Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Čovek koji nije želeo da voli

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  Empty Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 11:42 am

Čovek koji nije želeo da voli  Covek-10

Tankredi je muškarac iz snova: poseduje ostrvo na Fidžiju, predivne vile po celom svetu, privatne avione i neodoljivu privlačnost. Pre ili kasnije, sve žene pokleknu pred njegovim šarmom. Ali on ne uspeva da zaboravi ljubavnu ranu iz prošlosti koja ga je zauvek promenila i zbog koje mrzi sreću. On je čovek koji ne želi da voli. Sve dok u crkvi ne sretne Sofiju, nekada svetsku pijanističku nadu, a sada nastavnicu koja je prestala da svira zbog zaveta ljubavi. Dovoljan je samo jedan pogled da Tankredija očara ta žena. I da mu postane opsesija. I Sofiju je taj neznanac uzbudio, ali ona ima svoju ljubav – Andrea, i ta ljubav je večna... Ali, može li jedna žena da se suprotstavi strasti koja ne poznaje granice, osećanjima koja iznenada navru u njen život i poljuljaju joj sva dotadašnja uverenja? Tankredi misli da možda postoji način da je osvoji i odlučuje da ga u tom naumu ništa neće zaustaviti. Hoće li Tankredi uspeti da osvoji Sofiju? Hoće li je videti kako ponovo svira, samo za njega, sedeći za klavirom, s pogledom na okean? I, kakav će to bolan izbor Sofija na kraju morati da napravi? U novom romanu Federika Moće uživaćemo u priči o uzbudljivom susretu dve izgubljene duše pune ljubavi i strasti. Slojevit i složen roman koji obeležava novu etapu u pisanju autora čije knjige čitaju milioni mladih ljudi širom sveta.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 11:44 am


Čovek koji nije želeo da voli  Donna1543




1.




Laste su nisko letele u sutonu. Svaki čas proletele bi ispod trema stare kamene vile sa čvrstim, debelim zidovima. Unutra je veliko stepenište od tamnog drveta vodilo na sprat. Nešto malo ispod bio je negovani vrt zbog kog je vila izgledala kao nacrtana između brežuljaka Langea. U daljini, među redovima vinograda sorte nebiolo, grožđe je bilo tamno, rumeno od letnjeg sunca. Tankredi je trčao s bratom Đanfilipom vriskajući i smejući se. Bruno, baštovan, završio je s orezivanjem živice velikim makazama, nasmejao se videvši ih kako su prozujali na nekoliko koraka od njega i ušao u kuću. Svuda okolo osećao se miris tek potkresanog ružmarina.
Ispred trema, Marija, sobarica, stavila je tek izvađen hleb iz pećnice na sredinu velikog kamenog stola između dve žalosne vrbe. Taj miris je na trenutak preplavio vazduh i Tankredi se zaustavio, odlomio parče i prineo ga ustima.
„Tankredi, sto puta sam ti rekla da ne jedeš pre večere! Onda posle nemaš apetita!“
On joj se samo nasmešio i opet zbrisao preko vrta. Mladi zlatni retriver, koji je ležao šćućuren u senci ispod gvozdene stolice s jastukom, ustao je i veselo se dao u trk za njim. Bacili su se u klasje, a tren kasnije za njima je stigao i brat Đanfllipo.
Majka je jedva uspela da na vreme izađe iz kuće.
„Kuda ćete? Uskoro ćemo jesti!“
Zatim je odmahnula glavom i uzdahnula. „Tvoja braća...“ Obratila se Klodini, koja tek što je sela za sto.
Mama se vratila u kuhinju. Na starom drvenom stolu bila je razvučena tek napravljena sveza jufka, a nešto dalje na mermernom pultu s brojnim fiokama bilo je još brašna. Na zidu su visili razni tiganji od bakra. Nekoliko šerpi krčkalo se na tihoj vatri na štednjacima s pločom od livenog gvozda.
Majka je razgovarala s kuvaricom i dala joj uputstva za večeru. Zatim s dve sobarice kojima je izdala naređenja. Gosti su dolazili na večeru.
Napolju je Klodina smerno sedela za stolom gledajući braću kako se igraju. Sad su već bili daleko. Lavež psa je dopirao čak dotle. Kako bi volela da je i ona s njima, da trči, da se uprlja, ali joj je mama rekla da se ne pomera.
„Ja ne mogu da ustanem od stola.“ Onda taj glas.
„Klodina?“ Ona zatvori oči.
Stajao je nepomičan na pragu, pomalo strogog pogleda. Ljubopitljivo je posmatrao sićušna ramena devojčice. Njen mekani vrat izvirivao je iza gornjeg šava odela gubeći se u prevojima kestenjaste, blago talasaste kose.
Možda nije čula? Onda ju je istim tonom, na isti način, opet pozvao. „Klodina?“
Ovaj put se okrenula i pogledala ga. Ostali su jedan trenutak bez reči. Zatim joj se on nasmešio i pružio joj ruku. „Dođi.“
Devojčica je ustala od stola, napravila nekoliko koraka i pridružila mu se. Njena malena šaka nestala je u čovekovoj šaci.
„Idemo, dušo.“
Onda se na pragu velike kuće Klodina zaustavila. Lagano je okrenula glavu. U daljini, njena dva brata i pas nastavili su da trče po travi. Zabavljali su se, oznojeni. Odjednom, Tankredi je prestao da trči. Kao da je čuo nešto, neki glas, krik, možda svoje ime. Okrenuo se prema kući. Prekasno. Nije više bilo nikoga.


Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 11:44 am


Čovek koji nije želeo da voli  DJStruntz09

2.




Vidi kako je lepa ona devojka.“
„Ona žena.“
Tankredi se osmehnuo Davidu dok je Roberta na teniskom terenu udarala lopticu.
Fabricio, muž, na drugoj strani terena, odgovorio je forhendom i pogodio liniju. Roberta je krenula svom brzinom, prešla tih nekoliko poslednjih metara trčeći kao pomahnitala. Konačno, kad je izgledalo da je gotovo nemoguće, stigla je klizeći, udarila lopticu odozdo uvis i predivnim bekhendom završila meč.
„Pogodak!“ Zatapša mali Marija. „Mama je odlična.“
„I tata je odličan“, odmah mu je odgovorila Đorđa.
„Ne, mama je bolja.“ I počeše da se gurkaju.
„Mir, mir.“ Fabricio ih je odmah rastavio. Uzeo je Đorđu sa zemlje i podigao je uvis. „Braniš me, princezice, ali mama je mnogo jaka... i ovaj put je ona pobedila.“
Roberta je prišla mokra od znoja. Njene dugačke i mišićave noge bile su već preplanule od ovog prvog majskog sunca. Razbarušila je Matiji kosu. „Dobro si rekao, ljubavi, mama je jača!“ Pogledala je veselo svog muža i uzela bocu gejtorejda. Dugački gutljaj zatvorenih očiju. Zatim je prestala da pije. Otvorila oči. Fabricio joj je prišao i poljubio je u usta. Osećala su se na mešavinu slatkog i slanog. Đorđa povuče oca za majicu.
„Tata, ali zar nećemo da igramo revanš?“
„Hoćemo princezo... Ali sledeći put. Danas tata ima da uradi još gomilu toga.“
Porodica De Luka polako je izašla s terena: otac, majka, dvoje dece, dečak od nekih osam godina i nešto mlada devojčica. Udaljili su se gotovo zagrljeni. Ali nisu svi zajedno prošli kroz vrata. Najpre deca, zatim Fabricio i poslednja Roberta, koja se osvrnula.
Pogled joj se susreo s Tankredijevim i na trenutak je otvorila usta, možda da uzdahne. Delovala je zaokupljeno, kao da je uznemirena ili da iščekuje nešto. Ali samo na tren. Zatim se pridružila devojčici.
„Hajde, hajde, mama mora da se istušira.“
I tako je savršena porodica nestala iza ugla nevelike zgrade.
Tankredi ju je pratio pogledom, znatiželjan da vidi hoće li se okrenuti još jednom. David mu naglo prekide misli. „Kako te je pogledala, a?“
„Kao žena.“
„Da, ali kao neka koja te mnogo želi. Šta ti radiš ženama?“
Tankredi se okrenuo ka njemu i nasmejao se. „Ništa. Ili možda sve. Možda im se upravo to dopada, hoće nekog ko je nepredvidiv. Gledaj...“
Izvukao je telefon. „Dobio sam njen broj i poslao sam joj poruku. Pravio sam se da je greška i poslao sam joj sledeće: 'Mogao bih da te gledam milion puta a da te nikada ne naučim napamet.
„I šta si onda uradio?“
„Ništa. Čekao sam čitavo popodne. Pomislio sam da će mi na kraju odgovoriti baš na svoj način.“
„Zašto, kakav je to način?“
„Vaspitan i pravolinijski. Siguran sam da je, kad je pročitala poruku, s jedne strane htela da odgovori iz pristojnosti, a s druge se plašila da uradi nešto što se ne radi.“
„I na kraju?“
„Odgovorila mi je. Gledaj: 'Mislim da ste pogrešili broj'. A ja sam joj odmah napisao: 'A ako je sudbina htela da pogrešim? Ako je slučaj tako hteo?'. Onda mi se učinilo da je čujem kako se smeje.“
„Zašto?“
„Zato što je trenutak bio pravi. Svakoj ženi, čak i onoj koja se ostvarila, koja ima decu, lepu porodicu, koja je zadovoljna svojim poslom, uvek dođe trenutak u kom se oseti usamljena. I u tom trenutku će se setiti tog smeha. A pogotovo da iza njega stojiš ti.“
David je uzeo Tankredijev telefon. Nastavili su da se dopisuju. Čitao je poruke koje su razmenili, vreme mu je proricalo pred očima, sedmicu po sedmicu.
„Postaneš joj navika, nešto što malo-pomalo postaje deo njenog života. Svaki dan neka rečenica, neka slatka misao, bez aluzija...“
Tankredi se nasmešio, a onda se uozbiljio.
„Onda iznenada prekineš. Dva dana ništa. Ni poruke. A ona shvati da joj nedostaješ, postao si svakodnevni sastanak, iščekivani trenutak, razlog osmeha. Onda joj pišeš i izviniš joj se, opravdaš se rekavši da si imao neki problem i postaviš joj jednostavno pitanje: 'Nedostajao sam ti?'. Šta god da odgovori, vaš odnos je od sada promenjen.“
„A ako ne odgovori?“
„I to je odgovor. Znači da se plaši. A ako se plaši, to je zato što može da poklekne. Onda možeš da se otkriješ i da joj kažeš: 'Ti si meni nedostajala'. I da guraš dalje.“
I pokaza mu još jednu poruku, i još jednu, i još jednu. Do poslednje. „Želim da te upoznam.“ Ali ova je od pre deset dana. Šta se zatim desilo?“
„Upoznali smo se.“ David ga pogleda.
„I, naravno, neću ti ispričati ništa o tome koliko smo se upoznali ni gde ni kada. Sve ovo je da bi shvatio kako ponekad ono što izgleda nije ono što jeste. Video si tu porodicu? Deluju srećno, imaju dvoje divne dece, ništa im ne nedostaje. Pa ipak, život je takav, od danas do sutra... paf. Sve može da nestane.“
Tankredi mu je pokazao nekoliko fotografija te žene u telefonu. Roberta naga, samo sa šeširom na glavi, miluje dojku, zatim druge, nepristojnije, na kojima se razdragano smeje.
„Kad žena prede tu granicu, više se ničega ne stidi, prepušta se, hoće slobodu.“ David nije odmah odgovorio. „Sva sreća te nikad nisi poželeo moju ženu...“
Reče to ozbiljnim tonom, pomalo strogo, neodlučan da li da se s time našali ili ne.
„Ili bolje, možda si je poželeo... ali, srećom, nisi Sarin tip.“ Tankredi je ustao. „Da.“ I udaljio se siguran u jedno. Koliko čovek može da se prevari u pogledu nekoga.
„Dođi, hajde da ručamo zajedno.“
Krenuše velikim parkom Starog streljačkog kluba. Pred njima pogled na severni Rim, desno četvrt Parioli, tamo dole pruža se dugački vijadukt šetališta Francuska, gubeći se u daljini ka Flaminiji, između brda u pozadini.
Travnjak u engleskom stilu, veliki bazen, brojni stolovi pod suncobranima s povetarcem koji pomera rubove platna i osvežava članove koji su već ručali.
Tankredi i David su zauzeli mesto. Nešto dalje došla je savršena porodica. Seli su za sto. Đorđa i Matija su nastavili da se prepucavaju.
„Daj! Ne kradi mi iz tanjira!“
„Pa nije samo tvoj! To je švedski sto, znači svačiji je.“ Matija je uzeo iz Đorđinog tanjira jednu maslinu i brzo je stavio u usta.
„Ne važi se!“ Đorđa ga je udarila po ramenu.
Mama ih je izgrdila. „Hoćete li prestati da se svađate?“
Dečak je ukrao parče mocarele i sažvakao ga puštajući da mu sveže mleko curi niz usta.
„Matija, nemoj tako da jedeš!“ Grubo mu je obrisala usta salvetom zaustavljajući taj mlečni potok pre nego što završi na majici. Onda se njen majčinski pogled promenio. Izgubio se u daljini, među stolovima, dok se nije ukrstio s Tankredijevim. On joj se veselo nasmešio. Roberta je pocrvenela, prisećajući se ko zna kog trenutka. Zatim se ponovo pretvorila u mamu.
„Ako ne prestanete da se svadete, neću vas više dovesti u klub.“
Kelner je prišao Tankredijevom i Davidom stolu. „Dobar dan, gospodo, želite li da naručite?“
„Šta ćeš ti?“
„Pa, možda predjelo...“
Tankredi mu preporuči. „Ovde prave veoma dobre rolnice s paradajzom i mocarelom.“
„Okej, onda ću to.“
„Ja ću salatu od sipe. Možete li nam doneti i jedno fino hladno belo vino? Sabli, gran kri le klo, berba 2005, molim vas.“ Kelner se udaljio.
„Možda ćemo kasnije uzeti pečene lignje ili brancina u pacu. Ovde je riba sveža.“
I ostali su tako da čekaju. Tankredi se okrenuo prema dnu parka. Gregorio Savini je bio tamo, na ulaznim vratima kluba, činilo se da ne gleda u njegovom pravcu. Imao je kratku kosu, odeven u lagano odelo, a njegove crne neprobojne oči pratile su ljude gotovo rasejano, videći sve i ništa, usredsredene na svaki eventualni pokret.
„Nikad te ne ispušta iz vida?“ Tankredi sipa Davidu malo vode. „Nikad.“
„Zna sve o tvojoj porodici. Odavno je s vama.“
„Da. Bio sam mali kad je došao, ali kao da je tu oduvek.“
„Lepo je imati tako nekog. Ne postoji ništa što on ne zna. Teško je nemati tajne pred nekim, zar ne?“
Tankredi popi gutljaj vode. Zatim spusti čašu i zagleda se u daljinu.
„Da. Nemoguće je.“
David se veselo smejao. „Zna i za ovu ženu? Za Robertu?“
„On mi je dao njen broj telefona i pribavio sve informacije o njoj.“
„Ozbiljno?“
„Naravno. On me uvek o svemu obaveštava. Koji nakit nosi neka žena, koje cveće voli, u koji klub ide... Inače ne bih uspeo da uradim sve to što sam uradio za tako kratko vreme.“
„A šta si morao da uradiš da bi ušao u ovaj klub?“
„Zamisli, to je bilo najlakše. Otkrio sam da su imali neke dugove i sve sam ih pokrio kupujući veći deo udela.“
Upravo u tom trenutku kelner se pojavio na vratima. Pogledao okolo i prepoznao osobu koju je tražio.
Prešao je preko travnjaka užurbanim hodom i prošao između nekoliko stolova. Tankredi ga je ugledao. „Evo. Nemoj da propustiš ovu scenu.“
Prijatelj ga pogleda sa znatiželjom, ne shvatajući na šta je mislio. Kelner se zaustavio kraj stola porodice De Luka. „Oprostite...“
Fabricio je podigao pogled s tanjira. Nije očekivao nikoga. I Roberta je prestala da jede.
„Ovo je za gospođu“, i pruži joj prelep cvet, divlju orhideju, trozubu, u kutiji s celofanom i zakačenom porukom. „A ovo je za vas, gospodine De Luka.“
Fabricio je uzeo kovertu. Okrenuo je radoznalo, nije bila adresirana ni na koga. Upravo u tom trenutku Roberta je otvorila poruku. „Stvarno me voliš?“ Zatim je brzo podigla pogled i srela njegov. Tankredi je nasuo belo vino, pogledao ju je podižući čašu kao da nazdravlja iz daljine. Zatim ga je okusio. Savršena temperatura.
„Da, odličan šabli.“
Malo podalje, za drugim stolom, Fabricio de Luka je najednom prebledeo. Otvorio je kovertu. Nije mogao da veruje svojim očima. Fotografije nisu ostavljale mesta sumnji. Njegova žena Roberta s drugim čovekom u najnepristojnijim i najsmelijim pozama. A kao dokaz da su snimljene nedavno, na njima se video onaj privesak koji joj je poklonio za desetogodišnjicu braka. Dakle, sve se desilo u proteklih nekoliko nedelja, pošto joj je poklon dao tek pre mesec dana.
Fabricio de Luka je pokazao fotografije ženi i, pre nego što je mogla da dođe k sebi od zaprepašćenja, opalio joj snažan šamar posred lica. Roberta je pala sa stolice. Đorđa i Matija su bili nepomični, zanemeli. Zatim je Đorđa briznula u plač. Matija, koji je bio pribraniji, ostao je bez reči.
„Mama... mama...“
Nije znala šta da uradi. Deca su joj zajedno pomogla da ustane. Fabricio de Luka je uzeo nekoliko fotografija, sigurno će biti korisne advokatima u brakorazvodnoj parnici, i otišao praćen preneraženim pogledima članova kluba.
Roberta je pokušala da uteši Đorđu.
„Hajde, ljubavi, nije to ništa...“
„Ali zašto je tata to uradio? Zašto te je udario?“
U tom trenutku jedna fotografija je pala sa stola. Đorđa ju je podigla. „Mama... pa ovo si ti!“
Lica izbrazdanog suzama, Roberta joj je istrgla fotografiju iz ruke i stavila je u zadnji džep farmerki. Zatim je uzela Đordu u naručje, Matiju za ruku i krenula teturajući se pod pogledima prisutnih. Na crvenom obrazu ocrtavao se trag pet prstiju na koži. Došavši do Tankredijevog stola, zaustavila se.
Davidu je bilo neprijatno. Roberta je stajala pred njima, ćutke. Suze su nastavile da joj liju, nije mogla da ih zadrži.
Matija nije uspevao da shvati, povukao ju je za ruku. „Mama, ali zašto plačeš? Zašto si se svađala s tatom? Može li se znati šta se dešava?“
„Ne znam, ljubavi.“
Zatim je pogledala Tankredija. „Ti mi reci.“
Tankredi je ćutao. Uzeo je vino i popio gutljaj. Zatim je obrisao usne salvetom i polako je ponovo spustio u krilo.
„Možda si se umorila od sreće. Kad je ponovo budeš pronašla, umećeš da je ceniš.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 11:45 am


Čovek koji nije želeo da voli  DJStruntz00



3.




Ljubavi, jesi li tu?“ U istom času kad je izgovorila te reči, Sofiji se steglo srce. Kako bi i moglo biti drugačije? Kuda bi mogao da ode? A pogotovo kako? I u tom istom trenutku učinilo joj se da čuje odjek kočnica, zatim tresak, pucanje stakla, gužvanje lima, taj kadar kao usporeni snimak u njenom umu.
Spustila je kesu s namirnicama na sto. Dotakla je čelo, bila je oznojena. Zatim je prinela ruke bokovima, osvrnula se. Ova bedna kuhinja, ove pohabane čaše, ovo potrošeno staklo. Pronašla je svoj lik u ogledalu i gotovo da se nije prepoznala. Njeno umorno lice, razbarušena kosa, ali nadasve njen pogled bez sjaja. Eto šta je nedostajalo: sjaj. Njena lepota koju su odvajkada toliko veličali, kao da joj je bila jedina vrlina, ponekad joj čak i dosađujući, u stvarnosti je još uvek postojala. Bila je samo umorna. Sofija je namestila kosu. Zatim je skinula jaknu i stavila je na stolicu. Počela je da slaže namirnice. Stavila je mleko u frižider. Odmalena se borila s tom lepotom, oduvek je želela da je poštuju samo zbog njene velike strasti, njenog neverovatnog talenta, tog dara koji je ispoljila još kao mala, zbog njene ljubavi prema muzici. Klavir je bio jedino zbog čega je živela. Note su joj ispunjavale misli. Sa šest godina, na prvim časovima, odabrala je nekoliko klasičnih komada. Tražila je da ponese kući partiture i napravila je svoje aranžmane, interpretirala ih na drugačiji način, praveći od njih muzičku podlogu svog života. Išla je na ljuljašku, trčala je, skakala u more, gledala sunce na zalasku, sve je radila s tim notama u glavi. Svaki trenutak njenog života pratio je muzički komad koji je mogao najbolje da ga opiše.
Sofija je bila takva. Izabrala je Posle čitanja Dantea Franca Lista i upotrebila ga kao svoju odu ljubavi.
Odlučila je da će ga svirati samo za svog muškarca, za onog koji će je usrećiti i u koga će se zaljubiti. Ali to se nikada nije desilo. Sve dok nije upoznala Andreu. Arhitektu i ragbistu. Fizičko i umno. Baš kao i ona sama. Strast i racionalnost. Upoznali su se na nekoj žurki i počeli da se viđaju. Prvi put se prepustila i taj trenutak je došao. Zaljubila se. Mogla je da odsvira svoju odu ljubavi. Prethodnih dana ju je probala nekoliko puta da bi bila savršena, po njenoj želji, onako kako ju je ona čula, kako bi želela da je odsvira za njega, samo za njega, za svog Andreu. I te večeri je bila spremna, samo da se nije dogodilo...
Tek što je ušla u kuću, shvatila je da telefon zvoni. Sofija je zatvorila vrata, ostavila tašnu i potrčala da odgovori. „Halo?“
„Konačno! Gde si bila?“
„Na času. Sad sam ušla.“
„Dobro, ljubavi. Uzeo sam ti picu s pakinskim paradajzom i mocarelom...“
„Ali rekla sam ti samo pakinski paradajz, paradajz i ništa više!“
„Ljubavi, zašto si tako agresivna?“
„Zato što me nikad ne slušaš.“
„Ali dok stignem kući, mocarela će se ohladiti i lako ćeš je skinuti. Tako će ti ostati samo paradajz i ništa više, baš kako voliš.“
„Problem nije u pici, već u tome što me ne slušaš! Razumeš?“
„Razumem... dolazim kući.“
„Neću ti otvoriti!“
„Čak i ako se vratim i donesem ti picu s pakinskim paradajzom i mocarelom?“
„Rekla sam ti samo paradajz!“
„Znam... šalio sam se!“
„Jeste, jeste, uopšte me ne slušaš i uvek se ponašaš prema meni kao da sam debil!“
„Slušaj, naravno kad želiš da se svađaš i kad se toliko potrudiš, nema nam druge, eh...“
„Ponašaš se prema meni kao moja majka! Otišla sam namerno od kuće s nepunih osamnaest baš zbog toga... Da bih završila s nekim ko me ne sluša i ko me zamajava.“
I spustila mu je slušalicu. Andrea je vratio mobilni u jaknu, odmahnuo glavom, ponovo upalio motor i dodao gas pun besa, iznerviran tom željom za prepiranjem po svaku cenu. Prva, druga.
„Ma da li je moguće da se s njom čovek uvek mora svađati? Šta koji kurac! Okej, nisam se setio da neće mocarelu, pa šta onda? Je l’ mora toliko da gnjavi?“ Treća, četvrta, sve brže, sve bešnji, nizbrdicom, vraćajući se prema piceriji. Osamdeset. Sto. Sto dvadeset. Sto četrdeset. Vidljivost se od brzine smanjila, bes ga je gotovo oslepeo, zajedno sa suzama od vetra, toliko da u podnožju nizbrdice nije video ta kola zaustavljena na uglu.
Jedna ruka dala je žmigavac, ablendovala jedanput, drugi put, zatim, ne čekajući više, automobil je iskrsnuo iz mraka i krenuo napred. Ušao je u traku upravo kad je Andrea nailazio u punoj brzini. Bio je to samo jedan tren. U kolima je bila neka stara gospođa. Čim je ugledala te farove kako se približavaju, prestravila se. Zaustavila se tako, preneražena, nasred druma, ni napred ni nazad, nesposobna da išta preduzme.
„Ali...“ Andrea nije imao vremena da smanji brzinu, da zakoči, otvorenih usta, razrogačenih očiju. Kao da se taj automobil, zaustavljen nasred ulice, približavao nečuvenom brzinom.
Nije stigao ni da krikne, ništa, uhvatio se svom snagom za volan i sklopio oči. Nije više bilo vremena ni za šta, ni za molitvu, samo ta poslednja misao: „Jednu picu s pakinskim paradajzom, bez mocarele“. Ne bi mogao da zaboravi. Više ne. Mrak.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 11:48 am


Čovek koji nije želeo da voli  Devochka-pod-dozhdyom-720x405

4




Bojim se da ti ga predstavim.“
„Zašto?“
„Zato što bi ti se mogao dopasti više od mene...“
„Nemoguće.“ Benedeta se nasmejala prinoseći šaku ustima. Zatim je popila gutljaj biterlemona koji je naručila i ispravila ramena.
Đanfilipo ju je znatiželjno pogledao. „Zašto nemoguće? Mladi je od mene... Lepši je od mene, i pre svega, mnogo je, ali mnogo bogatiji od mene...“
Benedeta se najednom uozbiljila. „Onda će mi se mnogo dopasti.“ Đanfilipo se namrštio. „Ah.“
„Da... pogotovo što si ti govnar.“ Sad je stvarno bila iznervirana. „Stvarno misliš da bi mogao da me zanima zato što je bogatiji od tebe?“
„Rekao sam da je mnogo, ali mnogo bogatiji.“
„Onda si ti stvarno mnogo, ali mnogo veliki govnar!“
Đanfilipo je popio gutljaj svog kamparija. Zatim se nasmešio i pokušao da se izvadi. „Ali, ljubavi, s tobom čovek ne sme da se našali...“
„Ne šališ se.“ Benedeta je odlučno ispravila ramena i okrenula se. Pogledala je u daljinu kroz salon. Slike, skulpture i na kraju gosti Lovačkog kluba, jednog od najekskluzivnijih.
Svi su hodali spokojno, sigurni u sebe. Neki su se pozdravljali uz osmeh, poznaju se oduvek, uski krug, najmoćniji i najimućniji u celom Rimu.
Đanfilipo je pokušao da je uzme za ruku. „Ma daj, nemoj da si takva.“
Benedeta ju je brzo povukla. „Bila je to neukusna šala, ne razumem zašto te zabavlja da se šališ na račun toga što je bogatiji od tebe...“
Đanfilipo je raširio ruke. „Ali ja se ne šalim! Mnogo, mnogo... je bogatiji.“
Benedeta se osvrnula i odmahnula glavom. Ništa se nije moglo učiniti. Nikada ne bi shvatio. Ali u suštini, bilo je beskorisno prepirati se. A sigurno je i preterivao. Kako je mogao da bude mnogo, ali mnogo bogatiji od njega? Đanfilipo je bio najimućnija osoba koju je ikada upoznala. I istog trenutka u kom je postala svesna šta je pomislila postiđeno mu se osmehnula i potrudila se da mu skrene misli.
„Hajde da se ne svađamo. Ispričaj mi nešto više o svom bratu pre nego što dođe, radoznala sam.“ Đanfilipo uzdahnu.
„Oduvek je voleo da se izlaže opasnosti. Redao sudare motorom, surfovao i obišao pola sveta išavši tamo gde su se odigravala takmičenja, Havaji, Kanarska ostrva... Onda je na red došao kanu, padobran, paraglajder. Sve u svemu, ništa nije propustio. Mislim da je namerno probao sve najekstremnije sportove da bi doveo život u opasnost...“
I u tom trenutku je začuo njegov glas. „Dakle, sve u svemu, nisam bogzna šta!“ Benedeta se naglo okrenula. Jedan muškarac je stajao ispred nje.
„Sudeći po njegovim pričama, ja sam neko ko je pokušao da se ubije, ali nikada u tome nije uspeo.“
Bio je visok, vitak, zgodan, imao je na sebi savršeno ispeglanu belu košulju, podvrnutih rukava koji su otkrivali mišićave podlaktice, blago taman ten, oči jarkoplave boje, prodorne, iskusne. „Zbog njih deluje stariji“, pomisli Benedeta, „ne, možda sigurniji, muževniji, više... Više sve.“ Osmehnula mu se. „Ne znam je li, kako kaže Đanfilipo, mnogo, ali mnogo bogatiji od njega, ali sigurno je da je mnogo, ali mnogo lepši.“ Seo je naspram nje s mnogo elegancije i pružio joj ruku predstavljajući se.
„Tankredi.“
„Benedeta.“
Zatim je prekrstio noge i spustio ruke na fotelju. „Onda, šta jedna tako lepa žena radi s ovakvim... ovakvim... ne znam ni ja.“
„Možda frajerom?“, nasmešio mu se Đanfilipo.
Tankredi je iskrivio usta. „To zaista nije bila reč koju sam tražio.“
„Ako je potrebno voditi život kakav ti vodiš da čovek ne bi bio dosadan, onda sam srećan što sam dosadan.“
„Zašto?“, Tankredi ga je pogledao tobože začuđeno.
„Nešto nije u redu sa onim što ja radim?“
U stvari, brat nije bio upoznat s većinom onoga što je ovaj radio, a i sa onim sa čim je bio upoznat nije se slagao. Đanfilipo je pokušao da bude malo sigurniji u sebe. „Pa, sama činjenica da si još uvek živ čini mi se kao pravi uspeh, da ne kažem čudo...“
U tom trenutku Benedeta je uzela jednu maslinu, nabola je na čačkalicu i promešala njome preostali biterlemon u čaši. Zatim ju je pojela tako slatko-slanu.
Dva brata su se pogledala, Đanfilipo se na kraju osmehnuo, Tankredi je spustio pogled. Benedeta je s maslinom u ustima ostala u čudu zbog te neobične tišine. Đanfilipo ju je pogledao i blago odmahnuo glavom, kao da želi da kaže: „Ma nije to ništa, posle ću ti objasniti.“ Istog trenutka ona je čula da je neko doziva.
„Benedeta, otkud ti ovde?“
Jedna otmena devojka skupljene plave kose, u plavom kostimu i s Gučijevom torbicom, zaustavila se na ulazu u salon, nedaleko od mesta na kom su sedeli. Benedeta je ustala osmehujući se. „Gabrijela! Izvinite...“ Ostavila je braću i pohitala ka prijateljici. Zagrlile su se i počele da razgovaraju.
Đanfilipo je pogledao Tankredija osmehnuvši mu se. Tankredi je podigao ruku da bi dozvao kelnera. „Izvinite?“
Đanfilipo je insistirao. „Jesi li video?“ Tankredi uzdahnu. „Da.“ Konačno je stigao kelner.
„Molim vas, donesite mi jedno pivo.“
„Naravno, gospodine.“
Kelner je pomislio da je to sve i taman je pošao, ali ga je Tankredi zaustavio. „Koje pivo imate?“
„Sva, gospodine.“
„Onda bih di demon.“
Kelner opet pode, kad ga sustignu poslednje uputstvo. „Ledeno.“
Tankredi bi voleo da prede preko svega, ali znao je da to više nije bilo moguće izbeći. U stvari, susreo je bratovljev pogled. „Neverovatno, zar ne?“
„Da. Bilo je čudno.“
„Čudno? Bilo je to nešto najapsurdnije što se moglo desiti! Uradila je tačno isto što i ona...“ I bilo je kao da su se zajedno vratili toj uspomeni.
Klodina je vrtela maslinu na čačkalici u čaši, zatim se nasmejala, izvukla je napolje i tik pre nego što je ta crvena kapljica pala, stavila ju je na jezik. Zatim je maslina kliznula u usta, a ona se s njom igrala poput malog akrobate sve dok nije nestala. Pa ju je progutala. „Mmm, dobra je.“ Vrtela je prstom po obrazu zafrkavajući najmlađeg brata, Tankredija.
„Ma daj, sve si ih pojela! Ta je bila moja.“
„Spor si, prespor.“ Zatim je pobegla ka bazenu u parku. Potrčala je kao gazela između ružičnjaka, zelene živice i drveća.
Za tren oka Tankredi se našao iza sestre. Ona se smejala i s vremena na vreme se osvrtala.
„Nećeš uspeti, nećeš me stići...“ Ubrzala je i, skidajući laganu odeću, bacila ju je na livadu tik pre nego što je stigla do bazena. Zaustavila se na ivici. „Jesi li video? Prva sam stigla.“ I bacila se u savršenom skoku u vodu. Plivala je ispod vode i izronila malo dalje, nasred bazena, zabacila kosu unazad, zatim žmirnula i osmehnula se, dok je Tankredi tek skidao cipele.
„I? Vidiš... spor si... prespor.“
Smejao se i Đanfilipo, koji je u vodi sedeo na providnom dušeku u obliku fotelje. Nogama je držao uza se svoju devojku Gvendalinu. Ona je ležala na stomaku na narandžastom dušeku i jednom rukom se držala za Đanfilipovu nogu koja se klatila s dušeka. I ona se smejala, već savršeno preplanula. Njen nebeskoplavi kupaći kostim isticao je i najmanju oblinu. Na kraju je Tankredi u kupaćim gaćicama potrčao i skočio. U letu je skupio noge i napravio bombu, tresnuo u vodu i sve ih zapljusnuo.
„Daj!“ Počeli su da se prskaju. Đanfilipo je pao s dušeka, zakačio se za Gvendalinin dušek i povukao i nju. Završili su pod vodom i isplivali smejući se, ali je Gvendalina bila brža, počela je tako jako da prska Đanfilipa da ovom nije preostalo ništa drugo nego da je potopi. Držao ju je tako podosta, a kad ju je pustio, Gvendalina izroni boreći se za vazduh.
„Jesi li ti normalan? Zamalo da se udavim!“
„Ma da!“
„Budalo... ti si jedna budala.“
Pa su se još malo rvali. Na kraju ju je on zagradio i pokušao da je poljubi. Ali ga je ona ugrizla. Joj!“
„Tako ti i treba.“
Đanfilipo je opipao usnu da vidi da mu ne curi krv, ali nije bilo ničega. Onda su nastavili s rvanjem i ponovo se poljubili. Ovaj put ga Gvendalina ipak nije ugrizla. Bio je to strastven poljubac. Tankredi je primetio, okrenuo se iznenađen ka Klodini, odmahnuo glavom i pokazao rukom kao da je hteo da kaže: „Jesi videla ovo? Poljubili su se...
Ali Klodinu sve to nije zanimalo. Štaviše, kao da joj je smetalo. Brzo je zamahnula rukama dva-tri puta, uhvatila se za rub bazena i iskočila napolje. Sva mokra, krenula je prema kući. Mršava, krhka, brzo je trčala preko livade, ne objašnjavajući svoju iznenadnu reakciju.
Ostavši sam u vodi, Tankredi je malo plivao. Zatim se osetio kao uljez. Đanfilipo i Gvendalina su nastavili da se ljube zagrljeni pored ivice bazena. Nije više znao šta da radi, pa je i on izašao i uputio se ka kući. Ušao je u salon, popeo se velikim stepeništem koje je vodilo do spavaćih soba.
„Klodina? Klodina?“ Zakucao je na vrata njene sobe, ali nije bilo odgovora. Onda ih je lagano otvorio. Vrata su zaškripala. Klodina je sedela u svojoj velikoj fotelji nogu skupljenih pod sobom, još uvek mokre kose. Iza njenih leđa bio je otvoren prozor. Poluspuštene roletne propuštale su meku svetlost koja ju je kroz lagane zavese što je pomerao vetar delimično osvetljavala.
Tankredi je stajao ispred nje.
„Zašto mi nisi odgovorila?“
„Zato što mi se ne da!“
Klodina je jela sladoled od višnje. Isplazila se. Jezik joj je bio sav crven, jake žarkocrvene boje, i nastavila je da ga halapljivo liže smejući se.
„I šta hoćeš, bratiću?“
Tankredi je bio nezadovoljan. Nije mu se sviđao taj nadimak. „Hoću i ja sladoled.“
„Nema.“
„Nije istina.“
„Naravno da je istina. Pogledaj...“ Klodina je ustala i otvorila mali frižider koji se nalazio u blizini. „Vidiš, prazan je. Bio je poslednji.“
Tankredi je bio uvređen. „Ko ti ga je kupio?“
„Šta misliš?“
„Ne znam, ne bih te pitao da znam.“
Klodina se ponovo bacila u fotelju, prekrstila noge i nastavila da liže svoj poslednji sladoled.
„Kupio mi ga je tata... A znaš zašto? Zato što sam mu ja omiljena... Ali nemoj mami ništa da kažeš...“
Tankredi je seo na krevet. „A zašto?“
„Zato. Jednog dana ću ti možda ispričati nešto.“
Tankredi je navaljivao. „Ali zašto ne smem ništa da kažem mami?“
Klodina je zagrizla veliki zalogaj sladoleda, odlomila ga zubima, zatim ga uzela prstima i poigrala se jezikom, šišajući ga, dok su joj se usne bojile u crveno. Zatim se osmehnula i lukavo izvila obrvu, jedinstvena vlasnica neverovatne istine koju je bila odlučila da daruje svom malom bratu. „Zato što je on hteo samo mene, a ne vas dvojicu...“
„Pokušavam da ne mislim na nju, ali često mi dođe u misli, tebi ne?
Tankredi je duboko uzdahnuo. Svaki put kad bi se videli, Đanfilipo je morao obavezno da spomene Klodinu. „Da. S vremena na vreme.“
Đanfilipo je pogledao Benedetu, koja je još uvek čavrljala sa svojom prijateljicom. „Kako ti se čini?“
„Ne poznajem je dovoljno.“
Đanfilipo je nagnuo glavu u stranu kao da bi mu to zaista pomoglo da je bolje osmotri. „Mnogo se seksamo.“
„S tobom se sve mnogo seksaju.“
„Nije tačno. Silvija je bila savršena, ali mi je na kraju dojadila.“
Konačno je stiglo pivo koje je Tankredi čekao, kelner ga je ostavio na stolu i otišao ne čekajući „hvala“, koje inače ne bi ni stiglo.
Tankredi otpi gutljaj. „Mislim da se to pre ili kasnije desi sa svakom ženom. Možda i one prema nama isto osećaju...“
„Imaš divno mišljenje o zajedničkom životu. Zar ne misliš da se oženiš, pre ili kasnije? Ja da. Benedeta bi konačno mogla biti prava žena. U suštini, sad ću napuniti četrdeset i dve godine, ona ima trideset i tri, savršeno da bismo bili srećan par, postoji određena razlika u godinama, devet godina, mnogo zajedničkih interesovanja, isti ukusi, ista vizija života, znamo da pružimo jedno drugom prostora i slobode.“
„Zašto da ne? Možda bi moglo i da uspe. Veruješ da je dovoljno da se podudare sastojci da bi par bio uspešan?“
„Verujem da jeste. A pogotovo da se bude srećan par.“
„Poznavao sam jedan srećan par, u stvari jednu savršenu porodicu. Svaki dan sam ih viđao u klubu. Lep par, bogati, oboje odlični teniseri, dvoje divne dece... a onda iznenada paf.“
„Šta se dogodilo?“
„Prevarila ga je.“
„Možda su ti napričali gluposti...“
„Ne, prilično sam siguran. Prevarila ga je sa mnom.“ Tankredi je popio još malo piva.
Đanfilipo je ćutao. Tankredi je nastavio.
„Uživao sam da gledam savršenstvo te porodice, njihovu sreću... A zatim da je uništim. Mrzim sreću. Mislim da je licemerna. Oni što se stalno smeše, što izgledaju kao da je sve uvek dobro. Gledaj, gledaj te ljude...“
Đanfilipo je pratio Tankredijeve oči koje su lutale po salonu Lovačkog kluba. Muškarci i žene, elegantni, bogati, razmenjivali su osmehe, reči, pozdravljali se rukujući se, ljubeći se u obraz, a onda smeh i poneka šala, ali izrečena uvek mirno, uljudno, vaspitano, nikad nijedne suvišne reči ili povišenog tona.
„Evo, to ti je uglađen svet... Deluje da su svi dobri, pošteni, spokojni, iskreni. A ko zna koliko njih je prevarilo, ukralo, povredilo, nanelo bol... I pretvaraju se da su srećni. Kao ona žena iz savršene porodice. Bila je toliko srećna, imala je mnogo, pa ipak je u jednom jedinom trenu od svega odustala, sve izgubila, tek tako...“ Pucnu prstima. „Iz obične želje...“
„Kako je muž saznao?“
„Poslao sam mu fotografije.“ Đanfilipo ga je zabrinuto pogledao, Tankredi se osmehnuo. „Na kojima se ja vidim s leda, a vidi se koliko ona uživa.“
Baš u tom trenutku Benedeta se vratila za sto sa svojom prijateljicom. „Izvinite što vas prekidam... mogu li da vam predstavim moju prijatelju Gabrijelu? Sto godina se nismo videle.“
Tankredi i Đanfilipo su ustali skoro istovremeno.
„Drago mi je.“
Onda je Benedeta zagrlila Đanfilipa da ne bude sumnje u to koji je njen čovek.
„Gabrijela i ja smo mislile da bismo mogli večeras da odemo na večeru u Presvetu Bogorodicu, kažu da imaju najbolju ribu u Rimu.“ Pa se zagledala u Tankredija. „Zašto ne bi pošao s nama?“ Tankredi je toliko piljio u Gabrijelu da je ona na kraju, skoro postidevši se, spustila pogled.
Onda joj se osmehnuo. „Ne, žao mi je“ izvinio se. „Već imam neke obaveze i ne mogu da ih odložim.“
„Šteta...“, reče Benedeta.
„Ispratiću brata do izlaza.“
Đanfilipo je krenuo s njim. „Nemaš nikakve obaveze, zar ne?“
„Baš si pronicljiv.“
„Šta si to video u njoj što ti se ne sviđa? Baš je prelepa devojka.“
„Svet je pun prelepih devojaka. Ova nije udata, nije verena, možda je nedavno ostavljena i htela bi da se zaljubi... A ja bih joj možda odgovarao.“
„Pa šta onda? Šta tu nije u redu? Možda je zabavna. Ko zna čime je sve obdarena ta žena, kako vodi ljubav, kako kuva, treba je tek otkriti...“
„Da, ali meni je delovala banalno. U krajnjoj liniji zna da radi dobro ono za šta su izgleda rođene sve žene.“
„A to je?“
„Da plače.“
Đanfilipo ga je pustio da ode. Ostao je još malo gledajući ga kako se udaljava hodnikom. Zatim se vratio kod dve žene i seo između njih. Pomazio je po ruci Benedetu.
„Čudan tip taj tvoj brat... Ipak, dopada mi se. Šteta što ima obaveze...“
„Da.“
„Štaviše, mnogo mi se dopada... Baš sam pričala Gabrijeli kako bi bilo divno da je bilo prilike... Da, sve u svemu, mogli bismo da ih pozovemo kod nas u vikendicu...“
Đanfilipo je odmah shvatio na šta je aludirala. „Da, bilo bi divno. Moj brat ima samo jedan mali problem...“
Benedeta i Gabrijela su se pogledale znatiželjno, zatim odjednom i zabrinuto.
„Koji?“
„Ne želi da bude srećan.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 11:49 am


Čovek koji nije želeo da voli  D680767b11ad



5.




Andrea je imao slušalice, slušao je muziku zatvorenih očiju. Zatim ih je otvorio i pogledao Sofiju na snimku. Ruke su joj letele po klavijaturi, glava joj je bila nagnuta, prekrivena kosom koja je padala napred, plesala s njom dok se ona kretala po klaviru, obuzeta notama.
Njena kestenjasta kosa bila je svetlija nego obično, skoro bezbojna. Bio je septembar, njen poslednji koncert.
Andrea ju je gledao, kamera je zumirala njeno lice, sada iz profila. Sofijine oči su bile zatvorene dok je svirala završne kompozicije. Andrea je pratio njen tempo klimajući glavom, njišući se i on na ovom poslednjem delu, na ovim poslednjim notama, tako čujnim, tako dirljivim. I nehotice, suza mu je kanula niz lice. Nastavio je da vrti glavom i nije znao da li je bol izazvala uspomena na ovaj snimak koji je baš on napravio, na ovoj bini, u konzervatorijumu, dok je još mogao da hoda, ili zato što je od tada sve stalo. Sofija nikada više nije svirala, taj njen neverovatni i toliko hvaljeni dar ostavljen je po strani, napušten u jednom potkrovlju, zaboravljen. Kao neotvoreni poklon, kao nikada dati poljubac.
Dok je slušao zaglušujući aplauz na snimku, Andrea je odjednom osetio kao da ga neko posmatra i spustio je ekran laptopa. Pred njim se pojavila Sofija osam godina kasnije.
„Hej... s kim četuješ? Ljubomorna sam.“ Andrea je skinuo slušalice.
„Ćao, ljubavi, nisam čuo kad si ušla...“ Osmehnuo joj se i pokušao da stavi laptop na obližnju komodu, ali je to učinio s naporom, kao da je i ta neznatna težina predstavljala problem, nesavladivu teškoću. Sofija mu se istog časa našla pri ruci i pomogla mu. „Ne, ostavi mi ga tu... Možda ću posle hteti opet da ga koristim.“
„Dodaću ti ga kad izađem.“
„Ah...“
„Šta to znači?“
„Ne, kažem, opet izlaziš...“
„Ljubavi, možda se ne sećaš, ali kao i svaki dan... idem na predavanja.“
„Deluje mi besmisleno da to radiš. Mogla bi da zarađuješ hiljadu puta više nastupajući na jednom onakvom koncertu zbog kojih su dolazili da te slušaju preko pola sveta. A ti, naprotiv, uporno predaješ muziku u školi.“
„Osim što to radim i u školi i u konzervatorijumu... mnogo volim da predajem, ima toliko mladih koji obećavaju.“
„Da, kao onaj Danijel koji ti je napisao ljubavno pismo...“
„Ali on ima sedam godina!“
„Pa šta? Možda mu se ne žuri i uporan je u svojim snovima.“
„Da, s jednim malim detaljem, kad on bude imao osamnaest, ja ću imati četrdeset!“
„Pa? Danas su u modi parovi u kojima je on mnogo mlađi...“
„Ljubavi...“ Sofija mu se osmehnula poljubivši ga u usta. „Znaš da ja volim da ne budem u modi, zar ne?“ Zatim je primetila da je udarila u kese s urinom i izmetom. Sofija je krenula da ih uzme, ali joj je Andrea zaustavio ruku.
„Ne, pusti to...“
„Ali pune su.“
Andrea se brecnu. „Rekao sam da pustiš!“ Sofija se povukla kao užasnuta tim nenadanim urlikom. Andrea je primetio i rekao joj mirnije.
„Kasnije će doći Suzana. Više volim da ona to uradi.“
„Naravno... u pravu si.“ Ali to joj nije bilo dovoljno. „Izvini...“ I odmah je otišla u kuhinju, otvorila jednu za drugom kese iz prodavnice i u želji da zaboravi počela da stavlja namirnice u frižider. Zatim se zaustavila, spustila šake na sto i zatvorila oči. Duboko je udahnula i, kad ih je otvorila, pogledala je oko sebe. Odjednom joj je sve delovalo staro, kao da je bilo zaustavljeno, nepomično, predugo već tu. Lampa gore u uglu, desno od frižidera, keks na radnom stolu, daska za sečenje, onaj ofucani veliki nož. Kao da se njen život zaustavio onog dana.
Pogledala je na sat.
„Ne mogu da verujem, ali koliko mu treba? Gladna sam... Već je pola deset. Ma je l’ treba toliko vremena da se zameni pica? Da sam znala, ne bih mu tražila. Kakva pica...“ Sofija je prasnula u smeh, nije mogla da se svađa zbog pice. A i imala je takvo nadahnuće tih dana. Nikome ništa nije rekla, a ponajmanje Andrei, pripremala mu je iznenađenje. Nešto što će ih vezati zauvek: nedeljama je u tajnosti učila Listovu kompoziciju Posle čitanja Dantea, za nju najlepši i najizazovniji komad iz Godina hodočašća. To delo ju je duboko potresalo, kao što je zamišljala da je bio potresen - u stvari, znala je sa sigurnošću - sam kompozitor kad ga je napisao. List je bio veoma zaljubljen u princezu Karolinu Ivanovsku, a sto pedeset godina kasnije, ona, Sofija, princeza ni od čega, posvećivala ga je svom ljubljenom, svom princu - da, nije je bilo stid da ga tako zove.
Sela je za klavir i pogledala klavijaturu. Koliko je još trebalo da vežba? Možda još dve nedelje, a onda... a onda će na prvom koncertu, jednostavno, nakon poslednjeg aplauza publike, reći: „Za bis bih želela da vam odsviram jednu kompoziciju Franca Lista koju posvećujem jednoj meni veoma bliskoj osobi“. Pogledala bi Andreu i on, u prvom redu, pogledao bi nju. Sela bi za klavir i počela da svira, zamišljajući njega, koji bi na svakom burnom prelazu, prelazu punom čežnje ili virtuoznosti, bivao sve više zapanjen.
Bio bi to njihov komad, i nikada, nikada ga ne bi svirala ponovo. Počela je da tuče po dirkama i zaboravila na svet koji je postojao tamo napolju. I nije primetila da se nedaleko od nje događalo nešto drugo. Njen mobilni telefon se stalno palio, pozivi su se nizali jedan za drugim, njene bliske prijateljice, njeni prijatelji, onda i njeni roditelji, i konačno bolnica. Ali Sofija je nastavljala da svira, obuzeta emocijom te kompozicije. Radila je na njoj godinu dana i svirala bi je samo za njega, za čoveka kog je volela, za onog koji će biti za ceo život. I nasmešila se misleći na uobičajene glupave rasprave, na svoj pomalo hirovit karakter, na svoj nemir u dnu duše. Zatim se glasno nasmejala toj jedinoj izvesnosti. „Sviraču ga za tebe, Andrea.“ I s tim poslednjim ubeđenjem potpuno se prepustila. Ruke su se brzo kretale po klavijaturi, pod njenim prstima note su skakale kao pomahnitale, udarala je ljutito po dirkama, a na momente s nežnošću i strašću, pratila je taj komad do kraja. Iscrpljena, nije ni uspela da se odvoji od klavijature kad je začula buku. Lupanje na vratima, a onda opet zvono. Uporno, neprekidno, proganjajuće. Kao da se neko za njega zalepio, a onda opet to lupanje o teško drvo vrata, kao da je tamo ispred bilo nekoliko osoba. „Zar sam tako loše svirala?“ Nasmejala se u sebi dok je trkom išla do vrata. „Mnogo je kasno? Pogledala je na sat. Mogu bar do pola jedanaest...“
Kad je otvorila, oduševila se. Otkud Đorđo i Stefanija sa sprata ispod? „Šta se dešava?... Šta se dogodilo?“
Stefanija ju je pogledala u oči, neodlučna šta da kaže i kako, a zatim izustila tu jednu jedinu reč.
„Andrea...“
Sofija krenu šakom ka ustima, očajna, zatim duboko udahnu, a uzdah joj se prelomi u grlu. I kao da joj se u tom času čitava katedrala himni, horova, nota, kompozicija, sva ona muzika koju je odmalena toliko volela, razbila u paramparčad pred očima.
Malo kasnije je bila u bolnici, u mučnoj potrazi za urgentnim odeljenjem. Sofija nije mogla da veruje svojim očima, činilo joj se da živi u košmaru, kao u jednom od krugova pakla, povredeni muškarci i žene, beli u licu, bolnih izraza, vrzmali su se po toj ogromnoj prostoriji. Neko je plakao, neko očajavao, drugi su stajali ćutke i preneraženo, kao da nisu želeli da prihvate ni na koji način ono što se ipak bilo dogodilo.
„Gde je? Recite mi gde je...“, počela je da viče na prvog za kog joj se učinilo da je lekar. Onda joj je neko rekao. Tako se našla ispred operacione sale. Bila je sama. Obavestila je Andreinu majku, koja je bila na putu i rekla da će doći što pre bude mogla. Prošli su minuti, beskrajni, onda prvi sati. Nepojmljiva tišina. Gotovo da se čulo otkucavanje sekundi. Kao da je u središtu Zemlje postajao jedan jedini sat koji je merio sporo, neumoljivo proticanje vremena. Sofija je bila skrhana. Nepomična sa šakama kojima je prekrila lice, povijena nad sobom, naslonjena na kolena. Zatim nemilosrdne reči jedinog doktora kojem se izgleda moglo verovati.
„Operišemo ga, ali ne mogu da krijem od vas da ne verujem da će se izvući. A ako se izvuče, biće mu užasno teško. Možda više nikada neće moći da hoda.“
Sofija je osetila da će se onesvestiti, pala bi da je lekar nije pridržao.
„Neće više moći da hoda...“
Te reči su joj tutnjale u glavi. I šta sad učiniti? Čemu se nadati? Da je ikako mogla da odluči, šta bi izabrala? Da ju je neki lekar upitao: „Recite mi, Sofija, šta ste izabrali za Andreu? Život... ili smrt?
„Ali kakav život, doktore? Nesrećan život? Život hendikepiranog čoveka, život invalida? On, koji je uvek voleo svoje telo, svoju snagu, momak bez granica, koji nije poznavao strah, on, sa svojih hiljadu sportova, hiljadu avantura. On, koji kao da nikada nije bio pospan, nikada umoran. On i njegova želja za ljubavlju, on i njegova želja za životom... Šta me to pitate, doktore? Kakav izbor imam? A ako jednog dana prohoda? Koliko puta ste vi doktori pogrešili...“
I tako je kod te poslednje očajničke misli Sofiji ostalo samo da se moli. „Neka živi, Gospode...“
Lagano je počela da nabraja sve moguće zavete, jedno za drugim obećavala je tiha odricanja od svega što je volela u zamenu za Andrein život.
Bila je zora kad je hirurg izašao iz operacione sale. Sofija je polako podigla lice i susrela njegov pogled. Uplašena, na trenutak je sklopila oči. „Molim te, Gospode, kunem se da ću održati sve što sam ti obećala u zamenu za njegov život...“
A kada ih je otvorila, ugledala je hirurga kako se smeši.
„Izvući će se. Trebaće vremena, ali će se izvući.“
Onda je počela da plače, osetivši tihi bol svog obećanja: nikada više neće svirati.
Kasnije je otišla da vidi gde se desila nesreća. Na ivičnjaku ulice još uvek je ležao smrskani motor, komadi stakla s automobila i hiljade drugih, manjih, od farova, žmigavaca i merača kilometara. Onda je Sofija pogledala bolje. Na zemlji nije bilo traga kočenja. Nije imao vremena. Nešto dalje, gospođin auto. Ulubljena hauba, razbijen prozor, presečeni lim. Sofija pređe rukom po vratima. Oseti među prstima Andrein krik, bol, udarac, snove koji se razbijaju, njegove misli koje se raspršuju u vetar. Onda je povuče užasnuta svim tim što je izgubljeno. Nešto malo dalje, među retkim busenjem trave na obodu ulice, odjednom bolno otkriće. I oseti se krivom, kao da je ta tragedija pripadala samo njoj, kao da je sva krivica bila njena, samo njena. Razjapljena ka nebu, obojena tom tek rođenom zorom, jedna kartonska kutija.
Pica, prljava od zemlje, ležala je prevrnuta na asfaltu. Nekoliko mrava se gostilo tom sad već hladnom mocarelom i pakinskim paradajzom.
Onda se Sofija šćućurila na tlu i počela da plače, osećajući se krivom kao nikad do tada i prljavom poput te pice, ako ne i više od nje.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 11:49 am


Čovek koji nije želeo da voli  D510f10a02a6

6.




Najveći deo svoje zarade napravio si zahvaljujući njemu. Možda ti je zbog toga toliko simpatičan.“
Sara je nastavila da reda košulje koje je podigla s hemijskog čišćenja. Otvorila je veliki beli plakar u spavaćoj sobi i uzela nekoliko vešalica.
David, koji se upravo vratio u Torino, išao je za njom po sobi. „Uvek mi je bio simpatičan. Od škole, i nije istina, ja svoja lična mišljenja ili osećanja nikada nisam zasnivao na zaradi. Štaviše...“
Sara se naglo okrenula. „Štaviše šta? Hoćeš da kažeš kako zbog mene nisi zaradio novac, ili još gore, da si ga zbog mene izgubio?“
David je seo na krevet. „Nisam govorio o tebi. Govorio sam o svojim prijateljima, ponekad sam ja njima nabacivao poslove, seti se Kazerinija. Nagovorio sam ga da kupi kuću, a on sigurno ne pliva u zlatu... U stvari nisam hteo procenat. Doveo bih ga u nezgodnu situaciju.“
„Da...“ Sara je okačila dve košulje na vešalice i zatvorila plakar. „Pa ipak, Tankredi ti je najsimpatičniji od svih. Kupio si mu kuće u Majamiju, u Lisabonu, u Njujorku, u San Francisku, ne sećam se više na kom drugom kraju sveta, a zatim i na pet-šest najlepših mesta u Italiji, na Kapriju, u Veneciji, Firenci, Rimu, sve ogromne i u strogom centru grada, i kao da nije bilo dovoljno, nagovorio si ga da kupi čak i ostrvo...“
„On je najbogatiji čovek kog poznajem, i najmanje poznat. Za svoje poslove uvek hoće mene, da se ne bi isticao, i pre svega da ne bi imao problema. Ne razumem zašto ne bi trebalo da mu pomognem da potroši svoj novac.“
Sara se brzo kretala po kući, David je išao za njom. „A onda, ako to ne bih bio ja, našao bi se neko drugi... Samo što on nema poverenja ni u koga i izabrao je mene. Gde je tu moja krivica?“
Sara se naglo okrenula i prišla mu. Sad je bila na nekoliko koraka od njega. „Tvoja? Nigde, ali moraš biti objektivan. Posebno ti je simpatičan i zato što te je napunio parama, i ne nalaziš mu nikakve mane... ma, uvek iz istog razloga.“
Sara je otišla u kuhinju. David za njom.
„Danas si raspoložena za svađu...“
Sara je otvorila frižider i sipala malo vode. „Uopšte nisam. Hoćeš li i ti malo?“
„Ne, hvala.“
David je seo prekoputa nje. „Ipak nije tačno, kritikujem ga zbog mnogo toga. Kao zbog onog što je učinio danas, na primer.“
Sara je prestala da pije i ironično ga upitala: „Šta je to tako strašno uradio da zasluži tvoju kritiku?“
David je u trenutku shvatio da je bio zaista površan. Ponekad ti bes ne dozvoljava da budeš lucidan. Kad bi joj ispričao priču o onoj ženi iz kluba, o onim fotografijama koje je bio poslao za sto pred njenom decom, sigurno bi imao problema da nastavi da se druži s njim, recimo da bi se završilo jedno prijateljstvo, a s njim i nove prilike za zaradu. Pokušao je da joj skrene pažnju menjajući temu.
„Uzgred, sećaš li se porodice Kvari? Prolaze kroz loš period. Imaju jednu vilu, prelepu, iako malo ruiniranu, koju bi Tankredi apsolutno trebalo da vidi. Vredi barem petnaest miliona evra, ali bi se možda mogla spustiti na dvanaest.“
„Može li se znati šta je to danas uradio tvoj prijatelj Tankredi?“ Nije uspeo da joj skrene pažnju.
„Ah, da...“ David se pomirio s tim da mora da se vrati na temu. „Neki par se praktično zbog njega posvađao. Dvoje prijatelja iz kluba, mislim...“
„On mu je bio prijatelj?“
„Ne baš. Postupio je nemarno...“
„Možda će se pomiriti. Kad bi to bili neki problemi...“
„Da...“
Sara se vratila u dnevnu sobu. David slegnu ramenima. „Pomiriće se... s tim fotografijama... Mislim da će to biti najlakši razvod na svetu.“
Sara je počela da sklanja novine s kauča, stavljajući ih na niski stočić naspram televizora. „Kad malo bolje razmislim, nije prvi put da se neki par posvađa zbog njega. Desilo se na moru, u Tavolari, kada smo bili na njegovoj božanstvenoj jahti.“
„Prodao ju je.“
„Pa, dobro je uradio. Ko zna koliko ga je koštalo održavanje tokom godine...“
„Trista hiljada evra, mislim. Ali uzeo je veću.“
„Ah... Pa ipak se taj par posvađao zbog njega, kao da ih je namerno pozvao. A bili su divan par. Lepi, mladi, delovali su zaljubljeno, ona je čekala sina... Sećaš li se te priče?“
„Maglovito.“
„Ma da, dobro... sećaš se samo onoga čega želiš da se sećaš. Oboje su otišli s jahte posle jedne žestoke svađe. Potukli su se u kabini.“
„Otkud znaš?“
„Znam jer smo mi bili u kabini pored. Kad su sišli s broda, Tankredi je bio na mostu. Pio je nešto i gledao ih na način koji me je vrlo pogodio.“
„Šta je tako čudno uradio?“
„Osmehivao se.“
„Ma ne, ti si uvek htela da ga vidiš na takav način.“
„Ti nikada nisi hteo da ga vidiš na pravi način. Kao da uživa u nesreći drugih, kao da nikoga ne voli, kao da mu smeta svako ko je srećan... Da ne govorimo o srećnom paru. Eto, izgleda kao da na svaki način traži da ih uništi... Zar to nije čudno?“
David pokuša da smiri ovaj razgovor. „Pa, ako tako vidiš, da...“
„Nemam drugog izbora nego da vidim tako. I obrati pažnju, uvek je imao avanture koje nisu trajale.“
„Da“, pomisli David. Tankredi je bio s poznatim ženama, glumicama, prelepim manekenkama. Jednom je video na televiziji neku ženu somelijea koja je objašnjavala posebnosti svojih vinograda u Australiji. Bila je kćerka nekog magnata koja se iz zabave bacila u domen vina i doživela veliki uspeh. Preko Gregorija Savinija saznao je o njoj sve što ga je moglo zanimati. Zatim je otišao i iznenadio je, sleteo je helikopterom nedaleko od njenog poseda. Na prvom brežuljku gde su se završavali njeni vinogradi namestio je sto s lanenim salvetama i najrazličitijim italijanskim specijalitetima, uključujući, naravno, i najbolja vina. Ona je u šetnji došla do tog mesta. Najpre se začudila, onda se osmehnula, a on ju je nasmejao i na kraju osvojio. Sutradan je otišao ostavivši joj jednu ružu i poruku. „Tvoja vina su izvrsna, a ti si više od sna...“ Ali je nikada više nije video.
„Ta, kao i sve druge s kojima je bio“, pomislio je David, „bila je toliko lepa da je nikada ne bi zaboravio.“ Ali ni to nije trebalo reći Sari.
Sipao je sebi piće i osmehnuo se za sebe, došao je do neobičnog zaključka o odnosima jednog para: brak traje onoliko dugo koliko je čovek brz u umeću da odabere šta će reći, a šta ne. I popi gutljaj svog viskija.
„Imao je jednu stvarno značajnu vezu u gimnaziji...“ Sara je otišla u spavaću sobu i počela da se svlači. „Istina. Kako se zvala?“
„Olimpija Dijamante.“
Pustila je odeću da padne na pod i otišla gola prema tuš-kabini. „U pravu si, tako se zvala...“
„Što je bilo baš u vreme kad smo se i mi upoznali“, nastavio je David iz dnevne sobe. „Ko zna gde je završila Olimpija Dijamante...“
David se pojavio na pragu kupatila. „Tankredi je u nju bio ludo zaljubljen... Savršeno se sećam, kao da je juče bilo...“
Sara je pustila vodu i stavila glavu pod mlaz u želji da ne čuje te reči. Ali je David nije ostavljao na miru. „U tom periodu je i tebi Tankredi bio simpatičan, zar ne? Nisi imala takav stav prema njemu.-“
Sara je uzela šampon i lagano ga utrljala u kosu. Zatim ga je isprala i počela da se češlja. „Šta? Ne čujem te.“
„Dobro, nema veze! Nije važno.“ David podiže glas da bi ga čula. „Idem u dnevnu sobu.“
„Dobro!“
Nije bilo tačno. Sara je odlično čula. Ali gotovo ništa od onoga što mu je uvek govorila o Tankrediju nije bilo istina.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 11:49 am

Čovek koji nije želeo da voli  D4f6d0b236f3

7.




Ko te je pustio unutra?“
„Imam ja svoje sisteme...“
Sara se osmehnula tajanstveno i prepredeno. Tankredi je nastavio da pliva, napravio nekoliko zamaha u velikom pokrivenom bazenu, zatim se zaustavio pored džakuzija i pokrenuo ga.
Na ivici se nalazila boca kristala, s jednom jedinom šampanjskom čašom.
„Hoćeš li malo?“
„Znaš da mi je prekjuče bio rođendan?“ Tankredi se osmehnuo. „Srećan rođendan sa zakašnjenjem.“
„Mislim da si znao i da mi namerno nisi čestitao.“
„Zaboravio sam, stvarno, izvini.“
Sara je nakrivila vrat kako bi ga bolje osmotrila, kako bi shvatila na neki način da li je lagao.
„Znaš da su me na psihologiji učili da otkrijem da li neko laže?“
„Stvarno, kako?“
„Dovoljno je posmatrati govor tela, oči koje gledaju drugde, ruke koje se igraju, vrpoljenje u stolici, mrdanje noge.“
„Ali ja sam u bazenu!“
„Prevelika pričljivost ili agresivnost u govoru...“
„Dakle?“
„Lagao si me. Znao si da mi je rođendan i nisi mi namerno čestitao. Ali možda si to učinio da bi me privukao u ovaj bazen?“
„Saro, kad bih bio toliko inteligentan, bio bih drugačiji čovek.“
„Šta hoćeš time da kažeš?“
„Ništa. Nekad pričam besmislice.“
„Nije tačno, iza svake rečenice postoji razlog.“
„I to su te naučili na psihologiji?“
„Vidiš? Zezaš me. Ima li kupaći kostim za mene?“
„Da, u svlačionici.“
Sara se uputila ka vratima koja joj je Tankredi pokazao u dnu bazena. Pre nego što je ušla, okrenula se, pogledala ga poslednji put i osmehnula se. Kao devojčica, ili vragolanka. Kao neko ko namerava da napravi neki nestašluk, ili barem hoće da izgleda tako. Zatim je zatvorila za sobom vrata svlačionice. Tankredi je izašao iz vode, prišao staroj komodi i izvukao iz nje drugu kristalnu šampanjsku čašu. Sipao je u nju kristal i zatim ga vratio u posudu s ledom.
„Ko li ju je samo pustio unutra?“ Pogledao je napolje kroz veliki zastakljeni zid: udaljeni vinogradi, osvetljena polja oko poseda. Sveže pokošena. Čak su i žbunovi ruža bili svi savršeno poredani. U pozadini dva velika hrasta između kojih je prolazila staza od belog šljunka koja se gubila iza niskog brežuljka. Tamo se nalazila čuvarska kuća. Osim njih, u vili su radile tri sobarice, jedan kuvar, vozač i, naravno, Gregorio, njegova desna ruka, oduvek. Imao je sigurno skoro šezdeset godina, međutim telo mu je bilo izvajano i vitko, zbog čega nije bilo moguće odrediti mu tačne godine. U jedno je bio siguran. On je nije pustio. To bi ga iznerviralo. Veoma. Tankredi je hteo da živi u potpunoj samoći. On je odlučivao kad je trenutak da se s nekim sretne, da vidi druge ljude, da pravi žurke, da se zabavlja ili jednostavno da se pretvara da se zabavlja.
Sipao je sebi još malo šampanjca i popio ga naiskap. Zatim je ponovo napunio čašu, stavio je blizu druge ivice džakuzija, vratio bocu u posudu s ledom i polako skliznuo u vodu. Upravo u tom trenutku vrata svlačionice su se otvorila i izašla je Sara. Delovala je mlađe s vezanom kosom. Videle su se njene ljubičaste oči, a njeno lice, sada otkriveno, delovalo je delikatnije i na neki način lepše. Nosila je mekani indigo bademantil koji joj je bio malo velik i u kojem je delovala sitnije.
Ko zna koji je kostim odabrala, bila je prva Tankredijeva misao, bikini ili jednodelni? Tamne boje, svetle ili jarke? Bilo ih je milion, svih tipova i veličina. Namerno je dao da se napravi orman s muškim i ženskim kostimima, potpuno novim, s još zakačenom etiketom. Odabrala ih je Arijana, njegova lična stilistkinja, koja se bavila istančanošću i ekskluzivnošću svakog detalja u njegovom životu, koji su, osim večera i gostoprimstva, morali, naravno, da budu savršeni.
Arijana je bila žena od pedesetak godina, izuzetno elegantna, trezvena, gotovo stroga, volela je svoj posao i nije želela da se pojavljuje u javnosti. Radila je, kako bi imala običaj da kaže, iz senke. Samo veliki posao omogućava odličan rezultat. Zabavljala se s jednim veoma bogatim Englezom s kojim se viđala s vremena na vreme tokom retkih slobodnih vikenda ili letnjeg odmora. Tankredi, međutim, nije mnogo verovao u tu priču. Zapravo, lakše mu je bilo da poveruje u činjenicu da je volela mlade žene. Uvek je diskretno i uglađeno komentarisala odevni stil žena koje je osvajao. Ali je on nadasve primetio način na koji se divila njihovoj lepoti. U nekoliko navrata ju je uhvatio kako ih očarano posmatra, možda čak s trunkom želje.
Međutim, sigurno nije ona pustila unutra ovu neočekivanu gošću. Onda je ponovo pogledao Saru. Stajala je na rubu bazena, blizu zida. Pružila je ruku, pronašla prekidač, prigušila svetla. Tankredi se pitao kako je građena, jesu li joj dojke velike ili male, a stražnjica i noge? U stvari je nikada nije gledao s velikom pažnjom, ne zato što nije bila lepa, naprotiv. Već iz jednog jednostavnog, malog razloga. Bila je devojka njegovog najboljeg prijatelja. Ali Sara nije bila istog mišljenja. I u jednom trenu zadovoljila je svu Tankredijevu znatiželju. Pustila je bademantil da sklizne na pod. Bila je naga.
„Nisam pronašla nijedan odgovarajući kostim.“
Ne kostim koji joj se sviđao ili koji joj je dobro stajao. „Nijedan odgovarajući kostim.“ Barem je kao izgovor odabrala ovu neobičnu rečenicu. Ostala je da stoji, s blago razmaknutim nogama, rukama spuštenim uz bedra. Slaba svetlost isticala je savršenstvo njenog tela, njene noge, vitke i dugačke, uzan struk, dojke u obliku kruške, prirodne. Niže, između nogu, te savršeno negovane dlačice, trougao po meri. Tankredi je shvatio da posmatra tu tačku, onda je podigao pogled. Ovaj put Sara je bila drugačija, mnogo više žena.
„Nema pomoći, muškarci su svi isti“, pomislila je. Razmaknula je noge još provokativnije, skinula šnalu za kosu i bacila je na pod. Zavrtela je glavom i rastresla kosu, zatim se osmehnula i skočila u vodu. Zadržala je vazduh i snažno zaplivala pod vodom da bi izronila nedaleko od njega.
Prigušena svetlost reflektora mirno je klizila po vodi. Odjek zatvorenog bazena bio je jedini zvuk koji se čuo pored njihovog disanja. I njihovog ćutanja. Sara je ponovo zaronila i, izranjajući, zalizala kosu unazad.
„Dakle?“ Osmehnula mu se, samouverena u svojoj potpunoj nagosti. „Nećeš mi ponuditi malo šampanjca?“
Prišla je i naslonila lakat na ivicu bazena. Mahala je nogama da bi bila lakša, odozdo se svetlost mešala s njenim pokretima. Tankredi je zaplivao unazad i ušao u veliki džakuzi, izvinuo se malo da bi dohvatio čašu tek napunjenu šampanjcem, ali nije stigao ni da se okrene, a Sara je već bila pored njega. Osmehivala se krećući se polako u toj niskoj vodi, zatim je sela pored njega i uzela čašu.
„Hvala...“ I sasula je na iskap. „Odličan. Mmm, leden taman kako treba...“
Dok je govorila, kliznula je nogama ka njemu i malo-pomalo se priljubila uz njega. „Hoćeš li mi dati još jednu, molim te?“
Tankredi se okrenuo i sipao još malo šampanjca. Onda je osetio Sarine ruke kako ga grle otpozadi. „Imaš savršene trbušnjake...“
Kretale su se lagano, prsti su joj klizili po izvajanim pločicama Tankredijevog stomaka, on se okrenuo i dao joj opet napunjenu čašu. „Hvala... Postoje stvari toliko dobre da im je nemoguće odoleti.“
Jedan dug osmeh, duži od prethodnog, zatim spori gutljaji iz čaše koji su s vremena na vreme skrivali njene oči. Sasvim polako, Sarina desna ruka nastavila je da prelazi preko trbuha, nadole, sve niže. Gledala ga je. Zatim je stigla do kupaćeg. Počela je da se igra s vrpcom, povukla je nežno je odvezujući. Prsti su se igrali s rubom, polako ga malo rastvorili. Prvo kažiprst, a zatim srednji prst, uvukli su se u kupaće gaćice.
Onda se Tankredi izazivački zagledao u nju.
„Gde je David večeras?“
Sara se zaustavila, zatim povukla ruku, iskapila šampanjac i stavila čašu na ivicu bazena. Onda je nagnula glavu u stranu.
„Tvoj prijatelj ima hiljaditi sastanak u Milanu, i danas po podne i sutra. Nova gradilišta, novi poslovi i, dakle, nove obaveze.“
Zatim ga je provokativno pogledala.
„To znači jedno, da mogu čak i da ostanem kod tebe.“ I izdigla se malo iz vode pokazujući dojku. Krenula je ka njemu gledajući ga u oči. Dojka joj je bila puna, čvrsta, nabrekle bradavice, očvrsle od vode, ali i od iznenadnog uzbuđenja. Krenula je na sve četiri i polako se približila Tankrediju, provlačeći njegove noge ispod svog tela. Kada se sasvim primakla njegovom licu, odgurnula se pod vodu i lagano mu spustila kupaće gaćice. Ali odjednom su je Tankredijeve snažne ruke zaustavile nateravši je da izroni. Onda ju je sklonio sa sebe. Sad je bio na drugom kraju kade.
„Koliko godina si s Davidom?“
„Dve. Ali sam u tebe zaljubljena bar pet.“
„Žena uvek voli da bude zaljubljena. Čak i kad to nije uzvraćeno. U stvari, bolje kad nije uzvraćeno.“
„Zašto?“
„Zato što joj to omogućava da bude veća drolja.“
Sara mu se nasmejala u lice, zabavljena. „Ne boli me, Tankredi. Sviđao si mi se još dok si bio s onom prelepom devojkom u gimnaziji. Kako se ono zvala?“
„Ne sećam se.“
„Ne verujem ti, pa ipak ću ti reći, Olimpija. Mrzela sam je i zavidela sam joj, ne zato što je bila lepa, ili zato što sam uobražena i što sam uvek mislila da mogu da se takmičim s bilo kim. Već zato što je imala tebe.“
„Nije me imala. Tucao sam je i tačka.“
„Nijedna te nije imala?“
Tankredi je ćutao. Približio se ivici, sipao malo šampanjca i popio ga sitnim gutljajima, zatim joj se nasmešio.
„Došla si da me intervjuišeš? Znaš da ima neka devojka na holandskoj televiziji koja govori prognozu gola? Nisi izmislila ništa novo.“
Sara je sipala sebi malo šampanjca i zatim sela pored njega. Pila ga je mirnije.
„Dakle, odgovor je ne. Nijedna te nije imala. Nisi nikada bio zaljubljen. Sve te prelepe žene si samo tucao. Pa onda, zašto ne i mene večeras? Ja te volim isto kao što su te one volele, ako ne i više. Vidi, mislim čak da sam počela da se zabavljam s Davidom samo da bih te češće viđala.“
Sara je prestala da pije šampanjac, približila mu se i pokušala da ga poljubi. Tankredi je ostao nepomičan, skupljenih usana, ruku raširenih na ivici bazena.
Sara je polako gubila snagu, njena drskost je slabila, kao i njena volja. Prestala je da ga ljubi. U tišini se odmakla od njega, zatim pognula glavu i gotovo poluglasom šapnula: „Po čemu se ja razlikujem od drugih?“
Ovaj put Tankredi joj je odgovorio: „Ni po čemu. Samo po Davidu.“ Sara ga je pogledala poslednji put, a zatim izašla iz vode. Hodala je naga, ne osvrćući se. Tankredi ju je bez žaljenja gledao kako odlazi, zatim je počeo da pliva. Kada je stigao do kraja bazena, napravio je okret pod vodom i krenuo ponovo. Na sredini je čuo kako su se zalupila vrata, ali nastavio je da pliva kao da se ništa nije dogodilo.
Sutradan, u deset pre podne, Gregorio je već otkrio ko je pustio Saru. I ne samo to, već pretresajući njenu sobu, pronašao je i druge sitne detalje koji nisu bili zanemarljivi. Bilo je tačno. Arijana je volela žene. Engleski lord se pojavljivao s vremena na vreme, postojao ponekad vikendom, ali je bio samo paravan.
„Mislila sam da je neka prijateljica koju bi rado video.“
„Tankredi nema prijatelja.“
„Da, u pravu ste, ali...“
„Ako treba nešto ponovo da razmotrim, to može da znači samo da nisam bio u pravu. Možete li to da mi dokažete?“
Arijana je ćutala. Zatim se okrenula, otišla u svoju sobu i počela da pakuje kofer. Napustila je vilu u jedanaest i petnaest.
U podne je Gregorio već našao novu ličnu stilistkinju. Ludovika Bjamonti, pedeset i pet godina, udata i majka dvoje dece koja su živela u inostranstvu. Sve činjenice koje je, naravno, Gregorio s lakoćom proverio.
U vreme ručka Ludovika Bjamonti već je držala u rukama mejling listu osoba koje su Tankrediju bile važne, listu onih koje je apsolutno trebalo izbegavati i spisak svih njegovih poseda, u Italiji i u inostranstvu. Bila je srećna zbog ovog posla i plata joj je izazivala vrtoglavicu.
Sledećeg popodneva Ludovika Bjamonti je primetila da će joj trebati barem dva dana da shvati od čega se zaista sastoji bogatstvo Tankredija di Feri Marijanija. Imao je nešto više od dvadeset godina kad mu je deda ostavio nasledstvo od skoro sto miliona evra i od tada se njegov novac samo uvećavao. Investicije, nova preduzeća u svim krajevima sveta koja su trgovala drvetom, naftom, zlatom, dijamantima i sirovinama, svim dragocenim proizvodima čija je vrednost na neki način mogla da raste na tržištu. Osnovao je niz privrednih društava sa izabranim osobama od poverenja i organizovao ih kroz piramidalnu strukturu u kojoj je svako kontrolisao onog pored sebe. Prošlo je više od dvanaest godina, i osim što je kupio desetine imanja na svakom kraju planete, Tankredi je kupio i svaki tip prevoznog sredstva, od džeta do prostog harli dejvidsona. Kad je Ludovika Bjamonti u gluvo doba noći zatvorila poslednji fajl i isključila kompjuter, zažalila je samo za jednim. Mogla je da traži mnogo, ali mnogo više.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 11:50 am


Čovek koji nije želeo da voli  D4de77a0c6dfb3fb3b38741399ea9f76


8.




Sara je izašla ispod tuša i navukla bademantil. Stavila je peškir na glavu, sagla se ispred ogledala u kupatilu i počela da raščešljava kosu. Koliko je godina prošlo od te večeri u bazenu? Dve. Ne, tri. A izgledalo je kao da je bilo juče, pre samo jedan trenutak, jedan sekund. Snažan, topao osećaj obuze joj stomak. Senka želje. Uvek je sve krila od Tankredija, do te večeri. Onda više nije mogla da izdrži. Sve je razotkrila i ispričala, razgolitila se pred njim, i ne samo tim bademantilom koji je pao na zemlju, ne, već i srcem i dušom. Zelela je da je uzme te noći, da je okusi, voli. Da bude njegova. Jednostavno njegova. Izgubljeno njegova. Umrla bi u njegovom naručju, ugasila tako zauvek tu zaljubljenost koja se rodila iz zezanja u gimnaziji, rasla sa željom tokom godina, ukorenila se u srcu poput mahnite, besne strasti. On. Želela je njega i nikog drugog, a kako se činilo, bila je jedina koju on nikada ne bi uzeo. Zbog Davida. Davida za kog se na kraju udala godinu dana kasnije, namerno da bi razbesnela Tankredija, da bi ga unizila, da bi ga na neki način prodrmala. Tankredija i to njegovo distancirano, hladno, superiorno držanje.
Napravila je od svoje svadbe događaj godine. Pretvarala se da je zaljubljena, brižljivo je vodila računa o svakom, i najsitnijem detalju, od skupih platinastih burmi do sofisticiranih jela na meniju, od činija od lakog muranskog stakla s pravim ružinim laticama u njima do zakupa Vile Sasi na torinskom bregu. A zatim orkestar od šezdeset muzičara, najtraženiji pevač u to vreme, izbor muzičkih numera koji je išao od klasike do džeza, šezdesetih i osamdesetih godina, pa sve do najnovijih hitova.
Njen otac, inače veoma bogat čovek, vlasnik preduzeća koje je proizvodilo gvozdenu armaturu za ceo svet, potrošio je sve do poslednjeg evra.
Ali ne zato da bi David bio srećan i zadivljen, ne. Zato da bi Tankredi znao. Sara je bila takva. Mislila je da će na kraju, kao u najlepšim bajkama ili u filmovima, upravo dok ona korača ka oltaru, Tankredi utrčati u crkvu. Izvinio bi se za onu noć, za onu grešku koju je počinio u bazenu, jer nije shvatio njenu ljubav koja je postojala oduvek, jer je odbio njeno telo. I tako bi, pred svima, čak i pred svojim prijateljem Davidom, bez stida, jer ljubav ne poznaje stid, tako bi je uzeo u naručje i pobegao između zaprepašćenih gostiju, ali koji bi na neki način bili oduševljeni tom novom savremenom bajkom, tom nenadanom ljubavlju, tim iznenadnim vatrometom strasti.
Međutim, ne. Kad je stigla do oltara u svojoj veličanstvenoj venčanici, u očevoj pratnji, našla je Tankredija. Susrela je njegov pogled iz daljine dok je koračala tepihom uz čije rubove je sve bilo okićeno božanstvenim cvećem. On joj se osmehivao stojeći pored poslednje klupe, blizu Davidovog oca.
Pre svadbe Tankredi je rekao da možda neće moći da dođe. Nekoliko dana kasnije, što je Sara doznala tek mnogo kasnije, nazvao je Davida da mu kaže kako će sigurno doći, i ne samo to, već i da bi bio srećan da mu bude kum.
„Siguran si?“
„Ma naravno, ako to još uvek želiš i ako nisi već obećao nekom drugom. Ima nešto, doduše. Hteo bih da to bude iznenađenje za sve, čak i za Saru.“
„Čak i za nju, a zašto?“
„Želiš li da dođem? Onda nemoj da sazna.“
„Obećavam ti. Dajem ti reč.“
I David ju je održao. I tako je Sara ono što je trebalo da bude najlepši dan njenog života doživela kao najgori košmar. Kad je izgovorila svoje „da“, njen životni san je ostao iza nje i tad je bila sigurna da ga je zauvek izgubila. A kad je izašla iz crkve, učinilo joj se da ga je videla kako se smeši.
„Ljubavi?“
Sara je prestala da suši kosu. „Da?“
„Ne sećam se više, je l' u subotu pravimo večeru?“
„Da.“
„Ko dolazi?“
„Saletijevi, Madijevi, i Avgusto i Sabrina...“
„Šta kažeš onda, je l' mogu da pozovem i Tankredija i jednu njegovu prijateljicu?“
Sara je na trenutak ćutala. „Naravno... Tankredi sigurno neće moći. Nisi primetio da nas nikad ne viđa zajedno? Vida samo tebe.“
David se zamislio na čas. „Nije tačno, onda kad smo bili kod Ranezija, bili smo svi zajedno.“
„Hvala, stigli smo tamo, i više se nismo videli, bilo je skoro dvesta ljudi!“
„Mislim da je to neka tvoja fiksacija. Ipak, ako se slažeš, pokušaću da ga nazovem.“
„Ma naravno, biće mi drago. Ali videćeš da će te odbiti. Izmisliće neki izgovor da ne bi došao.“
David nije hteo da joj popusti. Uzeo je mobilni i okrenuo Tankredijev privatni broj. Bio je jedini koji ga je imao, osim Gregorija, naravno, i već to je bio neverovatan znak poštovanja i prijateljstva.
„Hej ti.“ Odgovorio je na prvo zvono.
„Šta ima, Davide? Kakav sad posao za tebe, a zajeb za mene, imaš da mi predložiš?“ David odluči da odmah prihvati šalu. „Okej, onda ću zvati Paolija, nema problema...“
Paoli je bio preduzetnik s kojim su nekoliko puta bili u konkurenciji. Iako su ekonomski njegova ulaganja uvek bila pozamašna, Tankredi je svaki put bio na dobitku. I mada su na papiru ova ulaganja pre delovala kao izazov nego kao nešto drugo, na duže staze postala su toliko unosna da je na njima zarađivao ogromne svote. Bilo je neverovatno, ali čega god bi se Tankredi dotakao pretvorilo bi se u dobar posao.
„Paolija?“ Tankredi se nasmejao. „Zar on još ima novca za trošenje? Onda sigurno nije u pitanju veliki posao... Biće da se radi o jednom od onih koje ti toliko voliš: kupim, preprodam u letu i nešto malo zaradim...“
David se nasmejao. Zapravo, takvi poslovi nisu bili loši. Trebalo je samo imati malo kesa na raspolaganju i naći osobu koja će za kratko vreme kupiti ono što si ti kaparisao.
„Ne, ne... Ovaj put nećeš potrošiti mnogo. Maksimalno donesi jednu flašu ili cveće za domaćicu. Hteli smo da te pozovemo u subotu uveče pravimo večeru kod nas sa Saletijevima, Madijevima i Avgustom i Sabrinom, za koje znam da su ti simpatični...“
David je sačekao trenutak. Pomislio je na Tankredija koji bi doneo kristal, odnosno dva, pošto je bilo malo više ljudi. Ali nije mu zbog toga bilo stalo da ga pozove. Zaista bi mu bilo drago da ga vidi, a pogotovo da na neki način rasprši to Sarino apsurdno ubeđenje. S druge strane žice Tankredi je ustao od pisaćeg stola i pogledao kroz prozor. Golden gejt je sakupio svu boju sunca koje je sijalo nad zalivom San Franciska. Kasnije će otići na ručak s Gregorijem u kafe Fransisa Forda Kopole da proba poslednju berbu njegovog vina, rubikon. Razgovaraće direktno s njim, hteo je da uđe u produkciju sa Zoetropom i finansira njegov naredni film, ko zna hoće li mu dozvoliti. Znao je da je Kopola tip koji više pada na simpatičnost nego na novac ili biznis. „Tim bolje“, pomislio je Tankredi. „Biće lakše, biću mu simpatičan.“ I tako je pomoću mašte ušao u svet filma i zamislio scenu.
Kamera ide na kranu i približava se vratima jednog stana. Zatim se zaustavlja. Detalj na ruci koja pritiska zvono.
U kući, Sara je prestala da reda tanjire na sto za ručavanje i krenula preko dnevne sobe. „Ja ću.“ Dolazi do vrata i otvara ne pitajući ko je. Našla se ispred ogromnog buketa crvenih ruža uokvirenih malim belim poljskim cvećem. Iznenada se pojavljuje Tankredi.
„Ćao... Možemo li da zaboravimo onu noć?“
Sara ćutke stoji pred njim. S američkog plana kadar se sužava na krupni plan. Muzika naglašava iščekivanje njenog odgovora.
Tankredi je pogledao agendu na pisaćem stolu. „Kažeš 18. uveče, je l’ tako?“
„Da.“ Kažiprstom prelazi preko agende da vidi ima li obaveza. Veče u klubu, ali ništa važno, u stvari setio se da ga je već otkazao. Onda je ponovo pomislio na prethodnu scenu s cvećem u ruci. Sara je još uvek tu bez reči. Iznenada odmahuje glavom. „Ne. Ne možemo da je zaboravimo.“
Tankredi je uzdahnuo. „Žao mi je, Davide, proverio sam sad u agendi, biću u inostranstvu. Možda neki drugi put.“
„Okej, šteta.“
„Mnogo mi pozdravi Saru i izvini joj se.“
„Naravno.“ Završili su razgovor. David je želeo da mu kaže: „Sara je već znala.“
„I je l’ dolazi ili ne?“ Sara mu se pojavila iza leda.
„Ne, i ja sam se posle setio, već mi je bio rekao... Ima neke obaveze.“ Sara se nasmešila. „Vidiš? Neće da nas vidi zajedno.“
David joj je prišao i, zagrlivši je, okrenuo je oko njene ose. „Ljubavi, molim te, nemoj da se lepiš za tu priču. Tankredi mi je najbolji prijatelj i nikada ne bi uradio nešto slično.“
„Šta?“
„Da mu budeš antipatična.“
Sara je na trenutak ćutala. „Dešava se, znaš? Ponekad su stvari tako nepredvidive.“ David ju je pustio da ode i seo na kauč. Uzeo je daljinski upravljač i upalio televizor.
„Znaš, uvek sam mislio da je u stvari tebi Tankredi antipatičan.“
„A zašto?“
„Pa ne znam, neki osećaj. Malo mi je zbog toga bilo žao, a malo sam bio i srećan.“
„Zašto?“
„Zato Što sam mislio: eto konačno jedne žene kojoj se Tankredi ne sviđa, štaviše antipatičan joj je. Da ti se dopadao, možda bi ga bolelo uvo za naše prijateljstvo, moje i njegovo, prešao bi preko njega i dodao i te u svoju privatnu kolekciju...“ Onda ju je pogledao i osmehnuo joj se. „A ja bih presvisnuo zbog toga.“
Sara je ostala nasred dnevne sobe bez reči. David je nastavio da je uporno gleda. Kako je vreme prolazilo, situacija je postala čudna. A ona se pitala da li će uspeti da je zauzda.
„Nije mi antipatičan. Ravnodušna sam prema njemu. Recimo da mi se ne sviđa kako se ponaša u nekim okolnostima. Ipak on je tvoj prijatelj i ako je tebi dobar...“
I rekavši to, otišla je u kuhinju. David je promenio kanal, zatim je odlučio da doda još nešto.
„Seti se ipak da se mnogo promenio nakon one priče s njegovom sestrom!“
Sara je sela za sto. Najednom se osetila ispražnjeno. Upravo od tog dana je počela da ga voli i poželela da ispuni njegovu samoću. Prošle su tolike godine, a Sarina strast nije davala znake kraja. Ko zna da li bi se ikada desilo. Bila je sigurna samo u jedno. David, njen suprug, bio je odličan trgovac nekretninama, ali užasan psiholog.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 11:50 am


Čovek koji nije želeo da voli  D3033279ae38


9.




Ne tako. Vidiš da gubiš tempo?“
Sofija je duboko uzdahnula. Trebalo je strpljenja s Jakopom. Mnogo strpljenja. Ali i ti časovi su bili važni, a onda, bilo joj je neophodno i da zaradi.
„Ali ovako mi del uje prespora, nastavnice...“
Sofija se osmehnula. „Ali ako ju je on tako napisao, komponovao i zamislio, znači da mu se dopadala u tom tempu, zar ne misliš? Gledaj, naznačeno je šezdeset četvrtina! Sad dođeš ti dvesta godina posto je Mocart napisao Sonatu u C-duru i misliš da si na pisti za Formulu jedan. Samo da znaš da i veliki pijanisti ovaj komad izvode veoma sporo. Sporo i precizno, Jakope.“
Jakop se nasmešio. Dopadala mu se Sofija, nije bila kao nastavnice koje je imao ranije, bila je simpatičnija, a bila je mlada i pre svega lepša. „Okeeej...“ Jakop je nadugačko razvukao to okej.
„Mada se danas pravi toliko te muzike iz prošlosti s drugačijim tempom, što po meni može da se radi! Jesi li ikada čula Kanon od Fantua s električnom gitarom? I u mojoj poslednjoj video-igrici ima neka luđačka muzika, hoćeš li da čuješ?“
Ustao je i stavio ruku u džep pantalona kao da je hteo da izvuče iz njega ko zna kakvo iznenađenje.
„Verujem ti“, rekla mu je Sofija nateravši ga da sedne. „Tvoj otac i tvoja majka ipak ne bi bili zadovoljni kad bih ja s tobom igrala video-igrice...“
„Tako je... A i zato što bi izgubila.“
„Upravo, i apsolutno mi do toga nije stalo. A pogotovo što oni žele da ti za sledeći Božić znaš da odsviraš barem jednu kompoziciju od početka do kraja bez previše grešaka! Što mi sada...“, razbarušila mu je kosu na glavi, „izgleda neverovatno. Hajde, kreći andante.“ Sofija je pokazala list gore na notnom sistemu. „I drži tempo.“
„Okej.“ Jakopo se zagledao u tačku od koje će krenuti i počeo da svira. S vremena na vreme je huktao izbacujući usnu napred da bi sklonio kosu s lica. Sofija mu je pokvarila frizuru razbarušivši je. U stvari, mrzeo je da mu bilo ko dira kosu, ili je barem mrzeo da mu to rade deda ili tata, da, baš tako, naročito oni. Kad je to radila Sofija, nije mu smetalo. Baš neobično. Sad je morao da da sve od sebe i da odsvira taj komad najbolje moguće iako je smatrao da bi Mocart trebalo da je brži. „Ali ako se njoj sviđa ovako, odnosno ako se Mocartu sviđalo ovako...“, ispravi se u mislima. Bio je koncentrisan sve četiri stranice i nije napravio gotovo nijednu grešku.
„Bravo! Tako mi se sviđaš!“
Stisnula mu je ramena grleći ga. Jakopo zamalo nije pao sa stolice, ali bio je srećan što može da se izgubi u toj majici, da udiše taj lepi parfem i iznad svega da se osloni na tu meku dojku.
„Okej...“ Sofija ga je nežno udaljila od sebe pošto je naslutila da se zadržala duže nego što bi trebalo.
„Onda se vidimo sledeće nedelje.“
„Važi...“ Jakopo je ustao i uzeo svoju jaknu s čiviluka, zatim mu je pala na pamet jedna misao koja ga oduševi. Možda je hteo još da se igra s njom. „Ej, Sofija, imaš li Fejsbuk?“
I Sofija se oblačila. „Ne.“
„Ni Tviter?“
„Ne.“
„Sve u svemu, ne može te čovek nigde pronaći?“ Jakopo je bio razočaran, ako ništa drugo, mogao bi da sazna koliko ima godina ili šta voli, da sazna nešto više o njoj, možda da joj piše.
„Da ti kažem nešto, Jakopo, imam kod kuće kompjuter, ali da budem iskrena, nikad ga ne koristim...“
Jedino je Andrea koristio taj kompjuter. Bio je to njegov način da izađe, da održava kontakte, da vidi ljude, snimke, zanimljivosti. Da živi. I zato što je jedino tako to mogao da radi. Ali svakako da to ovom dečaku nije trebalo reći.
„Dobro.“ Jakopo slegnu ramenima. „Šteta. Nemaš pojma šta gubiš. Tamo je nov svet, u 21. veku smo...“ A onda kao da je hteo da se revanšira: „Eto zašto ti se čini ispravnim da se svira na ovaj načini, pripadaš tom istom dobu...“
„Da-da...“ Sofija poče da se smeje izlazeći iz prostorije. „Pozdravi svoje. Vidimo se u sredu.“
U suštini, taj dečak joj je bio simpatičan, imao je oko deset godina i bio je zaista bistar i zabavan. Čak se u nečemu ponašao kao muškarac. Volela bi da ima takvo dete. Sina. Za trenutak joj se ta ideja učini veoma dalekom, kao da nije bila deo njenih snova, planova koje je pravila kao mala. Tada je sve planirala, u toj meri da su je drugarice zbog toga zadirkivale. Kako su je ono zvale? A, da, „računaljka“. A onda, jednog dana, sve se nasukalo. Poput velike lađe spremne da zaplovi, da napravi krug oko sveta, pune namirnica svih vrsta, od šampanjca do mineralne vode, od sireva do slatkiša, od vina iz Burgonje do onih australijanskih. Sve u svemu, spremna da zauvek bude na moru i da ne mora da uplovi ni u jednu luku... A onda ipak stop. Ta lađa se nasukala na sprud, i to takvom jačinom, takvom brzinom da više nije bilo moguće izvući je iz tog peska. Nije išla ni nazad ni napred, poput njenog života, zaglavljena. Poput oružja koje ne opali. Priklešteno gvožđe koje ispusti samo jedno klik. Eto. A njena ljubav prema Andrei? Zašto je u poslednje vreme ispuštala taj mukli zvuk? Zašto njeno srce nije osećalo tu muziku koju je toliko volela?
Otišla je do automata da uzme kafu. Dok ju je pila, začula je da je neko zove.
„Sofija?“ Okrenula se.
Njena stara profesorica klavira bila je tu, pred njom, u mračnom hodniku škole u kojoj je ona sama pre toliko godina svirala svoje prve note. „Ćao, Olja.“
Olja, odnosno Olga Vasiljeva, predavala je sa Sofijom u Crkvi dei Fiorentini i na konzervatorijumu. Bila je to Ruskinja koja se još uvek staromodno oblačila, nosila široke suknje s nekom čudnom nadsuknjom koju je iskopala u ko zna kojem koferu što je preživeo prvi dolazak njene porodice u Italiju. Dve žene su se zagrlile, onda se Olja malo odmakla, još uvek je držeći u zagrljaju.
„O čemu si razmišljala?“
„Zašto?“
„Imala si neki izraz... nestao je tvoj uobičajeni osmeh.“
„I za trenutak si izgledala stara kao ja“, htela je da doda njena profesorka, ali je znala da bi je te reči možda povredile.
„Oh“, osmehnula se Sofija. „O nečemu što sam zaboravila da uradim...“
„Ili o onome o čemu si prestala da sanjaš?“ Olja joj nije dala vremena da odgovori. „Imala si poseban dar, a tvoja nevinost je bila posebno lepa.“
„Koja nevinost?“
„Da pronađeš prirodnost u sposobnosti koju su imali ovi neverovatni prsti.“ Uze joj šake. „Znaš da nisam zaboravila da smo zajedno pripremale Rahmanjinova... a imala si samo sedamnaest godina. A sad vidim da su propatile, da su umorne, propale. A pre svega...“, potražila je njene oči, „vidim da se osećaš krivom.“
„Ma hajde, Olja... Ništa nisam uradila.“
„Baš u tome leži tvoja krivica. Ništa nisi uradila.“
Sad se Sofija uozbiljila. „Rekla sam ti da neću više svirati. Bio je to zavet za njega, za njegov život. Molila sam se za to i odustala sam od onog najlepšeg što sam imala, odustati od ostalog bilo bi lako... Nadam se da će on jednog dana ozdraviti i da ću se vratiti sviranju. Ali nažalost, zasad to nije moguće...“
I Olja vide u tom „zasad“ tračak nade, zrak svetlosti, onaj žižak koji se ponekad ostavlja upaljen u dečijoj sobi da se ne uplaše ako se probude noću. I osmehnu se. Još uvek je bila devojčica, ali upravo zbog njenih sposobnosti, i pre svega zbog njene ljubavi ka životu, trebalo ju je probuditi.
„Kriva si, Sofija, ne zato što si odustala od muzike, već zato što si odustala od života.“
I ostadoše tako u tišini hodnika, tu gde je Sofija započela svoje studije sa šest godina, stičući na kraju diplomu iz klavira. Jedina od svih učenika konzervatorijuma koja je bila u stanju da odsvira napamet Listovih Dvanaest transcendentalnih etida pre desete godine.
Olja joj je bila glavna profesorka klavira i svaki put bi je preplavila osećanja kad bi videla kako Sofija stavlja ruke na klavijaturu, ta mlada italijanska nada, pijanistkinja koja će iznenaditi svet, tako se govorilo okolo. A evo je sad, obična nastavnica.
Onda ju je Olja pogledala s više blagosti. „Čak i brakovi ili najlepše veze se završavaju, ali nije da zbog toga nisu bili važni. Gotovo uvek čovek pokušava da shvati čija je bila krivica, a možda nije bila ničija. Kao što se desilo tebi, Sofija.“
Spustila je pogled da bi pronašla malo mira, kao što to rade oni pijanisti koji zahtevaju tišinu od publike i traže sopstvenu koncentraciju pre nego što spuste šake na dirke klavira. Ovaj put, međutim, nije sledilo nikakvo izvođenje. Onda joj se jednostavno osmehnula, slabašno, tromo, ali na svoj način ubeđeno. „Ne mogu.“ A zatim onaj pogled pun nežnosti koji traži oproštaj od nastavnice. Ali ga ne nalazi. Olja nije shvatala.
Sofija se brzo udaljila hodnikom, zatim počela da trči, popela se uz stepenice, širom otvorila vrata i izašla iz konzervatorijuma. Našla se ponovo napolju, među ljudima, u svetlosti dana. Stajala je na trgu dok su ljudi prolazili pored nje, ispred, iza nje, ignorišući je. Neko je išao u trafiku, neko ulazio u kafić, drugi su šetali ćaskajući, neko je na stanici čekao autobus. „Eto“, mislila je, „želim da ostanem ovako, ignorisana, nepoznata među ljudima. Neću slavu ni uspeh, neću da budem pijanistkinja savršenog izvođenja, neću da se bave mnome, neću pitanja i neću da tražim odgovore.“
Zatim je lagano krenula, kao da je nevidljiva, ne znajući da će uskoro morati da se suoči s najtežim pitanjem u životu. Želiš li da budeš ponovo srećna?

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 11:50 am

Čovek koji nije želeo da voli  D1da6520ffadt

10.




Propeleri helikoptera su se brzo okretali. Pilot je nagnuo polugu upravljača malo nadesno približavajući se polako tom poslednjem snegom zavejanom vrhu.
„Evo nas, stigli smo. Tamo dole je proplanak.“
Gregorio Savini pogleda moćnim dvogledom nekih pet hiljada metara u daljinu. Izgledalo je kao da je proplanak bio nacrtan na profilu sunca koje se tek malo dalje dizalo.
Pilot je povukao upravljač ka sebi i isključio neke prekidače pripremajući se za sletanje. Propeleri su usporili. Gregorio je proučavao njegove pokrete, bio je odličan iako veoma mlad. Posle dobrih šest sati leta Tankredijevim ličnim džetom sleteli su na aerodrom u Torontu, odakle su krenuli helikopterom ka planinama u okolini Tander Beja. Bili su u vazduhu već skoro četiri sata i počeo je da oseća blage tegobe. Radio je sve i svašta u svom životu: preduzetnik, padobranac, kapetan aviona, čak i pilot helikoptera. Vozio je i helikopter siroski S-69, kojim je sada upravljao mladi pilot, zbog čega je i mogao da ceni njegovu veštinu. U mladosti je jedan dugi period voleo rat i bio je plaćenik, spoznao je krv, nasilje i surovost, toliko da mu se smučilo. Zatim je ušao u kopnene snage koje su se bavile kontrolom i proverom eventualnih terorističkih napada. Tamo je naučio sve najistančanije tehnike prisluškivanja, pokrivanja i špijunaže. Nije bilo osobe o kojoj Gregorio Savini ne bi mogao da sazna sve, i to čak sa izvesnom lakoćom. Izgradio je mrežu prijatelja sačinjenu od usluga i poklona koja se lagano proširila na sve strane sveta.
Ovaj projekat je želeo Tankredi. U početku je Gregorio prihvatio posao s malom zadrškom, ali onda je shvatio koliko je to Tankrediju bilo važno. Ubrzo je ta mreža poslužila za svaku njihovu potrebu, za svaki problem se lako nalazilo rešenje ili najjednostavniji put do cilja. Gregorio se tako razuverio. I od tog dana drugim očima je gledao tog momka.
Gregorio je imao odličan odnos s Tankredijem. Pozvao ga je Tankredijev otac dok je ovaj bio još vrlo mali da bude njegov mentor, telohranitelj, vozač, ali da bude i na neki način njegova zamena. Stigao je u vilu kad je imao skoro trideset godina.
„Zašto nosiš pištolj?“ Mali Tankredi je virio kroz otvoren prozor koji je gledao na vrt. Gregorio ga je odavno bio primetio, ali se pravio kao da ga ne vidi. Tankredi, najmlađe dete, pokazivao je prema njemu najviše znatiželje.
„Ovaj?“, osmehnuo se podižući pogled ka detetu na prozoru. „Služi da natera rđave ljude da se lepo ponašaju.“
Tankredi napravi krug i uđe kroz vrata, nasloni se na pletenu stolicu koja se nalazila u uglu. „A koliko je rđavih ljudi? Više nego dobrih?“
Stajao je tako s nevinim pogledom i lepim dečijim osmehom radoznalo čekajući odgovor.
Gregorio je podmazao pištolj i vratio ga u futrolu koju je nosio ispod levog ramena. „Isti ih je broj. Dobri ponekad izgube iz vida ono u šta su nekad verovali.“
Tankrediju se dopao odgovor, iako ga možda nije baš sasvim razumeo.
„Onda moraš da pucaš u Đanfilipa. Rekao je da ćemo zajedno igrati tenis, a eno ga sad na terenu igra sa svojim drugom. Prvo je bio dobar, a sad je postao loš.“
Gregorio ga je pomazio po glavi. „Ne postaje se loš tek tako.“
„Ali obećao mi je!“
„Onda je bio malo loš. Idemo da vidimo konje, hoćeš?“
„Da, sviđaju mi se...“
Došli su do štala i proveli tamo čitavo popodne. Mazili su jednog mladog arapskog konja, koji je stigao ko zna odakle. Gregorio se dobro osećao s Tankredijem, oduvek je želeo da ima sina i ko zna da li je život možda još držao u rezervi to iznenađenje za njega. Ali s obzirom na način života na koji se navikao, ne bi bilo lako.
Uvek je imao vrlo kratke veze, dužine njegovog boravka na određenom mestu. Naravno, sad je već nekoliko meseci bio s ovom porodicom, dobro su ga plaćali, posao mu se dopadao i možda će ovaj put ostati duže nego obično. Možda će upoznati neku devojku iz mesta i provesti ostatak života ovde.
Tankredi ga je povukao za jaknu. „Gregorio, mogu li da se popnem?“
„Ne bojiš se?“
„Zašto bih se bojao? Ovaj konj je moj, poklonio mi ga je otac.“
„Da, ovo dete tako razmišlja.“
„Ali to nije stvar, to je životinja, a životinje su drugačije od ljudi. One deluju nagonski. Ne možeš da ga kupiš. Ako se s tobom oseća dobro, onda nećeš imati problema, u drugom slučaju mogao bi čak da nikad ne bude tvoj.“
„Čak i ako sam ga ja sam platio...“
Gregorio se nasmejao. „Čak i u tom slučaju.“
„A kako onda?“
„S ljubavlju. Dođi.“ Uzeo ga je u naručje, približio ga konju i lagano mu prineo ruku ka grivi.
„Evo, pomazi ga, tako.“ Ali čim je Tankredi pokušao, konj je zanjištao iznenada dižući njušku, tako da je dečak, preplašen, odmah povukao ruku. Gregorio Savini se nasmejao.
„Kako sad, rekao si da se ne bojiš!“
„Ti si mi uterao strah tim pričama!“
Gregorio ga je spustio. Bio je lukav. „Evo ti, daj mu ovo...“ Pružio mu je malo šećera. Ovaj put konj je bio mirniji i Tankredi je uspeo da mu stavi kockice šećera u usta pre nego što je povukao ruku. Posle jedva nedelju dana jahao je konja u krugu ispred štala. Gregorio ga je obuzdavao pomoću dugačkog užeta, vodio ga ukrug, a sam Tankredi ga je lagano, podbadajući ga koliko je mogao, naterao u kas.
„Gledaj, Gregorio... Sad ide, hoda... Radi!“
„Seti se da je to životinja i da joj je potrebna tvoja ljubav.“
Dok je jahao, Tankredi mu je milovao vrat i rekao mu nešto u uho. Gregorio je bio srećan što ga je naučio da jaše. Bilo je to prvo čemu ga je naučio, od mnogo toga, ali onda je Tankredi porastao, a posle Klodinine smrti se promenio. S devetnaest godina odlučio je da zauvek napusti vilu u Pijemontu, počeo je da putuje i hteo je Savinija uvek pored sebe. Možda je baš zbog toga Gregorio odustao od ideje da ima sina, jer ga je na neki način pronašao u njemu, i to bez uobičajenih komplikacija da mu u blizni bude i neka žena. Njihov odnos se neprestano razvijao, iako su uvek držali određenu distancu.
„Evo. Stigli smo.“
Propeleri motora su počeli da usporavaju dok su skije doticale zemlju propadajući u sneg. Nisu stigli ni da izađu iz helikoptera, a u susret im je već došao jedan stariji Indijanac.
„Dobro došli! Kako je prošao put?“
„Odlično, hvala.“
„Pretpostavljam da biste hteli malo da se odmorite... Tu su dva šatora samo za vas. Unutra ćete naći i nove stvari da bi vam bilo toplije, kao što ste mi tražili. Nabavio sam vam jakne od flisa i mikrofibera. Uđite slobodno, sačekaću vas napolju.“
Tankredi pogleda Gregorija i nasmeši mu se. Savini je mislio baš na sve, do najsitnijeg detalja i u vrlo kratkom roku. Takav čovek je bio jedinstveno dragocen. „Imao sam sreće“, pomislio je i nestao u svom šatoru. Kad je kasnije izašao, Gregorio i Indijanac su već bili spremni. Sva trojica su ušla u džip i popela se na planinu uskim planinskim stazama.
„Ja sam Pekin Pua. Ili me bar tako ovde zovu. Pravo ime mi je mnogo duže i mnogo teže za izgovor, tako da nema svrhe da vam ga kažem, jer sam se između ostalog toliko već navikao na ovo da, kad biste me i pozvali drugim imenom, ne bih se ni okrenuo... ha-ha.“ I poče sam da se smeje pomalo neotesanim smehom koji se u tren oka pretvorio u kašalj, otkrivajući porok pušenja. S druge strane, potpuno odsustvo smisla za humor.
Tankredi i Gregorio su se pogledali. Gregorio je raširio ruke osećajući se odgovornim za ovaj neuspeli pokušaj duhovitosti. Tankredi mu se osmehnuo, sve u svemu i ovo je bilo deo lepote scenarija. Džip se peo uskim i strmim planinskim putem. Sunce se brzo dizalo i neki vrhovi su se iznenada osvetleli. Sneg je bleštao i reflektovao ružičastu svetlost zore koja se uvlačila u najtamnije i najskrivenije klance.
„Ovde ćemo stati.“ Sva trojica su izašla iz džipa.
Pekin Pua je zatvorio vrata i otvorio veliki prtljažnik. „Nazujte ovo...“ Pružio je Tankrediju i Gregoriju velike krplje. Odmah su ih obuli. „A sad uzmite ovo.“ Dao im je pravi razlog zbog kojeg je Tankredi želeo da ide gore. Samostrele od karbonskih vlakana. Lagane, precizne, smrtonosne. Imali su već deset spremnih strela u punjaču i hipotetički domet i preciznost do trista metara. Tankredi je otkrio ovo ubojito oružje u nekom članku, a saznanje da se u Kanadi lovi na taj novi način odmah ga je oduševilo.
„Idemo ovuda, i držite vrh okrenut nadole.“
Sada se Pekin Pua više nije šalio. Polako su hodali kroz kanjon i s velikim naporom se popeli na jedno brdo prekriveno svežim snegom. Nastavili su tako više od jednog sata kad su stigli do ulaza u jedan manji kanjon.
..Pst...“
Pekin Pua je čučnuo iza jedne stene. „Morali bi biti ovde.“
Lagano je podigao glavu provirujući iza stene. Osmehnuo se. Da. Baš kako je i mislio. Pasli su mirno na malom proplanku, otkidajući bobice sa žbunova. Sunce se već podiglo visoko i bilo je toplije. Tankredi i Gregorio su se približili tim stenama i gledali u tačku koju im je naznačio Pekin Pua. Onda su ih ugledali. Predivan par belih jelena. Jedan je bio deblji, viši, ozbiljan, s gustim i jakim rogovima i svaki čas se uvlačio u to žbunje i tresao ga, gotovo čupao iz korena, toliko mu je vrat bio snažan. Ali tako je pomagao svojoj partnerki da jede bobice koje su padale na sneg. Pekin Pua uze dvogled koji je držao oko vrata i nacilja ih. Onda pogleda brojeve iznad sočiva. „Nalaze se na više od trista metara. Nemoguće je pogoditi ih.“
„Teško, ali ne i nemoguće“, reče Tankredi otkočivši samostrel. Indijanac se osmehnuo. „Da, gotovo nemoguće i s mnogo sreće.“
Tankredi se šćućurio, napunio samostrel i postavio ga ne stenu. Onda je nanišanio. Iznenada se taj mužjak jelena pojavio u sočivu. Lep, rasejan, nevin. Nastavljao je pod suncem svoju bitku s granama žbuna, otresao ih s leda, plesao rogovima izvijajući kičmu, pokazujući snagu svojih mišića, tih divljih kopita oduvek sviklih da se veru između stena. Onda kao da je čuo nešto. U trenu se zaustavio. Podigao je glavu i zagledao se u jednu tačku. Zastao, nepomičan, sumnjičav. Osetio je nešto. Neku opasnost, drugu životinju, ili još gore, čoveka. Jelen se naglo okrenuo jedanput, drugi put. Odblesci sunca mu zaslepiše pogled i nije video ništa. Zatim, neoprezan, nastavio je da se zanima svojim žbunom.
Tankredi je stavio prst na okidač.
„Miran.“ Indijančeva ruka se iznenada našla na samostrelu. Tankredi se okrenuo ka njemu. Pogledao ga. Indijanac se nije odvajao od svog moćnog dvogleda. „Gledaj.“ Pokazao je rukom u tom istom pravcu. Tankredi je ponovo stavio oko na nišan i pomerio ga za nekoliko milimetara. Između dva jelena pojavilo se odjednom jedno mlado belo lane. Batrgalo se nesigurno na nožicama, klizalo, padalo svaki čas njuškom u sneg. Onda bi ga majka podigla na noge pomažući mu kako je znala i umela, gurajući ga odozdo. Na suncu, među tim zavejanim planinama, vladala je tišina.
Visoki borovi pretrpani snegom s vremena na vreme oslobađali su svoje grane. Čuo se zvuk nekog vodopada prigušen poslednjim snežnim pokrivačem pod drvećem, i taj odjek je strujao lako celom dolinom. Porodica belih jelena bila je slobodna, srećna, potpuna, u svom savršenom prirodnom ciklusu: živeti, hraniti se, razmnožavati se.
Pekin Pua se osmehivao gledajući ih. „Naći ćemo neki drugi primerak gore, hajde da se pomerimo.“
Tankredi je samo odmahnuo glavom. Gregorio je shvatio šta misli. Zaustavio je Indijanca.
„Došli smo ovde u lov, a ne da budemo sentimentalni.“
„Ali...“
„Novac koji si tražio, a priličan je, ne gleda na osećanja.“
Rasprava je mogla da se nastavi da se nije začuo taj iznenadni pisak. Samostrel je malo odskočio. Strela je bila odaslata. Pekin Pua je uzeo dvogled obema rukama, stegnuo ga čvrsto, prineo ga očima pokušavajući da vidi, da prati tu strelu, nadajući se da će promašiti. S trista metara ovaj neiskusni lovac bi mogao da promaši metu. Pa ipak... Bam. Ta neokaljana slika, dva mlada jelena s mladunčetom, s belom planinom iza leđa, snežnim prekrivačem na drveću. Kao da se odjednom pomutila. Sneg u podnožju te slike počeo je da se boji u crveno. Indijanac je spustio dvogled.
„Promašio si metu.“
Tankredi je odložio samostrel. „Ne. Bio je najteži. Ciljao sam njega.“
Malo lane je pokleknulo i palo njuškom na zemlju kočeći u snegu. Lobanja mu je bila prostreljena s jednog kraja na drugi i oko njega se polako pravila barica krvi. Dva odrasla jelena bila su nepomična, posmatrala su svoje stvorenje ne shvatajući. Lov je bio završen.
„Vraćamo se u grad.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 11:51 am


Čovek koji nije želeo da voli  CZhw6vjc-_Wc




11.




Rim. Aventino. U uličicama oko starih lukova, na početku Ulice Apija, između rimskih vila i velikog kamenja iz prošlosti, Tankredi je trčao.
Obrisi zelenila, vrućina. Svako jutro je održavao kondiciju, gde god da se zatekao, Njujork, San Francisko, London, Rim, Buenos Ajres, Sidnej. Za njega je trčanje predstavljalo razonodu, sređivanje misli, raspoređivanje dana, planova, želja. Dok je trčao, dolazile su mu najlepše ideje. Kao da ih je sunce lagano palilo, kao da je svaki put onaj pravi put postajao jasan.
Ubrzao je korak. U minijaturnom najnovijem modelu ajpoda nalazili su se svetski hitovi: Šakira, Majkl Buble, Koldplej, plej-lista koju mu je napravila Ludovika Bjamonti. Ona je zauzela Arijanino mesto i već više od tri godine sve je teklo u najboljem mogućem redu. Bila je savršena lična stilistkinja, besprekornog ukusa. Izgradila je mrežu ljudi koji su do najsitnijih detalja brinuli o Tankredijevom životu. Voda koju je voleo i pio, ti nant, nalazila se u svakoj kući, od Sicilije do Pijemonta, od Pariza do Londona, od Njujorka do njegovog malog ostrva na Fidžiju. Kud god bi išao, uvek je tamo bila ta voda. Kao i izbor vina, kafe i svih drugih proizvoda, koji bi najpre bili proveravani, probani i ocenjeni pre nego što bi se našli u njegovim kućama. I ne samo to. Na kraju svakog meseca u svakoj kući se pravio inventar svega, odnosno svega onoga čega je bilo, onoga čega je nedostajalo i u bilo kom trenutku da dođe, Tankredi bi se osećao kao da je tamo živeo od prvog dana. Od svežeg hleba do mleka, od novina do pregleda najnovijih važnih događaja, podjednako i mcsta u kojem bi se nalazio i međunarodnih.
S vremena na vreme Ludovika Bjamonti menjala je kompletan nameštaj, kako bi i on neizbežno bio a la page. Osim u kući na Fidžiju, ostrvu toliko lepom i prirodnom, koju nije bilo potrebno suviše mcnjati. Tamo je projekat jednog čuvenog arhitekte od vile stvorio dragulj umetnut u steni, u savršenom skladu sa zelenilom ostrva. Prirodni bazen ulazio je u kuću. Murine, ajkule i velike kornjače živele su na dnu bazena, iza stakla debelog više od deset centimetara. Čovek se mogao kupati bez ikakvog rizika kao da je u velikom akvarijumu.
Salon je bio od belog drveta, poreklom iz velikih ruskih šuma, gde je Tankredi godinama kupovao velike parcele zemljišta šireći preko svake mere svoje carstvo, a da se pri tome njegovo ime nigde nije spominjalo. U očima celog sveta bio je običan mladić od trideset i pet godina, uglađen možda, koji je voleo lepe stvari, ali niko nikada ne bi mogao da pomisli da se nalazi na vrhu liste najbogatijih ljudi na svetu.
Ludovika Bjamonti je mislila na sve, ta kuća je bila čarobna, elegantan salon, jedan jedini zastakljeni zid utonuo u prirodu, sofe golubije boje koje su bile savršeno usklađene s dve slike Aha oe feu? Pola Gogena i A Bigger Splash Dejvida Hoknija. U jednom uglu se pak nalazila skulptura Dejmijena Hersta, Ajkula. Ta je kuća bila stvorena za ljubavni život. Eto zašto je Tankrediju tokom putovanja možda najteže bilo da se u njoj zadržava. Jer on je bio obrazovan, imućan čovek, čovek koji nije želeo da voli. Ta kuća, kao ni ostale, nikada ne bi čula smeh neke srećne i voljene žene, kao što ne bi čula ni smeh deteta. Pa ipak, Ludovika Bjamonti još uvek nije znala da je u jednome pogrešila.
Godinu dana nakon što ju je zaposlio, Tankredi je lično prekontrolisao sve svoje posede. Pažljivo je pregledao svaki detalj, od frižidera do novih zavesa, od tepiha do peškira, od čaršava do tanjira. Bez prestanka je putovao svojim džetom i vratio se nakon što je obišao sve kuće. Tek tada joj je potvrdio zaposlenje.
„Savršena je, uzimamo je!“, rekao je Gregoriju, a onda ga je izlazeći pogledao. „Stvarno je udata? Ne bih hteo da se opet nađem sa Sarom u bazenu...“, nastavio je u šali. Gregorio se smejao.
Ipak, sledećeg dana je lično otišao da proveri bračne papire gospođe Ludovike Bjamonti s izvesnim Klaudijem Spatelarom. Sve je bilo istina, udala se u crkvi i u opštini. Tek tada je Savini odahnuo.
Iznenadna grmljavina. Poput znaka sudbine. Iz vedra neba, jednog divnog junskog popodneva. Neočekivano. Nasilno. Potmulo. I svet prevrnut naopačke. Nebo je postalo mračno. Sunce je nestalo, a blagi vetar podigao je ono malo lišća što je popadalo na zemlju. Zatim ta nenadana kiša, silovita, besna, krupna. Pljusak, kao voda iz pravih pravcatih kofa koja pada odozgo, od ko zna kog glupavog stanara kojem smetaju nečiji noćni razgovori.
Tankredi je slušao Bena Harpera kad ga je zatekla ta iznenadna letnja provala oblaka. Ubrzao je korak, u tren oka mokar do gole kože s vodom koja mu je curila u majicu, šorts, gaće, čarape i patike. Došlo mu je da se smeje, on koji je uvek bio tako precizan, metodičan, kojem je smetao svaki nepredviđeni događaj u njegovoj agendi, pod tom kišom je opet postao dečak. Nebo se još više smračilo i kiša je postala hladna, trenutak kasnije grad. Padao je u komadima, mali i veliki grumenčići bubnjali su po svemu što se nalazilo u blizini. Po kantama za smeće, simsovima, automobilima, poput lakog pucnja u metu odozgo ili nekog neobičnog koncerta u brzom i kontinuiranom ritmu izvučenog iz ko zna kojeg afričkog repertoara.
Tankredi je odlučio da je vreme da se skloni od kiše. Nešto malo dalje od uličnog ivičnjaka ugledao je jednu crkvu. Preskakao je stepenice po dve i, stigavši ispod svoda, odmah je pronašao zaklon.
Ali vetar je nastavio da duva, činilo se čak i jače. Kiša i grad su sad padali postrance i taj zaklon je bio neupotrebljiv. Onda se Tankredi naslonio na velika drvena vrata. Bila su otvorena. Gurnuo ih je obema rukama, a ono što ga je najviše iznenadilo kad je ušao u crkvu, bile su svedost i toplota. Brojne svece svih veličina gorele su na starim svećnjacima, nekim malim, niskim, drugim finije izrade. I svi plamičci su zaplesali, povijali se napred i nazad prateći taj iznenadni nalet vazduha. Kad je Tankredi pritvorio vrata, sve se vratilo u predašnje stanje. Vrata su se potom sama zatvorila uz potmuli tresak, a onda se s druge strane crkve začuo hor glasova.
Dve violine, jedna viola, jedna flauta i nešto malo drugih instrumenata. Desetoro dece završilo je ariju koja je, sudeći po poslednjim notama koje je čuo, bila prelepa. Dugačka tišina. Onda je jedna žena ispred hora počela da peva. Na nemačkom. Naspram nje, stara profesorka svirala je na orguljama smešeći se, samouvereno, kao da je to bilo nešto najjednostavnije na svetu. Pored nje je neka profesorka milovala vazduh dajući tempo. Nešto iznad, plamenovi sveća delovali su kao da zadržavaju vreme, a crteži na vitražima iznenadno su menjali boju, sigurno usled prolaska oblaka na nebu. Od igre svetlosti i senki atmosfera te crkve postala je još čarobnija.
Erbarme dich, mein Gott, um meiner Zahren willen! Smiluj se, moj Gospode, na suze moje...
Onda se iznenada, bez ikakvog razloga, Tankredi okrenuo. Kao da je osetio nešto. Ali nije bilo ništa. Ili je možda bilo sve. Iz mraka broda crkve, na nekoliko koraka od njega, iz najgušće senke, ona je napravila korak napred. Najednom ti plamenovi osvetliše njeno lice. Tankredi je ostao otvorenih usta. To prefinjeno lice, te plavozelene oči, te sitne pege, ta kestenjasta kosa osvetljena plavim odblescima, ta žena, ta lepota, njene poluotvorene usne, ti beli zubi, savršeni. Tankredi je trepnuo kao da nije mogao da poveruje u to što je video, kao da je u pitanju bilo priviđenje. Ali pre svega bio je iznenađen: njegovo srce je jako tuklo. Ta žena je bila tu, na nekoliko metara od njega, u polumraku crkve. Sada su plamenovi sveća igrali i osvetljavali je na trenutke, prikazujući je celu. Bila je visoka, vitka, u beloj košulji ispod plavog blejzera, farmerkama i patikama. Tankredi je pokušao da shvati odakle ona dolazi, ko je. Pogledao je njene šake, bile su napaćene, upropašćene od hladnoće ili od ko zna kojeg neverovatnog napora, pa ipak kretale su se lako kroz vazduh. Sitni, gotovo neprimetni pokreti svakog pojedinačnog prsta naznačavali su tempo, plesali u praznini, savršeno naglašavajući svaku pojedinačnu notu. Sigurno je bila pijanistkinja. Tankredi je bio fasciniran tim šakama. Ponovo joj je pogledao lice. Oči su joj bile zatvorene, blago je vrtela glavom levo-desno prateći muziku.
Vratio je pogled na prste potraživši burmu. Nije je našao, i prvi put je osetio da je srećan. Ali kad je malo bolje pogledao i ugledao je, beše mu žao. Onda pomisli da ništa nije zauvek, da bi ipak mogao da je ima. Zatim se osmehnuo. Takve misli su mu padale na pamet baš usred crkve. Nastavio je da je gleda, a šta kad bi joj uhvatio pogled? Šta bi uradila? Osmehnula se? Jednim odlučnim pogledom preneće joj svoju želju?
I upravo u tom trenutku se dogodilo. Žena se polako okrenula ka njemu i njene oči su se ukrstile s Tankredijevim. Pogledala ga je prodorno. I činilo se kao da je u tom trenutku njen pogled ušao u njega, u njegovo srce, podrivajući stara pravila koja su ga zatvorila, uspavala, gurnula na dno neke tajne ćelije. Ona se jednostavno osmehnula. I bio je to blag, uljudan osmeh žene koja je s tim čovekom delila samo jedno: strast ka muzici. Tankredi nije znao šta da odgovori, nije uzvratio jednostavnim, učtivim osmehom. Okrenuo se, napravio se kao da ništa nije bilo, postiđeno spustio glavu, skoro zbunjen tom svojom reakcijom.
Muzika je odjednom prestala. Tankredi kao da se probudio. Osvrnuo se. Desno. Levo. Skoro uplašen. Nje više nije bilo. Zatim je začuo aplauz, smeh, pogledao je ka središtu crkve, deca su se veselila, stara nastavnica s njima i ta žena koja im je prišla. Nije uspevao jasno da čuje njihove glasove, ali je primetio da su je sigurno poznavali. Neko ju je vukao za blejzer, neko je bio pred njom i gledao je, jedna devojčica se osmchivala, a onda frktala privlačeći joj pažnju. Onda se žena nagnula i razbarušila joj kosu, a devojčica ju je čvrsto zagrlila, mada njene male ruke nisu uspevale da obuhvate ni polovinu njenih leđa. Tankredi se osmehnuo. Svi su je voleli. Poželeo je da bude jedan od njih. A onda je počeo da se smeje zamišljajući šta bi rekli oni koji ga poznaju o toj njegovoj misli. Pa dobro, ako ništa drugo, ova žena mu je popravljala raspoloženje.
Sofija je uzela Simonu u naručje, tu malu napast koja nije mogla imati više od šest godina, ali koja je zauzvrat imala melodičan i savršeno intoniran glas. „Pa...“, reče osmehujući joj se, „stvarno si postala odlična, ali kako si to uspela?“
„Naša nastavnica Olja“, i pokaza bradom na staru profesorku. „Ona nam objašnjava sve fazone...“
Sofija je privuče k sebi. „Ali nisu to fazoni. Nema prevare u tome što radiš, samo tvoja izuzetna veština, tvoja posvećenost, vežbanje i strast.“
Simona je zagrli krijući se u njenoj kosi. „Da, ali s tobom mi je bilo zabavnije...“
Ona ostade u igri i šapnu joj: „Da, istina je, mi se uvek super provodimo“. Onda ju je spustila dole. Simona je otrčala ka grupi da se igra sa ostalima.
Olja je prišla Sofiji. „Drago mi je što si došla.“
„Da.“ Pogledala je svu tu prelepu decu - imala su jedinstvenu čednost, svetlost i čistotu. Pevanje ih je na neki način umorilo. Sad su izgledali kao odrasli ljudi koji učtivo razgovaraju o tolikim životnim obavezama, s jednom jedinom razlikom: bili su lišeni bilo kakve zlobe. „Postali su zaista odlični. Uradili ste Bahov Koral... ne znam, stvarno sam oduševljena.“
„Da. Mogli bi biti još bolji, svi možemo da budemo bolji, govorio je uvek upravo Bah.“
Sofija se napravila kao da nije čula. Međutim, Olja ju je dobro poznavala i odlučila je da je vreme da nož zabode malo dublje. „Pomisli od čega si ti odustala. Ali ako baš nećeš više da sviraš, sigurna sam da bi bila odlična mama. Život bi ti se ispunio.“
Nije je pogledala. „Olja, muzika je bila moj život. Ono što sam volela, volim i voleću uvek jeste sviranje, i upravo zbog toga sam odlučila da od njega odustanem.“
„Čak i danas, posle toliko vremena, poznati dirigenti me pitaju za tebe, hteli bi da te imaju, mogla bi da imaš koncerte po čitavom svetu. Bili bi spremni da plate ogromne cifre.“
„Ne treba mi novac. Ono što mi treba niko ne može da mi da.“
„A šta ti treba, Sofija?“
Tek tada ona je pogledala u oči svoju profesorku. „Čudo.“
Olja nije više znala šta da odgovori. Gledala je kako se ćutke udaljava taj talenat, ta mlada, veličanstvena nada koja je mogla daleko da dogura, a koja je odlučila da se zatvori u kuću. Uzdahnu.
„Hajdemo, deco, poslednja proba. Uzmite dvanaestu stranu, hoću da na nedeljnoj misi svi ostanu zabezeknuti našim Ich will hier bei dir stehen.“
Napolju kiša tek što je prestala. Sofija se zaustavila na stepenicama crkve i duboko uzdahnula. Zažmurila je opijajući se mirisima mokre trave, zemlje, života. Da, života. A gde je njen završio? Njen entuzijazam, note njenog srca? Kad je otvorila oči, on je bio tu, na nekoliko koraka. Videla je tog čoveka u crkvi i bila je iznenađena što je neki stranac došao da sluša hor, ali je odmah i zaboravila na njega. Učinilo joj se da je i on jedan od onih turista koji džogiraju na Aventinu i koriste trenutak da uđu i u poneku crkvu. Bio je to prelep momak, i osmehivao joj se. Na tren joj se učinilo da ga poznaje. Ipak, napregla se, nije ga nikad ranije videla, mogao je lako biti stranac.
Imao je plave, tamne, prodorne i na neki način hladne oči, odelo joj pak nije moglo pomoći pošto je imao na sebi samo majicu i šorts.
Dok je čekao izvan crkve, Tankredi je zamišljao njihov susret. Ali koja bi bila prava rečenica za ženu kao što je ona? Nije znao apsolutno ništa o njoj, nije uspevao da shvati njen društveni status, škole u koje je išla, poreklo, da li je iz Rima, iz kog kvarta, kojim se poslom bavi. Znao je samo da je morala dobro da poznaje note. Da, bila je pijanistkinja ili dirigentkinja orkestra, ili možda violinistkinja. Ali on je malo znao o muzici.
Stajali su još uvek bez reči na stepenicama crkve, oblaci su se razilazili. Na jednom proplanku nedaleko odatle, na medi zelenila i neba, nalazila se duga koja je označavala kraj kiše. Tankredi se osvrnuo okolo, to tako posebno svetio, njih dvoje na tim stepenicama. Situacija je postala neugodna.
„Izgledamo kao Magritova slika. Poznat ti je Magrit?“
„Italijan je“, pomisli Sofija. „I drzak je.“
Tankredi se osmehivao. Sofija se zagledala u njega. Imao je vitku figuru, dobro izdefinisanu, bio je visok, mišićav ali proporcionalan, mogao je da bude bilo ko, čak i neki opasan tip. Njegov osmeh ju je međutim razuveravao, ili još bolje, bilo je u njemu nečega što je davalo da se nasluti neka daleka patnja. Zavrtela je glavom. Gleda previše filmova. Jednostavno je bio neznanac koji pokušava da se nabacuje. Ili još gore, sirotan koji želi da joj ukrade tašnu koristeći šarm. Protiv svoje volje je stisnu jače.
„Da, poznat mi je Magrit. Međutim, ne sećam se nijedne slike na kojoj dva lika gube vreme.“
Tankredi se osmehnuo. „Sećaš li se one slike na kojoj je lula? Tu svi znaju. Iznad piše: Čeci nest pas une pipe...“
„Što znači: 'Ovo nije lula', znam francuski.“
„Ne sumnjam u to.“ Osmehnuo se ponovo. „Ali nisi mi dozvolila da završim. Ta slika znači da sve što jeste u stvarnosti nije. Lula je nešto više, ne samo lula, ona je predstava, ona je čovek ili žena koji su je ranije popušili, ili je jednostavno čuvena slika. Tako mi...“ Sofiji je bilo naporno da ga prati, ali njegov osmeh je bio zbunjujuće prelep, „odnosno mi nismo samo dva lika koji gube vreme. Da je Magrit mogao da bira, možda bismo bili nešto drugo, našli bismo se u nekoj njegovoj slici u ko zna koliko mogućih stvarnosti... Mogli bismo biti dvoje ljubavnika iz prošlosti na dvoru nekog kralja, ili dvoje koji se šetaju Parizom ili Njujorkom, ili kakvom londonskom livadom, ili glumci u nekom velikom pozorištu u ko zna kojoj kostimiranoj predstavi. Zašto si u nama videla gubljenje vremena?“
Gotovo opijena tim rečima, Sofija je dopustila da je prenesu u sve te slike koje joj je Tankredi prikazivao. Njih dvoje kao Magritovi modeli... Taj čovek je nastavljao da se osmehuje i da govori, a ona skoro da ga nije slušala, izgubljena u njegovim očima, u njegovom zabavljenom ubedenju da je sve moguće.
„A ti možda sviraš, ti si pijanistkinja u nekoj sali u Parizu, a ja pored tvog klavira okrećem stranice libreta.“
Ta poslednja rečenica bila je kao udar, istog trena ju je vratila u stvarnost, u nemogućnost svih tih fantazija.
„Moram da ti kažem loše vesti.“ Tankredi zaneme, sav taj entuzijazam mu se ugasio u ustima.
„Magrit je umro pre mnogo vremena.“
Sofija ga je obišla i počela brzo da silazi stepenicama crkve. Tankredi ju je odmah sustigao.
„Zabrinula si me. Da, znao sam to... Ali zašto tako bežiš? Čekaj...“
I zaustavio ju je na stepenicama dok se spremala da ode. Sofija je pogledala tu šaku koja joj je zaustavila ruku, ali nije se uplašila, naprotiv. Osetila je iznenadni drhtaj, neki nov osećaj, besmislen. Podati se tu na stepeništu crkve jednom neznancu. Postidela se te želje, tog htenja koje ju je obuzelo u tom trenutku iznenadivši je. Srce joj je jako lupalo. Ma šta to radim? Poludela sam? Šta mi je? Da. Preokrenuti život, voditi ljubav sada, ovde, na ovom stepeništu, s njim, podati se u prašini i barama. Čak joj je i dah postao kratak, mučan. Podigla je pogled ka njemu. Ali Tankredi nije shvatio.
„Izvini... samo sam hteo da te zadržim.“ Pustio joj je ruku. „Zar ne veruješ da se ništa ne dešava slučajno? Danas je bio sasvim običan dan, trčao sam kad je iznenada počeo neviđen pljusak i onda sam ušao u crkvu... Znaš li otkad ne idem u crkvu?“ Tankredi pomisli na Klodinu, ali samo na časak. „Već skoro dvadeset godina... Bila si potrebna ti da me ponovo približiš veri.“
Sofija se osmehnula. „Nije mi smešno. S time se ne šali.“
„Nije tačno, video sam da se smeješ...“
„Pa dobro, onda sam i ja pogrešila.“
Tankredi se zaustavio i duboko udahnuo. „U pravu si. Krenimo iz početka. Zar to ne bi mogao biti znak sudbine? Nešto što će nas oboje naterati da razmišljamo, možda naš život nije dobar, moramo da počnemo odavde, od danas...“
Sofija je ćutala. Tankredi pomisli da je to što nije otišla i što ga sluša već jedan mali uspeh. Nije trebalo da gubi vreme, trebalo je još da je pritisne.
„Hajde da damo sebi samo jednu priliku, da se upoznamo malo bolje, popijemo kafu, nešto u onom kafiću...“ Pokaza neki bar u blizini. „Da provedemo malo vremena zajedno...“ Video je da je neodlučna. „Jedan sat. Samo jedan sat. Onda ćemo shvatiti da ne postoji ništa, da nije vredelo, da je ispravno nastaviti dosadašnjim putem. Ali ako ne bude tako? Ipak je bio simpatičan. Možda... Ko zna šta je hteo da mi kaže... Pitaćemo se to čitavog života, nećemo imati odgovor, ostaće nam zauvek ta sumnja...“
Sofija razmisli na trenutak. Nov život... Seti se svojih misli od pre neki dan, ispred ogledala u kuhinji, svog umora, vremena koje protiče, sveta u pokretu i svog nepomičnog života. Onda se seti svog obećanja. Ali ko je bio taj čovek pred njom? Taj mladić. Da, lepotan... I onda? Neko ko je želeo avanturu, možda neplanirano tucanje, neko ko bi joj ukrao tašnu da je bila rasejana, možda čak neko kome je bio potreban novac. Da, lepo je govorio, ali ponekad reči nisu dovoljne. Život je nešto drugo. Potrebna su dela. Graditi. Možda je nekad bila površna, hirovita, kao i tolike druge. Ali bilo to dobro ili loše, njen se život promenio. Sada je Sofija osećala da je važna nekome, svom projektu, Andrei i njegovom ozdravljenju.
Pogledala je malo bolje tog tipa. Imao je prodorne plave oči, pune nade, kao da su iščekivale samo jedan njen odgovor. Ono što bi ona rekla činilo se kao preokret njenog života. Sofija je ćutala i, ne želeći, ugrizla se za usnu. Bio je prelep i taj njegov samouvereni osmeh joj se dopadao, opasno ju je privlačio i na neki način je plašio. Onda je odjednom shvatila. Ovaj čovek je bio iskušenje. Kao njena želja da nastavi da svira klavir. Potom je duboko uzdahnula, ponovo pronašla ravnotežu i snagu.
„Žao mi je. Moraćemo da živimo s tom sumnjom.“
Sofija je nastavila da hoda, sišla niz poslednje stepenice i uputila se ka kolima. Tankredi ju je pratio kao poražen. Očajnički je tražio nešto što bi je još moglo zaustaviti, ubediti, zaintrigirati... Ali ništa mu nije padalo na pamet, nije znao ništa o ovoj ženi, osim da je bila predivna, da ga je začarala, da nikada u životu nije bio toliko uzdrman, prokleto obuzet, očajnički privučen.
Pokušao je poslednji put.
„Ne verujem da nisi radoznala, da ne želiš da daš malu priliku...“
„Kome?“
„Nama dvoma.“ Sofija se nasmejala. „Nama dvoma? Ali mi nismo ništa.“
„Nije istina.“ Tankredi je sad bio ozbiljan. „Svaki put kad nekog sretneš, tvoj život se menja i, htela ti to ili ne, mi smo se sreli, ja sam ušao u tvoj život i ti u moj, kao ona muzika u crkvi i tvoje ruke koje su svirale u polutami dok su ti oči bile zatvorene...“
Sofija je bila iznenađena činjenicom da ju je video. Tankredi nastavi: „Šta je to bilo? Šubert, Mocart...“
„Bah. Stradanje po Mateju.“
„Eto, savršeno, komad koji nikada nisam čuo, koji nisam poznavao. Sve je to po meni znak...“ Sofija je stigla do kola. Tankredi je bio ispred nje. „Ne veruješ? To znači nešto, zar ne?“
„Da.“ Sofija sede za volan. „Da bi trebalo da znaš još nekog kompozitora.“ Upali motor i ode. Sam nasred ulice, Tankredi povika za njom: „Slažem se s tobom. Učiniću to!“
Sofija ga je pogledala u retrovizoru i osmehnula se. „Da, ali ja više neću imati prilike da te ispitujem...“ Nije znala koliko je pogrešila.
Tankredi je video kola kako skreću u dnu ulice. Pretražio je džepove šortsa. Ništa. Nije imao ništa kod sebe. Za Gregorija Savinija to bi bio mačji kašalj. Trebalo je samo zapamtiti registarske tablice.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 11:51 am


Čovek koji nije želeo da voli  Cu_GDnc19j_W4

12.




Čim je čuo buku vrata, Andrea je brzo napisao jednu rečenicu i potom zatvorio fajl. Bio je zadovoljan, nedostajalo mu je malo, ali biće to predivan rad. Sofija će ostati bez reči.
„Ćao...“ Pojavila se na vratima i osmehnula mu se.
Andrea je ostavio laptop na komodu. „Ćao, ljubavi. Danas si mi mnogo nedostajala.“
Sofija je slegnula ramenima odlazeći prema kupatilu. „Kažeš to svaki put... Ne može se više tome verovati.“
„Ali istina je.“
Počela je da pere ruke i povisila glas da bi je čuo. „Ali ako sam ti i juče mnogo nedostajala... Onda sam ti više nedostajala danas ili juce?
„Recimo da je to eksponencijalno nedostajanje... Poput grudvice koja preraste u lavinu.“
Sofija se vratila iz kupatila. „To jest?“
„Što si dalje, to mi više nedostaješ.“
„Hm, nisi baš ubedljiv arhitekta.“
„Ali tako je!“ Shvatio je da je ova igra otišla predaleko. „Šta si lepo radila?“
„Oh, išla sam da slušam Olju i njen hor u jednoj crkvi u Aventinu...“
„Je li bilo lepo?“
„Da. Sve su bolji, a mala Simona, koja je čak dolazila ovamo na časove, sećaš se? Odlična je.“
Andrea bi želeo da se vrati na temu klavira. Znao je, međutim, koliko ona nije više htela da se vraća na tu odluku. „Koji su komad pevali?“
„Bah, spremaju dva Korala iz Stradanja.“ „Prelepo. Stradanje po Mateju!“ „Vidim da se sećaš.“
„Da. Zaista je... zanosno. Eto, nisam našao pravu reč. Kao odlično belo vino... Da, zanosno.“
„Hoćeš?“ Sofija je otišla u kuhinju. Malo kasnije se pojavila s dve čaše odličnog sovinjona. Dala je jednu čašu Andrei, zatim se udaljila, pritisnula prekidač i prigušila osvedjenje. Andrea ju je gledao iznenađeno. Vratila se i digla čašu. I Andrea je digao svoju. Nazdravili su. Ostali su jedan trenutak bez reči, tražeći razlog toj zdravici, ali Sofija ga je odmah pronašla.
„Ovom, kako ti kažeš, zanosnom trenutku.“ Zatim je otpila dugački gutljaj. Vino je bilo na idealnoj temperaturi i brzo je kliznulo. Sofija sklopi oči. Na časak je osetila šaku onog čoveka na svojoj ruci, njegov prodoran pogled, njegov osmeh. Ali nije se sećala nijedne rečenice, nijedne njegove reči. Samo želje koju je osetila na onom stepeništu. Onda je otvorila oči i pogledala Andreu. Pio je svoje vino u malim gutljajima, potpuno nevin. Sofija je iskapila čašu i usula još. Uzela je još jedan gutljaj, zatim spustila čašu na komodu i počela da skida blejzer i bluzu. Na kraju cipele i pantalone. Uzela je stolicu i smestila se blizu kreveta. Andrea ju je gledao, držeći čvrsto čašu u rukama ispred svog lica na kom se pojavio osmeh. Njegov glas bio je dublji. Zanosno... Dopala ti se ta reč?“
„Da...“ Sofija se milovala po nogama. Krenula lagano gore od kolena, do bedara, prvo desnom rukom, zatim obema, na kraju ih je polako prinela ka unutra i blago rastvorila noge gledajući ga direktno u oči. Andrea je primetio prelepe crne čipkaste gaćice. Sofija ih je nežno dodirivala, zatvarala oči i uzdisala. Otpila je ponovo gutljaj vina. Vratila čašu na komodu i ugurala desnu ruku pod pokrivač.
Gledala je rešeno i odlučno Andreu, koji je još uvek držao čašu. Produžila je pod pokrivačem, zatim krenula uz Andreinu nogu i uvukla se u pižamu. On uzdahnu. „Ah...“ Saobraćajna nesreća mu nije oduzela osećaj i mogućnost da oseti uživanje. Sad ga je Sofija mazila, pokretala ruku ispod pokrivača polako gore-dole. Drugom rukom je pomerila gaćice, pa je pokretala unutra i napolje. Pružala je zadovoljstvo oboma.
Onda se na trenutak zaustavila. Sipala je još sovinjona, otpila dugački gutljaj i zadržala ga u ustima, pogledala Andreu izazovno, smelo, vragolasto, i uvukla glavu ispod pokrivača. U tami, ispod čaršava, kretala se brzo dok ga nije pronašla i stavila u usta ispuštajući koju kapljicu vina. Andrea se trgnuo od zadovoljstva, iznenadno obuzet tim osećajem hladnoće, a zatim ponovo tim vrelim ustima. Mnogo je uživao, uzbuđen tom neobičnom Sofijom.
A ona se, ispod pokrivača, iznenada osetila smelom kao nikad ranije. Mislila je na njega. Na tog nepoznatog čoveka, na njegove elegantne šake, na njegovu mršavu i jaku figuru, njegov osmeh, njegove oči. U tom potpunom mraku videla ga je ispred fasade crkve, na onom stepeništu, spustila mu je šorts i radila mu to pred svima, pred ljudima koji su prolazili, pred njenom profesorkom Oljom. Levom rukom je nastavila da se mazi, onda je brzo skinula gaćice. Cela je ušla pod pokrivač, spustila Andrei pižamu i zajahala ga. S lakoćom ga je stavila u sebe, zatvorenih očiju, gurajući požudno napred, sve jače, kao nikad do tada. U stvari, izgledalo joj je da se tuca s dve osobe i za tren oka je svršila. Onda se sručila napred, na Andreu, oznojena, iscrpljena, još uvek sklopljenih očiju, potpuno mokrih leđa. Oslobodila se grudnjaka, skinula ga gotovo ga strgnuvši sa sebe i bacila ga na pod, potom je stavila dojku Andrei u usta, a on je počeo da je liže dok je ona lagano nastavljala da ga miluje dole između nogu, dok i on nešto malo kasnije nije svršio. Nekoliko trenutaka ostali su bez reči, kao napušteni jedno pored drugog, s disanjem koje nije uspevalo da uhvati tempo, zadihani. Onda ga je Sofija brzo poljubila u usta.
„Idem da se istuširam... Hoćeš li nešto?“ Ali bilo je to samo retoričko pitanje.
„Ne“, reče Andrea. Ona je već uskočila u kadu. Pojavila se malo kasnije, sada opuštenija, s licem porumenelim od pare, ogrnuta u svoj veliki beli bademantil. Andrea je stavio jastuk pod leđa i pritisnuo dugme naslona da ga podigne.
Osmehnuo joj se. „I?“
„Šta?“, reče ona sedajući na krevet.
„Ne, kažem... Treba češće da slušaš Baha.“ Sofija se nasmejala zabacujući kosu.
„Ne... U pitanju je bila reč zanosno.“ I oboje počeše da se smeju, još uvek siti od te fizičke gozbe. Sofija mu je dosula još malo vina i napunila i sebi čašu. Pričali su tako o svemu i svačemu slušajući muziku. Sofija je stavila CD Leonarda Koena i na časak, dok je Andrea pričao o svom poslu, primljenim mejlovima, činjenici da je njegov projekat ipak dobar i da je napredovao, ona je napustila te njegove reči i izgubila se u jednoj uspomeni.
Grčka, Tinos, nepoznato ostrvo. Zatekli su se tamo zajedno s nekim prijateljima odmah nakon ispita na fakultetu u letnjem semestru. Te večeri su svi zajedno jeli u jednoj maloj taverni u luci, suvlaki, musaku i caciki, koji im se toliko sviđao. Muškarci su, naravno, iskapili barem po dva piva. Zatim su se prošetali i završili u nekom pabu nedaleko od plaže. Kad su ušli, Andrea ga je prvi ugledao.
„Daj, ne možeš mu pobeći, Sofi! To je znak sudbine. Ako mene pitaš, juče nije bio tu...“
Pijanino se nalazio u jednom uglu lokala. Bio je od crnog drveta, s nekakvim urezanim natpisom, poput običnih uspomena nestalnih letnjih ljubavi. Svi prijatelji počeše da navijaju za nju, ali toliko glasno da su se u lokalu i neki drugi turisti, Englezi, Amerikanci, Nemci, pa čak i jedan par Japanaca, pridružili tom entuzijazmu ne shvatajući dobro zašto. Počeli su da tapšu s tim Italijanima, spremni da, zabavljajući se, prihvate sve što bi moglo da se dogodi od tog časa.
Sofija je u letu shvatila da ne treba više da pusti da to iščekivanje raste, frknula je i brecnula se na Andreu.
„Proklet bio, proklet... Čak i kad smo na odmoru! Kao kad bih te ja naterala da nacrtaš reljefnu kartu ostrva, uf!“
Onda je sela na hoklicu izvučenu ispod obližnjeg stola i stavljenu ispred klavira. Iznenadila se kad je na čoji našla natpis na engleskom: „Life is music“. Zavrtela je glavom na taj poziv i počela da svira. Pošto se nalazila u pabu, i pošto je grupa bila jedna mešavina turista, preskočila je odmah klasičnu muziku i odabrala naravno jedan džez komad. Izvela je napamet kompozicije Sen Žermena, pokušala da ide u svim pravcima poput nekog neobičnog ljudskog miksa, svirajući nekoliko nemačkih, španskih, američkih i čak i jedan japanski komad. Svirala je po sluhu, stavivši na glavu bejzbol kapu koju je u prolazu maznula nekom momku koji je prošao pored nje. Doneli su i njoj pivo i nadala se da će na ovaj ili onaj način izvući veče, prevazići emociju, stidljivost i sram što se prikazuje na ovaj način i na ovom nivou s ponekom falš notom. Za kraj trunka klasike na to njeno jadno izvođenje, odlučila je da popusti svirajući jednu kompoziciju Tonija Skota. Ona ga je smatrala najvećim italoameričkim džezerom, kojeg je njegova zemlja porekla glupo ignorisala, i ko zna, možda će neko od prisutnih ceniti ovaj njen prefinjeni umetnički izbor.
Svirala je malo od svega i završila svoje smešno izvođenje s Music for Zen Meditation. Na kraju je dobila salve aplauza. Jedan po jedan, svi su prilazili pijanistkinji tapšući je prijateljski po leđima u znak velikog poštovanja. Neko joj je ponudio još jedno pivo. Kad je Sofija pokušala da vrati kapu svom vlasniku, momak je brzo počeo da maše rukama, vrteći glavom: „No, no... It's yours, It's yours“, i da se smeje plješćući.
„Jesi video šta si me naterao da uradim?“
„Ali bila si odlična. Već sam razgovarao s vlasnikom lokala. Imaćeš dva koncerta na veče, a mi ćemo dobiti besplatan godišnji odmor!“
„Budalo...“
Andrea ju je razdragano poljubio i bio je zaista iznenađen kako je Sofija, koja je već uveliko bila naviknuta da drži koncerte širom Evrope, koja je svirala Prokofjevljev Koncert u C-duru pod Šalijevom dirigentskom palicom, mogla da se stidi sviranja iz puke zabave pred nekoliko pomalo pijanih turista u nekom malom grčkom pabu. Ali ona je bila takva, sa svojim iznenadnim napadima besa i svojim ćudljivim karakterom, ponekad nežna i delikatna devojčica, a onda odjednom žena, strastvena i divlja. A zbog tog obešenjačkog i pomalo pripitog pogleda Andrea je pomislio da je morala biti upravo u toj fazi. I tako, da ih niko ne primeti, išunjali su se iz paba dok su svi falširajući pevali, sledeći neki neodređeni trag muzike koju je ona bila odsvirala, kucajući se već praznim kriglama u velikoj euforiji.
Andrea i Sofija su išli plažom, u blizini luke. Sofija je izula cipele i uronila stopala u sićušne, spore talase koje je more nanosilo na obalu rasipajući blistave mrljice planktona koje su se istog časa gasile.
Sagnula se i uzela malo vode u šake. „Gledaj...“ čudna svetleća i minijaturna stvorenjca stanovala su u toj barici. Sofija ih ponovo baci u more. Nedugo potom našli su se u polutami, na peščanom pojasu u blizini stena. Zrak svetionika prelazio je tik iznad njih osvetljavajući ostatak plaže. Andrea joj je podigao haljinu, skinuo gaćice, otkopčao svoje pantalone i u trenutku je uzeo. Voleli su se polako, njihova usta osećala su se na taj slankasti vazduh, koža je delovala meko i toplo, noć ih je obgrlila i nisu se žurili, postojala je samo želja da se vole i čitava budućnost pred njima...
Budućnost pred njima. Sofija je ustala sa stolice i otišla u kuhinju. „Napraviću salatu. A da, uzela sam i malo tunjevine da je ispečem u riganju, može?“
Andrea je bio malo povreden. Nešto joj je pričao. Odlučio je ipak da ne obraća pažnju.
„Da, naravno... samo ne previše!“
Sofija je ušla u kuhinju i otvorila frižider, pronašla salatu i tunjevinu i izvadila ih. Stavila je tiganj na ringlu, uključila šporet. Budućnost pred nama...
Te večeri, nakon što su vodili ljubav, skinuli su se i bacili u vodu, onda su se jurili po plaži jer je Sofija izašla prva i ukrala mu odeću.
„Tako ćeš naučiti da me ne teraš da sviram! Vratićeš se kući go-golcat!“
Ali Andrea ju je brzo sustigao i uhvatio je gurajući je na pesak. Nag, još uvek mokar. S telom koje je naviklo da igra ragbi, za njega je to bila dečija igra.
„Joj, povredio si me...“
„Ali, ljubavi...“
„Đavola ljubavi! Nisam ti ja tamo neko iz ekipe!“
I tako se veče završilo raspravom. A sutradan je on dobio njeno durenje, a ona lepu masnicu na desnoj butini. Ali ubrzo su se, zahvaljujući tom prelepom ostrvu, pomirili na najbolji mogući način.
Sada je taj život bio daleko. Tunjevina se već prepekla s jedne strane. Sofija je uzela viljušku i brzo je okrenula na tiganju. Uzdahnula je. Kao da ono dvoje mladih više nije postojalo. I usred tog dima, mirisa zagorelog mesa na tiganju, osećala se savladanom.
Prošao je jedan sat otkad je stigla u hitnu pomoć. Poslednja bolničarka koja je izašla iz operacione sale rekla joj je da ništa ne zna. Možda ništa nije mogla da kaže. Došlo joj je da lupa glavom o zid, ili još bolje, da pesnicama razbije neki od tih velikih prozora, trebalo joj je vazduha, počela je da ludi. Počela je da hoda, tamo-amo po hodniku, otvorila jedna vrata, zatim druga. Nastavila je da korača hodnicima. Čim bi stigla do poslednjeg koji je gledao na dvorište, vratila bi se nazad do operacione sale i onda opet iz početka.
Prošao je još jedan sat, počelo je da sviće kad je iznenada ušla u nov hodnik i, otvorivši jedna vrata, našla se tamo. Ispred bolničke kapele. Ušla je polako, na vrhovima prstiju. U prvim redovima sedela je jedna sitna stara časna sestra, gotovo presamićena. Molila se u tišini, možda upućujući Gospodu neku molbu, ili možda ponavljajući mehanički Ave Marija ili Očenaš. Za Sofiju je to, naprotiv, bilo nešto novo. S vremenom se udaljila od crkve bez ikakvog određenog razloga. Desilo se i tačka, kao kad nakon završetka škole prestanete da se čujete s nekim prijateljem.
Prva svetlost dana počela je da se probija kroz velike crteže na vitražima. Beli zidovi kapele počeli su da se boje u ljubičasto, plavo, nebeskoplavo. I u tu zoru Sofija shvati da su joj opet potrebni svi, čak i Gospod, ako postoji, ili bilo ko ko bi mogao da čuje njenu molitvu. Kleknula je u poslednjem redu, stavila lice u šake i počela da se moli u sebi. Počela je izdaleka, kao da je ponovo pokretala neki davno započeti razgovor opravdavajući svoje udaljavanje, tražeći oproštaj. „Oprosti mi, znam da sam tako iznenada nestala bez razloga i pre svega bez upozorenja.“ I Sofiji se učinilo da čuje odgovore, taj njen tihi monolog postajao je dijalog, kao da ju je neka dobra i velikodušna osoba shvatila, razumela i na neki način opravdala. „Sad znam da je kukavički doći ovamo samo zato što mi se noćas desilo ovo...“ Sofija je podigla lice i pogledala u dnu, iznad oltara, naslikanog Hrista. Izgledalo je kao da se zagledao u nju. „Ali molim te, pomozi mi, ne znam kome drugom da se obratim. U ovom trenutku hiljade ljudi traže od tebe nešto, ali molim te, pobrini se samo za mene i Andreu. Spremna sam na sve. Odreći ću se onoga što mi budeš tražio samo da on živi.“
Odjednom se začula neka spora muzika, note Ave Marije. I ta se muzika nastavila, tiho, jedva primetno, pa ipak njoj se učinilo da je to jasan znak. Onda je zatvorila oči i došlo joj je da zaplače, ali shvatila je da je to mogao da bude samo njen dar. „Da. Odreći ću se sviranja ako on bude živeo.“ Nije znala šta drugo da doda. Činilo joj se da je to najveća žrtva. Odjednom je ustala, smirena. Čak ni stara časna sestra nije više bila tu, a muzika je prestala.
Protrčala je opet kroz sve hodnike vrativši se do operacione sale. Sela je na stolicu i čekala. U šest i dvadeset pet hirurg koji je operisao Andreu izašao je iz sale, skinuo masku i pošao joj. Sigurno su ga upozorili da ga čeka neka devojka. Koračao je polako, bio je umoran, iskusan, i njegov pogled nije obećavao ništa dobro. Sofija ga je videla, pogledala njegovo lice i osetila da će umreti. Tek kad joj se približio, hirurg se nasmešio.
„Izvući će se. Trebaće vremena, ali će se izvući.“
Tada se Sofija zgrčila i počela da plače. Krupne suze klizile su joj niz lice iscrpljeno od umora, od napetosti, od osećaja krivice. U jednom trenutku videla je svoj život kako se završava zajedno s Andreinim. Hirurg ju je zagrlio. Zatim je izašla iz bolnice, krenula u zoru ne sumnjajući ni u jednom trenutku da njen zavet nije važeći. Nikada više neće svirati.
Tek je u narednim danima shvatila koliko će biti dugačak i naporan taj put. Andrea je postao paraplegičar. Neće više moći da hoda. Zadobio je prelom donjih pršljenova, koji su zakačili koštanu srž parališući mu noge. Setila se pogleda naslikanog Hrista u maloj bolničkoj kapeli. Zapitala se da li je njeno odustajanje od klavira bilo dovoljno, da li ju je ikada zaista čuo kako svira, znao koje strasti, koje neverovatne ljubavi se odrekla da bi spasla Andreu.
„Hej, rekao sam malo pečenu! Gomila dima kulja iz kuhinje!“ Andrein glas ju je vratio u sadašnjost. Osam godina posle te večeri. Malo toga se promenilo. „U pravu si, ljubavi! Izvini! Prala sam salatu i nisam primetila, skinuću je odmah.“
Malo kasnije sela je pored kreveta, pripremila tacnu i stavila odgovarajući disk za to veče, jedan miran album Dajane Krol. Sofija je volela tu muziku, bila je jedna od njenih omiljenih muzičarki. Počeli su da jedu jedno naspram drugog. Andrea je bio dobro raspoložen, počeo je da je zadirkuje za tunjevinu.
„Pečenija od ove nije mogla biti...“
„U pravu si, izvini. Rekla sam ti, bila sam rasejana.“
„Da nije možda ponovo odjekivala u tvojoj glavi...“ Andrea podiže obrve aludirajući: „Reč zanosno?'
Sofija puče od smeha. „Ne... Ludice.“
Andrea je obrisao usta, ostavio salvetu na krevetu kraj sebe i zagledao joj se u oči.
„Ipak vidim da mi nisi sve rekla.“
„Zašto?“ I Sofija je obrisala usta salvetom, ali je zapravo to uradila samo da bi se sakrila. Pocrvenela je. Već je znala na šta je Andrea ciljao.
Sad je bio ozbiljan. „Ni pre saobraćajne nesreće nisi bila tako strastvena.“
„Nepravedan si.“
„Realan sam.“ Andrea se naslonio na jastuk iza svojih leda. „Danas si nekog srela.“
Ona poče da se smeje. Pokušala je na sve načine da ga ubedi. „Ali kažem ti da nisam. Srela sam gomilu dece i Olju. Ako veruješ da su oni razlog za moj, kako ti kažeš... zanos, znači da sam perverzna.“
Sofija je pomislila da je to možda mogla da zadrži za sebe. Bilo bi dovoljno da je rekla „ne“ i tačka. Ponovo ga je pogledala u oči i ovaj put se i ona uozbiljila. „Andrea, kažem ti, ne, nisam srela nikoga.“
Na kraju je ovaj njen stav bio ubedljiviji. Andrea je duboko uzdahnuo, uzeo salvetu i nastavio da jede salatu.
„Ali delovalo mi je tako čudno. Kao da si bila neka druga žena.“ Sad je Sofija bila mirnija i dopustila je sebi da se našali.
„Sad sam ja ljubomorna. Više bi voleo nju?“
„Ne.“ Andrea ju je pogledao bez reči. „Uplašila me je. Kao da je trčala kroz život, kao da je želela da bude daleko odavde.“
Sofija je spustila escajg. „Andrea... Samo sam želela da vodim ljubav s tobom.“ Uzdahnula je.
„Za trenutak nisam ni na šta drugo mislila. Je l’ to pogrešno?“
„Izvini. To je zato što sam vezan za ovaj krevet, ne znam šta postoji iza ovih vrata, ne znam kuda ideš, koga viđaš.“
„Brinu te iste brige kao i hiljade drugih muškaraca koji, iako nisu doživeli udes, imaju kraj sebe neku manje-više lepu i poželjnu ženu...“
Sofija je ustala i počela da odlaže tanjire. „Ne preteruj!“ Andrea joj je zaustavio ruku. „U pravu si. Izvini.“
„Nema veze. Sledeći put će biti manje žestoko.“ I ode u kuhinju.
„Ma daj, nemoj da si takva... Šalio sam se...“
Sofija je stavila tanjire u sudoperu, pustila vodu, sačekala da postane topla, a onda počela da ih ispira. U sekundi je videla tu šaku na svojoj ruci, baš kao na stepeništu crkve. „Ali zašto tako bežiš? Čekaj...“ Taj čovek. On ju je zaustavio, on joj se osmehivao. Pa ipak, tu šaku više nije skinula sa sebe. Te večeri se tucala s njim, želela ga je milujući se, milujući njega, uzimajući ga u usta, vodeći ljubav s onim čovekom i na kraju svršavajući s njim. Sad je voda postala prevruća, odvrnula je malo hladne. Prvi put je prevarila Andreu, iako samo u mislima. I rekla mu je laž, prvu u deset godina. Nešto je puklo.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 11:51 am



Čovek koji nije želeo da voli  Creative_Wallpaper_A_bouquet_of_flowers_and_a_ca

13.




Ne. Treba kupiti.“
Tankredi je spustio slušalicu. Bio je siguran u date naznake. Tržište je bilo u padu i trebalo je apsolutno nastaviti kupovati. U roku od godinu-dve porašće sve akcije na koje je najviše polagao. Sve njegove investicije rezultirale su povećanjem od dvadeset pet posto neto u poslednjoj godini, a on ih je reinvestirao u značajna preduzeća koja su se našla u teškoćama kupujući većinski deo akcija. Iz Latinske Amerike je uvozio svaku vrstu robe: kafu, voće, pa čak i drvo, hartiju, ugalj. Ulagao je u rudnike i velike plantaže. Na čelo celog tog sektora postavio je jednog mladog finansijskog analitičara, brokera koji nije imao ni četrdeset godina, s kojim je radio i jedan komercijalista. U svakom sektoru je izgradio ono što je on nazivao „magičnom trojkom“, jedan ekspert iz struke, jedan sposobni investitor i jedna osoba koja je obrtala novac. Njegova tajna je bila da uvek završi stvari s jednim poenom više za sebe. Od dana kad je usvojio tu strategiju, imovina mu je eksponencijalno rasla.
Prošlo je dvanaest godina otkad mu je deda ostavio veliko nasledstvo i od tada nije radio ništa drugo osim kupovao i prodavao, unovčavao i reinvestirao. Svake godine se oslobađao ponekog neproduktivnog preduzeća i kupovao nova u nastajanju. Pratio je kretanja na svim tržištima, izuzetno se zanimao za new economy i već je krajem devedesetih godina uložio u nova tržišta u Kini i Indiji. Odmah je postao zaljubljenik u društvene mreže i u svaku drugu novinu koja je rađala novac, čak i virtuelan. U tom polju je udvostručio broj saradnika: šest. Dva stručnjaka za svaki sektor, koji su se do tog trenutka ponašali izvanredno. Doneli su u kuću cifru od hiljadu petsto miliona dolara, a uložena sredstva su nastavila da daju profit.
Tankredi se naslonio na naslon fotelje i pogledao kroz prozor. S vrha njegove vile u Lisabonu, u najzelenijem i najimućnijem delu grada, video se okean. Jedan jedrenjak se nagnuo na vetru i plovio morem velikom brzinom. Nešto dalje, na horizontu, neki tanker izgledao je samo kao zaustavljena tačka. Zapitao se sa znatiželjom da nije jedan od njegovih.
Zarađivanje novca bilo je nešto što mu je najbolje išlo od ruke, izgledalo mu je lako i očigledno. Čim bi od svojih saradnika dobio podatke koji su mu trebali, istog časa bi shvatio, sledeći svoj nepogrešivi instinkt, koji potez je pobednički. I svaki put je to bio uspeh. Izgubio je računicu o svojoj imovini, preduzećima, automobilima, avionima, brodovima, nekretninama. Znao je samo da poseduje i jedno ostrvo i da nije hteo da kupi drugo iz straha da ih ne pobrka. To parče zemlje usred mora predstavljalo je njegovu luku, njegovo ćoše mira. Samo tamo se osećao neobično spokojan. Kao da ga je, čim bi stigao, sav njegov nemir napuštao. Možda je zbog toga najređe išao na to mesto? Zaustavljanje ga je vraćalo unazad, na onaj dan. Klodinin dan. Kad je deda umro, otvorili su testament. Troje unuka dobilo je po sto miliona evra, a deo koji je bio namenjen njoj podeljen je na njega i njegovog brata Đanfilipa. Smatrao je to nepravednim: tih sto miliona evra su pripadali Klodini, trebalo je da budu nešto važno, značajno. Trebalo je da na neki način predstavljaju uspomenu na sestru. Neka fondacija ili nešto drugo, nešto što će ipak ostati, što će zauvek govoriti o njoj.
Đanfilipo se nije s tim slagao. „To je bila dedina odluka. On je hteo da njen deo podelimo među sobom. Svako će se najbolje sećati Klodine na svoj način. Tako je odlučeno.“
Testament je u stvari postavljao pitanje na taj način. Đanfilipo je uplatio pedeset miliona evra na svoj račun, a onda ko zna šta je s tim uradio, možda ih je uložio u nešto posebno. Gregoriju Saviniju bi bio dovoljan samo jedan poziv za tu informaciju, ali Tankredi mu je zabranio. Nije hteo ništa da zna.
Tankredi je Klodininih pedeset miliona evra stavio u jedan fond odvojen od svih svojih računa da bi jednog dana odlučio kako da ih iskoristi. U svakom slučaju, imao je i mnogo toga drugog na pameti.
Pogledao je na sat, uskoro će saznati sve o njoj. Došlo mu je da se nasmeje. Njoj. Nije čak znao ni kako se zove. Bio je radoznao, ali istovremeno i neobično zabrinut. Ta žena u crkvi koja je svirala rukama u prazno, koja je pratila muziku zatvorenih očiju, iščekujući je, sa strašću. Ta prelepa žena. Ta žena na stepeništu, duhovita, neuhvatljiva, čvrsta, s lepim osmehom. Ta žena je ponovo pokrenula njegovu volju za životom, za ljubavlju. A ako je ta žena, međutim, bila potpuno drugačija? Koliko puta neka slika uspe da nas nagna na sanjarenje, postane mogućnost da ostvarimo sve naše želje. A onda, stvarnost je sasvim nešto drugo. Život je niz snova koji se loše završavaju, on je zvezda padalica koja ispunjava tuđe želje.
Nasmejao se svom iznenadnom pesimizmu i pomislio da prekine istragu o njoj. Ali nije na vreme pogledao na sat. Prekasno. Čulo se kucanje na vratima.
„Napred.“
Gregorio Savini je ušao i zatvorio vrata za sobom. Na trenutak je ostao da stoji. Tankredi se ponovo vratio u fotelju. „Sedi, Gregorio.“
„Hvala.“
Seo je naspram njega držeći u ruci fasciklu punu papira. „Želiš li da ti je ostavim ovde?“
Tankredi se okrenuo ka prozoru koji je gledao na okean. Jedrenjak je nestao, tankeri su se jednostavno udaljili. „Ne. Pročitaj mi izveštaj.“
Zažmurio je pripremajući se na sve što je mogao čuti. Nije tačno znao šta je očekivao, a nije znao ni šta bi želeo da čuje. Gregorio je otvorio fasciklu i počeo brzo da pregleda beleške otkucane na kompjuteru.
„Dakle, nedavno je napunila trideset godina, udata je, nema dece. Stanuje u kući koju su joj ostavili baka i deka, povremeno radi, ne ide joj loše, ali ni previše dobro. Ne može da dozvoli sebi neplanirano trošenje...“
Gregorio ga je pogledao, bio mu je okrenut leđima, ravnodušan, potom je nastavio da čita.
„Završila je klasičnu gimnaziju, s odličnim ocenama, nekoliko veza s drugarima iz razreda, obične priče svake devojčice tih godina. Stanuje s mužem u kvartu San Đovani...“
Ćutke i zatvorenih očiju, Tankredi je slušao opis života te devojke, sve mu se činilo normalnim, čak i previše, kao da nije pripadalo toj slici koju je upoznao, tom snažnom osećanju koje mu je pružila. Iz ovih listova izlazila je obična žena, lišena svake posebnosti. Nikakve strasti, jedan gotovo ravan život, ni beo ni crn, nikakve svetlosti.
„A, evo ga.“ Gregorio kao da je pročitao njegove misli. S druge strane, poznavali su se već trideset godina. Kao da je u njemu osetio određeno nezadovoljstvo. „Ima jedna novost.“ I nije znao da li će mu se ono što će mu pročitati dopasti. „Od pre nekoliko nedelja vara muža.“
Tankredi je otvorio oči, nepomičan, bez reakcije. Zagledao se u plavetnilo mora pred sobom. Ludovika Bjamonti uradila je sjajan posao. Ovaj prozor ka okeanu bio je zadivljujući. Dala je da se zidovi sobe ofarbaju blagom indigo-bojom dok su okna oko stakala pravila neku vrstu belog rama čineći da prozor izgleda kao slika i istovremeno još više ističući pogled. Sada je more bilo ravno. Nije više bilo ničega, čak ni tankera, samo njegovo plavetnilo. Izgledalo je kao naslikano, toliko je bila duboka ta boja.
Setio se odlučnosti u pogledu te žene, bila je sva iz jednog komada, beskompromisna, spremna da se svađa za svoju najbolju drugaricu čak i ako ne bi bila u pravu, da ne daje objašnjenja javnosti, da ima samo jednog muškarca, i to čak za ceo život. I dao joj je nadimak: poslednja romantičarka. Onda se osmehnuo i pomislio na svoj život, uvek na putu oko sveta, ne zaustavljajući se, prodajući, kupujući, ulažući, igrajući na sve ili ništa. Bilo je to neprestano kockanje. Uvek je bio u pravu jer se vodio instinktom. Da li je moguće da je baš ovaj put njegov instinkt pogrešio. Odlučio je da rizikuje.
Okrenuo je fotelju ka Gregoriju Saviniju i pogledao ga veselo u oči.
„Pogrešio si osobu.“
Gregorio Savini je prestao da čita, te reči su bile poput hladnog tuša. Više od deset godina donosio je Tankrediju telefonske zabeleške, prava-pravcata prisluškivanja, dokumente, fotografije, izveštaje o nekretninama, o javnim ličnostima, političarima, direktorima, vlasnicima preduzeća, preduzetnicima, pa čak i ponekom mafijaškom bosu, i do tog dana nikada nije pogrešio. Znao je ipak da uvek postoji prvi put i da je to moglo biti baš sad. Tako leden, zatvorio je dosije.
„Može biti.“
Trebalo je da doda: „Štaviše, mora da jeste, jer ova osoba nema apsolutno ništa što bi te moglo zanimati, koliko te ja znam“, ali pomislio je da bi taj komentar bio deo njegovog ličnog izveštaja i stoga potpuno beskoristan.
Pružio je dosije Tankrediju, koji ga je znatiželjno otvorio, poput dečaka. Prelistao je dokumenta. Pogledao nekolicinu fotografija i na kraju se osmehnuo. Pratio je svoj instinkt i pogodio je. Devojka na fotografiji je bila smeđa, nije bila ona. Poslednja romantičarka, kako ju je krstio, pomogla mu je da pobedi u ovom meču sa Savinijem.
„Evo je...“ Okrenuo je dosije ka Gregoriju i pokazao mu je. „To je ova druga žena, na ovoj fotografiji, svetlokestenjaste kose. Sigurno su prijateljice.“
Gregorio Savini je pogledao pažljivije. Pogrešio je. Istina je i da je imao vrlo malo tragova. Samo brojeve registarskih tablica. Tankredi je raširio ruke. „Dešava se, Savini. Štaviše, posle trideset godina ovo te konačno čini ljudskim bićem.“
Savini se nasmejao na repliku. „Čak i previše.“ I odmah je to iskoristio. „U stvari, moj ljudski deo bi hteo malo da ide na odmor.“
„Ići ćeš kad je budemo pronašli.“
Savini je uzeo dosije. „Da bi se saznalo sve o njoj, trebaćc vremena.“
„Imam ideju. Znam kako da je pronađemo, biće prelako.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 11:52 am

Čovek koji nije želeo da voli  Crazy4_Heels-04-07_05


14.




Ugledala ju je kroz izlog. Nije verovala svojim očima.
„Hej, šta se dešava?“ Sofija je ušla u mali lokal kod Panteona. Lavinija je odabrala Kafe mira, bilo je to mesto na kom su pravili sve vrste čajeva.
Lavinija ju je iznenađeno pogledala. „Zašto? Šta to znači?“
Sofija je sela prekoputa nje i stavila tašnu na stolicu između njih. „Obično nikad ne stižeš na vreme, a ovaj put si čak došla pre mene!
„Ljudi se menjaju...“ Osmehnula se kao da je osim te tačnosti želela da kaže i nešto drugo. Sofija nije obratila pažnju i otvorila je meni. „Šta ćeš?“
Lavinija je pogledala otvoreni meni na stolu kraj sebe.
„Oh, ja ću zeleni čaj...“
Sofija je izvirila iznenađena iza svog menija. „I ništa više?“
„Da.“ Odmahnula je glavom. „Neverovatno... stvarno neverovatno.“
Lavinija je počela da se smeje. „Ali samo sam na dijeti, kao masa ljudi u našoj zemlji, odnosno na našoj planeti, koji su napunili trideset godina.“
Sofija joj popusti. „Okej, u pravu si, a pošto ću ih ja napuniti za više od tri meseca, uzeću sad jednu lepu palačinku sa šumskim voćem.“
„Hm, zavidim ti.“
„Ne treba, uzmi i ti... otići ćeš koji put više u teretanu. Kad smo već kod toga, kako ide?“
„Odlično.“
Sofija uhvati pogledom jednu devojku koja je posluživala stolove i dade joj znak da im priđe.
„Zdravo, htele bismo jedan zeleni čaj, jedan crni čaj s limunom sa strane, je l' tako?“ Pogledala je Laviniju kako bi videla da li je želela baš to. Ova klimnu glavom. „I donesite nam dve palačinke, jednu sa šumskim voćem, drugu s kandiranim kestenom.“
Devojka je sve zabeležila u notes i udaljila se. Lavinija je pogleda pakosno.
„Kandirani kesten... pokvarena si.“
„Zašto?“, Sofija se pravila da ne razume.
„Znaš ti dobro zašto. Moja omiljena aroma, a ti si to namerno uradila, stavićeš mi je pod nos i videćeš kako ću odoleti...“
„A odolećeš?“
Lavinija prasnu u smeh. „Ni sekund.“
„E pa onda sam dobro uradila. Postoje legitimne želje i treba ih ispuniti, zar ne? Kako da kažem... slatka iskušenja i manje opasna.
„Tako je...“ Lavinija klimnu glavom, ali činilo se da je pomalo nervozna u pogledu ove teme.
„Posle ćeš ti objašnjavati instruktorki aerobika tu svoju teoriju...“
„Naravno! Pogotovo što, ako bolje razmisliš, upravo zahvaljujući takvim iskušenjima, te žene postaju odjednom neophodne!“
Malo kasnije stiže kelnerica s narudžbinama. Lavinija uze viljuškom parče palačinke s kandiranim kestenom.
„Okej, priznajem, odolevanje ravno nuli.“ I zagrize. Prasnule su u smeh.
„Bravo, tako mi se sviđaš, zdravija si.“
Nastavile su da jedu i razgovaraju o svemu i svačemu.
„E, da. Hvala ti još jednom za kola onaj dan. Pokisla bih.“
„Ma nema na čemu, samo što nisi morala da mi napuniš rezervoar.“
„Bilo je to najmanje što sam mogla da učinim!“
„Bila sam na poslu, svakako mi nisu trebala.“
Sofija je nežno pogleda. „Juče sam podigla svoja, sve je u redu...“
„Mmm.“ Lavinija je popila malo čaja. Zatim je spustila šoljicu što je bešumnije moguće. Nije želela da pokvari atmosferu. Bile su site, smejale su se i šalile. Bio je to idealan trenutak da joj kaže. A onda, zašto njena najbolja prijateljica ne bi mogla da shvati tu drugu njenu slabost? Pogledala ju je. Sekla je viljuškom drugi komad palačinke. Sačekala je da počne da ga jede. Sofija je prinela viljušku ustima i primetila da je Lavinija gleda. Ljubopitljivo je podigla obrvu. Lavinija je odlučila da je došao trenutak. Ako ništa drugo, s punim ustima će joj trebati malo vremena da joj odgovori.
„U priči sam s nekim.“
Sofija se zamalo nije udavila. Palačinka joj je zastala u grlu i počela je da kašlje. Lavinija je to i očekivala. Ustala je, pritrčala iza nje i počela blago da je lupa po leđima. „Gledaj gore... Gledaj ptičicu...“
Izgovorivši to nenamerno, shvatila je šta je rekla i dođe joj da se smeje. Zatim je Sofija uzela malo čaja, došla do daha i obrisala usta. Zagledala se u Laviniju. „Reci mi da se šališ.“
„Ne, nažalost.“ Lavinija se pokajala što je rekla nažalost, ali omaklo joj se. U stvari je bila srećna, proživljavala je jednu prelepu priču. Sofija je pokušala da dovede misli u red.
„Zašto si mi rekla?“
„Morala sam nekome da kažem.“
„Ali zašto baš meni!“
„Zato što si mi ti najbolja drugarica.“
„Da, ali Stefano je Andrein psihoterapeut, kako da ga pogledam u oči kad bude došao kod nas? Sad sam tvoj saučesnik, osećaću se krivom, znam, pocrveneću.“
„Molim te, Sofija, pravi se da ti nisam rekla, neću da ti stvaram neprilike.“
„Sad je kasno.“ Popila je još jedan gutljaj čaja.
Lavinija ju je pomno posmatrala. „Jesi li ljuta na mene?“ Sofija se malo zamislila, pa odmahnula glavom.
Lavinija joj se osmehnula. „Hvala. Trenutak je prelep, i da nisam rekla nikome, da nisam to s tobom podelila, poludela bih, presrećna sam.“
„Ko je on?“
„Upoznala sam ga u teretani, visok je, smeđ, odlično izgleda...“
Sofija je slušala opis tog muškarca i neočekivano joj pade na pamet onaj kog je ona upoznala. Upoznala... srela na izlazu crkve. Na trenutak pomisli. „A ako je on? Ma ne, nije moguće. Nemoguća podudarnost“. Prekide je. „Koje boje su mu oči?“
„Rekla sam ti, tamne, lešnik mislim. Ali ne slušaš me?“
„Da, da, naravno...“ Uzdahnula je od olakšanja jer je pomisao da bi Lavinija mogla biti s tim čovekom izazvala u njoj ljubomoru. Učinilo joj se apsurdnim sve što je na trenutak pomislila. Nastavila je da sluša prijateljicu, a u sebi se stidela.
„A pre svega tuca kao lud...“
„Lavi!“
„Daj, ne budi malograđanka. Lepo je voditi ljubav, zar ne? Eto, s njim je još lepše.“
„Koliko ima godina?“
„Dve godine stariji od mene, i veren je.“
„Ah.“ Lavinija je to rekla kao da bi to na neki način trebalo da je umiri, a Sofija nije shvatala zašto. „Počeli smo da se zezamo u teretani, radili smo iste vežbe, naravno on s mnogo većim teretom. Onda smo otišli na čas aerobika zajedno, i na kraju, dan za danom, osećala sam kako mi je sve bliži...“
„Bliži? Šta želiš da kažeš?“
„Ne znam, znam samo da, kad bih otišla u teretanu a on ne bi bio tamo, nedostajao mi je. Nedelju dana je bio odsutan zbog posla i činilo mi se da ću poludeti. Onda smo jedno veče izašli.“
„A šta si rekla kod kuće?“
„Da sam bila s tobom.“
„Sa mnom? A pri tome meni nisi rekla? A šta da me je Stefano nazvao? Ili da ga je Andrea tražio jer mu je bio potreban i da mu je rekao da sam s njim?“
„Rizikovala sam...“
„Ti si luda.“
„Da...“ Lavinija je spustila pogled, uzela viljušku i počela da se igra s onim što je ostalo u tanjiru. Onda je podigla glavu. „Te večeri smo to uradili u kolima i bilo je prelepo. Svršila sam dva puta.“
Sofija nije više znala šta da radi, situacija se činila besmislena.
„Lavi, ne znam šta da ti kažem.“
„Dobro mi je s njim, osećam se bitno, pričamo mnogo, sluša me, smejemo se, a onda se seksamo.“
„Ali sa Stefanom ti nije bilo dobro?“
„Jeste, ali... Uvek je van kuće, a kad se vrati, umoran je, ne pričamo, ne smejemo se, rešava probleme gomile drugih ljudi, ali na svoje ne misli.“
Lavinija je odjednom shvatila da je među problemima o kojima je pričala sigurno bio i Andrea.
„Izvini...“
„Nema veze. U ovom trenutku to nije važno.“
„Šta misliš?“
„Mislim da će proći.“
„Ali ja neću da prođe. Zaljubljena sam.“ Sofija se iznenadila. Situacija je bila ozbiljnija nego što je pomislila. „Osećam se kao da imam šesnaest godina, kunem ti se, šaljem mu poruke na telefon i, ako mi ne odgovori, kažem sebi da sam idiot...“
„Pa dobro, nije da nisi u pravu“, pomislila je Sofija, ali je takođe shvatila da se njena prijateljica zaista oseća dobro. Nije joj trebalo to reći. „Kao i u pogledu dijete, spadaš u dosta široku kategoriju ljudi u našoj zemlji...“ Osmehnula joj se. „U stvari, kao što si rekla, na našoj planeti.“ Lavinija se nasmešila. Sofija je nastavila. „Htela bih da ti dam neki savet, ali stvarno ne znam odakle da počnem, i pre svega... šta da ti kažem!“
Lavinija je bila očajna. Nadala se da će Sofija imati rešenje za nju.
„Jedino mogu da ti savetujem da ništa ne kažeš Stefanu...“ Sofija ju je zabrinuto pogledala. Lavinija je spustila pogled i ćutala. „Nisi to uradila, je l' tako?“
Lavinija je opet digla glavu. „Htela sam... Jedno veče sam mu rekla: 'Treba da razgovaram s tobom'...“ i baš u tom trenutku je zazvonio telefon. Bio je Andrea, bilo mu je loše, ne bi trebalo da ti kažem, ali razgovarali su sat vremena telefonom. Kad se Stefano vratio, nisam više mogla...“
Sofija pomisli kako ju je Andrea slučajno spasao. Ipak, bilo je čudno. Andrea joj ništa nije rekao o tom pozivu. Potom je pomislila da je to normalno, ima hiljadu teških trenutaka u danu jednog čoveka u njegovom stanju.
Baš u tom trenutku naišla je kelnerica. „Želite li još nešto?“
„Ne, hvala“, reče Sofija, a zatim poluglasno dodade: „U stvari, htela bih da popijem votku da dođem k sebi!“
Lavinija se oraspoložila. „Pa popij, zašto odolevati slatkim isku-šenjima?
„Naravno... tako si u potpunosti opravdana... Znaš da sam ja podrazumevala samo jelo.“
„A ja piće!“
„Ne, ti si podrazumevala seks!“
Lavinija je ponovo zaćutala. Zatim reče: „Ljuta si na mene?“
„Ma šta pričaš? Daj.“ Onda se u Laviniji probudila radoznalost. „Ali i tebi se desilo, a nisi mi ispričala?“
Sofija ju je zaprepašćeno pogledala. „Ti si danas meni otkrovenje. Upoznajem Laviniju koju nisam mogla nikad ni da zamislim... Da mi je neko to rekao, ne bih mu verovala.“
„Da, da... U svakom slučaju gubiš vreme. Da li si ikada prevarila Andreu?“
„Ne.“
„Odnosno, svih ovih godina nakon saobraćajne nesreće, uprkos činjenici da ne možete da putujete, da ne možete da izađete, odete u pozorište, bioskop, piceriju, teretanu... ti ga nikada nisi prevarila?“
„Osim što se partner ne vara samo zato što ne može da radi nešto... Verujem da je mnogo važnije kako ti je s nekim, kako se osećaš, šta doživljavaš, a ne da li možeš ili ne možeš da ideš u teretanu...“
Naravno da joj je situacija, prema onome kako je Sofija bila naviknuta da razmišlja, delovala haotično. Popila je još malo čaja, ohladio se, ali dobro je poslužio da utoli žeđ posle toliko priče. I upravo u tom trenutku Lavinija je postavila drugo sasvim neočekivano pitanje.
„Ali nisi prevarila Andreu ni u mislima?“
Sofija je ostala bez reči. Lavinija se otvorila prema njoj, bila je iskrena. A sad ovo pitanje. Nije mogla da slaže, ne bi bilo pravedno, nije to zaslužila.
„Da, jednom sam ga prevarila.“
„Oh!“ Lavinija je sad delovala mnogo radosnije. „Pa vidiš da me razumeš? Izvinite...“ Zaustavila je kelnericu. „Dve votke, molim vas.“

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 11:52 am


Čovek koji nije želeo da voli  Comical_Animals-0845


15.




Rim. Aventino. Tankredi je pogledao na sat. Trebalo bi da se završilo pre desetak minuta. Računica je bila tačna. Velika crkvena vrata su se otvorila. Grupa dece je u trku izašla brzo silazeći niz stepenice. Bila je sreda, ali za razliku od prethodne nedelje, nije padala kiša. Neki roditelji su čekali pored svojih automobila, a bio je tu i kombi koji će sigurno odvesti nekoliko dece zajedno.
Gregorio Savini je posmatrao scenu znatiželjno, ali istovremeno i začuđeno. Toliko je toga učinio poslednjih godina, ali ovo je, ako ništa drugo zbog svoje neobičnosti i jednostavnosti, prevazilazilo sve drugo.
„Evo je, to je ona.“ Tankredi je pokazao glavom na nju.
Jedna devojčica kovrdžave kose s dosta pegica na obrazima i dva velika tamna oka trčala je niz stepenice. „Mama, mama, evo me!“ Širila je ruke da bi je videli, kao da je među svima njima ne bi ipak primetili.
Bila je najveselija, najživlja, čak i najslađa među onima koje su izašle iz crkve. Ali istinu govoreći, Tankredi druge nije ni pogledao. Sačekao je još trenutak pre nego što se pokrenuo. Na časak se ponadao da će iz crkve izaći i ona, poslednja romantičarka, ali to bi bilo prelako. A njemu se suviše lake stvari nisu dopadale. Ipak, nije znao koliko će ovo u stvari biti teško.
Mala Simona je poljubila mamu i odmah je ophrvala svim svojim entuzijazmom, ne puštajući je na miru ni na tren.
„Olja je rekla da ću probati solo komad, da ću u sledećem horu biti solistički glas, mama, divno. Umreću od sreće. Možda će doći i televizija!“
„Ali, Simona...“
Na ovo poslednje mama zavrte glavom. Simona je primetila njeno neodobravanje i pokušala je da popravi situaciju. „Ne, u smislu da će možda doći oni iz dnevnika, ponekad snimaju nedeljne mise u crkvama.“
„Ali ovu službu obavlja papa.“
„Šta to znači? Da nije zvanična?“
Mama je počela da se smeje. Na trenutak je zaboravila da ovo temperamentno stvorenjee pred njom ima samo šest godina. „To znači da se obavlja za vernike, za sve koji veruju i za hrišćane, ili za one turiste koji su pred papom na Trgu Svetog Petra.“
„Ah...“
Namestila joj džemperak, onda otvorila vrata da se popne u kola, ali jedan glas iza leđa ju je zaustavio. „Oprostite, gospodo...“
Jedan elegantan čovek, u plavom sakou, beloj košulji i tamno-sivim pantalonama, stajao je ispred nje osmehujući se. Bio je lep muškarac, od oko trideset i pet godina, možda i mladi, preplanuo, negovane kose, ljubaznog osmeha i božanstvenih plavih očiju. Simonina mama je na časak ostala bez teksta. Ali da li se stvarno obraćao njoj? I šta je hteo? U tom trenutku iza čoveka se zaustavio jedan tamni automobil, bentli. Iz njega je izašao jedan stariji čovek, ali isto tako elegantan. Da nije u pitanju otmica? „A zašto? Nemamo ni dinara.“ Onda ovaj muškarac koji joj je bio bliže prekide njene sumnje.
„Izvinite što vam smetam, hteo sam da razgovaram s ovom devojčicom. To vam je kćerka?“
„Da.“ Majka se ukočila. „Ali šta se desilo? Zašto hoćete da razgovarate s njom?“ Zatim je, pometena svime što joj se dešava, izvadila mobilni iz tašne i otvorila ga preteći mu. „Zvaću policiju...“
Kad je čuo te reči, Gregoriju Saviniju pade mrak na oči. Tankredi i njegove ideje. Godinama su se suočavali s mnogo delikatnijim situacijama bez ikakvih problema. A sad? Eto načina da se ugrozi životni trud. Ali Tankredi ju je odmah umirio. „Ne, gospodo, nemojte pogrešno da me shvatite. A pre svega oprostite mi, bio sam nepristojan Što se nisam predstavio. Ja sam Tankredi Feri Marijani, a čovek u mojoj pratnji je gospodin Savini.“
„Gospodin Savini“, pomisli Gregorio. „Nikad me nije tako zvao. Međutim... sviđa mi se.“ Tankredi je nastavio da se osmehuje.
„A vi ste gospoda...?“
„Karla Frančineli.“
„A mala je vaša kćerka.“
„Da. Može li se znati šta se dogodilo?“
„Želeo sam samo jedno obaveštenje od vaše kćerke, ali hteo sam da pričam pred vama, da ne bude zabune.“
Izgledalo je da se gospođa smirila, ali je ipak bila zaintrigirana ovom neobičnom situacijom. Tankredi je pogledao u kola.
„Kako se zove ova lepa devojčica?“
Pre nego što je majka stigla da odgovori, ona je izašla iz kola. „Zovem se Simona. A ko ste vi? S televizije?“ Simona je imala malo ideja, ali bile su jasne. „Ne...“
„Ah.“ Devojčica razočarano slegnu ramenima. Onda je Tankredi čučnuo kraj nje i nasmešio joj se. „Ali ti bi mogla da mi pomogneš.“ Simona je odlučila da sasluša. „Prošle nedelje je u crkvi bila jedna gospoda, na kraju vaše probe je došla do tebe i zagrlila te, gospođa koja sigurno dobro svira klavir...“
„Da! To je Sofija!“
Tankredi se osmehnuo. Poslednja romantičarka je imala ime. Mali korak napred. Odlučio je da se obrati majci. „Eto, gospođo, samo to sam hteo da saznam... Jer bih želeo da pošaljem svoju bratanicu na časove kod nje. Mora da je odlična. I hteo bih da to bude iznenađenje za moju bratanicu, za njen rođendan.“
Simona se osmehnula. „Znači, ti nemaš nikakve veze s televiziji jom.
Tankredi je raširio ruke. „Ne, žao mi je.“ Onda je pomislio da, ako bi mu ova devojčica dala adresu, broj telefona ili nešto drugo o Sofiji, mogao bi da joj ispuni san da se pojavi na televiziji.
„Znaš li gde bih mogao da je nađem?“
Simona nije odgovorila. Samo je odmahnula glavom.
„Tvoja mama nema njen broj telefona? Adresu?“
Simona je još jednom odmahnula glavom, a onda se osmehnula. „Sad se sećam gde sam te videla, ti si onaj tip golih nogu na stepeništu crkve od prošle nedelje!“
Tankredi je ustao, nasmejao se Simoni blago postiđen, a zatim majci, i pokušao odmah da objasni kćerkinu uspomenu.
„Da, tako je. Bio sam u šortsu. Taj dan sam džogirao...“ Pogledao je u Savinija, koji je tokom njegovog odgovora dizao obrvu. Ovo sigurno nije bila metoda kojom se on uobičajeno služio. Ipak, činilo se da devojčica ništa ne zna.
Tankredi joj se osmehnuo.
„Dobro, nema veze. Hvala ti u svakom slučaju.“
Onda se obratio majci. „Doviđenja i izvinite što sam vam smetao.
„Nema problema.“ Htela je da doda: „Niste mi uopšte smetali... štaviše“, ali pred kćerkom to zaista ne bi bilo na mestu. Tankredi se vratio do bentlija vrteći glavom. „Ne može se ništa učiniti...“
Gregorio Savini se vratio u kola zadovoljan. Na neki način mu je pokazao da se bez njega nikud nije moglo stići.
„Gospodine!“ Simona je šmugnula od mame i došla do njih. Savini se pokajao zbog svoje misli.
„Sofija predaje na konzervatorijumu celo popodne, neparnim danima u Crkvi dei Fjorentini na Trgu del'Oro.“ Potom se osmehnula. „Ako odete tamo, sigurno ćete je naći.“
Tankredi se vratio u kola i zatvorio vrata. „Po podne je u konzervatorijumu ili na Trgu del'Oro... Jesi li video, Gregorio? A ti mi nisi verovao.“
„Gospodine Savini, molim.“ I pogleda ga u retrovizoru. „Daje mi na značaju.“
Tankredi se nasmejao i zavalio se na sedištu, dok je Gregorio ubrzavao žurno se udaljavajući bentlijem.
„Sofija. Sviđa mi se to ime. Nikad nisam upoznao nijednu koja se tako zove.“ I nastavio je da mašta o toj ženi, o onome što je o njoj znao i o svemu onome što je želeo da otkrije.
„Gospodine Savini, hoćete li mi uskoro dostaviti malo materijala o toj Sofiji?“
„Naravno, gospodine Feri Marijani.“
„Oh, ne, zovi me uvek Tankredi, ne odgovara mi da izgledam značajniji nego što jesam.“
„Kako hoćeš...“ Pogledao ga je poslednji put u ogledalu. Sofija. Još jedan hir koji treba zadovoljiti. Ko zna šta je Tankredija impresioniralo ovaj put. Savini je pomislio kako je to nemoguće otkriti, ali je takođe bio siguran da će i ova žena završiti u arhivi poput ostalih. Nije znao da će, naprotiv, s njom sve biti mnogo komplikovanije.
Sam Tankredi je prvi put od detinjstva razmišljao šta da izmisli, kako da ode tamo a da to izgleda slučajno. „A i kako da se obučem? Bogataški, sportski, opet u šortsu i majici? Pomisliće da sam jedan od onih koji se brinu samo o fizičkom izgledu.“ Pomislio je opet na onu devojčicu, Simonu, i na to kako je neverovatno što ga je bila primetila.
On nije primetio da je ona zastala na vrhu stepeništa i da je videla čitavu scenu. Detalji poput tog mu ranije ne bi promakli. Sofija mu je pomutila misli.
Karla Frančineli je spokojno vozila gledajući krajičkom oka svoju kćerku, koja je na zadnjem sedištu prelistavala neki časopis koji je tu našla. Na kraju se majka odlučila da je pita.
„Simona, šta ti je rekao gospodin kad si otišla do kola?“
Njena kćerka je prestala da lista novine i iznenađeno je pogledala. Nije smislila odgovor. A sad, šta je mogla da joj kaže?
„Ništa, da sam veoma ljubazna. Zašto me to pitaš, mama?“
„Ne znam, vratila si se kao najsrećnija osoba na svetu... Da ti nije rekao nešto u vezi s televizijom?“
Simona je malo porumenela, ali pokušala je to da sakrije. „Mama, ma zar ti se tako čini? Stvarno si zaluđena.“
„Ne, ti si zaluđena.“
„Dopada mi se televizija i dopada mi se muzika, pa šta? Imam dobre ocene, tako da stvarno ne možeš da mi prebacuješ.“
Karla Frančineli je pogledala svoju kćerku. „Ne možeš da mi prebacuješ. Da li sam i ja svojoj majci isto govorila? Ne verujem. Kako su se deca samo promenila! Je li to naša krivica? Ili je krivica upravo te televizije koja joj se toliko dopada?“
„Mama, šta misliš da li je taj čovek izmislio priču o svojoj bratanici?“
„To jest?“
Zabavljena, Simona je pogledala majku. „Možda je to zato što mu se Sofija dopada, a ne zna kako da je nade...“
„Imaš bujnu maštu.“
Simona slegnu ramenima. „Ja mislim da mu se sviđa i tačka.“ Malo su ćutale.
„Pa ipak...“, reče Simona, „ako budu zajedno, ja ću biti srećna. Sofija je simpatična, volim je, a on... on je super frajer!“
„Simona!“
„Ali, mama, istina je, zar ne misliš? Zar tebi nije super frajer?“ Karla je nastavila mirno da vozi. Kao čarolijom, vratila joj se u misli jedna slika od ove nedelje. Njen suprug Luka igra plej stejšen s prijateljima, drugarima s fakulteta. Proćelav, sa stomakom, u istegljenoj majici i s naočarima s dioptrijom koje nosi niže na nosu. Odmah zatim joj se ponovo javi Tankredi sa svojim plavim sakoom, belom košuljom, preplanulim tenom, svojim osmehom i prodornim očima. U suštini, super frajer je bila prava definicija. Ali Karla Frančineli je bila diplomata i pre svega mama uhvaćena u koštac s kćerkom koja je brzo rasla. Tako da joj se samo osmehnula. „Pa... recimo da je zgodan.“

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 11:53 am

Čovek koji nije želeo da voli  Comical_Animals-0677

16.




Ne, nije tako. Zar ne vidiš da si preskočio dve note? Ovde je mi, a ovde je do.“ Ponovo je namestila učeniku ruku. „Da...“ Udahnula je duboko. „Tačno je.“
Još je samo falilo da bude falš. Ne razumem zašto neki roditelji žele po svaku cenu da u porodici imaju nekoga ko zna da svira klavir. Ovaj dečak će svakako dići ruke. Zašto bacaju novac? Dete, pogotovo u ovom dobu, mora da pokreće strast, u suprotnom će sve napustiti čim mu se ukaže prilika“, pomisli Sofija.
„Koliko imaš godina, Saverio?“
„Devet.“
„Da li neko u tvojoj porodici svira neki instrument?“
„Oh, baka je vrlo dobro svirala klavir, ali je više nema, tetka, sestra moje majke, odlična je, ali su se posvađale, a mama bi mnogo volela da zna da svira, ali nikada nije naučila...“
„Ti si sin jedinac, zar ne?“
„Da...“
„I voliš da sviraš?“
Saverio je na trenutak zaćutao, spustio glavu, zatim je podigao smešeći se. „Onako...“ Sofija je pomislila da je to bilo isto što i jedno iskreno: „Uopšte, ali moram“.
Sofija je krišom pogledala na sat. Još pet minuta. Mogla je da izdrži.
„Okej, Saverio, a šta stvarno voliš?“
„Ah, pa dobro, mnogo volim da gledam televiziju, igram plej stejšen, vii, čitam stripove, baš mi se sviđaju Dragon Bol i Gormiti. I da idem u bioskop, igram fudbal, plivanje onako jer previše zamara, a posle se treba i osušiti.“
Sofija je slušala taj spisak razonoda i činilo joj se da tu nije kraj. Sve u svemu, dete je imalo mnogo omiljenih stvari, ali svakako među njima ne i muziku. Mama ga je međutim terala da provede četiri sata nedeljno za klavirom. Samo zato što ona nije naučila da ga svira, a sestra jeste. A tetkina veština se na neki način morala preneti na ovog sirotog dečaka? Pa dobro, nije baš bio toliko sirot. Roditelji su stanovali u prelepoj maloj vili u Parioliju, i sudeći po onome što je on ispričao, tata je bio konzul večito na putu oko sveta.
„A sviđa mi se i da četujem s prijateljima i šaljem poruke.“
Sofija je gledala tog dečačića koji je nastavio da nabraja. Naravno, već je imao kompjuter i mobilni u tim godinama. Premlad. Možda bi mu klavir pomogao. Pogledala je na sat. Okej, bilo je dovoljno.
„Dobro, Saverio, čas je završen. Vidimo se u utorak.“
Dečak je uzeo jaknu i ranac i izašao. Sofija je pokupila partiture. S Alegrom, desetogodišnjom devojčicom koja je toliko volela da svira, učila je Preludijum Bahove Engleske svite u a-molu i dobro se snalazila. Ona ju je svirala sa sedam godina. Setila se toga kao da je bilo juče. Otvorila je partituru, pročitala prve note i zažmurila. Zvuk klavira joj je odjeknuo u mislima, punih, okruglih nota, sitna stopala devojčice pritiskala su pedale klavira, a gore su njene mlade šake letele po klavijaturi. Glava puna kovrdža bila je pognuta napred, ta devojčica je grizla gornju usnu dajući sve od sebe, ali se smešila, za nju je to predstavljalo šetnju. Onda njen prvi koncert. Velika sala, hiljadu gledalaca i devojčica od osam godina nimalo uzbuđena.
„Mila-la...“
Jedan glas iza leđa vrati je iz te uspomene stare dvadeset godina. „Stigla si do tog dela? Sećaš se? Uvek si tu grešila.“
I dalje zatvorenih očiju, Sofija se osmehnula. Prepoznala je glas. Bila je to Olja.
„Spasla si me. Nisam još stigla dotle.“ Zatvorila je partituru.
„Možda bi ovaj put potrefila. Bolje je ne ponavljati iste greške.“
„Uvek sam tu grešila jer sam želela da je Bah napisao taj deo baš na taj način.“
Olja se osmehnula. „Postoji nešto što se ne može promeniti, mora se prihvatiti takvo kako jeste. Ali postoji i ono što se može menjati.“
Sofija je obukla jaknu. Zatim se poslednji put okrenula ka njoj. „Ne verujem da ću više svirati, Olja. Nemoj da insistiraš.“
Olja je zažmurila. „Nisam govorila o tome. Ali nema veze.“
„Vidimo se.“
„Svrati kad budeš htela, ja sam ovde. Ako ne, vidimo se u sredu. Volim te.“
Sofija se osmehnula i izašla na ulicu. Završila je ranije nego obično. Domitila Marini, devojčica na poslednjem času, od 20 do 21 sat, nije došla. Nema veze, biće manje novca, ali već je i ovako dan bio naporan. Lepa šetnja pre nego što ode na parking, uzme kola i vrati se kući ne bi bila loša ideja. Počela je brzo da hoda ka Tibru, prošla jednim delom Avenije Vitorio Emanuele i prešla most koji je vodio do Ulice Končilijacione. Hodala je brzo, ali je imala neki čudan osećaj, kao da je neko prati. Zaustavila se da pogleda izlog. Onda se naglo okrenula. Pogledala desno, levo, a onda u dno ulice. Pogrešila je. Bilo je raznih ljudi, devojaka i momaka, poneki par turista. Neki trgovac je pušio cigaretu ispred svog izloga, neki drugi je pozdravljao jednu gospodu ispraćajući je iz radnje pošto je obavila kupovinu. Ali niko nije načinio nikakav nagli pokret ili se sakrio, nikoga izgleda ona nije zanimala. Sofija se umirila.
Krenula je jednom poprečnom ulicom da bi prekratila put. Kad je stigla na jedan mali trg, ugledala je bar s nekoliko stolova napolju. Pogledala je na sat. Bilo je rano. Sela je i odlučila da popije nešto.
Virnula je u lokal da bi privukla pažnju kelnera, ali nije bilo nikoga Onda se okrenula i ugledala ga pred sobom.
„Želite li fotografiju?“ Jedan dečačić od deset godina stajao je pred njom smešeći joj se. Imao je šarenu majicu koja mu je dopirala do stražnjice, tamnu kosu i oči boje lešnika. Mora da je bio iz Bangladeša. „Samo petnaest evra...“
„Samo?“, nasmejala se Sofija. „Skupe su ti te fotografije, a i treba da ih ponudiš pravim osobama. Ja nisam turista.“
Dečačić se na trenutak zbunio, ali onda se nasmejao i izvukao iz džepa pantalona neke tričarije.
„Hoćeš li upaljač? Baterijsku lampu? Srce koje donosi sreću? Od ovog se zaljubljuje...“ Sofija je odmahnula glavom. „Ne, hvala, ne pušim i ništa mi ne treba.“
Razočaran, dečačić je ukrućeno stajao ispred nje spuštenih ruku.
„Dobro, hajdemo onda ovako...“ Sofija je otvorila novčanik. „Daću ti evro, a ti mi pozovi kelnera i reci mu da je napolju jedna osoba koja želi da naruči.“
„Odmah, gospodo...“ Dečačić joj je hitro uzeo evro iz ruke i potrčao u kafić sav srećan što je nešto zaradio. Sofija se nasmejala, a onda se zagledala u daljinu, u dnu malog trga video se krajičak Tibra i zamak San Anđelo. Njegove zidine su bile narandžaste, sigurno zbog odbleska zalazećeg sunca na reci. Oblaci u visini bili su ružičasti.
„Dakle, želite da naručite?“
„Htela bih jedan biter, hvala. I čips...“ Okrenula se iznenađena tim glasom. Činilo joj se da ga je već čula, a kad ga je ugledala, nije više sumnjala. Bio je to on, muškarac u šortsu ispred crkve, onaj koji ju je zaustavio na stepeništu hvatajući je za ruku, onaj kojeg je zamišljala pod pokrivačem. Onaj kojeg je mislila da nikada više neće sresti. Očigledno je pogrešila. Porumenela je protiv svoje volje.
„Vi?“
„Da, ja.“ Tankredi se osmehnuo.
„Ovde ste?“
„I vi ste tu, čini mi se.“
Sofija je pokušala da pobedi stid i pretvarala se da je ravnodušna. „Ne bih nikad pomislila da je ovo vaše...“
„Ne biste se zaustavili?“
„Ne, nisam to mislila, već...“ Stigao je kelner i spasao je. „Hteli ste da naručite?“
„Da.“
Tankredi je uzeo stvar u svoje ruke. „Dakle, jedan biter za gospodu, čips...“ Onda se okrenuo ka Sofiji: „Kad smo već kod toga, beli ili crveni biter?“
„Crveni...“
„Dakle, za nju crveni biter sa čipsom, a za mene pivo, hvala.“
„Odlično.“ Kelner je opet zbrisao u lokal. Sofija ga je pogledala. „Dakle, ovaj bar nije vaš...“ Tankredi joj se osmehnuo. „Nikad nešto slično nisam tvrdio.“
„Na neki način ste me naterali da poverujem.“ Tankredi ju je zainteresovano pogledao. „Stvarno nisam... Ali zar nismo bili na 'ti'?“
Sofija je ponovo porumenela. „Da, verujem da jesmo...“
„Čak smo se i smejali na onom stepeništu...“
„Da.“
„Ti si me samo pitala: 'Ovde si?'. A ja sam odgovorio da jesam, ali nisam rekao da je kafić moj. Dozvoljavaš?“ Tankredi pokaza na stolicu pored nje.
Sofija se osvrnula, bilo je malo ljudi i te ulice su bile slabo prometne. U kafiću je nekoliko klijenata pilo aperitiv, ali nije to bio problem, ili bolje rečeno nije je to zaista brinulo. Onda ga je opet pogledala. Osmehivao se, a ona ga je pustila da predugo čeka.
„Ako hoćeš, sešću za susedni sto, pa ćemo se dovikivati...“ Sofija se nasmejala. „Ne, ne, sedi ovde.“
„Hvala, veoma si ljubazna.“ Tankredi je to rekao pomalo ironično, ali je ipak bio srećan ovim prvim korakom. Zasad je sve išlo najbolje moguće. „Ja se zovem Tankredi...“ Pružio joj je ruku.
„Sofija.“ Rukovala se.
„Sofija...“ Tankredi kao da je vagao to ime. „Znaš da bih se opkladio da se tako zoveš...“
„Stvarno?“
„Da, kunem ti se. To ime ti baš dobro stoji... Ozbiljno.“
Sofija se osmehnula. „Hvala.“ Delovala je zadovoljno tim komplimentom. „Mislim da bi se opkladio zato što si već znao kako se zovem...“
Tankredi je prestao da se smeje i pokušao da izgleda što nevinije moguće. „Ja? A kako?“
„Ma, prvo mi pada na pamet da si se vratio do crkve u kojoj smo se upoznali i da si pitao nekoga, ili se nisi vratio, već si pitao istog dana. Možda moju profesorku, onu koja je dirigovala horom.“
„Nju?“
„Onu stariju gospođu, znaš dobro koju, video si je u crkvi, svirala je orgulje...“
„Ah, da. Ne. Nisam pitao nju...“
„Naravno, zato što si znao da bi mi ona odmah rekla. Stalo joj je do mene.“
Tankredi je raširio ruke. „Ali zašto bih ja morao biti opasan?“
„Možda nisi... Ali možda i jesi.“ Upravo u tom trenutku stigao je kelner. „Evo crveni biter za gospodu i pivo za vas.“ Tankredi je uzeo novčanik i platio. „Zadržite kusur.“
„Hvala.“ Kelner se udaljio.
Sofija ga je pogledala. „Nisi me pitao možeš li da platiš za mene.“
„Činilo mi se vaspitanim da častim.“
„A šta da ja to nisam htela?“
„Sad je već učinjeno, znači da je sledeći put red na tebe.“
„Koji sledeći put?“
„Možda će se desiti da se ponovo sretnemo... Život je pun iznenađenja. Pogledaj nas... Nismo se godinama viđali, a onda se u roku od nedelju dana sretnemo dva puta.“
„Još uvek mislim da to nije slučajno.“
Tankredi je popio gutljaj piva, potom obrisao usta papirnatom salvetom. „Izvini, Sofija, ali to je malo prepotentno s tvoje strane...“
Sofija je otpila biter i spokojno klimnula glavom. „Hm, hm, moze biti.
„Kad bi bilo tako kako kažeš, značilo bi da me na neki način privlačiš.
„Na neki način... Da.“
Tankredi nije očekivao ovu reakciju. „Ma.“
„Ma šta? Izvini, zar nisi ti mene zaustavio ispred crkve?“
„Da.“
„Zar nisi ti izvukao onu teoriju o našim životima koji bi se mogli promeniti, nas dvoje, dva lika iz Magritove slike? A koji ipak nismo...“
„Lula...“
„Upravo tako, rekao si da bismo mogli biti protagonisti ko zna koje druge scene. Zar nisi to bio ti, ili grešim?“
„Da, bio sam ja, pa ipak... svega se sećaš.“
„Manje-više, recimo da je to najoriginalnija uspomena u poslednjih nekoliko godina.“
„Mnogi pokušavaju?“
„Bzzz.“
„Šta?“
„Visoki napon, kad postaviš pogrešno pitanje, ispadneš iz koloseka i lupi te struja, jasno?“ Tankredi je raširio ruke kao da hoće da kaže: „Predajem se“, onda je otpio još gutljaj piva.
Mnogo mu se dopadala ova žena, ali neće biti lako. Nije uspevao da shvati koje su njene slabe tačke, ako ih je imala. Činilo se da je odvojena od svega i od svih. Setio se izreke svoga oca: „Svako ima svoju slabu tačku, treba samo imati vremena i para da bi se ona otkrila“. Spustio je pivo i uzeo čips. Sad je bio mirniji. Nije mu se žurilo, a što se ostalog tiče, nije bilo problema.
Utakmica će tim biti zabavnija. Sofija je popila svoj biter.
„Hoćeš li nešto drugo?“
„Ne, hvala. A šta ti hoćeš, Tankredi?“
Nije se više šalila. Osmotrio ju je bolje. Bila je prelepa, imala je puštenu kosu, usku haljinu, ali ne previše, komotniju oko struka, od laganog pamuka, sa sitnim dezenom. Imala je mesnate usne, ali se nije smejala. Tankredi nije bio pripremljen za ovo pitanje. Bila je previše direktna. Ne bi valjalo lagati ženu kao što je ona.
„Dakle? Šta hoćeš, Tankredi?“
„Bzzz. I ja imam oko sebe žice s visokim naponom. Pitanje van programa. Odgovor nepredviđen.“
Sofija ga je uporno gledala. Tankredi je izdržavao njen pogled. Ta borba je potrajala malo. Onda je on odlučio da se prvi preda i osmehnuo se. „Okej... Da se ne svađamo.“
„Ne svađamo se.“
„A šta radimo?“
„Pokušavamo da razgovaramo kao odrasli ljudi. Samo što jedno od nas dvoje neće da bude odraslo.“
„Bzzz.“
Sofiji nije bilo do šale.
„A još mi kopira i ideje... U stvari krade.“
„Okej. Predajem se. Hajde da budemo odrasli, važi?“
„Hajde da vidimo.“
„Ne razumem zašto ne možeš jednostavno da budeš srećna što nas je slučaj ponovo spojio.“
„Rekla sam ti. Ne verujem da je u pitanju slučaj.“
„Ali zašto ne bi bio? Kao kad ne bi verovala u bajke...“
„To je nešto drugo. Ja verujem da postoji vreme za bajke, a naše je možda prošlo. A onda, bajke su lepe zato što su kratke.“
„To jest?“
„Kada bi se posle 'i živeli su svi srećni i zadovoljni' priča nastavila, kraj bi bio mnogo drugačiji.“
„Daj mi primer.“
„Videli bismo Snežanu koja više ne podnosi sedam patuljaka, Pepeljugu koja tera svoje polusestre u onu stvar i možda s onim ulickanim princem na belom konju ne bi baš ni potrajalo...“
„Cinična si.“
„Realna.“
„Dobro.“ Tankredi je uzdahnuo. „Onda nije bio slučaj. Recimo da je bila sudbina...“
Sofija je nagnula glavu na stranu praveći grimasu kao da kaže: „Insistiraš na toj verziji?“. On je shvatio da je bolje spustiti karte na sto.
„Hteo sam da kažem... sudbina koja se zove Simona.“
„Simona? Koja Simona? Imamo zajedničku prijateljicu?“ Sofija prevrte u glavi sve svoje prijateljice s posla i iz škole, ali nijedna Simona joj nije padala na pamet. Tankredi odluči da joj pomogne.
„Kovrdžava je, veoma slatka, prelepog osmeha i ima šest godina. Zagrlila si je u crkvi.“
„Aaa.“ Nasmejala se setivši se male pegave napasti. Pa naravno, Simona Frančineli, odlična u horu, njena omiljena. „Ne verujem. Ovaj tip se vratio u crkvu i razgovarao s devojčicom. Dakle, došao je na Trg del'Oro da me nade. Možda je tu od...“
„Tu sam od šest. Posvetio sam ti pola popodneva, ranije stvarno nije bilo moguće.“ Tankredi je shvatio na šta je mislila.
Sofija ga je pogleda bolje. Nije nosio šorts, već neformalnu košulju i crne isprane farmerke s dugmićima, nov lep kaiš i tod's cipele. Imao je novaca za trošenje i gomilu slobodnog vremena. Bio je lep, mnogo. Čak i simpatičan, ali sigurno je bio bez skrupula, ako je, da bi našao ženu da je odvuče u krevet, morao da se obrati šestogodišnjoj devojčici.
„Mogli su pomisliti da si pedofil, mogao si da zapadneš u nevolju.“
„Zamisli u kakvoj sam opasnosti bio samo da bih te ponovo video. Ipak, pričao sam s majkom... Sve je u redu.“
Sofija ga je dugo posmatrala. Iz njegovih plavih očiju izbijalo je još nešto osim samouverenosti. Da, bio je ponosan na svoj izgled, na svoju lepotu, ali delovalo je kao da je u potrazi za nečim, da ga gura neki čudan nemir. Bio je prelep, ali napaćen, složen, komplikovan. Eto, takav je bio taj muškarac. Imao je zabavnu stranu i drugu obavijenu tugom, poput dubokog mora uzburkanog silovitim strujama. Na trenutak je bila u iskušenju da ga uzme za ruku koja mu je ležala na stolu i da ga uteši, da se smeje s njim, da mu kaže, da je sve u redu, ne znajući zapravo zašto... „Ali šta to radim?“ I u istom času joj se prikazala slika njene prijateljice Lavinije u kolima s Fabiom. Skidali su se u žurbi, auto se tresao, snošaj je bio žestok, njihove šake su ostavljale otiske na zamagljenim staklima: otiske krivaca. A onda na tren vide i sebe na isti način i to joj se nije dopalo. Zamislila je Andreu kod kuće, ispred kompjutera, kako u neznanju čita vesti, da bi se na neki način zabavio, da bi se nečim zanimao do njenog povratka, kako gleda na ručni sat, onda onaj u dnevnoj sobi, uzdiše u iščekivanju minuta koji nikako ne prolaze. Sve ono što je gurala napred do tog dana bačeno tek tako u vodu zbog hira jednog čoveka... i njenog sopstvenog.
Da, osećala je nešto prema ovom Tankrediju. Fizičku privlačnost, želju da ne misli, zrak vazduha, malo života, svakako koju nedelju, možda mesec dana, a onda? Ovaj čovek je hteo da se provede. A ona? Šta je ona htela? Isto? Da napravi prestup, da baci sve za vrat, zaboravi pravila, načela, vrednosti, ali samo na koji sat, samo na koji sat i onda da se vrati na kolosek...
Bzzz. Ne. Nemoguće. Možda je čak moglo i da bude lepo, ali zamislila je šta bi se posle desilo. Posle bi se osećala prljavo i nesrećno. Zamislila je sebe s kakvim licem bi se vratila kući. Sreće Andrein pogled, pokušava da se nasmeje, ali nešto ne ide kako treba. On shvata.
Andrea je u krevetu. Sklopio je laptop. Sofija je na vratima. Oko njih tišina.
„Kresnula si se s nekim, je l’ da?“
Onda ona samo klimne glavom, ne zna šta drugo da kaže, ne zna šta da izmisli, ni laži ni izgovore, spusti glavu i jednostavno kaže: „Da“.
Sofija je ustala od stola. „Ne mogu.“
Onda mu se blago nasmešila, gotovo nežno, izvinjavajući se za sve ono što je videla i pomislila.
„Žao mi je...“
Tankredi je ustao i pokušao nešto da učini. „Hteo sam samo da te pozovem na ručak, još jedan aperitiv, sve u svemu da se malo više upoznamo kako bismo videli da li zaista nismo stvoreni...“
„Ššš.“ Spustila mu je prst na usne. Tankredi je prestao da govori. Ćutali su tako jedan trenutak.
„Mogu li da te povezem?“
„Kolima sam.“
„Onda ću te otpratiti do njih.“
Sofija nije htela to da mu zabrani. Koračali su ćuteći, jedno pored drugog. S vremena na vreme Sofija bi se okrenula prema njemu i gledala ga, upijajući te trenutke koji su im preostali. Gledala mu je oči, usne, liniju usta, sitne bore na licu, dugačke i tamne trepavice, dubinu tog plavetnila punog života. Gutala ga je razmišljajući o tome kako je za tim stolom ponovo postala hirovita i razdragana devojka, spremnih i bockavih odgovora, koliko ju je zabavljalo da flertuje i da se zamišlja tako, čisto da bi probala ljubav. Ali sama je rekla. Vreme bajki je bilo završeno.
„Evo. Stigla sam.“
„To su tvoja kola“
„Da“
Tankredi se osmehnuo, ovaj put je hteo da bude siguran u tablice.
„Lepo mi je bilo s tobom.“
„I meni. Kad se vidimo ponovo?“
„Nećemo se videti.“
„Ali rekla si da ti je bilo lepo sa mnom.“
„Tako je.“ Sofija je ušla u kola i otvorila prozor. „Molim te, nemoj da me tražiš.“ I otišla je.
Tankredi je ostao tamo nasred ulice. Iznenadila ga je, nije očekivao tu reakciju. Uzeo je notes i pre nego što je zaboravi, zapisao je tablicu kola. Onda je iz džepa izvadio fotografiju snimljenu polaroidom. Kupio ju je od onog dečaka iz Bangladeša. Pogledao ju je. Sofija je bila lepa, ali je izgledala začuđeno i iznenađeno. Taj dečak ju je fotografisao naprečac, a ona to nije očekivala. Sofiju je nerviralo ono što bi joj menjalo putanju, bilo koja vrsta nepredviđenog. Tankredi se osmehnuo misleći na svoj sledeći korak, ali pre svega na to kako će ga ona shvatiti.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 11:54 am

Čovek koji nije želeo da voli  Comical_Animals-0605


17.




Godinama ranije.
Po proplanku velike vile vrtlar je nosio nekoliko grana magnolije.
Već godinama se nalazila u središtu vrta i dosta je narasla dosegavši visinu od sedam metara. Bruno je bio ponosan, bila je zasađena kad je on počeo da radi u vili i oličavala je svu negu, pažnju i strast koju je on uložio u taj vrt. Udaljeno brujanje najavilo je kraj tom ushićenju. Crveni aston martin stigao je na prilaz u punoj brzini, naglo kočeći i raspršujući beli šljunak koji je imao tu nesreću da mu se nade pod točkovima. Za njim je stigao i mazerati kabriolet.
Tankredi je iskočio iz aston martina.
„Ćao, Bruno. Možeš li da kažeš ljudima da se operu kola?“
Izašla je i Olimpija, prelepa devojka u laganoj beloj lanenoj haljini s dezenom od stilizovanih crvenih ruža. Nosila je malu tašnu sa zelenim lancem i cipele s crvenim kaiševima. Odeća pastoralnog ukusa, primerena početku juna, punom sunca i zrelog klasja na obližnjim žitnim poljima.
Iz drugih kola izašla su dva momka i jedna devojka, Đulijeta. Jedan od dvojice ju je uzeo podruku i pokazao joj vilu.
„Jesi li videla, je li onakva kakvu sam ti je opisao ili nije?“
„Da, predivna je.“
„Dođite!“ I utrčali su u kuću.
„Mama, jesi li tu?“
Tankredi je prošao kroz nekoliko soba u pratnji ostalih dok je nije ugledao u salonu. „Tu si. Je l’ ti smetamo? Došao sam s prijateljima.“
„Dobro veče, gospodo, ja sam Rikardo, a ovo je Dulijeta.“ I drugi mladić se predstavio. „Drago mi je, Frančesko.“
„Ovo je Olimpija, mama. Sećaš se? Pričao sam ti o njoj.“
Ema, Tankredijeva mama, sve ih je pozdravila, a onda se malo duže zadržala na Olimpiji. Tankredi je imao toliko devojaka od gimnazije, ali ova je bila prva koja je izgleda zaista probudila njegovo oduševljenje i od koje se nije odmah zamorio.
„Konačno sam te upoznala.“ Pogledala ju je bolje. „Još si slada nego što te je Tankredi opisao.“ Olimpija se osmehnula svesna svoje lepote. „Hvala, gospodo.“
Tankredi je odlučio da ih prekine, zabrinut pre svega onim što bi njegova majka mogla da doda.
„Tata nije tu?“
„U Milanu je zbog posla. Možda će se vratiti večeras.“ Vitoriovo prisustvo u njenom životu i u životu dece bilo je oduvek veoma nestalno. Tankredi slegnu ramenima. „A gde je Klodina?“
„Tvoja sestra je na bazenu, čita.“
„Okej, onda idemo i mi.“
Tankredi i ostali su je pozdravili, otišli da uzmu torbe iz kola i uputili se ka bazenu. „Tu su svlačionice, tamo ćemo se presvući...“
„Važi.“
Onda, da drugi ne primete, Tankredi je uzeo Frančeska podruku i tiho mu rekao: „Videćeš, dopašće ti se moja sestra.“
Frančesko najpre ništa nije odgovorio i osmehnuo mu se neodlučno.
Onda je promislio i pokušao da bude duhovit. „Nadajmo se da ću se ja dopasti njoj!“
Tankredi ga potapša po ramenu. „Ma da, videćeš...“ Ipak, nije bio ubeđen.
Njegova sestra Klodina prolazila je kroz čudan period, nije htela nikoga da vidi. Imala je već devetnaest godina, i koliko je Tankredi znao, nikada nije imala momka, niti joj se iko dopadao. Tankredi pogleda Frančeska krajičkom oka. Da, on bi bio savršen. Bio je dovoljno miran i dovoljno naivan za prvog potencijalnog dečka. Nasmešio se toj svojoj misli. Zamislio je Klodinu s njim u bioskopu ili u pozorištu, zatim u piceriji ili nekom dobrom restoranu, a odmah zatim ih je zamislio u krevetu. I gotovo mu je došlo da se nasmeje, ali, srećom, stigli su do bazena.
„Klodina? Jesi li tu? Obuci se jer sam tu sa supernapaljenim prijateljima!“
Đulijeta ga je pogledala popreko. Rikardo se nasmejao. Frančesko je odgovorio: „Pa nije loša najava...“
„Tako je sve od starta jasno... Zar ne?“
U hladu drveta, Klodina je ustala s ležaljke. „Ćao, glupanderu, dobro je da si me upozorio, bila sam gola.“
„Šteta. Sledeći put neću ništa reći...“
Prešli su na upoznavanje. „Ovo su Rikardo i Đulijeta, a ovo je Frančesko...“ Tankredi je odmah pokušao da uhvati kod sestre znak dopadanja, ali bezuspešno, Klodina je bila ravnodušna.
„A ovo je Olimpija.“
Klodina se osmehnula prvi put. „Presveta! Konačno!“
Činilo se kao da je Olimpiji zasmetao taj nadimak. Klodina je to primetila i pokušala odmah da objasni.
„U smislu strpljiva! Ne mogu uopšte da shvatim kako možeš da izdržiš s mojim bratom! Nema mira ni na tren, neumoran je, mora o svemu on da odlučuje, a pre svega radi samo ono što on hoće!“
„Eh, hvala za reklamu! Ako me ostavi, naći ćeš mi istu takvu?“
Ova rečenica se Olimpiji nije dopala. Osmehnula mu se na silu. „Nemoguće...“
Tankredi se odmah izvadio. „Istina, ne postoji još jedna kao ti na svetu, zbog toga je strašno to što je rekla. Ako te izgubim, gotov sam...“ Pokušao je da je zagrli. Ali Olimpija se hitro oslobodila njegovog stiska. „Pa neće moći tako lako. Ne može samo onako kako ti hoćeš... šta misliš. Idemo da se presvučemo i da se okupamo u bazenu, zar ne?“
I Đulijeta se složila.
„Da, da!“, odgovoriše i drugi uglas. Olimpija mu je dobacila izveštačen osmeh. „Trebalo bi i ti da se okupaš, tako ćeš rashladiti svoje uzavrele duhove. U stvari... hajde odmah idi!“
I naprečac ga gurnula u vodu. Svi su smejali zadirkujući ga. Onda je Đulijeta iskoristila priliku, snažno gurnula Rikarda, koji je, nepripremljen, ispružio ruke trudeći se da uspostavi ravnotežu, ali nije uspeo i pao je u vodu pored Tankredija. Od muškaraca je ostao samo Frančesko. Pogledao je svoje prijatelje. Od težine mokre odeće, brzo su mahali nogama da bi ostali na površini. Onda je Frančesko čuo nešto iza leda, naglo se okrenuo. Klodina je dotrčavala.
„Sad je red na tebe...“
Pokušala je da ga gurne u vodu obema rukama, ali Frančesko se pomerio u stranu, izbegao udar i započeo bitku. Olimpija i Đulijeta su odmah dotrčale Klodini u pomoć. Sve tri zajedno krenule su da ga guraju, Frančesko se čvrsto držao za Klodinu, ali druge dve su je oslobodile i on je završio u vodi kao i ostali.
„Eh, hvala mnogo, sestrice, u ime mojih prijatelja!“, reče Tankredi iz vode.
„Bila mi je dužnost...“, odgovori ona, a onda, okrenuvši se Olimpiji i Đulijeti: „Hajde, idemo, otpratiću vas da obučete kupaći... ne razumem zašto se muškarci uvek žure i kupaju se a da se ne presvuku!“
„Da...“
„Istina je... Uvek se previše žure.“ I smejući se, odoše do svlačionice.
Nešto kasnije svi su bili u bazenu. Proveli su predivno popodne puno toplog sunca, skokova i šale. Rikardo je zaspao na dušeku nasred bazena, a kad je došlo vreme za čaj, prijatelji nisu mogli drugačije da ga probude nego da ga prevrnu u vodu. Stigla je Marija Tondeli, sobarica, s hladnim zelenim čajem, čajem od mente, breskve, ribizli i domaćim kolačima. Bili su sa čokoladom, kremom, vanilom čak i s cimetom. Marija ih je stavila na beli stočić od kovanog gvozda pored ležaljki, a onda je pogledala Klodinu. „Ima i onih koje ti toliko voliš.“
Devojka joj se osmehnula. „Hvala.“ Izuzetno dobro se slagala s Marijom Tondeli, a to je sve pomalo iznenađivalo pošto su znali kakav je Klodinin karakter. Zatim se sobarica udaljila, a mladež se bacila na kolače.
„Mmm, odlični su.“
Tankredi je uzeo jedan sa čokoladom. „Znaš, Frančesko, da i Klodina zna da ih napravi?“ Frančesko nije shvatao da li je u pitanju bila šala ili ne. „Stvarno si tako vešta?“
„Još uvek veruješ mom bratu? Od kada ga poznaješ? Ipak, nije tačno, ne znam baš ništa da napravim u kuhinji...“
Tankredi je odlučio da ne popušta.
„Ali ima toliko drugih kvaliteta da čovek sa i malo mozga može da pogodi...“
Klodina poče da se smeje. „Zafrkava te, hoće da te ubedi kako sam vesta u ne znam ni ja čemu...“
„Da...“ Protiv svoje volje, Frančesko je pomislio na seks i to ga je uzbudilo.
Klodina je primetila, ali se napravila da nije videla. Čak je promenila temu. „Jesi li se čuo s Đanfilipom?“
Tankredi se gurkao i šalio sa Olimpijom trudeći se da izvadi fleke, ali ona se durila. „Na, a ti?“
„Da, nije mogao da dođe za vikend jer mora da uči, dao je još dva ispita, je l’ znaš da je skoro završio fakultet?“
„Da.“ Tankredi je pokušao da poljubi Olimpiju, koja se smejući izvukla od tog hiljaditog pokušaja. „Sigurno je povukao na tatu“. Nas dvoje imamo mamine gene, više volimo da se provodimo.“
Ovaj put je Tankredi konačno uspeo da naprečac poljubi Olimpiju, koja se malo opirala skupljenih usta, a onda se predala.
„Da...“, reče Klodina. „Može biti...“ Onda se čudno smračila i udaljila se jedući kolač. Zaustavila se u jednom uglu vrta, skinula velike naočare za sunce, bacila ih na ležaljku i skočila u bazen. Skočila je savršeno spojenih nogu i ne prskajući previše. Potom je izronila nasred bazena. Kosa, sada tamnija, bila joj je zaglađena unazad. Počela je savršeno da pliva prsno: odande gde se nalazio, Frančesko je mogao da posmatra njene dugačke i preplanule noge kako se savijaju i ispravljaju. Kad je stigla do kraja bazena, zaronila je, dotakla nogama zid, odgurnula se i zaplivala pod vodom. Izronila je malo dalje i nastavila da pliva prsno. Onda se odjednom zaustavila, ponovo zaronila, a kad je izašla, lagano je izdahnula vazduh kroz nos. Bila je u ravni vode. Njene zelene oči oduševile su Frančeska. Bila je zaista lepa, seksi i čudna s tim svojim ćutanjem, tim svojim tajnama. Nije shvatao kakva je bila kao osoba, ali mu se mnogo sviđala. Klodina je odjednom opet bila radosna zbog jedne misli koja joj je upravo pala na pamet.
„Hej, Tank, zašto ti i tvoji prijatelji ne ostanete na večeri?“
Tankredi je pomilovao Olimpiju, zatim pogledao ostale.
„A zašto u stvari ne bismo svi zajedno otišli nekud da jedemo? Ima toliko mesta gde se odlično kuva!“
„Ali imamo Franku! Ona je najbolja kuvarica! Može da nam spremi ono što želimo, bolje nego u bilo kom restoranu... znaš koliko je tati važna kuhinja. A i meni se ne da da se mrdam!“
Tankredi frknu. Opet ista priča. Najteže je bilo izvući je iz kuće. Ali nije bio trenutak za raspravu pred drugima.
„Okej. Kako hoćeš“, reče Tankredi. „I vi se slažete?“
„Da, da, naravno.“
„Meni odgovara.“
„I meni!“
Niko nije imao ništa protiv i Klodina je bila još srećnija.
„Želite li nešto posebno? Hoćete li pijemontsku, lombardijsku, toskansku, sicilijansku kuhinju ili hoćete francusku? Sve ću reći Franki... Kunem vam se, svako veče pokušam da je navučem na tanak led, ali ništa, nikad nisam uspela. Gutajući nove recepte, i ja ću postati kuvarica!“
Devojke su se odlučile za potpuno francusku večeru, s mnogo slanih palačinki i slatkih za kraj, i još su je pitale bi li mogla da spremi divljač kao glavno jelo. Olimpija i Đulijeta su se prisetile nekih neobičnih jela koja su probale u jednom francuskom restoranu.
„Srnetina u pacu.“
Ali Franka se nije zbunila, umela je i to. „Hoćete li s crvenim ili belim sosom?“
Na to pitanje su, naravno, devojke bile nespremne. Otišle su da se istuširaju. Klodina u svoju sobu, Frančesko i Rikardo u jednu gostinsku sobu, Đulijeta je dobila svoju. Tankredi, kojem je bilo oprošteno, otpratio je Olimpiju u sobu odabranu samo za nju, ali ju je najpre odveo u svoju sa izgovorom.
„Moje kupatilo je elegantnije, hteo bih da ti ga pokažem...“
Zatim je zatvorio vrata. Olimpija se osmehnula, dopustila da joj skine kupaći, a onda su se ljubili pod toplom vodom. Spuštala se u mlazevima iz velikog tuša, slivala se niz lica dvoje mladih koji nisu marili, toliko je velika bila želja tih usana punih strasti. Tankredijeve šake su tražile, pretraživale, nežno milovale dok je nisu gurnule uza zid i podigle joj noge... „Budi pažljiv...“, bile su jedine Olimpijine reči. Onda uzdah, osećajući ga u sebi, i nastavili su tako, pod toplom vodom, obuzeti željom. Zatim su se premestili na krevet, bacivši se na posteljinu tako još mokri, voleći se strastveno, ližući se, okušavajući se, grizući se, gubeći se... Tankredi je načas zaćutao nad njom. Kroz prozor su ulazili poslednji zraci sutona. Podigao je malo glavu, pogledao je u oči, sjajne od te dnevne svetlosti, učinilo mu se da je pravi trenutak da kaže ono što nikada ranije nije izgovorio.
„Volim te.“
Ona ga je pogledala, lice joj se ozarilo neverovatnim osmehom i zagrlila ga je snažno ga stišćući, onda je duboko udahnula.
„Želela bih da odštampam tvoje reči na svom srcu i da ispod staviš potpis, tako nikada ne bi mogao da porekneš...“
Onda se odvojila od njega da bi ga pogledala u oči. „Dakle, voliš me...
Tankredi se smejao, zaklonjen u njenom naručju, ali nije hteo da je pogleda u oči. Olimpija se vrpoljila tamo-amo trudeći se da mu uhvati pogled.
„Hej, šta radiš, već si se predomislio?“ Izazivala ga je i smejala se. Bila je oduševljena životom. Možda je zbog toga uspeo da se zaljubi u nju.
Onda se Tankredi povukao naviše i pogledao je u oči. „Da, rekao sam ti, volim te. Pa šta? Gde treba da potpišem?“
Malo kasnije svi su bili za večerom. Slane palačinke su bile odlične. Frančesko, koji se izgleda razumeo u vina, sišao je u podrum da izabere bocu. Zadržao se dugo i svi, a naročito Tankredi, pomislili su na najgore, odnosno na najbolje, pošto ga je pratila Klodina. Kad su se vratili, krenuli su da ih zafrkavaju.
„Konačno! Uspeli ste!“ Stavili su boce na sto. „I? Izgubili ste se? Ili... ste se pronašli?“ Frančesko je seo, delovao je malo nervozno. „Ima više od pet hiljada vina u ovom podrumu.“
„Šta si uzeo?“
Odabrali su francusko vino da se slaže s večerom, šato la mondot senemilion. Za razliku od Frančeska, Klodina je bila spokojna i nasmejana.
Večera se nastavila u miru. Franka je još jedanput prevazišla samu sebe. Klodinina i Tankredijeva mama je želela da večera ranije kako im ne bi smetala, a otac se javio da će se vratiti sutradan.
Oko ponoći mladići i devojke su otišli.
„Vratite se uskoro, molim vas!“ Klodina ih je pozdravila kao savršena domaćica. Automobili su bili oprani, a Tankredi je odlučio da lično poveze Frančeska. Najpre su odvezli Olimpiju kući. Tankredi ju je ponovo poljubio pred vratima. Onda, pre nego što je otišla, ona ga zaustavi.
„Još uvek važi ono što si rekao?“
„Šta?“
„Ono što si rekao u sobi.“
„Ne sećam se...“
„Budalo.“ Shvatila je da se šali.
„Naravno, ljubavi. Volim te. A i potpisao sam, zar ne?“
Tankredi se vratio u kola, ušao trkom, upalio ih i krenuo. Malo kasnije, kad su ostali sami, pogledao je Frančeska. Čitavo popodne je hteo da mu postavi to pitanje.
„Dakle? Kako ti se čini moja sestra?“
„Mnogo je lepa i veoma simpatična.“
„Dobro.“ Tankredi je zadovoljno klimao glavom. Frančesko se okrenuo k njemu.
„Samo, postoji jedan problem.“
„Koji?“
„Ima muškarca.“
Tankredi se zapanjio. Nije to očekivao.
„A otkud znaš?“
„Rekla mi je.“
„Kad to?“
„U podrumu, dok smo birali vino.“
„Ah, zato si bio onakav...“
„Da...“
„I ko je?“
„Nije mi rekla. Ako ti ne znaš... Misliš da će meni reći?“
„Da.“ Tankredi je zaćutao. Njegova sestra je imala muškarca. Bilo je to poslednje što je mogao da zamisli.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 11:54 am

Čovek koji nije želeo da voli  Comical_Animals-0001




18.




Velika jahta bila je na pučini ostrva Muheres u Meksiku. Tankredi se probudio rano, u zoru, i isplovio ribarskim brodićem sa Estebanom, odličnim ribarom koji je živeo na brodu i bio zadužen za nabavku namirnica. Tankredi je voleo da peca. Od detinjstva je pecao, jedino je to delio s ocem. Njegov brat Đanfilipo se pomalo dosađivao, da ne govorimo o Klodini, koja je pecanje mrzela iz dna duše. Jednom kad su bili deca, na Maldivima, Klodin je videla Vitorija i Tankredija kako ujutru isplovljavaju na barci. Nežna i osetljiva kakva je bila, izgrdila ih je.
„Ima već toliko ljudi koji se zabavljaju uništavajući naš svet, sad i vas dvojica morate da izigravate riboubice?“
Otac je pokušao da je razuveri svojom uobičajenom mudrošću i spokojnošću, a pre svega osećajem za praktično. „Ljubavi, mi to radimo iz sporta, drugi to čine da bi zaradili. I ipak je u pitanju zakon prirode. Sećaš se onog jela sinoć što ti se toliko dopalo?“
Klodina je stajala iščekujući odgovor.
„Bio je to hlap, dugorepi rak. Upecali su ga i ti si ga pojela. Međutim, svideo ti se, zar ne? Koja je razlika u onome što ćemo mi uraditi?“
Klodina je pobegla osećajući užasnu krivicu. Majka se opuštala ispred svog bungalova sunčajući se kad ju je ugledala kako se vraća plačući i lupajući vratima za sobom. Trebalo joj je celo prepodne da ubedi kćerku da apsolutno nije kriva za smrt tog raka. Na kraju je uspela, morajući ipak da odustane od masaže, što je bio glavni razlog zbog kog je išla u Konrad Rangali risort na Maldivima.
Naravno, Vitorio i Ema su se posvađali.
„Tako plašiš kćerku...“
„Ljubavi, samo da bi shvatila kakav je život...“
„Da, ali čemu žurba?“
„Slažem se, ali moramo da joj pomognemo da bude manje emotivna, zar ne misliš?“
„Da, ali sad zbog tebe ide okolo osećajući se kao ubica rakova! A kad pomislim da joj se od sveg mesa samo to dopadalo...“
Đanfilipo i Tankredi su je zafrkavali i smejali joj se.
Taj odmor za Božić na Maldivima bio je oduvek jedna od najlepših i najdražih Tankredijevih uspomena. Bio je to možda jedan jedini put da je osetio svoju porodicu kao zajednicu. Svakog jutra je s ocem išao u ribolov, a uveče su svi zajedno jeli na stolu nameštenom na molu koji kao da je plutao pod zvezdama.
Tankredija je zabavljalo da s vremena na vreme baci parče hleba. Ne bi ni dotaklo vodu, a već bi nestalo pošto bi ga u letu progutala neka riba. Onda bi odmah bacio drugo, a one bi se stuštile u jatima. Tankredi ih je gledao očaran odblescima mesečine na krljuštima, izgledale su kao blesci, kao srebrne oštrice pod vodom. U tišini, pod molom, čulo se samo pljuskanje tih riba.
Često je mislio na te porodične večere na ostrvu. Bili su to jedini trenuci kad je bio srećan.
„Evo je, evo je, ulovljena, ulovljena!“ Esteban mu je skrenuo pažnju da je mašinica na njegovom štapu počela da se obrće neviđenom brzinom. Tankredi je bio potpuno rasejan, prateći svoje uspomene.
„Pusti je, pusti je... Nije vreme.“
Esteban mu je savetovao da ne blokira špulnu, da je pusti da se odmotava dok se velika riba koju je trebalo uloviti ne iscrpi. Onda je dograbio kofu, bacio je u more, izvukao je užetom koje je bilo vezano za ručku i polio vodom mašinicu koja se još odmotavala.
„Tako se neće pregrejati“, objasnio mu je Esteban. Tankredi je klimnuo glavom, i on je znao te trikove.
Sklopio je oči da bi izbegao pljuskanje vode posute na mašinicu. Bilo je vruće i to ga je osvežilo. Potom je zaronio ruku u kofu, poprskao se po ramenima, grudima i na kraju po trbuhu. Bio je preplanuo i smršao. Već je nedelju dana na pučini u Meksiku na svojoj jahti Feri3. Bio je to važan dan. Pogledao je na sat. Rekao mu je da ga čeka u 15 časova i tako će i biti, bio je siguran.
„Sad!“ Esteban je video da se mašinica zaustavila, riba se sigurno umorila i bio je pravi trenutak da je izvuče. „Vuci, vuci...“
Tankredi je pokušao, ali osećajući prevelik otpor, opet je popustio i pustio mašinicu. Najlon se opet slobodno odmotavao kako bi se riba još umorila. Esteban je posmatrao špulnu koja se odmotavala i gledao more u daljini. „Bravo, tako...“ Onda je pogledao Tankredija.
„Mora da je prava zver...“
„Da!“
Esteban je bio zadovoljan. Onda je izvio obrvu. Bio je zabrinut, borba je trajala više od sata. Posmatrao je Tankredija. Imao je lepo telo, bio je vitak, mišićav, u kondiciji, ali da li je bio u stanju da podnese toliki fizički zamor? Esteban je viđao i ljude deblje od njega kako se iscrpljuju.
„Uspeću.“
„A?“
Tankredi se okrenuo prema Estebanu. „Rekao sam ti da ću uspeti, nemoj da se brineš, neću je izgubiti, budi miran, čak i ako budem morao ovako nekoliko sati. Poješćemo je za večeru.“
„Da, da, naravno, siguran sam“, slagao je Esteban.
Ali mu se Tankredi osmehnuo na odgovor. „Ne, nisi siguran.“ Dobro je poznavao psihologiju ljudi koji su ga okruživali. „Ako izgubim, onda ću ti večeras ja poslužiti jednog od onih lepih jastoga koje imamo na brodu, ako je, naprotiv, ubacim u brod, ti ćeš mi je spremiti kako znaš i umeš...“
Esteban se nasmejao priznajući da je pročitan. Onda se zabrinuo zbog opklade. Bilo bi mu neprijatno da ga lično Tankredi Feri Marijani služi. Boss, kako ga je zvao, nije bio od onih koji neće platiti opkladu, pa čak i tako neobičnu poput ove. Ali ono što ga je brinulo bio je odnos s kapetanom i posadom. Šta bi rekli o njemu? Esteban uzdahnu. Šta je tu je. Proverio je štap koji je bio previše povijen.
„Ne tako, ne tako, senor. Zar ne vučete previše?“
„Pusti me. Igram se. Još malo ću je izmoriti... a onda ću je opet zategnuti. Evo, ovako.“ Tankredi otpusti mašinicu. Mašinica je počela brzo da se okreće. „Vidiš...“
Zakačio je štap za kaiš. Ruke su mu bile slobodne, raširio ih je istežući mišiće. „Donesi mi pivo, Estebane, por favor... Čini mi se da ćemo još dugo.“
„Odmah, senor.“I u stvari tako je i bilo. Trebalo je tri i po sata neprekidnog vučenja i puštanja, navlačenja najlona, a onda opet otpuštanja mašinice, ali na kraju je Tankredi izvukao na brod marlina od sedamdeset kila.
„Opa, kakva zverka!“
„Svaka čast, senor.“
Esteban je zaista bio iznenađen, čak i zapanjen kako je uspeo da izdrži s tako povijenom kičmom na suncu.
Tankredi je bio iscrpljen. Moćni marlin udarao je debelim perajem po stolovima na brodu, pa ga je Esteban, pre nego što bi mogao da skoči u vodu i ugrozi ishod njihove opklade, hitro probo mačetom.
„Pravi diablo, senor! Stvarno svaka čast.“
Tankredi je otvorio sebi još jedno pivo. „Nisi verovao da ću uspeti, a, Estebane?“
Esteban je ovaj put bio iskren. „Ne, senor. Velika je to riba za mnoge ljude, uspeva samo velikim ribarima.“
Tankredi ga je pogledao srećan zbog tog komplimenta i iskapio pivo u jednom gutljaju. Onda je uzeo kofu s užetom, bacio je u vodu, napunio je i prosuo je sebi po glavi. Bio je mrtav umoran. Pogledao je na sat. Podne. Još samo tri sata. „Hajde, idemo na jahtu.“
Mornari podigoše marlina na palubu malim čekrkom.
„Bravo, Estebane!“ Aplaudirali su mu čestitajući mu i tapšući ga po ramenu. „Kakva riba!“
Ali Esteban je bio još ponosniji dok bi odgovarao. „Ma kakvi 'bravo, Estebane'... Bravo, el senor!'Gde bih ja tomavo takvu ribu...“
I svi su se smejali tom izrazu i bili još više iznenađeni i oduševljeni tim ulovom.
Nešto kasnije Esteban je servirao Tankrediju marlina za glavnim stolom na krmi, pod senkom mosta.
„Evo, senor, napravio sam ga na žaru kako volite, s malo limuna i belog vina koje sam posuo dok se pekao.“
„Bravo, Estebane. Sedi sa mnom. Pojedi i ti parče.“
„Ne mogu, senor. Posada...“
„Ma hajde, pravi mi društvo.“
„Dugi put, senor“
Tankredi je odlučio da ne navaljuje. Zapitao se šta bi se desilo da je izgubio opkladu. Kockarski dugovi se plaćaju, u tom slučaju ne postoje gazde i posluga. Pojeo je s uživanjem tog marlina. Činilo mu se da ima neki poseban ukus, možda zato što je u njemu bio sav umor od tri i po sata, koliko mu je bilo potrebno da ga izvuče. Tankredi je istegao leđa, bolela su ga. Mišići su mu bili nabrekli i bolni, dugo se nije tako naprezao. Uzeo je čašu šampanjca iz 1995. godine. Bio je leden i izvrstan, savršen uz ribu. Probao je malo salate koju su mu stavili na tanjir pored, paradajz i zelena salata. Pitao se kako je moguće da je toliko sveža. Bili su daleko od obale. Na trenutak se zapitao da nemaju i povrtnjak na brodu. Onda se nasmejao toj gluposti. Ipak, ne bi bilo loše. Pričaće o tome s Ludovikom, njegovom ličnom stilistkinjom. Kad bi bilo moguće, ona bi pronašla način.
Osećao je da su mu mišići previše zgrčeni. Ali Ludovika je na to već mislila. Tankredi je sišao na drugi sprat. Devojke iz njegovog ličnog spa centra su mu se nasmešile i otpratile ga u kabinu. Upitale su ga da li mu treba nešto posebno.
„Masaža celog tela, naročito leda, trapezni mišići su mi dosta tvrdi.“
Nešto malo kasnije stigla je maserka, koja mu je rekla da legne na sto za masažu. Tankredi ju je pogledao samo na tren. Bila je veoma lepa, kestenjaste kose i tamnog tena. Žena mu se ljubazno osmehnula, ali Tankredi je zatvorio oči. „Šta mi se dešava? Postao sam ravnodušan na lepotu... osim ako nije Sofijina?“ Nasmejao se u sebi. „Možda je kriva riba“, pomisli, „ali stvarno me je izmorila.“ I dok je osećao devojčine šake koje su počinjale da mu opuštaju mišiće, zaspao je. Kad se probudio, pogledao je odmah na sat. Deset do tri. Samo što nije stigao. Ustao je sa stola i primetio da je devojka odradila odličan posao. Istuširao se toplom vodom, skidajući sapunom ulje. Onda je obukao bademantil koji se nalazio u kabini. Na njemu su bili izvezeni njegovi inicijali u metalik sivoj i plavoj boji, baš kakva je bila i njegova jahta. Lična stilistkinja je zaista imala ukusa.
Popeo se na most i zatražio kafu. Pijuckao ju je osmatrajući nebo prema obali. Pogledao je na sat. 15.20. Ništa, još ništa. Baš čudno, kasni. Spustio je šoljicu na stočić i proveo naredne minute sedeći u velikoj beloj kožnoj fotelji. Prelistao je nekoliko novina, bile su današnje, ali nije u njima bilo ništa što već nije znao ili što bi ga moglo iznenaditi. Ponovo je pogledao na sat. 15.40. Činilo se da vreme stoji.
Odlučio je da se nečim zaokupi. Sišao je na donju palubu i potražio opremu. Bilo je malo vetrovito i činilo se da se vetar pojačava. Tankredi se osmehnuo. „Pa dobro, izgleda da ću posle morati na još jednu masažu. Možda ovaj put neću zaspati...“ Trenutak kasnije bio je na moru. Povukao je ručice ka sebi, zmaj se odmah naduvao, užad se zategla i u roku od nekoliko sekundi zmaj se vinuo ka nebu i gotovo ga izvukao iz vode. Tankredi je odleteo čvrsto držeći stopala u vezovima. Spustio se nekoliko metara dalje i odmah, čim je dotakao vodu, daska koju je čvrsto držao ispod sebe počela je da klizi po vodi i u roku od nekoliko sekundi već je bio daleko od jahte. Nastavio je da skija na pučini. Jahta je postajala sve manja, voda sve tamnija i dublja. Pomislio je na marlina kojeg je ulovio, na sve ribe koje su plivale pod njim, na moguću osvetu. Ali samo na trenutak. Ova daska je odlično letela. Možda bi uspela da razbije i ajkulu... Ali bolje bi bilo ne pokušavati tako nešto. Ipak, nije se plašio. Oduvek je život doživljavao kao izazov. Samo je tako mogao na neki način da se suoči s Klodininom pričom i da je prevaziđe. Ali da li ju je zaista prevazišao? Tankredi je nastavio da leti po talasima, nošen vetrom, gubeći se u nemogućim pitanjima. Onda je promenio pravac, krenuo prema zapadu i kad je sunce već bilo na zalasku, krenuo nazad.
Jahta se sve više približavala. Dok je brzo stizao kajtsurfom, iza broda se pojavio helikopter. Konačno. Pogledao je na sat. Bilo je 19.30. Tankredi je lagano pustio zmaja da se izduva i padne u vodu malo dalje dok je on na dasci stigao pod stepenice. Pružio je svu opremu jednom mornaru koji mu je došao u susret, na brzinu se istuširao napolju toplom vodom, obrisao se, obukao trenerku i potrčao na gornju palubu, gde je helikopter upravo sletao. Propeleri su usporavali, vrata od kabine se otvorila i Gregorio Savini je iskočio napolje. Držao je glavu spuštenu, a čvrsto uz telo sve ono što je moglo da odleti. Onda je potrčao ka Tankrediju, koji ga je čekao na nekoliko metara udaljenosti.
„Šta se desilo? Zašto toliko kasniš?“ Savini se izvinio. „Nije bilo lako.“
Tankredi je pogledao hartije koje je Gregorio Savini držao pod miškom. „Je l' tu?“
„I ovde“, reče podižući koferčić u drugoj ruci. „Ova devojka je imala poseban život.“
„Da“, reče Tankredi. „Mislim da jeste.“ Konačno je mogao da sazna pravu priču o Sofiji.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 11:54 am


Čovek koji nije želeo da voli  CJe_Kl_KJGN1_Y




19.




Tankredi je otišao u svoju kabinu. U potpunosti je bila ugrađena u pramac: veliki salon, radna soba, kupatilo i spavaća soba s dva velika prozora. Bili su od pleksiglasa, debeli više od četrdeset i pet centimetara, uranjali su oko četiri metra ispod površine vode. Imali su sistem za zatamnjivanje, ali su se mogli ostaviti i otkrivenim da se vidi more ispod spavaće sobe. Ponekad kad je voda bila izuzetno prozirna, mogle su se videti i morske dubine.
Tankredi je ušao u radnu sobu. Svetlost sutona obasjavala je celu prostoriju čineći atmosferu izuzetno toplom. Seo je za sto, uzeo fasciklu i otvorio je, zatim je iz kofera izvukao sav materijal, fotografije, papire i druga dokumenta. Ovaj put je Gregorio Savini uradio besprekoran posao, otišao je unazad u vreme, od prvih godina Sofijinog života do poslednjih dana, kad ju je Tankredi prvi put video. Nikada nije dobio tako detaljnu dokumentaciju, čak ni kad su u pitanju bili veliki poslovi u kojima su u igri bile astronomske svote. Tankredi nije verovao svojim očima. Ništa nije izostavljeno, prosejanih dvadeset i devet godina života u fascikli od više od sto stranica punih beležaka.
Gregorio Savini je shvatio da je ovaj put ulog bio drugačiji. Neće to biti obična utakmica, i iznad svega, ishod nije nimalo bio siguran. Tankredi je odlučio da ne misli o tome. Uronio je obema rukama u život te žene. Listao je jedan za drugim nizove hartije. Bio je ganut, znatiželjan, zabrinut. Odmah je našao izvod iz matične knjige rođenih, 18. jul. Nasmešio se pomislivši da je imao manje od mesec dana da smisli poklon. Onda je ostao bez reči. Video je njene prve fotografije, pre rođenja, ultrazvučni snimak jednog bića koje se tek nazire, poneka crtica lica, nosić, jedna šaka. To je bila prva Sofijina slika. Onda ju je video u pelenama, u kolevci, u kolicima, kako se čvrsto drži za ogradu neke terase. Iza se videlo more. Ko zna gde su bili? Proverio je broj na fotografiji: devet. Potražio je u beleškama objašnjenje. Devet: Mondelo, prvo letovanje u Palermu. Nastavio je da lista stranice, primetio je da su roditelji bili Sicilijanci, iz Ispike, jednog sela u blizini Modike, preciznije. Kao veoma mladi su se preselili u Rim, a onda su se vratili da žive na Siciliji. Ta devojčica je rasla stranicu za stranicom, prvi zubići, prvi rođendani, prvi koraci, prvi bicikl, prvi motor. Pa škole. Bili su tu čak i pismeni zadaci.
Gregorio Savini je uradio odličan posao. Tankredi je počeo da ih čita. Primetio je kako se njen rukopis od jednog do drugog menjao, od zaokruženog i dečijeg postajao je lagano linearan i precizan, poput njenih rečenica, njenih misli. Onda ispiti, matura, i ta devojčica je odjednom postajala žena. A evo i njene prve velike ljubavi i prvog poljupca. Onda je pregledao sve fotokopirane stranice nekog starog dnevnika, njene crteže, njene fotografije, nacrtana srca, natpise flomasterom, imena prijateljica, druge nove potencijalne ljubavi i rečenice ukradene od nekog čuvenog pisca.
Tankredi je udisao život te žene, osećao njene mirise, proučavao promene, zamišljao njene korake, njen glas, hranio se hiljadama tih malih detalja. Među raznim listovima ugledao je jednu kovertu. Otvorio je, unutra se nalazila mini-kaseta. Ustao je i stavio je u kasetofon. Bila je to kaseta iz njene automatske sekretarice, slušao je njen glas, njene odgovore, prijateljice, pozive na žurke. Pročitao je nekoliko poruka. Bio je iznenađen time kako se ta devojka promenila tokom godina. Iz Ispike je otišla u Rim, tamo je kratko studirala, a onda u Firencu, gde je živela kod neke tetke, ali je sve to vreme sledila strast svoje sicilijanske bake, klavir.
Još jedna kaseta. Tankredi je čuo prvi nastup. Šubert. Sofija je imala jedva šest godina, a već mu je delovala kao izvrsna pijanistkinja, barem onoliko koliko je on poznavao muziku. Nastavio je daje sluša, stavljao je kasetu za kasetom i istovremeno čitao radove iz gimnazije, pune njenih ideja, njenih misli, ponekad iskrivljenih i složenih, ponekad jednostavnih i naivnih. Prelistavao je fotografije, godinu za godinom, i ta devojka kao da je mu pupila pred očima, tamna kosa, zatim svetlija, zatim kraća, dečije haljine, zatim haljine devojčice, pa za devojke i konačno za žene. Proslava Božića, Uskrsa, na moru, Nova godina na planini, a onda je ponovo čitao njene dnevnike, prvi beg, prvo putovanje u inostranstvo. Gotovo da ga je nerviralo što vidi sve te godine provedene u lutanju Italijom, svetom, njene žurke, njene školske dane, njena zabavna ili dosadna popodneva, ispunjena smehom ili plačem, ali bez njega. I odjednom je osetio ljubomoru na to vreme koje je nestalo, koje nikada više neće moći da bude njegovo.
Onda njen prvi put. Pokušao je da shvati iz tih rečenica u dnevniku, iz tih pisama, iz tih fotografija snimljenih nešto pre i odmah posle toga, kakva je bila. Da li joj se seks dopao? Da li se uplašila? Da li je osetila bol? Smejala se, plakala, uživala? Kako je vodio ljubav s njom taj mladić? Nežno, strastveno, rasejano, užurbano, na brzinu? Pročitao je nekoliko puta taj pasus i zamislio tu priču. On, Đovani, njen prvi momak iz istog sela, iz Ispike. Sofija ga je svakog leta gledala na toj plaži, gledala je kako raste pred njenim očima, prve dlačice, glas koji mutira, brada. Nastavio je da čita fasciklu iz tog perioda. Upoznala ga je u nekom kafiću. Bio je stariji od nje, ali Sofiji to nije predstavljalo problem. Dala mu je do znanja da joj se dopada, ali on je mislio jednostavno da je ona devojčica, simpatična, zabavna, čak i slatka, ali svakako ne žena. Onda je ona odlučila da čeka. Dan za danom, nedelju za nedeljom, nije joj se žurilo. Pripremala ga je svakog leta, sve je bilo dokumentovano u tim dnevnicima. Njeni potezi, njene posete, njene replike, njeni telefonski pozivi, polako mu je postajala draga prijateljica i počela je da se igra s njim. Davala mu je poklone, priređivala iznenađenja, svraćala do njega s nekim jelom, ostavljala mu uvek poruke na „motoru“, kako su zvali mopede u tom selu. Godinu za godinom Sofija je bila sve smelija, poneki drzak odgovor, aluzija, miris mogućeg seksa. I tako je počeo da je želi i konačno da mu bude prava-pravcata opsesija. Zatim promena. Ona devojka koja se šalila i za koju se činilo da mu ne da mira iznenada je nestala. Posle nekoliko dana Đovani je bio kao poludeo, onda je otišao njenoj kući da je traži i pitao je njene roditelje gde je, ali Sofija ih je pripremila. „Idem do Lučije da učim jer ima neki tip koji mi ne da mira. Čak i ako bude navaljivao, nemojte mu reći gde sam!“
Roditelji su joj verovali na reč, tako da su se, kad je Đovani pokucao na vrata, pravili da su i oni zabrinuti, rekli mu da im se Sofija nekoliko puta javila da ih umiri, ali da apsolutno nisu znali gde je niti je ona htela da im kaže. Đovani je delovao kao da je van sebe. Sofijini roditelji su se čak zabrinuli videvši tog veoma nervoznog mladića, čak previše. Pomislili su na najgore, na jednu od onih ludih ljubavnih priča koje se završavaju nasiljem.
„Danas ih ima toliko! O, majko božja... Baš naša kćerka da završi tako...“
Ali kad se Sofija vratila u selo, sve se zbilo na najbolji mogući način. Đovani je ostavio svoju devojku, počeo da se zabavlja sa Sofijom i započela je jedna divna i strastvena priča. To leto ona je provela upravo onako kako je i nameravala. Bilo je to leto sačinjeno od slobode, poljubaca i otkrića, vožnji motorom i noći na svim plažama oko Modike. Bilo je to leto njenog prvog puta. Zatim se vratila u Rim da studira na konzervatorijumu. Naravno, izgubila je svako zanimanje za Đovanija. Bio je to samo njen hir, htela je to samo zato što nije mogla da ga ima, i čim je dobila šta je želela, brzo se od toga umorila.
Tankredi je posmatrao fotografije iz tog perioda. Sofijino lice, njen pogled. Nešto se desilo toj devojci: bila je ambiciozna, energična, sposobna žena, odlučna i rešena. Lepa i svesna svoje lepote. Na nekoj drugoj fotografiji imala je na sebi laganu pamučnu haljinu, jedna bretela joj je spala, bujna i slobodna dojka, bez grudnjaka. Vetar joj je razbarušio kosu, ona je stavila šaku na čelo pokušavajući da je obuzda, izgledala je gotovo iznervirano. Sigurno je primetila da su je fotografisali, a u tom trenutku to nije želela. Nije se osećala savršeno. Tankredi je približio fotografiju da bi je bolje pogledao. Međutim, bila je. Čak i više od toga. Prelepa, jednostavna, izazovna. Ta haljina koju je vetar njihao gotovo joj se priljubljivala uz telo. Ispod njenog ravnog stomaka se nabirala, zatim je postajala pripijenija, na bokovima su se ocrtavale gaćice ističući tanke rubove. Tankredi je začkiljio, mogla se videti ta malecka čipkana traka. Sigurno su bile seksi. Tik ispod haljine, pomalo nabrane, spuštale su se mekano na njen polni organ. Osetio je divlji ukus te fotografije koja nije uspevala ništa da sakrije i uzbudio se pri toj pomisli. Sedela je na motoru. Zagledao se u dugačke i preplanule noge, delimično otkrivene i blago raširene.
Tankredi je iznenada osetio kako ga obuzima talas strasti, osećao je toplotu kako raste iznutra. Želeo je tu ženu, sada, odmah, da je ima kao što ju je imao onaj mladić s dvadeset godina, da je poseduje na tom motoru, na toj plaži, na stolu njegove kancelarije. Ali odakle se rađala ta iznenadna, ta besmislena strast prema jednoj ženi koju je video samo dva puta? Hteo bi da shvati koja uspomena, koja nesmotrena sličnost, s kim, kada, kako je u njemu izazivala sve to. Uragan.
„Želim je. Moram da je imam.“ I gotovo da je to bio bes, seksualna glad. Činilo mu se da ludi. Njegov život, naviknut na komandovanje, odjednom izbačen iz sedla, padao je na tlo i gledao ga zanemeo. „Kako je to moguće?“, nastavljao je da viče u sebi. „Kako je to moguće? Šta ti se dešava, Tankredi?“, ponavljao je sad tiše, znajući već da ne može da nađe nijedan odgovor. Kao da je bio zarobljen. Njegova kancelarija, taj sto, ti papiri, te fotografije, sve to što ga je okruživalo osećalo se na nju. Popio je rum s ledom i limunom, sam se poslužio, nije hteo nikoga ni da čuje ni da vidi. Onda je nastavio da čita, lista, gleda druge fotografije. I u trenu je opet bio u životu te devojke. Konzervatorijum, njen život u Firenci, ispit za ispitom i onda opet Rim. Sofija je počela da svira u najvećim evropskim orkestrima. Sa devetnaest godina je debitovala u Beču i od tada se više nije zaustavila. Pariz, London, Brisel, Cirih, putovanja po svetu, koncerti s najvećim dirigentima. Nisu više dnevnici i fotografije pričali o njoj, već video-snimci. Jedan za drugim, Tankredi je pogledao čudesne koncerte. Prvi put od rođenja je s drugačijom emocijom slušao Šopena, Šuberta, Mocarta. Iz njegove kabine jedna za drugom čule su se klasične kompozicije u savršenom izvođenju jedne velike pijanistkinje: Sofije Valentini. Nije skidao oči s nje, pratio ju je kao opčinjen pognutu nad dirkama klavira. Austrijska televizija, poljska, francuska, nemačka i na kraju škotska, sve su isticale njenu bravuru, savršenstvo, prisebnost, preciznost u izvođenju. Tankredi joj je satima posmatrao šake, puštao je jedan za drugim te diskove, proživljavao njene uspehe po svetu i svaki put mu je bila lepša, u Argentini, kao i u Brazilu, Kanadi ili Japanu. Bio je zapanjen veštinom te žene, ali iznad svega iznenađen onim što je osećao prema njoj. Prvo ju je toliko želeo fizički. Sada se toga gotovo stideo. Kao da je želja samo za njenim telom bila greh. Da, greh. Ponovo je čuo tu reč kao udaljeni eho koji odjekuje u njegovom mozgu, drži ga budnim i lucidnim u toj dubokoj noći, na toj jahti, nasred mora, na pučini Meksika.
Naslonio se na naslon fotelje, uzeo daljinski i zaustavio snimak. Gde je sada bila Sofija? Šta je radila? Je li bila u Rimu? Je li bila noć? Je li spavala? Pogledao je poslednju preostalu fasciklu. Nedostajalo mu je poslednjih osam godina. Ipak, bila je tanja od ostalih. Popio je poslednji gutljaj svog ruma. Šta se dogodilo u tom periodu? Otkud tako malo stranica? Koga je upoznala? S kim je živela? Da li je imala decu? Zašto je prestala da svira? Da li se udala? I pre svega, da li je bila srećna? I u trenutku Tankredi se iznenadio. Poželeo je sve da spali, da više ništa ne sazna o toj ženi, da je zaboravi, poželeo je da je nikada nije sreo. Ali znao je da je ulazak u tu crkvu bio samo početak. Više nije mogao da se povuče. Bilo je prekasno. Onda je sipao sebi još ruma, popio veliki gutljaj i otvorio poslednju fasciklu. Počeo je da čita. Video je druge fotografije, druge snimke i na kraju je shvatio.
Bila je zora. Galebovi su leteli nisko nad vodom. Njihovo kričanje je odjekivalo daleko nad tim ravnim morem. Prvi zraci sunca koje je izlazilo obasjali su jahtu. Iz kabine na pramcu dolazile su Šubertove note, njen poslednji koncert. Tankredi ju je gledao, lepu i neobuzdanu za klavirom. Sad je shvatao zašto je talenat takvog dometa odustao od muzike. I znao je zašto ju je sreo. Bila je kao on. Nasukana duša.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 11:55 am


Čovek koji nije želeo da voli  Chris_Burkard15

20.




Pa, kako se osećamo danas?“
„Bolje nego juče i gore nego sutra.“
Andrea se osmehnuo Stefanu. To je već odavno njihov pozdrav. Viđali su se tri puta nedeljno. Otkad su se upoznali, odnos im se mnogo promenio.
Neposredno posle udesa nije bilo tako lako.
„Ljubavi... došao je psihoterapeut.“ Sofija je ostala na vratima puštajući ga da uđe. Andrea je polako okrenuo glavu. U polutami je ugledao jednog momka možda malo starijeg od sebe. Bio je visok, mršav, kratke kose, osmehivao se i pre svega stajao na svojim nogama. Andrea ga je gledao koji trenutak, a onda ponovo okrenuo glavu ka prozoru. Roletna je bila spuštena. Slaba svetlost jedva je ulazila. Napolju je sigurno bilo sunčano. Čuli su se dečiji glasovi, bili su poput udaljenog odjeka.
„Hajde, dodaj, šutni...“
Čuo se njihov trud, njihovo trčanje, buka tih koraka po osunčanoj poljani. Zamislio ju je suvu, belu, prašnjavu. Igrali su fudbal. Video je noge dečaka, neke s visoko navučenim čarapama, s dlačicama, neke ćosave, neke preplanule, neke starije, ali svi su imali nešto zajedničko: trčali su. Spretno ili nesigurno, s velikom vizijom igre ili bez posebnih fizičkih sposobnosti, ali svi su trčali za loptom. Ćuteći je gledao prozor. Osećao je kako umire iznutra, nedostajalo mu je daha. Pokušao je da pomeri noge. Tvrdoglav, kao da se radilo samo o košmaru, kao da je sve to što se desilo samo izmaštao. „Hajde“, pomislio je, „hajde, možeš, ovo je samo ružan san. Sve je samo pitanje volje. Guraj, guraj, kao kad si igrao ragbi u Akva Četozi, kad je lopta nailazila, a ti je konačno stiskao u rukama i bila je tvoja. Tada si trčao, spuštene glave, a tvoje noge su letele po toj zelenoj livadi i niko nije mogao da te stigne, niko nije mogao da te blokira. Letele su te noge, i više nego letele...“
Andrea pokuša ponovo. Gurao je, stiskao zube, znojio se, obuzet kao pomahnitao tim naporom. Sitne kapljice znoja curile su mu niz čelo, obraze, vrat. Izgledalo je kao da plače. Ali nije. Krajičkom oka posmatrao je podnožje kreveta. Nadao se da će ugledati ma i najmanji pokret, naznaku, iznenadni sićušni nabor ispod pokrivača, znak života svojih nogu. Ništa.
Jedna šaka se spustila upravo tamo gde je gledao. Taj mladić.
„Mogu li da sednem? Zovem se Stefano.“ Nije sačekao odgovor. Uzeo je stolicu i približio je krevetu. Andrea je još uvek bio tu s licem okrenutim prema prozoru. Čuo je kako se vrata zatvaraju. Znao je da je ostao sam s njim u toj sobi. Sofija ga ja pripremila za posetu. „Bolnica će nam poslati nekog. Htela bih da probaš s njim da razgovaraš. Pomoći će ti.“
Prošlo je tek tri meseca od saobraćajne nesreće. Bio je u krevetu, potom u kolicima i počeo je da kruži po hodnicima dok nije sreo hirurga koji ga je operisao.
„Dobar dan, profesore Ričo!“ Tog jutra Andrea je bio radostan. „Kad ću moći da ustanem?“
Profesor Ričo ga je gledao s osmehom. Onda ga je pomilovao po glavi kao otac kojeg već deset godina nije imao.
„Trebaće vremena, Andrea. Ali vidim da si u formi...“
Otišao je tako, naglo, odmah sustigavši jednog mladog asistenta koji mu je predao karton nekog pacijenta. Prelistao je nekoliko stranica, ali kao da je još uvek osećao Andrein pogled, te uporne, ljubopitljive oči. Tada se profesor okrenuo i zagledao u njega. Bio je to samo tren, ali u tim očima Andrea je ugledao tugu te laži i onda je shvatio. Neće se više nikada dići iz tih kolica.
„Već tri godine radim ovaj posao...“ Andrea je primetio da je mladić kraj kreveta već neko vreme pričao. Nije pratio ništa od onog što je govorio. U tom trenutku je želeo da je negde drugde, na nekom ostrvu, u stvari u vodi, u moru, bilo mu je vruće. „I verujem da sam shvatio šta me je nateralo da se bavim ovim poslom. „Napravio je pauzu kao da je tražio njegovu pažnju, malo znatiželje, naznaku odgovora. Znao je da je neće dobiti, pa je nastavio: „Film.“ Zaćutao je kao da je ta rečenica mogla da ima efekta. Andrea je međutim gledao prema prozoru. Stefano je nastavio s pričom. „Odlučio sam se za ovaj život zbog jednog filma. Da te večeri nisam ostao kod kuće i upalio televizor, danas ne bih bio ovde. Eto...“ Nasmejao se. „Kriv je taj film.“ Trudio se da bude duhovit. Ali Andrea nije obraćao pažnju na njega.
„A ja?! Koji film sam ja pogledao, šta sam uradio, kakvu mogućnost izbora sam imao? Niko me nije pitao: hoćeš li da živiš ovako? Zar nisam mogao da budem zaboravljen na ivičnjaku te ulice? Nisu mogli da me razbiju o kola i tačka? Ili da me u potpunosti proglase neuračunljivim, tako danas ne bih ništa osećao, ništa znao, ne bih mogao da razumem te tako glupave reči?“ Jedna suza mu kliznu iz očiju. Ali Andrea pomisli da će se lako pobrkati s njegovim znojem, a čak i kad bi bila otkrivena, ne bi mu to ništa značilo. Više ga ništa nije zanimalo.
Mladić je nastavio da govori. Andrea ga više nije slušao, sklopio je oči, napunjene suzama, i bio je negde drugde. Napolju, na suncu, u majici i šortsu, bio je zagrejan i trčao je, da, trčao je među tim dečacima s loptom zalepljenom za stopalo i driblao je jednog pa drugog, šutirao loptu i trčao bez zaustavljanja, brz, brži od svih, na svojim nogama, na svojim lepim nogama.
Kad se probudio, u sobi više nije bilo nikoga. Stolica je vraćena na mesto, svetlost koja je ulazila kroz prozor bila je nisko. S fudbalskog terena nije više dopirala buka, utakmica je bila završena. Vrata su se lagano otvorila, i kao da je čula da se tek probudio, Sofija je ušla u sobu s tacnom. Na njoj je bio čajnik pun toplog čaja i sok od paradajza, nekoliko slatkih biskvita, čips i masline. Andrea se uzdigao na ruke i povukao trup ka sebi. Sofija mu je bolje namestila jastuk za leđima, a zatim reče, kao da je posredi svakodnevno ćaskanje.
„Stefano je otišao. Kako ti se čini?“
Andrea ju je gledao sa sarkastičnim osmehom. „On je poslednja osoba na svetu koju bih hteo da upoznam. Prezirem njegov pijetizam i uobraženost da je inteligentan, ponašao se prema meni kao da sam povredio glavu, a ne kičmenu moždinu, kao da sam šestogodišnja budala koja se boji onog što je okružuje... Kad bih imao noge, šutnuo bih ga posred guzice da odleti sve do bolnice.“
Onda ju je dugo gledao. Rekao je to namerno, tražio je svađu, bio je pun besa i tako je reagovao jer je hteo da je odbije od sebe.
Sofija je to shvatila i iznenadila se svojim ponašanjem, koje joj nije bilo svojstveno, odgovarajući mu.
„Ti još uvek imaš noge i oni nisu izgubili nadu, kažu da ćeš jednog dana moći da se krećeš.
Bolnica nije tako daleko. Možda bi zaista mogao ozbiljno da ga shvatiš.“ I ona se trudila. Ali u stvari nije više znala šta da radi.
„Ali ko su to oni? Ko nije izgubio nadu? Lekari? Oni mogu samo da žive od nade, nemaju šta drugo da ponude svojim pacijentima osim analgetika, lekova protiv panike, protiv stresa, protiv depresije. Uspavljuju svet da bi kresali medicinske sestre, svoje ili tuđe... a da ih niko ne vidi. Mrzim lekare. A možeš misliti tamo nekog govnara od psihoterapeuta.“
I dohvati sok od paradajza takvom silinom da je udario čajnik, a vreli čaj mu se prosuo po pokrivaču i delom po nogama. „Šta to radiš?“
„Šta radim? Kakvo kretensko pitanje! Prosipam čaj po sebi... I tako ništa ne osećam! Jesam li se opckao? Nemaš pojma koliko mi je žao, ali ništa ne osećam!“
I rekavši to, uze solju i snažno je zavitla u prozor, onda i čašu i baci je na zid, onda čips i posudu punu maslina. A na kraju zafrljači i samu tacnu na stonu lampu. Počeo je da grabi sve što mu se našlo pod rukom, knjigu na natkasni, fioku. Onda se opružio preko kreveta, dograbio obema rukama zavese, kuke na zidu su se na trenutak oduprle njegovoj težini, a onda se odvalile s celom garnišnom, Andrea je izgubio ravnotežu i pao na krevet. Skliznuo je na pod, u prosuti čaj, u paradajz među maslinama, čipsom, komadima stakla. Povukao je mrtvu masu svojih nogu zapetljanih u čaršav.
Sofija se sledila, ali se odmah našla pored njega. „Ljubavi, nemoj tako, molim te, ljubavi, molim te...“
„Prokleti život, prokleti.“ I počeo je pesnicama da udara o pod, onda je pokušao da ustane pomoću ruku, povređujući dlanove, sekući ih. Krv se mešala s paradajzom, sa čajem, s keksom izmrvljenim u slatkastu smešu.
„Zašto... zašto...“ Andrea je počeo da plače.
Sofija ga je zagrlila, snažno ga stegla u naručju i počela i ona da plače.
„Zašto me nisu pustili da umrem? Zašto su me kaznili ovako? Trebalo je da umrem, trebalo je da umrem, da ne budem ovde. Pogledaj me...“
Sofija se odmakla od njega. Držala ga je u naručju. „Gledam te i lep si kao uvek...“
„Nije istina, grozan sam.“
„Ljubavi, molim te nemoj to da govoriš. A moj život? Šta bi bilo s mojim životom, šta misliš?“ Andrea je zaćutao. „I za tebe bi bilo bolje da me više nema.“
Sofija ga je ponovo zagrlila i stegnula ga još jače.
„Ali nije tačno, zašto to kažeš?“ Lice joj je bilo skriveno u njegovoj kosi. Udisala je njegov miris plačući.
„Zato što je tako.“
Sofija ga pomilova po kosi. „Volim te, jedino to se računa.“
„Onda mi se zakuni u nešto.“
Sofija se odmaknula. „Kunem se, ljubavi.“
Andrea se konačno osmehnuo: „Ali još ne znaš o čemu je reč...“
I Sofija se osmehnula. „U bilo šta... Mora nam biti bolje, ipak. Ovako više ne može.“
Andrea je duboko uzdahnuo. „Onog dana kad više ne budeš zaljubljena, onog dana kada ti se dopadne neko drugi...“ Sofija pokuša da kaže nešto, ali on joj odmah stavi šaku preko usta.
„Dozvoli mi da završim...“
Sofija sklopi oči na trenutak, a onda ih otvori i klimnu. Andrea nastavi. „Čak i ako ne nađeš nikog, već se samo umoriš od mene... Moraš me ostaviti bez razmišljanja.“
„Ali...“
„Ne, rastaćemo se kao bilo koji par. Zakuni se.“
„Kunem se.“
„Šta god da se dogodi. Ako više ne budeš htela da budeš sa mnom, rastaćemo se i tačka. U redu?“
„Zaklela sam ti se.“
Andrea ju je pogledao u oči. Sofija je susrela njegov pogled. I videla je jednog drugačijeg čoveka od onog kojeg je oduvek poznavala. Videla ga je ranjivog, nesigurnog, željnog ljubavi, željnog da ponovo izgradi sve ono u šta je nekada bio siguran.“
„Dozvoli mi da se osećam muškarcem poput svih.“
Sofiji su se oči ispunile suzama i pobegla je iz sobe. Nešto kasnije se vratila. Umila je lice, očistila maskaru koja je počela da se razmazuje oko očiju. „Izvini.“
„Nema veze, i ja sam plakao.“
Počeli su da se smeju. Sofija se malo namrštila. Andrea je uspeo da ustane s poda i da se popne na krevet. „Nisam mogao da počistim pod...“
Sofija mu se osmehnula. „To nisi radio ni pre...“ I otišla je odatle. „Nije istina...“, viknuo je Andrea iz sobe. „Nekad bih namestio krevet.“
„Jednom, greškom. Ili ko zna šta si radio među tim čaršavima.“
„Kako si pokvarena.“
Sofija ga je pogledala mršteći se. „I više od toga.“ Počela je da čisti pod, sakupila staklo, masline i čips. Onda ju je Andrea uhvatio za haljinu i povukao ka sebi. „Oprosti mi.“
„Već jesam.“ Snažno ga je zagrlila.
„Oprosti mi još.“
„I to sam već uradila.“
„Oprosti mi s ljubavlju.“
Sofija ga je pogledala, osmehnula se i poljubila ga. „Evo, gotovo.“
„Sad sam srećan.“
Tek tada je Sofija primetila da joj je haljina bila sva krvava. „Ali, ljubavi, pogledaj svoje šake! Pune su staklića.“
„Neke sam izvadio.“
„Ali ne bi trebalo da ih ima više...“ Sofija je ustala, ubrzo se vratila iz kupatila s alkoholom i blaznicama od vate koje je koristila za skidanje šminke.
„Evo... Moraš da ih dezinfikuješ.“ Prešla je blaznicama natopljenim alkoholom preko njegovih šaka. „Kako je? Peče?“
Andrea se osmehnuo. „Malo.“
„Onda ću staviti još.“ I poprskala je alkohol direktno na šake. „Sad peče!“
Sofija mu nije popustila i nastavila je da mu ih dezinfikuje. Onda mu je rekla, ne gledajući ga u oči: „Moraš da mi učiniš jednu uslugu...“
„Sve što hoćeš.“
Sofija se zagledala u njega: „Htela bih da Stefano dolazi svaki dan.“ Andrea je podigao obrve. Zatim se osmehnuo. „Toliko ti se dopada?“
„Budalo.“ Uozbiljila se. „Moramo da učinimo sve što je moguće. Potrebna nam je pomoć, moramo da se potrudimo ako hoćemo da uspemo, ljubavi.“
Andrea je pomislio da je lepo što koristi množinu.
Sofija je razumela. „U suprotnom nećemo uspeti. Bilo bi nemoguće za bilo koga.“ Andrea je malo ćutao. „Okej. Ali ti moraš da se vratiš sviranju.“
„To je nemoguće.“
„Sama si rekla, moramo da se potrudimo.“
„Da, znam, ali to je nešto drugo...“
Sofija mu je objasnila da je reč o zavetu. Tako su zajednički utvrdili neka pravila, najpre da će ona predavati muziku u svojoj staroj školi na Trgu del'Oro, a da će se on viđati sa Stefanom tri puta nedeljno.
Sledećeg dana Stefano se vratio. Ovaj put Andrea je razgovarao s njim. Pogledali su zajedno film koji je Stefanu na neki način sugerisao kojim poslom da se bavi, Staranje o Henriju s Harisonom Fordom. Kad se film završio, Stefano je ugasio televizor i izvadio DVD iz plejera.
„Gledao si ga?“
„Ne.“
„Eto, recimo da bi ja trebalo tebi da budem ono što je Bredli Harisonu Fordu.“
„Ali on je bio njegov fizioterapeut...“ Stefano se nasmejao. Pogledao je Sofiju.
„Što se toga tiče, ja sam velikodušniji, doveo sam ti jednu ženu...“
Utom je ušla Mariza, jedna gospoda od šezdeset godina s rukama kamiondžije.
„Mislio si da će biti neka od onih nežnih i mekih medicinskih sestrica, eh...“
Mariza se osmehnula obojici. „Kad hoću, ja to i jesam... Ali u ovom slučaju... Hajde ti, napolje.“
Izbacila je Stefana iz sobe, a onda sat vremena radila fizioterapiju s Andreom. Bila je vrlo naporna, teški pokreti koji su na neki način ponovo aktivirali cirkulaciju. Kasnije kad je Mariza otišla, Andrea se osećao mnogo bolje. Stefano se vratio u njegovu sobu i primetio novu svetlost na njegovom licu.
„Eto, takvog te volim. Prvo ozdravljenje dolazi odavde.“ Stefano mu pokaza glavu.
„A istovremeno i odavde...“ Pokaza mu srce. „I srećom...“, pokaza mu među noge, „ovde sve još uvek funkcioniše veoma dobro, rekla mi je Mariza!“
Andrea se zacrveneo. Protiv svoje volje dok ga je Mariza masirala, dobio je erekciju. „Ne brini se...“, rekla mu je. „Naviknuta sam i dobro je što se dešava, kod kuće ponekad poželim da imam čarobni štapić!“ I grohotom se nasmejala oslobađajući Andreu stida.
Prošlo je više od sedam godina od tada, a Stefano i Andrea su polako postali prijatelji. Tog jutra Mariza tek što je završila masažu. „Evo, gotovo... Kao nov!“
Andrea je počeo da se smeje. „Bar da jesam. Ipak, imam trideset i tri godine, nisam više dečačić.“
Mariza se pojavila na vratima kupatila. Brisala je ruke posle pranja. „Bolji si nego mnogi koje poznajem. Tvoje noge još uvek imaju jake mišiće, reaguju na elektrostimulaciju koju smo uvek koristili. S jedne strane...“, reče Mariza, „još su jače nego ranije. Danas je ova pasivna gimnastika gomili ljudi postala omiljeni sport.“
Andrea ju je gledao dok je oblačila kaput. „Baš“, pomisli. „Pomisao da trčim gore-dole po šumi usred prirode u stvari je moj san.“
„E sad vas pozdravljam, deco...“ Zatim ih je pogledala lukavog izraza. „Budite dobri...“ I izašla je.
Stefano ju je zabavljeno posmatrao. „Kakav lik. Mora da je bila baš lepa žena. Po meni je još uvek veoma zabavna, a i pomisao na maserku me je uvek na neki način uzbuđivala...“
„I mene.“
Andrea se osmehnuo pomišljajući na sve one situacije kad se uzbudio pod Marizinim šakama i kako ga je ona svaki put umirila, na to kako je ta žena savršeno umela da odvoji prirodne i fizičke stimulanse tela od pokvarenosti i požude muškarca.
Stefano je seo naspram njega. „I kako je? Nemoj odmah da odgovoriš. Razmisli dobro.“ Andrea se nasmejao.
„Ja idem da uzmem nešto za piće.“
„Osećaj se kao kod svoje kuće.“
Stefano viknu iz kuhinje. „Ali ja jesam kod svoje kuće!“ Zatim se pojavio s dva piva, dao mu jedno i ponovo seo na svoje mesto. Otpio je dugački gutljaj piva. „Ah... divno ledeno. Baš kako volim.“
I Andrea je otpio dobar gutljaj.
„I onda?“ Stefano ga je gledao spokojno, sa znatiželjom. „Čini mi se da je period dobar... Zar ne?“
„Da, zavisi od tačke gledišta.“ Stefano klimnu. „I to je tačno.“
„Zavisi od tačke gledišta, kako neko gleda na stvari, stara izreka o polupunoj i polupraznoj čaši...“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 11:55 am


Čovek koji nije želeo da voli  Chris_Burkard13

„Da...“
Obojica otpiše gutljaj. Bilo im je dobro, atmosfera je bila lepa, spokojna, bez napetosti, kao što se dešava među prijateljima, a oni na neki način to i jesu bili. Nisu imali tajni jedan pred drugim. Upravo to se Stefano trudio da uradi s Andreom, da mu pokaže da je svačiji život pun teškoća, padova i uspeha, zadovoljstava i patnji, kompromisa i sreće, oscilacija da bi se održala ravnoteža.
„Sećaš li se šta sam ti rekao kad smo se upoznali?“
„Toliko si mi toga rekao...“
„I to je tačno, kad sam pričao o ljuljašci.“
„Ah, da... kako ono beše?“ Pokuša da se seti. „Život je kao ljuljaška koja se ljulja na sunčanoj livadi...“
„I oluja.“ Stefano se osmehnuo. „Dobro. Onda je nešto ostalo urezano među ovim prljavim čaršavima.“
„Ali tek su promenjeni!“
Stefano se nasmejao, a onda naglo promenio ton. „A sa Sofijom, kako ide?“
Andrea je prestao da pije pivo, stavio ga na komodu. „Dobro... Bar mi se čini da je dobro.“
„Svakako da je danas tako komplikovano održati vezu. Svet je pun iskušenja, lako je prevariti...“
Andrea je raširio ruke. „Recimo da je moje najveće iskušenje bila Mariza... Ali ne brini se, uspeo sam da odolim.“
Stefano se osmehnuo. „Ali s ovim...“, pokaza na kompjuter, „mogao bi da učiniš sve što želiš, mogao bi da počneš da četuješ s nekom osobom, da se zaljubiš i onda da je dovedeš ovamo.“
„Ovamo?“
„Uvek si sam!“
„Pa sad, osim što sam uvek s nekim prijateljem, ponekad svrati i moja majka, a vrlo često si i ti tu. Barem tri puta nedeljno.“
Stefano se nasmejao. „Znaš da ništa neću reći... Naš odnos je profesionalan.“
„Ipak, postoji jedan mali detalj koji se zove Sofija, možda se ne sećaš dobro, ali to je moja žena i živi u ovoj kući. Štaviše, to pivo koje si upravo iskapio duguješ njoj pošto ona ide u nabavku!“
Stefano se ponovo uozbiljio. „Da, Sofija...“
„Šta je? Treba nešto da mi kažeš što ne znam?“ Andrea je odjednom postao napet.
Stefano ga je umirio. „Ne, ne, apsolutno. Srećan sam što su se ona i Lavinija tako sprijateljile. Zar nikad niste mislili da napravite jedno lepo dete?“
„E sad mi ličiš na moju majku. Svaki put kad dođe, kaže mi isto. Htela bi unuče. U stvari bi htela nešto što će je zabaviti u životu, po meni. Kad čovek ostari, postane sebičniji... Zapamti to.“
„Ah, pa znao sam to za sebe, ali ja neću da gubim vreme!“
„To jest?“
„Hoću da budem sebičan odmah.“
„Bravo! E to ti je prava stvar. A ti dete s Lavinijom?“
„Ja sam prvi tebe pitao.“
„Zasad ne mislimo o tome, a ti?“
„Mi smo pokušali, bili smo kao mašina za razmnožavanje. Lavinija bi se namerno vratila kući određenog dana da bismo to uradili na određeni način i u određeni čas... Bilo je užasno.“
„Ona je htela?“
„Ne, ja sam tražio dete od Lavinije, kao što sam tražio i da se uda za mene.“
„Bravo, zamisli, u mom slučaju je to uradila Sofija...“ Prošlo je tri godine od udesa.
„Ljubavi... Je l' slobodno?“ Andrea je čitao Slepilo od Žozea Saramaga. Stavio je obeleživač, zatim sklopio roman i odložio ga na komodu. „Hajde, uđi. Kako da ti kažem ne?“
Sofija je ušla, bila je našminkana, u crnoj svilenoj haljini, skupljene kose, dva pramena spuštala su joj se niz lice kao lokne, uokvirujući joj osmeh.
Andrea se pravio lud. „Mora da je neka greška... Gde je moja devojka? Mislim da se zauzvrat moraju dati dve da bi se dobila jedna lepa kao vi!“
„Kretenu!“ Sofija se bacila na njega i zatražila poljubac. Polako Andrea se prepustio njenim rukama, tim mekanim usnama, a ona ga je ljubila strastveno. Kada su se odvojili, on je pogleda ljubopitljivo.
„Šta se desilo?“
„Ništa, zašto?“
„Mislim, sva si našminkana, elegantna, ljubiš me ovako i kažeš mi da se ništa nije desilo? Uglavnom u ovakvim slučajevima ona njega ubije i onda pobegne s drugim...“
Sofija odmahnu glavom i ode u kuhinju. „Ništa od svega toga...“ Onda se pojavi gurajući kolica s pokrivenim tanjirima i srebrnim escajgom.
„Nisam čuo da je neko dobio na lotou, i pre svega... nisam ni igrao. Tvoja zasluga?“
Sofija nije popuštala. „Dakle, uzela sam sve što voliš. Nadam se da ti se ukus nije promenio u poslednje vreme.“
U stvari, već dugo nisu odlazili u svoje omiljene restorane.
„Taljolini na maslacu s belim tartufima, zec na lovački način, breskve i na kraju sladoled od pistaća s posutim pistaćima iz Brontea, sve to praćeno...“, pruži ka njemu bocu vina, „odličnim barolo brunateom. Kako sam prošla?“
„Nisi mogla proći bolje... Ali ozbiljno, reci mi. Je l’ mi ovo poslednja večera? Ne, jer u tom slučaju ne bih jeo svojom uobičajenom brzinom, eto.“
Sofija stavi ruke na bokove. „Ali zašto s tobom sve uvek mora da bude tako komplikovano? Zar nismo rekli da moramo da budemo par kao i svi ostali? Znaš da muškarci i žene ponekad priređuju iznenađenja, ljube se zaljubljeno, maze se, srećni su?“
„Ili se pretvaraju da jesu?“
„Ne znam da se pretvaram. Nisi srećan sa mnom?“ Ton joj se promenio. Ruke joj skliznuše niz bokove. Bila je na ivici suza.
Andrea je primetio. „Mnogo, mnogo, ljubavi, samo što ne verujem da to zaslužujem.“
„U pravu si. Kad tako zezaš, stvarno ne zaslužuješ. Hajde, za sto.“ I ode u kuhinju.
Andrea je to iskoristio da privuče kolica i da klizne u njih. Hitro se odgurnuo do ormana i obukao belu lanenu košulju. Potrudio se da uradi sve to što je brže moguće. Bio je spreman kad je ona stigla. Osmehnuo joj se postiden što je uspeo da se presvuče samo dopola, ali ona se napravila kao da nije primetila. Spremio se, a nešto kasnije sedeli su za stolom.
„Mmm. Izvrsno. Postala si odlična kuvarica.“
„E kad bih bar znala tako da kuvam. Ne bih više predavala klavir... Ponekad patim kad vidim svoje učenike neodlučne na tako lepim deonicama...“
Andrea obrisa usta. „I šta bi radila?“
„Otvorila bih školu kuvanja koja putuje po svetu, organizovala bih ketering za najvažnije društvene događaje...“ Andrea nije imao vremena da se oseti isključenim. „I povela bih tebe kao nadzornog šefa...“
„Ah, eto.“
„Mislio si da ćeš me se otarasiti, a?“ Sofija mu se osmehnula. „Nema šanse!“
Nastavili su ćutke da večeraju. Sve je bilo izvrsno. Sofija mora da je žurila da donese namirnice kući jer taljolini nisu bili prekuvani, a glavno jelo je još uvek bilo toplo. Andrea je pijuckao vino. Gustirao ga je diveći se njegovom voćnom, savršenom ukusu. Zažmurio je. Na trenutak mu se učinilo da je sve čarolija. Doživljavao je nov osećaj otkad je imao nesreću. Bio je zadovoljan, ispunjen, na neki način ostvaren. Eto, bio je srećan i nije znao sebi da objasni razlog.
„Ali onda je sreća samo stanje uma? Mi stvaramo probleme ili ne znamo da se nosimo sa onima koje imamo? Dakle, činjenica da ja više ne mogu da hodam nije više toliko značajna?“
Otvorio je oči, bile su sjajne, bio je dirnut, a kad ju je ugledao, iznenadio se. Sofija je bila na kolenima pred njim. „Drži...“
„Šta je to?“
„To je za tebe.“ Andrea uze paketić i okrenu ga u rukama.
„Otvori...“ Dok ga je otpakivao, Sofija je nastavila da govori. „Možda sam bila tvrdoglava i kapriciozna devojka, ponekad sam se durila zbog gluposti i grešila sam...“ Osmehnula se videvši da je zabrinut, sigurno se pitao šta je to uradila a da on nije znao. „Ali nikada tako strašno da bi izgubio poverenje u mene... Ponekad sam bila haotična, rasejana, zaboravljam gde ostavljam stvari ili, još gore, ono što si mi upravo ispričao. Ali volim te i to je najvažnije... Verujem.“
Upravo u tom trenutku Andrea je raspakovao paketić. Stavio je papir na sto. U ruci je držao kutijicu od tamnoplave kože. „Otvori je...
Andrea je polako otvori. Prsten od belog zlata, širok, kompaktan, s ugraviranim suncem i jednim malim dijamantom u sredini. Sofija mu ga uze iz ruke i stavi mu ga. „Ti si bio, jesi i bićeš moja svetlost... Andrea, hoćeš li se oženiti mnome?“
Andrea je pogleda. Sofija je bila tamo, ganuta, sa suzama u očima, pored njegovih stopala. I na trenutak je Andrea tražio reči, neki odgovor, ili jednostavno ono pitanje: „Zašto želiš da se udaš za mene, Sofija? Znaš da ne hodam, zar ne? Da li je to gest samilosti?“ Ili pak: „Ali zar ne treba mi muškarci da tražimo ruku, iznenađenje, prsten i ostalo?“ I konačno: „Bojim se, Sofija, šta znači sve to?“ Ali onda je shvatio da je u tom trenutku morao da odustane od svakog rezonovanja, od potrebe da bude duhovit i da ceni jednostavnost s kojom mu je Sofija pokazivala svoje srce. Onda mu se licem raširio veliki osmeh i on jednostavno reče: „Da“.
Zagrlili su se srećni. Sofija ga je preplavila poljupcima. „Uplašila sam se da ćeš mi reći ne.“
„Zašto? Nisi tako rđava, znaš?“
„Ali znaš da sam zeznuta.“
„Da... znam. Ali ljubav je takva, što više daješ srećniji si.“
Venčali su se dva meseca kasnije u jednoj maloj crkvi na jezeru Nemi, bilo je to prelepo venčanje sa svim najdražim prijateljima još iz školskih dana. Došli su ragbisti, Andreini prijatelji i muzičari koji su svirali sa Sofijom na njenim koncertima. Jedan čuveni kineski dirigent, jedan švedski violinista, američki trombonista i jedan Nemac, jedan od najboljih ksilofonista na svetu. Organizovali su se da sviraju u crkvi i ceremonija je bila neka vrsta džez-sešna koji bi malo pozorišta moglo da priušti. Došli su i Sofijini roditelji iz Ispike i Andreina mama koja je stanovala u Formelu.
Sofijina majka, Gracija, htela je da dođe nedelju dana ranije u Rim. Htela je da bude sigurna u kćerkinu odluku, i tako je prvi put posle toliko godina tražila da razgovaraju i pozvala je na ručak. Našle su se u Pen Kotidjanu, izvrsnom lokalu u Ulici Tomačeli. Izgledale su kao dve strane turistkinje, samo da majka nije zadržala jak i jasan sicilijanski naglasak.
„Sigurna si u to što radiš, Sofija? Gospod će ti oprostiti onaj hir. Ne moraš sad i da se udaš za njega. Kasnije će biti teže da se predomisliš.“
Sofija je mirno jela odličnu pastu sa slaninom i ovčijim sirom. „Mmm. Baš je dobra, mama, je l’ da?“
„Ne menjaj temu!“
„Ma ko menja temu? Stvarno je odlična!“ Majka je zaćutala. Onda je počela da priča.
„Znaš li koliko puta sam htela da ostavim tvog oca? Nemoj da napraviš istu grešku.“
„Izvini, mama.“ Sofija obrisa usta i ostavi salvetu na sto, „Zašto ga nisi ostavila?“
„Zbog tebe i tvog brata. A možda i zato što nisam imala hrabrosti.“
„E pa baš ti hvala što si to učinila zbog nas. Ne verujem da bismo baš toliko patili. Mnogi naši prijatelji su imali razvedene roditelje.“
„Mnogi od njih nisu ništa napravili od života.“
„Preteruješ, mama. Nije sve uvek povezano... Nijedno od vas dvoje na primer nikada nije sviralo nijedan instrument.“
„Da, ali u stvari ti si prestala da sviraš.“
„Sad si zla.“
„Zbog njega si to učinila, zar ne? A sad? Sad ćeš se udati zbog osećaja krivice zbog udesa?“ Sofija je ćutala. Zatim je progovorila.
„Mama, da si ostavila tatu, meni bi bilo žao zbog vas jer je brak koji se prekine priča koja se završava i boli. Ali da ste to uradili, moja ljubav prema vama se ne bi promenila. Htela bih samo da osetim tvoju ljubav prema meni u ovom trenutku, ja sam srećna što se udajem za Andreu. Srećna sam s njim i, osim muzike, srećna sam zbog svog života.“
Majka je malo razmislila o tome. „Dobro. Našla sam rešenje. Udaj se za njega...“
„Oh...“
„Ali počni ponovo da sviraš.“
„Ne mogu, mama, znaš da sam se zavetovala.“
„To je besmisleno. Sad kad se udaš za njega, biće kao da si poništila zavet!“
„Imaš čudnu viziju vere, mama.“
„Da. U ovom trenutku mog života vera mi deluje beskorisno.“
„Zašto?“
„Crkva i vera ti služe samo kad imaš nešto da tražiš.“
Sofija je ćutala. Njena majka je bila dosta teška. Ne bi imalo smisla da pokuša da je razuveri. Morala je da je prihvati takvu. „Jedi pastu, mama, dobra je, stvarno.“
Konačno je majka uzela viljušku, namotala dva-tri rezanca i stavila ih u usta. Sažvakala ih je i progutala. „Istina, odlična je. Budi srećna, kćeri moja.“
„Srećna sam, mama.“
Nastavile su ćutke da jedu i nisu se više doticale te teme. Na venčanju je njena majka bila uzbuđena i rasplakala se. Tokom prijema je prestala da traži odobravanje od ljudi. „Lepa je moja kćerka, zar ne?“ Svi su je zafrkavali. „Naravno, Gracija, zar nisi znala?“
„Ja bih se oženila njom!“
„I Andrea je ipak lep sin...“, odgovorila joj je Ana, mladoženjina majka.
„Naravno, naravno...“, reče Gracija. „Prelep su par.“
Venčanje je bilo predivno. Andrea, koji je diplomirao s najvišim ocenama na arhitekturi, zabavljao se organizujući čitavu scenografiju u crkvi i na prijemu. Izabrao je predivno cveće, belu dekoraciju, kao i seosku kuću koju je našao na obali jezera u blizini crkvice. Zeleo je da ova proslava bude neka vrsta izleta s prijateljima. Na kraju prijema mladenci su snimili u jedan fajl muziku koju su svirali Sofijini prijatelji, svi odreda veliki međunarodni muzičari, tako da svakome ostane zvučni zapis s tog venčanja.
Narednog dana Sofijini roditelji su se vratili na Siciliju, a mladenci su otišli na medeni mesec. Odabrali su krstarenje Skandinavijom. Bilo je to prelepo putovanje u dodiru s prirodom, na velikom brodu koji je išao do kraja Sognefjorda, najdužeg norveškog fjorda, da bi se na kraju vratio u Oslo. Tamo su proveli dva predivna dana. Čak su otišli i na koncert jedne mlade japanske pijanistkinje koja je svirala Betovenove Dijabelijeve varijacije.
Izlazeći, Sofija ga je upitala: „Svidelo ti se?“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 11:56 am

Čovek koji nije želeo da voli  Cherno-belye-klavishy

„Veoma, ali ti bolje sviraš...“
„Kažeš to jer sam ti žena.“
„Ah, da... Zaboravio sam!“
I smejući se, vratili su se u hotel.
„Onda? Može li se znati šta čekaš s tim sinom?“ Stefanov glas ga je vratio u sadašnjost.
„Ali ti si rekao da o svemu one odlučuju!“
Upravo u tom trenutku čuo je ključ u bravi.
„Evo je. Nećemo više o tome. Sofi, jesi li ti? Tu je Stefano.“
„Ćao, momci.“ Sofija se pojavila na vratima. „Šta se radi?“ Pogledala ih je obojicu ispitivački.
„Nešto ste mi sumnjivi.“
Andrea pomisli da je napad najbolja odbrana.
„Ništa posebno, organizujemo muško veče.“
„Ah, dobro. Slažem se, imate moju dozvolu.“
Rekavši to, Sofija ode u kuhinju da ostavi namirnice, ali je Stefanov glas zaustavi na pola koraka.
„Između ostalog, vi ste sinoć izašle s onima iz teretane, zar ne?“
Sofiji ispade nekoliko paradajza na pod, sagnu se da ih pokupi tik na vreme, Stefano je već bio na vratima kuhinje.
„Kako je bilo? Jeste li se provele?“
Sofija je ostala sagnuta odgovarajući. „Da, prilično, ali znaš kakve su te stvari...“
Sofija nije imala pojma o čemu govori i zahvaljivala je paradajzu što joj je omogućio da odgovori ne morajući da prikaže lice. Istovremeno je proklinjala prijateljicu koja je nije bila upozorila.
„Totalno je prolupala“, pomisli. Ustala je nameštajući suknju. Stefano je nažalost još bio tamo.
„I gde ste bili na večeri?“
„U Pratiju.“ Odvrnula je slavinu nadajući se da neće biti drugih pitanja. Osećala je da je posmatra, pa je produžila. „Ne sećam se dobro, odvezli su me, oni iz teretane stalno idu tamo.“
„Ah da... Mora da je picerija Đakomeli, dobro se jede, a jeftino je. Rekla mi je Lavinija da su prošli put bili tamo...“
„Da, mislim daje to.“ Sofija je otvorila kesu sa salatom i počela da je pere. Stefano nije nameravao da ode. „Hoćeš li mi dodati paradajz sa stola, molim te?“
„Naravno.“
Sofija ga uze ne okrećući se. Onda pomisli kako bi taj njen hladan ton mogao da predstavlja očigledan znak krivice, pa se okrenu sa osmehom kao da se tek sad setila. „Hej... Hoćeš li da ostaneš na večeri? Pravim pržene krompiriće s tikvicama...“
Stefano ju je ćutke gledao. Sofija se osećala kao da će presvisnuti. Shvatio je. Sve je shvatio. Onda joj se konačno osmehnuo. „Ne, hvala. Drugi put rado. Obećao sam Laviniji da ćemo danas ići na večeru napolje i posle u bioskop. Znaš, godišnjica nam je. Kaže da uvek zaboravim.“
„E pa dobro, ovog puta nisi!“
„Da, i zato što je vama ženama mnogo stalo do tih stvari, zar ne?
Sofija je na trenutak zažmurila, činilo joj se da je svaka reč naglašavala njeno saučesništvo. Nastavila je da pere paradajz kao da ništa nije bilo.
„Oh, da, ali i vama muškarcima kad hoćete...“
„Da. U pravu si.“ Stefano je ćutao još trenutak. „Dobro, laku noć. Vidimo se u sredu.“ I izašao je iz kuhinje.
Sofija je dobila napad besa, naslonila je ruke na sudoperu, ispustila salatu u nju, a onda bacila i paradajz. Čula je Stefana kako nešto govori Andrei u dnevnoj sobi, kako se pozdravljaju i na kraju je čula kako se zatvaraju ulazna vrata. Obrisala je ruke o krpu okačenu na ručicu šporeta, uzela mobilni iz tašne i potrčala da se zatvori u kupatilo. Odmah je pozvala broj i nervozno čekala da joj ona odgovori.
„Ćao, Sofi!“
Nije je čak ni pozdravila. „Kako ti pada na pamet da kažeš da si bila sa mnom na večeri, ne, kažem kako ti, koji kurac, pada na pamet kad znaš da je Stefano uvek kod nas?“
„Ali u tebe imam poverenja!“
„Ali ja u tebe nemam! Znaš šta je uradio tvoj muž? Pitao me je kako je prošla večera sinoć i gde smo bile.“
„I šta si mu odgovorila?“
„Poželela sam da mu kažem istinu!“
„Mogla si.“
„Jesi li ti poludela?“
S druge strane žice ona frknu.
„A u stvari, šta si mu rekla?“
„Da smo bile u Pratiju.“
„Savršeno! S onima iz teretane obično idem kod Đakomelija, pre svega pica je dobra i malo košta. Bila si ubedljiva.“
Sofija odmahnu glavom. Nije mogla da veruje.
„Ali ti si skroz prolupala! Ti si udata. Danas slavite godišnjicu. Koliko godina?“
„Šest. Nismo izdržali, nismo čak ni stigli do krize sedme godine.“
„Lavinija...“ Onda shvati da urla i poče da govori tiše. „Juče si izašla s onim iz teretane?“
„Da, bila sam kod njega kući, večera je bila savršena, prelepa, zabavna, a posle smo se kresnuli... U stvari, vodili smo ljubav.“
„Ah, dobro, juče si vodila ljubav s nekim poluneznancem, a danas srećna slaviš godišnjicu sa svojim mužem.“
„U čemu je problem?“
„Mislim, ne osećaš krivicu? Ne osećaš ništa?“
„Osećaj krivice je u našoj kulturi, nametnula nam ga je crkva.“
„To ti je on rekao?“
„Ko on?“
„On, dečak.“
„Prvo, ima preko trideset godina, a drugo zove se Fabio. A treće, to sam pročitala. I ja mogu da imam ideje a da mi ih niko ne sugcriše, zar ne misliš?“
Sofija je shvatila da je bio bolje da popusti. Pričaće o tome ponovo, bolje oči u oči, bila je predugo u kupatilu, kao da je ona imala ljubavnika. „Pustimo sad to, Lavinija, pričaćemo neki drugi put.“
„Naravno.“
Onda se Sofija predomislila. „Ne znam da li Stefano nešto sumnja...“
„Verujem da je nešto shvatio. Ipak, možda ću mu reći.“ Sofiji pade vilica. „Čekaj barem da ti i ja porazgovaramo licem u lice!“
Čula ju je kako se smeje s druge strane. „Okej, dobro, ali uskoro, sledeće nedelje, u suprotnom ti ništa ne mogu obećati. Nego, da li si se čula sa čovekom iz tvoje želje? Onim koji te je naterao da prevariš Andreu u mislima?“
Sofija je na časak bila iznenađena, onda je shvatila da je mislila na Tankredija. „Ne, što se mene tiče, možeš biti mirna.“
„Oh, ja spavam mirno. Javi mi ipak kad budeš izašla s njim!“
„Ne pre nego što ti budeš imala punoletnog sina koji će svoju majku smatrati sveticom.“
„Da, da... nikad ne reci nikad.“
Šalile su se još malo, a onda završile. Sofija je sklopila mobilni, stavila ga na rub lavaboa, pustila vodu, uronila šake i oprala lice. Nekoliko puta se umila. „Ali šta se dešava? Kako jedna žena može da porekne sve svoje izbore? Lavinija je delovala tako sigurno u svoju vezu...“ Onda postavi sebi ta ista pitanja. „Da li sam sigurna da sam nevina? Da li sam sigurna da nikad neću pokleknuti? Ne, ne ja. Ili barem neću to učiniti na taj način.“ I već sama činjenica da je ponovo o tome mislila, da je ipak pronašla neki izlaz, izazva u njoj osećaj krivice.
Otišla je u dnevnu sobu nadajući se da Andrea nije čuo njen razgovor sa Stefanom. On je vrlo dobro znao da sinoć nije izašla. „Šta kažeš na pržene krompire i tikvice i salatu od paradajza?“ Andrea se slagao. „Stavićeš i luk s krompirom?“
„Važi.“
„I malo kukuruza u salatu. I masline!“ Sofija je već bila u kuhinji. „Okej, i masline!“
Malo kasnije su sedeli za stolom. Sofija mu je otvorila pivo. Andrea je njoj usuo blago gaziranu vodu. Jeli su u tišini, razmenjujući tek pokoju reč.
„Kako je bilo danas?“
„Odlično.“
„Vruće je, zar ne... Ili je meni vruće?“
„Oh, meni je dobro, možda je tebi vruće jer si radila po kuhinji.“
„Hoćeš li nešto slatko?“
„Ne, samo voće, hvala.“
Otišli su rano na spavanje. Neka kola su prolazila u daljini na obilaznici. Andrea je prestao da čita i ugasio je svetio. Ona se okrenula na drugu stranu. Malo kasnije Andrea je izbacio jedno „Laku noć“ čisto da bi video da li spava.
„I tebi, ljubavi. Lepo spavaj.“ Sofija je još bila budna. Ležali su tako u tišini u mraku. Kroz roletne na prozoru ulazilo je malo mesečine. Posle nekog vremena Andreine oči su se navikle na mrak sobe. Mogao je da vidi orman, sto, fotelju, svoja kolica. U mraku se, međutim, ta tišina činila teškom, postojalo je neko čudno iščekivanje, kao da je bila potrebna neka zaključna rečenica da bi se konačno zaspalo. I zaista te reči odjednom i stigoše.
„Nemoj nikada da mi uradiš nešto slično.“
Sofija se ugrizla za usnu. Dakle, Andrea je čuo sve, čak i to kako je lagala Stefanu. Znači, sad je smatrao da je sposobna za laži. Šta je mogla da mu odgovori? Da li je mogla da se pravi da spava? Ne bi bilo uverljivo. Ne, morala je da pronađe odgovor kojim bi mu zapušila usta, koji bi izbrisao svaku sumnju, svaku senu. Rekla bi istinu, jedino što to nije mogla.
„Kad te više ne budem volela, ako se to ikada dogodi, ostaviću te. Sigurno neću čekati nekog drugog muškarca da bih smogla snage to da uradim.“ Onda se okrenula ka njemu. „Sad nemoj da ti svašta pada na pamet. Nemoj bespotrebno da budeš ljubomoran i nemoj nikada da me porediš s njom. Uvredio bi me. Znaš koliko mi je uvek bilo važno moje dostojanstvo. Sama činjenica da ti krijem nešto i da lažem bila bi mi odvratna.“
Onda se Sofija ponovo okrenula na drugu stranu. Ćutali su neko vreme. Ona je pomislila da je bila oštra, ali bilo je neophodno. Tišina se nastavila.
Zatim je progovorio Andrea. „Znaš, često sam sam i onda idem na internet, na blogove, čitam na hiljade takvih priča, ko je ostao razočaran, ko je prevario... Pitam se, ako postoji Bog, kako li se oseća? On, koji zna sve naše teškoće, naše želje, koji vidi stalne slabosti nas ljudi.“
„Ako postoji, sigurno se dosađuje. I ti ne bi trebalo time da se baviš. Ima lepših stvari i boljih ljudi.“
„Da. Ali dobro se kriju.“
Prestali su da pričaju. Kao da su oboje bili ogorčeni. Sve ono što se dogodilo ne bi trebalo da ih se lično tiče, međutim dotaklo je i njih. Andrea je okrenuo pogled na drugu stranu.
„Ništa se tu ne može. Život je prljav.“ I ostao je tako zagledan u tavanicu prazne glave sve dok nije zaspao.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 11:56 am


Čovek koji nije želeo da voli  C5a45f59468b



21.




Sofija je parkirala auto, uzela torbu i izašla. Zaključala ga je daljinskim i počela brzo da hoda ka Bogatoj salati. Provukla je ruku kroz ručke torbe nameštajući je na desnom ramenu. Unutra su se nalazile partiture za njenu decu. „Baš me zanima kakvih još novosti ima u njenom životu, da li će me opet naterati da se svađam s Andreom zbog kakve divne ideje... Barem je odabrala mesto blizu škole, tako da neću morati da sedam u kola kad završimo. Barem to.“
Ušla je u restoran. Bilo je mnogo mladih, knjiga na stolovima, verovatno studenti koji su krenuli da uče u obližnjoj biblioteci.
„O, Bože.“ Pade joj druga misao na pamet: „Nije me valjda dovela ovamo da bi me upoznala s njim? Rekla sam joj da neću više ništa da znam o njemu.“ Upravo u tom trenutku ju je ugledala. Bila je sama za jednim stolom u dnu lokala. I Lavinija vide nju i pozdravi je. Sofija se probijala slalomom između stolova, stigla do nje i sela.
„Ćao. Na trenutak sam se uplašila...“
Lavinija se osmehnula. Onda je uzela jelovnik. „U stvari, bila sam neodlučna da li da ga povedem ili ne...“
„Ali...“
Lavinija je zaustavi. „Onda sam se setila da apsolutno ne želiš da ga upoznaš i da ne smem više da te uvlačim u nevolje... Tako da ga nisam povela.“
I Sofija je otvorila jelovnik. „Dobro, hajde zadovolji mi znatiželju...“ Izvirila je iza jelovnika. „Od kada ti to meni popuštaš?“
„Otkad sam shvatila da naše prijateljstvo zaista može biti dovedeno u opasnost.“
Sofija je ponovo uronila u jelovnik i nastavila da govori. „Bravo! Takvu te volim. Pažljiva i pametna, kao što nisi uvek... Daj mi još neku dobru vest, je l' gotovo s luđačkim tucanjem s dečakom?“
„Hm.“
Sofija je ponovo spustila jelovnik i primetila da je pored njih kelner s notesom u ruci. Ponadala se samo da nije čuo. Njegov veseo osmeh je pre pokazivao suprotno.
„Izvinite što vam smetam. Želite li da naručite ili da dođem malo kasnije?“
Sofija više nije marila. „Naručićemo sad. Meni cezar salatu, a posle voće. Šta imate?“
„Sve... grožđe, breskve, lubenicu, dinju...“
„Okej, jednu breskvu, u stvari, imate li voćnu salatu?“
„Da.“
„Onda jednu voćnu salatu.“ Mladić pribeleži u notes. „Voda?“
„Negazirana.“
„U redu.“ Onda je dodao Lavinijinu narudžbu, ona je uzela pastu s kačkavaljem i biberom i kolač.
„I tako posle moram da idem u teretanu...“, pravdala se Lavinija Sofiji namigujući joj. „Tako ću skinuti...“
„Da, mogu da zamislim. I? Jesi li ga ostavila ili ne?“
„Ali mi sad nismo zajedno, dakle ne mogu da ga ostavim.“
„Dobro, jesi li prestala da ga viđaš ili nisi?“
„Ne verujem.“
„Čuj, razumem da ti na početku sve deluje divno...“
„Nije samo to, fizički mi je stvarno dobro s njim, hoću da kažem, ja takav seks nikada nisam imala... Uživam kao nikad u životu...“
Upravo u tom trenutku se vratio kelner, stavio vodu na sto, otvorio je i sipao u čaše. Devojke su ćutale dok nije otišao.
Sofija je uzela čašu. Lavinija je pogledom pratila kelnera. „Po meni, misli da smo dve manijakinje. Pa ipak... Nije loš.“
„Sad i on! Pomisliće da namerno dolazimo ovamo u potrazi za svežim mesom.“
„Ne razumem zašto uvek muškarci treba da biraju mlade žene...
Sofija je prestala da pije i napunila ponovo čašu. „Dovela si me ovamo da bi mi pokazala šta gubim?“
„U nekom smislu...“
„Čuj, svađala sam se s Andreom zbog tebe, mislim da se to nije desilo pet godina, sutradan se čak i durio... Nego, reci ti meni kako je prošla godišnjica?“
„Pa odlično, pica i bioskop, onda smo se vratili kući i vodili ljubav na najklasičniji način, u krevetu! Ja sam dala sve od sebe da se osećam vrelom i strastvenom! Izmišljala sam brojeve...“
„Lavinija!“
„Bar će misliti da još uvek hoću da se tucam... Bolje je da ništa ne sumnja, zar ne misliš?
„Ah, naravno, a misliš da ne zna? Ja verujem da je shvatio da ono veče nismo bile zajedno...“
„Zašto?“
„Videla sam kako me je gledao...“
Stigle su cezar salata i pasta sa sirom i biberom. „Evo ga. Tu je parmezan, ako hoćeš.“ Udaljio se. „Hvala...“
„Jesi li videla? Rekao mi je 'ti'!“
„Pa da.“
„Vidi se da još izgledam kao devojka. A i ovaj stvarno ima lepu guzu...“
„Ti si prolupala.“
„Ma daj, rekla sam to namerno. Ipak, moraš da mi čuvaš leđa kod Andree, pogrešila si što si me prodala.“
„Ali ako sam prethodno veče bila s njim, kako je mogao da pomisli da sam bila s tobom napolju!“
„A šta znam, mogla si nešto da uradiš. Kad sam te upoznala, imala si mnogo više mašte, nešto si mogla da izmisliš...“
„Slušaj, dosta je, odustajem.“
Sofija se bacila na salatu nabadajući listove gotovo s besom. Jedan za drugim, pa čak i krutone s dna, i pošto je napravila lep zalogaj, stavila ga je u usta.
Lavinija je primetila da joj listovi izviruju iz usta i počela je da se smeje.
„Hej, udavićeš se...“
„Mmm“, ispusti ona ne uspevajući da objasni. „Šta si rekla?“
Sofija je konačno malo sažvakala i progutala zalogaj. „Udaviću tebe!“
„Hvala, draga prijateljice... A ja ti sve serviram na tacni.“
„Da, bez sumnje... Nemoj sad da ti kažem šta ti serviraš na tacni.“
„Okej. Znaš li zašto sam te pozvala ovamo?“
„Nadam se ne da bih te pokrivala.“
„Ne. Shvatila sam sve, neću te više uvlačiti, ne brini se.“
„Slušaj, možda nisi dobro razumela kako su se stvari odvijale...“ Sofija je prestala da jede i stavila escajg u tanjir. „Andrea se osećao krivim, pomislio je na Stefana, na sve ono što je učinio i što čini za njega, a kako mu on vraća...“
„Odnosno?“
„Ne rekavši mu ništa, osetio se i on kao tvoj saučesnik.“
Lavinija je pognula glavu nad tanjirom i počela da navija testo. „Andrea preteruje.“
„Možda, ali ti ne odlučuješ o tuđoj osetljivosti.“
Lavinija ispusti viljušku u tanjir.
„A vi ne treba da odlučujete o mojoj!“ Podigla je glas toliko da su se studenti s obližnjeg stola okrenuli ka njima. Lavinija je primetila i smirila se.
Sofija je nastavila da priča tihim glasom.
„Da, samo što ima jedna razlika. Ti si nas uvukla u tvoja sranja ne pitajući nas za dozvolu, i u slučaju da još nisi shvatila, mi to nismo hteli.“
Lavinija je ćutala. Činilo se da je ovaj put razumela poruku. „Okej, pustimo to. Šta je bilo, bilo je.“
Nastavile su da jedu. Sofija je, međutim, odlučila da nastavi temu. „Možda ne znaš, ali Andrea je sve hteo da kaže Stefanu.“
„Da? Dobro, učinio bi mi uslugu. Pre ili kasnije, ja ću mu reći.“
„Slobodna si da radiš šta želiš. Ja ti savetujem da ne kažeš ništa.“
„Ali kakvog smisla ima. Ne razumem te. I moja majka mi je to rekla.“
„Ispričala si joj?“
„Naravno, u nju imam poverenja...“ Ćutala je na trenutak. „I u tebe. Samo što obe imate malograđansku viziju.“
„Možda te samo savetujemo kao zrele osobe. Ne čini mi si da si posebno uravnotežena u poslednje vreme...“
„Zašto?“
„Do pre nekoliko meseci si čak bila rešena da praviš dete sa Stefanom, a sad? Sad si s drugim.“
„Nisam s drugim, idem s njim u krevet. A ne nazivati stvari pravim imenom jeste ono što ja zovem malograđanskom vizijom.“
„Dobro, krešeš se s nekim, a donedavno si htela dete sa svojim mužem. Je l’ ovako bolje?“
„Jeste. Ako to dete nije stiglo, možda je to znak sudbine, možda bi i poznanstvo s Fabiom moglo biti znak sudbine. Ti ne veruješ u znake?“
„Ne.“
„Ali veruješ u zavet.“
„Da.“
„I to je malograđanski.“
„Ne.“
Lavinija obrisa usta. „Zavidim ti na snazi.“
Sofija uzdahnu. „Ne. Nisam tako jaka. Već mi ništa drugo nije preostalo.“ A onda odmah doda:
„Ipak, sad sam dobro.“ Osmehn joj se. „Ne treba da se svađamo. Samo me je ta tvoja priča izbacila i ravnoteže...“
Lavinija joj se osmehnula. „Ali ja sam uvek ja, tvoja drugarica koja pravi sranja... koja se samo malo više tuca!“
„Ah.“ Sofija je taman htela da nastavi da priča kad ju je Lavinija zaustavila. „Daj, šalila sam se.“ Onda joj je uputila predivan osmeh. „U stvari sam te pozvala ovamo jer imam jedno iznenađenje za tebe.“ I ne ostavljajući joj vremena da odgovori, izvuče iz džepa jednu kartu.
Sofija je ostala bez reči. „U2. Ne mogu da verujem!“
Lavinija je bila prezadovoljna. „Vidiš? A ti me stalno napušavaš...“
„Zato što zaslužuješ! Ali kad je koncert?“
„Večeras.“
„Dođavola, mogla si da me obavestiš ranije.“
„Znam, ali nisam bila sigurna. Nemaš pojma šta sam morala da uradim da ih nađem!“
„Obavestila bih Andreu, u koliko sati je?“
„U devet, savršeno je, daj, doći ću po tebe ispred crkve i idemo na koncert kao dve šiparice.“ Upravo u tom trenutku se mladić vratio. „Dakle, kako je bilo? Ali niste pojele!“
„Prošla nas je glad. Možete li da nam donesete voćnu salatu i kolač, molim vas?“
„Kako želite.“ Uze tanjire i ode.
Sofija potraži mobilni u tašni i pozva Andreu. „Ćao, šta radiš?“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 11:56 am


Čovek koji nije želeo da voli  C4_GXOkn55w8

„Radim na kompjuteru, sve je okej?“
„Da, na ručku sam s Lavinijom...“
Primetivši da je prijateljica gleda, Sofija ustade i izađe iz lokala. Lavinija je popila malo vode, a onda pogledala prijateljicu koja je hodala tamo-amo s telefonom na uhu. Objašnjavala je Andrei čitavu priču, ili barem onu koju je mislila da zna. Kako bi reagovao kad bi otkrio? Nadala se samo da se ne bi previše naljutio. Možda je pogrešila, ali bilo je prekasno, nije više ništa mogla da učini. Upravo u tom trenutku Sofija se vratila i sela naspram nje. Bila je srećna. „Nema problema. Andrea će se sam organizovati, naručiti picu, i ranije je to radio.“
Stigli su voćna salata i kolač. Obe počeše da jedu.
„Kakav je?“, upita Sofija pokazujući na tiramisu.
„Odličan... Hoćeš?“
„Ne bih smela... Ali danas je poseban dan...“ Pruži viljušku i odlomi parče tiramisua. „Mmm, dobar, ovde se baš dobro jede.“
„Da!“
„Šta je rekao Andrea? Je l’ zadovoljan što ideš sa mnom na koncert ili nije?“
„Da. Morala sam da izmislim kako smo se strašno posvađale zbog tvog ponašanja, kako sam ti pretila da se više nećemo videti, a da si ti pokušala da se iskupiš s kartama za U2...“
„Skoro da je tačno...“
„I znaš šta mi je rekao?“
„Šta?“
„Da vas dve ne pokrivate jedna drugu?“
Lavinija se umalo nije udavila. Popila je malo vode. Andrea nije imao pojma koliko je bio blizu istine.
„Razumeš li kako me sad vidi? Krivu poput tebe... S jednom malom razlikom.“
„Kojom?“
„Ti se tucaš s drugim, a ja ne!“
„Da...“ Lavinija je htela da doda nešto, ali je pomislila da je bolje da ćuti.
„Muškarci koji vole su ljubomorni.“
„Biće da je tako...“
Sofija je pojela poslednje komadiće breskve. „Samo, nešto mi je čudno.
Lavinija se sledila. „Oh, ne“, pomislila je. „Gde sam pogrešila? Znala sam, znala sam...“
„Šta?“, reče, trudeći se da što je više moguće sakrije strah.
„Obožavam U2... Samo što... I pre sam o tome razmišljala, ja ti to nikad nisam rekla, nas dve nikada nismo pričale...“
Lavinija nije gubila vreme. „To je zato što se ne sećaš. Bili smo kod tebe, gledali smo film na televiziji sve četvoro zajedno i bila je reklama za njihov koncert, a ti si bila kao pomahnitala.“
„Ma kad to?“
Lavinija pojede još jedan zalogaj tiramisua glumeći spontanost. „Hm... čini mi se pre dve ili tri godine.“
„Ne sećam se.“
„Hoćeš?“ Lavinija joj ponudi poslednji zalogaj tiramisua pokušavajući da joj skrene pažnju.
„Ne, hvala.“ Onda ga ona pojede uz uzdah. Postala je savršena glumica. Sofija pogleda na sat.
„Kasno je... Moram da brišem! Ti plaćaš? Vratiću ti večeras... Okej?“
„Naravno, ne brini se.“
Sofija je uzela tašnu i, pre nego što je otišla, okrenula se.
„A koji je moj omiljeni pevač, omiljeniji od 172?“
„Ne, to mi nikad nisi rekla!“
„Nora Džouns!“ I uteče.
Lavinija je ponovo sela, bila je iscrpljena. Ko zna kako će proći. Možda će posle ove večeri Sofija razumeti njenu priču s Fabiom. Ili neće ništa razumeti, a ona će izgubiti prijateljicu. U svakom slučaju, kocka je bačena. Pogleda dve karte. Ipak, dobila je ove karte za U2 besplatno, i ako sve prođe kako se nadala, imaće čak i pokriće od Sofije. Uze mobilni i poče da piše poruku. Pogledala je na sat. Više puta je naglasio. Trebalo bi da je pošalje za tačno pola sata.
Sofija je trčeći stigla u crkvu u kojoj se nalazila muzička škola, nije imala kondicije, možda bi trebalo da se upiše u teretanu kao Lavinija, ali ne radi zabave, već samo da bi imala malo više vazduha. Onda je iznenada usporila. Ispred stepeništa je ugledala jednu ženu, negde ju je već bila upoznala, ali se nije sećala gde. Smešila joj se gledajući je kako prilazi.
„Dobro veče, ja sam Ekaterina Zaharova, sećaš me se? Zajedno smo studirale na prvim godinama na Konzervatorij umu Sveta Cecilija.“
Eto ko je! Kako to da je nije prepoznala? „Naravno, kako si?“
„Dobro, hvala.“
„Znaš li da je jedno vreme Olga Vasiljeva pratila i mene?“
Odlično se sećala, čak je bila i ljubomorna. Ali to nikada ne bi priznala. Ekaterina je bila starija od nje, počela je ranije i bilo je prirodno da je u tom periodu pobedivala na više takmičenja nego ona. Ali onda je sve napustila, udala se, rodila decu i Sofija ju je izgubila iz vida. Sad kad ju je bolje pogledala, uočavala je razliku u godinama. Imala je naborano lice, a ta tamna kosa, koja je nekada bila razlog njenog šarma, izgubila je sjaj. Sofija je bila znatiželjna, ali je takode mnogo kasnila, morala je da nade način da skrati priču.
„Pa, kakvo lepo iznenađenje. Otkud ti ovde? Živiš u kraju?“
„Zapravo ne. Stanujem u Firenci, znaš, predajem tamo, ali danas su me pozvali da te zamenim.“ Sofija je ostala bez reči. „Da me zameniš?“
„Da.“ Onda se nasmejala gotovo postiđeno. „Ponudili su mi toliko da nisam mogla da odbijem. Kao za godinu dana časova.“ Približila joj se i rekla joj gotovo na uho, poverljivim tonom. „Znaš, razvela sam se. Imala sam mnogo problema u poslednje vreme, ovo danas je jedino lepo što mi se desilo u poslednjih godinu dana...“
Ekaterina ju je bolje pogledala. Nije zamišljala takvu reakciju. „Nije ti problem, zar ne? Već su mi platili.“
„Ne, nego nisam ništa znala... Ali ko je bio?“
„Ah ne znam... Došao je kod mene neki vrlo elegantan gospodin, oko šezdesetak godina, prošle nedelje. Organizovao mi je put, hotel i odmah mi platio u gotovini.“
Onda je Ekaterina videla da Sofija nosi partiture pod miškom. „Mogu?“ Sofija je pusti, nesposobna da odreaguje.
„Ah, i ti koristiš Hanona za vežbe tehnike... To obožavam! Idealan je za prve korake na klaviru, i ja koristim iste tekstove, znaš? Tim bolje... Idem sad, već je stiglo jedno tvoje dete. Videćeš da će im biti prijatno.“ Primetila je da je Sofija ostala bez reči i trudila se da bude slatka.
„Ne budi ljubomorna. To je samo za danas. Biće još srećniji kad se vratiš. Uvek si bila odlična, velika je čast ići s tobom u školu.“ Onda se hitro popela uz stepenice.
Ekaterina Zaharova je nestala u unutrašnjosti crkve i odjednom se jedan auto zaustavio s druge strane ulice. Motor je ostao upaljen, prozori su bili zatamnjeni. Sofija se upitala da li je to bilo slučajno. Kad su se vrata otvorila, sve je bilo jasno.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 11:56 am

Čovek koji nije želeo da voli  C10e9a2eda5d9bba9d251de20809599a-d36lzzq

22.




Izašao je iz kola osmehujući se, raširivši ruke šaka podignutih uvis kao da se izvinjava. „Čekaj, nemoj da se ljutiš.“ Tankredi ju je gledao pokušavajući da je ubedi. „Ukrašću ti samo jedan minut...“
Sofija nije mogla da veruje, sanjala je. Tankredi joj je prilazio dok je ona silazila niz stepenice. Bila je ljuta.
„Kako si sebi dozvolio da uđeš u moj život bez odobrenja?“
„Ali nisam ušao, samo sam virnuo i video da previše radiš.“
Bila je to potpuno besmislena priča. Sofija je pomislila da bi možda bilo bolje da ode kući. Tankredi ju je posmatrao. Shvatio je šta je mislila.
„Okej, hajdemo onda ovako, danas po podne ćemo biti malo zajedno i spojićemo korisno s lepim.“ Primetio je da je Sofija na rubu živaca, te je nastavio. „Lepo je to što možeš da napraviš kratak odmor, ali pre svega, i jedno dobro delo, s obzirom na to da Ekaterina Zaharova, kao što znaš, ne stoji baš dobro. A korisno da se upoznamo.“
„A zašto bi to bilo korisno?“
„Zato što ćeš onda odlučiti hoćeš li me još viđati, u suprotnom ću nestati.“
„To si već bio obećao, a evo te opet.“
„Ne. Prolazio sam slučajno kad sam te ugledao na tom stepeništu i shvatio da si nenadano dobila slobodno poslepodne... Između ostalog, zar ti nije čudno što se uvek srećemo ispred crkve?“
„Ne izgleda mi čudno. Izgleda mi sve apsurdno...“
Tunkredi je stajao pred njom. Imao je na sebi plavi sako, belu košulju i sive platnene pantalone. Bio je veoma elegantan. Sofija nije mogla da shvati tu situaciju. Opet se dogodilo i nerviralo ju je to uplitanje u njen život. S druge strane, bilo je tačno da je Tankredijeva upornost na neki način probudila u njoj znatiželju.
„Ti se nikad ne predaješ?“
„Gotovo nikad. Ponekad da, samo kad primetim da bih mogao ispasti nepristojan. Ako mi kažeš da te više ne tražim, ovaj put ću poslušati.“
„Zaista ćeš održati reč?“
Tankredi je prekrstio prste i stavio ih na usta. „Kunem se.“
Sofija je počela da se smeje. „Nisam videla taj pokret otkad sam prestala da budem izviđač! Pre dvadeset godina!“
„Eto vidiš, trebalo je ja da se pojavim pa da opet budeš izviđač, i pre svega da se nasmeješ.“ Sofija podiže obrvu. „Posle današnjeg dana se nećemo više videti?“
„Ako ti ne budeš htela, već sam ti rekao.“
„A ako me otmeš?“
Tankredi uzdahnu. „Gregorio?“ Otvorio se prednji prozor. Pojavio se Savini. „Je l’ istina da je neću oteti?“
„Apsolutno, gospođo, možete imati poverenja.“
Sofija je pogledala Tankredija, koji je raširio ruke kao da je hteo da kaže: „Vidiš, kako je moguće da nemaš poverenja?“. Onda se i ona osmehnula. U stvari, situacija je bila dosta zabavna, nije bilo ničeg lošeg u ćaskanju s njim. Promuvaće se malo zajedno i više se neće videti. Odlučila je da prihvati poziv.
„Okej.“
Tankredi je otvorio vrata od automobila i pustio je da uđe, onda ih je zatvorio i obišao kola, ušao je i on, a onda je elegantni bentli milsan tiho krenuo. Tankredi ju je pogledao. Činilo se da je Sofiji bilo prijatno.
„Stvarno sam zadovoljan što sam uspeo da te ubedim, bilo bi pogrešno ne pružiti nam ovu priliku da se malo bolje upoznamo.“ Sofija je podigla obrvu. „Pogrešno za koga?“
„Za oboje možda...“
Kola su jurila. Tankredi je pritisnuo dugme i između njih i vozača podiglo se debelo staklo. Kad se zatvorilo, Tankredi ju je pogledao. Bila je lepša nego što je se sećao, nego kakvu ju je video na svim tim snimcima i fotografijama. Dok je posmatrao njena usta, njene oči koje su gledale napred, njene nepomične šake u krilu, setio se pismenih zadataka koje je pročitao, njenih pesama, rečenica koje je podvukla u knjigama, onih koje je zapisala u svoje dnevnike. Setio se kako ju je video kao devojčicu na slikama sa sela, na motoru...
Sofija se okrenula prema njemu. „Jesi li dobio ono što si hteo, zadovoljan?“
„Veoma. A ti nisi?“
„Ja nisam to tražila.“
„U pravu si.“
„A da se tebi dogodilo slično iznenađenje, kako bi ga prihvatio?“ Tankredi se osmehnuo. „Dobro pitanje. Mogu li da razmislim na časak?“
„Naravno.“
S druge strane, Sofija je mislila o svom životu, svojim učenicima s Ekaterinom Zaharovom, o sebi u tim kolima s neznancem. A onda o svom mužu. Šta bi Andrea rekao na sve ovo? I odjednom se setila jedne Lavinijine rečenice.
„Osećaj krivice je u našoj kulturi, nametnula nam ga je crkva.“
Je li tako? Osećam krivicu?“ I u tom trenutku je shvatila. „Ne. Osećam se slobodnom.“
„Možda bi me uplašilo.“
Tankredijeve reči su je trgnule iz misli. „U kom smislu?“
„Danas je svet pun luđaka... Međutim, ako bih posle ugledao Savinija, smirio bih se. Štaviše, takvo iznenađenje bi mi se dopalo. Hoćeš li i ti meni prirediti jedno?“
„Ne bih bila u stanju. Nisam tvrdoglava kao ti, ne bih nikad uspela da pronađem Ekaterinu. A onda, meni je dovoljno da mi jednom kažu 'ne'...“
„To je zato što se ja pravim da ne čujem.“
„Ovaj put si se zakleo.“
„Istina...“ Ponovo napravi izviđački znak i Sofija se ponovo nasmeja.
„Ipak, oko pola devet moram opet da sam ispred crkve. Imam obaveze večeras.“
„Sigurno?“
„Naravno. Ne lažem.“
Tankredi je na časak zaćutao. „Onda ćemo ovako, ako ti večerašnja obaveza propadne, ostaješ sa mnom.“
„Nema šanse da propadne.“
„Hajde da se opkladimo.“
„A šta ako pobedim?“
„Šta god hoćeš. Želiš li da izađeš iz kola? Bojiš se?“
„Ne bojim se.“
„Ali možda si se predomislila i ne odgovara ti da budeš sa mnom.“
„Nisam se predomislila.“ Sofija je pogledala napred i pala joj je na um jedna ideja. „Ako moja obaveza ne propadne, ostavićeš me s ovim gospodinom za volanom ceo jedan dan po mom izboru da mi bude vozač i da me vozi kuda god poželim.“
„Uključujući i kola?“
„Naravno!“
„Dobro. Međutim, ako je tvoja obaveza otkazana, ostaćeš sa mnom do ponoći...“
„Savršeno.“
Tankredi joj pruži ruku. „Opklada.“
Sofija je stegnu. Oseti drhtaj i on je pogleda u oči.
„A opklade se plaćaju.“
„Ja ih uvek plaćam.“
On joj se osmehnu. „Tim bolje.“
Bio je lep i izuzetno siguran u sebe. Na trenutke ju je plašio, na trenutke zasmejavao. Zatim je Sofija povukla ruku. „Žao mi je. Izgubio si...“
Tankredi se smejao. „Ali kako možeš biti toliko sigurna?“
„Zato što je jedna moja prijateljica uzela karte...“
„Za koncert.“
Sofija se zabezeknuta. Kako je mogao da zna? Možda je samo pretpostavljao, lupio tek tako.
„Da, i pošto zna da mi se to užasno mnogo dopada...“
„Ne bi te nikad ispalila, zar ne? Ali možda se dogodilo nešto nepredviđeno, nešto što nisi uzela u obzir. Možda ti je napisala poruku obaveštavajući te da, nažalost, neće moći da dođe...“
Sofija se zagledala u njega. Nije mogla da veruje, nije bilo moguće. Samo je pokušavao, blefirao je. Nije poznavao Laviniju. Nije mogao sve to da organizuje. Otvorila je tašnu, pretražila po džepićima, ispod novčanika, agende, ključeva, dok nije pronašla telefon. Otvorila ga je i ugledala koverticu koja trepće. Da, ali mogao je to biti bilo ko, Andrea, neki njen prijatelj, obaveštenje o propuštenom pozivu kad je telefon bio nedostupan. Onda je Sofija počela da čita poruku i ostala bez reči. Bila je to Lavinija. „Nemoj da se ljutiš. Idem s Fabiom na U2, ne mogu ništa da ti kažem, ali mislim da će ti se tvoj program više dopasti, volim te.“
Tankredi ju je pogledao s osmehom. „Otac mi je uvek govorio: 'Kad je čovek previše siguran u sebe, gubi i najlakše opklade'.“
Sofija nije imala reči. Ko je bio ovaj čovek? Zašto je to radio? Upoznao je Laviniju? On joj je dao karte? Kako je znao za U2? Pomislila je da ludi. „Pusti me da izađem.“
Tankredi je postao ozbiljan. „Nije u redu. Izgubila si opkladu. Dugovi se moraju platiti.“ Auto je nastavio da vozi. „Rekla sam da me pustiš da izađem!“
Sofija je počela da udara pesnicom o staklo koje ju je delilo od vozača. Savini je primetio. Pogledao je Tankredija u retrovizoru i on mu je dao mu znak da je pusti. Kola su se zaustavila. Sofija je u trku izašla, Tankredi je istrčao za njom.
„Čekaj, daj, nemoj da se ljutiš...“ Pokušao je da je zaustavi. Ona se odmah oslobodila i unela mu se u lice.
„Nemoj da me dotičeš, inače ću početi da vičem.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 11:57 am


Čovek koji nije želeo da voli  Image


„U pravu si, izvini, ali hajde da razgovaramo...“
Sofija je nastavila da brzo korača, Tankredi je išao pored nje. „Samo sam hteo da te vidim.“
„Ne sviđaš mi se. Ne umeš da zatražiš stvari.“
„Ali kad ih tražim na normalan način, uvek me odbiješ!“
„Što znači da neću i tačka, dovoljan razlog.“
Tankredi je pokušavao da se iskupi. „Ali izvini, nisi fer, mogao sam da ti tražim i mnogo više! Unapred sam znao da ću pobediti! U neku ruku sam bio pošten...“
„Imaš čudan koncept poštenja.“
„Onda recimo da nisam to iskoristio, samo sam ti tražio malo više vremena... Daj, nemoj da si takva.“
Ponovo joj je spustio šaku na ruku, ona se naglo zaustavila i besno ga pogledala. Tankredi je odmah sklonio ruku, kao da je hteo da kaže: „U pravu si, vidi, ne dodirujem te“. Sofija je uzdahnula.
„Kako si upoznao Laviniju?“
„Sasvim slučajno, Fabio mi je prijatelj.“
Nije bilo istina, ali ju je to smirilo. Ćutali su. „U pravu si, pogrešio sam. Hajde ovako, iako si izgubila opkladu, da bi mi oprostila, pozajmiću ti vozača!“
Ovo poslednje ju je nasmejalo. Onda se uozbiljila. „Nemoj više nikad da me prevariš.“ Okrenula mu je leda i vratila se ka autu brzim hodom.
Tankredi joj se pridružio i otvorio joj vrata. Sofija ga ja pogledala u oči. „Ponavljam ti poslednji put: nemoj više nikad da me prevariš.
Tankredi načini pokret rukom. „I nemoj da se kuneš kao izviđač.“
Sofija je ušla u auto. Kad je i Tankredi ušao, Gregorio Savini krenu. S vremena na vreme bi pogledao u retrovizor da vidi kako teku stvari. Ta devojka je bila čudna, drugačija od drugih. Imala je jači karakter, neku nezavisnost, na osnovu onog što je pročitao i shvatio iz dokumentacije koju je našao, bila je produhovljena i osetljiva. Savini je ponovo pogledao u retrovizor. Sada je sve bilo na svom mestu, ponovo su se smejali. Da li će Tankredi uspeti da je osvoji? I kad je bude dobio, da li će se odmah umoriti od nje? Da. Biće isto kao sa svima, ostaviće je rano jednog jutra s jednom rečju, porukom na papiru, cvećem, s jednom od onih rečenica koje je koristio da bi ga zaboravile bez ozlojeđenosti.
A šta ako je ova ona prava? Postoji li prava žena za svakog čoveka? Da li je ovo žena koju je sudbina namenila Tankrediju? Savini se osmehnuo. Tankredi zaljubljen, e to bi baš bilo lepo.
„Dakle, mogu li nečim da te ponudim?“ Tankredi je otvorio jedan mali element od svetlog drveta na sredini automobila, uglavljen između dva prednja sedišta. Lampica je osvetlila sve vrste pića, pivo, bezalkoholno pivo, krodino, beli i crveni biter, kampari, jednu bocu belog vina od pola litre, crvenog vina, jedan mali šampanjac.
Sofija se nije iznenadila.
„Krodino, hvala.“
Tankredi ga je uzeo, otvorio čep i sipao ga u čašu. „Evo, izvoli, hoćeš li i masline, čips, kikiriki?“
„Ne, hvala...“
Sačekala je da i on uzme nešto. Tankredi je otvorio pivo, sipao ga u čašu i podigao je ka njoj.
„Za naš prvi izlazak...“
Sofija ga je pogledala. Želela je da doda „... i jedini“, ali joj je to delovalo suviše nepristojno, te je nazdravila i počela da pije. I gledala ga je. Baš čudno, upoznala ga je u šortsu i majici, oznojenog i bez ičega kod sebe, a evo ga sad elegantan, s predivnim automobilom, čak i s vozačem.
„Kako izgled vara“, reče sebi špijunirajući ga iza čaše. „Lep je, tajnovit, sigurno je bogat i možda nepošten. Ko zna kako je stekao bogatstvo. Zamisli da me uhapse u njegovom društvu! Šta bi mogli da pomisle Andrea, moji roditelji, moje prijateljice, Olja!“
„Hm, a šta ti radiš u životu?“
„Misliš kojim poslom se bavim?“
„Pa da, osim činjenice da imaš mnogo slobodnog vremena...“
„Da.“ Osmehnuo joj se, ovo je bio precizan ubod. „A šta ti misliš da radim?“
Sofija ga zamisli svog oznojenog s maskom na licu, u nekoj velikoj hacijendi u Boliviji, kako ide oko korita i kontroliše faze prerade kokainske paste.
„Ma, ne znam. Možda si u trgovini...“ Popila je malo krodina. „Nadam se legalnoj...“
„Bavim se i time. Dosta legalno.“ Sofija ga pogleda zabrinuto. „U smislu da imam preduzeća u inostranstvu i trudim se da na najbolji mogući način iskoristim uvoz i izvoz. Daću ti primer, ako sečeno drvo iz Kanade stiže direktno u Italiju, platiš jednu svotu, ako ga kupiš u drugim evropskim zemljama i tek onda ga uvezeš u Italiju, uštediš pedeset posto...“
„Ah...“ Međutim, to joj nije pomoglo da shvati čime se zaista bavi, te odluči da bude direktnija.
„Ne bih htela da se nađem u nekoj nevolji baš danas kad je, kako ti kažeš, naš prvi izlazak...“
„Ne. Danas me neće uhapsiti... Pogledao sam horoskop.“ Tankredi je mogao da joj ispriča o stotinama akcija koje je posedovao, o svojim investicijama i o svom bezgraničnom bogatstvu, ali smatrao je da je to sasvim beskorisno. Savršeno je znao da nju to ništa ne bi zanimalo. „A ti predaješ muziku?“
„Da, ali to ti je rekla Simona, tvoja šestogodišnja špijunka. Imaš mnogo žena doušnika.“
„E, da.“ Tankredi se nasmejao.
Sofija se pitala šta mu je Lavinija zaista ispričala, da li mu je pričala o njenim međunarodnim uspesima, o njenoj ličnoj priči, zašto je prestala da svira...
„Nije mi ispričala ništa drugo.“ Razumeo je njene misli i nije želeo da se oseća nelagodno.
„Osim jednog...“
„Čega?“
„To je iznenađenje.“
„Htela bih da znam.“
„Ali ako sam ti rekao da je iznenađenje, upropastićemo ga. Vidi...“ Pogledao je na sat.
„Saznaćeš za maksimalno pet ili šest sati. Možeš li da izdržiš?“
Sofija pomisli da sigurno nije ništa važno. Da, mogla je da izdrži i da pusti. Ispričala mu je šta je mislila o njemu prvi put. „Shvataš? Mislila sam, ma šta hoće ovaj tip, u šortsu, sav mokar, ako ništa drugo, ukrašće mi tašnu, ili još gore kola, koja mi je između ostalog posudila upravo Lavinija.“
„Ma daj!“
„Da! A kad sam te srela u kafiću, na početku sam zaista pomislila da je slučajno. Naravno da sam ponekad stvarno naivna...“ Onda ga pogleda ispod oka.
„A ponekad ipak nisam, eh... ako se potrudim.“
„Pa naravno... Ne sumnjam.“
„Ne veruješ mi?“
„Kako da ne! Hoćeš li opet da se kladiš? Imam baš nekoliko slobodnih dana sledeće nedelje...“
„Bolje ne! Ko zna u kakvoj priči ću završiti... Ti si već znao da će Lavinija otići s Fabiom. Bio si nekorektan.“
„Nikad nisam rekao suprotno, nikada ne bih tako lako ugrozio svog vozača. Nastavili su da se smeju i šale.
„Ali koju je ono muziku pevao hor...“
„Bah, Stradanje po Mateju.“
„Bilo je izvanredno, iako je nikad nisam čuo.“
„Izgleda da je Bah u tom delu, dok je pisao o razapinjanju na krst, počeo da plače lijući suze na partituru...“
Tankredi je bio očaran gledajući njena usta, njene usne, njene smešne izraze.
„Slušaš li ti mene?“
„Naravno, Bah...“
„Ali ono što sam rekla pre sat vremena...“
Slatko se nasmejala i, prvi put posle toliko godina, shvatila je da ne misli ni o čemu, baš ni o čemu, i osetila se lakom i radosnom. Ali odjednom je prestala da se smeje, protiv svoje volje, i počela da posmatra sebe izvana. Bila je jedan od toliko pešaka, nalazila se na trotoaru, gledala je kako prolaze ova kola s vozačem, a unutra su bili jedan muškarac i jedna žena koji se smeju. Smeju se.
A ta žena je ona. Onda se setila onoga što joj je Andrea rekao malo pre nego što će se venčati.
„Znaš čega se bojim?“
Ona je redala košulje u orman.
„Ti? Ali ti se ničega u životu nisi plašio...“
„Čekaj, čekaj, tiče se tebe...“, rekao je iz spavaće sobe. Tad je Sofija stala i došla do vrata spremna da ga sasluša. „Čega?“
„Da ćeš jednog dana poželeti da ti se neko udvara...“
„Ali ti ćeš biti tu, nadam se!“
„Ne, da ti se udvara neko koga ne poznaješ. I da se ti udvaraš. To me plaši. Tvoja želja da ti se dive, tvoja želja da se dopadneš i da osvojiš. One dopola izrečene rečenice kad se ljudi jedva poznaju, one prećutne misli, aluzije, one šaljive prepirke koje se ponekad dešavaju između muškarca i žene da bi se odlučilo ko će imati prevlast...“
„Prevlast? Nad čime?“
„Nad ljubavlju.“
Zaćutala je razmišljajući o tim rečenicama. Pomislila je da je posredi normalan strah pre onog velikog koraka, a onda je odlučila da tome ne pridaje prevelik značaj. A sad, posle pet godina, taj joj se razgovor vratio u misli iznenada. Da li je Andrea bio u pravu? Tankredi ju je dozvao u stvarnost jednom rečenicom i ona se nasmejala, jer je znala da je to bio trenutak za smeh. I zato što ju je zasmejavao, i zato što je taj čovek bio duhovit i lep, i tajanstven, i bogat, i šarmantan. I udvarao joj se. I ona je osećala da joj se divi, dopadalo joj se da se dopada i na neki način je želela da ga osvoji. Onda je popila svoj krodino. Pet godina ranije nije odgovorila na ta pitanja, ali je to učinila u ovom trenutku. „Reč je samo o zabavi, Andrea, ne brini se, ne moramo da odlučimo u ovom slučaju ko će imati prevlast nad ljubavlju. Ovo je samo jedan jednostavan beg. Rekla sam ti već, posle ovog puta više ga neću videti, bez obzira na to što se on zakleo ili ne, ja se zaklinjem, a ti znaš kakva sam.“ Onda je Sofija pobegla odatle i vratila se Tankrediju, toj igri.
„Hoćeš li mi reći ili ne kuda idemo?“
„Ne mogu, to je deo iznenađenja..“
„Ah...“
Ali kao daju je odjednom u glavu opalilo drugo Andreino pitanje. „Sigurna si da znaš kakva si? Da se nisi promenila za sve ovo vreme?
Ona se napravila kao da nije ništa. Andrea je nastavljao. „Šta radiš, ne odgovaraš mi? Ne znaš, zar ne?“
Zažmurila je na trenutak. Bila je umorna. Umorna od polaganja računa.
„Stigli smo.“ Tankredi joj se osmehivao i spasao je od tog rafala pitanja koja bi ostala bez odgovota. Digla se rampa, auto je ušao na jednu veliku zaravan. Tek tada je pročitala natpis. „Ali na aerodromu smo...“
Gregorio Savini je držao otvorena vrata automobila. „Molim vas, ovuda.“ Pomogao joj je da izađe.
Tankredi je raširio ruke. „A ovo je avion. Opklada ne kaže da ne možemo da se premeštamo s jednog mesta na drugo...
Sofija je bila bez reči, kretala se između njih kao otupela. „Ali ja nema ništa...“
„Ne treba ništa...“ I začas se našla u velikoj kožnoj fotelji dok su se vrata zatvarala ispred nje.
„Vidi, ja u ponoć moram da budem kod kuće...“
„Gora si od Pepeljuge. Bićeš.“
Sofija je počela da se smeje, a onda ju je jedna elegantna i slatka stjuardesa upitala da li želi nešto. „Ništa, hvala...“ Kapetan prosede kose i pomalo dubokog glasa ju je pozdravio. „Dobro veče.“
Zatim se uputio ka kabini gde se nalazio kopilot. Kapetan je seo pored njega. Videla ih je kako pritiskaju neke tastere, spuštaju poluge, i onda ju je i kopilot pozdravio s osmehom. „Kad budemo poleteli, ako želite, možete da dođete u kabinu.“
„Ne, ne... Hvala“, odbila je uljudno. U trenutku je bila sa čašom u ruci.
„Dakle, da nazdravimo?“ Sofija podiže čašu. „Čemu?“
Tankredi razmisli. Onda bez oklevanja. „Muzici. Da nas uči, da je slušamo, da bude deo našeg života, da uvek budu najlepše note... Muzici u nama.“
I Sofija je bila srećna da nazdravi s njim, osmehnula se i otpila gutljaj. Šampanjac je bio vrlo hladan, pun mehurića, lagan, suv, savršen. I nije ni imala vremena da spusti čašu kad je stigla stjuardesa i ponovo je napunila. A onda opet nestala kao čarolijom. Prigušili su svetla. Kroz veliko okno Sofija je mogla da vidi grad. Već su bili visoko, nekolicina oblačića se bojila u ružičasto, ličili su na pamučne pufnice koje su krila sekla napola. U daljini se videlo more. Na čitavom tom plavetnilu pojavljivale su se iznenadne bele brazde, mora da su bili talasi. Onda joj je prišao stjuard.
„Želite li da dođete, gospodo? Kapetan bi želeo da dođete kod njega.“
Sofija pogleda Tankredija, kao da pita za odobrenje, ali reče samo: „Šta da radim?“
„Idi ako ti se ide...“ Tankredi se smejao. „Hoće samo tebe. Mene više ne može da podnese.“ Tako je u pratnji stjuarda stigla u kabinu. Kapetan je pozdravi. „Molim vas, sedite.“
„Da ne pipnem nešto i ne napravim haos?“
Kapetan se nasmejao. „Tako ćemo bar malo prodrmati ovo veće...“ Onda ju je umirio. „Ne bojte se, ne može ništa da se desi.“
Sofija je sela pored njega. Pogledala je napred. Nije bilo ničega osim dalekog horizonta, a kad bi ulazili u oblak, sve se dešavalo neverovatnom brzinom. Nije stizala ni da ga vidi, a već bi prošao. S one strane. Eto šta znači leteti. Biti s one strane. Kao da više ne postoje razdaljine, u jednom trenu biti drugde i pripadati svetu. Sofija je imala taj čudan osećaj sedeći pored kapetana.
„Hvala. Predivno je.“
„Nema na čemu“, reče on. A ona je nastavila da gleda taj beskraj pred sobom, niže je videla kako promiču more, grad, šume, ulice, jezera, još tamnije šume. A onda je lagano palo veče.
„Izvinite, morao bih da se vratim na svoje mesto“, reče kopilot stidljivo se osmehujući.
„Naravno... Izvinite vi.“ Ustala je i izašla iz kabine.
Gregorio Savini je posmatrao devojku koja se vraćala na svoje mesto dok su se vrata iza njenih leđa zatvarala. Osmehnuli su se jedno drugom, on je nastavio da prelistava novine. Sofija je sela. Kad ju je video da stiže, Tankredi je ustao. „I kako je bilo? Strah?“
„Uopšte. Neverovatno je. U jednom trenutku je skrenuo desno, dakle idemo tamo...“
Radoznalo pokaza pravac trudeći se da shvati. Tankredi klimnu. „Da...“ Onda joj malo pomeri ruku. „Ali i malo tamo.“
„Ah.“ Sofija se pretvarala da je shvatila. „Znaš, prvi put sam srećna što sam izgubila opkladu.“ Tankredi joj se osmehnuo. „A ja sam prvi put srećan što idem u Veronu.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 11:57 am


Čovek koji nije želeo da voli  B_post7579688


23.




Avion je malo kasnije sleteo. Na izlazu iz aerodroma čekao ih je identičan auto kao onaj u Rimu. Tankredi se napravio duhovit, otvorio je drvenu fioku između dva sedišta.
„Onda, mogu li da te ponudim nečim? Pivo, beli ili crveni biter, malo vina, šampanjac...“
Sofija je prihvatila igru. „Čini mi se da sam već videla ovu scenu.“ Stavila je prst na usnu kao devojčica. „Ili ne?“ Taj pokret )e veoma uzbudio Tankredija. „Kao da smo u onom filmu u kom se svaki dan ponavlja ista priča...“
„Znam na koji misliš, s Bilom Marijem, gde on proživljava uvek isti dan i osvaja jednu ženu jer je naučio šta ona voli. Prvi put se može čak i pogrešiti, ali ako na kraju neko zna sve o toj osobi, jasno je da mu lako uspeva...“
„Da.“
„Ali to ne bi bilo zabavno, zar ne?“
„Bi, verujem da bi.“
Tankredi se pravio lud. Onda je razmislio. „U nekim filmovima život izgleda mnogo lakše nego što jeste. Zbog toga kasnije budemo razočarani.“
„Ili smo razočarani jer smo zahtevali previše.“
Ćutali su malo. Potom se Sofija okrenula k njemu.
„Ali večeras je lepo kao na filmu.“
„Drago mi je da se provodiš. Evo, stigli smo.“
Bentli se zaustavio ispred Hotela Baljoni, Dve kule. Gregorio Savini je izašao i otvorio vrata puštajući je da izađe. Sofija je bila impresionirana lepotom tog hotela, u samom centru Verone. Onda se ukočila. Zbog čega su se zaustavili u hotelu? Čemu to? Pokušala je da se smiri. Možda je bilo deo iznenađenja.
„Je l’ tajna ovde?“
Tankredi odmahnu glavom. „Ne, ovde ćemo se malo odmoriti...“
„Ali ja nisam umorna.“
„Možemo malo da razgovaramo ako hoćeš, da se istuširamo.“
„Ovde dovodiš žene?“, upitala ga je Sofija iznervirano, ali dolazak direktora je spasao Tankredija.
„Gospodine Feri Marijani. Konačno, drago mi je što ste došli, srećan sam što sam vas upoznao.“
„Vidiš, prvi put je...“, prošaputa Tankredi.
Direktor je pozvao nosače. „Imate li kofere, nešto?“
„Ne, u prolazu smo, odlazimo gotovo odmah.“
Direktor je bio iznenađen. „Kad ste me prošle godine nazvali, bila mi je zaista velika čast, kad ste ga kasnije kupili, osećao sam i veliku odgovornost... Hoćete li pogledati hotel?“
„Ne, uskoro ću se vratiti. Danas smo na odmoru.“
„Odlično, kako želite, onda ću vas otpratiti.“ Direktor je svratio do recepcije, a zatim su ušli u lift.
„Ovuda, gospođo, ovo je vaš apartman...“ Otvorio je vrata magnetskom karticom i pozvao Sofiju unutra. „Izvolite... Ovo je spavaća soba, ako želite da se odmorite, ovo je salon, ovde je kupatilo, a ovo su vrata koja izlaze na terasu. Odavde se vide livade i vinogradi našeg dobrog Valpoličela, odavde Arena, gde...“ Primetio je Tankredijev pogled i razumeo da previše govori.
„Dobro, u svakom slučaju čuvena. Pozovite nas ako vam bilo šta zatreba, bićemo srećni da vam budemo na usluzi.“
Kad je ostala sama, Sofija je sela na krevet, bacila se unazad i pala ispružena s licem okrenutim ka tavanici. „Ne mogu da verujem. Ovaj hotel je prelep i on ga je kupio. Samo ova soba je veća od cele moje kuće.“ Vrzmala se malo po salonu, bio je tu i plazma televizor od najmanje pedeset inča prikačen na zid poput slike, zatim bang end olufsen CD-plejer na stolu, s dva velika zvučnika, i jedna vertikalna ravna površina za diskove koja se otvarala na dodir. Zatim je otišla u kupatilo, bilo je od savršeno obrađenog mermera, tuš je imao ogromnu četvrtastu ručicu. Otvorila je vodu, regulisala se pomoću dva dugmeta. Mogla je da curi kao tropska kiša, ili u sporijem mlazu poput vode koja se sliva niz oluke, ili u jednom, jačem mlazu, poput slapa.
Čula je da zvoni telefon. Moglo se odgovoriti i iz kupatila. „Da?“
„Jesi li u krevetu? Spavaš?“
„Eto, znala sam“, pomislila je Sofija. „Ne. A i da spavam, kako bih ti se javila?“
„Pa, možda sam te probudio... Možeš li da izađeš na terasu?“
„Naravno.“ Sofija spusti slušalicu i pođe ka prozoru. Izašla je napolje, pored je bila druga soba, pogledala je okolo.
Tankredi je bio u dnu balustrade, ona mu je prišla. „Gledaj...“ Pokazao joj je udaljene brežuljke i sunce koje je još uvek bilo visoko iznad vinograda. „Kad mi je direktor rekao za ovo, ubedio me je. Zar ne liči na ženu ispruženu u zelenilu, s grudima, dugačkim nogama? A ovi vinogradi su štof njene haljine, a sunce tamo u pozadini njen osmeh?“
Sofija začkilji. Ti brežuljci su stvarno podsećali na žensko telo. „Tačno je.
„Ponekad ne umemo da posmatramo ono što nas okružuje. Uvek smo u prevelikoj žurbi...“
„Šta želiš da kažeš?“
Odmahnuo je glavom. „Vidiš? Ti u mojim rečima tražiš nešto drugo, možda neku aluziju, a ja sam, naprotiv, želeo da kažem samo ono što sam rekao. Lepota je oko nas. Ponekad smo slepi.“
Sofija se tada osmehnula i konačno se opustila. Tankredi je primetio. „Eto, sad sam se dobro izrazio, vidim. Šteta je izgubiti lepe stvari od ovog života. Vidimo se dole u šest?“ Pogledao je na sat. „Za četrdeset pet minuta, odgovara?“
„Da.“ Sofija se vratila u sobu, izula cipele i ispružila se na krevet, prekrstila noge i spustila ruke na stomak, zažmurila i počela da razmišlja. I polako je prevrtela sve što se desilo s Tankredijem. Onaj susret u crkvi, razgovor na stepenicama, onda onaj ponovni susret u kafiću i konačno ovaj dan, Laviniju, karte za U2, Ekaterinu Zaharovu, avion i Veronu. Nije mogla da poveruje, bila je kao obuzeta, otrgnuta iz svoje sigurnosti. A ona se prepustila. Gde li će završiti?
Puče u smeh. Kakvo preterivanje, gde je mogla da završi? Nigde. Proživeće ovaj dan i sećaće ga se. Prepričaće ga Laviniji pošto je pošteno izgrdi. Znajući sebe, uze mobilni, navi budilnik na 17.50 i ugasi ga. Osim toga, bila je na času sa svojim učenicima, zar ne? Nije mogla da ga drži uključenog, i kod te misli zaspa.
Ružičasto nebo u sutonu, nekoliko galebova u sve nižem letu dotiče vodu. Jedan kljunom grabi nešto, na trenutak se vidi u kontrasvetlu, blista u plavetnilu mora, onda uzima pravac, diže se gore, sve više, i gubi se među oblacima, sa svojom ribom. Sofija leži na pesku, oslonjena na laktove, blago savijenih nogu. Nema ništa na sebi, naga je, preplanula. Medu njenim nogama svetle kovrdže i nikakav trag kostima. Dodiruje dojku, miluje bradavicu, stavlja još kreme.
„Hej, šta radiš to sama? Ne čekaš me?“
Njegov glas. Topao, senzualan, provokativan, sa suzdržanim smehom. Sofija gleda levo-desno, iza sebe. „Ovde sam...“ Onda ga konačno ugleda. U vodi je, ispred nje. Sofija skuplja malo noge dok on izlazi iz mora. Smeje se dok korača. Voda mu dolazi do grudi, zatim se spušta, još niže, do stomaka, do struka. Ali... Ni on ne nosi kupaći. Nastavlja da hoda. Sad mu je voda u visini bokova i, kad ga ugleda, Sofija pocrveni. Ali ne okreće se, zagledana je u njegovu požudu. I Tankredi se smeje, bez stida, bez sramežljivosti, gledajući među njene sada poluraširene noge. Onda snažan krik galeba, još snažniji, i sve snažniji. More kao da se povlači, oblaci nestaju, nebo bledi.
Najednom, Sofija otvori oči. Budilnik. „Već? Vreme je proletelo! Mislim da je u pitanju napetost čitave ove priče.“ Još uvek je osećala toplinu i uzbuđenje. „Srećom te je zvonio budilnik.“ Ko zna šta bi se posle desilo, legao bi pored nje, a onda? Pocrvenela je. „Srećom da sam se probudila. Ko zna kako bih ga gledala da sam odsanjala do kraja!“ Počela je da se smeje, otišla u kupatilo, umila lice hladnom vodom, stavila nešto malo šminke koju je imala kod sebe i očešljala se. Zatim se pogleda u ogledalo. „Ali šta ti se dešava? Obično se nikad ne sećaš snova!“ Zatim je izašla iz sobe. Pozvala je lift, i pošto je stigla u predvorje, pogledala je okolo.
Direktor joj je prišao. „Gospodin Feri Marijani vas čeka napolju.“ Sofija mu je zahvalila i pošla ka izlazu. „Evo me!“
Tankredi je napolju vozio bicikl. „Ovaj je tvoj.“ Pokazao je bradom na bicikl parkiran ispred hotela, blago nagnut na nogari.
„Hej, znaš da voziš, zar ne? Nećeš pasti? Šta će tvoji učenici, koji će, umesto da budu sa Zaharovom jedan dan, biti s njom čitav mesec!
Sofija se smejala. „Ma daj! Još sam mnogo jaka!“
I rekavši to, podigla je nogaru, popela se na bicikl i počela da okreće pedale. „Gledaj... znam da vozim bez ruku.“ Raširila ih je i napravila nekoliko metara, onda, videvši da krivuda, uhvatila korman. „I kuda idemo?“
„Ovuda...“
„Sigurno?“
„Direktor mi je napravio kartu“
I tako krenuše da voze jedno pored drugog, mirni, spokojni, bez žurbe.
„Jesi li se malo odmorila?“
„Da...“
Sofija je pomislila na san, kad je on izašao iz vode uzbuđen. Sagnula je glavu puštajući kosu da joj padne preko lica i sakrije je osećajući da crveni.
„Evo, stigli smo. Ovo je čuvena Julijina kuća.“ Naslonili su bicikle sa strane. „Jesi li ikada bila u Veroni?“
„Samo jedanput.“ Sofija se setila da je svirala u Areni na jednom veoma važnom koncertu s velikim inostranim muzičarima.
„Ali nisam bila u Julijinoj kući.“
„Evo, ovo je balkon, a ovo je statua. Znaš šta treba uraditi...“
„Da.“ Pomilova levu Julijinu dojku i zatvori oči.
„Šta si zamislila?“
„Ne sme da se kaže, inače se neće ostvariti.“
„Ali ako se ostvari, hoćeš li mi reći?“
„Da.“
Onda je i Tankredi dodirnuo dojku. Okrenuo se i pogledao je. „I ja ću tebi kazati... Ako se ostvari.“
I reče to, ne podrazumevajući ništa, barem se tako činilo. Onda su opet uzeli bicikle.
„Ali kasno je, uskoro će kola stići u hotel, moramo da požurimo! Želiš li da se trkamo?“
„Naravno.“
Sofija odmah poče da brže okreće pedale. „Ne važi se!“
„Kako da ne!“ Podiže se na sicu da nogama da više snage i u punoj brzini prede Trg dele Erbe, okrećući sve jače, preleti Aveniju Sant' Anastasija i sve do hotela. „Prva!“ Zakočila je gotovo se propinjući na prednji točak, te je morala odmah da spusti stopala na tlo da ne bi pala. „Jesi li video? Pobedila sam.“
Odmah za njom, stigao je i Tankredi. „Mislim da vežbaš nedeljom.“
„Ne budi blesav... Odmalena nisam vozila...“ Onda prede rukom po leđima. „Treba da se istuširam. Sva sam se oznojila!“
„Okej, kad završiš, čekam te dole.“
Sofija je ušla u lift i, kad je stigla na sprat, ušla je u sobu.
Dok se svlačila, zatekla je sebe kako se osmehuje. Zabavljala se. Otkad nije provela ovakav dan... Lagan. Eto, bila je to prava reč. Osećala se dobro s Tankredijem, on se trudio da se uvek oseća prijatno. To joj je bilo veoma važno. Uvukla se pod tuš s jednom jedinom mišlju. „Hoću li mu naći manu? I pre svega, nešto još gore, ima li je?“ Odvrnula je mlaz vode, brzo se oprala, obrisala još brže i za nekoliko minuta bila je spremna.
Tankredi ju je čekao za barom. Gledao je kako mu se približava. Osmehnuo joj se. Ona je zastala, a on joj je prišao i uzeo je pod ruku.
„Nećeš da mi kažeš kuda idemo?“
„Uskoro ćeš saznati.“
„Čini mi se kao da sam u nekom filmu.“
„Ona je bila Džulija Roberts. Ali ti si lepša.“
Kad su izašli iz hotela, Savini je izašao iz kola, otvorio vrata Sofiji i pustio je da se smesti. Tankredi je ušao sa suprotne strane i seo pored nje. Kola su mirno krenula i uvukla se u saobraćaj u Veroni. Sofija se osmehnula Tankrediju, onda mu pokazala dugme koje je služilo da ih odvoji od vozača.
„Mogu?“
„Naravno.“
Staklo se podiglo. Sad su bili sami. „Znaš, mislim da si ti zaista čudan tip.“
„I ja to mislim o tebi.“
„Ne, ozbiljno, ne šalim se.“
„Ni ja.“
„Kao da se kriješ. U stvari, sve bi moglo biti jednostavnije, ali ti kao da ne želiš da prihvatiš normalnost.“
„Zanimljiva ti je analiza. A zašto, po tebi? „Možda zato što se plašiš.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 11:58 am


Čovek koji nije želeo da voli  Bumazhnye-korabliki-i-kapli-dozhdya-720x405

„Dakle, na kraju sam ja trtaroš...“
„Možda... Ili ti u dubini duše baš ništa nije važno.“
„Zanimljiva ti je i ova analiza. A šta misliš koja je prava? Ili ima i treće?
„Treća bi mogla da bude ova: ti misliš da je sve tvoje, ne samo stvari, već i ljudi. Na trenutak im daješ svet, zabavljaš ih, činiš da se osećaju u središtu vaseljene, a onda, po meni, kad ti dosade, baciš ih.“
„Misliš da sam tako zao?“
„Možda.“
„Zar ne može da bude još neko čitanje?“ Sofija se osmehnula. „Da, moglo bi. Možda.“
„Da li se zabavljaš?“
„Mnogo. Ali neću te zadovoljiti, neće mi posle biti žao, i konačno, posle ove večeri sve će biti gotovo.“
Tankredi je pogledao kroz prozor. „Potpuno si sigurna?“ Sofija je za trenutak zaćutala. „Da. Odlučila sam.“
„Ali zar ne bi sve moglo da bude jednostavnije, kako sama kažeš?“
„To jest?“
„Nisam našao pravu osobu.“
„Suviše jednostavno.“
Bentli je napredovao kroz saobraćaj Verone, kejom pored Adiđea, zatim skrenuo levo i konačno pretekao nekoliko kola idući brzo desno do Arene.
„Dakle, posle ove večeri se više nećemo videti?“
„Tačno tako.“
„A ne bi mogla da se predomisliš?“
„Ne.“
„Ponekad čovek odgovori s previše sigurnosti samo zato što uopšte nije siguran...“
Sofija mu se osmehnula. „Istina je. Ali ne u ovom slučaju.“
Tankredi se okrenuo ka njoj. „Okej, ali hajde da ne upropastimo iznenađenje, stigli smo.“
Automobil se zaustavio ispred velike kapije. Čovek iz obezbeđenja je proverio propusnicu na komandnoj tabli kola. Sve je bilo u redu. Mahnuo je kolegi u dvorištu. Kapija se otvorila i auto je ušao na parking. Jedan razvodnik u Areni odmah je prišao da ih dočeka. Tankredi i Sofija su izašli iz kola.
„Hvala.“
„Molim, gospodine, možete li mi pokazati karte?“ Razvodnik na brzinu pogleda. „Vaša mesta su u dnu desno. Prijatno veče.“
Tankredi je uhvatio Sofiju podruku. Ona je pokušala da virne među njegove šake, da pročita šta piše na kartama, da shvati koju je predstavu izabrao za nju. Tankredi je primetio i stavio ih u džep.
„Da sednemo?“
Smestili su se jedno pored drugog. Bina je bila u polumraku, jedan reflektor je sekao mrak, ali nije joj pomagao da shvati šta će se desiti. Tankredi ju je pogledao osmehujući se. „Hajde, samo još malo... Izdrži.“
Sofija je počela da gleda okolo, očajnički je tražila neku naznaku, natpis, kartu u ruci neke osobe, program, kačket, majicu, ništa. Ničeg nije bilo. Proučavala je ljude oko sebe. Bilo je starije elegantne gospode, ali i mladih, momaka, devojaka, stranaca, Italijana, ljudi drugih rasa, jedan Japanac. Nije postojao nijedan element koji bi joj pomogao da shvati. Ništa.
Tankredi je primetio.
„Želiš li da se premestimo? Ne sviđa ti se mesto?“ Zafrkavao ju je. Želeo je najbolje sedište za nju. „Ne, hvala, odlično je ovde...“
„Ah, ne, zato što vidim da gledaš okolo...“ Upravo u tom trenutku svetla su se pogasila.
Tankredi se osmehivao u mraku i počeo da joj govori toplim glasom.
„Ima trideset i jednu godinu, dobila je devet Gremi nagrada.. Dopada se ljudima... Da, sve u svemu, dosta, ali tebi mnogo. Njeno ime počinje slovom N...“
Američki glas povika. „Dobro veče, Italijo!“ Upališe se svetla u pozadini, plavi, beli i crveni vatromet dizao se iza scene. „Dobro veče, Verono.“
I odmah poče da peva penjući se odstraga.
In your message you said...
Sofija je bila zabezeknuta. „Nora Džouns...“
„E, pa da, pogodila si...“
Sofija je ustala i počela radosno da pleše zajedno s drugim ljudima koji su bili oko njih, prateći ritam zatvorenih očiju, s rukama podignutim uvis, krećući se u tempu muzike Chasing Pirates.
Nora Džouns je pevala svojim toplim glasom, prateći vokali iza nje sledili su je u savršenom tempu.
„Sviđa ti se?“
„Mnogo! Božanstveno iznenađenje...“
Tankredi je bio zadovoljan što je vidi tako oduševljenu, kretala se u ritmu i plesala poput šesnaestogodišnjakinje. I nastavila je tako uz mnoge pesme...
Thinking About You. Zatim Be Here To Love Me i konačno December. Jednu za drugom, Nora Džouns je izvodila poslednje stvari kad je Arena zablistala sićušnim svetlima, telefonima, upaljačima s plamenom na vetru i ljudima koji su vikali: „Bis! Bis!“ A trenutak kasnije Nora Džouns se ponovo pojavila na sceni i otpevala Don't Know Why, još bolje nego sve stvari dotad, kao da nije osećala težinu tog koncerta. A onda Come Away with Me kao da je tek počela da peva, i na kraju je završila s prelepim osmehom i uzvikom: „Hvala, Verono! A kiss to Julija i Romeo!“
Lagano su se palila svetla i ljudi su krenuli ka izlazu. Tankredi je vodio Sofiju do kola.
„Mnogo mi se dopalo... Previše! Bilo je super!“
„Da.“
„Ali kako si znao...“
„Pročitao sam u novinama.“
„Ne, da je Nora Džons moja omiljena pevačica.“ Tankredi se nadao da neće postaviti to pitanje.
„Ah, izvini, rekla mi je tvoja prijateljica Lavinija.“
„Ah, naravno...“
Popeli su se u auto. Sofija je postala ćutljiva. Tankredi je primetio. „Šta nije u redu?“ Okrenula se k njemu.
„Ne, ne, razmišljala sam o tome kako sam propustila jedan od njenih retkih koncerata u Italiji, u Luki. Mislim da je bio 2007.“
„Ispravili smo to na neki način...“
„Da.“
Brzo su stigli do aerodroma, sišli iz auta i popeli se u avion. Kapetan ih je dočekao. „Sve je na mestu? Možemo da krenemo? Taman na vreme...“
„Da, hvala, kapetane.“
Seli su i vezali pojaseve. Avion je odmah krenuo, došao do središta piste, povećao obrtaje motora, sve brže, i odvojio se od tla. Malo kasnije preleteli su Arenu. Sofija je naslonila lice na prozor.
„Malopre smo bili baš tamo... Koncert je bio predivan. Hvala.“
„Nema na čemu. I meni se mnogo dopao. Otkrivaš mi toliko toga.“
„Na primer?“
„Klasičnu muziku, Ekaterinu Zaharovu, Noru Džouns. Nov svet. Verujem da se svaki put kad jedna osoba sretne drugu, otvore novi pravci... Ko zna šta će se sada desiti.“
Sofija se osmehnula. „Ko zna... Zasad nešto vrlo jednostavno. Moram u kupatilo...“
„Tamo je u dnu.“
Ustala je sa sedišta i uputila se prema kabini koju joj je naznačio, otvorila je, prošla kroz sobu s vrlo elegantnim bračnim krevetom od svetlog drveta i alkantara i otišla u kupatilo. Očešljala se. Proverila je mobilni. Nijedna poruka. Andrea je nije tražio. Znala je s kim je Lavinija i nije htela da je ometa. Kad je izašla iz kabine, ugledala je Tankredija za stolom. Bio je postavljen sa svećom na sredini. Tankredi ju je palio.
„Da pojedemo nešto, može? Hteo sam da te odvedem na večeru u jedan predivan restoran na veronskim brežuljcima koji su mi preporučili, ali ne bismo stigli na vreme u Rim... Možda neki drugi put.“ Sofija ga je pogledala i odmahnula glavom, zatim sela prekoputa njega. „Ne, nećeš da jedeš ili...“
„Ne, možda neki drugi put.“
„Važi, kako želiš. Izvoli, spremio sam meni Sofija.“ Pružio ga joj je. Bio je zapravo odštampan s njenim imenom u zaglavlju. Ona se osmehnula i otvorila ga. Bilo je tu sve što je volela, tipična jela iz raznih regija. Sicilijanska pasta ala norma, njoke s denovskim pestom, pene al'arabijata i brancin na palermski način. S prilozima, voćem i kolačima.
„Nisam mogao više da dodam jer je ovde kuhinja mala. Neću ti reći da ću se sledeći put bolje organizovati jer već znam da ćeš odmahnuti glavom...“
„ Tačno.
Stigla je stjuardesa i Sofija je naručila sicilijanska jela. „Želiš li da odabereš vino? Imamo razna vina u podrumčetu, ili hoćeš šampanjac?“
Sofija je pogledala vinsku kartu. „Odaberi ti.“
„Okej. Donesite mi kometu planete?“ Stjuardesa je otišla.
„Izabrala si sva sicilijanska jela, ja obično volim da uz ono što jedem pijem vino iz iste regije...“
Malo kasnije su večerali uz plamen svece i odlično hladno belo vino, smejući se, prepričavajući svako ponaosob ponešto iz svoje prošlosti. Tankredi je, naravno, znao svaki detalj, ali je bio izuzetno vešt u tome da se pretvara kao da sve čuje prvi put.
„I tako si počela da sviraš... Tvoj prvi koncert sa samo osam godina... Neverovatno.“
Pažljivo je slušao svaki detalj vrteći u mislima fotografije iz tog perioda, rečenice iz dnevnika, članak, snimak, nešto što je na neki način još obogaćivalo ovu jednostavnu ispovest.
Malo kasnije su sleteli. „Evo... Stigli smo.“
„Hvala.“
Pozdravila je stjuardesu, kopilota i kapetana. „Veče je zaista bilo veličanstveno...“ Tankredi ju je otpratio do njenih kola na parkingu. „Evo nas!“
„Evo nas, vratili smo se u stvarnost.“
„Je li ti bilo lepo?“
„Prilično.“
Tankredi je bio iznenađen tim odgovorom. Nije bio naviknut na „prilično“. Sofija ga je pogledala u oči. „Ne znam kako si uspeo da saznaš sve to o meni. Na početku me je to nerviralo, sada mi više ništa nije važno. Ali desila ti se jedna greška.“
„Koja?“
„Nora Džouns. Rekao si mi da si saznao od Lavinije, međutim ona nije znala da mi se sviđa Nora Džouns.“ Potom se nasmejala. „Rekla sam ti da mi govoriš istinu. Sada ću ti kazati nešto još važnije. Mrzim lažove.“ Tankredi nije imao ništa da joj kaže na to. Pogrešio je.
Sofija je ušla u svoja kola. „Na trenutak sam pomislila da si savršen muškarac...“ Onda mu se osmehnula. „Sad sam mnogo spokojnija.“ Zatvorila je vrata i otišla.
Tankredi je ostao gledajući je. Onda je uzeo mobilni iz džepa.
Sofija je brzo vozila ka kući. Odmah je našla mesto na parkingu, izašla iz kola i pogledala na sat. Ponoć. Sve je bilo uverljivo. Ušla je u lift i pritisla svoj sprat. Na časak se setila lepote lifta u hotelu u Veroni, onog apartmana, terase, koncerta, aviona, večere na povratku... Sve je bilo van njenog domašaja, čak van domašaja njene mašte. Onda je izvukla mobilni iz tašne. Dve poruke. Prva je bila od Lavinije.
„Hoćeš li mi oprostiti? Je l' bilo lepo? Moj koncert je bio sjajan! Čujemo se sutra? VT.“
Obrisala ju je. Ponašala se baš kao devojčica. Onda druga poruka. „Izvini, nisam hteo da te lažem. Koncert U2 je bio savršen, na poslednjem bisu su pevali Where the Streets Have No Name. Neću te više uznemiravati. Ovo je moj broj. Pozovi me ukoliko želiš. Laku noć. Tankredi.“
Stajala je s mobilnim u ruci ispred vrata stana neodlučna da li da obriše poruku ili ne. Palac se zaustavio na dugmetu. Gledala je poruku, onda donela odluku i ušla u kuću.
Andrein glas je dopro iz spavaće sobe. „Ljubavi, jesi li se provela?“
„Da, odlično...“, odgovorila je iz dnevne sobe.
„Dolaziš?“
Sofija duboko udahnu, osećala je krivicu. Onda je pomislila: „U stvari ništa nisam uradila, za sve je kriva Lavinija.“ Tako je otišla u sobu. Andrea je čitao knjigu, Američka pastorala Filipa Rota. Spustio ju je u krilo i osmehnuo joj se.
„Uvek odlični, zar ne! Jednom sam ih slušao na stadionu Flaminio 1993, još se nismo poznavali...“
„Da, odlični su.“ Poljubila ga je u usta.
„Želiš li da popiješ nešto?“
„Da, malo vode. Ah, reci mi nešto, radoznao sam.“ Sofija je bila okrenuta leđima, zažmurila je. Neće biti lako. Onda se okrenula i osmehnula mu se. „Naravno, kaži.“
„Jesu li imali bis na kraju koncerta?“
„Da... Wherethe Streets Have No Name.“ I tek u tom trenutku zaista se osetila krivom.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 11:58 am


Čovek koji nije želeo da voli  Bsp9-_Ze_Sjy4



24.




Naredni dani su za Sofiju bili neobični. Sve je izgledalo kao da je sanjala, kao da se probudila neobično lošeg raspoloženja, bilo je nečega što joj se veoma dopadalo i nečega što joj je smetalo. Kao kad te probude naprečac, sećaš se šta si sanjao, ali je već prekasno. U snovima sve ide kako ti hoćeš, bez teškoća, nikome ništa ne smeta niti ima šta kome da se prebaci. Snovi su jednostavni.
Sve je bilo kao i ranije: doručkovala bi, izlazila rano, išla u nabavku, vraćala se za ručak, onda po podne časovi, kao i obično, na konzervatorij umu ili u muzičkoj školi. I tokom dana nijednom ne bi pomislila na njega, na sve ono što se dogodilo, na taj nenadani beg iz svoje stvarnosti. Zabranila je to sebi. I uspela je.
„Kako vam je bilo s Ekaterinom Zaharovom?“
„S kim?“
„Nastavnicom od pre neki dan...“
„Oh, dobro, odlično... Htela je da vidi dokle smo stigli s tobom, a onda nas je naterala da sviramo nešto, minimalan napor, maksimalan provod!“ Tako je prokomentarisao Jakopo, njen najstroži i najsimpatičniji učenik među dečacima, onaj koji je hteo da prenese klasičnu muziku u svet kompjutera i virtuelnog.
„Znaš šta sam mislio da bi bio dobar posao?“
„Šta?“
„Aranžirati klasične kompozicije za zvonjavu telefona, to je tržište u stalnom porastu. Mnogo se može zaraditi...“
„Da-da, dobro. Hajde da vidimo kako se snalaziš sa stvarnošću!“ I rekavši to, tutnu mu pred oči partituru Bahove Troglasne invencije. Jakopo frknu i poče da svira polako, siguran u sebe, s urođenom prirodnošću. Br. 2 u c-molu. Sofija je bila zadovoljna i drugim učenicima, uključujući i Alisu, najživahniju od svih, koja je uvek pričala o svojim simpatijama.
„Ima jedan koji mi se sviđa, samo je stariji od mene.“
„Koliko ima godina?“
„Šesnaest.“
„Ali, Alisa, mnogo je stariji od tebe, deset godina.“
„Da, znam. Ali rekao mi je LPVS.“
„Šta to znaci? „Lepo porasti vratiću se!“
„Izvini, to ti je rekao a da te ne poznaje?“
„Zabavlja se s nekom što stanuje u mojoj zgradi i njegovo je godište. Sreli smo se sto puta, ali kad dođe po nju, čeka, i čeka, i čeka... I tako smo na kraju razgovarali! Ja svog momka neću pustiti da me čeka!“
„E baš bih volela da vidim kad budeš imala momka, da li ćeš ga pustiti da čeka... A i ako neko čeka, ne znači da mora da se nabacuje drugoj? U suprotnom znači da ipak nije ozbiljan.“
„Čudno mi je kad tako govoriš. Ni moja mama ne govori tako.“
Sofija shvati da je upravo otvorila poglavlje kuća i porodica, koje je moglo biti problematično. Odlučila se da igra na sigurno, pa je i njoj pružila partituru. Alisa se udobno smestila na stolici i zasvirala Mocartov K 457. Svirala ga je s neviđenom lakoćom, kao da ga je sama komponovala. Sofija je bila iznenađena. „Hej, morala bih češće da budem odsutna!“
„Nemoj ni da se šališ... Mnogo si mi nedostajala.“
„Ali bio je samo jedan čas!“
„Ali ti si moja nastavnica!“
„Dobro, trudiću se da više ne izostajem, ali i ti moraš da nastaviš da sviraš ovako.“
Smejale su se, među njima je vladao prelep sklad. I tako, kad je na kraju tog dana Sofija izašla iz konzervatorijuma, bila je srećna i spokojna, nije ni o čemu mislila niti je išta očekivala. Čak i kad se tamni automobil zaustavio ispred, pogledala ga je mirno. Vrata su se otvorila i izašla je jedna žena. Pozdravila je vozača i uputila se prema zgradi. Kad je stigla pred kapiju, otvorila je tašnu, uzela ključeve i ušla. Onda je auto otišao. Nije bio on. Sofija je pošla prema svojim kolima. A da je bio on? Šta bi rekla? Kako bi reagovala? Ne bi volela da se nade u toj situaciji. Bili su jasni. Neće se više videti i on je neće više tražiti. I u to je Sofija bila sigurna. Ako je inteligentan, a morao je biti, savršeno je shvatio kakva je ona. Još jedan susret bio bi greška.
Ušla je u auto i stavila tašnu na suvozačevo sedište. Šta je sve znao o njoj? Upalila je motor. Imao je njen broj telefona, otkrio je gde predaje, poznavao je njen ukus, upoznao je Laviniju, pronašao je Ekaterinu Zaharovu, uspeo je da je dovede u Rim, znao je za U2 i Noru Džouns. Vozila je u tišini prema kući. Šta je još znao taj čovek o njenom životu? Sofija se parkirala, ugasila motor i ostala da sedi u kolima, u tišini. Ponovo je pomislila na celu tu priču. Volela bi da može da ga krišom špijunira. Volela bi da ga prati, da ude u njegov život, u njegovu kuću, u njegovu kancelariju, da otvori njegove fioke, otkrije šta i koliko zna o njoj. Ali bilo je nemoguće. Tek u tom trenutku je shvatila: on je o njoj znao sve, a ona o njemu nije znala apsolutno ništa. Savladala je svoj bes. Ostala je u kolima da se smiri. Kasnije je ušla u kuću.
Čim je Andrea čuo vrata, pozvao ju je. „Ljubavi?“
„Da?“
„Dođi... Hoću da ti pokažem nešto.“
„Stižem.“
Kad je ušla u sobu, Andrea se smejao, laptop mu je stajao na stočiću na krevetu. „Gledaj...“
Sofija ga je najpre poljubila, a onda pogledala u ekran. Trodimenzionalna animacija kuće. Andrea je pustio snimak. Kadar se brzo približavao vratima koja su se otvorila. „Ovo je kuća iz naših snova“, osmehnuo se Andrea. Snimak se nastavljao, prikazivao različite prostorije unutar kuće. „Ovo je kuhinja, velika, prostrana, dnevna soba, spavaća soba za nas, sobe za našu decu... A ovo je tvoje kupatilo, tuš, velika kada s hidromasažerom... Sviđa ti se? Samo za nas...“
Andrea je projektovao 3D simulaciju. Mala vila po meri s prostranim prostorijama i veličanstveno nameštena, slike, sofe, tepisi, boje peškira, bademantila, zidovi kuhinje, spavaće sobe. Sofija se oduševila.
„Sve mi se dopada, ljubavi... Hvala, odabrao si najbolje za mene.“ Poljubili su se. Onda su večerali i proveli mirno veče. I naredni dani su bili vrlo mirni.
Onda je jednog jutra Sofija iznenadila Andreu. „Šta je sad ovo?“
„Eto, znala sam. Ne sviđam ti se.“
„Mnogo mi se sviđaš, ali kad smo mogli to zajedno da radimo, uvek si mi govorila da ti ne odgovara...“
Ćutali su za trenutak. Sofija je stajala pred njim u trenerci.
„Ali od tada se dogodilo toliko toga, ljubavi. Ne treba da te vređa to što sam odlučila da trčim. Napuniću trideset godina uskoro, osećam da nisam u formi, ne krećem se dovoljno...“ Onda je shvatila šta je govorila i pokušala je da se izvuče. „Idem na trčanje samo tri puta nedeljno, i to ujutro.“
„Ne ideš u teretanu, je li tako?“
Sofija poče da se smeje. „Ne, ne idem. A čak i da idem, ne bih se ponašala kao Lavinija.“
„Da, da, ali znaš, određeno okruženje na kraju stvara iskušenje...“
Sofija ponovo vide sebe s njim u njegovom avionu, u hotelu, vide njihove susedne apartmane, povratak, večeru i plamen sveće...
„Ja mislim da, ako neko želi da prevari, nije potrebno mesto da ga opravda, uvek može da se prevari... I bilo gde.“
„I trčeći?“, Andrea se trudio da bude duhovit. „Da. Ali ja ne želim da te prevarim.“ Gledali su se. „Rekla bi mi?“
„Da. Verujem da bih. Međutim, možda bi prvo trebalo da se nađem u toj situaciji, da budem poštena. Da li bi stvarno želeo da znaš?
„Ne znam. Moram da razmislim. Možda ne.“
„Pa, razmisli onda. Ja odoh da trčim.“ Sofija se zaustavila na vratima. „Čovek ponekad može da se promeni. Ja verujem i nadam se da sam se promenila nabolje.“
Najteže tih dana bilo je odložiti susret s Lavinijom. Sofija nije odgovarala na njene pozive. Onda joj je stigla poruka. „Hej, vidi, bila sam gotovo primorana! Izvini, mogla si da odbiješ... zar ne? Ili si odbila?“
Sofija nije odgovorila ni na poruku, i tako ju je jednog jutra zatekla pred kućom.
„Mogu li da te otpratim?“
„Imam kola.“
„Ali kuda ćeš u trenerci?“
„Šta misliš?“ Onda odluči da nije vreme za zagonetke. „Na trčanje.
„Ali izvini, ja idem u teretanu, mogla si se upisati sa mnom!“
„Da, i s Fabiom i s Fabiovim prijateljima. A i Andrea ne želi, rekao je da je to grešno mesto.“
Lavinija se nasmejala. „Da li si mu rekla da je svet grešno mesto? Prevara može da te sačeka iza ćoška, ali i tokom nekog koncerta... ili u avionu.“
Znala je i to.
Sofija nije mogla da veruje. „Slizao se i s mojom prijateljicom!“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu