Posljednji harem

First topic message reminder :



Carigrad 1909. U skrivenom svijetu harema dvije prijateljice, Fatima i Elisa, sanjaju o svojoj budućnosti. Dok jedna čini sve kako bi postala sultanovom miljenicom, druga čezne za svijetom onkraj zidina palače, za ljubavlju i slobodom. A tada se raspada Osmansko Carstvo, raspušta se harem, i dvije mlade žene dolaze u svijet u kojem se njihovi snovi pretvaraju u noćne more. Zemlja se nalazi usred revolucije i rata, Sultan je prisiljen napustiti zemlju, i raspustiti svoj harem. Stotine žena, uključujući i Fatimu i Elizu, ostaju same u napuštenoj palači. Prepuštene samima sebi, moraju iznaći vlastite putove. Uskoro, dvije djevojke upoznaju zanimljive muškarce, Felixa, liječnika iz daleke Njemačke, i Taifuna, službenika koji radi za novu vladu. Rađaju se ljubavi koje se moraju susresti s jazom između Istoka i Zapada, između prošlosti i sadašnjosti. Prijateljice, uhvaćene u vrtloge strasti, nađu se na rubu da ugroze jedinu stvar koja ih obje veže uz njihovu prošlost: njihovo uzajamno prijateljstvo. Peter Prange napisao je roman o padu Osmanskog Carstva, roman o moći, ljubavi, bogatstvu, religiji, intrigi, ubojstvu i prijateljstvu.

11




„SADA SE DOGODILO ONO ČEGA SMO SE BOJALI“, reče Abdul Hamid, lica ukočena od zaprepaštenja. „Nismo se nikada smjeli s tim složiti.“
Protiv svih pravila i etikete Elisa je ušla u Sultanovu radnu sobu kako bi ga obavijestila o rezultatima Nadirove istrage. Ne, nije bilo ni najmanje sumnje: Saliha je pokušala otrovati Fatimu zamijenjenim jelima kako bi zaštitila svojeg sina od mogućeg suparnika.
„Što kanite napraviti, Vječno Veličanstvo?“ upita Elisa.
Abdul Hamid digne ruke prema nebu. Lice mu je bilo blijedo kao krpa. „Smijemo li o tome odlučivati?“ upita i on. „Ti govoriš kao da možemo birati.
No, naše su ruke vezane. Alah je donio presudu.“
„Alah?“ ponovi Elisa. „Kakve On ima s tim veze? Pa Saliha je počinila taj zločin – ona potpuno sama!“
Abdul Hamid odmahne glavom. „Četvrta kaduna učinila je samo ono što je morala učiniti.“
„Oprostite što se usuđujem proturječiti vam“, odvrati Elisa. „No četvrta kaduna učinila je samo ono što htjela!“
„Što ti znaš o silama koje su ovdje na djelu?“ On je pogleda tako ljutito da su mu oči sijevale poput oštrice mača. „Ništa ti ne znaš! Baš ništa!“
„Imate pravo, Vječno Veličanstvo.“ Elisa prekriži ruke na prsima i spusti glavu. „Nisam... nisam se smjela tako izraziti.
Stoga bih vas najponiznije zamolila da svojom mudrošću rasvijetlite tamu mojeg neznanja.“
Abdul Hamid okrene joj leđa i priđe prozoru. Dugo je tako stajao bez riječi. Zatim je napokon progovorio, ali tako tihim i umornim glasom da ga je Elisa jedva razumjela.
„Kadunin postupak u skladu je s jednim drevnim zakonom – zakonom harema. Jesi li kad čula za njega?“
„Nisam“, reče Elisa. „Nije mi poznat taj zakon. Samo znam da je taj zakon loš ako zbog njega moraju umrijeti ljudi koji slijede svoje srce.“
„Tko si ti da tako zaključuješ?“ upita Abdul Hamid. „Zakon harema nije ni dobar ni loš, on stoji visoko iznad svih moralnih promišljanja poput nebeskog šatora iznad nas ljudi. To je zakon odabira koji osigurava opstanak kuće Osman. U njemu se očituje volja Alahova tko treba voditi carstvo u Njegovo ime. Svi sultani koji su došli na prijestolje poštovali su taj zakon, ne drukčije od četvrte kadune, kako bi se obranili od svojih suparnika. Mi sami bili smo prisiljeni zbaciti svojeg brata s prijestolja. Naime, samo najjači izdanci našeg roda smiju doći na vlast, to je dubok i tajni smisao te okrutnosti. Nijedno ljudsko biće, pa ni sjena Božja, ne smije zadirati u taj zakon, i ako netko ipak pokuša, taj...“
Sultan nije dovršio rečenicu. No Elisa je naslutila zašto su mu zapele riječi usred rečenice. Da, Abdul Hamid zbacio je vlastita brata s prijestolja, ali mu je poklonio život, premda mu je šeih-ul-islam uime vjere savjetovao da ga ubije. Je li to odbijanje bilo grijeh? Abdul Hamidovo kršenje zakona harema? Njegovo opiranje Alahovoj volji? I sada kada je prošlo više od četiri godine od smrti svrgnutog brata u gospodarevu zatvoru na obali Bospora, pojavljivao se vladaru u snu ili kao duh u hodnicima njegove palače, a neke žene u haremu tvrdile su da je to kazna za Abdul Hamidov prekršaj.
„Što će biti s Fatimom?“ tiho upita Elisa. „Ona pati, bolesna je. Ako joj se ne pomogne, neće samo izgubiti dijete, nego će i ona umrijeti.“
„Ti i ja“, reče Sultan, „mi smo sami razjarili te sile. Sada će Alah učiniti ono što smatra ispravnim. Pitao sam astrologa. Mi ne možemo nikome pomoći, možemo se samo moliti.“ Abdul Hamid posegne rukom u džep te pruži Elisi kutijicu od sedefa, sa staklenim poklopcem, ispunjenu zlatnim kuglicama.
„Daj joj to od mene“, reče Sultan. „Neka svaki treći dan uzme jednu kuglicu. To će joj pomoći da prebrodi kušnju. Više od toga ne možemo za nju učiniti.“
Oči su mu bile vlažne od suza.
„To bi trebala biti vaša jedina pomoć?“ šapne ona. „Nemoguće! Vi volite Fatimu! To zna cijeli harem!“
Abdul Hamid uzvrati joj pogled i kimne. „Da, volim je“, reče on. „Iz sveg srca. No kismet je jači od ljubavi. Neka bude Alahova volja!“

12




TUBERKULIN JE BIO METABOLIČKI PRODUKT ekstrahiran iz čiste kulture bacila tuberkuloze pomoću četrdesetpostotne do pedesetpostotne otopine glicerina. Felixov šef na Pruskom institutu za zarazne bolesti, profesor doktor Robert Koch, otkrio je nakon dugogodišnjeg istraživanja da ponavljanim ubrizgavanjem te tvari zamorci mogu postati imuni na bacil tuberkuloze i da se njome mogu liječiti i već zaražene životinje. Već nekoliko godina tuberkulin se primjenjivao i na ljudima, ali još se nije pristupilo takvom opsežnom cijepljenju kakvim se sada bavio Felix.
Proizvodnja cjepiva, kojeg je trebalo biti dovoljno za pet tisuća ljudi, nije, naravno, bila mačji kašalj. U podrumu iznenađujuće moderne dječje bolnice, koju je sultan Abdul Hamid navodno financirao iz svojeg privatnog proračuna i darovao za medicinsku skrb svojih najmlađih podanika, Felix je uz energičnu potporu pukovnika Taifuna uredio laboratorij u skladu s najnovijim znanstvenim spoznajama kako bi mogao proizvesti pripravak u potrebnoj količini. Nasreću, novac pritom nije imao nikakvu ulogu, jer se već ubrzo pokazalo da nema nekih instrumenata i aparata, pa ih je trebalo nabaviti iz Njemačke. Vrijeme potrebno za njihovu isporuku bilo bi Felixu dovoljno da ih osobno dopremi, ali iz razloga koje nije potpuno shvaćao ili ih nije htio shvatiti, radije je ostao u Carigradu nego da nadzire prijevoz. Sa svojim novim prijateljem, pukovnikom Taifunom, susretljivim i pametnim domaćinom, koji mu je, činilo se, svaku želju čitao iz očiju, razgledao je u međuvremenu cijeli grad i ubrzo se upoznao sa svim znamenitostima – od Topkapi saraja, stare palače osmanskih vladara, preko Aje Sofije i Plave džamije do Velikog bazara i podzemne cisterne u koju je metropola od šestog stoljeća spremala pitku vodu.
U Europi je već počelo došašće kad je Felix počeo cijepiti u maloj bolnici pokraj palače Yildiz, u kojoj su se inače liječili članovi vladareve obitelji. U njoj se cijepilo do dvije stotine muškaraca na dan kako bi se zaštitili od podmukle bolesti. Felix je već zbrinuo više od tri tisuće kadli je ipak stigla vijest kojoj se dugo nadao i koju je gotovo smatrao nemogućom: sultan Abdul Hamid II. najmilostivije ga je obavijestio o svojoj vladarskoj odluci da u cijepljenje uključi i žene iz harema.
„Divim se naprednom stavu vašeg vladara“, reče Felix kad ga je Taifun jednog vrlo hladnog, ali lijepog sunčanog jutra dovezao u palaču „gladiatorom“, najnovijim tipom američkog automobila.
S osjećajem nelagode u želucu, koju nije osjetio otkako je išao u plesnu školu, ušao je malo kasnije u zgradu. Pred vratima, koja su dijelila selamluk od harema, njegovo je srce snažno zakucalo, u najmanju ruku onako kako je lupalo prije deset godina kada je prvi put pozvao Carlu Rossmann na ples. Dočekao ga je golem, strahovito debeo eunuh, kojega je Taifun predstavio kao kizlar-agu, te ga poveo preko magičnog praga koji je dijelio muški dio od kuće sreće.
„Slijedite me, molim vas.“
Eunuh je tečno govorio francuski, ali su njegove riječi u falsetu zvučale afektirano kao iz usta prostitutke koja prima državnoga gosta. Felix se morao nasmiješiti, ali kad je pogledao u to prijeteće, crno i plosnato, okruglo lice s tisuću strogih bora, radije se svladao i šutke slijedio kizlar-agu sve dalje u zabranjeno područje palače čija je zagonetnost dugo zaokupljala njegovu maštu. No začudio se što se prolazi i hodnici gotovo nisu razlikovali od onih u selamluku. I ovdje je vladalo šarenilo stilova, s kojim se Felix već susreo u drugom dijelu palače, a otkrio je čak grijaća tijela najmodernijega centralnog grijanja. Jedina je razlika bila u tome što na vidiku nije bilo ni žive duše, kao da su od njega skrivali stanovnice harema. Pred njim su se pružali pusti hodnici, odbojna i hladna raskoš. No Felixu su se svaka vrata činila kao obećanje čarobne avanture. Kakve su se tajne krile u tim odajama? Kakve su se drame u njima već odigrale, kakvim strastima se dalo oduška? Žene i djevojke, koje su živjele iza tih vrata, bile su, kako se pričalo, najljepše u cijelom Osmanskom Carstvu, ali nijedan muškarac nije ih nikada vidio osim Sultana i njegovih eunuha. I doktora Felixa Mobiusa.
Kizlar-aga zaustavi se pred jednim dvostrukim vratima kako bi mu dao posljednje upute. „Molim vas, izbjegavajte svaki kontakt koji nije potreban za cijepljenje. Razgovor je zabranjen kao i svi oblici tjelesnog dodira.“
Zatim otvori vrata, i Felix uđe u dvoranu koja je veličinom i izgledom podsjećala na časničku blagovaonicu. Dočekale su ga žene, možda njih pedesetak, od glave do pete umotane u crne haljine, pod nadzorom nekoliko eunuha. Stajale su oko bijeloga operacijskog stola, na kojem su već bili pripremljeni instrumenti i cjepivo, i sve su glave bez iznimke bile okrenute prema vratima. Jedne su zahihotale kad je ušao, a druge su zbunjeno ustuknule kao da se boje njegove nazočnosti, a neke su pak dignule ruke kao u nijemoj obrani od zlog demona. No, ispod vela blistali su njihovi pogledi, znatiželjni, istražujući pogledi iz dubine nedokučivih očiju.
„Sada možete početi cijepiti.“
Mladi eunuh dovede jednu ženu do operacijskog stola. Rukav joj je bio malo rasporen, pa je nekoliko četvornih centimetara kože bilo razotkriveno za cijepljenje. Felix je nekoliko puta duboko udahnuo i izdahnuo. Dok je punio prvu špricu, osjetio je kako mu ruka podrhtava, pa je morao pripaziti da ženi iglom ne zada bol dok je bode u nadlakticu. To je ipak bio najnapetiji trenutak u cijelom postupku, jer sa svakom daljnjom špricom kojom je cijepio, sa svakom ženom koja je pristupila stolu, sve se više tobožnja avantura pretvarala u liječničku rutinu koja se od njegova rada u domovini razlikovala samo po tome što je ondje barem mogao razgovarati sa svojim pacijentima. Što li sve nije očekivao od tog dana! Svu čaroliju Orijenta... Osjećao se poput dječaka kojemu su obećali fantastičnu vožnju vrtuljkom u nedjelju popodne u lunaparku da bi ga se zatim riješili vodeći ga na običnu šetnju. Stoga je bio sretan što će, nakon nekoliko sati rada, ubrzo doći kraj procesiji tih crnih, nijemih bića bez lica.
Još samo nekoliko žena čekalo je u redu kadli je iznenada začuo jedan tihi glas.
„Moja je prijateljica bolesna, treba joj pomoć.“
Felix nije ni sam vjerovao što čuje, pa je zbunjeno spustio špricu. „Molim vas, nastavite!“ reče glas. „Nitko ne smije ništa zamijetiti.“ Žena je govorila francuski, i mada je to gotovo bio šapat koji je Felix jedva razumio zbog njezina naglaska, taj ga je glas dirnuo poput glazbe. Bio je to najljepši ženski glas što ga je ikada čuo. Iako mu je ruka snažno zadrhtala tako da je jedva pogodio djelić kože na njezinoj nadlaktici, žena se uopće nije trgnula kad joj je igla prodrla u meso.
„Molim vas, pitajte me bilo što! Kizlar-aga već gleda ovamo.“
Felix je bio kao naelektriziran. Kakvo mu se to biće obraća? Žena je bila pokrivena kao i sve ostale, iza crne tkanine motrila su ga dva oka, dva velika, malo zaobljena oka, tamne, tople sive boje koja je poput sjetne koprene obujmila njezin pogled. Unatoč tom nevidljivom velu njezin je netremični pogled bio usmjeren u njega kao da žena, kojoj su pripadale te neobične oči, čita njegovo srce.
„Jeste li... Je li vas u posljednje vrijeme boljela glava?“ promuca Felix kako bi rekao bilo što donekle smisleno.
Prije negoli je nepoznati glas stigao odgovoriti, upleo se vrhovni eunuh. „Razgovori su zabranjeni!“
Dojurio je brže nego što bi čovjek očekivao pri pogledu na njegovu debljinu.
Felix je imao još samo jednu želju. Došla mu je poput nadahnuća, ispunila ga takvom snagom da su mu riječi same od sebe navirale na usta.
„Moram vidjeti lice ove žene“, objasni on. „Mora dignuti veo. Važno... važno je za cijepljenje.“
Kizlar-aga ga pogleda kao da mu se Felix obratio na kineskom. Bore na njegovu okruglom, plosnatom licu napnu se, on zatim udahne i napuhne obraze poput balona koji bi svakog trenutka mogao puknuti.
Felix ponovno začuje glas neznanke pod velom.
„Pomozite nam, molim vas“, šapne ona, sada na engleskom. „Radi se o životu i smrti.“
Dok je govorila, on osjeti njezinu ruku u svojoj. Neopazice mu je dala ceduljicu. U istom trenu kizlar-aga zgrabi ženu za ruku i odvuče je.
„Hadi! Hadi!“
Kreštavim glasom izvikivao je zapovijedi koje Felix nije razumio i tjerao je ispred sebe prema izlazu.
Na vratima se još jednom okrenula.
Žena ponovno pogleda Felixa, i taj ga pogled ponovno pogodi poput strujnog udara.

13




HAREM JE POČIVAO U DUBOKOJ, CRNOJ ŠUTNJI, u noći koja rađa novi dan. Utihnulo je Sultanovo sviranje na glasoviru koje je tjednima svaku večer odzvanjalo palačom, i pet stotina žena u kući sreće – kadune, ikbale, odaliske i gözde – utonulo je kao i njihov gospodar u drijemež zaborava, pod čvrstim nadzorom vladarevih eunuha, koji su pri slabom svjetlu tihih, zujavih plinskih svjetiljki patrolirali prolazima i hodnicima kako bi svoje štićenice sačuvali od opasnosti koje su prijetile iz vanjskog svijeta, izvan haremskih zidina.
Samo iz odaja šeste miljenice dopirali su povremeno tihi vapaji.
Fatima je još ležala bolesna, premda je od otkrića Salihina napada na njezin život uzimala samo ona jela koja je prvi Sultanov kušač okusio u njezinoj nazočnosti, jer otrov je još djelovao u njezinim žilama kao nakon podmuklog ugriza otrovnice. Njezina prijateljica Elisa nije se gotovo micala od njezine postelje. Odlazila bi iz odaja bolesnice na jedan sat samo kad bi je pozvao Sultan da mu čita roman ili s njim porazgovara o brzojavima njegovih doušnika. I te noći bdjela je uz njezinu postelju držeći je za ruku i brišući joj hladni znoj s čela.
„Daj mi još malo... molim te“, šapne Fatima. „Ne mogu... ne mogu više izdržati.“
„Malo se strpi“, reče Elisa. „Noćas će doći pomoć. Nadajmo se.“ Posljednje riječi dodala je vrlo tiho kao da ni sama u njih ne vjeruje.
S hodnika je čula kurdskog urara koji je, kao i uvijek u ponoć, navijao satove u haremu. Gdje li je Nadir? Već je odavno trebao doći. Elisa se digne da promijeni Fatiminu plahtu promočenu od znoja. Fatima je ponovno utonula u nemiran, grozničav san. Pod njezinom spavaćicom izbočio se okrugao trbuh. Uskoro je trebala roditi. Hoće li imati dovoljno snage? Sve je ovisilo o tome što će se noćas dogoditi. Elisa oprezno opipa Fatimin trbuh. Srećom, čini se da je dijete još živo. Osjetila je posve jasno kako se miče. Unatoč zlatnim pilulicama koje je njezina prijateljica uzimala.
Kizlar-aga donosio je svaki treći dan po jednu od tih pilula na Sultanovu osobnu zapovijed. Nije to bio jedini znak njegova zanimanja. Cijeli je harem znao kako Abdul Hamid strašno pati zbog svoje miljenice. Skoro svakog sata raspitivao se za njezino stanje, slao joj skupocjene poklone, uključivao je u svoje molitve i stalno zahtijevao od svojeg astrologa nove horoskope. No, kao i prije, nije se htio upletati u njezinu sudbinu. Samo providnost mora odlučiti, odgovarao je na Elisine molbe – neka bude volja Alahova.
Jedina pomoć koju je pružao svojoj miljenici bile su zlatne pilulice, i Fatima ih je željno čekala kao gladan komad kruha. Čim bi ih popila, opustile bi joj se izmučene crte lica, zanijemjeli bi jauci na njezinim usnama, pa bi na nekoliko sati utonula u drijemež u kojem je nisu mučili bolovi i strahovi. Kuglice su, naime, ispod pozlate sadržavale crnu, ljepljivu masu koja se dobivala iz makova soka – opijum.
Bili su to eliksiri noći, a uzimale su ih mnoge žene u haremu. Ovisno o rangu, opijumska masa miješala se s hašišem i mirodijama, s ambrom, mošusom i drugim esencijama. Najuglednije gospođe zahtijevale su pripravke i s dodatkom bisera, lazurita i rubina smrvljenih u prah, a Sultanove kuglice bile su čak pozlaćene. No, koliko god pripravci bili različiti, opijum je nakon žvakanja imao isti učinak. Zaslađivao je haremski život, obilježen dosadom i osamljenošću, a ženama darivao ugodan mir. U nestvarnim noćima nakon uzimanja opijuma zatočeništvo je gubilo svoju strahotu. Usnuli duh uživao je u slobodi koja naoko nije znala za granice; bio je to umjetni raj, u kojem bi se i Sultan povremeno izgubio kako bi zaboravio svakodnevna ograničenja.
I Elisa je jednom uživala u toj slobodi. S opijumom više nije trebala žirafu za pogled preko haremskih zidina. Mogla je pobjeći kamo je htjela a da ne napravi ni jedan jedini korak. No opijum joj je ulijevao strah. Gotovo sve žene, koje su se dulje prepuštale uživanju opijuma, patile su od gubitka pamćenja. Zaboravile su svoje podrijetlo i svoju domovinu, cijeli život što su ga nekoć vodile prije dolaska u saraj i naposljetku zaboravile i taj drugi, kasniji život koji su jednoga dana još mogle voditi izvan harema. Stoga je Elisa samo jedanput uzela eliksir noći. Raj kojemu je eliksir otvorio vrata bila je fatamorgana iz koje više nije bilo povratka.
Dok je ponovno brisala Fatimi znoj s čela, netko je tiho otvorio vrata. Elisa preko ramena pogleda u vrata. „Konačno si došao!“
„Nisam mogao prije doći“, odvrati Nadir. „Buyuk kalfa...“
„Bez dugih objašnjenja“, prekine ga Elisa i pruži mu jedno pismo. „Daj to strancu. I požuri. Inače će on biti ondje prije tebe pa ćete se mimoići.“
Tiho kako je ušao, tako je i ponovno nestao u hodniku. Kad se okrenula, Elisa se trgne. Fatima se probudila i zurila u nju velikim, grozničavim očima.
„Nema... nema mi pomoći“, šapne ona. „Znam... znam... zakon harema... Moj kismet...“
„Ti i tvoj kismet“. Elisa se pokušala nasmiješiti. „Sve će biti opet dobro. Vjeruj mi.“
No Fatima je više nije čula. Već se vratila u onaj drugi svijet koji je bio tako blizu carstva Smrti.
Elisa pogleda prijateljičino lice. Je li i sama vjerovala u ono što je obećala Fatimi? Podmitila je dvorsku ludu, dala mu svoj dvomjesečni bašmaklik da odvuče pozornost albanskih stražara kako bi liječnik mogao ući u harem. Nadir je trebao doći po njega u jedan sat poslije ponoći. Nadala se da je Nijemac razumio njezino pismo, jer nije još nikada pisala na francuskom. A ako je i shvatio njezinu poruku, zašto bi svoj život stavio na kocku? On s Fatimom nema nikakve veze, ne tiče ga se njezina sudbina. Možda ju je već i odao, pričalo se da se sprijateljio s pukovnikom Taifunom...
No, što je drugo mogla učiniti? Ako Fatima ne dobije pomoć, umrijet će.
Elisu odjednom obuzme osjećaj da su sve njezine nade uzaludne, da je sve to samo lažan, nestvaran san u koji je zalutala kao da je i sama uzela opijum.
Pogladila je krunicu na ručnom zglobu i tiho se počela moliti.

14




U ISTO VRIJEME U NAJLUKSUZNIJOJ REZIDENCIJI PERE održavao se raskošan silvestarski bal. Svi njemački podanici, koji su trenutačno boravili u Carigradu, većina inženjera „Bagdadske željeznice“ i vojni savjetnici osmanske vlade, okupili su se u veleposlanstvu, visoko gore na brežuljku u europskom dijelu grada, kako bi dočekali novu godinu. Morali su, doduše, odustati od vatrometa, jer je zapovjednik policije zabranio takvo izražavanje radosti zbog zabrinutosti da bi se praskanje moglo krivo protumačiti. No, poslije jakog punča, pri čemu se nije štedjelo na rumu, počelo je slavlje, a u ponoć su s triput „hura“ i poklicima „živio“ pozdravili Njegovo Preuzvišeno Veličanstvo cara Wilhelma II., koji se isticao na uljanoj slici u odori paše na zidu svečane dvorane, pa su i bez vatrometa i praskalica polako ušli u 1909. godinu. Mlađi gosti plesali su raspojasano oko bora, koji je veleposlanikova supruga okitila zlatnim anđelima, lametama i umjetnim snijegom, dok su ostala gospoda razgovarala o političkim temama. Kružile su glasine o kontrarevoluciji. Glavnu riječ vodio je kulturni ataše, bojnik okićen odličjima na prsima. Nekoliko se pukovnija navodno zavjerilo da će ukinuti ustav i Abdul Hamidu vratiti njegovo staro pravo autokratskog vladara, bez obzira na parlament i slične moderne besmislice. Čeka se još samo, kako se pričalo, Sultanova zapovijed da napadnu buntovne mladoturke i njihov odbor, koji su od Abdul Hamida iznudili ponovno uvođenje ustava.
Barun von Wangenheim se namršti. „Bojim se da sve ovisi o tome kakav će horoskop sastaviti dvorski astrolog.“
Gospoda su se nasmijala i počela se kladiti koje će snage pobijediti u tom natezanju revolucijice i kontrarevolucijice: snage novoga doba ili snage tradicije.
„Mladoturci su ustavom možda kastrirali Sultana“, reče kulturni ataše, „no, je li on zbog toga eunuh?“ On stavi monokl na oko i zagleda se u Felixa. „Što vi mislite, doktore Mobius? Pa to spada u vašu struku!“
Felix slegne ramenima kao da mu je žao. „S politikom sam, nažalost, na ratnoj nozi.“
„Imate pravo“, reče veleposlanik. „Mladi ste, pa bi bilo bolje da plešete.“
Međutim, Felix je imao za ples jednako malo smisla kao i za politiku, ali je sa zahvalnošću iskoristio priliku da se izgubi. S čašom šampanjca u ruci polagano je odšetao do plesnog podija na kojem su se parovi, pod zapovjedništvom husarskog poručnika, svrstavali za galop. Felix ih je gledao, ali ih nije vidio. Razmišljao je o pismu koje mu je potajno dala tajanstvena haremska dama. Zašto ga nije bacio? Dvaput ga je zgužvao i bacio, ali i dvaput vadio iz koša. Poput napasti šuškalo je u njegovu fraku, u džepu na prsima. Neznanka ga je tu noć pozvala k sebi. Dok su plesni parovi pocikivajući galopirali mimo njega, Felix iskapi čašu i donese odluku. Ne, neće se odazvati pozivu – pa nije lud! Da ga uhvate, Sultan bi ga otjerao bez honorara. Osim toga, bio bi to diplomatski skandal. Kako bi stao pred oči svojoj zaručnici, a kamoli njezinim roditeljima?
Orkestar je odsvirao tuš.
„Dame biraju!“
Pred Felixom je stajala veleposlanikova supruga.
„Smijem li zamoliti za ples?“
Zagledao se u nju kao u duha. Njezino sjajno, tusto lice neugodno ga je podsjetilo na lice njegove buduće punice. „Oh, posve sam zaboravio da još moram...“
On promrmlja ispriku i posrćući iziđe iz dvorane.

15




NEGDJE JE SAT OTKUCAO JEDAN kad se Felix malo kasnije ponovno našao pred tamnim, željeznim ulaznim vratima. Bila su ugrađena u zid uz cestu koja je na obali Bospora vodila prema sjeveru na podnožju brežuljka na kojem se uzdizala palača Yildiz. Pred tim vratima treba čekati, tako je stajalo u pismu, sve dok po njega ne dođe jedan eunuh kako bi ga tajnim prolazom odveo u unutrašnjost harema.
„Da dođem ponovno ovamo po vas?“ upita kočijaš veleposlanstva. „Ne, neće biti potrebno.“
Ni pred prvi posjet vili Rossmann Felix nije bio tako nervozan kao u trenutku kad se kočija udaljila i ostavila ga samoga. Negdje se oglasilo mladunče ćuka. Što li, dovraga, ovdje tražim, pitao se Felix. Sultanovim upaljačem pripalio je cigaretu pokušavajući naći razumne razloge za svoj nerazumni potez. Nije li položio Hipokratovu prisegu? Ne zahtijeva li se u toj prisezi da svakom čovjek u nevolji mora pružiti liječničku pomoć? Bez obzira na vlastite interese? Osim toga, čekat će samo onoliko vremena koliko je potrebno da cigareta izgori...
Kad mu je cigareta izgorjela do posljednjeg dima, Felix je začuo okretanje ključa. Odmah zatim zaškripe željezna vrata otvarajući se, i on prijeđe preko praga prije negoli je imao vremena da se predomisli.
Tamni podzemni hodnik osvjetljavala je baklja. Felix pogleda u crno lice i trgne se. No mladi crnac koji je nosio baklju ljubazno mu se smješkao kao na reklami za čokoladu. Kad je Felix uzvratio njegov nijemi pozdrav, eunuh mu preda pismo. Felix je razabrao kako crnac drhti. Očito je bio nervozan kao i on.
Felix pri drhtavu svjetlu preleti pogledom tih nekoliko redaka. Nedvojbeno od iste ruke koja mu je napisala ceduljicu i koju mu je krišom predala ona žena iz harema: „Molim Vas, pođite za eunuhom. On mi je odan i odvest će Vas k meni bez opasnosti. Nemojte se bojati. Bog će Vas blagosloviti.“
Tek molba da se ne boji pobudila je u Felixu strah. Sve u njegovoj nutrini vrištalo je da se smjesta okrene i vrati. No za to je bilo prekasno. Eunuh je već zatvorio za njim vrata, i Felixu je preostalo samo da ga slijedi podzemnim hodnikom, sve dublje u brdo. Osjećao se donekle kao Kara Ben Nemsi koji se sa svojim slugom Hadži Halef Omarom upustio u jednu od svojih pustolovina. Međutim, sumnjao je da su se Kara Ben Nemsiju koljena tresla kao njegova.
Uskoro je podzemni hodnik prešao u podzemne stube s tako niskim stropom da je Felix morao pognuti glavu. Je li to bio tajni prolaz kroz koji je Sultan mogao pobjeći iz svoje palače? Felix je već čuo za takav put bijega, a i u luci je vidio carsku jahtu koja je ondje, kako se pričalo, dvadeset i četiri sata bila spremna isploviti, no objašnjenje što ga je čuo odbacio je kao jednu od mnogih priča iz Tisuću i jedne noći koje u ovom neobičnom dijelu svijeta tako često nadomještavaju stvarnost.
Nakon bezbrojnih stepenica stubište je završavalo u paviljonu, uređenom poput gospodske odaje. Felix se naježio i osjetio kako mu spolovilo raste, premda se tome odupirao. Je li već bio u haremu? Eunuh je prešao prostoriju i zaustavio se ispred zabravljenih vrata. Stavio je prst na usta, zatim ugasio baklju i oprezno povukao zasun. Felix je bez daha virio kroz odškrinuta vrata, no umjesto golih ženskih tijela vidio je samo park osvijetljen blagim mjesečevim svjetlom. Odnekud su se čuli tihi glasovi i prigušen smijeh. Felix je osjetio i razočaranje i olakšanje. Ispod jednog drveta razabrao je patuljka, koji je, po svemu sudeći, zabavljao naoružane stražare.
Eunuh dade Felixu znak da ga slijedi. U sjeni dvaju kioska prešli su preko praznog dijela travnjaka, zatim se spustili u jarak koji je vodio do podrumskih vrata. Ljutito, višeglasno frktanje dočekalo ih je u tamnoj, smrdljivoj, nadsvođenoj prostoriji. Pa tu je zaudaralo na mačju mokraću! Felix je zurio u mrak, i doista, kad su se njegove oči privikle na tamu, razabrao je desetke kaveza u kojima su bile zatvorene mačke. No nije se imao vremena čuditi, jer ga je eunuh poveo dalje kroz labirint hodnika i prolaza, koji je pri difuznom, slabom svijetlu plinskih svjetiljki bio još zamršeniji nego danju.
Iznenada se pred Felixom otvore vrata oblijepljena tapetom, a već u sljedećem trenutku stajao je pokraj bolesničkog kreveta. Na njemu je ležala žena skrivena velom, koja se kupala u znoju i u nemirnom se snu bacala amo-tamo.
Felix se nesigurno osvrne. Gdje je ona druga – žena zbog koje se upustio u ovu pustolovinu?
„Mnogo vam hvala što ste došli.“
Čim je progovorila, Felix prepozna glas i okrene se kao da ga je dotaknula nježna ruka, Felix se okrene. Pokrivena koprenom od glave do pete, izišla je iza pregradnog zida i pokazala rukom prema bolesnici.
„Možete li joj pomoći?“
Ispod vela gledala su ga dva siva, sjetna oka – one iste oči koje su ga danima progonile. Felix se morao prisiliti da se odvoji od njezina pogleda. Dok je eunuh na vratima čuvao stražu, on otvori liječničku torbu i sjedne na krevet do bolesnice. Još prije negoli ju je pregledao, jednim je pogledom ustanovio dvije stvari: žena je bila u poodmakloj trudnoći i u životnoj opasnosti!
„Kako je dugo u ovom stanju?“ upita on.
„Već mnogo tjedana. Otrovana je.“
Iz sivih očiju govorio je strah. Felix kimne. Sve bi učinio da iz tih očiju nestane strah.
„Znate li o kojem se otrovu radi?“
Napustila ga je sva nervoza, pa je sada bio samo još liječnik. Žena odmahne glavom. „Stavljali su joj ga u hranu.“
Felix uhvati bolesnicu za ručni zglob. Puls joj je bio vrlo ubrzan i slab kao i njezino disanje. Tada on uzme stetoskop.
„Smijem li?“ upita prije no što će staviti lijevak na prsa bolesnice.
Žena kimne. Felix se nagne preko stetoskopa. Srčani tonovi bili su tako slabi da ih je jedva čuo. Dignuvši glavu, ponovno je vidio dva siva, prestrašena oka. Shvatio je i bez riječi što ga pitaju. Odjednom se počeo osjećati jadno.
„Ne znam“, reče on.
Gledao je neodlučno u svoju torbu. Što bi dao bolesnici? Kod sebe je imao samo jedno sredstvo koje bi došlo u obzir, zmijski protuotrov. Carla, njegova zaručnica, negdje je pročitala da u Turskoj ima zmija i inzistirala je da to sredstvo ponese sa sobom na put. Bi li to pomoglo? Felix nije imao izbora. Izvadi ampulu iz torbe, prelomi stakleni vrh i špricom usisa tekućinu. Prije negoli je bolesnici dao injekciju, sterilizirao je čeličnu iglu plamenom upaljača.
„U ovom trenutku ne možemo učiniti više“, reče on odloživši špricu. „Sada moramo vašoj prijateljici dati mira.“
On složi instrumente u torbu i digne se. Žena pod velom otvori vrata susjedne prostorije i dade mu znak da je slijedi.
Ponovno je čuo njezin glas.
„Hoće li moja prijateljica preživjeti?“
Felix uđe u drugu sobu i zatvori vrata.
„U svojem pismu spomenuli ste Božji blagoslov“, reče on što je obzirnije mogao. „Možda biste se sada trebali moliti Bogu. Mislim Alahu, naravno.“
„Molim se istom Bogu kao i vi“, odvrati neznanka. „No, hoćete li time reći da ona možda neće uspjeti...?“
Felix je oklijevao. Što da joj odgovori? Nije bio siguran kako će protuotrov djelovati. Vjerojatno će pomoći, simptomi bolesnice ukazuju na zmijski otrov, a možda i neće.
„Nemojte se bojati“, reče on. „Mislim... mislim da će uspjeti.“ On se nakašlje kao da ga ta laž škaklja u grlu. „Posve sigurno... mislim.“
Žena mu nijemo stisne ruku. Felix osjeti kako ga oblijeva crvenilo. Još ga nikad nečiji dodir nije tako uzbudio kao dodir te neznanke. Kao da je začaran. Bila mu je tako blizu, ali i beskrajno daleko. A tada mu na usta navre pitanje. „Tko... tko ste vi?“
„Elisa...“, šapne ona.
„Elisa...“
Ponovio je to tajanstveno ime kao u snu. On pruži ruku prema njoj ne znajući što radi i odmakne joj veo s lica. U istom trenutku shvati grozotu svojeg čina pa posegne za velom da ispravi svoju pogrešku. No neznanka mu zadrži ruku. Posve mirno i slobodno zagleda se u njega sivim očima iz kojih je nestao sav strah, sigurno i ponosno poput kraljice koja se ne stidi svoje nagosti.
Felix gotovo zaboravi disati. Iako njezino lice nije nipošto odgovaralo zakonima ljepote, čak je bilo i pomalo neskladno, ta ga je žena očarala više od Mona Lise u Louvreu. Bila je još sasvim mlada, možda je tek prešla dvadesetu, a njezin mali, pomalo prćasti nos, pridavao je njezinu izgledu nešto djetinje što je bilo u čudnoj suprotnosti sa sjetnim izrazom njezinih očiju. Koža joj je bila tamna, gotovo smeđa, a luk njezinih obrva gubio se na sljepoočnicama ispod uvojaka svijetle, plave kose. Njezina su usta zapravo bila vrlo velika, ali njezine pune, tamnocrvene usne privlačile su Felixa takvom snagom da bi dao jednogodišnju plaću da ih barem jedanput poljubi. Potpuno je utonuo u njezin pogled kadli se odnekud iz daljine začuju zvuci flaute. Žena se namrštila, na licu joj se čitalo iznenađenje, duboko divljenje koje je odmah prešlo u osmijeh.
„Hvala“, šapne ona.
Felix sklopi oči i načas mu se učini da na svojim usnama osjeća njezin prst.

16




TE NOĆI ELISA NIJE NI OKA SKLOPILA. Susret s Europljaninom bio joj je poput otkrivenja: veličanstven dar koji ju je iznenada i neočekivano osvojio. Ne, ljubav se ne može zapovjediti, ali ona je silan događaj kad nenadano obuzme čovjeka. Sve riječi koje je Elisa uzvratila Sultanu da ga odbije, sve riječi koje je znala iz svojih pjesama što ih je sama izrekla ili pjevala a da uz njih nije osjetila ono pravo, kao da one postoje samo u nekom drugom svijetu – sve te riječi osjećala je svim svojim bićem, njihovu snagu, njihovu veličinu, njihovu ljepotu, kao da je prožima svemogući Bog.
Kada je liječnik otišao, Fatima je utonula u dubok san. Disala je mirno i ravnomjerno. Tiho, da je ne probudi, Elisa iziđe iz sobe. Ostat će u prijateljičinu stanu ako se Fatima probudi i zatreba je.
Elisa u salonu priđe prozoru i odmakne zavjese kojima je bila zamračila sobu kako stražari ne bi ništa posumnjali. Pogledala je kroz drvene rešetke na prozoru. Vani je bila tamna noć. Naoblačilo se, pa je mjesec samo povremeno obasjavao park. Tek tu i tamo u tami tinjale su crvene točkice. To su zacijelo bile cigarete albanskih stražara koji su pušenjem kratili duge noćne sate.
„Želim vam sve dobro u novoj godini“, rekao joj je na rastanku.
Njegove su riječi još odjekivale u njoj poput tonova poznate melodije. Hoće li ga ikada ponovno vidjeti? Elisa sklopi oči kako bi se predala slikama u svojoj duši. Bila je topla ljetna noć, a viseći vrtovi u parku, okupani mjesečevim svjetlom, spuštali su se prema moru, na čijim su crnim valovima blistale zapjenjene krijeste. Cijela je palača spavala. Ni s jednog prozora nije prodiralo svjetlo, nije se čulo ni glasa. Samo je ona još bila budna. Zrak je bio težak. Bilo je sparno. Skinula se, te gola i bosa izišla van da udahne miris tisuća cvjetova koji su svoj miris združili sa sparinom noći. Na srebrnoj mjesečini cvjetala su stabla naranči i obrubljivala stazu po kojoj još nije hodala. Kako bi rado hodala po toj stazi, noćas, s njim... Osjećala je njegovu ruku u svojoj, i uz njega je koračala po sjajnoj mjesečini i došla u zemlju koju još nikada nije vidjela. Nečujno, u sablasnom letu, pokraj njih proletješe šišmiši. Cvrčci su cvrčali, a u jezercu su kreketale žabe, dok je voda šumila u vodoskocima. Je li to bio san ili java? Možda ima snova koji se ostvare kad se odsanjaju... Na svojim usnama osjetila je njegove. Odjednom se otvore vrata. Ona osjeti vrelinu svoje krvi, kožu kako gori – tako je bolna bila osamljenost...
„Elisa...“
Ona se uplašeno trgne.
Patuljak Murat stajao je na vratima koja su povezivala salon sa spavaćom sobom.
„Što radiš ovdje?“ upita ona i stegne šal oko ramena.
„Htio sam samo vidjeti kako je Fatima“, odvrati on. „Nisam mogao spavati i zabrinuo sam se. No sve je u redu“, doda brzo vidjevši joj lice. „Spava duboko i čvrsto.“
Nestao je tek što je to izrekao.
Elisa ponovno priđe prozoru i još jednom pogleda van da nađe krajolik što ga je maloprije napustila, krajolik svoje duše.
Na obzoru, iznad mora, s one strane visećih vrtova, budio se novi dan.
Tek sada doprlo joj je do svijesti da već satima ne misli na svoju prijateljicu.

17




SIN! SIN! Sultanu se rodio sin! Neka je hvala Alahu!
Sedam topovskih salvi objavilo je sretan događaj, a izvikivači su širili tu novost posvuda u gradu, i ubrzo je cijeli Carigrad odjekivao od klicanja. Svi podanici okitili su kuće šarenim lampionima, a u džamije su hrlile tisuće ljudi da bi zahvalile Alahu i molile ga za dug život Sultana i njegova novorođenog sina.
Svečanosti su trebale trajati sedam dana. Svaki je odjel palače dao zaklati pet ovnova u prinčevu čast, a harem se pretvorio u carstvo čulnih užitaka. Bezbrojne svjetiljke i baklje osvjetljavale su zgradu i vrtove, od jutra do večeri kuća sreće odzvanjala je zvucima haremskog orkestra. Brda ribe i mesa, povrća i voća, kruha i kolača izlazila su iz kuhinja palače i odlazile u odaje žena s rijekama kave i šerbeta. Svi članovi carske obitelji trebali su sudjelovati u vladarevoj radosti. Kadune i ikbale, odaliske i gözde pjevale su i plesale, i vladalo je veselo raspoloženje kao na svečanosti stupanja na prijestolje. Čak se Saliha, četvrta kaduna, svrstala u počasni špalir kad je Abdul Hamid ušao u harem da se divi najmlađem potomku kuće Osman.
Fatima je ustala iz babinja već drugi dan nakon porođaja. Porođaj joj je bio izbavljenje. Zahvaljujući njemačkom liječniku nije samo ozdravila, nego se s porođajem oslobodila i straha za sebe i za svoje dijete! Čim je njezin sin ugledao svjetlo dana, više nije prijetila opasnost ni od Salihe niti od bilo koje suparnice. Njezin se kismet ispunio, pa će njezin život odsad biti samo slijed sretnih događaja. Možda će je Sultan još ovog tjedna službeno uzdići na položaj prve miljenice.
Prema službenoj ceremoniji, Fatima je trebala dočekati Abdul Hamida u svojem krevetu, svečano okićenom crvenim plahtama i pokrivačima.
Bila je tako uzbuđena da ju je Elisa morala držati za ruku. Stalno je pogledavala u zlatnu kolijevku u kojoj je drijemao njezin sin ne sluteći uzbuđenje koje je izazvalo njegovo pojavljivanje na svijetu. Cijela prostorija nalikovala je na riznicu. Brokatne tkanine visjele su na prozorima i vratima, pokućstvo je bilo ukrašeno dragim kamenjem, a zidovi su svjetlucali od zlata i srebra tako da njezin sin, kad god otvori oči, vidi samo raskoš i veličanstvenost svojeg budućeg života.
Fatima je bila sretna kao nikad dotad kada se Abdul Hamid nagnuo nad kolijevku.
„To je moj dar vama, Vječno Veličanstvo.“
Sultanovo lice zablista. Ponosno gledajući sina, on prošapće njegovo ime. „Zvat ćeš se Mesud, Sretnik. „
Poljubio je usnulo dijete u čelo. Fatima je jedva izdržala u krevetu. No, kad se uspravio, nije pogledao nju nego Elisu.
„Alah je uslišio tvoje molitve“, reče on nasmiješivši se. „Gotovo bismo povjerovali da imaš pravo – ljubav je jača od kismeta.“
„Oprostite, Vječno Veličanstvo“, reče Fatima, „ali ja ne shvaćam vaše riječi.“
„Mora li se sve shvatiti ako je čovjek sretan?“
Prije negoli je stigla odgovoriti, Sultan pljesne rukama. U sobu uđe procesija eunuha s njegovim darovima – škrinjama punim zlata i srebra, dijamanata i nakita, biserja i dragog kamenja. Fatimi se oči napuniše suzama. Nije još nikada vidjela takvo blago. I sve je to pripadalo njezinu sinu, djetetu što je ondje spavalo u kolijevci, koje je nosila u svojem tijelu. Je li Alah ikoga mogao voljeti više od nje?
Kizlar-aga otvarao je jednu škrinju do ruba napunjenu zlatnicima kadli su se svi odjednom uskomešali. Vrata su se otvorila, eunusi su se maknuli u stranu, i u sljedećem trenutku sve odaliske i robinje bacile su se na pod odajući počast najmoćnijoj ženi u haremu.
Fatimino srce jače zakuca od radosti. Oslonjena na crni štap, ali uspravna i nepokrivene glave, Sultanova majka priđe krevetu babinjače. Kako li je Fatima čeznula za tim trenutkom! Kad bi se sultan valide nagnula, dignula njezina sina u naručje i poljubila ga u znak svojeg priznanja, Fatimin trijumf bio bi potpun, a njezin uspon na položaj prve miljenice zaključen i zapečaćen.
„Dobro mi došli“, reče ona. „Sretna sam što vas mogu pozdraviti u svojim odajama.“
No Sultanova majka nije ju počastila ni jednim pogledom. Nije joj poljubila ruku, niti je uzela svojeg unuka u naručje. Umjesto toga, okrenula se prema Sultanu koji je stajao pokraj kolijevke, uprla u njega štap i rekla:
„Što imaš tražiti pokraj kreveta te bezbožne žene? Smjesta izlazi iz njezinih odaja jer će te inače Alah prokleti kao i nju!“

18




NA POTICAJ SULTAN VALIDE održalo se u selamluku još iste večeri vijećanje kojem su prisustvovali Abdul Hamidove najpovjerljivije osobe – Izzet-paša, vladarev polubrat, te kizlar-aga i dvorski astrolog. Nije pozvan samo novi veliki vezir Hilmi-paša, koji je tek prije kratkog vremena zamijenio bivšeg velikog vezira Kiamil-pašu. On je bio marioneta mlado-turaka i njihova Odbora, pa je nova vlada plesala onako kako su oni svirali. U njihovo ime veliki je vezir predlagao Sultanu sve apsurdnije zakone sa sve radikalnijim reformama. Htio je čak otvoriti djevojačku školu. Od takva čovjeka gotovo se nisu mogli očekivati korisni prijedlozi.
Tema vijećanja bilo je samo jedno pitanje: Smije li Abdul Hamid priznati Fatimina sina kao svoje rođeno dijete? Kao mogućeg nasljednika i prestolonasljednika?
„Ovo dijete nije plod Alahove volje, već samo volje njegove majke“, objasni šeih-ul-islam, najviši muslimanski vjerski autoritet. „Ona je sebi natovarila tešku krivnju na vrat. Nije samo prekršila zakon harema, nego se opirala i samoj providnosti.“
Dok je svećenik citirao desetke ajeta iz Kur'ana te bezbroj dugih, nespretnih i višeznačnih odlomaka iz svete knjige kako bi obrazložio svoju optužbu, pukovnik Taifun slušao ga je sa sve jačim negodovanjem. Argumentacija je bila apsurdna, uvreda za svaki prosvijećeni duh! No pazio je da se ne suprotstavlja šeihu. Svećenik nije bio samo bliski pouzdanik sultan valide nego i nadasve važan čovjek u igri političkih snaga a da bi se s njim posvadio. Sultan je bio kalif, Muhamedov nasljednik, i njegova je dužnost, kao svjetovnog vođe muslimana, bila sačuvati islamsko carstvo i u njemu osigurati islamski pravni poredak. No ovlaštenje za njegovo postavljanje na dužnost i razrješenje imao je samo šeih-ul-islam. Taifun je bio prilično siguran da će mu taj čovjek još zatrebati. Možda već uskoro.
Abdul Hamid digne ruku. Na licu mu se vidjelo koliko se u sebi lomi. Taifun ga je prvi put razumio, gotovo suosjećao s njim. Fatima je bila najljepši biser u carskom haremu, žena koja je svakom muškarcu mogla prirediti dženet, raj na zemlji. Hoće li je Abdul Hamid žrtvovati zbog svoje vjere? Svoje vjere i politike?
„Vaše riječi sve nas ispunjaju velikom zabrinutošću“, odvrati Sultan. „No, prije negoli odlučimo, da čujemo i mišljenje ostalih.“
Sve ih je pogledao ispitujućim pogledom, ali njegovi savjetnici izbjegavali su njegov pogled. Dok je šeih-ul-islam nastavljao mrmljati ajete iz Kurana, Izzet- paša gladio je svoju tamnu bradu i bespomoćno gledao u pod. Čak je i astrolog spustio glavu. Zvijezde se očito nisu mogle odlučiti.
Zatim se kizlar-aga javi za riječ.
„Moja pamet“, objasni on svojim falsetom, „nije naučena slijediti visokoumne misli koje šeih-ul-islam iznosi s takvom zadivljujućim lakoćom. Providnost i Alahova volja izvan dohvata su mojeg skromnog razumijevanja. Mogu izvijestiti samo ono što mi dopušta mojih pet osjetila.“
On zastane kako bi mogao promotriti svoje šiljaste, ulaštene nokte. Na prstenjaku njegove ljevice blistao je golemi dijamantni prsten – dar što ga je tek ovo poslijepodne dobio od Sultanove majke.
Ne ispuštajući prsten iz vida, glavni eunuh i upravitelj harema nastavi: „Čitateljica Kurana Vječnog Veličanstva, Armenka Elisa, i njemački liječnik, kojega je Vječno Veličanstvo primilo s beskrajnom dobrohotnošću, očito su stupili, kako da se izrazim, u vezu u koju se nipošto nisu smjeli upustiti...“
Taifun zbunjeno digne obrve. Je li se dogodilo nešto o čemu on ništa nije znao? Nije vjerovao vlastitim ušima kad je kizlar-aga nastavio pričati. Je li se to između njegova prijatelja doktora Mobiusa i Armenke počela razvijati ljubavna veza?
„Ona mu je dostavila poruku, vjerojatno za vrijeme onog pregleda koje je Vječno Veličanstvo tako velikodušno zapovjedilo za dobro svojih štićenica, unatoč svim mjerama opreza s naše strane, zaobilazeći sve propise i bestidno iskorištavajući povjerenje što ga je Vječno Veličanstvo...“
„Da, da, da“, prekine ga Sultan. „Kakve to ima veze s našim slučajem?“
Kizlar-aga odlijepi zaljubljen pogled s prstena te objavi neočekivano mnogo dubljim, gotovo muškim glasom: „Njemački je liječnik uz pomoć Armenke prodro u carski harem kako bi posjetio Fatimu, miljenicu Vječnog Veličanstva, kod njezina kreveta.“
„To je nečuvena tvrdnja!“ poviče Abdul Hamid. „Ako je to točno, onda...“ Nije dovršio rečenicu, ali Taifun je i bez toga znao što znači ta optužba. „Ima li kakav dokaz za tu sumnju?“ upita on.
Kizlar-aga razmijeni poglede sa šeih-ul-islamom, i kad je ovaj kimnuo, kizlar-aga pljesne rukama. Odmah zatim u dvoranu uđe dvorska luda. Odjeven u bijelu odoru, luda priđe Sultanu i duboko se pokloni nosom dodirujući pod.
„Pokaži nam što si našao u odaji miljenice“, potakne ga kizlar-aga.“
Patuljak posegne u džep odore te izvuče predmet koji se bljeskao poput dijamanta na ruci glavnog eunuha – upaljač što ga je Abdul Hamid darovao njemačkom liječniku.
Kad je Sultan ugledao dokaz, rukama prekrije lice.
Beskrajno dugo čulo se samo njegovo teško disanje. Zatim je spustio ruke i, lica ukočenog poput mrtvačke maske, rekao: „Prokleti bili izdajnici kojima smo okruženi, prokleta njihova djeca i djeca njihove djece. Jao njima! Više nećemo prihvaćati njihovu neposlušnost.“ S mukom, kao da ga je to stajalo nadljudskog napora, on se digne s prijestolja. „Staro pravo ponovno stupa na snagu. Dajte upute svim nadležnim osobama. Moraju poduzeti potrebne mjere. Odmah!“
Taifun se do krvi ugrize za usne. Je li došao trenutak odluke? Dok je on lizao krv s usana, glavni eunuh upita u tišini: „A što će se dogoditi sa ženama i djetetom?“
Sultan se okrene i priđe prozoru kroz koji se na crnom nebu vidio uski srp polumjeseca. Ne gledajući nikoga, on odgovori prazna pogleda i bezbojna glasa: „Neka mi više nikada ne dođu na oči. Alah neka odluči o njihovoj sudbini. Molit ćemo se samo njemu.“

19




TE NOĆI U VOJARNI TAKSIM, u samom središtu grada, izbila je pobuna. Vojnici su se digli protiv časnika i zatražili od svojih drugova u drugim vojarnama da zajedno s njima brane islam od nevjernika u „Odboru za jedinstvo i napredak“. Mladi časnici nisu im sa svojim drilom davali ni vremena da se operu prije molitve kako je zapovijedao Poslanik! Krenuli su pješice i na konjima i za nekoliko sati cijeli se Carigradski garnizon s trideset tisuća vojnika priključio pobunjenicima protiv nove vlade. Posvuda su praskale puške. Premda pobunjenici nisu nailazili na otpor, ubijali su časnike, a policajci su odbacivali moderne kacige i ponovno stavljali stare fesove na glavu. Ustanici su se udružili s vjerskim fanaticima, s doušnicima koji su ostali bez kruha i s degradiranim pašama u muslimanska bratstva, i glavni je grad carstva ubrzo bio u rukama dočasnika i vjerskih fanatika koji su pjevali vjerske pjesme, klicali Alahu i Sultanu i gromoglasno zahtijevali da treba sastaviti vladu koja će konačno poštovati šerijat, svete zakone Kur'ana.
Dok se pobuna protiv snaga novoga doba sve više širila, u palači Yildiz iz Sultanovih privatnih odaja odzvanjali su usamljeni zvuci glasovira, nedvojben znak njegova carskog neraspoloženja. Fatima je to slušala ispunjena strahom. Još prije nekoliko sati vjerovala je da je postigla cilj svojih snova – a sada? Nikada nije bila tako daleko od Sultana kao ove noći, premda je samo hodnik dijelio njezine odaje od njegovih.
Zajedno s Elisom bdjela je pokraj kolijevke svojeg sina. Mirno je drijemao u svojem krevetiću, ne obazirući se na događaje u ovom svijetu. No, što će biti sutra? Dvije su žene očajnički pokušavale naći odgovor na to pitanje. Samo su znale da su nakon nastupa sultan valide dugo vijećalo, ali nitko ih nije obavijestio o rezultatu. U svojoj nevolji poslale su Nadira da sazna novosti. No eunuh nije nikako dolazio. Je li mu se nešto dogodilo? Jesu li ga možda i uhitili? Zato što je netko otkrio da je njemačkog liječnika pustio u harem?
„Možda bi trebala nekome staviti u džep malo nakita?“ predloži Elisa. „Zbog čega?“ upita Fatima. „Sultan nas neće otpremiti. Ili će nas zadržati ovdje u haremu, a za to se molim Alahu, ili će...“
Netko pokuca na vrata. Žene se pogledaše.
„Naprijed!“ reče Fatima.
Kad su se vrata otvorila, ona se trgne. Pred njima je stajao kizlar-aga u pratnji dvojice albanskih stražara. Hoće li se sada doista dogoditi ono što je upravo pomislila? Iznenada je stala drhtati cijelim tijelom.
„Molim vas da pođete za mnom“, reče kizlar-aga. „Obje. S djetetom.“
„Zbog čega?“ upita Elisa, blijeda. „Što hoćete od nas?“
„Zapovijed Vječnog Veličanstva.“
Glavni se eunuh nasmiješi kao da je Sultan poziva na ljubavnu noć. No o tome nije bilo ni govora. Kad je Fatima dignula dijete iz kolijevke, kizlar-aga ih je pokraj vladarevih odaja poveo prema vrtu. Zvuci glasovira bivali su sve tiši dok su ustrašene prolazile hodnikom, s albanskim stražarima iza leđa.
Kad je kizlar-aga otvorio vrata u vrt, dijete u Fatiminu naručju zaplače. „Pssst!“ Dijamant bljesne u tami kad je glavni eunuh stavio prst na usta.
„Nikakve buke, ako vam je život mio!“
Fatima dodirne djetetova usta da ga smiri. Nasreću, dječačić počne sisati njezin prst i u sljedećem trenutku ponovno zaspi.
Nebo je bilo vedro i zvjezdano, a zrak je odisao mirisom cvijeća. „Kamo idemo?“ upita ona ponovno. „Recite nam, molim vas.“ Kizlar-aga ukori je strogim pogledom, i ona zašuti. Na drugom kraju vrta patrolirala su dva stražara. Glavni je eunuh čekao da nestanu iza jednog paviljona. Zatim je ženama dao znak da ga slijede. Kad su prešli jedan most, spustili su se stubištem do podrumskih vrata koja su vodila u jednu sporednu zgradu.
Fatima pogleda Elisu. Čini se da je njezina prijateljica pomislila na isto. Ta zgrada bila je najomraženija u haremu. U podrumu je bila smještena prostorija za kažnjavanje, sobica bez prozora, u kojoj je küçük-aga šibao neposlušne eunuhe ili odaliske uhvaćene pri samozadovoljavanju. Je li to bila kazna koju je Sultan zapovjedio? No, zašto dijete? Hoće li joj ga oduzeti?
Fatimu iznenada prožme topao, nepoznat osjećaj nježnosti. Tek sada je shvatila čudo koje joj se dogodilo. Rodila je to dijete, ono je stvoreno i oživjelo je u njezinoj utrobi. Objema rukama čvrsto ga privine na svoje grudi. Nikada neće dati od sebe to dijete, ma što se dogodilo. Nikada!
„Stoj!“
Kizlar-aga digne ruku. U hodniku je vladao oštar, odvratan smrad. Ovdje je zacijelo negdje bilo smješteno uzgajalište mačaka. Glavni se eunuh okrene.
„Sada možete ići. – Ne, ne vi!“ prosikće on kad su Fatima i Elisa krenule. „Stražari!“
Albanci su salutirali, okrenuli se i nestali u smjeru iz kojeg su došli. Je li kizlar-aga htio biti sam pri onom što će se sada dogoditi?
„Hajde dalje, požurite!“
Na drugom kraju zgrade izišli su iz podruma. Kroz jedan prokop ponovno su stigli u park. Kizlar-aga je i sada pričekao da nikoga ne bude na vidiku, a zatim su u sjeni dvaju kioska prešli preko travnjaka. Iznenada se pred njima otvore vrata jednog paviljona. Pokretom glave kizlar-aga zapovjedi im da uđu.
Tek što su ušle, on za njima zatvori vrata. Unutrašnjost okrugle prostorije bila je osvijetljena bakljom. Na dnu uskoga, strmog stubišta, koje kao da se penjalo u brdo, stajao je eunuh.
Fatima odahne kad mu je vidjela lice.
„Nadir? Ti?“
Eunuh se nije uopće na nju obazirao.
„Imaš li dar kod sebe?“ upita kizlar-aga.
„Imam... imam... svakako“, promuca Nadir i pruži mu dupkom punu vrećicu. „Možete... možete... prebrojiti, aga efendi.“
Kizlar-aga dobrohotno mu se nasmiješi. „Ma tko će kontrolirati poklon? To bi bilo vrlo nepristojno“, reče on i spusti vrećicu u džep ogrtača. Zatim se njegovo lice promijeni i nasmiješena dobrohotnost ustupi mjesto neslomljivoj strogosti. „Vječno Veličanstvo prepustilo je Alahu sudbinu ovih dviju žena. Ti znaš što to znači, crnče?“
„Narav... naravno, aga efendi.“
„Onda sada idi i ispuni carsku volju. Oslanjam se na tebe.“ Nadir uzme baklju sa zida i osvijetli njome stubište.
„Haj... hajde, požurite!“ zapovjedi ženama koje su oklijevale. „Što ste tu zastale!“
Fatima pogleda Elisu. Njezina je prijateljica bila zbunjena kao i ona. No, kad ju je Nadir gurnuo drškom biča u bok, nadignula je haljinu i krenula.
„Hajde“, šapne ona Fatimi. „Bolje je da ga poslušamo.“
Šutke su se stali spuštati niza stube. Fatima je zaštitnički jednom rukom zagrlila dijete dok se drugom rukom oslanjala na Elisu. Nadir im je osvjetljavao put. Tek kad su se iznad njihovih glava zatvorila vrata i začuo ključ u bravi, Nadir je pošao za njima.
„Kamo nas vodiš?“ upita Elisa.
„Pssst“, odgovori Nadir. „Moram vas utopiti u Bosporu.“
„ŠTO moraš?“
Nadir kimne. No u sljedećem trenutku njegovo se lice ozari. On spusti baklju na jednu stubu i čvrsto zagrli Elisu.
„Hvala Alahu što ste žive. Kako sam se samo bojao!“
„Ne razumijem ni jednu jedinu riječ. Što sve ovo treba značiti?“
„Osudili su vas na smrt. I trebao vas je ubiti kizlar-aga. No ja sam mu dao sav svoj novac – kako bih vas ja otpratio. Pretvaram se da ću izvršiti njegovu zapovijed. A on se pretvara da mi vjeruje. Međutim, on točno zna...“
„To si učinio za nas?“ upita Elisa.
„I vi ste meni spasili život!“ On je ponovno stisne uza se. „Ne mogu ni izreći kako se radujem. A sada pođite“, potjera ih. „Moramo se požuriti prije negoli se kizlar-aga predomisli i nahuška na nas one proklete Albance.“ Zatim se obrati Fatimi. „Da vam ponesem princa Mesuda?“
Ona odmahne glavom. „Ne, svojeg sina nosit ću sama.“ Trebalo im je samo nekoliko minuta da se spuste stubištem, ali Fatimi se taj silazak činio kao vječnost. Stube su napokon završile u podzemnom hodniku na čijem su se kraju mogla razabrati vrata.
„Imaš li ključ?“ upita Fatima.
Nadir izvuče svežanj ključeva iz džepa. „Ne bojte se, ubrzo ćemo stići!“ Kad su gotovo stigli do vrata, Elisa odjednom stane i uhvati Fatimu za ruku. „Znaš li što upravo činimo?“ Njezin je glas drhtao od uzbuđenja. „Napuštamo harem! Za jednu minutu bit ćemo slobodne. Prvi put u životu!“
Fatima kimne. No, umjesto da se veseli, osjeti kako joj se stišće grlo. „Zar se ti uopće ne bojiš?“ šapne.
„Bojim“, reče Elisa. „Ali istodobno ne mogu dočekati. – „Što je?“ upita Nadira koji je tiho psovao sebi u bradu. „Zašto već ne otvaraš vrata?“
„Ne mogu, ključ je zapeo.“
„Pokušaj drugim.“
Dok je Elisa držala baklju, a Nadir pokušavao otključati drugim ključem, dijete se pomaknulo u Fatiminu naručju i u istom trenutku glasno zaplakalo. Ona mu priljubi obraz uz lice da ga smiri.
„Samo se još malo strpi. Brzo će sve biti dobro.“
Dječačić prestane plakati kao da je shvatio njezine riječi pa je pogleda žmirkajući očicama na smežuranu lišcu. Gotovo se činilo da će se nasmiješiti. Malo čudo na njezinim rukama ispunjalo ju je takvom srećom da se strah što ga je još maloprije osjećala potpuno rasplinuo.
No kad je dignula pogled sa svoje bebe, uplašila se.
Elisine oči raširiše se od zaprepaštenja, a Nadir napravi grimasu kao da je vidio vraga.
„Ni jedan jedini ključ ne odgovara“, reče on. „Kizlar-aga promijenio je bravu.“
„I – što to znači?“
„Ne možemo van. Mi... mi smo sada unutra zarobljeni.“

20




SUTRADAN UJUTRO NA MOSTU GALATA istaknuli su crnu Mahdijevu zastavu. Time je objavljen vjerski rat. Mujezini su s minareta pozivali u borbu, a u džamijama su svećenici podjarivali gnjev, koji je već odavno tinjao, na nositelje novih ideja. Zahtijevali su da se Sultan prizna kao kalif pravovjernih i proklinjali reforme Odbora koji se nije obazirao na Alahovo ime i na zapovijedi Kurana, koji je iznevjerio stare običaje i koji je ženama dao tolike slobode da su se neke već usudile pokazivati se u javnosti bez peče. Veliki je vezir dao ostavku tek što je stupio na dužnost. No trebalo je krvi da se stiša plamen gnjeva. Vjerski ratnici s bijelim turbanima provalili su u parlament i ubili dva zastupnika, a na ulicama su napali armenske trgovce da protjeraju nevjernike iz grada. Ubrzo se u kršćanskim četvrtima raširio panični strah da bi sljedbenici Sultana i Alaha mogli, kao i nekad, Kurdima podijeliti oružje.
Istodobno su kružile glasine da iz Makedonije nadiru vojne postrojbe Odbora kako bi ponovno uspostavile mir i red u glavnom gradu. Treći armijski korpus već je navodno krenuo iz Soluna i već se približavao Carigradu. Bi li se mladi časnici doista usudili svrgnuti zakonitog sultana i kalifa? Vijest o njihovu dolasku paralizirala je grad. Trideset tisuća vojnika, koji su provalili iz vojarni, čekali su vođu, ali više nitko nije znao reći tko ima pravo zapovijedanja i tko vlada narodom. Stanovnici su se povukli u svoje kuće, dućani i bazari bili su zatvoreni. Iza spuštenih rešetaka i rebrenica iščekivali su u strahu i neizvjesnosti što će se dogoditi, a njemački veleposlanik savjetovao je svojim zemljacima, koji su u veleposlanstvu potražili utočište, da što je moguće prije napuste Carigrad.
„To je više od revolucijice i kontrarevolucijice. To je državni udar.“
Jednog četvrtka dr. Felix Mobius ušao je posljednji put u palaču Yildiz da se oprosti od Abdul Hamida. Već prije nekoliko tjedana završio je posao, a i komplikacije koje su imali neki pacijenti poslije cijepljenja u vidu povišene temperature i upale odavno su izliječene, pa je njegova misija mogla biti ocijenjena kao nadasve uspješan eksperiment. No oproštajnu audijenciju stalno su odgađali, pa još toga jutra nije bilo sigurno hoće li zbog političkog stanja uopće biti primljen. Felixa nije posebno zanimao ponovni susret s Abdul Hamidom. Možda se i pročulo o njegovoj noćnoj pustolovini u saraju. No, je li se trebao vratiti u Berlin bez plaće za svoj posao? Nakon toliko vremena? Teško da bi njegov budući tast i punica imali za to razumijevanja. Kad bi samo znao kamo je nestao taj prokleti upaljač. Već ga danima nije vidio.
Taifun ga je čekao na ulazu u palaču. Dok ga je pukovnik vodio kroz hodnike, Felix je osjećao uzbuđenje i napetost u trbuhu.
Negdje u saraju, u dijelu u koji nije smio ući, ali je ipak potajno ušao, živjela je mlada žena s neobičnim sivim očima koja ga je načas začarala. Što radi u ovom trenutku? Iza kojih bi je vrata našao kad bi mu sva vrata bila otvorena? U duhu je čuo njezin glas kad mu je rekla svoje ime: Elisa...
„Hoćete li, molim vas, dignuti ruke da vas poručnik može pregledati?“
Časnik stane pred njega kako bi ga pregledao. Felix ga uopće nije opazio. Žurio je da posluša Taifunovu zapovijed. Dok je časnik opipavao njegove džepove ne bi li našao oružje, Felix je pokušavao potisnuti sjećanje na neznanku te zabrinutost zbog izgubljenog upaljača. Pitao se koliki će biti honorar koji će ubrzo dobiti? Pustolovina je gotova – sada i zauvijek!
Nekoliko minuta kasnije stajao je pred Sultanom. Abdul Hamid doimao se blijed i malaksao kao da danima nije jeo i spavao, ali dočekao je Felixa kao starog prijatelja. Ne koristeći se tumačem, obratio mu se na francuskom. Felixu je pao kamen sa srca. Sultan očito nije ni najmanje sumnjao. Unatoč lošem tjelesnom stanju, doimao se gotovo vedro dok je šarmantnim i duhovitim riječima hvalio Felixa za njegov rad kojim je uspio spriječiti opasnost od epidemije u palači.
„No, prije svega“, doda Sultan, „želimo vam zahvaliti na osobnom zalaganju koje je čak prelazilo vašu stvarnu dužnost.“
Kad je Felix opazio lažni osmijeh kojim je Abdul Hamid popratio posljednje riječi, osjetio je kako ga prožima strah. Taj ga je čovjek prozreo u dušu! Sva njegova ljubaznost bila je najobičnija komedija.
Što će se sada dogoditi? Felix se odlučio pretvarati kao da ništa ne razumije. Pokušavao je održati razgovor što je ležernije mogao.
„Bila mi je velika čast da mogu služiti Vječnom Veličanstvu“, reče on naklonivši se. „I bit će mi zadovoljstvo da u Berlinu izvijestim o svojem boravku u glavnom gradu vašeg carstva. Kajzer Wilhelm bit će oduševljen kad čuje s kakvom strašću Vječno Veličanstvo potiče znanost.“
„To je vrlo ljubazno od vas“, odvrati Abdul Hamid. „Možda ćete tom prigodom nositi odličje koje smo vam dodijelili. Ma koje je to bilo odličje? Ah, da, Orden čestitosti... No, prije nego što vas otpustimo kako biste se vratili u domovinu – niste li nešto zaboravili?“ On se nagne i pruži Felixu upaljač koji mu je bio darovao. „Kakva šteta, doktore Mobiuse, a tako smo se trudili da ga odaberemo.“
Felix osjeti kako mu krv navire u lice. Kako je samo mogao biti tako naivan! Dok je spremao upaljač u džep, nastojao je uhvatiti Taifunov pogled, ali on ga je izbjegao. No zato ga je debeli glavni eunuh fiksirao svojim malih svinjskim očima. Bijela, dugodlaka mačka pretrčala je parket i skočila na jastučić pokraj prijestolja. Sultan ju je češkao po zatiljku ne spuštajući pogled sa svojega gosta.
Sav zastrašen, Felix odjednom spozna kako je Bospor daleko od Europe. Ovdje nije bilo na snazi ni pravo ni zakon – ovdje je na snazi bila samo Sultanova samovolja.
Koljena su mu tako klecala da se jedva držao na nogama. „Onda“, upita Abdul Hamid, „je li vam se oduzeo dar govora?“
Dok je Felix uzalud tražio riječi, Abdul Hamid posegne za jednim od pištolja koji su mu, kao i uvijek, bili na dohvat ruke, te uperi cijev u Felixa. Felix se uhvati za naslon jednog stolca. Činilo se da se luster na stropu iznenada okrenuo, figurice na lakiranim stolićima i komodama zaplesale, a njegovo je srce lupalo tako brzo kao da će iskočiti iz prsa.
Je li kucnuo smrtni čas? Ovdje, u ovoj apsurdnoj cirkuskoj palači?
Jednu dugu sekundu gledao je u cijev pištolja. No, Abdul Hamid nije povukao okidač. Umjesto toga oružjem je dao Taifunu znak i izrekao nekoliko turskih riječi.
Pukovnik priđe Felixu i pruži mu vrećicu od antilopa koja je bila tako lagana kao da je bila napunjena paperjem.
„Plaća za vaš rad“, objasni Sultan.
Zatim s njegova lica nestane smiješka kojim se naslađivao Felixovim strahom, i njegove su se oči tako rastužile kao da se na njega srušila sva nesreća ovoga svijeta.
„Da ste musliman“, reče on umornim glasom, „sada biste bili mrtvi. No, budući da ste nevjernik, niste dostojni naše kazne.“
On okrene glavu u stranu i pripali cigaretu. Dok je duboko uvlačio dim, otpustio je Felixa kratkim, jedva vidljivim pokretom ruke.
„Zbogom, moj lažni prijatelju.“

21




BAKLJA SE DAVNO UGASILA, i u pothodniku je bilo tako tamno da su se jedva raspoznavala lica. Malen otvor iznad zaključanih željeznih vrata bio je jedini izvor svjetla. Izvana se nije čuo nikakav zvuk, vladala je nestvarna tišina. Samo se dojenče tiho bunilo.
„Zar je opet gladan?“ upita Elisa.
„Zašto te to zanima?“ odvrati Fatima. „Zato što si i sama gladna? Misliš li da ja nisam?“
„Samo sam pitala. Zaboga, kako si ti osjetljiva!“
„Ja? Osjetljiva? Nemoj me nasmijavati!“
Nadir tako zakoluta očima da je Elisa vidjela kako mu bliješte bjeloočnice. „Nemojte se opet svađati. Molim Vas!“
„Ti se ne miješaj!“ napadne ga Fatima. Zatim se ponovno obrati Elisi. „Je li moje dijete možda krivo što ovdje čučimo?“
„Nije, naravno. Jesam li to tvrdila?“
„Cijelo se vrijeme žališ. Stalno pitaš zašto plače. A samo je gladno. Imaš li nešto protiv mojeg djeteta?“
„Ako nastaviš pričati takve glupost, više te uopće neću slušati.“
„Mesud nije ni za što kriv. Ako je netko kriv, onda si to ti! Nisam to smjela dopustiti. Za sve si ti kriva!“
„Što ti to govoriš?“ Elisa skoči s ogrtača što ga joj je Nadir rasprostro na podu. „Jesi li poludjela?“
„Nemoj se sada praviti da nisi kriva. Napokon, tvoja je bila zamisao da pozoveš njemačkog liječnika. Morala si znati što će se dogoditi.“
„Pa ja sam bez riječi. To... to sam učinila samo radi tebe!“
„Doista?“ upita Fatima. „Samo radi mene? I nimalo radi sebe?“ Ona zabaci glavu i izazovno pogleda uvis. Elisa je pogleda. Tisuću odgovora bilo joj je na vrhu jezika, a nije znala koji bi Fatimi kao prvi bacila u lice da pobije tu nevjerojatnu tvrdnju.
Stoga je šutjela.
„Vidiš?“ Fatima kimne glavom. „Da nije bilo njemačkog liječnika, sve to ne bi se dogodilo. Da ga nisi navabila u harem, ne bismo sada ovdje zaglavile.“
„Možda“, reče Elisa. „Ali samo kad bi bila još na životu.“
„Ja bih ozdravila i bez Nijemca. Moj bi me kismet spasio.“
„Nemoj me nasmijavati! Umrla bi da nije bilo njegove pomoći!“
„Sultan bi mi kad-tad poslao liječnika. Ne bi dopustio da umrem.“
„Da? Jesi li baš sigurna u to?“
Prije negoli joj je Fatima uspjela odgovoriti, Elisa joj okrene leđa. Bilo je to baš kao i nekoć. Još kao dijete Fatima je uvijek tražila krivnju u nekom drugom kad bi se našla u nevolji. Elisa odjednom osjeti kako je netko hvata za ruku i okrene se. Fatima joj se smješkala. Oči su joj blistale od suza.
„Žao mi je. Oprosti. Mislim da polako gubim razum u ovoj rupi.“ Elisa joj uzvrati stisak.
„I ja. Misliš li da bih se inače svađala s tobom?“
„Dođi ovamo da te zagrlim.“
Elisa ponovno sjedne do nje i stisne se uz nju.
„Neka je hvala Alahu“, uzdahne Nadir.
„Jako se bojim da više nećemo izići odavde“, reče Fatima. „Ako zamislim...“
„Pssst“, opomene je Elisa. „Sada se radije pobrini za Mesuda.“ Dok je Fatima otkrivala grudi, Nadir okrene glavu. Iako je u haremu vidio gole najljepše žene Osmanskog Carstva, ovdje se stidio pogleda na dojke.
„Kad bih samo znala“, reče Fatima, „kako dugo ću još imati mlijeka.“
Zabrinuto je promatrala svojeg sina koji je ravnomjerno sisao i pritom stavio ruku na njezinu dojku kao da je više nikada neće pustiti.
Elisa iznenada začuje nekakvu buku, neko daleko kucanje ili lupanje. Što je to bilo? Napeto je osluškivala u tami.
Činilo se da je i Nadir nešto čuo. „Ne bojte se“, reče on. „Idem., idem pogledati.“
Kad su utihnuli njegovi koraci, Elisa se osjećala bijedno, pa su joj suze navrle na oči. Kad bi barem još gorjela baklja... Već su bile zatočene dva dana – dva dana bez jela i pića. Bila je tako slaba da se jedva držala na nogama, a usta su joj se slijepila od suhe sline. Nisu prestajali davati znakove lupanjem i pozivima u pomoć, ali nitko im nije odgovarao. Nadir je smatrao da vrata vode prema moru, do mjesta gdje je bila usidrena Sultanova jahta. Na pitanje ima li ondje kuća, odmahnuo je glavom.
„Što misliš“, upita Fatima, „hoće li sada doći po nas?“
„Glupost“, odgovori Elisa, premda uopće nije bila sigurna u to. „Kizlar-aga bi time sam sebe odao. Pričekaj, još ću jedanput pokušati.“
Ona se digne i stane lupati po vratima. Udarci su se vraćali iz podzemnog hodnika poput jeke. No izvana nije bilo odgovora.
Fatima duboko uzdahne.
„Ako ne dobijemo pomoć, moramo se vratiti. Gore u parku stražari će nas odmah čuti. Samo ih trebamo pozvati.“
„I onda?“ upita Elisa. „Pokušale smo pobjeći iz harema.“
„Znam“, reče Fatima. „Što nam drugo preostaje? Ne mogu dopustiti da mi dijete umre od gladi.“
Iz podzemnog hodnika približavali su se koraci. Elisa zadrži dah. Koraci se uspore. Ona skine krunicu s ručnog zgloba i pusti da joj zrnca kližu kroz prste.
Nadir iziđe iz tame poput sjene iz podzemlja.
„Hvala Bogu“, šapne Elisa.
„Imate li bilo što vrijedno kod sebe?“ upita eunuh. „Novac? Ili nakit?“

22




U JUTARNJIM SATIMA 23. TRAVNJA makedonske su postrojbe prodrle u glavni grad prešavši izvore Kiathanea na gornjem kraju Zlatnog roga. Vijest je stigla do Sultana baš kad se odijevao za molitvu u petak. No bilo je čudno što je danas bio ispunjen gotovo nadljudskim mirom, dok ga je inače prije odlaska u džamiju obuzimao takav strah da je morao uzeti sredstvo za jačanje kako bi izdržao pet minuta vožnje u otvorenoj kočiji. Taj mir izvirao je iz znanja o višim silama. Već trideset godina pio je samo vodu iz izvora Kiathanea. Punili su je u boce koje su pečatili i otvarali ih tek u njegovoj nazočnosti, jer mu je, kad je stupao na prijestolje, jedna Ciganka prorekla da će njegova vladavina prestati tek onda kada više ne bude pio tu vodu.
Hoće li se sada ispuniti njezino proročanstvo?
Predajući se sudbini, Abdul Hamid iziđe iz palače. Carigradski narod još je jednom vidio njegov niski, zgureni stas kako prolazi u otvorenoj kočiji, još jednom mu je klicao, još jednom odjeknuo je poklič njegovih vojnika: „Padişahım çok yaşa! – Živio padišah!“ No, kad je pri ulasku u džamiju pogledao u stranu da pozdravi diplomatski zbor, ustanovio je da nema inozemnih poslanika – prvi put svih ovih godina otkako je na vlasti.
Dva dana poslije šeih-ul-islam, vrhovni čuvar vjere u muslimanskom svijetu, primio je izaslanstvo časnika koji su u međuvremenu sa svojim postrojbama iz Soluna stigli u glavni grad. Enver-paša, njihov vođa, general, vrlo mlad, tek tridesetogodišnjak, šiljastih, zasukanih brkova i iskričavih očiju, postavio je šeihu pitanje koje je trebalo odlučiti o budućnosti Carstva.
„Ako vladar vjernika prisvaja javni novac; ako on nepravedno ubija svoje podanike, baca ih u tamnicu ili ih šalje u progonstvo; ako je prisegnuo da će se popraviti, a zatim prekrši to obećanje; ako u vlastitom narodu izazove građanski rat i krvoproliće; i ako se zatim dokaže da će u zemlji s njegovim udaljavanjem ponovno zavladati mir; i ako oni koji imaju u rukama vlast smatraju da bi taj vladar trebao abdicirati ili da bi ga trebalo svrgnuti – je li u tim slučajevima zakonito krenuti jednim od tih dvaju puteva?“
Šeih-ul-islam dugo je razmišljao i ne pomaknuvši se u svojem ruhu od bijelog zlata. Zatim digne glavu s velikim žutim turbanom, naizmjence pogleda odlučna lica časnika i u Kuran u svojoj ruci, duboko uzdahne i reče:
„Da, zakonito je.“

23




DR. FELIX MOBIUS SPAKIRAO JE U MEĐUVREMENU U Pera Palaceu putne kovčege. Pukovnik Taifun obećao mu je da će ga prije odlaska još jednom posjetiti, ali više se nije pojavio u hotelu. Vjerojatno je u kaosu posljednjih dana imao previše briga i posla da održi obećanje. No Felix je mogao preboljeti njegov nedolazak. Za nekoliko dana bit će ponovno u Berlinu, i to je jedino bilo važno. Unatoč olakšanju što je izvukao živu glavu, izmaknuvši opasnostima u tom čudnom dijelu svijeta, osjećao je tugu. Još je bilo živo sjećanje na onu noć u haremu, poput sjećanja iz Tisuću i jedne noći. Nikada neće zaboraViti lice te žene koja mu je tako ponosno i samosvjesno otkrila svoje lice... Hoće li ga njegova zaručnica ikada tako jako uzbuditi kao ta tajanstvena žena? Carla je bila žena skladne ljepote i upadljivo elegantna, i svi su mu na njoj zavidjeti. No, nažalost, bila je previše racionalna, pa se u njezinoj blizini osjećao kao u svojem laboratoriju.
On pogleda na sat. Za deset minuta doći će veleposlanik da ga svojom kočijom odveze na kolodvor. Felix posegne u džep jakne jer je htio pripaliti posljednju cigaretu. No, umjesto srebrnog etuija, koji mu je darovala Carla na zarukama, našao je samo praznu vrećicu što ju je dobio od Sultana. Kakva li ciničnog ismijavanja njegova rada – nije čudno da ju je zaboravio!
Odlučio ju je ostaviti u hotelu da se ne mora zbog toga kod kuće uzrujavati. No, kad ju je spustio na stol, čuo je tiho zveckanje kao da su unutra pikule kojima se igrao u djetinjstvu. Zbunjeno opipa sadržaj vrećice. Da ipak nije nešto unutra?
Kad je ispraznio vrećicu, u njegovoj je ruci zasvjetlucalo desetak dragulja u svim duginim bojama. Svaki kamen bio je velik poput trešnjine koštice. Felix ih je promatrao u nevjerici. Jesu li doista bili pravi? Ako jesu, onda je to čitavo bogatstvo! Uhvatila ga je grižnja savjesti. U naletu kajanja odluči dati Carli najveći dijamant za vjenčani dar. Ostalih dragulja bit će još uvijek dovoljno za gradnju kuće kad ih unovči.
Poslije te odluke Felix se osjećao kao oslobođen teške krivnje. Bože dragi, kako je samo mogao biti tako lud da radi male erotske pustolovine riskira svoj život i budućnost?
„Na kolodvor!“
Četvrt sata kasnije sjedio je u kočiji. Doduše, veloposlanik se ispričao, pa je kočijaš došao sam. Brzim kasom spustili su se niz brežuljak prema Bosporu. Kakva li se slika grada pružala sada pred njim za razliku od one na dolasku! Čitav se Carigrad uskomešao. Vojnici su trčeći prolazili ulicama, posvuda su praskali hitci, a isti ljudi koji su se, opijeni radošću, grlili kao da se svi narodi i etničke grupe u Osmanskom Carstvu zauvijek žele zbratimiti, sada su se ušančili iza barikada i puni gnjeva i mržnje bacali kamenje jedni na druge.
„To se ni ovdje ne doživljava svaki dan“, poviče kočijaš preko ramena. „Imat ćete doista što pričati kad se vratite kući.“
„Radije ću odustati od toga!“
„Nemojte to govoriti! Za nekoliko godina ponosit ćete se time što ste prisustovali ovim događajima! Padu Sultana! To znači da već nadiru prema Yildizu!“
Dok je kočija prelazila preko mosta Galata, Felixu zastane dah. Uz krikove gomile fanatičnih ljudi vojnici su na stup ulične svjetiljke vezivali crnca koji je izgledao poput letećeg balona.
„Nije li to kizlar-aga, Sultanov glavni eunuh?“ upita Felix.
„Naravno“, potvrdi kočijaš. „Uhvatili su ga pri pokušaju bijega u inozemstvo.“
„Pa to je strašno! Požurite se, molim vas!“
Kočijaš prasne bičem i potjera konje u galopu na kolodvor. Trg ispred kolodvorske zgrade crnio se od ljudi. Poput golema vala nadirali su prema vrlo uskom ulazu u predvorje, svi potaknuti istom potrebom kao i Felix. „Onda, sretan put kući, gospodine doktore“, reče kočijaš na rastanku.
Felix se iskrca iz kočije. Odmah je, nasreću, našao nosača koji je odnio njegovu prtljagu u vlak. Predvorje je bilo pravi Babilon. Englezi i Francuzi, Nijemci i Talijani vikali su jednoglasno, pa se nije razumjela ni jedna jedina riječ. Turske obitelji s golemom pratnjom pokušavale su zauzeti još prazne odjeljke u vlaku. Ne ispuštajući nosača iz vida, Felix provjeri voznu kartu. Hvala Bogu što je pravovremeno rezervirao mjesto.
Orient Express bio je spreman za polazak na prvom peronu. Iz lokomotive već se dimilo. Felix je žurio po peronu tražeći svoj odjeljak.
„S’il-vous-plait, monsieur!“
Kondukter mu otvori vrata vagona. Kad je Felix skočio na prag, netko ga lupne po ramenu.
„Pukovnik Taifun!“ usklikne. „Kakvo iznenađenje što ste se potrudili doći ovamo! U tom metežu! Kako je to lijepo od vas! No to doista nije bilo potrebno.“
„Bojim se da jest“, odgovori Taifun smješkajući se.
Zatim potegne pištolj i uperi ga u Felixa.
„Doktore Mobius, vi ste uhićeni!“

24




U DALJINI JE GRMJELA TOPOVSKA PALJBA.
„Što je to?“ upita Abdul Flamid.
„Vjerni vojnici Vječnog Veličanstva guše pobunu“, odgovori jedan eunuh. „Vrlo dobro! Gdje je kizlar-aga? Želimo vidjeti četvrtu kadunu.“
„Kizlar-aga je u gradu. Zapovijeda li Vječno Veličanstvo da ja odem po četvrtu kadunu?“
Stambulski psi lutalice zavijali su u noći kad su albanski stražari napustili svoja mjesta pred vladarskom palačom kako bi prebjegli ustanicima. Malo kasnije utihnuli su pucnji i grmljavina topova. Predao se garnizon Yildiza, a iz grada se još samo čula slaba jeka vojničkih pjesama. Činilo se da je saraj zamro, a od pet tisuća stanovnika ostalo ih je najviše nekoliko stotina. Čak je i carska jahta, koja je godinama bila usidrena na obali Bospora spremna za isplovljavanje, nestala sa sidrišta.
Sultan je večerao s četvrtom kadunom. Kuhari i kuharski pomoćnici pobjegli su, vatra se u štednjacima ugasila, pa su se morali zadovoljiti hladnim jelima. Nijemo su nabadali po tanjurima u polutami plinskih svjetiljaka. Struje nije bilo, a raskošni lusteri beskorisno su svjetlucali u napuštenim odajama. Da bi se razvedrio, Sultan je tražio svjetlo i glazbu. Upalili su svijeće, a malobrojni svirači iz dvorskog orkestra, koji su se još zatekli u palači, svirali su vladareve omiljene skladbe, dok su mačke jurile kroz prostoriju ili su pogrbljena hrpta i nakostriješene zurile u tamu.
Nakon prvoga krivog tona Abdul Hamid sam je sjeo za glasovir, ali je odmah zatim naredio četvrtoj kaduni da mu pročita nešto iz romana o Sherlocku Holmesu. No nije mu zapravo bilo stalo ni do detektivskog romana ni do glazbe. Uznemiren, pušeći cigaretu za cigaretom, tumarao je palačom, od zgrade do zgrade, od odaje do odaje, kroz labirint hodnika i prolaza, koje je često pregrađivao bojeći se atentatora, pa bi i sam u njima zalutao, progonjen sablastima prošlosti i strahom od budućnosti. Prostorije njegova saraja bile su pretrpane beskorisnim stvarima kao i sobe njegovih uspomena. Iz svih kutova zasipala ga je raskošna besmislica. Da, bio je okružen luksuzom kao gotovo nitko na svijetu. No, kakve li koristi od sveg tog blaga u zlatnim škrinjama, svih rubina i smaragda, dijamanata i dragulja kad njima nije mogao kupiti ni ljubav ljudi niti vjernost svojega naroda?
Sablasti njegova neuspjeha dale su sjenama oblik u polumračnim prostorijama i lebdjele iznad travnjaka obasjanog mjesečinom. Stoga je osjetio gotovo izbavljenje kad su sutradan ujutro hodnici, u kojima se prije jedva čulo šuškanje svilenih haljina, odjekivali od glasnih koraka u čizmama i rastjerali sablasti. U palaču je stiglo izaslanstvo parlamentaraca, koje se sastojalo od jednog Grka, jednog Židova, jednog Albanca i jednog Armenca, kako bi Sultanu prenijelo rezoluciju.
Izaslanici su, prije s osjećajem nelagode nego likujući, zauzeli mjesta u čičli- kiosku, velikoj, zlatno i bijelo obojenoj dvorani za primanje, koja je imala tajni prilaz haremu. Dok su ih motrili preplašeni eunusi, čekali su pojavu čovjeka koji je trideset i tri godine vladao Osmanskim Carstvom, gledajući odraze svojih lica u bezbrojnim zrcalima na zidovima oko sebe. Prolazile su duge minute, jer ih je Sultan pustio da čekaju, i to je bila posljednja povlastica koju je još uživao. No i bez njega, u dvorani se osjećala njegova prisutnost. Na jednom stolu stajala je boca s njegovim lijekom. Iza jedne peći virile su njegove papuče. U jednom kutu bila je hrpa zgužvanih izvještaja njegovih doušnika. Tabakere na stolovima otvarala je njegova ruka, a posvuda na parketu bile su razasute njegove zgažene cigarete. Tko zna, možda se upravo skrivao iza jednog zrcala i promatrao ih...
Nijedan parlamentarac nije prozborio ni riječi. Samo je jedna papiga povremeno kriještala hvalospjeve padišahu, a sat s kukavicom oglašavao se jednoličnim kucanjem dok su se minute otezale u sate.
Napokon su se otvorila vrata, i Abdul Hamid uđe u dvoranu. Preko ramena nosio je vojnički ogrtač u kojem je njegov nizak, mršav lik gotovo nestao. U jednom trenutku ljude u dvorani obuzela je sumnja da to uopće nije sultan nego Izzet-paša, njegov polubrat, koji je često nosio njegovu odjeću kako bi ga zamijenio.
„Što želite?“ upita, obuhvativši ih nepovjerljivim pogledom.
General Esad, vođa izaslanstva, već je jedanput razgovarao sa Sultanom i prepoznao mu je glas. On odlučno iskorači i vojnički kratko objasni:
„Narod vas je svrgnuo, gospodine, u suglasnosti sa šeih-ul-islamom. Narodna skupština preuzima odgovornost za vašu osobnu sigurnost i sigurnost vaše obitelji.“
Sultan je šutio kao da uopće nije čuo te riječi. U dvorani je dugo vladala potpuna tišina koju je prekidalo samo otkucavanje sata i kriještanje papige. Zatim Abdul Hamid stegne ogrtač oko ramena i, sačuvavši dostojanstvo koje mu je još ostalo, odgovori:
„To je kismet. Neka Alah kazni one koji su krivi za ovu nesreću.“
„Alah je pravedan“, odvrati general. „Kaznit će krivce.“
Izaslanici se poklone u znak rastanka. Sultanovo se lice zatim dramatično promijeni. Više nije mogao kontrolirati izraz svojeg lica, njegovo se kruto dostojanstvo raspalo, i čovjek, koji je još maloprije bio „sjena Božja“, sultan nad sultanima, nasljednik poslanika Muhameda, bio je još samo uplašen čovjek, vrijedan sažaljenja.
„Poštedite mi život“, preklinjao je plačnim glasom. „Ja sam nevin, nisam učinio nikakvo zlo. Povijest će pokazati da mi je na pameti bilo samo dobro moje zemlje. Molim vas, zakunite se da me nećete ubiti.“
Neugodno dirnuti, izaslanici su gledali u pod.
„Ne trebate se ničeg bojati, gospodine“, objasni general.
On se okrene i sa svojim pratiocima napusti dvoranu.

25




U BRAVI SE OKRENE KLJUČ. Fatima zaštitnički sakrije rukom svoje dijete. „Tko bi to mogao biti?“ šapne Fatima. „Murat?“
Nadir odmahne glavom. „Ne vjerujem. On uvijek najprije pokuca.“
Širom otvorenih očiju zurili su u vrata. Prozori u paviljonu bili su zamračeni, pa je kroz zavjese prodiralo samo malo mjesečine. Unatoč tome, Elisi se učinilo da se kvaka pokreće. Ona na vršcima prstiju napusti svoje mjesto pokraj Fatime.
„Ti si, hvala Bogu!“ reče ona odahnuvši kad su se vrata otvorila.
„Tko drugi?“ upita patuljak i uvuče se unutra. „Sultan? To možete dugo čekati.“
„Pssst!“ opomene ga Nadir. „Ne tako glasno! I zatvori vrata!“
„Zbog čega?“ Murat se meketavo i tako glasno nasmije da ga se zacijelo čulo u cijelom parku. „Gotovo je! Kraj! Prošlo je! Završili su sjaj i veličanstvenost!“
„Jesi li poludio?“ prosikće Fatima.
No patuljak se nije prestajao smijati.
Elisa zatvori vrata. Što je odjednom Muratu? Otkako ih je oslobodio, pokucao bi svako jutro na vrata paviljona kako bi im donio najpotrebnije. No od straha da ih ne otkriju, nikada nije širom otvorio vrata, nego samo onoliko koliko je bilo potrebno da im kroz odškrinuta vrata pruži nekoliko namirnica. Nekoliko namirnica, a prije svega da uzme plaću za to. Nasreću, Fatima je imala još nekoliko zlatnika.
„Što je završilo?“ upita Elisa.
„Prvo novac, a zatim roba.“
„Imamo još samo brojanice.
„One za molitvu?“ Patuljak to odbije s dubokim prezirom. „One nemaju nikakvu vrijednost. A kako bi bilo da dobijem ovo?“ upita on pokazujući Fatimin zlatni lančić.
„To je previše“, reče Elisa.
„Kako hoćete.“ Murat se okrene prema vratima. „Ako želite ovdje istrunuti.“
„Čekaj!“ Fatima otkopča lančić s vrata. „Reci što se dogodilo?“ Čekao je da dobije lančić. Dok ga je spuštao u džep, patuljkovo se lice razvuklo u smijuljenje s tisuću bora.
„Više nema Sultana! Abdul Hamid mora pobjeći!“ objasni patuljak. „Pa što još čekate? Nemate se više čega bojati! Požurite, ako želite vidjeti taj cirkus“, reče i nestade u tami parka.
„Misliš li da govori istinu?“ upita Fatima.
„Nemam... nemam u njega“, promuca Nadir, „nimalo povjerenja.“ Elisa se na trenutak zamisli. „Čekajte“, reče ona. „Idem provjeriti.“ Oprezno je provirila van. U parku je bilo vrlo tiho kao u bogomolji. Ništa se nije micalo, nije bilo ni žive duše. Držala se sjene jednog kioska kad je stupila na pošljunčenu stazu koja je spajala paviljon s glavnom zgradom. Park je bio pust. Gdje su albanski stražari?
Zaustavila se iza jednog drveta i pogledala oko sebe. No nigdje nije bilo stražara. Kad je htjela nastaviti potragu, iznenada je vidjela nešto što još nikada nije vidjela. Vrata na haremskim zidinama, ispred kojih su inače uvijek patrolirali vojnici, više nitko nije čuvao i bila su širom otvorena.
Imala je osjećaj kao da ju je netko probudio iz najdubljeg sna. Trebala je samo proći kroz jedna od tih vrata i bila bi slobodna! Samo nekoliko koraka i dobila bi odgovor na sva pitanja koja je nekoć postavljala žirafi: kakvi ljudi žive s druge strane zida... Nose li žene lijepe haljine kao i ona... Je li se smiju ili plaču...
Najbliža vrata bila su najviše na domet rukom bačenog kamena. Pogled na njih magično ju je privlačio, ali nije se maknula s mjesta. Ne, sada nije smjela pobjeći, još nije. Fatimi je trebala njezina pomoć, Fatimi i njezinu djetetu. Okrenula se teška srca, nije napravila ni koraka prema vratima da ne dođe u napast. Čekala je slobodu tako dugo, pa nekoliko sati dulje više nije bilo važno.
Žurno je prešla preko travnjaka. Vrata glavne zgrade bila su samo odškrinuta. Kroz procjep su prodirali svjetlo i buka. Ona se ohrabri i uđe unutra. Unutra je vladalo veliko uzbuđenje i gužva, pa nitko nije na nju ni obratio pozornost. Sve se raspadalo. Eunusi su trčali hodnicima i prolazima kao muhe bez glave, kadune i ikbale uplašeno su jurile za njima. Nekoliko starijih odaliska stajalo je postrance i nijemo zurilo u prazno, druge su dizale ruke prema nebu i glasno jadikovale. Gotovo sve su imale uplakana lica. Poput djece koju je napustio otac.
Kroz gužvu se probijala buyuk kalfa, divovska vrana odjevena u crno. Njoj za petama bila je Saliha, četvrta kaduna. Jednom rukom držala je sinovu ruku, a u drugoj je nosila kovčeg. Elisa se šćućurila iza jedne izbočine na zidu, ali na trenutak joj se učini da su im se pogledi susreli.
Pričekala je da Saliha i buyuk kalfa nestanu u jednom prolazu. Zatim uhvati za ruku jednu robinju koja je projurila pokraj nje.
„Što se ovdje događa? Zašto niste u svojim sobama?“
„Zar vi ne znate?“ reče djevojka jecajući. „Napušta nas naš gospodar! Mora u progonstvo!“
Elisa kimne. Znači, ipak je to bila istina.
Sve je žene zaokupljalo jedno jedino pitanje: koga će Sultan povesti sa sobom u progonstvo? Sigurne su bile samo kadune, njegove supruge. No, tko se još mogao nadati? U jednoj niši klečale su dvije mlade odaliske na molitvenim ćilimima i zaklinjale Alaha da i one budu među izabranicama.
„Je li Sultan još u palači?“ upita Elisa robinju.
„Mislim da jest. Priča se da će primiti časnike u čičli-kiosku. Smijem li sada ići?“
Dok se robinja žurno udaljavala, Elisi nešto padne na um. Uz kiosk je bila jedna prostorija iz koje je Abdul Hamid promatrao goste prije negoli bi ušao u dvoranu za primanje. Elisa mu je pritom nekoliko puta pravila društvo. Brzo je prošla kroz vrata presvučena tapetom. Zavojitim stubama stigla je u tajni, podzemni hodnik koji je vodio u tu prostoriju.
Nekoliko minuta kasnije vidjela je Sultana kroz „špijunku“ na zidu pokraj koje su visjele slušalice prislušnog uređaja. Elisa ih skine s nosača i stane slušati.
Abdul Hamidov glas jedva se razabirao, bio je vrlo tih, hrapav i isprekidan, starački. Još je jadniji bio njegov izgled. Usne su mu se jedva micale, a lice mu je bilo pepeljasto. Fes na njegovoj glavi doimao se prevelikim, a odjeća mu visjela na tijelu. Nasuprot njemu stajalo je nekoliko časnika, visokih i moćnih u odorama, dok im je on drhtavih ruku čitao upute.
„Osim naših kaduna, moraju nas pratiti četiri miljenice, pa dva princa i četiri eunuha te četrnaest slugu. Oni trebaju ponijeti najnužnije. Ostala prtljaga može se poslati naknadno.“
„Udovoljit ćemo svim vašim željama“, odvrati jedan general, „pod uvjetom da se pokorite našim naredbama.“
Sultan je stajao poput bespomoćna starca i zurio u svoje ruke koje su se neprestance otvarale i zatvarale kao da slušaju vlastite zakone. Elisa gotovo nije vjerovala u ono što čuje. Je li to bio čovjek koji je naredio njihovu smrt?
U dvoranu je ušla sultan valide. Oslanjajući se na štap, objasnila je kako je prestara da pođe na put sa Sultanom. Abdul Hamid nije ju, činilo se, ni čuo ni vidio. Nije joj uzvratio pogled ni kad ga je pogladila po licu.
„Ti si prekršio sve zakone“, reče ona. „Neka te Alah prati, sine moj.“
Ona se jecajući udalji. Još nije ni napustila dvoranu, kadli je unutra nahrupilo desetak odaliska. Bacile su se ridajući na pod pred Sultana, povlačile ga za ogrtač, ljubile mu čizme.
Elisa htjedne okrenuti glavu, ali tada opazi ženu s dojenčetom. „Ne – zaboga!“
Ona spusti slušalice i uleti u dvoranu. Fatima je klečala ispred Sultana i pružala dijete prema njemu.
„To je vaš sin, Veličanstvo! Morate nas povesti sa sobom!“ Zapiljio se u nju, blijeda lica, jedva se držeći na nogama.
Vani je zatutnjao topot kopita, i jedna je kočija uletjela u dvorište. „Mi vas ne poznajemo“, reče on. „Nismo vas još nikada vidjeli.“
„Ne smijete nas napustiti! Kako ćemo živjeti bez vas?“
Jedan je časnik utrčao u dvoranu. Odgurnuo je Fatimu i salutirao. „Vaša je kočija spremna!“
Abdul Hamid pogleda ga kao da vidi sablast.
„A tko će se brinuti za naše mačke?“ upita on.
Elisa uhvati Fatimu za ruku. „Dođi“, reče. „Izvest ću te odavde.“
Fatima se nije maknula. S djetetom na rukama, gledala je kako vojnici puškama iskazuju počast Sultanu i kako im on uzvraća vojnički pozdrav. Samo kratkim kimanjem glave oprostio se od eunuha koji su mu posljednji put poljubili skute.
Zatim je napustio dvoranu za audijencije i ne pogledavši Fatimu.
„Padişahım çok yaşa!“ zakriješti papiga. „Živio padišah!“

26




TUTNJAVA KOČIJE I TOPOT KONJSKIH KOPITA utihnuli su, i mračna šutnja ponovno se nadvila nad šume Yildiza. Kad je Elisa ponovno izišla u haremski vrt, Sultan je već bio napustio svoju palaču uz konjičku pratnju, te se prvi i jedini put ukrcao u svoj pullman vagon koji ga je trebao s preostalim dvoranima odvesti u egzil.
Fatimu i njezino dijete ostavila je Nadiru na čuvanje. Odlučili su prenoćiti u jednoj od spavaonica za robinje. Što god da se dogodi, ondje su bili najsigurniji. Fatima je zaspala s djetetom u naručju, a Nadir je drijemao uz njezinu postelju, iscrpljen od napora posljednjih dana. Samo Elisa nije mogla zaspati.
Potražila je svoje staro omiljeno mjesto, menažeriju. Ograđeni prostor bio je u dubokoj sjeni, osvijetljen blagim svjetlom mjeseca, okruglog i lijepog gore na nebu, kojeg se nisu ticali događaji na zemlji kao da osmanska dinastija još vlada carstvom, kao desetke i stotine godina prije toga. S Bospora se povremeno čulo trubljenje. Parobrodi su isplovljavali po tamnom moru u daleke, nepoznate zemlje.
Elisa je udisala sladak noćni zrak. O tim dalekim zemljama doznala je iz knjiga koje je čitala Sultanu, čak naučila jezike koji se ondje govore.
No, zbog čega? Ispred vrata, koja su spajala harem s vanjskim svijetom, ponovno su patrolirali vojnici. Elisa ih još nikada nije vidjela. Imali su nepoznate odore i bili su pod nepoznatim zapovjedništvom. U spavaonici su se širile glasine da su postavljene straže, jer je Izzet-paša, Sultanov polubrat, pobjegao sa sanducima punim zlata i dragog kamenja, a desetci eunuha slijedili su njegov primjer. Elisa nije u to sumnjala. Netko je ukrao i Fatimin nakit te odmaglio. Sada su novi moćnici ponovno uspostavili stari poredak i zaključali vrata.
Elisa s uzdahom pogleda more. Zašto nije pobjegla? Vrata su nekoliko sati bila otvorena. Hoće li joj se ponovno pružiti takva prilika da se dokopa slobode?
Jedna sjena prijeđe preko nje. Ona se okrene. Žirafa je napunila gubicu sijenom te žvačući dignula svoju malu, pjegavu glavu kako bi preko zida bacila pogled u svijet koji je Elisa poznavala samo iz knjiga.
Iznenada poželi da flauta zasvira onaj stari, poznati napjev koji već godinama više nije htjela čuti. Poželjela ga je tako snažno da je gotovo osjetila bol.
No flauta je šutjela.

27




VISOKO IZNAD MENAŽERIJE, u ćeliji zatvorske kule u Yildizu, dr. Felix Mobius čekao je u smrtnom strahu rađanje novog dana.
Kakav je zločin počinio? Još na kolodvoru pukovnik Taifun pročitao mu je optužnicu da je pokušao iznijeti iz zemlje državno vlasništvo – dijamante koje mu je sam Taifun uručio u Sultanovo ime kao honorar za njegov posao. Umjesto odgovora na njegov prosvjed, pukovnik je predao Felixa mladom poručniku Mehmedu i dvojici vojnika da ga odvedu u Yildiz. Novi moćnici nisu mu ondje oduzeli samo svu gotovinu i putne čekove, nego i putovnicu i karte za povratak u Njemačku. Bio im je predan na milost i nemilost.
Felix je htio pripaliti cigaretu, ali nisu mu ostavili ni upaljač. Zgužvao je kutiju s cigaretama i prišao prozoru u ćeliji. Kroz rešetke je u daljini vidio svjetla u luci. Kakvom li je ohološću bio ispunjen došavši ovamo! Osjećao se poput osvajača koji je zakoračio u novu zemlju. Očekivao je slavu i bogatstvo od svoje zadaće i pustolovinu u Sultanovu haremu... Veleposlanikova objašnjenja nisu ga zanimala – što se njega ticala politička situacija u Turskoj? Njegova jedina briga odnosila se na pitanje ima li u glavnom gradu Osmanskog Carstva europskih sjedećih zahoda da ne mora stojeći obavljati nuždu.
Gorko se nasmijao. U međuvremenu je doznao odgovor. Da, u Carigradu je bilo više sjedećih zahoda, ne samo u njemačkom veleposlanstvu, nego i u hotelu i u Sultanovoj palači.
Kakve li spoznaje prije rastanka sa životom...
U očaju dr. Felix Mobius učinio je nešto što već godinama nije činio. Sklopio je ruke i pomolio se Bogu.

TREĆA KNJIGA

Taifun-paša – 1909.




1




PLAČ I JAUK ODJEKIVALI SU DO NEBA, koje se, sivo poput mrtvačkog pokrova, nadvilo nad Bospor. Povorka, kakvu Carigrad još nije vidio, spuštala se šumovitim brežuljcima od palače Yildiz prema moru. Pet stotina žena prekrivenih crnim velom, koje su nadzirali vojnici nove vlade, umorno je hodalo prašnim putom – konkubine i robinje posljednjeg harema, koje je Abdul Hamid ostavio u bijelom gradu.
Gdje god je prolazila povorka, ulice su utihnule, i svi su se micali u stranu kako bi ženama oslobodili prolaz. Na njihovim se licima zrcalila sva bijeda ljudskog roda. Vukle su se natovarene svežnjevima i kovčezima, neke s djecom na rukama. Povorka je bila duža od milje, i dok posljednji crni likovi još nisu izišli iz sela Beşiktaşa, prvi su se već približili mostu Galata i starom Stambulu i penjali se na uzvisinu u srcu glavnoga grada. Ovdje, u blizini najvećih i najvažnijih džamija bio je njihov cilj, Topkapi saraj, stara vladarska palača, od koje su u prošlom stoljeću odustali osmanski sultani i uselili se u nove palače – Dolmabahge i Yildiz. Napuštene i ruševne zidine okruživale su „palaču suza“, onaj dio saraja u kojem su od pamtivijeka završavale život sultanove konkubine i robinje, za koje više nije bilo potrebe u kući sreće. U tom grobu skupile su se žene koje su preživjele tri sultanata, bezube stare vještice, koje su još iskusile nježnosti velikog Abdul Medžida, ostarjele miljenice iz pratnje Abdul Aziza, čija su lica odavala posljednje tragove nekadašnje ljepote te druge, mlade i svježe, koju su još prije nekoliko tjedana živjele u nadi da će se udati za nekakva šeika ili pašu. U tom grobu trebale su biti smještene žene posljednjeg harema – privremeno ili stalno, to još nije bilo utvrđeno.
Od Abdul Hamidova progonstva politička vlast bila je u rukama „Odbora za jedinstvo i napredak“. Mladi su časnici nakon Sultanove prisilne abdikacije postavili na prijestolje njegova brata Rešada kao Mehmeda V, čovjeka, koji prema vlastitu svjedočenju, desetljećima nije čitao novine. To je odgovaralo novim moćnicima. Oni sami nisu htjeli preuzeti dužnosti u vladi, već su upravljali sudbinom zemlje uz pomoć političara koji su ih bespogovorno slušali.
Jedna od prvih mjera bila je raspuštanje carskog harema. U njihovim očima taj je sustav, koji se temeljio na porobljavanju, bio utjelovljenje čitavog ugnjetavačkog aparata starog režima, pa ga je trebalo ukinuti. Osim toga, nije im bilo u interesu da godinama i desetljećima zbrinjavaju golemo mnoštvo nepoželjnih žena.
No, što je trebalo učiniti sa svim ikbalama i gozdama, kalfama i odaliskama? Prema želji Odbora, harem je trebalo raspustiti što prije, ali u skladu s vojnim sustavom. Žene nisu mogli jednostavno pustiti na slobodu, jer većina ih je gotovo cijeli život provela u haremu, pa bi izvan tih moćnih zidina bile bespomoćne poput djece. Bez muževa i obitelji, bez zaštite očeva i braće za njih u društvu nije bilo mjesta.
Stoga je nova vlada odlučila uhvatiti se ukoštac s tim problemom na europski način, pa je objavila oglase u novinama. U tim oglasima pozivali su se svi podanici, čije su kćeri ili sestre u posljednjih trideset godina otete za Sultanov harem, da se odmah jave vlastima. Na trošak vlade trebali su doputovati u glavni grad kako bi svoje rođakinje odveli kući. Jedno izaslanstvo Odbora prokrstarilo je zemljom uzduž i poprijeko i dijelilo letke u svim selima, u kojima se nekoć trgovalo robinjama, kako bi tu vijest prenijeli u najzabitnije kutke Anadolije i Kavkaza.
Tako je cijela nacija nekoliko dana sudjelovala u sudbini posljednjeg harema. Hoće li se napuštenim ženama pružiti prilika za novu budućnost?

2




ZA TO VRIJEME u MENAŽERIJI YILDIZA rikali su lavovi i tigrovi od gladi i žeđi. Nitko se nije sjetio nahraniti i napojiti napuštene životinje. Majmuni su kričali, zebre njištale, psi lajali i mačke mijaukale, a jedna je žirafa uginula i ležala podno haremskog zida.
Pukovnik Taifun prodro je na čelu vojne postrojbe u palaču. Vodio je jedno povjerenstvo s nadasve važnom zadaćom. Kao povjerenik Enver-paše, generala koji je vodio pobunjene postrojbe iz Soluna u glavni grad, Taifun je već godinama surađivao u rušenju starog režima. On je po nalogu Odbora špijunirao Sultana, koji je i sam držao svu silu uhoda, stavljajući pritom život na kocku – čak je u vrtu harema omogućio atentat. Sada su napokon postigli cilj. Svrgnuli su Abdul Hamida. Došao je kraj rasprodaje nacije stranim silama, kojom je plaćao ugnjetavanje svojeg naroda. Vrata budućnosti bila su probijena i širom otvorena, i nova je vlada bila spremna povesti naciju kroz ta vrata. No za to je trebala novac. Novac koji je Abdul Hamid sakrio, a Taifun morao naći.
Toptanje čizama njegovih ljudi glasno je odjekivalo u napuštenoj palači. U nekadašnjoj spavaonici za robinje uplašili su nekoliko desetaka eunuha. Ovamo su se sklonili, gotovo poludjeli od straha da će ih zadesiti ista sudbina kao kizlar-agu. Dok su se uzajamno nadmetali tko će okriviti Sultana za sve moguće zločine i zaklinjali se na vječnu vjernost novom režimu, odveli su Taifuna u nadsvođeni podrum u kojem je Abdul Hamid sakrio svoje privatno blago. Vrata su bila osigurana složenim mehanizmom koji se sastojao od cijelog sustava brava.
„Otvaraj!“ zapovjedi Taifun i prekrije uši.
Jedan vojnik potegne pištolj i raznese jednu bravu za drugom. Eunusi se zaprepašteno bace na pod. Taifun otvori oklopljena vrata. U podrumu je svjetlucalo i bliještalo kao u Ali Babinoj riznici. Ovdje je Sultan nagomilao vreće pune zlatnika, koji su vrijedili pola milijuna turskih funta, zatim hrpe dragog kamenja i željezničke dionice. Taifun je savjesno unio svaki nalaz u popis kako bi poslije podnio izvještaj svojim pretpostavljenima. No nigdje nije mogao naći ono što je bilo najvažnije: tajni notes u kojem je Abdul Hamid zapisao imovinu koju je prebacio u inozemstvo, ostatke ostataka svoje moći.
„Šestorica ostaju ovdje! Svi ostali za mnom!“
Hitajući dvije po dvije stube, Taifun se uspeo u Sultanovu radnu sobu. Njegovi su vojnici pretraživali pisaće stolove, ormare za spise, police.
Otvarali su ladice, obijali tajne pretince, skidali slike sa zidova, micali zavjese i ćilime i čupali daske s podova. Dovlačili su desetke poslovnih knjiga, glavnih i računovodstvenih knjiga, knjiga računa, knjiga za poslovne bilješke, bilježnica i blokova, koji su vrvjeli brojkama i stupcima. No nigdje nije bilo popisa izvoda iz računa europskih banaka.
Taifun pogledom obuhvati prostoriju. Na Sultanovu pisaćem stolu stajala je neugledna, limena tabakera. On začuđeno digne obrve. Je li ta jednostavnost bila samo maska? Uzme tabakeru u ruke i otvori poklopac. No, umjesto notesa, unutra su bile samo cigarete. Osim duhanom, odisala je i slatkastim mirisom opijuma. Taifun s gađenjem uzme cigarete i strpa ih u džep vojničke bluze. Nije htio da njegovi vojnici dođu u napast.
„Ovdje smo završili!“ vikne on. „Nastavljamo u sljedećoj prostoriji!“
Razočarano zaklopi poklopac i spusti tabakeru na staro mjesto. Tabakera nije ništa vrijedila – neka je uzme tko hoće.
Nastavili su potragu u Sultanovim privatnim odajama. Okrenuli su naglavce sobu po sobu, prostoriju po prostoriju. Nema te robne kuće, nema staretinarnice na svijetu koja je mogla pohraniti takvu gomilu beskorisnih predmeta kao te odaje. Samo jedan ormar u Abdul Hamidovoj garderobi sadržavao je stotine njegovih košulja. Taifun je naredio da se svaka pojedina izvadi i pregleda. Na vidjelo su došle novčanice i zlatnici, biserne ogrlice i rubini, prstenje i dionice, ali notesu ni traga.
„Prorežite jastuke!“
Vojnici su izvršili naredbu, ali ponovno bez rezultata. Dok se perje i paperje bjesomučno kovitlalo oko njega, Taifuna je oblijevao znoj. O tom novcu nije ovisila samo budućnost nacije nego i njegova budućnost.
Gdje li je dovraga nestala ta prokleta stvar?
Pogled mu zatim padne na fotografiju na Sultanovu noćnom ormariću. Oko mu je zapelo za nadasve zavodljiv osmijeh u zlatnom okviru, pa se odmah uzbudio. Ta žena bila je najdragocjeniji biser u cijelom haremu, ljepša od hurija u dženetu, ali Abdul Hamid, idiot, nije ju poveo sa sobom.
Taifun priđe noćnom ormariću i stane promatrati fotografiju. Što li se krilo iza tih bademastih očiju? Fatima je bila važnija od mnogih razmaženih kućnih ljubimaca kojih je bio pun harem – Abdul Hamid ju je ljubio.
Zna li ona gdje se nalazi notes?
Taifun odluči s njom uspostaviti vezu. Ako i ne bude znala odgovoriti na njegovo pitanje, možda će mu poslužiti i za druge stvari.
Pri toj pomisli hlače su mu postale pretijesne. Kakav bi to užitak morao biti u takvom slatkom mufu zadati Sultanu posljednji poraz!

3




„SMIJEM LI VAS ZAMOLITI DA DIGNETE RUKE, Vječno Veličanstvo?“
„Ja više nisam nikakvo veličanstvo. Zovem se Abdul Hamid.“
„Kako izvolite, Vječno Veličanstvo.“
Abdul Hamid digne ruke kako bi mu Saliha mogla oko vrata zavezati ogrtač za jutarnju toaletu. Uzdahnuvši, on sklopi oči, i ona mu počne bojiti obrve, jer se ponovno ušuljalo nekoliko ružnih sijedih čekinja.
„Ima li što novo?“ upita on.
„Ima, Vječno Veličanstvo. Jutros je iz Yildiza stiglo za vas pedeset kokoši i dvije krave.“
„Već je bilo vrijeme. Još nešto?“
„Žao mi je, Vječno Veličanstvo. Ništa drugo.“
„Začudio bih se kad bi bilo“, progunđa on i nasloni se na toaletnom stolcu. „Bijedna jazbina, taj Solun.“
Već su dva tjedna bili u progonstvu. Saliha je bila presretna što ga je smjela pratiti, a ujedno i vrlo nesretna što mu gotovo nije mogla pomoći.
Smatrala je najvećim poniženjem za Sultana što su novi vlastodršci odredili baš Solun za njegovo progonstvo, grad u kojem je i počela sva nesreća. Doduše, Abdul Hamid živio je ovdje u lijepoj vili sa zavjesama od činca i pokućstvom od mahagonija. Njegovi stražari, dva mlada časnika, ponašali su se iznimno uljudno kao da su njegovi pobočnici, ali nitko nije mogao osporiti da je patio kao životinja zbog svojeg progonstva. Saliha je to čitala iz svake crte njegova lica, čula u svakoj njegovoj riječi. Nije mogao ni u čemu uživati. Ni cigareta po njegovu ćeifu ni kava po njegovu ćeifu, pa ni opijum, nisu mu mogli pružiti nekoliko sati opuštanja i zaborava. Danima je sjedio kod prozora i gledao u more, mračnog i apatičnog raspoloženja, u zagrljaju svoje šutnje. Činilo se da ga muči i radost s kojom su ga susretale druge žene. Je li osjećao da mu one glume? Saliha je bila sigurna da bi većina odmah rado pobjegla. Kad bi samo znale kamo.
„Hoćete li danas ponovno svirati glasovir?“ upita ona. „Rado vas slušam.“
„Jesam li ja muzikant?“ Lice mu se još više smračilo. „Radije bih da su me ubili. Barem bih sačuvao dostojanstvo, ali nisu mi ni njega ostavili.“
Salihu su zaboljele te riječi i teško ih je podnijela. Što bi mogla učiniti da ublaži njegovu patnju? Bila bi spremna dati život za njega. Kistom je nanijela crvenilo na njegove obraze. Trebao bi se osjećati mlad kad se pogleda u zrcalo, svjež i vitalan kao prije.
„Ne smijete tako govoriti, Vječno Veličanstvo. Ni s jednim vladajućim monarhom ne bi se moglo postupati pažljivije nego s vama. Tek prošli tjedan požalili ste se na ovdašnje mlijeko i jaja, i već danas dopremili su životinje s vašega prijašnjeg imanja. Samo zato da budete zadovoljni.“
„Što traže od nas?“ reče on bijesno. „Trideset i tri godine vladali smo jednim imperijem. Trebamo li se veseliti dvjema kravama i desetcima kokoši?“ On se nasmije. „Njima je samo do mojeg novca, to je jedini razlog zašto postupaju sa mnom s minimalnom pristojnošću. Čim ga se domognu, izbacit će me kao psa na ulicu.“ S ružnim smijehom prostrijeli Salihu pogledom. „No tu im uslugu neću napraviti. Makar osijedjeli čekajući!“
Saliha odluči promijeniti temu. „Hoćete li da vam odem po sina? Možda vas Bülent razvedri.“
„Neka mi tvoje dijete ne prilazi! Samo me podsjeća na budućnost koju više nemamo.“ Dok se Saliha borila protiv suza, Abdul Hamid strgne ogrtač s vrata. „Dosta s tim! Jesam li ja žena? Gdje su novine?“
„Novine nisu došle“, odgovori Saliha.
„Što? Opet? Nisu došle ni jučer, ni prekjučer. Nešto mi skrivaš?“ On je pogleda preko ramena. „Što su pisali o meni? Da sam zločinac? Krvopija koji je uništio zemlju? Nemoj mi lagati! Hoću znati što se događa u mojem carstvu. Ne bojim se politike. Nisam je nikada ni imao.“
Saliha nije znala što bi odgovorila. Ah, kad bi samo politika bila posrijedi... Najnovije vijesti u novinama bile su mnogo gore.
Abdul Hamid se nagne da bi se pogledao u zrcalu.
„Nitko više ne radi ono što tražim“, reče on. „Svi mi se smiju iza leđa. Tko sam ja? Klaun kojem se mogu smijati? Lakrdijaš? Senilni starac?“
I Saliha je vidjela njegov odraz u zrcalu – ružičaste obraze u čijim se borama mrvila šminka, crne obojene obrve... Ne, on to nije zaslužio!
Sagnula se ispred komode u kojoj je sakrila novine te iz jedne ladice izvukla izdanja od posljednjih nekoliko dana.
„Nadam se da se nećete previše uzrujati“, reče ona pružajući mu novine. „Eto vidiš“, progunđa on i stane čitati.
Već na prvoj stranici pogled mu privuče tekst koji nipošto nije smio vidjeti: vladin oglas u kojem se traže rođaci njegovih bivših robinja i konkubina.
Saliha je očekivala napadaj bijesa. No Abdul Hamid glasno se nasmijao.
„To treba zamisliti! Sultanove miljenice imaju čast vratiti se svojim anadolskim rođacima... Pa što bi one kod tih seljaka? Radile na polju? Muzle krave? Ili da od njih naprave tegleće životinje?“
Smijao se i udarao rukom po novinama dok su mu se oči punile suzama. I Saliha se pokušavala nasmijati, ali nije joj uspjelo.
On se naglo prestao smijati i ozbiljna, tužna lica upitao: „Vjeruješ li u kismet?“
Ona mu zbunjeno uzvrati pogled. „Kako me samo možete to pitati, Vječno Veličanstvo? Pa svatko zna da Alah određuje našu sudbinu.“
Abdul Hamid spusti novine. Doimao se vrlo umorno, sva svježina i energija nestale su mu s lica.
„Nisam je smio ostaviti“, reče on tihim, bezbojnim glasom. „Prokleti astrolog... On mi je uvijek samo lagao... Najprije Egipat... I sada...“
Nije trebao ni završiti rečenicu da Saliha shvati koga je imao na umu: Fatimu, svoju posljednju ljubav. Njegova tuga za bivšom suparnicom parala joj je srce kao oštricom noža. I dok je nastavljao govoriti, činilo joj se kao da joj nožem vrti po rani u srcu.
„To mi je bila najveća pogreška“, šapne on. „Najgora od svih. Tako kukavna... Tako bijedna... Kad bih je barem mogao ispraviti.“

4




IZ SVIH ISTOČNIH POKRAJINA, iz sela u anadolskoj stepi i kavkaskim brdima masovno su navirali seljaci i gorštaci u Carigrad, u glavni grad bivšeg Osmanskog Carstva. Putovali su pješice i jašući na konjima, na magarcima, u volovskim zapregama, poštanskom kočijom i vlakom: majke i očevi i braća, svi u potrazi za nestalim kćerima i sestrama.
Nova vlada nije žalila ni novca ni truda da dovede što više rođaka haremskih žena. Pod budnim okom vojnika skupili su ih u prijestolnoj dvorani Topkapi saraja. Napete i nervozne čekale su na klupama, koje su ondje postavili za njih, uplašene veličinom i značenjem stare palače iz koje se stoljećima vladalo Osmanskim Carstvom. Jedna su se vrata otvorila, i eunusi su uveli žene pod velom. Prestrašene i izgubljene, ali ispunjene znatiželjom i nadom, ispitivački su se uzajamno promatrali: na jednoj strani robinje i konkubine svrgnutog sultana, nježna i krhka bića u elegantnim haljinama, koje u životu nisu poznavale ništa osim haremskoga zlatnog kaveza, najljepše i najrazmaženije djevojke i žene propalog carstva, a na drugoj strani nezgrapni seljaci i pastiri, ribari i lovci u neobičnoj, šarenoj odjeći, ljudi koji još nikada nisu bili u pravom gradu i koji od nelagode gotovo nisu znali kako držati žuljevite ruke.
„Što god da se dogodi, ostajemo zajedno“, šapne Fatima kad je sjela s djetetom na rukama. „Obećaješ?“
„Obećajem“, odgovori Elisa.
Bile su tako uzbuđene da cijelu noć nisu spavale. Živjele su već mjesec dana u starom saraju ne znajući što će se s njima dogoditi. Hoće li ih danas pustiti iz zatvora?
„Možeš li nekog prepoznati?“ tiho upita Fatima.
Elisa je virila kroz prorez svojeg vela na drugu stranu. Nije još nikada vidjela toliko nepoznatih ljudi. Većina muškaraca nosila je oružje, pištolje i sablje, noževe i jatagane. Usprkos tome, i njima je bilo neugodno kao i njihovim ženama koje su također sve bile pokrivene velom. Jesu li to doista bili ljudi od kojih je potjecala?
Elisa sklopi oči pokušavajući se sjetiti lica svojeg oca. Imao je uzak, povijen, srpasti nos – kao dijete često je glumila da će njime porezati prst. Unatoč tome, nije ga sebi uspjela predočiti, ni njegovo, ni majčino lice. Kada je selo bilo opustošeno, među mrtvim tijelima nije pronašla svoje roditelje. Svi mrtvi bili su pougljenjeni. Cijeli život pokušavala je ta crna lica odagnati iz sjećanja. No, kad god bi sklopila oči, vidjela bi muškarca ili ženu crna, pougljenjena lica.
„Nikoga ne prepoznajem“, reče ona. „A ti?“
Fatima odmahne glavom. „Ni ja. Prošlo je mnogo vremena.“
Elisa iznenada protegne vrat. Na drugom kraju dvorane otkrila je muškarca srpastog nosa. Bilo mu je otprilike trideset pet godina, upravo onoliko koliko je bilo ocu kad ga je posljednji put vidjela. Srce joj je divlje zakucalo od uzbuđenja. Ali, zašto je nosio turban? Je li možda postao musliman?
Tada joj, sine kolike su godine prošle. Ne, taj čovjek ne može joj biti otac, bio je premlad. Ona se razočarana spusti na svoje mjesto.
„Pripazite“, reče Nadir iza njih. „Mislim da počinju.“
Jedan časnik stane u sredinu dvorane i održi kratak pozdravni govor u kojem objasni smisao skupa. Dok se njegov govor prevodio na sve moguće jezike kako bi ga svi razumjeli, mali je Mesud na Fatiminim rukama zaplakao.
„Jesi li ga zaboravila podojiti?“ upita Elisa.
„Nisam, ali jedva imam mlijeka. Mislim da nam moraš pomoći.“ Elisa je znala što Fatima misli pa joj uzme dijete. Mesuda ništa nije moglo smiriti kao Elisin glas. Ona ga priljubi uza svoje lice i stane mu tiho pjevušiti. Već nakon nekoliko tonova on prestane kmečati i nasmiješi joj se.
„Ne mogu ti reći kako ti zavidim na njemu.“
„Ne trebaš biti zavidna“, reče Fatima. „Pa ti si mu druga mama.“
„Pssst!“ opomene ih Nadir. „Šutite!“
Časnik je upravo seljacima okrenuo leđa i obratio se haremskim ženama. „Molim vas da sada otkrijete glave“, reče on.
Uzbuđeni žamor širio se dvoranom. No nijedna žena nije ni pokušala poslušati časnika.
„Ne trebate se zabrinjavati.“ Časnik podigne jedan papir. „Ovo je pismena izjava šeih-ul-islama da smijete pokazati lice.“
„Ja ne mogu“, šapne Fatima. „Pa to su sve pravi muškarci, nisu eunusi.“
„Ne prenemaži se“, šapne Elisa. „Kako će nas inače itko prepoznati?“

5




„ZAHTIJEVAM RAZGOVOR S NJEMAČKIM VELEPOSLANIKOM“, reče Felix.
Poručnik Mehmed nasloni se na stup vrata ćelije i ljubazno mu se nasmiješi.
„Maalesef“, reče on. „Anlamiyorum.“
Felix je pokušao s francuskim: „Je voudrais parler avec l’ambassadeur allemand.“
„Maalesef „, ponovi Mehmed. „Anlamiyorum.“
„I want to speak with the German ambassador!“
Mehmed se namršti kao da se svim silama trudi da ga razumi je. No ipak ponovi i treći put: „Maalesef. Anlamiyorum.“ Felix je proklinjao samog sebe. Zašto, zaboga, nije naučio malo turski? Već mjesec dana boravi u toj rupi, a da ga nitko nije odveo pred suca niti mu priznao prava koja su u svakoj civiliziranoj zemlji u svijetu bila sama po sebi razumljiva. Dvaput na dan gurali su mu nekakva nejestiva jela kroz prozor ćelije, njegov je zahod bila otvorena, smrdljiva jama, a na oznojenu tijelu još je imao isto odijelo koje je imao na sebi kad su ga uhitili.
„Onda bih htio razgovarati s pukovnikom Taifunom. Razumijete li? Pukovnik Taifun! T-A-I-F-U-N!“
„Zašto tako vičete?“ upita Mehmed na njemačkom gotovo bez akcenta. „Mislite li da sam nagluh?“
„Ah, vi me ipak razumijete!“
„Ovisno o tome što govorite“, odvrati Mehmed.
„Hoću napokon razgovarati s pukovnikom Taifunom!“
„Pukovnik Taifun posjetit će vas u pravo vrijeme. Trenutno ima hitnijeg posla. A što se tiče vašeg veleposlanika, Njegova je Ekscelencija sada u Berlinu kako bi izvijestio kajzera o stanju u našoj zemlji. Niste to znali?“
Poručnik ga je podrugljivo promatrao. Felix se morao svladati da ga ne pljusne.
„A kada će pukovnik Taifun imati vremena da me počasti svojim posjetom?“ upita.
Mehmed slegne ramenima. „Svatko žanje ono što je posijao.“ On rasklopi džepni nožić i stane oštricom čistiti nokte.
„Tražim samo svoje pravo“, reče Felix. „Oduzeli ste mi putovnicu, vozne karte, novac, pa i honorar koji mi je dao Sultan. No, upozoravam vas. Budete li sa mnom i dalje tako postupali, to će imati neugodne diplomatske posljedice. Ja sam suradnik uglednoga znanstvenog instituta.“
„Ah, tako?“ Mehmed digne pogled s noktiju. „Može biti, ali nismo u Berlinu. Osim toga, ne sviđa nam se kad nas se poučava. Prema našem Ustavu nemate nikakvo pravo bilo što zahtijevati. Štoviše, imate sve razloge da nam budete zahvalni.“
„Zahvalan?“
„Svakako! Poklonili smo vam život. S obzirom na težinu vaše krivnje, morate priznati da smo vrlo blago postupili prema vama.“
Felix je ostao bez riječi. Što da odgovori na takvu drskost?
„Mogu li dobiti pribor za pisanje?“ upita napokon. „Rado bih se javio svojoj zaručnici.“
„Dobra ideja“, reče Mehmed. „Mislim da vam mogu ispuniti tu želju.“
On se obrati jednom vojniku u hodniku i izda mu zapovijed. Dok su čekali vojnikov povratak, a Mehmed čistio nokte, Felix je u duhu sastavljao pismo Carli. Iako nije ništa skrivio, odlučio ju je moliti za oproštenje. Sam je izazvao kušnju i teško ju je povrijedio prevarivši je u mislima. Izgledi da će joj moći istresti što mu je na srcu bila mu je jedina utjeha u očajnoj situaciji. Nikada se još nije osjećao tako blizu Carle, nikada toliko osjećao za nju kao u tim tjednima neizvjesnosti.
Mora li čovjek tako duboko pasti kako bi shvatio što je prava ljubav? „Sada bih rado ostao sam“, reče kad je dobio pribor za pisanje. „Mislite li da ću vas ostaviti na cjedilu?“ upita Mehmed. „Pri takvom teškom zadatku?“
„Mislim da ne trebam vašu pomoć“, odvrati Felix. „Oprostite, ali vi ste previše zbunjeni da biste razborito razmišljali. Predlažem da napišete ovo: Draga Carla...“
„Što? Vi znate ime moje zaručnice?“
„Smatrate li nas idiotima?“ upita Mehmed. „Hajde, pišite“, zapovjedi on. „Draga Carla, meni je dobro. Turska vlada postupa sa mnom vrlo susretljivo. Dakle, ne moraš se zabrinjavati... Pišite, što čekate?“
„Nikada to neću napisati!“ usprotivi se Felix.
„Hoćete, i te kako!“ odgovori Mehmed. „Ili ćete napisati pismo koje vam diktiram, ili nećete napisati nikakvo.“ On sklopi nožić i nasmiješi mu se. „Jesmo li se razumjeli?“

6




ELISA RAZVEŽE ČVOR koji je spajao veo s maramom. Krv joj šikne kroz žile, i ona osjeti kako crveni, kao da joj se duša buni protiv golotinje kojoj se izložila. Vrlo je rijetko pokazivala lice tako velikom broju ljudi, a još nikada u nazočnosti tolikih muškaraca.
Obuzeo ju je i osjećaj izgubljenosti i osjećaj oslobađanja. Činilo joj se da napušta kuću u kojoj je bila i zarobljena i zaštićena. No, je li to bio razlog za stid?
Iako je osjećala da joj srce kuca u grlu, ona digne glavu i pogledom obuhvati drugu stranu. Osjećala je poglede mnogih ljudi poput oštrih uboda na koži. No Fatima se još ustručavala dignuti veo.
„Daj već jednom“, šapne Elisa.
„Čemu? Pa u našem selu svi su već odavno mrtvi.“
„A ako nisu? Možda je ipak još netko, osim nas, preživio?“
Napokon i Fatima razveže čvor. Kad je njezin veo pao, svi su okrenuli glavu prema njoj. Muškarci su je gledali s neprikrivenom požudom, neki čak otvorenih usta. Nisu još nikada vidjeli takvu ljepoticu.
„Neću da tako zure u mene“, šapne ona. „Čini mi se da će me dotaknuti.“
„Preživjet ćeš. – No, pogledaj tamo prijeko! Peta miljenica! Ona je našla svoju obitelj!“
U dvorani su se odvijali potresni prizori. Roditelji su prepoznavali svoje kćeri, braća sestre. Padali su, jecajući, jedni drugima u zagrljaj nakon dugih godina razdvojenosti koja je konačno završila. Začuđeno su se držali za ruke kao da ne mogu vjerovati u to čudo. Prve djevojke oprostile su se, plačući, od svojih prijateljica kako bi s rođacima, koji su za njih bili stranci, napustile palaču i krenule u nov, nepoznat život.
Elisa je zavidno gledala za njima. Zar doista nije bilo čovjeka koji je poznavao nju ih Fatimu?
Dok se dvorana malo-pomalo praznila, povremeno bi im prišao poneki seljak i pogledao ih, ali uvijek bi samo odmahnuo glavom i otišao. Ne, osim njih dvije, nitko u selu nije preživio masakr.
Elisa osjeti kako joj se srce sve više steže od očaja.
„Što misliš, moramo li mi zauvijek ostati u ovom grobu?“
„Ne budi tužna“, odgovori Fatima. „Barem se ovdje brinu za nas.“
Nadir se nagne prema njima. „Mislim da netko hoće razgovarati s vama.“
Iz drugog kraja dvorane priđe im jedan čovjek kojeg su poznavale, časnik koji je u palači bio zadužen za Sultanovu sigurnost – pukovnik Taifun.
„Jeste li vi Fatma?“ upita on. „Kći kurdskog pastira Arasa i njegove čerkeske žene Hakidje iz Karaköya?“
Fatima najprije pogleda njega, zatim Elisu, pa opet njega. „Jesam“, reče ona nesigurno. „No, odakle vi to znate?“
„Neka je hvala Alahu što sam vas našao! Sjećate li se još Barana?“ Fatima zaniječe glavom. „Ne, mislim da se ne sjećam.“
„Ali, morate ga se sjećati! On je bio šurjak vašeg strica Devrima. Imao je mlin na potoku, iza karavansaraja. Njegova pjegava krava bila je poznata u cijeloj dolini.“
„Da“, reče Fatima. „Sada se sjećam. Jeste li vi možda Baran?“
„Ne, naravno, nisam. Ja sam njegov sin.“
„To bi onda značilo – da smo u rodu?“
„Tako je“, reče on i nasmiješi joj se. „Cijelo vrijeme živjeli smo u istoj palači i nismo o tome ništa znali. Nije li to ludo?“
Fatima se okrene prema Elisi. „Jesi li ti znala da Baran ima sina?“
Elisa je oklijevala. „Nisam. Sjećam se samo triju kćeri. Zvale su se Shirin, Dilara i Narin.“
„To se može jednostavno objasniti“, reče Taifun. „U to doba bio sam u Adani, u časničkoj školi.“ On ozbiljna lica pogleda Fatimu. „No sada sam ovdje. Da vas povedem sa sobom!“
„Povedete?“ upita Fatima zbunjeno. „Mene? Kamo?“
„K meni, k vašoj obitelji – da vas izvučem odavde!“
Te su riječi pogodile Elisu ravno u srce. Kako bi samo bila sretna da je netko to rekao njoj... No Fatima privine sina na grudi kao da ga mora zaštititi od pukovnika.
„Ne“, reče ona. „Ne vjerujem vam ni jednu riječ.“
„Zašto mi ne vjerujete?“
„Kad bismo doista bili rođaci, govorili biste mi ‘ti’.“
Elisa zapazi kako mu se lice ukočilo i načas je pomislila da će on otići. No on se prigne i tiho, tako da je jedva razabrala njegove riječi, šapne Fatimi u uho: „Imate pravo. Ja nisam Baranov sin. To sam samo rekao da se ne bojite. Ali, vjerujte mi, došao sam da vas izvučem odavde!“
„Zašto?“ upita Fatima. „Nemate za to razloga.“
„Nije li ljepota žene razlog da joj se pomogne? Divim vas se već godinama. Pratio sam svaki vaš korak otkako ste došli u harem. Bliži ste mi nego što bi mi ikad mogla biti sestrična. Ne mogu dopustiti da ovdje propadnete. Molim vas, imajte u mene povjerenja, pođite sa mnom. Nećete se pokajati.“ Fatima otvori usta da nešto kaže, ali Taifun nastavi: „Što vas ovdje očekuje? Samo osamljenost i suze. Pogledajte sami!“
On pokaže rukom oko sebe.
U dvorani je ostalo još samo nekoliko žena. Uplakanih lica sjedile su na klupama i zurile u pod – bezvrijedan nakit koji nitko nije htio kupiti.
„Odlučite!“ navaljivao je Taifun. „Ako ne pođete sa mnom, za nekoliko minuta odvest će vas ponovno u zatvor.“
Fatima pogleda Elisu, zatim Taifuna, pa žene, zatim ponovno Taifuna. „Nemoguće“, reče napokon, „Ne mogu.“
„Zašto? Nudim vam dom, kuću. Ja ću se za vas brinuti dok ste živi.“ On izvuče iz uniforme malu zelenu knjigu i spusti ruku na nju. „Kunem se! Svetom Poslanikovom knjigom.“
„A što će biti s mojim djetetom?“ upita Fatima.
„Ne brinite. Na sve sam mislio. Vaše dijete ostat će privremeno ovdje – kao Sultanov sin ovdje je sigurniji nego vani.“
„Bez svojeg sina ne idem nikamo!“
Taifun odmahne glavom. „Moramo biti oprezni. Vani još vrvi sljedbenicima čudovišta. Nikad se ne zna što potajno smjeraju. Ovdje se vašem sinu ništa neće dogoditi, vojnici se brinu da nitko ne ulazi i ne izlazi. Saraj je siguran kao tvrđava. Osim toga, vaša će prijateljica voditi brigu o njemu.“
„Što tražite od mene?“ usprotivi se Fatima, ali takvim slabim glasom da su joj riječi gotovo zamrle na usnama.
„To je samo za vaše dobro“, odgovori Taifun. „Premjestio sam ovamo dvojicu stražara čija je jedina zadaća da štite vaše dijete i vašu prijateljicu. Doći ćemo po njih dvoje čim revolucija pobijedi i stara sablast ode zauvijek u prošlost. Dotad će im ovdje biti tako dobro da neće ni htjeti otići odavde. Pobrinut ću se da dobiju najbolji smještaj u palači, prijašnje Sultanove odaje... No, možda biste se htjele dogovoriti bez mene?“ Taifun spremi svoj Kuran i makne se korak u stranu.
„Što misliš?“ upita Fatima. „Što da radim?“
„Još pitaš?“ odvrati Elisa. „Nebo nam je poslalo tog čovjeka!“
„Ali, obećale smo jedna drugoj da ćemo zauvijek ostati zajedno što god se dogodilo.“
„Jesmo li sve ovo mogle naslutiti? Molim te, Fatima, moraš to učiniti! To nam je jedina mogućnost da se odavde izvučemo.“
„Znam... No, unatoč tome, imam neugodan predosjećaj.“
„Zbog Mesuda?“ upita i stisne Fatiminu ruku. „Ne moraš ga imati. Pa sama si rekla da sam mu ja druga mama.“
Nadir je prekine. „Evo... Evo ih. Već dolaze!“ promuca on. Vojnici su umarširali u dvoranu i zatražili od preostalih djevojaka i žena da ih slijede – ponovno u palaču suza.
„Moraš to svakako učiniti“, ponovi Elisa. „Molim te, preklinjem te...“
Fatima se dugo nije pomaknula niti progovorila ni jednu jedinu riječ. Zatim podigne dijete do svojeg lica, poljubi ga u čelo i usta te ga preda Elisi.
„Obećaj mi da ga nikada nećeš pustiti iz vida, ni jedne jedine sekunde.“
„Naravno, obećajem ti. Na mene se možeš osloniti.“
„On je najveća dragocjenost koju imam. Ne bih preživjela da mu se nešto dogodi.“
„Ne brini. Ja ću se skrbiti za njega kao da mi je sin.“ Fatima još jednom poljubi svoje dijete. Zatim skine brojanicu s ruke i omota je oko njegove ručice.
„Neka te ovo uvijek štiti“, nježno šapne. „U ime Alaha!“
„I Djevice Marije“, pridometne Elisa.

7




ŠTO JE TAJ ČOVJEK NAKANIO S NJOM?
Pukovnik Taifun izveo je Fatimu iz palače u dvorište. Plašljivo ga je slijedila na udaljenosti od nekoliko koraka, lijevo i desno u pratnji jednog eunuha. Barem im je poznavala lica. Obojica su bili dvorani sultan valide. Njihov poznati izgled bila joj je jedina potpora na putu u neizvjesnost.
„Jeste li se već vozili automobilom?“ upita Taifun.
Ispred ulaza stajalo je vozilo nalik na kočiju bez konja.
„Nisam“, odgovori Fatima, „ali već sam ga vidjela na jednom izletu.“
„Automobili su neizmjerno praktični“, reče Taifun. „Uvijek su spremni za pokret. I ne treba ih hraniti kada ništa ne rade i stoje u staji. Slobodno uđite“, reče on kad je vidio da oklijeva. „Ne trebate se bojati. Siguran sam da će vam vožnja biti zabavna.“ On otvori vrata, i Fatima sjedne na klupu presvučenu kožom.
„Ne, vi ne“, reče on ne puštajući eunuhe unutra kad su htjeli ući poslije Fatime. „Vratite se u palaču, više vas ne trebam.“ Dok su se eunusi udaljavali, Taifun sjedne za volan, neposredno pokraj Fatime. Sjedila je sasvim sama s tim nepoznatim čovjekom u malom, uskom vozilu. Promatrala je stisnuta grla kako eunusi nestaju iza vrata. Najradije bi iskočila i vratila se s njima u palaču, ali nije se usudila.
Taifun joj se ohrabrujuće smješkao kao da joj pogađa misli. Ne skidajući pogleda s nje, on skine časničku kapu i stavi na glavu kožnatu zaštitnu kapu na koju su bile pričvršćene naočale. Zatim pozove vojnika koji je stražario pred ulazom. Vojnik ručicom pokrene motor, i automobil krene štropoćući i trešteći.
„Čvrsto se uhvatite za kvaku!“ poviče Taifun nadglasavajući buku.
Poskakujući i trzajući se automobil prođe kroz dvorište palače. Fatima je morala paziti da se ne odskliže još bliže Taifunu. No, kad su prošli kroz vrata, trzanje je prestalo i automobil je klizio po cesti tiho poput nosiljke. Ubrzo su se stali spuštati niz brdo tako brzo da se Fatimin veo vijorio na vjetru.
„Kako vam se ovo sviđa? Jesam li previše obećavao?“
Fatima je bila i previše zaokupljena kroćenjem svojeg vela i čvrstim držanjem kako se ne bi odsklizala pa mu nije odgovorila. Promatrala je Taifuna ispod oka. S kožnatom kapom na glavi doimao se poput ratnika na starim slikama bitaka, koje je vidjela u knjigama haremske biblioteke. Često je gledala te slike i zamišljala kako bi bilo čekati takvog čovjeka kad bi otišao u bitku... No Taifun je, ne samo izgledom nego i ponašanjem, imao nešto zajedničko s tim ratnicima. Doimao se odlučnim u svemu što je radio, a snaga kojom je zračio donekle ju je smirivala. Je li ga doista poslalo nebo, kako je rekla Elisa? Fatima je bila prilično zbunjena, pa ni sama nije znala što bi trebala osjećati.
„Hoćete li da odmah krenemo kući ili da se malo provozamo?“
Od pukog uzbuđenja Fatima nije uspjela izustiti ni riječi. Budući da je šutjela, odgovorio je sam Taifun.
„Onda predlažem da se malo provozamo kako biste napokon vidjeli gdje živite.“
Prošli su pokraj dviju džamija koje su se, velike i moćne, uzdizale prema plavom nebu, a zatim je Taifun skrenuo na jednu cestu koja se u širokim serpentinama spuštala niz brežuljak prema moru. Fatima je već desetak puta odlazila iz harema na izlet s drugim miljenicama i kadunama na Prinčeve otoke, u pratnji mnogobrojnih eunuha i još brojnijih vojnika. No prozori na kočijama bili su uvijek zastrti kako neki neznanac ne bi bacio pogled na Sultanove žene. Sada je prvi put u životu mogla slobodno gledati grad. Kako li je samo Carigrad neizmjerno velik i kako li je samo neusporedivo lijep... Iznad gustog spleta krovova Fatima je vidjela Zlatni rog. Svjetlucavi valovi mreškali su se na suncu na čijem su se sjaju nadimala bijela jedra na lađama. Kao da je sam Alah uzeo kist da naslika taj prizor.
„Vidite li?“ dovikne joj Taifun sa strane. „I sve ovo uskratili su vam ti zločinci. I sada biste trebali zauvijek nestati u ‘palači suza’.“
Fatima se nije mogla nagledati slika. Što su bile sva raskoš i veličanstvenost harema prema šarenilu i blještavilu života u ovom gradu? Provela je u njemu mnoge godine, ali bila je odvojena od njega debelim zidinama, pa nije imala ni pojma što se događa s druge strane. S brežuljaka palače Yildiz vidjela je doduše i more i dio grada, ali iz daljine sve je izgledalo vrlo nestvarno. Sada joj je grad bio nadohvat ruke. Mogla ga je vidjeti, čuti, omirisati, okusiti. Osjećala je sunce na koži, topao vjetar na licu, udisala miris aromatičnih biljaka dok se automobil približavao tržnici na kojoj je vrvjelo od ljudi. Strah ju je malo-pomalo napuštao, pa se opustila i naslonila. Možda će ubrzo zaboraviti što je ostalo iza nje te početi novi život s Elisom i Mesudom, svojim sinom.
Iznenada osjeti bolno probadanje u prsima. Čekala ga je uzalud već danima i sada je počelo. Baš sada!
„Stanite, molim vas!“ uzvikne ona.
„Nešto biste htjeli pogledati?“ upita Taifun. „Ako želite, izići ćemo iz automobila.“
Taifun zaustavi automobil pokraj jednog bunara na čijim je stubama kao na. prijestolju sjedio čistač cipela, a do njega pozlaćeni sanduk sa sredstvima za čišćenje.
Fatima osjeti kako joj toplo mlijeko navire iz prsa. Taifun pokrene ručicu i buka automobila zanijemi.
„Ne“, reče ona kad je on izišao da joj otvori vrata. „Ne mogu. Moram se vratiti u palaču.“
„Oprostite, jesam li vas dobro razumio?“ upita on.
„Molim vas, vratite se. Ne smijem ostaviti svoje dijete.“
On je uzrujano pogleda. „Shvaćam“, reče napokon i kinine. „Imate, naravno, pravo sami odlučivati što želite, i ako doista želite, ja ću se odmah okrenuti i odvesti vas natrag. No, dobro razmislite. Ako se vratite u palaču, neću više ništa moći učiniti za vas.“
„Ipak...“, oklijevajući odgovori Fatima. „Moram se vratiti k sinu.“
„Jeste li posve sigurni?“ Taifun je čvrsto uhvati za ruku i zgrabi za ručni zglob. „Nešto ću vam predložiti“, reče on. „Sada ćemo se odvesti mojoj kući. Ondje ćete najprije sve razgledati, a tada još stignete odlučiti.“
Fatima ga je iznenađeno slušala. Jesu li se te riječi doista odnosile na nju? Još nijedan muškarac nije s njom tako razgovarao.
„I ja doista mogu sama odlučiti?“ upita Fatima u nevjerici.
„Zašto ne? Zato što ste žena? Ta su vremena prošla! Nemojte se zabrinjavati. Što god bila vaša želja – ja ću je poštovati. To vam obećajem.“
On joj se ponovno nasmiješi, ali stisak oko njezina ručnog zgloba nije popuštao.
„Onda, slažete li se?“ upita.
Fatima potvrdi glavom.

8




MUJEZIN JE POZIVAO NA VEČERNJU MOLITVU.
Elisa je nahranila malog Mesuda, previla ga i stavila u krevetić, a Nadir je odmotao svoj molitveni ćilim. Osim u petak, uvijek se molio u Elisinoj odaji umjesto, poput većine eunuha, u eunuškoj džamiji starog harema. Obećao joj je da se neće micati od nje sve dok Fatima ne pošalje po nju, pa joj je sada dao do znanja da će ispuniti svoje obećanje. Uzdignutih ruku počeo se moliti.
„Bože moj, Tebi čast i hvala! Neka je blagoslovljeno ime Tvoje i uzvišena Tvoja veličanstvenost. Nema drugih bogova osim Tebe!“
Elisa na vrhovima prstiju iziđe iz sobe. Bilo joj je potrebno kretanje, a sada je bilo najpovoljnije vrijeme da se malo rashoda. Mesuda je zbrinula, pa je mirno zaspao, a pred vratima stražarila su dva vojnika. Pukovnik Taifun održao je riječ. Pobrinuo se i za njezin smještaj u prijašnjim Sultanovim odajama i za njezinu zaštitu.
„Tražim utočište kod Boga od kamenovanog Sotone.“
U hodniku je čula glasove mnogih žena koje su negdje zajedno izgovarale večernju molitvu. Elisa je izbjegavala zajedničke molitve. Ti su joj obredi još bili strani. Ona je, doduše, poput svih djevojaka, prisegnula da prihvaća muslimansku vjeroispovijest, no nitko je poslije nije prisiljavao da živi prema pravilima te religije. Nije ni sama znala u kojeg Boga zapravo vjeruje. Dok se molila sama, katkada ga je nazivala Alahom, a katkada Isusom.
Mrmljanje je načas utihnulo, a zatim se nastavilo s Prvom surom Kurana: „U ime Alaha, Svemilosnog, Samilosnog! Hvala Alahu, Gospodaru svjetova, Svemilosnom, Samilosnom, Vladaru Dana Sudnjega! Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć tražimo. Na Pravi Put Ti nas uputi, na Put onih kojima si darove Svoje podario! Ne na put onih koji su srdžbu Tvoju zaslužili, niti na put onih koji su zalutali.“
U Elisinim ušima te su molitve zvučale prije kao optužba nego hvala. No, je li to bilo čudno? Za razliku od nje, za većinu tih žena nije više bilo puta kojim su mogle krenuti. Stigle su na cilj, ovamo u palaču suza u kojoj su živjele kao u grobnici, prave pravcate, žive mumije. Sve donedavno bile su još pripadnice Sultanove obitelji. Sada ih više nitko nije htio, nitko ih više nije tražio, a sama činjenica što su još žive opterećivala ih je poput grijeha. Dobivale su polupokvarenu hranu i po desetak moralo ih je spavati u jednoj prostoriji. Bez ikakve promjene, bez ikakva cilja i bez ikakva smisla životarile su iz dana u dan čekajući noć da utonu u san.
„Bože moj, oprosti mi, smiluj mi se, vodi me pravim putem, čuvaj me i daj mi što mi treba za život.“
Elisa požuri hodnikom da pobjegne od jadikovki. Htjela je van, udahnuti svježi zrak. Palača suza bila je mračna poput podruma i neugodna poput zatvora. Posvuda se širio zadah truleži i raspadanja. Boje na zidovima izblijedjele su, zrcala se zamutila, pločice popucale. Nekadašnju raskoš razgradila je i razjela gnjilež prolaznosti.
Kad je Elisa izišla na dvorište, prve zvijezde zasjale su na blijedosivom nebu. Gledala je gore u prostranstvo svemira. Kako dugo će još biti zarobljena ovdje? Nekoliko dana? Nekoliko tjedana?
Odjednom začuje tiho stenjanje. Dolazilo je iz jedne od odaja za miljenice, na rubu otvorenog četverokuta. U njima su bile smještene najmlađe djevojke. Dok su starije žene nalazile utočište u molitvi, one su tražile utjehu u radostima koje im je pružalo njihovo tijelo. Neke su je našle u zagrljaju svojih supatnica, druge u zagrljaju također osamljenih eunuha, a poneke čak u zagrljaju vojnika koji su ih čuvali. Elisa je shvaćala to iskušenje, ali nije mu se podala. To nije bila ljubav koju je poznavala iz pjesama i romana, iznenadno otkriće i sreća o kojima je potajno sanjala, već očajnički pokušaj da se na trenutak otrgnu od tuge u kojoj su ovdje bile zarobljene. Unatoč tome, to tiho stenjanje tako ju je uzbudilo da je otišla iz dvorišta i vratila se u svoje odaje.
Kad je otvorila vrata, Nadir ju je već čekao. Nosio je Mesuda na rukama i doimao se vrlo uzrujan.
„Bogu... Bogu hvala što ste došli!“
Mesud je bio budan i prijekorno zurio u Elisu svojim okruglim očima. U naletu grižnje savjesti ona uzme dijete u naručje.
„Što je, moje malo zlato? Pa tek sam otišla.“
„Jedan... jedan je čovjek bio ovdje“, promuca Nadir.
„Čovjek?“ upita ona pokušavajući smiriti Mesuda. „Tko je to bio?“
„Časnik. Poručnik... poručnik Mehmed. Imao je sa sobom veliki sanduk prekriven crnom maramom. Kad je gurnuo glavu pod maramu, zasjalo je plameno svjetlo... bljesak kao od Poslanikova mača. Od toga se princ Mesud probudio.“
„Ne razumijem ni riječi“, reče Elisa. „Jesi li možda zaspao i sanjao?“
Nadir digne ruku. „Kunem... kunem se Alahom! Bilo je baš onako kako vam govorim. Poručnik Mehmed tvrdio je da ga je poslao pukovnik Taifun. Stražari su ga poznavali. Stoga... stoga sam ga i pustio unutra.“
Mesud je stao vrištati, pa se Elisa morala pobrinuti za njega. Zašto je samo izišla iz sobe? Mogla bi se ispljuskati. Obećala je Fatimi da maloga neće ni sekunde pustiti iz vida, i tek što je to učinila, već se nešto dogodilo. Na stolu je još stajao ostatak kašice kojom ga je nahranila prije spavanja. Je li možda ponovno ogladnio? Pokušala mu je dati žličicu, ali je on ispljunuo kašicu i stao još jače vrištati.
„Dakle, nisi gladan“, reče ona. „Što bi onda htio? Da ti nešto otpjevam?“ Nježno ga privine na grudi i stane mu pjevušiti. To je inače uvijek pomoglo.
No ovaj put pjesma nije djelovala – naprotiv. Što je dulje pokušavala umiriti dijete, ono je sve žešće prosvjedovalo. Čudno.
„Kako dugo je već budan?“ upita ona Nadira.
„Tek što ste izišli, došao je poručnik Mehmed.“
Elisa usnama opipa Mesudovo čelo. Koža mu je bila vruća. „Mislite li da ima vrućicu?“ upita Nadir.
„Čini mi se da ima.“
„Možete... možete pisati Fatimi“, predloži on. „Odmah ću pismo odnijeti stražarima. Pukovnik Taifun poslat će nam sigurno najboljeg liječnika u Carigradu.“
Dok je on govorio, Elisa iznenada ugleda pred sobom lice njemačkog liječnika, pa je obuzme čudan osjećaj.
„Ne znam“, reče ona. „Ako joj napišem pismo, sigurno će se zabrinuti.“
„Imate... imate pravo“, složi se Nadir. „No, bolje je da se ona zabrine nego da princ Mesud bude bolestan. Da vam donesem pribor za pisanje?“

9




„KADA NAPOKON MOGU VIDJETI svoje dijete?“ upita Fatima.
„Vašem je sinu dobro“, odgovori Taifun. „Nemojte se zabrinjavati.“
„Kako da se ne zabrinjavam? Prošla su već dva tjedna, a on još nije sa mnom.“
„Morate imati povjerenja u mene. Sve je to za vaše dobro. I za dobro vašeg djeteta.“
Fatima okrene glavu i pogleda kroz prozor. Je li pogriješila što je pošla s Taifunom umjesto da se vrati u palaču suza? Pukovnik joj je obećao da će dovesti Mesuda i Elisu čim prođe opasnost za njezina sina. No on je ipak izbjegavao odgovor o njihovu dolasku kad god je to pitala. Dojke su je u međuvremenu prestale boljeti i samo su bradavice ponekad malo vlažile kao da je njezino tijelo htjelo potvrditi njezinu odluku, dokazati joj da je Mesud ne treba. No, što je vrijeme više prolazilo, ona je bivala sve nesigurnija. Je li ju doista vodila samo zabrinutost za dijete kad je ostala s Taifunom?
Njegova je kuća bila u Grande Rue de Pera, u europskom dijelu grada, nedaleko od Galata tornja, velika, raskošna zgrada u kojoj je nekoć obitavao jedan sultanov ministar sa svojim haremom. Bila su potrebna dva tuceta slugu i sluškinja da u njoj održavaju red. Njima je upravljala Taifunova majka Hüyla, visoka, koščata žena od šezdeset godina, koja je dočekala Fatimu s neprikrivenom odbojnošću. Režim kojim je upravljala kućanstvom neobično ju je podsjećao na poznati način upravljanja sultan valide. Sve što je zapovijedala ili činila, činila je ili zapovijedala za svojeg sina. Činilo se da sam Taifun nije manje zaposlen od sultana, i nitko se u njegovoj prisutnosti nije usudio dignuti pogled ili glas. Već rano ujutro odlazio bi od kuće i vraćao se tek kasno navečer. I baš kao i sultan, imao je vrlo mnogo žena, premda nije, kako se činilo, ni jednom od njih bio oženjen. Uvijek bi dovodio ženu u kuću samo na jednu noć. Tada bi se čuli ples i glazba, a sutradan ujutro žena bi otišla. Fatimu nije još pozvao k sebi, niti joj je postavljao bilo kakve zahtjeve – ni kao robinji, ni kao sluškinji, ni kao konkubini. Kad bi ga vidjela, a to je bilo rijetko, uvijek bi bio uljudan i susretljiv, ali vrlo suzdržan kao da nije mogao odlučiti što bi s njom uopće počeo. Je li doista bi tako ravnodušan prema njoj? Gotovo je bila uvrijeđena.
Vani je prolazio tramvaj s konjskom zapregom.
„Kako može Sultan biti još opasan za mojeg sina?“ upita Fatima. „Sami ste rekli da je Abdul Hamid protjeran u Solun.“
„Jeste li zaboravili što vam je htio učiniti?“ odvrati Taifun. „Čudovište je dalo zapovijed da vas ubiju. Vas i vašeg sina.“
„Ali, on je sada ipak vrlo daleko.“
„Mislite li da zbog toga nije moćan? Na njegovu zapovijed umirali su ljudi koji su živjeli tisuće kilometara daleko. Ne znamo točno dokle dopire njegova ruka. Želite li doista sve prepustiti riziku?“
Fatima zanijemi. Ne, to nipošto nije htjela.
„Morate se još malo strpjeti“, reče Taifun. „No, da vam bude lakše čekati – uzmite, možda će vam ovo pomoći.“
Ona se okrene prema Taifunu. On posegne u džep odore i pruži joj zlatni lančić na kojem je visio također zlatni medaljon.
„Za mene?“ upita ona.
„Da“, odgovori on. „Iznenađenje. Naći ćete ga pod poklopcem privjeska. Morate samo pritisnuti dugme sa strane.“
Kad je poklopac poskočio, Fatimi navru suze na oči. Pred sobom je ugledala sliku svojega sina. Prepoznala je svaki nabor na njegovu lišcu, svaki prst njegove ručice koju je pružao prema njoj – prepoznala je i narukvicu, brojanicu koju mu je omotala oko ručnog zgloba.
„Ja sam naredio da ga fotografiraju kako biste se uvjerili da mu je dobro.“ Ona poljubi medaljon i pritisne ga na sebe. „Hvala“, šapne. Iznenada je obuzme osjećaj da je vrlo nepravedna prema Taifunu. Vjerovala je da joj on ulijeva lažnu nadu kako bi postigao cilj koji je njoj bio nepoznat, a on je činio sve što je bilo u njegovoj moći da joj olakša život. Kako da mu pokaže svoju zahvalnost? Dozvala je u sjećanje sve što je naučila u haremu kako bi služila svojem gospodaru.
„Hoćete li da vam skuham kavu?“
„Vrlo ljubazno od vas, ali upravo sam je popio s majkom.“
„Da vam pripalim nargilu?“
„Pušim samo cigarete.“
„Da vam donesem kućni ogrtač kako biste se raskomotili?“
On ponovno odmahne glavom. „Previše ste ljubazni, ali osjećam se savršeno ugodno u svojoj uniformi.“
Gotovo se nije usudila pogledati ga. Osjećala se vrlo nesigurno u njegovoj nazočnosti, a činjenica što je ni na što nije prisiljavao, samo je pojačavala njezinu nesigurnost. Nikada nije rekao što od nje hoće. Nije skrivao što se kao muškarac zanima za nju dok je hvalio njezinu ljepotu, ali ni jedan jedini put nije ju pokušao dotaknuti. Nije mu se sviđala? Ili se ustezao zato što je bila Sultanova miljenica?
Otvorila je oči i vidjela njegov pogled. Tako ju je prije gledao Abdul Hamid. „Hoćete li... da vam... plešem?“

10




SMJEŠKAJUĆI SE, TAIFUN ZATVORI vrata i stane okretati ručicu gramofona uz čije bi zvuke navečer katkada popušio cigaretu. Odmah zatim začula se melodija koju je i haremski orkestar prije često svirao.
Dok se Fatima pokušavala usredotočiti na tonove, on je legao na divan, netremice je gledajući. Što je bilo nepoznato u tom pogledu? Ulijevao joj je strah, ali što joj je ulijevao više straha, sve mu se manje mogla oduprijeti. Ona skine papuče i poravna koprene. Zatim sklopi oči i zavrti bokovima kako bi ih uskladila s ritmom.
Na vrhovima prstiju otplesala je u sredinu sobe. Nije imala ni plana ni ideje za svoj ples. No, tek što su njezine noge utonule u mekane, duboke sagove, sve je odjednom bilo kao i prije. Nikada nije napustila harem, niti je ikada činila nešto drugo. Iako nije vidjela čovjeka koji je ispred nje ležao, osjećala je njegov pogled koji je prodirao kroz nježnu tkaninu njezinih koprena, njegovu žudnju za njezinim tijelom. Bezbroj puta osjetila je tu žudnju, a s njom i moć koju je time dobivala. Sve dok je podjarivala tu žudnju, ona je bila gospodarica, a muškarac njezin rob.
Ona razveže jednu koprenu, utone u glazbu i spontano se pokrene u ritmu. Zvuci glazbe prodirali su joj u ruke, u noge, glazba se pretvorila u njezino tijelo i njezino tijelo u glazbu, u ramena, u prsa, u bedra. Bubnjevi su udarali sve brže, njezino se tijelo okretalo sve brže opčinjavajući njegov nevidljivi pogled. Mamila ga je i odbijala, skrivala mu se i otkrivala, njihala u ritmu njegove žudnje i odmah mu izmicala. Ubrzo je u cijeloj sobi pulsirala njegova strasna želja. I što je jače osjećala tu njegovu želju u svojem plesu, sve joj se više vraćala sigurnost. Sa svakim okretom, sa svakom koprenom, sa svakim pokretom njezina tijela.
Otvorila je oči tek kad je glazba utihnula. No Taifun nije bio gol kako je očekivala. Još je bio u uniformi. Samo je izbočenje na njegovim hlačama odavalo uzbuđenje u koje ga je dovela. Sa sigurnošću, o kojoj nije trebalo razmišljati, ona mu stane gladiti izbočinu, lagano i nježno, gotovo je ne dotičući. Posve polako stane mu otkopčavati jedno po jedno dugme, zastajkujući pred svakim kako bi mu pojačala užitak mukom čekanja.
Zatim mu otkopča posljednje dugme.
Poput mladoga, snažnog stabla, kojeg su užetom svinuli do zemlje, njegov ud poleti uvis čim su ga oslobodili sužanjstva. Od pogleda na njega zastane joj dah. Nikada ni u snu ne bi pomislila da postoji veća i veličanstvenija muškost od Sultanove. No, što je bilo Abdul Hamidovo spolovilo prema ovom koje je pucalo od snage?
Fatima klekne da ga poljubi, onako kako je to volio Sultan. No, prije negoli ga je stigla dotaknuti, Taifun je zgrabi za kosu i zadrži je. Kao začarana gledala je u njegovo spolovilo, koje je, crveno i vlažno, pulsiralo pred njezinim očima. Sve je u njoj vrištalo od želje da ga uzme u sebe. Htjela ga je svugdje osjetiti, progutati ga usnama, utrobom...
No, on joj to nije dopustio, čvrsto ju je držao za kosu, pa je gotovo umirala od požude.
Prisilio ju je da ga gleda. Uzvratila mu je pogled. Gotovo neprimjetan osmijeh zatitra mu na usnama. Ona iznenada prepozna to drukčije u njegovu pogledu: razdražujuće obećanje, tajanstvenu, nepoznatu slutnju. Taj pogled punim zamahom prodre u njezine udove, i ona osjeti uzbuđenje koje je dosad samo davala, ali ga nikada nije dobivala.
On je bez riječi zagrli i poljubi kao da je tim poljupcem želi zauvijek ušutkati. Ona mu nijemo uzvrati poljubac, zagrli ga oko vrata i bedrima obujmi oko kukova.
On je načas zadrži u tom položaju, a zatim prodre u nju. Bilo je to poput pokoravanja. Da, on je bio ratnik, a ona zemlja koju je svladao, vladareva žena... Kakvu li je buru osjećaja potaknulo to osvajanje u njoj. U tijelu je osjećala i bol i radost. Plesali su, vrtjeli se, stopili, utonuli u bezdan... Zajedno su padali u pakao pa se zatim uznosili u nebesa...
Ležali su iscrpljeni na divanu. Taifun pripali cigaretu. Gledajući drhtavi plamen koji se dizao iz njegova upaljača, Fatima osjeti onaj stid koji čovjek osjeti sam pred sobom, u najskrovitijim odjeljcima svoje savjesti. Nikada nije ljubila Abdul Flamida. Plamen koji ju je nekoć zahvatio bilo je puko zavaravanje i obmana, prije sebe nego njega. Njezina ljubav nije bila upućena muškarcu nego samo padišahu, premda je u ono vrijeme vjerovala da ga doista ljubi.
„Znaš li gdje je čudovište sakrilo notes?“ upita Taifun u tišini. Fatima ga začuđeno pogleda. „Kakav notes?“
„Sa zapisima njegovih inozemnih računa. Moram ga imati. Bezuvjetno.“
„Nisam nikada vidjela takav notes. Za što vam treba?“
„Ne trebam ga ja nego ti.“ Taifun se podboči na laktove i uzvrati joj pogled. „Tek kad se domognemo tog notesa, slomit će se moć Abdul Flamida. Tek tada moći ćeš vidjeti svoje dijete. Svoje dijete i prijateljicu.“ Njegov pogled odjednom postane oštar, oštar kao i glas. „Hajde! Razmisli! Gdje može biti?“

11




„ŠTO PIŠE FATIMA?“ zanimalo je Nadira. „Ima li veliku kuću?“
„Čekaj“, reče Elisa. „Još nisam sve pročitala.“
„Koliko žena ima pukovnik? Koliko eunuha?“
„Pssst! Daj već zašuti!“
Htio-ne htio, Nadir je držao jezik za zubima dok je ona namršteno čitala pismo koje joj je donio stražar. No pogled na nju nadoknadio mu je šutnju. Kako li je samo rado gledao to lice – nije ga se mogao nagledati. Raspuštena kosa prekrivala joj je ramena poput dragocjenog šala. Zacijelo bi bilo lijepo imati je za ženu... Znao je da to ne bi trebao osjećati – napokon, bio je eunuh. No, zar zbog toga nije imao osjećaje? Ne, u njegovu je tijelu mogao biti ugašen muškarac, ali on je i dalje živio u njegovu srcu. I neće mirovati sve dok mu ona ne postane ženom, jednoga lijepog dana.
Elisa spusti pismo. „Htjela bih da za mene odeš u Yildiz“, reče ona. „Da odem iz saraja? Nemojte mi to činiti!“
„Ali važno je. Čak vrlo važno!“ Ona se osvrne da provjeri je li ih tko promatra. Zatim mu šapne na uho: „Dobro pripazi što ću ti sada reći...“
Nadir ju je pozorno slušao. Sa svakom riječi koju je izgovorila raslo je njegovo uzbuđenje.
„Ali... Nije li to krađa? Pa to pripada Sultanu!“
„Ako želiš da dobijemo novi dom, moraš mi pomoći“, odvrati ona.
Sav rastrgan, Nadir je posluša i krene. Napuštanje saraja mrzio je iz dna duše. Od Sultanova pada vani je vladao kaos. No, što mu je drugo preostalo kad ga je Elisa zamolila da to učini?
Tek što je Nadir prošao kroz posljednja vrata, ponovno se našao u paklu. Na ulicama gotovo ni jedna žena nije hodala pokrivena velom, pa su se izlagale pogledima potpuno nepoznatih muškaraca. Mogle bi hodati uokolo i gole! Još gora bila su poniženja koja je sam doživio. Kako li je prije uživao pokazivati se u javnosti. Gdje god se pojavio u svojem crnom stambulinu i crvenom fesu, ljudi bi u njemu prepoznali eunuha iz sultanove palače i s punim poštovanjem maknuli se u stranu. A sada? Muškarci su ga gledali podrugljivo, žene hihotale u njegovoj nazočnosti, a dok je prelazio most Galata, cijela horda djece izvikivala je iza njega rugalice.
„Eunuha vidi tamo, on je pola muško samo!“
Trčećim korakom prešao je ostatak puta do Yildiza. No, kada je stigao u bijeli grad, najradije bi se okrenuo i vratio. Kakav li je to nekad bio raj... Stotine vrtlara njegovale su park, kosile travnjak, orezivale grmlje, grabljale pošljunčene staze. Sada je sve podivljalo. Gredice cvijeća bile su zakorovljene, na travnjacima su pasle krave, ptice se gnijezdile u nišama na zidovima, a na stazama se nagomilao izmet pasa i mačaka lutalica. Nadir je s gnušanjem stisnuo nos. Milijuni muha zujali su oko izmeta. Samo su se pauni kočoperili kao da vrijeme na njima nije ostavilo nikakav trag.
Na stubištu pred palačom besposleno je stajala nekolicina vojnika, ali ni jedan nije stao Nadiru na put kad je ušao u zgradu. Unutra je izgledalo kao poslije izgubljene bitke. U svim prostorijama ormari su bili širom otvoreni, na podu razbacane ladice, kreveti i tapecirani namještaj rasječeni.
Tek što je Nadir skrenuo u krilo u kojem je bila Sultanova radna soba, začuo je jak glas.
„A odavde se ide u jazbinu čudovišta.“
Jedan je časnik objašnjavao skupini novinara labirint podzemnih hodnika i podnih vrata, u koji se navodno zavukao Abdul Hamid kako bi sakrio novac od svojeg naroda. Nadir se neprimjetno požuri u radnu sobu. I ovdje je sve bilo okrenuto naglavce. Kako da nađe malu, neuglednu tabakeru u tom neredu?
Njegovo je iznenađenje bilo to veće što je na prvi pogled našao to što je tražio. Nasred pisaćeg stola, kao da je nitko nije ni taknuo od Abdul Hamidova doba, stajala je limena tabakera koju mu je opisala Elisa. Bila je prazna, no iz nje je prodirao slatkast miris opijuma. Nadir je podigne kako bi je pregledao sa svih strana.
A tada otkrije mehanizam kojim se otvara dvostruki poklopac.

12




NEKOLIKO DANA POSLIJE PUKOVNIK TAIFUN posjetio je bivšeg sultana u Solunu.
„Zahtijevam od vas uime vlade da stavite na raspolaganje svoje inozemne račune.“
Abdul Hamid izbjegavao je njegov pogled zlurado se smješkajući, a zatim uvukao glavu među ramena poput kornjače koja se uvlači u oklop.
„Nemam pojma o kojim računima govorite.“
„Tada ću vam osvježiti pamćenje.“ Taifun posegne u džep i izvuče notes koji mu je pribavila Fatima. „To su vaše bilješke. Iz njih proizlazi da ste u bankama Deutsche Bank i u Credit Lyonnais deponirali vrijednosne papire u ukupnoj vrijednosti od dva milijuna funta.“
Abdul Hamid uvuče još više glavu, pa mu je lice gotovo nestalo iza krutog ovratnika.
„Jeste li zaboravili da smo vas imenovali pukovnikom?“ prosikće on. „Vi ste izdajnik, prost i podmukao nitkov, poput svih drugih krvopija koji se sada naslađuju našom nesrećom. Umjesto što smo vas pretrpavali iskazima svoje naklonosti, trebali smo vas sve postrijeljati.“
Taifun se morao svladati da ne izgubi prisebnost. Nova vlada razmazila je ovog starca koji je tisuće ljudi imao na duši, pa se takvo njezino ponašanje gotovo nije moglo opravdati.
Ne samo što su mu stavili na raspolaganje najluksuzniju vilu u Solunu, nego su mu ispunjavali gotovo svaku želju koju bi izrazio. Potužio se na jaja i mlijeko, pa su mu dopremili krave i kokoši s njegova prijašnjeg imanja; poželio je svoje angora-mačke, i nakon dva dana bile su kod njega; tražio je više osoblja, pa su mu poslali još eunuha. A nova je vlada trebala svaki pijaster. Državna je blagajna bila prazna. Povlačenje časnika iz Makedonije izazvalo je krvave nemire i trebalo je slati nove postrojbe u područje ustanka, a u Adani su Armenci prenijeli nesmanjenom snagom svoju mržnju prema starom režimu na nove vlastodršce, premda su im oni bili skloni.
„Spremni smo vam ovdje omogućiti što ugodniji boravak“, reče Taifun. „I više od toga. Budete li surađivali, vaše progonstvo neće morati biti trajno. Nije isključeno da ćete se nakon određenog vremena moći vratiti u Carigrad. No zato nam je potrebna gesta vaše dobre volje, znak da vam sudbina turskog naroda doista leži na srcu.“
„Kakav bi to znak trebao biti?“ Abdul Hamid pakosno se nasmije. „Dopustite da pogodim! Možda potpis na čeku?“
„Možemo to riješiti i na drugi način“, odvrati Taifun. „Budete li odbijali surađivati s nama, ukinut ćemo vam sve povlastice. Neki članovi Odbora već razmatraju mogućnost da protiv vas dignu optužnicu.“
„Želite me izvesti pred sud? A na što bi trebala glasiti optužnica?“
„Na veleizdaju, pretpostavljam, a vi znate kako se ona kažnjava. No do toga ne mora doći. Sve je u vašim rukama.“ Abdul Hamid pogleda ga sa strane i pritom se zgrbi poput mačke na svojem krilu, s licem punim nepovjerenja.
„A što će se dogoditi ako vam dadem svoj novac?“ upita on. „Kako mogu biti siguran da mene i moju obitelj nećete pustiti da umremo od gladi?“
„Recite nam kako da steknemo vaše povjerenje, a mi ćemo učiniti sve što je moguće da otklonimo vaše sumnje.“
Abdul Hamid pripali cigaretu. Tek tada Taifun opazi da je našminkan – njegovi su obrazi otkrivali jasne tragove crvenila, a obrve su mu bile vrlo tamne jer su zacijelo bile obojene. „Onda?“ upita on.
Prije negoli je Abdul Hamid stigao odgovoriti, otvore se vrata i u sobu uđe žena pokrivena velom. Iako joj je lice bilo skriveno, Taifun je odmah prepozna: Saliha, jedina žena iz carskog harema koju je Abdul Hamid doista volio.
„Ja vam mogu odgovoriti“, reče ona.
„Jeste li prisluškivali naš razgovor?“
Saliha prečuje to pitanje. Tihim, isprekidanim glasom, kao da će se rasplakati, ona reče: „Pošaljite ovamo Fatimu. Vječno Veličanstvo želi ponovno vidjeti svoju miljenicu.“
Još dok je govorila, Abdul Hamid posegne za njezinom rukom i stisne je kao da joj želi zahvaliti. Ne, Taifun nije ni najmanje sumnjao: Saliha je govorila Abdul Hamidu iz srca, starac je još bio zaljubljen u Fatimu. Jedna suza otkotrlja se niz njegov ružičasto našminkani obraz.
Taifun se ugrize za usne. Bilo je to više nego što se mogao nadati – jedna riječ bila je dovoljna da novac poteče... No, dok je gledao kako suza teče niz Abdul Hamidov nos i kako se hvata u kutu njegovih uvelih usta, osjeti iznenada kako se nešto snažno opire u njemu.
„Ne“, začuje svoju riječ na vlastito iznenađenje. „Taj uvjet ne možemo ispuniti.“
„Zašto ne možete?“ upita Saliha.
„Zato... zato što Fatima više nije živa. Umrla je od posljedica otrova kojim su htjeli spriječiti rođenje njezina djeteta.“ Abdul Hamid rukama prekrije lice i njegovo se malo tijelo zatrese od nečujnih jecaja. Taifunu je bio neugodan taj prizor. On okrene glavu i pogleda van u more koje je blistalo na suncu.
Neko vrijeme nitko nije progovorio ni riječi. Saliha je prva smogla glasa. „Onda nam dovedite dijete.“
„Dijete?“ ponovi Taifun okrenuvši se.
„Da“, reče Saliha. „Fatimina sina. Neka utješi Vječno Veličanstvo u tuzi zbog tog gubitka.“
Taifun je bio tako osupnut da nije bio u stanju razborito odgovoriti. „O tome... o tome ću razmisliti“, reče on i digne se. „No za to mi treba malo vremena.“

13




OPREZNO, DA JE NITKO NE ČUJE, Fatima odškrine vrata i stane osluškivati u polumračnom hodniku. Iz susjedne sobe prodirali su tihi glasovi Taifunove majke Hülyje i njezina gosta, hodže iz Sulejmanije, kojeg je ona štovala kao sveca. Je li to napokon bila prilika da pobjegne na nekoliko sati?
Fatima je htjela otići u palaču suza da vidi što je s njezinim djetetom. Taifun joj je zabranio da izlazi iz kuće, a njegova majka čuvala ju je kao zatvorenicu. Ona ne smije ostaviti traga do Sultanova sina, rekao je prije odlaska u Solun, jer grad vrvi od Abdul Hamidovih doušnika. No Fatimina čežnja bila je prevelika. Dobila je pismo od Elise. Prijateljica joj je pisala da Mesud već tjedan dana ima temperaturu. Fatima je molila Taifuna da barem pošalje liječnika u palaču suza, no umjesto odgovora bacio ju je na krevet. Iako se branila od njegova zagrljaja, svladali su je osjećaji koje još nikada nije iskusila u životu. Je li bila loša žena, loša majka?
Više nije izdržala neizvjesnost, morala je vidjeti svoje dijete. Na vršcima prstiju išuljala se u hodnik.
„Vaš sin je sada važan čovjek“, reče hodža. „Kažu kako ima izgleda za promaknuće u pašu.“
„U svakom slučaju, krajnje je vrijeme da napokon uzme ženu. Zar mi ne možete ni jednu preporučiti? Čestitu djevojku iz pristojne, pobožne obitelji, koja mu može voditi kuću? Ja sam već stara, moji su dani odbrojeni.“
„Mislio sam da je već našao ženu.“
„Mislite li na onu bludnicu iz palače? Molim Alaha da je se brzo zasiti.“ Fatima se trgne. Izvana se čuo mujezinov glas.
„Razgovarat ćemo kasnije, kćeri moja“, reče hodža. „Sada je vrijeme za molitvu.“
Fatima se morala požuriti. Mogli su svakog trenutka izići iz sobe. Ona ne oklijevajući potrči prema vratima i iziđe iz kuće.
Osjećala je kako joj srce lupa u grlu kad je stupila na ulicu. Prvi put se usudila izići van bez pratnje. Na njezino iznenađenje činilo se da nitko na nju ne obraća pozornost. Nije bila jedina žena na ulici. Većina je bila u dugim ogrtačima, a neke su bile odjevene europski, s vrlo tankim, prozirnim koprenama, ispod kojih su im se lica mogla raspoznati. Na stubištu, koje je vodilo od kule Galata do mora, naišla je na jednu ženu koja uopće nije imala pokrivenu glavu. Fatima se iznenadila njezinoj hrabrosti. Kakav je to osjećaj morao biti? Naježila se od pomisli da se sama ovako razotkrije javnosti. Gotovo kao u Taifunovu zagrljaju.
Na mostu Galata morala je platiti pola pijastera. Nasreću, znala je da se za prelazak mosta plaća mostarina, pa je uzela nekoliko kovanica koje je našla pokraj gramofona. Zastala je na drugoj strani mosta i osvrnula se. Najradije bi nekoga pitala za put, ali nije se usudila. Ovdje, u starom dijelu grada, gotovo nije bilo žena na ulici, a one malobrojne koje je vidjela brzale su u crnim ogrtačima uz kuće kao da su u bijegu. Tek tada Fatima spozna da je jedina žena u šarenom ogrtaču. U haremu su sve žene nosile šarenu odjeću. Je li ona u gradu bila zabranjena?
Fatima je otprilike znala gdje se nalazi palača suza, pa gledala ju je svakodnevno s prozora. Stoga je odlučila osloniti se na vlastiti osjećaj. No, nije se popela ni na pola brežuljka kadli se našla u labirintu natkrivenih, polumračnih uličica u kojoj se guralo uzbibano mnoštvo ljudi. Sa zidova i krovova odjekivala je buka bezbrojnih glasova. Uronjene u drhtavo, neodređeno svjetlo, između stupova, lukova i svodova, ugledala je posvuda dućane: roba na podu, uza zidove, na stropovima – voće i povrće, mirodije i slatkiši, tave i kotlići, stolci i kreveti, haljine i ogrtači, tkanine i koža, zlato i nakit. Ubrzo se potpuno izgubila. Na svakom zavoju vidjela je nove stupove, lukove, bunare, svodove i mjesta između kojih su trgovci i nosači, muškarci i žene, djeca i starci jurili amo-tamo. Je li to bio Veliki bazar o kojem su u palači pričali eunusi?
U glavi joj se vrtjelo od zaglušne buke kad se iznenada ponovno našla vani. Sunce je snažno sjalo i trebalo joj je nekoliko trenutaka da joj se oči naviknu na svjetlo. Kad se okrenula, ugledala je veličanstvene kupole Aje Sofije na tamnoplavom nebu. Hvala Alahu – sada se ponovno snalazila! Istom je ulicom prošao Taifun kada je došao po nju u palaču suza. Trebala je još samo brzo obići džamiju i već će se naći pred prvim vratima saraja. Za nekoliko minuta bit će kod svojeg sina.
No, tek što je stigla na ugao, trgnula se. Na trgu iza džamije izbila je nekakva tučnjava. Muškarci u bijelim turbanima nasrtali su palicama na mjenjače novca koji su ondje imali kioske, bacali ih na zemlju i gazili po njima. Vojnici i policajci stajali su prekriženih ruku na rubu trga i pasivno promatrali taj prizor.
„Što se ovdje događa?“ upita Fatima ženu pokrivene glave, koja se s njom šćućurila iza jednog zida.
„Batinaši“, reče žena. „Kažnjavaju Armence.“
„Zbog čega? Što su učinili?“
„Ne znam. Navodno nekakav zločin u Adani.“
Fatima je htjela pitati zašto se ne upletu policajci i vojnici kadli u neposrednoj blizini začuje kreštav glas.
„Tamo! Gledajte! Jedna Sultanova kurva!“
„Gdje?“
„Tamo! Iza zida! U šarenom ogrtaču!“
Muškarac u bijelom turbanu upirao je pruženom rukom u Fatimu, a zatim joj se u polukrugu počelo približavati desetak drugih muškaraca, prilazili su sve bliže, sve opasnije, gledajući je pakosno svjetlucavim očima, lica izobličenih od fanatičnog gnjeva. Fatima još nikada nije vidjela takva gnjevna lica, još nikada takve zle oči.
„Ščepajte je!“ poviče čovjek u bijelom turbanu.
Netko joj strgne veo s lica. Fatima podigne ruke da se obrani od muškaraca. No uzalud! U sljedećem je trenutku opkole. Hvatali su je za ruke, ramena, bedra. Nepoznata su je tijela pritiskala, nepoznata lica i usta čiji je dah osjećala.
A tada odjekne zvižduk.