Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Hana Filding-Noć karnevala

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Empty Hana Filding-Noć karnevala

Počalji od Mustra Sre Maj 02, 2018 1:46 pm

First topic message reminder :

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Noc-ka10

Izgubljena ljubav. Neobuzdana strast. Neočekivana izdaja.

Duboko razočarana u ljubav, mlada Veniša odlazi u Italiju i tamo započinje novi život. Uspešni arhitekta, ona je godinama marljivo gradila i neprobojnu tvrđavu oko sopstvenog srca. Međutim, kada je jedne karnevalske noći u Veneciji zagonetni Paolo spase od maskiranih napadača, njena uspavana osećanja rasplamsaće se neodoljivim žarom. Uprkos brojnim glasinama i Paolovoj reputaciji ženskaroša, Veniša ipak ne može da se odupre tajanstvenom muškarcu koji je uspeo da otključa sve kapije do njene duše.

Kada dobije novi projekat u Paolovoj velelepnoj kući u Toskani, Veniša će biti prinuđena da se uhvatiti ukoštac s nizom poteškoća koje prete da ugroze njihovu romansu – lepoticom odlučnom da Paolovu ljubav pridobije za sebe, mračnim grofom čije su namere daleko od dobrih i demonima prošlosti koji vrebaju iz senke.

Da li će ih poražavajuće tajne zauvek razdvojiti ili će uspeti da se izbore za svoju ljubav?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Empty Re: Hana Filding-Noć karnevala

Počalji od Mustra Sre Maj 02, 2018 1:52 pm


Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Image

Njeno izvinjavanje nateralo je par da se razdvoji. Dok ju je Paolo puštao, Veniša se zanjihala na nesigurnim nogama i nagonski pružila ruku da uhvati ivicu njegove jakne. Paolo ju je uhvatio za ruku, okrenuo je i zagledao joj se u dlan pre nego što ga je prineo usnama.
„La mia cara piccola strega, mila moja mala veštice. Udahnula si život u telo koje je tako dugo bilo mrtvo“, promrmljao je ne gledajući je, uz žalostiv osmeh koji mu je jedva pomerio usne. Njegove oči, odjednom mračne i neprozirne, sad su gledale negde izvan ove sobe, nalik na noć bez zvezda. Veniša je zurila u njega: njegove reči opisivale su i njena osećanja, ali to je ipak zadržala za sebe.
Brzo je popravila odeću, ćutke gledajući u Paolova leđa. On se odvojio od nje i prišao prozoru, zakopčavajući košulju i nameštajući kravatu; izgledalo je kao da je milion kilometara daleko. Ponovo ju je iznenadila uznemirujuća sličnost između njega i Džada. Pitala se otkuda ta duboka tuga u ovom čoveku ranjiva duša u veličanstvenom telu. Osetila je ubod ljubomore kad je zamislila sliku one prekrasne devojke s kojom je bio u restoranu, i kad se setila trača koji joj je Frančeska prenela. Ipak, Paolo ju je ljubio strasno i gladno, kao da je i njega dotakao čudni talas osećanja koja su tekla poput ponovo oživljene fluidne vatre kroz njene vene. Obukla je jaknu i tog časa setila se šta je on maločas rekao: Pokušao sam, ali nisam uspeo da ostanem daleko. Znači, zaista ju je izbegavao posle Torčela, ali zašto? Dobro je videla onaj čudni izraz na njegovom licu kad su se rastajali. Šta je to s Paolom? Zašto se oseća kao da ga oduvek poznaje, a ipak je ostalo toliko mnogo pitanja bez odgovora? Možda joj je ovo prilika da sazna. Ponovo je bacio čaroliju na nju osećala je da njen bes prelazi u radoznalost i neodoljivu privlačnost.
Paolo se naglo okrenuo i široko nasmešio. „Andiamo, idemo li da potražimo toplu čokoladu? Ili možda više voliš čašu vina, ili grape? Treba da razgovaramo o poslu.“ Nestalo je onog tužnog pogleda, nestale su senke s lica; ponovo je nosio tajanstvenu, pomalo sarkastičnu masku, i sad kao da su sva ona mučna osećanja u njegovom odsutnom pogledu bila samo plod Venišine mašte.
Pošli su kroz puste hodnike kancelarijske zgrade, a Paolo ju je uhvatio za ruku. Veniša je uživala osećajući njegov čvrsti dlan uz svoj, pa je rešila da ne misli na zbunjeni pogled noćnog portira dok su izlazili na ulicu. Tokom tri godine koliko je radila za Bjanki i Lombardi, držala se pravila da nikad ne odlazi posle radnog vremena u pratnji muškarca. Venecija je relativno malo mesto i glasine, istinite ili lažne, začas obigraju ceo grad.
Dok su koračali duž obale, ka Trgu Svetog Marka, u vodi nije bilo nijednog talasića da poremeti odraz palata, uličnih svetiljki i meseca; lebdeli su, potopljeni i nepokretni, usred mračnog kanala. Zgrade u starom jezgru grada kao da su bile više i otmenije, ovako kad su im se elegantni obrisi odražavali u tamnoj zavesi noći. Zvezde su sijale kao zlatni medaljoni, naizgled toliko blizu da se Veniši činilo da bi mogla da ih ubere ako pruži ruku. Odjednom je bila stidljiva i zbunjena, nije znala kako da reaguje na ovu novu bliskost između njih. „Kuda idemo?“
Paolo ju je pogledao u hodu, kao da se pita kako da shvati njeno pitanje, a onda se opet žalostivo osmehnuo. „Da je po mome, odveo bih te u moj dvorac na mesecu, gde zvezde
uvek blistaju, gde anđeli pevaju cele noći prekrasne ljubavne pesme.“
Uzvratila mu je vedrim osmehom. „ A sunce? Da li anđeli pevaju i po danu?“
„Avaj, cara, moja palata na mesecu zna samo za noć. Sunce bi bilo suviše zaslepljujuće i pomračilo bi večnu magiju i poeziju mesečine.“
Zašto se Veniši činilo da postoji prizvuk stvarne melanholije iza ovih reči? „Tvoja

palata mora da je vrlo hladna bez sunčevih zraka.“
„Upravo zato, amore mio, želim strasnu kraljicu koja će ugrejati senke i razgoniti oblake plamenom ljubavi.“
Iznenada je zastao i nagnuo se ka njoj, podigavši njeno lice ka svome, i poljubio je. To nije bio žestoki poljubac, nego poljubac od srca, pomislila je: poljubac s porukom koju je ona samo delimično razumela.
Paolo ju je pustio i Veniša je udahnula vazduh, napola začuđena a napola u neverici. U njoj su se kovitlala osećanja. Ovo nije igra; nije obično glumatanje. Paolo je ovim poljupcem dodao još jednu neizrečenu dimenziju svojim rečima, kako bi joj nagovestio svoje namere. Od žudne žestine tog poljupca još uvek joj se vrtelo u glavi. Ne sme dozvoliti da stvari odu ni korak dalje... ili možda...
Kao da oseća njene misli, on ju je obgrlio oko ramena, skoro kao brat, i nežno je povukao da hoda dalje, smejući se. „Hajde, cara, nemoj da si tako ozbiljna; lepo je da ponekad maštamo, da izmišljamo priče, zar ne?“
Posle onako žestokog poljupca, vedrina Paolovog glasa nekako je zasmetala Veniši. Kao da ni on ne zna kako da postupa s njom. Osim toga, ona ne ume da priča priče i smatra sebe za osobu koja čvrsto stoji na zemlji. Takva je postala iz preke potrebe. Tokom godina naučila je da ne gubi vreme na prazne snove, što je vrlo teško išlo i još uvek bi ponekad popustila. Kratka ljubav sa Džadom bila je poezija dve duše u potpunom skladu i sanjala je o srećnom kraju; ali naučila je, na najteži način, da se neke pesme čak i ne rimuju. Paolove neobične osobine i njegovo nestalno prisustvo u njenom životu sposobnost da pali i ledi u istom dahu bili su za nju uznemirujući i osećala se ugroženo.
Pogledala ga je i uspela da se kratko nasmeje. „Ja sam suviše praktična /.a takve priče.“
Paolo je zastao i zagledao se u njeno podignuto lice u polutami. Pružio je ruku i sklonio joj pramen meke kose s čela, a lice mu je bilo napeto. „Možda zamišljanje idealnih stvari predstavlja pripremu za razočaranje, ali zar nemaš uvek neku želju, čežnju za nečim što nije samo obična, praktična stvarnost, Veniša?“
Opet je porumenela. Njegove veselosti je ponovo nestalo. Izgovorio je ove reči kao da su došle pravo iz duše. Oči su mu plamtele kao nikad ranije. Srce joj je popustilo, i omekšalo uprkos svemu. Kad tako govori, kad je tako gleda...
Nisu dalje govorili, i nastavili su da hodaju sve do Trga Svetog Marka.
„Uzećemo gondolu“, izjavio je Paolo i skrenuo ka Bačino Orseolu, gde se na desetine brodića ljuljuškalo na vodi.
„Zvuči divno! živim u Veneciji više od tri godine, a nikad se nisam vozila gondolom“, napomenula je uz stidljiv osmeh.
„Onda ćemo smesta popraviti taj veliki previd tvojih ranijih mladića.“
Veniša je primetila nagoveštaj vedrog osmeha na Paolovom licu. Odlučila je da mu ne odgovori time bi samo podstakla razgovor za koji je znala da bi ga on jedva dočekao, a ona je želela da ga izbegne po svaku cenu. Stvari se ionako suviše brzo razvijaju, govorio joj je neki glasić u glavi. Znaš li u šta se upuštaš?
Paolo je prišao grupi gondolijera u prugastim majicama, koji su se smejali i zbijali šale; to je bilo uobičajeno uveče, pošto dovezu čamce do ovog proširenja kanala, gde će biti zaklonjeni zakrivljenim žutim zidom hotela sa crvenim tendama.
Uspela je da uđe u uznjihanu crnu barku bez spoticanja, i bez Paolove pomoći. Noć je bila neobično topla i vlažna, i oni su se smestili na udobne plišane jastuke koji su čekali na dva sedišta na samom kraju gondole.
„Idemo u mali restoran po imenu Lanterna. To je jedna od najbolje čuvanih tajni u Veneciji. Odavno nisam bio tamo, ali verujem da će ti se dopasti. Večeras ću ti, cara, pokazati lice Venecije koje nikad nećeš zaboraviti.“ Zvučao je uzbuđeno, kao dete koje se hvali novim

igračkama.
Veniša je okrenula glavu, uhvatila Paolov vatreni pogled i brzo opet okrenula glavu. Opet ju je obuzelo sada već dobro poznato osećanje zbunjenosti, jer onaj glasić u njenoj glavi počeo je da deklamuje upozorenja da se kloni ovog čoveka. To nikako nije mogla da uradi. Njegovo oduševljenje bilo je zarazno, i bio je veoma blizu nje. Osećala je da joj srce sve brže kuca; ako se nagne samo malo unazad, mogla bi da mu nasloni glavu na mišicu, jer je pružio ruku iza nje.
Elegantni crni čamac s izvijenim krajevima uputio se s pristana u zaliv. Bilo je nekakve tajanstvene napetosti u predelu posmatranom iz romantičnog čamca, potpuno drugačije nego kad se gleda s vaporeta ili iz motornog čamca. Veliki kanal bio je dobro osvetljen i bacao je čudan, zelenkasti sjaj na drevne zgrade; izgledalo je kao pozorišna kulisa s palatama koje stoje u svetlu reflektora. Dok su klizili po blistavoj vodi, Veniša je izgubila pojam o vremenu i mestu. Sve je bilo tako romantično i noć, i aura čoveka koji je sedeo kraj nje, sve je to doprinosilo čudesnom snu, nesigurnom, blistavom, krhkom snu iz kojeg nije želela da se probudi. Kao da se nešto otvorilo u njoj; neka čudna žica u njenom umu bila je probuđena i osećala se veoma neobično, kao da bi najradije zaplakala od ove silne lepote.
„Nešto ne valja? Jako si se ućutala, cara“, primetio je Paolo, naginjući glavu ka njoj.
Veniša je uzdahnula. „Dirnule su me lepote ove prekrasne zemlje. Ovo je najlepši predeo na svetu! Ĉudno, ali kad se gleda iz gondole, sve izgleda potpuno drugačije.“
„Gondola je Venecijancima veoma važna. Ima mnogo legendi o njoj.“
Veniša je podigla pogled, a oči su joj sijale vragolasto. „A ti jedva čekaš da mi ispričaš neku od njih, zar ne?“
Paolo je zabacio glavu i prasnuo u smeh. „Si, si, cara, stai cominciando a conoscermi, počinješ da me upoznaješ.“
Sad je izgledao srećno i bezbrižno. Jako su je čudile te nagle promene raspoloženja. Veniša ih nije razumela, ali pretpostavljala je da je to ionako nemoguće s obzirom na kratko poznanstvo.
Upitno ga je pogledala. „Pa? Šta čekaš? Pretvorila sam se u uho.“
„Ne bih da ti bude dosadno.“
„Paolo, ti nikad ne možeš da budeš dosadan.“
Oklevao je, ali se nasmešio; kao da mu je bilo milo. „Pa dobro onda! Prema legendi, polumesec je potonuo u more da bi zaštitio tamom dvoje mladih ljubavnika koji su želeli da ostanu sami. To je razlog što su gondole crne, jer je mesecu ugašen sjaj u hladnoj vodi, i to je razlog za srebrni sjaj na pramcu i krmi, koji su ostali izvan vode.“
„Divno! Naše severnjačke legende govore o druidima, i uglavnom o katastrofama. Grčke legende pune su osvete bogova, i smrti. Ali italijanskc legende su skoro sve o ljubavnicima.“ Nasmejala se. „Italija je svakako najromantičnija zemlja na svetu.“
Paolo se smešio dok je gledao njeno oduševljeno lice i nežno joj je pogladio obraz gornjom stranom prstiju dok je ona i dalje gledala u tamnu vodu.
„Volim pljuskanje vesala, nalik na tajanstvenu muziku“, nastavila je. „To je tako spokojno. Ni nalik jurcanju kanalom u motornom čamcu.“
„Tako je, nema mirnijeg zvuka od jecaja vesla u tišini, pogotovo noću.“
„Ali vesla ne jecaju, Paolo. Ona golicaju vodu i teraju je da se smeje.“ Veniša ga je gledala, smejući se i sama, a čitavo lice joj je blistalo. Osećala se lako i bezbrižno.
Iznenadio ju je ozbiljnim odgovorom. „Samo ljudi koji ostare u srcu čuju jecaj vesala dok plove rekom godina.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Empty Re: Hana Filding-Noć karnevala

Počalji od Mustra Sre Maj 02, 2018 1:52 pm

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Image
Moraš sačuvati mladost u srcu, tesoro del mio cuore, i tada ćeš stalno čuti samo smeh.“ Paolo je ispitivački gledao Venišino lice, a pogled mu je plamteo od žestine koja je delovala maltene bolno; uz prigušeni uzdah, privukao ju je u zagrljaj.
Njegove usne na njenima ovog puta bile su grube i neobuzdane. Kao kad brana pukne od predugog pritiska, moć njegove strasti bila je neodoljiva i Veniša je tiho jeknula,

dozvoljavajući njegovom jeziku da uđe. Bila je opčinjena, obuzeta i preplavljena strujama zadovoljstva koje su tekle kroz nju. Nije joj smetalo što ih vidi i gondolijer i drugi čamci u prolazu: bila je u Italiji, zemlji ljubavi.
Veniša je osećala Paolovu vrelinu, udare njegovog srca uz svoje grudi. Njegov nehotično grubi zagrljaj naneo joj je vrtoglavi bol, ali to se pretopilo u nežnost kad je on uspostavio kontrolu nad sobom i pretvorio zagrljaj u milovanje praćeno šapatom tepanja i mekim poljupcima.
Sad ju je dodirivao opčinjavajuće nežno, prelazeći joj vrhovima prstiju preko kapaka, obraza i grla, budeći u njoj osećanja koja su je zapljuskivala u talasima, ispunjavajući joj udove slašću i toplotom koja joj se širila čitavim telom.
Sanjalački mu se osmehnula. „Da li shvataš da su tvoje ruke na meni kao čarolija?“, upitala je šapatom.
Paolo ju je pogledao, blistavih očiju. „Ti si čarolija koja mi se desila, tesoro mio. Od tebe dobijam vrtoglavicu. Ti mi nanosiš bol koji me izluđuje otkako sam te upoznao. Divna, prekrasna Veniša“, šaputao je promuklo, ne prestajući da je grli.
„La Lanterna“, objavio je glasno gondolijer koji je stajao na krmi iza njih, nemo i veličanstveno kao statua, uvežbano i vešto upravljajući čamcem.
Njih dvoje su zatreptali, čarolija se umalo prekinula, ali i dalje su osećali podrhtavanje od siline sopstvenih emocija. Paolo je pustio Venišu, ali joj je prešao preko usana vrhom palca, neprekidno je gledajući u lice; tek potom je, kao da okleva, spustio ruku. Za trenutak su ćutke sedeli, a onda je Paolo ustao.
„Andiamo“, promrmljao je, pružajući joj ruku. Veniša ju je prihvatila i pustila da je povuče; od njegovog dodira prošli su je trnci čitavim telom.
Paolo je zahvalio gondolijeru i Veniša je primetila da mu je dao veliku napojnicu.
Još uvek blistavih očiju i rumenih lica, pošli su uz kićeno oblikovane kamene stepenice do ulaza u Lanternu. Vratar ih je propustio u baštu koja je, osim za grupu ogromnih stabala, bila vešto prikrivena kao diskretni i tajanstveni dragulj, zaklonjena visokim zidovima a otvorena samo prema Velikom kanalu kroz kapiju od kovanog gvožđa.
Sam restoran, postavljen u središtu bašte, bio je mnogo upadljiviji. Bio je sagrađen oko veoma visokog i debelog drveta, nekako u obliku bundeve i sav od stakla, osvetljen kao svetionik u noći, podignut deset metara iznad tla kao da lebdi u vazduhu.
„Restoran u oblacima“, rekla je Veniša. „Ĉudesno!“
„To je ostvarenje snova Marija de Luke, mladog venecijanskog arhitekte koji je umro pre nekoliko godina. Bilo mu je samo trideset dve godine to je veliki gubitak za italijansku umetnost. Videćeš kako je unutra... prosto je, come si diče, fantastično, ekstravagantno, magnifico.“
Veniši se pogled zamaglio. „Da, to je strašan gubitak. Imala sam prijatelja koji je umro mlad, ne tako davno. Bio je sjajan restaurator mozaika. Strašno je kada se život prekine na vrhuncu prosto moraš da razmišljaš o sopstvenoj smrtnosti.“ „Baš tako“, promrmljao je Paolo, ne gledajući je.
Ĉvrsto se držeći za ruke, ušli su u restoran kroz lučno predvorje, koje se polako naginjalo naviše, prepuno teških cvetova visterije. Nežni miris ljubičastih cvetova mešao se s mirisom mora. Paolo bi povremeno stegnuo Veniši ruku. „Samo da proverim da si stvarna, a ne priviđenje“, šapnuo je onim dubokim, mekim tonom koji joj je stavljao do znanja da je još raznežen.
Sala restorana imala je pogled na Veneciju; bila je to kružna prostorija s mestima za oko šezdeset gostiju. Ovde su se mešali mašta i stvarnost, stvarajući umetničko delo koje ne da nije bilo odvojeno od života, nego je predstavljalo njegov sastavni deo. Spoljašnji zidovi bili su od armiranog stakla, pa je jedini dekor čitavog restorana bio panoramski pogled na restoransku baštu, na Veliki kanal i sve iza njega.

Iako je restoran bio pun, Paolo je uspeo da dobije sto pored prozora, tako da su imali fantastičan pogled na Veneciju, s ostrvima Murano i Burano koja su blistala u daljini kao dragulji. Dodatno iznenađenje bilo je osvetljenje u sali, koje se iznenada promenilo i umesto smirenog plavičastog postalo gotovo zaslepljujuće belo; Veniša je jeknula i zbunjeno pogledala Paola.
„Zar ti nisam rekao, cara, da će ti se dopasti i unutrašnjost Lanterne a ne samo spoljašnjost? Svetla na plafonu menjaju se svakih pet minuta, tako da su atmosfera i raspoloženje uvek drugačiji.“
Naručili su dva belinija, koji su stigli zajedno s jelovnikom pre nego što je Veniša stigla i da trepne. Osvrtala se oko sebe dok je pijuckala koktel. Gosti su bili elegantni, i svi su bili Venecijanci. žene su bile obučene po poslednjoj modi, a muškarci kao da su bili direktni potomci duždeva. Veniša se osećala nekako nedovoljno elegantno, iako je tog jutra uzela svileni valentino kostim i dopunila ga krupnim zlatnim kartije brošem i odgovarajućim naušnicama. Tog jutra se obukla elegantnije nego obično, pošto je trebalo da zameni Đovanu na važnom sastanku s američkim magnatom koji je upravo kupio veliku ploču s muralom Poslednje večere, uzetu iz palate koja je bila predviđena za rušenje; tražio je da čuje procenu stanja od Bjankija i Lombardija.
Dok su proučavali jelovnik, svetlo se ponovo izmenilo i postalo je zlatasto meko, stvarajući osećaj intimnosti koji je pojačao romantiku. Topli sjaj prijao je Paolovoj koži boje masline i Veniša je bila svesna, više nego ikada, neuglađene, mračne lepote muškarca koji je sedeo preko puta nje. Te plave oči kao u grabljivice... ta puna, glatka usta s nešto punijom, senzualnom gornjom usnom. Paolo je bio, u najmanju ruku, veoma privlačan. Bio je egzotičan, kao i njegovo ponašanje i akcenat. Kao i većina Italijana, pazio je na svoj izgled uvek je delovao besprekorno: kosa, glatko obrijano lice i manikirane ruke bili su savršeno negovani. Pri pogledu na te snažne, preplanule šake Veniša bi osetila slabost u kolenima i uhvatila je sebe kako se pita koliko je drugih žena osetilo njihov dodir na svojoj koži.
Došla je konobarica da primi narudžbu. Devojka je bila lepa i jasno se videlo da će uskoro postati raskošna lepotica. Paolo joj se široko nasmešio - upravo onim osmehom od kojeg je Veniši srce uvek tuklo malo brže, ali kad ga je videla upućenog drugoj ženi, imala je osećaj kao da joj je neko zabio nož u stomak. Pomislila je na onu mladu, crnokosu lepoticu koju je videla s njim; da li je i nju dovodio ovamo? Koliko je žena doveo u ovaj restoran gde ga, koliko je videla, jako dobro poznaju?
Paolo je pogledao Venišu i uputio joj poseban, intiman osmeh.
„Jesi li izabrala, cara?“
„Da, mislim da ću uzeti Capesante alla Veneziana za početak, a potom zečetinu s mirišljavim travama. Hvala.“
„Odličan izbor! I ja ću zečetinu, Coniglio in Porchetta, a pre toga Arancini con Mozzarella.“
Uz to je naručio bocu vina brunelo di montalčino, a čim je mlada konobarica otišla, svu pažnju posvetio je Veniši.
Ubod ljubomore koji je upravo osetila umanjio je njeno oduševljenje i dao večeri gorkoslatki prizvuk.
„Rekao si da želiš da razgovaraš sa mnom o poslu“, rekla je, pokušavajući da zvuči zvanično. Možda i nije bilo pametno poći na večeru s Paolom - a i ne radi se samo o večeri, pomislila je, prisetivši se onoga u čamcu.
Paolo se grohotom nasmejao. „Stvarno si čarobnica, znaš sve trikove! Hteo sam da o tome pričamo neki drugi put, ovo mesto je suviše romantično i šteta ga je mešati s poslom, non siete d’accordo, da li se slažeš?“
Veniša je osećala na sebi njegov pogled... i te plave oči imale su svoju čaroliju! Ipak, bila je uporna. „Ne treba odlagati stvari.“

Paolo je na to uzdahnuo. „Kako ti kažeš, caral Nema smisla raspravljati se sa ženom koja je nešto odlučila... naročito ako si ti u pitanju, Veniša“, dodao je glumeći veselo nerviranje. „Trenutno pripremam kupovinu pet stotina hektara zemlje u Mančanu, to je negde na pola sata vožnje od moje kuće u Toskani. To je mesto velike prirodne lepote i sastoji se od velike, ruševne vile, kapele koja je takođe u vrlo lošem stanju, šume i mnogo zemlje. Voleo bih da vilu pretvorim u luksuzni hotel, da obnovim crkvu i sagradim odmaralište.“
„A kakve to veze ima sa mnom?“
„Kapela je pravi dragulj, ali svi mozaici i ukrasi na zidovima moraju se restaurirati, pa sam mislio...“
„U Toskani, Paolo? Ali to je daleko! Ne očekuješ valjda da svaki dan putujem tamo.“
„Cara, svakako nisam planirao da prelaziš svakog dana toliki put. Nadao sam se da ćeš pristati da budeš moj gost nekih mesec dana.“
O čemu on to govori? Da li ga je dobro čula? Onaj razumni glas u glavi govorio joj je da su u pitanju ružičaste senke zbog osvetljenja, koje je upravo postalo ljubičasto, i da je to promenilo boju njegovih očiju iz plave u ljubičastu; tamne i zamišljene, držale su je potpuno opčinjenom. Te iste senke ublažile su mu jagodice i dale njegovim usnama blagost koju ranije nije primećivala. Kako je moguće da je ovaj čovek tako u trenutku razneži, toliko da sva logika, sva doslednost i zdrav razum nestanu kao na dodir čarobnog štapića?
„Nisam sigurna da bi firma mogla da me pusti toliko dugo. Ima nas samo dvoje koji smo specijalizovani za mozaike“, odgovorila je.
Prekinuo ih je nasmešeni konobar u belom sakou, koji im je đoneo predjelo.
Pošto mu je konobar sipao malo vina da proba, Paolo je otpio i klimnuo glavom, zatraživši da im ostavi bocu na stolu. Potom je napunio Venišinu čašu i zatim svoju, čekajući da mladi konobar ode. Oči su mu blesnule kad je pogledao u Venišu, kao da gaje obuzelo neko novo uzbuđenje.
„Sinjora Lombardi dala je zeleno svetlo.“
Veniša je osetila da su joj se leđa naježila i da se u njoj bude sve uvežbane tehnike odbrane.
„Sinjora Lombardi jeste moja šefica i moja kuma, ali ovde se i ja nešto pitam.“ Duboko u sebi bila je svesna da je to samo prazna fraza, ali nije mogla naterati sebe da tek tako, bez ikakvog protivljenja, prihvati ovaj suludi poziv.
Paolo je naslonio laktove na sto i nagnuo se prema njoj. „Da li ti je iko rekao koliko su zanosne te tvoje oči boje ćilibara kada gore tim ljutitim zlatnim plamenom?“
„Ti to stalno radiš, Paolo.“
„Šta radim, cara?“
„Namećeš mi stvari kao da ja nemam prava ništa da kažem o tome. Ne dopada mi se taj diktatorski stav. Rekla sam ti već i ranije. Otišla sam od kuće i došla sam u Italiju da bih preuzela svoj život u svoje ruke i ne nameravam da se odreknem svoje slobode ni za šta i ni zbog koga.“
Nastupila je kratka pauza. Bio je iznenađen i zbunjen.
Suzio je pogled. Oči su mu sad bile još izražajnije, kretale su se kroz čitav raspon od ljutitog bleska do dublje strasti, i primetila je da mu je čitavo telo napeto.
„Nije mi bilo ni na kraju pameti da te prisiljavam na bilo šta“, rekao je, naginjući se napred i trljajući bradu, netremice je gledajući. „Mislio sam da ćeš rado doći, da između nas postoje osećanja... i da ćemo možda imati prilike da se bolje poznamo. Mi Italijani nismo kao vi Englezi kod nas nema poluistina i nagoveštavanja. Ili jesmo, ili nismo.“
Veniša ga je gledala belo, ponovo zbunjena njegovom iskrenošću i načinom na koji ju je gledao.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Empty Re: Hana Filding-Noć karnevala

Počalji od Mustra Sre Maj 02, 2018 1:53 pm


Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Image

Njegove reči su je postidele, ali oštrina je bila njena jedina zaštita od treperavog srca i ranjivosti pred ovim što se dešavalo među njima. Ponovo ju je obuzela strepnja. Možda je

zapravo ona ta koja je nestalna. Više nije poznavala samu sebe. Kao da su joj um i telo zaposedala osećanja straha i ushićenja kad god bi Paolo bio u blizini.
Setila se šta je rekao Ping Lu Sledite svoje srce. Bila je toliko zbunjena da nije mogla da odgonetne šta joj srce govori. Ipak, nijedno osećanje nije dovoljan razlog za grubost.
Rešila je da se povuče. „Izvini, Paolo“, rekla je. „Ĉitavog života, dok sam bila mlada, morala sam da puštam oca da mi naređuje. Nikad to nisam volela i zato sam i odlučila da odem iz Engleske. Sada mi je teško da... da se odreknem kontrole nad svojim životom.“
Paolo ju je dugo gledao s čudnim izrazom lica. „Puna si iznenađenja, Veniša. Stalno me čudiš i fasciniraš.“ Popustljivo se nasmešio. „Ma capisco, cara.“
Oborila je pogled, igrajući se čašom. „Zapravo ne znamo ništa jedno o drugom.“
„Znamo da postoji neporeciva moć koja nas uzajamno privlači“, odgovorio je tiho. Njegove reči kao da su ostale između njih, dvosmislene, izazivačke, nagoveštavajući razne mogućnosti. Veniša je osetila da rumeni ne samo u licu.
Prazni tanjiri odneti su ispred njih i stiglo je glavno jelo. Neko vreme jeli su u tišini, uživajući u zečetini.
Veniša je prva progovorila. „Mislim da bih morala da znam nešto više o tebi pre nego što prihvatim posao koji mi nudiš.“
Paolovo lice je za trenutak bilo nepomično. Da li je prebledeo, ili je to opet efekat svetlosti, koja je upravo postala zelena? Gledala gaje kako pali cigaretu i gasi plamen na upaljaču. „Da, naravno“, rekao je posle kratke pauze. „Šta želiš da znaš?“
„Jesi li odrastao u Toskani? Da li su ti roditelji živi? Imaš li braću i sestre?“
„Piano, piano, cara, jedno po jedno pitanje!“ Nakašljao se. „Roditelji su mi umrli, braće i sestara nemam, i odrastao sam svuda pomalo.“
„Kako to?“
„Moj otac je bio ambasador. Svake dve ili tri godine selili smo se u drugu zemlju.“
„To mora da je bilo zanimljivo.“
Paolovo lice se smračilo. „Bilo je vrlo... neprijatno nisam nigde pripadao.“ To je rekao gotovo šapatom, kao da priča sam sa sobom.
„Znači, nisi imao srećno detinjstvo?“
„Ne, baš i nisam.“
„Gde si studirao?“
„U Rimu. Zapravo, u jednom trenutku sam pomislio da ću postati kuvar“, priznao je, sipajući vino u njenu čašu, a potom u svoju.
„Pa zašto nisi?“
Odmahnuo je rukom. „Pa, nije se slagalo s mojim položajem. Zato sam umesto toga išao u poslovnu školu.“ Pogledao je u Venišu preko ivice čaše. „A ti?“ Oči su mu blistale od radoznalosti.
Ona je slegnula ramenima. „Moj život je bio vrlo dosadan sve dok nisam došla u Italiju život sirote male bogatašice. Išla sam u internat, a onda sam u Kembridžu studirala arhitekturu.“
Paolo ju je i dalje pažljivo gledao. „A momci? Da li si bila verena?“ To pitanje ju je zapanjilo. Nikad nije prestala da se čudi aroganciji kod Italijana. Zavrtela je glavom.
„Ĉak ni ozbiljnog momka?“
„Ne.“ Nije nameravala da mu se sada poverava; svakako nije želela da mu u detalje opisuje svoj privatni život.
Paolo je upitno podigao obrve i otpio malo vina. „Ti si divna i strasna žena, Veniša.
Jako se čudim što još nisi doživela ljubav. Mora da zbog posla susrećeš mnoštvo ljudi.“ Glas mu je bio dubok i mek. Veniša se ponovo zagledala u njegove savršene usne.
„Izgleda da nisam bila naročito zainteresovana za to ja volim svoj posao... strasno“, dodala je, svesna da je on i dalje pažljivo gleda.

„Posao ne može da zameni ljudsku toplinu.“
„Verovatno.“
„Nikada nisi bila zaljubljena?“
Veniša je oborila pogled da se nekako skloni od tih očiju koje su pokušavale da joj zavire u dušu. „Pa, bilo je tih usputnih ljubavi, kako već biva kod tinejdžera.“
„Samo usputne ljubavi, ništa više od toga?“ Ponovo je trljao bradu kao da razmišlja o nečemu.
„Da je bila prava ljubav, ne bih bila ovde, zar ne?“
„A da li tražiš ljubav?“
Veniša se kiselo nasmešila. „Pa, svije traže, zar ne?“
Završili su s jelom i Paolo je odmah uhvatio Venišu za ruku.
Svetlo je ponovo postalo belo, i pod tim mlečnim sjajem videla je da je iz njegovih očiju nestao onaj ljubičasti odsjaj koji ju je maločas zbunio. Sad je videla nagoveštaj nečeg neuhvatljivog u ovom ispitivanju, čim je bila sva kao naelektrisana. Osećala je da je obuzima drhtavica pa je, zaklanjajući oči trepavicama, okrenula lice kako on ne bi video njenu zbunjenost. Onaj glasić upozorenja ponovo se javio, trudeći se da preuzme kontrolu. Ne smem popustiti ovim osećanjima, ponavljala je u sebi, ali znala je da nema mnogo koristi od toga. Kao da su je njegov dodir i poljupci potpuno hipnotisali.
„Ne možeš ignorisati magnetizam koji postoji između nas“, šapnuo je Paolo, prisilivši Venišu da ga opet pogleda. Pogled njegovih plavih očiju kao da ju je opčinio i obasjao.
Zatreptala je, osećajući da želi da se prepusti, da utone u te oči, ali u njoj je vladala tolika zbrka da nije znala šta da kaže.
„Nisam mogao da te izbacim iz misli otkako sam te prvi put video to mi se još nikada nije desilo“, nastavio je on, a lice mu je delovalo nekako izgubljeno dok je provlačio slobodnu ruku kroz kosu.
Veniša je bila u iskušenju da ga upita za onu crnokosu lepoticu iz restorana, i za glasine koje je čula o njemu, ali obuzdala se. Ponos joj nije dozvolio da mu pokaže koliko je nesigurna. Bolje da naredne dane iskorisli kako bi saznala što više o njemu.
U tom trenutku se vratila lepa konobarica da upita žele li neki desert, uli oni su to odbili i naručili su kafu.
„Nisi mi odgovorila, cara“, navalio je on pošto je konobarica otišla. „Zašto poričeš svoja osečanja? Pozvao sam te da radiš na restauraciji i da stanuješ u mojoj kući zato što želim da budem s tobom. Veniša, mia carina, ja nisam više mlad, imam trideset osam godina, dakle poznavao sam mnoge žene i znam da je to što osećam prema tebi... da to nije varka.“
Taj ton ju je uvek razoružavao: neverovatna nežnost koju je pokazivao i od koje joj se svaki put rastopilo srce. A pošto je silno želela da mu poveruje, plašila se da mu veruje.
Ponovo je zaustila da ga pita za onu devojku koju je videla s njim i ponovo se uzdržala. Nije želela da on vidi njenu reakciju ako bude razočarana odgovorom; želela je da se drži sna u kom se našla. Nije se osećala normalno od trenutka kad je Paolo ušao u njen život. Bilo je nečeg duboko uznemirujućeg, skoro neprijatnog, u načinu na koji su se uklopili, a ona to nije mogla da objasni. Svaki deo njegovog tela privlačio ju je kao nikada ranije kao nikada posle Džada. Kad bi se dodirnuli, činilo joj se da je upletena u izmaštanu priču rođenu u izmaglici Venecije, u grozničavi san koji se dešavao nekad ranije, u nekom pređašnjem životu.
Veniša je bila gotovo sigurna da je Paolo usamljenik kao i ona, i da je i on sigurno nekada bio povređen; često je primećivala oblak kako prelazi preko njegovog lepog lica. Možda ih je upravo to povezivalo nevidljiva bliskost dva ljudska bića koja nose ožiljke za čitav život. Ožiljci... Veniša svakako nije želela još jedan ožiljak. Bila je sasvim zadovoljna svojim mirnim životom pa šta ako nema nekih velikih emocija; ovako barem zna da je bezbedna.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Empty Re: Hana Filding-Noć karnevala

Počalji od Mustra Sre Maj 02, 2018 1:53 pm


Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Image

Upravo u tom trenutku Paolu je zazvonio mobilni telefon. Zavukao je ruku u džep, bacio pogled na ekran i namrštio se.
„Izvini, Veniša, moram da se javim, neće dugo trajati.“ Pažljivo ju je gledao dok je prinosio telefon uhu. „Ciao...“ Videla je kako je skrenuo pogled, ali nije mogla da pogodi o čemu se radi. „Da, zašto me zoveš? Da, rekao sam da sam danas zauzet i da ne mogu da ti se pridružim.“ Oborio je pogled i spustio glas. „Ne, naravno da nije zato...“
Veniša je naglo podigla oči i susrela njegov pogled. Oči su mu bile tamne i neprozirne. Očito je razgovarao sa ženom. Da li je to ona crnokosa lepotica iz restorana? Ponovo je osetila onaj oštar bol u stomaku, kao od noža, samo još dublji. Ako je Paolu zasmetalo što ga druga žena zove u vreme večere, nije to ničim pokazivao. Odvratila je pogled, u nadi da se na njenom licu neće videti šta misli.
„Si, si, lo so, znam... Videćemo se kad se vratim. Sad moram da prekinem. Ciao.“ Paolo je vratio telefon u džep i ponovo se posvetio Veniši. Pogledao ju je i namrštio se, kao da pokušava da joj pogodi misli. „Izvini zbog prekida, cara. Šta smo ono pričali?“
Bila je rešena da ga ne pita ko je to zvao, ali ipak je podigla obrve. „Je li sve u redu?“
Paolo je odmahnuo rukom. „Ma, da... nije to ništa.“ Izgledalo je da ne želi dalje da objašnjava; pažljivo joj se zagledao u lice.
Je li moguće da je s takvom lakoćom prebacivao pažnju s jedne žene na drugu? U njegovom pogledu videla je mnoštvo značenja, tako da joj se zavrtelo u glavi. Ipak, gledala ga je i dalje u oči. U šta se to upustila? Da, ovo je sve kao u bajci, zaključila je, ali uskoro bi se moglo pretvoriti u košmar koji će je uništiti. Ne sme ponovo da prolazi kroz to.
Konobar je doneokafu, a Paolo je upalio cigaretu. „Nešto si se ućutala, cara.“ Njegov glas vratio ju je u stvarnost.
Nasmešila mu se. „Bilo je ovo veče puno emocija“, šapnula je, otpijajući espreso.
Uhvatio ju je za ruku obema svojima i čvrsto je stegnuo. „Penso di stare per inamorarmi di te, mislim da se zaljubljujem u tebe“, rekao je nežno, onim glasom koji je već navikla da smatra jednom od njegovih najvećih čari.
Zaprepašćeno gaje pogledala, stegnutog grla.
„Ne smeš, Paolo.“
„Zašto, carina? Zar ti ne osećaš ništa?“ Oči su mu plamtele i pomislila je da može da joj vidi pravo u srce.
„Ne kažem da nisi veoma privlačan“, rekla je, pažljivo birajući reči, „ali ovo je suviše brzo, i rekla sam ti već ranije da mi je u ovom trenutku karijera najvažnija i da nemam vremena ni za šta drugo.“ Osetila je da se u njoj aktiviraju mehanizmi odbrane. „Moraćemo da ostanemo samo prijatelji.“
Povukla je ruku. Paolovo lice se smračilo.
„Da li si ikada čula za prijateljstvo između muškarca i žene? Veoma si naivna, Veniša, ako misliš da strast koja me proždire... da, strast koja me proždire nemoj tako da me gledaš može da postane išta drugo sem još veća strast.“
„Ja imam mnogo prijatelja među muškarcima, i veruj mi da su mi .stvarno samo prijatelji, i to najbolji mogući“, odvratila je Veniša smireno, opirući se želji da popusti ovom ludilu i dozvoli Paolu da je obujmi ljubavlju i nežnošću koje je osećala u njemu.
Namrštio se. Bio je besan. „Oni su samo evnusi, ti takozvani muškarci o kojima govoriš. Uškopljeni, ledeni muškarci“, prasnuo je.
Veniša nije odgovorila. Osećala je tihi bol kako raste u njoj, ali moraće da okonča ovu zbrku u kojoj se našla. Igrala se vatrom i sada mora da prekine kako se ne bi opekla. S vremenom, ubeđivala je sebe, Paolova slika će izbledeti; ipak, bila je svesna da ništa neće moći da obriše sećanje na njega bilo je u njemu nečega što će joj ostati zauvek urezano u srce, a to saznanje ju je razdiralo.
„Dakle, ovo popodne je bilo samo maskarada?“ Paolov glas bio je hladan, a oči tvrde

kao staklo.
Glas joj je zadrhtao, skoro se zagrcnula, a srce joj je bilo tako teško da je jedva mogla da diše. „Ne, Paolo“, rekla je polako. „Ovo je bio divan trenutak, čarolija kojoj sam se prepustila uprkos razumu. Recimo da me je opio vazduh Venecije, miris mora, romantika mesečine... i tvoje oči, Paolo, koje me miluju s tolikom nežnošću da ponekad pomislim da bih se mogla utopiti u njima.“ Gledala gaje za trenutak, a onda je oborila pogled.
On se nagnuo prema njoj; i dalje je delovao očaravajuće, tako da je pomislila da će ipak popustiti. „Lepo govoriš, cara, a plamen u tvojim očima odražava strast tvoje duše, i zašto nam onda uskraćuješ sreću? Šta je to što ne želiš da mi kažeš?“
„I meni je to veoma teško“, šapnula je, ne dižući pogled s prazne šoljice od kafe.
„Molim te, Paolo, nemoj da mi otežavaš.“
On je raširio oči. „Ne želim da ti otežam. Ovo bi trebalo da bude lako.“
„E pa nije. Meni nije. Ne mogu da ti pružim ono što želiš, Paolo.“
Osećala je na sebi njegov pogled, dug i čvrst, kao da su ga njene reči pogodile.
„To znači da odbijaš moj predlog da moram tražiti drugog restauratora za moj projekat?“
„Već sam zauzeta drugim projektom koji će trajati sve do početka leta“, rekla je, izbegavajući da odgovori.
On je za trenutak sedeo nepomično, zatvorenih očiju. Kad ih je otvorio, izraz lica mu je bio neproziran. „U redu, Veniša, nećemo više o tome, neću te više gnjaviti“, rekao je kratko.
Na njegov znak, prišao je konobar s računom.
Veniša mu je dozvolila da joj pridrži kaput. Osećala je kako se pipak bola čvrsto omotao oko njenog srca. Vratili su se stazom obraslom visterijom, ali ovog puta nisu se držali za ruke.
* * *
Bilo je dva ujutro. Plavi ferari 550 maranelo hitao je kroz noć ka San Stefanu u Toskani. Stopljen s tamom koja ga je okruživala, obuzet mračnim raspoloženjem, Paolo je vozio moćni automobil kao da učestvuje u autotrci. Vožnja mu je uvek ublažavala stres. No večeras ga nije mučio stres: mučilo ga je sećanje na ženu na Venišu. Ranjiva, očaravajuća Veniša pratila ga je u stopu, svakog dana i svake noći.
Po glavi su mu se kovitlala pitanja. Zašto baš ona? Jeste da je veoma lepa, ali Paolo je uvek bio okružen lepim ženama, a bilo je i onih koje su ga proganjale. Nije se sećao da je ikada morao neku da juri. Pa ipak, Veniši ga nije privukao samo fizički izgled. Jedva da su se poznavali, ali umeo je da raspoznaje njena osećanja kao da su se poznavali u nekom drugom vremenu, na nekom drugom mestu; negde gde su postojali samo njih dvoje. Zašto? Nije znao skoro ništa o njoj, a ipak, kad bi mu rekla nešto o sebi, to ga ne bi iznenadilo. Kad bi je zagrlio, tela su im bila toliko usklađena da mu se činilo da ju je poznavao čitavog života.
... Ĉitavog života? Paolu se lice zgrčilo i glasno se nasmejao, gorkim, ljutitim smehom nalik na jecaj. Toliko je stezao volan da su mu zglobovi pobeleli. Prokletstvo, kakva grozna situacija! Proklet bio ovakav život'.
A ipak, Veniša je i dalje ostala tajanstvena. Zbog tuge koju je video u njenom pogledu kad god bi mislila da je niko ne vidi, a to ga je najviše zbunjivalo. Prosto je osećao da se u njoj odvija borba dok je pokušavala da se udalji od njega, i fizički i emotivno; dvoumila se, oklevala je... plašila se. Naravno da je primetio podrhtavanje njenog glasa kada je konačno smogla hrabrosti da ga odbije. Da, plašila se, jako se plašila; bio je to strah na ivici panike. Šta joj se to moglo desiti kad je sagradila toliku tvrđavu oko svog sveta? Tvrdila je da nije nikada spoznala veliku ljubav, ali Paolo je smatrao da nije rekla istinu; njene reči bi ga možda i prevarile, ali njene setne oči boje ćilibara nisu umele da slažu.

Da li mu se sve to pričinjava, upitao se sada. Da li je Veniša otišla samo zato što je, kao i on, osetila čudnu čaroliju koja kao da se plete oko njih, da ih zarobi u divljoj, plamenoj strasti? Uostalom, zar nije i on sam pokušao da suzbije nalet osećanja koji ga je obuzeo onog dana na Torčelu? Kao i Veniša, zbunjen i nesposoban da trezveno razmišlja, izgovorio je nepromišljene reči na kraju dana i pobegao od siline onoga što se dešavalo između njih.
Pred očima mu se pojavilo Venišino lice, oličenje nevinosti i čulnosti. Setio se kako su se poljubili neverovatna nežnost tog poljupca kao da je otvarala vrata u čudesni svet lepote: prekrasno i uznemirujuće. Kad je držao Venišu u naručju, osećajući divnu mekoću njenih usana, osećao se kao da drži cvet iz kojeg se širi opojna slast radosti. Kada su njene meke, podatne usne treperile pod njegovim, bio je više nego ikada svestan svoje ogromne gladi za ljubavlju žene, i opasne slutnje u trenucima koje provodi s Venišom. Sećanje je bilo toliko živo da je Paola obuzela ogromna, bolna želja. želeo je Venišu toliko duboko da ga je to plašilo. Pomisao da je više nikad neće videti, nikad zagrliti, osetiti njen miris, bila mu je neizdrživa. A ipak, stalno mu se vraćalo isto pitanje, kao uporni refren: Zašto Veniša? Zašto Veniša? Da li je moguće da se stvarno zaljubio?
Pokušao je da ubedi sebe da je ona oboma učinila uslugu i da je ovako zaista najbolje. Nije bilo smisla da produbljuje ova osećanja kad je njegov život ovakav to bi bilo nerazumno. Nije on za ljubav i osećanja i srećne završetke, kako bi i mogao da bude? Nosiš sa sobom ogroman teret, naravno da ne možeš usrećiti nijednu ženul S jedne strane, u njegov život stigla je svetlost, a s druge se primicala tama. Odavno je odustao od sna o životu sa ženom, bilo kojom ženom, i tako je trebalo i da ostane. Ipak, otkako je sreo Venišu, život mu se okrenuo naopačke. Više ništa nije imalo smisla. Gotovo da je uspeo da prikrije razmere svojih osećanja sve do večeras. Kamo sreće da mu Alegra nije baš tada telefonirala. To je razbilo čaroliju i video je kako se Venišin izraz lica potom promenio. Bio je na ivici odluke da joj kaže šta se dešava u njemu. Osećao se kao brod bez sidra, bačen na stenje po olujnom moru.
Vozio je dalje, a mesec je sijao po vinogradima oko njega i maslinjacima u daljini. Više nije bio daleko od odredišta. Mogao je da vidi Mirađo, koji mu je dom već osam godina, posađen na grebenu u daljini, ocrtan pod tamnim nebom na mesečini. Građevina s kulom stajala je na litici nad morem, i iako nije bila velika, dominirala je dolinom s druge strane: to je bilo njegovo utočište.
Paolovo srce ispunilo se ponosom, kao i uvek kad se približavao Mirađu. Gledao je njegove elegantne obrise pozlaćene suncem u svitanje, uronjene u ljubičaste senke u sumrak, zaogrnute maglom i srebrnim senkama kao sada: i svaki put bi mu dah zastao od istog osećanja zadovoljstva.
U mislima se vratio u onaj dan kada je prvi put video Mirađo. Tada se zvao Toreta. Jednog olujnog popodneva besciljno je vozio ovuda, i oštećena kula na kući probila se iz oblaka u daljini nalik na fatamorganu. Obuzet radoznalošću, pošao je u potragu za kućom i našao ju je tek posle mnogo muka. Izbliza se videlo da je teško oštećena požarom, maltene ruševina, ali bila je okružena s dvadeset pet hektara zapuštene zemlje. Imanje je bilo odvojeno od svega, šest kilometara od najbliže kuće u selu Kala Pikola, a na zarđaloj kapiji stajao je veliki natpis: Na prodaju.
Prodavač nekretnina zadužen za to imanje jedva je dočekao da izbriše Toretu iz svoje ponude. Prodavala se za manje od četvrtine vrednosti koju je imala u prvobitnom stanju. „Tržište je sporo, a kuća je ostavljena da propada posle te tragedije pre tri godine“, rekao je trgovac Paolu. „Pošto ima pogled na more, oštetili su je vetrovi i so. Većina zidova je propala... I naravno, kao i sa svim tim starim imanjima, priča se da je puna duhova... Ali svaka kuća ima neke bezopasne duhove, zar ne?“, dodao je, sležući ramenima.
Paolo je bez oklevanja kupio Toretu, ali joj je promenio ime u Mirađo, zbog prvog utiska koji je ostavila na njega kad se pojavila u daljini, kao da visi među oblacima; a i zato

što je ta reč prilično dobro odražavala njegovu predstavu o sebi u to vreme. Kupovinu je smatrao za dobar znak novi početak posle svih nedaća koje mu je život priredio. Obnoviće veličanstvenu zgradu, kao što će obnoviti svoj život, koji mu se u tom trenutku činio nalik na ogromnu crnu rupu, jer je mogao samo da očekuje šta će se dalje dešavati.
Prve godine bile su teške. Paolo je dodelio sebi težak zadatak, ali imao je sreće. Privreda je u osamdesetim godinama prolazila kroz period rasta, ali početkom devedesetih nastupila je nova kriza. Nezaposlenost je i dalje bila visoka, naročito među mladima, a visoka inflacija i sve veći iavni dug značili su da cela zemlja oseća teškoće. Postalo je veoma teško naći posao. Pošto je oduvek bio i idealista i poslovni čovek, Paolo je u obnovi Mirađa video priliku da podstakne lokalnu privredu. Mladi ljudi su rado prihvatali ponuđene poslove, iako je plata bila prilično mala.
Posle osamnaest meseci kuća je bila obnovljena, a na imanje je doneto i posađeno već izraslo maslinovo drveće, čempresi, vinova loza i mnoštvo drugog drveća i biljaka. Posle još godinu dana Paolo je dogradio i malu fabriku maslinovog ulja i imanje je počelo da raste. Kad god je bio u prilici, kupovao je zemlju i kuće, kako stambene, tako i poslovne. U narednim godinama njegovo bogatstvo je naglo raslo i danas je važio za veoma bogatog čoveka. Dok je Italija ulazila u novi milenijum i u evrozonu, on je mirno jahao talas promene te mu je dobar osećaj za biznis stvorio bogatstvo, ugled i novo utočište.
* * *
Već je maltene svanulo kada je Paolo najzad skrenuo na vijugavi put kroz guste vinograde, koji se uzdizao ka Mirađu. Popravio je svoj rekord od četiri sata i četrdeset pet minuta vožnje ovog puta mu je trebalo samo četiri i po sata. Visoka gvozdena kapija na ulazu u imanje obično je bila zatvorena, pogotovo noću, ali telefonirao je Antoniju, domaru, iz hotela pre polaska iz Venecije pa je ovaj ostavio kapiju otvorenu.
Dok je vozio kroz drvored limunovog drveća, kroz krošnje je video osvetljenu, prekrasnu, skladnu kuću i glasno je odahnuo od olakšanja. Stigao je do svog mesta za odmor, do svog utočišta, i to je u ovom trenutku bilo jedino važno. Ujutro će pokušati da sredi misli; sada mora da se naspava iako je znao da će mu san pohoditi demoni, koji su ga pratili otkako ga pamćenje služi.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Empty Re: Hana Filding-Noć karnevala

Počalji od Mustra Sre Maj 02, 2018 1:54 pm


Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Image

Okružena tihim luksuzom svoje spavaće sobe, Veniša se u polumraku svlačila pred spavanje, svesna da su joj mozak i srce u velikom raskoraku. Misli su joj letele u svim pravcima. Ĉitavo veče bilo je prekrasno i nije želela da ga ikada zaboravi. Da li je bila u pravu što je tako odlučno odbila Paola? Stalno se prisećala onog izgubljenog i bolnog izraza u njegovom pogledu kad mu je rekla da mu ne može pružiti to što on želi. Prošlost i sadašnjost sudarale su se u njenom umu i bilo joj je nemoguće da pravi bilo kakve planove za budućnost, uključivali oni Paola ili ne.
Prešla je u kupatilo, oprala zube, umila se hladnom vodom i žustro iščetkala kosu tu naviku usadila joj je nana Horen u ranom detinjstvu. Vratila se u spavaću sobu, obukla svilenu spavaćicu i zavukla se u sveže opranu posteljinu, pitajući se žalosno da li će ono što je doživela sa Džadom zauvek kvariti sve što joj se bude desilo. Verovala je da će s vremenom zaboraviti gubitak svoje prve ljubavi, ali šok i bol koje je tada doživela i dalje su ostali u njenom srcu; začudo, kad je srela Paola, to je izvuklo na površinu sva gorka i slatka sećanja na to.
Ponavljala je sebi da je Paolo Italijan i stoga pun mašte, te je izmislio veliku romansu između njih dvoje, a da je ona na to reagovala suviše burno; ali kako da poriče ono što je osećala u njegovom naručju, i saznanje da želi to da ponovi? To je samo ukazivalo na to koliko je emotivno ranjiva i koliko je to opasno po nju.
Da li je možda samo njeno telo željno seksa pa je strasno reagovalo na njegov dodir, ili je Paolo dotakao nešto duboko u njoj, nešto iz čega bi mogla da se razvije nova ljubav? Otkud mu moć da tako utiče na nju?
Povremeno je delovao kao da želi da gospodari, a to je po pravilu u Veniši izazivalo bes; ali povremeno bi delovao i kao neko ko sanja o drugim stvarima, a to gaje činilo još privlačnijim. Njegova nestalna priroda okruživala ga je zlokobnom atmosferom, koja je Venišu privlačila kao što plamen privlači noćne leptire. Kad god i gde god bi se sreli, obuzimalo ju je osećanje krize, kao da on sve čini dramatičnim i naglim. Ono što je nebitno prosto je nestajalo kad god su zajedno, a pojavljivala se nekakva drugačija stvarnost, oštrija, možda grublja, ali nekako duboka i poetična. Šta se krije iza Paolovog dvosmislenog poluosmeha? Kakvi neodređeni predloži se kriju u njegovom glasu? Zašto njegove reči uvek kriju neko dodatno značenje, ukazujući na neka skrivena osećanja koja ona ne razume? Bilo je potpuno nemoguće da racionalno objasni svoja osećanja prema njemu. Jedino što je razumela bilo je da je, iako više nije ona nedužna mlada devojka koja se glavačke bacila u strasnu ljubav, sada iza maske samopouzdanja koju je nosila pred svetom i dalje neiskusna i ranjiva. Ako će odbaciti opreznost i dozvoliti nekome da joj se približi, neki beskrupulozni čovek mogao bi opet da je uništi; a posle onoga što je već doživela, ne bi uspela da preživi još jednu traumu.
Ovo nije bilo prvi put da Veniša poredi Džada i Paola dva muškarca zbog kojih joj je srce tako divlje tuklo. Bili su neobično slični u mnogo čemu, i možda je upravo zato, podsvesno, i bila toliko opčinjena Paolom. Obojica su tamnoputi i privlačni, s leđa veoma slično građeni, imaju čak i sličan oblik glave. Ĉak se i Paolova gusta, crna kosa kovrdžala na vratu isto kao kod Venišinog nekadašnjeg verenika. Paolo je delovao brižno, a upravo ta osobina ju je privukla Džadu, ali kad se radi o ženama, pošto je Italijan, bio je dominantan i mnogo veći šovinista nego Džad. Kad je razmišljala o tome, nije uvek razumela njegove reakcije, ali to se i ne može očekivati posle ovako kratkog poznanstva. Ipak, on joj je bio zanimljiv, ali bila je svesna i alarma u sopstvenoj glavi imala je jasan utisak da kod tog

čoveka nešto nije kako treba.
A sada, dok je ležala u prostranom krevetu, sitna i slomljena, Venišu je obuzelo strašno osećanje gubitka. Odjednom se osetila potpuno samom na svetu. Ne usamljenom oduvek je umela da bude sama sa sobom, a kao jedino dete svojih roditelja često je provodila vreme odvojena od svih drugih i sasvim zadovoljna nego više osećanje da možda, iz kukavičluka, propušta nešto važno u životu. Obujmila je prstima amajliju koju joj je dao Ping Lu i koju je zaista uvek nosila oko vrata. Bila je duboko svesna koliko je nesigurna. Kako da znam šta osećam prema Paolu? Zašto tako žestoko reagujem na njega, kada ga jedva poznajem? Ta pitanja stalno su joj se vraćala; sve ovo bilo je nekako iznenada i naglo, nalik na groznicu.
Ugasila je svetlo, ali nije mogla da zaspi pa je uključila radio. Upravo se čula grupa Ju tu s pesmom With or without you i ona se nekontrolisano trgla, jer ovaj hit iz osamdesetih bio je u njenoj glavi tesno povezan sa Džadom slušala je to u godinama pošto ju je ostavio. Ipak, večeras se, začudo, pred njom u tami nije pojavilo Džadovo lice, nego Paolove oči. Nije mogla da im odredi boju; ponekad su bile kobaltnoplave, s tamnoplavim ivicama dužice, što je njegovom preplanulom licu davalo dramatičan izgled; a povremeno su izgledale kao more obasjano suncem. Paolo, čije su ruke, usne i nežne reči ponovo oživele Venišino telo.
Sva njena čula žudela su da mu se preda, sve ju je bolelo od sećanja na onaj kratki trenutak u njenoj kancelariji, i potom u gondoli, kad su je grlile njegove snažne ruke i kad je osećala kraj sebe njegovo čvrsto, žudno telo. Prepustila se bez razmišljanja milovanju njegovih dlanova, njegovim usnama, njegovom mišićavom telu. Prisećajući se tih trenutaka strasti, Veniša je osetila da joj zastaje dah i da nesvesno, drhtavim šapatom, izgovara Paolovo ime.
Misli su joj se neprekidno kovitlale po umornom mozgu. Možda u ljubavi ne može biti čvrste sigurnosti. Već time što voli, osoba postaje beznadežno ranjiva. Možda je najbolje živeti u sadašnjem trenutku i uzdržati se od gledanja unazad ili unapred. U životu većine ljudi nastupi trenutak kada moraju prestati da beže. Da li je za nju sada taj trenutak? Ako jeste, pitala se da li će imati hrabrosti da ostane nepomična i suoči se sa strahom i sećanjima koja je progone. Ipak, bila je premorena i nije došla ni do kakvog zaključka pre nego što je konačno utonula u dubok san.
* * *
Sutradan, pre nego što je uspela i da sedne u kancelariji, ponovo je bila napolju na prolećnom vazduhu. Dan je bio divan za podizanje raspoloženja; Venecija je izgledala kao začarani grad pod besprekorno plavim nebom, vazduh je bio blag i čist, more mirno kao ulje, a drveće jarkozeleno.
„Nemoj ni skidati jaknu“, rekla joj je Frančeska, smešeći se, kad je Veniša stigla na posao s deset minuta zakašnjenja. „Zovu te.“
Srce joj je poskočilo; osećala je kako joj ubrzano udara u grudima. Sigurno je Paolo došao u kancelariju da se požali njenoj kumi.
Podigla je obrve. „Kako to misliš?“
Frančeska se nasmejala. „Pravo da ti kažem, uopšte ne znam kako uspevaš tako da deluješ na muškarce, Veniša! Juče sinjor Barone inače, izvini što sam onako upala... moraćeš posle da mi ispričaš svaki detalj a danas grof ostavlja poruke celog jutra da mora hitno da te vidi.“
Venišin pogled se za trenutak smračio. „Koliko ja znam, posao za njega je završen. Uostalom, platio nam je.“
„Pa, ja svakako ne znam o čemu se radi. Sinoć u pola dvanaest poslao je imejl, a od jutros je ostavio već tri poruke u različitim odeljenjima.“
Veniša je uzdahnula. „Sigurno nije dovoljno da mu telefoniram?“
„Ne bi vredelo! Izvoli poruke.“ Frančeska joj je pružila tri cedulje. „Osim toga, sinjora

Lombardi je takođe pitala gde si. Ne izgleda mi naročito zadovoljna, i hoće da joj se javiš čim se vratiš sa sastanka s grofom.“
Veniša se zagledala u poruke u svojoj ruci i obuzelo ju je neprijatno osećanje neizbežnog. Ljutito je uzdahnula. „Skoro sam sigurna da znam o čemu se radi. Ponovo će da me gnjavi prosidbom, a iskreno rečeno, danas stvarno nisam raspoložena za njegovo izvoljevanje.“
Frančeska ju je oštro pogledala. „Šta se dešava? Izgledaš kao da nisi spavala godinu dana.“
„Ne počinji sada, Frančeska. Pričaću ti kasnije.“ Veniša je uzela aktentašnu i krenula ponovo napolje.
Kada je dvadeset minuta kasnije stigla u palatu Palermi di Orelana, ostavili su je da čeka. Stresla se od nekog osećanja između besa i straha koje ju je obuzelo kad su je uveli u prostranu salu na vrhu zgrade, gde se nalazila kancelarija grofa Umberta.
Grof je stajao kraj ogromnog prozora s pogledom na Veneciju, Veniši okrenut leđima. Sačekao je nekoliko trenutaka pre nego što se najzad okrenuo prema njoj.
„Buongiorno, Veniša, da li ste se sinoć lepo proveli?“, upitao je bez uvoda, čkiljeći u nju onim sivim očima i gledajući je između trepavica kao kad mačka vreba plen. Njegov hladan glas delovao je potpuno smireno, ali Veniša je sarađivala s njim mesecima te nije mogao da je zavara.
O bože, pomislila je, svesna na šta on misli. Da li je i on bio tamo, u Lanterni? Ali to je bilo gotovo nemoguće; Frančeska je rekla da je poslao imejl u pola dvanaest noću, a restoran svakako nije bio toliko veliki da ga ona ne bi primetila.
Umberto joj je dao znak da sedne, a on se smestio za svoj pisaći sto, ne prestajući da je gleda sa sarkastičnim osmehom.
„Da, Lanterna je divan restoran“, odgovorila je Veniša mimo, rešena da ignoriše njegov oštar ton i gledajući ga mirno u oči.
Umberto se namrštio. „To je lovište našeg zajedničkog prijatelja. On rado vodi svoje prijateljice tamo.“
Veniša se kruto osmehnula, rešena da ne prihvati njegovu igru. „I vi ste bili tamo? Nisam vas videla.“
Umberto ju je drsko odmeravao. „0, niste ni mogli, cara, toliko ste bili obuzeti onim... Kako to da nazovemo, strasnim zagrljajem? Bio sam u jednoj od gondola koje su prošle kraj vas i tad sam vas video. Moram reći da, za osobu koja ne želi da se upušta u romantične veze i muškarce posmatra samo kao prijatelje, imate vrlo neobičan način iskazivanja prijateljstva.“
Kakav gad; verovatno je mislio da je ona lak plen i sad će ponovo da navali s predlozima, i verovatno će biti još grublji nego ranije.
„Pre svega, Paolo Barone nije moj ljubavnik. Drugo, ne vidim kakve veze vi imate s mojim privatnim životom“, odbrusila je. Spremila se da ustane, ali grof ju je zaustavio jednim pokretom ruke.
„Molim vas, nemojte ići. Saslušajte me, možda vas iznenadi ovo što imam da kažem, i morate mi verovati da je to za vaše dobro, jelda?“
Veniša je zaustila da odgovori, ali se predomislila. želela je da sazna sve što može o Paolu, čak i od nekog kao što je grof. Uostalom, oni su navodno dobri prijatelji. Možda će Umberto otkriti nešto više o Paolu.
„Pa, dobro“, promrmljala je.
Grof se hladno osmehnuo. „Hoćemo li da porazgovaramo o tome mirno, uz šolju kafe?“ Ne čekajući njen odgovor, pritisnuo je dugme na interfonu. „Angelina, la prego diportare un vassoio di caffe e biscotti.“ Potom se ponovo okrenuo ka njoj, izvadio zlatnu tabakeru i uzeo cigaretu. Nagnuo se prema Veniši i ponudio je. „Znam da ne pušite, ali

posle ovoga što imam da kažem, možda će vam biti potrebna.“ Zvučao je ironično. Kad je odbila, vratio je tabakeru u džep, zavalio se u stolici i ćutke pućkao cigaretu nekoliko trenutaka, gledajući Venišu kroz dim. Ona je sedela, naizgled smirena, ponosna i daleka.
„Šta znate o Paolu?“, upitao je konačno Umberto, ispuštajući dim.
Veniši je zastao dah; nije bilo nikakvog razloga, ali osećala je nešto zlokobno u vazduhu. „Ne mnogo. „
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Empty Re: Hana Filding-Noć karnevala

Počalji od Mustra Sre Maj 02, 2018 1:54 pm

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Image

Nastupila je tišina, a onda se grof ponovo nasmešio, ali znala je da u tom osmehu nema nimalo humora. „Uvek je tako, sa svim ženama s kojima je bio. Nije vam ništa rekao o svom stanju?“
Veniši su se nervi grčili. „Kakvom stanju?“ Stegnula je ruke u krilu da on ne bi video kako drhte; bila je sigurna da će saznati da je Paolo oženjen.
Grof se kratko, cinično nasmejao. „O, pa zašto me to ne čudi? On je potpuno neiskren kada su veze u pitanju.“
Utom je Anđelina unela poslužavnik s kafom i kolačićima. Umberto je sačekao da ona izađe i zatvori vrata i tek tada je nastavio razgovor.
„Zaista ne znam kako ovo da vam saopštim, kako da ublažim šok. Uostalom, vi ste svakako zagrejani za Paola... jer da niste, kako bismo objasnili vaše sinoćno ponašanje, zar ne?“, upitao je naizgled vedrim glasom dok je gasio cigaretu i otpijao veliki gutljaj kafe, neprekidno gledajući Venišu u lice.
Ona je bila bolno svesna da Umberto namerno oteže priču kako bi povećao napetost, ne bi li je uznemirio što više. Sad se ona ironično osmehnula. „Ne brinite za moju osetljivost, Umberto. Samo recite šta imate.“
„Pa, cara, biću potpuno otvoren. Paolo ima amneziju. Izgubio je pamćenje u saobraćajnoj nesreći pre deset godina, dok je bio na medenom mesecu. On i njegova žena vraćali su se iz noćnog kluba; ona je vozila, i poginula je na licu mesta. On je bio teško povređen, nekoliko meseci ležao je u komi. Kada se probudio, zaboravio je svoju prošlost potpuni gubitak pamćenja.“ Grof Umberto je zastao, kao da proverava da li su njegove reči izazvale neku reakciju kod Veniše, ali ona ga je i dalje gledala, bez ikakvog izraza lica, čekajući, pa je nastavio. „Poreklom je iz Verbanije, ali je prešao u Toskanu da izgradi novi život, i tamo živi sa svojom stalnom ljubavnicom, Alegrom, koja je nećaka njegovog domara. Vrlo privlačno mlado stvorenje, moram priznati.“
Veniša je užasnuto slušala Umberta. Njegove reči bile su kao hladan tuš od kojeg se smrznula do kostiju. Olizala je suve usne. „Kako je to strašno za Paola“, šapnula je, pokušavajući da zvuči što je smirenije moguće.
„U Veneciju dolazi radi zabave.“ Umbertov glas bio je pun preteče zlobe, hladan i optužujući, a oči su mu bile pune mržnje. „Bilo je zanimljivo poznavati ga pre amnezije, ali sada... ovde ga nazivaju VAmante delle Quattro Stagioni, ljubavnik četiri godišnja doba, jer menja devojke svaka tri meseca, kad se smenjuju godišnja doba.“
Veniša se nakašljala, osećajući da je obuzima mučnina. „Je li to sve?“, upitala je hladno čim je zaćutao. Ustala je polako, zgrčenih i ukočenih prstiju. „Mogu li sada da idem?“
Umberto se u dva koraka stvorio kraj nje. „Ljuti ste na mene, cara, to mi je jasno.“
„Nisam ljuta na vas, grofe Umberto. Samo me čudi što ste toliko kivni na svog najboljeg prijatelja. Ĉini mi se da je sinjor Barone imao poverenja u vas da ćete čuvati njegovu tajnu. Koliko vidim, kad ima takve prijatelje kao što ste vi, neprijatelji mu i nisu potrebni.“
Grof je dotakao Venišu po mišici, lako ali čvrsto. „Pogrešno ste razumeli moj motiv, cara. Nisam želeo da gledam kako vas iskorišćava.“
„Postoje i drugi načini na koje ste me mogli zaštititi, ako vam je to bila jedina namera.“
„Mnogo puta govorio sam vam o svojim osećanjima prema vama uostalom, Englezi imaju poslovicu da je u ljubavi i ratu sve dozvoljeno.“

Stisla je zube. „ A ja sam vam svaki put odgovarala kako vas ne volim.“
Umberto je prebledeo i duboko uzdahnuo. „Ali to nije istina“, rekao je tvrdoglavo.
„Dobro poznajem engleske devojke, vi se samo poigravate sa mnom.“
„Ni slučajno! To ne liči na mene, dakle, molim vas, jednom zasvagda...“
Umbertu se mišić u stegnutoj vilici primetno trzao. Naglo ju je uhvatio i čvrsto zagrlio. Pre nego što je stigla da se odbrani, grubo joj je povukao glavu unazad i pritisnuo joj usne besnim, bolnim poljupcem; uopšte ga nije bilo briga da li joj nanosi bol. Veniša se divlje otimala, ali Umberto je bio mnogo jači; nadnosio se nad nju, a oči su mu plamtele.
Nasmejao se kratko, cinično. „Borite se kao divlja mačka, lepa moja Veniša biće nam sjajno zajedno! Volim vatrene žene. Tako je osvajanje mnogo zanimljivije, da li se slažete?“ Stegao ju je još čvršće. „Samo povećavate moju želju tim izigravanjem velike dame i kao bajagi opiranjem mojim milovanjima.“
Videla je u njegovim očima posesivni sjaj dok je prelazio prstima preko njenog grla i zastao kad je našao mesto na kom se osećao njen puls, ubrzan jer joj je srce tuklo od straha. „Kako vam srce brzo kuca, cara... da Ii vas moj dodir uzbuđuje, uprkos vašim okrutnim rečima?“ Disao je isprekidano dok ju je netremice gledao. „Zreli ste kao voćka, da, drhtite na grani, spremni za branje.“ Ponovo ju je čvrsto zagrlio, tako da je osetila fizički dokaz koliko je uzbuđen.
Veniša je sva pocrvenela. „Pusti me, gade!“, rekla je kroz stisnute zube. Uložila je svu svoju snagu i uspela da ga odgurne, a odmah potom podigla je ruku da obriše trag njegovih usana sa svog lica. No Umberto ju je uhvatio pre nego što je to učinila.
„Bolje nemojte“, upozorio ju je uz pakosni osmeh, gledajući je hladno u lice. „Nijedna žena nije obrisala moj poljubac s usana, cara. Tada bih se osećao pozvanim da ga ponovim.“
Veniša ga je dostojanstveno pogledala. „Odvratni ste“, prosiktala je i ponovo podigla ruku, ovog puta da ga udari.
Brz kao zmija, Umberto ju je uhvatio za ručni zglob i tako stegao da je pomislila da će joj polomiti kosti. Srce joj je treperilo od straha dok je gledala njegovo lice obuzeto strašnim besom. Umberto se polako, okrutno nasmešio.
„Samo podstičete moja čula takvim ponašanjem, cara, i tom besmislenom ratobornošću. Što mi se više opirete, to ću vas više želeti veoma ste privlačni kad ste ovako besni.“ Na licu je imao preteći osmeh. „Mogao bih vas imati ovde i sada, ako poželim. Pogledajte šta mi radite...“
Veniša je kriknula od iznenađenja kad je Umberto otkopčao šlic i, sa životinjskim pogledom u očima, pokušao da ugura njene prste u pantalone. Otimala se i izvijala, pokušavajući da se oslobodi, boreći se kao divlja zver u nadi da će nekako uspeti da izvuče ruku iz njegovog stiska. Užasnuto je gledala kako joj privlači ruku sve bliže i bliže. Već je skoro uspeo da stavi njen dlan preko ispupčenja na svojim pantalonama, kad je shvatila da mu se pogled zamaglio. Naglo se trgla i uspela da se oslobodi, teturajući se unazad, brzo trepćući da suzbije suze od stida i gađenja.
žurno je uzela tašnu i izjurila iz sobe. Iza sebe je čula Umberta kako glasno psuje i ponadala se da neće poći za njom, i da je noge neće izdati, barem dok uspe da izađe iz zgrade.
Resila je da ne čeka lift, koji je suviše sporo dolazio, pa je potrčala niz stepenice, jedva svesna šta radi. Stresla se od olakšanja kad je najzad izašla iz Umbertove zgrade. Na ulici su je dočekali jarko sunce i plavo nebo Venecije. Svež vazduh, pun divnih mirisa proleća, odmah ju je umirio, pa je srce prestalo da joj tuče i ruke joj više nisu drhtale.
Prokleti bili svi muškarci, pomislila je u sebi, pridružujući se mnoštvu šetača na suncu. Obuzela ju je mučnina, ne samo zbog Umbertovog od vratnog ponašanja začudo, to je bio samo manji razlog nego najviše zato što je njen mozak pokušavao da se snađe s

mnoštvom informacija kojima je upravo bila zasuta. Šok zbog otkrića da Paolo ne samo što ima amneziju nego je bio oženjen, i sad je udovac, i ima stalnu ljubavnicu, sve se to nakupilo u haotičnu gužvu u njenom mozgu.
Veniša je bila zaprepašćena što ju je obmanjivao, a bila je i uvređena. Kako je mogao biti tako podao? Ona je od početka smatrala da je Paolo prava enigma, ali nije ni pomislila da krije tako mnogo strašnih tajni. VAmanle delle Quattro Stagioni, ljubavnik četiri godišnja doba... Usne su joj drhtale, a suze besa samo što nisu potekle niz obraze. Bilo je strašno pomisliti da je ona samo još jedna od tih njegovih avantura.
Mada, čak i ovako nesrećna, Veniša nije mogla da omrzne Paola. Pomislila je na tragediju koja mu se dogodila mora da je strašno živeti bez prošlosti, i neopisivo je tužno kada ti smrt oduzme voljenu osobu na samom početku zajedničkog života, i kako je neizmerno žalosno nemati uspomene na tu ljubav. Veniša je mogla samo da zamišlja koliko je to užasno.
Ali želeo me je. Silina njegove želje svakako nije mogla da se odglumi, pomislila je; muškarci, za razliku od žena, to ne mogu da foliraju ali ipak, to je bila samo želja, a ne ljubav. Uostalom, zar je to sada važno? Pre ovih otkrića, iako ju je Paolo neizmerno privlačio, već je bila odlučila da on nije čovek za nju... zar ne?
Veniša se zaustavila pred Ping Luovom radnjom. Noge su je nesvesno dovele pravo do starog Kineza; no izgleda da je današnji dan rešio da joj priređuje jedno razočaranje za drugim: vrata su bila zaključana, a u izlogu je stajao natpis: Zatvoreno do daljeg.
Stvarno nemam sreće, pomislila je. Rado bi se izjadala mudrom, ljubaznom starcu. Izgleda da su se oko Paola pojavljivali stalno novi i novi paradoksi: možda bi Ping Lu imao neki logičan odgovor na njena pitanja i dao nekakav mudri savet. Uzdahnula je, okrenula se i pošla nazad na posao. Na prijavnici kod Bjankija i Lombardija rečeno joj je da kuma želi da je vidi čim se vrati sa sastanka s grofom Umbertom.
Kad je sekretarica Sabina uvela Venišu u kancelariju, Đovana je sedela za radnim stolom, zadubljena u knjigovodstvo firme. Podigla je pogled i osmehnula se svom kumčetu.
„Ah, tu si, Veniša. Šta je taj nikakvi grofhteo od tebe, carina? Sigurno te i dalje ubeđuje da se udaš za njega.“ Glas joj je bio pun topline i spontanosti kad je govorila sa svojim najdražima, ali inače je to dobro prikrivala pa je pred nepoznatima bila uzdržana i hladna.
Veniša se nesigurno nasmešila i uzdahnula. „Da, moglo bi se i tako reči... nažalost, nikako neće da me ostavi na miru.“
„Pa, biće mu teško da te nađe kada odeš u Toskanu.“
O ne! Venišin želudac napravio je salto mortale kad joj je postalo jasno zašto ju je kuma tražila.
Mora da ju je izraz lica odao, pošto je Đovana prasnula u smeh. „Veniša, cara, nemoj da si tako uplašena. Dobila sam jutros imejl od sinjor Baronea kaže da si odbila ponudu da restauriraš njegovu kapelu jer navodno imaš previše posla.“
„Teta Đovana, ne vidim kako mogu da prepustim sav posao Frančeski. Imamo nekoliko osetljivih restauracija koje ona neće moći sama da obavi, pogotovo ne do roka koji smo dogovorili s klijentima.“
„Budi realna, draga moja. Projekat koji nam nudi sinjor Barone je ogroman u poređenju s tim malim restauracijama o kojima govoriš. Ne radi se samo o mozaicima u kapeli, nego o rekonstrukciji i renoviranju čitave vile, i o izgradnji odmarališta.“
Veniša je osetila da su joj se leđa ukrutila od negodovanja. „Pa da! To što on želi je ogroman posao! Ne mogu prosto da se preselim u Toskanu na više meseci. Uostalom, pomenuo je da bih živela u njegovoj kući, a to je, naravno, potpuno neprihvatljivo.“
„Ne, ne, ne. Nisi ga dobro razumela. Jutros smo dugo pričali telefonom i objasnio mi je da ima posebnu kućicu na imanju koju koristi za smeštaj gostiju, i predlaže da te smesti tamo. Isto tako, spreman je da unajmi za tebe kuću u selu, ako ti se to više dopada. Stvarno

će učiniti sve što poželimo.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Empty Re: Hana Filding-Noć karnevala

Počalji od Mustra Sre Maj 02, 2018 1:54 pm


Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Image


„Zaista, teto, mislim da je to vrlo nepraktično i...“
„Slušaj me, Veniša“, prekinula ju je Đovana odlučnim glasom. „Ja sam retko nepopustljiva, ali ovog puta moram da insistiram. Ovo je velika narudžba, koju prosto ne možemo da odbijemo. Prihvatila sam je i neću da čujem bilo kakvo protivljenje. Platiću ti dolazak u Veneciju svakog vikenda, ako želiš mada, iskreno rečeno“, dodala je, odmeravajući Venišu, „ako nemaš nekog posebnog kome bi se vraćala, možda bi mogla da malo istražuješ i tamo dakle, spremi se jer krećeš u ponedeljak.“
Da je Veniša bila sklona izlivima besa, učinila bi to sad odmah, ali umesto toga je samo nepomično stala i prekrstila ruke na grudima.
Đovana Lombardi odmah je razumela izraz lica svog kumčeta i plamen u njenim očima. Strogo ju je pogledala. „Ne gledaj me tako, Veniša. Na druge to možda deluje, ali ne i na mene. Da nisam smatrala da nam je potreban ovaj ugovor, ne bih ti ga nametala.“
„Zar ne možemo da se prihvatimo samo arhitektonskog dela posla?“
„Ne. Sinjor Barone zahteva da bude sve... ili ništa.“
„A to ti se ne čini čudnim.“
„Možda malo, ali ti više nisi mala; i, iskreno, krajnje je vreme da odrasteš i prevaziđeš taj strah od muškaraca, jer suviše dugo te guši. Toskana će ti svakako prijati. Sinjor Barone je na izvesnom glasu, to je tačno, ali ne tražim da se udaš za njega, pobogu! Malo provoda neće ti škoditi, ako je zainteresovan za tebe. Uostalom, kako je govorila tvoja mama, nijedan muškarac ne može dobiti od žene ono što ona nije spremna da mu da. Ti nisi ni prva ni poslednja devojka na svetu koja je imala nesrećnu ljubav.“
„Ali...“
„Nikakvo ali, sve je rešeno, Veniša“, odlučno je rekla kuma i ponovo se zagledala u računovodstvene knjige.
Veniša je ljutito gledala u Đovanu, ali nije ništa rekla nego se okrenula da izađe. Dobro je znala da kad Đovana nešto odluči, onda nema mesta ni za kakve rasprave, pogotovo kad je u pitanju poslovna odluka.
„Sinjor Barone će se postarati za organizaciju putovanja“, dodala je Đovana ne podižući pogled. „Avionom do Pize, što je aerodrom najbliži Santo Stefanu. Vila je tamo. Obećao je da će detalje poslati imejlom pre ručka. Pitaj Karinu, verovatno je već sve stiglo.“
Veniša se ponovo namrštila. „Taj čovek želi sve da kontroliše! Šta on zamišlja, kako ću se kretati kad stignem u Toskanu? Neću avion, ođvešću se autom to ne može biti više od četiri sata vožnje. Svakako će mi biti potrebno da tamo imam auto.“
Kuma je na to ipak podigla pogled. „Sinjor Barone samo pokušava da bude učtiv, Veniša, i da te poštedi dugog i zamornog putovanja pre će biti pet ili šest sati, ako pažljivo voziš. Rekao je da će ti, naravno, staviti na raspolaganje auto, ali ako bi radije vozila čak donde, samo izvoli. Samo mu javi šta planiraš i reci Karini da se javi njegovoj kancelariji i sazna sve potrebne detalje.“
Veniša je izašla iz kumine kancelarije i pošla pravo u svoju radionicu. Šest sati jeste duga vožnja, mislila je. Da li da ipak pristane na avion? Ili možda da sedne u voz i po dolasku unajmi auto? Ne, lepo će voziti donde i pokazaće tom čoveku da njoj niko ne može da zapoveda, i da je sasvim u stanju da putuje sama.
Frančeska je jedva dočekala Venišu. „Sad će pauza za ručak, gde si ti celog jutra?“
„Ne pitaj. Ovo je totalno grozan dan.“
„Stvarno grozno izgledaš. Idemo da nađemo neko lepo mesto za ručak, pa ćeš mi sve
ispričati.“
I tako je, uz salatu od mocarele i paradajza, Veniša ispričala prijateljici sve što se događalo tog dana, uključujući i neprijatan susret s grofom. Frančeska je ispustila viljušku, razrogačenih očiju.

„Nećeš valjda pustiti tog gada Umberta da tek tako prođe s tim odvratnim ponašanjem? Moraš ga prijaviti!“
„On je stvarno grozan, ali bila bi moja reč protiv njegove, Frančeska. Sigurna sam da drži u šaci pola venecijanske policije. Uostalom, ja odlazim iz grada, i to je na kraju ispalo i dobro“, priznala je, svesna da joj je čak laknulo što joj je ta odluka nametnuta. Možda je i ovog puta sudbina gura u pravcu koji je najbolji za nju.
„Grozno mi je što će se ta životinja nekažnjeno provući. Uskoro će pokušati da napadne neku drugu nesrećnicu.“
„Svakako bi pokušao.“
Frančeska je uzdahnula. „Verovatno si u pravu.“ Neko vreme su ćutke pile kafu.
„Zar ne bi trebalo da kažeš sinjori Lombardi zašto nisi želela da prihvatiš taj posao?“
„Ne, molim te, hajde da ne uvlačimo moju kumu u ovo. Ti znaš da sam ja zatvorena osoba i da ne volim da pričam o svojim problemima, čak ni s njom. Ona mi je kao majka i
svakako bi pokušala da se uplete u to. S tobom je drugačije, ti si mi prijateljica.“
„A šta ćeš s Paolom? Hoćeš li mu reći šta si saznala o njemu?“
„Ne. Naši odnosi biće strogo poslovni, i neće biti nikakvih ličnih razgovora. To je jedini način na koji ću moći da radim tamo.“
„Slušaj, Veniša, budi poštena pre manje od dvadeset četiri sata bila si u njegovom zagrljaju, i čak si priznala da ste proveli čarobno veče. Zar ne misliš da će ti biti teško da radiš s njim posle svega što se desilo između vas? Privlačnost neće tek tako nestati.“ Značajno je pucnula prstima.
„Da, da, znam, još sam sva zbunjena. Iskreno, jako me plaši kako Paolo deluje na mene. Mislila sam da ću biti jača. Kad me je Džad ostavio, pogotovo kad sam izgubila bebu, mislila sam da će mi srce prepući, i da više nikad ništa u mom životu neće biti kako treba. „ Veniša je zaćutala i zagledala se u daljinu, a onda se trgla i ponovo pogledala u prijateljicu. „Kao što znaš, poslednjih deset godina nisam ozbiljno pogledala nijednog muškarca. Izlazila sam s njima samo da mi prođe vreme.“ Osmehnula se turobno. „Ne znam šta je to s Paolom... zbog čega se sva rastopim kad god me pogleda.“
Frančeska ju je blago munula laktom i pogledala je ispod oka. „Zato što je sjajan zavodnik, eto zato VAmante delle Quattro Stagioni, baš kao što ti je njegov drugar rekao.“
Venišin bol bio je veoma dubok, ali ponos ju je naterao da se pribere i slegne ramenima. „Da, verovatno imaš pravo. Svi su muškarci isti. A ja sam ionako već odbila Paolov poziv, čak i pre nego što sam čula za sve to o njegovom životu.“ Uzdahnula je. „Ali Đovana to zahteva, jer je firmi potreban posao. Slušaj, nemoj da brineš za mene, Frančeska. Biću u stanju da se snađem. Znaš kroz šta sam već prošla i ostala normalna. Samo sam besna što nisam mogla sama da odlučim.“
Posle svega što je saznala od Umberta, Veniša se osećala kao da ju je produvao ledeni vetar i da joj je tamni oblak zaklonio sunce. No nekako je imala i jak osećaj da i dalje nije saznala važan deo zagonetke u vezi s Paolom. Nešto tu nije bilo kako treba. Ĉinilo joj se nemoguće da muškarac koji sinoć umalo što joj je izjavio ljubav to samo folira, da samo igra okrutnu igru zavođenja. Pa ipak, zar joj se nije Džad zakleo na večnu ljubav, a onda je ostavio bez reči čim se pojavila prva prava prepreka? Ne, najbolje je da se suoči s činjenicama. Muškarcima se ne može verovati i tačka.
Iako bi Veniša više volela da ne mora da se sretne s Paolom bar neko vreme, bila je svesna da negde duboko oseća čudno uzbuđenje pri pomisli da će narednih meseci raditi s njim, i srce joj je brže kucalo od nestrpljenja. Daće sve od sebe da ostane pribrana pred njim i da mu ne oda ništa od onog što je saznala o njemu; nadala se da će uspeti da ga prevari... ali da li je dovoljno vesta u pretvaranju? I da li će moći da sakrije šta oseća prema njemu, ona osećanja koja je jedva i sama prihvatila i priznala da nemaju veze ni s prijateljstvom ni s

poslom; znala je da ih mora ugušiti, najviše zbog sebe same. Naravno da može, odgovorila je sebi; ona je odrasla i zrela osoba, i psihički i emotivno. Ĉvrsto je rešila da, ma koliko je napor koštao, neće napraviti od sebe budalu.
Kad se vratila u kancelariju, Veniša je otišla pravo kod Karine, koja je bila zadužena za organizaciju svih putovanja u firmi, i izdiktirala joj imejl za Paola, s obaveštenjem da je odlučila da se do Porto Santo Stefana odveze automobilom. Posle njegovog arogantnog nastupa kojim ju je prisilio da prihvati posao nije nameravala da mu pruži dodatni način za kontakt navođenjem broja mobilnog telefona. Tako bi mu prosto olakšala stvar; umesto toga je, prilično zadovoljna sobom, rekla Karini da sinjor Barone može da se obrati kancelariji ako bude imao bilo kakva pitanja. Takođe je zadužila sekretaricu da joj kupi nekoliko auto-karti koje će joj pomoći tokom putovanja; Fabricio joj je već rekao da je put od Venecije do zapadne obale prilično jednostavan, uglavnom auto-putem, osim posleđnjih stotinak kilometara regionalnih puteva na kojima se nije tako lako snaći. Mladić je predložio da odveze Venišu donde, i pritom je bio sav pun nade, ali ona je odbila ponudu što je ljubaznije mogla, rekavši da će radije putovati polako i uživati u predelima.
Tokom narednih dana Veniša je radila više nego ikada, u želji da suzbije uzbuđenje koje ju je uporno obuzimalo. Ipak, sve vreme je bila svesna da samo pokušava da izbegne da misli na Paola i na ono što će doneti budućnost. On je nekoliko puta telefonirao u kancelariju da bi razgovarao s njom, ali ona je svaki put bila na nekom sastanku ili van zgrade i namerno mu nije uzvraćala pozive. Na kraju joj je poslao imejl, s porukom da je oduševljen što je odlučila da prihvati posao i da će je čekati u Mirađu.
Ma koliko se trudila, i ma koliko zauzeta bila, Veniša nije mogla da ne misli na Paola. Što se više borila protiv toga, više su je opsedale misli o njemu, pogotovo noću, u najerotičnijim snovima koje je ikada imala nije ni znala da je u stanju da izmisli takve stvari.
Posle nekog vremena morala je da prizna kako je jedan deo njenog uma onaj povređeni, cinični deo, rešen da se štiti po svaku cenu ostao ravnodušan prema svemu ostalom i bavi se isključivo preispitivanjem novonastale situacije, pretresajući je iz svakog mogućeg ugla. Izgledalo joj je da je sve u njenom svetu sada nekako nestvarno, kao da njena romantična istinska duša sedi negde visoko i odande gleda uzdržanu i smirenu Venišu, restauratorku mozaika, koja se bavi svojim uobičajenim poslovima: korača prepunim ulicama Venecije, ulazi u prepune restorane, bira hranu i jede s Frančeskom kao i obično, i potom se vraća u kancelariju. Potom se, pošto je naporno radila celo popodne i odvadila veliki deo posla, vraćala u svoj stan i pridruživala se tom drugom delu sebe u nemoj bici, misleći isključivo na snove koji bi mogli da se ostvare, odmeravajući sve lepote koje su mogli da joj ponude prema problemima koje bi mogli da izazovu, pa čak i s prolaznim osećanjem nesreće koja bi bila neizbežna.
A ipak, na kraju svakog razmišljanja užasnula bi se što je pristala da se preda iako je bila svesna koliko bola će joj to doneti. Ne možeš se zaljubiti u nekoga koga jedva poznaješ, maltene tuđinca, čije je srce već negde drugde, ponavljala je u sebi bez kraja i konca. Kako je Paolo uspeo tako čvrsto da se usadi u njeno srce da, uprkos svemu što je kasnije saznala o njemu, ne samo što ne može da podnese pomisao da ga više nikad ne vidi nego zapravo jedva čeka sledeći susret?
* * *
U ponedeljak je otišla da preuzme automobil iz radionice, gde ga je odvezla radi provere pre puta. Još nije bio spreman pa je morala da čeka skoro ceo sat, i zato je krenula tek oko podneva.
Putovanje ka Toskani nije bilo baš prijatno. Vreme se neobično naglo menjalo: rano proleće je nestalo i počela je da pada kiša. Prva četiri sata na auto-putu bila su mračna i dosadna, ali Veniša je bila navikla na duge vožnje auto-putem. Oduvek je više volela da

putuje automobilom nego avionom ili vozom, i zato je mirno vozila dalje, slušajući radio i ne dozvoljavajući da joj magla i kiša smetaju. Tog jutra je slabo doručkovala, pa je zastala da pojede nešto i popije kafu u jednom od mnogobrojnih motela duž Autostrade.
Bilo je već skoro pet po podne kad se isključila s auto-puta i počela da krivuda ka Porto Santo Stefanu, malom primorskom gradu na severozapadnom kraju Monte Argentarija. Sivo pramenje olujnih oblaka, istovremeno mekih i teških, lebdelo je nad brdima, i pošto je vozila mokrim, nesigurnim regionalnim putevima, pod mokrim krošnjama ništa od predela nije mogla da vidi.
Vremenska prognoza na radiju pominjala je oluju, i zaista uskoro je počeo da duva jak vetar. Prvi gromoglasni udar munje pretvorio se u dugu tutnjavu koja se širila sa zapada, a sve jača kiša dodala je svoj ton olujnom koncertu udarajući po krovu njenogporšea. Na putu nije bilo drugih vozila dok je jurila kroz pljusak; čitav kraj izgledao je pusto i mračno.
Veniša se osećala čudno usamljeno, pošto su joj društvo bili samo monotono šuštanje vetrobranskih brisača i veselo ćeretanje s radija. Možda je trebalo da prihvati Paolovu ponudu i pođe avionom umesto da bandoglavo navali da vozi sama. Bila je umorna i uopšte nije uživala u ovom delu putovanja. Već je obišla Firencu, Pizu i druge turističke destinacije u Toskani, ali nikada nije bila na obali Tirenskog mora. Mislila je da će ovo putovanje biti zabavno i da će imati prilike da uživa u toskanskim pejzažima, ali nije ni pomišljala na moguću oluju.
Uzdahnula je i promenila radio-stanicu da nađe pop muziku. Našla je emisiju u kojoj su emitovali samo hitove s temom novog milenijuma. Prepoznatljivi tonovi Milenijuma Robija Vilijamsa su je oraspoložili i neko vreme uživala je u bogatoj harmoniji i snažnom ritmu. Sledeća pesma, italijanski hit Lafine del Millenio Vaska Rosija, trgla ju je iz zamišljenosti svojim moćnim ritmom. Pitala se zašto su Italijani odabrali ovako odsečnu, nemelodičnu pesmu za simbol novog milenijuma, kad su inače tako romantičan narod. Namrštila se i ponovo promenila stanicu. Začula je Demisa Rusosa kako peva Forever and ever, svoj bolno romantični hit iz sedamdesetih, o tome kako je njegova sudbina da zauvek prati svoju ljubav. Istog časa, ko zna zašto, te reči dirnule su je pravo u srce. Obuzeta dubokim emocijama koje donosi usamljenost, Veniša je osetila da joj se grlo steže i oči su joj se ispunile suzama samosažaljenja. Treperile su joj na ivici kapaka, ali uspela je da se savlada i ljutnula se na sebe što je tako slaba i neodlučna.
Dva sata kasnije prošla je Groseto. Predeo oko nje bio je sav u talasima; podizao se od nivoa mora prema nizu bregova. Penjala se i spuštala kilometrima, između brda koja su se odvajala od glavnog planinskog lanca, sve prema Tirenskom moru. Po lepšem vremenu pogled mora da je spektakularan, pomislila je kad je izašla na raskrsnicu i pošla za putokazom ka Orbetelu, velikom prirodnom rezervatu na obali koji je povezan s rtom preko tri kopnene prevlake. Dok je vozila ka Monte Argentariju, s dalekom senkom mora s obe strane i vetrom koji je uporno zavijao, Veniši se činilo kao da prelazi iz života koji je ostavila za sobom u neku tajanstvenu izolaciju. Ovo je bio Paolov teren.
Već je skoro stigla, i za trenutak je zaboravila umor a srce je počelo da joj ubrzano kuca u očekivanju da vidi Paola. Osećala je kako joj se grudi šire i kako je obuzima ona raskošna malaksalost pomešana s uzbuđenjem koja se javljala kad god bi pomislila na njega, ali odlučila je da se drži svog samopoštovanja, suzbijajući neželjeni talas želje koji ju je podsećao na to da još nije ravnodušna prema njemu. Nasmejala se kad se setila italijanske izreke koju je Frančeska često pominjala: quando ci si priva di cioccolato, se ne ricorda sempre ii sapore dolce kad se lišiš čokolade, uvek se sećaš slatkog ukusa. Da li bi njene žudnje nestalo kad bi viđala Paola svakog bogovetnog dana, ne samo kao prijatelja nego kao ljubavnika, pitala se. Da li bi prepuštanje bilo lek za ovu čudnu, grozničavu zavisnost?
Uputstva koja je Paolo poslao u kancelariju govorila su kako da stigne u Mirađo iz Kala
Pikole, malog sela nedaleko od Porto Santo Stefana, i bila su jasna i detaljna. Nije joj bilo

teško da nađe uzani, neosvetljeni put koji je vodio naviše ka imanju. Oluja je stala naglo kao što je i počela, i iako je pod poslednjim zracima sunca pogled i dalje bio nejasan, jak vetar razgonio je oblake i nebo je bilo blago osvetljeno. Dok je porše krivudao uzbrdo, Veniša je bila svesna da se penje na moćnu liticu s pogledom na beskrajno morsko prostranstvo, s jedne strane, i prostrane, ustalasane bregove, s druge. Pred sobom je, uprkos sumraku koji se spuštao, mogla da razabere veličanstvenu građevinu u daljini.
Konačno je izbila navrh litice i stigla do visokih zidina od sivog kamena koje su se postepeno udaljavale prema sve tamnijem nebu. Prekidala ih je samo visoka kapija od kovanog gvožđa, stojeći otvorena na platou koji se delimično pružao u more, a izgledao je kao da je nekada davno isklesan iz žive stene.
Tu smo, dakle, pomislila je Veniša i osetila kako joj se puls ubrzao. Oklevala je i za trenutak usporila, ali onda je prošla kroz kapiju i krenula sporom krivinom puteljka okruženog limunovim drvećem koji ju ie doveo u pošljunčano dvorište. Tu je stajala prostrana i prekrasno skladna građevina s kulom, istaknuta prema tamnom nebu: Paolov dom među oblacima.
Veniša je zaustavila porše ispred veličanstvenog glavnog ulaza. Kuća je bila mračna i delovalo je kao da nema nikoga. Zbunjena, ostala je da sedi u autu na ivici smeha i suza; nije znala šta će prevladati. Da li je pogrešno zapamtila datum? Možda ovo nije Mirađo? Bila je sigurna da se tačno pridržavala uputstva; uostalom, nije bilo nijedne druge zgrade na liticama ovog uzanog platoa. Šta to Paolo izigrava? Da li on ovako zamišlja šalu da je kazni što je vozila dovde umesto da prihvati avionsku kartu? Ili zato što nije htela da razgovara s njim kad je telefonirao? Obuzela ju je takva zbrka osećanja da joj se za trenutak zamaglilo pred očima, a onda je postala svesna da se s drugog kraja dvorišta neko kreće prema njoj, noseći baterijsku lampu, i da ga prati veliki nemački ovčar.
Ĉovek je upadljivo hramao, a desno rame bilo mu je nekako iskrivljeno. Bio je visok preko metar osamdeset i širokih ramena. Pravi div, s odgovarajućom krupnom glavom i neurednom, prosedom kosom koja mu je padala preko vrlo preplanulog lica grubih crta. Veniša je pomislila da izgleda mnogo opasnije nego vučjak koji ga je pratio. Podsetio ju je na lik iz knjige Roalda Dala, Velikog Dobroćudnog Džina, ali na njemu zapravo nije bilo ničeg prijatnog niti ljubaznog.
„Buonasera, signorina, posso aiutarla, mogu li da vam pomognem?“ upitao je, uperivši svetlo Veniši u lice, što je bilo prilično neljubazno, a pas je stajao kraj njega, gledajući pravo u mladu ženu i prigušeno režeći.
Zaslepljena svetlom, Veniša je podigla ruku da zakloni oči. „Buonasera... e questa la časa del Signor Barone? Da li je ovo kuća gospodina Baronea?“
„Si, si, siete a časa del Signor Barone, ali signore nije tu.“
Venišu je obuzelo neprijatno predosećanje. Prešla je ovoliki put i sad će morati da se vrati, kao žrtva nekog ponižavajućeg nesporazuma?
„Ja sam sinjorina Aston Montegju. Angažovana sam da restauriram mozaike u vili sinjor Baronea“, objasnila je Veniša, trudeći se da joj se u glasu ne oseti strepnja.
„Si, si, lo so, ali nismo znali da danas dolazite“, odgovorio je džin grubo. „Loše je vreme, pa je aerodrom zatvoren. Let sinjor Baronea je otkazan. Mislili smo da ćete doći s njim, kada se aerodrom ponovo otvori.“
Veniši je duh klonuo i obuzele su je mračne misli. Zar će morati da traži hotel ovako kasno uveče? U ovom delu sveta redovi vožnje su nesigurni, letovi se svaki čas otkazuju, a aerodromi se, izgleda, zatvaraju na najmanji znak problema. Šta ako se avionski saobraćaj ne uspostavi nekoliko dana?
Džin mora da je primetio zabrinutost na njenom licu. „Non će problema, signorina, signore je još pre nekoliko dana rekao da vam pripremimo kućicu. Povešću vas tamo“, dodao je, na njeno veliko olakšanje, pre nego što je stigla da pita za najbliži hotel. „Io sono Antonio, ii

custode“, dodao je, naklonivši se, i nasmešio se pokazujući bezube desni.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Empty Re: Hana Filding-Noć karnevala

Počalji od Mustra Sre Maj 02, 2018 1:59 pm


Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Image

Veniša se iznenada ohladila kad se setila Umbertovih reči: „Poreklom je iz Verbanije, ali je prešao u Toskanu da izgradi novi život, i tamo živi sa svojom stalnom ljubavnicom, Alegrom, koja je nećaka njegovog domara.“ Dakle, ovo je stric Paolove ljubavnice? Osetila je da je obuzima bes. Instinkt joj je govorio da se okrene i smesta napusti Mirađo, ali nije ličilo na nju da se predaje pa je pokušala da zvuči što mirnije.
„Hvala, Antonio. Gde da ostavim auto?“
„Ako mi date ključeve, parkiraću ga u garaži pored štale. To je prilično daleko, znate. Možda vi iz grada niste navikli na hodanje; imate automobile koji vas svuda voze pa ne koristite noge.“ Procenjivački ju je odmeravao. „Oluja je nanela štetu pao nam je jedan hrast.“ Gunđao je, podižući obrve. „Sinjor će biti ljut, on jako voli svoje drveće.“
Veniša je pogledala kroz prozor auta ka psu, koji je i dalje preteći režao. Namrštila se. Vučjaci umeju da budu veoma agresivni, a ovaj pas nije delovao nimalo prijazno. Osetila je strepnju.
Domar kao da joj je pogodio misli. „Ne brinite, sinjorina. Rufus vas neće dirati. E un cane bravo, on je dobar pas. Samo radi svoj posao, štiti gazdu. „ „To je vaš pas?“
„Si, signorina.“
„Možete li mu reći da ne reži više i da bude ljubazniji?“
Antonio se promuklo, kreštavo nasmejao. „On ne reži, sinjorina, samo gunđa. To nije
isto.“
Veniša je uzdahnula; nije se mnogo razumela u pseći jezik. „Pa, ako vi kažete...“
Pomalo oklevajući, otvorila je vrata i oprezno proturila jednu nogu napolje. Rufus kao da se malo primirio i više je nije gledao u lice. Veniša je izašla iz auta i, posle malo oklevanja, predala je Antoniju ključeve nije volela da joj neko drugi vozi auto. Njen otac često je govorio kako žene i automobil treba da pripadaju samo jednoj osobi: vlasniku. Oduvek je mislila da je to prilično grubo poređenje, ali Vilijam Aston Montegju smatrao je da je strašno duhovito i Veniša se slagala da je, barem kad se radi o automobilima, imao pravo.
Zaobišla je auto, pazeći da ne prođe blizu Rufusa, i otvorila prtljažnik da izvadi svoje stvari.
„Poneću vam ja torbe, signorina.“ Antonio je posegnuo u prtljažnik i izvadio ih s lakoćom, a onda je pošao ispred nje, dok ga je pas pratio u stopu. Uprkos invaliditetu, bio je atletski građen i Veniša je sad videla da mu rame izgleda iskrivljeno samo zbog načina na koji hoda. Ovo je bio snažan čovek, a uz pomoć psa svakako je odličan čuvar. Samo bi se neki veoma odvažan pljačkaš usudio da napadne ovakav par: Paolova imovina bila je dobro zaštićena.
Nije bilo mesečine, ali nebo je bilo vedro i jasno su se videle zvezde. Lišće na okolnom drveću blistalo je pod njihovom svetlošću kao da je optočeno dijamantima. Veniša je pošla za domarom duž kratke, uzane staze oivičene visokom travom, koja je širila divan, aromatični miris dok su išli ka slikovitoj kamenoj kućici okrenutoj ka travnjaku pred glavnom zgradom. Polovinu pažnje posvetila je gledanju okoline, a druga polovina bila je obuzeta razmišljanjem o Paolu, jer pitala se kada će ga ponovo videti i zašto nije obavestio Antonija o tačnom danu njenog dolaska.
Kućica u kojoj će Veniša provesti naredne nedelje bila je načinjena od kamena i smeštena iza glavne zgrade, kraj same litice, i okružena sopstvenom malom baštom. Dva veoma visoka bora stajala su kraj nje kao na straži, a bugenvilija se razrasla preko niske kamene ograde. Bašta je u polutami izgledala staro i pomalo neuredno, smeštena na strmoj padini između glavne i pomoćne zgrade. Stepenište s tragovima mahovine vodilo je kroz baštu naviše ka kućici, koja je bila skrivena iza mnoštva žbunja u cvatu, vinove loze na pritkama i ruža penjačica.

„La Sirena1, rekao je Antonio, zastavši i mahnuvši baterijskom lampom prema kućici. Kraj same zgrade stajala je ogromna magnolija u punom cvatu, a tu je bilo i jezerce s trskom i drugim biljkama koje u mraku nije mogla da prepozna. Kao i glavna zgrada, kućica je bila zaklonjena kamenom ogradom i gustim rastinjem s tri strane, ali je s četvrte imala veličanstveni pogled na more, i taj pogled je opčinio Venišu.
Antonio se osvrnuo. „Ovuda, sinjorina1, doviknuo je dok je otključavao vrata Sirene, trgavši je iz razmišljanja. Poveo ju je unutra, a Rufusu je naredio da čeka pred vratima.
Kućica je bila jednostavna i prizemna. Domar je upalio svetlo na ulazu, koje je osvetlilo i predsoblje. Unutrašnja vrata bila su otvorena i videla se prostrana dnevna soba. Ĉitav jedan zid bio je u staklu, s pogledom na litice, drveće i Tirensko more. Ĉak i po noći bez mesečine Veniša je videla fantastičan predeo pod sobom. Odmah ispred sobe nalazila se duga terasa puna cveća, s dve ležaljke i četiri stolice, nameštene oko kamenog stola sa sklopljenim suncobranom.
Veniša je glasno uzdahnula. „Stvarno je divno“, rekla je tiho.
Osvrnula se i videla na stočiću veliku drvenu činiju punu voća, što je bio divan detalj jarkih boja, i vazu s lepo aranžiranim žutim ružama i plavim perunikama postavljenu uza zid.
Antonio je primetio njen pogled. „Ernestina, domaćica, dolazila je jutros da proveri je li sve spremno za vas.“ Počešao se po glavi. „Nismo vas očekivali večeras, pa nema večere. Ali u kuhinji ima hleba, čaja i kafe, i malo sira i mleka, e una bottiglia di vino nelfrigorifero.“
Veniša je prosto morala da se razneži zbog ovolikog truda uloženog da joj bude udobno i upitala se da li je Ernestina to učinila na svoju inicijativu, ili prema Paolovim uputstvima.
Domar je spustio Venišine torbe na stalak u prostranoj spavaćoj sobi. Veliki krevet u uglu bio je tako visok da je dosezao do ivice prozora, a ostalo je mesta i za sofu i dve fotelje, mali pisaći sto, još manji toaletni sto i plakare. Iz spavaće sobe ulazilo se u malu garderobu i veličanstveno mermerno kupatilo u prijatnoj ružičastoj nijansi, podeljeno nadvoje na jednoj strani nalazili su se podna kada i umivaonik, a na drugoj tuš-kabina.
„Ima dosta tople vode, a čisti peškiri su u kupatilskom ormariću.“
„Hvala, Antonio, ovo je divno.“
On je klimnuo glavom. „Ostajete dugo, zar ne?“
„Onoliko dugo koliko je potrebno da obavim posao za sinjor Baronea.“
„Dakle, dugo.“ Odmeravao ju je sumnjičavo, tako da je shvatila da se s njim neće lako sprijateljiti.
Ipak, nasmešila se što je prijatnije umela. „Da, verovatno. Ie li to problem?“
„Nessun problema, signorina. Antonio voli da zna šta se dešava, to je sve. Pa, buonanotte, signorina. Laku noć.“ Antonio je krenuo napolje, pozvavši Rufusa zviždukom.
Pošto je domar otišao, Veniša je detaljnije razgledala kućicu. I dnevna i spavaća soba bile su u žutim i bež nijansama, osvetljene diskretnim lampama. Lagane zavese omogućavale su privatnost, a nisu zaklanjale pogled;
Veniša je mogla da ih zamisli kako lepršaju na morskom povetarcu. Na zidovima su stajali akvareli s pejzažima iz okoline, a nad kaminom u dnevnoj sobi visila je uljana slika kuće s kulom u predelu, jarkoplave i zelene boje, s čempresima koji su upirali visoko u nebo. Veniša je pretpostavila da prikazuje Mirađo, ali kad je malo bolje pogledala, videla je na ramu pločicu: La Toreta, 1969.
Otvorila je širom jedan od dva prozora u spavaćoj sobi i nagnula se napolje. Prekrasno! Nebo se razvedrilo; u sobu je ulazio vlažan, slatkast vazduh, pun mirisa mora. Iznad obližnjeg brda svetlucale su zvezde, krupne i sjajne; pod njihovim svetlom mogao se nazreti mali potok kako žubori u travi, a bliže kući, nagnuta nad tim potočićem, njihala se grana jabukovog drveta. Dopala joj se čistoća vazduha, s mirisom divljine i vlage. Nije ni čudo što

postoje pesnici, pomislila je, naginjući se napolje, ne želeći da se vrati u sobu; ipak, bila je premorena, i na kraju je zatvorila prozor.
Veniša je morala priznati da je razočarana što nije videla Paola, i to ju je pomalo rastužilo. I dalje nije znala šta da radi i šta da oseća. Ipak, može da napuni kadu i lepo se okupa, da spremi sebi hleba i sira i čašu mleka, pa ode u krevet. Uz malo sreće, sutra će biti lepši dan. Barem će moći da razgleda ovo prekrasno mesto i da vidi hoće li nešto saznati o njegovom tajanstvenom vlasniku.


Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Empty Re: Hana Filding-Noć karnevala

Počalji od Mustra Sre Maj 02, 2018 1:59 pm

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Image


Bilo je prilično kasno kad je Veniša najzad legla u krevet, no ipak nije uspevala da zaspi. Oluja je prošla i noč je bila tiha, ali njen mozak odbijao je da se smiri. Sve što se dešavalo otkako je prvi put videla Paola sada se vraćalo da je muči. Na kraju je nekako zadremala, pa su je, kao i skoro svake noći, opseli erotski snovi od kojih je ostajala bez daha, dok joj je srce tuklo kao ludo kad se probudila u mraku.
Sledeće jutro svanulo je spokojno i toplo posle jučerašnjeg nevremena. Pod blistavim aprilskim suncem zemlja je isparavala od vlage, a more je bilo mirno. Padina brda, sinoć zaogrnuta tamom, sad je bila okupana mekim svetlom boje šafrana. Među maslinama i vinovom lozom stajali su visoki čempresi i masivni zimzeleni hrast nalik na velike blokove gustog lišća.
Venišu je probudila bučna pesma ptica u krošnjama ispred prozora. Umesto golubova po drevnim gradskim krovovima, ovde su drozdovi cvrkutali u bašti, gradeći nova gnezda visoko na borovom drveću koje je još sinoć primetila.
Prvo je pomislila na Paola i upitala se da li je stigao tokom noći, a ako nije, da li će ga videti danas. Veniša je za trenutak oslušnula daleko, veselo cvrkutanje, a onda se lenjo protegnula. Pridigla se u krevetu i naslonila na jastuke, još uvek sanjivih očiju ali zainteresovana za prizor pod otvorenim prozorom. Kako je sve delovalo spokojno i čisto! Iza bašte, preko uzane doline u kojoj su se pružili terasasti vinogradi i srebrnastosive masline, padine su bile prošarane prolećnim cvećem i toliko pune boja da su mogle poslužiti kao pozornica za bilo koju legendu.
Zbacila je pokrivač i ustala iz kreveta, te se bosonoga uputila ka drugom prozoru, koji je ostao zatvoren preko noći. Otvorila je žaluzine. Sobu su smesta preplavili blistavi zraci sunca. Podigla je lice ka njihovom dodiru, uživajući u toploti, i obgrlila je samu sebe od oduševljenja. Pod njom se tle puštalo ka polukružnom zalivu, gotovo potpuno odvojenom od mora dugačkim, šumovitim rtovima s obe strane. Sve se neverovatno jasno videlo u kristalno čistom vazduhu, blistalo je pod suncem puno mirisa soli, algi j joda.
Tirenska obala blistala je pod širokim lukom vedrog plavog neba, a more je svetlucalo poput zlatnog ogledala; krivudava obala gledala je ka dalekim ostrvima Toskanskog arhipelaga, dodajući njihovu lepotu ovom divljem planinskom predelu, gde je beli kamen gusto prošaran egzotičnim zimzelenim rastinjem, a skoro prozirno more boje akvamarina zapljuskivalo je obalu. Ovako nepomična, slika je zaista bila upečatljiva.
Mirađo je bilo odlično ime za ovo mesto. Ovako stojeći na vrhu uzane litice, delovalo je kao da lebdi nad ponorom, poput priviđenja. Paolov dom u oblacima izgledao je sasvim prikladno za čoveka lišenog prošlosti, za lovca na sećanja koji, bez identiteta, ne može ni udobno da živi u sadašnjici niti da planira budućnost. Kad malo razmisli o tome, Veniša je skoro mogla da se uživi u stil koji je odabrao l’Amante delle Quattro Stagioni.
S divljenjem je gledala u veličanstveni pejzaž pred sobom, s liticama koje su stajale kao stražari s obe strane zaliva. Osećala je kao da su je sunce i vetar preneli u neki primitivni, nestvarni svet i ostavili je da lebdi u vazduhu, lišena civilizacije na koju bi se oslonila, barem na neko vreme, i prepuštena divljem i veličanstvenom Paolovom svetu a ta pomisao donela joj je uzbuđenje, mada je istovremeno delovala uznemirujuće i pomalo zastrašujuće.
Veniša je pogledala na sat i uvidela da je skoro devet. Ako je Paolo stigao tokom noći, verovatno još uvek spava, ali nekako joj nije delovao kao lenština, pa je pomislila da bi bilo bolje da se spremi za posao.
Istuširala se i nekoliko minuta razmišljala šta da obuče. Na kraju se odlučila za

valentino kostim s pantalonama u nežnoj boji breskve bio je elegantan ali i udoban, za slučaj da pođu u obilazak objekta. Visoko ogledalo pružilo joj je kompletnu sliku: bila je visoka, vitka i dugih udova. Pastelna nijansa kostima naglasila je toplinu njenog lica i bronzani sjaj koji je njena kestenjasta kosa uvek dobijala kad bi je obasjali sunčevi zraci.
Danas ju je prikupila u punđu i pričvrstila skoro nevidljivom mrežicom. Tako je izgledala pomalo strogo, ali to je sasvim prikladno s obzirom na okolnosti. Došla je ovamo radi posla i želela je da to bude jasno, za slučaj da je Paolo zamislio nešto drugo.
Pošto je namestila krevet i pospremila sobu, več je htela da greje vodu za kafu kad se začulo kucanje na vratima. Veniši je zastao dali. Srce joj je napravilo salto u grudima i počelo da kuca kao ludo dok je išla da otvori vrata.
„Buongiorno, signorina“, smešila se žena koja je stajala na pragu. Nosila je srebrni poslužavnik, a na njemu tanjir s pecivom, veliki bokal vrele kale i posudicu s medom. „Mislila sam da biste želeli doručak.“
Veniša se takođe nasmešila i sklonila se da je propusti unutra. „Grazia, veoma ste ljubazni.“
„Sono Ernestina, la governante di Miraggio“, predstavila se domaćica, pa se ponovo nasmešila otkrivajući niz blistavobelih zuba. „Gde želite da doručkujete u spavaćoj sobi? Ili u dnevnoj? Ili možda na terasi? Dan je divan.“
„Na terasi bi bilo fino, hvala.“
Ernestina je bila žena od pedeset-šezdeset godina, sva okruglasta i’ prijatnog lica. Možda je i mlađa, pomislila je Veniša dok je išla za domaćicom prema terasi; činjenica je da žene u ovim krajevima, koje rade teške poslove i često borave napolju, obično brzo ostare. Ernestinina preplanula koža bila je gruba i izborana, ali lice je bilo čvrsto i oštro srezano. Šiljasti nos i čvrste usne izgledali su kao oni profili na starim novčićima.
Veniša je gledala u domaćicu kako spušta poslužavnik na sto u dnevnoj sobi da bi otišla u kuhinjicu po tanjire i pribor za jelo, i primetila da joj je crna haljina, koja je dosezala skoro do zemlje, veoma uredna, isto kao i crveni vuneni šal koji je nosila preko ramena. Seda kosa bila joj je prikupljena, upletena u kiku i pričvršćena češljem od kornjačevine. „Ha dormito bene?“
„Spavala sam kao klada, hvala ovde je vazduh tako čist.“
„Si, i mora da ste bili umorni posle vožnje po oluji. Videla sam vaš auto u garaži.“
„Da, put iz Venecije je dug, ali dobila sam precizna uputstva i nije mi bilo teško da se snađem, uprkos lošem vremenu.“
Veniša j e izašla na terasu, noseći mali radio koj i j e ugledala u sobi, a Ernestina je donela poslužavnik, sada pun svega što je potrebno za doručak.
„Signore još nije stigao“, primetila je domaćica, mršteći se. „Kad je Antonio jutros otišao u grad, svi su pričali o nesreći. Izgleda da se jedan od onih malih aviona srušio na pisti, pa je aerodrom u Pizi zatvoren do daljeg. Signore se još nije javio. Trebalo je da stigne letom Alitalije rano jutros, ali sad će svakako kasniti.“
Iako se Veniša razočarala kad je čula da će Paolo kasniti, laknulo joj je što je i bez raspitivanja dobila odgovor na pitanje koje joj je bilo na pameti još otkako je sinoć stigla u Mirađo. Ipak, bila je pomalo zbunjena što Paolo nije telefonirao da se raspita je li ona stigla i da obavesti osoblje o problemu na aerodromu.
Spustila je radio i sela za sto, elegantno rustičan, s nogama od kovanog gvozda i kamenom pločom.
„Da li je bilo mnogo štete na imanju zbog oluje?“
„Si, pao nam je veliki stari hrast. Ma quel che e peggio, što je još gore, pao je na telefonski stub pa su linije u prekidu. Zato je Antonio i išao jutros u grad. Nadao se da će dovesti majstora da popravi linije, ali oluja je izazvala tale devastazione i proći će možda i nedelje pre nego što neko stigne ovamo.“

„Možda je ipak trebalo da dam sinjor Baroneu broj mobilnog“, promrmljala je Veniša.
Ernestina je zavrtela glavom. „Te spravice ovde ne rade, sinjorina“, obavestila ju je. „Ah, questa nuova technologia...“
Dakle, Paola ipak ne treba kriviti zbog izostanka komunikacije. Shvatila je da ga je nepravedno optužila.
Ernestina se zbunjeno mrštila dok je posmatrala Venišu. „Mi permeto di chiedere, dozvolite da upitam vi niste Italijanka?“
„Pogodili ste, io sono Inglese, ali živim u Italiji već tri godine.“
„Savršeno govorite italijanski, ako smem da kažem, sinjorina, ali ne izgledate kao Italijanka. Koža vam je nalik na breskvu koju je sunce tek dotaklo molto bella.“ Domaćica je klimnula glavom i nasmešila se s odobravanjem.
Veniša se nasmejala. „Hvala na komplimentu, Ernestina.“
„Imate li sve što vam je potrebno?“
„Da, grazie, kućica je vrlo udobna, i veoma ljupka.“
„Signor Barone sarafelice di sentirti... lično je nadgledao obnavljanje Sirene... Si, si“, klimala je glavom, „i pazio je da sve bude assolutamente perfetto. Kućica je godinama bila nekorišćena i moralo je mnogo toga da se uradi. Signore nije hteo ništa da počinje dok nije bio siguran da vi dolazite. I lavori sono stati fatti molto rapidamente, posao je obavljen veoma brzo. Sve je završeno za dve nedelje. Incredibile\“
„Pa, to je vrlo ljubazno od signor Baronea, i svakako ću mu reći da je ovde veoma prijatno i udobno.”
Ernestina je iskosa pogledala u Venišu. „Sigurno ste bliski sa sinjor Baroneom. Kao što sam rekla, Sirena je bila zatvorena per molti anni, mnogo godina, i signore nikada nije pozivao nikoga ovamo. On, jadan, vodi vrlo usamljenički život, znate, odvojen od sveta kad nije na putu zbog posla, naturalmente.“
„Moje poznanstvo sa sinjor Baroneom je čisto poslovno. Angažovao je moju firmu za posao koji sam ja došla da obavim“, oprezno je odvratila Veniša.
Njen uzdržani odgovor kao da je podstakao Ernestininu radoznalost. „Ruže u salonu su iz bašte sinjor Baronea i niko ne sme da ih neguje sem njega lično... Si, si, completamenteproibito. Ostavio je detaljna uputstva o buketu pre nego što je otišao, a tražio je i da se u vašu sobu ostavi činija' s voćem iz našeg voćnjaka. Non l’ha maifatto prima, to još nikada nije radio.“ Ernestina je zavrtela glavom; delovala je zbunjeno. „Da li vi... da li vaša firma dugo poznaje sinjor Baronea?“
Veniša prosto nije mogla ostati ravnodušna povodom Paolovog staranja za njenu udobnost, ali nije nameravala da zadovolji Ernestininu radoznalost. „Znam samo da cenimo sinjor Baronea kao mušteriju i da ćemo učiniti sve što možemo da mu udovoljimo, kao i svim našim klijentima.“ Ljubazno se nasmešila domaćici. „Kafa će se ohladiti ako je ne popijem“, rekla je i sipala u šolju. Poslužila se biskvitima i medom, a potom je pažnju posvetila prekrasnom predelu koji se pružao na sve strane oko nje, jasno pokazujući da je razgovor okončan.
„Se mipermette, spremiću spavaću sobu, signorina“, poslušno je rekla Ernestina, shvatajući mig i okrećući se da se vrati u kuću.
Veniša se nasmešila. „To je vrlo ljubazno od vas, Ernestina, grazie mille, ali ja sam namestila krevet i pospremila i sobu i kupatilo. Ne morate se mučiti.“
„Nije to mučenje, signorina, to je moj posao. Rekla sam vam da retko imamo goste u Mirađu.“ Ponovo je zavrtela glavom i pripretila joj prstom. „£ mai, nikad fine dame kao što ste vi.“ Još jednom je pogledala Venišu u oči, a onda je uzdahnula i okrenula se. „Kuća ima mnogo soba, a mnoge se ne koriste“, ponovo je zavrtela glavom. „Ponekad Mirađo više liči na grobnicu punu duhova nego na dom“, mrmljala je, odlazeći kroz kuću.
Kad je ostala sama, Veniša je ponovo pomislila na Paola.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Empty Re: Hana Filding-Noć karnevala

Počalji od Mustra Sre Maj 02, 2018 2:00 pm


Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Image

Dakle, l’Amante delle Quattro


Stagioni pazi da priče o njegovim osvajanjima ne stignu do ove kuće u oblacima. Najverovatnije zbog Alegre, žene koju je Veniša videla s njim u restoranu, žene kojoj se očito uvek vraća. Od te pomisli obuzelo ju je očajanje moćno poput fizičkog bola. Stresla se i oterala ga, svesna da ne sme misliti na takve stvari uostalom, otkud joj pravo da zahteva Paolovu nepodeljenu pažnju? Zar nije poslednji put kad su bili zajedno rekla da može da mu ponudi samo prijateljstvo?
Pogrešila je što je došla ovamo. Trebalo je da Đovani objasni situaciju, ali odabrala je da ćuti jer je i dalje bila radoznala u vezi s čovekom koji je dotakao neku nit u samom središtu njenog bića, koji je naterao njeno srce da ponovo počne da kuca. Ovaj čovek privlačio ju je svojim tajanstvenim, privlačnim, primitivnim šarmom, od kojeg je njeno telo vibriralo i pevalo sa žarom za koji je mislila da je odavno ugašen.
Veniša je pretpostavljala da je iskustvo sa Džadom zauvek uništilo romantiku u njoj, ali otkako je upoznala Paola, svi romantični snovi koji su joj se motali po glavi u ono vreme ponovo su se vratili, još moćniji, i ona se ponašala kao neka neubedljiva junakinja iz ljubavnih romana koje je čitala kao devojčurak, koju je neobjašnjivo privukao potpuni stranac. Smetalo joj je što se njeno srce tako ponaša kada joj je zdrav razum govorio da sve što je saznala o Paolu potvrđuje da on nije čovek za nju.
Nedavno je ponovo čitala Bleza Paskala, francuskog teologa iz sedamnaestog veka kome se odavno divila, i sada se ponovo setila njegove rečenice koja kao da je bila napisana specijalno za nju: „Srce ima svoje razloge, koje razum uopšte ne poznaje.“ Kakva bolna istina. Zašto nije u stanju da razume razloge svoga srca? Da li greši kad se nada da su ona i Paolo možda ipak srodne duše koje su se našle pošto im je život naneo okrutne udarce? Uzdahnula je i uključila radio. Pronašla je emisiju Don Đovani koja je emitovala stare italijanske pesme i začula E Salutala Per Me Rafaele Kare. Nesvesno je počela da pevuši uz tu melodiju i tužno se nasmešila kad je Rafaelin glas počeo žalostivo da peva o onima koji pobeđuju i gube, čudeći se muškarcima. Uzdahnula je. Da li će ona pobediti ili izgubiti? Uprkos svemu što je znala o Paolovom ugledu ženskaroša, o tajnama svoga srca Veniša je i dalje potajno verovala da će se i njoj jednog dana desiti neka sitna magija, i da će sudbina mahnuti svojim čarobnim štapićem. Sklopila je oči, grdeći sebe što je tako neozbiljna, i prepustila se milovanju morskog povetarca.
Iako su joj se misli kovitlale, ništa nije moglo da joj pokvari uživanje u pogledu. Sedela je i sve upijala: sanjalački mir, miris cveća i dima od drveta koji je lebdeo u vazduhu, slani miris mora. Do maločas opuštena ramena nesvesno su joj se ispravila. Quel che sara, sara, kaže italijanska izreka. Jutro je bilo predivno i stvarno nije imalo smisla prepuštati se mračnim mislima: bolje je da iskoristi priliku, malo razgleda imanje, a može se i odvesti u grad na ručak.
Ima stvari koje treba skloniti u neku fiočicu duboko u umu, gde mogu ostati skrivene i zanemarene dok ne dođe vreme da ih ponovo prouči, ili dan kada će biti potpuno zaboravljene. Veniša je to dobro znala. Odgurnula je sve misli o Paolu i odlučila da uživa u današnjem danu.
Baš kad se spremila da ustane, na terasi se ponovo pojavila Ernestina. „Sredila sam vašu sobu, signorina. Nije bilo mnogo posla. Ubuduće ostavite to meni. Rekla sam vam, to je moj posao, a signor Barone bi se naljutio kada bi znao da ga nisam radila kako treba.“
Veniša se vedro nasmejala. „Pa, Ernestina, ako baš zahtevate ne bih želela da zbog mene dospete u nevolju. Ali ipak mi dozvolite da nameštam krevet. Krevet je veoma lična stvar, da li se slažete?“
Ernestina se kratko nasmejala i slegnula ramenima. „Dio mio, questi Inglesi! Va bene, neka vam bude.“
„Vreme je divno, mislim da ću obući nešto udobnije pa idem da se prošetam po bašti.“
„Naravno, naravno! Imanje je divno i svakako morate pogledati gospodinov ružičnjak.
Ali pazite dok ste na ivici litice; tamo može da bude klizavo i zemlja se odronjava, naročito posle ove oluje juče molto pericoloso“, upozoravala je Ernestina dok je izlazila iz kućice.
Veniša se presvukla u pamučne pantalone, dopunila ih smeđim kaišem od antilopa, i uzela jarkonarandžastu svilenu bluzu s malim okruglim dugmićima. Potom je raspustila kosu i napravila običan konjski rep.
Pripremila je blok i olovku, za slučaj da poželi nešto da nacrta, i krenula na sunce.
Bašta oko kućice bila je puna boja, sve je blistalo na suncu. Na prvi pogled delovala je zaraslo, ali Veniša je još sinoć pretpostavila da je bujna i sad se pokazalo da je imala pravo. Baštom, okruženom kamenim zidom, dominirala je ogromna bugenvilija koja je padala u vodopadu ljubičastih i žutih cvetova pravo preko ivice litice. Zidovi kućice bili su optočeni jasminom i begonijama. Jagorčevina i lale izgledale su kao blistavi dragulji u lejama rasutim po travi, a stablo jabuke ispred prozora bilo je puno belih i ružičastih cvetova. žubor potočića koji je tekao kroz baštu nekako je naglašavao mir koji je ovde vladao. Svuda se osećao dah i miris proleća.
Radoznala da vidi kako glavna zgrada izgleda na dnevnom svetlu, Veniša je izašla iz bašte i krenula uskom stazom uzbrdo, sve do dvorišta u kom je sinoć ostavila auto... i tamo ju je ugledala u punom sjaju.
Sagrađen od neobično svetlog, skoro zlatastog kamena, Mirađo je, sa svojom gotičkom kulom na jednom kraju, predstavljao impozantnu starinsku zgradu koja je privlačila pogled iz čitave okoline. Nalik na Golijata, čvrsto ukopana na kamenom ispustu koji se pružao u Tirensko more, bila je okružena s jedne strane dobro održavanim vinogradom, maslinjacima i voćnjacima, a s druge ogromnim prostranstvom svetlucavog, plavog i tirkiznog mora. Veličanstvena kuća imala je četiri sprata i podrum urezan u živu stenu. Moćni kameni zidovi bili su obrasli ružama penjačicama koje kao da su zavirivale kroz elegantne, visoke prozore i širile se preko lepih, lučnih ulaznih vrata, ublažujući strogi izgled kuće. Veranda s kolonadom okruživala je tri četvrtine kule, a preostali prostor zauzimala je terasa okrenuta prema jugu. Stubovi su bili prošarani puzavicama u cvatu, a između njih su se nalazile ogromne zemljane saksije s geranijumom.
Veniša je sad jasno videla nameru arhitekte. Veličanstvena zgrada bila je upadljivo postavljena, a put kojim se do nje stiže bio je pažljivo isplaniran: prvo se izdaleka video Mirađo kako lebdi nad morem dok posetioci prilaze imanju, sve do trenutka kad se prođe između velikih zidova i pođe dugim putem između limunova da se stigne do pošljunčanog dvorišta, gde je impozantna kuća pružala izvanredan pogled i senzualnu svest o okolnim predelima. Paolov dom, zaključila je Veniša, poseduje i lepotu i veličanstvenost, kao i prizvuk melanholije iz davnih vremena. Sve joj se to dopadalo.
Prišla je parapetu sagrađenom duž vrha litice. Sasvim kraj kamene ivice, nagnuto prema ponoru, raslo je drvo mimoze. Njeni srebrnosivi listovi nalik na paprat i jarkožuti cvetovi bili su poredani po granju u gustim čupercima. U vreloj tišini blistali su kao male zlatne kugle, nudeći se poljupcima sunca. Mimoze, ako se posade suviše gusto na otvorenom, obično se pretvore u korov i nekontrolisano se šire. Ĉudno kako je ova nikla ovde, pomislila je Veniša, nalik na usamljenog stražara koji se naginje sa stene u koju je pustila koren. Visila je potpuno nepomično nagnuta preko ivice, žuta na tamnoplavoj pozadini, bez ijedne druge biljke oko sebe.
Nedaleko od drveta Veniša je primetila široko stepenište uklesano u stenu. Vijugalo je naniže, ka izdvojenom zalivu koji kao da je pripadao imanju, i koji je svetlucao u dubini. Tu sigurno ima preko sto stepenica, pomislila je i upitala se da li je Paolo ikada sišao dole da se kupa potpuno sam. Obuzeo ju je neočekivan osećaj duž kičme kad je pomislila na njegovo preplanulo, mišićavo telo kako blista dok izlazi iz vode; za trenutak je nepomično stajala, izgubljena u snovima, zamišljajući kako bi izgledalo kad bi gola plivala s Paolom u moru obasjanom mesečinom.
Dan je bio savršen za crtanje i slikanje. Imala je mnogo šta da vidi i divi se natenane. Smestila se na stepenik u senci mimoze i izvadila blok za crtanje. Pogledala je useke u steni na dnu, gde su je talasi neprekidno zapljuskivali, i galebove koji su spokojno sedeli na vrhu litice. Izgledali su nekako čudno, kao tek obojene drvene igračke, s blistavim perjem i velikim narandžastim kljunovima, sastavljenih nogu i budnih svetlih očiju dok su stajali potpuno nepomično, s izrazom prazne ozbiljnosti na nepomičnim licima.
Dopadala joj se samoća, prostranstvo mora i neba, kretanje senki, način na koji su se iznenada pojavljivali detalji do maločas sakriveni senkom, odjednom osvetljeni suncem. Ovo mesto bilo je izdvojeno iz vremena i pošteđeno svakog prizvuka savremenog života moglo je predstavljati pozadinu neke ljupke srednjovekovne slike. Možda Ĉarls Lamb ipak nije bio u pravu kad je napisao da kao što ljudi, kada umru, nisu potpuno mrtvi, tako možda i njihove nastambe ostaju da postoje u nevidljivom svetu.
Veniša je izvadila olovke i zagledala se u horizont, a onda je počela da crta daleki beli brod koji je upravo uplovljavao u Porto Santo Stefano. Mogla je razumeti zašto se Paolo doselio ovamo posle nesreće u kojoj je izgubio ženu ovo je dobro mesto za zacelivanje rana.
„Ovo nije igralište za decu niti park za turiste. Upali ste na privatno imanje!“
Zadubljena u crtanje, Veniša samo što nije iskočila iz kože od ovog iznenadnog, grubog glasa. Zaklonila je oči od jakog sunca, podigla glavu i ugledala prgavi izraz na licu mlade žene koja ju je gledala s riđe kobile, očiju krupnih i divljih skoro isto kao kod konja.
„Kako ste uopšte stigli ovamo?“, neljubazno je nastavila jahačica.
Veniša je osetila da je obuzima bes kada je utvrdila da je to svakako Alegra, mlada devojka koja je bila s Paolom u onom restoranu, ali stegnula je zube i uspela da izgleda nehajno, čak s nagoveštajem osmeha.
„Ušla sam kroz kapiju, naravno.“
U tamnim očima ljutite jahačice prosto se video plamen besa dok je odmeravala Venišu od glave do pete.
„E pa, sad lepo istim putem izađite pre nego što pozovem policiju.“
Veniša se nije ni pomerila. Mirno je uzvraćala pogled ljutitoj devojci. „Bojim se da ćete morati da me trpite još neko vreme.“
Taj smireni odgovor kao da je iznenadio Alegru; za trenutak je ćutala, ali brzo se pribrala. „A zbog čega? Ko ste vi? Ili, tačnije, šta zamišljate da ste?“, prasnula je, obuzdavajući nestrpljivog konja cimanjem uzde.
„Zovem se Veniša Aston Montegju. ]a sam arhitekta kojeg je sinjor Barone angažovao da izvrši neke radove ovde.“
Jahačica je podigla obrve. „Kakve radove? Sinjor Barone nije tu i nije ostavio nikakve instrukcije o tome.“
„Možda bi trebalo da proverite s njim. Uveravam vas da je svestan mog prisustva ovde.“
Na Alegrinim punim, rumenim usnama pojavio se zlobni smešak. „Paolo i ja razgovaramo svakog dana. Rekao bi mi da očekuje nekoga. Dok je on odsutan, ne smemo da puštamo nikoga na imanje, iz bezbednosnih razloga. Prema tome, zahtevam da odete.“
Lažljivica! Veniša samo što se nije pobunila, ali ipak je oćutala; brojala je u sebi do deset. Predstavila se i sad nije bilo nikakvog smisla zapodevati svađu s Paolovom ljubavnicom, koja je s velikim zadovoljstvom naglašavala svoje prisne odnose s njim.
Prkosno je podigla bradu. „Nažalost, moraću da vam protivrečim. Sinoć me je na imanje pustio Antonio, domar, i provela sam vrlo udobnu noć u jednoj od kućica na imanju“, rekla je mirno.
Lepa Italijanka odmeravala je protivnicu s neprikrivenom zlobom. Veniši se činilo da je devojka procenjuje, kao da je svlači dok je prezrivo posmatra ispod dugih, crnih trepavica. Alegra je zabacila glavu, stežući i opuštajući sitne šake kojima je držala uzde, a onda je

pljesnula kobilu po vratu da je potera dalje; ubrzo su nestale u oblaku prašine.
Nekontrolisano drhteći od besa i poniženja, Veniša je pratila Alegru pogledom. Po drugi put za dvadeset četiri sata prva pomisao bila joj je da pođe u kućicu, spakuje stvari i vrati se u Veneciju a možda čak i u Englesku! Ali ona nikad u životu nije pobegla ni od posla ni od ljudskog bića, i svakako neće sada početi, pogotovo ne zbog neke uobražene, razmažene devojke i njenih opakih laži.
Ipak, Veniša je bila svesna da Alegra nije bilo kakva mlada devojka; bila je skladno građena i veoma lepa, kao tek otvoreni cvet, sa svilastoin i potpuno crnom kosom koja joj je pokrivala ramena poput plašta, kožom mekom poput satena i izražajnim, tamnim, baršunastim očima kakve Veniša nikada ranije nije videla. Devojka je imala izrazito drzak mali nos, koji joj je davao izraz oholosti za koju je Veniša znala da može da bude neodoljiva pripadnicima suprotnog pola bila je prava devojka iz snova za milione muškaraca. Veniša nije nimalo sumnjala da je Alegra s lakoćom očarala bogatog udovca s amnezijom; u ovom trenutku bila je spremna da sažaljeva Paola.
Pa ipak, morala se naljutiti na sebe kad je shvatila koliko joj je antipatična mlada Italijanka i kad je u tome prepoznala ljubomoru, moćnu poput lave, pri pomisli na Paola u naručju ove crnokose lepotice, a to osećanje nateralo ju je da se oseti hladno i neumoljivo. Pokupila je blok i olovke i vratila se u kućicu, nešto lošije raspoložena nego kad je jutros izašla iz nje.
Šta je to tako posebno u tom čoveku? Nije da je naročito lep barem ne na uobičajeni način; pre će biti čak obrnuto. Svakako nema onu finu strukturu kostiju koja ju je najviše privukla kod Džada, niti aristokratski pravilne crte i izgled nordijskog božanstva koji su Umbertu doneli titulu mistera Venecije kad mu je bilo dvadeset godina. Ipak, Paolo je zračio nečim drugim, nečim mnogo moćnijim: posedovao je onaj primitivni izgled koji ga je činio drugačijim od svih drugih muškaraca, kao što se životinja iz džungle razlikuje od pripitomljenih rođaka; divlja oštrina, koja je davala njegovom licu izrazitu seksualnu privlačnost, što je njoj bilo mallene neodoljivo. Očito ona nije jedina žena na koju on tako deluje. Već je videla kako se žene roje oko njega, kako okreću glavu za njim i prate ga pogledom, tako da se nije preterano čudila kad je čula da su ga prozvali VAmante delle Quattro Stagioni.
Kad se vratila u kućicu, Veniša je zatekla poslužavnik sa salatom od povrća, tanjirom hladnih narezaka, veknicom domaćeg hleba, maslinama, sirom i bocom crvenog vina. Velika činija s voćem i dalje je zauzimala stočić kraj zida, gde je bila i sinoć. Nameravala je da ode u grad na ručak, ali ovaj jednostavni obrok bio je mnogo privlačniji Veniša se oduvek divila sposobnosti Italijana da žive jednostavno i neobično prijatno. Posle podne može poći da razgleda Kala Pikolu i Porto Santo Stefano, a pritom se može i raspitati da li je aerodrom u Pizi otvoren. Zapravo, pravo je čudo što Paolo nije došao vozom ili autom, kad već nema aviona. Kako to da mu to nije palo na pamet, razmišljala je, pomalo uvređena njegovim neobičnim ponašanjem, pogotovo zbog onolikog navaljivanja da je nagovori da dođe ovamo.
Sunce je sijalo i dalje, ali nije bilo suviše jako pa je Veniša otvorila suncobran i smestila se na verandu, s pogledom na prekrasni toskanski predeo koji je okruživao imanje, s terenom koji se postepeno spuštao ka dolini i glavnom drumu koji vodi u Porto Santo Stefano. Visterija je bila u punom cvatu i penjala se po belo okrečenim zidovima pomoćnih zgrada na imanju.
Veniši se srce malo steglo kad su ljubičasti cvetovi prizvah sećanje na čarobno veče s Paolom u Lanterni, pokvareno onim telefonskim pozivom koji je pokrenuo sve njene mehanizme odbrane. Zato je neljubazno okončala izlazak. Pitao ju je zašto im uskraćuje jednostavnu sreću kada plamen u njenim očima odražava strast koja joj ispunjava dušu, a ona nije mogla da mu odgovori... a nije mogla ni da zaboravi tužni, skoro zaprepašćeni izraz

na njegovom licu kad ga je odgurnula uz reči u koje ni sama nije verovala. Moj jezik taj moj užasni jezik! Šta ju je spopalo da se tako izbrblja? Odgovor je zapravo bio sasvim jednostavan, i ona je to dobro znala: duboko usađen strah od ljubavi koji joj je kvario život od onog užasnog iskustva sa Džadom pre mnogo godina.
Pa ipak, zar se nije, odbivši Paola, spasla još veće patnje? Zašto bi žalila zbog načina na koji je reagovala na njegovo udvaranje, s obzirom na trenutne okolnosti? Sve je to baš kako treba da bude, ponovila je po ko zna koji put. A ipak, negde duboko, Veniša je bila svesna da joj se, kad ga je prvi put videla, desilo nešto što se ne može promeniti. Kao da su se daleki odjeci njene ljubavi prema Džadu, jedine istinske ljubavi koju je imala, vratili da je progone; i ma koliko se borila, Veniša je ozbiljno sumnjala da neće biti u stanju da priguši plamen koji kao da je neumorno goreo danju i noću, vreo i žestok, tu u njenim grudima... iako ovaj novi blesak strasti, znala je to dobro, nije goreo zbog Džada.
Ma to je samo hernija, šaputao je onaj glasić razuma. Ali da li je to zaista samo seksualna želja kad joj, kad ju je onomad Paolo poljubio i onako privio uz sebe a ona je mogla da oseti svaki mišić u njegovom telu, to nije bilo dovoljno? Da li je stvarno samo fizička privlačnost ta koja je tera da želi da mu bude bliže, još bliže, da oseti njegovu vrelinu u sebi, njegovu kožu uz svoju, i da im se spoje ne samo tela nego i duše, i to zauvek?
Sedela je zadubljena u misli, nesvesna da vreme prolazi. Mora da je prošao ceo sat kad je začula da neko ulazi u kućicu, i na verandi se pojavila Ernestina.
„O, signorina, nije vam se dopala salata?“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Empty Re: Hana Filding-Noć karnevala

Počalji od Mustra Sre Maj 02, 2018 2:00 pm


Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Image

„Upravo suprotno, Ernestina, uživala sam u ukusu, hvala, ali nisam navikla da mnogo jedem za ručak“, žurno je rekla Veniša, svesna da je jedva i dotakla hranu.
„Pa zar ni čašu vina? La cucina picolafa la časa grande, mala kuhinja čini kuću velikom, a svi će vam reći da je Ernestina najbolja kuvarica u kraju. Hleb je jutros pečen. Signore jede samo domaći hleb, a naš je delizioso, squisito\“ Domaćica je coknula usnama da pokaže koliko je ukusna reš korica koju Veniša očito nije dovoljno cenila.
Veniša se bojažljivo nasmešila; svakako nije želela da se zameri ljubaznoj domaćici. „Rado bih ga jela za večeru, ako se slažete. Sada stvarno nisam gladna.“
Ernestina je opet klimnula glavom, kao da je zadovoljna ovakvim odgovorom, a onda se ipak namrštila. „Nadam se da će se signore vratiti na vreme za večeru“, rekla je kao da se izvinjava. „Telefon je još uvek u prekidu, a Antonio nije imao vremena da ponovo ode u grad i pita za aerodrom.“
„Ne brinite, ja ću po podne ići da obiđem Porto Santo Stefano, pa ću se raspitati i javiću vam.“
Vratile su se unutra. Dok je uzimala tašnu sa sofe, Veniši je pogled pao „a sliku iznad kamina koju je razgledala još sinoć. Pošto je videla Mirađo po dnevnom svetlu, sada je bila sigurna da su Toreta i Mirađo jedna ista zgrada. Jedina razlika bila je u obilju ruža penjačica i drugog bilja koje je sada prekrivalo pomalo stroge zidove kuće i davala Mirađu izgled vilinskog zamka umesto srednjovekovne tvrđave.
„Tako je Mirađo izgledao pre nego što gaje sinjor Barone kupio“ rekla je Ernestina, primetivši da se Veniša zadržala pred slikom. „Toreta je u to vreme bila ruševina. Vlasnik je bio un cantante d’opera ben noto. Bože sakloni, tog operskog pevača ubila je jedna od njegovih ljubavnica, i neki kažu da kuću i dalje pohodi ii suofantasma“ Ernestina je pogledala uvis i prekrstila se, a onda je nastavila. „Ali ne smemo da mislimo o tome. Loše misli donose vibrazioni negative, a kuća je imala mnogo vlasnika i dugu istoriju. Signore ih je zagradio, ali tamnice su i dalje tu znate, okrenute ka jezeru. A tu je i ona čudna, škripava mašinerija za potapanje najniže tamnice.“
„Mirađo ima i jezero?“
„Da, malo je e molto inquietante, i prilično jezivo. Ništa ne može da raste oko njega i signor Barone nikada ne ide tamo. Legenda kaže da su u srednjem veku vlasnici Torete

vezivali svoje zatvorenike za gvozdene alke u zidovima tamnice i puštali ih da se udave veoma polako, pedalj po pedalj. Posle bi ispustili vodu i stavili tegove na tela pre nego što ih bace u more.“
„Užasno!“, uzviknula je Veniša.
Ernestina je slegnula ramenima, tipično italijanskim pokretom. „To je praktičan način da se oslobodite neprijatelja!“
Veniša se stresla; ovo je zvučalo prilično jezivo. Uzela je tašnu. „Gde je garaža, Ernestina? Juče sam dala Antoniju ključeve od auta, a nije mi ih vratio.“
„Biće da su u autu. Ovo je veoma bezbedno mesto, molto sicuro. Niko ne može da stigne do garaže a da ne prođe pored štala ili pomoćnih zgrada, a tamo uvek ima nekog od radnika, čak i tokom sijeste. A noću, noću stražari Rufus. Hodite, pokazaću vam.“
Izašle su na sunce i krenule širokom stazom duž zadnjeg dela kućice, pored nadstrešnice obrasle puzavicama, senika i drugih pomoćnih zgrada, koje su sve bile u senci drevnih i ogromnih hrastova, kedrova i bukava, uz poneki visoki, elegantni čempres, zaštitni znak Toskane. Nekoliko ljudi radilo je napolju i Veniša je osećala njihove radoznale poglede na sebi dok je prolazila očito nisu bili navikli da imaju goste sa strane.
Kada su stigli do štala, Veniša je već na prvi pogled utvrdila da su u savršenom stanju. Zgrada je bila u obliku slova U i imala je šest odeljaka za konje, odeljak za pranje, za potkivanje i za hranu, sve to postavljeno u nizovima s obe strane veličanstvenog kamenog luka obraslog visterijom i bršljanom. Izgrađena od drvenih stubova, greda i dasaka, štala je imala visoki zabat s kosim krovom od smeđeg ćerpiča. U prolazu je bacila pogled unutra i videla da su odeljci prostrani, sa svežom slamom, i da se u njima nalaze četiri divne, odlično timarene i naizgled zadovoljne životinje.
Veniša je jahala čitavog života. Ser Vilijam je posedovao veliku štalu u Berkširu, kuda je odlazio u lov. Ona nikada nije učestvovala u tom sportu, ali prvog ponija dobila je kad joj je bilo sedam godina i tada je naučila da jaše, a potom je učila dresuru i učestvovala na takmičenjima; u šesnaestoj godini osvojila je čak i neki trofej. Džad je takođe bio dobar jahač i imala je divna sećanja na njihove zajedničke jahačke šetnje Hajd parkom u rana letnja jutra. Ponovo ju je uhvatila tuga dok je gledala ovaj poznati prizor.
„Signor Barone je odličan jahač“, rekla je Ernestina, trgavši je iz misli. „Radove na imanju nadgleda a cavallo, jašući, umesto da ide okolo automobilom.“
I očito ga uvek prati i ljubavnica, pomislila je Veniša tupo. Došla je u iskušenje da upita domaćicu za mladu devojku koju je jutros videla u sedlu, ali je ipak odustala. Ko čeka, dočeka, rekla je sebi filozofski.
„A ovde živi Antonio“, promrmljala je Ernestina dok su prolazile pored kućice kraj štale. Bila je veća od Sirene ali ne tako ljupka. Veniša je iznenada shvatila da sigurno tu živi i Alegra, i jedva se savladala da ne pita za nju.
Garaža je bila blizu štala. Porše je čekao unutra i Veniša je primetila da je opran od blata posle vožnje po oluji. Ključ je bio u kontakt-bravi.
„State attenta, vozite polako, le strade sono molto insidiose, putevi su prilično nesigurni“, upozorila ju je Ernestina dokje Veniša seđala za volan.
„Ne brinite, ja sam dobar vozač.“ Mahnula je domaćici dokje polazila prema velikoj ulaznoj kapiji.
Predeo koji se širio oko puta ka Kala Pikoli bio je potpuno drugačiji od vrletne lepote Mirađa, ali jednako lep. Seoce s kućicama, plažom, vinogradima i malom crkvom izgledalo je kao igračka pod jarkim suncem. Dan je bio divan, potpuno drugačiji od onog juče. Veniša nije mogla da poveruje da vozi istim putem kojim je išla i pre manje od dvadeset četiri časa. Kako se približavala Porto Santo Stefanu, obala je nudila prekrasan pogled, mada ne tako dramatičan kao na prilazu Mirađu. Ovde su kapije od kovanog gvožđa vodile ka privatnim plažama i milionerskim vilama; a iza njih je obalski put vodio do kamenih kuća obraslih u

puzavice, poredanih na samoj obali, i do jarko okrečenih kućica čije su kamene stepenike zapljuskivale plave vode Tirenskog mora.
Kad je stigla do luke, Veniša je ostavila kola na parkingu. Grad je bio moderan, s čistim, lepim prodavnicama i ljupkim kafeterijama, i s luksuznim hotelima s mnoštvom terasa i opet sveprisutnim ružama. Ovde nije bilo mnogo šta da se radi, osim da se ide u šoping, lenčari na suncu, pliva ili plovi po plavom moru. Veniša je svratila da kupi nekoliko razglednica, a jedan pogled na novinske naslove rekao joj je da je aerodrom u Pizi ponovo otvoren i da se saobraćaj odvija bez zastoja. Đovana bi sigurno volela da je što pre čuje, ali Veniša zbog nečega nije želela da telefonira kumi već je poslala SMS da je bezbedno stigla, a osim toga, nije imala ništa novo da joj kaže jer se klijent još nije ni pojavio.
Pijaca, s tezgama punim raznobojnog povrća, kobasica i sireva, kao i suvenira, neizbežno je privukla njeno umetničko oko. Našla je kafeteriju na otvorenom s veselom prugastom tendom, pa je sedela pod crvenim suncobranom i pijuckala caffe shakerato iz široke čaše. Fabricio joj je otkrio ovaj divni napitak od espreso kafe, mućkane u šejkeru s ledom i šećerom. Veniša je smatrala da je to najlepše osveženje po vrelom letnjem danu. Morala je da se osmehne kad je pomislila na svog kolegu. Zašto ne bi dala šansu Fabriciju? Lep je, ima divnih osobina, bio bi odličan partner nekoj ženi. Nekoj ženi... ali njoj ne, ni slučajno! Nju privlače samo komplikovane, izmučene duše, pomislila je mračno... slaba je na patnju, kako je govorio njen otac.
žene na tržnici, uglavnom sve pod crnim maramama, očito su bile domaćice iz Porto Santo Stefana. Dok su kupovale, gurkale su se i muvale, okretale se i cenkale, baš kao sve domaćice sveta, a njihova crna odeća samo je naglašavala blistavo sunce i duboke senke, boje voća, povrća i cveća. Veniša je toliko uživala u prizoru oko sebe da je požalila što nije ponela blok za crtanje. Ipak, dosetila se da zatraži papir i olovku od konobara i ubrzo se dala na posao.
Pločnikom pred njom prolazili su ljudi svih mogućih uzrasta i nacionalnosti, a Veniša je uspela da čuje odlomke razgovora na barem pet-šest jezika. Ipak, najviše ju je iznenadio smeh koji je odjekivao na sve strane, izrazi sreće na licima i starih i mladih. Očito su turisti iz celog sveta dolazili u Porto Santo Stefano kako bi uživali, i to na način koji je istovremeno jednostavan, zdrav i prijatan; potpuno različito od užurbanih aktivnosti u Veneciji i drugim svetskim gradovima koje je posetila.
Popodne je prosto proletelo. Sat na crkvi izbio je pet puta; sunce će uskoro početi da zalazi. Roba je odavno sklonjena sa tezgi. Brodići su iskrcavali poslednje putnike i plaža je odjednom postala tiha. Poslednji šetači uputili su se ka hotelima.
Bilo je vreme i njoj da pođe. Veniša je platila račun i nekako nevoljno krenula ka kući. Posle ovako prijatnog popodneva, osećala se odmorno i mirno, spremna da se suoči sa svime što će joj naredni dani doneti. Znala je da, šta god da se desi, po Paolovom povratku više ništa neće biti tako.
* * *
Veče je bilo mirno. Veniša je sedela na terasi svoje kućice, Sirene, pijuckajući hladno belo vino i pokušavajući da se posveti knjizi o budističkoj filozofiji koju je kupila posle susreta s Ping Luom. Presvukla se u belu pamučnu haljinu bez rukava i raspustila je kosu, puštajući je da joj pada preko ramena. Pogledala je ulevo, prema tamnocrvenom suncu koje je polako zalazilo za horizont, ostavljajući zlatne mrlje na površini mora, glatkog poput jezera. Desno od nje, seoski predeli iza linije drveća delovali su nekako plavičasto zbog kontrasta s bledim cvetoni jabuke, a kako su se senke izduživale, nijanse su postajale sve tamnije. Stare cigle pomoćnih zgrada postale su ljubičaste i kao da su blistale sopstvenom svetlošću. Osvetljenje je bilo fantastično: plamenonarandžasta, jarkoružičasta i ponegde spokojnoplava boja postepeno su uzmicale kako se primicao sumrak.

Mirađo joj se širio pred očima, ugnežden između obale i brda, potpuno odvojen od civilizacije. Bilo je u ovom mestu nečega toliko lepog da odgovara samo zaljubljenima; ova bestidna ljupkost može da odgovara samo parovima. Da, Veniša je razumela zašto Paolo nije nikoga dovodio u ovaj raj na zemlji u kom je on bio kralj, a Alegra njegova kraljica. Presekao ju je bol u plućima, tako da je jedva mogla da diše jer je shvatila da njoj ovde nije mesto.
Ponovo je uzela knjigu: i postići stanje u kom želje i osećanja nestaju, pročitala je i opet je spustila. Nasmešila se kao krivac: odvajanje od želje je stvarno dalek cilj kad čak i pomisao na Paola s nekom drugom ženom može da izazove u njoj tako neshvatljivu ljubomoru. Zašto ju je nagovorio da dođe ovamo? Da li pokušava da je povredi zato što je odbila da postane još jedna njegova ljubavnica? Veniša je uzdahnula, gledajući baštu i sve tamnije boje. Kako čudno izgleda ovaj predeo pod sve slabijim svetlom. Večernji vazduh mirisao je na zemlju koja se hladi, i čulo se mnoštvo sitnih zvukova. Osetila je nemir: gde je Paolo i zašto nije već stigao? Let od Pize do Porto Santo Stefana traje samo dva i po sata. želela je da ga vidi, iako je znala da će se tada njena zbunjenost samo produbiti umesto da nestane. Ispila je vino i pošla da prošeta baštom. Oduvek je mrzela čekanje!
Bilo je doba kad se vidi Večernjača, pre nego što mesec zatvori krug oko sunca i zapljusne doline srebrnim sjajem i oštrim senkama. Niska svetala bila je razapeta duž čitave obale. Bašte oko Mirađa ležale su u nemoj lepoti, i Veniša je otišla do šumovitog dela koji je primetila još po podne, koji se spuštao do balustrade s pogledom na more. Za to vreme ptičja pesma postepeno je utihnula. Ĉuo se još samo kreket žaba iz jezerceta pored kojeg je prošla na putu nizbrdo i povremeni glas zrikavaca.
Nije provela mnogo vremena tamo, zadubljena u misli, odsutno posmatrajući pejzaž, kad je postala svesna nekakvog pokreta u senci. Trgla se i naglo se okrenula, prenuta iz sanjarenja. Srce joj je poskočilo u grudima, ali ostala je nepomična; ruke i noge bile su joj preteške, iako su pulsirale od života. Možda je to posledica ovog naizgled užasno dugog čekanja, iako nije prošlo ni dvadeset četiri sata otkako je stigla u Mirađo, ali bila je odjednom oštro svesna Paolovog prisustva, svesnija nego ikada ranije.
On je izašao iz senke i nepomično stao. Nemo su se gledali kroz sumrak, kao da se ne poznaju. Za trenutak su bili potpuno sami na svetu, izdvojeni od svega u ovoj šumici pod zvezdanim nebom, a njihove duše razmenjivale su poruke koje usne nisu mogle da izgovore. Paolove oči zagledale su se upitno u njene. Između njih je trajao nekakav neobičan dvoboj napetosti. Venišino srce kao da je podivljalo, imala je utisak da joj se tetura u grudima. On je bio toliko blizu da ga je čula kako diše i videla je jedva primetno podrhtavanje njegovih usana.
A onda, baš kad je pomislila da neće moći da izdrži ni sekundu duže ovu bolnu napetost, Paolo je pružio ruke ka njoj. Bio je jedva metar daleko; bilo je dovoljno da ih prihvati. A ipak, nije mogla da natera sebe na to; onaj jutrošnji razgovor s prekrasnom amazonkom ostavio ju je povređenu i uvređenu, i zato je sad nemo i prkosno stajala, a oči boje ćilibara plamtele su joj od ozlojeđenosti koja je narastala u njoj otkako joj je Umberto saopštio činjenice. Kako se Paolo usuđuje da je dovede ovamo, u svoje ljubavno gnezdo!
„La persona che e assente ha la sua scusa con lui.“ Gledao ju je pravo u oči, a onda je polako spustio ruku. „Izvinjavam se što nisam bio tu da te dočekam, cara, ali našao sam se u vrlo nezgodnom položaju. Svi planovi i dokumentacija za projekat o kojem ćemo govoriti narednih nedelja ostali su mi u prtljagu u avionu, a osim toga pratio sam važnog klijenta kojeg nisam mogao tek tako da ostavim.“
Veniša se odlučila za neusiljeni ton. „Nema razloga za izvinjenja. Lepo si rekao, osoba koja je odsutna doneće svoje izvinjenje, a tvoje je sasvim prihvatljivo.“
U očima mu se pojavio nagoveštaj osmeha. „Eccellente, dakle i dalje smo prijatelji?“ Ponovo joj je pružio ruku.
Veniša ju je za trenutak pogledala, ali je nije prihvatila.

„Ako ti tako kažeš“, odgovorila je.
„Mislio sam da si odlučila da ne želiš ovaj posao. Ali ipak si stigla ovamo, cara, zar to nije ono što je jedino važno?“
Veniša ga je pogledala, i bes je za trenutak nadjačao bol. „Dozvoli da te podsetim da sam ja samo radnik kod Bjankija i Lombardija. I da sinjora Lombardi ne veruje u protekciju prema tome, mene nisu mnogo pitali.“
Paolo je kratko, žalosno uzdahnuo. „žao mi je što to čujem, cara. Ĉinilo mi se da uživamo u društvu jedno drugog, i da si došla ovamo zato što si i ti toga svesna. Ljudi uvek misle da mogu da zanemare svoja osećanja, ali to je kao da otkineš deo sebe ako pokušavaš da ti neko ne bude drag.“
„Drag?“ Veniša se kratko, prezrivo nasmejala. „Mi se jedva poznajemo.“
Paolo je prišao korak bliže i zagledao se u nju, opet s onim čudnim izrazom lica. „Imaš drveno srce?“
Ovo pitanje ju je zbunilo. „Ne.“
Njegove plave oči bile su nepomične i tamne dok su gledale pravo u nju. Polako su skliznule preko njene vitke prilike obučene u belu haljinu, a ona se osetila kao da je prešao dlanom preko nje. „Ako se dobro sećam, nemaš ni neosetljivo telo, zar ne?“ Glas mu je bio tih i promukao.
Veniša je osetila da joj obrazi gore i naglo se okrenula od njega, očajnički tražeči pogledom neki način da pobegne odatle, iako joj je srce treperilo od moćnog sećanja na ne tako daleko veče koje su proveli zajedno.
„Nemoj ići, carissima mia“, rekao je on tiho.
„Ne zovi me carissima. Nisam ja tvoja najdraža“, prasnula je.
„A ako sam se zaista zaljubio u tebe, šta bi onda radila?“
Njegove reči su uznemirile Venišu mnogo više nego što je želela da pokaže, i nije mogla da podnese dubinu njegovog pogleda, pa je planula i rekla prvo što joj je palo na pamet. „Da li si me zato doveo u svoje ljubavno gnezdo? Zar ti jedna žena nije dovoljna da ti greje postelju, signore? Ili si odlučio da pokvariš uobičajeni sistem l’Amante delle Quattro Stagioni?‘
Za trenutak joj se učinilo da vidi bolan izraz na Paolovom licu. „Dakle, takvo mišljenje imaš o meni, Veniša? Vidim da si slušala zlobne jezike. Niko neće prenositi glasine o vrlinama drugih osoba. Ljudi koji se bave ogovaranjem obično imaju neke zadnje namere.“
„Moj otac rado citira Vinstona Ĉerčila: Užasno mnogo laži se širi svetom, a najgore je što je bar polovina toga istina. Glasine koje sam ja čula o tebi, Paolo, potiču iz više izvora. Da li ćeš poricati da si notorni ženskaroš? Koliko ja vidim, ljubav je za tebe igra, nalik na muzičke stolice, a ti je igraš kad god si u Veneciji... to je prevrtljiva i okrutna igra, u kojoj ja ne želim da učestvujem.“
Paolo je stisnuo usne. „Nije pošteno, Veniša. Osudila si me a nisi saznala sve činjenice.“
„Nisam te osudila. Zašto bih to radila, kad nisam zainteresovana? Došla sam ovamo zbog posla, a naš odnos biće strogo poslovan.“
Videla je kako se Paolu grče vilice i nešto mu je prešlo preko očiju, nešto nalik na sićušni blesak izazova zbog kojeg su mu oči izgledale kao blistavi safiri u polumraku. Osetila je da joj se srce steže dok ga gleda njena izdajnička čula reagovala su na plamen želje koji se jasno video na tom licu; a ipak, znala je da negde duboko u sebi oseća i nežnost prema ovom čoveku, od koje je mogla smesta da se rastopi.
Za trenutak se pokolebala, i on ju je uhvatio za ruku. Pitala se da li će osetiti njen ubrzani puls, pošto ju je smesta obuzela želja za njegovim dodirom. Za nekoliko otkucaja srca divlji bes se pretvorio u nešto potpuno drugačije, i oboje su to mogli da osete.
Paolo ju je nežno povukao k sebi, i dalje je držeći za ruku, a Veniša nije ni pokušala da ga spreči.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Empty Re: Hana Filding-Noć karnevala

Počalji od Mustra Sre Maj 02, 2018 2:00 pm

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Image
U zaklonu među drvećem osećala se kao da je on bog koji bira sebi smrtnicu. Sad

se nije usudila čak ni da podigne pogled na njegovo grubo, muževno lice. Sve se dešavalo nekako usporeno, ali neizbežno, tako da je bila duboko svesna svakog detalja. Obujmio je njenu bradu svojim širokim, snažnim dlanom i podigao joj glavu k sebi, ali nije je odmah poljubio; umesto toga, samo ju je gledao, oštro kao da joj pretražuje dušu.
Veniša je osećala čudno podrhtavanje butina, uz bol duboko u utrobi, želju da razdvoji usne pred njegovim ustima, ali on se nije pomerao. Iako je stajao tik pred njom, ona je želela da bude još bliže i jedva primetno se izvila k njemu. Pustio joj je ruku i položio joj dlan na krsta, privukavši je uz svoje čvrsto, uzbuđeno telo, tako da je jasno videla koliko je želi, a ona je na to nagonski zabacila glavu. Pogledali su se u oči; dah im se stapao... ali on je i dalje nije ljubio.
Veniša je osećala da joj srce tuče sve brže i znala je da treba, da mora odmah da prekine ovo, ali svest o njegovoj želji delovala je na nju kao nekakva mamuza, terajući je dalje. Vrelina koja se širila kroz tanku tkaninu njegove košulje bila je prosto opipljiva, a njene bradavice su se ukrutile ispod haljine. Prestalo je da bude važno sve na svetu osim Paola. Pomerila se još malo ka njemu, podižući lice ka njegovom, preklinjući ga pogledom đa okonča napetost, jer svaki delić njenog tela govorio je koliko ga želi i koliko je spremna da mu se preda. Razdvojila je usne, osećajući sopstveni dah kako prolazi kroz njih, nalik na krila neke male ptice koja leprša u kavezu u želji da se oslobodi ali je ipak vezana čežnjom jačom od svake rešetke. Paolo je veoma nežno prešao kažiprstom duž njenih usana, i nju je obuzela neizdrživa želja za poljupcem. Tek tada je sagnuo glavu i položio usne na njene, prigušivši njeno tiho ječanje.
Oh, kakva slast u poljupcu! Venišino srce treperilo je od siline emocija. Bilo je nečeg neizmerno nežnog u načinu na koji ju je poljubio, tako da je svaka pomisao na odupiranje nestala pod talasom dubokog osećanja. Nagonski je podigla ruke i stegla ga za moćne mišice. Zelenilo se kovitlalo oko nje dok su joj se usne pripijale uz njegove i upijale svaki njegov dah.
Onda je osetila njegov jezik koji je počeo da se poigrava, izazivajući je, kružeći oko njenih usana, dok ju je grlio jednom rukom a drugom joj milovao kosu, provlačeći prste kroz svilastu grivu i ponovo je gladeći, zapljuskujući je toplinom dodira, tako da joj se plamen širio kroz butine i dovodio je na ivicu groznice. Veniši je potiljak uvek bio veoma osetljiv i sad se nesvesno setila jedinog muškarca s kojim je ikada bila, jedinog koji je istraživao njeno telo pedalj po pedalj, i koji je znao svaku njenu osetljivu tačku gotovo bolje od nje same. To je bilo sećanje puno bola i snova koje nije nestalo u dodiru sa stvarnošću Džad, rekao je daleki glas u njenoj glavi; Džad, ljubav njenog života, jedini muškarac s kojim je spavala i s kojim je otkrila čudesne tajne sopstvenog tela. Džad, otac njenog nerođenog deteta.
„Oh, Džade'„ Prigušeni jecaj otrgao joj se s usana.
Paolo ju je istog časa odgurnuo. Gledao ju je kao da ga je upravo ošamarila. Videla je da mu je lice napeto, naglo prebledelo, i da mu se guste obrve grče. Ĉutke ju je gledao, lica ispunjenog gorčinom, dok su mu se nozdrve širile. Bes koji je blesnuo u njegovim očima u trenutku je ugasio svaku žudnju u Venišinom telu.
„Nisam ja tvoj Džad, signorina, taj za kojim toliko drhtiš od strasti. U slučaju da si zaboravila, moje ime je Paolo“, zarežao je grubo, a svaka njegova reč bila je poput udarca bičem. Progurao se pored nje i bez osvrtanja nestao u tami.
Veniša je ostala sama pod zvezdama, drhteći, obgrlivši samu sebe, svesna želje koja je i dalje pulsirala u njoj poput groznice, jer njeno telo je žudelo za zadovoljstvom koje nije doživelo, a čežnja koja je prodrla i u same kosti polako se pretvarala u istinski bol.
Svet se polako pojavio oko nje, ali ona je i dalje bila nesigurna i zbunjena. Džad... uvek je bio Džad... morala je da se suoči s činjenicom da ga nije prebolela, i da možda nikada neće. Odjeci prošlosti uvek će je progoniti. Pošla je ka kućici. Kad se našla unutra, bacila se na krevet i zagnjurila lice u dlanove.

Kad je pola sata kasnije Ernestina došla da je pozove na večeru, našla je mladu ženu kako leži u mraku, zagledana u zvezdano nebo koje se videlo kroz otvorene prozore, tako da je noćni vetar duvao preko nje dok je osluškivala šapat talasa na obali koji se mešao s njenim mračnim mislima.
„Signor Barone vas čeka za večeru, signorina.“
O ne! Večeras neće imati snage da se ponovo suoči s Paolom. Radije će sačekati jutro, tada će verovatno imati vremena da malo umiri zbunjeni mozak. Ponela se stvarno užasno, a ako ga večeras ponovo vidi, to će biti zaista nepodnošljivo.
„Molim vas, prenesite moja izvinjenja sinjor Baroneu. Imam strašnu glavobolju. Biće mi bolje posle prospavane noći, sigurno. Verovatno me je uhvatila sunčanica, ali sutra ću biti spremna da počnem s poslom.“
Ernestina ju je zbunjeno gledala i Veniša je osetila da joj obrazi gore pod njenim ispitivačkim pogledom.
„Da vam donesem poslužavnik s jelom, ili makar samo činijicu pileće supe?“
„Neka, hvala. Stvarno, ovo je bio naporan dan i potreban mi je san. Ujutro će sve biti u redu.“
„Kako želite, signorina. Preneću vašu poruku. Mislim da će signore biti veoma razočaran. Buona notte, signorina, spero che vi sentirete meglio la matina, nadam se da će vam ujutro biti bolje.“
„Grazie, Ernestina. Buonanotte, i prenesite sinjor Baroneu moje iskreno izvinjenje.“
„Svakako, signorina. Lepo spavajte.“
Pošto je Ernestina otišla, kućica je ponovo utonula u tišinu. Veniša je uzdahnula. Ustala je i prišla prozoru koji je gledao na dvorište sa štalom. Paolo će biti razočaran nekoliko trenutaka, ali brzo će zaboraviti sve probleme u naručju Antoniove prekrasne nećake, pomislila je gorko.
Pri toj pomisli u njoj se ponovo javio onaj duboki bol. Šta joj je, za ime sveta? Pre nekoliko sati maltene je rekla Paolu da ide do đavola, a onda se prosto bacila na njega, ošamućena od želje da li to samo njeno telo željno seksa reaguje na dodir muškarca? Ne! Odbacila je tu misao čim se pojavila. Paolo ju je podsećao na Džada po tako mnogo stvari da je očito projektovala svoju ljubav prema nekadašnjem ljubavniku na ovog italijanskog tajkuna. Zaklopila je oči pred ovim užasnim saznanjem, koje je očito bilo jedino moguće objašnjenje njenog neobičnog ponašanja. Uostalom, sad više i nije bitno, zaključila je. Dobro je znala šta Paolo svakako misli, i obuzeo ju je užasan stid. Stvarno je totalno zabrljala; sad će on nju izbegavati. A čak i da nije sve pokvarila, zar nije upravo sada opasnije nego ikada da se spetlja s čovekom zvanim l’Amante delle Quattro Stagioni?

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Empty Re: Hana Filding-Noć karnevala

Počalji od Mustra Sre Maj 02, 2018 2:01 pm

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Image


Paolo je usuo duplu količinu skoča u tešku kristalnu čašu, prineo je usnama i otpio veliki gutljaj. Stajao je kraj prozora u spavaćoj sobi, s pogledom na more, a knjiga koju je bezuspešno pokušavao da čita ležala mu je na grudima dok su mu oči bludele obuzete mračnim mislima.
Prostrana odaja bila je izrazito muževno nameštena, s hrastovim krevetom pod baldahinom i veličanstvenim renesansnim garderoberom, dve udobne fotelje presvučene plavom kožom i velikim okruglim stolom u samoj sredini. Zidovi su bili svetloplavi, puni uljanih slika lokalnih umetnika koje je Paolo pomagao. Prekrasna vaza od muranskog stakla s ukusnim cvetnim aranžmanom i fantastična renesansna komoda s fiokama, identična garderoberu, stajale su između dva visoka prozora. Pozlaćeni luster koji je visio s bele tavanice mogao bi se opisati kao vrhunac lepote Starog sveta s daškom savremene prefinjenosti.
Paolo je razmišljao o tajanstvenoj Veniši. U njoj je video silinu i oprečnost. Bilo je u njoj nečeg istovremeno devojačkog i zrelog; delovala je nedužno, a u isto vreme iskusno. Pogled joj je bio pun iskrenosti, ali i neke tajne kada je razmišljala ili procenjivala. Osećao je da to procenjivanje često ima veze s njim. Paolu se činila mnogo zrelijom nego što bi bila po godinama imao je utisak da je doživela već mnogo toga.
Venišin izgled bio je pun suprotnosti takođe. Iako su se u dugim rukama i nogama videli energija i ženstvenost, retko je viđao tako gracioznu ženu, osim među balerinama izazivačka privlačnost, a ponekad nepomična ljupkost letnjeg cveta. I ko je taj Džad čovek za kojeg je Paolo sad bio siguran da je razlog što je Veniša naizmenično topla i hladna, jednog trenutka opire se njegovom udvaranju a u sledećem drhti od želje pod njegovim dodirom? Je li to bila ludost što joj se uporno udvarao, što je dozvolio sebi da sanja o ljubavi ove odlučne, izluđujuće, komplikovane žene, toliko lepe da je verovao da bi se mogao potpuno izgubiti u silini njenih zlatnih očiju? Dozvolio je sebi da veruje da bi i ona mogla zavoleti njega, čak i pored mračnog tereta koji ga je svuda pratio...
Obuzeo ga je nalet ledenog besa kad je pomislio kako se Veniša ponaša prema njemu otkako su se upoznali. A sad je čak, u zaboravu strasti, izgovorila ime drugog muškarca! S druge strane, ona nije žena koja bi se olako prepustila: svakako je taj Džad nekadašnji momak, ali momak koji joj je veoma mnogo značio. Možda ljubavnik... ili verenik... možda čak i muž? U jedno je bio siguran: taj čovek ju je povredio i rane su još bile bolne. Moraće se osloboditi ove strašne ljubomore i nastaviti dalje. Već je izgubio suviše veliki deo života i ne može se zadržavati pred preprekama; nije želeo da izgubi i Venišu. K njoi ga je vuklo nešto mnogo moćnije nego što je razaznavao, zasenjujući sve ostalo.
Začulo se kucanje na vratima.
„Avanti.“ Paolo je spustio knjigu na stočić, ali nastavio da gleda kroz prozor.
U sobu je ušla prekrasna mlada žena krupnih tamnih očiju i guste kose crne kao gar, rasute preko ramena. Nosila je duboko izrezanu crvenu spavaćicu od svetlucavog mekog satena, pod kojom su joj se jasno ocrtavali kukovi i nabrekle bradavice.
„Ne mogu da spavam“, šapnula je i obgrlila ga oko struka, prislonivši se celim telom uz njega i položivši mu obraz na leđa.
Paolo se odmakao i oslobodio se njenog zagrljaja. „Šta ćeš ti ovde, Alegra?“
Njoj su se za trenutak oči smračile zbog odbijanja. „Više uopšte nemaš vremena za mene, Paolo.“
„U ovom trenutku imam mnogo briga.“

„To nije razlog da večeraš sam u sobi“, napućila se ona.
„Protekla dvadeset četiri časa bila su za mene veoma naporna. Juče jedva da sam spavao, pošto nisam uzeo sobu u aerodromskom hotelu. Trebalo je da pista bude raščišćena posle nesreće još iste noći, pa sam se nadao da će aerodrom biti ponovo otvoren najkasnije do jutra.“
„To nije nikakvo izvinjenje“, odbrusila je ona. „Mogao si da večeraš sa mnom pa onda da odeš u svoju sobu, kao obično kad se vratiš s putovanja.“
Jedan pogled na Alegru pokazao je Paolu da je devojka večeras posebno drska. Provukao je prste kroz kosu. „Nadoknadiću ti to, cara“, obećao je, pokušavajući da deluje skrušeno, „ali večeras stvarno nisam raspoložen za društvo.“
Alegra se podbočila i zagledala se Paolu u oči. „Ko je ona žena što živi u Sireni? Kaže da je arhitekta i da radi na nekom tvom projektu.“
„Da, tako je.“
„Kakvom projektu? Nisi mi pominjao nikakav novi projekat.“ Glas joj je bio pun optužbe.
Paolo se mračno osmehnuo. „Cara, ja ti ne govorim sve o svojim poslovima.“ „Ne govoriš mi ništa“, bunila se ona.
„Zar moramo večeras o tome, cara?“
„Zašto me odguruješ od sebe, Paolo?“
„Oduvek znaš kakav je dogovor, Alegra. Nisam se predomislio. Ti pokušavaš da promeniš prirodu našeg odnosa. Odavno sam ti rekao da to ne dolazi u obzir.“
Alegra je ponovo pogledala Paola u lice, a onda je spustila ruke. „Ali ja te volim, amore mio“
„I ti si meni veoma draga“, nasmešio se on.
„Ali ne dovoljno, očigledno.“
„Dio mio, Alegra...“
„Ja te dobro poznajem, Paolo, suviše dobro. Ne liči na tebe da donosiš posao u Mirađo, a pogotovo ne liči na tebe da dovodiš neku ženu ovamo. Ta žena ti znači mnogo više nego što si spreman da priznaš.“
Okrenuo joj je leđa i podigao paklu cigareta koja je stajala na stočiću kraj kreveta. „Odnos između mene i sinjorine Aston Montegju je isključivo poslovan.“ Nije želeo da je gleda u oči, da ne bi prozrela njegovu laž.
„Mogla je da odsedne u hotelu u Porto Santo Stefanu, kao svi poslovni prijatelji.“
Paolo je otvorio paklicu i pripalio cigaretu, a onda je spustio upaljač na sto. Dim se kovitlao oko njega.
„La Sirena je tu“, mahnuo je rukom. „Pre ili kasnije morao sam renovirati kućicu. Osim toga, radi se o dugom i komplikovanom građevinskom projektu koji će trajati mesecima i moram imati arhitektu pri ruci.“
„Znači li to da će signorina živeti u Mirađu mesecima?“ užasnula se Alegra, šireći oči.
„Ne u Mirađu, nego u Sireni, mada ni jedno ni drugo ne bi uticalo ni na tvoj ni na moj život. Dio mio, imanje je dovoljno veliko da se ne sudaramo na njemu, zar ne?“
„Videla sam koliko si se posvetio renoviranju Sirene, i koliko si novca uložio. Više nego što bi se očekivalo za tako malu kuću.“
Paolo se okrenuo prema njoj, izdahnuvši pramen dima. „Da li sam ikada zakidao na nekom projektu, ili bilo čemu drugom u životu?“
„Možda i nisi, ali obično ovakve stvari prepuštaš svojim radnicima.“ Alegro je šarala prstom po ploči stola, i dalje napućena. „Caki Ernestina i Antonio su se čudili koliko si bio izbirljiv pri planiranju svakog detalja pred njen dolazak. Koliko čujem, insistirao si da lično nabereš ruže za dnevnu sobu.“
Paolo je primetio prizvuk ljubomore u Alegrinom glasu. Za trenutak je vladala tišina;

iskapio je preostali viski iz čaše.
„Alegra, ova ljubomorna scena je potpuno neprimerena. Ponašaš se kao razmaženo dete.“
„Veoma je lepa“, dodala je poluglasno.
Paolo se osmehnuo. „Sledeći put ću se postarati da angažujem neku ružnu osobu.“
Prostrelila ga je pogledom. „Ne budi neozbiljan.“
„A ti se ne ponašaj nerazumno i detinjasto.“
„Nisi mi rekao ni reči o tome čuvao si tajnu, što dokazuje ono što sam maločas rekla. Ta žena ti znači mnogo više nego što si spreman da priznaš.“
„Možeš ovome pridati značenje kakvo god želiš, cara, samo izvoli, ali da znaš da ti ne dugujem nikakvo objašnjenje“, odlučno je rekao Paolo.
Alegra mu je prišla. Sporim, mačkastim pokretima smaknula je spavaćicu s ramena i pustila je da padne na pod. Podigla je ruke i zagrlila Paola oko vrata, pripivši se uz njega. „Nisam znala da te privlače krute, hladne nordijske žene“, mrmljala je. „Nekako mi se činilo...“
„Slušaj, ovaj razgovor je besmislen, to znaš i sama.“ Paolo se odlučno odvojio od nje, podigao spavaćicu i pružio joj je. „Alegra, ovo je neprijatno i tebi i meni. Moraš imati ponosa; gde ti je samopoštovanje?“
Nastupila je neprijatna tišina, prekidana samo tihim mrmorom mora koji je dopirao kroz otvoren prozor. Alegra je pocrvenela i Paolo je video da je na ivici suza dokje drhtavim rukama oblačila spavaćicu.
Glas mu je postao blaži. „Nisam hteo da te povredim, cara. Bez obzira na to šta sad misliš, ti mi mnogo značiš.“ Polako ali odlučno poveo ju je ka vratima.
Alegra ga je odgurnula. Njene savršene dojke podigle su se kad je udahnula duboko, ponosno uspravljajući glavu da ga pogleda pravo u oči, kao da bi ga najradije spržila pogledom.
„Zažalićeš zbog ovoga, Paolo“, promrmljala je, a donja usna joj je podrhtavala uprkos naporu da se savlada. „Možda si navikao da se prezrivo ponašaš prema ženama, ali ja sam drugačija! Ta Engleskinja te ne poznaje tako kao ja. Veruj mi, postaraću se da zažališ zbog svake reči koju si mi večeras rekao!“
Paolo ju je gledao obazrivo. „žao mi je ako tako osećaš, cara. Ja nemam sebi šta da prebacujem. Slobodno mi preti koliko god želiš, ali večeras mi pogotovo ne treba melodramatična scena s histeričnom devojkom.“
Alegra ga je prostrelila pogledom pre nego što je izletela iz sobe, držeći glavu visoko.
Paolo je uzdahnuo i okrenuo se prema prozoru. Sta da radi s Alegrom? Već je navikao na njene ludorije. Dešavalo se to svaki put kad bi se vratio s poslovnog putovanja, ali večeras je stvarno preterala. Počela je da izmiče kontroli, i on se zabrinuo jer je pokazivala sklonost ka manipulaciji.
„žene!“, promrmljao je.
Ponovo se u mislima vratio Veniši. Do maločas je bio besan na nju, ali to je prošlo i pogled mu je bio pun ljubavi, ljubavi kojoj je konačno dopustio da mu preplavi srce: a ipak, bio je i zabrinut prva ljubav u mom kratkom životu, pošto se ne sećam nijedne ranije, pomislio je i osmehnuo se kiselo. Ali da li je ovo nemoguća ljubav? Od te pomisli obuzela ga je panika na nekoliko sekundi. Veoma dugo smatrao je da nijedna žena neće moći da voli čoveka kao što je on, čoveka bez života, čoveka-senku; ali sad je to prošlo. Morao je da se odupire takvom pesimizmu: evo, imao je sreće da dobije priliku za ljubav, sad kad mu je trideset osam godina.
Pitao se da li Veniša spava. Ernestina je rekla da je bila u krevetu, zbog glavobolje, kada je došla da je pozove na večeru. Nije ni čudo što želi da ga izbegava kad je onako odjurio, obuzet ljubomorom i besom. Paolo je želeo Venišu više nego što je ikada želeo neku

ženu a imao je žene, mnogo žena, svih vera i rasa, kako bi popunio prazninu koju je amnezija stvorila u njegovom životu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Empty Re: Hana Filding-Noć karnevala

Počalji od Mustra Sre Maj 02, 2018 2:01 pm


Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Image


Mašta ga je odvela pravo u sobu u kućici dodeljenoj Veniši. Zamišljao ju je ispruženu na krevetu, i sebe kako prelazi pogledom preko njenog gotovo nagog, divnog tela, dok joj provlači prste kroz gustu, svilastu kosu, a znao je da bi uzdrhtao od slasti kad bi to zaista učinio. Zamišljao je njene usne, blago razdvojene, kako ga pozivaju na greh, kako ga puštaju da je potčini svojoj volji istovremeno ga potčinjavajući njenoj erotskoj moći. Usne su mu bridele od želje da istraži krivinu Venišinog obraza, liniju njenog vrata i onu čulnu udubinu ispod samog grla koja kao da je stvorena za dodir muških usana. A želeo je i više od toga, da istraži svaki skriveni deo njenog tela, da zavuče jezik u dubine njene bolne želje.
žudeo je da dodirne njene oble grudi, koje je mogao samo da zamišlja ispod one tanke haljine koju je večeras nosila. želeo je da joj svuče tu haljinu čim ju je ugledao. Ta haljina, kroz koju je mogao da joj oseti bradavice nabrekle od želje dok su mu dodirivale grudi, skoro ga je oterala u ludilo od silne želje da je pokida i uzme Venišu tad odmah, da se izgubi u njenoj mekoći, da oslobodi bujicu onoga što su oboje želeli, što im je oboma bilo potrebno.
Maštarija je bila skoro dovoljna da oslobodi primitivnu požudu koja mu je treperila tik ispod kože. Oči su mu bile pune strasti i gladi. Plamen u njima govorio je o neostvarenim snovima i nadama koje je još uvek gajio. Slike i misli lebdele su mu u umu, nemirne i divlje; ali to su bile samo misli, i večeras će, očito, spavati sam u svom krevetu.
* * *
Kad je Ernestina ujutro donela doručak u kućicu, Veniša se već bila obukla i spremila. Odabrala je lagani, elastični kostim s pantalonama od lana boje slame. Nekoliko sati koje je prethodnog dana provela na suncu crtajući dali su njenoj koži topli, meki sjaj, sada naglašen svetložutom bojom kompleta koji je nosila.
„Buongiorno, signorina. Nadam se da vam je danas bolje. Da li ste dobro spavali?“
„Da, dobro mi je, hvala na pitanju. Izgleda da ovaj vazduh deluje na mene, i zvuk talasa koji me tako brzo uspava. Odlično sam se odmorila.“ Lažljivice, javio se glas negde u njenoj glavi bila je bolno svesna da skoro nije ni trenula. Noć je bila vrela i puna nemira; veći deo provela je sedeći na verandi, udubljena u mračne misli.
„Gde biste želeli da doručkujete?“
„Na terasi, grazie.“
„Signor Barone čekaće vas u svojoj kancelariji u deset. Odvešću vas tamo kad budete spremni.“
Kad je ostala sama, Veniša je sela, pijuckala kafu i gledala mirni toskanski predeo, u ogromnom kontrastu s olujom koja je besnela u njoj. Nadala se da će taj mračni oblak nestati kad se neprijatni susret s Paolom završi. Onda će možda moći da produže s nekakvim normalnim, učtivim odnosom a da nijedno od njih ne pominje neprijatne događaje od sinoć. Paolo je prema Veniši postupao kao džentlmen, ali on je ipak Italijan i plašila se da će latinski mačizam, čijoj kulturi on neporecivo pripada, ipak prevladati i da on neće biti u stanju da oprosti. Već dva puta, prvo na Torčelu a potom u restoranu Lanterna, dala mu je povod za uvredu jer je brzo prelazila s lake predaje na oštro odbijanje, ali on nije ništa govorio i nastavio je da bude prijatan i opušten s njom. Nadala se da će tako biti i ovog puta, iako je njeno jučerašnje ponašanje spadalo u potpuno drugačiju kategoriju.
Ipak, pomisao na sastanak s Paolom nije bio jedini razlog zbog kojeg je Veniša ovog jutra brinula. Zašto je izgovorila Džađovo ime u trenutku strasti, kada je sve u njenom umu i telu tog trenutka bilo usmereno na Paola i ni na koga drugog? Nasula je sebi još jednu šolju kafe. Misli su joj bile u haosu; pokušavala je da zdravim razumom nadvlada emocije, ali bez uspeha.
Dobar deo neprospavane noći provela je mozgajući o tom pitanju. Iako je bila svesna

da je sećanja na Džada progone više nego ikada ranije, morala je priznati đa nije ostala budna zbog sećanja na njegova milovanja. Jeste, Paolo ju je po mnogo čemu podsećao na Džada: po visini, po širokim ramenima, po držanju i načinu kretanja, pa čak i po nekim pokretima, na primer po navici da uvek duvanjem ugasi plamen na zipu umesto da prosto zaklopi upaljač, ili da provuče prste kroz kosu kad je nespokojan.
Ali bilo je tu još nečeg: Veniša je bila svesna bolne nežnosti u Paolu, nekakve ranjivosti neobične za tako krupnog čoveka. To nikada nije primetila kod Džada, koji je, za razliku od Paola, imao oštrine u sebi. Džad je bio pravi vojnik, naučen da napada i brani, i mada nikada nije pričao o tome, Veniša je bila sigurna da je i ubijao ljude. Obojica su zračili snagom, ali to se iskazivalo na različite načine. Ma koliko se trudila, Veniša nikako nije mogla da shvati zašto ne uspeva da se oslobodi sećanja na Džada.
A onda, povrh svega, još nešto ju je dodatno mučilo. Sinoč, dokje razmišljala na verandi, Veniša je ugledala Alegru u tankoj satenskoj spavaćici kako ide od štala prema glavnoj zgradi. Pitala se koliko ova italijanska amazonka znači Paolu. Svakako je nemoguće da neki muškarac ne bude dirnut i polaskan pažnjom tako lepe i samouverene devojke devojke koja može da podstakne nečiju strast mnogo bolje od nje. Paolo je takođe strastan čovek. Sigurno se odlično slažu.
Ako je Veniša ranije i oklevala u pogledu Paolovih osećanja, plašeći se da možda nisu dovoljno duboka, ovo je predstavljalo odgovor: bila su, zapravo, nepostojeća. To saznanje predstavljalo je strašan udarac i ponovo ju je obuzelo ogromno osećanje gubitka; ali zbog čega, kad Paolo nikad nije bio njen pa nije ni mogla da ga izgubi? Uporno ga je odbijala, pa je, prema tome, samo ona kriva što je potražio utehu u naručju neke druge žene. Osim toga, ta druga žena bila je tu i pre nego što si ti došla, podsetio ju je onaj mrski glasić, uvukavši joj se u misli. Ĉitave noći ležao joj je jad na srcu poput tamnog tereta dokje satima sedela i gledala noćne senke, zvezdano nebo, čemprese, svetlucavo more, i čekala prve znake svitanja.
Sad je osećala mešavinu uzbuđenja i nervoze dok je išla za Ernestinom, koja je došla da je odvede tačno u deset.
Tog jutra Mirađo je bio okupan suncem, od kojeg je neobični žuti kamen toplo sjajio. Kad su se pred njom pojavila visoka hrastova vrata, Venišu su zbog nečeg podsetila na Paola, kao da ogromna kuća nekako odražava moć njenog vlasnika.
Ušla je za Ernestinom. Unutrašnjost kuće bila je raspoređena oko centralne galerije, koja se protezala s kraja na kraj zgrade. Iako je svakako bio osavremenjen i učinjen udobnijim, Mirađo je nekako zadržao prizvuk melanholije i romantike. U prostranom holu mešali su se mirisi cveća i voska za parket, a Veniša je bila nejasno svesna lepote potamnelib hrastovih greda, krivudavog stepeništa sa širokim, niskim stepenicama, blistave bakarne posude s plavim cvećem i mekih persijskih tepiha na uglancanom podu.
„Idem da dovedem sinjor Baronea“, rekla je Ernestina kad su ušle u Paolovu prostranu radnu sobu.
Soba je imala oblik slova U, tako da se s osam visokih prozora pružao pogled od 180 stepeni. Dobijao se utisak da se čitava soba nalazi napolju, toliko je dobro bio iskorišćen ovaj neverovatan vidik. Bila je okružena morem, stenjem i drvećem, pejzaž kao da je ulazio unutra i postajao još jedna dekorativna odlika, a pritom su prozori propuštali maksimalnu količinu dnevne svetlosti, pogotovo predveče.
Zidovi su bili blistavobeli, u divnom kontrastu s tamnim drvetom starinskog nameštaja, a naročito ogromnog renesansnog pisaćeg stola koji je stajao u zakrivljenom delu sobe. Tepisi su bili u boji zlata i crnog vina, a detalji na kauču, kao i na dve fotelje smeštene u uglu kraj vrata, dodavali su jarke detalje, što je čitavoj prostoriji davalo utisak prefinjenosti. Ovaj deo zgrade kao da je bio potpuno obnovljen, u poređenju s mračnijim, gotičkim izgledom ostatka Mirađa. Ovde je, koristeći svetlo i prostor i mešavinu starinskog i modernog dizajna, Paolo stvorio sebi savremeni prostor u istorijskom okruženju. Bilo je

veličanstveno.
Veniša je stajala leđima okrenuta ka vratima, gledajući jedinu sliku u sobi. Nalazila se na zidu iznad pisaćeg stola ogroman portret lepe, mlade, plavokose žene duboko usađenih nasmejanih plavih očiju, koja kao da ju je vragolasto gledala. Umetnik je uspeo da uhvati očitu radost življenja u njenom osmehu. To mora da jePaolova pokojna žena, pomislila je Veniša i srce ju je zabolelo zbog njega dok se pitala kako neko uopšte može izaći na kraj s tragedijom da izgubi ne samo voljenu osobu, nego i sopstveni identitet.
Prišla je naspramnom zidu, između dva visoka prozora, gde se nalazila prostrana polica za knjige. Odmah je videla da još tri slične police stoje između drugih prozora. Paolo je očito bio strasni ljubitelj knjiga. Prešla je prstima preko prekrasnih kožnih korica, koračajući duž police, i iznenada zastala kad joj je pogled privuklo nešto što je ležalo popreko, povrh knjiga.
Uzela je tu knjižicu, pesme italijanskog filozofa i pesnika Đakoma Leopardija, kome se oduvek divila. Ovo je bio kolekcionarski primerak one iste knjižice koju joj je Džad kupio kad su jednog dana lutali po antikvarnim knjižarama oko Ĉering Krosa. Srce joj se zgrčilo od iznenađenja kad ju je videla, i prožeo ju je talas bola. Da li to sudbina ponovo šalje nekakvu poruku, kako bi je pogurala ka čoveku koji kao da joj se na svakom koraku uvlačio u dušu?
Začula je zatvaranje vrata i nervozno se okrenula prema Paolu, koji je stajao iza nje, smešeći se. žurno je vratila knjigu na mesto, svesna njegovog pogleda. To je izazvalo promenu osećanja u njoj; umesto razneženosti javila se uznemirujuća, sada već poznata reakcija. Puls joj se ubrzao i grlo se steglo. Od njegovog prisustva soba kao da se smanjila. Danas je bio u crnom: tesne farmerke i košulja otkopčana oko vrata, zavrnutih rukava, i tamne naočare podignute iznad čela. Stvarno nije u redu da jedan čovek poseduje toliko muževne privlačnosti.
„Buongiorno, Veniša. Otišao sam da natočim benzin, pa sam zato malo zakasnio.“ Gledao ju je zadovoljno. „Ponovo si morala da me čekaš, izvinjavam se. La puntualitd e la cortesia dei re, tačnost je odlika kraljeva, kaže naša polovica. Ja očito nemam ni kapi plave krvi.“
Pojavio se naglo, baš kad je bila zadubljena u misli, i zatekao ju je potpuno nespremnu, kao da se tek probudila. Od njegovog glasa srce joj je ubrzano kucalo; stvarno je neverovatno koliko njen nervni sistem uporno reaguje na njegovo prisustvo. Ipak, osetila je i olakšanje i iznenađenje kad je utvrdila da je Paolo dobro raspoložen. Plašila se nelagodne napetosti, s obzirom na to kako su se sinoć rastali.
Odlučila je da prihvati duhoviti ton, pa je uspela da se nasmeši. „Mislim da bih mogla da ti oprostim, Paolo. Zapravo, čini mi se da je neko rekao kako je tačnost vrlina dosadnih ljudi. Verujem da imaš toliko obaveza da ti dan nije dovoljno dugačak.“
„Perfetto, nikako ne bih voleo da me nestrpljivo čekaš“, nasmešio se on.
„Ništa ne brini! Mi u Engleskoj kažemo: Tačnost je igra pogađanja koliko će kasniti ona druga osoba. Imaću to na umu kad sledeći put ugovorimo sastanak.“ Paolo se kratko nasmejao, a oči su mu blistale.
„ Touche, mia cara. Sad si me postidela.“
Nastupila je kratka pauza dok su se gledali u oči.
„Ovo je stvarno divna soba“, rekla je Veniša da bi promenila temu.
Paolo se široko nasmešio. Očito mu je prijao kompliment. „Kada sam kupio Mirađo, sve je bilo zapušteno. Naročito ovaj deo, koji je pretrpeo požar i maltene se pretvorio u ruševinu. Pokušao sam da obnovim kuću bez ikakvih izmena u prvobitnoj strukturi spolja, ali u ovoj prostoriji pustio sam mašti na volju.“ Glas mu je sada bio prigušen, i gledao je Venišu maltene izazivački, s poluosmehom na usnama.
Ona se nakašljala, možda malo preglasno, pokušavajući da odvoji pogled od njegovih usta. „A šta je to tvoja mašta smislila?“ upitala je s prizvukom ironije u glasu. I dalje joj je

bilo teško da ga gleda u lice.
„Poželeo sam da stvorim vezu između arhitekture i okruženja, a jedini način bio je da iskoristim ove ogromne staklene površine kako bih dobio pogled na ovu veličanstvenu okolinu.“ Gledao ju je netremice. „Da se malo raskomotimo, dobro?“
Otišli su na drugi kraj sobe. Paolo je seo za pisaći sto, a njoj je ponudio jednu od kožnih stolica s druge strane. Spustio je naočare na sto i nekoliko trenutaka kao da je prosto uživao, nalakćen na stolicu, prstiju spojenih pred licem. Posmatrao je Venišu kroz trepavice, toliko pažljivo da joj je postalo neprijatno.
Veniša se vrpoljila na stolici. Pogled joj je stalno skretao ka onoj lepotici na portretu, čiji osmeh kao da ju je izazivao. Ne samo što moram da se nadmećem sa seksi ljubavnicom, nego i sa sećanjem na prekrasnu pokojnu ženu. „I ti slikaš, zar ne?“
Paolovo pitanje trglo ju je iz misli. Veniša je porumenela, pitajući se da li je on nekako pogodio njene misli i namerno je prekinuo.
„D-da“, zamucala je, „samo malo. Uglavnom samo crtam bojim se da nije ništa
naročito.“
„Moraćeš jednog dana da mi naslikaš Mirađo, cara.“ Glas mu je ponovo bio mek, poput mlakog meda, i netremice ju je gledao. Veniša je osetila da sve više crveni. To ju je izluđivalo zašto on tako deluje na nju?
„Primetila sam sliku kuće iznad kamina u kućici.“
„Da. Toreta. Tako se zvala pre nego što sam je kupio, ali ja sam promenio ime u Mirađo.“ Preko Paolovog lica prešla je senka. Gledao je daleki horizont na blistavom moru, a Veniša je osetila da su mu i misli daleko odlutale na nekoliko sekundi pre nego što se ponovo okrenuo ka njoj, ovoga puta uz sarkastičan osmeh. „To ime činilo mi se nekako prikladnije.“
„Veoma lepo ime za prekrasnu kuću“, šapnula je Veniša i blago se osmehnula čoveku koji nije bio svestan da ona zna za njegovu tragediju.
Paolo ju je čudno pogledao, kao da proverava da li je iskrena, a onda je zatresao glavom. „Ti si veoma saosećajna, cara. Fasciniraš me...“ Dotakao je prstom svoju donju usnu i za trenutak je izgledalo da će reći još nešto, ali očito se predomislio.
Veniša ga je netremice gledala, opčinjena prizorom prsta na tim čulnim usnama, pokušavajući da se razabere u sopstvenim mislima. Ĉitavo njeno telo, srce i sva čula brideli su od želje za njim, od prvog puta kad ga je videla, ali i dalje je bila zbunjena i nije joj bilo jasno šta zapravo želi.
Paolo je naglo promenio raspoloženje i skočio iz stolice. »Andiamo“, rekao je veselo. „Hteo sam da ti pokažem snimke i planove s lica mesta pre nego što te odvedem tamo, ali mislim da bi zapravo bilo bolje da prvo obiđemo lokaciju kako bi stekla predstavu o čitavom mestu, a onda ćemo natenane razgovarati nad planovima. Ako sad krenemo, stići ćemo tamo pre nego što počne popodnevna vrućina, a u povratku možemo da ručamo.“
Veniša je takođe ustala. „Zvuči vrlo razumno“, rekla je uz svoj najšarmantniji osmeh.
„Provešću te kroz kuću neki drugi put. Ima delova s veoma starom arhitekturom i verujem da će ti biti zanimljivi.“
„Hvala, Paolo, to bih jako volela.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Empty Re: Hana Filding-Noć karnevala

Počalji od Mustra Sre Maj 02, 2018 2:01 pm

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Image

Paolov veličanstveni plavi ferari maranelo bio je parkiran pred samim ulazom, blistav i spreman za put. Veniša se nije iznenadila što Paolo vozi jedan od najskupljih automobila ipak je on bogat i uspešan ali pitala se da li je oprezan vozač. Koliko je njoj bilo poznato, to je jedan od najbržih automobila na tržištu. Nedavno je na italijanskoj televiziji gledala doku mentarac o sportskim automobilima, a ferari maranelo bio je u samom vrhu liste po brzini. Zar nesreća nije ostavila trag na njemu, iako je se ne seća? Otvorio joj je vrata i ona je sela na suvozačko sedište.

„Objekat se nalazi na drugoj strani Monte Argentarija. Stići ćemo tamo za nekih pola sata“, rekao je Paolo kad je seo za volan i pritisnuo dugme za otvaranje krova, koji je bešumno skliznuo unazad. Potom je startovao motor i dva puta pritisnuo gas, široko se smešeći, i onda su krenuli, ostavljajući za sobom oblak crvene prašine. Pošto je primetio da Veniša nije impresionirana ovim razmetanjem, pogledao ju je s bojažljivim, skoro dečačkim izrazom od kojeg joj je želudac zatreperio. Oči su mu mangupski blistale. „Scusa, to je deo uživanja kad imaš ovakvu igračku.“
Veniša je prosto morala da se nasmeši. „Hvala nebesima što postoje male radosti!“
Uzvratio joj je pomalo mračnim osmehom. „Većina ljudi, izgleda, stalno organizuje sve što im treba za život a nikako da stvarno žive. život je suviše neočekivan, suviše kratak, no rt crediV1
Venišu je po drugi put ovog jutra obuzelo saosećanje. Misli na nesreću, na gubitak žene i pamćenja,
Ferari se neprijatno brzo penjao krivudavim putem, prvo duž obale, pa kroz rasuta sela, putevima oivičenim ružičastim, žutim i crvenim poljskim cvećem. Kraj njih su promicali automobili i autobusi, hitajući krr oštre krivine. Sunce je bleštalo, vazduh je bio čist i prijatan, sve kao
lebdelo na vetru koji je hujao oko njih. Osunčana padina, obrasla maslinama i vinogradima, strmo se spuštala naniže; iza nepomičnih čempresa pružali su se modri i zeleni toskanski bregovi. Uvale i doline bile su ispunjene beličastom izmaglicom, a upadljivi cvetovi zove mirno su ležali pod jakim suncem ovog prekrasnog dana.
Na strani koja je gledala na more video se niz malih, osunčanih peščanih plaža, razdvojenih zatonima i malim kamenim rtovima. Gledana odozgo, obala je delovala spektakularno, sa širokim Tirenskim morem koje se pružalo u daljinu, prošarano ostrvcima i brodićima. Ferari je hitao kraj grupica kuća u pastelnim bojama koje su stajale okružene drvećem u cvetu, ugneždene među brdima koja su se uzdizala do vetrom šibanih litica, i gde je svako skretanje donosilo novi pogled kao s razglednice na prostrane zelene predele, živopisne vile i plavo more. Sunce je sijalo, a Venišino lice blistalo je od zadovoljstva dok joj je kestenjasta kosa vijorila oko lica. Dopadalo joj se osećanje vetra u kosi i mirisa mora.
Naslonila se u sedištu uz zadovoljan uzdah. Postala je svesna da je Paolo gleda i odmah je pocrvenela.
„Srećan sam što sam s tobom“, rekao joj je, kao da joj je pogodio misli, i ona se upitala da li je to njegov način da joj stavi do znanja da nema potrebe da se oseća neprijatno. „Nadam se da će ti se mesto dopasti. Lokacija i pogled su stvarno čarobni, ali biće potrebno mnogo rada da bih ostvario svoj san. Vila je u stanju propadanja, a istorijske građevine koje je okružuju takođe su u veoma lošem stanju.“
„Izgleda da gajiš sklonost ka obnavljanju ruševnih zgrada.“
„Rekao bih da je više u pitanju neodoljiva potreba da gradim, da pretvaram ruševine u nešto vredno i korisno. Predeli u Toskani su tokom poslednje tri hiljade godina oblikovani ne samo prirodnim silama, nego i čovekovim radom. Ako mogu da dodam nešto tome, đa doprinesem, zašto ne bih?“
Veniši je bilo jasno da je ovaj čovek željan da propale stvari pretvara u nešto novo verovatno je to metafora za njegov sopstveni život. Odmahnula je glavom. „Nemoj me pogrešno shvatiti. Nisam te kritikovala. Samo sam iznela zapažanje.“
„Znači, ne odbijaš me?“ Za trenutak je u osmehu otkrio blistave zube, ali oči su mu bile uperene u krivudavi put.
Veniši se dopalo da ga vidi kako se smeši; nije znala zašto, ali nekako je želela da on bude srećan. Okrenula se ka njemu, pazeći da ga ne posmatra suviše otvoreno.
„ A zašto bih?“, upitala je vedro.
Okrenuo se prema njoj, za trenutak odvojivši oči od puta, i ona mu se za trenutak

zagledala u oči, prodornoplave, prošarane tamnim pegicama, s tamnom ivicom.
Kratko joj se osmehnuo. „Nisam siguran, cara. Ti si tako nepredvidiva, baš kao vreme u Engleskoj: u jednom trenutku sunce, a u sledećem olujna kiša.“
„Izvini zbog onog sinoć“, rekla je žurno. „To što sam ti rekla htela bih da se izvinim, stvarno mi je jako žao... zaista ne znam šta me je spopalo. Džad je nekada bio deo mog života, ali nisam ga videla već deset godina. Potpuno ću razumeti ako posle toga ne želiš više ništa da imaš sa mnom.“
Bila je svesna da ove zadihane, užurbane reči ni najmanje ne liče na smirenu i dostojanstvenu izjavu koju je nameravala da mu saopšti ako se ova tema pomene; ali pogodio ju je onim šaljivim poluizvinienjem kada je to najmanje očekivala, i sada je uspela samo ovo da sroči.
„,\!om će bisogno di scusarsi, nema potrebe za izvinjavanjem.“ Ponovo je gledao put pred sobom, s neprozirnim izrazom lica, ali jasno je videla da mu se vilica grči. „Ako je taj Džad ostavio tako trajan utisak na tebe, možda bi trebalo da promenim ugao gledanja i da budem polaskan što te podsećam na njega“, rekao je ozbiljno. „Ljudi uglavnom vide ono što žele da vide. Naučio sam da je moć vizualizacije veoma značajna u životu, to jest, ako želiš da opstaneš. Karl Jung je rekao: Sve zavisi od toga kako posmatramo stvari, a ne od toga šta su one same po sebi.“
Ovo je rekao tako jednostavno i žalosno da je Veniša osetila da njena odbrana pada u vodu počela je da se ruši i pre nego što je jutros ušla u njegovu radnu sobu. Uverenje da je Paolo ženskaroš bez principa polako je nestajalo ostala je samo neka uporna sumnja, i jako bi volela kada bi se u tom trenutku pokazalo da je potpuno neosnovana.
Sada više nisu videli more, jer je ostalo zaklonjeno iza drveća, ali Veniša se prepustila uživanju u lepoti planina. Iza svake krivine na putu čekao je neki novi vidik: blesak kobaltnoplavog mora između visokih živica, stara vodenica, napuštena fabrika maslinovog ulja sagrađena od cigle koja se sad mrvila, stroga crkva-tvrđava koju je mogao projektovati i Đorđo de
Kiriko, ili kuće okrečene pastelnim bojama kao da ih je neki scenograf stvorio za operu smeštenu u primorju; ispred nekih je stajao opran veš, raširen da se suši na grmlju, pa je ličio na ogromno cveće.
Veniša je krišom posmatrala Paola. Zračio je nekakvom zastrašujućom snagom koje je bila svesna od prvog dana. Ponovo se osećala kao tinejdžerka vrlo čudno osećanje. On nije mogao biti mnogo stariji od nje, ali nešto joj je govorilo da je ovo čovek koji razume potrebu za pouzdanošću i nikad nikog nije izneverio. Pošto nije podnosila večito nadmoćne ljude kao što je njen otac, bilo joj je čudno što nešto u njoj čezne za nekim na koga bi se oslonila.
Paolo ju je krako pogledao i Veniša je žurno sklonila pogled.
„Brzo ćemo stići“, rekao je kada su počeli da se spuštaju ka malom, veličanstvenom zalivu s bistrom plavom vodom, koji je svetlucao poput dragulja u podnožju litice. „Bojim se da auto moramo ostaviti ovde“, dodao je kada su zaobišli rt i izbili na veliku zaravan. Na njoj se nalazila crkva s malim grobljem, okružena borovima. On se zaustavio na kamenom ispustu u neposrednoj blizini, očito mestu gde se turisti zaustavljaju da uživaju u pogledu.
Paolo je ugasio motor. „Sad ćemo poći pešice uzbrdo, do objekta. Zasad nema puta koji vodi donde“, nasmešio se. „To je sve deo izazova.“
„Volim izazove“, odgovorila je Veniša, izlazeći iz auta. Namerno mu nije rekla da je provela mnogo vremena planinareći po Škotskoj sa Džadom, i da zato penjanje uz strmo brdo neće biti nikakav problem iako nije bila u onako dobroj formi kao nekada.
Pošli su uz grubu kamenitu stazu, koja kao da nije korišćena decenijama. Padina je bila okupana toplim sunčevim svetlom. Leptiri su lepršali tamo-amo preko staze. žute ruže i ljubičasta divlja visterija padale su u bogatim bokorima preko ruševnih zidova i polomljenih kamenih stubova; Veniša je u prolazu osetila njihov miris. Zova i kupine bile su guste i

kačile su joj se za pantalone. Srećom je obukla pantalone; zakrivljeno trnje kao da se namerno pružalo ka njenim nogama dokje prolazila.
Vladala je napeta tišina, kao da je čitavo mesto začarano, i Paolovi i Venišini koraci odjekivali su glasno dok su pažljivo koračali po klimavom kamenju. U jednom trenutku Veniša se spotakla, pa su im se prsti ovlaš dotakli. I opet je osetila onaj strujni udar kao da je dotakla žicu pod naponom, niz vrelih strelica uzbuđenja koje su je prostrelile sve do butina.
Paolo se zaustavio i gledao je u oči, kao da je i sam to osetio. Veniša je brzo potražila neku drugu temu pa je pokazala srušeni zid okružen okrunjenim kamenjem odmah pored staze, skoro pokriven travom.
„Znaš li šta je ovo?“, upitala je zadihano.
„Smatra se da su to ostaci etrurskog hrama“, odgovorio je Paolo, skoro istim tonom. „Na vrhu ovog brda nalazilo se etrursko naselje, kao i rimski amfiteatar i franjevački manastir.1* Mahnuo joj je da pođe napred, pa ga je Veniša zaobišla na kamenitoj stazi, svesna da je njegove oči pomno prate.
Dok su se penjali dalje, povremeno zastajući da predahnu, pričali su o tri civilizacije etrurskoj, rimljanskoj i hrišćanskoj koje su se ovde smenjivale. Veniša se iznenadila koliko Paolo poznaje istoriju i umetnost svoje zemlje. Kao da je stalno otkrivala nove slojeve i nove osobine u njemu. Bio joj je veoma interesantan, baš zbog tog živahnog uma. U neku ruku, kao da je pripadao nekom drugom periodu: mogla je da ga zamisli u vreme renesanse, kako se pridružuje učenjacima koji su se okupili oko Lorenca de Medičija, učenog pokrovitelja pesnika i slikara. Izgleda da je imao afinitet za ljude iz tog doba, umeo je da raspravlja o mitologiji i legendama, snovima i sudbini i svemu ostalom u šta je verovao i Mikelanđelo.
„Odakle ti sve to znanje? Nemoguće je da se u poslovnoj školi uči istorija umetnosti!“, zainteresovala se.
„Proveo sam mnogo vremena čitajući o lepim stvarima i volim da sam okružen njima. Albert Ajnštajn je rekao: Potraga za istinom i lepotomje oblast ljudske aktivnosti u kojoj nam je dopušteno da čitavog života ostanemo deca.“
„Znači, ti zamišljaš da si neka vrsta Petra Pana? Ne izgledaš mi tako.“ Stvarno nije ni pomišljala na dete kad bi ga pogledala.
Paolo se tužno osmehnuo. „Ponekad čovek nema izbora to je jedini način da ostanem pri zdravoj pameti“, odgovorio je.
Veniša ga je jedva čula; govorio je prigušeno, više za sebe.
Drhtavo je udahnula kad je shvatila koliko je neosetljivo zazvučala, mada nenamerno. Pa naravno, Paolo je stvorio svoju Nedođiju u Mirađu, gđe je mogao da smesti svoj svet mašte, baš kao likovi Dž. M. Barija. Bacila je pogled na njegov snažan, strogi profil... i ponovo se nešto probudilo u njoj, osećanje nalik na nežnost, ali i mnogo više od toga. Bilo je stotinu stvari koje je želela da ga pita. Mrzela je i samu pomisao na to u kakvoj je usamljenosti zatočen, ali nije mogla da prizna da zna za njegovu tajnu. Poželela je da ga zagrli i uteši da li je to samo saosećanje i sažaljenje, ili onaj čudni osečaj od kojeg bi joj se srce rastopilo, deo nečeg mnogo dubljeg i značajnijeg? Sad je njen otpor postao toliko krhak da je više nego ikada želela da pređe uski prostor koji ih deli, ali suviše se plašila da načini taj poslednii korak.
Konačno, umorni i oznojeni, stigli su do vrha brda. Pred njima je ležalo prostranstvo na kom se nalazio stari rimski hram okružen prastarim drvećem, a desno od njega ogromna arena. Hram je bio u ruševinama; preko njega je palo nekoliko stabala i slomilo mu stubove. Sedišta i stepenice amfiteatra ležali su pod suncem maltene netaknuti. Vazduh oko njih bio je pun teškog mirisa maslina i bezbroj sitnih cvetova skrivenih u travi. Dosta daleko s desne strane stajala je ruševna vila s kapelom od prekrasnog ružičastog kamena, do koje se, verovatno, nekada moglo stići preko dvorišta oko glavne građevine. Koliko je Veniša mogla da proceni, te dve zgrade poticale su verovatno s kraja devetnaestog veka. Vila je bila u

firentinskom stilu, okružena propalom baštom, s razorenom senicom koju su skrivali razrasli bršljan i kupine ispod dva prastara judina drveta u punom cvatu.
Izvan bašte nalazio se vidikovac, sagrađen na vrhu uzvišenja.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Empty Re: Hana Filding-Noć karnevala

Počalji od Mustra Sre Maj 02, 2018 2:02 pm


Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Image

Impresivne kamene stepenice vodile su ka pravougaonoj platformi, popločanoj i okruženoj kolonadom, odakle se pružao pogled na toskanski pejzaž.
„Pa ovo je neverovatno!“, šapnula je Veniša, osvrćući se. Zaustavili su se među krupnim kamenjem i Paolo je spustio nogu na jedan od njih, gledajući pravo pred sebe, prekrštenih ruku. Stojeći kraj njega, Veniša je bila bolno svesna blizine njegove butine u crnim farmerkama, pa je za svaki slučaj sklonila pogled.
„Planovi pokazuju da je palata sagrađena na ruševinama franjevačkog manastira i da većina murala s mozaicima u kapeli potiče iz tog vremena.'1 Osvrtao se, škiljeći zbog sunca u daljini. „Kupio sam ovo mesto na aukciji. Uništeno je tokom rata. Nikad niko nije ni pokušao da ga obnovi. Moj advokat nije mogao da pronađe nikakve dokaze o vlasništvu, nego samo stare planove. Posle Drugog svetskog rata, italijanska vlada zaplenila je imanje i stavila ga na aukciju. Meni je na to skrenuo pažnju moj bliski prijatelj Umberto, koji zna da uvek tragam za upravo ovakvim projektima.“
Veniša je porumenela. Moj bliski prijatelj Umberto... Pitala se da li bi Paolo i dalje tako mislio kad bi znao kakva je pritajena zmija taj Umberto. Poželela je da može da ga upozori, ali kako to da učini a da mu ne stavi do znanja da je svesna njegove sudbine?
Pošli su u obilazak lokacije. U travi prošaranoj puzavicama upravo su cvetale divlje perunike, a bilo je i belih rada i nezaboravaka, zumbula, ljutića i nežnih crvenih bulki pravi prolećni tepih. Uprkos neurednom izgledu, čitava oblast bila je očaravajuće lepa.
„Ovo je veoma lepo mesto“, tiho je rekla Veniša, uživajući. „Mora da je Botičeli bio nadahnut upravo ovakvim prolećnim prizorom. Razumem šta te je privuklo ovome. Biće potrebno mnogo rada i mnogo ulaganja, ali slažem se, ovo bi moglo da postane stvarno fantastično odmaralište.“
„Drago mi je što ti se dopada, cara. Tvoje mišljenje mi je veoma važno.“ Pogledao ju je, a oči su mu plamtele od osećanja pred kojima su se njoj osušila usta. „Rekao sam ti da sam ga ostavio zanemareno godinama i znam da ću morati da potrošim jako mnogo novca, ali čemu služi novac ako ne stvaranju prekrasnih stvari? Nažalost, ja ne umem da slikam ni da pišem poeziju.“ Okrenuo se da pogleda predeo oko sebe. „Jedini način na koji mogu da se posvetim umetnosti jeste obnavljanje i popravljanje onoga što je bilo napušteno.“
Veniša je ponovo pomislila na Paolovu želju da menja stvari dok je gledala grubi obris njegovog lica koje je u njoj budilo mnoštvo mračnih i komplikovanih osećanja. On joj se kratko osmehnuo, i to je bilo dovoljno da joj klecnu kolena; potom je upitno pokazao glavom prema brežuljku.
„Hoćemo li?“
„Da, trebalo bi.“
Pošli su uz stepenište ka osunčanoj terasi. Tu su zlataste pčele letele s jednog na drugi cvet divlje ruže i orlovi nokti obujmili su balustrade i stubove, ispunjavajući vazduh svojim mirisom, koji je vrućina dodatno pojačavala.
Dočekao ih je panoramski pogled. Veniša je prvo pogledala oko sebe, a onda preko ograde. Primetila je među stenjem nekoliko isušenih zmijskih koža, koje su tu sigurno od ovog proleća. Smesta se setila stihova iz Šekspirovog Sna letnje noći:

Na mestu tom obično guja košuljicu svuče, Dovoljnu da se njom obuče vilenjak jedan.

Pominjanje vilenjaka nekako je odgovaralo ovom mestu i ovom trenutku. Nigde ni pokreta ni zvuka: kao da su ona i Paolo sami na svetu.

Nije čula ništa osim zujanja pčela koje je ispunjavalo tišinu. Ĉitavo mesto odisalo je mirom i zadržali su se tu neko vreme, ćutke, upijajući atmosferu iz nekog drugog vremena.
Iz crkve u podnožju začulo se zvono, samo jednom. Zvuk je odjeknuo sve do njih, i iznenada je iz krošnje jednog bora prhnulo jato golubova, uz glasan lepet krila; napravili su krug i vratili se na drvo, ponovo nestavši među granama. Veniša se okrenula, i trgla se kad je videla da je Paolo neobično pažljivo gleda; ali brzo je sklonio pogled i pogledao na sat.
„To je podnevni zvon, ii tocco na starom toskanskom dijalektu“, rekao je. „Zvona se oglašavaju samo jednom dnevno, u ovo doba... u Toskani je običaj da podsete ljude na vreme za ručak. Pre nego što odemo da ručamo, voleo bih da pogledaš mozaike u kapeli kraj vile.“
„Da, naravno pa zato sam i došla.“
„Je li to jedini razlog?“ upitao je tiho, uhvativši je za ruku kako bi joj pomogao da siđe niz stepenice, gledajući je pažljivo u lice.
Veniša je osećala kako joj sunce greje leđa; Paolova ruka bila je isto tako topla. Ovo je bilo verovatno najromantičnije mesto na kom je ikada bila, i sada je želela jedino da se nađe u njegovom zagrljaju. Nije odgovorila na njegovo poluglasno pitanje, nego se zagledala u stepenice, zabrinuta da će je noge izdati, svesna njegove blizine i pokreta kojim njegov palac blago mazi njen zglob. Dodir je bio veoma blag, ali su joj od toga hormoni ipak podivljali i srce joj je zastalo.
Veniša je bila svesna da je on gleda, osećala je da pokušava da joj pogodi misli, da je natera da mu uzvrati pogled. Srce joj je tuklo sve brže i grlo joj se steglo od panike dokje očajnički pokušavala da se savlada i smiri. Izvukla je ruku iz njegove, ali se baš tada saplela i prigušeno uzviknula.
Paolo je priskočio da je spase od pada, pridržavši je čitavim telom; ali kad ju je uhvatio za struk i sam je izgubio ravnotežu pa su oboje pali, tako da se Veniša našla povrh njega dok ju je on i dalje čvrsto držao. Njene usne našle su se na pedalj od njegovih, tako blizu, suviše blizu, a njegove blistave plave oči prodorno su je gledale. Za trenutak su nepomično ležali, a on je držao glavu i ramena iznad zemlje, privijajući Venišu uz sebe. Osećala je miris afteršejva na njegovoj koži i čula gaje kako ubrzano diše; osećala je pritisak njegove nabrekle muškosti. Prisnost tog dodira podstakla je u njoj želju kao kad se benzin sipa u vatru eksplozija samo što nije usledila.
Osetila je vrelinu u slabinama, i vrtelo joj se u glavi. Srce i sva čula polako su je izneveravali; nije mogla da se odupre svemu ovome, tim blistavim očima, tom pogledu koji je poznavala, značaju njegovog stiska, snažnim udarima njegovog srca. Sigurno je i on bio svestan toga, jer znala je da drhti. Poželelajedaseon još malo sagne i poljubi je, odmah; želela je to više nego išta. Paolo je sklopio oči i duboko udahnuo. Kad ih je otvorio, videla je u njima oklevanje, a potom čeličnu rešenost.
„Sigurno si se povredila, cara, sva drhtiš“, rekao je prigušenim glasom dok ju je puštao iz zagrijala da bi joj položio ruke na ramena i polako je spustio sa sebe. „Da li si se udarila?“ Ustao je i pružio joj ruku.
Veniša se pravila da je ne vidi; užasnulo ju je ovo odbijanje njene svesne predaje. Skočila je na noge, otresla prašinu s odeče i zagladila pantalone. „Ne, ne, dobro sam, hvala. Da li si ti dobro?“ upitala je zadihano, pokušavajući da ne zvuči razočarano. „Ti si podneo veći deo udarca.“
On se za trenutak osmehnuo, onim očima boje Tirenskog mora. „Upravo suprotno, Veniša, uveravam te da je za mene to bilo zadovoljstvo.“
Zadovoljstvo? Pa što onda nije iskoristio situaciju? Držao ju je u naručju, spremnu i voljnu. Paolo je bio iskusni zavodnik, a čak i da nije, svakako je morao primetiti simptome njene želje. Veniša je znala da su njene oči, njene usne, čitavo njeno telo vapili za njim, a on je to ignorisao i prosto je odgurnuo.


Da li je to osveta za onu njenu omašku od sinoć, ili je rešio da izigrava neosvojivost? U svakom slučaju, Veniša se osećala pomalo poniženo. Lakoća s kojom je mogao da se udalji od nje pogodila ju je poput udarca, a njene oči boje ćilibara potamnele su od mešavine želje i zbunjenosti.
Paolo ju je gledao pažljivo, čak nekako oprezno. Da li je osetio promenu raspoloženja? Nije to ničim pokazao. „Možda je dosta za danas“, rekao je. „Idemo na ručak. Možemo se vratiti neki drugi dan.“
„Ne, ne, stvarno sam dobro. Volela bih da obiđem i ostatak lokacije, molim te.“ Sada sva postiđena, želela je da se odmakne od njega što je pre moguće.
„U redu, ali bilo bi bolje da te pridržim. Sledeći put možda nećemo imati toliko sreće, cara. Šta bih rekao sinjori Lombardi ako bi se vratila sa slomljenom nogom?“
Pre nego što je Veniša stigla da se pobuni, ponovo ju je uhvatio za ruku kao da ne namerava nikada da je pusti. Nije mogla da se protivi: pogledala ga je u oči, a dočekao ju je nepomičan pogled s mnoštvom izraza: dominantan, posesivan, izazivački i... nežan.
Stara vila iznutra je bila baš onakva kako je Veniša očekivala, ogromna i detaljno ukrašena. Unutar ruševnih, visokih zidova dopiralo je slabo dnevno svetlo, uglavnom kroz razbijene prozore s poluotvorenim ili polomljenim kapcima, a osim toga su mlazevi sunčeve svetlosti ovdeonde prodirali kroz rupe u plafonu i zidovima. Vazduh je neobično mirisao, jer su i vila i sve njene lepote odisale sećanjem na davna vremena. Izbledele zavese i tapiserije, iako veličanstvene i nezamenljive, nisu bile samo prljave i otrcane, već pokidane. Sve je odisalo obiljem, luksuzom i dekadencijom davnih godina.
Paolo i Veniša hodali su polako po zapuštenom podu, iz kojeg je ponegde nicao korov, i zaobilazili komade kamenja na nekom su se i dalje videli tragovi zlata i pastelnih boja komade drveta s prekrasnim reljefima, odlomljene šipke od kovanog gvožđa. Paleta boja iz glavnog salona nekada je očito bila usklađena s prolećnom baštom po sunčanom danu, s drvenim stubovima koji su predstavljali egzotično drveće jer su se protezali od podnih ploča do zasvođene tavanice. Danas su zidovi bili flekavi i oljušteni a ukrasi na njima klimavi, obrasli bršljanom, paprati i pasjim grožđem, koji su uspeli da ih dohvate, stvarajući fantastične senice na ulazu u svaku sobu.
Tu su bile i gotička sala i renesansna sala i, najneverovatnija, mavarska sala, koja kao da je dodata kasnije i delovala je nekako nedorađeno i aljkavo ispod urezanih arabeski, s tragovima prljavštine i tmine iza rešetkastih lukova. Na zidovima su visile zarđale krive sablje i koplja. Atmosfera je bila tajanstvena i prigušena. Potpuna nepomičnost u palati, koju je prekidao samo povremeni ptičji glas spolja, pojačavala je zlokobno iščekivanje u ovoj svilastoj tišini, kao da iza svega ovoga stoji neka veštičja čarolija. Veniša se stresla.
„Ovo nije raj na zemlji“, promrmljala je, gledajući kroz polumrak, „nego više kao zlokobna, začarana kuća. Pitam se kome je pripadala.“
„Izgleda da je imala mnoge vlasnike“, odgovorio je Paolo dok je opipavao jednu od mnogih sablji u koricama, proveravajući koliko je stari čelik oštar.
Veniša je izvukla ruku iz njegove i pošla ispred njega kroz zasvođena vrata u ljupko malo dvorište, prepuno slatkog, jakog, čulnog mirisa jasmina. Cvetovi su bili rasuti po tlu poput debelog tepiha. Sama arkada, čiji su stubovi obrasli divljim puzavicama, bila je načinjena od ružičastog mermera i bacala je senku po čitavom zelenom prostoru. Dve fontane, sada suve, u obliku lavljih glava, stajale su na naspramnim zidovima. Veniša je mogla da zamisli kako su izgledale dokje iz njih šikljala voda kroz razjapljene čeljusti. U samoj sredini grm nara pružao je žućkaste i crvene cvetove ka vrelini dana. Teret vrućine i čudna nepomičnost ispunjavali su ovo mesto nekakvim teškim mirom.
„Imam sjajnu ideju za ovaj deo“, rekao je Paolo dok je koračao ka jednom od belih mermernih stubova u senci potkovičastog luka. Naslonio se na njega i sanjalački se zagledao u mirnu scenu pred sobom. Izvukao je upaljač, pripalio cigaretu i dunuo da ugasi plamen pre nego što je duboko udahnuo. „Ovo vidim kao dom duhova iz boce i čarobnjaka: začarani Šeherezadin paviljon. Da li si bila u Alhambri?“
„Da, mnogo puta Granada je jedno od mojih omiljenih mesta za odmor. Moram da uberem malo ovoga“, rekla je i krenula ka žbunu. „Jasmin i narandžin svet su dva najlepša mirisa u Španiji.“
„Jasmin je simbol tuge, cara. Bolje uzmi narandžin cvet“, rekao je on, uz tmuran osmeh.
„Imam ga mnogo u Mirađu. Ubraću ti ga kada se vratimo u kuću.“
„Nisam znala da se jasmin povezuje s tugom.“
„Da, prema istočnjačkoj legendi.“
Veniša je prasnula u smeh. „Ponovo te tvoje legende, Paolo! Stvarno si neumoran. Kako ih samo pamtiš?“
On je slegnuo ramenima i takođe se nasmejao, ali u očima mu je ostao nagoveštaj gorčine. „Mnogo čitam izgleda da sam knjiški moljac.“
„Ispričaj mi tu legendu.“
On je provukao prste kroz kosu. „Stvarno to želiš? Prilično je tužna.“
„Pa naravno! Volim što uvek imaš spremnu nekakvu priču. Osim toga, oduvek sam volela bajke. Imala sam škotsku dadilju i ona mi je pričala prosto neverovatne pripovesti. Zvala me je moja mala princeza i ja sam stvarno dugo zamišljala sebe kao junakinju neke bajke izgleda da se deo romantičnih shvatanja nane Horen nekako preneo na mene.“
On je klimao glavom. „Pa dobro. Bila jednom jedna princeza koja se zaljubila u sunce, ali nije uspela da osvoji njegovo srce pa se ubila. Iz njenog pepela niklo je drvo jasmina prvo na svetu. A pošto joj je ljubav bila neuzvraćena i više nije mogla podneti da gleda u sunce, cvetala je samo noću i cvetovi su otpadali pre nego što sunce izađe. Zato se ova sorta jasmina zove noćni jasmin.“
„Zaista veoma tužna priča, ali i veoma dirljiva.“
Paolo je nepomično gledao Venišu, nekako zamišljeno. Mišić na vilici ponovo mu se trzao. „Zato i mislim da su najteži i najvažniji trenuci oni koje proživimo na vrhuncu postojanja, jer su mnogo značajniji od svih drugih vrsta uspeha.“ Malo je oklevao, ali je nastavio. „Misliš li da neko može izvršiti samoubistvo zbog ljubavi?“
Pitanje ju je iznenadilo. „Otkud znam“, odgovorila je bez razmišljanja. „Nikad nisam razmišljala o tome.“ Osetila je otkucaje srca u vratu, što se uvek dešavalo kad bi joj bilo neprijatno.
Paolo joj je prišao, nežno je uhvatio za bradu palcem i kažiprstom i podigao njeno lice ka svom. „Da li ti to mene lažeš, cara?“
Oćutala je ljutiti odgovor i pokušala da ostane smirena. „Ne lažem.“
„Da, lažeš. Vidim to po ovoj maloj plavoj veni na grlu koja ti nekako suviše brzo pulsira, evo ovde“, rekao je i pogladio to mesto prstom pre nego što je sklonio ruku.
Veniša je porumenela i prinela ruku grlu, pokušavajući da ignoriše preteču vrelinu koja joj je izvirala između nogu od njegovog dodira. Shvatila je da zadržava dah pa je kratko udahnula. „Primetio si to?“
„Ja primećujem sve na tebi, cara.“
Lice mu je i dalje bilo veoma blizu njenog. Zagledala se u njega razrogačenih očiju.
„Muškarci obično ne primećuju te detalje.“
„Ja nisam običan muškarac dosad si to sigurno shvatila.“ Paolovo lice bilo je ozbiljno a oči neprozirne, iako se možda negde duboko u njima naziralo pitanje.
Veniša je na nekoliko trenutaka ostala bez reči dok ga je gledala u oči... bilo joj je veoma teško da otrgne pogled. On kao da je rušio sve njene odbrane, jednu za drugom. Toplina njegovog dodira prosto je prodirala u nju, osećala se slabom i ranjivom, noge je više nisu držale. Osetila je iznenadan strah on je suviše dobro poznaje šta ako, gledajući je u oči, može da vidi više nego što je ona spremna da pokaže? Danas mu je već dokazala svoju bestidnu stranu.
„Zašto bih ti pričala detalje o svom životu? Ti meni nisi ništa rekao o svom“, odvratila je, odmičući se van njegovog domašaja.
Paolu su se usne izvile kao da pokušava da suzbije osmeh. „Možda zato što mislim da me već suviše osuđuješ.“
„Nije moj posao da osuđujem značajne klijente.“
To gaje neizmerno zabavilo. Pogledao ju je mangupski. „Dio mio, che disastro, cara. Vedo che dovrd lavorate sodo per redimermi. Bože, to zvuči strašno, draga. Vidim da ću morati više da se trudim da se iskupim.“
Paolov vedri ton ju je naljutio. Zar joj se podsmeva? Podigla je ramena. „Bolje da pogledamo tu kapelu“, rekla je hladno, nadajući se da će zvučati dostojanstveno.
On se nasmešio i salutirao. „Razumem, kapetane!“ Pružio je ruku ka njoj, ali Veniša je izbegla dodir. „Ne?“, upitao je, podignutih obrva.
Bila je u iskušenju da odgovori u skladu s veselim sjajem u njegovim očima, ali je umesto toga samo slegnula ramenima.
„Šta ne valja, Veniša? Šta sam sad uradio? Zar nema načina da ti ugodim?“ Glas mu je i dalje bio vedar, ali naslućivao se i prizvuk ljutnje.
Odjednom je izgledao umorno i izmučeno, oči su mu bile pune tuge, i Veniša se trudila da suzbije saosećanje od kojeg joj se stezalo srce. Nije želela da saoseća s ovim čovekom koji joj je bio sve privlačniji. Emotivni haos koji je stvarao u njoj terao ju je da se ponaša kao razmažena i neuravnotežena tinejdžerka. Nije joj se dopadalo kako zvuči, a još manje joj se dopadalo kako se oseća. Ipak, bledo mu se osmehnula.
„Izvini, znam da zvučim užasno neprijatno“, rekla je pomalo nesigurno. „Mora biti da je to zbog ove vrućine.“
„Umorna si, cara, ali i dalje hoćeš da nastavimo?“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Empty Re: Hana Filding-Noć karnevala

Počalji od Mustra Sre Maj 02, 2018 2:02 pm


Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Image

„Da, molim te, ako ćemo kasnije razgovarati o projektu nad planovima, moram imati barem neku predstavu o poslu kojim ću se baviti.“
Paolo joj je namignuo. „Izgleda da je to tvoje englesko vaspitanje nikad ne popuštaj pred slabošću, a? Kako vi to kažete? Stegni srce?“
„Stegni usne i trpi“, nasmejala se ona, a hladnoća koju je želela da mu pokaže odjednom je nestala.
„Dobro, idemo onda da pogledamo taj dragulj u propadanju koji želim da pretvoriš u neizmerno blago. Nisam ga video još od aukcije.“
Kroz prilično propalu kapiju na bočnoj strani vile ušli su u dvorište opasano visokim zidovima. Bilo je prostrano i zapušteno, zaraslo u korov, neravno zbog rasutog kamenja i žbunja. Pred njima se nalazila kapela koja je, ovako izbliza, izgledala mnogo veća nego što je Veniša očekivala. Ulaz, zatvoren visokim i lepim vratima u duborezu, svakako treba restaurirati; izgubio je prvobitni sjaj, i u drvetu su se videle duboke pukotine. Možda neće ni moći da se obnovi. Šteta ako budu morali da zamene vrata danas je teško naći tako dobrog zanatliju, jer su mašine preuzele veliki broj poslova od ljudi.
Paolo je odnekud izvukao veliki ključ od kovanog gvožđa, takođe bogato ukrašen, i otključao vrata. „Videćeš da je kapela još u dobrom stanju, u poređenju sa svim ostalim, verovatno zato što je sve vreme bila zaključana.“
Stvarno, kapela je bila pravi dragulj. Bila je potpuno očuvana, osim impresivnih mozaika na zidovima i kipova svetaca postavljenih na pijedestalima visoko iznad Paolove i Venišine glave, ogrnutih veličanstveno ukrašenim i obojenim ogrtačima koji su s vremenom izbledeli.
Sunce je sijalo kroz bogato obojene prozore, dajući mermernim stubovima raskošni sjaj, skoro šarolik, praveći pruge na mermernom podu i stvarajući groteskne efekte svetlosti i senke, što je mračnim uglovima davalo prizvuk misterije.

„Ovo je veoma retko blago, Paolo. Ĉudi me da je Vlada dozvolila aukciju, a nije pretvorila ovo mesto u nekakav javni muzejski prostor.“
„Po mom mišljenju, suviše je malo i neuredno da bi bilo interesantno kao istorijski lokalitet. Ipak, ovo je upravo onakva vrsta projekta kakav sam želeo. Moj prijatelj Umberto je prvi čuo za ovo i odmah mi je dojavio. On je sjajan u tom smislu mislim da je povukao neke veze. Dugujem mu veliku uslugu“
Veniša je osetila da joj krv navire u lice. Bila je toliko besna da se u malo izbrbljala: on ti nije prijatelj, nego prevarantsko i izdajničko đubrel Ali nije bilo u redu da se upliće u Paolov život. Ona je ovde poslom, podsetila je sebe, i to mora da bude sve.
„Izgledaš nešto ljuta, cara“, trgao ju je Paolo iz misli. „Da li sam rekao nešto pogrešno?“
Veniša mu je položila ruku na mišicu i zagledala mu se u oči. Mora nešto da mu kaže; ne može tek tako da oćuti. „Ĉovek je sam sebi najveći prevarant, jer obično ubedi sebe da je istina ono što on želi da bude istina. To nisam ja rekla, nego Demosten.“
„Zašto mi to govoriš? Grof ti se ne sviđa?“
Paolo ju je pogledao ispod oka. „A ja znam da je on prilično opčinjen tobom!“ „To stvarno nema značaja“, odvratila je brzo možda suviše brzo.
„Bio je neučtiv prema tebi?“
Veniša je osetila da crveni. „Radije ne bih da govorim o tome.“
Paolo se nasmejao. „Ponekad ume da bude vrlo preduzimljiv sa ženama, a nikad nisam sreo nijednu koja se zbog toga žalila.“
„Pa, onda sam ja neki redak primerak.“
„To sam već primetio.“ Gledao ju je veselo. „Ipak, veoma mi je milo što čujem da nisi podlegla Umbertovom čuvenom šarmu. Sve u svemu, ljudi i muškarci i žene smatraju da je neodoljiv.“
Pre će biti da je nasilnik, pomislila je Veniša, ali nije ništa rekla.
„Hoćeš li mi se jednog dana poveriti, cara?“, upitao je tiho.
„Chi lo sa, ko zna!“ odgovorila je vedro, odjednom obuzeta željom da bude nestašna. „A sad kad sam videla kapelu, možeš da me vodiš na ručak umirem od gladi.“
„Odlična ideja, carrissima. Andiamo.“ Paolo se vedro nasmešio i uhvatio je za ruku. Rešena da se uklopi u njegovo raspoloženje, Veniša mu je to dozvolila.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Empty Re: Hana Filding-Noć karnevala

Počalji od Mustra Sre Maj 02, 2018 2:03 pm


Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Image


VIII

Paolo je odveo Venišu na ručak u mali restoran u slikovitom obalskom selu po imenu Baja dele Onde Mormoranti, na obali nedaleko od Porto Santo Stefana. Ugneždene među stenje, neobično oblikovane kuće bile su zbijene na ušću malog potoka s mnoštvom jedrilica i ribarskih brodića, i sve se savršeno uklapalo sa stenovitim predelom, vinogradima, maslinjacima i borovima u zaleđu.
La Mecaluna je bila majušni restoran sagrađen od belog kamena i crvenog crepa, na zlatastoj peskovitoj plaži, okružen palmama i s veličanstvenim pogledom na more koje je blistalo pod sunčevim zracima poput kobaita. Kraj zgrade nalazila se velika terasa s trščanim krovom koji je pružao zaštitu od toplog popodnevnog sunca. Vinova loza penjala se iz velikih zemljanih saksija uz stubove nadstrešnice, a zeleni izdanci probijali su se kroz trsku. Osam stolova sa zelenim kariranim stolnjacima i stolice od trske sa zelenim jastučićima izgledali su veoma privlačno.
Ljubazni vlasnik, koji se Veniši činio kao da je upravo izašao iz nekog špageti-vesterna Serđa Leonea, naširoko se pozdravljao s Paolom. Bilo je već skoro tri po podne i većina gostiju je otišla, ali gazda ih je uveravao da nije nikakav problem da spremi jedan od svojih specijaliteta za lepu sinjorinu i za svog prijatelja Paola.
„Samo se vi smestite za sto i pronto, doneću vam antipasti i flašu vina Ernestinato, naše naročito domaće vino, dok budete čekali na ručak.“ Seli su za jedan od stolova s pogledom na zaliv oivičen strmim liticama. U daljini se videla luka Porto Santo Stefano, okupana gustom žutom svetlošću, sa stotinama jedrilica koje su se Ijuljuškale na vezovima pod prostranim, plavim toskanskim nebom.
Veniša je nabrala nos i nasmešila se. „Kako pronalaziš ova neobična mesta?“, upitala je Paola kad je gostioničar otišao u kuhinju.
Paolo se nasmešio. „Jednostavno je ja volim dobro da jedem. Umeš li ti da kuvaš, Veniša?“ Ovo pitanje zazvučalo je nekako intimno i Veniša se zbunila. Paolo je sedeo kraj nje, a ne preko puta i tolika blizina delovala je umirujuće.
„Da, ali u poslednje vreme nemam baš vremena za kuvanje. živim sama i obično pojedem nešto u gradu pre nego što uveče pođem kuči, ili izađem na večeru s prijateljima.“ Poslednjih godina njen život vrteo se isključivo oko posla i umalo da sad to kaže, ali bilo joj je nekako neprijatno da to prizna.
On ju je veselo pogledao, kao da se sprema nešto da pita, ali baš tada pojavio se gostioničar s flašom vina, flašom kisele vode, ćabatom i tanjirom punim divote koju je Veniši predstavio kao Caponata a la Siciliana.
„E completamente diversa da qualsiasi altra caponata servita in ltalia, potpuno je drugačija od svih drugih kaponata koje se serviraju u Italiji. Ovo je kraljica svih kaponata, originalni sicilijanski recept koji sam nasledio od prababe.“
„Mario je sa Sicilije većina jela koja ovde sprema su sicilijanska i ne mogu se naći u severnoj Italiji“, objasnio je Paolo.
Veniša se zainteresovala. „Jela sam kaponatu u Veneciji i u Firenci. Zbog čega je ova kaponata drugačija?“
„Osim patlidžana, kapra, maslina, suvog grožđa, paradajza, crnog luka i pinjola, po receptu moje prababe stavljaju se i hobotnica, škampi i ikra tune“, odgovorio je Mario uz ponosan osmeh. „To je više, come si diče... aristokratska verzija jela.“
Veniša je uložila veliki napor da ostane ozbiljna. „Stvarno zvuči veoma originalno.“
Mario je nasuo Veniši čašu vina. „A za tebe, Paolo, kisela voda, kao i obično?“
Paolo ga je kratko pogledao. „Da, da, ja vozim“
Kao obično. Veniša je zapazila te dve reči i imala je utisak da je Paolu nekako neprijatno.
Mora da je ovo jedno od mesta gde dovodi osvojene žene. Koga li je dovodio ranije devojke iz Venecije, ili Alegru? Smesta je zamislila mladu ženu koju je videla prethodne noći, odevenu u jarkocrvenu satensku spavaćicu. Bolno svesna da nema nikakvog prava na ljubomoru, ipak nije nimalo sumnjala da je mlada Italijanka išla u kuću, kod Paola. Ma koliko to delovalo nelogično, pri pomisli na njega s drugom ženom prosto joj je pozlilo. Ipak, ne sme sada da misli o tome, odlučila je. Treba da što bolje iskoristi ovo prekrasno popodne.
„Idem da vam spremim arančine. To nećete dobiti ni u jednom restoranu na severu.“ Mario je uredno spustio flaše na sredinu stola. „Italijani smatraju da su arancini hrana koja se kupuje na ulici, ali za Sicilijance to je nacionalni simbol, veramente deliziosil Obećavam da nećete biti razočarani.“ Okrenuo se i požurio nazad u kuhinju.
„Mario potiče iz porodice sicilijanskih ribara.“ Paolo je odlomio parče ćabate. „Provodi osam meseci godišnje ovde, ali zimi se vraća na Siciliju. Njegova kći i zet drže gostionicu tamo, jednako uspešnu kao La Mezza Luna, a i isto se zove. Za njegovu kćerku nikad ne bi pomislila da je Sicilijanka plavokosa je i ima plave oči. Mora da je to nasledila od nekih normanskih predaka.“
Da li je ta Mariova kćerka takođe spadala među Paolove devojke? Veniši se srce steglo. Ne budi smešna, grdila je sebe: to što je Paolo pomenuo da je neka ženska osoba plavokosa i plavooka ne mora značiti da je išta imao s njom. A čak i da jeste... zašto se prepuštaš tim niskim osećanjima? Zar si toliko nesigurna? Bila je svesna da ne polaže nikakva prava na Paola.
Paolo je namazao malo kaponate na krišku ćabate i pružio to Veniši. „Probaj ovo i uzmi malo tog Mariovog specijalnog vina Ernestinaio. Ako je verovati Mariju, njegov roze ugrejao bi i kamenu statuu.“
„Kako da razumem takvu primedbu?“ upitala je Veniša bez razmišljanja i smesta shvatila da je suviše osetljiva i da Paolove reči nisu imale nikakav dublji smisao. Poželela je da pregrize sopstveni jezik, ali bilo je prekasno: upravo je sama promenila ton razgovora i omogućila intimniji ton. Paolo je to smesta iskoristio.
Pažljivo ju je pogledao. „Kako tebe da poredim s kamenom statuom, cara? Možda s divljom vešticom, ali ne sa statuom, to nikako.“ Glas mu je bio tih, a pogled mračan i dubok; ženi koju to privuče svašta bi moglo da se desi. „Osetio sam kako drhtiš u mom naručju kao da se sprema oluja. Šta god odabrala da prikažeš spolja, znam da je iznutra sasvim drugačije.“
Uhvatio ju je za obe ruke i čvrsto joj stegnuo prste sve dok nije uzviknula od bola. Nepomično ju je gledao blistavih očiju. „Potpuno si me očarala. Budi moja, Veniša. želim te svim srcem, svakim delićem tela... svakim dahom. Dio mio, potrebna si mi! Budi moj koren, moje sidro.“
Glas mu je bio promukao od osećanja i ona je bila zaista dirnuta čežnjom u tim skoro očajničkim rečima. Izraz na njegovom licu govorio je da se bori s nečim duboko u sebi, preklinjući je da ga razume, a nju je srce zabolelo jer je morala sebi da prizna da joj je stvarno stalo do ovog muškarca. Prožeo ju je drhtaj; oživela je od samog dodira njegovih ruku, a od sećanja na onaj drugi drhtaj koji je osetila u njegovom naručju ostala je bez daha. Kakva god osećanja da su ga sad obuzela, bila su iskrena, jaka i duboka. A ipak, ona je želela više.
Sedela je, napeta i nepomična, kao da je hipnotisana.
„Ali kako da budem tvoja kad ne znam ništa o tebi?“
„Šta želiš da znaš?“
„Pričaj mi sam. Ima li nešto što bi trebalo da znam? Sve do sada bio si vrlo neodređen.“ želela je da joj se on poveri, da joj prizna ono što je već znala o njemu.
Paolo joj se zagledao u lice. „Imaš pravo, cara, mnogo je stvari koje ne znaš o meni, ali veruj mi kada ti kažem da to uopšte nije bitno želim da počnem život iznova, s tobom.“
Prešao je pogledom s njenih očiju na usne i to je u njoj izazvalo neizmernu čežnju, od koje je sva planula iznutra. „Imam nekakav čudan osećaj, otkako smo se sreli, da smo stvoreni jedno za drugo, da smo bili zajedno u nekom drugom životu. Kada te držim u zagrljaju, čini mi se da si oduvek bila moja.“
Veniša je zatreptala i nesvesno zagrizla donju usnu. Paolove reči potpuno su odgovarale njenim osećanjima. Da li to nešto znači? Negde duboko u sebi nagonski ga je prepoznala kao čoveka svog života... jedinog muškarca koji će moći u njenom srcu zameniti Džada. Njeni um i telo došli su u sukob: ako telo pobedi, biće izgubljena. žudela je za njegovim zagrljajem, za njegovim poljupcem, za osećanjem njegovog srca koje kuca tik uz njeno, za njegovim usnama na svojim dojkama i za osećanjem da je on duboko u njoj, makar samo jednom ali svakako ne bi bilo samo jednom! Ipak, uprkos iskušenju da se prepusti ovoj očajničkoj žudnji, makar jedan jedini put, uložila je ogromnu snagu volje da se savlada:
ponos joj nije dozvoljavao da se preda muškarcu koji, čak ni sada, nije izgovorio reč ljubav.
Drhtavo se nasmejala. „Koliko žena je čulo od tebe iste ove reči, Paolo?“
„Jeste, flertovao sam, i spavao sam s mnogim ženama, to je istina, carina mia... ali nikada nisam poželeo da vodim ljubav s nekom, koliko pamtim.”
Ovo je bila prilika koju je Veniša čekala. Da li će joj sada ispričati za amneziju?
„Koliko pamtiš? Zar imaš tako slabo pamćenje, Paolo, ili si imao toliko mnogo žena da ih ne možeš izbrojati?“
Videla je da se trgao, primetila je da je, uprkos preplanuloj koži, promenio boju; držao se kao da mu je njeno pitanje utrljalo so na ranu. Od samog početka umeo je da pročita njeno držanje, uvek je razumeo šta ona hoće da kaže. Sad je zabacio glavu i provukao prste kroz kosu, što je uvek činio kad je nervozan. Nastupilo je dugo ćutanje. Veniša je čekala odgovor. Konačno ju je pogledao u oči i progovorio jedva čujnim glasom.
„Koliko dugo znaš za to, cara?“
„Ne baš dugo.“
„Ko ti je rekao? Malo ljudi to zna.“
„Tvoj dragi prijatelj, grof.“
Paolo je prebledeo, a onda se smračio. „Umberto?“
„On lično.“
Stegnuo je pesnice. „Che stronzo.“ Zaškripao je zubima. „Ĉekaj samo da ga se dočepam! Kakvo đubre!“
Mario se baš tada pojavio s velikim tanjirom zlatnosmeđih kuglica od pirinča punjenih fino mlevenim mesom, jajetom i sirom.
„Eccola“, objavio je, spuštajući tanjir na sredinu stola. „ Arančini su na Siciliji uobičajeni kao hot-dog i pita od jabuka u Americi.“ Kao da nije primetio koliko se Paolo trudi da uspostavi kontrolu nad sobom; umesto u njega, gledao je u Venišu. „Napravio sam ih sveže, zbog vas, signorina.“
Veniša se smesta poslužila arančinima i baš kad je htela da zagrize začula je Paolovo upozorenje. „Sono molto caldi, fai attenzione a non scottarti, pazi da se ne opečeš. Kad su vreli, kao ovi, bolje je da ih rasečeš, ovako“, rekao je, uzeo jednu kuglicu, presekao je i pružio joj polovinu.
Veniša je oprezno gricnula. „Ovo je divno!“, uzviknula je. „Od čega se pravi?“
„Arančini se obično prave od gustog rižota, ili bilo kakvog pirinča pomešanog s jučerašnjim ostacima“, objasnio je Mario, očito zadovoljan njenim pitanjem. „U ove sam stavio masline, paradajz, mlevenu teletinu, naravno crni luk i malčice šafrana, to je najvažnije. Ali nemojte da se najedete, ovo je samo antipastil Sledeće jelo je finochio con sarde,
sardele s komoračem, poslužene uz pappardelle, domaće široke rezance.“
Ĉim se Mario vratio u kuhinju, Paolo je pogledao u nju suženih očiju.
„Šta ti je još rekao onaj mascalzone?“
Veniša nije odgovorila; pocrvenela je, jer joj je bilo nelagodno i osećala se ranjivom.
Nije želela da se priseća onog neprijatnog susreta, a svakako nije želela da ga opisuje Paolu.
Paolo ju je zabrinuto gledao. „Ah, dakle on ti je rekao i da me u nekim krugovima zovu l’Amante delle Quattro Stagioni.“ Gorko se osmehnuo i opustio se u stolici, odsutno lupkajući upaljačem po stolu. „Društvo je okrutno, Veniša. Ne smeš verovati svemu što čuješ.“
„Znači, poričeš da se udvaraš ženama samo da bi ih odveo u krevet i da ih ostavljaš čim se zasitiš?“
„Ne, Veniša, ne poričem, ali mogu da se opravdam. Te žene o kojima govoriš, one od početka znaju o čemu se radi seks bez obaveza. Kao svaki normalan muškarac, ja imam potrebe. Nemam nikakvih obaveza, i od dana nesreće živim samo za sadašnji trenutak. Nisam imao nikakvog razloga da želim išta više... sve do sada.“ Okretao je upaljač među prstima, pažljivo gledajući u Venišu.
Nemaš obaveza? Lažovel, kriknulo je njeno srce, ali ona je mirno, ćutke gledala u njega. A šta je s raskošnom mladom Italijankom u crvenoj satenskoj spavaćici koja ti je sinoć grejala krevet, a verovatno i svake noći koju provodiš kod kuće?
„Moraš mi verovati, cara, kada ti kažem da sam bio potpuno drugačiji čovek pre nego što sam te sreo. Strašno je živeti bez sna“, nastavio je on promuklo, trljajući usnu vrhom prsta. Time ju je ponovo naterao da mu se zagleda u usne. želela je da može da skloni pogled. „Kad sam te upoznao, to mi je ponovo dalo želju za životom. Ti si sunce koje je obasjalo moje tužne, turobne dane. Zahvaljujući tebi, ponovo sanjam i nadam se i verujem u ljubav, i u sve čudesne stvari koje svet može da ponudi. Prošlost čini čoveka, ali moja je nestala... A kada sam s tobom, ne strepim što ne znam kakva je bila. Sve što je bilo juče nevažno je, jer danas i sutra pripada meni... i nama.“
Veniša i dalje nije odgovarala. Pokušavala je da skupi snage da mu kaže kako oni nikad neće biti par, ali uspela je samo da tiho uzdahne od prigušene čežnje i frustracije. Od Paolovog glasa gubila je snagu volje, a nije htela da mu to pokaže.
On je nepomično gledao u nju a ženice su mu se širile sve dok plave dužice nisu sasvim nestale. Veniša je u njima jasno videla osećanja koja nije mogla da pojmi. Zvučao je iskreno... ali ne, on je stručnjak za zavođenje, to što je sada želi, samo je prolazno... uskoro će se umoriti od nje i odbaciće je, kao i sve druge žene. Ne sme dozvoliti da joj strast pomrači rasuđivanje; ako ga bude još malo slušala, biće izgubljena.
Napola se okrenula od njega i pogledala u svoje ruke. Primetila je da grčevito steže prste.
Paolo ju je gledao ispitivački. „Zašto se sklanjaš od mene, tara? Nešto kod mene te brine; zato se stalno braniš. Ja nisam vuk, a ti svakako nisi jagnje.“
Stvarno se slikovito izražavao, a i prikladno: tačno je da ona nije jagnje, ali da, osećala je potrebu da se brani, jer kad on ovako govori više se plaši sebe nego njega. Logika joj je govorila da bi sad bilo najrazumnije razgovarati o čitavoj situaciji: priznati da postoji privlačnost između njih i razmrsiti čitavu zbrku. Uostalom, ona treba da radi s Paolom; ako ne uspe da nađe nekakvo razumno i praktično rešenje za situaciju kakva je sada između njih, kako će podneti da bude tako blizu njega svakog bogovetnog dana? Trebalo bi da bude sasvim lako da ga upita za Alegru, ali nešto duboko u njoj plašilo se šta bi joj odgovorio, pa je znala da jednostavno nije dovoljno snažna za to.
Mario se vratio s glavnim jelom. Namrštio se kad je video da je tanjir s arančinima maltene nedirnut. „Pa jedva da ste jeli moje arančine! Non soni di vostro gusto? Nije vam se dopalo?“
Paolo mu se široko nasmešio. „Molim te, oprosti nam, Mario. Tek smo počeli da se upoznajemo i bili smo obuzeti razgovorom.“
„Ah, l’amore, l’amore.“ Mario je uzdahnuo i zavrteo glavom. „Persino quando sei innamorato non puoi vivere solo di amore e acquafresca, čak i kad si zaljubljen, ne možeš živeti samo od ljubavi i vode.“
Veniša je osetila da joj lice gori. Kako se Paolo usuđuje da pravi takve nagoveštaje?
„Nadam se da ćete ukazati čast ovom jelu“, rekao je Mario, namigujući Paolu. „Sardine, kao i sva bela riba, poznate su kao odličan afrodizijak huon appetitol“
„Kako si smeo da kažeš Mariju da smo u vezi?“, ljutito je prošaputala Veniša čim se gostioničar malo udaljio.
Paolo joj se osmehnuo pre nego što je otpio vodu. „Pa, zar nisam u pravu, carissima?“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Empty Re: Hana Filding-Noć karnevala

Počalji od Mustra Sre Maj 02, 2018 2:03 pm


Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Image

„Naravno da nisi“, odgovorila je dostojanstveno morala je da se brani od suludih osećanja koja su je zaposedala.
„Si, evo flertujemo, upoznajemo jedno drugo.“ Oči su mu se suzile dok je gledao u nju Veniša je počela da prepoznaje taj mačji pogled, razigran a ipak s prizvukom opasnosti. Da bi joj pokazao koliko je pogrešila, nagnuo se k njoj, sagnuo glavu i poljubio je nekoliko kratkih poljubaca od kojih su joj zadrhtale ruke i noge, a puls joj se ubrzao.
„Kad se poljubimo, kreću svakakve vibracije, vatrometi i plamen na sve strane, zar ne?“, šapnuo je, gledajući joj usne, ne odmičući se od nje. „Nema u tome ničeg lošeg. Muškarac i žena i treba da se tako osećaju kada su zajedno, kao da im nije potrebno ništa drugo sem da su zajedno, sami na svetu sačinjenom od zajedničkih snova.“ Uzeo je viljušku i počeo da jede, neprekidno je gledajući uz poluosmeh, istovremeno je izazivajući i nagoveštavajući nešto mnogo mračnije.
Veniša je morala da odvrati pogled, stežući zube da bi se savladala. Njegove reči potpirivale su žar koji je tinjao u njoj i koji je sad pretio da plane punim plamenom, uprkos njenim naporima da ga ugasi. Mrzela je sebe zbog onog što oseća prema Paolu. Nije ni znala staje to tačno, znala je samo da on ima nekakvu hipnotičku moć nad njom i da je na ivici da se potpuno izgubi. Dovoljno je da je on pogleda pa da joj se um zamagli a telo poželi da mu se potpuno preda.
Jeli su ćutke finochio con sarde, slušajući zvuk talasa koji su milovali obalu i povetarca koji je klizio preko vode i kroz palme, navodeći ih da se njišu tamo-amo uz šuštanje nalik na prigušene korake.
Na kraju su dobili sicilijanski sladoled s ukusom grape. Mario im je rekao da je sladoled najverovatnije i nastao na Siciliji, jer su u vreme starog Kima posebno organizovani trkači u nekoj vrsti štafete donosili sneg sa I 'tne da bi bio začinjen i serviran bogatim patricijima. Njegove simpatične priče između svaka dva jela popravljale su atmosferu, i do trenutka kad je stigla kafa napetost između njih dvoje potpuno se smirila.
Već se bližio sumrak kad su stigli pred Mirađo. Paolo je obišao auto da bi Veniši otvorio vrata. „želiš li da te povedem u obilazak kuće, ili bi radije sačekala do posle večere?“
Veniša je izašla iz auta. „Sad bi bilo odlično. Nisam navikla da tako mnogo jedem za ručak. Najradije bih potpuno preskočila večeru, ako mi nećeš zameriti.“
„Hoćeš li da ti Ernestina donese nešto u Sirenu?“
„Ne, stvarno, jako si ljubazan i još uvek imam puno voća u činiji koja me je sačekala u kućici. Hvala.”
Antonio je, zajedno s Rufusom, došao da preuzme ključeve i parkira auto. Pas je samo onjušio Venišu, ali ovog puta nije režao na nju.
„Molim te, reci Ernestini da danas neće biti večere, samo neka mi donese panino al proscioutto i šolju kafe u radnu sobu.“ Paolo se odmakao od auta.
„Ali, signore, Alegra je...“, pobunio se domar.
Paolo ga je brzo prekinuo pre nego što je stigao da završi rečenicu.
„Imam hitan posao koji moram da obavim.“ Ton mu je bio oštar i bespogovoran.
U Antoniovom pogledu blesnulo je nešto nalik na bes kad se okrenuo da pogleda Venišu, ali to je odmah nestalo. Domar je ušao u auto i odvezao ga prema garaži. Bilo joj je jasno da je čuvar ne voli; osetila je to i kad je bila tek stigla, a očito se ništa nije promenilo. Isto kao i njegova nećaka, verovatno je smatra za pretnju koja bi mogla da naruši vrlo zgodnu situaciju.

Alegra, tamnokosa lepotica koja ulepšava Paolove noći, svakako ga nestrpljivo čeka, pomislila je Veniša. Pa, barem izgleda da mu večeras neće biti potrebne njene usluge. I mada joj se kosa dizala na glavi kad god bi čula Alegrino ime, odjednom joj je oko srca postalo toplo.
Impozantna, teška drvena vrata bila su širom otvorena kako bi propustila unutra popodnevno sunce, i Paolo ju je poveo kroz predvorje. Sama kuća je, po Venišinoj proceni, bila delom vila a delom tvrđava i stvarno je delovala fascinantno. Tog jutra videla je samo deo predvorja; sad je videla prostranu unutrašnjost i veličanstvene zasvođene tavanice, lukove i prekrasne frizove u duborezu, kao i različite nivoe i prostore povezane hodnicima i vratima. Sobe su bile jednostavne i udobne, sa starim nameštajem od mahagonija i blistavim detaljima od srebra, stakla i poredana; nežne nijanse na svetlim zidovima davale su im neobičan izgled, a elegantni, visoki i uzani prozori propuštali su dovoljno svetlosti. Velike vaze i činije sa cvečem dodavale su meru jarkih boja inače dosta mračnom nameštaju.
Kuća je bila romantična, mnogo veća nego što se činilo na prvi pogled, a ipak sagrađena za patrijarhalni život i samodovoljno domaćinstvo. Nije bila hladna, nego je čuvala svoje tajne; baš kao sadašnji vlasnik, zaključila je, jer je i on naizgled otvoren i prijazan ali ostavlja utisak uzdržanosti, čovek čiji je osmeh iskren ali i ozbiljan i tužan. Sve je bilo blistavo čisto; za osobu koja nikada ne poziva goste, Paolov dom je svakako bio izvanredno održavan, a ta činjenica je takođe predstavljala enigmu, baš kao i sam vlasnik kuće. Da lije toliko uništen gubitkom prošlosti i ljudi s kojima je bio da sada ne oseća želju da gradi budućnost, niti potrebu za drugim ljudima?
Dok je slušala Paola kako opisuje istoriju svakog komada nameštaja i svakog ukrasa, Veniša se čudila promeni na njemu. Baš kao jutros na terenu, odbacio je oklop smirenosti i postao strastan i živ, zračio je silinom osećanja baš kao kad joj je pričao o ljubavi. Za njega je nameštaj bio stvaran, ukrasi i slike bili su puni boja, a tkanine koje je dodirivao bile su žive. To je nije čudilo Paolo je istoriju umetničkih dela prihvatio umesto svoje istorije; kao što je prikupljao priče da bi njima naselio svoju maštu, tako je opremio svoj život prekrasnim stvarima da bi time nadoknadio nedostatak lepih sećanja. To je bilo sasvim razumljivo i saosećala je s njim.
Na vratima svoje radne sobe, kada su stigli do kraja obilaska, Paolo se nasmešio.
„Sad je pola sedam. Da li bi mi se pridružila za čašu vina? Uvek popijem čašu vina u ovo doba.“
Otvorio je vrata sobe u kojoj je Veniša sedela tog jutra. Sad je bila oku pana blistavim bojama najlepšeg zalaska sunca koji je ona ikada videla; crvena kugla spuštala se iza horizonta, okružena veličanstvenim nijansama koje su bojile i nebo i more. Dah joj je zastao i prosto je morala da uđe u sobu, očarana tim neverovatnim prizorom.
Nehotice je pogledala u portret na zidu. Bio je optočen svetlošću i skoro nestvaran. Susrela je pogled tih tajanstvenih očiju i stresla se prekrasna plavuša gledala je pravo u nju i izgledala je skoro kao živa.
„Moja supruga“, rekao je Paolo iza njenih leđa, sasvim mirno, tako da se Veniša trgla. „Poginula je u nesreći u kojoj sam ja ostao bez sećanja. Ne sećam se ni nje za mene, kao da nije ni postojala.“
Uzeo je dve čaše iz fioke u pisaćem stolu i nasuo Veniši čašu belog vina iz boce koja je stajala u kofi leda na pomoćnom stočiću. „Ne žalim toliko za njom koliko za životom koji sam izgubio. Bili smo na medenom mesecu. Ona je vozila, tako da ne mogu da osećam ni krivicu isto mi je kao da sam mrtav.“ Glas mu je postao oštar.
Veniši se srce steglo kao da ju je neko udario. Obuzelo ju je duboko i neočekivano osećanje, prilično zastrašujuće. Ovo nije bilo prvi put da je osetila strašnu želju da zagrli Paola i uteši ovog usamljenog, nesrećnog čoveka. Pogledala ga je, očiju punih nežnosti, prigušenih boja i nekako dubokim. Ipak, uspela je da se savlada i odbila je da prizna šta zaista oseća.
„Ne smeš tako da govoriš, Paolo. Pogledaj oko sebe stvorio si toliko lepote. Ti si nadaren i kreativan vizionar koji mnogo može da učini.“
„Ne, ja sam priviđenje. Duh“, odgovorio je on i ne gledajući je. Oči su mu postale hladne dok je, ne videći, posmatrao ljubičasto more koje se pružalo pod prozorom do u beskraj, odsutno vrteći vinsku čašu među prstima. Veniša je primetila da su mu se linije oko usta produbile i da mu se na licu pojavio težak umor a đo maločas je izgledao tako vedro i opušteno, skoro mladalački.
„Ni slučajno! Koliko ti je godina? Trideset pet? Trideset šest?“
„Trideset osam, uskoro devedeset.“
„Koješta! Ti si strastan čovek i imaš mnogo razloga za život. Šta će sve one žene koje uzdišu za tobom ako ih napustiš?“ Govorila je mnogo vedrije nego što se osećala.
Paolo se okrenuo da je pogleda.
„Ti nisi morala da prođeš kroz ovo kroz šta sam ja prošao, i nadam se da nikad i nećeš, Veniša. Ti i dalje možeš da se igraš rečima i osećanjima, ali ja sam stradao. život me je osakatio iznutra i spolja. Ĉinjenica je da su sva iskustva i sve ono što je nekada činilo mene sada mrtvi, i ne mogu da se setim kako izgledaju, ni kako bi trebalo da izgledaju. Ne mogu više da maštom lovim sećanja... ne želim da jurim životne radosti. Nešto je nestalo zajedno s mojim pamćenjem bezbrižna velikodušnost mladosti. Ali kada sam tebe sreo, ugledao sam izlaz iz ovog ponora, naslutio sam tračak nade. Sve što znam jeste da si ti osvetlila moju tamu blistavim svetlom i sada sve struje moga bića teku ka tebi. Ti, samo ti možeš me ponovo učiniti celim.“
Zastao je. Sumrak se uvlačio u sobu i tišina je postala preteška. Veniša je odmahnula glavom. Paolov glas naveo ju je da shvati bol s kojim on živi, a pri svakom njegovom pokretu osećala je bolni drhtaj. Bol urezan u crte njegovog lica bio je suviše jak da ne bi bio iskren ovaj čovek ne glumi.
„Naravno, ako odlučiš da ništa ne vidiš i da me odbiješ“, nastavio je on, „neću te više proganjati. Biću ti prijatelj kao što si mi jednom ponudila, i pokušaću da utolim žeđ na nekom drugom, pristupačnijem mestu.“ Nasmejao se grubim, dubokim, mračnim smehom koji je prodro do svakog zakutka Venišine duše. „Radim to već veoma dugo biće mi gorko i teško posle tebe, cara, ali neću imati drugo rešenje; sanjaću i goreću misleći na tebe, tajnom vatrom koju niko ne vidi.“
Veniša je uzdahnula, gledajući sve tamnije more. „Molim te, nemoj tako da govoriš“, uzviknula je, primetivši da mu je lice postalo grubo i kruto. Prepoznala je te stihove: bili su iz Šelijeve pesme Kad zanos ljubavi prođe, koju je i sama veoma volela.
„Imaš pravo, cara“ rekao je i iznenada stao. „Sunce je zašlo i sad će mrak. Osim toga, sigurno te gnjavim ovim sentimentalnim pričama. Ponekad me uhvati takvo raspoloženje molim te, ubuduće prosto ne obraćaj pažnju. To ionako nikad ne traje dugo.“ Nasmešio joj se. „Hodi, dan je bio dug i sigurno si umorna. Otpratiću te do kućice.“
Veniša nije odgovorila činilo joj se da nema šta da se kaže, ili bar ona nije uspevala išta da smisli. Dok su izlazili iz kuće, primetila je tamnu liniju na horizontu, tamo gde je sunce potonulo u more, a duž nje je ribarski brod plovio na zapad, s podignutim jedrima koja su izgledala crna naspram još uvek svetloplave vode. Ovaj prizor ispunio ju je neobjašnjivom melanholijom, kao da sve lepe stvari u životu odlaze tim brodićem u neznane daljine. Podigao se vetrić i čulo se šuštanje lišća duž staze koja je vodila oko kuće do Sirene, a sve gušći slojevi sivila pokrivali su sve oko njih dok su polako koračali njome.
* * *
Veniša se probudila uz promukli krik. Sedela je u krevetu, zadihana, razrogačenih očiju, nekoliko trenutaka potpuno dezorijentisana. Kosa joj se zalepila za vrat, a u glavi joj je tutnjalo kao da neko lupa čekićem. Prozori su bili širom otvoreni, ali soba joj se činila vrela i zagušljiva; usne su joj bile ispucale, a koža topla i tesna dok se borila da udahne, kao da joj je srce od olova. Nije se sećala detalja ružnog sna, ali znala je da se radilo o smrti i o Paolu.
Ustala je i pošla u kupatilo. Umila se i nasula sebi čašu vode da se smiri. Dan koji je provela s Paolom bio je pun emocija, u najmanju ruku, i to je očito jako uticalo na nju. On joj je otvorio dušu, s dirljivom toplinom, a nju je to zbog nečeg uznemirilo. Zašto se nije i ona njemu otvorila, zašto nije imala poverenja u njegovu reakciju? Zar mu time ne bi pomogla?
Dok je slušala Paola, Veniša se plašila za njega. Od samog početka smatrala ga je lepim muškarcem ne sladunjavo privlačnim u tradicionalnom smislu, nego dostojanstvenim, harizmatičnim i žestokim. Da, ponekad je delovao veoma žestoko. Ali jasno se naslućivala melanholija, čak i tragedija, i to je podsticalo njeno zanimanje. Dosada je to ignori sala, ali više nije mogla da se zavarava: zaljubila se. Ĉinjenica da je Paolo podseća na Džada više nije bila toliko bitna. Jeste, sličnost je postojala, i ponekad ju je to zbunjivalo, mada nije bila sasvim sigurna zbog čega; ali duboka i nežna osećanja koja su se probudila u njoj sad su bila deo nje, baš kao i um i telo. Ranije, kad ju je Džad napustio, kad bi primetila da je hvata bolno sećanje na takve misli i osećanja, trudila se da ih otera. Sada je znala da, iako je sličnost možda bila razlog za prvi tračak zanimanja za vlasnika Mirađa, između njih dvojice postoji ogromna razlika.
U Džadu nikada nije bilo ni trunke tragike, nikakve naznake ranjivosti; on je bio vojnik u svakom mogućem smislu. Njegova energičnost i hrabrost bile su deo onoga čemu se kod njega divila. Paolo je takođe bio snažan moraš biti snažan da bi preživeo tako užasnu nesreću i nastavio da se prilagođavaš, da budeš uspešan, da živiš. Ali bio je i osetljiv, i to ga je činilo nekako dirljivo ljudskim.
Veniša je pogledala na sat. Bilo je pola šest, samo što nije svanulo. I dalje je osećala vrućinu i nemir; možda bi je hladan tuš smirio i omogućio joj da odspava još koji sat. Osećaj vode na koži bio je divan i osvežavajuć, kao da je spirao napetost od prethodnog dana.
Izašla je ispod tuša, uzela frotirski ogrtač i stala na terasu da gleda svitanje nad Mirađom. Stajala je naslonjena na kamenu ogradu, leđima okrenuta kopnu, i gledala ka pučini. Nije bilo horizonta, nije se videlo ništa osim mekog polumraka sa svih strana, tako da se nije moglo odre diti gde počinje nebo. A onda, začudo, more je postalo tamnije pre nego što su se na nebu pojavili prvi nagoveštaji boje. Veniša se pitala kako nastaju te neobične zelene i plave nijanse na nebu pre nego što prvi zraci zlata najave sunce.
Postepeno, iz časa u čas, dok je ona opčinjeno gledala, blede nijanse zelene pojačavale su se sve dok nije izgledalo da sve pastelne boje ružičasta, ljubičasta, svetloplava, jarkozelena poigravaju na ustalasanoj površini vode, dodirujući svaki talasić ponaosob. Boje su se inenjale kao u snu, kao da božanski umetnik zabavlja srodne duše veličanstvenom predstavom pre nego što će dozvoliti suncu da zapljusne svet rastopljenim zlatom. Boje su stigle do horizonta i prelile se preko njega, šireći se po moru, zapljuskujući jednu po jednu boju čistom svetlošću. Boje i svetlost i prostor... nikad se ne možeš zasititi ovakve iepote, pomislila je Veniša dokje uživala u zlatnom sjaju, dok joj se kosa blago njihala oko ramena na ranojutarnjem povetarcu.
Kad je već htela da se vrati u kuću, pažnju joj je privukla prilika koja je stajala malo dalje od kućice. Paolo, u plavom svilenom ogrtaču, stajao je naslonjen na drvo i pušio, okupan oreolom svetlosti, i izgledao je stvarno nezemaljski, poput moćnog rimskog božanstva iz drevnih mitova. Šta će on napolju u ovo doba? Da li je, obuzet nemirom, potražio trenutak lepote, kao ona? Koliko dugo je bio tamo? Nije ga primetila kad je izašla na verandu. Kao da je bio zatvoren u nekom svom svetu. Da li ju je video?
Baš tada se okrenuo i pogledao pravo ka mestu gde je Veniša stajala. Zastao joj je dah. Njegovo prisustvo bilo je toliko moćno da joj se činilo da nekakva struja putuje direktno između njih dvoje. Ponekad jedan trenutak može da razdvoji čitave epohe, i upravo to se sada dešavalo; ovaj veličanstveni trenutak bio je pun neverovatnog ushićenja kao da su boje, mirisi i čitava priroda postali jači. A onda, kad su im se pogledi sreli, shvatila je da je veo upravo nestao: nije bilo maski, ni prepreka, ničega između njih osim vatre i gladi koju su osećali jedno za drugo.
Ništa se nije micalo u ovaj rani čas; kao da je neka čarolija bačena na ovu natprirodnu scenu, i niko nema snage da je raskine. Paolove oči bile su uperene u njene. Tišina je bila sve dublja; rumenilo svitanja kao da je sijalo sve jače. Kakva je ovo prekrasna opasnost koja stiže s jutrom? Nekakav talas čudnog života kao da ih je poneo daleko od svega gde su dosad bili i umalo ih udavio u svojoj zlatnoj, blistavoj lepoti pre nego što ih je ostavio na nepoznatoj obali. Gledali su se jedva dišući. Lišće u bašti zatreperilo je na prvom dašku vetra, šapućući nekakvu tajanstvenu poruku. Veniša se okrenula i vratila unutra, znajući da će on doći za njom.
Sledećeg časa Paolo je stajao tamo, na pedalj od nje pred otvorenim vratima, gledajući je kao da okleva, pitajući je nemo: da li si sigurna? Veniša je načinila jedva primetan pokret ka njemu, a čitavo telo napelo joj se kao da nije u stanju da se pomeri, zaboravljajući sve što je planirala: rešenost da bude smirena, staložena i pomalo ohola prema njemu. I dalje možeš da se predomisliš, rekla je sebi. Nije prekasno, ako reaguješ odmah i kažeš mu da ode.
Paolo je provukao ruku kroz kosu i polako prešao kratko rastojanje između njih; oči su mu bile nežne od brige, lice koje joj se sinoć u biblioteci činilo grubo sad je bilo blaže i upitno se mrštio dok ju je gledao ispitivački. Ona je gledala njega, netremice, u oči, još uvek nepokretna. Vrelina njegovog tela širila je miris, jedva osetan a ipak izrazito muški, koji je Veniši dodatno probudio čula. Pružio je ruku i dotakao joj kosu kao da dodiruje nešto prekrasno i retko. Ona je nehotice za trenutak sklopila oči i nagnula se ka njegovoj ruci, osećajući da se nervi u njoj bude i pevaju.
„Dio mio, si cosi bella“, šapnuo je on, a lice mu se preobrazilo od divljenja; Veniši je od toga srce zakucalo još brže, potpuno bespomoćno.
Ponovo je podigla pogled ka njegovim plavim očima i pružila ruku. Dotakla mu je rame i zagrlila ga oko vrata. On je prišao bliže, a njeno telo se izvilo ka njemu, pokretom koji mu je rekao ono što njene usne još nisu mogle. Paolo je upleo prste u Venišinu dugu, svilastu, kestenjastu kosu. Blago milovanje vrhovima prstiju po koži izazvalo je u njoj skoro bolni drhtaj čula, ugušivši sve one dobre namerekoje je njen um možda imao, i potopivši ih nekontrolisanom, žestokom reakcijom čitavog tela.
Videla je njegove oči kako blistaju nad onim divnim usnama koje je želela da oseti na svojima, a onda ju je privukao sebi. Tek dodir njegovog toplog tela i njegova čvrstina pokazali su joj da je njen ogrtač nestao i da joj je telo slobodno pred njegovim grozničavim pogledom. Onako vitka i glatka, prosto je nestala u njegovom zagrljaju, čija je silina izazvala novi talas želje u njoj. Osetila je slatki bol među nogama i poželela da ga oseti, vrelog i vlažnog, kako klizi u nju.
„Veniša!“, šapnuo je pre nego što joj je usnama dotakao čelo, obraz, uho, a potom usne, mrmljajući reči koje je osećala kao dah i vibraciju na koži.
žudela je da ga dodirne, da otkrije snagu njegovog nagog teia i mišića, da oseti silinu žurbe koja ju je palila. Podigla je ruke da odgurne svileni ogrtač s Paolovih leđa, ali on ju je istog časa uhvatio i podigao u naručje bez ikakvog napora. Ruke su mu bile kao čelične šipke tamo gde ju je držao, privijajući je uz grudi, i osećala je njegove vrele usne kraj uha kako šapuću strastvene reči pune želje, i pre nego što je shvatila šta se dešava, već ju je odneo u spavaću sobu i nežno je spustio na krevet, pa se pružio pored nje.
„želim da te osetim“, šapnula je, prelazeći prstima preko njegovog mišićavog ramena. Ponovo je pokušala da mu smakne ogrtač.
Pokretom brzim poput munje, on ju je uhvatio za ruku i sklonio je u stranu, primakavši joj se još bliže tako da su im se tela gotovo dodirivala.
Veniša ga je upitno pogledala. „Zašto?“, šapnula je. „želim da te ose tim... da te dodirnem.”
„Veniša...“ On kao da se ukočio i za trenutak ju je nepomično gledao, ali bilo je neke nove prisnosti u načinu na koji je izgovorio njeno ime, senzualno dubokim i zavodljivim glasom uz jedva kontrolisano uzdržavanje. Lice mu je bilo u senci, ali ipak je videla tugu od koje su se zamaglile njegove plave oči; sad su bile veoma svetle i gledale su je kao da je miluju dok je on polako primicao dlan njenom telu. Sva se naježila i uzdrhtala već od nagoveštaja dodira; svaka žila u njoj reagovala je na njega.
„Dozvoli mi“, šapnula je ponovo. Ovog puta nije se pobunio, ali pažljivo ju je gledao u oči dok mu je skidala ogrtač. Odmah je nehotice tiho jeknula. Ramena su mu bila prošarana dubokim cikcak ožiljcima, koji su se spuštali sve do stomaka i niz butine. Sad su se videli jasnije jer su ostali beli na preplanuloj koži. Smesta je znala da je, ako su ožiljci takvi, bol posle nesreće morao trajati nedeljama. Sad je mogla samo da obuzda osećanja i pogleda ga u lice.
„Ti si tako lepa, a ja...“, glas ga je izdao.
Veniša mu je brzo položila prste na usne da ga prekine. Podigla se i pritisla vrele usne na njegove. želela je da poljupcem poništi bol od svih tih užasnih povreda.
On se žalosno osmehnuo. „Lepotica i zver“, promrmljao je tik uz njene usne, blago je gurnuvši nazad na jastuke. „Amore mio, dozvoli ovoj zveri da vodi ljubav s lepoticom. Hoćeš li mi dozvoliti, Veniša?“ Glas mu je bio promukao i napet, a od toga joj je krv proključala u venama.
„Da“, šapnula je.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Empty Re: Hana Filding-Noć karnevala

Počalji od Mustra Sre Maj 02, 2018 2:03 pm


Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Image

Paolo je podigao glavu i zagledao se u nju, potpuno prepuštenu, milujući je pogledom duž celog tela. Strast i želja koje je videla u njegovim očima samo su produbili njenu želju, uzbudili su joj svaki nerv, naterali je da pulsira od bolnog iščekivanja.
„želim da te osetim. Imaš li pojma koliko te želim?“ Okrenuo ju je na leđa, držeći joj ruke iznad glave čeličnim stiskom koji je bio maltene bolan. Osetila je da je ukrućen uz njenu butinu i blago se izvila, osećajući da joj bradavice bolno bride i da je vlažna između nogu.
„Paolo“, šapnula je, preklinjući ga da je dodirne. Nije mogla da misli ni na šta drugo sem da ga voli i da bi sve učinila za njega. Ništa drugo nije bilo važno u ovom vrelom trenutku očekivanja i želje.
On se sagnuo da joj poljubi usne, i to je bilo kao da je podstakao požar; bilo to dobro ili loše, bilo je zauvek; svet je prestao da postoji.
Od svilastog dodira malja na njegovim grudima morala je da duboko, drhtavo uzdahne. Paolove usne bile su čvrste i odlučne, i Veniša je sklopila oči kad je izvor vreline duboko u njenoj utrobi naterao njene usne da se gladno rastvore i odgovore mu jednakom žestinom. Kad su im se jezici dodirnuli, prepustila se njegovom dodiru, grleći ga čvrsto oko mišićavih leđa i mišica dokje lebdela od euforije čistog dodira. Njegova šaka skliznula joj je niz leđa, preko zadnjice, mazeći i stežući, gurajući je bliže njegovim kukovima, bliže ukrućenoj muškosti. Jeknula mu je u usta i odgovorila na njegove pokrete svojima, zarivajući mu prste u široka ramena.
Potom su usporili. Otkrili su divno, senzualno uživanje u ljubljenju i dodirivanju, krenuvši tako na erotsko putovanje intimnog otkrivanja, želeći da uživaju u svakom trenutku bez ikakve žurbe. Njihove ruke, usne i jezici su se pomerali, potpirivali, umirivali, izvlačili svaki delić svesti koji će kasnije dovesti do potpunog spajanja dva tela i dve duše.
Paolo joj je položio dlan na dojku, mazeći joj ukrućenu bradavicu vrhom palca dok ju je neprekidno ljubio s beskrajnom nežnošću, polako i erotično dodirujući je jezikom. Njegovi dlanovi na njenoj koži bili su vesti, čulni i laki, puni obožavanja. Podrhtavali su dok je istraživao ženstvene obline njenog tela. Svako milovanje, svaki poljubac, svaki dodir jezikom otkrivali su dubinu njegove želje dokje tiho mrmljao izraze obožavanja i uvek se vraćao ka njenim usnama. Ona je postojala samo dok ju je on dodirivao, ispunjavajući joj udove vrelinom koja se brzo širila u čitavo telo.
Njegove meke, tople usne napustile su njene i počele da se spuštaju niz njeno grlo, sve niže duž svilaste kože dok nisu stigle do njene druge dojke, bez žurbe, poigravajući se i izazivajući, pružajući jezik da ovlaži vrelu bradavicu, a svaki pokret izazivao je eksploziju plamena, jačajući vrelu želju koju je osećala između butina. Zarila mu je prste u kosu, kriknuvši od osećanja koja su je obuzimala.
Svestan njene želje, Paolo je položio drugu ruku na meki trougao između njenih nogu i počeo da je mazi. Njena vlažna spremnost širila se na kožu butina dok su njegovi prsti ulazili sve dalje i dublje pri svakom pokretu, razdvajajući nabrekle usne koje su skrivale srce njene želje, na lazeći vlažni, nabrekli pupoljak i nežno ga mazeći vrhom jednog prsta.
Ona se užurbano kretala, reagujući na silinu sopstvene želje svakim đelićem tela, ječeći, prepuštajući se zadovoljstvu, uživajući u ovom slatkom mučenju kojem je on bio tako vičan... koliko je vremena prošlo! Paolo je dobro znao koliko treba da pritisne, ponekad je gladio a ponekad stiskao, baš kad bi ona to poželela.
Veniša je jeknula kad su njegovi prsti pošli dalje, ali pre nego što je stigla da se pobuni, umesto prstiju su stigle njegove usne. Ljubio ju je, lizao i upijao, voleći je dokje pulsirala pod njegovim sporim maženjem, a svaki pokret jezika ka vrelom središtu terao ju je da još jače zadrhti. On je ubrzavao i usporavao ritam, terajući je da dostigne vrhunac više puta, a svaki je bio jači od prethodnog.
Sad ga je već preklinjala da joj pruži više. „želim te u sebi, Paolo. Voli me, sada... molim te, sada“, dahtala je, a čitavo telo joj se pretvorilo u klupko žudnje.
Paolo se odmakao da je upitno pogleda. „Ali, cara...,“ šapnuo je, a ona je osetila suzbijanu napetost i ogromnu želju koje su gorele u njegovim grozničavim očima, sada tamnijim nego što ih je ikada videla. „Da li si sigurna da to želiš?“
Nasmešila mu se, svesna njegove žrtve. „Ne odlaži“, šapnula je, pruživši ruke da pronađe njegovu pulsirajuću muškost dok ga je s ljubavlju gledala. „Prošlo je veoma mnogo vremena, ali nisam devica. Vidiš koliko sam te željna, Paolo. Neizmerno te želim, želim svu tvoju ljubav. Sada.“
Njene reči bile su izazovne, namerno je htela da sruši i poslednje prepreke između njih: dok je milovala njegovu muškost, videla je čuđenje u njegovim očima kad je glasno zastenjao. „Amore mio, Venetia, il mio tesoro, blago moje“, rekao je prigušenim glasom, zagnjurivši joj lice u vrat i ljubeći je, „izluđuješ me, toliko te želim...“
Veniša je osećala kako njegova muškost u njenim rukama pulsira i raste, sve više i više, od njenog veštog dodira; to je delovalo i na nju, kosti su joj se rastakale od želje i uživala je u tome što mu pruža zadovoljstvo.
No, Paolo još nije završio s njom. Kad se namestio povrh nje, ruke su mu bile u njenoj kosi, prvo ju je gladio a onda joj je povukao glavu unazad da bi joj ponovo dohvatio usta, ovog puta divljim, žestokim poljupcem, prisvajajući je nežna reka osećanja pretvorila se u divlju bujicu strasti. Osećala je na dojkama dodir njegovih maljavih grudi; to ju je uzbuđivalo, vrtelo joj se u glavi, a njeno telo pozivalo ga je s neizmernom željom za ispunjenjem kojegje toliko dugo bila lišena a znala je da samo on može da je zadovolji.
Paolo joj je odgovorio. Izražajne, odlučne ruke slobodno su lutale istim mestima koja je do maločas mazio jezikom, pribijao je Venišu uz sebe, ljubio je, grickao i sisao svuda po mekoj, podatnoj koži, zapljuskujući je svojom željom; ona je besramno uživala u njegovoj muškoj želji sa samo jednom pomisli u glavi, da joj se preda.
Plamen je besneo u njoj; želela je Paola u sebi. On joj je pružao zadovoljstvo, ali ona je želela više, želela je ono pravo: da bude njegova. Telo joj se izvilo, pozivajući. Videla je da su mu oči sinule kada je razdvojila butine da ga primi, žudno ga gladeći, uvodeći ga u sebe. Bio je čvrst i osetila je da za trenutak okleva, grabeći je za ramena, boreći se da uspostavi samokontrolu. Disao je isprekidano i ponovo ju je pogledao.
„Da li si dobro, cara?“
Klimnula je glavom, raširenih očiju, grleći ga obema rukama. „Prošlo je deset godina“, šapnula je, obuzeta nepodnošljivim iščekivanjem... a onda je bio tu, tu gde ga je najviše želela. Paolo se zario u nju jednim glatkim pokretom, ispunivši je slašću od koje su joj navrle suze. Bili su kao kremen i trup, pokrenuli su novi plamen, i ona je kriknula od olakšanja kada je taj plamen liznuo uz sva njena čula, obujmivši joj telo i um.
Ĉula je Paola kako prigušeno ječi od zadovoljstva kad joj se telo opustilo i raširilo da ga prihvati. Za trenutak je ostao nepomičan, puštajući je da se privikne na njega.
„Ima toliko toga što ne mogu da izrazim rečima, mogu samo telom... amore mio, da li si spremna za mene?“, upitao je promuklo, isprekidanim glasom.
„Da“, šapnula je Veniša.
Ponovo se zario u nju i zastao kad je kriknula.
„Koliko te želim...“
Jeknula je kad je ponovo to učinio, jer želela je još.
„Koliko te volim...“
Sledeći put učinio je to neverovatno polako, duboko prodirući, grleći je jednom rukom dok ju je drugom milovao po najvlažnijem i najosetljivijem mestu, pripremajući je.
Kad je ušao u nju, sada malo-pomalo, tečna vrelina pokuljala je kroz nju, počev odnekud u dubini stomaka i šireći se postepeno po čitavom telu. Svakim pokretom snažnog, čvrstog tela Paolo ju je vodio do sve većeg vrhunca, učeći je da nema kraja zadovoljstvu, a ni granica. Pokretala je kukove dok su je njegovi namerno spori pokreti ispunjavali neopisivim uživanjem. Ĉula je sebe kako uzvikuje njegovo ime, ponovo i ponovo, a duša i telo kao da su znali samo za njega.
Prelazila je rukama preko Paolovih leđa, zavlačila mu ih je u kosu, pa potom među butine; izvijala se ka njemu, obmotavši ga nogama oko kukova, pozivajući ga da uđe dublje, željna da ga oseti celog. Sklopila je oči u bestidnom zaboravu. Prostor i vreme nestali su dok se on kretao u njoj, sve brže i brže, izgrađujući napetost. Odgovarala je njegovom ritmu i osećala da nestaje dok su zajedno plesali uz melodiju ljubavi koja je odjekivala u njoj poput pronađenog sećanja na davno zaboravljeni san.
On ju je sada privukao još bliže, izvijajući joj leđa. Veniša ga je osetila kako drhti dok se zarivao toliko duboko u nju da joj se dah pretvorio u kratke jecaje dok je uživala u vlasti nad njegovim moćnim telom u sebi. Centri za uživanje u njenom mozgu bili su prezasićeni, kreščendo uzbuđenja umnožavao se i rastao, mišići su počeli da joj se grče baš kad je začula Paolovo duboko, bolno ječanje. Osetila je napinjanje u njegovom telu koje je još pulsiralo u njoj, a onda vrele mlazeve njegovog vrhunca koji su se stapali s njenom vrelinom dok su zajedno dostizali vrhunac strasti. Kao da je u njoj eksplodirao vulkan i natopio je lavom, Veniša je uzletala i obrušavala se, vrišteći u ekstazi, jecajući i grčeći se pod neumoljivom silinom najjačeg orgazma koji je ikada doživela.
Veoma dugo ležali su prepletenih udova i nepomični, u tihoj sobi, okupani jutarnjim suncem. „Nova zora naše ljubavi“, šapnuo je Paolo gledajući Venišu u oči. „Da li i dalje oklevaš, amore mio?“
Odmahnula je glavom, smešeći se, ispunjena divnim spokojem uma i tela.
Za Venišu je to bilo neobično iskustvo, voditi ljubav s muškarcem prvi put posle toliko godina uzdržavanja. Nekako je bila svesna da je u ovom susretu bilo nečeg poznatog za oboje, kao da su se oduvek poznavali a onda dugo bili razdvojeni. Kada je Paolo ušao u nju, osećala se baš onako kako je znala da će biti. Odjeci ranijih puta kada je vodila ljubav treperili su u njoj. Suđeno nam je da budemo zajedno, pomislila je dokje sklapala oči i tonula u san s divnim osećanjem blažene sigurnosti, uljuljkana u saznanje da su, posle spoticanja i padanja kroz divljinu, konačno pronašli jedno drugo.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Empty Re: Hana Filding-Noć karnevala

Počalji od Mustra Sre Maj 02, 2018 2:03 pm

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Image

Veniša je jeknula i okrenula glavu da se skloni od nečeg što joj je bockalo vrat. Prvo što je videla kad je otvorila oči bilo je Paolovo lice tik kraj njenog. Nežno joj se smešio.
„Buongiorno, tesoro“, šapnuo je, milujući je pogledom. „Izvini što te budim, ali više bih voleo da nas Ernestina ne vidi u ovom... kako da kažem... kompromitujućem položaju. Ona je veoma draga žena i izvanredna domaćica, ali je takođe i sklona tračarenju.“
Veniša se protegnula. „Nemoguće da je već tako kasno“, promrmljala je, sanjivo gledajući u Paola. Osećala je da joj koža bridi od njegovog pogleda. Setila se kako je, pre nego što je zaspala, pomislila da će ujutro možda oboma biti neprijatno, pitajući se da li će na dnevnom svetlu zažaliti zbog ovog što su učinili; ovo divno osećanje koje ju je sad zapljusnulo bilo je pravo iznenađenje.
Tamna senka od jutarnje brade naglašavala je Paolove muževne crte lica. Zagledala se u njega, diveći se oštro srezanim površinama i uglovima i sjaju želje u njegovim očima. Sa širokim ramenima, snažnim rukama i mekim maljama na mišićavim, bronzanim grudima, i s upečatljivom muškošću koja se jasno ocrtavala ispod pokrivača, ponovo joj je ličio na drevno božanstvo koje zavodi njeno smrtno telo i dušu. želja za njim pogodila ju je kao fizički udarac i osetila je da zaranja u vreli vrtlog čežnje.
Pridigla se na jedan lakat i prstima prešla preko njegovih unakaženih grudi, zadržavajući sa nežno na dubokim, tamnim ožiljcima. Osetila je da se Paolo ukočio i uzdrhtao pod njenim blagim dodirom. Uhvatio ju je za ruku i poljubio joj unutrašnju stranu zgloba, a onda je seo i naslonio se na jastuke.
„Nemoj još da ideš“, promrmljala je i primakla se, nemirna posle divnog osećanja koje joj je doneo njegov dodir.
Nije morala dvaput da zamoli. Paolo je kratko udahnuo i povukao je ka sebi, tako da mu je opkoračila noge i potpuno se izložila njegovom pogledu. Dopao joj se način na koji ju je gledao, pogledom punim želje i strasti, i način na koji je prelazio rukama preko njenih oblina, posedničkim i odlučnim dodirom od kojeg ga je poželela još više.
Paolo je osetio njeno uzbuđenje i oči su mu sinule.
„Šta mi to radiš, Veniša?“, šapnuo je tik uz njene usne, pre nego što ju je privukao naniže tako da su joj se grudi našle naslonjene na njegove i bradavice su joj se smesta ukrutile. Glasno je jeknuo kad je pritisnula kukove uz njegove; osetila je kako je još više otvrdnuo od toga.
Paolo je pritisnuo usne na njeno grlo, prekrivajući ga ćelom dužinom kratkim poljupcima i ujedima, istovremeno joj obujmivši vrele dojke, stiskajući ih i gladeći sve bržim i bržim pokretima.
Veniši je dah postao isprekidan; osećala je vrtoglavicu, ženice su joj se raširile od želje, svaki mišić i svaki nervni završetak brideli su u iščekivanju da on uđe u nju. No, Paolo je bio majstor vođenja ljubavi, što joj je dokazivao čitave noći. Usta su mu bila vrela na njenim usnama, grubo je ljubeći, pokoravajući je svojoj volji i želji, a to je samo pojačavalo njeno uzbuđenje.
Rukama ju je milovao po čitavom telu, a potom i jezikom, istraživao je i dodirivao, podstaknut prigušenim grlenim zvucima koje je ispuštala kako se svako erotsko osećanje nadgrađivalo, izazivački i neodoljivo, uz i niz njeno telo. Sva čula su joj se probudila, zahtevajući sve više i više, u želji da zadovolji strašnu glad za ispunjenjem koja ju je mučila, a ipak ne želeći da se ovo završi.
„O, molim te, nemoj stati, Paolo, nemoj stati!“ Govorila je jedva razgovetno, usta su joj bila suva, a želja da ga oseti u sebi jačala je iz časa u čas.
A ipak, njemu se i dalje nije žurilo; njena reakcija kao da mu je donosila ne samo dodatno uzbuđenje nego i zadovoljstvo.
„Znaš li šta ću ti sada raditi?“, upitao je promuklo, očiju blistavih od strasti, a ona je prigušeno zaječala.
Nastavili su da maze jedno drugo. On ju je i dalje milovao dodirom lakim poput pera, po dojkama, stomaku i mekoj koži između butina, polako spuštajući glavu duž njenog tela, sve do tajnog središta njene ženstvenosti koja ga je toliko želela. Raširio joj je noge tako da je dobro vidi, a potom je jednim prstom razdvojio vlažne, svilaste usne gladeći ih palčevima; prisilio ju je da čeka nekoliko trenutaka pre nego što je jezikom dotakao nabrekli pupoljak, ližući ga i trljajući vrhovima prstiju, nepodnošljivo brzo, izazivajući neizrecivo uživanje od kojeg su joj se čitavim telom širili vreli talasi. Veniša je osećala da joj slabine podrhtavaju; uskoro će biti potpuno preplavljena.
„Sada, Paolo, sada, ljubavi, sada“, preklinjala gaje dok su joj suze tekle niz obraze. Paola nije trebalo dugo nagovarati; istog časa je prodro u nju s nekom vrstom primitivnog posedovanja i zajedno su uzleteli u ogromnom plamenu strasti, obuzeti i nesvesni, sve dok nisu klonuli potpuno premoreni i zasićeni.
Bilo je već gotovo devet sati kada je Paolo, istuširan i obučen u plavi svileni ogrtač, izašao iz Sirene. Veniša, i sama u svilenom ogrtaču, samo belom, pratila ga je do kapije. I dalje nije bilo nikoga na vidiku; samo je Rufus ležao, usnuo, na travi iza kuće. Sve je bilo utonulo u nemu tišinu, a miris cveća i sveže pokošene trave širio se vazduhom, doprinoseći lepoti utiska.
Na travnjaku su se videle pečurke, sveže iznikle, a sunce, već veoma toplo iako još u jutarnjoj izmaglici, sijalo je pravo na Mirađo i imanje oko njega. Drveće na ovom đelu imanja raslo je na nizbrdici, s gustim krošnjama potpuno nepokretnim na jutarnjem vazduhu. Poput drveća na drevnoj tapiseriji, izgledalo je kao da ga nikad ništa neće promeniti, kao da će uvek imati ovaj jutarnji modrozeleni preliv u krošnjama.
Bašta je izgledala kao začarana: ni listić nije treperio na toplom vazduhu, ni zvuk se nije čuo pod sunčevim zracima koji su sve zapljuskivali, čak ni Paolo nije rekao ni reč dokje stajao kraj Veniše kao da ne može da se odluči da se rastane od nje. Sagnuo se i poljubio je. Stajali su još nekoliko trenutaka nepomično sve dok se, uz napor kao da se budi iz transa, Paolo nije najzad odvojio od nje baš kad se začuo zvuk kopita u kasu od kojeg su se oboje trgli.
Nekoliko koraka od njih, Ijutita Alegra sedela je na svojoj lepoj kobili i nepomično ih gledala, a neprijateljstvo je prosto zračilo iz njenih očiju crnih kao gar.
„Buongiorno, Allegra“, doviknuo je Paolo uz vedar osmeh, ali Veniša je osetila da je napet. „ Vieni qui che ti presento la signorina, dođi da te upoznam sa sinjorinom.“
Antoniova nećaka kao da ga nije čula; polako i prezrivo prešla je pogledom preko njega a onda je neznatno podigla glavu, tiho frknula, okrenula konja i otkasala ka štalama a da Venišu nije ni pogledala.
Venišu je obuzela mučnina. Srce joj je toliko tuklo da je bila sigurna da ga i Paolo čuje. Za trenutak su se gledali u oči, a on joj se istog časa nasmešio.
„Alegra je Antoniova nećaka. Vrlo je inteligentna i darovita, ali je i veoma divlja. Ima dvadeset jednu godinu, ali Antonio je veoma strog pa retko ima priliku da izađe iz Mirađa, osim ponekad kad je ja odvedem u Veneciju na dan-dva.“ Veniša je bila sigurna da oseća nekakvu napetost u njegovom glasu, iako mu je pogled bio miran i otvoren.
Veniša se spremala da kaže kako ju je njegov veliki prijatelj Umberto već obavestio o odnosu između Paola i vatrene amazonke, ali baš tada se iza ugla pojavila Ernestina, noseći Veniši doručak. To je Paola poštedelo potrebe da laže, a nju da sluša njegove izmišljotine.
„Buongiorno, signorina... signore“, rekla je veselo domaćica kad im se približila.
Paolo se namrštio i odmahnuo glavom, očito veoma iznerviran, kao da je ovo bila kap koja je prelila čašu. Poluglasno je opsovao: „Maledizione\“, a potom rekao: „Buongiorno, Ernestina.“
„Da li da postavim doručak i za vas, signore?\ upitala je ona naizgled poslovno, ali po načinu na koji ih je gledala Veniša je videla koliko je domaćica uzbuđena i koliko truda ulaže da obuzda radoznalost.
Paolo se smračio. „Ne, hvala, Ernestina, ja ću doručkovati u spavaćoj sobi kao i obično.“ Okrenuo se ka Veniši i zagledao joj se u oči. „Biću u radnoj sobi kroz jedan sat ako želiš da mi se pridružiš, ovaj...“, zastao je i nasmešio joj se, i nju je istog časa obuzela vrelina, „da nastavimo razgovor i možda da pogledamo planove.“
I još je imao petlju da se smeši! Veniša ga je gledala u neverici. Ĉinjenica da je pomenuo Veneciju pokazivala joj je da je svestan da ih je Veniša videla zajedno i da zato, pošto je svakako kriv, pokušava da se opravda što je vodio domarevu nećaku na ručak u taj otmeni restoran. Da se devojka nije neočekivano pojavila, da li bi joj uopšte pomenuo da i ona živi u Mirađu? Sad bi trebalo da se spakuje i ode ne časeći časa, ili da prihvati ono što joj on u stvari nudi, običnu avanturu. Srce i mozak opet su zaratili, trudeći se da nađu ravnotežu između ponosa i sve veće ljubavi koju je osećala prema ovom čoveku.
„Biću tamo“, odgovorila je, pokušavajući da zvuči smireno, i potom je pošla za Ernestinom u kuću, ne osvrćući se prema Paolu.
„Prvo ću da se istuširam i obučem, pre doručka“, rekla je domaćici u nadi da će stići da sredi spavaću sobu i kupatilo i ukloni mnoštvo dokaza o noći ispunjenoj vođenjem ljubavi pre nego što Ernestina uđe. „Va bene, signorina
Dok se sapunala pod tušem, Veniša je bila živo svesna svog tela; takvo nije bilo nikada ranije, čak ni pre deset godina. Dojke su joj bile bolne na dodir, pogotovo bradavice, od Paolovih ljubavnih ugriza. Već je mogla da razabere blede modrice na ramenima, dokaze njegovog strasnog stiska dok su tog jutra oboje dostizali vrhunac. Uzdrhtala je od sećanja na ljubavni čin i začudila se sopstvenom bestidnom zaboravu.
Ipak, nije se mogla zavaravati kad se radi o osećanjima prema Paolu koja su bujala u njoj posle ove poslednje noći. Bleskovi osećanja, brzi i duboki, koji su se javljali između njih, duboko su je čudili; kao da je, uprkos opipljivom svetu koji ih je delio, njen um mogao da se obraća direktno njegovom i da čuje njegove odgovore. Između njih je vladao skoro opipljiv sklad: to je bilo izuzetno moćno i bila je sigurna da i Paolo to oseća, još od prvog puta kad su se sreli.
Ali tamni oblak kvario joj je oduševljenje koje bi osećala da se nije pojavila Alegra, i da je Paolo nije slagao... ali zašto bi lagao? Veniša je pokušala da ga opravda. Prikrio je istinu od nje samo privremeno. Da li je zaista mogla očekivati da joj odmah kaže da je Alegra njegova ljubavnica, iako je verovatno postala bivša posle ove strasne noći? To ne bi bilo nimalo džentlmenski od njega, a Paolo, to je morala priznati, svakako jeste bio džentlmen. Baš je šašava što se toliko uvredila.
Kada se vratila u dnevnu sobu da doručkuje, iznenadila se što je Ernestina i dalje bila tamo. Primetila je da domaćica drži u rukama onaj ogrtač koji je Paolo skinuo s nje pre nego što ju je odneo u spavaću sobu, a ona ga još nije stavila na mesto.
„Nisam znala da li želite doručak na terasi kao obično, ili ipak unutra. Dan će biti vreo i sunce je već veoma jako.“ Kratko je prešla pogledom preko Venišine bujne kestenjaste kose koja je ostala raspuštena, pa sve do dugih, lepih nogu ispod letnje haljine na cvetiće.
Veniša je izdajnički porumenela kad je shvatila šta Ernestina sigurno misli; time je samo potvrdila njene pretpostavke o noči provedenoj s poslodavcem.
„Grazie. Popiću kafu na terasi.“
„Ve lo porto subito, odmah ću vam je doneti.“
Na plavom moru nije bilo ni talasića, a na nebu ni oblačka. Jutro je bilo veoma toplo, vazduh se nije kretao, a vrelina i teška vlaga ležali su na obali poput pokrivača. Ernestina je imala pravo: temperatura je rasla, zlatna sunčeva kugla neumorno je pekla. Na horizontu se videla izmaglica, a bregovi koji su se podizali sve dalje od imanja bili su skoro zaklonjeni njenim belim sjajem, pa su izgledali kao isečeni od kartona; cvetovi u bašti odvažno su stajali, nudeći se suncu. Priroda kao da je zadržavala dah.
Ernestina je takođe izgledala kao da zadržava dah kad je stigla na terasu noseći šolju kafe. Kad je pogledala Venišu u oči, izgledalo je da joj je pogled pun pitanja, i na kraju se ipak odlučila da progovori.
„Ako singorina dozvoljava, želela bih nešto da kažem.“
Veniša je podigla obrve, glumeći iznenađenje koje zapravo nije osećala.
„Signorina mora biti pažljiva.“
„Ne razumem.“
„Bisogna stare attenti a quella piccola strega, morate se paziti one male veštice.“
„I dalje ne razumem šta govorite, Ernestina. Kakve veštice?“
„Antoniove nećake, Alegre, one devojke na konju koja je prošla dok ste bili...“, domaćica se u neprilici nakašljala, „ovaj... sa sinjorom.“
Veniša je osetila da joj obrazi gore. „Ne vidim kakve to veze ima s tom mladom damom, niti s vama, uostalom“, rekla je mirno.
„Molim vas, nemojte me pogrešno shvatiti, ne želim da smetam, signorina. Bože sačuvaj da se mešam, i u vaš život i u poslove signor Baronea, ali ta devojka je opasna. Ona je malocchio, urokljivo oko.“
„Lepo od vas što brinete za mene, Ernestina. Ali znate, ja ne verujem u ta sujeverja, ako pokušavate da me upozorite na nekakve čarolije. Uostalom, urokljive oči ne deluju na ljude koji ne veruju u njih.“
„Signorina, uz dužno poštovanje, vi možda mislite da sam ja glupa, sujeverna italijanska seljanka, ali Antonio i njegova nećaka su sa Elbe, kao i ja, iz istog smo sela, zove se San Stefano di Kamastra. Poznajem čitavu porodicu, i znam da je Alegra dete loših roditelja. Bili su okrutni prema njoj, to je činjenica, ali to je bilo kao dolivanje ulja na vatru koja već besni. Da li zbog loših gena ili zbog zla koje je okružuje, chi lo sa, ko to zna, ali još kao sasvim mala bila je cattiva, manipulatorka. Još kao dete počela je da petlja s magijom. Ušla je u un cerchio del male, krug zla, koji joj je još više zatrovao um nekakvim izopačenim veštičjim ritualima i crnom magijom. Zato je Antonio i morao da se preseli na sever kad je Alegri bilo sedam godina. Neko vreme živeo je u Porto Erkolu, a onda, kad je nekoliko godina kasnije signor Barone tražio radnike da pomažu u obnovi Mirađa, našao je buon lavoro, stalni posao ovde za sebe i nećaku.“
„A gde su Alegrini roditelji?“
„Umrli su kad joj je bilo pet godina. Otac, Antoniov brat, bio je pijanica. Za majku su svi znali da je matta, luđakinja, i pritom gradska kurva. Oboje su potpuno zapostavili detence. Antonio i njegova žena Anđelina, dobri ljudi, prihvatili su devojčicu. Kad se Anđelina iznenada razbolela i umrla, Antonio je nastavio da se stara o Alegri, ali mala je i dalje bila divlja. Onda joj je ubrzo i otac skončao u nekom jarku niko ne zna zašto, ali svakako je bilo nešto u vezi s pićem. Ah, madre di dio\“ Ernestina je podigla ruke ka nebu. „Onda je sve postalo još gore. Mala se sve više zanimala za crnu magiju, pa ju je Antonio poveo na sever. Do vremena kad su stigli u Mirađo, Alegri je bilo jedanaest godina. Bila je razvijena kao da joj je šesnaest, i znala je sve što treba znati o dobru i zlu uglavnom o zlu. Seoski pop naučio ju je da piše i čita i sabira, ali ona nikoga nije volela. Bila je zlovoljna, tvrdoglava i lepa come un angelo, ali uvek se durila u kućici koju je signore dodelio njoj i stricu, i lutala je po brdima. Povremeno bi je obuzeli besovi koji bi prepali svakog ko je vidi. Na kraju sam ja porazgovarala sa sinjor Baroneom o njoj. Pravila je haos među radnicima i želela sam da signore otpusti Antonija, radi mira u kući.
No, signore se zainteresovao, pa je zatražio da upozna dete. Dovela sam je. Madre di dio, nikad neću zaboraviti kako ga je pogledala onim svojim divnim crnim očima i kako je pružila ruke k njemu. Portami via, povikala je,portami via, odvedite me odavde! Onda je sve išlo brzo.“ Ernestina je uzdahnula. „Signore e buono come ilpane, dobar je kao hleb, e molto sensible, i jako je osećajan, i uzeo ju je u zaštitu. To neobično dete ne sme biti ostavljeno da propada, rekao je. On će je spasti.“
Da, pomislila je Veniša, ličilo bi na Paola da poželi da spase bilo šta, pa i neku osobu, od propadanja i uništenja.
„Smestio ju je u manastir, i tamo se prvo bunila, ali uskoro su pamet i ambicija prevladali. Postidela se svog neznanja i dala se na učenje, da postane dama. Brzo je shvatila da joj durenje i napadi besa neće pomoći... era piii saggio accattivarsi lepersone, mudrije je pridobijati ljude, navoditi ih da je obožavaju. I uspela je, ali ona lično nikada nikoga nije volela. Cambiano i suonatora ma la mušica e sempre quella, pevač se menja ali pesma ostaje ista. Ona nikada neće biti dobra devojka.“ Ernestina je zavrtela glavom. „ A sve ovo vam pričam, signorina, zašto što je Alegra jako vezana za signor Baronea. Zasigurno znam da ga ne vidi samo kao zaštitnika, nego se i ona i Antonio nadaju da će se jednog dana on njome oženiti...
Come Dio mi e testimone, Bog mi je svedok, čula sam ih kako pričaju o tome!“
„A šta signor Barone misli o tom planu?“ Iako je Veniša smatrala da starica suviše melodramatično priča, nije mogla da odoli da ovo upita, pošto je stvarno želela da sazna šta Paolo oseća prema toj opasno privlačnoj devojci.
„Signore je usamljen čovek, signorina, a devojka je scaltra tentatrice, lepa i prepredena čarobnica. Kada priča s njim, ume da udesi da joj glas bude mek i prijatan... unaputtana in incognito.“
„Stvarno ne vidim kakve veze ovo ima sa mnom, i zašto mi sve to pričate.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Empty Re: Hana Filding-Noć karnevala

Počalji od Mustra Sre Maj 02, 2018 2:04 pm

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Image


„Signorina, neka mi nebo padne na glavu ako išta slažem, ali... signore je zaslepljen brigom i sažaljenjem prema toj mladoj ženi, a ona je sad potpuno odrasla. Koliko vidim, uložio je u nju un sacco di soldi, gomilu novaca. On je jako melanholičan čovek, signor Barone. I dalje žali za svojom pokojnom ženom, koju nikad nije zaboravio. Alegra unosi boju u njegov život, sicuramente, i kad bih mislila da će ga to usrećiti, ne bih vam se ovako obratila, signorina. Ali ona ima opak jezik i okrutno srce ume strašno da povredi ljude, i ona njega zapravo ne voli. Lei e come una sanguisuga, ona je kao pijavica, uvek traži ovo ili ono.“
Veniša je podigla obrve. Paolo se nije sećao svoje žene, ali Veniša svakako neće pred Ernestinom pominjati njegovu amneziju, jer ona stvarno ništa ne zna o staroj domaćici niti o tome koliko je upućena u život svog poslodavca. Pitala se koliko još ima nepouzdanih činjenica u Ernestininoj priči.
„Draga moja Ernestina, vi izgleda mislite da ja imam uticaja na signor Baronea. Ja sam došla da obnovim mozaike u staroj crkvi, a ne da se uplićem u ljubavni život svoga klijenta.“ Nehotice se trgla od ironije u sopstvenim rečima.
„Signorina, mipermetta di dire... videla sam vas i sinjora sad malopre... come dire... znate... htela sam da se vratim iz bašte u kuhinju ali sam onda videla Alegru da prolazi pored vas, pa sam se sklonila iza drveta jer sam znala da ona smera nešto, i onda kad sam videla da signor Barone odlazi, došla sam ovamo.“
„Pa, pošto ste nas jutros videli, ne znam zbog čega se brinete. Zar to ne pokazuje da je možda vaš strah od Alegrinog uticaja na sinjor Baronea možda malo preteran?“
„Videla sam i mržnju u njenim očima. Ona je rođena za vreme pomračenja meseca, i neki kažu da je to loš znak. Kažem vam, ona poseđuje mračne moći koje su opasne, bilo da su s ovog ili nekog drugog sveta. Naudiće vam ako ikako bude mogla, signorina, čak i ako time bude povredila i sinjora, i morate se čuvati nje.“
Veniša je ustala. „Vrlo ste ljubazni, Ernestina, što brinete za mene. Mogu da govorim samo u svoje ime, naravno, ali ja zaista ne verujem ni u kakve čini i budite uvereni da zato ne mogu da deluju na mene.“ Nasmešila se i poljubila domaćicu u obraz. „ A sad moram da

odem u radnu sobu kod svog klijenta. Šta god da ste jutros videli, to ne znači da nemamo posao koji treba obaviti.“
žena je izgleda bila dirnuta Venišinim gestom. „Ĉim sam vas videla, signorina, znala sam da ćete biti dobri za našeg sinjora... un balsamo che se messo su una ferita la curerebbe, melem da se stavi na ranu i izleći je. On nosi mnogo tuge u srcu, a iz vas zrači dobrota. Vi ste dobri za njega i on za vas, jer vidim u vašim očima da ste i vi spoznali tugu u životu. Mi u Italiji kažemo siete entrambi della stessa stella, oboje ste sa iste zvezde, što znači da ste rođeni jedno za drugo.“
Dok je išla ka Mirađu, Veniša je razmišljala o Ernestininim rečima. Nije pomenula Paolovu amneziju, možda nije ni znala za nju, ako je suditi po onome što je rekla o pokojnoj ženi, i zato se ta tuga o kojoj je govorila verovatno tiče činjenice da je on udovac i tragedije koja je do toga dovela.
Ni od Ernestine nije uspela da sazna da li je mlada žena zaista Paolova ljubavnica, iako je domaćica svakako viđala svakodnevno i Alegru i Paola pa bi znala ako Antoniova nećaka planira da se uda za njega. A ako je to tačno, devojka mu se sigurno nekako uvukla u postelju, a Paolo, vrele krvi kakav već jeste, verovatno je ne bi odbio, zar ne? Veniši se srce stezalo sa svakim korakom dokje ulazila u veliku kuću i išla ka Paolovoj kancelariji. Zašto bi od njega očekivala više nego od drugih muškaraca? On je ljudsko biće, a Alegra je veoma lepa i vrlo zavodljiva. Koji muškarac bi joj odoleo?
* * *
Paolo je sedeo za svojim pisaćim stolom i gledao kroz prozor ne videći ništa; oči su mu bile pune pitanja. Zašto se oseća tako nemirno... tako izgubljeno... tako potpuno zbunjeno? Emocije koje je osetio u Venišinom naručju ovog jutra bile su potpuno drugačije od svega što je iskusio tokom svog novog života, a ipak mu nisu bile potpuno strane... Pročitao je bezbroj knjiga o amneziji i znao je da se veruje kako neki ljudi mogu da se prisećaju uz pomoć dodira, ukusa ili mirisa... a za delić sekunde, kada je dostigao veličanstveni vrhunac u njoj, osetio se kao da putuje u prošlost. Bilo je u tome nečega, nečeg veoma konkretnog, i za trenutak kao da je stigao do ivice poznatog; ali istog časa, kao i svaki put kad mu se činilo da samo što nije dosegao neko sećanje, osećaj se izgubio i utopio u tragediji njegovog života.
U jedno je ipak bio siguran: bio je neizlečivo zaljubljen u Venišu. Nije bio pripremljen za to, nije bilo postepenih koraka. Prosto se desilo one vlažne, maglovite večeri u Veneciji kada ju je spasao, kada je, kad ju pogledao u oči prvi put, imao osećaj kao da je neko sklonio zavesu. Silina emotivnog sećanja koje se javilo u njegovom umu bila je toliko jaka, toliko divna, da je gotovo osetio olakšanje, ali sve je nestalo skoro istog trenutka i pridružilo se mrtvom otpadu njegove prošlosti.
I sad je znao da bez Veniše ne može da živi. Da li zato što ona nekim čudom podstiče njegova sećanja? Psiholog koji je dve godine pratio njegovo stanje, sve dok nije bio siguran da će Paolo biti u stanju da samostalno živi, rekao mu je da povratak sećanja ne može da podstakne neko drugi, to se mora desiti iznutra.
Pa ipak, kad god je bio s Venišom, Paolo se osećao sigurno; iako se nije sećao svoje izgubljene ličnosti, ona je predstavljala obećanje života u kom bi mogao da pronađe sreću. Zajedno bi stvorili sopstvenu prošlost, živeli bi u sadašnjosti i planirali budućnost. Veniša je takođe bila svesna te veze: osećao je to.
Paolo je dozvolio mislima da se vrate na vođenje ljubavi tog jutra, pogotovo onog trenutka kad je Veniša pustila da joj ogrtač sklizne s ramena na pod. Potom se prepustio mašti i zamislio kako kleči pred njom i privlači je ka sebi, kako bi usnama i jezikom mogao da dodirne njena najintimnija mesta i okusi sveže, zrelo voće koje je podrhtavalo u njoj... a potom je usledio niz erotskih slika. Prosto je mogao da čuje tihe bespomoćne uzdahe i vidi mešavinu čežnje i žurbe u njenim očima, koje su od uzbuđenja dobijale boju plamena a to mu je izazivalo dubok, pulsirajući bol u slabinama koji je jačao do nepodnošljivosti.
Uskoro će Uskrs; odvešće je na Kapri, ili možda na neko ostrvo na nekoliko dana, a potom će je zaprositi. Zašto bi gubio vreme? Već je izgubio mnogo godina. Da lije možda nerealan, zida kule u vazduhu, kad zamišlja da ih više ništa ne deli? živi li možda u ružičastom trenutku, okružen izmaglicom, izvan vremena? Hoće li ona prihvatiti čoveka o kojem ne zna skoro ništa? A čak i kad bi joj rekao ono što su mu drugi kazali o njegovoj prošlosti, da li bi mu poverovala? Sve je bilo tako neobično.
Paolo se sećao trenutka panike kada je Đovana Lombardi telefonirala da kaže kako će Veniša ipak prihvatiti projekat. Smislio je mnoštvo stvari koje će joj reći kada stigne istinu o sebi, sve što je želeo da joj kaže od samog početka. Sada tih reči jednostavno nije bilo. Nije želeo da je uplaši. Osećao je da u Veniši postoji strepnja, i sve dok ne sazna kakav je to bol izjeda, smatrao je da je bolje da napreduju oprezno, korak po korak.
Toliko puta ga je odbila, iako je sve u njenim očima i u izrazu njenog lica jasno govorilo da i on nju privlači strastveno koliko i ona njega. Od početka je osećao otpor u njoj kad god su razgovarali, neku vrstu suzbijene ratobornosti, i samo je u njegovom zagrljaju postajala nežna, pokorna, podatna i beskrajno velikodušna. Predala mu se tog jutra bez oklevanja; njeno telo otvaralo mu se kao latice cveta koji se ujutro otvara pod suncem; požudno ga je primila, ali je i ona njega volela jednako žestoko.
Iznenada se setio nečega: Alegre. Veniša se verovatno pitala zašto je devojka izgledala tako besno kada ih je jutros videla zajedno. Sećao se da je i Veniša bila u onom novom restoranu na Trgu Svetog Marka kada je pre nekog vremena odveo tamo Antoniovu nećaku. Paolo se namrštio, pitajući se kakve je zaključke Veniša mogla doneti o njegovoj vezi s mladom devojkom. Mnogo toga činio je pogrešno s Alegrom, bio je suviše slab prema njoj.
Stvarno je nezgodno što se Alegra toliko zaludela njime i resila da se po svaku cenu uda za njega. Bilo mu je jasno da ona ima i širih težnji i znao je da se iskrada u Porto Santo Stefano kad god on nije bio tu. Nije je nikada suočio s glasinama, jer mu je bila draga i nije želeo da je povredi; ipak, taj zaštitnički instinkt i osećanje krivice naveli su ga da razgovara s Antoniom. Domar ga je uveravao da su u pitanju samo zlobna ogovaranja, ali nije uspeo da zavara Paola.
U poslednje vreme, iako je prestao da poziva Alegru u glavnu kuću da povremeno večeraju zajedno, ona je postajala sve napadnija, a scena koju mu je priredila prošle noći u spavaćoj sobi izazvala je u njemu vrlo neprijatan osećaj. Ernestina ga je od samog početka upozoravala da se čuva Alegre, tvrdila je da je devojka oličenje zla. Dobro, on ne bi išao baš tako daleko, ali osećao je da devojka ima neke prilično nedolične želje i da je sklona intrigama, te da bi stvarno trebalo da je se pričuva, a i da zaštiti Venišu.
Pogledao je na sat. Veniša će uskoro doći. Upalio je cigaretu i počeo da telefonira turističkim agencijama širom Italije kako bi našao hotel za Uskrs. Prepustiće Veniši da odabere mesto i povešće je kuda god bude želela.
* * *
Kad je Veniša ušla u radnu sobu, Paolo je upravo spuštao slušalicu. Prešao je pogledom preko njene vitke figure koja se jasno ocrtavala ispod tanke bele haljine bez rukava. On je nosio košulju boje indiga, otkopčane kragne, koja je njegovim očima davala neobičnu nijansu i činila ih još upadljivijim. Crna kosa bila mu je začešljana unazad ali pomalo raščupana, a s lica je nestao onaj napeti izraz koji je inače stalno bio prisutan sada je delovao opušteno.
Paolo je ustao i pošao joj u susret, smešeći se nežno i prijatno. „Uželeo sam te se, Veniša“, šapnuo je promuklo, privlačeći je u zagrljaj.
Poželela je da se odupre, ali kako? Već od načina na koji je izgovorio njeno ime osećala se željenom kao prava žena. Misli su joj se zamaglile, prepustila se njegovim poljupcima i u telu joj se naglo probudio žar. Sklopila je oči, privijajući se celim telom uz Paola i gubeći se u njegovom zagrljaju, obuzeta posesivnim dodirom njegovih usana i prepuštajući se bez trunke oklevanja.
Kad ju je najzad pustio, ostala je zatvorenih očiju nekoliko trenutaka, čula zahvaćenih dubokom, bolnom željom.
„Hodi, sedi.“ Paolo je pošao ka stolu.
Veniša je poslušala i smestila se preko puta njega, tek tada plašljivo podigavši pogled ka ogromnom portretu koji je gledao pravo u nju s nekim neobičnim izrazom lica.
Paolo se žalosno osmehnuo. „Njoj to ne smeta, cara“, rekao je tiho, kao da tumači strepnju na Venišinom licu. „Mislim da bi volela da me vidi srećnog.“
„Jako je teško imati za suparnicu nekoga koga si toliko voleo, pogotovo što si je izgubio na tako dramatičan način.“
„Molim te, amore mio, nemoj više misliti o tome. Ja nemam prošlost meni su sada bitni samo sadašnjost i budućnost.“
Veniša je oklevala pre nego što je izrekla svoju brigu i svoj najveći strah. Zagledala se u svoje šake, prstiju prepletenih u krilu. „Paolo, mogu li da budem potpuno iskrena?“
„Pa naravno, tesoro mio, možeš da kažeš i pitaš sve što poželiš. Uvek ću ti iskreno odgovoriti.“
„Šta ako ti se jednog dana sećanje vrati i otkriješ da još uvek voliš svoju ženu?“
Napravio je kratku pauzu pre odgovora; glas mu je bio ozbiljan, a pogled bezizražajan. „Molim te, veruj mi kada ti kažem da nema nikakve šanse da se to desi prošlost je za mene mrtva. žena koju vidiš tamo za mene je samo plod mašte umetnika koji ju je slikao.“
Pošto su već govorili o drugim ženama, Veniša je žarko želela da pomene i Alegru. Morala je nekako da ućutka dosadni glasić koji ju je stalno gnjavio govoreći da srlja glavačke u novu katastrofu, baš kao sa Džadom, i da je jedini način da to spreči taj da čuje istinu od samog Paola.
Taman je zaustila da pita, ali on ju je poštedeo neprijatnosti. „Vidim oprezan izraz na tvom licu i jasno mi je da te muče misli koje ti se vrte i vrte ukrug po glavi, cara. Zbunjena si zbog... ovaj... come dire... mog odnosa s Alegrom, mladom devojkom koju si jutros videla. Govoriš sebi zašto je on vodio domarevu kćerku u posetu Veneciji, i još je odveo u tako otmeni restoran? Deve essera la sua amante, mora da mu je to ljubavnicaZar ne?“, pitao je mirno.
Veniša je ostala bez reči. Toliko dobro ju je poznavao da je uvek bio korak ispred njenih sopstvenili misli, precizno ih je tumačio i odgovarao na njene strepnje taktično i smireno. Kako je moguće da je tako dobro čita?
Zar je toliko prozirna? Oduvek se ponosila što ima pravo pokeraško lice kada ustreba, ali od Paola stvarno skoro ništa nije mogla da sakrije isto kao u krevetu, kada je uspevao da predvidi svaku njenu reakciju i pomisao, tako da je ostajala potpuno izložena njegovoj neverovatnoj pronicljivosti. S Paolom nije uspevala da održi fasadu koju je tako pažljivo prikazivala spoljašnjem svetu. On je mogao da je vidi pravo u dušu: njene emocije, osećaji i sam način razmišljanja za njega uopšte nisu bili tajna ležala je naga pred njim, izložena njegovom tajanstvenom opažanju. I mada joj je bilo čudno što je toliko prozirna čoveku kojeg je tako duboko zavolela, znala je da ne vredi da se pretvara, da prosto nije dovoljno emotivno jaka kako bi pokušala da se zaštiti od njega; osim toga, utvrdila je da mu veruje.
„Da“, šapnula je. „Pitala sam se, pogotovo što je Umberto rekao da ti je ona ljubavnica... a onda sam videla mržnju u njenim očima kad nas je jutros videla zajedno, i to je bio dokaz njegovih reči. Povrh svega, videla sam je pre neko veče, veoma privlačnu u crvenoj satenskoj spavaćici, očito je išla kod tebe u kuću.“ Osećala je da joj lice gori od tog sećanja.
„I ti si poverovala u to?“ Paolo ju je iznenađeno i pažljivo gledao.
„Pozitivno razmišljanje jeste velika stvar, ali neću da zabijam glavu u pesak kao noj, Paolo.“ Veniša je pokušavala da se obuzda. „Šta bi ti pomislio u takvoj situaciji? Osim toga, ona je zaista veoma lepa.“
„Dio mio, Veniša, meni je trideset osam godina a ona nema ni dvadeset! Skoro sam duplo stariji od nje mogao bih otac da joj budem. Zar zaista misliš da sam tip čoveka koji juri bambine?“
„Kažeš da nema ničega između vas dvoje? Da si ti, l’Amante delle Quattro Stagioni, uspeo da držiš ruke dalje od te prelepe devojke?“ Bilo joj je teško da sakrije drhtaj divlje ljubomore u glasu.
Paolo je zavrteo glavom. „Koliko me malo poznaješ, carissima.“ Pokušao je da se nasmeši, ali nije uspeo nego je samo provukao ruku kroz kosu. „Kada sam doveo Antonija da pomaže u renoviranju Mirađa, Alegra je bila dete. Bila je nesrećna i divlja, prepuštena samoj sebi, bez nadzora i discipline. Ja sam upravo izlazio iz teške depresije, napustio sam dom da započnem novi život, nije bilo šanse da se ikada ponovo oženim i dobijem decu. Alegra je bila divno dete, inteligentna i živahna, pa sam odlučio da je uzmem pod svoje u neku ruku kao staratelj. Upisao sam je u dobru privatnu školu, pri manastiru, i tamo joj je odlično išlo, i plaćao sam joj časove pevanja i violine jer je imala divan glas i sklonost ka muzici. U mojim očima ona je uvek ostala devojčica i nisam shvatio da se bambina pretvorila u mladu ženu. Uskoro je, moram reći, razvila nekakvu opčinjenost mnome i počela je da mi šalje anonimne poklone, koji su postajali sve intimniji, i uz njih ljubavna pisma, koja je na kraju i potpisivala, obznanivši time svoja osećanja.“
Veniša je ponovo porumenela, ne želeći da čuje tolike detalje, iako je sama navalila na Paola da bude potpuno iskren. On ju je pogledao i namrštio se jer je osetio njenu reakciju, ali ipak je nastavio, samo što mu je glas zvučao napeto i oprezno.
„Objasnio sam i njoj i Antoniju da to mora da prestane. A onda sam saznao da ona provodi noći u Porto Santo Stefanu, prodajući svoje telo mornarima s brodova koji su tamo usidreni.“
Veniša je zaprepašćeno zatreptala. „Jesi li razgovarao s njom o tome ili je barem upozorio? Očito je tražila tvoju pažnju.“
Paolo je uzdahnuo. „Ne, jer bio sam slabić. U početku sam mislio da su to samo zlobne laži, a onda sam primenio, kako si rekla, tehniku noja... Ne ponosim se načinom na koji sam postupio prema Alegri.“ Ponovo je provukao prste kroz kosu, stegnutih usana. „Istina je, trebalo je da uložim više vremena da je posavetujem, to očito nije dobijala od Antonija, i trebalo je da budem stroži u određivanju granice između nas. Ali na kraju sam odlučio da je odvedem kod psihologa kojeg su mi preporučili u Veneciji, u nadi da će je on izlečiti od te besmislene tinejdžerske zaljubljenosti u mene.“
„I?“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Empty Re: Hana Filding-Noć karnevala

Počalji od Mustra Sre Maj 02, 2018 2:04 pm

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Image


„Pa, iako mi je Alegra zaista draga i priznajem da je taj neobični odnos zaštitnika i štićenice stvorio između nas snažnu vezu...“ Paolo je prekinuo kad je video Venišin izraz lica. „Dio mio, pa kako ne bi? Gledao sam je kako raste, šta ti misliš o meni, cara? Mislio sam da će ona prosto prerasti tu dečju ljubav.“
„Ti si na prilično lošem glasu kao ženskaroš“, tiho je rekla Veniša. „Ne možeš okriviti ljude što misle to što misle kada te vide s mladom lepoticom u gradu u kom te svi poznaju i gde svi vole da ogovaraju.“
Paolo se promeškoljio u stolici i ponovo provukao ruku kroz kosu. „Ljudi, ljudi... Baš me briga šta ljudi misle, cara. Važno mi je samo tvoje mišljenje. I da, neću da lažem i tvrdim da sam živeo kao monah. Znam da sam stekao naopak ugled, ali ja sam čovek od trideset osam godina“, nasmešio se kao krivac, „i mada mi je oštećen um, nisam zbog toga manje muškarac. U tom pogledu sam normalan i u meni ima još mnogo vatre. Možda... možda sam na taj način pokušavao da pobegnem od sebe ili da nađem neki delić koji nedostaje. Ne znam.“ Pogled mu se na trenutak smračio. „Već sam ti rekao, ja nisam svetac, i volim lepe žene, ali sam koliko mi je poznato birao samo one koje nisu želele da se vezuju, isto kao i ja.“
„Ne kritikujem te i ne prebacujem ti, Paolo uostalom, nemam prava na to. Samo sam bila... ovaj... malo zabrinuta.“ Veniša je porumenela i oborila pogled. Bila je ljubomorna i to je bio pravi izvor njene zebnje, i bila je sigurna da je i on to znao.
Ipak, iako je uspeo da joj pročita misli, on je nastavio kao da ih nije svestan. „Nikad, nikad ne bih ni pokušao da zavedem dete koje smatram maltene za svoju kći, pa makar da je poslednja žena na svetu.“ Naslonio se i položio ruke na naslone stolice. Izgledao je zabrinuto i ponovo se namrštio. „Ali da se vratimo Alegri, sada sam svestan da postoji nešto veoma negativno u njoj. Njena majka bila je potpuno luda i kurvala se, i umrla je od neke gadne bolesti, mada je to za Alegru možda i bolje nego da je ostala živa. Ernestina, koja izgleda poznaje dete još sa Elbe, a poznavala je i majku, oduvek tvrdi da je mala zla. Moram priznati da ne verujem da je Alegra toliko loša devojka, samo je imala težak život i sad je malo razmažena a to je verovatno moja krivica. Jednog dana naći će sebi un buon marito, koji će znati kako da je umiri makar se ja tako nadam.“
Veniši se čelo nakratko namrštilo od brige. Ĉak i posle Paolovog opširnog objašnjenja u njoj su ostale sumnje, iako je pokušala da ih potisne. Da li je ovo čitava istina? Paolo je zvučao iskreno. Prosto je mogla da čuje Franćeskin glas kako je upozorava da ne bude naivna: „On verovatno ima gomilu žena koje je očarao svojim šarmom i pravim rečima i stekao njihovo poverenje, a onda ih je šutnuo čim su mu dosadile.“
Paolov topli pogled uhvatio je njene oči i odjednom je nastala tišina. On je ustao i obišao oko stola. „Ja te volim, Veniša. Ti amo piu di qualsiasi cosa al mondo, volim te više od ičega na svetu. Ti si zrak sunca koji sam čekao sve ove godine.“
To ništa ne valja: kako da logično razmišlja kad on stoji tako blizu, privlači je u zagrljaj, mrmlja joj te divne reči dok joj poljupcima briše zabrinutost sa čela?
„Zar mi ne veruješ, cara?“
Tiho je uzdahnula dokje on tražio njene usne; od poljupca se sva rastopila iznutra i osetila vrelinu kako joj se širi telom. Razdvojili su se i Veniša se zagledala u njegove safirnoplave oči koje su napeto sijale dok ju je pažljivo posmatrao. „Znam da se osećam kao da te oduvek poznajem, ali jasno mi je da tek treba mnogo šta da saznam o tebi, zar ne?“
„Odlično ti ide, amore miol Ovi poslednji sati koje sam proveo s tobom pružili su mi više sreće nego što pamtim!” Mangupski se nasmešio. „Doduše, sećam se samo poslednjih deset godina.“
Veniši su se oči zamaglile. Nije mogla da podnese pomisao na muke koje je pretrpeo i još uvek trpi. „O Paolo, obećavam da ću ti ispuniti pamćenje s toliko blistavih uspomena da ti nikad nijedna druga neće trebati.“
„Hajde da te odvedem na nekoliko dana, cara, pa da počnemo da skupljamo uspomene. Kuda bi želela da odeš?“ Štipnuo ju je za bradu palcem i kažiprstom.
„Stvarno tražiš da ja odaberem?“
„Naturalmente. Svet je ogroman i odvešću te kuda god kažeš.“
Venišin kristalno jasan smeh odjeknuo je u sobi. „Stvarno si neumeren, Paolo ne treba mi ceo svet, mada je divno što si mi ponudio. Ima i u Italiji mnoštvo mesta na kojima nisam bila. Oduvek sam želela da posetim Sardiniju, recimo, a nikad nisam imala priliku. Ĉujem da je potpuno neiskvarena u poređenju s drugim ostrvima. Za Uskrs sam obično išla u Englesku, ali moj otac će ove godine ići s prijateljima u Škotsku pa sam mislila da se vratim u Veneciju sledeće nedelje, na Veliki petak, i da praznik provedem s kumom.“
„Sardinija je divna ideja. I ja bih odabrao neko italijansko ostrvo.“ Paolo ju je grlio oko struka i sad je podigao obrve, a onaj tajanstveni osmeh se vratio. „A Sardiniju i inače jako volim tamo imaju jedinstven način proslave Uskrsa. Postoje događaji za svaki dan u Velikoj nedelji. U ponedeljak, Lunissanti, imaju vrlo emotivnu svečanost u Kastelsardu, koja počinje u svitanje i završava se u sumrak. Ako sutra pođemo avionom iz Pize u Algero, bićemo u Kastelsardu na vreme za večernju procesiju, koja je najdirljiviji deo svečanosti. Bene. Iznajmiću na aerodromu auto na nedelju dana. Me ne occupo immediatamente, odmah ću sve da organizujem.“
Venišu su, ipak, mučile sumnje. Sve se dešavalo nekako suviše brzo. Setila se omiljene izreke nane Horen: Đavo umeša prste u sve što se radi na brzinu. Da je razumna, ne bi išla nikuda s njim, barem zasad.
„Jesi li siguran? Ne želiš da malo razmisliš o tome?“
„Zašto bih razmišljao, cara?“
„Tako si impulsivan, Paolo! I radi se o čitavoj sedmici, ne samo o uskršnjem vikendu. A nismo još ni pogledali projektnu dokumentaciju. Je li to pametno?“
Znala j e da upravo nabraj a izgovore, da pokušava da kupi sebi vreme... Zapravo, bio bi joj dovoljan i najmanji podstrek pa da pređe tanku granicu između bolje ne i zašto da ne.
Paolo ju je gledao. „Veniša, moramo iskoristiti priliku kada se pojavi. Moj moto glasi: život je suviše kratak, i zato se trudim da uvek u prvi plan stavim ono što je najvažnije. Da provedemo nekoliko dana zajedno na prekrasnom mestu, da se bolje upoznamo to mi je najvažnije, carina. Sve ostalo je senza importanza.“ Prezrivo je odmahnuo rukom.
„Ti stvarno ne gubiš vreme.“
Na licu mu se pojavio bolni grč. „Pošto sam izgubio ceo jedan život, imam sreće što sam dobio šansu da pokušam ponovo, i nameravam da ga iskoristim do krajnjih granica, ne gubeći ni trenutka na otezanje i odlaganje. Prihvatam ono što mi je danas dato i nameravam da uživam u tome.“
Bilo je dovoljno da ga pogleda u oči pa da shvati da je odluka već doneta.
Vratila se u Sirenu da se spakuje. Na haljini koju je jako volela i svakako je želela da je ponese nedostajalo je jedno dugme. Pošla je u potragu za Ernestinom, kako bi je zamolila za iglu i konac, i našla ju je kako sedi kraj ulaza u štalu s Antoniom i Rufusom. Pas je skočio i divlje zalajao kad je Veniša pošla ka domaćici; odskočila je, a srce joj je lupalo od straha. Inače se nije plašila pasa, ali Rufus je zbog nečega bio strašan.
Antoniju je trebalo nekoliko sekundi da smiri zver i naredi joj da sedne. Podmuklo se nasmešio Veniši. „Ne smete pokazivati da ga se plašite, signorina. Rufus je inače sasvim miran, ali životinje umeju da nanjuše strah. Psi su naročito inteligentne životinje. Vidite, Rufus zna da ga se vi plašite. Oseća vaš strah i to ga tera da vas uplaši još više.“
Ernestina je zavrtela glavom. „Koliko puta ti je signore rekao da obuzdaš tu životinju, a? Jednog dana će povrediti nekoga“, rekla je ljutito domaru. „Mene ste tražili, signorina?“
„Da, htela sam da zamolim da mi pozajmite iglu i malo ljubičastog konca. Treba da zašijem dugme na haljini.“
Ernestina je sinula, pokazujući blistavobele zube. „Imam kutiju punu konca svih mogućih boja, signorina. Dajte mi haljinu i naći ću konac u pravoj nijansi i zašiću vam to dugme.“
„Jeste li sigurni? Ne bih želela da vas opteretim.“
„Nije to nikakav teret, signorina.“
„Veoma ste ljubazni.“
„E’un piacere servire la signorina. Zadovoljstvo je služiti sinjorinu.“
U tom trenutku Antonio je zviždukom pozvao Rufusa i otišao. Dve žene otišle su zajedno do kućice. Veniša je izvadila haljinu iz ormara. Prekrasna haljina od lila tila s kratkom puf-suknjom i nabranim gornjim delom s dubokim izrezom na leđima zakopčavala se sa strane, s dvanaest sićušnih dugmića presvučenih istim materijalom.
„Oh signorina, svi će vam se diviti kud god da odete u ovome!“ Domaćica je s divljenjem prešla rukom preko meke tkanine. „Boja je squisito.“ Onda je primetila Venišin kofer na stočiću, otvoren, i namrštila se. „Pa, nije valjda da nas već napuštate?“

„Ne, ne, ne, samo za Uskrs“, brzo je odgovorila Veniša u nadi da će izbeći propitivanje.
Tog trenutka na vratima se začulo kucanje. Stigao je Paolo da je vodi na ručak.
„Jesi li spremna, amore miol“ Skoro je ušao u sobu, ali zastao je na vratima kad je ugledao domaćicu s haljinom u rukama. Ovog puta se nije uzbuđivao i nastavio je da gleda u Venišu.
„Oh, come bellal Kakva divna haljina, cara. U njoj ćeš izgledati kao ljubičasti leptir, tako nežno, cosi eterea, tako nestvarno.“
Ernestina ih je oštro gledala i Veniša je osetila da crveni.
„Dajte mi to dugme što je otpalo, signorina. Zašiću ga i vratiću haljinu ovamo. Kad se vratite s ručka, biće već tu.“
„Hvala, Ernestina.“
Domaćica je otišla, noseći haljinu. Paolo je pogledao u Venišu. „Andiamo?“
„Da, spremna sam.“
„Jesi li se spakovala?“
„Da, još samo ta haljina i toaletna torbica.“
„Odlično, idemo onda na ručak.“
Po podne, posle ručka, dali su se na posao: proučavali su planove, procenjivali i raspravljali. Veniša je davala predloge, od kojih su mnogi bili u direktnoj suprotnosti s prvobitnim projektom, i iako je Paolo slušao, raspravljao i davao svoje ideje, primetila je da, kada se planovi ne poklapaju s njenim predlozima, on obično menja detalje u projektu prema njenim savetima, tako da je zapravo ohrabruje da predlaže izmene. Odlično su se dopunjavali, uživali su u vremenu provedenom zajedno i podsticali su jedno drugo. Bila je oduševljena što se tako dobro slažu, što razmišljaju na isti način i što im se umovi slažu isto kao i tela. Podsticali su jedno drugo, a kada se negde ne bi složili, to je bilo samo zato što su njihove ideje upotpunjavale jedna drugu.
Paolo je položio ruku preko njene dok su gledali plan raširen na stolu pred njima. „Srećan sam što si prihvatila ovaj posao, Veniša“, rekao je, smešeći se i grleći je oko struka da je privuče bliže, „ne samo zato što ćeš biti uz mene nego i zato što si izvanredan arhitekta i restaurator, imaš osećaj i ukus kakvi se retko sreću. Za bilo koju drugu firmu ovo bi bio samo još jedan projekat; posmatrali bi ga s čisto poslovne strane, ali znam da ćeš ga ti gledati i očima i srcem. Ti odmeravaš sve elemente: estetiku, istoriju, konzervaciju, ali i poslovnu stranu, i uzimaš u obzir svaki aspekt ne ugrožavajući nijedan.“ Nakrivio je glavu, a oči su mu blistale od divljenja i ljubavi.
Veniša je porumenela i vedro se nasmešila. „Pa, drago mi je što imaš toliko poverenja u mene, sinjor Barone, i nadam se da ću ga opravdati. Priznajem da u početku nisam želela da se uključim u ovaj projekat, a razloge verovatno pretpostavljaš.“ Stidljivo ga je pogledala kroz trepavice. „Ovo jeste izazovan projekat, sad kad sam videla objekat i planove, i radujem se što ću učestvovati u njemu.“
Kasno po podne pošli su u šetnju kroz baštu. Paolo je čvrsto zagrlio Venišu oko ramena. Vrhovi bregova bili su obasjani zlatnim sunčevim svetlom. Nisu videli more, bilo im je iza leđa, ali brda su bila dovoljno lepa da im oduzmu dah; osim toga, nije im bila potrebna okolina imali su jedno drugo.
„Ĉeznuo sam za toplim, slatkim dodirom žene i želim da stalno budeš sa mnom. Ĉitao sam o ovom divnom osećaju... slušao sam druge muškarce kako pričaju o njemu, a ja ga nisam poznavao sve do danas, u tvom naručju.“ Paolove oči bile su napete, pogled mu je lutao predelima a potom se vraćao na Venišu.
Veniša ga je gledala netremice; njegova široka ramena, puna muževne snage, zaštitnički su se nadnosila nad njom. Pitala se kako toliko krupan čovek može da bude tako osetljiv, pa se privila uz njega dok su šetali. Seli su na ivicu fontane s lokvanjima i gledali zlatne ribice kako plivaju ukrug.
U ovo doba bašta se orila od ptičje pesme. Jedan kos, sedeći na grani malog bora, pevao je iz sveg glasa, pesmu nalik na vilinsku muziku koja se preliva preko nevidljivog kamenja. Tu i tamo činilo se da je toliko oduševljen sopstvenom pesmom da bi se sve note pomešale i ćula bi se zbrka tonova. Odnekud u daljini čula se pesma đrozđa, a odnekud još dalje čulo se graktanje gavrana. Veniša je videla njihova crna obličja na nebu, prepoznatljiva po naizgled iskrzanim krilima. Ličili su na komade crnog papira nošene vetrom. Uživala je u smirenoj lepoti svega oko sebe, Vazduh, skoro nepokretan osim lakog povetarca, delovao je čisto i meko, poput dodira nevidljivog baršuna na koži. Nije bila ovoliko srećna i spokojna još od onih dalekih dana kada je išla sa Džadom u šetnje po Kju Gardensu.
Kasnije su Paolo i Veniša večerali na terasi, okruženi patuljastim limunovima i pomoranđžama u velikim saksijama i velikim etrurskim urnama prepunim cveća. Svuda oko njih širio se miris frezija. Gledali su kako sunce tone sve niže i niže, bacajući duge senke preko doline, i kako neverovatnom brzinom menja boju iz zlatastožute u koralnocrvenu, jarku poput usijanog gvožđa. More je postalo ljubičasto, a nebo je potamnelo i pojavile su se prve zvezde. Potom, nadjačavajući sve ostalo, ostrva Toskanskog arhipelaga u Tirenskom moru počela su da blistaju toplom oker svetlošću. Izgledalo je kao da se more peni oko mesta odakle su izronila ogromna mrka stvorenja, pokrivena zelenim lišajevima koji su ponegde nestajali pod poslednjim zracima jake svetlosti.
Posle večere Paolo je otpratio Venišu nazad do Sirene. Mesec je sijao, zvezde su im veselo namigivale s tamnog, baršunastog neba. More je izgledalo kao ploča od ustalasanog ametista, blistavog pod mesečinom. U daljini su se videla svetla Porto Santo Stefana, koji ih je nosio kao što žena nosi dijamante, blistave i sjajne na sve tamnijoj pozadini bregova. Bilo je nečeg beskrajno smirenog i osvežavajućeg sada kad je sunce zašlo; vazduh je bio poput vina svež i podsticajan, opijajući ljubavnike.
Paolo je zastao na ulaznim vratima. Za trenutak su se pogledali u oči i Veniša je oklevala, svesna svakog detalja na njemu, što je bilo dovoljno da je obuzme divlja žudnja. Stresla se.
„Idemo unutra“, šapnuo je on.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Empty Re: Hana Filding-Noć karnevala

Počalji od Mustra Sre Maj 02, 2018 2:04 pm


Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Image


„O, Paolo“, jeknula je tiho kad je pokušao da je podigne, jer je njegov dodir samo pojačao plamen u njoj. „Sutra nas čeka dug put. Moraš dobro da se odmoriš. Vozićeš, i ne smeš biti umoran.“ Glas joj je bio blag, baš kao meka noć oko njih.
Paolo se zagledao u nju. „Nikad nisam umoran kad sam s tobom.“
„Pa, možda samo nakratko.“ Osmehnula se. „Ali moraš mi obećati da ćeš se posle toga vratiti u kuću. Ne želim da sutra brinem.“ Oprezno ga je pogledala.
„Znam koliko će mi to teško pasti, cara, ali obećavam da ću otići.“
Ušao je u dnevnu sobu da im oboma naspe po čašicu grape, a Veniša je pošla u spavaću sobu da uzme džemper. Prilično je zahladnelo i bilo joj je pomalo zima.
Na vratima je zastala uz prigušen uzvik, ukopana u mestu. Potom je ušla u sobu, užasnuta, nesposobna da poveruje sopstvenim očima. Na podu je, u bezobličnoj gomili, ležala ljubičasta haljina koju je poverila Ernestini. Bila je pokidana od ovalnog izreza pa do poruba suknje, i kao da to nije bilo dovoljno, nežni ljubičasti til bio je divljački iscepan, tako da su otrgnute krpice ležale po čitavoj sobi. Ovo je očito učinjeno s mržnjom i zlobom. Znala je samo jednu osobu koja bi učinila nešto tako užasno... Alegru.
„Veniša, šta nije u redu?“ Paolo je žurno ušao u sobu.
„Vidi šta sam našla.“
Paolo je užasnuto gledao kad je podigla uništenu haljinu. „Ali kako... ko bi to učinio? Ne mogu da poverujem da bi iko učinio nešto toliko užasno pakosno.“ Za trenutak mu je nešto neodređeno blesnulo u očima, ali lice mu je ostalo puno besa.
„Ljubomora je veoma gadna stvar.“ Veniša ga je nepomično gledala, pokušavajući da se savlada.
„Misliš, Alegra?“
„Nemam nikakvu predstavu, ali u Mirađu nema baš mnogo ljudi koji bi imali razloga da mi napakoste.“
„Znam da Alegra lako podleže divljim osećanjima, ali nekako ne verujem da bi te napala na ovaj ipak okolišni način. Na nju bi više ličilo da zapodene tuču, na primer. Ovo je delo nekoga s izopačenim umom mnogo verovatnije Antonio nego njegova nećaka.“
Možda je imao pravo. Koliko je Veniša znala, devojka nije imala priliku ni da vidi haljinu. Da li je moguće da je ovo učinio Antonio? Bilo joj je teško da zamisli domara da radi nešto ovako, ali možda... Kad je podigla još jedan komad uništene tkanine, oči su joj se ispunile suzama besa i gnušanja.
„Ĉekaj, cara, daj da vidim.“
Pružila mu je tkaninu, ali nije ga gledala u oči. Nekako nije želela da on vidi koliko je ovo uticalo na nju. On je prineo tanku ljubičastu tkaninu svetlu lampe i pažljivo je pogledao.
„Tako sam i mislio... ovo je delo neke životinje. Rufusa... vidiš?“ Vratio joj je haljinu i počeo da korača gore-dole po sobi. I zaista, na tkanini su se jasno videle rupe koje su mogli načiniti samo oštri zubi, a još je bila vlažna od pseće pljuvačke.
„Da, imaš pravo. Mora da je Antonio nahuškao Rufusa na haljinu“, rekla je tiho.
„Ovo mi se nimalo ne sviđa.“ Paolo je iznenada podigao pogled i video izraz na Venišinom licu. „Cara, jesi li dobro?“ Ĉvrsto ju je zagrlio i poljubio je u kosu. „Comportamento scandaloso, neoprostivo ponašanje! Sutra ću telefonirati advokatu da raskine Antoniov ugovor hoću da oboje odu odavde.“
„Nemoj tako na brzinu, Paolo“, rekla je Veniša. Podigla je lice ka njegovom, zagledana u namrštene obrve od kojih mu je lice dobilo zlokobni izgled kakav još nikad nije videla. „Sačekaj da se vratimo, a onda možda možeš da razgovaraš s njim i razjasniš ovo. Ne želim da budem uzrok raskola između tebe i Alegre. Uostalom, ti je voliš kao ćerku i možda ćeš moći da je uveriš da bude razumna kad se radi o...“, malo je oklevala, „... o nama.“
Nisam tako mislila kad sam videla haljinu, pomislila je žalosno, ali iako je bila ljuta na mladu Italijanku, znala je da će kasnije požaliti ako se ne bude potrudila da Alegra dobije još jednu šansu.
Paolo ju je toplo pogledao. „O amore mio, ti imaš tako zlatno srce. To je jedna od stvari koje najviše volim kod tebe. Izvini zbog ove situacije vrlo je uznemirujuće i da, srediću to čim se budemo vratili u Mirađo posle Uskrsa.“
Veniša se malo smirila i odvojila se od njega. „Mislim da mi je potrebno to piće.“
Vratili su se u dnevnu sobu i Paolo joj je pružio čašicu grape. Otpila je malo i smesta osetila prijatnu toplotu u želucu koja se širila kroz udove. Gledala ga je kako je iskapio čašu u jednom gutljaju. Primetio je njen pogled.
„I meni je bilo potrebno“, objasnio je. Ponovo je delovao napeto i odsutno i znala je da razmišlja o koracima koje treba preduzeti.
„Paolo, molim te nemoj da brineš.“
Spustio je čašu i ponovo počeo da korača gore-dole; jednom rukom se podbočio, a drugu je provlačio kroz kosu. „Naravno da brinem, cara. Mislim da bi trebalo da noćas ostanem s tobom.“ Zaustavio se ispred nje, gledajući je zabrinuto.
Ona je za trenutak oklevala; spustila je čašu na stočić kraj činije s voćem. „Ne, Paolo ne moraš, biću dobro.“
„Veniša, kako zamišljaš da te ostavim samu posle nečeg ovakvog?“ Pružio je ruku i pogladio vrhom prsta njenu donju usnu. „Ako ti se išta desi zbog mene, nikad to sebi ne bih oprostio.“
Uzdahnula je. „Paolo, molim te, sredićemo ovo. Ako je Antonio krivac, on meni ne bi naudio. Ne bi se usudio. Očito je da je samo hteo da me zaplaši. Ništa se neće desiti. Ja živim sama od devetnaeste godine i ništa mi nije falilo.“

„Ali, cara, sada nisi sama. Sada imaš mene.“ Uhvatio ju je za bradu.
„Da, znam, i to je divno, veruj mi, Paolo. Ali ja sam velika devojka i umem da pazim na sebe. Ne mogu da ti objasnim... važno mi je da i ubuduće bude tako. Osim toga, ako ostaneš, ispašće da su oni pobeđili, ko god da su. Ne želim da budem pobeđena. Ipak sam ja Engleskinja.“ Pokušala je da se našali, a istovremeno gaje pogladila po mišici i nasmešila se. Neće pružiti Antoniju i njegovoj nećaki zadovoljstvo da vide da su je uplašili.
Paolo je i dalje bio zabrinut, ali klimnuo je glavom. Privukao ju je u zagrljaj i ostali su tako minut ili dva. Osetila je njegove usne na svojima i to ju je toliko uzbudilo da je umalo popustila i pozvala ga da ipak ostane preko noći. Pomisao da leži u njegovom utešnom zagrljaju do zore bila je veliko iskušenje. Jedina mera vremena bili su otkucaji njenog srca i nesvesno je podigla ruke ka njegovom licu kad se poljubac polako završio.
„Ti adoro“, šapnuo je on promuklo, poljubivši je još jednom u čelo. „Ti si mi sve na svetu. Nikad neću dozvoliti da ti se išta desi, Veniša.“ Oči su mu blistale od strasti, ali video se i prizvuk tuge dok ju je gladio prstom po obrazu. Krenuli su ka vratima, i on ju je uhvatio za ruku i ponovo je poljubio. Tek potom je krenuo ka kući.
Veniša je stajala na vratima dok god je mogla da ga vidi i da čuje njegove korake po šljunku na stazi. Potom se vratila unutra.
Otišla je u spavaću sobu i raskopčala bluzu, i dalje misleći na Paola. Kad je sela na krevet, pogled na komadić ljubičaste tkanine na podu vratio ju je u stvarnost. Ko bi učinio ovako nešto samo da bi je razdvojio od Paola? Ako je Ernestina ostavila vrata kućice otvorena pošto je donela haljinu i ostavila je u spavaćoj sobi, pasje mogao ući i pokidati je. To jeste bilo prilično nategnuto, ali pošto nije bilo svedoka, ko zna šta se zapravo desilo? Ma ne, sigurno je kriv domar. Antonio je svakako na strani svoje nećake, a pošto je očito svestan šta se dešava između Veniše i Paola, odlučio je da povede svoj lični rat protiv nje ne bi li je naterao da ode. Ili ga je možda Alegra nagovorila na to. Lepa amazonka, neprijatni div i opasni pas... Veniša se stresla, odjednom obuzeta jezom u svetu punom neprijatelja od kojih ne može da pobegne, barem zasada.
Pogledala je na sat. Bilo je kasno: trebalo bi da spava. Podigla je dronjke svoje divne haljine i sklonila ih u ormar; onda se nečeg setila i premestila ih je u kofer.
Te noći prošla je kroz pakao, ležeći satima u krevetu, gledajući kroz otvoren prozor u mesec i zvezde, pokušavajući da ne misli na sve strašne mogućnosti. Mašta joj je radila punom parom, smišljajući najrazličitije strašne scenarije. Ĉudovišta koja prizove mašta u najcrnje doba noći često nestanu pred prvim zracima sunca, odneta nagoveštajem svitanja. Veniša je rekla sebi da će sutra stvari verovatno izgledati drugačije. Ustala je, popila čašu toplog mleka i vratila se u krevet, gde je najzad utonula u nemiran san.
* * *
Paolo se ujutro brzo obukao i uputio u radnu sobu. Možda Veniša ima pravo, mislio je dokje koračao mračnim gotičkim hodnicima kuće; treba da sačeka i da razgovara s Antoniom pošto se vrate sa Sardinije, kad bude mirniji.
Ipak, već je odlučio: otpustiće ga. Užasno je već i to što je domar pustio psa u kućicu s namerom da uplaši Venišu, čak i ako ona nije bila unutra. A šta bi bilo da jeste? Da li bi je pas povredio, makar i slučajno? Antonio je uvek štitio Alegru, i verovatno bi učinio sve za nju ako pomisli da je ugrožena na bilo koji način. Ranije nikada nije pravio probleme, ali Paolo više neće biti u stanju da mu veruje. Razmišljao je o problemu s domarom i njegovom nećakom i pre nego što se u njegovom životu pojavila Veniša. A ako će on i Veniša ostati zajedno... Ne, Antoniju su dani u Mirađu odbrojani.
Namrštio se. Što se tiče Alegre... Nije obećao Veniši da nju neće kazniti. Odmah ujutro, čim mu je Ernestina donela kafu u sobu, naložio je domaćici da prenese Alegri da dođe kod njega u radnu sobu kroz jedan sat. S njom će se objasniti pre nego što pođe na Sardiniju. Taj razgovor ne može da se odlaže. Bio je besan zbog njenog ponašanja više nego ikada otkako ju je prihvatio. Da li je na samom početku pogrešno procenio koliko je poremećena?
Njeni stalni prestupi bili su jedno tu je pokazao slabost i popustljivost, a verovao je, doduše pogrešno, da će ona odrasti i sazreti. Ova strahota nije smišljena da bi privukla njegovu pažnju, kao druge neukusne gluposti koje je pravila; ovog puta meta je bila Veniša. E pa sad mu je privukla pažnju, u to može biti sigurna. On ju je voleo kao ćerku i verovao joj je, a ona mu je uzvratila gorčinom i izdajom.
Dok se penjao stepeništem ka radnoj sobi, Paolo je pokušavao da se smiri i obuzda razočaranje i bes. Kad je otvorio vrata, ona je već bila unutra, izvaljena u jednoj od fotelja kraj ulaza. Nosila je duboko izrezanu zelenu haljinu, pripijenu u gornjem delu i lepršavu u donjem, tako da joj je skliznula niz noge prebačene preko naslona fotelje i potpuno joj otkrila butine. Paolo ju je hladno gledao. Sada mu je bilo još ružnije što se tako uporno ponaša kao nemarna devojčica, što već odavno nije bila.
„Hteo si da me vidiš, Paolo?“ Alegra gaje gledala upitno, s nedužnim osmehom i umiljatim glasom, mada su joj oči ostale hladne.
„Da. Jesi li to bila ti ili Antonio?“ Odmah je prešao na stvar.
„Nemam pojma o čemu govoriš, Paolo.“
Ako dotle i nije bio sasvim siguran, ovog časa znao je istinu. Bilo je dovoljno da je pogleda pa da vidi da ona tačno zna šta se desilo; obuzela gaje strašna mešavina besa, razočaranja i krivice. Zaustavio se pred njom, s rukama na leđima, pokušavajući da se pribere.
„To što si uradila je neoprostivo, Alegra. To je toliko zloban postupak da nikad ne bih pomislio da si u stanju to da učiniš! Sada, kad vidim da možeš, nema načina da ti oprostim.“
Devojka ga je za trenutak gledala kroz trepavice, naizgled nimalo po gođena, ali nije odgovarala.
Paolo ju je prostrelio pogledom i stegnuo zube. „Haljina, Alegra Venišina haljina! Nagovorila si Antonija da pusti psa da je iscepa, zar ne? Zato da bi uplašila i oterala svoju suparnicu, je li tako?“
„Dobro, Paolo, haljina! Da, možda sam zamolila strika Antonija da mi pomogne da te urazumim. Nije u redu što provodiš toliko vremena s tom ženom. Šta to ona ima što ja nemam?“ Napućila se nadureno.
Paolo ju je gledao zaprepaŠćeno. „Šta, mislila si da ako upadneš u kućicu i nateraš
Rufusa da joj rastrgne haljinu, da će to rešiti tvoj problem? A šta da je ona bila unutra? Prestravila bi se!“
„Pa šta? Možda bi je malo straha nateralo da razmisli želi li da ostane ovde, pa bi se lepo vratila u Veneciju, gde joj je i mesto.“
Paolo je ćutao, pokušavajući da se obuzda. Kad je progovorio, glas mu je bio preteće tih. „Njoj je mesto ovde sa mnom, Alegra, i ja ti ne mogu pružili to što želiš od mene.
Moraćeš da prihvatiš stvari takve kakve jesu.“
Crnokosa devojka skočila je iznenada iz fotelje i okomila se na njega, divljeg pogleda.
„Nikad neću prihvatiti tu Engleskinju, dok god sam živa!“
On se namrštio. „Dio mio! Ne ponašaj se kao dete, Alegra.“
„Nisam ja dete. Ja sam žena i što pre to shvatiš, to bolje za tebe!“, odgovorila je oštro. „Ta Engleskinja ti ne može pružiti ljubav kakva ti je potrebna. Ona te ne poznaje kao ja!“
Paolo ju je hladno, nepokolebljivo gledao. „Ovo je prvi put da sam istinski zavoleo neku ženu i nameravam da se oženim Venišom.“
Devojka je, zaprepašćena, zakoračila unazad. Po izrazu njenih očiju video je da shvata da je izgubila.
„Da, Alegra, istina je. Nikada nisam sreo ženu koja bi mi bila toliko važna da zameni moju pokojnu suprugu. Sada se to desilo. Ne dozvoljavam da to ugroziš svojim naopakim, nezrelim osećanjima prema meni. Ti mi jesi draga, ali ne na način na koji bi želela. Nikada ti nisam dao razloga da misliš drugačije.“ Glas mu je postao malo blaži. „žao mi je, cara.“
Ona ga je tupo gledala i kao da je došla k sebi, ali onda joj se lice izobličilo od užasnog besa. „Onda će videti kako to izgleda čeznuti za muškarcem i nikad ga ne dobiti! Naučila sam stvari koje će joj pokazati šta znači očajanje!“, vikala je, stežući pesnice i isprekidano dišući.
Paolo je prebledeo od besa. „Ostavi je na miru. Ozbiljno ti kažem, Alegra. Ako se išta desi Veniši, smatraću da si ti odgovorna i više me nikad nećeš videti.“ Glas mu je bio tih i kontrolisan, ali u njemu se jasno osećala pretnja.
Alegra se zagledala u njega, a na licu su joj se smenjivali strah i čežnja. Paolo je po tome znao da i dalje ima moć nad njom. Zakoračila je unazad, očiju punih očaja, ali on je znao da se odnos između njih nepovratno promenio.
Paolo se okrenuo i pogledao kroz visoki prozor, otvarajući upaljač. Pripalio je cigaretu i dunuo da ugasi plamen pre nego što je zaklopio zipo. Pogled mu je bio prazan dokje prelazio preko litica, šuma i širokog Tirenskog mora koje se pružalo sve do horizonta.
„U svakom slučaju, hoću da odeš iz Mirađa. Ne ostavljaš mi drugi izbor. Kupiću ti malu kuću u Porto Erkolu, gde će ti biti sasvim udobno. Ako prihvatiš da nastaviš studije i napraviš nešto od sebe, dobijaćeš od mene i redovan džeparac, dovoljno da završiš školovanje i započneš karijeru kakvu odabereš.“
Alegra je frknula. „Studije? Ja već znam sve što mi je potrebno! Imam drugačije planove“, šapnula je, a glas joj je odzvanjao od ponosa i emocija. Paolo se okrenuo i pogledao njeno prkosno lice. Rezignirano je odmahnuo rukom.
„Kako želiš, Alegra ponuda i dalje važi.“
Alegra se okrenula i pošla ka vratima. Bacila je još jedan pogled preko ramena. „Slobodno zadrži svoju Engleskinju. Nisi mi više potreban, Paolo“ dobacila je.
Gledao ju je s mešavinom tuge i olakšanja, ali nije odgovorio. Još jednom su se pogledali i ona je otišla.
Paolo je uzdahnuo. Možda će se Alegra smiriti, promeniti se, pa će moći da ponovo uspostave nekakav odnos. I dalje mu je bila draga i želeo je da joj pomogne da prevaziđe posledice teškog detinjstva i da nauči da bude srećna. Kuća koju je našao u Porto Erkolu pružiće joj valjan život, i njoj i njenom stricu. I dalje će biti dovoljno blizu da može da je povremeno poseti, ali i dovoljno daleko da ne bude Veniši na putu i pravi nove probleme.
Pogledao je u nebo puno oblaka i zaškiljio, okrećući upaljač u ruci. „Koliko komplikacija“, promrmljao je.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Empty Re: Hana Filding-Noć karnevala

Počalji od Mustra Sre Maj 02, 2018 2:05 pm

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Image


Veniša i Paolo su sledećeg jutra rano krenuli u Pizu, da uhvate avion za Algero na severu Sardinije. Sunce je već bilo visoko i blistavo kada su se iskrcali na aerodromu Fertilija kraj Algera i Veniši je bilo drago što može da ostane samo u širokoj pamučnoj bluzi bez rukava i mini-suknji. Ostrvo, sa svojim dalekim nazubljenim planinskim vrhovima, izgledalo je kao da prosijava zlatom pod ovim oštrim sjajem, nalik na stepenice koje vode ka ogromnoj nebeskoj kupoli. Odmah se oduševila predelima. Duboko je udahnula bogati, opojni miris letnjeg bilja i odjednom ju je obuzeo jedan od onih neobičnih naleta sreće koje nije doživela još od dalekih dana Džadove ljubavi. Stresla se uprkos vrućini i uhvatila Paola za ruku dok su išli ka ivici piste.
Kad su ušli u rentakar-agenciju na aerodromu, Paolo je preuzeo ferari 550, isti model kao onaj koji je ostavio na parkingu aerodroma Galileo Galilej u Pizi.
Veniša gaje upitno pogledala kad joj je otvorio vrata automobila. „Isti auto, zbog čega?“
„Ja sam rob navike“, odgovorio je on, a oči su mu sinule kad se provukla tik kraj njega da bi se smestila na suvozačko sedište. „Kad znaš da je nešto dobro, zašto bi tražio nešto drugo?“
Zvuči vrlo logično i disciplinovano, pomislila je dok je on zatvarao vrata i obilazio automobil da sedne za volan. Pokrenuo je motor i propustio ispred sebe jedan ford mustang dok su išli ka izlazu s parkinga. Baš je čudno videti američki auto, pomislila je Veniša odsutno. Kad su izbili na glavni put ka Sasariju, Paolo ju je upitno pogledao. „Jesi li srećna, caraT
„O, jesam, Paolo“, šapnula je i široko mu se nasmešila. Stvarno je bila srećna. Odavno se nije tako osećala. On joj je uzvratio osmehom i stegnuo je za koleno. Veniša ga je gledala onako opuštenog za volanom, zavrnutih rukava na blistavobeloj košulji koji su otkrivali mišićave, preplanule podlaktice.
U prvo vreme u Paolu je videla samo ljudsko biće opterećeno problemima i iskreno je saosećala s njim; doduše, osećala je i izvesnu dozu radoznalosti, a tu je bila i ona neporeciva hernija između njih i čudni, neopisivi utisak da ga poznaje čitavog života.
Ipak, povrh fizičke privlačnosti, što je više upoznavala Paola, sve više ga je poštovala, iako je povremeno ostavljao utisak da je toliko obuzet melanholijom da se pitala postoji li još neka tajna o njemu koju nije otkrila. Kao da je imao mnoštvo slojeva u sebi, ne samo odvažno prihvatanje amnezije i filozofski smiren pristup tome. Ĉudio ju je i jednostavan način na koji je razjasnio nezgodnu situaciju u vezi s Alegrom, pa način na koji je govorio o svojoj pokojnoj ženi, i način na koji je opravdao svoj sumnjivi ugled u gradu.
No, kao i uvek, bile su prisutne i sumnje. Da li ju je izmanipulisao i naveo da misli kako su njegova objašnjenja logična i prirodna? Treba li da mu veruje? Da li je moguće da je on namerno zanemarivao Alegrino zavodničko ponašanje samo zbog razlike u godinama? Možda je Veniša naivna što mu veruje, jer bila je svesna da je njena emotivna vezanost za Paola već suviše daleko odmakla.
Jedno je bilo sigurno, Paolo je sada bio mnogo otvoreniji nego ona kad se radi o prošlosti. Veniša njemu još ništa nije rekla o svojoj vezi sa Džadom i o bebi koju je izgubila. I pre nego što su vodili ljubav, znao je da ona nije devica; ipak, taktično se postarao da ona zaista želi da mu se poda pre nego što je uzeo njeno telo, a potom nije postavljao nikakva pitanja. A sada, dok je Veniša ćutke sedela kraj njega, s rukama u krilu, gledajući njegov snažni profil oštro ocrtan prema otvorenom prozoru, osetila je ubod krivice. Nije u redu što ona zna tako mnogo o njemu, a on ne zna ništa o onom delu njenog života koji joj je naneo duboke ožiljke i uobličio veliki deo njene psihe.
Vozili su se u tišini, obuzeti lepotom prirode oko sebe zasada ih je s obe strane okružavala veličanstvena lepota planinskog ostrva: s jedne strane su se visoka crna brda protezala sve do mora, a s druge su se podizale blage padine s makijom, brdašca toliko gusto obrasla aromatičnim biljem da su izgledala baršunasta, nalik na zgužvanu zelenu tkaninu pod plavim nebom.
„Vazduh divno miriše”, primetila je Veniša kad su kroz otvorene prozore doprli slatkasti mirisi mnoštva biljaka.
„Na Sardiniji raste više od dve i po hiljade vrsta divljeg cveća. U drevna vremena veslači na brodovima mogli su da prepoznaju ostrvo izdaleka, upravo zbog mirisa koji se širio nadaleko po moru.“
Veniša se nasmešila Paolovoj ljubavi prema enciklopedijskom znanju. Pomislila je na prekrasne bašte oko Mirađa i upitala se otkud mu tako duboka ljubav prema hortikulturi, nekako u suprotnosti s njegovim muževnim fizičkim izgledom.
„Nikada te nisam pitala za ružičnjak.” Setila se nečeg što je Ernestina rekla. „Zašto ne puštaš nikog drugog unutra?“
„Otkako sam se probudio u bolničkom krevetu, izubijan, bez pamćenja, smatram sebe čudovištem, izobličenim stvorom.”
„O Paolo, nemoj...”
Podigao je ruku i tužno se osmehnuo. „Ĉekaj da objasnim, cara... Sada cenim svoj mir i privatnost, volim da ostanem sam sa svojim mislima. Taj ružičnjak je moje utočište. Tamo mogu da ugađam svojoj mašti. Sigurno znaš za bajku Lepotica i Zver. E pa, kao i Zver, ja ljubomorno čuvam svoje ruže, možda u nadi da će se jednog dana u bašti pojaviti lepa i dobra mlada dama koja će zatvoriti oči pred mojim manama i osloboditi me patnje.” Pogledao je u nju i pružio ruku da je pogladi po obrazu gornjom stranom prstiju, nežnim gestom na koji je počela da se navikava. „Sada si ti moja ruža, moja lepa i saosećajna Veniša. Zver se ponovo oseća kao čovek samo se nadam da ću biti dostojan tvoje ljubavi.”
„Paolo, ti si najdostojniji muškarac kojeg sam ikada srela”, šapnula je. Više im nisu bile potrebne reči i među njima je ponovo zavladala tišina. Veniša je gledala kroz prozor, uživajući u veličanstvenim pejzažima zimzelenih brda i niskog drveća izgledao joj je večan u svojoj lepoti.
„Ovo su divni predeli, tako divlji a ipak tako živih boja i teksture... i tako raznovrsni”, rekla je poluglasno.
„Prema legendi, kada je Bog stvorio kopno i more, stvorio je i stenje, koje je razbacao po moru i hodao po njemu. Iz jednog otiska njegove stope iskočilo je ostrvo, mali kontinent na kom su se nalazili svi mogući tipovi predela. A onda, da bi ga učinio savršenim, uzeo je sve najbolje od onoga što je stvorio na drugim mestima i rasporedio to po površini mesta koje danas zovemo Sardinija.“
Veniša se glasno i oduševljeno nasmejala. „Da li sam ti ikada rekla da si sjajan pripovedač, Paolo? Kako se samo setiš svih tih legendi?“
On se nasmešio i slegnuo ramenima. „Pamćenje mi nije zakrčeno beskorisnim stvarima, a pazim da u njega smeštam samo stvari koje su mi zanimljive, prijatne i koje mi se dopadaju.“
„To je vrlo filozofski pristup.“ Zagledala se u njegov profil. „Baš sam malopre mislila kako ti se divim zbog načina na koji izlaziš na kraj s gubitkom pamćenja.“
„Pa šta drugo da radim, cara? Naravno, svaki udisaj može da me podseća na sve što sam izgubio, ali vreme nekako umanji dubinu utisaka koji neprestano čine život bednim. Tako se ublažava bol, pa se navikneš na to što ti je život dodelio i naučiš da ga prihvatiš i iskoristiš koliko god možeš... Zar ne?“ Paolo ju je pogledao iskosa.
To je bio uvod, poziv Veniši da mu se otvori. Pokušala je da skrene pogled, u nadi da će izbeći odgovore i promeniti temu koju je on tako vešto pokrenuo.
„I dalje mi ne veruješ, cara?“
„To nema nikakve veze s poverenjem.“ Ton joj je nehotice bio oštar, a lice napeto.
Paolo je neko vreme ćutao, a onda mu se pogled smračio.
„Taj... Džad, da li ga još voliš?“
„Naravno da ne“, odmah je odgovorila. Paolo je ponovo zaćutao i Veniša se usudila da ga pogleda. Duboko je uzdahnula. Očito je došao trenutak: nije više mogla izbegavati da mu sve ispriča.
„Bila sam veoma mlada“, počela je tiho. „On mi je bio prva ljubav, a moji roditelji nisu odobravali tu vezu. Iako mi je bilo zabranjeno da ga viđam, nastavili smo da se sastajemo i ja sam ostala trudna. Kad sam saznala, on je bio odsutan. Pisala sam mu i rekla sam mu da ću roditi to dete, ali on mi nikad nije odgovorio i više nikad ništa nisam čula o njemu. Vrlo obična priča“, dodala je žalosno.
Paolo je podigao obrve, ali nije ništa rekao: pogled mu je ostao uperen u put pred njima. Veniša nije mogla da pogodi šta on misli i postala je veoma nesigurna.
„Ne volim ga više, ako si se to pitao“, dodala je, a glas joj se slomio od strepnje.
On kao da je nije čuo. Videla je kako mu se grči mišič na vilici i kako steže usne u toliko mračan izraz da je za trenutak pomislila da se predomislio u vezi s njom. „Znači, imaš dete, Veniša?“
„Ne... ne! Nezgodno sam pala tokom trudnoće, i izgubila sam bebu.“ Preko njegovog lica preletelo je nekoliko izraza dokje polako treptao.
„Znači, i ti si iskusila gubitak, cara. Možda si zato toliko osetljiva na moju sudbinu. Oduvek mi se činilo da smo srodne duše, a sad znam i zašto: oboje smo doživeli tragediju i preživeli je. I srećom, našli smo jedno drugo. „
„Mislila sam da više nikada neću voleti, da nikada neću moći da verujem muškarcu dovoljno da bih...“
„Da bi mu se prepustila sa strašću koju si meni pokazala?“ Mada je Paolo i dalje gledao u put, glas mu je bio prigušen i promukao.
Veniša je klimnula glavom, osećajući da joj čitavo telo obuzima žudnja, želja da ga oseti u središtu svog bića, da ga poseduje i da bude posedovana od ovog čoveka kojeg poznaje samo par meseci. želja je divlje rasla u njoj.
Osetila je da je Paolo primetio tu promenu u njoj i prosto je mogla da okusi da se isto to u istom času dešava i njemu, jer se atmosfera između njih istog časa izmenila. I ne pogledavši u retrovizor, brzo je skrenuo na ivicu puta i ugasio motor.
„želim te, amore mio sada“, rekao je, naginjući se ka njoj i proždirući je pogledom. Prineo je njenu ruku usnama i zasuo joj dlan poljupcima; Veniša je od toga uzdrhtala i prestala da misli. Pre nego što je stigla da se pribere, Paolo je već izašao iz auta i otvorio joj vrata.
„Napravićemo ovde pauzu.“
To je zvučalo pre kao naređenje nego kao predlog, ali njoj to nije smetalo.
„Dobro“, promrmljala je. O da, jedva je čekala! Usta su joj se osušila. želela ga je sad odmah, da ga ljubi, da ga mazi... da učini da se on oseća dragoceno, kao što je pomogao njoj da se tako oseća.
Vatreno ju je gledao dok ju je, držeći je za ruku, blago ali odlučno povukao za sobom, uz kamenitu stazu, dalje od puta.
Kako je ovde sve bilo tiho. Nije bilo šumora šume, nije bilo drveća koje bi se njihalo pod onim blagim povetarcem koji je duvao s obale; samo bi povremeno neka ptica preletela preko žbunja ili bi prhnula u vreli vazduh.
Držeći se za ruke, popeli su se na najbliže brdo; bilo je strmo i zamorno, ali ipak veoma prijatno: osećanje ogromne slobode usred ovog vetrovitog obilja pod toplim prolećnim suncem, i iščekivanje nalik na bol negde duboko u trbuhu koje je raslo iz trenutka u trenutak.
Konačno su stigli do vrha brda, gde je tle obraslo mahovinom bilo meko i ravno, a svuda oko njih nije bilo ničega osim praznine i ogromnog neba, plavog i širokog. Tu ju je Paolo, življi nego ikada, uzeo u naručje i neverovatno spretno oslobodio se odeće dokje Veniša stajala pred njim, očarana.
Liznula je jezikom donju usnu, a Paolov pogled prešao je preko njene oskudne odeće.
Oči su mu sinule, ispunjene željom.
„Dio mio, kako te želim... ovog trenutka.“
Uhvatio ju je za kosu i povukao je, tako da je zabacila glavu, izlažući vrat njegovim usnama. Osetila je kako joj ubrzano diše uz osetljivu kožu dok joj je zadizao suknju, svlačio gaćice i privlačio je uz sebe. Prešao je dlanovima preko njenih glatkih, oblih kukova i raširio joj butine tek koliko da svojim dugim, veštim prstima može da dohvati najosetljivije mesto ispod mekih, kestenjastih malja u obliku trougla. Veniša se prepustila čulnom uživanju u njegovoj blizini i dodiru. Ĉula je sopstveno tiho ječanje i kako izgovara njegovo ime dok mu je obmotavala noge oko pojasa i ruke oko vrata, privijajući se uz njega, očajnički želeći da ga oseti u sebi; ali on nije ulazio, već je samo vrhom muškosti doticao njenu vlažnu mekotu.
„Sada, Paolo, sada“, preklinjala je, ali on ju je kontrolisao svakim dodirom, vodio je do ivice i baš kad je pomislila da će biti gotovo vraćao ju je nazad, prisiljavajući je da moli za još.
Tek tada ju je polako spustio u meku travu i mahovinu. Sada su oboje bili nagi a Veniša nije imala predstavu kako se to desilo; ionako joj je bilo važno samo da oseti kako se rastače pod njegovom toplom kožom. Uplela mu je prste u kosu.
Paolo je počeo od Venišinih usta, prevlačio je jezikom duž ivica njenih razdvojenih usana tako da je osećala njegov topli dah na obrazima. Potom je prešao na grlo i tu se zadržao nekoliko sekundi pre nego što je zagnjurio lice u njenu mirisnu kosu i u toplinu njenog vrata. Zasipao ju je poljupcima duž grla, rukama prelazio preko nje uz šaputavi dodir dok je nastavljao senzualno putovanje, zapljuskujući je očajničkom glađu koja je narastala sa svakim dodirom.
Palčevima joj je pomazio ukrućene bradavice dok joj je ljubio udubljenje između dojki. Potom je obujmio usnama jednu bradavicu pa drugu. Veniša mu je prelazila rukama duž leđa da ga pritisne još bliže, jer svaka ćelija njene kože bila je nestrpljiva i zahtevala je vreli dodir njegove želje.
Potom su njegove usne nastavile niz njen stomak, dokje jezik ostavljao vlažni trag na njenoj rumenoj koži, šaljući nestrpljive poruke onom vrelom mestu između nogu. Slatka muka želje slala je duge, talasave vibracije kroz njene uzdrhtale udove.
„Molim te, Paolo, voli me“, preklinjala je, sklopljenih očiju, prepuštena zaboravu u izmaglici žudnog iščekivanja, ali on ju je i dalje terao da čeka i znala je da će vrhunac biti utoliko slađi i moćniji.
Nagonski je spustila ruku, prelazeći preko dugih mišića njegovih butina i oble zadnjice, sve dok nije osetila pod vrhovima prstiju neobičan grč uzbuđenih mišića. Paolo je naglo udahnuo i zastenjao dok ga je mazila, izazivajući i nadražujući, gladeći i trljajući. Veniša je gledala kako mu se ženice šire i daju modru boju očima koje su ostale ispunjene željom i zato sve tamnije iz časa u čas, dok mu se telo grčilo od svakog njenog pokreta; bio je gotovo lep. Osetila je da je Paolo zaboravio na sebe zbog nje, opčinjen njenim milovanjem, uživajući u svakom pokretu. Tako mu je vraćala deo zadovoljstva koje joj je pružio i pokazivala mu koliko voli svaki deo njega; a svest da mu donosi zadovoljstvo i budi u njemu divne čulne drhtaje koji vode ka vrhuncu podstakla je i njeno uzbuđenje.
„Rallenta, amore mio“, rekao je naglo, ubrzano dišući, i videla je da mu je pogled staklast. „Uzbuđuješ me više od svake žene koju znam“, zastenjao je. „želim te, Veniša, uvedi me unutra, amore mio!“
Osetila je koliko mu je čitavo telo napeto, na samoj ivici ispunjenja, i znala je da neće moći da izdrži duže pa gaje nežno uvela tamo gde su oboje želeli da bude. Pustila ga je da sklizne u njenu vlažnu toplotu, primajući ga sa svom ljubavlju koju je osećala, puštajući ga da je rastegne, potčinjavajući je sebi dok je prodirao sve dublje i dublje, sve brže i užurbanije, uz bolnu slast koja je pratila svaki njegov pokret. Onda je iznenada osetila njegov grč kao da je njen i bio je njen i oboje su dahtali i ječali zajedno, kao da su jedno telo, tako spojeni. Talasi orgazma prožimali su ih ponovo i ponovo, a odjeci njihovih krikova ekstaze ispunjavali su sve oko njih.
Paolo je ležao preko Veniše, dahćući, lica zagnjurenog u njenu bujnu kestenjastu kosu.
„Tvoj dodir je tako senzualan, amore mio, tako erotičan..šaputao je tiho, još drhteći od osećanja koja je izazvala u njemu, „da nikad neću prestati da te molim za još. Kako mi to radiš? Začarala si me, Veniša, i telo i dušu.“
Njegove reči, više od svih raskošnih osećaja koje su u njoj probudile njegove ruke, ispunilo ju je ponosom i zadovoljstvom. Bila je uverena da joj više nijedan muškarac neće doneti ispunjenje, ali evo on je uspeo.
„Volim te, Paolo“, rekla je tiho, grleći ga i nežno ga milujući po kosi. „Ti si mi vratio dušu, vratio si mi sposobnost da ponovo osećam ljubav.“
Grlila ga je sve dok se on nije polako odvojio od nje, oslobodivši je svoje težine. Jeknula je jer joj je za trenutak bilo hladno i bila je izgubljena bez topline i sigurnosti njegovog tela uz sebe.
„Moramo da idemo, tesoro mio“, rekao joj je dok joj je pomagao da ustane i ponovo joj je pogladio lice gornjom stranom šake. „Uskoro će sumrak, a čeka nas još dosta vožnje ako nećemo da propustimo procesiju.“
Okružio ih je prodorni miris šeboja, ružmarina i lavande, pojačan vlagom popodnevne izmaglice. Na obližnjem drvetu gukao je šumski golub, onim jedinstvenim tonom kao da se čuje kroz vodu. Na jednom bokoru ljubičastog poljskog cveća smestila su se četiri leptira, a crne šare na ivici krila izgledale su kao baršun na jarkim laticama; činilo joj se da trepere od radosti dok izvlače slatki sok iz srca svakog cveta. Veniša ih je gledala kao da oličavaju radost koja je izvirala u njoj; konačno je i ona iskusila slast koju je tako dugo čekala.
Ostali su tamo još neko vreme, gledajući oko sebe dok su se oblačili, a onda su se okrenuli da se vrate istom stazom kojom su se i popeli pre više od sata. Kad su stigli do parkiranog automobila, Paolo je otvorio vrata Veniši i nagnuo se da je blago poljubi u usta. Dok je sedala u auto, primetila je jarkocrvenu svilenu maramu zakačenu za trnoviti žbun kako leprša na vetru. Nije bio tu kada su se parkirali, bila je sigurna u to. Da li je neko bio ovde? Tako blizu mesta gde su ona i Paolo... Nije želela da pokvari idilično popodne ovim neprijatnim mislima, pa je odbacila tu ideju.
Kad je auto krenuo, Paolo ju je iskosa pogledao i položio joj ruku na koleno. „Cara, nešto si se zamislila.“
„Da, jesam. Ali sad sam opet ovde.“ Nasmešila se, položila ruku preko njegove i gledala kako put promiče kraj njih.
* * *
Drum ka Kastelsardu je kasno po podne bio obasjan bojama i svetlošću. Prirodna lepota predela bila je neopisiva. Većim delom puta duž padina su se prostirali vinogradi i voćnjaci, od visine od oko šezdesetak metara pa do nivoa mora, gde su se završavali na tamnocrvenom stenju ili pesku malih plaža koje zapljuskuju morski talasi. Na padinama su se videle mnoge vile, i svaka je bila okružena visokim borovima i baštama s divnim ružama i polutropskim puzavicama ovaj predeo ostao ie nepromenjen još od devetnaestog veka. Na strani prema kopnu rasla je gusta makija, povremeno prekinuta izloženim kamenom u raznim nijansama bakarne boje.
Ferari je krivudao padinama, prelazeći preko prevoja na vrhu ostrva ka mestu gde grad Kastelsardo leži na severnoj strani. Zelena dolina pružala se od druma s leve strane, a bilo je veoma malo saobraćaja. Veniša je slučajno pogledala u bočni retrovizor i ugledala onaj američki auto koji je primetila i na aerodromu, bio je nešto iza njih. Bila je sigurna da je s parkinga skrenuo na suprotnu stranu. Verovatno zalutali američki turista, zaključila je.
Iznenada, baš kad su skrenuli u krivinu, nešto joj je privuklo pažnju. „Bože, šta je to?“, uzviknula je. U daljini, na ivici puta, nadnosio se ogromni nazubljeni oblik praistorijskog slona, s glavom i surlom okrenutom prema drumu.
Paolo se nasmejao, usporio i zaustavio auto na odmorištu da bi Veniša mogla bolje da pogleda.
„Prema legendi, kada je Hanibal pregazio Rimsko carstvo svojom armijom, poveo je sa sobom i jednog slona; ipak, ovo je prirodna skulptura koju su od kamena načinili vetar i kiša. Ako šetaš sardinijskim šumama, naći ćeš mnogo granitnih gromada koje su neobične atmosferske prilike ovog ostrva pretvorile u najrazličitije oblike, tako da te smesta vrate u preistorijsko vreme.“
Veniša je gledala neobičnu kamenu formaciju. „Dolazio si ovamo i ranije?“
„Da, tokom godina obišao sam sva italijanska ostrva“, odgovorio je Paolo dokje ponovo palio motor. „Najviše volim upravo Sardiniju, ne zato što je to prvo ostrvo na koje sam došao, nego i zato što ovde sunce sija cele godine. Nadam se da ću ga tokom ove nedelje ponovo otkriti zajedno s tobom, cara.“ Pogledao ju je, blistavih očiju, i ponovo se uključio na put. „Ovo je raj na zemlji, s mnoštvom skrivenih mesta i otvorenih prostora od kojih ti zaista zastaje dah. Osim mitova i istorije, tu je i teorija da je Sardinija zapravo izgubljena Atlantida.“
Veniša se nasmejala. „Zar još ima legendi koje mi nisi ispričao?“
On je podigao obrve. „Mnoštvo, carinal Moraš me podsetiti da ti pričam o janama.“ „Jane? Ko su one?“
„To su vile i veštice u sardskom narodnom predanju. Domus de Janas na sardskom znači kuća jana. To je neka vrsta preistorijskih pogrebnih odaja, po izgledu nalik na kuće, koje su uklesali u stenje pripadnici kulture zvonastihpehara i naroda Ozijeri, koje su postojale u bakarno i bronzano doba. Zidovi grobnica i sami leševi obojeni su u smeđecrveno, a uz njih su, kao u faraonskim grobnicama u Egiptu, bili sahranjeni i predmeti za svakodnevnu upotrebu, kao alat, hrana i nakit.“
„Da, bila sam u Egiptu to je fascinantna civilizacija. Ali da se vratimo janama i vilama, hoću da čujem nešto o njima.“
Paolo se nasmejao. „Zvučiš kao dete kad gnjavi roditelje.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Empty Re: Hana Filding-Noć karnevala

Počalji od Mustra Sre Maj 02, 2018 2:05 pm

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Image


„Sigurna sam da sam ti pominjala dadilju koja mi je pričala neverovatne bajke. Mogla sam da je slušam satima, bila sam kao začarana. Ĉesto me je primoravala da uradim ono što treba tako što bi započela priču i onda je prekinula na najzanimljivijem mestu, pa bi rekla da će je završiti kada uradim ono što mi je dužnost.“
„ A, sad si mi otkrila jednu svoju slabost, cara.“ Mangupski joj se nasmešio. „Mogu da te podmitim pričama, pa da vodiš ljubav sa mnom kao malopre.“
Osetila je da crveni pred takvom otvorenošću; u očima su joj se mešali stid i želja. Sve više se navikavala na njegovo flertovanje, i sad joj je srce ubrzalo dokje gledala njegove čulne usne kako se izvijaju, jer je znala da je i njegov puls sve brži.
„Ne moraš da me podmićuješ, Paolo. Rado ću voditi ljubav s tobom u svako doba, kao i dosad, i više od toga.“
Paolo se zagledao u nju, smešeći se. „I više?“ Njegov promukli glas jasno joj je stavljao do znanja da je ponovo uzbuđen.
„Mnogo, mnogo više“, šapnula je i osetila da je prožima želja, toliko moćna da su joj navrle suze.

„Da ne znam da već kasnimo za Lunissanti procesiju, amore mio, ja bih... odveo bih te do vrhunca raja kakav nisi ni zamišljala, čak ni u neobuzdanim erotskim snovima večeras će biti tako.“ Paolo je nekoliko trenutaka gledao Venišu plamenim pogledom, a onda je vratio pogled na put, a nju je uzeo za ruku i nežno spustio njenu šaku sebi u krilo. „Ovo ću osećati čitavo veče, i čekaću da te dodirnem, i misliću šta ću sve da ti radim, smišljaću načine da te zadovoljim.“
„Paolo...“, nije mogla da kaže ništa više, jer je osećala kako on narasta pod njenim dodirom, a njeno telo reagovalo je na sličan način. Stresla se od siline uzbuđenja što ga oseća nabreklog i moćnog pod svojim prstima, i od pomisli koliko ga želi osetila je da sve u njoj peva. Ne razmišljajući, počela je da ga miluje i da mu otkopčava farmerke.
„Ne sada, amore mio, ne sada“, rekao je i podigao joj ruku da je poljubi. „Izvini, nije trebalo to da učinim, ali nisam mogao da se uzdržim. Dok vozim, od tvog dodira izgubio bih prisebnost. Ĉekanje će učiniti ovo veče još slađim.“
„Jedva čekam“, rekla je tiho Veniša. Za trenutak su se gledali u oči, a sve između njih treperilo je od iščekivanja. Rekla je sebi da mora nekako obuzdati hormone, pa je promenila temu.
„Još uvek mi nisi pričao o janama.“
„O, stvarno si uporna, draga“, nasmejao se. „Ĉekaj da vidim...“ Usporio je da bi zaobišao pastira koji je vodio stado ovaca, učtivo mu mahnuo i potom ponovo ubrzao. „Sardske legende kažu da su jane sitne, belopute vile koje žive u podzemnim pećinama, na mestu koje nazivaju Domus de Janas, ili vilinske kuće.
Ogrnute crvenim plaštovima, one izlaze samo posle ponoći kako im sunce ne bi spržilo mlečnobelu kožu, koja postaje svetlucava dok se motaju okolo po noćima bez mesečine. U svojim malim pećinama, na zlatnim razbojima, jane tkaju najlepše i najfinije tkanine, protkane magijom. Ako imaš sreće, možeš čuti njihove slatke, umilne glasove kako pevaju dok rade.“
„Stvarno divno. I pretpostavljam da ih nikad niko nije zaista video.“
Paolo ju je kao bajagi strogo pogledao. „Naravno da nije! One su vile, cara. Prikazuju se samo deci, noću, kad prilaze kolevkama da im podare sreću. A kao i sve dobre vile, imaju brda blaga.“
„Pa naravno, bila bih razočarana da nemaju.“ Veniša se nasmešila, gledajući kroz prozor padine obrasle makijom.
Paolo se takođe smešio. „Neki kažu da njihovo blago, srebro i zlato, bisere i dijamante, čuvaju strašna stvorenja nalik na insekte. Prema nekim pričama, ako blago jana bude ukradeno, smesta se pretvara u ugalj i pepeo. Druge legende kažu da, ako u snu čuješ da te neko tri puta zove, to su jane, i odvešće te da vidiš njihovo ogromno blago, ali ako pokušaš da ga makar dotakneš, sve će se pretvoriti u prašinu.“
„Aha, razumem. Lepa lekcija o štetnosti pohlepe.“
„Tako je, cara. Materijalni svet je samo klopka i prepreka na putu ka istinskoj sreći.“ Nasmešio se, ali Veniša je primetila neki čudan izraz na njegovom licu.
Posmatrala je kako zeleni pašnjaci u daljini ustupaju mesto stenju i moru, koje je svetlucalo na zamirućoj svetlosti u kasno popodne. Razmišljala je o priči o janama koje odvode sanjače do svog blistavog blaga koje ne sme da bude dodirnuto. Potom je pomislila na snove o Džadu koji je i dalje progone, i na osećanja prema Paolu i jedno i drugo bilo je nekako izvan njenog dohvata. A možda, kada bi uspela da ih dotakne, možda bi se i jedno i drugo pretvorilo u prašinu, i snovi o sreći bi nestali? U tom času osetila je Paolovu ruku na kolenu i podigla je pogled ka njegovim blistavim plavim očima; istog časa nespokojne misli su nestale.
Vozili su se nekoliko minuta ćutke, uživajući u lepoti prirode i u međusobnoj bliskosti.
„Evo nas“, rekao je Paolo i pokazao gradić smešten na steni iznad mora, osvetljen poslednjim zracima zalazećeg sunca. Nebo, već išarano ružičastim prugama koje su najavljivale da će sutra biti sunčano, izgledalo je maltene ljubičasto. More, nebo, mediteranska makija, sivi i oker kamen, sve je to ležalo mirno i nedužno na ivici tame, okupano plavičastim prelivima.
„Kakav prekrasan vidik“, divila se Veniša. „Zaista neobično... kakvo plavetnilo! U sumrak predeli obično budu ružičasti ili zlatnožuti.“
„Plavu boju daju odrazi svetla s granitnih stena. Intenzitet varira zavisno od doba dana.“ Zastao je i kratko je pogledao. „Rezervisao sam nam hotel za večeras, ali sutra idemo u Kaljari, tamo sam rezervisao vilu na obali.“
Veniša se nasmešila, osećajući toplinu od uzbuđenja. „Zvuči divno.“ Pokušala je da misli na vožnju a ne na Paolovo vlažno, blistavo telo kako izranja iz mora. Još uvek putuju. Izazivački ga je pogledala. „Pa, reci mi nešto o Kastelsardu sigurno imaš par činjenica.“
Široko se nasmešio. „Imam ih nekoliko.'* Dok su se vozili uzbrdicom koja je vodila u gradić, ispričao joj je njegovu istoriju.
„Kastelsardo je tipičan srednjovekovni grad, sagrađen oko utvrđenog zamka. Osnovala ga je u dvanaestom veku đenovska porodica Dorija, pri čemu su odabrali strateški povoljnu uzvišicu, radi zaštite od napada s mora, a tokom druge polovine petnaestog veka prešao je pod aragonsku vlast. Svečanost Lunissanti, koja je počela danas u zoru, i čijem kraju ćemo prisustvovati večeras, predstavlja tradiciju koja verovatno potiče iz jedanaestog veka a uveli su je benediktinski monasi iz obližnje bazilike u Terguu.“
„Stvarno ste puni iznenađenja, signor Barone.**
On je ozbiljno klimnuo glavom. „Prego, signorina Aston Montegju.**
Nešto ju je nateralo da ponovo pogleda u bočni retrovizor, ali iza njih nije bilo drugih automobila dok su napredovali uzbrdo. Opustila se i nasmešila se Paolu.
Put je išao oko brda i potom se spuštao ka rtu gde se ugnezdio gradić. Ferari je sve više ubrzavao, zanoseći se u krivinama.
„Paolo, rallenta. Voziš prebrzo!** Veniša ga je gledala zabrinuto.
„Trudim se.“ Paolo je nagazio kočnicu, ali automobil je nastavio da leti kroz krivine. Pokušavajući da obuzda vozilo, naglo je zaokrenuo volan. „Nešto ne valja s kočnicama. Drži se čvrsto, Veniša!**
Paolo nije mogao da učini ništa osim da pokuša da prati put, oštro okrećući volan tamo pa ovamo. Iz sledeće krivine izbio je kamion, trubeći dokje krivudao da ih izbegne. Paolo je menjao brzine i uporno pritiskao kočnicu, dok se automobilski motor glasno bunio. Projurili su kroz kratak tunel, a na drugom kraju put je bio prav kao strela. Veniša je jeknula. Daleko napred videla je još jednog čobanina kako prelazi put, ovog puta sa stadom koza.
„Paolo, udarićemo ih!“
„Ne, nećemo.** Stegnuo je zube i ponovo promenio brzinu. Motor je zaurlao a automobil se zaneo na suprotnu stranu puta. Iako jesu malo usporili, Paolo je uporno trubio dok su jurili ka čobaninu, još uvek suviše brzo.
Veniša je čula sopstveni užasnuti uzvik. O bože, poginućemo, pomislila je, dok je stezala tablu pred sobom toliko da su joj prsti pobeleli; lice joj je bilo obliveno znojem.
Ĉobanin je iznenada podigao pogled, i kad ih je video kako jure ka njegovom stadu, povikao je nešto; počeo je da udara štapom poslednje koze, požurujući ih da siđu s asfalta u prašnjavu travu, trenutak pre nego što je auto projurio kraj njih. Veniša se nije usudila da se osvrne dok je auto jurio dalje, sada kraj neuglednih njiva.
„Drži se, pokušaću da se zaustavim“, povikao je Paolo. Veniša je za trenutak sklopila oči, osećajući da joj panika steže grudi.
On je počeo da povlači ručnu kočnicu, s velikim naporom, trudeći se da drugom rukom drži volan. Ferari se okrenuo za sto osamdeset stepeni, nastavio da se kreće unazad i onda se ponovo okrenuo, tako da je ostao preprečen preko celog druma.
Nastupila je tišina, dok su oboje putnika teško disali. Veniši je srce tuklo kao ludo. Paolo je otkopčao sigurnosni pojas i nagnuo se ka njoj.
„Veniša, jesi li dobro?“
„Moram da izađem.“
Nekako se iskobeljala iz automobila i stupila na čvrsto tle. Vrtelo joj se u glavi, a i želudac se bunio.
„Cara, jesi li dobro? Da li si povređena?“ Paolo se smesta stvorio kraj nje, dodirujući je po glavi i licu, pažljivo je zagledajući. Oči su mu planule od primitivnog, divljeg instinkta kad ju je privukao u zagrljaj kao da ne želi nikad da je pusti.
„Da, da, dobro sam.“ Pritisnula mu je lice na grudi i udahnula njegov miris. „Bože, Paolo! Ne mogu da poverujem šta se desilo.“ Pogledala je naviše, u njegovo lice još uvek puno napetosti, ali samo zbog brige za nju. Izgledalo je da je njemu veština s kojom je sprečio tragediju nešto sasvim normalno. „Da li si ti dobro?“, upitala je, stežući ga za mišice.
On je kratko klimnuo glavom i pogladio je po obrazu. „Da, carissima. Dobro sam.“
Pogled mu se smirio, briga za nju sad se pomešala s čeličnim izrazom koncentracije dok se polako odvajao od nje. Obišao je oko automobila i čučnuo kraj prednjih točkova, pruživši ruku da dotakne nešto ispod šasije. Prsti su mu bili vlažni kad ih je prineo nosu. „Kočiona tečnost je iscurila.“ Ispravio se, vrlo ozbiljan.
„Kako?“
„Ne znam. To je vrlo neobično za ovakav automobil. Skoro nemoguće, rekao bih.“
„Pa kako se onda desilo?“ Osećanje nelagodnosti koje ju je pratilo celim putem od aerodroma sada je postalo jače.
Paolo je video njen izraz lica i brzo joj je prišao da je zagrli.
„Izvini, cara. Mora da si se prepala.“
„Pa, i jesam.“ Odvojila se od njega i zagledala mu se u lice. „Ali izgledalo je da ti tačno znaš šta treba da radiš. Kako si uspeo?“
On je zastao, a pogled mu je postao dalek. „Posle nesreće išao sam na specijalizovani kurs vožnje. Nikad se ne zna...“ Prekinuo je i ponovo je privukao u zagrljaj, položivši bradu na njeno čelo. „Dobro smo, amore mio, i to je najvažnije. Hajdemo. Srećom, na kilometar odavde nalazi se benzinska pumpa, na ivici grada, i tamo ćemo saznati koga da pozovemo za šlepanje auta. Onda ćemo taksijem doći po prtljag i odvešćemo se u grad. I dalje možemo stići u Kastelsardo pre večere.“
Veniša se malaksalo nasmejala. „Da, sad smo svakako dobili na vremenu!“
On se osmehnuo i prigrlio je jače. „Imaš pravo, cara. A uskoro ćemo ostati sami, cele noći, u udobnosti hotelske sobe, i postaraću se da sve ovo nestane. Zaboravićeš da se uopšte desilo.“ Sagnuo se da je poljubi u čelo, a onda su pošli.
Kad su stigli u Kastelsardo taksijem koji ih je povezao s benzinske pumpe, izgledalo je da je gradić potpuno preplavljen masom sveta. Svečanost je očito veoma popularna, zaključila je Veniša dokje taksista pažljivo manevrisao između grupa ljudi koji su preplavili ulice.
Konačno su stigli u Roče Sarde, mali, izdvojeni hotel na vrhu brda s pogledom na Tirensko more. Ogromni apartman koji je Paolo rezervisao za tu noć gledao je na luku i obalu na obe strane, s kilometrima peščanih plaža pod borovima, i brdima obraslim makijom koja su se nizala u ljubičastim nijansama kako je dan nestajao. More je bilo puno brodova, koji su na mekoj, mutnoj svetlosti imali upadljivo žive boje, isto kao i stenje i zgrade na kopnu.
Veniša je stajala na terasi zagledana u mirnu, a ipak privlačnu vodu, očarana romantičnošću panorame u sumrak. Ovo je bilo gotovo dovoljno da razgoni traumu od nezgode s automobilom, koja joj je i dalje bila u mislima, ali dok je gledala more naslonjena na ogradu balkona, osećala je da je večernji miris mora umiruje.
Pošto je dočekao donet prtljag, Paolo joj se pridružio.
„Odšetaćemo do ulaza u grad, da dočekamo procesiju“, rekao je, zagrlivši je oko ramena i privivši je uza se. „Pridružićemo im se pa ćemo se s njima vratiti do Crkve Svete Marije, koja nije daleko odavde, odmah ispod srednjovekovnog dvorca Dorija. Hajde, šteta da propustimo.“
Kad su izašli iz hotela i pridružili se mnoštvu sveta na pločnicima, već je bio pao mrak. Sva svetla bila su prigušena, a gradić Kastelsardo, s uzanim ulicama, uličicama i trgovima, ležao je zaogrnut tamom koju je osvetljavao samo blistav, pun mesec.
Zauzeli su mesto ispred bara na uglu krivudave, uzane ulice, u gužvi među mnoštvom ljudi koji su dolazili iz drugih ulica da čekaju procesiju. Svaki prozor, svaki balkon s kojeg se moglo gledati bio je zauzet, čak su i krovovi pretvoreni u vidikovce. Sardinijci su bili svečano obučeni, žene uglavnom u crno, s obaveznim crnim ili belim čipkanim mantiljama, nošnjom koju su im ostavili Španci, gospodari Sardinije pune četiri stotine godina.
Grupice ljudi i žena ulazile su u kafeterije i izlazile iz njih. Neki su razgovarali i hladili se lepezama, zastajući da popričaju između dve molitve, ili im se potpuno posvećujući nad brojanicama; drugi su stajali iza drvenih prepreka koje su odvajale pločnik od puta, prekrštenih ruku, razgovarajući s drugim gledaocima. Okružena masom sveta, Veniša je bila svesna vedrog poštovanja i dobrog raspoloženja ljudi oko sebe i osećala se nekako bliskom njima.
Dok su čekali dolazak hodočasnika, okrenula se ka Paolu.
„Sad kad sam ovde, shvatam koliko sam postala Venecijanka. Na Sardiniji je sve drugačije. Videla sam najrazličitije verske ceremonije i procesije u Italiji i drugim zemljama, ali molim te ispričaj mi nešto više o Lunissanti.“
Paolo je stajao tik kraj nje, naslonjen na drvenu prepreku. „Sve počinje pre svitanja, s mnoštvom okupljenim u Crkvi Svete Marije, gde se čuva drveni krst s crnim Isusom, a tu se sastaju članovi Confraternita di Santa Croce Bratstva Svetog Krsta. Odatle polazi duga procesija. Glavnu ulogu imaju članovi dva bratstva. Apostoli, koji prate jedni druge noseći relikvije, a to su različiti predmeti u vezi s raspećem: pehar, rukavica, stub, lanac, merdevine, kruna od trnja, krst, čekić i klešta, koplje i sunđer. Druga grupa, kantori, sastoji se od tri hora od po dvanaest članova, koji pevaju Miserere i druge pregregorijanske pesme.“
„Jesi li ti nekada učestvovao u procesiji?“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Empty Re: Hana Filding-Noć karnevala

Počalji od Mustra Sre Maj 02, 2018 2:06 pm


Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Image


„Da, prve godine kad sam se doselio u Toskanu došao sam ovamo za Uskrs. Tek što sam kupio Mirađo, obnova je tek počinjala. želeo sam da se sklonim od svega i da odem na neko izolovano mesto da preispitam svoj život. Učestvovanje u procesiji Lunissanti stvarno mi je koristilo.“
„U kom smislu?“ Veniša nije želela da bude suviše radoznala, ali rado bi saznala nešto više o Paolovoj nesreći i amneziji.
On je provukao prste kroz kosu. „Ovo je duboko duhovni ritual. Mene je nekako pročistio: to mi je bilo potrebno. Ostao sam još par nedelja posle Uskrsa, s monasima u manastiru nedaleko odavde bilo mi je potrebno da nađem svoju novu ličnost.“
„Ne zameri što pitam, gde ste se venčali i gde se nesreća dogodila?“
Osetila je da se Paolo ukočio. Ljutnula se na sebe što je to pomenula. Pomisao na nesreću, iako ne može da je se seti, sigurno mu je i dalje bolna.
Paolo nije odmah odgovorio. Prelazio je pogledom preko mnoštva sveta. „Oh, venčali smo se u Verbaniji, a nesreća se desila kad smo krenuli u Palancu, gde je trebalo da odemo na medeni mesec“, rekao je napeto, stegnutih usana. „Ali ja se toga ne sećam. Za mene, danas, to kao da se nije ni desilo.“
„Da, pa naravno, stvarno netaktično od mene. Izvini, Paolo.“
„Posle mise, hodočašće se nastavlja ujutro, ide se do Bazilike Bogorodice Jerihonske u
Terguu“, nastavio je Paolo, i dalje gledajući prolaznike, kao da nije čuo njeno izvinjenje. „Tamo apostoli izvode religijske misterije posvećene Devici Mariji tokom svečane mise, uz tužbalicu zbog smrti Isusove. Potom kreće dugačka parada do zida stare tvrđave, pa nazad u crkvu, gde je predviđen ručak.“
Iznenada se izdaleka začula sve glasnija melodija Miserere, pulsirajući kroz noć; pevao je savršeno usklađen hor sa savršenim solistima. Grad je utonuo u upečatljivu tišinu dok su svi slušali prekrasnu tužbalicu. Uskoro se pojavila procesija, napredujući uzanom srednjovekovnom ulicom prema Crkvi Svete Marije, odakle su pošli u zoru.
Muškarci koji su pripadali Bratstvu Svetog Krsta nosili su bele tunike i plaštove s visokim, šiljatim kapuljačama ti kostimi morali su biti srednjovekovni po kroju, jer podsetili su Venišu na procesije Semana Santa u Španiji, gde je prisustvovala ritualima u Sevilji dok je pre nekoliko godina tamo radila na restauraciji. Muškarci pod plaštovima i hodočasnici su svi držali sveće ili baklje, a zlatni sjaj njihovog plamena dodao je topli preliv okupljenom mnoštvu, gde su se ljudi tiho premeštali da bi što bolje videli. Kako je procesija promicala, ljudi na ulicama su se pobožno spuštali na kolena.
Paolo i Veniša pridružili su se vernicima na putu ka Crkvi Svete Marije, prateći drveni krst i ljudsku Iobanju na poslužavniku koje su nosili apostoli uz glasne molitve i pesme tri hora.
U ovom ritualu bilo je dubine kakvu Veniša ranije nije sretala, čak ni u Španiji. Ĉinilo joj se da dvadeset četvoro ljudi pod kapuljačama baca ogromnu mističnu senku, koja ju je duboko dirnula. Razumela je da je ovaj način prisećanja muka Isusovih i uključivanja mnoštva vernika mogao da učvrsti veru i ostavi u ljudima neizbrisiv i nezaboravan utisak za sva vremena jer ko bi mogao izbrisati sećanje na procesiju koja krivuda noću kroz uzane srednjovekovne ulice na Sardiniji ka ogromnoj, mračnoj crkvi koja čeka?
Veniša je povremeno bacala pogled na Paola i iznenadila se kad je videla da je on potpuno udubljen u ceremoniju, da se moli i peva s vernicima kao da je ceo život proveo na Sardiniji. To ju je dirnulo. Videla je da osoba kojoj je zapalo da nosi tako težak krst kao Paolo može naći utehu u duhovnom iskustvu Lunissanti. Ponekad se pitala da li je Paolo vernik, a sad je pronašla novu stranu njegove ličnosti koja ju je dodatno zainteresovala. Srce joj se ispunilo saosećanjem i ljubavlju prema njemu. U tom trenutku želela je jedino da ga usreći, da mu nadoknadi mnoštvo godina i sećanja koja je izgubio.
Procesija je išla ulicama, masa je mrmljala i njihala se u potpuno usklađenom talasu pokreta prema kretanju povorke. Upaljene sveće treperavo su osvetljavale lica udubljena u molitvu. Redovi ljudi koji su stajali pored puta spuštali su se na kolena. Veniša je krajičkom oka primetila neki neobičan pokret. Samo jedna osoba nije klečala. Bila je to mlada žena okrenuta leđima, s dugom potpuno crnom kosom koja joj se njihala oko ramena dok se probijala kroz gužvu udaljujući se od puta... a onda je nestala. Toliko je ličila na Alegru da je Veniši zastao dah. Nemoguće, nema šanse da se ta devojka pojavi na Sardiniji. Svakako postoji mnoštvo crnokosih devojaka koje izdaleka liče na Alegru. Veniša se stresla. Saberi se, rekla je sebi. Postala je suviše nervozna. Pogledala je u Paola, koji je i dalje stajao sklopljenih očiju, prepušten ritualu, i uzdahnula.
Pošto se procesija vratila u crkvu i pošto je odslužena misa, Paolo i Veniša napustili su masu koja je krenula ka glavnom trgu da nastavi Lunissanti. Njih dvoje su se mračnim, kaldrmisanim ulicama vratili u hotel, pošto su odlučili da će večerati u Pećini i hramu.
„To je čudesan noćni klub, otvoren prošle godine. Imaju dva podijuma za ples, jedan unutra a drugi napolju“, pričao je Paolo. „Nisam bio u njemu, ali mnogi prijatelji rekli su mi da ne smem da ga propustim: molto originale, različit, prijatan.“
Veniša je uhvatila Paola podruku. „Onda treba da se obučem u skladu s prilikom.“
Kad su stigli u hotel, Veniša je počela da prebira po odeći koju je ponela i koja je sad uredno stajala u plakaru. Nameravala je da obuče onu ljubičastu haljinu i sad se ponovo setila neprijatnog prizora rastrgnute tkanine. Progutala je knedlu, rešena da joj te mračne misli neće pokvariti priliku da večeras uživa s Paolom.
Paolo je stajao naslonjen na ivicu malog stola, gledajući u Venišu, pomalo namršten kao da joj je pogodio misli.
„Zamišljam kako bi divno izgledala u onoj ljubičastoj haljini.“
Veniša je stajala okrenutih leđa, ne odgovarajući. Nije želela da pokvari veče ponovnim razgovorom o čitavom incidentu.
Paolo joj je prišao. „Izgledaš uznemireno, amoro mio. Nije trebalo to da pominjem, izvini. Ti izgledaš divno u svemu što obučeš a meni se najviše sviđaš kad nemaš ništa na sebi.“ Okrenuo ju je ka sebi, prelazeći rukama preko njenih oblina. Oči su mu mangupski sinule. „Ah, ali to je samo za mene, a pošto nećemo večerati nasamo, ne bih hteo da to podelim s čitavom Sardinijom“, nasmešio se i poljubio je u vrh nosa.
Ona ga je ljutito pogledala. „Nadam se da ne bi! Imaš pravo, hajde da večeras ne mislimo na neprijatne stvari. Zajedno smo, i to je najvažnije, zar ne?“ Oči su joj blistale dok mu se smešila. Ponovo se okrenula ka plakaru. „Ponela sam druge haljine, i to takve koje još nisi video.“
Pogledala ga je i videla da se jedva uzdržava da ne prasne u smeh. Ipak nije izdržao i morao je da se široko nasmeši.
„Imaš pravo, amore. Pitao sam se šta si sve ponela u tom ogromnom koferu koji je hotelski nosač skoro ispustio. Sad znam!“
Veniša se zakikotala. „Ne budi takav! Pa dobro, šta da obučem? Hmmmm... možda ovo?“ Izvukla je mini-haljinu od žute čipke, bez ramena, koju je kupila prilikom jednog putovanja u Pariz. Privukla ju je topla nijansa, a pošto je bila na rasprodaji upola cene, nije mogla da odoli da je ne kupi; nije je još nijednom obukla.
„Meravigliosa.“ Paolo je prekrstio ruke, očito zadovoljan.
Veniša se istuširala, stavila maškaru i malo rumenila na jagodice i usne pre nego što je obukla haljinu i zakopčala je.
Haljina joj je pristajala kao salivena. Za ovu priliku odlučila je da podigne kosu u komplikovanu punđu. Povremeno je bacala pogled na Paola, koji ju je čutke gledao, očiju blistavih od divljenja, čežnje i žestine. Stavila je minđuše od dvadesetčetvorokaratnog zlata, reljefno obrađene kao drvo.
„Veniša, izgledaš očaravajuće“, šapnuo je. „Ličiš na zrak sunca zrak koji si donela u moj život.“
„Volim nakit nadahnut prirodom.“ Stidljivo se osmehnula dok je obuvala sandale s visokom petom od zlatne kože. „Spremna sam“, izjavila je, uzimajući pismo-tašnu od štrasa koju je dobila na tomboli tokom jedne od kuminih dobrotvornih zabava pre godinu dana u Veneciji.
Paolo se zagledao u nju, a plamen u njegovim očima sad joj je već bio dobro poznat. „Idemo, draga, pre nego što se predomislim u vezi s izlaskom i odnesem te pravo u krevet, koji tako primamljivo izgleda.“
Dok su izlazili, Veniša je pogledala svoj odraz u ogledalu pored vrata. Jedva je mogla da se prepozna. Nije više bilo one oprezne, uzdržane mlade žene kakva je doskora bila: oči su joj blistale, sva je zračila.
Pećina i hram nalazio se nedaleko od hotela, na vrhu brda, s pogledom na čitav grad i dugačko parče obale. Noć je bila sveža i vlažna. More je pod mesečinom ličilo na opal i bisere. Voda je mirno ležala pod nebom boje slezovog cveta; nije bilo vetra.
Klub je izgledao veoma neobično. Bio je dosta udaljen od puta, s visokim pravougaonim ulazom usečenim u tamne litice koje su se protezale potpuno vertikalno, nalik na kamenitu palatu. Paolo i Veniša su od ulaza silazili skoro petnaest metara, uzanom kamenitom stazom s više nizova stepenika koja se spuštala u dubinu pećine. Već na pola puta mogli su da čuju muziku za ples. Staza se proširila u niz prostranih pećina, delimično prirodnih ali na mnogo mesta probijanih da bi se dobio fantastičan prostor. Prvi podijum za ples nalazio se unutar prirodnog prostora. Stena je bila skoro potpuno plavozelena, krečnjačka, ali prošarana crvenom glinom i svetlucavim belim prugama kvarca. Akustika je bila odlična a osvetljenje prigušeno, tako da se stvarno stvarala začarana atmosfera pećine.
Nije bila velika gužva kad su Paolo i Veniša seli da večeraju u uglu naj udaljenijem od podijuma za ples. Dobili su predjelo na račun kuće, koje se sastojalo od tankih režnjeva botarge i Pane carasau.
„Ovo još nikad nisam probala. Šta je to, Paolo?“ Veniša je odlomila zalogaj da proba.
„Botarga je dimljeni kavijar od cipla, mariniran u maslinovom ulju. Pane carasau se naziva i Carta di Mušica, muzički hleb, jer je toliko suv i tanak da liči na stranice s notama. Ĉobani ga jedu sa sosom od paradajza i jajima, tako da dobiju izdašno jelo koje nazivaju Pane frattau.“
„Baš mi se dopada. Kupiću malo botarge da ponesem kući. Moja drugarica Frančeska će se oduševiti ona jako voli da proba nove stvari.“
„Može da traje mesecima, isto kao i muzički hleb.“
Pojavio se konobar da primi narudžbinu, i preporučio im domaći carraxiu; objasnio je da se priprema tako što se čitavo prase, tele ili jagnje stavi u rupu iskopanu u zemlji i prekrije mirišljavim lišćem mirte. „Preko toga se stavlja drvo za vatru, koja postepeno peče meso, e nefa una prelibatezza davvero succulenta, i postane stvarno sočno i delikatesno. Večeras, signore e signorina, imamo prase.“
Paolo je pogledao Venišu. „Da isprobamo taj sočni delikates, cara, šta misliš?“
„Zašto da ne? Rešila sam da večeras isprobavam sve što je sardinijsko.“
Paolo je pogledao konobara. „A šta predlažete za glavno jelo?“
Ĉovek je učtivo klimnuo glavom. „Costata di Vitello alla griglia con Funghi Spadellati, Creme brulee di Mais. Na Sardiniji imamo mnogo vrsta pečuraka. Ovo jelo pravi se od kovrdžavki, koje su retke i imaju vrlo osobit ukus.“
Oboje su naručili tu teletinu s pečurkama, a Paolo je zatražio bocu lokalnog crvenog vinta Torbato, koje potiče iz oblasti Algera, kroz koju su jutros prošli.
Usluga je bila brza, a hrana izvanredna. Veniša je uskoro zaboravila i Alegru s onim divljim crnim očima, i Antonija i Rufusa, i incident s pokidanom haljinom, čak i nezgodu s automobilom sve osim sadašnjeg trenutka, s muzikom i zabavom i smehom. Uživala je u svakom trenutku s nekim novim elanom kao zdrava mlada žena koja je zadovoljna sobom i čovekom koji sedi kraj nje i gleda je s obožavanjem.
Uživajući u romantičnoj atmosferi, Veniša se nasmešila Paolu. „Pa, nećeš da mi pričaš neku novu legendu?“
„Ako to želiš, cara, rado ću“, odgovorio je on i upalio cigaretu dok su čekali da im donesu kafu. „Postoji čuvena legenda o zalivu Kaljari, koji zovu i Zaliv anđela. Kada posetilac dolazi u Kaljari s mora, prvo što vidi je Rt Sveti Ilija. Njegov najupadljiviji deo je krečnjački prevoj na vrhu brda nazivaju ga Sella del Diavolo. Prema legendi, posle sedam dana stvaranja sveta Bog je odlučio da anđelima podari mesto gde će moći da žive u miru, pod uslovom da to bude mesto gde nikada neće biti ratova ni zla. Anđeli su dugo tragali sve dok nisu stigli u našu zemlju i otkrili zaliv Kaljari s plavim morem, zelenim obalama i belim kamenim liticama.
’Evo našeg neiskvarenog mesta, rekao je arhanđel Gavrilo. ’Pretvorićemo ga u naš grad ljubavi i mira.’
Anđeli su se naselili na mestu koje se danas naziva Zaliv anđela, ali to je izazvalo bes i ljubomoru Lucifera, koji je, pre nego što je izbačen s nebesa, uzjahao konja, poveo armiju demona i objavio rat anđelima. Anđeli su na to prizvali oluju, stvorivši velike talase u zalivu, koji su oborili Lucifera s konja. Arhanđel Gavrilo uzleteo je noseći blistavi mač, a pobeđeni Lucifer je, besan zbog poraza, strgao sedlo sa svog crnog konja. Sedlo se smesta skamenilo, i tako je nastao rt koji danas nazivaju Đavolovo sedlo.“
Veniša ga je netremice gledala. „Mogla bih da te slušam satima.“
„A ja jedva čekam da te zagrlim. Hajde da plešemo.“
„Možemo li napolju? Volela bih da vidim taj drugi podijum za ples.“
Pošli su niz novi niz kamenih stepenika koji se iznenada otvorio u zvezdanoj noći u podnožju litice. Na lučnom ulazu stajale su dve velike peći za kreč, potpuno očuvane. Veniši je palo na pamet da bi to mogle biti prastare stražarske kule nekog primitivnog plemena koje je nekada ovde živelo. Glatka kamena ploča pružala se niz peščanu plažu, a oko nje se nalazio niz ravnog kamenja koje je vodilo preko peska; bilo je teško reći je li prirodno ili naknadno stavljeno, pošto se savršeno uklapalo u okolinu.
Drugi podijum za igru nalazio se na plaži, okružen razmaknutim stubovima i četinarima tako da je ličio na rimski hram na otvorenom. Ovde je atmosfera, s osvetljenjem, bila ultraromantična. Neverovatno projektovan, noćni klub je bio prostran i otvoren, bez primetnih ograda ili zidova koji bi ometali pogled, a nije bilo ni granica jer tamo gde se plesni podijum završavao počinjali su plaža i more nestvaran spoj u idiličnom okruženju, mesto kao stvoreno za zaljubljene.
Paolo i Veniša pustili su da ih preplavi okean ritma i melodije dok je meki glas Pepina di Kaprija izvodio sada već klasični hit Luna Caprese. Melodija i romantična uzvišenost gudačkih instrumenata i klavira prosto ih je podsticala, prenoseći ih hiljadama kilometara daleko. Nijedno nije bilo raspoloženo za razgovor, jer ovaj trenutak je bio suviše emotivan za logično razmišljanje; prosto su se prepustili strasnoj čulnosti koja ih je okruživala. Veniša je podigla pogled. Zvezde su plamtele na noćnom nebu, baš kao njene oči. Izgledalo je kao da ih gledaju, pune obećanja. Srce joj je bilo puno radosti, plamen je goreo u njoj i kroz nju. Paolo ju je držao čvrsto ali nežno, kao da su mu se ruke navikle na njen oblik. Bili su savršeno usklađeni, ne samo u koracima nego i u ritmu njihanja. Pošto su im se tela tokom plesa povremeno dodirivala, Veniša je brzo uvidela da Paolo, kao i ona, verovatno razmišlja o vođenju ljubavi, pripremajući je za strasnu noć u krevetu.
Kad je muzika dostigla vrhunac, Veniša je bila pomalo zadihana i opijena, i bilo joj je teško da otvori oči na punom podijumu, da se vrati na zemlju. želela je samo da se privije uz Paola i ostane tako zauvek.
„Hajdemo u šetnju po plaži pre nego što se vratimo u hotel“, predložio je Paolo, lica još uvek naslonjenog na njenu kosu. „Ne znam kako vreme tako proleti kad sam s tobom. Već je skoro svanulo i voleo bih da zajedno gledamo izlazak sunca.“ Tu je zastao i odmakao glavu da bi je pažljivo pogledao. „Osim ako si umorna, carissima.“
Veniša je bila potpuno budna, misli su joj se kovitlale a srce ubrzano tuklo. Bila je ushićena, čitavo telo joj je bilo preplavljeno adrenalinom od Paolove blizine i romantične atmosfere na podijumu za ples.
Njeno podignuto lice koje je zračilo od radosti bilo je dovoljan odgovor na njegovo pitanje. Paolo je platio račun i krenuli su na plažu.
Veniša je izula sandale, a Paolo je skinuo cipele i čarape. Pepeljasto sivi pesak bio je hladan i vlažan pod njihovim nogama dok su prilazili bliže vodi. Vetar je duvao s mora, blag i svež; pravi zefir, koji ih je pratio ka stenju prema kojem se Paolo uputio.
„Da li si već dolazio na ovu plažu? Izgleda kao da tačno znaš kuda ideš.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Empty Re: Hana Filding-Noć karnevala

Počalji od Mustra Sre Maj 02, 2018 2:06 pm


Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Image

„Da. Kada sam prvi put došao na ostrvo, odseo sam u malom hotelu nedaleko odavde. Ali sada se sve promenilo mnogo toga je izgrađeno. Ranije je sve ovo bilo pusto.“
Koračajući po vlažnom pesku kraj same ivice mora, Veniša je osećala svežinu vode na nožnim prstima, i to joj je bilo divno. Vetar joj je dodirnuo obraz, pa je podigla pogled ka sivkastom svetlu. Mesec je polako bledeo ali je i dalje obasjavao staklastu površinu vode, stvarajući srebrnasto stepenište koje je vodilo od njihovih stopala pa sve do meseca. Veniša je izvadila šnale iz kose, zagledana u more. „Kako je lepo“, uzdahnula je.
Paolo je izvukao ruku iz njene, za trenutak zastao, a onda ju je zagrlio. „Ti si najlepša od svega, la mia bella sirena‘\ šapnuo je.
Volela je da oseti njegove čvrste, snažne ruke oko sebe. Oči koje su je gledale pravo u lice bile su blistave, ali lice mu je imalo ozbiljan izgled. Nekako se osećala bliskijom s njim nego ikad ranije, kao da su se neka vrata iznenada otvorila, propuštajući je u deo njegovog života koji je dotle bio skriven. Osećanje je bilo prekrasno, ali i nekako zastrašujuće kao da je ova njihova tek nastala ljubav toliko krhka da bi spoljašnji svet mogao svakog časa da je uništi, da joj oduzme sreću u trenutku. U mislima se stalno vraćala u onu noć u Veneciji kada su pošli u vožnju gondolom, i kada je prvi put dopustila sebi da se prepusti zanosu ljubavi i strasti koju je Paolo budio u njenoj krvi.
„Hoćeš li me odvesti u svoj dvorac na mesecu, gde zvezde uvek blistaju, gde anđeli pevaju cele noći prekrasne ljubavne pesme?“ Zagledala se u njegove plave oči koje su je pažljivo posmatrale.
Paolo se osmehnuo. „Zapamtila si to, amore mio?“
„Kako da zaboravim? Tada sam već bila zaljubljena u tebe, samo nisam želela da priznam.“
Uhvatio ju je za ruku i pošli su dalje kroz pesak.
Plaža je bila prazna, osim dve-tri usamljene prilike ribara koji su gacali kroz vodu između brodića i obale, iznoseći na kopno mamce i sanduke s ulovom pod svetlošću lampi.
Pronašli su usamljenu stenu na samoj ivici vode i seli tamo, slušajući tiho pljuskanje talasa. Iza njih se pružala polukružna planina. Sunce još nije izašlo, a vazduh je bio pun slankastog mirisa mora. Bilo je nešto svetlije; nebo još nije dobilo boje svitanja, ali se s istoka probijao prigušeni plavi sjaj, kao da plavo prostranstvo odražava svetlost s mora. A onda se, potpuno iznenada, tik iznad horizonta pojavio prvi rumeni preliv praskozorja. Smenjivale su se ružičaste, ljubičaste i jarkocrvene boje, uz prelive narandžaste i zlatnožute, polako se šireći preko čitavog ostrva, sve do visokih litica i planinskih vrhova; preko gradića na steni; preko pruga od oblaka u vazduhu sve do severne strane neba; i na Tirensko more. Preko beskrajnog plavetnila vode pružala se blistava duga živih boja, šireći se preko sve slabije primetne sive.
Paolo se okrenuo ka Veniši i uzeo je u naručje. Kada je progovorio, glas mu je bio tih ali iskren, a pogled pun emocija.
„Volim te, Veniša, sa strašču za koju nisam ni znao da sam sposoban. Svaki otkucaj mog srca, svaki udisaj, svaka misao u mojoj glavi puni su ljubavi prema tebi. Ti si sve što čovek može poželeti.“ Za trenutak ju je gledao netremice, istražujući njene oči boje ćilibara koje su mu uzvraćale pogled. Obujmio je njeno lice rukama. „Očajnički želim da se udaš za mene, tesoro mio. Hoćeš li mi učiniti čast da postaneš moja žena?“ Veniša nije mogla odmah da odgovori, ali ne zato što je sumnjala u svoja osećanja, ili što nije znala kakav odgovor da mu da. Paolo ju je očarao od prvog trenutka kad gaje videla, i njihov odnos se produbljivao, ali do pre dva dana nije bila sigurna u dubinu svoje ljubavi prema njemu. A ipak, sada je bila ispunjena bogatstvom i toplinom osećanja kakva nikada ranije nije spoznala... osim možda onaj jedan put, veoma davno, kad ju je Džad zaprosio. Put ka istini može da bude krivudav i nesiguran, i iako možemo da ignorišemo putokaze na putu i da hitamo kroz život ispunjeni strahom ili ne primećujući, kao što se sunce i mesec nikad ne mogu sakriti, tako ni ovo nije mogla da poriče. Kada se ovako nešto desi, srce u trenutku zna da je došao trenutak preokreta.
Tako je bilo s Venišom dok je gledala Paola u oči.
Sada je bila svesna samo njegove blizine i dodira njegovih ruku oko sebe. Sada je znala istinu o svojim osećanjima.
„Da, da, ljubavi moja! Sve što želim jeste da budem u tvom zagrljaju da osećam tvoje poljupce, da pripadam tebi, da budem tvoja žena.“
On je raširio oči, sada blistavoplave. „Jedino čega se plašim jeste da su tvoja ljubaznost i velikodušnost posledica neke vrste samilosti. Zato moram da te ponovo pitam, amore mio, možeš li da me voliš dovoljno da trpiš moj... poremećaj? Hoćeš li se udati za mene uprkos amneziji i košmarima koji je prate?“
Veniši se grlo steglo. Pogledala gaje očima punim ljubavi i odgovorila mu potpuno iskreno.
„Kako možeš da sumnjaš? Ti si mi podario novi život“, šapnula je dok gaje grlila oko vrata i povlačila njegovo lice ka svome, pritisnuvši usne na njegove u grozničavom, strasnom poljupcu.
Paolove usne skliznule su naniže; blago joj je gricnuo vrat, gladeći joj ramena i ruke onim svojim magičnim dodirom; potom je prešao na dojke, koje su sada otvrdnule od želje, s krutim bradavicama koje su se odvažno ocrtavale ispod haljine, zahtevajući pažnju.
Sunce je sasvim izašlo i već je bilo toplo. Polako su se razdvojili, gledajući blago zatalasano more, koje je u ovom novom jutru bilo prozirno i duboko poput dragulja.
Paolo je s ljubavlju gledao Venišu, prelazeći palcem preko ivica njenog lica. Nasmešio se, primičući usne njenima. „Hoćemo li nazad u hotel? Naša tela žude jedno za drugim, i ne smemo ih ostaviti da čekaju, amore.“ Između reči nežno ju je ljubio po licu.
Veniša je osećala da krv u njoj peva dok ga je nežno gladila po obrazu. „ Dobro. „
Pošli su nazad u noćni klub, po kom se još uvek motala šačica zaostalih gostiju. Muzika je prestala i konobari su užurbano raščišćavali stolove.
Veniša je odjednom imala neprijatan utisak da neko pilji u nju. Okrenula se i ugledala Umbertove čeličnosive oči. Jeknula je i izgubila ravnotežu; srećom, Paolo ju je pridržao.
„Šta je bilo, draga?“
„Paolo“, rekla je ona prigušenim glasom, „Umberto stoji iza nas.“
Paolo se iznenađeno okrenuo.. Smesta se pribrao i sarkastično se nasmešio. „Buongiorno, Umberto, kakvim dobrom si se uputio na Sardiniju?“
Grof ga je ignorisao. Povikao je za Venišom, koja je nastavila da hoda. „Vedo che vai ingiro con quel bastardo mutilato, vidim da se i dalje motaš s ovim unakaženim skotom!“
Veniša se trgla kad je čula psovku, koja se očito odnosila na Paolovu amneziju. Taj čovek je svakako pijan ili drogiran; najbolje bi bilo da ga ignoriše.
„Zar si mislila da sam te zaboravio, Veniša? Zar si mislila da ću te pustiti da se tako lako izvučeš pošto si me ponizila? Ja svuda imam prijatelje, ako nisi znala. Udesio sam da te prate kada si pošla da posetiš ovog našeg prijatelja.“ Dobacio je Paolu prezriv pogled.
„Pijan si“, odgovorio je Paolo i okrenuo mu leđa. Sustigao je Venišu i uhvatio je podruku, a onda je ubrzao korak ka izlazu iz kluba.
Kada su Paolo i Veniša stigli do druma i počeli da se penju ka hotelu, Umberto ih je sustigao i povikao na Paola: „Sesei un uomo mi combatterel Neka bolji od nas zadrži lepoticu kao nagradu!“ Približio se Paolu i pokušao da ga ščepa za vrat.
Brz kao munja, Paolo se izmakao u stranu i ispravio se, šireći ramena kao da čeka Umbertov udarac. A onda, kad je grof zamahnuo, Paolo je isturio nogu, savijenu u kolenu, i zamahnuo pesnicom udarivši grofa pravo u lice.
Umberto se zateturao unazad, ali brzo je povratio ravnotežu. Odmah se okrenuo, dohvatio čeličnu cev koja je ležala kraj puta i bacio se na Paola, koji je odskočio da izbegne udarac i istovremeno se okrenuo i udario Umbertaulice; za ovim udarcem usledio je još jedan, od kojeg je Umberto maltene odleteo do zida.
Veniša je stajala, obuzeta užasom, ali i divljenjem Paolovoj veštini i preciznosti udaraca. „Prekinite, molim vas, prekinite!“ Nisu je slušali, bili su suviše obuzeti tučom.
Iznenada se s parkinga iznad noćnog kluba pojavio neki grmalj od čoveka. Veniša je prepoznala Umbertovog telohranitelja. Jurnuo je pravo na Paola, noseći veliku metalnu polugu.
„Paolo, pazi! Iza tebe!“, vrisnula je Veniša, van sebe od straha. Moram da pozovem policiju, pomislila je, obuzeta panikom, pitajući se da li da otrči nazad u klub da traži pomoć.
Na njen uzvik Paolo se okrenuo, potpuno priseban, i izbegao je i ovaj udarac. Zgrabio je polugu obema rukama, stojeći raširenih nogu, i udario čoveka u stomak, izbivši mu vazduh.
Dotle se Umberto pribrao i ponovo zamahnuo na Paola, koji se izvio unazad. Onda se nagnuo napred, isturio jednu nogu i rukom udario grofa, koji je izgubio ravnotežu, spotakao se preko sopstvene noge i pao ničice u šljunak.
Gorila kao da se zbunio, ali odmah se ponovo bacio na Paola, spremnih pesnica. Paolo je ponovo bio spreman, a izgledalo je da se i ne pomera. Iskoristio je brzinu gorile, uhvatio ga za ruku kojom je zamahnuo i zavrnuo mu je na leđa. Izgledalo je kao da će ga prebaciti preko ramena. Veniša je začula pucanje kosti kada je krupajlija tresnuo na zemlju; istog časa sklupčao se u agoniji, držeći slomljenu ruku.
Veniša je samo treptala; Paolov pokret bio je spretan i očito potpuno uvežban. Odbranio se s preciznošću i brzinom koji su bili neobični za tako krupnog čoveka. Napadači su ostali da leže na zemlji, a on nije bio ni ogreban. Pohitala je k njemu baš kad su se začule policijske sirene u daljini.
Paolo se zagledao u Venišu pogledom lišenim svake emocije. „Vrati se u hotel”, rekao je mirno, pokazujući rukom. „Ja ću se postarati za ovo.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Empty Re: Hana Filding-Noć karnevala

Počalji od Mustra Sre Maj 02, 2018 2:06 pm


Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Image

Bilo je već skoro osam ujutro kad je Paolo krenuo u hotel iz policijske stanice, gde je dao izjavu. Srećom je nekoliko turista videlo ceo događaj pa su posvedočili da su Umberto i njegov grmalj započeli tuču. Grof je, kao i telohranitelj, bio prebačen u bolnicu: Umberto s razbijenim nosom i nekoliko klimavih zuba, a gorila sa slomljenom rukom.
Ipak, Paola su ostavili da čeka više od sata u zagušljivoj sobi bez prozora. Popušio je pola pakle cigareta. Stresao se. Iz nekog razloga, u toj sobici bilo mu je izuzetno neprijatno, maltene se uplašio neka vrsta klaustrofobije na ivici panike. Kao da se nešto meškoljilo u mračnom ambisu njegovog uma. Neko sećanje lebdelo je na samoj ivici svesti: bilo je skoro opipljivo, kao kad čovek traži neku reč koja mu je navrh jezika. Ali sve je i dalje bilo blokirano, kao da njegov mozak odbija da popusti, tako da je i dalje imao samo prazninu, uobičajenu crnu rupu od koje se sastojao njegov svet. Kako ga je ono grof nazvao, mutilato? Da, njegov um je obogaljen... on je čovek kojem nedostaje veći deo života, i mora da živi u senci koja ga neprekidno muči sada više nego ikada ranije.
Policija ga je ispitivala kao da je zločinac. Nemaju preča posla, pomislio je ogorčeno. Rekli su da je to zato što je gorila najavio da će podneti prijavu protiv njega. „Rutinska provera“, tvrdili su, samo da utvrde ima li on krivični dosije. Bilo mu je milo što je poslao Venišu da se vrati u hotel. Nije želeo da ona bude umešana u sve ovo, iako je Umberto učinio sve što može da je uplete dao je njeno ime i adresu u Veneciji, jer nije znao gde je sad odsela. Policija je pokušala da to sazna od Paola, ali on je ponavljao da devojka nema nikakve veze sa sukobom.
Verovatno bi još uvek čamio u policiji da nije bilo sredovečnog italijanskog para i još jednog čoveka, verovatno Engleza, koji su ispričali svoje viđenje događaja koje se potpuno poklapalo s njegovom izjavom. Srećom, imao je sa sobom ličnu kartu, za razliku od Umberta. Paolo je uvek nosio sa sobom sve isprave: tu naviku stekao je zbog amnezije. Za svaki slučaj.
Umberto... Paolo je grofa dosada smatrao ne samo za kompanjona u izlascima po Veneciji nego i za prijatelja. Eto još jednog privida, pomislio je sad mračno, mada nije mogao mnogo da zameri grofu što se toliko trudio oko Veniše. Ona je stvarno žena koja čoveka može da zaludi od ljubavi.
Jutarnja svetlost bila je meka, bogato zlatna. Jato belih golubova kružilo je nebom, povremeno ponirući u oblaku belog svetlucanja. Paolo je koračao uzanom, krivudavom ulicom, brzim i nervoznim korakom, udubljen u misli, još uvek malo ošamućen. Ĉudo kako funkcionišu mozak i telo. Njegova amnezija očito nije uticala na reflekse godine obuke u borilačkim veštinama ipak nisu tek tako nestale. Paolo se žalosno osmehnuo. U jednom trenutku tokom tuče s grofom i njegovim telohraniteljem sećanja su ponovo počela da se pojavljuju. Šta mu se to dešava? Bio je svestan nekog novog bola koji narasta i podrhtava ispod same površine, ali nije poprimao oblik. Ostajao je nekako nalik na tup pritisak, više na dušu nego na telo.
Paolo nije mogao da opiše, čak ni samom sebi, pritisak koji je osećao. Nalik na pulsiranje između očiju. Kao da se nešto u lobanji probija na površinu, nalik na tutnjanje vulkana koji se sprema za erupciju. Nikada neće biti normalan... ovo je bilo gore nego ikada dosad. Strepnja je dostigla ogromne razmere, pritiskajući ga poput ogromnog tereta koji nikada neće moći da zbaci. A onda, bez najave, suze su mu potekle niz obraze, nema reka koju je pokušao da obuzda ali nije uspeo; bio je zaslepljen dok se teturao uzbrdo.
Zaprepašćen i postiđen takvom slabošću, prevukao je šakom preko lica. Zašto plače? Nije prolio ni jednu jedinu suzu otkako se probudio, pre više godina, s neprijatnim ukusom u ustima, nagoveštajem glavobolje i neodređenim osećajem da je jako, jako dugo spavao.

Postepeno je ugledao oko sebe bolničku sobu s besprekorno belim zidovima, a onda je utvrdio, u naletu panike, da je i njegov dosadašnji život isto tako beo i prazan; nije mogao da se seti ni sopstvenog imena. U glavi mu je zavladala zbrka. Da li je ovaj nekontrolisani nalet emocija posledica frustracije, ili reakcija na nešto mnogo dublje, nešto što je zaboravio, nešto što je zakopano u dubokom bunaru njegovih sećanja?
Bol mu je pulsirao pod čelom. Suviše se toga dešavalo proteklih nedelja, a on nije spavao više od dvadeset četiri sata... možda je to uzrok svemu. Protrljao je oči i provukao prste kroz kosu; ne može se vratiti u hotel, kod Veniše, dokje u ovakvom stanju. Šta god da je razlog za ovakav izliv, mora se pribrati. Pomisao na Venišu mu je pomogla. Zastao je kraj niskog kamenog zida da se smiri, pa se zagledao u more.
Paolo je zapalio cigaretu i podigao jednu nogu na kamenje, gledajući preko svetlucavog prostranstva Tirenskog mora. Bio je to upečatljiv prizor pod širokim plavim nebom: more okruženo mnoštvom stenja koje se dizalo do visine od preko šezdeset metara, s galebovima koji su kružili nad vodom ili sedeli na ivici litica. Debele, ružne ptice ličile su mu na duhove zaštitnike ostrva, a njihovi oštri krici zvučali su kao ironičan smeh. Nasmešio se u sebi kad je pomislio šta bi Veniša rekla ako joj ispriča ovo poređenje. Sigurno bi tražila neku novu legendu. Verovatno i postoji legenda o ovim pernatim napastima. Pretpostavljao je da ova potraga za pričama predstavlja njegov način da bar malo nadoknadi nedostatak uspomena.
Kraj obale bilo je ukotvljeno desetak turističkih brodića, a pred svakim je bila u pesak pobodena tabla s naškrabanim imenom odredišta. Ribarski brodovi bili su odmah pored, i s njih su iznosili ogromne korpe pune ribe. Dalje ka pučini videla se jedrilica kako krivuda tamo-amo; sve je blistalo pod oštrim morskim povetarcem. Paolo je bacio još jedan pogled, duboko je udahnuo slani vazduh i krenuo dalje uzbrdo, ka hotelu.
Bacio je cigaretu, zgazio je cipelom i izvadio telefon da pozove Venišu. Kad je podigao glavu, ugledao je s leđa crnokosu mladu ženu kako korača nešto ispred njega. Osvrnula se i ugledala ga, a onda je požurila niz bočnu ulicu. Odmah ju je poznao. Paolo je vratio telefon u džep i dao se u trk. Ona je skrenula u šlepu ulicu i kad je shvatila da je u klopci, okrenula se da se uoči s progoniteljem, leđa naslonjenih na velika drvena vrata.
„Kog đavola ti tražiš ovde, Alegra?“, povikao je Paolo dok je išao ka njoj. Devojka je čvršće pritegnula maramu na grudima i podigla pogled ka njemu, očiju punih panike.
„Nije ona za tebe, Paolo“, šapnula je.
„O čemu ti to govoriš? Kako si dospela ovamo?“ Alegra se uspravila i lice joj je postalo prkosno.
„A šta misliš, ko je rekao grofu gde da vas nađe?“ nasmejala se. „Pretresla sam tvoj pisaći sto i našla sam avionske karte. Umberto Palermi je bio veoma zahvalan za to obaveštenje. Veoma, veoma zahvalan.“ Gledala ga je podrugljivo.
„Kako to misliš?“
„Zar misliš da me, ako me ti ne želiš, neće želeti ni drugi?“ „Šta si to učinila, Alegra?“, zarežao je Paolo.
Ona je zabacila glavu i pakosno se nasmejala. „Šta sam uradila? Ništa osim što sam uzela ono što sam želela od te nakinđurene seljačine. Uno scioco ed ii suo denaro son presto separati, budala i njegove pare brzo su se rastali. Oči samo što mu nisu ispale kad me je prvi put video s tobom u Veneciji. Svi su muškarci isti slabi i glupi! Znala sam šta želi i lako sam mu to dala. Zauzvrat, za te usluge me je veoma velikodušno nagradio. I kupio mi je razne lepe stvari, naravno. Ispalo je zgodno što je pripazio na tebe i obaveštavao me o tvojim malim avanturama po Veneciji.“
„Šta, podala si se Umbertu Palermiju za novac?“ Paolo je provukao prste kroz kosu. „Dakle, to ipak nisu bila samo ogovaranja svi ti muškarci s kojima su te viđali.“ Zavrteo je glavom. „Alegra...“
„Ne gledaj me tako, Paolo. Ne treba mi tvoje sažaljenje“, brecnula se. „Nisi mi dao ono što sam želela, pa sam potražila to na drugim mestima.“
„Voleo sam te kao otac.“
„Ne treba meni otac! Prevario si me... s tom Engleskinjom... puttana.“ Alegra je prezrivo odmahnula rukom. „Rešila sam da neću prepustiti grofu da se sam obračuna s tobom, pa sam uzela auto koji mi je on poklonio i došla sam sama ovamo. Pratila sam te od aerodroma.
Videla sam te s njom...“ Lice joj se zgrčilo od besa. „Bilo je odvratno. Kako si mogao?“ „Pratila si nas? Špijunirala si Venišu i mene?“ Polako mu je svitalo užasno saznanje.
„Trebalo je sa mnom da vodiš ljubav, a ne s tom kurvom“, siktala je ona.
Paolo je potpuno pobledeo. „Znači, ti si sabotirala kočnice, zar ne?“
Alegra ga nije slušala. „Nikad te nisam videla takvog. Tako... srećnog.“ Gledala gaje s mešavinom očajanja i besa. „Zašto nije moglo sve da ostane kao ranije? Ja bih se starala o tebi, Paolo, dok god smo živi.“ Prinela je ruku njegovom licu, drhteći, ali on je naglo sklonio glavu.
„Već sam ti rekao da sam zaljubljen u Venišu. Između tebe i mene nema ničega nikada
nije ni bilo!“
„Zar ne shvataš? Ne smem dozvoliti da se to desi. Neću dozvoliti da budeš s njom“, nastavila je, a glas joj je poprimio prizvuk histerije.
„I zato si htela da nas oboje ubiješ?“, upitao je on u neverici.
„Ja te volim, Paolo. Mi smo suđeni jedno drugom. Ako te ja ne mogu imati, onda niko drugi neće. A svakako ne ta puttana\“ Sad je izgledala potpuno bezumno; Paolo je ustuknuo, obuzet besom i nevericom.
„To nije ljubav.“ Umesto sažaljenja, sad ga je obuzelo hladno neprijateljstvo, i to mu se videlo na licu. „Ti ne znaš ni šta znači ta reč. Ti si poremećena... Bila si mi draga, Alegra. Verovao sam ti. Ali mora da sam negde pogrešio kad si postala ovakva. Trebalo je da te strpam iza rešetaka ako ne u zatvor, onda u ludnicu!“ „Nemaš nikakav dokaz“, zlobno se smešila ona.
„Ne, nemam dokaz.“ Zagledao se u nju. „Možeš da zadržiš kuću u Porto Erkolu, ali neću više nikada da te vidim. Ako mi se makar jednom pojaviš pred očima, ili se nađeš blizu Veniše, ako makar budeš u istom gradu, sve otpada, i neću odgovarati za svoje postupke. Da li ti je jasno?“ Glas mu je bio leden i preteći.
Alegra je zaustila da odgovori, ali se predomislila. Začkiljila je očima, sada praznim i crnjim nego što su ikada bile. Znala je da je pobeđena. Progurala se kraj njega, zateturala se i potrčala. Gledao ju je dok nije skrenula iza ugla, i tek tad je shvatio da su mu pesnice stegnute.
Iznenada ga je obuzeo strašan umor, pa se za trenutak naslonio na zid. Znao je da se Veniša brine jer ga nije čula otkad joj je rekao da se vrati u hotel, a u policijskoj stanici telefon mu je bio isključen. Šta da joj kaže? Moguće je da bi mu po glasu pogodila da nešto ne valja. Razmislio je i odlučio se za kratku poruku, koliko da joj javi da je dobro i da će uskoro stići; tako će imati prilike da se pribere. Vratio je telefon u džep, pripalio cigaretu i izašao iz uličice, nastavljajući naviše ka hotelu.
Kad je ušao u apartman, Veniša je čekala na terasi, i dalje potpuno obučena. Pod prozračnim jutarnjim svetlom lice joj je bilo upalo i mračno, s tamnim senkama oko umornih očiju. Ĉim je ušao u sobu, pohitala je ka njemu, pružajući ruke.
„Umrla sam od brige“, šapnula je kad ju je zagrlio i poljubio.
To nije bio ljubavnički poljubac; u tom trenutku nije osećao strast, samo ogromnu nežnost i čudan, sladak, nepodnošljiv bol koji je morao po svaku cenu da ublaži. Ni ona nije strasno reagovala; prepustila se njegovom zagrljaju kao da tu nalazi utočište i dom. Paolo je upravo to voleo kod Veniše: uvek je mogla da oseti njegovo raspoloženje i prila godi mu se.
„Šta se desilo? Jesi li morao da ideš u policiju?“
Nije mogao da joj kaže za Alegru, bar ne sada. To može malo da sačeka. Sad je želeo samo da je grli. Uzdahnuo je. „Da stvarno sam se iznervirao, tolika birokratija, ali bilo im je jasno da je Umberto počeo sukob. Srećom, bilo je svedoka tuče pa su potvrdili moju priču.“
„Ne mogu da poverujem koliko je odvratan taj užasni čovek kojeg ti smatraš za
prijatelja!“
„On je strasno zaljubljen, cara.“ Paolo je za trenutak zaćutao, mršteći se, glave pune mračnih misli. No, odmah se razvedrio, sagnuo se i ovlaš dotakao njene usne svojima.
„Muškarci ponekad i ubijaju zbog ljubavi, zar ne?“
Veniša se od njegovog dodira smirila, ali zavrtela je glavom. „Umberto je grubijan, uprkos dobrom izgledu. Ti si drugačiji nemaš taj ubilački instinkt. Ti nikome ne bi naudio“, rekla je s dubokim uverenjem.
Koliko ima vere u njega... to ga je zabolelo. Paolo se žalosno osmehnuo. „Sigurna si?“ Sad ne bi podneo da je izgubi. Zagrlio ju je malo čvršće.
„Naravno da sam sigurna.“ Veniša ga je pogledala i nasmejala se. „Mada si me zadivio tehnikom borbe nisam znala da si stručnjak za džiju-džicu.“
Paolo se bledo osmehnuo. Položio je jednu ruku na Venišino rame, a drugom ju je uhvatio za bradu i podigao njeno lice ka svom. „E, pa ja sam stručnjak za mnoge stvari, signorina zar nisi znala?“
Pazio je da mu glas bude vedar, ali na srcu mu je i dalje bilo teško. U jednom trenutku zagledao se u dubinu njenih zlatnih očiju. I dalje ima toliko mnogo stvari koje ona ne zna o njemu, koje ni on sam o sebi ne zna... Da li će njihova ljubav preživeti preteču senku tolikih neizvesnosti? Ipak, život bez Veniše bio bi pun nezadovoljene gladi i neutoljene žeđi. Sve je bolje od toga.
„Bio si spretan kao panter vrlo upečatljivo. Gde si naučio da se tako boriš?“ Pitanje ga je trglo iz misli.
„Ĉasovi, cara“, odgovorio je. „Borilačke veštine su odličan način da se ostane u formi. Osim toga, s obzirom na porast kriminala na ulicama, važno je znati neku tehniku odbrane.“ Podigao je obrve. „I ti si, Veniša, nedavno imala neprijatno iskustvo.“
„Znam. A i onda si me odbranio majstorski spretno.“ Široko se nasmešila, pa se zamislila. „Imaš pravo treba da naučim džiju-džicu, karate ili možda tekvondo. Da li bi mi držao časove?“
Paolo je osetio da mu se telo budi čim je zamislio sliku Veniše u belom kimonu kako se rve s njim na podu... i sve druge divne stvari koje bi je naučio, a koje nemaju veze s borilačkim veštinama, mada je nekako slutio da ona ne mora mnogo toga da uči. Pogledao ju je s mangupskim sjajem u očima.
„Davaču ti časove čega god želiš, cara. Ali prvo moramo da napustimo sobu, već je devet sati i treba da se spremimo, pa da posle doručka krenemo u Kaljari, u vilu“, rekao je, polako se oslobađajući njenog zagrljaja oko vrata.
Ona se pravila da ga nadureno gleda i blago ga je odgurnula.
„Idi ti prvi u kupatilo. A ja ću pozvati Đovanu da joj kažem da si me zaprosio znam da će se oduševiti!“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Empty Re: Hana Filding-Noć karnevala

Počalji od Mustra Sre Maj 02, 2018 2:07 pm


Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Image

* * *
Ĉim je Paolo otišao u kupatilo, Veniša je prešla u dnevnu sobu da telefonira. Na Đovaninom kućnom broju niko se nije javljao, a ni na mobilnom koji se odmah prebacio na govornu poštu, što je bilo neobično. Veniša je pogledala na sat: devet i petnaest. Đovana utorkom obično nije išla u kancelariju. Taj dan odvojila je za sebe jer je vikendima često bila prezauzeta primajući goste ili idući u posete sa svojim mužem Ugom. Utorkom je doručkovala u krevetu, čitala novine i retko je ustajala pre podneva. U svakom slučaju, njena domaćica Selestina javila bi se na telefon, jer nije bio dan za pijacu.
Veniša je ponovo pokušala deset minuta kasnije, i pošto se i dalje niko nije javljao na oba broja, pozvala je na posao.
„Jako mi je žao, signorina, ali signor Ugu je jutros pozlilo dok je pred kancelarijom izlazio iz auta“, obavestila ju je Sabina, Đovanina sekretarica. „Pozvali su hitnu pomoć i odnet je u bolnicu mislim da je u pitanju srce. Obavestila sam sinjoru Lombardi čim sam čula za to, i ona je odmah otišla u bolnicu za njim.“
Veniša je pokušala da obuzda paniku od koje joj se stegnulo grlo, ali morala je da bude praktična i potrudila se da joj glas bude miran. „Da li znaš u kojoj je bolnici? Imaš li njihov broj? A broj sobe?'1
Pošto je dobila sve potrebne podatke, dala se na posao da pronađe svoju kumu. Operaterka telefonske centrale u Ospedale dell’Angelo trudila se da pomogne, ali to uopšte nije bilo jednostavno. Najverovatnije je bolesnik prenet na intenzivnu negu, rekla je Veniši, ali nisu bili sasvim sigurni, i teško je tako na brzinu pronaći pacijenta. Nije bilo načina da zna hoće li uspeti da pronađe Đovanu pre podneva, možda tek uveče, a za to vreme svašta može da se desi. Ugo je Đovani sve na svetu; već je preživela traumu smrti svog prvog muža, kad joj je bilo jedva četrdeset godina. Veniša je mogla samo da zamisli koliko je njenoj dragoj kumi teško, a ona ovde na Sardiniji planira da uživa nedelju dana.
Ĉula je Paola kako izlazi iz kupatila. Doviknuo je iz spavaće sobe: „Kupatilo je slobodno, cara. Navali!“
Nije mu odgovorila. Osećala se očajno, rastrzana između dužnosti prema kumi i oklevanja da Paolu pokvari odmor, a toliko se trudio da sve organizuje.
Paolo ju je našao u dnevnoj sobi. Bio je skoro nag, s peškirom oko pojasa, tako da se njegova muškost jasno primećivala; iako je bila obuzeta brigom, Veniša je nagonski osetila uzbuđenje od tog prizora. Bio je sportski građen, toliko visok i širok da je ispunjavao čitavu sobu svojim prisustvom, ne samo fizički nego i svojom ličnošću. Nije čudno što se onako lako obračunao s Umbertom i njegovim telohraniteljem.
Namrštio se kad je video izraz njenog lica. „Sembri preoccupata, izgledaš zabrinuto, cara. Zar signora Lombardi nije srećna zbog naše veridbe?“
„Ne, ne, nije to“, umirivala ga je Veniša. „Nisam mogla da dobijem kumu. Ugu, njenom mužu, pozlilo je jutros i prenet je u bolnicu. Misle da je u pitanju srčani udar.“
„Dio mio.“ U dva koraka našao se kraj nje i spustio joj ruke na ramena. „Cara, nemoj da brineš. Odmah polazimo za Veneciju. Ja ću sve da organizujem i bićemo tamo pre večeri, obećavam.“
„Ali, Paolo, to će pokvariti ceo ovaj odmor... a toliko si se trudio da sve organizuješ...“
„Biće vremena i za to“, rekao je on, ne obazirući se na njene proteste. „Mislim da iz Algera imamo let za Pizu u podne. Odande možemo autom do Venecije. Moj auto je već na aerodromu.“
„Ne dozvoljavam da voziš celim putem do Venecije. Bolje da odem pravo tamo avionom.“
On je nakrivio glavu. „Misliš da ću te pustiti da sama odeš u Veneciju i suočiš se s ovom... una tragedia indescrivibile? Za kakvog čoveka ti mene smatraš?“
Pored njega se osećala smireno i zaštićeno, njegovo prisustvo davalo joj je snagu. Veniša se nasmešila i prešla prstima preko ožiljaka na njegovim grudima. „Mislim da si ti najdivniji čovek na svetu, i volim te.“
Paolo je sklopio oči, ne pomerajući se, i osetila je da drhti od njenog dodira.
„Ne čini to, draga“, šapnuo je, hvatajući je za ruku da je skloni. „Moja snaga volje ima svoje granice. Ako nastaviš tako, ne verujem da ćemo stići u Veneciju ni za mesec dana.“
Veniša se malo odmakla. On ju je netremice posmatrao. Dok ga je gledala kako stoji, polunag i plamenog pogleda, jedva se uzdržala da ne isproba tu njegovu snagu volje. Naprosto ju je milovao pogledom tamnoplavih očiju, prelazeći preko nje tako rečito kao da je dodiruje. Vragolasto se nasmešila. „Obećavam da ću ti nadoknadili ovo, Paolo.“
* * *
U Veneciju su stigli kasno po podne i odmah su se uputili u Ospedale dell'Angelo. Tokom čitavog putovanja sa Sardinije Veniša je pokušavala da telefonira kumi, ali pošto nije znala broj Ugove sobe, operater na centrali nije mogao da joj pomogne, a Đovanin mobilni je i dalje bio na govornoj pošti. Bilo joj je veoma neprijatno što je pokvarila Paolove planove, ali trudila se da deluje smireno, mada je bila užasno zabrinuta. Pokušala je da ga ubedi da ode kući pošto je ostavi pred bolnicom, ali Paolo je glatko odbio da ode pre nego što vidi da se ona našla s Đovanom.
„Non poso andarmene prima di aver trovato la Signora Lombardi, ne mogu da odem pre nego što nađemo sinjoru Lombardi.“
„O, Paolo, dovoljno si se namučio danas... moraš da spavaš, juče si vozio ceo dan. Sigurno si premoren.“
„Nemoj da se raspravljamo, cara. Već sam ti rekao da nikad nisam umoran kad sam s tobom samo bih se brinuo kad bih sad otišao i ne bih znao kakva je situacija. Obećavam ti da neću smetati kada nađemo sinjoru Lombardi, i ako vam ne budem potreban, otići ću, dobro?“
Imali su sreće da nađu mesto za parkiranje na veoma malom bolničkom parkingu. Potom ceo sat nisu uspevali skoro ništa da saznaju, i na kraju ih je jedan od lekara obavestio da se signor Ugo Lombardi nalazi na intenzivnoj nezi. Imao je srčani udar, ali situacija je sada pod kontrolom i više nije neposredno ugrožen. Ipak, želeli su da ga zadrže na intenzivnoj nezi još dvadeset četiri časa kako bi bili sasvim sigurni. Sinjori su rekli da ode kući jer u ovom trenutku ne može ništa da učini, a sinjor Lombardi će biti pušten iz bolnice za nekoliko dana. Posle detaljnih pregleda i testova, lekari su uvideli da je njegovo stanje manje ozbiljno nego što je izgledalo u prvi mah.
Veniši je laknulo. Nikada nije volela bolnice, pogotovo njihov miris, a imala je utisak da i Paolo deli to osećanje. Iako nije ništa rekao, bio je nekako utučen dokje ona razgovarala s lekarima; primetila je senku bola u njegovim očima i osetila je da gaje obuzela nekakva patnja. Verovatno se priseća vremena kada je i sam bio u bolnici, posle nesreće, zaključila je. A ipak, čudilo ju je što je bivao sve nemirniji što su duže ostajali unutra.
Nisu razgovarali dok su išli prema izlazu iz bolnice, niti tokom vožnje kroz centar grada, na putu prema Đovaninom stanu.
Paolo se zaustavio na javnom parkingu na Rimskom trgu, pa su prešli u njegov brodić koji je čekao u marini na par koraka odatle.
„Ĉekaću te kod Fritelija. Dođi kada porazgovaraš s kumom, pa ćemo večerati“, rekao je Paolo kad su najzad stigli do doka na Trgu Svetog Marka.
„Dođi i ti sa mnom, Paolo, pa ćemo zajedno saopštiti kumi vest o veridbi. To će je svakako obradovati.“
„Jesi li sigurna da neću smetati?“ Gledao ju je oprezno.
Ona je klimnula glavom. „Sasvim sigurna, kuma će se silno obradovati kad čuje. Ako nije večerala, možemo posle svi zajedno kod Fritelija.“
Kad su stigli u Bela Vistu, upitali su na portirnici da li je sinjora Lombardi kod kuće, a ljubazni portir je kazao da je stigla pre jednog sata i da, koliko on zna, nije više izlazila. Pošli su u potkrovlje liftom kojim je upravljao liftboj u crno-zelenoj uniformi Veniši se taj detalj uvek dopadao, podsećao ju je na otmene hotele i robne kuće. Baš je ličilo na šarmantnog, starinskog Uga da svojoj zgradi doda ovaj element čistog luksuza; možda je bilo malo pompezno, ali delovalo je veličanstveno.
Kad je ugledala svoje kumče, Đovana Lombardi se iznenadila ali joj je i laknulo. „Jako mi je drago što si došla“, rekla je, uvodeći Venišu i Paola u stan i smeštajući ih na jednu od raskošnih sofa. „Baš kad sam htela da te pozovem iz bolnice, videla sam da je glupi telefon prazan i nisam nikako mogla da ti se javim. Bilo je strašno stvarno sam mislila da će Ugo umreti. Grazie a Dio, doktori kažu da je sad van opasnosti. Bio je samo blag srčani udar i za nekoliko nedelja vratiće se u normalu.“
Oduševila se kad joj je Veniša saopštila vest o veridbi. „Zar nije malo naglo?“, upitala je poluglasno kada je Paolo izašao u hodnik da telefonira u restoran. „Osim toga, mislila sam da ti se on ne dopada. Ako se dobro sećam, morala sam da te nateram da prihvatiš posao kod njega, a to je bilo pre samo nekoliko dana.“
Veniša se nasmešila kao krivac, sećajući se koliko se u početku opirala. „Mislim da smo se zavoleli prvog trenutka kad smo se sreli, ali mene je još uvek progonilo ono sa Džadom.“ „Da li si mu ispričala o tome?“
„Da.“
„I da si izgubila bebu?“
„Da.“
„I?“
„I ništa saslušao me je i nastavili smo dalje.“
Đovana kao da se iznenadila. „Prilično je širokih shvatanja za jednog Italijana.“
„I on je udovac.“
„Ah... razumem... Zapravo, moguće je da ćete imati idealan brak oboje ste pretrpeli veliki gubitak.“ Đovana je blago pogladila kumče po ruci. „Da, stvarno verujem da smo stvoreni jedno za drugo.“
„Ako je tako, onda je sve divno. Dobro izgledaš, srećnija si nego što sam te već godinama videla. Sva zračiš od ljubavi!“ Đovana se nasmešila i poljubila je, ali Veniši se činilo da joj je kuma pomalo zabrinuta. „Možda ćeš uspeti da ga ukrotiš“, dodala je Đovana. „Uostalom, ne žurite s venčanjem tome veridba i služi.“
Veniša se pitala šta da odgovori, i baš tada otvorila su se vrata. „Rezervisao sam sto kod Rigoleta\ objavio je Paolo, ulazeći u sobu. „O, Paolo, zar to nije malo preterano?“ Rigoleto je bio na glasu kao najbolji restoran u Veneciji i bio je veoma skup. Postojao je preko šezdeset godina, i za razliku od mnogih pomodnih restorana koji su se otvarali i ubrzo nestajali, Rigoleto je zadržao besprekorna visoka merila, menjajući jelovnik u skladu s modernim vremenima, dok je dekor ostajao nepromenjen, odražavajući nostalgičnu atmosferu prošlosti.
„Proslavljamo dva događaja, Veniša. Prvo, divnu vest da stanje signor Lombardija nije opasno, i drugo, to što si mi učinila čast da pristaneš da budeš moja žena.“ Paolo je prineo Venišinu ruku usnama, krišom se srne šeći dok ju je s ljubavlju gledao u oči.
* * *
Do restorana su pošli pešice. Veče je bilo lepo, ali Venecija je bila prepuna: počeli su da pristižu turisti za Uskrs. Gondole s fenjerima plovile su tamoamo po kanalu. Kupola Crkve Santa Marija dela Salute oštro se ocrtavala pod večernjim nebom, koje je iznad nje stvaralo drugu kupolu s bezbroj zvezda. Svetla su sijala s obale, osvedjavajući živopisne prugaste motke koje označavaju pristaništa ispred većih zgrada i hotela. Njihovi odrazi njihali su se na vodi, nalik na poemu crne i srebrne boje mesečine. Sa svih strana čuli su se srećni glasovi. Neko je pevao uz gitaru, a iza visokog istorijskog spomenika podizao se ogromni mesec, veličanstven na tamnomodrom nebu.
Već su skoro stigli do restorana kada se Veniša, koja je koračala gledajući uvis ne bi li prepoznala neku zvezdu na nebu, sudarila s čovekom koji joj je dolazio u susret.
„Scusa, izvinite molim vas“, rekla je ne gledajući na koga je naletela.
„Veniša... Veniša Aston Montegju?“
Veniša je tek tada pogledala u čoveka koji joj se obratio. Pod svetlošću ulične lampe

njegovo lice izgledalo joj je poznato. Imao je preko pedeset godina, bio je visok i širokih grudi, i iako je nosio izbledele farmerke i šarenu majicu, zračio je dostojanstvom, s proređenom plavom kosom koja je na slepoočnicama pobelela. Oklevala je, a onda se setila:
Robert Rajli, prijatelj njenog oca.
„Gospodin Rajli, je li tako?“, upitala je, smešeći se.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hana Filding-Noć karnevala  - Page 2 Empty Re: Hana Filding-Noć karnevala

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu