Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?

Strana 1 od 6 1, 2, 3, 4, 5, 6  Sledeći

Ići dole

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 Empty Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 11:53 am

First topic message reminder :

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 Izvini11

Ljubavna priča se nastavlja...

Aleks i Niki, zaljubljeniji no ikada, tek što su se vratili sa Plavog ostrva, gde su proživeli nezaboravne dane. Ljubav cveta, a kod kuće ih čeka svakodnevica – obaveze, navike, ali i poneka novina. Niki se upisala na književnost, novi raspored, nove obaveze i naročito nova poznanstva... a Aleksu, reklamnom stručnjaku, poveren je nov, interesantan projekat i sposobna i predivna asistentkinja...

Niki ima svoje legendarne drugarice – Talase, koje su sad zrelije, sa novim obavezama i pred novim zadacima. Da li će njihovo prijateljstvo biti isto kao nekada? Aleks ima svoja tri druga, koji se nalaze pred bračnim brodolomima i nedoumicom – da li je tačna ona priča o krizi sedme godine?

Da li će ljubav između lepe Niki i dvadeset godina starijeg Aleksa preživeti sva iskušenja? Aleks, romantična sanjalica, odlučuje da rizikuje i zaprosi Niki, pa kud puklo da puklo!

Svi, bez obzira na pol i godine, razmišljaju i postavljaju pitanja o ljubavi. Da li ljubav zaista postoji? Da li je u pravu onaj ko kaže da ljubav ne može da potraje više od tri godine? A onda i ono pitanje na koje je najteže odgovoriti: da li ljubav može potrajati zauvek?

A da li je odgovor na sva ova pitanja jednostavno – LJUBAV? Jer voleti znači imati hrabrosti da sanjaš, da tragaš za sopstvenom srećom, i da je, jednom kada je nađeš, više ne puštaš...
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 Empty Re: Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 1:42 pm


 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 714916c9670cb6c_736

14.

U Olinoj kući, Niki se i dalje smeje i šali s prijateljicama. "Ma daj, samo što niste prosule frape na mene! Jao... daj!" "A šta hoćeš, ionako je hladan, dobro će ti doći za noge!" "Ne, isprljaće ih!"
"A ko to treba da ti ih vidi... Samo Aleks, je l' tako." "Ne znam..."
"A je li?", i skoče na nju i počnu da je golicaju.
"Ne, molim vas, ne golicajte me, loše mi je. Jela sam. Upomoć, dosta, ispovraćaću se na vas! Kunem vam se da ću to uraditi..."
"Onda odmah reci kako se zove taj dobar tip koga si upoznala!"
Niki se smeje i brani ispod njihovih ruku, klizi po tepihu i bezi izvijajući se prema svojoj torbi.
Baš u tom trenutku začuje mobilni telefon koji je namestila na vibraciju. To je Aleks, koji je ponovo zove. Jedno, dva, tri zvona. Niki potraži telefon u tašni, pronađe ga i na kraju odgovori.
"Konačno! Ma šta se to dešava? Zašto se ne javljaš?" Aleks je vidno uznemiren. Niki pogleda svoje prijateljice i za tren joj sine ideja.
"Ah, ćao... Kako si... Koje iznenađenje!" Onda pokrije mikrofon rukom i okrene se svojim prijateljicama. "To je on, to je on. Ne mogu da verujem!" Poskoči u mestu, neverovatno srećna.
"Ni mi", šapne Oli, približavajući se. Odmah su sve oko nje, sudaraju se s njom, prilepivši uši uz telefon samo da čuju glas, a naročito ono što bi mogao da kaže novopridošli.
Aleks zaprepašćeno pogleda telefon. "Ali, kakvo iznenađenje, malopre smo se čuli!"
Niki shvati da će ga prepoznati i iznenada se odmiče od grupe. "Pa, za mene je uvek iznenađenje da te čujem... Znaš, danas si baš bio sladak?
"Danas? Kad smo se videli? Zar ono što sam se pozdravio s tobom u pidžami..." "Baš tako, baš si bio lep tako... u toj pidžami..."
Aleks je sve zaprepašćeniji. "Niki... Ali šta ti je, pila si?" Trenutak kasnije, Niki više ne može da se drži podalje od Talasa, koje je na kraju drže tako da ne može da se pomeri. Pokušava da ne ispusti telefon, pokriva ga rukom. "Ne, dajte, stanite, on je moj, moj je..."
Aleks sluša sav taj džumbus.
,Ali šta je tvoje? Niki?"
Oli joj otme "nokiju" dok Aleks pokušava da shvati bilo šta. "Halo, halo, Niki? Ali šta se dešava?"
Oli sluša na telefonu.
"Ne, stani, daj mi ga... Daj mi ga!" Niki se bori, pokušavajući da uzme telefon, dok je Erika i Dileta drže, a Oli ga odmah prepoznaje. "Ćao, Alekse!"
"Ko je to? Oli?"
"Ma da, naravno! Ja sam. Kako si?"
"Odlično, ali šta se desilo s Niki?" Oli je pogleda, dok je ostali Talasi drže.

"Morala je da otrči do kupatila. već ima sat vremena kako joj se piški... Pile smo frape, čajeve, znaš kako je... Ah, evo je, vratila se, dajem ti je."
Talasi je puste. "Halo?" Aleks je sve zaprepašćeniji nasred ulice. "Niki, ali šta je to, šta se to dešava?"
"Pa rekla ti je Oli, zar ne? Morala sam da piškim, baš nisam mogla više da izdržim!" "Izvini... Zar nisi mogla da pričaš sa mnom i iz kupatila?"
"Da pričam s tobom dok piškim? Ali na mobilnom telefonu sam! Svinjo! Ovaj ima i kameru i ti to znaš... Hteo si da me špijuniraš, a?"
"Ja? Vi ste sve lude! Dobro, ja sad idem kući. Čujemo se kasnije?" "Okej, kad stignem kući, zvrcnuću te..." Niki prekine.
Erika je iznenađeno gleda. "Hej, pa koliko puta se vas dvoje čujete?" "Mnogo... Baš mnogo, kad god poželimo."
"Gore nego ja kad sam bila s Doom."
"Nadam se samo da će se bolje završiti! Bez uvrede, važi?"
,Ah, mogla sam da se kladim da to nije onaj." O l i veselo slegne ramenima. "I ja."
"Ma šta to pričate... Ako ste već htele da čujete njegov glas preko telefona, to je zato što niste bile sigurne. Kako lažete..."
Dileta sedne na divan. ,Ja sam bila sigurna da je Aleks." "Zašto?"
"Osećaj... Ti nikad ne bi mogla da ga iznenada napustiš i onda odmah da se čuješ s nekim drugim."
Niki se pravi važna. "Nikad se ne zna... Čovek se menja, i vi ste to rekle. A onda, nikad ne reci nikad. Naravno, i ti, Oli, mogla si nešto bolje da izmisliš, ona priča kako mi se piški baš i nije neka!"
,Ali on je poverovao..." "Želeo je da poveruje..." "Erika!"
"Ja mislim da muškarci ponekad savršeno dobro znaju kako stoje stvari, ali se prave, ne žele da prihvate realnost. Pogledaj Đoa: on misli, otkad smo se mi rastali, ja sam se čula s nekima, ali nisam imala ništa s njima..."
"Zamisli samo da zna." "Mislim da ne bi poverovao!" "Da, i ja tako mislim..."
"Po mom mišljenju, tako bi se šokirao da bi postao peder." "Oli!"
"Pa naravno! Kad bi muškarac otkrio da se njegova žena tako promenila, odmah bi počeo da odbija ceo rod! A sem toga, ja nemam ništa protiv gej ljudi, štaviše..."
"Šta ti to znači?"
"Večeras sam vas pozvala da proslavimo! Izabrana sam za stažiranje kod jednog stiliste!
A oni su svi gej!" "Super!"

"Zato što su gej?"
"Ne, stažiranje je super!" "Da, presrećna sam..." "Predivno! Čestitamo..."
Oli otrči u kuhinju, uzme jednu crveno-belu tortu s mašnicama s natpisom Stažista... Bez rizika! sa sve uskličnikom. I stavi je na sredinu velikog stola u trpezariji.
Sve priđu bliže. "Šta ovim hoćeš da kažeš?"
"Da ne rizikujem sudbinu Monike Levinski... Rekla sam ti! Moj šef je gej! "Oli, stvarno si super!"
"Stvarno sam srećna! Bar ću uzeti neki dinar i neću se oslanjati samo na svoju majku..."
,Ali to što imaš ovaj stan duguješ pre svega njoj!" "Naravno! Ko bi to mogao da priušti sebi da nije..."
"Vidi nas tri, stanujemo u kući kod roditelja, doživotne devojčice..." "Ne, postoji način." Oli doda prvo parče.
Uzima ga Erika. "Da, naravno, da nas nekako usvoji tvoja majka i posle finansira." "Ili da se udate."
"Tužno!" "Udati se?"
Niki uzima drugo parče. "Ne, nego to uraditi samo da bi se izašlo iz kuće..." "Pa, znaš, gomila ljudi je to tako uradila..." Dileta uzme poslednje parče.
"Dobro, ali mora da ostane neki san... Ako i to postane čist prelazak, gde je zadovoljstvo?"
"Da, u pravu si." I ovog puta sve se slože, bar povodom ovoga. I jedu ovu tortu sa šlagom i nežnim ružičastim mašnama od šećera, smešeći se, razmišljajući u tišini, svaki čas uzvikujući: "Mmm... Što je dobra!"
"Da... još jedan kilogram... Baš ovde."
S radošću u očima, neizvesnom budućnošću, ali s toliko slatkog u ustima i sve imaju onaj mali veliki san u srcu. Sopstvena kuća, gde će se osećati slobodno i na sigurnom. Iznajmiti je, sagraditi, izmisliti. Još jedan način da se osete starijima.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 Empty Re: Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 1:42 pm

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 714916c95385900_735

15.

Noć u gradu. Noć ljudi koji se upravo spremaju za spavanje i onih koji to ne uspevaju.  Noć laganih misli koje Ijuljuškaju san. Noć strahova i neizvesnosti koje ga potiskuju. Noć misli i ljubavi da bi otvorili ove ruke prema novim svetovima, kao što peva Mikele Carilo.
Malo kasnije, zadovoljna i vesela, Niki leže u krevet i šalje SMS Aleksu.
"Ćao, ljubavi, vratila sam se kući i upravo se spremam za spavanje, Nedostaješ mi."
Aleks se smeška čitajući, a onda odgovori. "I ti meni... Uvek. Ti si moje noćno sunce, moja mesečina po danu, moj najlepši osmeh. Volim te."
I sve izgleda lepo. Lagani noćni povetarac, poneki oblak koji kao da klizi [)o ovom velikom plavom tepihu. Pa ipak, ovo nije mirna noć.
Malo dalje. U nekoj drugoj kući. Neko i ne pomišlja da zaspi.
Enriko korača gore-dole po dnevnoj sobi, onda tiho uđe kod devojčice u sobu, zabrinuto je gleda u polumraku, maleno lice sakriveno pod pokrivačem, tiho disanje, tako tiho da Enriko mora da se približi kako bi ga čuo. I svog ga udiše, do kraja, sa svim njegovim nežnim notama, s tim mirisom novorođenčeta, tu svežinu, tu magiju koju daju tako male ruke. Nesigurne su, otvorene, obavijaju jastučić, u njenom ličnom malom svetu i onda su ponovo, lagano, zatvorene, ali uvek odaju neverovatnu vedrinu. Enriko dublje uzdahne i onda izađe ostavljajući prorez na vratima. Ponovo jak, obnovljen ovim svojim delom, samo svojim, čudom života. I samo na trenutak njegov um odleti daleko prema morima, planinama, drugim zemljama, rekama, jezerima i opet zemljom da bi došao tamo, na tu plažu. I zamišlja Kamilu kako hoda po sunčevoj svetlosti po tom pesku, duž mora, s pareom vezanim oko struka, smejući se, šaleći, ćaskajući s onim ko je pored nje. Ali vidi samo nju i ništa više, njen osmeh, njen smeh, njene lepe bele zube, njenu kožu vec blago potamnelu, i skoro joj se približi, okrzne je, voli je po poslednji put. Kao da je Denzel Vošington u filmu Deža vi s  onom prelepom crnkinjom. Onda je Enriko vidi kako ulazi u bungalov, a on ostaje napolju. Tamo, sam, napušten, uljez, neprimeren, neželjen, suvišan. Dok se neko drugi uz osmeh uvlači na njegovo mesto i zatvara vrata. I tako ostane da izdaleka gleda, da zamišlja, da pati sećajući se želje, strasti, ukusa njenih poljubaca, uzbuđenja dok ju je svlačio, njenog finog veša, njenog pokreta kojim zabacuje kosu, svlači čarape, opruža se po krevetu, mazi... I patnja postaje ogromna i pretvara se u bes, i u tišini oseća svoje vlažne oči i ogromnu prazninu unutra. Pati, ali pre nego što padne prva suza, on priđe kompjuteru. I lagano se vrati mir, prikriveno, kao ovo svetio koje osvetljava ekran. Dug udah. Još jedan. I još jedan. I bol lagano ode. Lagana misao koja odlete kao galeb koji nisko leti nad maldivskim talasima.  I gorka istina; rasteš, eksperimentišeš, učiš, misliš da znaš kako funkcioniše, misliš da si pronašao pravi ključ da razumeš i suočiš se sa svime. A onda, kad to najmanje očekuješ,  kada ravnoteža izgleda savršena, kada misliš da si dao sve odgovore ili barem veći deo, evo novog kviza. I ne znaš šta da odgovoriš. Nespreman si. Shvataš samo da ti ljubav ne pripada, to je onaj čudesni trenutak kada dve osobe zajedno odluče da žive, zajedno da probaju sve do kraja, sanjajući, pevajući u duši, osećajući se lakima, jedinstvenima. Ne — misleći više   ni
o čemu. I tako sve dok to oboje žele. Sve dok jedno od to dvoje ne odleti. I neće biti načina, ni reći koje bi ono drugo prizvalo pameti. Zato što u ljubavi pameti nema... Enriko je tamo,  sam, da gleda koga nema više. Ostaje samo taj galeb da mu se divi. Ovlaš dotačinje vodu, talase, i kao da piše "kraj" klizeći po moru.
Enriko po poslednji put uzdahne, otvori Gugl, otkuca tu reč i klikne na "potraži". I na monitoru se pojavi jedino moguće rešenje u tom trenutku: bebisiter.
Oli završava pranje tanjira iz kojih su njene prijateljice Talasi jele tortu. Stavi ih u sudoperu i pusti vodu da poteče. Sakupi četiri kašičice i ostavi ih u jednu čašu, onda se  vrati

u dnevnu sobu da uzme ono što je ostalo od torte. Baš smešno, pojele su je presekavši je baš napola. Tako se natpis izmenio. Biće da je to igra sudbine ili očajnički pokušaj Talasa da drže dijetu? Činjenica je da je ono "bez" nestalo i Oli stavi tortu u frižider s čudnim predosećajem, skoro pretnjom, opasnošću koju joj poručuju slova koja štrče usred ove poslastice ostavljajući gorku pomisao: Stažista... rizik!
Dva sata po ponoći. Pjetro kradom izlazi iz ulaza. Pokušava da sakrije lice, kao lopov koji je upravo pokrao neki apartman. Ali, dvoje ih je u stvari koji su počinili nedelo, kao da su oboje priznali da nisu u stanju da žive jednostavno s onim što imaju. Žele više, žele nešto drugačije. Žele ono što nemaju i kradu uzajamno.
Pjetro uđe u kola, upali ih i krene u punoj brzini u noć. Sad izgleda skoro zadovoljan, duboko udahne, i ovo je prošlo, pomisli u sebi, kao neki čudni šampionat, smešni turnir gde će ista osoba biti i prva i poslednja, budući da je turnir samo njen i nijedan drugi protivnik se ne takmiči.
Erika tiho ulazi u kuću, na vrhovima prstiju. Pogleda u dnevnu sobu. Dođavola, ovo joj baš nije trebalo. Ah, uvek ista priča. Tata je ponovo zaspao ispred televizora. Prođe ispred njega pokušavajući da napravi što manje buke i krene prema spavaćoj sobi. Prolazi ga, onda se predomisli i vrati.
Ne može se tu ništa, ne uspeva u tome. Uprkos riziku, radoznalost je jača. Priđe agendi na stočiću, koji je baš u uglu, blizu divana na kom otac spava. Da vidimo ko me je zvao. Skoro da to prošapće u sebi. Za Eriku; Silvio, Đorđo, Dario. Uf... Nijedan od onih koji me interesuju.
Hrk. Glasan zvuk je natera da poskoči. Njen otac je iznenada hrknuo, začulo se neko noćno krkljanje, tako da ju je zamalo strefila kap. Erika digne ruku prema nebu kao da ga šalje u... Onda se osmehne, posluša svoje srce stavivši ruku na grudi i oseti kako luđački kuca. Odmahne glavom i uputi se ka svojoj spavaćoj sobi. Ne može da isključi TV, zato što se poslednji put kad je to uradila otac iznenada probudio, skoro da ga je udarila kap, pao je s divana. Iznenadna tišina isključenog televizora bila je kao neverovatan zvuk za nekog ko je blaženo spavao u tom šumu.
Erika zatvori vrata dnevne sobe, sad hoda brže kroz hodnik, njena mama ionako ima čvrst san, stigne u svoju sobu, i u rekordnom vremenu se skine. Majica, cipele, šorts, kaiš. Već je pravi šampion. Uspela bi da skine bilo šta u mraku, čak i da je puno dugmića. Sve baci na fotelju. Ali, bez svetlosti, nišan baš i nije najbolji i majica završi na podu. Videće sutra ujutru. Važno je sve staviti na svoje mesto pre nego što neko uđe u sobu. Odmah ode u kupatilo, opere zube, malo iščetka kosu, onda se brzo umije i navlači pidžamu.
Pre nego što uđe u krevet, uzme mobilni telefon. Mora da ga stavi da se napuni. Nema poruka. Nema svetlećih kovertica. Nikakvih novosti. Uf. Brzo napiše: "Jesi li tu?" I pošalje to Đou. Sačeka minut. Dva. Na kraju slegne ramenima. Nema veze, biće da već spava. Onda se Erika nasmeši. Možda će me i sanjati. I s tom poslednjom mišlju, puna vere, zavlači se pod pokrivač i srećno zaspi. Ne razmišljajući o tome da kada nekoga više ne voliš, ne treba da ga držiš vezanog za sebe samo zato što ti daje sigurnost ili se zbog te osobe osećaš važnom. Tvoja nezavisnost ima za cenu slobodu, a sloboda može biti potpuna samo kada si iskrena prema sebi i prema onom ko te je voleo.
Aleks se nemirno okreće u krevetu. Probija ga laki znoj. Ima noćnu moru. Iznenada se probudi. Odmah pogleda na sat. Šest i četrdeset. Popije čašu vode i po prvi put posle toliko vremena priseti se tek odsanjanog sna. Obično ih zaboravi. Ovog puta, međutim, seća se svake pojedinosti. Nalazi se na sudu. Svi advokati nose bele perike, duge toge, crne šešire. Onda se iznenada okrene i advokati odbrane su baš njegovi prijatelji Pjetro, Enriko i Plavio, dok na drugom kraju, na strani tužilaca, nalaze se njihove žene Suzna, Kamila i Kristina. Lica su im bela od pudera. Porota je sastavljena od Nikinih drugarica: Oli, Erike, Dilete s njihovim

momcima, Nikinim ocem i majkom, i njegovima! A onda iznenadni glas: "Ustanite svi, ulazi sudija." I u središtu sale, iza ogromnog drvenog stola s onom ogromnom kožnom foteljom, mesto zauzima ona, sudija: Niki. Prelepa je, ali više je žena, kao da je odrasla. I vesela je. Snažno udari čekićem po stolu.
"Tišina. Optuženi je... kriv." A Aleks je skoro skamenjen, zapanjen, okreće se, gleda pozadi, oko sebe, ali svi klimaju glavama, a on, naprotiv, traži objašnjenje.
"Ali kako? Zašto? Šta sam uradio...?"
"Šta nisi uradio...", Pjetro mu se smeši klimajući glavom, onda mu namigne. "Ali, lepi, za nas si nevin." I tu se probudi.
Aleks hoda po kući, već je sedam i dvadeset. Iznova razmišlja, ali ne shvata. Onda priđe kompjuteru. Šta danas imamo od sastanaka? Otvori stranicu sastanaka. Ah da, brifing u dvanaest, ali to i nije toliko važno, i po podne - provera crteža... U tom trenutku, kao magijom, primeti da Niki nije zatvorila svoju stranicu na "Fejsbuku". To je trenutak, trenutak koji izgleda kao večnost, začarana, skoro zaustavljena tišina pre nego što donese odluku. Da, radoznao sam. Želim da znam. I onda, iznenada slab, gladan, loš, klikne i paf, otvori mu se svet. Gomila mladića i devojaka za koje nije nikad čuo ili ih upoznao i sve njihove poruke u torbi.
"Hej, lepa! Šta radiš, izlaziš? Kad se vidimo, je l' znaš da si baš slatka? Stvarno imaš dečka ili je to samo izgovor?" Đorđo, Đovani, Frančesko, Alfio. Najapsurdnija imena, najapsurdniji komentari, još gore fotografije. Tipova s tamnim naočarima, zlatnim lancima, belim majicama bez rukava, spuštenim farmerkama, kožnim jaknama, kaiševima s kopčama, napumpanim mišićima. Drugi s dugim, puštenim kosama, sa šiškama na očima, mršavi, sa sređenim košuljama kao rokeri. Poneki intelektualac, s naočarima za vid i bezizražajnim licem. Ali, ko su svi ovi ljudi, šta hoće, i naročito šta traže u Nikinom svetu? Ovi su gori od Marijinih takmičara!3 Ovi ulivaju strah, ovi se ne udvaraju, oni ujedaju. I Aleks pobledi, ponovo ugleda sebe u onoj sali, sa svojim advokatima prijateljima i neprijateljima, koji kao i ranije nastavljaju da klimaju glavama. I iznenada shvati san. Kriv! Da, kriv zato što si je pustio da pobegne.
3 Rijaliti program, izuzetno popularan u Italiji, gde se nekoliko mladića bori za naklonost jedne devojke ili su posredi devojke koje se bore za mladića. Marija de Filipi (Maria de Filippi) je autor i voditelj. - Prim, prev.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 Empty Re: Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 1:43 pm


 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 714916c9430236f_734



16.

Aleks doručkuje, obrije se, istušira i obuče, i za tren je u kolima. Nemoguće... Ti, sa svojih punih trideset šest godina, da ponovo radiš ovo isto... Ne, nemoguće. Ali, onda jedan daleki odjek, rečenica koju je već čuo. "Ali, Alekse, ljubav nema godine...Tačno, osmehne se, baš tako. Onda mu se osmeh izgubi. Tačno, nema godine. U dobru. I u zlu.
Zvonce zazvoni. Enriko pogleda na sat. Dobro je. Stigle su. Ode da otvori. Na stepeništu red devojaka čeka. Različitog izgleda i stilova. Plavuša s kikicama i farmerkama na tregere. Druga sa šeširom s plavim obodom i cvetnom haljinicom. Jedna koja još uvek čita knjigu i drži bubice u ušima. Enriko na brzinu izbroji. Biće da ih je desetak. Njegov oglas je bio čitan.
Prva devojka u redu, ona što je zazvonila, pozdravi ga. "Zdravo, je l' ovde?"
"Dobar dan! Da...", odgovori Enriko pogledavši je. Nosi dvobojne farmerke, uskih nogavica, s visokim strukom, i tanku majicu dugih rukava, crnu i potpuno providnu, a ispod brushalter.
"Dobro...", osmehne mu se žvaćući gumu za žvakanje. "Ja sam spremna." "Izvolite, uđite."
Devojka klizne pored njega i stane nasred dnevne sobe. "Gde da stanem?
Enriko pozdravi devojke sa stepeništa, rekavši im da će ih odmah pozvati i zatvori vrata. "Pa, tamo je odlično, za stolom, bar će nam biti udobno."
"Ali ja kad sedim, ne mogu..."
Enriko je pogleda. I napravi čudan izraz. "U kom smislu, izvini? U svakom slučaju, ako više voliš stojeći, u redu, pričaćemo na nogama."
Devojka ga pogleda. I nasmeši se. "Dobro. Dakle, zovem se Rakele. Imam dvadeset godina i pevam od svoje šeste godine."
Enriko je sluša. I pomalo češka po čelu. je li, dobro... Ingrid voli pesmice." Rakele ga pogleda. "Ingrid? A ko je to, još jedan ispitivač?"
Enriko se nasmeje. "Pa, u stvari, ona bi trebalo da izabere, ali ne može... Bolje da to ja učinim."
"Ah, pa evo... U svakom slučaju, ja više volim pop. I znam sve pesme od Elize i Dane Nanini napamet."
Enriko je pažljivije pogleda. Ova računa na muzički repertoar. Vidi se da tako zabavlja decu. "Okej, da li imaš mnogo iskustva s decom?"
"Misliš u horu?"
Enriko digne obrvu. "Ne, mislim s decom. Možeš li se snaći s njima?"
Rakele napravi začuđeno lice. "Ali objasni mi kakav šou treba da napraviš?" "Šou?", Enriko je začuđeno pogleda.
"Da, probe. Za kakav šou nas biraš?" "Ovde je jedini šou moja ćerka Ingrid..." "Tvoja ćerka? Ingrid? Ali izvini..."
"A, Rakele, zašto si ti ovde?" "Kako zašto! Za probu pevača!"

Enriko je pogleda. Onda prasne u smeh. "Pevača? Ali ja tražim bebisiterku!" Rakele zgrabi svoju torbu. Otvori je. Izvadi novine. "Ne... Pogrešila sam. Jebi ga!." "Iako bebisiterka koja peva uopšte nije loša ideja", kaže Enriko.
"Dobro... ali dođavola..."
Enriko vidi da joj je žao. "Daj, uspećeš... Neki drugi put", i krene da je otprati do vrata. Otvori ih i dok se spremala da izađe, Rakele se osvrne. "Ali da ne poznaješ slučajno nekoga ko traži pevače?"
Enriko je pogleda i odmahne glavom. Rakele se uz grimasu udalji. "Dobro." "Ćao. Ko je sledeći?"
"Ja!"
Devojka kratke crvene kose posadi se u dnevnu sobu. Enriko zatvori vrata.
"Dobar dan, zovem se Kaćuša i spremila sam nešto, ako dozvolite..." Vadi iz ranca dva presavijena lista papira. Otvori ih. Pogleda ozbiljnog lica. Onda pročisti glas. "Dakle, pomislila sam da bi najbolja uloga bila ona koju Skarlet Johanson ima u Dnevniku jedne bebisiterke, zar ne? Kad glumi Eni Bredok, mladu intelektualku koja nikako da nađe posao i onda postane bebisiterka
Grejera, čija je mama superbogata i pravi karijeru... Ovo je deo kada su ona i dete zajedno, mogu da ga ovde odglumim, na nogama..." Kaćuša brzo priča i upravo se sprema da to odglumi. Enriko je zaustavi.
"Ne, ne, sačekaj, sačekaj... Šta to radiš? Pa ne treba da glumiš da bi mi dokazala da li odgovaraš ili ne."
"Kako ne... A kako ćeš to shvatiti ako ne odglumim?"
"Jednostavno ću razgovarati s tobom... Koje radno vreme ti odgovara? Pošto mi je potreban neko da bude s Ingrid do skoro sedam sati uveče... Ukratko, potrebno mi je klizno radno vreme."
"Ali, izvini, zar ovo nije proba za ulogu bebisiterke u filmu?"
Enriko ne može da poveruje. Ma kakvi su mu to ljudi došli? Nema nijedne odgovarajuće. "Ne, čuj, izvini, ja samo tražim jednu pravu bebisiterku za svoju ćerku..."
"Dođavola, pa mogao si to da napišeš, zar ne?" "Pa napisao sam! U novinama!"
"Ne, morao si bolje da se izjasniš!"
Ne mogu da verujem. Enriko odluči da preseče. "Dobro, dobro. Hajde, nema veze..."
"Pa za tebe i nema veze, a ja sam se sinoć celo veče pripremala za ulogu." Kaćuša uzme ranac, spremi se i krene da izađe. "Ne možeš tako zezati ljude." I izađe zalupivši vrata za sobom. Enriko je sledi. Ponovo otvori vrata i vidi je kako nestaje u besu. Enriko raširi ruke. "Daj, ko je sada...", i jednu za drugom pogleda sve devojke. Priča. Pita. Ove su bar razumele. To su prave bebisiterke! Čini se da su ga neke ubedile, druge malo manje, ide da uzme Ingrid, pokušava da uspostavi vezu između deteta i mogućih bebisiterki, razmišlja, procenjuje, postavlja još neka pitanja. Svakoj kaže; javiću ti. I kada poslednju isprati na vrata i ona ga pozdravi udaljavajući se i zahvaljujući, Enriko na stepeništu primeti kako jedna devojka prolazi. U rukama su joj dve torbe od zelenog platna za prodavnicu i na ramenima rančić. Sluša muziku s bubicama u ušima.
"Ah, dobro, hajde, ti si poslednja, uđi, haj d e . . . " i mahne joj rukom kako bi je pozvao u kuću.

Devojka plave ravne kose i malog plavog rajfa koji joj drži kosu, u belim pantalonama i bledoplavom džemperčiću, primeti znak, ali ne čuje. Pogleda ga pomalo začuđeno. Stane, spusti torbe na zemlju i skine jednu bubicu.
"Meni kažeš?"
"Pa kome drugom, naravno? Ti si poslednja za danas... Hajde, dođi."
Ona napravi malu grimasu. Onda skine i drugu bubicu. Pogleda na sat. Na trenutak netremice gleda pred sebe kao da želi da primeti nešto ili nekog u dnu odmorišta. " Ali ja..."
"Ja šta? Ima još vremena, iako je malo kasno. Moram da bežim u kancelariju inače ću morati s tobom sutra da razgovaram. Uđi, ionako ćemo brzo."
Devojka pokazuje sve veće iznenađenje zbog ove situacije. Ma šta hoće ovaj? Doduše, ima simpatično lice, sladak je. Baš sam radoznala. Ali, na kraju krajeva, i ne poznajem ga. Ne bi trebalo da stojim ovde i gubim vreme. Uzme sa zemlje dve torbe.
"Bila si u kupovini?" "Da, zašto?"
"Ne, ne, ništa..."
Enriko zavrti glavom, onda se predomisli. Ali tačno, u pravu je ona, šta ima veze. Štaviše, ova je devojka najpraktičnija od svih, ide na razgovor i plus dobro iskoristi vreme.
"Izvoli, uđi...", Enriko joj napravi prolaz u stan.
Devojka ga, još uvek oklevajući, sledi. Uđe, pogleda okolo. Vidi gomilu stvari baćenih na divan, razbacane papuče i poster okačen na zidu. Fotografija. Prikazuje mladića koji grli bebu u roze majičici i s cuclom. Znači, devojčica je. U mladiću sa slike prepozna tipa koji ju je upravo pozvao da uđe.
"Evo, izvoli, sedi ovde. Dakle, kako se zoveš?"
Devojka ponovo spusti torbe na zemlju i sedne. "Ana..."
"Drago mi je, ja sam, kao što već znaš, Enriko... Tata Enriko...", i onda se, pomalo zbunjen, nasmeje.
Ana ga gleda. U stvari, ne znam da se zoveš Enriko. Niti da si tata. I dalje ne razume, ali sada joj je situacija već smešna, i nastavlja s igrom.
"Koliko imaš godina?"
"Dvadeset i sedam, pokušavam da završim fakultet. Studiram psihologiju." "Psihologiju? Savršeno! I koliko slobodnog vremena imaš dnevno?"
"Pa, ne radim, znači osim ponekog predavanja koje imam na fakultetu, u stvari vrlo malo predavanja, uvek sam kod kuće..."
"Ah, dobro, znači bilo bi savršeno... A gde živiš? Daleko?"
Ana i dalje ne razume. "U stvari, na spratu iznad... U stvari, pre..."
"Ne, ne mogu da verujem. Ovde gore? Nikad te nisam video. Znači došla si na razgovor, pre povratka kući. Odlično! Tako bi u suštini bilo stvarno dobro..."
"Da, ali nedavno sam se preselila. Stan mi je ostavila tetka. Možda si je i video, to je bila ona visoka gospođa, s crvenom kosom... A moj dečko je došao da živimo zajedno pre nekoliko nedelja." Zašto mu sve ovo govorim?
"Ah, u svakom slučaju, čini mi se da si savršena. Studiraš, znači imaš klizno radno vreme.
Stanuješ iznad. Da, savršena si. Kada počinješ?" "Ali šta?"

"Kako šta, da čuvaš moju ćerku. Ti si ovde zbog toga, zar ne?"
"U stvari, ne. Ovde sam zato što ste me vi ovde uvukli, insistirajući. Ja sam samo prolazila, penjući se u svoj stan. Nikad ne idem liftom. Ovako se bar malo krećem..."
Enriko je netremice gleda. "Znači, ne tražiš posao? Nisi ovde zbog razgovora?" "Ne, rekla sam ti, to je bila slučajnost, samo sam prolazila ovuda."
"Ah..." Čini se da je Enriko razočaran. Pogleda kroz prozor koji gleda na terasu. "Izgledalo je suviše lako..."
Ana to primeti i nasmeši se. "Pa ipak, imaš sreće..."
"Kako da ne. Jedina koja mi se učinila podobnom, nakon celog popodneva koje sam utrošio na razgovore, ovde je zapala slučajno i ne traži posao. Baš imam sreće! Sutra ću opet morati iz početka."
"Ti si baš okoreli pesimista. Ne veruješ u sudbinu? U koincidenciju? Prvo sam ti rekla da nemam posao... a ne da ga ne tražim. A tvoj mi se čini savršenim. Da sam znala da je dovoljno da siđem..."
Enriko je gleda i razvedri se. "Odlično! Od sutra ujutru si ovde." Čak i ne pomišlja da ode da ponovo uzme Ingrid. Već je siguran da će se slagati.
Ana se osmehne. Ustane. Pokupi dve torbe. "Odlično... I pazi da nekog drugog stanara koji slučajno prolazi stepeništem ne zameniš za vodoinstalatera!", i krene prema vratima. Enriko se naglo podigne, sledi je, onda zaobiđe i otvori. Ana prođe ispred njega. "Onda, do sutra ujutru!", i ode. Enriko je vidi kako nestaje iza ugla. Da. Čini mi se da je simpatična. A i slatka je. Ali to Ingrid ne interesuje...
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 Empty Re: Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 1:43 pm


 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 714916c93598d96_733

17.

Aleks se zaustavi i parkira nekoliko metara od Nikinog ulaza. Pogleda na sat. Pola deset. Rekla mi je da ima predavanje u deset, trebalo bi sad da izađe. I baš u tom trenutku ulaz se otvara. I izlazi... Niki. Izgleda starija, više žena. Pa naravno... To je Simona, majka! O bože, zamisli da me sada uhvati. Alekse! Baš ti! Ali mi smo mislili da si ti stariji u ovoj vezi. Ozbiljniji, pouzdaniji. A ono... Šta radiš? Praviš zasedu mojoj ćerki? A zašto, je l' se loše ponela? Da li imaš razloga da sumnjaš u nju? U redu, ima ponekog novog prijatelja, to je i normalno, nova škola, fakultet... Ali ništa bitno.
Aleks lagano utone u sedište, skoro nestaje ispod volana, krije se, stideći se ove apsurdne ideje. I odmah traga za nečim u svoju odbrana. Ali, izvinite, gospođo... Ljubav je i ljubomora. "Ljubomora... što je više teraš, više ti dolazi... U tome je zmija, došla je, sedi ovde između nas, ona ti jede srce kao da je paradajz, tako i ti poludiš, i kao bik, kao bik, više ne razmišljaš..." Ma šta ja to radim, pevam Čelentana? Ne! Evo! Ovo moram da pojednostavim. Gospođo, ovde sam... zbog ljubavi! Baš u tom trenutku ponovo pogleda Simonu, Nikinu mamu, i vidi je kako ulazi u kola, okreće se, otvara prozor i pozdravlja devojku koja izlazi na motoru. Da. To je ona. Niki! Aleks upali motor i krene, krije lice mimoilazeći se sa Simonom, koja ide u suprotnom smeru. Potom skrene za ugao i nastavi svoju trku iza tog motora. Ne mogu da verujem. Kao u najboljim filmovima. "Sledi ova kola." Aleks se sam smeje. "U stvari, ovaj motor..." I na trenutak skoro poželi da sve napusti, da se nasmeje i to prihvati mirno, ma naravno, i treba da je nezavisna, slobodna, da ima svoje kontakte, svoje poruke, naš zajednički odnos treba da bude izbor, pre svega i iznad svega, ne obaveza. U stvari, i bolje je da postoje udvarači, bar će praviti poređenja i ako ostane sa mnom, znači da sam bolji od njih. Suviše je lako pobediti ako sam igraš. Pa da, čak ću i u kancelariju doći prvi, i tako steći prednost ovom idejom o filmu.
A onda rupa, čudna koincidencija, zvezdana konjunkcija, ukratko, iz ko zna kog razloga, zvuk na radiju se iznenada pojača i upadne u njegove misli, izbriše njegov osmeh. Radio "Ram pauer" 102.70. Živiš je, sećaš je se. Grešiš, ona koju si video nije... nije Frančeska. Ona je uvek kod kuće, čeka me. Nije Frančeska... ako je bilo nekog drugog... ne, to ne može biti ona... I za tren Mogol i Batisti'4 postaju đavoli koji iskušavaju, i na pamet mu padaju sve slike ovog sveta, kao u filmu koji je montirao najveći režiser svih vremena. Ljubav. Izdaja. Prevara. I evo. Vrata sudbine, kad se Gvinet Paltrou, nekom čudnom zlom kobi prva vraća kući i nalazi njega s ljubavnicom. Mrak i evo Neverne žene kad Ričardu Giru dolazi kazna za ženin auto koja ga vodi u ulicu gde živi onaj mladić što prodaje antikvarne knjige... I otkrije da ima nešto s njegovom ženom, nešto drugo sem knjiga... Opet mrak i evo Ljudi od Doris Dore, kad se muž, koji je zaboravio fasciklu kod kuće, vraća i vidi kako žena, koja je minut ranije bila u krevetu s papilotnama, izlazi na ulicu, prati je i vidi kako se valja po travi s nekom vrstom sina cveća... Onda Aleks pomisli na Enrika i njegovu ženu, koja je pobegla s advokatom s kojim ju je baš on upoznao. Na Pjetra i sve njegove ljubavnice. I više ne sumnja, nagazi gas i počne da juri s jednom jedinom izvesnošću. Pa dobro. Čelentano je u pravu. Ljubomoran sam.
4 Mogol (umetničko ime Đulija Rapetija, Giulio Rapetti), čuvenog tekstopisca koji je najbolje pesme napisao za poznatog ital. pevača Luča Batistija (Lucio Battisti). — Prim. prev.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 Empty Re: Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 1:44 pm

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 714916c923547d1_732

18.

Aleks vidi kako Niki silazi s motora, stavlja blokadu na točak i brzo uleće u dvorište fakulteta. Aleks je očajan. A šta sad, gde ću da parkiram? Kako ću znati gde ide? Iznenada jedna kola izlaze ostavljajući slobodno mesto. Baš sad! Neverovatno. Igra sudbine. Šta to znači? Šta sudbina želi da mi kaže? I baš u tom trenutku s radija dolazi još jedan znak. Karmen Konsoli. Prvo svetlost jutra, čekala sam te tiho pevajući, i nije prvi put, čak sam te i sledila pogledom preko stola i ostataka od juče, između praznih stolica nešto u vazduhu je nagoveštavalo, u suštini nema žurbe, dok sam milovala ideju koincidencija, skupljala znake... Objasni mi šta sam propustila, onaj prsten koji nedostaje izvor je svake nesigurnosti, objasni mi šta mi je izmaklo... Da, znaci. Niki, da ne propuštam nešto? Čudan znak, kao što se ponekad najnevinije reči pretvaraju u alibi za naše akcije.
Ali Aleks nema više vremena da razmišlja. Niti da se brine. Izlazi i zatvara kola. Trenutak kasnije već trči ulicama univerziteta. O bože... Izgubio sam je. Okrene se okolo i ugleda je. Evo, upravo je pred njim, hoda među studentima, skoro skakuće, vidi njenu skupljenu kosu kako se pokreće na vetru. Niki se smeši i desnom rukom dodiruje biljke, kao da želi da ih pomazi, kao da u svakom slučaju želi da bude deo ove prirode koja se s mukom pojavljuje u ovim delićima tla, koja još uvek diše među ovim ogromnim belim mermerom i ovim cementom.
"Ćao, Niki..." Neko joj se javlja po imenu. "Lepa, Niki!" Neko drugi s čudnim nadimkom.
Lepa Niki. Šta hoče da kaže? Naravno da je lepa... Znam i sam, ali čemu urlanje? A i ko si ti... Ali ne stigne da završi. Iznenadno kočenje iza njegovih leđa. Gospodin u izvesnim godinama koji se odmah pojavljuje na prozoru kola. "Bravo, čestitam! Šetate s glavom u oblacima! Šta vas briga! Ionako ako poginete, vaši će roditelji plakati, zar ne?" I nastavlja da urla kao luđak.
"Pssst, molim vas..."
"Ah, samo to znate da kažete? Molim vas... Ma gde vi živite? Gde vam je umeće raspravljanja?"
Aleks se zabrinuto osvrne. Studenti, koje je sve to zabavljalo, sede na zidiću i radoznalo gledaju šta se dešava. Niki i dalje korača okrenuta leđima. Huh... Sva sreća, nije me videla. "Izvinite, u pravu ste... Bio sam rasejan."
Aleks potrči još brže i udalji se pokušavajući da ne izgubi iz vida Niki, koja je za to vreme skrenula desno u dnu bulevara. Ona prođe pored grupe devojaka i mladića koji su je prvo pozdravili. Jedan od njih, koji je prisustvovao sceni, siđe sa zidića.
"On vam je takav... Lud je, dobro ga poznajemo..." "Da", drugi će, "na našoj koži... i u našim indeksima!" "Da, gospodine, ne brinite!"
Aleks se osmehne. A onda malo slabije. Nazvali su ga gospodine. Gospodine. O bože, kakav utisak! Gospodine. Veliki. Odrastao. Ali i star! Gospodine... Ovo je prvi put da me nazovu gospodinom! I tek tada primeti koliko je mladih oko njega i koliko su mlađi od njega. Mladi kao Niki. Nastavlja da hoda duž bulevara. Eto, ja sam za njih gospodin. Odnosno, gospodin jednako starac, metuzalem, drevni... Jesam li i za Niki takav? I s tim poslednjim upitnikom uđe na katedru za književnost.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 Empty Re: Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 1:44 pm


 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 714916c9158aee9_731


19.

U velikoj sali profesor korača ispred katedre, pomera se, bacaka, sa zadovoljstvom vodi predavanje.
"'Kao ljubomorna osoba, ja patim četiri puta; zato što sam ljubomoran, zato što prebacujem sebi zbog toga, zato što se plašim da će se moja ljubomora završiti tako što ću nekog povrediti, zato što me pokorava glupost: patim što sam izdvojen, što sam agresivan, što sam lud i što sam kao i svi drugi'. Eto, ovo je Roland Barts u svojim Fragmentima jednog ljubavnog razgovora. Pričao je o ljubomori. Šta je bolesnije, teže za prihvatanje? Ljubomora oduvek postoji... Pomislite da mi, kako se čini, imamo endorfin koji automatski razvija ljubomoru, kao lampicu koja se pali, koja označava opasnost, ili bolje rečeno kvar... A naš Barts, naučnik, književni kritičar i francuski lingvista, daje, po mom mišljenju, odličnu definiciju ljubomore."
Aleks ne veruje. Predavanje o ljubomori. Danas je baš dan! Onda se krišom istegne u sali i iznenada je ugleda, malo ispod. I on zauzme mesto u poslednjem redu i nastavi da je posmatra dok se provlači kroz klupe, da bi završio iza jednog studenta s frizurom a la Đovani Alevi,5 znači, odličnog za skrivanje. Profesor nastavlja.
"I ako za Fransoaz de la Rošfuko u ljubomori ima više samoljublja nego ljubavi, shvatićete dobro koliko danas imamo polaznih tačaka da održimo predavanje o ljubomori u književnosti, temi koja se, dakle, ne odnosi samo na vaše kolege s psihologije..."
Profesor nastavi da objašnjava dok se Niki savija i iz ranca uzima veliku svesku koju stavi na obližnji sto, olovke i markere u boji. Otvori svesku i nastavi da prati profesorovo predavanje. S vremena na vreme nešto zabeleži, onda stavi lakat na sto i nasloni malo glavu. Poneki put zevne i na kraju, ali samo na kraju, stavi ruku da pokrije usta. Aleks se osmehne, ali odmah nakon toga, Niki vidi nekoga malo niže ulevo i javi mu se. "Ćao, ćao!", čini se da kaže sa svog mesta mašući rukama, a bez reči. Onda napravi pokret kao da kaže: vidimo se posle. Aleks posumnja, radoznao je, zdesna prođe mladog Alevija i nagne se napred da vidi s kim Niki priča. Baš na vreme. Jedna devojka joj prstom pokazuje "okej", nasmeši joj se i nastavi da sluša profesora. Niki je još jednom pogleda, a onda i ona nastavi da prati predavanje. Baš je slatka. To je neka njena prijateljica. A ko zna šta sam ja pomislio... A šta je trebalo da pomislim... Budala. I u tom trenutku, kao da su sve njegove sumnje iznenada dobile težinu i oblik, kao da su se radoznalo približile da bi je špijunirale još bliže, Niki se osvrne, pogleda pozadi. Aleks se naglo vrati iza leđa tršavog studenta, potpuno se sakrije postavši neka vrsta statue, u savršenoj liniji s tim mladićem ispred sebe, kao da je posredi njegova senka. Zabrinut je, skoro i ne diše. Onda se sasvim lagano nagne udesno. Niki je ponovo okrenuta, gleda napred i prati profesora.
"Ali nije se ovde zaustavio naš Fransoaz de la Rošfuko, dodao je da postoji jedinstvena vrsta ljubavi, ali postoje i hiljadu različitih kopija."
Aleks uzdahne. Sva sreća. Nije me otkrila. "Šefe? Šefe?"
Aleksa zamalo strefi kap. U njegovom redu, sakriven ispod klupe i jednom rukom oslonivši se na stolicu, sedi čudan mladić. Nosi vojni šinjel, zvezdice nasumice stavljene na naramenice, ima dugu, čupavu kosu upletenu u kikice, i crvenu traku koja ih drži. Momak se smeši. "Izvini, šefe, nisam 'teo da te uplašim... 'Oćeš dim? Hašiš, marihuana, ekstazi, koka...

5 Đovani Alevi (Giovanni Allevi) — ital. pijanista i kompozitor; na glavi ima žbun kovrtidža koje se lepezasto šire u svim pravcima. - Prim. prev.

sve imam..."
"Ne, hvala."
Tip slegne ramenima i izađe iz sale iznenada kao što je i ušao. Aleks odmahne glavom. Kakav sam mu to odgovor dao? Ne, hvala. Ma šta ja radim ovde? I onda poguren izađe iz sale, pokušavajući da ga ne primete. Pa, bolje je da odem u kancelariju... I brzo se uputi ka kolima... Srećan, skakuće kroz bulevar, ponovo vedar. A ne zna koliko su stvari mogle drugačije da krenu da je ostao tamo do kraja predavanja.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 Empty Re: Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 1:44 pm


 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 714916c905a2dc1_730

20.

Oli fotokopira. Već je prošlo izvesno vreme otkad je počela da stažira. I već se dosađuje. Samo ponekad, kad sretne Simonea na hodniku, raspoloženje se promeni. Ovaj mladić je super rasejan, baš smotan, ali je smešan, ljubazan i iskren. I jedini koji joj priča kako stvari stvarno stoje u firmi. Jedini od koga dobije poneku pouku.
Soba u kojoj se nalazi maleni pisaći sto i koja je dodeljena Oli velika je i dobro osvetljena. Stavila je na svoj stočić nekoliko lutkica i fotografiju Talasa. Đampijevu ipak ne. Iz neke vrste stida ili ko zna zašto. U jednoj fioci drži papire za crtanje. Ponekad krajem dana, kad obavi jednostavna zaduženja koja joj dodeljuju, uvek nešto sitno i u maloj vezi s njenim pravim aspiracijama, malo se zabavi i počne da crta tražeći polazište u onome što vidi okolo. U suštini radi u centrali jedne modne kuće. Evo, ovo je moj prvi korak u karijeri. I priseti se jednog intervjua koji je gledala naTV-u a koji je dao Ligabue. Ostavio je veliki utisak na nju. Rekao je: "Uverio sam se da uspeh nije onakav kao što se očekuje, ne odgovara čuvenoj jednačini uspeh = sreća. Razrešenje gomile problema ima mnogo lažnih stvari, ali nije onakvo kakvo se očekivalo. I na neki način, da bih opravdao kako sam ga, sve u svemu, možda malo i zaslužio, napravio sam i Život u stilu srednjeg igrača. Da bih rekao: pogledajte, uspeh mi nije pao na glavu ni iz čega. Napisao sam ovu pesmu u trenutku kada sam osetio potrebu da opravdam svoj uspeh, koji je naposletku glupost. Ali i jedna faza kroz koju sam morao da prođem." Oli se smeši. Eh, iako sam potpuni antitalenat za muziku, nadajmo se da će tako biti i sa mnom. Ali sada se ne osećam ni kao srednji igrač. Baš sam nula!
Nekoliko devoj aka kuca na kompjuteru, jedna telefonira kako bi uspostavila red, druga kuca na notbuku. Uzbuna je zbog priprema nove, zatvorene revije samo za kupce. Simone je objasnio Oli da je korporacija izmislila novi koncept distribucije u odnosu na uobičajeno vreme kada se to dešava u visokoj modi. Umesto da prisiljavaju klijente da kupuju veliku količinu odeće mesecima unapred, kreirali su šou-rumove u celoj Italiji koje trgovci redovno posećuju, i tako malo-pomalo kupuju odeću, u malim količinama, i na taj način u radnji drže samo najnovije stvari, često ih menjajući, kao što to uobičajeno radi pronto moda. Očito, najvažniji šou-rum je sama firma. I otuda ovoliko uzbuđenje; sutra dolaze kupci na malo za petnaestodnevni sastanak.
Iznenada uđe Edi. Devojke se srede i zaćute, nakon što su ga pozdravile. Skoro nikad se ne dešava da dođe lično. Oli se povede za njihovim ponašanjem.
"Dobar dan. Šta se radi, spavate? Želim ponovo da pogledam planove i crteže za sutra ujutru."
Jedna devojka brzo otvori svoj laptop na stolu, pozove ga da priđe i nešto mu pokazuje. "Evo, posteri su već odštampani. I kao što nam je direktor rekao, to su ovi ovde... Vidite..."
Edi nepomično gleda u monitor. Ne kaže nijednu reč. Ne menja izraz. Oli ga posmatra. Pomalo je udaljen ali ne toliko da ne izaziva bes. Ovaj čovek u njoj izaziva instinktivni nemir Jači je od nje.
"Odvratno... A mi sutra ujutru treba da radimo reviju s ovim okačenim okolo?"
Devojka proguta knedlu. Očigledno zna dobro šta se sprema. "Pa... daa, gospodine Edi...
Direktor je rekao..
"Znam šta je rekao. Činjenica je da kad danas pogledam ove postere, muka mi je. Muka!
Zar nikad ne izmislite nešto novo, provokativno, drugačije. Nikad da me iznenadite." "Ali direktoru se sviđaju...", devojčin glas je sve tiši.
,Ah, ne sumnjam. On potpisuje kartice. On daje novac. Ali ko je ovde kreativni direktor,

a? Ko je ovde kreativni direktor?", i povišava glas. Sve devojke i još dva mladića malo dalje odgovaraju u horu, kao po komandi: "Vi. Baš u tom trenutku uđe Simone, koji primeti Edija i ukoči se na vratima.
"Eto. Upravo tako. Ja! A ja kažem da mi je muka od ovoga. A ako se meni ne sviđaju, reviju nečemo raditi. Osim ako vi, iz marketinga, operativci, tehničari, oni koji rade, ne izmislite nešto drugo za sutra ujutru. A naročito ako to ne bude nešto što će me ubediti. Da dodamo ovom đubretu."
"Ali direktor.."
"S direktorom ću ja pričati. Vi radite ono za šta ste plaćeni. I to uvek suviše, kad smo već kod toga."
Dve devojke razmene poglede i razrogače oči. Jedna napravi lagani pokret rukom trudeći se da je Edi ne vidi. Kao da kaže: "Eee, da znaš koliko nas plaćaju."
Edi se okrene i sprema se da krene kad je primeti. Oli je sve to prestajala, iza svog stola. "Ah, vidi... Tu su i jaslice." Oli se prisili da ne odreaguje. Edi joj priđe. "Pa, kako ide? Da li
je uzbudljivo fotokopirati?"
Oli ga pogleda i nacrta odgovarajući osmeh. "Pa... da... Radije bih radila nešto drugo, kao na primer, crtala, ali se zadovoljavam... Samo da budem ovde..."
Edi je odmeri. Onda se okrene i pogleda ostale. "Da li ste razumeli? Samo da bi ostala ovde, ona fotokopira!" Onda pogleda sto. Vidi laptop. Okvir s fotografijom. Ponovo je pogleda. kako idu crteži iz jaslica? Da li smo prešli bar u prvi razred osnovne škole?"
Oli uzdahne. Sagne se. Otvori fioku. Uzme svoju fasciklu. Razmesti neke crteže po stolu i ponovo se ukoči na nogama. U tišini. Edi je pogleda. Onda spusti oči na sto. Odmerava papire. Uzme jedan. I dalje ima isti nepomičan izraz od malopre. Vrati ga dole. Pogleda Oli. Netremice. Oli drhti. Ubrzano diše, srce kuca sto u minuti. Znoje joj se ruke ali pokušava da ostane mirna.
"Recimo, drugi osnovne... Vidiš, otkad radiš fotokopije, odmah si se kao nikad dosad poboljšala... , i okrene se, ne rekavši ništa drugo, ne čekajući njen odgovor. Onako kako je i ušao. Napusti sobu. I svi počnu da dišu, u olakšanju. Dve devojke hukću, druga se kači na telefon, jedan mladić mozga kako bi nešto izmislio.
Simone priđe Oli. "Dođavola!", kaže zadivljeno.
"Dođavola šta? Još uvek drhtim!", tek tada kaže Oli, lagano, ponovo stavlja papire na mesto.
"Pa ludo je!"
"Šta to? Da me uvek ovako ponizi?"
"Ponizi? Pa zar nisi primetila da ti je dodelio kompliment? To je vrlo retko!" "Ah, a ovo je bio kompliment?"
" O da. Edija treba tumačiti. On je umetnik, govori samo svoj jezik." "Ah... A gde prodaju rečnik?"
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 Empty Re: Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 1:44 pm


 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 714916c8f2c3e7b_729


21.

Tek što se predavanje završilo, Niki vraća svoju svesku i markere u ranac kad neko sedne pored nje. "Pa, je l' ti se svidelo predavanje?"
Niki se iznenađeno okrene. To je Gvido. Pogleda na trenutak u dno sale, kao da zna. Potom nastavi da se bavi svojim obeležavanjem. "Ah, da... Mnogo mi se sviđa ovaj profesor"
"A je Ii? A kako ti se čini, iskren, lažljiv, delikatan, neosetljiv, oportunista, altruista ili ženskaroš?"
Niki se nasmeje. "'Ženskaroš', ma kakve to izraze koristiš?"
"J.M. Kece piše da samo muškarci preziru ženskaroše, iz ljubomore. Ženama se ženskaroši sviđaju. Žena i ženskaroš su nerazdvojni'."
"Pa, u svakom slučaju verujem da Trazarti voli književnost, da je ljubazna i osečajna osoba i možda, možda... iz onog kako se kreče, koliko je žensko u duši, da, mogao bi da bude i gej... Ah, kako god, to kažem kao kompliment..."
"Dobro. Pusti, ja ću ti je poneti...", Gvido stavi na rame Nikinu torbu. "Ma ne, mogu ja to."
"Ali zadovoljstvo mi je da ti je ponesem."
"Onda okej", Niki slegne ramenima, ali nije baš ubeđena, "kako želiš..." Gvido ide napred osmehujući se.
"Gde da te ispratim?"
"Treba da odem na jednu katedru da se upišem za ispit i da vidim malo kakvi su sledeći." "U redu, savršeno, nećeš verovati, ali istu stvar je trebalo i ja da uradim."
"Pa, ne verujem."
Gvido stane i pogleda je podigavši obrvu. "Zašto mi ne veruješ? Zato što moja radost i veselje kad sam te ugledao mogu da ukažu na nešto drugo?"
"Možda."
"Znaš li da sam se i ja upisao na književnost i možda moram da idem na isti ispit kao i ti?"
"Možda. Ali pre nego što ja odaberem svoje ispite, ti mi reci koje ti već nameravaš da daš, važi?"
"Dobro, dobro." Gvido odmahne glavom. "Ono što su rekli moji prijatelji šteti mom ugledu..."
"Ili možda tvojoj predstavi..." "Mojoj predstavi?"
"Hoćeš istinu? Ali ne smeš da se uvrediš." "Okej."
"Zakuni se." "Kunem se."
"Tvoja predstava, tvoj način predstavljanja..." "To jest?"
"Odmah se vidi da si... Da si..." "Da sam?"

"Pa da iskoristim tvoj izraz, ženskaroš... Proučavaš efektne rečenice kako bi napravio utisak, oblačiš se da te ne zaborave, ljubazan si i učtiv sa svakom da bi video koja će da padne..."
"A je li? A ne može da se desi da grešiš?" "Misliš?"
"Naravno, biće da znam, zar ne? A uz to, šta je loše što je čovek učtiv sa ženama? Što se zbog njega osete prelepim? Vrednim razmišljanja? U centru pažnje? Ja nisam ženskaroš. Možda sam poslednji romantik."
Niki ga gleda i smeši se. "Evo, da si ovo izostavio, sve bi prošlo dobro..."
"A je li?" I Gvido se osmehne. "Onda ću ti reći još nešto. Profesor Trazarti je oženjen, a prošle godine je bio s jednom iz grupe, Lučilom, i čak se čini da je sve učinio da ona raskine s dečkom, zatrudnela je, a on ju je prisilio da abortira."
"Da, naročito! Ne verujem."
"Pa, da, možda ta priča o detetu... U suštini, ovo poslednje možda i nije istina." "A sve ostalo?"
"Ostalo je istina, ta devojka se zvala Lučila, imala je dečka i bila je u vezi s ovim profesorom celu godinu."
"Da, a kako ti to znaš?"
"Lako. Ja sam bio njen dečko." Gvido se nasmeši, raširi ruke i stavi Nikinu torbu na zidić. "A sada izvini, ali setio sam se da imam sastanak. Ženskaroš te pozdravlja."
I tako ode. Niki na tren ostane bez reči i čak joj je žao. Nije želela da mu nanese zlo. Uzme torbu i popne se uz stepenice kako bi otišla na katedru, ali baš u tom trenutku sretne profesora Trazartija.
"Dobar dan", pozdravi ga širokim osmehom. "Treba Ii vam nešto?" I u tom trenutku Niki ponovo pomisli na priču koju joj je ispričao Gvido i zamisli profesora kako je gleda drugim očima, vidi ga kao pohotnog čoveka, ne više osećajnog i nežnog, i tako, i ne želeći, pocrveni.
"Ne, ne, hvala, profesore, samo sam došla da se upišem za ispite."
"Ah." I ne ostavljajući mu prostora Niki ga prođe. "Izvinite, ali mnogo kasnim." I nestane navrat-nanos. Niki brzo hoda i kad je došla do kraja hodnika, okrene se. Sva sreća. Nema više profesora. Onda počne da hoda sporije i na kraju se nasmeši u sebi. Ko zna da li su tačne sve te priče. Na mene se mnogo može uticati. Ali naravno da su tačne. A i zašto je morao da mi kaže nešto tako? Da bi računao na nežnost, na sažaljenje koje je izazvao pri pomisli da ga je devojka napustila zbog profesora? Ma hajde... Niki otvori raspored ispita. Naravno, njegovi prijatelji su ga opisali kao momka koji sve pokuša samo da bi ostavio utisak na devojku. Upiše se za sledeće ispite, onda zatvori raspored. Ali, da bi ostavio utisak nema potrebe da poseže za ovakvim sredstvima. On je lep dečko, simpatičan, zabavan... I na kraju krajeva, čak je probudio i nežnost u meni. Onda razmisli. Niki, ma šta to pričaš? Jesi li poludela? Onda je Aleks u pravu... Pa se skoro nasmeje i iznenada joj na pamet padne ideja. Ma da! Savršeno. Ovo baš želim da mu uradim. Zaslužuje to. I trkom izađe s katedre, siđe niz stepenice, a poslednjih nekoliko preskoči. Okrene se na odmorištu i ponovo brzo krene da silazi; ponovo skače i tras! Završi pravo na profesoru Trazartiju, koji ponesen njenom trkom, padne na zemlju. "Jao!"
"Oh, profesore, izvinite." Niki mu pomogne da ustane. Profesor čisti pantalone, udarajući se rukama snažno i otresajući prašinu. "Ali, vi ne kasnite... Vi ste zakasnili!"
Niki se nasmeši, ali je i malo zaplašena. Profesor je sada mirniji. "Mogu da vas povezem, ako želite."

"Ne, hvala, imam vespu... Možda neki drugi put." I prođe ga, ponovo potrčavši. "Naravno!" Profesor ostane da je gleda s osmehom na licu Niki baš ti je krenulo! Danas baš ništa da ubodeš kako treba! Ne samo da je zbog tebe pao na zemlju već i kad ti ponudi prevoz, ti odgovoriš: "Možda sledeći put , ma otkud tu ono "možda"? Daje mogućnost, nadu, želju... za prevozom! Dođavola! Ovo ti baš nije trebalo. Odmahne glavom. Samo je u jednu stvar sigurna, Gvido nije lagao. Neke stvari se osete. Jadničak, nije zasluživao da ga tako tretiraju. Moram to da izgladim s njim. I to kaže mirno. Možda suviše mirno. A ne zna da opet greši.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 Empty Re: Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 1:45 pm

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 714c8161e0f0527_198177_l

22.

"Mogu, Leonardo?" Direktor ugleda Aleksa kako samo dopola viri iza vrata.
"Pa naravno! Znaš da je uvek zadovoljstvo da te vidim, ili još bolje, moja kancelarija je za tebe uvek otvorena."
Aleks se nasmeši. "Hvala." Ali zna se da u ove reči nimalo ne veruje. "Doneo sam ti nešto..Leonardo uzme i odmeri mu težinu.
"Šta je to?" Okreće po rukama radoznalo. Liči na CD ili malu knjigu. "Otvori."
"Ali nije mi rođendan." "Nije ni meni bio."
"Eh, pa šta ima veze, bilo mi je zadovoljstvo da te ponovo imam ovde, među nama." "A ovo je moje zadovoljstvo što sam opet među vama."
"Hm." Leonardo shvati da se iza ovoga nešto skriva. Odvije. To je DVD. Znaš šta ima? To je naslov koji pročita na ovom predivnom sjajnom omotu.
"Nikad čuo."
"Ja mislim da ga znaš... Pogledajmo."
Leonardo mu se nasmeši i slegne ramenima, zaista nema ni najmanju ideju o čemu je reč. Stavi ga u čitač i uključi veliki plazma ekran okačen na zid. Počinje plemenska muzika. Tam- tam-tam. Pojavljuju se šimpanze koje udaraju po ogromnim panjevima držeći ritam. I odmah nakon toga, superubrzani, svi saradnici, grafičari, crtači "Ozvalda Feste". Onda se brzo pređe na spot Pink Flojda "We don't need no education". Nekoliko studenata maršira umesto čuvenih čekića, mičući noge u ritmu, a onda ponovo idu životinje.
Film se nastavlja i začuje se moćna rika lava, a onda, Leonardo koji govori usporeno, a ispod se čuje rika lava, a odmah nakon toga Čarli Čaplin u Velikom diktatoru, a onda ponovo Leonardo, koji izdaje naređenja, a onda Čaplin, koji francuskim ključem steže neke šrafove sve dok ne završe u mašini. Iznenada sve cvili, čuje se neka vrsta kočenja. Čaplinove slike se zaustavljaju. Brz krupan plan na čoveka koji pije sedeći na fotelji. Okrene se. Pauza. To je Aleks, koji se smeši kameri i kaže: "Ja se ne pecam!"
Leonardo ostane zabezeknut. "Ali... Ali..."
"Uradio sam ovo video-kamerom i kompjuterom za montažu, ubrzavajući delove našeg internog dokumentarca iz agencije, onog koji smo predstavili prošle godine na bitnim sastancima."
"Ali, genijalan je! Baš sam hteo da popričam s tobom... Znaš li da moramo da uradimo film, jedan dokumentarac? Po prvi put su nam poverili da produciramo film, nismo više obična agencija, sada smo i produkcijska kuća, a sve to zahvaljujući tebi, i uspehu LaLune. Ti Japanci nikada nisu zaista verovali u nas... Da smo uspeli da podignemo prodaju čak i samo za deset procenata, dobili bismo povišice. I znaš šta?"
"Ne, šta?"
"Uvećali smo dvesta posto, ogromne smo pare zaradili, mnogo više nego što smo mogli da sanjamo."
"Zaradili? Leonardo, misliš zaradio..." "Da, ali..."
"Da, ali zašto onda ne prestaneš?"

"Moramo još više da radimo! Imamo priliku da produciramo ovaj film... A ti si se već dokazao... Odličan si."
"Da, ali jesi li video naziv dokumentarca? Ja se ne pecam." Aleks krene prema vratima. "Ne računaj na mene. Želim da radim najmanje moguće, rekao sam ti to."
"Ali kako, dao sam ti i najveću kancelariju..." "Nisam ti je tražio."
"Dao sam ti priličnu povišicu." "Ni to ti nisam tražio."
"Dao sam ti novu asistentkinju."
"To sam ti tražio, ali još uvek nikog nisam video." "Čeka te u tvojoj kancelariji..."
Aleks se iznenadi. "A kako to baš danas?" "Dugo sam je tražio. Hteo sam maksimum..." "Baš da vidim."
"U svakom smislu..."
Ali Aleks je već izvan Leonardove kancelarije, u trku prema svojoj. Sretne Alesiju, svoju staru asistentkinju. "Alekse, tu je neko...
"Da, hvala... Znam." Zatim ga Andrea Soldini netremice pogleda skoro zapanjenog lica, zavrti glavom, usta su mu otvorena. Aleks ga zabrinuto pogleda.
"Hej, da nisi ponovo dobio ono..."
"Ma kakvi!" Soldini se nasmeje. "Samo ne mogu da nađem reči... Eto... Znaš kako izgledaju Ruskinje? E pa, mnogo je bolja..."
"Ma daj, daj...", Aleks odmahne glavom i uđe u svoju kancelariju.
Ustaje sa stolice. Visoka, smeđa, s kovrdžavom kosom. Lep osmeh. U stvari, prelep osmeh. I ne samo to. "Dobar dan."
"Ćao... Ja sam Aleks."
Sekund kasnije primeti da joj se odmah obratio sa ti. Ali ona i dalje drži do izvesnih formalnosti.
"Direktor mi je rekao da uđem u vašu kancelariju. Nadam se da vam to ne smeta. Zovem se Rafaela, drago mi je što sam vas upoznala."
Aleks i Rafaela se rukuju. Ima duge noge, savršenu liniju, slatku, tanku, elegantnu haljinu.
Nema ničeg što štrči. Štaviše, sve je na svom mestu. Suviše na mestu. Prelepa je. "Ostavila sam vam na stolu moje radove."
Aleks ih prouči s manirom profesionalca, onda pogleda iznad jednog lista. Ona je još uvek na nogama. "Molim vas, molim vas, sedite."
"Hvala." Ponovo taj predivni osmeh. Aleks pokušava da se koncentriše na crteže. Ali nije lako. Povrh svega, odlična je. Povrh svega... Alekse? Već si pogrešio.
"Sviđaju vam se?"
"Da... Veoma su dobri, zaista, u stvari odlični... Čestitam." Aleks se osmehne, ona takođe. Pogledi se ukrste i to potraje. Aleks sakupi crteže u njenu fasciklu na stolu, skrene pogled. "Pa... vrlo dobro."
"Ah, imam i nešto drugo...", Rafaela iz poslovne torbe izvadi kompjuter identičan onom koji je Leonardo poklonio Aleksu, pritisne dugme i uključi ga. Onda ga položi na sto i okrene

prema Aleksu. "To je kratak spot... Ništa naročito, ali se direktoru mnogo svideo..."
Aleks radoznalo pogleda spot. "To je video koji sam uradila na odmoru ovog leta... Bila sam na Los Rokes, to sam se ja šalila a moj otac je snimao... Nisam želela da budem manekenka, u stvari to mi je baš bilo bez veze... I zato što sam se svađala s dečkom i bila sam sva crna... Evo", pokazuje Rafaela, "ovde sam plakala... Na spotu se ona vidi kako pokušava da udalji oca koji je snima, prvo s dosadom, a onda prasne u smeh. "A onda sam ga ponovo montirala sa serijom dodataka iz crtanih filmova..." I odmah krene film s prvim Diznijevim crtanima, Miki Maus u crno-beloj tehnici, Dambo i ostale prelepe slike. Tako se rađa igra alternacije između Rafaele, koja korača usporeno na plaži, i Mikija Mausa, stažiste ženskaroša iz Fantazije.
"Ukratko, ne znam zašto, ali se direktoru Leonardu... mnogo svidelo..."
Aleks se osmehne. Pa, verujem ti. Nikad nisam video neku s takvim telom, a još se čini da joj to uopšte ne znači. "Urađen je veoma dobro... Primećuju se kreativnost i želja da začudi." Ma šta to pričam? Alekse, prekini.
"Hvala. Rekao je da ćemo možda raditi zajedno na nečem sličnom..."
"Da. Aleks zatvori kompjuter i vrati joj ga. "U suštini još nismo doneli nikakvu odluku..." Baš u tom trenutku zazvoni interfon. "Da?"
"Upravo su stigli crteži za novu kampanju, mogu li da ti ih donesem?" "Ah, da... Da, naravno..."
Rafaela stavi kompjuter u torbu, onda uzme I fasciklu i malo složi crteže. "Pa, ako ti budem potrebna, biću u svojoj kancelariji..."
"Odlično, hvala."
"Bilo mi je zadovoljstvo da te upoznam." Prešla je na ti.
"I meni...", Aleks gleda kako ona izlazi. "Ostavi, molim te, otvorena vrata, hvala..." Ona se osmehne. Nastavi da je posmatra netremice, Rafaela se okrene da ga pogleda dok se udaljava. Stvarno je lepa. U stvari, suviše lepa. I na trenutak ponovo pomisli na činjenicu da će morati da rade zajedno. Dan za danom, rame uz rame, bok uz bok. Pogleda je poslednji put. Kako je glasio naziv koji sam dao mom dokumentarcu? Ali baš u tom trenutku Rafaela se, pre nego što će ući u svoju kancelariju, okrene po poslednji put, kao da je pomislila, kao da zna da je on još uvek posmatra. I uputi mu poslednji osmeh. Fantazija, kreativnost ili jednostavno saradnja. Aleks podigne bradu i uzvrati glupim osmehom, ali tako glupim da se stvarno osetio kao kreten. Onda se predomisli, zavrti glavom, ustane i zatvori vrata. I u tom trenutku se priseti naziva dokumentarca. Ja se ne pecam. I nikad kao sad taj izbor mu se učini kao igra sudbine.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 Empty Re: Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 1:45 pm

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 714c7c9b104259d_195941_l


23.

Enriko stavlja na mesto neke Ingridine lutke. Devojčica već spava. Danas se mnogo igrala s Anom. Našao ih je zajedno na tepihu kad je ušao. Onda je Ana uzela svoj ranac, pozdravila ga uobičajenim osmehom i otišla. Stvarno je dobra. Baš sam srećan što sam je našao. Uzme žutog medvedića i namesti ga na devojčicinu plastičnu foteljicu. Iznenada začuje jak šum s plafona. Neka vrsta tupog udarca. Enriko digne pogled. Opet. Ne shvata. Nije prvi put da se to dešava. Nakon nekoliko trenutaka još jedan udarac i zvuk stolice koja se vuče po podu. Enriko stane i oslušne pažljivije. Malo kasnije još jedan udarac i neki muški glas prigušen zbog plafona. Enriko se napregne da razazna reči. Čini mu se da čuje nešto tipa; "A je li, a šta ti misliš ko sam ja, budala?", krupan glas, muški, i onda ženski koji pokušava da ga smiri. "Zar ne vidiš da to ničemu ne služi? Suviše si ljubomoran!", i onda još nešto, ali ne razume dobro. I još jedan udarac. Nešto pada odskačući po podu, kao neka gvozdena lopta ili nešto slično. Enriko se zamisli na trenutak. Ma da. Stan iznad. Ana. Ovi zvuci dopiru iz Aninog stana. Dođavola. Pa šta rade? Enriko uzme još jednu Ingridinu igračku koja je ostala uglavljena iza divana. Da, rekla je da živi s dečkom. Biče da on pravi ovaj džumbus. I dalje sluša. I snuždi se. I zabrine. Pa naravno, šteta je. Tako slatka i ljubazna devojka s takvim tipom. Ma, kako je to moguće?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 Empty Re: Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 1:45 pm


 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 714c716e03d199c_191185_l


24.

Popodne. Malo kasnije. "Ćao, ljubavi, šta radiš?"
"Niki! Kakvo divno iznenađenje... Radim.
,Ah. A kako je jutros prošlo?"
Aleks je na trenutak začuđen. "Zašto?"
"Ma onako, čisto da znam... Nikad ne pričamo o tim stvarima."
"Ah, j ut r os. A l e k s oseti krivicu. Ali zašto? Čemu? I dok se to pita, osećaj krivice raste. "Jutros... Jutros..., pa sve kako treba, pregledao sam crteže za novu kampanju, stvarno su dobri i u roku smo, možda samo neka varijacija u bojama, ali to je nešto što se uradi brzo..."
"Ah, znači ništa novo..."
Malo kasnije neko zakuca na vrata. "Napred."
Uđe Rafaela s nekom fasciklom u ruci. Aleks je pogleda pomalo zbunjen, onda pokrije mobilni telefon i tiho je upita: "Šta ima?"
"Htela sam ovo da ti pokažem... Zaboravila sam."
,Ah, dobro, samo trenutak..."
Rafaela se nasmeši i izađe iz sobe. Aleks nastavi da priča s Niki. "Izvini, šta si rekla?" "Ne, rekla sam... nema novosti?"
"Ne, ne... Ništa. Zašto?" I oseti se pomalo kao lažov što je prećutao ovu naročitu novost sastavljenu od tamnih uvojaka i predugih nogu. I privlačnog osmeha. I tela koje oduzima dah. I...
"Ma, Alekse, onako, već sam ti rekla... Samo sam bila radoznala, ja sam sada kod kuće, učim. I pala mi je na pamet ideja. Htela sam da te pozovem na večeru..."
"Na večeru?"
"Da... Alekse, pa šta ti je danas?"
"Ti me nikad nisi pozvala na večeru..."
"Pa, eto nikad se nije potrefilo, slučajno... U svakom slučaju, jedan moj prijatelj je otvorio nov lokal, vrlo sladak restoran na Balduini.
"Važi." Aleks se malo umiri. "Ali ne znam kada ću da završim."
"U redu. Onda se vidimo tamo oko pola deset, hoćeš li uspeti u to vreme? "Da, da."
"Poslaću ti SMS s preciznom adresom..."
"Okej, vidimo se." Aleks zatvori telefon i onda stane da razmišlja. Hm. Nešto je tu čudno. Nešto se ne uklapa. Otkud sva ona pitanja? O bože... A da ova Rafaela nije slučajno neka njena prijateljica? I zamisli mogući telefonski razgovor između Niki i Rafaele. Pa, kakve to veze ima, mogao bih da kažem da kad smo se čuli, još je nisam bio upoznao. Štaviše, da su mi zakazali sastanak da je upoznam kasno po podne. Onda prebledi. A ako su pričale pre Niki i mene? U tom slučaju Niki se sad sigurno pita: kako to da mi nije pričao o ovome? I, šta bih u tom slučaju mogao da kažem? O bože, ma šta ja ovo radim? Postao sam kao Pjetro, tražim izgovore dok optužbe još nisu stigle? To jest, sam isprobavam kako da se opravdam? A za šta? Šta sam uradio? I za tren ponovo vidi svoj san, sve prijatelje obučene kao advokate koji klimaju glavama. I u ovom slučaju, jedina izvesnost: kriv je.

Aleksu ne preostane ništa drugo nego da otvori vrata i da je pozove. "Rafaela, dođi..." "Da... Izvini, nisam htela da ti smetam, samo sam zaboravila da ti ove pokažem", i na
njegov sto spusti različite crteže. "Ovo je kampanja urađena u nekoj drugoj firmi koja je imala neverovatan uspeh u Japanu."
"Ah...", Aleks pogleda crteže, ali kao da ih ne vidi. "Čuj, da ne poznaješ slučajno Niki Kavali?"
Rafaela se nevino nasmeši, možda suviše nevino. "Ne... Ili mi se bar čini. Zašto, da li bi trebalo?"
Aleks odahne od olakšanja. Onda ponovo promisli. Još uvek nije u potpunosti siguran. "Ne. Ne. Pitao sam te to zato što... zato što smo je koristili za jednu japansku kampanju...
LaLuna." I u istom trenutku kada je to rekao, Aleks oseti kako ovo "koristili" odvratno zvuči iz njegovih usta. U tom trenutku odluči da više neće rizikovati... "A ona je i moja devojka."
Rafaela se osmehne. je li? Naravno, shvatila sam ko je. Čestitam. Ali, ne, ne poznajem je...
Žao mi je." Slegne ramenima i veoma mirno izađe iz sobe.
Žao mi je? Šta li je htela da kaže? Možda je samo poštapalica. Ma koliko pitanja to ja postavljam sebi? Suviše pitanja. Hipoteza. Suviše hipoteza. Šta mi se dešava? Da, ali i Niki, koja stalno pita ima li novosti. To nije normalno. A iznenadan poziv na večeru? Da, nešto se krije iza toga. Ali, zar poziv na večeru ne bi mogao da bude običan izgovor da se nešto proslavi, da se saopšte lepe vesti? A onda iznenadna sumnja. Ako pravu novost ima upravo Niki? Jednu od onih ludih novosti koje menjaju život i koje se saopštavaju upravo posle lepe zdravice? "Dragi, imam nešto važno da ti kažem..." Zamišlja Niki, koja ga gleda i smeši se iza čaše prošeka. "Alekse... postaćeš tata!" A uvek sam pazio. Da, ukratko, dovoljno sam pazio... A ako nije moje? I tom istom trenutku u njegovoj glavi opet se pojave prijatelji obučeni u advokate. Lica su im još stroža, oči raširene. Kriv je i zbog same pomisli. Dug udah, dug. Samo je u jedno Aleks siguran: kriv je. Ponovo? Da. Jedva čeka da ode na večeru s Niki. Onda ponovo pogleda na sto. Poslednji Rafaelini crteži. I napomena u njegovoj agendi: 21:30 — večera s Niki. Ništa se tu ne može. Nešto mu se stvarno ne uklapa.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 Empty Re: Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 1:45 pm

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 714c71273bc9dc3_191069_l

25.

Kristina stoji na semaforu. Osvrne se okolo. Vidi par koji zagrljen hoda trotoarom. Još jedan u autu pored njenog kako se ljubi. I jedan koji se juri šaleći se. Vidi samo koliko je srećnih i zaljubljenih ljudi. Izuzev mene. Ličim sama sebi na Moretija u Bjanki kada onako mršav, s pesmom Franka Batijata Premeštaj u Grado u pozadini, radi panoramu plaže lepog sunčanog dana. I vidi gomilu parova koji se vole, grle, ljube na peškirima ili ležaljkama. I onda Moreti, s lepom, isfeniranom kosom i braon zatamnjenim naočarima u stilu osamdesetih, prvo neosetljiv a onda nasmejan, odluči. I on želi ljubav. I tako krene sve dok ne uoči lepu plavušu opruženu na stomaku, u toplesu. Zaustavi se i pruži preko nje. A ona se naravno odmiče, buni, diže i dolaze i drugi ljudi koji ga guraju. Kakva scena. Da, ali njemu je ljubav falila. A ja je imam. Ja nisam sama. Ja sam s Flaviom.
Uključuje se zeleno. Kristina ubaci u prvu i krene. A onda se nasmeši. Da. I ja sam resila. Neću se pružati preko nekog. Izlečiću svoju ljubav. Maziću je. Napraviću mu omiljenu tortu. Topljena čokolada i kokos. Imam sve što mi je potrebno. Imam volju i potrebu. već suviše dugo to ne činim. Ne mogu se žaliti na druge kad ja prva ništa ne radim kako bih pokrenula stvari.
Kristina stiže kući. Parkira se. Penje se stepenicama. Oseća zadovoljstvo kao devojčica, iznenada srećna da napravi nekome iznenađenje. Otvori ulaz, zatvori ga iza sebe, spusti tašnu na divan i potrči u kuhinju. Traži sastojke. Dve štangle topljene čokolade. Malo putera. Jaja. Mleko. Brašno. Šećer. I kokosovo brašno. Uključi radio i počne da sprema. Strasno. Raspoložena. S vremena na vreme ližući prste koje je umočila u fil. Uključi rernu da bi je zagrejala. Podmaže puterom pleh. I skoro i ne primećujući, počne da pevuši jednu personalizovanu verziju Vaska: Torta za tebe... nisi je očekivao, a... a evo je ovde... kako mi je došla, ko to zna...
Mobilni telefon zazvoni. Ostao joj je u džepu farmerki. Izvadi ga s rukama još uvek pomalo belim od brašna. Otvori. Flavio je.
"Halo, ljubavi, ja sam... Čuj, izvini, ali ovde se baš odužilo. Zakasniću. Moram da završim s pisanjem izveštaja za sutra ujutru a baš sam u zaostatku... Ljubim te."
Kristina ostane tako, s već zanemelim telefonom u rukama. Zatvori ga i položi na kuhinju. Pogleda rernu u kojoj se torta već peče. Onda se gorko nasmeši. Kad hoćeš da napraviš iznenađenje. Kad misliš na detalje, zauzmeš se i srećna si razmišljajući o sreći koju ćeš izazvati. A čekanje postane radost. A onda, paf, običan telefonski poziv, nevina rečenica, kašnjenje. I sve se poremeti. I ne ostane ti ništa u rukama. Ko zna gde je. Mislim, zaista. Šta li radi? I s kim? Završava referat, možeš misliti. Ah. Da. U suštini da. Naša veza. A ako me upravo vara? Ako je sada možda s nekom drugom, a sve je izmislio? I Kristina zamisli scenu. Flavio i neka žena. Možda lepa. Možda u njegovoj kancelariji. Zajedno. Blizu. Ljube se. Dodiruju. Šta osećam? Da sam ovo zamislila pre nekoliko godina, osetila bih kako umirem i na samu ideju. A sada? Sada mi se čini da ne osećam ništa. Baš ništa. I ovo saznanje je uplaši. Oseti se grešnom. Krivom. Ali kako to, da me Flavio prevari, ja ne bih osetila bol? Flavio i neka druga. Ko zna. Možda bi čak bio srećniji. I pomisli na ono što joj je govorila drugarica Katja u srednjoj školi, a to je da ljubavne priče ne traju više od sedam godina i već u šestoj dolazi do krize. Da strast, čak i ona najjača, nestaje. I podvlači se dosada. Navika. I sve izgleda isto. Ugašeno. Bez stimulansa. A ljubav, ona o kojoj govore u knjigama i filmovima, samo je fantazija. A onda ili se rastaješ ili varaš. Da bi se obnovio. Da bi se prisetio kakva je to snažna emocija koja je proždirala stomak pri samoj pomisli na njega. Na nju. Na to da ste zajedno. I tako se ide dalje, u jednom začaranom krugu hipokrizije u kom niko nema hrabrosti da kaže onom drugom da su se osećanja promenila, istrošila, nestala. Kako je to

tužno. Zar je to život? Takvi ljudi postajemo?
Tajmer na rerni zazvoni.
Torta je pečena. Kristina uzme rukavicu, otvori rernu i izvadi pleh. Stavi ga na sto. Uzme veliki stakleni tanjir. Stavi na njega tortu. Onda iz fioke izvadi nož. I ponovo pomisli na Flavia. Na njega s nekom drugom. I ništa ne oseća.
I još više se rastuži. Počne sama da jede jedno parče. Kao devojčica s prstima umočenim u čokoladu, još uvek toplu od rerne. A njene slane suze klize dole, skoro kao kontrast, ali i one melanholično tople.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 Empty Re: Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 1:46 pm

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 714c68132bd8541_187123_l


26.

Veče u Rimu. Ulice su skoro puste. Zahvaljujući tome što je vreme večere. Dobro se vozi. Aleks mirno vozi, stiže tačno na vreme. Popodne je prošlo bez iznenađenja. Ili drugih novosti. Sati 21:30. Aleks parkira kola, pruži se prema suvozačkom sedištu da bi video da li je došao u pravu ulicu, onu koju je Niki napisala u poruci. Da. Evo, ovde je, ulica Balduina,
138. I iznad je lepo osvetljen natpis "Restoran". Ali, baš je čudno, nema mnogo ljudi, nije baš pravo otvaranje. Ma, nije bitno. Možda će doći kasnije. Aleks izađe iz kola i uđe u restoran. Eno je za stolom. Niki sedi za svoj račun i lista meni. Vedra je, mirna, levom rukom igra po stolu, drugom drži otvoren meni i radoznalo čita specijalitete lokala. Aleksu je samo jedna misao na umu; kako je lepa! I sve to briše bilo kakvu sumnju.
Dođe do nje i sedne za sto. "Evo me, ljubavi." Spusti joj lagan poljubac na usta. "Došao sam najranije što sam mogao..."
Niki se osmehne i slegne ramenima. "Dobro si uradio. Dobro je ovako.
Aleks otvori servijetu i namesti je na noge. Onda se osvrne okolo. malo je ljudi... Je l' još neko treba da stigne?"
Niki se osmehne. "Ne... Ne verujem..."
"Ah...", Aleks bolje osmotri lokal. Ne čini mu se da je naročito nov. Sladak je, topao, gostoprimljiv, jednostavan, ali kao da je već dugo otvoren. U dnu sale nalazi se vlasnik. Sedi za kasom, debeljuškast tip, miroljubivog lica, bez kose i s naočarima za vid koje su pale na nos. Kontroliše nešto olovkom i čini se da je rasejan, da mu je dosadno. Sve samo ne tip pun adrenalina koji mora da se nosi s otvaranjem svog novog lokala, a još manje Nikin mogući prijatelj. Aleks pogleda bolje u dno lokala. Zaista je malo ljudi. Stvari se ne uklapaju. Onda ukrsti pogled s Niki.
"Nešto ti se ne slaže, je l' da?"
Aleks se radoznalo osmehne. "Da, u stvari... Ne čini mi se da je ovo lokal... koji se upravo otvara..."
"Baš tako." Niki ponovo otvori meni i podigne ga da se sakrije iza, ili kao da želi bolje da pročita listu jela kako bi nešto naručila. Onda se protegne iznad i nasmeši. "Slagala sam te. Nema nikakvog otvaranja..."
"Ah." Aleks shvati da situacija postaje ozbiljnija. I on podigne meni pokušavajući da se sakrije.
Niki pruži ruku i spusti mu meni, kako bi joj ponovo video lice. "Ah, još nešto sam slagala, vlasnik nije moj prijatelj..."
Aleks baci još jedan pogled na gospodina koji sedi za kasom. Učini mu se još deblji, još stariji i s više dosade nego ranije. Onda se pomalo zbunjeno nasmeši. "Ah, ah... Pa, naravno..." I ponovo podigne meni kao da je situacija apsolutno normalna.
Niki se još jedanput pruži i spusti mu ga. Aleks zna da više neće moći da pobegne. Ona mu se ponovo nasmeši. Ovog puta pomalo s grimasom. "Hoćeš li da znaš zašto sam izabrala ovo mesto?"
Aleks klimne glavom pokušavajući da izgleda mirno, ali je dramatično zabrinut. "Da, naravno..." I za tren prođe opet sve u mislima. Rafaela je lagala: njih dve su strava drugarice. Štaviše, Niki je pričala s Leonardom i dogovorili su se, namerno ju je stavio u moje odeljenje. U stvari ne. Niki je trudna, a dete možda nije moje. A onda više ne zna gde da traži unutar svog uma i ide vremenski unazad, kopa, pravi hipoteze, razmišlja, promišlja. Ne mogu da verujem. Srela je Elenu i ko zna šta je ova izmislila. Ili je nije srela, ali misli da sam je ja opet

video. I ovo njegovo preskakanje kroz uspomene, zaključke, pretpostavke i strahove ga malo-pomalo iscrpi, sve dok mu se Niki poslednji put ne nasmeši pokazujući mu meni. "Pa, zar ti ovo mesto ništa ne govori?"
I Aleks po prvi put pročita ime restorana. "Fiks-ideja". Onda pogleda okolo. Neki ljudi jedu i mirno ćaskaju, vlasnik je i dalje na kasi i sada, možda zbog čudnih okolnosti, podigne glavu i baci pogled na stolove. Susretne se s Aleksovim pogledom i nasmeši mu se. Možda suviše ljubazno? Hoće nešto da kaže, to je znak, tajni kod? Ne. Ne mogu da verujem! Pa šta je ovo, lokal za svingere? Aleks pogleda bolje. Tu je i jedna porodica sa sve decom i svekrvom. I u deliću sekunde vidi po ko zna koji put svoje prijatelje obučene kao advokate koji se presavijaju od smeha i stavljaju ruke na glavu. Ne. Odluči da ne oživljava ovu svoju poslednju apsurdnu misao, stideći se zbog nje. "Zlato, izvini... ali stvarno ne razumem."
Niki napravi izuzetno ozbiljno lice. "I mislila sam... Onda se ponovo radosno nasmeje. "Donela sam ti...", nagne se, uzme nešto iz torbe ispod stola i stavi pred njega, "jedan poklon! Drži..."
"Za mene?"
"A za koga drugog? Otvori..."
,Ali, ljubavi..." I Aleksov mozak se opet razleti u svim pravcima Ali zašto, koji je danas dan? Da nije dan kad smo se upoznali? Kad smo se smuvali, prvi put kad smo vodili ljubav? Kad smo otišli u Pariz? Kad smo se rastali? Ali ne pada mu na pamet nikakva veza. Još manje nakon što je otvorio paket. DVD... Pogleda ga, okrenuvši ga. Džejms Bond, koji je uperio svoj pištolj, okružen prelepim ženama. Na trenutak ponovo Rafaelina senka. "Hmmm... Aleks više zaista ne zna šta da misli. "Ne razumem..."
"Ne, razumeš, a? Koji je naslov?!"
Aleks ga pročita. Špijun koji me je voleo.
Niki mu se nasmeši. ti me voliš, Alekse, je l' tako?" "Naravno... Šta me to pitaš, Niki, pa znaš to?"
"Naravno... Ali možda misliš da uradiš rimejk ovog filma... kao špijun?
I iznenada Niki promeni ton. Stroga je. Čvrsta. Nemirna. "Šta si radio danas na fakultetu? Zašto si me pratio? Zašto si me špijunirao? Kakva je to stvar koju si uvrteo u glavu? Fiks- ideja", pita ga pokazujući mu meni. "Je I se može znati šta te je obuzelo?"
"Ja zaista..." I za tren Aleks shvati da je izgubljen, oseća se kao da je postao jedan od glavnih likova iz najboljih crtanih filmova koje je kao mali gledao. Iznenada je ponovo u vakuumu, a onda pojuri baš kao Pera Kojot u svojim uzaludnim pokušajima da uhvati Pticu Trkačicu, ili kao mačak Silvester dok kliza po ledu prema litici, dok Titi veselo leprša oko njega smejući se, ili još bolje, kao Tom kada juri Džerija i završi svoju trku u nekom zidu dok se Džeri uvuče u svoju rupu koja je malo ispod. Ukratko, katastrofa od crtanog filma: Aleks, izgubljeni medvedić.
I tako, njegovi obrazi naglo buknu. "Ja zaista..."
"Možda si samo želeo da prisustvuješ nekom predavanju, da shvatiš kakav je danas univerzitet kako bi se i ti kasnije upisao na književnost? Niki mu se smeši. Da, ponudila mu je izlaz. Zato što se u ljubavi tako radi. Besni se samo ako je nešto zaista ozbiljno. Možda je ovo odgovor koji Niki želi da čuje. I baš kad se spremao da odgovori, Aleks iznenada shvati da je u pitanju zamka... smrtonosna zamka. Ako kaže da, Niki će shvatiti da on nije iskrena osoba, nego budala, fićfirić, naklapalo. Neko ko ne ume da prizna sopstvene greške, granice, slabosti. I na kraju Aleks uzdahne, ipak dobro je prošlo. U stvari, bolje je što me je uhvatila na fakultetu nego da je Rafaelina drugarica. Tako podigne pogled i pokaže iskrenost.

"Ne, Niki... Nisam želeo da se upišem na književnost..."
,Ah..." Čini se da je Niki odahnula. "Već sam se brinula..." Aleks se osmehne, pokuša da bude duhovit.
"Uplašila si se da će mi ići bolje nego tebi?"
"Ne. Nego da nećeš uspeti da kažeš istinu." Aleks zaćuti, ponovo spusti pogled. Niki ga tužno gleda.
"A zašto, Alekse? Zašto si me pratio? Šta te brine, šta misliš da ti nisam rekla, šta krijem od tebe?"
Aleks i dalje ćuti. "U pravu si, izvini..." Niki slegne ramenima.
"Sve mi je bilo tako čudno danas, iznenada sam se osetila nesigurno." "Ti?"
"Da, ja. Mislila sam o tome ceo dan. Ako mi ti iznenada ne veruješ i misliš da bih mogla imati nekog drugog ili da te lažem... Vidi, samo kad ovo pričam, već mi glas drhti, loše mi je, kunem ti se, dođe mi tako da zaplačem, steže mi se želudac iako ništa nismo jeli..."
I baš u tom trenutku, debeljuškasti gospodin, vlasnik lokala i hipotetički Nikin prijatelj, priđe njihovom stolu. "Pa, jeste li se odlučili? Želite li da poručite?" Aleks i Niki se istovremeno okrenu prema njemu. Lica su im tako tvrda zbog tenzije da vlasnik u deliću sekunde shvati da baš i nije vreme. "U redu, izvinite, hm... Vidim da još niste odlučili, vratiću se kasnije, u stvari, vi me zovite..." Okrene se i vrati za kasu.
Aleks i Niki gledaju kako odlazi.
Onda ona nastavi. "Eto, ako si to pomislio o meni, znači da si ti nešto smislio... Zato što ko sumnja, to i radi."
Aleks je iznenađen.
"Ja?" I na tren mu padne na pamet Rafaela, ali shvati da ona tu stvarno nema veze. I odmah zatim pojavljuju se njegovi prijatelji obučeni u advokate koji klimaju glavama. Ali Aleks ih strese s leđa.
"Niki, nemoj to ni u šali da kažeš... Ma kako to možeš da pomisliš?"
"Tako kako si ti pomislio za mene..." I u trenu Nikine oči se naduju od suza. Ostanu tako, na vrhu zadržane njenim predivnim velikim očima, kao mali mehuri koji se stvaraju i koji samo što ne eksplodiraju. A onda Aleks pruži ruku preko stola i uzme Nikinu, jako je stegne i oseti se vrlo malim samo zato što je to mogao i pomisliti. "Ljubavi, oprosti mi..."
Niki i dalje ćuti i nepomično ga gleda, ne znajući dobro šta da kaže, s donjom usnom koja drhti. Boi u srcu koji nikad nije osetila. Bezdan pod nogama. Ravnoteža koja nedostaje. Želja da preskoči sto i da ga odmah zagrli, i nasuprot tome bes što je tako glupavo posumnjao u nju.
"Ne znam šta mi se desilo, Niki, nikad to ranije nisam pomislio. Možda zato što je Kamila ostavila Enrika, pobegavši s neznancem... Kad sam video da se ruši nešto što sam smatrao izvesnim... Njih dvoje, a čak su i venčani..."
"Ja to u svakom slučaju ne bih uradila... Nikad te ne bih razočarala na taj način. Ne treba da obećam nešto Bogu kako bih održala ono što osećam u srcu. Ako se ikad završi, znaćeš to pre svih drugih."
Aleks se premesti sa svoje stolice na onu bližu njoj. Vlasnik za kasom to primeti, pogleda ih na trenutak, onda nešto promrmlja i vrati se drugim poslovima. Ali oboje su to primetili i Aleks glasno kaže.
"Oh... Evo zašto se ovo mesto ovako zove, on je suviše radoznao... Mi smo njegova fiks-

ideja!" I Niki prasne u smeh, poneka suza joj kapne, i počne da šmrkće, i ponovo se smeje i briše servijetom, i smeje se i plače i oseća se rako budalasto. Onda pogleda u servijetu i: "Evo, znala sam... Rastopila mi se sva maskara!"
Aleks joj nežno pređe preko obraza jednim prstom, onda je lako poljubi u oči. "Ljubavi, oprosti mi, osećam veliku krivicu što sam to i pomislio..." I jako je zagrli i diše joj u kosu, a ona još uvek drhti. Oseća kako je topla, nežna, krhka, mala, i na tren pomisli kako je jedina stvar na svetu koju bi voleo zauvek da radi ta da je štiti, voli bez ikakvih primisli, ili problema, ili sumnje, potpuno joj se predajući. Da, da živi samo da bi je video kako se smeši. Aleks je još jače stegne i prošapće joj ove reči: "Volim te...", a onda se udalji i vidi je, s onim osmehom, očima koje ponovo cakle, ali ovog puta od sreće, konačno mirnim, ponovo sigurnim. I to je trenutak, ovaj trenutak. Ovako se razrešava sumnja: sad ili nikad? Donosi odluku. Sada. Baciti se. Sada. I vedro, mirno, vrati se na svoje mesto dok Niki počinje da ćaska. "Znaš, nisam mogla da verujem... Odnosno, s neke strane dopadala mi se čak i ideja da si ti sa mnom na fakultetu... Eto, pomislila sam kako bi mi se sviđalo da mogu da studiram s tobom... Da si ti moj kolega..." A ona još uvek ne zna šta je Aleks odlučio. Pošto se ponekad odluke, bilo male ili velike, donose iz najrazličitijih razloga i niko zaista ne zna koji je to trenutak bio ili koji osećaj, kakva muka, kakvo uzbuđenje su nas podstakli da ih donesemo. Pa ipak se donose. Kao u ovom slučaju. Aleks je tu, pred njom i vidi je stariju, mnogo stariju, zauvek njegovu. Gleda je tako, sada drugim očima i pravi se da sluša ko zna šta, srećno klima glavom zbog svog izbora. Sada. Zauvek. Ko zna da li ona shvata, da li može da zamisli njegovu misao, njegovu predivnu odluku... I kako li će mi odgovoriti. A naročito, još važnija stvar, kako ću to da je pitam?
"Alekse?"
"A?"
"Ma na šta misliš?" "Slušam te..."
"Lažove..." Ali ovog puta Niki pusti da mu prođe, ponovo vedra, mirna. A onda uzme DVD Špijun koji me je voleo. "Apsolutno moramo da ga pogledamo... Tip iz radnje mi je rekao da je predivan... To je jedan od najuspelijih sa Šonom Konerijem. Znaš da sam bila neodlučna da li da ti poklonim jedan drugi..."
"Koji?"
"Ostin Pauers: špijun u pokušaju! Bio si tako smešan na fakultetu..." I smeju se i šale. Videći da je oluja prošla, vlasnik priđe stolu. "Onda, možemo li da naručimo? Inače,
kasnije se kuhinja zatvara...", i oni konačno veselo potvrde klimanjem glavom, igraju se menijem, pričaju o malim glupostima, komentarišu, naručuju, onda se predomisle dok čovek u ruci drži svoj blok i piše i briše i opet piše. I hukče.
"Dobro, dosta, ja sam odlučio. Morska salata." "Onda i za mene."
"Da nećeš možda ribu na žaru?" "Da, savršeno."
"Okej, onda najsvežiju koju imate, za dvoje, i malo belog vina..." "Šta želite?"
Aleks je na trenutak pogleda. "Šta kažeš, da večeramo uz šampanjac..." "Oh, da, može."
"Okej. Onda, malo šampanjca, i neka bude hladan, molim vas."

Vlasnik se udalji zadovoljan onim što će jesti. Ponekad su onakve svađe potrebne... Ako završe ovakvim mirom!
Niki ga gleda i ubeđeno klima glavom. "Hej, shvatio si da treba da ti oprostim, a?"
"Da...", Aleks se smeši. Ali ne zna zašto je u stvari tražio ovaj šampanjac. Došlo mu je tako, zbog opijenosti trenutkom, sreće što je preokrenuo ono što je moglo biti stvarno ružno veče.
Vlasnik se brzo vraća s flašom vode. "U međuvremenu, ostavljam vam ovo." I udalji se.
Niki se upravo sprema da sipa, ali Aleks joj uzme flašu iz ruku i sipa on. " H va l a . . . Ni ki se nasmeši.
"Molim."
Niki se sprema da pije. "Volim kad si tako pažljiv... Trebalo bi ćešće da dolaziš na fakultet!" Onda popije i spusti čašu. "Hm. Znaš šta mi je bilo najsmešnije?"
"Šta?"
"Kad je profesor Borgi, onaj u kolima, hteo da te zgazi!" "I to si videla!"
"Pa ja sam te videla još ispred kuće!" "Stvarno?"
"Naravno, očekivala sam da me pozoveš... Čak sam pomislila da sam pogrešila, ali posle sam te videla kako se parkiraš ispred fakulteta." I Aleks popije i razmisli. Sve je videla... Neverovatno. Ali kako? Zašto je tako pažljiva? Nešto krije... To je samo trenutak. Njegov strah odmah nestane i srećan je zbog odluke koju je doneo. Stiže šampanjac, on ga otvori i sipa u dve čaše. Aleks podigne svoju i potraži Nikin pogled. Oči. Tišina. Onda osmeh.
"Ljubavi... " "Da?"
"Želeo bih stalno da te špijuniram!"
Smeju se, nazdravljajući i oboje piju gledajući se u oči.
Iznenada sa šanka restorana dopre pesma. Sreća je ne misliti ni na ha, hej... Sreća je biti s tobom nepromišljeno. Sreća je fortuna koja te poljubi u čelo. Istina. Upravo je tako kako peva Paola Turči. Sreća je kad se ovako dobro osećaš, zbog toga što ste zajedno. Naravno, sreća je i mnogo više, moći da joj kažeš nešto drugo. I Aleks bi voleo, voleo bi da joj otkrije svoju odluku, ali za to mu treba jedna zaista neobična ideja. Nešto drugo, a ne "fiks-ideja". Nešto drugačije od običnog naziva restorana u centru. Ponovo joj stegne ruku i oseti prijatan drhtaj. Kao kada znaš da će sve biti dobro.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 Empty Re: Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 1:46 pm


 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 714c62d21ca7d4b_185067_l


27.

Sunčano jutro. Rano je. Nema skoro nikoga. Prozori odašilju prijatnu, belu svetlost koja se odbija o zidove zgrade preko puta. Aleks uđe u Leonardovu kancelariju, i iznenadi se.
"Dobar dan! Zadovoljstvo je videti te ovako rano ujutru! Da nemaš još neki poklon za mene?"
Aleks sedne pred njega. "Dragi direktore... Misliš li da ga zaslužujem?" Leonardo podigne obrvu, shvata da je u pitanju neka šala. "Shvatio sam, hoćeš kafu?"
"Već sam je popio!" "Čaj?"
Aleks nagne glavu u stranu, Leonardo se izvini osmehom. "U redu, šalio sam se. Ali čini mi se da sam sve ućinio da bi se ti osećao bolje i na poslu. Asistentkinja kakvu niko nema... Da bih te usrećio..."
"Baš tako. Ali ja sam već bio srećan..." "Onda, šta je?"
"Potraži mi neku drugu."
"Ali ona je najbolja, najveštija, naj..."
"Da, zamišljam koje bi još naj mogao da dodaš. Ali samo ih zamišljam, ne treba ti da mi pomažeš..."
"Onda?"
"Onda, dodeli je nekom drugom. Ja bih s nekom takvom još manje radio. I ti bi nas sam razdvojio. To je samo skretanje pažnje s posla."
"Mislio sam da ti učinim zadovoljstvo... Da te usrećim..."
"Već sam ti to rekao. Ja sam već srećan, veoma srećan... A naročito, voleo bih da to tako i ostane..."
"Okej, kako želiš." Leonardo ustane iza stola. "Slažem se. Shvatio sam. Potpisala je ugovor na godinu dana i ne mogu da je otpustim. Držaćemo je na raspolaganju i prebaciću je na neki moj projekat."
"Eto, čini mi se da je tako savršeno."
"Hteo sam samo nešto lepo da učinim za tebe." "Hoćeš Ii zaista da učiniš nešto za mene?" "Naravno! Zaista, iskren sam."
Aleks se osmehne i odluči da mu se poveri. Ispriča mu svoj plan i iznenadi se Leonardovim entuzijazmom. "Bravo! Ne znam kud ćeš stići, ali ti to zaslužuješ! A i siguran sam u jednu stvar; tamo ćeš naći polazne tačke da radiš na našem filmu."
Aleks se okrene i pogleda ga popreko. Leonardo raširi ruke.
"Sam. Maksimalna kreativnost, bez asistenta ili mogućeg skretanja s posla..." "Okej."
Aleks mu pruži ruku. "Dogovoreno." I kao furija izađe iz njegove kancelarije, brzo se uputi ka liftu, kad u hodniku susretne Rafaelu. "Ćao, Alekse, vidi, sakupila sam ti nekoliko filmova koji bi ti mogli biti polazne tačke za naš projekat."
Aleks i dalje ide prema liftu. "Žao mi je, biću napolju zbog uviđaja na licu mesta. Direktor je odlučio da te prebaci na neki njegov lični projekat...", Aleks dođe do lifta i pritisne dugme

da ga pozove.
"Ali kako.", izgovori Rafaela vidno razočarana. "Ništa nisam znala o tome..."
Aleks uđe u lift. "Žao mi je. I meni je bilo krivo. Baš mi je sad to rekao... Ali znaš kakav je on? Kako se okreneš, on promeni karte na stolu..."
Pritisne dugme i vrata se zatvore ne dajući joj priliku da odgovori. Aleks kao poslednju sliku vidi njeno namršteno lice. I u otvoru vrata vidi kako se okreče na svojim zadivljujućim nogama.
Bilo bi nemoguće odupreti se ovom pokušaju ometanja na poslu. Ljubav je i ovo.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 Empty Re: Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 1:46 pm


 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 714c606dc7afdea_183894_l


28.

Autlet "Levisa" je pun ljudi. Diletu zanima dečje odeljenje. Gleda vrlo slatke farmerke na tregere. Oli i Niki to primete i malo je zezaju dok malo dalje biraju neku odeću.
Ispred kabina je red. Erika je pronašla dva para farmerki i dve majice i čeka da se oslobodi kabina kako bi ih probala.
Mladić pored je primeti. "Uh, kakva gužva, a?"
Erika se okrene. "A da... Ovde je baš popust, tako da je ovo normalno", i nasmeši se.
Mladić bolje složi nekoliko pari pantalona koje drži u ruci i koje mu klize. "Ja sam uzeo ove...", i pokaže ih Eriki, koja ga pomalo začuđeno pogleda.
"Hm... super. Ja nisam."
Mladić shvati da se nije baš briljantno pokazao. U tom trenutku kabina ispred njih se oslobodi. On se odmah okrene prema Eriki. "Daj, samo ti idi, ja ću sačekati..."
Erika ga pomalo začuđeno pogleda. Onda se nasmeši. "Ah, hvala, savršeno!", i uvuče se unutra. Skine se i proba prvi par. "Levis slim fit" plus majica koja ide uz njih plave boje i koja joj ističe grudi. Izađe iz kabine i okrene se. Pogleda mladića. "Kako mi stoji?"
Pomalo zbunjen, on klima glavom. "Odlično..."
Erika se lukavo smeši. "Okej... Sačekaj. Probaću i drugo." Ponovo zatvori zavesu i vrati se u kabinu. Posle nekoliko minuta ponovo izađe. Ovog puta nosi model "609 hotstaf" i belu majicu dugih rukava. Improvizuje malu reviju ispred mladića. U međuvremenu su je Oli i Niki, svaka s ponekim delom odeće u ruci, stigle. Primete scenu. Pogledaju se. Počnu da se smeju. Mladić, sve zbunjeniji, posmatra Eriku, koja se iznenada zaustavi ispred njega.
"Pa, šta misliš?"
On muca. "Pa, i ovo ti dobro stoji, da..."
"Šta onda da uzmem?", i počne da se vrti ispred ogledala.
Mladić ne odgovara. Oli i Niki mu priđu blizu. "Daj, reci neki savet našoj drugarici, inače je u stanju da nas natera da stojimo ovde celo popodne..."
Erika se okrene. "Hajde, šta kažeš?"
"Da sam na tvom mestu uzeo bih oboje...", odgovori on nimalo ubedljivo.
"Eh, baš! Šta je, da nisi možda radnik u radnji sada inkognito?! Ne, moram da izaberem. Jedno ili drugo." Pogleda poslednji put. "S onim drugim sam više seksi. Odlučila sam." I vrati se u kabinu da se presvuče.
Mladić se obeznanio. "Ama, je l' vaša prijateljica uvek ovako?" "I gore... Ali je strava, zar ne?"
On sigurno ne želi da im protivreči. "Da... da..."
Oli i Niki se gledaju i smeju. Nakon nekoliko minuta Erika izađe iz kabine u svojoj odeći, držeći u ruci ono što je izabrala. Zastane na trenutak. Pogleda mladića. "Hvala što si me pustio da prođem. Čuj, i moje drugarice treba da probaju. Hoćeš li ih pustiti?"
On ne veruje. Gledaj ti ovu! Samo što ne stigne da na vreme odgovori "ne" a Niki i Oli su već ušle u kabinu, ukravši mu mesto. Erika se nasmeši. "Hvala ti, baš si zlato!", i udalji se. Mladić slegne ramenima i ostane da čeka.
Erika stigne Diletu. "Pa? Jesi li izabrala nešto?"
"Ne... Ali jesi li videla kako su slatke ove stvari za decu? Izgledaju kao za odrasle!", kaže

Dileta.
"Da, shvatila, ali jesi li ti uzela nešto?"
Dileta na trenutak pogleda okolo. "Pa, nema ničeg što me stvarno privlači..." "Mene da, vidi, ovo sam uzela...", i pokaže Dileti farmerke i plavu majicu. "Lepo!"
"Odlučila sam da ću se tako obući za ispit kod Đanotija." "Da nećeš biti malo suviše sređena?"
"Baš tako! Bar će me primetiti! Kad bi znala kakav je frajer..." "Ma, Erika! To je tvoj profesor!"
"Pa? Muško je! Dobar frajer i još uz to mlad. Nije dobacio do četrdeset, po mom mišljenju. Da ga vidiš samo kako dolazi obučen: sve po poslednjoj modi, u džemperima od češljane vune, i pantalonama 'dokers'. Razumeš,
'dokers'? Vrlo kežual. A da vidiš samo kako mu dobro stoje... Ima takvo dupe!" "Erika!" "Šta je? Muškarci su muškarci, bilo profesori ili ne! A onda, ako me primeri, možda će mi
dati i višu ocenu!"
Dijeta prinese ruku čelu. "Nepopravljiva si. Postala si gora od nekadašnje Oli!" "Evolucija, to se zove evolucija!", i krene prema kasi.
Za to vreme Niki i Oli su izašle iz kabine noseći odeću koju su izabrale. Izgledaju zadovoljno. Gledaju se naizmenično, hodajući, šaleći se, dok mladić i dalje stoji tamo sve dok se ne oslobodi kabina pored. On se brzo tamo uvuče, bežeći od ove sramote. Oli i Niki se smeju kao lude i vrate se u kabinu.
Malo kasnije Talasi izađu iz autleta svaka sa svojom kesom, izuzev Dilete. "Oh, a je l' znate da se Erika zacopala u svog profesora antropologije?" Niki i Oli se pogledaju. "Ali, da nije on star, Erika?!"
"Kakvi star! Biće da je Aleksovih godina. Znači, ako Aleks nije star, nije star ni ovaj moj!", i iskrevelji se.
Niki se okrene. "Da, u redu, ali ovo je drugo... On je tvoj profesor, to jest u tvom slučaju postoji i sukob interesa!"
"Kakav sukob? Naprotiv! Možda mu se omakne i neka dobra ocena!"
I nastavljaju da hodaju, šaleći se, gurkajući se povremeno, vesele, lake.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 Empty Re: Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 1:46 pm

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 714c5d226eecec4_182540_l


29.

Ispred vrata, različiti predlozi napisani drečavim bojama. Reklame s privlačnim ponudama vire na tabli od plute iza stakla. Aleks se popne uz tri stepenika i uđe. A tamo već znaju kako da postupaju s njim.
"Ćao, Kjara! Ovako, ovog puta moramo uraditi nešto zaista specijalno... Ukratko, veoma važno..."
"Šta hoćeš da kažeš, da poslednji put nisi bio zadovoljan?"
"Ne... Apsolutno ne, sve je bilo odlično, savršeno, ali ovog puta, pa, da, mora da bude još bolje!"
"A ko je nova srećnica?"
Aleks podigne obrvu. "Zašto?"
"Pa, vidim da si pun entuzijazma..."
U suštini nekim osobama može se činiti čudnim da radite nešto različito a uvek za istu osobu. "To je Niki Kavali."
"Ah...", Kjara je razočarana. Aleks to odmah primeti. Možda je za nju ljubav već stvar navike. Šteta.
Aleks sedne preko puta. "Dakle, imam četiri dana i mislio sam da... Moglo bi biti lepo... Da, ukratko, danas po podne dok sam bio u kancelariji, malo sam surfovao po internetu i našao sam zaista predivne stvari..."
I raširi nekoliko papira po stolu. Kjara ih pogleda. Puni su beležaka, podvlačenih stvari, crteža, istaknutih mesta, onda mapa nacrtana s krajnjom pažljivošću, a pre svega... s ljubavlju. Eto, to je možda stvar koja treba Kjaru toliko da začudi, pomisli Aleks. I zaista je tako. Dok Kjara prelazi pogledom papire, pita se kako je moguće da je posle dve godine jedan uspešan muškarac kao što je on, lep, zabavan i simpatičan, ukratko neko ko može imati tolike druge žene, još uvek srećan kao dete kad može da napravi iznenađenje toj blaženoj Niki Kavali. Ma šta li to ona ima tako posebno? Kjara s osmehom sluša ovu vrstu poplave reci u oluji, Aleks i njegovi predlozi, Aleks i njegove čudesne ideje, njegove hipoteze, njegove zanimljivosti. I ona klima glavom dok on čita neke adrese u svojim beleškama. Onda se Kjara pogleda u ogledalo iza njega i popravi kosu. I razmišlja. Ma šta ii to ima više od mene ta Nikoleta? Zašto ja, kao lepa devojka, simpatična, zabavna, tridesetogodišnjakinja koja odlično izgleda, ne odgovaram nekome kao što je on?
Aleks podigne pogled s papira. "Ma, je l' me ti pratiš?"
"Pa naravno!" Kjara se na tren strese i vrati sebi. "Ma naravno! Naravno..."
Devojka otvori stranicu na svom računaru, prekontroliše datume, onda otvori drugu, prelista neke reklamne publikacije, napravi gomilu zabeležaka u svojoj glavi i krene na posao. Po ko zna koji put proučavaće najbolji moguči paket da zadovolji klijenta, isti paket koji bi bar jedanput, jedan jedini put, želela da primi kao poklon od nekog ko je zadivljuje, ukravši je na jedan dan, na jedan vikend, na ceo život. Za Kjaru je planiranje tuđih odmora neverovatna patnja. Koliko bi volela da je ona na mestu te "devojčice", kao što ju je uvek zvala u svojim mislima... A onda ono pitanje koje mora da postavi.
"A koliko bi želeo da potrošiš?" Aleks joj se nasmeši. "Bez limita."
Kjara zavrti glavom. "Okej... Naravno." I ponovo se baci na kompjuter i iznenada shvati. Nema borbe. Iza ekrana nasmeši se po poslednji put Aleksu i shvati da on nikad neće biti

njen iz jednog jednostavnog, savršeno jednostavnog razloga. Ludo je zaljubljen u nju.
Aleks je gleda. Kjara se baš trudi u svom poslu. Nema ničeg lepšeg od nekog ko voli svoj posao. Dobra je. I uz to uvek vrlo ljubazna. Predivno je pronaći ovakve ljude. Kad bi Aleks samo znao... Ali Aleks ne zna istinu, kao što se često dešava s mnogima koji su nam tu blizu i koji su ljubazni s nama. Nikad nećemo znati zašto su takvi i ono što zaista osećaju.
Posle pola sata Aleks je pozdravi, zatvori vrata iza sebe i siđe niz stepenice. srećan je zbog svog plana. Baš su dobri u ovoj agenciji. Onda krene da telefonira. Zove druge ljude, one prave da bi uspeo da uradi ono što mu je palo na pamet. Zna da je apsurdno i smeši se dok počinje da priča. Da, naravno da nije lako. Ali i to što je mogao da ga zamisli isto je kao da je već ostvario polovinu tog sna.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 Empty Re: Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 1:47 pm

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 714c549e4170126_179517_l


30.

Aleks počinje da priprema torbu za mali fudbal. Stavi unutra plavu majicu, ali i onu belu. Ovog puta nisu stigli sastavi timova, tako da je bolje da bude siguran i da na teren ponese obe majice. A uz to, uvek neko zaboravi svoju i traži ti na zajam.
Iznenada bip s mobilnog telefona. Poruka. O bože, šta se sada dešava? Nemoj mi reći da... Aleks odmah ode da uzme telefon iz džepa jakne, pritisne dugme i otvori koverticu. Čita. "Dođi odmah kod Enrika. Problemi. Flavio.
O ne! I ovog puta ništa od igre. Dođavola. Aleks ukuca Flaviov broj, i nije zvonio dva puta a ovaj je odmah odgovorio.
"Halo, Alekse!" Neka buka se čuje u pozadini. "Jao! Baciću se, pusti me!"
"Alekse, dođi brzo!" "Ma šta se dešava?"
"Ne možemo da kontrolišemo situaciju." "Kamila se vratila."
"Još gore." Začuje se urlik. "Baciću se!", i zvuk stakla.
"Stani, stani!", urla Flavio. "Alekse, moram da prekinem", i tako prekine razgovor. Aleks ostane da zapanjeno gleda u nemi telefon. I on je bez reči. Zaista ne može da zamisli šta li je moglo da se desi. Ponovo navuče jaknu i strci niz stepenice. Ipak, dok silazi, ukucava broj.
"Halo, Niki?"
"Ćao, šta se dešava? Čujem da trčiš. Bežiš da igraš fudbal?" Niki pogleda na sat. "Ali, zar nije rano?"
"Ne, večeras ne igramo. "Aleks se priseti laži od pre nedelju dana i shvati da ovog puta zaista nema svrhe lagati.
"A gde ideš? Ne moraš valjda da špijuniraš još nekoga, zar ne?" "Ma kakvi, idem kod Enrika kući."
"Da te nije uzeo za detektiva umesto onog onda, kako se ono zvao. Kosta... I nije bilo nikakvog rezultata."
Aleks pomisli na drugu kovertu s fotografijama ko zna koga i prokune zbog toga. Onda pomisli na ružan događaj s nazovi špijuniranjem na fakultetu i postidi se. "Ne, izgleda da su moji prijatelji neko drugo čudo napravili..."
"Kog tipa?" "Ne znam..."
"Alekse... Ne pričaš mi neku budalaštinu?"
"A zašto bih? Šta god da je u pitanju, saznaćeš pre od mene nego od sebe."
Niki se nasmeši začuvši rečenicu onakvu kakvu bi ona izgovorila. "Eto, tako mi se sviđaš."
I Aleks se nasmeši. "Samo imam dobru profesorku..."
"Da, da, samo ti zezaj! Ali nazovi me posle, baš sam radoznala." "Okej, ćao, ljubavi, čućemo se!"
Posle nepunih deset minuta, Aleks zakuca na Enrikova vrata.

"Ko je?"
"Ja sam."
"Ko ja?"
"Ma kako ko? Aleks..."
Enriko otvori vrata. Vidno je besan i crn u licu. "Uđi", i onda zatvori vrata i ponovo prekrsti ruke na grudima. Očigledan znak zatvaranja. Flavio šetka nasred sobe. "Ćao."
Pjetro sedi na divanu, drži krpu s ledom visoko na desnoj obrvi, koja se nadula. Aleks zapanjeno pogleda svoje prijatelje. "Može li se znati šta se dešava? Svađali ste se, potukli međusobno? Može li se dobiti neko objašnjenje ili ne?"
Flavio vrti glavom, ne veruje još uvek u ono šta se desilo, pometen je. Enriko nervozno lupka nogom po parketu. "Znam samo jednu stvar. Sam sam. Bio sam uspeo da uspavam Ingrid... A sad mi se čini da se od čitavog ovog džumbusa probudila."
"Aaa", čuje se urlik devojčice iz sobe u dnu hodnika. Enriko sastavi palac i kažiprst i povuče pravu liniju ka hodniku. "Eto, upravo ovako, jeste li videli, šta sam vam rekao? Savršen tajming!"
Flavio raširi ruke. "Tako ćeš se izvući!"
"Da, da, naravno... Ja, a? Vi ste ti koji uvek naprave džumbus!" Enriko požuri tamo.
Aleks je malo umiren. "Dakle, hoćete li mi objasniti ili ne?" Onda primeti da je staklo na prozoru Enrikove dnevne sobe polomljeno. "A ovo? Ko je ovo uradio?"
Flavio pokaže na Pjetra. "On. Hteo je da se baci dole!" "Ali izvini... Nisi mogao da otvoriš prozor?"
"Veoma simpatično! Ali zbog ovoga je Enriko ovako ljut..." "Dobro se snalazim, na stranu šale."
Pjetro skine krpu s oka, malo premesti led i ponovo je stavi. "Pa, nimalo mi nije smešno."
Aleks postane nestrpljiv. "Čujte, hoćete li mi već jednom objasniti šta se dogodilo? Inače odoh. Dođavola, ni ovog puta ne igramo..."
Pjetro ga neutešno gleda. "Ne mogu. Flavio, ti mu reci. Ja ću zapušiti uši, ne mogu da verujem, ne želim da mislim o tome..."
I ostavi krpu i pokrije uši. Flavio ga gleda i hukće. "Suzana je ostavila Pjetra."
"I ona? Ne mogu da verujem. Pa šta je to, neka epidemija? Prvo Enriko, pa onda Pjetro..."
I Aleks sedne na divan. "Rušimo se..." Onda pomisli u sebi: ma kako baš sad? Nije trebalo. može li se znati zašto?"
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 Empty Re: Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 1:47 pm

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 714c531aaaa4d41_179140_l



31.

Nekoliko časova ranije. Popodne. Suzana prilazi telefonu. Uzima ga. Brzo ukucava brojeve na tastaturi.
"Halo, Pjetro?"
"Žao mi je, ali advokat nije tu. Mislim da ima neki sastanak napolju ili se loše oseća. Znate kakav je..." Sekretarica se nasmeši i slegne ramenima. I ona već poznaje Pjetra. Suzana, naprotiv, nije sasvim sigurna. Spusti slušalicu. Ne. Ne znam kakav je, a povrh svega isključio je mobilni telefon, a ja sam mu hiljadu puta rekla da postoje hitni slučajevi. Ne razumem zašto nas muškarci ne shvataju. Idemo u nabavku, uzimamo decu iz škole, vodimo ih na plivanje, na gimnastiku, engleski, održavamo kuću i čak i ako radimo, uvek je sve na mestu, kuvamo, održavamo formu da bi ostale slatke i da nas ne varaju, peglamo, organizujemo hiljadu stvari, idemo da podignemo odeću iz praonice. Supruge, majke, ljubavnice, menadžeri. A ako se javi hitan slučaj kao danas, da je vodoinstalater konačno slobodan i dolazi u kuću? Onda iskoči čitav sistem. Program se raspadne. U stvari, ti si čak i džangrizava. To je jedan od retkih slučajeva kad muškarac mora imati uključen telefon i staviti se na raspolaganje da bi nas zamenio u jednoj od naših obaveznih etapa.
Suzana okrene još jedan broj. Ah, srećom, slobodan je. "Halo, mama? Izvini ako ti smetam..."
"Ma ti mi nikad ne smetaš..."
"Da li bi mogla da uzmeš Lorenca s plivanja?"
,Ah..."
"Da. I vodi ga kod tebe, ja ću odmah po podne doći."
,Ali treba da se vidim s prijateljicama..."
"Brzo ću svratiti, sad imam jedan hitan slučaj, a neću da me čeka van bazena sa svim njegovim drugovima po koje dolaze roditelji, a on da ostane onako."
"Eh, da... Već se jednom desilo..."
"Baš tako, želela bih da se više ne desi." "U redu."
"Hvala, mama... Zovem te čim završim."
Suzana uzdahne. Bar je jedna stvar urađena. I smesti se u kola i krene u punoj brzini. Izađe s parkinga i iseče put jednom autu koji zakoči, propustivši je da prođe. Čovek sedne na sirenu i mlatarajući rukama kroz prozor, zaurla: "Ma kako to, koji kurac, voziš?"
"Bolje od tebe!" Suzanin odgovor je spreman, i ona hrabro vozi sve dok ne stigne do kuće. Srećom odmah pronalazi parking. "Izvinite, izvinite..." Stiže za tren do ulaza gde je čeka mladi vodoinstalater. Smeši se. "Ne brinite, gospođo, i ja sam došao pre dva minuta..."
Još uvek zadihana, Suzana otvori kapiju, onda ulaz i na kraju pozove lift. Oboje uđu. Ćute. Pomalo iz neugodnosti, osmehuju se shodno situaciji. Konačno su na spratu. Kad su stigli do vrata, Suzana uvuče ključ. Čudno. Samo je jedanput zaključano. Ja sam jutros poslednja izašla i dva puta sam okrenula ključ. Hm. Ionako sam već potpuno sluđena.
"Izvolite, izvolite, sedite..."
Da. Baš sam sluđena. Moraću sebi da priuštim jedan lep odmor. Moram da pozovem Kristinu pa da odemo u banju. Uvek smo jedna drugoj obećavale kako ćemo odvojiti koji trenutak i provesti dva dana u nekom velnes centru.

"Evo, ovde je, dođite..."
Kristina je u boljoj formi od mene. To je zbog manje stresa. Nema dvoje dece koji hoće da kupe i urade sve ono što je na raspolaganju na tržištu, a naročito nemaju oca koji im uvek kaže da. Mislim da Pjetro to radi da bi meni otežao, držao uže zategnutim, isprobavao moje strpljenje, moje držanje, da bi video dokle ću stići, do koje tačke ću uspeti da dođem. Ma... A onda iznenada ugleda sako bačen na divan, džemper, košulju. Kao da je u pitanju ona bajka što joj je majka kao maloj uvek pričala. Delovi odeće Palčića... Palčić. Ali ovo je odeća. To jest, Pjetrova odeća! Brzo prođe hodnikom i tiho otvori vrata njihove sobe.
Gomila sveća blizu kreveta. Vedrica s flašom šampanjca oslonjena na komodu. Pjetro na krevetu. I pored njega jedna žena.
"Pjetro!", zaurla kao poludela. Uzme sveću u ruku. "Ali ove sam ja kupila..." Onda uzme flašu šampanjca. "Ovo sam uzela za nedeljnu večeru!"
"Ljubavi, izvini, ne znam šta me je obuzelo... Ali imam temperaturu... Osećao sam se loše... A ona mi je pomogla... To je profesorica. Odnosno, moj lekar."
Suzana čak i ne čuje apsurdnu Pjetrovu laž. Pogleda je na trenutak. Ono što joj najviše smeta jeste to što je mlađa od nje. Ali je ipak gabor. Ovo je još više razbesni. Dohvati ženine stvari i baci joj u lice. "Nestani." Želela bi da joj kaže više, mnogo više, ali ne može.
Žena se polugola digne iz kreveta i klizne iz sobe, ali pred radoznalim vodoinstalaterovim očima, koji se pomalo u nevolji obrati Suzani.
"Gospođo, izvinite... Ako želite, nestaću i ja..."
"Ne, ne! Kad vas konačno nađem... Dođite, u pitanju je kupatilo mog starijeg sina." Suzana izađe iz sobe i krene prema poslednjoj sobi u dnu hodnika. "Evo, to je ova ovde. Vidite li cev tuša? Mora da je ispod problem... Voda ne teče dobro i stvara vlagu... Izvolite ovde i bacite se na posao."
"Okej." Pomalo zbunjen, vodoinstalater spusti torbu na pod, izvadi svoj alat, u kom se nalazi i nekoliko šrafcigera, metar i prilično veliki francuski ključ, i počne da demontira rešetku izvoda.
"Gde je glavna česma, gospođo?" "Iza vrata."
"Ah, da, evo je." Vodoinstalater pronađe česmu i brzo je okrene zatvarajući tako moguć prolazak vode.
Baš u tom trenutku u kupatilo uđe Pjetro, koji se u međuvremenu obukao. "Ljubavi, žao mi je... Nisam mislio da ćeš se vratiti..."
"Pa naravno, žao ti je zato što sam ti poremetila planove!"
"Ma ne, nisam to mislio..." A onda okrenuvši se vodoinstalateru: "I vi, nikad da vas čovek nađe... Baš danas, a?"
Na ovu poslednju glupu primedbu Suzana više ne vidi. "Imaj bar hrabrosti da ćutiš!" Dohvati ogromni francuski ključ koji stoji na zemlji i proba da pogodi Pjetra, koji je ipak u poslednjem trenutku vidi i izmakne ulevo dobivši pogodak u čelo, baš iznad desnog oka. "Jao!"
"Ubiću te! Prokletniče, prokletniče!"
Vodoinstalater je uhvati otpozadi. "Gospođo, smirite se... Smirite se, smirite se... Inače čete završiti u zatvoru." Uspe da joj oduzme francuski ključ iz ruku. "I činilo mi se da je ono primila suviše dobro!"
Pjetro otetura prema salonu. Suzana ga gleda bez ikakve emocije.

"Nestani zauvek iz mog života."
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 Empty Re: Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 1:47 pm


 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 714c45261b4a65e_173741_l



32.

Pjetro skine ruke s ušiju taman na vreme da čuje ove poslednje reci.
"Ne, mislim, Alekse, shvataš li ti to? Ne, mislim, shvataš li? Htela je da me ubije..." Aleks je zapanjen. "Ne, ne razumem, razumem samo koliki si ti kreten!"
"Šta hoćeš da kažeš?"
"Na stranu što nije trebalo da je varaš kao što to oduvek činiš... Ali da uradiš tako što dovedeš neku u kuću?"
Flavio se umeša. "To sam mu i ja rekao. To je bio način da se otkriješ: nisi znao kako da joj kažeš i ovo je bila solucija..."
"Da, stigao je psiholog... Sentimentalni... Uhvatila me je i gotovo..."
"Shvatio sam, ali zar nisi mogao da je odvedeš na drugu stranu, ako si baš morao?" Flavio odmahne glavom. "Ja nikad ne bih uspeo da uradim nešto takvo...
"Zato što ste vi prevelike račundžije. Ovako je kad te obuzme strast... Čuli smo se, popili kafu. Bili smo na dva koraka od kuće. hoćeš da se popneš? Ma daj... U tim trenucima zvuči loše uzimati sobu u hotelu..."
"Pjetro!", zaurla Aleks. "Zvuči loše? Pa ti pričaš o svom braku! Imaš dvoje dece!"
Enriko se vrati u dnevnu sobu. "Eto, ja imam jedno, koje je upravo zaspalo... Možete li, molim vas, kažem - molim vas, da ne urlate?"
Aleks uzdahne. "A ja sam mislio da ste se potukli ti i Flavio. Bilo bi bolje." Flavio ga popreko pogleda. "I ko bi dobio?"
"Budalo...", Pjetro masira čelo. "Ličiš na Suzanu. Znaš šta je rekla? Želim da znam samo jednu stvar: kako to da, kad smo zajedno, nikad nisi upalio nijednu sveću, napravio malo atmosfere, pustio muziku, kupio bocu šampanjca?
"Tako je rekla?"
"Da, pre nego što me je zauvek izbacila."
"Po mom mišljenju, onda možda još možeš da se izvučeš..." "Probao sam celo popodne. Neumoljiva je."
"Pa naravno, zato što je po tvom shvatanju dovoljno jedno popodne... U redu... Jasno je...
Još uvek je vidljivo potresena."
"Potresena... Ne razmišlja, hoćeš da kažeš. U kolima su mi dva kofera. Promenila je bravu na vratima stana i njen advokat me je pozvao da mi saopšti privremenu meru zabrane. Ne mogu da se približim svojoj ženi... A uz to, taj advokat je bio moj prijatelj..."
"Baš dobar prijatelj!"
"Da... Jedanput sam ispričao Suzani da sam pre nego što sam nju upoznao imao nešto s devojkom tog advokata i ona ga je juče pozvala, rekla mu to i odmah ga upitala da Ii može da se pobrine za našu priču. I ovaj je to odmah prihvatio! Zamisli..."
"Ne, zamisli ti! Ali zašto, nisi mu to ispričao?" "Pa desilo se pre sto godina!"
"Pa kakve to veze ima, u ljubavi vreme ne postoji..." "Mislio sam da smo Suzana i ja drugovi, tim..."
"Da, naravno... U kom joj ti ništa nisi skrivao, je l' tako?"

Pjetro pogleda svoje prijatelje. "Čujte, ja sam mislio da između mene i nje postoji prećutni dogovor. Svi varaju. I svi se pravimo da to ne znamo, da ne vidimo, ne čujemo... Znaš li koliko puta sam jebao žene koje su sekundu ranije izjavljivale ljubav svojim muževima preko telefona, a neke čak i s detetom u stomaku... Trudne žene, jeste li razumcli? Ali koje nisu mogle da se odreknu seksa... Baš kao i mi!"
Aleks odmahuje glavom, s mnogo gorčine. "Ne, grešiš, baš kao ti! Nakon .što sam se rastao s Elenom, ja nisam imao nikakvu želju za nekom sve dok se nisam zaljubio u Niki. Zaljubio, shvataš? I otkad sam s njom, nikad je nisam prevario."
"A otkad si s njom?" "Skoro dve godine..."
"Da, ali nisi oženjen! Stavi se u moj položaj. Gledaš je svaki dan dvanaest godina, nedelju za nedelju, mesec za mesecom, godinu za godinom. Želim da vidim šta bi izmislio... Dođi da mi kažeš... Ako stigneš do toga! Ja sam cilj! Ja sam uspeh u onome šta sam dostigao! Pogledaj njega..." I pokaže na Enrika, koji ga iznenađeno fiksira.
"Pa? Šta imaš da kažeš o meni?" "Jesi li uvek bio veran?" "Uvek..."
"I ostao je bez ičega! Ona je otišla s nekim koga je upoznala deset dana ranije... Pomisli koliko si se jebanja odrekao!"
Aleks više ne želi da ga sluša. "Čuj, Pjetro, verujem da imaš problem... Ovo između nas nije borba. Mora da ti se desilo nešto, suviše je gorane u onome što pričaš. "
Pjetro raširi ruke. "Naprotiv, grešiš. Ja jednostavno ovako mislim... Bez ikakve adolescentske traume. "
Plavio naspe sebi malo piva. "To ti misliš. Ponekad čovek nije svestan, osetio je toliku patnju zbog stvari koje su mu se desile da ih na kraju izbriše ili blokira..."
"Ne, vidi...", Pjetro skine krpu s glave. "Svestan sam toga, pa vidi koliku čvorugu imam ovde na čelu... Sve je to sranje. I što čovek ide dalje, to sve više to shvata. Plavio, ti i Kristina ste zajedno samo iz straha... Kao mnogi drugi parovi! Među vama nema prave ljubavi. već užasnog straha! A ja sam verovao da smo bez reči Suzana i ja pronašli ravnotežu. Ali nije bilo tako. I znate šta ću vam reči? I bolje..." Digne se, navuče jaknu. "Od sutra počinje novi život. Želim samo svoju kuću! Možda neki loft, mladalačku atmosfera i žene... Zabavu... Nikakve odgovornosti!" I izađe zatvorivši vrata za sobom.
,Ali zašto, izvinite...", Plavio dekoncentrisano gleda u prijatelje, "pa zar je do danas radio drugačije?"
Aleks klima glavom. "Baš tako, s jedinom razlikom što nije dao da ga uhvate..."
"Tačno! Ionako je mogao da bude pažljiv, to je bio baš zabavan par. Sećam se njihovog venčanja, on... Tako je izgledao zaljubljen..."
"Eto, izgledao! Tog dana je probao čak i s garderoberkom koja je uzimala kapute."
,Ah, da... I ja se sećam. Prošlo je dvanaest godina, a? Ali baš je bila dobra..." "Da, s ovakvim sisama... Ali, dođavola, pa bar na svom venčanju se odupri." "On ne!"
"Ali... Već sama činjenica da traži kuću, da ide da živi sam... Moglo bi da mu posluži da shvati neke stvari."
"Misliš?" Baš u tom trenutku neko zakuca na vrata.

"Ko je pa sad?", Enriko ode da otvori.
To je Pjetro s koferom u ruci. "Čuj, od sutra tražim mesto za spavanje... Ali, je l' mogu večeras da ostanem ovde? Ionako si sam, zar ne?", Enriko se pomeri i pusti ga da uđe. "Je l' imaš još neki bračni krevet sem svog?"
Aleks i Plavio se pogledaju. "Ništa. Nikad se neće promeniti."
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 Empty Re: Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 1:48 pm


 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 714c441c9cb0143_173301_l

33.

Lepo sunčano jutro. Subota. Skoro je jedanaest. Ljudi sporo šetaju i njuškaju po pijaci. Niki bukvalno kopa po unutrašnjosti korpe s majicama na akciji koja je postavljena na šarenom štandu u ulici Sanio. Šta kažeš, ova roze je slatka, zar ne?"
"Da, pa vidi, može da prođe a košta samo pet evra!", Oli odmerava farmerke prislonivši ih uz svoje. Imaju neki vez po levoj butini. "E, ove su baš dobre... stvarno klasa!"
"Oh, ma čuj kako ova priča otkad su je uzeli da stažira! Za Oli & Gabanu!", kaže Erika dok pažljivo pregleda gomilu džemperića sečenih iznad struka.
"Daaa... Stvarno su klasa, na ovim pijacama se uvek nađu originalne stvari, a onda te ljudi pitaju gde si ih kupila jer izgledaju kao iz radnje... U svakom slučaju, videćeš kako ćeš doći da me tražiš kad postanem poznata i svi budu želeli moju odeću!"
"Onda moraš da misliš i na svoj brend...", smeje se Dileta posmatrajući prijateljice obuzete potragom za odećom.
"Tačno. Mogla bih svoju modnu kuću nazvati... Oli The Waves! Oli Talasi. Strava!" "Daaa... Liči na Gerija Skotija u 'Milioneru' kad kaže Only the braves!", šali se Niki.
"Baš tako. Samo hrabri ostvaruju svoje snove! To Đampi uvek kaže." Oli vrati farmerke na štand i da znak drugaricama da nastave šetnju. "Idemo da vidimo gde je jeftinije, dovoljno je malo prošetati pa naći veće sniženje!"
Šetaju usred gomile, ponekad podruku, ponekad puštajući se zato što nije moguće tako hodati. Posmatraju sve štandove, komentarišu, klimaju i vrte glavama gledaj uči majice, haljine, kaiševe.
"Ali, Oli, stvarno si dosadna s tim Đampijem", kaže Erika stigavši ih nakon što je malo zaostala gledajući neku žutu kožnu jaknu okačenu na vešalicu. "Stalno pričaš o njemu! I to ti, koja si uvek ružno pričala o ljubavi! Znaš, sećam se ja!"
"Ja nisam pričala ružno o ljubavi! Ja samo nisam bila zaljubljena! A Đampi mi se baš mnogo sviđa! Lep je, visok, crn, brižan, ali i opušten, ima gomilu prijatelja, ide u teretanu, simpatičan je, nikad ne zaboravi da me pozove, priređuje mi iznenađenja!"
"Eh...", kaže Dileta, "liči na Filipov opisi" "Ili AIeksov!", kaže Niki.
"Ili... otkud znam! Ja nemam dečka!", kaže Erika, i sve počnu da se smeju.
Nastavljaju usred pokrivenih štandova prikačenih jedan za drugi koji prodaju vintidž odeću, u militari stilu, zaostalu markiranu odeću, obuću. Čak i scensku: i baš kod jednog takvog iznenada se zaustavi Niki. Ugleda veliki roze šešir s peruškama i stavi ga. Pravi pokrete kao glumica, kreveljeći se ustima i namigujući. Žena za štandom se smeši.
"Aj, baš vam dobro stoji, gospoj'ce."
Dolaze i Talasi i počinju sve da probaju. Duge haljine, kratke, šešire, pojaseve. Isprobavaju ih preko odeće koju imaju i prave mini-reviju ispred štanda. Ljudi zastaju i smeju se, ostali iznervirani prolaze spuštenih glava, žaleći se na ovaj čudni događaj koji usporava njihov hod.
Nekoliko minuta kasnije ponovo šetaju pijacom.
"Pa, u svakom slučaju, drage moje, Đampi je strava i ako mi ga neka suviše gleda ili mu se približi, polomiću je! U stvari, on je tip koji se možda isuviše sviđa ženama..."
Talasi se pogledaju. Onda prasnu u smeh. "Ma čujte, čujte! Oli je ljubomorna! Fijuuu!", i

počnu da je provociraju.
"Pa, Erika, večeras ti izlaziš s Đampijem ili je red na mene?", kaže Niki.
"U stvari, večeras je red na Diletu, na mene sutra, a na tebe u ponedeljak!" "Okej, okej, dovoljno je organizovati se!", Oli udari Niki po ramenu.
,Jao!"
"Jao — kako da ne! I više od jao! Dalje ruke! Već svaka od vas ima svog momka, a ko ga nema", okrene se prema Eriki, "neka ode na buvljak da ga kupi!", i pobegne, dok je Erika i ostale pojure. I idu tako, usred ljudi koji ne shvataju ove četiri zadihane devojke, koje guraju torbe, preskaču kutije, gurkaju se da prođu. I smeju se. Prijateljice.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 Empty Re: Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 1:48 pm

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 714c38c2fa02918_169521_l

34.

Nekoliko dana kasnije. Samo što se Niki završilo predavanje, susretne grupu prijatelja ispred fakulteta koji se dogovaraju oko nečega. Marko i Sara su nešto predložili.
"Ej, šta radite? Hoćete s nama nešto da pojedemo?" Đulija, Luka i Barbara razmisle trenutak. "A ti, Niki?"
"Ne, hvala, ja se vraćam kući. Ubrzo ću imati ispit i hoću odmah da počnem da radim da ne bih na kraju morala da učim kao luda."
Đulija se predomisli. "I ja idem kući, možda sutra!" Barbara slegne ramenima.
"Okej, kako želite, ali stvarno ste smarovi..."
Đulija pokuša da se izvini. "Ah, ja samo znam da sam tek na drugoj godini i već ne mogu više..."
Čini se da Barbara zna više o tome. "A zašto, misliš da će ti biti bolje kad završiš fakultet?"
Sara digne ruke kao da se predaje. "Nemojte mi tražiti uobičajenu rečenicu..." Niki je radoznala. "Koju?"
"Ispiti se nikad ne završavaju..." "U pravu si..."
Sara odmahne glavom. "Mama mia, kako sam dosadna..."
Niki se osmehne. "Daj, sutra ćemo, obećavam, svi zajedno ići da jedemo. U stvari, hajde da preteram, sutra ću doneti piće, u stvari tortu... Specijalizujem se na kolačima. Odnosno, kad sam nervozna i nemam volje da učim, da bih napravila pauzu, ja napravim tortu. I reći ću vam samo jedno: postajem odlična. 21amislite kakvu volju za učenje imam!"
"Ne mogu da verujem...", Luka se smeje. "Kad ja ne mogu više da učim... ja masturbiram!" "Luka!", Barbara se okrene i lupi ga po ramenu. ,Je l' shvataš, dođavola, šta pričaš?"
"Oh, ali istina je, to je oduška! Vidi, saznao sam da isto radi gomila mladića... Samo što mnogi nemaju hrabrosti to da kažu, ali ja imam!"
Marko se nasmeje. "Da, hrabri drkadžija." Barbari to uopšte nije zabavno. "Razumela sam, ali na koga misliš dok to radiš..."
"Izvini, učiš književnost i masturbiraš?!", Gvido se ubacuje. "U najmanju ruku na Niko!
Kidman..."
Barbara ne razume. "Kakve ona ima veze?" "Pa, igrala je Virdžiniju Vulf, a i strava je riba."
Barbara siđe sa zidića i odmahne glavom. "Ma vas dvojica ste bolesni... Saro, jesi U shvatila s kim se mi zabavljamo?"
"A mi smo zamišljale da su njih dvojica poslednji pesnici... Ma kako da ne! Poslednje svinje!"
"Ma, daj, ljubavi, nemoj da si takva." Marko pokuša da uhvati Saru, koja se izmiče. "Hej Niki, donesi tortu, bolje je..."
"Ej, lepa, da... bar će vas smekšati!"

Niki se zabavlja u ovoj borbi polova. "Da... Za vas ću napraviti jedan dobar tiramisu6... Jer ako budete suviše učili... Baš će vam biti potreban!" Niki se nasmeje i ode. Hoda ulicama univerziteta. Pogleda uvis u nebo intenzivnog plavetnila, lepo, čisto. Još uvek topao vetar čisti dvorišta, poneka mala zakasnela ptica brzo prolazi, uzaludno pokušavajući da stigne ono poslednje jato koje je odavno krenulo. Jednostavan i prelep trenutak, od onih koji nailaze iznenada i čine da se osećaš u harmoniji s čitavim svetom. Bez ikakvog posebnog razloga. Jednostavno, život. Niki se nasmeši i lake misli prolaze joj kroz glavu. Kako su strava ovi novi prijatelji. Veseli, iskreni, šale se i smeju bez pravljenja problema, bez senki. Luka i Barbara, Marko i Sara i onda Đulija, koja je oduvek sama. Ko zna koliko će trajati ova dva para, ali deluju tako složno, ništa se tu ne može, vidi se savršeno kad neka priča funkcioniše, ta ljubavna radost, te zabavne svađe upravo su neophodna dopuna, podsticaj koji daje stalnu energiju nekoj priči. Eto, promene, snovi, planovi... Nemati granice, misliti uvek pozitivno, kako je sve moguće. Kako nema nikakvih prepreka... Niki u tišini uživa u ovom nežnom zalasku sunca i iznenada... bum. Kao udarac fudbalera. I sve ove njene misli, kao jato ptica na granama drveta, odlete brzo, prestrašene. Brzi udarci krila ka nebu, i sve se izgubi u ovom bledom suncu na najudaljenijem horizontu.
On je tamo, sedi na svom motoru. Vidi je i osmehne se. Niki ne. "Šta radiš ovde?"
"Hteo sam da se izvinim."
Gvido siđe s motora i tek tada Niki primeti da u ruci ima cvet.
"Ovo je neven. Znaš li šta znači? Pokazuje bol i žaljenje, znači kajanje. Otvara se ujutru i zatvara uveče. Kao da svakim danom pozdravlja i oplakuje kretanje sunca..."
"Ti se izvinjavaš.' A zašto? Možda nije bila istina ono što si mi ispričao?" "Šta?"
"Gela ona priča o tebi i toj devojci... Lučili." "Da, bila je istinita."
"Pa, za šta se onda izvinjavaš?"
Gvido se osmehne. "Ne želiš ovaj cvet?" Niki ga uzme u ruke. "Hvala."
Gvido je posmatra. "Bila jednom jedna devojka koja je dolazila na more gde sam ja kao mali išao, na Iskiju. Gledali smo se međusobno čitavog leta i nikad ništa nismo rekli, ali je imala predivan osmeh kao što ga ti imaš..."
"Postoji samo jedan mali problem." "Da, znam, imaš dečka..."
"Ne. Ja nikad nisam bila na Iskiji."
Gvido se nasmeje. "Šteta. Propustila si predivno mesto. Znam da ti nisi ta devojka! Samo ne bih želeo da napravim istu grešku. Nisam je više sreo i nikad nisam mogao da joj kažem ono što sam želeo..."
Niki stavi torbu na motor. "Onda u ovom slučaju postoji drugi problem. Kao što si rekao: ja imam dečka."
Onda se nagne i počne da otvara blokadu na točku.
"Pusti, ja ću." Gvido joj uzme ključeve iz ruku, na tren se dotaknu, pogledaju u oči, onda

6 Tiramisu (tiramisú) - čuveni ital. kolač, bukvalan prevod bi bio "diže me gore". Prim. prev.

se on nasmeši. "Mogu? Nema ničeg lošeg ako ti pomognem da skineš blokadu, zar ne?"
Niki se podigne i nasloni na motor. Gvido zatvori lanac i stavi ga u prtljažnik. "Evo. Sad si slobodna... U svakom slučaju, znao sam da imaš dečka.
Ali hteo sam nešto drugo da ti kažem. Eto, mnogo puta upoznamo neku osobu, ništa ne znamo o njoj, gledamo je, slušamo ono što drugi pričaju, možda se prisiljavamo da mislimo da je za nas pogrešna ili prava a ne prepustimo se da nas zaista vodi naše srce..."
"Ma šta hoćeš da kažeš?"
"Da si ti mislila da je onaj profesor nežan, upravo gej, a nasuprot tome on ide sa svakom, svake godine ima drugu devojku, sa svojih predavanja ili ne, ali ipak mlađu od sebe."
"Tačno, pogrešila sam što se njega tiče..."
"Eto, ali nije uvek tu, u pravom trenutku, osoba koja ti može reći ono što ne znaš, da ti pokaže stvari s druge tačke gledišta, da ti ne dozvoli da počiniš grešku, da te spreči da se zavaraš običnom slikom."
"Da, tačno. "
"Tako kako me i ti možda smatraš ženskarošem, pa mi ne veruješ, misliš da ono što pričam pričam samo da bih te zadivio, a ne zato što to jednostavno mislim... A ja želim da te ubedim u suprotno..."
Niki se nasmeši. "Poklonio si mi predivan cvet."
"U devetnaestom veku bio je simbol dvorjana preljubnika." "Vidiš?"
"Ali postoji i jedna škola mišljenja koja ga smatra za simbol čiste i neograničene ljubavi. Amblem Margerite od Orleana bio je neven koji kruži oko sunca s motom: 'Ne želim da sledim drugo do sunca.'"
"I dalje je predivan cvet i..." "I?"
"I...", Niki se nasmeje sa sigurnošću. "I bio je dovoljan, bez potrebe za svim ovim rečima, da stvari vrati na svoje mesto."
"Nije tačno! Pogrešio sam, otišao sam, unervozilo me je sećanje na priču o profesoru i Lučili, a zatim i činjenica da si ga baš ti smatrala nežnim i nevinim još više mi je zasmetala... I zbog toga sam pogrešio, nisam ostao sam svoj gospodar, stavio sam tvoju torbu na zidić, ostavio sam te tamo, nisam te otpratio gore da se upišeš na ispit. A to je bila stvar koju sam u tom trenutku najviše želeo da uradim. Nasuprot tome, cela situacija se zapetljala, i sve sam upropastio..."
Niki ne zna dobro šta da uradi, pomalo je zbunjena. "Mislim da si tome dao preveliku važnost... Pomisli samo, i ja sam se osećala krivom..."
Gvido se nasmeši. "Da, ali mi nisi poklonila cvet da popraviš stvar..." "Ne baš toliko krivom."
"Okej. Tu mi je motor blizu. Je l' mogu da te otpratim kući?"
Niki na trenutak zaćuti. Suviše dug trenutak. Gvido shvati da nije prilika da preteruje. "Hajde da bar zajedno odemo deo puta do Trga Ungerija, ionako idemo u istom pravcu, zar ne?"
"U redu." Niki otvori prtljažnik, uzme kacigu i navuče je. Stavi ključ, okrene ga, tabla se osvetli. Motor se upali. Dođavola. Hoće da me otprati kući. Hoće da me prati deo puta. I zna gde stanujem. Informisao se, pitao je za mene. I na tren srce joj brže zalupa, ali je to čudan

osećaj. Pokuša da ga shvati, da ga protumači. Strah? Oholost? Nesigurnost? I u tom trenutku Gvido se pojavi blizu nje s "harli dejvidsonom 883".
"Baš je lep, je l' tvoj?"
"Ne, jutros sam ga maznuo!", i nasmeši se. "Pa, naravno da je moj... Još uvek ga otplaćujem!"
"I ja baš volim motore. Ne znam, daju mi osećaj slobode, nikad ne stojiš, provlačiš se kroz saobraćaj, niko ne može da te zaustavi... Uvek si slobodan."
"To je upravo filozofija motociklista. Izgubiti se u vetru."
Niki se nasmeši, onda siđe s nogara, udahne duboko. "Idemo." Laki vetar kao da sređuje njene misli. Sada je Niki vedrija, sigurnija. Tačno je, informisao se o svemu i zna i da imam dečka. Mirno vozi, on je malo iza nje, i svaki čas susreće njegovo lice u retrovizoru motora. Gleda njegovu kosu sakrivenu pod kacigom, prav nos, osmeh koji se iznenada pojavljuje. Primetio je da ga gledam. I Niki se osmehne, onda pogleda na ulicu. Baš je lep mladić. Jedna stvar je sigurna, da sam ja bila ta Lučila, nikad ga ne bih ostavila zbog onog profesora. Ali i on je malopre rekao, nikad se ništa zaista ne zna, ponekad nas zavara spoljašnjost. Baš tako. I ako se iza tog osmeha nalazi loš čovek, egoista, neko zbog koga ako se zaljubiš jedanput izgubljena si, ništa te ne čeka do patnja... Niki! Skoro da zaurla sama sebi usred ovih misli... Šta radiš? Ma šta te briga kakav je zaista. I kao da su sve one ptice ponovo zauzele mesto na granama. Šta misliš? Šta te uznemirava... Ti ništa ne rizikuješ. Ti si Aleksova. Bila si hrabra, skočila si, rizikovala si i sada si srećna zbog onog što si našla. Stane na crvenom semaforu Bulevara kraljice Margarete. Gvido je sustigne. Niki mu pokazuje na dno ulice. ,Ja na sledećoj raskrsnici idem desno..."
"Da, znam. A ja idem pravo. Živim u ulici Barnaba Orijani." "Je l'? Nismo tako daleko."
"Ne, zaista." Gvido se osmehne. "Možda ću neki put svratiti do tebe da idemo zajedno na fakultet."
"Oh...", Niki zastane da dobije u vremenu, onda pronađe siguran odgovor. "Još nisam shvatila koji predmeti me interesuju..." Vidi da Gvido hoće još nešto da kaže i pronađe izgovor na koji se ne mogu dati primedbe. "A i ja posle predavanja ili idem kod dečka ili u teretanu... Ili uvek imam nešto da uradim s drugaricama... Tako da moram biti nezavisna." Onda ugleda kako se uključuje zeleno na semaforu. "Ćao... Vidimo se." I krene punim gasom.
Gvido je odmah iza nje, još mali deo puta zajedno prelaze. I on insistira. "Ali tako...", kaže joj on, "sve je monotono, zar ne? Neka nepredviđena okolnost bi ti dobro došla..."
"Život je stalna, predivna nepredviđena okolnost." I Niki skrene udesno. Poslednji pogled, osmeh i via, dvema različitim ulicama. Eto, Erika bi trebalo ovakvog nekog da nađe, bio bi savršen. Sigurna sam da bi na ovaj način zaista započela novu vezu i ostavila Đoa da živi. Apsurdno je da se i dalje povređuju. Ostavljaju jedno drugo i ponovo počinju da se zabavljaju, a u međuvremenu, kad je sama, ona proba s nekim drugim i nikad mu ništa ne kaže. Ne znam šta radi Đo. Ali zašto ljudi toliko vole da ih povređuju? Zašto ne može da pronađe sopstvenu ravnotežu? Ako neku osobu više ne voliš, treba to jasno da joj staviš do znanja, ne možeš da je držiš okačenu o jednu nit samo zbog sopstvene nesigurnosti. Šta bi i moglo da se desi? Pa napusti je... Sve ostalo je život. Ide se dalje... Napred.
Niki vedro i sigurno nastavlja prema kući, puštajući da je miluje ovaj prijatan vetar, ne misleći više ni na šta, s onim radostima i mirnoćom koji te ponekad preplave i učine da se osetiš dobro, u centru svega, bez zavisti ili ljubomore, bez briga. I ne znaš čak ni odakle dolazi ta vrsta ravnoteže toliko savršene da se čak plašiš i da je izgovoriš. Iznenadi te koliko je redak i težak taj čudni savršeno nežni magični sporazum gde tvoj svet odjednom izgleda

da zvoni u pravom ritmu. To su trenuci. Trenuci koje bi trebalo živeti s najvećom mogućom savešću i svešću jer su retki. A i zato što ponekad, bez nekog pravog razloga, mogu iznenada da se završe.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 Empty Re: Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 1:48 pm


 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 714c3440d5d9fa9_168143_l


35.

Rano po podne. Suzana je upravo završila sa sređivanjem kuhinje posle ručka. Po plavom tepihu razbacane su neke igračke. Lorenco uzme špil karata "gormita" i lista ih jednu po jednu. Kontroliše pažljivo koja mu nedostaje. Onda se digne, ode po svoj mobilni telefon bačen u ugao velikog persijskog tepiha, otvori ga i otkuca SMS. Posle nekoliko sekundi stiže odgovor. Lorenco ga zadovoljno pročita.
"Ma daj, Tomazo ima duplikat ove koja mi nedostaje! Sutra će mi doneti u školu... Ali šta ću ja njemu da dam zauzvrat?", i nastavi pažljivo da pregleda karte, tražeći neki duplikat kog će se osloboditi i koji može biti koristan njegovom malom drugu.
A Karolina upravo učestvuje u boks meču sa "nintendo wii" igricama. Nalazi se u dnevnoj sobi, stoji pred velikim ekranom plazma televizora okačenim na zid. Stoji u gardu. Izabrala je avatar koji, po njenom mišljenju, najviše liči na nju, okruglo, nasmejano lice s pegicama i tamna kosa skupljena u rep. Obrve joj je nacrtala zaokrenute uvis, pomalo kao kod loše devojčice. Pritisne dugme iza ergonomske telekomande i započne meč. Bori se protiv konzole, koja ima izgled ogromne, dlakave Ijudeskare, ali s dobroćudnim licem. Ona ga je izabrala. Počinje. Savije se u kolenima i počne da boksuje, držeći pesnice visoko i skupljeno, blizu lica. I s vremena na vreme tresne pravo prosecajući vazduh. Na monitoru njen avatar ponavlja akcije, krećući se kako ona želi iako pomalo usporeno. Karolina iznova udara.
"Da! Napred, oborila sam ga! Okej!"
Lorenco podigne glavu i vidi na TV-u diva opruženog po zemlji i avatara koji je ostao na nogama u ringu, zadihan. Okolo navija publika. "Da, dobro, ali ovaj uopšte nije najjači! Daj ovamo...", i ustane. Uzme komandu "wii" iz Karolininih ruku i stane u gard.
"Ua, ali ja nisam završila s igrom... Mama!" "Ma daj, dosad si igrala!"
"Dobro, ali hajde onda da se borimo međusobno, idi da uzmeš drugu komandu!" "Ne, mamaaaaa... Ne dam! Ja hoću da igram protiv kompjutera!"
Suzana izroni iz kuhinje. "Ah, pa šta je? Jeste li završili? Ionako je tri sata. Brzo, u sobu, da radite domaći!"
"Ali, mama... Imam malo toga za domaći, mogu da ga uradim i posle...", kaže Karolina, hukćući.
"Ne. Dosta si se igrala. Uradićeš sada i gotovo. Znaš to. O tome nema diskusije. I ti, Lorenco, brže, stavi karte na svoje mesto i igračke u korpu i odlazi!"
Dva deteta, s dosadom, poslušaju Suzanu. Karolina isključi konzolu, a Lorenco sve baci u korpu osim karata koje pažljivo sakupi i stavi u njihov plastični omot. Onda zajedno odlaze tamo, malo se udarajući.
Suzana gleda kako nestaju u hodniku. Sedne na divan. Namesti se komotno, bolje nameštajući jastuk iza leđa. Onda pogleda okolo. Kuća. Njena kuća. Njihova kuća. Slike na zidovima. Ona od Skifana. Anemičan pejzaž. Baš kao što se ona sada oseća. Onda ramovi sa slikama. Zajednički porodični trenuci. Mala deca. Njen portret koji je uradio fotograf, ona nosi veliki beli šešir s obodom. Pjetro obučen za mali fudbal i još jedna fotografija, gde je lepo obučen na venčanju jednog prijatelja. Uspomene. On. Pjetro. Koliko sam te volela. Koliko si mi se sviđao u srednjoj školi, kad si sve zasmejavao. Kad si se pravio frajer i uvek se izvlačio. A onda smo se smuvali. I zahvaljujući tebi, osećala sam se kao kraljica, prelepa, najbolja od svih. Koliko poklona. Koliko pažnje. Večere. Nakit. Odmori. Onda fakultet, diploma, posao, studio. Da, uvek si se izvlačio. Koliko si me samo zezao. Koliko sam ti

verovala. Za mene si bio frajer. Osoba kojoj se divim i koja je zasluživala divljenje. Osoba zbog koje sam se osećala kao da sam stalno u centru pažnje. Ali zašto si mi ovo uradio? Prevario si me. Ko zna koliko puta. Dodirivao si, voleo, cenio druge žene umesto mene. Gledao si ih, uzbuđivao se i stavio me na stranu. Kakav bes. Kakvo poniženje. Kad pomislim na tebe s njima, u krevetu s njima, u kolima s njima kako ih zasmejavaš, šališ se, kako se zbog tebe osećaju važnima. Šta li si njima pričao što nisi pričao meni? Ne znam. Nikad neću saznati. Suviše me to boli. Ne prihvatam. I Suzanine oči se zamagle od suza. Bes.
Razočaranje. Slabost. Osećam se usamljeno. Sama sam. Ostaju mi samo deca. I moraću da počnem iz početka na neki način. A onda iznenada ustane. Ode ka prozoru. Gleda napolje. Da, svet uopšte i ne primečuje da se ja osećam loše. Svet ide napred. Moram da učinim nešto za sebe. Moram da se ponovim. Ja sam lepa žena. Majka sam. Osoba. Moram da skupim hrabrost. Onda se vrati u dnevnu sobu. Primeti na stočiću usred pisama i reklama jednu brošuru. Otvori je. "Teretana Wellfit. Treniraj besplatno jednu nedelju! Probaj nove kurseve kik-boksa s Davidom Grekom i Matijom Đordanijem... Disciplina koja je prilagođena svima! Probaj!", i vidi neke brojeve telefona i i-mejl adresu kao kontakt za informacije. Kik-boks. Da nije naporan? Nikad mi se nije sviđala teretana sama po sebi, slobodno telo, bodi-bilding, pilates, spining, fitnes uopšte. Ali jedna disciplina borbe i odbrane je nešto drugo... Moglo bi biti interesantno. A i moram da se ponovo pokrenem, da očvrsnem. Da mislim na nešto drugo.
Suzana uzme mobilni telefon. Ponovo pročita telefon s brošure i ukuca broj. Ma da, hajde da probamo.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 Empty Re: Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 1:48 pm

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 714c2c633466e26_165740_l

36.

Niki brzo parkira motor ispod stana, stavi blokadu na prednji točak, i baš kad hoće da uđe u ulaz, primeti crnu limuzinu koja je parkirana ispred. Šta se dešava? Kakva je ovo priča? Ili je došao neki ambasador ili se neko venčava... Pa. Slegne ramenima i krene da ulazi.
"Izvinite..." Elegantni gospodin, sa sve uniformom, izađe iz kola skidajući kapu. "Vi ste gospođica Kavali?"
"Meni kažete?" Na trenutak Niki je zaista zaprepašćena. "Mislite na moju majku!" Šofer se nasmeši. "Gospođa Nikoleta Kavali?"
"Da, ja sam. Ali, mogu li da zatražim jednu uslugu? Možete li me zvati Niki?"
,Ah. da..." Sada više nema sumnje. U ovoj ulici u ovom delu grada i s ovim imenom i prezimenom sam samo ja. Šofer se nasmeši i otvori vrata.
"Izvolite, Niki..." O bože, ne mogu da verujem. Ama šta je ovo, neka šala, da nisu tu i kamere? O bože... Ovo je iznenađenje! Ili možda nepredviđena okolnost, kako je malopre rekao Gvido. Ma ne, ne može biti toliko lud. "Izvinite. Jeste li baš sigurni da ste došli po mene?"
Šofer je gleda iz retrovizora i smeši joj se. "Savršeno siguran... A onaj ko me je poslao po vas u pravu je."
"Zašto, šta vam je rekao?"
"Da ne mogu da pogrešim, jedinstvena je..."
Niki se osmehne. ,Ali. pričamo o istoj osobi, je l' da?"
"Mislim da da." Šofer se osmehne. Niki uzvrati ali oseti krivicu što je uopšte i pomislila na nekog drugog. Onda šofer uključi radio. "Rekao mi je ako se bude plašila, sumnjala ili ne bude želela da pođe s tobom, treba da joj pustiš da čuje ovo..." Šofer pritisne dugme i kreče Broken Strings, Neli Furtado i Džejms Morison zajedno. Niki se smeši. Uzbuđena, gleda napolje kroz prozor. Onda očiju vlažnih od sreće susretne ponovo šoferove. "Da li je sada sve na mestu, gospodo?" Niki klimne glavom. "Da. Vodite me i na kraj sveta."
Limuzina ubrzava i malo-pomalo ide po zvuku pesme... You can't play on broken strings, you can't feel anything that your heart don't want to feel, I cant tell you something that ain't real... Naknadna istina. A muzika je tako lepa.
Auto lagano nastavlja, skoro bešumno, kao da ga nose jastučići vetra, kao da je nepomičan, klizi u saobraćaju, vrluda između kola i napušta grad. Sada slobodan, na putu Aurelija, vozi brže, malo je saobraćaja i jedan za drugim plavi znaci s putokazima: Kaštel di Gvido, Fređene. I još napred...
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 Empty Re: Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 1:49 pm


 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 714c297921c663f_164454_l


37.

"Fjumičino".
"Evo, stigli smo." Šofer izađe i otvori vrata. "Ali... Na Fjumičino?"
"Takve sam odrednice imao... Ah, još jedna stvar... Trebalo bi da mi ostavite ovo..." Šofer pokaže na ranac s knjigama s fakulteta.
"Jeste li sigurni? To su moje knjige za ispit..."
"Ja dolazim po vas kada se vratite... I vraćam vam knjige. Rekao je da vam kažem da tamo neće biti vremena za učenje."
,Ali gde idemo?"
Šofer se osmehne. "Ja ne znam, ali on da..." I pokaže na nekog iza svojih leđa, ko stoji ispred staklenih vrata koja su se upravo otvorila.
"Alekse!" Niki potrči i skoči mu u naručje potpuno ga obujmivši. "Ma ti si lud."
"Da... Ti si mi prenela... ovu predivnu ludost", onda pogleda na sat, "idemo... Baš je kasno!"
"Ali gde?" "U Njujork."
Potrče. Onda se Aleks osmehne i okrene prema kolima. "Ah, vidimo se ovde za četiri dana. Javiću vam vreme... I hvala."
Šofer ostane pred limuzinom i gleda ih kako beže na tragu svoje sreće, na oduševljenju svoje ljubavi. "Domeniko. Zovem se Domeniko."
"Moramo da uhvatimo ovaj autobus koji nas vozi na terminal 5. Odatle se kreće za Ameriku."
"Ali kako si to uradio? Ti si Iud..."
"Otkad smo se vratili, sve je postalo suviše normalno. A i posle LaLune, mi nikad nismo slavili.
"Šta? Uspeh kampanje?"
"Ne, nego to što si mi se pridružila na svetioniku... I što smo još zajedno! Naš veliki, jedini, vrlo lični uspeh!"
Niki uzme mobilni telefon.
"Šta radiš? Svidela ti se toliko ova rečenica da ćeš je zapisati?" "Ma za koga me ti smatraš... Vidi, ti si reklamni stručnjak!"
,Ah, da..."
Niki odmahne glavom. "Telefoniram..." Aleks se nasloni na nju. "već znam kome..." "Halo, mama."
"Niki, ali rekla si mi da ćeš doći kući. Spremila sam ti nešto za jelo... Vratila sara se i nisi tu!"
"Onda sedi."
"O bože, šta ti se desilo? Šta treba da mi kažeš? Nemoj da me zabrinjavaš..."
"Nije ništa zabrinjavajuće. Aleks i ja, da bismo proslavili, idemo napolje četiri dana."

"Gde? I šta da proslavite?" "U Njujork!"
"Ma daj, Niki! Blago tebi što ti je uvek do šale. Čuj, vrati se brzo pošto moram da izađem s tvojim ocem, idemo u pozorište, a tvoj brat mi se ne ostavlja opet sam." I spusti.
"Halo, mama? Mama?" Okrene se ka Aleksu. "Ne mogu da verujem! Spustila je! Ah, ja sam probala da joj kažem po drugi put. Prvo kaže da sve moramo da govorimo jedna drugoj, ali baš sve, a onda svaki put kad pokušam nešto više da joj kažem, nešto drugačije od uobičajenog... spusti mi slušalicu... Pa sad ti razumi mame!"
Aleks se smeši. "Drži." "Šta je to?
"U ovoj torbi je jedna spavaćica, sva šminka koju si ostavila u mom kupatilu, košulja i džemper za sutra ujutru, tvoj veš... I četkica za zube koju toliko voliš..."
"Ljubavi", stegne ga jako, stane nasred aerodroma i poljubi ga. Dug, mekan, topao, zaljubljeni poljubac... Aleks otvori oči. "Ljubavi..."
"Da?" Niki sanjalački odgovori.
..Tu su dva čuvara koji nas gledaju..." "Ljubomorni su."
"Ah... Da, naravno, ali ne bih želee da nas zatvore zbog povrede morala..." "Pa šta?"
"Pa, ne bih želeo da propustim avion."
"Sad si me ubedio!" I počnu brzo da trče prema terminalu za ukrcavanje. Onda se iznenada Niki zaustavi. "Ljubavi... Ali postoji jedan apsurdan, užasan, dramatičan problem."
Aleks je uplašeno pogleda. "Koji, ne govoriš engleski?" "Ma kakvi! Budalo! Nemam pasoš..."
"Ja imam!" Aleks se nasmeši i izvadi ga iz džepa. Niki ga uzme i otvori. ,Ali ovo je tvoj, s magnetnim trakama kao što sad postoje..."
Aleks zavuče ruku u drugi džep. "A ovo je tvoj... S istim magnetnim trakama!" "Ma daj... Dao si da mi urade!"
"Za dva dana!"
"A kako si to uspeo?"
"Imao sara sve tvoje podatke, slike i sve ostalo... I čak i tvoj potpis, sećaš se da sara te naterao da potpišeš papir? To je bilo zbog ovoga."
"Razumela sara, ali za dva dana?"
"Ne znaš? Specijalna procedura... Ideš da radiš fotografski set u Njujorku za novu kampanju!"
"Dobro! To mi se sviđa! I sve oni plaćaju?" "E to ne..."
"A ne, Alekse, onda ne važi. Hoću da podelim put... Pa izvini, kao što si rekao, slavimo naš veliki jedinstveni i vrlo lični uspeh... To je obostrana zasluga, pripada oboma i treba da se podeli na dva dela..."
"Ljubavi, ali ja sara izabrao vrh vrhova..." "Što će reći?"

"Ako podelimo, bićeš mi dužnik ceo život!" "Bezobrazniče. Nije trebalo da kažeš koliko je koštalo." "Ali i nisam rekao..."
"Da, ali si naznačio tako da shvatim."
Popnu se u autobus. Niki iznenada ima ideju. "Onda ćemo ovako. Naš sledeći veliki jedinstveni i vrlo lični uspeh, koji će se odsad pa nadalje zvati VJLU, proslavićemo o mom trošku tamo gde ja kažem...!"
"Važi, u potpunosti se slažem! Baš lepo, izuzetno mi se sviđa ideja da idem na odmor u Frakati!"
Niki ga udari po ramenu. "Jao! A zašto sad ovo?" "Bezobrazniče..."
"Opet? Pa šta sam rekao?" "Naznačio si da shvatim..." "Ali šta?"
"Da idemo na neko mesto koje je blizu i koje malo košta."
,Ah, ja nisam tako shvatio!" "Da, lažove..."
Približavaju se pultu za kontrolu. "Izvolite", i Aleks uzme pasoše, zajedno s kartama. "Imate li prtljaga za ukrcavanje?"
"Da... Tvoj je pun šminke, a moraš ovako da ga pošalješ. Baš bez veze." "Bolje, tako ćemo lepše putovati."
"I ja stavljam svoju torbu iz solidarnosti."
Stjuardesa izviri i ugleda dve male torbe. "To je sve?" "Da."
Napravi zbunjeno lice, onda slegne ramenima, ionako je već svašta videla, a na kraju krajeva, ovo je samo mala neobičnost.
"Evo vaših karata, 3A i 3B. Prijatan put."
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 Empty Re: Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 1:49 pm

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 714c284d06c1a73_164008_l

38.

Ma koji je danas dan? Po ko zna koji put proveri u ogledalu da li je sve na mestu. Rasejano potraži neku indiciju, nešto na licu, ali ništa ne vidi. Nikakav znak. Bolje. Bar ovaj put neću morati da koristim korektor kao uvek. Kakva sreća. Mora da sam imala neku naglu promenu, kako se ono kaže. Ma da, malo stresa koji je sve izbacio iz ravnoteže. A nisam zaradila nijednu bubuljicu! Konačno jedanput. Pokuša da se uveri pogledavši se po poslednji put u ogledalu. Ništa. Njeno uobičajeno vedro i nasmejano lice, okruženo svetlom sjajnom kosom. Ma! Ode u sobu i obuče se za izlazak. Mobilni telefon zavibrira. Poruka. Dileta je otvori i pročita. "Svratiću večeras u osam, film počinje u osam i četrdeset! Filmski poljubac za tebe!" Kakva budala. Ponekad je pravo dete. Dileta se nasmeši i obuje crvene lakovane baletanke. Onda sa stočića uzme torbu i svetlosivi kaputić. Prođe kroz hodnik, ali se onda iznenada zaustavi. Okrene se oko sebe i ode u kupatilo. Potraži u ormariću. Evo kutije. Izvuče dva komada i stavi u unutrašnji džep tašne. Možda će mi baš večeras poslužiti. Nikad se ne zna. Zatvori vrata, vrati se u hodnik, uzme ključeve.
"Ćao, mama, brzo ću se vratiti."
Iz kuhinje dopre glas prigušen od uključenog televizora. "Je l' s Filipom izlaziš?"
"Da! Ali čeka me dole, neću da ga teram da se penje na četvrti sprat, lift je još uvek pokvaren!"
"Okej, pozdravi ga i nemoj dokasno."
Ma baš. Pa roditelji su baš apsurdni. Upravo sam joj rekla da se brzo vraćam i kaže mi nemoj dokasno. Kao kad ti kažu "pazi". Kao da čovek ne zna da treba da pazi i da se ne ponaša neodgovorno. Pošto kasnije stižu posledice. I iznenada, na ovu reč, dok je pomišlja, stegne je u stomaku. Posledice. Paziti. Kao udarac koji nešto čepa. Grč. Ali to nije znak koji je čekala, onaj prirodni, kao uvek. Ne dolazi iz donjeg stomaka. Drugačiji je. Rašireniji. Udar. Neka vrsta udara struje. Dileta zastane na stepenicama. Počne frenetično da broji, koristeći prste obe ruke. Kao devojčica u osnovnoj školi koja nešto sabira. Ili bolje rečeno, oduzima. I kada stigne do rezultata, razrogači oči. Ne. Nemoguće. Ponovo sve uradi iz početka, ovog puta broji sporije. Ništa se ne može. Isti rezultat. Pokuša po treči put. Ali joj na pamet padne ono pravilo; "Menjajući redosled sabiraka, rezultat se ne menja." Dođavola. I iznenada se seti. Ne bi želela ni da pomisli na to. Ali pomisli. I seti se. I u suštini, dođavola, moglo bi da bude. Uvek je bila tačna kao švajcarski sat, otkad pamti. A gle ti sad, ovog puta ne. Nemoguće. Onda brzo, kao detektiv koji je sve tragove stavio na jedno mesto i upravo se sprema da sastavi poslednju slagalicu koja će razrešiti istragu, shvati. Ako joj se za sedam godina nijednom nije desilo da joj za vreme ovih dana ne izađe nijedna bubuljica, onda postoji neki razlog. A ovaj razlog mnogo liči na jedno posebno veče. Onda, nakon paba, kada je Filipo, pre nego što ju je otpratio kući, napravio dugu vožnju kolima da joj pokaže neki antički luk na Apiji, koji je slučajno otkrio i mnogo mu se svideo. A onda, parkirani tamo u mraku, nakon što su pričali i šalili se kao uvek, počeli su da se miluju i ljube. Sve više. Sve više, izgubljeni u muzici koja je izlazila iz radija. Zaštićeni automatskim bravama na vratima kola, pa ipak sa strahom zbog nepoznatog mesta, oni koji su uvek pažljivi, uvek na oprezu, sa svim onim što čuju da se okolo događa. A taj put, pomalo nesvesni, pomalo buntovnici, u nepredviđenoj strasti koja te ponekad tako obuzme. I prepustili su se, ophrvani ljubavlju, željom. A onda Filipo, koji iznenada primeti da nije uzeo prezervative. I skrhan, klone na Diletu. A ona onda, ljupko, rekla mu je da je možda bolje da stanu. I on se složio. Ali su onda zajedno, ne uspevajući da se kontrolišu, nastavili. Poljupci, milovanja, zagrljaji, želja, strast. Oči u oči. Opet i opet. I zvezde kroz prozor, predeo, noć. A oni sjedinjeni, bliski, zajedno. I dug zagrljaj. Pogledali su se u oči pomalo sa smehom, pomalo zabrinuto, i ona Filipova

rečenica: "Pazio sam, jesi li videla, ljubavi?" Ne. Nisam videla, ljubavi, zato što sam se prepustila i izgubila sam se s tobom, u tebi. Verujem ti. I Filipo je verovao samom sebi. A sada? Ma Nemoguće da će ovako biti? Dileta zadihano potraži mobilni telefon u džepu. I dok ga traži, pronađe dve kesice uložaka koje je uzela iz ormarića u kupatilu i za koje se toliko nada da će joj trebati. Pogleda ih i vrati na mesto. Dohvati telefon. Brzo ispiše poruku. "Ljubavi, nemoj da svraćaš, doći ću ja u bioskop..." Ali onda razmisli. Šta radim, već je kasno. Filipo samo što nije došao. I obriše poruku. Ne. A i večeras je film. Stvarno joj je stalo da ga vidi. Problem ljubavi od Arkibuđija. Večeras Neću da mislim o tome. A onda možda i grešim. Sutra. Misliću o tome sutra. A možda ću otići i do apoteke. Možda. Vrati telefon u torbu i siđe niz stepenice, praćena tim novim, tananim predosećajem.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 Empty Re: Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 1:49 pm

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 714c278a03478cd_163755_l


39.

Vreme je za polazak. Niki i Aleks predaju karte stjuardesi ispred terminala.
"Izvolite." Ocepi isečak i stavi u mašinu koja ga uvuče, brzo pročita i izbaci na drugu stranu. Stjuardesa ga vrati i njih dvoje uđu.
"Kako je to lepo, ne mogu da verujem... Pomalo se bojim", kaže Niki Aleksu stežući mu ruku.
"Čega.?"
"Visine... i dužine... Koliko traje let?" "Ma... Oko devet sati..."
"Ne napuštaj me..."
"Eh, a gde bih išao, izvini? Pa u avionu smo!"
"Da, da, znam... Na stranu što su, znaš, napravili i film o ovome..." "O čemu?"
"O ljudima koji su nestali na avionskom letu. Onaj s Džodi Foster, koja je izgubila dete od osam godina i niko nije hteo da joj poveruje..." U svakom slučaju, mislila sam uopšteno... Ne napuštaj me. Hoću da si mi uvek blizu, ti mi ulivaš sigurnost."
I u tom trenutku Aleks je sve ubeđeniji u izbor koji je napravio. Snažno joj stegne ruku. "Naravno, zlato..."
Kad su stigli na ulaz u avion, oni pokažu karte stjuardesi i stjuardu. "Izvolite, to su mesta odmah desno u drugom prolazu."
"Hvala." Prođu prvi prolaz i gledaju nagore, ispod prtljažnika, tražeći svoj broj. "Evo, 3A i 3B..."
Niki ga iznenađeno gleda. "Ali to su ležajevi! Mi smo u prvoj klasi!" "Pa, naravno, zlato."
Niki priđe svome i ugleda plastičnu kutiju sa sve maskom za spavanje, jastučetom i pokrivačem. Otvori je. "Pokrivač je savršeno mekan!" Sedne na svoje mesto i isproba ga. "Ali strava je... Mogu i noge da opružim..."
"Da... Možemo da spavamo... Ili da ostanemo budni, z l a t o . . . " , i nasmeši joj se.
,Ali svi nas vide! Ne vodiš me valjda u Njujork da radimo ono što možemo mirno da radimo svaki dan u tvojoj sobi, ljubavi! Je l' da?"
Aleks prasne u smeh. "Užasna si..." A koliko bi voleo da joj kaže istinu. Umesto toga, sedne i on na svoje mesto, blizu su prozora. Malo kasnije stiže stjuardesa.
"Dobro veče, izvolite... Mogu li vam ponuditi šampanjac?"
"Zašto da ne...", Niki slegne ramenima. "Naravno, ionako ne moram da učim..."
Uzmu dve čaše i veselo se kucnu gledajući se u oči, inače zdravica ne važi. "Zamisli želju." Niki zatvori oči. "Zamislila."
Onda se on nasmeši. Pogleda je. "I ja..." I na tren tišina, pitajući se da li su zamislili istu želju. Aleks će morati da sačeka bar dok ne stignu u Njujork da bi saznao da li je baš ono što i on ima na umu. Ili ne, barem dok joj to ne kaže. Baš u tom trenutku zazvoni Nikin mobilni telefon. Ona pogleda displej. Onda se nasmeši, izvinivši se Aleksu.
"Hmm, moja mama..." Odgovara. "Da? Halo, mama..."

"Ali, Niki! Koliko ti još treba? Gde si?"
"Ali, mama, već sam ti rekla... Upravo krećem, vratiću se za tri dana...", Aleks odmahuje glavom i pokazuje joj četiri prsta. "Četiri!" Niki brzo odmahne rukom, kao da kaže; dobro, nema veze, nije važno, inače će se zabrinuti. Simona hukće preko telefona. "Ma daj... Igra je lepa kad kratko traje..."
"Mama, hoćeš li me saslušati? Istina je!" Simona odluči da učestvuje u igri ozbiljno misleći da je ćerka zeza. "A kako to još uvek možeš da odgovoriš na telefon?"
"Zato što još nismo krenuli..."
"Ah, a za k o l i ko . . . " , S i m ona koristi još šaljiviji ton, "polećete?"
"A? Sačekaj trenutak, mama... Izvinite...", Niki pozove stjuardesu koja priđe. "Za koliko krećemo?"
"Upravo se spremamo da se odvojimo od terminala... Štaviše", uputi joj vrlo profesionalan osmeh, "morali biste da isključite mobilni telefon.
"Da, naravno..." Onda približi mobilni telefon uhu i ponovo počne da priča sa Simonom. "Mama, jesi li čula? Upravo se spremamo za poletanje!"
"Da, čula sam, znači, istina je! A kad ćeš mi to reči?" "Ma kako kad ćeš mi to reči, već sam ti rekla." "Mislila sam da se šališ."
"Pa kakva je to šala?" "A kada se vračaš?"
"Za tri...", Aleks joj ponovo mahne rukom ispred lica otvarajući četiri prsta. "Četiri dana..."
"Tri ili četiri dana? A šta da kažem tvom ocu?"
"Da ću mu doneti poklon! Daj, mama, sad moram da prekinem..." "Niki..." "Da?"
Simona napravi pauzu, uzdah, u grlu joj je knedla. "Lepo se provedi." I kaže to drugačijim glasom, nežnijim, skoro iskidanim. I Niki se iznenada ražali.
"Mama, nemoj tako, inače ću se rasplakati..." I sklizne joj suza, i pomalo se smeje gledajući Aleksa, a pomalo je tužna. "Oh, ma daj!"
Simona pronađe glas i ona se nasmeje, šmrkčući. "U pravu si, ćerko, lepo se provedi!" "Eto, tako te volim, mama... Mnogo te volim."
"I ja tebe." I prekine baš na vreme, pošto dolazi stjuardesa. Prolazi gledajući između sedišta, kontroliše da nije neki stočić oboren, onda ukrsti pogled s Nikinim, a ona upravo isključuje mobilni telefon. Stjuardesa joj se osmehne. Niki uzvrati osmeh, ubacujući telefon u džep na sedištu ispred. I Aleks isključi svoj.
"Ti i tvoja mama ste baš... A zamisli da smo krenuli na duže od četiri dana... Zamisli da idemo u inostranstvo da živimo tamo..."
Niki ga pogleda sa sigurnošću. "Ako sam ja srećna, i oni su srećni. Oni samo žele da me vide kako se smejem..." Onda se radoznalo približi Aleksu. "Je l' zato idemo u Njujork? Premeštaju ti sedište? Idemo tamo da živimo? Moramo da nađemo neku kuću za tebe..."
Aleks se naglo okrene. "Kako za mene? A ti?"
"Kakve veze ja imam, ja moram da učim. Već sam dala neke ispite... Idem napred. Šta ja da radim u Njujorku dok ti radiš... Nikog ne poznajem!"

"I ti bi me zbog toga ostavila?"
"Ma kakvi! Sa Internetom, skajpom, veb-kamerom, i slično, postoji milion načina da se ljudi međusobno vide i razgovaraju, čak i na daljinu i ne košta ništa... Bilo bi savršeno..."
"A je li... A kako bi za ostalo?" "Koje ostalo?"
"Ljubav... kad bismo vodili ljubav?" "Bože, baš si strašan... Samo na to misliš!"
"Ma kakvi! To je samo mala, opravdana radoznalost..."
"Mogli bismo da to radimo svaki put kad se vidimo, kad ja dođem kod tebe u posetu ili ti kod mene."
"Pa naravno."
Baš u tom trenutku prolazi jedna stjuardesa. Vrlo je lepa i ukrsti pogled s Aleksovim, zadržavši ga malo duže. Aleks to primeti i namerno je pogleda. Onda kada se ona nasmeši i prođe ih, on ponovo pogleda Niki.
"Pa naravno. Moglo bi... Ja bih tako bio malo slobodniji..." Ponovo prođe stjuardesa i Aleks je zaustavi. "Izvinite?"
"Da?" Lako se približi, prelepa i nasmejana.
"Ne, evo... Hteo bih da znam, ako vam to nije problem... Da, vidite..."
Niki ga ošine radoznalim i pomalo prekim pogledom. Aleks je pogleda da dobije na vremenu, a stjuardesa ga pritiska. "Izvolite, recite..."
"Pa, da li bismo mogli dobiti još malo šampanjca?"
"Pa naravno, tu je za vas." Onda se okrene Niki. "Želite li i vi, gospođo?"
Niki odgovori, prethodno duboko udahnuvši. "Ne..." I tek na kraju doda: "Hvala..."
Stjuardesa se udalji i čim nestane iz njihovog vidokruga, Niki se okrene i tresne Aleksa pesnicom u stomak.
"Jao! Ma jesi li luda? Šta sam uradio? Samo sam tražio flašu šampanjca..."
"Baš tako..." I još jednom pesnicom u stomak. "Ovo je zbog onog... kako si je tražio!" "Ali nije tačno... Ti si ta koja je to zlobno primila!"
"A je li? Pazi da te ne tresnem još jedanput malo niže i tako izbrišem mogućnost bilo kakve zlobe..."
"Ne, ne", kaže Aleks praveći se da je uplašen. "Molim te, Niki, ne! Čak i ako bih bio slobodniji... Ne bih uopšte bio u iskušenju..
Baš u tom trenutku stjuardesa se vraća. "Evo šampanjca... Jeste li sigurni da ne želite, gospođo? Da se niste predomislili?"
"Ne, ne, hvala, zaista sam sigurna." Stjuardesa ode, Aleks malo popije. "Mmm... Kakva d i v ota... " Ni k i se pokrene, a Aleks odmah u defanzivu, "... ovaj šampanjac!" A onda osmeh i malo-pomalo avion stigne na poletnu pistu, motori počnu da urlaju, obrtaji se povećavaju. Zatim avion počne da juri brzo, brže, još više. Niki uzme Aleksovu ruku. Stegne je, pogleda kroz prozor baš u trenutku kad se avion odvaja od zemlje. To je tren. Onda poneki oblak, laki talasi mora malo ispod njih i iznenadni zaokret nalevo... Avion kreče prema Americi.
Aleks joj se smeši i miluje joj ruku. "Ne plaši se, sa mnom si..." Niki se nasmeši malo mirnija, prepusti se udobnom sedištu i ukrade malo šampanjca iz njegove čaše, gledajući ga

lukavo, ali kao mladi ratnik koji je već položio oružje i vedro prihvata ovu jednostavnu predaju. Onda se nasloni na njegovo rame i malo-pomalo zaspi. Aleks joj malo kasnije nežno skloni kosu s obraza, otkrije te meke usne već pomalo pocrnele, te zatvorene oči, vedre, bez traga šminke, koje mirno odmaraju u očekivanju ko zna kakvog sna. I onda se i on nasmeši ophrvan ogromnom nežnošću i jak, siguran, dubok, praćen osećajem da je napravio pravi izbor. I dalje drži ruku na Nikinim nogama, da je oseća uvek tu, blizu, kao neki gest pripadanja, sigurnosti, da ona ne može da pobegne. Aleks se smeši. A gde bi mogla da ode... u avionu. Ali saznanje da je tu, pored pomogne da mu još jedna stvar padne na pamet. Ma kako na to nisam pomislio ranije?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 Empty Re: Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 1:49 pm


 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 714c222b47c8364_161776_l


40.

Malo kasnije. Šum. Iznenadna praznina u vazduhu. Niki poskoči, probudi se, uplašeno pogleda okolo, dezorijentisana.
"Ššš... Evo me, tu sam." Aleks je miluje od noge sve do stomaka. "Tu sam, sve je u redu." "Ma gde smo?"
"Mislim da smo iznad Španije, malopre sam proveravao. Propustila si film. Mamurluk, sladak je, komedija Toda Filipsa smeštena u Las Vegas, priča je o tri kuma koji gube prijatelja koji treba da se venča..." Na monitoru ispred Aleksa promiču slike odjavne špice. "Ali, ako želiš, videćemo ga ponovo u Rimu kad izađe, ili sada kad stignemo u Njujork."
"Budalo..." Onda pogleda okolo. "Tvoja stjuardesa nije više prolazila?" Aleks je zabrinut. "Ne... Definitivno. Zaista..."
"Šteta. Žedna sam. Htela bih malo vode."
"Pritisni ovde. I odmah će doći...", Aleks se protegne sa svog mesta i pritisne neko dugme na naslonu. Iznad njih se upali mala svetiljka. Niki ga gleda iskrivivši usta. "Hmmm... Suviše znaš!"
"Ali, Niki, to je isto u svim avionima, oduvek... Čak i u onim linijskim... A pomalo sam i putovao."
"Znam... Ali to mi se ne sviđa!" "Ma daj!"
"Pomisao da bi mogao biti malo slobodniji primio si s krajnjom radošću, s previše radosti... A zaista nismo stalno zajedno."
"Baš tako..."
"A ako već toliko želiš slobodu, pomisli da smo..."
Baš u tom trenutku prilazi stjuardesa. Ali nije ona odranije. "Zvali ste me?" Aleks i Niki se pogledaju i prasnu u smeh.
"Da... Izvinite...", Niki se uozbilji. "Mogu li, molim vas, dobiti malo vode?" "Naravno, odmah ću vam doneti."
"Hvala. "
" V i di š . . . " A l e k s je gleda uz osmeh, "opasnost je prošla."
"Ma zamisli! Nisam se plašila ni one druge, šta misliš! Ti si taj koji rizikuje...", Aleks odluči da podnese udarac.
"Da... Ma šta pričaš?"
"Ja? Ništa...", Niki je neodređena. "Ne sećam se. U svakom slučaju znaš šta bih baš volela?
Da čitam."
"Zaista? I ja!"
"Ali ja nisam ponela knjigu...", Aleks se nasmeši i uzme svoj ranac ispod sedišta. "Mislio sam ja na to..." I izvadi ogromnu knjigu Stiga Larsona. Niki je pogleda. "Muškarci koji mrze žene? Ma šta je to, neka poruka?"
"Ma kakvi... Odličan triler jednog švedskog pisca koga nažalost više nema, ali doživljava neverovatan uspeh u ćelom svetu..."
Niki je okreče u rukama. "Ali, baš je obimna... Ne znam kada ću je završiti!"

"Čitaćemo je zajedno."
"A kako? Izvini, rekao si da je triler! Šta ćemo, da je podelimo napola, ja ću čitati prvi deo, ti drugi, a onda ćemo da je prepričamo jedno drugom?"
Aleks se nasmeši i ponovo zavuče ruku u ranac. "Imam dve." I izvadi još jedan primerak iste knjige. "Ma daj! Baš je super ovako!" I Niki ga pogleda sjajnim, zaljubljenim očima. Kako je to lepo. Suviše lepo. Niko nikad nije tako nešto uradio. I skoro se uplaši svoje sreće. I počnu radoznalo da čitaju, srećni, onda obuzeti, zainteresovani, uvučeni. Putuju tako neko vreme, preleću Portugaliju i onda se nađu iznad Atlantika. A ovaj lagan, tih avion nastavlja svoj put.
Aleks se u određenom trenutku nagne prema njoj da bi video broj stranice. Dvadeset pet. "Zaostaješ..."
"Nije tačno... Daj da vidim", i prekontroliše njegovu. Četrdeset. "Ma ne mogu da verujem. Preskačeš strane, namerno to radiš, posle ću te preslišati... U stvari, sad ću te preslišati. Kako se zove časopis gde radi..."
"Dobro, ovo ne važi, napisano je i na koricama...", i nastave tako, naizmenično se ispitujući, praveći pretpostavke o onome što će se desiti.
"Ali zar nije čudna priča o ovo dvoje, ona je udata za nekog drugog, a s vremena na vreme spava kod njega..."
"Ma nije tačno!"
"Ma da, to piše na početku, vidiš da si preskakao stranice!" "A da, tačno...", Aleks se nasmeje.
"Ne pravi se lud, nisi to u stvari znao... Prevarantu!"
"Ma ne... pročitao sam. Imaju takvu vezu zato što je to deo švedskog mentaliteta, oni su mnogo otvoreniji... Jesi shvatila? Slobodan seks."
I Niki ga ponovo udari.
"Jao! Pa šta sam rekao, to je u knjizi." "Ne, ponovo si pogledao stjuardesu..."
"Samo zato što će upravo servirati jelo, a ja sam prilično gladan..." Onda se približi kao da će je ujesti. "Tebe!"
"Budalo, baš ćeš me iznervirati s ovom stjuardesom..."
"Ma ja sam gladan tebe, zaista... Da se sakrijemo u kupatilo?"
"Da, kao u onom filmu što si mi dao da pogledam, kako se ono zvao?"
"Bogate i slavne."
"Da, to je onaj kada se u avionu on pravi da je izgubio ženu kako bi ubedio onu lepu glumicu... Kako se ono zvala?"
"Žaklin Bize."
"Baš tako... da bude s njim i onda, dok ona ide u kupatilo, on se uvuče i oni budu zajedno... Jedino što nakon sletanja Žaklin Bize vidi kako upravo žena dolazi po njega, živa, sa sve decom!"
"Eh da, takvi tipovi pribegavaju svakoj strategiji, čak i sažaljenju, samo da ujedu... Ali to sigurno nije slučaj s nama. Da se uvučem u kupatilo?"
"Hej, ma šta te je obuzelo? Da ti avion ne pravi taj efekat? Nikad te više neću samog poslati avionom... A uz to, je l' znaš da je jedan slavan glumac uhvaćen dok je radio ono sa stjuardesom?"

"Naravno. Hteli su i reklamu da naprave od toga! Ona je bila australijska stjuardesa iz 'Kvantasa', a on Ralf Fajns, onaj što je snimio Engleskog pacijenta... Samo što je tada... On bio nestrpljivi Amerikanac!"
I nastavljaju tako, smejući se, ćaskajući, čitajući, zezajući jedno drugo. Stiže večera i malo piju, probaju palačinke, pojedu filet, Aleks joj doda kolač koji ne jede, ona njemu komad sira koji je ostavila.
"Hoćeš da čuješ još nešto? Uzeo sam i duple slušalice za aj-pod." I zajedno slušaju miks. Džejms Blant, Rijana, Eni Lenoks. A ovog puta Aleks je taj koji zaspi. Prođe jedna stjuardesa, skloni mu poslužavnik. Onda Niki zatvori stočić, lagano ga savije, uvuče u veliki bočni rukohvat i zatvori. Ugleda nekoliko mrvica na njegovom džemperu. Lagano kao pincetom, kao u onoj igri "Veseli hirurg", skine ih skoro ga i ne dodirnuvši, zabrinuta da bi i sada nešto moglo zazvoniti. A onda lagano prođe rukom po njegovoj ruci, da ga to milovanje isprati u ko zna kakav san.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 Empty Re: Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 1:50 pm


 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 714c1d880296d67_159739_l

41.

Niki proviri kroz prozor. Bizarna igra vremenskih zona učinila je da ona izgubi osećaj za vreme. Sada je tu neka čudna zora, daleka, s one strane vidika. Kao da je neka vrsta linije koja prati horizont, jake narandžaste boje, koja označava početak ko zna koliko važnog dana. I za tren Niki u mislima prođe kroz njihovu priču. Kao da slike lagano prolaze kroz oblake... Dugometražni film koji se projektuje samo za nju, jedinu gledateljku leteće sale. Ne mogu da verujem... Naš prvi susret, ili bolje rečeno sudar, s motorom, a onda tog istog dana ispitivanje iz italijanskog koje je dobro prošlo, odnosno, ja nikad nisam dobila takvu ocenu iz italijanskog; već iz toga je trebalo da shvatim kakva je on sreća, nekog takvog žena mora držati blizu sebe. A onda njegovi prijatelji, moje prijateljice, tako različiti svetovi, udaljeni svetlosnim godinama, i to ne zbog godišta... Ali na kraju je bilo kao u onoj priči o suprotnostima koje se privlače, baš smo bili savršeni... Niki ga pogleda. Aleks i dalje spava. Savršeni smo. Nasmeši se i ponovo proviri napolje. Jedno krilo aviona seče oblak, prolazi ga, ranjava, a on mekan pušta da ga prođu, i ostaje tako, u praznini ovog beskrajnog prostora. I Niki ponovo nastavi sa svojim filmom. Prvi put, predivno, u njegovoj kući, s onim mirisom jasmina, i narednih dana, možda još lepše. Kad su jeli japansku hranu, na onaj način, skoro da se nasmejala u sebi, pokrivajući usta, možda u skladu s onim orijentalnim kostimom koji je obukla i onda svukla, sa svim o ni m što je sledilo... A onda iznenađenje s onim slikama u sobi, kampanja LaLuna, kada je sebe gledala po ćelom Rimu... Onda Niki postane ozbiljnija, druga uspomena. Teža, bolnija, koja još uvek ostaje tamo, u onoj senci. Taj dan. Te reči. "Velika je razlika u godinama, Niki." A u stvari, razlog je bio sasvim drugačiji. Ponovo se pojavila ona. Elena se vratila. Niki se okrene prema njemu. Aleks blaženo spava, mirno, anđelče.
A nije joj rekao istinu, nije joj ispričao kako stvari zaista stoje. Učinio je da se ona iznenada oseti nesigurnom, da nije na visini tog sna koji je za nju postao realnost. I naredni dani. Učenje za diplomski ispit, ali u stvari ne uspeva da se otkači. Aleks. Njen um koji se stalno vraćao na njega, kao magnet, kao prvi plan u nekom spotu, kao izgrebana ploča po kojoj iglica poskakuje i stalno iznova počinje od iste tačke. I tako ponovo, ponovo, stalno ta ista rečenica. "Velika je razlika u godinama, Niki." Onda njen um i njeno srce bolno sleđeni. Leto. To čuveno letovanje u Grčkoj s Oli, Diletom i Erikom, toliko smeha i očajnički, uzaludni pokušaj da ne misli na njega... Ali posle se vratila kući i pronašla njegovo pismo i te fantastične reči...
Mojoj ljubavi.
Mojoj ljubavi, koja se ujutru smeje zbog dobrog keksa koji će umočiti u belu kafu. Mojoj ljubavi, koja brzo vozi na motoru i uspeva da nikad ne zakasni.
Mojoj ljubavi, koja se zeza s drugaricama i uvek ume da ih sasluša. Mojoj ljubavi, koja je tu čak i kada zaboravim na nju.
Mojoj ljubavi, koja me je mnogim stvarima naučila i pokazala mi ha znači "biti velik".
Mojoj ljubavi, koja je najlepši i najjači talas u moru koje još uvek treba da oplovim.
Mojoj iskrenoj ljubavi, jakoj kao stena, mudroj kao stari ratnik, lepoj kao najdivnija zvezda na nebu.
Mojoj ljubavi, koja je umela da mi da do znanja da sreća ne dolazi slučajno jednog dana, već je želja koja se osvaja i koju treba braniti.
Mojoj ljubavi, Niki.

Još uvek Niki zna napamet, toliko puta je to pismo čitala, danima, popodnevima, večerima, noćima... Sve dok ga nije potpuno usisala, sve dok mu nije znala svaki prelaz, sve dok se nije isplakala i onda nasmešila i onda ponovo nasmejala. Pronaći u svakom redu svaki trenutak tih momenata koje su proživeli, te predivne ljubavne bajke za koju je verovala da je završena i koju je iznenada videla kako izniče iz pepela, ponovo oživljava i osmeh, san i nada, entuzijazam i sreća, sve dok nije došao taj dan. Da, da stavi na stranu sve strahove i mirno krene na Plavo ostrvo, ostrvo zaljubljenih. Dole gde je Aleks čekao već dvadeset dana.
Niki se poslednji put okrene da ga pogleda. A sada smo ovde, u ovom avionu koji leti, idemo u Njujork. On i ja. Opet zajedno, protivno svakoj mogućoj prognozi. Kako je to lepo... Trideset hiljada metara iznad neba. I ostane tako da ga sanjalački posmatra. S rukom na njegovoj, laka, bojeći se da će ga probuditi dok avion brzo nastavlja svoj let i minuti tiho prolaze, protičući kao oni prvi neboderi ispod njih.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 Empty Re: Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 1:50 pm


 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 714c1c600e3f446_159444_l

42.

Pjetro rasejano pročita tablu dok prolazi kroz vrata. Pogleda okolo. Ovo je baš novina.
Nikad joj se nisu sviđale teretane, a sad dolazi da vežba. E pa baš.
Nekoliko malih divana, dva automata sa sokovima, dopunama i dijetalnim čokoladicama. Iza plavog pulta mišićava devojka u beloj trenerci nešto proverava na kompjuteru. Pjetro je ugleda i odmah priđe.
"Dobar dan."
Devojka se okrene. Na gornjem delu trenerke spušten je rajsferšlus i vidi se plavi sportski brushalter. Pjetro se osmehne. Pa, i nije tako loše ovde. "Zdravo, hteo bih da znam gde se održava kurs kik-boksa. Odnosno, u koliko sati?"
"Želite li da se upišete? Kurs je tri puta nedeljno u dva različita termina. Evo, ovde...", i pokazuje mu brošuru.
"Ne, ne... Hoću da se vidim s nekim, a mislim da je ona sada na času."
,Ah. Onda tamo, dve prostorije odavde desno...", i pokaže mu vrata.
Pjetro je pogleda. "Pa, taj kik-boks zaista čini dobro, a...?", i odmeri je od glave do pete.
Ona se osmehne i onda ponovo okrene kompjuteru.
Pjetro slegne ramenima i uputi se hodnikom. Prođe pored sale sa spravama, ogledalima i strunjačama. Mladići i devojke koji treniraju, ritmična ili lagana muzika, u zavisnosti od discipline i programa. Onda dođe do druge prostorije desno. Grupa ljudi u krugu diže levu nogu. U sredini visoki mladić, kovrdžave braon kose, mišićav, ali ne suviše, pokazuje pokret koji ostali imitiraju. Ali, pomisli Pjetro, dobro je građen. Lepuškast. Hmm. Onda Pjetro pogleda sve osobe u krugu, jednu po jednu. Neke mlade devojke, četiri čoveka, dve starije žene... tri. Evo, prepozna je. S belom trakom koja joj drži kosu skupljenu u punđu. Tanke crne helanke ispod plave pripijene majice, patike i kratke čarape. Suzana stoji u ravnoteži na desnoj nozi, napeta, u iščekivanju. Iznenada instruktor kaže "Oj!", i udari levom nogom dole izbacujući onu desnu. Zadajući imaginarni udarac. I svi ga imitiraju. Uključujući i Suzanu.
"Držite pete lagano podignute i kada udarate, radite to cevanicom, ne donjim delom noge. Cevanica mnogo više povređuje onog ko je pogođen. Obrnite stopalo kojim stojite kao da je tačka kompasa i učinite tako da kuk i telo noge koja udara slede trajektoriju udarca i da ne stoje u opoziciji...", i pokaže dva-tri puta.
Pjetro ostane na vratima. I kada instruktor kaže grupi da se rasporede u red, on uđe. Neke devojke ga pogledaju i nasmeše se gurkajući se naizmenično laktovima, kao da kažu: "Šta ovaj hoće?". I instruktor se okrene ugledavši senku. Suzana koja je čučnula da namesti čarapu, ustane i ugleda ga. Nemoguće.
Pjetro joj se približi. "Ćao, ljubavi... Treba da popričamo..." "Ma šta radiš ovde, nije trenutak, treniram..."
"Eh, vidim... Ma kakva je to priča s ovim boksom? Nikad te nije bilo briga za to. Tvoja majka mi je ovo otkrila. Njoj si ostavila decu."
"Na stranu što nije ovaj boks, nego je kik-boks... A onda, šta je loše u lome što ostavljam decu kod svoje mame? Pa nije valjda serijski ubica... A onda, čisto da se zna, mnogo je stvari za koje me ranije nije bilo briga, a sada jeste..."
Instruktor za to vreme pokazuje nov pokret koji treba isprobati pre borbe. "Jesmo li svi tu? Hajde, počinjemo... Je l' sve u redu?"

Suzana se okrene i osmehne. "Naravno, sve je okej!" Onda se ponovo okrene prema Pjetru: "A sad, molim te, odlazi. Nemam šta drugo da ti kažem."
"Ali, Suzana, daj... Dođi ovamo na trenutak, da ne pričamo pred svim ovim ljudima." "Rekla sam ti ne. Odlazi. Trebalo je ranije da misliš."
"Shvatio sam, ali bar da popričamo... pa tako rade razumni ljudi, zar ne? Ako mi nikad ne odgovaraš na telefon, šta da radim, a?"
Za to vreme ostali su stali i posmatraju scenu.
"Pjetro, mislim da nije vreme... Ako ti ne odgovaram, to je zato što ne želim! Čini mi se da je prilično jednostavno da advokat kao što si ti to shvati, zar ne?"
"Ali, ako ne pričamo, kako ćemo sve razjasniti?"
"Meni je sve prilično jasno! Prevario si me i gotovo! A sada ja preuzimam svoj život!" Pjetro je stegne za ruku pokušavajući da je privuče sebi. "Suzana..."
Ne stigne ni da završi a Suzana mu uputi savršen udarac pesnicom u lice i pogodi ga pravo u oko, apsurdnom silinom, oborivši ga. Svi ostanu bez reči. Instruktor trčeći prilazi. Pogleda Suzanu i onda, zabrinut, Pjetra. Pomogne mu da ustane. "Sve u redu? Hoćete li led? Oko se već nadulo..."
Pjetro odmahne glavom. Dotakne lice. Pomalo vidi duplo. Ponovo pokuša da dozove Suzanu, koju je u međuvremenu jedna od devojaka odvela da se smiri. Davide, instruktor, pridržava Pjetra. "Hm, izvinite, ne želim da se mešam, ali čini mi se da gospođa baš nema mnogo želje da priča s vama..."
"Ma šta ne želi, šta ona zna, ja je poznajem, vi ne, to je moja žena, ne vaša, uvek je ovakva, ali posle.
"Ne, taman posla, nisam hteo da se mešam... Hajdete... Otpratiću vas u ambulantu, tamo, stavićemo led, bar neće postati ogromno. A i smirićete se." Davide, i dalje pridržavajući Pjetra, prilazi vratima, okreče se: "Vi nastavite s treningom...". Onda očima potraži Suzanu. Ona to primeti. On joj rukom pokaže da ga sačeka kasnije. Suzana lako pocrveni. Ne zna da li je to zbog besa prema Pjetru ili zbog iznenađenja što joj Davide po prvi put otkako se upisala pridaje pažnju. Posebnu pažnju. Dužu nego što je uobičajeno. Samo za nju. Suzana se sredi. Devojka koja stoji pored lupi je po ramenu. "Eh, baš si dobra s udarcima! Ala si ga opružila! Ma je li stvarno bio tvoj muž?"
"Ma da, nažalost. Trebalo je mnogo ranije da ga izmlatim. Hajde, daj da se zagrejemo malo...", i stane nasred sale. "Ionako će se Davide sad vratiti, zar ne?" Počne da se isteže. Devojka joj se odmah pridruži.
Izvan sale Pjetro se oslobađa Davidovog zagrljaja. "Sigurni ste da ste dobro?"
"Ne, ali u kancelariju ću nekako stići." "Vaša žena je baš jaka..."
Pjetro se naglo okrene i pogledom prostreli Davida. "Opet? Ma otkud vi znate, šta hoćete? Ne poznajete je. A i u kom to smislu je jaka, izvinite?"
"Tačno, ne poznajem je... Kažem samo da je jaka. Pa ispružila vas je, zar ne? A tek kratko vreme trenira... Obećava."
Pjetro se uzdrži. Pogleda ga. Odluči da pusti. Razlog je i to što je mladić stvarno dobro građen i ne bi želeo da završi na zemlji po drugi put. "Dobro, idem ja."
Davide slegne ramenima i pozdravi ga. Onda se vrati u salu. Pjetro korača prema kolima, koja su parkirana malo dalje, skoro u dvostrukom redu i ukoso. Približi se i vidi je. Na

trenutak se ponada da je u pitanju reklama. Ali boju ne možeš pomešati. Ružičasta kazna za parkiranje s obrisima na kojima piše "Zabranjeno parkiranje . Eto. Znao sam. Zaista bi bilo bolje da sam ostao u kancelariji.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 Empty Re: Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?

Počalji od Mustra Uto Apr 24, 2018 1:50 pm


 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 714c1b468236f94_159074_l

43.

Dam-dam. Potmuli zvuk, iznenadan, stajni trap koji se otvara ispod komandnog mosta aviona, unutrašnje sijalice koje se uključuju i pilot koji govori. Aleks se iznenada probudi, dezorijentisan pogleda okolo, ali ugleda Niki, koja se smeši i odmah se umiri. Malo se protegne. "Hmm... I ja sam malo odspavao..."
"Eh, da. Baš malo."
Podigne se, zavali u fotelji. "Gde smo?" "Skoro smo stigli..."
"Pa to sam onda baš spavao!"
Stjuardese brzo prolaze duž prolaza proveravajući da li je sve na mestu, da li su putnici podigli stočiće, i ispravili sedišta. Poneka s vremena na vreme pruži neko objašnjenje.
"Izvinite, trebalo bi da ga podignete. Hvala."
Aleks uzme svoj sat i skine ga sa ruke. "Moramo da pomerimo sat, sad je pet i trideset...", pomeri skazaljku i ponovo ga navuče. I Niki uradi isto.
"Dobro...", Aleks se nasmeši, "sad smo savršeno uklopljeni... Tako ćemo moći da pratimo program."
"Kakav program?"
"O, malo sam nešto organizovao... Nadam se da će ti se svideti!"
"Reci mi samo jednu stvar... Da li je predviđen i neki šoping? Ko zna kada ćemo se vratiti u Njujork, ovo je prilika koju ne mogu da propustim!"
"Celo sledeće jutro obilazak s vodičem, a po podne šoping! 'Gep', 'Bruks Braders'... gde bih želeo da kupim košulje, onda želim da te vodim kod 'Mejsija', to je jedno fantastično mesto za kupovinu, 'Senčuri 2 1 ' , 'Blumigdejls'...
"Divno, hoćemo li svratiti i u 'Seforu'? Imaju sve vrste šminke, ta radnja postoji i u Rimu, u ulici Del Korso..."
"Zaista? Ali ja je nisam videla!"
"Nedavno je otvorena! Dođeš čak u Njujork da bi kupila nešto što imaš kod kuće... Aj, aj, aj!"
"Nemoj da me zezaš." Niki skoči na njega. "Jao, opet!"
"A uz to, ko da sam ja znala da ću doći u Njujork... U stvari, moramo nešto da kupimo i da obučemo, ako želimo da izađemo uveče. Ništa nisam ponela... Kod kuće sam imala nekoliko slatkih haljinica!"
Aleks se nasmeši. "Hajde da uradimo kao u onom filmu. Ti malo prošetaj i izaberi haljine... Ukratko, uradi kao Zgodna žena!"
"Na stranu što je bio Los Anđeles u pitanju... A i ne sviđaju mi se takve šale." Niki ga udari i opet se našale.
"Jao! Ma nisam hteo da aludiram ni na šta... Jao! Dosta, Niki... Ti si me praktično tukla ceo put... Nije bilo turbulencija, već 'Niki ciklon'!"
Baš u tom trenutku i pored njih prođe stjuardesa. "Molim vas... Vežite pojaseve", i ode vrteći glavom, misleći: blago njima, glupi, veseli, srećni zbog svoje sopstvene ljubavi, što nisu u ovom avionu kao ja zbog posla, već da nastave da sanjaju. I sedne okrenuta prema putnicima, i ona stavi pojas oko struka i stavi ruke na noge, elegantna i mirna, već naviknuta

na ovu rutinu, a naročito na to da njen čovek nije pored nje.
Malo-pomalo avion silazi s rute i na kraju izgleda kao da će okrznuti Bruklinski most i prve nebodere, sve dok ne aterira s laganim trzajem, skoro malenim odskokom, koji prati moćna kočnica. Unutar aviona kratak pokušaj aplauza, ali se, međutim, skoro odmah gasi, dok mašina nastavlja da juri po pisti praćena uzdasima najzabrinutijih putnika.
Aleks i Niki među prvima siđu pokretnim stepenicama i, nakon dugog reda zbog kontrole sigurnosti, priključe se ostalim putnicima koji su požurili da stignu sopstvene kofere koji neometano kruže po traci.
Niki se okrene okolo. "Moramo da uhvatimo taksi..."
Aleks se osmehne. "Mislim da je tu...", i baš u tom trenutku ugleda papir koji proviruje između ljudi pred izlazom, Aleks i Niki, "...neko ko nas čeka!"
"Ljubavi... pa kako? Ne liči na tebe... Sve je suviše dobro organizovano!" "Zašto to kažeš? Nemaš poverenja... Uvek me potcenjuješ..."
Stignu do osobe koja ih čeka a koja savršeno govori italijanski. "Da li je put dobro protekao? Ja sam Fred."
"Odlično, hvala!", Aleks i Niki se predstave i onda ga slede prema izlazu. Niki se protegne prema Aleksu, a da je ovaj ne čuje. "Ali, jesi li ga već poznavao? Kako si uspeo da ga nađeš?"
"Moj prijatelj, čuveni grafičar, zove se Maus, Miš, koji se nedavno ovde preselio. On mi je pomogao... Budući da sam, po tvom mišljenju, užas živi!" I osmehne se, ohrabrivši je.
Niki još uvek ne zna kolika je iznenađenja čekaju.
"Stanite ovde... Odmah dolazim." Fred nestane i malo kasnije vrača se za volanom jedne američke limuzine.
"Vau...", Niki ga pogleda podigavši obrvu. "Ma šta se to dešava? Da li treba da se zabrinem? Šta si to smislio, Alekse? Za šta treba da se izviniš?"
"Ma ni za šta..." Otvori joj vrata pre nego što izađe Fred. "Još uvek nisi shvatila koliko je kampanja LaLuna dobro prošla..."
Niki uđe u kola. ,Ali prošlo je skoro dve godine..."
"Odatle i nova poslovica... bolje slaviti kasnije nego nikad!" I obiđe auto da bi mu Fred otvorio vrata, a ovaj se odmah vrati na svoje mesto vozača. "Da vas vozim u hotel?"
"Naravno..."
Fred sigurno vozi kroz njujorške ulice. Niki visi na prozoru. Kao obuzeta. A grad prolazi pred njenim očima, ona ćuti i gleda taj film, njegov film. I posle ne znam koliko vremena kao da se probudila. "Ne mogu da verujem... Baš je ludo... Suviše je lepo..."
"Da... A i čini ti se da poznaješ svaki ugao ovog grada."
Niki se okrene i nasmeši mu se. "Ne, i više... Čini ti se da si u nekom filmu... Našem...", i ovog puta ga ne udari. Skoči na njega i poljubi ga. Niki se odvoji i lukavo se nasmeši. "Ma jesu li ovo automobili u kojima, kažu, poznati s vremena na vreme vode ljubav... One limuzine s tamnim staklima, onako dugačke... I prostrane?"
"Da...", Niki se ponovo približi Aleksu, senzualna. I poljubi ga i dalje se osmehujući. "Pada mi na pamet ona scena iz Zgodne žene.."''
"Koja?"
"Prva, kad ona gleda televiziju i smeje se nekoj staroj crno-beloj komediji... I pomalo se stara o njemu..." I počne da mu otkopčava košulju. Aleks se zabaci unazad, nasloni glavu, Niki otkopča još dva.

Aleks se nasmeši.
..Da?"
Aleks podigne glavu i raširi ruke. "Bilo bi prelepo, ali..." "Ali?"
"Stigli smo."
Niki pogleda napolje. Tek u tom trenutku primeti. Tačno. Brzo izađu iz kola ispred hotela. Nalaze se na Park aveniji. "Valdorf Astorija" ocrtava se u svoj svojoj visini. Niki se okreće oko sebe gledajući nagore. Od nebodera joj se skoro zavrti u glavi. Ali je prelepo...
"Prepoznajem ga! Ovde su snimali onaj film s Dženifer Lopez, kad ona glumi sobaricu, koja se zaljubljuje u lepog i bogatog političara... Ma daj... Kako ono bese... Ljubav sa pet zvezdica!"
Fred spusti prozor. "Svratiću za sat vremena. Sećate se toga, zar ne?" Aleks je miran. "Naravno!" I uzme Niki podruku ulazeći u hotel.
Niki skoči pred njega. "Ma naravno šta? Šta ćemo raditi?"
Aleks stigne na recepciju. "Good evening, Beli and Kavali", i preda pasoše. Sekundu potom dodele im sobu. "Top floor".
"Onda? Nisi mi rekao šta ćemo posle raditi."
Aleks pritisne dugme lifta dok ga Niki zasipa pitanjima.
"Vodiću te u pozorište... Prelepa predstava u nedostatku gravitacije, Fuerza bruta. Na Junion skveru... jedna argentinska pozorišna trupa. Divota jedna."
,Ali hladno je. Nemamo ništa." Izađu iz lifta i stignu pred vrata svoje sobe. ,Alekse, je l' me čuješ? Nemam haljinu, kako ću? Ne mogu valjda da idem ovakva, nisi..." Baš u tom trenutku Aleks otvara vrata. Na krevetu dva para odeće crne boje. "...Mislio..." Sa sve kaputima i vešom za oboje.
"Ljubavi!", Niki skoči na njega. "Ma ti si najbolji!" Onda prekontroliše etikete. ,Ali... Piše 8?"
"To je naš 42!"
Niki se smeje, osvojena. "Moraću da progutam sve ono što sam rekla... Savršen si! U stvari, suviše savršen! Znaš li da već počinjem da se plašim?"
"Budalice... Hajde, imamo malo vremena. Ja idem odmah na tuširanje."
Aleks se skine i uvuče u tuš-kabinu velikog kupatila u mermeru boje slonovače. Pusti vodu i podesi idealnu temperaturu. Sekundu kasnije vrata se otvore. Pojavljuje se Niki, s osmehom i onda se i ona uvuče, potpuno naga. Lukavo ga pogleda.
"Ove scene u Ljubavi sa pet zvezdica nije bilo..." Aleks se smeši dok se ona približava.
"Baš."
Niki mu šapuće na uvo; "Ili su je možda isekli, pošto je bila suviše hard..." I za tren, baš kao ova topla voda, klizne niz njegovo telo.
,Ali. ljubavi... Pozorište... Predstava..." "Evo je ovde..."
Aleks shvati da nema žurbe. I da možda u pozorište može da ode i neko drugi. I prepusti se ovoj mekoj i senzualnoj igri, delikatnoj i napetoj, dok voda prijatno pada na njihovu kožu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? - Page 2 Empty Re: Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 6 1, 2, 3, 4, 5, 6  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu