Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Čovek koji nije želeo da voli

Strana 2 od 3 Prethodni  1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 Empty Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 11:42 am

First topic message reminder :

Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 Covek-10

Tankredi je muškarac iz snova: poseduje ostrvo na Fidžiju, predivne vile po celom svetu, privatne avione i neodoljivu privlačnost. Pre ili kasnije, sve žene pokleknu pred njegovim šarmom. Ali on ne uspeva da zaboravi ljubavnu ranu iz prošlosti koja ga je zauvek promenila i zbog koje mrzi sreću. On je čovek koji ne želi da voli. Sve dok u crkvi ne sretne Sofiju, nekada svetsku pijanističku nadu, a sada nastavnicu koja je prestala da svira zbog zaveta ljubavi. Dovoljan je samo jedan pogled da Tankredija očara ta žena. I da mu postane opsesija. I Sofiju je taj neznanac uzbudio, ali ona ima svoju ljubav – Andrea, i ta ljubav je večna... Ali, može li jedna žena da se suprotstavi strasti koja ne poznaje granice, osećanjima koja iznenada navru u njen život i poljuljaju joj sva dotadašnja uverenja? Tankredi misli da možda postoji način da je osvoji i odlučuje da ga u tom naumu ništa neće zaustaviti. Hoće li Tankredi uspeti da osvoji Sofiju? Hoće li je videti kako ponovo svira, samo za njega, sedeći za klavirom, s pogledom na okean? I, kakav će to bolan izbor Sofija na kraju morati da napravi? U novom romanu Federika Moće uživaćemo u priči o uzbudljivom susretu dve izgubljene duše pune ljubavi i strasti. Slojevit i složen roman koji obeležava novu etapu u pisanju autora čije knjige čitaju milioni mladih ljudi širom sveta.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 12:03 pm


Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 Big_19




36.




Sve je moralo da izgleda verodostojno. Ne bi bilo prirodno kad to ne bi uradila. I iznad svega, kakav joj je bio karakter, ne bi bila uverljiva. „Ako mora da bude Goldberg, neka bude!“, reče Sofija za sebe. Najkompleksnije, najteže, sve naj, naj delo. Govorilo se da ga Bah nije izmislio, već da ga je Maestro samo zapisao, jer ga je u stvari komponovao sam Bog. Sofija je bila svesna činjenice da je Andrea bio samo na nekoliko metara od nje u drugoj prostoriji i da će slušati celodnevne probe. Biće primoran da sluša osam sati vežbanja. Nije želela da izgleda kao da olako pristupa stvari, ali zapravo je bila izuzetno uzbuđena jer je prvi put posle toliko godina došao trenutak probe, suočavanja.
Pogledala je klavijaturu i partituru otvorenu na prvoj stranici, Arija, i dobila vrtoglavicu. Ali nije se prepustila iskušenju. Neće pokušati da čita Varijacije od prve do poslednje stranice. Naprotiv, započeće s vežbanjem jedne jedine varijacije, N. 26. Nikada, nikada ne bi uspela da savlada Varijacije da ih nije već imala na repertoaru sa sedamnaest godina i zatim ih izvodila u javnosti mnogo puta kad je imala devetnaest.
Pogledala je svoje šake, ukrstila ih i zasvirala pravom brzinom, odnosno zastrašeno. Stakato leve ruke i virtuozna artikulacija sva u skali desne ruke, i evo, dovde je sve dobro, evo leva odgovara i ide gore od treće oktave uz nemoguća i majušna regularna preticanja iz jednog prstometa koji je suviše puta uvežbavan i usavršen. Glava joj gori od užitka, ruke se gotovo nisu ni videle, ona je bila ta varijacija, ona je bila Bah, klavir, svaka pojedinačna dirka, ona je bila božja izaslanica. Poslednja nota odsvirana malim prstom leve ruke, a onda odmah ponovo početak desnom. Poslednja nota. Početak. Bez stajanja.
Andrea u drugoj sobi, blistavih očiju, odvoji pogled od zida i nagnu glavu.
Oko ručka Sofija je napravila pauzu i otišla u konzervatorijum da vežba četiri sata na stenveju. Kasnije, popodne, imala je sastanak s Ekaterinom Zaharovom. Ispričala joj je za svoje putovanje i dogovorile su se da je zameni.
„Zavidim ti, biće to predivno iskustvo.“ Zagrlila ju je. Delovala je iskreno.
„Moraš da me zameniš od danas, moram apsolutno da budem na visini za ovih pet koncerata.“
„Sa zadovoljstvom, Sofija.“ Tako su se rastale. Ekaterina je ostala da je gleda stojeći nasred trga, s malo zavisti zbog te božanstvene prilike koja joj se ukazala.
Dan pre puta počela je da pakuje kofere. Kao što joj je savetovala asistentkinja advokata Gvarnerija, uzela je odeću koju je nosila na snimcima koje je pogledala u toj kancelariji. Isprobala ju je, još uvek joj je dobro stajala. Možda nije svirala kao nekad, ali se bar nije ugojila. Uveče su otvorili jedno od onih belih vina koja je bila kupila, beli penon nals margreid, večerali u tišini špagete sa školjkama i odličnog pečenog zubatca. Zatim su s nežnom prirodnošću završili u krevetu.
„Mmm, znaš da je stvarno bilo dobro ono što si skuvala?“
„Je l’ ti se stvarno svidelo ili me zezaš?“ Sofija je potražila njegov pogled.
„Stvarno, kunem ti se. U stvari, brinem se. Nikad nisi tako dobro kuvala!“
Ona ga gurnu. „Blesane. Pravila sam mnogo bolja jela od ovog večeras, nego si ti kao i svi muškarci...“
„To jest?“
„To jest kad nemate sve pod kontrolom, počnete da primećujete šta biste mogli da izgubite...“ Andrea ju je bolje pogledao. „Zašto... zar te gubim?“
„Ako budeš govorio loše o mojoj kuhinji, debelo ćeš rizikovati.“
„Uvek si bila najbolja kuvarica koju sam ikada upoznao.“
„Ne laži...“ Sofija je sišla s kreveta i naga prešla preko sobe. Na bledoj svetlosti meseca njeno telo je delovalo vitko, njene grudi pune i okrugle, njena zadnjica zgodna, jaka, mišićava.
„Opet se uzbuđujem...“
„Moramo da spavamo. Sutra krećem rano...“ Ušla je u kupatilo.
Andrea je čuo da pušta vodu. „Već mi nedostaješ.“ Sofija je podigla glas iz kupatila. „Rekla sam bez laži.“
„Ali istina je!“
Vratila se u spavaću sobu i legla kraj njega. Andrea je pružio ruku, pomilovao je po nogama.
„Jesi li spakovala lepu odeću?“
„Da... Onu za koncerte i neke jednostavnije stvari.“ Penjao se više milujući je. „Pasoš?“
„Na stolu je kod ulaza.“
Popeo se još više, raširio joj noge. Čuo je njen uzdah, ali je nastavio da govori smešeći se.
„Jesi li ponela i džemper, možda će biti hladno.“
„Jedan... Biće toplo...“ Andrea je osetio kako se pomera na dodir njegovih prstiju. „Čućemo se?“
„Neće biti Iako. Rekli su mi da će mi dati mobilni, tamo su fiksne linije loše, a i koliko sam razumela, često ćemo menjati mesto...“
„Ah...
Andrea je nastavio da je miluje, ona je uzdahnula i sklopila oči. „Dođi na mene...“ U trenutku je Sofija bila na njemu. Andrea ju je čvrsto držao za bokove.
„Nedostajećeš mi, ljubavi.“
„I ti meni...“ Počela je sve brže da se kreće na njemu, snažno je gurala svoj trbuh nadole, bila je veoma uzbuđena, zažmurila je, zabacila glavu unazad i svršila uz sitne krike zajedno s njim. Ostali su tako u tom krevetu razdrljanom od ljubavi polako vraćajući snagu.
Onda je Andrea progovorio. „Ljubavi, ovih dana dok sam te slušao kako sviraš ponovo, uzbudio sam se. Bilo je predivno. Šteta je što si izgubila sve to vreme.“
„Možda nam se sve ovo i dešava zbog toga što sam odustala.“
„Videćeš da ćeš svirati odlično. Biće to pet veličanstvenih koncerata. Nećeš više moći da se zaustaviš.“
Sofija ga je pogledala u polutami sobe. „Ljubavi, pričaćemo o tome kad se vratim.“
„Da. U pravu si.“
Andrea je ubrzo zaspao. Sofija je sredila još neke stvari, stavila još nešto od odeće u kofer i vratila se u krevet. Pomislila je na njegove poslednje reči.
„Biće to tvoj nov život.“
„Šta će se dogoditi u ovih pet dana?“ Pogledala je na sat. Sutra u ovo vreme biću kod njega. I počela je da oseća neko čudno uzbuđenje. Kao da se vratila u detinjstvo i onaj osećaj kad se približavao trenutak da krenu na more. Opet će se sresti s prijateljima, a pre svega s jednim mladićem koji joj se toliko sviđao i kog je viđala samo leti. Shvatila je da je uzbuđena kao što joj se često dešavalo veče pre koncerta. Nisu u pitanju bili samo strah i znatiželja. Njeni koncerti su bili izazov, nešto što je morala da dovede do kraja na najbolji mogući način. Ovaj put je, naprotiv, u pitanju bio drugačiji izazov, s ulogom bez presedana: pet miliona evra. Bili su već na njenom računu. Onda je pomislila na razlog tog novca. I osetila se sigurnije, opuštenije.
Samo pet dana s nepoznatim čovekom. Šta mogu da izgubim? Ali to poslednje pitanje nije moglo imati odgovor. Tako je na kraju i ona zaspala.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 12:04 pm


Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 Ben_Heine_Art_-_Blue_Dimension_-_Photography



37.




Stigao je taksi.“ Andrea je spustio zavesu.
„Ćao, ljubavi.“ Sofija se nagnula nad njim, poljubila ga, zatim mu se osmehnula, uzela kofer, neseser i izašla ne osvrćući se. Kad ju je video da dolazi, taksista je izašao iz kola i smestio prtljag u prtljažnik.
Sofija je podigla lice. Andrea je iza prozora mahnuo rukom u znak pozdrava. Ona mu se nasmešila i ušla u taksi. Trenutak kasnije skrenuli su za ugao i nestali progutani u saobraćaju. Taksista je pogledao u retrovizor.
„Kuda idemo?“
„Na aerodrom Fjumičino, hvala.“
Sofija je skupila kosu dok su išli, polako napravila dve pletenice i vezala ih gumicom. Dobro joj je došlo da ubije vreme do aerodroma. Platila je i izašla. Bez teškoća je pronašla pult za čekiranje. Dala je pasoš i podigla kofer na traku. Prošla je kontrolu i na kraju krenula u obilazak radnji čekajući na poziv za svoj let. Ušla je u jednu knjižaru. Trebalo je malo vremena da se stigne do Abu Dabija, ali nije znala koliko će posle još leteti. Knjiga bi joj pomogla da lakše podnese putovanje, da zaokupi misli. „Ali zašto na to nisam mislila ranije? Puna mi je kuća knjiga, svih onih koje bih pre ili kasnije želela da pročitam.“ Tako je ušla u knjižaru, počela da obilazi, da gleda naslove i na kraju je njen izbor pao na stari klasik: Anu Karenjinu. Uvek su joj o toj knjizi pričali, ali je ona nikad nije pročitala. Ko zna šta će naći u njoj, možda neki znak, neku vezu s onim što će doživeti. Platila je i izašla, stavila knjigu u tašnu i pogledala druge izloge. Zabavilo ju je gledanje lepih tašni. „Ako bih češće putovala, mogla bih uzeti ovaj Pradin kofer na točkice. Prelep je i čini mi se da ima dosta mesta jer je komotan.“ Zatvorila ga je. „Ali kad ću opet putovati?“ Čitavu večnost nije izašla iz Rima.
Zaustavila se ispred jedne radnje s kostimima i pareima. U izlogu se nalazila fotografija neke izuzetno bele plaže. „Tačno! Nisam ponela pareo. Ionako ću biti sama s njim. Na kraju krajeva, pozajmicu neku njegovu košulju.“ Onda je počela da se smeje sama za sebe. „No, čini mi se da je pareo poslednje o čemu treba da brinem.“ Ali se na trenutak ponovo osetila kao sedamnaestogodišnjakinja koja prvi put odlazi od kuće, s hiljadu strahova, hiljadu nesigurnosti, koja misli da nije sve spakovala u kofer i da je sigurno zaboravila nešto suštinski bitno za odmor.
„Odmor?“ Sofija se našla pred jednim velikim ogledalom. Pogledala se. „Ti nisi na odmoru. Ti ne odlaziš na odmor. Ti ideš kod njega da bi uradila ono što on hoće, ono što on želi, sve ono što jedan muškarac može želeti od tebe za pet miliona evra. Pet dana. Pet dana bi mogli predugo trajati, mogli bi biti beskonačni, mogla bi da ga ne podnosiš, da ga mrziš. Sofija? Ali zašto samu sebe obmanjuješ? On je prelep muškarac, sviđa ti se, oduševljava te, uzbuđuje te. I na taj način imaš opravdanje, i ne samo to, preplaćena si da bi se tucala s njim. Ali zar misliš da on sve to ne zna? Neko ko zna svaki detalj o tebi, tvoje tajne, tvoj račun, ima tvoje slike iz prošlosti, slike svih tvojih koncerata, misliš da nije i to shvatio?“
Upravo u tom trenutku začula je poziv za svoj let. Brzo je krenula ka izlazu i pokazala kartu i svoj pasoš stjuardesi koja ju je propustila da prođe. Odmah zatim, u avionu, pronašla je svoje mesto, smestila se u komotno sedište rezervisano za nju u prvoj klasi. Stigao je stjuard s novinama i čašom šampanjca.
„Hvala.“
Na neki način ovaj „poseban“ odmor je počeo. Avion se odvojio od putničkog prolaza za ukrcavanje, udaljio se na pisti, namestio u položaj čekajući svoj red, a zatim napravio zaokret i polako krenuo. Motori su počeli da bruje, dobio je ubrzanje i trenutak kasnije bio u vazduhu. Sofija je ugledala more, talasi su se razbijali o plažu, neki su se lomili na pučini, onda se našla među oblacima. Uzela je knjigu iz tašne i počela da čita, opustila se. Reči su brzo tekle i pomagale joj da se zaboravi. Dopadala joj se ova klasična književnost.
Nešto kasnije stavila je obeleživač u knjigu, spustila je na rukohvat sedišta, zažmurila i zaspala. Iznenadna buka ju je probudila. Snažno je stegnula rukohvate. Onda se osvrnula okolo. Svi su bili spokojni i mirni, udahnula je, ništa, nije se događalo ništa neobično, jednostavno su sletali.
Sišla je iz aviona, sačekala prtljag i izašla.
„A sad? Kako ću pronaći onog ko me čeka? I pre svega, da li će ikog biti? Možda se samo našalio sa mnom. Ostaću pet dana na aerodromu! Šala od pet miliona evra!“
„Gospođa Valentini?“
„Da.“
Jedan veoma elegantan čovek u tamnom odelu i teget kravati joj se osmehnuo pružajući ruku ka koferu. „Čekali smo vas, izvolite, dozvolite meni.“
„Da, hvala.“
Čovek joj je pokazao put. „Ovuda. Jeste li dobro putovali?“
„Da, odlično.“
„Želite li nešto, kafu?“
„Ako imate malo vode...“
„U kolima imamo sve što želite.“
Kad su izašli iz aerodroma, jedan automobil se zaustavio kod trotoara. Njen pratilac je otvorio vrata. „Izvolite.“
Sofija je ušla u kola, a on ih je zatvorio. Smestio je prtljag i seo na vozačevo mesto s kojeg je prethodno izašao vozač. Kad je seo za volan, vezao je pojas i stavio automatski menjač na slovo D. Veliki mercedes S500 tiho je krenuo.
„U frižideru ispred vas naći ćete sve što poželite. U maloj komodi ispod nalaze se flaše vode na sobnoj temperaturi i čaše.“
Sofija je otvorila frižider i uzela negaziranu vodu. Mercedes je ušao u poslednju krivinu i zaustavio se ispred neke ograde; kad ju je prošao, nastavio je svoje tiho kretanje dok se nije zaustavio ispred hangara. Luksuzni džet G200 galfstrim bio je na sredini piste. Vozač je izašao i otvorio vrata.
„Izvolite. Stigli smo.“
Sofija je izašla iz auta i iznenadila se vrelinom tog mesta. Udaljeni odblesci titrali su u dnu piste, ličili su na zamućen horizont u ovoj velikoj pustinji.
„Vruće je, gospodo.“
Čovek joj se osmehnuo i poveo je noseći joj prtljag. „Izvolite.“
Upravo u tom trenutku pojavila se stjuardesa na vratima aviona. „Dobar dan.“
Sofija je počela da se penje stepenicama. Stjuardesa joj se osmehnula pozdravljajući je blagim naklonom. „Gde želite da sednete?“
„Oh, ovde je odlično.“ Avion je bio veći od onog za Veronu, ali jednako elegantan i brižljivo opremljen do najsitnijih detalja. Posada je bila drugačija. Kapetan se predstavio.
„Dobar dan. Kad budete hteli, krenućemo.“
Sofija se osmehnula i raširila ruke. „Što se mene tiče možemo da idemo odmah.“
„Onda idemo. Vi ste nam jedini putnik.“
Vozač automobila ju je pozdravio sa zemlje. „Ako vam treba nešto iz kofera, oni znaju gde se nalazi. Srećan put.“
Zatim je stepenište odgurano, vrata su se zatvorila. Sofija je sela u veliku fotelju u sredini aviona. Prozorčić je bio blizu, a pored se nalazio niski stočić na koji je mogla da spusti tašnu. Vezala je pojas. Avion se polako pokrenuo, lagano ubrzao i poleteo. Bez zvuka. Ništa. Bio je pretih.
Sofija je videla tamni mercedes kako izlazi kroz kapiju, zatim jedan dugačak put usred pustinje, sve sitnije palme. Ubrzo su bili na nebu. Avion je skrenuo levo i uputio se ka suncu. Sofija je osetila kako se povećava snaga motora, zatim više ništa. Leteo je brzo prolazeći kroz veoma kratke slojeve oblaka, i samo su oni uspevali da daju ideju o brzini kojom je išao.
Stjuardesa je prišla. „Ukoliko hoćete, možete da odvežete pojas. Neće biti turbulencija.“
„Kad ćemo stići, po vama?“
„Ma... Imamo povoljan vetar. Putovanje će biti dugo, ali sve ćemo učiniti da ga i ne primetite.“ Poželela je da kaže: „Da, ali kuda idemo?“ Znala je ipak da će kao odgovor dobiti samo osmeh.
Odlučila je da pita samo ono što je stjuardesa mogla da joj kaže.
„Ima li kupatilo?“
„Oh, naravno. Imamo dva. Možete da koristite ono koje se nalazi iza vaših leđa u dnu.“ Sofija je ustala, stjuardesa ju je propustila da prođe.
„Nemojte da se ustručavate, ako vam je potrebno nešto, zovite me.
„U redu, hvala.“
Sofija je otvorila vrata kupatila. Pločice od crnog mermera s nešto svetlijim šarama, veliko ogledalo, tuš, kada s hidromasažerom. Lavabo u japanskom stilu, s druge strane mali beli laneni peškiri. Zatvorila je vrata, otišla do ogledala, oprala ruke i očešljala se. Iza svojih leđa je tek tad primetila veliki beli, mekani bademantil od frotira. Približila se. Na njemu je bilo utisnuto slovo „S“. Ispod su se nalazile papuče iste boje. Skinula je cipele i probala ih, naravno njena veličina.
Nešto kasnije je izašla iz kupatila i vratila se na mesto. Na stočiću se nalazila koverta, a na njoj je pisalo: „Sofija“.
Stjuardesa joj je prišla. „Rekli su mi da vam dam ovo i da ste obavešteni.“
„Da...“
Zaista nije znala o čemu je reč. Stjuardesa se udaljila. Sofija je otvorila kovertu. Pronašla je telefon i odštampan papir.
„Ovo je telefon za vas. Moći ćete da ga koristite ovih dana kad budete poželeli da telefonirate. Prikazaće se pozivni broj Abu Dabija. Brojevi na telefonskoj kartici su oni koje najčešće zovete.“
Sofija je pogledala listu. Bilo je napisano „kuća“, a zatim zaista njen broj, „kuća roditelji“,
„Andrea“, „Olja“, „Lavinija“, „Stefano“. Imali su sve njene brojeve, bili su napisani tu, na tom listu. Ništa nije nedostajalo. Bili su opasni, mogli su da dopru do svakog i najskrivenijeg ugla njenog života, mogli su da saznaju sve, kupe sve, osim jednog. I to ju je ohrabrilo.
Uzela je da čita knjigu, kasnije joj je poslužena lagana večera, bolja od bilo kojeg jela koje je ikada jela u avionu: losos na pari s prilogom od krompira žilijen, zatim izuzetno sveža salata i na kraju mali francuski kolači, a uz sve to odlično belo vino, rizling somerberg alzas gran kri. Pila je kafu kad je avion sleteo. Stavila je mobilni u tašnu i pozdravila stjuardesu: „Dovidenja.“
Čekala ju je tamna limuzina, u koju su utovarili njen prtljag. Vozač ju je pozdravio s osmehom. Bio je to momak tamnog tena, sigurno odatle. Otvorio je vrata, pustio je da uđe, zatim iz zatvorio i seo za volan tog prelepog bentlija.
Sedišta su bila kožna i, naravno, nije nedostajao frižider na sredini. Ali Sofija nije uzela ništa. Pogledala je pejzaž kroz prozor. Vegetacija je svuda okolo bila bujna, na rubovima ulica bilo je biljaka širokih listova. Svaki čas su se među tim zelenilom pojavljivali veliki šareni cvetovi. Duž puta naišli su na muškarce i žene umotane u šarena, plava, bež, smeđa, teget sukna. Pozdravljali su ih sporo podižući ruku i nastavljali tako svoj put ka ko zna kojem cilju.
Auto je ušao u poslednju krivinu, zatim nastavio pravolinijski, u pozadini se videlo more. Kako su se kola približavala, pogled se širio. Plavo, ogromno more, bez granica, ispred jedna uska i dugačka, bela plaža. Kad je auto stigao do kraja pravca, skrenuo je desno i posle stotinak metara se zaustavio ispred pristana. Bio je privezan samo jedan veliki gliser. Vozač ju je otpratio. Zvuk drvenih dasaka odzvanjao je pod njihovim stopalima, praćen samo sporim zapljuskivanjem mora.
Jedan muškarac na gliseru izvirio je iz kabine. „Dobar dan, gospodo. Dođite. Prilaz je bezbedan.“ Osmehnuo joj se. Govorio je usiljenim ali razumljivim i talijanskim.
Sofija se popela držeći se za ogradu.
„Izvolite, sedite gde želite. More je malo uzburkano, ali ne brinite se...“
Sofija je sela na veliki divan u dnu krme, odatle se sve moglo videti. U trenutku su otpuštena užad, buka motora je narasla, gliser se odvojio od obale, gotovo odmah jurnuo i brzo dostigao šezdeset milja na sat. Sad je more bilo ravnije i gliser je leteo po ovom plavom prostranstvu. Ponekad je pratio neki talas lagano se njišući. Sofijina kosa je letela na vetru i ona je pokušavala da je zadrži, ali tako buntovna stalno je letela napred prekrivajući joj lice. A onda ga je u jednom trenutku ugledala. Ostrvo. Velike palme dugačkih zelenih listova dizale su se visoko nasred te trake zemlje koja se približavala, druge, manje, naginjale su se ka moru, a tamo na beloj plaži klanjale su se pozdravljajući skori dolazak gostiju. Približilo se. Na desnoj strani su se videle stene, kao da je jedan deo ostrva bio odsečen. Tamo dole je more bilo tamnije, vegetacija iznad gušća. Gliser je usporio, napravio široki zaokret, nagnuo se sekući vodu i uputio se ka jedinom pristanu, skrivenom do tog trenutka jednom višom peščanom dinom. On je stajao tamo i smešio joj se s crvenom ružom dugačke stabljike u ruci.
Čim je gliser pristao, pomogao joj je da side i odmah joj pružio ružu.
„Dobro došla.“
„Hvala.“ Ona glupavo porumene.
On se pametno napravio da nije primetio.
„Dođi, hoću da ti pokažem ostrvo.“
Popeli su se u kabriolet na električni pogon koji je vozila jedna mlada mulatkinja.
„Dobro veče...“ Seli su nazad blizu jedno drugom. Tankredi joj se osmehnuo. „Kameron, molim te, pokaži ostrvo našoj gošći.“
„Naravno, gospodine.“
Kola su krenula, prešla nekoliko metara po raskopanom putu koji je išao duž plaže, a zatim zašla u vegetaciju. Napredovali su između velikog zelenog gustog žbunja, zatim stigli do jedne čistine i vozili se uz jezerce.
„Ovo je slatka voda i tu se može kupati, ovo je prirodni slap...“
S visine od oko tri metra padalo je mnogo vode. Razbijajući se o stene, rasprskivala se u vazduh praveći dugu.
Vozilo je ponovo zašlo u šumu i izašlo koji časak kasnije. „Evo, ovo je plaža, ova je najzaklonjenija, a tamo dole, na pučini je koralni greben.“
Jedna dugačka bela traka pružala se barem tri kilometra, nekoliko blago pognutih palmi ovlaš je doticalo more. Kola su prošla ispred jedne male izuzetno elegantne saletle. Ispod su se nalazila dva kreveta prekrivena tkaninom od jute.
„Ovde se može sunčati... Bez mnogo ljudi u okolini.“
Nešto dalje pod nadstrešnicom od debele bambusove trske nalazila se velika kuhinja, bilo je raznih frižidera, jedan pult i gvozdene ringle. Jedan visoki bedem prekriven bujnim biljkama štitio je plažu od indiskretnih pogleda radnika u kuhinji.
„Ovde, ako čovek ogladni ili poželi nešto da popije...“
Sofija se osmehnula. „Mnogo me podseća na Plavu lagunu.“
„Da, smo što su oni došli kao deca i pre svega slučajno. Evo plaža se završava tamo, sad ćemo nazad...“
Kameron je lagano okrenula i zaustavila se malo dalje. Tek se tada pojavila. Bila je savršeno sagrađena u svom tom zelenilu i steni.
„Evo, a ovo je kuća, baš je na rtu. Ovde se ostrvo sužava, tako da gleda na obe strane. Nije mnogo velika. Dođi...“
Ušli su u salon s podom od svetlog drveta. Veliki prozori propuštali su toplotu sunca na zalasku koje je obasjavalo sofe boje grlice. Na podu beli tepih, velik, premekan. Iza, jedan jedini prozor s kojeg se video vrh poslednje plaže, more i taj crveni disk koji je u njega uranjao.
Desno visoki zid ofarban u venecijanski belo i krem, nekoliko slika osvetljenih blagim hladnim svetlima, skrivenim iza samih platana: jedan Gogen i jedan Hokni, dva remek-dela savremenog slikarstva.
„Dođi...“ Ušli su u kuhinju svu od čelika. Kuvar crne kože i njegova tri asistenta, svi obučeni u belo, pozdravili su ih jednostavno osmehujući se.
„A ovde je trpezarija.“
Jedna izuzetno svetla prostorija, kao da visi nad prazninom. Na podu bele daske oko veoma debelog stakla. Tamo ispod je počinjao greben i morske struje su s te strane ostrva bile jače. Talasi su se razbijali pod prostorijom i peli se u nebo u širokim mlazevima. Ali ništa se nije čulo, kuća je bila savršeno zvučno izolovana.
Sa strane su se nalazile sofe od bele kože, ispod su se videli greben i more. Nastavio je propuštajući je napred.
„Sad idemo nazad, a ovde su spavaće sobe. Ova je tvoja.“
Otvorio je jedna vrata. Na podu veoma svetio drvo, gotovo belo, veliki lila tepih, francuski prozor koji gledao na plažu, veliki orman levo, njen kofer i neseser na klupi. „Ovo je tvoje kupatilo.“ Sofija je videla da je jedan deo krova bio otvoren, ulazila je svetlost s neba prošaranog ružičastim oblacima. Veliki tuš, kada s hidromasažerom, u blizini dugačka ležaljka s mekanim svetlim jastukom i frotirskom navlakom. U uglu antikvarna drvena fotelja, optočena biserima i školjkama. Na zidu okačeni peškiri. Bili su svih nijansi lila boje, dok je zid bio veoma svetle indigoplave, zatim jedno veliko ogledalo u srebrnom ramu. Pored lavaboa, lila cveće na koje je mirisalo veliko kupatilo. Svi peškiri i bademantil imali su izvezeno slovo „S“. Tankredi joj se osmehnuo.
„Moja soba je identična, samo što su boje možda malo muževnije, ali ako hoćeš, promenićemo je...“
„Ne, ne, ova je sasvim u redu.“
„Sad ću te ostaviti. Idem da proverim nešto. Odmori se, istuširaj, radi šta god hoćeš, telefoniraj... Trebalo bi da su ti dali mobilni.“
„Da.“
„Savršeno, sad je 18 časova. Zvanično si u mestu koje je u vremenskoj zoni Abu Dabija. Tako je sve jednostavnije. Ako ti odgovara, kad budeš spremna, zovem te na aperitiv.“
Sofija se osmehnula. „Neće biti previše ljudi?“
„Ne. Nema opasnosti. Maksimalno ćeš sresti mene...“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 12:04 pm


Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 Bekhem-kapyushon-siniy



38.




Sofija je ostala sama u sobi. Otišla je do francuskog prozora, otvorila ga i izašla u vrt. Biljke su bile izuzetno negovane, mala drvena ograda vodila je na plažu, tamo napolju parkiran bicikl na nosaču. Malo napred dve ležaljke pod strehom, a u vrtu pored njenog identične stvari. Kao da su bile dve susedne vile, u sredini prolaz sav od tikovine, idealan za šetnju ili vožnju biciklom, račvao se desno i levo nastavljajući u vegetaciju i pravo ka moru.
Ušla je u kuću. Zatvorila je prozor i zatim izvukla telefon iz tašne. Razmišljala je malo, a onda primetila da ima poruku. Otvorila ju je.
„Pre svakog telefonskog poziva proveriti kompjuter pored televizora.„
Približila se televizoru i ugledala ga. Lupnula je po tastaturi, odmah se upalio. Pokazivao je vreme, temperaturu, a jedan gornji ekran je prikazivao prognozu zemlje u kojoj je trebalo da bude. Ispod je bilo njeno ime, kliknula ga je i pojavili su se neki televizijski kanali, s gomilom fotografija na kojima se videlo kako izlazi iz aviona i koje su najavljivale njene koncerte, čak i poneki članak u novinama te zemlje. Uzela je telefon i okrenula broj koji je već bio registrovan.
Andrea je odmah odgovorio.
„Evo te! Ćao, ljubavi, sve okej? Stigla si?“
„Da, sve je odlično. Putovanje je bilo savršeno.“
„Dobro, znaš da mi već nedostaješ.“
„I ti meni.“ Ćutali su na časak. Sofija je morala to da izgovori. „Ali kad se vratim, biće neverovatno. Videćeš da će ovih pet dana brzo proći.“
„Da.“
Zatim su pričali o svemu i svačemu. „Kakvo je vreme?“ Sofija je pogledala kompjuter. „Lepo je. Maksimalno dvadeset i pet stepeni.“
„Pocrnećeš a da ne izgoriš.“
„Ako budem slobodna po podne, ići ću malo na plažu. Ali mislim da ovde more nije lepo...“
„I baš je zgodno što mogu uvek da te uhvatim... Lepo od njih što su ti dali mobilni.“
„Da, dobro se čuje. Na fiksnim linijama, međutim, kažu da ima problema.“
„Šta ćete sad?“
„Idemo da probamo, onda pauza radi kratkog odmora i u devet prvi koncert. Ne poznajem dirigenta... malo sam nervozna.“
„Biće odlično. Ako ne završiš kasno, zovi me posle.“
„Ali probe će biti duge i možda ćemo kasnije otići na večeru. Nadam se da će biti zadovoljni investicijom.“
„Biće presrećni, ljubavi, videćeš... Iako nisi dugo svirala, uvek si najbolja. Misli samo na muziku. Ako ne budeš mogla, čućemo se sutra.“
Sofija je sklopila telefon. Jedan trenutak ga je gledala. Duboko je uzdahnula. Lagati. Za nju je to oduvek bilo najteže na svetu, a sad se ispostavilo da je u tome izvanredna. Nekoliko nejasnih Andreinih slika pojavilo joj se u mislima, njegov osmeh, oni za večerom, nežno veče pred televizorom. Brzo ih je odagnala. Nije bio trenutak. Svukla se i ušla pod tuš. Polako je pod toplom vodom uspela da se opusti, rastereti ramene mišiće, zabacila je glavu unazad, zatim je polako okrenula, prvo desno, onda levo. Snažni mlaz vode odneo je i poslednju napetost. Bila je spremna.
Izašla je ispod tuša, obukla bademantil i protrljala kosu peškirom. Zatim je naga ispred ogledala počela da stavlja šminku, laganu, ne preterujući, malo maškare, rumenila, tanušna linija na očima...
Zaustavila se. Primetila je jednu malu kovertu u ćošku. Otvorila ju je. Unutra su se nalazile sve Tankredijeve analize. Bile su savršene. Osmehnula se, na neki način hteo je da je umiri. Otišla je do kofera, izvukla nekoliko komada odeće, još nije odlučila šta će obući, onda je otvorila orman da uzme vešalice i iznenadila se. Unutra se nalazilo dvadeset spektakularnih Armanijevih kompleta. Crnih, belih, srebrnih, tamnoplavih, jedan crveni, a onda najrazličitije cipele, svih nijansi, da se slažu s bojom različite odeće, s potpeticama raznih visina. U fiokama je pronašla prelep donji veš, svileni i od drugih materijala, beli, crni, plavi, crveni. Naravno, sve je bilo u njenoj veličini.
Nešto kasnije je izašla iz sobe. Sunce još nije bilo zašlo. Jedna devojka ju je čekala, osmehnula joj se i pozvala je da pođe za njom do kraja hodnika. Jedno spiralno stepenište u svetlom drvetu i od poliranog čelika vodilo je na terasu. Devojka se tu zaustavila i pokazala joj kuda da ide. Sofija se popela uz stepenište, jedna strana zida je bila od stakla i ispod se moglo videti more, druga je bila od stene. Ubrzo se našla na vrhu kule.
Tankredi je bio tamo. Gledao je u daljinu s rukama u džepovima božanstvenog tamnoplavog odela.
Osvrnuo se i nasmešio joj se.
„Mislio sam da ćeš obući nešto svoje.“
„Ako više voliš, presvući ću se. Ali videla sam ovu lepu odeću, bilo bi šteta ne nositi je.“
Tankredi joj se približio. I još više. Stigao je na milimetar od nje. Gutao je. Čulo se samo daleko more, miris prirode koja ih je opkoljavala, a onda ju je pomirisao. Zatim joj je šapnuo u uho: „Ne verujem. Nadao sam se da ćeš staviti ovaj.“
Ona se osmehnula. On joj je uhvatio pogled. Boje sutona su joj milovale obraze, njena kosa blago nošena vetrom njihala se lagano i nežno oko lica. Njene poluotvorene usne, baš kako ih se sećao, kako ih je ugledao da plešu prvi put po notama onog hora u crkvi. I Tankredi je u tom trenutku poželeo da je poljubi, da okusi te meke usne, poput breskve, skoro da ih zagrize, isisa. Stajao je tamo prodorno je gledajući, sa željom. Onda ga je ona pogledala provokativno i ljubopitljivo, gotovo kao u znak izazova. Ali Tankredi je ostao nepomičan. Iznenadio se tom neodlučnošću. Ali kako, baš on, on koji nikada nije bio nesiguran sa ženama, i to mnogo lepšim od nje, sad je bio neodlučan? Ćutao je. Ne. Nije istina. Lagao je. Nijedna nije bila lepša od nje, a to su znale njegove oči, njegov um, njegova želja, njegovo srce... Onda joj je uputio dug pogled i kazao:
„Šta god da se kaže u ovakvom trenutku, može da upropasti sve.“
„Istina, pogotovo ako nema potrebe za pričom.“
„Srećan sam što si ovde...“
„I ja, mada verujem iz drugih razloga. U svakom slučaju, ostrvo prevazilazi svaku maštu, pogotovo kako je uređeno do svakog detalja. Je li tvoje?“
„Da, ali odnedavno. Tri godine. I prvi put sam ovde sa ženom.“ Sofija ga je pogledala radoznalo, a zatim počela da se smeje. „Šta je? Šta ti je toliko zabavno?“
„Pomislila sam da je to apsurdno...“ Pomerila je kosu zavrtevši glavom. „Ne mogu da verujem!“
„U šta?“
„Da lažeš!“
„Nisam ti rekao nijednu laž.“
Sofija ga je pogledala posebno prodorno.
„Vidi, možda ti nije jasno, ali ti si mene kupio. Tvoja sam pet dana za pet miliona evra. Rekli su ti, zar ne? Ne, jer možda ne znaš... ali isplatili su me.“
I Tankredi se zabavljao. „Nasmejala si me.“
Prišao je boci šampanjca koja se nalazila u posudi punoj leda, izvukao je i brzim pokretima skinuo čep.
Sofija se približila, bila je opuštenija.
„Sva ta romantika je lepa, ruža, šampanjac, ekskluzivnost ostrva... ali za odlazak u krevet s tobom nije potrebna. Mogao si da dođeš na ovo ostrvo s kim god si hteo.“
On joj doda čašu punu šampanjca. Onda se osmehnuo podižući je ka njoj.
„Tvom smehu, koji te čini još lepšom... I meni, koji sam prvi put rekao istinu, a nisu mi poverovali.“
Ovlaš je kucnuo čašu, jedno cin odzvonilo je u vazduhu. Ovaj put je on nju prodorno gledao u oči.
„Prvi put sam sa ženom na ovom ostrvu, kunem ti se.“ Zatim se osmehnuo i otpio.
Sedeli su jedno pored drugog u velikim foteljama i pijuckali. Sunce je nestalo ostavljajući za sobom ružičastu svetlost na moru. Ćaskali su, smejali se kao bilo koje dve osobe koje piju aperitiv u bilo kom gradu na svetu.
„Hoćemo li na večeru, odgovara ti?“
„Rado. Ali zar nećemo rezervisati?“ Tankredi se osmehnuo i uzeo je za ruku.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 12:04 pm


Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 Bd31af7b4e73t



39.




Mesec je počeo da se penje. Veliki sto je bio namešten na plaži gde nije duvao vetar. Okolo su svetlele dugačke baklje zabodene u pesak.
Sofija je skinula cipele i ostavila ih na puteljku kojim su došli dotle. Tankredi je primetio i uradio isto. Koračali su bosonogi po pesku.
„Hladan je...“
„Malo.“
Onda je on izvukao stolicu propuštajući je da sedne i odmah zatim seo naspram nje. Kelneri su se pojavili niotkuda, noseći tanjire koje su otkrili pred njima.
„Škampi su izuzetno svezi, upecali su ih danas po podne za nas.“ Sofija ih okusi. „Deluju odlično.“
Poslužili su druge sveže plodove s narandžama, a zatim najrazličitija kuvana morska jela. Svaki čas se iza njihovih leda iz mraka pojavljivao kelner koji je punio čaše sipajući odlični hladni šardone markasen. Posle tartara od brancina usledili su jastozi na žaru.
Sofija i Tankredi su se zabavljali trudeći se da im polome klešta, kopajući po najtežim uglovima, unutar oklopa, da bi probali to izuzetno mekano meso. Na kraju, za desert, bilo je teško odlučiti se.
„Htela bih sufle od čokolade poprskan kakaom.“
Sofija ga je probala poput deteta. Bio je vruć, tek napravljen, mek, besprekornog ukusa.
„Ovaj kuvar je božanstven!“
Poslužili su joj mufato dela sala di antinori i ostavili pored velika antikvarna kolica sa svim vrstama dugo čuvane rakije, ruma i viskija. Onda je kuvar došao da ih pozdravi. „Da li je sve u redu, gospođo?“
„Odlično, zaista smo veoma dobro jeli.“
„Možemo li da vam ponudimo kafu? Nešto drugo?“ Tankredi je pogledao Sofiju, koja se smešila, i odmahnuo glavom. „Ne, hvala.“
„Odlično, vidimo se sutra onda.“
Kuvara su sustigli drugi kelneri i otišao je s njima plažom. Izgubili su se u tami noći, ali su se nešto kasnije ponovo pojavili tu blizu na osvetljenom pristanu. Pridružila im se i druga posluga, začulo se brujanje motora koji su se palili i ubrzo su se četiri čamca odvojila od pristana. Sofija ih je gledala znatiželjno.
„Ali kuda će, u ribolov?“
„Ne, idu da spavaju.“
„A gde?“
„Na susedno ostrvo.“
„Mislila sam da spavaju ovde.“
„Ne. Ne želim nikoga na ostrvu. Osim tebe, naravno.“
„Ah - pomislila sam da ćeš i mene oterati.“
„Ludice.“ Uzeo ju je za ruku, okrenuo je i pogledao je. „Krive su ove šake... onda u crkvi.“
„Za šta?“
„Što su me podstakle da sanjam.“ I poljubi joj je dlan.
Sofija je zažmurila i prvi put posle mnogo godina bila je dirnuta.
Kasnije su hodali u tišini tik uz obalu. Mali talasi su dolazili i odlazili tamo-amo, slatki uzdah tog beskrajnog mora.
Tankredi ju je uhvatio za ruku, ona se prepustila da je vodi, nastavili su da hodaju tako, blizu, poput običnog para, pa ipak izvan svih pravila, sveg vremena, lišeni mogućnosti da prevare, da slažu, da razočaraju, savršeni jer su u suštini nesavršeni.
Sofija se prepustila i naslonila glavu na njegovo rame, on ju je rukom obujmio oko boka. Onda su se zaustavili i u tišini te noći, pod mesceom koji je već odskočio, njihovi profili su se ocrtali na toj plavoj pozadini sačinjenoj od sitnih zvezda, mora, možda čak i nekog udaljenog kopna, ali toliko udaljenog da ne može da predstavlja problem.
Tankredi i Sofija su se pogledali, osmehnuli se, bez stida, bez misli. Kako samo umeju muškarac i žena u nekim trenucima. Kao da ne postoji ništa drugo, kao da je ono što će se upravo dogoditi nešto najprirodnije na svetu. Poljubac. Poljubac raznih ukusa. S jedne strane traženi, propaćeni, željeni. S druge strane branjen, izbegavan i konačno prodat. Tako se Sofija prepustila u njegovom naručju, snažno ga stegla. Njene usne su najpre odgovorile stidljivo, zaplašeno, ali onda su odjednom oživele i postale požudne, na kraju opijene, iznenađene tom strašću. A Tankredi je nastavljao da je ljubi oslobađajući njeno lice kose, odmičući se s vremena na vreme, gledajući je u oči, tražeći njen pogled, koji je stidljiv, skriven, pokušavao na svaki način da ga izbegne. Sve dok se opet nisu susreli i odmah se ponovo izgubili, kao da je Sofija bila pred nekom očajničkom, neosporivom istinom.
Onda je gotovo šapnula: „Pet dana. Pet dana i više neću biti tvoja.“
On joj se osmehnuo. „Možda. Ali sada si moja. A ni jedan dan nije gotov.“
Sofija je probala da se pobuni, ali on ju je stegao uza se i ponovo je poljubio. Ona ga je ugrizla. On je nastavio kao da se ništa nije dogodilo, zatim ju je uzeo za ruku, a ona ga je pratila bez reči. Ušli su u kuću. U hodnicima je svetio bilo prigušeno. Tankredi ju je odveo u jedinu prostoriju u kojoj nisu bili. Otvorio je vrata. Unutar velike sale uklesane u steni nalazio se bazen. Bio je sagrađen od stakla i kao obešen iznad najdubljeg mora na ostrvu.
„Zagrejana je. Možemo da se okupamo.“
Tankredi je još više prigušio svetla. Sada su visoki svodovi tavanice bili tek osvetljeni, drveni pod je bio topao, u jednom uglu su visili bademantili i peškiri. U blizini dve ležaljke s frotirskim jastucima velikim poput dušeka.
Tankredi je pritisnuo drugi prekidač. Ispod prozirnog bazena osvetlilo se dno. Na zidovima se video koral, u sredini su plivale neke šarene ribe, još niže nalazile su se hobotnice. Stene su se spuštale i u dubokom plavetnilu su se videle ribe, spore barakude, kirnje koje su izvirivale iz neke jazbine, jato kostorožaca iznenada je promenilo pravac, hitro pobeglo pred dolaskom jedne male ajkule. Bilo je kao unutar velikog akvarij uma, kao u prozirnom kavezu na dnu okeana.
Tankredi je ugasio poslednja svetla. Mesec je kroz velike prozore delimično osvetljavao prostoriju. „Može kupanje?“
„Ali ona ajkula...“ Tankredi se nasmejao.
„Sve je to predstava, nema nikakve opasnosti. Jedina opasnost sam ja.“
Sofija je pustila haljinu da padne na pod, zatim skinula grudnjak i konačno gaćice. Tankredi ju je pomno posmatrao. Tako, potpuno nagu, savršenu. Bila je okrenuta profilom, u kontrasvetlu su se ocrtavale kovrdžice njenog pubisa. Okrenula je glavu i pogledala ga. U mraku je videla njegove bele zube, osmeh.
„Nemoj da me gledaš.“
Sofija se spustila niz stepenice bazena, voda je bila topla, zatim je skočila na glavu. Preplivala je nekoliko metara pod vodom i izronila malo dalje. Kao da je visila iznad beskrajnog plavetnila. Pod njom, odeljene tim debelim staklom, promicale su nebrojene vrste riba. Sofija je pogledala dole. Izuzetno neobičan osećaj. Ona je bila uronjena u mrak, kao skrivena, a tamo dole, osvetljeni lampama, nalazili su se uhani, sve vrste riba, veliki grebeni crvenog korala.
Tankredi se svukao i skočio u bazen, ubrzo je bio pored nje, a ona mu se osmehnula.
„Kad bih nekome i mogla da ispričam, ne bi mi verovali.“
„Sviđa ti se?“
„Neverovatno je. Kako ti je palo na pamet...“
„Ne znam, oduvek sam o tome razmišljao, ali sam mislio da je nemoguće napraviti, onda me je jedan inženjer ubedio u suprotno.“
„A kako?“
„Rekao mi je: 'Ako ste sanjali, znači da je moguće.'„
„Lepa filozofija.“
„Da, ali nije primenljiva na sve.“
U toj rečenici bilo je neke čudne tuge, ali pre nego što je Sofija uspela da ga upita još nešto, Tankredi joj se približio. Bili su u jednom uglu bazena, blizu otvorenog mora. Pod njima se nalazila velika staklena ležaljka. Tankredi ju je zgrabio za bokove, privukao k sebi i ponovo je poljubio. Njihove noge se ovlaš dodirnuše. Pomilovao joj je dojku. Osetio je njenu malu ali nabreklu bradavicu, zatim se lagano još spustio. Sofija je raširila noge dopuštajući mu da se spusti niže. Počeo je da je miluje polako, osetio je kako drhti, sve više se uzbuđivala na dodir njegovih prstiju. Onda je i Sofija njega pomilovala. Osetila je mišiće njegovih ruku, vitke, snažne grudi, ravan stomak, trbušne mišiće. Spustila se niže i pronašla ga spremnog, uzbuđenog, tvrdog. Počela je da ga miluje. Ubrzo su se njihovi poljupci pretvorili u sve snažnije, strastvenije uzdisaje. Tankredi se pomerio na nju, raširio joj noge i lagano, nežno ušao u nju. Ona mu je stegla noge oko struka, zgrabila rukama ivicu bazena dok je on držao njene noge i gurao sve dublje, snažno, ali bez žurbe. Prvi put otkako je s Andreom, bio je tu neki drugi muškarac. I osećala je kako se pomera nad njom, u njoj, stezala je noge, zabadala prste niže u leđa, još niže na njegovu stražnjicu, u te čvrste mišiće koji su se grčili i gurali pružajući joj užitak.
Sofija je zabacila glavu unazad, dojka joj je izvirila iz vode, obasjana mesečinom, Tankredi joj je ljubio bradavice dok je nastavljao da gura, onda joj je stavio ruke ispod butina, stiskao ih snažno nastavljajući da joj ljubi grudi, vrat, usta. Sofija je sve više uzdisala, potpuno prepuštena, obuzeta strašću, osećajući ga u sebi, sve jače, u istom ritmu, neumornog, na kraju nije izdržala.
„Svršiću.“ I čim je čuo te reči, svršio je zajedno s njom.
Ostali su tako, zadihani od ljubavi, mokri od svega, od mora, jedno na drugom, u tišini, slušajući svoje isprekidano disanje. Oko njih i ispod njih okean. U tom uglu velikog bazena dva naga tela jedno na drugom još topla od ljubavi. Onda je Sofija pridigla glavu i pogledala ga. On joj je pomilovao lice sklanjajući joj mokru kosu. Poljubio ju je, sporim poljupcem, mekim, satkanim od ljubavi. Kad se Sofija odmakla, nije više mogla da odoli. To pitanje koje je nosila u sebi od onog dana, otkad je otkrila njegov novac, njegovu moć, sjedinjene s njegovom lepotom.
„Zašto baš ja? Za pet miliona evra mogao si da imaš bilo koga, žene mnogo lepše od mene?“
Tankredi se osmehnuo. „Možda zato što sam bio pod utiskom onog inženjera. Zato što sam sanjao... Nevolja je što je to bio san otvorenih očiju.“
Nešto kasnije su se zajedno istuširali toplom vodom, obrisali se, uvukli u bademantile i legli na jedan od velikih bračnih kreveta sa dušekom od sundera. Tankredi je otvorio ledeni šampanjac koji je izvadio iz tamnog frižidera ugrađenog u stenu i napunio dve šampanjske čaše. Počeli su da ga pijuckaju, smejući se, šaleći se, prepričavajući uspomene iz škole, s ponekog putovanja kad su bili mladi. U tim pričama bili su bliži jedno drugom, ne onako daleki kako se moglo činiti. A onda, Sofijina previše otkrivena dojka. Vragolasti pogled, poslednji gutljaj šampanjca, dodirivanje nogu. Tankredi je stavio ruku pod njen bademantil.
„Opet si vlažna.“
„Ni ti se ne šališ.“
I sad bez stida, kao da se oduvek poznaju, počeli su da se miluju gledajući se u oči, gledajući jedno drugom polni organ, radoznali, namerno provokativni. Tankredi joj je raširio noge i počeo da je liže ne zaustavljajući se, ona ga je šakama uhvatila za kosu gurajući mu glavu sve niže, pokušavajući da ga zaustavi kad je svršila.
Ubrzo je on bio pred njom, još uvek uzbuđen, ona je počela da mu ga miluje, gledajući ga, privukla ga je k sebi, stavila ga u usta, ližući mu ga polako, zatim sve jače, do kraja, gotovo ga gutajući. Tankredi se tad odvojio od nje i ponovo je uzeo. Počeo je da je tuca polako, zatim sve brže, osećajući da se ponovo uzbuđuje. Onda se okrenuo postrance popevši je na sebe, sve vreme ostajući u njoj. Sofija je nastavila da se kreće na njemu, vrela, uzbuđena, sve više, sve brže, dok, uz krike, nije ponovo svršila zajedno s njim. Sručila se na Tankredija oznojena, još uvek vrela, još uvek uzbuđena i iznenađena tom večeri.
„Ne mogu da verujem. Je l’ u pitanju jastog ili si nešto stavio u šampanjac?“
Tankredi joj se osmehnuo. „Pet dana. Samo pet dana. Nemoj da mi tražiš ni dan više.“
Kasnije su otišli u Sofijinu sobu. Ponovo su vodi ljubav s još više zanosa i strasti, bez granica, bez stida, ponovo neobično željni, upoznavajući se bolje, otkrivajući se. On ju je uzeo otpozadi i ona mu je rekla.
„Tako, nastavi, još, dublje, želim da svršim i ovako.“ Dok se sama milovala, svršila je zajedno s njim.
Zaspali su u zoru. Kad se Sofija probudila, bilo je podne i bila je sama. Otišla je u kupatilo, osmehnula se u ogledalu i podigla obrvu prisećajući se svih trenutaka prethodne večeri. Zatim je upalila kompjuter. Neverovatno. Njen sajt je bio prepun komentara. Sve same čestitke za odličan koncert, pa čak i pokoji njen kratak odgovor. Pročitala je nekolicinu komentara s njenim potpisom i iznenadila se kako su odabrali reći. Napisali su tačno onako kako bi napisala ona sama. Ništa je više nije iznenađivalo. Pogledala je prognozu na kompjuteru i shvatila da ne može više da čeka. Došao je trenutak. Izvadila je mobilni iz tašne i okrenula broj. Na drugo zvono Andrea se javio.
„Ljubavi! Mislio sam da me više nećeš zvati. Kako je prošlo juče?“
„Odlično.“
„Pa, bravo, savršeno! A još si bila i umorna od puta! Bio sam na internetu i pročitao sam gomilu komentara. Čak si uspela i da odgovoriš na poneki... pre nego što si me nazvala.“
„Znam... Ali napisala sam ih u krevetu za vreme doručka, mislila sam da možda još spavaš.“
„Da! Do podne?!“
„Pa šta znam, možda koristiš to što me nema.“
„Ma šta pričaš! Nego, video sam da si imala i bis na kraju!“
Na ovo Sofija nije mislila. Potrčala je prema kompjuteru, našla u uglu raspored večeri, otvorila ga i na brzinu pročitala, i tik u dnu našla naznaku o bisu: Bah, Žiga iz Tokate u e-molu.
„Da...“, uzme vazduha. „Svirala sam Žigu.“
„Dobro, baš sam zadovoljan zbog tebe, je l’ vidiš da nisi toliko zarđala?“
Razgovarali su još nekoliko minuta, razmenili novosti o kući, o Andreinom poslu, onda je Sofija odlučila da prekine. „Pa, pozdravljam te sad jer uskoro mi počinju popodnevne probe.“
„Okej. Čujemo se kad budeš mogla.“
„Da, ljubavi, čujemo se.“
Sklopila je mobilni i zagledala se u njega. Neverovatno, osećaj krivice nula. „Kako to? I zašto ga osećam kao neku vrstu misije? Pa“, osmehnula se, „nije da te je toliko koštala ta žrtva!“ Iznenadila se tom neobičnom ironijom na svoj račun i činjenicom da je želela brzo da završi razgovor s Andreom. Obično su dugo razgovarali i ona mu je uvek prepričavala gomilu toga, uvlačila ga u sve što joj se događalo. Svakako, ovaj put nije mogla da mu ispriča sve. I zatekla je sebe kako se opet šali na svoj račun. Ne. Istina je nešto sasvim drugo. Želela je doručak. A pre svega, nakon ove noći, da ga ponovo vidi.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 12:05 pm

Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 Bcdcbc8b097d


40.




Dobar dan, jesi li dobro spavala? Pustio sam te da se odmoriš...
Sofija je sela naspram njega i osmehnula mu se iza naočara za sunce. „Odlično, hvala. Mada sam malo gladna...“
Tankredi joj je pokazao ono što se nalazilo na stolu. „Dao sam da spreme za tebe odlične francuske kroasane, kajganu, ceđeni sok od narandže, crnu kafu i sveže mleko... Voćnu salatu, ananas, breskvu, mango, kivi.“
„Mmm... ne mogu više da izdržim.“ Počela je da jede. „Odlično je“, izgovorila je punih usta. Tankredi poče da se smeje. „Rekao sam ti da ne lažem.“
Onda joj je sipao kafu i dodao mleko. „Hoćeš li još?“
„Ne, ne, ovako je odlično. I bez šećera, molim te.“ Tankredi se osmehnuo. „Znam. Samo smeđi šećer.“
„Ah, pa da, zaboravila sam.“ Nastavila je da jede, progutala je ananas i mango, probala jaja uz trougliće prepečenog hleba koje je kelner stavio na sto.“
„Još su vrući.“
„Hvala.“
Bilo je i francuskog blago slanog putera. Sofija ga namaza na još uvek vruć hleb i zagrize.
Tankredi ju je posmatrao zabavljeno, diveći joj se dok je jela. „Mmm... Stvarno dobro. Ovde je kao u snu...“
„Ti si san. I pravo je uživanje gledati ženu koja jede s toliko apetita.“
„Mmm... istina“ Polizala je i prste stavljajući ih u usta, namerno je izigravala razmaženu, a u isto vreme senzualnu devojčicu.
Tankredi se zavalio u stolici. „Kažu da se na osnovu onoga kako žena jede vidi kakva je u krevetu...“
Sofija se nasmejala. „Zar ima nešto što ti posle prethodne noći još nije jasno?“
Tankredi se zagledao u nju. „Čitavo jutro sam o tome razmišljao, nešto mi je delovalo pomalo komplikovano, hteo bih ponovo da isprobam neke delove. Počinjem da sumnjam da sam ih sanjao...“
Sofija krenu da uzme još malo kafe, ali je Tankredi bio brži, uze termos i usu joj.
„Hvala... Pa možda i jeste, ti si veliki sanjar.“
„Kad je moguće, zašto da ne?“
„A ako se san pretvori u košmar?“
„Probudim se.“
„Uspevaš uvek da držiš sebe pod kontrolom? Da upravljaš svojim osećanjima?“
„Verujem da je tako. Možda nikada nisam bio u takvoj opasnosti.“ Ćutali su. Onda je Sofija skinula naočare. „I ne lažeš me.“
„Rekao sam ti.“ Njegove oči su delovale vedro poput ravnog i plavog mora ispred njih. „Ne lažem.“
„Da. Tačno je. Verujem ti, i zato što nemaš potrebe za tim.“
Probala je malo ananasa. „Eto, toliko si nezavisan od svega, jedan si od malo ljudi na svetu koji mogu sebi da dozvole luksuz da ne lažu.
„Ne znam da li me zezaš?“
„Nikako. To mislim, i znaš šta mi pada na pamet?“
„Šta?“
„Da je užasno biti s tobom.“
„Zašto?“, upitao je to razdraganim tonom. „Nije ti bilo dobro juče? U nečemu sam pogrešio? Reci mi! Potrudiću se da se popravim u narednim danima.“
„Kojih ima četiri...“
„Da, u naredna četiri dana.“
„Toliko si bogat...“
„Pa šta? To je problem?“
Sofija slegnu ramenima. „Ne bih znala šta da ti poklonim. Ja volim da dajem poklone! Imaš sve.“
Tankredi ju je zagrlio i skinuo joj naočare. „Nije istina. Dala si mi najlepši poklon. Ovde si.“ Onda ju je poljubio.
Naredna četiri dana bila su ispunjena, zabavna, neobična, neočekivana. Nikad se nisu svađali. Uvek su vodili ljubav. Često su razgovarali. O svemu i svačemu, o smešnim stvarima koje su im se dogodile, o prijateljima, putovanjima, prvim ljubavima. Malo bolje su se upoznali. Išli su u ribolov u pratnji najboljeg ribara na ostrvu. Sofija je imala toliko sreće da je gotovo odmah upecala ribu.
„Bojim se, vuče kao luda...“
„Nemoj da je izgubiš, nemoj da je izgubiš...“
Uspeli su da je izvuku u čamac. Debeli mahi-mahi. „Pažljivo, udalji se.“ Ribar se odmah pozabavio njome i stavio je u kofu. Uveče je kuvar spremio riblji paprikaš na plaži, zajedno s mahi-mahijem i još nekim ribama, ubacio je unutra i račiće i dagnje. Sve je skuvao i začinio uljem, biberom i šafranom. Kad ga je okusila, Sofija je zažmurila.
„Ne mogu da verujem, fantastičan je.“
„Riba koju si ti upecala daje mu takav ukus.“
„Onda sam stvarno odlična!“
Nastavili su da jedu uz izvrsni montraše 2005 poreklom iz vinograda Romane Konti, za glavno jelo su probali jastoga na pari sa izvrsnim sosovima i filete grdobine mrkulje sa sosom od narandže.
Na kraju, kada su svi napustili ostrvo, ostali su da ćaskaju na kuli pijući šato d'ikem.
„Mogu li nešto da te pitam?“
„Naravno.“
„Kakav je osećaj kad možeš da imaš sve?“
„Kako možeš da kažeš da imam sve? Možda bih ja tebe želeo zauvek, a za to, naprotiv, ne bi bilo cene.“
„Je l’ to pitanje?“
„Ne. Jer već znam odgovor.“ Sofija ga je pogledala. „Šta se dogodilo?“
„U kom smislu?“
„Obično ljudi bogate osobe poput tebe zamišljaju već u četvrtom braku, i taj se završava, a već je spremna druga žena, mnogo mlada od prethodnih i tako dalje. Imaju osamdeset godina i vidiš ih u novinama, spremni da se ožene dvadesetogodišnjakinjom. Naprotiv, kod tebe nešto iskače, ne deluješ tako.“
„Poljuljao sam ti uverenja?“
„Pobudio radoznalost.“
„Želiš li da ti ispričam bajku?“
„Ne, jednostavnu istinu. Ako možeš da mi je ispričaš.“
„Recimo da sam došao do jednog zaključka, možda mi je bolje da sam sam.“
„Ne verujem. Ovaj put lažeš i sebe samog. Pomisli kako bi samo bilo lepo deliti sve to što imaš s nekom ženom... Zabavljati se s njom, možda imati decu i zabavljati se i s njima. Raditi najjednostavnije stvari. Ti imaš gomilu ljudi oko sebe koji rade sve za tebe, ali pomisli samo koliko mora da je lepo umeti uraditi nešto i jednog dana objasniti to svom sinu. Eto, na primer, naučiti ga da peca...
„Je l’ to predlog?“
„Znaš da sam udata.“
Sedeli su malo ćuteći. Onda je on njoj postavio najteže pitanje.
„A ti, da li si srećna?“
A ona je pronašla jedini mogući odgovor.
„Zasad o tome ne razmišljam.“
Sledećeg jutra su malo ronili s maskama u plitkoj vodi, zabavljajući se hvatanjem morskih zvezda, velikih školjki, igrajući se s morskim konjicom. Sofija ga je pratila zaintrigirana njegovim neobičnim načinom plivanja, grčio je i opuštao rep.
„Nikad ga nisam videla!“
Skijali su na vodi. Onda su vozili bicikl, posle podne su pili čaj uz izvrsne engleske biskvite s puterom. „Mislim da nabacujem kilažu!“
„Prelepa si bez obzira na to.“
„Kako bez obzira na to?! Znači tačno je! Kakva drama.“
„Dobro, žrtvovaću se. Želiš li da izgubiš malo sad?“
Vodili su ljubav u suton, na kuli, tamo gde ih niko nije mogao videti, a kasnije, po noći, posle kupanja na mesečini vodili su je na plaži, kad više nije bilo nikoga ko bi ih mogao videti.
Onda je došao poslednji dan.
Sve je teklo odlično, komentari na sajtu, fotografije drugih koncerata, telefoniranje kući. Andrea ništa nije sumnjao. Slabo su se čuli, samo jedan poziv oko 19 časova, ali bilo je to normalno, bila je zauzeta. Izašli su na jedrilicu i obišli ostrvo. Kuća je s mora izgledala prelepo.
Nešto kasnije su se vratili na kopno, privezali jedrilicu, sišli na pristan i bez reči hodali do stola koji je Tankredi dao da se postavi u šumi, blizu jezera. Ručali su odlične taljoline sa srdelama uz fini sanser edmond. Sofija je preskočila glavno jelo i uzela kolač, parfe. Kuvar je prevazišao samog sebe.
„Stvarno kao iz snova. Nije moguće.“
Okusila je još jedno parče, onda ostala zatvorenih očiju s kašičicom u ustima, okrećući je kao da je lizalica. „Ja mislim da on unutra stavlja neku posebnu drogu!“
Tankredi se smejao. „Uzmi još jedan.“
„Ali ne mogu!“
„Ipak...“
„Ipak šta?“
„Ipak, šta je učinjeno, učinjeno je. Ni moja briga nije uspela da ograniči štetu!“
Sofija frknu, onda stavi ruke na bokove. „Okej! U pravu si. Mogu li da dobijem još jedan?“ Ubrzo je progutala i drugi. „Već je gotov, ne važi se! Mogu li da povedem kuvara sa sobom?“
„Da. Mogla bi. Ali bi te stalno podsećao na ovih pet dana, a ti to ne bi htela.“
Ćutali su.
Pojavio se kuvar. „Dobro, gospodo, mogu li da vas poslužim još nečim? Sofija je ustala. „Ne, hvala. Sve je bilo savršeno.“
Ovaj put je ona uzela Tankredija za ruku. Uputili su se ka kući. Vodili su ljubav u tišini. Nežno. Tankredi ju je gledao, ona je držala oči zatvorene, onda ih je otvorila i kad ga je ugledala, one postadoše željne, divlje, kao da je u tom činu bilo očajanja, kao da sav taj seks ipak nije bio dovoljan. Grizli su se. Kao da bi te oznake mogle da zadrže nešto što je polako već nestajalo.
Malo kasnije helikopter je prošao preko ostrva dok su oni oznojeni, ispruženi na krevetu jedno pored drugog gledali u more. Tankredi joj je milovao donji deo leđa, igrao se tim dvema rupicama koje su obeležavale poslednju granicu. Onda je duboko udahnuo i tiho joj šapnuo na uho, poput molitve.
„Nemoj da ideš.“
Nije odgovorila. Snažno ga je zagrlila. Zatim je ustala i otišla u kupatilo. Pustila je vodu u kadu, napunila je, stavila neke aromatične soli koje su je obojile u nebeskoplavu. Kad je bila puna, uronila je cela. Ispružila se. Sklopila je oči, naslonila glavu na veliki mekani jastuk koji je služio kao naslon i skliznula malo niže u tu toplu i mirišljavu vodu. Pomislila je na te reči. „Nemoj da ideš.“ Udahnula duboko. Ne. Dogovor nije bio takav.
„Mogu?“ Sofija je otvorila oči. Tankredi je stajao na vratima kupatila s dve čaše šampanjca. Ona mu se ljubazno nasmešila.
„Izvoli. Ponašaj se kao kod kuće.“
Smestio se u kadu naspram nje i pružio joj čašu. „Izvini. Nije trebalo da to tražim od tebe.“ Onda je podigao čašu. „Za našu sreću, kakva god da je.“
Sofija se osmehnula i nazdravila. Potom je popila pola čaše i odložila je na rub kade. Osmehnula mu se i skliznula na drugu stranu. Završila je iza njega i obujmila ga nogama. Obgrlila ga je rukama oko vrata, prekrstila ih na njegovim grudima.
„Ššš. Prepusti se.“
Tankredi je posluša. Lagano je spustio glavu nazad, na njeno rame i zažmurio. Onda se i sam iznenadio onim što se dogodilo. I to joj je rekao.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 12:05 pm


Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 Image



41.




Tankredi je brzo vozio do kuće svojim poršeom. Svukao se, otišao pod tuš, obrisao se u trenu, obukao tamno odelo i belu košulju, crne čarape, osmehnu se oblačeći ih, zatim je opasao najnoviji model kaiša čerč. Sišao je u trku, preskačući po dve stepenice, kad ju je sreo. „Ćao.“ Klodina je stajala u polumraku, naslonjena na zid.
„Tu si... mislio sam da spavaš.“
„Čula sam te kad si ušao.“
„Ah, izvini, probudio sam te.“
„Nisam spavala.“
„Tim bolje, sestrice.“
Poljubio ju je u obraz. Zatim, pre nego što je zbrisao, ona ga je zaustavila. „Moram da razgovaram s tobom.“
„Sestrice, užasno kasnim. Možemo li sutra da razgovaramo?“
„Ne.“ Zaćutala je i spustila glavu.
„Sad.“
Tankredi ju je šakom uhvatio pod bradu i pokušao da je podigne, ali se ona opirala. Konačno je uspeo i pogledao je u oči. „Je l’ nešto važno?
Klodina je klimnula glavom, došlo joj je da zaplače. Tankredi je uzdahnuo. „Sestrice, ostao bih... ali imam neku obavezu koju stvarno ne mogu da odložim.“
„Sve može da se odloži.“
„Čak i tvoj sastanak!“ Gutali su. Shvatio je da nije trebalo tako da se suoči sa ovom situacijom. Tankredi je mirnim tonom rekao.
„Videćeš, šta god da je u pitanju, na kraju će se doći na svoje mesto, siguran sam. Prespavaj, možda ćeš sutra stvari videti drugačije.“ Zatim ju je malo zafrkavao kao kad su bili deca izmamivši joj osmeh. Odlučili su. Sutradan ujutru će razgovarati. Potom je Tankredi trkom izašao pre nego što bi ona mogla opet da ga zaustavi, seo u porše, upalio motor, obišao prilaz kući i, raspršujući šljunak, prešao preko parka vile u punoj brzini.
Klodina je došla do vrata kuće, videla ga kako brzo vozi tim poslednjim parčetom ravnog puta, izlazi kroz kapiju i nestaje u noći. Ponovo je bila sama. Sama. Čuli su se samo udaljeni zrikavci. Okolo je bio mrak. Osvrnula se, onda je osetila olakšanje. Donela je odluku. Istina je, bilo je kao što je rekao Tankredi. Nema ničeg u životu što se ne može rešiti.
Zatim je duboko uzdahnula. Vratila se u svoju sobu, otvorila fioku i uzela ih. Bilo je to jedino rešenje. Onda je izašla. Tankredi će ih pronaći i shvatiće. Nešto kasnije se vratila u kuću. Zatim je čula onaj zvuk. Jedva je stigla. Nije više mogla da čeka. Skinula je cipele, ostala bosonoga i brzo se popela uz stepenice, još više. Hodala je trudeći se da ne pravi buku i svaki čas gledala iza sebe. Možda ju je čuo. Morala je da požuri. Večeras ne. Ne bi uspela. Ne bi bilo moguće. Otvorila je vrata tavana. Polako, žmureći, zabrinuta da bi mogla da zaškripe. Ali nisu. Hodala je na vrhovima prstiju do malog prozora koji je gledao na krov. Polako je pomerila kovčeg, popela se na njega i za tren bila napolju. Bilo je sveže, bio je mrak i nije bilo meseca. Potražila je na nebu zvezde, ali nije videla nijednu. Blagi povetarac njihao je krošnje najvišeg drveća. Ali ona je čula samo jedan zvuk. Okolo je svuda bio mrak. Ništa se nije videlo. „Zar će biti ovako?“ Bila je sigurna samo u jedno. Njen problem će se rešiti. Nije više mogla. Poslednji put se osmehnula. Tri hitra koraka. I skočila je.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 12:05 pm


Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 Babochka_vetka_uzory_nasekomoe_67795_2560x1847



42.




Tankredi je plakao. U tišini, u njenom naručju, povraćen iz tih uspomena, a Sofija nije znala šta da kaže. Snažno ga je grlila trudeći se na neki način da ga uteši.
„Ti nisi bio kriv, nisi mogao ništa da učiniš.“
„Mogao sam da ostanem. Mogao sam da saslušam.“
„Zašto to nisi uradio? Nisi hteo da znaš?“
„Žurio sam.“
„Ali kuda si morao da ideš?“
Zaćutao je, stideo se što nije umeo da odustane, što nije umeo da sasluša taj poslednji očajni krik svoje sestre.
„Žena. Imao sam sastanak s jednom devojkom.“
Tankredi je duboko udahnuo. Uspeo je to da izgovori. Sofija ga je pomilovala po kosi. „Svi bismo hteli da se vratimo unazad i svi imamo barem jednu stvar koju bi trebalo staviti na mesto. Ali ne može se. Mora se živeti s kajanjem. Možemo da pokušamo da zaboravimo ili prevazidemo. Da uradimo nešto zbog čega ćemo se osećati bolje. Ali ne možemo da odustanemo od života zbog nečega što bi se možda svakako desilo.“ I protiv svoje volje, pomisli na svoju stvar koju je trebalo staviti na mesto, na svoj zavet, na muziku koju je odbacila. Lagano se namestila ispred njega i rukama mu obuhvatila lice. Tankredi ga je držao pognutog, baš kao Klodina one večeri.
„Pogledaj me, Tankredi.“ Onda mu je polako pridigla lice i susrela njegove oči, a onda i njegov osmeh.
„Nije tvoja krivica. Nešto u životu tvoje sestre nije išlo kako treba...“
„Ali ona je htela to da mi kaže, a ja joj nisam dao priliku.“
„Ali da li je moguće da nije ostavila pismo? Možda je tada vodila dnevnik i tamo objasnila svoje razloge.“
„Svuda sam tražio.“
„Čudno je da ništa nije ostavila. Kad je čoveku toliko loše, ima potrebu da piše, da kaže barem samom sebi. Zar nije imala neko mesto koje je volela?“
Tankredi je ćutao. Tražio je svuda, hteo je da sazna šta je sestra želela da mu kaže.
„Ništa. Ništa nije ostavila.“
„Ali posle Klodinine smrti se nije desilo ništa čudno?“
„Ne. Sve je bilo kao i pre, sve je ostalo potpuno isto.“
I upravo to je bar za njega bilo još bolnije. Njihov život se nastavio kao da se ništa nije dogodilo. Kao da je bilo normalno da se Klodina jednog dana ubije, kao da su na neki način svi to očekivali. I svi su znali da bi krivica bila samo njena.
Ali sve to, naravno, nije uspeo da izgovori.
Ostali su tako, pred tim morem, pred tom noći, pred tim zvezdama okačenim iznad njih, bez odgovora. Onda je Sofija nežno zatražila poljubac. Odmakla se i nagnula glavu na stranu. Raspuštena kosa spuštala joj se niz rame. Pogledala ga je s nežnošću.
„Tankredi, nije bila tvoja krivica. Vreme je da se vratiš ljubavi.“
„To želiš? “
Ona se osmehnula. „To je savet.“
Kasnije su večerali na kuli, tamo gde je more bilo najdublje. Sofija je obukla crvenu Armanijevu haljinu. Imala je skupljenu kosu, tanku bisernu ogrlicu i naušnice koje su se slagale s njom. More je bilo blago uzburkano, nepokorni ali topli vetar njihao joj je haljinu, kosu. Bila je lepa, pomislio je Tankredi. Veoma lepa. Prelepa. Možda i više od toga, jer je bilo njihovo poslednje veče.
Jeli su ćutke, ponekad bi se samo čuo zvuk escajga koji su pažljivo spuštali na tanjire, sipanog šablija, salveta dignutih iz krila da bi se obrisala usta. Ponekad bi neki talas jači od ostalih udario u zid, popeo se sve do ivice i pokvasio deo stakla, ali ne i njih. Kad su završili s jelom, kuvar se pojavio da vidi da li im je još bio potreban.
„Ne, hvala.“
„Sve je bilo u redu?“
„Savršeno kao i uvek.“
Onda se pozdravio. Ubrzo su videli čamce kako napuštaju ostrvo. Bili su sami.
„Sad bih hteo nešto da te pitam...“ Uzeo ju je za ruku. „Reci mi.“
„Dođi sa mnom.“
Krenuli su u salon. Tankredi je otvorio vrata. Sofija je bila iznenađena. Donesen je helikopterom tog popodneva. U sredini, naspram velikih prozora, osvetljen jednim svetlom s tavanice, nalazio se crni koncertni klavir stenvej.
„Želeo bih da sviraš.“
Napolju je more bilo uzburkano, talasi su se razbijali o bokove kuće, ali ništa se nije čulo. Sofija je ćutala. U tmini noći videlo se samo prskanje vode koja se razbijala o prozor. Zatim je duboko udahnula, okrenula se ka Tankredi ju. Bio je miran.
„Samo ako hoćeš.“
Onda se nasmejala. „Naravno. Uradiću to.“
Sofija je spustila bretele i pustila haljinu da padne na pod, zatim se sasvim skinula, napravila nekoliko koraka sasvim naga. Sela je na stolicu, podigla poklopac i skinula čoju. Zatim ostala tako. U tišini. Napolju je more i dalje bilo uzburkano. Visoki talasi su udarali o veliko staklo lomeći se pred tišinom ove sobe. Iščekivanje. Kao da su želeli da uđu, kao da su i oni želeli da čuju tu muziku koja tek što nije počela. Ali nije bilo moguće. Onda su klizili dole, ponovo u more, i iza mokrih stakala pojavljivao se mesec.
Sofija se smestila za klavir. Već kao devojčici su joj zavideli na izvanrednoj sposobnosti da bez oklevanja ispiše u bas ključu i u violinskom ključu komad koji je učila ne gledajući ni u jednom trenutku klavijaturu. Pa ipak je zadrhtala. Pred njenim očima odmah su se stvorile stranice Posle čitanja Dantea Franca Lista, jedne od najtežih kompozicija klavirskog repertoara svih vremena. Odsvirala je šest silaznih oktava, maestralno, konačno. A zatim ispunila sobu kišom nota s opčinjavajućom strastvenošću: hromatske skale, šuma šesnaestina, akordi i kontre, nezamislivom brzinom, moćni akordi ponavljani s nemogućim stakatima leve ruke.
Koža tog prelepog tela počela je da blista pod grčevitim naporom, lice, ramena, grudi vlažne od znoja, a šake, naprotiv, savršene, suve, nezaustavljive. Pred sobom pogled zakovan za partituru crnu od nota koje nije bilo, koju je samo ona videla, ton za tonom, i koja bi obeshrabrila svakog pijanistu koliko god da je bio dobar, koliko god izvrstan. I najednom se činilo kao da je List, taj veliki virtuoz, sedeo pored nje, gotovo zabezeknut moći koju on sam, autor i cenjeni izvođač te genijalne muzike, nije umeo da vidi, da nasluti.
Zvuk stenveja je sad razbijao tu sobu, a Tankredi nije uspevao da misli ni na šta - on, koji je uvek savršeno vladao i najtežim i najrizičnijim situacijama. Ta muzika mu je čupala dušu i to stvorenje za klavirom se preobrazilo, nije više bila pod njegovom kontrolom, nije više bila slatka Sofija ljubavnih noći, strastvenih razgovora, saučesničkog smeha. Prvi put oseti ljubav, ne između dve osobe, već apsolutnu ljubav.
Kada je Sofija odsvirala poslednji akord, Tankredi shvati da je kontrola koju je mislio da ima nad njenim životom i životom drugih ljudi bila iluzija i oseti neobično olakšanje. Pogledao ju je tada na potpuno nov način, spokojniji, konačno lucidan. Bila je Ona, ona s velikim „o“, ona i tačka. Ustao je, prišao klaviru i s jednostavnošću je pomilovao po obrazu. Uskoro će opet biti njih dvoje, ali možda nikada više isti.
„Ganut sam kao nikad u životu.“
Sofija ga je zagrlila. Bila je sasvim naga, držala mu je ruke na leđima, u visini struka, a ipak je sve delovalo tako prirodno, lišena prepredenosti uprkos tome što su joj dojke bile obasjane mesečinom a bradavice nabrekle. Oboje su bili ganuti. Dugo su ćutali kad joj je Tankredi rekao:
„Hajde da se okupamo u bazenu.“
Ubrzo su bili u vodi. Sofija se opustila, lagano je nestala napetost izvođenja, tog preteškog ispita. Zaplivala je prema njemu i poljubila ga. Voda je bila topla, noge su im se ispreplitale. Odmah je osetila kako joj raste uzbuđenje, kao i Tankrediju. Vodili su ljubav nežno, kao da plutaju na vodi.
Kasnije su strasno nastavili u sobi, ne izgovarajući ni reč. Međutim, svaki pogled je bio put želje, seksa, htenja, kao da je bio ispunjen hiljadama reći.
Kad se Sofija probudila, bila je sama. Spakovala je torbu. Sišla je da doručkuje, da ga pozdravi, ali našla je samo jednu prelepu crvenu ružu dugačke stabljike. I karticu.
„Za tebe. Samo za tebe.“
Kad je pojela doručak, Kameron, devojka koja ju je dočekala, pojavila se kod stola.
„Kad budete želeli, otpratiću vas do plaže.“
„Hvala.“
Nešto kasnije kola na električni pogon su se zaustavila kod većeg pristana. Gliser ju je čekao upaljenog motora. Sofija je sišla i popela se na palubu. Utovarili su njen kofer i neseser. Zatim je gliser pošao, zaokrenuo i polako se udaljio od plaže, zaplovio na pučinu ka kopnu.
Sofija se osvrnula i pogledala ostrvo. Tankredi je bio na kuli gde su prethodne večeri večerali. Ruke su mu bile u džepovima, a kosa se vijorila na vetru, ali gledao je na drugu stranu, ka suncu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 12:05 pm

Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 Babochka_tsvetok_krylya_107177_4000x3000


43.




Taksi je stao. Sofija je platila i izašla.
Našla se sama nasred ulice, pred svojom zgradom, s koferima kraj nogu. Ušla je u lift i zatim stigla pred vrata. Ugurala je ključ u bravu, zatim otvorila. Andrea je stigao u dnevnu sobu velikom brzinom i pustio muziku sa sterea koji se nalazio u blizini.
„Tu si! Dobro došla!“
Sofija se osvrnula. Nekoliko ukrasnih traka je visilo s lustera, poljsko cveće je bilo na stolu nasred dnevne sobe. Na ružičastom kartonu Andrea je nacrtao Mikija Mausa i Mini koji su se gledali stidljivo i zaljubljeno. Iznad jednog srca njihova imena: „Andrea i Sofija“. Videla je kolače na stolu i bocu odličnog vina.
Sofija je gledala sve te pripreme, taj pokušaj da bude sladak, zatim je prišla Andrei i poljubila ga u usta.
„Nedostajao si mi.“
A onda, ne uspevajući to da izbegne, briznula je u plač. „Zašto plačeš, ljubavi? Nemoj tako.“
Sofija je klekla i naslonila glavu na njegove noge. Andrea joj je milovao kosu, pa pogledao ukrasne trake koje su raspadnute visile s lustera, poljsko cveće u jednom uglu, Mikija Mausa i Mini s njihovim imenima u tom srcu. Sofija je nastavila da plače. Bio je zadovoljan što joj je priredio iznenađenje. Emocija uvek ume da podvali, pogotovo onome ko je, kao ona, bio tako osetljiv. Onda se osmehnuo i ponovo je pomilovao.
„I ti si meni nedostajala.“ Naredni dani nisu bili laki.
„Baš si pocrnela! Jesi li se provela? Kakav je bio Nemac dirigent? Dobar?“
Odgovori su bili čiste laži, ali nije mogla da se izda. U avionu na povratku našla je pres-kliping svih svojih koncerata. Na brzinu ih je pročitala i s lakoćom zapamtila. Niz beležaka o tome kako je moglo proći tih pet dana u Abu Dabiju, šta su jeli, kakvo je bilo vreme, a zatim specifičnosti pijaca, najčešće korišćene reči na tom jeziku, ćao, dobar dan, dobro veče, i najvažniji hoteli, izložba koju je mogla videti. Sofija je samo ponavljala sve ono što je pročitala u dosijeu.
Onda je došao najkomplikovaniji trenutak.
„Hej, jesi li jela dok si bila odsutna... Dođi ovamo...“ Sofija je prišla krevetu.
„Još više mi se dopadaš tako okrugla.“
Polako joj je milovao noge, lagano se popeo. Sofija je zatvorila oči. Morala je da bude prirodna, uverljiva, da ga želi. Na neki način se prepustila, ali vođenje ljubavi je bilo najteže. Ne misliti na onih pet dana bilo je gotovo nemoguće. I na trenutak je osetila grižu savesti. Učinilo joj se da vara Tankredija.
Polako su se stvari slegle.
Poslali su upit Šepard centru u Atlanti pre odlaska.
Posle dve nedelje nakon njenog povratka konačno je stigao odgovor. Svi neophodni koraci su bili preduzeti, procedure ispoštovane, bolnica je odgovorila pozitivno. Za dvadeset dana će biti operacija.
Sofija se vratila u muzičku školu da prekrati vreme. Tražila je od Olje da joj vrati pismo koje nije poslala i onda joj prepričala svoje koncerte.
„Na poslednjem bisu sam svirala Žigu iz Bahove Tokate u e-molu? „I“
Sofija se osmehnula.
„Sve je u redu.“
Olja ju je zadovoljno zagrlila.
„Znala sam. Izvrsna si pijanistkinja. Nisam želela da budeš najbolja, želela sam da budeš jedinstvena. I uspela sam.“ I tako je otišla niz hodnik.
Sofija ju je gledala kako silazi niz stepenice, pomalo posrćući, ali srećna. Barem o ovome nije morala da laže. Začas je stigao i dan polaska.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 12:06 pm


Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 Babochka_trava_ten_temnyy_50258_1920x1200



44.




Tankredi je bio u svojoj kancelariji u Njujorku. Pijuckao je kafu gledajući fotografije iz fascikle. Snimljene su na ostrvu. Stotinak. Sofija dok se kupa, dok se presvlači, dok se šeta u suton, i čak i njihov poljubac. Prvi dan fotograf je ovekovečio krišom razne trenutke, čak i infracrvenim objektivom. Međutim, kad su bili u spavaćoj sobi, on sam je aktivirao kameru. Pritisnuo je daljinski i upalio veliki plazma televizor, zatim plejer i pustio snimak.
Evo je. Nije imala ništa na sebi. Bila je prelepa. Bila je uzbudljiva. Slušao ju je kao uzdiše. Nedostajala mu je. Mnogo. Nedostajala mu je jer nije bila njegova? Nedostajala mu je jer je bila ona. Interfon mu je najavio posetu. Ugasio je sve, zatim zatvorio fasciklu.
„Uvedite ga.“
David je otvorio vrata. Bio je upadljivo ljut. Zaustavio se ispred stola. Tankredi ga je gledao iznenađeno.
„Ćao, prijatelju, šta radiš ovde? Nisam znao da si u Njujorku.“
„Ovde sam zbog tebe. Hteo si potkrovlje na Menhetnu, tražim ga...
„I kako ide?“
„Loše. Ali sam ti našao ovo.“
Bacio mu je jedno pismo na sto. Tankredi ga je pogledao znatiželjno. David mu ga je pokazao.
„Pročitaj ga.“ Otvorio ga je.
Rukopis je bio Sarin. „Ljubavi moja, nije moguće živeti ovako. One noći u bazenu shvatila sam da ništa nikada neće biti kao pre...
Tankredi ga je pročitao do kraja. Nije spominjala njegovo ime. David ga je posmatrao.
„Sara je. Ne prepoznaješ njen rukopis?“
„Da. Čini mi se da je njen.“
„Razumem o kome priča iako ne spominje ime. Upućeno je tebi. Zašto mi nisi rekao?“
„Šta je trebalo da ti kažem?“
„Jesi li je kresnuo?“
„Šta misliš?“
„Mogao si da imaš hiljade žena. Zašto baš nju? Za svoju kolekciju?“ Tankredi je popio još malo kafe. Zazvonio je interfon. Tankredi se javio. „Da? Ko je?“
„Da li ti trebam?“ Bio je to Savini.
„Ne, hvala. Sve je u redu.“ Spustio je interfon i zatim uzdahnuo, zavalio se u fotelji. „Hoćeš li sesti?“
„Radije ću ostati da stojim. Pitao sam te nešto. Da li si je tucao?“
„Šta ti je ona rekla?“
„Rekla mi je da jesi.“ Tankredi se nasmejao. „Šta je tu smešno?“
„Oduvek je mrzela naše prijateljstvo. Verujem da ju je nerviralo, da je bila ljubomorna na nas kao da sam ja tvoja ljubavnica.“
„Ona te je volela.“
„Nije me nikada niko voleo. Želela me je jer nije mogla da me ima.
„Zašto si tako siguran?“
„Zato što sam tvoj prijatelj. Čak i da sam osećao nešto prema njoj, osećao sam nešto više prema tebi. I ona je to znala.“ Tankredi ga je pogledao. „Žao mi je, nisam je tucao, i to ne zato što mi se ne dopada...“
David ga je ćutke gledao. Tankredi je mirno izdržao njegov pogled. Bio je spokojan, apsolutno ništa nije bilo među njima. David je duboko uzdahnuo.
„Sad razumem ponešto.“
Okrenuo se da ode.
„Pozdravi je.“
„Ne znam gde je. Otišla je.“
„Uzmi pismo.“
„Ona mi je rekla da ti ga dam. Za tebe je.“
David je izašao iz prostorije. Tankredi je ostao sam. Iznenada je zazvonio telefon. Bio je to njegov brat. Nije hteo da odgovori, nazvaće ga.
Sipao je sebi još kafe, uzeo pismo sa stola, pocepao ga i bacio u korpu. Zatim je otvorio fasciklu i počeo da prelistava fotografije. Sofija koja se smeje. Sofija koja trči po plaži. Sofija koja izlazi iz vode u svetlom kostimu. Vide joj se bradavice kroz tkaninu, vidi telo, snažne noge. Smejala se na toj fotografiji zabacujući mokru kosu unazad. Na nekoj drugoj je bila sama, sedela na ležaljci, gledala more. Kao utonula u misli, s velom tuge. Skinula je velike crne naočare za sunce i gledala u daljinu kao da je u toj liniji horizonta tražila neki odgovor. Pažljivo je posmatrao tu fotografiju. Njene oči, njen izraz. Izuzetno snažan, intenzivan. Šta joj je prolazilo kroz glavu u tom trenutku? Je li donosila neku odluku? Pravila neki izbor? Spustio je fotografiju.
Setio se tog popodneva, opušteno su ćaskali kao da se oduvek poznaju. A te večeri se on prvi put otvorio, ispričao joj je o Klodini. Sofija je ćutala, a zatim pokušala da mu pomogne. Dugo je govorila, trudila se da udalji od njega taj osećaj krivice. Ali nije bilo lako. Setio se jedne njene rečenice.
„Čudno je da ništa nije ostavila. Kad je čovek toliko loše, ima potrebu da piše, da ispriča stvari barem samom sebi.“
Klodina je htela da ih ispriča njemu. Njemu se obratila, svom bratu. Ali njen brat nije našao vremena za nju. I to Tankredi nije mogao da prihvati. Nije mogao sebi da oprosti. Bila je mrtva zbog njega. On ju je poslednji video, poslednji koji joj je mogao pomoći da se predomisli.
Ćutao je. Ono što mu je Sofija rekla bilo je istina, on nije želeo da voli. Ali postojala je još jedna veća istina, on nije uspeo da voli. Nije mogao biti ničiji jer je pripadao toj krivici. Popio je malo kafe. Taj bol ga je godinama pratio, nije ga puštao da ode, nije ga nikada napuštao. Polako je okrenuo fotelju, sad je bio ispred prozora koji je gledalo na Sedmu aveniju. Na glavnoj ulici pod njim saobraćaj je bio spor u špicu. Dugački red taksija, desno, kretao se gotovo čovečijom brzinom, trotoari su bili prepuni ljudi koji su žurili. Tamo dole, na nekoliko kvadratnih metara, razvijali su se svi najnoviji trendovi Velike jabuke. Pa ipak, to ništa nije menjalo. Na neki način sve je uvek bilo isto. Setio se još jedne Sofijine rečenice.
„Ali posle Klodinine smrti se nije desilo ništa neobično?“
„Ne. Sve je bilo kao i ranije, sve je ostalo tačno isto.“
To, naprotiv, nije bilo tačno. Ponovo je razmišljao o čitavom tom periodu odmah nakon Klodinine smrti. Kako nije obratio pažnju? U stvari, nešto čudno se desilo, jedna sitna promena, možda beznačajna, desilo se, ali trebalo je proveriti. Izašao je iz kancelarije i sreo Savinija.
„Kakve su novosti?“
„Stigli su, smestili su se u sobi 539 na petom spratu. Pre podne će uraditi analize i kontrole, mislim da je operacija sutra ujutru u devet.“
„Okej.“ Tankredi je dodao Saviniju jedan papir.
„Hoću da saznam sve o ovoj osobi što pre. Tekući račun, poslednje kupovine, gde stanuje, šta radi u životu...“
Savini je pročitao ime. Nije mu bilo novo. Ali odlučio je da izvrši ono što mu je tražio ne pitajući za objašnjenja.
„I spremi avion.“
„Idemo u Adamu?“
„Ne, kad otkriješ gde se nalazi ova osoba, idemo da razgovaramo s njom.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 12:06 pm


Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 Ba903200664a




45.




Soba 539 u bolnici Šepard centar u Atlanti imala je tri prostorije. Prva soba za pacijenta bila je veoma prostrana, imala je televizor na zidu, orman i prelep pogled na golf teren Bobi Džouns. U salonu pored nalazio se mini-bar, sto sa četiri stolice, još jedan televizor, kauč za goste, dok je u poslednjoj prostoriji bilo kupatilo. Usluga je bila besprekorna. Uvek je bilo cveća.
Jedan za drugim, nekoliko lekara je obišlo Andreu, objasnili su mu različite korake operacije koristeći tehničke termine koje je on tražio da nekoliko puta ponove kako bi dobro razumeo o čemu je reč. Onda je stigao profesor. Mišuna Torkama je bio čovek sitne građe, ali kad je ušao, svi su prestali da pričaju.
„Dobar dan. Šepard centar je srećan što ste ovde.“ Zatim mu se osmehnuo s velikom samouverenošću i Andrea se odjednom osetio smirenijim. Saslušao je njegovo objašnjene. Operacija je bila komplikovana, to se nije moglo sakriti, koristili su matične ćelije, trajaće između šest i dvanaest sati. U stvari, vreme je bilo vrlo neodređeno, jedna operacija je trajala četiri sata, a neka druga dvadeset i četiri, ali sve su bile savršeno uspešne. Samo jedan pacijent je umro, ali zbog komplikacija nastalih posle operacije.
„Ali ostale operacije su imale odličan ishod i čudesnu sposobnost oporavljanja“, zaključio je Mišuna Torkama opet se osmehujući. Njegova potvrda je trebalo da odagna i najmanju sumnju.
„Vidimo se kasnije.“ Pozdravio ga je i izašao iz prostorije. Drugi lekari su doneli rezultate analiza, elektrokardiograma i svih ispitivanja kojima je Andrea bio podvrgnut prethodnih dana.
„Dakle, ne bi trebalo da bude problema. Ipak morate da potpišete ove papire.“
Jedan lekar mu je dao da potpiše saglasnost u kojoj su bile navedene sve moguće komplikacije. Andrea je zvanično morao da izjavi da je o njima obavešten.
Kad je otišao i poslednji profesor, ostali su sami.
„Dobro, čini mi se da sam zaveštao život nasledu čovečanstva, ili bolje reći pokušajima Mišune Torkame!“
„Zašto to kažeš?“
„Hteli su da skinu sa sebe svaku odgovornost. Sve u svemu, kao da kažu: 'Gospodo, mi ćemo pokušati, a posle kako bude išlo sa ovim zamorčetom.'„
Sofija je pokušala da preokrene na šalu. „Ma daj, nemoj tako da govoriš! To su profesionalci i onda nikad niko nije čuo da neko stavlja svoje telo na raspolaganje za istraživanje i da, umesto da bude plaćen, on plaća!“
„Da... I koliko plaća!“
Sofija ga je umirila. „Ljubavi, profesor Mišuna Torkama će biti odličan i sigurna sam da u ovoj super bolnici nema nijedne osobe koja nije obučena...“
Andrea je pomislio na onaj jedini smrtni slučaj. Zapitao se da li je i taj pacijent potpisao sve te papire i da li je i za njega bio isti ovaj tim. Odlučio je da nije prilika da to podeli sa Sofijom. Sve je učinila da bi ga dovela ovamo. Pisala je bolnici, tražila neophodna dokumenta, pratila svaki pojedinačni detalj. A zatim i našla sve one pare... Uzdahnuo je. Imala je nade u nov život, jedino to je bilo važno, nije mogao sve da uništi svojim cinizmom.
„U pravu si...“
Hteo je još nešto da doda, ali nije stigao. Došle su dve bolničarke. Ušle su s osmehom.
„Andrea Rici? Evo nas, vreme je.“
Andrea ništa nije odgovorio, osmehnuo se i on, ali svakako nije bio opušten kao one. Delovalo mu je pre kao formulacija za one američke smrtne kazne, a ne za njegovu operaciju. Dve bolničarke su otkačile krevet od zida i otkočile točkice.
Andrea je jedva imao vremena da pogleda Sofiju. Ona mu je jako stisla ruku.
„Vidimo se kasnije, ljubavi. Čekam te ovde.“
Andreu je oblio hladan znoj. Progutao je knedlu. Usta su mu bila suva, uspeo je samo da uputi usiljen osmeh. Zatim je krevet izguran iz prostorije, započeo je njegov put kroz dugački hodnik, a onda je nestao u liftu. Bolničarke su bile iza Andreinih leđa. Nije mogao da ih vidi. Zažmurio je i duboko udahnuo, onda se lift otvorio. Sišli su duboko dole u odnosu na zgradu, na kraju nekog drugog dugačkog hodnika gde je vazduh bio izuzetno hladan otvorila su se velika dvokrilna vrata i krevet je ušao u operacionu salu.
Profesor Mišuna Torkama je bio na sredini prostorije, ruke su mu bile podignute, a njegova asistentkinja mu je stavljala rukavice.
„Evo našeg prijatelja...“
Odmah nakon njegovog ulaska nekoliko bolničara se približilo krevetu i oko Andree se zatvorio krug plavih košulja. Prikačili su mu infuziju, anesteziolog mu je najavio da će uskoro dobiti anesteziju. Onda je ispod te poslednje maske prepoznao crte azijskog profesora.
„Uskoro ćete zaspati, izaberite mesto gde biste želeli da odete. Na more, na planinu, da učestvujete u maratonu. Sanjajte ono što hoćete...“
Andrea je padao u san.
„Jer ako sve prođe dobro, ako mi...“, profesor je pogledao svoje kolege, „budemo dobri, vaš san će se ostvariti.“
Kolege su se nasmejale. Neko je još nešto rekao, ali Andrea nije obraćao pažnju. Konačno je vio spokojan. Trudio se da ostane budan, ali oči su mu se sklapale. „Maraton. Neće biti lako. Izašao sam malo iz forme. Bolje letovanje.“ Otvorio ih je i lagano zatvorio. „Eto, more, šetnja po plaži, baš kao one o kojima mi je pričala Sofija.“ I s najvećim poverenjem u nov život sasvim je zaspao.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 12:06 pm


Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 B95edc455b7b05b6a3fd4c65202b34d9a6eee3550245a540


46.




Marija Tondeli je mirno hodala svojom ulicom. Bila je u kupovini u novom supermarketu GS. Preko noći se pojavio baš tamo, na kilometar od mesta gde je ona stanovala evo već četiri godine. Kao nova četvrt u Torinu, počeo je da dobij a na značaju i vrednosti. Poslednje zgrade su bile sagrađene s velikim stilom i brižljivo. Stigla je čak i nova linija trolejbusa, sa svojim šarenim sedištima bilo je to odlično rešenje za udoban odlazak u centar i bez gužve.
Postojao je samo jedan mali problem. Marija Tondeli nije mogla da stanuje na mestu poput ovog. Mala vila u kojoj je živela bila je preko njenih mogućnosti, ili barem pravih mogućnosti. Dolazila je iz Markea, bila je osma kćerka iz jedne veoma skromne porodice. Otac je bio čobanin, a majka je radila kao krojačka u jednoj maloj radnji. Preciznije, čitava porodica je živela u jednom malom selu blizu Kjaravale gde se noćni život svodio na jedan jedini mali pab. Sva njena braća ostala su u tom selu da životare, održavajući manje ili više uspešne veze s kakvom lokalnom devojkom.
Za razliku od njih, Marija Tondeli je bila pustolovka. Napustila je selo i našla posao.
Tankredi je gledao papire koje je Savini nabavio. Trebalo je vrlo malo vremena da se saznaju informacije o toj ženi, i sve je bilo tu: novac, zarade, računi, prethodni poslovi.
Jedno vreme je odlazila kod starijih muškaraca, koji su joj plaćali prave-pravcate usluge, sve dok, ovaj deo nije bio baš jasan, nije postala sobarica u vili Feri Marijani. Radila je kod njih tri godine, a onda je, ni dve nedelje posle Klodinine smrti, napustila posao. Čim je ta smrt klasifikovana kao samoubistvo, policija se trudila, kao što se često dešava kad je u pitanju neka značajna porodica, da što pre zatvori slučaj. Produženo interesovanje medija ne bi bilo ništa drugo do nedostatak poštovanja prema tom bolu.
I tako se i dogodilo. Sve se u vrlo kratkom roku sleglo i u tim salonima u koje su obično odlazili nije se više o tome govorilo. Posle Klodinine sahrane bilo je kao da su se svi dogovorili, te teme se više niko nije doticao. Prirodno je što, dakle, tada niko nije obratio pažnju. Ali desetak dana posle Klodinine smrti Marija Tondeli, devojka iz niskog društvenog staleža, koja je bila iz Markea i dobijala odličnu platu, napustila je bez vidljivog razloga kuću porodice Feri Marijani. Zašto? Imala je problem u porodici? Previše joj je nedostajao momak? Odlučila je da se uda? Pronašla bolji posao? Bila je posebno bliska s Klodinom i patila bi nastavljajući da živi u toj kući? Savini je prekontrolisao svaki mogući dokument, kopao u svim pravcima. Ništa, izbor da ode nije bio načinjen ni iz jednog od ovih razloga, niti iz nekog drugog razloga koji bi na neki način mogao biti validan.
Kad je Marija Tondeli otišla, Tankredi to nije ni primetio. Bio je skrhan bolom i istina je da je, čim je to bilo moguće, i on napustio kuću. Ali ako je Tankredi savršeno znao razlog zbog kog je on otišao, razlog zbog kog je Marija Tondeli napustila vilu Feri Marijani bio je prava misterija.
Tankredi je gledao papire. Marija Tondeli je bila vlasnica te male vile u kojoj je živela. Pa ipak, nije pobedila na lotou, niti na bingu, niti na greb-grebu, niti na bilo kojoj drugoj igri ili opkladi. Savini je i to proverio. Ta vila joj je bila poklonjena. Prepisala ju je na njeno ime neka fantomska firma, i u tom slučaju, uprkos velikim Savinijevim sposobnostima, nije bilo moguće ući u trag onome ko je bio na njenom čelu jer je prošlo previše vremena. Ali najčudnije i neobjašnjivo bilo je to da je Marija Tondeli još uvek bila na plati kod porodice Feri Marijani.
Mercedes je nekoliko metara pratio devojku, zatim ju je pustio da prođe. Marija je izvadila ključ i ušla u kuću.
Savini je ugasio motor. „Trebalo bi da je sama.“
Sačekali su nekoliko minuta, a onda se pojavili na vratima i pozvonili.
Marija je viknula iz daljine: „Stižem...“
Već je počela nešto da priprema u kuhinji, tako da je obrisala šake o kecelju, skinula je i uputila se ka vratima. Kad je otvorila i ugledala Savinija i Tankredija, odmah ih je prepoznala. Na trenutak je bila iznenađena, a onda je pokušala da zatvori vrata. Ali Savini je bio brži i ugurao je nogu blokirajući ih. Kroz to parče otvorenih vrata Tankredi je gledao Mariju Tondeli. Kad su im se pogledi susreli, osmehnuo joj se.
„Sećaš se mene?“ Izgovorio je s određenom oštrinom.
„Nisam vas prepoznala“, slagala je Marija, a zatim pokušala da se opravda. „Prošlo je toliko vremena...“
„Da, nismo se videli od kada je umrla moja sestra.“ Tankredi nije birao reči. „Možemo li da uđemo?“
Držala ih je na vratima. „Ne razumem.“
Savini se osmehnuo. „Želiš li da izgubiš ovu kuću? Želiš li da izgubiš novac koji ti svakog meseca stiže baš od porodice Feri Marijani? Želiš li da tvoji roditelji Damijano i Manuela i svi oni iz tvog sela saznaju sve o tebi? O tvojim starim ljubavnicima? Želiš li još nešto da dodam?“
Marija je zanemela, zatim shvatila da joj to nije odgovaralo i pomerila se pustivši ih da uđu. Zatvorila je vrata i otpratila ih u salon.
„Želite li da popijete nešto?“
„Ne, želimo da saznamo šta se desilo i zašto.“
Tankredi je odmah krenuo direktno. Onda je na kredencu ugledao nešto i iznenadio se. To nije očekivao. Fotografiju. Marija Tondeli koja se smejala, snimljena je baš ovde, u ovom salonu, a pored nje se nalazila osoba za koju nikad ne bi pomislio da će je ovde naći.
Tankredi je uze u ruku, pokuša da shvati kad je snimljena. Otvori ram, izvadi fotografiju, okrenu je, nije bilo datuma. Marija mu se obratila. „Već dosta dugo se ne viđamo.“
Dakle, to je bila tajna? Bili su ljubavnici? Zašto je prema ovoj ženi morao da se ophodi na drugačiji način, da je udalji, da joj pokloni kuću, da je izdržava sve ovo vreme?
„Ako ne budeš govorila, sve ćeš izgubiti. Šta te je dovelo dovde?“
„Ništa.“
Savini joj se obratio veoma oštro. „Možda ti nije jasno. Uništiću ti život na svaki mogući način. Zašto ti je dao ovu kuću? Zašto te još uvek izdržava?“
Marija Tondeli je ćutala. Savini joj se opet obratio.
„Uništiću tvoju porodicu, tvoju braću, zvaću sve tvoje bivše ljubavnike. Na kraju ćeš me preklinjati na kolenima da prestanem...“
Marija se sručila na kauč, spustila glavu u šake i počela da plače. Bila je očajna. Tankredi i Savini joj dadoše malo vremena. „Dakle?“
Onda je Marija Tondeli počela da priča.
„Veče kad je Klodina sebi oduzela život...“, pogledala je Tankredija, „Vi ste svratili u vilu da se presvučete i onda opet izašli.“ Tankredi se setio tog trenutka s bolom.
„Da, a ti si, kao i mnogi drugi iz posluge, bila u nusprostorijima. Ali nije bilo nikog drugog.“
Tad je Marija spustila glavu i duboko udahnula. Uvek je zamišljala da će se ovo pre ili kasnije desiti. Zatim je podigla glavu i pogledala Tankredija pravo u oči ispovedajući celu istinu koju je svih tih godina krila.
„Ne, nije bilo tako. Te večeri kad ste vi otišli, on je došao.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 12:07 pm

Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 B6e09a166dfb0b926cd6322a0bce3930



47.




Prošlo je nekoliko časova. U tišini te bolničke sobe Sofija je bila gotovo prinuđena da napravi bilans svog života. Šta je bilo dobro, šta nije, šta je još moglo da se dogodi i kako se promenila. Ono što ponekad mnogi ne uspevaju da urade.
Hrabrost da zastane, da se preispita i upozna sebe do dna duše.
Već nedeljama je mislila na onih pet dana. Kao da je stalno ponovo proživljavala svaki pojedinačni dan. Budila se i pokušavala da se seti svakog detalja, odlaska, dolaska, susreta, otkrivanja vile, soba, salona, aperitiva, večere, poljupca. Posle poljupca. Nije mogla da veruje. Nije bilo njoj svojstveno. Ne bi nikad pomislila da s takvim zanosom može da doživi odnos s jednim neznancem. Jednom osobom koju nikada ranije nije videla. Biti toliko intiman, bez granice i ograničenja u svemu što je uradila, njeno telo, Tankredijevo, živeti sve bez ijedne inhibicije, bez stida, bez srama. Nova. Da, jedna nova Sofija, samouverena, slobodna, smela, kakva nikad u životu nije bila, ni sa jednim pre Andree, ni sa njim. Kao da je otvorila neka vrata i odjednom se našla pred jednom ženom istog imena, istog prezimena, čak i istog lica i tela, ali u svemu ostalom drugačijom, šminka, kosa, glas, ton, način govora. Gde je bila svih ovih godina? Kako to da je nikad nije srela?
Izašla je iz sobe. Polako je zatvorila vrata. Zaputila se dugačkim hodnikom. Kroz velike prozore videli su se oblakoderi. Nekoliko dalekih oblaka izgledalo je kao okačeno između zgrada. Nastavila je da hoda. Čula je samo zvuk svojih potpetica duž hodnika. Nikog nije bilo, nijednog glasa. Zatvorena vrata, nijedan znak, nijedne trunke, nijedne biljke. Jedan savršeno čist, hladan hodnik.
Kad je stigla do kraja, ugledala je zatvorena vrata s mutnim staklom. Neko se tamo iza pomerao. Mora da su bile bolničarke sa sprata, one koje su nameštale sobe ujutru, donosile i odnosile kolica s obrocima. Bile su tamo spremne da stignu na svaki hitan poziv.
Sofija je prošla dalje. Našla se kod liftova. Pročitala je oznake za različite spratove. Kad ju je konačno pronašla, ušla je u lift i pritisnula dugme. Bilo joj je potrebno. Kad je stigla na sprat, izašla je i počela da hoda. Nešto kasnije zaustavila se ispred tih vrata. Otvorila ih je polako, trudeći se da nikog ne ometa. Kapela je bila skoro prazna. Bila je tu samo jedna starica u dnu desno. Klečala je vrteći brojanicu u rukama. Osam godina je prošlo od kada Sofija nije kročila na neko sveto mesto da se moli. Poslednji put je bilo kad je Andrea na ivici života i smrti bio operisan.
Starica je izašla iz kapele. Blago su se osmehnule jedna drugoj, tako, iz solidarnosti, jer su verovale u veru ili u nadu, jer su ipak bile tamo. Sofija je ostala sama, ali nije imala hrabrosti da klekne. Sela je u poslednji red i ostala spuštene glave gledajući u pod. Kapela je bila moderna. Veliki pravougaoni vitraži s mozaicima u različitim nijansama ljubičaste. Stilizovani Isus u središtu najvažnijeg vitraža. Nešto ispod veliki krst od poliranog gvožda s Hristom čije je telo bilo boje mesa, ali s tek naznačenim licem. „A ipak, sve ovo“, pomislila je Sofija, „vredi isto kao i hiljade drugih crkava širom sveta. Gospod kojeg nalaziš ovde isti je onaj iz tvoje parohije. Ali gde god da je, da li će imati vremena za tebe? Želje da te sasluša? Da te uzme u razmatranje?“
Sofija je podigla glavu i pogledala tog stilizovanog Isusa, zatim Hrista na modernom krstu. Oči su mu bile lepe, posmatrale su je. Onda se gotovo postidela, jer je znala da je on ipak znao već sve za šta je ona htela da ga moli. Ipak, kao da je želeo da to čuje od nje, jasno, da ne bi pogrešio. Tad je Sofija izgovorila to u svom srcu, naglas iako u tišini. „Htela bih da budem srećna.“ I kao da joj je odjednom taj stilizovani Isus došao blizu i onaj moderni Hrist kao da je sišao s krsta, i dotrčali su, tamo, dole, pred nju, da bi čuli, da bi bolje razumeli. Šta znači taj zahtev? „Htela bih da budem srećna?“ Ali šta pod time tačno podrazumeva? Kao da su je gledali u oči, kao da su zavirivali po njenom srcu, kao da su bili tamo da kopaju, da traže, da nadu pravi smisao tih reči.
Onda je Sofija spustila glavu i u tom istom trenutku osetila se prljavo kao nikad ranije. Postidela se te svoje molbe. Htela je da opere ruke, htela je da joj njenu sreću da direktno Bog, ili bolje smrt. Da, jer ako operacija ne bi uspela, ona bi bila slobodna. A da ne mora da priča, da objašnjava, bez ikakve odgovornosti. A pre svega da ne mora da bira.
Ako bi Andrea umro, ona ne bi mogla da se oseća krivom zbog sopstvene sreće.
Onda je videla sebe na sudu, na klupi za osuđenike. Sudija je pozvao auditorijum da budu tihi.
„Da li ste doneli presudu?“
„Da, časni sudijo.“ Porotnik je držao presudu u ruci, gledao je nekoliko sekundi, a zatim je pročitao: „Nevina kriva.“
Sofija je ušla u lift, vratila se u sobu 539. Ostala je tamo, u tišini, sedeći na kauču s glavom među šakama. Osećala je kako protiču sekunde na velikom satu obešenom iznad vrata. Svaki pojedinačni otkucaj kazaljke predstavljao je ipak približavanje kraju.
Niže, mnogo niže, u hladnoći operacione sale, hirurg i njegovi asistenti kretali su se oko stola. Kao da je u pitanju bilo takmičenje za kockarskim stolom, samo što je čovek koji je mogao da izgubi bio jedan jedini.
Prošlo je više od deset sati. Sofija je držala čašu u ruci, tek ju je bila napunila kad su pokucali na vrata sobe. Zastala je na pola puta i stavila je na sto.
„Napred...“
Kvaka se polako spustila, onda se pojavila bolničarka. Bila je to jedna žena koju nije ranije videla, na časak je ostala na pragu, kao da nije znala šta da kaže, kao da je tražila prave reči. Onda ju je profesor obišao.
„Sve je odlično prošlo.“
Nekoliko časova kasnije nekoliko bolničara guralo je krevet s Andreom koji je spavao, smestili su ga na njegovo mesto, namestili infuziju. Onda mu je anesteziolog lupio dva šamara da proveri da je uistinu bio budan i Andrea je reagovao.
Zatim su svi izašli iz sobe. Sofija je prišla krevetu. Andrea je polako otvorio oči i ugledao je. Onda je lagano pomerio šaku ispod čaršava ka njoj, kao da je traži, kao da mu je potrebno da čuje da je sve istina. Sofija ga je uzela za ruku i jako je stisnula. Andrea je zažmurio, osmehnuo se, mirniji, i u tom trenutku Sofija je poželela da umre zbog onog što se usudila da traži od sudbine.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 12:07 pm


Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 B656f0f5029e


48.




Vila Feri Marijani.
Tišina i odjek praznih soba. Veliki salon s kaminom u sredini. Stepenište koje se penje ka njihovim sobama.
Tankredi je bio tamo dole. Gotovo mu se činilo da čuje radost onih proslava, žamor posluživanja, da vidi tanjire, vino, šampanjac, kolače na onim stolovima. Oni značajni datumi, punoletstvo njegovog brata Đanfilipa, Klodinino, njegovo. Odjek uspomena jedne srećne porodice.
„Dođite, otvaramo poklone, skoro je ponoć...“ Toliko Božića provedenih zajedno.
„Evo, farbamo jaja. Hajde da iscrtamo razne likove, vatrogasca, balerinu, kauboja, skvo...“ Deca zajedno s roditeljima seku šarene papire, oblače jaja za Uskrs, oslikavaju ih bojama i četkicama, koriste i flomastere.
„Gledajte ovamo, ima salame, koraline. A ovo je lepinja sa sirom koju sam dala da se napravi za vas...“
Njegova majka Ema i njena brižljivost.
„Ah, tata, nije fer! Đanfilipo će pojesti celo jagnje!“
„U pravu si. Ostavi nešto i sestri...“
Njegov otac Vitorio i njegov pokušaj da ih pomiri.
„Ali, tata, pasta reale goji, a ona je već tako okrugla!“
Nasmejao se na tu uspomenu. Nije bilo istina. Klodina je bila mršava, uvek u formi, prelepa. Rekao je to jer je i on hteo da pojede parče ili dva. Bio je manji i uvek je smatrao da je malo zapostavljen.
Klodina. „Šta ti se desilo, Klodina? Zašto si otišla bez pozdrava? Ne radi se to tako. Nije fer.“ Setio se te večeri, bola što nije ostao da je sasluša. Njen poslednji osmeh, kad je možda već bila odlučila. „Šta si htela da mi kažeš, Klodina?“
Popeo se uz stepenice. Stigao na gornji sprat. Prošao kroz dugački hodnik koji je vodio do spavaćih soba, njegove, Đanfilipove, i na kraju do poslednje sobe u dnu, Klodinine. Polako je otvorio vrata. Poneki pauk, malo prašine. U ovoj kući već dugo niko nije živeo. Njegovi roditelji su živeli u vili na Azurnoj obali. Tamo je klima bila bolja, odlučili su da se presele jer je otac imao disajnih problema. Osetio je grizu savesti. Nije se čuo s njima bar dva meseca. U stvari, prošlo je šest. Posle Klodinine smrti ništa nije bilo lako među njima. Ponekad bi se čuo s Đanfilipom.
Ušao je u Klodininu sobu. Bila je netaknuta. Sve na istom mestu. Plišane igračke na krevetu, nekoliko lutaka na pisaćem stolu, ciklama zavese s mašnama svetlije boje koje su ih držale skupljene. Sve kao nekad. Onda je iznenada primetio nešto. Shvatio je tek sad dok ju je gledao s razdaljine od toliko godina. To je bila soba jedne devojčice. Svuda su se nalazili sićušni predmeti, bombone, lutke, plišane igračke, olovke sa smešnim zatvaračima. Kad se Klodina ubila, imala je dvadeset godina. Kako to nije ranije primetio? Klodina nikad nije porasla. Nije želela da poraste. Ali šta ju je užasavalo?
Otvorio je fioke, preturao po njenim stvarima, nekoliko fotografija, bočica parfema, ključevi, bezbroj bezvrednog prstenja, olovke u boji, gumice, poneka razglednica, poneko pismo. Sve te stvari je pregledao, okretao, prevrtao, kontrolisao tokom barem dve godine nakon onog što se desilo. Pročitao je hiljadu puta te razglednice i pisma, ali nije nikad ništa pronašao, ni naznaku, ni misao, ništa što bi moglo da otkrije razlog takvog izbora. Onda se odjednom desilo ono što se nije desilo svih tih godina.
Tankredi je gledao tablu punu fotografija, uspomena sa žurki za osamnaesti rođendan, Klodininog, njenih prijateljica, njenih prijatelja, druge trenutke njenog života, školske trenutke, ono malo putovanja, toliko leta, dok nije primetio jednu fotografiju. Na njoj je Klodina bila mala, mora da je imala oko jedanaest godina, i tu je fotografiju on snimio. Skinuo ju je s table i pogledao bolje. Klodina se smejala sakrivena među lišćem, videlo se samo njeno lice i ruke koje su raširile krošnju. U trenutku se vratio kroz vreme. Onaj dan.
„Ali lako je!“
„Ali ne umem!“
Tankredi je gledao mali foto-aparat pokušavajući da shvati kako se koristi.
„Moraš da pritisneš gornje dugme, ono s leve strane!„
„Ovo?“
„Da, to.“
Klodina se uzverala uz drvo služeći se drvenim pločama koje je zakucala za stablo tako da su pravile stepenice. Kad je stigla gore, namestila se.
„Eto, gledaj tamo i uhvati me u kadar.“
Pomerila je lišće koje joj je bilo ispred lica i pojavila se s celim svojim osmehom usred tog granja.
„Hajde, slikaj!“ Tankredi je pritisnuo dugme. „Gotovo.“
Klodina je sišla s drveta. Napredovala je teško, ali uspela je da ne padne, napravila korak i odmah spustila šake na zemlju. Podigla se i očistila ih trljajući ih o pantalone. „Daj da vidim.“ Otela mu je polaroid iz ruke. „Da, savršeno.“
Onda mu je spustila ruku oko vrata i počeli su da hodaju. Bili su u šumi u dnu velikog vrta, daleko od kuće.
„Za ovo mesto samo ti znaš... I ne smeš nikome da kažeš.“ Tankredi ju je ćutke slušao. „Jesi li video ploče koje su tamo gore? Ja sam ih sama zakucala jednu po jednu.“ Onda se Klodina uozbiljila. „Ako me ne nađeš, znaj da sam tamo. Ali ako nekome ispričaš, nikad više s tobom neću razgovarati. Jasno?“
„Da.“
Pustila ga je, postavila pred sebe i pogledala ga u oči. „Zakuni se da nećeš nikome ništa reći.“
„Kunem se.“
„Možda ću ti jednog dana dopustiti da se popneš.“
„Ali kako si je nazvala? Dala si joj neko ime?“
„Još ne. Razmisliću o tome. Hajdemo sad, sigurno je gotova večera.“
Tankredi je koračao stazom koja je vodila do šume. Nazvala ju je „Ostrvo“, dala joj je to ime pošto je gledala crtani film o Petru Panu. Kako se toga nije setio? To je jedino mesto koje mu nije palo na pamet. Gledao je u njenom kompjuteru, tražio među njenom poštom, njenim porukama, neku naznaku, neku činjenicu, neki razlog odluke koju je donela te noći. Ali „Ostrvo“ mu nije palo na um. Možda zato što nikad tamo nije bio, zato što nisu više o tome govorili. Zato što je bilo zaboravljeno, kao da je pripadalo nekom drugom dobu, gotovo nekoj drugoj osobi.
Ubrzo je Tankredi stigao do podnožja tog drveta. Kao da je video Klodinu, još uvek jedanaestogodišnjakinju koja se penjala, verala po tim pločama i davala mu znak da je prati. Tako je spustio šaku na prvu ploču. Bila je mokra. Mora da je padala kiša prethodnu noć. Osećao se miris kiše, miris još sveže trave, mahovine na pločama. Popeo se polako, pažljivo držeći stopala na pločicama da ih ne bi odvojio od drveta. Nije više bio lak kao nekad. Ubrzo se našao na „Ostrvu“.
Velike daske koje su predstavljale pod gibale su se pod njegovom težinom, krčkale, ali bile su dobro ukucane. Ekseri su zarđali, rupe na daskama bile su svedoci prošlog vremena. Osvrnuo se okolo. Poput male kuće. Veliki je posao uradila Klodina, ko zna koliko joj je vremena trebalo. Na podu se nalazilo nekoliko gajbi od voća. Mora da su služile kao stolice, s obzirom na to da su malo više dve velike daske zakucane između njih predstavljale sto.
Onda ju je ugledao. I srce mu se steglo. Uzeo ju je u ruke, bila je mokra, još vlažna, isprana i pohabana od kiše i hladnoće svih ovih godina.
Peonija, tako se zvala njena krpena lutka. Dugmići su joj visili s grudi, njihala se tužno, držeći se za otpušteni konac. I tek tada, spuštajući je na te daske, primetio je da se tamo iza nalazi jedna kutija. Bila je od vrbovog pruća, s crvenom pohabanom trakom koja ju je držala zatvorenom. Uzeo ju je, stavio na taj improvizovani sto i otvorio. Providna plastična kesa štitila je sadržaj. Klodina je sigurno mislila da će biti kiše. Dakle, namerno je tu ostavljena... Ipak, nije mislila da će proći toliko vremena. „Možda je bila namenjena nekom posebnom. Možda je oduvek bila ovde za mene.“ Onda je lagano odmotao plastičnu kesu i otvorio je.
Prvo na šta je naišao bilo je pismo. Prepoznao je njen rukopis. Počeo je da ga čita.
„Ćao, Tankredi, samo ti si mogao stići dovde, a sad ćeš shvatiti šta sam toliko htela da ti ispričam, zašto mi je bilo nemoguće da nastavim dalje. Imala sam četiri ili možda pet godina kad sam prvi put bila s njim...“
Nastavio je gutajući reči, čitajući red po red, nadajući se da će naći nešto drugo umesto onog što je sad već očekivao.
„Na početku sam čak bila srećna zbog svih tih poklona.“
Tankredijev dah je postao kratak. „Sva ta pažnja...“ Isprekidan. „Da se osećam bitnije od vas dvojice... Ali onda sam shvatila da nije tako.“ Onda je osetio kako se ledi i, u trenutku, sve ono što je predstavljalo njegovo detinjstvo, čitav taj prelepi začarani zamak, srušio mu se pred očima.
„Prvi put kad me je tata uzeo, bilo je užasno. Urlala sam, ali bili smo sami. Plakala sam, očajavala sam, bol je bio ogroman i ništa nisam razumela.“
Onda je nastavio da čita, kao opijen, svaka pojedinačna reč je bila ubod noža, živa rana, a onda još jedna i još jedna, tamo, u istu tačku, još dublje do dna, još bolnije.
„Nastavio je tako i ja sam urlala, ali svaki put smo bili sami. Onda sam se navikla, ali je sve bilo još groznije. Počeli smo da se igramo. Ali se ja nisam zabavljala.“
Onda je Tankredi pogledao u vreću i odjednom je njegov bes probio sve granice. Kad je uzeo u ruku te fotografije, nije verovao svojim očima. Bile su kao krvave, osećao je njihov teret poput kamena, poput usijanog gvožda tek izvađenog iz vatre, pekle su ga, kao da ga je ta čudovišna istina obeležavala. Onda je čuo onaj krik i kao da mu se u kožu urezalo: kriv. Kriv što nije shvatio, što nije ostao one večeri, što je dozvoljavao to godinama, što ništa nije sumnjao. Kriv.
I osetio je da će presvisnuti, zaplakao je kao da je Klodina upravo umrla po drugi put.
Gregorio Savini se šetkao ispred crnog mercedesa. Ubijao je vreme pomerajući busene mokre trave, šutirajući s vremena na vreme neki kamenčić ka ivici puta. Kad ga je ugledao, nije ga prepoznao. Lice mu je bilo zgrčeno i napeto. Gnev i bol, mržnja i ludilo nastanili su se u svaku njegovu crtu. Savini je bio zbunjen, nije znao šta da kaže, nikad ga nije video takvog. Onda je jednostavno otvorio vrata. Tankredi se sručio na zadnje sedište. Pored sebe je spustio kesu s nekim stvarima. Savini se popeo napred. Nije imao hrabrosti da pogleda u retrovizor. Onda je čuo poslednje što je mogao da zamisli. „Želim da ga ubijem.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 12:07 pm

Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 Azhurnye_kolgotki3


49.




Kad su stigli, sunce je već bilo na zalasku. Savini nije ni zaustavio kola a Tankredi je već izašao. Naseo je na zvono na vratima.
Jedna sobarica mu je otvorila i prepoznala ga. „Dobar dan, gospodine...“
Ali nije stigla da izgovori ništa drugo jer je on uleteo trčeći, prošao kroz salon, otvarao vrata za vratima, od radne sobe, kuhinje, spavaće sobe, još jedne spavaće sobe, kupatila i konačno poslednja.
Njegova majka je bila tamo, u fotelji. Kad ga je videla da ulazi, osmehnula se.
„Tankredi, baš lepo što si došao...“
Umorno je ustala, pošla ka njemu i zagrlila ga.
„Toliko sam te tražila ovih dana, ali te nisam našla. Rekla sam Đanfilipu da te obavesti...“ Odmakla se od njega i uzela ga za ruku.
„Gledaj...“
Kao majka sa svojim najmlađim detetom, odvela ga je do kreveta.
Njegov otac Vitorio bio je tamo, zatvorenih očiju. Neka mašina je zujala, zelena duvaljka išla je gore-dole pumpajući kiseonik, pokušavajući na sve načine da mu pomogne da diše, da ga još održi u životu. Infuzija je curila iz nekoliko boca okačenih okolo, gubeći se u njegovim rukama, hraneći ga.
„Pao je u komu.“
Tankredi ga je pogledao. Bio je tamo, pred njim, nezaštićen.
Njegove sklopljene oči, spokojan izraz, pa čak i neka vrsta osmeha na tom licu. Kao da mu se smejao, kao da se podrugljivo zabavljao, kao da je govorio: „Vidiš kakva je sudbina, sine moj? Život se ponekad igra s nama. Sad kad konačno znaš sve, ne možeš mi ništa, ne možeš da me kazniš. I ne samo to, nego hoćeš li sve to ispričati? Hoćeš li reći tu lošu vest svojoj majci? Svom bratu? Šta ćeš učiniti? Ne verujem. Nećeš reći da je to zaista bio tvoj otac, nećeš ih razočarati. Moraćeš zauvek da nosiš sa sobom teret te istine.“
„Jesi li video jadnička? Takav je već tri dana.“
Majka je prinela šaku ustima i počela da plače, bez reči. Ona, ponekad rasejana žena, ona koja je često opraštala Vitoriju njegove prevare, ali koja sigurno nije znala kakvim užasnim delom je bio okaljan.
„Ali otkud ti? Je li te Đanfilipo našao? Rekla sam mu da te zove.“
Tankredi je na trenutak ćutao, pogledao je opet svog oca, izmršavelo lice, njegove bore, te nepomične šake. Zamislio ga je na tren, zatim zažmurio užasnut. Onda se okrenuo ka majci, bila je tamo, pored njega, bez krivice, s nekom krhkom nevinošću pomešanom sa starošću, zatim joj se osmehnuo.
„Da, mama, našao me je. Došao sam čim sam mogao.“
Izgovorivši ove reči, Tankredi oseti svu težinu te laži. Ta starica, umorna, ta naivna žena, možda još uvek zaljubljena u ovog čoveka, nije mogla znati. Nije smela da zna.
Onda ga je majka ponovo zagrlila i privukla sebi.
„Tvoj otac je jak... Ali ovaj put se bojim.“
Tankredijeve ruke su bile spuštene kraj tela, i protiv svoje volje, dotakao je džep jakne. Pismo, one odvratne fotografije, sve je bilo tu, na korak od njegove majke. Ne bi trebalo mnogo da joj pokaže ko je bio kraj nje, kakvo čudovište je spavalo u njenom krevetu, zlostavljalo njenu kćer. Od četvrte godine do te poslednje noći, dok Klodina, iscrpljena, ne znajući više kako da se suoči s teretom te situacije, nije pronašla drugo rešenje. Oduzela je sebi život.
Klodina. Klodina, koja nije upoznala ljubav, koja nije izašla s momkom, koja nije dala poljubac, koja nije rekla „volim te“, koja nije plakala zbog završetka neke veze ili slavila zbog njenog početka. Klodina koja je doživela seks kao mučenje, kao kaznu primljenu od onog koji je više nego bilo ko drugi trebalo da je voli.
Tad je Tankredi zagrlio svoju majku i počeo da plače. Ona se gotovo iznenadila. Odmakla se od njega, obrisala mu suze, pomilovala ga po kosi i osmehnula mu se trudeći se da ga uteši.
„Hajde, hajde, nemoj tako.“
Tankredi je polako uspostavio kontrolu nad sobom. „Volim te, mama. Javiću ti se uskoro.“ I otišao je odnoseći sa sobom tu jedinu bol, teret istine.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 12:07 pm

Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 Awesome_48



50.




Sofija, gledaj...“
Šetalica s točkićima je polako napredovala. Andrea je uspevao da pomera noge, napredovao polako, korak po korak, čvrsto se držeći rukama, na momente vukući noge, ali ipak uspevajući da ih savije.
„Jesi li videla? Kao da sam ponovo dete!“ Smejao se srećan, njegov entuzijazam je ispunjavao kuću, kao da je postojala nova svetlost, mogla se skoro dotaći energija tog novog života.
Sofija ga je gledala osmehujući se. Andrea se odmakao od letalice i sručio se na kauč.
„Dosta, ne mogu više.“
„Prošlo je tek mesec dana. Trebaće barem šest da budeš nezavisan i da uspeš da uradiš nešto bez oslanjanja. Rekli su ti.“
Andrea je bio sav znojav. „Za mene je to ipak bilo čudo. A onda kad je stigao onaj prospekt i kad sam saznao za profesora, za njegova istraživanja o matičnim ćelijama primenjenim na koštanu srž, to je bila moja priča, nisam mogao da verujem... To je veličina komunikacijske mreže, interneta! Toliko ga kritikuju, ali nam on omogućava da stalno budemo informisani.“
Sofija ga je pomilovala po ruci.
„Da.“ Vene su mu nabrekle od napora.
„Hoćeš li da jedeš nešto?“
„Da, mogao bih.“
Ustala je i otišla u kuhinju. Malo kasnije se vratila s flašom gejtorejda.
„Za početak uzmi ovo. Kao da svaki put igraš pravu-pravcatu utakmicu malog fudbala.“
Andrea se osmehnuo. „Ako bude sreće, za godinu dana to će se možda stvarno i desiti.“ I otpi veliki gutljaj.
Upravo u tom trenutku zvonio je interfon. Sofija je ustala i odgovorila.
„Da, otvaram.“
Zatim se vratila u dnevnu sobu. „Dolazi Stefano.“ Andrea je pokušao da se digne oslanjajući se na rukohvate kauča. Polako je uspeo.
Sofija mu je privukla kolica i pridržala ih tako da je Andrea uspeo da klizne u njih. „Evo ga.“ Zatim je Sofija hitro dohvatila peškir i obrisala mu čelo. „Znojićeš se malo i tamo.“
Zvono je zazvonilo na vratima, ona je otišla da otvori. „Ćao.“ Stefano je bio dobro raspoložen.
„Je l’ spreman naš šampion?“
„Naravno!“ Andrea je dojurio u kolicima do ulaznih vrata, tako da se Stefano hitro pomerio u stranu. „Zamalo da me oboriš!“
„Videćeš da ću pre ili kasnije u tome i uspeti.“ Onda se Stefano obratio Sofiji.
„Rekla mi je Lavinija da vas pozovem ako vam odgovara na večeru kod nas u subotu...“
„Zašto da ne, nazvaću je kasnije.“ Zatim je zatvorila vrata. Ostala je u iznenadnoj tišini te kuće. Sela je za sto i počela da razmišlja. Život i njegovih hiljadu staza. Stefano se ponudio da svako poslepodne prati Andreu na fizioterapiju. Dobri Stefano ili Stefano koji se na neki način osećao dužnikom? Bila je to možda zasluga za završenu vezu između Lavinije i Fabija? Lavinija i Stefano nikada nisu spominjali tu prevaru, kao da nikada nije postojala, pravili su se kao da ništa nije bilo. Par je ponovo bio sjedinjen kao ranije, više nego ranije, srećni kao uvek. Sofija se osvrnula po dnevnoj sobi, videla nekoliko fotografija s njihovih letovanja, fotografiju njihovog venčanja, zatim šetalicu. „Zar želim da mi život bude ovakav? Da li ova druga šansa za Andreu znači nešto drugo i za mene?“
Pomislila je na svoju majku, kad je otišla u park s koferom, lakoverno verujući u ljubav, spremna da ode. I zašto to nije učinila? Zato što je on bio oženjen i voleo je svoju ženu. Ali da li je uvek potrebno biti toliko siguran, da li je stvarno neophodno biti siguran u nešto da bi se napustilo ono što nam se u našem životu ne dopada, da bismo imali jednostavno lepši život? Eto, lep život. Ali da li on nenadano izabere da tebi bude lep ili ga ti možeš izgraditi? I protiv svoje volje seti se poslednjih Andreinih reči, izrečenih sasvim slučajno. Vratile su joj se u misli, poput odjeka, odzvanjale u njenoj glavi, iznenada zvučale falš u odnosu na čitavu tu priču. „I kad mi je onda stigao taj prospekt i kad sam saznao za profesora...“ Ali kako? Uvek je govorio da je on sam sve pronašao, da je saznao za njega surfujući po internetu. Sofija je uzela kompjuter. Postojao je prospekt? Samo jedna osoba je mogla da joj pomogne.
„Odnosno? Nećemo imati čas, ali moram da ti rešim ovo?“
Jakopo Beti, dvanaestogodišnjak zaluđen tehnologijom, iznenađeno je pogledao Sofiju.
„Da, ali do večeras. Moram da ga vratim kući.“
„Okej... dogovoreno. Za maksimalno dva sata biću ovde.“
Sofija je nastavila čas s mladom Aleksandrom, devojčicom koja obećava na neki svoj način, ako ništa drugo ono u umeću da od klasične muzike napravi pravu-pravcatu modu.
„Htela bih da budem malo kao Đovani Alevi.“
„Odnosno?“
„On je genije, pravi se da ništa ne razume, tako može da daje najbesmislenije odgovore, a u isto vreme zarađuje gomilu para radeći ono što najviše voli! Kako kaže moj brat, prednost inteligentnih ljudi je što uvek mogu da izigravaju glupake!“
Sofija se nasmejala.
„Ali zar ne misliš da bi možda jednostavno u pitanju mogla da bude velika strast?“ Aleksandra slegnu ramenima.
„Pa, ne znam. Danas ima tako malo ljudi koji iskreno rade nešto.“
Sofija ju je bolje pogledala. Jedanaest godina a već je u toj meri bila bez iluzija. Kakva je ona bila s jedanaest godina? Volela je muziku i tačka, slušala klasične ploče, svirala ih na klaviru, očajnički pokušavala da ponovi po sluhu nemoguće koncerte. Zabavljala se s jedanaest godina. S jedanaest je bila iskrena.
Zatim se i taj čas završio.
Sofija je ostala sama u prostoriji kad je čula da neko kuca na vrata. Radoznalo je otvorila vrata.
„Ćao, htela sam da te pozdravim.“ Bila je to Olja. „Ideš kući?“
„Da, ali mojoj kući. Vraćam se u Rusiju.“
Sofiji se steglo srce. Za nju je Olja bila mnogo više od profesorke. Shvatila je da će zaplakati, prečesto joj se to dešavalo u poslednje vreme.
Olja joj je uzela ruku i snažno je stegnula.
„Nemoj tako. Rusija je blizu. Nedavno su napravili nov voz, zasad se zove „17 18“. Kao stari Orijent ekspres. Ja krećem njim, a ti ćeš moći da mi se pridružiš kad god budeš htela. Ako budeš stvarno insistirala i želela da ponovo počneš da sviraš, pa, sigurno te ja neću u tome sprečiti, štaviše, biću izuzetno srećna da budem tvoja...
„Profesorka.“
„Da, profesorka.“
Osmehnuše se poput dve prijateljice, i ta razlika u godinama nije bila primetna, videla se samo velika ljubav.
Kad je ostala sama, Sofija je odsvirala nekoliko akorda na klaviru, da prekrati vreme, zatim primetila da je bilo kasno i izašla na ulicu. Počela je da se spušta niz stepenice kad ga je ugledala kako trči.
„Hej, profesorka, izvinite, ali nije bilo lako.“
Jakopo Beti je bio oznojen s njenim laptopom pod miškom. „Evo ga. Sve je tu.“
Pružio joj je jedan papir. Jakopo ju je gledao zadovoljno. „Martin Džej je najbolji haker u Evropi, po meni i na svetu! Ako je za njega bilo teško, znači da je za svakog drugog bilo nemoguće. Pronašao je ko je poslao prospekt, njegovo ime je napisano na ovom papiru. Ako vam treba još nešto, uvek sam tu.“
Osmehnuo joj se i otišao s pomalo spuštenim pantalonama, neobična mešavina dečaka, repera i hakera kojeg su roditelji terali da odmerava snage sa Šopenom.
Sofija je otvorila papir, i kad je videla ime, zateturala se: Nautilus. Preduzeće iz zgrade advokata Gvarnerija.
Dakle, oni su sugerisali operaciju, oni su poslali mejl na Andreinu adresu, i možda su baš oni utvrdili tu cenu. Pet miliona evra bi za svakog bilo nemoguće, ali to bi ujedno bila i njena slaba tačka, samo tako bi popustila i samo tako bi bilo moguće kupiti je. Ali zašto je Andrea rekao da je našao tu vest o operaciji surfujući po internetu? Zašto joj nije rekao da je dobio prospekt? Zaboravio je ili slagao? Dakle, i Andrea je znao? I šta je znao? Shvatio je sve i prihvatio? Ali ako je Sofija to učinila iz ljubavi prema Andrei, on se pretvarao isključivo zbog sebe i svojih nogu. Ona je bila kupljena, ali on ju je prodao.
Osetila se poraženo, skrivene istine, prividne, sve i suprotno od svega. I u tom trenutku ništa joj nije bilo jasnije, ali ostalo je samo jedno jedino uverenje: želela je lep život.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 12:08 pm

Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 A_PCPsl



51




Bio je na drugoj strani ulice. Prošlo je nekoliko meseci od onih pet dana. Nije je više čuo. Nije je više tražio. Ali iz njegovog srca, iz njegovog uma nije nestala ni na trenutak.
Gledao je ponovo i ponovo te fotografije, upijao te slike, opet i opet gledao snimke. Žudeo je za njom i kad ju je ugledao kako dolazi iza ćoška u dnu ulice, ponestalo mu je daha. Srce je počelo snažno da tuče, sve snažnije, toliko snažno da je skoro počeo da se guši.
Sofija je koračala brzo, u sivom dugačkom kaputu sa dezenom riblje kosti, s velikim džepovima u koje je uvukla šake. Tašna s kaišem preko levog ramena. Ispod je imala sive pantalone na široke pruge, crne čizme i krem dolče vita rolku. Kosa joj je delimično bila skupljena. Lepa. Bezobrazno lepa i neusiljena. Okrenuo je broj i sklonio se u neku obližnju kapiju, u polumrak. S druge strane ulice Sofija se zaustavila. Otvorila je tašnu i preturala po stvarima dok ga nije pronašla. Onda je videla broj. Nikad ga nije obrisala. U stvari, sačuvala ga je obeleživši ga jednostavno znakom pitanja umesto imenom. Zastala je, nepomična. Zažmurila je, zatim udahnula. Toliko je čekala taj poziv. Želela je da ga ne bude, ali znala je da će jednom doći. Odgovorila je na poziv, čučala je. Čula je njegovo disanje. U dnu ulice, daleko od nje, u senci te kapije, Tankredi ju je gledao. Osmehnuo se i progovorio.
„Mislio sam... Mislio sam na tebe.“ Sofija je nastavila da ćuti.
„Mislio sam na to koliko si mi nedostajala. Ali ne u poslednje vreme. Uvek. Mislio sam na to kako bismo mogli biti srećni i kako bi bilo lepo biti par kao bilo koji drugi, pa čak se i dosađivati na kauču, s rukom u ruci, ispred televizora. Mislio sam kako bi bilo lepo razgovarati, odlučivati kuda otići na letovanje, ne slagati se možda, i kako bi bilo lepo popustiti ti... Ili pak ne.“
Sofija se osmehnula. Tankredi ju je video iz daljine i nastavio.
„Mislio sam o tome da si bila u pravu. Otkrio sam da se Klodina nije ubila mojom krivicom, i sad sam spokojniji, koliko je to moguće. Izgubio sam toliko vremena. I za mene je sve oduvek bilo veoma teško, ali na kraju shvatam da sam imao sreće... Čuo sam te kako sviraš.“
Sofija je spustila glavu. Pomerila stopala, postiđena. Onda je nastavila da sluša. „Ali najvažnije je da želim da volim i da želim da volim tebe.“ Sofija je i dalje ćutala. „Čekaću te u baru ispod crkve, tamo gde smo se upoznali, tamo gde nisi htela da popiješ sa mnom aperitiv prvi put kad smo se videli. Čekaću te večeras... biću tamo od sedam. Cele noći će pak biti na raspolaganju avion koji će nas odvesti tamo kuda ti budeš poželela.“
Sofija je duboko udahnula. I on je shvatio kao da je htela da mu kaže: „Nećeš ništa drugo da mi kažeš?“
Tad je jednostavno dodao: „Volim te.“ I prekinuo razgovor.
Sofija se osvrnula oko sebe i vratila se kući.
Andrea se iznenadio što je vidi. „Ćao! Tako rano si se vratila?“
„Da, zaboravila sam nešto.“ Otišla je u svoju sobu i otvorila fioku, uzela je pasoš i stavila ga u džep.
Kad se vratila u dnevnu sobu, Andrea je bio tamo, srećan kao nikad. „Gledaj...“ Podigao je ruke odvajajući ih od šetalice, nagnuo se napred i napravio jedan korak, zatim još jedan i konačno i treći, savijajući i pružajući noge. „Uspeću! Uspeću!“
Odjednom umalo da padne, zgrabio je šetalicu taman na vreme obema šakama, skliznuo napred, ali držao se snažno i uspeo da povuče noge i ponovo uspostavi ravnotežu.
Sofija se osmehnula. „Bravo, odlično napreduješ, skraćuješ vreme.“
„Da, neverovatno je, tako sam srećan, i na fizioterapiji mi kažu...“
Tek tad je primetio da ga Sofija gleda gotovo ne slušajući ga, da je njeno lice prekriveno velom tuge, ali i nekim novim svetlom, i u tom trenutku je shvatio.
„Izlaziš opet?“
Sofija potvrdno klimnu glavom, zatim ga pogleda, osmehnu mu se, priđe mu, poljubi ga u obraz i izađe iz dnevne sobe. Poželeo je da je upita: „Ali vratićeš se, zar ne?“
Nije stigao, čuo je kako se vrata zatvaraju. Ona, koja je obično išla liftom, sjurila se niz stepenice, kao da je želela da pobegne iz te kuće što pre, kao da je postojala opasnost da se predomisli i da se možda vrati nazad. Ne. Više ne.
Sofija je trkom izašla na ulicu, duboko udahnula, pogledala uvis, ka nebu, oči su joj bile pune suza, ali srećne, stavila je ruke u džepove i počela brzo da korača. Morala je da požuri.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 12:08 pm


Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 Andreas_Lind01



52.




Tankredi je bio u onom baru, za stolom.
Naručio je drugi kapučino. Zagrebao je po dnu ono malo preostale pene i prineo je ustima. Bila je gorka, ukus kafe, skriven u peni koja se već ohladila.
Pogledao je na sat. Bilo je 19.20 časova. Kasnila je. Žene gotovo uvek kasne. U tom trenutku je zazvonio telefon. Uzeo ga je iz džepa jakne i brzo se javio ne gledajući ko je s druge strane žice.
„Halo?“
„Ćao...“ Bio je to njegov brat Đanfilipo. „Hteo sam da ti kažem da sam doneo jednu važnu odluku.“
Ali kao da ga Tankredi nije čuo, kao da je bio rasejan, kao da nije uspevao da shvati značenje tih reči. To svakako nije bio poziv koji je očekivao.
„Ali jesi li razumeo šta sam ti rekao? Sećaš se Benedete, one devojke koju sam ti predstavio? Eto, čeka dete. Nemaš pojma koliko sam srećan, možda zato što sam počeo da mislim kako se to ne može dogoditi, da mene ne čeka takav život, porodica i sve ostalo...“
Đanfilipo je čuo neobičnu tišinu.
„Tankredi? Jesi tu? Slušaš li me?“ Onda je konačno odgovorio.
„Da. Čuo sam. I zadovoljan sam zbog tebe.“
Razmenili su nekoliko reči, Đanfilipo mu je ispričao da su odlučili da se venčaju, koju su crkvu odabrali i pitao ga da li bi želeo da mu bude kum. Ali Tankredi je bio daleko.
Đanfilipo je primetio. „Daj, vidim da si rasejan. Ali čujemo se uskoro...“
„Da, naravno. Lepo je to, vidim da si vrlo srećan.“
Završili su razgovor. Zatim je Tankredi ponovo pogledao na sat. Bilo je 19.25. Istina je. Žene uvek kasne. Ali ona nije bilo koja žena. Onda je, ne tražeći račun, ostavio novac na stočiću i spremio se da izađe.
Dve devojke u dnu balkona su ga gledale, zadivljene njegovom lepotom. Jedna je nešto rekla, a druga se nasmejala. Tankredi nije obratio pažnju, podigao je okovratnik kaputa i izašao. Vetar je njihao drveće. Nekoliko crvenih listova na zemlji, kao da su se iznenada dogovorili među sobom, podigli su se u slabom plesu, kratkom okretu, nespretno su zaigrali pre nego što će pasti malo dalje. Tankredi je počeo da hoda i setio se jednog srećnog oktobra, oko ognjišta sa svojom majkom, svojim bratom i svojom sestrom. Jeli su pečeno kestenje. Kad je izgledalo da je kestenje spremno, vadili su ga iz nekog tiganja punog rupa dugačkim gvozdenim mašicama i puštali ga da padnu u veliki tanjir. Takmičili su se u tome da pojedu kesten u pravom trenutku, kad nije više bio vreo, kad se mogao jesti.
„Joj, ovaj još peče!“
Kesten je ispao Đanfilipu iz ruku i završio na podu. Klodina ga je hitro uzela, dunula u njega da ga očisti i istovremeno rashladi. Okrenula ga među prstima proveravajući ga.
„Ali ne važi se, taj je bio moj!“
Tek što je Klodina digla ruku kad joj ga je Đanfilipo oteo. „Mama, nije fer!“
„Nemojte da se svađate, ima za sve.“
Onda je Klodina oljuštila koru i zagrizla taj kesten. Pojela je pola. Bio je odličan, sladak i topao baš kako treba. Zatim je pogledala Tankredija. Posmatrao ju je. Potom mu se osmehnula i, ništa ne rekavši, stavila mu ga u usta. Tankredi je zažmurio. Da. Bio je izvrstan taj kesten. Napolju je bilo hladno. Bilo je predivno veče i pored te vatre su bili srećni. Naivni i srećni. Kako se to može biti samo u tom dobu.
Sofija je čula da zvoni telefon. Ugasila ga je i ne gledajući ko zove. Zatim je izvukla bateriju i stavila ga u tašnu. Jedva je stigla na vreme, voz je počeo lagano da se kreće. Nekoliko ljudi na stanici pozdravljalo je putnike. Neko je poslao poljubac. Voz je polako ubrzavao, izašao iz stanice i počeo da juri kroz noć. Sofija je zažmurila i bolje naslonila glavu na sedište. Za nekoliko časova će biti u Milanu, i odande će joj se pridružiti.
Kad je Olja to čula, poludela je od sreće.
„Stvarno dolaziš u Moskvu kod mene?“
„Samo ako će ti biti drago.“
„Ma naravno! Bićeš moja gošća u porodičnoj kući. Imaćemo koncerte po celoj Rusiji, od Moskve do Vladivostoka, od Sankt Peterburga do ostrva Ratmanov, a odande ćemo otići u Ameriku!“
Počela je da se smeje. „Ali ja sam mislila da dođem kao turistkinja, a ti sad hoćeš da me nateraš da radim...“
„U pravu si, onda kad budeš htela, pravićemo koncerte, ali najpre jedan lep odmor. Ići ćemo u banju u Kislovodsk, pićemo vodu iz Narzana, vodu zdravlja, dok se ne odmoriš. Ili ćemo da idemo u banju, u stvari, u najbolju od svih, u Sandunovskije, a ja ću te dobro išibati venikijima, što i treba da učini profesorka sa svojim učenicama...
„A šta su veniki, profesorka?“
„Brezovo pruće.“
Dugo su ćaskale, smejale se, šalile se oko toliko toga što će moći zajedno da rade. Onda je Sofija otišla da kupi kartu.
Voz je sad već putovao velikom brzinom i ona se osećala spokojno kao što odavno nije. Pogledala je kroz prozor. Bila je već noć i na nebu je bila samo jedna kriška meseca, poljasu se smenjivala s ponekom velikom zgradom. Sve je brzo prolazilo pred njenim očima. Onda je voz prošao pored neke manje zgrade. Kroz osvetljeni prozor Sofija je videla jednu ženu kako priprema nešto u kuhinji, u susednom stanu nije bilo nikoga, samo svetlost upaljenog televizora, u poslednjem je neki čovek napolju na terasi, laktovima naslonjen na ogradu, pušio cigaretu. Sledećeg trenutka više nije bilo svih tih ljudi. Ostavila ih je tamo. Sad su bili samo veliki brežuljci. Nikada nije videla Rusiju. Počeće ponovo da svira. Možda će se opet zaljubiti. Sigurno će biti srećna. Bila je to njena druga šansa. Druga šansa za jedan lep život.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Mustra Sre Apr 25, 2018 12:08 pm


Kompozicije klasične muzike citirane u knjizi




Pišući roman, više puta sam se našao u prilici da slušam na Jutjubu muzičke kompozicije koje su Sofija i njeni učenici svirali. Te su me kompozicije mesecima pratile i na kraju su neosporno našle svoje - da tako kažem - „najbolje izvođače“. Hteo bih da vam na njih skrenem pažnju.
Bah, Johan Sebastijan.
Stradanje po Mateju Erbarme dich - Merlin Horn.
Ich will hier bei dir stehen- Merlin Horn.
Troglasna invencija br. 2 u c-molu, BWV 788 - Glen Guld.
Goldberg varijacije, BW 988 - Glen Guld.
Tokata u e-molu, BWV 914 - Glen Guld.
Engleska svita u a-molu, BWV 807 - Ivo Pogorelić.
Betoven, Ludvig van.
Sonata za klavir, op. 109 - Danijel Barenbojm.
Šopen, Frederik.
Valcer u As-duru, op. 64, br. 3 - Tatjana Fedkina.
List, Franc.
Posle čitanja Dantea - Lazar Berman.
Dvanaest transcendentalnih etida - Boris Berezovski.
Mocart, Volfgang Amadeus.
K457- Sonata za klavir br. 14 - Alfred Brendel).
K545 - Sonata u C-duru - Kristof Ešenbah.
Pahelbel, Johan.
Kanon - aranžman Fantu (str. 62) Prokofjev, Sergej.
Koncert br. 3 za klavir i orkestar u C-duru, op. 26 - Marta Argerih.
Rahmanjinov, Sergej.
Preludijum u g-molu, op. 23, br. 5 - Valentina Lisica.
Koncert za klavir i orkestar br. 3, op. 30 - Olga Kern.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čovek koji nije želeo da voli  - Page 3 Empty Re: Čovek koji nije želeo da voli

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 3 Prethodni  1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu