Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Izvini, ali ti si moja ljubav

Strana 4 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4

Ići dole

 Izvini, ali ti si moja ljubav  - Page 5 Empty Izvini, ali ti si moja ljubav

Počalji od Mustra Pon Apr 23, 2018 3:10 pm

First topic message reminder :

 Izvini, ali ti si moja ljubav  - Page 5 Izvini10

Niki zaista postoji. Federiko ju je slučajno ugledao jednog dana u Ulici Del Korso dok je gluvarila sa svojim drugaricama. Tog dana Niki je iz farmerki izvukla mobilni telefon i skoro sat vremena raspravljala se sa svojom majkom. Federiko se često vraćao u Ulicu Del Korso, ali nikada je više nije sreo.

Pisac je obišao više od dvadeset pet svetionika duž italijanske obale. Poslednjim snagama, kad je već bio izgubio svaku nadu, popeo se na trajekt za Ostrvo ljiljana. Na njemu je našao svetionik ove ljubavne priče
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


 Izvini, ali ti si moja ljubav  - Page 5 Empty Re: Izvini, ali ti si moja ljubav

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 11:47 am

 Izvini, ali ti si moja ljubav  - Page 5 0_96be5_98b0bda8_XL


I to veče izlaze sva četvorica. Enriko, Pjetro, Alesandro, i čak i Flavio kao čudom ima slobodan izlaz. Provode ludo veče kao što dugo već nisu. Odlaze u F.I.S.H., jedan restoran u ulici Dei Serpenti, naručuju dobru ribu i piju najbolje vino. Pričaju sve. Poveravaju se.
"Znači, tvoj asistent poslao ti je taj imejl sa Eleninim pismom tom dečačiču!" Pjetro vrti glavom. "Govorio sam ja tebi ... sve žene su kurve! A vi me uvek ismejavate ... Ja imam edukativnu misiju ..."
"Da, naročito edukativnu!" Alesandro sipa sebi piće. "Da znaš da sam na trenutak pomislio da si ti Elenin ljubavnik ..."
Pjetro ga zaprepaščeno pogleda: "Ja?! Kako si to mogao da pomisliš?! Pa, pre nego što bih učinio to jednom od vas ... kunem vam se, kunem vam se, učinio bih najtežu moguću stvar koju mogu da zamislim ... Eto, radije bih postao peder! A znate dobro koliko bi me to koštalo ..." Onda se Pjetro zaustavi. Postane tužan. Popije vino nadušak i spusti čašu na sto, skoro je razbivši. "Suzana je otkrila da sam je prevario, hoče da me ostavi. Uništen sam."
Flavio ga gleda. "Ali morao si da znaš da će te pre ili kasnije otkriti. Pravio si okolo čuda. Bio si sa svim ženama koje dišu."
Alesandro mu spusti ruku na rame.
"Ali kako je otkrila? Da nije i ona primila neki imejl?" pita Alesandro.
"Ne, videla me je na ulici. Ljubio sam se sa jednom."
"Pa ti si onda lud."
"Da, lud sam ... I ponosan sam na svoju ludost! Ne samo to već dok čekamo ... idem i da popušim jednu lepu cigaretu! Ko će sa mnom?"
"Idem ja", diže se i Enriko.
"OK, mi vas čekamo unutra ... ali nemojte dugo ..."
"Budite mirni ..."
Pjetro i Enriko izlaze iz restorana. Pjetro pali Enrikovu cigaretu, onda svoju, i smeši se prijatelju.
"Dakle?"
"Dakle šta?"
"Jesi li video da sam ja u pravu, dobro smo uradili što nismo rekli Aleksu da smo videli Elenu da se ljubi s tim dečačićem u onom lokalu ... Za to se pobrinuo njegov asistent ..."
Enriko slegne ramenima. "To se desilo samo jedanput ... Aleks i Elena mogli su ponovo da budu zajedno i da ponovo dođu do braka i ovog puta bi se možda i venčali ... A ako posle ne bi išlo? Onda bi se osečao krivim što si oprao ruke ..."
"Nije bila moja dužnost da pričam i da odlučim umesto njih.. "A za mene je to pitanje odgovornosti ... Suviše je lako uvek od drugih očekivati da odluče. Pomisli samo kako bi bilo drugačije da je i taj tip oprao ruke ..."
"Preteruješ ... Sad stvarno ideš u drugu krajnost. Čini mi se da je odgovornost onda bila malo drugačija, ne? ,Ja sam samo rekao da mi nismo morali da žurimo, da sačekamo ... možda bi se stvari rešile, a da se naše prijateljstvo ne dovede u pitanje. I upravo je tako i bilo. Ja mislim da se Aleksu ne bi svidelo da smo mu mi rekli tu vest. Da mu mi srušimo san. Prijatelji su kao ostrvo u zaklonu od struja ..."
"Da ... Kad smo već kod zaklona ... hladno je, ja ulazim." Enriko baci cigaretu na zemlju i ugasi je. "Moram i nešto da objavim ..."
"Lepa vest?"
"Prelepa ... Hajde, pokreni se, čekam te unutra.‘‘
Pjetro se smeši. Povuče poslednji dim. Miran je, vedar. Za njega je ovo bio dobar izbor. Da ne priča o onom susretu sa Elenom i Marčelom u onom restoranu. Onda baci cigaretu na zemlju i ugasi je, a zatim uđe i pridruži se prijateljima. Ali čak ni Pjetro ne zna koliko je tog dana Alesandrov izbor bio pravi. Da da ili ne lični kurs događajima.
To je pitanje. Jedno je sigurno. Da ona crvena fascikla nije bila spaljena, danas ovo veselo i pristojno ćaskanje između Enrika i Pjetra ne bi bilo moguće. Zbog samo jednog razloga. Enriko više ne bi mogao da deli svoju ženu s nekim. A još manje s nekim prijateljem. Čak ni tako simpatičnim kao što je Pjetro.
U restoranu Enriko prekine razgovor: "Društvo, moram nešto da vam kažem. Kamila čeka dete!"
"Neee! Divno!"
"Fantastično!" Alesandro preuzima situaciju u svoje ruke. "Konobar! ... Donesite nam odmah flašu šampanjca! A ti, Pjetro, jebote, razvedri se malo! Pokušaj da se smiriš i sredi malo glavu. Videćeš da ćeš ponovo osvojiti Suzanu ..."
Enriko se smeši, grli Flavija. "A ti? Ti nemaš ništa da nam kažeš?"
"Kako ne ..." Ispija čašu vina dok čeka da stigne šampanjac. "Izbacio sam Kristinu iz kuće. Stvarno mi je prevršila."
"Šta?! Ma šta pričaš, ne mogu da verujem!"
Prijatelji su stvarno bez reći, skrhani. Flavio ih gleda jednog po jednog i na kraju se nasmeši.
"Onda se vratila, smirila se malo. I od tada je sve pošlo nabolje. Sad ne moram da se osećam krivim što igram mali fudbal, što ne slažem svoje stvari, što želim da ostanem pola sata izvaljen na kauču i ništa ne radim. A pre svega, sad je ljubaznija prema meni. I izlaziću češće sa vama ... znači, budite pažljivi jer vas od sad ja kontrolišem." Pjetro ga tresne po leđima. "Stvarno sam srećan! Mogao si to i ranije da uradiš ..."
Flavio ga mrko pogleda.
"Dobro, šta hoćeš ... Bolje ikad nego nikad."
"Ako ti budeš tu, ti ćeš me kontrolisati. Suzana će biti mirnija, a ja ću moći da radim šta mi je volja!"
"A ne! Ni govora ... pazi, ja ću sve reći!"
Stiže šampanjac. "Društvo, da nazdravimo ..." Pjetro ga otvori i odmah sipa u sve četiri čaše. Onda digne svoju.
"Dakle, za naše prijateljstvo, da se nikad ne završi. Za Alesandra, koji je imao hrabrosti da sumnja u mene, baš on koji nam uopšte ne pruža dokaze da on sam nije peder ..."
"Ja peder?!"
"Pa naravno! Onaj ko ostavi onakav san od devojke kao što je Niki ... ako to nije peder ... onda ne znam šta je. Hajde, Aleks ... veće je dobro za ispovedanje. Napred, otvori se ... pa ćemo se posle mi pobrinuti da te zapušimo." I svi se smeju.
"Kako ste dosadni! Salu na stranu, neku ideju imam ... i treba to ostvariti na vreme. Niki sutra kreće."
I nastavljaju tako da piju šampanjac i da se ludo zezaju dok im Alesandro priča svoju ideju. Ali, da bi se ona sprovela, potrebno je hrabrosti. Tako naručuju još jednu rakiju i još jedan rum. A zašto da ne, i još jedan viski. Ukratko, na kraju su svi pijani.
U kolima. Alkoholna atmosfera. "Polako, polako, kreni polako ..."
"Sporije od ovog ... još malo pa bih se vratio u vremenu."
Alesandro, najpijaniji od svih, parkira mercedes na mostu kod Avenije Franča. Najpre su svratili u kancelariju i čak i tamo napravili haos sa portirom koji onako pijane nije hteo da ih pusti gore. Ali Pjetro je u ovom odličan. Zna kako se ispija flaša, ali i kako se "podmazuju" niži slojevi. Ukratko, na kraju su uspeli. Evo ih, zbog one Alesandrove velike ideje.
Flavio je zabrinut.
"Momci, imamo skoro četrdeset godina, idemo, molim vas ..."
"Ali, Flavio, baš to i jeste najlepše!"
Svi izlaze iz auta i penju se na most. Alesandro se spotakne na stepenik, suviše visok za njega, a naročito za nivo alkohola u njegovoj krvi. Padne, ali se onda diže. Kupi crveni sprej i pogleda okolo.
"Ššš ..."
Enriko mu pomaže. "Dođi, popni se ovde i piši."
"Da ne padne on sa mosta?"
"Ma kakvi! Savršeno se držim na nogama!"
Pjetro mu se približi. "Ma, jesi li odlučio šta ćeš da napišeš? Odnosno, imaš li neku rečenicu ..."
"Naravno!" Alesandro se pijano nasmeši. "Od kada sam tebe upoznao, ja sam najsrećniji čovek na svetu i onda ..."
Flavio ga prekine. "Aj, pa ti si na mostu sa tolikom bocom ... Treba da napišeš jednu rečenicu, ne poemu!"
"Da, naravno, u pravu si ...", Alesandro se pridrži za njega. "Misliš neku kao ona tamo ...", i pogleda okolo, "evo, onu što se svuda nalazi, tri metra iznad neba ..."
"Ma tu su već toliki napisali. Ti si jedan kreativni menadžer."
"Da, od tebe se više očekuje. Čak i neka jednostavna stvar, ali koja pogađa!"
Alesandro se razvedri. "Znam! Idem."
"Siguran?"
"Da." Alesandro se uzvere, popne na most, stisne sprej i počne da piše. "Voli me, d ..." Ali baš u tom trenutku, jedan far osvetli Alesandra i sve ostale.
"Pažnja!" Metalni glas izlazi iz megafona. "Stanite mirno."
Alesandro pokuša da zaštiti oči. Onda uspe da ih vidi. Ne veruje, nije moguće. Oni! Uobičajena dva karabinijera. Sera i Kareti.
"Brzo, silazite odatle."
Alesandro, Enriko, Plavio i Pjetro im prilaze.
"Uh, izvinite, samo smo se nešto šalili ..."
"Naravno, naravno, dajte dokumenta."
Onda Sera pogleda Alesandra. "Opet vi, a?"
"Ali ja zaista ... nemojte misliti ono što mislite ..."
"I još ste i pijani. Slušajte ga samo kako zapliće ..."
Plavio pokušava da se opravda. "Ali ja nisam mnogo popio..
"Da, da, a sad ćete s nama malo u stanicu."
I tako ulaze pozadi, u kola, jedan preko drugog, žaleći se.
"Jao, ne guraj, boli me ..."
"Ah, jedan jedini put kad izađem s vama, uhapse nas. Šta ću sad da kažem Kristini?”
"Da si baksuz."
Sera se okreće prema njima: "Može li se znati šta ste pisali?"
Sav ponosan Alesandro odgovara: "Hteo sam da napišem: voli me, devojko jasmina! Eto, to je trebalo da bude ... za nju ... koja je ... moj motor ljubavi!"
Sera pogleda u kolegu. "Devojka jasmina, koja je motor ljubavi? Ma o čemu on priča?"
Kareti slegne ramenima. "Ma pusti ... Svi su pijani ..."
Alesandro ga lupi po ramenu.
"Nisam ja pijan, odnosno jesam pijan, ali sam i svestan, samo vi ne razumete ... Hteo sam da joj napišem tu rečenicu da joj dam do znanja koliko je važna, zato što ona sutra kreće, ide u Grčku, razumete? Na Ostrvo ljubavi ... i šta ako se smuva s nekim? Šta ako se smuva s nekim? Možda se smuva s nekim u Grčkoj, zato što ne zna koliko je važna meni, zato što želi da me zaboravi ... I ako se to desi, vi ste krivi ... znate to ... ako se desi, ja ću vas tužiti ... govnari!"
I ne zna da ova rečenica, iako je pijan, znači tužbu za njega i osvit zore u Centralnom zatvoru.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali ti si moja ljubav  - Page 5 Empty Re: Izvini, ali ti si moja ljubav

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 11:48 am


 Izvini, ali ti si moja ljubav  - Page 5 0_96bdd_f3efd085_XL




Noć. Oblačna noć. Tamna noć. Mangupska noć.
Elena samo što je izašla iz pozorišta. Zabavna predstava, prepuna mladih glumaca, neki su čak glumili u nekim reklamama njene firme. Nisu mogli da je ne pozovu. Ona je dala više novca toj družini nego dve uzastopne sezone u najboljem pozorištu u Rimu.
Elena stigne kući, izađe iz svog BMW-a Individual Serie 6 kupe, oniksplave metalik boje, novog novcatog. Odlazi prema ulazu. Jedva stigne da stavi ključeve u ključaonicu i da ih okrene, kad se nađe uvučena unutra, u predvorje. Završi na zemlji, na stepeništu, blizu lifta. Posrne na otirač gospođe iz prvog stana, one koja uvek kuva sos sa lukom. Ali, večeras nema mirisa, nema zvukova, samo tišina. Suviše tišine. Ćuk i Lutajući Soko odmah se nađu na njoj.
"Ćut’, da te nisam čuo, vadi odmah ključeve auta."
Ćuk joj stavi ruku na usta, dok je Mauro iznenada prepozna. Ali ova, ova je ona sa moje probe, gospođa koja je bila u sobi sa prozorom, ona koja je držala moju fotografiju u rukama, ona koja ju je iscepala, ona koja me nije htela.
Elena ga gleda. Vidi zlobu u njegovim očima. Malo žmirne svojima pokušavajući da nešto shvati. Šta sam učinila ovom tipu ovde? Ko je on? Zašto me ovako fiksira? A onda preplašena, ništa više ne shvatajuči, jako ugrize Ćuka za ruku i počinje da urla.
"U pomoć, u pomoć, pomozite mi!"
Urla i Ćuk i maše rukom po vazduhu, pokušavajući da ublaži bol ovog ugriza. A onda kao jedini odgovor, kao hladna osveta, desnicom pogodi Elenu pravo u lice i ona padne unazad i jako tresne glavom o stepenik. Trenutak tišine. Sve je kao zaustavljeno. Mauro ostaje otvorenih usta. Paralisan. Ćuk ga gurne.
"Hej, Sokole, šta radiš, spavaš? Uzmi tašnu, brzo, izlazimo."
Mauro pokupi tašnu i još jednom uplašeno pogleda Elenu. Ona leži tamo, na stepenicama, nepomična. Neka vrata počinju da se otvaraju, čuje se škljocanje brava. Ljudi koje je probudila buka, Elenini urlici. Mauro brzo odlazi u noć, penje se na veliki motor i u punoj brzini odlazi. Ćuk pretražuje tašnu, pronalazi ključeve, pokreće BMW i uz škripu guma nestaje u noći.



Jutro posle, sa novim rej-bankama koje je Dileta svima poklonila, kreću. Taksi ih u zoru vozi na stanicu. Tek spakovani ranci, numerisane majice, jedan, dva, tri, četiri ... sa malim plavim talasom. Niki ih uz smešak svima deli. Čak je nacrtano i jedno malo crveno srce. Erika je kupila jedan veliki moleskin32.
"Hej, devojke, ovo će biti brodski dnevnik Talasa ... i onako sam na prvu stranu stavila svoj veliki njuz. Raskinula sam sa Đorđom."
"Neee!"
"Ne mogu da verujem!"
"Šališ se! Nije moguće!"
Erika klimne glavom. "Ne samo to već ću napraviti i džumbus. Nadoknadiću sve ono što sam propustila. Biće čuda. Svaka stranica u dnu ima drugo ime ..."
Trče duž perona, ulaze u voz i sedaju u svoj kupe, zatvaraju se unutra. Još imaju stvari za priču, i za izmišljanje, za sanjanje zajedno. I smeju se i šale, dok voz kreće. A one su već krenule.
"Spava mi se. Zora je, ovako stvarno ne ide. Stići ću s podočnjacima."
"Pa šta hoćeš? U voz za Brindizi sigurno nismo mogle da sednemo u podne! A tu je još i trajekt!"
"Ali, postoje avioni! Ovako će nam biti potreban čitav život!"
"Daaa, avioni! A mi imamo ceo život! Ko nas juri, izvini? Ovo je matursko putovanje, razumela? Ma-tur-sko i treba ga osetiti, omirisati, proživeti, odbolovati. A osim toga, pa nisi princeza ..."
"Da, na zrnu graška!"33
"Oli! Kako si dosadna kad se tako ponašaš ..."
"Erika je u pravu. Mi smo Talasi. Ranac i malo para u džepu!"
"Kojim trajektom idemo?"
"Helenik mediteranian lajnz. Rezervisala sam mesta na mostu, šta kažete? Bolje nego na klupicama, one su neudobne, ne možeš da se ispružiš. I onako imamo asure i vreće."
"Super, bravo, Erika!"
"A ako bude padala kiša?" pita Dileta.
"Pokisnućeš!" odgovori joj Oli isplazivši se. "Ili je tu možda tvoj Filipić da te zaštiti?"
"Ne, kod kuće je, znaš to, i već mi nedostaje ..."
"Aaaa, sad će imati otegnuto lice sve vreme! Neće ti ga ukrasti, budi mirna. Filipić tvoj je u kućici i čeka te!"
"Budalo!"
Niki stavi slušalice iPoda. Nije skinula naočare iako je rano i sunce sigurno nije bleštavo u vagonu. Snimila je praktično celog Batistija sa iTunes. Bole, te reči, ali ne može da ih se odrekne. Ponekad te bol tako obuzme da ti dođe skoro spontano da ga hraniš. Predeli se brzo smenjuju kroz prozor. Baš kao i uspomene u njenom srcu. Erika je lupi po nozi.
"Hej, mala, spavaš? Ah, čeka nas Grčka! Za nas dve ponovo singl, prava zabava!"
"Da, da, ja ću vas voditi u hajdučiju!" Oli poskoči na sedištu. "Ale! Ah, ja sam rekla ale, ne Ale, samo da se zna!" i viče. Jedan postariji par okreće se i gleda je. Niki se napola osmehne tek da ne razočara svoje drugarice. Ali, onda ponovo gleda napolje, tražeći neko olakšanje koje ne dolazi. Voz ide brzo, sunce se diže na nebu. Miris odmora, slobode, lakoće. Ali, trebalo bi da je drugačije, moglo je biti drugačije. Moje drugarice su srećne, svaka je pronašla svoj put ili je napustila onaj pogrešni. Svaka zna kuda ide. A ja se prepuštam. Ali, možda to tako funkcioniše, kad se osećaš loše. "Imati u cipelama želju za putem. Imati u očima želju da gledaš. A ipak ostati ... zatvorenici jednog sveta koji nam prepušta samo da sanjamo, samo da sanjamo ... "
A onda jedna noć na trajektu. More, talasi, struja. I taj trag koji se udaljava od broda. I misli koje ne uspevaju da otplivaju. Niki je naslonjena na ogradu blizu nekih mladića koji prolaze. Neko, na staroj drvenoj ležaljci nagrizenoj solju, čita staru knjigu Stivena Kinga, neko drugi novu od Džefrija Dajvera. Triler. Užas. Strah. Niki se nasmeši. Onda ponovo pogleda u more. Ne treba joj neka knjiga da bi osećala strah. I samu sebe jako grli. I oseća se sama. I tako bi volela da zadrži tu suzu, želela bi da nije volela. I tako bi želela da i dalje ne voli. Ali, ne uspeva, i ona suza pada, i zaranja u ovo plavo more, slano kao što je i ona sama. A Niki se sama smeje. I malo šmrkće i pokušava da ne plače. I na kraju, kao i da uspeva. Jedan odmor upravo će početi. I do đavola ... Ovaj bol baš ne namerava da prođe.
Podne. Oli je upravo savila vreću i zeva otvorenih usta, dokle god vilica može da se raširi. Onda ustane i pogleda luku koja im se približava.
"Hoćeš li da mi objasniš kako si uspela da spavaš sve do sada? Ljudi su skoro hodali po tebi." Erika je tresne po ramenu.
"Ma ko je njih čuo? Rekla sam ti da mi se spava. A i kradu nam vreme. Nisi mi rekla daje ovde jedan sat unapred. Lopovi. Naterala si me da ustanem u zoru, naterala si me ... U svakom slučaju, dejstvovala sam."
"U kom smislu?"
"Sinoć dok ste sve onako kilave zbog hladnoće otišle da spavate unutra u hodnik, ja sam upoznala onog tamo..i Oli pokaže jednog momka koji malo dalje stoji naslonjen na ogradu mosta. Pored, na jednoj otvorenoj plavoj vreći, leži njegov ogromni ranac. "Iz Milana je, studira na Prirodno-matematičkom. Strašan tip. Sad ide da se pridruži prijateljima koji su već dole, a on je imao ispit. Rekla sam mu da idemo na Rodos i ostavila sam mu broj. Tako ćemo se naći.‘‘
"Bingo."
"Bingo?"
"Da, dok smo mi bile u hodniku zbog hladnoće, upoznale smo dvojicu iz Firence. Oni tako kažu kad se nešto desi. Bingo."
"Aha. I kakvi su?"
"Ukratko: jedan je OK, ali ovaj drugi ličio je na ružnu kopiju Denija de Vita, i to u antipatičnoj verziji."
"San snova ... "
"Hajde, dajte, već su objavili iskrcavanje." Niki diže ranac na leđa, dok Dileta pravi akrobacije kako bi uzela mobilni iz džepa farmerki. Evo je. Konačno. Otvori ga i pročita poruku koja joj je upravo stigla.
Ćao, lepa! Kako si? Znaš da te mnogo volim i da mi nedostaješ? Požuri da se vratiš, pa da idemo u Španiju ...
Dileta se nasmeši i pošalje poljubac displeju telefona. Oli je vidi. "Dobro nam ide! Hajde, Talasi, krećemo!" i trči, prolazeći pored momka iz Milana koji joj se smeši i upire kažiprstom desne ruke u nju kao da kaže: čujemo se kasnije. Erika, Dileta i Niki je slede, silaze sa trajekta. Gužva od glava, šešira, kratkih rukava, rančeva, šarenih torbi, glasova i zvukova širi se molom Patrasa, pre nego što se raširi svuda. Pozdravi, oproštaji, sastanci sa ljudima koje su već upoznali ili pronašli tokom noći na trajektu. Jedan labrador trči tamo-amo kao lud, sve dok ne dođe jedan dečak i povuče ga za kaiš.
"Hej, eno tamo neke prodavnice. Da odemo da kupimo kremu za sunčanje? Zaboravila sam!"
"Nee, daj da se prvo malo prošetamo. Onda moramo na autobus! U međuvremenu, okreni se i pogledaj: ovo je planina Panakaikon!"
"Erika, što si gnjavež! Ličiš na profesorku na ekskurziji! Moramo, moramo! Planina, planina! Mi smo na odmoru! Najverovatnije najboljem u našim životima!"
Niki se osvrće okolo. S desne strane mola, veliki parking. Malo dalje, mali bar.
"Hajde, idemo da prošetamo." Talasi počinju da hodaju u tom moru ljudi. Uske uličice, gust saobraćaj, i onda popni se, siđi, smeh, zaustavi se ispred izloga. A onda amfiteatar, tvrđava, Sat, kvart Psila Alonije, odakle se vidi celo Jonsko more. Niki s vremena na vreme odluta, Dileta i dalje šalje SMS-ove, Erika pokušava da pročita ponešto iz vodiča, ali je niko ne sluša, dok Oli priča praktično sa svima koje sreće usput. Lako ludilo zajedničkog odmora. Želja za novinama, za ludostima, za zaustavljenim vremenom. Za slobodom. Totalnom, velikom slobodom. A onda Niki. Želja za ... Nostalgija i tuga. Sećanje na jednu veliku ljubav. I to lepu. Od onih ljubavi koje traju čitav život i koje nikad ne uspeš da izbrišeš do kraja.
I još jedna nedelja. Blaga klima, toplo je, ali ne suviše. Onako prijatno letnje. Niki sedi za stolom, u bašti jednog malog lokala, među onim karakterističnim belim zidovima. Pije jogurt i posmatra ljude koji prolaze.
"Znaš li ti da ovde dolazi gomila slavnih ljudi? Strava!"
"A Mikonos je lep i s onim svojim uličicama, pabovima, diskotekama, uvek otvorenim radnjama! Selim se!"
"Ah, sad smo na Kori, ništa nisi rekla! Jedno vreme ovo je bio glavni gej grad leti, strašno mi se sviđa, ovo je otadžbina tolerancije!"
"Da, ali ima i značajnih hetero! Oni, juče na plaži, a? Oni iz Milana stvarno su strava! Niki, ti si uhvatila najboljeg frajera! Emanuele je strava!"
"Oli, ja nisam uhvatila ama baš nikog! Ti si ta koja pravi pokolj! Shvataš li ti da, otkad smo krenuli, ne računamo onog iz Milana na trajektu, ti si već tri uhvatila?! Onog plavog iz Napulja, onog iz Ravene koji je ličio na Klarka iz Smolvila, i onda čak i onog stranca..
"Da! Onog savršeno uglađenog Francuščića koji ti je čak i lavandu poklonio!"
"Pa šta onda? Čemu inače služe odmori?! A onda, šta ti čekaš? Onaj umire za tobom! I onako ćemo se večeras svi naći u diskoteci i baš da vidim šta ćeš da uradiš! Naravno, posle one korpe koju si mu dala sinoć ... jadničku ..."
"Koji jadničak ... nisam mogla, nije mi se ljubilo s njim ..." Jasmini. Terasa. Noć. Osmesi. To je ono na šta je Niki mislila kad se onaj lepi mladić, posle hiljadu komplimenata, približio njenim usnama ... A ona nije mogla. Nije htela. Nije uspela. I tako mu se nasmešila i otišla, jedva ga okrznuvši po obrazu.
"Kakvo rasipanje!"
"A sutra se vraćamo na Super paradajz plaže?" pita Dileta, završavajući jedan SMS.
"Ne, ja bih volela da odemo na plažu Elia. Postoji tamo jedna prečica i onda prolaz između litica koji te za nekoliko minuta odvede do plaže Paranga. Znaš, Niki, tamo i surfuju. Mogla bi da probaš, a?"
"Ne znam, Erika, videću sutra. Meni je u svakom slučaju dobro."
"OK, sutra ćemo iznajmiti motore. Smučila mi se satnica autobusa, ovako ćemo bar biti na plaži dok nam se hoće."
Oli priđe Dileti. "Naravno, kad se budemo vratili u Rim, uhvatiću ono đubre od Aleksa i razbiću ga, pogledaj šta je od nje napravio. Ne bi je pokupili ni krpama", kaže joj šapatom namigujući prema Niki.
"Baš. Ali mi nećemo pokleknuti."
"Hoćemo na tuširanje?‘" viče Oli dižući se sa stolice. "I da se sredimo za večeras? Sve sam spremila! Pratite velikog ceremonijal majstora! Obavestila sam se. Aperitiv kod Agrarija. To je jedan bar u kamenu u koji baš ne svraćaju, ali ima strašne barmene i na svaka dva pića, treće je džabe. Ako se budemo dobro pokazale, spremaće nam i koktele!"
"Bingo!"
"Onda prema luci, u Litl Venis, da nešto pojedemo. Prepuno je barova! Jede se bolje nego u restoranima. Feta sir i salata, girosi, grčka verzija kebaba sa caciki sosom i paprikom! A ja ću ponovo uzeti musaku, strašno mi se sviđa! I onako ću posle imati dovoljno fizičkih aktivnosti, sve ću to potrošiti!"
"Bingo!" u horu kažu Talasi.
"Onda na igranje! Prvo u Skandinavijan, onda žurka na bazenu u Paradajzu! Uštedećemo petnaest evra po glavi, pošto ih oni iz Milana, s kojima ćemo se tamo sresti, već poznaju. Zatim nas čeka Pećina raja ... Tamo do jutra ... House music kako bismo se oslobodile štetnih uticaja one gnjide od Fabija, ali mesto je baš strava! Otvorena diskoteka na jednoj litici. Kad se rađa sunce, okreneš se i vidiš umorne ljude koji još đuskaju osvetljeni prvim svetlima zore! Dakle, jeste ii spremne?!"
"Daaa!" Talasi dižu ruke u nebo i radosno potvrđuju. Čak i Niki pokušava. I hajde, među te uličice prepune ljudi, prema njihovom apartmanu. I na tren ostavlja svoje misli po strani, to stalno sećanje, tu plimu ljubavi koja je često, bez ikakvog mesečevog razloga, preplavljuje. I prepušta se svojim Talasima. I grli ih i sve zajedno šetaju ruku pod ruku, pevušeći i idući u ritmu.
Još jedna nedelja. Iznenadan osmeh, iskren, pojavljuje se između tamnih i sunčanih bora na licima starih koji silaze sa kaldrmisane uličice prema trgiću. Niki se smeši jednoj gospođi koja plete korpu, obavijena bojom bugenvilija. Svuda je zaslepljujuća svetlost, odbija se o belinu zidova. Nebo je plavo i bistro. Talasi su tek sišli sa kola, posle jedne panoramske i vijugave vožnje, sa Oli, koja se u svakoj krivini kačila Dileti za ruku. Erika je već odredila prvi cilj, manastir Panajia Hocoviotisa. Potreban je nepun sat da se dođe do gore, ali vredi truda. Hiljadu izdubljenih stepenica u litici nad morem.
"Šta, jeste li lude?"
"Da, hajde, idemo."
Erika, Niki i Dileta energično se penju, bez nekog velikog napora. Oli, naprotv, ostaje iza i staje na svaka dva minuta s izgovorom da razgleda pejzaž. S vremena na vreme poneka maslina pokloni malo svog hlada. Na kraju uspona, uklešten u planini na tri stotine metara visine, evo ga, pojavljuje se. Beo i on, kao i sve ostalo, manastir liči na tvrđavu. Nekoliko kaluđera pustinjaka dočekuje turiste gledajući kako su obučeni. Jedan od njih uz smešak odmah pruža devojkama široke cvetne suknje.
"Ah, šta je ovo, poslednja grčka moda? Da nema i parea? Na primer, tamnoplavog?"
"Oli! Malo poštovanja ... potrebne su nam da uđemo. Ovo je mesto molitve, a mi smo polugole."
Oli se iskrevelji i obuče suknju. Onda u tišini uđu. Na kraju, iznenađenje. Monasi dolaze s nekim čašama.
"Šta je to?" pita Oli skidajući suknju. "Da neće da nas drogiraju?"
"Ne", kaže Erika. "To je lokum, slatki napitak od meda. Daju ti ga da te malo povrate od penjanja."
"Da nije afrodizijak?"
"Da, za zube."
"A sad?"
"Sad ništa. Uživaj u pogledu ..."
More oko njih je pravi prizor. Niki posmatra u tišini,
"Na šta misliš?" pita je Dileta prilazeći.
"Na Antonačijevu pesmu."
"Koju?"
"... Poneki put gledam more, taj večni pokret, ali dva oka su mala za taj beskraj i shvatam da sam sam. I hodam svetom i shvatam da su dve noge malo da bi se on prešao ..."
Dileta zaćuti. Onda jedno bip dođe s njenog mobilnog. Pogleda Niki pomalo postiđena. "Izvini na trenutak ..."
Niki je posmatra dok uzima telefon iz džepa šortsa, otvara ga i čita. Lagan osmeh, skoro suzdržan, obasjava joj lice.
"Filipo?" pita Niki.
"Da ... ali nije ništa. Samo kaže da ide na trening ..."
"Ne laži ... pa ja sam srećna zbog tebe. To što se ja osećam loše, ne znači da ne umem da budem zadovoljna što su moje drugarice zaljubljene ..."
"... Kaže da me voli i da me čeka."
Niki joj se nasmeši. Onda joj iznenada priđe i zagrli je. "Volim te, šampionko."
Oli dolazi i gleda ih.
"Da se pridružim?"
Niki i Dileta se okrenu. "Pa naravno, dođi!"
"I ja! I ja!" i Erika priđe i taj zagrljaj postaje veći, simbol prijateljstva koje ih oduvek veže. Talasi ujedinjeni pred morem.
"A sada?"
"Na samo četiri kilometra odavde nalazi se Kapola."
"Samo?! Ja ću poneti boce s kiseonikom!"
"Daj, idemo, tamo su sve kućice nagnute nad morem, ribari, možda ćemo se prošetati i na mazgama! A tamo je i plaža Ajos Pantelejmon. Dajte, biće malo naporno, ali u vodiču piše da su mesta prelepa ..."
"Idemo!"
I trče po onom putiću. I dolaze sve do mora. Spuštaju rančeve na pesak i kupuju jednu lubenicu od uličnog prodavca tu u blizini. Drži ih sveže u toj staroj mreži prepunoj leda. I skidaju se, i bacaju u vodu. I prskaju. A malo kasnije seku lubenicu na velike kriške, proždiru je i stavljaju kore na glave. A onda se vraćaju u tu toplu vodu, sa tim svojim slatkim šlemčićima na glavama, da ćaskaju do zalaska. Lepe, simpatične, srećne, ostavljene. Umorne od nekog zdravog umora, onog koji dolazi kad radiš ono što ti se sviđa, kad si dobro, kad si s nekim koga voliš. I još nekoliko dana i još neka avantura koje će se sećati jednog dana. Da se stavi sa strane kad bude zatrebala ... A onda, tek onda, kući. Rim.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali ti si moja ljubav  - Page 5 Empty Re: Izvini, ali ti si moja ljubav

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 11:48 am


 Izvini, ali ti si moja ljubav  - Page 5 0_96bd8_d0393e49_XL



Skoro mesec dana kasnije.
Nikini roditelji stoje na semaforu. U autu. Oboje otvorenih usta. Oboje bez reči. Na trgu je serija ogromnih plakata i na svakom od njih Niki. Niki koja spava sa stomakom nagore, Niki koja spava sa zadnjicom uvis, sa rukom na zemlji, i na kraju Niki koja se nedavno probudila, kosa joj je raščupana i ima malu kesicu u ruci. Smeši se. "Želiš li da sanjaš? Uzmi LaLunu"
Roberto se još uvek zaprepašćen okreće prema Simoni.
"Ma kad je to Niki snimila reklamu za ove bombone?"
Simona se trudi da na neki način dokaže Robertu da ona i Niki jedna drugoj sve pričaju.
"Da, da, pričala mi je o tome ... ali nisam shvatila da je to ovako veliko!"
Nikin otac krene, ali nije baš ubeđen. "Tja, kako god ... Ali kakve čudne fotografije ... to jest, kao da nisu napravljene, kao da su ... pa ukradene, kao da su napravljene u nečijoj kući. Odnosno, dobro su je proučili. Kao da zaista spava, zar ne? I da se tek probudila. To je isto to lice koje ja gledam osamnaest godina, svako nedeljno jutro ..."
Simona uzdahne.
"Baš ... Stvarno su dobri."
Onda je Roberto pogleda malo srećniji.
"Šta misliš, da li je Niki dobro zaradila na ovoj reklami?"
"Da, mislim da jeste ..."
"Kako misliš da jeste ... O tome niste pričale?"
"Ali, ljubavi, ne čini mi se baš kao dobra ideja da joj stalno visim za vratom. Inače mi posle ništa neće pričati."
"Ah, da ... U pravu si ..."
Kad dođu ispred kuće, čeka ih još i najveće iznenađenje. Alesandro je tamo, čeka ih. Simona ga prepozna i pokuša na neki način da pripremi muža.
"Ljubavi ... "
"Šta je, zlato ... treba da kupimo mleko? Nešto sam zaboravio?"
"Ne ... Vidiš onog mladića ...?" i pokazuje na Alesandra.
"Da. Pa?"
"To je lažni finansijski savetnik o kome sam ti pričala. A pre svega, to je najvažnija stvar za Niki u ovom trenutku."
"Ovaj?!" Roberto parkira.
"Da, možda nećeš da priznaš, ali ima nekog šarma ..."
"Pa, prilično dobro ga krije..
"Duhovito, Pusti mene da pričam, budući da se već poznajemo. Sačekaj me gore."
Roberto povuče ručnu kočnicu, isključi motor. "Naravno ... ali da ne završi kao u Diplomcu, ali obrnuto?"
"Budalo!"
Simona ga tresne, izgura iz auta. Roberto izađe, korača sa Simonom i dolaze do Alesandra. Roberto ga ignoriše, prolazi i ulazi u kuću. Ali Simona se zaustavi. "Razumela sam, predomislili ste se i želite da me naterate na neku čudnu investiciju ..."
Alesandro joj se osmehne: "Ne. Želeo bih da poručim nešto Niki. Znam da se sutra vraća. Možete li joj dati ovo?"
I Alesandro joj pruži koverat. Simona ga uzme, pogleda i malo razmisli. "Da li će joj naškoditi?"
Alesandro ćuti. Onda se nasmeši. "Stvarno se nadam da neće. Želeo bih da je nasmeje ..."
"I ja, veoma. A još više bi to voleo moj muž." A onda, bez pozdrava, prođe pored njega. Alesandro sedne u mercedes i ode, a Simona uđe u kuću, gde joj Roberto odmah krene u susret.
"Dakle, šta je hteo?"
"Dao mi je ovo ..."položi zatvoreni koverat na sto. Roberto ga uzme, pokušava da ga pročita na svetlosti. "Ništa se ne vidi." Onda na trenutak pogleda u ženu. "Ja ću ga otvoriti."
"Roberto, da se nisi usudio!"
"Onda stavi vodu."
Simona ga iznenađeno gleda.
"Jesi li već gladan? Hoćeš da večeraš? ... Ali tek je pola osam."
"Ma ne, hoću da ga otvorim uz pomoć pare."
"Ma gde samo pročitaš takve stvari ..."
"U Dijaboliku, pre sto godina ..."
"Znači, ko zna koliko si mojih pisama otvorio."
"Možda jedno ... ali nismo bili venčani."
"Mrzim te! I šta je pisalo?"
"Oh, ništa. Bio je to neki račun za plaćanje."
"Samo se nadam da si ga ti platio!"
"Ne, bio je to račun za neki poklon za mene ..."
"Mrzim te dva puta!"
Roberto ponovo pogleda koverat. Okrene ga među rukama. "Čuj, ja ću otvoriti."
"Ma, nema šanse! Tvoja ćerka ti to nikad ne bi oprostila. Ne bi više imala poverenja u tebe."
"Da, ali imaće u tebe koja si mi zabranila. Ja ću joj reći da ti nisi htela da ga otvorim, strašno smo se posvađali ... i ti ćeš još zaraditi poene! Hajde da se ponašamo kao dva američka policajca na saslušanju, ti si dobra, a ja ću glumiti lošeg. Ali, tako ćemo saznati šta joj to onaj piše ..."
Simona istrgne koverat iz Robertovih ruku. "Ne, tvoja ćerka je napunila osamnaest godina, punoletna je. Izašla je na ova vrata i vratiće se kad god to poželi. Ali ima svoj život. Sa svojim osmesima, sa svojim bolima. Svojim snovima. Svojim iluzijama, svojim plačem. I svojim srećnim trenucima."
"Shvatio sam, ali ja sam samo hteo da znam da li je u ovom pismu neki bol za nju ..."
Simona uzme koverat i stavi ga u jednu fioku. "Otvoriće ga ona kad se vrati i biće srećna što smo je ispoštovali. I možda će biti srećna zbog onog što pročita. Bar se nadam. Sad idem da spremim večeru.. Simona odlazi u kuhinju.
Roberto seda na kauč. Uključuje TV. "Eto", viče iz salona. "To tvoje bar se nadam jeste ono što me zabrinjava."

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali ti si moja ljubav  - Page 5 Empty Re: Izvini, ali ti si moja ljubav

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 11:49 am

 Izvini, ali ti si moja ljubav  - Page 5 0_17996_6380e96e_XL


"Hej, ma šta radiš?"
"Došao sam po neke stvari. Imam neka dokumenta koja mi se ne ostavljaju ovde u kancelariji."
Leonardo se nasloni na pisaći sto i nasmeši. "Aleks, nikad nisam bio srećniji ... U Japanu su nas potpuno prihvatili. Znaš li da nas sad traže i iz Francuske i Nemačke?"
"A je li?"
Alesandro i dalje vadi neke papire iz fioka. Kontroliše ih. Beskorisni. Baca ih u korpu.
"Da, već su poslali sve dosijee. Treba da radimo kampanju za jedan novi proizvod koji će izaći za dva meseca ... Deterdžent od čokolade ... ali koji miriše na mentu! Apsurd, po mom mišljenju ... Ali, siguran sam da ćeš naći pravu ideju da je prihvate tvoji veliki prijatelji: obićan svet."
Alesandro završi pakovanje i digne se. Lagano se savije unazad držeći ruke na leđima. Leonardo to primeti i nasmeši se. "Godine, a ...? Ali, onog dečačića si na kraju sredio. Drži, ovo su neki detalji, ostatak dokumentacije ostavio sam ti na stolu ..."
"Nadam se da će ti odgovarati da pozoveš dečačića iz Lugana ..."
"Šta to znači? Šta hoćeš da kažeš?" Leonardo ga gleda razrogačenih očiju.
"Da odlazim."
"Šta?! Ponudili su ti nov posao? Neka druga firma? Reci mi ko? Reci mi ko je to bio? Buč&Buč, je l’ da? Daj, reci mi ko je to bio da ga uništim!"
Alesandro ga mirno posmatra i Leonardo se smiri.
"OK, da razmislimo." Dubok udah. "Mi možemo da ti ponudimo više." Alesandro se nasmeši i prođe pored njega.
"Ne verujem."
"Kako ne, hoćeš da vidiš? Daj mi sumu."
Alesandro stane.
"Hoćeš da znaš sumu?"
"Da."
Alesandro se nasmeši. "Dobro ... nema sume. Idem na odmor. Moja sloboda nema cenu."
I ode prema liftu. Leonardo potrči za njim.
"Ah, pa onda je to druga stvar. Možemo da pričamo o tome. Ne vredi da zovem onog dečaka ... Ma šta ti je, da se nisi naljutio?"
"A zašto bih? Pa, pobedio sam ..."
"Da, da, naravno ... Evo, imam ideju. Dok si ti napolju, ja ću početi sve da dajem Andrei Soldiniju, šta kažeš?"
"Dobro je, to mi se sviđa ... A moram da ti kažem da sam srećan naročito zbog jedne stvari ..."
Leonardo ga radoznalo gleda: "Koje?"
"Što si se setio njegovog imena."
Alesandro pritisne prizemlje. Leonardo se osmehne: "Pa, naravno ... Kako mogu da ga zaboravim ... On je super." Onda, u poslednjem trenu, Alesandro blokira vrata. "Ah, čuj, mislim da bi trebalo da zadržiš i Alesiju ovde u Rimu. Nemoj da je premeštaš u Lugano. Ovde je dragocena, veruj mi."
"Zaista, šališ se? Kao da nikad nije ni krenula ... Štaviše ... A ti, kad se vraćaš?"
"Ne znam ..."
"A kuda ideš?"
"Ne bi razumeo ..."
"Aha, shvatio sam ... Kao u reklami s onim tipom koji se go nađe na pustom ostrvu samo sa kreditnom karticom ..."
"Leonardo ..."
"Da?"
"Ovo nije reklama. Ovo je moj život." Onda mu se Alesandro nasmeši. "Hoćeš li me sada pustiti da pođem?"
"Naravno, naravno ..." Leonardo oslobodi vrata lifta koja se lagano zatvore.
"Ja ću te čekati ..." Onda se iskrene tražeći onaj poslednji procep. "Vrati se brzo." Onda se savije i skoro u vrata poviče: "Ti to već znaš ... Nezamenljiv si!"

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali ti si moja ljubav  - Page 5 Empty Re: Izvini, ali ti si moja ljubav

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 11:49 am


 Izvini, ali ti si moja ljubav  - Page 5 0_96bd7_3c20a23b_XL



Niki uvuče ključ u bravu. Roberto i Simona začuju ovaj poznati zvuk. Srećni i nasmejani, radoznali i žedni svih tih priča, mesta, anegdota, avantura ove mlade ćerke koja tek što je postala punoletna. Lepa, pocrnela, malo smršala ...ali pre svega, neverovatno porasla.
"Jao, ne znate šta je onda Oli napravila. Pila je kao luda na jednoj žurki na plaži, na rejvu koji je trajao sve do jutra. I mora da je i nešto uzela. Bilo joj je loše dva dana. Ničeg se nije sečala. Čak ni ko smo mi."
Roberto i Simona, skoro preplašeni slušaju ove reči, praveći se da to nije ništa, čak pokušavajući da se zabave.
"A onda je Erika imala neku priču s jednim Nemcem. Izjavila je da želi da ide u Minhen, subotom i nedeljom. A Dileta je ne znam koliko puta tražila od svojih da joj dopune kredit, da bi zvala Filipa. A kad nije imala domet ili kredit, čekala je u ogromnom redu za fiksni telefon. Prva ljubav apsolutne zavisnosti. Kunem vam se, gušila nas je svaki dan pričajući šta su sve jedno drugom rekli, primljenim porukama i onim poslatim! Jedna neverending story!"
Simona je gleda. "A ti?"
"Ah, ja ... meni je bilo lepo, bila sam dobro, stvarno dobro. Mirna. Mama, vidi šta sam kupila." Niki odlazi do ranca i vadi jednu belu košulju, svu izgužvanu, sa v-izrezom i kamenčićima na izrezu. Prisloni je uz sebe. "Je l' ti se sviđa? Nisam je mnogo platila."
"Da, slatka je!" Ali, Simona ne stiže da joj to kaže, kad Niki opet otrči do ranca.
"Ovo sam donela za vas, jedan pareo za mamu ... a za tebe, tata, ova plava kesa. Kožne sandale!"
Roberto uzima kesu u ruke. "Prelepe su ... hvala. Ali, koji su broj?"
Niki ga popreko gleda. "Tvoj broj, četrdeset tri."
"Ah, učinile su mi se manje."
Simona se digne i ode do fioke. "I mi imamo nešto za tebe." Vadi Alesandrovo pismo. Niki ga uzme i odmah prepozna rukopis. "Izvinite", i ode u svoju sobu, zatvori vrata i sedne na krevet. Prevrće pismo po rukama. Onda više ne razmišlja i otvara ga.
"Ćao, slatka devojko jasmina ..."i nastavlja da ga čita, smešeći se, ponekad potresena, na nekim drugim mestima slatko se smejuči. Čita, smeje se. Seća se činjenica, mesta, rečenica. Seća se poljubaca i ukusa. I još toga. I na kraju pisma više nema sumnji. Izlazi iz sobe, odlazi u salon kod svojih roditelja. Roberto i Simona sede na kauču, pokušavaju da se zabave na neki način. Simona lista neki časopis, Roberto razgleda sandale proučavajući ih s takvom pažnjom da čoveku pada na pamet da sigurno hoće da osnuje fabriku za proizvodnju istih. Simona je ugleda. Zatvori časopis i pokuša da bude taktična, kao da je uopšte toliko ne interesuje to pismo. Ali je strašno radoznala, umire, zlatom bi platila da zna šta je unutra napisano. Ali jedva se nasmeši, da ne bude suviše nametljiva.
"Sve u redu, Niki?"
"Da, mama." Niki sedne ispred njih. "Tata, mama, moram da vam ispričam ...",i počinje. I skoro se više i ne zaustavlja. Roditelji ćute i slušaju ovu nabujalu reku, sve one razloge zbog kojih apsolutno ne mogu da kažu ne.
"Eto, završila sam. Dakle, šta mislite?"
Roberto pogleda Simonu. Rekao sam ti ja da je trebalo da otvorimo taj koverat ..."
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali ti si moja ljubav  - Page 5 Empty Re: Izvini, ali ti si moja ljubav

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 11:50 am

 Izvini, ali ti si moja ljubav  - Page 5 0_96bc2_8aa6a3e1_XL




Pod belim lavaboom, savijen na kolenima, sa rukama na hladnim pločicama kupatila. Toplo je. Rukavom duksa obriše čelo orošeno znojem. Onda ih ugleda. Par starki stoji na nekoliko koraka od njega. Mladi vodoinstalater pomeri se ispod sifona. A Oli mu se nasmeši.
"Hoćeš vode? Koka-kolu? Kafu? Čaj?" Želela bi da to izgovori kao Tes Mek Gil, mlada, borbena sekretarica Katarine Parker u filmu Žena od karijere i da kaže i ... mene? ali joj se ne čini baš na mestu. Mladi vodoinstalater sedne na zemlju, nasloni se na lavabo i nasmeši joj se.
"Jednu kolu, hvala." Gleda je kako izlazi. Nosi kratku suknju, kratku majičicu, kratke čarapice. Sve kratko sem njenih nogu. Duuugačke. A i ljubazna je. Šta je briga nju da dođe ovde, kod nekog kao što sam ja i da pita da li želim nešto da popijem.
Oli se vraća. "Drži, stavila sam ti i krišku limuna. Odsekla sam je mojim nožićem ...", Oli mu ga pokaže. "Sviđa? To je nov model, veoma oštar, pravi ga jedan zanatlija krojač iz Fluminimađorea. Strašno retka stvarčica." On ga uzme i pogleda, dok Oli nastavlja da opisuje. "Vidiš, ima izgravirano sečivo sa orlom i dršku od gavranovog kljuna." Mladi vodoinstalater ga otvori. "Lep." Onda popije gutljaj koka-kole. Stvarno je žedan. Tamo dole stvarno je strašno vruće. Oli sedne na ivicu kade, prekrsti noge, koleno na koleno, tako da se ne vide gaćice. On je gleda, na trenutak zamisli i pocrveni. Ali, zaista samo na trenutak.
"Hvala."
"Ah, ma ništa. Čuj, kod nas je obično zbog tih stvari sa vodom dolazio neki drugi. Kako to da si sad ti tu? Nije da mi se to ne sviđa, samo sam pitala."
Mladi vodoinstalater nastavlja da odvrće cev pod lavaboom i priča uz napor. "Taj što je stalno dolazio je moj brat. Sad radimo zajedno. Ali, tek od pre nekog vremena ... U svakom slučaju, evo, skoro sam završio."
Oli se nasmeši i prekrsti noge. "Ma daj, ja te sigurno nisam požurivala!"
"Evo", on odvoji cev i izvrne je u malu kantu, zajedno sa malo vode i mnogo kose. Tin! Potmuo zvuk na plavoj plastici.
"Vidiš? Uspeo sam. Nije otišao, taj tvoj prsten."
Mladi vodoinstalater doda ga Oli, koja ga uz smešak prevrće po rukama. Za to vreme on ponovo montira cev i jako ga steže francuskim ključem.
"Gotovo", izađe brz i oznojen. "Jesi videla?" pogleda na sat. "Dvadeset minuta, nije mi dugo trebalo ..."
"Ma, zamisli! Ti si pravi mađioničar. Ja sam već mislila da je izgubljen ..."
Mladi vodoinstalater je gleda. Onda se savije i pod lavaboom okrene ventil kako bi otvorio vodu, i odlučuje da pokuša. I onako ispod lavaboa ona ne može da vidi njegovo lice. Najviše što može je da mi ne odgovori.
"Bilo bi problema s tvojim dečkom, a?"
"Ma kakvi, s mojom majkom. Ona mi ga je poklonila za maturski ispit ... Ah, osvojila sam 78 od 100, nenadano ... Naročito za nju. Jednom u životu odlučila je da me nagradi. Da sam ga izgubila, bilo bi svašta. Već mi se čini da je čujem. Olimpija, nemaš poštovanja ni za koga i ni za šta, sve gubiš! Znaš li koliko sam truda uložila da ti naručim taj prsten po meri, da pronađem nešto što će se tebi svideti?"
Mladi vodoinstalater se nasmeši i pogleda prsten. "Pa, stvarno je lep."
"Identičan je onom koji je nosila Paris Hilton na svojoj poslednjoj fotografiji sa poslednjim dečkom. Ali, mislim da je moja majka tu uštedela, ne verujem da su ovo pravi dijamanti kao oni na originalu!"
"Ali je bilo lepo od nje što je mislila na to."
"Da."
Mladi vodoinstalater stavi na leđa svoju kasetu sa alatom i krene prema vratima. Oli ga prati.
"Pa, hvala za sve", kaže mu, još jednom mu pokazujući prsten.
"Ma nema na čemu, hvala tebi za koka-kolu."
"Šališ se? Do đavola", Oli se zaustavi s rukom na čelu, "uopšte nisam ni pomislila na to, kunem ti se! Koliko ti dugujem?"
On malo razmisli. Samo jedan trenutak. Onda odmahne glavom. "Ma kakvi, ništa, u redu je. Trebalo mi je samo dvadeset minuta."
"Ma, ti se stvarno šališ, nema šanse. Tvoj brat je tražio sto evra samo za poziv. Ako ne budeš prihvatio novac, neću te više zvati, samo ću njega zvati."
Mladi vodoinstalater stavi ruke u džepove. "OK, ali samo pedeset evra", i onda izvadi svoju vizitkartu, "i obećaj da ćeš zvati samo mene, ne mog brata. Samo ćeš na meni uštedeti. Obećavam."
Oli gleda vizitku. Prvo prezime, onda ime. Sabatini Mauro. A onda nacrtani vodoinstalater kao u crtanom filmu. Jedva se suzdrži da se ne nasmeje.
"Ti si simpatičniji od svog brata. Ali, nemoj da mu kažeš, važi?"
Baš u tom trenutku na vratima se pojavljuje Olina majka. Videvši je s tim momkom u plavom kombinezonu i s alatom, pogleda je zabrinuto.
"Oli, šta se dešava?"
"Ma ništa, mama, zašto uvek brineš? Moj prijatelj svratio je da me pozdravi, nismo se videli još od pre odmora.Oli namigne Mauru.
"Dobar dan, gospođo."
"Dobar dan, izvinite, pomislila sam ... ne, ništa, ništa nisam pomislila."
"Mama, pokazala sam mu i prsten koji si mi poklonila i mnogo mu se svideo."
Mauro se nasmeši. "Da, odličan ukus. Liči pomalo na onaj od gospođice Hilton."
Majka zavrti glavom. "Ali to jeste onaj od Hiltonove", i uđe u kuću sa kesama iz kupovine.
"Ćao, vidimo se..kaže Oli i približi mu se, ljubeći ga u obraz. Mauro na trenutak ostane bez reči. "Znaš, ne znam da li moja majka kontroliše." Približi se njegovom uhu i tiho kaže: "Možda da se čujemo neki put ... inače će shvatiti da sam lagala."
Mauro joj se osmehne. "Naravno, da ne ukapira ..."
Oli odlazi u kuhinju, gde majka raspoređuje stvari iz nabavke.
"Drži ovo, stavi ih ispod ..." Majka joj dodaje neke deterdžente. "Uzela sam ti onaj jogurt koji si tražila ..."
"Hvala ..."
Majka završava pražnjenje kesa.
"Ma znaš šta mi je smešno. Tvoj drug mnogo liči na onog vodoinstalatera koji dolazi kod nas. Na trenutak sam pomislila da se kupatilo pokvarilo ili si ko zna kakav haos napravila."
"Ma kakvi. Ali, u pravu si, liči, i ja sam to pomislila." Onda ponovo pogleda prsten.
"Mama, hvala. Stvarno je prelep!"
"Srećna sam što ti se sviđa." Zagrle se. Majka je obujmi i na trenutak zadrži u zagrljaju, gledajući je. "Nadajmo se samo da ga nećeš izgubiti kao što to obično radiš."
Oli se nasloni na njene grudi kako nije odavno. "Ma ne, mama, budi mirna." Onda pogleda još uvek mokar prsten.
"Radio-vesti. Dobar dan. Jutros su karabinijeri uspeli da raskrinkaju važan transport opojnih droga. Sumnjajući zbog konstantne gužve kod stana jednog starijeg para, izvršili su prepad u zoru. Gospoda Aldo Maneti i njegova žena Marija u posedu su imali više od petnaest kilograma kokaina. Dvoje supružnika je uhapšeno. Snabdevali su drogom već nekoliko godina ceo kvart Trieste, Nomentano i neke periferijske delove Salaria. Fudbal. Još jedna pobeda za ..."
Ona, van plavoljubičaste sobe. Došao je trenutak da mu ga vrati. Prevelika je radoznalost. A na kraju krajeva, to je i jedno dobro delo ... Devojka da migavac. Ulica je slabo osvetljena, ali svejedno uspe da pročita naziv. Ulica Antoneli. Da, trebalo bi da bude ovde. Nastavlja da vozi, dok sa malog čitača CD-ova dolaze lepe reči, prikladne ovom trenutku. "Specijalitet dana je osmeh koji mi upućuješ. U ovom jednostavnom svetu, prostire se nadaleko. Osvetljava tamne strane mnogih hipokrizija i vere se uz zidove kao glicinija ..." Osmehne se i pogleda na trenutak. Da, baš joj dobro stoji ova haljina. Siva i teget oduvek su joj dobro stajale. Znak stop, onda skrene desno. "A za mene, koji sam već živeo u svom razočaranju, znaš. Kao svetionik koji se upalio jeste taj osmeh koji mi daruješ." I bravo, Erose. Još samo malo. Ma gde su se samo ovi zavukli sa kancelarijama? Nadajmo se samo da još ima nekoga, već je osam. Kad ja stalno kasnim! Ulazi u jednu ulicu prepunu zgrada kao u devetnaestom veku. Usporava i gleda brojeve. Pedeset. Pedeset dva. Pedeset četiri. Evo ga. Pedeset šest. Zaustavi se i parkira pomalo nevešto. Minikar je i onako mali, skoro kao smart. Pre nego što izvuče ključeve, poslednje reči pesme. "Ti si mi trebala da mi dušu izvučeš iz jazbine, ti si mi trebala, ti stalno otvaraš ... novo doba." Novo doba. Da. Erose, baš se tako osećam.
Izađe, uzme aktovku i zaključa kola. Popne se na trotoar i priđe interfonima. Pročita imena. Đorđeti. Danili. Benati ... Evo ga. I pozvoni. Srce joj jako lupa dok čeka.
"Da, ko je?" kreštav glas je iznenadi. Ona priđe interfonu i malo nakrivi glavu.
"Hm, da, ja sam. Odnosno, ja ... treba mi gospodin Stefano, ako je tu."
"Da, upravo je izašao iz kancelarije. Silazi. Ako sačekate, naći ćete se dole", i prekine.
Ah. Dobro. Ne treba ni da se penjem. Odnosno, on silazi. I nalazi mene. A čak i ne zna ko sam! Šta da mu kažem? Kako da se postavim? Prave noge ili poluukočene? Ili da se naslonim na kola u neku pozu? Ili da držim torbu napred obema rukama, tipa "drži paket"? Ne, bolje je da ... Ne stigne da završi. Mladić, ne mnogo visok, u tankom lanenom sakou, otvara vrata i zatvara ih iza sebe. Onda digne glavu i ugleda devojku u kratkoj sivo-teget haljini kako gleda u nebo. Kao da priča sama sa sobom. Stefano napravi neko lice, smešno i iznenađeno. Krene. A onda se ona iznenada okrene. Ugleda ga. Tišina.
"Hej, izvini!"
Stefano se okrene. "Da? Meni kažeš?"
"Samo si ti tu! Da nisi Stefano?"
"Da, zašto?"
"Ovo je tvoje!" i pruži mu kompjuter u njegovoj tašni.
"Moje? Šta je to?" Stefano priđe, uzme tašnu i otvori je držeći je radi ravnoteže na kolenu. Onda mu se lice iznenada promeni. "Ne! Ne mogu da verujem! Pa, to je moj laptop! Nemaš pojma, bilo je svega, gomila stvari koje nisam snimio! Morao sam toliko da se pomučim i nešto sam čak i uspeo ponovo da napišem. Odnosno, izgubio sam ga odavno! Odnosno, nisam ga izgubio nego su mi ga uzeli!"
"Pa naravno, kad ga ostavljaš na kontejneru, šta očekuješ? Da ti ga gradska čistoća ponovo donese ili možda neka mačka lutalica?!"
Stefano je pogleda: "Ali, ko si ti, kako si uspela ...?"
"Mačka. Ja sam mačka koja je te večeri tuda prolazila i našla ga. Onda sam ga uključila, nisi čak ni šifru stavio. Apsurdno! Tako svi mogu da pročitaju ono što je u njemu. Riskantno!"
"Nikad je ne stavljam. Kako sam rasejan, uvek je zaboravim!"
"Daću ti ja jednu strašno laku: Erika!"
"Erika?"
"Da, drago mi je", i uz smeh pruži mu ruku. "Ne možeš da je zaboraviš! To je ime tvog anđela čuvara!" Stefano je i dalje iznenađen, ali se na kraju nasmeši.
"Čuj", nastavlja Erika, "šta radiš sada? Skoro je devet. Uh, ti baš puno radiš, a?"
"Da, izdavačka kuća mi u poslednje vreme daje gomilu stvari. Šta radim ... idem da jedem kao i svi. Gladan sam kao vuk!"
"I ja!"
Tišina.
"Pa, naravno, ako si oženjen, veren, blindiran, blokiran, s druge strane i slične stvari, reci. Shvatiću ... Ili misliš da sam ja neki manijak od devojke i da ću te silovati čim zađemo za ugao. Shvatiću i u tom slučaju."
Još uvek tišina.
"Ti joj sigurno nećeš reći, a? Ma ne. Kakvi blindiran. Ko mene pa hoče?!" i smeje se. Osmehom koji Erika nikad nije videla. Osmehom dalekog meseca, mora koje nadire i povlači se, svih onih reći koje je o njemu čitala proteklih nedelja. Lepim osmehom. "Hajde, i onako sam ti dužan. U pravu si. Da jedemo zajedno? Odgovara pica? Više od toga ne mogu sebi da priuštim!"
"Da! A ako te budem silovala?"
"Pa, ja svako jutro radim ... trbušnjake! Misliš da ću uspeti da se odbranim?!"
Erika se smeje.
"Jesi li peške?"
"Ne, tu su mi kola."
"Ostavi ih ovde, ovo je miran kraj. Idemo peške, važi? Lepo je veće i ima jedna dobra picerija baš u blizini."
"OK", i odlaze tako.
"Hej, čuj kako je lepa, slušala sam je pre nego što sam došla kod tebe ..."
Erika mu dodaje slušalice iPoda. Stefano ih stavi uz mali napor, a onda počinje da ide u taktu sa muzikom.
"Hej, uopšte nije loše. Znaš, ja uvek slušam klasičnu muziku ..."
"Ma daj, stvarno? Volela bih da naučim da je slušam, čini mi se tako ..."
"Starom?"
"Ne, ne starom, otkud znam, čudnom ... Teškom! Odnosno, možda ... ili je barem meni da je shvatim ..."
Stefano se nasmeši. "Siguran sam da bi se dobro izvukla ... A ovo što slušam, ko su oni?"
"Dajr strejts ... Money For Nothing ..."
"Ah, tačno ... Njih znam ..."
I ona se nasmeši. On takođe, dok počinje Sultans Of Swing. I nastavljaju tako. Kao svaki prvi put. A svet oko njih čini se da staje da bi ih pustio da prođu, da bi ih video kako odlaze zajedno, prema običnoj večeri koja, međutim, miriše na toliko novih stvari koje treba ispričati.
"A sada vesti iz kinematografije. Juče je u različitim bioskopima počeo da se prikazuje film režisera Pjera Kaminetija. U glavnoj sali bioskopa Adriano, u kojoj su se pojavili i glumci, na kraju projekcije publika je dugo zviždala glavnoj glumici, mladoj debitantkinji Paoli Peliči. Njena gluma je neuverljiva i apsolutno je van uloge. Mnogo uspešniji je muški akter, glavni lik, koga tumači naš poznati glumac ..."
Isti grad. Malo dalje i malo kasnije. Napolju automobili brzo prolaze. Ali, zvuk saobraćaja jedva se čuje. Ili se tako njoj čini. Iz zvučnika tiho dopire muzika. "... Know no fear I’ll still be here tomorrow, bend my ear I’m not gonna go away. You are love so why do you shed a tear, know no fear you will see heaven from here ..." Nije je znala. Ali je lepa. Da, neću se plašiti, zato što ćeš ti biti ovde i sutra. Ne plaši se, videćeš raj odavde ... On je uzme za ruku.
"Tvoji nisu kod kuće?"
"Ne, nedeljom uveče uvek izlaze na večeru i onda u bioskop."
"Braća, sestre?"
"Ne."
"I oni su izašli?”
"Jedinac", i nežno joj stegne ruku. "Dođi, pokazaću ti." Otvara jedna bež vrata i jednu veliku sobu, osvetljenu i prepunu knjiga, koja je prihvata. Ne daje joj vremena da ga pita Mnogo čitaš? zato što joj poklanja još važniji odgovor. Dug poljubac, intenzivan, dubok, koji je krade. A ova soba je kao more koje se Ijuljuška leti, liči na nebo koje posmatra dva bela oblaka koji se jure. Robi Vilijams dolazi iz dna salona ... i liči na vetar kad priča drveću i trese ga, pričajući o dalekim mestima, tek posećenim ... "We are love don’t let it fall on deaf ears. Now it’s clear, we have seen heaven from here ..." Raj je jedna jednostavna spavaća soba jednog dečaka koji igra košarku i svako jutro ima neku lepu misao za nju, misao s ukusom cerealija i šumskog voća. Raj je plav, lak pokrivač jednog velikog kreveta koji je prihvata kao laticu koja pada među talase. A ona oseća da je nosi, meka, i pomalo preplašena, ali srećna što je tu, što je prihvatila ovaj put koji će upravo sada zajednički proći. Bez polaska, bez prtljaga, bez mapa ili karata. Zato što su u ljubavi ulice i pejzaž uvek stalno otkrivanje. Zato što ih niko ne uči. Ili možda da. A njegov uzdah te vodi. Kaže ti gde da skreneš, gde da usporiš, gde da se zaustaviš ... A onda da kreneš, bez straha. Filipo je gleda, ovako opruženu, prelepu. I čini mu se da nikad nije video toliku svetlost da dolazi iz samo dva oka. Čini mu se da život iznenada ima smisla i da je sve ono što je do sada uradio služilo baš zato da dođe dovde. U ovaj novi raj, odredište sreće. Ova soba. Prilazi lagano, miluje je i oseća njeno skoro usporeno disanje, duboko, preplašeno, mali talas izgubljen u ovom moru koje će sad preplivati.
"Ja ... to nikad nisam radila ...", šapuće mu ona na uvo.
"Ni ja ..."
"I tebi je prvi put?"
"Da ... sa tobom", i možda je tačno, možda nije. Ali je tako lepo verovati u sreću. I ovaj odgovor vredi mnogo, suviše, vredi svu onu prošlost koju više i ne mora da zna. Zato što je, kada vodiš ljubav s nekim koga voliš, uvek prvi put, uvek je neki polazak. Dileta ga gleda i onda ga snažno zagrli. Oseća se zaštićenom, oseća se prihvaćenom i voljenom. I onda taj krevet postane čamac u onim talasima. Mirnim, laganim, talasima koji uljuljkuju. Talasima koji ne plaše. Talasima prema novom ostrvu, pustom, samo za njih.
"Hronika. U vatrenom okršaju teško je ranjen mladi Dino Basani, poznatiji po nadimku Ćuk. Mladić je već bio hapšen zbog krađa automobila i preprodaje droge. Ovog puta pokušao je jednu pljačku, ulazeći u ..."
Malo kasnije. Fotografija velike litice koju more šamara, okačena je između vrata i ormana. Dileta je gleda. Smeši se. Filipo joj miluje kosu, pomera, oslobađa njeno lice bolje ga osvetljavajući. A onda, lagani poljubac u obraz.
"Prelepa si, posle ljubavi."
"I ti. Jesi li video?"
"Šta?"
"Stene."
Filipo se okreće. I on gleda fotografije.
"Da, to je fotografija koju sam snimio u Bretanji, prošlog leta. Znaš, zovu je kraljevstvo vetrova. Možeš da pratiš put svetionika, od
Bresta do Uesana, polazeći od Trezjena do Pluarzela. Ali, meni su se baš litice sviđale. Stamene, jake, uvek odbijajući more i na kraju ... postanu njegov deo u potpunosti ..."
Još jedan laki poljubac po ovim lepim, crvenim usnama, još uvek mekim od ljubavi.
"Jesi li ikad pomislila? Stene se opiru talasima, soli, vetru, ali dopuštaju da ih oni oblikuju, menjaju oblik, vremenom postanu glatke, gube oštrice, postanu meke ..."
Dileta se nasloni na njega.
"Talasi i stene ... kao ljubav između ljudi. Sretneš nekoga, izabereš, odeš na otvoreno more ..."
Filipo joj obuhvati lice rukama.
"A ti si, mali talasu, napravljena od ljubavi ..."
Zagrle se. Onda ga ona pogleda, jako se pripije uz njega. I smeši se, sakrivena u njegovom zagrljaju.
"Čekala sam ovoliko, zato što sam se plašila ... Želela sam da budem tolika budala. Nemoj da mi priznaš da sam u pravu."
"Bila si pametna što si me čekala ... I što si se plašila. Ali sada bi bila budala da ne živiš našu sreću."
"Još uvek rezervisana, ali ipak nepromenljiva prognoza za poznatog pevača Fabija Fobiju. On je učesnik tuče koja se desila u domu za mlade na Tiburtini. Na kraju njegovog koncerta, čini se da jedna devojka nije prihvatila njegovu posebnu i upornu pažnju. Tako je izbila tuča između mladog pevača i devojčinog pratioca, koji je ovog savladao. Fabio Fobija sada je hospitalizovan. Pustićemo sada jedan deo sa njegovog poslednjeg singla koji je ušao u finale mladih glasova iz Vile Sante Marije u Abrucu: Oprosti mi, možda sam pogrešio, setio sam se svega što si mi poklonila. Osmeha. Poljupca. Nikad započetog putovanja ... "
Konobar stiže sa dve pice a la marinara koje se još puše. Već je bio doneo dva srednja piva. Erika ga gleda.
"Moram nešto da ti priznam."
"Reci."
"Ti pišeš veoma dobro. Pravio si mi društvo ovih proteklih nedelja. Pročitala sam tvoje reči u kompjuteru."
"Ma daj! Stvarno?"
"Smeta li ti?"
"Ma ne. Na kraju krajeva, ko piše, to čini da bi bio čitan, pre ili kasnije. I bolje je kad ga neko nepoznat čita!"
"To je stvarno smešno, pošto se meni čini da te oduvek poznajem. Baš zato što sam te čitala!"
"A šta ti se najviše sviđa?"
"Ma ... na primer, brojni nacrti koje imaš u fascikli, onoj koja se zove Martin. To je tvoje umetničko ime, je l' da? Lepo. Eto, tamo si napisao stvarno lepe stvari ... čak sam neke prepisala u dnevnik. Ima ona poslednja rečenica, ona koja glasi; I u trenutku kad je saznao, prestao je da zna. Stvarno je prelepa!"
Stefano ćuti. Žvače picu. Ali, izraz lica mu je pomalo smešan. Erika nastavlja.
"A onda, bila je tu i jedna druga fascikla, ona Poslednji zalazak. Eto, moram da kažem da si tu bio najbolji. Prelepi delovi! Ali, to još nisi završio, je l' da?"
Stefano prestane da jede. Položi viljušku na beli tanjir, uzme kriglu i otpije gutljaj piva. Onda počne da se smeje.
"Šta je sad, šta sam rekla?"
"Ne, ništa ... samo je smešno!"
"Šta?"
"Dakle ... Martin nije moje umetničko ime. Ono je umesto Martin Idn. A to što si pročitala u fajlu je moj prevod romana Džeka Londona koji nosi taj naslov."
Tišina.
"... Ali, to nam je bila lektira u školi ..."
"Da, baš to ... Sada će izdati modernu verziju i izabrali su mene da je prevedem, a ti ... Pa, na sreću, spasla si me, nikad ne bih uspeo da mi nisi vratila kompjuter sa onim što sam već uradio."
"To je stvarno Džek London?"
"Stvarno, najstvarnije, trebalo bi da radim i sledeći, Lutalica među zvezdama ..."
"Uf, čini mi se da sam Martina Idna čak i čitala ... mogao si i ti da ga napišeš ... zar ne?"
Tišina.
"Onda je i onaj drugi roman od Džeka Londona?"
"Ne.‘‘
"Od tvog prijatelja, onda."
"Ne."
"Nekog pisca iz izdavačke kuće?"
"Ne, moj je."
Tišina.
"Zezaš me?"
"Ne, ozbiljno, moj je. I ti si prva osoba koja ga je pročitala ..."
"Ma daj! Pa ti si odličan!" i Erika zapljeska rukama po stolu, a ostali posetioci picerije se okrenu. "Ti si car! Stvarno dobro pišeš! Ti si moj omiljeni pisac!" Uzme kriglu i podigne je u nebo. Stefano se nasmeši i učini isto. Stakla se dotaknu i odbiju veselo. "Za čoveka s pravim rečima za mene!" Još uvek ne zna koliko je ta zdravica tačna.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali ti si moja ljubav  - Page 5 Empty Re: Izvini, ali ti si moja ljubav

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 11:50 am


 Izvini, ali ti si moja ljubav  - Page 5 0_96bbd_a80626f5_XL



Alesandro radosno korača po plaži.
"Dobar dan." Ali, gospodin Vinspir neće ni da čuje. Ima već tri nedelje kako je Alesandro ovde, sreću se svako jutro tokom njihovih šetnji, ali ovaj gospodin nikad ne odgovara na njegov pozdrav. Alesandro ne očajava. Nastavlja tako kako je naučio. Ne treba drugi da se menjaju u ono što nama izgleda kao pravo i što nam se pre svega sviđa da rade. Naravno, baš je lepo ovo mesto. Bila je ona u pravu, devojka jasmina. Alesandro se osmehne u sebi, gledajući daleku pučinu. Vidi se neki čamac kako prolazi duž tanke trake horizonta. Alesandro pokrije oči rukom. Pokušava da gleda još dalje, možda dolazi neki trajekt, neki natpis da se pročita, nešto zbog čega se treba nasmejati. Onda odustane. Ne. Suviše je daleko na pučini. Onda pogleda okolo. Stene, zeleni pojas koji se penje uvis sa stene, taj svetionik ... Plavo ostrvo.
Još je lepše nego na internetu. Niki. Niki i njen san. Da bude na nedelju dana lighthouse keeper, čuvar svetionika. Alesandro se nasmeši i vrati kući. Snovi postoje da bi ljudi pokušali da ih ispune. I svaki dan kažemo sebi: da, uradiću to sutra. Ali, sada? Od čega živimo sada ... I onda uzme dasku koju je poneo sa sobom i baci je u vodu. Opruži se na nju, zamahne dva puta i malo kasnije već je na pučini. Stavlja taktove na dasku i gleda da li dolazi neki talas. Evo, ovaj bi mogao da bude dobar Okrene se oko sebe i pokuša da zamahne rukama. Ništa. Talas mu prođe ispod. Izgubio ga je. Ništa. Ponovo opusti noge i optuži se na dasku. Ali, sad kad razmislim, jedan sam uhvatio, malo ranije. Kad je to bilo? Ima bar deset dana. Uhvatio sam ga, misli Alesandro, skočio sam gore i skoro sam uspeo da se popnem nogama na dasku. Ali, bio je to mali talas i pao sam. Alesandro ponovo pogleda prema pučini. Ništa se ne može uraditi, danas je more mirno. Onda dva puta brzo zamahne i vrati se na obalu, vrati dasku u spremište, uzme veliki plavi peškir i brzo se osuši. Jako se istrlja pokušavajući da skine so i hladnoću mora Ostrva ljiljana. Brrr. Evo, ovako je bolje. Čak mislim da sam povećao i tonus. Alesandro sedne na obližnju stenu, otvori ranac i uzme je. Nasmeši se i ponovo prelista knjigu koju je kupio. Priručnik za surfovanje. Kako da postanete surferi u deset lekcija. Sadrži objašnjenja kako se slavni surferi dižu na noge na dasci u pravom trenutku da uhvate talas od najmanje četiri metra. Onda neke fotografije. Da, ali ovakvi talasi ovde nikad ne dolaze. Alesandro zatvara knjigu. Da, ne dolaze ... možda imam sreće. Obuče ponovo plavi duks i siđe u selo. Ah, siđe ... Nema ni dvesta metara.
"Dobar dan, gospođo Brigel."
"Ah, dobar dan, gospodine Beli, sve u redu?"
"Da, hvala ... Kako ste vi?"
"Vrlo dobro, hvala. Slavila sam vam na stranu sveži brancin, krompir i tikvice, kako ste mi tražili. Dozvolila sam sebi slobodu da ostavim i nekog ježa. Želite li supu od ježa, gospodine Beli?"
"Zašto da ne, gospođo Brigel? Rado ću je probati." Alesandro sedne u malu lokandu, kao što radi već petnaest dana.
"Evo vaše čaše belog kalifornijskog vina i malo moje paštete od tune sa prepečenim hlebom." Gospođa Brigel onda obriše ruke o kecelju koju nosi oko struka i nasmeši mu se. "Ova moja pašteta vam se baš mnogo sviđa, je l' da? Od kada ste je probali, više je ne puštate, svaki dan je tražite ..."
"Mnogo mi se sviđa, zato što je vi pravite svojim rukama i s ljubavlju ... I ne vidim zašto bismo, kad nađemo ono što nam se sviđa, morali da ga ikad napustimo ..."
"U potpunosti se slažem s vama, gospodine Beli."
"Da." Onda Alesandro naspe još malo vina i nasmeši se u sebi. Ali zar nisam mogao sebi ranije da postavim ovo pitanje? Pa, dobro ... Ne treba da očajavam ...
"Dakle, gospodine Beli, ja se vraćam tamo ... Želite li još nešto da stavim da se kuva?"
"Ne, gospođo Brigel, samo polako ..."
Malo kasnije vraća se za sto sa iznenađenjem.
Držite, želim da probate i ove sirove račiće. Sad mi ih je doneo moj muž, gospodin Vinspir. Da li vam se javio danas?"
Alesandro ispije vino. Onda obriše usta. "Ne, gospođo Brigel."
"Ah ... ali sigurna sam da će se i to desiti."
"Nadam se. Najvažnije je, kao i u svemu, ne žuriti previše." Gospođa Brigel zaustavi se ispred stola i obriše kvrgave ruke, još mokre od tek očišćenih račića. "Oh, sviđa mi se vaša filozofija. Da, pre ili kasnije će se desiti. Ne treba žuriti ... Tačno kako vi kažete." I vrati se u kuhinju. Alesandro namaže malo paštete po prepečenom hlebu. Da, ne treba žuriti ... Onda proba račiće. Odlični su. Oliže prste i obriše se servijetom, onda uzme čašu hladnog vina i ispije dug gutljaj. Da, čemu žurba? Nedavno sam dao otkaz. Treba mi moje vreme, nisam više imao svoj život. Leonardo, kad sam mu rekao, počeo je da se smeje. Posle se razbesneo kad je shvatio da stvarno tako mislim. Rekao mi je "Još dve velike reklamne kampanje treba da počnu, Aleks, i samo tebe čekaju ...Ali, tu je jedna mala sitnica, dragi Leonardo. Ja ne čekam njih. Ja čekam da počnem ponovo da živim, da se ponovo uzbudim, da se smejem, šalim, da trčim, da okusim svaki trenutak vremena, da ga celog udahnem, sve do kraja, to vreme koje želim da živim bez žurbe. Da. Čekam taj motor ljubavi, čekam tebe, Niki. Onda se u Alesandra useli sumnja. A šta ako su njeni roditelji otvorili koverat? A ako su ga iscepali zajedno sa njegovom kartom dovde? A ako joj ništa nisu rekli? Ja sam ovde, na pučini, na Ostrvu ljiljana, na pedeset minuta od luke svetog Stefana, na tri sata od Rima, daleko od svih, bez posla, ali ponovo sa svojim životom. Samo što nje nema. Sam sam. Čuvar svetionika. Sa gospodom Brigel, koja sprema odlične ručkove, gospodinom Vinspirom, koji mi se za sada ne javlja, i daskom koja i ne pomišlja da surfuje sa mnom na sebi. Bez žurbe ... Nadajmo se. Još jedan dan prolazi.
Alesandro pogleda sunce koje se lagano boji u crveno. Onaj galeb koji prolazi u daljini i jedan laki oblak, malo dalje, sam, nepokretan.
Onda se iznenada desi. Tu-tu. Tu-tu. Sirena. I odmah zatim, iza krivine, evo je. Stari folksvagen kabriolet, plave boje, ševrda, uspinje se. Čini se da je miran, siguran, kao uostalom i ta mlada devojka koja ga vozi. Nosi šešir na glavi, baskijski, ali svetlosmeđa kosa, slobodna i divlja, i taj radosni osmeh ne dopuštaju grešku. Niki.
Alesandro se digne i potrči joj u susret. Niki pređe još koji metar, onda oštro zakoči i mašina se gasi.
"Hej, pa jesi li dobila dozvolu?"
"Da, ali mi fale poslednje lekcije. Znaš, neko je otišao." Alesandro se nasmeši. Onda pogleda na sat. "Tačno dvadeset jedan dan, osam sati, šesnaest minuta i dvadeset četiri sekunde kako te čekam."
"Pa šta onda? Ja tebe čekam već više od osamnaest godina i nisam se uopšte žalila."
Onda izađe iz auta. Tu su blizu, na rubu puta, sa crvenim suncem koje već skoro nestaje, iza tog udaljenog horizonta, napravljenog od mora.
Alesandro joj se nasmeši, obuhvati joj lice rukama. I Niki se smeši. "Htela sam da vidim koliko si u stanju da me čekaš."
"Ako bi ti jednog dana svejedno došla, ja bih te čekao ceo život."
Niki se malo pomeri, uvuče se u bubu i pritisne jedno dugme. She’s The One ispuni vazduh. Niki se još šire osmehne. "Evo, ponovo krećemo odavde. Gde smo stali?"
"Kod ovoga ...", i poljubi je dugo. Strastveno, s ljubavlju, sa snom, sa nadom, sa radošću, sa strahom. Strahom da ju je bio izgubio. Strahom da, iako je pročitala njegovo pismo, neće doći. Strahom da ju je neko drugi odveo. Strahom da ju je uhvatila ćud. I nastavlja da je ljubi. Zatvorenih očiju. Srećan. Sada bez straha. I s ljubavlju.
Gospoda Brige] izlazi iz lokande s toplom supom u tanjiru. Ali, za stolom niko ne sedi.
"Ali, gospodine Beli ..." Onda ih vidi tamo, uz put, izgubljene u poljupcu. Osmehne se. Onda se njen muž, gospodin Vinspir, pojavi blizu nje. I on posmatra scenu i vrti glavom.
Alesandro se malo odmakne od Niki, uzme je za ruku. "Dođi ...", i potrče prema svetioniku. Prolaze pored gospođe Brigel. "Vraćamo se uskoro, pripremite nam za dvoje ..." Onda Alesandro stane. "Ah, ovo je Niki."
Gospođa se nasmeši: "Drago mi je!"
Pozdravljaju i njega. "Evo, gospodine Vinspir, predstavljam vam Niki." I po prvi put gospodin Vinspir izgovori neko čudno "Grunf ...". Koje može da znači sve i ništa. Zato što se možda samo guši. Ali, može biti i prvi korak.
Niki i Alesandro nastavljaju da trče i onda ulaze u svetionik.
"Evo, ovo je kuhinja, ovo je dnevni boravak, ovo ..."
"Hej ... ma šta je ovo?"
"Jesi li videla? Doneo sam jednu dasku i za tebe ..."
"Kako i za mene?"
"Da, imam jednu za sebe."
"I uspeo si da surfuješ?"
"Ne. Ali sad kad si ti tu ..."
"Onda, ti završi sa svojim časovima vožnje, a potom počinjemo časove surfa."
"OK."
Popnu se uz stepenice. "Ovo je spavaća soba ... sa prozorom koji gleda na more. Ovo je jedna mala radna soba, a ovde, uz poslednje stepenište, svetionik ..."
Brzo se penju, izlaze napolje, naginju se na terasi. Visoko, viši od svega ostalog. Topao vetar, lak, miluje Niki po kosi. Alesandro je posmatra dok ona gleda preko, prema otvorenom moru. Onaj oblak koji je malopre bio tako daleko, sad je bliži. A onaj galeb ponovo prolazi. I pravi mali zaokret. Na neki način ih pozdravlja, ne kao gospodin Vinspir. Nastavlja da leti, klizeći još dalje, tražeći neku laku struju. Malo dalje, ivicom horizonta, vidi se poslednji režanj sunca. Još uvek toplo, crveno, upaljeno. Ali, odlazi. Onda Niki zatvori oči, duboko udahne. Duboko. I oseti more, vetar, zvuk talasa i ovaj svetionik koji je toliko sanjala ... Alesandro to primeti i lagano je zagrli otpozadi. Ona se prepušta i naslanja glavu na njegovo rame.
"Aleks ..."
"Da?"
"Obećaj."
"Šta?"
"Ono što sad mislim."
Alesandro se nagne napred. Njoj su zatvorene oči, ali se smeši. Zna da je on gleda.
Onda je Alesandro jače stegne. I on se takođe nasmeši.
"Da, obećavam ti ... Ljubavi."
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali ti si moja ljubav  - Page 5 Empty Re: Izvini, ali ti si moja ljubav

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 11:50 am

IZRAZI ZAHVALNOSTI


Specijalno hvala Stefanu, "Ludaku", veselom i zabavnom, pravio mi je ovo leto društvo. Zabavljao me je po Toskani, puštajući me da mu pripovedam ovaj roman u koji je odmah poverovao ... Onako lud kakav je!
Jedno hvala Mikeleu, putniku. On me je pratio dok sam tražio svetionik. Zajedno s njim našao sam ga na Ostrvu ljiljana. Onda mi je pravio društvo da pronađem i ostalo.
Hvala Mateu i njegovom velikom entuzijazmu. Lepota njegovih beležaka bila je daleko iznad mojih jednostavnih reči. Uvek sam se lepo smejao s njim na telefonu i nikad nisam zaista poverovao da je u Njujorku. Možda ću da odem donde samo da proverim da li on zaista radi u toj kancelariji.
Hvala Roseli i njenoj neverovatnoj strasti. Ona tako dobro sanja da na kraju u te snove čak i ti poveruješ!
Hvala Silviji, Roberti i Paoli, iako sam ih upoznao samo preko telefona, ali bile su odlične, a onda, hvala i Đanluki, koji mi je došao lično u kuću da preuzme prvi rukopis i da pobegne ne dajući mi vremena ćak ni da mu ponudim kafu.
Hvala Đuliju i Paolu, koji su me u Milanu izveli na specijalnu, ali pre svega prijatnu večeru, što je ponekad teško.
Hvala Kedu, koji me je upoznao sa svim ovim osobama.
Hvala Frančeski, koja želi da zameni motor, ali to ne čini ... Ona se najviše zabavlja prateći moje avanture. I uvek me savetuje zabavno i mudro.
Hvala svim mojim prijateljima, onim pravim, onim koji su tu oduvek i koji su i u ovom romanu. Pravili su mi društvo i u bolu učinivši ga tako lakšim.
Hvala Đuliji, koja je bila veoma strpljiva i uvek uz mene sa svojim prelepim osmehom. Ona je bila moj pravi svetionik u ovom periodu oluja, kad je more nemirno i izgubiš zemlju iz vida.
Hvala Lučeu, koji me kao i uvek zasmejava, i mojim dvema sestrama, Fabijani i Valentini, za koje bih želeo da su uvek nasmejane.
A onda, posebno hvala pripada mom prijatelju Đuzepeu. Pa, šta reći u ovom slučaju ... Ponekad su stvari tako lepe da, ako nešto kažeš, rizikuješ da sve pokvariš. Pa ću stoga radije da ćutim i da ti kažem jedno jednostavno: hvala, tata.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali ti si moja ljubav  - Page 5 Empty Re: Izvini, ali ti si moja ljubav

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 11:50 am




[1] Ako je sečivo noža duže od spojena četiri prsta jedne šake. smatra se oružjem. (Prim. prev.)
[2] Kvart Trieste jedan je od ekskluzivnijih delova Rima. (Prim, prev.)
[3] Sterminare (ital.) potamaniti, istrebiti. (Prim. prev.)
[4] Lorenco Veličanstveni bio je stvarna istorijska ličnost, veliki renesansni vladar Firence, dobro znan svim Italijanima. (Prim. prev.)
[5] Tajno društvo, s početka XIX veka. (Prim. prev.)
[6] Lupo-(ital.) vuk. (Prim. prev.)
[7] Onde (ital.) talasi; one su od početnih slova svojih imena napravile akronim ONDE. (Prim, prev.)
[8] Luna (ital.) Mesec, a la je određeni član koji u italijanskom jeziku stoji ispred imenica ženskog roda. (Prim. prev.)
[9] Deo Rima u kojem živi viša klasa. (Prim. prev.)
[10] Prestižan Ekonomski fakultet u Milanu. (Prim. prev.)
[11] Uccello (ital.) ptica, ali u žargonu označava i muški polni organ. (Prim, prev.)
[12] Automobili u zemljama zap. Evrope obavezno imaju zalepljen isečak osiguranja u donjem desnom uglu vetrobrana. tako da se podaci mogu videti i spolja. (Prim. prev.)
[13] Reč je o Franfesku Totiju, kapitenu FK Roma, koga zovu i gladijator zbog tetovaže na ramenu i čuvene reklame za "Pepsi" iz 2004. godine, u kojoj su se u ulogama gladijatora pojavili tada najbolji fudbaleri sveta. (Prim. prev.)
[14] Supruga Frančeska Totija je Ilari Blazi, manekenka, voditeljka ... (Prim. prev.)
[15] Pjetro Pačani je devedesetih godina XX veka bio optužen za serijska ubistva u Firenci, pa oslobođen, a onda je optužen njegov prijatelj iz detinjstva. (Prim, prev.)
[16] (Lat.) Reči lete, zapisano ostaje. (Prim. prev.)
[17] Popularne čokoladne kuglice koje u omotu kriju i neku misao, poslovicu ... (Prim. prev.)
[18] Lik lenjog dečaka koji navodi Pinokija na nestašluke, bežanje iz škole itd. (Prim. prev.)
[19] Tradicionalni božićni kolač u Italiji. (Prim. prev.)
[20] gemella (ital.) zvezda bliznakinja; naziv istoimenog hita Erosa Ramacotija. (Prim. prev.)
[21] Jedinstveni sistem boja i nijansi koji se primenjuje u grafici, izdavaštvu i tipografiji (Prim. prev.)
[22] Cavalli (ital.) konji. (Prim, prev.)
[*] Aludira na poznatu knjigu Naomi Klajn iz sveta marketinga No logo. (Prim. prev.)
[23] Trombare (ital. vulg.), žargonski, seksualni čin. (Prim.prev.)
[24] Tiramisu vrsta popularnog ital. kolača, a bukvalan prevod njegovog imena je "diže me gore". (Prim. prev.)
[**] Marija de Filipi vodi popularni šou na Kanalu 5: Prijatelji. (Prim. prev.)
[25] Tiramisu vrsta popularnog ital. kolača, a bukvalan prevod njegovog imena je "diže me gore". (Prim. prev.)
[26] Umetničko ime komičara trenutno veoma popularnog u Italiji. (Prim. prev.)
[27] Massimo (ital.) najviše, najbolje ... (Prim. prev.)
[28] (Franc.) Rat kao rat. (Prim. prev.)
[29] Početni stih poznatog Petrarkinog soneta. (Prim. prev.)
[30] Poznati italijanski kantautor. (Prim. prev.)
[31] (Lat.) Usudi se da naučiš. (Prim. prev.)
[***] (Engl.) Neverovatno. I mi sanjamo ... (Prim.prev.)
[32] Čuvene beležnice, agende itd; simboli dobrog ukusa. (Prim. prev.)
[33] Pisello (ital) grašak, a u žargonu muški polni organ. (Prim. prev.)
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali ti si moja ljubav  - Page 5 Empty Re: Izvini, ali ti si moja ljubav

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 4 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu