Imre Kertész - Čovjek bez sudbine

Čovjek bez sudbine roman je za koji je Imre Kertész dobio Nobelovu nagradu za književnost 2002. godine. Čovjek bez sudbine govori o holokaustu, a drži se da je od svih romana s temom pogroma Židova za Drugoga svjetskoga rata ovaj najradikalniji. Je li to prije svega zbog nevinog tona kojim pripovjedač, mađarski Židov, još uvijek dječak, opisuje deportaciju kao izlet u nepoznato, a dolazak u Auschwitz kao groteskni spektakl. Ili šokira činjenica da on tako spremno, poput dobrog učenika koji želi stvari obaviti najbolje što može, prihvaća logiku koncentracijskog logora. Ne postoji književno djelo koje na bolji i vjerniji način opisuje sve posljedice koje logor ostavlja na čovjeka. Kertészov Čovjek bez sudbine književno je djelo koje o najtežem iskustvu što ga čovjek može proći govori na literarno zapanjujući način.

“Junak mojega romana ne proživljava svoje vlastito vrijeme u koncentracijskim logorima, jer niti su njegovo vrijeme, niti njegov jezik, pa čak niti njegova vlastita osoba, zaista njegovi.”
Imre Kertész

1.




Danas nisam bio u školi. Zapravo, otišao sam, no samo zato da bih zamolio razrednika da me pusti kući. Predao sam mu i očevo pismo u kojemu on, pozivajući se na “obiteljske razloge”, moli moje oslobođenje od današnje nastave. Razrednik me pitao koji bi to obiteljski razlog bio. Rekoh mu da su mi oca pozvali na radnu obvezu pa nakon toga više nije zanovijetao.
Nisam hitao prema kući, već u našu radnju. Otac je rekao da će me tamo čekati. Još je dometnuo neka požurim, jer će me možda zatrebati. Uostalom, zbog toga me i izvadio iz škole. Odnosno, kako bi me “tog posljednjeg dana, prije nego što se otrgne od kuće, vidio uza se”; to je, istina, rekao u nekoj drugoj zgodi. Kazao je to mojoj majci, koliko se sjećam, kada ju je jutros zvao telefonom. Naime, danas je četvrtak, a kao što se zna, moje današnje, kao i nedjeljno poslijepodne, strogo uzevši, pripadaju majci. Međutim, otac joj je bio dao do znanja da: - Danas nisam u mogućnosti Gyurku prepustiti tebi - i tada je uslijedilo ono obrazloženje. No možda ipak i nije. Jutros sam, zbog noćašnje zračne uzbune, bio nešto pospaniji pa se možda i ne sjećam najbolje. Međutim, posve sam siguran da je otac to bio rekao. Ako ne mami, onda nekome drugom.
Nekoliko sam riječi progovorio s mamom, no više se ne sjećam što. Vjerujem da se malo naljutila na mene jer sam bio prisiljen biti toliko kratak s njom. Zbog očeve nazočnosti, a uz to, danas se ipak moram trsiti da udovoljim njegovoj volji. Bio sam već napola na izlasku iz kuće kada mi je u predsoblju i maćeha uputila nekoliko povjerljivih riječi, onako u četiri oka. Nada se, rekla je, da na ovaj, za sve nas toliko tužan dan “može računati i na moje odgovarajuće ponašanje”. Nisam znao što bih joj na to rekao pa nisam rekao ništa. No, ona je moju šutnju valjda pogrešno shvatila, jer je odmah nastavila otprilike s time da svojom preporukom nije htjela dirati u moju osjetljivost, što bi, zna to ona, ionako bilo suvišno. Jer, ona to ne dvoji, tako se bila izrazila, da
sam ja ipak veliki dečko u petnaestoj godini, sposoban shvatiti težinu udarca koji nas je pogodio. Kimnuo sam. Očito, bila je i time zadovoljna. I rukom je krenula prema meni pa sam se već pobojao da će me htjeti čak i zagrliti. No, ipak nije to učinila, tek je duboko uzdahnula dugim, titravim dahom. Opazih da joj se oči vlaže. Bilo je neugodno. Zatim krenuh.
Put od škole do našega dućana prošao sam pješice. Unatoč početku proljeća, jutro je bilo bistro i mlačno. Mogao sam se čak i raskopčati, no ipak sam se predomislio: na laganome vjetru u prsa krilo bi se kaputa moglo izokrenuti i prekriti moju žutu zvijezdu, što bi bilo nepropisno. U ponekim stvarima moram već postupati nešto obazrivije. Naš je drvarski podrum u blizini, u sporednoj ulici. U polutamu vode strme stube. Oca sam i maćehu našao u kancelariji, uskoj, osvijetljenoj staklenoj krletci nalik akvariju, na dnu stuba. S njima je bio i gospodin Sütő kojega poznajem još od onda kada je bio knjigovođom u našoj službi, pa i upraviteljem onoga našeg skladišta pod vedrim nebom, koje je u međuvremenu i otkupio od nas. Barem to mi tako kažemo. Naime, kako su gospodinu Sütőu u rasnome pogledu sve ovce na broju i ne nosi žutu zvijezdu - a tu se, koliko ja znam, zapravo radi tek o nekoj poslovnoj varci ili dosjetci - on se za naša tamošnja dobra brine tako da se mi ipak ne moramo u cijelosti odreći prihoda.
Ipak sam ga ponešto drukčije pozdravljao nego bilo kada prije; uostalom, on je sada u nekom smislu dospio iznad nas, a i moji su postali pažljiviji prema njemu. A on je upravo sada, kao da se ništa nije dogodilo, bio još ustrajniji u oslovljavanju mojega oca s “gospodine šefe”, maćehe s “draga milostiva gospođo”, a ni rukoljub nikada ne bi propustio. Pa i mene je dočekivao u starome, šaljivom tonu. Nije ni primjećivao moju žutu zvijezdu. Ostao sam tamo gdje sam se zatekao. Stajao sam uz vrata, a oni su nastavili tamo gdje su zbog mojega dolaska stali. Činilo mi se kao da sam ih prekinuo u nekim pregovorima. Isprva nisam ni shvaćao o čemu govore. Na tren sam sklopio oči, jer mi je od vanjskoga, jakog sunca još titralo pred očima. Tada je otac rekao nešto na što sam otvorio oči: gospodine Sütő. A na njegovu su okruglome, smeđe toniranom licu, između tankih brčića i prednja dva malo razmaknuta široka, bijela zuba, skakali sunčevi krugovi poput rasprsnutih čireva. Sljedeću je rečenicu opet izgovorio moj otac, a u njoj je bilo riječi o nekoj “robi”, za koju “bi bilo najbolje” da je gospodin Sütő “odmah ponese sa sobom”. Gospodin se Sütő nije protivio; tada je otac iz ladice pisaćega stola izvukao paketić zamotan u svileni papir i zavezan tankom uzicom. Tek sam sada shvatio o kojoj se zapravo robi radi, jer sam paket odmah prepoznao po njegovu pljosnatom
obliku; u njemu je bila kutija. A u kutiji naš važniji nakit i tome slične stvari. Dapače, mislim da su je upravo zbog mene, kako je ja ne bih prepoznao, zvali “robom”. A gospodin ju je Sütő odmah spustio u torbu sa spisima. Potom se među njima odmah zametnula mala prepirka: naime, gospodin Sütő je izvadio svoje nalivpero i na svaki je način mome ocu želio dati “potvrdu” o “robi”. Dugo je tvrdoglavio, no otac mu je govorio neka ne bude “djetinjast” te da “među njima za takvo što nema potrebe”. Uočio sam da je to gospodinu Sütőu bilo jako drago. - Znam ja, gospodine šefe, da imate u mene povjerenja, rekao je odmah, no u praktičnome životu sve ima svoj red i formu. Čak je i maćehu bio zvao u pomoć: - Zar ne, milostiva gospođo? No ona je s umornim osmijehom na usnama rekla nešto kao da bi ona odgovarajuće rješavanje toga pitanja prepustila muškarcima.
Stvar mi je pomalo dosađivala. Napokon je odložio nalivpero, zatim su počeli prežvakavati pitanje našega ovdašnjeg skladišta: što učiniti s tolikom količinom dasaka u njemu. Čuo sam oca kako govori da moraju požuriti prije nego što vlast “možda stavi ruku na dućan”, te je još zamolio gospodina Sütőa neka sa svojim poslovnim iskustvom i stručnim znanjem u tim stvarima bude mojoj maćehi od pomoći. Obraćajući joj se gospodin je Sütő odmah izjavio:
- Pa to se podrazumijeva, milostiva gospođo. Uostalom, bit ćemo stalno u vezi, radi obračuna. Mislim da je govorio o skladištu koje je on držao. Naposljetku se počeo i opraštati. Dugo je, potištena lica, tresao očevu ruku. Uz to, bio je mišljenja da “u ovome trenutku nije ni umjesno mnogo govoriti” pa je zato ocu poželio uputiti tek kratak oproštaj:
- Do što skorijega viđenja, gospodine šefe. Otac mu je s malim, kosim osmijehom odvratio: - Nadajmo se tome, gospodine Sütő. U to je moja maćeha otvorila svoju torbicu, izvukla rupčić i podignula ga ravno do očiju. U grlu su joj mrmorili čudni zvuci. Nastala je tišina, situacija je bila jako mučna, već sam pomislio da bih i ja trebao nešto učiniti. Sve mi se ovo naglo događalo, pa mi ništa pametno nije padalo na pamet. Stvar je vidljivo uznemirila i gospodina Sütőa: - No, milostiva gospođo, rekao je, to se ne smije. Zbilja ne. Doimao se pomalo uplašenim. Sagnuo se i usta su mu gotovo pala na maćehinu ruku u nastojanju da na njoj izvrše uobičajen rukoljub. Zatim je srnuo prema vratima, a meni je jedva preostalo toliko vremena da pred njim odskočim s puta. Od mene se zaboravio oprostiti. Nakon odlaska još se dugo čulo njegovo teško koračanje daskama stubišta.
Poslije duge šutnje otac je rekao: - Dakle, za toliko smo lakši. Na što se
maćeha, još koprenasta glasa, zapitala nije li ipak otac od gospodina Sütőa trebao prihvatiti onu ponuđenu potvrdu. No, otac je odgovorio da takve potvrde nemaju nikakvu “praktičnu vrijednost”, a osim toga, možda bi je bilo opasnije skrivati čak i od same kutije. I objasnio joj je da smo sada “prisiljeni sve staviti na jednu kartu”, a po njemu sada u gospodina Sütőa imamo potpuno povjerenje, već i stoga što za nas u ovome trenutku ne postoji nikakvo drugo rješenje. Na to je maćeha zašutjela, a nakon toga primijetila da bi se ona, premda bi otac mogao biti u pravu, “s takvom potvrdom u ruci” ipak osjećala sigurnijom. Međutim, nije bila u stanju objasniti zašto. Tada ju je otac počeo požurivati, neka se sada prime posla koji ih još čeka, jer, kako je rekao, vrijeme ide. Naime, želio joj je predati poslovne knjige, jer će se ona odsada morati snaći u njima i bez njega pa ni radnja ne smije prestati poslovati zbog toga što će on biti u radnome logoru. U međuvremenu je i sa mnom razmijenio nekoliko letimičnih riječi. Pitao me jesu li me glatko pustili iz škole i tako dalje. Napokon, rekao je, neka sjednem i neka budem tih dok oni ne posvršavaju poslove s knjigama.
Međutim, to je dugo potrajalo. Neko sam se vrijeme trsio biti strpljiv, nastojao misliti na oca, točnije na to kako će on sutra otići a da ga nakon toga vjerojatno dugo neću vidjeti; no za neko me vrijeme ta misao počela zbilja umarati, i tada sam se, jer ništa drugo nisam mogao učiniti za oca, počeo dosađivati. I sjedenje me jako umorilo, pa sam tek tako da se dogodi neka promjena, ustao i popio malo vode iz slavine. Ništa mi nisu rekli. Potom sam jednom otišao i otraga, među daske, obaviti malu nuždu. Kada sam se vratio, oprao sam ruke iznad zahrđala umivaonika iskrivljene školjke, zatim sam raspakirao užinu iz školske torbe, pojeo je i popio još malo vode iz slavine. I ništa mi nisu rekli. Sjeo sam natrag na svoje mjesto. Potom sam se strahovito dosađivao, još dugo, dugo.
Već je i podne bilo prošlo kada smo se popeli do ulice. Opet mi je titralo pred očima, no sada mi je smetalo svjetlo. Otac je dugo petljao s ključanicama tih dviju velikih, sivih željeznih brava, a na tren mi se učinilo čak i namjerno. Zatim je ključeve dao maćehi, naime, on ih više neće trebati. Znamo to jer je tako rekao. Maćeha je opet otvorila torbicu, već sam se pobojao da je to zbog rupčića, međutim, samo je ključeve skrila u nju. Žurno smo krenuli. Isprva sam mislio da idemo kući, međutim ne, najprije smo išli u kupnju. Maćeha je imala opširnu listu stvari koje ocu mogu zatrebati u radnome logoru. Dio ih je već jučer i nabavila. A sada bismo se trebali potruditi za ostalo. Bilo je mrvicu nelagodno hodati s njima, ovako utroje, a pritom sve troje sa žutom zvijezdom. Kada sam sâm, stvar me čak i zabavlja. No ovako, s njima, ona je donekle
uznemiravajuća. Ne bih znao objasniti zašto. Poslije više ni na to nisam obraćao pozornost. U trgovinama je svugdje bila gužva, jedino u onoj gdje smo kupovali naprtnjaču nije; tamo smo bili jedini kupci. Zrak je bio posve zasićen vonjem prepariranoga platna koji nadražuje nos. Trgovac, požutjeli starčić s niskom blještavih umjetnih zuba i navlakom na jednoj podlaktici, bio je ljubazan, kao i njegova debela žena. Na pult je, ispred nas, naslagao mnoštvo različite robe. Uočio sam da trgovac staricu oslovljava sa “sine” te da uvijek nju šalje po novi artikl. Poznavao sam tu radnju od prije, jer je nedaleko naše kuće, međutim, još nikada nisam ušao u nju. Ona je neka vrsta trgovine sportskim potrepštinama, no tu prodaju i druge stvari. Najnovije imaju i žutu zvijezdu vlastite domaće izrade, a sada u pitanju žute tkanine, naravno, vlada velika nestašica. (Maćeha se na vrijeme pobrinula za količinu koja je nama bila dostatna.) Ako se ne varam, upravo je njihovo iznašašće bilo napinjanje tkanine na neku kartonsku podlogu, a time je zvijezda mnogo elegantnija, ni krakovi joj nisu tako smiješno neuredno krojeni kao što se to vidi kod drugih sličnih proizvoda iz kućne radinosti. Uočio sam da im prsa krasi upravo njihova vlastita roba. Što je djelovalo kao da ih nose jedino zato da bi kod drugih poticali volju za kupnjom.
No, već stiže i starica s novom ponudom. Trgovac nas je bio pitao, ali to se događalo ipak prije, obavlja li se nabavka radi odlaska na radnu obvezu? Potvrdnu riječ “da” izgovorila je maćeha. Starac je kimnuo tužno. Čak je i uzdigao ostarjelu, staračkim mrljama prošaranu ruku, a zatim ju je ipak u znak žaljenja, spustio ispred sebe na pult. Tada mu je maćeha spomenula da bismo trebali i naprtnjaču te se raspitala, drže li oni uopće takve stvari. Starac je ustuknuo na tren, a zatim je rekao: - Za vas će se naći. A ženi je dobacio: “Sine, donesi za gospodina jednu iz skladišta!” I naprtnjača se pokazala posve odgovarajućom. Međutim, trgovac je poslao ženu po još neke stvari koje su po njegovom sudu “ocu bile neophodne tamo gdje će se otputiti”. Općenito nam se obraćao vrlo obzirno i sućutno te nastojao izbjeći uporabu izraza kao što je “radna obveza”. Pokazivao je same korisne stvari, posudu za jelo koja se hermetički zatvara, džepni nožić s različitim dodatcima u koricama, torbicu koja se nosi preko ramena i tome slične, kakve su, kako je spomenuo, ljudi “u sličnim okolnostima” znali tražiti kod njega. Maćeha je ocu kupila i taj džepni nožić. I meni se dopadao. A kada smo već sve nabavili, trgovac je supruzi doviknuo: “Kasa!” Na to je starica svoje u crnu haljinu skriveno meko tijelo s mukom stisnula između blagajničkoga stroja i tapeciranoga stolca s naslonom za ruke. Trgovac nas je ispratio sve do vrata. Tamo je rekao da bi “volio da mu se i drugi put ukaže čast”, a zatim je, nagnuvši se ocu s povjerenjem, tiho dodao: “Onako kako nas dvojica mislimo, naime, vaše gospodstvo i ja”.

Napokon smo zbilja krenuli kući. Stanujemo u velikoj najamnoj zgradi, blizu trga, tamo gdje je i tramvajsko stajalište. Već smo stigli na kat kada se maćeha sjetila da je danas zaboravila kupiti kruh na točkice. Ja sam se morao vratiti do pekarnice. U radnju sam ušao tek nakon nešto stajanja u repu. Prvo sam morao doći pred plavušu bujnoga poprsja, pekarevu suprugu. Naime, tek kada bi ona izrezala odgovarajući kvadratić s kartice za kruh, moglo se dalje do pekara koji je mjerio kruhove. On mi nije ni odgovorio na pozdrav, jer ne podnosi Zidove, što cijela okolina već zna. Zato mi je i dobacio nekoliko deka lakši komad kruha. Međutim, čuo sam i to kako upravo na taj način prikuplja viškove od glavarina. A na neki sam način iz njegova ljutitoga pogleda i spretnog okreta u sekundi shvatio ispravnost tijeka njegovih misli, ali i to zašto ne voli Židove: pa on bi se morao suočiti s neugodom da ih zapravo stalno vara. Uostalom, sada postupa sukladno vlastitu uvjerenju, a njegovim postupcima upravlja istinitost misli, što je samo po sebi, moram priznati, ipak nešto posve drugo.
Iz pekarnice sam požurio kući, jer sam poprilično ogladnio pa sam zato bio spreman s Annamárijom zastati tek na trenutak: onda kad sam se uputio stubama prema gore, a ona skakutala prema dolje. Stanuje na našem katu kod Steinerovih s kojima se znamo sastajati kod Fleischmannovih, odnedavna čak svake večeri. Prije baš i nismo vodili previše računa o susjedstvu. Međutim sada, kad se saznalo da smo pripadnici iste rase, to ipak zavređuje male večernje razmjene mišljenja, napose o našim izgledima. A nas dvoje dotle razgovaramo o drugim stvarima, pa sam tako saznao da su joj Steinerovi samo ujak i ujna. Naime, roditelji su joj pred rastavom pa kako se oko nje još uvijek nisu uspjeli nagoditi, odlučili su neka bude tu, gdje nije ni kod jednoga od njih dvoje. Iz istih je razloga prije bila u internatu, kao što sam uostalom bio i ja. I ona ima četrnaest godina kao i ja, otprilike. Ima dugi vrat. Ispod žute zvijezde naziru joj se brežuljci grudi. I nju su poslali u pekarnicu. A željela je također saznati jesam li raspoložen za popodnevni remi, u četvero, s njom i s onim dvjema sestrama? One stanuju kat iznad nas. Annamária s njima njeguje prijateljstvo, a ja ih poznajem tek letimično, s hodnika ili iz podruma kamo se sklanjamo za trajanja zračne uzbune. Mlađa se doima negdje između jedanaeste i dvanaeste. A starija je, tako sam čuo od Annamárije, njezina vršnjakinja. Katkada je i viđam iz naše dvorišne sobe kako žurno dolazi ili odlazi, hodnikom preko puta. Sreo sam je već nekoliko puta i u veži, licem u lice. Pa sada bih je mogao i pobliže upoznati, pomislio sam, što bih zapravo i volio. No iste mi je sekunde pao na pamet i otac. Zato sam rekao djevojci da ne bih danas, naime, oca su mi pozvali. Tada se i ona odmah sjetila da je kod kuće od ujaka čula nešto o
slučaju mojega oca. I još je primijetila: - Naravno. Malo smo šutjeli. Zatim je upitala: - A sutra? Međutim, ja sam rekao: - Radije prekosutra. Pa sam još i tome dometnuo: - Možda.
Kad sam se vratio kući oca sam i maćehu zatekao već za stolom. Dok se angažirala oko mojega tanjura, maćeha me upitala jesam li gladan. - Strahovito, rekao sam na mah, ni ne misleći ni na što drugo, naime, stvari su doista tako i stajale. Napunila mi je tanjur do vrha, a na svoj je jedva što stavila. Nisam to ni primijetio, nego ju je otac bio upitao: Zašto? Odgovorila je nešto kako u ovome trenutku njezin želudac ne bi bio u stanju primiti bilo kakvo jelo, a tada sam već i ja uvidio svoju grešku. Istina, otac nije odobravao njezin postupak. Objašnjavao joj je da ona ne smije klonuti, baš sada kada su njezina snaga i izdržljivost osobito potrebne. Maćeha nije ništa odgovorila, međutim, ipak sam čuo nešto, a kada sam podigao pogled, shvatio sam i što: ona je plakala. Opet je bilo vrlo mučno i nastojao sam gledati samo u svoj tanjur. Ipak sam uhvatio očev pokret kako pruža ruku za njezinom. Nakon minutu čulo se jedino to kako su utihnuli i kada sam oprezno digao pogled prema njima, vidio sam kako sjede, drže se za ruke i gledaju snažno, onako kako se gledaju samo žena i muškarac. Što nikada nisam volio, a i sada me uznemirilo. Premda mislim da je to u osnovi posve prirodna stvar. Ipak, nisam to volio. Ne znam zašto. Bilo mi je odmah lakše kada su opet počeli razgovarati. Ponovno je spomenut i gospodin Sütő, nakratko, kao i kutijica i ono drugo naše skladište; čuo sam oca kako ga umiruje spoznaja, tako je rekao, da su “te stvari u dobrim rukama”. I maćeha se slagala s njim glede te umirujuće činjenice, premda je opet načela pitanje tih “osiguranja”, formulirajući ga otprilike kao da su ona zasad ipak temeljena na riječima povjerenja, a veliko je pitanje jesu li one dovoljne. Otac je slegnuo ramenom i rekao da nema više nikakve garancije ni za što, ne samo u poslovnome svijetu, već ni “na ostalim područjima života”. Maćeha se uz dubok, kidajući uzdah složila s njim, požalila što je uopće spominjala te stvari i molila oca neka ne govori tako i neka ne misli ni na što. A on je počeo razmišljati o tome kako će maćeha imati velike brige koje će je pritisnuti usred tako teških vremena, bez njega, samu; a maćeha je odgovorila da ona neće biti sama jer tu sam uz nju i ja. Nas dvoje ćemo, nastavila je, čuvati jedno drugo dok se otac ne vrati. I mene je pitala, okrenuvši ponešto iskošenu glavu prema meni, hoće li tome biti tako? Smiješila se, no usne su joj se ipak tresle. Bit će, rekao sam. I otac me pogledao, oči su mu bile vlažne. Nekako me to pogodilo, a ja sam, kako bih još nešto učinio za njega, odgurnuo svoj tanjur. Primijetio je i upitao zašto to činim. - Nemam teka, rekao sam. To mu je bilo, uočio sam, vrlo drago, pa mi je pomilovao glavu. A od tog me dodira danas prvi put nešto guši u
grlu; nije to plač već neka vrsta zazora. Više bih volio da otac više nije tu. Dosta je to ružan osjećaj, no toliko sam ga jasno osjećao, da s njim u vezi na drugo nisam ni mogao misliti, a to me u tom trenutku posve zbrkalo. Odmah zatim mogao bih zaplakati, međutim nisam za to imao vremena jer su već i gosti pristizali.
Maćeha ih je maloprije spominjala; doći će najuži krug obitelji, tako je rekla. A na neku je očevu gestu dodala: - Pa jedino što žele, jest oprostiti se s tobom. Što je posve prirodno. A već su zvonili: stigla je maćehina sestra i njihova majka. Uskoro i očevi roditelji, stigli su dakle i djed i baka. Baku smo odmah žurno posjeli na kanape, jer stvari s njom stoje tako da jedva što vidi čak i kroz te naočale koje su deblje i od povećala, a i gluha je gotovo u jednakoj mjeri. Međutim, želi sudjelovati, dapače, čak i pomagati u zbivanjima koja je okružuju. S njom je katkada i previše posla, jer joj se s jedne strane mora neprestance vikati na uho kako bi bila upućena u razvoj događaja, a s druge strane spretno je sprječavati da se u njih upliće, jer njezina nastojanja uzrokuju jedino još veću zbrku.
Maćehina je mama stigla u ratobornom šeširu stožastoga oblika s obodom koji je sprijeda imao čak i koso ubodeno pero. Ubrzo ga je skinula pa se pokazala njezina lijepa, prorijeđena i snježnobijela kosa češljana u tanku pletenicu, skupljenu u grintavu punđu. Lice joj je usko i žuto, a oči velike i tamne, s vrata joj vise dva uvenula kožna režnja pa stoga nalikuje nekom jako pametnomu, profinjenom lovačkom psu. Glava joj se neprestano lagano trese. Nju je zapala zadaća pakiranja očeve naprtnjače, jer se ona u te poslove, navodno, neobično dobro razumije. Odmah se primila posla, slijedeći popis koji joj je maćeha bila uručila.
Od maćehine sestre nije bilo nikakve koristi. Puno je starija od moje maćehe, a lice joj je nalik začuđenoj lutki. Neizmjerno je puno brbljala, pa plakala, i sve izgrlila. I ja sam se jedva oslobodio njezinih prsa mekoga dodira, koja su mirisala na puder. Kada je sjela, sve se meso njezina tijela sručilo na kratka bedra. A sada bih trebao nešto reći i o djedu. On je ostao stajati uz bakin kanape, i slušao je njezine prigovore strpljivo, nepomična lica. Ona se isprva rasplakala zbog tate, međutim zbog vlastitih nevolja tu je brigu s vremenom i zaboravila. Glava ju je boljela, žalila se na buku i mrmorenja u ušima što dolazi od visokoga krvnoga tlaka. Djed je na to bio naučen; više joj nije ni odgovarao. Međutim, nije se ni micao od nje, sve do kraja. Nisam mu nijednom čuo glas, no koliko god puta mi je pogled pao prema njemu, uvijek sam ga vidio u tom kutu koji je postajao sve mračnijim, a kako je popodne odmicalo, nešto
slabašnoga žućkastog svjetla ležalo je još samo na njegovu ogoljelu čelu i na krivulji nosa, a očne su mu duplje i donji dio lica tonuli u sve dublju sjenu. Tek su bljeskovi tih sitnih očiju jasno pokazivali kako on ipak prati, neprimjetno, svaki pokret u sobi.
Uto je stigla i mačehina sestrična s mužem. Njega sam oslovljavao sa stric Vili, jer to mu je ime. Ima neku laganu grešku u hodanju, zato na jednoj nozi nosi cipelu s podebljanim đonom; međutim, baš tome zahvaljuje i povlasticu da ne mora poći u radni logor. Glava mu je kruškolika, odozgo je široka, ispupčena i ćelava, a dolje, prema obrazima i bradi, sve tanja. U obitelji štuju njegovo mišljenje, jer se prije nego što je otvorio agenciju za klađenje na konjske trke, bavio i novinarstvom. I sada nas je smjesta želio izvijestiti o zanimljivim vijestima koje je crpio iz “povjerljivih izvora” i nazivao ih “apsolutno vjerodostojnima”. Zavalio se u fotelju, slaba mu je noga ostala nepomično ispružena, suhim je zveketom protrljao ruke, dajući nam time na znanje kako se “glede našega položaja vrlo brzo očekuje korjenit zaokret” jer, kao zna se, “posredovanjem neutralnih” započeli su “tajni pregovori” o nama “između Nijemaca i savezničkih sila”. Zapravo Nijemci su, tako je stric Vili bio rastumačio, “i sami postali svjesni svoje beznadne situacije na ratištima”. Bio je mišljenja kako smo im mi, “budimpeštanski Židovi”, u stvari silno “dobrodošli” u nastojanjima “da iskamče korist od saveznika radi svoje kože”, a oni će za nas svakako učiniti sve što je moguće; i tu je bio spomenuo jedan, po njemu “važan faktor” za koji zna još iz vremena kada je bio novinarom, a koji je nazivao “svjetskim javnim mnijenjem”; a njega su, kako je rekao, “potresla” zbivanja koja nam se događaju. Naravno, to cjenjkanje je vrlo oštro, i dodao je, to objašnjava trenutačnu oštrinu postupanja protiv nas; međutim to su samo prirodni tokovi “velike igre u kojoj smo mi zapravo samo sredstvo u međunarodnim ucjenjivačkim manevrima nezamislivih razmjera”. A rekao je još i to da on jako dobro zna i za ono što se u međuvremenu “odvija iza kulisa”, i da sve to smatra prije svega “dojmljivim blefom” u službi postizanja još više cijene, pa nas zato moli za još malo strpljenja “dok se događanja ne razviju u potpunosti”. Na to ga je otac upitao očekuje li se to možda već do sutra, te može li on svoj poziv smatrati “tek običnim blefom”, dapače, sutra se možda ni ne bi trebao javiti na prisilni rad. - No ne, dakako, još ne, glasio je njegov odgovor. Međutim, rekao je još i to da je on posve miran glede toga da će moj otac vrlo brzo biti opet kod kuće. - Mi smo sada u dvanaestome satu, reče neprestano trljajući ruke. Još je dometnuo: - Da sam ikada, u bilo koju drugu svoju prognozu bio toliko siguran kao što sam u ovu, tada ne bih bio ovako dekintiran kao što jesam! Nakanio je nastaviti, no maćeha i njezina majka su
upravo završile pakiranje naprtnjače pa je otac ustao kako bi isprobao njezinu težinu.
Posljednji je stigao stric Lajos, maćehin najstariji brat. U našoj obitelji on obnaša vrlo važnu čast, premda ne bih mogao posve točno odrediti koju. Odmah je poželio s ocem razgovarati, u četiri oka. Razaznao sam da to oca donekle i nervira; zato je, premda vrlo obazrivo, nastojao što brže završiti s njim. Zatim je iznenada uzeo mene u obradu. Rekao mi je kako bi htio sa mnom “malo porazgovarati”. Odvukao me u zabačeni kutak sobe, postavio ispred jednoga ormara, sučelice sebi. Počeo je time da će nas, kao što znam, “sutra moj otac napustiti”. Rekao sam da znam. Potom je želio čuti, hoće li mi nedostajati očeva nazočnost. Premda me pitanje pomalo nerviralo, rekao sam mu: - Naravno. I, kako mi se to učinilo premalim, odmah sam dometnuo: - Jako. Na to je dugo- dugo kimao glavom, a lice mu je bilo tužno.
Poslije sam od njega čuo neke zanimljive i iznenađujuće stvari. Primjerice i to, kako ono stanovito razdoblje mojega života, za koje je rekao da su “bezbrižne i sretne godine djetinjstva”, ovim današnjim, tužnim danom, eto, za mene završava. O čemu vjerojatno u toj formi, rekao je, još nisam ni razmišljao. Nisam, priznao sam. No, vjerojatno, njegove riječi, reče, kod mene ipak ne izazivaju neko osobito iznenađenje. Ne, rekoh opet. Tada mi je dao do znanja da će očevim odlaskom maćeha ostati bez oslonca i, premda će “nas obitelj stalno držati na oku”, ipak, odsada ću joj ja biti glavnom potporom. Da, doista ću, reče, prije vremena spoznati “što je briga i što je odricanje”. Jer, odsada mi, očito, više neće ići u životu tako dobro kao dosad, što mi niti ne želi tajiti, naime, sa mnom sada ionako razgovara “na način odraslih”. - A od ovoga trenutka, kazao mi je, i ti dijeliš zajednički židovski usud, što je zatim i opširnije pojašnjavao, spomenuvši kako ta sudbina zapravo znači “neprestane progone koji traju tisućljećima”, a koje, međutim, Židovi “moraju prihvatiti skrušeno i s požrtvovnom strpljivošću” zato što im je zbog davnašnjih grijeha Bog tako odredio, i stoga se jedino od Njega mogu nadati odrješenju. No, On dotle od nas i u ovome teškom položaju i na mjestu koje nam je upravo On odredio očekuje ustrajnost, “sukladno našim moćima i sposobnostima”. Ubuduće, primjerice, saznah također od njega, moram biti ustrajan u ulozi glave obitelji. I raspitivao se, osjećam li za to u sebi dovoljno snage i spremnosti. Premda nisam posve razumio njegovu misaonu crtu koja nas je dovela do ovih pitanja, osobito ne ono što je rekao o Židovima, o grijesima, pa i o Bogu, ipak su me se njegove riječi nekako dojmile. I tako sam izgovorio ono: “Da”. Doimao se zadovoljnim. “Pravilno”, reče. Znao je on oduvijek da
sam razuman dečko koji raspolaže “dubokim osjećajima i ozbiljnom spoznajom o odgovornosti”, što je za njega, otkrile su to njegove riječi, usred tolikih nedaća, u stanovitoj mjeri čak i utješno. I tada me prstima, koje su s vanjske strane prekrivali buseni dlačica, a s unutarnje strane lagana sluzavost, primio za bradu i lagano mi podigao lice i prozborio tihim, pomalo drhtavim glasom: - Tvoj se otac sprema na veliko putovanje. Jesi li se pomolio za njega? U pogledu mu je bilo neke strogosti, a to je u meni probudilo mučan osjećaj propusta naspram oca, valjda zato što se toga sam ne bih ni sjetio. A sada kada sam potaknut, djeluje mi to poput tereta, neke vrste duga, i, kako bih ga se riješio, priznao sam mu: - Nisam. -Pođi sa mnom, reče.
Morao sam ga otpratiti u našu dvorišnu sobu. Tamo smo molili, okruženi s nekoliko komada pohabana pokućstva, stvari izvan uporabe. Prvo je stric Lajos pričvrstio okruglu, svilenkasto-blistajuću crnu kapu na onu stražnju točku svoje glave gdje mu sve rjeđa siva kosa ostavlja malenu čistinu. I ja sam morao iz predsoblja donijeti svoju. Zatim je iz unutrašnjosti kaputa izvukao knjižicu uvezanu u crno s crvenim obrubom, a naočale iz gornjega džepa. Počeo je čitati molitvu, a ja sam morao ponavljati onaj dio teksta za koji je on bio odmakao ispred mene. Isprva je išlo dobro, no ubrzo me taj posao počeo umarati, a smetalo me donekle i to što ni riječi ne razumijem od toga što upravo govorimo Bogu; naime, mi smo se Njemu obraćali na hebrejskome, a ja taj jezik ne poznajem. I kako bih ga ipak donekle mogao pratiti, bio sam prisiljen neprestance promatrati pokrete usana strica Lajosa, pa je naposljetku od svega toga u meni ostala slika tih mesnatih usana u vlažnome, grčevitom pokretu i nerazumljiv lagani šum nekog stranog jezika na kojemu smo mrmorili. I još jedna slika, ona koju sam ugledao kroz prozor, iznad ramena strica Lajosa: vanjskim je hodnikom kat iznad i nasuprot nas žurnim korakom prema njihovu stanu upravo prolazila ona starija sestra. Mislim da sam se tada bio mrvicu i zabunio u tekstu. Međutim, na kraju se molitve stric Lajos doimao zadovoljnim, a izraz lica mu je bio takav da sam gotovo i sam počeo vjerovati da smo stvarno nešto i obavili u korist očeve stvari. I zbilja je nedvojbeno bilo bolje nego maloprije, s onim osjećajem stanovitoga tereta, duga i očekivanja.
Vratili smo se u sobu prema ulici. U suton. Sparna i plavičasta večer ostala je vani, pred netom zatvorenim prozorskim krilima s nalijepljenim papirima za zamračenje u doba zračnih uzbuna. Tako smo ostali stisnuti u sobi. Žamor me umarao. Dim cigareta počeo mi je izjedati oči. Morao sam češće zijevnuti. Maćehina je mama postavila stol. Našu je večeru sama bila donijela u ručnoj torbi. Nabavila je i meso, na crno. O tome je pričala prije, odmah po
dolasku. Tada joj je otac i platio, iz svoje kožne lisnice. Već smo svi sjedili za večerom kada su pristigli gospoda Steiner i Fleischmann. I oni su se željeli oprostiti s mojim ocem. Gospodin Steiner je odmah najavio “neka se nitko ne da smetati”. - Ja sam Steiner, rekao je, i molim vas, samo izvolite, sjednite. Na nogama je i sada imao ofucane papuče, trbuh mu se nadimao ispod raskopčanoga prsluka, a u ustima je imao vječni batrljak cigare lošega vonja. Glava mu je velika i crvena, pa na njoj posve neobično djeluje frizura s dječjim razdjeljkom. Gospodin se Fleischmann pored njega gotovo izgubio, jer je sitan, njegovane vanjštine, kosa mu je bijela, koža sivkasta, naočale su mu poput sovinih, a po izrazu je lica uvijek pomalo zabrinut. Uz bok gospodina Steinera klanjao se bez riječi i lamao prste kao da se ispričava, možda čak zbog gospodina Steinera, dalo bi se zaključiti. U što baš i nisam siguran. Dva se starca nerazdvojno drže skupa, premda se vječno i prepiru, jer nema tog pitanja o kojem bi se njih dvojica složila. Jedan za drugim stisnu očevu ruku. Gospodin Steiner ga je čak lagano lupio po leđima. Zvao ga je “momčinom starom”, a plasirao je i onu svoju staru šalu: - Pa naravno, glavu dolje i nikada nemojmo gubiti malodušnost. A rekao je još i to, na što je gospodin Fleischmann žestoko kimao glavom, kako će oni i dalje voditi računa o meni i o “mladoj gospođi” (kako je nazivao moju maćehu).
Treptao je sitnim okicama. Zatim je oca privukao do trbuha i zagrlio ga. Kada su otišli, sve je utonulo u zveket pribora za jelo, u paru hrane i gust cigaretni dim. Do mene su stizale tek nepovezane krhotine pokojega lica ili pokreta izdvojivši se katkada iz magle oko mene; poglavito trepereća, žuta, koščata glava maćehine majke, jer ona se brinula o svakom tanjuru; zatim dvije šake strica Lajosa kako ih diže ispred sebe na otklon jer ne želi to meso koje potječe od svinje, što vjera zabranjuje; pa bucmasti obrazi maćehine sestre, njezine čeljusti u pokretu i suzne oči; potom se ogoljela lubanja strica Vilija iznenada ružičasto diže u krug svjetlosti pa su se čuli trganci njegovih novih raščlambi punih nadanja; također se sjećam i svečanih, u nijemoj tišini prihvaćenih riječi strica Lajosa kako zaziva Božju pomoć u predmetu “našega ponovnog zajedničkog sjedenja oko obiteljskoga stola u miru, ljubavi i zdravlju”. Oca sam jedva i vidio, a i od maćehe je do mene dopiralo tek toliko da se s njom mnogo i obzirno bave, možda čak i više nego s ocem, te da ju je jednom zaboljela glava pa su je ispitivali želi li pilulu ili možda oblog, no ona nije htjela ni jedno ni drugo. U nepravilnim sam vremenskim razmacima morao skrenuti pozornost na baku; svako je malo bila nekome na putu, neprestano smo je morali voditi do kanapea, slušati njezine stalne prigovore i paziti na njezine oči koje više gotovo ništa ne vide, a koje su ispod debeloga, suzama prekrivenog
i zamagljenog povećala djelovale poput dva čudnovata kukca koji se silno znoje. Onda su svi odjednom ustali od stola. I započelo je konačno rastajanje. S djedom i bakom ipak odvojeno; naime, maćehina je obitelj već ranije otišla. Iz te će mi cijele večeri možda kao najčudesniji doživljaj ostati u sjećanju jedan djedov postupak kojim je skrenuo pozornost na sebe, kada je, naime, svoju oštru, malenu ptičju glavu na jedan jedini tren, no posve žestoko, bezumnom strašću stisnuo uz očev kaput, na njegove grudi. I zatreslo mu se pritom cijelo grčem iskrivljeno tijelo. Pohitao je napolje, držeći baku za lakat. Svi su ih propuštali. I mene grlili, čak više od njih, a po licu sam osjećao ljepljive tragove usana. Odjednom je nastala nagla tišina: svi su otišli.
Tada sam se i ja oprostio od oca. Ili on od mene, prije tako, nisam posve siguran. Ne sjećam se jasno ni okolnosti; vjerojatno je otac izišao s gostima, jer sam neko vrijeme ostao sam za stolom prekrivenim ruševinama večere i prenuo se tek kada se on vratio. Bio je sam. Želio se oprostiti sa mnom. Jer sutra u zoru za to neće biti vremena, tako je rekao. I on je izvlačio manje-više isto o mojoj odgovornosti, o mojemu odrastanju, što sam ovoga popodneva već jedanput čuo od strica Lajosa. Izostao je jedino Bog, riječi nisu bile toliko birane, a sve je bilo i puno kraće. Spomenuo je i moju mamu koja će me, po njegovu mišljenju, sada pokušati “od kuće namamiti k sebi”. Ta ga je misao očito dosta brinula. Njih su se dvoje dugo natezali i sporili u predmetu posjedovanja mene, kako bi na kraju sudska odluka bila po volji i na radost oca, a sada, što sam smatrao posve opravdanim, nije spreman izgubiti svoje pravo na mene jedino zato što je dospio u slabiji položaj. Međutim, otac se nije pozivao na zakone već na moje razumijevanje i volju, te na razliku između maćehe koja je za mene “stvorila topao obiteljski dom” i moje majke koja me, dapače, čak i “napustila”. Počeo sam ga pažljivije slušati, naime, o toj sam pojedinosti od mame stekao drukčija saznanja; ona je oca držala krivcem. I zato je bila prisiljena odabrati sebi drugoga muža, stanovitoga strica Dinija (zapravo Dénesa), koji je već prošloga tjedna otišao, također na prisilni rad. Međutim, nikada nisam uspio saznati pouzdanije pojedinosti, a otac je i sada odmah skrenuo riječi na maćehu, spomenuvši kako upravo njoj zahvaljujem izlazak iz internata, i da je moje mjesto “kod kuće, uz nju”. Još dugo je govorio o njoj i polako sam naslućivao zašto maćeha nije nazočna kod tih riječi, vjerojatno bi je uznemirile. A mene su počele donekle umarati. I više se ni ne sjećam što sam obećao ocu, sukladno njegovim željama. U idućem sam se trenutku odjednom našao u njegovu zagrljaju. Njegov me stisak nakon tih riječi zatekao na neki način nepripremljenoga. Ne znam jesu li mi suze krenule zbog toga ili naprosto od iscrpljenosti. Ili pak zato što sam se za ovo nekako pripremao još od maćehina
prvoga jutrošnjeg upozorenja, ili one u stanovitome trenutku naprosto moraju poteći. No nije važno zašto, ipak je dobro da se baš tako dogodilo a, osjećam to, i ocu je bilo drago što ih je mogao vidjeti. Potom me poslao na spavanje. Bio sam već doista prilično umoran. No, pomislio sam, ipak ćemo ga jadnoga otputiti u radni logor s uspomenom na jedan lijepi dan.

2.




Već su dva mjeseca prošla otkako smo se oprostili s ocem. Stiglo je ljeto. No, u gimnaziji su nas već odavna, još proljetos, poslali na praznike. Obrazlagali su da je rat. Zrakoplovi češće dolaze bombardirati naš grad, a i za Židove su doneseni neki novi zakoni. Od prije dva tjedna sam i ja obvezan raditi. Službenim su me papirom bili obavijestili o dobivenom “rasporedu u stalnome zaposlenju”. Naslov mi se obraćao kao “mladome gospodinu Györgyu Kövesu, pomoćnom pripravniku”, u čemu sam odmah prepoznao prste Mladeži dragovoljaca. A i čuo sam da u posljednje vrijeme u tvornicama i na sličnim mjestima zapošljavaju one koji zbog svoje dobi još ne mogu biti punovrijedni radni obveznici, a takav sam i ja. Iz sličnih je razloga sada sa mnom još nekih osamnaestak mladića, većinom petnaestogodišnjaka. Radno je mjesto na Csepelu, kod stanovitoga dioničkog društva koje zovu “Zavodima rafinerije Shell”. Tako sam stekao još jednu vrstu povlastice, jer je zapravo onima sa žutom zvijezdom zabranjeno napuštati granice grada. Međutim, ja sam imao pri ruci pravu propisnu propusnicu, opskrbljenu žigom Zapovjedništva za vojnu proizvodnju koja određuje “da se dopušta prelazak carinske granice Csepel”.
Sam posao i nije bio odveć zamoran, a onako, u društvu s tim momcima, zapravo je bilo čak i prilično zabavno; ispomagali smo pri zidarskim radovima. Naftno je postrojenje palo kao žrtva zračnog napada, a mi smo se morali truditi u popravljanju štetnoga djelovanja zrakoplova. Palir pod čijim smo bili nadzorom bio je s nama pravedan; na kraju nam je tjedna obračunavao i plaću, isto kao i svojim pravim radnicima. Međutim, moja maćeha ipak se najviše veselila iskaznici. Jer do tada, kadgod bih se nekamo uputio, ona se uvijek strašno brinula kako ću se, u slučaju potrebe, legitimirati. Sada se više ne mora uzrujavati, jer ta iskaznica dokazuje da ne živim samo sebi na radost, nego sam koristan u proizvodnji za vojne potrebe, što već, posve prirodno, potpada pod
drukčiju kvalifikaciju. I obitelj je bila istoga mišljenja. Jedino je maćehina sestra malo zanovijetala, kako ja po svemu sudeći moram obavljati fizičke poslove, pa se gotovo suznih očiju pitala, jesam li zato išao u gimnaziju? Rekao sam joj da je to za mene ipak jako zdravo. Stric Vili mi je odmah dao za pravo, a stric Lajos ju je upozorio kako moramo prihvatiti Božje odredbe. Na to je napokon zašutjela. I tada me stric Lajos pozvao na stranu, pa smo razmijenili i nekoliko ozbiljnijih riječi. Između ostaloga opominjao me da na radnome mjestu nikada ne smijem zaboraviti da tamo ne predstavljam samo sebe već i “cijelu židovsku zajednicu”, te da moram pripaziti na svoje ponašanje i zbog njih. Jer, moje će vladanje biti podložno izvlačenju zaključaka koji će se ticati i njih, odnosno nas svih. Stvarno, do tada o tome baš i nisam razmišljao. Međutim, uvidio sam na kraju da bi on mogao biti u pravu.
Očeva su pisma iz radnoga logora stizala redovito: Bogu hvala, zdrav je, dobro podnosi rad, a i odnos prema njima, piše, čovječan je. Obitelj je bila zadovoljna s njihovim sadržajem. Stric Lajos smatrao je da je Bog do sada bio uz oca i upozorio me na nužnost svakodnevne molitve, kako bi otac i dalje ostao u Njegovoj skrbi, na brizi Onoga koji svojom vlašću upravlja svima nama. A stric Vili mi je jamčio da ionako moramo nekako izdržati tek “jedno kratko, prijelazno razdoblje”, jer je Nijemcima, razlagao je, savezničko iskrcavanje sada već “konačno zapečatilo sudbinu”.
I s maćehom sam sve do sada izdržao bez ikakvih razlika u mišljenju. No ona je, obratno od mene, prisiljena na ljenčarenje; naime, naloženo joj je zatvaranje radnje, zato što se trgovinom ne smiju baviti oni koji nisu čiste krvi. Uostalom, i očeve su karte koje je stavio na gospodina Sütőa očito sretne. Naime, on svakoga tjedna vjerno donosi ono što pripada maćehi od prihoda skladišta koja su sada u njegovim rukama, baš onako kako se mome ocu zavjetovao. I zadnji je put bio točan pa je, koliko sam vidio, na naš stol izbrojio vrlo pristojan iznos. Maćehi je poljubio ruku, a i za mene je imao nekoliko prijateljskih riječi. Raspitivao se do u tančine, kao i uvijek, kako je “gospodinu šefu”. Bio je na odlasku, opraštao se, kada se nečega sjetio. Iz torbe sa spisima izvukao je neki paket. Lice mu je bilo pomalo smeteno. - Nadam se, milostiva gospođo, tako je rekao, da će dobro doći u kući. U paketu je bila mast, šećer i tome slično. Sumnjao sam da ih je donio s crnoga tržišta. Valjda je pročitao uredbu kako se odsada osobe židovske rase u pogledu hrane moraju zadovoljiti i s manjim porcijama. Maćeha se isprva pokušavala ustručavati, no gospodin Sütő je bio vrlo uporan, i naposljetku, posve prirodno, taj mu iskaz pažnje ni ona nije mogla zamjeriti. Kada smo ostali sami pitala je i mene je
li pravilno postupila time što je prihvatila paket. Po meni, postupila je ispravno, jer nije ni trebala odbijanjem povrijediti gospodina Sütőa; konačno, on nam samo želi dobro. I ona je mislila isto, a još je rekla kako misli da bi njezino postupanje odobrio i otac. Doista, ni sam ne vjerujem da bi bilo drukčije. Uostalom, ona te stvari obično bolje zna nego ja.
Majci odlazim u posjet dva puta tjedno, tijekom njoj pripadajućih popodneva, kao i obično. S njom već imam više brige. Kako je otac bio unaprijed prorekao, ona se doista nikako nije u stanju pomiriti s time da mi je mjesto uz maćehu. Govori mi da “pripadam” njoj, svojoj rođenoj majci. Međutim, koliko ja znam, sud me dodijelio ocu, pa su slijedom toga valjda mjerodavne jedino njegove odluke. Tome usprkos, majka me i prošle nedjelje propitkivala gdje bih želio živjeti, jer po njoj, bitna je jedino moja želja. Kao i to, volim li je uopće. Kako je ne bih volio!, rekao sam joj. Na to mi je majka objasnila da se ljubav iskazuje upravo time koliko smo “nekome privrženi”, međutim, barem koliko ona vidi, ja sam ipak privržen samo maćehi. Nastojao sam joj objasniti da su njezini pogledi pogrešni, jer ja nisam maćehi privržen samo svojom voljom, nego je o meni takvu odluku, što i ona vrlo dobro zna, donio moj otac. Na to je ona odgovorila da se tu radi samo o meni, riječ je o mojoj sudbini, a odluke ću morati donijeti sam. Nadalje, da ljubav “dokazuju djela, a ne riječi”. Vraćao bih se od nje poprilično bremenit brigama; doista, ne bih si mogao dopustiti da o meni povjeruje kako je ne volim, no s druge strane nisam držao posve ozbiljnim ni ono što je rekla o važnosti mojih htijenja, a ni ono da o svojim stvarima moram sam odlučivati. Naposljetku, ipak su to samo njihove rasprave. Presuđivati o tim pitanjima za mene bi bilo neprilično. Napokon, ne bih smio oca pokrasti baš sada kada je jadnik na prisilnome radu. U tramvaj sam ušao s priličnom nelagodom u duši; mučilo me što unatoč jasnoj privrženosti majci, naravno, ni danas nisam mogao za nju učiniti baš ništa.
Možda su upravo ti neveseli osjećaji bili razlogom što se nisam jako žurio oprostiti se s njom. Čak je već ona počela inzistirati na tome da će biti kasno s obzirom na činjenicu da je pokazivanje na ulici onima sa žutom zvijezdom dopušteno samo do osam sati navečer. A ja sam joj objašnjavao da u posjedu iskaznice više nisam neophodno dužan toliko se strahovito strogo držati svih pojedinačnih propisa.
U tramvaj sam se, unatoč svemu, ipak penjao sukladno propisima, na posljednji peron posljednje prikolice. Bilo je gotovo osam sati kada sam stigao kući; premda je ljetna večer još bila svijetla, na nekim su prozorima već
počinjali zatvarati crne ili plave kapke. I maćeha je već bila nestrpljiva, no više iz navike jer, naposljetku, imao sam tu iskaznica uza se. Večer smo, kao i obično, proveli kod Fleischmannovih. Dvojica su staraca dobro; i dalje se mnogo i neprestano prepiru, no obojica su jednoglasno odobravala nužnost mojega odlaska na posao, dakako i oni, razumije se, najviše zbog iskaznice. Od tolike su se gorljivosti nakratko malo i zakačili. Maćeha i ja nismo baš poznavali csepelski kraj, pa smo njih pitali za put. Stari je Fleischmann preporučivao prigradsku lokalnu željeznicu, dok je gospodin Steiner bio za autobus, jer, objašnjavao je, on staje i neposredno uz rafineriju, dok se od tramvajske stanice još mora pješačiti, što se poslije pokazalo i posve točnim. Međutim, tada još to nismo znali, pa se gospodin Fleischmann jako uzrujavao:
- Baš uvijek vi morate biti u pravu, jamrao je. Na kraju su se morale umiješati i dvije debele supruge. Annamária i ja smo im se često slatko smijali.
S njom sam se iznenada našao u nekom osobitom odnosu. Događaj se zbio prekjučer, u petak, za vrijeme noćne zračne uzbune u skloništu, točnije u jednome od njegovih bočnih, polumračnih podrumskih hodnika. Prvotna mi je namjera bila pokazati joj kako je otuda daleko zanimljivije promatrati ono što se zbiva napolju. Međutim, kada smo nakon minute čuli pad bombe u našu neposrednu blizinu, ona se počela tresti čitavim tijelom. Dobro sam to osjećao, jer se od straha čvrsto stisnula uz mene, rukama mi grlila vrat, a lice joj se žarilo u moje rame. I što je bilo poslije? Sjećam se samo da sam joj pokušavao pronaći usne. U meni je ostao maglovit doživljaj mlačnoga, mokrog i ponešto ljepljiva dodira. A i neka vrsta radosnoga čuđenja; pa ipak je to bio moj prvi poljubac s djevojkom, a na njega zapravo u tom trenu nisam ni računao.
Jučer se na stubištu ispostavilo kako je zapravo i ona bila silno iznenađena. Mislila je da je razlog svemu ta nesretna bomba. Načelno, imala je pravo. Zatim smo se opet poljubili i tada sam od nje naučio kako se taj doživljaj može pretvoriti u trajnu uspomenu ukoliko pri svemu tome i naši jezici odigraju stanovitu ulogu.
I večeras sam bio s njom u drugoj sobi radi razgledavanja Fleischmannovih ukrasnih ribica. Naime, te smo ribice znali i inače često promatrati. Sada nismo dolazili samo radi njih, naravno. Upotrebljavali smo i jezike. Ipak smo se brzo vratili, jer se Annamária pribojavala kako če joj ujak i ujna nešto nanjušiti. Poslije sam u razgovoru s njom saznao još neke zanimljivosti iz njezinih razmišljanja o meni: rekla mi je da nikada nije ni pomišljala da ću joj “jednom značiti i nešto više” od uobičajenoga “dobrog prijatelja”. Kada me upoznala, držala me za nekakva nedoraslog momka.
Poslije me, priznala je, pažljivije promatrala, a u njoj se rodila i neka vrsta razumijevanja prema meni; valjda, mislila je, zbog sličnosti usuda koji nas je zadesio s roditeljima. A zatim je iz nekih mojih povremenih opaski zaključila da o nekim pitanjima slično razmišljamo. Tada, međutim, još nije slutila ništa više. Zamislila se kratko i rekla da je sve ovo čudno, pa dodala: - Izgleda da se to baš tako moralo dogoditi. Lice joj je poprimilo čudnovat, gotovo strog izraz, nisam se protivio njezinu mišljenju, premda sam se više slagao s onim što je jučer rekla, da je bomba bila razlogom svemu. Međutim, ništa ne mogu znati s pouzdanjem, a uočio sam kako joj je tako puno draže. Zatim smo se brzo oprostili, jer sutra moram ići na posao, a kada sam joj pružio ruku, ona je noktom uzrokovala oštru bol u mojoj šaci. Razumio sam je, ciljala je na našu zajedničku tajnu, a lice kao da joj je govorilo: “Sve je u redu”.
Međutim, sutradan se ponijela prilično čudno. Dakle, poslije podne smo, nakon što sam se vratio kući, najprije se umio, pa promijenio košulju i cipele, a zatim vlažnim češljem doveo kosu u red, bili kod sestara. Prema svojemu ranijem planu Annamária je, naime, već prije kod njih obavila moje predstavljanje. I njihova me mama ljubazno primila. (Tata je na prisilnome radu.) Stan im je, reklo bi se, poštovanja vrijedan: s balkonom, sagovima, nekoliko većih i s jednom zasebnom, manjom sobom za dvije djevojke. Opremljena je glasovirom, bezbrojem lutaka i ostalim stvarima po djevojačkome ukusu. Većinom kartamo, no za to starija sestra danas nije imala volje. Prvo je htjela s nama porazgovarati o jednoj svojoj brizi, o pitanju koje ju u posljednje doba naročito zaokuplja: naime, žuta joj zvijezda uzrokuje neku vrstu naročite potrebe za mozganjem. Zapravo, nastalih je promjena postala svjesna iz “pogleda ljudi”, jer nalazi da su se ljudi prema njoj promijenili, te iz njihova pogleda iščitava kako je “mrze”. I danas je prijepodne, dok je po majčinu nalogu bila u kupnji, zamijetila baš to. Ali ja mislim da su njezina opažanja ponešto pretjerana. Moja iskustva, u najmanju ruku, nisu posve ista. Primjerice, i na mojemu se radnom mjestu nađu zidarski majstori za koje svi znaju da ne trpe Zidove. Međutim, s nama su se, dečkima, i oni već posve sprijateljili. Što još u osnovi, razumije se, ništa ne mijenja glede njihovih stavova. Zatim, pao mi je na pamet pekarov primjer i nastojao sam rastumačiti djevojci kako oni ne preziru baš nju, odnosno ne nju kao pojedinačnu osobu, pa napokon niti je poznaju, već samo načelo, činjenicu da je “Židovka”. Tada je izjavila, da je baš maloprije o tome dugo razmišljala; naime, niti ona u biti ne zna posve točno što ta činjenica znači. Annamária joj je pokušala utuviti da, baš naprotiv, svi znaju da je “ono nešto” naprosto jedna religija. Međutim, nju nije zanimalo to, nego sam “smisao”. - Pa, napokon, čovjek mora znati zašto ga
mrze, smatrala je. Povjerila nam je da isprva od svega toga nije razumjela ništa i strahovito ju je boljelo što je odjednom postala predmetom prijezira “naprosto zato što je Židovka”, jer tek je tada prvi puta osjetila, rekla je, da je nešto izdvaja od ljudi te da ona u odnosu na njih pripada negdje drugdje. Počela je razmišljati; predmet je nastojala svladati iz knjiga ili kroz razgovore, i tako je spoznala da upravo to mrze kod nje. Smatrala je, naime, “da smo mi Židovi drukčiji od drugih”, da je ta razlika bitna, a da ljudi upravo zbog nje mrze Židove. Spomenula je koliko joj je neobično živjeti “u spoznaji o različitosti” i kako je zbog toga katkada na neki način ponosna, a ponekad osjeća neku vrstu srama. Željela je znati kako mi stojimo s našom različitošću, a pitala je i jesmo li na nju ponosni ili je se možda ipak više sramimo. Njezina mlađa sestra i Annamária nisu baš znale odgovoriti. Do sada nisam ni ja vidio previše razloga za takve osjećaje. Uostalom, o tim stanovitim razlikama čovjek niti ne odlučuje posve sam, pa naposljetku, koliko ja znam, i žuta je zvijezda zato postala potrebnom. No, ona je bila tvrdoglava: da razlike “nosimo u sebi”. A po mojemu sudu: sada je ipak bitnije ono što nosimo izvana. Dugo smo o tome raspravljali, ni sam ne znam zašto, jer iskreno rečeno, nisam posve jasno shvaćao važnost tog pitanja. No u njezinu je misaonom tijeku bilo nečega što me nerviralo; po meni je sve to, naime, daleko jednostavnije. A uz to, prirodno, želio sam biti pobjednikom u raspravi. Katkada kao da je i Annamária nakanila nešto reći; no nije joj se pružila nijedna prilika, budući da se nas dvoje više nismo obazirali na nju.
Naposljetku sam joj naveo i primjer. Prigodice sam, tek radi razbibrige, već razmišljao o tome, pa mi je tako i palo na pamet. A nedavno sam i čitao neku knjigu, neku vrstu romana u kojoj su prosjak i kraljević, ako zanemarimo tu razliku među njima, u licu i po stasu do neraspoznatljivosti nalikovali jedan drugome, pa su iz puke znatiželje njih dvojica zamijenili svoje sudbine, da bi na kraju prosjak postao pravim pravcatim kraljevićem, a kraljević istinskim prosjakom. Rekao sam djevojci neka u mislima pokuša te stvari primijeniti i na sebe. Naravno, sve nije posve ostvarivo, no neka primijeni samo onoliko koliko je moguće. Recimo da se njezin slučaj počeo događati još u doba kada je ona bila još sasvim maleno dijete, kada čovjek još ne zna ni govoriti ni sjećati se, i, posve je svejedno kako, no pretpostavimo da se upravo tako zbilo da su je nekako zamijenili ili se ona sama sasvim slučajno zamijenila s djetetom neke druge obitelji kojoj su papiri u pitanju rasne pripadnosti besprijekorni. Dakle, sada bi se u toj zamišljenoj situaciji neka druga djevojka osjećala diskriminiranom te bi, dakako, nosila i žutu zvijezdu, a dotle bi ona, slijedom podataka, samu sebe vidjela istom onakvom kakvom bi je vidjeli i drugi, a o
svim tim razlikama ništa joj ne bi padalo na pamet, niti bi išta o njima i znala. Činilo mi se da ju je stvar prilično kosnula. Isprva je samo zašutjela, i vrlo polako, no s toliko mekoće da sam je počeo osjećati, usne su joj se razdvojile kao da želi nešto reći. Ali ipak nije, već se dogodila neka druga, puno čudnovatija stvar: iznenada je zaplakala. Lice je skrila u unutarnji nagib lakta koji je ležao na stolu, a ramena su joj se u sitnim drhtajima neprestance tresla. Neizmjerno sam se iznenadio, zato što mi to nije bio cilj, a i prizor me pomalo zbrkao. Nastojao sam se nagnuti iznad nje, dotaknuti joj kosu, rame, lagano i ruku, moleći je neka ne plače. No ona je ogorčeno, prepuklim glasom viknula nešto kao: da ukoliko naš značaj nema nikakvoga udjela u tome, onda je sve to samo obična slučajnost, i kada bi ona mogla biti čak i netko drugi a ne ona koja je prisiljena biti, onda sve to “nema smisla” i da je to pomisao koja se po njezinu mišljenju “ne može ni podnijeti”. Zbunio sam se, uostalom bio sam kriv, no nisam mogao znati da joj ta misao može biti toliko važna. Bilo mi je na jeziku da joj kažem neka ne brine više o tome, zato što u mojim očima to nema ama baš nikakva značenja, ja je zbog njezine rasne pripadnosti neću prezirati, no odmah sam znao da bi to, kada bih takvo što rekao, bilo smiješno, pa radije nisam rekao ništa. Unatoč tome, smetalo me što joj to nisam mogao reći, jer sam u tom trenutku posve neovisno o vlastitome položaju, da ne kažem čak i posve slobodno, baš tako osjećao. Premda je moguće da bih možda u nekoj drugoj prigodi imao neko drukčije mišljenje. Ne znam. A uvidio sam da nisam u prilici to niti iskušati. Ipak sam bio donekle smeten. Ne znam posve točno iz kojega razloga, međutim, prvi put mi se dogodilo da osjećam nešto što je, vjerujem, stvarno pomalo nalik sramu.
Da su Annamáriju ti moji osjećaji mogli povrijediti razaznao sam tek na stubištu; naime, tada se počela čudno ponašati. Oslovio sam je, a ona nije ni odgovorila. Pokušao sam je primiti za nadlakticu, no ona mi se istrgnula iz ruke i ostavila me samoga na stubama.
Sljedećega sam je popodneva uzalud iščekivao. Tako ni ja nisam mogao kod sestara, jer smo dosad uvijek išli zajedno, a one bi se vjerojatno i raspitivale. A i inače, sve sam više postajao svjestan onoga što mi je ta djevojka rekla u nedjelju.
Navečer se ipak pojavila kod Fleischmannovih. Isprva se sa mnom vrlo odmjereno upuštala u razgovor, no lice joj je postalo nešto krotkije kada je pripomenula kako se nada da smo ja i sestre proveli ugodno popodne. A ja joj rekoh da nisam bio gore. Bila je znatiželjna zašto nisam, a ja sam joj odgovorio, što je bila uostalom i istina, da bez nje nisam ni želio ići, i činilo mi se da joj se
taj odgovor valjda dopao. Nakon nekoga vremena pokazala je naklonosti i za zajedničko razgledavanje ribica, a odande smo se vratili posve pomireni. Poslije, tijekom večeri, cijelu je stvar spomenula samo jedan jedini put: - To je bila naša prva svađa, rekla je.

3.




Sutradan mi se dogodio pomalo čudan slučaj. Ujutro sam ustao na vrijeme i, kao i obično, krenuo na posao. Nazirao se topao dan, autobus je bio krcat putnicima. Već smo prošli kuće predgrađa, prešli smo i kratak, goli most prema otoku Csepel, a otud komad puta vodi kroz otvoreni krajolik, kroz poljane; s lijeva je neka pljosnata građevina nalik hangaru, a s desna raštrkani vrtlarski staklenici. I baš se tu dogodi da autobus naglo zakoči, potom su izvana dopirale krhotine nekakva zapovjednoga glasa, a prema onome što su poslije kondukter i ostali putnici do mene predavali, rečeno je da ako je među putnicima autobusa netko tko je Židov, neka siđe. No, mislio sam, valjda temeljem isprava žele opet provjeravati valjanost prolaza.
I doista, na cesti se zatekoh oči u oči s policajcem. Bez ijedne riječi odmah sam mu pružio svoju iskaznicu. Međutim, on je kratkim pokretom ruke najprije otpustio autobus. Povjerovao sam da ne razumije sasvim dobro kakva je moja propusnica, i već sam mu se spremao objasniti da, kao što može vidjeti, pripadam sastavu vojne tvornice i stoga, razumije se, nemam vremena za gubljenje. Međutim, odjednom se cesta oko mene napučila glasovima i momcima, mojim drugovima iz Schella. Izmiljeli su iz zaklona nasipa. Ispostavilo se da ih je policajac zadržao s prijašnjih autobusnih linija pa ih je prilično nasmijavalo što sam stigao i ja. I policajac se malčice nasmiješio, kao netko tko doduše izdaleka, no donekle ipak sudjeluje u našoj veseloj zgodi; odmah sam vidio da nam on ništa ne zamjera, a, posve prirodno, nije ni mogao. Pitao sam dečke, pa što je sve to, međutim, ni oni zasad nisu znali.
Policajac je zadržavao i sve druge autobuse koji su nailazili iz pravca grada, i to tako da bi na stanovitoj udaljenosti iznenada stao pred njih i rukom zamahnuo uvis. U međuvremenu bi nas i ostale oko sebe poslao iza nasipa. Zatim bi se svaki put ponavljao isti prizor: prvotno iznenađenje novopristiglih
dečki, koje bi se poslije prometnulo u smijeh. Policajac se doimao zadovoljnim. Tako je prošlo otprilike četvrt sata. Bilo je čisto ljetno jutro, a sunce je na obronku nasipa, što smo mogli i osjetiti kada smo se na nj zavalili, već zagrijavalo travu. A iz daljine, iz plavičastih para, jasno su se razabirali rafinerijski debeli spremnici. Iza njih tvornički dimnjaci, a još dalje, ponešto nejasnije, šiljasta crta tornja neke crkve. Iz autobusa su jedan za drugim silazili dečki, pojedinačno ili u skupinama. Stigao je i jedan vrlo omiljen, prilično živahan, pjegav mladić kose ošišane poput crnoga trnja, kojega su svi zvali Kožnim galanteristom, i to zbog toga što je on za razliku od ostalih koji su dolazili iz različitih škola izabrao baš taj zanat. Zatim je došao i Dečko koji je pušio, onaj kojega nikada ne vidite bez cigarete. Istina, većinom i drugi puše, a kako ne bih zaostajao za njima, i ja sam se okušao; međutim, primijetio sam da se on toj navadi predavao na posve drugačiji način, gotovo s pravom, usijanom strašću. I oči su mu bile isto tako čudne, nekako grozničava izraza. Šutljiviji, gotovo jedva pristupačne naravi, među dečkima baš i nije bio osobito obljubljen. No ipak sam ga jednom upitao koje dobro nalazi u tolikome dimljenju. Na što je on dao vrlo kratak odgovor: - Jeftinije je od hrane. Donekle me zaprepastio, zato što taj razlog zasad nisam ni pretpostavljao. No još me više iznenadio izraz njegova pogleda kada je opazio moju zbunjenost, ta svojevrsna podrugljivost koja je na stanovit način čak i osuđujuća; bilo mi je neugodno, pa ga više nisam ni propitkivao. Uostalom, postupno sam počeo sve više razumijevati onaj stanovit oprez koji su ostali iskazivali prema njemu. Idućega novopridošlicu pozdravljali smo znatno razuzdanije, s urlikom, jer on bijaše svima bliži drugar, naprosto Kicoš, osvajač za sve. Nadjenuli su mu pogodno ime, jer mu je kosa bila tamna i sjajna, oči velike i sive, zapravo je cijelo njegovo biće zračilo nečim vrijednim ljubavi; tek sam poslije čuo da ta riječ ima još i neko drugo značenje, a bila mu je dodijeljena naprosto zato što se u svojem pravom domaćem okruženju navodno vrlo spretno vrtio oko djevojaka. Neki je autobus dovezao i Rozija; on se ustvari preziva Rózenfeld, međutim, svi mu tako skraćuju ime. Iz nekoga razloga među dečkima uživa osobit ugled, jer se u pitanjima koja se općenito tiču svih nas najčešće ravnamo prema njegovu mišljenju, a i kod palira upravo on zastupa naše interese. Koliko sam čuo, upravo završava trgovačku školu. Njegovo razborito no ponešto preizduženo lice, plava i valovita kosa, kao i vodenastoplave oči pomalo ukočena pogleda podsjećaju na stare slike iz muzeja koje su izložene uz naslove poput “Infant s hrtom” ili slično. Stigao je i Moskovics, dečko sitnijega rasta, s daleko nepravilnijim, mogao bih reći čak i poprilično ružnijim licem; uz to na širokom i prćastom nosu, kao i moja baka, nosi gotovo mikroskopu slične
debele naočale; i tako dalje, došli su svi. Općenito su svi bili istoga mišljenja, a i moje je gledište bilo gotovo identično, da je naš slučaj, uzevši u cjelini, ipak podosta neuobičajen; to bi mogla biti valjda ipak samo neka zabuna ili nešto tome slično. Napokon se na poticaj nekih dečki Rozi raspitao kod policajca: Hoćemo li možda imati nekih problema zbog kašnjenja na posao i, zapravo, kada nas namjerava propustiti, kako bismo krenuli svojim poslom. Policajac se zbog pitanja nije ni mrvicu ljutio, međutim, njegov je odgovor bio da to ne ovisi o njemu i o njegovoj odluci. Ispostavilo se da ni on ne zna mnogo više od nas; spominjao je neke “daljnje zapovijedi” koje će zamijeniti prijašnje, one po kojima mi, ali i on, za sada tu čekamo. Uglavnom, takva su bila njegova tumačenja. Sve to, iako ne sasvim jasno, zvučalo je, smatrali smo mi dečki, prihvatljivo. Uostalom, bili smo dužni prema policajcu iskazivati neupitnu poslušnost. A razumije se, sve nam se činilo lakšim jer smo imali one iskaznice, a bili smo i svjesni vrijednosti posjedovanja žiga Zapovjedništva za vojnu proizvodnju, pa stoga nitko nije ni vidio osobita razloga da se policajac uzima ozbiljnije. A on je zaključio, dalo se to razabrati iz njegovih riječi, da se suočava “s razboritim momcima” te se nada, dodao je, da će i dalje moći računati na njihovu “discipliniranost”. Sviđali smo mu se, koliko mi se činilo. I policajac je bio naizgled simpatičan: rastom niži, ni star ni mlad, lica pocrnjeloga na suncu, jasnih i svijetlih očiju. Neke su me njegove riječi navodile na pomisao o provincijskome podrijetlu.
Bilo je već sedam sati, kada i u rafineriji počinje radno vrijeme. Autobusi više nisu dovozili nove dečke, i tada nas je policajac pitao nedostaje li još netko. Rozi nas je prebrojio i javio mu: svi smo tu. U to je policajac prozborio da možda nije ni najbolje čekati tu uz rub ceste. Doimao se jako zabrinutim i nekako mi se činilo da zapravo ni on nije bio ništa pripremljeniji za nas, kao što ni mi nismo bili za njega. - Pa što da sada radim s vama? pitao se; međutim, mi mu u tome više nismo mogli biti od pomoći. Okupili smo se oko njega posve neopterećeno, kikoćući, u vlas isto kao što se na izletima opkoljava učitelj; a on je stajao usred naše skupine, zamišljena lica, neprestano gladeći bradu. - Hajdemo u mitnicu, predložio je konačno.
Pratili smo ga do jedne pomalo trošne, samostojeće prizemnice tik uz cestu; bila je to “Mitnica”, kako je obznanjivao posve pohaban natpis. Policajac je odnekuda izvukao velik kolut sa svežnjem ključeva, pa je među bezbroj zvonkih komada napokon pronašao i onaj koji je išao u bravu. Unutra je bila prostrana, ugodno prohladna, premda donekle ogoljela prostorija namještena s nekoliko klupica i dugim trošnim stolom. Policajac je otključao i neku daleko
manju, uredu sličnu prostoriju. Koliko sam mogao vidjeti kroz usko odškrinuta vrata, unutra su bili i tepih, i pisaći stol, a na njemu i telefon. Čuli smo policajca kako telefonira, vrlo kratko, premda baš nismo mogli razabrati njegove riječi. Vjerujem, kako je nastojao požuriti tu zapovijed, jer je, kada je izašao, pritom za sobom marno zaključavajući vrata, rekao: - Ništa. Uzalud je, i dalje se čeka. Hrabrio nas je neka se samo udobno smjestimo. Zatim nas je pitao, znamo li neku društvenu igru. Jedan je dečko, ako se dobro sjećam Kožni galanterist, predložio neka krenu “vruće rukavice”. Međutim, one baš policajcu i nisu bile po volji; rekao je kako bi se od nas, od “toliko razborite djece”, dalo ipak više očekivati. Neko se vrijeme šalio s nama, no unatoč tome, čitavo sam vrijeme imao dojam kako se strašno trudi da nas nekako zabavi, valjda zato da nam ne ostane vremena za nediscipliniranosti, što je spominjao još tamo uz rub ceste; međutim, pokazao se prilično neupućenim u takve stvari. Uskoro nas je ostavio same, nakon što nam je pripomenuo da mora krenuti za svojim poslom. Tada je otišao; čuli smo kako zaključava vrata s vanjske strane.
O daljnjim zbivanjima ne bih baš mogao izvijestiti. Činilo se da ćemo se dugo načekati tih zapovijedi. No s naše strane tu stvar nismo ni mrvicu smatrali osobito žurnom jer, uostalom, nismo gubili vrijeme. Svi smo se složili u tome da je ovdje u hladovini daleko ugodnije nego se preznojavati na poslu. U rafineriji se ni ne nađe baš previše zaklona od sunca. Rozi je tamo postigao kod palira da smijemo skinuti košulje. Istina, to se nije previše slagalo sa slovom propisa, jer se na taj način nije vidjela naša žuta zvijezda; međutim, palir nam je to bio odobrio, iz čovječnosti. Jedino je Moskovicseva koža bjeličasta poput papira trpjela ponešto zbog toga pa su mu leđa začas pocrvenjela poput raka, a mi smo se poslije jako smijali dugim trgancima koje je ljuštio.
Smjestili smo se, dakle, na klupe ili tek tako, na goloj zemlji mitnice; međutim, teže bih mogao prepričati kako smo provodili vrijeme. U svakom slučaju ispričano je bezbroj pošalica; vremenom su izronile i cigarete, ali i zamotuljci s užinom. Sjetili smo se i palira koji se tamo vjerojatno jako iščuđavao što se nismo pojavili na poslu. Odnekud su se pojavili i potkivački čavli neophodni za igru “bik”. Nju sam naučio tu, u krugu ovih mladića: jedan se čavao baci uvis, a dobiva onaj tko dohvati najviše čavala u trenutku dok hvata onaj koji se vraća zrakom. Kicoš je svojim uskim i dugim prstima dobivao u svakom krugu igre. Rozi nas je naučio i jednu pjesmu koju smo onda više puta otpjevali. Zanimljiva je zbog toga što se s lakoćom prevodi čak na tri jezika: riječi su uvijek iste, no dodajemo li im nastavak -es onda zvuči njemački, ako je dodatak -io, onda je kao talijanski, a sa -taki je poput japanskoga. Naravno, to su
samo bedastoće, međutim mene su ipak zabavljale.
Zatim sam počeo promatrati i odrasle, jednoga po jednoga. I njih je policajac hvatao s autobusa, na isti način kao i nas. Kako sam shvatio, dok nije bio s nama, on je na cesti obavljao iste zanimacije kao i jutros. Polako ih se skupilo nekih sedam ili osam. Ustvari, svi sami muškarci. No, uočio sam da su oni policajcu doista zadavali posla; ništa nisu razumijevali, vrtjeli su glavom, stalno nešto objašnjavali, pokazivali svoje isprave, zanovijetali mu pitanjima. I nas su propitkivali: tko smo, što smo? Ipak su se većinom zadržavali među sebi sličnima. Prepustili smo im nekoliko klupa; međutim, oni su ili kunjali na njima ili se vrtjeli oko njih. Mnogo su pričali, no ja nisam obraćao previše pozornosti. Ponajprije su pokušavali otkriti koji je razlog policajčeva postupka te koje posljedice može uzrokovati taj događaj; o tome su, kako sam čuo, imali otprilike onoliko mišljenja koliko ih je bilo. Općenito je to, činilo mi se, ovisilo o tome kakvim su ispravama bili oboružani; jer, koliko sam mogao razabrati, svi su, dakako, imali neki papir koji je omogućavao pravo kretanja po Csepelu, nekima iz osobnih razloga, a drugima, kao uostalom i nama, sa svrhom od općega interesa.
Ipak sam i među njima zapamtio nekoliko zanimljivih pojava. Tako sam, primjerice, zapazio da jedan od njih nije sudjelovao u konverzaciji; umjesto toga cijelo je vrijeme čitao neku knjigu koja se, čini se, otprije zatekla kod njega. Bio je dosta visok, mršav čovjek u žutoj vjetrovki, s usnama oštrih crta između dubokih utora od bora; ona su davala mrzovoljan izraz njegovu neobrijanu licu. Odabrao je mjesto na kraju jedne od klupa, pored prozora, prekriženih nogu, napola okrenutih leđa prema ostalima; valjda je to bilo razlogom da me podsjećao na vrlo iskusnoga putnika iz željezničkih odjeljaka kojemu bi bila beskorisna svaka riječ, ili pitanje, ili bilo kakav znak upoznavanja uobičajen među suputnicima, a iščekivanje cilja putovanja podnosio je s dosadom i ravnodušnošću; barem je u meni budio takav dojam.
Odmah sam po njegovu dolasku, negdje oko polovice prijepodneva, zapazio jednoga ponešto starijeg čovjeka ugodne vanjštine, srebrnastih zalizaka i s ćelom na vrhu glave; on je, dok ga je policajac uvodio, dobrano negodovao. “Ima li tu telefona”, pitao je, i “može li se koristiti njime?” Policajac mu je dao do znanja da vrlo žali, no “aparat je namijenjen isključivo u službene svrhe”; tada je zašutio uz ljutit trzaj lica. Poslije sam iz škrtih odgovora koje je davao na raspitivanja ostalih saznao kako i on, poput nas, pripada nekome od csepelskih zavoda, a o sebi je govorio kao o “stručnjaku”, što nije podrobnije objašnjavao. Inače, djelovao je vrlo samouvjereno, a koliko sam vidio, njegova
su se gledišta većinom ili u cjelini slagala s našima; no, za razliku od nas, njega je zadržavanje očigledno vrijeđalo. Također sam opazio kako je policajca stalno spominjao s omalovažavanjem, dapače s osjetnim podcjenjivanjem. Po njemu je policajac valjda imao “neke očito vrlo općenite zapovijedi”, koje je vjerojatno “prerevno izvršavao”. Međutim, bio je mišljenja kako će u toj stvari naposljetku uredovati oni “koji za to imaju ovlasti”, a što će se, dodavao je usrdno se nadajući, dogoditi vrlo brzo. Poslije više nisam čuo njegov glas, pa sam i zaboravio na njega. Tek je negdje poslijepodne ponovno skrenuo pozornost na sebe, no tada sam već i sam bio prilično umoran, pa sam samo izdaleka opažao kolika je njegova nestrpljivost: sjedao je pa ustajao, ruke je križao čas na leđima, čas na prsima, ili bi pak pogledavao na sat.
Zatekao se tamo i neki čudan čovječuljak s karakterističnim nosom i s velikom naprtnjačom, odjeven u nešto što zovu “golferskim hlačama”, a imao je i divovske bakandže; na njemu je čak i žuta zvijezda djelovala većom od uobičajene. A on je već bio daleko zabrinutiji. Svakome se naglašeno žalio na svoju “zlu sreću”. Njegov sam slučaj uglavnom i zapamtio: bila je to posve jednostavna priča, a i ponavljao ju je više puta. Morao je otići u posjet “teško bolesnoj” majci u mjesto Csepel, prepričavao je. Od nadležnih je vlasti isposlovao posebnu dozvolu koja je eto tu kod njega, pokazivao nam je. Dozvola je glasila na današnji dan, zaključno s dva sata poslijepodne. Međutim, nešto mu je iskrsnulo, kako je rekao, stvar koju je nazivao “neodgodivom”, glede “poslovanja tvrtke”, dodao je. A u onome je uredu bilo jako mnogo ljudi pa se načekao dok je došao na red. Činilo mu se, kako je rekao, da je već i samo putovanje ugroženo. Ipak se žurno ukrcao na tramvaj kako bi prema prvotnome planu stigao do polazne autobusne postaje. Međutim, na putu je usporedio trajanje puta tamo i natrag s dopuštenim vremenom i izračunao kako bi ipak bilo riskantno krenuti. A na posljednjoj je tramvajskoj stanici ugledao podnevni autobus koji je još tamo stajao. I tada pomisli, kako nas je izvijestio: - Pa koliko se gnjavimo zbog toga komadićka papira!... A, dodao je, i sirota me mamica iščekuje. Spominjao je koliko im briga, njemu i njegovoj ženi, zadaje starica. Dugo su je molili neka se pokupi i napokon preseli k njima u grad. No, majka se stalno ustručavala, sve dok nije postalo već prekasno. Žustro je vrtio glavom smatrajući da starica jedino radi kuće tjera svoje “po svaku cijenu”. - Premda u njoj nema čak ni komfora, primijetio je. No ipak je, nastavio je, mora razumjeti, pa majka mu je. A jadna, dodao je, sad je već i stara i bolesna. I “osjećao je kako si možda nikada ne bi mogao oprostiti”, rekao je, kada bi propustio ovu jednu jedinu priliku. Pa se tako ipak popeo u autobus. Tu je zašutio na tren. Digao je, a zatim polako ponovno spustio ruku, s nevjericom; na čelu mu se javljala neka crta pitanja: pomalo je nalikovao tužnome glodavcu uhvaćenom u stupicu. - Što mislite, pitao je poslije ostale, hoće li se iz ove situacije naposljetku možda roditi neke neugodnosti po mene? I hoće li se uzeti u obzir da do prekoračenja dopuštena vremena nije došlo njegovom greškom? A što sada misli njegova majka koju je obavijestio o svojem dolasku, kao i njegova žena s dvoje njihove male djece kod kuće, ako se ne stigne vratiti do dva sata? Osobito je, kako sam mogao uočiti iz smjera njegova pogleda, na svoja pitanja očekivao mišljenje ili izjavu “Stručnjaka”, onoga prije spomenutoga gospodina štovanja vrijedne vanjštine. No, koliko sam vidio, taj se na njega nije ni osvrtao: u ruci je držao netom izvađenu cigaretu čijim je krajem lagano udarao po poklopcu tabakere srebrnoga sjaja, ukrašenom reljefnim slovima i ugraviranim crticama. Na njegovu sam licu nazirao izraz uronjen u neku daleku misao; doimao se kao netko tko od svega rečenoga nije čuo ništa. A onaj se drugi stalno i iznova vraćao priči o svojoj zloj sreći, jer da je do zadnje postaje stigao samo pet minuta kasnije, tada više ne bi zatekao taj podnevni autobus; a da ga nije našao na peronu, onaj sljedeći ne bi ni čekao. Slijedom toga - predmnijeva se, dakle, da se sve zapravo odvijalo po crti “petominutnoga zakašnjenja” - on sada “ne bi sjedio ovdje već kod kuće”, tumačio nam je. Stalno, uvijek iznova.
Sjećam se također i čovjeka s licem tuljana: bio je korpulentan, nabijen, nosio je crne brkove i naočale sa zlatnim okvirom i stalno je htio “porazgovarati” s policajcem. Nije mi promaklo da je to nastojao, pokušavao izvesti odvojeno, nešto dalje od ostalih, u nekome kutu ili, po mogućnosti, u blizini vrata. - Gospodine povjereniče, čuo sam katkada njegov suspregnuti, pomalo mukli glas, mogu li razgovarati s Vama? Ili: - Gospodine povjereniče, molio bih Vas... Samo jednu riječ, kada biste dopustili... Policajac ga je na kraju i upitao za čime čezne. A tada se naizgled počeo kolebati. Još je na brzinu i naočalama zabljesnuo u znak nepovjerenja. Unatoč tome što su taj put bili u meni dosta bliskome kutu dvorane, ništa iz toga potmuloga mrmorenja nisam mogao razabrati; djelovao je poput nekoga tko nešto nastoji dokazati. Zatim se na njegovu licu pojavila i neka vrsta povjerljiva, slatkastog osmijeha. Pritom se, isprva malo, a poslije sve više i više, naginjao k policajcu. Sve sam to vrijeme uočavao neku njegovu čudnu gestu koja se stalno javljala. Stvar mi baš nije djelovala posve jasnom: isprva mi se činilo da se zapravo spremao posegnuti za nečim u unutarnjem džepu. Iz stanovitih i vidljivih značaja njegova pokreta bio sam sklon pomisliti kako policajcu želi predočiti neku iznimnu ili rijetko važnu ispravu. Međutim, u pitanju toga što bi se moglo pojaviti, moja su očekivanja bila posve uzaludna, jer pokret ruke nikada nije bio proveden do kraja. Premda ga nikada nije ni prestao ponavljati; prije bi se reklo da je zapinjao s njim ili
zaboravljao na njega, pa ga je onda odjedanput, kako bih rekao, možda na samome vrhuncu, na neki način zamrznuo. Stoga mu je ruka pipkala, letjela uokolo i grebla u predjelu prsa, više izvana, na način golemoga pauka s rijetkim dlakama, a možda čak više kao omanje morsko čudovište koje kao da traži pukotinu kroz koju će umaći ispod kaputa. A on je sve to vrijeme neprestance samo govorio; još se jedanput na njegovu licu pojavio i onaj spomenuti osmijeh.
Sve je to potrajalo nekoliko sekundi, otprilike. Zatim sam uočio kako policajac taj razgovor prekida vrlo hitro, s izrazitom odlučnošću i trenutno, dapače, učinilo mi se kao da se i rasrdio na njega; i stvarno, premda iz svega toga nisam previše razumio, ponašanje je toga čovjeka i meni djelovalo teško objašnjivo, u nekim crtama donekle i sumnjivo.
Ostalih lica i događanja se više ne sjećam posve dobro. Uostalom, kako je vrijeme prolazilo, ta su moja opažanja postajala sve manje oštrima. Mogu još reći samo to da je policajac s nama dečkima ostao i dalje vrlo pažljiv. Međutim, kako sam uočio, s odraslima kao da je bio ipak za nijansu manje srdačan. A do popodneva je i on počeo djelovati umorno. Sve se češće sklanjao u hladovinu kod nas ili u svojoj sobi, više se ne obazirući ni na autobuse u prolazu. Čuo sam kako je s vremena na vrijeme pokušavao i telefonirati, katkada nam je čak javljao i rezultat: - Još uvijek ništa. I to s izrazom lica koji je odavao gotovo sve očitije nezadovoljstvo. Sjećam se još jedne crtice. Dogodilo se još prije, nedugo iza podneva: posjetio ga je jedan njegov sudrug, drugi policajac na biciklu. Koji je prije toga ostavio napolju, naslonivši ga uza zid. Zatim su se pažljivo zaključali u sobi našega policajca. Izišli su nakon dosta vremena. Na vratima su se pri oproštaju dugo, dugo rukovali. Nisu govorili, samo su kimali glavama, a pritom se gledali na način koji sam pamtio iz davnina u očevoj radnji, od trgovaca koji su među sobom prethodno dugo razglabali o teškim vremenima i mlakim poslovnim kretanjima. Premda sam uvidio kako je malo vjerojatno da to vrijedi i za njih, za policajce; unatoč tome njihovo mi je lice u sjećanje prizvao baš taj prizor, istu onu poznatu, pomalo brigama bremenitu bezvoljnost, istu tu usiljenu pomirljivost s nepromjenjivošću predodređenosti stvari u njihovu hodu. No bio sam sve umorniji; a iz ostatka se vremena sjećam samo toga da mi je bilo vruće, da sam se dosađivao i da me pomalo hvatala pospanost.
Općenito uzevši, mogu reći, prošao je i taj dan. Stigla je naposljetku i zapovijed, otprilike oko četiri sata, točno onako kako je policajac obećao. A glasila je: radi predočenja svojih isprava moramo krenuti prema “višemu nadleštvu”, tako nam je prenio policajac, što su pak njemu bili dali do
znanja telefonom i to nakon što smo čuli neke zvukove komešanja, nečega što navodi na promjene; bila je to višekratna, požurujuća zvonjava aparata, potom se čulo kako i on pokušava uspostaviti neku vezu. Zatim su došle na red i neke sitnije pojedinosti koje je obavljao tim putem. Policajac nam je još rekao da mu se čini, premda to još ni njemu nisu posve jasno priopćili, da će tamo biti riječi naprosto o nekoj kratkoj formalnosti, osobito u slučajevima koji su sukladno zakonima u tolikoj mjeri nedvojbeni kakav je, posve očito, i ovaj naš.
Kolona je krenula u organiziranome troredu natrag prema gradu i to, kako sam se tijekom puta uvjerio, istodobno iz svih graničnih punktova s rubnih područja metropole. Jer, nakon što smo prešli most, u pojedinim smo zavojima ili na raskrižjima sretali druge skupine koje su tvorile veći ili manji broj osoba sa žutom zvijezdom praćenih jednim ili dvojicom policajaca, dapače u jednoj su bila čak trojica. Među pratiteljima jedne takve skupine prepoznao sam i onoga policajca s biciklom. Također sam opazio da su se policajci pri susretu pozdravljali nekim osobitim, gotovo poslovnim pozdravom, kao da su unaprijed računali s tim susretima, pa sam tek tada u sebi razjasnio i ona maloprijašnja telefonska službena komuniciranja koja je obavljao naš policajac; pa da, oni su, po svemu sudeći, zapravo usuglašavali vrijeme pokreta. Nakon nekog vremena, otkrih i to, nađoh se usred posve dojmljiva stroja koji su s obje strane, s manjim razmacima, opkoljavali policajci.
Prolazili smo tako, uvijek po kolniku, dosta dugo. Bilo je lijepo i čisto ljetno poslijepodne, a ulice su, kao i uvijek u taj sat, bile prepune šarenoga mnoštva; no sve sam to promatrao više kao kroz koprenu. Ubrzo sam počeo gubiti i orijentacijsku nit; prolazili smo cestama i ulicama koje baš nisam najbolje poznavao. Zatim su mi ulično mnoštvo, koje je sve više raslo, pa promet, a napose ona vrsta otežalosti koja se javlja u okolnostima kada se zatvorena kolona probija, sve više zaokupljali pozornost, pa su me ubrzo i teško umorili. Ono čega se zapravo s cijeloga tog dugačkog puta sjećam bili su znatiželjni, na neki način užurbani i neodlučni pogledi publike s pločnika, upućeni gotovo kradomice (isprva me stvar zabavljala, no vremenom više nisam ni obraćao pretjeranu pažnju), kao i jedan kasniji, ponešto zbrkani trenutak. Upravo smo prolazili nekom vrlo širokom cestom na rubu grada, u nevjerojatnoj vrevi, promet je posvuda oko nas tekao u nečuvenom naguravanju, u nepodnošljivo bučnoj bujici, kada se u jednome trenutku, ne znam kako, u našu kolonu, malo dalje ispred mene, bočno usjekao tramvaj. Bili smo prisiljeni zastati i pričekati da produži svojim putom, i tek tada mi je privukao pozornost iznenadan bljesak komada žute tkanine ispred nas, u oblacima prašine, galame i
isparavanja vozila; bio je to “Putnik”. Bio je dovoljan jedan jedini dug, skokovit korak i on se već izgubio, negdje bočno od nas, u vrtlogu svih tih strojeva i ljudi. Sasvim sam se zapanjio; smatrao sam da se to nikako ne slaže sa slikom njegova ponašanja u zgradi mitnice. No istodobno sam osjetio i nešto drugo, neku vrstu radosnoga iznenađenja zbog jednostavnosti takva pothvata; no moram reći, i to sam dobro vidio, da se nekolicina iz prvih redova odmah bacila za njim. Tada sam se i ja počeo osvrtati, no više, rekao bih, radi igre, zato što nisam nalazio drugoga razloga za iznenadni nestanak, a čini mi se da bih imao čak i dovoljno vremena za to. Međutim, u meni je ipak prevladala potreba držanja do svoje časti. Zatim su se policajci odmah upleli, pa se kolona ponovno spojila.
Još smo neko vrijeme hodali, no odjednom se sve počelo odvijati prilično brzo, iznenada i na pomalo zaprepašćujući način. Negdje smo skrenuli i učinilo mi se da smo stigli, jer put se produžavao između široko raskriljenih strana nekih golemih ulaznih vrata. Tek sam tada primijetio da su umjesto policajaca uz bokove kolone stupili neki drugi ljudi u odorama kakve imaju i vojnici, no sa šarenim perjem zataknutim za kape sa šiltom: bili su to žandari. Vodili su nas dalje, u bespuće među nekim sivim zgradama, sve dublje i dublje, prema bijelim šljunkom posutome, silno prostranom platou koji je pred nama naglo izronio, činilo mi se, poput dvorišta neke kasarne. Odmah sam uočio neki visoki lik zapovjedne vanjštine, koji se iz zgrade preko puta uputio ravno prema nama. Nosio je visoke čizme i uz tijelo pripijenu odoru sa zlatnim zvjezdicama i s kožnim remenom prebačenim ukoso preko prsa. U jednoj sam mu ruci vidio palicu kakva se koristi pri jahanju: njome je neprestance lupkao po sari čizme. Za minutu sam, kada smo već čekali u nepomičnim redovima, razabrao da je on zapravo na svoj način bio lijep čovjek, očvrsnuo stegom, s muževnim crtama koje su pomalo podsjećale na privlačne filmske junake; njegovu su osunčanu tenu dobro pristajali i pomodno oblikovani, tanki, smeđi brčići. Kada se posve približio, mi smo se već na žandarsku zapovijed bili i ukočili. O svemu daljnjem, o događajima koji su uslijedili velikom brzinom, jedan za drugim, ostala su mi samo dva dojma. Bio je to praskav, sajamskom izvikivaču nalik glas tog čovjeka s jahaćom palicom, što me nakon pojave tako profinjene vanjštine prilično iznenadilo, pa možda zbog toga od samih riječi nisam zapamtio gotovo ništa. Razumio sam tek toliko da “istragu”, upotrijebio je baš taj izraz, u našem slučaju namjerava obaviti tek sutra. Zatim se odmah okrenuo žandarima zapovijedajući im glasom koji je ispunio cijelu čistinu, neka dotle “cijelu tu židovsku bandu” odvedu tamo kamo oni po njemu zapravo i spadaju, odnosno u konjušnice, i neka ih izvole tamo preko noći zaključati. Drugi mi je dojam bio onaj glasnim naredbama prošaran nepregledni žamor koji se odmah zatim bio razvio: žandari su naglo živnuli i naloženo odmah započeli urlajući pritom i provoditi, tjerajući nas tamo kamo im je rečeno. Isprva nisam znao kamo bih se djenuo i jedino čega se sjećam bila je čitavo vrijeme prisutna potreba da se smijem. Dijelom zbog čuđenja i zbunjenosti, od osjećaja kao da sam iznenada kapnuo usred kakva budalastoga kazališnog prizora u kojemu ni ne znam baš posve jasno koja je moja uloga, a dijelom i zbog letimične misli koja je zaiskrila mojom maštom: bilo je to lice moje maćehe kada postane svjesna činjenice da me večeras uzalud čekala s večerom.

4.




U vlaku je najviše nedostajala voda. Zalihe su hrane, općenito uzevši, naizgled bile dostatne za dulje vrijeme; međutim, nismo imali što piti, a to je bilo prilično neugodno. Ljudi su u vlaku odmah rekli: prva žeđ brzo prolazi. Malo-pomalo čak i zaboravimo na nju, no ona opet nastupa, a tada više nema načina da se zaboravi, objašnjavali su. Šest ili sedam dana je ono vrijeme, tvrdili su upućeni, u kojemu čovjek, ukoliko je prisiljen, uzevši u obzir sve okolnosti pa i toplije vrijeme, može preživjeti bez vode, sve pod pretpostavkom da je zdrav, da ne gubi previše znoja te da po mogućnosti ne jede meso i začine. Zasad, tješili su nas, još imamo vremena; sve ovisi o tome koliko će put potrajati, dodavali su.
To je i mene istinski zanimalo, a u ciglani nam to još nisu znali reći. Do nas je doprlo nekakvo priopćenje: ukoliko netko za to ima volje, može se javiti za rad u Njemačkoj. Bila je to zamisao koju su ostali dečki, kao i mnogi u ciglani, pa i ja, držali privlačnom. Uostalom, rekli su nam ljudi iz stanovitoga tijela nazvanog “Židovskim savjetom”, prepoznatljivi i po vrpcama na rukavu, ovako ili onako, na lijep način ili prisilno, prije ili poslije, svi će iz ciglane biti internirani u Njemačku, a one koji se dragovoljno jave među prvima čekaju bolja mjesta, dapače, uživat će i stanovite privilegije, pa će primjerice putovati u skupinama po šezdeset u vagonu, dok će se oni koji se uključe naknadno, zbog nedostatka odgovarajućega broja kompozicija, morati naguravati s osamdesetak ljudi. Tada se više doista neće otvarati previše prostora za razmišljanje, tumačili su svima unaokolo, a i sam sam nalazio da je tome tako.
Međutim nisam mogao osporavati ni vjerodostojnost ostalih dokaza, a oni su govorili o prostornim nedostatcima ciglane. Posljedice su se pojavile na području zdravlja kao i u prehrambenim problemima koji su se množili sve više, a o svemu tome bih i ja mogao svjedočiti. Kada smo stigli iz žandarmerije
(mnogi su među odraslima uspjeli utvrditi da se zapravo radilo o “Andrassyjevoj žandarmerijskoj kasarni”), već smo svaki kutak ciglane našli doslovce do vrha pretrpan ljudima. Tada sam polako otkrivao da među njima ima i muškaraca, i žena, i djece svih uzrasta, kao i nevjerojatan broj starijih ljudi obaju spolova. Kamo god se djenuo, spoticao sam se o pokrivače, naprtnjače, putne torbe, zavežljaje i prtljagu svake vrste. Sve to, pa i nebrojene sitne tegobe, srdžba i neugoda koje donosi život u zajednici, a koje očito neizbježno idu s tim, posve prirodno brzo su me umorili. Tome je svakako pridonosilo i ono besposličarenje, taj budalast osjećaj gubljenja vremena, a dakako, i dosada; valjda se zato ni ne sjećam nijednoga pojedinačnog od pet tamo provedenih dana, a iz svih njih zajedno pamtim tek pokoju, sitniju pojedinost. No, bilo mi je svakako olakšavajuće šćo su i dečki bili tamo, što sam bio okružen Rozijem, Kicošem, Kožnim galanteristom, Dečkom koji puši, Moskovicsem i ostalima. Čini mi se da nitko nije nedostajao: naime, i oni su bili posve pošteni. U ciglani više nisam imao osobne dodire sa žandarima, vidio sam ih kako stražare s vanjske strane ograde, tu i tamo pomiješani s policajcima. U ciglani su poslije pričali kako su oni ipak uviđavniji od žandara te da su, sukladno prethodnim nagodbama, odnosno za naknadu u novcu ili za bilo koju drugu vrijednu stvar, skloni i čovječnim postupcima. Ljudi su im davali, tako sam čuo, brojna zaduženja, kao što su isporuke pisama i poruka; dapače, tvrdili su neki, uz njihovu se pomoć otvarala i pokoja, uistinu doista rijetka, no ipak, mogućnost bijega, premda su one bile stvarno rijetke i opasne, dodavali su. Međutim, nisam bio u stanju o tome saznati ništa pouzdanije. Tada sam se sjetio, ili sam možda tek tada shvatio, vjerujem ipak približno točno, o čemu je onomad u mitnici čovjek s tuljanovim licem onako silno želio razgovarati s policajcem. Tek sam tada shvatio da je naš policajac bio zapravo pošten. Ta je činjenica valjda objašnjena i time što sam tumarajući po dvorištu ciglane, ili čekajući u repu u blizini javne kuhinje, u vrtlogu mnoštva nepoznatih ljudskih lica znao katkada ugledati i čovjeka s licem tuljana.
Od onih iz mitnice prepoznao sam i čovjeka zle sreće: on je znao često sjediti s nama, dolazio bi među “mladež”, kako je znao reći, radi “male razonode”. Valjda se i on smjestio blizu nas u jednoj od brojnih, posve jednakih, šindrom prekrivenih, no sa svih strana otvorenih i, kako sam čuo, izvorno zapravo sušenju cigala namijenjenih zgrada u tom dvorištu. Doimao se pomalo pohabano, sa šarenim tragovima oteklina i nagnječenja na licu, koji su proistekli, saznali smo od njega, iz žandarmerijske istrage: naime, u njegovoj su naprt-njači našli lijekove i hranu. Uzalud im je pokušavao objasniti da su to
stvari iz starih zaliha te da ih je namijenio isključivo svojoj teško bolesnoj majci; bio je optužen da mu te stvari služe, po njima posve očito, za petljavine u trgovini na crno. Uzalud je imao propusnicu. A i to što je sa svoje strane oduvijek poštivao zakon i što se baš nikada nije ogriješio ni o jedno jedino njegovo slovo, bilo je, po njegovu pričanju, posve izlišno. - Što ste čuli? Što će biti s nama?, redovito se raspitivao. Opet je spominjao svoju obitelj, kao i svoju zlu sreću. Koliko je samo ganjao tu propusnicu, a i koliko joj se radovao, sjećao se gorko vrteći glavom; uistinu, nikada ne bi povjerovao da će slučaj “doživjeti takav kraj”. Tih pet minuta bile su prekretnicom. Da nije bio zle sreće... Da autobus tada..., slušali smo njegova mozganja. Međutim, s kaznenim se mjerama, općenito uzevši, doimao čak zadovoljnim. - Ostao sam posljednji, pa valjda je u tome bilo i sreće, pričao mi je, zato što im se već žurilo. Općenito uzevši, mogao sam “proći i gore”, zaključio je i dodao da je u žandarmeriji “vidio i ružnije slučajeve”, što je također istina, sjetih se toga i ja. Neka nitko ne misli, upozoravali su me žandari tijekom jutra istrage, da pred nama možete skriti svoje grijehe, novce, zlato i druge vrijednosti. Došavši na red, i ja sam morao na stol ispred njih položiti novac, sat, džepni nožić i sve ostalo što je bilo moje. Jedan me stasiti žandar brzim pokretima, koji su odavali neku vrstu temeljite upućenosti, prepipao od pazuha do nogavica kratkih hlača. Iza stola sam uočio i natporučnika; naime, iz međusobnoga razgovora žandara dalo se razabrati da se onaj s jahaćom palicom zove natporučnik Szakál. Uz njegovu ljevicu sam odmah uočio žandara s košuljom podvrnutih rukava, stvorenje poput kule, mesarskoga obličja, s brkovima kao u soma, koji je u ruci držao neku pomalo smiješnu valjkastu napravu vrlo nalik kuharičinoj oklagiji. Natporučnik se držao posve prijateljski: pitao me imam li isprave, premda poslije na njemu nisam uočio niti jedan znak ili bilo kakav odbljesak izazvan dojmom te moje iskaznice. Bio sam zatečen, međutim uzevši u obzir jasan pokret žandara sa somovskim brkovima, a koji je požurivao moj odlazak te bio napose sadržajan glede nedvosmislenih izgleda za slučaj neposluha, smatrao sam, posve razumljivo, razboritijim ništa ne prigovarati.
Zatim su žandari sve izveli iz vojarne. Isprva su nas ugurali u zasebne tramvajske kompozicije, zatim su nas na jednome mjestu uz obalu Dunava pretovarili u brod, a nakon iskrcavanja vukli pješice još komad puta i tako sam zapravo dospio u ciglanu; točnije, no o tome sam se obavijestio tek na licu mjesta, u “Ciglanu kod Budakalásza”.
Tijekom popodneva saznao sam za mogućnost prijave te još mnogo toga o putovanju. Ti su ljudi s vrpcom na rukavu bili posvuda prisutni i rado su
odgovarali na sva moguća pitanja. Tražili su prije svega mlade ljude, one poduzetnija duha i samce. Međutim, kao što sam čuo, onima koji su se kod njih raspitivali obećavali su posve sigurna mjesta i za žene, pa i za dječicu, kao i za starije; uvjeravali su ih da mogu sa sobom ponijeti svu svoju prtljagu. Po njima je glavno pitanje bilo hoćemo li stvar riješiti među sobom i po mogućnosti uviđavno i čovječno, ili ćemo radije čekati da odluke koje se nas tiču izvrše zapravo žandari? Objašnjavali su nam da se transport na svaki način mora zaokružiti i, ukoliko se njihovi popisi ne popune, novačenje će među nama dovršiti žandari. I doista, većina je, pa i ja s njom, bila mišljenja, da ćemo, posve prirodno, u prvome slučaju proći daleko najbolje.
Odmah su krenula i do mojih ušiju dopirala vrlo različita mišljenja o Nijemcima. Mnogi su bili uvjereni, i to većinom iz redova starijih koji su imali dosta iskustva, da su Nijemci, i to bez obzira na njihove predodžbe o Židovima, zapravo čisti i pošteni ljudi. Uostalom, kao što to svi znaju, oni vole red, točnost i rad, što cijene i kod drugih, razumije se, kod kojih nailaze na iste osobine. Općenito, u cjelini uzevši, to se zapravo otprilike slaže i s mojim saznanjima o njima. A pritom sam pomislio i na to kako ću kod njih možda imati neku korist od toga što sam u gimnaziji svladao nešto od njihova jezika. Naposljetku, od rada sam mogao očekivati ponajprije sređenost, neku zanimaciju, nove dojmove pa i pokoju zezanciju; općenito, način života koji je smisleniji i meni daleko više po volji od ovoga ovdje, baš onako kako nam je bilo obećano i kako smo mi dečki među sobom, posve prirodno, i zamišljali. Osim toga, posve uzgred, padalo mi je na pamet kako ću na taj način vidjeti čak i nešto svijeta. A istinu govoreći, zbog sjećanja na neka zbivanja tijekom proteklih dana, na postupke žandara, a prije svega na svoju iskaznicu, ili uslijed pomisli na pravdu općenito pa i na domoljublje, ukoliko se i taj osjećaj uzme u obzir, ništa me više ovdje nije ni zadržavalo.
Javljali su se i neki sumnjičaviji koji su bili drukčije upućeni i vjerovali da znaju i za neke druge osobine Nijemaca, pa opet neki drugi koji su one prve pitali za korisne savjete, zatim opet neki koji su se zauzimali za glas razuma umjesto prepirke, te za primjerno i dostojanstveno držanje pred vlastima. I svi su ti argumenti i protuargumenti, pa i mnogobrojne različite vijesti, obavijesti i saznanja bili neumorno iscrpljivani i razglabani dvorištem, posvuda oko mene, u manjim ili većim skupinama koje su se stalno iznova okupljale i razilazile. Čuo sam kako među ostalim spominju i Boga, a netko se pozvao i na “nedokučive putove Gospodnje”. I govorio je, kao onomad stric Lajos, o sudbini, o židovskoj kobi. Zatim je, isto kao i stric Lajos, predmnijevao da smo
“napustili Gospodina”, što i objašnjava nedaće koje se obrušavaju na nas. Taj je donekle uspio probuditi i moje zanimanje; jer, bio je čovjek energičnoga nastupa i isto takva držanja, lice mu je bilo donekle nesvakidašnje, obilježeno tankim no u širokome luku povijenim nosom, s očima posebnoga sjaja i donekle zamagljena pogleda, pa i s lijepim prosjedim brkovima koji su srasli s kratkom, ukrug striženom bradom. Vidio sam kako se oko njega okupljaju mnogi i sa zanimanjem slušaju njegova razmišljanja. Tek sam poslije obaviješten da je on duhovni čovjek, naime, čuo sam da ga oslovljavaju “gospodine rabine”. Zapamtio sam pokoju njegovu neobičniju riječ ili izreku. Primjerice, jedno mjesto u njegovu iskazu, kada dopušta da ga “oči koje vide i srce koje ćuti” navode na pomirljivost sa činjenicom “da je tu na zemlji možda još i umjesno raspravljati o težini presude”; no tu bi mu se inače čist i nadaleko zvonak glas na tren iščašio i zapeo, a oči su mu postajale na neki način još zamagljenijima. Ne znam zašto sam imao čudan osjećaj da se u stvari isprva spremao reći nešto posve drugo, a da su izgovorene riječi i njega samoga donekle iznenadile. Međutim, nastavio je, on “ni samoga sebe ne želi zavaravati”, priznao je. Zato što je on itekako svjestan svoje teške zadaće; dovoljno je pogledati “u ta ispaćena lica na ovome strašnom mjestu patnje”, rekao je, no mene je to njegovo sažaljenje čak i iznenadilo, jer uostalom ni on nije bio negdje drugdje. Međutim, nije mu cilj “pridobiti duše u službu Gospodinovu”, jer nema ni potrebe za tim; naime, rekao je, duše svih nas ionako potječu od Njega. Unatoč tome, pozvao nas je: - Ne suprotstavljajte se volji Gospodinovoj!, ne toliko zbog grijeha već zato što bi nas taj put odveo do “nijekanja uzvišenoga smisla života”, a s “tim poricanjem u srcu”, po njemu, ne bismo mogli ni živjeti. Takvo je srce možda lako, no valjda samo zato što je prazno, poput gole pustinje, rekao je, ali i teško; no jedini put utjehe je pronaći, nedaćama usprkos, beskrajnu mudrost Svevišnjega, jer, rekao je doslovno tako: “Doći će sat Njegove pobjede i sjedinit će se oni koji su zaboravih na Njegovu moć i skrušeno će Ga preklinjati iz praha”. A kako nam je preporučivao da već sada moramo vjerovati u dolazak Njegove konačne milosti (“i neka nam ta vjera bude osloncem i nepresušnim vrelom snage u trenutcima iskušenja”), naznačio nam je ujedno i jedini mogući način opstanka. Taj je način zvao “poricanjem poricanja”, zato što smo bez nade svakako “izgubljene duše”, a nadu pak možemo crpiti još jedino iz vjere te iz nepokolebljiva ufanja kako će nam se Gospodin napokon smilovati i podariti nam milost. Njegovo mi se razglabanje, priznajem, činilo posve jasnim, no primijetio sam da on zapravo na kraju nije rekao što bismo mi točnije trebali uraditi, niti je bio u stanju dati koristan savjet onima koji su požurivali njegovo izjašnjavanje da li da se za put prijave odmah,
ili da još ipak ostanu? Vidio sam blizu njega i čovjeka zle sreće, i to više puta: jer on bi se pojavio čas kod jedne, čas kod druge skupine. Međutim, uočio sam kako je nemiran pogled njegovih sitnih, još uvijek pomalo krvlju podlivenih očiju neumorno lutao i zaustavljao se uvijek na nekoj drugoj skupini, ili na nekom drugom čovjeku. Katkada sam čuo i njegov glas. Zaustavljao je neke ljude i ispitivačkim se izrazom lica, pritom lomeći ili trljajući ruke, raspitivao kod njih: “Oprostite, hoćete li i vi putovati?” ili: “Zašto” ili: “Što mislite, dopustite mi pitanje, hoće li tako biti bolje?”
I tada je stigao, koliko se sjećam, još jedan poznanik iz mitnice: došao se prijaviti i Stručnjak. Uostalom, i njega sam tijekom dana provedenih u ciglani viđao češće nego obično. Premda mu je odijelo bilo izgužvano, kravate više nije ni bilo, a lice mu je pokrivala siva čekinja, na njemu su se svejedno i dalje primjećivali svi nedvojbeni znaci onoga dostojanstvenog držanja iz našega sjećanja. Dolazak mu je bio istinski uočljiv jer se odmah oko njega stvorio prsten iznerviranih ljudi, a on je jedva stizao odgovoriti na pitanja kojima su ga zaposjedali. Jer on je, bio sam i ja o tome uskoro obaviješten, imao prigodu izravno razgovarati s nekim njemačkim časnikom. Događaj se odvijao tamo naprijed, u predjelu zapovjedništva, odnosno ureda žandarmerije i ostalih istražnih vlasti, tamo gdje sam katkada i sam znao primijetiti žurnu pojavu ili nestanak pokoje njemačke odore. Prije toga, razabrao sam, okušao se i kod žandara. Pokušao je, rekao je, “stupiti u vezu i sa svojom tvrtkom”. Međutim, saznali smo, žandari su mu to njegovo pravo “ustrajno uskraćivali”, premda se radi o “tvornici za vojne potrebe”, a “proizvodnja je tamo bez njega posve nezamisliva”, što su mu i vlasti priznavale premda su ga isprave koja to dokazuje, kao i svega drugoga, “lišili” već u žandarmeriji; sve sam to pratio s naporom, jer je sve to pričao isprekidano, pritom odgovarajući i na mnogobrojna unakrsna pitanja. Doimao se prilično ozlojeđenim. Međutim, dodao je “kako ne kani više razlagati slučaj”. Uostalom, zato se bio i obratio njemačkome časniku. Časnik se upravo spremao otići. Posve se slučajno, saznali smo iz njegove priče, baš u to vrijeme našao u blizini. - Ispriječio sam se pred njega, rekao je. Događaju je svjedočilo više njih, pa su i oni spominjali njegovu neustrašivost. Na što je on, slegnuvši ramenima, primijetio da se bez rizika ne može postići uspjeh, a da je on na svaki način želio “napokon razgovarati s nekim od nadležnih”. Ja sam inženjer, nastavio je. — I perfektno govorim njemački, dodao je. Sve je to rekao i njemačkome časniku. Upoznao ga je s činjenicom “kako mu je ovdje onemogućen rad moralno i stvarno”, i to, prema njegovim riječima, “bez ikakve pravne osnove, čak i u okvirima trenutno važećih uredbi”. A njemačkom je časniku pak postavio pitanje: - Pa tko od toga
ima ikakve koristi? Zatim mu je rekao, što je i nama dao do znanja: - Ne obraćam vam se radi povlastica ili izuzimanja. Međutim, ja sam ipak netko tko se u nešto i razumije: želio bih raditi sukladno svojoj struci, to je sve što nastojirri postići. Časnik mu je naposljetku savjetovao neka se upiše na popis prijavljenih za put. Nije mu dao nikakvo “veličanstveno obećanje”. Međutim, uvjeravao ga je kako su trenutno naročito opterećenoj Njemačkoj potrebni svi, a osobito stručnjaci koji su potkovani poput njega. Zato je stekao dojam, saznali smo, da je “objektivnost” toga časnika, kako ga je opisao, “bila korektna i realna”, a i ono što je rekao bilo je zapravo vrlo uvjerljivo. Imao je dodatnu riječ i o časnikovu “ophođenju”; opisao ga je kao nešto što je za razliku od žandarske “neotesanosti” bilo “trezveno, umjereno te po svemu besprijekorno”. Priznao je u odgovoru na jedno pitanje, da “on, posve prirodno, nema nikakve druge garancije” do dojma koji je stekao iz časnikova ponašanja; međutim, rekao je da se trenutno mora zadovoljiti i s tim, a ne vjeruje da se prevario. - Pretpostavimo, dakako, dodao je, da se i dalje ne varam u procjenjivanju ljudi; premda, što se mene tiče, tu sam mogućnost ocijenio prilično vjerodostojnom.
A kada se udaljio, odjedanput gle, hop! - i ugledah zlosretnoga čovjeka kako poskoči iz skupine poput lutka na opruzi i prečicom se baci za njim, točnije ispred njega. Pomislio sam, valjda zbog vidnoga uzbuđenja i odlučnosti na njegovu licu, eh, sad će ga osloviti, a ne kao onda, u mitnici. Na što je, u toj hitnji, zapravo bubnuo u čovjeka s vrpcom na rukavu, u razbacana dugonju koji je tuda upravo grabio s olovkom i popisom u ruci. To ga je načas ukopalo; ustuknuo je, promotrio toga čovjeka od glave do pete, nagnuo se prema njemu i zapitao ga nešto. No što je potom bilo ne znam, jer je Rozi upravo bio doviknuo: mi smo na redu.
Zatim se sjećam jedino još toga da sam se s dečkima uputio otraga, prema našem obitavalištu. Suton je toga posljednjeg dana bilo neobično miran i topao, a nebo iznad brežuljaka sve rumenije. Na suprotnoj strani, prema rijeci, ugledao sam tik iznad ograde od letava krovove zelenih vagona prigradske željeznice kako žurno odmiču voznim redom. Bio sam umoran no, nakon što sam se prijavio, posve prirodno, pomalo čak i znatiželjan. Dečki su se doimali, općenito uzevši, prilično zadovoljnima. I zlosretni se čovjek odnekud našao kod nas pa nam je i priopćio, donekle svečanim no ujedno i zajedljivim izrazom na licu, da je i on stavljen na popis. Što smo mu i odobravali, a njemu je to, činilo mi se, bilo drago; međutim više ga baš nisam pozorno slušao. Tamo otraga, na rubnim dijelovima i u ciglani, bilo je tiše. Premda sam i tamo uočio još neke skupinice kako vijećaju, većina se ipak spremala na počinak ili je večerala, čuvala svoju
prtljagu ili naprosto samo sjedila, onako u predvečerje, posve šutke. Baš smo stigli do jednoga bračnog para. Viđao sam ih često, zapravo sam ih iz viđenja već i dobro upoznao. Niska, krhka supruga profinjenih crta i mršavi muž s naočalama, ponešto krezub, koji je neprestance trčkarajući amo-tamo bio u nekakvoj pripravnosti, a čelo mu je uvijek bilo znojno. I sada je bio strašno zauzet: uz gorljivo nastojanje supruge koja se skutrila na zemlji, u strašnoj je hitnji prikupljao njihovu prtljagu i remenom pričvršćivao komad po komad; doimao se kao netko tko se još jedino brine samo o tom svom poslu i ni o čemu drugome. Zlosretni je čovjek bio iza njegovih leđa; činilo se da ih je i on mogao poznavati jer ga je sljedeće sekunde već i upitao: Znači li to da su se i oni odlučili za putovanje? A muž se i tada osvrnuo, tek na tren, bacio hitar pogled prema onome tko pita i žmirkajući, znojna te od napora i od večernjega svjetla zgrčena lica uzvratio jednim jedinim pitanjem čuđenja: - Pa i mora se ići, zar ne? - Koliko mi se ta njegova primjedba doimala jednostavnom, ona je po mom mišljenju isto toliko bila i istinita.
Sutradan su nas već u rano jutro otpravili na putovanje. Vlak je kretao ispred kapije, u blistavo ljetno doba, s tračnica prigradske željeznice. Bila je to svojevrsna teretna kompozicija sastavljena od vagona ciglene boje, zatvorenih krovova i vrata. A u njihovoj su se utrobi našle skupine po šezdeset nas, zajedno s prtljagom i naravno s popudbinom ljudi sa službenom vrpcom na rukavu. Uz to gomile kruha i goleme konzerve mesnoga sadržaja, u očima stanovnika ciglane, priznajem, stvari rijetke, čak neprocjenjive vrijednosti. Mi koji smo kretali na put od jučer smo, mogu reći, uživali neizmjernu pažnju; bili smo općenito okruženi, čak bi se reklo, i stanovitim poštovanjem, pa sam i to obilje doživljavao kao oblik dara, svojevrsnu nagradu. Bili su tamo i žandari s puškama, namrgođeni, do grla zakopčani, poput onih koji nadziru sigurnost nekakva predmeta žudnje, nečega što čak ni oni ne smiju dotaknuti; najvjerojatnije zbog Nijemaca, pretpostavljao sam, vlasti koja je bila i od njih jača. Zatim su za nama navukli i zaključali pomična vrata vagona. Još su ih izvana i zakivali, da bi odmah potom uslijedili posebni znakovi, zvižduk, sve same željezničarske dužnosti i vlak se trgnuo: krećemo. Mi smo se dečki dobro smjestili u prednjoj trećini vagona koju smo zauzeli odmah po ukrcaju. Na objema stranama vagona bili su dosta visoko, čeličnim žicama oštrih i bodljikavih krajeva brižljivo premreženi, otvori nalik prozorima. Međutim, u našem se vagonu ubrzo postavilo pitanje vode, a slijedom toga odmah zatim i duljine trajanja putovanja.
O samome putovanju inače ne bih mogao reći mnogo. Morali smo, kao uostalom i tamo u mitnici pa donedavno i u ciglani, i u vlaku na neki način utući vrijeme. Međutim, stvar je postala onoliko težom koliko su joj, razumije se, pridodavane nove okolnosti. A s druge strane, svijest o cilju, te pomisao kako će on nakon svake prijeđene dionice puta, koliko god to bilo sporo, zamorno truckanje prekidano manevrima i zastojima, biti sve bliži i bliži - pomagala je pri svladavanju raznih briga i poteškoća. Nismo ni mi dečki gubili strpljivost. Rozi nas je ustrajno hrabrio: put će trajati samo onoliko koliko nam treba dok ne stignemo. A Kicoša su stalno zafrkavali zbog jedne djevojke, za koju su dečki vjerovali da s roditeljima također putuje, a koju je navodno upoznao u ciglani i zbog čije je ljubavi u početku često nestajao u dubini vagona; dečki su o svemu tome ispredali razne priče. U vagonu se našao i onaj Dečko koji je pušio; iz njegova je džepa i tamo katkada izranjala nekakva sumnjiva sipkovina, pa komadić papira i žigice nad čijim se plamenom njegovo lice naginjalo katkada čak i noću, s požudom ptice grabljivice. Od Moskovicsa (s čijega su se čela, niz naočale, s prćastoga nosa i mesnatih usana slijevali potoci znoja i čađe, što se uostalom događalo i drugima pa, razumije se samo po sebi, i meni), kao i od svih ostalih, čak sam i trećega dana putovanja čuo pokoju vedriju riječ ili primjedbu, a i Kožni galanterist je znao, makar i zapinjući na jeziku, ispričati još koju malaksalu pošalicu. Ne znam na koji su način uspjeli neki od odraslih proniknuti cilj našega putovanja; to je, po svemu sudeći, trebalo biti stanovito mjesto Waldsee, pa je, kada sam žeđao ili mi je bilo vruće, već i ono obećanje, koje je samo po sebi donosio naziv toga mjesta, značilo trenutno olakšanje. Mnogi su upozoravali one koji su se žalili na nedostatak mjesta, a bili su posve u pravu, neka si prizovu u sjećanje najavu prema kojoj će skupine iza nas brojati već po osamdesetak ljudi u vagonu. A u osnovi, kada bolje razmislim, bio sam već i u goroj stisci, primjerice u konjušnici žandarmerije, gdje smo pitanje smještaja mogli rješavati jedino općim sporazumom, prema kojem su se svi morali skutriti na zemlji podvijenih nogu, na način kako sjede Turci. U usporedbi s tim, u vlaku sam sjedio puno udobnije. Ako mi se htjelo, mogao sam i ustati, dapače, čak prijeći nekoliko koraka, primjerice, u smjeru one posude čije je mjesto bilo u stražnjem desnom kutu vagona. Isprva smo odlučili kako ćemo je koristiti isključivo u svrhu obavljanja malih potreba. No, kako je vrijeme odmicalo, mnogi smo bili prisiljeni spoznati da je zapovijed prirode daleko jača od našega zavjeta, pa smo morali postupati u skladu s njom; i mi dečki, uostalom, i odrasli muškarci, ali i žene, razumije se, na onaj predvidljiv način.
Naposljetku nam ni žandar nije značio neku veću nelagodu. Isprva smo ga se bili donekle čak i prestrašili; njegovo se lice stvarno iznebuha ukazalo kod lijevoga prozorskoga otvora, tik iznad moje glave.

Prve je večeri, a možda je već ipak bila noć, tijekom jednoga od duljih stajanja, svojom džepnom lampom zasvijetlio kroz prozor, među nas. Međutim, ubrzo se ispostavilo da su nam ga tamo dovele dobre namjere: - Ljudi, došao nam je samo to priopćiti, stigli ste na mađarsku granicu! Tom nam je prigodom poželio uputiti jedan poziv, moglo bi se čak reći zamolbu. Želja mu je bila da, ukoliko je kod nekoga od nas ostao novac ili neka druga vrijednost, to preda njemu. - Jer tamo kamo ste se vi uputili, tvrdio je, tamo vam više nikada neće trebati nikakve vrijedne stvari. A ono što je još ostalo kod nas, to će Nijemci ionako sve oduzeti, bio je ustrajan. - A u tim okolnostima, nastavio je kroz otvor okna, zašto sve to ipak ne bi završilo u mađarskim rukama? I tada je, nakon kratke stanke koju sam na neki način doživio kao nešto vrlo svečano, glasom koji je iznenada postao topliji, do stanovite mjere čak intiman, kao da sve pokriva nekim čudnovatim zaboravom te koji je poprimio ton svekolikoga oprosta, dodao: - Pa na kraju krajeva i vi ste zapravo Mađari. Jedan je duboki muški glas iz dubine vagona, nakon stanovitoga došaptavanja i zvukova vijećanja, potvrdio ispravnost njegovih razloga, ukoliko to znači da će od žandara zauzvrat dobiti vodu, na što je i on bio spreman, čak i “usprkos zabrani”, kako je rekao. Unatoč tome, nisu se uspjeli nagoditi; naime, glas je najprije želio dobiti vodu, a žandar se prvo želio domoći predmeta; nijedan od njih nije kanio odstupiti od vlastita redoslijeda. Na kraju se žandar dobrano rasrdio: - Smrdljivi Čifuti, trgujete čak i s najsvetijim pitanjima. To je bila njegova primjedba. Dodatno nam je uputio, premda strahovito revoltiranim glasom i gušeći se od gađenja, još jednu želju: — Pa onda, krepajte od žeđi! Što se poslije i događalo, barem se tako pričalo u našem vagonu. Istini za volju, stanoviti je glas negdje od poslijepodneva drugoga dana počeo prodirati iz vagona iza nas; bio sam ga prisiljen i sam osluškivati, premda nije bio osobito ugodan. Starica je, tako su rekli u našem vagonu, bila očito bolesna, a od žeđi je, što uopće nije ni upitno, vjerojatno poludjela. Objašnjenje se činilo vrlo uvjerljivim. A s vremenom sam shvatio i istinitost tvrdnje onih koji su odmah na početku putovanja zaključili koliko je sretna okolnost što u naš vagon nije ušlo nijedno posve maleno dijete, nema nikoga jako staroga, a za nadati se, ni bolesnoga. Trećega dana, tijekom prijepodneva, starica je napokon zašutjela. Tada su pak kod nas krenule priče kako je umrla jer nije mogla dobiti vode. Međutim, znali smo da je bila i stara i bolesna, te su zato svi, pa i ja, taj događaj, kao i njegov konačan ishod, na kraju krajeva smatrali posve razumljivim.
Tvrdim da iščekivanje ne potiče radost, što sam naposljetku iskusio kad smo napokon stvarno i stigli. Može biti da sam bio umoran, a možda je na neki
način i pomnja u iščekivanju cilja poticala zaborav na prvotnu misao. Na kraju svega ipak sam bio zapravo samo ravnodušan. Reklo bi se kako sam donekle i propustio cijeli događaj. Sjećam se kako sam se naglo prenuo iz sna, vjerojatno zbog izbezumljene vriske sirena u blizini, a slabašno je svjetlo, koje se u tankim snopovima razlagalo izvana, naviještalo praskozorje četvrtoga dana. Pomalo me boljela trtica u predjelu gdje je doticala vagonski pod. I vlak je bio zastao, uostalom kao i toliko puta do sada za vrijeme zračne opasnosti. Svi su prozorski otvori bili zaposjednuti, kao i uvijek. Svatko je vjerovao kako je nešto ugledao: tako je to u posljednje doba. Nakon nekog vremena i ja sam se dočepao svojega mjesta kod prozora, no zbilja nisam vidio ništa. Zora je napolju bila prohladna i lijepo je mirisala, iznad širokih polja lebdjele su sive izmaglice, no iznenada se odnekud iza nas, poput glasa trublje, prolomila oštra, tanka i purpurna zraka: shvatio sam da zurim u izlazak sunca. Bio je to lijep prizor, a meni u cjelini svakako zanimljiv, jer sam u to doba inače kod kuće još spavao. Krajičkom sam oka, s lijeve strane ispred sebe, spazio i neku građevinu, zgradu nalik željezničkoj postaji negdje Bogu iza leđa. Ili je ona možda bila navjestitelj, pomoćni objekt nekakva velikoga kolodvora. Bila je sićušna, siva i još posve opustjela, navučenih kapaka i s onim smiješno strmim krovom kakve smo u tom kraju znali viđati i dan prije. Međutim, njezin se obris u tom jutarnjem, magličastom buđenju dana učvršćivao upravo meni naočigled, boja joj je iz sive prelazila u ljubičastu, prozori su joj pod prvim sunčevim zrakama bljeskali rumenim sjajem. I drugi su opazili te mijene, a i ja sam ih opisivao znatiželjnicima iza svojih leđa. Pitali su me, vidim li na njoj naziv mjesta. Rano mi je svjetlo na užoj strani zgrade, na onoj koja je bila sučelice smjeru kretanja, na površini odmah ispod krova otkrilo čak dvije riječi; kitnjastim njemačkim slovima, s dvostruko valovitom crticom između, pisalo je: “Auschwitz- Birkenau”. Što se mene tiče, uzaludni su bili pokušaji pretraživanja vlastitih zemljopisnih saznanja; no čini se da ni drugi nisu bili puno obavješteniji. Zatim sam sjeo, jer su i drugi također tražili svoje pravo na mjesto do prozora; pa kako je još bilo rano, a bio sam još i pospan, ubrzo sam ponovno zaspao.
Sljedeći me put probudilo neko komešanje i uzbuđenje. Napolju je već sunce pržilo punim sjajem. I vlak je ponovno napredovao. Pitao sam dečke gdje smo, a oni su mi rekli da smo još uvijek na istome kolodvoru, jer smo tek bili krenuli; čini mi se da me taj put vjerojatno probudio trzaj vlaka. Međutim, dodali su, nema sumnje, ispred nas se naziru tvornice i zgrade koje nalikuju naseljima. Za minutu su oni do prozora javljali, a i sam sam to uočio po letimičnoj promjeni svjetla, da upravo klizimo ispod nekakva svoda, što bi mogla biti čak i nekakva kapija. U sljedećoj se minuti vlak zaustavio, a tada su
nam vrlo uzbuđeno davali do znanja da smo opet na nekoj postaji. Vide se vojnici i mnoštvo ljudi. Mnogi su odmah počeli slagati svoje stvari, zakopčavati se, a neki pak, osobito neke žene, na brzinu obavljati toaletu, uređivati se, češljati. Izvana su se čuli kratki udarci i škripa vrata koja se miješala sa žamorom putnika što su silazili u strci i u buljucima, pa sam konačno morao shvatiti da smo, nema sumnje, napokon stigli do cilja. Veselio sam se tomu, da, naravno; međutim, činilo mi se da je ta radost ipak nešto drukčija od one kakva bi ona mogla biti jučer, a napose prekjučer. Zatim je i na našim vratima odjeknuo bat nekakva alata i netko je, ili bolje reći, neki su ta teška vrata odgurnuli u stranu.
Prvo sam čuo njihov glas. Govorili su njemački ili nekim njemu vrlo sličnim jezikom; činilo mi se, svi u isti čas. Koliko sam mogao razabrati, zahtijevali su da siđemo s vlaka. Međutim, umjesto da mi siđemo, izgledalo je da se oni penju i guraju k nama; ipak, u tome trenutku još ništa nisam jasno vidio. No odmah se pročulo kako će prtljaga i putne torbe i dalje ostati u vagonu. Poslije će, objašnjavali su, a neki to i prevodili te prosljeđivali dalje, svakome biti vraćeno njegovo, razumije se, osobno vlasništvo. Međutim, prije toga će predmeti morati proći dezinfekciju, a mi pak kupanje, čemu je, smatrao sam i sam, uistinu došlo vrijeme. Tada su u tome komešanju stigli i do mene, pa sam konačno i uspio ugledati tamošnje ljude. Strahovito sam se zaprepastio. Uostalom, tada sam prvi put u životu, i to s tako prisne udaljenosti, ugledao prave robijaše, obučene u prugastu odjeću zločinaca, ošišane do gola, s okruglim kapicama na glavi. Isprva sam se, posve prirodno, počeo odmicati od njih. Neki su među njima odgovarali na pitanja, drugi se osvrtali po vagonu, a neki opet uvježbanošću starih nosača počeli istovarivati našu prtljagu; u svemu je tome bilo neke čudnovate, lisičje hitrosti. Uočio sam da su na prsima, uz brojeve uobičajene za robijaše, svi imali i žuti trokut. Premda posve prirodno nisam više imao poteškoća s odgonetanjem značenja te boje, to mi je ipak odjedanput počelo bosti oči, jer sam tijekom putovanja gotovo već bio i zaboravio na te stvari. Lica im također nisu pobuđivala neko osobito povjerenje: uši su im bile razmaknute, nosevi oštri, oči upale i sitne, lukava sjaja. Doista, u svakome su pogledu djelovali poput Židova. Bili su mi nekako sumnjivi i općenito strani. Kada su zamijetili i nas dečke, činilo mi se da ih je obuzela neka osobita nervoza. Među njima je u trenutku krenulo suspregnuto a silno užurbano došaptavanje i tada mi se dogodilo ono istinski iznenađujuće otkriće da hebrejski, kako sam ja oduvijek vjerovao, nije jedini jezik kojim se Židovi služe, te sam polako razabirao njihovo pitanje:- Redš di jiddiš, redš di jiddiš, redš di jiddiš? I dečki su im rekli, a i ja sam im govorio: - Nein. Brzo
sam uvidio da ih to nije osobito zadovoljavalo. A tada su se posve iznenada, lako sam to razumio temeljem njemačkoga, odjednom počeli žarko zanimati za našu dob. A mi smo govorili: - Vierzehn, fünfzehn, već tko je koliko imao. Smjesta su počeli prosvjedovati, rukama, glavom, cijelim tijelom: - Zescajn, šaputali su nam sa svih strana - zescajn. To me začudilo, pa sam jednoga od njih i zapitao: - Warum?, na što je on uzvratio pitanjem: - Willst di arbeiten?, želim li raditi, duboko uronivši onaj nekako isprazan pogled svojih izboranih, prerovanih očiju u moje. Rekao sam mu: - Natürlich, prirodno, pa napokon, ako bolje razmislim, zbog toga sam i došao. Na to je on svojom žutom, koščatom i tvrdom rukom ne samo zgrabio nego i dobrano potresao moju nadlakticu i dodao: Pa onda si “zescajn... verštajst di? ... zescajn... “. Uz to se vidljivo i ljutio, a čini mi se da je stvar smatrao osobito važnom, što smo na brzaka i raspravili s dečkima, pa sam na kraju pomalo veselo pristao: Nek’ mu bude, bit ću šesnaestogodišnjak. I neka među nama, bez obzira na stvarnost, nikako ne budu braća, a naročito, što nas je stvarno zabezeknulo, ne blizanci. A napose je važno govoriti: “Jeder arbeiten, ništ ka mide, ništ ka krenk.” To je bilo sve što sam još saznao od njih za te nepune dvije minute, a u tome sam naguravanju već bio stigao od svojega mjesta do vagonskih vrata, odakle sam napokon izveo veliki skok u sunčev sjaj i čist zrak.
Odmah sam zapazio nekakav nepregledan, nizinski prostor. Bio sam na tren pomalo zaslijepljen od tolike rasprostranjenosti, jer su me od toga istovjetnoga bijelog sjaja neba i ravnice naprosto zaboljele oči. A nisam baš imao ni vremena za promatranje: oko mene se stvorila neopisiva strka, graja, silna količina krhotina riječi, događaja, pa i uvođenja reda. Žene će se morati, čuo sam, nakratko pozdraviti s nama; pa, uostalom, ne bismo se ni mogli kupati s njima pod istim krovom. A starce, sve onemoćale, majke s malom djecom te one koji su oslabjeli od napornoga putovanja čekaju, no ipak malo dalje, automobili. Sve su nam to dali do znanja neki drugi robijaši. Uočio sam kako na otvorenome iza njih stoje i pogledom sve pomno prate njemački vojnici sa zelenim kapama i zelenim ovratnicima; oni rukama vrlo rječito pokazuju smjer. Ugledavši ih, pomalo mi je laknulo; naime, oni su u tome metežu, tako pomno uređeni i njegovani, jedini bili stameni i zračili nekom mirnoćom. Čuo sam opomene mnogih odraslih iz naše skupine, a odmah sam se i složio s njima, kako se moramo trsiti i u svemu im ići na ruku, skratiti pitanja i opraštanja; Nijemcima se valja predstaviti razumom a ne tolikom smetenošću kao malo prije. Stvarno bi mi bilo teško izvijestiti o daljnjim zbivanjima, jer me već ponijela, vukla i otimala neka kašasto-ključajuća, uzvitlana bujica. Iza mene je bez prestanka kričao neki ženski glas o stanovitoj “damskoj torbici”, o kojoj je
nekome priopćavala da je ostala kod nje. Ispred mene se klatarila neka starica kuštrave i neuredne vanjštine, a čulo se i objašnjenje nekoga oniskog mladića: - Poslušajte ih mamice, pa ionako ćemo se uskoro opet vidjeti. - Nicht war, Herr Offizier, obraćao se u povjerenju zgodnom njemačkom vojniku koji je uredovao tik do njih i sa suučesničkim osmijehom kakav se javlja među odraslim muškarcima nastavio: - Wir werden uns baldwieder ... Već u sljedećem su mi trenutku pozornost privukli neboparajući vriskovi umrljanoga dječačića kovrčavih uvojaka, obučenoga poput lutke iz izloga koji se s neobičnim trzanjem i grčenjem pokušavao oteti i osloboditi iz ruku neke plavuše, po svemu sudeći svoje majke. - Hoću ići s taticom! Hoću tatici! vriskao je, cvilio i urlao smiješno se trgajući, bijesno topćući nogama u bijelim cipelicama, po bijelome šljunku i bijeloj prašini. U međuvremenu sam nastojao držati korak s dečkima, slijediti Rozijeva dozivanja i odaslane znakove dok je kroz sve nas, pa i preko mene protutnjala neka korpulentna gospoja u ljetnoj haljini s cvjetnim uzorkom i bez rukava u smjeru u kojemu bi se trebali nalaziti ti automobili. Potom se ispred mene vrpoljio sitan starčić u crnom šeširu i s crnom kravatom kojega je katkada vukla struja ili je bio guran amo-tamo; najedanput se ispitivačkim pogledom osvrnuo oko sebe i uzviknuo: - Ilonka! Ilonka moja! Pa zatim ugledah kako se visok muškarac koščata lica i žena duge crne kose stapaju prvo obrazima, pa ustima, zatim i cijelim tjelom, što je uzrokovalo letimičnu srdžbu svih nazočnih sve dok nezaustavljivo nadiranje bujice nije napokon otrgnulo tu ženu, ili bolje reći još djevojku, kovitlac ju je oteo i progutao. Dok se udaljavala vidjeh je još kako se s vremena na vrijeme s naporom propinje i širokim pokretom maše, oprašta.
Sve su me te slike, zvukovi i događaji smućivali, pa sam pomalo i gubio svijest u tome krajnje čudnovatom, šarenom, mogao bih čak reći ludističkom, dojmovno homogeniziranom vrtlogu; vjerojatno zbog toga nisam ni bio u stanju posve jasno raspoznavati neke druge, možda čak i važnije stvari. Teško bih mogao, primjerice, posve točno reći je li to bio samo naš ili napor vojnika, ili rezultat svih nas da se na kraju ipak formirala jedna duga kolona, i to od samih muškaraca, te da je ona bila pravilno ustrojena. Svuda oko mene bili su peteroredi koji su se napokon kretali, kao i ja u jednome od njih, polako no ujednačeno, korak po korak, naprijed. A tamo skroz naprijed, potvrdiše nam iznova, čeka nas kupanje; no prije toga, bila je to nova obavijest, čeka nas još i liječnički pregled. Spominjali su nam, što mi nije bilo teško shvatiti, da će to biti neka vrsta regrutacije, provjere i procjenjivanja sposobnosti, očito glede posla, što sam smatrao i posve prirodnim.
A dotle sam mogao malo odahnuti. Dečki su bili posvuda, što uz, što ispred pa i iza mene, stalno smo se dozivali i domahivali: tu smo. Bilo je toplo. Mogao sam se osvrnuti oko sebe, promotriti i donekle procijeniti gdje smo mi to zapravo, orijentirati se. Kolodvor je bio lijepo sređen. Pod nogama nam je bio na ovakvim mjestima uobičajen tucanik, malo dalje uzak travnjak sa žutim cvijećem, a iza svega besprijekorno bijela asfaltna cesta koja se gubila u daljini. Također sam zamijetio kako tu cestu od nepreglednoga prostranstva odvaja dug niz jednako savinutih stupova između kojih su metalno titrale niti bodljikave žice. Lako mi je bilo pogoditi: tamo negdje, posve očito, stanuju kažnjenici. Tek su me tada počeli nešto više zanimati, valjda zato što sam prvi put imao vremena za to. Postao sam znatiželjan: koji su im bili grijesi.
Kada sam ih iznova razgledao, opet su me iznenađivali razmjeri kao i prostranstva koja je ta ravnica zauzimala. Unatoč tome, ali i usred toga mnoštva i titranja svjetla, nisam mogao steći posve točnu sliku okoliša: jedva sam razabirao u daljinu utonule komplekse građevina s ponekom uzdignutom platformom nalik lovačkoj čeki, kuli ili tornju, a tamo su se negdje nazirali i nekakvi dimnjaci. Neki su oko mene, i dječaci ali i odrasli, pokazivali prema gore, prema nekome dugoljastom, nepomičnom tijelu tvrdoga sjaja koje je prodiralo u bjeličaste maglice posve čistoga no ipak blago bezbojnoga neba. Doista, bio je to cepelin. Objašnjenja oko mene bila su sklona usuglasiti se oko njegove funkcije protuzračnoga izviđanja, i tada mi je ponovno pao na pamet onaj zvuk sirene u svitanje. Međutim, njemački vojnici oko nas nisu odavali nikakav trag ili znak koji bi upućivao na uzbunu ili strah. Sjetio sam se okolnosti zračne uzbune kod kuće, tamošnje uzrujanosti, a ovdašnja su mi prijezirna smirenost i nedodirljivost na neki način pobliže objašnjavali sve ono poštovanje kada se kod nas općenito govorilo o Nijemcima. Tek sam tada zamijetio na njihovim ovratnicima one dvije crte u obliku munje. Pa sam sa sigurnošću mogao zaključiti da smo po svemu sudeći pripali glasovitim snagama SS-a, o kojima sam već i kod kuće mnogo slušao. Tvrdim da ih sada nisam doživio kao ugrozu; naime oni su lagano koračali gore i dolje, mimoilazili se uz dugi niz stupova, odgovarali na pitanja, kimali glavama, a ponekoga su od nas čak i prijateljski potapšali po ramenu ili leđima.
Još sam nešto uočio u tim besposličarskim trenutcima čekanja. Vidio sam njemačke vojnike i kod kuće što je više nego prirodno. Međutim, oni su bili uvijek užurbani, uvijek suzdržani, s nekim ciljem zauzeta pogleda, no isto tako uvijek i besprijekorno odjeveni. A tu su stvari stajale nešto drukčije; tu su oni bili nešto nemarniji i kretali su se, činilo mi se, nekako slobodnije, domaće. Bio
sam u prilici zamijetiti i neke sitne razlike: imali su mekše i tvrđe, blistavije ili nekakve takoreći radne kape, čizme i odore. A uz bokove oružje, što je naposljetku, razumije se, kod vojnika posve prirodno; no kod nekih sam primijetio i batinu koju su stalno imali pri ruci. Bili su to štapovi s kukastim krajem ili obični za šetnju, što me doista iznenadilo, jer su svi zapravo bili posve besprijekorna hoda, očito muškarci u sjajnoj tjelesnoj kondiciji. Poslije mi se pružila prigoda bolje, izbliza razgledati te predmete. Pozornost mi je ubrzo privukao postupak jednoga od njih, onoga koji je bio malo ispred mene, leđima samo djelomice okrenut. Prenio je štap sebi iza leđa, negdje u predio struka i pokretom ga koji je odavao stanovitu dosadu počeo u vodoravnome položaju svijati objema rukama. Bili smo mu sve bliže i bliže, kolona i ja. Tek sam tada shvatio da štap nije od drveta nego od kože, i da zapravo nije štap nego korbač. Pomalo čudan osjećaj, no nisam uočio primjer da ga je bio prisiljen upotrijebiti; naposljetku, morao sam i sam ustanoviti da su svuda oko nas ipak kažnjenici.
U međuvremenu sam čuo, no na te pozive se i nisam baš osvrtao, kako su u jednome trenutku, koliko se sjećam, zahtijevali neka istupe stručnjaci u strojobravarskim poslovima; idući su put tražili blizance, tjelesno hendikepirane, zatim, što nas je i nasmijalo, patuljke i djecu, zbog toga što njih čeka, pričalo se, povlašten tretman: oni će umjesto rada učiti te uživati najraznovrsnije pogodnosti. Pokoji nas je odrasli pokušao bodriti da ne propustimo priliku. Međutim, ostale su mi na pameti opomene robijaša iz vlaka, a osim toga imao sam, posve prirodno, daleko više volje raditi nego provoditi vrijeme živeći poput djeteta.
Pritom smo napredovali već dobar komad puta. Primijetih kako odjedanput broj vojnika oko nas naglo raste. Naš se peterored na jednoj točki preoblikovao u pačju kolonu. Uskoro su nas pozvali da skinemo kapute i košulje kako bismo pred liječnika stupili ogoljela gornjega dijela tijela. I tempo se, osjetih, naglo ubrzavao. Tamo naprijed zamijetih i dvije posve odvojene skupine. S moje se desne strane stvorilo veće, prilično šaroliko društvo, dok se jedna manja, donekle i dopadljivija grupica, u kojoj sam ugledao i neke naše dečke, okupljala s lijeve strane. Na tim posljednjima se odmah vidjelo, dakako po mojemu mnijenju, da su radno sposobni. U međuvremenu sam se i ja sve brže i brže približavao jedinoj čvrstoj točki koja se javljala u zbrci svih tih likova što su se kretali amo-tamo. Iz toga se smjera nazirala besprijekorna uniforma s propinjućom, zaobljeno-tanjurastom šapkom njemačkoga časnika; poslije sam se još i čudio kako sam brzo došao na red.
Pregled je sam po sebi valjda oduzimao svega dvije, tri sekunde. Neposredno prije mene na red je došao Moskovics. A njemu je liječnik trenutno pokazao, čak ispruživši prst u pravcu puta, u onaj drugi smjer. Još se čulo kako je Moskovics pokušavao objasniti: - Arbeiten ... Sechzehn .... Međutim, kao da ga je zgrabila neka ruka i - odmah sam ja stupio na njegovo mjesto. Mene je, uočio sam to, liječnik gledao temeljitije, ispitivački-odmjeravajućim, ozbiljnim pogledom. I ja sam se uspravio kako bih mu pokazao prsa, a čini se, koliko se sjećam, da sam se pritom malo i osmjehnuo, onako, poslije Moskovicsa. Liječnik je u meni odmah probudio povjerenje jer je bio prilično ugodne pojave i vrlo simpatičan: dugoljastih i izbrijanih obraza, tanjih usana, sivkastih ili plavih očiju; u svakome slučaju pogled mu je bio jasan i dobrostiv. Mogao sam ga gledati izbliza dok je svoju ruku s navučenom rukavicom naslanjao na moje lice, s obje strane palcem povlačeći kožu malo niže ispod očiju, pokretom liječnika koji pamtim još od kuće. Pritom je tihim, no vrlo jasnim glasom koji je odavao obrazovanoga čovjeka, upitao: - Wie viel Jahre alt bist du?, no više onako uzgred. Rekao sam mu: - Sechzehn. Lagano je kimnuo, ne toliko istini koliko pravilnome odgovoru; takvi su barem bili moji prvi, iznenada nadirući dojmovi. Prema drugome mojem opažaju, koji je možda bio ipak samo letimičan dojam, a valjda i posve pogrešan, učinilo mi se kao da je na neki način zadovoljan, kao da mu je laknulo; možda sam mu se čak i svidio, osjećao sam to. Onda me, jednom rukom još odguravajući moj obraz a drugom pokazujući smjer prema strani preko puta, poslao k onima sposobnima. Dečki su me dočekali s pobjedničkim uzvicima, smijući se od sreće. Pogledom na ta ozarena lica vjerojatno sam i shvatio onu stvarnu razliku koja je istinski dijelila našu malu skupinu od onih preko puta; ukoliko sam pravilno razumio, bio je to zapravo doživljaj uspjeha.
Onda sam obukao košulju i progovorio s dečkima nekoliko riječi pa čekao dalje. Odatle sam iz posve novoga kuta promatrao sve one djelatnosti koje su se odvijale nama preko puta. Rijeka je ljudi neprestance nadirala u širokome mlazu pa se sužavala i ubrzavala, potom se pred liječnikom granala u dva kraka. Dečki su stizali jedan za drugim, a u njihovu sam dočeku, posve prirodno, mogao sudjelovati i ja. Nešto dalje sam uočio još jednu kolonu, žensku. I njih su opkoljavali vojnici i robijaši, i pred njima je stajao liječnik, i tamo se sve odvijalo posve isto kao kod nas, jedino što one nisu morale skidati gornje dijelove odjeće, što se, ukoliko bolje razmislim, i podrazumijeva, naravno. Sve se kretalo, sve je bilo u pogonu, sve je bilo na svojem mjestu i obavljalo svoja zaduženja, točno, veselo, podmazano. Osmijeh se javljao na mnogim licima, skromniji ili samouvjereniji, a nijedan se unaprijed nije dvoumio ili
opterećivao slutnjama glede ishoda. U osnovi ti su osmjesi ipak bili isti, otprilike onakvi kakvim sam osjetio i onaj svoj od maloprije. S takvim se osmijehom bila obraćala vojniku, pitajući ga nešto, neka naizgled lijepa žena s okruglim naušnicama, stišćući pri tom u predjelu prsa svoju bijelu kišnu kabanicu; kao što je tu kod nas s jednakim osmijehom stupio pred liječnika crnokosi muškarac ugodnoga lica: i on je bio sposoban za rad. Ubrzo sam prozreo kako radi liječnik. Kad je stigao starac bilo je jasno: taj će na drugu stranu. Mlađi - k nama. Neki se trbušast čovjek istinski čvrsto uspravio, valjda uzalud, no ipak ne, liječnik ga je poslao na ovu stranu: nisam bio baš posve zadovoljan, naime procijenio sam ga za vremešnijega. Morao sam također uočiti da je većina muškaraca bila izrazito zarasla u čekinje što ne ostavlja baš dobar dojam. Polazeći od liječnikova gledišta morao sam i sam ustanoviti da su mnogi među njima stari ili iz nekoga drugog razloga neupotrebljivi. Neki su bili ili premršavi ili predebeli, a jednoga sam zbog neobičnoga treperenja očima te trzanja usnama i neprestanoga kreveljenja nosom poput njuškajućega zeca odmah ocijenio donekle živčano bolesnim: premda se i taj, pokorivši se dužnosti, vrio spremno smješkao dok je svojim čudnim, pačjim korakom u hitnji prilazio nesposobnima. Evo još jednoga: kaput i košulja su mu u ruci, naramenice spuštene na bedra, jasno se vidi da su mu prsa i ruke labave a koža tu i tamo omlohavila. Čim je stupio pred liječnika koji je, naravno, odmah pokazao da mu je mjesto među nesposobnima, na njegovu se licu, koje kao da je zaraslo u korov, pojavio nekakav izraz, neka vrsta osmijeha tih isušenih i raspucanih usana, koji je bio gotovo isti kao oni drugi, no ipak daleko prepoznatljiviji, pa je pokrenuo i moja sjećanja. Činilo mi se da hoće nešto reći liječniku. Međutim, taj više nije gledao u njega već na onoga koji ga je slijedio. I tada se opet pružila nečija ruka, valjda ista ona koja je maloprije maknula Moskovicsa, pa je i njega uklonila s puta. Učinio je neku gestu, okrenuo se s izrazom zaprepaštenja i prosvjeda na licu: pa da, tako je, nisam se varao, bio je to Stručnjak.
Zatim smo čekali još nekoliko minuta. Pred liječnikom je bilo još mnogo ljudi, dok se u našem društvu, prema mojoj procjeni, našlo tek nekih četrdesetak dječaka i odraslih muškaraca; tada su nam javili da moramo na kupanje. Pristupio nam je jedan vojnik, u toj brzini nisam ni vidio odakle, neki i malo stariji čovjek nižega rasta i mirne vanjštine s golemom puškom; činio mi se kao pravi redov. Zapovjedio nam je: Los, ge’ ma’ vome! , ili nešto slično što baš nije bilo, kako sam zaključio, pretjerano u skladu s gramatičkim pravilima iz udžbenika. Svejedno, mojemu je uhu zvučalo milo, naprosto zato što smo mi dečki već postajali nestrpljivima, ne toliko zbog sapuna, koliko radi vode,
naravno. Put nas je vodio kroz vrata od pletene žice prema unutrašnjosti, nekamo u prostore iza ograde, tamo gdje se valjda nalazi i kupalište; kretali smo se u rahlim skupinama, ne previše žurno, pričajući i pritom zirkajući uokolo, a vojnik je ravnodušno kaskao za nama. Koračali smo opet tom besprijekorno bijelom asfaltnom cestom, ispred nas se pružala sva ta ravnica zamarajućih razmjera, a zrak je od silne vrućine posvuda treperio poput uzburkanih valova. Brinuo sam, hoćemo li morati hodati predaleko; međutim, kako se poslije ispostavilo, kupalište se nalazilo svega desetak minuta pješačenja od stanice. Ono što sam na tom kratkome putu uspio vidjeti od krajolika, po svemu mi se svidjelo. Osobito me obradovalo nogometno igralište, smješteno na velikoj čistini tik do ceste s desne strane. Zelena tratina, bijele vratnice neophodne za igru, bijelom bojom ucrtane linije; sve je bilo na broju i u najboljem mogućem redu, te je mamilo svojom svježinom i njegovanošću. Dečki su odmah počeli spominjati kako ćemo sigurno nakon posla tamo igrati nogomet. Još nam je veću radost uzrokovala ona stvarčica koju smo nakon nekoliko prijeđenih koraka ugledali uz lijevi rubnik ceste; bila je to pipa, bez sumnje, bunar krajputaš na potezanje. Ploča do njega ispisana crvenim slovima trebala nas je upozoriti: “Kein Trinkwasser”. Međutim, sasvim je razumljivo da ona nije nikoga od nas u tom trenutku mogla odvratiti. Vojnik je bio posve strpljiv, a mogu reći da mi dugo nije voda toliko godila kao tada, premda mi je u ustima ostavila nekakav oštar i gadljiv okus koji je podsjećao na kemijsku tvar. U nastavku smo puta vidjeli i neke kuće, iste one koje smo primijetili još sa stanice. One su i izbliza bile doista čudnovata oblika; dugačke, plosnate, neodređene boje, a na krovovima su se cijelom dužinom protezala i strčala postrojenja za ozračivanje ili rasvjetljavanje. Svaku je okruživao vrtni puteljak od crvena šljunka, a od asfaltirane ih je ceste odvajala njegovana tratina; ugodno sam se začudio kada sam među njima ugledao i malene povrtnjake, kupusišta, a u gredicama je raslo cvijeće svih mogućih boja. Sve je bilo prilično čisto, ljupko i vrlo lijepo; doista, morao sam priznati da su oni u ciglani bili u pravu. Nešto je ipak donekle nedostajalo. Ubrzo sam shvatio kako oko sebe nismo vidjeli baš nikakve znakove kretanja ili života. No, pomislio sam, to je zapravo posve normalno, naprosto zato što tamošnjim stanarima upravo teče radno vrijeme. Nakon što smo skrenuli lijevo, iza još jedne žičane ograde i još jednih vrata od pletene žice, te stigli u neko dvorište, u kupalištu su nas dočekali očito spremni, pa su nam sve unaprijed objasnili. Najprije smo dospjeli u neku predvorju sličnu prostoriju kamena poda. Unutra smo zatekli mnoštvo koje sam odmah prepoznao; bili su to naši suputnici iz vlaka. Tada sam shvatio da se posao po svemu sudeći odvija bez zastoja, a sa stanice, vrlo očito, ovamo neprestano
dovlače ljude na kupanje, grupu po grupu. Opet nam je neki robijaš bio od pomoći. Odmah sam uvidio: bio je to vrlo otmjen uznik. Premda je i on nosio prugastu robijašku odoru, ona je bila u ramenima podstavljena, gornji dio čak i strukiran. Bez ustezanja mogu tvrditi, bila je to odjeća krojena i glačana po vrhunskoj, gotovo ekstravagantnoj modi. I kosa mu je bila dobro češljana, crnoga sjaja i uredna, poput nas, slobodnih ljudi. Primio nas je stojeći na suprotnome kraju dvorane, s desna nekome vojniku koji je sjedio za omanjim stolom. Taj je bio također onizak, dobroćudna izgleda i prilično debeo; trbušina mu je počinjala odmah ispod vrata, brada mu se u kružnim naborima prelijevala posvuda po ovratniku, imao je smiješne, duboko usađene oči, poput uskih pukotina u žuto, naborano i ćosavo lice. Donekle je podsjećao na nekakva patuljka, za kakvima su tragali i raspitivali se još na stanici. Unatoč tome, na glavi mu se kočila dostojanstvena kapa, a pred njim se na stolu caklila nova novcata aktovka; do nje bič ispleten od bijele kože, moram priznati prekrasne izradbe, posve očito njegovo osobno vlasništvo. Sve sam mogao, dok smo se i mi novopridošlice trsili ugurati i smjestiti u već prenapučenoj prostoriji, mirno i pomno razgledati kroz pukotine u vidnome krugu što su ih ostavljale tolike glave i ramena ispred mene. U međuvremenu se robijaš žurno išuljao, pa se i vratio kroz vrata koja su nam bila sučelice; potom je, u velikom povjerenju, nagnuvši mu se na uho, nešto priopćio vojniku. Vojnik se doimao zadovoljnim, pa se smjesta začuo i njegov tanak, rezak i zadihan glas, koji bi prije mogao biti dječji ili čak ženski, a kojim mu je odgovorio u nekoliko rečenica. Nakon što se robijaš uspravio i digao jednu ruku uvis, zatražio je od nas “tišinu i pažnju”. Tada sam valjda prvi put donekle proživio ono toliko spominjano iskustvo koje govori o nenadanoj radosti koju uzrokuje zvuk s okusom zavičaja, kada nam se netko u stranome svijetu posve neočekivano obrati na mađarskome jeziku, jer to znači da smo naišli na sunarodnjaka. Odmah mi se i sažalio, jer unatoč tome što je posve očito bio još vrlo mlad i razborit robijaš, bio je muškarac čije lice ulijeva povjerenje, pa sam osjetio silnu želju saznati od njega na koji je način i zbog kojih je počinjenih nedjela poslan na robiju. Međutim, jedino što nam je za sada kanio priopćiti, bile su naše obveze; želio nam je prenijeti prohtjeve “Herr Oberscharführera” koji se nas tiču. Budemo li se trsili, što uostalom od nas i očekuju, dodao je, sve će se odvijati “brzo i glatko”, što je po njegovu mišljenju ponajprije u našemu interesu; no, sa sigurnošću tvrdi da je to ujedno i želja “Herr Obera”, kako ga je nazivao sada već kraće i, po mojem osjećaju, daleko prisnije, zanemarivši na časak službenu formu.
Zatim nas je obavijestio o nekim, u ovim okolnostima posve očitim i korisnim pojedinostima, sve uz živo vojnikovo odobravanje, jer je on na neki
način, svojim prijateljskim izrazom lica i veselim pogledom koji je upućivao čas prema njemu a čas prema nama, ipak potvrđivao ono što nam je uznik govorio; naposljetku, taj je ipak bio samo robijaš. Saznali smo, primjerice, kako ćemo se u sljedećoj prostoriji, odnosno u “svlačionici”, morati svući, te da ćemo svaki svoj komad odjeće morati uredno povješati o tamošnje vješalice. Na končanicama ćemo naći i brojeve. Dok ćemo se mi kupati, našu će odjeću raskuživati. Zato možda nije ni potrebno podrobnije objašnjavati, mislio je on, a po meni je bio posve u pravu, zašto je bitno da svatko svoj broj s vješalice dobro ureže u pamćenje. Nisam mogao ne uvidjeti korisnost ni onoga njegova prijedloga da je cipele “preporučljivo” vezati po parovima, pa još dometnuo: “kako bi se izbjegla svaka moguća zbrka”. Zatim će nas, prema njegovu obećanju, frizeri uzeti u svoju skrb, pa će napokon moći uslijediti i samo kupanje.
Međutim, nastavio je, prije toga neka istupe oni koji još posjeduju novac, zlato, dragulje ili neki drugi vrijedan predmet, pa neka to “pohrane kod Herr Obera”; to je, naime, posljednja prigoda da ih se “nekažnjeno oslobode”. Jer, kako nam je objasnio, “u lageru je najstrože zabranjeno”, upotrijebivši taj za mene nov, a iz poznavanja njemačkoga odmah jasno razumljiv izraz, trgovanje te svaki oblik i način prodaje ili kupovine, slijedom toga i posjedovanje pa i unošenje vrijednih predmeta.
Od njega smo također saznali da će nakon kupanja svaka osoba biti pregledana na röntgenu, i to na aparatu posebne namjene “konstruiranome upravo u tu svrhu”. Vojnik je pritom žestoko i napadno veselo kimao glavom, a to je njegovo nedvosmisleno odobravanje davalo poseban naglasak riječi röntgen koju je valjda i sam razumio. Palo mi je na pamet da su žandarova saznanja, čini se, ipak bila posve točna. Sa svoje strane, kako je rekao uznik, može dodati i to da će se pokušajem krijumčarenja sam počinitelj izložiti “najstrožoj kazni”, a mi ostali bismo pred njemačkim vlastima svoju čast stavljali na kocku, što bi po njegovu mišljenju samo po sebi bilo “bez svrhe i nerazumno”. Premda me se to pitanje nije ni najmanje ticalo, nema sumnje da je govorio ispravno. Nastupila je kratka tišina koja je, po mojem osjećaju, pri kraju postupno prerastala u neugodnu šutnju. Zatim je negdje tamo, sasvim naprijed, nastalo neko komešanje. Netko je bio zatražio mjesta; neki je čovjek istupio te se, položivši nešto na stol, žurno vratio. Vojnik mu je nešto rekao: zvučalo je pohvalno. A sićušan je predmet, sa svojega ga mjesta nisam ni mogao raspoznati, nakon što ga je prethodno razgledao i jednim letimičnim pogledom, reklo bi se, čak i procijenio, odmah zgrnuo u ladicu stola. Koliko sam vidio, bio
je zadovoljan. Onda opet ništa. Uslijedila je ipak nešto kraća stanka od maloprijašnje, pa opet neko vrpoljenje i opet iziđe neki čovjek. Zatim su ljudi počeli istupati bez prekida, sve hrabrije i sve hitrije, jedni za drugim prilaziti stolu i prinositi pokoji svjetlucavo-ječeći, zvečeći ili treskavi predmet, pa ih odlagati na mali slobodni prostor između aktovke i biča. A sve se to odvijalo u potpunoj, nijemoj tišini, ako se izuzmu šumovi koraka i predmeta te, dakako, vojnikove povremene, letimične primjedbe koje su uvijek zvučale veselo ohrabrujuće. Također sam primijetio da vojnik kod svakoga pojedinog predmeta primjenjuje u vlas isti postupak. No događalo se da netko pred njega položi, recimo, dva predmeta; on ih je svejedno razgledavao jedan po jedan, pritom katkada kimajući glavom u znak priznavanja viđene vrijednosti, a zatim ih je također pojedinačno odlagao u ladicu, uvijek je iznova izvlačeći radi onoga drugog predmeta. Ladicu je najčešće vraćao trbuhom, svaki put je zaključavao pa tek tada prelazio na sljedeći komad, i sve to ponavljao točno onako kako je teklo maloprije. Zabezeknulo me, nakon onoga sa žandarima, što se sve još moglo naći kod ljudi. Ništa me manje nije iznenađivala ni ta užurbanost, ta iznenadna poletnost, i to nakon što su bili izloženi tolikim nevoljama, što su trpjeli tolike brige koje je uzrokovalo puko posjedovanje takvih predmeta. Valjda sam zato i uočavao na većini lica onih koji su se vraćali od stola stanovitu sjenu nelagode, ili čak ponešto svečan izraz koji je općenito, na stanovit način ipak bio znakom olakšanja. Uostalom, mi smo na kraju krajeva ipak bili na pragu novoga života, a situacija je, morao sam naravno priznati, bila unekoliko različita od one u žandarmeriji. Nastojim li biti sasvim točan, sve nam je to, cijeli taj događaj mogao oduzeti približno neke tri ili četiri minute.
O nastavku baš ne bih mogao reći nešto posebno; sve se zapravo odvijalo prema robijaševim naputcima. Otvorila su se ona vrata preko puta, dospjeli smo u neku prostoriju koja je bila namještena dugim klupama iznad kojih su zaista bile postavljene i one klinčanice. Broj sam našao otprve i ponavljao u sebi više puta, kako ga ne bih nekim slučajem zaboravio. Cipele sam također vezao jednu do druge, upravo onako kako nam je uznik bio savjetovao. Slijedila je velika dvorana niskoga stropa, jarko osvijetljena žaruljama; posvuda su uza zidove već naveliko radile britve, brujali električni aparati za šišanje, a brijači se, opet sami kažnjenici, marljivo vrtjeli unaokolo. Ja sam dospio kod jednoga na desnoj strani. Izvolite sjesti, rekao je valjda, jer mu jezik nisam razumio, te pokazao na klupčicu pred sobom. Smjesta mi je uz vrat priljubio aparat i začas mi ošišao svu kosu: do posljednje vlasi, posve na golo. Zatim se mašio britve i mahnuo mi neka ustanem i dignem ruke pa me, grebuckajući neko vrijeme, izbrijavao u predjelu pazuha. Potom je sjeo na klupčicu ispred mene. I onda me,ni pet ni šest, zgrabio za najosjetljiviji organ pa britvom i otuda skinuo svu krunu, svaku dlaku, onu mrvicu mojega muškog ponosa koja nema dugo da je uopće iznikla. Možda je bedasto, no mene je taj gubitak bolio daleko više od nestanka kose. Bio sam iznenađen, donekle čak i povrijeđen, no morao sam naposljetku shvatiti da bi zapravo u osnovi bilo čak i pomalo smiješno kačiti se oko takvih sitnica. A vidio sam također da su i ostali moji dečki prošli jednako, pa smo odmah počeli zafrkavati Kicoša: što li će reći djevojkama?
U međuvremenu su nam javili da moramo dalje: slijedi kupanje. Na vratima je tik ispred mene robijaš gurnuo u Rozijevu šaku komadić smeđeg sapuna te mu rekao, pa i pokazivao, da je to za tri osobe. U kupaonici smo pod stopalima našli sklizave drvene rešetke, a iznad glave golemu mrežu cijevi sa silnom količinom tuševa. Unutra je već bila masa golih ljudi ne baš osobito ugodna mirisa. Bilo mi je također jako zanimljivo da je voda krenula sama od sebe, posve iznenada, nakon što su već svi, pa tako i ja, uzalud tražili otvarač. Premda voda nije potekla u osobito bogatome mlazu, temperatura joj je bila osvježavajuće prohladna, meni posve po volji u toj strašnoj žegi. Prije svega sam se dobro napio i ponovno osjetio onaj isti okus kao malo prije kod bunara, a zatim se prepustio užitku dodira vode po koži. Oko mene se čulo svakakvih veselih šumova, zvukova brčkanja, pljuskanja, puhanja; bili su to trenutci radosti i bezbrižna užitka. Mi smo se dečki stalno zezali zbog ogoljelih glava. O sapunu se ubrzo ispostavilo da se, k vragu, ne pjeni baš najbolje; no zato je u njemu bilo mnogo oštrih zrnaca koja uzrokuju ogrebotine. Svejedno, jedan se malo predebeo čovjek u blizini, s crnim kovrčavim dlakama na leđima i prsima koje su mu izgleda ostavili, dugo trljao; sve to uz svečane pokrete; mogao bih čak reći, nekako ceremonijalno. Nešto mu je, naravno osim kose, barem u mojim očima dok sam ga promatrao, još nedostajalo. Naposljetku sam shvatio da je u predjelu brade i usta doista bio nešto bjelji nego drugdje, a i koža mu je bila prepuna svježih, crvenih posjeklina. Pa da, prepoznah ga, bio je to onaj rabin iz ciglane, dakle i on je došao ovamo. Bez brade mi je bio manje neobičan; sada mi je djelovao poput obična čovjeka s nešto većim nosom, u osnovi posve svakodnevne vanjštine. Još je naveliko sapunao noge kada je voda, podjednako neočekivano kako se bila i pojavila, odjedanput presahnula; on je tada iznenađeno pogledao najprije prema gore, pa odmah zatim spustio pogled, zurio preda se kao da se predaje, kao da prihvaća, kao da ima razumijevanja, te se prepušta mjerama i volji neke više instance.
Nisam ni ja mogao ništa drugo uraditi; i mene su gurali, stiskali, povlačili prema van. Dospjeli smo u slabo osvijetljenu prostoriju gdje je robijaš u svaku
šaku, pa tako i u moju, gurnuo rupčić; ipak ne, na kraju se ispostavilo da je to bio džepni ručnik, uz napomenu: nakon uporabe ga treba vratiti. A u isto je vrijeme onaj drugi nekakvim širokim, plosnatim kistom nevjerojatnom brzinom i spretnim pokretima razmazivao po glavi, pod pazusima te po onoj stanovitoj osjetljivoj točki tekućinu vrlo sumnjive boje koja je izazivala svrbež te po vonju upućivala na nekakvo raskužno sredstvo. Zatim smo ušli u neki hodnik s dva osvijetljena prozora na desnoj strani, pa na kraju u nekakav treći prostor bez vrata na kojima je stajao po jedan robijaš i dijelio rublje. Dobio sam, kao i svi drugi, jednu košulju koja je nekoć imala bijele pruge na plavoj osnovi; bez ovratnika i gumba, vjerojatno je potjecala iz doba mojega djeda. Zatim i neke duge gaće koje bi također više pristajale starcima, s prorezom u predjelu gležnjeva i s dva svitnjaka, pa jedno iznošeno odijelo od platna s plavo-bijelim prugama, vjernu kopiju onih koje nose i kažnjenici, jer bili su to, kako god se gledalo, posve propisni komadi uzničke odore. Zatim sam u širom otvorenoj prostoriji mogao već i sam birati: morao sam iz gomile zbilja nevjerojatnih cipela s drvenim đonom, platnenom podstavom bez uzica, jer su bile opskrbljene s tri gumba sa strane, na brzinu izvući one za koje sam pretpostavljao da su mi po mjeri. Nikako ne bih smio zaboraviti ni na ona dva komada tkanine za koje sam vjerovao da će služiti umjesto rupčića, a naposljetku ni na onaj nezaobilazni rekvizit, na mekanu, okruglu, prilično pohabanu robijašku kapu s poprečnim prugama. Bio sam na tren zdvojan, no onako usred dovikivanja sa svih strana i glasova koji su nas požurivali nisam ni mogao dalje oklijevati ukoliko nisam želio zaostati za mojima. Hlače koje su bile široke, a uz njih nisam imao ni remena ni ikakva drugoga pridrživača, morao sam onako navrat-nanos vezati u čvor. Kod cipela se ispostavila njihova nepredviđena osobina: đon im se nije savijao. Kako bi mi ruke ostale slobodne, nataknuo sam i tu kapu na glavu. U međuvremenu su se i dečki već spremili; samo smo se pogledavali, ne znajući da li da se smijemo ili bismo radije trebali zaplakati? Međutim, vremena nije bilo ni za jedno, jer smo se već našli napolju, opet pod nebeskim svodom. Ne znam tko je uredovao, niti što se dogodilo; sjećam se jedino toga da me nekako jako pritiskivao, tlačio i kotrljao neki zanos te me gurao naprijed u tim novim cipelama u kojima sam se stalno spoticao. Za mnom se dizao oblak prašine i čuo se tupi bat koji je zvučao kao da nekoga lupaju po leđima. Stupao sam sve više naprijed, kroz nova dvorišta, preko novih žičanih kapija, žičanih ograda i plotova koji su se otvarali pa zatvarali, prema nečemu što se pred mojim očima naposljetku počelo stapati i mutno preplitati.

5.




Valjda nema toga uznika, rekao bih, koji se u prvo vrijeme nad svojim položajem ne bi malo iščuđavao. Tako smo se i mi dečki u tom novom dvorištu, kamo smo naposljetku dospjeli iz kupališta, isprva samo razgledavali te u čudu doticali, kružili jedni oko drugih. Tamo mi je pozornost privukao i neki čovjek mladenačkoga izgleda koji je nedaleko od nas dugo, dugo i s dubokom pozornošću a ujedno i nekako neodlučno ispitivao, prepipavao cijelo svoje odijelo, poput nekoga tko se želi uvjeriti ne samo u kakvoću materijala već i u njegovu stvarnost. Digao je pogled kao onaj tko ima nešto na brzinu reći ili primijetiti; međutim, budući da je posvuda oko sebe viđao samo takvu odjeću, na kraju radije nije rekao ništa. Tako mi se u tom trenutku činilo, no može lako biti da sam se prevario. Unatoč ćelavosti i uzničkoj odori koja je bila donekle i prekratka za njegov visoki stas, u toj sam pojavi po njegovu koščatome licu ipak prepoznao zaljubljena čovjeka koji je prije otprilike sat vremena - jer je baš toliko vremena bilo prošlo od našega dolaska do potpune preobrazbe — tako teško ispuštao onu crnokosu djevojku iz ruku. Međutim, na tom sam mjestu jednu stvar istinski požalio. Nasumice sam onomad kod kuće skinuo jednu knjigu s police; zametnutu, nepročitanu knjigu koja je, tko bi znao od kada, samo skupljala prašinu. Napisao ju je neki robijaš. Međutim, zbog toga što nisam mogao slijediti autorove misli, naposljetku je ipak nisam pročitao do kraja. Valjda i zato što su likovi imali neka strahovito dugačka, najčešće trodijelna imena koja se teško pamte a, iskreno govoreći, i zato što me ni najmanje nije zanimao kažnjenički život. Dapače, moglo bi se čak reći da mi se donekle i gadio, pa sam tako ostao neuk za slučaj potrebe. Od svega toga sam zapamtio jedino ono kada uznik, odnosno pisac te knjige, ustvrdi da se bolje sjeća prvoga dana svojega zatočeništva, dakle udaljenijih događaja nego onih kasnijih, odnosno onih koji su se zbivali u danima na svaki način bližima vremenu pisanja. Tada sam to držao vrlo dvojbenom tvrdnjom, prije nekakvim pretjerivanjem. No, po svemu sudeći, on je izgleda ipak napisao istinu, jer se i sam ponajbolje i najtočnije prisjećam prvoga dana; doista, kad bolje razmislim, daleko točnije nego bilo kojega idućeg.
Isprva sam se u sužanjstvu osjećao, mogao bih reći, poput gosta, a što se u osnovi dade objasniti varljivim navikama ljudske prirode, nečim što je naposljetku, uvjeren sam, usađeno u sve nas. Dvorište, taj prostor koji je sunce palilo bez milosti, doimalo se nešto skromnije, a nigdje ni traga nisam nalazio ni nogometnome igralištu, ni povrtnjacima, ni tratini, ni gredicama cvijeća. Stajala je tu tek jedna jedina drvena građevina bez ikakva ukrasa, izvana nalik štaglju. To će biti očito naš dom u koji ćemo, prema obavijestima koje su dopirale do mene, smjeti ući tek u doba odlaska na počinak. Ispred i iza njega u daljini, koja se više nije mogla ni pogledom obuhvatiti, također su se nizali štagljevi; s lijeve se strane protezao isti takav niz, zatim ispred, pa iza, sa strane, na propisanoj udaljenosti uz posve jednake ulice. A iza njih bila je ona široka i blještava asfaltirana cesta, zapravo još jedna takva cesta; naime, zbog potpuno istih putova, trgova i zgrada u tome golemom i posvuda strahovito ravnom prostoru, pri dolasku od kupališta prema ovamo, barem za moje oči, više ništa nije bilo jasno raspoznatljivo. A tamo gdje bi se taj bulevar križao s poprečnim ulicama koje su se protezale između štagljeva, prolaz bi priječila krhka, crveno- bijelo obojena, nalik igrački, vrlo ljupka motka rampe. S desne se strane pružala ona već otprije dobro poznata žičana ograda koja je bila, što me vrlo iznenadilo, pod električnim naponom; i doista, tek sam tada bio prepoznao porculanske vijke na betonskim kolcima, iste onakve kakve sam kod kuće viđao na električnim vodovima, odnosno na telegrafskim stupovima. Udar te struje, uvjeravali su nas, smrtonosan je; a osim toga, dovoljno je zakoračiti na rahli pijesak uske stazice koja se proteže uz podnožje ograde kako bi nas sa stražarske kule - odmah su nam je pokazali, a ja sam je i prepoznao, pa bila je to ona građevina koja mi se sa kolodvora činila lovačkom čekom - bez ikakva znaka ili riječi upozorenja ustrijelili. Na to su nam sa svih strana skretali pozornost oni koji su bili začas dobro obaviješteni, a pritom su bili jako važni i gorljivi. Ubrzo su se pojavili i dragovoljci, silno bučeći i posrćući pod teretom posuđa crvenkasto-ciglene boje. Već se prije toga pročula vijest, prepričavala se uzduž i poprijeko te bivala stalno iznova ponavljana po cijelome dvorištu: - Uskoro dobivamo toplu juhu! Nema govora, i ja sam smatrao da je vrijeme za takvo što. Međutim, donekle me ipak začudilo to mnoštvo ozarenih lica, ta zahvalnost i neuobičajeno veselje s kojim je ta vijest primljena, a što je počinjalo djelovati pomalo čak i djetinjasto. Po mojoj se procjeni to valjda i nije odnosilo toliko na tu juhu već na izraz skrbi koja nas je nakon svih tih prvotnih
iznenađenja napokon dočekala. Takav je bio, naposljetku, moj dojam. A činilo mi se vjerojatnim da je obavijest potekla od onoga muškarca, također kažnjenika, koji se tu pokazivao našim vodičem, na neki način domaćinom. I taj je imao, poput onoga robijaša u kupaonici, uz tijelo skrojeno odijelo te kosu koja mi se u tom trenutku činila gotovo nevjerojatnom pojavom, a na njoj je nosio francusku kapu od debele i tamnoplave čohe koju smo kod kuće zvali “baskijskom”. Na nogama je imao lijepe, žute, plitke cipele; ugled mu je pred nama odmah naglašavala i ona crvena vrpca na rukavu, pa sam počeo uviđati kako, po svemu sudeći, moram korigirati načelo kojemu su me kod kuće učili da “odijelo ne čini čovjeka”. Isto tako, on je na grudima nosio crveni trokut, što nam je odmah ukazivalo na činjenicu, u koju sam se mogao uskoro i uvjeriti, da taj nije tu zbog svojega podrijetla i krvi već zbog svojih uvjerenja. Prema nama se vladao odmjereno no škrto na riječima. Međutim, bio je uljudan; sve što nam je bilo potrebno spremno je pojašnjavao, u čemu nisam ni nalazio ničega začudnog: bio sam, uostalom, mišljenja da je on tu prebivao od ranije. Bio je to čovjek visoka rasta, nešto mršaviji, pomalo zgužvana i pohabana no, općenito uzevši, simpatična lica. Primijetio sam također da se počešće povlačio u stranu, uhvatio sam i neke njegove poglede kako nas promatra iz daljine, katkada ponešto začuđenim pogledom, u nevjerici, s nekim, rekao bih, čak osmijehom u kutu usana, kao kada netko vrti glavom u znak neslaganja; no ne bih znao zašto. Poslije su nam rekli da potječe iz Slovačke. Neki su od naših govorili njegovim jezikom i u manjim se skupinama družili s njim.
Juhu nam je dijelio on osobno, grabeći kutlačom nekako više ljevkastoga oblika a iznimno duge i čudnovate drške. Druga su nam dvojica, koja također nisi bili ljudi iz naše skupine, poput kakvih pomagača dodavala emajlirane tanjure ciglene boje i neke prilično islužene žlice, jednu za dvije osobe, i to naprosto zato što su zalihe skromne, pa upravo iz toga razloga, naglašavali su, pribor i suđe moraju biti vraćeni odmah nakon uporabe, odnosno nakon što ih se isprazni. Juhu sam sa suđem i žlicom dobio zajedno s Kožnim galanteristom. Nisam bio baš presretan jer nisam imao običaj jesti s drugima iz istoga tanjura ili istim priborom; međutim, katkada sam za to imao razumijevanja, nužda nas može dovesti i do toga. Najprije ju je kušao on, pa je odmah zatim prepustio meni. Lice mu je bilo nekako čudno. Pitao sam ga kakva je, na što će on, neka kušam i sam. Međutim, već sam vidio da se naši dečki svuda uokolo pogledavaju zabezeknuto ili, valjajući se, pucaju od smijeha. Tada sam je napokon i ja okusio i morao sam priznati: ona je, na žalost, bila zbilja nejestiva. Upitao sam Galanterista što ćemo s njom, a on je odvratio da je, što se njega tiče, mogu komotno proliti. U to, iznenada s leđa, začuh objašnjenje nečijega
veselog glasa: — Pa to je ono što zovu dörrgemüse, tumačio je. Ugledah zdepasta, već postarijeg čovjeka, ispod nosa s bjelkastim tragom nekoć pomalo uglatih brkova, lica šušte dobroćudne mudrosti. Neki su još izvoljevajući i s kiselim grimasama na licu stajali oko nas, stišćući u ruci zdjelicu i žlicu, pa je i njima ispričao da se borio još u onome svjetskom ratu koji je prethodio ovome, dapače, tamo je bio časnikom. “Pružalo mu se tada dosta mogućnosti”, pripovijedao je, “za podrobnije upoznavanje te namirnice”, i to na bojišnici u krugu njemačkih kolega vojnika “s kojima smo se tada”, kako se bio izrazio, “tukli na istoj strani”. Po njemu, to nije ništa drugo doli “sušeno varivo”. Na što mađarski želudac, dodao je uz osmijeh onoga koji donekle uviđa ali i razumije stvar, dakako, nije naviknut. Međutim, tvrdio je, može se, dapače, bio je mišljenja, čak se i mora na njega naviknuti, jer u njemu ima puno “hranjive energije i vitamina”, što je u svakome slučaju i osigurano, naprosto zato što su Nijemci prilično vični u sušenju povrća. - Uostalom, dodao je uz novi osmijeh, prvi je zakon kod dobroga vojnika pojesti sve što ti daju, jer se ne zna hoće li dati i sutra, to su bile njegove riječi. I doista, nakon toga je krenuo žlicu po žlicu prazniti sadržaj svoje zdjelice, spokojno, ujednačeno, bez ijednoga znaka da mu je išta mrsko, do posljednje kapi. Ja sam ipak svoju glavarinu izlio u podnožje zida barake, onako kako sam vidio od nekih odraslih, pa i od svojih dečki. Međutim, tada sam se na trenutak i zbunio, jer opazih pogled našega nadstojnika, pa sam se počeo brinuti, jesmo li ga možda time povrijedili; no učinilo mi se kako mu na licu prepoznajem, iznova otkrivam naizgled onaj isti, stanoviti, donekle neodređen osmijeh. Posudu sam ipak odmah vratio, a zauzvrat primio debelu krišku kruha na kojoj se kočila neka bijela tvar poput dječje kockice iz slagalice, i veličinom otprilike takva: maslac, kažu, a ne, ipak samo margarin. To sam već pojeo, premda mogu reći da ni takav kruh nikada prije nisam vidio: bio je četvrtasta oblika, kora mu se nije raspoznavala od meke unutrašnjosti; kao da su ga mijesili od jednoličnoga crnog blata, bio je pun vlati slame i mrvica koje su škripale pod zubima; no sve u svemu, ipak je bio kruh, a ja sam naposljetku na onome dugom putovanju bio i ogladnio. Margarin sam, u nedostatku prikladnijega pribora, razmazao prstima, onako, Robinsonovim načinom, kako bih rekao, isto onako kako sam vidio i kod drugih. Zatim sam nastojao doći do vode. Međutim, za nevolju, ispostavilo se, da vode nema, pa sam počeo negodovati, k vragu, znači li to da ćemo opet žeđati kao i onomad u vlaku.
Tek smo tada napokon morali obratiti ozbiljniju pozornost i onome neugodnom vonju. Bilo mi je teško odrediti kakav je; slatkast, donekle ljepljiv, a u njemu se javljala i ona već poznata kemijska tvar. Malo-pomalo sve je već
počelo ukazivati na mogućnost da će mi se od njega čak i kruh povratiti u grlo. Nije nam bilo teško otkriti krivca: smrad je dopirao s lijeve strane, iz smjera asfaltne ceste, iz jednoga dimnjaka, no ipak s dosta velike udaljenosti. Bio je to, što je odmah bilo jasno, tvornički dimnjak, pripadao je tvornici kože, obavijestio nas je predstojnik, a i mnogi drugi koji su to kao odmah bili shvatili. I doista, i sam se sjetih nekih davnih nedjelja kada smo otac i ja povremeno odlazili na nogometne utakmice u četvrt Újpest. Tramvaj je prolazio ispred jedne tvornice kože, i tada sam na tom dijelu putovanja znao začepiti nos. Uostalom, pročulo se odmah, mi u toj tvornici, na sreću, ako sve bude kako treba, ionako nećemo raditi; jer, ukoliko među nama ne izbije tifus, dizenterija ili neka druga zaraza, uskoro ćemo krenuti nekamo dalje, na neko mirnije, ugodnije mjesto. Zato još nismo na odjeći, a poglavito ne na našoj koži nosili brojeve, onakve kakve je imao naš zapovjednik, odnosno “zapovjednik bloka”, kako su ga već počeli oslovljavati. O tim su se brojkama već mnogi bili osvjedočili na svoje oči; one su, širila se posvuda priča, svjetlozelenom tintom upisane u zapešće, preparirane u kožu, kao što su rekli, tetovirane ubodima odgovarajuće igle i - neizbrisive su. Otprilike je u to vrijeme do mojih ušiju doprlo i pripovijedanje dragovoljaca koji su raznosili juhu. I oni su vidjeli te brojeve, usječene u kožu starih robijaša iz kuhinje. Uglavnom se prenosila te doista često oko mene ponavljala priča - a pritom se i tražilo njezino moguće objašnjenje - po kojoj je neki robijaš na raspitivanje nekoga od naših: što je to? odgovorio: - Himmlische Telephonnummer , odnosno “nebeski telefonski broj”, rekao je navodno taj uznik. Uočio sam kako je ta stvar zapravo svakoga dosta zabrinjavala. Od tih riječi, koje sam neosporno i ja bio prisiljen nalaziti poprilično čudnovatima, nisam baš uspio izmozgati neko suvislo rješenje. U svakom slučaju ljudi su se tek tada počeli vrtjeti, vrpoljiti se oko zapovjednika bloka i njegovih pomagača, prilaziti im i odlaziti od njih, ispitivati ih, opsjedati pitanjima, a odgovore među sobom žurno razmjenjivati. Pitali su ih, primjerice, i to: vlada li tu kakva zaraza? - Da, vlada, glasila je obavijest; a što se događa s bolesnima? - Umiru. A s mrtvima? - Spaljuju ih, saznali smo i to. Istinu govoreći, ispostavljalo se malo-pomalo, no nisam uspio posve jasno slijediti na koji način, da ni taj dimnjak preko puta u stvari ne pripada baš tvornici kože nego je zapravo krematorij, odnosno, rastumačiše nam stvarno značenje riječi, on je dimnjak peći za spaljivanje. Tada sam ga napokon i bolje osmotrio: bio je to zdepast, uglat dimnjak širokoga grla, kao da su mu vrh otupili jednim udarcem. Moram reći kako osim neke vrste poštovanja, ako se u to, naravno, ne računa i vonj u koji smo se već gotovo i zalijepili kao u neku vrstu guste kaše, kao u neku močvaru, nisam osjećao ništa osobito. Međutim, mogli smo na
naše iznenađenje uočiti još jedan dimnjak, zatim malo dalje još jedan, pa na rubu bliještećeg nebeskog svoda još jedan isti takav, od kojih je iz dva kuljao isto onakav dim kao iz onoga nama najbližega. A možda su bili u pravu i oni koji su počeli sumnjičiti i onaj dim koji je uporno izbijao iza kržljavih krošanja nekoga udaljenog perivoja, pa nam je s pravom padalo na pamet, a i ja sam bio toga mišljenja: zar je zaraza tolikih razmjera da je već toliko mrtvih?
Tvrdim da mi se još prije nego što se spustila prva večer, manje ili više, no s priličnom točnošću, ipak sve razjasnilo. Istina, u međuvremenu smo prošli i baraku nužnika, jednu prostoriju koja se sastojala od po tri uzdužna, u dva reda postavljena svojevrsna podija-praktikabla s po dvije, odnosno s ukupno šest nizova rupa; na njih smo se morali nasaditi ili pogoditi u njih, svatko na način kakva mu je bila potreba. U svakom slučaju nismo imali baš puno vremena, jer se ubrzo ukazao neki bijesni kažnjenik s crnom vrpcom na nadlaktici i naizgled teškom kijačom u ruci, pa je svatko bez obzira na obavljen posao, morao otići. Tamo su se motali još neki stari, no mnogo jednostavniji robijaši; bili su mnogo krotkiji i pokazali su se spremnima za davanje i nekoliko obavijesnih riječi. Pod vodstvom zapovjednika bloka morali smo u odlasku i u povratku proći pozamašnu udaljenost, a put nas je vodio uz vrlo zanimljivo naselje. Tamo su, iza žičane ograde, između uobičajenih štagljeva, bile neke žene posve neobična izgleda (zbog jedne sam smjesta okrenuo glavu zato što je iz otvora njezina haljetka visjelo nešto za što se upravo grčevito pripijalo neko djetešce gole i od sunca svjetlucave glavice) ali i još čudniji muškarci u istrošenoj odjeći, no ipak u takvoj koja se nosila u vanjskome svijetu, da tako kažem, u slobodnome životu. Donekle sam se čak i iznenadio; premda su se kod kuće otprilike svi, pa posve prirodno i ja, prema Ciganima ponašali donekle suzdržano, dosad još nikada nisam čuo da i oni nose neku krivnju. Upravo su tada iza te ograde stizala neka zaprežna kola koja su preko ramena prebačenim uzdama vukla neka manja djeca, kao kakvi konjići, poniji, a pored njih je koračao čovjek s velikim brkovima i bičem u ruci. Tovar je bio prekriven gunjem; međutim, kroz mnogobrojne dronjke i poderotine nazirali su se kruhovi, k tome još, bez ikakve dvojbe, od tamo su provirivali bijeli kruščići. Iz toga sam mogao zaključiti da je njihov položaj bio, posve očito, ipak za stupanj viši od našega. S te mi je šetnje u pamćenju ostao još jedan prizor. Cestom se u suprotnome smjeru kretao čovjek u bijeloj odori, s crvenim uzdužnim šavom na bijelim nogavicama, s velikim, crnim pokrivalom kakvo nose umjetnici i kakvo je prema slikama u srednjemu vijeku pripadalo slikarima. U ruci je imao debeo, gospodski kukasti štap, hodao je neprestance se osvrćući lijevo pa desno, i bilo mi je doista teško povjerovati kako je i taj dostojnik, jer su mi tako tvrdili, također samo jedan
od robijaša, isti onakav kakvi smo i mi.
Gotovo bih se mogao i zakleti da osobno na tom putu ni sa kim stranim nisam razgovarao. Unatoč tome, svoja sam posve pouzdana saznanja stekao baš tada. Dakle, tamo preko puta, u tom su trenutku već gorjeli naši suputnici iz vlaka, svi oni koji su zaiskali prijevoz na ponuđenim im prometalima, pa oni koji su se zbog starosti ili iz nekog drugog razloga pred liječnikom pokazali nesposobnima, te sva nejač a s njima i njihove majke ili one koje bi po vidljivim znacima, kako su rekli, majkama mogle tek postati. A s kolodvora su i oni krenuli na kupanje. I njima su rastumačili sve ono o vješalicama, o brojevima, o načinu kupanja, dakle, sve ono što su i nama bili rekli. Bili su tamo i brijači, te kako su tvrdili, i njima su davali sapune u ruke. Zatim su i oni dospjeli u dvoranu za kupke gdje su postavljene, koliko sam čuo, isto onakve cijevi s tuševima; međutim, po njima nisu puštali vodu već plin. Sve to nije doprlo do mene odjedanput već pomalo, stalno se nadopunjavajući novim i još novijim pojedinostima, od kojih su neke bile osporavane, a neke naprosto primane na znanje ili tek pripajane ranijim vijestima. Za sve su to vrijeme, koliko sam čuo, bili prema njima vrlo uljudni, okruživali ih brigom i ljubavlju, djeca su se loptala i pjevala. Čak se i mjesto gdje su ih ugušili nalazilo na prostoru s lijepom tratinom, okruženo perivojem i gredicama cvijeća. Uostalom, zato je sve to isprva i u meni budilo dojam nekakve šale, zapravo, neke vrste đačke nepodopštine. Pritom je trebalo uzeti i obzir, ako bolje razmislim, kako su primjerice nas, pa i mene, spretno presvukli s tom jednostavnom dosjetkom o vješalici i broju, ili kako su uspjeli one koji su još nešto posjedovali prestrašiti rendgenom, što je na kraju zapravo ostalo tek pustom pričom. Naravno, naposljetku sam shvatio da to uopće nije nikakva šala, u što sam se - promatrajući stvari s njihove druge strane, temeljem rezultata, mogao bih čak i tako formulirati - na vlastite oči i želucem koji se sve više bunio, vrlo, vrlo jasno uvjerio. Međutim, čini mi se, tako sam tada mislio, da se u osnovi, barem po mojem dojmu, ništa nije ni moglo odvijati drukčije. Pa, uostalom, prethodno su i o tome morali vijećati neki ljudi, rekao bih, čak sjesti i udružiti mozgove. Premda, naravno, oni baš i nisu bili neka djeca već zreli, odrasli muškarci; dapače, po svemu sudeći, ako bolje promislim, gospoda u štovanja dostojnim odorama, s cigarama, časničkim oznakama, najvjerojatnije sami zapovjednici koje se u takvim trenutcima ne smije ometati; takvima sam ih zamišljao. Jedan je među njima valjda predložio plin, drugi odmah dodao pitanje kupke, treći sapuna, četvrti pak ono s cvijećem, i tako dalje. Možda su neka pitanja i dulje raspravljali, dorađivali, dok su neka odmah s veseljem, skačući s mjesta (ne znam zašto, no ustrajao sam na tome da su neki sigurno
i skakali) prihvaćali, plješćući među sobom šakom o šaku. Sve mi je to bilo lako zamislivo. Maštanja zapovjednika potom su mnoge marljive ruke u silnoj strci i zbrci pretvarale u stvarnost, a uspjeh te ekshibicije, morao sam priznati, nije ni mogao biti dvojben. Tamo su pošli, bez sumnje, ona starica s kolodvora koja je poslušala sinovljev savjet, pa dječačić u bijelim cipelicama i njegova plavokosa majčica, ili ona korpulentna dama, pa stari gospodin s crnim šeširom, ili onaj histerik pred liječnikom. Sjetio sam se i Stručnjaka: mislim da se jadan vjerojatno strašno iznenadio. I Rozi je spomenuo nekoga, kimajući glavom u znak žaljenja: - Jadni Moskovics! I svi smo odmah bili suglasni s njim. A Kicoš je uzviknuo: - Isuse i Marijo! Jer, kako smo napokon od njega saznali, a naša se slutnja potvrdila, između njega i one djevojke u ciglani “dogodilo se sve”, pa je tek sada postao svjestan mogućih vidljivih posljedica koje bi se zbog toga djevojci mogle dogoditi. Zabrinutost je opravdana, priznali smo i sami. Međutim, na njegovu se licu pored brige nazirao i trag nekakva drukčijega osjećaja, nešto što je teško definirati; i dečki su ga u tom trenutku promatrali s nekom vrstom poštovanja, što mi, posve prirodno, i nije bilo teško shvatiti.
Toga dana me do stanovite mjere zabrinjavala još jedna stvar. Naime, kako smo saznali, to je mjesto, ta činjenica kao institucija kamo smo dospjeli, postojala već godinama, stajala na svome mjestu i radila jednako, bez prestanka, iz dana u dan. I premda priznajem da je u toj zamisli moglo biti čak i stanovita pretjerivanja, doimala se kao da je čitavo vrijeme čekala baš mene. U svakom slučaju, spominjali su mnogi s nekim osobitim priznanjem, a reklo bi se čak s nekom jezom, naš je zapovjednik bloka tamo proživio već četvrtu godinu. Tada se sjetih kako je ona davna godina i za mene bila osobito prepuna značenja. Naime, ja sam se baš prije četiri godine bio upisao u gimnaziju. Vrlo se dobro sjećam događaja sa svečanosti otvaranja. Bio sam nazočan i ja u onoj tamnoplavoj, širitom ukrašenoj, staromađarskoj nošnji na Bocskaijev način. Zapamtio sam ravnateljeve riječi. Ako malo bolje razmislim, bio je dostojanstven čovjek, pomalo zapovjedničke vanjštine, sa strogim naočalama i s lijepim, bijelim brkovima. U završnoj se riječi, sjećam se, pozvao na mudraca iz antičkoga doba: non scolae sed vitae discimus, odnosno, “ne učimo za školu nego za život”, citirao je njegove riječi. A prema tome, bio sam mišljenja, sve sam to proteklo vrijeme trebao učiti isključivo o Auschwitzu. Tako bi nam bilo sve objašnjeno: otvoreno, pošteno, suvislo. Međutim, o svemu tome tijekom tih četiriju godina nisam u školi čuo ni jedne jedine riječi. Dakako, moram priznati, ta bi građa bila uznemiravajuća, a shvatio sam da zapravo niti ne spada u opću kulturu. Manjkavost je svega toga bila da sam gradivo tek ovdje morao svladati. Primjerice i to da smo dospjeli u Konzentrationslager, odnosno
da smo u “sabirnome logoru”. Te da ni logori nisu posve jednaki, objašnjavali su nam. Taj u kojem smo primjerice mi u stvari je Vernichtungslager, odnosno, tumačili su nam, “logor za uništenje”. Međutim, posve drukčije stoje stvari, dodavali bi odmah, s Arbeitslagerima, odnosno s radnim logorima. Tamo je život lagan, okolnosti i prehrana su, prepričavalo se, po svemu neusporedivi s ovim tu, što je i prirodno; uostalom, tamo su ipak i ciljevi drukčiji. A mi ćemo, po svemu sudeći, otići odavde upravo na neko takvo mjesto, naravno, ukoliko u međuvremenu nešto ne iskrsne, što se pak u Auschwitzu, potvrdiše mnogi oko mene, bogme lako događa. U svakome slučaju, nipošto nije preporučljivo javljati se bolestan, nastavljali su sa savjetima i rasvjetljavanjima pitanja. Logorska je bolnica uostalom na drugome kraju, onamo iza jednoga od dimnjaka, u podnožju onoga kojega su upućeni između sebe skraćivali kao “dvojku”. Opasnost se skriva u vodi, poglavito u neprokuhanoj vodi, u onoj iz koje sam i ja bio popio na putu od kolodvora do kupke, što konačno tada nisam mogao znati. Doista, natpis je stajao tamo, nema se što reći ili sporiti, no ipak, mogao me, nalazio sam, valjda upozoriti i onaj vojnik. Međutim, padalo mi je na pamet, aha, pa naravno, mora se gledati, usredotočiti se na cilj: Bogu hvala, činilo mi se da sam i dalje dobro, a nisam čuo ni pritužbe nekoga od mojih.
Poslije sam tijekom toga dana sklopio poznanstva i savez s još nekim spoznajama, znamenitostima i običajima. Mogu također reći da sam već poslijepodne čuo mnogo više vijesti, jer se o tome oko mene i daleko više pričalo, o izgledima koji se tiču naše budućnosti, o našim šansama i nadama, nego prije toga o tim dimnjacima. Katkada ih nismo više čak ni primjećivali, kao da ih nema, sve je ovisilo o strujanju vjetra, otkrivali su neki. Toga sam dana prvi puta vidio i žene. Nama su ih pokazivali ljudi koji su se uzrujano okupljali kod žičane ograde; one su doista bile tamo, premda mi ih je bilo teško razabrati. Pogotovo u tim stvorovima tamo u daljini, na drugome kraju poljane glinena tla, koja se rasprostirala pred nama, prepoznati žene. Pomalo sam ih se i prepao. Primijetio sam kako su nakon prvoga vala radosti i uzbuđenja, koje uzrokuje nenadano otkriće, ljudi oko mene dosta utihnuli. Iz neposredne je blizine do mojih ušiju doprla tek jedna tupa, pomalo treperavo i prazno odzvanjajuća opaska: - Ćelave su. I tada sam, u toj velikoj tišini te iz pokojega naleta lagana ljetnoga večernjeg vjetrića prvi put i sâm razabrao, premda je bio tanak, cilinkajući i jedva čujan, zvuk vesele glazbe, koji je, nema sumnje, donosio mir; što je sve nas, pa i mene, jer naposljetku, ipak je bio stopljen s tim prizorima, na neki način istinski iznenadilo. Također sam prvi put stajao u jednome od desetoreda pred našom barakom, skroz otraga, čekajući tada još ni sam ne znajući što, a na isti način kao što su i ostali uznici čekali pred
drugim barakama, ispred onih sprijeda, s boka ili onih iza, i posvuda dokle god mi je pogled sezao. Zatim, po prvi sam put skinuo onako kako mi je bilo zapovjeđeno i kapu s glave, a u međuvremenu se tamo vani, na asfaltnoj cesti pomolio prizor s trojicom vojnika na biciklima: bila je to, morao sam i sam osjetiti, lijepa, a zapravo donekle i stroga slika. Tek mi je tada sijevnulo: gle, pa koliko se dugo zapravo ne sretoh s vojnicima. Promatrao sam te ljude u čudu. A oni su posve odsutno, posve hladno i s gotovo nedokučivih visina s druge strane rampe preslušavali - jedan je čak i nešto bilježio u neku dugoljastu bilježnicu - ono što im je s ove strane govorio naš zapovjednik bloka (držeći pritom svoju kapu u ruci). U tim je, gotovo čak i prijetećim moćnicima, koji su bez ijedne riječi, glasa, niti ne kimnuvši, po praznome asfaltu letjeli dalje, bilo doista teško prepoznati pripadnike onoga raspoloženoga zdruga koji nas je još jutros ljubazno pozdravljao kod vlaka. U to je s moje desne strane do mene dopro neki jedva čujan šum skrenuvši mi pogled na oštar luk isturenoga profila i prsa: bio je to nekadašnji časnik. Šaputao je tako da mu usne nisu ni trepnule: - Večernja provjera brojčanoga stanja, kimnuši kratko uz osmijeh i pogled znalca, za koga se napokon stvari odvijaju na način koji on savršeno razumije, koji mu je posve jasan te mu je do stanovite mjere čak i po volji. I tada sam prvi put vidio boje tamošnje noći, jer nas je i ona bila zatekla u neizmijenjenome položaju, a u njoj jednu osobitu pojavu: bengalske vatre, pravi vatromet plamena i iskri uzduž lijevoga oboda obzorja. Oko mene su mnogi došaptavali, mrmorili, ponavljali: - Krematoriji! - no tada već gotovo s divljenjem koje pripada samo prirodnim pojavama. Zatim: abtreten, bio sam donekle već i gladan, no tada saznadoh da nam je večerom bio onaj komad kruha koji sam uostalom pojeo još jutros. A o baraci, zapravo o “blocku” se ispostavilo da mu je unutrašnjost posve ogoljela, da tamo nema nijednoga komada bilo kakva pokućstva, pa čak ni lampe, a da se počinak na cementiranome podu može riješiti jedino na isti način kao u onoj žandarmerijskoj konjušnici. Leđa sam naslanjao na podvučene noge dečka iza mene, a na moja se koljena naslonio onaj koji je sjedio ispred mene. Kako sam za nekakav veći broj dojmova, iskustava ili doživljaja već bio umoran i pospan, ubrzo sam utonuo u san.
O sljedećim danima, otprilike isto kao i o onima iz ciglane, u meni je ostalo daleko manje pojedinosti; mogao bih čak reći da su preostale tek nijanse boja i neki vrlo općenit dojam, više samo osjet. Ali i ti su dani donosili nova saznanja, štošta novoga što je još trebalo vidjeti ili iskusiti. Ponekad sam i tih dana osjećao hladan dodir onoga čudnovata, stranoga dojma koji me bio dotaknuo pri prvome pogledu na žene. S vremena na vrijeme mi se znalo dogoditi da se nađem usred prstena ljudi koji su se zaprepašteno promatrali
izduženih, užasnutih lica i propitkivali jedni druge: - Što kažete?... Što kažete?, a odgovora ili uopće nije bilo ili je bila uvijek ista riječ: - Prestrašno. Za mene, naravno, to nije ona prava riječ ili posve točno onaj dojam kojim bih mogao predočiti istinsku sliku Auschwitza. Kao što se ispostavilo, među više stotina stanovnika našega bloka, dospio je i onaj čovjek zle sreće. U robijaškoj odori koja mu je visjela na sve strane i s prevelikom kapom koja mu je stalno padala na čelo djelovao je doista čudno. - Što kažete?, raspitivao se - što kažete?... Međutim, mi baš nismo ni imali volje išta reći, naravno. Više i nisam mogao posve jasno pratiti njegove uzrujano rastrzano, zamršeno pričanje. Ne smije se uopće razmišljati, odnosno, zapravo, ipak, na jednu se jedinu stvar mora neprestance misliti, mora je se imati na umu, a to su “oni koje je ostavio kod kuće” i zbog kojih “mora ostati jak”, jer ga čekaju, njegova žena i dvoje dječice; to je bila otprilike suština njegovih riječi, ona koju sam ja razabirao. Međutim, glavni nam je problem, koji je u osnovi i tamo bio isti kao i onaj u mitnici, u vlaku ili u ciglani: dužina dana. A dani su počinjali vrlo rano, nešto poslije praskozorja sredine ljeta. Tek sam tada spoznao koliko su u Auschwitzu jutra hladna, a mi smo se dečki čvrsto stisnuli, zbili se grijući jedan drugoga uza zid barake koji je gledao prema žičanoj ogradi, sučelice još ukošenome, crvenom suncu koje se rađalo. Nekoliko sati poslije radije bismo ipak potražili neku sjenu. U svakom slučaju, vrijeme je i tamo prolazilo: bio je s nama i Galanterist pa se ponekad mogao čuti i pokoji vic. I tamo su se našli kamenčići koje je Kicoš, premda nisu bili baš potkivački čavli, redom osvajao od nas; i tamo se katkada začuo Rozijev glas: - A sad ćemo to otpjevati na japanskome! Osim toga, put nas je u dva navrata dnevno vodio i do zahoda, te ujutro još i u baraku za umivanje (bila je zahodu slična prostorija, no umjesto podija tamo su bili zavareni bazeni u tri reda, a iznad njih pak metalne cijevi iz kojih je kroz guste rupice u tankome mlazu curila voda), zatim bi nam podijelili hranu, a svake bi večeri na red došao i appel. Bile su tu još i razne obavijesti, pa sam se i time morao zadovoljavati, jer nam je otprilike to bio raspored dana. Treba dakako pribrojiti i razne doživljaje poput zbivanja tijekom jedne Blocksperre, odnosno “sekvestracije” ili privremenoga zatvaranja bloka tijekom druge večeri, kada sam prvi put vidio našega zapovjednika uzrujanoga, dapače, mogao bih čak reći, vrlo razdraženog. Naime, ako smo u donekle čak zagušljivoj tami barake dobro, dobro naćulili uši, mogli smo, iz glasova, goleme mješavine različitih zvukova koji su iz daljine već jedva dopirali do nas, razabrati pokoji vrisak, lavež psa ili prasak pucnja. Zatim, bili su tu i prizori kolona iza žičane ograde za koje su rekli da su to oni koji se vraćaju s posla. To sam morao i sam povjerovati, naprosto zato što se i meni činilo da su na onim
skrpanim napravama, koje su teglili neki na začelju, bili doista, bez sumnje, položeni mrtvaci, točno onako kako su tvrdili ljudi oko mene. Sve je to na neko vrijeme zapošljavalo i moju maštu, naravno. Što pak s druge strane ipak nije bilo dostatno, ustvrdio bih, za ispunjenje jednog dugog dana provedenoga zapravo u besposličarenju. I tako sam spoznao da može biti dosadno, izgleda, čak i u Auschwitzu, uz pretpostavku da netko ipak pripadne među povlaštene. Čekali smo, iščekivali, ako dublje promislim, zapravo to da se ne dogodi ništa. Dosada s čudnovatim iščekivanjem, tako je, mislim da upravo taj dojam najbliže opisuje, naravno u mojim očima, Auschwitzove stvarne značajke.
Moram priznati još nešto: onu sam juhu drugi dan pojeo, a trećega sam je dana već i iščekivao. Općenito sam raspored prehrane u Auschwitzu nalazio doista čudnim. Ujutro bi relativno rano stizala ona stanovita tekućina koja je bila, kako su rekli, kava. Juhu su također posluživali iznenađujuće rano, već negdje oko devet sati. Zatim se dugo glede hrane nije događalo gotovo ništa, sve do dolaska kruha s margarinom u predvečerje, sat prije appela. Tako sam već do trećega dana sklopio podrobnije poznanstvo s gnjevnim osjećajem gladi na koju su se i dečki žalili. Jedino je Dečko koji je pušio napomenuo kako za njega to nije ništa novo i da njemu daleko više nedostaje cigareta, kao što je rekao na svoj čudno kratak način, a na licu mu se isticala neka vrsta zadovoljstva, što me u tome trenutku već pomalo i raz-draživalo; valjda su ga zbog toga dečki i tako brzo ušutkali.
Koliko god me čudilo, i koliko god sam puta ponovno izračunavao, potvrđivala se jedna te ista činjenica: u Auschwitzu sam proveo zapravo svega tri dana. Četvrte sam večeri opet sjedio u vlaku, na željezničkoj pruzi, u jednome od već znanih teretnih vagona. Cilj nam je bio, kako su rekli, Buchenwald. Premda sam već postao oprezan s tim obećavajućim imenima, osjetio sam iz znakova ljubaznosti, reklo bi se čak, iz ničim zamjenjive nijanse topline, potom iz one stanovite nježnosti, stanovitoga sanjivog pogleda i izraza lica koji daju naslutiti osjećaj svojevrsne zavisti kod pokojega sužnja koji su nas ispraćali, da to ipak nije samo neka zabluda. Morao sam također uočiti da je među njima bilo mnogo starih robijaša, onih koji mnogo znaju i koji su na neki način, sudeći prema vrpcama na rukavima, po kapama i cipelama, ipak nekakve prominencije. Oni su sve sami rješavali oko vlaka; od vojnika sam vidio tek nekolicinu, malo dalje uz rub rampe, neke osrednje rangirane. Na tom tihom mjestu, u pitomim bojama mirne večeri ništa više nije podsjećalo - možda tek jedino njegova veličina - na onaj uzavreli, od svjetla, od vreve, od glasova i živosti usijani, na svakoj svojoj točki vibrirajući, pulsirajući kolodvor
na kojem sam se nekoć, odnosno točno prije tri i pol dana, bio iskrcao.
O novome bih putovanju mogao još manje toga reći, jer sve se odigralo na već poznat način. Nije nas bilo šezdeset već osamdeset, međutim, nismo imali prtljage, a nismo se morali brinuti ni o ženama. Imali smo i onu istu posudu, jednako nam je bilo vruće, bili smo isto tako žedni, no ipak smo u pogledu hrane bili izloženi manjem iskušenju. Porciju koja se sastojala od veće kriške kruha nego inače, od udvostručene kriške margarina i od komada takozvanoga wursta, nečega što je izvana podsjećalo na ono što smo kod kuće zvali safaladom, podijelili su nam još ispred vlaka, a ja sam je odmah smazao, prvo zato što sam bio gladan, pa i zato što je u vlaku nisam ni imao gdje pohraniti, a naposljetku, nisu nas ni obavijestili da će to putovanje potrajati tri dana.
U Buchenwald smo stigli također ujutro: jednoga sunčanoga, premda donekle naoblačenog i laganim naletima vjetra osvježavanog, prohladnog, a bistrog dana. Tamošnji se kolodvor, sudeći po onome iz Auschwitza, doimao nekakvim provincijalnim, prijaznim peronom. Međutim, doček je bio već daleko manje srdačan. Tamo nam vrata vagona nisu od-guravali robijaši nego vojnici; dapače, sjetih se, to je bio onaj istinski prvi nepatvoreni trenutak u kojemu sam s njima stupio u blizak odnos, u neposredan dodir. Samo sam buljio s kakvom se hitrošću, s kakvom propisnom točnošću provode sve te radnje. Nekoliko škrtih krikova: “Alle ‘raus!” - “Los!”, “Fünferreihten!” - “Bewegt euch!”, par tupih pa oštrih udaraca, prasak, zamah nekoliko čizama, ubod pokojega vrha dugoga oružja, dosta prigušenih jauka, i odmah se stvori, dapače, već i prolazi, kao da je vuku uzicom, naša kolona kojoj se na kraju perona, uvijek s istim poluokretom, s obje strane priključuje po jedan vojnik. Opazih da svakome peteroredu, odnosno svakoj skupini od po dvadeset pet ljudi u prugastoj odjeći prilaze dvojica na udaljenost od otprilike metar i nakon toga ne skidajući pogled ni na tren, sada već u potpunoj tišini, jedino svojim korakom usmjeravajući i ritmizirajući, na neki način stalno održavaju na životu kretanje povorke koja se neprestano, u svakome zglobu micala u valovima, a koja me pomalo podsjećala na hod gusjenice koju smo u mojemu djetinjstvu rezancima papira i podbadačima poticali prema kutiji za šibice. Sve me to na neki način omamljivalo, čak nekako posve obuzimalo. Sjetih se, a pritom sam se malo i osmjehnuo, one naše labave, moglo bi se reći gotovo sramežljive policijske pratnje kod kuće na putu prema žandarmeriji. Nakon ovoga tu, priznadoh, sva su ona žandarska pretjerivanja djelovala kao nekakvo bučno razmetanje u usporedbi s ovom šutljivom, u svakoj pojedinosti savršeno
postavljenom stručnošću. Bilo je uzalud što sam sada imao neposredan pogled, primjerice, na njihova lica, na boju očiju ili kose, te na druge njihove osobne crte, dapače, na njihove nedostatke, na pokoji prišt na koži. Jer, ipak se nekako nisam mogao osoviti u svemu tome, kao da bih, usprkos svemu, u sve to morao donekle posumnjati. Jesu li doista, unatoč svemu, ti koji hodaju bočno uz nas u osnovi slični nama, nisu li i oni na kraju krajeva, u biti, stvoreni iz istoga ljudskoga materijala? U to mi je palo na pamet da mi je kut promatranja možda pogrešan; ja, naime, ipak nisam isti kao oni, dakako.
Ipak sam opazio i to kako postupno grabimo sve više i više po blagome usponu, opet po besprijekornoj, no ne onako kao u Auschwitzu ravnoj, već zavojitoj asfaltnoj cesti. U tome sam kraju posvuda vidio mnogo prirodnoga zelenila, ljupkih zgrada, vila u daljini koje su se skrile iza stabala, parkove, perivoje; bio je to doista lijep okoliš, mjere i razmjeri su se doimali umjerenima i, moglo bi se hrabro ustvrditi, bili su skladni za oko, osobito ono sviknuto na Auschwitz. Iznenada smo uz desni rub ceste naišli na pravi pravcati zoološki vrt, a nastanjivale su ga srne, glodavci i druge životinje, od kojih se jedan olinjali mrki medvjed, začuvši buku naših koraka, s velikim uzbuđenjem postavio u svoj sjedeći položaj prosjačenja milodara i odmah nam se u svojem kavezu predstavio s nekoliko šašavih pokreta, što je taj put bio posve uzaludan trud, jer mu je korist, razumije se, posve izostala. Mimoišli smo zatim i jednu statuu; stajala je na tratini poljane stisnute na prostoru kod kojega se put granao u dva vijugava smjera. Skulptura je bila proizvedena od bijeloga, mekog i poroznog kamena bez sjaja od kakva je bilo i njezino bijelo postolje na koje je bila posađena; po mojem je mnijenju njezina izvedba bila dosta gruba, gotovo nevješta i po svemu bile je to površna umjetnina. Po širokim i uzdužnim užlijebima odjeće i ćelavosti, a napose po ukupnome držanju lika, odmah se dalo razaznati kako mu je dužnost bila predstavljati uznika. Naprijed pognuta glava, a iza leđa jedna visoko zamahnuta noga, upućivali su na trčeći korak. Ruke su mu grčevito grabile odozdo neku nevjerojatno golemu kockastu kamenu gromadu. Isprva sam kip promatrao očima uživatelja umjetnosti, onako kako smo učili u školi, bez ikakva naročita izravna interesa i tek mi je poslije palo na pamet kako on, ako bolje promislimo, možda ima i neko značenje, a koje se zapravo ne bi moglo shvatiti odveć povoljnim predznakom. U taj čas mi je upao u oči prizor guste žičane mreže, zatim raskošno uređena kapija koja se rastvarala između dva zdepasta kamena stupa, a iznad nje se kočila ostakljena konstrukcija nalik brodskome zapovjednom mostu. Odmah sam zatim i prošao ispod nje; stigao sam, dakle, u buchenwaldski koncentracijski logor.
Buchenwald leži u kraju stiješnjenome između brda i dolina, na vrhu jedne od tih uzvisina. Zrak mu je čist, a posvuda raznolik krajolik; mnoge okolne šume i crveni crjepovi seoskih kuća na dnu doline prava su radost za oči. Kupaonica se nalazila s lijeve strane. Robijaši su bili većinom ljubazni, premda na drugi način nego oni u Auschwitzu. I ovdje ljude po dolasku očekuju kupanje, brijači, raskužna tekućina i promjena odjeće. Inače, rekvizitarij je garderobe u vlas jednak onome u Auschwitzu. Međutim, kupka je tamo toplija, brijači pažljivije obavljaju svoje poslove, a garderobijer će, makar i letimičnim pogledom, ipak nastojati utvrditi tvoje mjere. Zatim hodnikom dospiješ pred klizni stakleni prozorčić i tamo te pitaju, imaš li možda koji zlatni zub. Zatim neki tvoj zemljak s kosom, jer je već dulje tamo zatočen, upisuje tvoje ime u jednu veliku knjigu i predaje ti žuti trokut, kao i komad široke krpe, neku vrpcu, oboje od platna. U sredini trokuta, u znak toga da si napokon ipak Mađar, čitko je upisano veliko slovo U, a na vrpci otisnut broj, na mojem je primjerice pisalo: 64921. Preporučljivo je, sazna-doh, naučiti ga jasno, razgovijetno i pravilno artikulirano izgovarati na njemačkom, ovako: - Vier- und-sechzig, neun, ein-und-zwanzig. Što će mi, bude li se netko slučajno zanimao za moj identitet, odsada biti jedini odgovor. Međutim, taj broj ti ne upisuju u kožu, zbog čega je, dok sam se o tome zabrinuto raspitivao u blizini kupke, jedan stari robijaš visoko uzdignutim rukama i u strop uperenim očima prosvjedovao: - Aber Mensch, um Gotteswillen! Wir sind docb bier nicht in Auschwitz! No svemu usprkos, taj se broj, kao i trokut, moraju do večeri naći na odijelu u predjelu prsa i to. uz pomoć posjednika igle i konca, krojača; no ako ti dosadi stajati i cijeli dan čekati na svoj red, možeš im volju pospješiti određenim dijelom tvoje porcije kruha i maslaca, premda su i bez toga vrlo susretljivi; pa napokon, to im je i dužnost, kao što su govorili. Klima je u Buchenwaldu hladnija od one u Auschwitzu, dani su gotovo sivi, a i kiša često sipi. Međutim u Buchenwaldu se zna dogoditi da čovjeka već za doručak iznenade nekakvom vrućom juhom sa zaprškom; tamo sam također naučio da je porcija kruha u pravilu trećina, u neke dane može biti čak i polovica, a ne kao u Auschwitzu, gdje je redovito četvrtina, a u neke dane samo petina; da podnevna juha ima i gušće sastojke, u njoj se mogu naći i crvene mesne vlati, a u slučaju sreće nađe se čak i cijela kocka mesa. Tamo sam također upoznao i značenje pojma Zulage, koji možeš uz svakodnevni margarin fasovati u obliku wursta ili žlice pekmeza; tako se, naime, bio izrazio i tamo nazočni naš časnik koji se u takvim prilikama doimao uvijek vrlo zadovoljnim. U Buchenwaldu smo stanovali pod šatorima, u Zeltlageru, odnosno u “Šatorskome logoru” ili drugim imenom u Kleinlageru, to jest, u “Malome logoru”. Spavali smo na slamom
posutim počivalištima, neodijeljeni, na neki način čak i zbijeni, no ipak u vodoravnome položaju. Stražnja žičana ograda još nije pod električnim naponom; međutim, onoga tko u noći kojim slučajem napusti šator rastrgaju nahuškani vučjaci, opominjali su nas. I premda nas je ta opomena isprva možda čak i iznenadila, o njezinoj ozbiljnosti ne bi trebalo dvojiti ni trenutka. Međutim, kod druge žičane ograde, tamo gdje su počinjale sitnom kaldrmom popločane ulice, koje su se bujno račvale prema gore ili na stranu, posvuda po širini brdskoga sljemena, kao i one ljupke, zelene barake i kamene jednokatnice onoga pravog, stvarnog logora - udomaćeni su starosjedilački robijaši svake večeri trgovali, obećavajući dobru priliku za prigodnu kupovinu žlice, noža, vojničke porcije ili odjevnih predmeta. Jedan je i meni nudio neki pulover; cijena mu je bila svega pola kruha, pokazivao mi ga je, davao znakove, objašnjavao; no na kraju ipak nisam kupio od njega, naprosto zato što mi ljeti ne treba pulover, a zima je, držao sam, ionako još daleko. Tek sam tada vidio koliko trokuta zapravo postoji: u raznim bojama i s različitim slovima po sredini, pa sam se već jedva i snalazio kome je koja zemlja naposljetku prava domovina? Međutim, i iz mađarskoga govora oko sebe razabirao sam sve više znakova sočnih lokalizama iz unutrašnjosti; k tome mi je do ušiju sve češće dopirao i zvuk onoga čudnoga jezika koji sam prvi put čuo još u vagonu u Auschwitzu, od onih čudnih robijaša koji su nas dočekivali. Za stanovnike Zeltlagera u Buchenwaldu nije bilo appela, umivaonici su bili napolju, pod vedrim nebom, točnije, pod sjenom krošanja; to je u biti bilo ono isto postrojenje kao u Auschwitzu, samo su bazeni bih napravljeni od kamena. No zato je voda iz rupa na cijevima curila, prskala ili barem kapala po cijeli dan i tek mi se tamo, od mojega dospijeća u ciglanu, događalo to čudo da sam ožednivši mogao piti, dapače, čak i onda kada mi se to naprosto samo prohtjelo. Naravno, krematorij postoji i u Buchenwaldu, međutim svega jedan, i on nije cilj; mogao bih se čak odvažiti pa reći da on nije suština, duša, smisao logora, jer tamo spaljuju samo preminule u tome logoru, u okolnostima redovnoga logorskog života, da tako kažem. U Buchenwaldu je preporučljivo, vijest je potjecala vjerojatno od starih robijaša te doprla i do mene, najviše se čuvati kamenoloma, premda je on, dometali su, sada već gotovo izvan pogona te nije onakav, kako su rekli, kao u njihovo doba. Logor je ustrojen, kako su govorili, prije sedam godina. Međutim, među njima se nalaze i uznici koji su stigli iz još starijih logora, od kojih je jedan stanoviti “Dachau”. Zatim sam saznao i za imena “Oranienburg” i “Sachsenhausen”. Tek sam tada razumio i onaj osmijeh s nijansom razumijevanja i praštanja koji se, kad bi nas ugledali, javljao na licima nekih skladno obučenih, prominentnih robijaša s druge strane
ograde. A koji su imali brojeve u domeni deset ili dvadeset tisuća; dapače, neki drugi čak četvero ili troznamenkaste brojeve. U blizini našega logora, saznadoh od njih, nalazi se u pogledu kulture znamenit grad Weimar o čijoj sam slavi, dakako, učio još kod kuće. Tamo je, naime, živio i svoja djela stvarao između ostalih i onaj čovjek čije sam stihove s početnim riječima “Wer reitet so spät durch Nacht und Wind? ” i sam poznavao bez knjige, a čije se vlastoručno posađeno, u međuvremenu divovski izraslo, spomen pločom obilježeno, a od nas uznika ogradom zaštićeno drvo, kao što su pričali, nalazilo negdje u prostoru našega logora. Uzevši sve u obzir, nije mi ni najmanje bilo teško razumjeti one stanovite izraze lica u Auschwitzu; Buchenwald sam i ja, mogao bih reći, ubrzo zavolio.
Zeitz, ili točnije logor koji je ime dobio po tom naselju, nalazi se jednu noć puta teretnim vlakom od Buchenwalda, i kako sam i sam mogao iskusiti, dodatnih dvadeset ili dvadeset i pet minuta pješice uz pratnju vojnika po državnoj cesti koju obrubljuju oranice i kultiviran seoski krajolik. On će nam biti napokon i konačno odredište, uvjeravali su nas; zapravo, samo onima među nama kojima se prezime po abecedi nalazi ispred slova M. Naime, onima ostalima će cilj puta biti radni logor Magdeburga, grada čije je ime, zahvaljujući njegovoj povijesnoj slavi, i meni zvonilo poznato. To su nam dali na znanje još u Buchenwaldu, u četvrto predvečerje tamošnjega boravka, kada smo se okupili na nekome strahovito golemom prostoru osvijetljenom reflektorima. Robijaši, nositelji različitih stupnjeva prominentnosti, imali su duge popise, a mene je osobito zaboljelo što se na taj način moram rastati s mnogim dečkima. Napose me rastužilo što se nepovratno odvajam od Rozija, kao što su me hirovita slova pri ukrcaju u vlak na kraju posve odcijepila i od ostalih, na žalost.
Mogu reći kako ne postoje zamornije i nesnosnije stvari od onih mučnih tlaka koje se po svemu sudeći moraju proći svaki put kada nas dovedu u neki novi koncentracijski logor. Iskusio sam to iznova, nakon Auschwitza i Buchenwalda, također i u Zeitzu. Međutim, odmah sam vidio da smo tada dospjeli u nekakav malen, siromašan, zabačen, moglo bi se reći provincijski koncentracijski logor. Tamo bi bilo uzaludno tragati za kupalištem ili krematorijem koji su, izgleda, naprosto bili sastavnicama rekvizitarija samo značajnijih koncentracijskih logora. Krajolik je opet bio posve jednolična ravna zemlja, tek se s kraja logora nazirao plavičasti trak dalekih uzvisina. Bile su to “Türinške planine”, čuh od nekoga. Ograda od bodljikave žice s kulama stražarnicama u sva četiri kuta protezala se odmah uz cestu. Logor je sam po sebi kvadratnoga oblika. To je zapravo tek jedna velika prašnjava ledina
koja je otvorena prema glavnim vratima i malo udaljenijoj državnoj cesti, a tri joj strane omeđuju šatori, golemih razmjera, poput hangara ili za cirkuske predstave. Dugočasna prebrojavanja, prestrojavanja, natjeravanja i naguravanja, ispostavilo se poslije, služila su jedino tome da se konačno odaberu i po desetoredovima odijeljeno postroje budući stanari tih šatora, odnosno, kako su rekli, blockova. I mene je val nanio i pridružio jednome od tih šatora; točnije, onome koji je stajao posve otraga s desne strane, ukoliko se orijentiramo prema tome da smo licem okrenuti prema glavnome ulazu i leđima prema šatorima, a ja sam bio upravo tako postrojen. Stajao sam tamo dosta dugo i gotovo obamro pod sve nepodnošljivijim teretom sve neugodnijega dana. Uzalud sam nastojao pogledom potražiti svoje dečke: okruživali su me samo strani ljudi. Na moju je lijevu stranu dospio visok, mršav, pomalo čudan susjed koji je u sebi neprestance mrmljao, a pritom gornji dio tijela ritmično ljuljao naprijed i natrag. A s desne mi se našao neki oniži čovjek jakih ramena, koji je pak vrijeme prekraćivao tako što je nakon pravilnih stanki u prašinu pred sobom upućivao sitne, oštre i prilično točno usmjerene pljuvačke. I on se zagledao u mene, isprva samo uzgred, zatim donekle ispitivački, onim svojim kosim a živim i blistavim očima, poput gumba na cipeli, ispod kojih sam uočio komično mali nos koji je valjda ostao bez kosti. Robijašku je kapu nosio veselo naherenu.
- A odakle si ti, raspitivao se pri trećem pogledu, a ja sam tada opazio da mu nedostaju svi prednji zubi, sinko došao? Kad sam mu rekao da sam iz Budimpešte, odmah je jako živnuo. Postoji li još Veliki bulevar, vozi li još tramvaj šestica, onako kako ih je on “onomad ostavio?”, raspitivao se. Naravno, rekao sam mu, sve to još postoji; doimao se zadovoljnim. Zanimalo ga je također na koji sam način i zašto “dospio ovamo”, a ja sam mu rekao: - Vrlo jednostavno. Zatražili su da iziđem iz autobusa. - I?, pokušavao je još nešto doznati, a ja sam mu govorio kako nema više; nakon toga sam dopremljen ovamo. Kao da se donekle iščuđavao, kao netko tko nije posve načistu sa životnim okolnostima kod kuće. Upravo sam ga nakanio pitati..., međutim, više nisam bio u prilici, jer sam upravo u tom trenutku primio pljusku s druge strane.
Već sam zapravo sjedio na zemlji kada sam začuo prasak udarca i kada me od njegove težine počeo žariti lijevi obraz. Preda mnom je stajao čovjek u crnoj jahaćoj odori, s crnom umjetničkom kapom, kosmat, dapače, čak s tankim, crnim brkovima na tamnoputome licu i vonjao za mene gotovo iznenađujuće: nema sumnje, taj je sladunjavi miris dolazio iz oblačka pravoga parfema. Iz njegove zbrkane galame jedino što sam uspio razabrati bilo je višekratno ponavljanje riječi “Ruhe”, odnosno, “tišina”. Neosporno, doimao se kao prilično visoko pozicionirana osoba, što su vrlo jasno naglašavali vrlo otmjeno nizak
redni broj i zeleni trokut s upisanim slovom “Z” na sredini te srebrna zviždaljka koja je visjela na prsima na metalnome lancu s druge strane, a napose ona nadaleko jasno vidljiva bijela slova “LA” na rukavu. Međutim, ja sam se ipak strahovito razljutio, jer nisam naučen da me netko udara, tko god taj bio; premda samo sjedeći i tek s izrazom lica, nastojao sam dati jasan znak svoje srdžbe. Vjerujem da je to i primijetio, jer sam uočio kako mu pogled velikih, crnih očiju koje su djelovale kao da plivaju u ulju, premda je i dalje jednako urlao, postaje nešto blaži i polako zadobiva izraz svojevrsne isprike. U to je taj pogled počeo pažljivije kliziti po meni, od nogu pa sve dalje do lica, što je uzrokovalo na neki način nelagodan, sputavajući osjećaj. Potom je odjurio dalje među ljude, koji su mu se sklanjali s puta, istom onom burnom brzinom kojom se i ovdje bio stvorio.
Kada sam se osovio na noge, desni se susjed odmah žurno raspitivao: je li boljelo? Rekoh mu, namjerno prilično glasno: ni najmanje. - Onda, bio je mišljenja, bilo bi dobro kada bi obrisao nos. Opipao sam ga rukom, i doista, prst mi je pocrvenio. Pokazao mi je na koji način moram zabaciti glavu kako bih zaustavio krvarenje, a o crnom je čovjeku dometnuo opasku: - Ciganin. Zatim je nakon kratkoga razmišljanja zaključio još i to: - Tip je, nema tu spora, topli brat. Nisam ga posve razumio što mi je time želio reći, pa sam ga pitao što taj izraz zapravo znači. Kratko se nasmijao pa zatim priopćio: - Da je peder. Pojam mi je postao nešto jasniji, donekle, čini mi se. - Uostalom, napomenuo je, a pritom mi je već i pružao ruku, onako iskosa, ja sam Bandi Citrom. Nakon toga sam mu i ja rekao svoje ime.
On je, saznao sam od njega poslije, ovamo dospio iz radnoga logora. Regrutirali su ga, odmah nakon što su se latili ratovanja, naprosto zato što je bio upravo navršio dvadeset i prvu godinu. Bio je po svojoj tadašnjoj dobi, krvi i zdravlju podoban za radnu obvezu, a od tada, tijekom tih četiriju godina, nije ni bio kod kuće. Bio je u Ukrajini na razminiravanju. A što mu je sa zubima?, raspitivao sam se. — Izbili su ih, odgovorio je. A tada sam se ja počeo čuditi: - Pa kako to...?, međutim, on je to nazivao “dugom pripoviješću”, a o razlozima mi nije rekao gotovo ništa više. U svakom slučaju, “sukobio se s narednikom”, a između ostaloga, saznadoh tek toliko, od tada mi je slomljena i nosna kost. O vađenju mina također je kratko izvijestio: tamo su prema njegovim riječima potrebni samo štihača, jedna tanka žica i puno, puno sreće. Zato ih je u toj “kažnjeničkoj satniji” ostalo toliko malo do onoga trenutka kada su mađarske snage zamijenile njemačke. Tome su se jako veselili, jer su im odmah najavili lakši posao i bolju skrb. A iz vlaka su i njih iskrcali, posve prirodno, u Auschwitzu.
Upravo sam nakanio nastaviti sa znatiželjnim propitkivanjem, kada su se vratila ona trojica. Prije toga mi je, otprilike desetak minuta ranije, od zbivanja koja su se odvijala skroz naprijed, pozornost ponajviše privuklo jedno ime, ili točnije, više je glasova stalno izvikivalo jedno te isto ime: - Doktore Kovács!, na što je skromno, gotovo skanjujući se, kao da se tek povinuje požurujućem vikanju, istupio debeljuškast čovjek mekoga lica i ćelave glave, po sredini od prirode, a uokolo zaslugom aparata za šišanje. Zatim je on sâm hitro pokazao na onu drugu dvojicu. Potom su smjesta krenuli za crnim čovjekom i tek je poslije, tamo u zadnji red, doprla do mene vijest kako smo upravo izabrali zapovjednika, ili kako su rekli, Blockältestera, pa i Stubendienste, odnosno, kako sam bio grubo preveo Bandiju Citromu koji nije znao njemački, “sobnu poslugu”. Potom su ih nastojali naučiti nekoliko zapovjednih riječi i pokreta koji idu uz njih, što u svakome slučaju ne kane nikad više ponavljati, opominjali su njih, a oni pak nas. Neke sam od njih, kao što su uzvici “Achtung!”, pa “Mützen ... ab!” ili “Mützen ... auf!", u biti poznavao već iz ranijega iskustva, a nove su pak bile “Korrigiert!”, odnosno “ispravljaj”, što će reći, kapu, naravno, a također i “Aus!”, na što se šake moraju vrlo glasno, kako su rekli, “stisnuti uz natkoljenicu”. Sve smo to poslije višekratno uvježbavali. Osim toga, Blockälterser je, kao što smo saznali, imao i posebnu zadaću: prijavak, što je on tamo pred nama isprobavao nekoliko puta, i to tako da je vojnika u toj prigodi glumio jedan od Stubendiensta, nabijen, riđokos čovjek pomalo ljubičasta i dugoljasta lica. - Block fünf čuo se njegov glas ist zum Appel angetreten. Es soll zwethundert fünfzig, es ist... i tako dalje, iz čega sam naposljetku saznao da sam slijedom toga stanovnikom petoga bloka koji broji dvjesta i pedeset ljudi. Nakon nekoliko ponavljanja sve je postalo jasno, razumljivo i savršeno prikazivački svladano, barem je to bilo naše mišljenje. Zatim su opet nastupili trenutci besposličarenja. Kako sam u međuvremenu uočio neki humak na praznome prostoru desno od našega šatora te mi je pozornost privukla i nekakva duga motka koja je tamo bila postavljena, a iza koje se po svemu sudeći nalazio dubok jarak, pitao sam Bandija Citroma čemu bi ona po njegovoj prosudbi mogla služiti. - To je latrina, odvratio je istoga trena, nakon letimične provjere. Malo je vrtio glavom kada se ispostavilo da ne znam značenje ni te riječi. - Vidi se da si do sada stalno sjedio uz majčine skute, bio je mišljenja. Zatim mi je značenje ipak rastumačio kratkom prostom rečenicom. I dodao još nešto, a želio bih vjerno i bez ostatka prenijeti njegove riječi: - Kad je napunimo govnima do vrha, bit ćemo valjda i slobodni!
Nasmijao sam se, a on je, međutim, ostao ozbiljan, kao da mu je ta izreka istinsko uvjerenje, da ne kažem, na neki način i odluka. O toj njegovoj zamisli nije mi prenio ništa podrobnije zato što se iz pravca glavnoga ulaza promolio prizor trojice vojnika; a oni su se približavali strogo i vrlo odmjereno, bez ikakve žurbe, s razvidnom komotnošću udomaćenih te neobično sigurnim korakom, na što je Blockältester uzviknuo s nekim revnim i kričavim glasom u kojemu se javljala boja koja se tijekom pokusa još nije mogla razaznati niti naslutiti: “Achtung! Mützen ... ab!”, smjesta zgrabivši svoju kapu s glave, kao što su učinili i svi ostali, pa, posve prirodno, i ja.

6.




Tek sam u Zeitzu spoznao kako i uzništvo može imati svoju svakodnevicu, dapače, da je istinsko sužanjstvo zapravo ispunjeno samo sivom svakidašnjicom. Međutim, kao da sam se već nalazio u sličnome položaju, valjda još tamo u vlaku, na putu za Auschwitz. I tamo je sve ovisilo o vremenu te o osobnim sposobnostima svakoga pojedinca. No u Zeitzu sam sam morao ipak osvijestiti osjećaj - a da pri tome ostanem kod vlastita primjera - da se vlak zaustavio. A s druge strane, jer i to stoji, kao da tutnji takvom brzinom da više nisam ni bio u stanju slijediti sve te mnogobrojne promjene koje su se zbivale ispred mene, oko mene, a napose u meni samome. Unatoč tome, mogao bih potvrditi barem jedno: što se mene tiče, prošao sam cijeli put te pošteno iskusio sve šanse koje su se putom bile pojavile.
U svakom slučaju, u nove stvari, a tome je tako čak i u koncentracijskome logoru, krećemo prije svega s dobrim namjerama. Dakle, a moja su iskustva naprosto bila takva, za početak je bilo dovoljno postati dobrim robijašem, a ostalo će ionako donijeti budućnost. Takva su bila, manje-više, moja shvaćanja i na tome sam temeljio svoj način života; on je, uostalom, bio jednak onome koji sam uočavao i kod drugih. Posve razumljivo, ubrzo sam uvidio kako su ona povoljna mišljenja koja sam čuo još u Auschwitzu o instituciji Arbeitslagera bila valjda temeljena na pretjeranim izvješćima. Međutim, o razmjerima tih pretjerivanja, kao i o mogućim posljedicama koje će iz njih proizići, tada još nisam bio u stanju, jer zapravo nisam ni mogao, čak ni samome sebi, dati neku pouzdaniju procjenu; kao što to na posve isti način nisu mogli, uočio sam to pa mogu hrabro izgovoriti, ni svi ostali, onih gotovo dvije i pol tisuće uznika našega logora, dakako, s iznimkom samoubojica. Premda je takvih slučajeva bilo malo i događali su se rijetko, oni su ipak na svaki način bili nepropisni te, svi su to priznavali, nisu služili za primjer. Stizale su katkada vijesti o pokojem takvom događaju i do mojih ušiju, čuo sam kako o njima raspravljaju, da su
predmetom razmjene mišljenja. Neki im nisu priznavali pravo na takav čin, drugi su imali više razumijevanja, a znanci su ih žalili; no općenito, čovjek je o tim stvarima na stanovit način sudio kao da se radi o nekom posve rijetkom, od nas vrlo udaljenom, donekle teško objašnjivom, pomalo čak lakomislenom, no ponešto ipak štovanja vrijednom, a u svakom slučaju, ishitrenome postupku.
Važno je bilo ne prepustiti se. Jer, nekako će uvijek biti, nikada nije bilo da nekako nije bilo, podučavao me Bandi Citrom, a njega je toj mudrosti naučio radni logor. Prva je i najvažnija stvar u svim mogućim okolnostima bilo umivanje (bazeni su bili nanizani sasvim naprijed, u usporednim redovima s pripadajućim prošupljenim željeznim cijevima, pod vedrim nebom, na onoj strani logora koja je bila tik uz cestu). Kao što je bilo strahovito bitno, bez obzira ima li ga ili nema, štedljivo raspoređivanje dnevnih sljedovanja. Od kruha, ma koliko se pri samoobuzdavanju sukobljavali sa samim sobom, moramo sačuvati dio za uz sutrašnju kavu; dapače, jedan komadić mora ostati i u džepu - premda ćemo morati neprestance neumoljivo sprječavati ruku koja će svako malo krenuti u tome smjeru - sve do sutrašnje stanke za ručak. Jedino ćemo se na taj način moći othrvati, primjerice, mučnim mislima o tome da nemamo ništa za jelo. Da su rupčići iz naše garderobe ustvari obojci, da je na appelu ili u koloni sigurnije biti negdje po sredini reda, da se kod diobe juhe ne treba gurati naprijed već radije prema posljednjim redovima, kada će se jelo, vrlo predvidljivo, grabiti s dna pa će se slijedom toga dijeliti iz najgušćega sloja, da se jedan rub drške naše žlice može kovanjem pretvoriti u pribor koji će zamjenjivati nož, sve sam to, kao i mnogo druge stvari, sama korisna znanja iz područja uzničkoga života naučio, usvojio od Bandija Citroma te sve to nastojao na sličan način i sam primjenjivati.
Naime, nikada ne bih povjerovao, a bila je to nepobitna činjenica: nigdje nije toliko bitan točno utvrđen red u načinu života, zapravo usvajanje stanovitoga uzornoga slijeda, rekao bih čak, vrlina, kao što je to, vrlo očito, u uzništvu. Dovoljno je naprosto osvrnuti se kratko oko sebe u blizini Blocka I., tamo gdje stanuju starosjedioci. Žuti trokuti na njihovim prsima odaju sve bitno, a u njih upisano slovo “L” dodaje tome, uz ostalo, i okolnost da potječu iz daleke Litve, točnije iz grada Rige, kako smo saznali. Među njima se nalaze i ona čudna bića koja su me isprva čak malo i zapanjila. Promatrani sa stanovite udaljenosti, glava usađenih duboko među ramena, noseva oštro isturenih s lica, svi oni djeluju kao starine iz pradavnine; u tim prljavim uzničkim dronjcima, koji su im visjeli s izbočenih ramena, oni su i pod najvrelijim ljetnim suncem podsjećali na zauvijek promrzle zimske vrane. Kao da su se svakim svojim
krutim, katkada zapinjućim korakom pitali: jesu li vrijedna truda tolika naprezanja? Ti su pokretni znakovi pitanja, naime, njihov značaj ne bih mogao ni po vanjskome liku a vjerojatno ni po stvarnome obujmu opisati drukčije, kako sam saznao, u koncentracijskome logoru poznati pod nazivom “Muslimani”. Bandi Citrom me odmah zaštitnički upozoravao od doticaja s njima: - Kada ih samo pogleda, čovjeka prođe volja za životom, bio je mišljenja; i bilo je u njegovim riječima nečega vrlo istinitog, a tek sam s vremenom shvatio, da je za to potrebno još mnogo toga.
Prije i iznad svega tu je i inat kao sredstvo. Mogao bih reći: premda u različitim oblicima, ni toga u Zeitzu nije manjkalo; a kako sam bio zamijetio, on nam je katkada mogao biti čak i od goleme koristi. Primjerice, o čudnovato komičnome društvu, družini, soju ili, ni sam ne znam kako bih ih zvao, te o jednome primjerku iz njihovih redova, o onome lijevo do mene u vrsti, kojemu sam se odmah po dolasku ponekad čudio, saznao sam nešto više od Bandija Citroma. Čuo sam, između ostaloga, da te ljude zovu “Fincima”. I doista, točno je; jer kad ih pitaš odakle potječu, oni će odvratiti, ukoliko vas uopće smatraju dostojnim odgovora, da su, primjerice, “fin Munkácsa”, čime bi podrazumijevali iz Munkácsa; ili “fin Sadarada”, što bi bilo, treba to i pogoditi: iz Sátoralyaújhelyja. Bandi Citrom poznaje njihovo bratstvo još iz radnoga logora i nema o njemu neko osobito mišljenje. Ima ih posvuda, viđamo ih pri radu, u vrsti ili u stroju za appel kako se ritmično njišu naprijed i natrag te u sebi mrmljaju svoju beskonačnu molitvu koja je poput nikada namirenoga duga. Kada pritom nakrive usta kako bi nam došapnuli, primjerice: - Nož na prodaju, mi ih ne slušamo. A još manje, koliko god to bilo primamljivo, osobito ujutro, kada je: - Juha na prodaju. Naime, ma koliko to bilo čudno, oni ne uživaju juhu, pa ni onaj wurst koji se katkada pojavi, zapravo ništa što nije sukladno vjerskim propisima. Čovjek bi se zapitao: - Pa od čega ti ljudi žive?, a Bandi Citrom bi mu na to odgovorio: za njih se nikad nemoj brinuti. I doista, jer kao što je bilo vidljivo, preživjeli su. Litvanci se među sobom služe jezikom Židova, međutim znaju još i njemački, slovački, tko bi znao koji još; samo mađarski ne govore, osim kada je, razumije se, riječ o trgovini. A jedanput sam, jer mi je tako sreća donijela pa to nikako nisam mogao izbjeći, kapnuo u njihovu jedinicu. - Redš di jiddiš? glasilo im je prvo pitanje. Kad sam im rekao da žalim ali ne, bili su gotovi sa mnom, moja je uloga bila svršena, gledali su kroz mene kao da sam od zraka ili, još bolje rečeno, ništa. Trudio sam im se reći nešto, skrenuti pozornost na sebe, no uzalud. - Di bišt ništ ka jid, d’bišt a šegec, vrtjeli su glavom, a ja sam samo buljio kako uostalom u svijetu trgovine toliko vični ljudi mogu biti toliko bezumno privrženi samo jednoj stvari od koje, eto, ako se gleda krajnji
rezultat, imaju samo neizmjernu štetu, daleko više gubitka a tako malo koristi. I tada sam iznova iskusio kako me obuzima sputanost, a među njima mi se tijekom toga dana katkada također javljala ona svrabljiva nespretnost koju sam poznavao još od kuće. Naime, kao da na meni nešto nije u redu, kao da se ne uklapam posve u uvriježenu ideju, riječju: kao da nisam ja na neki način dovoljno Židov. To je naposljetku stvarno bilo donekle čudno, pogotovo u krugu Židova, s kojima sam u istome koncentracijskom logoru, činilo mi se.
Katkada sam se pak Bandiju Citromu mrvicu čudio. Često sam od njega čuo, što pri radu, što tijekom odmora, pa sam je i sam ubrzo naučio, njegovu omiljenu pjesmicu koji je ponio sa sobom još iz vremena prisilnoga rada, iz one kažnjeničke satnije. Počinjala je s: “Po zemlji U-kra-jin-skoj mi va-di-mo mi-ne
/ No u-stra-šiti se ne-ćemo mi”, a ja sam osobito zavolio njezine zadnje riječi: “I ka-da padne voj-nik ili dobar drug / Po-ru-čit će-mo ku-ći po njemu / Da što god nas če-ka još / Dra-ga do-mo-vino naša / Ne-vjer-ni ne-će-mo nikada bit’. Bila je neporecivo lijepa, ta tužna, prije polagana a manje napeto ritmizirana melodija, a dojam koji u sebi nose riječi te stihotvorine nije, posve prirodno, mimoišao ni mene; jedino što su mi uvijek nekako dozivale u pamćenje onoga žandara koji nas je kod vlaka podsjećao na našu pripadnost mađarskome nacionalnom biću: uostalom i njega je kaznila domovina, posve strogo uzevši. To sam Bandiju jedanput i spomenuo. Nije nalazio suprotne dokaze, međutim, činio mi se pomalo zbunjenim, donekle čak i srditim. A onda je sutradan, kao da se više ničega ni ne sjeća, najedanput počeo vrlo zamišljeno zviždati tu istu melodiju, tiho je mumljati, pa i pjevati. “Gazit će on još asfalt u ulici Nefe- lejcs”, bila mu je druga, često ponavljana zamisao. Naime, on kod kuće stanuje baš u toj ulici, a nju je, kao i kućni broj opisivao toliko puta i u toliko boja da sam na kraju i ja svladao sve o njezinoj privlačnoj moći, pa malo-pomalo počeo sam žudjeti za povratkom u nju; premda je ona, koliko se sjećam, po mojemu ranijem saznanju bila zapravo prilično zabačena, samo obična sporedna ulica u predjelu Istočnoga kolodvora ili tamo negdje. Često je govorio o nekim mjestima, trgovima, putovima, kućama, dozivao u sjećanje pa i mene podsjećao na stanovite reklame i općepoznate slogane na pročeljima i u raznim izlozima koji su se tamo palili; odnosno, njegovim riječima: na “peštanska svjetla”, i tada sam ga morao početi ispravljati. Morao sam mu rastumačiti da zbog uredbe o zamračivanju ta svjetla vise ne postoje, te da su i bombe tu i tamo uzrokovale neke izmjene u gradskome krajobrazu. Saslušao me, no činilo mi se da mu objašnjenja nisu bila baš osobito po volji. Zatim je sutradan, čim se ukazala prigoda, opet počeo o svjetlima.
Tko bi mogao biti poznavateljem svih inačica tvrdoglavosti? Međutim, moram reći, u Zeitzu sam mogao, da sam znao, birati između bezbroj varijanta. Slušao sam o minulim vremenima i o budućnosti, a mnogo sam, doista mnogo čuo, dapače, mogao bih čak reći, nigdje se izgleda toliko ne govori kao među zatočenicima, o slobodi, što je naposljetku, mislim, i prilično objašnjivo, posve prirodno. Neki drugi opet svojevrsno zadovoljstvo nalaze u nekim mudrim izrekama, dosjetkama, nekakvim vicevima. I ja sam ih čuo, razumije se. Postoji jedan sat u danu koji pada između vremena povratka iz tvornice i večernjega appela. To je jedna posve karakteristična, uvijek vrlo živahna i opuštena ura koju sam sa svoje strane u lageru uvijek najviše iščekivao i volio; usput budi rečeno, bio je to ujedno i najčešće onaj sat u kojem se večeralo. Upravo sam se probijao kroz dvorište među uzburkanim skupinama u kojima se trgovalo ili se lagano raspravljalo, kada sam se sudario s nekim, a ispod prevelike uzničke kape u mene su, iznad karakteristična nosa na karakterističnome licu, zurila dva sitna, vrlo zabrinuta oka. - Vidi, vidi, izgovorismo gotovo u isti čas, jer je on prepoznao mene, a ja u njemu zlosretnoga čovjeka. Odmah se jako razveselio, barem naizgled, te se raspitivao gdje sam smješten. U Blocku V. rekao sam mu. - Šteta, negodovao je jer on stanuje negdje drugdje. Žalio se da “ne viđa nikoga od naših znanaca”, a kada sam mu rekao da ih ni ja baš ne viđam, ne znam zašto se toliko smrknuo. - Izgubili smo se, svi smo se izmiješali i izgubili, pripomenuo je, a u govoru, kao i u kimanju glave, nazirala su se neka, za mene mutno skrivena značenja. Zatim mu se lice naglo ozarilo. Pitao me: - Znate li što znači ovo, pa je pokazao na svoja prsa, slovo “U”? Kako ne bih znao, rekao sam mu: pa Ungar, odnosno Mađar. A ne, otpovrne on: - U nschuldig, odnosno “nedužan”, pa je nakratko prasnuo u smijeh, a zatim još dugo i zamišljeno kimao glavom kao netko kome na neki način jako godi ta zamisao, premda ne znam zašto. Isto sam primjećivao i kod drugih koji su mi poslije prepričavali isti taj vic; isprva ga se prilično često čulo po logoru, kao da su iz njega crpli neki osjećaj koji grije i daje snagu. Valjda bi na to trebao ukazivati i onaj posve isti smijeh, zatim i ono posve jednako blaženstvo na licima, onaj bolećivo blagi osmijeh i stanovit užitak s kojim su svaki put primali tu pošalicu, gotovo na isti onaj način kao kada čovjek sluša neku srcu dragu glazbu ili naročito ganutljivu priču.
No unatoč tome, i na njima sam uočavao isti entuzijazam, iste one dobre namjere; i oni su se svim silama trsili pokazati se kao dobri robovi. Nema se tu što reći, bilo nam je to u interesu, takva su bila očekivanja i okolnosti, život nas je, da tako kažem, na to silio. Ukoliko su redovi bili uzorno postrojeni a i brojčano se stanje savršeno slagalo, tada je primjerice appel bio kraći, barem u
početku je bilo tako. Ako smo bili marljivi na poslu, mogli smo izbjeći batine, uglavnom.
Ipak, barem u početku, mislim, nije nas pokretala jedino probitačnost, i mogu posve hrabro ustvrditi kako korist nije bila sama po sebi razlogom pri razmišljanju većine nas. Eto kako je bilo, primjerice, na radu prvoga radnoga popodneva, da počnem odmah od toga. Zadaća nam je bila iskrcati gotovo vagon sivoga šljunka. Tada je Bandi Citrom, nakon što smo se, uz dopuštenje čuvara, koji je taj put bio postariji, na prvi pogled prilično krotak vojnik, skinuli do pojasa (tada sam prvi put vidio žućkastosmeđu boju njegove kože i velike, glatke mišiće koji su se napinjali ispod nje kao i tamnu mrlju madeža ispod lijeve bradavice), rekao: - Ej, pa pokažimo im, što znaju Peštanci!, misleći to posve ozbiljno. Usprkos tome što do tada nisam nikada u životu primio vile u ruke, mogu reći da su se naš stražar, kao i onaj čovjek s izgledom kakva predradnika koji je valjda došao iz tvornice i njuškao posvuda, po svemu sudeći, doimali prilično zadovoljnima što je, dakako, još uvećavalo naš zanos, posve prirodno. Kada sam nakon nekoga vremena počeo osjećati u dlanovima neko žarenje i kada sam zamijetio da su mi korijeni prstiju pocrvenjeli, stražar se obrecnuo na mene: - Was ist denn los? , a ja sam se nasmijao i pokazao dlanove. Na što se on na trenutak zamislio, časkom zategnuo čak i remen svoje puške i, zaderavši se silno, poželio: - Arbeiten! Aber los!; dakle, bilo je posve prirodno da se moje zanimanje počelo kretati u drugome smjeru. Otada sam gledao samo jedno: kako mogu ukrasti koji trenutak maloga odmora dok mu nisam u vidnome polju, kako mogu lopatom, štihačom ili vilama uzimati što manje količine. I moram reći da sam u tim lukavstvima pokazivao dojmljiv napredak, te u njima stekao daleko veću upućenost, znanje i iskustvo nego u vještinama obavljanja bilo kojega drugog posla. Naposljetku, kome to koristi?, sjetih se još jednom Stručnjakova pitanja. Tvrdim da tamo nešto nije bilo u redu, da je tamo bila neka greška, nešto sprečavajuće što je mirisalo na bankrot. Pokoja riječ ili znak pohvale, katkada tek neki njezin odbljesak, ili tek jedna jedina njezina iskrica za mene bi svakako značili daleko više. Jer na kraju krajeva, ako bolje promislimo, pa što mi imamo osobno jedni protiv drugih? Osjećaj taštine ostaje uz nas čak i u danima uzništva; na kraju krajeva, tko ne bi barem potajice polagao prava na mrvice uljudnosti, a valjda bi s riječju razumijevanja i kod nas daleko više postigli, činilo mi se.
Međutim, takva mi iskustva još uvijek nisu bila dovoljan temelj da pokleknem, osnova za zdvajanja. Moj je vlak napredovao, još uvijek sam gledao naprijed, negdje u daljini sam naslućivao cilj: u prvome razdoblju svakako, u
onim zlatnim vremenima, kako smo ih Bandi Citrom i ja poslije bili zvali. Jer se Zeitz, uz pravilnu skrb za svoj život te uz malo sreće, pokazao posve podnošljivim mjestom; naravno, samo za početak, privremeno i dok nas bolja budućnost njega ne oslobodi, razumije se. Tjedno dvaput pola kruha, tri puta trećina, a četvrtina tek u dva navrata. A Zulage više puta. Tjedno jedanput kuhani krumpiri (po šest komada, mjerenih u kapu, a uz to, dakako, ne ide Zulage, što je i shvatljivo, zar ne?); jedanput na tjedan rezanci u mlijeku. Prva srdžba preranoga buđenja ubrzo iščezne u rosnoj ljetnoj zori, pada u zaborav pod bistrim nebom i u parama vruće kave (tada moraš biti strašno hitar kod latrine, jer će začas odjeknuti uzvici: Appel!, Antreten!). Jutarnji bi appel po običaju bio kratak, jer nas ipak posao čeka, požuruje. Jedna od sporednih tvorničkih kapija, kojom se mogu služiti i robijaši, nalazi se na nekih deset- petnaest minuta hoda od našega logora, lijevo od ceste, a prema njoj vodi pjeskovit poljski puteljak. Već se izdaleka čuje buka, zveket, brenčanje i puhanje, tri-četiri nakašljavanja željeznih ždrijela; tako nas pozdravljaju tvornica i njezini glavni i poprečni prolazi, gmižuće dizalice, strojevi za skidanje tla i bezbroj tračnica, jer ona s tim labirintom dimnjaka, rashladnim tornjevima, radionicama te mrežom vodova i cijevi više nalikuje gradu. A o posjetima zrakoplova svjedoče silne količine rupa, graba, ruševina i poderotina, urušenih kanala i izvrnutih vodova. Tvornica se zvala, saznadoh još tijekom prve stanke za ručak, Brabag, što je pak kratica za naziv Braun-Kohl- Benzin Aktiengesellschaft koji je, koliko sam čuo, “nekoć kotirao i na burzi”. Tako su mi rekli i još i pokazali na korpulentnijega čovjeka koji je naslonjen na lakat i zadihan od umora upravo iz džepa izvlačio komadić napola pojedena kruha. Navodno im je on bio izvorom informacije, a o njemu su po logoru pričali uvijek s nekakvim veseljem, premda od njega nisam nikada čuo da je i on nekoć bio, kao što su rekli, vlasnikom nešto vrijednosnih papira ovdašnje tvornice. Čuo sam, a i vonj me odmah podsjetio na csepelske naftne zavode, da se i ovdje trude u proizvodnji benzina; no postupak je takav da ga kane dobiti iz mrkoga ugljena a ne iz nafte. Zamisao sam držao vrlo zanimljivom, no shvatio sam da me, posve prirodno, nisu zbog toga doveli ovamo. Izgledi za Arbeitskommando su uvijek uzbudljivo pitanje. Neki se od nas kunu u lopate, neki drugi u krampove, neki se pak radije prihvaćaju zadaće polaganja kablova, dok je nekima najdraže posluživanje betonske miješalice. A tko bi znao koji skriveni razlog, koja sumnjiva privlačnost veže nekoga uz kanalizacijske radove, kada mora biti katkada do pojasa u žućkastome mulju ili crnome ulju; premda u postojanje nekoga razloga nitko ne dvoji, naprosto zato što su u toj skupini većinom Litvanci i, naravno, njihovi prijatelji i
sumišljenici finci. Riječ antreten samo jednom dnevno zadobiva onu s visina silaznu, slatko-tužno otegnutu, dozivljući dugu melodiju; to je navečer, kada ona označava trenutak u kojemu će se krenuti kući. U silnoj bi se gužvi oko umivaonika Bandi Citrom probijao uz gromki uzvik: - Razlaz, Muslići! i, dakako, nije bilo ničega što bi moglo ostati skriveno od njegovoga svenadzirućega pogleda. - I pimpek si operi, jer tamo stanuju uši!, reče, a ja ga poslušam i smijem se. I tada počinje ona stanovita ura u kojoj se obavljaju poslići, manji ili veći, kada se zezamo ili tužimo; to je sat za posjete, za dogovore, za sklapanje poslova i za razmjenu informacija, koji će moći prekinuti jedino intiman štropot kotlova, znak koji na brzo djelovanje potiče ama baš svakoga. Zatim: - Appel!, i samo je pitanje sreće, koliko će dugo potrajati. No, nakon sat, dva, a najviše za tri (u međuvremenu su se i reflektori upalili) krene velika navala uskom stazom po unutrašnjosti šatora: uz obje njezine strane postavljeni su trokatni nizovi kutija, koje tamo zovu boxovima, naša počivališta. Zatim je šator još neko vrijeme ispunjen polutamom i šaptom; to je sat kada se pripovijeda o prošlosti, o budućnosti, o slobodi. Saznao sam da su kod kuće svi bili besprijekorno sretni, a većinom i bogati. Tada sam stekao saznanja i o tome što su najčešće večerali; dapače, čak i o tematskome krugu koji među muškarcima dobiva vrlo prisan prizvuk. Tada su bili spomenuli nešto o čemu nikada više nije bilo riječi, da nam u juhu, predmnijevali su neki, iz onoga stanovitog razloga navodno miješaju umirujući preparat; valjda “brom”, tvrdili su drugi s razumijevanjem i s izrazom lica punim nekakvih čudnih slutnji. Bandi Citrom će se tada uvijek prisjetiti Ulice Nefelejcs i svjetala, te osobito u početku, zbog čega, posve prirodno, nisam ni sam imao razloga prigovarati, “peštanskih žena”. Događalo se da mi pozornost privuče neki sumnjiv mrmor, tih, kantajući, katkada ječeći pjev uz prigušeno svjetlo svijeće iz jednoga kuta šatora; petkom navečer, čuo sam, tamo bi bio neki svećenik, zapravo rabin. I sam sam pregazio preko gornjih poljskih ležajeva kako bih otuda pogledom obuhvatio sve što se zbiva; i doista, tamo je, okružen ljudima, stajao on, rabin kojega sam već i ja poznavao. Bio je to trenutak pobožnosti, duhovna vježba, onako u robijaškoj odjeći i s uzničkom kapom na glavi; nisam to bio u stanju dulje pratiti naprosto zato jer sam bio daleko željniji sna nego molitve. Bandi Citrom i ja smjestili smo se na najgornjem ležaju. Svoj smo box dijelili s još dvojicom suspavača; obojica su bili mladi, vrijedni simpatija, a uz to još i Peštani. Prostirka je bila od dasaka, na njoj slama, a na slami jutino platno. Dvojica smo imali po jednu deku; no, na kraju krajeva, ljeti je i ta jedna posve suvišna. Što se mjesta tiče, nismo ga imali u pretjeranome obilju; kada bih se okretao, morao se i susjed, kada bi susjed
zgrčio noge, isto sam morao i ja; no san je unatoč tome bio dubok, darujući zaborav svemu; bili su to zlatni dani, doista.
Promjene sam počeo uočavati tek poslije, prije svega u pogledu glavarina. Nagađao sam, a i drugi su mogli samo nagađati, kamo su mogli tako naglo iščeznuti dani kada se dobivalo po pola kruha, jer je umjesto toga neopozivo nastupilo razdoblje trećina i četvrtina, a ni Zulage nije više posve izvjesna i sigurna stvar. Nekako je u to doba počeo usporavati i moj vlak, da bi se na kraju posve zaustavio. Pokušavao sam usmjeriti pogled u budućnost; međutim, izgledi su mi se sudarali o sutrašnjicu, a sutra je ipak zapravo ovaj isti današnji dan, odnosno jedan potpuno jednak dan, dakako, tek u sretnijim okolnostima. Polet mi je opadao, smanjivala mi se volja, svakoga mi je dana bilo još malo teže ustajati i svakoga sam se dana vraćao na počinak još malo umorniji.
Bio sam malo gladniji, kretao sam se malo nespretnije, sve mi je postajalo pomalo teško, a napose sam sam sebi postajao teretom. Više nisam bio po svemu dobar robijaš, a mogu posve hrabro reći da ni ostali više nisu bili takvi; znakove smo toga, dakako, uskoro počeli otkrivati i u ponašanju vojnika kao i naših dužnosnika, a među njima je pak prednjačio, valjda i zbog svojega visokoga, časnog položaja, naš Lagerältester.
A on se uvijek i posvuda i dalje pojavljivao samo u crnome. On je davao zviždaljkom znak za jutarnje buđenje, navečer je posljednji nadzirao sve, a o njegovu se stanu, tamo negdje u prednjemu dijelu, pričalo svašta. Jezik mu je bio njemački a krv Ciganska, i mi smo ga između sebe zvali samo “Ciganinom”, što je i bio prvotni razlog da su mu za mjesto boravka bili odredili koncentracijski logor; drugi je, po svemu sudeći, bila ona crta u njegovu karakteru koja je prilično odstupala od normalnoga, a što je Bandi Citrom uočio odmah, na prvi pogled. Pritom je zelena boja njegova trokuta sve oko sebe upozoravala da se radi o nekome tko je, navodno, nekoga ubio i opljačkao; dapače, pričalo se, čak od sebe znatno stariju, imućnu damu od koje je zapravo crpio sredstva za egzistenciju; tako su pripovijedali, a ja sam tada prvi put u životu vidio grabežnoga ubojicu. Njegova je dužnost bila provođenje zakona, njegov je posao bio održavanje reda i pravde u našemu logoru, što u prvi mah i nije odveć ugodna spoznaja, smatrali su mnogi, a među njima i ja. Međutim, s druge sam strane morao prihvatiti činjenicu da se na stanovitoj točki nijanse vrlo lako gube i brkaju. Što se mene osobno tiče, imao sam daleko više okapanja s jednim Stubendienstom, unatoč njegovu besprijekornome poštenju. Zato su i glasovali za njega oni koji su ga dobro poznavali, isti oni koji su izabrali i doktora Kovácsa (a titula u tome slučaju, saznao sam poslije, nije označavala
doktora medicine, odnosno liječnika, već doktora prava, to jest odvjetnika); kako sam čuo, svi su oni dolazili iz istoga zavičaja, iz prekrasnoga kraja uz obale Balatona, iz gradića Siófok. A taj se izvjestan riđi čovjek, svi su to znali, preživao Fodor. Bez obzira je li tome tako ili nije, svi su se složili u mišljenju da Lagerältester svoj štap ili pesnicu diže iz zadovoljstva, naprosto zato što mu je to, prema glasinama među logorašima, pričinjalo stanovit užitak; valjda onakav, govorili su navodno upućeniji, koji se dovodi u vezu s onim koji on nalazi kod muškaraca, dječaka, a katkada čak i kod žena. Međutim, kod onoga drugoga red nije bio samo izlika već naprosto uvjet i javni interes, a kad bi bio prisiljen, što nikada ne bi propustio pripomenuti, i on bi po svoj prilici postupio na isti način. Zato je bio katkada dužan dugom željeznom drškom kutlače lupiti među one koji se naguravaju u redu pred njim, da bi ih podsjetio, ukoliko to slučajno ne znaju, kako se treba pojavljivati pred kotlom i kako prislanjati posudu uz točno određeno mjesto na rubu kotla. Jer, oni oštećenici kojima tada iz ruke izleti porcija s juhom, zapravo, što jasno potvrđuje i žamor odobravanja onih iza njih, samo unazađuju njegov posao i preprečuju put nama koji bismo tek trebali doći na red. On će za noge izvlačiti s ležaja i uporne spavalice, naprosto zato što će grijehe jednoga na kraju krajeva ispaštati svi ostali nevini. Shvatio sam, razlika se dakle traži u namjeri, što je posve prirodno; no na jednoj se stanovitoj točki, moram reći, nijanse više ne raspoznaju, a rezultat se, kako god okrenuli, po mojem iskustvu čini posve istovjetnim.
Uz njih je tamo bio u besprijekorno izglačanome prugastom odijelu i sa žutom vrpcom na nadlaktici i njemački kapo kojega srećom nisam često viđao; zatim su se, na moje veliko čuđenje, između naših postrojenih redova počeli javljati neki s crnom vrpcom na rukavu, a na njoj se skromno isticao natpis “Vorarbeiter”. Bio sam upravo tamo, kada se za večerom pojavio onaj iz našega bloka s novom novcatom vrpcom na rukavu; dotada ga nisam ni primjećivao a, koliko se sjećam, nisu ni ostali do njega osobito držali; naprosto, nije baš bio šire zamijećen premda je bio jak, korpulentan čovjek. Međutim, morao sam shvatiti, da on više nije onaj isti nepoznati čovjek. Jedva su se uspijevali do njega probiti prijatelji i poznanici; naime, odasvud su ga salijetali ispruženih ruku u znak radosti zbog njegova unapređenja, s riječima čestitki i izrazima dobrih želja, a on je neke prihvaćao, a neke, koliko sam vidio, nije, pa bi se ti brzo gubili iz njegove blizine. Tek je poslije slijedio za mene svakako najsvečaniji trenutak, kada je usred tišine ispunjene nekom vrstom poštovanja, mogao bih čak reći pobožne pozornosti, vrlo dostojanstveno, bez ikakve žurbe, ni mrvicu ne nagleći, u unakrsnoj paljbi buljećih ili zavidnih pogleda pristupio
po drugu porciju, jer je to nešto što ide uz njegov položaj, i to s dna kace, što mu je već Stubendienst mjerio na način kojim se uslužuju sebi jednaki.
U nekoj su drugoj prigodi bljesnula slova s nadlaktice onog čovjeka ohola hoda i isturena prsnoga koša: bio je to onaj naš časnik iz Auschwitza. Jednoga sam dana dospio pod njegove ruke i mogu reći kako je bila istina da će on za svoje dobre ljude ići u vatru; međutim, kod njega neće biti ovjenčani lovorom oni koji bi dali drugima da za njih vade kestenje; tako je nekako bio najavio, svojim riječima, odmah na početku rada. Zato smo Bandi Citrom i ja sutradan radije zbrisali u neku drugu jedinicu.
Međutim, počeo sam uočavati još jednu promjenu. Začudo, ona se javljala na onima koji nisu bili naši, na vanjskim ljudima, poput onih u tvornici, pa na našim čuvarima, a osobito na nekim prominencijama našega logora. Oni su se, po meni, dosta promijenili. Isprva nisam znao kako objasniti tu stvar; oni su bili, barem za moje oči, vrlo, vrlo lijepi. Tek sam poslije počeo shvaćati, iz pokojega znaka s drugih strana, da smo se valjda mi promijenili, što bi bilo posve prirodno, a što je bilo daleko teže ustanoviti. Kada sam primjerice pogledao u Bandija Citroma, nisam na njemu vidio ništa zanimljivoga. Međutim, po sjećanju sam ga pokušavao usporediti s onim prvim dojmom o njemu; tada kad sam ga ugledao desno od sebe u vrsti ili kada su se preda mnom prvi put pojavile od rada rastuće i opadajuće, elastično savitljive ili oštro napete tetive i mišice koje su se kretale gore-dolje poput kakvih ilustracija u prirodoslovnim prilozima, tek me tada počela obuzimati lagana nevjerica. Tek sam tada razumio da nam vrijeme, katkada, po svemu sudeći lako prevari oči. Zato mi je valjda i mogao promaknuti proces, unatoč lakoj mjerljivosti njegovih jasnih rezultata, koji se odvijao na vanjštini jedne cijele obitelji, primjerice na obitelji Kollomann. U logoru su ih svi poznavali. Dolazili su iz nekoga mjesta po imenu Kisvárda, odakle su bili i mnogi drugi logoraši; prema onome kako su ih oslovljavali, ili po tome što se o njima pripovijedalo, mogao sam zaključiti da su u zavičaju, vrlo vjerojatno, bili vrlo ugledni ljudi. Njih su trojica, ćelavi otac niskoga rasta i dvojica sinova, stariji i mlađi, dva lica koja su doduše drukčija od očeva, no među sobom su, mislim, valjda po majci, gotovo u vlas ista, istih svijetlih uspravnih nulerica i jednako plavih očiju. Ta su se trojica stalno držala skupa, a ukoliko bi se za to stvorila prilika, ruku pod ruku. A ja sam nakon nekog vremena primijetio da im otac malo-pomalo zaostaje, da mu sinovi moraju pomagati, vući ga sa sobom za ruke. Nakon nekog vremena oca više nije ni bilo s njima. Zatim je uskoro stariji brat morao na isti način vući za sobom mlađega. Nešto poslije i taj je iščeznuo, nije više bio s njim, pa je
ovaj samo sebe morao vući dalje, a odnedavno niti njega više ne viđam nigdje. Sve sam to, kao što rekoh, uočavao; međutim, ne onako kako sam, razmislivši o svemu i odvrtjevši slike u sebi, poslije sažeo, nego postupno, privikavajući se svakome stupnju pojedinačno, što je na kraju ipak značilo da zapravo ništa nisam ni primjećivao. Međutim, po svemu sudeći, valjda sam se i ja promijenio, jer me Kožni galanterist kojega sam neki dan vidio kako vrlo udomaćeno izlazi iz kuhinjskoga šatora - a ubrzo sam saznao da je sebi upravo tamo pronašao svake zavisti dostojan položaj među uvaženim guliteljima krumpira - isprva nikako nije mogao prepoznati. Uporno sam mu dokazivao da sam ja onaj iz “Shella” i pitao ga, bi li se možda našlo u kuhinji nešto jestivo, možda kakvih ostataka, nešto s dna kaca, posve slučajno. Rekao mi je da će provjeriti te da za sebe nema nikakvih želja, no imam li slučajno koju cigaretu; naime, kuhinjski j e Vorarbeiter, kako je kazao, “gotovo svisnuo za cigaretom”. Rekao sam: nemam, a on je otišao. Ubrzo sam shvatio da bi mi bilo uzaludno dalje čekati te da je naposljetku i prijateljstvo nešto čemu dođe kraj koji će, vrlo očito, iskrojiti sama sudbina; a da je tome tako, nema zbora, u svakom je slučaju posve prirodno. A drugom pak zgodom nisam bio prepoznao nekakva čudnog stvora koji se upravo, po svoj prilici, posrćući nastojao domoći latrine. Uznička mu je kapa spuznula duboko na uši, obrazi su mu bili sama ulegnuća, oštri bridovi i šiljci, nos žut s drhturećom kapi vode na vrhu. - Kicošu! oslovio sam ga, a da on nije ni pogled podigao. Vukao se dalje, jednom rukom pridržavajući hlače, a ja sam pomislio, pa stvarno, to stvarno nije za vjerovati. U nekoj pak drugoj prigodi valjda je to bio Dečko koji je pušio taj kojega sam opazio, a vjerujem da je tako, samo što je bio još žuči i još mršaviji, a i oči su mu bile još malo veće i pogled još grozničaviji. Upravo se u to doba javljao nov izraz u Blockältesterovoj prijavci za vrijeme Abend- i Morgen-appela, a koji se poslije i ustalio te se ticao uvijek promjena u pogledu brojaka: “Zwei im Revier” ili: “Fünf im Revier”, “Dreizehn im Revier” i tako dalje. Zatim i jedan novi pojam koji je označavao pad brojčanoga stanja, manjak, otpadanje, odnosno: “Abgang”. Doista, u stanovitim okolnostima baš ni najmanje ne pomaže ni najbolja volja. Još sam kod kuće onomad čitao da se s vremenom, ali i uz potrebne napore, čovjek može priviknuti čak i na robijaški život. Što je, nema dvojbe, vjerojatno i točno, primjerice, kod kuće, u nekom regularnom, čestitom, ili kako bih drukčije zvao, nekakvom civilnom zatvoru. Međutim, prema mojem iskustvu, u koncentracijskome se logoru za takvo što niti ne pruža previše mogućnosti. A mogao bih se odvažiti i ustvrditi da je tome tako, kod mene primjerice, ne zato što nema dovoljno truda ili nedostaje dobre volje, već je nevolja u tome što nam za sve to naprosto ne daju dovoljno vremena.
Poznata su mi tri različita načina mogućnosti bijega iz koncentracijskoga logora, za koja sam saznao ili zato što sam ih vidio, čuo za njih ili ih iskusio. Osobno sam primijenio prvi, priznajem najskromniji način. Međutim, kako sam uočio, čovjekova priroda doista ima jedno područje koje joj je zauvijek neotuđiva svojina. Neporeciva je istina da nam mašta ostaje slobodnom i na robiji. Primjerice, mogao sam zamisliti da - dok mi je ruka bila zauzeta lopatom ili pijukom, premda vrlo štedljivo, dobro raspoređeno i uvijek ograničeno na najnužnije pokrete - osobno ja tamo naprosto nikada nisam bio nazočan. Uostalom, s tim sam istim naporom mogao biti bilo gdje, u Calcutti, na Floridi, pa čak i na najdivnijim mjestima svijeta. A kako to ipak nije bilo dovoljno ozbiljno i nisam u to, da tako kažem, mogao do kraja povjerovati, najčešće sam se nalazio doma, kod kuće. No, nema što, ni to nije bilo ništa manje drzovito od, recimo, onoga s Calcuttom. Međutim, u tome je ipak bilo nečega vrlo skromnog i, moglo bi se reći, neke vrste reda koji bi na neki način uravnotežio, čak donekle u isti mah i ovjeravao moj trud. Primjerice, ubrzo sam se osvijestio: kod kuće nisam živio pravilno, nisam dobro iskorištavao tamošnje raspoložive dane, imam previše toga za okajavanje. Tako su se, primjerice, našla, morao sam se i toga sjetiti, neka jela koja mi nisu bila odveć po volji, a ja sam prekapao, čeprkao po njima, zatim ih odgurivao, naprosto samo zato što ih nisam volio jesti; to mi se u ovome trenutku činilo neshvatljivim, pa i nepopravljivim propustom. A još, povrh svega, i ono nerazumno natezanje oca i majke oko moje osobe. Kada se vratim kući, mislio sam ispunjen tim vrlo jednostavnim, samim po sebi razumljivim diskursom, putom se nigdje ni ne zaustavljajući, kao netko koga ništa drugo ni ne zanima, samo pitanja koja proizlaze iz te nadasve prirodne činjenice, dakle, čim se vratim kući, ja ću to na svaki način prekinuti jer, odlučio sam, mora zavladati mir. Zatim, bile su kod kuće i neke stvari zbog kojih sam se uzrujavao, kojih sam se, koliko god to bilo smiješno, bojao; primjerice, nekih predmeta u nastavnoj građi, pa i njihovih predavača. Zatim sam strahovao da će me prozvati, a da ću naprosto zakazati s odgovorima; naposljetku, bojao sam se i oca kada ga izvijestim o svemu što se zbilo. U logoru sam se katkada prisjećao tih strahova naprosto zabave radi, kako bih putem mašte prizvao prizore i kako bih ih ponovno proživljavao, pa im se i slatko nasmijao. Najdraži mi je provod bio bezbroj puta iznova zamisliti jedan besprijekoran cijeli dan, po mogućnosti od jutra do večeri, ostajući kod kuće, i dalje u okvirima skromnih potreba. Premda bih se isto morao potruditi i s dočaravanjem nekakva osobito savršenoga dana, ipak sam najčešće maštao o nekome običnom i lošem danu s ranojutarnjim ustajanjem, sa školom, sa strepnjama, s lošim ručkom te sa svim onim mnogobrojnim mogućnostima
koje sam znao propuštati, promašivati, dapače čak ih niti ne primjećivati, a koje sam ovdje u koncentracijskome logoru s najvećom mogućom besprijekornošću, redom nadoknađivao. Čuo sam već negdje, a mogu to i sam posvjedočiti, da uzletu mašte ni skučenost zidova tamnice ne može postaviti granice. Greška bi nastala kada bi me u međuvremenu mašta ponijela toliko daleko da sam počeo zaboravljati na ruke; ubrzo su, međutim, najteži i najodlučniji argumenti preuzeli svoja prava, jer je ovdašnja stvarnost, naposljetku, bila vrlo sadašnja i vrlo prisutna.
Nekako se u to doba počelo malo-pomalo događati da se u našemu logoru na jutarnjem appelu nije slagalo brojčano stanje, kao što se to neki dan zbilo do nas, u Blocku VI. A svatko dobro zna što je tome moglo biti razlogom; zato što znak za buđenje u jednome koncentracijskom logoru ne budi samo onoga kojega više nitko nikada neće probuditi; no oni su i dalje tu, na broju. Međutim, radi se zapravo o drugome načinu bijega. Tko ne bi pao barem jednom, jedan jedini put, u iskušenje, i tko bi mogao stalno ostajati nepokolebljivo čvrst, osobito ujutro, kada smo se budili, ne, zapravo se samo osvješćivali radi jednoga novog dana, usred te uzvitlane graje u šatoru, okruženi susjedstvom u užurbanim pripremama? Ja svakako nisam mogao odoljeti i uvijek sam pokušavao, no Bandi Citrom me svaki put sprječavao u tome. Pa, kava zapravo i nije toliko važna, a na appel ćemo ionako stići, bit ćemo tamo - tako ljudi misle, tako sam i ja razmišljao. Naravno, nismo ostajali u našim posteljama, jer naprosto nitko nije baš toliko djetinjast, nego smo ustajali, uredno, pošteno, kao i svi ostali, a potom smo... znali smo za neko mjesto, mogao bih se za njega okladiti čak jedan naprama sto, za jedan bezuvjetno siguran kutak. Uočili smo ga i odabrali dan ranije ili puno prije; pao nam je u oči posve slučajno, bez ikakva plana i namjere, nametao se sam po sebi, više kao neka mogućnost. A odjednom bi ga se sjetili. Spuznut ćemo, primjerice, ispod najnižega boksa. Ili potražiti onu stopostotnu pukotinu, zaklon, udubinu, stanoviti kutak. Tamo ćemo se dobro pokriti slamom, steljom, pokrivačem. U međuvremenu, s mišlju u glavi da ćemo se ionako pojaviti na appelu, bilo je vremena kada sam to i sam dobro, jako dobro razumio. Oni odvažniji će zamišljati da se jedna osoba lako zagubi; netko se, recimo, preračuna, jer na kraju krajeva svi smo mi samo ljudi; nedostatak samo jednoga jedinog čovjeka danas, isključivo samo danas, neće bezuvjetno bosti oči, a do večeri će se, mislili su, brojčano stanje opet slagati. Još smioniji su vjerovali da se ono stanovito mjesto neće otkriti nikada, nikakvim sredstvima. Međutim, istinski odlučni nisu marili ni za to, jer su naprosto bili uvjereni, a katkada sam i ja bio toga mišljenja, da je jedan sat dubokoga sna, na kraju krajeva, vrijedan svakoga rizika, bilo koje cijene.
No, toliko im ipak nisu davali, naprosto zato što ujutro sve protječe brzo, i gle, već se na brzinu sastavlja skupina koja će tražiti. Na čelu im je Lagerälterster u crnome, svježe izbrijan, s koketnim brčićima, namirisan, s njemačkim kapom tik za petama; za njima su još i nekolicina Blockälterstera i Stubendiensta opremljeni kijačama, toljagama, štapovima, koji hitro zaokreću ravno u Block VI. Iznutra se probija galama, komešanje, a za nekoliko minuta, ma čujte, eto, to je već grleni pobjednički poklič uspješnih tragača. U što se miješa i slabašni cvilež koji postaje sve tanji, pa na kraju posve iščezne, a ubrzo izlaze i lovci. Ono što sa sobom tegle iz šatora odavde se čini nakupinom mrtvih predmeta, nemarnim krpenim zamotuljkom; dobacili su ga, odložili na sam kraj vrste, a ja sam nastojao ne gledati tamo. Međutim, pokoja krhotina prizora, poneka i odavde raspoznatljiva crta, oris, znak koji sam otprije poznavao, ipak su me privukli, zapravo, prisilili na pogled u tome smjeru. Naposljetku sam u njemu i prepoznao ono što je nekoć bio: Čovjek zle sreće. U to se začuo: Arbeitskommandos antreten!, i toga smo dana mogli računati s većom strogošću vojnika.
Napokon, može se premišljati i o trećemu, doslovnom i stvarnom obliku bijega, a za to se u našemu logoru pojavio jedan jedini primjer; zbio se, dakle, samo jedanput. Bila su trojica bjegunaca, sva trojica Letonci, iskusni, upućeni u njemački jezik i u poznavanje terena, sigurni u ono što rade. O tome se začas šaptom širila vijest po logoru. A mogu reći, zajedno s izrazima suglasja i divljenja te stanovite potajne zluradosti na račun naših čuvara, dapače, neki su već počeli mozgati čak i o pokušaju ponavljanja uzora, ispitivati moguće načine. No nakon početnoga smo oduševljenja postajali sve gnjevnijima na njih, svi mi koji smo u noći, negdje oko dva ili tri sata još uvijek bili u kazni zbog njihova djela i stajali, ili točnije, gotovo teturali na appelu. Iduće večeri, dok smo se vraćali u logor, također sam nastojao ne gledati na desnu stranu. Naime, tamo su stajala tri stolca, a na njima su sjedila tri čovjeka ili čovjekolika obličja. A za to kakav su dojam posve točno ostavljali i što je bilo golemim nevještim slovima napisano na papirnatim pločama koje su im visjele s vrata držao sam daleko jednostavnijim ne zanimati se odviše (no, naposljetku je ipak doprlo do mene, naprosto zbog toga što se u logoru još dugo spominjalo: “Hurrah! Ich bin wieder da!”, odnosno: “Hura, opet sam tu!”). Zatim sam ugledao još neku na brzinu sklepanu napravu koja je podsjećala na stalak za isprašivanje tepiha u dvorištima kuća u našemu kraju, s prebačena tri konopa s omčom. Shvatio sam naposljetku, to su bila vješala. O večeri naravno nije bilo govora, nego odmah: - Appel! , a zatim; - Das ganze Lager: Achtung!, kako je zapovijedao
tamo skroz naprijed, urlajući iz petnih žila, Lagerälterster osobno. Skupili su se redovni izvršitelji kazne, a nakon daljnjega su se čekanja pojavili i neki predstavnici vojne prominencije, pa se potom sve počelo događati po najstrožem redu i zakonu, da tako kažem, srećom dovoljno daleko od nas, posve naprijed, u blizini umivaonika, a ja nisam ni gledao onamo. Više me počeo zaokupljati zvuk koji je dolazio s lijeve strane, neki mrmor, neka vrsta napjeva. U vrsti sam uočio pomalo trepereću glavu na tankome, izduženom vratu, zapravo jedan veliki nos, no ponajviše te goleme vlažne oči koje su se žarile nekim sumanutim sjajem: bio je to naš rabin. Uskoro sam razumio i što govori, bila je to riječ koju su mnogi u vrsti počeli preuzimati i ponavljati. Finci na primjer svi, no i mnogi drugi također. Dapače, a ne bih znao na koji način i kojim putovima, no ona je prešla i u susjedstvo, do drugih blokova, širila se i polako postajala gotovo nezaustavljivom. Posvuda se javljao sve veći broj usana u pokretu i ramena, vratova i glava koje su se oprezno no ipak jasno i odlučno micale naprijed i natrag. Premda se taj mrmor tu po sredini vrste jedva čuo, stalno je titrao, poput dubokoga mukloga tona iz utrobe zemlje ponavljao uvijek iznova: “Jiskadal, vöjiskadal”, a toliko sam čak i ja znao da se radilo o takozvanome kaddišu, o židovskoj molitvi za mrtve. Premda je to valjda bio i jedan od oblika prkosa, možda jedini, posljednji pa, morao bih priznati, na neki način čak i prisilan, rekao bih, propisan, a u nekome drugom smislu nametnut, gotovo po mjeri udijeljen, no pored svega toga i beskoristan, nalik inaćenju (naprosto zato što se tamo naprijed ništa nije promijenilo, ništa se nije micalo ne računajući nekoliko posljednjih trzaja umirućih, ništa nije stalo, nikoga nije dotakla snaga tih riječi) - ipak sam morao razumjeti te osjećaje u kojima se rabinovo lice na neki način gotovo prosvijetlilo i čija ga je snaga potresala sve do nosnica. Kao da je upravo tada stigao taj davno iščekivani trenutak, onaj stanoviti čas pobjede o čijem je skorome dolasku, koliko se sjećam, govorio još u ciglani. I doista, tada me prvi put obuzela, ne bih znao reći zašto, neka vrsta osjećaja nedostatka, dapače, stanovita zavist, i tek sam tada prvi put donekle osjetio neku žal zbog toga što sam ne znam barem nekoliko riječi molitve na židovskome jeziku.
Unatoč prkosu, molitvama, ili maštanjima o bilo kojemu obliku bijega, jedne se stvari nisam mogao riješiti: gladi. Bio sam ja i kod kuće gladan, ili sam bar tako mislio da jesam, naravno; bio sam gladan i u ciglani, u vlaku, u Auschwitzu pa i u Buchenwaldu, no tako trajan, na dugu prugu, da tako kažem, osjećaj mi ipak još nije bio poznat. Pretvorio sam se u rupu, u neku šupljinu, a sva su moja nastojanja bila usmjerena na ukidanje, zatrpavanje, ušutkivanje te neprestance gladne praznine bez dna. Samo sam zato imao oči, smisao
je mojega postojanja tome služio, samo je to upravljalo svakim mojim djelom, a da još nisam jeo i drvo, željezo ili kamenčiće, to je bilo samo zato što oni nisu stvari koje se mogu sažvakati ili probaviti. Međutim, primjerice, pijesak sam ipak iskušao, a kada sam posve slučajno ugledao kakvu travku, nikada se nisam susprezao. Ali trave nije bilo ni u tvornici, niti se javljala, na žalost, u prostoru logora. Za jednu jedinu malenu šiljastu lukovicu su tražili čak dvije kriške kruha, a po istoj su cijeni imućniji prodavali i šećernu, odnosno stočnu repu. Osobno sam više cijenio ovu potonju jer je bila tečnija a najčešće i veća obujmom, premda su znalci rekli, da je šećerna repa bogatija vrijednim tvarima, a i hranjivija. Pa tko bi sada bio baš izbirljiv, no unatoč tome njezino sam žilavo meso i opori okus jedva podnosio. A bio sam sretan, nalazio svojevrsnu utjehu i u tome kada su je neki drugi ljudi jeli. Našim su stražarima uvijek donosili ručak u tvornicu, a tada nisam s njih mogao skinuti pogled. No mogu reći da se u tome baš i nisam uspio nauživati; oni su jeli brzo, nisu ni žvakali, sve su obavljali ovlaš, vidio sam, nemaju zapravo pojma što rade. Jedanput sam dospio u postrojbu koja je išla u radionicu; tamo su majstori otvarali zamotuljke koje su donosili od kuće i, sjećam se, dugo sam promatrao jednu žutu, posvuda hrustavu ruku kako je izvlačila mahune iz neke dugoljaste staklenke, jednu za drugom; može biti, dopuštam, da sam onako usput čak i gajio stanovitu, posve maglovitu nadu. No ta se je kvrgavim izraslinama prekrivena ruka, čije sam sve kvrge i sve predvidljive pokrete odlično poznavao, neprestano kretala samo i isključivo između staklenke i radnikovih usta. Nakon nekoga vremena i taj mi je prizor prekrio leđima, naprosto zato što se okrenuo, što je dakako učinio, shvatio sam, iz ljudskosti, premda bih mu jako rado rekao neka samo nastavi, jer sa svoje strane visoko cijenim i sam pogled na stvari, što je svakako, na neki način ipak više od ničega. Jučer sam prvi put kupovao od jednoga finca cijelu mjericu krumpirovih ljusaka. Za podnevnoga ih je odmora izvlačio vrlo komotno. Kako taj dan srećom Bandi Citrom nije bio sa mnom u postrojbi, nije mogao ni zanovijetati. Finac je pred sebe položio zamotuljak odrpanoga papira, a iz njega iščeprkao grumen soli. Sve je to radio polako, dugočasno, zrna je soli vrškom prsta prinosio do usta i kusao, a potom onako, preko ramena, lagano dometnuo: - Prodaje se! Cijena je obično dvije kriške kruha ili sljedovanje margarina, no on je tražio polovicu večerašnje juhe. Pokušao sam se nagoditi, pozivati se na sve moguće, pa i na jednakost. - Di bist ništ ka jid, d’bišt a šegec, pa ti nisi ni Židov, kimao je glavom na onaj poznati finski način. Tada ga zapitah: - A zašto sam onda tu? Slegnuo je ramenom: - Odakle bih ja to znao? Na to ću mu ja: - Smrdljivi čifut!, a on odgovora: - Pa zato ti još ne mogu dati jeftinije. Naposljetku sam ipak kupio od njega za onoliku cijenu koju je tražio,
a ne bih znao reći odakle i kako se navečer stvorio uz mene baš u trenutku kada su mi ulili juhu, niti odakle je mogao nanjušiti da će za večeru biti rezanci u mlijeku.
Mogu ustvrditi da neke pojmove čovjek može u potpunosti razumjeti isključivo u koncentracijskome logoru. U meni dragima a budalastim pričama iz djetinjstva često se pojavljivao lik “lutalice” ili “siromašnoga mladića” koji se javlja kralju u službu kako bi se domogao ruke njegove kćeri i bio je vrlo sretan jer je cijena svega bila sedmodnevni trud. “Međutim, dani kod mene traju dvije godine”, kaže mu kralj; dakle, i ja bih mogao isto reći za koncentracijski logor. Primjerice, nikada ne bih vjerovao da ću za tako kratko vrijeme postati uvenuli starac. Kod kuće za to treba vremena, nekih pedeset ili šezdeset godina: a u logoru su bila dostatna tek tri mjeseca da me tijelo posve ostavi na cjedilu. Mogu reći da nema ničega mučnijeg, ničega što toliko oduzima volju nego iz dana u dan pratiti, iz dana u dan provjeravati za koliko smo toga dana još više propali. Unatoč ne osobito jakoj skrbi za svoj izgled, kod kuće sam ipak bio u suglasju sa svojim organizmom i volio sam, da tako kažem, to postrojenje. Sjećam se jednoga ljetnog popodneva, dok sam u sjenovitoj sobi čitao neki uzbudljiv roman i dok sam s nekom ugodnom rastresenošću dlanom milovao glatku i podatnu osunčanu kožu natkoljenice napetih mišića, prekrivenu zlaćanim maljama. Sada je ta ista koža smežurano klaparala; bila je žuta i umorna, posuta čirevima, smeđim kolutima, napuklinama, bila je popucala i prekrivena prljavštinom i krljuštima koji su neugodno svrbjeli, osobito među prstima. - Šuga, ustanovio je i kimnuo pritom Bandi Citrom, koji se u to razumije, nakon što sam mu to pokazao. Bio sam zatečen brzinom, tim ničim ometanim ritmom koji se ne da zakočiti a kojim se gubila, iščezavala, topila i hlapila tvar koja je prekrivala moje kosti, a s njom i meso pa i elasticitet. Svakoga me dana na tom sve čudnijem, sve udaljenijem predmetu, koji mi je nekoć bio dobrim prijateljem, nešto iznenađivalo, jer se pojavljivao neki novi kvar, neka nova gadost. No, ipak je to bilo moje tijelo. Nisam ga više mogao ni pogledati bez zdvajanja, bez nekakve preneraženosti i zgroženosti; valjda se zato nisam više ni skidao prije umivanja, ne računajući pritom samo na moj otklon prema svakome suvišnom naporu, zazor od hladnoće, a naposljetku i od cipela.
Taj mi je dio opreme zaista na svaki način zadavao pregršt razloga za uzrujavanje. S odjevnim predmetima kojima su nas opskrbili u koncentracijskome logoru općenito nisam ni mogao biti zadovoljan, jer je u njima bilo premalo svrhovitosti a previše mana. Dapače, postajali su
izravnim izvorom raznih neugodnosti, zapravo, mogao bih čak ustvrditi: nisu valjali. Tako se, primjerice, za sivih kiša sitnih kapi, koje su postale stalne nadolaskom mijene godišnjih doba, platneno odijelo preobrazilo u krutu cijev kao od kakvoga dimnjaka željezne peći, čijem se vlažnom dodiru naša nakostriješena koža pokušavala oduprijeti, no, posve prirodno, uzalud. A u tome nije baš od neke pomoći bila ni robijaška kabanica koju su, mogu reći, pošteno razdijelili po logoru; ona se pokazala kao novi uteg, još jedan vlažni sloj, a mišljenja sam kako nije posve zadovoljavajuće rješenje ni onaj grubi papir vreće od cementa koji je poput mnogih drugih sebi maznuo i Bandi Citrom te ga nosio ispod odjeće, prkoseći svim rizicima. Jer, takav grijeh brzo ispliva na površinu: jedan udarac štapom u leđa, a drugi po prsima, i zveckanje će brzo otkriti krivnju. A kad više ne zvecka, pitam se, kakva je korist od te kišom posve rastopljene kaše, jer toga se novog utega moguće osloboditi tek u potaji.No, mogu reći, drvena je cipela strašnija od svega. Sve je zapravo počelo s blatom. Inače mogu kazati da moje ranije spoznaje ni u tome pogledu nisu bile baš zadovoljavajuće. Naravno, i kod kuće sam vidio blato, dapače, gazio po njemu. Međutim, baš ništa nisam mogao znati o tome kako blato katkada može postati našom glavnom preokupacijom, čak središnjom pozornicom života. Sto zapravo znači tonuti u njega do listova, pa zatim noge iz petnih žila izvlačiti, oslobađati s jednim jedinim glasnim cmoktavim trzajem samo zato da bismo ih za nekih dvadeset ili trideset centimetara opet umočili. Naprosto, nisam za to bio pripravljen, a bilo bi uzalud da i jesam. Kod drvenih se cipela ispostavilo da im se pete s vremenom odlamaju. A tada ćemo se kretati na nekakvim debelim đonovima koji se na nekoj stanovitoj točki otraga naglo stanjuju i zavrću poput gondole i na tim smo se zaobljenim platformama ljuljali u svim pravcima po uzoru na drvene lutke na oprugama. Uz to je između luba i stanjenoga đona iz dana u dan rasla pukotina kroz koju će kod svakoga koraka bez prepreke strujati, natiskivati se još malo hladnoga blata, a s njim, naravno, i pripadajući sitni kamenčići, svakojake oštre naplavine. Dakako, gležnjevi su mi već odavno bili nažuljani, a meko područje ispod njih izjedale su nebrojene rane. E pa sad, te su rane, svaka po svojoj prirodi, vlažile, a izlučevine su im bile ljepljive; na taj se način više nisam ni mogao riješiti cipela, nije ih se više dalo izuti jer su se prilijepile, kao da su postale novi dio tijela, gotovo stvarno srasle s nogama. Bio sam u njima cijeli dan, a u njima sam pošao i na počinak, naprosto valjda i zato da ne gubim vrijeme dok tijekom noći dva do tri, dapače, katkada čak i četiri puta moram skočiti na, ili točnije, sa svojega ležaja. U noći još ide kojekako; nakon nekih peripetija, spoticanja amo-tamo, gmizanja po vanjskome blatu, čovjek se pri svjetlima reflektora još nekako dokopa cilja. Međutim, što
da radimo danju kada nas naglo sustigne u postrojbi, što je neizbježno, taj proljev? Tada čovjek skupi svu svoju hrabrosti, skine kapu i zamoli dopuštenje od stražara: - Gehorsamst zu Abort, uz pretpostavku da se u blizini nalazi baraka i k tome još takva baraka kojom se i zarobljenici smiju služiti. No, uzmimo da se nađe, uzmimo da nam je stražar dobre volje i daje nam dopuštenje jedanput, zatim i drugi put; no pitao bih vas, tko bi bio toliko ludo odvažan, tko bi bio spreman otići do samoga kraja, da čuvarevo strpljenje stavi na kušnju i po treći put? Tada preostaje samo nijema borba, čvrsto stisnutih zuba, s neprestano treperećim slabinama, sve dotle dok pokus ne dobije svoj rezultat.
Posljednje rješenje i sredstvo, očekivano ili neočekivano, izazvano ili pak na svaki način izbjegavano, uvijek i svugdje su bile batine. I ja sam, posve prirodno, izvukao svoj udio, premda niti više, a niti manje od redovnoga, prosječnoga, svakodnevnoga; kao bilo tko drugi, bilo tko od nas, dakle, samo toliko, a ne kao da se radilo o kakvome izdvojenom incidentu krojenome po osobi, nego samo onoliko koliko ide uz već uvriježene uvjete postojanja u našemu logoru. A koliko je u tome bilo osobite nedosljednosti, mogu navesti da mi ranije spomenuto nije odvaljivao netko tko bi za to na svaki način bio pozvaniji, daleko ovlašteniji ili, kako bih se zapravo izrazio, netko za to zadužen iz redova SS-a, već jedan od vojnika u žutoj odori koji je bio pripadnikom stanovitog Todta; kako sam čuo, to je bio naziv nekakva tijela za nadziranje radova, što je već daleko mutnije. Bio je tamo i odmah je uočio, ali uz kakav krik i još koliki skok, kada mi je ispala vreća s cementom. A doista, pretovar cementa može svaka postrojba, po meni s potpunim pravom, shvatiti kao nešto što se javlja posve iznimno. Jer, on je stvarno razlogom za radost, što ćemo rijetko kada priznati čak i samima sebi. Čovjek prigne glavu, netko mu stavi vreću za vrat, pa odgega prema kamionu, tamo mu je netko drugi skine, potom se zaobilazeći u dubokome krugu, čije granice omeđuju trenutne mogućnosti, polako vuče natrag, a u sretnijem se slučaju ispred njega već stvorio red pa može ukrasti još komadić vremena do sljedeće vreće. Te vreće teže po svoj prilici oko desetak, petnaestak kila; u okolnostima koje vladaju kod kuće to je dječja igra, pa bismo se valjda s njima mogli u neku ruku čak i dobacivati. Međutim, tu sam se pod njom spotaknuo i ispustio je. Pritom se i papir te vreće rasparao, a njezin sadržaj, ta vrijedna tvar, cement, kroz pukotinu iscurio, te je samo prašio po zemlji. On se brzo stvorio kod mene, doživio sam i njegovu pesnicu na svojemu obrazu, a nakon što me oborio na zemlju, osjetio sam među rebrima njegove čizme, a po vratu šake dok mi je lice nabijao u zemlju, u taj cement. Neka pokupim, prstima pometem, poližem, zahtijevao je mahnito. Potom me je osovio na noge i dalje me trgajući. Pokazat će on meni - dir werd
ich’s zeigen, Arschloch, Scheisskerl, verfluchter Judehund - obećavao je da mi više nikada neće ispasti ni jedna vreća. Od toga trenutka u svakome je krugu on osobno stavljao novu vreću za vrat, jedino se sa mnom bavio, bio sam mu jedina briga, jedino je mene pratio pogledom do kola i natrag te uzimao na red i onda kada su zapravo po pravdi neki drugi prije mene bili na redu. Naposljetku smo se gotovo skompali, uortačili, proniknuli jedan u drugoga, čak sam mu na licu uočavao i neku vrstu zadovoljstva, znakove bodrenja, da ne kažem, nekakva ponosa, što je s neke točke motrenja, morao bih priznati, bilo čak i u redu. Jer sam ipak unatoč svemu izdržao, i posrćući, i svijenih leđa, i s crnilom pred očima dolazio i odlazio, nosio i tovario, a da mi pritom nije ispala ni jedna jedina vreća, pa mu je sve to na kraju krajeva, uviđam, davalo za pravo. A s druge strane, na kraju sam toga dana osjetio da je u meni nešto nepopravljivo uništeno, jer sam otada svakoga jutra mislio da mi je upravo svanulo zadnje jutro kada ću još moću ustati, kod svakoga koraka da više nikada neću moći učiniti onaj idući, kod svakoga pokreta da onoga sljedećeg više neće biti. No ipak sam zasad sve to mogao i dalje obavljati.

7.




Događa se katkada da zbivanja ili situacije, po svemu sudeći, nikakve nauke više ne mogu pogoršati. Tvrdim, da sam nakon tolikoga truda te neizmjernoga broja uzaludnih pokušaja i napora s vremenom pronašao svoj mir, spokoj, olakšanje. Primjerice, stanovite stvari kojima sam prije poklanjao strahovitu, u najmanju ruku, nezamislivu važnost, napokon su, mogu reći, izgubile svako značenje. Tako, recimo, stojeći na appelima, ako sam bio umoran, nisam više gledao je li blato ili bara; naprosto sam sjeo, položio stražnjicu i ostao u tome položaju sve dok me susjedstvo nije silom pridiglo. Više me nisu ometali ni vjetar, ni vlaga, ni kiša, jer naprosto više nisu dopirali do mene, nisam ih više osjećao. Prošla me čak i glad; ustima sam i dalje prinosio sve što sam nalazio jestivim, sve zamislivo. Međutim, kako bih rekao, bilo je to nekako rastreseno, mehanički, valjda samo iz navike. A pri radu više nisam mario ni za dojam. Ako im se to nije sviđalo, mogli su me naposljetku i prebiti, čime su mi mogli nauditi, no ja sam ipak dobivao na vremenu. Već bih se na prvi udarac požurio izvaliti po zemlji, a ostalo više nisam ni osjećao jer sam u međuvremenu zaspao.
Nešto je u meni ipak postajalo sve jače: razdražljivost. Ukoliko bi netko ugrozio moju udobnost, ako bi mi samo kožu dotaknuo, ili ako sam u stroju promašio korak (što se često događalo), a onaj iza mene me tada nagazio po peti, toga bih mogao bez daljnjega, bez oklijevanja, istoga trena ubiti. Dakako, mogao bih, da nisam u međuvremenu dok sam podigao ruku, već i zaboravio što sam htio. Svako malo bih se porječkao, prepirao sam se i s Bandijem Citromom: kao, zapustio sam se, bio sam na teret postrojbi, ugrozit ću sve oko sebe, dobit će od mene šugu, spočitavao mi je. Međutim, kao da sam ga u nekome stanovitom smislu doista ugrožavao, ometao. Primijetio sam to kad me jedne večeri odvukao do umivaonika. Uzalud sam se opirao rukama i nogama, prosvjedovao; on mi je silom poskidao prnje i uzalud sam pokušavao pesnicama
pogoditi njegovo tijelo, lice, stao je hladnom vodom trljati moju drhturavu kožu. Rekao sam mu sto puta: opterećuje me njegovo skrbništvo, neka me ostavi na miru, neka ide u p... m... - Hoćeš li tu krepati ili se želiš dokopati svoje kuće?, pitao me, no ne znam koji je odgovor mogao iščitati s mojega lica. Jer sam na njegovu vidio zaprepaštenje, nešto nalik panici, onu vrstu prestrašena pogleda koji upućujemo uglavnom onima koji donose nepopravljive nevolje, osuđenicima ili, recimo, nositeljima neke zaraze. Tada sam se sjetio onoga što je onomad bio rekao za Muslimane. No otada me u svakom slučaju radije izbjegavao, a ja sam gubitkom tereta te veze počeo naposljetku osjećati čak i stanovito olakšanje.
No koljena se u svakom slučaju nisam mogao riješiti, jer je ta bol ostajala ustrajno uz mene. Nakon nekoliko sam ga dana napokon i pogledao. Pa premda mi se tijelo u međuvremenu priviknulo na mnogo toga, bilo mi je daleko draže to novo iznenađenje, tu plamteće crvenu vreću koja se oblikovala oko mojega desnoga koljena trenutno skriti čak i od vlastitih očiju. Naravno, vrlo sam dobro znao da i u našemu logoru postoji Revier. Međutim, s jedne je strane ambulantni sat padao u doba večere koja mi je u svakom slučaju ipak bila važnija od ozdravljenja, a s druge strane poneka iskustva, pa i terenska saznanja o tamošnjemu životu, nisu jačala moje povjerenje u tu ustanovu. A bila je i daleko: svega dva šatora dalje, no mene je na toliko daleki put mogla natjerati valjda samo prijeka potreba ili krajnja prisila, a uz ostalo, ne bih se na to mogao odvažiti već i zbog toga jer me koljeno i boljelo. Naposljetku su me odnijeli Bandi Citrom i još jedan iz spavaonice, onako na ukriženim rukama kako se stvara mala sjedalica u dječjoj igri, i nakon što su me položili na neki stol, unaprijed su me upozorili: boljet će po svemu sudeći, naprosto zato što se ne može izbjeći trenutna operacija, a u nedostatku anestetika, ona će se obaviti, no bez njih. Ono što sam u međuvremenu mogao i vidjeti, iznad koljena su mi nožem izveli dva reza u obliku križa, a iz natkoljenice su istisnuli more nekakve tvari koja se u njoj stvorila, te sve skupa previli nekakvim papirom. Odmah zatim sam se stao raspitivati za večeru, pa mi je rečeno da će se poduzeti potrebni koraci i u tome pogledu, u što sam se uskoro i uvjerio, jer je doista bilo tako. Juhu su toga dana pripremili od korabice i stočne repe, a ta mi je vrlo draga; razumije se, za Revier se uvijek grabi s dna, čime sam također bio vrlo zadovoljan. I noć sam bio proveo u šatoru Reviera, na najgornjem ležaju jednoga boksa, i to posve sam. Jedina je nevolja bila u tome što se u uobičajeni sat proljeva više nisam mogao poslužiti vlastitim nogama; no tražiti pomoć najprije šaptom, potom glasnijim dozivanjem, a na kraju urlikom, bilo je također posve uzaludno. Zatim su me drugo jutro, uz mnoga druga tijela, bacili
na promočeno limeno dno nekakva otvorenoga kamiona i odvezli u neko obližnje mjesto, ako sam dobro razumio, u stanovitu “Gleniu”, gdje je zapravo bila smještena naša prava logorska bolnica. Otraga se na ljupkoj sklopivoj sjedalici smjestio vojnik, s puškom preko koljena koja se caklila od vlage. On nas je putem nadzirao, katkada se mršteći, valjda od smrada koji ga je s vremena na vrijeme zapahnjivao, ili bi ga zasmetao neizbježan pogled na neke odvratnosti. Moram priznati da se s pravom gadio. Najviše me vrijeđalo da je on u sebi mogao doći do nekakva mišljenja, izvoditi neke općeprihvaćene zaključke, a ja bih bio voljan pravdati se da nisam jedino ja kriv, da moja izvorna priroda nipošto nije ni najmanje takva, što bi naravno bilo, moram priznati, dosta teško i dokazati. Kada smo stigli, morao sam najprije izdržati iznenadan, svukuda nemilice prodirući mlaz iz nekakve gumene cijevi slične onoj za zalijevanje vrtova, koji je sprao sve s mene: preostale canjke, prljavštinu, pa i onaj papirnati zavoj. Zatim su me unijeli u nekakvu dvoranu, gdje su mi dali košulju i donju razinu jednoga daščanog kreveta na kat; mogao sam čak i leći na nju, na slamaricu, koju je doduše moj prethodnik dobro utabao, jer je bila već prilično tvrda i spljoštena, tu i tamo prošarana sumnjivim mrljama, sumnjivo vonjajućim, sumnjivo pucketajućim i praskajućim šarenim plohama. Međutim, ona je ipak bila slobodna postelja u kojoj sam napokon ostao posve sam; pustili su me da provodim vrijeme po svojoj volji, da napokon prespavam cijeli dan.
Stare navike uvijek nosimo sa sobom i na nova mjesta, a po svemu sudeći, mogu reći da sam se u bolnici i sam morao izboriti s mnogobrojnim starim, uhodanim i uvriježenim običajima. Među njima, primjerice, i sa savješću koja me u prvo vrijeme, u zoru, navlas točno budila. Katkada bih se prestravljeno prenuo: zaspao sam appel i vani je već krenula potraga za mnom. Srce mi se jedva moglo stišati, jedva mi je dopiralo do svijesti da sam se zabunio, teško sam shvaćao sliku koja se prostirala preda mnom, taj dokaz stvarnosti, da sam ipak kod kuće, da je sve u redu, da tu negdje netko stenje, neki tamo malo dalje se druže, zatim na drugoj strani netko čudnovato tiho, s uperenim šiljkom nosa, ukočenim očima i otvorenih usta bulji u strop, da me naprosto samo rana boli, ili da sam naposljetku, kao i uvijek, samo žedan, i to valjda zbog vrućice. Riječju, trebalo mi je vremena dok sam posve povjerovao: nema više appela, ne viđam više vojnike, te poglavito ne moram više na posao; a sve te prednosti, barem što se mene tiče, u osnovi nisu mogle kvariti nikakve sporedne okolnosti, pa čak ni bolest. S vremena na vrijeme su i mene odvodili u sobicu na katu gdje su djelovala dvojica liječnika, jedan mlađi i jedan postariji; bio sam, da se tako izrazim, pacijentom onoga potonjeg. On je bio mršav, crn, simpatičan čovjek, u
čistoj odori, u čistim cipelama, s vrpcom na nadlaktici te s licem koje se moglo razlikovati, prijateljskoga izraza koji je podsjećao na staroga lisca. Ispitao me odakle sam, zatim je ispripovijedao da je on ovamo dospio iz Erdelja. U međuvremenu mi je oljuštio raspadajući papirnati omotač koji se u predjelu koljena već skrutio i postao žućkasto-zelen, zatim se s obje ruke naslonio i počeo istiskivati višak iz koljena koji se tamo bio nakupio, a naposljetku je u prorez između kože i mesa iglom kao za kukičanje ugurao neki namotani komad gaze, radi “održavanja kanala čišćenja”, objašnjavao je, kako rana ne bi slučajno prije vremena zacijelila. To mi je, što se mene tiče, bilo milo čuti, s moje strane ozdravljenje nije ni najmanje hitno, što je, ako bolje razmislim, posve prirodno. No, nešto mi se manje svidjela ona druga njegova primjedba. Držao je nedostatnim broj odušaka na mojem koljenu. Po njegovu je mišljenju bio potreban i jedan usjek sa strane, koji bi, još jednim rezom, trebalo povezati s već postojećim kanalima. Pitao me, bih li se odlučio za to i zbilja sam se začudio, jer me gledao kao da stvarno očekuje moj odgovor, valjda čak i moj pristanak, da ne kažem, kao da su mu trebale moje ovlasti. Rekao sam mu: - Kako vam drago. A on će odmah na to, kako bi najbolje bilo ništa ne odgađati, pa je smjesta počeo djelovati. Međutim, nakon nekog vremena nisam više bio u stanju svladavati se, što ga je donekle, vidio sam, sputavalo. Više je puta pripomenuo: - Tako ne mogu raditi. A ja sam se pokušavao braniti: - Nisam kriv, ne mogu drukčije. Nakon nekoliko centimetara napretka prekinuo je prije nego što je svoj naum proveo do kraja. Međutim, čak se i s time doimao donekle zadovoljnim, uz primjedbu: - I to je već nešto, jer će na taj način, bio je mišljenja, moći na najmanje dva mjesta iz mene tiještiti gnoj. Vrijeme je u bolnici prolazilo svakojako. Ako nisam više spavao, bio sam zabavljen glađu ili žeđi, bolovima oko koljena, pokojim razgovorom ili događajima, nekakvim pregledima. Međutim, nisam imao nikakvu zanimaciju, mogu hrabro priznati; bio sam posve dobro već od ugodna draškanja same pomisli, od privilegije koja je pružala neiscrpnu radost. Nove sam pridošlice redom ispitivao, što ima nova u logoru, iz kojega bloka dolaze i ne poznaju li slučajno iz Blocka Fünf nekoga po imenu Bandi Citrom, koji je srednje visine, slomljena nosa, sprijeda krezub. Međutim, nitko ga nije poznavao. U ambulanti mi je većina rana izgledala sličnima mojoj; i one su bile uglavnom na butinama ili po listovima, premda su se javljale i u gornjim predjelima, po bokovima, stražnjici, ruci, vratu, dapače, čak i po leđima, a znanost ih poznaje i vodi, kako sam čuo, po nazivu “flegmona”. Njihova pojava, saznali smo od liječnika, u redovnim okolnostima koje vladaju u koncentracijskim logorima, nije uopće ništa neobično ni začuđujuće. Nešto kasnije su počeli pristizati i oni kojima su
morali odsjeći pokoji nožni prst ili dva, katkada čak i sve prste, a oni su nam pripovijedali da je vani u logoru zavladala zima pa se noge u drvenim cipelama naprosto smrznu. Ponekad je u sobu za previjanje provirio neki čovjek u dobro skrojenoj uzničkoj odori, očito neka visoka prominencija. Čuo sam kako izgovara jednu tihu, no vrlo razgovijetnu riječ: - Bonjour!, pa sam po tome i po slovu “F” u njegovu crvenom trokutu odmah pogodio da je Francuz, a po natpisu “O. Arzt” na nadlaktičnoj vrpci da se radi valjda o predstojniku naše bolnice. Dugo sam ga promatrao, jer već dugo nisam vidio nekoga tko je lijep poput njega. Nije bio odveć visok, međutim, odijelo mu je posvuda srazmjerno popunjavala dostatna količina mesa po kostima, obrazi su mu također bili obliji i odavali crte koje su bile samo njegove te su odražavale raspoznatljive nijanse osjećaja. Brada mu je bila obla, s jamicom po sredini, pomalo tamnija, a uljeno mu se nijansirana koža lagano caklila u snopu svjetla, na način kako se koža znala cakliti nekoć davno, još kod kuće, među ljudima. Nije mi se činio starim, procjenjivao sam ga za tridesetogodišnjaka. Uočio sam kako su i liječnici živnuli, nastojali mu ugoditi, sve mu objasniti; no ne baš onako, primijetio sam, kako se to rješavalo u logoru, već prije na onaj starinski način, kao nekoć kod kuće, što je odmah nudilo i neka prisjećanja; dakle, nekako otmjeno, s radošću, kada se ljudi u zajednici trude jer nastoje prikazati nešto za što im se pruža prigoda, kao što je, recimo, razumjeti i govoriti na jednome kulturnom jeziku, kakav je, primjerice, francuski. Primarijusu to valjda nije ni značilo ništa osobito, jer on je sve razumio, odgovarao s riječju ili dvije, možda samo kimajući glavom, no sve je to činio polako, tiho, tužno, ravnodušno, s nekim beznadno zabrinutim, gotovo sjetnim izrazom na licu, u mrkim očima orahove boje. Samo sam buljio, jer nikako nisam shvaćao što je svemu tome razlogom kod takve dobro situirane prominencije, koja je uza sve to dogurala do toliko visokoga položaja. Pokušao sam proniknuti u tajnu njegova lica, slijediti njegove pokrete i trebalo mi je dosta vremena dok mi je konačno sinulo: nema u tome baš ničega nevjerojatnog, jer na kraju krajeva i on je morao biti stalno tamo, pa me sasvim lagano, no ne bez čuđenja, a s nekom vrstom radosnoga zaprepaštenja obuzimao dojam, neka slutnja, kako ga po svemu sudeći vrijeđaju date okolnosti, riječju, činjenica da je zapravo zatočen. Gotovo sam bio spreman čak i osloviti ga i reći mu: ne tugujte, pa to je najmanje što vam se moglo dogoditi. No bilo me strah i valjda bi to bilo čak i nasrtljivo, a uostalom, sjetih se, pa zapravo ni ne znam francuski.
I selidbu sam više-manje prespavao. Još prije toga je i do mojih ušiju doprlo da se u međuvremenu, na mjestu šatora i u zeitzskome logoru izgradilo zimsko stanište; podigle su se kamene barake, a među njima nisu zaboravili ni
za bolnicu prikladno zdanje. Opet su nas pobacali na kamion, laako sam mogao razaznati po mraku; bila je večer, a bilo je negdje sredinom zime, što sam mogao zaključiti po hladnoći. Sljedeće što sam mogao razlikovati bila je jedna dobro osvijetljena, neizmjerno velika prostorija s hladnim predvorjem u kojemu sam razaznao i jednu drvenu kadu koja je vonjala po kemikaliji. U nju sam se potom morao - uzalud je bilo prigovarati, moliti ili prosvjedovati - radi pranja i sam uroniti do vrha čela, što je kod mene izazvalo i laganu drhtavicu, dijelom zbog hladnoće njezina sadržaja, a dijelom i zbog toga što sam se osvjedočio da su isto to već učinili i svi ostali bolesnici prije mene, i to s ranama i sa svim drugim što su imali na sebi. Zatim je i tamo počelo vrijeme teći na gotovo isti način, možda tek s pokojom razlikom, kao i na prijašnjemu mjestu. Primjerice, u našoj su novoj bolnici poljski kreveti bili na tri kata. A i liječniku su me vodili rjeđe, pa se moja rana čistila sama, takoreći na mjestu, na svoj način, onako kako je znala. Povrh svega i na boku mi se počela javljati bol, potom se ukazala i ona već poznata plamenocrvena vreća. Uzalud sam čekao da će za nekoliko dana proći, ili da će iskrsnuti nešto drugo; naposljetku sam je, htio-ne htio, morao prijaviti bolničaru, pa sam, nakon ponovljenoga požurivanja i višednevnoga čekanja, ipak došao na red u predvorju barake, kod liječnika. Slijedom toga, uz desno sam koljeno zaradio rez veličine šake i na lijevome boku. Dodatna me nevolja snašla zbog položaja mojega ležaja koji je bio posve donji a nasuprot visokome, prema sivome nebu usmjerenome, malome i neostakljenome prozorskom otvoru koji je bio vječito okovan ledenim sigama i prekriven gustim i dlakavim injem, valjda od stalnoga isparavanja koje je potjecalo od nas. No ja sam, što se odječe tiče imao naprosto samo ono što je uobičajeno bolesnikovo sljedovanje: kratku košulju bez gumba te neku čudnovatu zelenu, pletenu kapu koju su nam dodijelili zbog zime, po obliku nešto što se polukružno nabijalo na uši, a na čelo s nekim osobitim klinom; premda je nalikovala pokrivalu skijaških prvaka, ili rekvizitu za kazališno uprizorenje Sotone, ona je, sve u svemu, bila ipak jako korisna. I zato sam se stalno smrzavao, osobito nakon što sam od dvije deke izgubio jednu, onu koja me svojim dronjcima uz onu drugu dosta pristojno grijala; neka im dam, samo je nakratko posuđuju, poslije će mi je vratiti, rekao je bolničar. Uzalud sam se objema rukama držao za nju, on je bio jači, a pored gubitka možda me jednako boljela i pomisao da deke, koliko ja znam, običavaju skidati, otimati, uglavnom samo onima čiji je kraj općenito, vrlo izvjesno, vrlo predvidljivo blizu, što je, mogao bih ustvrditi bez ustezanja, i za očekivati. Drugom me zgodom glas koji mi je postao bliskim znancem, nečiji također s najnižega ležaja, odnekud otraga upozoravao da se opet ukazao bolničar s novim
bolesnikom u naručju te da upravo istražuje kod koga, u koji ga krevet može poleći. A njega liječnički naputak i, saznali smo, težina bolesti ovlašćuje na poseban krevet pa je urlao zastrašujućim glasom, grmio: - Prosvjedujem! i pozivao se: - Imam pravo na to! Pitajte doktora!, pa opet, i iznova: - Prosvjedujem! Pa su bolničari doista svako toliko svoj teret odlagali kod nekoga drugog, primjerice, i kod mene; tako sam i ja za suspavača dobio nekog dečka moje dobi. Njegovo žuto lice i velike, plamteće oči kao da sam već negdje vidio; međutim, istina je i to da su tu gotovo svi imali žuto lice i velike, užarene oči. Prva mu je riječ bila, bi li se kod mene možda našao gutljaj vode i za njega; rekao sam mu da to ni meni ne bi bilo naodmet. A druga, odmah iza prve: imam li cigarete?..., a ni s tim nije imao sreće, dakako. Dao bi mi kruha u zamjenu, predlagao je; no dao sam mu do znanja kako nema smisla trošiti riječi, jer ne radi se o tome, ja ih naprosto nemam. Na to je na neko vrijeme zašutio. Slutio sam da možda ima i temperaturu, jer je njegovo drhteće tijelo neprestance isijavalo grozničavu toplinu kojom sam se i ja vrlo ugodno koristio. Daleko manje mi je bilo drago što se cijelu noć neprekidno vrtio, bacao, naravno, ne osvrćući se pritom u dovoljnoj mjeri na moje rane. Čak sam mu i preporučio: ej, bilo bi dosta, neka se primiri bar na sekundu, a on me naposljetku i poslušao. Tek sam ujutro shvatio zašto: za jutarnju sam ga kavu već uzalud budio. Ipak sam u velikoj žurbi dodao i njegovu porciju, naprosto zato što je bolničar, dreknuvši na mene, upravo tako bio zatražio, i to baš u trenutku kada sam se spremao progovoriti o slučaju. Potom sam za njega primio i sljedovanje kruha, kao što sam navečer preuzeo i njegovu juhu, pa sam to radio i dalje, sve dotle dok se nije počeo ponašati doista neobično. Tada sam već zbilja bio prisiljen prijaviti njegov slučaj; nisam ga mogao, naposljetku, dalje čuvati u svojemu krevetu. Mrvicu sam strepio, jer znakovi kašnjenja su bili više nego uočljivi, a ni razlog, za svakoga imalo upućenijega, nije bilo nimalo teško pogoditi. Uostalom, mogao sam računati i na to; međutim, odnesen je s ostalima, nisu mi rekli ništa i hvala Bogu, do daljnjega su me ostavili u krevetu bez družbenika.
Tamo sam se bio podrobnije upoznao i s gamadi. Buhe nikako nisam uspijevao hvatati; one su naprosto bile hitrije, što je posve razumljivo, pa one su bile naprosto daleko bolje hranjene od mene. Uši sam lakše stizao, što i nije imalo nekoga smisla. Kada bih se zbilja razljutio na njih, samo sam, onako nasumice, povukao noktom palca po platnu na svojim leđima, a po nizu jasno čujnih pucketanja posve sam točno mogao ustanoviti mjeru svoje osvete i uživati u pustošenju. No, usprkos tome, sve sam to mogao i ponoviti za nekoliko minuta, na posve istome mjestu, a rezultat bi bio navlas isti. Bile su
posvuda, uvlačile su se u svaku, i najskrovitiju pukotinu, zelena mi je kapa gotovo posivjela, vrvjela od njih, umalo je i sama prohodala. Ipak, najviše sam se iznenadio, zaprepastio, potom i prestravio kada mi je to škakljanje prešlo i na bok. A malo pridigavši papir od zavoja, ugledao sam kako su one preplavile i moje meso, odnosno, da se zapravo hrane mojom ranom. Pokušao sam ih se osloboditi ritanjem, iščeprkati, izgurati ih bar s onoga mjesta, prisiliti ih na malo strpljenja ili odmak; no mogu reći kako dotada nikad nisam sudjelovao u bezizglednijoj borbi, niti naišao na zadrtiji, takoreći, besramniji otpor kakav je bio njihov. Nakon nekoga sam vremena sa svoje strane napustio bitku i samo promatrao tu proždrljivost, to ludo vrenje, pohlepu, nezasitnost, tu neskrivenu pohotu; kao da sam takve osjećaje čak odnekud i poznavao. A tada sam otkrio i to: pa na neki bih ih način, kada se sve zbroji i kada bolje razmislim, mogao i razumjeti. Naposljetku mi je bilo čak i nešto lakše, gotovo me i gađenje počelo napuštati. Nije mi bilo pretjerano drago, i dalje sam ostao pomalo ogorčen, no mislio sam, sve je to konačno posve razumljivo. Ipak, samo onako općenito, no bez srdžbe, donekle, da tako kažem, već i zbog reda koji vlada prirodom, za svaki slučaj, brzo sam se pokrio; više se nisam upuštao s njima u borbu, više ih nisam uznemirivao.
Mogu reći: čini se da nema toga iskustva, takva savršenoga mira, ni tolike snage razumijevanja koji ne bi dali sreći posljednju priliku, dakako, uz pretpostavku da smo za nju pronašli i način. Naime, i mene su uza sve one za čije vraćanje na posao ovdje vrlo očito nije bilo većih izgleda, takoreći vratili pošiljatelju: natrag u Buchenwald. I ja sam, posve prirodno, svim svojim preostalim silama dijelio radost drugih, naprosto zato što su mi u hipu pali na pamet tamošnji dobri dani, a naročito tamošnje dobre jutarnje juhe. Međutim, priznajem, nisam ni pomišljao da prije toga moramo još tamo i stići, pritom još i vlakom uz uobičajene uvjete takva putovanja. U svakom slučaju, mogu reći da postoje neke stvari koje nikada nisam do kraja shvaćao, a teško bih mogao ikada u njih i povjerovati. Uostalom, takva je i ona često ponavljana izreka o “zemnim ostatcima”, za koju sam dotle držao kako se odnosi jedino i isključivo na nekoga preminulog. A što se pak mene osobno tiče, nisam ni mogao sumnjati, bio sam živ, premda trepereći, utrnut gotovo do dna, no u meni je još nešto tinjalo, kao što znaju reći, plamen života. Naime, moje je tijelo još bilo tu, znao sam posve točno baš sve o njemu, no kao da na neki način mene više nije bilo u njemu. Bez ikakvih sam teškoća opažao kako taj predmet, sa sebi sličnima pored i iznad, leži tamo na hladnoj i od svakovrsnih tekućina vlažnoj slami prostrtoj po podu drndajućega vlaka, da se papirnati zavoj već odavna zgulio, raspao, strgao, a moja se košulja i uzničke hlače, koje su mi ponovno dali odjenuti, sljepljuju s
ogoljelim ranama. Međutim, mene to više nije ni najmanje izravno diralo, nije me zanimalo, nisam mu više bio podređen, a mogu reći da se, zadubljen u svoje misli gotovo do usnuća, odavno nisam osjećao toliko laganim i smirenim. Dapače, mogao bih bez ustezanja reći: nikada nisam osjećao toliku ugodu. Prvi sam se put nakon toliko vremena oslobodio i muke razdražljivosti; nisu me više smetala ni tijela koja su se pripijala uz moje, valjda sam se čak i veselio tome da su tu sa mnom, uz mene, da su toliko srodna i nalik mojemu. Počeo me obuzimati, prvi put, neki nesvakidašnji, nepravilan, donekle nesiguran, mogao bih čak reći, nespretan osjećaj; može biti da je to bila ljubav, mislim. Istina, s nadama nas nisu više ni osobito bodrili kao tada u početku. Možda je upravo to bilo razlogom - ne računajući tu i ostale poteškoće, naravno - toj tišini; a s druge strane činili su mi se toliko rodbinski prisnim oni zvukovi koji su se katkada javljali čak i u onom sveopćem stenjanju, piskavom škrgutu zubima, tihome prigovaranju: čula se je pokoja umirujuća riječ utjehe. Međutim, mogu reći da oni koji su još imali snage nisu bili škrti ni na djelu; primjerice, kada sam bio izjavio da bih morao mokriti, ona je limenka od žutoga bakra dospjela do mene zahvaljujući dodavanju milosrdno marljivih ruku s tko zna koje udaljenosti. I kada su se naposljetku, ne bih znao kada, odnosno čijoj ručici ili čijim rukama zahvaljujući, ispod mojih leđa umjesto dasaka vlaka odjedanput našle ledene krljušti lokava tvrdoga tla kaldrme, dolazak u Buchenwald mi više zapravo nije ni značio ništa osobito, naprosto zato što sam već odavno zaboravio da je to ono mjesto za kojim sam na kraju krajeva toliko čeznuo. Zapravo, više nisam bio u stanju čak ni naslutiti gdje sam, na kolodvoru ili negdje dublje, niti sam prepoznavao okoliš, jer nisam vidio ni one vile, nisam vidio ni spomenik, a njih sam se, eto, čak vrlo dobro sjećao.
U svakom slučaju, valjda sam ipak dugo ležao i trajao, tako mirno, blago, bez ikakve znatiželje, strpljivo, kamo god su me djenuli. Nisam osjećao ni hladnoću ni bolove, a to da mi po licu rosi neka oštra padalina između kiše i snijega, više sam shvaćao nego osjećao posredovanjem svoje kože. Razmišljao sam tu i tamo o nekim stvarima, pogledavao katkada oko sebe, no bez suvišnih kretnji ili napora, gledao sam samo ono što mi je stizalo u vidokrug. Primjerice, u nebo iznad lica, nebo koje je bilo nisko, sivo i neprozirno, zapravo točnije u onaj olovni, zimski, oblačni pokrov mlitavoga hoda koji mi ga je zaklanjao. Katkada bi se taj pokrov tu i tamo i rasporio, javljala se u njemu na nekoliko kratkih trenutaka i pokoja neočekivana pukotina ili neka bljeskajuća rupa, a sve se doimalo poput nagle slutnje iz strašne dubine, iz koje kao da odozgo upravo na mene pada zraka svjetlosti, neki hitar, pronicljiv pogled iz oka neodređene, u svakom slučaju svijetle boje, donekle čak i slične onoj kakvu je imao liječnik
pred kojega sam bio onomad dospio u Auschwitzu. Tik do mene bio je položen nezgrapan predmet: jedna drvena cipela. S druge je strane ležala ona sotonska kapa slična mojoj, s dva šiljasta dodatka; bili su to nos i brada, a u moj je vidokrug ušla ta duboka praznina između, nečiji obraz. A iza njih su se nizale još neke glave, zatim još neki predmeti, pa tijela; shvatio sam, bili su to ostatci, otpadci nekakva transporta koji su tu, točnije rečeno, bili samo privremeno odloženi, valjda do daljnjega. Nakon nekoga vremena napokon sam ustanovio glasove, šumove, zvukove rada i pospremanja; no ne bih znao reći je li to bilo za sat, za dan ili za godinu dana. Međutim, glava se do mene odjednom naprosto počela dizati uvis, a nešto niže, kod susjedovih sam ramena uočio rukave robijaških prnja i ruke koje su ga namjeravale baciti na nekakve tačke ili čak taljige, povrh tamo već naslaganih drugih tjelesa. U to mi do ušiju dopire krhotina riječi koju sam jedva jedvice razabrao, a još mi je teže bilo u tome posve promuklome i tihom šaptu prepoznati onaj nekadašnji, po mojem sjećanju itekako metalno-prodoran gromki glas: - Pro... svje... du... jem, trabunjao je. I tako je, prije nego što je poletio, zastao na tren u zraku, od iznenađenja valjda, imao sam takav dojam, a odmah zatim čuo sam i nečiji tuđi glas, možda onoga tko ga je držao za ramena. Bio je to ugodan govor, muževne boje, prijateljski, i ta je svojevrsna logorska nijemština stranoga naglaska, čini mi se, više svjedočila o stanovitoj količini čuđenja, zaprepaštenja, a ni najmanje o srditome spočitavanju: - Was? Du wilst noch leben? , pitao se, što je i meni bilo nevjerojatno, ničim potkrepljivo, i što sam u tom trenutku smatrao u cjelini poprilično nerazumnom činjenicom. I tada sam bio odlučio: što se mene tiče, bit ću razboritiji. No već su se bili nagnuli i nada mnom; morao sam žmiriti već i zbog toga jer je, prije nego što su i mene tresnuli nasred tovara jednih od taljiga, neka ruka počela nešto petljati oko mojih očiju. Zatim su nas pogurali nekamo, no nisam se pretjerano zanimao kamo. Samo me jedna stvar zanimala, jedna mi se misao motala po glavi, jedno mi je pitanje tek tada palo na pamet. Možda je to ipak moja greška, no nisam imao pojma, jer nikada nisam ni bio toliko dalekovidan te se nisam ni raspitivao koji običaji vladaju Buchenwaldom, kako su i po kojem redu postavljeni tamošnji postupci, riječju, kako tamo rade one stvari; da li plinom kao u Auschwitzu ili pomoću lijekova. Naime, tamo sam već čuo i za taj način, možda metkom ili pak nekako posve drukčije, nekom od tisuću i jedne ponuđenih i raspoloživih metoda, a do kojih moje spoznaje niti ne sežu; uglavnom, ništa nisam ni slutio. U svakom slučaju, svakako sam se nadao da ipak neće boljeti; međutim, unatoč čudnovatosti i ta je misao za mene bila jednako stvarna, ispunjavala me istom mjerom kao i sve druge, daleko ostvarljivije nade koje su me, da se tako izrazim, na neki način
povezivale s budućnošću. Tek sam tada spoznao da je taština upravo onaj osjećaj koji, po svemu sudeći, čovjeka prati sve do posljednjega trena. Jer doista, koliko god me proganjala neizvjesnost, nisam bio uputio onima iza nas koji su nas gurali niti jedno pitanje, nijednu molbu, ni jednu jedinu riječ, a kamoli letimičan pogled. No cesta se približila nekome visinskom zavoju, i najednom se tamo dolje, ispod nas otvorio širok krajolik. Bio je to predio koji je gusto prekrivao cijelu tu golemu padinu s mnoštvom kamenih kućica; neke su bile one ljupko-zelene, dok su barake, koje su tvorile zasebnu skupinu, valjda bile nove, no još svakako neobojane i nešto tmurnije. Zatim i to komplicirano tkanje, no očito ipak silno pregledan labirint unutarnje žičane ograde koja je odjeljivala pojedine sektore. A nešto dalje bila je divovska šuma čiji se gustiš golih stabala lagano gubio u magli. Ne znam zašto je ispred jedne zgrade čekalo onoliko razgolićenih Muslimana okruženih nekolicinom gore-dolje šećućih prominencija te, ukoliko sam dobro vidio, i doista, ipak sam ih prepoznao po šamlicama i hitrim, marljivim pokretima, ah, da, bili su to brijači. Po svemu sudeći, čekali su valjda na kupanje ili puštanje u barake. Međutim, nešto dublje je i kaldrma logorskih ulica bila posve napučena; pokazivale su znakove neprestana hodanja, malaksale radišnosti, petljanja amo-tamo, gubljenja vremena; starosjedioci, bolesni, prominencije, skladištari, sretni odabranici unutarnjih postrojbi išli su za svojim poslom, gore-dolje, obavljali svoje svakodnevne dužnosti. Sumnjivi su se dimovi miješali tu i tamo s pitomijim parama, odnekuda je do mene meko dolepršao zvuk poznatoga štropotanja, poput crkvenih zvona u snu, a moj je pretraživački pogled tamo dolje otkrio natovarenu povorku pogrbljenu pod teretom motki prebačenih preko ramena. Motke su bile opterećene težinom kotlova koji su gusto isparavali ono nešto što sam već izdaleka prepoznao i u tome oporom zraku; bila je to, bez sumnje, gusta juha od repe. Šteta, jer je taj prizor ili možda taj miris u mojim obamrlim grudima pokrenuo onaj snažan val osjećaja koji je uspio iz mojih presahlih očiju na onu hladnu vlagu koja mi je natapala lice istisnuti nekoliko kapi toplih suza. Uzalud je svaka pribranost, pamet, razum, zdravo rasuđivanje, jer nisam mogao u sebi ne prepoznati tajni zov neke čežnje koja se javljala gotovo kradomice, sramežljivo zbog svoje nerazumnosti, no ipak dovoljno tvrdoglavo: ja bih u tom lijepom koncentracijskom logoru zapravo volio još malo i poživjeti.

8.




Moram priznati da neke stvari ne bih nikada bio u stanju objasniti; ne, posve točno sigurno ne, ukoliko ih promatram iz kuta vlastitih očekivanja, pravila, smisla, općenito, sukladno životu, redu stvari, barem onako kako ih ja poznajem. Kada su me s taljiga ponovno iskrcali i odložili na zemlju, nisam nikako mogao shvatiti kakve bih ja još poslove mogao imati s aparatićem za šišanje ili s britvom. A kada su me položili na sklisku, muljevitu drvenu podnu rešetku do vrata pretrpane, na prvi pogled kupaonici s tuševima nalik prostorije, među ono silno mnoštvo cupkajućih, ljepljivih tabana, peta, gnojnih cjevanica i potkoljeničnih kosti, ta je okolnost manje-više, općenito, odgovarala mojim očekivanjima. Letimično mi je još posljednji put proletjelo glavom: gle, dakle, po svemu sudeći i tu vladaju, primjenjuju se običaji iz Auschwitza. Još je veće bilo moje iznenađenje kada je nakon kratkoga čekanja, piskutavih zvukova i klokotanja posve iznenada i u bogatome mlazu odozgo iz pipa potekla voda, topla voda. Međutim, nisam se osobito veselio, jer bih se rado još malo grijao; no nisam mogao ništa učiniti kada me je nenadano neka sila kojoj se ne možeš oduprijeti podignula i istrgnula iz uzvitlane šume nogu. Posve neočekivano neka se plahta, a preko nje pak deka, počela omatati oko mojega tijela. Sljedeće čega se sjećam bilo je neko rame preko kojega sam visio glavom prema natrag, a nogama prema naprijed. Zatim pamtim neka vrata, pa strme stube u pretijesnome stubištu, potom još jedna vrata, a naposljetku neku prostoriju, dvoranu, ipak bih rekao sobu u kojoj su moje nepovjerljive oči upadale u prostranost i osvijetljenost, a koja bi osobito po prizoru raskoši namještaja mogla biti dostojna čak jedne vojarne. Konačno mi je pogled pao na krevet, na pravu, stvarnu postelju očito namijenjenu jednome korisniku, s dobro nabijenom slamaricom i s dvije sive deke; na nju sam bio zbačen s onoga ramena. Zatim se sjećam i dvojice ljudi, stvarnih, lijepih ljudi s raspoznatljivim licima, kosom, u bijelim hlačama, pamučnoj majici, drvenim papučama; zagledao sam se u njih s divljenjem, a oni su gledali u mene. Tek sam tada uočio i njihova usta te postajao svjestan zvona nekog vrlo pijevnoga jezika u svojim ušima. Imao sam dojam kao da nešto žele saznati od mene; međutim, ja sam samo vrtio glavom: ne razumijem. Tada me je jedan od njih na njemačkome s vrlo čudnim naglaskom zapitao: - Hast du Durchmarsch?, odnosno imam li proljev, na što će moj glas - što me donekle i zateklo, ne bih znao zašto, no ipak se upravo to dogodilo - reći: - Nein, valjda, još uvijek vjerujem, samo iz puke taštine. Tada su mi nakon kratkoga vijećanja, vrpoljenja amo-tamo, naposljetku tutnuli u ruke dva predmeta. Jedan je bila posudica s mlačnom kavom, a drugi komad kruha, po mojoj procjeni otprilike šestina hljeba. Mogao sam ih uzeti, blagovati bez ikakve cijene, naknade ili razmjene. Potom mi je svu pozornost, a napose sve snage, zauzela moja nutrina koja je počela davati znakove života, uzbuđivati se i otkazivati poslušnost; pobojao sam se da ona na kraju na neki način ne opozove moju malo prije danu riječ. Zatim sam se prenuo i shvatio da je opet netko tu uz mene, no sada već u čizmama, s lijepom, tamnomodrom kapom, u robijaškom kaputiću s crvenim trokutićem.
A tada sam se ponovno našao na ramenu, pa stubama dolje, međutim, sada već ravno napolje, pod nebeski svod. Uskoro smo se našli u nekoj prostranoj, sivoj drvenoj baraci, valjda u nekoj zdravstvenoj ustanovi, u svojevrsnome Revieru, ako se ne varam. Nema što, tamo mi se sve činilo na neki način bliskim, sukladnim mojim očekivanjima, u krajnjoj liniji bilo je donekle u redu, da tako kažem, posve domaće; međutim, tek sada više nisam razumio onu malo-prijašnju skrb, ono s kavom i kruhom. Putem, po cijeloj duljini barake, otpozdravljao mi je otprije dobro poznat prizor boksova s po tri ležaja. Svaki je bio do vrha pun; trenirano je oko, kakvo je bez pretjerivanja bilo i moje, iz tih isprepletenih i međusobno posve neraspoznatljivih lica, iz pogleda na kožne plohe prekrivene cvjetovima šuge i gnojnih čireva, na kosti, dronjke pa i oštre bridove nakupina udova - u trenutku moglo razabrati da te neodređene sastavnice znače najmanje pet, a tu i tamo čak i šest ljudskih tijela po pregratku. A na golim sam daskama uzalud tražio slamu koja nam je pripadala, bila nam je steljom čak i u Zeitzu. To, priznajem, i nije previše važna pojedinost u pogledu vremena koje ću ovdje po svemu sudeći moći još dobrano provesti. No tada je - nakon što smo zastali, a do ušiju mi je počeo dopirati zvuk nekakva razgovora, vijećanja između čovjeka koji me je nosio i još nekoga - uslijedilo novo iznenađenje. Isprva nisam znao vidim li dobro; međutim, ipak se nisam mogao prevariti, jer je na tome mjestu baraka bila uistinu dobro osvijetljena jakim lampama. S lijeve sam strane i tamo uočio dva reda uobičajenih boksova; no tamošnje su daske bile prekrivene slojem crvenih,
ružičastih, modrih, zelenih i ljubičastih popluna, a iznad njih je bio još jedan sloj istih takvih popluna: međutim, iz tih su naslaga provirivale dječje glave, gusto stisnute, do gola ošišane, manje ili veće; većinom su to bili dječaci moje dobi. Taman sam sve to uočio i već su me spustili na zemlju. Netko me podbočio kako ne bih slučajno pao, skinuli su mi deku, usput mi papirom previli rane na koljenu i boku, a nakon što su mi navukli košulju već sam bio spuznuo između dva sloja popluna na srednjemu katu, dok su mi dvojica dječaka na brzinu prepuštali mjesto.
Potom su me ostavili, opet bez ikakva objašnjenja, pa sam iznova bio prepušten vlastitome mozganju. U svakom slučaju, morao sam priznati da sam bio tamo, što je bila činjenica, i ne bih mogao poreći da se taj osjećaj obnavljao svakoga trenutka i da je trajao stalno, neprestance se iznova vraćajući. Poslije su mi se razjasnile još neke vrlo korisne činjenice. Primjerice, da smo mi valjda prije na početku nego na kraju barake, da ta vrata odmah do nas zapravo vode u prirodu, a da je golem svijetao prostor ispred nas, sudeći i po svojoj veličini, zapravo radna površina i mjesto kretanja raznih prominencija, pisara i liječnika, dvorana koja je na svojoj najupadljivijoj točki opremljena bijelom plahtom pokrivenim stolom nalik komadu namještaja. Oni koji žive tamo otraga, u onim stražnjim drvenim sanducima većinom imaju dizenteriju ili tifus, a ukoliko ih još nemaju, posve će ih sigurno uskoro dobiti. Prvi im je nagovještaj, što daje naslutiti i neuklonjiv vonj, Durchfall ili drukčije Durchmarch, o čemu su se bili odmah i kod mene raspitivali oni ljudi iz jedinice na službi u kupaonici, a prema kojemu bi, moram priznati, da sam im kojim slučajem na onaj upit bio priznao istinu, i moje mjesto bilo zapravo tamo otraga. Dnevno sam sljedovanje, kao i proizvode iz kuhinje našao vrlo sličnima onome u Zeitzu: ujutro kava, već u rano dopodne stiže juha, glavarina kruha je četvrtina ili trećina, a ako je četvrtina, tada je najčešće uz Zulage. Doba dana sam već - slijedom uvijek jednake osvijetljenosti na koju nikada nije utjecalo ni svjetlo ni tama kakvoga prozora - mogao razabrati ipak malo teže, samo tragom nekih nedvojbenih znakova: jutro je bilo kada bi došla kava, a doba spavanja je nastupalo nakon liječnikova pozdrava za laku noć. S njim sam bio sklopio poznanstvo još prve večeri. Odjedanput sam spazio čovjeka koji je zastao pokraj našega boksa. Rastom vjerojatno nije bio odveć visok, jer mu je glava bila u istoj ravnini s mojom. Obrazi su mu bili ne samo popunjeni, nego naprosto debeljuškasti, dapače, tu i tamo čak i mekani od viška, a imao je i oblo zakovrčane, gotovo posve sijede brkove te, na moje veliko zaprepaštenje, jer takvo što još dotada nikada i nigdje nisam bio uočavao u okolnostima koncentracijskoga logora, skoro golubinje sivu, no iznimno njegovanu bradicu,
kratku, na vrhu šiljato oblikovanu. Uza sve to nosio je dostojanstvenu kapu, hlače od tamnoga sukna; međutim, imao je na sebi, premda od fine tkanine, ipak robijaški kaput s vrpcom na nadlaktici sa slovom “F” u crvenome znaku. Promatrao me pogledom kako se to radi s novopridošlima i rekao mi je nešto. Izrekao sam mu jedinu rečenicu koju sam znao na francuskom: — Že ne kompron pa, mesje. Na što je rekao: - Ui, uii, širokim, prijateljskim, pomalo promuklim glasom, - bon, bon, mo’ fis, i usput mi pod nos na deku položio kockicu šećera, jednu stvarnu, isto onakvu kakve se sjećam još od kuće. Zatim je obišao sve ostale dječake u oba boksa, pregledao sva tri kata, a i njima je također slijedila iz džepa izvađena po jedna kockica šećera. Nekima ju je samo ostavljao, kod drugih je dulje zastajao, dapače, neki su znali čak i razgovarati s njim, a njih je tada i potapšao po licu, poškakljao po vratu, čavrljao, cvrkutao s njima, kao kada se netko prepire s omiljenim kanarincima u samo njima posvećenome satu. Također sam uočio da bi se za pokojega miljenika, osobito onima koji su razumijevali njegov govor, našla još koja kockica šećera. Tada sam spoznao ono čemu su me kod kuće upozoravali, koliko je obrazovanje korisna stvar, a napose, doista, poznavanje stranih jezika.
Sve sam to, mogu reći, shvatio, primio na znanje; međutim, stalno uz osjećaj, gotovo bi se reklo, uz uvjet da pritom neprestance iščekujem, ne bih znao posve jasno rastumačiti što, no u svakom slučaju, neku promjenu, ključ tajne, svojevrsno buđenje. Idućega je dana, primjerice, našavši uza sav ostali posao vremena i za to, liječnik prstom pokazao i prema meni. Izvukli su me s mjesta i položili pred njega na stol. Iz grla su mu mrmorili prijateljski zvuci, pregledavao me, lupkao po meni, hladnim uhom ili oštrim vrhom brkova dodirivao mi prsa pa leđa, pokazivao mi neka duboko uzdahnem ili zakašljem. Zatim me polegao na leđa naloživši nekom pomoćniku neka mi se skinu papirni zavoji; i tada se sav bio posvetio mojim ranama. Isprva ih je samo promatrao, najprije izdaleka, potom im je opipavao okolna područja, nakon čega bi se pomolilo malo one tvari koja je bila u njima. Tada je nešto promrmljao, počeo zabrinuto vrtjeti glavom; kao da ga je taj prizor donekle oneraspoložio, činilo mi se da ga sve to žalosti. Brzo je rane nanovo zamotao, kao da ih želi skloniti s očiju. Shvatio sam da one nisu osvojile njegove simpatije, naprosto, njima nije bio zadovoljan.
Bio sam prisiljen razumjeti da moj pregled nije dobro prošao ni u nekim drugim pitanjima. Primjerice, s dječacima do mene nisam se nikako mogao sporazumijevati. A oni su naprotiv, posve nesmetano komunicirali preko mene, iznad moje glave, odnosno ispred nje; naprosto, kao da sam ja tek neka vrsta
prepreke koja im stoji na putu. Još su se prije bili raspitivali tko sam ili što sam. Rekao sam im: - Ungar, na što sam morao čuti kako se širi glas uzduž i poprijeko: vengerski, vengrija, mađarski, maćar, ongroa, ili još na neke druge načine. Jedan je bio čak prozborio: - Khenjir!, odnosno “kruh”, a način kako se pritom smijao, nakon čega je uslijedio čitav zbor cerekanja, nije mi ostavljao nikakve dvojbe o tome da poznaje, dapače, čak vrlo temeljito, moju vrstu ljudi. Postalo je već neugodno, pa sam im poželio na neki način dati do znanja da je to zabuna, jer Mađari mene baš i ne smatraju pripadnikom svoje rase, da se ja u osnovi, manje-više slažem, dijelim njihovo mišljenje o tome narodu, te da mi je izrazito čudno, dapače, držim čak posve neprikladnim, napose nezasluženim da me se zbog njih sada krivo gleda. Sjetih se, međutim, bedaste prepreke da bih sve što sam im nakanio izgovoriti, mogao izreći samo na mađarskome ili donekle još i na njemačkom, a to bi u tome trenutku, uvidio sam i sam, bilo još i gore.
Bila je tu još jedna greška, još jedna pokora koju uza sve napore nisam više mogao dalje iz dana u dan prikrivati. Ubrzo sam naučio da kada je zbilja potrebno, kada je neizdrživo, običaj je pozvati jednoga mladića, nekakva pomoćnog bolničara koji se činio neznatno starijim od nas. Tada bi on prišao s nekom pljosnatom posudom na dovoljno dugoj motki koju bismo zajednički ugurali pod poplun. Zatim bi ga se opet moralo dozivati: - Bitte! Fertig! Bitte!, sve dotle dok se ne bi pojavio. Uzmimo da pravo na takve zahtjeve dva do tri puta dnevno nitko pa ni on nije mogao osporiti. Međutim, bio sam prisiljen zamarati ga dnevno tri, katkada čak i četiri puta, što ga je već, uočio sam to i sam, počelo nervirati; posve razumljivo, uostalom, nema se tu što reći. Jednom je zgodom posudu ponio do liječnika, nešto mu je pritom i objašnjavao, dokazivao, pokazivao mu sadržaj, pa se i taj na trenutak bio zamislio; unatoč tome, liječnikovo odmahivanje glavom, pa i pokret ruke nedvosmisleno su značili odbijanje. Navečer nije izostao ni šećer, pa prema tome, sve je u redu
- i odmah sam se još dublje ugnijezdio između onih popluna i tijela koja su me grijala, u tu neospornu, barem taj dan još trajnu, ničim pomućenu sigurnost.
Sutradan je u vremenu između kave i juhe ušao čovjek iz onoga vanjskoga svijeta, netko iz redova iznimnih eminencija, što sam odmah uočio. Velika mu je kapa za umjetnike bila od crnoga sukna, bio je odjeven u besprijekorno bijeli ogrtač ispod kojega su nogavice bile izglačane na oštar rub poput britve, nosio je plitke cipele koje su blistale od ulaštene kreme; no ono što me donekle prepalo nisu bile na neki način grube, donekle pretjerano muževne, reklo bi se, dlijetom oblikovane crte lice, već upadljivo lila-rumeni ten koji je malo-pomalo
djelovao poput oderotine, kao da pokazuje samo sirovo meso bez ovojnice. Uz to, bio je visoka, korpulentna stasa, crne kose koja je u predjelu sljepoočnice tu i tamo prelazila u prosijedu; no sa svojega mjesta zbog ruku zabačenih iza leđa nisam mogao razabrati natpis na nadlaktičnoj vrpci, a to što je njegov crveni trokutić bio bez ikakve slovne oznake, davalo je naslutiti da se radi o čovjeku besprijekorne njemačke krvi. Uostalom, tada sam prvi put u životu mogao buljiti u nekoga čiji robijaški broj nije bio u desetinama tisuća niti u tisućama, čak ni u stotinama, već je bio naprosto samo dvoznamenkast. Naš ga se liječnik žurio pozdraviti, stisnuti mu ruke, lagano ga potapšati po nadlaktici; riječju, zadobiti njegovu naklonost, kao dugo iščekivana gosta koji se napokon udostojio počastiti kuću svojim posjetom. Na svoje veliko zaprepaštenje morao sam spoznati kako mu govori upravo o meni. Još mu je jednim kružnim pokretom i pokazao na mene, a iz njegova hitroga govora, taj put na njemačkome, jasno mi je dopro do ušiju jedan izraz: zu dir. Zatim je nastavio s uvjeravanjem, dokazivao je, agitirao, s neprestanim potvrdnim gestama, kao kada nekome nudimo, preporučujemo neku robu koje se želimo neodložno što prije riješiti. A onaj drugi koji se doimao kao netko tko isprva samo šutke i pozorno sluša, a činio se, rekao bih, prilično zahtjevnom strankom, čak tvrdim kupcem, na kraju je ipak bio uspješno nagovoren. Tako mi se barem činilo iz kratkih no prodornih, na neki način svojatajućih pogleda uperenih prema meni iz njegovih sitnih, tamnih očiju, te iz onoga kratkog kimanja glavom, iz rukovanja kao i iz svekolikoga načina ponašanja, ali i iz zadovoljno ozarena lica našega liječnika kada je onaj drugi otišao.
Nisam morao predugo čekati kada su se vrata opet otvorila, a ja sam jednim kratkim pogledom ocijenio njegovu uzničku odoru. Shvatio sam značenje slova “P” u njegovu crvenome trokutiću, što je po raširenome uvjerenju znak za Poljake, kao i riječi Pfleger upisane na njegovoj crnoj nadlaktičnoj vrpci: dakle, u tom čovjeku koji je netom ušao treba štovati bolničara. Doimao se dosta mlađim od prijašnjega, mogao je imati tek nešto više od dvadeset godina. I on je imao lijepu modru, premda nešto manju kapu, a ispod nje je po ušima i vratu meko padala kestenjasta kosa. Na dugoljastome no popunjenom, donekle jedrom licu svaka je crta bila posve pravilna, najugodnija moguća, a ružičast su ten i pokreti njegovih ponešto velikih, mekih usana davali najsimpatičniji mogući dojam. Riječju, bio je zgodan čovjek. Valjda bih i dalje pasao oči na njegovoj ljepoti da nije odmah zatražio liječnika koji je isti tren bio pokazao na mene, te da se nisam našao u onoj deki koju je držao u naručju i u koju me brzo omotao i izvukao iz postelje pa me, valjda je to ovdašnji običaj, prebacio preko ramena. Posao mu nije tekao bez teškoća, jer sam se ja objema
rukama hvatao za prečku koja dijeli dva boksa a našla bi mi se na putu. Tek tako, nasumično, rekao bih, samo instinktivno. Malo me bilo i sram zbog svega toga, a tada sam iskusio koliko nam po svemu sudeći zabune može unijeti u svijest, koliko otežati posao svega nekoliko dana stvarnoga života. Međutim, on se pokazao jačim i uzalud sam mahao, lupao ga čak s obje pesnice po leđima, negdje u predjelu bubrega, a on se tome, kako sam mogao osjetiti po podrhtavanju njegovih ramena, samo smijao. Tada sam i prestao te mirno podnosio da me nosi kuda god mu drago.
U Buchenwaldu ima čudnih mjesta. Tako možeš dospjeti i do jedne od tih ljupkih zelenih baraka iza ograde kojima si se sve dotada, ukoliko si bio građaninom Maloga logora, mogao u najboljem slučaju diviti samo izdaleka. A tada si mogao saznati da se u njihovoj unutrašnjosti, naravno u tim barakama, nalazi hodnik koji posve sumnjivo bliješti od zasljepljujuće čistoće. Iz hodnika se otvaraju vrata, i to stvarna, bijela, istinska vrata, a iza jednih od njih nalazi se topla, svijetla soba u kojoj te dočekuje samo za tvoj dolazak pripremljena, prazna postelja. Na krevetu crveni poplun. Tijelo ti uranja u do vrha nabijenu slamaricu. A između je bijeli, prohladan sloj, možeš se uvjeriti, da, to je doista bila plahta. Ispod zatiljka također osjetiš neki neobičan pritisak koji nije nimalo neugodan i koji uzrokuje slamom dobro ispunjen jastuk, a na njemu bijela navlaka. Pfleger će onu deku u kojoj me bio donio složiti na četverokut i odložiti je kod nogu; ona će posve očito ostati u mojoj službi, valjda za slučaj ako ne bih bio zadovoljan, primjerice recimo, temperaturom u sobi. Zatim će ti sjesti na rub kreveta s nekakvim kartonskim listom i olovkom u ruci te se raspitivati za tvoje ime.
Kažem mu: - Vier-und-sechzig, neun, ein-und-zwanzig. Zapisuje. Međutim, i dalje je uporan i može potrajati dok shvatiš da ga zanima ime, odnosno “Name”. Te će proći još neko vrijeme, što se i meni bilo dogodilo, dok ga, prekapajući među svojim uspomenama, napokon otkriješ. Silio me neka mu ga ponavljam, tri-četiri puta, jer tek ga je tada naizgled razumio. Tada mi je i pokazao ono što je napisao, pa sam na vrhu nekakva lista s crticama, valjda je to bio papir za ispis temperaturne krivulje, mogao pročitati ovo: “Kewischtjerd”. Pitao me je li tako “dobro jest", hoće li biti “gut", a ja mu odvratih: - Gut, na što je odložio karton na stol i otišao.
A tada, jer očito imaš vremena za to, možeš početi promatrati okoliša, razgledavati, donekle se orijentirati. Primjerice, možeš ustanoviti, ukoliko to dotle nisi opazio, da u sobi ima još i drugih ljudi. Moraš ih samo pogledati kako bi odmah shvatio: oni mogu biti odreda samo bolesnici. Također možeš riješiti
odakle ta boja koja te se toliko dojmila, koja gotovo miluje tvoje oči. Jer to je neka tamnocrvena nijansa koja nadvladava sve druge; to je zapravo lakast odsjaj tvari kojom su premazane uzdužne drvene podne daske, a i popluni su na svim krevetima odabrani u istome tonu. Može ih biti nekih dvanaest komada. Svi su kreveti za jednu osobu, a na kat je onaj na čijoj donjoj postelji ležim ja, tik uz bijelo obojene letve drvene pregrade s moje desne strane; te još dva takva koji su mi sučelice, uz pregradni zid preko puta. Možeš se iščuđavati pri pogledu na toliko neiskorišten prostor, na velike i ugodne, gotovo metar široke razmake među nizovima kreveta, a može te posve zabezeknuti tolika raskoš kada otkriješ pokoju još posve praznu, nenastanjenu postelju. Također se možeš zagledati i u prozorska stakla podijeljena u bezbroj vrlo ljupkih sitnih kvadratića, koja nam donose svjetlo. Na svojoj jastučnici možeš posve neočekivano uočiti i svijetlosmeđi žig s likom orla povijena kljuna te razabrati i slova u njegovu natpisu “Waffen SS”. No, u lica sam uzalud pokušavao proniknuti, odnosno tragati za nekim znakom ili izrazom. Jer, mogao bi pomisliti da, recimo, tvoj dolazak ipak znači svojevrsnu novost ili događaj, te da na njima valjda ipak ostavlja neki prepoznatljiv trag potrebe za saznanjem, trag nekakva razočaranja, radosti, srdžbe ili bilo čega drugoga pa nastojiš na njima prepoznati možda sjenu prolazne znatiželje. Jer, ta tišina što dugo traje na neki način postaje sve neugodnijom, sve više uzrujava, mogao bih čak reći, sve tajanstvenija je, a kakav je to osjećaj možeš i sam iskusiti dospiješ li ikada onamo. U slobodnome prostoru kvadratnoga oblika koji opkoljavaju kreveti, nalazi se jedan omanji, bijelom tkaninom prekriven stol, a uza suprotni zid jedan veći s nekoliko stolaca s naslonom. Tik do vrata jedna velika, ukrašena, upravo veselo brundajuća željezna peć, do koje se da raspoznati i jedan crno- sjajeći, prepun spremnik za ugljen.
I tek tada možeš započeti s mozganjem: čemu treba sve to zapravo pripisati, čemu ta soba, čemu ta šala s poplunima, posteljama, tišinom. Možeš se sjetiti ovoga ili onoga, možeš se pokušati sjetiti, izvoditi zaključke, crpsti iz ranijih spoznaja, odabirati. Može biti, a pruža ti se, kao uostalom i meni, prigoda za tjeskobno promišljanje da je to ono mjesto, o kojemu smo dosta čuli i u Auschwitzu, gdje bolesnike hrane medom i mlijekom sve dotle, dok im, primjerice, iz utrobe malo-pomalo, u svrhu izučavanja, u korist znanosti, ne povade sve organe. Međutim, mora se dakako priznati, pa i ti sam, da se radi samo o jednoj od pretpostavki; ta je mogućnost tek jedna od mnogobrojnih, a uz to nisam vidio ni traga ni glasa medu ili mlijeku. Dapače, padalo mi je na pamet da je tamo prijeko sada već vrijeme za juhu, a tu joj nema ni traga, ni glasa, ni mirisa. I tada mi je opet nešto sinulo, premda može biti samo dvojbena ideja:
tko bi mogao ocijeniti što je moguće i vjerojatno a što nije? Uostalom, tko bi mogao iscrpsti ili doći do kraja svoj toj nebrojenoj, silnoj gomili domišljatosti, izuma, igara, dosjetki i zamisli koje zaslužuju promišljanje, a koje su u koncentracijskome logoru sve redom - za razliku od stvarnoga svijeta, gdje bi i uz najčvršću koncentraciju i uza sve potrebno znanje sve to bilo nemoguće - doista gotovo igrajući se ostvarive? A evo, razmišljao sam, dovedu čovjeka, primjerice, u jednu takvu sobu. Polegnu ga, recimo, u jedan isti ovakav krevet s poplunom. Njeguju ga, skrbe o njemu, sve bi mu učinili po volji - jedino mu ne bi davali jesti, recimo. Ako se netko tome dosjeti, moglo bi se promatrati, primjerice, i to tko će i na koji način umrijeti od gladi, što bi na kraju krajeva moglo biti zanimljivo, čak i neki prinos u korist viših ciljeva; zašto ustvari i ne bi bilo tako, moram i sam konačno priznati. Kako god da sam je okretao, ta je misao bila sve žilavija i životnija, činila mi se sve uporabljivijom. A slijedom svega toga ona je, po meni, mogla uostalom pasti na pamet i nekome od mene daleko pozvanijem. Počeo sam promatrati susjeda, bolesnika koji je ležao na nekih metar lijevo do mene. Bio ponešto stariji, donekle proćelav; lice mu je još nešto očuvalo od crta nekadašnjega obličja, dapače, tu i tamo čak i ponešto od mesa. Uza sve to sam zamijetio da mu uho na neki način počinje posve sumnjivo nalikovati voštanome lišću umjetnoga cvijeća, a prepoznavao sam već i ono stanovito žutilo u predjelu očiju te na vrhu nosa. Ležao je na leđima, poplun mu se lagano micao gore-dolje, djelovao je kao netko tko spava. Za svaki sam mu slučaj, tek radi iskušavanja, došapnuo: razumijemo li mađarski? Ništa; po svemu sudeći ne samo da nije razumio, već nije čak ni čuo. Već sam se bio okrenuo na drugu stranu kako bih i dalje pleo mrežu svojih misli, kada mi je do uha doprla šaptom, no vrlo razgovijetna riječ: - Da... Bio je to on, bez sumnje, no oči nije otvarao, a nije se ni pomaknuo. A ja sam se tome toliko budalasto obradovao da više nisam ni znao zašto sam ga oslovio; čak sam na nekoliko minuta bio zaboravio i razlog zbog kojega sam ga zapravo htio nešto pitati. - Odakle ste došli?, upitao sam, a on je odgovorio nakon stanke koja je trajala gotovo cijelu vječnost da je: - Iz Budimpešte... - A kada?, zanimalo me i dalje, a nakon malo strpljivosti sam saznao: - U studenome... Tek sam tada napokon upitao: - Daju li tu jesti?, pa sam također po protoku određenoga vremena, koje mu je očito svaki put bilo potrebno, dobio i odgovor:
- Ne... - Pitao bih vas...
No, upravo je u taj tren bio ušao Pfleger te se uputio ravno k njemu. Razgrnuo mu je pokrivač, omotao ga u deku, a zatim, ja sam samo buljio s kolikom lakoćom, prebacio preko ramena i brzo iznio kroz vrata to, tek sam tada opazio, ipak još dosta teško tijelo s čijega je nagiba odmetnut dio
papirnatoga zavoja odmahivao gotovo u znak oproštaja. Zatim se začuo neki kratak škljoc, pa električno pucketanje. Uskoro se javio i nekakav glas koji je govorio: - Friseure zum Bad, Friseure zum Bad - odnosno, “brijači u kupaonicu, brijači u kupaonicu”. Bio je to pomalo račlav, inače prilično ugodan, dodvornički, rekao bih čak uhu iznimno lako prihvatljivo mekan i melodičan glas, od one vrste kod koje kao da osjećaš čak i pogled govornika, pa te pri prvome susretu gotovo istjera iz postelje. Međutim, primijetio sam kako je kod ostalih bolesnika i taj događaj bio izazvao gotovo jednako uzbuđenje kao i moj dolazak, pa sam nakon toga pomislio kako valjda i to spada u ovdašnje posve uobičajene stvari. Naposljetku sam desno iznad vrata i sam otkrio malu smeđu kutiju; po svemu sudeći, vojnici putem nje odnekuda prosljeđuju svoje zapovijedi. Ubrzo se vratio Pfleger. Put ga je ponovno vodio do kreveta do mene. Složio je i poravnao plahtu i pokrivač, ruku je provukao kroz nekakav otvor u slamarici pa je u njoj ponovno sredio slamu, a zatim i plahtu na njoj, te je naposljetku rasprostro poplun. Iz toga sam shvatio da sasvim sigurno ne ću baš tako skoro sresti onoga čovjeka od maloprije. Tada mi je ponovno proradila mašta - a ja nisam mogao ništa protiv toga - i stalno se pitala: je li to kazna zato što je valjda zucnuo neku tajnu koju su, a zašto ne, preko nekakve naprave, s pomoću nečega nalik onome preko puta, tko bi znao na koji način čuli, valjda čak i razumjeli? No u to mi je pozornost privukao glas koji je ovaj put potjecao od nekoga bolesnika pokraj prozora, na trećoj postelji od mene. Bio je to vrlo mršav, mlad i bjeloput bolesnik, čak je imao i kosu, k tome još i gustu, plavu i valovitu. Dva ili tri puta je izgovorio, više probuncao, istu riječ, otegnuto razvlačeći njezine suglasnike; neko ime koje sam polako ipak razaznao: — Pjećka!... Pjećka!... Na to mu je i Pfleger odgovorio jednom, također rastegnutom, no ipak, doimalo mi se, prilično ljubazno zvučećom riječju: — Co? Zatim je izgovorio nešto što je zvučalo dulje, a Pjećka je tada - shvatio sam da je to ime našega Pflegera - prišao njegovu krevetu. Dugo mu je nešto šaputao, kao kada nekoga uvjeravamo u nešto za njegovo dobro, kada nekoga potičemo na još mrvicu strpljenja: neka još malo izdrži. U međuvremenu mu je jednom rukom pridigao leđa, a drugom pretresao jastuk te popravio poplun na njemu; sve je to činio prijateljski, od srca, s ljubavlju, riječju, na način koji je posve zbrkao, gotovo u potpunosti opovrgnuo sve moje dotadašnje pretpostavke. Na ponovno spuštenome licu mogao sam razabrati isključivo znakove smirenosti, nedvojbena olakšanja, a pritom su se čule iščezavajuće, više slabom uzdahu nalik, no ipak jasno razgovijetne riječi: - Ðenkuje... đenkuje bardzo... koje su, ako se ne varam, bile najvjerojatnije izrazi njegove zahvalnosti. Naposljetku je sve moje smireno, hladno razmišljanje posve srušio
nadolazeći šum, pa i buka koja je odmah zatim uslijedila, zvuk koji je dopirao s hodnika i bio ničim zamjenjiv štropot suda. On je do temelja uzdrmao moju nutrinu te me počeo ispunjavati sve više rastućim, a gotovo nesavladivim iščekivanjem, pa je na neki način brisao razliku između mene i usađena opreza. Napolju je vladala galama, hodanje amo-tamo, tutanj drvenih potplata, a konačno i krik nečijega obla i nestrpljiva glasa: - Zal zeks. Essnhola!, odnosno:
- Saal sechs! Essenholen!, iliti: - Dvorana šest! Dođite po hranu! Pfleger je izišao te je uz pomoć nekoga kojemu sam kroz odškrinuta vrata mogao vidjeti samo dio ruke dovukao težak kotao, a soba je u tren oka bila preplavljena mirisima juhe. Premda je danas bila samo ona dörgemüse, odnosno od ranije znana juha od koprive, ipak sam se još u nečemu bio prevario.
Poslije sam još više toga opažao, a kako su sati, doba dana, pa i sami dani odmicali, polako mi je postajalo mnogo toga puno jasnije. No u svakom sam slučaju nakon nekoga vremena, samo u vrlo malih obrocima, uz dosta suzdržljivosti i opreza, ipak morao spoznati i prihvatiti nepokolebljivost činjenice da je sve to, očito, ipak moguće, da je postalo vjerojatno, unatoč nenaviknutosti i ugodno, naravno. Premda to u biti, ako bolje promislim, nije bilo ništa čudnovatije od bilo koje druge čudne stvari koja bi se naposljetku ipak mogla zbiti u koncentracijskome logoru, tamo gdje je baš sve moguće i vjerojatno, i ovako i obrnuto, sve posve prirodno. Međutim, mene je baš to brkalo i uznemirivalo, upravo je to na neki način i potkopavalo moju sigurnost. Naprosto zato što, ukoliko stvari promatramo s razumom, u konačnici nisam nalazio nikakva razloga, niti sam bio u stanju otkriti bilo koje smisleno ili prepoznatljivo, valjda mojemu mozgu prihvatljivo obrazloženje zašto bih u tome trenutku morao biti upravo tamo a ne radije negdje drugdje. Polako sam uočavao da svi ti bolesnici imaju zavoje, no ne onako kako se to radilo u prijašnjoj baraci, pa sam s vremenom počeo riskirati s pitanjem da je ono tamo valjda, kako bih rekao, neki internistički odjel, dok je ovaj tu, tko zna, možda kirurgija. Međutim, to još i nije bilo posve jasno pronicljivim razlogom, dostatnim objašnjenjem onoga posla i poduhvata koji su izvodile one ruke i ramena, a napose odluka koje su tekle i nadovezivale se u gotovo usklađenome nizu pa su, ako posve duboko promislim o tome, iz onih taljiga naposljetku vodile upravo ovamo, dovele me u ovu sobu i u ovu postelju. Trudio sam se procijeniti druge bolesnike, na neki se način malo orijentirati među njima. Većinom su bili, tako mi se činilo, stariji, valjda starosjedilački zatočenici. Nisu mi previše nalikovali nekakvim dostojanstvenicima, a s druge strane nisam ih baš mogao uspoređivati ni s onima iz Zeitza. S vremenom je počelo upadati u oči kako im uvijek u isti večernji sat dolaze, makar na minutu, samo na jednu riječ, posjetitelji, da ih netko obilazi; ljudi koji na prsima nose iste crvene trokutiće, a nikada primjerice, što mi čak ni u primisli nije osobito nedostajalo, zelene ili crne, pa niti žute, što je već daleko više manjkalo mojem pogledu. Riječju, oni koji su bili drukčiji, po krvi, po jeziku, po dobi, te na neki način još po mnogo čemu različiti od na primjer mene, ili od bilo koga drugoga, od ljudi koje sam do sada uvijek lako razumio, što me donekle uznemirivalo. S druge sam strane morao uočiti i to da je upravo u tome, otprilike u toj različitosti, skriveno valjano objašnjenje. Tu je, primjerice, onaj Pjećka: svake večeri odlazimo na spavanje uz njegov oproštajni “dobra noc”, a ujutro se budimo na njegov zov s “dobre rano”. Njegovih je ruku djelo uvijek besprijekoran red u sobi, brisanje poda mokrom krpom namotanom na dugu motku, svakodnevna nabavka ugljena i loženje, raspodjela glavarina, čišćenje hranjenju pripadajućih lončića i žlica, a po potrebi donošenje ili odnošenje bolesnika te, no tko bi znao nabrojiti što još sve drugo ne. Nema kod njega odveć suvišnih riječi, no njegov su osmijeh i spremnost uvijek jednako jednaki; riječju, kao da i nije nositelj neke važne funkcije, premda je on naposljetku ipak glavni uglednik ove sobe, već samo nekakva osoba koja je tu prije svega na usluzi bolesnicima; bolničar, običan Pfleger, upravo onako kako mu doista i piše na nadlaktičnoj vrpci.
Ili onaj liječnik; jer, kako se ispostavilo, bio je liječnikom, dapače primarijusom, upravo onaj čovjek s grubim licem. Njegovi posjeti, mogao bih reći, vizite pripadaju ustaljenomu, uvijek istome jutarnjem obredu. Taman je soba pospremljena, tek što smo popili kavu, a zdjele su upravo nestale iza zavjese napravljene od deke, u prostor gdje ih Pjećka drži, i već se čuje topot poznatih koraka hodnikom. U idućem trenutku energična ruka raskriljuje vrata do kraja, zatim uz pozdrav koji bi mogao biti “Guten Morgen”, no od njega je razumljiv jedino onaj dugi i otegnuti grleni ton koji zvuči poput “Moo’gn”, ulazi liječnik. Odgovoriti mu, tko zna zašto, ne pristoji nam, niti ga on očekuje, što je posve očito. On prihvaća samo Pjećkino uzvraćanje, a taj ga dočekuje sa svojim poznatim osmijehom, nepokrivene glave i dostojanstvena držanja. Međutim, kako sam to kroz dulje vrijeme mogao zamijetiti, ne s onim stanovitim, dobro nam znanim poštovanjem s kojim smo dužni častiti od nas više rangirane veličine, već kao da ga, da tako kažem, prema vlastitu nahođenju, po svojoj slobodnoj volji, naprosto samo poštuje.
Zatim bi pojedinačno uzimao s bijeloga stola i strogim, procjenjivačkim izrazom lica proučavao bolesničke kartone koje je Pjećka prije toga priredio njemu nadohvat ruke, kao da su oni, recimo, zbilja pravi bolesnički kartoni, u nekoj, rekao bih, pravoj bolnici gdje ništa nije važniji problem, ništa se više
samo po sebi ne razumije koliko skrb za bolesnikovo stanje. Komentare je upućivao isključivo Pjećki, tu i tamo, tek pokoju riječ; točnije, rabio je samo dvije vrste primjedaba. Primjerice, počeo bi iščitavati: - Kewisch ... Was? Keivischtjerd! Na to se javljati, odgovarati, davati bilo kakav znak nazočnosti bilo bi, kako sam ubrzo naučio, jednako nepristojno kao i prihvaćati njegovo maloprijašnje dobro jutro. Potom bi znao reći: - Der kommt heute raus!
- što je uvijek značilo, a to sam s vremenom uočio, da se tijekom prijepodneva dotični bolesnik svakako mora na vlastitim nogama, ili ako to ne ide, na Pjećkinim ramenima, naći kod njega, među njegovim noževima, škarama i papirnatim povojima, u ordinaciji koja je nekih deset, petnaestak metara udaljena od naših vrata prema hodniku. (On me nije pitao za pristanak, kao što sam ga morao dati našemu liječniku u Zeitzu, a bilo je očito da ga, dok je nekim čudnovatim škarama izvodio dva nova reza u mesu mojega boka, nije previše ometala moja dreka. Međutim, iz onoga kako je istiskivao moje rane a u unutrašnjost im natiskivao gazu, kao i iz postupka kako ih je, premda vrlo štedljivo, obrađivao s još nekom mašću, morao sam uočiti nedvojbenu stručnost.) Druga moguća njegova opaska mogla bi biti: - Der geht heute nach Hause!, što bi ujedno značilo kako dotičnoga bolesnika ocjenjuje ozdravljenim, pa prema tome taj može otići nach Hause, odnosno kući, to jest u svoj logorski blok, vratiti se svojemu poslu, jedinici, dakako. Idućega bi se dana sve odvijalo na isti način, sve bi bila posve točna kopija uspostavljena, propisanoga reda u kojemu su s podjednakom ozbiljnošću sudjelovali Pjećka, svi mi bolesnici, pa čak i predmeti pokućstva; kao da igraju za njih predviđenu ulogu, kao da mu se trse ići na ruku te ponoviti i potvrditi u nepromijenjenome obliku uvježban niz, takoreći svjedočiti mu. Riječju: kao da ništa nije prirodnije, ništa nije neospornije od toga da je liječnikova zadaća liječenje, dok se bolesnici moraju truditi što prije ozdraviti, žurno se oporaviti, a zatim se, kao da im je to doista jedini i nestrpljivo iščekivan cilj, vratiti kući svojim poslovima i brigama.
Poslije sam saznao još neke stvari o njemu. Znalo bi se naime dogoditi da nastane veliki promet u sobi za njegu i da tamo budu i neki drugi ljudi. Tada bi me Pjećka sa svojega ramena odložio na neku pokrajnju klupu, gdje bih morao pričekati dok me liječnik ne pozove. Primjerice, ako bi bio dobre volje, onda jednim požurujućim: - Komm, komm, komm, komm!, dok me, zapravo prijateljskim, premda ne odveć ugodnim potezom ne bi dohvatio za uho i privukao k sebi, te jednim jedinim zamahom položio na operacijski stol. Katkada sam upadao u pravu gungulu u kojoj bolničari donose i odnose pacijente, kada pristižu pokretni bolesnici, u sobi rade još i neki drugi liječnici i
pomoćnici, a tada bi se moglo dogoditi da nužnu obradu mojih rana izvede položajem niži liječnik; i sve to na skromnijemu mjestu, negdje sa strane, dalje od operacijskoga stola. Tako sam upoznao, mogao bih čak reći, sprijateljio se s jednim nižim čovjekom sijede kose, s nosom pomalo nalik ptici grabljivici; on je također nosio crveni trokutić bez slovne oznake, no i vrlo otmjen broj, premda ni dvoznamenkast ni troznamenkast, već s jednom od tisuća. On je bio spominjao, a što je kasnije i Pjećka potvrdio, da naš liječnik u ovome koncentracijskom logoru provodi upravo dvanaestu godinu. - Zwölf Jahre im Lager - rekao je tiho, kimajući pri tom, s izrazom lica u znak priznanja prema nekom vrlo rijetkom i gotovo nestvarnom - a po njemu, kako sam mogao vidjeti, bilo je to upravo tako - naprosto neizvedivome podvigu. Na to sam ga upitao: - Und Sie? - Oh, ich, - i u isti se tren izmijenilo njegovo lice - seit sechs Jahren bloss - svega sam šest godina tu, riješio je pitanje jednim odmahivanjem, kao da je riječ o nekoj sitnici, o nekakvoj sitnoj, spomena nevrijednoj stvari. No u stvarnosti on je ispitivao mene, zanimalo ga je koliko imam godina, kako sam dospio tako daleko od svoje kuće, a tako je zapravo i počela naša razmjena misli. - Hast du irgend etwas gemacht? - jesam li učinio nešto, pitao me, recimo, nekakvu nepodopštinu. Na što sam mu odvratio: ne, nisam, ,,nichts“, ništa pod milim Bogom. Pa onda, zašto sam ipak dospio ovamo?, raspitivao se, a ja sam mu rekao: Slijedom jednostavne činjenice koja je ovamo dovela i sve druge iz moje rase. - No ipak - bio je tvrdoglav i dalje - zašto sam uhićen, „verhaftet", na što sam mu prepričao, onako kako sam znao i umio, događanja onoga jutra, ono s autobusom, mitnicom, potom i ono na žandarmeriji. - Ohne dass deine Eltern - odnosno, htio je znati, nije li se to zbilo valjda bez znanja roditelja, a ja sam mu potvrdio, da je to bilo, posve prirodno, ,,ohne“. Doimao se posve zaprepaštenim, kao da za takvo što nikada nije čuo, na što sam pomislio: dakle taj se, po svemu sudeći, tijekom tih šest godina doista dobro sakrio od svijeta. Svoja je saznanja odmah proslijedio liječniku koji je ordinirao tik uz njega, a taj je to pak prepričavao dalje, bolničarima i nekome pacijentu ponešto pristojnije vanjštine. U jednome sam se trenutku našao usred prema meni uperenih pogleda i kimanja glavama u znak negodovanja; na licima tih ljudi bio je izraz nekoga posebnog osjećaja koji me donekle i uznemirivao, jer mi se učinilo da sam duboko žaljen. Imao sam im iskrenu želju reći: Pa nema smisla, nema za to razloga, u ovome trenutku svakako nema. Međutim, na kraju ipak radije nisam rekao ništa, nešto me zadržavalo, a objasnio bih to time da nekako nisam imao srca za to; uočio sam, naime, da im je taj izraz sućuti nekako vrlo drag, kao da im, kako mi se činilo, donosi nekakvu radost. Dapače, moglo se dakako dogoditi, premda u to
ne bih vjerovao jer može biti pogrešno, no znalo se zbiti - jer mi se već jedanput ili dvaput desilo da me ovako propitkuju, ispovijedaju, a i sam sam stekao takve dojmove - da oni naprosto traže, gotovo tragaju za prigodom, za načinom, za izlikom kako bi stekli takve osjećaje; kao da iz nekoga razloga imaju potrebu za njima, kao da je to svojevrsna potvrda, čak sredstvo kojim će, a tko bi to znao, dokazati da su još uvijek sposobni za takve emocije; u svakom slučaju, tako se bar meni činilo. Zatim su se počeli tako pogledavati da sam prestravljeno zirkao unaokolo ne promatraju li ih nepozvane oči. Međutim, posvuda sam viđao sam jednako uozbiljena čela, stisnute poglede, sve tanje usne - kao da im je odjedanput nešto palo na pamet, ili im se pred očima ponovno potvrdilo. Tada pomislih da to mora biti razlogom zbog kojega su i oni dospjeli ovamo.
A što reći, primjerice, o onim posjetiteljima koje sam također katkada pomnije promatrao nastojeći proniknuti u njihovu tajnu, otkriti zašto dolaze, koji ih vjetar donosi ovamo. Zamijetio sam prije svega da stižu većinom u predvečerje, općenito uvijek u isto vrijeme. Po tome sam razumio da, kako čini se, i u buchenwaldskome Velikom logoru isto tako valjda postoji onaj sat kao i kod nas u Zeitzu, koji vjerojatno također pada između povratka radnih postrojbi i večernjega appela. Najviše su, reklo bi se, dolazili oni sa slovom
,,P“; međutim, viđao sam i “J”-ove, “R”-ove, “T”-ove, “F”-ove, “N”-ove, dapače, čak i “No”. No tko bi znao što sve to znači, ja još nisam. U svakom sam slučaju, mogu reći, stekao mnogobrojna zanimljiva iskustva, njihovim posredovanjem naučio mnoge nove stvari; dapače, tek sam se njima zahvaljujući donekle uputio, dobio nekakav uvid u ovdašnje prilike i uvjete postojanja, da tako kažem, u društveni život. Buchenwaldski starosjedioci su baš svi lijepi ljudi, obrazi su im popunjeni, pokreti i hod hitri, mnogi među njima imaju pravo čak i na kosu, pa i uzničku odoru nose valjda više kao odjeću za dnevno trošenje pri radu, kao što se to vidjelo i kod Pjećke. Kada bi se on, primjerice, na večer nakon što je razdijelio naše večernje sljedovanje u kruhu (što je po običaju bila trećina ili četvrtina porcije, uz redovno pripadajući, odnosno redovno izostavljeni Zulage) spremao u posjete, obukao bi košulju ili pulover a uz to bi - što je nastojao pred nama pacijentima donekle prikriti, međutim, uza sve to ipak s posve jasno vidljivim užitkom na licu i u pokretima - iz zaliha odabrao lagano prugasto pomodno smeđe odijelo iz čijih je leđa bio izrezan četverokutni komad zakrpan tkaninom za uzničke odjevne predmete, dok su nogavice hlača s vanjske strane bile dugim potezom kista omaljane neizbrisivom crvenom bojom, a na prsima su se i na lijevoj nogavici nalazili, gotovo poput greške u tkanju koja se podrazumijeva, i oni crveni trokutići, pa i kažnjenički brojevi. Daleko mi je više neugodnosti, mogao bih
reći čak i iskušenja, pričinjalo kada se on spremao primiti goste. Tome je razlogom bila nespretnost u razmještaju pokućstva: tko zna zbog čega, no baš kod zaglavlja mojega kreveta bila je jedina utičnica u sobi. A tada, koliko god da se trudio zabaviti nečim drugim, zuriti u besprijekornu bjelinu stropa, u emajlirani tanjur svjetiljke, ili duboko uroniti u vlastite misli - morao sam ipak naposljetku primijetiti da se Pjećka sa svojom zdjelicom i s električnim kuhalom u osobnome vlasništvu šćućurio kod utičnice, morao sam čuti cvrčanje sve jače zagrijana margarina, udisati sve nasrtljivije mirise na njega položenih vlati luka, zatim komadića krumpira koji su se tamo pržili ili katkada razrezana Wursta iz Zulagea. Drugom zgodom nisam mogao ne zamijetiti lagano kuckanje i naglo rasplamsavajuće cvrčanje koje je uzrokovalo - otkrile su to moje od zaprepaštenja još dugo titrajuće oči koje sam uzalud okretao na drugu stranu
- nešto sa žutom sredinom i bijelim obrubom, jer to je bilo jaje. Kada je sve bilo isprženo i pripremljeno, gost je na večeri upravo otvarao vrata: - Dobra večer! - rekao je prijateljski i kimnuo pritom; dakle, i on je bio Poljak, zvao se Zbišek, ili u nekim drugim kombinacijama; ime mu je bilo, kako sam čuo, Zbišku, valjda kada mu se tepalo. Kao što smo saznali, i on je bio na položaju Pflegera, tamo prijeko, negdje drugdje, u nekome drugom Saalu. Također se bio svečano preodjenuo, u čizme, u tamnomodri pusteni sako sportskoga kroja koji bi više priličio odlasku u lov, premda je i taj bio, posve prirodno, zakrpan na leđima i s našivenim brojevima na prednjici, a ispod njega se crni pulover uzdizao sve do brade. Zbog njegova visokoga, korpulentnog stasa i na nulericu ošišane glave, za što se nije znalo da li je to iz nužde ili po vlastitu odabiru, te zbog pomalo lukava no inteligentnoga izraza lica nalazio sam ga vrlo ugodnim i simpatičnim čovjekom, premda ne bih za njega mijenjao nikoga, a ponajmanje, primjerice, našega Pjećku. Zatim su sjeli straga, za onaj veći stol, pojeli svoju večeru i popričali, a u to su se katkada s pokojom tihom riječju ili opaskom uplitali i neki Poljaci iz redova bolesnika. Ponekad su se samo šalili ili zabavljali na taj način da su laktove čvrsto pritisnuli na stol, dohvatili se šakama i iskušavali tko je od njih jači. Najčešće je, na radost cijele sobe a dakako i moju, Pjećka uspio oboriti Zbišekovu podlakticu, premda se on činio jačim; riječju, shvatio sam da su njih dvojica među sobom dijelili sve prednosti i manjkavosti, radosti i brige, svaku nevolju koja je iskrsnula, a vrlo očito čak i svaku imovinu, pa tako i glavarinu; oni su, dakle, bili prijatelji, onako kako se to pod tim podrazumijeva. Pjećka je uz Zbišeka primao i druge posjetitelje; tada bi na brzinu razmjenjivali pokoju riječ ili predmet, pa premda baš nikada nisam uspio uhvatiti kakve su to stvari bile, ipak se sve to odvijalo posve neskriveno jasno, što sam mogao, posve prirodno, i sam razumjeti. Neki drugi su obilazili ponekoga bolesnika koji je tu ležao; stizali su brzo, šuljajući se, gotovo kradomice. Sjedali su na minutu ili dvije na rub njihova kreveta, katkada su im po poplunu odlagali i nekakve paketiće omotane u grubi papir, onako skromno, gotovo se ispričavajući pritom. Zatim - premda nisam čuo njihovo šuškanje, a kada bih i čuo, ionako ništa ne bih razumio - kao da su ih propitkivali: Kako ide oporavak, što ima novoga? Pa su i sami izvještavali: Tamo, u vanjskome svijetu stvari stoje ovako ili onako. I prenosili: Pozdravlja ih taj i taj, raspituje se kako ga služi zdravlje. Ili uvjeravali: Posve sigurno će proslijediti njihove pozdrave. Naposljetku bi im palo na pamet: Hja, vrijeme je isteklo. Potom bi ih lagano pljusnuli po ruci ili ramenu te bi dodali: Ništa zato, doći će oni opet. U to bi ih već napuštali, ponovno se šuljajući, žurno, oprezno, no uglavnom ipak zadovoljno. Budući da su odlazili bez ikakva rezultata, znaka napretka, ili, kako sam mogao vidjeti, bez i najmanje opipljive koristi, po svemu sam mogao zaključiti da su oni dolazili samo iz jednoga jedinog razloga: očito, gotovo isključivo samo zbog tih nekoliko riječi, ni zbog čega više; valjda još samo zato da se vide s tim svojim oboljelim bližnjim. Uz to, kao da i sam nisam za to već mogao znati, ta je užurbanost zorno pokazivala da se tu zapravo radilo o nekoj zabranjenoj stvari koju je omogućivala valjda samo Pjećkina popustljivost, a valjda je i ta hitnja bila preduvjetom za ostvarivanje poduhvata. Dapače, ne sumnjam, a to bih se nakon duljega iskustva usudio bez oklijevanja i potvrditi, da je sastavnicom tih događanja bilo i riskiranje, i tvrdoglavost, moglo bi se reći, čak i prkos. Tako sam barem zaključivao po izrazu tih brzo iščezavajućih lica, koja bi se teško moglo definirati; odavala su osjećaj koji dolazi uslijed uspješno izvedena prkosa. Kao da im je, činilo se, uspjelo nešto donekle promijeniti, kao da su uzrokovali pukotinu ili malenu grešku u stanovitome redu, na ničim pomućenoj jednoličnosti svakodnevice, valjda pomalo čak i na samoj prirodi; takvo je otprilike bilo moje tumačenje tih stvari. Ipak, neusporedivo najčudnije sam ljude viđao prilično daleko od sebe, za bolesničkom posteljom, tamo kod suprotnog pregradnog zida. Jednoga je od njih Pjećka na ramenu unio još tijekom prijepodneva, a poslije se dosta vrtio, zauzimao oko njega. Vidio sam i sam, slučaj bi mogao biti stvarno ozbiljan, a čuo sam i to da je pacijent Rus. Doista, navečer su njegovi posjetitelji ispunili pola sobe. Bilo je mnogo slova “R”, premda sam vidio i druga slova, ali i puno krznenih kapa i neobičnih, vatiranih hlača. Neki su ljudi, primjerice, na polovici glave imali normalnu frizuru, a od sredine dalje, prema drugome profilu posve glatko izbrijano tjeme. A neki drugi opet imali su pravu kosu, s time da se po sredini, od čela do zatiljka provlačila duga staza, upravo onolika koliku za sobom može ostaviti aparatić za sisanje. Imali su i kapute s onom redovnom zakrpom
na leđima, ali i s dva ukrižena crvena poteza kistom. To je, primjerice, izgledalo kao kada bismo iz našega pisanja iskrižali neko suvišno slovo, broj ili znak. S nekih je pak drugih leđa nadaleko bliještao velik crveni krug s golemom točkom u sredini; onako dozivački, mameći poput streljačkoga cilja, nekakva znaka: tamo treba pucati, pokaže li se to potrebnim.
Stajali su dakle tamo, zbunjeno tumarali, tiho se savjetovali; jedan se nagnuo kako bi popravio bolesnikov jastuk, drugi se valjda - činilo mi se - trudio kako bi ga nagnao na neku riječ ili pogled; no, posve iznenada, među njima sam ugledao neki žuti predmet, odnekuda se našao i nož, a uz Pjećkinu pomoć i neka metalna šalica, i tada se začuo rezak zvuk curenja. Ako i nisam vjerovao očima, morao sam njuhu koji je nepobitno svjedočio i potvrđivao o kojem se to predmetu radi; pa bio je to, nema sumnje, stvarno: limun. Zatim su se vrata opet otvorila i na moje nemalo zaprepaštenje, žurnim je korakom ušao liječnik, što je već, barem za mene, u ovaj neuobičajeni sat samo po sebi bilo presedan. Odmah su ga propustili, a on se nagnuo nad bolesnikom, pregledavao ga, nešto po njemu pipao; no samo vrlo kratko, jer je smjesta otišao, i to dosta namrgođen, stroga pogleda, mogao bih čak reći s izrazom lica kao da grize, ne uputivši nikome nijednu jedinu riječ, nikoga ne pogledavši; dapače, kao da je na neki način, tako se barem meni učinilo, nastojao izbjeći sve te u njega uperene upitne poglede. Nedugo poslije uočio sam da su posjetitelji nekako čudnovato utihnuli. Poneki su se počeli izdvajati, prilaziti krevetu i naginjati se nad njim; zatim su i oni krenuli odlaziti, po jedan ili u paru, onako kako su i stizali. Međutim, kao da su sada bih nešto oronuliji, shrvaniji, ponešto umorniji, čak sam ih u jednome trenutku počeo i žaliti. Jer sam morao uvidjeti: oni su djelovali kao kada netko nepovratno i zauvijek izgubi svoju možda neosnovanu no ipak strašno pažljivo čuvanu nadu, neko u dubokoj tajnosti njegovano povjerenje. Potom je Pjećka s puno pijeteta uzeo na rame to mrtvo tijelo i iznio ga.
Bio je tamo, primjerice, i onaj moj čovjek. Naišao sam na njega u toaletu. Naprosto zato što mi više nije ni padalo na um da bih se mogao umivati i negdje drugdje nego samo kod pipe koja se otvara i zatvara za umivaonikom postavljenim, kako sam s vremenom polako spoznao, ne toliko po obvezi, već nekako samo iz pristojnosti, u prostoriji za umivanje iza jednih lijevih vrata na kraju hodnika. Dapače, s vremenom sam također uočio, pa čak pomalo i zamjerao, da je ta prostorija bila negrijana, voda u njoj isto tako hladna, a ručnika nije ni bilo. Tamo se također nalazila i jedna crvena, prenosiva, otvorenome ormaru nalik naprava o čijem su se uvijek čistome sadržaju brinuli
tko zna koji ljudi; u svakom slučaju, netko ga je redovito mijenjao i čistio. Jednom zgodom, kada sam se već spremao otići, ušao je u prostoriju neki čovjek. Bio je lijep, s crnom kosom začešljanom prema zatiljku, premda je ona i dalje s obje strane neposlušno padala po čelu, te s jedinstvenim zelenkastim tenom kakav imaju ljudi iznimno tamne kose. Po zrelim godinama, njegovanoj vanjštini i bijelome ogrtaču umalo sam povjerovao da je liječnik; no njegova je nadlaktična vrpca odmah davala do znanja da je on samo Pfleger, dok je slovo “T” u njegovu crvenome trokutiću upućivalo na činjenicu da se radi o Čehu. Zastao je na tren, kao da se iznenadio, dapače, kao da se istinski zaprepastio pri pogledu na mene; naime, takvim se činio dok mi je gledao u lice, u vrat koji mi je provirivao iz otvora košulje, u grudnu kost te u cjevanice. Odmah me nešto i pitao, a ja sam mu odvratio ono što sam u međuvremenu uhvatio iz konverzacije s Poljacima: - Nje rozumjem. - Nakon toga se počeo raspitivati na njemačkome, tko sam i odakle. Rekao sam mu Ungar, odavde, iz Saala sechs. Na to je on u znak dokazivanja podigao kažiprsti i rekao: - Du: warten hier. Ik: wek. Ein moment zurück. Verstehen? - Rekao sam mu da “verstehen”. U to je pošao, ali se i vratio, a ja sam se iznenada prenuo s četvrtinom kruha u ruci te s jednom kutijom konzerve čiji je poklopac već bio otvoren, a sadržaj netaknut, ružičasti komadići mesa. Pogledao sam prema gore kako bih mu zahvalio, no vidjela su se još samo vrata koja se upravo zatvaraju. Kada sam se vratio u sobu i pokušao Pjećki ispričati što se zbilo, a s nekoliko riječi čak i opisati čovjeka, on je odmah znao da to može biti samo Pfleger iz susjedne dobe, iz Saala do nas, iz sedmice. Spominjao je i njegovo ime, što sam razumio kao Bausch, no ukoliko bolje razmislim, vjerujem da je ono što mi je rečeno više nalikovalo Bohušu. Tako nekako sam poslije čuo i od svojega susjeda, jer pacijenti su se u međuvremenu mijenjali, fluktuirali. I iznad mene je, primjerice, još tijekom prvoga poslijepodneva, nakon što je nekoga odnio, Pjećka uskoro donio novoga, ispostavilo se negdje moje dobi, dapače, čak i rase; međutim, po jeziku je pripadao Poljacima, a zvali su ga, barem sam ja tako čuo, Kuhalski ili Kuharski. Tako su to nekako izgovarali Pjećka i onaj Zbišek, uvijek dosta oštro naglašavajući ,,harski“. Katkada bi se i našalili s njim ili ga zafrkavali, valjda čak i srdili, jer se često znao razljutiti, sudeći po hitroj vrtnji jezika te po boji njegova uzrujana, pomalo mutirajućega glasa. A tada bi se, zbog uporna vrpoljenja, iz pukotina među daskama iznad mene neprestano trusile vlati slame
- na veliko veselje, kao što sam mogao uočiti, svih u sobi koji su također bili Poljaci. Odmah do mene, na mjesto mađarskoga pacijenta, stigao je novi bolesnik, isto neki mlad dečko; isprva me nije osobito uzbuđivalo tko bi to mogao biti. Unatoč tome što se s Pjećkom dobro razumio, zahvaljujući već
izvježbanome uhu ipak sam shvatio da on baš i nije pravi Poljak.

Nije odgovarao na mađarske riječi, premda mi je postajao pomalo sumnjiv s tom lagano nićućom riđom kosom, dosta popunjenim obrazima koji su odavali podnošljivo stanje, tenom posutim pjegama, te s onim plavim očima koje su sve u trenutku obuhvaćale i razumijevale. Kada se smjestio i rasporedio svoje stvari, na unutarnjoj sam strani njegova zapešća uočio modri znak; opazio sam, dakle, numeraciju iz Auschwitza, neku milijunsku brojku. Jednoga su se prijepodneva iznenada raskrilila vrata, a kroz njih je zakoračio Bohuš kako bi po svojem običaju, tjedno jedanput ili dvaput, uostalom kao i sada, na moj poplun odložio svoj darak u kruhu i konzervi, pa ne ostavljajući vremena ni da mu se zahvalim, tek usput kimnuvši Pjećki, već hitro izašao. A tada se ispostavilo da onaj do mene ipak zna mađarski, najmanje toliko dobro kao i ja, jer je odmah upitao: - A tko je to? - Rekoh mu da je to stanoviti Bausch, Pfleger iz neke druge sobe, na što me on ispravio: - Valjda Bohuš. Jer je to, kao što je ustvrdio, prilično učestalo ime u Čehoslovačkoj, tamo odakle je uostalom i on sam. Zanimalo me: kako to da dosad nije znao mađarski? Na što je njegov odgovor bio da je to zbog toga što ne voli Mađare. Priznao sam mu da možda ima i pravo jer, općenito uzevši, ni sam ne bih nalazio previše razloga za ljubav prema njima. Tada mi je predložio da produžimo na jeziku Židova. Međutim, morao sam mu s nelagodom povjeriti da taj jezik ne razumijem, pa smo tako i dalje ostali pri mađarskome. Rekao je i svoje ime: Luiz, ili valjda Lojiz, jer ga nisam posve dobro razumio. Usput sam zaključio: - Dakle, Lajos, čemu se oštro usprotivio, jer bi mu tako ime opet bilo mađarsko, a on je nasuprot tome Čeh i čvrsto je držao do te razlike, dakle: Loiz. Pitao sam ga odakle, kako to da poznaje toliko jezika, pa se ispostavilo da on dolazi zapravo iz Zakarpatja odakle je bježao pred Mađarima; odnosno, kako je rekao, zbog “mađarskih okupatora”, s cijelom obitelji, rodbinom, kao i masa njihovih poznanika. I doista, tada je i meni sinula uspomena na neku davnašnju, vrlo-vrlo staru sliku dana kod kuće, kada je grad bio okićen zastavama te nam je glazbom i cjelodnevnim slavljem bila priopćena radosna vijest da je Zakarpatje ponovno mađarsko. U koncentracijski je logor bio dospio, ako sam ga dobro shvatio, iz nekoga mjesta po imenu Terezin. A pritom je dometnuo: - Ti ga sigurno poznaješ kao Theresienstadt. Rekao sam mu da nemam pojma, jer za to mjesto ne znam ni pod ovim ni pod onim nazivom, što ga je jako čudilo; na sličan način kako sam se i ja znao iščuđavati onima koji nikada nisu čuli, primjerice, za neku mitnicu kod Csepela. Zatim me poučio: - To je praški geto. Tvrdio je da osim s Mađarima i Česima, a dakako i sa Židovima i Nijemcima, on zna razgovarati još i sa Slovacima, Poljacima, Ukrajincima, dapače, ako treba, čak i s Rusima.
Na kraju smo se posve sprijateljili, pa sam mu ispričao, jer ga je to baš zanimalo, kako sam se upoznao s Bohušom. Zatim i dojmove prvoga dana, tadašnje doživljaje i misli, primjerice, o ovoj sobi, što mu se činilo toliko zanimljivim da je preveo čak i Pjećki koji mi se tada slatko nasmijao. Također sam mu prenio i svoje strahove vezane uz onoga mađarskog pacijenta, a on meni Pjećkin odgovor: da je to što se njegova smrt dogodila baš toga dana bio puki slučaj, jer ona je već bila očekivana i danima prije mojega dolaska. Razgovarali smo preko njega još o koječemu drugome; jedino mi je bilo donekle nelagodno što je svaku rečenicu počinjao s: “ten maćar”, odnosno “taj Mađar”, pa je očito tek tada prelazio na to da taj kaže ovo ili ono. Učinilo mi se, međutim, da je ta njegova poštapalica srećom nekako promakla Pjećkinoj pozornosti. Primijetio sam i to, premda na to nisam ni mislio pa iz toga nisam ni izvlačio nekakve pretpostavke, ni na što me nije navodila činjenica da on često nalazi neke dugotrajne poslove napolju, a kada se jednom zgodom vraćao s kruhom i konzervom u ruci, sa stvarima koje su vrlo očito potjecale od Bohuša, tek sam se tada bio donekle iznenadio, i to stvarno bez ikakva osobita razloga, jer se tu, priznajem, nema što kazati. Kao što je rekao, posve je slučajno naletio na njega u toaletu, isto onako kao i ja. I njega je oslovio na isti način kao i mene, a i sve ostalo se odvijalo posve jednako kao sa mnom. Jedina je razlika bila u tome što je on znao i razgovarati s njim, jer se otkrilo da potječu iz iste domovine, čemu se Bohuš jako, jako veselio. Što je na kraju krajeva, bio je mišljenja, posve prirodna stvar, a ja sam mu također, posve prirodno, u tome davao za pravo. Jer, ako smisleno promatram te stvari, i sam sam ih držao razumljivima, jasnima i posve opravdanima. Bio sam istoga mišljenja kao što je vjerojatno bio i on, a to se i pokazalo točnim iz njegove posljednje, posve kratke primjedbe: - Ne ljuti se što sam ti oduzeo tvojega čovjeka. Što je značilo da će moje dosadašnje sljedovanje od sada ići njemu, te da ću odsada ja samo gledati dok on blaguje, na isti način kao što je onomad on promatrao mene. Zato sam se još više iznenadio kada su se minutu poslije otvorila vrata kroz koja je brzim koracima ušao Bohuš, te se i ovaj put uputio ravno k meni. Od tada su njegovi posjeti uvijek obuhvaćali nas obojicu. Katkada je donosio svakome po jednu porciju, a pokatkad samo jednu, čini mi se, ovisno o tome koliko je toga nabavio; no u potonjem slučaju ne bi nikada zaboravio naznačiti dužnost i obvezu bratske diobe. I dalje se uvijek žurio, nije gubio vrijeme na riječi, lice mu je i dalje bilo jednako nečim zaokupljeno, katkada bremenito brigama; dapače, katkada čak i srdito, možda tu i tamo donekle i bijesno, kao u nekoga koga sada već more dvostruke obveze. Međutim, kao da ipak nije znao drukčije nego podnositi tlaku koja mu se, eto, još jedanput sručila navrat. Valjda samo
zbog toga, jedino mi je to padalo na pamet, jer je on sam u tome nalazio veselje; očito je na neki način imao potrebu za takvim djelima, kako bi se to reklo, jer je tako izgledao njegov postupak. Naprosto, koliko god sam raščlanjivao, okretao i mozgao, nisam nalazio drugoga razloga, osobito ako se uzme u obzir koliku je cijenu mogla postići takva roba i koliko je ona zapravo bila tražena. Tada sam počeo razumijevati, onako općenito, manje ili više, te ljude; odnosno, barem vjerujem da jesam. Jer, sažimajući sva svoja iskustva, povezujući sve te stvari, doista nisam više ni mogao imati dvojbe: bio je to isti onaj prkos, premda možda drukčiji, izveden drugim sredstvima, no ipak vrlo prepoznatljiv. Uistinu sam morao shvatiti da se tu radilo o vrlo razvijenom, prema mojim dosadašnjim saznanjima možda najuspješnijem, u svakom slučaju, a to je i najvažnije pa se tome nema što dodati, za mene najkorisnijem izrazu te tvrdoglavosti.
Mogu reći da se čovjek s vremenom navikne i na čuda. Uskoro sam, ukoliko je ujutro liječnik kojim slučajem tako zapovjedio, i u previjalište počeo odlaziti pješice, samo onako bos, omotan dekom iznad košulje, a između tih silnih mirisa u oštrome zraku otkrivao sam i neku novu nijansu; ona je, ukoliko bolje promislim o sporome tijeku minuloga vremena, posve vjerojatno pripadala proljeću koje se budilo. Na povratku mi je letimice upao u oči prizor kako je iz sive barake preko puta, iza žičane ograde, nekoliko ljudi u robijaškoj odori s mukom izvlačilo, natezalo se s njome, nekakvu prikolicu na gumenim kotačima koja se valjda može priključiti na kamion. Bila je do vrha natovarena nečim iz čega su se nazirali žućkasto-viseći i smrznuti udovi, presahnuti dijelovi ljudskih tijela, na što sam još čvršće stisnuo pokrivač oko sebe, kako se slučajno ne bih prehladio, te nastojao što prije došepati do naše sobe, iz poštovanja donekle očistiti tabane pa se najhitnije uvući pod svoj poplun, što dublje se ugnijezditi u svoj krevet. Potom sam se mogao narazgovarati sa svojim susjedom, barem dok je još bio tamo (jer je nakon nekoga vremena otišao „nach Hause”, a mjesto mu je zauzeo neki Poljak, čovjek u zrelim godinama), mogao sam također ponovno razgledavati stvari oko sebe, preko razglasne kutije slušati naređenja pa, mogao bih reći, samo na temelju njih te donekle uz pomoć vlastite mašte, i odavle, iz postelje, stjecati potpuni pregled svega. Mogao sam slijediti, gotovo si predočiti svaku boju, okus i miris jednoga logora, sva tamošnja hodanja amo-tamo, svaki pokret, veći ili manji događaj, od najranijega svitanja do posljednjega mirozova, dapače, katkada čak i preko toga vremena. Tako se, primjerice, mnogo puta dnevno, dapače sve češće čulo ono “Friseure zum Bad, Friseure zum Bad”, po čemu se posve jasno znalo da je stigao novi transport. Tome se svaki put odmah pridruživalo i "Leichenkommando zum Tor ”, odnosno,
“nosači leševa na glavni ulaz”; a kada bi se zatražilo još i pojačanje, lako se dalo zaključiti o sastavu i kakvoći dovezenoga. Mogao sam isto tako saznati i to da se tada i radnici u skladištu, odnosno “Effekten”, moraju hitno uputiti prema garderobama, k tome još katkada i “im Laufschritt”, odnosno, trčećim korakom. A kada su se, primjerice, tražila zwei ili vier Leichhenträgera, recimo “mit einem” ili “zwei Tragbetten sofort zum Tor ” - tada si mogao biti posve siguran da se negdje dogodila nesreća; pri radu, tijekom saslušavanja, u podrumu, na tavanu, ili tko zna gdje. Isto bi tako doprlo do mene i to da Kartoffelschäler, odnosno jedinica za guljenje krumpira, nema samo dnevnu smjenu već i Nachtschicht, kao i mnoge druge stvari. Međutim, svakoga bi se popodneva, baš uvijek u određeni sat mogla čuti jedna te ista tajanstvena poruka: “Ela zwo, Ela zwo, aufmarschieren lassen!”, o kojoj sam isprva puno mozgao. Unatoč njezinoj jednostavnosti, dugo bi potrajalo dok iz one svečane i beskrajno goleme, gotovo crkvene tišine koja bi nakon nje slijedila, te iz zapovjednih riječi “Mützen ab”, “Mützen auf!” i neke cinkajući ječeće glazbe ne bih razabrao da logor vani upravo stoji na appelu, te da prema tome “aufmarschieren lassen” znači postrojavanje, a da je “zwo” zapravo “zwei”, dok je “ela” po svemu sudeći “L.Ä.”, odnosno “Lagerältester”. Iz toga je proizlazilo da u Buchenwladu postoje prvi i drugi, zapravo da djeluju dvojica Lagerältestera, što samo po sebi, kad bolje razmislim, nije ni bilo nekakvo veliko čudo u onolikome logoru u kojemu su već izdali, kao što smo bili obaviješteni, preko devedeset tisuća rednih brojeva. Nakon toga bi polako utihnula i naša soba jer je, ukoliko bi bio njegov red za posjete, već i Zbišek otišao, a i Pjećka će baciti samo još jedan pogled uokolo prije nego što uz uobičajenu želju “dobra noc” ne utrne svjetlo. Tada ću i ja pronaći najudobniji mogući položaj koji može pružiti postelja i koji dopuštaju moje rane, navući pokrivač preko ušiju i u tili će me čas stići bezbrižan san. Ne, od toga zaista ne bih smio zahtijevati više; pa bilo mi je jasno da u jednome koncentracijskom logoru nije ni moguće doseći nešto više.
Dvije su me stvari ipak donekle zabrinjavale. Jedna se odnosila na moje rane koje nitko nije ni mogao osporiti. One su bile tu, njihovo je područje i dalje bilo užareno, a meso im je još uvijek bilo posve sirovo i golo. Međutim, na rubovima su se tu i tamo počele javljati tanke opne, stvarala se korica, pa ih ni liječnik više nije oblagao gazom; jedva da me i pozivao na preglede, a kada i jest, tada smo s time završavali uznemirujuće kratko, pri čemu mu se lice također vrlo uznemirujuće zrcalilo zadovoljstvom. Ona druga stvar bijaše u osnovi događaj koji je nedvojbeno donosio priličnu radost; naprosto ne mogu poreći da tome nije bilo tako. Kada bi, primjerice, Pjećka i Zbišek naglo
prekinuli svoju razmjenu misli i zagledali se u daljinu, a od nas ostalih uzdignutim prstom tražili da utihnemo, moje je uho doista počelo registrirati neko slabašno mrmorenje nalik isprekidanome zvuku laveža psa. I preko je, iza pregradnoga zida gdje sam predmnijevao da se nalazi soba Bohušovih, u posljednje vrijeme bilo također dosta živo kao što se to i dalo razabrati iz zvukova vijećanja koja su do nas dopirala još dugo nakon utrnuća svjetala. Višekratno zavijanje sirena postalo je normalnom sastavnicom dana, a gotovo stvar navike da se noću budim na upute koje su dopirale iz razglasa: - Krematorium, ausmachen! Zatim, za minutu opet, no tada već bijesno drečeći: - Krematorium! Sofort ausmach’n!, iz čega sam mogao zaključiti kako si taj glas nikako nije želio neprikladnim svjetlećim znakovima navući na vrat još, ne daj Bože, i zrakoplove. Ne bih znao reći, spavaju li uopće naši brijači. Jer, kako sam bio obaviješten, sada već pred kupaonicom mogu ljudi posve goli prostajati čak dva ili tri dana; toliko, naime, potraje dok novopridošli ne stignu malo dublje u nju. A čuo sam i to da je i Leichenkommando stalno zaposlen, neprestano u pokretu. U našoj sobi više nema slobodnoga kreveta, a što se tiče rana, među uobičajenim gnojnim upalama i posjekotinama ovih se dana pojavila, tako mi je rekao onaj mladi Mađar koji je zaposjeo jednu od postelja preko puta, i jedna koju je uzrokovao puščani metak. On ju je zaslužio na nekome višednevnom pješačenju, na putu iz jednoga od provincijskih logora koji se nalazio, ako sam ga dobro razumio, kod stanovitog Ohrdrufa, a prema njegovu je pripovijedanju po svemu u osnovi bio vrlo sličan onome u Zeitzu, dok su u hodu stalno izbjegavali neprijatelja, odnosno američku vojsku. Metak je u stvari bio namijenjen čovjeku do njega koji je od umora upravo ispadao iz stroja, međutim, usput su i njega pogodili u nogu. Bila je sreća da nije dotaknuo kost, dodao je, a ja sam pomislio, no meni se, primjerice, takvo što stvarno nikako ne bi moglo dogoditi. Jer, kamo god da pucao po mojoj nozi, svugdje bi po svemu sudeći pogađao samo u kost, pa bi mu, tu nema rasprave, sve bilo uzalud.
Uskoro se ispostavilo da je on tek od jeseni u koncentracijskome logoru, broj mu je nešto oko osamdeset i još nekoliko tisuća, pa stoga baš i nije otmjen, barem što se naše sobe tiče. Riječju: ovih dana sa svih strana dobivam vijesti, znakove promjena, neudobnosti, uzbuna i nereda koje uskoro možemo očekivati. Dogodi se da Pjećka priđe svakoj postelji s nekim popisom u ruci i pita svakoga, pa i mene: možeš li hodati, ići, “laufen”. Kažem mu: “nje, nje”, ne bih ja, “ich kann nicht”. “Tag, tag ” - otpovrne on na to - “du kannst”, pa zapisuje i moje ime, uostalom kao i svih ostalih u sobi, čak i Kuharskijevo,
premda su njegove natečene noge, kako sam jedanput imao prigodu vidjeti u previjalištu, prekrivene tisućama usporedno rezanih rana, kao da ima bezbroj otvorenih usta. Jedne se pak večeri, taman sam uspio izgrickati svoj kruh, čulo preko našega radija: - “Alle Juden im Lager” - svi Židovi lagera - “sofort” - smjesta - “antreten!” - zbor; no sve to nekim toliko zastrašujućim glasom da sam odmah sjeo u krevetu. - Co to robiš? - raspitivao se Pjećka znatiželjna lica. Na to sam mu pokazao na aparat. On se, međutim, samo smješkao na onaj njegov poznati način te s obje ruke davao znakove: ostani tamo gdje si, nema žurbe, samo polako, čemu toliko uzbuđenja, čemu žurba? No razglas se i dalje glasa, brenči, sada već beskrajno, cijele večeri: - Lagerschutz - kaže, zatim poziva one visoke eminencije s batinama iz jedinice za nadzor logorske sigurnosti neka se odmah jave na posao, a čini mi se kao da nije ni s njima posve zadovoljan, jer se ubrzo začuje poziv od kojega me prolaze srsi. Zatraženo je neka Lagerälterster i kapo Lagerschutza, odnosno dvojica najviših mogućih zamislivih dostojnika svakoga logora izravno pristupe ulaznoj kapiji “aber im Laufschritt!” A onda je zvuk razglasa prepun pitanja i spočitavanja: - Lagerältester! Aufmarschieren lassen! Lagerältester! Wo sind die Juden?! , propitkuje, doziva, zapovijeda, a kutija i dalje bruji, štekće, pucketa, na što će Pjećka samo široko odmahnuti ili mu uzvratiti s: - Kurva jego mać! - A ja se prepuštam njegovoj volji: pa valjda on ipak zna bolje. I legnem spokojno. Međutim, ukoliko se onome glasu od sinoć nešto nije svidjelo, idućega dana za njega više nema iznimke, jer zaurla: - Lagerältester! Das ganze Lager: antreten! - a za čas se čuje i stenjanje motora, lavež pasa, prasak pucnjeva iz pušaka, tupi odjeci udaraca batinom, topot nogu u trku i teški tutanj čizama koje ih slijede. Naime, na kraju krajeva, ako nema druge ili se tako nekome možda više sviđa, kao plod neposlušnosti mogu i vojnici preuzeti stvari u svoje ruke; i tko zna kako i zašto, tada odjedanput nastane potpuna tišina. Za nekoliko trenutaka u sobu neočekivano bane naš liječnik; naime, vizita je već, kao da se napolju inače ništa ne događa, odavno obavljena jutros, po ustaljenome običaju. On, međutim, sada nije toliko hladan, nije ni toliko marno sređen kao inače; lice mu je zgužvano, njegov ne baš besprijekoran ogrtač uneređuju goleme hrđave mrlje, otežali mu pogled zakrvavljenih očiju pretražuje svuda uokolo po prostoriji. Nedvojbeno je i posve očito da istražuje ima li tu još koji slobodan krevet. - Wo ist der - kaže Pjećki dok mu odlučan pokret opisuje krug u predjelu bedra i kuka - der, mit dieser kleinen Wunde hier? - A pritom mu se propitkujući pogled zaustavlja na svakome licu, pa se tako tek nakratko, na minutu, premda istinski sumnjam da me ne prepoznaje, zabulji i u mene. No u
isti tren već i svrne, kako bi ga iznova uperio u Pjećku, očekujući, požurujući, zahtijevajući odgovor, kao da je to isključivo bolničareva dužnost. Nisam rekao ništa, premda sam se u sebi već spremao ustati, ogrnuti se gunjem i poći van, nekamo u samo grotlo meteža. Međutim, tada sam s golemim zaprepaštenjem primijetio da Pjećka - barem po onome što mu je lice kazivalo - nema blagoga pojma na koga bi zapravo mogao liječnik misliti. Zatim mu se nakon kratke zbunjenosti naglo prosvijetli pamet, kao kada netko odjedanput ipak postaje svjestan, pa s malenim uzdahom “Ach ...ja” rukom pokaže na dečka s prostrijelnom ranom, s čime se i liječnik odmah složi, kao da je i njemu napokon sinulo, poput nekoga kome su, eto, upravo pogodili misli, konačno riješili brigu. Tada uslijedi njegova naredba: - Der geht sofort nach Hause! Na to se dogodi nešto vrlo čudno, dotada nikada viđeno; rekao bih, nešto posve nedostojno, čemu ništa slično još nismo doživjeli u ovoj sobi i što sam jedva mogao promatrati bez nelagode i donekle, bez lagana crvenjenja. Naime, nakon što se bio digao s postelje, mladić s prostrijelnom ranom najprije je samo ruke sklopio pred liječnikom, kao da se sprema na molitvu; a kada je taj počeo zbunjeno uzmicati, jer na trenutak nije ni shvaćao što se zbiva, dečko se bacio ravno pred njega, kleknuo skrušeno te mu, kako bi ga zadržao, objema rukama počeo grliti noge. Iduće što sam registrirao bilo je naglo sijevanje liječnikove ruke i rezak zvuk one strašne pljuske; posve sam točno razabrao njegov bijes, ali izgovorene riječi više nisam, zatim je koljenom odgurnuo prepreku pod nogama i odjurio razjareniji i još crveniji u licu nego inače. U prazan je krevet ubrzo stigao novi pacijent, opet neki dečko - mojim očima toliko dobro poznat čvrsti povez svjedočio je da na vrhu stopala nema više ni jednoga prsta - a kada je Pjećka idući put prošao pokraj mene, rekao sam mu tiho, onako među nama: - Ðenkuje, Pjećka. - Međutim, iz njegovoga pitanja: - Was?... - te na moje uporno tumačenje: - Aber früher, vorher... - odnosno, “pa za ono prije, za ono od maloprije”, te iz pogleda na njegovo lice koje mi je zrcalilo potpuno neshvaćanje, savršenu neupućenost, iz začuđena vrćenja glavom kao kada netko baš ništa ne razumije, spoznao sam kako sam taj put, po svemu sudeći, počinio nešto neprilično te da prema tome neke stvari odsada očito moram rješavati isključivo sam sa sobom. Uostalom, bilo je to moje mišljenje, sve se odvijalo sukladno pravednosti i običajima naprosto zato jer sam na kraju krajeva ja bio dulje u sobi, zatim, ako se pravo uzme, on je u boljem stanju, jači je, pa zato nije u pitanju - naravno, po meni - kako će u vanjskome svijetu imati više šanse nego što bih imao ja. Naposljetku, ipak sam bio daleko više spreman prihvatiti tuđu nesreću; čini se da lakše podnosim tuđu nevolju od vlastite. Jer, kako god sam stvari promatrao, promišljao i
okretao, morao sam doći do takva zaključka, izvući takvu pouku. A povrh svega, što takva mozganja uopće znače kada se puca? - Naime, za dva je dana pukao i naš prozor, jer je uletjelo zalutalo zrno i zabilo se u suprotan zid. Još se nešto zbivalo toga dana, tijekom kojega su neprestance zavirivali neki sumnjivi ljudi i razmjenjivali s Pjećkom nekoliko kratkih riječi, pa je i on znao često nestajati, katkada na dulje biti negdje drugdje, kako bi se navečer vratio s nekim duguljastim paketom, povećim zamotuljkom pod miškom. Najprije sam mislio da je plahta, no kako je imala i dršku, shvatio sam da se radi o bijeloj zastavi. Usred nje bilo je nešto dobro zakrabuljeno, vidio mu se samo vrh, nešto što još nikada nisam vidio nadohvat uzničkih ruku, nešto zbog čega se cijela soba digla, ciknula, zabrujala. Bio je to predmet koji je, prije nego što ga je gurnuo pod svoj krevet, Pjećka pokazao svima, dopustio nam da ga nakratko vidimo, a stisnuo ga je na grudi s takvom gestom i uz takav osmijeh da sam se i ja malo-pomalo osjećao vlasnikom nekakva već odavno i osobito jako žuđenoga dara kakav smo znali nalaziti onomad kod kuće, pod božićnom jelkom. Na smeđu drvenu dršku bila je nasađena kratka, plavičasto-svjetlucava čelična cijev; bio je to karabin s otpiljenom cijevi, sjetih se u trenutku čak i točnoga naziva, onakav o kakvome sam nekoć u već davno minulim vremenima bio pročitao u romanima o razbojnicima i detektivima.
I sljedeći je dan obećavao dosta uzbuđenja; međutim, tko bi mogao voditi računa o svim danima pojedinačno te o svim zbivanjima unutar njih? U svakom slučaju mogu reći: kuhinja je do samoga kraja radila prema propisanome redu, a i liječnik je bio uglavnom točan. Jednoga stanovitog jutra, ne puno iza kave, odjedanput su hodnikom počeli odjekivati užurbani koraci; netko je viknuo, zvučalo je poput lozinke, na što je Pjećka smjesta izvukao svoj paket iz zaklona ispod kreveta, a potom nestao. Nedugo nakon toga, oko devet sati, prvi put sam čuo kroz razglas vojničke a ne više robijaške glasove: - An alle SS-Angehörigen
- čuo se nečiji naputak, zatim je netko dva puta za redom ponovio: - Das Lager sofort zu verlassen - dakle, pozvao ih je neka smjesta napuste logor. Zatim su se začuli katkada bliži, katkada udaljeni zvukovi koji su ponekad postajali toliko intenzivni kao da lete oko moje glave. No polako su se, gotovo stupanj po stupanj i stišavali; bio je to okršaj, bitka. Nastala je tišina, zapravo nevjerojatno golema tišina; uzalud sam iščekivao, osluškivao, pokušavao istražiti i otkriti jer nikako nisam uspio shvatiti zašto. No u redovno se vrijeme, pa ni nakon njega - premda mu je već odavno bio istekao čas - s hodnika više nije javljao onaj poznati štropot posuđa, niti već svakodnevici pripadajuće dozivanje raznosača juhe. Moglo je biti valjda već i četiri popodne kada se kutija opet uključila, pa je nakon kratkoga pucketanja te šumova glasnoga disanja i puhanja, netko svima
razglasio da nam govori Lagerälterster. Ovdje Lagerälterster. - Kameraden - rekao je, boreći se pri tom vrlo čujno s nekim osjećajima koji su ga očito gušili, jer mu se glas katkada gubio ili je postajao nepodnošljivo oštar, gotovo poput fijuka — wir sind frei! - odnosno, slobodni smo, pa sam na čas pomislio da je prema tome i Lagerälterster postao istomišljenikom Pjećke, Bohuša, našega liječnika i njima slično mislećih ljudi. Valjda je bio cijelo vrijeme u dosluhu, očito puhao s njima u isti rog budući da je osobno objavljivao, pritom s tolikom razdraganošću, tu sretnu vijest. Potom je održao kratak, a vrlo prigodan govor, a nakon njega su stizali neki drugi ljudi na raznim jezicima: “Attention, attention!” - rekao je na primjer netko na francuskome; “Pozor, pozor!” - ako se ne varam, na češkome; “Njimanje, njimanje, ruski tovarišči njimanje!” - naglasak toga jezika iznenada mi je u sjećanje dozvao jednu dragu uspomenu jer je to bio jezik kojim su onomad kada sam stigao govorili ljudi oko mene iz jedinice na službi u kupaonici; “Uvaga, uvaga!” - na što je odmah uzbuđeno sjeo u krevetu i na nas se izderao onaj bolesnik iz Poljske: - Čiha bendž! Teras polski kommunjiki! - i tek sam se po tome sjetio kako se silno uzrujavao, gnijezdio, vrpoljio tijekom cijeloga dana; potom će, na moje veliko zaprepaštenje, odjedanput netko: “Figyelem, figyelem! A Magyar lágerbizottság...” odnosno, “Pažnja, pažnja! Odbor mađarskih logoraša...” - i pomislih: pa gle, nisam ni slutio da postoji i nešto takvo. Međutim, uzalud sam se napinjao, jer je i on, kao i svi oni prije njega, govorio samo o slobodi, a nisam čuo ni riječi o izostaloj juhi, niti se išta o njoj dalo naslućivati. I ja sam se silno veselio, da, naravno, tome što smo slobodni. Međutim, s druge sam strane bio prisiljen pomisliti, a protiv toga nisam mogao ništa: takvo se što, primjerice, još jučer ne bi moglo dogoditi. Travanjska je večer postajala sve mračnijom, a i Pjećka se bio vratio, rumenih obraza, zajapuren, prepun tisuća nerazumljivih riječi, kada se putem razglasa ponovno oglasio Lagerälterster. Ovaj put se obraćao članovima Kartoffelschälerkommandoa moleći ih, neka budu tako dobri i u kuhinji zauzmu svoja stara mjesta, a ostale je stanovnike logora pak zamolio neka ostanu budni makar do ponoći, jer su upravo zasukali rukave kako bi nam skuhali jaku gulaš-juhu. Tek sam se tada s olakšanjem spustio natrag na svoj jastuk, tek je tada počelo u meni nešto posve polako popuštati, tek sam tada počeo - možda prvi put ozbiljnije - razmišljati o slobodi.

9.




Kući sam stigao otprilike u isto doba kada sam i pošao. U svakom slučaju šume su se svugdje unaokolo već naveliko zelenile, bila je već nikla i trava iznad golemih raka pokopanih lešina, a na Appelplatzu, zapuštenome otkad su nastupila nova vremena, bila su zgarišta nekadašnjih logorskih vatri, posvuda razasuti ostatci svakojakih krpa, papira i konzervi. Već se asfalt topio na žegi debeloga ljeta kada su u Buchenwaldu i mene pitali: bi li imao volje prihvatiti se putovanja? Išli bismo većinom mi mladi pod vodstvom posijedjela, zdepastoga čovjeka s naočalama, neke prominencije iz Odbora mađarskih logoraša, koji bi se brinuo oko pojedinosti našega putovanja. Imamo kamion i spremnost američkih vojnika da nas odvezu komad puta prema istoku, a ostalo je već, kako je rekao, naša stvar, te nas poticao da ga oslovljavamo samo sa “Stric Lajos”. Moramo nastaviti živjeti - dodao je - i doista, teško bismo mogli išta drugo i raditi. To je u redu, morao sam priznati, i posve prirodno, drugo nam ni ne preostaje kada nam je već tako suđeno. Sebe sam mogao smatrati više-manje čitavim i pokretnim, ne računajući pritom, naravno, na neke čudne pojave na meni kao i neke manje nedostatke. Kada bih, primjerice, na nekoj točki svojega tijela zario prst u meso, trag mu se poznao dugo-dugo, a udubina je bila takva kao da je načinjena u nekoj beživotnoj, neelastičnoj tvari, recimo kao da sam ga gurnuo u sir. I vlastito me lice bilo donekle iznenadilo kada sam se našao u vrlo ugodnoj, čak i zrcalima opremljenoj sobi u bivšoj bolnici za SS-ovce, pa ga uspio napokon i pogledati; naprosto zato što sam otprije pamtio neki posve drukčiji odraz. Međutim, na ovomu sadašnjem, u koje sam gledao, niklo je već nekoliko centimetara kose ispod koje se nalazilo upadljivo nisko čelo, a u čudno razmaknutim korijenima ušiju navirivale su dvije posve nove novcate, bezoblične otekline; drugdje su bile meke točkice, posvuda nekakvi visuljci. Općenito - na temelju sjećanja i pouka iz nekadašnjih lektira - to je lice navodilo na usporedbu s junacima koji su već okorjeli u različitim životnim nasladama, užitcima i zato prerano ostarjeli; te su bore, nabori i crte bili upravo takvi. A što se očiju (koje su se posve stisnule) tiče, u pamćenju mi je ostao daleko prijateljskiji pogled, rekao bih, čak pogled punoga povjerenja. Osim toga, još sam šepao, pomalo vukao za sobom desnu nogu. Nije to ništa, bio je mišljenja stric Lajos, domaći će je zrak posve srediti. Kod kuće ćemo - najavljivao je - izgraditi novu domovinu, a za početak nas je naučio i nekoliko napjeva. Kada smo pješice prolazili kroz sela ili manje gradove - što se na putu znalo tu i tamo dogoditi - tada bismo i zapjevali neke od njih, stupajući pritom poput vojske, razvrstani u trorede. Osobno sam jako zavolio onu koja je počinjala “U dalekoj rođeni smo zemlji” a završavala “Naša domaja danas je pred Madridom” - no sam ne bih znao reći zašto. Iz nekoga drugog razloga, također sam rado pjevao još jednu, a osobito zbog strofe koja mi se svidjela: “Ku-lu-či-mo po ci-o dan / a od gladi samo što nismo ska-pa-li / No pri-mi-le se pu-šaka od ra-da ogru-bjele ša-ke!” A s druge strane bila mi je također draga i ona u kojoj je bio onaj stih: “Mi smo mla-da gar-da pro-le-te-ra”, nakon čega smo trebali gromko uzviknuvši dometnuti običnim govornim glasom: “Rotfront!”, jer sam svako toliko mogao jasno razabrati tresak pokojega naglo zatvorenog prozora ili zalupljenih vrata, odnosno izbezumljeno brzo šuljanje nekakvih prilika uza zidove prema ulaznim vratima pa i žurno sklanjanje ljudi, Nijemaca naravno, koji bi se zatekli u našoj blizini.
Zaputili smo se inače s lakom prtljagom koja je bila nespretnoga oblika: pretjerano uska, no u odnosu na to, i strahovito dugačka; to je pomagalo proizvedeno od svijetloplava platna zapravo bila - originalna vreća američke vojske. A u njoj, osim dva debela pokrivača i reda donjega rublja, još i sivi, dobro ispleten, u predjelu zapešća i na ovratniku zelenom prugom ukrašen pulover podrijetlom iz napuštena SS-ovskog skladišta, te neke popudbine: konzerve i slično. Što se mene tiče, obukao sam američke vojničke hlače od zelenoga sukna, njihove očito vrlo izdržljive i trajne cipele sa žnirancima i gumenim potplatom, kao i štitnike za listove od nepoderive kože sa svim onim silnim remenjem i kopčama. Kao pokrivalo za glavu nabavio sam nešto vrlo čudnoga oblika, u svakom slučaju, za to doba godine ipak prilično tešku kapu koju je ukrašavao strmi štitnik, a iznad njega na rubu, vrhovima ukoso postavljen kvadrat - prema geometrijskome nazivu, sjetih se iz davnašnjih školskih dana, romb. Navodno ju je, kako su mi rekli, nekoć, prije mene, posjedovao poljski časnik. Što se tiče pokrivala za trup, valjda sam mogao naći i nešto bolje iz toga skladišta. Međutim, na kraju sam se zadovoljio dobrano isluženom, uobičajenom, starom dobrom prugastom ragom koja se
razlikovala samo po tome što je bila bez trokuta i broja; dapače, namjerno sam birao tu jaknu, mogao bih čak reći da sam se bio vezao uz nju. Tako valjda ne će biti nikakve zabune, bio sam mišljenja, a bio sam uvjeren da će to biti vrlo ugodna, svrhovita odora koja će me osim svega zaštititi i od ljetnih vrućina. Putovali smo kamionom, zaprežnim kolima, pješice, javnim prijevozom - ovisno o tome, kada i što su mogle ponuditi različite vojske koje su nam izlazile u susret. Spavali smo u volovskim teretnim kolima, na klupama i katedri napuštene učionice, ili samo onako pod zvjezdanim ljetnim nebeskim svodom, po gredicama i mekanoj tratini parka, usred kućica ljupkih poput medenjaka. Čak smo se vozili i brodom, nekom manjom, za oči naviknute na Dunav svakako skromnijom rijekom, koju su, kako sam poslije saznao, nazivali Elbom. Prošao sam također i neko mjesto koje je nekoć očito bio grad, no sada se sastojao samo od hrpe kamenja i pokojega ostatka crnoga, golog zida, tu i tamo. Tamošnji su ljudi sada živjeli, stanovali i spavali u podnožju tih zidova, uz te razvaline, te pod ostatcima porušenih mostova, čemu sam se, posve prirodno, pokušavao radovati; no morao sam osjetiti kako me u tome sprečava nelagoda koju uzrokuju upravo takvi prizori.(b o d e n) Uživao sam u vožnji crvenim tramvajem, putovao pravim vlakom koji je bio sastavljen od pravih vagona s odjeljcima i sjedalima za prijevoz ljudi - premda sam za sebe mogao pronaći mjesto samo na krovu. Sišao sam u nekom gradu gdje se uz češki govor češće čula i mađarska riječ, a dok smo čekali večernji priključak, oko nas se u blizini kolodvora skupila masa ljudi, žene, starci, muškarci, riječju, svi mogući. Raspitivali su se: dolazimo li iz koncentracijskoga logora; i mnoge su propitkivali, pa tako i mene, jesmo li se slučajno sreli s nekim od njihove svojte, s nekim stanovitim čovjekom ovoga ili onog imena. Rekao sam im kako ljudi u koncentracijskome logoru, onako općenito uzevši, baš i nemaju neko svoje ime. Na što su nastojali opisati njihovu vanjštinu, lice, boju kose, prepoznatljive znakove, a ja sam im se trudio objasniti: uzalud je, naprosto zbog toga jer se ljudi u koncentracijskome logoru većinom temeljito mijenjaju. Tada su se polako počeli udaljavati od mene, s iznimkom jednoga koji je onako stvarno ljetno nosio samo košulju i hlače, a sve je vrijeme oba palca držao o pojasu hlača, u predjelu kopča od naramenica, dok su mu se ostali prsti neprestance igrali, bubnjali po tkanini. Njega je pak zanimalo, što me malo i nasmijalo, jesam li vidio plinske komore. Na to sam mu rekao: -Tada nas dvojica ne bismo imali prilike razgovarati. - Ah, da - otpovrnuo je, nego, jesu li doista postojale plinske komore, a ja njemu, pa naravno da jesu, između ostalih, postoje naravno i plinske komore; sve ovisi o tome - dometnuo sam - koji običaji vladaju u dotičnome logoru. U Auschwitzu smo, primjerice, mogli
računati s njima. A ja stižem - skrenuh mu pozornost - iz Buchenwalda. - Odakle? - pitao je, a ja sam mu morao ponoviti: - Iz Buchenwalda. - Znači, iz Bu-chenwalda - kimnuo je. Na to sam dometnuo: - Da, odande. - A on će kruto i strogo, s takvim izrazom lica kao da me već malo-pomalo poziva na red: - Prema tome, čekajte malo... - dakle, Vi ste, gospodine... - a to me oslovljavanje, koje je zvučalo prilično ozbiljno, rekao bih čak na neki način svečano i formalno, ne bih znao zašto, ali na neki način ipak taknulo - čuli za plinske komore. - Naravno - rekoh mu. - Premda se Vi osobno - nastavio je s istim onim ukočenim licem, kao kada netko želi uspostaviti red, razbistriti pojmove - vlastitim očima, zar ne, u to nikada niste uvjerili? I moradoh mu priznati: nisam. Na to je dometnuo sljedeću opasku: - Zar? Dakle, tako je to. - I kratko kimnuvši odšetao, kruto izvijenih leđa; doimao mi se, ukoliko se nisam varao, čak na neki način zadovoljnim. Uskoro su javili: juriš, vlak je postavljen. Uspio sam uhvatiti dosta pristojno mjesto, na širokome, drvenom pragu kod ulaznih vrata. Oko jutra me budilo veselo truckanje i dim iz parnjače. Malo poslije sam pak zapazio kako nazive mjesta posvuda mogu pročitati na mađarskome. A ona voda koja me iz daljine zasljepljivala bljeskovima poput zrcala - rekli su mi - bio je već Dunav, a zemlja posvuda oko nas - i to su također kazali - koja se već užarila i drhturila od ranojutarnje žege, bila je Mađarska. Nakon nekoga vremena stigli smo pod pohabano, zapušteno krovište na čijem je kraju bio golem paviljon s porazbijanim prozorskim staklima: Zapadni kolodvor, kako spominjaše ljudi oko mene; i doista, naposljetku sam ga i sam manje-više prepoznao. Napolju, ispred zgrade sunčeve su zrake padale ravno na nogostup. Bilo je strašno vruće, i zgrada je bila isto toliko golema koliko i galama, prašina i gužva. Tramvaji su bili žuti, a na njima je bio ispisan i onaj broj šest: dakle, ni to se nije promijenilo. Našli su se tu i trgovci, nudili su neke čudne slastice, novine i slične stvari. Svi su ljudi izgledali lijepo i svi su očito imali posla, neki važan zadatak; svima se jako žurilo, trčali su, jurcali, gurali se nekamo, u svim mogućim smjerovima. A i mi moramo smjesta - kako su nas obavijestili - smjesta krenuti prema punktu za pomoć, odmah se, bez krzmanja, prijaviti po imenu, kako bismo se domogli novca i papira - eto, sada već neophodnih sastavnica normalnoga postojanja. A taj se stanoviti punkt nalazi, saznadoh, u blizini onoga drugog, Istočnog kolodvora, pa smo tako na prvome križanju odmah zaposjeli jedan tramvaj. Premda sam ulice nalazio pomalo pohabanima, nizove kuća tu i tamo krezubima, a blokove koji su ostali čitavi nekako olinjalima, ponegdje s nedostatcima ili tragovima rupa pa i s porazbijanim prozorima, smjer sam kretanja ipak otprilike poznavao, kao što sam prepoznao i onaj trg na kojem smo
se nakon nekoga vremena iskrcali. Taj je ured za pomoć stvarno bio odmah preko puta onoga kina koje sam još pamtio, u jednoj ovećoj, sivoj i odurnoj javnoj zgradi; no njegovo su dvorište, predvorje, hodnici ipak bili prepuni ljudi. Sjedili su, stajali tamo, vrpoljili se, hodali amo-tamo, galamili, brbljali ili samo šutjeli. Mnogi su bili u zbrda-zdola napabirčenoj odjeći uzetoj iz logorskih skladišta ili u odbačenim komadima vojničkih odora; neki drugi pak, poput mene, u prugastim jaknama, ili već građanski upicanjeni, u bijelim košuljama s kravatom, a takvi su sklapali ruke iza leđa i puni dostojanstva vijećali o važnim temama, baš isto onako kao što su to radili prije odlaska u Auschwitz. Kod jedne su skupine dozivali u sjećanje i uspoređivali okolnosti u raznim logorima, drugi su raspravljali o visini potpore te prognozirali moguć iznos, a neki su pak provedbu postupka smatrali odveć zapetljanom, ili nalazili da su pojedinci nepropisno, na teret drugih dolazili do povlastica pa time zakidali sve ostale, ili su pak vjerovali da upravo otkrivaju neku nepravdu. No u jednome su se svi slagali: mora se čekati, i to poprilično dugo. Međutim, mene je to počelo istinski zamarati pa sam opet prebacio vreću preko ramena i ubrzo se udaljio prema dvorištu, a otuda napolje, odšetavši prema uličnim vratima. Opet sam ugledao zgradu kina, pa mi je palo na pamet, da bih, ukoliko me pamćenje ne vara, otuda valjda nadesno, prođem li najviše dva bloka, možda kod križanja mogao naići na Ulicu Nefelejcs.
Kuću sam lako našao, ona je bila tamo, nije se ni po čemu razlikovala od ostalih žutih ili sivih, donekle oronulih kuća u toj ulici, barem se to meni tako činilo. U sjenovitoj sam veži iz staroga popisa imena prepunoga magarećih uši shvatio da se slaže i kućni broj, te da se moram popeti čak do drugoga kata. Polako sam se penjao po kiselo-vonjajućem i užeglom stubištu, odakle se kroz prozor pružao pogled na vanjske kružne hodnike te na otužno čisto dvorište; po sredini nekakav travnjak te ono uobičajeno tužno stablo koje sa svojom grintavom, prašnjavom krošnjom stremi u visine. Preko puta je upravo jedna žena pokrivene kose hitro istrčavala s krpom za brisanje prašine, odnekuda je dopirala glazba s radija, a negdje se dralo i neko dijete, baš prestrašno. Napokon su mi se otvorila i vrata, a tada sam se prilično iznenadio, jer su se preda mnom odjedanput ponovo ukazale sitne i kose oči Bandija Citroma; međutim, one su sada bile usađene u lice jedne još uvijek dosta mlade, crnokose, pomalo zdepaste i ne osobito visoke žene. Malo je ustuknula, valjda - povjerovao sam - zbog moje jakne, a da mi slučajno ne zalupi vrata pred nosom, odmah sam je upitao: - Je li Bandi Citrom kod kuće? - A ona je odgovorila: - Nije. - Zatim sam se raspitivao da li se to odnosi samo na ovaj trenutak, na što je ona, moglo bi se reći, kratko zavrtjela glavom pritom sklopivši i oči: - Trajno - a tek kada ih je
opet otvorila primijetio sam kako joj donje trepavice svjetlucaju od malo vlage. I usne su joj se na časak iskrivile, pa sam smatrao uputnim da se što prije pokupim. Međutim, iz polumraka je predsoblja izronila mršava starija gospođa u tamnoj haljini, kose vezane maramom, pa sam prije odlaska i njoj morao ponoviti: - Tražim Bandija Citroma - na što je i ona rekla: - Nije kod kuće. - No, ipak me posavjetovala: - Dođite neki drugi put. Možda za nekoliko dana - i tada sam opazio kako je mlađa žena na to s nekim čudno odbijajućim, no u isto vrijeme na neki način i bespomoćnim pokretom malo okrenula glavu dok je rukom pokušavala zakloniti usta, kao kada netko želi u sebi zatomiti, prigušiti neku riječ ili zvuk koji se nezaustavljivo kani oglasiti. Potom sam morao starici reći i to: - Nas smo dvojica bili zajedno u Zeitzu - objašnjavao sam joj, a ona me nekakvim strogim, gotovo ispitivačkim tonom zapitala: - A zašto se niste zajedno vratili kući? - Počeo sam se gotovo ispričavati: - Razdvojili su nas. Ja sam poslije dospio na drugo mjesto. - Također je željela saznati: - Ima li još Mađara napolju? - Na to sam joj spremno odgovorio: - Kako da ne, mnogo ih je još ostalo. - Na to je vidljivo pobjedonosno rekla mlađoj ženi: -Vidiš! - A meni: - Stalno govorim da su tek sada krenuli kući. No moja je kći nestrpljiva, ona više ne želi vjerovati. - Umalo da nisam rekao, no radije sam ipak zašutio, da je ona po mojem shvaćanju daleko razboritija, jer nedvojbeno najbolje poznaje Bandija Citroma. Zatim me počela pozivati neka samo uđem, no ja sam joj rekao da bih još prije toga morao stići i kući. - Sigurno vas čekaju roditelji - rekla je, a ja sam joj odvratio: - Naravno. - No, onda - dometnula je još - požurite, neka vam se vesele - i nakon toga sam se udaljio.
Stigavši do kolodvora počeo sam jače osjećati i nogu, a kako je između ostalih tramvaja ispred mene zavinuo i jedan s onim iz davnina znanim brojem, odlučio sam se ukrcati na njega. Na peronu se suhonjava starica s vrlo staromodnim čipkanim ovratnikom sklonila malo u stranu. Ubrzo je stigao uniformirani čovjek s kapom i zatražio moju voznu kartu. Rekao sam mu: nemam. Predložio mi je: neka je kupim. Kažem mu: dolazim iz stranoga svijeta, nemam novca. Tada je pogledao u moju jaknu, pa u mene, a zatim i u staricu, pa mi je potom dao do znanja kako vožnja podliježe propisima koje nije donosio on već neki njemu nadređeni. - Ako ne kupite kartu, morate sići - bio je mišljenja. Na to ću ja: ali boli me noga, na što se ta starica, uočio sam, okrenula i zagledala u krajolik, dosta povrijeđeno, kao da sam upravo njoj bio nešto spočitnuo, ili tko bi znao iz kojega razloga. U međuvremenu je na otvorena tramvajska vrata već izdaleka silno vičući nasrnuo neki korpulentniji, crnokos i jako znojan muškarac. Bio je u raskopčanoj košulji, u svijetlom platnenom
odijelu, preko ramena mu je na remenu visjela neka crna kutija, a u ruci je nosio torbu sa spisima. Koji je to način, uzviknuo je, a zatim naložio: - Dajte mi jednu kartu! - pružajući, ili bolje rečeno, bacajući neku kovanicu pred konduktera. Pokušao sam mu zahvaliti, no on me prekinuo ljutito se osvrćući oko sebe: - Neki bi se od ovdje nazočnih trebali duboko sramiti - reče. Međutim, kondukter je već bio daleko odmaknuo po vagonu, a starica je i dalje netremice buljila van. Tada se čovjek malo smirenije okrenuo meni. Pitao me: - Iz Njemačke stižeš sine, zar ne? - Da. - Valjda iz koncentracijskoga logora? - Naravno. - Iz kojega?
- Iz onoga kraj Buchenwalda. - Da, čuo je već glasine o njemu, zna i to da je tamo, kako je rekao, bio „jedan od dobro skrivenih kutaka nacističkoga pakla”.- Odakle si deportiran? - Iz Budimpešte. - Koliko dugo si bio tamo? - Zapravo čitavih godinu dana. - Vjerojatno si se sine nagledao mnogih stvari, nevjerojatnih strahota - rekao je, a ja sam na to samo šutio. Međutim, sada je glavno - rekao je - da je tome kraj, da je i to napokon prošlo. Pa se, pokazavši prema kućama ispred kojih je upravo s velikom bukom prolazio naš tramvaj, ozarena lica raspitivao: što sada osjećam, opet kod kuće, pri pogledu na grad odakle sam odveden? Kažem mu: - Mržnju. - Zašutio je, no uskoro i dodao da sa žaljenjem mora shvatiti moje osjećaje. Osim toga, “u danoj situaciji” po njemu i mržnja može imati određenoga opravdanja i ulogu, “dapače, može biti čak i korisna”. Pretpostavlja, uostalom, da se slažem s njim, a zatim je još dometnuo kako on vrlo dobro zna koga zapravo mrzim. Rekao sam mu: - Svakoga. - Ponovno je zašutio, tada već na dulje, ali je uskoro opet počeo s pitanjima: - Jesi li morao proživjeti mnoge grozote? - Moj je odgovor bio, ovisi što je za njega grozota. Po svemu sudeći - rekao je, donekle smućena lica - morao sam proći puno odricanja, gladovati, možda su me čak i tukli, a ja njemu: naravno da jesu. - Drago dijete - uzviknuo je, kao da je već, činilo mi se, počeo gubiti strpljenje - zašto za sve te stvari govoriš “naravno, prirodno”, kada one uopće nisu takve?! - U koncentracijskomu logoru one jesu takve - rekoh mu.
- Da. Da - na to će on. - Tamo valjda jesu, no... - tu je zapeo, na tren se zbunio. - No..., ipak, ali koncentracijski logor uopće nije prirodna stvar! - našao je napokon prave riječi, a ja mu nisam ništa odgovarao, naprosto zato što sam polako počeo shvaćati: o nekim stvarima, izgleda, nije ni moguće raspravljati sa stranim ljudima, s neupućenima, s onima koji su, kako bih rekao, u nekom smislu još djeca. Uostalom - prenuo sam se iznenada kod trga koji je i dalje bio na svojemu mjestu, doduše, donekle ipak oronuliji, zapušteniji - vrijeme mi je za silazak, što sam mu i priopćio. Međutim, slijedio me pa je pokazavši na jednu klupu u sjeni koja je ostala bez naslona predložio: smjestimo se tamo samo na tren.
Isprva se doimao donekle neodlučnim. U stvari - primijetio je - tek se sada počinju “istinski otkrivati te strahote” i dodao kako “svijet za sada s nevjericom stoji pred pitanjima: kako i zapravo zbog čega se sve to uopće i moglo dogoditi?” Ništa mu nisam odgovarao, a on se na to cijelim tijelom okrenuo prema meni i odjedanput upitao: - Sine, bi li volio ispripovijedati svoje doživljaje? Malo sam mu se začudio, no odvratio sam kako baš i nemam puno toga zanimljivoga za reći. Tada se malo smješkao i dodao: - Pa ne baš meni, već cijelome svijetu. - Što me je još više iznenadilo pa sam zapitao: - Ali o čemu? - O paklu lagera - odgovorio je, na što sam pak rekao da to stvarno ne bi išlo jer ja zapravo i ne znam kakav je pakao, ne bih si ga znao ni predočiti, a kamoli pričati o njemu. On mi je, međutim, pojasnio da je to samo poredba: - A kakvima bismo i zamišljali koncentracijske logore - pitao se - ako oni nisu nalik paklu? - Tada sam mu odgovorio, pritom petom opisujući nekoliko krugova u prašini, da to svatko može zamisliti kako ga je volja; no, što se mene tiče, on će i dalje ostati usporediv samo s koncentracijskim logorom. Jedino njega donekle i poznajem, a pakao još nisam vidio. - Ali ako biste ipak - bio je uporan i dalje, a ja sam mu nakon još nekoliko krugova u prašini odgovorio: - Tada bih ga zamislio kao mjesto gdje svakako nije dosadno; premda je, dometnuo sam još, u nekim koncentracijskim logorima, pa tako naravno i u Auschwitzu, u stanovitim okolnostima moglo biti i silno dosadno. Na to je kratko zašutio, zatim upitao, no više onako, činilo mi se, gotovo preko volje: - A kako to objašnjavaš? - Nakon kratka razmišljanja priopćih mu: - Vremenom. - Vremenom, kako to? - Tako da vrijeme pomaže. - Pomaže...? U čemu? - U svemu - i pokušavao sam mu rastumačiti kakva je razlika u dojmovima, primjerice, između stizanja na ne osobito raskošan, no u cjelini ipak prihvatljiv, čist, uredno-ljubak kolodvor i stvari koje tamo korak po korak otkrivaš, kada ti se sve to polako počinje rasvjetljavati. A to se odvija tako da čim prijeđemo jednu stubu, baš kad pomislimo da smo nešto završili, iznenada se nađemo već na idućoj. A kada sve saznamo, sve nam je već posve jasno. No dok čovjek počne razumijevati stvari, ipak ne ostaje potpuno besposlen, jer odmah prione na svoj novi posao, živi, djeluje, kreće se, izvršava svaki novi uvjet na svakoj novoj stepenici. Međutim, bez toga vremenskoga slijeda sve bi se odmah, na licu mjesta sručilo na nas, a lako je moguće da to naša glava, lubanja pa valjda i srce ne bi mogli podnijeti - htio sam mu objasniti, razbistriti, dok je on iz džepa izvlačio neku kutiju s poderanim papirom pa je izgužvanim cigaretama iz nje ponudio i mene; no ja sam to otklonio. Nakon dva duboka uvlačenja oba je lakta naslonio na koljena i tako povijena trupa pogledao prema meni, te mi pomalo otupjelim glasom iz kojega je nedostajalo onog metalnoga sjaja, rekao: - Shvaćam. - No s druge
strane, nastavio sam, greška je u tome, rekao bih čak i nedostatak, da se to vrijeme nečim mora i utući. Vidio sam - napomenuh - neke uznike koji su tamo provodili četvrtu, šestu, odnosno čak i dvanaestu godinu; točnije, bivali su još uvijek tamo, održali su se u koncentracijskome logoru. A ti su ljudi nekako morali ispuniti tih četiri, šest ili dvanaest godina, odnosno, u potonjemu slučaju, dvanaest puta tristo šezdeset i pet dana, odnosno, dvanaest puta tristo šezdeset i pet dana pomnoženih sa dvadeset i četiri sata, zatim dvanaest puta tristo šezdeset i pet puta dvadeset i četiri puta ... a sve te sekunde, minute, sate i dane treba odbrojiti prema početku. A opet s druge strane - pojašnjavao sam mu - upravo im je ta zanimacija pomogla, jer da im se sve to vrijeme od dvanaest puta tristo šezdeset pet puta dvadeset i četiri puta šezdeset pomnoženo s još šezdeset sručilo odjedanput, jednim udarcem za vrat, to valjda ni oni ne bi mogli podnijeti, ni tijelom, ni mozgom, međutim, ovako ipak jesu - A kako je on šutio, dometnuo sam još i ovo: - Tako vam to otprilike izgleda. - On će na to, samo što je sada umjesto cigarete koju je u međuvremenu već bio i bacio, objema rukama podbočio glavu, pa valjda zbog toga još muklijim glasom reći: - Ne, ja si to ne mogu predočiti - što sam sa svoje strane smatrao i ispravnim. Pomislio sam: valjda je to razlogom zašto to radije nazivaju paklom.
Međutim, nakon toga se naglo uspravio, pogledao na sat i lice mu se posve promijenilo. Dao mi je do znanja da je on u stvari novinar i to, kao što je dometnuo, kod jednoga “demokratskog lista”, a ja sam tek tada shvatio na koga su me i dotada tu i tamo izdaleka podsjećale neke njegove riječi: na strica Vilija. Premda, priznajem, s onom razlikom, mogao bih čak reći, s uvjerljivošću koja je otprilike mogla dijeliti - prema riječima, a osobito prema djelima ali i prema mjeri prkosa - rabina od strica Lajoša. Ta mi je misao dozvala u pamet, zapravo prvi put u stvarnosti osvijestila u meni moguć skorašnji susret s njim, pa sam od toga trenutka samo s pola uha slušao novinarovo glagoljanje. On bi volio - rekao mi je - slučajnost našega susreta pretvoriti u “sretan slučaj”. Predlagao mi je da zajednički pokrenemo i napišemo “feljton”. Članke bi pisao on, no isključivo na temelju mojih riječi. Tako bih se domogao i nekog novca koji bi mi po svemu sudeći mogao biti od pomoći na početku “novoga života”, premda, - dodao je s osmijehom i pomalo se ustručavajući - “ne bi mogao ponuditi” znatniji iznos, jer novine su još nove pa su im i “materijalni izvori za sada vrlo skromni”. No, u ovome trenutku, bio je mišljenja, nije to ni najvažnije, nego “treba zaliječiti još rane koje krvare i kazniti počinitelje”. Ali prije svega treba “pokrenuti javno mnijenje”, raspršiti “otupjelost, ravnodušnost, dapače, čak i sumnjičavost”. U tim nastojanjima, po njemu, opća mjesta neće puno pomoći; treba raskrinkati razloge i otkriti istinu, koliko god “bolno bilo
iskustvo”, valja se suočiti s njim. U mojim je riječima otkrio “mnogo izvornosti u iskazu”. Ako sam ga dobro razumio, on ih općenito doživljava kao izraz jednoga doba, neki “tužan pečat” vremena, “što je posve novo u zamornoj bujici činjeničnih podataka”. Tumačio je, a potom me pitao za mišljenje. Napomenuo sam mu kako bih najprije morao obaviti svoje poslove, no on me očito krivo shvatio jer je rekao: - Ne. To više nije samo tvoja stvar. Ona pripada svima nama, cijelome svijetu. - Na to mu rekoh: Da, tako je, no sada bi mi već bilo vrijeme poći kući; i tada mi “se ispričao”. Ustali smo, no on je počeo oklijevati, kao da još nešto pokušava odvagnuti. A da li bismo mogli našu suradnju na člancima započeti, pitao je, fotografijom koja bi ovjekovječila trenutak susreta? Nisam mu ništa odgovorio, na što je on, s onim poluosmijehom uzgred primijetio kako “novinara katkada njegovo zanimanje sili na neotesanost”; no ako meni to nije po volji, što se njega tiče, ne kani na tome “ustrajati”. Tada je ponovno sjeo, iznad koljena otvorio neku crnu bilježnicu i silno hitrom rukom počeo nešto bilježiti. Potom je istrgnuo list, ustao i pružio mi ga. Na listiću je bilo njegovo ime i adresa redakcije, pa se “u nadi što skorijega susreta”, kako je rekao, oprostio sa mnom. U to sam osjetio i stisak njegove tople, mesnate, pomalo znojne šake. Razgovor s njim je za mene također bio ugodan, odmarao me; dapače, činio mi se vrlo simpatičnim i dobronamjernim. Pričekao sam dok mu se lik nije izgubio u vrevi prolaznika i tek sam tada bacio tu ceduljicu.
Nakon nekoliko koraka prepoznao sam našu zgradu. Bila je još uvijek tu, cijela, u najboljem redu. U veži me dočekao stari vonj, staro je i rasklimano dizalo mirovalo u svojemu rešetkasto ograđenom ležištu, stube su i dalje bile požutjele od istrošenosti, a malo zatim sam se mogao veseliti i ponovnome pogledu na zavojiti dio stubišta koji je u meni budio drage i posve intimne uspomene na jedan znakovit trenutak. Stigavši na kat odmah pozvonih na naša vrata. Ona su se ubrzo i otvorila. Međutim, samo toliko koliko je dopuštao unutarnji zasun, nekakve reze s kukom, zapravo lanac, što me malo iznenadilo, jer se takve naprave ne sjećam od ranije. Kroz otvor me gledalo lice neke tuđinke, žuto i koščato lice žene otprilike srednjih godina. Pitala me koga tražim, a ja sam joj rekao da tu stanujem. - Ne - odgovorila je ona - tu mi stanujemo - i već je nakanila zatvoriti vrata, no nije mogla jer sam ih zadržavao stopalom. Pokušao sam joj objasniti: to je zabuna, naime, ja sam otišao odavde, pa je prema tome posve sigurno da ovdje mi stanujemo; a ona mi je pak dokazivala da sam ja u zabludi zato što tu, bez sumnje, stanuju oni. Pritom je ljubazno i vrlo uljudno odmahivala glavom nastojeći zatvoriti vrata, a ja sam se pak trudio spriječiti je u tome. No u jednome mi je trenutku, dok sam podigao
pogled kako bih provjerio nisam li pogriješio broj iznad vrata, vjerojatno popustila noga, jer su se njezini napori pokazali uspješnijima pa sam lijepo čuo kako dva puta okreće ključ u upravo zalupljenoj bravi.
Vraćajući se prema stubama odjednom sam zastao pred poznatim vratima. Pozvonio sam: ubrzo se pokazala jedna debela, korpulentna gospa. Već ih je i ona nakanila, na već poznati način, gurnuti natrag i zalupiti; no u polumraku iza nje sijevnule su naočale i počele se nazirati crte sivih obraza strica Fleischmanna. A pored njega golema trbušina, papuče, velika i riđa glava, dječački razdjeljak i ugasli batrljak cigare; polako sam razabirao lik staroga Steinera. Bili su isti onakvi kakvima sam ih ostavio posljednji put, gotovo jučer, večer prije događaja kod mitnice. Samo su stajali, zurili, zatim su kriknuli moje ime. Stari me Steiner čak i zagrlio onakvoga kakav sam bio, s kapom, znojan, u prugastoj jakni. Odvukli su me sa sobom u sobu, dok je teta Fleischmann brzo pošla u kuhinju kako bi iščeprkala, kao što je rekla, “neki zalogaj za prigristi”. Morao sam odgovarati na uobičajena pitanja: odakle, kako, kada, na koji način? - A nakon toga sam se i ja počeo raspitivati, pa sam tako saznao da u našemu stanu doista stanuju neki drugi ljudi. - A mi? - htio sam znati, a kako su se nekako počeli ustezati, ponovo sam zapitao: - A moj otac? - Na što su već potpuno zašutjeli. Ubrzo se polako digla u zrak jedna ruka, vjerujem da je bila od strica Steinera, krenula nekamo, a na kraju je zasjela, poput opreznoga, starog šišmiša, na moju podlakticu. U biti, iz onoga što su izgovorili mogao sam razabrati da “se istinitost vijesti o razlogu za duboku sućut, na žalost, ne može dovesti u pitanje” zato što je “temeljen na svjedočenjima supatnika”, prema kojemu je moj otac “preminuo nakon kratkotrajnih muka” u nekome “njemačkom logoru” koji se zapravo nalazi na austrijskome tlu, no... a kako se ono zove... joj, kako se ono kaže: - Mathausenu.
- Tako je, Mathausen! - obradovali su se što su napokon pogodili, no odmah zatim i silno namrgodili: - Da, tako je. - Pitao sam ih, imaju li slučajno kakve vijesti o mojoj majci. Kako da ne, rekli su žurno, i to vrlo lijepe: živa je, zdrava, prije nekoliko mjeseci došla je u zgradu, vidjeli su je i sami, razgovarali s njom, jer se raspitivala baš o meni. A maćeha? - bio sam i dalje znatiželjan, i tako sam saznao: - No ona se već u međuvremenu i preudala. A, zanimalo me, za koga, zna li se? - I opet su zapeli oko imena. Jedan je rekao:- Za nekoga Kovacsa, ako se ne varam - A drugi pak: - Ne, nije Kovacs, prije bi bio Futó. - Valjda Sütő - Na što su opet radosno kimali, kao i maloprije i potvrđivali: - Tako je, naravno, Sütő. - Mnogo mu zahvaljuje, “zapravo sve”, rekli su i dodali: on “je spasio njezinu imovinu”, on “ju je skrivao u teškim vremenima”, tumačili su. - Ipak, - zamislio se kratko stric Fleischmann - kao da se malo previše požurila - s čime
se složio i stari Steiner i dodao: - Na kraju krajeva, možemo je i razumjeti – a s time je bio sporazuman i onaj drugi.
Još sam neko vrijeme prosjedio kod njih zato što već dugo nisam sjedio tako lijepo u mekoj plišanoj fotelji s bordo presvlakom. U međuvremenu je ušla i teta Fleischmann i na porculanskom tanjuru s ukrašenim rubom donijela kruh namazan mašću, prosut mljevenom paprikom i nadjeven s nekoliko kolutova luka. Jer, koliko se sjećala, to sam nekoć jako volio; na što sam smjesta potvrdio da je tome i dalje tako. Za to su vrijeme dvojica staraca ispričala: “ali, ni kod kuće bogme nije baš bilo lako”. Iz njihova sam isprekidana, isprepletena pripovijedanja koje se jedva moglo slijediti u cjelini, razabirao orise nekoga maglom obavijena događaja koji nisam posve raspoznavao jer ga u biti nisam ni razumio. U njihovoj sam priči najviše zamjećivao jednu riječ koja se vrlo učestalo, gotovo već i zamarajuće često ponavljala, a kojom su označavali svaki novi obrat, svaku promjenu ili radnju. Primjerice: onda je “došlo” ono sa zvijezdom na kući, pa je “došao” petnaesti listopada, te su “došli” streličasti križevi, zatim je “došao” geto, “došao” je Dunavski nasip kao što je na kraju “došlo” i oslobođenje. Također sam uočio i onu uobičajenu grešku u njihovu načinu pripovijedanja, kada je nizanje događanja počelo gubiti svoje obrise u nezamislivoj množini pojedinosti u koju su se, kako mi se činilo, i oni sami zapleli, jer više nisu mogli uspostaviti redovan tijek minuta, sati, dana, tjedana i mjeseci. To je, reklo bi se, izgledalo kao kad se neka silna vreva, čudnovato vrtoglava svetkovina, neko popodnevno okupljanje iznenada pretvori u obijesnu veselicu; ili kada se okupi velika masa, kada nitko ne zna zašto, ali svi govore u isti čas, valjda zato što se odjednom svi izbezume te na kraju niti ne znaju što rade. U stanovitom su trenutku ipak zašutjeli. Nakon kratke stanke stari mi je Fleischmann odjednom uputio sljedeće pitanje: - A koji su ti planovi u pogledu budućnosti? - Malo me zatekao s time, no rekoh mu: o tome baš nisam razmišljao. Na to se pomaknuo i drugi starac te se nagnuo prema meni na svojemu stolcu. I šišmiš se ponovno digao, no nije se spustio na moju podlakticu nego na koljeno.- Prije svega - reče - morao bi zaboraviti te grozote.
- A zašto bih? - pitao sam ga prilično iznenađeno - Zato - odgovorio je - da bi mogao živjeti. - Na što je stric Fleischmann također kimnuo kako bi dodao: - Slobodno živjeti - nakon čega je kimnuo onaj drugi starac i dometnuo: - S takvim se teretom ne može početi novi život - i u tome je, priznajem, bio donekle u pravu. Premda nisam posve razumio kako su mogli željeti nešto toliko neostvarivo, pa sam ih na to i upozorio da ono što se dogodilo, to se dogodilo; a na kraju krajeva, nisam ni u stanju zapovijedati vlastitim sjećanjima. Mislio sam kako bih novi život mogao započeti jedino kada bih se
ponovo rodio, ili kada bi mi se u glavi dogodila neka bolest, odnosno neka druga nesreća, što mi, nadam se, valjda ne priželjkuju. - Uostalom, dometnuh, nisam uočio da su to bile neke grozote. Što ih je, vidio sam, prilično zgromilo. Kako da to protumače, zanimalo ih je, “da nisam uočio”? Na to sam ih ja zapitao: a što su pak oni radili tijekom tih “teških vremena”? - Pa... živjelo se - zamislio se jedan od njih. - Nastojali smo preživjeti - dometnuo je drugi. Dakle, i oni su napravili još jedan korak dalje - to je bio moj zaključak. A što bi trebalo značiti da su i oni “napravih korak dalje”? - htjeli su saznati što sam time htio reći. Na što sam im prepričao kako se to radilo i što bi to značilo, primjerice, u Auschwitzu. Po kompoziciji - nisam rekao da je uvijek i bezuvjetno bilo tako, jer nisam ni mogao znati, no u našem je slučaju svakako bilo tako - treba računati otprilike tri tisuće ljudi. Uzmimo da su od toga tisuću muškarci. Pretpostavimo da je liječnički pregled trajao sekundu ili dvije, premda je češće bila samo sekunda a ne dvije. Pritom izuzmemo prvoga i posljednjega u skupini, naprosto zato što se oni ionako nikada ne računaju. Međutim, u sredini, gdje sam se ja bio našao, na čekanje otpada deset do dvadeset minuta, pa tek tada stižemo tamo gdje se odlučuje: hoćeš li odmah dobiti plin ili privremeno još jednu šansu? A u međuvremenu se kolona stalno kreće, napreduje, svatko će načiniti jedan korak, jednu stubu, kraću ili dulju, to ovisi o brzini procedure koja je u tijeku.
Nastala je kratka tišina koju je remetio samo jedan jedini šum: teta Fleischmann je uzela ispred mene i odnijela prazan tanjurić, a nisam uočio da bi se poslije toga vraćala. A dvojica su se staraca pitala: “kakve to veze ima s onim što se tu događalo i što sam time htio reći?” Ništa posebno, glasio je moj odgovor. No nije baš bilo tako da je nešto samo po sebi “došlo”, nego smo i mi išli nekamo, zar ne? Tek se sada, kad je sve gotovo, svršeno, nepromjenjivo i okončano, raspoznaje da se tada sve odvijalo silno brzo i neopisivo maglovito, otprilike onako kao da je samo “došlo”. To tek naknadno postaje vidljivim, kada se niz obrne, kada se odbrojava s kraja. I, razumije se, kada nam je sudbina već unaprijed poznata. Tada doista registriramo samo protok vremena. Jedan besmislen poljubac je isto toliko neophodna potreba kao što je nužnost, recimo, dan bez najsitnijega pomaka u mitnici ili kao što su bile i plinske komore. Bio sam, međutim, mišljenja, da su, bez obzira promatramo li stvari s njihova početka ili kraja, oba kuta promatranja pogrešna. Dvadesetak minuta je općenito, ali i samo po sebi, dosta dugo vrijeme. Jer, svaka bi minuta počinjala, trajala pa i završavala prije nego što bi ona iduća počela svoje postojanje. Prema tome, predložio sam, razmislimo: svaka je minuta zapravo mogla donijeti i nešto novo. A na kraju, naravno, ipak nije donijela. Međutim, ipak im se mora
priznati da su mogle donijeti, jer se u biti svakome moglo dogoditi nešto posve drugo, nešto različito od onoga što se na kraju zbilo; to vrijedi i za Auschwitz, kao što bi, pretpostavimo, moglo biti točno i za situacije kod kuće, primjerice, za događaje oko ispraćaja mojega oca.
Na te se moje posljednje riječi stari Steiner nekako trgnuo.- A što bismo mogli tada učiniti?! - pitao se donekle ljutita a djelomice i rastužena lica. Rekao sam mu: ništa, naravno. Ili, dometnuh, bilo što, no i to bi bilo jednako bezumno kao što je bilo bezumno i to što ništa nismo poduzeli, naravno, što je bilo opet beskrajno posve prirodno. - Međutim, ne radi se o tome - pokušao sam nastaviti s tumačenjem. - A o čemu je zapravo riječ? - pitali su oni iste sekunde, pomalo gubeći strpljenje, a ja sam im, osjetio sam to, sve ljuće odgovarao: - O koracima! - Svatko je koračao dok je mogao; i ja sam načinio sve svoje korake, a to se ne odnosi samo na kolonu u Birkenauu, već i na one prijašnje koje sam prolazio još kod kuće. Činio sam korake s ocem, pa s mamom, poduzeo sam korake s Annamárijom, kao što sam poduzeo korake, što je ipak bilo dosta teško, s onom starijom sestrom. Sada bih joj već znao rastumačiti značenje riječi “Židov”; ništa, naime ona meni zapravo izvorno nije značila ništa, sve dok nisu počeli koraci. Ništa drugo nije istina, jer nema drukčije krvi i nema drukčije, odnosno... i tu sam zapeo; no tada su mi naglo sinule novinarove riječi: postoje samo date okolnosti i nove situacije koje iz njih proizlaze. I ja sam proživio jednu zadatu sudbinu. Premda ona nije bila moja sudbina, ipak sam je baš ja morao proći. I nikako nisam mogao razumjeti kako im to ne ide u glavu, kako ne shvaćaju da sada već moram nešto početi s njom, nekome ili nečemu je moram pripojiti. Jer, sada se više ne mogu zadovoljiti s time da je to bio tek nesporazum, pogrešan slučaj, nekakvo zastranjivanje, iskakanje iz kolosijeka; ili se praviti da se ona u stvari nije ni dogodila. Vidio sam, čak jako dobro vidio, da me ni ne razumiju sasvim dobro; moje im riječi nisu bile osobito po volji, dapače, kao da su ih neke čak izrazito nervirale. Uočio sam kako bi se stric Steiner tu i tamo najradije upleo ili bi katkada čak i poskočio, vidio sam kako ga onaj drugi starac zadržava, čuo sam i to kako mu govori: - Pustite ga: zar ne vidite da samo želi govoriti? Neka govori, pustite ga - a ja sam stvarno samo govorio i govorio, možda uzaludno a valjda i pomalo nepovezano. Međutim, i tako sam im uspio dati do znanja: nikada se ne može početi novi život, jer se uvijek samo nastavlja stari. I opet sam poduzeo samo još jedan korak dalje te izjavio da sam u toj svojoj zadatoj sudbini do kraja ostao pošten. Jedina je mrlja na njoj, rekao bih, jedini nedostatak, greška u ljepoti, ili jedina slučajnost koja bi joj se mogla spočitnuti to što mi sada tu razgovaramo - no o tome nisam odlučivao ja. Zar oni žele da to poštenje i svi ti prijašnji redom prijeđeni koraci,
jedan po jedan izgube smisao? Čemu ta promjena strane, čemu taj otpor, zašto ne žele napokon shvatiti da ukoliko postoji sudbina, tada više ne postoji sloboda izbora; a ukoliko - nastavio sam sve začuđeniji samim sobom, sve uronjeniji u vlastite misli - postoji sloboda, onda nema sudbine. Spoznao sam to naposljetku i sam, no s tolikom rasvijetljenošću kao nikada do tada. Malo mi je čak bilo i žao što sam se našao nasuprot njima te što se nisam sučeljavao s nekim, da tako kažem, dostojnijim protivnikom. Međutim, oni su bili tu, kao što su oni, činilo mi se u tome času, i samo oni posvuda; jer, oni su, u svakom slučaju, bili tamo kada smo se opraštali s mojim ocem. I poduzeli svoje korake. A sve su vidjeli i sve znali unaprijed, jer su se opraštali s mojim ocem kao da smo ga već tada sahranjivali; a i poslije su se kačili samo oko toga trebam li se u Auschwitz odvesti lokalnom prigradskom željeznicom ili radije autobusom... no tu već nije poskočio samo stric Steiner nego i stari Fleischmann. Premda je još i sada nastojao stišavati onoga drugog, no u tome nije uspijevao. - Kako? - obrecnuo se na mene s licem crvenim poput paprike i pesnicom se lupivši o prsa: Još ćemo na kraju mi biti krivi, mi koji smo postali žrtve? - A ja sam mu pokušao rastumačiti da to nije izravna krivica, nego bi trebao shvatiti što se zapravo dogodilo, priznati to skromno, jednostavno, jedino radi smislenosti, da tako kažem, u ime poštenja. Ne može mi se, neka pokušaju razumjeti, baš sve oduzeti, ne može biti da ne budem ni pobjednik ni poraženi, ne može biti da nisam u pravu, kao što ne može biti ni da se u nečemu ne varam, ne može biti da ništa nema razloga, niti ishoda. Jednostavno, neka pokušaju shvatiti, gotovo sam ih već preklinjao, da ne mogu samo tako progutati svoju gorčinu, kako bih ispao obična nedužna žrtva. Unatoč tome, vidio sam da ne kane od toga ništa shvatiti, a ja sam uzeo svoju vreću i kapu, pa su uslijedile još neke mutne, besmislene riječi i geste, još jedan nedovršen pokret usred prekinute rečenice, i ja otiđoh.
Dolje me dočekala ulica. Majci bih morao ići tramvajem. No odmah mi je palo na pamet da, naravno, nemam novca za to pa sam odlučio pješačiti. Kako bih prikupio snage, na minutu sam se zaustavio kod one maloprijašnje klupe na trgu. Tamo naprijed, kamo sam trebao krenuti, gdje se ulica izduživala i protezala gotovo u beskraj, iznad plavkastih brežuljaka bijeli su se oblačci bili obojili u ljubičasto, a nebo je već bilo purpurno. Oko mene je također nastala neka promjena, promet je opadao, ljudi su usporavali korake, glasovi su im se stišavali, pogledi su postajali blaži, a lica kao da su se odjedanput počela okretati jedno prema drugome. Bio je to onaj osobit sat - prepoznao sam ga i sada - moje najdraže doba u logoru nakon čega me obuzeo neki oštar, bolan a posve suvišan osjećaj: žudnja za minulim vremenima. Najednom je opet sve
oživjelo, postalo prisutno i valjalo se u meni; počele su me obuzimati uspomene na tamošnja čudnovata raspoloženja pa sam zadrhtao zbog nekih sitnih prisjećanja. Da, u nekome je smislu tamošnji život bio čišći i jednostavniji. Sjetio sam se svega i svakoga sam prizvao preda se; i one koje me nisu osobito zanimali i one koji će jedinu potvrdu svojega postojanja imati samo kroz moja svjedočenja i zato što sam ja sada ovdje: Bandija Citroma, Pjećku, Bohuša, liječnika i druge. Sada sam ih se prvi put sjetio s mrvicom prijekora, s nekim nježnim spočitavanjem.
Međutim, nemojmo pretjerivati, jer je kvaka upravo u tome što sam ja ipak tu, kao što isto tako dobro znam da ću prihvatiti svako obrazloženje ukoliko je to cijena da mogu dalje poživjeti. Da. Kada sam se osvrnuo oko sebe na tome pitomom trgu, na koji je već padao suton, i po toj podosta poharanoj ulici, koja je ipak nudila tisuće obećanja, odmah sam osjetio kako u meni raste, kako se gomila spremnost za nastavkom života u već izgubljenoj sudbini. Majka me iščekuje i vjerojatno će mi se jadna jako obradovati. Sjećam se, nekoć je planirala kako ću jednom postati inženjer, liječnik ili nešto slično. Nema sumnje, sve će biti onako kako ona želi. Nema te besmislice koja se ne bi mogla doživjeti posve prirodnom, a na mojemu me putu, znam već i to, poput nezaobilazne stupice vreba sreća. Jer bilo je i tamo, u sjeni dimnjaka, kao i u stankama navala boli, nečega što je nalikovalo sreći. Svi me pitaju samo o mučnim pojedinostima i o “grozotama”. Premda će upravo uspomena na tamošnji doživljaj sreće ostati najdublje usađena u meni. Da, upravo bih im o tome trebao pričati sljedeći put, o sreći u koncentracijskome logoru, budu li me još pitali.
Ako još išta budu pitali. I ukoliko i sam na nju ne zaboravim.