Middlemarch

ROMAN IZ PROVINCIJSKOG ŽIVOTA




UVOD

Zar se nije svatko, tko se rado i mnogo zanima poviješću čovjeka i vladanjem toga zagonetnog bića u različitim kušnjama Vremena, zadržao barem za trenutak na životu svete Terezije? I nije li se blagoćudno nasmiješio pri pomisli na malu djevojčicu koja jednog jutra, vodeći za ruku svoga još manjeg brata, odlazi na put u zemlju Maura tražiti mučeništvo? Zaputili su se iz mrke Avile gledajući široko i bespomoćno u svijet kao dva srnčeta, ali njihova su čista ljudska srca gorjela od domoljubna zanosa. Od te veličajne namjere odvratila ih je obiteljska stvarnost, koja ih je u likovima stričeva stigla na njihovu putu. To dječje hodočašće bilo je ipak doličan početak. Terezijina strasna, idealna narav tražila je epski život. Zar se ona mogla zadovoljiti mnogobrojnim svescima romana o vitezovima i društvenim uspjesima kakve divne djevojke? U plamenu njena srca brzo je izgorjelo to bezvrijedno ulje i, neprestano podjarivan iz dubina duše, taj se plamen dizao visoko, tražeći potpuno zadovoljenje, neki cilj koji bi do kraja ispunio cijeli njen život i u kojem bi se pomirilo vlastito beznađe sa zanosnim osjećajem vječna života. Ona je doživjela svoju epopeju u reformi jednog religioznog reda.
Ta Španjolka, koja je živjela prije tristo godina, sigurno nije posljednja sveta Terezija. Rodilo se još mnogo Terezija koje nisu uspjele živjeti epskim životom, u kojem bi se redala u neprekidnom nizu djela koja bi im pronijela slavu svijetom, jer se možda veličina njihova duha našla u manje sretnim okolnostima, ili im je možda život tragično promašen, a nije našao dostojna pjesnika, te tako neoplakan pao u zaborav.
Nejasnih pogleda i u zamršenim okolnostima, one su pokušavale svoje misli i djela dovesti u uzvišen sklad, ali najposlije se njihova borba u očima obična svijeta čini kao besmislen i uzaludan trud. Te novovijeke Terezije ne nalaze oslonca ni u čvrstoj vjeri društva ni u njegovu radu, koji bi im umjeli stvoriti zadatke dostojne gorljive i požrtvovne duše. Njihova gorljivost kolebala se između nejasna ideala i općenitih težnja žene, tako da se jedna osuđuje zbog pretjerivanja, a nad drugom se lomi štap zbog slabosti.
Neki misle da su ti promašeni životi posljedica neprilične neodređenosti, kojom je Priroda obdarila narav žene. Kad bi se stupanj ženske nesposobnosti dao točno odrediti činjenicom da žena ne zna brojiti dalje od tri, o društvenoj sudbini žene moglo bi se govoriti znanstvenom sigurnošću. Međutim, neodređenost ostaje, a raznolikost je moguća u mnogo širim granicama nego što se može zamisliti, sudeći po jednoličnosti ženskih frizura i omiljenih ljubavnih priča u prozi i stihovima. Ponegdje se i pokoji labud odgoji među pačićima u kakvu mutnom jezercu, ali nikad ne doživljava prave životne radosti u drugovanju s tim svojim plivaćim pernatim srodnicima. Ponegdje se rodi i pokoja sveta Terezija, koja ne započinje nikakvo veliko djelo, kojoj kucaji srca, prepuna ljubavi, i uzdasi duše za nepostignutim idealima zamiru i gube se u borbi sa sitnim zaprekama, umjesto da se saberu i usmjere na kakav rad velike i trajne vrijednosti.

KNJIGA PRVA

Gospođica Brooke



I. POGLAVLJE

Jer sam žena, te ne mogu činiti ništa korisno, uvijek ću težiti za nečim što je blisko korisnome.
Beaumont-Fletcher: Tragedija djevojke.

Gospođica Brooke bila je ljepotica koju je skromna odjeća, rekao bih, činila još ljepšom. Njezine ruke i zapešća bili su tako lijepa oblika, da ih je mogla zaodjenuti rukavima ne manje jednostavnim od onih u kakvima je mašta talijanskih slikara dočaravala Blaženu Djevicu; priprosta odjeća kao da je njenu profilu, stasu i držanju davala još više dostojanstva, što se uz provincijski kroj doimalo kao kakav lijep citat iz Biblije – ili iz nekog od naših starijih pisaca – u nekom članku današnjih novina. Ljudi su obično o njoj govorili da je vrlo pametna, ali bi nadovezali da je u njene sestre Celije više razboritosti.
Ipak, ne bi se baš moglo reći da je na njoj bilo više ukrasa, i samo su pomni promatrači opažali da se njena haljina razlikuje od sestrine i da se u tom kićenju krije tračak pomodarstva; jer skromnom odijevanju gospođice Brooke bili su razlozi u spletu okolnosti, a većini tih okolnosti bila je podvrgnuta i njena sestra. Bilo je u tome i nešto njihova plemićkog ponosa – iako rod Brookeovih nije bio sasvim aristokratski, on je, bez sumnje, bio »dobar«.
Zagledate li u prošlost, jednu ili dvije generacije, nećete naći nijednog trgovčića među precima – nikoga nižeg od admirala i svećenika. Tu je čak i jedan predak, znamenit kao džentlmen puritanac, koji je služio Cromwella, ali se poslije pokorio i uspio izvući iz svih političkih neprilika kao vlasnik povelikog obiteljskog posjeda. Mlade žene takva podrijetla, koje su živjele u mirnom vlastelinskom dvorcu i pohađale seosku crkvicu, jedva veću od neke obiteljske sobe, smatrale su, naravno, da kićenje priliči kćeri kakva pokućarca.
A onda, tu je bilo i dolično gospodarenje, u kome je u ono vrijeme odijevanje bilo prva stavka od koje je valjalo otkidati, kad je svaka ušteda trebala za važnije potrebe. Takvi bi razlozi bili dovoljni da se opravda skromno odijevanje, bez obzira na vjerske osjećaje, ali, što se tiče gospođice Brooke, i sama bi vjera o tome odlučivala, a Celia je lako usvajala sve nazore svoje sestre, samo je u njih unosila razboritost, koja je kadra prihvaćati važna načela bez ikakva pretjerana uzbuđenja.
Dorothea je znala napamet mnoge odlomke iz Pascalovih1 »Misli« i iz Jeremyja Taylora2 , i, promatrajući sudbinu čovječanstva u svjetlu kršćanstva, njoj se briga za žensku modu činila poslom slaboumnih. Nije mogla uskladiti brige duhovnog života, u koji ulaze i vječne istine, s revnim zanimanjem za vrpce i umjetno isticanje nabora. U nje je bio kontemplativni duh i po svojoj prirodi težio je za nekim uzvišenim nazorom o svijetu, u koji bi se mogli lako i skladno uklopiti župa Tipton i njena vlastita moralna načela. Zanosila se dubinom i veličinom duha i bez promišljanja primala sve što joj se činilo da ima te osobine; bila je kadra težiti za mučeništvom, pa činiti ustupke i najposlije izvrgnuti se mučeništvu tamo gdje za njim i nije težila.
Naravno, takvi su elementi u karakteru djevojke zrele za udaju mogli utjecati na njenu sudbinu i spriječiti je da bira po običaju, taštini, lijepoj vanjštini ili prirodnoj sklonosti. Pa ipak, iako je bila starija od sestre, nije još navršila dvadesetu godinu. Obje su odgajane, otprilike od svoje dvanaeste godine, i otkako su izgubile roditelje, nepotpuno i nesistematski, najprije u nekoj engleskoj, a onda u nekoj švicarskoj obitelji u Lausanni; tako je njihov skrbnik i stric, stari neženja, nastojao olakšati nevolje njihova sirotanstva.
Jedva je prošla godina dana otkako su se nastanile u Tipton Grangeu kod svoga strica, čovjeka blizu šezdesete godine, pomirljive ćudi, nesređenih nazora i nesigurna mišljenja. U mladim je godinama putovao, i u ovom dijelu grofovije smatralo se da mu je karakter postao suviše nestalan. Predvidjeti zaključke gospodina Brookea bilo je jednako teško kao i predvidjeti vrijeme; mogao si sigurno reći samo to da će postupati s dobrim namjerama i da će nastojati potrošiti što manje novca. Jer i sasvim prevrtljive ćudi skrivaju u sebi poneko čvrsto zrnce karaktera. Mogao je zaboraviti sve, ali nikad ne bi zaboravio svoju burmuticu, zbog koje je uvijek bio na oprezu i sumnjičav, i uvijek je požudno stiskao.
Nasljedna crta puritanske energije očito se u gospodina Brookea nije isticala, ali je u njegove nećakinje Dorotheje izbijala jednako u manama i vrlinama, a pretvarala se ponekad u nestrpljivost zbog stričeva naklapanja i njegove upornosti da na njegovu posjedu ostane »sve po starom«, i poticala je da čezne sve više za trenutkom kad će postati punoljetna i dobiti neko pravo da raspolaže novcem za plemenite svrhe. Smatrali su je bogatom baštinicom, jer je svaka od sestara dobivala po sedam stotina na godinu od svojih roditelja, a ako se Dorothea uda i bude imala sina, njen će sin naslijediti Brookeov posjed, koji je, kako se računa, nosio oko tri tisuće na godinu – rentu koja se činila bogatstvom provincijskim obiteljima, koje su još jednako raspravljale o svojedobnom držanju gospodina Peela3 u katoličkom pitanju, a da nisu ništa znale o budućim zlatnini poljanama ni o onoj taštoj plutokraciji, koja je tako sjajno odredila prohtjeve gospodskog života.
A zašto se Dorothea ne bi udala – djevojka tako pristala i s takvim mogućnostima? Ništa je ne bi moglo spriječiti da se uda, osim njene sklonosti krajnostima i njene upornosti da živi prema idejama koje bi mogle oprezna čovjeka potaći da dobro promisli prije nego što je zaprosi, i koje bi čak nju mogle navesti da na kraju odbije sve prosce. Gospođica takva roda i imetka, koja odjednom klekne na kameni pod kraj bolesna radnika i usrdno moli, kao da vjeruje da živi u doba apostola, koja ima čudne mušice i posti poput pristalica rimskog pape, i koja bdije noću čitajući stare bogoslovne knjige – takva žena mogla bi nas jednog lijepog jutra probuditi s novim zamislima o tome gdje uložiti njen prihod, a te bi zamisli mogle biti u suprotnosti s političkom ekonomijom i uzgajanjem jahaćih konja i, razumije se, svaki bi muškarac dobro promislio prije nego bi se odvažio na takvu bračnu zajednicu. Od žena i očekujemo da imaju neustaljena mišljenja, ali velika je zaštita društvu i obiteljskom životu u tome što se one po mišljenjima ne upravljaju. Razboriti ljudi čine ono što i njihovi susjedi; tako, kad bi se kakav luđak našao na slobodi, lako ćeš ga prepoznati i izbjeći ga.
Mišljenje sela o novopridošlim gospođicama, čak i ono kolibara, bilo je općenito sklono Celiji, jer je bila tako prijazna i čedna; krupne pak oči gospođice Brooke djelovale su kao i njezina vjera, suviše neobično i upadljivo. Jadna Dorothea! – u usporedbi s njom čedna je Celia bila razborita i iskusna; toliko je ljudski duh suptilniji od tjelesne vanjštine, koja mu služi u neku ruku kao grb ili brojčanik na satu.
Pa ipak su oni, koji su se približili Dorotheji, iako s predrasudom zbog tih alarmantnih govorkanja, otkrivali da u nje ima draži, koja se nikako ne da uskladiti s tim govorkanjem. Većina je muškaraca smatrala da je ona na konju čarobna. Voljela je svjež zrak i raznolikosti prirode, a kad bi joj se oči i obrazi zažarili od preobilja radosti, vrlo je malo nalikovala na bogomoljku. Jahanje joj je bila slabost koju je sebi dopuštala unatoč grižnji savjesti; osjećala je da u tome uživa nekako poganski, pa se zato namjeravala toga odreći.
Bila je iskrena, gorljiva i nimalo uobražena; bilo je dražesno promatrati je kako u mašti pridaje svojoj sestri Celiji osobine, koje ju u svemu čine privlačnijom od nje, pa ako se činilo da koji od gospode dolazi u Grange zbog nekog drugog razloga, a ne da posjeti gospodina Brookea, zaključivala je da je sigurno zaljubljen u Celiju. Na primjer, sir James Chettam, kojega je neprestano promatrala s Celijina gledišta i razmišljala bi li bilo za Celiju dobro da ga uzme. Da se smatrao njenim proscem, njoj bi se to činilo smiješnim i nevažnim. Unatoč svojoj gorljivosti da upozna životne istine, Dorothea je zadržala vrlo djetinjaste nazore o braku. Ona bi se jamačno udala za mudrog Hookera4 , da se rodila navrijeme, da ga spasi od kobne pogreške koju je počinio ženidbom, ili za Johna Miltona5 , kad je oslijepio, ili za bilo koga od velikih ljudi; podnositi njihove neobične navike bilo bi slavno i bogougodno djelo, ali ljubazni lijepi barun, koji je na sve njezine primjedbe, čak i kad su izražavale nesigurnost, odgovarao: »Da, imate pravo« – zar da je on osvoji kao zaljubljenik? Zaista, mora da je divan brak u kome ti je muž u neku ruku otac i može te učiti čak i hebrejski, ako zaželiš.
Zbog tih su posebnosti Dorothejina karaktera obitelji u susjedstvu prekoravale gospodina Brookea što nije našao kakvu gospođu osrednjih godina, da bude čuvarica i prijateljica njegovim nećakinjama. Ali je njime tako ovladao strah pred takvom nadmoćnom ženom, koja bi bila sposobna za taj položaj, da je dopustio da ga Dorothejini prigovori od toga odvrate. I bio je dovoljno hrabar da u tome prkosi svijetu – a to će reći gospođi Cadwallader, župnikovoj ženi i malom broju vlastele u sjeveroistočnom dijelu Loamshirea, s kojom se posjećivao. Tako je gospođica Brooke vodila kućanstvo svoga strica i nipošto joj nije bila mrska nova vlast, a ni poštovanje koje pripada toj vlasti.
Sir James Chettam trebao je danas objedovati u Grangeu s još jednim gospodinom, koga djevojke dosada nisu vidjele, ali prema kome je Dorothea osjećala poštovanje i povjerenje. To je bio velečasni Edward Casaubon, poznat u grofoviji kao čovjek velikog znanja. Znalo se da već mnogo godina piše knjigu o povijesti vjere, i da je dovoljno bogat da svoju pobožnost obavije sjajem, a usto je imao i svoja gledišta, koja su trebala biti jasnije prikazana kad izađe njegova knjiga. Već je i samo njegovo ime ostavljalo dojam koji se teško može odmjeriti bez točnih kronoloških podataka o njegovu znanstvenom radu.
Dorothea se rano vratila iz dječjeg vrtića, što ga je ona osnovala u selu, sjela na svoje staro mjesto u lijepoj obiteljskoj sobi, koja je dijelila spavaće sobe dviju sestara, i nagnula se da dovrši nacrt za neke zgrade (u takvu je poslu uživala), kadli Celia, koja ju je promatrala oklijevajući u želji da nešto predloži, reče:
– Draga Dorothejo, ako nemaš ništa protiv toga, ako nisi prezaposlena, ne bismo li danas pogledale majčine dragocjenosti, pa da ih podijelimo? Danas je upravo šest mjeseci otkako ih je stric dao tebi, a ti ih još nisi ni pogledala.
Celijino je lice prekrivala sjena zlovolje, ali uobičajeno strahopoštovanje i njen karakter obuzdavali su tu zlovolju da ne izbije svom snagom – dvije povezane činjenice koje bi mogle pokazati neslućenu silu ako ih neoprezno dirneš. Osjetila je olakšanje kad je Dorothea podigla glavu i pogledala je nasmijanim očima.
– Kakav si ti divan mali kalendar, Celijo! Je li to šest kalendarskih ili šest lunarnih mjeseci?
– Posljednji je dan rujna, a bio je prvi travnja kad ti ih je stric dao. Ta znaš da je rekao kako je to već i zaboravio. Uvjerena sam da nisi nikad na njih ni pomislila otkako si ih zaključala ovdje u ormarić.
– Pa ti znaš da ih zapravo i ne bismo trebale nositi. – Dorothea je govorila iz duše, napola ljubazno, napola objašnjavajući. U ruci joj je bila olovka kojom je na jednom rubu nešto crtala.
Celia je porumenjela i bila vrlo ozbiljna.
– Ja mislim, draga moja, da mi ne bismo poštovale majčinu uspomenu kad bismo taj nakit odbacile i prezrele.
Pošto se časak kolebala, uz dubok uzdah samosvladavanja doda:
– A ogrlice su sada u modi; i Madame Poincon, koja je umnogome stroža čak i od tebe, nosila je nakit. I kršćani općenito; sigurno sad ima i na nebu žena koje se kite draguljima, Celia je bila svjesna neke duševne snage kad se upustila u prepirku.
– Zar bi ih rado nosila? – uskliknu Dorothea, a izraz se zapanjenosti zbog ovog otkrića odrazio u čitavu njenom biću, uz dramatsku kretnju, što ju je naučila baš od one Madame Poincon koja se kitila nakitom. – Onda, dakako, ne ostaje drugo nego da ga izvadimo. Zašto mi to već prije nisi rekla? Ali, ključevi, ključevi! – Uhvatila se rukama za glavu kao da očajava zbog svoga pamćenja.
– Tu su – reče Celia, koja je taj razgovor dugo planirala i unaprijed pripremila.
– Molim te, otvori veliki pretinac u ormariću i izvadi kutiju.
Kutija se začas pred njima rastvorila i raznoliki nakit razasuo, oblikujući divan cvjetnjak na stolu. Zbirka nije bila velika, ali je poneki nakit bio zaista izvanredne ljepote, a najljepša je svakako bila ponajprije ogrlica od grimiznih ametista, divno optočenih zlatom, pa križić od bisera s pet briljanata u njemu. Dorothea odmah uze ogrlicu i pričvrsti je sestri oko vrata, uz koji se priljubila gotovo isto tako tijesno kao narukvica uz ruku, ali je takva ogrlica priličila Celijinoj glavi i vratu, koji su ljepotom podsjećali na kraljicu Henriettu Mariju, a da joj priliči, mogla je i sama vidjeti u velikom ogledalu na suprotnom zidu.
– Evo Celijo, to možeš nositi uz indijski muslin. Ali ovaj križić moraš nositi uz tamne haljine.
Celia se trudila da prikrije smiješak zadovoljstva.
– Oh, Dodo, ovaj križić moraš zadržati za sebe.
– Ne, ne, draga, nikako – odvrati Dorothea i podigne ruku nehajno odbijajući.
– Moraš zbilja, lijepo će pristajati uz onu crnu haljinu – navaljivala je Celia. – Ti bi ga mogla nositi.
– Ni za čitav svijet, ni za čitav svijet! Križ da nosim kao nakit! Dorothea lako zadršće.
– Smatrat ćeš me, dakle, grešnicom, ako ga budem nosila – nelagodno će Celia.
– Neću, draga, neću – odvrati Dorothea gladeći sestru po obrazu. – I duše imaju svoje lice. Što priliči jednoj, ne priliči drugoj.
– Ali ti bi to možda rado zadržala zbog majke.
– Ne bih. Imam ja drugih majčinih stvari, njenu kutiju od sandalovine, koja mi je tako draga, i još mnogo drugih stvari. Zapravo, sve ovo pripada tebi, draga. Ne trebamo o tome dalje raspravljati. Evo, nosi svoje vlasništvo.
Celia je bila malo uvrijeđena. U toj puritanskoj snošljivosti bilo je mnogo uobražene nadmoći, što se nježne i staložene naravi sestre doimalo isto tako mučno kao i progoni puritanaca.
– Ali kako ja da nosim taj nakit kad ga ti, koja si starija, nećeš nikad nositi?
– Nemoj, Celijo; pretjerala si kad zahtijevaš da se ja kitim nakitom samo zato da tebe u tome podržim. Kad bih morala staviti na se takvu ogrlicu, meni bi se zavrtjelo u glavi. A svijet bi se zajedno sa mnom vrtio, i ne bih znala kako da hodam.
Celia otkopča ogrlicu i skine je. – Bila bi malo pretijesna za tvoj vrat. Nešto što lako visi o vratu, bolje bi ti pristajalo – reče ona s nekim zadovoljstvom. Budući da je ogrlica za Dorotheju bila u svakom pogledu neprikladna, Celia je uze još radije. Otvarajući kutije s prstenjem, otkrije prekrasan prsten sa smaragdima i dijamantima baš u času kad je jedna svijetla zraka sunca, što je prošla iznad oblaka, pala na stol.
– Prekrasni su ovi dragulji! – reče Dorothea u novoj plimi osjećaja, iznenadnoj kao i ta zraka sunca. – Čudno je kako boje snažno prožimaju čovjeka, poput mirisa. Mislim da je to razlog zašto dragulje uzimaju za duhovne simbole u Otkrivenju Ivanovu. Oni su kao djelići neba. Mislim da je ovaj smaragd od svih najljepši.
– A tu je i narukvica koja mu pripada – dometne Celia. – To nismo odmah ni opazile.
– Lijepi su – reče Dorothea, stavljajući prsten na svoj lijepo oblikovani prst a narukvicu na zapešće i podižući ih prema prozoru do visine svojih očiju. Za to je vrijeme pokušavala u mislima opravdati ovo naslađivanje bojama, stapajući ga sa svojom mističnom religioznom radošću.
– Ti bi ove htjela, Dorothejo – reče Celia prilično neodlučno i započe razmišljati, čudeći se što joj sestra otkriva tu slabost, a zatim pomisli kako njoj samoj smaragdi mnogo bolje pristaju licu, bolje čak i od grimiznih ametista. – Moraš zadržati taj prsten i narukvicu, barem to. Ali gledaj, ovi su ahati vrlo lijepi i neupadljivi.
– Hoću! Zadržat ću to, ovaj prsten i narukvicu – odvrati Dorothea. Tada, pustivši da joj ruka padne na stol, reče promijenjenim glasom: – Pa ipak, kakvi jadni ljudi pronalaze te stvari, izrađuju ih i prodaju! – Opet zastane, a Celia pomisli da se sestra ipak nakanila odreći nakita, što bi, želi li biti dosljedna, i morala učiniti.
– Jest, draga, zadržat ću to – reče Dorothea odlučno. – A sve ostalo nosi odavle zajedno s kutijom.
Uzela je opet olovku i, ne skidajući nakita s ruke, netremice ga promatrala. Mislila je kako će ga često držati uza se, da na tim malim izvorima boja napaja oči.
– Hoćeš li ih nositi kad pođeš u društvo? – upita Celia, koja je promatrala sestru s ozbiljnom radoznalošću, očekujući što će reći na to.
Dorothea naglo pogleda sestru. U svojim je mislima visoko cijenila one koje je voljela, ali je u svemu tome odjednom ponekad bljesnula oštroumna kritika, u kojoj je bilo porazne snage. Ako gospođica Brooke ikad postane krotka kao janje, neće to biti zbog toga što u nje ne bi bilo duševna žara.
– Možda – Dorothea će prilično gordo. – Ne mogu reći kako nisko još mogu pasti.
Celia pocrvenje i snuždi se; shvatila je da je uvrijedila sestru i stoga se ne usudi čak ni zahvaliti za poklonjeni nakit, nego ga spremi natrag u kutiju i odnese. I Dorothea je bila nesretna; crtajući dalje svoje planove, razmišljala je o iskrenosti svojih osjećaja i riječi u sceni, što se završila tom malom provalom gnjeva.
Celiji je njena savjest govorila da ona nikako nema krivo i da je sasvim prirodno i opravdano što je postavila ono pitanje, i opet se iznova uvjeravala da je Dorothea nedosljedna; ili je trebala uzeti cijeli svoj dio nakita, ili je trebala, poslije onoga što je rekla, odreći se svega.
– Sigurna sam, tako barem vjerujem – mislila je Celia – da nošenje ove ogrlice neće biti u suprotnosti s mojim molitvama. I ja ne znam zašto bi me sputavalo Dorothejino mišljenje, sada kad smo nakanile u društvo, iako, naravno, nju samu ono mora obvezivati. Ali Dorothea nije uvijek dosljedna.
Tako je Celia i dalje šutjela sagnuta nad svojim goblenom, dok nije čula da je sestra zove.
– Dođi, Kitty, i pogledaj moj nacrt. Vjerovala bih da sam veliki graditelj da nema toga nesklada između stuba i kamina.
Kad se Celia nagnula nad papir, Dorothea prisloni svoje lice na sestrinu ruku milujući je. Celia shvati tu kretnju. Dorothea je uvidjela da je imala krivo i Celia joj oprosti. Oduvijek je u Celijinu mišljenju o njenoj starijoj sestri bilo kritike pomiješane sa strahopoštovanjem. Mlađa je uvijek nosila jaram, a ima li takva podjarmljena stvora koji ne bi imao svojih skrivenih misli?

II. POGLAVLJE

Zar ne vidiš onoga viteza, koji dolazi prema nama na bojnom Šarcu, a na glavi mu zlatan šljem? – Ono što ja vidim – odvrati Sancho, – to je samo čovjek na sivom magarcu, kao što je i moj, koji nosi nešto sjajno na glavi. – Upravo tako – odgovori Don Quijote – a taj je sjajni predmet Mambrinov šljem.
Cervantes.

– Sir Humphry Davy6 – reče gospodin Brooke jedući juhu, ljubazno nasmiješen kao uvijek, prekidajući sir Jamesa Chettama, koji je napomenuo da proučava Davyjevu »Poljoprivrednu kemiju«. Oh, gle, sir Humphry Davy... s njim sam objedovao prije više godina kod Cartwrighta, i Wordsworth7 je tada bio ondje... pjesnik Wordsworth, dakako. Bilo je u tome nešto čudnovato. Bio sam u Cambridgeu kad i Wordsworth, i nikad ga nisam sreo, a dvadeset sam godina potom objedovao s njim kod Cartwrighta. Ima, eto, nešto čudnovato u životu. Ali Davy je bio tamo, a i on je pjesnik. Ili, da tako kažem, Wordsworth je pjesnik broj jedan, a Davy broj dva. Istina je to u doslovnom i prenesenom smislu, vjerujte mi.
Dorothea se osjećala nekako nelagodnije no obično. Kako je društvo bilo malobrojno, a soba tiha, ove pojedinosti iz mnoštva sučevih uspomena zvučale su u početku objeda isuviše upadljivo. Bila je radoznala kako će čovjek kao što je gospodin Casaubon podnijeti takvu trivijalnost. Smatrala je da se vlada vrlo dostojanstveno; pramen njegove prosjede kose, pa duboko usađene oči podsjećale su na portret Lockea8. Bio je mršav i bljedolik, kako to priliči znanstveniku, potpuna suprotnost rumena Engleza s crvenim zaliscima, kakav je bio James Chettam.
– Proučavam poljoprivrednu kemiju – reče taj odlični barun – jer kanim sam upravljati jednim od svojih imanja i urediti gospodarstvo koje bi služilo kao uzor mojim zakupcima. Slažete li se s time, gospođice Brooke?
– Velika je pogreška, Chettam – uplete se gospodin Brooke – što se upuštate u elektrifikaciju svoga posjeda i u slične poslove, a od kravlje staje pravite salon. To ne vodi ničemu. Ja sam se nekoć i sam mnogo bavio znanošću, ali sam uvidio da od toga neće biti ništa. To vodi koječemu, u sve morate zadrijeti. Ne, ne, pazite da vaši zakupci ne prodaju slamu, i tako nešto slično, i dajte im crepove za odvodne kanale, eto to. Ali od vašega gospodarstva, kako ga vi zamišljate, neće biti ništa, nabavili vi i najdragocjenija grla; isto tako možete uzgajati i čopor lovačkih pasa.
– Dakako – reče Dorothea – bolje je trošiti novac da biste pronašli način na koji bi ljudi mogli izvući što više iz zemlje, od koje svi žive, nego uzgajati pse i konje samo zato da trče po njoj. Neće biti grijeh ako osiromašite praveći pokuse od opće koristi.
Govorila je s više energije nego što se moglo očekivati od tako mlade dame, ali se sir James obratio njoj. Navikao je to činiti, i ona je često mislila kako će ga moći poticati na mnoga dobra djela, kad joj bude svak.
Gospodin se Casaubon vrlo upadljivo zagledao u Dorotheju dok je govorila, i činilo se da je uvijek iznova promatra.
– Mlade se dame, dabome, ne razumiju u političku ekonomiju – reče gospodin Brooke, smiješeći se gospodinu Casaubonu. – Sjećam se kako smo svi čitali Adama Smitha. To ti je knjiga, eto. Nekoć sam prihvaćao sve nove ideje, to je, eto, ljudska težnja za savršenstvom. Ali neki kažu da se povijest kreće u krugovima, i to se može vrlo lako dokazivati; i sam sam to dokazivao. Činjenica je da vas ljudski um može predaleko ponijeti, pa ćete i pretjerati, doista. Nekoć sam se time jako zanosio, ali sam uvidio da to ne valja. Obuzdao sam se, obuzdao navrijeme. Ali ne previše. Uvijek sam bio za to da se malo filozofira, treba nam znanost, da opet ne padnemo u tamu srednjeg vijeka. Ali kad već govorimo o knjigama, znate li Southeyev »Rat na Pirinejskom poluotoku«? Čitam ga katkada ujutro. Znate li Southeya?
– Ne znam – reče gospodin Casaubon, ne prateći Brookeovo brzopleto mudrovanje i misleći samo na svoju knjigu. – Upravo sada imam malo vremena za takvu literaturu. U posljednje sam vrijeme gotovo izgubio oči čitajući stare spise. Uistinu, trebao bih nekoga tko bi mi uvečer čitao, ali ja ne podnosim svačiji glas i ne bih mogao slušati slaba čitača. Zlo je to u neku ruku... previše se napajam na vrelima duhovna života, previše živim s mrtvima. Moj je um kao neki starodrevni duh što luta svijetom i pokušava ga duhovno izgraditi, kakav je nekoć bio, unatoč ruševinama i zamršenim promjenama. Ali morat ću svakako više paziti na svoje oči.
To je bilo prvi put da je gospodin Casaubon govorio tako dugo. Izražavao se tako točno kao da je pozvan dati neku javnu izjavu, a uravnotežena, jednolična povezanost i jasnoća njegova govora, popraćena katkada pokretom glave, bila je još upadljivija zbog svoga kontrasta s isprekidanom zbrkanošću ljubaznog Brookea.
Dorothea je uvjeravala sebe da je gospodin Casaubon najzanimljiviji čovjek što ga je ikada vidjela, ne izuzimajući čak ni Monsieura Lireta, svećenika iz Vaudoisa, koji je držao predavanja o povijesti Valdenžana9.
Rekonstruirati prošlost, bez sumnje s namjerom da služi najuzvišenijim ciljevima istine – kakva li pothvata! – u njemu bi trebalo na neki način sudjelovati, pripomoći njemu, pa makar samo kao svjećonoša! Ta zanosna misao nadvlada zlovolju u koju su je natjerali, narugavši joj se zbog neznanja političke ekonomije, te vječno nerazumljive znanosti koja je poput more pritisla njen mozak.
– Vi volite jahati, gospođice Brooke – uhvati sad sir James prigodu da joj se obrati. – Mislim da ćete se pomalo oduševiti i za lov. Dopustite mi, molim vas, da vam pošaljem svoga riđana, pa ga iskušajte. Uvježbavan je baš za dame. Vidio sam vas u subotu kako u lakom kasu prelazite preko jednog brežuljka, jašući na konju koji nije dostojan vas. Moj će vam konjušar dovoditi svako jutro Corydona, samo vi odredite vrijeme.
– Hvala vam, vrlo ste ljubazni. Ali ja se kanim odreći jahanja. Neću više jahati – reče Dorothea, koju je na tako naglu odluku nagnala zlovolja zbog sir Jamesova nastojanja da privuče njenu pozornost, kad je ona željela da je svu posveti Casaubonu.
– Nemojte tako, to je preokrutno – reče sir James prijekornim glasom, koji je pokazivao veliku zainteresiranost. – Vaša se sestra voli odricati, je li? – nastavi on obraćajući se Celiji, koja mu je sjedila zdesna.
– Mislim da je tako – odvrati Celia, bojeći se da ne kaže nešto što se ne bi svidjelo njenoj sestri i dražesno rumenilo, kakvo se samo može zamisliti, preli joj se licem poviše ogrlice. – Ona se rado odriče.
– Kad bi to bila istina, Celijo, onda bih ja, odričući se, ugađala svojim sklonostima, a ne bih ih se odricala. Ali mogu postojati i razlozi koji će ponukati osobu da ne radi ono što je vrlo ugodno – reče Dorothea.
Istovremeno je govorio i gospodin Brooke, ali je bilo očito da gospodin Casaubon promatra Dorotheju, a ona to i osjeti.
– Imate pravo – reče sir James. – Vi se odričete iz nekih uzvišenih, plemenitih pobuda.
– Ne, nipošto, nije baš tako. Ja to nisam rekla za sebe – odgovori Dorothea porumenjevši. Za razliku od Celije ona se rijetko crvenjela, i to samo od velika užitka ili srdžbe. Toga je časa bila bijesna na tvrdoglavog sir Jamesa. Zašto nije obraćao pozornost na Celiju, a nju ostavio da sluša Casaubona? Kad bi barem taj mudri čovjek govorio sam, a ne da Brooke govori njemu. A Brooke mu je upravo tumačio da je reformacija bez sumnje nešto značila, da je on sam protestant do srži, ali da je katolicizam činjenica; a što se tiče odbijanja da daš jutro svoje zemlje nekoj rimokatoličkoj crkvi, valja imati na umu da su svim ljudima potrebne vjerske uzde, a to je zapravo strah pred drugim svijetom.
Nekoć sam mnogo proučavao teologiju – reče gospodin Brooke, kao da želi objasniti svoju upravo izraženu pronicavost. – Znam ponešto o svim crkvama. Poznavao sam Wilberforcea10 kad je bio u punoj snazi. Poznajete li Wilberforcea?
Gospodin Casaubon odvrati: – Ne poznam.
– Pa, Wilberforce nije možda bio filozof u potpunom smislu riječi, ali, kad bih ja ušao u parlament, kao što su me zamolili, sjedio bih u klupama neovisnih parlamentaraca, kao i Wilberforce, i bavio bih se čovjekoljubljem.
Gospodin Casaubon kimnu i primijeti da je to veliko područje.
– Jest – nastavi gospodin Brooke blago se smješkajući – ali ja imam dokumente. Već sam davno počeo skupljati dokumente. Valjalo bi ih srediti. Kad bi me koje pitanje zanimalo, pisao bih nekome i dobio odgovor. Imam te dokumente pri ruci. A sad mi recite, kako vi sređujete svoje dokumente?
– Djelomično ih držim u pretincima pisaćeg stola – odvrati gospodin Casaubon malo začuđen i nekako nasilu.
– Ah, pretinci nisu za to. Pokušao sam ja s pretincima, ali sve se pomiješa u tim pretincima; nikad ne znam je li neki dokument pod A ili pod Z.
– Dopusti mi da sredim tvoje spise, striče – reče Dorothea. – Sve bih poredala abecednim redom, a onda bih napravila pod svakim slovom popis predmeta.
Gospodin se Casaubon ozbiljno smješkao odobravajući pa reče gospodinu Brookeu: – Vidite, imate izvrsnu tajnicu pri ruci.
– Ne, ne – reče gospodin Brooke mašući glavom. – Ne mogu dopustiti da se mlade dame upleću u poslove s mojim dokumentima. Mlade su dame suviše površne.
Dorothea se uvrijedi. Gospodin će Casaubon misliti da joj stric tako govori zbog nekih osobitih razloga, iako je ta primjedba, u mnoštvu drugih fragmenata, lepršala negdje u njegovoj pameti poput slomljena krilca nekog kukca, i samo ju je slučajni povjetarac nanio baš na nju.
Kad su obje djevojke ostale same u salonu, Celia reče:
– Baš je ružan taj gospodin Casaubon!
– Celijo! On je najotmjeniji čovjek koga sam dosad vidjela. Tako jako podsjeća na portret Lockea. Ima isto tako duboke oči.
– Zar je i Locke imao takva dva bijela dlakava madeža?
– Oh, po svoj prilici! Ali samo kad bi ga gledali ljudi određenog soja – reče Dorothea udaljivši se malo.
– Gospodin Casaubon je tako bljedolik.
– To bolje. Čini mi se da obožavaš čovjeka u koga je put ružičasta kao u kakva cochon de lait.11
– Dodo! – uskliknu Celia, gledajući iznenađeno sestru. – Nisam još nikad od tebe čula takve usporedbe.
– Nisam je do sada imala zašto izreći. To je dobra usporedba, baš pristaje. Gospođica Brooke se očito zaletjela i Celia je to vidjela.
– Čudim se što si se tako raspalila, Dorothejo.
– Žalosno je, Celijo, što u ljudima vidiš samo nakićene lutke, a ne vidiš plemenitu dušu na čovjekovu licu.
– Je li i u gospodina Casaubona duša plemenita? – U Celijinu je pitanju bilo malo naivne zlobe.
– Jest, vjerujem, da jest – reče Dorothea sasvim odlučnim glasom. – Sve što u njemu nalazim, u skladu je s njegovim spisom o biblijskoj kozmologiji.
– Vrlo malo govori – reče Celia.
– Nema nikoga s kim bi razgovarao.
Celia u sebi pomisli: – Dorothea zaista prezire sir Jamesa Chettama; vjerujem da ga ne bi uzela za muža. – Celia je držala da je to šteta. Nikad nije bila u zabludi što se tiče predmeta barunova interesa. Koji put je, doduše, razmišljala kako Dodo možda neće usrećiti muža koji nije njenih nazora, a duboko u njenoj duši skrivala se misao da joj je sestra prepobožna za obiteljsku sreću. Ideje i pretjerana gorljivost djeluju poput rastrojenih živaca, pa se čovjek boji koračati, sjesti, pa čak i jesti.
Kad se gospođica Brooke našla za čajnim stolićem, sir James joj priđe i sjede do nje, ne pokazavši da je način na koji mu ona odgovara uvredljiv. A zašto bi i pokazao? Vjerovao je da se sviđa gospođici Brooke, a ponašanje mora doista biti vrlo upadljivo da bi se tumačilo prema nekim pretpostavkama, bile one pouzdane ili nepouzdane. Njemu je ona bila dražesna, ali, naravno, u toj njegovoj sklonosti bilo je i računa. Bio je to čovjek stara kova i imao je jednu od rijetkih vrlina. Naime, znao je da mu od vlastite pameti, čak ako joj i dade maha, nema mnogo koristi; stoga mu se sviđala mogućnost da dobije ženu koju bi mogao pitati što da učini s ovim ili s onim; koja bi mogla svom mužu pomoći razumnim savjetom, i koja bi i materijalno to mogla učiniti. Što se tiče pretjerane pobožnosti koja se pripisivala gospođici Brooke, on je imao neodređenu predodžbu u čemu se ta pobožnost sastoji, i smatrao je da će je u braku nestati. Ukratko, osjećao je da se zaljubio i bio je spreman trpjeti veliku superiornost, kojoj se, uostalom, muškarac može uvijek oteti kad mu se to svidi. Sir James nije ni razmišljao o tome hoće li ikada poželjeti oteti se prevlasti ove lijepe djevojke, koja ga je svojom bistrinom oduševljavala. A zašto bi i razmišljao? Pamet muškarca – kakva god bila – ima uvijek tu prednost da je muška pamet – kao što je i najmanja breza plemenitija od najviše palme – pa je čak i njegovo neznanje nekako bolje. Možda se u glavi sir Jamesa nije mogla roditi takva misao, ali dobrostiva Providnost opskrbljuje i najtraljaviju ličnost s malo laštila ili škroba u obliku tradicije.
– Dopustite mi nadu da ćete odustati od svoje odluke, gospođice Brooke – reče ustrajni obožavatelj. – Vjerujte mi da je jahanje najzdravija vježba.
– U to sam sigurna – odvrati Dorothea hladno. – Mislim da bi to bilo dobro za Celiju... kad bi se ona toga prihvatila.
– Pa vi ste izvrsna jahačica.
– Oprostite, vrlo sam malo vježbala pa me konj može lako zbaciti.
– Onda je i to razlog da više vježbate. Svaka bi dama morala biti izvrsna jahačica, da bi mogla pratiti svoga muža.
– Vidite kako se jako razlikujemo, sir James. Odlučila sam da ne budem odlična jahačica, i tako neću nikad biti dama po vašem uzoru. – Dorothea je gledala ravno preda se i govorila hladno i odsječno, što je bilo vrlo nalik na vladanje lijepa dječaka i u smiješnoj opreci s pažljivom ljubaznošću njena obožavatelja.
– Htio bih znati vaše razloge za tu okrutnu odluku. Nije moguće da jahanje smatrate nedostojnim.
– Sasvim je moguće da držim kako je za me nedostojno.
– Oh, a zašto? – upita sir James s blagim prizvukom prijekora.
Gospodin Casaubon priđe stolu, držeći u ruci šalicu čaja, i stade slušati.
– Ne smijemo suviše radoznalo pitati za uzroke – uplete se on na svoj odmjereni način. – Gospođica Brooke zna da oni lako mogu postati beznačajni; ugodan miris je pomiješan s nečistim zrakom, a zrno, koje klija, moramo zaštititi od svjetla.
Dorothea porumenje od zadovoljstva i zahvalno pogleda govornika. To je bio čovjek koji može razumjeti uzvišeniji unutarnji život i s kojim bi se mogla uspostaviti neka duhovna veza; štoviše, čovjek koji može najvećim znanjem rasvijetliti božansku istinu; čovjek takve učenosti da može dokazati gotovo sve u što vjeruje!
Dorothejini se zaključci možda čine pretjerani, ali se život zaista nikad ne bi mogao održati, kad čovjek ne bi slobodno stvarao takve zaključke koji u teškoćama civilizacije olakšavaju sklapanje brakova. Je li itko ikad pomislio da bi klupko onih tananih niti međusobnog poznavanja, koje povezuje dvije mlade duše prije braka, moglo biti jedva veće od sićušna klupka paučine.
– Naravno – reče dobroćudni sir James. – Nećemo siliti gospođicu Brooke da kaže razloge koje bi radije prešutjela. Siguran sam da joj ti razlozi služe samo na čast.
Nije bio ni najmanje ljubomoran zbog zanimanja s kojim je Dorothea pogledala Casaubona; nikad mu nije padalo na pamet da bi djevojka, koju namjerava zaprositi, mogla mariti za osušena knjiškog moljca koji se približio pedesetoj, osim kao što se mari na zaista pobožan način za nekog vrlo uvaženog svećenika.
Međutim, kad je gospođica Brooke započela razgovor s gospodinom Casaubonom o svećenstvu Vaudoisa, sir James se posvetio Celiji i stao joj pripovijedati o sestri; govorio je o nekoj kući u gradu i pitao da li se gospođici Brooke sviđa London. U odsutnosti sestre, Celia je razgovarala neusiljeno i sir James zaključi da je mlađa gospođica Brooke, bez sumnje, isto tako draga kao što je i lijepa, iako nije bila, kako su neki tvrdili, duhovita i razborita kao starija sestra. Osjećao je da je izabrao u svakom pogledu bolju; a svaki se čovjek, naravno, nada da će i dobiti najbolje. Bio bi pravi licemjer među neženjama onaj koji bi tvrdio da se tome ne nada.

III. POGLAVLJE

Reci, o božice, što se zbilo kad Rafael, taj ljubazni arhanđeo...
... a Eva slušaše napeto te riječi, čudeći se i diveći, o svemu tako uzvišenom i čudnom i teško shvatljivom njezinu duhu.
Izgubljeni raj, VII. pjevanje.

Da je gospodinu Casaubonu zaista palo na pamet da bi gospođica Brooke bila za njega dobra prilika, pa da ju je zaprosio, ona ne bi morala mnogo razmišljati, jer su razlozi koji bi je mogli potaknuti da pođe za njega bili već posađeni u njenoj glavi, a do iduće večeri ti su razlozi propupali i procvali. Gospođica Brooke i gospodin Casaubon su, naime, ujutro dugo razgovarali, dok je Celia, kojoj je bila mrska blizina Casaubonovih madeža i njegova bljedolika lica, pobjegla u župni dvor te se zabavljala s kapelanovom loše obuvenom, ali veselom djecom.
Dorothea je za to vrijeme duboko zagledala u neizmjerene dubine Casaubonova duha i vidjela kako se ondje odražavaju u nejasnoj varavoj veličini sve one vrline koje je ona sama zamišljala; povjerila mu je pritom mnoga svoja opažanja i shvatila iz njegova pripovijedanja predmet i svrhu njegova velikog djela, koje je bilo isto tako zamamljivih i varavih razmjera. Jer, on je bio poučan poput Miltonova »ljubaznog arhanđela« i nekako arhanđeoski joj je pripovijedao kako se latio posla želeći dokazati (što se, doduše, i prije pokušavalo, ali ne tako temeljito, s tako točnim komparacijama i tako uspješnom metodom, kako je to smjerao gospodin Casaubon) da su svi mitološki sustavi i nepouzdani mitološki fragmenti u svijetu izopačena predaja prvobitnog otkrivenja. Kad se jednom zauzme ispravno gledište i uhvati čvrsto uporište, široko područje mitoloških sustava postaje razumljivo, štoviše u svjetlu analogija ogleda se sasvim jasno. Ali spremiti ovu veliku žetvu istine nije lak ni brz posao. Njegove su bilješke oblikovale golemi niz svezaka, ali je završni zadatak, da se ta opsežna istraživanja, što se još jednako gomilaju, sažmu i onda poput starodrevnih nalaza Hipokratovih spisa skupe, da ispune jednu malu policu za knjige. Tumačeći sve to Dorotheji, gospodin je Casaubon govorio otprilike onako kako bi govorio nekom znanstveniku ravnom sebi, jer on nije poznavao dva načina govora, kojima bi se po potrebi služio. Doduše, kad bi god upotrijebio koju grčku ili latinsku rečenicu, uvijek bi je savjesno i pažljivo preveo na engleski, ali bi on to vjerojatno činio i u svakoj drugoj prigodi. Učeni svećenik iz provincije misli o svojim znancima kao o »lordovima, vitezovima i drugim plemenitim i časnim muževima, koji znaju latinski, ali malo«.
Dorothea je bila sasvim očarana veličinom te zamisli. To je nešto neusporedivo više od plitke literature u djevojačkim školama, to je živi Bossuet12 , čije će djelo pravu znanost pomiriti s gorljivom vjerom; to je suvremeni Augustin13 , u kome se sjedinjuju slava znanstvenika i slava sveca.
Svetost i učenost su se isticale, čini se, podjednako, jer kad bi se Dorothea osjetila ponukanom da kaže svoje mišljenje o nekim temama, o kojima dotle nije mogla razgovarati ni s kim u Tiptonu, osobito o sekundarnoj važnosti crkvenih obreda u usporedbi s onom duhovnom vjerom, s onom samozatajom do potpunog sjedinjenja s Bogom, o čemu, kako se njoj čini, govore najbolja kršćanska djela iz pradavnih vremena, u Casaubonu bi imala subesjednika koji ju je odmah razumio i znao uvjeriti da se slaže s njenim mišljenjem, dakako, ako se ono ublaži i prilagodi, i koji je mogao navesti primjere iz povijesti koji njoj dotada nisu bili poznati.
– Misli baš kao i ja – pomisli Dorothea – ili bolje, u njegovim se mislima ogleda čitav svijet, a moje su misli prema njegovima samo bijedno ogledalce od dva penija. A isto tako i njegovi osjećaji i čitavo njegovo znanje... sve je to pravo jezero usporedi li se s mojom majušnom lokvicom.
Gospođica Brooke je sudila po riječima i vladanju, ne razmišljajući mnogo, baš kao ni druge mlade dame njene dobi. Ti vanjski znaci sitne su i relativne vrijednosti, ali njihovu tumačenju nisu određene granice, i djevojkama ljupke, vatrene naravi svaki od tih znakova može dočarati nešto izvanredno, neku nadu, vjeru, i sve to beskrajno poput neba, a protkano s toliko životnog iskustva koliko bi stalo u naprstak. One ipak nisu uvijek surovo obmanute; i sam Sindbad mogao je slučajno napisati i istinu u svojim zapisima; i netočno razmišljanje dovodi bijedne smrtnike ponekad do istinitih zaključaka; a polazeći na dugi put, udaljeni daleko od istine, probijajući se zavijucima, kadikad stižemo baš onamo kamo trebamo. Ako gospođica Brooke olako poklanja svoje povjerenje, zato se ipak ne može reći da Casaubon nije vrijedan toga povjerenja.
Zadržao se malo dulje nego što je namjeravao, popuštajući gotovo neprimjetnoj nametljivosti Brookeova poziva, iako gospodin Brooke nije imao ničega čime bi ga mogao privući, osim svojih spisa o razbijenim strojevima i spaljenim stogovima. Casaubon je bio pozvan u knjižnicu da sve to pogleda, pobacano na gomilu, iz koje je domaćin izvlačio čas ovaj čas onaj spis i glasno čitao na preskok, i zamuckujući prelazio s jednog odlomka na drugi, a da nijedan nije pročitao do kraja, popraćujući sve to riječima: »Da, evo, baš ovdje!«, da na kraju sve gurne ustranu i otvori dnevnik o svojim mladenačkim putovanjima po kontinentu.
– Pogledajte, tu je sve o Grčkoj. Ramnus, ruševine Ramnusa, pa vi ste poznati helenist. Ne znam jeste li se mnogo bavili topografijom. Trebalo mi je neizmjerno puno vremena, dok sam sve to skupio; evo, Helikon. Ovdje, eto! »Iduće smo jutro krenuli na Parnas, dvovrhi Parnas.« Cijeli je ovaj svezak o Grčkoj, pogledajte završi Brooke, prešavši palcem preko ruba listova dok je pokazivao knjigu.
Gospodin Casaubon je bio odličan, iako prilično bezvoljan slušatelj, povlađivao je klimajući glavom na pravom mjestu i izbjegavao, koliko je mogao, gledati u te dokumente, a da pritom nije pokazivao ni nehaja ni nestrpljivosti. Imao je na umu da ta površnost: ima svoj korijen u odgojnom sustavu zemlje i da je čovjek, koji ga je poveo da u duhu luta s njim od mjesta do mjesta, ne samo ljubazni domaćin, nego i vlasnik zemlje i custos rotulorum14 . A nije li ga u njegovoj strpljivosti održavala i misao da je Brooke Dorothejin stric?
Činilo se uistinu, Celia je to zamijetila, kako sve više nastoji potaći je da razgovara s njim, da bi je ispipao. Dok bi je gledao, lice bi mu često razvedrio smiješak sličan blijedom sjaju zimskog sunca. Iduće je jutro, prije svog odlaska, za ugodne šetnje pošljunčenom terasom, spomenuo gospođici Brooke da teško podnosi samotinju i da mu je potrebno ono veselo prijateljstvo, kojim mladost zrelu čovjeku olakšava jednoličan posao i unosi neku promjenu. A to je izrekao tako pažljivo i točno, kao da je neki diplomatski izaslanik, te će njegove riječi uroditi posljedicama. Gospodin Casaubon zbilja nije bio navikao da se od njega zahtijeva ponavljanje ili ispravljanje izjave, bile one stvarnog ili osobnog značaja. Pozivajući se na svoje blagonaklone sudove, koje je izrekao poslije zrela promišljanja, recimo, 2. listopada, mislio je kako je dovoljno da se spomene samo taj datum. Sudio je, naime, mjerilom svoga pamćenja, koje je bilo kao neka bilježnica u kojoj bi oznaka vide supra15 mogla poslužiti umjesto ponavljanja, a ne kao neki obični, stari registar koji nam govori samo o zaboravljenim spisima. Ali je u ovoj prilici bilo malo vjerojatno da bi Casaubonova ispovijed bila krivo shvaćena, jer je Dorothea slušala i pamtila što je god rekao, sa živim zanimanjem svježe, mlade duše, za koju svaki novi doživljaj čini novo životno razdoblje.
Bilo je tri sata, kad se tog lijepog vjetrovitog jesenskog dana gospodin Casaubon odvezao u svoj župni dvor u Lowicku, svega pet milja udaljenom od Tiptona, a Dorothea, koja je imala na glavi kapu s vrpcama i šal, požuri duž nasada ukrasnog grmlja, pa kroz park, da luta u obližnjoj šumi, bez ijednog drugog pratioca do Monka, velikog bernardinca koji je uvijek pazio na mlade dame dok su šetale. Tu su pred njom iskrsnule djevojačke vizije o njenoj vjerojatnoj budućnosti, koju je priželjkivala u drhtavu iščekivanju, pa je htjela i dalje nesmetano lutati u tim vizionarskim snovima. Hodala je žustro na svježem zraku, rumenilo joj se pojavi na obrazima, a slamnata joj kapa (koju bi naši suvremenici zacijelo promatrali radoznalo kao kakav stari oblik košare) skliznula malo unazad. Teško bi je bilo dobro opisati kad ne bismo spomenuli da joj je smeđa kosa bila glatko spletena i straga smotana tako da istakne obris glave, što bijaše dosta smjelo u doba kad je javno mnijenje zahtijevalo da se škrta priroda prikrije visokim barikadama valovitih vitica i uvojaka, koje osim Fidijaca nijedna velika rasa nije nadmašila. Bijaše to asketska odlika gospođice Brooke. Ali nije bilo nikakva asketska izraza u njenim živim, krupnim očima, dok je gledala preda se, ne zapažajući svjesno, nego upijajući duboko u svoj duh svečanu divotu poslijepodneva, s dugim otkosima svjetla među dalekim redovima lipa, kojih se sjene međusobno dotiču.
Sav svijet, mlado i staro (to znači svi ljudi onog vremena), držao bi je za zanimljivo biće, da je uzrok žaru u njenim očima i na njenu licu nalazio u tek probuđenim običnim maštanjima mlade ljubavi; iluzije Kloe o Strefonu dovoljno su opjevane u poeziji, kao što i treba biti dirljiva ljepota svake dragovoljne vjernosti. Ljubav je gospođice Pippin, koja obožava mladog Pumpkina i zanosi se beskrajnim maštanjem o vječnom prijateljstvu, mala drama koja nikad nije dodijala našim očevima i majkama, a davala se u svim mogućim kostimima. Ali dajmo Pumpkinu lik mladoženje koji podnosi neugodnosti tijesna fraka, i svatko će pomisliti kako je ne samo sasvim prirodno, nego čak i nužno da njegova ljupka djevojka, želi li biti prava udavača, treba odmah biti uvjerena i u njegovu krepost, i u njegove izvanredne sposobnosti, i, ponajprije, u njegovu potpunu iskrenost. Ali možda nitko živ – a sigurno nitko iz okolice Tiptona – ne bi imao simpatija ni razumijevanja za snove djevojke kojoj pojmovi o braku crpu svoj smisao iz pretjerana zanosa za više životne ciljeve, zanosa koji se održava uglavnom vlastitim žarom, a ne obuhvaća ni sitnice trous-seaua16 ni uzorke srebrna posuđa, pa čak ni časti i nježne radosti zrele žene i majke.
Sad je Dorothea shvatila da je gospodin Casaubon želi uzeti za ženu, a misao da će on to i učiniti ispuni je nekom smjernom zahvalnošću.
Kako je to plemenito od njega, pa i više od toga, upravo kao da se neki božanski glasnik odjednom našao kraj njena životnog puta i pruža joj ruku! Dugo ja je mučila neizvjesnost, legla joj na dušu i poput guste ljetne magle pritisla svu njenu težnju da svoj život učini što korisnijim. Što je mogla učiniti i što je trebalo da učini ona, žena tek u prvom cvatu, ali žena nemirna duha i s osjećajem velike duhovne žudnje, koja se ne može zadovoljiti djevojačkim obrazovanjem, što bismo ga mogli usporediti s naklapanjem i mudrovanjem kakve brzoplete šiparice. S malo ograničenosti i taštine mogla je i vjerovati da mlada imućna kršćanka treba naći životni ideal u karitativnom radu na selu, u pomaganju siromašna svećenstva i marljivom čitanju ženskih biblijskih likova, proučavajući obiteljski život Sare u Starom Zavjetu i Tavite u Novom; te da, uz ručni rad u svojoj sobi, vodi brigu o vlastitoj duši – a usto da gaji skrivenu nadu da će se udati za čovjeka za koga će se, bude li manje postojan od nje i upletao se u poslove, koji bi se teško uskladili s vjerom, morati moliti i kadikad ga opominjati. Takvo je zadovoljstvo Dorotheji bilo uskraćeno. Snaga njene vjere i odricanje koje je ta vjera nametala njenu životu, bila je samo jedna strana njene naravi, do krajnosti gorljive, kontemplativne i intelektualno dosljedne. Za takvu narav, mučenu sponama ograničena obrazovanja, sputanu društvenim životom, koji, čini se, nije ništa drugo do zamršen splet sitnih ljudskih osobina, zidom opasan labirint uskih puteljaka, koji ne vode nikamo, nesumnjiva je posljedica da kod ljudi ostavlja dojam i pretjeranost i prevrtljivosti. Ono što je po njenu sudu bilo najbolje, htjela je potkrijepiti najpotpunijim znanjem, da ne živi priznavajući, tobože, neka moralna načela, a da ih se ustvari ne pridržava. Do sada se sav njen mladenački žar slijevao u tu duhovnu glad; privlačio ju je brak koji bi je oslobodio djevojačkog robovanja vlastitom neznanju i dao joj slobodu da se dragovoljno povjeri vodiču, koji će je povesti najslavnijim putem.
Tada ću sve naučiti – reče u sebi, idući i dalje brzim koracima jahaćom stazom kroz šumu. – Dužnost će mi biti učiti, da bih mu mogla pomoći u njegovu velikom djelu. Ništa u našem životu neće biti nebitno. Pa i ono svakidašnje bit će nam najuzvišenije. Bit će kao da sam se udala za Pascala. Naučit ću gledati istinu onako kako je gledaju veliki ljudi. I tako ću znati kako se može živjeti vrijednim životom ovdje – sada – u Engleskoj. Nisam sigurna činim li sada išta što bi bilo od kakve koristi; sve kao da smjera na neku misiju ti narodu, kome jezika ja ne znam, osim ako nije posrijedi gradnja prikladnih kolibica – o tome ne može biti nikakve sumnje. Oh, ja se nadam da ću moći lijepo udomiti ljude u Lowicku. Izradit ću mnogo nacrta, dok još imam vremena.
Dorothea se odjednom prekine, koreći se zbog neskromnosti kojoj se prepustila, zanoseći se neizvjesnim događajima, ali joj konjanik koji se u laganu kasu pojavio na jednoj okuci puta, uštedi duševni napor da promijeni tijek misli. Dobro timareni riđan i dva prekrasna prepeličara nisu dopuštali nikakve sumnje da je taj jahač sir James Chettam. Prepoznao je Dorotheju, odmah sjahao i, predavši uzde konjušaru, pošao njoj, noseći pod rukom nešto bijelo, na što su prepeličari uzbuđeno lajali.
– Vrlo mi je drago što sam vas sreo, gospođice Brooke – reče i skine šešir otkrivajući svoju sjajnu, valovitu plavu kosu. – Nisam mislio da ću tako brzo doživjeti zadovoljstvo, kome se tako radujem.
Gospođica se Brooke ozlojedi na njega zbog toga smetanja. Taj je ljubazni barun, baš kao stvoren za Celiju, pretjerao u želji da se omili starijoj sestri. Čak i budući svak može postati prava napast, ako baš uvijek nastoji da se s tobom unaprijed i u svemu predobro slaže i prihvaća tvoje mišljenje, čak i onda kad mu protusloviš. Nije joj palo na pamet da se on njoj samo zabunom udvara, sva njena duševna aktivnost bila je usmjerena na druge misli. Ali on je zbilja u tom času bio nametljiv, a njegove ruke s jamicama upravo odvratne. Od ljutnje je jako pocrvenjela dok mu je prilično oholo uzvraćala pozdrav.
Sir James je tu boju njena lica tumačio onako kako je to njemu godilo, te pomisli da mu se gospođica Brooke još nikad nije učinila tako lijepom.
– Donio sam jednog malog molitelja – reče – ili bolje reći, donio sam ga da vidim hoće li biti primljen i prije nego podnese molbu. – Nato pokaže bijeli predmet pod rukom; bilo je to sićušno štene, maltežanin, najnedužnija igračka prirode.
– Teško mi je gledati ta stvorenja koja se uzgajaju samo da budu maze – odvrati Dorothea, koja je to mišljenje stvorila upravo tog časa (kao što mišljenja obično i nastaju), onako razdražena i bijesna.
– Oh, zašto? – upita sir James kad su pošli dalje.
– Vjerujem da ih sva nježnost koja im se iskazuje ne čini sretnima. Ona su suviše bespomoćna, njihov život prenježan. Lasica ili miš, koji se sami za sebe brinu, mnogo su zanimljiviji. Gotovo bih rekla da sve životinje oko nas imaju dušu, nekako sličnu našoj, te ili se same brinu za sebe, ili su nam prijatelji, poput Monka ovdje. Takva su stvorenja nametnici.
– Drago mi je što sad znam da vam nisu dragi – reče dobri sir James. – Ne bih ih nikada držao zbog sebe, ali dame obično vole ove malteške pse. Evo, Johne, uzmite molim vas ovoga psa.
Nepoželjno je štene, kome su oči i nos bili podjednako crni i izražajni, bilo tako uklonjeno nakon što je gospođica Brooke ustvrdila kako bi bilo bolje da se nije ni okotilo. Ali je mislila da je potrebno to objasniti.
– Ne smijete prema mojim osjećajima zaključivati da i Celia jednako osjeća. Mislim da ona voli te male maze. Imala je jednom malog terijera, koji joj je bio vrlo drag. Bila sam nesretna, jer sam se uvijek bojala da ću ga zgaziti. Prilično sam kratkovidna.
– Vi imate svoje mišljenje o svemu, gospođice Brooke, i to uvijek ispravno mišljenje.
Što da odgovori na to glupo laskanje?
– Znate, ja vam zavidim na tome – reče sir James, dok su i dalje hodali prilično brzim korakom koji je Dorothea odmjeravala.
– Ne razumijem potpuno, na što mislite?
– Na vašu sposobnost da stvorite neko mišljenje. Ja mogu stvoriti mišljenje o ljudima. Znam kad mi se ljudi sviđaju. Ali o drugome, vjerujte mi, često mi je teško odlučiti. Čuju se ponekad vrlo razumna mišljenja s oprečnih strana.
– Ili mišljenja koja se čine razumnima. Možda ne razlikujemo uvijek što je razborito, a što glupo.
Dorothea osjeti da je bila prilično gruba.
– Tako je – odvrati sir James. – Ali se čini da vi imate tu moć rasuđivanja.
– Naprotiv, vrlo se često ne mogu odlučiti. Ali to je zbog neznanja. Ispravni zaključak ipak postoji, iako ga ja nisam sposobna vidjeti.
– Mislim da ih je malo koji bi to lakše mogli uočiti. Moram vam reći da mi je Lovegood govorio jučer da je vaša ideja o nacrtima za seoske kolibice najbolja na svijetu i, kako je rekao, pravo je čudo kako se ona mogla roditi u glavi takve mlade dame. U vama se krije pravi genij, da citiram njegove riječi. Rekao je da želite da gospodin Brooke sagradi nove kolibice, ali, čini se, smatra kako je malo vjerojatno da će vaš stric pristati. Znate li da bih i ja to želio učiniti... mislim na svom posjedu? Drago bi mi bilo da mogu ostvariti vaš plan, ako dopustite da ga vidim. Naravno, to je ulaganje novca; zato se ljudi protive tome. Nadničari ne mogu nikada platiti tako visoku stanarinu, da bi se to isplatilo. Ali je vrijedno pokušati, unatoč svemu.
– Vrijedno pokušati, da, zaista! – Dorothea će odlučno, zaboravljajući prijašnje sitne zadjevice. – Zaslužili smo da nas trostrukim bičem istjeraju iz naših lijepih kuća, sve nas koji dopuštamo da naši zakupnici žive u takvim svinjcima oko nas. Život u kolibicama može biti sretniji nego naš, ako su to zaista kuće, prikladne za ljudska bića, od kojih očekujemo da izvršavaju svoje dužnosti i da nam budu privržena.
– Hoćete li mi pokazati svoj nacrt?
– Naravno, hoću. Rekla bih da je vrlo manjkav. Ali pregledala sam sve nacrte za kolibice u Loudonovoj knjizi i od svega izabrala što mi se činilo najboljim. Oh, kakva bi to bila sreća da se ovdje unaokolo podignu takve kolibice! Mislim da bi trebali izbaciti te svinjce što leže pred vratina našeg parka, kao Lazar pred vratima nemilosrdna bogataša.
Dorothea je sad bila izvrsno raspoložena. U duhu je već vidjela kako sir James, kao njezin svak, gradi uzorne kolibice na svom posjedu, a zatim kako se, možda, grade i druge u Lowicku, sve više i više njih, pa i drugdje po uzoru na ove – kao da duh Oberlina17 lebdi nad župama, da uljepša život sirotinje.
Sir James je pogledao sve nacrte, a jedan je ponio da se o njemu posavjetuje s Lovegoodom. Otišao je duboko uvjeren da je uvelike uznapredovao u nastojanju da se umili gospođici Brooke. Malteško štene nisu ponudili Celiji; bio je to propust, što je Dorotheji poslije iznenada palo na pamet, ali je za to krivila sebe. Suviše je zaokupila sir Jamesa. Uostalom, i bolje je što nema šteneta, jer bi ga mogla zgaziti.
Celia je bila prisutna dok su pregledali nacrte i zamijetila je sir Jamesovu iluziju. – On misli da je Dorotheji stalo do njega, a njoj je stalo samo do njenih nacrta. Pa ipak nisam sigurna da bi ga ona odbila ako bi joj dopustio da svime upravlja i provodi svoje ideje. Kako će to biti neugodno sir Jamesu! Mrske su mi te ideje.
Celia je potajno uživala u tim mislima. Nije se usudila to otvoreno priznati svojoj sestri, jer bi time očito pokazala da se na neki način protivi svemu što je dobro. Ali je ona u pogodnim prilikama svojom negativnom mudrošću umjela utjecati na Dorotheju, budila je iz njena pretjerana zanosa, opominjući je da ljudi zure, a ne slušaju. Celia nije bila impulzivna, s onim što je imala reći nije se nikad žurila, a kad bi govorila, činila bi to jednako mirno, kratko i jednolično. Kad bi ljudi govorili energično i odrješito, ona bi samo promatrala njihova lica i crte na njima. Nikako nije mogla razumjeti kako mogu dobro odgojeni ljudi pristati da pjevaju i pritom tako smiješno otvaraju usta, kako to zahtijeva ta glasovna vještina.
Nakon nekoliko dana posjetio ih je gospodin Casaubon. Tada su ga pozvali da idućeg tjedna dođe na objed i ostane preko noći. Tako je i Dorothea imala prilike još tri puta razgovarati s njim i uvjeriti se da su njeni prvi dojmovi bili točni. Bio je baš onakav kakvim ga je odmah od početka zamišljala: gotovo sve što bi rekao bilo je poput uzorka iz kakva rudnika ili natpisa na vratima muzeja, koja vode u riznicu prošlih stoljeća; a ta je vjera u bogatstvo njegova duha bila još dublja i još je snažnije djelovala na njenu sklonost, jer je sad već bilo očito da zbog nje dolazi u posjete. Taj se svestrano obrazovani čovjek udostojio misliti na jednu mladu djevojku i trudio se razgovarati s njom, a da joj glupo ne laska – obraćao se njenu razumu, a ponekad se trudio ispraviti je i poučiti. Divna li prijateljstva! Činilo se čak da gospodin Casaubon i ne zna za trivijalnosti; nikad on ne bi započinjao plitak razgovor dosadnih ljudi, koji je ugodan kao stari svadbeni kolač što se nudi gostima, a zaudara na ormar za posuđe. Govorio je o onome za što se zanimao, ili bi opet šutio i ozbiljno i uljudno odobravao. Dorothea je u tome nazrijevala divnu iskrenost i upravo religiozno uzdržavanje od one neprirodnosti koja čovjeka kvari jer smjera na pretvaranje. S jednakim je strahopoštovanjem vjerovala da je gospodin Casaubon nadvisuje svojom religioznošću, kao što je nadvisuje razumom i znanjem. Kad bi ona dala oduška svojoj pobožnosti, on bi uz nju pristajao i to bi obično popratio kakvim prikladnim citatom; povjerio joj je da je u mladosti proživio nekoliko duševnih sukoba; ukratko, Dorothea je uvidjela da se može pouzdati u njega, da će je on razumjeti, suosjećati s njom i voditi je. Samo je u jednoj, i to u svojoj omiljenoj temi bila razočarana. Gospodin Casaubon očito nije mario za gradnju kolibica te je skretao razgovor na skučen prostor u stanovima starih Egipćana, bojeći se valjda da se život bijednih ne bi previše poboljšao. Pošto je otišao, Dorothea se, nešto uzbuđena, dulje pozabavi tim njegovim nehajem; mnogo je razbijala glavu razlozima koji proizlaze iz različitih klimatskih uvjeta, što mijenjaju ljudske potrebe, i iz poznate bahatosti poganskih despota. Treba li te razloge iznijeti gospodinu Casaubonu kad opet dođe? Ali, dobro razmislivši, zaključi da bi bilo neopravdano zaokupljati time njegovu pažnju. On se sigurno neće protiviti da se ona time bavi u slobodnim trenucima, kao što se druge žene obično bave svojom odjećom i ručnim radom, neće joj to braniti, kad... Dorothea se prilično postidjela kad se zatekla u takvim mislima.
U međuvremenu je njen stric bio pozvan u Lowick, da ondje provede nekoliko dana. Zar je bilo pametno misliti da će gospodin Casaubon uživati u Brookeovu društvu samo društva radi, bilo s dokumentima ili bez njih?
To ju je malo razočaranje potaklo, međutim, da se još više raduje spremnosti sir Jamesa Chettama da bude pokretač željenog napretka. Dolazio je češće no gospodin Casaubon, i Dorotheji više nije bio neugodan otkako je pokazao da su mu namjere ozbiljne; praktičan, kakav je bio, već je ušao u Lovegoodove proračune, a usto je bio divno poslušan. Predlagala je da se sagrade dvije kolibice i presele dvije obitelji iz starih kolibica, koje se onda mogu porušiti, da bi se na tom mjestu sagradile nove. Sir James odgovori: – Tako je – i ovaj put joj te riječi nisu bile nimalo mrske.
Muškarci koji imaju tako malo vlastitih ideja sigurno bi mogli biti vrlo korisni članovi društva pod dobrim ženskim vodstvom.
Teško je reći nije li bilo i malo tvrdoglavosti u Dorothejinoj upornosti da ne vidi mogućnost nekog drugog izbora. Ali je njen život upravo sada bio pun nade i djelatnosti; nije mislila samo o svojim nacrtima, nego je i skidala knjige s polica u knjižnici i čitala mnogo i brzo (kako bi ispala manja neznalica u razgovoru s Casaubonom), a savjest su joj stalno uznemiravale sumnje ne zanosi li se tim sitnicama preko mjere i ne razmišlja li o njima s onom samodopadnošću koja je uvijek vrhunac neznanja i gluposti.

IV. POGLAVLJE

Prvi gospodin: Naša su djela okovi koje sami kujemo.
Drugi gospodin: Istina, ali mislim da društvo za to daje željezo.
– Čini se da je sir James spreman učiniti sve što zaželiš – reče Celia, dok su se vozile kući nakon razgledavanja novog gradilišta.
– Dobra je on duša i mnogo pametniji no što bi čovjek mislio – odvrati Dorothea bez promišljanja.
– Zar misliš da izgleda glup?
– Ne, ne mislim – odvrati Dorothea, sabravši se, pa položi na trenutak ruku na sestrinu – ali on o svemu ne govori podjednako pametno.
– Rekla bih da to čine samo neugodni ljudi – Celia će iskreno kao uvijek. – Mora da je strašno živjeti s njima. Pomisli samo!... kod doručka i uvijek.
Dorothea se nasmije. – O, Kitty, ti si divno stvorenje! – Uštine Celiju za bradu, i u tom času u njoj vidje vrlo privlačnu i ljupku djevojku, dostojnu da na drugom svijetu bude vječni kerubin, a, kad to ne bi bilo dogmatski pogrešno reći, otkupljenja joj treba jedva više nego kakvoj vjeverici. – Dakako, ljudi ne moraju uvijek govoriti pametno. Međutim, sposobnost njihova uma razabire se kad pokušaju govoriti pametno.
– Zar misliš da sir James to pokušava, ali ne uspijeva?
– Govorim općenito. Zašto me ispituješ o sir Jamesu? Njegov životni cilj nije da se meni svidi.
– Ta, Dodo, zar ti zaista u to vjeruješ?
– Naravno. On misli o meni kao o svojoj budućoj sestri, to je sve. – Dorothea nije još nikad prije nijednom riječju to spomenula, sve zbog neke stidljivosti koju su obje sestre osjećale pri tome; čekala je da je na to navede neki događaj. Celia porumenje, ali odmah odvrati:
– Molim te, ne budi i dalje u zabludi. Kad mi je Tantripp ovih dana češljala kosu, ispričala mi je da je sluga sir Jamesa čuo od djevojke gospođe Cadwallader da se sir James treba oženiti starijom gospođicom Brooke.
– Zašto dopuštaš da ti Tantripp prenosi takve brbljarije, Celijo? – reče Dorothea ogorčeno, bijesna i zbog nekih pojedinosti na koje je bila već i zaboravila, ali su sada oživjele u njenoj glavi i potvrđivale to neželjeno otkriće.
– Sigurno si je ispitivala. To je sramotno.
– Ne vidim uopće nikakva zla u tome što je ona meni pripovijedala. Bolje je znati što ljudi govore. Eto, vidiš kakve pogreške činiš zanoseći se samo svojim idejama. Uvjerena sam da će te sir James zaprositi, i on vjeruje da ćeš pristati, osobito otkako si s njim tako ljubazna zbog njegova zanimanja za tvoje nacrte. A isto tako znam da i stric to očekuje. Pa svi vide da je sir James jako zaljubljen u tebe.
Taj je preokret u osjećajima bio tako snažan i bolan za Dorotheinu dušu da su joj iz očiju poletjele suze i potekle niz obraze. Sve su se njene nade srušile, i odvratna joj je bila misao da sir James sebi umišlja da ga ona prihvaća kao prosca. To ju je ljutilo i zbog Celije.
– Kako se on tome može nadati? – plane ona najžešćim bijesom. – Nikad se nisam s njim ni u čemu slagala, osim u izgradnji kućica, a prije toga jedva sam bila i uljudna prema njemu.
– Ali ti si tako ljubazna s njim. Počeo je vjerovati da ga voliš.
– Da ga volim, Celijo! Kako se možeš služiti tako ružnim riječima? – gnjevno će Dorothea.
– Bože moj, Dorothejo, mislim da je ispravno voljeti čovjeka za koga ćeš se udati.
– Vrijeđa me što čujem da je sir James mogao i pomisliti da ga volim. Osim toga, to i nije prava riječ za osjećaje koje moram gajiti prema čovjeku za kojeg ću se udati.
– Dobro, onda žalim sir Jamesa. Morala sam ti to reći, jer se ti ponašaš kao obično, nikad ne gledaš gdje se upravo nalaziš, i uvijek ničeš gdje te ne siju. Uvijek vidiš ono što nitko drugi ne vidi; nemoguće je tebe zadovoljiti, a ipak, nikad ne vidiš ono što je sasvim jasno. Takva si ti, Dodo.
Nešto je očito dalo Celiji tu neobičnu hrabrost; nije štedjela sestre, prema kojoj je katkad osjećala strahopoštovanje. Tko zna što Mačak Predonja možda i opravdano zamjera nama, višim bićima?
– To je zaista bolno – reče Dorothea koja je doista bila na mukama. – Ne mogu se više baviti kolibicama. Moram biti neuljudna prema njemu. Moram mu reći da neću više imati posla s njim. To je zaista bolno – i ponovo joj se oči napuniše suzama.
– Pričekaj malo. Razmisli o tome. Znaš da on odlazi na dan-dva posjetiti svoju sestru. Neće biti nikoga, osim Lovegooda. – Celia nije mogla, a da se ne udobrovolji. – Jadna Dodo – nastavi ona prijazno, dršćućim glasom. – To je zbilja teško, ti su nacrti tvoja najmilija zabava.
– Nacrti... zabava! Zar ti misliš da se ja za kolibice mojih bližnjih brinem na tako djetinjast način? Doduše, mogu ja i pogriješiti. Ali može li se učiniti ikakvo plemenito kršćansko djelo među tako ograničenim ljudima?
Zašutjele su. Dorothea je bila suviše uvrijeđena da bi se mogla udobrovoljiti i možda priznati kakvu svoju pogrešku. Ona je prije bila voljna osuditi nepodnošljivu uskogrudnost i kratkovidnu savjest društva što je okružuje; Celia nije više bila vječni kerubin, nego trn u njenoj duši, jedan od onih raznobojnih nevjernika, gori od ijedne strašne pojave u »Poklonikovu putovanju«18. Nacrti su zabava! Što vrijedi život, i je li moguća ikakva jaka vjera, kad se sva tvoja nastojanja svode na takav bijedni besmisao? Kad je silazila s kočije, lice joj je bilo blijedo, a oči crvene. Bila je prava slika tuge i žalosti, i stric, koji ju je sreo u predsoblju, gotovo bi se zabrinuo da Celia do nje nije bila tako lijepa i smirena, te je odmah zaključio da je pretjerana pobožnost uzrok Dorothejinim suzama. Dok njih nije bilo kod kuće, on se vratio iz glavnog grada grofovije, kamo je bio pošao zbog molbe da se pomiluje neki zločinac.
– Dakle, drage moje – reče ljubazno, dok su mu prilazile da ga poljube – nadam se da se nije ništa neugodno dogodilo za moje odsutnosti.
– Nije, striče – odvrati Celia – bile smo u Freshittu, da pogledamo kolibice. Mislile smo da ćeš već za doručka biti kod kuće.
– Svratio sam u Lowick na doručak... vi niste znale da se vraćam preko Lowicka. I donio sam ti nekoliko knjižica, Dorothejo. U knjižnici su na stolu.
Činilo se kao da je električna struja prošla Dorotheinim tijelom i prenijela je iz očaja u radosno iščekivanje. Bile su to knjižice o počecima Crkve. Otresla se teških misli, zaboravila Celiju, Tantripp i sir Jamesa i uputila se ravno u knjižnicu. Celia je otišla na gornji kat. Neka je poruka zadržala gospodina Brookea, ali kad je opet ušao u knjižnicu, zatekao je Dorotheju gdje sjedi jako zadubljena u jednu od knjižica, u kojoj je na rubovima bilo bilježaka ispisanih rukom gospodina Casaubona, upijajući je isto tako željno kao što bi upijala miris kite svježeg cvijeća nakon zamorne i dosadne šetnje za ljetne pripeke.
U mislima je na putu u novi Jeruzalem odmicala od Tiptona i Freshitta, pa i od same svoje zle navike da niče gdje je ne siju.
Brooke se spusti u svoj naslonjač, ispruži noge prema gorućim kladama te stade polako trljati ruke, gledajući vrlo blago Dorotheju, ali tako ravnodušno i mirno, kao da joj nema ništa naročito reći. Dorothea sklopi brošuru čim je osjetila stričevu prisutnost, i digne se kao da će otići. Obično bi se raspitivala o stričevu milosrdnom zauzimanju za onog zločinca, ali je sada bila vrlo uzbuđena i rastresena.
– Vraćao sam se, znaš, preko Lowicka – reče gospodin Brooke, ali ne da bi je zadržao, nego očito po navici da ponavlja ono što je već jednom rekao. Ta navika u govoru upadljivo se očitovala kod gospodina Brookea. – Doručkovao sam ondje i vidio Casaubonovu knjižnicu, i štošta slično. Zrak je danas nešto oštar za vožnju u kolima. Zar nećeš sjesti, draga? Čini se da ti je hladno.
Dorothea je bila upravo raspoložena da se odazove tom pozivu. Katkad joj površnost njena strica nije smetala, ako je baš slučajno nije ljutila. Skinula je kaput i kapu i sjela mu nasuprot, uživajući u žaru, ali je pritom podigla svoje lijepe ruke da joj posluže kao zaklon. Nisu to bile nježne ni sitne ručice, već moćne ruke žene i majke. Rekao bih da ih je podigla ne bi li utišala svoju strasnu želju da sve zna i o svemu razmišlja, želju koja je u hladnoj okolini Tiptona i Freshitta završavala suzama i od plača crvenim očima.
Sjetila se sada osuđena zločinca. – Kakve nam vijesti nosiš o kradljivcu ovaca, striče?
– Što, o bijednome Bunchu? Pa rekao bih da ga nećemo izvući, bit će obješen.
Na Dorothejinu licu pojavi se izraz prijekora i žaljenja.
– Obješen, znaš – reče gospodin Brooke, klimajući mirno glavom. – Jadni Romilly19! On bi nam bio pomogao. Poznavao sam Romillyja. Casaubon nije poznavao Romillyja. Malo se previše taj Casaubon zakopao u svoje knjige, znaš!
– Kad se čovjek ozbiljno bavi istraživanjem i piše veliko djelo, mora se, naravno, odreći susreta s nekim ljudima.
– To je istina. Ali se čovjek, znaš, dosađuje. I ja sam vječiti neženja, ali mi je narav takva da se nikad ne dosađujem; svuda pomalo zavirujem i za sve se zanimam. Nikad se ne dosađujem... no, opazio sam, znaš, da se Casaubon dosađuje. Potreban mu je prijatelj... prijatelj, znaš.
– Bila bi velika čast za svakoga da mu postane prijateljem – reče odlučno Dorothea.
– Tebi se on sviđa, je li? – upita gospodin Brooke, ne pokazujući iznenađenja, a ni ikakva drugog uzbuđenja. – Pa dobro, Casaubona, eto, poznajem već deset godina... otkako je došao u Lowick. Ali nikada nisam ništa iz njega izvukao, nikakva mišljenja, znaš. Međutim, on je besprijekoran čovjek, a mogao bi postati i biskup, ili tako nešto, znaš, ako Peel ostane u vladi. I on ima zbilja odlično mišljenje o tebi, draga moja.
Dorothea nije mogla govoriti.
– Činjenica je da on ima zbilja odlično mišljenje o tebi. Taj Casaubon govori izvanredno dobro. Obratio se meni, jer ti nisi punoljetna. Ukratko, ja sam obećao da ću s tobom govoriti, iako sam mu rekao da se ne nada previše. Morao sam mu to reći. Rekao sam mu da je moja nećakinja vrlo mlada i koješta slično. Ali nisam držao potrebnim upuštati se u detalje. Ali, kako bilo da bilo, da ne duljim, zamolio me za dopuštenje da te zaprosi. Zaprosi, znaš – reče gospodin Brooke i kao obično klimne glavom potvrđujući. – Mislio sam da je najbolje da ti to kažem, draga moja.
Nitko ne bi mogao otkriti ni traga kakvoj zabrinutosti u Brookeovu vladanju, ali je on zaista želio da dozna nešto o namjerama svoje nećakinje, da bi je mogao na vrijeme savjetovati, ako to bude potrebno. Kakav se drugi osjećaj, doli dobrostiv, i mogao javiti kod njega – suca, koji je imao toliko iskustva. Kako Dorothea nije odmah progovorila, on ponovi: – Mislio sam da je najbolje da ti to kažem, draga moja.
– Hvala ti, striče – odvrati Dorothea jasnim i čvrstim glasom. – Vrlo sam zahvalna gospodinu Casaubonu. Ako me isprosi, ja ću pristati. Divim mu se i poštujem ga više no ijednog čovjeka kojeg sam dosad srela.
Gospodin Brooke malo zastane i onda reče tihim glasom: – Ah... Dobro! On je u neku ruku dobra prilika. Ali, eto, i Chettam je dobra prilika. I naši su posjedi jedan do drugoga. Neću se protiviti tvojim željama, draga moja. Ljudi trebaju sami odlučiti o braku, i u sličnim zgodama, dakako, do određene mjere, znaš. Uvijek sam to govorio, do određene mjere. Želim da se dobro udaš, a imam opravdana razloga vjerovati da te i Chettam želi uzeti za ženu. Ja to samo napominjem, znaš.
– Sasvim je nemoguće da se ikad udam za sir Jamesa Chettama – reče Dorothea. – Ako me je mislio uzeti za ženu, onda je jako pogriješio.
– Tako je to, vidiš. Nikad ne možeš znati. Ja bih povjerovao da je upravo Chettam čovjek koga bi svaka žena poželjela, eto.
– Molim te, nemoj mi ga više spominjati, striče – reče Dorothea, osjećajući kako se tek minuli bijes opet budi u njoj.
Gospodin Brooke se začudi, uvidjevši da su žene zaista neiscrpan predmet proučavanja, jer, evo, čak ni on u svojim godinama nije kadar išta zaista znalački predvidjeti kad se radi o njima. Pa tu je i čovjek poput Chettama, koji uopće nema sreće.
– Da, vratimo se Casaubonu. Nema žurbe, mislim, što se tiče tebe. Istina, svaka će godina na njemu ostaviti svoj trag. Njemu je, znaš, preko četrdeset i pet. Mogu reći da je dobrih dvadeset i sedam godina stariji od tebe. Da budemo načistu, ako ti se sviđa učenost i ugled, i koješta slično, dobro; sve se ne može imati. A i dohodak mu je dobar. Ima lijep imetak neovisno od Crkve. Ipak, nije mlad, i, što ne smijem kriti pred tobom, draga moja, ja mislim da mu zdravlje nije najbolje. Ne znam ništa drugo što bi govorilo protiv njega.
– Ne bih željela imati muža koji bi bio suviše blizu mojim godinama – odvrati Dorothea ozbiljno i odlučno. Željela bih imati muža razumom i znanjem nadmoćna.
Gospodin Brooke ponovi prigušeno: – Ah? – I nastavi: – Držao sam da ti više misliš svojom glavom nego većina djevojaka. Smatrao sam, znaš, da voliš misliti svojom glavom, da... da to voliš.
– Ne mogu zamisliti život bez vlastitih nazora, ali bih željela imati za njih valjane razloge, a mudar bi mi čovjek mogao pomoći da vidim koji su nazori najpravilniji i pomoći mi da prema njima živim.
– Izvrsno. Bolje to nisi mogla reći, znaš. Ali ima štošta čudnovato u životu – nastavi gospodin Brooke, koga je savjest zaista poticala da učini za svoju nećakinju sve što u ovakvoj prigodi može. – Život nije lijevan po kalupu, nije skrojen prema nekim pravilima i načelima i koječemu sličnom. Ja se uopće nisam ženio, a to je i bolje za tebe i tvoje. Istina je da nisam nikada nijednu toliko volio da bih zbog toga pao u zamku. To je zaista zamka, znaš. Svladavanje, eto. Ima svladavanja. A muž voli biti gospodar.
– Znam, moram očekivati kušnje, striče. Brak podrazumijeva uzvišene dužnosti. Nikad nisam o njemu razmišljala samo kao o svojoj sreći – odvrati sirota Dorothea.
– Dobro, tebi nije do svečanosti, velikog kućanstva, plesova, objeda i koječega sličnog. Vidim da bi ti Casaubonov način života bolje odgovarao od Chettamova. A učinit ćeš kako se tebi sviđa, draga. Neću smetati Casaubonu; to sam odmah rekao; jer ne znaš kako će što svršiti. Ti nemaš isti ukus kao druge mlade dame; a svećenik i znanstvenik... koji može postati biskup... ili nešto slično... bit će tebi više po volji od Chettama. Chettam je dobar momak, dobrodušan i pouzdan momak, znaš; ali on se ne bavi mnogo idejama. Ja sam se bavio kad sam bio u njegovim godinama. Ali Casaubonove oči, eto. Mislim da ih je malo iskvario prekomjernim čitanjem.
– Bit ću, striče, sretna ako mu mogu pomoći – reče Dorothea gorljivo.
– Ti si se već sasvim odlučila, vidim ja. Dobro, draga; zbilja, imam za tebe pismo u džepu. – Gospodin Brooke uruči pismo Dorotheji, ali kad se digla i pošla prema vratima, on primijeti: – Ne moraš se previše žuriti, draga. Razmisli o tome, znaš.
Kad je Dorothea otišla, on stade razmišljati kako je govorio doista uvjerljivo i jasno joj prikazao opasnosti u braku. To mu je bila dužnost. A što se on pred mladim ljudima gradio mudar, treba reći da nijedan stric, koliko god putovao u svojoj mladosti, prihvaćao nove misli i objedovao s glasovitim ljudima, koji sada više nisu u životu, ne može prosuditi u kakvom će braku naći sreću mlada djevojka, koja voli Casaubona, a ne voli Chettama. Ukratko, žena je problem pred kojim je zastala pamet gospodina Brookea, i koji je za njega bio gotovo isto tako zamršen kao i iznenadni prirodni fenomeni.

V. POGLAVLJE

Marljivi znanstvenici obično pate od kostobolje, katara, reume, opće tjelesne slabosti, loše probave, slaba vida, kamenaca i grčeva, nedovoljne probave, zatvora, vrtoglavice, vjetrova, tuberkuloze i svih bolesti koje se javljaju uslijed prekomjerna sjedenja; oni su većinom mršavi, suhi, blijedi... i sve to zbog neumjerena napora i pretjerana bavljenja znanošću. Ako ne vjerujete u istinitost toga, pogledajte djela velikog Tostatusa i Tome Akvinskog, pa mi recite jesu li ti ljudi patili.
Burton: Anatomija melankolije.

Ovako je glasilo Casaubonovo pismo:
Poštovana gospođice Brooke,
Vaš mi je skrbnik dopustio da Vam se obratim nečim što je snažnije od svega, što ja krijem u dubini svoje duše. Vjerujem da ne griješim nalazeći neku dublju vezu, osim datuma, u činjenici da se spoznaja o jednoj potrebi u mom životu pojavila istodobno s prilikom da se upoznam sa Vama. Jer, u prvom trenutku našega susreta, ja sam stekao dojam da ste Vi osobito, a možda i baš samo Vi, podobni zadovoljiti tu moju potrebu (spojenu, mogu reći, s takvim snažnim osjećajima koji se ne mogu trajno prikrivati čak ni zaokupljenošću poslom, isuviše osobitim da bih ga se odrekao), i svaka nova prilika da Vas promatram, pojačavala je taj dojam, uvjeravajući me sve jače o toj podobnosti koju sam bio nazreo, i tako odlučnije budila one osjećaje o kojima sam upravo govorio. Naši su Vam razgovori, mislim, dosta jasno prikazali tijek i svrhu mog života, tijek, uvjeren sam, neprikladan za običniji način mišljenja. Razabrao sam da u Vas ima uzvišenih misli i da ste sposobni za žrtvu, što dosad nisam zamijetio da bi se dalo uskladiti s ranim cvatom mladosti ili s onim dražestima spola, koje, rekao bih, u tren oka osvajaju i pribavljaju poštovanje kad se usklade, kao što je to u Vas, sa spomenutim duhovnim vrlinama. Nisam se, priznajem, mogao nadati da ću naići na takav rijetki sklad elemenata trijeznih i ujedno privlačnih, koji su kadri pripomoći u ozbiljnim poslovima i dati čara dokolici. A da se nisam upoznao s Vama (što, dopustite da ponovim, ne vjerujem da se samo površno podudara sa spomenutim potrebama, nego da se i usto sretno uklapa u izvršavanje jedne životne zadaće), ja bih po svoj prilici živio i dalje tako dokraja, ne nastojeći se osloboditi samotinje bračnom vezom.
Takav je, poštovana gospođice Brooke, točan prikaz mojih osjećaja; i ja se nadam da ćete mi ljubazno oprostiti što se sada usuđujem zapitati jesu li vaši osjećaji takve naravi da bi mogli ispuniti moje sretne nade. Ako pristanete da Vam budem muž i da se na Zemlji brinem o Vašoj dobrobiti, smatrat ću to najuzvišenijim darom Providnosti. Za uzvrat Vam mogu ponuditi, ako ništa drugo, a ono ljubav dosad nedarovanu, i posvetiti Vam vjerno svoj život, u kome, ma kako bilo malo uspjeha, ipak nema takvih stranica prošlosti na kojima biste, ako Vam se prohtije da ih čitate, našli popisa zbog kojih bi opravdano trebali biti ogorčeni ili se stidjeti. Očekujem Vaš odgovor u tjeskobnoj čežnji, koju bi bilo razborito (kad bi to bilo moguće) odagnati marljivijim radom no obično. Ali za takvo iskustvo sam još mlad te, radujući se odgovoru, makar bio i nepovoljan, mogu samo osjećati da će povlačenje u samoću biti puno teže nakon kratkotrajna bljeska nade.
U svakom slučaju ostajem Vaš s dubokim poštovanjem.
Edward Casaubon.

Dorothea je dršćući čitala to pismo, a zatim se bacila na koljena, zakrila lice rukama i zajecala. Nije mogla moliti; pod navalom uzvišenih emocija, u kojima misli postaju nesređene, a predodžbe lebde nesigurno, mogla se samo predati gotovo s djetinjim osjećajem pouzdanja religioznim mislima, koje su krijepile njene osjećaje. Ostala je tako, dok nije došlo vrijeme da se obuče za objed.
Zar bi joj moglo pasti na um da pomno razmatra to pismo, da ga kritički mjeri kao kakvo ljubavno očitovanje? Cijelu joj je dušu zaokupila činjenica da je pred njom potpuniji život: ona je iskušenik, koji se sprema ući u viši stupanj posvećenosti. Bila je spremna dati maha svojim snagama, što su se nemirno komešale u tami njena neznanja i pod pritiskom sitničave krutosti ljudskih običaja.
Sad će se moći posvetiti velikim, štoviše, točno određenim dužnostima; bit će joj sad dopušteno da neprestano živi u svjetlu jednog uma, koji će moći cijeniti. Ta je nada bila pomiješana sa žarom ponosna zadovoljstva – bilo je to radosno iznenađenje djevojke što ju je izabrao čovjek kome se ona divila i kojega je željela. Sva je Dorothejina strast bila prožeta razumom koji je težio za idealnim životom; sjaj je njena preobražena djevojaštva pao na prvi objekt što se pojavio nadohvat toga sjaja. Nagon, kojim se sklonost pretvara u odlučnost, pojačali su oni sitni događaji toga dana koji su bili izazvali njeno nezadovoljstvo zbog dosadašnjih njenih životnih prilika.
Poslije objeda, dok je Celia izvodila neku »melodiju s varijacijama«, nešto malo svirke, što je simboliziralo estetsku stranu naobrazbe mladih dana, Dorothea se povukla u svoju sobu da odgovori na Casaubonovo pismo. Zašto bi zatezala s odgovorom? Prepisala ga je tri puta, ne zato što bi htjela mijenjati red riječi, nego zato što joj je ruka bila neobično nesigurna, a ona ne bi mogla podnijeti da Casaubon pomisli kako je njen rukopis ružan i nečitljiv. Prisiljavala se da piše rukopisom u kojem je svako slovo čitko, da ne piše duge nizove beznačajnih riječi, a to je radila zato da bi štedjela Casaubonove oči. Tri puta je prepisivala:
Poštovani gospodine Casaubon,
Vrlo sam Vam zahvalna što me volite i što smatrate da zavređujem postati Vašom ženom. Ne mogu se radovati većoj sreći od one koja će biti i Vaša sreća. Da kažem nešto više, bilo bi to jedno te isto, samo malo opširnije, jer ne mogu ni na što drugo misliti, nego da mogu cijelog života biti Vama odana.
Dorothea Brooke.

Nešto je kasnije te večeri pošla sa svojim stricem u knjižnicu, da mu preda pismo i da ga on ujutro pošalje. Bio je iznenađen, ali je svoje iznenađenje pokazao samo šutnjom od nekoliko časaka. Za to je vrijeme razmještao različite predmete po svom pisaćem stolu, a najposlije je stao, leđima okrenut vatri, zagledavši se, s naočalama na nosu, u adresu na Dorothejinu pismu.
– Jesi li dovoljno razmislila o tome, draga? – upita napokon.
– Nije bilo potrebno dugo razmišljati, striče. Ne znam što bi me moglo pokolebati. Kad bih promijenila mišljenje, moralo bi to biti zbog nečega što je važno i meni potpuno novo.
– Ah! Dakle, ti ga uzimaš? Onda Chettam nema sreće? Je li te Chettam uvrijedio... uvrijedio te, je li? Što ti se ne sviđa na Chettamu?
– Nema ničega što bi mi se na njemu sviđalo – odvrati Dorothea prilično žestoko.
Gospodin Brooke trgne glavu i ramena, kao da ga netko gađa kakvim lakim predmetom. Dorothea se odmah prekori i reče:
– Mislim na njemu kao mužu. Inače je veoma ljubazan, mislim... doista vrlo dobar, što se tiče kolibica. Dobronamjeran čovjek.
– Ali ti baš moraš imati znanstvenika, ili nešto slično? Uostalom, to je već pomalo svojstveno našoj porodici. Ni mene to nije mimoišlo... ta ljubav za znanjem, to zanimanje za sve i sva... čak i malo pretjerano... to me je odvelo predaleko: doduše, to se ne javlja često kod ženskih potomaka; ili to nekako skriveno teče poput ponornica u Grčkoj, znaš, pa onda izbija u sinovima. Pametni sinovi od pametnih matera. Mnogo sam se nekad time bavio. Međutim, draga, ja sam uvijek govorio da ljudi moraju postupati u takvim situacijama onako kako se to njima sviđa, ali samo do određene granice. Ja, kao tvoj skrbnik, ne bih mogao pristati na loš brak. Ali Casaubon stoji dobro, njegov je položaj dobar. Bojim se da će Chettam ipak biti uvrijeđen, a gospođa će Cadwallader kriviti mene.
Celia te večeri, naravno, nije znala što se dogodilo. Dorotheinu rastresenost i plač – bilo je očitih znakova da je još plakala i nakon što su se vratile kući – pripisivala je bijesu zbog sir Jamesa Chettama i kolibica, stoga je pazila da je opet ne uvrijedi. Rekavši jednom što je željela reći, Celia nije bila sklona vraćati se na istu temu. Bila je takve naravi da se ni kao dijete nije ni s kim svađala – samo je u čudu promatrala kako se drugi na nju okomljuju i kako su pritom nalik na purane, a čim bi se opet udobrovoljili, bila je pripravna s njima se igrati. A što se tiče Dorotheje, ona je kao po nekoj navici uvijek nalazila nešto loše u sestrinim riječima, iako je Celia u duši bila uvjerena da govori istinu i ništa drugo; nikad nije ništa izmišljala, a ne bi to ni mogla. Ali je najbolja Dorothejina osobina bila da se nije dugo ljutila. Tako, iako su cijele večeri jedva progovorile koju riječ, kad je Celia odložila ručni rad, s namjerom da pođe spavati – u čemu je uvijek bila prva – Dorothea, koja je sjedila na niskoj stoličici nesposobna baviti se ičim do razmišljanjem, ipak reče milozvučnim glasom, koji je u trenucima dubokih, ali smirenih osjećaja davao njenu govoru obilježje lijepe recitacije:
– Celijo draga, dođi i poljubi me – držeći raskriljene ruke dok je govorila.
Celia klekne, da bi se sagnula do nje i dade joj lak, lepršav poljubac. Dorothea je, međutim, nježno zagrli i ozbiljno pritisne usne na jedan, pa onda na drugi njen obraz.
– Nemoj dugo bdjeti, Dodo, večeras si blijeda, pođi što prije spavati – reče Celia mirno kao uvijek, bez trunka topline.
– Neću, draga, ja sam vrlo, vrlo sretna – odvrati Dorothea žarko.
– To bolje – pomisli Celia. – Kako Dodo čudno pada iz jedne krajnosti u drugu.
Iduće jutro kod doručka sluga preda nešto Brookeu i reče: Jonas se vratio, gospodine, i donio ovo pismo.
Gospodin Brooke pročita pismo i, klimnuvši Dorotheji, reče:
– Od Casaubona, draga, doći će ovamo na objed. Nije, znaš, imao vremena više napisati... nije imao vremena.
Celiji nije bilo ništa neobično da se gost koji dolazi na objed unaprijed najavljuje njenoj sestri, ali, budući da su joj oči krenule u pravcu stričeva pogleda, ona se iznenadila, opazivši kako je čudno djelovala ta vijest na Dorotheju. Činilo se kao da je nešto poput odsjeva bijela, suncem obasjana krila prešlo preko njezina lica, kojim se zatim prelila rumen, tako rijetka na njemu. Sada tek Celia pomisli da gospodina Casaubona i njenu sestru možda veže nešto više od njegova uživanja u pametnim razgovorima i njena uživanja u slušanju tih razgovora. Dosad je uspoređivala to divljenje prema tom »ružnom« i obrazovanom znancu s divljenjem prema Monsieuru Liretu iz Lausanne, koji je također ružan i obrazovan. Dorothea se nikad nije umorila slušajući starog Monsieura Lireta, dok je Celiji bilo zaista užasno gledali kako se miče koža na njegovoj ćelavoj glavi. Zašto se, dakle, taj njen zanos ne bi jednostavno protegao i na gospodina Casaubona? A vrlo je, čini se, vjerojatno da svi učeni ljudi promatraju mladi svijet očima učitelja.
Celiju sad doista prenerazi sumnja, što je iskrsnula u njenoj glavi. Rijetko ju je kad nešto tako iznenadilo; njena izvanredna oštrina u zapažanju određenih znakova obično bi je pripravila na razvitak događaja koji su je zanimali. Nije još zamišljala gospodina Casaubona kao sretna prosca, počela je samo osjećati gnušanje i pri samoj pomisli da ga Dorothea želi. Zbog toga se ona zaista ljutila na Dorotheju. Dobro, sir Jamesa Chettama neće, ali da se uda za Casaubona! Celia osjeti neki stid, pomiješan s osjećajem da u svemu tome ima nešto besmisleno. Ali se možda Dodo, ako je zaista nakanila počiniti takvu budalaštinu, može od nje odvratiti. Sudeći po iskustvu, bilo je nade da bi mogla primiti savjet.
Tog je dana vrijeme bilo vlažno i one nisu namjeravale izaći, pa su pošle u svoju sobu. Celia tu opazi da se Dorothea, umjesto da se po običaju prihvati marljivo posla, nalaktila na otvorenu knjigu i zagledala kroz prozor u veliki, vlagom posrebreni cedar. Celia je nastavila praviti igračku za kapelanovu djecu te se nije previše žurila započeti razgovor.
Dorothea je ustvari razmišljala da bi Celia trebala doznati za važnu promjenu u Casaubonovu položaju otkako je posljednji put bio kod njih. Činilo joj se da nije pošteno ne reći joj nešto što će svakako utjecati na njeno raspoloženje prema njemu, ali se ipak nekako ustručavala da joj to kaže. Dorothea je sebe optuživala zbog određene podlosti u tom ustručavanju; uvijek joj je bilo mrsko brinuti kakve sitne brige, ili kajati se zbog svojih djela, ali se ovoga časa obraćala nebesima za pomoć, u svojoj strepnji pred zajedljivošću Celijina prilično prozaičnog duha. Celijin sitan, ponešto grlen glasić, govoreći uobičajenim tonom uzgrednog zapažanja ili usputnog napominjanja, prekine Dorothejino sanjarenje i odagna njenu neodlučnost.
– Dolazi li još tko na objed, osim gospodina Casaubona?
– Nitko, koliko ja znam.
– Nadam se da će se ipak još netko naći na objedu. Onda bar neću čuti kako srče juhu.
– Što ima čudno u tome kako on srče juhu?
– Zar ti, Dodo, zaista ne čuješ kako on struže svojom žlicom? I uvijek žmirne prije nego što progovori. Ne znam je li Locke žmirkao, ali ako je to činio, vjeruj mi da žalim one koji su se za stolom našli nasuprot njega.
– Celijo – reče Dorothea odsječno i ozbiljno – molim te, nemoj mi više iznositi takva opažanja.
– Zašto? Ona su sasvim istinita – odvrati Celia, koja je imala svojih razloga da ne popusti, iako se počela pribojavati.
– Ima mnogošto istinito, što zapažaju samo najprostiji ljudi.
– Onda mislim da najprostiji ljudi moraju biti prilično korisni. Držim da je šteta što majka gospodina Casaubona nije bila prostija žena, možda bi ga bolje odgojila.
U duši prestrašena, Celia je bila sada spremna pobjeći, nakon što je bacila to lako koplje.
Dorothejini su se osjećaji nagomilali u lavinu, i sad više nije moglo biti nikakva odgađanja.
– Moram ti reći, Celijo, udajem se za gospodina Casaubona.
Celia možda nije još nikada tako problijedjela. Čovječuljak od papira, što ga je pravila, ostao bi osakaćene noge, da nije po navici pazila na sve što je držala u rukama. Odmah je odložila tu krhku figuricu i nekoliko časaka sjedila kao skamenjena. Kad je progovorila, oči su joj bile pune suza.
– Oh, Dodo, ja se nadam da ćeš biti sretna. – Sestrinska je nježnost nadvladala toga trenutka sve druge osjećaje, a bojala se za sestru, jer ju je ljubila.
Dorothea je bila još jednako uvrijeđena i uzbuđena.
– To je, dakle, već gotovo? – upita Celia prigušenim glasom, punim strahopoštovanja. – A zna li stric?
– Prihvatila sam ponudu gospodina Casaubona. Stric mi je donio pismo u kojem je ta ponuda bila; on je to već onda znao.
– Oprosti mi, molim te, ako sam rekla išta što te je moglo uvrijediti, Dodo – reče Celia, zajecavši tiho. Nikad ne bi pomislila da će osjećati to što je u tom času osjećala. Bilo je nečega žalosnog u svemu tome, a Casaubon je ispao kao svećenik koji upravo služi službu Božju, te bi bilo neprilično pravili opaske o njemu.
– Ništa zato, Kitty, nemoj se žalostiti. Mi se nećemo nikada diviti istim ljudima. Ja često griješim na isti način, sklona sam suditi preoštro o onima koji mi se ne sviđaju.
Unatoč toj velikodušnosti, Dorothea je bila ipak uvrijeđena, možda isto toliko zbog Celijina prikrivena iznenađenja, koliko i zbog njene uskogrudne kritike. Svijet u Tiptonu zacijelo neće sa simpatijama primiti tu ženidbu. Dorothea nije znala nikoga tko bi se slagao s njenim stavovima o životu i njegovim najplemenitijim ciljevima.
Unatoč svemu, Dorothea je bila vrlo sretna još prije kraja te večeri. Za vrijeme od jednog sata, što ga je provela licem u lice s gospodinom Casaubonom, razgovarala je s njim tako slobodno kao nikad; dala je čak oduška radosti zbog same pomisli da će se posvetiti njemu i naučiti kako da mu bude što bolji suradnik i pomagač u svim njegovim velikim poslovima. Gospodina je Casaubona obuzelo neko dosad nepoznato zadovoljstvo (a kojega čovjeka ne bi?) zbog toga djetinjastog, neobuzdanog žara, i nije bio iznenađen (a koji bi zaljubljenik bio?), što je baš on predmet svega toga.
– Draga moja mlada gospođice... gospođice Brooke... Dorothejo! – reče stežući joj ruku objema svojim rukama – nikad nisam mislio da me čeka takva sreća. Nikad mi ni izdaleka nije bilo u pameti da ću naići na dušu i ženu, tako obilno obdarenu raznolikim dražestima, koje brak čine privlačnim. Vi imate sve... ne, više nego sve... one osobine koje sam uvijek smatrao za najviše ženske odlike. Sposobnost da žarko i požrtvovno ljubi velika je draž vašega spola, i u tome vidimo njegovu prikladnost da ispuni i upotpuni naš život. Dosad sam upoznao malo radosti, osim onih ozbiljnih; moje je zadovoljstvo bilo zadovoljstvo osamljena znanstvenika. Nisam bio baš raspoložen brati cvijeće, što će uvenuti u mojoj ruci, ali ću ga sad revno brati, da ga stavim na vaše grudi.
Nijedan govor ne bi mogao biti pošteniji po svojoj namjeri: hladna retorika na kraju bila je isto tako iskrena kao i lavež psa ili graktanje zaljubljene vrane. Zar ne bi bilo nepromišljeno zaključivati da nema skrivene strasti u onim sonetima Deliji, što se doimaju poput nježnih zvukova mandoline?
Dorothejina je vjera nadoknadila sve ono što je, kako se čini, u Casaubonovim riječima ostalo neizrečeno. A koji vjernik zapaža što je greškom propušteno ili neumjesno izrečeno? Riječi proroka i pjesnika šire se, kakav god im smisao dali; slavne su čak i gramatičke pogreške u njima.
– Ja sam prava neznalica... vi ćete se jako začuditi mome neznanju – reče Dorothea. – Mnoge su moje misli možda i pogrešne, ali ću ih sad sve moći priopćiti vama i pitati vas što mislite o njima. Ali – doda ona, brzo pogađajući Casaubonove misli – neću vas previše smetati... samo kad budete voljni slušati me. Mora da ste često premoreni idući vlastitim putem dok istražujete predmet svog znanstvenog rada. Dovoljno ću znanja steći ako htjednete i mene.
– Kako da se ubuduće uputim bilo kuda bez vas? – reče gospodin Casaubon ljubeći je u njeno vedro čelo i osjećajući da ga je nebo obdarilo blagoslovom, koji se u svakom pogledu podudara s njegovim posebnim željama. Nesvjesno se zanosio dražima njena karaktera, u kojem nije bilo baš nikakvih skrivenih namjera, sračunatih bilo na neposredan uspjeh ili na neke dalje ciljeve. To je bilo ono što je činilo Dorotheju bezazlenom poput djeteta, a po sudu nekih izrazito glupom, unatoč razboritosti koja joj se pripisivala; kao na primjer sada kad je pala, slikovito govoreći, pred Casaubonove noge, ljubeći mu staromodne vezice na cipelama, kao da je protestantski papa. Ona nije baš ničim upućivala Casaubona da se pita je li nje dostojan, nego je jedino sebe bojažljivo ispitivala je li zaista moguće da je ona dostojna gospodina Casaubona. Prije nego što je idućeg dana otišao, bilo je odlučeno da se vjenčanje obavi za šest tjedana. A zašto i ne bi? Casaubonova kuća bila je spremna. Nije to bio župni dvor, nego dobra gospodska kuća, s mnogo zemlje oko nje. U župnom dvoru stanovao je kapelan, koji je obavljao sve poslove, osim jutarnjih propovijedi.

VI. POGLAVLJE

Jezik je moje žene poput oštre trave, što posjeć’ će te, dirneš li je rukom. Da siječe vješto, glavna joj je svrha; Oštricom duha cijepa zrno prosa i tako stvara uštede sitne.
Kad su Casaubonova kola prolazila kroz dveri, zapriječila su ulaz maloj kočiji, koju je tjerala neka gospođa; njezin je sluga sjedio otraga. Nije sigurno jesu li se prepoznali, jer je Casaubon rastreseno gledao preda se, ali je gospođa bila oštra oka, te klimnu glavom i dobaci: – Kako ste? – Unatoč njezinu otrcanom šeširiću i vrlo starom indijskom šalu, bilo je jasno da je vratarica smatra važnom osobom, jer se duboko naklonila kad je njena kočija ulazila.
– Dakle, gospođo Fitchett, kako sada nesu vaše kokoši? – upita rumena, tamnooka gospođa, jasnim i odlučnim glasom.
– Nisu sasvim dobro gospođo, počele su žderati svoja jaja; ne znam što ću s njima.
– O ti kanibali! Bit će najbolje da ih odmah jeftino prodate. Koliko ćete tražiti za par? Tko će jesti perad tako loše kvalitete i još je skupo plaćati!
– Pa, gospođo, pola krune; ne bih mogla jeftinije.
– Pola krune, kakva vremena! Daj’te, molim vas... za župnikovu nedjeljnu kokošju juhu! Pojeo je već sve naše kokoši, kojih sam se mogla odreći. Propovijedima vam je već plaćena polovina, gospođo Fitchett, ne zaboravite to. Uzmite u zamjenu par goluba prevrtača, baš su pravi mali ljepotani. Morate doći da ih vidite. Nemate prevrtača među vašim golubovima.
– Dobro, gospođo, majstor Fitchett doći će poslije posla da ih vidi. On se jako zanima za nove vrste, pa da vam udovoljimo.
– Da meni udovoljite! Bit će to najbolji posao što ga je ikad sklopio. Par crkvenih golubova za nekoliko zloćudnih španjolskih kokoši, koje žderu svoja jaja! Nemojte se ni vi ni Fitchett suviše razmetati, i time smo svršili!
S tim je riječima gospođa potjerala kočiju, ostavivši gospođu Fitchett, koja je, smijući se i mašući polako glavom, uzvikivala: Sigurno, sigurno! – iz čega se moglo zaključiti da bi po njenu mišljenju taj kraj bio nekako dosadniji kad bi župnikova žena bila manje brbljava i manje škrta. Uistinu bi i farmeri i nadničari u župama Freshitta i Tiptona osjećali žalosnu prazninu u svojim razgovorima da nema pričica o tome što je rekla i učinila gospođa Cadwallader, dama neizmjerno visoka roda – potjecala je, kako se govorilo, od nepoznatih grofova, iščezlih u mnoštvu junaka prošlosti – koja se pozivala na siromaštvo, cjenkajući se, da bi kupila što jeftinije, i vrlo prijateljski zbijala šale, ali ipak na način koji nije dopuštao nikakve sumnje o njenu podrijetlu. Takva je žena stvarala prisan odnos između aristokracije, puka i crkve i stišavala ogorčenje zbog desetine, od koje se nitko nije mogao otkupiti. Neki uzorniji karakter, s primjesom nabusita dostojanstva, ne bi ništa pridonio da taj svijet bolje shvati trideset i devet članaka Anglikanske crkve, i manje bi ga društveno povezivao.
Gospodin Brooke, koji je o zaslugama gospođe Cadwallader imao svoje mišljenje, trgnuo se malo kad su mu je najavili u knjižnici, gdje je sjedio potpuno sam.
– Vidim da je ovdje bio Ciceron iz Lowicka – reče ona, smještajući se udobno te, zbacivši šal, otkrije mršavi, ali lijepo građeni stas. – Sve sumnjam da obojica tjerate neku gadnu politiku, inače se ne biste tako često sastajali s tim nemirnim čovjekom. Optužit ću vas... zapamtite, obojica ste sumnjivi otkako ste pristali uz Peela i njegov zakon o katolicima. Pripovijedat ću svima i svakome da ćete se kandidirati u Middlemarchu kao vigovac, kad stari Pinkerton odstupi, i da će vas Casaubon potajno potpomagati: kvarit će izbornike svojim knjižicama, koje će dijeliti po krčmama. Haj’te, priznajte!
– Ništa od svega toga – odvrati gospodin Brooke, smijući se i brišući svoje naočale, ali je ipak malo porumenio zbog te optužbe. – Casaubon i ja ne govorimo mnogo o politici. On baš ne mari za filantropsku stranu stvari, kazne i slično. Njega zanimaju samo crkvena pitanja. To nije područje moga rada, vi to znate.
– Kako ne, i previše, dragi prijatelju. Čula sam ja što vi radite. Tko je to prodao komadić svoje zemlje papistima u Middlemarchu? Vjerujem da ste ga s tom namjerom i kupili. Vi ste pravi Guy Fawkes20. Vidjet ćemo neće li vam spaliti sliku petog studenog. Humphrey nije htio doći da se s vama svađa oko toga, zato sam došla ja.
– Vrlo dobro. Spreman sam da me progone zato što sam nisam progonio... što sam nisam progonio, znate.
– Evo ga opet! To je šuplja fraza koju ste spremili za izbore. Međutim, ne dajte da vas namame na izbornu govornicu, dragi gospodine Brooke. Čovjek uvijek pravi budalu od sebe kad govori koješta, samo zato da govori. Za to nema isprike, osim ako se borite na pravoj strani, tako da možete tražiti blagoslov za svoje zamuckivanje. Vi ćete se zbuniti, ja vas unaprijed upozoravam. Smiješat ćete mišljenja svih stranaka, i svi će se okomiti na vas.
– To i očekujem, znate – reče gospodin Brooke, ne želeći pokazati da mu to proročanstvo nije nimalo drago – to i očekujem kao neovisan kandidat. Što se tiče vigovaca, čovjek koji ide ukorak s velikim misliteljima, teško će pristati uz neku stranku. On se može s njima slagati do određene granice... do određene granice, znate. Ali baš je to ono što vi žene ne razumijete.
– Gdje se nalazi ta vaša određena granica? Nigdje. Htjela bih da mi objasnite kako čovjek uopće može imati tu određenu granicu kad ne pripada nijednoj stranci, živi životom skitnice i nikada ne kazuje prijateljima svoje adrese. »Nitko ne zna gdje je Brooke, ne može se računati na Brookea«, to ljudi govore o vama, da budem sasvim iskrena. Ta budite već jednom čovjek. Zar će vam biti ugodno ići u Parlament, gdje će vas svatko gledati s nepovjerenjem, a vi ćete imati nečistu savjest i prazan džep?
– Ne želim s jednom damom raspravljati o politici – reče gospodin Brooke, smiješeći se ravnodušno, ali je s nelagodom shvaćao da s ovim napadom gospođe Cadwallader započinje obrambena kampanja, koju mu nameću neki njegovi nepromišljeni koraci. – Vi žene ne razmišljate mnogo, znate, varium et mutabile semper21, tako nešto. Vi ne znate Virgilija. Poznavao sam – tu se Brooke navrijeme sjeti da nije osobno poznavao toga pjesnika Augustova doba – htio sam reći jadnog Stoddarta, znate. To je on uvijek govorio. Vi ste žene uvijek protiv neovisnog gledišta, protiv toga da čovjek teži samo za istinom. I nema nijednog mjesta u našoj grofoviji gdje bi ljudi bili tako uskogrudni kao ovdje... Ne želim nikome ništa spočitavati, znate, ali netko treba poći samostalnim putem, pa ako to ne učinim ja, tko će?
– Tko? Bilo kakav skorojević bez roda i položaja. Ljudi od položaja trebaju konzumirati svoje neovisne gluposti kod kuće, a ne da njima torbare naokolo. Osobito vi!... ta vi ćete udati svoju nećakinju za jednog od naših najuglednijih ljudi, isto tako dobro kao da vam je kćer. Sir James će biti strašno ljut... bit će mu krivo ako sada promijenite mišljenje i od svog imena napravite cimer vigovaca.
Gospodin Brooke ponovo protrne u duši. Kad su dogovorili Dorothejine zaruke, odmah je pomislio na neizbježna bockanja gospođe Cadwallader. Neupućenim bi promatračima lako bilo kazati: »Svađajte se s gospođom Cadwallader«, ali kamo će dospjeti provincijski plemić koji se svađa sa svojim najstarijim susjedima? Tko će osjećati finu aromu u imenu Brooke, ako se ono koristi samo slučajno, poput nezapečaćena vina? Čovjek, doista, može biti kozmopolit samo do određene mjere.
– Nadam se da ćemo Chettam i ja uvijek biti dobri prijatelji, ali mi je žao što moram reći da nema nade što se tiče njegove ženidbe – reče gospodin Brooke, kome je laknulo kad je kroz prozor ugledao Celiju koja je dolazila.
– Zašto nema nade? – upita gospođa Cadwallader oštro, s prizvukom iznenađenja. – Jedva je prošlo četrnaest dana otkako smo vi i ja o tome govorili.
– Moja je nećakinja izabrala drugog prosca, izabrala ga je sama, znate. Ja s tim nemam nikakve veze. Ja bih volio Chettama. I rekao bih da je Chettam čovjek koga bi svaka djevojka odabrala. Ali takvi se postupci ne mogu protumačiti. Vi ste žene mušičave.
– Mislite li time reći da ste joj dopustili da sama bira muža? Gospođa Cadwallader brzo promozga sve mogućnosti koje je Dorotheja mogla imati.
Uto uđe Celia, svježa poslije šetnje u vrtu, i njeno pozdravljanje oslobodi gospodina Brookea potrebe da odmah odgovori. On se naglo digne i rekavši: »Uostalom, moram govoriti s Wrightom o konjima«, brzo se izgubi iz sobe.
– Drago dijete, što je to... to o zarukama tvoje sestre? – upita gospođa Cadwallader.
– Udat će se za gospodina Casaubona – reče Celija, posluživši se kao obično najjednostavnijim iznošenjem činjenice, zadovoljna što ima priliku nasamo razgovarati sa župnikovom ženom.
– Grozno! Pa kad je to odlučeno?
– Ja sam to jučer saznala. Za šest tjedana trebaju se vjenčati.
– Eh, draga, ja ti želim mnogo sreće s tvojim svakom.
– Tako mi je žao Dorotheje.
– Žao! Pa to je, mislim, njeno djelo.
– Jest, ona tvrdi da gospodin Casaubon ima plemenitu dušu.
– Od sveg joj srca to želim.
– O gospođo Cadwallader, ne vjerujem da je lijepo udati se za čovjeka plemenite duše.
– Dakle, draga, čuvaj se. Sad znaš kako izgleda takav čovjek, pa kad naiđe još koji i poželi se oženiti s tobom, nemoj ga uzeti.
– Sigurna sam da to nikad ne bih učinila.
– Nemoj, dosta je jedan u porodici. I tako, dakle, tvoja sestra nije nikad marila za sir Jamesa Chettama? Što bi ti rekla o njemu kao svaku?
– On bi se meni jako sviđao. Uvjerena sam da bi on bio dobar muž. Samo – doda Celia, pocrvenjevši lako (katkada se činilo da se crveni sa svakim dahom) – ne vjerujem da bi on bio Dorotheji po volji.
– Nije dovoljno naduven.
– Dodo je jako stroga. Toliko razmišlja o svemu i tako je osjetljiva na sve što netko kaže. Čini se da joj se sir James nije nikada sviđao.
– Mora da ga je ona hrabrila, u to sam sigurna. To baš nije pohvalno.
– Molim vas, nemojte se ljutiti na Dorotheju; ona nikada ništa ne vidi. Toliko joj je stalo do tih kolibica, a katkada je bila čak i neuljudna prema sir Jamesu, ali on je tako ljubazan i nikad to nije uzeo za zlo.
– Dobro – reče gospođa Cadwallader, ogrne se šalom i ustane kao da joj se žuri – moram ići ravno sir Jamesu i javiti mu to. Sigurno je već doveo svoju majku nazad, pa ih moram posjetiti. Tvoj mu stric to neće nikada reći. Svi smo razočarani, draga moja. Mlađi bi ljudi morali voditi računa o svojim obiteljima kad sklapaju brak. Ja sam dala loš primjer... udala sam se za siromašna svećenika i postala biće koje svaki De Bracy mora žaliti... prisiljena sam lukavstvom dolaziti do ugljena i moliti se Bogu za ulje za salatu. Međutim, Casaubon ima dosta novaca, to moram priznati. Što se tiče njegova roda, mislim da ima u grbu tri četvrtine zamućene sipinim crnilom, a na jednoj je četvrtini nekakvo naduveno geslo. Da ne zaboravim, prije nego što odem, draga moja, moram govoriti s vašom gospođom Carter o tjestenini. Htjela bih joj poslati svoju mladu kuharicu da to od nje nauči. Siromašni ljudi s četvero djece poput nas ne mogu, znaš, sebi priuštiti dobru kuharicu. Bez sumnje će mi gospođa Carter učiniti tu uslugu. Sir Jamesova kuharica pravi je zmaj.
U vremenu od nepuna sata gospođa Cadwallader nadmudrila je gospođu Carter i odvezla se u Freshitt Hall, koji nije daleko od njena župnog dvora, jer joj je muž stanovao u Freshittu, a u Tiptonu držao kapelana.
Sir James Chettam se vratio s kratkog puta, na kojem se bio zadržao nekoliko dana, i pošto se preodjenuo, nakanio je odjahati u Tipton Grange. Konj ga je čekao pred vratima kad se dovezla gospođa Cadwallader. Ubrzo se tu pojavio i sir James s bičem u ruci. Lady Chettam se još nije vratila. Gospođa Cadwallader nije mu mogla priopćiti svoju novost u prisutnosti konjušara, pa ga zamoli da je odvede do obližnjeg staklenika, da pogleda nove biljke, i kad su zastali u razgovoru, zadubljeni u misli, ona reče:
– Moram vam nešto reći... bit će to težak udarac za vas; nadam se da se niste duboko zaglibili i jako se zaljubili.
Nije koristilo protestirati zbog načina objašnjavanja gospođe Cadwallader. Ali se sir Jamesovo raspoloženje malo promijeni. On osjeti neodređen strah.
– Vjerujem da će se Brooke ipak izvrgnuti ruglu. Okrivila sam ga da namjerava zastupati liberalnu stranku u Middlemarchu, a on se pravio budala i nije to uopće poricao. Brbljao je o neovisnom smjeru i drugim uobičajenim glupostima.
– Je li to sve? – upita sir James, kome je uvelike laknulo.
– Gle – odvrati gospođa Cadwallader oštrijim glasom – ne mislite valjda reći da biste željeli da uđe u javni život čineći od sebe neku vrstu političkog torbara?
– Mislim da bismo ga mogli od toga odvratiti. Neće biti voljan trošiti novac.
– To sam mu i ja rekla. Tu će poslušati... uvijek dolazi po nekoliko zrnaca zdrava razuma na uncu škrtosti. Škrtost je dragocjeno svojstvo i porodice ga trebaju njegovati, to je pouzdana brana protiv ludosti. A mora da nešto nije u redu u porodici Brooke, inače ne bismo doživjeli ono što doživljavamo.
– Što? Da se Brooke ne kandidira u Middlemarchu?
– Još nešto gore od toga. Zbilja osjećam da sam i ja malo tome kriva. Uvijek sam vam govorila da bi gospođica Brooke bila izvrsna prilika. Znala sam da je puna kojekakvih budalaština... to su obične metodističke ludosti. Ali to kod djevojaka s vremenom prolazi... Pa ipak, opet sam iznenađena.
– Na što mislite, gospođo Cadwallader? – upita sir James. Njegov strah da gospođica Brooke ne bi pobjegla i pridružila se Moravskoj braći, ili kakvoj drugoj glupoj vjerskoj sekti, malo se stišao, jer je znao da gospođa Cadwallader prikazuje sve uvijek u najgoroj boji.
– Što se dogodilo gospođici Brooke? Molim vas, recite mi.
– Dobro. Ona se udaje. – Gospođa Cadwallader zastane nekoliko trenutaka i zagleda se u svoga prijatelja, kome se na licu vidjelo kako je duboko uvrijeđen, što je pokušavao prikriti nervoznim smiješkom, lupkajući bičem po čizmi. Tada gospođa Cadwallader brzo doda: – Udaje se za Casaubona.
Sir James ispusti bič i odmah se sagne, da ga digne. U izrazu njegova lica nije se možda još nikada nagomilalo toliko gnušanja kao u času kad se okrenuo gospođi Cadwallader i ponovio: – Za Casaubona?
– Baš tako. Sad znate zašto sam došla.
– Dobri Bože! To je užasno! Pa on je prava mumija! (Ovo mišljenje moramo dopustiti, jer je to mišljenje pristalog i razočaranog suparnika).
– Ona kaže da on ima plemenitu dušu. Velika je on mješina, što ne služi ničemu no da u njoj štropoće suhi grašak! – reče gospođa Cadwallader.
– S kojim se pravom takav stari neženja odjednom ženi? – upita sir James. – Ta s jednom je nogom već u grobu.
– Mislim da je namjerava izvući.
– Brooke to ne bi smio dopustiti, morao bi zahtijevati da se to odgodi do njene punoljetnosti. Dotle bi ona o tome bolje razmislila. Čemu onda skrbnik?
– Kao da se Brooke može natjerati na kakvu odluku!
– Cadwallader bi mogao govoriti s njim.
– On nikako! Humphrey misli da su svi ljudi zgodni. Nikako ga ne mogu natjerati da grdi Casaubona. On će lijepo govoriti čak i o biskupu, iako mu ja dokazujem da je to neprirodno za svećenika s nadarbinom. Što da započnete s mužem koji tako malo mari za pristojnost? Ja to prikrivam koliko god mogu, grdeći sama svakoga. Haj’te, haj’te, razveselite se! Barem ste se lijepo oslobodili gospođice Brooke, ta to vam je djevojka koja bi od vas još zahtijevala da u pol bijela dana vidite zvijezde. Među nama rečeno, mala Celia vrijedi dvostruko više, i vjerojatno će najposlije biti i bolja prilika. Jer, poći za Casaubona isto je što i poći u samostan.
– Oh, što se mene tiče... ja mislim da bi zbog gospođice Brooke njeni prijatelji morali pokušati spasiti je te veze.
– Da, Humphrey još ne zna ništa o tome. Ali kad mu to kažem, možete biti sigurni da će mi odgovoriti: »Zašto ne? Casaubon je dobar momak... i mlad je... dosta mlad«. Ti milosrdni ljudi nikada ne razlikuju ocat od vina, dok ga ne progutaju i dobiju grčeve. Pa ipak, da sam ja muškarac, ja bih izabrala Celiju, osobito kad Dorotheja ode. Reći ćemo po istini, udvarali ste jednoj, a osvojili drugu. Vidim da vam se divi, gotovo onako kako to čovjek može poželjeti. Kad bi vam to rekao netko drugi, a ne ja, mogli biste još pomisliti da pretjeruje. Zbogom!
Sir James pomogne gospođi Cadwallader da uđe u kočiju, a zatim uzjaše svoga konja. Nije odustao od jahanja zbog neugodne vijesti koju mu je donijela njegova prijateljica, samo što će brže odjahati u nekom drugom smjeru, a ne prema Tipton Grangeu.
A zašto je, bogzna, gospođa Cadwallader uopće razbijala glavu s udajom gospođice Brooke, i zašto je sada, pošto se izjalovila prilika, koju je rado smatrala svojim djelom, bez oklijevanja počela pripremati drugu? Je li to kakva duhovita spletka, kakva igra skrivača, koja bi se mogla otkriti pomnim teleskopskim promatranjem? Nipošto, teleskopom bi mogao prijeći župama Tiptona i Freshitta, cijelim područjem koje je obišla gospođa Cadwallader u svojoj maloj kočiji, a da ne budeš svjedokom nijednom razgovoru koji bi mogao izazvati sumnju, ili bilo kakvom prizoru koji ona nije napustila uvijek jednako mirna i pronicava pogleda i uvijek jednake prirodno rumene boje lica. Da je, pak, to udobno vozilo postojalo u doba Sedam mudraca, jedan bi od njih bez sumnje napomenuo da ćete vrlo malo saznati o ženama ako pođete tragom njihovih malih kočija. Uperimo li mikroskop na kapljicu vode, doći ćemo do zaključaka koji će se ubrzo pokazati kao prilično površni; jer, dok ti se pod slabom staklenom lećom čini da vidiš neko biće koje proždire sve oko sebe, u čemu živo sudjeluju druga manja stvorenja kao mnoštvo dragovoljnih žrtava, jača leća ti otkriva neke još sićušnije čestice, koje su opet hrana tim žrtvama, dok proždrljivac mirno čeka svoj uobičajeni obrok. Govoreći tako u metaforama, jača leća, pod koju bismo stavili provodadžijske poslove gospođe Cadwallader, pokazala bi nam igru sićušnih uzroka, koji sačinjavaju, da tako kažemo, vrtlog misli i riječi, koji joj daje potrebnu vrstu hrane.
Život joj je prolazio seoski jednostavno, bez ikakvih tajanstvenih spletaka, bilo opakih, bilo opasnih ili inače važnih, a veliki svjetski događaji nisu na njega utjecali, barem ona toga nije bila svjesna. Ali su je zato više zanimali događaji u visokom društvu, kad joj je o njima pisala rodbina plemenita roda: kako su se pristali mladi sinovi upropastili oženivši se svojim ljubavnicama; o otmjenoj nasljednoj slaboumnosti mladog Lorda Tapira i o bjesnilu i kostobolji starog Lorda Megatheriuma; o iznuđenom križanju rodoslovlja, kojim je plemićka kruna dospjela u neku novu obiteljsku granu i povećala se kronika skandala – to su bile teme koje je do sitnica pamtila i prepričavala ih začinjene izvornim epigramima. U tome je još više uživala, jer je isto tako čvrsto vjerovala u visoko i nisko podrijetlo ljudi, kao što je vjerovala u razliku između plemenite divljači i grabežljivaca. Nikada se nije odrekla nikoga zbog siromaštva; kakav De Bracy, koji bi spao na to da svoj objed jede iz zdjele, bio bi za nju dirljiv primjer, vrijedan da se veliča, a sve se bojim da se od njegovih aristokratskih poroka ne bi čak ni zgrozila. Ali je prema običnim bogatašima osjećala upravo neku vjersku mržnju; oni su, bez sumnje, stekli svoj novac sitničarenjem po visokim cijenama, a gospođi su Cadwallader bile mrske visoke cijene svega što se u župnom dvoru nije plaćalo u naravi; takve ljude nije Bog imao u planu kad je stvarao svijet; mučno ih je čak bilo slušati kako govore. Grad koji obiluje takvim čudovištima sličan je lošoj komediji, kojoj nema mjesta u dobro promišljenom planu svijeta. Neka svaka dama, koja se ne bi žacala osuditi gospođu Cadwallader, dobro promisli jesu li njeni vlastiti nazori tako široki i savršeni i je li sigurna da su od koristi svim ljudima, koji imaju tu čast da pored nje žive na ovome svijetu.
Zar je s takvom ćudi, zapaljivom poput fosfora, koja zagriza u sve što joj je na dohvatu, da bi svemu dala oblik koji se njoj sviđa, gospođa Cadwallader mogla i pomisliti da su joj gospođice Brooke i njihova bračna iščekivanja tuđa? Pogotovu kad je godine i godine navikla prijateljski iskreno grditi gospodina Brookea, i stavljati mu u povjerenju do znanja da je on, po njenu mišljenju, bijedna kreatura. Već od prvog dana dolaska mladih dama u Tipton, ona je unaprijed odredila da će se Dorotheja udati za sir Jamesa, i da se to obistinilo, ona bi bila potpuno uvjerena da je to njena zasluga: činjenica da se nije dogodilo ono što je ona unaprijed genijalno smislila, bacala ju je u srdžbu, shvatljivu svakom razumnom čovjeku. Ona je bila diplomat Tiptona i Freshitta, i sve što se događalo protiv njene volje, bilo je za nju uvredljiva nepravilnost. Što se tiče mušica, kao što su mušice gospođice Brooke, gospođa Cadwallader nije ih podnosila, i sad je uvidjela da je na njeno mišljenje o toj djevojci utjecala slabost i obzirnost njena muža. Te metodističke mušice, to pretjeravanje, kao da je pobožnija od župnika i kapelana zajedno, dolazilo je od ozbiljnije i njenoj naravi svojstvenije bolesti, nego što je ona bila voljna vjerovati.
– Bilo kako bilo – reče gospođa Cadwallader prvo u sebi, a poslije svom mužu – ja je napuštam. Da se udala za sir Jamesa, to bi joj bila dobra prilika da postane normalna, razborita žena. Nikad joj ne bi proturječio, a kad se ženi ne proturječi, ona nema razloga da bude tvrdoglava u svojim budalaštinama. Ali joj sad želim dobru zabavu u njenoj kostrijeti.
To je značilo da gospođa Cadwallader mora izabrati novu priliku za sir Jamesa, a budući je odlučila da to bude mlađa gospođica Brooke, nije mogla izvesti spretniji potez da uspije njena zamisao nego da napomene barunu kako je ostavio dubok dojam u Celijinu srcu. On, naime, nije bio od one gospode koja će čeznuti za nedokučivom Sapfinom22 jabukom, što se smije s najviše grane, i njena se draž:
Smješka poput grma jaglaca na stijeni,
Za kojim ti uzalud poseže ruka.
Nije bio pjesnik, te prema tome nije mogao biti ugodno dirnut zbog toga što prema njemu ne osjeća naklonost žena prema kojoj je sam bio naklonjen. Već sama spoznaja da je Dorothea izabrala Casaubona, okrnjila je njegovu ljubav i olabavila njene spone. Iako je sir James bio lovac, gajio je drugačije osjećaje prema ženama, nego prema tetrijebu i lisicama, i nije promatrao svoju buduću ženu kao lovinu, koja je vrijedna uglavnom zato što je lov uzbudljiv.
Nije tako dobro poznavao običaje primitivnih naroda, da bi mislio kako je borba s bojnom sjekirom u ruci nužna za povijesni kontinuitet bračne veze. Naprotiv, kako je on bio vrlo tašt, što ga je vezivalo uz one koji su mu skloni, a odbijalo od onih koji su prema njemu ravnodušni, i kako je, osim toga, bio po naravi dobar i zahvalan, to je i sama pomisao da neka žena pokazuje sklonost prema njemu, prela u njegovu srcu sitne niti nježnosti koje su ga vezale s njenim srcem.
Tako se dogodilo da je sir James, pošto je jahao prilično brzo nekih pola sata u suprotnom smjeru od Tipton Grangea, usporio brzinu i napokon skrenuo na cestu koja će ga odvesti kraćim putem natrag. Razni su ga osjećaji na kraju nagnali na odluku da ode još danas u Grange, kao da se ništa nije dogodilo. Nije mogao a da se ne raduje što ju nije zaprosio, pa ga nije mogla odbiti; obična prijateljska uljudnost zahtijevala je da posjeti Dorotheju zbog kolibice i da joj, pošto ga je na svu sreću gospođa Cadwallader na to pripravila, čestita, ako bude potrebno, a da ne pokaže kako mu je to neugodno. Njemu se to uistinu nije nimalo sviđalo; odreći se Dorotheje bilo je za njega vrlo bolno, ali se nešto skrivalo u odluci da je odmah posjeti i da se pritom svlada i ne pokaže što osjeća, jer bi to bio jalov posao i dodijavanje. I, ne razabirući jasno poticaja, u njemu je iskrsnuo osjećaj da će ondje biti Celia, i da joj treba pokloniti više pažnje nego što je to prije činio.
Mi smrtnici, ljudi i žene, gutamo mnoga razočaranja između svakog doručka i ručka; susprežemo suze, pomalo blijedimo i odgovaramo na sva pitanja: »Oh, nije to ništa!« O ponose, pomozi nam! A ponos nije nikakvo zlo kad nas sili da prikrivamo svoje rane, i ne ranjavamo druge.

VII. POGLAVLJE

Placer e popone Vuol la sua stagione.23
Kao što se moglo očekivati, gospodin je Casaubon tih tjedana provodio velik dio svog vremena u Grangeu, i smetnja, koju je zaručništvo činilo napretku njegova velikog djela – ključa za sve mitologije – poticala ga je, naravno, da još radosnije očekuje sretno okončanje zaručništva. Ali je on sam namjerno smislio tu zapreku, jer je došao do zaključka da je došlo vrijeme da uljepša svoj život čarima ženskog društva, da igrom ženske mašte odagna sjetu, kojom bi umor znao ispuniti stanke u marljivu radu, i tako osigura sebi u svojim poodmaklim godinama utjehu da će ga žena njegovati kad mu život bude na izmaku. Zbog toga je odlučio prepustiti se bujici osjećaja, ali se vjerojatno iznenadio otkrivši da je to vrlo plitak potočić.
Kao što se u bezvodnim krajevima krštenje uronjavanjem u vodu može samo simbolički izvesti, tako je i gospodin Casaubon otkrio da je škropljenje najbliže uronjavanju, kakvo bi mu njegov potočić mogao pružiti. I on zaključi da su pjesnici jako preuveličali snagu muške strasti. Ipak sa zadovoljstvom opazi da mu gospođica Brooke iskazuje brižnu ljubav i odanost, što obećava da će se ispuniti najljepše nade, koje je temeljio na ženidbi. Jedanput ili dvaput sinula mu je kroz glavu misao da možda Dorothea nema neki nedostatak, pa da je to uzrok umjerenosti u njegovu ljubavnom zanosu, ali nikako nije mogao pronaći taj nedostatak, niti zamisliti ženu koja bi mu se više svidjela. Tako, dabome, nije imao nikakva razloga da se vraća na istu misao samo zbog toga što su ljudi u opisima pretjerali.
– Zar se ne bih već sad mogla pripravljati da vam budem od veće koristi – reče mu Dorothea jednog jutra, na početku njihova zaručništva – ne bih li mogla naučiti da vam naglas čitam latinski ili grčki, kao što su Miltonove kćeri čitale svom ocu, a da nisu razumjele što čitaju?
– Bojim se da bi to bilo naporno za vas – reče gospodin Casaubon smješkajući se – ali, ako se pravo sjećam, te su mlade žene, koje ste spomenuli, uzele to čitanje na nepoznatim jezicima kao razlog pobune protiv pjesnika.
– Da, ali, u prvom redu, bile su to zle djevojke, inače bi bile ponosne što mogu pomoći takvu ocu; a, u drugom redu, mogle su potajno čitati i tako razumjeti što čitaju, pa bi im onda to bilo zanimljivo. Nadam se da ne mislite kako ću i ja biti zla i glupa?
– Nadam se da ćete se u svakoj životnoj prilici vladati onako kako to dolikuje takvoj odličnoj mladoj dami. Svakako, bilo bi od velike koristi kad biste mogli prepisivati grčke rukopise, i zbog toga bi bilo dobro da počnete pomalo čitati.
Dorothea je to prihvatila kao dragocjeno dopuštenje. Nije se usudila zamoliti gospodina Casaubona da je odmah uči jezike, bojeći se ponajviše da ne bude dosadna umjesto korisna; ali nije samo zbog požrtvovanja, kojim se htjela posvetiti svom budućem mužu, željela znati latinski i grčki. To joj se područje muškog znanja činilo kao temelj, s kojeg se sve istine mogu vjernije sagledati. Svjesna svoga neznanja, stalno je sumnjala u ispravnost svojih zaključaka; kako je mogla vjerovati da su jednosobne kolibice namijenjene slavi Božjoj, kad, po svem sudeći, ljudi klasičnog obrazovanja dovode u vezu nemar prema kolibicama s revnošću za tu slavu? Možda će čak biti potrebno da nauči i hebrejski, barem alfabet i nekoliko korijena, da bi shvatila bit nekih pojmova i zdravo rasuđivala o društvenim dužnostima kršćana. Ona u samoodricanju nije došla dotle da se zadovolji time što ima dobrog muža; željela je – to jadno dijete – da i sama bude velike pameti. Gospođica Brooke bila je, bez sumnje, naivna unatoč svojoj navodnoj razboritosti. Celia je, kojoj se nikad nije pripisivala neka velika pamet, mnogo lakše shvaćala ispraznost taštine svojih bližnjih. Imaš li općenito malo osjećaja, bit će ti to, čini se, jedino jamstvo da nećeš pretjerati u osjećajima ni u jednoj prilici.
Međutim, Casaubon je pristao da jedan sat sluša i poučava, kao kakav učitelj mladih dječaka, ili bolje reći kao zaljubljenik kojem osnovno neznanje i teškoće njegove drage stvaraju dobrodošlu priliku. Malo bi se našlo učenih ljudi kojima ne bi bilo drago da poučavaju alfabet u takvim okolnostima. Ali je Dorothea bila malo uplašena i malodušna zbog svoje tuposti, i odgovori, koje je dobivala na neka svoja bojažljiva pitanja o značenju grčkih akcenata, budili su u njoj bolnu sumnju da se u tome zaista mogu naći tajne, koje se ženskoj pameti ne mogu protumačiti.
Gospodin Brooke nije u tom pogledu nimalo sumnjao, što je i rekao odlučno, kao obično, jednog dana kad je ušao u knjižnicu baš za vrijeme vježbe čitanja.
– Pa, baš sada, Casaubon, tako teški predmeti, klasični predmeti, matematika i štošta slično, prenaporno je to za ženu, prenaporno, znate.
– Dorothea uči samo slova, da bi mogla čitati – reče gospodin Casaubon izbjegavajući pitanje. – Tako je pažljiva. Želi mi poštedjeti oči.
– Ah, dakako, a da uopće ne razumije, znate... to ne bi bilo tako loše. Ali ženska je pamet površna... nepouzdana... glazba, lijepe umjetnosti, i koješta slično... to bi one morale do određene mjere proučavati... morale bi... tako je; ali onako lako, znate. Žena bi morala znati odsvirati ili otpjevati kakvu dobru staru englesku pjesmu. To se meni sviđa, iako sam čuo većinu djela... bio sam u operi u Beču: Gluck, Mozart... i sve tome slično. Ali u glazbi sam konzervativan... to nije poput ideja, znate. Ostajem vjeran dobrim starim pjesmama.
– Gospodin Casaubon ne voli glasovir, i drago mi je što ga ne voli – reče Dorothea, kojoj se omalovažavanje domaće glazbe i ženske umjetnosti mora oprostiti, ako se ima na umu ono tuckanje u klavir i mazanje platna, u čemu su se te umjetnosti sastojale u tom mračnom razdoblju. Ona se nasmiješi i zahvalno pogleda svog zaručnika. Da je stalno molio da mu svira »Posljednju ljetnu ružu«, trebalo bi joj za to mnogo strpljenja. – On kaže da u Lowicku ima samo jedan stari spinet, a i taj je zatrpan knjigama.
– Ah, u tome zaostaješ za Celijom, draga moja. Celia već svira vrlo lijepo, i uvijek je spremna nešto odsvirati. Međutim, ako to Casaubon ne voli, ti si u pravu. Šteta što se nećete moći zabaviti takvom razonodom, Casaubon; uvijek napeti luk... da tako kažem, znate... to ne valja.
– Nikad nisam nalazio zabave u tome da mi uši draži jednolična buka – reče gospodin Casaubon. – Često ponavljana pjesma ima smiješan učinak... riječi u mojoj glavi izvode neku vrst menueta, kako bi održale takt, koji teško podnosim, mislim još od djetinjstva. Što se tiče uzvišenije glazbe, dostojne da prati svečane proslave, pa čak i da odgojno utječe u skladu sa starim shvaćanjima, ne kažem ništa, jer o njoj sada nismo ni raspravljali.
– Nismo, ali bih ja uživala u takvoj glazbi – reče Dorothea. – Kad smo se vraćale kući iz Lausanne, stric nas je odveo da čujemo orgulje u Freibergu, i to me je natjeralo u plač.
– To ne koristi zdravlju, draga moja – reče gospodin Brooke. Casaubon, ona će biti sada u vašim rukama; morate naučiti moju nećakinju da mirnije prima dojmove, je li, Dorothejo? – završi on sa smiješkom, ne želeći uvrijediti svoju nećakinju. Ali je zapravo mislio da je možda bolje za nju da se što prije uda za trijezna čovjeka, kakav je Casaubon, kad već nije marila za Chettama.
– To je ipak čudno – reče on za sebe, dok je teškim korakom izlazio iz sobe – čudno je da joj se on sviđa. Međutim, dobra je prilika. Ja bih se bio dobrano namučio tražeći načina da to spriječim. Neka gospođa Cadwallader kaže što hoće. Prilično sam siguran da će taj Casaubon postati biskup. Ta njegova knjižica o katoličkom pitanju izašla je baš u pravi čas, dobit će najmanje dekanat. Dužni su mu dati dekanat.
A sad moram opravdati pravo na filozofsko razmišljanje napomenom da gospodin Brooke tom zgodom nije mislio na onaj radikalni govor, koji će uskoro morati održati o prihodima biskupa. Koji će odlični povjesničar propustiti tako izvanrednu priliku da istakne kako njegovi junaci nisu predviđali događaje u povijesti svijeta, a čak ni svoja vlastita djela? – Na primjer Henrik Navarski, u kolijevci protestant, slabo je predviđao da će postati katolički vladar; ili, na primjer, Alfred Veliki, koji je svoje teške noći mjerio izgorjelim voštanicama, nije imao ni pojma da će u budućnosti gospoda mjeriti svoje dokone dane urama. To je rudnik istine, koji će, kako ga god jako iskorištavali, vjerojatno potrajati dulje od naših ugljenokopa.
Ali ću o gospodinu Brookeu napomenuti nešto što će možda biti manje pouzdano – naime, da je on i znao što će govoriti, velike razlike ne bi bilo. Razmišljati sa zadovoljstvom o mužu svoje nećakinje, koji ima veliki dohodak od crkve, jedno je, a održati liberalni govor, drugo; i plitka je svaka pamet koja ne može sagledati neki predmet s različitih stajališta.

VIII. POGLAVLJE

Oh, spasite je! Ja sam joj brat sada,
A ti njezin otac.
Svaka nježna djevica,
Treba naći zaštitu u svakom plemenitom čovjeku.
Sir Jamesu Chettamu je bilo čudno što mu je i dalje bilo ugodno odlaziti u Grange, pošto je jedanput podnio iskušenje da sretne Dorotheju kao zaručnicu drugog čovjeka. Dakako, kad joj se prvi put približio, učinilo mu se da ga je ošinula munja, a dok je s njom razgovarao, neprestano ga je mučio osjećaj prikrivene neugode, ali, kako god je bio dobroćudan, mora se priznati da je ta neugoda bila slabija no što bi bila da je svog suparnika smatrao za sjajnu i poželjnu priliku. Nije osjećao da bi ga Casaubon zasjenjivao, bio je samo ogorčen što je Dorothea bila na tako žalostan način obmanuta, a njegova je muka izgubila nešto od svoje gorčine, jer se miješala sa sažaljenjem.
Iako je sir James sebe uvjeravao da se Dorotheje potpuno odrekao, jer je svojeglavošću Desdemone odbijala ponuđenu priliku, doličnu i prirodnu, ipak nije mogao biti posve ravnodušan kad se sjetio da se ona udaje za Casaubona. Onoga dana kad ih je prvi put ugledao zajedno, učinilo mu se, pod dojmom te spoznaje, da sve to nije shvatio dovoljno ozbiljno. Brooke je zaista bio kriv; trebao je to spriječiti. Tko bi mogao s njim govoriti? Nešto bi se možda moglo čak i sada učiniti, barem da se odgodi vjenčanje.
Na povratku kući svrati se u župni dvor i potraži gospodina Cadwalladera. Na sreću, župnik je ovaj put bio kod kuće, pa su njegova posjetitelja uveli u radnu sobu, gdje je visjela sva ribarska oprema. Domaćin je bio u maloj sobici do radne, zaposlen svojim vitlom, te je pozvao baruna da dođe k njemu. Njih su dvojica bili bolji prijatelji no ikoji zemljoposjednik i svećenik u grofoviji, a to je važna činjenica, koja je bila u skladu s onim srdačnim izrazom njihovih lica.
Gospodin je Cadwallader bio krupan čovjek, debelih usana i ugodna osmijeha, vrlo priprost i surov po vanjštini, ali trijezan, miran i prirodan, uvijek dobre volje, koja, poput velikih travnatih brežuljaka obasjanih suncem, umiruje čak i razdraženi egoizam, te ga nagoni da se sam sebe postidi.
– Pa, kako ste? – upita pokazujući ruku, ne baš prikladnu da se stegne. – Žao mi je što se nismo prije sreli. Zar se dogodilo što osobito? Kao da ste nešto ljuti. Sir Jamesovo se čelo malo namrštilo, obrve skupile, što je, čini se, namjerno pojačavao dok je govorio.
– Samo zbog Brookeova postupka. Mislim da bi zbilja netko morao s njim govoriti.
– Što? Zar se namjerava kandidirati? – upita Cadwallader, slažući i dalje vitla, koja je upravo okretao. – Gotovo ne vjerujem da to namjerava. Ali što ima u tom zla, ako mu se to sviđa? Svatko tko je protiv vigovaca mora biti zadovoljan što vigovci ne predlažu za kandidata najsposobnijeg čovjeka. Neće oni srušiti ustav posluže li se glavom našeg prijatelja Brookea kao opsadnim ovnom.
– Oh, ne mislim ja na to – reče sir James, pošto je skinuo šešir i bacio se u stolac, te stao gladiti nogu promatrajući đon svoje čizme s velikim ogorčenjem. – Mislim na tu ženidbu. Mislim na njegov pristanak da se ta mlada djevojka u najljepšem cvatu uda za Casaubona.
– Što nedostaje Casaubonu? Ne vidim nikakva zla u njemu... ako se djevojci sviđa.
– Ona je premlada da bi znala što joj se sviđa. Njezin skrbnik trebao bi se uplesti. Ne bi smio dopustiti da se to čini tako nepromišljeno. Čudim se što čovjek kao što ste vi, Cadwallader, čovjek koji ima kćeri, može to gledati tako ravnodušno... i čovjek takva srca kao što je vaše! Razmislite ozbiljno o tome.
– Ja se ne šalim, ozbiljan sam, koliko je to god moguće – reče župnik nasmiješivši se u sebi lakim, izazovnim smiješkom. – Vi ste isto tako opak kao i Elinor. Ona je htjela da odem i očitam Brookeu bukvicu, a ja sam je podsjetio da su njeni prijatelji imali vrlo loše mišljenje o prilici koju je ona izabrala, kad se udala za mene.
– Ali pogledajte Casaubona – nastavi sir James ogorčeno. – Bit će mu pedeset, a ne vjerujem da je ikada bio išta drugo do sjena od čovjeka. Pogledajte mu noge!
– Dobijesa i s vama pristalim mladim momcima! Zar mislite da sve u svijetu mora biti po vašem. Vi ne razumijete žene. Ne dive se one vama ni upola onako kao što se vi divite sami sebi. Elinor je običavala pripovijedati svojim sestrama da se udala za me zbog moje rugobe... to je nešto nesvakidašnje i tako zabavno da je posve dotuklo njenu razboritost.
– Vas je doista mogla zavoljeti svaka žena. Ali se tu ne radi o ljepoti. Casaubon se meni ne sviđa. – To je bio najodlučniji način na koji je sir James neizravno izražavao loše mišljenje o nečijem karakteru.
– Zašto? Što imate protiv njega? – upita župnik, ostavljajući svoja vitla, te zatakne palce pod pazuha i stade pažljivo slušati.
Sir James ušuti. Obično mu nije bilo lako iznijeti svoje razloge: činilo mu se čudno da ih ljudima uopće treba tumačiti, jer je on odmah osjećao što je razumno. Na kraju reče:
– Hajde, Cadwallader, ima li on uopće srca?
– Pa, ima. Ne mislim na ono meko srce, nego na onu zdravu jezgru u koju se možeš pouzdati. Vrlo je dobar prema svojim siromašnim rođacima; potpomaže nekoliko žena i školuje nekog mladog momka uz priličan trošak. Casaubon postupa prema svojem osjećaju za pravicu. Sestra njegove majke loše se udala... za nekog Poljaka, mislim... svakako, cijela je se porodica odrekla. Da se nije to dogodilo, Casaubon ne bi imao ni upola toliko novca. Mislim da je sam potražio svoje nećake, da vidi što može za njih učiniti. Nije u svakog čovjeka karakter tako plemenit kao u Casaubona. I u vas je takav karakter, Chettam, ali nije u svakog čovjeka.
– Ne znam – reče sir James pocrvenjevši. – Nisam tako siguran za sebe. – Na tren zastane i onda doda:
– Casaubon je postupao sasvim ispravno. Ali čovjek može uvijek postupati ispravno, a da ipak bude samo kao neka vrsta kodeksa ispisana na pergamentu. Žena zato ne mora biti sretna s njim. A ja mislim, kad je djevojka tako mlada, kao gospođica Brooke, njeni bi se rođaci morali malo pobrinuti i spriječiti je da ne počini kakvu glupost. Vi se smijete, jer pomišljate da tako mislim sebe radi. Ali, poštenja mi, nije tako. Ja bih isto tako mislio kad bih bio brat ili stric gospođice Brooke.
– Dobro, pa što biste vi učinili?
– Ja bih rekao da se ne smije udavati dok ne bude punoljetna. I nastojao bih, u tom slučaju, da do toga nikada ne dođe. Želio bih da o tome mislite, kao što ja mislim, želio bih da razgovarate s Brookeom o tome.
Završivši svoju misao, sir James se digne, jer je opazio gospođu Cadwallader koja je ulazila iz radne sobe. Za ruku je držala svoju najmlađu djevojčicu, dijete od nekih pet godina, koja je odmah potrčala k ocu i udobno mu se smjestila na koljenu.
– Čula sam o čemu govorite – reče žena. – Nećete postići ništa kod Humphreya. Dokle god mu riba zagriza u meku, čovjek ne mari nizašto drugo. Bog s vama, Casaubon ima potok s pastrvama i ne mari da sam u njemu peca. Možete li zamisliti boljeg momka?
– Pa, ima nešto istine u tome – reče župnik smiješeći se svojim mirnim, tihim smiješkom. – Posjedovati potok s pastrvama vrlo je dobra ljudska osobina.
– Ali ozbiljno – nastavi sir James, koga bijes još nije prošao – zar ne mislite da bi župnik mogao nešto postići kad bi govorio s nekim?
– Oh, pa ja sam vam rekla već prije što će on reći – odgovori gospođa Cadwallader te podigne obrve. – Ja sam učinila što sam mogla; ja perem ruke i neću ništa da znam o toj ženidbi.
– Ponajprije – reče župnik, gledajući prilično ozbiljno – bilo bi besmisleno misliti da ja mogu uvjeriti Brookea i natjerati ga da promijeni stav. Brooke je vrlo dobar momak, prilagodit će se svakom kalupu, ali neće zadržati oblika.
– Možda bi zadržao oblik barem dotle dok ne odgodi ženidbu – reče sir James.
– Ali, dragi moj Chettam, zašto da ja upotrebljavam svoj utjecaj na štetu Casaubona, a da nisam sasvim siguran da to činim za dobro gospođice Brooke? Ne znam ništa loše o Casaubonu. Baš me briga za njegova Xisithrusa i Fi-fo-fuma, i što ti ja znam koga još; ni on ne mari za moj pecački pribor. Što se tiče njegova stanovišta o katoličkom pitanju, tu nas je iznenadio; ali je uvijek bio uljudan prema meni, i ne uviđam zašto mu kvariti veselje. Mogu samo reći da će gospođica Brooke možda biti sretnija s njim nego s ikojim drugim čovjekom.
– Humphrey! Više nemam strpljenja s tobom. Ti znaš da bi radije bio i bez objeda, nego objedovao nasamo s Casaubonom. Nemate što jedan drugome reći.
– Kakve to veze ima s udajom gospođice Brooke? Ona to ne čini meni za zabavu.
– U njegovim žilama nema ni kapi vrele krvi – reče sir James.
– Nema. Netko je stavio jednu kap pod povećalo i vidio je same točke, zareze i zagrade – doda gospođa Cadwallader.
– Zašto ne izda svoju knjigu umjesto da se ženi? – nastavi sir James s gnušanjem, smatrajući da je ono opravdano s gledišta trijeznih osjećaja engleskog laika.
– Oh, on sanja o napomenama pod tekstom, i od njih mu je puna glava. Kažu da je još kao mali dječak napisao sažetak pjesme »Skoči s moga palca« i odonda neprestano pravi sažetke. Uf! I to je čovjek za koga Humphrey kaže da bi žena mogla biti s njim sretna.
– Ali on se gospođici Brooke sviđa – reče župnik. – Ja ne tvrdim da razumijem ukus svake mlade dame.
– Ali kad bi ona bila vaša kći? – upita sir James.
– To bi bilo nešto drugo. Ona nije moja kći, i ja se ne osjećam pozvanim da se u to uplećem. Casaubon je isto tako dobar, kao i gotovo svaki od nas. On je obrazovan svećenik i dostojan je svoga zvanja. Neki se radikalac raspričao u Middlemarchu i rekao da je Casaubon učena prebendarska cjepidlaka, Freke je fanatični prebendarski građevinar, a ja da sam prebendarski ribič. Poštenja mi, ja ne vidim da bi jedan bio gori ili bolji od drugoga – završi župnik tiho se smješkajući. Uvijek je smatrao da je oštrica svake satire uperena protiv njega. Savjest mu je bila široka i mirna, kao što je bilo i sve drugo u njega, i činio je samo ono što je mogao činiti bez muke.
Bilo je očito da se gospodin Cadwallader neće upletati u udaju gospođice Brooke i sir James s tugom u srcu shvati da će se ona potpuno slobodna prepustiti svojoj zabludi. A što se nije nimalo pokolebao u svojoj namjeri da gradi kolibice prema Dorothejinim nacrtima, bio je samo znak njegove dobre ćudi. Ta je postojanost bez sumnje najbolje odgovarala njegovu dostojanstvu; ali ponos nam samo pomaže da postanemo plemeniti, a nikad nas takvima ne čini, baš kao što nas ni taština ne čini duhovitima. Bilo joj je sada dovoljno jasno u kakvom se položaju našao sir James s obzirom na nju, da bi mogla procijeniti kako je ispravno postupao kad je ustrajao u dužnostima vlastelina, na koje ga je ispočetka poticala ljubazna uslužnost zaljubljena čovjeka. Ona je zbog toga bila vrlo zadovoljna, a to je moglo nešto značiti čak i u njenoj sadašnjoj sreći. Sir Jamesovim je kolibicama obraćala svu onu pozornost koju je mogla odvratiti od gospodina Casaubona ili, bolje reći, od simfonija sanja punih nade, divnog pouzdanja i gorljive požrtvovnosti, simfonija koje je taj učeni gospodin budio u njenoj duši. I tako se dogodilo da je za narednih posjeta dobroćudni barun, koji se počeo obraćati Celiji malim iskazima pažnje, otkrio da mu razgovor s Dorothejom pričinja sve veće zadovoljstvo. Vladala se sada posve neusiljeno i prema njemu, i tako je postepeno otkrivao čari iskrene naklonosti i prijateljstva između čovjeka i žene, koji nemaju nikakve strasti koju bi morali sakrivati ili priznati.

IX. POGLAVLJE

Prvi gospodin.: Neka drevna, legendarna zemlja bi prozvana »žudnom zakona«: sva borba u njoj vodila se za pravedan poredak i dobru vladu. Kažite mi, molim vas, gdje su sada takve zemlje?
Drugi gospodin: Tamo gdje su oduvijek bile – u ljudskim dušama.
Gospodin je Brooke bio sasvim zadovoljan Casaubonovim držanjem pri uređivanju pravnih formalnosti oko miraza, i pripreme za vjenčanje nesmetano su tekle i skraćivale tjedne zaručništva. Zaručnica mora vidjeti svoj budući dom i odrediti sve promjene koje želi da se ondje izvrše. Žena određuje prije vjenčanja, da bi se tako pripremila za podvrgavanje poslije vjenčanja. I sigurno je da bi pogreške, koje mi smrtnici, ljudi i žene, činimo radeći po svojoj volji, mogle opravdano probuditi čuđenje što smo tome tako skloni.
Jednog se tmurnog, ali suhog jutra u studenom Dorothea sa stricem i Celijom odvezla u Lowick. Dom je gospodina Casaubona bio vlastelinski dvorac. Odmah je do njega bila crkvica, što se vidjela iz nekih dijelova vrta, a s druge strane stari župni dvor. U početku svoje karijere gospodin Casaubon je imao samo župni dvor, ali je poslije bratove smrti postao i vlasnik vlastelinskog dvorca. Uz dvorac je bio i mali park s ponekim lijepim starim hrastom i drvoredom lipa, koji je vodio prema jugozapadnom pročelju, a između parka i travnjaka bila je niska živica, tako da se s prozora salona vidik protezao bez prekida niz kosinu travnjaka sve do lipa, što su završavale na istoj visini s njivama i pašnjacima, koji se često pod zrakama sunca na zalazu stapaju u jedno jezero. To je bila vedra strana kuće, jer južna i istočna njena strana kao da su bile prilično sumorne, čak i za najvedrijih dana. Park je ovdje bio uži, na cvijetnim lijehama nije bilo znakova brižne njege, a nepunih deset metara od prozora dizale su se visoko velike skupine drveća, ponajviše mračne tise. Zgrada od zelenkasta kamena, građena u starom engleskom stilu, nije bila ružna, samo je imala male prozore i bila sumorna izgleda; bila je to kuća kojoj treba djece, mnogo cvijeća, otvorenih prozora i bliskih vedrih vidika, što bi je pretvorilo u radostan dom. U toj je kasnoj jeseni, s razbacanim ostacima žuta lišća, što je lagano padalo na tamni zimzelen u tišini bez sunca, kuća također ostavljala utisak jeseni na izmaku, a ni na gospodinu Casaubonu, kad se pojavio, nije bilo traga nikakvu cvatu, koji bi ta okolina mogla zasjeniti.
– O, Bože! – reče Celia u sebi – sigurna sam da bi Freshitt Hall bio ugodniji. – Sjetila se bijela pješčanika, trijema sa stupovima i terase pune cvijeća, i sir Jamesa, kako se ondje smješka poput princa koji se oslobodio čarolija i uskrsnuo iz ružina grma, s rupčićem, u koji su se pretvorile najmirisavije latice; sir Jamesa koji je govorio tako ugodno, uvijek razborito, a nikad učeno! Celia je imala onaj vedri ženski ukus, koji ozbiljna i ocvala gospoda katkada više vole; ali su na svu sreću Casaubonove sklonosti bile drugačije, jer kod Celije ne bi imao nikakva uspjeha.
Dorothea naprotiv otkrije da su kuća i park upravo onakvi kakve je samo mogla poželjeti: tamne police s knjigama u velikoj knjižnici, sagovi i zastori u bojama, izblijedjelim od starosti, čudni stari zemljovidi i slike iz ptičje perspektive na zidovima hodnika, s ponekom starom vazom ispod njih, sve to nije izazivalo u njoj tjeskobu i činilo joj se veselije od kipova i slika u Grangeu, koje je njen stric odavno donio kući sa svojih putovanja – a bile su vjerojatno u skladu s idejama uz koje je nekoć pristajao. Ta klasična golotinja i neprirodno nasmiješena renesansa u stilu Correggia bih su jadnoj Dorotheji mučni i nerazumljivi, stršeći usred njenih puritanskih shvaćanja, a nikad je nitko nije poučio kako da ih dovede u neki sklad sa svojim životom. Vlasnici Lowicka očito nisu bih putnici, i Casaubonova se proučavanja prošlosti nisu temeljila na takvim sredstvima.
Dorothea je hodala po kući radosno uzbuđena. Kao da je sve bilo posvećeno njoj: to će biti njen dom, u koji će ući kao žena, i ona uzdigne pogled pun povjerenja prema Casaubonu, koji je svraćao njenu pozornost posebno na sadašnji smještaj nekih stvari i pitao je bi li željela što izmijeniti. Kad god bi joj se obratio, pitajući je za njen ukus, ona bi mu za to bila zahvalna, ali nije nalazila ništa što bi se moralo mijenjati. U njegovu nastojanju da bude formalno uljudan i ceremonijalno pažljiv, nije vidjela razloga ni za kakve zamjerke. Sve je praznine ispunjavala neočitovanim vrlinama, tumačeći njegove postupke kao što je tumačila i djela Providnosti, a prividni je nesklad objašnjavala svojom tupošću za uzvišeniji sklad. A za vrijeme zaručništva ostaje mnogo neispisanih listova, koje ljubav i privrženost ispunjavaju slijepim povjerenjem.
– A sad, moja draga Dorothejo, budite tako dobri i recite koju biste sobu najviše voljeli za svoj salon – reče gospodin Casaubon, pokazujući kako je njegovo poznavanje ženske naravi dovoljno široko da obuhvati i tu potrebu.
– Vrlo je ljubazno od vas što mislite na to – odvrati Dorothea – ali vas uvjeravam, voljela bih da se sve to rješava bez mene. Bit ću mnogo sretnija ako sve primim kako jest... baš onako kako ste vi navikli da bude, ili kako ćete odlučiti da bude. Nemam razloga željeti išta drugo.
– O, Dodo – reče Celia – zar ne bi uzela onu sobu gore s izbočenim prozorom?
Gospodin Casaubon ih odvede onamo. Izbočeni je prozor gledao na drvored lipa, pokućstvo je bilo izblijedjele plave boje, a bile su tu, viseći u skupini, i minijature dama i gospode s napudranom kosom. Zidni je sag nad vratima prikazivao modrozeleni pejzaž, s jelenom u blijedim bojama. Stolci i stol imali su tanke noge i lako su se mogli prevrnuti. U toj je sobi mašta mogla dočarati duh tajnovite dame, koji se vraća na mjesto gdje je ona nekoć vezla. Pokućstvo je dopunjavala mala polica s dvanaest svezaka izabrane literature, uvezenih u teleću kožu.
– Da – reče gospodin Brooke – to bi bila lijepa sobica, s novim zastorima, sofama i nečim sličnim. Sad je malo pusta.
– Nije, striče – uzvrati Dorothea nestrpljivo. – Molim te nemoj govoriti ni o kakvim promjenama. Ima mnogo toga u svijetu što treba mijenjati, a ovdje hoću da sve ostane onako kako jest. I vama se sviđa tako, je li? – doda ona, gledajući Casaubona. – Nije li to bila soba vaše majke, dok je bila mlada?
– Jest, bila je – reče on klimnuvši lako glavom.
– To je vaša majka – reče Dorothea, okrenuvši se da razgleda skupinu minijatura. – Slična je onoj još manjoj slici, što ste mi je donijeli; samo, rekla bih, da je to bolja slika. A ovo na drugoj strani, tko je to?
– Njena starija sestra. Bile su kao i vi i vaša sestra, jedina djeca u roditelja, koji se, vidite, nalaze na slici iznad njih.
– Sestra je lijepa – reče Celia, natuknuvši tako da ne misli isto o Casaubonovoj majci. Za Celijinu je maštu bilo novo otkriće da on potječe iz porodice u kojoj su svi u svoje vrijeme bili mladi... i da su žene tada nosile ogrlice.
– Neobično lice – reče Dorothea, promatrajući je izbliza. – Dva duboka siva oka, nešto blizu jedno do drugog... i taj nježni nepravilni nos s malom udubinom... ti napudrani uvojci, što padaju niz leđa. Sve mi se to čini više neobično nego lijepo. Nema čak ni sličnosti između nje i vaše majke.
– Nema. A nisu imale ni sličnu sudbinu.
– Niste mi je nikad spominjali – reče Dorothea.
– Moja se tetka nesretno udala. Nikad je nisam vidio.
Dorothea je bila malo radoznala, ali osjeti da bi bilo nepristojno ispitivati Casaubona o nečemu o čemu on sam ne govori, te se okrene prema prozoru da se divi vidiku. Sunce je upravo malo prije probilo oblake i lipe u drvoredu bacale su sjene.
– Da sad prošećemo vrtom? – upita Dorothea.
– Zanimat će te i crkva, znaš – reče gospodin Brooke. – Čudna je to crkvica. Pa selo. Sve je to na vrlo malom prostoru. Uostalom, svidjet će ti se, Dorothejo, kućice su poput niza ubožnica... mali vrtovi, karanfili i štošta slično.
– Molim vas – reče Dorothea gledajući gospodina Casaubona rado bih sve to vidjela. – Od njega nije bila saznala o kućicama u Lowicku ništa više nego da »nisu loše«.
Uskoro su se našli na pošljunčanu puteljku, koji je vodio ponajviše između travnjaka i skupina drveća, jer je to bio najbliži put do crkve, kako je rekao gospodin Casaubon. Zastali su kod malih vrata, što vode u portu, dok je gospodin Casaubon otišao u župni dvor da donese ključ. Celia, koja je malo zastala, dostigne ih toga časa i kad vidje da je Casaubon otišao, reče svojim mirnim i odlučnim glasom, koji nije nikada dopuštao sumnje da je u pitanju kakva pakosna primisao.
– Znaš li, Dorothejo, da sam vidjela nekog vrlo mladog čovjeka kako dolazi jednim puteljkom.
– Zar te to iznenadilo, Celijo?
– Možda je to neki mladi vrtlar, znaš... zašto ne bi bio? – reče Brooke. – Rekao sam Casaubonu da bi morao promijeniti vrtlara.
– Ne, nije bio vrtlar – reče Celia – već neki gospodin s blokom za crtanje. Ima svjetlosmeđu kovrčavu kosu. Vidjela sam ga samo s leđa. Ali je vrlo mlad.
– Možda je kapelanov sin – reče gospodin Brooke. – Ah, evo, ide Casaubon s Tuckerom. Predstavit će Tuckera. Ti još ne znaš Tuckera.
Tucker je bio kapelan, čovjek srednjih godina, jedan od pripadnika »nižeg svećenstva«, koji obično ne oskudijevaju u sinovima. Ali kad su ga predstavili, razgovor ih nije naveo ni na kakvo pitanje o njegovoj obitelji, pa su ubrzo svi, osim Celije, zaboravili mladića koji je načas bio privukao pozornost. Ona nije mogla vjerovati da svjetlosmeđi uvojci i vitka pojava mogu biti u nekoj vezi s Tuckerom, koji je bio upravo onako star i upravo onakve bezizražajne vanjštine kakve je Casaubonov kapelan i morao biti. Bez sumnje izvanredan čovjek, koji će doći u nebo (jer Celia nije htjela biti bezbožna), ali su uglovi njegovih usana bih tako ružni. Celia je nekako žalosna mislila na vrijeme koje će morati kao djeveruša provesti u Lowicku, gdje kapelan vjerojatno nema lijepe male djece koju bi mogla zavoljeti, bez obzira na neka vjerska načela.
Tucker je bio od neprocjenjive koristi, a možda je Casaubon to i predviđao, jer je kapelan znao odgovoriti na sva Dorothejma pitanja o seljanima i drugim župljanima. U Lowicku, uvjeravao ju je on, svi ljudi žive dobro, nema nijednog stanovnika u tim kućicama – u kojima uz nisku najamninu stanuju po dvije obitelji – koji ne bi hranio prase, a vrtovi iza kuća dobro su obrađeni. Mali su dječaci nosili odjeću od izvrsne debele pamučne tkanine, djevojke su se zapošljavale kao vrlo uredne služavke, ili su kod kuće plele sitne stvarčice od slame; nije tu bilo ni tkalačkih stanova ni otpadnika, iako su ljudi bili skloniji štedjeti novac, nego brinuti se o duhovnom životu, ipak nije ovdje bilo mnogo opačina. Šarene živadi bilo je mnogo pa je to gospodin Brooke odmah zapazio:
– Vaši zakupnici, kako vidim, ostavljaju nešto ječma i svojim ženama da pabirče. Jadni bi ovi ljudi mogli imati svaki po kokoš u svom loncu, kao što je to dobri francuski kralj želio svojim podanicima. Francuzi jedu dosta živadi... mršave živadi, znate.
– Mislim da mu je to bila vrlo jeftina želja – reče Dorothea gnjevno. – Zar su kraljevi takva čudovišta da se i takve njihove želje moraju smatrati kao vrline?
– Ako im je želio mršave kokoši – upadne Celia – to baš nije bilo lijepo. Ali im je on možda želio tuste kokoši.
– Da, ali je ta riječ izostavljena u tekstu, ili je možda bila samo subauditum, to jest, bila je kralju na pameti, ali je nije izrekao – reče gospodin Casaubon smiješeći se i naklonivši glavu prema Celiji, koja malo ustukne, jer nije mogla podnijeti da gospodin Casaubon žmirka na nju.
Dorothea je šutjela cijelim putem do kuće. Osjećala je neko razočaranje, kojeg se čak stidjela, razočaranje što u Lowicku za nju nije bilo nikakva posla; i idućih je nekoliko časaka u mislima letimično razmotrila mogućnost koja bi joj bila draža, naime, da je njen dom u župi u kojoj ima nešto više bijede ovoga svijeta, tako da bi ona mogla biti više od pomoći. Zatim je, obraćajući se budućnosti koja je bila pred njom, stvorila sebi sliku još veće odanosti Casaubonovu djelu, u kojoj će je očekivati nove dužnosti. Mnoge će od njih možda tek otkriti višim znanjem, stečenim u tom prijateljstvu.
Tucker ih je uskoro ostavio, duhovnički posao nije mu dopuštao da doručkuje u dvorcu. I, dok su opet na mala vratašca ulazili, Casaubon reče:
– Čini se da ste malo tužni, Dorothejo. Nadam se da ste zadovoljni s onim što ste vidjeli.
– Osjećam nešto što je možda glupo i naopako – odvrati Dorothea iskreno kao uvijek – gotovo želim da ljudi ovdje budu potrebitiji nego što jesu. Malo sam nalazila načina kako da svoj život učinim korisnim u bilo čemu. Moji pojmovi o korisnosti zacijelo su ograničeni. Moram pronaći nove načine kako pomoći ljudima.
– Bez sumnje – reče gospodin Casaubon. – Svaki položaj ima svoje odgovarajuće dužnosti. Vjerujem da vaš položaj gospodarice Lowicka neće ostaviti nijednu čežnju neispunjenu.
– Svakako, u to vjerujem – odvrati Dorothea ozbiljno. – Nemojte pomisliti da sam tužna.
– Dobro. Ali ako niste umorni, vratit ćemo se drugim putem do kuće, a ne onim kojim smo došli.
Dorothea nije uopće bila umorna, i oni se upute malim zaobilaznim putem prema krasnom stablu tise, glavnoj baštinjenoj krasoti parka s ove strane kuće. Dok su se približavali stablu, neki je mladić, čija se pojava isticala na tamnoj pozadini zimzelena, sjedio na klupi i crtao staro stablo. Gospodin Brooke, koji je išao naprijed s Celijom, okrene glavu i upita:
– Tko je taj mladić, Casaubon?
Došli su već posve blizu kad je Casaubon odgovorio.
– To je moj mladi rođak, nećak iz drugog koljena, zapravo, unuk – doda on gledajući Dorotheju – gospođe, čiju ste sliku zamijetili, moje tetke Julije.
Mladi čovjek odloži blok za crtanje i ustane. Po gustim, svjetlosmeđim kovrčama i po njegovoj mladenačkoj svježini odmah su prepoznali mladića koga je Celia zapazila.
– Dorothejo, dopustite da vam predstavim svog nećaka, gospodina Ladislawa. Will, ovo je gospođica Brooke.
Nećak se sad nalazio tako blizu da je Dorothea, kad je podigao šešir, mogla vidjeti dva siva oka, prilično bliza jedno drugome, nježan nepravilan nos s malom udubinom i kosu koja je padala unazad; ali su usta i brada imali mnogo upadljiviji, više prijeteći izgled nego što je bio onaj na minijaturi bake. Mladi Ladislaw nije pokazivao oduševljenje što je upoznao buduću ženu svoga tetka i njenu rodbinu; prije bi se moglo reći da se na njemu opažalo prilično veliko nezadovoljstvo.
– Vi ste umjetnik, kako vidim – reče gospodin Brooke na svoj neusiljeni način te uzme blok za crtanje i okrene ga.
– Nisam, samo malo crtam. Nema ništa posebno u njemu – reče mladi Ladislaw, pocrvenjevši, možda više od bijesa nego od skromnosti.
– Oh, ma nemojte, pa ovo je lijep crtež. I ja sam se time malo bavio nekoć, znate. Evo, gledajte, to je ono što ja nazivam lijepim, a što je postignuto, kako smo mi to govorili, con brio24 – Brooke je podigao prema djevojkama veliku skicu kamenitog zemljišta i drveća s malim jezerom, izrađenu u bojama.
– Ja to ne mogu prosuditi – reče Dorothea, ne hladno, ali s nestrpljivim negodovanjem, što se njoj obraća. – Ti znaš, striče, da nikad ne vidim ljepote u slikama za koje ti tvrdiš da su toliko hvaljene. One govore jezikom koji ja ne razumijem. Držim da postoji neka veza između slika i prirode, ali sam ja suviše neupućena da bih to osjetila... upravo kao što i ti znaš što neka grčka rečenica znači, a meni ona ništa ne kazuje. – Dorothea pogleda Casaubona, koji joj klimne glavom, a Brooke reče, ravnodušno se smiješeći:
– O, Bože, eto, kako su ljudi različiti! Tebe nisu poučavali kako treba, znaš, inače je to baš za djevojke, crtanje, lijepe umjetnosti, i tako dalje. Ali ti si se bacila na crtanje planova, ti ne razumiješ morbidezzi25 i štošta slično. Doći ćete, nadam se, k meni, pa ću vam pokazati dokle sam dotjerao u tome – nastavi on obraćajući se mladom Ladislawu, koga je trebalo odvratiti od misli u koje se zadubio promatrajući Dorotheju. Ladislaw je zaključio da je ona sigurno neugodna djevojka, već zato što se udaje za Casaubona, a ono što je rekla o svom neznanju s obzirom na slike, samo bi potvrdilo to mišljenje, čak kad bi joj i vjerovao. Ali je ovako uzimao njene riječi kao prikrivenu osudu, i bio je siguran da ona smatra da je njegova crtarija ružna. Previše je bilo razboritosti u njenu ispričavanju. Narugala se obojici, i svome stricu i njemu. Ali kakav je u nje glas! To je glas duše što je jednom živjela u Eolovoj harfi. Bit će to jedna od nelogičnosti prirode. Ne može biti strasti u djevojke koja se udaje za Casaubona. On se okrene od nje i, naklonivši se, zahvali Brookeu na njegovu pozivu.
– Zajedno ćemo pregledati moje talijanske bakroreze – nastavi ta dobričina. – Nemam nikakve koristi od svega toga što sam godine i godine skupljao. Čovjek zahrđa u ovom dijelu zemlje, znate. Ne vi, Casaubon, vi se zadubite u vaša istraživanja, ali moje najbolje zamisli propadaju, neiskorištene, znate. Vi se pametni mladi ljudi morate čuvati lijenosti. Bio sam prelijen, znate, inače bih nešto postigao.
– To je priznanje u zgodan čas – reče Casaubon – a sad ćemo poći u kuću, da se mlade dame ne umore od stajanja.
Kad su mu okrenuli leđa, mladi Ladislaw sjedne i nastavi crtati. Dok je to radio, lice mu se razvedri veselošću, koja je sve više rasla što je dalje crtao, dok najposlije ne zabaci glavu i udari u glasan smijeh. Malo ga je zabavljao način kako su primili njegov umjetnički rad, malo pomisao na njegova ozbiljnog rođaka kao obožavatelja te djevojke, a malo Brookeovo isticanje mjesta, koje bi on mogao zauzeti u svijetu, da ga nije u tome spriječila njegova lijenost. Osjećaj za smiješno razvedri lice Willa Ladislawa; bilo je to čisto uživanje u smiješnome, bez primjese zlobna podsmjehivanja i veličanja sama sebe.
– Što će vaš nećak raditi, Casaubon? – upita gospodin Brooke kad su krenuli dalje.
– Odgovor je na to pitanje dozlaboga težak. Kad je napustio Rugby, odbio je odlazak na neko englesko sveučilište, kamo bih ga bio rado smjestio, nego je izabrao Heidelberg, što po mom mišljenju nije normalan put za studij. A sada opet želi ići u inozemstvo, bez ikakvog posebnog razloga, samo s neodređenom namjerom, što on naziva upijanjem kulture, da se pripremi za nešto, a da ni sam ne zna za što. On ne želi izabrati neko zvanje.
– On, mislim, nema svog dohotka, osim onoga što mu vi dajete.
– Uvijek sam njemu i njegovim prijateljima stavljao do znanja da ću mu umjereno pomagati svime što je potrebno, da stekne temeljito obrazovanje i da se primi doličnog zvanja. Stoga sam dužan izvršiti ono što se od mene očekuje – reče Casaubon, prikazujući svoj postupak kao stvar poštenja, znak obzirnosti, što je Dorothea zamijetila diveći se.
– On čezne za putovanjem, možda će postati novi Bruce ili Mungo Park26 – reče gospodin Brooke. – Nekad sam se i ja bavio takvim idejama.
– Neće, ne osjeća on sklonosti za istraživanja ni za proširenje naše arheologije; to bi bio osobit životni cilj, koji bih ja još donekle mogao odobriti, iako mu ne bih čestitao na zvanju koje tako često završava preranom i naprasnom smrću. Ali je on tako daleko od svake želje da bolje upozna površinu naše zemlje, da je jednom čak rekao kako bi volio i ne znati za izvore Nila, i da bi neki nepoznati krajevi morali biti sačuvani kao lovišta za pjesničku maštu.
– Pa ima nešto istine u tome, znate – reče gospodin Brooke, koji je sigurno bio nepristrana mišljenja.
– To je, bojim se, samo jedna strana njegova sveopćeg nemara i nesklonosti da se ičega temeljito prihvati, što ne donosi za njega ništa dobra, ni u kojem zvanju, bilo svjetovnom ili duhovnom, čak kad bi se i podvrgao uobičajenom pravilu da jedno odabere.
– Možda se koleba, jer misli da je nesposoban – reče Dorothea, koja se zauzela da pronađe neko pogodno tumačenje. – Pravo i medicina morali bi, naime, biti veoma ozbiljna zvanja, kojih se ne bi trebalo olako prihvaćati, je li? Posrijedi su život ljudi i njihova dobra.
– Bez sumnje, ali se bojim da je moj mladi rođak Will Ladislaw tvrdoglav osobito u svojoj averziji prema tim zvanjima, jer mu se ne mili upornost, marljivost i slične osobine, koje su prijeko potrebno pomagalo, ali nemaju draži ni neposredne privlačnosti za čovjeka koji se prepušta svojim sklonostima. Uporno sam mu dokazivao ono što je Aristotel razložio divljenja vrijednom jezgrovitošću, naime da dovršenje svakog djela, koje je postavljeno kao cilj, moraju pripremiti napori mnogih snaga i stečenih sposobnosti nekog nižeg reda, što zahtijeva strpljivosti. Upozorio sam ga na sveske svoga rukopisa, koji su plod dugogodišnjeg rada na pripremanju djela, koje još nije dovršeno. Ali uzalud. Na ovakvo brižno razlaganje on odgovara nazivajući sebe Pegazom, a svaki oblik redovita posla »jarmom«.
Celia se nasmije. Iznenadila se otkrivši da Casaubon može reći i nešto zabavno.
– Pa, znate, mogao bi postati i kakav Byron, Chatterton, Churchill27 ... tako nešto... to se ne može nikad znati – reče gospodin Brooke. – Hoćete li ga pustiti u Italiju, ili kamo želi poći?
– Hoću, pristao sam ga opskrbiti sredstvima za godinu dana, ili tako otprilike, on ne traži više. Pustit ću ga neka se podvrgne iskušenju slobode.
– To je vrlo ljubazno od vas – Dorothea će i kriomice pogleda Casaubona. – To je plemenito. Ljudi zaista mogu imati u sebi neki poziv koji im nije sasvim jasan, je li? Mogu nam se pričinjati besposleni i bezvoljni jer se razvijaju. Mislim da trebamo biti vrlo strpljivi jedni s drugima.
– Držim da te je skorašnja udaja natjerala na misao da je strpljenje dobro – reče Celia, čim su se ona i Dorothea, odlažući šalove, našle nasamo.
– Misliš da sam vrlo nestrpljiva, Celijo?
– Jesi, kad ljudi ne rade i ne govore baš ono što se tebi sviđa. Celia se počela manje bojati reći svoje mišljenje Dorotheji, otkako se ona zaručila; razboritost joj se činila bjednijom no ikad prije.

X. POGLAVLJE

Grdno bi bio nazebao da nije imao nikakve druge odjeće, da se njome odjene, do kože još neubijena medvjeda.
Fuller.

Mladi Ladislaw nije uzvratio posjet gospodinu Brookeu, i samo šest dana kasnije gospodin Casaubon je spomenuo da se njegov mladi rođak uputio na kontinent, ne bi li, kako se činilo, tom hladnom neodređenošću izbjegao ispitivanja. Will je zaista odbio odrediti neki točniji cilj osim »cijelog područja Europe«. Genij, po njegovu mišljenju, ne podnosi dragovoljno okove; u jednu ruku, njegovu spontanom stvaralaštvu potrebna je najveća sloboda, u drugu ruku, on može spremno očekivati poruke svemira koje ga pozivaju na njegov osobiti posao samo ako se uskladi s tim istim svemirom. Takva su stanja osjetljivosti različita, i Will je temeljito iskušao mnoga od njih. Nije pretjerano volio vino, ali je nekoliko puta previše zavirio u čašu, samo da iskuša tu vrstu ekstaze; postio je dok se nije onesvijestio, a onda je večerao jastoga; uživanjem opijuma navukao je na se bolest.
Ništa osobito originalno nisu izazvali ti pokušaji, a djelovanje opijuma ga je uvjerilo da postoji velika razlika između njegove i De Quinceyeve28 konstitucije. Osobite okolnosti, u kojima bi se razvio njegov genij, još se nisu pojavile, svemir se još nije oglasio. Čak je i Cezarova sreća bila u svoje vrijeme samo obični predosjećaj. Mi znamo da se život razvija pod krinkom, i kakvi se sve životni oblici mogu kriti u bespomoćnim zamecima. Zapravo, svijet je pun analogija što rađaju nadama, i lijepih, neizvjesnih zametaka koje nazivamo mogućnostima.
Will je dosta jasno uočio žalosne primjere dugog sjedenja na jajima, iz kojih se nisu izlegli pilići, i da je bio nezahvalan, smijao bi se Casaubonu, čija uporna marljivost, serije bilježnica i mala voštanica učene teorije, kojom istražuje razbacane ruševine svijeta, kao da potkrepljuju tu pouku, koja je uvelike bodrila Willovo povjerenje u namjere svemira s obzirom na njegovu sudbinu.
Smatrao je da je to povjerenje obilježje genija, a da nikako ne znači nešto suprotno; genijalnost ne čine ni umišljenost ni skromnost, nego moć da se čini, ili učini, ne nešto općenito, nego nešto osobito. Pustimo ga, dakle, da krene na kontinent, a da ne kažemo što mislimo o njegovoj budućnosti. Od svih zabluda, prorokovanje ima najmanje opravdanja.
Ali taj oprez da se nekoga naprečac ne osudi, zanima me više u pogledu Casaubona, nego njegova mladog nećaka.
Ako je gospodin Casaubon za Dorotheju bio samo povoljna prilika, koja je upalila tanahnu, zapaljivu materiju njenih mladenačkih iluzija, slijedi li iz toga da je on pravedno okarakteriziran i u mislima onih manje zagrijanih osoba, koje su dosad izrazile svoj sud o njemu? Protestiram protiv svakog bezuvjetnog zaključka i svake predrasude, stvorene zbog prezira, koji je gospođa Cadwallader osjećala prema plemenitoj duši, pripisivanoj svećeniku iz njena susjedstva, zbog nepovoljna mišljenja sir Jamesa Chettama o nogama njegova suparnika – zbog Brookeova neuspjeha da ispipa jednog prijatelja i dozna njegove nazore, ili zbog Celijinih prigovora fizičkom izgledu jednog znanstvenika, čovjeka srednjih godina. Ne bih mogla ustvrditi da je i najuzvišeniji čovjek njegove dobi, ako je ikad takav jedinstveni superlativ postojao, mogao izbjeći takvim nepovoljnim odrazima svoga lika u raznim ogledalcima, jer se čak i Milton, promatrajući svoju sliku u žlici, morao pomiriti s tim da ima lice prostaka.
Uostalom, ako se Casaubon, kad bi govorio, služio prilično hladnom retorikom, zbog toga nikako nije sigurno da on nije činio dobra djela ili da nije imao plemenitih osjećaja.
Zar nije neki besmrtni fizičar i tumač hijeroglifa pisao ružne stihove?
Zar se uglađenim vladanjem i finim načinom govora unaprijedila teorija o Sunčevu sustavu?
Možemo početi s vanjskim procjenama nekog čovjeka, i sa živim zanimanjem ispitati što on misli o svojim djelima i sposobnostima, s kakvim se zaprekama bori u svom svakidašnjem poslu, kako mu propadaju nade i kakvu su duboko ukorijenjenu samoobranu godine izbrisale iz njegove duše, i kakvom se srčanošću bori protiv sila prirode, koje će ga jednog dana nadvladati i prisiliti mu srce da se zauvijek umiri. Njegova je sudbina, bez sumnje, u njegovim očima važna, a glavni razlog što mi mislimo da on zahtijeva previše mjesta u našim mislima, bit će u tome što za njega nemamo mjesta, pa ga s potpunim pouzdanjem upućujemo milosti Božjoj, štoviše, smatramo da je plemenito od našeg bližnjega da očekuje u najvećoj mjeri odanle sve ono što je u tako maloj mjeri mogao dobiti od nas.
Casaubon je, također, bio središte svoga svijeta; ako je bio sklon mišljenju da su drugi voljom Providnosti stvoreni zbog njega, i posebno zato da on prosudi jesu li skrojeni po volji autora »Ključa svih mitologija«, napominjemo da nam ta osobina nije sasvim strana, i da ona, poput drugih bijednih nada smrtnika, pobuđuje pomalo naše sažaljenje.
Dakako, ženidba s gospođicom Brooke ticala se njega neposrednije nego bilo koje druge osobe, koja je dosad pokazala svoje negodovanje zbog toga, i u sadašnjem razvoju događaja ja više suosjećam s njim u njegovu uspjehu, nego s ljubaznim sir Jamesom u njegovu razočaranju. Jer, uistinu, dan se vjenčanja sve više približavao, a gospodin Casaubon nije bio raspoloženiji no inače, niti je bračna idila, u kojoj će, kako su sva iskustva pokazivala, put biti posut cvijećem, budila u njemu više oduševljenja od onih grobnica, među kojima je bio navikao koračati s voštanicom u ruci. Nije sebi priznavao, a još je manje to mogao drugome povjeriti, da je iznenađen; iako je našao lijepu djevojku plemenita srca, nije našao užitka.
Istina, on je znao sve one odlomke iz klasika, koji govore baš suprotno, ali, znajući te odlomke, vidimo da nas oni na neki način upućuju i na razloge zašto oni tako malo znače kad ih želimo primijeniti na sebe.
Jadni je gospodin Casaubon mislio da mu je njegovo dugo momaštvo uz knjige nagomilalo uživanja i da veliko potraživanje u pogledu njegove ljubavi neće ostati nenamireno; jer, svi mi, bili ozbiljni ili neozbiljni, zaplećemo svoje misli u metafore, što djeluje kobno na njihovu snagu. I sad je bio u opasnosti da ga ražalosti i samo uvjerenje da su okolnosti, u kojima se sada našao, neobično sretne; nije mogao pronaći ničega vidljivog čime bi mogao obrazložiti određenu bezosjećajnost, koja je njime ovladala baš kad je njegova radost, kojoj se nadao, trebala biti najživlja, i baš kad je zamjenjivao svakidašnju jednoličnost svoje knjižnice u Lowicku s posjetima u Grangeu.
Bila je to mučna spoznaja u kojoj je bio isto tako nemilosrdno osuđen na samotinju, kao i u onom očaju, što mu je katkada prijetio za teškog književnog rada, u koji se zaglibio, a kome nikako nije mogao sagledati kraja. Želio je da Dorothea vjeruje kako je on sretan – sretan onako kao što svijet i očekuje od njena zaručnika; a što se tiče njegova književnog rada, pouzdavao se u njeno mladenačko povjerenje i poštovanje; drago mu je bilo što pobuđuje njeno živo zanimanje i privlači je da ga sluša, što ga je hrabrilo; u razgovoru joj je prikazivao sav svoj rad i namjere s opreznim povjerenjem pedagoga, otresavši se za to vrijeme onog bešćutnog, imaginarnog slušateljstva, koje je pratilo sate i sate njegov naporni, neplodni rad, pritiskujući ga težinom more.
Jer poslije one igrarije od povijesti svijeta, prerađene za mlade djevojke, koja je bila glavni dio njena obrazovanja, Casaubonovo pripovijedanje o njegovoj velikoj knjizi bilo je za Dorotheju puno novih vidika, i onaj osjećaj da otkriva, ono iznenađenje kad je pobliže upoznala stoike i aleksandrince, čije ideje nisu bile sasvim različite od njenih, sve je to za neko vrijeme umirilo njenu općenitu gorljivu težnju za pouzdanom teorijom kojom bi mogla svoj život i svoje nazore potpuno uskladiti s tom divnom prošlošću i omogućiti da i najudaljeniji izvori znanja utječu na njena djela. To potpunije poučavanje tek dolazi – Casaubon će joj sve to objasniti; jednako je radosno iščekivala da bude uvedena u viši duševni život, kao što je radosno iščekivala i brak, miješajući ta dva njoj nejasna pojma.
Velika bi pogreška bila misliti da je Dorotheji bilo stalo do nekog udjela u Casaubonovom znanju, ona je samo željela da se usavrši; iako se po mišljenju susjeda u Freshittu i Tiptonu smatralo da je pametna, taj epitet ne bi dobila u društvu u kojem pamet znači samo prirođenu sposobnost za znanje i djelovanje, bez obzira na karakter. Sva je njena gorljiva težnja za znanjem bila u onoj glavnoj struji njena duševnog života, koju je pokretalo milosrđe, i koja je obično nosila njene misli i pobude. Nije se željela kititi znanjem, imati znanje koje će biti odvojeno od krvi i mesa, koji održavaju njenu djelatnost; i da je ikad napisala kakvu knjigu, morala bi to učiniti kao što je učinila sveta Terezija, na zapovijed sile koja vlada njenom savješću.
Ona je čeznula za nečim što bi joj život ispunilo radom, u isti mah razboritim i revnim; a kako su prošla vremena čudesnih priviđenja što upravljaju ljudskim mislima i djelima, i duhovnih savjetnika, i kako molitva produbljuje žudnju, a ne obrazovanost, kakvo svjetlo ostaje osim znanja? Sigurno je da učeni ljudi imaju ulje za to svjetlo; a tko je obrazovaniji od Casaubona?
I tako je Dorothea u tim kratkim tjednima ostala postojana u radosnom i ugodnom iščekivanju, i kako je god njen zaručnik katkada osjećao neku klonulost, nije to nikad mogao pripisati slabljenju njena interesa.
Vrijeme je bilo dosta blago, tako da ih je ohrabrilo u namjeri da bračno putovanje produže do Rima, a gospodin je Casaubon to i jako želio, jer je htio pregledati neke rukopise u Vatikanu.
– Još mi je uvijek žao što i tvoja sestra ne ide s nama – reče on jednog jutra, nakon nekog vremena, pošto je bilo izvan svake sumnje da Celia odbija ići, a da Dorothea i nije željna njena društva.
– Mnogo ćeš sati provoditi sama, Dorothejo, jer ću biti prisiljen što bolje iskoristiti vrijeme našega boravka u Rimu. Ja bih se osjećao slobodnijim kad bi ti imala društvo.
Riječi »ja bih se osjećao slobodnijim« uvrijedile su Dorotheju. Prvi put je u razgovoru s Casaubonom pocrvenjela od zlovolje.
– Mora da si me sasvim krivo razumio – odvrati ona – ako misliš da ne shvaćam vrijednost tvoga vremena... ako misliš da se neću dragovoljno odreći svega što bi te moglo smetati da ga najkorisnije provedeš.
– To je vrlo ljubazno od tebe, draga moja Dorothejo – reče gospodin Casaubon, ne primjećujući uopće da je ona uvrijeđena – ali, kad bi imala neku damu u pratnji, ja bih vas obje mogao povjeriti vodiču, i tako bismo u jedan mah obavili dva posla.
– Molim te da o tome više ne govoriš – reče Dorothea prilično nabusito. Ali se odmah pobojala da ima krivo i, okrenuvši se prema njemu, položi svoju ruku na njegovu i nadoveže promijenjenim glasom: – Molim te, nemoj se brinuti za mene. Imat ću o čemu razmišljati kad budem sama. A Tantripp će se posve dobro brinuti za mene. Ne bih podnosila Celiju uza se; ona bi bila nesretna.
Zvono je najavilo da se moraju obući. Očekivali su toga dana goste na posljednjem svečanom objedu, što se održavao u Grangeu kao propisni uvod u vjenčanje, i Dorotheji je bilo drago što je imala razlog da se odmah povuče na glas zvona, kao da joj je trebalo više vremena za pripremu no obično. Stidjela se što se razljutila zbog nečega što nije mogla čak ni sebi protumačiti; naime, iako nije namjeravala bili neiskrena, njen se odgovor nije ni dotakao one prave uvrede koju je osjetila u duši. Casaubonove su riječi bile sasvim razumne, pa ipak su budile neodređeni, trenutačni osjećaj da je on izbjegava.
– Dabome, ja sam čudno raspoložena, sebična i slaba – govorila je sebi. – Zar mogu imati toliko superiorna muža, a ne shvaćati da on mene treba manje nego ja njega?
Kad je sebe uvjerila da gospodin Casaubon ima potpuno pravo, njen joj se mir vratio, pa je pružala ugodnu sliku ozbiljna dostojanstva kad se pojavila u salonu u srebrnosivoj haljini – jednostavni pramenovi tamnosmeđe kose dijelili su se nad čelom i straga se smatali u krupne pletenice; sve je na njoj bilo u skladu s njenim vladanjem i vanjštinom, u kojoj nije bilo ni najmanjeg znaka težnje za efektom. Koji put, kad bi Dorothea bila u društvu, činilo se da ona oko sebe stvara atmosferu potpunog mira, kao da je ona slika svete Barbare, koja gleda iz svoje kule u vedro nebo; ali su ovi intervali mira samo jače isticali snagu njenih riječi i osjećaja, kad bi je kakav vanjski poticaj uzbudio.
Ona je, naravno, bila te večeri predmet mnogih pogleda, jer je društvo, što se tiče muškaraca, bilo mnogobrojnije i prilično raznolikije od svih društava što su se skupljala kod Brookea u Grangeu otkako su njegove nećakinje kod njega, tako da su se razgovori vodili udvoje i utroje, više ili manje neskladno. Tu je bio novoizabrani načelnik Middlemarcha, koji je slučajno bio tvorničar, njegov šurjak, filantrop i bankar, koji je imao tako dominantan položaj u gradu da su ga neki nazivali metodistom, a drugi opet licemjerom, svak prema svom rječniku, i uopće su tu bili prisutni ljudi različitih zvanja.
Gospođa Cadwallader je, štoviše, rekla da Brooke počinje častiti Midlmarčane, a da ona voli seljake, koji joj kod objeda, prilikom ubiranja desetine, skromno nazdravljaju i ne stide se pokućstva svojih djedova. Naime, u ovom je dijelu zemlje, prije nego što je Reforma29 izvršila važan zadatak u razvijanju političke svijesti, bilo između ljudi jasnijih razlika u društvenim položajima, a nejasnijih razlika u strankama, tako da se, kako se čini, raznolikost u društvu Brookeovih uzvanika mogla pripisati onom općenitom nemaru koji je bio posljedica njegova pretjerana lutanja i navike da više gleda na formalnu stranu ideja.
Već kad je gospođica Brooke izlazila iz blagovaonice, ukazala se prilika za neke »tihe« primjedbe.
– Krasna je žena ta gospođica Brooke! Neobično krasna žena, bogami! – reče gospodin Standish, stari odvjetnik, koji je radio za vlastelu sve dok i sam nije postao zemljoposjednik. Kletvu, kojom je popratio svoje riječi, izgovorio je zvonkim glasom i odlučno, kao da udara plemićki pečat na svjedočanstvo nekog čovjeka ugledna položaja.
Činilo se da se svojom primjedbom obratio gospodinu Bulstrodeu, bankaru, ali taj gospodin nije volio grubosti ni kletve, te samo klimnu glavom. Opasku prihvati gospodin Chichely, neženja srednjih godina i glasovit lovac na zečeve, koji je imao put nekako sličnu uskršnjem jajetu i nekoliko brižno počešljanih dlaka, a njegovo je vladanje pokazivalo da je svjestan svog ugleda.
– Da, ali nije to žena za moj ukus; volim ženu koja se malo više trudi, više koketira. Žena mora imati nešto filigransko... nešto koketno. Muškarac voli neku vrst izazova. Što više nasrće na te, to bolje.
– Ima nešto istine u tome – reče gospodin Standish, sklon vedrini. I, bogami, tako je to obično s njima. Mislim da to odgovara nekoj mudroj svrsi. Providnost ih je takvima učinila, je li Bulstrode?
– Ja bih koketeriju radije pripisao nekom drugom izvoru – odgovori gospodin Bulstrode – Recimo, đavlu.
– E pa, naravno, žena bi trebala imati u sebi i malo đavla – nastavi gospodin Chichely, čije je proučavanje žena, čini se, išlo na štetu njegove teologije. – A ja volim plavuše, otmjenih kretnja i labuđeg vrata. Među nama rečeno, načelnikova je kći više po mojem ukusu nego gospođica Dorothea ili gospođica Celia. Da sam za ženidbu, izabrao bih gospođicu Vincy prije nego koju od njih.
– Ah, tješite se, tješite – reče gospodin Standish u šali – ta vidite da momci srednjih godina odnose pobjedu.
Gospodin je Chichely veoma značajno klimao glavom, nije imao nikakve namjere izvrći se opasnosti da žena, koju bi izabrao, prihvati tu priliku.
Gospođica Vincy, koja je imala čast biti Chichelyjev ideal, nije, naravno, bila prisutna; gospodin Brooke, koji je uvijek pazio da ne ode predaleko, nije bio voljan da se njegove nećakinje sastaju s kćeri tvorničara iz Middlemarcha, osim na kakvoj javnoj priredbi. Među ženama u društvu nije bilo nijedne kojoj bi lady Chettam ili gospođa Cadwallader mogle prigovoriti; gospođa Renfrew, udovica pukovnika, nije bila samo besprijekorna što se tiče odgoja, nego i zanimljiva zbog svoje bolesti, koja je mučila liječnike, a činila se kao jasan slučaj, u kome bi opsežno profesionalno znanje možda trebalo nadopuniti s malo nadriliječništva. Lady Chettam, koja je svoje izvanredno zdravlje pripisivala domaćim gorkim kapljicama i trajnoj liječničkoj kontroli, upletala se s mnogo mašte u pričanje gospođe Renfrew o simptomima njene bolesti i začudnom neuspjehu svih lijekova što ih je uzimala.
– Kamo nestaje snaga svih tih lijekova, draga moja gospođo? – reče blaga, ali ponosita udovica lady Chettam, obraćajući se zamišljeno gospođi Cadwallader, kad se pozornost gospođe Renfrew obratila drugamo.
– Oni jačaju bolest – reče župnikova žena, koja je bila isuviše plemenita podrijetla, a da se ne bi pomalo bavila medicinom. – Sve zavisi od konstitucije; neki ljudi odebljaju, neki postaju punokrvni, a neki obole od žuči... to je moje mišljenje, i što god oni uzimali, to je samo voda na taj mlin.
– Onda bi ona morala uzimati lijekove koji bi ublažili... ublažili bolest, znate, ako vi imate pravo, draga moja. A ja mislim da je pametno što kažete.
– Sigurno je pametno. Imate dvije vrste krumpira na istom zemljištu. Jedna od njih postaje sve vodenija...
– Ah! Poput ove jadne gospođe Renfrew... to je ono što mislim. Vodena bolest! Nema još otjecanja... ono počinje iznutra. Ja bih rekla da bi ona morala uzimati lijekove koji suše, je li?... Ili suhu, vruću zračnu kupelj. Može se kušati štošta što ima svojstvo da suši.
– Neka pokuša s knjižicama jednog gospodina – reče gospođa Cadwallader tiho, opazivši tog gospodina gdje ulazi. – Njemu nije potrebno sušenje.
– Kome, draga moja? – upita lady Chettam, mila žena, ali ne tako bistra da bi svom sugovorniku uskraćivala zadovoljstvo objašnjavanja.
– Mladoženji... Casaubonu. On se svakako brže suši otkako se zaručio; bit će to, mislim, plamen strasti.
– Rekla bih da on nije nimalo zdrave konstitucije – reče lady Chettam još tiše. – I onda ta njegova proučavanja... tako su suha, kako vi kažete.
– Zaista, kad stoji kraj sir Jamesa, nalik je na mrtvačku glavu, koja je za ovu priliku presvučena kožom. Zapamtite moje riječi: za godinu dana će ga ta djevojka mrziti. Ona gleda sada u njega kao u neko otkrivenje, a malo po malo past će u drugu krajnost. Sve je prolazno!
– Kako je to strašno! Bojim se da je ona tvrdoglava. Ah, recite mi... vi znate sve o njemu... ima li zbilja nešto loše? Što je istina?
– Istina? On je strašan kao pokvareni lijek, odvratan kad ga gutaš, a želudac ga sigurno ne podnosi.
– Nema ništa gore od toga – reče lady Chettam, predočivši sebi tako živo taj lijek da se činilo kao da je time zaista nešto točnije upoznala Casaubonove slabe strane. – Pa ipak, James ne želi ništa čuti protiv gospođice Brooke. On još uvijek tvrdi da je ona uzorna žena.
– To je njegova plemenita iluzija! Budite sigurni da mu se više sviđa mala Celia, a ona ga i cijeni. Nadam se da vam se sviđa moja mala Celia?
– Svakako; ona više voli pelargonije, a čini se da je i poslušnija, iako nije tako lijepe vanjštine. Ali mi smo razgovarale o medicini; pričajte mi o tom novom mladom liječniku, gospodinu Lydgateu. Rekli su mi da je izvanredno pametan; čini se da to zbilja i jest... ima tako lijepo čelo.
– Pravi je gospodin. Čula sam kako razgovara s Humphreyjem. Dobro govori.
– Jest, tako je. Gospodin Brooke kaže da je on jedan od Lydgatea iz Nortumberlanda, doista dobra porodica. Ne bih to mislila o praktičaru te vrste. Što se mene tiče, ja više volim liječnika služitelja; često je to pametnije. Uvjeravam vas, ustanovila sam da su dijagnoze jadnog Hicksa nepogrešive, ne sjećam se da je ikad imao krivo. Grub je i pravi mesar, ali on poznaje moj organizam. Njegov je nagli odlazak za mene gubitak. Gle, kako živo, ako dobro vidim, gospođica Brooke razgovara s tim gospodinom Lydgateom!
– Razgovara s njim o kolibicama i bolnicama – reče gospođa Cadwallader, u koje je sluh bio oštar, a moć shvaćanja brza. Vjerujem da je nekakav filantrop, zato će ga Brooke sigurno uzeti pod okrilje.
– James – zovnu lady Chettam, kad joj se sin približio – dovedi gospodina Lydgatea i predstavi mi ga.
Prijazna udovica plemkinja izjavi da je oduševljena što joj se pružila prilika upoznati gospodina Lydgatea, jer je čula o njegovu uspješnom, novom načinu liječenja groznice.
Lydgate je imao onu liječničku vrlinu da ostane sasvim ozbiljan, o kakvoj god se gluposti govorilo, a uporan pogled njegovih tamnih očiju davao je dojam da sluša. Nije bio nimalo sličan oplakivanom Hicksu, naročito se od njega razlikovao nehajnom dotjeranošću u odijevanju i izražavanju. Unatoč tome, lady Chettam je stekla mnogo povjerenja u njega. Potvrdio je njeno mišljenje o njenoj konstituciji, da je neobična, dopuštujući da bi se sve konstitucije mogle nazvati neobičnima, ali nije poricao da njena može biti neobičnija od drugih. Ne odobrava metodu pretjeranog mršavljenja, ni lakoumno puštanje krvi, niti, u drugu ruku, neprestano uživanje portskog vina i kinina. Govorio je: »Ja mislim tako« s toliko obzira i razumijevanja, da je ona stvorila najbolje mišljenje o njegovim sposobnostima.
– Sasvim sam zadovoljna s vašim štićenikom – reče ona gospodinu Brookeu na odlasku.
– Mojim štićenikom?... Zaboga... tko je to? – upita gospodin Brooke.
– Pa mladi Lydgate, novi liječnik. Čini mi se da se izvanredno razumije u svoj posao.
– Oh, Lydgate! On nije moj štićenik, znate, samo sam poznavao njegova ujaka, koji mi je pisao o njemu. Međutim, mislim da će vjerojatno biti odličan... studirao je u Parizu, poznavao je Broussaisa30 ; ima ideja, znate... želi unaprijediti to zvanje.
– Lydgate ima mnogo ideja, sasvim novih, o zračenju i dijeti, i tome slično – nastavi gospodin Brooke, nakon što je otpratio lady Chettam i vratio se iz uljudnosti skupini Midlmarčana.
– Dobijesa, zar mislite da je to pametno?... Zanemariti stari način liječenja, koji je učinio od Engleza ono što jesu? – reče gospodin Standish.
– Medicinsko je znanje na niskom stupnju u nas – reče gospodin Bulstrode, koji je govorio sasvim tihim glasom i bio prilično bolesna izgleda.
– Ja, što se mene tiče, pozdravljam dolazak gospodina Lydgatea. Nadam se da ću moći povjeriti novu bolnicu njegovu vodstvu.
– To je sve vrlo lijepo – odgovori gospodin Standish, koji nije volio Bulstrodea – ako se vama sviđa da izvodi pokuse na bolesnicima u vašim bolnicama i ubije nekolicinu iz ljubavi prema bližnjemu, ja nemam ništa protiv toga. Ali ja neću davati svoj novac zato da bi se pokusi izvodili na meni. Volim način liječenja koji je već malo iskušan.
– E pa, znate, Standish, svaka doza lijeka, koji uzimate, jest pokus... pokus, znate – reče gospodin Brooke i klimnu odvjetniku.
– Oh, dakako, u tom smislu! – odvrati mu gospodin Standish pokazujući nezadovoljstvo zbog takva »bespravnog« peckanja... koliko već odvjetnik smije pokazati da je nezadovoljan s postupcima jednog vrijednog klijenta.
– Ja bih bio zadovoljan sa svakim postupkom koji bi me izliječio, a da se ne pretvorim u kostur poput jadnog Graigera – izjavi načelnik, gospodin Vincy, rumen čovjek u kojega je put bila u snažnoj opreci s nježnom franjevačkom puti gospodina Bulstrodea. – Neobično je opasno biti prepušten bez ikakve zaštite strijelama bolesti, kao što je to netko rekao... i ja mislim da je to vrlo dobro rečeno.
Gospodin Lydgate nije to, naravno, mogao čuti. Vrlo je rano ostavio društvo i mislio bi kako je vrlo dosadno, da nije sklopio nekoliko novih poznanstava, osobito poznanstvo s gospođicom Brooke, kojoj je mladost, njena skora udaja za onog postarijeg znanstvenika i njeno zanimanje za društvenu korist davali draž neobične kombinacije.
Ona je dobro stvorenje... krasna djevojka... ali malo preozbiljna, mislio je on. Neugodno je razgovarati s takvim ženama. Uvijek žele znati razloge, a previše su neuke da shvate sve razloge, koji govore za i protiv u nekom pitanju, te se obično oslanjaju na svoj moralni osjećaj i odlučuju po svojoj volji.
Gospođica Brooke očito nije bila žena za Lydgatea, baš kao ni za Chichelyja. Zaista, što se tiče Chichelyja, koji je bio čovjek zrela razuma, za njega bi to bila velika zabluda, kadra narušiti svu njegovu vjeru u svaki konačni cilj, pa i u to da lijepe mlade žene priliče neženjama rumenih obraza. Ali Lydgate je bio manje zreo pa je vjerojatno mogao još steći iskustvo, koje bi moglo promijeniti njegovo mišljenje o najdivnijim osobinama žene.
Gospođicu Brooke, međutim, nije više vidio nijedan od te gospode kao djevojku. Nedugo poslije toga objeda postala je gospođa Casaubon i našla se na putu za Rim.

XI. POGLAVLJE

Ali bit će djela i riječi ljudske,
I osobe, koje komedija izabere,
Da prikaže sliku svoga doba,
I našali se glupostima,
a ne zločinima ljudskim.
Ben Johnson.

Lydgate je zapravo već bio svjestan da ga je očarala žena koja se vidljivo razlikuje od gospođice Brooke. Nije ni pomišljao na to da je izgubio ravnotežu i zaljubio se, ali je govorio o toj osobitoj ženi: »Ona je utjelovljena dražest, savršeno je ljupka i obrazovana. Takva mora biti žena, ona treba buditi u muškarcu osjećaj nježne glazbe.« Prema ženama se odnosio kao i prema drugim ozbiljnim činjenicama u životu, njima treba pristupiti filozofski i znanstveno ih istraživati. Ali, čini se da je u Rosamond Vincy bilo prave skladne ljupkosti. Muškarac može sresti ženu koju bi rado oženio, ali hoće li je doista i oženiti, to obično zavisi više od njene nego od njegove odluke. Lydgate je vjerovao da se ne bi trebao ženiti još nekoliko godina, dok sebi ne utire dobar i siguran put, daleko od onog širokog životnog puta, već potpuno zakrčenog. Mjerkao je gospođicu Vincy gotovo isto toliko dugo koliko je i Casaubonu trebalo da se zaruči i oženi; ali je taj učeni gospodin imao imetak, skupio mnoštvo bilježaka i stekao onaj glas koji donosi već samo pripremanje nekog djela – i koji često čini veći dio slave nekog čovjeka. Kao što vidimo, uzeo je ženu da mu krasi posljednju četvrt životna puta, kao neki mali mjesec koji teško može uzrokovati kakvu nenadanu promjenu. Ali je Lydgate bio mlad, siromašan i častohlepan. Imao je pola vijeka pred sobom, a ne za sobom, i došao je u Middlemarch s odlukom da učini puno toga što mu baš neće stvoriti bogatstvo, pa čak ni osigurati pristojan dohodak. Čovjeku u takvim prilikama ženidba nije samo pitanje uljepšavanja života, kako god on to visoko cijenio, a Lydgate je to smatrao jednom od glavnih funkcija žene. Po njegovu sudu, stvorenom na temelju jednog jedinog razgovora, u tome je mana gospođice Brooke, unatoč njenoj neporecivoj ljepoti. Ona nije sudila ni o čemu s čisto ženskog stanovišta. A društvo takvih žena isto je tako pogodno za odmor kao da poslije svoga redovitog posla pođeš poučavati u dragom razredu gimnazije, umjesto da se odmaraš u raju, gdje odzvanja slatki smijeh umjesto ptičjeg pjeva, a plave oči dočaravaju nebo.
Uistinu, ništa se u ovome času nije moglo činiti Lydgateu manje važnim od ćudi gospođice Brooke, a gospođica Brooke je isto tako malo marila za ženske vrline koje privlače toga mladog liječnika. Ali svatko, tko pozorno promatra kako se neprimjetno u jednoj točki isprepleću ljudske sudbine, opaža kako polako utječe jedan život na drugi, o čemu, poput proračunate ironije, govori ravnodušnost prema našem nepoznatom susjedu ili pak leden, ukočen pogled koji u njega upiremo. Sudbina stoji i sarkastično promatra, s našim dramatis personae31 smotanim u ruci.
Staro je provincijsko društvo imalo udjela u tom teško vidljivom djelovanju, ne samo svojim očitim propadanjem, svojim sjajnim, mladim kicošima od zanata, koji su svršili potrošivši čitav imetak s kakvom djevojčurom i šestero djece, što su ih uzdržavali, nego i onim manje vidljivim mijenama, koje neprestano pomiču okvire društvenih veza i rađaju novim spoznajama o uzajamnoj zavisnosti. Neki su pali malo naniže, neki se uspeli naviše; ljudi su se odricali častohleplja i stjecali bogatstvo, a inače izbirljiva gospoda natjecala su se da budu izabrana; neke je zahvatila struja političkog života, neke crkvenog, i možda su se prema tome odjednom našli neočekivano grupirani; a malo je bilo uglednih ljudi i obitelji koji su stajali postojano poput stijena usred svih tih kolebanja i samo polako pokazivali novo lice te, unatoč svojoj krutosti, izvodili dvostruku promjenu, mijenjajući sebe i promatrača.
Gradska općina i seoska župa postupno su se povezivale novim nitima uzajamnih veza, isto tako postupno kao što je i stara čarapa postupno ustupala mjesto štedionici, i kao što je postupno iščezavalo obožavanje sunčanozlatne gineje; a vlastelini i baruni, pa čak i lordovi, koji su nekoć živjeli u pristojnoj udaljenosti od građanskih navika, počeli su poprimati neke mane, koje su bile plod prisnijeg odnosa s poznanicima. Dolazili su i doseljenici iz dalekih grofovija, od kojih su neki donosili nove vještine, koje su uzbuđivale duhove, a drugi se isticali odvratnom lukavošću. Zapravo se u staroj Engleskoj događalo uglavnom isto onakvo kretanje i miješanje, kao što ga nalazimo i u starijeg Herodota, koji je, pripovijedajući što se nekoć događalo, također smatrao da je ispravno početi sa sudbinom žene, iako je Ija32 , djevojka po svemu sudeći obmanuta lijepom trgovačkom robom, bila živa suprotnost gospođice Brooke, ali u tom pogledu možda više slična Rosamond Vincy, koja je pokazivala odličan ukus u odijevanju, a imala poput nimfe i sasvim svijetlu put, uz koju su pristajale najrazličitije haljine i boje tkanina. Ali je to samo dio njenih draži. Kažu da je bila pravi ukras škole gospođe Lemon, prve škole u grofoviji, u kojoj je obuka obuhvaćala sve što se zahtijeva od obrazovane žene, među izvanrednim predmetima čak i ulaženje i izlaženje iz kočije. Sama je gospođa Lemon isticala uvijek gospođicu Vincy kao uzor, govorila da nijedna učenica nije nadmašila tu mladu damu u duševnim sposobnostima i pristojnu izražavanju, a da je njen muzički talent zbilja sjajan.
Mi nismo krivi za način na koji ljudi govore o nama, i da je gospođa Lemon odlučila opisati Juliju ili Imogenu33 , ove nam se junakinje vjerojatno ne bi činile tako poetične. Jedan je pogled na Rosamond bio većini poznavatelja dovoljan da rasprši svaku njihovu predrasudu, koju bi pobudila hvala gospođe Lemon.
Lydgate nije morao dugo biti u Middlemarchu, a da i on ne zapazi tu ugodnu pojavu, ili čak da ne upozna porodicu Vincy. Naime, iako gospodin Peacock, kome je za njegovu praksu nešto platio, nije bio liječnik te porodice (jer se gospođi Vincy nije sviđao dijetalni pristup, kojega se on držao), on je ipak imao mnogo pacijenata među njenim znancima i rođacima. Uostalom, koja imalo ugledna osoba u Middlemarchu nije bila u nekoj vezi s Vincyjevima, ili ih bar nije poznavala? Oni su već odavno bili tvorničari, a njihova je kuća bila na dobru glasu kroz tri generacije, i za to su vrijeme, naravno, stekli mnogo svojte među susjedima, manje više nesumnjivo otmjenim. Vincyjeva se sestra bogato udala, uzevši Bulstrodea, čovjeka za koga se, iako nije rođen u tom mjestu i sasvim je nepoznata podrijetla, držalo da je dobro učinio što se vezao s pravom midlmarčkom porodicom. S druge strane, Vincy se opet malo ponizio kad je uzeo gostioničarevu kćer. Ali je i s’ te strane dolazio ugodan miris novca, jer je sestra gospođe Vincy bila druga žena bogatog starog Featherstonea, te je umrla prije nekoliko godina a da nije ostavila djece, pa se smatralo da bi njeni sestrići i sestrične mogli steći blagonaklonost udovca. I tako se dogodilo da su Bulstrode i Featherstone, dvojica Peacockovih najuglednijih pacijenata, iz različitih razloga lijepo primili njegova nasljednika, uz koga su neki odmah pristali, a neki ga opet sitničavo rešetali. Wrench je, kućni liječnik porodice Vincy, našao vrlo brzo razloga da obescjenjuje Lydgateovo stručno mišljenje, pa stoga nije bilo glasa o njemu koji se ne bi potanko raspredao kod Vincyjevih, gdje su gosti bili česti. Gospodin je Vincy više volio sa svima biti u dobrim odnosima, nego olako pristajati uz koju stranu, ali mu nije bilo potrebno ni da na brzinu sklapa neka nova poznanstva. Rosamond je potajno željela da njen otac pozove Lydgatea. Već su joj dodijala odavno poznata lica i pojave – manje više pravilni profili i vladanje, pa način izražavanja, po čemu je raspoznavala mladiće Middlemarcha, koje je znala još iz djetinjstva. Bila je u školi s djevojkama iz višeg društva i bila je uvjerena da bi je braća tih djevojaka mogla više zanimati nego ti prijatelji iz Middlemarcha. Ali nije željela spomenuti svoje želje ocu, a što se toga tiče, on se sam nije žurio. Gradski vijećnik, koji je bio na putu da postane načelnik, mora malo po malo širiti krug uzvanika, ali je zasada bilo dovoljno gostiju za njegovim dobro snabdjevenim stolom.
Taj je stol često ostajao dugo prekriven ostacima obiteljskog doručka, pošto bi gospodin Vincy otišao sa svojim mlađim sinom u trgovinu, a gospođica Morgan već dobro uznapredovala u jutarnjim zadaćama s mlađim djevojčicama u sobi za učenje. Ti su ostaci čekali obiteljsku lijenčinu, koji je smatrao da je svako uznemirivanje (drugih) manje neugodno od onoga kad te dižu iz kreveta.
To se dogodilo i jednog listopadskog jutra, u vrijeme kad je Casaubon posjećivao Grange. Premda je soba bila malo suviše ugrijana, što je natjeralo prepeličara da se dašćući povuče u udaljeniji kut, Rosamond je iz nekog razloga sjedila dulje no obično, zabavljena vezenjem. Ponekad bi se malo trgnula, spuštala vez na koljena, promatrajući ga neodlučno, kao da joj je dodijao. Njena je majka, koja se, pošto je zavirila u kuhinju, vratila, sjela s druge strane malog radnog stolića i ostala tako u potpunom miru, sve dok nije, u trenutku kad je sat ponovo nagovijestio da će izbijati, digla oči s posla, kojim su joj bili zabavljeni punački prsti, i pozvonila.
– Pokucaj još Fredu, Pritchard, i reci mu da je već deset i pol.
Gospođa Vincy je to izrekla a da se nije ništa promijenilo na njenu vedrom, veselom licu, u kojem četrdeset i pet godina nije urezalo ni brazda ni bora, i, zabacivši ružičaste vrpce od kape, ostavi posao da joj počiva u krilu, dok je zadivljeno promatrala kćer.
– Majko – reče Rosamond – kad Fred siđe, reci mu da ne jede osušena sleđa. Ne podnosim taj miris u kući ujutro.
– Oh, draga, tako si okrutna prema svojoj braći! To ti je jedina mana, i moram te zbog nje ukoriti. Ti si najdivnije naravi na svijetu, a tako si zajedljiva prema svojoj braći.
– Ne, nisam zajedljiva, majko, nikad me nećeš čuti da govorim kako ne bi dolikovalo jednoj dami.
– Dobro, ali bi im htjela štošta uskratiti.
– Oni su tako svojeglavi.
– Ali, draga, ti to moraš dopustiti mladićima. Budi sretna što su dobra srca. Žena se mora priviknuti da bude zadovoljna sitnicama. I ti ćeš se jednog dana udati.
– Ali nipošto za čovjeka kao što je Fred.
– Nemoj ponižavati svog brata, draga. Ima malo mladića kojima bi se moglo manje prigovoriti, iako nije položio ispit... zaista ne mogu shvatiti zašto, jer bih rekla da je najpametniji. A ti sama znaš da je imao pristup najboljem društvu u koledžu. Ta bar si ti tako izbirljiva, draga, i čudim se što nisi sretna da je takav mladi gospodin tvoj brat. Uvijek prigovaraš Bobu što nije kao Fred.
– O ne, majko, prigovaram mu samo zato što je Bob.
– E, draga moja, u Middlemarchu nećeš naći mladića kome se ne bi moglo što prigovoriti.
– Ali... – Rosamondino lice razvedri smiješak, koji joj odjednom stvori dvije jamice na licu. Ona sama nije voljela te jamice, pa se obično nije mnogo smiješila u društvu. – Ali ja se uopće neću udati za mladića iz Middlemarcha.
– I meni se čini, ljubavi moja, jer si već odbila cvijet midlmarčkih mladića; a ako i ima još koji bolji, sigurna sam da nema djevojke koja bi ga bila vrednija.
– Oprosti, majko... voljela bih da ne kažeš »cvijet mladića«.
– Zašto, pa što su onda?
– Mislim, majko, da je to prilično vulgarno.
– Može biti, draga. Nikad nisam bila dobar govornik. Kako bih trebala reći?
– Najbolji među njima.
– Zašto, pa to mi se čini isto tako prosto i obično. Da sam imala vremena za razmišljanje, bila bih rekla »najodličnije mladiće«. Ali, s obzirom na svoje obrazovanje, ti bi to morala znati.
– Što mora Rosy znati, majko? – upita Fred, koji se neopaženo uvukao kroz poluotvorena vrata, dok su one bile nagnute nad svojim poslom, pa je sada pošao do vatre i, okrenuvši leđa peći, grijao potplate svojih papuča.
– Je li dobro reći »odlični mladići«? – reče gospođa Vincy pozvonivši.
– Oh, sad ima toliko odličnih čajeva, a i svaki je šećer odličan. Izraz »odličan« sve se više udomaćuje u slangu trgovaca.
– Ti, dakle, počinješ prezirati slang? – upita Rosamond uozbiljivši se malo.
– Samo onaj nevaljali. Svaki je izbor riječi slang. To je obilježje društvenoga sloja.
– Postoji ispravan engleski jezik... to nije slang.
– Oprosti, ispravan engleski jezik je slang umišljenih neznalica, koji pišu povijest i eseje. A najjači je od svih slangova slang pjesnika.
– Ti ćeš, Fred, reći bilo što samo da bi potkrijepio svoju tvrdnju.
– E pa, reci mi, je li slang ili poezija nazvati jednog vola »papkonja«?
– Naravno, ako ti se sviđa, možeš to nazvati i poezijom.
– Aha, gospođice Rosy, ne razlikujete Homera od slanga. Ja ću izmisliti novu igru; napisat ću nešto u slangu i nešto iz poezije na komadićima papira i dati ih tebi, da pogađaš.
– Bože moj, kako je zabavno slušati mlađi svijet kad razgovara! – reče gospođa Vincy radosno se diveći.
– Zar nemate ništa drugo za doručak, Prichard? – upita Fred slugu, koji je donio kavu i prženi kruh s maslacem, dok je on hodao oko stola, ogledajući šunku, konzerviranu govedinu i druge hladne ostatke jela, uz nijemo odbijanje i pristojno zatomljivanje znakova nezadovoljstva.
– Hoćete li jaja, gospodine?
– Jaja neću! Donesite mi rebarca ispržena na roštilju.
– Zbilja, Fred – reče Rosamond kad je sluga izišao iz sobe – ako zahtijevaš toplo jelo za doručak, željela bih da ranije dođeš dolje. Kad možeš ustati u šest sati, da ideš u lov, ne razumijem zašto ti je teško ustajati ranije i u ostale dane.
– To ti ne razumiješ, Rosy. Mogu rano ustati i ići u lov, jer mi se to sviđa.
– Što bi ti mislio o meni kad bi se pojavila dva sata poslije svih drugih i naručila rebarca s roštilja?
– Mislio bih da si neobično emancipirana mlada dama – reče Fred, grickajući sasvim mirno prženi kruh.
– Ne znam zašto braća nastoje biti neugodnija od sestara.
– Ja ne nastojim biti neugodan, ti me samo za takva držiš. Neugodan je riječ koja opisuje tvoje osjećaje, a ne moja djela.
– Mislim da opisuje miris rebara isprženih na roštilju.
– Ni najmanje. Ona opisuje osjećaj u tvom malom nosiću u vezi s nekim pretjerano osjetljivim predodžbama, koje predstavljaju uzorno djelo škole gospođe Lemon. Pogledaj moju majku, ne vidiš je da prigovara bilo čemu, osim onome što sama učini. Ona je za mene slika ugodne žene.
– Draga djeco, prestanite se zaboga svađati – reče gospođa Vincy majčinski srdačno. – Hajde, Fred, pričaj nam što znaš o novom liječniku. Kako je tvoj tetak zadovoljan s njime?
– Vrlo dobro, mislim. On postavlja Lydgateu sva moguća pitanja i onda, slušajući odgovore, naceri lice, kao da mu golicaju tabane. To je njegova navika. Ah, evo rebaraca s roštilja.
– Ali što se dogodilo da si ostao tako dugo vani, dragi? Rekao si da ideš samo ujaku.
– Oh, večerao sam kod Plymdalea. Kartali smo se. Lydgate je također bio ondje.
– I što misliš o njemu? Pravi je džentlmen, mislim. Kažu da je iz odlične porodice, njegovi su rođaci sami ugledni ljudi u grofoviji.
– Jest – reče Fred. – Neki je Lydgate bio u koledžu St. Johna. Taj je ludo bacao novac. Doznao sam da mu je to bratić iz drugog koljena. Ali bogati ljudi mogu imati i među prosjacima bratiće iz drugog koljena.
– Ipak, sasvim je nešto drugo kad si iz dobre porodice – reče Rosamond odlučnim glasom, što je pokazivalo da je ona o tome razmišljala. Rosamond je mislila da bi možda bila sretnija da nije kći midlmarčkog tvorničara. Mrzila je sve što ju je podsjećalo da joj je majčin otac bio gostioničar. Sigurno bi svatko, sjetivši se te činjenice, pomislio da je i gospođa Vincy nalik na vrlo pristalu, dobroćudnu gostioničarku, naviklu na svakojake prohtjeve gospode.
– Nekako mi je čudno što se zove Tertius – reče vedra domaćica – ali to je sigurno obiteljsko ime. Ah, reci nam sad po duši, kakav je to čovjek.
– Hm, povisok, crn, bistar... govori dobro... prilično razmetljiv, mislim.
– Nikako se ne mogu dosjetiti što misliš kad kažeš »razmetljiv« – upadne Rosamond.
– Mislim na momka koji želi pokazati da ima svoje mišljenje.
– Zašto, dragi, liječnici moraju imati svoje mišljenje – reče gospođa Vincy – čemu su onda tu?
– Da, majko, mišljenje za koje su plaćeni. Ali te razmetljiv momak neprestano obasipa svojim mišljenjem.
– Mislim da Mary Garth obožava Lydgatea – reče Rosamond s ponešto zlonamjerne aluzije.
– Ne bih zaista mogao reći – odvrati Fred prilično zlovoljno, dok se dizao od stola, a zatim uze roman, koji je donio sa sobom, i baci se u naslonjač. – Ako si ljubomorna na nju, idi češće u Stone Court i istisni je.
– Molim te da ne budeš tako prost, Fred. Ako si završio, molim te pozvoni.
– Istina je, ipak... što ti brat kaže, Rosamond – reče gospođa Vincy, nakon što je sluga pospremio stol. – Velika je šteta što nemaš strpljenja češće ići u posjet svom tetku. Kako se samo ponosi tobom, i želi da budeš kod njega. Ne zna se što bi on mogao učiniti za tebe, a i za Freda. Bog mi je svjedok da mi je drago što si uza me kod kuće, ali se ja mogu i rastati od svoje djece, ako je to za njihovo dobro. Ali se sad samo po sebi razumije da će se tetak Featherstone pobrinuti za Mary Garth.
– Mary Garth može lako biti u Stone Courtu, jer joj se to više sviđa nego da bude odgojiteljica – reče Rosamond, ulažući svoj ručni rad. – Voljela bih da ništa ne dobijem, nego da to moram zaraditi, podnoseći tetkov kašalj i njegovu odvratnu rodbinu.
– On ne može više dugo živjeti, draga moja. Ja ne priželjkujem njegovu smrt, ali što će s astmom i onom unutarnjom bolesti. Nadajmo se da ga čeka nešto bolje na onom svijetu. Nisam kivna na Mary Garth, ali valja imati na umu ono što je pravo. A Featherstoneu prva žena nije donijela novaca, kao što mu je donijela moja sestra. Njene sestrične i sestrići ne mogu imati ista prava kao sestrične i sestrići moje sestre. A moram reći da je za me Mary Garth strahovito jednostavna djevojka, pa bi joj više pristajalo da bude odgojiteljica.
– Ne bi se svatko složio s tobom u tome, majko – reče Fred, koji je, čini se, bio kadar istodobno čitati i slušati.
– Dobro, dragi – odvrati gospođa Vincy, spretno se izvlačeći – kad bi bar imala kakav baštinjeni imetak; čovjek se ženi zbog ženinih rodbinskih veza, a Garthovi su tako siromašni i žive tako skromno. Ali ostavit ću te da učiš, dragi, moram ići u kupovinu.
– Fredovo učenje nije tako teško – dobaci Rosamond, dižući se zajedno s majkom – on samo čita neki roman.
– Dobro, dobro, malo po malo će prijeći na latinski i drugo – reče gospođa Vincy, nježno milujući glavu svoga sina. – Zato je naložena vatra u sobi za pušenje. To je želja tvog oca, ti to znaš, dragi Fred, a ja mu uvijek govorim da ćeš biti dobar i da ćeš opet poći u koledž, da položiš rigoroz.
Fred privuče majčinu ruku na usne, ali ne reče ništa.
– Mislim da danas nećeš na jahanje? – reče Rosamond, koja se još malo zadržala kad je majka otišla.
– Neću, a zašto?
– Tata kaže da sad mogu uzeti riđana za jahanje.
– Možeš sa mnom sutra, ako hoćeš. Samo što ja idem u Stone Court, upamti.
– Tako želim jahati, da mi je zaista svejedno kamo idemo. Rosamond je uistinu zaželjela da ide u Stone Court, radije no kamo drugamo.
– Oh, reci, Rosy – nastavi Fred, kad je izlazila iz sobe – ako budeš svirala na glasoviru, dopusti mi da ti se pridružim i odsviram nekoliko melodija s tobom.
– Molim te, nemoj to jutros tražiti od mene.
– Zašto ne jutros?
– Zbilja Fred, drago bi mi bilo da se okaniš flaute. Čovjek koji svira flautu, ispada vrlo glup. A sviraš tako pogrešno.
– Kad ti netko idući put bude udvarao, gospođice Rosamond, reći ću mu kako si ljubazna.
– Zar je tvoje pravo zahtijevati od mene uslugu da slušam kako sviraš flautu veće od moga prava da od tebe tražim da ti učiniš meni uslugu, i ne sviraš flautu?
– A zašto ti zahtijevaš od mene da zajedno izjašemo?
To je pitanje dovelo do nagodbe, jer je Rosamond čvrsto odlučila da baš ovaj put izjaše s Fredom.
Tako je Fredu udovoljila i jedan sat vježbala s njim pjesme »Ar hyd y nos«, »Ye Banks and Braes« i druge omiljele melodije iz njegova »Učitelja flaute«. Bila je to sipljiva svirka, u koju je ulagao mnogo ambicije i pretjerane nade.

XII. POGLAVLJE

Imao je više kudjelje na svojoj preslici
Nego što je Gervacije znao.
Chaucer.

Put prema Stone Courtu, kojim su idućeg jutra Fred i Rosamond jahali, vodio ih je lijepom provincijskom krajinom, posvuda same livade i pašnjaci sa živicom, koja je ovdje još mogla slobodno rasti u divljoj ljepoti i darivati ptice svojim koraljnim plodovima. Svakom su polju davale osobit izgled sitne pojedinosti, drage očima, što su ih gledale još od djetinjstva: u prikrajku jezerce, oko njega vlažna trava, a drveće se šušteći naginje; golem hrast prekrio svojom sjenom pusto mjesto posred pašnjaka; na povećoj uzvisini izraslo jasenje; strma kosina napuštena majdana lapora tvori crvenu pozadinu čičku; nabacani krovovi i stogovi na malim posjedima bez vidljiva prilaza; siva vrata i ograde odskaču od rubova mračnih šuma u pozadini; pogdjekoja potleušica sa starim, vrlo starim krovom od slame, prekritim valovitim pokrovom, mahovine, na kome se u čudesnoj igri izmjenjuju svjetla i sjene, zbog kojih kasnije u životu putujemo daleko, da bismo ih vidjeh, te ih i nalazimo veće, ali nikad ljepše. Sve to sačinjava niz užitaka, koje u pejzažima nalaze ljudi odrasli u provinciji – oko toga vrzli su se u djetinjstvu, sve to upijali u srca i duše, stojeći između koljena svojih očeva, dok su oni lagano tjerali kola.
Ali je cesta, pa čak i sporedna, bila vrlo dobra, jer Lowick, kao što smo vidjeli, nije bio župa blatnih putova i siromašnih zakupaca. Fred i Rosamond su ušli u župu Lowick, pošto su jašući prešli nekoliko milja. Još jednu milju i stići će do Stone Courta, i već se pri kraju prve polovine te milje kuća vidjela; činilo se kao da je zaustavljena u svom rastu, u kome je trebala postati kameni gospodski dvorac, jer su joj iznenada s lijeve strane nikle gospodarske zgrade i spriječile je da postane išta drugo do pristojno prebivalište vlastelina. Ali zbog toga nije bila ništa manje ugodna pogledu iz daljine – skupina je visokih stogova slame bila u lijepom skladu s redom orahovih stabala na desnoj strani.
Toga se časa pred glavnim ulazom moglo razabrati nešto što je bilo nalik na kočiju.
– Zaboga – reče Rosamond – nije moguće da je tu netko od tetkovih strašnih rođaka.
– Ipak jest. To je gig gospođe Waule, posljednja žuta kočija što je još ostala, mislim. Kad ugledam gospođu Waule u njoj, onda mi je jasno zašto se žuta boja nosila u koroti. Taj je gig, rekao bih, žalobniji od mrtvačkih kola. Ali zašto gospođa Waule uvijek nosi crni flor? Kako joj to uspijeva, Rosy? Pa ne mogu njeni prijatelji vječno umirati.
– Ne znam. A nije ni metodistica – reče Rosamond umujući, kao da bi s toga vjerskog gledišta bilo potpuno opravdano trajno nošenje flora. – A nije ni siromašna – doda nakon trenutka šutnje.
– Nije, tako mi svetog Jurja! Ti su Wauleovi i Featherstonovi bogati kao Židovi... Pa ipak se drže mog tetka kao strvinari, i paze da ni četvrt penija ne ode iz njihove porodice. Ali ja vjerujem da ih on sve mrzi.
Ta gospođa Waule, koju su tako malo voljeli ti daleki rođaci, slučajno je baš toga jutra govorila (nimalo izazovno, nego tihim, prigušenim, bezbojnim glasom, kao da govori kroz pamuk), da joj i nije stalo do »njihova dobrog mišljenja«. Našla se, kao što je sama rekla, u domu svog brata, a bila je Jane Featherstone dvadeset i pet godina prije nego što je postala Jane Waule, što joj daje pravo govoriti, kad se već imenom njena brata služe oni koji na to nemaju nikakva prava.
– Na što smjeraš time? – upita gospodin Featherstone, držeći štap među koljenima i namještajući periku, i ošine je munjevitim oštrim pogledom, koji je, kako se činilo, djelovao poput struje hladnog zraka i podražio ga na kašalj.
Gospođa Waule je morala pričekati s odgovorom, dok se nije smirio i dok mu Mary Garth nije donijela svježi sirup, poslije čega je počeo gladiti zlatni držak svoga štapa, gledajući ljutito u vatru. Bio je to jak ognjen žar, ali nije nimalo djelovao na hladnu, grimiznu boju lica gospođe Waule, koje je bilo isto tako bezizražajno kao i njen glas; mjesto očiju imala je samo neke pukotine, a usne joj se gotovo i nisu micale kad je govorila.
– Liječnici ne mogu izliječiti taj kašalj, brate. To je kašalj, kakav i ja imam, a ja sam ti sestra, jednak nam je organizam kao i sve drugo. Ali, kao što sam rekla, šteta je što se porodica gospođe Vincy ne zna bolje vladati.
– Glupost! O tome nisi ništa govorila. Rekla si da netko zlorabi moje ime.
– Nisam rekla ništa što se ne može dokazati, ako je istina ono što svatko govori. Moj brat Solomon kaže da se po čitavom Middlemarchu pripovijeda kako je mladi Vincy razuzdan, te neprestano igra biljar otkako se vratio kući.
– Glupost! Pa kakva je igra biljar? To je pristojna, gospodska igra, a mladi Vincy nije seoski klipan. Da se tvoj sin John prihvati biljara, napravio bi, eto, budalu od sebe.
– Tvoj nećak John nije se nikada prihvaćao ni biljara ni kakve druge igre, brate, i nije mu ni na kraj pameti da gubi stotine funti, koje, ako je istina, što svatko pripovijeda, treba pronaći negdje drugdje, a ne u očevu džepu... džepu gospodina Vincyja. Govori se, naime, da već godinama gubi novac, iako to nitko ne bi ni pomislio kad ga vidi kako ide u lov i kako gostoljubivo otvara vrata svoga doma svima i svakome. A čula sam pripovijedati da Bulstrode osuđuje gospođu Vincy ponajviše zbog njene lakoumnosti, što kvari svoju djecu.
– Što je meni Bulstrode? Ja ne ulažem u njegovu banku.
– Pa, eto, gospođa Bulstrode je prava sestra gospodina Vincyja i pripovijeda se da gospodin Vincy trguje ponajviše novcem banke, a ti možeš, brate, i sam znati da je nepristojno kad na ženi, koja je prošla četrdesetu, lepršaju ružičaste vrpce i kad se tako neozbiljno svemu smije. Maziti svoju djecu je jedno, a pronalaziti novac za njihove dugove opet nešto drugo. I otvoreno se govori da je mladi Vincy posudio novac, pouzdajući se u svoja očekivanja. Ne kažem kakva očekivanja. Gospođica Garth me čuje i baš je dobro došla da to može prepričavati dalje. Znam da su mladi ljudi složni.
– Neću, najljepša vam hvala, gospođo Waule – reče Mary Garth. – I suviše prezirem klevete, da bi ih još i prepričavala.
Gladeći držak svog štapa, gospodin se Featherstone nasmije odsječnim, grčevitim smijehom, koji je svojom iskrenošću podsjećao na zadovoljno smijuljenje iskusna igrača whista slabom suigraču. Promatrajući i dalju vatru, reče:
– A tko može reći da se Fred Vincy nema prava nečemu nadati? To je fin, duhovit momak, a to je već dovoljno za takvo pravo.
Nastala je kratka stanka, prije nego je gospođa Waule odgovorila, a kad je to učinila, kao da joj je glas bio lako nakvašen suzama, iako su joj oči bile sasvim suhe.
– Ima li ga, brate, ili nema, sasvim je prirodno da mene, a isto tako i moga brata Solomona, boli kad slušamo kako se tvoje ime zlorabi i čujemo kako je tvoja bolest takva da će te odjednom shrvati, i kako ljudi, koji su isto tako Featherstonovi kao i onaj lakrdijaš na sajmu, otvoreno računaju da će im tvoj imetak pripasti. A ja, tvoja rođena sestra, a Solomon, tvoj rođeni brat? A ako je tako, zašto se Svevišnjemu svidjelo da stvara porodice? – Nato gospođi Waule poteku suze, ali umjereno.
– Govori jasno, Jane! – reče gospodin Featherstone gledajući je. – Želiš reći da je Fred Vincy pronašao nekoga tko mu je posudio novac na račun onoga što on tobože zna o mojoj oporuci, ha?
– Nikad to nisam rekla, brate – glas gospođe Waule postade ponovo suh i siguran. – Moj mi je brat Solomon to rekao prošle noći, kad me je posjetio, vraćajući se sa sajma, da me savjetuje što ću i kako ću sa starom pšenicom, jer sam ja udovica, a moj sin John ima svega dvadeset i tri godine, pa je ipak nadasve pouzdan. A to je saznao od više ljudi, kojima se može zaista vjerovati; ne od jednog čovjeka, nego od više njih.
– Trice i kučine! Ne vjerujem ni riječi od toga. To je sve izmišljena priča. Idi do prozora, gospođice. Učinilo mi se da čujem konja. Pogledaj, dolazi li liječnik.
– Nisam je ja izmislila, brate, a ni Solomon, koji je... kakav god inače bio... ne poričem da je čudak... napravio oporuku i podijelio svoj imetak podjednako među rodbinu, s kojom je živio u prijateljstvu; iako, što se mene tiče, mislim da ima situacija kad bi neki trebali dobili više od drugih. Ali Solomon ne krije što namjerava učiniti.
– Zato je još veća budala! – reče gospodin Featherstone nekako s naporom; nato ga spopade snažan napadaj kašlja, koji prisili Mary Garth da ostane kraj njega, te nije mogla vidjeti čiji su to konji, što su se toga trenutka zaustavili topćući po šljunku pred ulazom.
Prije nego što se Featherstoneov kašalj umirio, Rosamond uđe u svom jahaćem kostimu, koji je isticao njene draži. Usiljeno se nakloni gospođi Waule – koja je odgovorila hladno: »Dobar dan, gospođice« – nasmiješi se i, nijemo klimnuvši glavom Mary, ostane stojeći, dok se kašalj nije umirio i dopustio njenu tetku da je primijeti.
– Zdravo, gospođice – reče napokon – imaš krasnu boju. Gdje je Fred?
– Brine se o konjima. Odmah će biti ovdje.
– Sjedni, sjedni. Gospođo Waule, najbolje je da odete.
Čak ni oni susjedi, koji su Petra Featherstonea nazivali starom lijom, nisu mu nikad mogli prigovoriti da je neiskreno uljudan, a njegova je sestra bila već sasvim navikla na to preziranje konvencionalnosti, kojim je on isticao ono što je osjećao prema rodbini. Ustvari, i sama je već vjerovala kako je u skladu s ciljevima koje je imao Svevišnji stvarajući porodice, da se potpuno oslobodimo potrebe pristojna vladanja. Ona se polako digne, ne pokazujući nikakva znaka ljutnje, te reče svojim običnim, prigušenim, jednoličnim glasom: – Brate, nadam se da će ti novi liječnik možda ipak malo pomoći. Solomon kaže da se uvelike pripovijeda o njegovoj sposobnosti. Budi uvjeren da ti želim da još poživiš. I nitko nije spremniji od tvoje sestre i tvojih nećakinja da te njeguje, ako samo kažeš jednu riječ. Tu su Rebeka, Ivana i Elizabeta, ti to znaš.
– Da, da, sjećam se... vidjet ćeš da sam se svih sjetio... svih tih crnih i ružnih. Trebat će im nešto novaca, ha? Žene u našoj porodici nisu nikad bile obdarene ljepotom; ali su Featherstoneovi uvijek imali novaca, a i Wauleovi isto tako. Waule je isto tako imao novaca. A u Waulea je bilo i topline. Da, da, novci su dobro jaje, i ako imaš novaca, da ih ostaviš, snesi ih u toplo gnijezdo. Zbogom, gospođo Waule!
Nato gospodin Featherstone povuče vlasulju na obje strane, kao da hoće začepiti uši, a sestra mu ode mozgajući o njegovim tajanstvenim riječima. Iako je bila ljubomorna na Vincyjeve i Mary Garth, na dnu njene duševne plićine ostalo je uvjerenje da njen brat Peter Featherstone ne bi nikad mogao ostaviti svoj veliki imetak nekome tko nije s njim u krvnom srodstvu. Inače, zašto bi mu Svevišnji oduzeo dvije žene, obje bez djece, pošto je toliko zaradio na manganu i mnogo čemu drugom, podigavši se kad se tome nitko nije nadao? I čemu onda župna crkva u Lowicku, i Wauleovi i Powderellovi, koji kroz generacije sjede u istoj klupi do Featherstoneovih, ako u nedjelju poslije smrti njena brata Petera svatko bude znao da je imetak izgubljen za porodicu? Ljudski se razum nije nikad ni u kom razdoblju povijesti mirio s moralnim kaosom, pa mu ni takav apsurdni ishod ne bi bio nikako shvatljiv. Ali mi se bojimo da puno toga nije potpuno shvatljivo.
Kad je Fred ušao, starac ga stade promatrati, pri čemu je čudno žmirkao, što je mladić često tumačio kao znak da je starac zadovoljan sa svim pojedinostima njegove pojave.
– Vi dvije gospođice izađite – reče gospodin Featherstone. – Želim govoriti s Fredom.
– Dođi u moju sobu, Rosamond, neće te za trenutak smetati hladnoća – reče Mary. Te su se dvije djevojke poznavale iz djetinjstva, a išle su u istu školu (Mary se pripremala za odgojiteljicu), tako da su imale mnoge zajedničke uspomene, te su rado nasamo razgovarale. Zapravo je taj tete-a-tete bio jedan od razloga zbog kojih je Rosamond došla u Stone Court.
Stari Featherstone nije započinjao razgovor dok se vrata nisu zatvorila. I dalje je gledao Freda, jednako žmirkajući i praveći jednu od svojih uobičajenih grimasa, naizmjence je skupljao i širio usta, a kad je progovorio, govorio je tihim glasom, za koji bi se prije mislilo da pripada nekom prokazivaču, spremnom primiti mito, nego nekom uvrijeđenom starcu. Nije bio čovjek koji bi osjećao jak moralni gnjev, čak ni zbog uvreda koje mu se nanesu. Prirodno je bilo da ga drugi žele iskoristiti, ali je za to on bio ipak malo prelukav.
– Tako, gospodine, plaćati deset posto na novac koji ste obećali namiriti hipotekom na moju zemlju, kad umrem i više me ne bude, ha? Dali ste mi, recimo, još dvanaest mjeseci života. Ali ja još mogu promijeniti svoju oporuku.
Fred pocrvenje. Nije posuđivao novac na taj način, a imao je i dovoljno razloga da to ne čini. Ali je bio svjestan da je govorio u povjerenju (možda većem nego što se točno sjeća) o svojim nadama, kako će dobili Featherstoneovu zemlju i tako doći do sredstava, da plati sadašnje dugove.
– Ne znam na što smjerate, gospodine. Nisam doista nikad posuđivao novac na tako nešto nesigurno. Molim vas da mi to objasnite.
– Ne, gospodine, ti moraš objasniti. Mogu ja još promijeniti svoju oporuku... dopusti da ti to kažem. Pri zdravoj sam pameti, mogu u glavi izračunati kamate na kamate i sjetiti se imena svake budale isto tako dobro kao što sam to mogao prije dvadeset godina. Što ti, dođavola, misliš? Nema mi još osamdeset. Kažem ti, moraš poreći tu priču.
– Porekao sam je, gospodine – odgovori Fred malo nestrpljivo, ne sjetivši se da mu tetak ne razlikuje točno poricanje od pobijanja, mada nitko nije manje miješao ta dva pojma od starog Featherstonea, koji se često čudio što tolike lude prihvaćaju njegove tvrdnje kao dokaze. – I ja to ponovo poričem. To je besmislena laž.
– Glupost!... Moraš donijeti dokaze. To dolazi iz pouzdana izvora.
– Imenujte taj pouzdani izvor i prisilite ga da imenuje čovjeka od koga sam posudio taj novac, tek onda mogu dokazati suprotno.
– To je, mislim, prilično pouzdan izvor... čovjek koji zna uglavnom sve što se događa u Middlemarchu. To je onaj tvoj plemeniti, pobožni, milosrdni tetak. Što sad! – Na to Featherstonea uhvati onaj njegov čudni unutarnji drhtaj, što je značilo da se zabavlja.
– Gospodin Bulstrode?
– Tko drugi, ha?
– Onda je ta priča nastala iz nekih riječi moralne propovijedi, koju je on možda namijenio meni, i izrodila se u takvu laž. Tvrde li oni da je spominjao i ime čovjeka koji mi je posudio taj novac?
– Ako postoji takav čovjek, budi siguran da ga Bulstrode poznaje. Ali recimo da si samo pokušao posuditi taj novac, ali ga nisi dobio... Bulstrode bi i to znao. Donesi mi pismenu potvrdu od Bulstrodea, u kojoj će reći da ne vjeruje da si ikad obećao platiti svoje dugove mojom zemljom. Eto, tako!
Featherstoneovu je licu bio potreban čitav niz grimasa da bi fizički izrazile njegov nijemi trijumf zbog snage njegovih duševnih sposobnosti.
Fred osjeti da je u grdnom škripcu.
– Sigurno se šalite, gospodine. Gospodin Bulstrode, kao i drugi ljudi, vjeruje u koješta što nije istinito, a on ima i predrasuda protiv mene. Ja bih ga lako mogao pridobiti da napiše da ne zna ni za kakve dokazne činjenice za te glasine o kojima govorite, premda to može uzrokovati neugodnosti. Ali bih teško mogao zahtijevati od njega da napiše što vjeruje ili ne vjeruje o meni.
Fred na tren zastane, a zatim nastavi računajući promišljeno na taštinu svog tetka:
– To je zbilja teško zahtijevati od jednog džentlmena.
Ali bio je razočaran posljedicom.
– Eh, znam, što misliš. Ti bi prije uvrijedio mene, nego Bulstrodea. A što je on?... On nema tu u okolini zemlje; nikad nisam o tome ništa čuo. On je špekulant! Može propasti svakog dana, ako ga đavo prestane pomagati! A, evo, u čemu je njegova vjera: Svevišnji mu bog treba da postigne svoj cilj. To je ludost! Ima nešto što sam prilično izveo na čistac dok sam još išao u crkvu, a to je: Svevišnji bog ostaje vjeran zemlji. On obećava zemlju i On daje zemlju, i on valjane ljude nagrađuje pšenicom i stokom. Ali si se ti opredijelio za drugu stranu. Tebi se više sviđa Bulstrode i špekuliranje nego Featherstone i zemlja.
– Oprostite, gospodine – reče Fred, digne se i, okrenuvši se leđima prema vatri, stade lupkati bičem po čizmi. – Ne volim ni Bulstrodea ni špekulacije. – Govorio je prilično mrzovoljno, osjećajući da se nalazi na mrtvoj točki.
– Dobro, dobro, ti možeš i bez mene, to je prilično jasno – reče stari Featherstone, koji nije trpio da Fred pokazuje bilo kakvu samostalnost. – Niti želiš komad zemlje, da mjesto župnika, koji umire od gladi, postaneš vlastelin, ni pomoć od stotinjak funti... kad već o tom govorimo. Meni je svejedno. Mogu napisati pet dodataka oporuci, ako mi se svidi, a svoje ću novčanice sačuvati za kakvo drugo gnijezdo. Meni je svejedno.
Fred ponovo pocrvenje. Featherstone mu je rijetko poklanjao novac, a tog mu se trena činilo gotovo teže da se odrekne novčanica, koje su mu bile na dohvatu, nego zemlje, na koju je trebalo čekati.
– Nisam nezahvalan, gospodine. Nikad mi nije bilo na pameti da obescjenjujem bilo kakve ljubazne namjere, koje biste mogli imati sa mnom. Naprotiv.
– Vrlo dobro. Onda to dokaži. Donesi pismo od Bulstrodea, u kome će reći da ne vjeruje kako si se razmetao i obećavao platiti svoje dugove mojom zemljom, a onda, ako zapadneš u kakav škripac, vidjet ćemo mogu li ti što pomoći. Eto, tako! Gotov posao. Hajde, daj mi ruku. Malo ću se prošetati po sobi.
Unatoč svojoj srdžbi, Fred nije mogao a da se ipak ne ražali nad tim nevoljenim i nepoštovanim starcem, koji se zbog svojih nogu, unakaženih od vodene bolesti, činio još bjednijim kad bi hodao. Dok mu je pružao ruku, mislio je kako je strašno proživljavati starost, kad ti se živo tijelo raspada; zastao je strpljivo pred prozorom, da čuje uobičajene napomene o biserkama i o vjetrokazu, a zatim pred upola praznim policama za knjige, među kojima bijahu od najveće vrijednosti uvezani u tamnu kožu, Josephus, Culpepper, Klopstockov »Mesija« i nekoliko svezaka »Gentleman’s Magazinea«.
– Čitaj mi naslove knjiga. Hajde! Ti si učio u koledžu.
Fred mu pročita naslove.
– Što će gospođici toliko knjiga? Zašto da joj opet donosiš knjige?
– One je zabavljaju, gospodine. Vrlo rado čita.
– Malo previše – reče gospodin Featherstone zagrižljivo. – Htjela je čitati i dok sjedi uza me. Ali sam ja stao tome na kraj. Ima novine da naglas čita. To je, rekao bih, dosta za jedan dan. Ne mogu je gledati kako čita za se. Pazi da joj više ne donosiš knjige, čuješ li?
– Da, gospodine, čujem. – Fred je već i prije dobio takav nalog, ali ga nije poslušao, već je i dalje potajno donosio knjige. I opet je nakanio ne poslušati ga.
– Pozvoni – reče gospodin Featherstone – želim da gospođica dođe dolje.
Rosamond i Mary su bile brže na riječima nego njihovi prijatelji. Nisu ni pomišljale da sjednu, nego su stajale kod toaletnog stolića blizu prozora, dok je Rosamond skidala šešir i namještala veo, dotičući lako vršcima prstiju kosu – kosu lijepu kao u djeteta, ni svjetloplavu ni žutu. Mary Garth se činila još jednostavnijom, stojeći onako između dviju nimfa – jedne u ogledalu, a jedne pred njim, koje su jedna drugu promatrale očima, modrim poput neba, dovoljno dubokima da sadrže i najdivnije osjećaje koje bi im domišljati promatrač mogao pripisati, i isto tako dovoljno duboke da i sakriju osjećaje svoje vlasnice, ako oni možda ne bi bili baš tako divni. Malo je bilo djece u Middlemarchu koja su bila tako plavokosa kao Rosamond, a njena vitka pojava, koja se lijepo isticala u jahaćem kostimu, graciozno se u hodu njihala. Većina je muškaraca u Middlemarchu, osim njene braće, zaista smatrala da je gospođica Vincy najljepša djevojka na svijetu, a neki su je nazivali i anđelom. Mary Garth je, naprotiv, bila vanjštine obična smrtnika: bila je smeđa, kovrčava tamna kosa bila joj je gruba i oštra, stas nizak, a ne bi bilo istina kad bismo tvrdili, samo antiteze radi, da je usto imala sve vrline. Neuglednost nameće osobita iskušenja i poroke, gotovo isto tako kao i ljepota, ona čini čovjeka sklonim da hini ljubaznost ili, ako je ne hini, da pokaže svu odbojnost nezadovoljnika; u svakom slučaju, ako te netko nazove ružnim stvorom, u usporedbi s kakvim lijepim bićem, možda tvojom prijateljicom, to može samo ostaviti utisak koji neće biti ni najmanje srodan osjećaju plemenite istinoljubivosti i doličnosti u izražavanju. U svojoj dvadeset i drugoj godini, Mary sigurno još nije bila tako razborita i takvih moralnih nazora kakvi se obično preporučuju djevojci, koja je manje sretna kao da se te odlike mogu dobaviti u već pripravljenim količinama i prema potrebi začinjene rezignacijom. U njenoj je razboritosti bilo i malo satirične gorčine, koja se neprestano obnavljala i nikada nije sasvim nestajala, osim kad bi je zahvatio snažan osjećaj zahvalnosti prema onima koji su, mjesto da joj govore kako mora biti zadovoljna, prinosili nešto da je učine zadovoljnom. S godinama se njena neuglednost ublažila i pretvorila u jednostavnost, pravu ljudsku jednostavnost, onakvu kakve je majke naše rase vrlo često resila u svim krajevima svijeta, pod više – manje pristalim pokrivalom glave. Rembrandt bi sa zadovoljstvom naslikao njeno ponešto grubo lice, što zrači razumom i poštenjem. Jer su poštenje i iskrena otvorenost bile njene glavne vrline; niti je pokušavala stvarati obmane, a niti im se prepuštala, da bi sebi udovoljila, a kad je bila dobre volje, imala je dovoljno snage da se i sebi smije. Kad su se ona i Rosamond slučajno odrazile u ogledalu, reče ona smijući se:
– Ja sam kao neka smeđa mrlja kraj tebe, Rosy. Ti si najnezgodnija prijateljica.
– Oh, nikako! Nitko ne misli na tvoju pojavu, ti si tako razborita i korisna, Mary. Ljepota je tako malo važna – odvrati Rosamond okrenuvši glavu prema Mary, ali je očima promatrala pokret svoga vrata u zrcalu.
– Ti misliš na moju ljepotu – nastavi Mary prilično podrugljivo. Rosamond pomisli: »Jadna Mary, ona i najljubaznije riječi shvaća kao loše.« Glasno reče: – Što si radila u posljednje vrijeme?
– Ja? Oh, brinula sam se za kuću... točila sirup... pravila se ljubazna i zadovoljna, i učila da zlo mislim o svima i svakome.
– To je žalostan život za tebe.
– Nije – odvrati Mary oštro, trgnuvši malo glavu.
– Mislim da je moj život ugodniji od života vaše gospođice Morgan.
– Jest, ali je gospođica Morgan tako nezanimljiva i nije mlada.
– Mislim da je ona zanimljiva sebi; a uopće ne vjerujem da je sve nekako lakše, kad ostariš.
– Nije – reče Rosamond umujući. – Pitanje je što uopće rade ljudi koji se više nemaju čemu nadati? Njima, bez sumnje, pomaže vjera. Ali – doda ona smješkajući se, a na licu joj se pojave jamice – sasvim je drugačije s tobom, Mary. Tebe može netko zaprositi.
– Je li ti tko rekao da to namjerava učiniti?
– Nije, dabome. Ali mislim da postoji gospodin koji bi se mogao u tebe zaljubiti, jer te sreće gotovo svaki dan.
Određenu je promjenu na Marynu licu uglavnom uzrokovala njena odluka da ne pokaže nikakve promjene.
– Zar to uvijek nagoni ljude da se zaljube? – upita nemarno. – Čini mi se da je to isto tako često razlog međusobnoj mržnji.
– Nije, ako su zanimljivi i ugodni. Čujem da je gospodin Lydgate i zanimljiv i ugodan.
– Oh, gospodin Lydgate! – reče Mary zapadajući očito u ravnodušnost. – Ti želiš saznati nešto o njemu? – doda, ne osvrćući se na Rosamondino okolišanje.
– Samo da čujem kako ti se sviđa.
– Zasad ne može biti riječi o sviđanju. Mojoj je sklonosti uvijek potrebno malo ljubaznosti, da je rasplamti. Nisam toliko velikodušna da bi mi se sviđali ljudi koji govore sa mnom kao da me ne vide.
– Zar je tako ohol? – upita Rosamond, pretjerano zadovoljna. Znaš li da dolazi iz dobre porodice?
– Ne znam, nije rekao da je to razlog.
– Mary, ti si jako čudna djevojka! Ali kakav je to čovjek? Opiši mi ga.
– Kako se može nekoga opisati? Mogu ti dati samo njegov osobni opis: guste obrve, tamne oči, pravilan nos, gusta tamna kosa, velike, snažne bijele ruke, i... čekaj... oh, tanahni džepni rupčić od batista. Ali vidjet ćeš ga. Znaš, ovo je vrijeme njegovih posjeta.
Rosamond se malo zacrvenje, ali nastavi zamišljeno:
– Prilično mi se sviđa oholo vladanje. Ne podnosim brbljava mladića.
– Nisam rekla da je gospodin Lydgate ohol; il y en a pour tous les gouts34 kao što je običavala govoriti mala Mademoiselle, a ako ikoja djevojka smije izabrati neku osobitu taštinu, koja bi joj se svidjela, rekla bih da to možeš ti, Rosy.
– Oholost nije taština; ja držim da je Fred ohol.
– Želim da nitko ne kaže ništa gore o njemu. Morao bi biti oprezniji. Gospođa je Waule pripovijedala ujaku da je Fred vrlo razuzdan.
Mary je govorila iz mladenačke pobude, koja je uvijek protezala njenu razboritost. Riječ »razuzdan« je budila neku neodređenu nelagodu, te je Mary mislila kako će Rosamond nešto reći, da je ublaži. Ali se namjerno suzdržala spomenuti vrlo zlobno došaptavanje gospođe Waule.
– Oh, Fred je odvratan! – reče Rosamond. Ona ne bi izgovorila tako nepristojnu riječ ni pred kim drugim, osim pred Mary.
– Što misliš kad kažeš »odvratan«?
– Tako je lijen, i ljuti oca, i kaže da neće u svećenike.
– Mislim da Fred ima posve pravo.
– Kako možeš reći da ima posve pravo, Mary? Mislila sam da imaš više vjerskog osjećaja.
– Nije on za svećenika.
– Ali bi trebao biti.
– Dobro, ali onda neće biti ono što bi morao biti. Znam neke ljude koji su u istom položaju.
– Ali im nitko to ne odobrava. Ne bih se htjela udati za svećenika, ali svećenici moraju postojati.
– Iz toga izlazi da Fred mora biti svećenik.
– Ali se tata već istrošio da ga za to iškoluje. I zamisli samo ako ne naslijedi nikakav imetak?
– Mogu to vrlo lako zamisliti – reče suho Mary.
– Onda se čudim da braniš Freda – reče Rosamond, spremna nastaviti tu raspravu.
– Ne branim ja njega – reče Mary smijući se – ja bih od njega branila svaku župu, u kojoj bi on trebao biti svećenik.
– Ali, naravno, kad bi postao svećenik, morao bi se promijeniti.
– Da, postao bi veliki licemjer; zasad to još nije.
– Nema smisla tebi išta govoriti, Mary. Ti si uvijek na Fredovoj strani.
– Zašto ne bih bila na njegovoj strani? – odvrati Mary razvedrivši se. – I on bi bio na mojoj strani. On je jedini čovjek, koji se barem malo trudi ugoditi mi.
– Ti me dovodiš u neugodan položaj, Mary – reče Rosamond vrlo ozbiljno i blago. – Ne bih to rekla majci ni za cijeli svijet.
– Što joj ne bi rekla? – upita Mary ljutito.
– Molim te, nemoj se ljutiti, Mary – reče Rosamond još blaže.
– Ako se tvoja majka boji da će me Fred zaprositi, reci joj da se ne bih udala za njega, kad bi to i učinio. Ali on to neće učiniti, toga sam svjesna. On me, naravno, nikad nije to ni pitao.
– Mary, ti si uvijek tako nagla.
– A ti si uvijek tako razdražljiva.
– Ja? Što mi možeš prigovoriti?
– Oh, besprijekorni ljudi uvijek su najrazdražljiviji. Evo, zvoni... mislim da moramo dolje.
– Nisam se željela svađati s tobom – reče Rosamond stavljajući šešir.
– Svađati? Koješta, mi se nismo svađale. Ako se ne smijemo naljutiti kojiput, kakva nam onda korist od našeg prijateljstva?
– Da kažem ono što si rekla?
– Kako god želiš. Nikad ne kažem ništa zbog čega bih se bojala da se ne prepričava. Ali hajdemo dolje.
Toga je jutra gospodin Lydgate došao dosta kasno, ali su se posjetitelji zadržali dosta dugo, da bi se s njim sreli, jer je Featherstone zamolio Rosamond da mu pjeva, a ona je sama bila tako ljubazna pa je predložila još jednu njegovu omiljelu pjesmu – »Flow on, Thou Shining River«, nakon što je otpjevala pjesmu »Home, sweet home« (koju je mrzila). Tvrdoglavi je stari lisac bio zadovoljan rekavši da su osjećajne pjesme najljepši ukras djevojkama, a i same su po sebi divne, jer je osjećaj prava podloga za pjesmu.
Gospodin je Featherstone još pljeskao posljednjoj pjesmi, uvjeravajući gospođicu da joj je glas čist kao u kosa, kad je Lydgateov konj prošao ispod prozora.
Lydgateovo tmurno raspoloženje zbog svakidašnjeg neugodnog posla kod starog bolesnika – koji je vjerovao da će ga lijek »dići na noge«, samo ako je liječnik dovoljno spretan, pa njegova općenita sumnja u draži Middlemarcha, doprinijeli su da pojava Rosamond ostavi na njega još dublji dojam. Stari mu je Featherstone hvalisavo i užurbano predstavio Rosamond kao svoju rođakinju, iako nije nikad smatrao za vrijedno govoriti i o Mary Garth na takav način. Ništa nije izmaklo Lydgateu u Rosamondinu dražesnom vladanju, a najmanje takt, kojim je mirno i ozbiljno otklonila neumjesni starčev kompliment. Zapazio je i to kako nije pokazivala svojih jamica u nepravi čas, nego tek kasnije u razgovoru s Mary, kojoj se obratila s tako mnogo srdačnog zanimanja, da je Lydgate – pošto je na brzinu promotrio Mary, ali pomnije nego što je to činio prije – pročitao u Rosamondinim očima nježnost, koja ga je zadivila. Ali je Mary iz nekih razloga bila, čini se, prilično zlovoljna.
– Gospođica Rosy mi je pjevala pjesmu... vi nemate ništa protiv toga, je li, doktore? – upita gospodin Featherstone. – Bolje mi godi nego vaš lijek.
– Tako mi je vrijeme prošlo brže – reče Rosamond, dižući se da dohvati svoj šešir, koji je odložila prije nego što je počela pjevati, pa se njena glava, poput cvijeta na bijeloj stabljici, divno isticala u njenu jahaćem kostimu.
– Fred, mi zaista moramo ići.
– Vrlo dobro – reče Fred, koji je imao opet svojih razloga da ne bude najbolje raspoložen, te je stoga želio otići.
– Zar gospođica Vincy pjeva? – upita Lydgate, slijedeći je očima. (Svaki živac i mišić u Rosamond bio je upravljan sviješću da je promatraju. Po prirodi je bila dobar glumac u ulogama koje su odgovarale njenom tjelesnom izgledu; čak je glumila i samu sebe, i to tako dobro da to nije ni primjećivala.)
– Najbolje u Middlemarchu, uvjeren sam – reče gospodin Featherstone – a iza nje neka bude, tko mu drago. Je li, Fred? Ta zauzmi se za svoju sestru.
– Bojim se, gospodine, da se o meni ne vodi računa. Moje svjedočenje ne vrijedi ništa.
– Middlemarch nije nikakvo naročito mjerilo, ujače – reče Rosamond ljupko i vedro, uputivši se prema svom biču, koji je podalje ležao.
Lydgate je brzo pretekne. Dohvati bič prije nje i okrene se da joj ga doda. Ona mu se nakloni i pogleda ga; on je, naravno, gledao u nju i njihovi se pogledi sretnu onom čudnom slučajnošću, koja se nikada ne postiže nikakvim nastojanjem, već se pojavljuje kao iznenadna nebeska vedrina u moru magle. Mislim da je Lydgate postao samo malo bljeđi no obično, ali je Rosamond jako porumenjela i nekako se zbunila. Poslije toga je zbilja željela otići, te nije ni znala kakve je gluposti njen ujak nadrobio kad je pošla da se s njim rukuje.
Pa ipak je taj učinak, koji je ona smatrala kao uzajamni dojam, što se inače naziva ljubavlju na prvi pogled, bilo upravo ono o čemu je Rosamond unaprijed sanjarila. Otkako se pojavio taj ugledni pridošlica u Middlemarchu, ona je u svojim snovima izatkala malu budućnost, u kojoj nešto poput ovog prizora čini neizbježan početak. Stranci, bili oni brodolomci, koji se drže splavi, ili pak valjano osigurani i opremljeni kovčezima, uvijek su posebno privlačili djevičanske duše, i tu domaće vrline nisu bile u ravnopravnu položaju. U Rosamondinu je životnom romanu svakako bio potreban neki stranac; taj se roman uvijek kretao oko nekog zaljubljenika i ženika, koji nije iz Middlemarcha i koji uopće nema rodbinskih veza kao što su njene, a u posljednje vrijeme ta maštarija kao da je zahtijevala da on svakako bude u nekom srodstvu s kakvim barunom. Budući da su se sada ona i stranac sreli, stvarnost je pokazala da se kreće mnogo brže od njenih želja, i Rosamond nije nimalo sumnjala da je počelo veliko razdoblje u njenu životu. Znakove je, koje je zapažala na sebi, tumačila kao znakove ljubavi koja se budi, ali je držala mnogo prirodnijim da se Lydgate zaljubio u nju na prvi pogled. To se tako često događa na plesovima, a zašto da se onda ne dogodi i u po bijela dana, kad to još bolje svjedoči i boja lica? Iako nije bila starija od Mary, Rosamond bijaše navikla da se u nju zaljubljuju, ali je ona sama ostala ravnodušna i izbirljivo kritična, i prema neiskusnim mladićima i prema ocvalim neženjama. I tu je sad odjednom Lydgate, koji odgovara njenu idealu, stranac u Middlemarchu, dostojanstvena vladanja, kako dolikuje čovjeku iz dobre porodice, i s rodbinskim vezama koje otvaraju vrata u više sfere građanskog društva, do društvenog položaja. Usto je i sposoban čovjek, koga će biti osobit užitak zarobiti, ustvari, čovjek koji je uzbudio njenu narav na sasvim nov način i unio živ interes u njen život, mnogo jači nego ikoji izmaštani »mogući«, koga je bila navikla suprotstavljati stvarnosti.
Jašući kući, i brat i sestra su bih obuzeti mislima i skloni šutnji. Rosamond, koja je dosada gradila dvore u oblacima, maštala je sada, kad je mogla zamisliti i neki čvrsti temelj, osobito potanko i stvarno. I, prije nego što su prešli prvu milju, već je bila jako uznapredovala u formalnostima i pripremama svoga braka, već je izabrala kuću u Middlemarchu i predvidjela posjete, koje će uzvraćati udaljenim, vrlim rođacima svoga muža, kojih otmjeno vladanje može naučiti isto tako temeljito kao što je uspjela steći i školsko znanje, i tako se pripraviti za društveni uspon, do kojega bi moglo napokon doći. Nije bio u pitanju novac, a još je manje bilo kakvih ružnih primisli u njenim predviđanjima. Marila je samo za ono što se smatralo otmjenim, a ne za novac kojim bi to trebalo platiti.
Fredove su misli bile, naprotiv, zaokupljene strepnjom, koju čak ni njegovo uvijek budno pouzdanje nije moglo odmah svladati. Nije nalazio načina kako bi izigrao Featherstoneov glupi zahtjev, a da ne izazove posljedice, koje bi mu bile još neugodnije od dužnosti da tome zahtjevu udovolji. Otac se već ljutio na njega, i još će se više ljutiti, ako bi on dao povoda za neko novo pogoršanje odnosa između njegove obitelji i Bulstrodea. Osim toga, bilo mu je jako mrsko otići i razgovarati s tetkom Bulstrodeom, a možda je, opivši se vinom, zaista govorio razne gluposti o Featherstoneovu imetku, što se uvećalo prepričavanjem. Fred osjeti da je ispao bijedna pojava, momak koji se hvali onim čemu se nada od čudnog starog bijednika, kao što je Featherstone, pa sad mora ići prosjački potvrdu na njegov zahtjev. Ali – te nade! Zaista se nečemu nadao i nije nalazio prikladna rješenja ako se tih nada odrekne. Osim toga je nedavno napravio dug koji ga je strašno mučio, a stari se Featherstone već gotovo pogodio s njim da ga plati. Sve je to bilo tako sitno; njegovi su dugovi bili sitni, pa čak ni njegove nade nisu bile baš tako sjajne. Fred je imao poznanike kojima bi mu bilo stid priznati kako su sitne njegove neprilike. Takve su misli, naravno, ostavljale u njegovoj duši tragove mizantropske gorčine. Roditi se kao sin midlmarčkog tvorničara, nesumnjiv baštinik vrlo skromna imetka, a takvi ljudi kao Mainwaring i Vyan... život je uistinu bijedan, kad tako poletan mladić, s dobrim apetitom za sve što je najbolje, ima tako jadnu budućnost.
Fredu nije palo na pamet da je miješanje Bulstrodeova imena u sve to bila izmišljotina starog Featherstonea; ali to ne bi ni u čemu mijenjalo njegov položaj. Dosta je jasno uviđao da je starac želio iskušati svoju moć, stavljajući ga malo na muke, a vjerojatno da bi uživao i u tome što će ga dovesti u neugodne odnose s Bulstrodeom. Fred je sebi zamišljao da je zavirio u dno duše tetka Featherstonea, iako je u zbilji polovina onoga što je tamo vidio bilo samo odraz njegovih vlastitih sklonosti. Upoznavanje tuđe duše je težak posao, i nije za mladu gospodu kojoj je svijest isprepletena njihovim vlastititim željama.
Freda je u tom njegovom razgovoru sa samim sobom najviše mučilo pitanje treba li sve to reći ocu ili treba li se pokušati izvući iz te neprilike bez očeva znanja. Vjerojatno je to gospođa Waule pripovijedala o njemu, i ako je Mary Garth ponovila riječi gospođe Waule pred Rosamond, to će sigurno stići do njegova oca, koji će ga sigurno o tome ispitivati. Kad su usporili hod, on će Rosamond:
– Rosa, je li ti Mary pripovijedala da je gospođa Waule što o meni govorila?
– Jest, rekla mi je, dakako.
– Što?
– Da si vrlo razuzdan.
– Je li to sve?
– Rekla bih da je to dosta, Fred.
– Sigurna si da nije ništa više rekla?
– Mary nije ništa drugo spomenula. Ali, zbilja, Fred, ja mislim da bi se morao stidjeti.
– Oh, glupost! Nemoj ti meni čitati bukvicu. Što je Mary o tome rekla?
– Ne moram ti ja to reći. Toliko ti je stalo što Mary kaže, a previše si neotesan da meni dopustiš govoriti.
– Naravno da mi je stalo što Mary kaže. Ona je najbolja djevojka koju poznam.
– Ne bih nikad ni pomislila da je ona djevojka u koju se netko može zaljubiti.
– Što ti znaš u što se muškarci zaljubljuju? Djevojke to nikad ne znaju.
– Dopusti mi barem savjet, Fred. Ne zaljubljuj se u nju, jer ona kaže da se nikad ne bi udala za tebe kad bi je zaprosio.
– Mogla je barem pričekati da je zaprosim.
– Znala sam da će te to razdražiti, Fred.
– Ni najmanje. Ona to ne bi bila rekla da je ti nisi izazvala.
Prije nego stigoše kući, Fred zaključi da će sve ispripovijedati ocu, što je god moguće jednostavnije, pa bi možda on mogao preuzeti na sebe tu neugodnu dužnost da razgovara s Bulstrodeom.

KNJIGA DRUGA

Stari i mladi



XIII. POGLAVLJE

Prvi gospodin: Kako obilježiti i svrstati svog bližnjeg? Je li bolji od drugih, ili se pravi bolji, a gori je pod tim plaštem? Je li svetac il’ lupež, pobožnik il’ licemjer?
Drugi gospodin: A recite, kako ćete vi svrstati mnoštvo svojih knjiga, taj nanos ostataka prošlih vremena? Lako ih je svrstati po veličini i uvezu – pergamena, veliki format, koža. No teško će se po tome vi njima kriti više razlike no u svim oznakama što lukavo ih smisliste da svrstate još nepročitane knjige.
Poslije onoga što je čuo od Freda, gospodin Vincy odluči govoriti s gospodinom Bulstrodeom u njegovoj sobi u banci u pola dva, kad ga obično nisu smetali drugi posjetitelji. Ali je neki posjetitelj ušao u jedan sat i gospodin Bulstrode mu je imao reći tako mnogo, pa je bilo malo nade da će razgovor završiti za pola sata. Bankar je govorio glatko, ali je rado i razvlačio, te je trošio prilično mnogo vremena za razmišljanje u stankama, koje su bile doduše kratke, ali česte. Nemojte zamišljati da mu je boležljiv izgled davala ona žućkasta boja, kao što je to u crnokosih ljudi; gospodin Bulstrode je bio blijede, svijetle puti, imao je smeđu, prosjedu kosu, svjetlosive oči i visoko čelo. Bučni ljudi nazivali su njegov prigušeni glas tihim i katkada bi onako izdaleka natuknuli da nije uvijek iskren, iako, čini se, nema nikakva razloga zašto i bučan čovjek ne bi bio sklon prikrivati sve, osim svoga glasa – jedino ako se može dokazati da je po Svetom Pismu središte iskrenosti smješteno u plućima. Gospodin Bulstrode je slušao čovjeka s napetom pozornošću i promatrao čvrstim pogledom netremice, što je navodilo ljude, koji su smatrali da su zavrijedili biti saslušani, na misao da on nastoji izvući što više koristi iz njihovih riječi. Drugima opet, kojima nije bilo do toga da ostave neki osobit utisak, nije bilo nimalo drago što se takva moralna svjetiljka upire na njih. Ako se baš ne možete pohvaliti svojim vinskim podrumom, nećete osjetiti nikakvo osobito zadovoljstvo kad opazite da vaši gosti dižu čaše s vinom prema svjetlu i kritički ga promatraju. Takve su radosti za one koji su svjesni svojih vrednota. Zbog toga Bulstrodeova pomna pozornost nije bila ugodna zlim ljudima u Middlemarchu; neki su mu zbog toga prišivali da je farizej, a drugi da je metodist. Manje površne mudrijaše među njima zanimalo je tko mu je bio otac i tko djed; napominjali su da prije dvadeset i pet godina nikada nitko nije ni čuo za ime Bulstrode u Middlemarchu. Njegova je sadašnjeg posjetitelja Lydgatea njegov prodorni pogled ostavljao potpuno ravnodušnim, on je samo stekao nepovoljno mišljenje o bankarevu organizmu i zaključio da mu je psihički život buran, s vrlo malo pravih užitaka.
– Bit ću vam vrlo zahvalan ako me budete s vremena na vrijeme posjećivali, gospodine Lydgate – bankar će poslije kratke stanke. – Ako ću, kao što se usuđujem nadati, imati tu čast da u vama nađem vrijedna suradnika u takvu zanimljivom poslu kao što je vodstvo bolnice, onda će se pojaviti mnoga pitanja koja ćemo morati raspraviti osobno. A što se tiče nove bolnice, koja se već dovršava, ja ću razmisliti o tome što ste rekli o korisnosti posebnog tifusnog odjela. Odluka će ovisiti o meni, jer lord Medlicote, iako je dao zemlju i drvenu građu, nije raspoložen da se time osobno zanima.
– Malo je što vrednije truda u jednom malom gradiću kao što je ovaj – reče Lydgate. – Lijepa tifusna bolnica podignuta uz staru bolnicu mogla bi ovdje biti začetak medicinske škole, kad jednom provedemo medicinske reforme. A što doprinosi više liječničkom obrazovanju od širenja takvih škola po zemlji? Čovjek rođen u provinciji, koji ima i trunku razumijevanja za opće dobro i nešto ideja, valja učiniti što god može kako bi se spriječilo da ne ode u London sve ono što je malo iznad prosjeka. Sve vrijedne težnje u nekom zvanju mogu često naći pogodnije, ako ne i veće plodno tlo u provinciji.
Jedna je od Lydgateovih osobina bila glas obično dubok i zvonak, a u pravom času opet vrlo tih i nježan. U Lydgateovu normalnom držanju osjećao se stanovit polet, neustrašivo očekivanje uspjeha, vjera u svoje snage i čestitost, što je sve bilo još pojačano preziranjem neznatnih zapreka i iskušenja, u kojima još nije imao nikakva iskustva. Ali njegova iskrena dobra volja činila je tu ponosnu otvorenost neodoljivom, Bulstrodeu se svidio možda još više zbog glasa i vladanja, kojima; se od njega razlikovao, a sigurno mu je bio još draži, kao i Rosamond, jer je bio stranac u Middlemarchu. Što se sve može poduzeti s novim čovjekom! – Možeš čak pokušati postati bolji.
– Radovat ću se, budem li mogao stvoriti veće mogućnosti za vaše ambicije – odvrati gospodin Bulstrode. – Povjeravajući vam nadzor nad svojom novom bolnicom, vodio sam se mišlju da takav pothvat treba biti potpomognut zrelijim iskustvom. Odlučio sam, naime, da ovo veliko djelo ne smiju kočiti naša dva liječnika. Zaista mislim da je vaš dolazak u ovaj grad milostiv znak, da će vidljiv blagoslov biti dosuđen mojim nastojanjima, koja su dosada nailazila na mnogo otpora. Što se tiče stare bolnice, pobijedili smo odmah u početku... mislim time što smo vas izabrali. A sada, nadam se da se kao reformator ne bojite izložiti ljubomori i nesklonosti svojih kolega.
– Neću proricati da ću biti srčan – reče Lydgate smiješeći se – ali priznajem da jako uživam u borbi, a ne bih mario za svoje zvanje kad ne bih vjerovao da tu, kao i svagdje, treba pronaći i uvesti bolje metode.
– To je zvanje u Middlemarchu na niskom stupnju, dragi moj gospodine – reče bankar. – Mislim u pogledu znanja i sposobnosti, ne u društvenom pogledu, jer su naši liječnici, mislim, većinom u srodstvu s uglednim ovdašnjim građanima. Moje loše zdravlje natjeralo me da poklonim nešto pažnje tim ublažujućim sredstvima, koja su nam Božjom milošću dostupna. Savjetovao sam se s uglednim ljudima u metropoli i, nažalost, svjestan sam zaostalosti od koje trpi medicinska praksa u našim provincijama.
– Da... s obzirom na naše sadašnje medicinske potrebe i školovanje, moramo biti zadovoljni ako ponegdje naiđemo i na pokojeg dobrog liječnika. Što se tiče svih onih složenijih pitanja, koja su važna pri određivanju početne dijagnoze... kao što je filozofija medicine... svaki tračak toga može biti samo rezultat znanstvene kulture, o kojoj provincijski liječnici obično znaju isto toliko koliko i stanovnici na Mjesecu.
Gospodin Bulstrode, napregnut i pažljiv, odjednom opazi da forma u kojoj je Lydgate prihvatio njegovo mišljenje ne odgovara sasvim njegovu shvaćanju. U takvim prilikama razborit čovjek mijenja predmet razgovora i prelazi na područje gdje njegove sposobnosti mogu biti od veće koristi.
– Znam – reče on – da je medicinska vještina posebno upućena na materijalna sredstva. Ali ipak, gospodine Lydgate, ja se nadam da se naše misli neće razilaziti u nečemu u čemu vi vjerojatno nećete biti aktivno zainteresirani, ali u čemu bi mi vaše dobrodušno pristajanje moglo biti od koristi. Nadam se da shvaćate kako vaši pacijenti imaju i duhovnih interesa?
– Razumije se da shvaćam. Ali u tim riječima mogu se kriti različita značenja, već prema shvaćanjima.
– Jest. I u tome je loša pouka isto tako pogubna kao i nikakva. A sad da prijeđemo na pitanje do kojega mi je jako stalo, a to je novi propis za svećeničku službu u staroj bolnici. Zgrada se nalazi u crkvenoj općini gospodina Farebrothera. Poznajete li vi gospodina Farebrothera?
– Vidio sam ga. Za mene je glasovao. Moram ga posjetiti da mu se zahvalim. Rekao bih da je vrlo vedar i zabavan svat. A čuo sam da je i prirodoslovac.
– Dragi moj gospodine, gospodin Farebrother je čovjek o kome je vrlo teško stvoriti sud. Mislim da nema sposobnijeg svećenika u ovoj zemlji. – Gospodin Bulstrode zastane kao da se zamislio.
– Nisam dosada mnogo razbijao glavu pronalaženjem nekih izvanredno sposobnih ljudi u Middlemarchu – odvrati Lydgate iskreno.
– Želim – nastavi gospodin Bulstrode i još se više uozbilji – da posjeti gospodina Farebrothera u staroj bolnici prestanu s izborom novog kapelana... gospodina Tyka, zapravo... i da se nikakva druga duhovna pomoć onamo ne poziva.
– Ja kao liječnik ne mogu imati nikakva mišljenja o tome, osim kad bih poznavao gospodina Tyka, a čak i onda bih zahtijevao da znam poslove kojima će se baviti. – Lydgate se smiješio, ali je počeo osjećati da treba biti oprezan.
– Naravno, vi zasada još ne možete potpuno shvatiti suštinu ove mjere. Ali – tu gospodin Bulstrode stade jače naglašavati riječi – to će vjerojatno biti prepušteno odluci liječničkog vijeća bolnice. A ja vjerujem da vas mogu zamoliti, s obzirom na našu suradnju kojoj se ja radujem – nemojte dopustiti da na vas utječu moji protivnici.
– Nadam se da neću imati nikakva posla s vjerskim raspravama odvrati Lydgate. – Odabrao sam samo jedan put... put poštena rada u svome zvanju.
– Moja je odgovornost, gospodine Lydgate, veća. Za me je to zaista pitanje časti i odgovornosti, a naprotiv, što se tiče mojih protivnika, ja imam dovoljno razloga da ustvrdim kako je to za njih samo prilika da zadovolje svoj profani duh, koji se protivi svemu što nije od ovoga svijeta. Ali ja zato neću nimalo odstupiti od svoga uvjerenja, niti ću se prestati zalagati za onu istinu koju jedna pokvarena generacija mrzi. Posvetio sam se zadatku preuređenja bolnice, ali otvoreno ću vam priznati, gospodine Lydgate, da se ne bih zanimao za bolnice kad bih vjerovao da u tome nema ničega drugog do liječenja smrtnih bolesti. Moje je polje rada sasvim drugo, i to neću tajiti, makar me zbog toga i napadali.
Pri posljednjim se riječima Bulstrodeov glas pretvori u glasan i uzrujan šapat.
– U tome se, naravno, razlikujemo – reče Lydgate. Ali nije požalio što su se vrata u taj čas otvorila i što su najavili gospodina Vincyja. Taj ga je druželjubivi čovjek rumenih obraza počeo zanimati otkako se upoznao s Rosamond. Ne zato što bi poput nje maštao o budućnosti, u kojoj će se njihove sudbine sjediniti; pa sasvim je prirodno da se sa zadovoljstvom sjeća dražesne djevojke i da mu je drago objedovati ondje gdje je može ponovo sresti. Prije nego što se oprostio, gospodin Vincy mu je izručio taj poziv, s kojim se, eto, »nije nimalo žurio« – Rosamond je za objeda spomenula da je novi liječnik, po njenu mišljenju u velikoj milosti kod njena ujaka Featherstonea.
Kad je ostao sam sa svojim šurjakom, gospodin Bulstrode natoči čašu vode i otvori kutiju sa sendvičima.
– I nikako da vas nagovorim da prihvatite moj način prehrane, je li, Vincy?
– Pa, znate, ne držim ja ništa do tih dijeta. Život traži podlogu – reče gospodin Vincy ne mogavši da ne spomene svoju jeftinu teoriju. – Međutim – nastavi on naglašavajući tu riječ kao da otklanja svaki drugi razgovor – ono zbog čega sam došao ovamo na razgovor jest mala neprilika moga mladog vragolana Freda.
– I to je predmet u kome se vjerojatno nećemo složiti kao ni u dijeti, Vincy.
– Nadam se da se to ovaj put neće dogoditi. – (Gospodin Vincy je odlučio biti prijazan). – Zapravo se radi o hiru starog Featherstonea. Netko je iz pakosti izmislio neku priču i pripovijedao je starcu, ne bi li ga omrazio s Fredom. On vrlo voli Freda i vjerojatno će učiniti nešto za njega – zaista, samo što mu nije rekao da će mu ostaviti svoju zemlju, pa Fredu drugi zbog toga zavide.
– Vincy, moram vam i opet reći da me nećete namamiti da se složim s vama u pogledu zvanja koje ste izabrali za svog najstarijeg sina. Ljudska taština jedini je razlog zbog kojega ste mu namijenili svećeničko zvanje. Imate obitelj od tri sina i četiri kćeri, pa nemate prava trošiti novac na tako skupo školovanje, koje, uostalom, nije ni u čemu uspjelo... mladić je samo navikao na rasipništvo i lijenost. Vi sad ispaštate posljedice.
Isticati pogreške drugih ljudi bila je dužnost od koje se gospodin Bulstrode rijetko kada ustezao, ali gospodin Vincy nije bio baš tako spreman strpljivo ga slušati. Kad se čovjek nada da će uskoro postati načelnik, te je u interesu trgovine spreman zauzeti odlučan stav u politici uopće, on naravno osjeća svoju vrijednost u jednom poretku koji, kako se čini, baca u pozadinu privatni život. I taj ga je prijekor osobito razbjesnio, više nego išta drugo. Bilo je očito suvišno govoriti da ispašta posljedice. Ali je osjećao da mu je vrat u Bulstrodeovu jarmu; i mada je obično rado uzvraćao udarce, sad se nastojao suzdržati od toga.
– Što se toga tiče, Bulstrode, nema smisla da se na to vraćamo. Nisam jedan od vaših uzornih ljudi, niti se takvim predstavljam. Nisam mogao sve predvidjeti u poslovima; nema u Middlemarchu boljeg posla od našeg, a mladić je tako bistar. Moj je siromašni brat bio svećenik, i bio bi uznapredovao... već je bio i promaknut, kad ga je shrvao trbušni tifus, inače bi sada možda bio dekan. Mislim da je opravdano to što sam učinio za Freda. Ako uzmete u obzir vjeru, čini mi se da čovjek ne može baš sve do u sitnice predvidjeti... malo treba imati povjerenja u Providnost i biti velikodušan. Dobar je britanski običaj da se porodica potrudi i malo uzdići; po mom mišljenju, dužnost je oca da svojim sinovima daje prilike.
– Ne želim postupati drugačije, nego kao vaš najbolji prijatelj, Vincy, kad vam kažem da je to što ste upravo rekli gomila nedosljednosti i svjetovnih besmislica.
– Vrlo dobro – reče gospodin Vincy uzvraćajući udarac unatoč svojoj odluci. – Nikad nisam tvrdio da sam išta drugo do čovjek od ovoga svijeta i, štoviše, ne znam nikoga tko ne bi bio od ovoga svijeta. Mislim da vi ne vodite svoj posao na, kako vi to nazivate, nematerijalnim principima. Jedina razlika, koju vidim, jest ta da je jedan čovjek od ovog svijeta za mrvu pošteniji od drugoga.
– Takav način raspravljanja ne vodi ničemu, Vincy – reče gospodin Bulstrode, koji se, progutavši sendvič, zavali u stolac i zakloni oči kao da je umoran. – Vi ste došli po nekom određenom poslu.
– Jesam, jesam. Ukratko, netko je rekao starom Featherstoneu, spominjući vas kao izvor, da je Fred posudio ili pokušao posuditi novac na račun zemlje kojoj se nada od njega. Vi sigurno niste nikad rekli takvu glupost. Ali taj stari svat uporno zahtijeva da Fred donese od vas napismeno da vi to poričete, to jest, samo malo pisamce u kojem biste kazali da ne vjerujete ni riječi od te gluposti, niti da je posudio, niti da je pokušao posuditi novac na tako glup način. Mislim da se nećete protiviti to učiniti.
– Oprostite. Moram nešto reći. Nisam nipošto siguran da vaš sin u svojoj lakoumnosti i gluposti... neću izreći oštrije riječi... nije pokušao podići novac, obećavajući da će ga vratiti od svoga budućeg nasljedstva, ili da čak netko nije bio lud pa mu posudio na tako maglovitu pretpostavku; ima mnogo takvih nesigurnih pozajmica, baš kao i drugih gluposti na svijetu.
– Ali Fred mi se kune poštenom riječi da nije nikada posudio novac pod izlikom da mu je obećana tetkova zemlja. On ne laže. Ne želim ga prikazati boljim no što jest. Dobro sam ga izgrdio... nitko ne može reći da zatvaram oči pred onim što on radi. Ali on nije lažac. I ja mislim... ali možda se i varam... da nema vjere koja bi priječila čovjeka da o nekom mladiću misli najbolje, ako ne zna o njemu nešto zaista loše. Čini mi se da bi bila jadna vjera koja bi mu bacala klipove pod noge, ne dopuštajući vama da kažete kako ne vjerujete da je učinio neko zlo, a vi pritom nemate nikakva opravdana razloga da to vjerujete.
– Nisam baš uvjeren da bih trebao potpomagati vašega sina utirući mu put do budućeg posjeda Featherstoneova imetka. Ne držim da je bogatstvo blagoslov za one koji ga koriste samo kao žetvu plodova zemaljskih. Vi to ne volite slušati, Vincy, ali u ovoj prigodi osjećam da sam vam dužan reći kako nemam razloga podupirati takvo raspolaganje imovinom, kao što je ovo, na koje vi smjerate. Moram vam reći da to neće pridonijeti vječnom blaženstvu vašeg sina niti slavi Božjoj. Možete li, dakle, očekivati da ću ja napisali nekakvo očitovanje, koje ne bi imalo nikakve druge svrhe osim da podržava jednu glupu naklonost i osigura jedan glupi zapis?
– Ako namjeravate svakome, izuzimajući svece i metodiste, poricati pravo da ima novaca, onda se morate odreći nekih unosnih dionica, to je jedino što vam mogu reći – plane Vincy bezobzirno. – To može biti na slavu Božju, ali nije na slavu midlmarčkog poslovnog svijeta što Plymdaleova tvrtka rabi plavu i zelenu boju, koju nabavlja iz tvornice u Brassingu. One kvare svilu i to je sve što znam o tome. Drugim bi ljudima bilo možda jako drago kad bi i toliko znali o tom dobitku namijenjenom slavi Božjoj. Ali meni nije toliko do toga... kad bih htio, mogao bih izazvati lijepu gužvu.
Gospodin Bulstrode je malo oklijevao prije nego je odgovorio.
– Jako me vrijeđate kad govorite tako, Vincy. Ne očekujem od vas da razumijete što me navodi na takve postupke... nije lako čak ni samo utrti put duhovnim načelima u ovom zamršenom svijetu... a kamoli učiniti da taj put bude jasan nemarnim i podrugljivim ljudima. Ne smijete zaboraviti... s dopuštenjem... da sam ja obziran prema vama, kao bratu svoje žene, i da vam nimalo ne dolikuje da se tužite na mene i govorite kako neću materijalno poduprijeti društveni položaj vaše obitelji. Moram vas podsjetiti da vam ni vaša domišljatost ni vaša razboritost nisu omogućili da se održite u poslovnom svijetu.
– Vrlo je vjerojatno da nisu, ali vi niste dosada još ništa izgubili zbog mog poslovanja – reče gospodin Vincy već posve razdražen (što se rijetko kad moglo izbjeći unatoč ranijim odlukama). – I kad ste se oženili s Harrietom, ne razumijem kako ste mogli misliti da naše obitelji neće biti upućene jedna na drugu. Ako ste promijenili svoje mišljenje i želite da moja obitelj izgubi svoj položaj u društvu, onda bi bilo bolje da to kažete. Nikad se nisam mijenjao: skroman sam pripadnik anglikanske crkve, upravo kao što sam bio i prije nego što su se pojavile razne doktrine. Primam svijet onako kako sam ga zatekao, u poslovanju i u svemu drugome. Zadovoljan sam da nisam gori od svojih susjeda. Ali ako želite da padnemo na niske grane, recite to. Bolje ću onda znati što da radim.
– Govorite nerazumno. Zar ćete pasti na niske grane ako vam ne dam to pismo za sina?
– Pa, znate, pao ja na niske grane ili ne pao, svakako držim da nije lijepo od vas što to odbijate. Ovakva djela mogu biti u skladu s vjerom, ali inače podsjećaju na ružnu sliku psa, koji laje na ovce zbog sijena, koje sam ne jede. Kad odbijate reći da vi niste začetnik te klevete, isto je kao da ga klevećete... ili je u najmanju ruku taj vaš postupak jako sličan klevetanju. Ovakvi postupci... taj tiranski duh, koji svagdje nastupa u ulozi biskupa i bankara... takvi postupci ocrnjuju čovjeka.
– Vincy, ako uporno želite da se sa mnom svađate, to će vrlo boljeti Harrietu, isto tako kao i mene – reče gospodin Bulstrode nešto žučnije i nešto bljeđi no obično.
– Ne želim se svađati. U mojem je interesu... a možda i u vašem... da budemo prijatelji. Ja vam ništa ne zamjeram; ne mislim o vama gore nego o drugim ljudima. Čovjek, koji izmuči sebe gotovo na smrt glađu i ne sustaje u molitvama za porodicu, i tako dalje, što sve vi činite, drži se te svoje vjere, kakva god ona bila, ali vi biste bili stekli svoj kapital isto tako brzo da ste psovali i hulili na Boga... što, uostalom, toliki ljudi i čine. Vi volite biti gospodar, to se ne može poreći, morate biti prva rupa na svirali, inače vam se to ne sviđa. Ali vi ste muž moje sestre i mi bismo trebali biti složni, a koliko poznajem Harrietu, ona će vas smatrati krivim ako se posvađamo, jer vi tako tjerate mak na konac i odbijate pomoći Fredu. A ne bih ni ja mogao reći da ću to lako podnijeti. Smatram da to nije lijepo.
Gospodin Vincy ustane i počne zakapčati zimski kaput, uporno motreći svoga zeta, kako bi potkrijepio svoj zahtjev da mu da konačan odgovor.
Nije to bilo prvi put da je Bulstrode korio Vincyja i najposlije ugledao sebe u tako grubom i nelaskavom ogledalu kao što je duh toga tvorničara, ogledalu nimalo ugodnom za suptilne odraze dobrih i loših svojstava svoje okoline. Možda ga je iskustvo trebalo podsjetiti da će se to i opet tako završiti. Ali je obilat izvor darežljiv vodom i za kiše, kad je vode i previše, a isto je tako i s nepresušnim vrelima ukora i savjeta. Nije bilo u Bulstrodeovoj prirodi da odmah odustane i prihvati prijedloge koji mu nisu po volji. Prije nego promijeni odluku, morao je uvijek izgraditi motive i uskladiti ih sa svojim uobičajenim gledištem. Najposlije reče:
– Razmislit ću malo, Vincy. Spomenut ću to Harrieti. Vjerojatno ću vam poslati to pismo.
– Dobro. I to što prije, molim vas. Nadam se da će sve biti u redu prije nego što se sutra vidimo.

XIV. POGLAVLJE

Evo ovdje točan recept,
Za umak k slasnu mesu,
Besposlicom što ga krste,
I mnogi rado jedu i nazivaju slatkim:
Poput psa iščekuj zalogajić,
Izmiješaj ga udarcima dobro,
Te promućkaj s gustim uljem laske,
I zapjeni samohvalom, podlom, lažnom,
Pa ponudi toplo, a zdjelom
neka ti budu Cipele mrtvaca.35
Bulstrodeovo savjetovanje s Harrietom djelovalo je onako kako je to Vincy želio, jer je rano idućeg jutra stiglo pismo, koje je Fred mogao odnijeti Featherstoneu kao traženi dokaz.
Stari je gospodin ostao u krevetu zbog hladna vremena, a ni Mary Garth nije bila u salonu, pa je Fred odmah pošao gore i predao mu pismo. Starac je bio udobno zavaljen u jastuke i kao uvijek uživao u svojoj spoznaji da svijetu ne valja vjerovati, već mu treba pakostiti, gdje god stigneš. Natakne naočale, da bi čitao pismo, pri čemu je stisnuo usne, opustivši ih u kutovima.
S obzirom na okolnosti neću odbiti obrazložiti svoje uvjerenje, gle, kakve krasne riječi taj svat upotrebljava! Uglađen je kao kakav dražbovatelj... da vaš sin Frederic nije dobio nikakav novčani zajam na račun nasljedstva, koje mu je obećao gospodin Featherstone... obećao? Tko je rekao da sam ikad što obećao? Ja ne obećavam ništa... pisat ću dodatke oporuci dok god mi se to bude sviđalo... i da je, uzevši u obzir bit takva postupka, nerazumno misliti da bi se jedan razuman i karakteran mladić na to odvažio.
Ah, ali gospodin ne kaže da si ti razuman i karakteran mladić, zapamti to, gospodine!... »Što se tiče mog udjela u bilo kakvoj glasini takve naravi, izričito tvrdim da nisam davao nikakve izjave u smislu da je vaš sin posudio novac na račun kakva imetka, koji bi mu mogao pripasti prema oporučnom prijenosu vlasništva gospodina Featherstonea«. Bog budi s nama! »imetak«... »pripasti«... »oporučni prijenos vlasništva«. Odvjetnik Standish nije ništa prema njemu. Ne bi mogao govoriti bolje čak i da oponaša koga. Dakle Featherstone se zagleda u Freda iznad svojih naočala, dok mu je prezirnom gestom vraćao pismo – ne misliš valjda da ja od toga išta vjerujem samo zato što je to Bulstrode tako lijepo napisao, ha? Fred porumeni.
– Vi ste željeli da vam donesem to pismo, gospodine. Ja bih rekao da je poricanje gospodina Bulstrodea vjerojatno isto tako vjerodostojno kao i onaj izvor iz kojega vam je dostavljeno ono što on poriče.
– Koješta! Ja nisam nikad rekao da vjerujem jednom ili drugom. A sad, što čekaš? – upita gospodin Featherstone otresito, ne skidajući naočale, te povuče ruke pod pokrivač.
– Ja ništa ne čekam, gospodine. – Fred se teško susprezao da ne da oduška svome bijesu. – Donio sam vam to pismo. Ako želite, ja ću otići.
– Još ne, još ne. Pozvoni, želim da dođe gospođica. – Sluga se odazva na zvono.
– Reci gospođici da dođe! – reče gospodin Featherstone nestrpljivo. – Tko joj je uopće dopustio da ode? – Govorio je istim tonom i kad se Mary pojavila.
– Zašto ne sjediš ovdje mirno dok ti ne kažem da odeš? Treba mi sad prsluk. Uvijek ti govorim da ga stavljaš na krevet.
Maryne su oči bile prilično crvene, kao da je plakala. Gospodin Featherstone je očito jutros bio jako zagrižljiv, i premda se Fred nadao onom tako potrebnom novčanom poklonu, volio bi da se mogao slobodno okomiti na starog tiranina i reći mu da je Mary Garth zaslužila mnogo bolje. Iako je Fred ustao kad je ušla, ona ga je jedva zamijetila, i činilo se da u njoj dršće svaki živac, u iščekivanju da će je nešto pogoditi u glavu. Ali nije se morala bojati ničega goreg od riječi. Kad se uputila da dohvati prsluk s vješalice, Fred joj priskoči i reče: – Dopusti meni.
– Ostavi je! Ti ga donesi, gospođice, i stavi ovdje – reče gospodin Featherstone. – A sad idi, dok te opet ne pozovem – doda kad je prsluk stavila kraj njega. Nije bilo ništa neobično da začini svoje zadovoljstvo isticanjem posebne naklonosti prema jednoj osobi na taj način da je u isti mah osobito neugodan prema drugoj, a Mary je uvijek bila pri ruci da mu posluži za takav začin. Kad bi došli njegovi rođaci, postupao bi s njom bolje. Polako je izvukao snop ključeva iz džepa prsluka i isto tako polako limenu kutiju ispod posteljine.
– Nadaš se čitavom bogatstvu, ha? – reče, gledajući iznad naočala i zastane prije nego će otvoriti poklopac.
– To nikako, gospodine. Vi ste bili tako dobri i govorili da ćete mi dati neki poklon ovih dana, inače, dabome, ne bih ni pomislio na to.
Ali je Fred ipak živio u velikoj nadi i mašta mu je dočaravala svotu dovoljno veliku da se oslobodi nekih briga. Kad god bi se Fred uvalio u dug, uvijek mu se činilo vrlo vjerojatnim da će se dogoditi nešto – ni sam nije mogao zamisliti što – što će mu omogućiti da se oduži na vrijeme. I sad, kad je takav događaj, po svemu sudeći, bio tako blizu, bilo bi zbilja besmisleno i pomisliti da bi pomoć mogla biti manja od potrebe; to bi bilo isto tako besmisleno kao da vjeruješ samo u pola čuda, jer nemaš snage povjerovati u cijelo.
Prsti ruku, u kojih su se isticale krupne žile, prebirali su mnoštvo novčanica, jednu za drugom, i polagali ih opet izravnane natrag, što je Fred zavaljen u naslonjač promatrao tobože nehajno. Smatrao je da je čak džentlmen u duši i nije se želio dodvoravati tom starcu zbog njegova novca. Na kraju ga Featherstone pogleda iznad svojih naočala i pruži mu snopić novčanica. Fred je po rubovima, okrenutim prema njemu, mogao jasno vidjeti da ih je samo pet. Ali je svaka mogla biti od pedeset funti. Uze ih govoreći:
– Vrlo sam vam zahvalan, gospodine – i htio ih je smotati, praveći se da i ne misli na njihovu vrijednost. Ali se to nije svidjelo gospodinu Featherstoneu, koji ga je netremice promatrao.
– Gle, zar ne misliš da bi bilo vrijedno prebrojiti ih? Primaš novac kao kakav lord; vjerojatno ga tako i trošiš.
– Mislim da poklonjenu konju ne treba gledati zube, gospodine. Ali bit ću vrlo sretan da ih prebrojim.
Ali kad je prebrojio novac, Fred nije bio baš jako sretan. Bila je to uistinu smiješno mala svota, mnogo manja od one koju je on u svojoj mašti bio odredio. Što drugo može značiti prikladnost neke stvari, nego da ona odgovara ljudskom iščekivanju? Ako toga nema, onda iza svega zjapi besmisao i bezboštvo. Fred se grdno razočarao kad je otkrio da nema u ruci više od pet dvadesetica – tu mu, čini se, nije pomogao ni njegov udio u višem školovanju, koje mu je mogla dati ova zemlja. Ipak reče, mijenjajući naglo boju na svom lijepom licu:
– To je vrlo lijepo od vas, gospodine.
– I ja bih rekao da jest – reče gospodin Featherstone, zaključavajući svoju kutiju i stavljajući je opet na mjesto. Zatim, skidajući oprezno naočale, kao da se dubljim razmišljanjem još bolje uvjerio o tome, ponovi: – I ja bih rekao da je lijepo.
– Uvjeravam vas, gospodine, da sam vam vrlo zahvalan – reče Fred, koji se uspio opet udobrovoljiti.
– I trebaš biti. Ti bi se htio istaknuti u svijetu, i ja mislim da je Peter Featherstone jedini u koga se moraš pouzdati. – Starčeve su oči zasjale od zadovoljstva, probuđenog čudnom mješavinom uvjerenja da se taj otmjeni mladić pouzdaje u njega, i misli da je taj mladić prilična budala što to čini.
– Ja se, mislim, nisam rodio pod sretnom zvijezdom. Malo ljudi živi u tako skučenim prilikama kao ja – reče Fred i sam nekako iznenađen svojim vrlinama, smatrajući da mu je sudbina zbilja teška. – Čini mi se da je zaista malo previše što moraš u lov na sipljivu kljusetu, a gledaš ljude koji ti nisu u tom poslu nimalo ravni kako se razmeću novcem kupujući što bilo.
– Eto, sad možeš kupiti lijepa konja. Osamdeset funta je dosta za to, po mom računu... i ostat će ti dvadeset funta, dosta da se izvučeš iz kakve male neprilike – reče gospodin Featherstone, smijuljeći se jedva zamjetljivo.
– Vrlo ste dobri, gospodine – odvrati Fred svjestan oštre opreke između tih riječi i svojih osjećaja.
– Eh, puno bolji tetak od onog tvog finog tetka Bulstrodea. Nećeš, mislim, dočekati mnogo od njegovih špekulacija. Dobro je on, kako čujem, uhvatio u klopku tvoga oca, ha?
– Moj mi otac nikad ne pripovijeda ništa o svojim poslovima, gospodine.
– Ima, dakle, u njega i nešto pameti. Ali ih drugi ljudi otkrivaju, a da im to on i ne kaže. Nikad on neće imati mnogo da ti ostavi; najvjerojatnije je da će umrijeti bez oporuke... od takva je soja i učinit će to... makar i sto puta postao načelnik Middlemarcha. Ali slaba će ti biti korist od toga što će umrijeti bez oporuke, iako si najstariji sin.
Fred primijeti da gospodin Featherstone nije još nikad bio tako neugodan. Doduše, još mu nikad nije dao ni toliko novaca odjednom.
– Da uništim ovo pismo gospodina Bulstrodea, gospodine? – upita Fred, digavši se s pismom, kao da će ga baciti u vatru.
– Možeš, možeš, ja ga ne trebam. Za mene nema nikakve vrijednosti.
Fred odnese pismo do vatre i s najvećim ga užitkom probode žaračem. Jedva je čekao da se izgubi iz te sobe, ali se ipak malo stidio pred samim sobom, a i pred tetkom da odmagli odmah, tek što je strpao novac u džep. U tom času uđe upravitelj imanja, da podnese svom gospodaru izvještaj i Fred, osjećajući neizrecivo olakšanje, bude otpušten s napomenom da uskoro opet dođe.
Želio je ne samo da se oslobodi tetka, nego i da pronađe Mary Garth. Našao ju je na njenu uobičajenom mjestu kraj vatre, zabavljenu šivanjem, a kraj nje je na stoliću ležala otvorena knjiga. S očiju joj je iščezlo prijašnje crvenilo, a na licu se vidjelo da opet vlada sobom.
– Jesam li potrebna gore? – upita ona, napola se digavši kad je Fred ušao.
– Nisi, mene je upravo otpustio, jer je došao Simmons. Mary ponovo sjedne i nastavi svoj posao. Vladala se prema njemu nesumnjivo ravnodušnije no obično; nije znala kako je iskreno bio ogorčen gore zbog starčeva postupka s njom.
– Smijem li malo ostati ovdje? Da ti možda ne smetam?
– Molim te, sjedni – reče Mary. – Tako me vjerojatno nećeš smetati kao John Waule, koji je tu bio jučer i sjeo, a da me i nije pitao za dopuštenje.
– Jadnik! Mislim da je zaljubljen u tebe.
– Ja to nisam primijetila. Najodvratnije mi je da se u životu djevojke mora uvijek pomišljati na ljubav između nje i svakog muškarca koji je prema njoj ljubazan, pa mu ona i uzvraća ljubaznošću. Mislila sam da bih barem ja mogla biti pošteđena toga. Nemam nikakva razloga da se zanosim besmislenom taštinom i zamišljam da je svatko tko mi se približi zaljubljen u mene.
Mary nije namjeravala dati oduška svojim osjećajima, ali je i protiv volje završila svoje riječi glasom koji je drhtao od srdžbe.
– Dobijesa i John Waule! Nisam te htio razljutiti. Nisam znao da imaš neki razlog biti s njim ljubazna. Zaboravio sam da je za tebe velika usluga kad netko utrne svijeću mjesto tebe. – Fred je također bio ponosan i nije htio pokazati da zna što je uzrok toj njenoj ljutnji.
– Oh, ja se ne ljutim ni na što, osim na postupke ljudi. Volim da se sa mnom govori kao s razboritim bićem. Zaista često mislim da znam i nešto više od onoga što čujem čak i od mladića koji su došli s koledža. – Mary se opet udobrovoljila i govorila prigušujući svoj veseli zvonki smijeh, koji je bio tako ugodan uhu.
– Neka, neka, samo se ti zabavljaj danas na moj račun – reče Fred. – Promatrao sam te kad si bila gore i mislio sam da si žalosna. Sramota je ostati ovdje i trpjeti takva tiranina.
– Oh, moj je život lagodan... relativno. Pokušala sam biti učiteljica, ali za to nisam sposobna, moje misli previše lutaju svojim putem. Mislim da je bolje podnositi svaku tegobu, nego se pretvarati da radiš posao za koji si plaćen, a uistinu ga ne radiš nikako. Ovdje mogu činiti sve isto tako dobro kao i svatko drugi; možda čak i bolje od nekih... od Rosy, na primjer. Iako je ona baš od onih ljepotica koje otimaju divovi u bajkama.
– Rosy! – uskliknu Fred glasom u kome je bilo iskrenog bratskog skepticizma.
– Hajde, Fred! – reče Mary oštro. – Ti nemaš prava biti tako kritičan.
– Misliš li na nešto određeno... u ovom trenu?
– Ništa određeno, mislim nešto općenito... uvijek.
– Oh, da sam lijen i rasipan. Dobro, nisam sposoban biti siromah. Ne bih bio loš momak da sam bogat.
– Ti bi izvršio svoju dužnost u onom životnom pozivu za koji te Bog nije odabrao, jer mu se to nije svidjelo – reče Mary smijući se.
– Pa svećenik ne bih mogao biti, baš kao ni odgojiteljica. Volio bih da imaš malo više prijateljskog razumijevanja.
– Nikada nisam rekla da bi trebao biti svećenik. Ima i drugih zanimanja. Zbilja je, mislim, jadno kad se netko ne može odlučiti za neki poziv i prema tome i raditi!
– Pa ja bih mogao, kad... – Fred zastane, digne se i nasloni na kamin.
– Kad bi bio siguran da nećeš naslijedili imetak?
– Nisam to rekao. Ti bi se svađala sa mnom. Jako je ružno od tebe da prihvaćaš ono što drugi ljudi govore meni.
– Zašto bih se svađala s tobom? Tada bih se posvađala sa svim svojim novim knjigama – reče Mary, dižući knjigu sa stola. – Kako god bio zao u očima drugih ljudi, za mene si dobar.
– Zato jer te volim više no ikoga. Ali znam da me ti prezireš.
– Jest, zaista... malo te prezirem – odvrati Mary, klimne glavom i nasmiješi se.
– Ti bi obožavala kakvog divnog momka, koji bi znao mudro misliti o svemu.
– Da, obožavala bih ga. – Mary je brzo šivala i činilo se da na izazovan način gospodari situacijom. Kad nam neki izgovor postane neugodan, padamo sve dublje i dublje u glib neugodnosti. To je Fred Vincy osjećao.
– Mislim da žena nije nikad zaljubljena u čovjeka koga poznaje odavna... otkako pamti, a to se muškarcu često događa. Uvijek neki novajlija privlači pažnju djevojke.
– Čekaj da razmislim – reče Mary stegnuvši krajeve usana. – Moram se obratiti svome pamćenju. Evo, Julija... čini se da je ona primjer za ono što ti kažeš. Zatim Ofelija, ona je vjerojatno poznavala Hamleta dosta dugo; a Brenda Troil... ona je poznavala Mordaunta Mertona od djetinjstva... ali se čini da je bio mladić vrijedan poštovanja; a Minna je bila još više zaljubljena u Clevelanda, koji je bio stranac. Waverley je bio nepoznat Flori MacIvor, pa ipak se ona nije zaljubila u njega. A tu su Olivija i Sofija Primrose, pa Korina... za njih se može reći da su se zaljubile u neznance. Ukratko, moji su primjeri prilično raznoliki.
Mary nekako vragolasto pogleda Freda, a taj mu je pogled bio vrlo drag, iako njene oči nisu bile ništa drugo do čisti prozori, koji nasmijano gledaju u svijet. Fred je nesumnjivo bio ljubazan momak, i kako se razvijao od dječaka u mladića, tako je u njemu rasla ljubav prema staroj prijateljici iz djetinjstva, unatoč njegovu višem obrazovanju, koje je izmijenilo i njegove nazore o položaju i prihodu.
– Kad nekoga ne voliš, onda mu ne koristi govoriti da bi mogao biti bolji... a mogao bi učiniti sve, mislim, kad bi bio siguran da mu se ljubav uzvraća.
– Kažeš li nekome da bi mogao biti bolji, od toga nema baš nikakve koristi na ovome svijetu. Moći, htjeti, trebati... to su samo neznatni pomoćni pojmovi.
– Ne znam, može li muškarac biti uopće dobar ako nema žene koja ga iskreno ljubi.
– Mislim da bi dobrota trebala doći prije no što se pomisli na ljubav.
– Ti to najbolje znaš, Mary. Žene ne vole muškarce zbog njihove dobrote.
– Možda i ne vole. Ali, ako ih vole, onda nikada ne smatraju da su zli.
– Nije baš lijepo od tebe čuti da sam zao.
– Nisam ništa rekla za tebe.
– Nikad neću biti ni za što, Mary, ako ne kažeš da me voliš... ako mi ne obećaš da ćeš poći za mene... mislim, kad se budem mogao ženiti.
– Kad bih te i voljela, ne bih se udala za tebe, a sigurno ti neću nikad obećati da ću se udati za tebe.
– Mislim da je to jako ružno od tebe, Mary. Ako me voliš, onda bi trebala obećati da ćeš poći za mene.
– Naprotiv, mislim da bi bilo ružno od mene da se udam za tebe, čak kad bih te i voljela.
– Misliš upravo za takva kakav jesam, bez ikakvih mogućnosti da uzdržavam ženu. Pa naravno, tek su mi dvadeset i tri godine.
– Što se tiče posljednje napomene, u tome ćeš se promijeniti. Ali nisam tako uvjerena ni o kakvoj drugoj promjeni. Moj otac kaže da besposlen čovjek ne bi smio ni živjeti, a kamoli ženiti se.
– Onda ne ostaje drugo, nego metak u glavu?
– Ne... ja bih uglavnom rekla da bi najbolje učinio da položiš ispit. Čula sam kako je gospodin Farebrother rekao da je to jako lako.
– Sve je to lijepo. Njemu je sve lako. Ne radi se tu o pameti... pamet nema ništa zajedničko s tim. Ja sam deset puta pametniji od mnogih koji prolaze na ispitima.
– Bog budi s nama! – reče Mary, koja nije mogla zatomiti sarkazam. – To vrijedi za kapelane poput gospodina Crowsa. Podijeli svoju pamet s deset i kvocijent će ti... vjeruj mi... biti dovoljan da položiš ispit. Ali to samo dokazuje da si deset puta ljenji od drugih.
– Dobro, ako položim, ti nećeš zahtijevati da se posvetim crkvi?
– Ne radi se o tome... što ja želim da ti učiniš. Mislim da imaš svoju savjest. Evo!... Evo gospodina Lydgatea. Moram javiti ujaku.
– Mary – reče Fred, uhvativši je za ruku dok je ustajala – ako mi ne daš neke nade, postat ću gori umjesto bolji.
– Neću ti davati nikakve nade – odvrati Mary pocrvenjevši. – Tvojim roditeljima to ne bi bilo pravo, a ni mojim. Moj bi otac smatrao da je sramota za mene da uzimam čovjeka koji se zadužio i neće raditi!
Fred je bio uvrijeđen i pusti njenu ruku. Ona ode do vrata, ondje se okrene i reče:
– Fred, ti si uvijek bio tako dobar, tako velikodušan prema meni. Ja nisam nezahvalna. Ali nikad više nemoj sa mnom razgovarati na takav način.
– Dobro – reče Fred mrzovoljno, uzimajući svoj šešir i bič. Na licu mu se pojave bljedoružičaste mrlje i smrtno bljedilo. Poput mnogog propalog studenta i besposlenog mladog džentlmena, on se preko ušiju zaljubio, i to u skromnu djevojku koja nije imala novaca! Ali imajući na pameti Featherstoneovu zemlju i uvjeren da je Mary – govorila ona što mu drago – ipak stalo do njega, Fred nije sasvim očajavao.
Kad je stigao kući, preda majci četiri od pet dvadesetica, zamolivši je da mu ih spremi.
– Ne želim potrošiti taj novac, majko. Treba mi da platim dug. Stoga ga dobro čuvaj, daleko od mojih prstiju.
– Bog te blagoslovio, drago dijete – reče gospođa Vincy. Ludo je voljela svoga najstarijeg sina i svoju najmlađu djevojčicu (dijete od šest godina), o kojima su drugi mislili da su najgori od sve njene djece. Majčine se oči ne varaju uvijek u svojoj pristranosti – ta ona može najbolje prosuditi koje je dijete nježno i privrženo. A Fred je zaista vrlo volio svoju majku. Možda ga je privrženost prema jednoj drugoj osobi također natjerala da se naročito pažljivo osigura protiv napasti da potroši tih sto funti. Naime, vjerovnik kome je dugovao stotinu i šezdeset funti imao je bolje jamstvo u mjenici koju je potpisao otac Mary Garth.

XV. POGLAVLJE

Crne si oči prezreo, kažeš, a plave te ne privlače, pa ipak si danas radosniji no kad vidjesmo te nekoć. Oh, ja tražim najdivniju ljepotu po novim skrovištima radosti.
Tu tragovi, tamo jeka vode me mome blagu.
Gle, ona se okreće – besmrtna mladost u smrtnom liku, vedra kao vječna istina zvjezdana neba, mnogoimena Priroda!
Jedan veliki pripovjedač – sam je zahtijevao da se tako naziva koji je imao tu sreću da je umro prije sto i dvadeset godina i tako zauzeo svoje mjesto među gorostasima, koji promatraju kako ispod njihovih golemih nogu prolazimo mi, neznatna živa stvorenja, ponosi se onim dijelom svojih knjiga, koji se najmanje može oponašati, a to je obilje digresija, osobito u uvodnim poglavljima svake knjige njegove povijesti, u kojima kao da je svoj naslonjač iznio pred nas na sam rub pozornice i čavrlja s nama onom vedrom lakoćom svoga divnog engleskog jezika. Ali Fielding36 je živio kad su dani bili duži (jer se vrijeme, kao i novac, mjeri našim potrebama), kad je u ljetno popodne vrijeme bilo dugo, a ure za zimskih večeri kucale polako. Mi pozniji pripovjedači ne smijemo razvlačiti povodeći se za njim, a kad bismo to i učinili, naše bi čavrljanje vjerojatno ispalo prazno i brzopleto, kao da dolazi sa sjedala u papagajskom kavezu. Barem sam ja tako zaokupljena raspletanjem nekih ljudskih sudbina, da bih razabrala kako su tkane i protkane, pa sve svoje duševne sposobnosti, kojima raspolažem, moram usredotočiti na to osobito tkivo, a ne rasipati ih na onu zamamnu množinu važnih pojava, što se naziva svijetom.
Ponajprije moram bolje upoznati novog pridošlicu Lydgatea sa svima onima koji se za njega zanimaju, kako bi ga znali isto tako dobro kao i oni koji su od njegova dolaska u Middlemarch imali najviše prilika susresti ga. Svi, bez sumnje, moraju priznati da se nekoga može pretjerano hvaliti i cijeniti, može mu se zavidjeti, može se ismijavati, može se smatrati kao sredstvo, može se u takva čovjeka zaljubiti neka djevojka, ili ga barem izabrati za svoga muža, pa da on ipak uistinu ostane nepoznat – poznat samo kao skup nekih znakova, na temelju kojih njegovi bližnji stvaraju krive zaključke. Ali je općenit dojam bio da Lydgate nije obični provincijski liječnik, a u Middlemarchu je u to vrijeme takav dojam značio da se od njega očekuju velika djela. U svim se obiteljima smatralo da je novi liječnik vrlo sposoban čovjek i govorilo se da je izvanredno vješt u liječenju i poznavanju najmušičavijih i najpodmuklijih bolesti. Dokaz za tu njegovu sposobnost bio je često intuitivnog karaktera, korijen mu je bio u nepokolebljivu uvjerenju ženskih pacijenata, te se nije mogao pobiti nikakvim prigovorima, jedino mu se mogla suprotstaviti isto tako snažna intuicija; dame, koje su smatrale da je Wrench sa svojim »jačanjem organizma« inkarnacija medicinske istine, vidjele su u Tollerovu »sustavu mršavljenja« propast medicine.
Naime, herojska vremena obilnog puštanja krvi i liječenja melemom još nisu bila prošla, a još manje vremena radikalne teorije, kad se bolest krstila nekim ružnim imenom i prema tome liječila bez mnogo okolišavanja kao, na primjer, da se nazvala pobunom, tada se ne bi smjelo pucati slijepim mecima, neka krv odmah poteče. Uvijek će se naći netko tko će reći, bilo za one koji liječe jačanjem, ili za one koji liječe mršavljenjem, da su »pametni« ljudi, a to se uistinu može reći i za svakog imalo nadarenog čovjeka. Nitko u svojoj mašti nije pošao tako daleko da bi i pomislio kako bi Lydgate mogao znati isto toliko koliko i dr. Sprague i dr. Minchin, dva liječnika, koji su jedini mogli pobuditi neku nadu kad je opasnost bila najveća i kad je tračak nade vrijedio jednu gineju. Ipak je, ponavljam, općeniti dojam bio da se Lydgate prilično razlikuje od svakog običnog liječnika u Middlemarchu. A to je bila istina. Imao je tek dvadeset i sedam godina, bio je, dakle, u dobi u kojoj mnogi ljudi nisu sasvim obični – u toj su dobi oni puni nade u uspjeh, odlučni, ali suzdržljivi, vjeruju da ih Mamon nikad neće zaulariti ni uzjahati, već će, ako i budu s njime imali kakva posla, on vući njihova kola.
Bio je siroče kad je završio neku privatnu školu. Njegov otac, vojnik, slabo je bio opskrbio svoje troje djece, i kad je mali Tertius htio učiti medicinu, njegovu se skrbniku učinilo jednostavnije da udovolji njegovu zahtjevu, dajući ga u nauk nekom provincijskom liječniku, nego da išta prigovara pozivajući se na dostojanstvo porodice. Bio je jedan od onih rijetkih mladića koji rano osjete neku određenu sklonost i odaberu nešto osobito u životu, što bi rado radili zbog samoga tog posla, a ne zbog toga što su to radili njihovi očevi.
Većina se nas, koji smo se s ljubavlju posvetili nekom predmetu, sjeća onih jutarnjih ili večernjih sati kad smo se uspinjali na visoki stolac, da dohvatimo neku nepoznatu knjigu, ili kad smo sjedili otvorenih usta slušajući nekog novog predavača, ili bismo, nemajući baš nikakvih knjiga, počeli osluškivati glasove naše duše, kao prve uhvatljive začetke naše sklonosti.
Tako je nekako bilo i s Lydgateom. Bio je bistar dječak; još ugrijan od igre sjedao bi u kakav kutić i za pet minuta zadubio se u kakvu knjigu, koja mu je pala u ruke; ako su to bili Rasselas37 ili Gulliver, to bolje, ali dobar je bio i Baileyjev rječnik, ili Biblija s apokrifima u njoj. Nešto je morao čitati kad nije jahao ponija, trčao ili lovio, ili slušao kako ljudi razgovaraju. Kad mu je bilo deset godina, pročitao je knjigu »Chrysal ili pustolovine jedne gineje«, a to nije bilo ni mlijeko ni voda što se prodaje pod mlijeko, i već mu je pala na um misao da su knjige bezvrijedne, a život glup. Učenjem u školi nije se to njegovo mišljenje mnogo promijenilo, jer, iako je »tesao« klasike i matematiku, nije se baš u tome isticao. Govorilo se da bi Lydgate mogao učiniti što god bi htio, ali da mu se sigurno još nije prohtjelo da učini nešto osobito. Bio je zdravo i snažno biće, brze pameti, ali nikakva iskra nije još u njemu zapalila neku intelektualnu strast; znanje mu se činilo vrlo površnim poslom, koji je lako svladati; sudeći po razgovorima starijih, on je očito već bio naučio više nego što je potrebno za život zrela čovjeka. Vjerojatno to nije bio izvanredan uspjeh skupog školovanja u vrijeme tijesnih i kratkih kaputa i druge mode, koja se dosad još nije povratila. Za vrijeme praznika ga je jedan kišni dan natjerao u malu obiteljsku knjižnicu ponovo u potragu za knjigom, koja bi mogla biti nova za njega; ali zaludu – dok ipak nije opazio niz svezaka u koricama od siva papira s prljavim etiketama; bili su to svesci neke stare enciklopedije, koje sve dosada nije ni dirnuo. Bit će nešto novo barem u tome da ih prelista. Bili su na najvišoj polici, pa je stao na stolicu, da ih skine. Rasklopi prvi svezak koji je skinuo; nekako ti je ugodno čitati u položaju u kome si se baš našao, i upravo na mjestu koje je za to naoko neugodno. Na stranici, koju je otvorio, bilo je poglavlje o anatomiji, a prvi odlomak koji je privukao njegov pogled bio je o srčanim zaliscima. Nije mnogo znao ni o kakvim zaliscima, ali je znao da su valvae krila vrata i kroz tu je pukotinu prodrlo iznenadno svjetlo, zapanjivši ga prvom živom predodžbom fino udešenog mehanizma u ljudskom tijelu. Slobodoumni mu je odgoj dopuštao, naravno, da slobodno čita nećudoredne odlomke u školskim klasicima, ali, osim općenitog osjećaja tajnovitosti i gnušanja, u vezi s njegovom unutarnjom strukturom, njegova je mašta ostala netaknuta, tako da je znao samo to da mu je mozak smješten u malim udubinama sljepočica, a o tome kako mu kola krv žilama razmišljao je isto toliko koliko i o tome kako papir služi mjesto zlata. Ali došao je trenutak poziva, i prije nego je sišao sa stolca, svijet mu je postao nov u svjetlu beskrajnih procesa koji ispunjaju goleme prostore, skrivene njegovu pogledu onim brbljavim neznanjem, za koje je mislio da je znanje. Od toga je trenutka Lydgate osjećao kako u njemu raste intelektualna strast.
Ne bojimo se da uvijek iznova pripovijedamo kako se čovjek zaljubljuje u ženu i ženi njome, ili je pak nesrećom otrgnut od nje. Je li uzrok u pretjeranosti poezije ili u gluposti da nam nikad ne dodija tumačiti ono što je kralj Jakob nazivao ženskim »najdivnijim dražima i njenom ljepotom«, da nam nikad ne dodija svirka starih trubadurskih lutanja, i da se gotovo nikako ne zanimamo za onu drugu vrstu »najdivnijih draži i njene ljepote«, koja se mora osvajati duhovnim naporom i strpljivim odricanjem od sitnih želja? U povijesti je ove strasti rasplet raznolik: kadikad je to divan brak, katkad neuspjeh i konačan raskid. A nerijetko je ta katastrofa vezana s ljubavnom strašću, što su je opjevali trubaduri. Naime, u mnoštu ljudi srednje dobi koji obavljaju svoj posao po svakidašnjoj navici, gotovo isto tako kao što vežu svoje kravate, uvijek ima znatan broj onih koji su jednom namjeravali stvarati vlastita djela i malo izmijeniti svijet. Povijest o tome kako se desilo da su se ukalupili u prosjek i nestali u mnoštvu, teško da je ikad ispričana čak i u njihovoj svijesti; možda je njihova gorljivost u idealnom stvaralačkom radu ohladnjela isto tako neprimjetno kao i žar drugih mladalačkih sklonosti, dok se jednog dana njihov prijašnji ja nije počeo kretati svojim starim domom poput duha, osvjetljavajući novi namještaj sablasnim svjetlom. Ništa u svijetu nije suptilnije od tih postepenih promjena u ljudskoj duši! U početku ih ljudi udišu neprimjetno: vi ili ja dahnuli smo u njih, da bismo ih zarazili, izričući svoje konformističke laži ili izvodeći krive zaključke; a možda to dolazi i s vibracijama u pogledu neke žene.
Lydgate nije kanio doživjeti takav neuspjeh, i svakako je za njega bilo više nade, jer se njegov interes za znanost ubrzo pretvorio u profesionalni entuzijazam. U njega je bilo mladenačke vjere u posao od kojega će živjeti, a tu vjeru nije moglo ugušiti ni ono neizbježno pripremanje, koje je nazivao »danima svoga naukovanja«, i on je pošao na studij u London, Edinburgh i Pariz, uvjeren da je liječničko zvanje najljepše na svijetu; u njemu se na najidealniji način izmjenjuju znanost i umjetnost, najneposrednije povezuju intelektualni trijumf i društvena dobrobit. Lydgateova narav zahtijevala je tu kombinaciju; bio je emocionalno biće s prirođenom ljubavi prema bližnjem, koja je odolijevala svim apstrakcijama specijalnog studija. On se nije zanimao samo za »slučajeve«, već i za ljude, za Johna i Elizabethu, a osobito za Elizabethu.
Bilo je još nešto privlačnije u njegovu zvanju: ono je tražilo da se reformira, i davalo je čovjeku prilike da odlučno odbaci sav onaj njegov vanjski ukras i obmanu, koji kvare ljude, i da stekne pravo znanje, iako se ono nije tražilo. Pošao je na studije u Pariz s odlukom da se odmah, čim se opet vrati kući, nastani u nekom provincijskom gradu kao obiteljski liječnik i da se u interesu znanstvenih istraživanja i u interesu općeg napretka bori protiv besmislenog odvajanja medicine od kirurgije. Držat će se podalje od londonskih spletaka, zavisti i društvenog ponižavanja, i steći glas vlastitim radom, kako je to učinio i Jenner38. Naime, treba napomenuti da je to bilo mračno doba, i unatoč naporima uglednih kolegija da sačuvaju čistoću medicinske znanosti, čineći je teško pristupačnom, i da strogom nepristranošću u pitanjima honorara i imenovanja onemoguće svaku zlouporabu, događalo se da su mlada gospoda bez ikakva znanja bila postavljena za liječnike u gradu, a još više ih je dobilo zakonsko pravo da djeluju na prostranim područjima u provinciji. A ni sva nastojanja medicinskog fakulteta, koji je posebno sankcionirao skupo i vrlo rijetko medicinsko obrazovanje, koje su stekli diplomirani studenti Oxforda i Cambridgea, nije priječilo nadriliječnike da sjajno uspijevaju. Profesionalna se praksa, naime, sastojala pretežno u davanju velikih količina lijekova, i svijet je mislio da je najbolje uzimati što više lijekova, samo ako uzmogne doći do njih jeftino, pa su se tako gutale velike količine lijekova, što su ih propisivale neznalice, u kojih nije bilo ni savjesti ni diplome. Budući da statistika još nije bila obuhvatila nikakve procjene o broju takvih liječnika, neznalica i brbljavaca, koja bi bezuvjetno morala biti temelj svake promjene, Lydgate je mislio da je najizravniji način da se promjeni mnoštvo, promjena pojedinca. Nakanio je biti pojedinac, koji će započeti promjenu i tako doprinijeti široj promjeni, što će jednoga dana znatno utjecati na podizanje općeg prosjeka; on će, međutim, imati i zadovoljstvo jer će postići i korisnu promjenu u organizmu svojih pacijenata. Ali on nije samo smjerao na neki osobitiji način rada, različit od uobičajenog. Težio je za većim uspjehom: zanosio se mogućnošću da iznađe dokaz za jednu novu anatomsku koncepciju i tako stvori novu kariku u lancu otkrića.
Ne čini li vam se besmislenim da jedan midlmarčki kirurg sanja o nekom pronalasku? Malo zaista znamo o velikim izumiteljima prije no što su se uzdigli među zvijezde i počeli upravljati našom sudbinom. Zar, na primjer, Herschel39 , koji je »probio granice neba«, nije jednom svirao u orgulje u nekoj provincijskoj crkvi i poučavao u glazbi pijaniste bez sluha? Svaki od tih velikana morao se na zemlji kretati među ljudima, koje je možda više zanimalo njegovo držanje i odjeća, nego ono što mu je imalo pribaviti pravo na vječnu slavu; svaki od tih velikana ima svoju malu lokalnu i osobnu povijest, protkanu sitnim iskušenjima i tričavim brigama, koje su mu stvarale smetnje na putu u društvu besmrtnih. Lydgate je vidio opasnosti takvih smetnja, ali u njega je bilo dovoljno samopouzdanja i odlučnosti da ih izbjegava, koliko je god moguće; sa svojih dvadeset i sedam godina osjećao se dovoljno iskusnim. I on nije htio da njime ovlada taština u dodiru s blistavim prolaznim uspjesima u prijestolnici, već je pošao živjeti među svijetom, koji se neće moći s njime takmičiti u radu na ovoj velikoj ideji, koja treba biti drugi njegov cilj pored neumorna rada u njegovu zvanju.
Bilo je neke osobite draži u nadi da će se ta dva cilja uzajamno nadopunjavati: pozorno promatranje i zaključivanje u svakidašnjem radu, te upotreba leća, da bi u osobitim slučajevima učvrstio svoj sud, poslužit će njegovu umu kao instrument za opsežnije istraživanje. Zar nije baš u tome bila tipična prednost njegova zvanja? Bit će dobar liječnik u Middlemarchu, i baš će mu to omogućiti da ne skreće s puta važnih istraživanja. U jednom pogledu već u ovom osobitom razdoblju svoje karijere može s pravom očekivati da će se s njime svatko složiti: Lydgate nije imao nikakve namjere da se povodi za onim filantropskim uzorima koji izvlače korist iz pokvarenih konzervi, da bi od toga živjeli, a na drugoj strani upiru prstom na falsifikate živežnih namirnica, ili sudjeluju kao dioničari u tajnim igračnicama, da bi tako imali dovoljno slobodna vremena da brane javni moral. Nakanio je sam započeti s nekim posebnim reformama, koje je bez svake sumnje mogao provesti i koje su svakako bile manji problem od dokazivanja neke nove anatomske koncepcije. Jedna je od tih reformi bila da se uporno drži jednog od nedavnih zakonskih propisa i jednostavno propisuje lijekove, a ne da ih proizvodi sam ili prima postotak od ljekarnika. U radu čovjeka, koji je odlučio živjeti životom praktična liječnika u jednom provincijskom gradu, bila je to novotarija, koju će njegovi kolege smatrati uvredljivom kritikom. Ali je Lydgate namjeravao uvesti neke novotarije i u svom načinu liječenja, a bio je dovoljno pametan da uvidi kako će pošteno i u skladu sa svojim uvjerenjem moći raditi samo ako se otrese svih iskušenja da radi drugačije.
Možda su to za promatrače i teoretičare bila mnogo veselija vremena, nego što su danas; pomalo smo skloni mišljenju da je najljepše razdoblje svijeta bilo ono kad je započelo otkrivanje Amerike, kad je jedan hrabri pomorac, čak ako je i doživio brodolom, mogao naići na neko novo kraljevstvo, a oko 1829. neotkrivena područja patologije bila su prava Amerika za svakog odvažnog mladog istraživača. Lydgate je bio nadasve potican ambicijom da pridonese znanstvenom proširenju svoje profesije. Što se više zanimao za specijalna pitanja različitih bolesti, kao što je priroda groznice, to je snažnije osjećao potrebu za onim temeljnim poznavanjem strukture organizma, koju je baš u početku stoljeća rasvijetlio za svoje kratke i slavne karijere Bichat40 , koji je umro kad mu je bila trideset i jedna godina, ali je, poput nova Aleksandra, ostavio carstvo, dovoljno veliko za mnoge baštinike. Taj veliki Francuz ponajprije je iznio koncepciju da živa tijela u svojoj biti nisu samo skup organa, koji se mogu upoznati ako se najprije prouče svaki za sebe, a onda u uzajamnoj povezanosti, nego da su sastavljena od stanovitih primarnih tkiva i stanica, od kojih su različiti organi – mozak, srce, pluća i tako dalje – sačinjeni, kao što su različiti dijelovi kuće izgrađeni u različitim proporcijama od drva, željeza, kamena, cigle, cinka i drugog, i svaki materijal ima svoj osobiti sastav i proporcije.
Svakome je jasno da nitko ne može razumjeti čitav organizam i njegove dijelove, ni prosuditi kakve su mu mane i što valja popraviti, ako ne zna prirodu materije. A koncepcija koju je izradio Bichat potankim proučavanjem različitih tkiva, neizbježno je utjecala na medicinska pitanja, kao što bi plinsko svjetlo djelovalo na mračnu, petrolejem osvijetljenu ulicu, otkrivajući nove veze i dosada skrivene činjenice o organizmu, koje treba imati na umu kad se prosuđuju simptomi bolesti i djelovanje lijekova. Ali uspjesi, koje postižu ljudska volja i razum, djeluju polako, i sada, krajem 1829., medicinska praksa u svom pretežnom dijelu još se jednako klatila na starim putovima, i još je trebalo mnogo učiniti da se nastave Bichatova otkrića. Taj veliki jasnovidac zaustavio se na stanici kao posljednjoj činjenici u živom organizmu, koja označava granicu anatomske analize. Ostalo je, međutim, drugom umu da kaže nemaju li svi organizmi neki zajednički temelj iz kojega su ponikli, kao što vaša svila, muslin, til, atlas i baršun nastaju iz svilčevih čahura? Tu će drugačije svjetlo od plinskoga osvijetliti jezgru tvari i revidirati sva prijašnja tumačenja. Tim nastavkom Bichatova djela, koji se već nazirao u mnogim strujanjima europskoga duha, Lydgate je bio očaran; težio je iznijeti jasnije poglede na živi organizam i pridonijeti da se ljudska misao što bolje uskladi s prirodnim zakonima. Djelo još nije bilo izvršeno, već samo pripremljeno za one koji će znati služiti se tim pripremama. Što je prvobitna stanica? Tako je Lydgate postavljao pitanje – ne sasvim onako kako bi to tražio očekivani odgovor, ali se često događa mnogim istraživačima da im uzmanjka prava riječ. Nadao se da će biti mirnih intervala, koje treba budno vrebati, da bi pohvatao i sredio sve niti istraživanja; nadao se mnogim tragovima, na koje će naići revnom uporabom ne samo skalpela, već i mikroskopa, kojim se znanost opet počela služiti s novim oduševljenjem. Takav je bio Lydgateov plan za budućnost: da dobro obavlja mali posao za Middlemarch, a veliki posao za čitav svijet.
Bio je, nema sumnje, idealan momak u to vrijeme: imao je dvadeset i sedam godina, nije imao nikakvih loših navika, zanosio se plemenitom idejom da njegov rad služi općoj dobrobiti i napretku, iako daleko od kulta trkaćih konja i drugih mističnih obreda, preskupih za ono osam stotina funti što mu je bilo ostalo nakon što je kupio svoju praksu. Bio je na polazištu, koja čini karijeru nekog čovjeka prikladnim predmetom oklade, kad bi se našao kakav džentlmen odan toj zabavi, koji bi mogao ocijeniti sve zamršene mogućnosti jednog dalekog cilja, sa svim mogućim nepovoljnim i povoljnim okolnostima i suptilnostima duševne ravnoteže, s čime čovjek plovi i stiže na cilj ili se pak ruši naglavce u dubine. Ali bi rizik ostao, pa čak i kad bismo dobro znali Lydgateov karakter, jer karakter se također razvija i mijenja. Čovjek je još bio u razvitku, i kao midlmarčki liječnik i kao besmrtni pronalazač, pa su se i njegove vrline i mane mogle umanjiti ili povećati. Mane, nadam se, neće biti razlogom da vas on prestane zanimati. Zar među našim vrijednim prijateljima nema poneki, koji je možda previše samosvjestan i bahat, kome je njegov odlični duh malo nagrđen vulgarnošću, koji u jednom pogledu pokazuje premalo prirođenih predrasuda, a u drugom je njima i preopterećen, ili kome njegove najbolje snage mogu krenuti krivim putem pod utjecajem nekog slučajnog poticaja? Sve bi se to moglo primijeniti na Lydgatea, ali to bi onda bile parafraze kakva pristojna propovjednika, koji govori o Adamu, a ne bi htio spomenuti ništa što bi bilo neugodno onima koji plaćaju svoja mjesta u crkvenim klupama. Svaka od ljudskih mana, iz kojih su izvučene ove suptilne općenitosti, ima svoju značajnu fizionomiju, dikciju, akcent i grimase, i svaka od njih ima svoju ulogu u najrazličitijim dramama. Naše se taštine razlikuju kao i naši nosovi; sve mušice nisu jednake, one se razlikuju prema sitnim pojedinostima naših duševnih sposobnosti, po kojima se međusobno razlikujemo. Lydgateova taština bila je smiona, ali on nikad nije bio glup ni nametljiv, već energičan u svojim zahtjevima i dobrohotan u svojoj superiornosti. Učinit će mnogo za budale, jer ih žali, a sasvim je siguran da oni ne mogu ovladati njime; pomišljao je da se pridruži sensimonistima, kad je bio u Parizu, i da ih potakne da ustanu protiv nekih svojih vlastitih doktrina. Sve njegove pogreške imale su srodne značajke, a bile su to pogreške čovjeka u koga je bio lijep bariton, kome je odjeća dobro pristajala i koji je u svojim običnim kretnjama pokazivao prirođeno dostojanstvo. Gdje su onda tragovi vulgarnosti? – pita neka mlada dama očarana tom nehajnom otmjenošću. Zar može biti vulgarnosti u tako dobro odgojena čovjeka, koji tako žudi za društvenim ugledom, koji je tako plemenit i koji ima tako izvanredno mišljenje o društvenim dužnostima? Može isto tako lako, kao što se može naići na glupost u genija, ako ga iznenadite nekom nepoznatom temom, ili kao što mnogi ljudi, koji inače imaju najbolju volju da idu ukorak s društvenim napretkom, mogu biti lošeg ukusa u biranju svoje vedre zabave i nesposobni da se uzdignu iznad Offenbachove glazbe ili blistavih dosjetaka iz neke najnovije lakrdije. Tragovi Lydgateove vulgarnosti bili su u spletu njegovih predrasuda, koje su, unatoč plemenitim namjerama i simpatijama, dobrim dijelom bile takve kakve se mogu naći u svakoga običnog čovjeka u svijetu, i ona osebujnost njegova duha, koja je bila dio njegove intelektualne gorljivosti, nije prožimala i njegove osjećaje i sudove o namještaju ili o ženama, ili njegovu želju da se zna (a da sam o tom ne govori) kako potječe iz bolje porodice nego drugi provincijski liječnici. Zasad nije kanio razmišljati o pokućstvu, ali kad bude razmišljao o tome, sve se bojim da ga ni biologija ni nacrt reforme neće moći dići nad vulgarni osjećaj da izabere najbolje, jer mu drugo ne priliči.
Što se tiče žena, jednom se već, obuzet nekim iznenadnim ludilom, bio ponio vrlo nepromišljeno; odlučio je da mu ta prva ludost bude i posljednja, jer ženidba u nekoj daljoj budućnosti neće, dabome, biti ni iznenadna ni nepromišljena. Za one koji se žele što bolje upoznati s Lydgateom bit će dobro da znaju koji su uzroci te iznenadne ludosti, jer bi to moglo poslužiti kao primjer hirovitosti i nestalnosti, strasti kojoj je podlegao, i kao primjer plemenite dobrote, koja je pridonijela da postane u moralnom pogledu simpatičan. Ta se pripovijest može ukratko ispripovijedati. Dogodilo se to dok je studirao u Parizu, i baš u vrijeme kad je, uza sav drugi posao, bio zaokupljen i nekim galvanskim pokusima. Jedne večeri, umoran od izvođenja pokusa, a budući da nije mogao doći do potrebnih činjenica, napustio je svoje žabe i kuniće, da se malo odmore od mučnih, tajanstvenih i neobjašnjivih trzaja, te je pošao provesti večer u kazalištu Porte Saint Martin, gdje se davala neka melodrama, koju je gledao već nekoliko puta. Nije ga privlačio duhoviti komad, djelo dvojice pisaca, već neka glumica, koja u svojoj ulozi ubija nožem svoga muža, zamijenivši ga s nekim vojvodom spletkarom. Lydgate je bio zaljubljen u tu glumicu, kao što čovjek može biti zaljubljen u neku ženu, a da se i ne nada da će ikad s njom progovoriti ijednu riječ. Bila je iz Provance, crnih očiju, grčkog profila i oblih, divnih oblika, ljepote, u koje čak i u mladosti ima nešto od one nage ljupkosti zrele žene, a glas joj je bio nježno gukanje. Došla je tek nedavno u Pariz, a uživala je glas kreposne žene; muž joj je nastupao s njom u ulozi nesretna ljubavnika. Njena gluma nije bila baš najbolja, ali je publika bila zadovoljna. I Lydgateu je sada bio jedini odmor da ode u kazalište i gleda tu ženu; osjećao se pritom kao da se pod daškom blaga povjetarca odmara u gomili mirisavih ljubića, a sve bez ikakve štete po svoj galvanizam, kome bi se ubrzo vraćao. Ali te se večeri stara drama svršila novom katastrofom. U trenutku kad glavna junakinja treba da tobože probode svoga ljubavnika, i on da propisno padne, žena je uistinu probola svoga muža, i on je pao smrtno ranjen. Divlji vrisak potrese gledalište, a Provansalka pade u nesvijest; vrisak i nesvijest bih su dio glume, ali je ovaj put nesvijest bila isuviše stvarna. Lydgate je skočio i popeo se, ni sam ne zna kako, na pozornicu te se trudio da pomogne; upoznao se sa svojom junakinjom, pošto je pronašao ozljedu na njenoj glavi i nježno je prihvatio u naručje. Čitav je Pariz bio uzbuđen tom smrću. Je li u pitanju zločin? Neki najoduševljeniji obožavatelji glumice bili su naklonjeni da povjeruju u njenu krivnju, pa im je Provansalka bila još draža (takav je bio ukus onih vremena), ali Lydgate nije bio među njima. On se žestoko borio za nju, tvrdeći da nije kriva, i njegov neodređeni bezlični zanos za njenu ljepotu, koji je osjećao prije, pretvorio se sada u obožavanje te žene i nježnu brigu o njoj. Misao o zločinu bila je besmislena, nije se mogao pronaći nikakav motiv; ta mladi su se ljudi upravo ludo voljeli, a događalo se već da je kakav slučajni nesretni korak imao isto tako teške posljedice. Zakonski postupak završio se oslobođenjem gospođe Laure. Lydgate se za to vrijeme više puta sastajao s njom i sve se više uvjeravao da je ta žena zaista božanstvena. Govorila je malo, a to je samo povećavalo njenu privlačnost. Bila je sjetna, i naoko prijazna; njena je prisutnost bila ugodna, poput večernjeg svjetla. Lydgate je upravo ludo čeznuo za njenom sklonošću, i bio ljubomoran; bojao se da je ne osvoji i zaprosi koji drugi muškarac. Ali je ona, mjesto da obnovi svoj angažman u kazalištu Porte Saint Martin, gdje je poslije one kobne epizode još više omiljela publici, otišla iz Pariza, a da nije o tome nikoga obavijestila, ostavivši na cjedilu mali krug obožavatelja. Možda nitko o tome nije dalje vodio brigu, osim Lydgatea, koji je osjećao da je sva znanost odjednom zastala dok je mislio na nesretnu Lauru mučenu vječnom tugom, koja je goni da luta svijetom bez vjerna pratioca, koji bi je znao utješiti. Iščezle glumice ipak nije tako teško pronaći kao neke neotkrivene činjenice, i Lydgate je ubrzo doznao da je Laura pošla prema Lyonu. Napokon ju je pronašao gdje glumi, i to s velikim uspjehom, u Avignonu pod istim imenom. Bila je još dostojanstvenija nego prije, poput kakve napuštene žene, koja se pojavljuje sa svojim djetetom u naručju. Razgovarao je s njom poslije predstave. Primila ga je s onim svojim običnim mirom, koji ga je podsjećao na ljepotu bistrih dubina vode. Dopustila mu je da je sutradan posjeti. On se spremao reći joj koliko je obožava, i zaprositi je. Znao je da je to slično naglom poticaju luđaka – nešto suprotno čak i njegovim uobičajenim slabostima. Ništa zato! Odlučio je to učiniti. U njemu su očito bila dva ja, i trebalo je da se prilagode jedan drugome i uzajamno pomažu u nevolji. No, čudno je kako se neki ljudi, sposobni da brzo mijenjaju vidokrug, mogu uzdići nad svoje obmane, te čak i onda, kad lutaju visinama, mogu zadržati pogled na širokoj ravnici, gdje počiva i čeka njihovo postojano ja.
Jednostavno bi se protivilo svim njegovim osjećajima, što ih je gajio prema njoj, da joj se približio s kakvim udvaranjem u kome ne bi bilo poštovanja i nježnosti.
– I vi ste došli čak iz Pariza da me potražite? – rekla je sutradan, sjedeći pred njim skrštenih ruku i gledajući ga pogledom u kome se odražavalo čuđenje, što je podsjećalo na čuđenje kakve neukroćene, zatečene životinje. – Jesu li svi Englezi takvi?
– Došao sam jer ne bih mogao dalje živjeti bez vas. Vi ste osamljeni, ljubim vas, budite mojom ženom. Čekat ću, ali, molim vas, obećajte mi da ćete poći za me... i ni za kog drugog.
Laura ga je gledala i šutjela, a ispod njenih velikih vjeđa zračila je sjeta; Lydgate, ushićen mišlju da ona pristaje, klekne sasvim do njenih koljena.
– Reći ću vam nešto – progovori ona, kao da guče, držeći ruke i dalje skrštene. – Meni se uistinu omakla noga.
– Znam, znam – reče Lydgate, kao da se protivi. – Bio je to kobni slučaj... strašan udarac sudbine, koji me je još više vezao uz vas.
Laura opet malo zastane, a tada polako reče:
– Ja sam to htjela učiniti.
Lydgate, iako jak čovjek, problijedi i zadršće; trebalo je, čini se, proći nekoliko časaka dok se digao i stao nešto podalje od nje.
– Ima dakle neka tajna – reče napokon prilično žestoko. – Bio je surov s vama, mrzili ste ga.
– Nije! Dodijao mi je, bio je previše zaljubljen; htio je živjeti u Parizu, a ne u mom kraju, a to mi nije bilo po volji.
– Gospode Bože! – usklikne Lydgate, jecajući od groze. – I vi ste smislili da ga ubijete?
– Ništa nisam smislila; došlo mi je tako u glumi, htjela sam to učiniti.
Lydgate je stajao nijem i nesvjesno je nabio šešir na glavu zureći u nju. Vidio je tu ženu – prvu koju je obožavao u svom mladenačkom zanosu – posred mnoštva okorjelih zločinaca.
– Vi ste dobar mladić – rekla mu je. – Ali ja ne volim muževe. Nikad se više neću udavati.
Tri je dana poslije toga Lydgate opet bio kraj galvanizma u svojoj pariškoj garsonjeri, vjerujući da je zauvijek obračunao s iluzijama. Obilje dobrote njegova srca i vjera da se ljudski život može učiniti boljim, očuvali su ga da ne postane bešćutan. Ali, sad, poslije takva iskustva, imao je još više razloga da se pouzdaje u svoj sud; odsada će žene promatrati samo sa znanstvenog gledišta, ne zanoseći se nikakvim nadama, osim onih koje su unaprijed opravdane.
Nitko u Middlemarchu vjerojatno nije znao ništa od toga što je ovdje samo u blijedoj slici izneseno o Lydgateovoj prošlosti. A poštovani stanovnici Middlemarcha, kao uostalom i drugi ljudi općenito, nisu se baš osobito gorljivo trudili da dobiju sasvim točnu sliku nečega što baš nije neposredno nadohvat njihovim osjetilima. Nisu samo mlade djevice u tome gradu, nego i sjedobradi ljudi često bez promišljanja nagađali kako bi se neki novi njihov poznanik mogao prilagoditi njihovim ciljevima, zadovoljavajući se pritom s vrlo maglovitim predodžbama o tome kako je život takva čovjeka izgradio za te ciljeve. Middlemarch je zaista bio uvjeren da će Lydgatea vrlo lako progutati i asimilirati.

XVI. POGLAVLJE

Sve što se u ženi obožava
U tvojoj vidim ljepoti
Jer čitav njen rod ne može dati
Do ljepotu i ljupkost.
Sir Charles Sedley.

Pitanje hoće li gospodin Tyke biti postavljen za plaćenog kapelana u bolnici, bilo je vrlo uzbudljiv predmet razgovora za Midlmarčane, i Lydgate je čuo kako se o tome raspravlja na način koji je jako rasvijetlio utjecaj što ga je u gradu imao gospodin Bulstrode. Bankar je, bez sumnje, vladao gradom, ali bila je tu i opozicijska stranka, a čak i među njegovim pristašama bilo je ljudi koji nisu nimalo krili da je njihovo pristajanje uz Bulstrodea samo stvar kompromisa, i koji su iskreno izricali svoje mišljenje da su općenito prilike, a osobito poslovne nedaće takve da treba i đavlu pripaliti svijeću.
Moć gospodina Bulstrodea nije proizlazila samo iz toga što je bio provincijski bankar, koji je bio upućen u financijske tajne većine poslovnih ljudi u gradu i kojemu su bila dostupna vrela njihova kredita; ona je bila učvršćena i dobrotvornim radom, koji je bio u isti mah i brz i strog – brz da pomogne, a strog u nadziranju posljedica. Kao marljiv čovjek, koji je uvijek na svom mjestu, on je prigrabio glavni udio u upravljanju gradskim dobrotvornim ustanovama, a milostinja, koju je on sam davao, stizala je uvijek vrlo točno i bila obilna. Uložio je mnogo truda da izuči postolareva sina Tegga; branio je pralju, gospođu Strype, od Stubbsova nepravednog, prisilnog utjerivanja duga za prostor na kome je sušila rublje. Mnogo je novca dao u zajam iz svojih privatnih sredstava, ali bi se uvijek prije i poslije davanja zajma raspitivao za prilike u kojima živi molitelj. Tako čovjek stječe vlast nadama, strahom pa i zahvalnošću svojih bližnjih, a vlast, kad je jednom prodrla u te skrivene sfere, promiče se sama, širi se prelazeći sve razmjere u usporedbi sa svojim vanjskim sredstvima. Bulstrodeovo je načelo bilo da prigrabi što više vlasti, kako bi je mogao upotrijebiti na slavu Božju. Proživio je mnogo duševnih sukoba i unutarnjih rasprava, da bi uskladio svoje motive i da bi mu samome bilo jasno što zahtijeva slava Božja. Ali, kao što smo vidjeli, njegovi motivi nisu bili uvijek pravo ocijenjeni. U Middlemarchu je bilo mnogo ljudi male pameti, koji su na svojoj umnoj vagi mogli sve mjeriti samo na veliko; ti su ljudi jako sumnjali da gospodin Bulstrode uživa u vlasti otprilike kao vampir, jer on, eto, nije mogao uživati u životu, kako su to činili oni, jer je jeo i pio tako malo, i ljutio se i uznemirivao zbog bilo čega.
Razgovor o kapetaniji poveo se za Vincyjevim stolom, kad je Lydgate bio tamo na objedu, i obiteljske veze s Bulstrodeom nisu, kako je opazio, smetale stanovitoj slobodi u primjedbama, koje je činio čak i domaćin, iako su se njegovi razlozi protiv predloženog sporazuma svodili u svemu na zamjerke propovijedima gospodina Tykea, koje su pusta doktrina, i na zagovaranje gospodina Farebrothera, čije propovijedi nemaju te mane. Vincyju se jako svidjela ideja da kapelan dobije plaću, ali, dakako, da tu plaću dobije Farebrother, koji je bio dobar momak, kakva treba tražiti, usto, dabome, i najbolji propovjednik, a da se njegova druželjubivost i ne spominje.
– Pa na koju ćeš onda stranu? – javi se gospodin Chichely, sudski istražitelj, Vincyjev prijatelj u lovu.
– Oh, ne mogu reći koliko sam sretan što nisam više u upravi. Glasovat ću da se to prepusti upravi i vijeću liječnika. Prebacit ću nešto od svoje odgovornosti na vaša leđa, gospodo liječnici – reče gospodin Vincy, pogledavši najprije dr. Spraguea, najstarijeg liječnika u gradu, a onda Lydgatea, koji je sjedio na suprotnoj strani. – Vi se, liječnička gospodo, morate posavjetovati koje ćete sredstvo za čišćenje propisati, je li, gospodine Lydgate?
– Malo znam o obojici – odgovori Lydgate – ali se općenito od imenovanja rado čini pitanje osobnih simpatija. Najsposobniji čovjek za neko mjesto nije uvijek najbolji svat ili najsimpatičniji. Kadikad, ako želite izvršiti neku reformu, jedini će način biti da otpremite u mirovinu te dobričine, koje su svima drage, pa da ih se tako otresete.
Sa široka i troma lica dr. Spraguea, koji se uzimao za »najuvaženijega«, iako se za dr. Minchina govorilo da je »oštroumniji«, iščezao je svaki izraz, i dok je Lydgate govorio, dr. Sprague je gledao u svoju čašu s vinom. Što god nije bilo problematično i sumnjivo na tom mladom čovjeku – kao što je, na primjer, bilo sumnjivo stanovito oduševljavanje za strane ideje i sklonost da dira u ono što su već uredili, pa i zaboravili stariji – sve je to bilo nezgodno liječniku, koji je svoj položaj osigurao pred trideset godina raspravom o meningitisu, od koje je barem jedan primjerak, s oznakom »vlastito«, bio uvezan u teleću kožu. Što se mene tiče, ja gajim stanovite prijateljske osjećaje prema dr. Spragueu – samodopadnost je neka vrsta neoporeziva vlasništva, i vrlo je neugodno primijetiti da se ono obescjenjuje.
Lydgateova primjedba nije, međutim, naišla u društvu na razumijevanje. Vincy je rekao da nesimpatične momke ne bi nigdje postavljao, kad bi mogao da radi po svome.
– Dobijesa s vašim reformama! – uskliknuo je gospodin Chichely. – Nema veće prijevare na svijetu. Nikad nije posrijedi nikakva reforma, to je samo varka da se proguraju novi ljudi. Nadam se da niste jedan od »Lancetovih« ljudi, gospodine Lydgate... željni preuzeti dužnost istražitelja iz ruku zakonitih vršitelja toga zvanja... vaše riječi kao da smjeraju na to.
– Ne slažem se s Wakleyjem – upadne dr. Sprague – i to više nego itko drugi; on je zlonamjeran čovjek, spreman žrtvovati ugled svoga zvanja, koji, kako svi znaju, zavisi od fakulteta u Londonu, samo da bi stekao popularnost. Ima ljudi koji ne mare da budu isprebijani, samo da se govori o njima. Ali Wakley ima ponekad pravo – doda liječnik, želeći biti nepristran. – Mogao bih spomenuti dvije-tri točke u kojima Wakley ima pravo.
– Oh, dobro – reče gospodin Chichely – ne zamjeram onome koji ustaje u obranu svoga zvanja, ali da se vratimo na naš razgovor; htio bih znati kako će istražitelj suditi o dokazima ako nema pravnog znanja?
– Po mome mišljenju – reče Lydgate – pravno znanje samo čini čovjeka još nekompetentnijim u pitanjima za koja je potrebno neko drugo znanje. Ljudi govore o dokazima kao da se oni zaista mogu odmjeriti vagom u rukama slijepe Pravde. Nitko ne može prosuditi je li nešto valja kao dokaz za neki osobiti predmet, ako dobro ne zna taj predmet. Pri razudbi pravnik nije u nimalo boljem položaju od kakve stare žene. Zar on zna djelovanje nekog otrova? Isto tako biste mogli reći da će vas poznavanje metrike u poeziji poučiti kako saditi krumpir.
– Mislim da vam je jasno kako nije istražiteljev posao da raščlanjuje, nego da prima svjedočanstvo liječnika – reče gospodin Chichely ponešto prezirno.
– A taj je često isto tako neupućen kao i sam istražitelj – reče Lydgate.
– U sudskoj se medicini ne bi smjelo događati da stručno znanje u liječničkom svjedočanstvu bude samo slučajno, a istražitelj ne bi smio biti čovjek koji će povjerovati da strihinin razara stijenke želuca, ako mu to slučajno kaže kakav neupućeni kirurg.
Lydgate je sasvim smetnuo s uma činjenicu da je gospodin Chichely koroner41 Njegova Veličanstva, pa je naivno završio s pitanjem:
– Vi se slažete sa mnom, zar ne, dr. Sprague?
– Donekle se slažem... s obzirom na napučenije krajeve i na metropolu – reče dr. Sprague. – Ali se nadam da će još mnogo vremena proteći prije nego ova grofovija izgubi moga prijatelja Chichelyja, pa makar ga naslijedio i najsposobniji čovjek. Siguran sam da se Vincy slaže sa mnom.
– Jest, jest, dajte mi koronera... dobra lovca na zečeve – reče gospodin Vincy veselo. – I po mom sudu, najsigurniji si s čovjekom od zakona. Nitko ne može znati baš sve. Mnogošto je »kazna Božja«. A što se tiče trovanja, ono što tu treba znati jest zakon. Hajdemo, hoćemo li se pridružiti damama?
Lydgateova je skrivena misao bila da je gospodin Chichely baš onaj istražitelj koji nema ni pojma o želučanim stijenkama, ali on nije kanio misliti ni na koga osobno. Zahtijevati znanje, kao kvalifikaciju za kakvu plaćenu službu, bilo je opasno za onoga tko se htio kretati u dobrom midlmarčkom društvu. Fred Vincy je nazivao Lydgatea cjepidlakom, a sada je Chichely bio sklon da ga nazove lukavcem, osobito kad mu se u salonu pričinilo da se nastoji što više umiliti Rosamond, s kojom je bio u tete-a-teteu, kad je gospođa Vincy sjela za čajni stolić. Ona nije nijednu domaćinsku dužnost ustupala svojoj kćeri, i njeno rumeno dobroćudno majčinsko lice, sa suviše živahnim ružičastim vrpcama, što su lepršale s njena divnog vrata, njeno veselo vladanje prema mužu i djeci, sve ju je to činilo jednom od privlačnosti Vincyjeva doma – a ta je privlačnost bila razlogom da se čovjek još lakše zaljubi u kćer. Uz čednu, bezazlenu jednostavnost u ponašanju gospođe Vincy još se više isticala Rosamondina otmjenost, koja je nadmašila Lydgateova očekivanja.
Male noge i divna ramena još su, naravno, pojačavali utisak otmjenosti u vladanju, a i umjesna lijepa riječ čini se još umjesnijom i ljepšom kad dolazi s prekrasnih usana i kad je popraćena pogledom divnih očiju. A Rosamondine su riječi bile umjesne, jer je u nje bilo razboritosti, a usto i razumijevanja za sve, osim za šalu. Na sreću, nikad se nije ni pokušala našaliti, i to je bio možda najjači dokaz njene razboritosti. Ona i Lydgate ubrzo su se našli u živom razgovoru. On je požalio što je nedavno nije čuo pjevati u Stone Courtu, jedina razonoda koju je sebi dopuštao u posljednjim danima svog boravka u Parizu bila je glazba.
– Vjerojatno ste studirali muziku? – reče Rosamond.
– Ne, nisam, znam samo pjev mnogih ptica i mnoge melodije po sluhu. Inače se u muziku uopće ne razumijem, nemam o tome ni pojma, ali uživam u njoj... djeluje na mene. Svijet je zaista glup što više ne uživa u toj nasladi, koja mu je uvijek na dohvatu!
– Istina, ali vi ćete se brzo uvjeriti da je Middlemarch vrlo nemuzikalan. Teško je ovdje naći dobre glazbenike. Znam samo dva čovjeka koji zbilja dobro pjevaju.
– Sada je, mislim, u modi da se pjevaju šaljive pjesme, pri čemu je glavni ritam, a melodija se prepušta vašoj fantaziji... baš kao da udarate u bubanj?
– Ah, vi ste slušali gospodina Bowyera? – reče Rosamond, i usnama joj preleti jedan od njenih rijetkih osmijeha. – Ali mi, eto, govorimo vrlo ružno o našim bližnjima.
Lydgate umalo nije zaboravio da treba nastaviti razgovor, tako je bio uronio u misli, promatrajući ljupku ljepotu toga ženskog bića. Činilo se kao da joj je haljina istkana od najnježnijeg nebeskog plavetnila, a ona sama, s djetinjski nježnom plavom kosom, kao da je iskrsla iz nekog golema cvijeta, koji je upravo raširio svoje latice. A u toj djetinjskoj bjeloputnosti bilo je ipak mnogo svjesne, hladne ljupkosti.
Otkako je u duši nosio sjećanje na Lauru, nije više imao nikakva smisla za tihe dubine krupnih očiju: prazna ljepota nije ga više privlačila, a Rosamond joj je bila prava suprotnost. Ali se ubrzo opet sabrao.
– Nadam se da ćete mi večeras dopustiti da vas slušam kako pjevate.
– Pa mogu, ako želite čuti moje pokušaje – reče Rosamond. Otac će sigurno htjeti da pjevam. Ali imat ću tremu pred vama... ta vi ste čuli najbolje pjevače u Parizu. Ja sam ih slušala vrlo malo. Samo sam jednom bila u Londonu. Ali naš je orguljaš u Crkvi sv. Petra dobar muzičar, pa ja i dalje učim s njim.
– Recite mi, što ste vidjeli u Londonu?
– Vrlo malo. (Naivnija djevojka rekla bi: »Oh, sve!« Ali Rosamond je bila pametnija.) – Nekoliko običnih znamenitosti, koje se uvijek pokazuju neiskusnim djevojkama iz provincije.
– Zar vi sebe nazivate neiskusnom djevojkom iz provincije? – primijeti Lydgate i zagleda se u nju i nehotice vidljivo začuđen, tako da je porumenjela od zadovoljstva. Ali je ostala jednostavno ozbiljna i, sagnuvši malo svoj vitki vrat, podigne ruku da takne svoje divne pletenice... njena uobičajena kretnja, dražesna poput kretnje mačje šapice. Ali Rosamond nije ni po čemu bila nalik na mačku, ona je bila vila oblakinja, uhvaćena mlada i odgojena kod gospođe Lemon.
– Vjerujte mi, moj duh je neiskusan – reče ona brzo. – Ja pristajem u Middlemarch. Ne bojim se razgovarati s našim starim znancima. Ali se vas zaista bojim.
– Obrazovana žena zna gotovo uvijek više nego mi muškarci, iako je njeno znanje drugačije. Uvjeren sam da biste me mogli poučiti u mnogočemu... kao što bi neka divna ptica mogla poučiti medvjeda, kad bi im jezik bio jedan. Na sreću, žene i muškarci imaju jedan jezik, pa tako medvjed može biti poučen.
– Ah, evo, Fred je počeo lupati u glasovir! Moram ga otjerati, da nam ne kvari živce – reče Rosamond, pošavši na drugu stranu sobe, gdje je Fred, po volji svoga oca, otvorio glasovir da bi Rosamond nešto odsvirala, a usput je jednom rukom svirao pjesmu »Zrela trešnja!« Vješti ljudi, koji su položili svoje ispite, činit će to kadikad, baš kao i Fred, koji ih nije položio.
– Fred, molim te, odgodi svoje vježbanje do sutra, da nam se gospodin Lydgate ne razboli – reče Rosamond. – U njega je dobar sluh.
Fred se nasmije i odsvira svoju pjesmu do kraja.
Rosamond se okrene Lydgateu i, smiješeći se nježno, reče:
– Vidite, medvjedi se ne daju uvijek poučavati.
– Hajde, Rosy! – poviče Fred, skoči sa stolice i okrenu je naniže, da bi ona mogla sjesti, te u radosnom očekivanju užitka doda: – Najprije nešto lijepo i veselo.
Rosamond je divno svirala. Njen učitelj u školi gospođe Lemon (koja se nalazila blizu jednog povijesno znamenitog grada u grofoviji, od kojeg su ostale još samo crkva i dvorac) bio je jedan od onih glazbenika koji se mogu naći ponegdje u našoj provinciji i koji bi se mogli usporediti s mnogim glasovitim dirigentima u zemljama, koje imaju mnogo bolje uvjete za razvitak glazbenih talenata. Zahvaljujući svom glazbenom instinktu, Rosamond je poprimila njegov stil sviranja i njegovu široku interpretaciju klasične muzike izvodila preciznošću jeke. Slušajući je prvi put bio si gotovo zapanjen. Činilo se kao da se neka skrivena duša izvija ispod Rosamondinih prstiju, a tako je uistinu i bilo, jer duše žive dalje u vječnim jekama, i za svaki lijepi izraz mora postojati negdje neka djelatnost koja će ga potaći, pa makar to bila samo djelatnost interpretatora. Lydgate je bio sasvim obuzet tom svirkom, i počeo vjerovati da u Rosamond ima neki izvanredni dar. Najposlije, mislio je, ne treba se čuditi ako i u naoko nepovoljnim uvjetima naiđeš na rijetke prirodne kombinacije; ali pojavile se gdje mu drago, one uvijek zavise od uzroka koji nisu jasni na prvi pogled. Sjedio je i promatrao ju je, nije ustao da joj polaska; sada, kad je njegovo divljenje postalo dublje, on je to laskanje prepustio drugima.
Njen glas nije bio tako lijep, ali je bio dobro školovan i milozvučan poput skladna brujanja zvona. Doduše, pjevala je »Dođi za mjesečine« i »Lutao sam«, jer se svi smrtnici moraju povoditi za modom svog vremena, a samo klasici mogu uvijek biti klasici. Ali je Rosamond znala efektno pjevati i »Crnooku Suzanu« i Haydnove kancone, i »Voi, che sapete«, i »Batti, batti« – samo je trebala znati što njeni slušatelji vole.
Njen je otac promatrao svoje goste, uživajući u njihovu divljenju. Majka joj je sjedila poput Niobe, prije njene nesreće, s najmlađom kćerkom u krilu, dižući i spuštajući nježno ruku djeteta po taktu glazbe. A Fred je, unatoč svojim sumnjama prema Rosy, predano slušao njeno sviranje i najradije bi i on zasvirao u svoju flautu. Bila je to najugodnija obiteljska zabava što ju je Lydgate vidio otkako je došao u Middlemarch. Vincyjevi su uvijek bih spremni uživati, odbacujući svaku brigu i vjerujući u život kao u sretnu sudbinu, a takve su obitelji bile rijetke u većini gradova u grofovijama u ono vrijeme, kad su metodisti svaku kuću, u kojoj se još održalo ono malo zabavna života u provinciji, žigosali kojekakvim sumnjama, kao da se radi o žarištima neke kužne bolesti. Kod Vincyjevih se uvijek odigrala pokoja partija whista, a i sada su stolići za kartanje bili spremni, pa su neki gosti već s nestrpljenjem slušali svirku i pjesmu. Još se sviralo kad je ušao gospodin Farebrother – pristao čovjek oko četrdesete, širokih ramena, ali niska stasa, u jako izlizanom crnom odijelu. Jedino što se na njemu isticalo bile su žive sive oči. Njegova pojava kao da je unijela ugodnu promjenu u raspoloženje; zaustavio je malu Louisu, koju je gospođica Morgan vodila iz salona, i obasuo je s nekoliko očinski nježnih besmislica, pozdravio se sa svakim posebno s nekoliko riječi, i čini se da je u deset časaka istresao više riječi nego što se izgovorilo cijele te večeri. Zahtijevao je od Lydgatea da ispuni svoje obećanje i posjeti ga.
– Ne mogu vas od toga osloboditi, znate, jer imam nekoliko novih kukaca, koje vam moram pokazati. Mi sabirači zanimamo se za svakog novajliju, dok ne vidi sve što mu imamo pokazati.
Ali je ubrzo skrenuo k stoliću za kartanje, trljajući ruke i govoreći:
– Hajde budimo ozbiljni! Gospodine Lydgate? Ne kartate se? Ah! Ta vi ste zato još i premladi i prevatreni.
Lydgate pomisli kako taj svećenik, čije su sposobnosti bile tako zazorne gospodinu Bulstrodeu, čini se nalazi ugodnu zabavu u tom domu, u kome bez sumnje nema nikakve učenosti. Donekle je to shvaćao – dobro raspoloženje, ljubaznost starijih i mlađih i želja da provedu vrijeme bez ikakva umnog napora, čine tu kuću primamljivom za ljude koji ne znaju u što bi utrošili svoje slobodne sate. Sve je bilo vedro i veselo, osim gospođice Morgan koja je bila smeđa, mrka, bezvoljna, baš u svemu, kako je gospođa Vincy često govorila, od onih žena koje su stvorene za odgojiteljice. Lydgate, međutim, nije imao volje za takve posjete. To su mu bile izgubljene večeri, i pošto je još malo razgovarao s Rosamond, odluči da se ispriča i ode.
– Nekako ne vjerujem da ćete zavoljeti nas u Middlemarchu – reče ona kad su igrači wista posjedali za stolove. – Tako smo glupi, a vi ste navikli na nešto sasvim drugo.
– Mislim da su svi provincijski gradovi otprilike jednaki – odgovori Lydgate. – Ali sam opazio da ljudi uvijek vjeruju da je jedan grad gluplji od drugoga. Odlučio sam prihvatiti Middlemarch takav kakav jest, i bit ću Middlemarchu vrlo zahvalan bude li on isto tako primio mene. U njemu sam, bez sumnje, našao neke draži, i to više nego sam se nadao.
– Mislite na jahanje prema Tiptonu i Lowicku... svakome se to sviđa – reče Rosamond bezazleno.
– Ne, mislim na nešto što mi je mnogo bliže. – Rosamond ustane i dohvati svoje pletivo, a onda reče:
– Plešete li vi uopće? Zbilja ne znam plešu li razboriti ljudi?
– Ja bih plesao s vama, ako dopustite.
– Oh! – reče Rosamond, s lakim prijekornim smiješkom. – Samo sam htjela reći da ponekad priređujemo ples i upitati vas biste li se uvrijedili ako bi vas pozvali da dođete.
– Ne bih, pod uvjetom koji sam spomenuo.
Poslije toga čavrljanja Lydgate je mislio otići, ali kad je pošao prema kartaškim stolovima, počeo je sa zanimanjem promatrati Farebrotherovu igru, koja je bila majstorska, i njegovo lice na kome se vidljivo odražavala mješavina lukavstva i blagosti. U deset sati bila je večera (takav je bio običaj u Middlemarchu), a poslije se pio punč. Ali Farebrother uze samo čašu vode. Dobivao je, ali kako nije bilo nikakva razloga da se robri ne ponove, Lydgate se napokon oprosti.
Kako još nije bilo jedanaest sati, odluči da se po svježem zraku prošeće do tornja sv. Botolpha, tornja Farebrotherove crkve, koja se mračna, četverouglasta i masivna uzdizala prema zvjezdanom nebu. Bila je to najstarija crkva u Middlemarchu, ali je prihod od nje bio jedva četiri stotine na godinu, što je otprilike jednako prihodu kakve kapelanije. Lydgate je to čuo, pa se sada pitao mari li Farebrother za novac što ga je dobivao na kartama, i mislio: »Čini se da je jako veseli svat, ali Bulstrode valjda ima svojih razloga.« Lydgateu bi mnogo toga bilo jasnije kad bi se ustanovilo da je Bulstrode u suštini pravedan čovjek. »Što me se tiču njegove religiozne doktrine ako ima kakve dobre ideje? Treba se služiti onakvim ljudima na kakve naiđeš.«
To su bile ustvari prve Lydgateove misli dok je odlazio od Vincyjevih, i zbog toga se bojim da će mnoge dame misliti kako na njega i ne vrijedi obraćati pozornost. Tek na drugom mjestu u njegovim mislima bili su Rosamond i njeno muziciranje, i mada se, kad je došao red na nju, zadržao na njenu liku za čitave šetnje, ipak nije misleći o njoj bio nimalo uzbuđen, niti je osjećao da bi njegovim životom strujalo nešto novo. Na ženidbu još nije mogao misliti, nije se htio ženiti još nekoliko godina; i zbog toga se nije htio ni baviti mišlju da je zaljubljen u djevojku koja ga je slučajno očarala. Divio se Rosamond, ali ono ludilo kojim je bio opsjednut u čežnji za Laurom neće se, mislio je, više ponoviti ni zbog koje druge žene. Svakako, ako bi ljubav bila uopće posrijedi, onda bi to bilo nešto sasvim normalno i besprijekorno s obzirom na biće kao što je ta gospođica Vincy, u koje je baš onakva inteligencija kakvu možeš poželjeti u žene – uglađena je, obrazovana, prilagodljiva, sposobna za sve profinjenosti života, i u koje je tjelesna ljepota, koja o svemu tome govori snagom dokaza, kojima ne treba nikakva drugog svjedočanstva. Lydgate je bio siguran, ako se ikad oženi, da će njegova žena zračiti ženskošću, onom divnom ženstvenošću, koja se izjednačuje s cvijećem i muzikom, ljepotom koja je već po svojoj prirodi kreposna, jer je stvorena samo za čiste i profinjene radosti.
Budući da se nije kanio ženiti u idućih pet godina – važniji mu je posao bio da zagleda u Louisovu42 novu knjigu o groznici, koja ga je osobito zanimala, jer se s Louisom upoznao u Parizu, a pratio je mnoge anatomske demonstracije, kojima je bila svrha utvrditi specifičnu razliku između tifusa i tifoznih oboljenja. Pošao je kući i čitao do sitnih sati stvarajući sebi vrlo točnu sliku detalja i odnosa na tom području patologije; nije, međutim, nikad pomišljao da bi možda trebalo da stvori isto tako točnu sliku zamršenog spleta mnogih detalja i odnosa u ljubavi i braku, jer je vjerovao da je o tome dovoljno poučen literaturom, i onom tradicionalnom mudrošću koja dolazi iz vedrih muških razgovora. Tifusu su, naprotiv, uzroci nepoznati, što od liječnika zahtijeva izvanredan napor mašte, koja pritom ne postupa samovoljno, već kao disciplinirana snaga, koja na temelju jasno uočenih vjerojatnosti i u najsavršenijem skladu sa znanošću stvara različite kombinacije i konstrukcije, a onda se, u najprisnijoj povezanosti s objektivnom Prirodom, povlači da iznađe metode kojima će provjeriti i potvrditi rezultate svoga napora.
Mnogim se ljudima s pohvalom pripisuje bujna mašta zbog različitih pretjeranosti u njihovim osrednjim crtarijama i bezvrijednim pričama: u prepričavanjima praznih razgovora o dalekim svjetovima; ili slikama Lucifera, koji silazi po zlu poslu u liku ružna čovjeka s krilima šišmiša i svjetlucavim pandžama; ili u pretjeranoj fantastici, u kojoj se život odražava kao u bolesnu snu. Lydgate je smatrao da su takve inspiracije prilično vulgarne i plod opijanja, ako se usporede s imaginacijom koja otkriva skrivene procese, koje našem oku ne može približiti nikakva leća, i kojima se može ući u trag u tom vanjskom mraku, idući dugim putovima neizbježnim logičkim redom, samo onim unutarnjim svjetlom koje je najčistija energija, kadra da obuhvati čak i eterske atome u svom idealno osvijetljenom prostoru. On je sam odbacio sve bezvrijedne izmišljotine u kojima se neznanje hvasta i iživljava, a oduševljavao se onim gorljivim stvaralaštvom, koje je pravo oko istraživačkog rada i koje začas zahvaća svoj predmet i svodi ga na sve točnije razmjere; on je htio razbiti mrak što okružuje one sićušne procese koji su uzročnici ljudske nevolje i radosti, one nevidljive centre koji su najdublja skrovišta tjeskobe, strasti i zločina, onu osjetljivu ravnotežu i promjene koje odlučuju o sretnom ili nesretnom razvitku svijesti.
Odloživši knjigu, Lydgate je ispružio noge prema žaru u kaminu i sklopio ruke na potiljku, i u onom ugodnom trenu oduševljenja, kad misao skreće od ispitivanja nekog posebnog predmeta na nejasni osjećaj njegovih veza s čitavim našim životom – učinilo mu se kao da se bacio na leđa poslije snažnog plivanja, pa sada plovi nošen strujom, osjećajući onaj mir što ga daje neiscrpna snaga – osjetio je trijumfalan užitak u svom studiju i kao da je žalio one koji nisu iste sreće i ne pripadaju njegovoj profesiji.
– Da se nisam na to odlučio još kao mladić – mislio je – teglio bih u kakvu glupom poslu i životario u neznanju. Nikad ne bih bio sretan u nekom zvanju koje ne zahtijeva najveći intelektualni napor, a ipak me drži u srdačnom dodiru s mojom okolinom. U tome nema zvanja ravna liječničkom, u kome se možeš sav posvetiti znanosti i živjeti povučeno, a u isti mah prijateljevali sa starim konzervativnim čudacima u župi. Svećeniku je to teže; Farebrother je, čini se, u tome izuzetak.
S tom su posljednjom mišlju iskrsnuli opet pred njim Vincyjevi i slika čitave te večeri. Sve je to lebdjelo u njegovu sjećanju, i dok je uzimao svijeću da pođe u krevet, na usnama mu je zatitrao onaj lak smiješak, koji obično prati ugodne uspomene. Lydgate je bio strastan momak, ali je zasada njegova strast izgarala u ljubavi prema poslu i u težnji da svojim radom postane priznati faktor u boljem životu čovječanstva – poput drugih velikana znanosti, koji su također počeli sa skromnim radom u provinciji.
Jadni Lydgate! – ili da kažem: Jadna Rosamond! Živjeli su svako u svom svijetu. Niti je Lydgate znao što o Rosamondinu svijetu, ni Rosamond o njegovu. Lydgateu nije padalo na pamet da bi Rosamond mogla o njemu mnogo razmišljati i da ona nema nikakva razloga da svoju udaju prebacuje u neku dalju budućnost, niti ikakvih patoloških studija koji bi odvraćali njene misli od te navike da premišlja od toga unutrašnjeg ponavljanja pogleda, riječi i misli, što je od tako velikog značenja u životu većine djevojaka. Nije pomišljao da je gleda ili da joj se obraća s više divljenja i laskanja, nego što je muškarac dužan iskazivati lijepoj djevojci; činilo mu se da je njegovo uživanje u njenu muziciranju ostalo gotovo nijemo, jer se bojao da ne bude neuljudan ako joj kaže kako je iznenađen njenim obrazovanjem. Ali Rosamond je pamtila svaki pogled i svaku riječ, i doživljavala ih kao uvodne epizode romana, koji se začeo u njenoj mašti – epizode koje crpu svoje značenje iz predviđenog zapleta i raspleta. U Rosamondinu romanu nije trebalo mnogo razmišljati o duševnom životu glavnog junaka ili o njegovu pravom pozivu u životu; on je imao svoje zvanje i bio sposoban, a usto je bio i dovoljno pristao muškarac. Ali je Lydgateovo odlično podrijetlo bilo osobito privlačna činjenica, kojom se razlikovao od svih midlmarčkih obožavatelja, pa bi joj udaja za njega omogućila da se društveno uzdigne i približi onom blaženom stanju na zemlji, u kome ne bi više imala nikakva posla s običnim svijetom i možda bi se najposlije sasvim izjednačila s plemstvom grofovije, koje s visine gleda na Midlmarčane. Rosamond je vrlo dobro razabirala i najtanju razliku u društvenom položaju, i kad je jednom vidjela gospođice Brooke, koje su dopratile svog strica na neko suđenje, gdje sjede među plemićima, ona im je zavidjela iako su bile skromno odjevene.
Ako držite nevjerojatnim da bi pomisao na Lydgatea kao oca obitelji mogla pobuditi u Rosamond ushit zadovoljstva, koji ne bi imao nikakve veze s osjećajem da je zaljubljena u njega, zamolit ću vas da malo bolje izoštrite svoju moć uspoređivanja i razmislite nisu li i crvena odora i epoleta kadikad isto tako djelovale. Naši ljubavni osjećaji ne žive odvojeno u zaključanim odajama, već zaogrnuti u svoju oskudnu zalihu misli iznose što imaju na zajednički stol i hrane se zajednički, uzimajući iz zajedničke zalihe prema svome teku.
Ustvari, Rosamond nije bila zaokupljena baš samim Tertiusom Lydgateom, već njegovim odnosom prema njoj, a djevojci, koja je bila navikla slušati kako svi mladići maštaju o njoj, ili su već u nju zaljubljeni, može se oprostiti što je vjerovala da ni Lydgate ne može biti izuzetak. Njegovi pogledi i njegove riječi značili su za nju više nego pogledi i riječi drugih muškaraca, jer je ona njemu obraćala više pažnje; o njegovim pogledima i riječima više je razmišljala i pozorno pratila njegovo odlično ponašanje, raspoloženje i sva ona otmjena svojstva, koja će ga učiniti pogodnijim obožavateljem od svih što ih je dosada upoznala.
Iako Rosamond nije nikada uradila ništa što joj ne bi bilo ugodno, ipak je bila marljiva; sada je više nego ikad bila zaposlena crtanjem pejzaža, sajmenih taljiga, portreta svojih prijatelja, glazbenim vježbama i nastojanjem da od jutra do mraka bude uzorna dama, onako kako je to ona zamišljala. Uvijek je bila okružena imaginarnim društvom, koje se ponekad dopunjavalo dobrodošlim, zabavnijim zbiljskim društvom mnogobrojnih posjetitelja njihova doma. Imala je vremena i čitati najbolje romane, pa i one drugorazredne, a mnoge je pjesme znala napamet. Njena omiljela pjesma bila je »Lalla Rookh«43.
– Najbolja djevojka na svijetu! Sretan koga zapadne! – govorila su starija gospoda, koja su posjećivala Vincyjeve, a odbijeni mladići kanili su opet pokušati sreću, kao što je to već uobičajeno u provincijskim gradovima, gdje se na horizontu ne pojavljuju tako brzo novi suparnici. Ali je gospođa Plymdale mislila da je Rosamond obrazovana tako visoko da je to upravo smiješno, jer što će joj obrazovanje koje će zaboraviti čim se uda? A tetka, gospođa Bulstrode, koja je gajila sestrinsku vjernost prema obitelji svoga brata, imala je dvije iskrene želje – da Rosamond postane ozbiljnija i da nađe bogata muža, koji će moći udovoljavati njenim navikama.

XVII. POGLAVLJE

Duhovnik se nasmiješi i reče:
Obećanje bijaše pristala djevojka
No budući siromašna, umrla je neudana.
Velečasni Camden Farebrother, kome se Lydgate uputio iduće večeri, živio je u starom župnom dvoru, sagrađenom od kamena, dovoljno starom da se mjeri s crkvom na koju je gledao. I sav je namještaj u kući bio star, ali iz drugog razdoblja – onog Farebrotherova oca i djeda. Bilo je tu bijelo oličenih stolaca s pozlatom i rezbarijama i nešto dotrajalog crvenog damasta s rasporima u njemu. Bilo je tu i graviranih portreta lordova, kancelara i ostalih glasovitih pravnika iz prošlog stoljeća, pa velikih starih zidnih ogledala, koja su ih odražavala, malih stolića od cedrovine i sofa nalik na produženja neudobnih naslonjača; sve se to oštro ocrtavalo na tamnoj drvenoj oplati zida. Tako je izgledao salon u koji su uveli Lydgatea; tu su ga primile tri gospođe, isto tako staromodne i izblijedjele, ali prirodna dostojanstva: gospođa Farebrother, župnikova sjedokosa majka, ukrašena čipkama i omotana rupcem, vrlo čista, uspravna, oštrooka, još ispod sedamdesete; gospođica Noble, njezina sestra, sićušna stara gospođica još blažeg izraza lica, s čipkama i maramom očigledno iskrpanom i iznošenom; i gospođica Winifred Farebrother, župnikova starija sestra, lijepa kao i on, ali oronula i ponizna, kao što su obično neudane žene, koje provode svoj život u neprekidnoj podložnosti starijima. Lydgate se nije nadao da će se naći pred tako čudnom skupinom. Znajući samo da je Farebrother neženja, mislio je da će biti uveden u udobnu sobicu za rad, gdje će glavni namještaj vjerojatno biti knjige i prirodne zbirke. Činilo se da je i sam župnik bio nešto drugačiji, što se događa s većinom ljudi kad ih poslije poznanstva sklopljena negdje drugdje prvi put vidiš u njihovoj kući; neki se zaista vladaju poput glumca vedrih uloga, kome je za nevolju dodijeljena uloga čangrizavca u nekom novom komadu. S Farebrotherom nije bilo baš tako. Činilo se samo da je postao neznatno blaži i šutljiviji, jer je glavni govornik bila njegova majka, a on bi tek pokatkad ubacio pokoju šaljivu i dobro odmjerenu opasku. Stara gospođa bila je očito navikla svom društvu reći što treba misliti, i smatrala je da nijedan predmet razgovora nije tretiran kako treba ako ona ne upravlja razgovorom. Za taj je posao ona uvijek nalazila vremena, jer je njene sitne poslove obavljala gospođica Winifred. Malešna gospođica Noble nosila je za to vrijeme na ruci malu košaricu, u koju je spustila komadić šećera, koji je najprije bila metnula kao zabunom na svoj tanjurić, a nakon toga se krišom ogledala i onda dohvatila svoju šalicu s čajem, a svi su ti njeni pokreti bili praćeni laganim, gotovo neprimjetnim šumom, kao da je mimo tebe šmugnuo kakav sićušni plašljivi četvoronožac. Molim vas, ne mislite zlo o gospođici Noble. U tu je košaricu spremala ono što bi otkidala od svojih usta, a bilo je namijenjeno djeci njenih siromašnih prijatelja, koje bi posjećivala za lijepih dana u prijepodnevnim satima; hranjenje i tetošenje bijednih bića bilo je za nju tako radostan užitak da je to gotovo smatrala kao neki porok, kome se predaje. Možda je bila svjesna da dolazi u iskušenje kad krade od onih koji imaju mnogo, da bi mogla dati onima koji nemaju ništa, pa ju je mučila savjest zbog te zatomljene želje. Trebaš biti siromah, da spoznaš tu duševnu nasladu davanja.
Gospođa Farebrother je pozdravila gosta sa svim formalnostima i odmjereno, ali srdačno. Odmah ga je upozorila da u toj kući ne treba tako često liječnička pomoć. Odgojila je svoju djecu tako da su navikla nositi flanel i jesti malo; neumjerenost je u jelu smatrala glavnim uzrokom zbog koga su ljudima potrebni liječnici. Lydgate je branio one kojima su očevi i majke previše jeli, ali je gospođa Farebrother smatrala da je takvo mišljenje opasno. Priroda je ipak pravednija; lako bi bilo svakom zločincu tvrditi da njegovi preci trebaju biti obješeni mjesto njega. Ako su oni, kojima su očevi i majke bili zli, i sami zli, onda oni zbog toga idu na vješala. Nije potrebno vraćati se na ono što ne možemo vidjeti.
– Moja je majka kao i stari George III. – reče župnik. – Ona je protiv metafizike.
– Ja sam protiv onoga što je zlo, Camden. Čujte, držite se nekoliko jasnih istina i ravnajte se u svemu prema njima. I dok sam bila mlada, gospodine Lydgate, nikada nije bilo pitanja što je dobro, a što zlo. Znali smo naš katekizam, i to je bilo dovoljno. Naučili smo naše vjerovanje i naše dužnosti. Svako časno crkveno lice bilo je istog mišljenja. Ali sada, ako jasno čitate baš iz samog molitvenika, netko će vam protusloviti.
– To je prilično zabavno za one koji vole zadržati svoje mišljenje – reče Lydgate.
– Ali moja majka uvijek popušta – reče župnik vragolasto.
– Ne, ne. Camden, ne smiješ dovoditi u zabludu gospodina Lydgatea, što se mene tiče. Nikada neću pokazati takvo nepoštovanje prema svojim roditeljima, da bih se odrekla onoga što su me učili. Svatko vidi kamo vodi obraćanje. Ako se jedanput promijeniš, zašto da se ne mijenjaš i dvadeset puta?
– Čovjek može naći opravdane razloge da se jedanput promijeni, a ne nalaziti ih više da se ponovo mijenja – reče Lydgate, zabavljajući se s odlučnom starom gospođom.
– Oprostite mi, što se toga tiče. Ako ćemo o razlozima, njih neće nikad uzmanjkati kad čovjek nije postojan u mišljenju. Moj se otac nije nikad mijenjao i držao je jasne moralne propovijedi, ne pozivajući se ni na kakve razloge ni dokaze, a bio je dobar čovjek... malo je boljih ljudi. Kad mi nađete dobra čovjeka, koji u svemu razložno postupa, pripremit ću vam izvrsnu večeru po svim propisima kuharske vještine. To je moje mišljenje, i mislim da ga svačiji želudac može svariti.
– Što se tiče večere, majko, sigurno – reče Farebrother.
– Isto je i s večerom i sa čovjekom. Meni je blizu sedamdeset, gospodine Lydgate, i ja se ravnam prema iskustvu. Vjerojatno neću slijediti nove ideje, iako ih ima mnogo ovdje i svagdje drugdje. Mislim da su se pojavile zajedno s onim sumnjivim tkaninama, što se ne daju ni prati ni nositi. Toga nije bilo u mojoj mladosti: vjernik je bio vjernik, a svećenik je bio džentlmen, ako ništa drugo; u to možete biti sasvim sigurni. A sada može biti čak i nonkomformist i htjeti potisnuti moga sina, pozivajući se na kršćanski nauk. Ali, bez obzira na one koji bi ga htjeli ukloniti, ponosna sam što mogu reći, gospodine Lydgate, da je on ravan svakom propovjedniku u ovoj kraljevini, da ne govorimo o ovom gradu, koji je suviše nisko mjerilo za uspoređivanje; barem po mom mišljenju, jer ja sam rođena i odrasla u Exeteru.
– Nijedna majka nije nikad pristrana – reče Farebrother smješkajući se. – Što mislite, što Tykova majka kaže o njemu?
– Ah, jadnica! Zaista, što ona misli? – reći će gospođa Farebrother, a oštrina joj na trenutak popusti zbog njena povjerenja u majčinske sudove. – Ona u sebi govori istinu, budite uvjereni.
– A što je istina? – upita Lydgate. – Rado bih to znao.
– Oh, nije on uopće loš – reče Farebrother. – Marljiv je čovjek, nije jako obrazovan ni jako pametan, mislim... jer se s njim ne slažem.
– Ah, Camden! – reče gospođica Winifred – Griffin i njegova žena baš su mi danas pripovijedali kako im je Tyke rekao da neće više dobivati ugljena, ako budu slušali tvoje propovijedi.
Gospođa Farebrother odloži svoje pletivo, koje je bila ponovo prihvatila pošto je uzela malo čaja i prepečenca, i pogleda svog sina, kao da kaže: »Jesi li čuo?« Gospođica Noble ubaci: »Oh, siromasi! Siromasi!« – vjerojatno zbog dvostrukog gubitka, propovijedi i ugljena. Ali župnik mirno odgovori:
– To je zato jer nisu moji župljani. A ja ne mislim da im moje propovijedi vrijede koliko kola ugljena.
– Gospodine Lydgate – reče gospođa Farebrother, koja nije mogla dopustiti da to samo tako prođe. – Vi ne poznajete moga sina; on se uvijek obescjenjuje. Kažem mu da obescjenjuje Boga koji ga je stvorio i od njega učinio najvrsnijeg propovjednika.
– Bit će to za mene znak da odvedem gospodina Lydgatea u svoju radnu sobu, majko – reče župnik smijući se. – Obećao sam da ću vam pokazati svoju zbirku – doda obraćajući se Lydgateu – hoćemo li?
Sve tri gospođe su prigovarale. Gospodina Lydgatea ne bi trebalo tjerati, a da mu se ne dopusti da uzme još čaja. Gospođica Winifred je imala još mnogo čaja u čajniku. Zašto se Camden tako žuri da odvede gosta u svoju jazbinu? Tamo i nema ništa do preparirane gamadi i ladica punih muha zujara i moljaca; nema ni ćilima na podu. Gospodin Lydgate to mora oprostiti. Partija karata bi bila mnogo bolja. Ukratko, bilo je očito da te žene župnika obožavaju kao kralja ljudskog roda i svih propovjednika, a da ipak drže da su mu svakako potrebni njihovi savjeti. Lydgate se kao pravi neiskusni neženja čudio što ih Farebrother nije bolje poučio.
– Moja majka nije navikla na goste koji bi se zanimali za moju najmiliju zabavu – govorio je župnik dok je otvarao vrata svoje radne sobe, u kojoj zaista nije bilo nikakve raskoši, kao što su to dame i nagovijestile, osim jedne kratke porculanske lule i duhanske kutije.
– Ljudi vašeg zvanja obično ne puše – reče gospodin Farebrother. Lydgate se nasmiješi i zatrese glavom. – A zapravo ni ljudi mog zvanja, mislim. Čut ćete kako mi Bulstrode i njegovo društvo upisuju lulu u grijeh. Oni i ne znaju kako bi sotona bio zadovoljan da se toga odreknem.
– Razumijem. Vi lako planete pa vam je potrebno nešto što umiruje. Ja sam tromiji te bih se time još ulijenio. Samo bih dangubio i sve moje snage bi zatupjele.
– A vi ih namjeravate sve usmjeriti na svoj posao. Ja sam nekih deset ili dvanaest godina stariji od vas i odlučio sam se za kompromis. Obuzdavam jednu ili dvije slabosti, da ne prevrše mjeru. Pogledajte – nastavi župnik otvarajući nekoliko malih ladica – mislim da sam iscrpno proučio entomologiju ovoga kraja. Nastavljam u oba smjera, i u fauni i u flori; ali, u najmanju ruku, kukce sam dobro proučio. Veoma smo bogati u ravno krilcima: ne znam, da li... ali, zapazili ste tu staklenu posudu... nju gledate mjesto u moje ladice. Vama zbilja nije stalo do tih stvari?
– Nije, kraj ovog lijepog primjerka anencefalosa. Nikad nisam imao vremena da se posvetim prirodopisu. Vrlo rano sam se počeo zanimati za ljudski organizam, što se najneposrednije odnosi na moje zvanje. Nemam nikakvih strasti osim toga. Imam to prostrano more i u njemu plivam.
– Ah! Vi ste sretan čovjek – reče gospodin Farebrother i, okrenuvši se naglo, počne puniti svoju lulu. – Vi i ne znate što znači tražiti duševnu hranu... mučno ispravljanje starih tekstova, ili male bilješke o jednoj vrsti aphis brassicae s dobro poznatom značajkom filomikrona za »Twaddler’s Magazine«; ili rasprava o entomologiji u Mojsijevih pet knjiga, uključujući sve nespomenute kukce na koje su vjerojatno naišli Izraelci na svom putu kroz pustinju; s monografijom o mravu u Solomunovim pričama, u kojoj se potvrđuju zapisi u »Knjizi mudrosti« s rezultatima modernog istraživanja. Ne smeta li vam što dimim u vas?
Lydgate bijaše više iznenađen srdačnošću razgovora nego onim što se iz njega moglo razabrati, naime da se župnik nije našao baš u pravu zvanju. Uredno namještene ladice i pretinci, ormari za knjige, puni skupih ilustriranih knjiga o prirodoslovlju naveli su ga da opet misli o novcu koji župnik dobiva kartajući se, i na što on taj novac troši. Poželio je zaista da najbolje mišljenje, koje je stekao o svemu što Farebrother radi, bude istinito. Činilo se da župnikova iskrenost nije bila one neugodne naravi, što dolazi iz nemirne savjesti koja hoće preteći mišljenje drugih. Očito je osjetio da bi se njegova iskrenost mogla učiniti preuranjenom, jer je odjednom rekao:
– Nisam vam još rekao da imam tu prednost, gospodine Lydgate, te vas poznajem bolje no vi mene. Sjećate li se Trawleya, koji je neko vrijeme s vama stanovao u Parizu? Dopisivao sam se s njim, pa mi je mnogo pripovijedao o vama. U početku, kad ste došli, nisam bio posve siguran jeste li to baš vi. Bio sam vrlo zadovoljan kad sam ustanovio da jeste. Samo što ne zaboravljam da vi nemate jednake informacije o meni.
Lydgate je tu naslutio neku tankoćutnost, ali je to samo upola razumio. – Uostalom – reče – što je s Trawleyem? Posve sam ga izgubio iz vida. Oduševljavao se francuskim socijalističkim idejama, pa je govorio da će otići nekamo u šume, na američki zapad, i osnovati neku vrstu pitagorejske zajednice44. Je li otišao?
– Nije. Radi u jednom njemačkom kupalištu i oženio se nekom bogatom pacijentkinjom.
– Onda su ipak moje misli o tome najopravdanije – reče Lydgate, nasmiješivši se lakim, prezirnim smiješkom. – Tvrdio je da je liječničko zvanje samo hrpa laži. Govorio sam mu da je krivnja na ljudima... ljudima što se klanjaju lažima i glupostima. Umjesto propovijedi protiv laži oko nas, bolje bi bilo boriti se protiv laži u nama samima. Ukratko... ja ponavljam svoje vlastite riječi... budite uvjereni da je zdrav razum bio na mojoj strani.
– Vaš je plan ipak mnogo teže ostvariti od pitagorejske zajednice. Nemate protiv sebe samo starog Adama, koji je u vama, nego i sve potomke pravog Adama, koji čine društvo oko vas. Znajte, ja sam platio dvanaest ili trinaest godina više od vas za svoje iskustvo s teškoćama. Ali – gospodin Farebrother zastane za trenutak, pa onda nastavi – opet gledate tu staklenku. Hoćete li da mijenjamo? Nećete je dobiti bez poštene zamjene.
– Imam nekoliko morskih ježeva... krasni primjerci... u alkoholu. A dodat ću i novu knjigu Roberta Brownsa »Mikroskopska promatranja peludi biljaka«, ako je već slučajno nemate.
– Eh, kad vidim kako čeznete za tim čudovištem, mogao bih tražiti i višu cijenu. Recimo, da pregledate moje ladice i da se složite s mojim mišljenjem o svim tim novim vrstama? – Govoreći tako, župnik je hodao naokolo s lulom u ustima i oduševljeno se naginjao nad svoje police. – To bi, znate, bila dobra vježba za mlada liječnika, koji mora ugađati svojim pacijentima u Middlemarchu. Morate se naviknuti na dodijavanje, upamtite. Ali ipak, dobit ćete čudovište po cijeni koju ste ponudili.
– Ne mislite li da ljudi precjenjuju potrebu da ugađaju svačijoj gluposti, dok ih ne prezru i sami glupani, kojima ugađaju? – reče Lydgate i, primaknuvši se Farebrotheru, zagleda se prilično rastreseno u kukce poredane u savršenoj gradaciji, s imenima napisanim krasnim rukopisom.
– Najjednostavniji je način potruditi se da se vaša vrijednost osjeti tako da vas ljudi moraju podnositi, laskali im vi ili ne laskali.
– Slažem se s vama, od srca. Ali onda morate biti sigurni da zbilja imate tu vrijednost, i morate očuvati svoju neovisnost. Vrlo malo ljudi to može. Ili potpuno ispadate iz reda i postajete beskorisni, ili nosite jaram i vučete kuda vas vaši supatnici vuku. Ali pogledajte ove lijepe ravnokrilke.
Lydgate je ipak morao malo bolje pogledati svaku ladicu. Župnik se u sebi smijao, ali je ustrajao u pokazivanju.
– Što se tiče onoga što ste rekli o nošenju jarma – poče Lydgate, pošto su sjeli – odlučio sam već odavno da ga što više izbjegavam. Stoga sam odlučio da ništa ne pokušavam u Londonu, još najmanje nekoliko godina. Nije mi se sviđalo ono što sam vidio dok sam ondje studirao... svuda prazno razmetanje i gomile sljeparija. Na selu ljudi manje teže za znanjem i manje se udružuju, ali stoga i manje utječu na vaš amour-propre45 ; izazivate manje zavisti, pa možete mirno ići svojim putem.
– Jest... tako je... dobro ste počeli; izabrali ste prikladno zvanje, posao za koji ste kao stvoreni. Neki to ljudi promaše pa se prekasno kaju. Ali ne smijete biti suviše uvjereni da ćete očuvati svoju neovisnost.
– Mislite na obiteljske spone? – Lydgate će, misleći da to mora prilično jako tištati Farebrothera.
– Ne, uglavnom. Naravno, one još više otežavaju. Ali dobra žena... dobra domaćica... može zaista pomoći čovjeku i učiniti ga još neovisnijim. Ima neki moj župljanin... sjajan čovjek, koji bi teško prošao u životu da mu nije bilo žene. Poznajete li Garthove? Mislim da nisu bili Peacockovi pacijenti.
– Nisu, ali neka gospođica Garth je kod starog Featherstonea u Lowicku.
– Njihova kćer, izvanredna djevojka.
– Vrlo je mirna... jedva sam je zamijetio.
– Ona je ipak zamijetila vas, budite uvjereni.
– Ne razumijem – odvrati Lydgate.
– Oh, ona procijeni svakoga. Pripremao sam je za krizmu... ona je moja ljubimica.
Nekoliko je trenutaka gospodin Farebrother odbijao dimove bez riječi, a Lydgateu nije bilo stalo da sazna nešto više o Garthovima. Na kraju župnik odloži lulu, ispruži noge, nasmiješi se i upre svoje prijazne oči u Lydgatea, govoreći:
– Ali mi iz Middlemarcha nismo tako krotki kao što vi mislite. Imamo mi svoje spletke i svoje stranke. Ja sam, na primjer, pripadnik jedne stranke, a Bulstrode druge. Ako glasate za mene, uvrijedit ćete Bulstrodea.
– Što imate protiv Bulstrodea? – upita Lydgate živo.
– Nisam rekao da imam nešto protiv njega; samo sam rekao, ako glasate protiv njega, stvorit ćete od njega svoga neprijatelja.
– Ne znam treba li da i o tome vodim računa – Lydgate će prilično ponosno – ali, čini se, da on ima dobrih misli o bolnicama, i troši velike svote u dobrotvorne svrhe. Mogao bi mi mnogo pomoći u ostvarivanju mojih zamisli. Što se tiče njegovih vjerskih stavova, kako je ono Voltaire rekao, vraćanje će uništiti stado ovaca ako se provodi određenom količinom arsena. Tražim čovjeka koji će donijeti arsen, a ne marim za čarolije.
– Vrlo dobro. Ali onda ne smijete uvrijediti onoga koji vam donese arsen. Mene, znate, nećete uvrijediti – Farebrother će sasvim iskreno. – ja ne držim da su drugi dužni brinuti se o mojim probicima. Ne slažem se s Bulstrodeom u mnogočemu. Ne sviđa mi se društvo kome pripada: to je plitko, neobrazovano društvo, i više nastoje uznemiriti svoje susjede nego im pomoći. Njihov je pristup jedna vrsta svjetovno-duhovnog klikaštva; oni uistinu smatraju svoje bližnje kao truplo osuđenika na kome se vježbaju i pripravljaju za nebo. Ali – doda smiješeći se – ne kažem da je Bulstrodeova nova bolnica loša zamisao, a što se tiče njegove želje da me ukloni iz stare... pa, ako me smatra štetnim čovjekom, onda mi samo uzvraća kompliment. A ja nisam uzoran svećenik... skromna pomoć za nuždu.
Lydgate nije bio posve siguran ne obescjenjuje li župnik sama sebe. Uzoran svećenik, kao i uzoran liječnik, treba smatrati svoje zvanje za najbolje na svijetu i primati znanje kao jedinu hranu za svoju moralnu patologiju i terapeutiku. On samo upita:
– Kojim razlozima Bulstrode opravdava svoju želju da vas ukloni iz bolnice?
– Kaže da moje propovijedi nisu u skladu s njegovim uvjerenjem, koje on naziva duhovnom vjerom, i da nemam dovoljno slobodna vremena. Obje tvrdnje su istinite. Ali bih ipak mogao naći vremena i bio bih zadovoljan da dobijem četrdeset funti. To je prava istina o tome. No, pustimo to. Samo sam vam želio kazati, ako glasate za svog dobavljača arsena, nećete me ražalostiti. Ja se vas ne mogu odreći. Vi ste kao neki putnik oko svijeta koji je došao s nama živjeti i koji će učvrstiti moje vjerovanje u antipode. A sada mi pripovijedajte sve o onima u Parizu.

XVIII. POGLAVLJE

Oh, gospodine – i najljepše nade na zemlji može zapasti sudbina najgorih nada: junačke grudi udišu kužni zrak, što im prijeti kugom, a uzmanjka li mi, kad prelaze ekvator, limunova soka, izginut će od skorbuta.
Nekoliko je nedjelja prošlo od ovog razgovora, prije no što je pitanje kapelanske službe dobilo neko praktično značenje za Lydgatea; i ne objašnjavajući sam sebi razloge, odgađao je odluku za koju će stranu glasovati. Njemu bi to bilo zaista sasvim svejedno – to jest, on bi se opredijelio za pogodniju stranu, te bi bez ikakva dvoumljenja glasovao za Tyka – da osobno nije bio za gospodina Farebrothera.
Ali što se bolje upoznavao sa župnikom sv. Botolpha, to se više pojačavala njegova sklonost prema njemu. Shvaćajući da je Lydgate novajlija u Middlemarchu i da mora štititi svoje profesionalne interese, gospodin Farebrother je više nastojao da ga od sebe odvrati, nego da stekne njegovu naklonost, čime je pokazao izvanrednu tankoćutnost i plemenitost, što se jako svidjelo Lydgateu. To se slagalo i s drugim izvanredno lijepim odlikama u vladanju gospodina Farebrothera, te bi se njegov karakter mogao usporediti s kakvim pejzažem s juga, koji odražava u isti mah i veličanstvenost prirode juga i jednostavnost njegova svijeta. Ima zbilja malo ljudi koji su tako privrženi i plemeniti, kao što je on bio prema svojoj majci, tetki i sestri, koje su mu, budući na njegovoj brizi, dobrano otežavale život. Malo ima i ljudi koji pod težinom sitnih nevolja hrabro ustraju, te ne prikrivaju svoje sebične želje izgovarajući se nekim višim razlozima. U tom je pogledu bio svjestan da bi njegov život izdržao i najpomnije ispitivanje, i možda ga je ta svijest hrabrila da prkosi kritičkoj strogosti ljudi, kojima njihovi prisni odnosi s nebesima nisu poboljšali njihovo vladanje u vlastitoj porodici, a njihovi uzvišeni ciljevi nisu im bili potrebni kao razlog koji bi ih poticao u njihovim djelima. A onda, javne su mu propovijedi bile duhovite i jezgrovite poput propovijedi iz najsjajnijeg razdoblja anglikanske crkve, a propovijedao je bez knjige. I ljudi, koji nisu pripadali njegovoj župi, dolazili su ga slušati, a napuniti crkvu bila je oduvijek najteža zadaća svećenika, pa je on tako imao još jedan razlog da bezbrižno uživa u osjećaju superiornosti. Osim toga, bio je i privlačan čovjek, blage naravi, vrlo dosjetljiv, iskren, nije poznavao grimasa zatomljene gorčine ni drugih konverzacijskih začina, koji su kod mnogih od nas samo na muku našim prijateljima. Lydgateu se vrlo sviđao, te je želio da se sprijatelje.
Svladan ovim osjećajem, on je i dalje odgađao svoju odluku o pitanju kapelanske službe; nije sebe uvjeravao da se to njega uopće ne tiče, ali se nadao da ga vjerojatno neće uznemirivati sa zahtjevom da glasuje. Na Bulstrodeov je zahtjev Lydgate spremao planove za unutrašnje uređenje nove bolnice i oni su se često dogovarali. Bankar je uvijek mislio da može uglavnom računati na Lydgatea kao pomagača, ali nije od njega izričito zahtijevao da se konačno odluči za Tykea ili za Farebrothera. Kad se međutim sastao glavni odbor bolnice i kad je Lydgate dobio obavijest da je pitanje kapelanske službe prepušteno vijeću upravitelja i liječnika, koje će se sastati idući petak, uznemirio se, osjetivši da mora stvoriti neko mišljenje o tom tričavom problemu Middlemarcha. Nije se mogao oduprijeti unutarnjem glasu, koji mu je govorio da je Bulstrode čovjek koji vlada, te da je Tykeova kapelanska služba i za njega pitanje službe, hoće li je dobili ili neće; a isto se tako nije mogao oduprijeti jednako snažnom osjećaju koji se protivio i samoj pomisli da se odrekne te očekivane službe. Naime, njegovo opažanje neprestano je potvrđivalo Farebrotherovu tvrdnju da bankar neće oprostiti opoziciji. »K vragu s njihovom sitničavom politikom!« bila je tri jutra jedna od njegovih misli pri brijanju, kad je, razmišljajući o tome, počeo osjećati da bi se morao obratiti svojoj savjesti, da ona kaže što mu je činiti. Bilo je tu naravno i opravdanih činjenica, koji su govorili protiv izbora gospodina Farebrothera; bio je već preopterećen, naročito ako se uzme u obzir koliko mu vremena treba za necrkvene poslove. Zatim se opet uvijek nanovo pojavljivao onaj neugodni osjećaj, koji je umanjivao Lydgateovo poštovanje prema Farebrotheru, naime, da se župnik očito karta radi novca, voleći zaista i samu igru, ali, dakako, i neku svrhu kojoj ona služi. Gospodin Farebrother je zastupao mišljenje da su sve vrste igara poželjne, te je govorio da je duh Engleza krut, jer u njima oskudijevaju; ali je Lydgate bio uvjeren da bi on igrao i za bezvrijednije stvari no što je novac. Kod »Zelenog zmaja« nalazila se soba za biljar, koju su zabrinute majke i žene smatrale najvećom napasti u Middlemarchu. Župnik je bio odličan igrač biljara, pa iako nije posjećivao »Zelenog zmaja«, kružile su glasine da kojiput onamo zalazi po danu i zbog novaca. A što se tiče kapelanske službe, nije nimalo krio da mu je do nje stalo samo zbog onih četrdeset funti. Lydgate nije bio puritanac, ali nije mario za igru, i stjecanje novca na taj način oduvijek mu se činilo bijednim; osim toga, njegov je životni ideal bio takav da mu je bilo zaista mrsko da se čovjek odriče dostojanstva kako bi stekao ono malo novca. Dosada je u svom životu sve potrebe namirivao bez ikakve muke, i prvi mu je impuls uvijek bio da se s novcem od pola krune razmeće kao s nečim što nije nimalo važno za pravog džentlmena; nikada mu nije padalo na pamet da planira kako će zaraditi te novčanice od pola krune. Oduvijek je uglavnom znao da nije bogat, ali se nikada nije osjećao siromahom, te nije mogao ni zamisliti koliko nestašica novca utječe na postupke ljudi. Za njega novac nije nikada bio neka pobuda. Stoga nije bio sklon izmišljati neke izgovore koji bi opravdavali bilo kakvu proračunatu težnju za malim dobicima. To mu je uopće bilo odvratno te se nikada nije upuštao u neko proračunavanje omjera između župnikova prihoda i njegovih više ili manje potrebnih izdataka. Moguće je da on ne bi pravio takav proračun ni za sama sebe.
A sad, kad je iskrsnulo pitanje glasovanja, ta je neugodna činjenica govorila protiv gospodina Farebrothera još jače nego prije. Svatko bi mnogo bolje znao što činiti kad bi ljudski karakteri bih postojaniji, a osobito kad bi naši prijatelji bih uvijek sposobni za svaki pothvat koji žele poduzeti! Lydgate je bio uvjeren da bi glasovao za gospodina Farebrothera, pa mislio Bulstrode što mu drago o tome jer nije namjeravao biti Bulstrodeov vazal – samo kad ne bi bilo nikakva opravdana prigovora Farebrotheru. S druge strane, tu je bio opet Tyke, čovjek potpuno odan svećeničkoj službi, koji je bio samo kapelan pomoćne kapele u župi sv. Petra, pa je imao vremena i za izvanrednu službu. Nitko nije imao ništa reći protiv Tykea, ali ljudi ga nisu trpjeli i sumnjali su da je licemjer. Bulstrode je sa svog stanovišta bio zaista sasvim u pravu.
Ali kojim se god putem Lydgate uputio, svagdje se našlo nešto da ga preplaši, a kako je bio ponosan čovjek, malo se ljutio što se morao plašiti. Nije želio pokvariti svoje najbolje nakane time da pokvari svoje odnose s Bulstrodeom; nije mu se svidjelo da glasuje protiv Farebrothera i tako pripomogne da ovaj bude lišen položaja i plaće, a nametalo se i pitanje ne bi li tih dodatnih četrdeset funti oslobodilo župnika tog sramotnog nastojanja da dobiva na kartama.
Štoviše, Lydgateu se nije sviđala ni spoznaja da bi glasujući za Tykea, glasovao za stranu od koje se očito i sam može nadati nekoj koristi. Ali, zar bi on pritom zaista mislio na osobnu korist? Tako će drugi ljudi govoriti i tvrditi da se ulaguje Bulstrodeu zbog toga što želi uspjeh za sebe. Što onda? Znao je da mu ne bi bilo nimalo stalo do bankarova prijateljstva ili neprijateljstva kad bi se radilo samo o njegovoj osobnoj budućnosti. Ono do čega mu je bilo zaista stalo, bila su sredstva za njegov rad, prenosnici njegovih ideja; uostalom, zar nije dužan da ispred svega drugog, što je u vezi s ovom kapelanskom službom, postavi cilj da dobije dobru bolnicu, gdje bi mogao dokazati specifične razlike između groznica i metodički proučavati rezultate liječenja?
Lydgate prvi put osjeti težinu i zamršenost sitnih društvenih prilika, koje koče i sputavaju na svakom koraku. Na kraju svojih unutarnjih raspravljanja, kad se uputio u bolnicu, polagao je posljednje nade u mogućnost da u diskusiji o problemu iskrsne neko novo gledište i toliko prevlada da neće biti ni potrebno glasovati. Mislim da se malo pouzdavao i u snagu, što je rađaju okolnosti strujanje nekog toplog osjećaja koji olakšava odluku, a hladnokrvno je raspravljanje samo još više otežava. On se, međutim, nije jasno opredijelio za koju će stranu glasovati, a cijelo im je vrijeme u duši zamjerao što su mu silom nametnuli tu podložnost.
Nekoć bi mu bila smiješna, kao kakav smiješan primjer loše logike, i sama pomisao da bi se on, sa svojim beskompromisnim odlukama o neovisnosti i sa svojim uzvišenim ciljem, mogao naći na samom početku ukliješten tričavim alternativama, od kojih mu je svaka bila odvratna. U svojim je đačkim sobama sasvim drugačije zamišljao svoju društvenu djelatnost.
Lydgate je kasno krenuo, ali dr. Sprague, dvojica ranarnika i nekolicina članova uprave stigli su rano; gospodin Bulstrode, blagajnik i predsjednik još nisu stigli. Razgovor je, čini se, nagoviještao da je ishod nesiguran i da nije tako sigurno da će većina biti za Tykea, kako se općenito mislilo. Pokazalo se da su oba liječnika začudo jednodušna, ili su se, zapravo, iako su im mišljenja bila različita, jednako vladali. Dr. Sprague, taj bahati i važni čovjek, bio je, kako je to svatko i očekivao, pristaša gospodina Farebrothera.
Na doktora se više nego sumnjalo da je bezvjerac, ali Middlemarch je nekako podnosio tu njegovu manu, kao da je on sam lord kancelar; zaista je moguće da se zbog toga još više vjerovalo u njegovu profesionalnu vrijednost, jer je prastara asocijacija vještine s đavolskom znanošću još utjecala na mišljenje čak i onih pacijentkinja koje su najstrože sudile o ljudima i idejama.
Možda je ta doktorova mana potakla njegovu okolinu da ga proglasi lukavim i suhoparno duhovitim, a i to su osobine koje su se smatrale kao pogodne za gomilanje iskustva u propisivanju lijekova. Svakako je bilo sigurno da bi se, kad bi u Middlemarch došao neki liječnik na glasu zbog jasno određenih vjerskih nazora, sklon molitvi, ili koji bi na neki drugi način aktivno izražavao pobožnost, pojavilo opće nimalo povoljno mišljenje o njegovim liječničkim sposobnostima.
Stoga je (govoreći s obzirom na zvanje) bila sreća za dr. Minchina da su njegove vjerske simpatije bile sasvim općenite prirode i to onakve kakve suzdržana medicina iskazuje svim ozbiljnim osjećajima, bilo pripadnika anglikanske crkve ili disentera46 – i nisu odavale pristajanje ni uz kakve dogme.
Ako bi gospodin Bulstrode inzistirao, što je on bio kadar učiniti, na Luterovoj ideji o spasenju, s kojom crkva stoji i pada, dr. Minchin bi iznosio svoje duboko uvjerenje da čovjek nije samo običan stroj ili slučajni spoj atoma; gospođa Wimple je zahtijevala specijalni postupak s njenim bolesnim želucem, a dr. Minchin je opet volio držati duhovna okna otvorena i protivio se nekim čvrstim granicama; ako se pivar unitarac rugao Atanasijevoj47 ideji, dr. Minchin je citirao Popeov48 »Esej o čovjeku«. Bio je protiv anegdota suviše slobodnog stila, u kojima je uživao dr. Sprague, i više je cijenio dobro provjerene citate i volio svaku otmjenost; općenito se znalo da je u srodstvu s nekim biskupom, te je kojiput provodio odmor u »palači«.
Dr. Minchin je imao nježne ruke, blijedo lice i oble konture, ništa se nije razlikovao po pojavi od kakva prijazna svećenika; dr. Sprague je naprotiv bio pretjerano visok, hlače su mu se na koljenima nabirale i prekomjerno otkrivale visoke cipele, i to u vrijeme kad se, čini se, bez potpetaka dostojanstveno držanje nije moglo ni zamisliti; čuli ste ga kad je ulazio i izlazio, kad se uspinjao i kad je silazio, kao da dolazi nadgledati pokrivanje krovova. Ukratko, bio je krupan, pa se moglo od njega očekivati da se uhvati u koštac s bolešću i da je pobijedi; dr. Minchin je mogao biti sposobniji da je otkrije gdje vreba, i suzbije je. Uživali su otprilike jednako zagonetne povlastice liječničkog ugleda, te su prikrivali s mnogo etikete uzajamni prezir, koji je osjećao jedan prema znanju drugog. Smatrajući sebe kao ustanove Middlemarcha, bili su spremni udružiti se protiv svih novatora i protiv svih nestručnjaka, sklonih da im se upleću u poslove. U tom su pogledu obojica bili u srcu jednako neskloni Bulstrodeu, iako dr. Minchin nije nikada bio u otvorenom neprijateljstvu s njim i nikada nije imao suprotno mišljenje od njega, a da to nije potanko objasnio gospođi Bulstrode, koja je otkrila da se jedino dr. Minchin razumije u njenu konstituciju. Laik, koji zadire u profesionalni rad liječnika i uvijek nameće svoje reforme – premda je manje izravno smetao obojici liječnika, nego ljekarnicima ranarnicima, koji su po ugovoru liječili sirotinju – bio je ipak mrzak njihovu profesionalnom instinktu, i dr. Minchin je otvoreno sudjelovao u novoj zavjeri protiv Bulstrodea, razjaren njegovom očitom odlukom da potpomaže Lydgatea. Liječnici gospodin Wrench i gospodin Toller, koji su već odavno radili u Middlemarchu, stajali su postrance, vodeći prijateljski razgovor u kojem su se složili da je Lydgate budala, upravo stvorena da služi Bulstrodeovim nakanama. Pred prijateljima, koji nisu bili liječnici, složno su hvalili novog mladog liječnika, koji je poslije Peacockova odlaska u mirovinu došao u grad bez ikakvih drugih preporuka, osim svoje vlastite vrijednosti i takva svjedočanstva za svoje solidno profesionalno znanje kakvo se može steći samo tako da se ne gubi vrijeme oko drugih stvari. Bilo je jasno da je Lydgate svojom odlukom da sam ne izdaje lijekove namjeravao obijediti ljude svog zvanja, a i zbrisati granicu između svog položaja kao liječnika opće prakse i položaja običnih liječnika, koji su smatrali da su u interesu svoga zvanja dužni održati tu razliku. Osobito su to smatrali za potrebno prema čovjeku koji nije bio ni na jednom od engleskih sveučilišta, pa mu je nedostajala tamošnja anatomska obuka, a i praktični rad u bolnici, te se smiješno hvalio s praktičkim zapažanjima iz Edinburgha i Pariza, gdje ona zaista mogu biti obilata, ali slabo pouzdana.
Tako se dogodilo da je tom zgodom Bulstrode bio identificiran s Lydgateom, a Lydgate s Tykeom, i zbog ove pometnje u imenima ljudi različitih mišljenja bili su kadri doći do istog zaključka u tom pitanju.
Dr. Sprague je odmah otvoreno rekao prisutnima, kad je ušao:
– Ja sam za Farebrothera. Sjajna plaća, iskreno rečeno. Ali zašto da je oduzmemo župniku? On nema previše... treba mu da osigura svoj život, uzdržava kućanstvo i za dobrotvorne dužnosti župnika. Strpajte mu četrdeset funti u džep i nećete nikome naškoditi. Dobar je momak taj Farebrother, nema u njega mnogo popovskih osobina, tek toliko koliko mu je potrebno da bude svećenik.
– Ho, ho, doktore – reče stari gospodin Powderell, prilično ugledni bivši trgovac željeznom robom. Njegova je upadica bila nešto između smijeha i parlamentarnog negodovanja. – Moramo vam dopustiti da izrazite svoje mišljenje. Ali ono što moramo razmotriti nije nečiji prihod... to su duše jadnih bolesnih ljudi – na to Powderellov glas i lice poprime ozbiljan i svečan izraz. – Pravi propovjednik evanđelja je taj gospodin Tyke. Glasovao bih protiv svoje savjesti kad bih glasovao protiv gospodina Tykea... zaista.
– Tykeovi protivnici, uvjeren sam, ne zahtijevaju ni od koga da glasa protiv svoje savjesti – reče gospodin Hackbutt, bogati, rječiti kožar, čije su se svjetlucave naočale i uspravna kosa nekako strogo usmjerili na nedužnog gospodina Powderella. – Ali je po mom mišljenju na nama, članovima upravnog odbora, da razmislimo hoćemo li primati prijedloge koji dolaze samo s jedne jedine strane. Može li ikoji član ovog odbora tvrditi da bi mu ikad palo na pamet kako treba maknuti čovjeka koji je uvijek ovdje bio kapelan, da mu to nisu nametnuli neki ljudi koji su navikli da u svakoj ustanovi ovog grada vide mehanizam koji treba provoditi njihove namjere? Ne sumnjičim ničije pobude, neka to ostane stvar njegova i Božja, ali tvrdim da ovdje djeluju utjecaji nespojivi s pravom neovisnošću i da gmizavu servilnost obično nalažu okolnosti koje gospoda, koja se kao takva i vladaju, ne mogu dopustiti niti ili moralno ni materijalno podupirati. Ja sam svjetovnjak, ali sam s mnogo pažnje pratio raskole u crkvi i...
– Oh, dođavola s raskolima! – upadne gospodin Frank Hawley, pravnik i gradski tajnik, koji je rijetko prisustvovao vijećanju, ali se ovaj put na brzinu svratio, s bičem u ruci. – Mi nemamo nikakva posla s njima. Farebrother je radio taj posao... koliko ga je bilo... i to besplatno, i ako se daje plaća, treba je njemu dati. Nazivam to prokletim poslom ako se on oduzme Farebrotheru.
– Mislim da bi bilo u redu svojim napomenama ne davati osobnu notu – reče gospodin Plymdale. – Ja ću glasovati za gospodina Tykea, ali ne bih znao da sam servilni gmizavac, da me na to nije upozorio Hackbutt.
– Ne priznajem nikakvih osobnih uvreda. Izričito sam rekao, ako mi se dopušta da ponovim, ili čak da završim, što sam počeo govoriti...
– Ah, evo Minchina! – reče gospodin Frank Hawley, na što se svi okrenu od gospodina Hackbutta, ostavljajući ga da osjeti koliko su beskorisna sva plemenita svojstva u Middlemarchu. – Dođite, doktore, moram vas pridobiti za pravu stranu, je li?
– To se barem nadam – reče dr. Minchin, klimajući glavom i rukujući se s ponekim. – Koliko to god išlo na štetu mojih osjećaja.
– Ako postoje kakvi osjećaji pritom, valjalo bi da su to osjećaji za čovjeka koji se izbacuje, ja bar tako mislim – reče gospodin Frank Hawley.
– Priznajem da suosjećam i s drugom stranom. Poštujem obje strane – reče dr. Minchin trljajući ruke. – Gospodina Tykea smatram uzornim čovjekom... više no ikoga... i vjerujem da je predložen iz nesebičnih pobuda. Što se mene tiče, ja bih želio da mogu glasovati za njega. Ali sam prisiljen zauzeti u ovom slučaju stanovište koje daje prednost Farebrotherovu pravu. Prijazan je čovjek, sposoban propovjednik i mnogo je dulje među nama.
Stari je gospodin Powderell gledao žalosno i nijemo. Plymdale je zbunjeno namještao kravatu.
– Nadam se da ne postavljate valjda Farebrothera kao primjer, kakav bi svećenik morao biti – reče gospodin Larcher, ugledni prijevoznik, koji je upravo ušao. – Nemam ništa protiv njega, ali mislim da nešto dugujemo i javnosti, da ne govorim o onom većem značenju koje imaju ta imenovanja. Po mom je mišljenju Farebrother previše nemaran za svećenika. Ne želim iznositi pojedinosti protiv njega, ali će on biti od slabe pomoći ondje, koliko se god trudio.
– Bit će vraški bolji od najboljeg – reče gospodin Hawley, čije su psovke bile poznate u tom dijelu grofovije. – Bolesni ljudi ne podnose toliko molitava i propovijedi. I ta metodistička sorta ne valja za duše... ne valja ni za utrobu, eh! – doda obraćajući se na brzinu četvorici liječnika, koji su se našli na okupu.
Razgovor je uto bio prekinut ulaskom trojice gospode, s kojom su se svi manje-više srdačno pozdravili. Bili su to velečasni Eduard Thesiger, župnik Crkve sv. Petra, gospodin Bulstrode i naš prijatelj Brooke iz Tiptona, koji je u posljednje vrijeme dopustio da ga izaberu u upravni odbor, ali nikad prije nije prisustvovao sjednicama, a što je danas došao, treba zahvaliti Bulstrodeovim nastojanjima. Čekali su još samo Lydgatea.
Svi su sad sjeli; gospodin Bulstrode je predsjedao, blijed i suzdržan kao obično. Gospodin je Thesiger, umjereni protestant, želio imenovanje svog prijatelja Tykea, revna, sposobna čovjeka koji radeći u pomoćnoj kapeli, nema na brizi tako mnogo duša da ne bi imao dovoljno vremena za novu dužnost. Poželjno je da se ta kapelanska služba obavlja svesrdno i revno, jer je to osobita prilika za duhovni utjecaj; dobro je, u jednu ruku, da se ta služba plaća, ali je, u drugu ruku, zbog toga potrebno još savjesnije paziti da se ona ne pretvori u puku zaradu. Gospodin je Thesiger govorio tako mirno i pristojno da su protivnici mogli samo u sebi bjesnjeti.
Brooke je vjerovao da svatko misli o tome pošteno. On se sam ne brine za bolničke poslove, iako se živo zanima za sve što je od koristi za Middlemarch, pa je vrlo sretan što je sreo gospodu koja prisustvuju rješavanju svakog javnog pitanja – »svakog javnog pitanja, znate«, ponovio je Brooke, klimajući kao obično glavom u znak potpunog razumijevanja. – Prilično sam zaposlen kao mirovni sudac i sakupljam dokaze na temelju isprava, ali smatram da je moje vrijeme na raspolaganju javnosti... i, ukratko, moji prijatelji su me uvjerili da kapelan s plaćom... s plaćom, znate... da je to vrlo dobro rješenje, i sretan sam što mogu doći ovamo i glasovati za imenovanje Tykea, koji je, kako sam saznao, besprijekoran čovjek, apostolski i govornički uvjerljiv i sve ostalo tomu slično... te sam posljednji koji bi se uzdržao od glasanja... pod tim okolnostima, znate.
– Čini mi se da su vam napunili glavu sasvim jednostranim podacima, gospodine Brooke – reče gospodin Frank Hawley, koji se nije nikoga bojao, a kao torijevac je sumnjao u svako glasovanje. – Čini se kako ne znate da je jedan od najvrednijih ljudi što ih imamo obavljao ovdje godine i godine dužnost kapelana bez plaće, i da je Tyke predložen da ga istisne.
– Oprostite mi, gospodine Hawley – Bulstrode će. – Gospodin Brooke je potpuno obaviješten o karakteru i položaju Farebrothera.
– Od njegovih neprijatelja – plane gospodin Hawley.
– Vjerujem da u tome nema nikakvih osobnih neprijateljstava – reče gospodin Thesiger.
– Zakleo bih se da ih ipak ima – uzvrati gospodin Hawley.
– Gospodo – reče Bulstrode prigušenim glasom – suština ovoga pitanja može se vrlo kratko razložiti, i ako itko od prisutnih sumnja da nije svatko od gospode koja će upravo glasovati bio potpuno obaviješten, ja mogu sada ukratko ponoviti razloge koji bi trebali utjecati na obje strane.
– Ne uviđam da je to potrebno – reče Hawley – Vjerujem da svi znamo za koga želimo glasovati. Svaki čovjek koji želi biti pravedan ne čeka do posljednjeg časa da čuje o stranama o kojima se radi. Nemam više vremena, pa predlažem da se predmet odmah stavi na glasovanje.
Vodila se još kratka, ali živa diskusija, a onda je svatko od prisutnih napisao »Tyke« ili »Farebrother« na komadu papira i spustio ga u staklenu posudu; uto Bulstrode ugleda Lydgatea gdje ulazi.
– Primjećujem da su glasovi jednako podijeljeni – reče gospodin Bulstrode jasnim, zajedljivim glasom, dižući pogled prema Lydgateu: – Treba nam još odlučujući glas. To je vaš, gospodine Lydgate; hoćete li biti tako dobri i napisati?
– Gotovo je – reče gospodin Wrench dižući se. – Svi znamo kako će gospodin Lydgate glasovati.
– Čini se da govorite s nekom osobitom primisli, gospodine – reče Lydgate prilično izazovno, odloživši načas olovku.
– Mislim samo reći kako se očekuje da ćete glasovati s gospodinom Bulstrodeom. Smatrate li to tako uvredljivim?
– To može biti uvredljivo za druge. Ali ja neću zbog toga odustati glasovati s njim.
Lydgate bez oklijevanja napiše »Tyke«.
Tako je velečasni Walter Tyke postao kapelan bolnice, a Lydgate je i dalje surađivao s gospodinom Bulstrodeom. Nije bio sasvim siguran je li Tyke bio pogodniji kandidat, ali savjest mu je govorila da bi glasovao za Farebrothera da je bio sasvim slobodan od indirektnog utjecaja. To kapelanstvo ostalo je bolna točka u njegovu sjećanju, kao slučaj u kojem je podlegao sitničavoj midlmarčkoj okolini. Kako čovjek može biti zadovoljan s odlukom u takvim alternativama i u takvim prilikama? Baš tako kao što može biti zadovoljan sa šeširom, izabranim između modela koje mu suvremene zalihe nude, noseći ga u najboljem slučaju s rezignacijom, koja se uglavnom održava uspoređivanjem.
Ali ga je gospodin Farebrother susretao jednako prijazno kao i prije. Karakter zlih ljudi nije uvijek praktički nespojiv s karakterom modernog farizeja, jer većina od nas teško uviđa pogrešnost svojih postupaka jasnije od nesavršenstva svojih umovanja ili gluposti svojih dosjetaka. Ali se župnik sv. Botolpha sasvim sigurno otresao i najmanje primjese farizejštine; priznavajući u sebi da je isto takav kao i drugi ljudi, postao je sasvim drugačiji od njih po tome što je mogao drugima oprostiti površno mišljenje o sebi, a mogao je i nepristrano suditi o njihovim postupcima, čak ako su bili očito upereni protiv njega.
– Svijet je presnažan za mene, ja to znam – reče on jednoga dana Lydgateu. – Ali, eto, je nisam jak čovjek... nikada neću postati glasovit čovjek. Herkul na raskršću je lijepa bajka, ali Prodik olakšava posao heroju, tvrdeći da su prve odluke dovoljne. Druga priča kaže da je čak držao i preslicu, a na kraju nosio Nesovu košulju. Mislim da dobra odluka može čovjeku pomoći samo ako svi drugi odluče da mu pomažu.
Župnikove riječi nisu uvijek hrabrile; uspio je ne biti farizej, ali nije uspio izmaći onom obescjenjivanju svojih mogućnosti, do kojega prilično lako dolazimo zaključkom na koji nas je naveo naš neuspjeh. Lydgate je smatrao da je Farebrother čovjek tako slabe volje da ga treba žaliti.

XIX. POGLAVLJE

L’altra vedete ch’ha fatto alla guancia Della sua palma, sospirando, letto.49
Purgatorio VII.

Dok je George IV. još vladao u samoći Windsora, vojvoda Wellington bio ministar predsjednik, a Vincy načelnik starog gradskog vijeća u Middlemarchu, gospođa Casaubon, rođena Dorothea Brooke, krenula je na bračno putovanje u Rim. U to je vrijeme svijet bio za četrdeset godina mlađi i manje je znao o dobru i zlu no danas. Putnici nisu često nosili ni u svojim glavama ni u džepovima potpuna znanja o kršćanskoj umjetnosti, pa je čak i najpoznatiji engleski kritičar toga vremena zamijenio kip Blažene Djevice u uzašašću, ovijen cvijećem, s ornamentalnom vazom, koju je smatrao djelom slikarske mašte. Romantizam, koji je pomogao da se s ljubavlju i znanjem popune neke mračne praznine, nije još prožeo to vrijeme svojim vrenjem i nije prodro u duševnu hranu svakog pojedinca; ključao je tiho, kao plemenit snažan zanos u nekim njemačkim dugokosim umjetnicima u Rimu, a mladiće drugih nacija, koji su radili ili besposličarili u njihovoj blizini, katkada bi zahvatio taj pokret što se širio.
Jednog lijepog jutra, mladić, kome kosa nije bila pretjerano duga, ali obilna i kovrčava, inače Englez po svojoj opremi, upravo je okrenuo leđa belvederskom torzu u Vatikanu i zanio se u krasan vidik na planine iz susjednog okruglog trijema. Bio je tako zaokupljen da nije opazio kako se približava tamnooki živahni Nijemac, koji mu priđe i, položivši mu ruku na rame, reče sa snažnim stranim naglaskom: – Brzo ovamo! Inače će promijeniti pozu.
Odaziv je bio brz, i obojica prođu lagano kraj Meleagra prema predvorju, gdje je Arijadna, tada nazivana Kleopatrom, ležala u mramornoj razbludnosti svoje ljepote, s velom oko sebe, laganim i nježnim poput latica. Upravo su stigli na vrijeme da opaze jednu drugu priliku kako stoji uz postolje blizu ležećeg mramornog kipa: živa djevojka u punom cvatu, pojavom i ljepotom ravna Arijadni, u odjeći od kvekerskog sivog sukna; dugi ogrtač, pričvršćen oko vrata, zabacila je preko ramena, a na lijepu se ruku, na kojoj nije bilo rukavice, nalaktila, zaturivši malo unatrag bijelu kapu od dabrovine, koja je oko jednostavno spletene tamnosmeđe kose činila neku vrstu aureole njenu licu. Nije gledala kip, vjerojatno nije na njega ni mislila. Velike su joj oči bile sanjivo uprte u zraku sunčeva svjetla koja je padala na pod. Ali uskoro zamijeti tu dvojicu stranaca, što su se odjednom zaustavili kao da promatraju Kleopatru, i, ne pogledavši ih, smjesta se okrene da se pridruži služavci i vodiču, koji su postajkivali duž predvorja malo podalje od nje.
– Što ti misliš o tom sjajnom prizoru antiteze? – reče Nijemac tražeći na prijateljevu licu divljenje, koje bi odgovaralo tom prizoru, ali onda, ne čekajući odgovora, nastavi brbljati:
– Ovdje leži antikna ljepota, što ni u smrti nije nalik na mrtvo tijelo; to je život zaustavljen na vrhuncu zadovoljstva zbog svoga fizičkog savršenstva; a ovdje stoji ljepota, koja diše i u grudima nosi spoznaju kršćanskih vjekova. Ali bi trebalo da je odjevena kao redovnica; mislim da je vrlo nalik na ono što vi nazivate kvekerom; ja bih je odjenuo u redovnicu na svojoj slici. Ona je, međutim, udana; primijetio sam vjenčani prsten na toj divnoj lijevoj ruci, inače bih pomislio da joj je taj blijedi duhovnik otac. Vidio sam kako se oprostio od nje prije nekog vremena, i baš sam je sad pronašao u toj veličanstvenoj pozi. Pomisli samo!... Možda je bogat, pa bi htio da je netko portretira. Ah! Ne koristi gledati za njom... eno odlazi! Hajde, slijedimo je do kuće.
– To nećemo učiniti – reče njegov pratitelj malo namršten.
– Čudan si, Ladislaw. Kao da si utučen. Poznaješ li je?
– Znam da je udana za moga tetka – reče Will Ladislaw, krenuvši besciljno niz predvorje, dok je njegov prijatelj Nijemac išao pored njega i oštro ga promatrao.
– Što, zar onaj duhovnik? Više je nalik na ujaka... to je mnogo korisnija vrsta srodstva.
– Nije mi ujak. Kažem ti da mi je tetak – reče malo razdraženo Ladislaw.
– Lijepo, lijepo. Nemoj biti zagrižljiv. Ne ljutiš se valjda na mene zato što držim da je tetkova žena najdivnija mlada Madona koju sam ikad vidio.
– Da se ljutim? Glupost. Vidio sam je svega jedanput, samo nekoliko časaka, kad mi ju je tetak predstavio, upravo prije nego sam otputovao iz Engleske. Tada još nisu bili vjenčani. Nisam znao da dolaze u Rim.
– Ali sad ćeš ih posjetiti... doznat ćeš njihovu adresu... jer ti znaš ime. Idemo li na poštu? I mogao bi spomenuti portret.
– Idi dovraga, Naumanne! Ne znam što ću učiniti. Nisam tako drzak kao ti.
– A što, to je zato jer si nestručnjak i diletant. Kad bi ti bio umjetnik, ti bi mislio o tetkovoj ženi kao o antiknom liku, oživjelom kršćanskim osjećajima... nekoj vrsti kršćanske Antigone... čulna snaga obuzdana duhovnom žudnjom.
– Da, i da je tvoje slikanje njena portreta glavna svrha njena opstanka... božanstvo koje prelazi u više savršenstvo i samo što se ne raspline, ispunivši komadić tvoga platna! Dobro, ja sam diletant, ako baš hoćeš, ali ne smatram da se cijeli svijet trudi shvatiti nejasnoću tvoje slike.
– Ali se trudi, dragi moj! Koliko se trudi preko mene, Adolfa Naumanna, to je sasvim sigurno – reče dobroćudni slikar, stavljajući Ladislawu ruku na rame, ni najmanje uznemiren neobičnom primjesom zlovolje u njegovu glasu. – Evo, gledaj! Moje biće pretpostavlja postojanje cijelog svijeta... nije li tako? A moj je zadatak da slikam... i kao slikar imam predodžbu, koja je posve genijalna, tvoje pratetke ili prababe kao slikarskog objekta; stoga se svijet zaista trudi shvatiti tu sliku preko te posebne kvake ili kuke, koju pruža u obliku moga ja – nije li tako?
– Ali što ako druga kuka u obliku moga ja teži to osujetiti... onda slučaj nije tako jednostavan.
– Nipošto, ishod je borbe isti... slika ili nikakva slika... logično. Will nije mogao odoljeti toj ravnodušnosti i sjeta se na njegovu licu pretvori u vedar smijeh.
– Hajde, prijatelju... hoćeš li mi pomoći? – upita Naumann glasom punim nade.
– Neću, to nema smisla, Naumanne! Engleske dame ne stoje svakome na raspolaganju kao modeli. A ti želiš previše izraziti svojim slikanjem. Ti bi napravio samo bolji ili lošiji portret s pozadinom, o kojemu bi se svaki znalac iz sasvim različitih razloga izrazio povoljno ili nepovoljno. A što je portret žene? Uostalom, to tvoje slikanje i modeliranje posve su bezvrijedni. Oni remete i slabe predodžbe, umjesto da ih oživljuju. Jezik je savršenije sredstvo.
– Jest, za one koji ne znaju slikati – reče Naumann. – U tome imaš potpuno pravo. Ja ti nisam preporučio da slikaš, moj prijatelju.
Ljubazni je umjetnik uputio žalac, ali Ladislaw nije htio pokazati da je osjetio to peckanje. Nastavio je, kao da nije ni čuo:
– Jezik daje potpuniju sliku, koja je još bolja, jer je nejasna. Napokon, pravo je gledanje unutarnje, a slika bulji u te upornom nesavršenošću. To naročito osjećam kad prikazuje žene. Kao da je žena samo obojena površina! Moraš naslućivati pokret i glas. Ima nijansa i u samom njihovu disanju: mijenjaju se svakog trenutka. Na primjer, ona žena, koju si upravo vidio: kako bi naslikao njen glas, molim? A glas joj je božanstveniji od svega što si na njoj vidio.
– Razumijem, razumijem. Ti si ljubomoran. Nitko ne smije ni pomisliti da bi mogao naslikati tvoj ideal. To je vrlo ozbiljno, moj prijatelju! Tvoja pratetka! Der Neffe als Onkel u tragičnom smislu... ungeheuer!50
– Mi ćemo se posvaditi, Naumanne, ako tu damu opet nazoveš mojom tetkom.
– Kako da je onda nazivam?
– Gospođom Casaubon.
– Dobro. Recimo da se upoznam s njom protiv tvoje volje i otkrijem da ona jako želi portret?
– Da, recimo! – reče Will Ladislaw prezirno prigušnim glasom želeći promijeniti predmet razgovora. Bio je svjestan da se uzbudio zbog smiješnih, neznatnih uzroka, od kojih je dobar dio sam stvorio. Zašto se toliko uznemirio zbog gospođe Casaubon? Pa ipak je osjećao kao da je nešto doživio u vezi s njom. Postoje naravi koje neprestano stvaraju za sebe sukobe i zapletaje u dramama, koje nitko nije voljan glumiti s njima. Njihova će se osjetljivost sukobiti s pojavama objektivnog svijeta, koje ostaju bešćutne i nepomične.

XX. POGLAVLJE

Trgnuto iza sna, napušteno dijete
Bojažljivo pogledom naoko to bludi
I vidi samo – zaludu mu tražit
Da sretne pogled ljubavi u ljudi.
Dva sata poslije toga sjedila je Dorothea u jednoj maloj sobi ili budoaru lijepo namještenog stana u Via Sistini.
Žao mi je što moram reći da je gorko jecala, dajući oduška svome ojađenu srcu, onako kako će to ponosna i obzirna žena, navikla da se svladava, učiniti samo onda kad je posve sigurna da je sama. Bila je uvjerena da će se Casaubon zadržati neko vrijeme u Vatikanu.
Pa ipak, Dorothea nije imala nikakva jasno određena žalovanja, koje bi mogla makar sebi samoj obrazložiti, i misao koja je poput bolna vapaja izbijala iz te duševne smetenosti i uzbuđenja, bila je samooptužba: njenu očajanju krivo je njeno vlastito duhovno siromaštvo. Udala se za čovjeka koga je sama izabrala, i ušla je u brak s vrlinom koje većina djevojaka nema; naime, smatrala je svoju udaju samo kao početak novih dužnosti; od prvog je dana znala da je Casaubon po svojoj pameti mnogo iznad nje i da će često biti zaokupljen znanstvenim radom, u kome ona neće moći izravno sudjelovati; osim toga je, nakon neznatnih i oskudnih doživljaja u svome djevojaštvu, vidjela Rim, grad vidljive povijesti, u kome se, takoreći, povijest jednog cijelog planeta kreće u pogrebnoj povorci s čudnovatim likovima i trofejima, baštinom daleke prošlosti.
Ali je ta čudesna fragmentarnost još pojačavala mutnu neobičnost njena bračnog života. Dorothea se sad nalazila pet tjedan u Rimu, i za ugodnih prijepodneva, kad se činilo da jesen i zima kroče usporedo poput sretnog starog bračnog para, od kojeg će jedno nadživjeti drugo u studenijoj samotinji, ona se u početku vozila okolo s gospodinom Casaubonom, ali u posljednje vrijeme uglavnom s Tantripp i jednim iskusnim vodičem. Vodili su je po najboljim galerijama, odvodili do najljepših vidika, pokazivali najveće ruševine i najveličanstvenije crkve, poslije čega bi najčešće poželjela da se odveze u Campagnu, gdje je osjećala da je sama sa zemljom i nebom, daleko od nametljive maškarate vjekova, u kojoj, kako joj se činilo, i njen život postaje maska u zagonetnoj odjeći.
Onima, koji gledaju Rim životvornom snagom znanja, što sve povijesne oblike nadahnjuje bujnim životom i pronalazi skrivene prijelaze, koji spajaju sve opreke, Rim može uvijek biti duhovni centar i tumač svijeta. Ali neka shvate još jednu povijesnu opreku: da su ta golema fragmentarna otkrića u tom carskom i papinskom gradu naglo ubačena u život djevojke, odgojene u engleskom i švicarskom puritanizmu, hranjene oskudnom protestantskom poviješću i poukom o umjetnosti, koja se uglavnom svodila na djevojački ručni rad; djevojke, kojoj je gorljiva narav pretvarala svu njenu bijednu zalihu znanja u principe, u koje su se ukalupljivala njena djela, a njene su snažne emocije davale najapstraktnijim pojavama svojstva radosti ili bola; djevojke, koja je nedavno postala žena i, prihvaćajući oduševljeno nepoznate zadatke, našla se zaokupljena i uznemirena brigom za svoj osobni udes. Težinu neshvatljivog Rima lako će podnositi blistave ljepotice, kojima on čini pozadinu za sjajan piknik engleskih turista; ali Dorothea nije nalazila takve zaštite, koja bi je branila od dubokih dojmova. Ruševine i bazilike, palače i gorostasnici, smješteni usred bijedne sadašnjosti, u kojoj se čini da je sve živo i toplokrvno utonulo duboko u izopačenost praznovjerja, lišeno poštovanja; nejasan ali snažan titanski život, što se ukočio ili uznemirio na zidovima i stropovima; dugi nizovi bijelih likova s mramornim očima, u kojima se, takoreći, odražava jednolično svjetlo nekog stranog svijeta – sve te beskrajne ruševine ljudskog častoljublja i osjetilnih i duhovnih ideala, u neredu izmiješane sa živim znakovima zaborava i propadanja, sve ju je to najprije potreslo kao električni udarac, a zatim se oborilo na nju onako bolno, kako je to uvijek kod mnoštva pobrkanih misli, koje koče bujicu emocija. Blijede i žarke slike zaokupile su joj mladi duh, usadile joj se u pamćenje, javljajući se čak i kad na njih nije mislila, vodeći do neobičnih asocijacija, koje su joj ostale u pameti još mnogo godina. Naša su raspoloženja kadra dočarati nam različite slike, nižući ih jednu za drugom poput čarobne svjetiljke u bajci, pa je tako Dorothea, kad je osjećala dosadu osamljenosti, i dalje cijeli svoj život gledala prostranstvo Crkve sv. Petra, golemu brončanu kupolu, uzbudljivu gorljivost u držanju i odjeći proroka i apostola u mozaicima, te crveno sukno koje se vješalo o Božiću, kako se svuda širi kao neka bolest mrežnice.
Nije ta Dorothejina unutarnja zbunjenost bila nešto izuzetno; mnoge se duše u svom mladenačkom neiskustvu spotiču o neskladnosti i upućene su da sebi same krče put, dok stariji idu za svojim poslom. Ne mogu vjerovati ni da se situacija u kojoj smo otkrili gospođu Casaubon kako ljuto plače šest tjedana poslije svoga vjenčanja mora smatrati tragičnom. Neka malodušnost, neka malaksalost srca pred novom, zbiljskom budućnošću, koja nadomješta imaginarnu, nije ništa neobično, pa i ne očekujemo od ljudi da budu duboko ganuti onim što nije neobično. Onaj element tragedije koji leži u samoj činjenici običnosti, nije još prodro u obične ljudske osjećaje; a možda bi to naša srca u većoj mjeri teško mogla i podnijeti. Kad bismo jasno vidjeli svaki obični ljudski život i bih ga svjesni, bilo bi to kao da čujemo travu kako raste i vjeveričino srce kako kuca, te bismo umrli od te buke što leži s onu stranu tišine. U takvim vremenima i najoštroumniji od nas hodaju okolo idući oprezno ukorak s tupošću.
Dorothea je međutim plakala, i da se od nje zahtijevalo da kaže razlog, ona bi našla samo nekoliko općenitih riječi, kakve sam ja već izrekla; a kad bi se tražio potpuniji odgovor, bilo bi to slično pokušaju da se prikaže povijest svjetla i sjene; naime, ta nova zbiljska budućnost, koja je dolazila na mjesto one imaginarne, crpila je građu iz beskrajnih sitnica kojima su se sada, kada je bila udana za Casaubona, njeno mišljenje o njemu i njezin odnos kao žene postepeno mijenjali, potajno se odmičući kao kakav uhoda od onoga što je Casaubon bio u njenim djevojačkim snovima. Bilo je ipak prerano da otvoreno prizna ili barem uvidi tu promjenu, za nju je bilo važnije da povrati onu gorljivost koja je bila tako neophodan dio njena života, da je bila gotovo sigurna da će je prije ili kasnije ponovo oživjeti. Život ispunjen neprekidnom bunom, zbrkan i bez svrhe, kojoj bi se mogla posvetiti s ljubavlju i vjerom, nije za nju bio moguć; ali je ona sada bila u jednom intervalu kada je sama snaga njene naravi povećavala tu zbrku. Tako su prvi mjeseci braka često vrijeme prave uzburkanosti – ili one plitkih bara ili one dubokih voda – koja se kasnije stišava u radostan mir.
Ali zar nije gospodin Casaubon bio jednako učen kao i prije? Zar se njegov način izražavanja promijenio ili su mu osjećaji postali manje hvalevrijedni? O ženska mušičavosti! Zar ga je izdala kronologija, ili njegova sposobnost da objavi ne samo neku znanost, nego i imena onih koji su tu znanost zastupali, ili njegova spremnost da na prvi zahtjev razloži glavne točke neke od svojih tema? Nije li Rim najbolje mjesto na cijelom svijetu, gdje takvo mnogostrano obrazovanje može dobiti maha? A osim toga, nije li se Dorothea oduševljavala, jer se nadala da će olakšati teret, a možda i nemilu sudbinu onome kome su nametnuti veliki zadaci koje mora izvršiti? – A da takav teret tišti gospodina Casaubona, bilo je sada još jasnije nego prije.
Sve su to porazna pitanja; ali, ako je sve drugo ostalo nepromijenjeno, svjetlo se ipak promijenilo, te ne možeš vidjeti biserni sjaj zore u podne. Nepromjenljiva je činjenica da se tvoj drug, kome si narav upoznao samo u ono nekoliko kratkotrajnih nedjelja sanjarenja, nazvanih zaručništvom, može pokazati, kad ga promatraš u trajnom bračnom zajedništvu, nešto boljim ili gorim nego što si ga zamislio, ali sigurno neće biti sasvim isti. I začudo kako se brzo osjeća promjena ako nema i sličnih promjena da ih možeš uspoređivati. Stanovati zajedno s nekim tko ti je sjajan prijatelj kod objeda, ili vidjeti svog omiljenog političara u ministarskom kabinetu, može gotovo jednako brzo uzrokovati promjene; i u takvim prilikama u početku znamo malo, a vjerujemo mnogo, a katkada na kraju obrnemo te količine.
A ipak bi takve usporedbe mogle zavarati, jer nitko nije bio nesposobniji da obmanjuje od Casaubona; bio je jednako iskren i prirodan kao kakav preživač, te nije aktivno sudjelovao u stvaranju iluzija o sebi. Kako je onda moguće da Dorothea u prvim tjednima poslije vjenčanja nije jasno opazila, nego samo osjetila, u zagušljivoj depresiji, da su široke vidike i beskrajna vedra prostranstva, o kojima je sanjala da će ih otkriti u duhu svoga muža, zamijenila predsoblja i vijugavi hodnici, koji nisu kako se čini nikamo vodili? Mislim da je tome krivo što se za zaručništva sve smatra privremenim i početnim, te se i najmanji primjer vrline ili savršenstva uzima kao jamstvo za neiscrpno obilje koje će otkriti vedra dokolica braka. Ali kad se jednom prekorači bračni prag, sve su onda nade u sadašnjosti. Pošto si se već ukrcao na bračni brod, nije moguće ne shvatiti da uistinu ne ploviš i da pučina nije na vidiku – da zapravo istražuješ u nekom zatvorenom zaljevu.
U njihovu razgovoru prije vjenčanja Casaubon se često zadržavao na nekim tumačenjima ili prijepornim pojedinostima, kojima Dorothea nije razumjela smisao; ali činilo se da je uzrok takvu nepotpunom skladu bio u tome što se nisu redovito družili, i ona je, bodrena svojom vjerom u budućnost, slušala s gorljivom strpljivošću nabrajanja dokaza, koji bi se možda mogli naći protiv Casaubonova sasvim nova nazora o filistejskom bogu Dagonu i ostalim vodenim božanstvima, misleći da će i ona kasnije prosuđivati taj predmet, koji je njega tako jako zaokupljao s onog tako uzvišenog stanovišta, po kome je on, bez sumnje, postao tako važan za njega. A ona po sebi razumljiva prozaičnost i otresiti ton, kojim je govorio o onom što je u njoj poticalo najuzbudljivije misli, lako su se mogli protumačiti, jer su se pripisivali žurbi i prezaposlenosti u kojoj je i sama sudjelovala za vrijeme zaručništva. Ali sada, otkako su u Rimu, kad su njeni najdublji osjećaji pokrenuli neobuzdano djelovanje, i kad su novi elementi od njena života učinili nov problem, ona je, ponešto uplašena, postajala sve svjesnija da joj raspoloženje neprestano prelazi u skrivene napade gnjeva i negodovanja, ili u bespomoćnu klonulost. Bi li razboriti Hooker, ili ma koji drugi junak učenosti, bio isto takav u Casaubonovoj životnoj dobi, nije mogla saznati, tako da se gospodin Casaubon nije mogao okoristiti tim uspoređivanjem; ali mužev način komentiranja predmeta oko njih, što ostavljaju neobičan dojam, počeo je u njoj izazivati neku duševnu drhtavicu; imao je možda najbolju namjeru da dolično izvršava svoju dužnost, ali samo da izvršava svoju dužnost. Što je bilo novo njenu duhu, bilo je otrcano njegovu; i ona sposobnost da misli i osjeća, koju je u njemu poticao interes za opći život čovječanstva, davno se već pretvorila u neku vrstu suhog preparata, u neko beživotno balzamiranje znanja.
Kad je govorio: – Zanima li te to, Dorothejo? Da ostanemo malo dulje? – Ostat ću, ako želiš. – Činilo joj se da je sasvim svejedno odu li ili ostanu. Ili: – Hoćeš li u Farnesinu, Dorothejo? Tamo su glasovite freske, što ih je naslikao Rafael, za koje većina ljudi smatra da ih vrijedi vidjeti.
– A zanimaju li tebe? – glasilo je uvijek Dorothejino pitanje.
– Vjerujem da se visoko cijene. Neke od njih prikazuju priču o Kupidu i Psihi, što je vjerojatno romantična izmišljotina iz nekog književnog razdoblja te se, mislim, ne može uzeti za originalni mit. Ali ako ti voliš te freske, lako ćemo se odvesti onamo; i tako ćeš, mislim, onda vidjeti glavna Rafaelova djela, jer bi bila šteta da ih sve ne vidiš kad si već u Rimu. On je slikar za koga se držalo da sjedinjuje najsavršeniji sklad oblika s uzvišenošću izraza. Tako sam barem razabrao iz mišljenja stručnjaka.
Ovakav odgovor, izrečen odmjerenim službenim tonom, kao da ga daje svećenik što čita prema liturgijskim uputama, nije učvrstio slavu vječnoga grada ni u njoj pobudio nade da će joj život na zemlji biti obasjan radošću bude li o toj slavi znala više. Teško da ima ikakav dodir koji bi djelovao poraznije na mlado gorljivo stvorenje, nego što je dodir s duhom u kome su duge godine ispunjene znanstvenim radom, rekao bih, umrtvile svako zanimanje i suosjećanje.
Za druge je predmete gospodin Casaubon zaista pokazivao veliko zanimanje i revnost, što je obično posljedica zanosa, i Dorothea je željela da slijedi taj spontani smjer njegovih misli, kako ne bi morala osjećati da ga od toga odvraća. Ali se postepeno prestala nadati da će, idući tako za njim, ugledati bilo kakav široki vidik.
Jadni se Casaubon sam bio izgubio usred malih izbi i vijugavih stuba, uznemiren nekom nejasnoćom u razmatranju o Kabeirima,51 ili je u izlaganju loše zamišljenih paralela drugih mitologa smetnuo s uma svrhu zbog koje se dao na taj posao. S tankom voštanicom pred sobom, zaboravio je da na izbama nema prozora, a ispisujući ogorčene napomene na rubovima rukopisa o tuđim mišljenjima i sunčevim božanstvima, postao je ravnodušan prema sunčevoj svjetlosti. Te Casaubonove osobine, krute i nepromjenljive poput kosti, Dorothea ne bi možda još zapazila da ju je i dalje poticao da daje oduška svojim osjećajima – osjećajima mlade djevojke i mlade žene da je, držeći njene ruke u svojima, slušao s nježnim užitkom i razumijevanjem sve one sitne priče od kojih se sastojao njen život i da joj je za uzvrat iskazivao isto tako prisno prijateljstvo. Tako bi prošlost svakog od njih postala dio njihova međusobnog poznavanja i njihove ljubavi – ili da je barem mogla hraniti svoju ljubav onim bezazlenim nježnostima, kojima je sklona takva ljupka žena, koja nastoji, obasipajući poljupcima tvrdu glavu svoje ćelave lutke, iz obilja svoje ljubavi stvoriti u tom bešćutnom čovjeku sretnu dušu. Za tim je težila Dorothea. Uza svu čežnju da upozna ono što joj je daleko i da bude što bolja i ljubaznija, bila je dovoljno gorljiva i prema onome što joj je bilo blizu. Ona bi poljubila Casaubonu rukav kaputa ili pogladila remenčić njegovih cipela, da je on pokazivao ikakav drugi znak blagonaklona uvažavanja, osim što joj je svojom besprijekornom pristojnošću govorio kako je ona najodanija žena i kako je njena narav prava ženska narav te, dodajući joj uljudno stolac, istodobno pokazivao da očitovanje tih osobina drži prilično primitivnim i upadljivim. Pošto bi se ujutro pažljivo dotjerao, kako dolikuje svećeniku, bio je spreman samo za one životne radosti koje priliče dobro namještenoj krutoj kravati toga doba i duhu opterećenom neobjavljenim djelom.
Po nekoj žalosnoj kontradikciji, Dorothejine misli i odluke činile su se poput leda koji se topi i gubi ploveći u toploj bujici, kojoj i sam pripada i samo je njen drugi oblik. Ponižavalo ju je kad je uvidjela da je samo žrtva osjećaja, kao da su joj osjećaji bili jedino sredstvo spoznaje; sva joj se snaga rasipala u navalama uzbuđenja, borbe i očaja, a zatim opet u priviđenjima još potpunijeg samoodricanja, što pretvara sve nevolje života u dužnosti. Jadna Dorothea! – Bila je bez sumnje dosadna... uglavnom sebi; ali toga jutra bila je prvi put dosadna i Casaubonu. Dok su pili kavu, odlučila je osloboditi se svega onoga što je nazivala sebičnošću pa se, vesela i pažljiva, okrenula mužu kad je rekao:
– Moja draga Dorothejo, moram sada misliti na sve što još nismo obavili pripremajući se za odlazak. Rado bih se prije vratio kući, da možemo o Božiću biti u Lowicku, ali moja istraživanja ovdje otegla su se preko predviđena roka. Ipak, vjerujem da ti je boravak ovdje bio ugodan. Među znamenitostima Europe, ove se u Rimu oduvijek smatraju kao najizrazitije i donekle poučne. Dobro se sjećam da sam svoj prvi boravak u Rimu doživio kao novo razdoblje u svom životu. Bilo je to poslije pada Napoleona, događaja koji je otvorio kontinent svim putnicima. Zaista mislim da je to jedan od onih gradova na koje se primjenjuje hiperbola: »Vidi Rim, pa umri«. Ali za tebe bih predložio ispravak i rekao: »Vidi Rim kao nevjesta, pa živi dalje kao sretna žena.«
Gospodin Casaubon je izrekao taj mali govor s najsavjesnijom namjerom da izvrši svoju dužnost, žmirkajući pomalo i klimajući glavom, a završio je sa smiješkom. Nije smatrao da je brak neko stanje zanesenosti, ali nije ni pomišljao da je on išta drugo do besprijekorni muž, koji će ljupku mladu ženu učiniti sretnom, kako to ona zaslužuje.
– Nadam se da si potpuno zadovoljan našim boravkom... mislim rezultatom svoga rada – reče Dorothea, pokušavajući zadržati svoje misli na onome što joj je muža najviše zanimalo.
– Jesam – odvrati gospodin Casaubon onim njemu svojstvenim glasom, koji je riječima davao napola negativni smisao. – Rad me je odveo dalje nego što sam mogao predvidjeti; iskrsnulo je štošta što nisam mogao propustiti da ne pribilježim, iako mi baš nije izričito potrebno. Mada mi je pomogao moj tajnik, zadatak je bio prilično težak, ali si me na sreću ti odvraćala od misli koje čovjeka progone uvijek kad nije zaokupljen studijem; takve su me misli često mučile za mog samovanja.
– Sretna sam da ti je moja nazočnost bila od neke koristi – reče Dorothea, kojoj su ostale u živom sjećanju večeri kad je mislila da su Casaubonove misli preduboko uronile za dana, a da bi se opet mogle vratiti na površinu. Sve mi se čini da je bilo malo ljutnje u njenu odgovoru. – Nadam se da ću ti biti od veće koristi kad stignemo u Lowick i da ću moći malo više sudjelovati u onom što tebe zanima.
– Bez sumnje, draga – reče gospodin Casaubon i lako se nakloni. – Bit će potrebno probrati bilješke koje sam ovdje sakupio, a moći ćeš ih, ako budeš htjela, i prepisivati po mojim uputama.
– I sve te bilješke – reče Dorothea, u koje je srce već tako izgaralo zbog toga, da sad nije mogla a da ne progovori svojim jezikom. – Svi oni nizovi svezaka... nećeš li sada završiti ono o čemu si uvijek govorio?... Nećeš li se napokon odlučiti da od tog izabereš što ti treba i počneš pisati knjigu, kojom ćeš svoje opsežno znanje objaviti svijetu da se njime okoristi? Pisat ću po tvom diktatu ili ću prepisivati i izabrati ono što mi kažeš; ne mogu ti nikako drugačije koristiti. – Dorothea završi na onaj sasvim neobjašnjiv, čudan ženski način, slabim jecajem i očima punim suza.
Taj pretjerano izraženi osjećaj bi već sam po sebi silno uznemirio gospodina Casaubona, ali je tu bilo i drugih razloga zbog kojih su ga te Dorothejine riječi vrijeđale i ljutile više od svega, što bi ona inače mogla smatrati potrebnim da mu kaže. Bila je slijepa za njegove intimne teškoće, isto kao i on za njene; još nije ništa znala o onim duševnim borbama svoga muža, zbog kojih on zaslužuje našu sućut. Nije još strpljivo prisluškivala otkucaje njegova srca, osjećala je samo da njeno snažno udara. U Casaubonovu uhu je Dorothejin glas jako odjeknuo kao naglašeno ponavljanje onih prigušenih podsjećanja vlastite savjesti, koja se mogu tumačiti i kao plod mašte i kao obmana uzrokovana pretjeranom osjetljivošću; uvijek kad se takva podsjećanja jasno ponavljaju izvana, mi im se protivimo kao okrutnim i nepravednim. Nas ljuti čak i potpuno razumijevanje na koje nailazimo, kad se ponizimo pa i sami sve to priznamo – a kako se tek ljutimo kad u nemilosrdno razgovijetnim riječima s usana bliskog promatrača čujemo ono naše unutarnje nejasno spočitavanje, koje pokušavamo nazvati bolesnim i protiv kojega se borimo, kao da nas hvata nesvjestica! I taj okrutni, vidljivi tužitelj bio je sada ovdje u liku žene... ne, mlade nevjeste, koja, umjesto da pažljivo prati svaki potez njegova pera i ono gomilanje rukopisa s nekritičkim strahopoštovanjem pametna kanarinca, nastupa kao nekakva uhoda, motreći sve pakosno i prijekim okom. A baš u tome je gospodin Casaubon bio tako osjetljiv, da se po osjetljivosti mogao mjeriti s Dorothejom, i isto tako brz, da vidi više od zbiljske činjenice! Prije je sa zadovoljstvom zapažao njenu sposobnost da se divi visokim ciljevima, a sad je odjednom užasnut uvidio da bi se ta sposobnost mogla pretvoriti u puku pretpostavku, a to divljenje u najgoru kritiku – onu koja nejasno vidi mnogo krasnih ciljeva, a ne zna ni približno po koju cijenu se oni postižu.
Prvi put, otkako ga je Dorothea upoznala, na Casaubonovu se licu naglo pojavilo rumenilo bijesa.
– Draga moja – reče on, pristojno obuzdavajući svoj gnjev – budi uvjerena da ja znam pravo vrijeme i pravi čas za svaki od raznih stadija svoga posla, o kome ne mogu suditi neuki promatrači lakovjernim nagađanjem. Lako bih mogao, zavaravajući svijet neutemeljenim mišljenjem, postići privremeni uspjeh; međutim, uvijek je kušnja za savjesna istraživača da bude izvrgnut obescjenjivanju nestrpljivih brbljavaca, koji se okušavaju samo u najsitnijim podvizima, jer zaista nisu sposobni ni za što drugo. I bilo bi dobro kad bismo sve takve mogli uputiti da razlikuju predmete koji su potpuno izvan dohvata njihova suda, od predmeta kojima se glavni elementi mogu obuhvatiti plitkim i površnim pregledom.
Ove je riječi gospodin Casaubon izrekao začudo energično i brzo. To zbilja nije bila samo improvizacija, nego je bilo već pripremljeno u unutarnjem razgovoru, te je sada izletjelo poput okruglih zrna iz kakva ploda raspukla na iznenadnoj vrućini. Dorothea nije bila samo njegova žena, već i personifikacija onog praznoglavog svijeta što okružuje neshvaćena i očajna pisca.
Dorothea je također bila ozlojeđena. Zar nije u sebi zatomila sve osim želje da pomogne mužu u postizanju njegova životnog cilja?
– Moj sud je bio vrlo površan... onakav kakav sam sposobna stvoriti – odgovori ona, planuvši ogorčenjem koje je ionako tražilo oduška. – Pokazao si mi niz bilježnica... često si o njima govorio da ih valja urediti. Ali nikad nisam čula da govoriš o rukopisu koji ćeš objaviti. To su vrlo jednostavne činjenice, i moj sud nije išao dalje. Samo sam te molila za dopuštenje da ti budem od neke koristi.
Dorothea je ustala, da ode od stola, a gospodin Casaubon nije odgovorio ništa, nego je uzeo pismo što je ležalo kraj njega, kao da će ga ponovo pročitati. Oboje su bili ogorčeni zbog stanja u kome su se našli nakon što su iskalili bijes jedno na drugome. Da su se nalazili kod kuće u Lowicku, u svakidašnjem životu među svojim znancima, sukob bi bio manje neugodan; ali na svadbenom putovanju, kome je izričita svrha da odvoji dvoje ljudi kako bi mogli jedan drugome biti cijeli svijet, osjećaj nerazumijevanja, blago rečeno, zbunjuje i poražava. Promijeniti znatno zemljopisnu dužinu i povući se u samoću, da doživiš sitne provale gnjeva, mučno razgovaraš i dodaješ čašu vode ne dižući pogleda – u tome bi čak i najokorjeliji ljudi teško našli zadovoljstva. Dorothea, neiskusna i osjetljiva, vidjela je u tome pravu katastrofu, koja ruši sve njene nade, a za Casaubona je to bila nova patnja, jer još nikad nije bio na svadbenom putovanju, niti se našao s nekim u tako prisnom odnosu, koji zahtijeva više podvrgavanja no što je on mogao i zamisliti. Ta ga dražesna mlada nevjesta nije samo primoravala da zbog nje mnogo razmišlja (što je on neumorno i činio), nego se pokazalo da ga može i okrutno uznemiriti, baš ondje gdje mu je trebalo najviše mira. Umjesto da je dobio ugodnu zaštitu, kojom bi se ogradio od hladna i mračna svijeta u kome živi i od koga je tako teško steći priznanja, nije li zapravo taj svijet još više približio k sebi?
Oboje su smatrali kako je nemoguće da opet progovore. Da promijeni dogovor i odbije izaći, značilo bi da se i dalje ljuti, a toga se Dorothejina savjest žacala; Dorothea je već počela osjećati da je ona kriva. Kako je god opravdano moglo biti njeno ogorčenje, ideal joj nije bio da traži pravdu, nego da širi ljubav i tako, kad je kočija stigla pred vrata, Dorothea se odvezla s gospodinom Casaubonom u Vatikan, prošla kamenim prilazom natpisa i rastala se s njim pred ulazom u knjižnicu, a zatim nastavila put kroz muzej, potpuno ravnodušna prema onome što je okružuje. Nije imala snage okrenuti se i reći da je nekamo odvezu. Kad ju je Casaubon ostavio, Naumann je prvi put ugledao, pa uđe istovremeno s njom u drugu galeriju kipova; ali tu je Naumann morao čekati Ladislawa, s kojim je imao riješiti okladu o šampanjac za neki zagonetni, po izgledu srednjovjekovni kip. Kad su ogledali kip i pošli dalje, završavajući svoju prepirku, rastali su se. Ladislaw je zastao, a Naumann je otišao u predvorje kipova, gdje je opet opazio Dorotheju, zamišljenu, odsutnu duhom, što je njeno držanje činilo tako karakterističnim. Ona zaista nije vidjela zraku sunčeva svjetla na podu, kao što nije vidjela ni kipova; ona je u duhu gledala svjetlo budućih godina u svom domu i na engleskim poljima, brijestovima i cestama omeđenim živicom, osjećajući da joj više nije tako jasno kako bi te godine mogla ispuniti radosnom požrtvovnošću, kao što joj je to bilo nekoć. Ali je Dorothejinom dušom strujio osjećaj, u koji su smjerale da se prije ili kasnije sliju sve njene misli i svi njeni osjećaji – težila je čitavim svojim bićem najpotpunijoj istini, tom najidealnijom dobru. Ima sigurno nešto bolje od ljutnje i očaja.

XXI. POGLAVLJE

Njezinoj rječitosti dobre i iskrene žene nije trebalo nikakvih lažnih riječi da bi izgledala pametna.
Chaucer.

Tako se dogodilo da je Dorothea zajecala čim se našla potpuno sama. Ali je uskoro smete kucanje na vratima, što je natjera da žurno otare oči, prije nego što reče »unutra«. Tantripp je donijela posjetnicu i rekla da neki gospodin čeka u predsoblju. Sluga mu je rekao da je gospođa Casaubon sama kod kuće, ali je on rekao da je rođak gospodina Casaubona; hoće li ga primiti?
– Hoću! – reče Dorothea bez oklijevanja. – Uvedi ga u sobu za primanje. – Njeni su prvi dojmovi o mladom Ladislawu bili povezani sa sjećanjem na susret u Lowicku, kad je doznala kako je gospodin Casaubon velikodušan prema njemu i kad se zainteresirala za njega zbog njegove neodlučnosti da izabere neko određeno zvanje. Bila je pažljiva prema njemu, što joj je davalo priliku da pokaže živo razumijevanje, a baš se toga časa činilo da je taj posjet dobrodošao i zbog toga da je oslobodi njena nezadovoljstva – da je podsjeti na dobrotu njena muža i da je prinudi da osjeti kako sad ima pravo pomoći mu u svim njegovim djelima. Pričekala je minutu dvije, a kad je prešla u susjednu sobu, tragovi su se plača još samo toliko zamjećivali, da joj se iskreno lice činilo još mlađe i još privlačnije nego inače. Dočekala je Ladislawa s onim divnim, prijaznim smiješkom, u kome nema traga samodopadanju, i pružila mu ruku. Bio je od nje stariji nekoliko godina, ali toga se časa činilo da je mnogo mlađi, jer mu se prozirna put naglo zarumenjela; govorio je bojažljivo, bez one uočljive ravnodušnosti koju je pokazivao u ophođenju prema svome prijatelju, a Dorothea je postajala sve mirnija i, poticana radoznalošću, nastojala rastjerati njegovu bojažljivost.
– Nisam znao da ste vi i gospodin Casaubon u Rimu, dok vas nisam danas prijepodne vidio u vatikanskom muzeju – reče on. Odmah sam vas poznao... ali... mislim, pošto sam zaključio da bi se adresa gospodina Casaubona mogla pronaći u poštanskom uredu, želio sam izraziti svoje poštovanje njemu i vama, čim to bude moguće.
– Molim, sjednite. Njega sada nema ovdje, ali sam sigurna da će mu biti drago čuti nešto o vama – reče Dorothea i sama rastreseno sjedne između kamina i velikog prozora, kroz koji je padalo svjetlo u sobu, te spokojno kao prava dobrostiva domaćica pokaže na stolac sebi nasuprot. Znakovi mladenačke tuge na njenu licu bili su samo još uočljiviji. – Gospodin Casaubon je vrlo zauzet, ali vi ćete ostaviti svoju adresu... je li?... i on će vam pisati.
– Vrlo ste dobrostivi – odgovori Ladislaw, čija se bojažljivost počela gubiti potisnuta znatiželjom, s kojom je promatrao znakove plača, što su joj izmijenili lice. – Moja je adresa na posjetnici. Ali ako mi dopustite, doći ću opet sutra, u vrijeme kad će gospodin Casaubon vjerojatno biti kod kuće.
– On svaki dan odlazi u vatikansku knjižnicu i teško ga možete zateći kod kuće, osim ako se s njim ne dogovorite. A osobito sada. Spremamo se na odlazak iz Rima, pa je vrlo zaposlen. Obično je odsutan od doručka pa skoro do večere. Ali sam sigurna da će željeti da s nama objedujete.
Will Ladislaw je šutio nekoliko časaka. Nikad nije volio gospodina Casaubona i da mu nije dugovao zahvalnost, ismijao bi ga kao Bartolomeja učenosti. Ali pomisao na tog osušenog pedanta, tog pomnog obrađivača tričavih tumačenja, otprilike jednako važnih kao i suvišne zalihe lažnih starina u kakvom zakutnom spremištu staretinarnice, koji je prvo pridobio ovo divno mlado biće da se uda za njega, a onda provodio medeni mjesec daleko od njega, trčkarajući za svojim pljesnivim knjigama (Will je volio hiperbole) – ova neočekivana slika izazva u njemu neko komično zgražanje, došao je u napast da se glasno nasmije, a onda ga spopade još gora napast, da se istutnji u podrugljivu psovanju. Na trenutak je osjetio kako ta borba izaziva čudno krivljenje gipkih crta njegova lica, ali mu je uz veliki napor uspjelo da se to ne pretvori ni u što uvredljivo, već samo u veseli smiješak.
Dorothea se čudila, ali je taj smiješak bio neodoljiv te se odrazi i na njenu licu. Smiješak Willa Ladislawa je ugodan, ako niste na Willa već otprije bijesni; bila je to provala unutarnjeg svjetla, koje je osvjetljavalo njegovu prozirnu kožu i oči te poigravalo oko svakog zavoja i svake crte na njegovu licu, kao pod daškom nove draži kakva Ariela, što zauvijek odgoni tragove zlovolje. Odraz takva smiješka morao je pobuditi malo radosti čak i pod tamnim trepavicama, još vlažnim od suza, pa Dorothea upita radoznalo:
– Nešto vas je razveselilo?
– Jest – odvrati Will, povrativši brzo prisutnost duha. – Mislim kako sam ispao jadan pri našem prvom susretu, kad ste svojom kritikom prosto uništili moj bijedni crtež.
– Svojom kritikom? – upita Dorothea, čudeći se još više. – Sigurno nisam. Vjerujem da o slikarstvu ne znam gotovo ništa.
– Mislio sam da znate vrlo mnogo, da znate kako valja reći upravo ono što se najviše urezuje u pamćenje. Rekli ste... rekao bih da se toga ne sjećate tako dobro kao ja... da je veza između moje skice i prirode za vas potpuno skrivena. Barem je to bio smisao vaših riječi. – Will se sad mogao i smijati isto tako kao i smiješiti.
– To sam rekla iz neznanja – reče Dorothea, diveći se Willovu dobrom raspoloženju. – Vjerojatno sam tako govorila samo zato jer nikad nisam vidjela nikakve ljepote na slikama, za koje mi je stric govorio da ih svi znalci drže vrlo lijepima. I ja sam s istim neznanjem hodala Rimom. Ima doista malo slika u kojima mogu uživati. U početku, kad uđem u neku prostoriju gdje su zidovi prekriti freskama ili rijetkim slikama, osjećam neko strahopoštovanje... poput djeteta na velikoj svečanosti, gdje ima sjajnih svečanih odora i svečanih ophoda; kao da sam se našla u nekom svijetu uzvišenijem od svoga. Ali kad počnem točnije razgledati slike jednu po jednu, život nestaje iz njih, ili inače vidim u njima nešto što mi se čini silovito i čudno. Bit će to zbog moje tuposti. Vidim toliko toga odjednom, a ne razumijem ni polovinu. To uvijek navodi čovjeka da se osjeća glup. Bolno je kad vam govore da je nešto prekrasno, a vi niste kadri to osjetiti... nešto slično kao da si slijep, a ljudi ti govore o nebu.
– Oh, mnogo toga ima u umjetničkom osjećaju što se mora steći – reče Will. (Bilo je nemoguće sada sumnjati u iskrenost Dorothejina priznanja.) – Umjetnost je starodrevan jezik s mnogo umjetnih kićenih stilova, a katkada nam je najveći užitak samo osjećaj da ga poznajemo. Neizmjerno uživam ovdje u svakovrsnoj umjetnosti, ali mislim, kad bih mogao rastaviti svoje uživanje na dijelove, otkrio bih da je načinjeno od mnogo različitih niti. Dobro je i to kad pomalo i sami slikamo, pa tako dobijemo neki pojam o tom procesu.
– Namjeravate li možda postati slikar? – upita Dorothea s novim zanimanjem. – Da vam slikarstvo bude zvanje? Gospodinu će Casaubonu biti drago kad čuje da ste izabrali zvanje.
– Oh, nisam, nisam – odvrati Will nekako hladno. – Odlučno sam naumio da se toga zvanja ne prihvaćam. To je suviše jednostran život. Upoznao sam mnogo njemačkih umjetnika ovdje; s jednim od njih sam doputovao iz Frankfurta. Neki su dobri, pa čak i sjajni momci... ali ne bih htio gledati na svijet kao oni, samo iz ateljea.
– To mogu razumjeti – reče Dorothea srdačno. – A čini se da u Rimu ima i štošta drugo što je svijetu mnogo potrebnije od slika. Ali, ako imate dara za slikanje, zar ne bi bilo pametno da se sasvim posvetite slikarstvu? Možda možete dati i bolje slike od onih... ili drugačije, tako da se ne bi našle na istom mjestu tolike slike, gotovo sve nalik jedna na drugu.
Bilo je nemoguće krivo shvatiti tu jednostavnost i Willa to natjera na iskrenost.
– Čovjek mora biti neobično talentiran da stvori takve promjene. Bojim se da me moj talent ne bi doveo ni do toga da dobro izvodim i ono što je već postignuto, barem ne tako dobro da bi to bilo vrijedno truda. A ja neću nikada uspjeti ni u čemu napornim radom. Ako mi nešto ne ide lako od ruke, nikad to neću izvršiti.
– Čula sam gospodina Casaubona da žali što nemate strpljivosti – reče Dorothea obzirno. Bila je prilično užasnuta takvim shvaćanjem života, kao da je cijeli život blagdan.
– Da, poznato mi je mišljenje gospodina Casaubona. Mi se ne slažemo.
Slabi tračak prezira u njegovu nepromišljenom odgovoru povrijedi Dorotheju. Bila je još osjetljivija s obzirom na Casaubona zbog svoje jutrošnje nevolje.
– Naravno da se ne slažete – reče ona prilično ponosno. – Nisam vas mislila uspoređivati. Takva sposobnost za ustrajan i predan rad, kao što je u gospodina Casaubona, nije svakidašnja.
Will opazi da je uvrijeđena, ali to je samo još pojačalo i podražilo njegovu skrivenu averziju prema Casaubonu. Bila je za njega isuviše nepodnošljiva misao da Dorothea obožava tog muža. Takva slabost žene nije ugodna nikome, osim mužu o kome se radi. Ljudi lako dolaze u napast da razore sreću i radost svoga bližnjega, te pritom misle da takvo razaranje nije zločin.
– Nije, zaista – odvrati on brzo. – I stoga je šteta da se potrati, kao i tolika engleska obrazovanost, samo zbog toga što ne znamo što je ostali svijet već učinio. Kad bi gospodin Casaubon čitao njemački, to bi mu uštedjelo velik dio truda.
– Ne razumijem vas – reče Dorothea, zabrinuta i preneražena.
– Ja samo mislim – doda Will neusiljeno – da Nijemci vode u povijesnim istraživanjima, pa ismijavaju rezultate do kojih se dolazi polako i oprezno tapkajući s džepnim kompasom po šumi, u kojoj su oni već izgradili dobre putove. Kad sam bio s gospodinom Casaubonom, opazio sam da se oglušio toga savjeta i gotovo protiv volje pročitao latinsku raspravu koju je napisao neki Nijemac. Bilo mi je vrlo žao.
Will je samo htio dati istinitu i poraznu sliku te hvaljene marljivosti, a nije mogao ni zamisliti kako će Dorotheju time uvrijediti. Mladi Ladislaw nije ni sam mnogo čitao njemačke pisce, ali je vrlo lako sažaljevati tuđu nesposobnost.
Sirota Dorothea osjeti bol pri pomisli da bi posao kojemu je njen muž posvetio svoj život mogao biti uzaludan, i nije imala dovoljno snage da se zapita nije li se ovaj mladi rođak, kome je on učinio toliko dobra, trebao suzdržati od takvih riječi. Nije čak ni govorila, nego je sjedila gledajući svoje ruke, zaokupljena tom žalosnom mišlju.
Zbog tih svojih poraznih riječi Will se prilično postidio; Dorothejina šutnja jasno mu je govorila da ju je još više uvrijedio, a bio je i svjestan da je očerupao nešto perja sa svog dobročinitelja.
– Meni je to posebno žao – nastavi – prelazeći na uobičajeni način s klevetanja na licemjerno uveličavanje – jer osjećam zahvalnost i poštovanje prema svome rođaku. To ne bi bilo tako važno za čovjeka u koga nema tako sjajnih sposobnosti i takva značaja.
Dorothea podigne oči, koje su bile još sjajnije od uzbuđenja i reče vrlo tužnim glasom:
– Da sam barem naučila njemački dok sam bila u Lausanni! Bilo je ondje mnogo njemačkih učitelja. Tako sad ne mogu biti ni od kakve koristi.
U Dorothejinim je posljednjim riječima Will zamijetio tračak nekog novog, iako još jednako zagonetnog svjetla. Na pitanje kako je ona pristala poći za gospodina Casaubona – tim se pitanjem nije htio baviti kad ju je prvi put sreo jer je mislio kako ona unatoč ljepoti ipak mora biti neugodna žena – ne bi sad valjalo odgovoriti tako brzo i lako. Kakva god bila, neugodna nije. U nje nema ni bešćutne hladnoće ni prikrivena podsmijeha, divno je jednostavna i vrlo osjećajna. Pravi čarobni anđeo. Bio bi jedinstven užitak vrebati i osluškivati melodiozne fragmente, u kojima joj srce i duša skladno i iskreno izbijaju. Opet se sjetio Eolove harfe.
Od toga je braka ona vjerojatno stvorila nekakav svoj roman. I da je Casaubon bio zmaj, koji ju je zgrabio pandžama i odveo u svoje skrovište, jednostavno i bez zakonskih formalnosti, osloboditi je i pasti joj pred noge bilo bi svakako herojsko djelo. Ali je Casaubona bilo teže ukrotiti nego zmaja, on je bio dobrotvor, s čitavim društvom u zaleđu; i toga je trena upravo ulazio u sobu, strogo besprijekorna držanja kao uvijek, dok je Dorothea očito bila obuzeta iznova probuđenim nemirom i tugom, a Will divljenjem i premišljanjem o njenim osjećajima.
Gospodin Casaubon izrazi iznenađenje, u kome nije bilo nikakva zadovoljstva, ali zato nije bio ništa manje pristojan kod pozdravljanja, kad je Will ustao i objasnio zbog čega je došao. Casaubon je bio lošije raspoložen no obično i zbog toga se možda činilo da je bljeđi i stariji, inače bi taj dojam lako mogla izazvati i oprečna vanjština njegova mladog nećaka. Prvi dojam koji je ostavljao Will bio je osjećaj sunčane vedrine, koja je pojačavala nestalnost izraza na njegovu promjenljivom licu. Crte su njegova lica nesumnjivo mijenjale svoj oblik, kojiput se činilo da mu je donja vilica velika, a kojiput da je mala, a mali je nabor na njegovu nosu uvijek bio spreman mijenjati se. Kad bi naglo okrenuo glavu, kosa kao da bi mu zasjala svjetlom, a neki su ljudi u tome vidjeli nesumnjiv znak genijalnosti. A Casaubon je, naprotiv, stajao tu mračan, bez ikakva sjaja.
Dok su Dorothejine oči bile bojažljivo uprte u muža, ona je možda zapazila taj kontrast, ali je to zapažanje bilo pomiješano s drugim uzrocima, što su je činili svjesnijom nove zabrinutosti za njega, poticane više nježnom sućuti zbog njegove zbiljske sudbine, nego njenim snovima. Ipak, Willova prisutnost značila je za nju znatno olakšanje; njegova mladost, jednaka njenoj, bila je ugodna, a bez sumnje i njegova iskrenost, kojom je iznosio svoje uvjerenje. Osjećala je neizmjernu potrebu da s nekim razgovara, a nikada još nije srela čovjeka koji bi bio, kako se njoj činilo, tako bistar i uviđavan, tako kadar da sve razumije.
Casaubon se ozbiljno nadao da Will provodi svoje vrijeme u Rimu isto tako korisno kao i ugodno... mislio je da je namjeravao ostati u južnoj Njemačkoj... zamolio ga da sutra dođe na večeru, pa će opširnije razgovarati, sada je malo umoran. Ladislaw je to razumio te prihvatio poziv i odmah se oprostio.
Dorothejine su oči zabrinuto pratile muža dok se umorno spuštao na rub sofe, naslonio na ruku i zagledao u pod. Malo rumena, blistavih očiju, ona sjede kraj njega i reče:
– Oprosti mi moje jutrošnje nepromišljene riječi. Nisam imala pravo. Bojim se da sam te uvrijedila i učinila ti dan još težim.
– Drago mi je što to uviđaš, mila – odvrati Casaubon. Govorio je mirno, a glavu malo nakrivio, gledajući je, ali se u njegovim očima još uvijek odražavala tjeskoba.
– Ali mi ti opraštaš? – upita Dorothea i naglo zajeca. Zbog potrebe da nekako izrazi svoj osjećaj bila je spremna uveličati svoju pogrešku. Zar da ljubav već izdaleka ne nazre kajanje i ne pođe mu ususret, da mu se baci oko vrata i poljubi ga?
– Moja draga Dorothejo... »tko nije zadovoljan kajanjem, ne spada ni na nebo ni na zemlju«... ne misliš valjda da sam zaslužio biti prekoren tim strogim riječima – reče Casaubon, nastojeći da mu riječi zvuče uvjerljivo, a da se i malo nasmiješi.
Dorothea je šutjela, ali suza, koja se pojavila s jecajem, uporno se htjela skotrljati.
– Ti si uzbuđena, draga. A i ja osjećam neke neugodne posljedice pretjeranog duševnog uzbuđenja – reče Casaubon.
Zapravo joj je kanio reći da nije trebala primiti mladog Ladislawa u njegovoj odsutnosti; ali je odustao, djelomice zbog toga što je osjećao da ne bi bilo lijepo iznositi tu novu optužbu u trenutku njena pokajničkog priznanja, a djelomice jer je bio preponosan da pokaže ljubomoru, koju još nisu iscrpli njegovi učeni prijatelji, da ga ne bi preostalo i za druge svrhe. Ima ljubomore kojoj treba vrlo malo vatre; to gotovo i nije emocija, nego potištenost, ponikla u tmurnom, maglovitom očaju tjeskobna egoizma.
– Mislim da je vrijeme da se obučemo – doda gledajući na svoj sat. Digli su se i nikad više nisu nijednom riječi spominjali ono što se toga dana dogodilo među njima.
Ali se Dorothea toga sjećala do smrti, isto onako jasno kao što se sjećamo onih razdoblja u našem životu kad nam je umirala kakva draga nada ili se rađala kakva nova pobuda. Danas je počela uviđati da je bila u vlasti lude obmane kad se nadala da će joj Casaubon uzvratiti jednakim osjećajima, i osjećala je kako se u njoj rađa slutnja da u njegovu životu možda postoji i neki tragičan doživljaj, koji je uzrokom isto tako njegovoj kao i njenoj nevolji.
Svi se mi rađamo moralno glupi, jer smatramo svijet vimenom koje treba hraniti naše uzvišeno ja; Dorothea se rano počela oslobađati te gluposti, ali joj je ipak bilo jednostavnije zamišljati kako će se posvetiti Casaubonu te postati mudra i jaka uz njegovu snagu i mudrost, nego shvatiti, s onom jasnoćom koja nije više misao nego osjet – misao svedena na neposrednost osjeta, baš kao što opipom osjećamo krutost predmeta – da je u njega i istovrijedno ja, odakle svjetlo i sjene uvijek moraju padati donekle različito.

XXII. POGLAVLJE

Čavrljali smo dugo; prostodušna je bila i dobra.
Ne znajući za zlo, činila je dobro;
Sve bogatstvo srca povjerila je meni,
I slušajući srce što predaje se tako,
Ne misleći ni na što, dao sam joj svoje;
Odnijela mi život, ne saznavši to nikad.
Alfred De Musset.

Will Ladislaw bijaše izvanredno ugodan sutradan na objedu, pa nije Casaubonu davao prilike da zbog bilo čega negoduje. Dorotheji se naprotiv činilo da je Will znao okretnije uvući njena muža u razgovor i smjerno ga slušati, nego što je to dosad u ikog zapazila. Dakako, slušatelji u Tiptonu nisu baš ni jako bistri! I Will je dosta govorio, a ono što bi rekao, ubacivao je tako hitro i tako nehajno, kao da nešto tek usput spominje, i to je bilo poput odzvanjanja malih zvona poslije zvonjave velikih. Will nije uvijek bio tako ugodan, ali se ovaj dan sigurno mogao ubrojiti među njegove dobre dane. Opisivao je svoje slučajne susrete sa sirotinjom Rima, koje može doživjeti samo onaj koji se slobodno naokolo kreće; ustanovio je kako se slaže s Casaubonom da je mišljenje Middletona o vezama između židovske vjere i katolicizma nepouzdano; zatim je lakoćom prešao na opisivanje, upola ozbiljno, upola šaljivo, užitaka što ih je crpio iz raznolikosti Rima, koje nameću uspoređivanje i tako čine duh elastičnim i štede čovjeka zablude da gleda stoljeća kao niz odvojenih odsječaka bez ikakve međusobne životne veze. Znanstvena istraživanja gospodina Casaubona uvijek su tako opsežna, da je sav njima zaokupljen, pa nije možda nikad imao takav jedinstveni dojam, ali što se tiče njega, Willa, on mora priznati da mu je Rim stvorio sasvim drugačiji pogled na povijest kao cjelinu; fragmenti su mu poticali maštu i učinili ga konstruktivnim. Zatim se prigodice, ne prečesto, obraćao Dorotheji i raspravljao o onome što bi ona rekla, kao da je njeno mišljenje bila pojedinost koju valja uzeti u obzir pri donošenju konačnog suda čak i o Madoni iz Foligna, ili o Laokoonu. Osjećaj da pridonosiš stvaranju mondenog mišljenja čini razgovor naročito veselim; i Casaubon je bio ponosan na svoju mladu ženu, koja je govorila bolje od većine žena, kako je zaista već i bio opazio kad ju je odabrao.
Budući da se sve tako ugodno razvijalo, Casaubonova izjava da će ga njegovo proučavanje u vatikanskoj knjižnici zadržati još nekoliko dana, i da poslije toga kratkog produljenja neće imati više razloga da ostane u Rimu, ohrabri Willa te on naglasi da gospođa Casaubon ne bi smjela otići, a da ne vidi jedan ili dva ateljea. Ne bi li je gospodin Casaubon poveo? To se ne bi smjelo propustiti; to je nešto sasvim posebno; to je oblik života što raste poput sitne svježe vegetacije, zajedno sa svojom populacijom insekata na golemim fosilima. Will bi, kako je rekao, bio sretan da ih smije povesti – ne da ih zamara, nego samo da vide nekoliko takvih ateljea.
Videći da je Dorothea ozbiljno uprla pogled u njega, Casaubon je mogao samo upitati bi li je zanimali takvi posjeti; on joj je sada na raspolaganju cijeli dan; i tako su se složili da će Will sutradan doći i povesti ih.
Will nije mogao mimoići Thorwaldsena52 , živu znamenitost za koju se čak i Casaubon raspitivao, ali ih je, prije nego što se dan primakao kraju, poveo u atelje svoga prijatelja Adolfa Naumanna, koga je spomenuo kao jednog od glavnih obnovitelja kršćanske umjetnosti, koji nije samo oživio nego i širio ono uzvišeno shvaćanje najvećih događaja kao misterija, kojima su svjedoci bila mnogo stoljeća, a kojima su veliki duhovi svih razdoblja takoreći suvremenici. Will je spomenuo da je zasad Naumannov učenik.
– Radio sam neka ulja pod njegovim nadzorom – reče Will. – Mrzim kopiranje. Moram ubaciti i nešto svoga. Naumann je slikao svece kako vuku kola crkve, a ja sam napravio skicu Marloweova53 Tamerlana, kako vozi pobijeđene kraljeve u svojim bojnim kolima. Nisam religiozan kao Naumann pa mu se katkad podrugujem zbog njegova pretjerivanja u simbolima. Ali ga ovaj put namjeravam nadmašiti u veličini ideje. Povest ću Tamerlana u njegovim bojnim kolima na veličanstven put zbiljske povijesti svijeta, šibajući upregnute dinastije. To je po mojem mišljenju dobra alegorija.
Will pritom pogleda Casaubona, koji je s nelagodom slušao to improvizirano raspravljanje o simbolizmu i Casaubon se nekako neodređeno nakloni.
– Mora da je ta studija veličanstvena, ako toliko toga obuhvaća – reče Dorothea. – Morat ćete mi protumačiti čak i ovo što ste rekli. Mislite li Tamerlanom obuhvatiti i potrese i vulkane?
– O da – odvrati Will smijući se – i seobe naroda i krčenje šuma... i Ameriku i parni stroj. Sve što možete zamisliti.
– To je zbilja znanstvena stenografija! – reče Dorothea smiješeći se svome mužu. – Bit će potrebno sve tvoje znanje da uzmognem odgonetati.
Casaubon je žmirkajući krišom gledao Willa. Sumnjao je da ga ismijava. Ali je bilo nemoguće da tu sumnju protegne i na Dorotheju.
Zatekli su Naumanna kako marljivo slika, ali nije bilo ni jednog modela; slike su mu bile lijepo složene, a on je sam bio srdačan, živahan čovjek, ogrnut radnim haljetkom golubinje boje i s kestenjastom kapom od baršuna na glavi. Sve je bilo tako lijepo uređeno, kao da je očekivao tu divnu mladu Engleskinju baš u to vrijeme.
Slikar je na engleskom jeziku, kojim se služio s nešto pretjeranim samopouzdanjem, vodio male rasprave o svojim dovršenim i nedovršenim slikama, pretvarajući se da podjednako promatra Casaubona kao i Dorotheju. Will je pokatkad vatreno upadao, hvaleći i ističući osobite odlike u radu svoga prijatelja, i Dorothea osjeti da dobiva sasvim nove pojmove o značenju madona, koje sjede na neobičnim nadsvođenim prijestoljima s jednostavnim pejzažem u pozadini, te svetaca s arhitektonskim modelima u rukama ili s noževima zaglavljenim u lubanjama. Neke stvari, koje su joj se činile strahovite, postajale su joj razumljive, pa su čak dobile i svoje prirodno značenje; ali sve je to očevidno bila tema za koju se Casaubon nije zanimao.
– Više bih voljela da je slikarstvo lijepo, nego da ga moram odgonetati kao kakvu zagonetku; ali prije ću naučiti razumjeti te slike, nego vašu tako zamršenu simboliku – reče Dorothea obraćajući se Willu.
– Nemojte govoriti o mom slikanju pred Naumannom – reče Will. – On će vam reći da je to sve fušeraj, što je njegova najpogrdnija riječ!
– Zar je to istina? – upita Dorothea, upravivši svoje iskrene oči na Naumanna, koji napravi slabu grimasu i reče:
– O, on ne misli ozbiljno o slikarstvu. Njegova je budućnost beletristika. To je ši-ro-ko.
Činilo se da Naumann otežući vokale podrugljivo izgovara tu riječ. Willu to nije bilo nimalo drago, ali se ipak uspio nasmijati. I iako je gospodin Casaubon osjećao neko neraspoloženje prema umjetniku zbog njegova njemačkog naglaska, ipak poče malo pomalo poštivati njegovu razboritu strogost.
To se štovanje nije umanjilo kad je Naumann, pošto je odveo na časak Willa ustranu, gledajući prvo u veliko platno, zatim gospodina Casaubona, ponovo istupio i rekao:
– Moj prijatelj Ladislaw misli da ćete mi oprostiti, gospodine, ako kažem da bi mi studija vaše glave bila dragocjena za svetog Tomu Akvinskog na mojoj slici ovdje. Previše zahtijevam, ali tako rijetko viđam baš ono što mi je potrebno... idealno u stvarnosti.
– Vi me vrlo iznenađujete, gospodine – reče gospodin Casaubon, a oči mu zasjaše od zadovoljstva – ali ako moja jadna fizionomija, koja je, mislim, jedna od najobičnijih, može biti od ikakve koristi u dopunjavanju nekih crta anđeoskog učitelja, osjećat ću se počašćenim. To jest, ako taj posao ne bude trajao dugo i ako se gospođa Casaubon ne usprotivi, kako se ne bi odužio naš odlazak.
Što se Dorotheje tiče, ništa joj ne bi više moglo ugoditi od nekog čudesnog glasa koji proglašava gospodina Casaubona najmudrijim i najvrijednijim sinom ljudskoga roda. Tada bi njena pokolebana vjera opet očvrsnula.
Naumannov je slikarski pribor bio pri ruci, čudesno kompletan, i crtanje se odmah započelo uz razgovor. Dorothea je sjela i utonula u spokojnu šutnju, osjećajući se sretnom kako odavno nije bila. Činilo joj se da su svi oko nje dobri, i pomisli kakve bi sve ljepote mogla pronaći u Rimu da je samo manje neuka; njena sjeta ne bi bila tako beznadna. Nitko nije mogao biti manje sumnjičav od nje; kad je bila dijete, vjerovala je u zahvalnost osa i u plemenite osobine vrabaca, pa je bila prilično ozlojeđena kad su pokazali svoju podlost.
Vješti je umjetnik postavljao gospođinu Casaubonu pitanja o engleskoj politici, koja su zahtijevala duge odgovore, a Will je za to vrijeme sjeo na neke stube u pozadini i promatrao ih.
Tada reče Naumann:
– A sad, kad bih mogao prestati na pola sata i onda nastaviti... dođi vidjeti, Ladislawe... dosad mislim da je izvrsno.
Will je pretjeravao u oduševljenim usklicima, što je imalo pokazati da mu je divljenje tako snažno pa ga je teško izraziti; a Naumann reče glasom koji pobuđuje sažaljenje:
– Ali... a sad... kad bih samo mogao imati više... ali vi imate i drugih obaveza... ne bih to mogao zahtijevati... ili čak da ponovo dođete sutra.
– O, ostanimo! – usklikne Dorothea. – Nemamo više nikakva posla danas, osim da naokolo hodamo, je li? – doda ona usrdno gledajući gospodina Casaubona. – Bila bi velika šteta da glava ne ispadne kako valja.
– Stojim vam u tome na raspolaganju, gospodine – reče gospodin Casaubon uljudno i prijazno. – Kad prepuštam duh besposlici, pravo je da i tijelo miruje.
– Neizrecivo ste dobri... i sad sam sretan! – reče Naumann, a zatim nastavi razgovor na njemačkom jeziku s Willom, pokazujući kadikad na crtež, kao da o njemu razmišlja. Stavivši ga načas nastranu, gledao je neodređeno naokolo, kao da traži kakvo zaposlenje za svoje posjetitelje, i onda reče, obraćajući se Casaubonu:
– Možda bi lijepa nevjesta, dražesna gospođa, bila voljna dopustiti da uhvatim nekoliko poteza... kako vidite, naravno, ne za tu sliku... samo kao posebnu studiju.
Odobravajući glavom, gospodin Casaubon nije sumnjao da će mu gospođa Casaubon biti zahvalna, a Dorothea odmah upita: »Gdje da stanem«?
Naumann se neprestano ispričavao, moleći je da stoji i dopusti mu da odredi njen položaj, čemu se ona pokorila – bez onog usiljenog držanja i smijeha, koji se često smatraju potrebnim u takvim prilikama – kad je slikar rekao: – Želim da stojite poput svete Klare... oslonjeni na ruku... tako... da gledate na onaj tronožac, molim, tako!
Will se kolebao između želje da padne do nogu svetice i poljubi joj rub odjeće i napasti da udari Naumanna, dok joj je ovaj namještao ruku. Sve je to besramnost i profanacija, i on se pokajao što ju je doveo.
Umjetnik je marljivo radio i Will se sabrao, te je motajući se okolo, zabavljao gospodina Casaubona koliko je najbolje mogao; ali na kraju nije uspio spriječiti da se tome gospodinu vrijeme ne učini dugo, što se vidjelo iz njegovih riječi kojima je izrazio bojazan da se gospođa Casaubon ne bi umorila. Naumann prihvati tu sugestiju i reče:
– A sad, gospodine, ako mi vi opet možete udovoljiti želji, oslobodit ću vašu gospođu.
Tako je Casaubon strpljivo i dalje izdržao, i kad se napokon pokazalo da bi glava svetog Tome Akvinskog bila savršenija kad bi mogao još jedanput sjediti, on je pristao da dođe sutra. Idući je dan sveta Klara bila također više nego jedanput dotjerivana. Ishod se svega tako svidio Casaubonu da je odlučio kupiti sliku, na kojoj sveti Toma Akvinski sjedi među crkvenim očima zaokupljen suviše apstraktnom raspravom, da bi se mogla reproducirati, ali koju s više ili manje pažnje slušaju slušatelji u pozadini. Za svetu Klaru, o kojoj se govorilo kao o nečem sporednom, Naumann sam izjavi da s njom nije zadovoljan – nije se zaista mogao obvezati da će naslikati vrijednu sliku; tako su se za svetu Klaru uvjetno nagodili.
Neću se zadržati na Naumannovim dosjetkama na račun gospodina Casaubona te večeri, ni na hvalospjevima o Dorothejinim dražima, čemu se pridružio i Will, ali s nekom razlikom. Čim je Naumann spomenuo bilo kakvu pojedinost Dorothejine ljepote, Will bi planuo zbog njegovih drskosti: bio je nepristojan, birajući samo najobičnije riječi. I kojim je pravom govorio o njenim usnama? Ona nije bila žena o kojoj se govori kao o drugim ženama. Will nije mogao reći što zapravo misli, ali je postao razdražljiv. Što je poslije slaba opiranja pristao dovesti Casaubonove u atelje svog prijatelja, zavela ga je samo želja da zadovolji taštini i pokaže da je on čovjek koji može stvoriti Naumannu priliku da proučava njenu ljepotu – ili, bolje reći, njenu božanskost, jer njoj ne priliče obični izrazi, koji se mogu odnositi samo na tjelesnu ljepotu. (Sigurno bi cijeli Tipton i njegova okolina, a i sama Dorothea, bili iznenađeni što se njenoj ljepoti poklanja takva pažnja. U tom je dijelu svijeta gospođica Brooke bila samo »odlična mlada dama«).
– Učini mi uslugu i prestani s tim, Naumanne. O gospođi Casaubon ne smije se govoriti kao o kakvu modelu – reče Will. Naumann se zagleda u njega.
– Dobro! Govorit ću o svom Tomi Akvinskom. Glava ipak nije lošeg oblika. Rekao bih da bi se i sam taj veliki kršćanski filozof osjećao polaskanim kad bih ga zamolio da bude portretiran. Nitko nije više od tih ukočenih crkvenih otaca sklon taštini! Dogodilo se, kao što sam i mislio: mnogo se manje zanimao za njen portret nego za svoj.
– To je prokleta bljedokrvna, sitničava i uobražena budala – reče Will škrgućući od žestine. Njegove obaveze prema Casaubonu nisu bile poznate njegovu subesjedniku, ali je sam Will mislio na njih i želio da ih sve može isplatiti čekom.
Naumann slegnu ramenima i reče:
– Dobro je da uskoro odlaze, dragi moj. Oni kvare tvoju divnu narav.
Sva Willova nada i domišljatost bili su usmjereni na to kako da posjeti Dorotheju kad bude sama. Želio je samo da mu ona pokloni nešto veću pozornost; želio je samo da ostavi na nju dublji dojam, koji bi joj ostao u sjećanju kao osobit doživljaj. Bio je prilično nestrpljiv pod dojmom one iskrene, usrdne dobrohotnosti, koja je, kako je vidio, bila njen prirodni osjećaj. Potajno obožavanje žene, koju su digli na prijestolje izvan svog dohvata, od velikog je značenja u životu muškaraca, ali ponajčešće obožavatelj čezne za nekim kraljevskim priznanjem, nekim znakom naklonjenosti, kojim bi ga vladarica njegove duše mogla obradovati, a da ne siđe sa svog uzvišenog mjesta. To je bilo baš ono što je Will želio. Ali bilo je mnogo proturječnosti u njegovim sanjarskim prohtjevima. Bilo je divno gledati s kakvom zabrinutošću i smjernošću žene Dorothea upućuje svoj pogled Casaubonu; ona bi izgubila nešto od svoje aureole da nije te smjerne zabrinutosti; pa ipak bi mu već idući trenutak postala nepodnošljiva Casaubonova suhoparna apsorpcija takva nektara; i Willovu želju da se pogrdnim riječima obori na njega, nisu činili manje mučnom vrlo uvjerljivi razlozi koji su mu govorili da se od toga uzdrži.
Sutradan Will nije bio pozvan na objed. Stoga je sebe uvjeravao da je obvezan otići u pohode i da je jedino pogodno vrijeme podne, kad Casaubona neće biti kod kuće.
Dorothea, koja nije znala da njenu mužu nije bilo po volji što je primila Willa prilikom njegova prvog posjeta, nije se kolebala da ga opet primi, osobito ako možda dolazi da se oprosti.
Kad je ulazio, ogledala je neke kameje, koje je kupila za Celiju. Pozdravila je Willa kao da je njegov posjet očekivala, i odmah rekla držeći narukvicu od kameja u ruci:
– Tako mi je drago što ste došli. Možda se razumijete u kameje, pa ćete mi reći jesu li ove zaista vrijedne. Željela sam da idete s nama da izaberemo, ali gospodin Casaubon se protivio, rekavši da nemamo vremena. Završit će sutra svoj posao, i za tri dana odlazimo. Nisam vješta s ovim kamejama. Molim vas, sjednite i pogledajte ih.
– Nisam nikakav osobit znalac, ali se mnogo ne može pogriješiti u tim malim homerskim ukrasima, izvanredno su skladni. I boja je krasna, baš će vam pristajati.
– Oh, one su za moju sestru, koja ima sasvim drugačiju put. Vidjeli ste je sa mnom u Lowicku: ona je plavokosa i vrlo ljepuškasta... barem ja tako mislim. Nikad još u životu nismo bile tako dugo razdvojene. Ona je velika maza, a nikada nije bila zločesta u svom životu. Prije odlaska sam saznala da želi da joj kupim kameje, pa bi mi bilo žao da ne budu lijepe... na svoj način. – Posljednje riječi Dorothea doda smiješeći se.
– Čini se da vama nije stalo do kameja – reče Will sjedajući malo podalje od nje i promatrajući je dok je zatvarala kutiju.
– Nije, iskreno rečeno; ne mislim da imaju veliko značenje u životu – odvrati Dorothea.
– Bojim se da ste heretik što se tiče umjetnosti uopće. Kako to? Mislio sam da ste vrlo osjetljivi za sve što je lijepo.
– Mislim da sam bešćutna za mnoge stvari – Dorothea će jednostavno.
– Voljela bih učiniti život lijepim... mislim živote svih. Pa onda, nekako boli sve to golemo obilje umjetnosti, koje, rekla bih, leži izvan života i ne čini život ništa boljim. Nameće mi se misao da većina ljudi nema ništa od toga, i to mi kvari svako uživanje.
– Ja to nazivam fanatizmom samilosti – reče Will naglo. – To isto možete reći za pejzaže, za pjesništvo, za svu kulturu. Kad biste to proveli, morali biste se jadno osjećati u toj samoj svojoj dobroti i napokon postati zli, jer se ne biste mogli dići iznad drugih. Najbolja je pobožnost uživati... kad god možete. Onda najviše pridonosite da Zemlja bude ugodno mjesto. A uživanje zrači iz svega. Nije ni od kakve koristi da se trudimo i brinemo za cijeli svijet; to znači brinuti se i kad uživate... u umjetnosti ili u bilo čemu drugome Zar biste htjeli pretvoriti svu mladost svijeta u tragični zbor, koji plače i razmišlja o nevolji? Sve sumnjam da gajite neku lažnu vjeru u vrline patnje, pa želite svoj život pretvoriti u mučeništvo.
Will se zaletio dalje nego što je namjeravao, te se zaustavi. Ali Dorothejine misli nisu išle istim smjerom kojim i njegove i ona odgovori bez ikakva naročita uzbuđenja:
– Vi me zaista krivo shvaćate. Nisam ja žalosno, melankolično biće. Nikad nisam jako dugo nesretna. Ljutim se i zločesta sam... a ne kao Celia; u meni se ponekad raspali gnjev, a onda mi se sve opet čini veličanstveno. Ne mogu a da slijepo ne vjerujem u nešto uzvišeno. Bila bih sasvim voljna ovdje uživati u umjetnosti, ali ima toliko toga čemu ne znam uzroka... toliko toga što mi se čini da je posvećeno više rugobi nego ljepoti. Slikarstvo i kiparstvo mogu biti vrijedni divljenja, ali ono što osjećamo gledajući, često je nisko i grubo, a kojiput čak i smiješno. Ponegdje opazim nešto što mi odmah udari u oči kao plemenito... nešto što bih mogla usporediti s planinama Alban ili sa zalazom sunca na brežuljku Pincio; ali još je žalosnije što u cijelom tom mnoštvu djela, kojima su se ljudi tako mučili, ima zaista malo dobrih.
– Naravno, uvijek ima i mnogo slabih djela; izvanrednim djelima je potrebno pogodno tlo da na njemu izrastu.
– Oh – usklikne Dorothea uključujući tu misao u kompleks svoje tjeskobe. – Uviđam da mora biti jako teško stvoriti nešto dobro. Često sam pomislila ovdje u Rimu da bi ljudski život, kad bi se mogao prenijeti na zid, ponajčešće izgledao mnogo ružniji i mnogo gori od tih slika.
Dorothea ponovo otvori usta, kao da će još nešto reći, ali se predomisli i zašuti.
– Vi ste premladi... takve su misli za vas anahronizam – reče odlučno Will, tresući hitro glavom, što mu je bila navika. – Govorite kao da uopće i ne znate za mladost. To je strašno... kao da ste u djetinjstvu doživjeli viziju Hada, poput onog dječaka iz legende. Odgojeni ste u duhu onih strašnih ideja, koje odabiru za žrtve najdražesnije žene – poput Minotaura. I sad ćete otići, da vas zatvore u onu kamenu tamnicu u Lowicku; živu će vas zakopati. Pobjesnim kad pomislim na to! Volio bih da vas nikada nisam vidio, nego da mislim na vas i na takvu vašu budućnost.
Will se opet preplašio da se zaletio; ali značenje koje dajemo riječima zavisi od naših osjećaja, a u njegovoj ljutini i sućuti bilo je toliko ljubaznog razumijevanja za Dorothejino srce – koje je uvijek samo rasipalo žar, a nikad nije mnogo dobivalo od ljudi oko sebe da ju je obuzeo nov osjećaj zahvalnosti; odgovorila je nasmiješivši se ljubazno:
– Vrlo je lijepo od vas što se brinete za mene. To je zato jer sami ne volite Lowick; vi ste odabrali drugačiji život. Ali je Lowick moj dom, koji sam izabrala.
Posljednja rečenica bila je izgovorena gotovo svečanim naglaskom te Will nije znao što da kaže, jer mu ne bi koristilo i da joj poljubi noge i kaže da bi za nju umro; bilo je jasno da to nije ni zahtijevala; i oboje su jedan ili dva trenutka šutjeli, kad Dorothea ponovo poče kao da će napokon reći što joj je već prije bilo na pameti.
– Htjela sam vas ponovo pitati o onom što ste neki dan govorili. Možda pola od toga treba pripisati vašem živahnom govoru; opazila sam da volite energično izlagati svoje misli; ja često pretjerujem kad govorim živo.
– O čemu se radi? – upita Will koji je primijetio da Dorothea govori bojažljivo, što je za njega bilo nešto novo. – Suviše sam brz na jeziku: kad krene, teško ga je obuzdati. Morat ću se, mislim, malo susprezati.
– Mislim ono što ste rekli o potrebi poznavanja njemačkog jezika... mislim na predmete za koje se zanima gospodin Casaubon. Razmišljala sam o tome pa mi se čini da gospodin Casaubon proučava isto gradivo kao i njemački znanstvenici... je li?
Dorothea je bila bojažljiva jer je nejasno osjećala da je u nezgodnom položaju: obratila se trećoj osobi, ispitujući je o vrijednosti Casaubonova znanja.
– Nije to sasvim isto gradivo – odvrati Will, namjeravajući biti vrlo oprezan. – On nije orijentalist, znate. On kaže da mu je znanje o toj struci samo iz druge ruke.
– Ali postoje vrlo vrijedne knjige o starinama, koje su davno prije napisali znanstvenici koji nisu ništa znali o ovim modernim shvaćanjima; i one se još uvijek koriste. Zašto ne bi i knjige gospodina Casaubona bile vrijedne kao i njihove? – reče Dorothea oštro protestirajući. Bila je prinuđena o tome predmetu glasno raspravljati, što je dotada činila samo u svojim mislima.
– To ovisi o smjeru poduzetih proučavanja – reče Will, prihvaćajući također odgovarajući ton. – Predmet koji je gospodin Casaubon odabrao isto se tako mijenja kao i kemija; nova otkrića neprestano stvaraju nova stanovišta. Kome je potreban sustav na temelju četiriju elemenata, ili kakva knjiga koja razotkriva zablude Paracelzusa? Zar ne uviđate da sada nema nikakve koristi od toga da gmižemo tragovima ljudi iz prošlog stoljeća... ljudima poput Bryanta54 ... i da popravljamo njihove pogreške?... da živimo u ropotarnici i obnavljamo propale teorije o Husu i Mesrainu55?
– Kako možete govoriti tako površno? – reče Dorothea i pogleda ga pogledom u kojem je bilo i ljutnje i tuge. – Kad bi bilo, kako vi kažete, što bi moglo biti žalosnije od tako revna a uzaludna rada? Čudim se što vas to bolnije ne dira, ako zaista mislite da čovjek poput gospodina Casaubona, tako dobar, sposoban i obrazovan, neće ipak uspjeti u onome u što troši svoje najbolje godine.
Počela se zgražati što joj je uopće pala na um takva misao i bila je ozlojeđena na Willa što ju je na nju naveo.
– Vi ste me pitali za činjenicu, a ne za osjećaj – reče Will. – Ali ako me želite kazniti zbog činjenice, ja to smjerno primam. Nisam u položaju da izrazim svoje osjećaje prema gospodinu Casaubonu; to bi bilo u najboljem slučaju plaćeničko veličanje.
– Molim, oprostite mi – reče Dorothea i jako porumeni. – Svjesna sam, kako vi kažete, da sam kriva što sam započela taj razgovor. Zaista imam potpuno krivo. Bolje je poslije duga i uporna rada doživjeti neuspjeh, nego nemati ni težnje koja bi bila vrijedna makar i takva neuspjeha.
– Potpuno se slažem s vama – reče Will da bi promijenio situaciju – i odlučio sam ne izlagati se opasnosti da nikada ne doživim neuspjeh. Velikodušnost gospodina Casaubona možda je opasna za me, pa se namjeravam odreći slobode koju mi ona daje. Namjeravam se uskoro vratiti u Englesku i raditi kako znam... ne zaviseći ni od koga.
– To je lijepo... poštujem taj osjećaj – Dorothea će, uzvraćajući ljubaznost. – Ali sigurna sam da je gospodin Casaubon pritom mislio samo na ono što je najbolje za vas.
Otkako se udala, u nje je dovoljno upornosti i ponosa, koji joj služe umjesto ljubavi – reče Will u sebi. Ustajući, reče glasno:
– Neću vas više vidjeti.
– Oh, ostanite dok ne dođe gospodin Casaubon – Dorothea će ozbiljno. – Tako mi je drago što smo se sreli u Rimu. Željela sam da se upoznamo.
– A ja sam vas razljutio – reče Will. – Prisilio sam vas da loše mislite o meni.
– Oh, niste. Moja mi sestra kaže da se uvijek ljutim na ljude koji ne govore ono što se meni sviđa. Ali, rekla bih, nisam sklona i misliti loše o njima. Na kraju sam obično prisiljena loše misliti o sebi, jer sam tako brzopleta.
– Ipak, ja vam se ne sviđam, ostat ću vam u neugodnoj uspomeni.
– Nipošto – reče Dorothea najiskrenijom srdačnošću. – Vrlo mi se sviđate.
Will nije bio potpuno zadovoljan, misleći da bi očito ispao nekako važniji kad joj se ne bi sviđao. Ne reče ništa, ali postade tmuran, da ne kažemo mrzovoljan.
– I vrlo me zanima da vidim što ćete učiniti – nastavi Dorothea veselo. – Ja čvrsto vjerujem u prirođenu raznolikost poziva. Da nije te vjere, mislim da bih bila vrlo ograničena... ima još mnogo toga, osim slikanja, o čemu baš ništa ne znam. Teško biste vjerovali kako se malo razumijem u glazbu i književnost, o čemu vi toliko znate. Radoznala sam kakvo će na kraju biti vaše zvanje; možda ćete postati pjesnik?
– Prema prilikama. Biti pjesnik znači imati dušu, tako hitru u razabiranju da joj ni najfinija nijansa ne može izmaći, i tako hitru u mislima da joj je razabiranje samo kao ruka što izvodi vješto lijepo raspoređene varijacije na strunama emocija... dušu, u kojoj spoznaja u istom trenutku prelazi u osjećaj, a osjećaj se odražava kao novo sredstvo spoznaje. U tom se stanju može biti samo za časovitih nadahnuća.
– Ali vi ne spominjete pjesme – reče Dorothea. – Mislim da su one potrebne da bi čovjek bio pravi pjesnik. Shvaćam što govorite o spoznaji koja prelazi u osjećaj, jer, čini se, da je to baš ono što ja proživljavam. Ali sam uvjerena da nikada ne bih mogla stvoriti pjesmu.
– Vi ste sami pjesma... i to treba biti najbolja odlika pjesnika... u čemu se očituje pjesnikov genij u njegovim najboljim raspoloženjima – reče Will – u kojima razvija stvaralačku snagu, kakvu mi svi donekle osjećamo ujutro i u proljetno doba, i u drugim beskrajnim obnavljanjima.
– Vrlo sam sretna što čujem – reče Dorothea, izgovarajući te riječi u smijehu, što je odzvanjao poput ptičjeg pjeva, i gledajući Willa živahnim i zahvalnim pogledom. – Kako vi lijepo govorite!
– Volio bih da mogu uvijek činiti nešto što bi bilo, kako vi kažete, lijepo... da vam mogu uvijek biti makar i na najmanjoj usluzi. Bojim se da neću nikad za to imati prilike. – Will je govorio usrdno.
– O, hoćete! – reče Dorothea srdačno. – Doći će vrijeme; i sjetit ću se da mi želite dobro. Kad sam vas prvi put vidjela, odmah sam se ponadala da ćemo postati prijatelji... zato jer ste rođak gospodina Casaubona.
Vedar joj se sjaj odražavao u očima i Will osjeti kako se i njegove pokoravaju zakonu prirode i jednako sjaju. Aluzija na gospodina Casaubona bila bi sve pokvarila, da je išta toga trena moglo pokvariti tu svemoćnu snagu, to ljupko dostojanstvo njenog plemenitog, bezazlenog neiskustva.
– A već i sada ima nešto što biste za mene mogli učiniti – reče Dorothea, ustane i ushoda se malo pod utjecajem misli koja joj je pala na um. – Obećajte mi da nećete više nikome govoriti o onom... mislim o pisanju gospodina Casaubona... mislim na onakav način. Ja sam to izazvala. Ja sam kriva. Ali mi obećajte.
Zaustavila se poslije kraćeg hodanja po sobi i stala nasuprot Willu, gledajući ga ozbiljno.
– Naravno, obećajem vam – reče Will, pocrvenjevši ipak.
Ako nikad više ne izusti nijednu oštru riječ protiv gospodina Casaubona i prestane primati potporu od njega, bit će mu očito dopušteno da ga još više mrzi. Pjesnik mora znati kako se mrzi, kaže Goethe, a Will je bio barem za to sposoban. Reče da sad mora poći i da neće čekati gospodina Casaubona, s kojim će se oprostiti u posljednji čas. Dorothea mu pruži ruku i kratkim »zbogom« oni se oproste.
Ali izlazeći iz porte cochere56, sretne Casaubona, i taj je gospodin, pošto je poželio sve najbolje svom nećaku, uljudno odbio užitak da se još jednom oproste sutradan, izgovarajući se da će biti zaokupljen pripremama za odlazak.
– Imam ti nešto reći o tvom nećaku, gospodinu Ladislawu, što će mislim popraviti tvoje mišljenje o njemu – reče uvečer Dorothea svome mužu. Napomenula mu je odmah, čim je ušao, da je Will upravo otišao i da će ponovo doći, ali Casaubon reče:
– Sreo sam ga vani i mi smo se, mislim, konačno oprostili. – Rekao je to takva lica i s takvim naglaskom, kako to činimo kad želimo pokazati da nas neki predmet razgovora, bilo privatnog ili javnog značaja, ne zanima toliko da bismo željeli da se dalje spominje. Stoga je Dorothea čekala.
– Što mi to imaš reći, ljubavi? – upita Casaubon (uvijek je govorio »ljubavi« kad mu je vladanje bilo najhladnije).
– Odlučio je napustiti lutanje i odreći se tvoje pomoći. Namjerava se uskoro vratiti u Englesku i studirati, uzdržavajući se sam svojim radom. Mislila sam da ćeš to smatrati dobrim znakom – reče Dorothea, tražeći pogledom razumijevanje na bezizražajnom licu svoga muža.
– Je li spomenuo neko određeno zanimanje, kojem će se posvetiti?
– Nije. Ali je rekao da osjeća opasnost koja se za njega krije u tvojoj velikodušnosti. On će ti o tome, naravno, pisati. Zar ne misliš bolje o njemu zbog te njegove odluke?
– Pričekat ću njegovo pismo o tome – reče Casaubon.
– Rekla sam mu kako sam sigurna da ti pri svemu, što za njega činiš, misliš samo na njegovo dobro. Sjetila sam se tvoje dobrote, jer sam zapamtila što si rekao o njemu kad sam ga prvi put vidjela u Lowicku – reče Dorothea položivši svoju ruku na muževu.
– Bio sam mu obvezan – reče Casaubon položivši svoju drugu ruku na Dorothejinu, savjesno prihvaćajući njeno milovanje, ali u svom pogledu nije mogao sakriti nelagodu. – Mladić me, priznajem, inače nimalo ne zanima, i nije potrebno, mislim, da raspravljamo o njegovoj budućnosti; niti je na nama da o njoj odlučujemo više nego što nam dopuštaju granice koje sam dovoljno jasno označio.
Dorothea nije više spominjala Willa.

KNJIGA TREĆA

Iščekivanje smrti



XXIII. POGLAVLJE

Tvoje sunčane konje, reče,
I slavni bič, Apolone!
I tuć’ ću ih do nogu, što god bili,
Ma slomio i svoju glavu.
Fred Vincy ima, kako smo vidjeli, dug na duši, i mada takav neznatni teret ne može za duže vrijeme uznemirivati savjest toga lakoumnog mladog džentlmena, ipak je bilo okolnosti u vezi s tim dugom koje su mu i samu pomisao na nj činile vrlo nepodnošljivom. Vjerovnik je bio Bambridge, trgovac konjima u tom kraju, čije su društvo u Middlemarchu mnogo tražili mladići »skloni užicima«. Za vrijeme praznika bilo je Fredu potrebno više zabave nego što je za to imao gotova novca, a Bambridge je bio tako susretljiv da mu je ne samo posuđivao konje na dug i zaduživao ga za naknadu štete, kad bi mu slučajno upropastio kakva dobrog lovačkog konja, nego mu je stavio na raspolaganje i mali zajam, kojim je mogao izmiriti neke gubitke na biljaru. Sav je dug iznosio sto i šezdeset funti. Bambridge se nije bojao za svoj novac, jer je bio siguran da mladi Vincy ima dobar oslonac, ali je zahtijevao nešto za dokaz duga, i Fred mu je najprije dao mjenicu sa svojim potpisom. Tri mjeseca kasnije obnovio je tu mjenicu s potpisom Caleba Gartha. U prvom i u drugom slučaju Fred je vjerovao da će sam iskupiti mjenicu, nadajući se pouzdano da će imati dovoljno novaca za to. Teško bi bilo zahtijevati da se njegovo pouzdanje temelji na nekim vidljivim činjenicama; njegovo je pouzdanje, kako znamo, manje grubo i materijalističko: to je ono bezbrižno raspoloženje koje očekuje da mudrost Providnosti ili ludost naših prijatelja, tajnovitost sreće ili još veća tajnovitost naše visoke individualne vrijednosti u svijetu urodi dobrim posljedicama, koje će biti u skladu s našim dobrim ukusom u odijevanju i s našom sklonošću najudobnijem načinu života uopće. Fred je bio siguran da će dobili poklon od svog tetka i da će ga zadesiti sreća da se »trampom«, koju će početi s konjem od četrdeset funti, domogne konja koji će mu u svako doba donijeti stotinu jer je »procjena« uvijek jednaka neodređenoj svoti u gotovini. A u svakom slučaju, uzimajući u obzir čak i negativne ishode, koje može samo bolesna sumnjičavost zamisliti, Fred je uvijek imao (u ono doba) očev džep kao posljednju rezervu, tako da mu je gotovina pouzdanja sadržavala neku vrstu sjajnog viška. Kakva bi kapaciteta mogao biti džep njegova oca, o tome je Fred imao samo nejasnu predodžbu. Zar nije trgovina elastična? Zar neće deficit u jednoj godini biti nadoknađen viškom u drugoj? Vincyjevi su živjeli lagodnim, rastrošnim životom, doduše bez ikakva osobita sjaja, ali prema običajima i tradicijama obitelji, tako da djeca nisu imala nikakvih uzora u štednji, a starija su zadržala neke od svojih djetinjih misli da njihov otac može platiti sve, samo ako hoće. Sam Vincy je imao skupe navike Middlemarcha – trošio je novac na lov na zečeve, na svoj podrum i na priređivanje objeda, a majka je imala one tekuće račune kod trgovaca, koji stvaraju radostan osjećaj da se može dobiti sve što se želi, bez ikakva pitanja o plaćanju. Ali Fred je znao da je u naravi očeva da kore sinove zbog rasipnosti; uvijek je dolazilo do malih bura zbog njegove rasipnosti, kad bi morao priznati kakav dug, a Fred nije volio ružne dane u kući. Bio je predobar sin, a da ne bi poštovao oca, te je podnosio grmljavinu, siguran da će biti kratkotrajna; ali mu je pritom bilo mrsko gledati majku kako plače, zbog čega se i on pravio mrzovoljan, umjesto da se šali; jer kad bi se i pričinjao zlovoljan zbog prijekora, činio bi to uglavnom iz pristojnosti, tako je Fred bio dobroćudan. Očito je bilo jednostavnije obnoviti mjenicu s potpisom prijatelja. A zašto i ne bi? Budući da je raspolagao obiljem pouzdanja u svoje nade, nije bilo nikakva razloga da neograničeno ne povećava novčane obaveze drugih ljudi, osim činjenice što su ljudi kojima su imena bila pogodna za tu svrhu obično bili pesimisti, nimalo skloni vjerovati da bi sveopći poredak nužno morao biti ugodan za ugodna, mlada džentlmena.
Tražeći koga zamoliti za uslugu, pregledavamo naš popis prijatelja, odajemo priznanje njihovim dobrim osobinama, opraštamo im malo uvrede i, uzimajući u obzir svakoga po redu, pokušavamo doći do zaključka da će svaki od njih jedva dočekati da nam učini po volji, jer je naša gorljiva želja da nam udovolji isto tako razumljiva kao i svaka druga gorljivost. Ipak, uvijek ima određeni broj ljudi koje otklanjamo, jer su samo do neke granice voljni nam učiniti po volji, a svi nas drugi odbijaju; tako se i sada dogodilo da je Fred našao zamjerke svim svojim prijateljima, osim jednome, pod izlikom da bi bilo neugodno obraćati im se; bio je, naime, slijepo uvjeren da (štogod se tvrdilo o ljudima općenito) ima barem to pravo da bude pošteđen od svega što je neugodno. Da bi ikada mogao doći u neugodan položaj – da nosi hlače koje su se uskočile od pranja, da jede hladnu ovčetinu, da bude primoran pješački, jer nema konja, ili da se mora bilo kako »stegnuti« – to je za njega bila besmislica, nespojiva s vedrom naravi koju mu je priroda usadila. Fred se preplašio od pomisli da bi ga svijet prezrivo gledao kad bi znao kako traži novac da plati dugove. Tako se dogodilo da je prijatelj, koga je izabrao da mu pomogne, bio ujedno i najsiromašniji i najuslužniji – naime Caleb Garth.
Garthovi su vrlo voljeli Freda, a i on njih; dok su on i Rosamond bili još mali, a Garthovi živjeli u boljim uvjetima, labava veza između te dvije obitelji dovela je Featherstonovom dvostrukom ženidbom (prvo s Garthovom sestrom, a onda sa sestrom gospođe Vincy) do prijateljstva, koje se i dalje održavalo među djecom više nego među roditeljima; djeca su pila zajedno čaj iz svojih šalica igračaka i zajedno provodila cijele dane u igri. Mary je bila mala vragolanka, i Fred je u svojoj šestoj godini vjerovao da je ona najljepša djevojčica na svijetu, te je učinio svojom ženom darujući je prstenom od mjedi, koji je skinuo s nekog kišobrana. Za čitava svog školovanja zadržao je tu naklonost prema Garthovima i svoju naviku da zalazi u njihovu kuću kao u svoj drugi dom, iako su oni i stariji članovi njegove obitelji već davno prestali da se posjećuju. Pa i onda, kad je i Caleb Garth bio bogat, Vincyjevi su se milostivo odnosili prema njemu i njegovoj ženi, jer su postojale tanahne razlike u društvenom položaju u Middlemarchu; dabome, stari su se tvorničari mogli, kao i vojvode, družiti samo sa sebi ravnima, oni su bili svjesni svoga prava na viši društveni položaj, koje se vrlo točno provodilo u praksi, iako se teško moglo izraziti teoretski. Otkako je Garth propao s građevinskim poslom, kojim se na nesreću bavio uz poslove nadzornika, procjenitelja i posrednika, neko je vrijeme radio u tom poslu samo za svoje vjerovnike, te je živio skučeno, naprežući se do krajnjih granica da bi napokon mogao platiti dvadeset šilinga na svaku funtu. On je to postigao, i kod svih koji to ne drže lošim primjerom, njegovo mu je pošteno nastojanje pribavilo zasluženo poštovanje. Ali nigdje na svijetu za otmjeno posjećivanje ne dostaje samo poštovanje, ako usto nema prikladnog pokućstva i kompletnog stolnog pribora. Gospođa Vincy nije se nikada lagodno osjećala uz gospođu Garth i često je govorila kako ona mora zarađivati svoj kruh – smjerajući na to da je gospođa Garth prije svoje udaje bila učiteljica; u takvom slučaju je dobro poznavanje Lindleya Murraya57 i Mangnallovih »Dijaloga« nešto poput suknareva razlikovanja zaštitnih žigova na šarenim pamučnim tkaninama ili slugina poznavanja stranih zemalja; nijednoj imućnoj ženi nije nešto takvo potrebno. I otkako je Mary vodila Featherstoneovo kućanstvo, nenaklonost gospođe Vincy prema Garthovima pretvorila se u nešto određenije, u strepnju da se Fred ne bi spleo s tom jednostavnom djevojkom, kojoj su roditelji živjeli »tako skromno«. Znajući to, Fred nije nikada govorio o svojim posjetima gospođi Garth, koji su u posljednje vrijeme učestali, jer ga je sve veći žar njegove ljubavi prema Mary poticao da se sve više priklanja onima koji su joj bliski.
Garth je imao malu pisarnu u gradu i Fred se uputio onamo sa svojim zahtjevom. Dobio je što je tražio, bez mnogo muke, jer ni veliko mnoštvo gorkih iskustava nije natjeralo Caleba Gartha da bude oprezan u svojim osobnim poslovima ili da bude nepovjerljiv prema svojim bližnjima, ako se baš nisu pokazali sasvim nepouzdani. O Fredu je imao najbolje mišljenje, bio je siguran da će mladić uspjeti u životu – »iskren i odan momak, čvrsta karaktera... možeš se u njega pouzdati u svemu«.
To je bio Calebov zaključak. Bio je od onih rijetkih ljudi koji su strogi prema sebi, a popustljivi prema drugima. Stidio se nekako zbog pogrešaka svojih bližnjih i nikada nije o tome rado govorio; stoga nije bio kadar odvraćati misli od najboljeg načina impregniranja drva i drugih izuma, da bi mogao stvoriti neko mišljenje o tim pogreškama. Ako je trebalo koga ukoriti, onda je morao maknuti sve papire koji su mu bili nadohvat, ili držalom crtati razne dijagrame, ili nešto računati s preostalim novcem u džepu, prije no što bi mogao započeti; i radije bi obavljao posao drugih ljudi nego da u njihovu poslu pronalazi greške. Bojim se da je slabo održavao red i stegu.
Kad je Fred obrazlagao pojedinosti o svom dugu, o svojoj želji da ga namiri, a da ne uznemiri oca, te o sigurnosti da će novac nabaviti tako da ne prouzroči nikome nikakvih neprilika, Caleb je podigao svoje naočale, slušao ga, zagledao se u bistre oči svoga mladog miljenika i povjerovao mu, ne razlikujući povjerenje u budućnost od istine u prošlosti. Tada pomisli da je to prilika za prijateljski savjet, što se tiče vladanja, i da ga mora, prije no što dadne svoj potpis, prilično blago ukoriti. Tako onda uze taj papir, spusti naočale, odmjeri prostor koji mu je bio na raspolaganju, dokuči pero i isproba ga, umoči ga u tintu i ponovo ga isproba, zatim odmakne taj papir malo od sebe, onda opet podigne naočale, otkrivajući duboku brazdu u vanjskom uglu svojih gustih obrva, što je davalo njegovu licu osebujnu blagost (oprostite mi ove pojedinosti – da ste poznavali Caleba Gartha, naučili biste se da ih volite) i reče dobroćudno:
– To je bila nesreća, eh, što je konj prebio koljena? I onda te mjenice, one ne pomažu, kad imaš posla s lukavim džokejima. Bit ćeš pametniji idući put, moj dječače.
Zatim Caleb spusti naočale i nastavi ispisivati svoj potpis pažljivo kao uvijek; jer, što je god radio, radio je dobro. Promatrao je velika skladna slova i završni repić, nakrivivši načas glavu ustranu, a onda preda mjenicu Fredu, reče »zbogom« i smjesta se opet zadubi u plan za nove gospodarske zgrade sir Jamesa Chettama.
Ili zato što je bio zabavljen tim poslom, pa mu se smakla s uma ova epizoda potpisivanja, ili iz nekog drugog razloga, koji je Caleb sam najbolje znao, gospođa Garth nije saznala za tu mjenicu.
Uskoro je poslije toga Fredovo nebo zamračio događaj koji je promijenio sve njegove lijepe snove i bio razlogom zbog kojega je novac, što mu ga je poklonio tetak Featherstone, bio tako koban po njega, da je zbog toga čas blijedio čas crvenio, prvo zbog pretjerana očekivanja, a zatim zbog razočaranja, koje nije bilo ništa manje od očekivanja. Budući da je propao na ispitu, otac mu nije mogao nikako oprostiti gomilanje dugova na koledžu, pa je stoga i došlo do najveće bure u kući. Gospodin Vincy se zakleo da će Fred morati iz kuće i zarađivati kruh, kako god bude znao, ako bi on morao i dalje to trpjeti; i još se uvijek nije sasvim pomirio sa sinom koji ga je osobito razbjesnio rekavši da ne želi postati svećenik i da radije ne bi »to ni nastavljao«. Fred je bio svjestan da bi se s njim još strože postupalo da njegova obitelj, kao i on sam, nije potajno u njemu gledala Featherstoneova nasljednika; stari se gospodin ponosio Fredom i očito ga volio, pa je to Freda oslobađalo potrebe da se bolje vlada – baš kao kad neki mladi plemić ukrade dragulje, pa to onda nazivamo kleptomanijom i govorimo o tome s filozofskim smiješkom, a i ne pomišljamo da ga pošaljemo u popravilište, kao što bismo učinili s kakvim odrpanim dječakom koji je ukrao repu. Prosto se šutke iščekivalo što će za njega učiniti tetak Featherstone, a to je i određivalo stanovište s kojega je većina ljudi u Middlemarchu sudila o Fredu Vincyju; a i njegova maštanja o tome što bi tetak Featherstone učinio za njega, kad bi se našao u nuždi, ili što bi uopće učinio za njega, kao neka inkarnacija njegove sreće, stvarala su u njegovoj duši neizmjerni bezdan nerealnih nada. Ali se onaj poklon u novčanicama pokazao prilično skroman, i kad ga je usporedio s dugom, ostao je manjak koji je Fred još morao namaknuti, ili svojim »procjenama« ili srećom u nekom drugom obliku. Naime, ona mala epizoda s tobožnjim posuđivanjem, u kojoj je natjerao svog oca da posreduje kako bi dobio od Bulstrodea onu potvrdu, bila je nov razlog da od oca ne traži novac za podmirenje stvarnog duga. Fred je bio dovoljno pametan i unaprijed znao da bi sve pokvario kad bi oca razgnjevio, i da bi njegovo poticanje da je posuđivao novce, pozivajući se baš na tetkovu oporuku, smatrao kao običnu laž. Išao je ocu i rekao mu za jedan problem, a prešutio drugi; ako u takvim prilikama izneseš poslije svu istinu, stvorit ćeš dojam da si prije toga dvoličio. Sad se Fred odlučio klonuti laži, pa i razmetanja; često je slijegao ramenima i pravio značajne grimase, smjerajući na tobožnja Rosamondina razmetanja (samo braća smiju prišiti nešto takvo jednoj dražesnoj djevojci); i volio bi podnijeti svaku nepriliku i odreći se svega, nego se izvrgnuti objedi da laže. Pod takvim snažnim unutarnjim pritiskom, Fred je pametno učinio što je onih osamdeset funti pohranio kod svoje majke. Šteta što ih nije odmah dao Garthu, ali kanio je tu svotu povećati sa šezdeset funti i u toj je namjeri zadržao dvadeset funti u džepu kao neko sjeme, koje bi, posijano razborito i zalijevano srećom, moglo uroditi i više no trostrukim plodom – što je zbilja skroman umnožak, ako imamo na umu da je njiva beskrajna mašta mladog džentlmena i da ona raspolaže isto tako beskrajnim nizom brojaka.
Fred nije bio kockar; nije patio od one tipične bolesti koja sili igrača da koncentrira svu svoju duševnu snagu na sreću ili rizik, što mu postaje isto tako nužno kao i piće pijanici. Bio je samo sklon tom proširenom načinu igre, u kome nema nikakve opojne snage, nego se provodi u najzdravijem duševnom stanju i održava samo živahna djelatnost mašte, koja podešava događaje prema željama, te igrač ne strahuje od opasnosti koje mu prijete, već ima pred očima jedino korist, koju moraju po njegovu mišljenju imati i drugi, ako mu se pridruže u tom poslu. Zanoseći se nadom, uživaš u bacanju bilo kakve kocke, jer je izgled za uspjeh siguran; i jedino je još plemenitiji užitak ponuditi drugome što veći udio u riziku. Fred je volio igru, osobito biljar, kao što je volio i lov i jahanje u utrci sa zaprekama; on je te utrke volio više zbog toga jer mu je trebalo novaca, pa se nadao da će ih tako dobiti. Ali sjeme od dvadeset funti bilo je uzalud posijano na zamamnom travnjaku trkališta – barem ono što nije bilo razasuto usput – i Fred se našao pred rokom plaćanja bez raspoloživa novca, osim onih osamdeset funti što ih je spremio kod majke. Sipljiva konja, koga je jahao, dobio je još davno na poklon od tetka Featherstonea. Otac mu je oduvijek dopuštao da drži konja; tome su pridonijele navike samog gospodina Vincyja, tako da je on to smatrao razboritom potrebom čak i za sina, koji mu je inače prilično zagorčavao život. Taj je konj bio, dakle, Fredovo vlasništvo i Fred u svojoj brizi kako će iskupiti dospjelu mjenicu, odluči žrtvovati tu imovinu, bez koje će mu život, naravno, malo vrijediti. Stvorio je tu odluku s osjećajem junaštva – junaštva, koje su mu nametnuli strah da ne prekrši riječ zadanu Garthu, i ljubav i strahopoštovanje prema Mary i njenu mišljenju. Uputit će se na sajam konja u Houndsleyu koji će se održati sutra, i prodati konja te se vratiti u poštanskoj kočiji s novcem. Doduše, konj će mu teško donijeti nešto više od trideset funti, ali se ne zna što se može dogoditi; bila bi ludost unaprijed poricati sreću. Bilo je vjerojatno sa sto naprama jedan da će imati sreće na putu; što je dulje o tome razmišljao, to je više vjerovao da ga neće iznevjeriti sreća i da je sasvim pametno da se opskrbi prahom i olovom, kako bi je skinuo još u letu. Odjahat će u Houndsley s Bambridgeom i veterinarom Horrockom i, ne pitajući ih putem ništa određeno, doznati ipak njihovo mišljenje i okoristiti se njime. Prije nego se uputio, Fred je uzeo osamdeset funti od svoje majke.
Većina onih koji su vidjeli Freda kako jaši iz Middlemarcha s Bambridgeom i Horrockom na putu u Houndsley na konjski sajam mislili su da je mladi Vincy u potrazi za zabavom, kao obično; i da nije bio potpuno svjestan ozbiljnih teškoća koje su ga tištale, on bi i sam bio prožet raspojasanošću i osjećajem da čini nešto što bi činio svaki veseli mladić u takvoj prilici. Imajući na umu da Fred nije uopće bio neuglađen, da je prilično prezirno gledao na vladanje i govor mladića koji nisu pohađali sveučilište i da je pisao stihove, koji su bili isto tako idilični i nimalo razvratni kao i njegovo sviranje u flautu, njegovo druženje s Bambridgeom i Horrockom bilo je zanimljiva činjenica, koju čak ni ljubav prema konjima ne bi mogla potpuno razjasniti bez onog tajanstvenog utjecaja terminologije, što toliko odlučuje pri izboru ljudi. Kad bismo ga označili bilo kakvim drugim nazivom, osim »zabave«, društvo gospode Bambridgea i Horrocka moralo bi se sigurno smatrati kao dosadno; a stići s njima u Houndsley jedno kišno poslijepodne, sjahati kod »Crvenog lava«, u ulici potamnjeloj od ugljena praha, i objedovati u sobi ukrašenoj kartom grofovije, koju je prekrila kora prljavštine, lošom slikom nekog nepoznatog konja u staji, portretom Njegova Veličanstva Georgea IV. s cipelama i kravatom, pa različitim olovnim pljuvačnicama, moglo bi se činiti mučnim poslom, da nije one ohrabrujuće terminologije, koja nas upućuje da je bavljenje takvim poslom »zabavno«.
U Horrocku je zacijelo bilo nešto očito nedokučivo što je podraživalo fantaziju. Odjeća mu je na prvi pogled upadljivo upućivala na vezu s konjima (dovoljno je da spomenemo obod šešira, koji se pod jedva primjetljivim kutom uzvijao uvis, upravo toliko da se ne posumnja kako se svija nadolje), a priroda mu je dala lice na kojem su mongolske oči, nos, usta i brada, kao što se činilo, slijedili obod njegova šešira, uzvijajući se umjereno uvis, i stvarali utisak da na njemu lagano titra neizbrisivi skeptični smiješak, za osjetljiva čovjeka najnepodnošljiviji izraz, a kad je taj smiješak bio popraćen adekvatnom šutnjom, lako je mogao stvoriti utisak nepobjedive inteligencije i neizmjerne zalihe humora – previše suhog da bi se mogao izliti, vjerojatno u stanju krute kore – i kritičkog suda, koji će ti, ako te ikad sreća posluži da ga čuješ, otkriti samo ono što i sam znaš, i ništa drugo. To je fizionomija što se susreće u svim zvanjima, ali nigdje nije više utjecala na omladinu Engleske nego u zvanju stručnjaka za konje.
Na Fredovo pitanje o zglavku putišta Horrockova konja, Horrock se u sedlu okrene ustranu, promatrajući oko tri minute hod konja, a zatim se opet uspravi, trgne uzde i osta nepomičan s istim skeptičnim profilom kao i prije.
Takva Horrockova gluma u dijalogu imala je strahovit učinak. U Freda su se uzbudili najrazličitiji osjećaji, slijevajući se u ludu želju tla bičem prisili Horrocka da kaže svoj sud, ali ga u tome spriječi želja da se okoristi njegovim prijateljstvom. Horrock je, naime, uvijek mogao kazati nešto jako vrijedno u pravi čas.
Bambridge je bio slobodnijeg vladanja i, kako se čini, nije nimalo škrtario s izricanjem svoga mišljenja. Bio je glasan, snažan, a katkada se o njemu govorilo da se »odaje porocima« – uglavnom kletvi, piću i mlaćenju svoje žene. Neki ljudi, koji su njegovom krivnjom pretrpjeli gubitke, nazivali su ga zlim čovjekom; ali on je smatrao da je trgovina konjima najljepša umjetnost, te bi znao uvjerljivo dokazivati kako to nema baš nikakva posla s moralom. Bio je svakako čovjek koji uspijeva, podnosio je pijanstvo bolje nego što drugi podnose umjerenost, ukratko, bujao je poput korova. Ali je opseg njegova razgovora bio ograničen i, kao i ona lijepa stara pjesma »Kapi konjaka«, nakon nekog vremena budio osjećaj da se ponavlja, tako da bi u nejaka čovjeka mogao izazvati i omaglicu. Ali se osjećalo da mala primjesa Bambridgeova duha daje ton i karakter nekim društvima u Middlemarchu; bio je on i istaknuta pojava u krčmi i dvorani za biljar u »Zelenom zmaju«. Znao je neke anegdote o junacima trkališta, i različite mudre doskočice nekih markiza i vikonta, što je, čini se, dokaz da plemenita krv voli afirmirati svoju superiornost čak i među varalicama; ali izvanredno točno i žilavo pamćenje očitovalo se uglavnom u svemu što se tiče konja koje je sam kupio i prodao; broj milja, koje bi oni, noseći te u sedlu, prekasali u tren oka, a da ne mahnu ni jednom dlakom u repu, bio je još i poslije mnogo godina predmet vatrena uvjeravanja, u kome bi Bambridge raspirivao maštu svojih slušatelja, zaklinjući se svečano da nisu nikada vidjeli ništa slično. Ukratko, Bambridge je bio zabavan čovjek i veseo prijatelj.
Fred je bio domišljat i nije rekao svojim prijateljima da ide u Houndsley s namjerom da proda konja; želio je zaobilazeći ispipati njihovo iskreno mišljenje o njegovoj vrijednosti, ne znajući da je iskreno mišljenje posljednje što bi se moglo izvući iz tako odličnih procjenjivača. Bambridge nije imao slabosti da nekome laska, a da za to ne bude plaćen. Nikad mu dosad nije tako udarala u oči činjenica da je taj nesretni dorat sipljiv, da treba naći zbilja snažnu riječ za kletvu koja bi dočarala pravi pojam o tome.
– Loše ste prošli s tom zamjenom, Vincy; trebali ste doći k meni! Niste, bogami, nikad zajahali krasnijeg konjica od onog riđana, a vi ste ga dali za tu kljusinu. Zaludu je tjerate u kas, ona se i dalje vuče kao magla. Znao sam samo jednog sipljivijeg konja... bio je to neki šarac, pripadao je Pegwellu, žitarskom posredniku; znao ga je prije nekih sedam godina upregnuti u svoj gig, te je htio da ga ja uzmem, ali ja rekoh: »Hvala vam, Peg, ne trgujem duhaćim glazbalima«. Eto, to sam mu rekao. Kolalo je to unaokolo po grofoviji, naime ta doskočica. Ali, dovraga! Taj je konj bio truba od jednog penija prema toj vašoj sipljivoj kljusini.
– Pa rekli ste, eto, da je njegov bio gori od moga – reče Fred izazovnije no inače.
– Onda sam lagao – odsiječe Bambridge. – Nema ni za peni razlike među njima.
Fred podbode konja, i oni polete u kasu komadić puta. Kad su opet usporili hod, Bambridge reče:
– Jedino što je taj šarac bio bolji kasač od vašega.
– Što se tiče njegova kasa, mogu reći da sam zadovoljan – odgovori Fred, koji se neprestano morao podsjećati da je to šaljivo društvo, jer ga je samo tako mogao podnijeti. – Kažem vam da je njegov kas neobično pravilan, je li Horrock?
Horrock je gledao preda se potpuno ravnodušno, kao da predstavlja neki portret što ga je naslikao kakav veliki majstor.
Fred napusti varavu nadu da će čuti pravo mišljenje; ali, dobro promislivši, on je uvidio da ga Bambridgeovo obescjenjivanje i Horrockova šutnja zapravo trebaju ohrabriti i da znače kako oni imaju uistinu bolje mišljenje o konju, ali ga ne žele reći.
Te se iste večeri, međutim, još prije nego je sajam započeo, Fredu učini da mu se ukazuje pogodna prilika da dobro proda svoga konja, prilika koja ga je potakla da sebi čestita što je tako dobro predviđao i ponio sa sobom svojih osamdeset funti. Neki mladi seljak, Bambridgeov znanac, došao je »Crvenom lavu« i zapodjeo razgovor o tome kako se mora rastati s lovačkim konjem, koga odmah i predstavi pod imenom Dijamant, napominjući da je dobre ćudi. Njemu treba dobar kolski konj, koga bi prigodice prezao, jer se naumio ženiti i odreći lova. Lovački konj nalazi se u staji nekog prijatelja u blizini i još je uvijek dovoljno vremena da ga gospoda vide prije mraka. Do prijateljeve se staje dolazilo nekom sporednom uličicom, gdje si se mogao isto tako lako otrovati bez ikakva izdatka za otrov, kao i u svakoj drugoj prljavoj ulici toga nehigijenskog doba. Fred se nije okrijepio konjakom, da mu se ne bi smučilo, kako su to učinili njegovi drugovi, ali nada da će napokon vidjeti konja na kome će moći zaraditi novaca, bila je dovoljno vedra i snažna da ga odmah ujutro opet ponese istim putem. Bio je siguran, ako on ne sklopi posao sa seljakom, to će učiniti Bambridge; Fred je to osjećao, jer je sila okolnosti izoštrila njegov um i ulila mu konstruktivnu snagu sumnje. Bambridge je jako obescjenjivao Dijamanta, što ne bi nikada učinio (jer je konj pripadao prijatelju) da ga nije namjeravao kupiti; tko je god pogledao tu životinju, bio je očito pod dojmom njenih odlika – pa čak i Horrock. Da bi mogao iskoristiti sve prednosti koje ti daje druženje s takvim ljudima, moraš znati kako ćeš stvarati zaključke, a da ne ispadneš budala koja sve uzima doslovce. Konj je bio sivac i Fred je slučajno znao da je sluga lorda Medlicota bio u potrazi baš za takvim konjem. Nakon svega obescjenjivanja, Bambridgeu je izmaklo uvečer, kad seljaka nije bilo, da je vidio i gore konje koji se prodaju po osamdeset funti. On je, dakako, protivuriječio sam sebi preko dvadeset puta, ali ako znaš što je otprilike istina, lako ćeš iskušati istinitost nečijih sudova. I Fred nije mogao ne misliti da i njegov sud o konju nešto vrijedi. Seljak je razmišljao ogledajući Fredova prilično dobrog, mada sipljivog ata, tek da pokaže da pritom zbilja treba razmišljati, te se činilo vjerojatnim da će ga uzeti, uz dodatak od dvadeset i pet funti, u zamjenu za Dijamanta. Kad bi, dakle, prodao toga novog konja barem za osamdeset funti, Fred bi tom zamjenom zaradio pedeset i pet funti, pa bi imao sto trideset i pet funti da iskupi mjenicu; tako bi manjak, koji bi zasada snosio Garth, iznio najviše dvadeset i pet funti. Dok se ujutro žurio da se obuče, jasno je uviđao kako je važno ne propustiti ovu rijetku priliku, te da su ga obojica, i Bambridge i Horrock, odvraćali, on se ne bi dao obmanuti i ne bi povjerovao u iskrenost njihovih namjera; bio bi uvjeren da je tim prepredenim ljudima na umu nešto drugo, a ne interes jednog mladića kao što je on. Što se tiče konja, nepovjerenje mu je bilo jedini oslonac. Ali se u skepticizmu, kako znamo, nikad ne može ići dokraja, inače bi život zamro; moramo u nešto vjerovati i to činiti, kako god to nazivali, to je zapravo naš sud, čak i kad se čini da je najropskije oslanjanje na nešto drugo. Fred je vjerovao da je njegova pogodba izvrsna i još prije nego je sajam počeo imao je šarena sivca, a po cijenu svoga starog konja i trideset funti dodatka – samo pet funti više no što je očekivao da će dati.
Ali je bio malo zabrinut i umoran, možda od duševne borbe, pa je, i ne čekajući nove radosti konjskog sajma, krenuo sam na put od četrnaest milja, odlučivši jahati polako, kako bi mu konj ostao svjež.

XXIV. POGLAVLJE

Krivčevo je žaljenje slaba utjeha onome
Koji mora nositi križ teške uvrede.
Shakespeare.

Nažalost, moram reći da je već treći dan poslije sretnih događaja u Houndsleyu, Fred Vincy zapao u najgore raspoloženje, što ga je ikada proživio u svom životu. Nije bio razočaran što se tiče prodaje vlastitog konja, ali prije nego što je mogao zaključiti posao s čovjekom lorda Melicota, taj Dijamant, u koga je bila uložena nada u iznosu od osamdeset funti, odjednom je u staji bez ikakva prethodna upozorenja pokazao najpodmukliju ćud, ritajući se tako da zamalo nije ubio konjušara, a naposljetku se teško ozlijedio, jer mu se noga zaplela u uže što je visjelo na prečki u staji. Tome se moglo isto tako doskočiti kao i zloj ćudi koja se otkrije poslije vjenčanja – što naravno stari prijatelji znaju i prije crkvena obreda. Iz nekih razloga Fred nije pod tim udarcem nesreće pokazivao ništa od svoje uobičajene duševne gipkosti; bio je samo svjestan da ima tek pedeset funti i da zasad nema nade da će dobiti više, te da će mjenica na sto i šezdeset funti biti za pet dana predočena na isplatu. Da se čak i obratio ocu s molbom da Gartha izvuče iz neprilike, otac bi, kako je Fred oštroumno predosjećao, bijesno odbio spasiti Gartha od posljedica njegova postupka, koji bi nazvao podupiranjem rasipnosti i prijevare. Bio je tako strašno utučen da nije mogao stvoriti nikakav drugi plan, nego da ode ravno Garthu i kaže mu žalosnu istinu, te da ponese sa sobom pedeset funti, kako bi mu predao barem taj novac. Budući da mu je otac bio u trgovini, nije još saznao za nezgodu, ali kad bude doznao, bjesnit će zbog opake životinje koju su doveli u njegovu staju; i, prije nego ga zadesi ta manja neprilika, Fred je želio da umakne i da se svom hrabrošću suoči s većom neprilikom. Uze očeva ponija, jer je naumio, pošto sve kaže Garthu, odjašiti u Stone Court i sve priznati Mary. Da nije bilo Mary i njegove ljubavi prema njoj, Fredova savjest ne bi bila tako nemirna, on ne bi toliko razbijao glavu s tim dugom i ne bi se mučio da ne odgađa jednu neugodnu dužnost, kako je to inače običavao, već bi postupao što izravnije i što jednostavnije. Čak i mnogo jači ljudi od Freda Vincyja čuvaju svoje poštenje samo zbog mišljenja bića koje najviše vole. »Pozornica svih mojih djela je propala«, rekao je neki antički odličnik kad mu je umro najbolji prijatelj; i sretni su oni koji nađu kazalište u kojem publika od njih zahtijeva ono što je najbolje. I sigurno bi Fred u to vrijeme umnogome bio drugačiji da Mary Garth nije imala tako odlučno mišljenje o tome što je u ljudskom karakteru vrijedno poštovanja.
Garth nije bio u uredu i Fred odjaši do njegove kuće, koja se nalazila malo izvan grada – na prikladnom mjestu, s voćnjakom ispred pročelja, nepravilno, staromodno, upola drveno zdanje, nekoć, prije nego se grad proširio, seljačka kuća, sada okružena privatnim vrtovima građana. Još više volimo svoju kuću ako ona ima svoju fizionomiju, kao što je imaju i naši prijatelji. Obitelj Garth, koja je bila prilično velika, jer je Mary imala četvoro braće i jednu sestru, vrlo je voljela svoju staru kuću, iz koje je najbolji namještaj bio već davno prodan. Fred ju je također volio, imao ju je svu u sjećanju čak do potkrovlja, koje je ugodno mirisalo na jabuke i dunje, i do toga dana nikada nije onamo odlazio bez radosna iščekivanja; ali sad mu je srce neugodno udaralo zbog predosjećaja da će vjerojatno morati priznati svoj grijeh u prisutnosti gospođe Garth, pred kojom je imao više strahopoštovanja nego pred njenim mužem. Nije bila sklona zajedljivim primjedbama ni impulzivnom duhovitom bockanju, kao što je to bila Mary. Barem u svojim sadašnjim, zrelim godinama, gospođa Garth nije se nikada kompromitirala nepromišljenim riječima, jer, kako je govorila, nosila je jaram još od mladosti, pa se naučila svladavati. Imala je rijetko osjetilo, koje prepoznaje ono što je nepromjenljivo, te se bez prigovora tome pokoravala. Obožavajući vrline svog muža, vrlo se brzo pomirila s tim da on nije sposoban misliti samo na svoje interese, pa je laka srca snosila posljedice toga. Bila je dovoljno velikodušna da se odrekne svakog razmetanja čajnicima i pretjeranim kićenjem djece, te nikada nije punila uši svojim susjedama, povjeravajući im ganutljivo svoje brige zbog Garthove lakovjernosti i novca koji bi mogao imati da je bio kao drugi ljudi. Stoga su je te dobre susjede smatrale ili ponosnom ili čudnom, te su o njoj kojiput govorile svojim muževima: »Oh, ta naša otmjena gospođa Garth«. Nije ni ona, zauzvrat, bila nekritična prema njima, jer je bila bolje obrazovana od većine domaćica u Middlemarchu, i – gdje ima žena bez mane? – sklona biti malo stroža prema svome spolu, koji je, i prema njenu mišljenju, bio stvoren da bude potpuno podložan. U neku ruku, bila je nerazmjerno obzirna prema slabostima muškaraca i često se čulo kako kaže da su one sasvim prirodne. Mora se također priznati da je gospođa Garth malo i pretjerala u svom opiranju svemu što je smatrala ludim; prijelaz od odgojiteljice u domaćicu usjekao se malo presnažno u njenu svijest i ona je rijetko kad zaboravljala da su njena gramatika i naglasak iznad prosjeka u ovom gradu, iako ona nosi običnu kapicu, kuha objed za porodicu i krpa čarape. Katkada bi poučavala učenike na peripatetski način, prisiljavajući ih da je slijede sa svojim knjigama ili školskim pločicama u kuhinju. Smatrala je da je za njih dobro da vide kako ona može napraviti sjajnu sapunicu, dok popravlja »ne gledajući« njihove krupne pogreške – da žena s rukavima zavrnutim iznad lakata može znati sve o konjunktivu ili o žarkom pojasu – da, ukratko, može imati »obrazovanje« i druge dobre kvalitete što se svršavaju na »anje«, vrijedne da se izgovaraju s posebnim naglaskom, i da nije beskorisna lutka. Kad bi napominjala tu uvjerljivu činjenicu, malo bi namrštila čelo, pri čemu se ipak nije gubio izraz dobrote s njena lica, a riječi, koje su navirale kao u procesiji, izgovarala je toplim, ugodnim altom. Uzorna gospođa Garth imala je naravno i svoja čudna gledišta, ali je njen karakter to podnosio, kao što i najbolje vino može podnijeti okus po mješini.
Prema Fredu Vincyju gajila je majčinske osjećaje, te je uvijek bila voljna opravdati njegove pogreške, iako vjerojatno ne bi oprostila Mary kad bi se ona zaručila s njim, jer joj je i kćer bila podvrgnuta onom strogom sudu koji je primjenjivala na svoj spol. Ali baš zbog te činjenice da je ona bila neobično blaga prema njemu, Fredu je bila još teža pomisao da će sada neizbježno pasti u njenim očima. A okolnosti u kojima je protekao njegov posjet ispale su još neugodnije no što je očekivao, jer je Caleb Garth rano otišao da nadgleda neke popravke u blizini. Gospođa Garth je određene sate uvijek provodila u kuhinji i tog je jutra obavljala ondje nekoliko poslova odjednom – pravila je kolače na dobro opranom stolu od borovine na jednoj strani te zračne prostorije, motrila budno kroz otvorena vrata Sallyno kretanje kod pećnice i korita za tijesto i poučavala svog najmlađeg dječaka i djevojčicu, koji su joj stajali sučelice kod stola, s knjigama i pločicama pred sobom. Vjedro i stalak za sušenje rublja na drugom kraju kuhinje pokazivali su da je načas prekinula pranje sitnog rublja.
Sa zavrnutim rukavima poviše lakata, vješto je rukovala tijestom upotrebljavajući valjak, pravila je raznolike kolačiće, dok je s gramatičkim žarom tumačila ispravna shvaćanja u slaganju vremena i zamjenica sa »zbirnim imenicama ili imenicama koje označuju mnoštvo«. To je bio zaista zabavan prizor. U nje je bila isto tako kovrčava kosa i uglato lice kao i u Mary; bila je ipak nešto ljepša, nježnijih crta lica, blijede puti, čvrsta stasa zrele žene i neobično odlučna pogleda. U svojoj snježnobijeloj, sitno nabranoj kapici podsjećala je na onu ljupku Francuskinju, koju gledamo na slici kako kupuje s košarom na ruci. Promatrajući majku, moglo se očekivati da će joj kćer biti kao i ona, što bi joj bila velika korist za budućnost, jednaka mirazu – ali majka i prečesto stoji iza svoje kćeri poput zloguka proroka. – »Ovakva kakva sam ja – ona će uskoro biti«.
– Hajde da to još jednom ponovimo – reče gospođa Garth, zaokruživši kolačić od jabuka, koji je, čini se, privlačio pozornost Bena, krepka mlada momka, sumorna lica od naprezanja kojim je pratio obuku. – »Uzimajući u obzir smisao riječi, kad znači jedinstvo ili množinu pojmova« – reci mi još jednom, što to znači, Ben.
(Poput svih glasovitih odgojitelja, gospođa se Garth držala svojih omiljelih starih, utrtih staza, te bi u općem društvenom brodolomu nastojala održati svoga »Lindleya Murraya« nad valovima).
– Oh... to znači... moraš promisliti što hoćeš reći – odgovori Ben prilično mrzovoljno. – Mrzim gramatiku. Kakve koristi od nje?
– Da te nauči ispravno govoriti i pisati, tako da te svatko može razumjeti – reče gospođa Garth strogo i jasno. – Zar bi volio da govoriš poput starog Joba?
– Volio bih – Ben će uporno – to je smješnije. On kaže »oš’li«... a to je isto tako dobro kao i »hoćeš li«.
– Ali on kaže i »u staji nema sjena«, umjesto »sijena« – reče Letty s visoka. – Mogao bi pomisliti da misli na nekakve sjene.
– Ne, ne bi mogla, ako nisi glupa – reče Ben. – Kako se ne bi mogla dosjetiti da misli sijeno?
– To se odnosi samo na izgovor, a to je najneznatniji dio gramatike – reče gospođa Garth. – Te kore od jabuka trebaju pojesti svinje, Ben. Ako ih ti pojedeš, morat ću im dati tvoj komad kolača. Job govori samo o vrlo jednostavnim stvarima. Što misliš kako bi pisao ili govorio o čemu složenijem, kad ne bi znao više gramatike nego što je on zna? Upotrebljavao bi pogrešne riječi, stavljao ih na pogrešna mjesta, i mjesto da te ljudi razumiju, oni bi se od tebe odvraćali kao od dosadna čovjeka. Što bi onda učinio?
– Ne bih mario, ostavio bi ih – reče Ben, vjerujući da je to najjednostavniji izlaz, što se tiče gramatike.
– Vidim da postaješ umoran i glup, Ben – reče gospođa Garth, navikla na to prepiranje, kojim je njen muški potomak smetao obuku. Pošto je završila svoje kolače, uputi se prema stalku za sušenje rublja i reče: – Dođi ovamo i pripovijedaj mi priču o Cincinatu58 , što sam ti je ispričala u srijedu.
– Znam! Bio je seljak – reče Ben.
– Ajde, Ben, bio je Rimljanin... pusti mene da pripovijedam – reče Letty, gurajući se svadljivo laktom.
– Ti glupačo, bio je rimski seljak i orao je.
– Da, ali prije toga... to ne dolazi prvo... ljudi su ga tražili – reče Letty.
– Dobro, ali moraš prvo reći kakav je on čovjek bio – uporno će Ben. – Bio je mudar čovjek, poput moga oca, i to je ljude poticalo da traže njegov savjet. A bio je i hrabar čovjek, i znao se boriti. A to može i moj otac, zar ne majko?
– Ajde, Ben, pusti me da ispripovijedam tu priču točno, kao što je majka pripovijedala – reče Letty, namrštivši se. – Molim te, majko, reci Benu da ne govori.
– Letty, stid me je zbog tebe – njena će majka cijedeći kapice nad kablom. – Kad je tvoj brat započeo, morala si pričekati da vidiš hoće li moći ispripovijedati tu priču. Kako si nepristojna, guraš se i mrštiš kao da želiš pobijediti svojim laktima! Sigurna sam da bi Cincinatu bilo žao kad bi vidio da mu se kćer tako vlada. – (Gospođa Garth izrekla je tu strašnu rečenicu vrlo svečanim glasom, i Letty osjeti da je život zbilja mučan osude li te na šutnju i izvrgnu općem preziru, čak i onom rimskom.) – Ajde, Ben.
– Dakle... oh... dakle... no bilo je mnogo borbe, a oni su svi bili glupani, i... ne mogu pripovijedati baš onako kako si ti pripovijedala... ali oni su tražili čovjeka, da im bude kapetan i kralj i sve...
– Diktator – reče Letty, uvrijeđena i želeći majku natjerati da požali svoj prijekor.
– Vrlo dobro, diktator! – reče Ben prezirno. – Ali to nije dobra riječ, on im nije nalagao da pišu po diktatu na očicama.
– Hajde, hajde, Ben, nisi valjda takva neznalica – reče gospođa Garth, ozbiljno zabrinuta. – Slušajte, netko kuca! Potrči, Letty, i otvori.
Kucao je Fred i kad je Letty rekla da joj se otac još nije vratio, ali da je majka u kuhinji, Fred nije imao kud ni kamo. Nije mogao odustati od svoje stare navike da posjeti gospođu Garth u kuhinji, ako ona slučajno ondje radi. Ovije šutke ruku oko Lettyna vrata i povede je u kuhinju, bez uobičajenih šala i milovanja.
Gospođa Garth je bila iznenađena što vidi Freda u to doba, ali to nije htjela pokazati, pa mirno nastavljajući posao, reče:
– Ti, Fred, tako rano? Blijed si kao stijena. Zar se što dogodilo?
– Želio bih govoriti s gospodinom Garthom – reče Fred, jer još nije bio spreman reći više – i s vama također – doda nakon male stanke, jer nije nimalo sumnjao da gospođa Garth zna sve o mjenici i da mora naposljetku govoriti o tome pred njom, ako ne i samo s njom.
– Caleb će se vratiti za nekoliko časaka – reče gospođa Garth, koja se domišljala da su posrijedi neke neprilike između Freda i njegova oca. – Sigurno neće biti dugo odsutan, jer mu na pisaćem stolu leži neki posao, koji mora završiti prijepodne. Smeta li te da ostaneš sa mnom, dok svršim posao ovdje?
– A mi ne trebamo dalje pričati o Cincinatu, je li? – upita Ben, koji je uzeo Fredu bič iz ruke i iskušavao ga na mački.
– Ne treba, iziđite sad. Ali ostavi taj bič. Kako je to ružno od tebe što tučeš jadnu staru Tortoise. Fred, oduzmi mu bič, molim te.
– Hajde, prijatelju, daj mi ga – reče Fred pružajući ruku.
– Hoćeš li mi dopustiti da jašem tvoga konja danas? – upita Ben vraćajući bič, a na licu mu se vidjelo da nije oduševljen što to mora učiniti.
– Ne danas, drugi put. Ne jašem svoga konja.
– Hoćeš li vidjeti Mary danas?
– Da, mislim da ću je vidjeti – odgovori Fred i osjeti neugodnu bol u duši.
– Reci joj da se ubrzo vrati kući, zabavljat ćemo se i igrati zaloga.
– Dosta, dosta, Ben!... Odlazi – reče gospođa Garth, opazivši da Ben dodijava Fredu.
– Jesu li Letty i Ben sada vaši jedini đaci, gospođo Garth? – upita Fred, pošto su djeca otišla, pa je bilo potrebno nešto reći kako bi vrijeme prošlo. Još uvijek nije bio siguran bi li valjalo čekati na Gartha ili uhvatiti neku zgodnu priliku u razgovoru i sve priznati samoj gospođi Garth, dati joj novac i odjahati.
– Imam jednog... samo jednog. Fanny Hackbutt dolazi u pola dvanaest. Nemam sad velikih prihoda – reče gospođa Garth smiješeći se. – Vrlo je slabo s đacima. Ali sam uštedjela nešto novaca za Alfredov zanat; imam devedeset i dvije funte. Sad može poći u nauk gospodinu Hammeru, baš je u pravim godinama.
Takav razgovor nije bio baš dobra priprema za neugodnu novost, da Garth treba izgubiti devedeset i dvije funte, a i više. Fred je šutio.
– Mlada gospoda koja idu na visoke škole stoje mnogo više – nastavi prostodušno gospođa Garth, natežući rub na kapici. – I Caleb misli da će Alfred postati odličan graditelj, pa želi dječaku dati dobre mogućnosti za to. Evo ga! Čujem ga gdje ulazi. Poći ćemo k njemu u salon, je li?
Kad su ušli u sobu za primanje, Caleb je upravo bio skinuo šešir i sjeo za pisaći stol.
– Što je, Fred, mladiću moj? – upita on, držeći pero u ruci, koja mu je zastala nad tintarnicom, a i u glasu mu se osjećalo da je malo iznenađen. – Uranio si. – Ali ne videći uobičajena vedra izraza na Fredovu licu, odmah doda: – Zar se što kod kuće dogodilo? Što je posrijedi?
– Jest, gospodine Garth, došao sam da vam nešto kažem, zbog čega ćete, sve se bojim loše misliti o meni. Došao sam reći vama i gospođi Garth da ne mogu održati riječi. Ne mogu smoći novaca da iskupim mjenicu. Nisam imao sreće; skupio sam samo pedeset funti od sto i šezdeset.
Dok je još govorio, Fred je izvadio novčanice i položio ih na pisaći stol pred Gartha. Izašao je odmah s golom činjenicom, osjećajući se dječački nesretan i ne nalazeći više riječi. Gospođa Garth je zanijemjela od iznenađenja i gledala u muža, iščekujući objašnjenje. Caleb pocrvenje i nakon kratke šutnje reče:
– Oh, nisam ti rekao, Susan; potpisao sam Fredu mjenicu; glasi na sto i šezdeset funti. Vjerovao je da će je moći iskupiti.
Očita se promjena pojavila na licu gospođe Garth, ali je to bilo slično promjeni u dubini vode, kojoj površina ostaje glatka. Uprvši oči u Freda, reče:
– Sigurno si od oca tražio novac koji ti još nedostaje, pa te on odbio.
– Nisam – reče Fred grizući usne i govoreći sve teže, – ali znam da ne bi ni koristilo tražiti od njega; a ako bi i bilo od koristi, ne bih želio spominjati ime gospodina Gartha u vezi s tim.
– To je došlo u nezgodan čas – reče Caleb, okolišajući kao uvijek, i, spustivši pogled na novčanice, počne nervozno prebirati taj papirni novac. – Božić je pred vratima... u priličnoj sam stisci baš sad. Vidiš, moram krojiti kao krojač kome su loše odmjerili sukno. Što ćemo učiniti, Susan? Trebat će mi svaki novčić koji imamo u kući. To je sto i deset funti, dođavola!
– Moram ti dati devedeset i dvije funte, što sam ih stavila na stranu za Alfredov zanat – reče gospođa Garth ozbiljno i odlučno, iako bi osjetljivo uho moglo razabrati lako podrhtavanje u njenim riječima. – A ne sumnjam da i Mary ima dvadeset funti ušteđenih od svoje plaće. Ona će nam posuditi.
Gospođa Garth nije više ni pogledala Freda, a nije ni razmišljala kakve bi joj riječi trebale da ga pošteno opali. Čudna, kao što je bila, sva se sada zanijela u misli što bi trebalo uraditi, i nije ni na čas pomislila da bi išta koristili zajedljivi prijekori i neobuzdane provale gnjeva. Ali je ipak postigla da je Fred prvi put osjetio nešto poput grižnje savjesti. Začudo, njegova se muka u svemu tome od prvog časa sastojala gotovo sva u osjećaju da će ispasti nepošten i pasti u očima Garthovih, a nije si lomio glavu teškoćama i štetom koju kršenjem zadane riječi može nanijeti njima, jer ta mlada gospoda, vođena svojim nadama, nisu navikla misliti i o potrebama drugih ljudi. Većina je nas, bez sumnje, odgojena u mišljenju da je onaj uzvišeni motiv koji nas treba poticati da ne činimo zlo, nešto što opstoji po sebi i nema ništa zajedničko s bićima koja bi trpjela od toga zla. Ali je toga časa Fred bio u svojim očima bijedni nitkov, koji pljačka ušteđevinu dviju žena.
– Ja ću to na kraju sigurno sve platiti, gospođo Garth – promuca on.
– Da, na kraju – reče gospođa Garth, koja je i inače osjećala naročitu odvratnost prema lijepim riječima u ružnim situacijama, pa se sad nije mogla suzdržati da ne primijeti podrugljivo: – Ali dječake ne možeš dati u zanat na kraju, valja ih dati u zanat s petnaest godina.
Gospođa Garth nije pokazivala nimalo volje da opravdava Freda.
– Ja sam najviše kriv tome zlu, Susan – reče Caleb. – Fred je bio siguran da će smoći novac. Ali meni nije trebalo da se pletem u poslove s mjenicama. Vjerujem da si se svuda raspitao i poslužio svim poštenim sredstvima – doda on uprijevši svoje samilosne, sive oči u Freda. Caleb je bio i previše obziran da spomene Featherstonea.
– Jest, sve sam pokušao... zaista sve. Imao bih sto i trideset funti u gotovu da nisam imao nesreću s konjem, koga sam upravo htio prodati. Tetak mi je dao osamdeset funti, a ja sam uz mog starog konja dao još trideset funti, da bih dobio drugoga, koga sam mislio prodati za osamdeset i više... nakanio sam ostati bez konja... ali sad se pokazalo da je ćudljiv, pa se i osakatio. Volio bih da smo i ja i konj otišli dođavola, nego što sam vama to učinio. Nema nikoga do koga bi mi bilo toliko stalo; vi i gospođa Garth uvijek ste bili tako ljubazni prema meni. Međutim, kakva korist od toga što govorim. Odsad ćete uvijek u meni gledati nitkova.
Fred se okrene i požuri iz sobe, svjestan da se počinje vladati kao slabić i smućeno osjećajući da od njegova žaljenja nema koristi Garthovima. Mogli su vidjeti kako je uzjahao i brzo projahao kroz vrata.
– Fred Vincy me je razočarao – reče gospođa Garth. – Ne bih nikad povjerovala da će te uvaliti u dug. Znala sam da je rasipan, ali nisam mislila da bi mogao biti tako podao, da svali svoj dug na leđa svoga najstarijeg prijatelja, koji se najmanje može izlagati gubicima.
– Bio sam glup, Susan.
– I jesi bio – reče mu žena, potvrđujući i smijući se. – Ali ja to ne bih iznosila na veliko zvono. Zašto kriješ takve neprilike preda mnom. Baš je tako i s tvojim pucetima, puštaš da ti otpadnu, a da mi ništa ne kažeš, i izlaziš, a zavratak od košulje ti visi. Da sam barem znala, mogla sam napraviti kakav bolji plan.
– Ti si se ozbiljno naljutila, znam ja to, Susan – reče Caleb gledajući je sućutno. – Ne mogu se pomiriti s tim da izgubiš novac, što si ga skucala za Alfreda.
– Vrlo je dobro što sam ga skucala, a ti ćeš morati trpjeti, jer ćeš sad sam učiti dječaka. Moraš se odreći svojih loših navika. Neki ljudi vole piti, a ti voliš raditi badava. Moraš u tome malo manje uživati. I moraš odjahati preko do Mary i upitati dijete koliko ima novaca.
Caleb odgurne svoj stolac natrag i nagne se naprijed, tresući lagano glavom i dodirujući vrlo pažljivo vrške prstiju jedne ruke vršcima prstiju druge.
– Jadna Mary! – reče. – Susan – nastavi tišim glasom. – Bojim se da joj se Fred sviđa.
– Oh, ne bih rekla! Ona ga uvijek ismijava; a nije vjerojatno ni da on za nju osjeća išta drugo osim prijateljstva.
Caleb ništa ne odgovori, nego načas spusti naočale, privuče stolac pisaćem stolu i reče:
– Dođavola s mjenicom... želio bih da je u Hanoveru! Takve stvari neugodno zadiru u posao!
U prvom dijelu ovih riječi bila je cijela zaliha njegovih psovki, a izrekao ih je uz slabo i lako režanje, koje može lako zamisliti onaj tko ga pozna. Ali onima koji ga nikad nisu čuli izgovarati riječ »posao«, teško bi bilo dočarati onaj osobiti prizvuk gorljivog, upravo religioznog poštovanja, u koji ju je uvijao, kao što se posvećeni simbol uvija u zlatom opšiveno ruho.
Caleb Garth je često razbijao glavu, razmišljajući o vrijednosti i prijeko potrebnoj snazi rada bezbroja glava i bezbroja ruku, s pomoću kojega se tijelo društva hrani, odijeva i podiže sebi krov nad glavom. To je zaokupljalo njegovu fantaziju još u dječačkoj dobi. Odjeci velikog čekića u brodogradilištu, dovikivanje radnika, huka ljevaoničkih peći, trijesak i buka strojeva bih su za njega uzvišena glazba; obaranje i tovarenje stabala, beskrajne linije telegrafskih semafora, što trepere poput zvijezda u daljini duž ceste, rad dizalica u pristaništu, nagomilana roba u skladištima, preciznost i raznolikost napora mišica, gdje god se mora izvršiti temeljit posao – svi ti prizori iz njegove mladosti djelovali su na njega poput poezije bez pomoći pjesnika, stvorili za njega filozofiju bez pomoći filozofa, vjeru bez pomoći teologije. Njegova je glavna težnja bila da što djelotvornije sudjeluje u tom uzvišenom radu, što ga je posebno poštivao nazivajući ga »posao«; i mada je vrlo kratko vrijeme radio pod vodstvom nadzornika i bio uglavnom sam svoj učitelj, znao je više o zemlji, građenju i rudarstvu nego većina stručnjaka u grofoviji.
Njegova klasifikacija poslova bila je prilično gruba i ne bi bila prihvaćena u ova napredna vremena, kao ni kategorije glasovitijih ljudi. Dijelio ih je na »poslovna, politička, propovjednička, znanstvena i zabavna«. Nije imao što reći protiv posljednja četiri, ali se odnosio prema njima kao što se smjerni poganin odnosi prema tuđim bogovima. Isto je tako imao dobro mišljenje o svakom društvenom položaju, ali sam ne bi htio pripadati nijednom u kojem ne bi bio zbilja prisno povezan s »poslom«, tako da ga često krase časni tragovi prašine i žbuke, pare iz stroja ili svježe zemlje, šume ili polja.
Iako je uvijek sebe smatrao za pravovjerna kršćanina i raspravljao o predestinaciji kad bi ga tko naveo na tu temu, mislim da su njegova prava božanstva bili dobri praktični planovi, besprijekoran posao i točno izvršavanje obaveza. Caleb nije poznavao rezignacije i svijet mu se činio tako čudesnim da je bio spreman prihvatiti svaki nazor o tom svijetu, svaku sliku zemlje i neba, koliko god ih bilo, samo ako očito ne smetaju najboljem načinu isušivanja tla, solidnom građenju, ispravnom mjerenju i racionalnom kopanju ugljena. Bio je ponizne duše, a vrlo praktična razuma. Ali mu novčano poslovanje nikako nije uspijevalo; vrlo je dobro znao što vrijedi, a što ne, ali u njega nije bilo sposobnosti da predvidi novčani ishod poslovanja u obliku dobitka i gubitka; i pošto se o tom uvjerio, pretrpjevši štetu, odlučio je napustiti sve vrste svoga ljubljenog »posla« koje bi zahtijevale tu vještinu.
Potpuno se posvetio poslovima koje je mogao obavljati bez rukovanja kapitalom, te je postao u svom okružju vrlo vrijedan čovjek, kome bi svatko povjeravao posao, jer ga je dobro obavljao, vrlo malo računao, a često odbijao da uopće što zaračuna. Nije onda nikakvo čudo da su Garthovi bili siromašni i da su živjeli skromno.
Njih to, međutim, nije smetalo.

XXV. POGLAVLJE

Ljubav ne teži ugoditi sebi,
Nit joj je imalo do sebe stalo,
Već zbog drugog odriče se ona
I stvara nebesa u beznađu pakla.
Ljubav teži ugoditi sebi
I druge muči sebi na radost,
Tuđoj se ona raduje muci
I stvara pak’o prkoseći nebu.
W. Blake: Songs of Experience.

Fred Vincy je želio stići u Stone Court u vrijeme kad mu se Mary ne može nadati i dok tetak još nije sišao iz svoje sobe; u tom bi slučaju mogla biti sama u sobi za primanje. Ostavio je konja u dvorištu, da ne bi pred kućom škripao šljunak, i ušao u sobu bez ikakva drugog upozorenja, osim što je zaštropotala kvaka na vratima. Mary se kao obično nalazila u svom kutu, smijući se uspomenama gospođe Piozzi na Johnsona, i kad je podigla glavu, lice joj je bilo nasmijano. Smijeh se pomalo gubio s njena lica kad je ugledala Freda kako joj se bez riječi približava naslonivši se laktovima na rub kamina kao da je bolestan. Ona je također šutjela i samo ga gledala upornim pogledom.
– Mary – reče on – ja sam ništarija i varalica.
– Mislim da bi zasad i jedan od tih epiteta dostajao – reče Mary, pokušavajući se nasmijati, ali je osjećala neki strah.
– Znam da nećeš nikad više imati o meni dobro mišljenje. Gledat ćeš u meni lažljivca. Smatrat ćeš me za nepoštena. Mislit ćeš da mi nije stalo do tebe ili tvog oca i majke. Ti uvijek misliš najgore o meni, znam.
– Ne mogu poreći da ću sve to misliti o tebi, Fred, ako mi za to daš razloga. Ali te molim da mi kažeš odmah što si učinio. Voljela bih znati pravu istinu, a ne da nagađam.
– Dugovao sam neke novce... sto i šezdeset funti. Molio sam tvog oca da mi potpiše mjenicu. Mislio sam da je to za njega sitnica. Uvjerio sam ga da ću te novce platiti, a ja sam to i najupornije pokušavao. I eto, bio sam tako zle sreće... pokazalo se da je konj loš... mogu platiti svega pedeset funti. Ne mogu tražiti novaca od svog oca; ne bi mi dao ni prebijene pare. A tetak mi je nedavno dao stotinu. I tako, što mogu učiniti? I sad tvoj otac nema gotovih novaca da plati, i tvoja će majka morati dati svoje devedeset i dvije funte, što ih je uštedjela, a ona kaže da ćeš i ti morati žrtvovati svoju ušteđevinu. Vidiš kakav...
– Oh, jadna majka, jadni otac! – reče Mary, a oči joj se napune suzama i začu se slab jecaj, koji ona pokuša zatomiti. Gledala je ravno preda se, ne zamjećujući Freda, jer je bila sva zaokupljena mislima na ono što se dešava kod kuće. On je također šutio nekoliko trenutaka, osjećajući se bjednijim no ikada.
– Nisam te mislio tako ražalostiti, Mary, ne bih to učinio ni za cijeli svijet – progovori Fred naposljetku. – Ti mi to ne možeš nikako oprostiti.
– Zar je važno da ti ja oprostim? – reče Mary gnjevno. – Što bi to koristilo mojoj majci koja gubi novac što ga je četiri godine štedjela od poučavanja, da bi mogla poslati Alfreda u nauk gospodinu Hammeru? A što bi i tebi koristilo da ti oprostim?
– Reci mi što god hoćeš, Mary. Ja to sve zaslužujem.
– Ne želim ništa reći – odvrati Mary mirnije. – Moj bijes nije ni od kakve koristi. – Ona obriše oči, odbaci knjigu, ustane i dohvati svoje šivanje.
Fred ju je očima slijedio, nadajući se da će se njihovi pogledi sresti i da će je ipak dirnuti njegovo usrdno kajanje. Ali zaludu! Mary je lako izbjegla taj susret pogleda.
– Najviše me zabrinjava što će i tvoja majka izgubiti svoj novac – reče on kad je Mary opet sjela i počela brzo šiti. – Htio sam te upitati, Mary... zar ne misliš da bi gospodin Featherstone... kad bi mu rekla... rekla njemu, mislim o Alfredovu naukovanju... pozajmio novac?
– Moja obitelj ne voli prosjačiti, Fred. Mi volimo zaraditi svoj novac. Osim toga, ti kažeš da ti je gospodin Featherstone dao nedavno stotinu funti. On rijetko dariva; nama nije nikad ništa darovao. Sigurna sam da ga moj otac neće moliti ni za što; pa čak kad bih ja i odlučila da ga zamolim, ne bi koristilo.
– Tako sam nesretan, Mary... kad bi samo znala kako sam nesretan, žalila bi me.
– Ima štošta drugo što treba žaliti više od toga. Ali sebični ljudi uvijek misle da je njihov jad važniji od bilo čega na svijetu; nagledam se ja toga svaki dan.
– Nije baš lijepo da me nazivaš sebičnim. Kad bi samo znala što drugi mladići rade, vidjela bi da sam ipak bolji od mnogih.
– Ja znam da ljudi koji troše mnogo na sebe, a ne znaju kako će to platiti, moraju biti sebični. Oni uvijek misle samo na to što mogu prigrabiti za sebe, a ne na to što drugi ljudi mogu izgubiti.
– Svaki čovjek može biti zle sreće, Mary, i naći se u neprilici, u trenutku kad naumi platiti. Nema na svijetu boljeg čovjeka od tvog oca, pa ipak se našao u neprilici.
– Kako se usuđuješ uspoređivati moga oca i sebe, Fred? – upita Mary glasom muklim od gnjeva. – Nikada se nije našao u neprilici zbog besposlice i zabave, nego zato jer je uvijek mislio na posao, koji je radio za druge. I teško je živio i teško radio, da svakom nadoknadi gubitak.
– I ti Mary misliš da ja neću nikada pokušati učiniti nešto dobra. Nije plemenito očekivati samo najgore od nekog čovjeka. Ako imaš imalo utjecaja na njega, mislim da bi morala pokušati to iskoristiti da ga popraviš; ali to je ono što ti nikada ne činiš. Međutim, ja odlazim – završi Fred bezvoljno. – Nikad više neću s tobom razgovarati. Žao mi je što sam ti prouzročio tolike neugodnosti... to je sve.
Mary ispusti svoj rad iz ruku i uzdigne pogled. Ima često nečeg materinskog čak i u djevojačkoj ljubavi, a gorko je iskustvo razvilo u Mary osjetljivost sasvim različitu od nemilosrdnosti i lakoumnosti, što ih pridajemo djevojačkom karakteru. Kod posljednjih Fredovih riječi ona osjeti onu trenutačnu tjeskobu, nešto slično onome što majka osjeća kad u mašti čuje jecaje i plač svoga neposlušnog i skitnji sklonog djeteta, koje bi se moglo izgubiti i nastradati. I kad su se, pošto je digla glavu, njene oči srele s njegovim nujnim i očajnim pogledom, sažaljenje prema njemu prevlada njen bijes i sve tjeskobe.
– Oh, Fred, kako mi izgledaš bolestan! Sjedni načas. Nemoj još ići. Reći ću tetku da si ovdje. Čudi se što te nema već tjedan dana.
Mary je užurbano govorila, izgovarajući riječi što su joj prve padale na pamet, da ni sama nije znala što govori, ali ih je izgovarala glasom koji je čas umirivao, čas preklinjao, a onda je ustala kao da će poći Featherstoneu. Fredu je, naravno, bilo kao da su se oblaci razišli i da se pojavio tračak svjetla; pošao je prema njoj i zaustavio se.
– Reci mi samo jednu riječ, Mary, i ja ću sve učiniti. Reci da nećeš misliti barem ono najgore o meni... da me nećeš zauvijek napustiti.
– Kao da mi je to neki užitak misliti zlo o tebi – reče Mary tužnim glasom. – Kao da mi nije itekako teško misliti o tebi kao o lijenom i lakomislenom stvoru. Kako se možeš vladati tako nedostojno, dok drugi rade i muče se, a ima toliko toga što treba učiniti.... kako možeš biti tako beskoristan u jednom korisnom svijetu? A toliko je dobra u tebi, Fred... ti bi mogao biti vrlo vrijedan.
– Pokušat ću biti što god ti zaželiš, Mary, samo kaži da me voliš.
– Stid bi me bilo reći da volim čovjeka koji se mora uvijek oslanjati na druge i računati s onim što će oni učiniti za njega. Što će biti od tebe kad ti bude četrdeset? Bit ćeš poput Bowyera, mislim... baš tako besposlen, životareći u predsoblju gospođe Beck... debeo i odrpan, vječno čekajući da te netko pozove na objed... provodit ćeš prijepodne u učenju kakve šaljive pjesme... oh, ne!... u učenju neke melodije na flauti.
Na njenim se usnama počeo ocrtavati smiješak čim je spomenula Fredovu budućnost (mlade su duše kolebljive), i prije nego je završila, lice joj se sasvim razvedrilo. Vidjevši da mu se Mary ipak nasmijala, bi mu lakše, kao da ga je odjednom prošla neka bol, pa i se on pokuša nekako slabašno nasmiješiti i dohvatiti njenu ruku, ali ona hitro umakne prema vratima i reče:
– Reći ću tetku. Moraš načas k njemu.
Fred je potajno mislio da mu je budućnost osigurana i da se podrugljiva proročanstva Mary neće ispuniti, bez obzira na ono »sve« što je spreman izvršiti, ako mu ona to naredi. Nikad se u prisutnosti Mary nije usudio ni natuknuti da nešto očekuje od Featherstonea, a i ona je to izbjegavala, kao da baš sve zavisi od njega samoga. Ali, ako ikad zaista naslijedi to imanje, ona će se morati pomiriti s takvom promjenom u njegovu životu. Sve je to prolazilo njegovim mozgom nekako sporo, dok se penjao da posjeti tetka. Zadržao se samo kratko vrijeme, ispričavajući se svojom prehladom; a Mary se nije više pojavljivala prije njegova odlaska. Dok je jahao kući, počeo je osjećati da je više bolestan nego tužan.
Kad je Caleb Garth podveče, tek što se smračilo, stigao u Stone Court, Mary nije bila iznenađena, mada je rijetko imao vremena da je posjećuje, a osim toga je u takvim prilikama morao razgovarati s Featherstoneom; što mu nije nikako bilo drago. Starac se opet nelagodno osjećao u društvu šurjaka, koga nije mogao mučiti i dodijavati mu i koga nije smetalo da se smatra siromašnim, te nije ništa od njega tražio, a razumio se u sve poljodjelske poslove i u rudarstvo bolje od njega. Ali je Mary bila sigurna da bi je njeni roditelji željeli vidjeti i, da joj nije otac došao, ona bi idući dan zatražila dopuštenje da ode na sat dva kući. Pošto se uz čaj porazgovorio s Featherstoneom o cijenama, Caleb se digne i, oprostivši se s njim, reče:
– Želim razgovarati s tobom, Mary.
Ona ponese svijeću u drugu, veliku sobu za primanje, gdje nije bilo vatre, te stavivši slabo svjetlo na stol od tamnog mahagonija, okrene se ocu, ovije mu ruke oko vrata i obaspe ga djetinjskim poljupcima; starac je bio razdragan – njegovo široko lice razblaži se nježnošću kao lice u velikog i lijepog psa kad ga pomiluješ. Mary je bila njegova miljenica i što god Susan rekla i kako god bila u pravu u svemu drugom, Caleb je smatrao prirodnim da Fred, ili bilo tko drugi, drži Mary dostojnijom ljubavi no ostale djevojke.
– Imam ti nešto reći, draga – progovori Caleb svojim neodlučnim glasom. – Nisu to baš dobre vijesti, ali bi moglo biti i gore.
– Zbog novca, oče? Mislim da znam o čemu se radi.
– Gle?... kako je to moguće? Vidiš, ja sam opet bio malo glup i stavio svoje ime na mjenicu, i sad je valja isplatiti; i tvoja se majka mora rastati od svoje ušteđevine; to je najgore u svemu tome, pa čak ni to ne bi sasvim namirilo duga. Treba nam sto i deset funti; tvoja majka ima devedeset i dvije, a ja nemam nikakve pričuve u banci; ona misli da bi ti mogla imati nešto ušteđena novca.
– O, da. Imam više od dvadeset i četiri funte. Mislila sam da ćeš doći, oče, stoga sam ih stavila u torbicu. Gledaj!... Lijepe čiste novčanice i zlato.
Mary izvadi složeni novac iz svoje ručne torbice i položi ih u očevu ruku.
– U redu, ali kako... treba nam svega osamnaest... evo, uzmi ostatak, dijete... ali kako si znala za to? – upita Caleb, koji se u svojoj prirođenoj nebrizi za novac počeo uglavnom zanimati nije li to možda u kakvoj vezi s ljubavi Mary prema Fredu.
– Fred mi je jutros rekao.
– Ah! Zar je došao s tom namjerom?
– Jest, barem tako mislim. Bio je jako utučen.
– Bojim se da se Fredu ne može vjerovati, Mary – reče otac nježno i neodlučno. – Namjera mu je, možda, bolja nego djela. Ali ja bih žalio svakoga tko bi se od njega nadao sreći, a to isto misli i tvoja majka.
– A i ja, oče – reče Mary, ne dižući pogleda, te prisloni nadlanicu očeve ruke na svoje lice.
– Ne želim ispitivati, draga. Ali sam se bojao da bi nešto moglo biti između tebe i Freda, pa sam te htio opomenuti. Vidiš, Mary tu Calebov glas posta nježniji; gurkao je svoj šešir okolo po stolu promatrajući ga, ali na kraju upre oči u svoju kćer – žena, kako god dobra bila, mora se pomiriti sa životom koji joj muž daje. Tvoja se majka morala pomiriti s koječim zbog mene.
Mary prinese nadlanicu očeve ruke svojim usnama i nasmiješi mu se.
– Dobro, dobro, nitko nije savršen, ali – na to Garth potrese glavom, da bi si pomogao u nedostatku riječi – ali ono na što ja mislim, jest... kako mora biti ženi kad nije nikada sigurna u svog muža, kad u njemu nema principa koji ga sile da se više plaši, da ne učini krivo drugima, nego da sam snosi svoje nevolje. To je bitno, Mary. Mladi se ljudi mogu zavoljeti prije nego što spoznaju što je život, te misle da će on uvijek teći kao blagdan, samo ako se oni udruže; ali se život ubrzo pretvara u radni dan, draga moja. Međutim, ti imaš više razuma nego većina djevojaka, nismo te držali u pamuku; možda neće biti zgode da ti to kažem, ali svaki otac strepi za svoju kćer, a ti si potpuno sama ovdje.
– Ne boj se za mene, oče – reče Mary, ozbiljno gledajući ocu u oči. – Fred je uvijek bio vrlo dobar prema meni; dobra je srca i ljubazan, i nije lažac, mislim, iako voli ugađati svojim slabostima. Ali se ja nikad neću vezati ni uz koga tko nema muževne samostalnosti, tko neprekidno trati vrijeme u nadi da će se drugi pobrinuti za njega. Ti i majka odgojili ste me tako da sam preponosna vezati se uz takva čovjeka.
– To je dobro... to je dobro. Sad mi je lakše – reče Garth uzimajući šešir. – Ali je teško otići s tvojom zaradom, dijete.
– Oče! – reče Mary s prizvukom najdubljeg prijekora. – Ponesi i mnogo pozdrava svima kod kuće – bile su njene posljednje riječi, prije nego je zatvorila vanjska vrata za njim.
– Čini mi se da je tvoj otac došao po tvoju zaradu – reče stari Featherstone, uvijek spreman da stvara neugodne zaključke, kad se Mary vratila. – On, mislim, slabo zarađuje. Ti si sad punoljetna; trebala bi štedjeti za sebe.
– Gospodine, ja smatram da svome ocu i svojoj majci dugujem zahvalnost za sve što jesam i što imam – odsiječe hladno Mary.
Featherstone je gunđao; nije mogao poricati da i takva priprosta djevojka, kao što je ova, može biti korisna i stoga je izmislio protuodgovor, dovoljno neugodan da bude uvijek prikladan:
– Ako Fred Vincy dođe sutra, onda ga nemoj zadržavati brbljanjem, već ga pusti da dođe gore k meni.

XXVI. POGLAVLJE

On me tuče, a ja mu se podrugujem.
O divne li zadovoljštine!
Htio bih da je obrnuto
– da ja mogu tući njega, a da se on podruguje meni.
Troilo i Kresida.

Ali Fred nije otišao idući dan u Stone Court zbog razloga koji nisu bili u njegovoj moći. Na onom pohodu u nezdravi Houndsley, u potrazi za Dijamantom, ne samo da je napravio slab posao s konjem, nego je još povrh toga navukao i neku bolest, koja se dan-dva očitovala kao obična potištenost i glavobolja, a onda se po povratku iz Stone Courta toliko pogoršala, da se Fred, ušavši u blagovaonicu, bacio na ležaljku i na zabrinuto pitanje svoje majke odgovorio:
– Osjećam se jako loše, morat ćeš, mislim, poslati po Wrencha.
Wrench je došao, ali nije smatrao da je to nešto ozbiljno, govorio je o »lakoj poremećenosti« i nije rekao da će sutradan ponovo doći. On je osjećao dužno poštovanje za obitelj Vincyjevih, ali i najsavjesnije ljude svakidašnji jednolični rad malo otupljuje pa će kojiput, za napornih prijepodnevnih sati, obavljati svoj posao mehanički kao crkveni zvonar. Wrench je bio malen, uredan, žučljiv čovjek, s dobro namještenom vlasuljom; imao je naporan posao, naglu narav, tromu ženu i sedmero djece; a već je bio prilično zakasnio da krene na četiri milje dugu vožnju, kako bi se sastao s dr. Minchinom na drugoj strani Tiptona, jer je bolest Hicksa, seoskog liječnika, proširila praksu Middlemarcha i na onu stranu. I veliki državnici griješe, zašto ne bi i mali liječnici? Wrench ipak nije zaboravio poslati uobičajene bijele zamotuljke, koji su ovaj put imali crn i žestok sadržaj. Oni nisu donijeli nikakvo olakšanje jadnom Fredu, kome ipak nikako nije išlo u glavu da bi se mogao ozbiljno razboljeti, pa je iduće jutro, kasno kao uvijek, sišao da doručkuje, ali je uspio samo sjesti i drhtati kraj vatre. Opet su poslali po Wrencha, ali je on otišao svojim poslom. Videći kako se promijenio izgled njena miljenika i kako mu je općenito stanje loše, gospođa Vincy poče plakati i reče da će poslati po dr. Spragua.
– Oh, nema smisla majko! Nije to ništa – reče Fred pružajući joj svoju suhu, toplu ruku – uskoro ću biti zdrav. Mora da sam se prehladio na onom odvratnom vlažnom putu.
– Mama! – usklikne Rosamond, koja je sjedila blizu prozora (prozori blagovaonice su gledali u onu respektabilnu ulicu, nazvanu Lowick Gate) – eno gospodina Lydgatea, gdje se zaustavlja i s nekim razgovara. Ja bih ga na tvom mjestu pozvala unutra. On je izliječio Ellen Bulstrode. Kažu da svakoga izliječi.
Gospođa Vincy skoči k prozoru i u trenutku ga otvori, misleći samo na Freda, a ne na pravila pristojnosti kojih se trebalo pridržavati pri pozivanju liječnika. Lydgate je bio svega korak-dva udaljen od vanjske strane željezne ograde, te se okrenuo, začuvši neočekivanu lupu prozora, prije nego što ga je gospođa Vincy pozvala. Za dvije minute bio je u sobi, a Rosamond iziđe, pošto se zadržala samo toliko da na dražestan način pokaže zabrinutost, u kojoj je bilo i slutnje onoga zla što će se zbiti.
Lydgate je morao saslušati pripovijest u kojoj se duh gospođe Vincy s izvanrednim instinktom uporno zadržavao na svim sporednim sitnicama, osobito na onome što je Wrench rekao i što nije rekao o svom idućem posjetu. Lydgate je odmah uvidio da bi mogao doći u neugodan sukob s Wrenchom, ali je ovaj slučaj bio tako ozbiljan da je bio prisiljen na to ne misliti; bio je uvjeren da se kod Freda radi o početnom stadiju trbušnog tifusa i da je uzimao baš štetne lijekove. Mora smjesta u krevet, treba mu stalna njega, moraju se primijeniti različita sredstva i poduzeti mjere opreza, na što je Lydgate strogo pazio. Strah jadne gospođe Vincy zbog svih tih znakova opasnosti nalazio je oduška u riječima koje su joj prve padale na pamet. Smatrala je da je Wrench vrlo loše postupao, iako je liječio njihovu obitelj toliko godina, te je bio cijenjen više od Peacocka, iako im je i Peacock bio prijatelj. Zašto je Wrench zanemarivao njenu djecu više nego drugu nije mogla nikako razumjeti. Nije zanemarivao ni djecu gospođe Larcher, kad su imala ospice, što, dakako, gospođa Vincy ne bi ni željela da je učinio. I, ako se što dogodi...
Tu je gospođu Vincy posve izdala njena odvažnost, i njen vrat Niobe i dobroćudno lice žalosno se počeše grčiti. To se zbivalo u predsoblju, daleko od Fredova uha, ali Rosamond otvori vrata salona i iziđe zabrinuta. Lydgate je ispričavao Wrencha i rekao da su jučer simptomi još mogli biti skriveni i da je taj oblik tifusa vrlo neodređen u svom početku; on će smjesta otići do ljekarnika, da mu napravi lijek prema receptu – kako ne bi gubio vrijeme, ali će pisati Wrenchu i reći mu što je učinjeno.
– Ali vi morate ponovo doći... vi morate i dalje liječiti Freda. Ne mogu svog sina prepustiti nekome tko će možda doći, a možda neće. Ne gajim, hvala Bogu, nikakve mržnje ni prema kome; gospodin Wrench me je spasio kad sam imala upalu porebrice, ali bi bilo bolje da me je ostavio da umrem ako – ako...
– Ja ću se, dakle, ovdje sastati s gospodinom Wrenchom, je li? – reče Lydgate, koji je zaista povjerovao da Wrench nije osobito voljan u ovom slučaju postupati kako treba.
– Molim vas, dogovorite to s njim, gospodine Lydgate – reče Rosamond i priskoči majci u pomoć, uzevši je podruku, da je odvede.
Kad je Vincy stigao kući, bio je jako bijesan na Wrencha i bilo mu je svejedno hoće li još ikada doći u njegovu kuću. Lydgate će liječiti Freda, sviđalo se to Wrenchu ili ne sviđalo. Nije šala imati tifus u kući. Sad treba sve obavijestiti, da ne dolaze na objed u četvrtak. I Prichard ne mora donositi vina; konjak je najbolje sredstvo protiv zaraze.
– Ja ću piti konjak – doda Vincy krepko, toliko da kaže kako to nije prilika da se puca slijepim mecima. – Baš je prava nesreća taj naš Fred. Trebalo bi mu ubrzo dati neku priliku, da sve to popravi... inače ne znam tko će poželjeti takva mladića.
– Ne govori tako, Vincy – reče majka dršćućih usana – ako ne želiš da ga izgubim.
– To će te izmučiti do smrti, Lucy; to već vidim – Vincy će već mnogo blaže. – Wrench će međutim čuti što ja mislim o tome. Vincy je, naime, u svojoj smetenosti mislio da se tifus mogao nekako spriječiti, da se Wrench pobrinuo kako treba za njegovu obitelj – obitelj gradskog načelnika. – Ja sam posljednji koji se osvrće na govorkanja o novim liječnicima i novim župnicima... ovim ili onim... Bili oni Bulstrodeovi ljudi ili ne bili. Ali će Wrench čuti što ja mislim, pa neka to shvati kako god hoće.
Wrenchu sve to nije bilo nimalo drago. Lydgate je bio pristojan, koliko je najviše mogao, na svoj prirodan način, ali pristojnost čovjeka koji te je doveo u neugodan položaj, samo te još više ogorčava, osobito ako se dogodi da ga već otprije mrziš. Provincijski su liječnici obično razdražljivi ljudi, osjetljivi u pitanju časti, a Wrench je bio jedan od najrazdražljivijih među njima. Nije odbio da se navečer sastane s Lydgateom, ali je njegovo strpljenje bilo stavljeno na kušnju. Morao je slušati kako gospođa Vincy govori:
– Oh, gospodine Wrench, što sam vam ja učinila da sa mnom tako postupate? Otići i više se ne vratiti! A moj je dječak mogao i umrijeti.
Vincy, koji je podržavao oštru paljbu protiv zaraze, tog opasnog neprijatelja, te bio dobrano zagrijan konjakom, skočio je kad je čuo Wrencha da ulazi, i pošao u predsoblje da mu kaže što misli.
– Reći ću vam nešto, Wrench, to više nije šala – reče gradski načelnik, koji je u posljednje vrijeme morao službeno koriti prestupnike, pa se i sada naduo, zataknuvši palce pod pazuha. – Dopustiti tifusu da se ovako iznebuha uvuče u kuću. Postoje djela koja bi trebalo kažnjavati, a ne kažnjavaju se... to je moje mišljenje.
Ali lakše je podnijeti besmislena prekoravanja, nego osjećati da te netko poučava, ili osjećati da mlad čovjek, poput Lydgatea, misli u sebi da je potrebno da budeš poučen, jer, kako je Wrench kasnije i rekao, Lydgate se ustvari lakoumno kočoperio »stranim idejama koje se neće održati«. Progutao je na trenutak svoj gnjev, ali je kasnije pisao da odbija dalje liječenje Freda Vincyja. Kuća je ugledna, ali Wrench neće sagnuti glave ni pred kim u jednom stručnom pitanju. On misli i drži vrlo vjerojatnim da će Lydgate uskoro biti uhvaćen kako griješi, te će se njegovi nedžentlmenski pokušaji da izazove nepovjerenje u svoje kolege, koji prodaju lijekove, uskoro osvetiti njemu samome. Razmetao se zagrižljivim primjedbama, objedujući Lydgatea zbog sljeparija, koje priliče samo jednom nadriliječniku, koji nastoji sebi stvoriti lažan ugled kod lakovjerna svijeta. Te opsjenarske metode liječenja nikako nisu izmislili pravi liječnici.
To je bio spor zbog kojega je Lydgate patio više nego je Wrench mogao poželjeti. Biti ogovaran zbog neznanja ponizuje, a i pogibeljno je, baš kao i reputacija ljudi koji se bave proricanjem vremena. Bio je ozlovoljen nerazumnim nadama koje je u njega polagala okolina, u kojoj je morao raditi, a svojom iskrenošću, nikako svojstvenoj liječničkoj profesiji, mogao je sebi vrlo lako nanijeti više štete nego što bi Wrench mogao i željeti.
No Lydgate je postao kućni liječnik Vincyjevih, i taj je događaj bio glavni predmet razgovora u Middlemarchu. Neki su govorili da su se Vincyjevi sramotno ponijeli, da je gospodin Vincy prijetio Wrenchu, a gospođa Vincy Wrencha obijedila da joj je otrovao sina. Drugi su opet govorili kako je Lydgatea u taj čas poslala pred kuću sama Providnost, da se on izvanredno razumije u tifus i da je Bulstrode u pravu što ga potpomaže. Mnogi su ljudi vjerovali da za Lydgateov dolazak u grad zaista treba zahvaliti Bulstrodeu; a gospođi Taft, koja je uvijek brojila očice, te sakupljala svoje obavijesti u obliku varavih fragmenata, što bi ih njeno uho uhvatilo za stanke između dva reda očica na njenu pletivu, uvrtjela si je u glavu da je Lydgate Bulstrodeov nezakoniti sin; to je, kako se njoj činilo, bila činjenica koja dokazuje da su njene sumnje o metodistima sasvim razložne.
Ona jednog dana izvijesti o toj novosti gospođu Farebrother, koja ne propusti to reći svome sinu, primijetivši:
– Bulstrode me ne može ničim iznenaditi, ali mi je jako žao što sam se prevarila u Lydgateu.
– Zaboga, majko – reče Farebrother, pošto se od srca nasmijao – ta ti vrlo dobro znaš da je Lydgate iz dobre obitelji sa sjevera. Nikada nije ni čuo za Bulstrodea, dok nije došao ovamo.
– To me umiruje, što se tiče Lydgatea, Camden – odvrati stara gospođa, kojoj se na licu odražavao njen smisao za preciznost. – Ali što se tiče Bulstrodea... izvještaj može biti istinit... bit će posrijedi neki drugi sin.

XXVII. POGLAVLJE

Neka uzvišena Muza pjeva o olimpijskoj ljubavi;
Mi smrtnici smo samo i trebamo pjevati o čovjeku.
Neki istaknuti filozof među mojim prijateljima, koji može uzveličati čak i tvoje ružno pokućstvo tako da ga osvijetli mirnim svjetlom znanosti, razjasnio mi je ovu malu, važnu činjenicu. Ako tvoje veliko zidno ogledalo ili oveću površinu glatkog čelika otare sobarica, pojavit će se neznatne i mnogobrojne ogrebotine u svim smjerovima; ali, postaviš li sada pred ogledalo zapaljenu svijeću kao središte i izvor svjetlosti – gle što ćeš vidjeti: učinit će ti se da su se ogrebotine poredale u fine nizove koncentričnih kružnica oko tog malog sunca. Lako je dokazati da ogrebotine idu nepravilno na sve strane, i samo tvoja svijeća izaziva ugodnu iluziju koncentričnog rasporeda, jer se njeno svjetlo raspršuje po isključivo optičkoj selekciji. To je slikovit govor. Ogrebotine su događaji, a svijeća je egoizam neke trenutno odsutne osobe – gospođice Vincy, na primjer. Rosamond ima svoju Providnost koja ju je dobrostivo učinila dražesnijom od drugih djevojaka i koja je, čini se, namjestila Fredovu bolest i Wrenchov propust da bi nju i Lydgatea što više zbližila. Da je Rosamond pristala otići u Stone Court, ili kamo drugamo, kako su to njeni roditelji od nje zahtijevali, pogotovu jer je Lydgate smatrao da je ta mjera opreza potrebna, sve bi bilo poremećeno. Stoga je Rosamond odbila napustiti majku i oca, a gospođicu Morgan i djecu poslali su u neku seljačku kuću još istog jutra kad su s Fredovom bolešću bili načisto.
Jadna majka bila je zaista biće koje je moralo ganuti svako ljudsko stvorenje; i Vincy, koji je ludo volio svoju ženu, uplašio se više zbog nje nego zbog Freda. Da nije bilo njegova navaljivanja, ona ne bi ni počinula; njezina se vedrina posve zamračila; nije marila ni za svoju odjeću, koja joj je uvijek bila tako šarena i odisala svježinom, pa je ličila na bolesnu pticu, mrtva pogleda i razbarušena perja, a osjetila su joj otupjela za prizore i zvukove, koji su je nekad najviše zanimali. Fredovo buncanje, u kojem se činilo da luta daleko od nje, razdiralo joj je srce. Poslije prve provale gnjeva protiv Wrencha, smirila se; jedini njen tihi vapaj bio je upućen Lydgateu. Slijedila bi ga kad je izlazio iz sobe, stavljala mu ruku na rame, jecajući: Spasite mi sina. – Onda opet kao da ga brani: – Uvijek mi je bio dobar, gospodine Lydgate. Nikada nije svojoj majci rekao nijedne grube riječi.
Kao da su patnje ubogog Freda bile optužba koja se digla protiv njega. Uspomene zapretane u dubinama materinske duše javljale su se u sjećanju; glas mladića, tako blag, kad se obraćao njoj, kao da se izjednačivao s glasom djetešca, što ga je zavoljela ljubavlju novom za nju još prije nego što se rodilo.
– Nadam se dobru, gospođo Vincy – govorio bi Lydgate. – Siđite sa mnom, da razgovaramo o hrani. – Tako bi je odveo u sobu za primanje, gdje se nalazila Rosamond, i istrgnuo iz jednoličnosti bolesničke sobe, navodeći je usput neopazice da popije malo čaja ili pojede juhu, koja je bila za nju priređena. Pritom su se Lydgate i Rosamond neprestano sporazumijevali o svemu što je trebalo učiniti. Viđao se s njom gotovo uvijek prije nego bi ušao u bolesničku sobu, i ona mu se obraćala s pitanjem što bi mogla učiniti za majku. Njena prisutnost duha i vještina kojom je provodila njegove savjete bili su sjajni, i nije nimalo čudno što se misao da će vidjeti Rosamond počela isprepletati s njegovim zanimanjem za bolesnika. Osobito kad je poslije kritične faze bolesti mogao sa sigurnošću očekivati Fredovo ozdravljenje. Kad je stanje bilo neizvjesno, savjetovao je da pozovu dr. Spraguea (koji bi, da je mogao, radije ostao postrani zbog Wrencha), ali nakon dviju konzultacija liječenje je bilo prepušteno Lydgateu; a postojalo je mnoštvo razloga da mu se iskaže ta pažnja. Ujutro i navečer bio je kod Vincyjevih, i postepeno su ti posjeti postali veseli, kad je Fred bio još samo slab i nije više ležao samo kao bolesnik, potrebit najveće njege, već i sam svjestan onoga što mu treba, tako da je gospođa Vincy naposljetku počela osjećati kao da se ta bolest pretvorila u pravo slavlje njene nježnosti.
Oboje, i otac i majka, imali su još jedan razlog da budu dobro raspoloženi, kad je stari Featherstone poručio po Lydgateu neka se Fred požuri ozdraviti, jer on, Peter Featherstone, ne može bez njega i krivo mu je što ga ne posjećuje. Starca je bolest sasvim prikovala za krevet. Gospođa Vincy uručila je te poruke Fredu, kad se već malo oporavio, a on joj okrene svoje izmršavjelo, izmučeno lice, oko koga nije više bilo one guste plave kose, a oči kao da su postale veće u čežnji za nekom vijesti od Mary – kako bi doznale što ona osjeća zbog njegove bolesti. Nijedna mu riječ nije prešla preko usana; ali »čuti očima spada u rijetka umijeća ljubavi«, a njegova majka u svom ganuću nije samo naslućivala Fredovu čežnju, nego je bila i spremna na svaku žrtvu, samo da bi mu udovoljila.
– Kad bih samo mogla vidjeti svoga sina opet u punoj snazi – reče ona u svojoj ludoj ljubavi – i tko zna?... možda i kao gospodara Stone Courta! I onda se može oženiti kojom god bude htio.
– Samo ako me one budu htjele, majko – odvrati Fred. Bolest ga je učinila djetinjastim, i suze su mu orosile oči dok je govorio.
– Oh, uzmi malo slatkog, dragi – reče gospođa Vincy, koja je potajno sumnjala u to da bi Freda neka djevojka mogla odbiti.
Nikad nije napuštala Fredova uzglavlja, dok joj muža nije bilo u kući, i tako se Rosamond našla u neobičnom položaju, da bude često sama. Lydgate naravno nije nikad pomišljao da se dugo zadrži s njom, pa ipak se činilo da ti kratki i stvarni razgovori što su ih vodili stvaraju onu posebnu intimnost, koja je sva u nekoj bojažljivosti. Dok su razgovarali, bili su primorani gledati se i to se gledanje nije moglo izvesti kao da se po sebi razumije, iako je u zbilji bilo po sebi razumljivo. Lydgateu je ta spoznaja postala neugodna i jednog dana upravi pogled u zemlju, poput loše upravljane lutke. Ali je to loše ispalo; idući dan Rosamond obori pogled, a kad su im se oči ponovo srele, posljedica je bila da su oboje bih toga svjesniji no prije. Protiv toga nije bilo lijeka u znanosti, a kako Lydgate nije želio flertovati, činilo se da tome nema izlaza ni u lakoumnosti. Lakše mu je bilo kad su susjedi shvatili da kuća više nije u karanteni, pa su prilike da se nađe s Rosamond nasamo bile vrlo rijetke.
Ali kad već jednom postoji ta intimnost uzajamne zbunjenosti, u kojoj svatko osjeća da onaj drugi također nešto osjeća, njen se dojam više ne može izbrisati. Zaludu je, čini se, tražiti izlaz u razgovoru o vremenu i o drugim banalnostima, i vladanje teško može postati neusiljeno, ako se otvoreno ne prizna uzajamna privlačnost što, naravno, ne mora značiti ništa dublje ni ozbiljno. Na taj su način Rosamond i Lydgate polako i lijepo prelazili u neusiljenost, pa su njihovi razgovori opet oživjeli. Posjetitelji su dolazili i odlazili kao obično, opet je odzvanjala glazba u salonu, i sva se izvanredna gostoljubivost Vincyjeva načelništva vratila. Kad god je mogao, Lydgate bi se smjestio kraj Rosamond i zadržao da čuje njeno pjevanje, nazivajući se njenim zatočenikom – iako cijelo to vrijeme nije imao nikakvih namjera da postane njen zatočenik. Besmisleno bi bilo i pomisliti da bi već sada mogao stvoriti, onako kako valja, svoje kućanstvo kao oženjen čovjek, i to je bilo dovoljno jamstvo protiv svake opasnosti. Bilo je ugodno da se malo poigra zaljubljenog čovjeka, i to se nije kosilo s njegovim ozbiljnim poslovima. Flert, naposljetku, nije proces u kojem se baš moramo opeći. Rosamond, opet, nije nikad u svom životu tako uživala; bila je sigurna da joj se divi čovjek, koji je vrijedan da ga osvoji, te nije razlikovala flert od ljubavi, ni kod sebe ni kod drugoga. Činilo se da plovi niz povoljan vjetar, baš onamo kamo bi htjela stići, i misli su joj bile mnogo zaokupljene lijepom kućom u Lowick Gateu, za koju se nadala da će uskoro biti prazna. Čvrsto je odlučila da će se, kad bude udana, vješto otresti svih posjetitelja koji joj nisu bili ugodni u očevoj kući, te je razmišljala kako će u toj kući, koju je izabrala po svom ukusu, urediti salon i ispuniti ga namještajem različitih stilova.
Njene su misli, razumije se, bile mnogo zaokupljene i samim Lydgateom; činio joj se gotovo savršenim, ali kad bi se barem bolje snalazio u muzici, tako da svojim oduševljenjem, u koje zapada pod utjecajem njena muziciranja, ne bi lako podsjećao na uzbuđena slona, i da ima nešto više smisla za njen profinjeni ukus u odijevanju; tada bi mu teško mogla naći kakav nedostatak. Koliko se razlikuje od mladog Plymdala ili gospodina Caiusa Larchera! Ti mladi ljudi nemaju ni pojma o francuskom jeziku, a ne mogu razgovarati ni o čemu s nekim većim poznavanjem, osim možda o bojenju tkanina i o trgovanju, što, naravno, od stida i ne spominju; to su midlmarčka gospoda, ponosna na svoje bičeve, srebrom okovane, i na svoje atlasne ovratnike, ali zbunjena vladanja i bojažljiva u svojim šalama, pa ih je čak i Fred u tome nadvisio, jer on barem ima dobar naglasak i ponašanje čovjeka s koledža. Lydgatea naprotiv uvijek možeš slušati, ponašanje mu je ležerno i uljudno, svjestan je svoje superiornosti, a za svaku se prigodu prikladno odijeva, što čini bez promišljanja, po prirodnoj sklonosti. Rosamond je ushićena kad on ulazi u sobu, a kad joj se približava s karakterističnim smiješkom, ona uživa u divnom osjećaju da joj se udvara čovjek na kome joj mnogi zavide. Da je Lydgate znao za taj ushit, koji je budio u tim nježnim grudima, bio bi zadovoljan, kao što bi bio zadovoljan svaki drugi čovjek, pa i onaj najograničeniji, koji ne zna ništa o humoralnoj patologiji i o staničnom tkivu; obožavati superiornost nekog muškarca, a ne znati sasvim jasno u čemu je ta superiornost, Lydgate je smatrao za jednu od najljupkijih sklonosti ženske duše.
Ali Rosamond nije bila od onih bespomoćnih djevojaka koje se nehotice izdaju i koje se u svom vladanju nesvjesno prepuštaju impulsima, mjesto da ih pokreću vrline i uljudnost. Nemojte misliti da se njeno preuranjeno predviđanje i razmišljanje o kućnom namještaju i društvu moglo zamijetiti u njenu razgovoru – nije se toga doticala čak ni u razgovoru s majkom. Naprotiv, ona bi se grdno začudila i pokazala negodovanje da je čula kako je neka mlada dama zatečena u toj nečednoj prenagljenosti – štoviše, vjerojatno ne bi ni povjerovala da je to moguće. Naime, Rosamond nije nikada pokazivala nikakve nedolične sklonosti, imala je smisao za glazbu, ples, crtanje, pisanje kićenih pjesama, upisivanje stihova u spomenare i one savršene dražesti plavojke, što sve čini suvremenu ženu neodoljivom za čovjeka, koji joj je sudbinom dosuđen. Nemojte misliti o njoj ništa loše, molim vas; ona nije imala nikakvih zlih namjera, ništa podla ni pokvarena nije bilo u njoj, o novcu nije, zaista, nikad mislila drugačije, nego kao o nečem potrebnom, što će joj uvijek drugi pribaviti. Nije običavala izmišljati laži, iako njene riječi nisu uvijek vodile izravno do istine; nisu, ako ćemo pravo, ni bile za tu svrhu smišljene – pripisivale su se njenoj gospodskoj obrazovanosti, kojoj je svrha da se svidi. Kad je priroda dotjerivala najmiliju učenicu gospođe Lemon, poslužila se mnogim umijećima, te je tako Rosamond, po općem priznanju (osim Fredova), bila rijetka kombinacija ljepote, inteligencije i ljubaznosti.
Lydgate osjeti da mu je sve ugodnije u njenoj blizini, i sada više nije bilo nikakve usiljenosti, već se ugodna izmjena misli odražavala u njihovim pogledima; ono što bi govorili i u čemu netko treći ne bi mogao otkriti ništa do svakidašnjih banalnosti, za njih je imalo pravo preobilje značenja; ipak, nikad nije među njima bilo razgovora ni došaptavanja, koje ne bi smjeli čuti i drugi ljudi. Bio je to zapravo flert, i Lydgate je bio bezbrižan, vjerujući da zbilja ništa drugo nije posrijedi. Ako već čovjek ne može voljeti i biti razborit, a ono se sigurno može na taj način zabavljati i usto biti razborit. Ljudi u Middlemarchu bili su, osim Farebrothera, zaista vrlo dosadni. Budući da Lydgate nije mario za trgovinu, politiku i karte, što je mogao raditi da bi se zabavio? Često su ga pozivali Bulstrodeovi, ali su njihove djevojke tek izašle iz školskih klupa; a naivni način usklađivanja pobožnosti i svjetovnosti gospođe Bulstrode, ništavnosti svakidašnjice i čežnja za kristalom, vješto raspoznavanje prostih krpa od najboljeg damasta, sve to nije bilo dovoljno da ublaži moru svakidašnje ozbiljnosti njena muža. Kuća Vincyjevih, sa svim svojim nedostacima, bila je relativno zabavnija; osim toga, uzgajala je Rosamond – ugodnu oku poput napola rascvjetale rumene ruže, ukrašene obrazovanjem, koja čovjeku omogućuje otmjenu razonodu.
Ali je sebi stvorio i neprijatelje, ne samo na polju medicine, nego i svojim uspjehom kod gospođice Vincy. Jedne je večeri došao u salon prilično kasno, kad je nekoliko drugih posjetitelja već bilo ondje. Starije je privukao stol za kartanje, a gospodin Ned Plymdale (jedna od dobrih prilika za svaku djevojku u Middlemarchu, iako ne i jedan od prvih umova), bio je u razgovoru s Rosamond. Donio je najnoviji broj »Keepsakea«, divno izdanje uvezano u svilu, u kome je bio prikazan suvremeni napredak, te je bio vrlo sretan što ga može prvi s njom pregledati. Zadržao se na bakrorezima, koji su prikazivali dame i gospodu vedrih i nasmijanih lica, i upozoravao na šaljive stihove kao na nešto izvanredno, i na sentimantalne pripovijetke kao vrlo zanimljive. Rosamond je bila prijazna, i Ned je bio zadovoljan što mu je ta zbilja odlična umjetnička i književna edicija poslužila kao sredstvo za udvaranje – baš ono pravo, kojim će ugoditi lijepoj djevojci. Bio je zadovoljan i svojim držanjem i vanjštinom, iako nije imao baš vidljivih razloga. Za površna promatrača njegova brada kao da je bila odrezana, činilo se kao da se postepeno gubi. I zaista mu je stvarala teškoće pri namještanju njegova atlasnog ovratnika, za koji su brade u to vrijeme bile potrebne.
– Mislim da vam je blagorodna gospođa S. malo slična – reče Ned. Držao je knjigu otvorenu na strani s čarobnim portretom i gledao ga prilično čeznutljivo.
– Leđa su joj vrlo široka; čini se da zbog toga i sjedi – odvrati Rosamond, ne misleći se rugati, nego razmišljajući kako su ruke mladog Plymdalea crvene, i čudeći se zašto Lydgate ne dolazi. I dalje je cijelo vrijeme plela čipke.
– Nisam rekao da je lijepa kao vi – ispravi se Ned, odvaživši se da svrati pogled s portreta na njegovu suparnicu.
– Čini mi se da ste vi vješt laskavac – reče Rosamond, uvjerena da će morati odbiti tog mladića po drugi put.
Uto uđe Lydgate; knjiga se zatvorila prije nego je stigao u Rosamondin kutak, i dok se on, pun samopouzdanja, ležerno smještao kraj nje na drugoj strani, vilica se mladog Plymdalea spustila poput barometra kad se vrijeme mijenja na gore. Rosamond je uživala, ne samo u samoj Lydgateovoj prisutnosti, nego i u njenu djelovanju – voljela je buditi ljubomoru.
– Kako kasno dolazite! – reče ona dok su se rukovali. – Mama je gotovo već napustila nadu da ćete uopće doći. Kako vam se čini Fred?
– Kao obično; oporavlja se dobro, ali polako. Želio bih da ode... u Stone Court, na primjer. Ali čini se da se vaša majka tome protivi.
– Jadnik! – reče Rosamond ljupko. – Vidjet ćete kako se Fred promijenio – a onda doda obraćajući se svom drugom udvaraču: – Gospodin Lydgate je u ovoj bolesti naš anđeo čuvar.
Ned se nervozno smješkao, dok je Lydgate dohvatio »Keepsake« i prezirno se nasmijao i podigao glavu, kao da se čudi ljudskoj ludosti.
– Čemu se smijete tako prezirno? – upita Rosamond umiljato i nenametljivo.
– Htio bih znati što je besmislenije... bakrorezi ili ovi članci – Lydgate će najuvjerljivijim glasom, dok je na brzinu listao stranice, praveći se da je u tren oka pregledao cijelu knjigu, i ističući pritom, kako je Rosamond mislila, previše svoje velike, bijele ruke.
– Pogledajte tog mladoženju što izlazi iz crkve; jeste li ikada vidjeli takvu »sladunjavu izmišljotinu«... kako su to elizabetanci običavali nazivati? Je li ikad koji dućandžija tako sladunjavo izgledao? A, eto, ipak ga priča čini jednim od prvih džentlmena u zemlji.
– Vi ste tako strogi, ja se vas bojim – reče Rosamond, nastojeći da joj uživanje u tom peckanju ne prijeđe granice pristojnosti. Jadni je mlađi Plymdale, koji se tako divio tim krasnim bakrorezima, bio uzrujan.
– Ima mnogo znamenitih ljudi, koji u svim važnim zgodama pišu u »Keepsakeu« – reče on odjednom uvrijeđenim, ali plašljivim glasom. – To je prvi put što čujem da to netko naziva besmislenim.
– Mislim da ću promijeniti mišljenje o vama i optužiti vas da ste Got – upadne Rosamond gledajući sa smiješkom Lydgatea.
– Čini mi se da ne znate ništa o lady Blessington i L.E.L.
I Rosamondi su se ti pisci sviđali, ali se ona nije žurila da to kaže, da se ne osramoti, te je budno pazila na svaki i najmanji znak po kome je mogla zaključiti da nešto, po Lydgateovu mišljenju, nije zaista u skladu s najboljim ukusom.
– A sir Walter Scott... mislim da ga gospodin Lydgate zna – reče mladi Plymdale, malo ohrabren Rosamondinom primjedbom.
– Oh, ja sad ne čitam beletristiku – Lydgate će, zatvorivši i odgurnuvši knjigu. – Toliko sam čitao još kao dječak. Mislim da će mi to dostajati za cijeli život. Znao sam napamet Scottove pjesme.
– Htjela bih znati kad ste prestali čitati – reče Rosamond – jer bih onda mogla biti sigurna da znam nešto što vi ne znate.
– Gospodin Lydgate će reći da to i nije vrijedno znati – doda Ned namjerno zajedljivo.
– Naprotiv – odvrati Lydgate, koji se s izazovnim povjerenjem smješkao Rosamond, ne pokazujući da je osjetio žalac. – Bilo bi to vrijedno znati već zbog toga što bi mi to gospođica Vincy onda mogla pripovijedati.
Mladi Plymdale uskoro ode, da promatra igru kartaša, uvjeren da je Lydgate najumišljeniji i najneugodniji svat, na koga se po nesreći namjerio u životu.
– Kako ste nagli! – reče Rosamond uživajući u potaji. – Zar ne vidite da ste ga uvrijedili?
– Što... zar je to knjiga gospodina Plymdalea? Zaista mi je žao. Nisam na to mislio.
– Počet ću vjerovati ono što ste rekli o sebi kad ste prvi put došli ovamo... da ste medvjed i da je potrebno da vas ptičice poučavaju.
– Dobro, pa ima ptičica koja me može naučiti što god hoće. Zar je ne slušam drage volje?
Rosamond se pričini kao da su ona i Lydgate već davno zaručeni. Misao da će uskoro biti zaručeni odavno se udomila u njenoj glavi, a misli, kako znamo, teže da se i oživotvore, ako za to postoji nužna stvarna osnova. Lydgate se naprotiv zanosio mišlju da ostane neženja; ali to je bilo nešto negativno, sjena, koju su bacale druge odluke, koje su uostalom same kadre ustuknuti. Bilo je gotovo sigurno da će prilike pogodovati Rosamondinoj misli, koja je bila stvaralački aktivna i gledala budnim plavim očima, dok je Lydgateova misao, slijepa i bezbrižna, mirovala poput meduze koja se raspadne a da to i ne opazi.
Kad je došao kući te večeri, pogledao je s nepomućenim zanimanjem svoje staklene cjevčice, da vidi kako napreduje proces namakanja; i svoje je svakidašnje bilješke ispisao točno kao uvijek. Maštanja, od kojih mu se bilo teško otkinuti, bila su idealne konstrukcije nečeg posve drugog, a nipošto Rosamondine vrline; osnovno stanično tkivo bilo je za njega i dalje lijepa neznanka, koja je zaokupljala sav njegov interes. Počeo je, štoviše, osjećati neki užitak zbog pojačana, iako ponešto pritajena neprijateljstva između njega i drugih liječnika, koje će vjerojatno izbiti jače sada kad se budu pokazale Bulstrodeove metode upravljanja u novoj bolnici. Bilo je i raznih ohrabrujućih znakova da bi se nesklonost nekih Peacockovih pacijenata mogla izravnati dojmom koji je učinio na druge ljude. Samo nekoliko dana poslije toga, kad je slučajno sustigao Rosamond na putu u Lowick, te sjašio s konja i pješačio kraj nje, da je zaštiti od stada koje je prolazilo, zaustavi ga sluga na konju s porukom da je pozvan u uglednu kuću, u koju Peacock nije nikada zalazio; to je bio već drugi takav slučaj. Bio je to sluga sir Jamesa Chettama, a kuća je bila dvorac Lowick.

XXVIII. POGLAVLJE

Prvi gosp.: Svako je vrijeme pogodno da se okućiš i stvoriš zadovoljtsvo i sebi i ženi.
Drugi gosp.: Jest, istina je.
U kalendaru nema nijednog lošeg dana za duše, sjedinjene u ljubavi; čak i smrt im je slatka, ako dolazi poput silovita vala i zahvaća ih zagrljene i odlučne da se ne razdvoje.
Na povratku s bračnog putovanja, gospodin i gospođa Casaubon stigli su u Lowick oko sredine siječnja. Slabi je snijeg padao kad su silazili pred vratima, a ujutro, kad je Dorothea pošla iz svoje odjevaonice u modrozeleni budoar, ugledala je kako se u dugom drvoredu stabla lipa dižu iz snježna pokrova i pružaju bijele grane prema sivom, nepomičnom nebu. Daleka ravnica gubila se u monotonoj snježnoj bjelini i u jednoličnosti niskih oblaka. I samo pokućstvo u sobi kao da se smanjilo otkako ga nije vidjela; jelen na zidnom ćilimu bio je više nalik na utvaru u svom sablasnom modrozelenom svijetu; svesci izabrane literature na policama više su podsjećali na mrtve imitacije knjiga. Živa vatra od suhih hrastovih grana izgledala je kao obnavljanje života i žara na neprikladnom mjestu, a tako je izgledala i sama Dorothea kad je ulazila noseći kutiju od crvene kože s kamejama za Celiju.
Zarumenjela se pri jutarnjem odijevanju, kako se samo zdrava mladost može zarumenjeti; uvojci kose i svjetlosmeđe oči sjali su sjajem dragulja; toplo se rumenilo žarilo na usnama; vrat joj živo bijel, bjelji od krzna što se svilo oko njega i pada niz plavosivi ogrtač tako nježno, kao da tu nježnost upija od nje same; osjetljiva čistoća te bjeline kao da brani svoju draž od kristalne čistoće snijega, što se prostro krajinom. Dok je stavljala kutiju s kamejama na stol kod prozora na malom zatvorenom balkonu, nesvjesno je zadržala ruke na njoj, zaokupljena načas slikom ograđenog prostora, tihog i bijelog, koji je sačinjavao njen vidljivi svijet.
Casaubon, koji se rano digao i tužio na lupanje srca, nalazio se u biblioteci, gdje je slušao izvještaj svog kapelana Tuckera. Uskoro će doći Celia kao djeveruša i sestra, i nekoliko tjedana će se primati i uzvraćati svadbeni posjeti; sve je to nastavak toga prijelaza u novi život, te treba biti u skladu s uzbudljivim osjećajem bračne sreće i odražavati osjećaj uzbudljive, iako besmislene užurbanosti, sve kao u nekom snu, u koji onaj što sanja počinje sumnjati. Dužnosti njena bračnog života, koje su u njenim iščekivanjima bile tako velike, kao da su se smanjile zajedno s namještajem i bijelim, magličastim zidnim pejzažom. Vedre visine, kojima je mislila kročiti u potpunom jedinstvu misli i osjećaja, sada je teško vidjela čak i u mašti; divno pouzdanje jedne duše u potpunu nadmoć druge bilo je uzdrmano i pretvoreno u mučnu duševnu borbu, a usto pomućeno mračnim slutnjama. Kad će početi dani one djelotvornije požrtvovnosti žene, koja treba olakšati život svome mužu i oplemeniti svoj? Nikad oni možda neće biti onakvi kakvima ih je zamišljala, ali ipak će u njima biti nešto od toga – barem nešto. U toj životnoj zajednici, s tako uzvišenim obavezama, njene će se dužnosti pokazati kao nova nadahnuća i dati novi smisao njenoj ljubavi.
Tu je, međutim, bio snijeg i niski svod sive magle – tu je bila zagušljiva atmosfera svijeta te plemenite žene, u kojem se sve radilo za nju, a nikome nije bila potrebna njena pomoć, gdje se osjećaj povezanosti s jednim mnogostranim i plodnim životom morao mučno podržavati kao neka unutarnja vizija, mjesto da dolazi izvana u zahtjevima, koji bi usmjeravali njenu djelatnost. – Što da radim? – Što god ti se sviđa, draga – u tim je riječima ukratko sadržan njen život, otkako je prestala ujutro učiti zadaće i vježbati glupe melodije na omraženom glasoviru. Brak koji ju je trebao uvesti u korisne poslove i nametnuti joj važne zadatke nije je dosada izbavio od mučne slobode gospodske žene, nije joj čak ni dokolicu ispunio radošću slobodnog uživanja u nježnosti, o kojoj je sanjala. Njena cvatuća, vrela mladost bila je ovdje u moralnom zatočeništvu, koje je bilo sastavni dio hladnog, bezbojnog omeđenog pejzaža, rasušena namještaja, nikad čitanih knjiga i sablasnog jelena u blijedom, čudnom svijetu, koji kao da nestaje pri danjem svjetlu.
U prvim trenucima, dok je gledala napolje, Dorothea je osjećala samo očajnu depresiju, a zatim joj oživje sjećanje i ona se okrene od prozora te prošeta po sobi. Misli i nade, koje su živjele u njenu duhu kad je prvi put ugledala tu sobu prije tri mjeseca, javljale su se sada samo kao uspomene; mislila je o njima kao što mislimo o svemu što je prolazno ili je prošlo. Činilo joj se kao da bilo svijeta udara slabije od njena bila, a njena religiozna upornost kao da je osamljeni vapaj, borba da se oslobodi more u kojoj svaki predmet nestaje i uzmiče pred njom. Svaka stvar koje se sjećala toj sobi bila je lišena draži, mrtva poput neosvijetljena transparenta, a onda joj lutajući pogled padne na skupinu minijatura i tu napokon ugleda nešto u čemu je bilo ipak života i značenja: bila je to minijatura Casaubonove tetke Julije, koja se nesretno udala – bake Willa Ladislawa. U Dorothejinoj je mašti ona sada oživjela – nježno žensko lice, ali se u njemu odražavala svojeglavost i nešto čudno, što je bilo teško protumačiti. Jesu li samo njeni prijatelji smatrali da je taj brak nesretan? Ili je ona sama otkrila da je to zabluda i okusila jetku gorčinu svojih suza u samilosnoj noćnoj tišini? Što je Dorothea proživjela otkako je prvi put vidjela tu minijaturu! Osjećala je neku novu prijateljsku vezu s njom, kao da je čuje i vidi. Tu je bila žena koja je proživjela muke nesretnog braka. Evo, boje su potamnjele, usne i brada kao da su postale veće, kosa i oči kao da se svjetlucaju, lice je muškaračko i promatra je prodornim pogledom koji govori na kome je krivnja što se ona mora toliko truditi da i najslabiji pokret njenih očnih kapaka ostane nezamijećen i neprotumačen. Ta se živa predodžba pojavila u Dorothejinu duhu poput bljeska: nasmiješila se, te se okrenula od minijature, sjela i uzdigla oči, kao da opet razgovara s nekim pred sobom. Ali osmijeha nastade kad je nastavila razmišljati, a na kraju reče glasno:
– Oh, bilo je okrutno tako govoriti! Kako žalosno... kako strašno!
Brzo se digne i izađe iz sobe žureći se niz hodnik, gonjena nekom neodoljivom silom da ode i vidi svog muža i da ga pita treba li mu što. Možda je Tucker otišao, a Casaubon je sam u biblioteci. Osjećala je da bi njene jutarnje sjete možda nestalo kad bi vidjela da joj je muž sretan što je ona kraj njega.
Ali kad je stigla do tamnog hrastovog stubišta, upravo se Celia uspinjala, a malo dalje stajao Brooke, koji se pozdravljao s Casaubonom i čestitao mu.
– Dodo! – uskliknu Celia svojim mirnim glasom; zatim poljubi sestru, koja ju je zagrlila, i ništa više ne izusti. Mislim da su obje kriomice malo plakale, a onda je Dorothea otrčala niza stube, da pozdravi strica.
– Ne treba te pitati kako si, draga moja – reče Brooke, nakon što ju je poljubio u čelo. – Rim ti je godio, vidim.... sreća, freske, starine... i slično. Eto, vrlo je ugodno što si opet ovdje, i sada znaš sve o umjetnosti, je li? Ali Casaubon je malo blijed, rekao sam mu... malo blijed, znaš. Studirati tako mnogo za odmora, to je prilično pretjerano. I ja sam nekoć pretjerivao – Brooke je još i dalje držao Dorothejinu ruku, ali se licem okrenuo Casaubonu – u topografiji, razvalinama, crkvama... mislio sam da imam ključ, ali sam uvidio da bi me to predaleko odvelo, a od toga možda ništa ne bi ni bilo. Možeš ići ne znam kako daleko u tome, i nikakve koristi od toga, znate.
Dorothea je također uprla oči u muževo lice, nekako strepeći pred pomisli da oni koji ga opet vide poslije izbivanja mogu zamijetiti znakove koje ona nije zapažala.
– Nemaš se čega bojati, draga – reče Brooke promatrajući njeno lice. – Malo engleske govedine i ovčetine uskoro će sve popraviti. Sve je to bilo vrlo dobro... postati blijed, sjedeći kao model za portret Akvinca, znate... dobili smo vaše pismo baš na vrijeme. Ali Akvinca, no... bio je malo pretajanstven, je li? Čita li još itko Akvinca?
– On zaista nije autor koji bi se mogao prilagoditi plitkoj pameti – reče Casaubon, dočekujući ta umjesna pitanja s dostojanstvenim strpljenjem.
– Želiš li da ti se donese kava u sobu, striče? – upita Dorothea, priskočivši mu u pomoć.
– Da, molim te; a ti moraš otići Celiji, ima velikih novosti za tebe, znaš. Prepuštam sve njoj.
Modrozeleni budoar činio joj se mnogo veseliji kad je Celia ondje sjedila u ogrtaču optočenom krznom, koji je bio potpuno jednak njenom, i razgledala sa spokojnim zadovoljstvom kamenje, dok nisu započele razgovor o drugoj temi.
– Reci mi, dakle, je li zbilja lijepo ići na bračno putovanje u Rim? – upita Celia i odmah nježno porumeni, što Dorothea nije zapazila, jer se Celia često rumenjela i u najbeznačajnijim zgodama.
– Svakome se baš neće svidjeti... na primjer tebi, draga – odvrati Dorothea spokojno. Nitko neće nikada saznati što je ona uistinu mislila o bračnom putovanju u Rim.
– Gospođa Cadwallader kaže da je glupo što ljudi poslije vjenčanja idu na daleko putovanje. Kaže da se na takvu putu jedno drugom popne na dušu, a i ne mogu se po volji svađati, kao kod kuće. A lady Chettam kaže da je išla u Bath.
Celiji nekoliko puta navre krv u obraze – činilo se da...
Dolazi i odlazi s porukama sna,
Kao hitar da je bio vjesnik.
Ali nije to bilo Celijino uobičajeno rumenilo. – Celijo, zar se nešto dogodilo? – Dorothea će glasom punim sestrinskog osjećaja. – Imaš li zaista važnih novosti?
– Dogodilo se jer si ti otišla, Dodo. Onda nije bilo nikoga s kim bi sir James mogao razgovarati – reče Celia s vragolastim izrazom u očima.
– Razumijem. Dogodilo se kao što sam se nadala i vjerovala – reče Dorothea, uhvativši rukama sestrino lice pa je pogleda malo zabrinuto. Celijina joj se udaja učini sada ozbiljnijom nego inače kad je o tome mislila.
– Dogodilo se to tek prije tri dana – reče Celia – a i lady Chettam je vrlo ljubazna.
– A ti si vrlo sretna?
– Jesam. Nećemo se još vjenčati. Sve se mora pripremiti. I ne želim se tako brzo udati, jer mislim da je lijepo biti zaručen. A poslije ćemo biti u braku cijeli život.
– Uvjerena sam da se bolje ne bi mogla udati, Kitty. Sir James je dobar čovjek, vrijedan poštovanja – reče Dorothea toplo.
– Nastavio je s gradnjom seoskih kućica, Dodo. Pričat će ti o njima kad dođe. Hoće li ti biti drago da ga vidiš?
– Razumije se da hoće. Kako me to možeš i pitati?
– Ja sam se samo bojala da ćeš postati suviše učena – reče Celia, smatrajući Casaubonovu učenost kao neku vrstu vlage, koja bi mogla prožeti i neko susjedno tijelo.

XXIX. POGLAVLJE

Uvidio sam da mi se nikako ne sviđa tuđa genijalnost.
Moji bijedni paradoksi sasvim su iscrpili taj izvor okrepe.
Goldsmith.

Jednog jutra, nekoliko nedjelja po dolasku u Lowick, Dorothea ali zašto uvijek Dorothea? Zar je njeno gledanje na taj brak jedino pravo? Zašto sav svoj interes i sve svoje razumijevanje obraćamo samo mladim ljudima, koji unatoč teškoćama ipak napreduju? Ta i oni će pomalo starjeti i s godinama iskusiti one teže jade, što izjedaju život, a od kojih bismo ih mi željeli očuvati. Unatoč treptavim očima i bijelim madežima, tako mrskim Celiji, i unatoč tome što nema oblih mišica, što je opet tako smetalo sir Jamesa, Casaubon je bio čovjek dubokih osjećaja i intelektualno nezasitan kao i mi svi. Oženivši se, on nije učinio ništa neobično – ništa što društvo ne bi odobravalo i što ne bi bila prigoda za uživanje u vijencima i cvijeću. Uvrtio si je, eto, u glavu da više ne smije odugovlačiti sa ženidbom, pa je poslije zrela razmišljanja odlučio da čovjek dobra položaja treba potražiti i brižno izabrati mladu damu u najljepšem cvatu – što je mlađa, to bolje, jer je možeš lakše odgajati po svome i poslušnija je – ravnu društvenim položajem, religioznu, kreposnu i razumnu. Takvoj mladoj dami on bi osigurao lijep život, ne bi propustio ništa što bi moglo pridonijeti njenoj sreći, a za uzvrat trebalo bi da primi obiteljsku sreću i da ostavi za sobom svoju sliku i priliku, što se zahtijeva od svakog čovjeka – barem tako kažu u svojim sonetima pjesnici šesnaestog stoljeća. Vremena su se odonda promijenila i nijedan pjesnik danas u svojim sonetima ne zahtijeva od Casaubona da za sobom ostavi primjerak svoga roda; štoviše, on dosada nije uspio izdati ni jedan primjerak svoga mitološkog ključa. Casaubon se odavno planirao oženiti i tako obaviti i taj životni zadatak, a osjećaj da godine brzo prolaze, da svijet postaje sve tmurniji a njegovo samovanje sve teže, bio je razlogom odluci da više ne gubi vrijeme, već da se oda užicima bračnog života, da mu i oni s godinama ne izmaknu zauvijek.
I kad je vidio Dorotheju, vjerovao je da je našao i više no što je tražio. Ona bi mu zaista, miško je, mogla biti potpora, koja bi ga oslobodila potrebe da unajmi tajnicu, pomoćnicu koju Casaubon nije još nikad imao i pred kojom je osjećao nepovjerenje i strah. (Casaubona je uznemirivala misao da se od njega očekuje da pokaže silnu moć svoga uma.) Ljubazna Providnost dala mu je ženu kakva mu je bila potrebna. Žena, mlada smjerna dama, koju krase najljepše vrline njena spola, duboko razumijevanje i skromnost, sigurno će vjerovati da joj je muž čovjek velike pameti. No, Casaubon se nije zapitao je li se Providnost isto tako dobro pobrinula i za gospođicu Brooke, kad ju je predala njemu. Društvo još nije nikad postavilo tako besmislen zahtjev, da bi muškarac morao isto razmisliti je li sposoban usrećiti neku milovidnu djevojku, kao što razmišlja o sposobnosti djevojke koja bi trebala usrećiti njega. Kao da muškarac bira ženu, ne samo sebi, nego i svojoj ženi muža! Ili kao da je dužan samo on svojom osobnošću osigurati draži koje će se prenijeti na njegovo potomstvo! Kad ga je Dorothea od srca prihvatila, bilo je to za njega sasvim prirodno, i Casaubon je vjerovao da je na najboljem putu da bude sretan.
U svom proteklom životu nije iskusio mnogo sreće. Gdje nema snažna tijela, treba zanosna duša, da se osjeti prava, duboka životna radost. U Casaubona nije tijelo nikad bilo snažno, a duša mu je bila osjetljiva, ali bez zanosa, bila je pretroma da se otrese predrasuda i preda strasnom uživanju; i dalje je lepršala na močvarnom tlu, na kome se i rodila, i razmišljala o svojim krilima, a da nikad nije uzletjela. Bio je čovjek ništavna života, koji bježi od samilosti i boji se više od svega da svijet ne dozna za tu ništavnost; to je ona ponosna, uskogrudna osjetljivost koja ne dotječe, da bi se pretvorila u suosjećanje, već trepeće poput tanahne niti u plitkim tokovima vječitog bavljenja vlastitom osobnošću, ili u najbolju ruku, egoistične skrupuloznosti, A Casaubon je imao skrupula, bio je kadar nesmiljeno se obuzdavati; odlučio je biti izvrstan čovjek, kako to propisuje kodeks; besprijekoran pred svakim autoritativnim sudom. Svojim je vladanjem te ciljeve postigao; ali teškoća da svoj ključ svih mitologija učini besprijekornim pritisla mu je dušu poput more, a njegove knjižice – ili »parerga«, kako ih je on nazivao – kojima se okušavao u javnom radu i polagao mala spomen obilježja, označavajući put svoga djelovanja, nisu bile ocijenjene ni približno onako kako bi to zavrijedile po svome pravom značenju. Mučila ga je sumnja da ih arhiđakon uopće nije čitao; dvojio je što uistinu misle o tome prvi umovi Brasenose,59 i bio ogorčen spoznajom da je njegov stari poznanik Carp pisac one porazne ocjene, koja se čuvala pod ključem u maloj ladici Casaubonova pisaćeg stola i, od riječi do riječi u jednom mračnom zakutku Casaubonova pamćenja. To su bih mučni dojmovi, protiv kojih se trebalo boriti, i koji stvaraju onu melankoličnu gorčinu – posljedicu svake pretjerane ambicije. Čak se i njegova religiozna gorljivost kolebala zajedno s pokolebanim povjerenjem u njegove spisateljske sposobnosti, a utjeha koju daje kršćansko vjerovanje u besmrtnost, kao da se oslanjala na besmrtnost još jednako nenapisanog »Ključa svih mitologija«.
Što se mene tiče, ja ga jako žalim. U najmanju je ruku teška sudbina biti, kako se ono kaže, visoko obrazovan, a nemati od toga nikakve radosti, biti sudionik velike životne igre, a nikad se ne osloboditi svoga sitnog, gladnog, drhtavog ja – nikad ne biti posve obuzet krasotom koju gledaš, nikad ti se svijest zanosom ne pretvara u živu misao, plamen strasti, snagu akcije, već vječno ostaješ učen i hladan, častoljubiv i bojažljiv, skrupulozan i mračan. Da postane i dekan, ili čak biskup, malo bi se što, bojim se, promijenilo u Casaubonovoj tjeskobi. Neki je stari Grk primijetio da iza velike maske i govorne trube moraju uvijek vrebati naše bijedne, sitne oči, a naš više-manje plašljivi jezik moramo bojažljivo obuzdavati.
Tome duševnom stanju, oblikovanom još pred gotovo četvrt vijeka, onom svijetu osjećaja i misli koje je ono obuhvaćalo, Casaubon je naumio dodati još i sreću u liku ljupke, mlade nevjeste. Ali ga je još i prije vjenčanja odjednom pritisla nova mora – spoznaja da ta nova velika sreća zapravo i nije za njega nikakva sreća. Sklonost ga je vukla natrag, njegovim starim, lagodnim navikama. I što je dublje ulazio u bračni život, to je više nad svakim osjećajem zadovoljstva prevladavala misao da savjesno vrši dužnosti, koje mu taj život nameće i da se pritom drži pravila o pristojnom vladanju. Brak je baš kao vjera, i obrazovanje, pa čak i samo spisateljstvo, osuđen da se s vremenom pretvori u obvezu, a Edward Casaubon je bio uvijek spreman besprijekorno ispunjavati sve obveze. Čak i pristanak da mu Dorothea pomaže u njegovu istraživačkom radu, kako je to sam bio odlučio još prije vjenčanja, bio je za njega pothvat koji ga je uvijek dovodio u iskušenje da ga odgodi, i da nije bilo njenih upornih molbi, ne bi možda s time nikada ni započeo. Ali je ona u tome uspjela, tako da je postalo po sebi razumljivo da rano ujutro zauzme svoje mjesto u biblioteci i zaposli se ili čitanjem naglas ili prepisivanjem onoga što bi joj on odredio. Planirao je uskoro izdati novi parergon, malu raspravu o nekim značajnim momentima koji su u posljednje vrijeme utvrđeni u proučavanju egipatskih misterija, čime bi se mogle ispraviti neke Warburtonove60 tvrdnje. Pozivanja na literaturu bila su čak i ovdje opsežna, ali nipošto beskrajna; zaključke je već sada valjalo iznijeti u obliku koji će moći podnijeti pomno ispitivanje u Brasenosi i sud manje strogog potomstva. Ta sporednija djela uvijek su uzbuđivala Casaubona; njihovo razumijevanje bilo je otežano upletanjem citata i nadmetanjem dijalektičkih fraza, što su sudarajući se odzvanjale u njegovoj glavi. A na početku je trebala stajati latinska posveta, no sve je još bilo neodređeno, osim jednog, a neće biti namijenjena Carpu. Casaubon se gorko kajao što je jednom Carpu61 namijenio posvetu, u kojoj je ubrojio toga pripadnika životinjskog carstva u virros nullo aevo perituros62, i time počinio grešku, zbog koje će sigurno u idućem stoljeću pisac te posvete biti izvrgnut smijehu, a čak bi se već i sad Pike i Tench mogli tome podsmjehivati.
Tako je Casaubon proživljavao jedno od najplodnijih razdoblja svoga života, i, kao što sam počela malo prije pripovijedati, Dorothea bi mu se vrlo rano ujutro pridružila u biblioteci, gdje je sam doručkovao, pa je tako bilo i sada. Celia je sada bila po drugi put u Lowicku, vjerojatno posljednji put prije svog vjenčanja, i ostala u salonu, gdje je očekivala sir Jamesa.
Dorothea je već bila navikla da odgonetava znakove muževa raspoloženja, te zapazi da se jutros odjednom nekako natmurio. Uputila se bez riječi svom radnom stolu, kad on reče onim suzdržanim glasom, kojim je govorio uvijek kad je morao obaviti neku neugodnu dužnost:
– Dorothea, ovdje je jedno pismo za tebe, a bilo je priloženo pismu upućenom meni.
Bilo je to pismo na dvije strane, i ona odmah pogleda potpis.
– Gospodin Ladislaw! Što mi on ima pisati? – usklikne ona ugodno iznenađena. – A o čemu tebi piše, lako se dosjetiti – doda gledajući Casaubona.
– Možeš, ako želiš, pročitati pismo – odvrati Casaubon vrlo hladno, te pokaže na njega perom i ne pogledavši je. – Ali mogu odmah unaprijed reći da moram odbiti prijedlog koji u njemu iznosi, naime da nas posjeti. Uvjeren sam da se mogu ispričati što želim neko vrijeme biti potpuno pošteđen od takvih razonoda, koje su dosad bile neizbježne, a naročito od gostiju koji svojom neumjerenom živahnošću postaju neugodni.
Nije više došlo ni do kakva sukoba između Dorotheje i muža poslije one male eksplozije u Rimu, koja je ostavila tako duboke tragove u njenoj duši, da joj je otada bilo lakše zatomiti osjećaje, nego se izvrći posljedicama takva oduška. Ali to mrzovoljno očekivanje da bi ona mogla poželjeti posjet koji bi njemu bio neugodan, to njegova bezrazložna zaštita samog sebe od bilo kakva njena sebična prigovora, bilo je preoštar ubod da bi se mogao olako primiti i zaboraviti, dok se god osjeća bol uvrede. Dorothea je mislila da bi mogla imati strpljenja s Johnom Miltonom, ali nikad nije zamišljala da bi se on ponašao kao što se sada ponaša Casaubon; i na trenutak pomisli da je Casaubon glupo neuviđavan i gadno nepravedan. Sažaljenje, to »novorođenče« koje će malo pomalo upravljati mnogim njenim duševnim burama, nije sada »obuzdalo eksploziju«. Svojim prvim riječima, izrečenim tonom koji ga je potresao, natjerala je Casaubona da je pogleda i sukobi se s bljeskom njenih očiju.
– Zašto me okrivljuješ da želim učiniti nešto što bi tebe uznemirilo? Govoriš sa mnom kao da gledaš u meni neku opasnost, protiv koje se moraš boriti. Pričekaj barem da se pokaže kako ja svoje želje odvajam od tvojih.
– Dorothejo, ti si nepromišljena – odvrati Casaubon nervozno.
Ta je žena nesumnjivo premlada za osjetljiv položaj supruge – usto i blijeda, bez fizionomije i sve prihvaća kao gotovu činjenicu.
– Mislim da si ti prvi bio nepromišljen sa svojim krivim pretpostavkama o mojim namjerama – odvrati Dorothea istim tonom. Plamen se još uvijek nije bio ugasio i ona je smatrala da nije plemenito što je muž ne moli za oproštenje.
– Molim te lijepo, nećemo o tome više govoriti, Dorothea. Nemam vremena ni snage za takve prepirke.
Poslije toga Casaubon zamoči svoje pero, praveći se kao da će dalje pisati, iako mu se ruka tako tresla da se činilo kao da su riječi pisane nepoznatim rukopisom. Ima odgovora koji žele utišati gnjev, a uistinu ga, da tako kažemo, samo tjeraju iz jednog kuta sobe u drugi, i to hladnokrvno odustajanje od rasprave, kad osjećaš da je pravica sva na tvojoj strani, ljuti u braku čak i više nego u filozofiji.
Dorothea ostavi oba Ladislawova pisma na muževu pisaćem stolu, a da ih nije ni pročitala, i ode na svoje mjesto. Prezir i ogorčenje u njenoj duši odvratili su je da pročita ta pisma, upravo kao što odbacujemo bezvrijedne otpatke zbog kojih bismo mogli biti osumnjičeni da smo gadni proždrljivci. Nije se mogla domisliti suptilnim razlozima muževe zlovolje zbog tih pisama, samo je znala da su ta pisma povod koji ga je potakao da je uvrijedi. Počela je odmah raditi i ruka joj se nije tresla; naprotiv, ispisujući citate, što su joj bili dan prije zadani, opazila je da prekrasno oblikuje slova, pa joj se učinilo da zapaža konstrukcije latinskog, koji je prepisivala, i da ih počinje razumijevati jasnije no prije. U njenu je ogorčenju bilo osjećaja superiornosti, ali se on zasada izražavao u čvrstim potezima pera i nije se zbijao u unutarnji jasni glas, koji proglašava nekoć »ljubaznog arhanđela« bijednim stvorenjem.
Prividan mir vladao je pola sata, i Dorothea nije dizala pogleda sa svog stola, kad odjednom začu jak udarac knjige o pod; brzo se okrene i ugleda Casaubona na ljestvama, gdje se nagnuo, kao da ga muči neka fizička bol. Ona brzo ustane i za tren se nađe kraj njega; očito se jako naprezao da uhvati dah. Skočivši na tronožac, dohvati mu lakat i reče, a sva joj je duša ustreptala od brige i strepnje:
– Možeš li se nasloniti na mene, dragi?
Bio je nepomičan dvije ili tri minute, što joj se činilo beskrajno dugo; nije mogao govoriti ni maknuti se, a teško je hvatao zrak. Kad je napokon sišao i natraške se srušio u široku stolicu, koju je Dorothea primakla do podnožja ljestava, nije više teško disao, ali se činilo da je nemoćan i da će se svakog trenutka onesvijestiti. Dorothea snažno potegne zvono i uskoro su pomogli Casaubonu da legne; nije izgubio svijest i polako se oporavljao. Uto je ušao sir James Chettam, koji je u predvorju saznao da je Casaubonu u biblioteci pozlilo.
– Dobri Bože! To se upravo i moglo očekivati – bila je njegova prva misao. Kad bi njegova proročanska duša bila primorana da to potanko protumači, »napad« bi bio, kako se njemu činilo, baš prava riječ za ono što je mislio. Upitao je svog informatora, glavnog slugu, jesu li poslali po liječnika.
Sluga nije imao ni pojma da je njegovu gospodaru ikada bio potreban liječnik; ali zar ne bi ipak bilo dobro da pošalju po liječnika?
Kad je sir James ušao u biblioteku, Casaubon je već pokazivao neke znakove uobičajene uljudnosti; a Dorothea, koja je još bila pod dojmom straha što ga je pretrpjela, klečala je i jecala kraj njega, a onda se digla i predložila da netko odjaši po liječnika.
– Preporučam vam da pošaljete po Lydgatea – reče sir James. Moja ga je majka zvala i ustanovila da je vrlo pametan. Inače ona ima loše mišljenje o liječnicima otkako mi je umro otac.
Dorothea se obrati svome mužu i on dade nijemi znak da pristaje. Tako su poslali po Lydgatea. Stigao je začudo brzo, jer ga je glasnik, sluga sir Jamesa Chettama, koji ga je poznavao, zatekao na cesti za Lowick kako vodi svog konja i pomaže gospođici Vincy.
Celia u salonu nije znala što se dogodilo sve dok joj sir James nije rekao. Pošto je razgovarao s Dorothejom, sir James više nije smatrao da je to bio napad, ali, mislio je, bit će ipak »nešto slično«.
– Jadna, draga Dodo... kako je to strašno! – reče Celia, zabrinuta koliko joj je to njena velika sreća dopuštala. Male ručice bile su joj sklopljene, a obuhvaćale su ih sir Jamesove, kao što prostrana čaška obuhvaća pupoljak. – Strašno je da se gospodin Casaubon razbolio; ali ga ja nikad nisam voljela. I mislim da on dovoljno ne voli Dorotheju, a trebao bi je voljeti, jer sam sigurna da ga nijedna druga žena ne bi uzela – je li?
– Uvijek mislim kako je strahovita ta žrtva na koju se odlučila tvoja sestra – reče sir James.
– I jest. Ali jadna Dodo nikad ne radi ono što drugi ljudi rade, a mislim da to nikad i neće.
– Ona je plemenito biće – reče odani sir James. Upravo je ponovo stekao takav utisak, kad je vidio kako Dorothea stavlja svoju nježnu ruku pod mužev potiljak, gledajući ga s neizrecivom tugom. Nije znao koliko je kajanja bilo u toj tuzi.
– Jest – odvrati Celia, smatrajući da je vrlo lijepio od sir Jamesa što je to rekao, ali on ne bi bio sretan s Dorothejom. – Da odem k njoj? Mogu li joj pomoći, što misliš?
– Mislim da bi bilo dobro da sama odeš k njoj prije no što dođe Lydgate – reče sir James velikodušno. – Samo nemoj dugo ostati.
Dok je Celia bila odsutna, šetao se gore-dolje, sjećajući se što je u početku mislio o Dorothejinim zarukama, i ponovo se zgrozio zbog Brookeove ravnodušnosti. Da je Cadwallader – da je svatko gledao na to kao on, sir James, ženidba se možda mogla spriječiti. Bio je grijeh dopustiti mladoj djevojci da slijepo odlučuje o svojoj sudbini, a da je nitko nije pokušao spasiti. Sir James se odavno prestao žaliti na svoju sudbinu; srce mu je zadovoljno otkako se zaručio s Celijom. Ali, kako mu je narav bila viteška (zar nije nesebično služenje ženi spadalo u najviše časti starog viteštva?), njegova se odbijena ljubav nije pretvorila u gorčinu; njena smrt je ostavila divne miomirise – lepršave uspomene, koje su poput aureole okruživale Dorotheju. Mogao joj je ostati brat i prijatelj, koji s velikodušnim povjerenjem prima sve njene postupke.