke i primakne ih svojem čelu. „Ne smiješ me napustiti! Ti si sve što imam“, preklinjao ju je ljubeći joj ruke. „Ostani sa mnom! Sada će sve biti u redu! Bit ćemo sretni zajedno! Ti i ja i tvoj sin! Sve što sam učinio, učinio sam iz ljubavi! Iz ljubavi prema tebi! Moraš mi oprostiti! Vjeruj mi! Molim te!“
Njegov glas nadglasalo je lupanje brzih koraka u čizmama. Vrata se naglo otvore, i u sljedećem trenutku u prostoriju je ušao jedan časnik i nekoliko vojnika s uperenim pištoljima.
„Taifun-paša?“
„Da... Što je?“ promuca on, još na koljenima. „Što... što hoćete od mene?“
„U ime zakona“, odvrati časnik, „vi ste uhićeni!“

11




SAMO TJEDAN DANA NAKON UHIĆENJA POČEO je sudski proces protiv generala Taifuna, bivšeg guvernera pokrajine Van, u carigradskoj Palači pravde. Optužba je teretila okrivljenika da je samovoljno i bez zapovijedi vlade nečovječno zlostavljao i ubijao državljane armenskog podrijetla, koji su mu bili povjereni radi deportacije u takozvane sigurnosne zone.
Elisa je pratila proces u sudnici s Felixom te s izvjestiteljima iz zemlje i inozemstva. Sudac je otvorio raspravu govoreći da sve optužbe treba bespoštedno objasniti i pritom se voditi samo načelima pravne države bez obzira na vojni ili politički položaj optuženika i drugih osoba koje su možda u to uključene.
„Oči svijeta uprte su u nas i mi ćemo dokazati svijetu da ćemo dosljedno nastaviti put kojim smo krenuli uspostavom ustava, ukidanjem cenzure tiska te jamstvom prava na slobodu i osnovnih prava i da nećemo ni milimetra skrenuti s njega...“
Taifun je pozorno i koncentrirano slušao obrazloženja. U svojem modernom, europskom odijelu, koje je odjenuo umjesto uniforme, doimao se gotovo kao neutralni promatrač procesa. Sjedio je opušteno na optuženičkoj klupi, povremeno razgovarao sa svojim braniteljem i nešto bilježio. Samo su bljedilo na njegovu ionako bjeloputnom licu i nervozno titranje oko očiju svjedočili o njegovoj napetosti.
Elisa ga je izbjegavala pogledati. Bojala se pogledati u oči tom čovjeku koji je, kako se činilo, na savršen način utjelovljavao ideal modernoga, prosvijećenog Turčina, ali koji je zapravo bio vrag, plod pakla. Hoće li mu taj sud presuditi? Ili je sav taj proces bio samo privid, farsa, poput „humanitarnog čina“ na kolodvoru u Vanu?
Činilo se da Felix naslućuje njezine misli. Ona mu zahvalno uzvrati stisak ruke. Dugo se kolebala bi li uopće prisustvovala tom procesu, i tek kad je državni tužitelj objasnio da ne mora svjedočiti, odlučila je doći. Nije više htjela imati nikakve veze s obnavljanjem prošlosti. Nijedna presuda na svijetu nije mogla ispraviti zločine koji su se dogodili. No htjela se uvjeriti da Taifun neće umaknuti, htjela je vidjeti kako će mu presuditi i zatvoriti ga i da će Fatima zauvijek biti sigurna od njega. Samo zbog toga da se u to uvjeri strpljivo je podnosila torturu rasprave, torturu sjećanja u kojem su joj se ponovno javile zorne slike masakra, stvarnije od onih u stvarnosti, torturu noći između pojedinih rasprava, u kojima se stalno budila sva znojna, s krikovima žrtava u ušima, lomljavom kostiju kad su padale u ponor... Podnosila je sve te muke samo zato da bi se to čudovište otpremilo iza brave i rešetaka. I da napokon nađe Fatimu, svoju sestru, koja je živjela negdje u tom golemom gradu. Ako je još uopće živa...
General Enver dao je Elisi adresu na kojoj je Taifun živio u Carigradu, ali Felix joj je savjetovao da potraži Fatimu tek kad njezin muž postane bezopasan kako joj u posljednjem trenutku ne bi ugrozila život. Trebalo je dva dana da uhite Taifuna, ali kad su poslije toga Elisa i Felix došli u njegovu palaču, naišli su na prazninu. Ondje je bilo samo nekoliko namještenika, a oni Fatimu nisu vidjeli već godinama. Gdje je mogla biti? Enver je obećao da će pronaći njezino skrovište, ali još nije održao riječ. Taifun je navodno bio voljan surađivati u svakom pogledu, ali ne i u vezi s Fatimom, pa makar ga stavili na muke. Elisa nije znala bi li vjerovala tom političaru. Stoga je dala Muratu pedeset turskih funta da se propita za Fatimu. A obećala mu je još pedeset ako je nađe.
„U ime naroda!“
Činilo joj se kao da se budi iz teška, olovnog sna kada se sudac nakon trećeg dana procesa dignuo da izrekne presudu. Kada se s drugim ljudima u sudnici dignula i Elisa, osjetila je da su joj ruke vlažne od nervoze.
„Sud smatra dokazanim da je optuženik počinio nadasve okrutne zločine, kojima ga se tereti, protiv čovječnosti. Tome u prilog govori već i činjenica što je, unatoč svojem visokom vojnom položaju, osobno vodio program uništenja. Pritom ni u jednom trenutku nije djelovao po nalogu vlade; postrojba kojom je zapovijedao, takozvana Teskilati Mahsusa, nije ništa drugo nego horda bandita izvan zakona. Stoga sud smatra optuženika u potpunosti krivim te ga, prema Kaznenom zakoniku, članak 17, stavak pet, osuđuje na doživotnu kaznu zatvora. Zasluženu smrtnu kaznu izbjegao je samo zato kako se nepravda ne bi uzvratila nepravdom...“
Kad je presuda izrečena, Elisa sklopi oči. Doista su ga kaznili, Taifun će zauvijek nestati... Napokon je sve bilo gotovo, napokon se mogla dati u potragu za svojom sestrom, bez straha od tog vraga... I sama se začudila što ne osjeća samo olakšanje nego i zadovoljštinu. Bilo je to više nego što se nadala.
Rukom pod ruku s Felixom napustila je sudnicu. Htjela se što prije vratiti u hotel. Možda je Murat već nešto doznao.
U hodniku ih je čekao Enver-paša. Još je nosio generalsku uniformu. „Vjerujete li nam sada da su ti gnusni zločini bili samo nekontrolirani ispadi pojedinih pokrajinskih glavešina?“
Umjesto odgovora, Felix potpiše ugovor u kojem se obvezao da će uime kompanije Čeličane i elektrane August Rossmann isplatiti milijun rajhsmaraka Odboru za jedinstvo i napredak. Ta njemačka firma dobit će zauzvrat od turske Vlade licenciju za eksploataciju svih mosulskih naftnih polja.
Dok je Enver primao potpisani ugovor, odjednom je u hodniku nastao metež. Elisa se okrene.
Odasvud su blicale magnezijske bljeskalice. Sputanih ruku, u pratnji četvorice žandara, Taifun je izlazio iz sudnice.
Dok je Enver demonstrativno upirao prst u njega, reporteri su ga slikali za svjetski tisak.
Elisa je htjela okrenuti glavu, ali nije mogla. Prvi put od početka procesa pogledala je Taifunu u oči. Njihovi su pogledi bili uklinjeni jednu dugu sekundu, poput ukrštenih mačeva. Zatim Taifun pogne glavu i do krvi se ugrize za usne.
Elisa odjednom osjeti mržnju kakvu još nikada u životu nije osjetila, mrzila ga je svim svojim bićem, svakom vijugom svojega mozga. Zurila je u Taifuna kao opčinjena, ispunjena jednom jedinom željom.
Bi li mogla ubiti tog čovjeka?
U tom trenutku odjekne hitac, i Taifun se sruši. Dok se mnoštvo kričeći pokušavalo razbježati, jedan je muškarac u poderanoj odjeći otrčao niz hodnik.
Elisi sine jedno ime, poput munje, ime koje je ujedno bilo i pitanje. Aram?

12




„RAT JE GOTOV! RAT JE GOTOV!“
„Posebno izdanje! Posebno izdanje!“
„Potpisano primirje!“
Bilo je to 30. listopada 1918. godine. Zlatno jesensko sunce obasjavalo je grad i njegovih sedam brežuljaka, ali je prohladan vjetar s Bospora već najavljivao skori dolazak zime dok su kolporteri razglašavali potpisivanje primirja u Mudrosu kojim je poraz Turske bio zapečaćen. S tim vijestima širilo se i neobično raspoloženje u stanovništvu. Ljudi su osjetili olakšanje zbog kraja velikog umiranja, ali i potištenost zbog kapitulacije.
Hoće li se zemlja ikada oporaviti od te sramote?
Gomila ljudi, koji su raspravljali o svršetku rata, stajala je ispred palače na čija su vrata pozvonili Felix i Elisa tog poslijepodneva. Raskošna zgrada, koja se uzdizala nedaleko od Sulejmanove džamije, bila je vlasništvo stare, osamljene udovice – Taifunove majke. Murat je Elisu poslao na tu adresu. Od jednog eunuha, kojega je poznavao još iz Sultanova saraja, doznao je da je Taifun navodno ovamo smjestio svoju ženu, u pritvor pod paskom svoje majke kako bi Fatimu sakrio od svijeta.
Iz unutrašnjosti kuće približavali su se koraci. Elisa je opipala zrnca svoje brojanice.
„Što misliš?“ upita ona Felixa. „Hoću li ikada ponovno vidjeti Fatimu?“
Vrata se otvore, i sluga u širokim hlačama i sa staromodnim turbanom na glavi uvede ih u palaču. U salonu, čiji su zidovi bili do stropa ukrašeni drvorezima, primila ih je mršava, koščata starica koja je skrivala lice iza vela. Kad joj je Elisa vidjela oči, pomislila je načas da stoji pred sultanovom majkom.
„Tko ste vi?“ upita starica. „Što tražite u mojoj kući?“
„Tražim Fatimu, ženu vašeg sina.“
Kada je starica čula to ime, njezine se oči suziše u dva proreza. „Proklet bio dan kad je ta vještica ušla u njegov život!“
„Znači li to da je ovdje?“ upita Elisa.
„Proklet bio sat kad ju je uzeo za ženu! Samo mu je donijela nesreću. Neka je Alah kazni vječnim prokletstvom!“
„Molim vas, pustite me k njoj! Ili je pozovite ovamo!“
Starica odmahne glavom. „Ne“, reče. „Te žene, koju ti nazivaš Fatimom, nema ovdje. Neka je hvala Alahu!“
Njezin je pogled otkrio da govori istinu. Elisa je bila tako zaprepaštena da je ostala bez riječi.
„Možete li nam reći“, upita Felix na lošem turskom, „gdje je možemo naći?“ Umjesto odgovora, starica je dignula ruke prema nebu i sklopila oči te tihim, optužujućim glasom stala recitirati jednu suru iz Kur'ana.
„No onima koji ne vjeruju bit će skrojena od vatre odjeća, a na glave će im se lijevati voda ključala, njome će se istopiti sve što je u utrobama njihovim, i kože...“
„Dajte me poslušajte!“ uzvikne Elisa. „Ako nije ovdje, gdje je onda? Moram je naći! Ona je moja sestra!“
„Zar ne vidite da se molim?“ odvrati starica ne otvarajući oči. Zatim ponovno spusti glas kako bi nastavila jadikovku: a za njih su još i od željeza maljevi kojima ih se u vatru tjera! Kad god htjednu da zbog teškog jada iz nje izađu, opet će u nju biti vraćeni i vikat će im se: ‘Iskusite ognja patnju!’“
Elisa sva zdvojna pogleda Felixa.
Felix se ponovno obrati starici.
„Ako nas možda želite o nečem obavijestiti“, reče on i spusti svoju posjetnicu na stol. „Evo naše adrese. Stanujemo u Pera Palaceu.“
„Pustite me na miru“, prosikće starica. „Razgovaram sa svojim Bogom!“
Elisa je htjela reći još nešto. No Felix odmahne glavom. Ne, od ove žene neće nikada doznati gdje je Fatima.
Isti sluga, koji im je otvorio vrata, sada ih je ispraćao.
„Zar nam ni vi ne možete pomoći?“ upita Elisa.
Sluga im nijemo otvori vrata.
„Molim vas“, reče Felix i gurne mu u ruku jednu kovanicu. „Važno je.“
Sluga uzme novac i bojažljivo se osvrne. „Moja je gospodarica rekla istinu... Fatima je nestala“, šapne. „Istoga dana kada je uhićen Taifun-paša. Otišla je s nepoznatom ženom. Otad nije dolazila ovamo.“
„Tko je ta nepoznata žena?“
„Ne znam. Nikad je prije nisam vidio.“
„Kako se zove? Kako izgleda? Gdje stanuje?“
Felix rastvori novčarku i izvuče jednu veliku novčanicu. „Evo! To je za vas! Ako nam možete dati bilo kakve naznake.“
Međutim, sluga je samo slegnuo ramenima.

13




VEĆ SE SMRAČILO KAD SU SE VRATILI U HOTEL.
„Nemoj napustiti nadu“, reče Felix. „Naći ćemo tu nepoznatu ženu.“
„Ma kako?“ odvrati Elisa. „Nemamo nikakvo uporište.“
„Možda Murat ima kakvu ideju. On poznaje eunuhe iz saraja koji su još u gradu. Čini mi se da bi ta žena mogla biti iz harema.“
„Kako dolaziš na to?“
„Ne znam, samo imam osjećaj. Ako je Fatima otišla s njom, zacijelo je poznaje.“
„To ne mogu zamisliti. U haremu nije bilo prijateljica, samo je bilo suparnica.“
„A vas dvije?“
„Mi smo bile iznimke. Pa znaš što se s nama dogodilo.“
„Osim toga, ta neznanka nije naša jedina mogućnost.“
„Kakvu još priliku imamo?
„Enver-paša.“
„Nemam u njega nimalo povjerenja.“
„Ni ja. No on će dobiti mnogo novca. A dat ću mu ga tek ako nam pomogne.“ Zajedno su prošli kroz staklena okretna vrata. „Ne boj se, Elisa. Naći ćemo je, obećajem ti. Enver će učiniti sve samo da novac... Ali, što se ovdje događa?“ Felix iznenada zašuti.
U hotelskom predvorju gurali su se ljudi, uzbuđeno gestikulirajući, oko zdepasta muškarca u kojem Elisa prepozna baruna von Wangenheima.
„Mogu samo ponoviti ono što sam vam već nekoliko puta rekao“, vikao je veleposlanik. „Svi njemački državljani moraju napustiti zemlju u roku od mjesec dana. To ne vrijedi samo za vojsku nego i za sve civile. To je naredba savezničkih pobjedničkih sila. Svako kršenje te naredbe bit će najstrože kažnjeno. Stoga vam savjetujem da hitno...“
Ostale riječi izgubile su se u metežu. Svi su veleposlanika stali salijetati pitanjima.
Elisa preplašeno pogleda Felixa. „A što će biti sada?“ Felix je oklijevao, a zatim je uhvatio za ruku.
„Pođi sa mnom u Njemačku“, reče on.
„Što to kažeš?“ Elisa je bila tako osupnuta da je povukla ruku. No Felix ju je čvrsto držao. „Ne želim se više odvajati od tebe“, reče on. „Htio bih da otputuješ sa mnom. Da zauvijek ostanemo zajedno.“
„Kako to zamišljaš? Oženjen si, imaš ženu u Berlinu.“
„Zatražit ću razvod braka.“ Čvrsto joj je držao ruku i gledao joj u oči. „Molim te, Elisa. Reci da.“
Ona mu uzvrati pogled osjećajući stisak njegovih ruku, dok su se u predvorju vojni savjetnici, inženjeri i trgovci sve glasnije obraćali njemačkom veleposlaniku. No do Elise nije dopirala ni buka ni uzbuđenje.
Vidjela je samo ta dva oka, dva svijetloplava oka, smiješak koji ju je milovao poput nježne melodije.
„Da, Felix“, šapne ona. „Samo... što je s Fatimom?“

14




VLAŽNA HLADNOĆA PROVLAČILA SE KROZ PUKOTINE na prozorima u opustjelim odajama palače Beylerbey.
„O Alahu, tražim utočište kod Tebe od svojih grijeha...“
Dok je Fatima puštala kroz prste zrna svoje brojanice, tako je drhtala da ju je gotovo slomila.
Tog jutra Saliha je naredila da se uključi centralno grijanje. No poslije Abdul Hamidove smrti svi su namještenici, osim kuhinjskog osoblja i dvaju eunuha, napustili palaču, pa sada više nije bilo nikoga da naloži moderne kotlove u podrumu. Naposljetku je Biilent, Salihin sedamnaestogodišnji sin, pripalio vatru u kaminu u dvorani za primanje kako se ne bi morali smrzavati u hladnoj raskoši.
„O Alahu, tražim kod Tebe utočište od iskušenja života i smrti...“
Ne, hladnoća nije bila uzrok Fatimina stanja. Dok je cvokotala zubima, kupala se u znoju. Otkako je stanovala kod Salihe, nije popila ni kapi alkohola i dosad je svaki put snagom volje uspjela prevladati te napadaje. Htjela je biti trijezna, preuzeti vlast nad sobom prije negoli se odvaži stupiti pred Mesudove oči. Kada će to napokon postići?
O Alahu, tražim utočište od grijeha i zla...“
Nekoliko puta pokušala se približiti dječaku. No, kad god bi ga vidjela, izgubila bi hrabrost. To je dijete bilo njezin sin, ali ona nije znala kako da mu se obrati, kako da ga dotakne. Čim bi ušla u sobu u kojoj je bio Mesud, on bi poletio k Salihi i grčevito se uhvatio za nju. Tražio je zaštitu od nje kao da se bojao svoje majke... Pitala se ima li u podrumu još vina ili šampanjca? Nekoć su u toj palači stanovali inozemni državni gosti, a njima zasigurno nisu nudili samo čaj ili kavu.
„O Alahu, molim Te, daj mi snage u pokoravanju Tvojoj volji i odlučnosti da postupim ispravno...“
Fatima otvori medaljon oko vrata. Ne, neće više piti – nikada, više nikada! Kako bi skupila snagu, ona pogleda fotografiju, usađenu u medaljon. Koliko je Mesudu onda bilo? Dva tjedna? Dva mjeseca? Bezbroj puta u godinama odvojenosti gledala je tu sliku, ali on se nije mijenjao. Njezin je sin ostao uvijek isto sićušno biće, dojenče s okruglim očima i prćastim nosom... No to je bio privid. Mesud je u stvarnosti rastao i mijenjao se iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec – kao i svako drugo dijete na svijetu. Sada mu je bilo devet godina, točno onoliko koliko je bilo i njoj kad je izgubila roditelje, prije mnogo, mnogo vremena, u jednom drugom životu. Hoće li ikada ponovno postati njegovom majkom?
„O Alahu, molim Te za zahvalnost na Tvojoj milosti i molim Te za dobro koje ti znaš...“
Drhtanje ruku napokon popusti, mišići joj se opuste i obuzme je gotovo ugodna malaksalost. Hvala Alahu, napadaj je prošao. Ona poljubi brojanicu i pričeka da se potpuno smiri.
Zatim se digne s otomana i iziđe iz apartmana koji joj je dala Saliha. Iako je počelo kišiti, htjela je malo otići u vrt. Svjež će joj zrak goditi.
Tek što je zakoračila na galeriju, koja je iznad dvorane za primanje povezivala odaje na prvom katu, začula je tiho zujanje. Ona pogleda preko ograde. Dolje u predvorju gorio je kamin. Ispred njega igrao se Mesud. Iznad glave držao je papirnati avion, i dok je svojim dječjim glasom oponašao zvuk motora, kružio je oko mramornog vodoskoka u čijem se bazenu kretala flota papirnatih lađa. Fatimino srce jače zakuca. Mesud je bio posve sam u predvorju, ni Salihe ni Bulenta nije bilo nigdje na vidiku.
Je li to bio mig sudbine? Znak da je kucnuo čas?
Ona skupi svu snagu i spusti se stubištem. Mesud se tako zadubio u igru da je nije ni zamijetio. Dok je sve jače brujao spuštajući avion u niski let, ona mu je promatrala lice. Kako je mogla osporiti, kad ga je ponovno vidjela, da je on njezin sin? Od oca je naslijedio samo velik nos i teške vjeđe, ali sve drugo bilo je njezino: svijetla put, ružičasti obrazi, pune usne, velike bademaste oči, kestenjastosmeđi uvojci... Prožeo ju topao, dubok osjećaj kakav već cijelu vječnost nije osjetila.
Iznenada im se susretnu pogledi. U istom trenutku Mesud se ukoči, očiju punih straha.
„Ja sam, zlato moje“, reče Fatima nježno. „Ne moraš se bojati.“
Gledao ju je kao u čudovište. Fatima osjeti kako se njegov strah prenosi na nju. Iako je osjetila kako joj znoj ponovno izbija po cijelom tijelu, prisilila se da mu se nasmiješi.
„Što se to igraš?“ upita ga. „Hoćeš li mi otkriti?“
„To nije igra.“
„Nego?“
„Rat!“
„Rat? Zaboga!“
Mesud kimne. „Razaram neprijateljske brodove.“
„Ah, tako.“ Fatima odahne. „Tko... tko su neprijatelji?“
„Svi.“
„Hoćeš li onda da ti možda ja pomognem?“
On odmahne glavom.
„Ali, ako ih toliko ima, potrebna ti je pomoć.“
„Nije. Pa to je samo igra.“
„A ja sam mislila...“
„Osim toga, rat je gotov, i mi smo izgubili.“
On spusti papirnati avion na jedan stolac da završi razgovor. Fatima uzme avion u ruku.
„Jesi li ga sam napravio?“ upita ona.
Samo ju je nepovjerljivo gledao.
„Može li i sam letjeti?“
On slegne ramenima.
„Sigurno može, pa sam si ga napravio.“ Ona ga baci uvis. Avion napravi krug oko fontane, načas ostane lebdjeti, zatim se nosom stušti ravno u kamin i zapali.
„Sad si ga uništila“, reče Mesud.
„Zaboga, nisam htjela!“
„Ipak si ga uništila.“
„Da, ali nije bilo namjerno! To je bila pogreška! Zar mi ne možeš oprostiti?“
Ona klekne pred njega da ga zagrli, ali on ustukne velikim korakom. Od njezine blizine hvatala ga je panika, i morao je skupiti svu hrabrost da svlada strah i ne pobjegne od nje.
Fatima je bila očajna. Što da učini kako bi stekla njegovo povjerenje? Pa nije imala pojma što djeca vole, čega se boje. Rodila je to dijete prije više od devet godina, ali nikada više nije imala djece... Znoj joj se slijevao ispod pazuha, a ruke su joj drhtale kao lišće na vjetru.
Na stolu ugleda knjigu priča iz Tisuću i jedne noći.
„Hoćeš li da ti čitam?“
„Neću. Znam i sam čitati.“
„Naravno. Baš glupo od mene. Pa ti si već velik.“
Kad se dignula, on se uputi prema stubištu.
„Kamo ideš?“ vikne ona za njim.
„U svoju sobu.“
„Čekaj! Idem s tobom! Htjela bih vidjeti tvoju sobu! Hoćeš li mi je pokazati?“ On stane na odmorištu i još se jednom okrene.
„Neću“, reče on. „U moju sobu ne smiju nepoznati ljudi. Ti si zločesta. Plašiš me!“
„Kako samo možeš tako nešto reći? Ja nisam neznanka! Ne smiješ me se bojati!“ Ona zaprepaštena požuri za njim. „Ja te volim! Pa ja sam ti majka!“
„Ne, nisi“, odgovori on. „Nisi! Lažeš! Saliha je moja majka, a ne ti!“
Govorio je s takvom hladnom odlučnošću da se sledila. Odjednom joj se zavrti u glavi, pa se stresla cijelim tijelom. Zastala je na pola stubišta i dok je tražila oslonac na rukohvatu kako ne bi pala, Mesudovo se lice iskrivi u grimasu i on joj se nasmiješi s pakosnim izrazom u očima.
Kad je Fatima vidjela taj pogled, vrati joj se snaga, pa je zahvati takav bijes da je sve drugo zaboravila. Zbog tog đavla patila je tolike godine, zbog tog đavla bila je spremna odreći se alkohola, jedinog dobra koje joj je ostalo...
„Sada mi imaš pokazati svoju sobu!“ poviče ona. „Čuješ li? Hoću vidjeti tvoju sobu! Hajde! Pokaži mi je! Ili ćeš poslušati ili...“
Ona se baci na njega, povuče ga za jaknu, zgrabi za ruku, ali on se branio svom snagom svojega malog tijela, čvrsto zgrabio rukohvat te je vrišteći stao tući nogama, a zatim ju je i ugrizao za ruku.
Uto se iznad njih širom otvore vrata.
„Jesi li poludjela?“
Saliha se baci na nju poput anđela osvetnika, raširenih ruku i zalepršane haljine.
Na trenutak sve je bilo crno. Zatim jedan krik propara tamu. Fatima se naglo okrene.
Nešto se kovitlalo zrakom.
„Ne...“
Dok je ta riječ zamirala na njezinim usnama, učinilo joj se kao da netko zaustavlja vrijeme. Svi pokreti raspali su se pred njezinim očima na pojedine slike koje su se redale jedna za drugom kao pri listanju stranica u knjizi. Vidjela je kako Mesud posrće kod rukohvata, širom otvorenih očiju i usta, kako Saliha poseže za njegovom rukom, ali je doprla samo do njegova ramena i nehotice ga gurnula.
Jednu beskrajnu sekundu Mesud je balansirao i pružao ruke uvis kao da ondje traži uporište.
Zatim se strovalio niz stubište, stubu po stubu, prevrtao se – jedanput, dvaput, triput – sve dok nije muklim udarcem pao na mramorni pod u predvorju i ostao ležati.

15




SABLASNA TIŠINA ISPUNJAVALA JE PALAČU BEYLERBEY.
Kao da u saraju više nije živio nitko osim nevidljivih demona koji su se uzdigli iz bosporskih voda kako bi osvojili kuću, i u velikoj, praznoj zgradi čulo se samo tiho pljuskanje vodoskoka iz predvorja.
„Hoće li preživjeti?“ upita Saliha liječnika.
Pozvala ga je odmah poslije nesreće, ali je došao tek nekoliko sati kasnije. To je vrijeme provela strahujući i ne udaljavajući se ni trenutka od Mesudove postelje. Hladila mu je čelo i stalno ga ispitivala da li ga boli. No nije davao ni glasa od sebe, nije plakao niti je govorio, samo ju je netremice gledao velikim očima kao da je ne čuje i ne vidi.
Liječnik skine slušalice i digne se s dječakova kreveta. Iza debelih stakala svojih naočala njegove su se oči doimale poput glavica pribadače.
„Tjelesno je posve u redu“, reče on. „No bojim se da je pretrpio šok.“
„Šok?“ upita ona. „Što je to?“
„Eh, kad bismo to barem znali“, odvrati on. „Stanje čovjekove duše koje nam nije posve jasno. Očajnička reakcija kojom se duša štiti od potresenosti koju ne podnosi.“
„A što se može protiv toga učiniti?“
„Ništa“, reče liječnik i spremi instrumente u torbu. „Dušu ne možete ni na što prisiliti, ona mora sama odlučiti kada će se vratiti. Treba nam prije svega strpljenja.“
Prolazili su dani. Liječnik je svakog jutra dolazio u palaču da vidi kako je Mesud, ali njegovo je stanje uvijek bilo isto. Pad nije ostavio nikakave vidljive tragove na njegovu malom tijelu. Mesud nije ništa slomio niti se ozlijedio. Mogao je ustati, oprati se i obaviti nuždu, nije ga trebalo hraniti, sam je jeo i pio ono što su mu ponudili, štoviše, igrao se kao i prije, čitao knjige, penjao se u vrtu na drveće i bacao kamenje u vodu. No, što god je radio, ostao je nijem. Potpuno se povukao u sebe, upleo se u šutnju kao gusjenica u čahuru.
Kako ga osloboditi iz te čahure, iz zatvora njegove duše?
Saliha je slutila što se u Mesudu zbiva. Devet godina bila je njegova majka, hranila ga i kupala, navečer mu pjevala uspavanke i ujutro ga budila, naučila ga čitati i pisati, hvalila ga i kažnjavala. No zatim je iznenada Fatima ponovno ušla u njegov život, samo nekoliko mjeseci poslije očeve smrti. Taifun nije Salihu samo ucjenjivao da će to dijete, koje je voljela kao vlastita sina, predati Fatimi, nego ju je čak prisilio da Mesudu kaže kako mu ona nije prava majka. Odonda mu više ništa nije bilo jasno, osjećao se da ga je izdala i ona i svi drugi ljudi koje je volio. Mislila je da će mu sagraditi most od jedne do druge obitelji, od jedne do druge majke ako ga primi s Fatimom u svoju palaču. No u onoj svađi ona mu je zadala posljednji udarac prije negoli se strovalio niza stube. Kako da on sve to shvati?
„Vaš ilustrirani časopis, gospodarice.“
Bilo je to ujutro petoga dana, i tek što je liječnik otišao, eunuh joj je donio mjesečnik koji je inače nestrpljivo čekala. No danas joj nije padalo na pamet da čita modne novosti ili tračeve.
„Hvala. Ne trebam ga. Možeš ga odnijeti.“
Ona se okrene da potraži Fatimu koja od nesreće nije napuštala svoje odaje, kadli ugleda sliku na naslovnici. Pokazivala je Taifuna u lisičinama, a pokraj njega generala Envera, bivšeg ministra rata i vođe Odbora, koji je poput pučkog tribuna prstom pokazivao na njega.
Saliha uzme časopis i stane čitati – o procesu koji se vodio protiv Taifuna, o strašnim ubojstvima zbog kojih je optužen, o njegovu odvratnom pokušaju da se i nakon smrti obogati na svojim žrtvama naplaćujući njihova životna osiguranja američkim osiguravajućim društvima. I o atentatu u kojem je postao žrtvom – po svemu sudeći, još jednom armenskom osvetničkom činu koji je izvršio jedan od „Osvetnika“ pucajući u njega još u Palači pravde.
Ona spusti časopis i pogleda kroz prozor. Sivi su bili oblaci na nebu, sivi valovi mora, samo se bijela, blistava palača Yildiz uzdizala na drugoj obali Bospora.
Da članak pokaže Fatimi?
Ona spusti časopis na stol. Ne, Fatima ne bi podnijela sadržaj, ne u stanju u kakvom je bila poslije nesreće. Saliha je osjetila kako su dva tamna oka uprta u nju – Taifun ju je netremice gledao s naslovnice. Na sebi je imao moderno odijelo, sašiveno po mjeri, pa se svojim finim crtama lica i njegovanim brkovima doimao poput elegantnoga europskog bonvivana kakve je Saliha poznavala iz modnih časopisa. Kako li se čovjek samo može tako pretvarati...
Odjednom ustukne. U pozadini slike, pokraj jednog stupa, ugledala je dva lica koja su joj se činila poznata. Ona zbunjeno podigne časopis sa stola da pomnije pogleda fotografiju.
Ne, nije bilo dvojbe. Nepokrivena žena bila je Elisa, a čovjek pokraj nje bio je njemački liječnik.
Odjednom joj je sve ponovno bilo pred očima. Abdul Flamidov harem, suparništvo žena, borba za ljubav i redoslijed nasljeđivanja Sultana... Saliha je zurila u fotografiju, ali je zapravo vidjela samo stara lica. Njih dvoje su u ono doba spasili Fatimu, a bez njih Mesud ne bi nikada došao na svijet.
Je li to bilo slučajno?
Saliha skoči i pozove svojeg sina. U njoj se rodila zamisao, mutna, nejasna nada koju ni sama nije znala pretočiti u riječi kako bi je provela u djelo, pa joj je bila potrebna Bülentova pomoć.

16




PRIMIRJE POTPISANO U MUDROSU nije predviđalo zauzeće Carigrada niti je ograničavalo suverenost turske države. No do zaključenja Mirovnog ugovora vojsku je trebalo razvojačiti, osim postrojba potrebnih za održavanje unutarnjeg reda; vlada je izbjegla vojnu upravu, inozemni povjerenici kontrolirali su željeznicu, a od Zlatnog roga sve do Mramornog mora protezao se dugi niz savezničkih ratnih brodova kako ne bi bilo nikakave sumnje koje su sile pobijedile u Velikom ratu a koje su ga izgubile.
Kad je Felix s putnim kovčegom punim novca ušao u Njemačko veleposlanstvo, u zgradi mu se učinilo kao da se velika obitelj navrat-nanos seli. U predvorju, na hodnicima i u prolazima – posvuda su stajali sanduci i škrinje spremni za transport, a na stubištu su ljudi u žurbi nalijetali jedni na druge preko hrpa stvari. Felix je molio Boga da čovjek, s kojim se ovdje dogovorio, nije odmaglio. Kasnio je gotovo tri sata. U posljednjem trenutku morao je brzojavno zatražiti od Berlina potvrdu da Deutsche Bank u Carigradu napokon pristaje na isplatu potrebne svote.
„Hvala Bogu da ste došli!“ Barun von Wangenheim dočekao ga je s vidljivim olakšanjem. „Već smo se uplašili da nećete uspjeti.“
„Gdje je general Enver?“ upita Felix.
„On se ispričava“, odvrati Talaat koji je stajao do prozora pa pružene ruke prišao Felixu. „Nažalost, Enver-paša je spriječen i zamolio me je da ga zamijenim. Nadam se da ćete se zadovoljiti i sa mnom.“
Felix je bio zatečen. Zašto ga prije nisu obavijestili o tako važnoj promjeni? Sada mu je samo preostalo da prihvati novu situaciju. No, je li postojala opasnost da ugrozi vlastiti zahtjev?
„Svakako, gospodine premijeru“, promuca kad mu je ruka nestala u Talaatovoj golemoj šaci. „Međutim, moram priznati da sam zapravo...“
„Molim vas, profesore, bez lažnih formalnosti. Moja je vlada odstupila, a ja sam samo još običnf general, ali nemojte se zabrinjavati“, doda on kad je vidio Felixovo lice. „To neće utjecati na naš sporazum. Vojna me uprava ovlastila da provedem stvari onako kako je dogovoreno. Mislim da bismo se trebali odmah prihvatiti posla. Ako vas smijem zamoliti...?“ lako Talaat nije dovršio rečenicu, bilo je jasno što hoće. Međutim, Felix je oklijevao prihvatiti taj poziv i njegova je nelagoda rasla sa svakom sekundom. Nije mu nipošto odgovaralo da ima posla s tim lopovom. Enveru je mogao vjerovati – vođa Odbora održao je riječ i Taifuna doveo pred sud. A Talaat? Taj tip bio mu je od početka antipatičan, a način na koji je zurio u kovčeg s novcem nije nimalo ulijevao povjerenje.
Felix dobaci veleposlaniku upitan pogled, ali Wangenheim mu ohrabrujuće potvrdi glavom. Svladao je gnušanje, stavio kovčeg na stol i otvorio ga.
„Vrlo lijepo“, reče Talaat.
S vidljivim zadovoljstvom počeo je brojiti snopove novčanica. Kako bi odvratio misli, Felix stane promatrati more na kojem su se usidrili neprijateljski brodovi.
„Strašan prizor, zar ne?“ reče Talaat ne dižući glavu sa svojeg posla. „Ja više ne mogu ni gledati kroz prozor... Jedan milijun, kako je dogovoreno.“ On digne glavu i ljigavo se nasmiješi Felixu. „Zahvaljujem vam uime jadnoga turskog stanovništva. A ovo je“, on mu pruži gusto ispisanu ispravu, „licencija za bušenje za kompaniju Čeličane i elektrane August Rossmann. Odnosi se na sva mosulska naftna polja.“ Felix nevoljko prihvati ispravu s cifrastim potpisima i drečavim pečatima, kao da ju je izdala nekakva karnevalska udruga. Je li ta licencija uopće valjana? Britanci još nisu prodrli do Mosula, ali po svemu što je čuo, bilo je samo pitanje dana kada će osvojiti i to područje. Čim se to dogodi, milijun njegova tasta bit će izgubljen. No sada to nije bilo važno. Pravi smisao tog posla bio je drugi. Felix je bio ovdje da usreći Elisu, a ne svojeg tasta.
„Onda, jesmo li se sada složili?“ upita Talaat.
„Nismo u potpunosti“, odvrati Felix. „Niste ispunili još jedan uvjet.“ Talaat ga pogleda namrštivši se.
„General Enver obećao mi je jednu adresu. Ona je bitni dio našeg dogovora.“
„Žao mi je, ali o tome ne znam ništa.“
Bilo je očito da Talaat laže. Nije se ni potrudio da sakrije podrugljiv osmijeh. Felix osjeti kako mu se puls divlje ubrzava. Što da sada radi? Taj milijun bio je njegov jedini adut. Ako ga pusti iz ruke, neće više moći vršiti pritisak na tog nitkova, i Elisa više nikada neće naći Fatimu.
„Onda žalim“, reče on i sklopi kovčeg. „Novac ću vam izručiti kad dobijem tu adresu.“ On uzme kovčeg i okrene se prema vratima. „Obavijestite me, molim vas, čim dobijete potrebnu informaciju. Znate gdje me možete naći. Gospodo...!“
On im kimne, zatim im obojici okrene leđa. Iako nije imao vremena, igrao je na kartu vremena. Dok je nastojao što sigurnijim držanjem prevaliti put do vrata, koljena su mu klecala pa je mislio da će pokleknuti. Tih nekoliko koraka do izlaza činilo su mu se beskrajnim.
„Samo trenutak!“
Taj poziv ispuni Felixa pobjedničkim osjećajem. Doista je pobijedio tog pokvarenjaka! Kako bi uživao u pobjedi, hodao je gotovo do vrata. No, kad se okrenuo, zastane mu dah.
Talaat je stajao dvije dužine ruke ispred njega. U ruci je držao revolver uperen ravno u njegovu glavu.
„Jeste li doista mislili da ćemo se upustiti u takve stvari, gospodine profesore? I dopustiti da naši poslovi ovise o vašim smiješnim ljubavnim vezama? Jeste li vi u Njemačkoj zbilja tako naivni?“
Felix je bez riječi zurio u cijev oružja. Talaat je odmahivao glavom poput učitelja koji je upravo uhvatio školarca u nekakvoj nepodopštini. No još je više straha od njegova izraza lica ulijevala golema ruka u kojoj je držao revolver. Nije ni zadrhtala.
Felix osjeti kako su mu se usta osušila. Nije uopće dvojio da Talaat ne bi povukao okidač.
„Onda – što čekate?“ General zakorači prema njemu i pruži ruku prema kovčegu. „Budite ljubazni, doktore Mobius...?“

17




GDJE JE BIO? Svuda oko njega bila je mrkla noć. Čitava je prostorija vibrirala i njihala se. Bila je to neujednačena, odsječna trešnja od koje je imao strašne bolove. Pri svakom udarcu glasno je zastenjao. Netko ga je pričvrstio na uski, drveni ležaj, privezao mu ruke i noge, pa se gotovo nije mogao ni maknuti dok je nevidljivi div pokušavao rastrgati njegovo tijelo. Kako dugo će to još moći izdržati? Bolovi su bili nepodnošljivi, pa bi ga ošamutili i na trenutke potpuno omamili. No sa svakim udarom, koji je osjetio u udovima, munjevito bi se osvijestio i vidio oko sebe ljude, lica, odvratne njuške – sablasti koje su, činilo se, došle iz samog pakla... Prekrasna žena iz čijih su očiju frcale iskre... ispunjena prezirom, pljunula mu je u lice... Vrana u dugoj crnoj haljini koja se pred njim nakostriješila i pritom rasla i rasla sve dok nije zauzela cijelu prostoriju... Mučen strahom i zaprepaštenjem, pokušavao se okrenuti u svojim sponama... Ne, on nije zločinac, činio je sve samo za svoju zemlju, za budućnost carstva... Turska Turcima!... Gledao je u cijev revolvera... Očajnički je nastojao uvući glavu, ali bio je kao oduzet...
Zatim je odjeknuo hitac.
Iznenada ga preplavi blještavo svjetlo. Taifun otvori oči. Trebalo mu je neko vrijeme da se navikne na svjetlo. Jedna svjetiljka obasjavala mu je lice.
„Oprez, probudio se!“
Glas je bilo posve blizu i bio mu je neobično poznat kao da ga je već prije čuo. Nastojao je žmirkajući nešto raspoznati.
„Hajde, odvezite ga na brod. Ali, brzo! Imamo samo pet minuta vremena! Nitko nas ne smije vidjeti!“
Taifun napokon prepozna okoliš – bio je u bolesničkim kolima. Istodobno shvati od čega ima te strašne bolove. Cijeli gornji dio njegova tijela bio je u zavojima.
Što mu se to dogodilo? Gdje se tako teško ozlijedio?
Dvojica muškaraca nagnula se prema njemu i izvukla ga iz auta na drvenom ležaju. Svaki pokret stvarao mu je paklenske muke i jedva jedvice uspijevao je potisnuti krikove.
Vani su se dimnjaci i jarboli dizali u noćno nebo koje su prekrivali oblaci. Bili su očito u luci.
„Hoćete li još izdržati?“ upita ga poznati glas.
U sljedećem trenutku opazi lice tog muškarca.
„Poručnik Mehmed“, šapne Taifun. „Što... što sve to znači?“
„Pssst – ne sada. Moramo se požuriti!“
Pod nadzorom njegova bivšeg pobočnika dva su čovjeka prenijela Taifuna na brod preko mostića za ukrcavanje. Brod je čudno izgledao, nalikovao je na golemu cigaru. Taifun se sjećao kao kroz maglu da je u jednom trenutku iz nekakva razloga od tko zna koga zatražio brod.
Kada je to bilo? Prije jedan dan? Prije godinu dana?
Otkopčali su ga s drvenog ležaja i oprezno spustili kroz cijev u unutrašnjost plovila. Unatoč oprezu bolovi su bili tako jaki da su ga žarili poput plamena. Dolje su ga prihvatila dvojica mornara i spustila ga na ležaj u kabini. Zaudaralo je na metal i ulje – i slatkastu vodicu za brijanje.
„Dobrodošli na brod!“
U sumraku kabine za stolom su sjedili Enver i Talaat. Pred njima je bio otvoren kovčeg pun novca.
„Gdje... gdje sam?“ upita Taifun.
„Mi smo vas ovamo dopremili“, reče Enver. „Niste valjda mislili da ćemo starog druga ostaviti na cjedilu?“
„Dopremili? Na brod? Ne... ne razumijem.“
„Moramo bježati. Britanci i Francuzi...“
Nije dovršio rečenicu. Jedan se mornar progurao kroz usku prostoriju i stao kao lud okretati nekakav kotač. Dok su posvuda grmjele zapovijedi, brod se zatresao i zdrmao cijelim trupom.
„Napokon!“ uzvikne Talaat. „Uranjamo!“
„Uranjamo?“ upita Taifun.
„Wangenheim nam je pribavio podmornicu kako bismo pod neprijateljskom blokadom dospjeli na otvoreno more. S topovnjačom ne bismo imali nikakve šanse.“
„Kamo idemo?“
„Jeste li zaboravili?“ odvrati Enver. „U Njemačku, naravno. Pa sami ste pregovarali s veleposlanikom. No, nemojte se zabrinjavati. Sada se možete u miru izliječiti. To vam je potrebno. Imali ste danima groznicu od inficirane rane.“
„Znači... znači... to nije bio san?“ upita Taifun koji je sve to slušao kao iz velike daljine. „Sud? Hitac?“
„Zahvalite Alahu što vas je zaštitio“, reče Talaat. „Ili, točnije rečeno, atentatoru. On je najbolji snajperist kojeg imamo. Sve je izveo savršeno.“
„Znači li to...? Zapovjedili ste mu da puca u mene?“ Enver kimne. „Bio je to velik rizik, i nije nam bilo lako odlučiti. No nismo imali izbora. Morali smo smiriti nekoliko nepovjerljivih duša. Bez atentata ne bismo vas nikada izvukli.“ Taifun nije vjerovao svojim ušima.
„Znači... znači, sve je bilo samo... farsa?“
„Uglavnom, osim ovoga ovdje! Kruh za naftu!“ Talaat se gromoglasno nasmije. Objema rukama zgrabi kovčeg i digne uvis snop novčanica. „Vaš dio, Taifun-pašo! Sa srdačnim pozdravima Čeličana i elektrana August Rossmann!“

18




VIJEST O BIJEGU ENVER-PAŠE I NJEGOVIH ORTAKA proširila se Carigradom poput požara. Podmornica nije još stigla ni do Dardanela, a već su o tome cvrkutali i vrapci s krovova. Među Nijemcima, koji su još bili u gradu, širila se panika. Ako vođa Odbora više nije bio siguran za svoj život u ovom gradu, što onda ovdje vrijedi njihov život?
Kad su sutradan ujutro Elisa i Felix pošli u blagovaonicu hotela na doručak, u predvorju je vladao takav metež da su se jedva probijali. Svi su kaotično vikali. Gosti su se navrat-nanos pakirali i odlazili, bez provjeravanja plaćali račune, raspitivali se o najbržim brodskim i željezničkim vezama, ne pitajući za odredište, te tražili odmah informacije.
„A mi?“ upita Elisa.
„Posljednji vlak prije isteka ultimatuma polazi sutra navečer“, reče Felix. „Znam što misliš“, doda on, „ali, kako da sada još nađemo Fatimu? To je kao da tražimo iglu u stogu sijena! Enver nam je bio posljednja šansa.“
„Bez nje ne mogu ići s tobom u Berlin.“
„To je ludost! Valjda vidiš što se ovdje događa!“
„Sam si mi rekao da ne smijem gubiti nadu. Možda je Murat...“
„Vjeruješ li doista u to? Od sinoć ga nema, a sudeći po onom što si o njemu pričala, ne bih se začudio da ima nečistu savjest i da je petama dao vjetra. Bože, kad se samo sjetim da sam toj bandi ubojica još i pomogao pri bijegu. Bez tog milijuna...“ Zastao je usred rečenice. „Barun von Wangenheim?“ Veleposlanik se pojavio u predvorju kao da je s neba pao. Unatoč ranom jutru jako se znojio, pa su mu kapi znoja resile čelo.
Kada ga je Elisa ugledala, obuzme je posve besmislena nada. „Imate li kakve vijesti o Fatimi?“
Wangenheim, sav zadihan, udahne zrak te odmahne glavom. „Ne?“ uzrujano uzvikne Felix. „I još nam se usudite stati pred oči?“
„Shvaćam vaše negodovanje, gospodine profesore, ali što sam mogao učiniti? Bile su mi vezane ruke. Turci su naši suborci. To je pitanje časti, nepokolebljive odanosti!“ Wangenheim obriše rupčićem znoj s čela. „Ali, nisam zato došao.“
„Nego?“
„Da vas upozorim! Otputujte, doktore. Preklinjem vas. Saveznici ne znaju za milost! Ako vas zateknu ovdje poslije isteka ultimatuma, neka vam se Bog smiluje!“
„Idite k vragu!“
„Molim vas, gospodine profesore, poslušajte me! Za vaše dobro! Morate otputovati! Što je prije moguće!“
„A vi morate ići k vragu! „
Veleposlanik preklinjući digne ruke. „Neka me vrag odnese! Vi ste bojnik njemačkog Reicha – neprijateljski časnik!“
Felix mu nijemo i ljutito uzvrati pogled.
„No dobro, ja sam vas upozorio!“ Wangenheim rezignirano spremi rupčić u džep. „Ako se što dogodi, odbijam svaku odgovornost.“
On se okrene i dašćući napusti hotel. Elisa opazi kroz staklo kako se bacio u automobil koji ga je već čekao. U idućem trenutku automobil krene dižući oblak prašine iza sebe.
„Hoćeš li doručkovati?“ upita Felix.
Elisa odmahne glavom. „Neću“, reče ona, „ne bih mogla progutati ni zalogaja.“
„Onda ću ti nešto predložiti. Sutra ćemo zajedno otputovati vlakom.“
„Ali, ti znaš da bez Fatime...“
„Nema ‘ali’! U ovom trenutku ne možemo ništa srediti, potpuno je svejedno jesi li u Carigradu ili u Berlinu. Čim se ovdje stanje normalizira, vratit ćemo se i potražiti tvoju prijateljicu.“ On je uzme za ruku i pogleda. „To ti obećajem.“
Elisa osjeti kako joj se steže grlo. „To ćeš učiniti za mene?“
„Htio bih da mogu više“, reče on i poljubi joj ruku. „Katkada pomislim da nemaš ni najmanjeg pojma koliko te volim.“
Dok se Felix gurao među hotelskim gostima koji su na recepciji salijetali portira, Elisa se vratila u sobu. Iako je znala da je Felixov prijedlog najpametnije što su mogli učiniti, ruke su joj bile teške kao olovo kad je otvorila putni kovčeg da se spakira.
Nije li to izdaja, unatoč svemu, da bez Fatime napusti zemlju? Teška srca izvadila je iz ormara hrpu složenih marama i desetak koprena što ih je kupila tek prije nekoliko dana. Bile su namijenjene prijateljici. Fatima je cijelog života bila ljepotica, pa bi se bojala pokazati nepokriveno lice u stranoj zemlji, izložiti se pogledima muškaraca, požudi u njihovim očima. Već onda, u palači suza, opirala se skidanju vela dok su sjedile nasuprot seljacima koje je vlada pozvala iz Anadolije u glavni grad...
Sa sjetnim osmijehom Elisa pogladi hrpu koprena. Kupila ih je u Velikom bazaru, bile su iste kao i one iz harema. Kako li je samo osjećala bliskost dodira te nježne tkanine. U mekanim, podatnim naborima prošle su mnoge godine njezina života, u tim velima protkanim svilenim, prozračnim nitima...
Hoće li ikada ponovno vidjeti Fatimu?
Sa suzama u očima ona spremi hrpu koprena u kovčeg.
A tada je netko pokucao.
„Naprijed!“
Kad se okrenula, ispred nje je stajao Murat. Bore na njegovu staračkom licu trzale su se u grimasi između smijeha i plača.
„Ovdje je netko tko bi htio s vama razgovarati“, reče on svojim pištavim glasom.
Patuljak se makne u stranu kako bi napravio mjesta mladiću kojeg Elisa još nikada nije vidjela.
„Tko ste vi?“ upita ona.
„Zovem se Bulent“, odgovori on. „Poslala me je moja majka – Saliha.“

19




ISPRED HOTELA STAJALA JE STARA, CRNO LAKIRANA dvorska kočija s upregnutim mršavim bijelcem koji je svojim tankim repom pokušavao rastjerati muhe sa svoje kože bez sjaja. Na kočijaševu mjestu sjedio je eunuh.
„Kući“, dovikne mu Bulent.
Kad je eunuh uzeo uzde u ruke, Elisa se popne u kočiju. Na ljuskavu laku na vratima Elisa prepozna Abdul Hamidov znak ispisan zlatnim slovima, izblijedjeli simbol njegove nekadašnje moći. Sjedala od pojastučene crne kože bila su izlizana, a na nekim mjestima već su virile opruge.
„Điha!“
Bijelac polako počne kasati. Elisa je bila tako uzbuđena da prvih nekoliko minuta u vožnji nije progovorila ni riječi. Felix se ponudio da je prati, ali ona je odbila njegovu ponudu. Htjela je biti sama s Fatimom kad se ponovno sretnu nakon tolikih godina. Taj se susret ticao samo njih dviju.
„Kako si me uopće našao?“ upita ona kad se kočija dovezla na trajekt koji će ih prevesti preko Bospora u Üsküdar.
„Moja je majka vidjela vašu sliku u jednom žurnalu“, reče Bulent. „Tada sam se raspitao za vas u svim hotelima u kojima borave Europljani, jer je odmah pokraj vas na slici“, doda on pocrvenjevši, „bio i jedan Nijemac.“
Blijedo jesensko sunce obasjavalo je more, no njegove su zrake bile tako slabe da gotovo nisu dopirale do valova.
„I siguran si da doista mislimo na istu Fatimu?“
„Potpuno sam siguran“, odvrati Bulent. „Sultanovu miljenicu, kako je rekla moja majka.“
„I njezin sin je živ i ponovno je s njom?“
„Mesud je moj brat. Svi smo plakali kad je Taifun-paša došao po njega. No sada je opet kod nas, zajedno s Fatimom. Neka je hvala Alahu!“
Trebala im je cijela vječnost da stignu na azijsku stranu. Elisa je jedva izdržala od nestrpljivosti. Sićušna iskra nade, koja se rasplamsala u njezinim prsima kad se Bulent pojavio u Pera Palaceu, gorjela je sada do boli. Sada će Fatima nositi koprene koje joj je kupila u Velikom bazaru. Ona će se s njima ukrcati u vlak, otići s njima u Njemačku – Fatima i njezin sin. Felix je obećao da će ih oboje primiti u svoju kuću. Kakva li će to tek biti sreća kad svi zajedno budu živjeli u Berlinu...
No Elisino zaprepaštenje bilo je to veće kad su malo kasnije stigli u palaču Beylerbeyi. Gotovo nije prepoznala prijateljicu. Fatimino je lice potpuno propalo. Od nekadašnje ljepote, kojom je očaravala ljude, ostale su samo bore i brazde. S lica je nestalo izražajnosti. A ona je samo sjedila i zurila u zid ne opažajući ništa oko sebe.
Elisa je načas sklopila oči prije negoli joj se uspjela obratiti. „Dobar dan, Fatima“, reče tiho.
Nijedna crta na Fatiminu licu nije ničim odavala da je išta čula.
„To sam ja – Elisa. Tvoja sestra.“ Ona joj rukama obuhvati lice. „Molim te, pogledaj me! Zar me ne prepoznaješ?“
Fatima ju je gledala, ali ju nije vidjela.
„Reci nešto! Čuješ li moj glas?“
Nije ni odmahnula glavom.
„Došla sam po tebe! Po tebe i tvojeg sina! Ponovno ćemo biti zajedno. Ti, Mesud i ja.“
Fatimine se oči na trenutak rašire, a na licu joj se ocrta nešto nalik na čuđenje. Zatim se ponovno ukoči.
„Fatima!“ Elisa posegne za njezinom rukom, stisne je uza se, pogladi je, poljubi, stane šaptati, izgovarati i izvikivati njezino ime – bez prestanka. No uzalud.
„Nema smisla“, reče Saliha. „Ona ne želi govoriti. Ni sa kim.“
Fatimin pogled bio je hladan i prazan, pa Elisa pusti njezinu ruku. Njezina glava ostala je kao u lutke u istom položaju. Elisa klekne ispred nje i uzme je za ruke. Kako li su nekoć bile lijepe te ruke. Nokti su joj sada bili izgrizeni do mesa. Oko ruke još je nosila svoju staru brojanicu.
„Evo!“ reče Elisa i prijeđe Fatiminom rukom preko svoje brojanice. „Sjećaš li se? Uvijek smo ih razmjenjivale kad smo bile u nevolji! Uime Alaha...“
Ona pogleda Fatimu željno čekajući i nadajući se da će njezina prijateljica dopuniti formulu koju su tako često izgovarale.
„Hajde, molim te, reci! Uime Alaha i...“
No Fatima nije prozborila ni riječi. Činilo se da je uopće ne zanima što se oko nje događa. Kao da je završila sa životom, poput živog mrtvaca.
„... i Djevice Marije“, šapne Elisa i prekriži se.
Saliha joj pruži ruku kako bi joj pomogla da se digne s poda.
„Bit će bolje da je pustimo na miru“, reče ona i povede Elisu k stolu. „Hoćeš li nešto popiti? Kavu? Čaj?“
Elisa odbije glavom. „Otkad je u tom stanju?“ upita Salihu. „Već danima“, reče Saliha. „Mislim da je sve to bilo previše za nju. Najprije Mesudovo odbijanje da je prizna majkom, zatim njegov strah od nje i naposljetku pad na stubama. Od toga dana ni na što ne reagira. Gotovo ne govori, a kada nešto kaže, to su same strahote – da se nije smjela vratiti, da nema pravo vidjeti svoje dijete, da je kobna za vlastitog sina. Inače samo zuri pred sebe cijeli dan, kao i sada. Pritom ne sklapa oči, pa ni noću, jer ne može spavati. Ne miče se s mjesta kamo god je posjedneš. Ne jede ništa, ne pije ništa, samo katkada grize nokte sve do krvi poput luđakinje za vrijeme napadaja.“ Saliha zastane, pa ponovno nastavi. „Iako diše, katkada pomislim da uopće više nije živa.“
Elisa kimne. Ispod oka je promatrala Fatimu. Još je sjedila u istom položaju u kojem su je ostavili, pogleda izgubljenog u nepoznato ništa. Vidi li ondje svojeg sina? S njim govori i s njim se igra? Uzima ga u naručje i miluje ga?
Elisi se odjednom učini da vidi nekakvu promjenu na Fatiminu licu, lagan, gotovo nevidljiv pokret usana. Ona skoči i potrči k njoj.
„Hoćeš li nešto reći?“
Elisa je primi za ruku i pogleda je. Fatima joj napokon uzvrati pogled. Njezine velike bademaste oči bile su širom otvorene, ali ipak se činilo da je prepoznaje.
Njezine se usne ponovno pomaknu. Elisa se nagne prema njoj da joj ne promakne nijedan glas.
„Reci mi, molim te!“
Fatima otvori usta i zatim izgovori ono što joj je prodrlo iz duše, samo jednu jedinu riječ koja je obuhvatila sve njezine misli i osjećaje, njezin cijeli život i sudbinu, veliku i strašnu poput Božje riječi na Sudnji dan.
„Kismet...“

20




SALIHA JE ISPRATILA ELISU.
„Je li se to ovdje dogodilo?“ upita Elisa dok su se spuštale stubištem. Saliha kimne.
Elisa joj dotakne ruku. „Hvala ti što si je primila k sebi. – Ne“, doda kad joj je Saliha htjela proturječiti, „nije to samo po sebi razumljivo. Fatima je bila tvoja suparnica.“
„Što to još znači?“ reče Saliha. „Sada smo obje majke. Mora da je strašno... strašno to što sada proživljava. Osim toga, ja sam joj odgajala sina.“
U predvorju je tiho žuborio vodoskok.
„Gdje je sada Mesud?“ upita Elisa.
„Bi li htjela s njim razgovarati?“
„Radije ne bih. Bojim se da sve još samo ne pogoršam. No, rado bih ga vidjela. Mogu li? Da me ne vidi?“
Saliha je povede pokraj vodoskoka do jednog prozora.
„Eno ga“, reče i upre prstom u vrt. „Ondje prijeko!“
Elisa nije znala što je očekivala – ali svakako ne to. Poput svih običnih dječaka, kojega ne muče nikakve brige, sjedio je na grani jednog stabla i mahao nogama. Nijedno dijete njegove dobi nije se moglo doimati zadovoljnije.
„To mu je omiljeno mjesto“, reče Saliha. „Ondje provodi gotovo cijeli dan.“
Pod njegovim nogama na travnjaku se upravo šepirio paun. Mesud se nagnuo da može pratiti njegov put. Iznenada je okrenuo glavu i usmjerio pogled prema palači.
Elisa nije vjerovala svojim očima kad mu je ugledala lice. Kao da vidi lice svoje prijateljice iz djetinjstva, one Fatime koja je još postojala samo u njezinu sjećanju. Mesud je ruke skupio u lijevak na ustima i činilo se da nešto viče.
„Što to radi?“
„Oponaša pauna.“ Saliha otvori prozor. „Čuješ li?“
„Uuuuvijaaaaa“, kriještao je paun.
„Uuuuvijaaaaa“, odgovarao je Mesud.
Elisa osjeti ubod u srcu. Još kao dojenče na njezinim rukama pokušavao ju je oponašati dok mu je pjevala da ga uspava, „la, lala, la-la-laaa“, i pritom ju je gledao blistavim očima. Tada je mislila da će jednog dana postati glazbenik.
„Zna oponašati glasanje svih ptica“, reče Saliha, „goluba, patke, galeba, pa i slavuja koji navečer bigliše u vrtu. Međutim“, doda ona tužno, „to su jedini glasovi koje ispušta. Uvijek samo glasanje ptica.“
Tek u tom trenutka Elisa je shvatila razmjere zločina što ih je Taifun počinio njezinoj prijateljici. Fatimi je oteo dječaka i proglasio ga mrtvim, a kad joj ga je htio vratiti, od njega je ostalo samo još njegovo tijelo. Njegova duša pripadala je samo još njemu, ona mu je bila utočište, tvrđava u koju se sklanjao i iz koje je isključio sve druge ljude. Ponajprije svoju majku.
„Uuuuvijaaaaa“, kriještao je paun.
„Uuuuvijaaaaa“, odgovarao je Mesud.
Elisa se odjednom nečeg dosjetila.
„Koje je njegovo omiljeno jelo?“ upita ona.
„Omiljeno jelo? Zašto te to zanima?“ upita Saliha.
„To zasad još ne mogu reći“, odgovori Elisa. „Možda je to posve luda ideja. No možda ga time navedem da govori.“
„Ne razumijem ni riječi.“
„Znam. To je sićušna mogućnost. No, sjećaš li se još male Leyle iz Yildiza? Djevojčice koja je svirala saz u dječjem orkestru?“

21




FELIX JE BIO ZAPREPAŠTEN.
„Znači li to da nećeš sa mnom u Njemačku?“
„Ne mogu“, reče Elisa. „Nikada ne bih s tobom bila sretna kad bih ovdje ostavila Fatimu. Ona je moja sestra. I... i... bila je to ipak i moja pogreška.“
„Znači, ti još vjeruješ da si ti kriva za ono što se u ono doba dogodilo? Pa to je potpuno besmisleno!“
„Ne znam je li krivnja prava riječ. One noći nisam mislila ni na Fatimu ni na njezino dijete, samo na tebe i na sebe. Naša ljubav bila mi je važnija od svega drugog. I ako sada Fatimu ostavim na cjedilu da bih s tobom bila sretna...“
„A što uopće možeš učiniti za nju? Tvoja prijateljica i njezino dijete moraju se liječiti. U Berlinu ima izvanrednih stručnjaka za takve slučajeve, psihijatara koji se bave samo duševnim bolestima.“
„Kako bi to funkcioniralo?“ upita Elisa. „U Njemačkoj se oni ne mogu ni sporazumijevati, nijedan liječnik ne može s njima razgovarati.“
„Fatima govori dovoljno francuski, a u Beču poznajem kolegu, specijalista, doktora Freuda.“
„A Mesud? Da sam one noći održala riječ, Fatima ga nikad ne bi izgubila. Ona mi ga je povjerila kao drugoj majci. I ako mi se sada pruža prilika da joj pomognem, moram pokušati. Koliko god šanse bile male.“
Felix je uhvati za ruku. „Urazumi se“, reče on. „Fatima je sama rekla da je to kismet, i ja gotovo vjerujem da ona ima pravo. Sve je bila sudbina, Božja volja, Providnost – nazovi to kako hoćeš! Naprosto ima stvari na koje ne možemo utjecati. To moramo prihvatiti i ne smijemo se protiv toga buniti. To činimo i mi kršćani.“
„Možda“, odvrati Elisa. „No, misliš li doista da ću se u to pouzdati? Ako imam i najmanju mogućnost da ispravim svoju pogrešku?“ Ona povuče svoju ruku iz njegove. „Znaš li priču o starcu i velikoj kiši?“
Felix odmahne glavom.
„Jednom prigodom ispričao mi ju je Abdul Flamid“, reče Elisa, „dok sam mu još čitala Kuran. Ljubavna priča njegove majke. Bi li je htio čuti?“
„Ako misliš da će koristiti.“
Iz nekog razloga ponadao se da je Elisa neće ispričati. No vidio je na njezinu licu da je čvrsto odlučila.
On uzdahne i priđe prozoru. Vani su se nebo i more stopili u sivu pustinju. Elisa pročisti grlo i počne pričati.
„Bio jednom jedan starac. Alah mu je obećao da će živjeti stotinu godina. U tom uvjerenju živio je sretno i zadovoljno u svojoj kući na Nilu sve dok jednog dana nije došla Velika kiša. Kao da je nebo otvorilo sve brane. Ubrzo se rijeka prelila, voda je rasla i rasla, i nakon tjedan dana starčeva je kuća bila potpuno opkoljena poplavom. No starac je sjedio na stubama ispred svojih vrata i nije se micao. I kad mu je susjed prišao čamcem da ga preveze na sigurno, ostao je mirno sjediti i rekao: ‘Ne idem odavde, meni se neće ništa dogoditi. Alah mi je obećao da ću živjeti stotinu godina.’ No voda je i dalje rasla, poplavila stube i ulaz, prodrla na prvi kat, a ubrzo i na drugi. Ne buneći se, starac se popeo na treći kat, zatim na tavan, i kad je poplava prekrila kuću, popeo se na dimnjak koji je osamljen stršao iz vode. Tada je doletjela golema ptica grabljivica da ga spasi. No starac otpremi i nju: ‘Ne treba mi tvoja pomoć, meni se ne može ništa dogoditi. Alah mi je obećao da ću živjeti stotinu godina.’ Tek što je to izgovorio, starac se utopio. Kad je došao pred Alaha, dok mu se s odjeće cijedila voda, upitao je:. ‘Nisi li mi obećao da ću živjeti stotinu godina?’ razgnjevi se on. ‘Kako si onda mogao dopustiti da se utopim premda mi je tek devedeset i pet.’ Alah se namrštio. ‘Ne razumijem’, reče on. ‘Kad je došla Velika kiša, zapovjedio sam da ti pošalju čamac i grabljivicu. Pa zašto si sada ovdje?“’
Elisa zašuti. No njezine su riječi ispunile tišinu poput tamne sjene. Ne, Felix se nije uzalud bojao te priče.
„Shvaćaš li što time mislim?“ tiho upita Elisa. „Alah je starcu dvaput ponudio spas, ali on je dvaput odbio njegovu ponudu. Zato se utopio. – Ja... ja... ne želim se utopiti. Želim ispraviti svoju pogrešku.“
Felix se okrene. Elisa je stajala pokraj kreveta i gledala ga. Bože, kako li se samo promijenila. Od plašljive, velom pokrivene armenske djevojke, koju je prije mnogo godina upoznao u Sultanovu haremu, pretvorila se u samosvjesnu ženu koja neskriveno i neustrašivo svijetu pokazuje svoje lice. Samo su sive oči, kojima je uzvratila njegov pogled, još bile one iste koje su mu se već na prvom susretu duboko urezale u srce. Ljubio ju je gotovo do boli.
„A na koji način ćeš pomoći Fatimi?“ upita je promuklim glasom.
„Još ne znam“, reče Elisa. „Samo znam da mora postojati put kojim će je Mesud pustiti do svoje duše. Samo to joj može pomoći. On joj je zaključao svoju dušu, stoga je bolesna. Možda ću naći ključ, vrata...“
„Koliko god to trajalo?“
„Koliko god to trajalo.“
Felixu se stisnulo grlo.
„Jesi li svjesna toga što to za nas znači?“
Elisa kimne.

22




A TADA JE DOŠAO TRENUTAK RASTANKA. Posljednji put izišli su zajedno iz Pera Palacea. Ispred hotela već je čekala kočija koja će ih odvesti na kolodvor, u Sirkeci, odakle je Orient-Express vozio u daleku Njemačku.
„Au revoir, monsieur dame.“ Murat, koji ih pratio do kočije, već se potpuno pripremio na buduću klijentelu. „Have a nice journey.“
Patuljak im je mahao sve dok kočija nije skrenula u bočnu ulicu. Felix je spustio pokrov. Bio je neugodan studenski dan, a s Crnog mora puhao je hladan, vlažan vjetar. Sunce je nestalo iza oblaka, i stambulske kupole kao da su olovnom težinom pritiskale grad dok su čempresovi šumarci prostirali crni mrtvački pokrov na groblja koja su se pružala do Zlatnog roga. Elisa se smrzavala u svojem kaputu dok je kočija klepetala po popločenim cestama koje su vodile na most Galatu. Vrtovi između kuća bili su spokojni i napušteni, samo je vjetar pomicao uvelo lišće koje se nitko nije potrudio počistiti i puhao uskim ulicama na čijim su se zidovima razbujali grmovi ocvalih ruža.
Elisa i Felix nisu progovorili ni riječi za vrijeme vožnje. Oprostili su se još u hotelu. Još jedanput ljubili su se te noći u suzama, još jedanput zaspali su jedno do drugoga, zagrljeni, bez komadića tkanine između njih i još jedanput probudili su se u istom krevetu... Njihovo je vrijeme isteklo. Rekli su si sve što su si mogli reći. Sada su se šuteći držali za ruke i samo povremeno razmjenjivali poglede. Elisa je svim svojim osjetilima pokušavala registrirati svaku sekundu kao da time može zaustaviti vrijeme. Kako je sve to bilo čudesno blisko, kako okrutno blisko... Toliko puta osjetila je stisak njegove ruke, toliko puta gledala u njegove oči, u te svijetle, plave oči koje kao da su uvijek nešto tražile ili nešto pitale dok su brčići iznad njegove gornje usne lagano podrhtavali. Stezalo joj se grlo od pomisli da će tu intimu smjeti doživjeti još samo nekoliko minuta, osjetiti tu blizinu, to prisno zajedništvo. Kako će živjeti bez njega? Bez njegovih dodira? Bez njegova disanja? Bez njegova glasa? Bez njegova smijeha? Bez njegovih dvojbi? Pa on je dio nje, kao i ona dio njega. Ako se razdvoje, više nikada neće biti cjelina. Njihov će život biti poput rijeke bez vode, kao pjesma bez melodije, kao otkucaji srca bez osjećaja. Oboje su znali da su predodređeni jedno za drugo, ali okolnosti nisu odobravale njihovu ljubav. Upoznali su se u krivo doba na krivom mjestu. To je bila sva njihova nesreća, jednostavna i banalna, a ipak gotovo neizdržljiva.
Kavane pokraj mosta Galata bile su prepune pobjedničkih engleskih i francuskih vojnika koji su nasmijanih lica slušali cigansku glazbu i držali u zagrljaju crnooke Armenke. Oni su oslobodili grad, baš kao i Talijani koji su u elegantnim uniformama na kolodvoru imali zapovjedništvo.
Orient-Express stajao je na prvom peronu, spreman za polazak. Dok su nosači s brdima prtljage na ramenima hrlili u odjeljke, putnici su od prodavača na peronu kupovali perece i voće opskrbljujući se posljednjom popudbinom. I ljudi su se posvuda opraštali jedni od drugih.
„Što ćeš kada se vratiš?“ upita Elisa.
„Raditi“, reče Felix. „Kad radim, ne moram ni na što misliti. Vjerojatno ću zaraditi mnogo novaca, možda ću čak postati slavan. No, svakako ću biti najnesretniji čovjek u cijelom Berlinu.“
Elisa ga pogladi po licu. „Tako sam sretna što sam te upoznala. Ti si najljepši dar koji sam ikad dobila.“
Htio joj je nešto odgovoriti, ali nije izustio ni riječi.
„Pozor! Orient-Express polazi s prvog kolosijeka za nekoliko minuta!“
Na kraju perona prometnik digne palicu i stavi u usta zviždaljku. Felix otvori vrata svojeg odjeljka.
„Jesi li se ikada pokajao što te je Taifun zadržao ovdje?“ upita Elisa.
„Misliš za vrijeme mojeg prvog posjeta? Kad sam htio pobjeći?“ On odmahne glavom. „Nisam“, reče. „Naprotiv. Kad bi barem netko ponovno došao i stavio mi ruku na rame.“
Gledao je Elisu šuteći. Iz njegovih očiju govorila je nježnost od koje joj se srce stiskalo.
„Moraš jedno znati“, šapne ona. „Ti si... ti si se nedavno prevario.“
„Kada?“
„Kada si rekao kako ne znam koliko me voliš.“
„I to mi kažeš sada? Baš sada?“
„Jer to nisam osjetila tako jako kao u ovom trenutku. Samo zato što me voliš, dao si mi slobodu da ostanem ovdje. Samo zato što me voliš, puštaš me da činim ono što moram.“ Zapela je jer joj je glas otkazao poslušnost. „Bi li me manje volio da si me prisilio na odlazak s tobom?“
Bol se odjednom pojačala tako da su joj riječi zapele u grlu. Objema rukama obuhvatila je njegovo lice da ga poljubi posljednji put.
„Moj kismete...“
Njihove su se usne još jednom našle, još jednom zajedno su utonuli u onu melodiju, najljepšu od svih, koja je od samog početka bila u njima.
„Zbogom!“ šapne Elisa.
„Zbogom!“ reče Felix.
Posljednji dodir, posljednji trenutak.
Ona se zatim otrgne od njega i velikim, brzim koracima, ne okrenuvši se, požuri kroz mnoštvo stranih ljudi, stranih lica, gurajući svakoga tko bi joj se našao na putu, samo da što prije ode, daleko od njega, sve dok nije bila sigurna da više nema povratka.
„Svi u vlak! Polazak!“
Zvižduk je odjeknuo kolodvorskim predvorjem, vrata se zalupila, i vlak je napustio peron, hukćući i ostavljajući iza sebe dim.
Elisa tek tada stane.
„Što vam je?“ upita jedna prolaznica. „Trebate li pomoć?“
Elisa odmahne glavom. Zatim rukama sakrije lice i prepusti se suzama.

23




S MINARETA NOVE DŽAMIJE mujezin je pozivao na večernju molitvu kad je Elisa napokon napustila kolodvor. Jesensko se nebo poput zle kobi u sumraku nadvilo nad Bospor. Bezlični ljudi jurili su pokraj Elise, galameći i bučeći, smijući se i svađajući se. Svi su se nekamo uputili, neki su hodali ispod ruke, neki se držali za ruke. No nitko joj nije bio poznat, nitko je nije pogledao, nitko joj nije uputio nijednu riječ...
Obalom je puhao hladan vjetar s mora. Drhteći od zime, ona visoko digne ovratnik kaputa prelazeći preko kolodvorskog trga. Zrak je imao okus smrznute vode. Bila je to prva zima bez Felixa nakon tri godine provedene s njim. Bit će hladna, razmišljala je, poput osamljenosti u njezinu srcu.
Otužni, razvučeni pozivi mujezina miješali su se sa zvucima jazz sastava koji je svirao u tko zna kojem lučkom lokalu. Elisa se okrene u pravcu mosta Galate. Dok su dolje prodavači bučno nudili svoju robu, s prozora su se, njišući se, spuštale na konopcima košare u koje su domaćicama trpali robu kupljenu te večeri. Ruševne drvene palače, ispijene od sunca, stajale su uz moderne, solidne zgrade za iznajmljivanje, stare uz nove, napuštene uz naseljene, kao da se beskorisno htjelo prožeti s upotrebljivim, baš kao što se vika na ulicama ispreplela sa šaptanjem sanjarskih glasova koji su u treperavim maglenim pramenima iznad mora, tamnog poput noći, pričali o nekim drugim svjetovima. Nekoć je Elisa svim svojim bićem čeznula za stvarnošću, za životom s druge strane haremskih zidova... A sada, kada je bila izložena na milost i nemilost toj stvarnosti, osjećala se poput nemaskirana lika koji je slučajno i nepripremljeno zalutao na ples s maskama, uhvaćen u zamku osame i nepoznanica, pa je sada čeznula za povratkom u okrilje harema, u ogradu vlastitih snova, gdje je bila zaštićena od opasnosti u svijetu i gdje je čežnja bila jedina stvarnost.
Nije li pogriješila u svemu u čemu je mogla pogriješiti?
Jedan nosač, s brdom svežnjeva i vreća na uskim plećima, posrtao je, dašćući i znojeći se, ulicom puno rupa. Iako je prijetila opasnost da će mu izmoždeno tijelo klonuti pod preteškim teretom, njegovo je lice izražavalo samo ravnodušno pokoravanje sudbini. Činilo se da ne osjeća teret na svojim leđima i da jad svoje kobi podnosi mirno i bespogovorno. Prvi put u životu Elisa je bila zavidna muslimanima na sigurnosti koju im je providnost dala vjerom u Alaha, pa je u svojoj zdvojnosti poželjela da je sve što joj se dogodilo u proteklih nekoliko sati kismet, sudbina koju joj je predodredio Bog ili neka druga sila. No rastanak koji joj je parao srce, odvajanje od čovjeka za kojeg je bila rođena, nije bio ni kismet, ni sudbina ni Božja volja nego njezina vlastita odluka koju je donijela slobodno i bez ikakve prisile. Kako li je mrzila tu slobodu, koja nije bila ništa drugo osim prisile na izbor između Felixa i Fatime, između muškarca kojega je voljela više od života i žene koja joj je bila sestra. Nije više nikada htjela biti slobodna.
Ulične plinske svjetiljke bile su upaljene, pa su zujeći gorjele plavkasto- žućkastim plamenom i osvjetljavale bosporske obale. Svjetla su se palila jedna za drugim sve dok se svjetlucavi lanac nije zatvorio. Jedna je sirena tulila, crveni brodski signali gorjeli su kao vatrene oči u sumraku, a trajekt je trebao isploviti za nekoliko minuta. Iznenada su nered i gužva na obalnoj cesti poprimili oblike, svi su jurili na pristanište, rasplakana djeca, užurbani muškarci i žene, pokraj prodavača limunade, mimo konobara pod pretrpanim poslužavnicima s kolačima i čajem koji su se nesigurno klimali na oznojenim glavama.
Elisa uhvati jedan pogled iz tamnih očiju dugih trepavica, s lica mlade, nepokrivene žene, zaljubljeno i nježno okrenute prema muškarcu do sebe: dva priljubljena ramena, dvije ruke koje su se tajno dodirivale. Kako li su često Elisa i Felix plovili preko Bospora tim trajektom na koji se ovaj par upravo ukrcao... Kako su često njih dvoje na valovima te vode gledali u noć i udisali miomirisni povjetarac... Mlada se žena još jedanput okrenula, njihovi su se pogledi još jedanput sreli. Kao da joj je to lice govorilo: „Pogledaj, ovako si i ti mogla biti sretna, ali nisi htjela...“
Elisa uzdahne i odvrati pogled. Felix je već više od jedan sat bio na putu, i njegov će vlak ubrzo stići u Jedrene... Pri pomisli na to praznina u njoj sve više je tonula u crni bezdan. Snovi su se raspršili, i ona je ostala sama sa sobom. Kad se trajekt otisnuo od obale, u njoj je i dalje rasla praznina koja ju je tlačila više od ijednog teškog tereta što ga čovjek može nositi na leđima...
Kako će podnijeti život bez Felixa?
Skrenuvši u uličicu pokraj Nove džamije, ugledala je staru ženu pod crnim velom, koja je pušila sjedeći na pragu. Kad god bi zapušila, dignula bi veo tek toliko da može uvući dim. Tamna silueta podsjetila ju je na davno zaboravljen dio prošlosti: naborano čelo, dva umorna oka koja su je optužujuće gledala iz crnog, svilenog okvira – povijest pretvorena u pergament. Samilosno se smješkajući, pokraj nje projurile su dvije mlade djevojke. Harem je bio iza njih i one su znale što je sloboda. Nikakvi prozori s rešetkama, nikakve zidine koje bi ih izolirale od svijeta, nikakva vrata s čuvarima – ništa ih više nije ograničavalo. No, jesu li njihova lica bila ljepša samo zato što više nisu nosile veo? Elisa nije znala odgovor. Možda je starica imala pravo, možda je jedino postojeće utočište u samom sebi. Možda bi i ona trebala ponovno nositi veo.
Uto se širom otvore vrata jednog lokala iz kojeg na ulicu istrče trojica muzičara – bubnjar, violinist i svirač šalmaja. Bilo je to gromoglasno davljenje instrumenata – šalmaj je svirao istočnjačku melodiju koju je violinist ukrašavao sentimentalnim ciganskim zvucima popraćenim zaglušnim bubnjanjem u jazz ritmu. No, dok su stvarali tu paklensku buku, muzičari su se gledali blistavim očima poput ljudi koji su jednostavno sretni što se uzajamno razumiju kad i ne progovore ni jednu jedinu riječ.
Elisa nehotice stane. Je li joj nebo poslalo te muzičare ili ih je sama tražila?
Ne prekidajući svirku, bubnjar je stao plesati oko nje. Iako joj nije bilo do veselja, Elisa se morala nasmiješiti, i kad je nastavila hodati, ritam bubnja prenio se u njezine korake – posve spontano. Da, mogla je birati: ili će ponovno pokriti lice kao nekoć ili će prerezati te posljednje, nevidljive niti koje su se još vukle za njom i natezale je.
„Raditi“, bio je rekao Felix. „Kad radim, ne moram razmišljati.“
Kad je Elisa dignula glavu, vidjela je izdaleka rasvijetljene prolaze Velikog bazara. Vitrine su svjetlucale poput dragulja u riznici. Taj ju je prizor podsjetio na razlog zbog kojeg je pustila Felixa da ode. Ondje će kupiti instrument koji joj je potreban da otvori Mesudovu dušu. Bit će to njezin posao koji će možda potrajati tjednima, možda mjesecima. No, bez obzira na to koliko će joj trebati da obavi zadaću mirenja dječaka s njegovom majkom, ta je zadaća bila razlog zbog kojeg je ovdje ostala, jedina utjeha koju je imala da ne poludi zbog svoje odluke, jedini smisao njezine žrtve. Stoga će učiniti sve što je u njezinoj moći. Gotovo se tome veselila.
S mora je tulila sirena jednog broda.
Elisa ubrza korak. Ako se požuri, možda će još stići na sljedeći trajekt koji će je prevesti u Uskudar, na drugu, azijsku stranu, na čijoj se obali uzdizala palača Beylerbeyi u kojoj ju je čekala Fatima.
Fatima i njezin sin.

24




DEBELE KIŠNE KAPI PLJUŠTALE su po prozorima, ali Fatima ih nije opažala. Neprestano je grizla jagodice prstiju i nokte, zubima razdirala kožu i meso. Drugo nije mogla, bila je to prisila, unutarnja zapovijed koju je morala slušati. Dah joj je bio kratak i silovit, kao pri ljubavnom činu, dok je bol rasla do iznemoglosti. No, tek kad bi osjetila krv na usnama, topao slatkast okus koji se širio na jeziku, mogla je prestati i ukloniti ruke s usana.
Njezin se dah postupno smirivao, poriv za samouništenjem se iscrpio, i ona bi u jednom kratkom trenutku između bola i prisile osjetila nešto nalik na izbavljenje – stanje beživotne omame u kojoj očaj sam sebe umrtvljava.
Vani su se snježne pahulje miješale s kišnim kapima i slijevale se u širokim prugama po prozorskim staklima. Otkako je Fatima u Mesudovim očima otkrila strah, strah koji je njezina nazočnost budila u njegovoj duši, njezin se život sveo samo na čekanje smrti. Kako će dugo još izdržati taj nepodnošljivi život? Kako će dugo još biti osuđena podnositi ga? Više nije mogla ni plakati, sve su joj suze presušile – na životu ju je držala još samo nada da će je Alah razriješiti tog života. No Alah joj je uskratio pomoć, uskratio joj jedini izlaz koji joj je preostao.
Je li ju zaboravio? Ili se naslađuje njezinom mukom?
Dok su joj se prsa dizala i spuštala, čula je nadasve jasno šum svojeg disanja. Čeznula je za zlatnim kuglicama koje joj je nekoć davao Abdul Hamid, čeznula za opijumom i zaboravom. Međutim, crni su eunusi prolebdjeli pokraj nje, a ona nije imala snage da se trgne iz apatije i zamoli ih za milost.
„Fatima?“
Glas je dopro do nje kao kroz zid. Posve polako, bez volje, slijedeći samo izgovaranje svojeg imena, ona okrene glavu u pravcu iz kojeg je došao glas.
Saliha je stajala na vratima i smješkala joj se.
„Dođi, digni se, htjela bih ti nešto pokazati.“
Fatima je čula poziv, ali nije se ni pomaknula. Iako je razumjela te riječi, one u njoj nisu ništa pobudile i iščeznule su bez odjeka u njezinoj duši. Izgubile su životnu snagu, baš kao i ona.
„Dođi! Moraš to vidjeti. To će te razvedriti.“
Saliha je uhvati za ruku i povede na galeriju. Fatima joj se prepusti. Je li uopće važno hoće li ostati u svojoj sobi ih poći za Salihom? Bilo je to potpuno nebitno kao i pljuskanje vodoskoka ih tiha svirka koja se čula negdje iz palače.
„Tamo! Samo pogledaj! Njih dvoje imaju iznenađenje za tebe.“
Dolje u predvorju bili su Elisa i Mesud. Sjedili su prekriženih nogu na mramornom podu, oboje sa sazom na krilu. Mesudove ruke jedva su držale veliko žičano glazbalo. Bio je tako zadubljen u svoju svirku da nije Fatimu ni opazio.
Elisa se nagnula nad njezina sina i pogladila ga po glavi.
„Ne moraš ništa govoriti“, reče ona, „to će učiniti saz sam. On je naš prijatelj. On mi odaje sve što ti hoćeš reći.“
Fatimi su navrla nejasna sjećanja: Elisa i djevojčica, negdje u palači Yildiz... Kada je to bilo?... Žurili su se, na putu u kazalište u kojem je trebala plesati pred Sultanom, prvi put... Kako li je samo bila uzbuđena... Prolazile su pokraj haremske škole, ondje je djevojčica sjedila na hodniku. Zvala se Leyla, držala je saz i plakala... Elisa se nagnula nad nju da je utješi... Da, bilo je to potpuno isto kao nekoć, samo je sada Mesud bio Elisin učenik... Činilo se da je dobro poznavao to glazbalo kao da odavno na njemu svira... Doimao se gotovo sretan.
Fatima se pomakne korak natrag od ograde. Zašto joj to pokazuje? Da je još više muči?
Elisa se ponovno nagnula nad njezina sina.
„Samo sklopi oči“, reče ona, „i zamisli kako se paun kočoperi kroz park. Vidiš li ga?“
Mesud se lati struna, njegova ruka spontano prijeđe preko hvataljke, i odjednom iz njegova instrumenta nisu izlazili samo tonovi nego prave slike. Paun je veličanstveno prelazio preko travnjaka, u zraku se oblikovala kaskada tonova, tako je raskošno paun širio svoje perje.
„Uuuuvijaaaaa“, oglasi se Mesud.
„Uuuuvijaaaaa“, ponovi Elisa. „A sada“, reče ona nakon kratke stanke u kojoj je Mesuda prepustila samom sebi, „sjeti se što je bilo u podne. Što smo jeli za desert? Znaš li još?“
Mesud je nastavio svirati sklopljenih očiju, isprepletao tonove u guste akorde. No, malo-pomalo glazba se počela mi jenjati, bivala sve polaganija, ritam bivao sve tromiji, akordi se raspali u pojedine tonove i naposljetku se razvukli poput niti gustoga, ljepljivoga sirupa.
„Bak-la-vu“, tiho zapjeva Mesud, „baaaak-la-vu, baaaak-lavu, bakla- vuuuuu...“
Kao iz nekog stranoga, zabranjenog svijeta, u koji nije imala pristupa, te su riječi doprle do Fatimina uha. Kako je moguće da Mesud pjeva? Pa bio je nijem, prestao je govoriti... U njoj se probudi stari, davno zaboravljeni osjećaj, jedva jači od slutnje.
Osjećala je da mora zaplakati, ali nije mogla.
Elisa ponovno progovori.
„Rado bih ti ispričala jednu priču“, reče ona. „Hoćeš li je čuti?“
Ne otvarajući oči, Mesud odgovori visokim, zainteresiranim akordom.
„Onda slušaj“, reče Elisa. „Bila jednom, prije mnogo, mnogo godina, prekrasna plesačica. Zvala se Fatima, a budući da je bila najljepša žena u Osmanskom Carstvu, postala je Sultanova miljenica.“
Čuvši svoje ime, Fatima se trgne. Oklijevajući, gotovo plašljivo, tonovi su lutali uokolo, probijali se naprijed napipavajući put, lebdjeli, zastajkivali kao da se od nečega ustežu...
„Fatima je bila tako lijepa da su se čak i paunovi šepirili u haremskoj parku kad bi je vidjeli. Njezina je koža bila bijela poput mlijeka, uvojci blistali poput kestena, a kad bi plesala, Sultanove bi se oči tako ozarile da bi od njih zablistao čitav saraj.“
Kao da je odjednom derviš uletio u saz, tonovi su nabujali, zatreperili i stali kružiti. Fatima osjeti kako joj prodiru u tijelo, u ruke i noge, u ramena i bokove.
„No Fatima nije bila samo Sultanova miljenica nego i majka jednog princa. I ništa na svijetu nije tako voljela kao svojeg sina. Njega je voljela i više od Sultana.“
Oglasila su se dva tiha akorda, tražila su se i milovala, nježno kao da se žele stopiti.
„Zatim se dogodilo nešto strašno. Sultana su zbacili s prijestolja, on je pobjegao u daleku zemlju, a Fatima je ostala bez njega. I dok se nadala da će ponovno vidjeti Sultana, došli su zločesti ljudi, ugrabili njezino najdragocjenije blago, njezina sina.“
Pod Mesudovim rukama saz je zavapio poput ranjene životinje.
„Prolazile su godine. No Fatima nije mogla zaboraviti svojeg sina, tugovala je za njim sa svakim otkucajem svojeg srca. Lutala je zemljom ne bi li ga našla, raspitivala se za njega kod svih ljudi koje je poznavala. Nitko joj nije znao reći gdje je on. Fatima je ronila gorke suze, i sa svakom suzom što ju je prolila, gubila se njezina nada i njezina životna snaga. I njezina je ljepota uvenula poput ruže bez vode, pa je ljudi ubrzo više nisu mogli prepoznati.“
Oglasio se tih, tužan akord, pa tajanstveno i osamljeno odjeknuo u hladnoj tišini. Elisa spusti glas.
„No tada se dogodilo nešto strašno, nešto što je bilo strašnije od svega što se dotad dogodilo. Nađen je Fatimin sin. Fatima gotovo nije shvatila koliko je sretna. Prihvatila ga je svim srcem. Ali, kada ga je htjela zagrliti, njezin je sin ustuknuo. Ona se tako promijenila da je ni on nije mogao prepoznati i, umjesto da joj uzvrati ljubav, on se nje plašio kao da je neznanka.“
Saz zanijemi. Mesud je nepomično sjedio i zurio u Elisu velikih, razrogačenih očiju.
„Fatima je bila tako tužna da više nije htjela živjeti. Samo je željela da je Alah što prije uzme k sebi. No Alah je nije htio uzeti k sebi – Alah je htio da Fatima i njezin sin ponovno budu sretni.“
Netremice gledajući Elisu, Mesud odsvira jedan akord i prijeđe preko struna. „Međutim, moralo se dogoditi nešto doista posebno. Morao bi se javiti princ istih godina kao Fatimin sin i izreći njezino ime. Tek kad takav princ dođe i izgovori Fatimino ime, ona će ponovno biti lijepa kao prije i njezin će je sin napokon prepoznati.“
Elisa zastane i dotakne Mesudovu ruku.
„Jesi li ti možda taj princ? Možeš li ti izgovoriti njezino ime?“
Okomita bora pojavi se na Mesudovu čelu, oštar, dubok urez između njegovih očiju, a usta se razvuku u crtu.
„Hoćeš li da se njih dvoje opet zavole? Tada moraš izgovoriti njezino ime.“ Posljednji ton akorda zadrži se u zraku poput mračne opasnosti. „Reci, moj mali prinče. Kako se zove lijepa plesačica?“
Mesud otvori usta i izgovori tu jednu riječ, tiho, gotovo nečujno. „Fatima...“
Izgovorio je samo tu jednu riječ, ali kad je Fatima čula svoje ime iz njegovih usta, iz usta svojeg sina, izgovorenu njegovim visokim, nježnim glasom, u njoj se nešto silno pokrenulo, pa se morala uhvatiti za ogradu.
Elisa pomogne Mesudu da ustane i poljubi ga. Zatim ga nježno obgrli oko ramena i upre prstom gore, prema galeriji.
„Vidi tko je tamo.“
Mesud se okrene. Kad je prepoznao majku, oči mu se na trenutak smrače. No zatim joj ipak uzvrati pogled i na licu mu se ocrta plah osmijeh.
„Hoćeš li još jedanput izgovoriti njezino ime?“
Mesud je jedva micao usnama iz kojih je prodro samo dah.
No Fatima je vidjela njegov osmijeh, taj plahi osmijeh na njegovu licu okrenutom prema galeriji, licu na kojem nije bilo straha.
Kao da se srušio zid magle.
„Mesude...“
Napipala je svoju brojanicu i dok je među prstima osjećala hladna, glatka zrnca, nestalo je opčinjenosti iz njezina srca. Napokon je mogla zaplakati.
„Mesude...“, prošapće, „sine moj...“
Kroz veo suza opazila kako joj Elisa kima smješkajući se.
Fatima sklopi oči. Smije li povjerovati u ono što vidi? Morala je skupiti svu snagu da ponovno otvori oči. Elisa joj se još smješkala.
Elisa zatim spusti ruku s Mesudova ramena i blago ga gurne prema stubištu, prema njoj.
„Zar se nećeš popeti da pozdraviš svoju majku?“

EPILOG

Posljednji harem – 1923.




* * *




BILO JE TO 30. LISTOPADA 1923. GODINE. Prof. dr. Felix Mobius, tek imenovani ravnatelj Pruskog instituta za zarazne bolesti, sjedio je sa svojom obitelji za nedjeljnim doručkom. Već je pojeo pecivo i jaje i stigao do druge šalice kave uz koju se, kao svakog jutra, zadubio u Vossische Zeitung, dok je njegova žena Carla, rođena Rossmann, davala djeci posljednje upute prije odlaska u crkvu. Osim dvanaestogodišnje Elisabeth, za stolom su još sjedili blizanci Peter i Paul, gotovo četverogodišnjaci.
„Koju haljinu da odjenem?“ upita Carla.
„Nemam pojma“, promrmlja Felix ne prekidajući čitanje. „Samo ne ništa upadljivo, molim te. Inače će se župnik Mompelmann ponovno namrštiti.“
„Ne govorim o misi, dragi moj, nego o večerašnjem banketu.“
„Ah, da, kongres.“
„Tebi je svejedno kako ti žena izgleda. Što to čitaš tako napeto?“
Felix protiv volje pogleda preko ruba novina. „Jučer je u Turskoj proglašena republika. Predsjednik je Mustafa Kemal, zvani Atatürk. I Ankara je nova prijestolnica.“
„Zaboga, zar te još zanima ta grozna zemlja?“ Carla ozlojeđeno digne obrve. „Nemoj se ljutiti, dragi moj, ali katkada te je teško razumjeti. Kad se čovjek sjeti da si tim zločincima ondje bacio u ralje milijun rajhsmaraka – ni za što, ni za što.“
„To nikako ne možeš zaboraviti, nije li tako?“
„Kako da zaboravim? Čeličane i elektrane August Rossmann za dlaku su izbjegle prijavu stečaja, pa moramo samo zahvaliti tatinoj mudrosti što danas ne živimo na prosjačkom štapu.“
Ušla je, srećom, kućna pomoćnica. Obrazi su joj bili jarko-crveni, poput jabuka.
„Što je, Betty?“ upita Felix. „Da nije nešto zagorjelo u kuhinji?“ Ona se lagano nakloni. „Pred vratima je žandar“, reče ona bez daha. „Traži da dođe gospodin profesor! Odmah! Hitan slučaj! „
Felix baci ubrus na stol i pohita iz kuće. Vrijeme je bilo promjenljivo, prohladan jesenski dan, a povremeno bi zasjalo i sunce. Žandar ga trčećim korakom odvede u Fasanenstrafie u kojoj se, prekoputa stare Vojne akademije, skupilo mnoštvo. Muškarac u elegantnom odijelu ležao je nepomično na pločniku u lokvi krvi.
„Profesor Mobius?“ Policijski službenik u civilu u dvorednom kaputu i s polucilindrom na glavi obrati se Felixu. „Kriminalistički inspektor Quandt“, predstavi se on. „Oprostite što vam smetamo u svetu nedjelju, ali žrtva se očito bila uputila k vama kad se to dogodilo. Barem je spomenuo vaše ime prije smrti. Poznajete li ga?“
Inspektor rastjera mnoštvo i Felix se nagne nad žrtvu.
Kad mu je vidio lice, zastane mu dah.
„Kada se to dogodilo?“ upita on.
„Prije otprilike pola sata. Kada smo stigli, bio je još pri svijesti.“
Felix ga automatski uhvati za ručni zglob. Bio je hladan, a pulsa nije bilo. „Možete li identificirati ovog čovjeka?“ upita inspektor.
Felix kimne. Nije se ni u snu nadao da će ikada više vidjeti tog čovjeka. Bilo mu je teško izgovoriti i njegovo ime.
„Taifun-paša“, reče napokon. „Visoki turski časnik.“
„Tako, dakle“, odvrati inspektor. „To je barem objašnjenje za pištolj koji smo kod njega našli. Odakle ga poznajete?“
„Iz Carigrada ili Istanbula, kako se kaže u najnovije vrijeme. Ondje sam s njim imao posla u nekoliko navrata.“
„E pa, onda ste lijepo ušli u svjetsku povijest. Imate li pojma što je pokojnik htio od vas?“
Felix je gledao ukočeno, voštano lice. U crnoj kosi, namazanoj briljantinom, svjetlucalo je nekoliko srebrnih pramenova, a brkovi su, čini se, bili obojeni. No koža mu je bila glatka i besprijekorna kao prije, gotovo nijedna bora nije se urezala u njegovo visoko, zaobljeno čelo, a tamne oči ispod ovalnih obrva nisu odavale ni bol ni iznenađenje – osim, u najmanju ruku, laganu ironiju. Nikada se nije moglo znati što se u tom čovjeku događa, pa je i sada, u smrtnom času, bio zagonetan. Felix odmahne glavom. Ne, nije imao pojma što je Taifun htio od njega. Sve je bilo moguće. Možda je trebao pomoć, možda je htio moliti za oproštenje, možda je došao i da ga ubije... Felix je čitao u novinama da su od svršetka rata desetci bivših turskih časnika boravili u Njemačkoj u azilu i nastavili vući konce u politici – slijepa odanost bivših suboraca nastavljala se i poslije poraza.
„Ne, nažalost ne znam“, reče on. „Nismo godinama kontaktirali. Znate li tko je u njega pucao?“
„Jedan Armenac“, odvrati inspektor. „Bogu hvala, uhitili smo ga. Trgovački predstavnik, koji se slučajno našao na mjestu zločina, svladao ga je prije negoli je čovjek uspio pobjeći. Nije se gotovo ni branio.“
„Armenac?“ upita Felix.
„Da, Aram i tko zna kako još. Ta prezimena ne može nitko zapamtiti.“ Inspektor mu pruži jedan formular. „Hoćete li, molim vas, utvrditi uzrok smrti? Doduše, to se vidi prostim okom – ali, reda mora biti. A moglo bi potrajati do dolaska drugog liječnika.“
Znači, Aram ga je ipak uspio uhvatiti... Felix nije dvojio tko je počinitelj. On klekne na pločnik i raskopča Taifunov sako. Košulja je bila natopljena krvlju. Hitac mu je zacijelo prošao kroz samo srce. Dok je ispunjavao obrazac, iznenadio se kako ga sve to ostavlja hladnim. Bezbroj puta zaželio je Taifunu smrt, no začudo, sada kada ju je službeno potvrdio, gotovo i nije osjetio zadovoljstvo. Od mnogih zagonetki, koje mu je zadao taj čovjek, ova posljednja bila je možda i najteža.
„Po svemu sudeći, radi se o političkom atentatu“, reče inspektor. „Ovdje u Berlinu skuplja se ološ iz cijele Europe. Možete li mi sricati ime žrtve? Trebam to za zapisnik.“
„Taifun-paša. Upravo tako kako se izgovara. T-A-I-F-U-N! „Felix prijeđe rukom preko voštanog lica da mu zatvori ukočene oči. Zatim pogleda na svoj džepni sat. Ako se požuri, mogao je još s Carlom i djecom stići na misu.
Kad je zakopčao pokojnikov sako, iz njegova džepa skliznula je mala zelena knjiga. Felix se namršti. Po svemu sudeći, bio je to Kur'an, zavojita zlatna slova na uvezu bila su arapska.
Da Taifun nije možda bio vjernik?
Felix zbunjeno digne knjigu. Između stranica provirivao je nekakav reklamni letak, prospekt s fotografijom.
Kad je ugledao ženu na slici, nije vjerovao svojim očima.
Ta žena bila je Elisa.
„Ponovit ću“, reče inspektor. „Taifun kao vrsta vjetra i paša kao kod Karla Maya...“
Umjesto odgovora, Felix mu pruži ispunjenu potvrdu o smrti. Slobodnom rukom rastvorio je prospekt. No tresao se tako jako da su mu trebale obje ruke.
Bila je to najava koncerta na francuskom jeziku.
„Posljednji harem“, bio je udarni naslov ispod kojeg je bio članak o Elisi. „Svojim prekrasnim glasom ona priziva sav čar Orijenta. Poslije nastupa u Londonu, Amsterdamu i Bruxellesu gdje je pobudila pravu buru oduševljenja, sada je stigla u Pariz na svršetak svoje europske turneje. Prati je Fatima, posljednja miljenica sultana Abdul Hamida II. Vrhunac večeri je njihov zajednički nastup s Fatiminim sinom, čistokrvnim carskim princom, koji ih prati svirajući saz, staro osmansko žičano glazbalo...“
Na prospektu je uredskom spajalicom bila pričvršćena vozna karta Njemačke državne željeznice: Berlin! Anhalter Bahnhof – Paris/Gare du Nord.
Taifun je očito namjeravao poći za ženama – nije bilo drugog objašnjenja. No, zbog čega se prije odlaska još zaputio ovamo? To ipak nije imalo nikakva smisla.
Odjednom je Felixovo srce počelo divlje lupati, pa je još jednom preletio pogledom tekst najave.
Da, još će se održati jedan koncert – za dva dana. Poslije toga Elisa će se vratiti u Tursku.
Ponovno je presavio prospekt.
„Smijem li ga zadržati?“ upita inspektora.
Inspektor baci pogled na najavu koncerta.
„Žao mi je, gospodine profesore. Ipak bi se moglo raditi o dokaznom materijalu.“ Gledao je Felixa malo začuđen.
„A ako vas za to lijepo zamolim?
„Mislite – kao suvenir?“ Inspektor je neodlučno vrtio prospekt u ruci. „No dobro, s obzirom na činjenicu da ste poznavali pokojnika, mogao bih napraviti iznimku. Uz uvjet, naravno, da se obvežete kako nećete uništiti dokaz.
„Svakako, gospodine inspektore. Napravili biste mi veliku uslugu.“
„U redu, što se mene tiče. Napokon, i vi ste meni napravili uslugu.“ Inspektor slegne ramenima i vrati Felixu prospekt.
„Izvolite, profesore Möbius, radite s tim što želite.

FIKCIJA I ZBILJA




Historijski roman nije udžbenik iz povijesti niti je romanopisac povjesničar. Doduše, i jedan i drugi opisuju povijesne događaje, ali s različitim interesima. Dok povjesničar nastoji točno i vjerno rekonstruirati prošla vremena, romanopisca prije svega zanima simbolično značenje koje misli da je prepoznao u određenoj povijesnoj situaciji. Predočenje te situacije smatra svojom pravom zadaćom. Stoga za njega povijesna zbilja nije smisao i svrha njegova rada, nego je to riznica iz koje crpi materijal za roman.
Takva riznica otkrila mi se kad sam se prije tri godine pozabavio krajem Abdul Hamida II. i raspuštanjem njegova harema. Svrgnuće posljednjega autokratskog sultana označava slom Osmanskog Carstva, najvećeg multikulturalnog društva svih vremena. Istodobno ono označava rođenje moderne Turske. Društvo, u kojem su stoljećima desetci naroda, jezika i religija koegzistirali u začuđujućoj toleranciji, odjednom se našlo pred izazovom da se iz temelja preobrazi.
U tu stvarnost, koju karakterizira sukob tradicije i modernog doba, istočnjačke i europske kulture, islama i kršćanstva, posve nenadano dospjelo je nekoliko žena koje su dotad cijeli život provele u umjetnom raju – u Sultanovu haremu. U tom svijetu, daleko od svakog stvarnog svijeta, živjele su u zajednici koja je izvana bila zaštićena od svake opasnosti, a iznutra organizirana i regulirana do najmanjih detalja. Jesu li ljudi ikada dramatičnije i radikalnije od tih žena doživjeli onu filozofsku metaforu „bačenosti“ čovjeka u egzistenciju?
To su aspekti koje sam zatekao u povijesnoj situaciji Turske od 1909. do 1923. godine koja me je kao tema zanimala. U svojem romanu nastojao sam ih dovesti u vezu: dok jedna cijela nacija ima hrabrosti ući u novo doba, dvije žene dale su se na dug i mukotrpan put u traženju samih sebe.
Pritom se spominje i sporno pitanje, o kojem sada povjesničari žestoko raspravljaju, u vezi s položajem armenskog stanovništva za vrijeme Prvoga svjetskog rata. Moja zadaća nije da odgovorim na to pitanje, niti je to moja namjera. U mojem romanu manje se govori o krivnji i nedužnosti raznih strana u ovoj drami, a više o prikazu ljudske upletenosti u zablude i o neuspjehu korištenja i provedbe slobode.
U nekim detaljima promijenio sam kronologiju događaja kao i neke nevažne sitnice kako bih dramaturški oblikovao tu povijesnu temu. To sam učinio kako bih zatvorio narativni krug i povijesne događaje stavio u smisleni kontekst, koji je njima svojstven, te pokazao povijesne okolnosti u koje su ti događaji uključeni. Naime, unutarnja istina – o nekoj osobi ili epohi – nije slika pukih činjenica nego literarni prikaz činjenica i legendi, događaja i mišljenja, nada, strahova i strasti.
Sljedeći događaji, koji se spominju u romanu, smatraju se znanstveno potvrđenim:


1876.: Abdul Hamid II. dolazi s 34 godina na prijestolje nakon svrgnuća njegova polubrata Murata V; u njegove savjetnike ubrajaju se političari i znanstvenici kao i čarobnjaci i astrolozi; prvi osmanski ustav velikog vezira Midhat-paše stupa na snagu; gubitak egipatske vazalne države u korist Engleske.
1877.: Smjenjivanje velikog vezira Midhat-paše.
1878.: Trajno ukidanje ustava i raspuštanje parlamenta.
1884.: Midhat-paša ubijen je u egzilu po naredbi Abdul Hamida, a kao dokaz Sultanu su poslali njegovu odrubljenu glavu.
1887.: Njemački konzorcij dobiva koncesiju za gradnju Anadolske željeznice.
1889.: Prvi posjet kajzera Wilhelma II. Carigradu.
1890.: Osnivanje tajne armenske organizacije Dašnakcutjun u Tbilisiju; osnivanje pukovnija Hamidije (tur. Hamidiye, prema sultanu Abdul Hamidu II.), koje su prethodile mladoturskim oružanim postrojbama organizacije Teskilati Mahsusa radi uspostavljanja mira u ustaničkim regijama.
1891.- 92.: Posljednje vrbovanje robinja za sultanov harem, potvrđeno u spisima, unatoč službenoj zabrani ropstva od 1856. godine; buđenje mladoturske agitacije; jačanje aktivnosti armenskih revolucionara.
1894.: Armenski ustanak protiv kurdskih utjerivača pore za u Sasunu; masakr nad Armencima; turski kao obvezatni školski predmet za nemuslimane; uklanjanje riječi „Armenija“ iz novina, knjiga i udžbenika; osnivanje Osmanskog društva za jedinstvo i napredak iz kojeg je nastao Odbor za jedinstvo i napredak.
1895.: Armenski ustanak u Zeitunu; armenski prosvjedi u Carigradu; vlada naoružava Kurde; masakr nad Armencima u brojnim pokrajinama; trgovina ženama u opustošenim selima i gradovima; mladoturski prosvjedi protiv pogroma Armenaca.
1896.: Armenski teroristi osvajaju Osmansku banku u Carigradu.
1897.: Težnje za sklapanjem saveza armenskih i mlado-turskih boraca otpora.
1902.: Prvi kongres mladoturaka u Parizu.
1904.: Atentat jednog časnika na Abdul Hamida u kazali štu Yildiz saraja.
1905.: Armenski atentat na Abdul Hamida ispred džamije nakon odlaska s molitve petkom.
1908.: 23./24. srpanj: ponovna uspostava Ustava; smjenjivanje dvorskog astrologa i njegova osuda; mjere štednje i smanjenje osoblja u Yildizu; 17. prosinac: formalna abdikacija Abdul Hamida kao neograničenog vladara i autokrata.
1909.: Početak hamidske kontrarevolucije; armenski us tanak u Adani, reakcija „batinaša“ s linčovanjem; mobilizacija svih pristaša ustava protiv kontrarevolucije; mladotursko i armensko jedinstvo u borbi za ustav; armenski otpor protiv Abdul Hamida iznenada se okreće protiv turske države: nastavak hamidskog pogroma Armenaca s uspostavom nove vlade u Adani; 27. travanj: svrgavanje Abdul Hamida II. i progonstvo; odlazak Abdul Hamida u egzil u Solunu sa suprugama i miljenicama; raspuštanje harema: potraga za rodbinom žena letcima i novinskim oglasima; prebacivanje preostalih haremskih žena iz Yildiza u Topkapi saraj; suočavanje s mogućim rođacima; vraćanje mnogih žena u anadolski i kavkaski zavičaj; smještavanje preostalih u „palaču suza“; mali broj haremskih žena odvažilo se na slobodu; od lipnja dvostruka strategija u rješavanju armenskog pitanja: progon i osuda nekih odgovornih ljudi za adanski pogrom, ali i zabrana etničkog grupiranja; nova vlada prisvaja palaču Yildiz; u Abdul Hamidovoj ostavštini pronađen notes s brojevima računa u inozemnim bankama Deutsche Bank i Credit Lyonnaise; mukotrpni pregovori da se s tih računa isplati novac; kuriozum: slanje krava muzara i nesilica u Solun u znak dobre volje nove vlade.
1910.: Sporazum između Njemačke i Rusije o gradnji Bagdadske željeznice.
1912.: Prvi balkanski rat s gubitkom europskih teritorija; s izbijanjem rata povratak Abdul Hamida u Carigrad.
1913.: Mladoturski državni udar koji je izveo trijumvirat Enver, Talaat i Džemal; kraj novog pluralizma; Drugi balkanski rat; ugovor s Njemačkom radi reforme vojske.
1914.: 28. srpanj: ubojstvo austrijskog prestolonasljednika u Sarajevu; početak Prvoga svjetskog rata: Turska neodlučna između dva bloka; odbijanje isporuke dvaju engleskih ratnih brodova Turskoj; kompenzacija slanjem dvaju njemačkih ratnih brodova: uplovljavanje Goebena i Breslaua u Dardanele; kolovoz: formiranje postrojbi Specijalne organizacije (Tes kilati Mahsusa): Armenci kao „unutarnji neprijatelj“ Turske u zbornom području na granici s Rusijom; 21. listopad: vojni savez s Njemačkom; 11. studeni: proglašenje džihada; Enverov ratni cilj: kaspijska naftonosna polja; ratne posljedice u glavnom gradu: glad, izbjeglice, tifus, inflacija; prosinac: početak ofenzive na Sarikamis; krvoproliće u Vanu.
1915.: Siječanj: ofenziva na Sarikamis završava katastrofalno: kriza Odbora; proljeće: razoružavanje svih Armenaca i formiranje radnih bataljuna; ožujak: ponovno krvoproliće u Vanu, odbijanje pokušaja njemačkog posredovanja u armenskom pitanju; travanj: pokušaj iskrcavanja Saveznika u Galipolju; armenski ustanak u Zeitunu; 20. travanj: armenski ustanci u Vanu; 24. travanj: masovna uhićenja armenskih intelektualaca u Carigradu; 15. svibanj: prvi val deportacija; 27. svibanj - 1. lipanj: službeni nalog za deportaciju armenskog stanovništva; uključivanje pomoćnih kurdskih postrojbi u deportaciju; srpanj: krvoproliće u klancu Kamah; listopad: armenski ustanak i gušenje ustanka u Urfi.
1916.: Propast savezničke galipoljske ofenzive zbog otpora Mustafe Kemala; šerif Meke otkazuje Turskoj poslušnost.
1918.:10. veljače: smrt sedamdesetpetogodišnjeg Abdul Hamida; ožujak: Bresklitowski mir; 28. svibanj: osnivanje Republike Armenije; srpanj: britanski zračni napadi na Carigrad; rujan: berlinska financijska pomoć za prehrambeni program u Turskoj; ostavka ministra rata Enver-paše; liberalizacija: ukidanje cenzure tiska, amnestija armenskih pobunjenika, povratak političkih egzilanata; 10. listopad: ostavka predsjednika vlade Talaata; 30. listopad: prekid vatre u Mudrosu: protjerivanje svih njemačkih civilnih i vojnih lica iz zemlje; 3. studeni: bijeg mladoturskog vodstva, uključujući Envera, Talaata i Džemala u Njemačku; 16. prosinac: uspostavljanje vojnih sudova radi suđenja ratnim zločincima; regrutiranje armenskih „osvetnika“ („Avenger“) radi osvete za pogrome.
1919.: 28. travanj: početak suđenja Enveru, Talaatu i Džemalu: glavne točke optužnice: „stvaranje četvrte prijeteće sile“, „masakr nad stanovništvom“, „pljačkanje dobara i novca“, „paljenje kuća i mrtvih tijela, silovanje, mučenje i mrcvarenje“; 5. srpanj: Enver, Talaat i Džemal osuđeni su u odsutnosti na smrt.
1920.: Ožujak: sile Antante osvajaju Carigrad; 23. travanj: sazivanje Velike turske narodne skupštine pod Mustafom Kemalom u Ankari kao protuparlament tijelu u Carigradu; odluka nacionalne vlade u Ankari da se raspuste vojni sudovi koji se bave „postupcima zbog deportacije“.
1921.:15. ožujak: u berlinskoj ulici Fasanenstraße Talaat-pašu ubija armenski student („avenger“) Soghomon Tehlirjan usred bijela dana; 4. kolovoz: Enver-paša pogiba na čelu konjaničkog odreda u jednom napadu u Tadžikistanu.
1923.: 24. srpanj: mirovni ugovor u Lausannei: vraćanje ekonomske neovisnosti Turskoj; 1. listopad: povlačenje posljednjih britanskih vojnika iz Carigrada; 13. listopad: proglašenje turske republike s predsjednikom Mustafom Kemalom Atatürkom.

ZAHVALE




„Koga boli“, kaže jedna turska poslovica, „naći će i lijek.“ Dok sam radio na ovom romanu, iskusio sam to češće no što mi se sviđalo. No, kad god bi zapelo, našli bi se, srećom, susretljivi ljudi koji su znali više od mene. I sada, kada je posao gotov, osjećam potrebu da zahvalim svima koji su pridonijeli nastanku ovog romana. To se posebno odnosi na sljedeće osobe:
Roman Hocke: Radnja se razvijala zahvaljujući njegovu početnom otporu. S njegovom pomoći otkrio sam povijest iza povijesti.
Dr. Agnes Imhof: Kao orijentalistica i autorica povijesnih romana nesebično me je usmjerila na put u meni nepoznat svijet.
Stephan Triller: Katkada je potrebno samo ohrabrenje u pravom trenutku, koje spašava od neuspjeha.
Dr. Borte Sagaster: Njezina knjiga o haremskom svijetu razotkrila mi je poneke tajne.
Dr. Mehmet Hacisalihoglu: Omogućio mi je pristup palači Yildiz, pa i u ona mjesta koja su inače zatvorena za posjetitelje.
Bernadette Schoog: Ona je vrlo pažljiva čitateljica, pa bih najradije dopisao njezino ime kao koautorice. Zahvaljujem joj na 1001 ideji.
Ali Akkaya: Kao temeljiti poznavatelj starog Carigrada pribavio mi je dragocjenu literaturu o sudbini haremskih žena.
Sabrina Rabow i Sebastian Fitzek: Koliko god oni „drmali“ u javnosti, dirljivo je kako su staromodni u privatnom životu. Prije svega, ako je posrijedi prijateljstvo.
Prof. dr. Klaus Kreiser i prof. dr. Hans Georg Majer: U početku mojeg rada na romanu dali su mi važne upute o tematskoj literaturi.
Heiner Riethmuller, Hermann-Arndt Riethmüller i Ulrike Sander: Kao vodećem timu knjižare Osiander u Tubingenu zahvaljujem njima kao i njihovim predstavnicima za angažman svih knjižara u Njemačkoj.
Serpil Prange: Zavjetovala se prije mnogo godina da će mi cijelog života biti vjerna – ne samo u dobrim nego i u lošim vremenima. Ovo posljednje dokazala mi je pri nastajanju ovog romana.
Ako autor ima prijatelja koji je najbolji agent na svijetu, treba mu i nakladnik - prvo da se prerano ne zadovolji i drugo, da njegova priča dopre do čitatelja. Posljednju zahvalnost dugujem upravi i suradnicima nakladnika Droemer Verlaga koji su mi pružili takvu pomoć kakvu autor samo može poželjeti, a to se odnosi na Sibylle Dietzel (pri stvaranju knjige bila je strpljiva, doslovce do posljednje minute), na Andreu Fischer (nakon početnog natezanja sve je išlo glatko kao podmazano), na Helmuta Flenkensiefkena (pronašao je slike kako bi čitateljima pobudio zanimanje), na Dominika Hubera i Katju Volkmer (oni su onamo kamo pripadaju – u knjižare), na Klausa Klugea (on donosi uvijek iznova svježe i vrlo osebujne marketinške ideje, jer knjige koje promiče doista i čita), na Beate Kuckertz (usprkos prisilnom time-outu dala je nekoliko odlučujućih poticaja u stadiju razvoja romana), na M oniku Neudeck (i na njezin trud u odnosima s javnošću i na prezentaciji knjige), na Christiana Tescha (u radu na svakoj knjizi uvijek iznova zasuče rukave da pokrene distribuciju), na Flans- Petera Übeleisa (iako glavni šef, nije se štedio da kao glavni urednik uskoči kad je trebalo radne snage), na Annette Weber (ona je prva „pratilja“ teksta i vjerojatno joj je priča bolje poznata nego meni).
Svi oni stvorili su knjigu od moje priče.

Peter Prange živi sa suprugom i kćeri u Tübingenu, u Njemačkoj. Nakon doktorata, postao je romanopisac (iako i dalje piše i publicistiku), a njegove su knjige dosad prodane u dva milijuna primjeraka. Djela su mu prevedena na brojne svjetske jezike. Uglavnom piše povijesne romane u kojima se isprepliću ljubav, mržnja, ljubomora, ljepota… Ili, kako sam kaže: “želim svoje čitatelje zavesti napetim pričama o nevjerojatnim događajima, a istodobno ih upoznati i s velikim pitanjima umjetnosti, filozofije i znanosti.”