Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Ići dole

Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak - Page 2 Empty Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak

Počalji od Mustra Pet Maj 04, 2018 9:39 am

First topic message reminder :

Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak - Page 2 Delfi_19

U svrhe istraživačkog rada za radio-emisiju koja se bavi pitanjem kako izbeći da te momci stalno ostavljaju, Voli Šeli, vlasnica radnje kaja se bavi izradom i prodajom čestitki, treba da izađe sa četrdesetoricom muškaraca u periodu od šezdeset dana. Ona sve to nekako podnosi, ali jednog dana kada odlazi da poseti brata nailazi na leš na prilazu duševne bolnice. Sve to pokreće niz novih pustolovina, ali i novih intrigantnih, misterioznih i smrtno opasnih poznanstava...
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak - Page 2 Empty Re: Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak

Počalji od Mustra Pet Maj 04, 2018 9:59 am

Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak - Page 2 Image

Poglavlje dvadeset devet



Kada u filmovima ljudi izjure iz restorana obično ne obraćaju pažnju na račun ili bace nekoliko novčanica na sto, a da i ne pogledaju od koliko su apoena. I niko ih nikada ne zaustavlja. Srećom, ovo nije film. Već sam bila na pola puta do vrata kada je konobarica zgrabila Karmina, koji mi je bio za petama. „Bato! Negde si krenuo?!”
To ga je usporilo, ali sam znala da to zadržavanje neće dugo trajati. Prošla sam pored grupe plesača i izašla na pločnik. Onda sam se zaustavila.
Bilo je malo šanse da je Džoi tu. Iz Figovog auta sam je pozvala i na kućni i na mobilni telefon i ostavila joj poruku u kojoj je molim da se nađemo, ali Džoi nekada danima ne proverava poruke na telefonskoj sekretarici. I šta sad? Kako da stignem do onog groblja pre nordijskih mafioza? I kako da se otresem Karmina? Već sam ga čula iza sebe kako viče na nekog da mu se skloni s puta.
U poslastičarnici ima telefona. Otići ću do zadnjeg ulaza, pozvaću taksi...
Neki beli porše se zaustavi preda mnom uz škripu kočnica. Jedan radnik na parkingu u crvenoj jakni iskoči iz auta i zadrža mi vrata. Na reveru mu je bilo izvezeno ime Anđeo. To je bio znak, ako znaci uopšte postoje. Žurno sam obišla auto i počela da ulazim unutra.
Neki ženski glas je povikao: „HEJ! Šta, kog đavola...”
„Okej, okej”, izašla sam. „Izvinite, liči na moj auto.”
„Liči na ukradeni auto. Kučko.” Žena u tunici je brzo prišla i ugurala me unutra i ja sam izgubila ravnotežu. Zateturala sam se i videla da je Karmin već na trotoaru.
„Kakav je dogovor?”, povikao je. ,,Je l’ ti to prijateljica? Je l’ roba kod nje?”
„Ne! Da!”, povratila sam ravnotežu na štiklama od sedam centimetara i susrela se s njim. „Dogovor je, prijateljica mi nije ovde, valjda se uspavala, povremeno ima napade narkolepsije... Oh.”
Karmin me je žestoko stezao za mišice svojim mesnatim rukama. Da bi potkrepio svoje reči, s vremena na vreme bi me žestoko protresao. „Slušaj, bre! Dosta mi je ovog sranja. Ima da mi ga daš ovog momenta ili ću nabiti tu tvoju jebenu u...”
„BATO. Zaboravio si kreditnu karticu.” Ona konobarica se pojavila kraj njega u pratnji jednog krupnog konobara. „Potpiši račun. Zapakovala sam ti govedinu.”
Karmin prestade da me steže i odjednom poče da psuje. Otrgla sam se s nadom da ću odšepati negde, bilo gde, kada se preda mnom zaustavi drugi auto, ponovo uz škripu kočnica.
Ovoga puta to je bio stari metaliksivi sab i vozila ga je Džoi.
Otvorila sam vrata sa suvozačeve strane, ali me je Karmin gurnuo u stranu. Počeo je da pretura po automobilu. Jedna kartonska čaša od kafe izlete napolje, a za njom i jedna knjiga i novine. Zatim je na red došao metalni kavez veličine poštanskog sandučeta, i to onaj kavez koji sam lično kupila. On odskoči na trotoar, pa zatim na ulicu nasred kolovozne trake.
Unutra se nešto pomeralo. Nešto belo. I dlakavo.
Margaret.
Deo mene se više nije pitao otkud to da Džoi čuva ovog tvora, ali drugi deo mene je već poleteo ka ulici, podigao ruku poput saobraćajca i zgrabio kavez dok je jedan auto trubio i skretao u stranu kako bi nas zaobišao. Potrčala sam ka ivičnjaku dok mi je adrenalin kuljao i bez mnogo razmišljanja, što sam jače mogla, šutnula štiklom Karmina u potkolenicu. „Kretenu jedan!”, povikala sam.
Karmin se okrenuo. Čim sam mu videla lice znala sam da sam reagovala ishitreno. Brzo sam se povukla. ,,Anđele”, viknula sam, a zatim sam dodala na španskom: ,,An–hel”, pa zatim opet na engleskom: „Napad! Upomoć! Veliki ukradeni auto!”
Radnik na parkingu u crvenoj jakni se stvori kraj mene. Karmin opsova i okrenu se ka Džoinom autu, ali je Džoi već izašla iz auta i preko haube u njega uperila pištolj koji je držala obema rukama.
„Ostani gde si!”, reče ona.
JURILI SMO KA zapadu bulevarom Santa Monika. Dok sam gladila Margaret, koja mi se poput Kleopatre ugnezdila u krilu, neustrašiva nakon susreta sa smrću, telefon mi je već bio prislonjen uz uho.
„Odeljenje šerifa okruga Ventura, molim vas, sačekajte”, reče neki glas.
Pogledala sam u Džoi. Njena bleda koža postala je skroz bela koliko se duboko koncentrisala dok je nemilosrdno preticala automobile.
„Tako si profesionalno to odradila, baš kao u seriji Devojka sa pištoljem. Da, halo”, rekoh u telefon. „Narednika Dambronskog, molim.”
„Dambronski ne radi noćas”, reče onaj glas. „Hoćete li narednika Skila?”
„Ne, moram da govorim sa Dambronskim; u vezi sa ubistvom u bolnici Rio Peskado.”
,,Aha, za to vam treba narednik Haki, pokušajte sutra ujut...”
„Dambronski!”, povikala sam. „Treba mi Dambronski. Slušajte. Glavni osumnjičeni samo što nije ubio njegovog insajdera i moram da nađem Dambronskog za pet minuta.”
Službeno lice nije htelo da mi da kućnu adresu, ali je zapisala broj Džoinog mobilnog telefona i savetovala mi da pozovem policiju ako je stvarno hitno. Prekinula sam vezu i ščepala Margaret.
Džoi je pružila ruku i pogladila me po potiljku. „Tamo smo za deset minuta. Ako nam se Dambronski ne javi za pet, pozvaćemo policiju.”
„Ne smemo. Policija će doći i uhapsiti Pi Bija zbog pljačkanja grobova, ili zbog upada na tuđi posed, i on će završiti u zatvoru, i to ako ima sreće, ukoliko se ne preplaši i počne da se odupire. Znam šta može da se desi; neću da šaljem policiju pre nego što popričam sa njima.”
„Dobro, smiri se”, reče Džoi i doda gas. „Možda ćemo mi prve stići na taj sastanak i stati na put tim momcima.”
Nakon šest minuta stigle smo na groblje.
OSTAVILA SAM DŽOI na uglu ulica Vilšir i Glendon u senci ogromne poslovne zgrade, naoružanu mobilnim telefonom i pištoljem, i krenula kroz prolaz sve dok nisam stigla do nekakvog znaka. To je bio sivi kamen koji je ličio na nadgrobni, a ispod sledećih reči jedna strelica je pokazivala pravac:
VESTVUD VILIDŽ
SPOMEN – PARK I MRTVAČNICA
BRAĆE PIRS
Pratila sam strelicu. Sa svakim udarom mojih štikala po stazi od oplate svetla Vilšira su postajala sve bleđa, i strah mi je ispunjavao srce, no govorila sam sebi da ova noć ne može da bude strašnija od one noći u bolnici Rio Peskado. Ovaj deo Vestvuda je pitom, i uz malo sreće, svi mrtvaci će biti pod zemljom.
Zbog uske haljine pravila sam sitne korake i kretala se sporo. Prošla sam pored stražarske kućice, mračne i očigledno prazne, i stigla do groblja, simpatičnog malog parka zaštićenog masivnom gvozdenom ogradom.
I šta sad? Pitala sam se i drhtala dok sam zurila kroz kapiju. Pomisao da treba da uđem u tu pomrčinu užasavala me je, a osim toga, takav potez mi je delovao suludo, pa makar ga načinila u ovom danu koji je obilovao suludim postupcima. Gledala sam kroz poluzatvorene kapke. Čuo se samo šum drveća. Ovo je jalov posao, nema sumnje. Definitivno ima više smisla da se vratim kod Džoi, koja je ostala u prolazu ili kod Margaret, koja je ostala u autu i sačekam... to nešto. Ovde je tako tiho. Tiho kao grob, govorila je Ruta.
Međutim, koliko buke može da napravi iskopavanje groba?
Ako postoji i najmanja šansa da je moj brat na groblju, onda moram da uđem. I to brzo. Ako me mafija prati, svaki trenutak je bitan.
Ograda od kovanog gvožda delovala je nepristupačno za sve osim za takmičara u skoku uvis. Vertikalne šipke visoke dva i po metra bile su zašiljene na vrhu, a povezivala ih je horizontalna šipka koja je takođe bila postavljena iznad moje glave. S druge strane, nekada sam se bavila gimnastikom. Bilo je to u osmom razredu, tačno, ali valjda se i to računa.
Proturila sam cipele kroz ogradu. Zatim sam podigla donji deo haljine kako bih se lakše kretala. I skočila. Visoko sam obuhvatila hladno gvožđe, iznad horizontalne šipke. U gornjem delu tela nisam imala dovoljno snage da bih se jednostavno uspinjala, niti sam mogla nekako da se zaljuljam kako bih podigla noge. Prilikom jednog pokušaja, levim stopalom sam udarila u betonski zid pored ograde i zakačila razvodnu kutiju za struju. Ciknula sam od bola, a zatim sam shvatila da sam pronašla prečku na koju sam mogla da spustim nogu.
Stigla sam na nekoliko centimetara do vrha ograde, no prelazak na drugu stranu zahtevao je hrabrost koju izgleda nisam imala. Držala sam se za šipke i razmišljala o drugoj alternativi: da ostanem u ovom položaju i sačekam da grane sunce i otkrije me kako visim poput majmuna sa suknjom nabranom oko struka.
Odvojila sam desnu ruku od šipke u uhvatila se za šiljati vrh.
Tanka linija krvi pojavila mi se na podlaktici, ali nisam osećala bol i nastavila sam da se penjem, druga ruka, noga, druga noga i skok, i već sam lebdela iznad ograde poput hodača po žici i gledala ispod sebe. Zatim sam prešla na drugu stranu. Jednom rukom se nisam dobro uhvatila, ali sam se dugom zadržala za šiljak sve dok nisam uspostavila ravnotežu i celom težinom se prebacila na drugu stranu, a zatim skliznula niz šipku od grubo kovnog gvožda.
Neko vreme sam ležala na šljunkovitom putu sa unutrašnje strane ograde i zurila u nebo, veoma potresena. Nijedna kost mi nije bila slomljena, samo mi je bio potreban zavoj, ali sabrala sam se, pokupila cipele i pogledala oko sebe.
Kakvih sve grobalja ima, ovo je bilo majušno. Šljunkoviti put obilazio je oko travnate površine koja je bila otprilike velika kao Solov i Ilejnin teniski teren. Iza se nalazila kapela. Svetlost je bila neznatna, tek toliko jaka da se vide obodi travnjaka i da ukaže na to da se na njemu nalaze samo oni kojima je kamen uzglavlje. Ipak, nisam htela da idem po travi. Groblje u Vestvud vilidžu se tokom noći moglo nazvati spomen-parkom, ali je u stvari bilo groblje u izgradnji, a mene su vaspitali da ne hodam po grobovima. A uz to, bilo je previše izloženo pogledima. Zato sam odlučila da pretražim obode. Uputila sam se na desnu stranu, prema zapadnom rubu groblja, ali sam načinila samo dva koraka kada sam čula krckanje šljunka i paljenje šibice.
Ukočila sam se.
Desetak metara ispred mene neko je upalio cigaretu koja je osvetlila jedan izraženi razdeljak koji je ubrzo postao glavno obeležje mojih košmara. Čovek je pušio i govorio nerazgovetno, ali je njegov govor ukazivao na švedski jezik. Drugi čovek je izgovorio samo jedan grubi slog, i zatim je nastala tišina.
Povukla sam se i krenula u suprotnom pravcu, dok mi se u glavi vrtela misao da pobegnem što dalje od Olafa, odnosno Tora. Bose noge su me bolele od kamenčića i grančica i na severnom rubu parka ja se sapletoh i upadoh u neku senicu i čučnuh.
Čulo se samo moje teško disanje. Nisu me pratili.
Gde se nalazim? Oko mene se su se protezale mermerne ploče i senice koje su udomile stotine ugraviranih metalnih pločica sa imenima: kremiranih pokojnika koji su svoju večnost provodili u urnama. Upravo sam htela da krenem dalje kada sam začula neko šuštanje ispred sebe.
Zadržala sam dah i promatrala pomrčinu. Ne može biti da su to Olaf i Tor, oni su iza mene. Karmin? Teško da je pre mene stigao na groblje, a da ne govorim o onoj srednjovekovnoj ogradi. Noćni čuvar? Pi Bi? Veverice?
Mučila sam se jer nisam mogla da se odlučim. Lagano sam se uspravljala i udarila u ogroman cvetni grm koji se nalazio oko metalnog pravougaonika. Neko tek sahranjen? Zapitala sam se i pogledala šta piše na pločici sa imenom: Merilin Monro. Nisu baš bili maštoviti. Da je pisalo Brus Li ili Erol Flin, to bi me možda ohrabrilo...
Začuo se još jedan zvuk, ali ovoga puta iza mene i to namenjen meni. Potrčala sam.
Svom snagom sam trčala pored svodova prema južnom obodu groblja. Više se nisam opterećivala da trčim pognutih leđa, samo sam se držala trave i trudila se da ne udarim u neko drvo.
TRAS.
I ljosnula sam. Nešto teško se stropoštalo preko mene. Neko mi je stavio ruku preko usta i većeg dela nosa. Otimala sam se i pokušavala da vrištim.
„Voli, prestani. To sam ja”, šapnu mi neko na uho. Doca.
Telo mi se opusti od olakšanja. „Ćao”, uzvratih šapatom. „Gde je Pi Bi?”
„Tamo. Dobro je.”
Doca nije imao nameru da ustane sa mene, a meni je to odgovaralo. Ležala sam ispod njega i teško disala, a onda sam rekla: „Olaf i Tor su ovde, oni...”
„Gde?” Doca naglo ustade i podiže me u sedeći položaj.
„Tamo kod kapije, pre jednog minuta, ali mislim da me prate.”
Doca pogleda ka svodovima. „Hajdemo”, reče i povede me u mrkli mrak. Tamo je bio Pi Bi koji se nadvijao nad crnom humkom.
Zagrlila sam ga. „Hvala bogu”, dahtala sam. „Haj’mo odavde.”
Moj brat nije reagovao. Videla sam da je preko ušiju stavio alufoliju, ali nije bio u pitanju problem sa sluhom. E, sad će da se ponaša jogunasto.
„Pi Bi”, reče Doca, „dolaze neki ljudi i ako vide šta si našao, oduzeće ti to.”
Pi Bi ustade. Držao je nešto pod miškom, nešto nalik fudbalskoj lopti i stajao poput beka koji čeka da mu centarfor doda loptu. Doca je pokazao u pravcu zapada, prema kapeli. Pi Bi je klimnuo i dao se u beg. Nas dvoje potrčasmo za njim.
Negde na pola puta, zazvonio je neki mobilni telefon.
Doca je opsovao, stao i sklonio se u senku nekog drveta. I Pi Bi i ja smo se zaustavili i stali pored njega. „Iza bioskopa Avko,” reče Doca. „Povedi pojačanje. Možeš da uhapsiš te tipove jer su upravo opljačkali neku grobnicu.”
„Dambronski?”, upitah kada je prekinuo vezu. „Bilo je krajnje vreme da...”
Nešto mi prozuja pored uha i zabi se u stablo sa moje leve strane probivši koru. Zurila sam u stablo i pitala se kakav je to prirodni fenomen kada me je Doca povukao toliko snažno da sam mislila da mi je odvalio rame. „Trči, do đavola, to je prokleti metak.” Gurnuo me je u pravcu u kojem je trčao Pi Bi.
Ko bi pucao u drvo, pitala sam se, ali sam odgovor znala i pre nego što sam postavila pitanje. Saplela sam se. Doca me je obuhvatio oko grudnog koša i vukao me pored kapele. Trči, ne razmišljaj; trči, ne razmišljaj, neprestano sam ponavljala sebi, ali se jedna misao ipak probila. Kako ćemo preskočiti ogradu?
No, do ograde nismo ni stigli. Ispalo je da je na zapadnom rubu groblja bio samo zid, zidić, prepreka od šljake visoka metar i po, zid kakav naše prababe nisu mogle da preskoče. Nas troje smo ga preskočili i našli se na grubom betonu jednog parkinga u Vestvudu.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak - Page 2 Empty Re: Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak

Počalji od Mustra Pet Maj 04, 2018 9:59 am


Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak - Page 2 969708_380591552058598_1929129659_n


Poglavlje trideset



„Ne zaustavljajte se”, naredi nam Doca. „Ka ulici. Požurite.”
Zastenjala sam kada mi se našto zabilo u stopalo. „Ne mogu da požurim, noge su mi...”
„Isuse, pa gde su ti cipele? Nije bitno.” Doca nam pokaza na jedno vozilo parkirano uza zid. „Stani iza onog džipa. Hajde.”
Uz njegovu pomoć sam nekako došla iza džipa i pala, a zatim sam iz pete izvukla trn dužine drvenog kočića za golf. Ruka mi se gadno tresla.
Doca reče: „Mislim da nas ne prate, ali ne možeš da ostaneš ovde. Možeš li makar do ulice da stigneš? Pi Bi zna gde je auto.”
„Zašto, gde ćeš ti?”
,,Ja ću da sačekam Dambronskog. Ti tipovi se neće ponovo izvući – ovo je pokušaj ubistva, onaj metak u drvetu nam je dokaz, i ako je ispaljen iz pištolja kojim je ubijen Stivi, mi smo slobodni.”
Pokušaj ubistva. Taj izraz, tako ogoljen i nedvosmislen, prodro mi je do mozga kako je to i metak mogao. Postalo mi je hladno i počelo je da mi se vrti u glavi, pa sam se zapitala da li ću se sada onesvestiti ili će mi se desiti ono što se ljudima obično dešava kada za dlaku izbegnu smrt. Disala sam u prekidima, poput psa, i uhvatila sam se za branik džipa. Iz daljine sam čula Docu kako me doziva.
Zatim je usledilo trubljenje automobilske sirene koje me je prenulo iz agonije u koju sam upadala. Uhvatila sam se za Pi Bija. Moj brat ne reaguje baš najbolje na sirene, i već je počeo da se njiše levo-desno poput metronoma. Zaštitila sam ga svojim telom. To ga nije zaustavilo, ali je mene smirilo, pa smo se zajedno njihali.
Trubljenju ove sirene pridružilo se još nekoliko njih i zvučalo je kao da psi zavijaju kanjonom.
Dva minuta kasnije Olaf i Tor preskočiše zidić i potrčaše prema nama. Brzo su nam se približavali.
Onaj krupniji je držao pištolj koji sam primetila pre nego što smo se sakrili iza džipa. Doca mi je spustio ruku na leđa, ja sam stegla Pi Bija, i napeto smo iščekivali iza točka.
Olaf i Tor su prošli pola metra od zadnjeg branika džipa i nastavili dalje. Jedan je nosio gumene sandale, a drugi klompe koje su odzvanjale pločnikom.
Nas troje smo se pomerili iza džipa u smeru kazaljke na satu kako bismo im ostali izvan vidokruga i bili uklješteni između prednjeg branika i grobljanskog zida. „Sranje.” Doca je virio iza točka. „Eno ga alfa romeo – pobeći će nam.”
Zgrabila sam ga za majicu. „Šta nas briga! Nek pobegnu.”
On se opirao još jedan sekund, a onda se zgrčio pored mene. Stisnuta između njega i brata čekala sam da čujem kako alfa romeo odlazi. Ali, nije otišao. Pokušavali su da upale motor, ali nije hteo da se pokrene. Doca i ja smo virili i videli onog tipa sa karakterističnim razdeljkom kako izlazi sa suvozačeve strane i podiže haubu.
Prvi put ove noći Pi Bi je progovorio.
„Ja njih znam.”
Ustao je i pogledao preko mog ramena. Pre nego što sam mogla da ga sprečim, on povika: ,,Ja vas znam, ja znam ko ste vi!”, i stade ispred mene, na otvoreno i poput talismana podiže onaj predmet koji je nosio.
Doca i ja smo se pribrali u istom trenutku, skočili i sudarili se. Obišla sam ga i divljački zgrabila brata.
„Ubice!”, uzviknuo je Pi Bi kada sam ga uhvatila za rame. „Video sam da ste ga vi ubili... Video sam!”
Onaj Šveđanin što se savio pod haubu, sada se uspravio. Izgovorio je samo jednu reč. Vozačeva vrata su se otvorila.
Pi Bi je podigao ruku poput anđela osvetnika. Uhvatila sam ga oko struka i svom snagom ga vukla unazad kada mi je pored uha prošišao metak.
Doca me je zgrabio i ja sam ispustila brata. Videla sam onog krupnijeg Šveđanina kako stoji ispred auta, a na svetlosti ulične svetiljke svetlucao mu je pištolj. Nešto je blesnulo, začuo se pucanj i Pi Bi se srušio na tlo. Čula sam povike – možda sam čak to bila i ja – dok sam se bacala preko svog brata.
Doca me je odgurnuo u stranu i uhvatio Pi Bija za ramena. Ja sam ga uhvatila za noge i zajedno smo ga preneli iza džipa. Usledio je još jedan pucanj praćen zveketom metala a zatim i lagano prskanje stakla na jednom prozoru džipa.
Pi Bi se pomeri.
Odmahnuo je glavom, uspravio se i potražio iza sebe alu-foliju koja mu je spala sa uha.
Sledeći hitac je pogodio prednji točak džipa i ja shvatih da nećemo uspeti da se izvučemo, bar ne svi, a možda i niko, ali se iza nas začuo povik, umilan kao pesma.
„Policija! Stoj.”
Ja se ukočih.
Ali ne i Doca. Privukao me je bliže svom licu i rekao: „Beži odavde, odmah. I ti i Pi Bi Preskočite zid i bežite.”
Pogledala sam ka zidu koji je bio na metar i po od nas. Možemo mi to. Džip će nas zaštititi od pogleda policajaca na tridesetak sekundi, u zavisnosti od toga koliko brzo prelaze parking. Uspećemo ukoliko nas Šveđani prvi ne upucaju. Ali, ja nisam mogla da se mrdnem.
„Bežite.” Gurnu me Doca. Pi Bi, koji je sada bio sasvim svestan situacije, uze me za ruku i zapanjujućom snagom me povuče ka zidu.
Nespretno ga preskočismo i tresnusmo o travnato tlo groblja.
„Baci oružje!”, začusmo sa parkinga. Zatim je usledila zastrašujuća tišina koja je trajala dugo, pa nakon toga rafalna paljba koja je toliko dugo trajala da smo mogli samo jednu stvar da zaključimo. Sklupčala sam se, čvrsto zažmurila, stegla brata i molila se da pucnjava prestane.
I prestala je.
Iznad nas se pojavi zaslepljujuće svetlo i začusmo elise helikoptera koje su sekle vazduh. Pi Bi me je povukao dublje u senku i začusmo megafon: „Ti, iza džipa. Izađi sa rukama uvis.”
O, bože, Doca, pomislih. Iz drugog pravca su se oglasile sirene koje su bile sve bliže i odjednom prestale. Vrata na nekom automobilu su se zalupila i šljunak je krckao od brojnih stopala, a zvuk voki-tokija se čuo u pozadini. Crvena svetla blesnula su poput stroba i neki glasovi su počeli da izdaju naređenja. „Na zemlju!” i „Na kolena!”, a zatim i: „Nogu preko noge.”
Kroz neartikulisane zvuke konačno sam začula Docin glas. Govorio je nerazumljivo i ja sam ga zamislila kako leži na stomaku, a neko mu teškom cipelom pritiska leđa. „Okej, okej”, viknuo je. „Samo da pitam... Je l’se neko od vas zove Dambronski?”
Iz sveg onog haosa začu se glas. „Aha, ja sam Dambronski.”
„Hvala bogu”, reče Doca. Gotovo da sam mogla da vidim kako se osmehuje.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak - Page 2 Empty Re: Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak

Počalji od Mustra Pet Maj 04, 2018 9:59 am


Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak - Page 2 96051038_5


Poglavlje trideset jedan



Svakih nekoliko minuta gledala sam kroz zadnje staklo Džoinog saba sve dok se nisam uverila da nas niko ne prati, ni policija, ni Karmin, ni Lasica. Konačno sam primetila Margaret, koja je sedela pored Pi Bija na zadnjem sedištu. Bezosećajno je glockala opružena na gomili žica.
„Žice za svećice”, reše Džoi. „Sa alfa romea. Mislila sam da samo...”
Moj brat kriknu.
„Šta je bilo?”, izgovorih s mukom. „Pi Bi, šta je bilo?”
Nije mogao da govori. Zurio je u metalnu kutiju koju je sve vreme nosio sa sobom, a zatim je pribio uza se kao da pokušava da zaštiti ranu. Njihao se levo-desno i stenjao, isto kao malopre.
Odvezala sam pojas i premestila se na zadnje sedište. „U čemu je problem... je l’to urna? Mogu li da je pogledam?”
Nežno sam je uzela iz njegovih ruku, mada se malo opirao. Posuda je bila limena, praktična, mada prevelika, i ličila je na kuhinjski kanisteriz prekolumbijskog doba. Delovala je kao pogodno mesto za čuvanje pepela kremiranog čoveka, ali je bila toliko lagana da u njoj skoro ništa nije moglo da se čuva. A onda sam shvatila i zašto.
Na polovini se nalazila rupa veličine metka, gotovo nevidljiva od šara. S druge strane je bila ista takva rupa. Ko god da je obitavao u ovoj posudi – bilo da je to bio Stivi ili neka druga nepoznata duša – sada ga je većim delom razvejao vetar.
Veliku većinu, ali ne u potpunosti. Kada sam je protresla čula sam da je ostatak unutra. „Ovde je, Pi Bi”, rekoh. „Možda ne ceo, ali jedan deo jeste. Možda baš najbolji deo. A gde god pao ostatak, ti si učinio sve što si mogao od onoga što te je zamolio kada ste razgovarali preko peska. Oslobodio si Stivija od... odande gde se nalazio. Ono što je ostalo u ovoj posudi rasućemo po plaži.” A koliko je za dlaku Pi Bi izbegao metak nisam smela ni da pomislim. Dotakla sam mu kosu i izvukla komad zemlje. „Ispravno si postupio”, rekoh. „Bio si mu dobar prijatelj.”
Pružila sam mu posudu. On ju je privio na grudi i poklopio otvor. Prestao je da se njiše, ali se kroz košulju videlo da mu se ramena grčevito tresu.
Plakao je celim putem do plaže Zuma.
AKO SAM IMALA romantičnu predstavu o rasipanju nečijeg pepela u more, ubrzo sam je izgubila. Jednostavno, od Stivija nije ostalo mnogo, a vetar je duvao u pogrešnom pravcu. Stali smo na nekoliko metara od nadolazećeg penušavog talasa. Pi Bi je sklopio oči i lice usmerio ka nebu. Ostao je tako dovoljno dugo da shvatim da sam sasvim hladna, a zatim je kleknuo, skinuo poklopac i prevrnuo posudu. Malo sivog pepela se prosulo i rasulo po kamenju i pesku. U sebi sam se izvinila Stivijevoj porodici koja će se možda pobuniti zbog ovog našeg postupka.
Pi Bi mi je pružio posudu, legao na stomak i pritisnuo uho uz tlo. Plava kosa mu se vijorila na vetru, ali je alu-folija ostala na svom mestu. Na kraju je klimnuo glavom, ustao i obrisao ruku o košulju.
Skinuo je foliju najpre sa jednog, a zatim i sa drugog uha, a zatim uklonio deliće folije sa zuba. Nakon toga se okrenuo i pošao natrag prema autoputu. Krenula sam za njim. Foliju je bacio u prvu kantu na koju je naišao. Uzeo mi je posudu i bacio je u smeće, kao da je stara novina.
Onda se okrenuo ka meni i dugo me gledao kao da je u ovom trenutku spoznao sebe. Kada me je odmerio od glave do pete, seo je pored kante i izvukao patike.
„Bože, Voli, ti si baš luda.” Pružio mi je patike. „Pa ne možeš da hodaš bosa. Nije bezbedno.”
KADA ME JE DŽOI dovezla, Doca je već sedeo na stepeništu na ulazu u moju zgradu. Zastala sam na trotoaru i gledali smo se bez reči. U naručju sam držala Margaretinu kutiju. Noćni vazduh je bio veoma čudan – miran i gotovo topao.
,,A Šveđani?”, upitah da prekinem tišinu.
„Tor čeka suđenje, a onaj drugi je mrtav. Olaf. Policija ga je ubila na parkingu.”
Klimnula sam. Nije baš bilo prijatno čuti da su svi oni meci završili u nečijem telu. Ali to je za mene ipak predstavljalo olakšanje.
„A, Pi Bi?”, upita Doca.
„Želeo je da ode kući. Mislim, u bolnicu. Kada sam mu rekla da je još rano, odlučio je da poseti ujka Tea. A ovaj je bio oduševljen što smo ga probudili u tri ujutru. Naći će nekog da odveze sutra Pi Bija u bolnicu. U stvari, danas”, ispravih se.
,,A ti si se vratila ovamo. Na poslednje mesto na koje treba da dođeš. Izazivaš sudbinu, je li?”
Pod sudbinom je valjda podrazumevao Karmina ili Lasicu, ali sam bila suviše iscrpljena da bih tražila objašnjenje. Kako god, u devet otvaram prodavnicu, ali sam samo rekla: „Mislim da nema gore sudbine od toga da još jedan sat nosim ovu haljinu.”
„Kad smo kod toga, cipele su ti još na groblju. U tome je problem.”
„U stvari”, rekoh, „to je prava tragedija. To su miju miju cipele. Ili onih sedamdeset pet procenata što je od njih ostalo, a koje nikada više neću nositi. No, mislim da sam ih ostavila pred grobom Merilin Monro, pa će možda policija pomisliti da su ostavljene zbog nje.”
Na pomen mesta zločina setila sam se u kakvom mi je stanju stan. „Znaš šta?”, rekoh. „Pošto si došao ovamo da mi isključiš alarm, radije bih da odemo do radnje. U stražnjoj prostoriji postoji kada i želim da se okupam.”
„Ne možeš da izdržiš da ne odeš tamo, je li?”, reče on, ali siđe sa stepeništa i krenu kroz prolaz. „Ipak si se sastala sa Karminom iako si se zaklela da...”
„Nisam se zaklela, i sva sreća da sam se sastala sa njim jer sam tako saznala da te Olaf i Tor prate. I ti si meni rekao da ćeš mog brata odvesti u bioskop, a u stvari si ga odveo da opljačkate grob!”
„Samo sam rekao da idemo do Avka. Znala si da je to bioskop, pa si zaključila da ćemo da gledamo film.”
„To je racionalno razmišljanje”, rekoh.
Očekivala sam da će mi nešto odgovoriti, ali smo u tišini nastavili da hodamo do prodavnice. Nešto se promenilo između nas, nešto je nedostajalo, ali nije mi padalo na pamet šta je to. Doca je ukucao neke brojeve u tastaturu. Tastatura je zasvedela i zapištala. „Kaži mi neki četvorocifreni broj”, reče i otvori vrata.
„1968”, rekoh kao iz topa. ,,Jedan-devet-šest-osam.”
„Nije ti to valjda godina rođenja?”
„Nije”, rekoh i shvatih šta to nedostaje. Nedostaje ona zaljubljenost koju sam osećala prethodnih šest dana. Noćašnji događaji su je istisnuli iz mene. Sada više nije bilo straha od neuzvraćene ljubavi. Bila sam slobodna. „Hej, Doco”, rekoh, „znaš šta bih volela? Volela bih da nas dvoje počnemo od početka, i da budemo potpuno iskreni jedno prema drugom. I direktni. Bez laži da smo nešto prevideli, bez dvosmislenosti, bez...”
„Sačekaj malo.” Pružio mi je Margaretinu kutiju, izvukao džepni nožić i zategao šraf na tastaturi. „Ukucaj lozinku jedan-devet-šest-osam. Onda pritisni ovaj taster da aktiviraš alarm, a ovaj pritisni kada hoćeš da ga deaktiviraš. Ako ta dva tastera pritisneš u isto vreme, uključiće se signal za uzbunu i alarm će se odmah aktivirati. Jesi li razumela?”
,,Jesam, razumela sam. Jesi li ti čuo šta sam ja rekla?”
Uzeo mi je Margaretin kavez iz ruku. „Uključi alarm i zaključaj ga. Hoću da vidim da li znaš to da uradiš.”
Povinovala sam se njegovom zahtevu. Kada sam završila, on je odložio kavez na pult i okrenuo se ka meni. „Da. Čuo sam šta si rekla. Hoćeš da budem iskren.” Prišao mi je bliže, zagrlio me oko struka i privukao sebi. Onda me je poljubio.
Bio je to direktan i nedvosmislen poljubac. Nije bio ni kratak ni nežan, ni nalik na onaj pređašnji poljubac. Uzvratila sam mu kao da to radim celog života.
Nakon minut-dva prestali smo da se ljubimo. Malo smo se razdvojili i gledali se bez treptanja, a zatim smo nastavili da se ljubimo.
Protekao je još jedan minut, a onda me je Doca uhvatio za ruku i poveo ka stražnjoj prostoriji. Čim smo ušli, okrenuo se i pribio me uza zid, pa je ponovo počeo da me ljubi. Čula sam okretanje ključa u bravi, okrenula glavu i videla kako zaključava vrata. „Otkud to?”, upitah pitajući se koliko li je sigurnosnih sistema instalirao u mom životu za samo jedno poslepodne. Umesto odgovora, on me je poveo na drugi kraj sobe, na sofu od crvenog baršuna. Legao je na sofu, pogledao u mene i privukao me sebi.
Kleknula sam jednim kolenom na jastuče, a zatim sam zastala. To je to. Ovo želim još od onog trenutka kada sam ga videla u liftu u bolnici Rio Peskado. Desetine misli mi se vrzmalo po glavi, od pitanja šta je sa sigurnim seksom, pa sve do pitanja kada sam se poslednji put kupala, ali sam izgovorila samo: „Ti si oženjen.”
Uozbiljio se. I nestalo je romantike. Ugrizla sam se za usnu i poželela da neko pritisne dugme za premotavanje unazad i da mi se reči vrate u usta.
„Gotovo je”, reče on.
Srce mi je jako tuklo. Šta je gotovo, njegov brak? Ili naš odnos? Ma, sigurno je mislio na svoj brak. Želela sam da mi to i on potvrdi, ali nikako nisam mogla da formulišem pitanje.
Izgleda da ume da mi čita misli zato što je u uglovima usana počeo da mu titra osmejak koji mu se pojavio i u očima. Srce mi je tuklo sve brže. Spustila sam se bliže njemu.
Neka nejasna pomisao o herpesu prošla mi je kroz svest, ali je ponovo odletela. A za to služi onaj lek valaciklovir. I sama dr Kuki je to rekla, a ako njoj ne verujem, onda ne znam kuda ide ovaj svet.
Nalaktila sam se na sofi, ali sam se ponovo zaustavila.
„U cilju naše iskrenosti”, rekoh, „mislim da moram nešto da ti objasnim. Ja nisam prostitutka.”
„Odlično”, reče on. ,,Jer nisam ni mislio da ti platim.”
NE ZNAM ŠTA me je probudilo. Prošlo je sat vremena, a možda i dva.
Na drugom kraju sobe, na mom stolu za crtanje, inače jaka lampa jedva je čkiljila.
Pogledala sam u Docu, koji je ležao kraj mene. Sofa je sada bila razmeštena i bili smo pokriveni jednim ćebetom. On je ujednačeno disao, jer ga nije trglo ono zbog čega sam se ja probudila, a tamna brada je sasvim odskakala od njegovog uspavanog lica zbog čega je ono izgledalo nevino, ali nagrđeno. Nerado sam izvukla nogu ispod njegove. Podigla sam kariranu prostirku sa poda, uvila se u nju i na prstima ušla u radnju.
Margaret je nestala.
Na mestu gde smo je ostavili, na pultu, sada se nalazio samo moj monitor i to okrenut ka meni.
Polako sam se približavala ekranu. Shvatila sam da, da Doca nije zaključao vrata stražnje sobe, i mi bismo bili na izvol’te, kao što je radnja očigledno već bila. Ali, zašto se nije uključio alarm?
Na ekranu se nalazila ispisana poruka. ,,Ako hoćeš da vidiš šta ja radim sa pacovima, pogledaj u prolazu između radnje i tvog stana. Ti znaš šta ja hoću. Večeras ću doći po robu. A hrčak je baš simpatičan.”
O, Margaret, Margaret, pomislih, i srce mi se steže od straha za malog tvora. Palo mi je na pamet da možda još spavam, odnosno hodam u snu, zato što nisam želela da vidim pacove, u bilo kakvim okolnostima, ali su me noge same vodile ka ulaznim vratima.
Vrata su bila otključana i malo odškrinuta.
Otvorila sam ih i pogledala okolo. Ništa.
Zamotala sam se u prekrivač i krenula ka prolazu. Zatim sam se zaustavila.
Karmin je ležao na tlu, a lice mu je bilo neprirodno bledo. Na vratu mu je bilo nešto crno. Tek je počelo da se razdanjuje, a ja sam stajala i zurila u njegov vrat neobično fascinirana sve dok mi se oči nisu prilagodile na svetlost. Tek tada sam videla šta je to u stvari.
Krv. Neko mu je prerezao grkljan.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak - Page 2 Empty Re: Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak

Počalji od Mustra Pet Maj 04, 2018 9:59 am


Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak - Page 2 Image


Poglavlje trideset dva



Nisam vrisnula, ali mora da sam ispustila neki zvuk zato što se posle nekog vremena pojavio Doca. Pomerio me je u stranu i dugo posmatrao ovo telo koje je ležalo u prolazu. Onda me je poveo u radnju i zagrlio me.
„To je Karmin”, rekoh. „Vrata su bila otvorena, tu je bila neka poruka, i Margaret je nestala, i trebalo je da tu bude neki pacov, ali je u stvari bio Karmin, sav krvav...”
„U redu je, sve je u redu”, reče Doca. „Sve će biti u redu. Odmah ćemo pozvati policiju. Samo pre toga moraš da se obučeš.”
Klimnula sam i krenula ka stražnjoj prostoriji, a još uvek sam imala osećaj kao da mesečarim. Zurila sam u metalni ormarić koji je stajao uza zid preko puta, a da ga uopšte nisam primećivala. Još uvek sam bila umotana u prekrivač. Doca je došao za mnom, izvadio neke trenerke iz ormarića i poveo me ka sofi.
„Obuci se”, reče, a zatim podiže svoj novčanik sa poda i izvadi jednu vizitkartu.
I sam je bio skoro nag. Iz nezakopčanih farmerki je izvukao mobilni telefon i seo pored mene dok sam ja oblačila sivi donji deo trenerki. ,,Jesi li nešto pipnula tamo napolju? Kvaku, bilo šta... ?” Odmahnuh glavom. „Ne znam. Možda. Vrata su bila otvorena, ja...”
„Nema veze. Samo reci policiji...”
„Policiji?”, pribrah se. „Ne smem da zovem policiju!”
„Ali, moraš. Ispred vrata ti leži ubijen čovek.”
„Ali, ne mogu...”
„Slušaj me dobro. Samo im reci istinu. Da smo spavali u radnji zato što ti je neko provalio u stan. A pre toga, dok sam ja bio u policijskoj stanici i odgovarao na pitanja, ti si bila sa tvojom najboljom prijateljicom Džoi. Nemoj da spominješ Pi Bija. Niti groblje. Pratiš me?” Sačekao je da klimnem glavom, pa nastavio. „Izašla si na večeru u hotel Beverli Vilšir sa onim kako-se-zvaše, a posle toga si... Sranje, je l’te neko video kada si se sastala sa Karminom sinoć? Neko ko vas je možda upamtio?”
Navukla sam gornji deo trenerke preko glave. „Cela noćna smena iz Džerijeve poslastičarnice.”
„Dobro, to moraš da im ispričaš. Ispričaj im sve, samo ne spominji Pi Bija i, ako te ne pitaju, nemoj da kažeš da si u petak bila u bolnici Rio Peskado. Možeš li to da upamtiš?”
,,A šta da kažem u vezi sa Lasicom, provalom i dijamantom...”
„Sve; poklopiće se sa pričom koju sam im ja ispričao. Nemaš šta da kriješ... Ti si sa tim tipovima povezana zato što jure mene, a ja živim sa tobom.”
„A šta li se desilo sa Margaret?”, zgrčila sam se kada sam se setila tvora kojeg smo ostavili na pultu u njegovom kavezu, dok smo sami bili zaključani u stražnjoj prostoriji.
On je stisnuo usne. „Nemam pojma. Skloni ovo negde.” Pružio mi je isprljanu haljinu i osmotrio prostoriju. Zatim je ukucao neki broj u svoj telefon i tražio da razgovara sa poručnikom Fondom. Šta li se desilo sa Dambronskim, tupavo sam se pitala, ali sam onda shvatila da je ceo slučaj dobio šire razmere od običnog ubistva u duševnoj bolnici u okrugu Ventura. Mora da Fondo radi za L.A.P.D.97 I mora da je to još jedan Docin najbolji prijatelj.
Haljinu sam odložila u ormarić. Doca je ostavio poruku u Fondovoj govornoj pošti, a zatim okrenuo broj policijske stanice. Mirno je objasnio šta se dogodilo, a sve vreme je gledao u mene. Kada sam mu prišla, usmerio je pogled ka mom vratu. ,,Je l’ to usirena krv?”, upitao je kada je prekinuo vezu.
Otišli smo u kupatilo. Ja sam ispirala prljavštinu sa čela, dok mi je Doca alkoholom natapao posekotinu na uhu. Ovo mi baš i nije bilo najbolje jutro. A ipak, kada se setim onog groblja i ograde koju sam preskočila, šljunka na koji sam pala i trnja koje mi se zavuklo pod kožu na stopalima, ne izgledam preterano loše.
,,Jao.” Pogledala sam njegov odraz u ogledalu. „Ispod odeće izgledam gore. Nadam se da me neće terati da se skidam.”
Podigao mi je gornji deo trenerke do grudi i ugledali smo modrice i ogrebotine na mom stomaku. Pogled nam se susreo u ogledalu.
„Sinoć to nisam primetio.”
Pocrvenela sam. „Pa, bio je mrak.”
Spustio mi je trenerku i privio me na grudi. Prsa su mu bila topla, pa sam shvatila koliko sam hladna. Disali smo ujednačeno. Zatim on reče: „Policija će želeti da zna kako je onaj tip ušao u radnju. I sam bih to voleo da znam. Čak i da je poznavao ovaj sigurnosni sistem, ipak je morao da pogodi lozinku.”
,,A to je ipak slaba šansa, zar ne?”
„Da li je slaba šansa? Ima li neko značenje broj... Kako ono beše?... Jedan-devet-šest-osam?”
Sklopila sam oči.
„Šta je bilo?”, upitao je.
„To je naslov mog malog oglasa”, rekoh, „onog koji dajem zbog Projekta sastanaka, a to su ujedno i poslednje četiri cifre mog broja telefona.”
„O čemu ti to pričaš? Kakav oglas?”
„Oglas lične prirode.” Okrenula sam se ka njemu. „Dajemo oglas koji glasi ovako: ‘Gde si bio 1968?’Ako pozoveš, javi se telefonska sekretarica koja kaže: ‘Pa, gde si bio 1968?’To služi da započnemo razgovor?” On je zurio u mene bez reči. „Ne pali uvek”, dodadoh.
„Koliko?”, lagano je upitao. „Koliko muškaraca si asocirala na 1968?”
Ponovo ga pogledah. „Četrdeset dva...”
„Šta?!”
„... toliko je momka zvalo ovaj broj, ali je samo njih trideset šest odgovaralo, a trideset dvojica su došla na preliminarni razgovor. Ja sam upoznala i/ili izašla sa dvadeset šestoricom. U stvari, dvadeset sedmoricom”, ispravih se kada sam se setila Figa.
„Isuse.” Izašao je iz kupatila.
Krenula sam za njim. „I dalje su slabe šanse. Vidi: Karmin je rekao da su te Olaf i Tor prisluškivali, valjda tvoj mobilni telefon ili tako nešto. Ako je to tačno, zar nije mogao i Lasica da te prisluškuje? Zar ti to ne zvuči moguće?”
Okrenuo se ka meni. „Prisluškivali su me? A ti mi to nisi rekla?”
„Pa, kad sam mogla? Na groblju? Između dva pucnja? A da li si ti siguran da si dobro instalirao alarm? Nisam videla nikakvo uputstvo za upotrebu i...”
On me zapanjeno pogleda. Okrenuo se i otišao u radnju.
„Šta je sad?”, rekoh dok sam išla za njim.
„Moj džepni nožić.” Pogledao je po pultu, a zatim pretražio džepove. „Bio je ovde, pored Margaretinog kaveza.” U trenutku je izleteo napolje.
„Pa šta?”, došla sam za njim u prolaz, na poslednje mesto na kojem sam želela da budem.
„Na njemu su moji otisci.” Stigli smo do Karminovog leša i ja sklonih pogled. Doca reče: „Pogledaj oko njega, hoćeš?”
Stomak mi se prevrnu. ,,Ali... zaboga, nemoj da ga diraš!”
Uprkos samoj sebi, pogledala sam u Docu, koji je čučao kraj masivnog leša.
Pretraživao je tlo. „Možda je nameštaljka. Možda mu je moj nož zaboden u leđa.”
„U leđa? Ali ubijen je s prednje strane, prerezan mu je grkljan.”
Da ne očekuje da mu pomognem da prevrne Karmina na stomak? I da se pri tom ne onesvestim? Baš sam htela to da mu kažem kada nas neki glas natera da se okrenemo.
Dva policajca su stajala na ulazu u prolaz.
Repetirali su pištolje i nišanili u nas.
LJUDI SU PREPLAVILI RADNJU. Da je svaki policajac, specijalista za sudsku medicinu i tehničar koji je uzimao otiske prstiju, kupio makar jedan artikal, bilo bi ovo jutro najbolje prodaje još od Dana zaljubljenih. Čestitke ih, naravno, nisu zanimale. Zanimalo ih je nekoliko stotina drugih detalja, najpre šta smo radili sa onim lešom.
Pošto su nas pretresli, što je bilo veoma neprijatno, policajac koji je prvi stigao pozvao nas je da uđemo u radnju i sačekamo ekipu iz odeljenja za ubistva. Stajala sam sa jednim od njih kraj rafa sa čestitkama za izražavanje saučešća i želja za brzo ozdravljenje i pokušavala da se priberem, dok je negova partnerka odvela Docu do stola u uglu. Bila je preterano mlada. Ličila je na izviđačicu u policijskoj uniformi. Uputila je Doci jedan zubati osmeh koji sam smatrala neprimerenim ovoj situaciji. Neobično je koliko jedan takav detalj može da me iznervira, pa čak i ako se u prolazu pored moje radnje nalazi leš, i bez obzira na to što mi se radnja pretvorila u mesto zločina.
Konačno su se pojavili i tipovi u odelima. Za mene je bio zadužen detektiv Flag, osoran čovek, tanak ko pritka, koji je nosio kravatu sa cvetnim dezenom. Prošetao me je kroz sva dešavanja otkako sam se probudila, a zatim me je odveo do forenzičara da mi uzmu otiske. „Morbidna ljubopitljivost” bio je razlog koji sam navela kada su me pitali zašto sam ponovo otišla do Karminovog leša, a koji je i mene i Flaga možda vodio u pogrešnom pravcu. Prisilio me je da ponovo pogledam leš kako bi se uverio da još uvek leži u onom položaju u kojem je bio kada sam ga našla. Na jasnom jutarnjem svetlu, Karmin je izgledao još gore, koža mu je bila suva i bio je ogroman kao slon, pa sam se nadala da ga sada gledam poslednji put, kao i da do kraja života više neću videti nijedan leš van mrtvačkog sanduka.
Neka žena u vetrovki, iz Policije Los Anđelesa, povukla je Flaga u stranu i nešto mu šapnula. Vratio se kod mene i rekao da su džepni nožič našli u kontejneru, sa sasušenom krvlju. „Znate li nešto o tome?”
Utroba mi se sledila. Slegla sam ramenima i nasmešila se. ,,A-a”, rekoh veselo. „Znači, završili smo? Je l’ to sve?”
,,Jeste, što se radnje tiče”, odgovori Flag. ,,A sada idemo u stanicu.”

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak - Page 2 Empty Re: Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak

Počalji od Mustra Pet Maj 04, 2018 10:00 am

Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak - Page 2 Image

Poglavlje trideset tri



Policijska stanica Holivudska divizija u aveniji Severni Vilkoks, preko puta koje se nalaze advokatske kancelarije i vojni stanovi (namešteni i nenamešteni), predstavljala je pravi Holivud, zajedno sa zlatnim zvezdama utisnutim u pločnik koji vodi do ulaznih vrata. Mada, za razliku od zvezda poznatih ličnosti, ove zvezde su posvećene poginulim policajcima.
Flag me je vodio kroz minijaturni hol kao da sam verni pripadnik Društva mladih hrišćana98, i ušli smo u jednu ogromnu prostoriju u kojoj je sve prštalo od rada, a čiji je pod bio obložen ljubičastim itisonom. Koračali smo ka zadnjem delu prostorije, prošli kroz lavirint od stolova i ljudi, i stigli do niza vrata iste ljubičaste boje.
Prostorija u kojoj se ispituju osumnjičeni bila je jedna sobica od tri sa četiri u kojoj bi mogle da se zalepe tapete. Do kraja trećeg sata već sam je u glavi četiri puta prelepila tapetama sa različitim motivima, a izračunala sam i koliko bi to sve koštalo. Zaključila sam da bi najviše odgovarali polinežanski motivi.
Kada su u pitanju birokratske procedure, dobra stvar je to što vas strah delimično napusti. Prvih pola sata sam se strašno tresla, naročito kada sam shvatila da se sa Docom uopšte neću videti, ali sam se oporavila kada su Flag i još nekoliko drugih policajaca počeli da me ispituju, nudili me kafom i otišli. Nisam uhapšena, uveravao me je Flag, i pošto imam pravo na advokata, on smatra da treba i da ga pozovem. Zaista?
Odgovorila sam da neću advokata. Kao prvo – zato što nemam advokata, kao drugo – ne mogu da ga priuštim, a kao treće – moja jedina krivica je u tome što sam došla u dodir sa lošim momcima. Posle kratkog razmišljanja palo mi je na pamet da bi spavanje sa čovekom koji je još uvek u braku moglo da predstavlja neku vrstu kršenja zakona, ali im to nisam pomenula.
Dok se Flag trudio da me opusti, onaj crv sumnje se vratio. Baš sam se prisećala kako me je Karmin otprilike uvredio na parkingu ispred Džerijeve poslastičarnice, kada me je Flag zamišljeno pogledao.
„Znači, Karmin vam je bio makro? Ili mušterija?”
„Ne! Mislila sam da sam vam objasnila, Projekat sastanaka nije prostituisanje, to je...”
„Prava ljubav?”
„Društvena nauka.”
„Znači, priznajete da ste se sastajali sa njim.”
„Nisam se sastajala sa njim, ja...”
Flag se nagnuo ka meni. „Koješta. U kakvoj ste vezi bili sa onim mrtvacem?”
Zurila sam u njega. „Nismo bili u vezi. Je l’ me vi to optužujete za nekrofiliju?”
Na te reči, Flag je zapisao moje ime, otišao do vrata i pružio papir nekome spolja. „Proveri da li se bavila nečim nemoralnim”, izgovorio je toliko glasno da ga je čulo svih četrdeset i nešto ljudi koji su se nalazili u prednjoj prostoriji. Zatvorio je vrata i ovoga puta seo na sto ispred mene. „Recite mi još nešto: vaš momak nema problema s tim što vi izlazite sa drugima?”
Štos je bio u tome da pogodim šta bi Doca odgovorio na to pitanje, kao u kvizu za novopečene mladence. Pažljivo sam rekla. „On mi nije bio momak kada je Projekat sastanaka počeo. Pa, čak i sada on nije... Ma nema veze, kao što sam više puta ponovila, ja ne spavam sa tim momcima. Dr Kuki Lavin – sigurna sam da ste čuli za nju, ona je u sindikatu – potvrdiće moju priču. Pa, ti sastanci čak nisu ni romantični, više su... iscrpljujući. Doca to zna.”
Flag pogleda u svoje beleške i namršti se. Pejdžer mu se ugasio. Pogledao ga je, izvukao mobilni telefon i pozvao nekoga. Tako sam imala vremena da razmišljam o tome da li bi seks sa Docom, dok još učestvujem u Projektu, umanjio vrednost podataka. Ako bi, da li ja upravo sada varam? Možda i ne bi, ako o tome odmah obavestim dr Kuki, ali da li ću se tako oprostiti i od naknade od pet hiljada dolara? U tom trenutku sam poželela da zaplačem.
A šta je sa Docinom teorijom da je bilo koji od momaka sa kojim sa izašla mogao da provali šifru za deaktiviranje alarma u mojoj radnji? Da li sam slučajno izašla i sa Lasicom? U glavi sam pretresala sa kim sam sve izašla prošle nedelje. Možda je Dejv ubica, ali vreme se ne uklapa – sa njim sam izašla pre nego što sam naletela na onaj leš. Ko još? Reks, onaj što mi je poslao alarm? Klif, obožavalac đainizma? Fig? Situacijaje skroz besmislena.
Flag je spustio poklopac svog mobilnog telefona i okrenuo se beleškama. „Dobro. Taj sinoćni sastanak sa žrtvom... Da li i Flin zna za to?”
„Ko je Flin?”, upitah.
Na Flagovom iscrpljenom licu se videlo da se zbunio. „Tomi Flin? Vaš momak?”
„Mislite Doca? Mislim – Gomez. Gomez Gomez.”
„Šta je to? Nadimak?”
U sobi je postalo neobično tiho. „Izvinite”, rekoh. „Šta ste hteli da kažete?”
On pročita iz beležaka. „Flin Tomas, koji je prošle nedelje pušten na uslovnu slobodu iz zatvora Tehačapi, profesor prirodnih predmeta i matematike u srednjoj školi, oženjen, ima jednu ćerku...”
Zavrte mi se u glavi. ,,Jeste, to je on, ali...”
U vazduhu je visilo pitanje, moja sramota. Sklopila sam oči.
ISPITIVANJE SE NASTAVILO i kako se primicalo podne, moji odgovori su postajali sve nesigurniji. Nisam mogla da se koncentrišem. Gledala sam čas u prljavi beli zid sa ekserima za vešanje kaputa, a čas u grozni žuti pod, i jedino na šta sam mogla da mislim je da sam se zaljubila u nekoga ko bi me u naletu strasti pustio da uzvikujem „Gomez Gomez”.
„Znači, otkad ste otišli iz Džerijeve poslastičarnice”, govorio je Flag, „pa sve dok niste došli kuči, oko tri-četiri sata ujutru, bili ste sa tom vašom prijateljicom, tom....”
„Džoi Referti.”
„... čijeg venčanog prezimena i broja telefona ‘ne možete da se setite’. A ta mesta do kojih ste otišle...”, pogledao je u beleške, „Brentvud, Zuma, Ensino... samo ste se vozikale bez cilja, vas dve same, i niko vas nije video, baš niko? Zato”, Flag odmahnu glavom, „moram da vam kažem da je to prokleto slab alibi.”
Kad bi me samo ostavio na miru da pozovem Džoi, ne bi mi alibi bio slab. Rekla bih joj šta treba da potvrdi i ona bi smislila odgovarajuću priču. A Džoi to odlično radi.
„Ako pokušavate da zaštitite Flina, nema potrebe”, reče on, „zato što je upleten do srži. Onaj džepni nožič koji smo našli u kontejneru – njegov je. Možda je u pitanju ljubomora, možda je saznao za vaše sastajanje sa pokojnikom dok se on, iako u zatvoru, bavio velikom pljačkom. Možda je izašao napolje i pomahnitao i... Šta je bilo?”
Mora da sam jedva primetno poskočila.
„Koji deo ove priče niste znali? Onaj o velikoj pljački?”, Flag podiže obrvu. „Da li je Flin, pored toga što je zaboravio da kaže svoje pravo ime, takođe zaboravio da pomene da je svoje učenike ojadio za nekoliko hiljada dolara? Taj tip krade od dece. I uopšte nije fini.”
Velika pljačka. Izgleda da sam mu podsvesno već namenila neko moralno krivično delo, kao što je oslobađanje životinja iz zoološkog vrta, zato što me je ova vest duboko šokirala. Dr Kuki je bila u pravu: Spisak je osnova za karakter i trebalo je da znam da ga Doca/Gomez/Flin nije imao još od onog trenutka kada sam ga srela u liftu bolnice sa navlakama za cipele i pomislila u sebi: Stavka broj osam: Dobre cipele.
Flag me je posmatrao.
A ja sam posmatrala karanfile na njegovoj kravati koja je delovala kao da se širi i sužava kako je on disao.
Konačno je počeo da govori. „Voli, moj utisak o vama je sledeći: dobra ste osoba, ali loš lažov. Nemojte me terati da istražujem šta vi krijete. Veoma me ljuti kad se neko krije iza posla. Vi nemate dosije, nemate čak ni kaznu za parkiranje, ali ako mi odmah ne kažete gde ste sinoć bili, otvoriću vam dosije u kojem će pisati krivokletstvo, ometanje toka istrage i sprečavanje sprovođenja pravde. A je l’ to sve vredno toga? Razmislite o tome.”
Nisam morala da razmišljam.
Pripala mi je muka na samu pomisao na Docu/Flina, ali ono zbog čega sam se najviše brinula nalazilo se negde drugde. „Ne štitim ja Flina”, rekoh. „Već svog brata. Džoi i ja smo sinoć bile sa njim. Nadala sam se da ću ga nekako zadržati izvan istrage, ali ako me ispitujete, verovatno ćete ubrzo saznati i za njega.” Priznaj, pomislih, i možda niko neće mnogo obraćati pažnju na Pi Bija, možda ga neće dovesti u vezu sa ubistvom u bolnici Rio Peskado. To je bio jedini pokušaj da ga zaštitim.
Flag mi klimnu da nastavim.
„Izašao je iz bolnice na jedan dan”, rekoh.,,A kad izađe iz bolnice, on voli da se vozi ulicama Los Anđelesa, pa smo se Džoi i ja vozikale sa njim. Na kraju smo otišli kod mog ujka Tea na tost sa cimetom u tri ujutru.”
Flag suzi oči. „Zašto mi to niste rekli pre dva sata?”
„Moj brat boluje od šizofrenije. Plaši se policije, i to sa razlogom. Bez uvrede, ali vi baš i nemate takta sa duševnim bolesnicima.”
„Može li to neko da potvrdi?”
Ispisala sam tri broja telefona. Džoi će biti dovoljno pronicljiva da ne pomene groblje, a dr Čarli i ujka Teo i ne znaju za to. „Želim da vam priznam još nešto”, rekoh. „Onaj džepni nožić? Ako je na njemu ugravirana posveta Tati, s ljubavlju, Rubi’, možda su na njemu i moji otisci, zato što sam ga pre neki dan pronašla u mašini za pranje veša.”
Flag odmahnu glavom kao da se razočarao u mene i kao da zna za pravila šta treba, a šta ne treba činiti muškarcima. Ne prati mu veš. Uzdahnuo je i izašao iz prostorije.
Razmišljala sam o tome da li ću biti optužena za ubistvo ili za pomaganje ili za pljačkanje grobova ili za neki zločin za koji još nisam znala da predstavlja zločin. Razmišljala sam o tome da li ću otpasti iz Projekta sastanaka. Razmišljala sam o tome kako mi nije važno to što neću dobiti pet hiljada dolara ako gospodin Bant odluči da baš danas pošalje inspekciju. Ne treba još i on da mi govori da ubistvo u prostorijama firme ugrožava politiku korporacije Dobro došli. Čak i da me policija pusti, ja ću u očima gospodina Banta uvek biti pod velom sumnje, poput roditelja Džon Benet Remzi99.
Razmišljala sam o svemu osim o muškarcu sa kojim sam sinoć spavala.
Pre četrdeset minuta sam potpisala izjavu i na sopstveno iznenađenje, pustili su me iz prostorije za ispitivanje sa naređenjem da ne izlazim iz grada. Sa Flagovog neverovatno neurednog stola pozvala sam Fredrik u salon Uredni nokti plus.
„Sestro, ala si me zabrinula”, reče ona. „I Džoi. Otkazale smo večerašnji sastanak, i hoću da spavaš kod mene, ali u međuvremenu, dođi u salon na masažu... Kuća časti. Umirem od želje da masiram nekog mršavog, a ti si zrela za jednu aromaterapiju. Nemoj da zastaješ kod radnje, samo ćeš se još više uznemiriti. Ponovo su otvorili mini-tržni centar, ali je tvoja radnja obeležena žutom trakom i sve je zaključano.”
Još uvek sam pokušavala da svarim tu pikantnu vest dok sam u pratnji Flaga išla ka holu. A tamo, na drvenoj klupi, kod plakata sa likovima traženih osoba sedela je druga poslednja osoba koju nisam želela da vidim.
RUBI JE IZGLEDALA toliko jadno koliko samo jedna loše odevena jedanaestogodišnjakinja može da izgleda. Odavala je utisak da ju je neko tu posadio, ali je zaboravio da podseti da je zalivaju. Ne mogu da verujem da mi je ikada palo na pamet da u njoj teče meksička krv. Kad je pogledam, jasno je da je čistokrvna Irkinja. I šta ona ovde uopšte radi?
Pomislila sam da se išunjam na stražnji izlaz, ali sam se na tu pomisao postidela. Šta bi Ruta rekla? Kriviti Rubi za grehe njenog oca ravno je... fašizmu, ili nečem sličnom. Namestila sam lažan osmeh i pozvala je: „Rubi?”
Okrenula se. U njenom pogledu je bilo toliko zadovoljstva da se moja srdžba odmah istopila. „Kako si?”, upitah. ,,Jesi gladna?”
Srećno je klimnula glavom. Uhvatila sam Flaga za ruku pre nego što se izgubio unutar zgrade i pitala ga kakva je situacija sa Flinom zato što bih želela da odvedem njegovu ćerku na ručak.
„Odvedite je na ručak, večeru i doručak, to vam je moj predlog”, reče Flag. „Naći ću nekog da vas odveze kući jer Flin neće skoro izaći. On je na uslovnoj, pa mora da odgovori na sva pitanja koja smo mu pripremili, sa advokatom ili bez njega. Ako ga uhapsimo, ostaće ovde mnogo duže. Obavestiću ih da je dete kod tebe.” Pogledao je u nju i dodao: „Na Sansetu ima jedan Denijev restoran100.”
Docin advokat je stigao. Zato je Rubi bila tu; prethodnu noć je provela u advokatovom stanu. Vratila sam se kod nje i rekla joj za Denijev restoran. U znak odgovora, u vazduhu je nacrtala neki predmet veličine kutije za hleb i pomazila ga.
,,Margaret?”, upitah. Sela sam pored nje na klupu i zagledala se u beli zid i u plakat koji je prikazivao nasilje u porodici. Osećala sam da Rubi očekuje neki odgovor. Nema sumnje da postoje određene tehnike da se deci saopšti loša vest. Trebalo bi da ovde imaju plakat o tome, pomislih. Okrenula sam se prema njoj. „Veoma rano jutros, Margaret je kidnapovana. Ima veze sa dijamantom koji je nestao. Policija je traži. U stvari, tog tipa koji ju je kidnapovao. Delimično smo i zbog toga u ovoj policijskoj stanici, i odgovaramo na pitanja i...”
Prekinula sam. Rubi je prekrila uši rukama i čvrsto zažmurila. Posmatrala sam kako joj se lice zacrvenelo dok je pokušavala da ne zaplače, i pripremila se za ono što sledi.
Trebalo joj je skoro trideset sekundi da popusti i brizne u plač.
VOZILE SMO SE MOJIM AUTOM obilazeći Holivud u sve većem luku, ali Rubi nije reagovala ni na šta, ni na Denijev restoran ni na Mekdonalds ni na Međunarodnu kuću palačinki.101 Bolni teški jecaji ustupili su mesto tihoj utučenosti. Hrana nije odgovarajuća uteha, znala sam to, ali sam jedino to bila u stanju da smislim; pa, pre sat vremena je bila gladna.
„Smrznuti jogurt102?”
Izgleda da se malo uspravila na suvozačevom sedištu, pa sam odlučila da to shvatim kao prihvatanje, pošto sam i sama bila gladna, a i bile smo blizu restorana Topers na Beverliju i La Briju.103
U restoranu Topers služe osam različitih vrsta jogurta. Rubi je pokazala znake života kod kolačića sa kremom i otišla sam po puter od kikirikija. Dok mi je kasir vraćao kusur, četiri jevrejska školarca ušla su u palačinkarnicu. Znači, smrznuti jogurt je košer? A hagen-dats? Premišljala sam se da li da ih pitam? Očigledno da se razumeju u deserte, a verovano znaju i zakone o kašrutu, tako kovrdžavi, u školskim uniformama i sa istim knjigama u rukama. Slušala sam kako razgovaraju o predstojećem raspustu za Pesah.
Pesah, iznenada mi pade na pamet. Knjige. Hagen-dats.
Ne, uopšte nema hagen-dats sladoleda.
Uhvatila sam Rubi za rame. „Znam gde je dijamant. U stvari, znam gde je bio prošle godine u ovo vreme. A ako ga pronađemo, možda bismo mogle da ga trampimo za Margaret, možda bismo...”
I Rubi je već krenula ka vratima vukući me sa sobom.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak - Page 2 Empty Re: Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak

Počalji od Mustra Pet Maj 04, 2018 10:00 am

Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak - Page 2 Image




Poglavlje trideset četiri



Sinagoga Tiferet Izrael zauzimala je čitav jedan blok i nalazila se u stambenom delu grada južno od Vestvuda, kraja poznatom po savršeno pokošenim travnjacima koji bi mogli da se koriste kao teren za golf. Okolina hrama bila je čista i otmena, uz samo nekoliko orezanih stabala u saksijama postavljenim na pažljivo odabranim mestima, među bujnim grmljem. Tu niste mogli naći divlje bele rade.
Rubi i ja smo prišle ulazu, ogromnim dvostrukim vratima od drveta i metala. „Verovatno ne znaš šta je Hagada?”, upitah je. „U judaizmu, svake godine na Pesah oni jedu posebno jelo za večeru koje se naziva seder. Jedu posebnu hranu iz posebnih tanjira, i čitaju priču o Pesahu iz knjige koja se zove Hagada, i gosti na večeri čitaju zajedno sa domačinima i...”
Ušle smo u ogromni kameniti hol nalik na pećinu u kome je toliko odzvanjalo da sam prestala da pričam. Bile smo potpuno neprikladno obučene za ulazak u sinagogu. Moja siva trenerka je bar bila čista, kad ja nisam, ali Rubina grašakzelena košulja bila je prljava koliko i njeno lice. Pitala sam se kada se poslednji put kupala?
Prva osoba na koju smo naišli bio je jedan bojažljivi čovek pedesetih godina, zalizane kose i ledenoplavih očiju, sa stavom generala armije. Generala sa jevrejskom kapom. „Da li vam mogu pomoći?”, upita on glasom koji je nagoveštavao da nam ne može pomoći.
„Prošlog Pesaha sam zaboravila nešto u Hagadi. Pitala sam se da li bih mogla da pogledam.”
,,Jeste li član ove sinagoge? Mislim da vas nikada nisam video.”
Osmehnuh se. „Teško je upoznati se sa svima u ovolikoj sinagogi. Slušajte, znam da je protiv vere – da tako kažem – to što tražim, ali veoma je važno.” Rubi, koja je stajala kraj mene, klimnu. ,,Ako biste mogli da nam ukažete na nekoga ko bi mogao da nam pokaže...”
„Ne.”
„Uh... Ne?”
On me oštro pogleda. „Prošle nedelje su dvaput provaljivali u ovu sinagogu. Zato više nemam strpljenja za takozvana verska pitanja. Do viđenja.” Okrenu se i ode. Rubi me munu laktom.
„Čekajte”, rekoh. „Možda treba da razgovaram sa nekim drugim, sa nekim ko...”
,,Ja sam rabin”, reče on ne usporavajući korak.
Uhvatila sam Rubi za ruku, potrčala mermernim podom i preprečila mu put. „Možda bih mogla da vam kažem nešto u vezi sa tim provalama”, rekoh.
Zagleda se u mene i pomeri me da bi nas obišao. Rubi i ja mu priđosmo bliže. „Rabine, izvinite što sam vas lagala, jer ja nikada pre nisam bila u ovoj sinagogi, niti sam jevrejka, ali moram da vidim te Hagadote. Slušajte, evo, kleknuću, možda je to paganski potez, ali to činim zato što sam veoma očajna.” Kleknula sam i zagledala se u nabor na njegovim pantalonama. Prizivala sam Rutin duh da mu omekša srce.
Kada je progovorio, u glasu mu se osetio tračak veselja. Neznabožac koji zna kako glasi množina od reči Hagada. „Molim vas, ustanite. Razgovaraćemo u mojoj kancelariji.”
Ako izuzmemo nekoliko škakljivih detalja koje Rubi nije trebalo da čuje, ispričala sam mu celu priču, sve što znam i sve što sam nagađala o dijamantima. Rabin Saser je sedeo mirno u neredu svoje kancelarije i slušao. „Znači, vi verujete da je ono što je onaj pokojni osumnjičeni nazvao kutijom hagen-datsa, u stvari kutija Hagada”, zaključi on. „Ili preciznije Hagadota.” Ustade. „Ima smisla. Molim vas, pođite za mnom.”
Poveo me je u prodavnicu suvenira pored sinagoge, koja je bila prazna. Samo je neka žena za pultom upisala nešto u knjigu salda. Odolela sam izazovu da proverim inventar i koncentrisala se na tu ženu. Rabin ju je predstavio kao gospođu Gold, što je bilo zanimljivo jer je više volela da nosi srebro. Srebrni broš sijao joj se na reveru, srebrni lanac joj je visio na vratu, srebrne minđuše su joj se lelujale sa ušiju, srebrna narukvica joj landarala na ruci.
„Gospođa Gold”, objašnjavao je rabin, „nadgledala je čišćenje posle prošlogodišnje večere na Pesah. Gospođo Gold, da li biste mogli da se setite šta se desilo te noći?”
Ona puhnu od osećaja važnosti. „Pa, ta nedelja je bila neobično topla za to doba godine, ako se sećate, pa smo zadnja vrata ostavili otvorena da bi vazduh ušao i u kuhinju, i odjednom, iz prolaza između klupa pojavio se neki čovek, tako da je Rouz Kaminski umalo strefio infarkt – Rouz su pre dve godine ugrađena dva bajpasa.” Gospođa Gold je poravnala srebrne lančiće na svom ogromnom poprsju. „E, sad, taj čovek je bio lepo obučen, znači ne kao beskućnici koji uglavnom dolaze u sinagogu, ali je mnogo smrdeo, pa smo pomislile da spava u kontejneru, što nam je on i potvrdio. Rekao je da ga jure neki ljudi i zamolio nas je da pozovemo policiju. I dok smo čekali policiju, on je neprestano insistirao da nam pomogne pri premeštanju porcelana za Pesah u ostavu. Rekao je da to nije ženski posao, što je za mene predstavljalo osveženje, kao što bi predstavljalo za svaku ženu da je udata za Ejba Golda, koji jedva da prihvata da iznese smeće u kontejner i to noću...”
„Gospođo Gold... ?”
„Pa, rabine, zamolili ste me da vam ispričam tu priču, zar ne? Znači, kada je stigla policija, znate ko se ispostavilo da je ovaj naš čovek?” Zastala je da bi efekat njenih reči bio veći. „Osuđivani kriminalac koji se sam prijavio da ide u zatvor.”
„A Hagadoti”, rekoh, „jesu li i one odložene u ostavu kao i porcelan?”
Nije očekivala da je ovo pitam. Delovala je malo iznervirano. „Šta? Pa, ne sećam se baš najbolje, ali... jesu, ako su u tom trenutku već bile iznesene iz trpezarije, verovatno bismo ih odneli u ostavu.”
„Gde bismo tačno u ostavi mogli da ih nađemo?”, upita rabin.
„Te? Nećete ih naći. Nove su već stigle dok ste vi bili u Izraelu, a rabin Liberman je stare dao siromasima.”
SEMI FELDMAN JE možda imao trideset godina. U batik majici104 i sa afro frizurom, više je delovao kao poklonik benda Grejtful ded105 nego kao kantor neke sinagoge, pa makar i seoske. Sastao se sa svima nama – rabin Saser je insistirao da pođe sa nama – na vratima svoje kućice koja se nalazila odmah pri isključenju sa bulevara Baram u Dolini, i uveo nas u dnevnu sobu koja je mirisala na tamjan i bila nameštena u stilu pedesetih godina dvadesetog veka, a na šanku se nalazila daska za seckanje sa suvim voćem.
„Caroset na jemenski način106”, reče on. „Samo da ih sklonim dok ih ne dočepaju mravi. Je l’ neko za smokve? Da, naši vernici, šalom šalom, ili reforma, reforma, kako je ponekad zovemo, nemaju bogat rečnik. Toliko smo siromašni da čak i službu vršimo u jednom episkopalnom vrtiću. Ove godine sam ja zadužen za Seder naše zajednice. Hagadoti koje ste mi poklonili su prava stvar.”
„Da li su vam knjige ovde?”, upita rabin Saser.
„Baš ovde.” Pružio je ruku iznad frižidera i dohvatio kartonsku kutiju modela jedrenjaka „Kati Sark”.
Otrcana vrpca je popustila i kutija se otvorila, pa smo ugledali sklopljen primerak L.A. tajmsa. Ispod njega su se nalazile na desetine knjiga u tvrdom povezu tamnocrvene boje, malo prevelike za tu kutiju. I stare. Rubi, rabin i ja smo vadili jednu po jednu i slagali ih na ružičasti laminatni šank, sve dok nismo ugledali dno kutije. Bilo je prazno.
Borila sam se sa potrebom da zaplačem. ,,Je l’ u kutiji bilo još nečega?”
Semi se isceri. „Šta, da ne mislite na prsten?”
SATEBI NA BEVERLI HILSU nalazio se na uglu najviše zgrade na nekoliko metara od Tifanija i Kartijera. Ispred ulaza bila je ogromna crvena čelična skulptura, a unutra izložbena sala sa itisonom tapaciranim podom. U njoj su bila izložena umetnička dela sačinjena od recikliranih materijala, kao što su aluminijumske konzerve i plastične kese iz piljarnica. Na spratu se nalazila kancelarija Dž. Karpera Filda.
„Pre mnogo godina radio sam sa Semijevim ocem u dijamantskoj oblasti tamo na istoku. To mi je bio prvi posao.” Dž. Karper Fild upotrebio je maramicu sa izvezenim monogramom da obriše naočare sa okvirom od kornjačevine. Vratio ih je na nos i nasmešio se Semiju, Rubi, rabinu i meni. „Moja strast počela je mnogo ranije. Dok su moji drugari iz škole sakupljali sličice igrača bejzbola i plastične vojnike, ja sam sakupljao poludrago kamenje.”
„Gospodine Fild”, rekoh, „da li Sotebi obezbeđuje nekakvu poverljivost...”
„Satebi107”, ispravio me je. ,,A, kao u reči mariti, a ne O, kao u reči morati. Danas sa vama razgovaram ne kao predstavnik Satebija već kao zaljubljenik u dragulje koji imaju istorijski značaj. Semi je smatrao da će me zainteresovati onaj kamen koji je našao.”
Dž. Karper je iz svog stola izvukao crvenu kutijicu i pomoću maramice izvadio njen sadržaj, a zatim je počeo da ga glanca, a da nam ga nije pokazao. „Semi je bio u pravu. Ovaj nije nešto naročito. Nije dijamant, što je dobro, ali je izvanredan. Nije čak ni od srebra, mada je dobro obrađen. Ali ovaj prsten je poseban zbog svog porekla. Dizajn, oznake i metal od koga je sačinjen govore da je proizveden u Nemačkoj tridesetih godina dvadesetog veka. Pogledajte šta je ugravirano.”
Spustio je prsten na parče crnog baršuna i gurnuo ga preko stola. Pogledah u svoje pratioce. Rabin mi klimnu i ja uzeh prsten. Bio je ženski, bogato ukrašen, detaljno izgraviran, a veliki dijamant je bio utisnut u srebro. Pogledala sam sa unutrašnje strane. „Za V, koja zaslužuje krunu–, pročitah naglas, „Oktobra 1937. Ima i jedan minijaturni znak koji ne mogu dobro da vidim...”
Dž. Karper pročisti grlo. „Kukasti krst.”
Vratila sam prsten na sto i sklopila ruke na krilu.
„Srebrnar koji je potpisao prsten radio je mnoge poslove zaTreći rajh”, reče on. ,,Jednom prilikom i za samog Hitlera.”
Rabin Saser pokaza na prsten. „A slovo V?”
„Ima raznih glasina. Istorija se pedeset procenata zasniva na glasinama, tako kažu. Bilo bi neprofesionalno od mene da prepričavam stvari koje nisu potvrđene, pa vas samo podsećam na neke istorijske činjenice. Godine 1937. Volis Simpson je išla u zvaničnu posetu Nemačkoj sa mužem Edvardom, vojvodom od Vindzora. Sastali su se Adolfom Hitlerom. Pa, sad, ako je među poklonima koje su tom prilikom razmenili bilo, recimo, i skupih i ličnih stvari, najverovatnije je vojvotkinja od Vindzora imala dobar instinkt da to nikome ne poveri. Razvedenica iz Amerike nije bila popularna u Britaniji, a čitava poseta je ispala ogroman promašaj u odnosima sa javnošću.” Nagnuo se unazad. „Što se nacista tiče, pošto ih je bio glas da su im dosijei veoma pedantni, treba dosta vremena i snage da se ti dosijei pronađu, bar oni koji još uvek postoje. Mada, neko može smatrati da je takva potraga vredna pažnje. Čak i glasina može da stvori tržište kakvo je ovo.”
„Ko je stvorio to tržište?”, upitah.
„Obožavaoci britanske kraljevske porodice, Volis Simpson, svi oni koji su gajili nekakav kult sledbeništva, i, naravno, poklonici Trećeg rajha. Ako se odredi autentičnost, cena ovog prstena bi mogla biti.... znatna.”
„Baš lepo”, rekoh, „ali, mi nećemo da ga prodajemo. Mi ćemo samo trgovati njime.” Krenula sam da uzmem prsten, ali me rabin Saser udari po prstima.
„Ne bih baš rekao.”
„POLICIJI?”, POVIKAH. „Šta će to policiji? Dajte ga u dobrotvorne svrhe!”
Rasprava je postala toliko žučna da nas je Dž. Karper Fild zamolio da izađemo na ulicu – u ovom slučaju na Rodeo drajv. Semi je platio crvenu kutijicu za prsten, a ja sam silno želela da mu je otmem iz ruku.
Rabin reče: „Policija će ga vratiti njegovom pravom vlasniku.”
„Njegov pravi vlasnik”, rekoh, „šef je mafije, a on neće mariti što je to otkupnina za Rubinog tvora.”
„Bojim se da nas to ne zanima.”
Stala sam ispred njega. „E pa zanima nas.”
Rabin Saser spusti jednu ruku Rubi na rame, a drugu meni na rame i povede nas napred. „Žao mi je, nisam se pravilno izrazio. Rubi, i ja žalim zbog tvog ljubimca, i veoma sam tužan zbog tebe, ali u pitanju je moralna odgovornost.”
,,A je l’to vaša moralna odgovornost?”, rekoh. „Taj prsten se samo našao na vašem putu, pa čak ne na vašem, već na putu vaše sinagoge i...”
,,A šta je život, Voli, ako ne ono što nam se nađe na putu?”
Semi klimnu glavom u znak odobravanja. Imala sam želju da ga ošamarim. Stali smo na pešački prelaz na uglu ulica Rodeo i Brajton.
„Pa, onda, uz sve dužno poštovanje”, rekoh, „najpre se našlo na mom putu, i to na većoj raskrsnici da je čak nekoliko života palo...”
Rabin Saser podiže ruku. „Ljudi su stradali zbog njega i to je nesrećna okolnost. Ali naša osećanja u vezi sa tim ili u vezi sa poreklom prstena ili karakterom njegovog trenutnog vlasnika sada nisu važna. Talmud nam direktno govori da ne podležemo ucenama.”
„A šta je sa onim delom Talmuda u kome piše da spasavanjem jednog života spasavamo ceo svet zato što svaki život vredi koliko i čitav svet?”, upitah.
Rabin Saser je bio iznenađen. „Talmud se ne odnosi na tvorove.”
,,A ja ne živim pod autoritativnim uticajima Talmuda.”
Svetlo se promenilo, ali sam ja ostala na istom mestu. Obišla me je jedna grupa turista koji su nosili fotoaparate i čavrljali nekim jezikom punim konsonanata. Čula sam kako se Ruta smejulji, ponosna što toliko znam o Talmudu, ali zaprepašćena mojom drskošću. Rabin me je besno gledao a Semi mi je odgovorio. „Pošto je prsten sada moj, onda je ovo diskutabilna situacija, zar ne? Rabine, rođak moje supruge je detektiv u zapadnom krilu losanđeleske policije. On će znati kakva je procedura kad je u pitanju kradena roba. Hoćete li da se ja pobrinem za to?”
Rabin je zastao. Možda mu je bilo svejedno ko će preuzeti odgovornost, ali mu je možda takođe bilo svejedno i da li će dodirnuti nešto što je dodirnuo i Adolf Hitler. „Da”, reče na kraju. „Pošto se bliži Sabat, ja moram da krenem. Pozvaću taksi.” Ponovo se okrenu ka meni. „Poruka Pesaha je sloboda. Mi radimo ono što je ispravno i to će vas osloboditi.”
Gledala sam kako odlazi i pitala se da li, uz pomoć Rubi, mogu psihički da nadjačam Semija Feldmana. Ili da provalim u njegovu kuću za vreme Sabata, ili...
„Rubi, reci mi nešto...”, reče Sami.
Ja je zaštitnički zagrlih. „Rubi ne priča mnogo.”
„Da pripišemo to postu, a?” Široko joj se isceri pošto se ona udalji od njega. „Izvini, stara jevrejska školska šala. Hteo sam da kažem, imam rupu na džepu, pa mi stalno nešto ispada iz njega i... Pa, hoćeš li da vidiš šta je to? Ono o čemu pričamo.” Crvena kutijica za prsten tresnu o pločnik. Rubi se baci na nju.
„Možda treba da je ti nosiš do kraja puta”, reče Semi. „A ako zaboraviš da mi je vratiš, siguran sam da ćeš znati šta da uradiš sa njom.”
„Semi...”
„Haj’mo, devojke, pali se crveno.” Poveo nas je na pločnik koji je vrveo od pešaka koji su dolazili iz sva četiri dela raskrsnice. „Beverli hils”, reče on i zatrese razbarušenom kosom. „Naplatiće vam kaznu zbog prelaska van prešačkog prelaza, ali raskrsnicu možete preći po dijagonali. Dopašće vam se. Hej, je l’ ste vi krenule ka Maloj Santa Moniki? Ako me ostavite na aveniji zvezda, pošto moja supruga radi u banci Siti nešenal108 ,onda će me ona odvesti kući.”
„Semi, ti si kantor”, rekoh. „Možeš li da definišeš autoritativne uticaje Talmuda?”
„Pa, ja sam reformator. A mi ponekad imamo problema sa autoritetom.”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak - Page 2 Empty Re: Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak

Počalji od Mustra Pet Maj 04, 2018 10:00 am

Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak - Page 2 93157



Poglavlje trideset pet



Hvala bogu”, reče Džoi kada sam je pozvala telefonom. Ja sam u salonu Uredni nokti plus sa Fredrik. Odakle zoveš?”
„Iz Senčuri sitija. Iz banke. Neki tip po imenu Semi Feldman ima ženu koja...”
„Čekaj malo... Fredrik! Voli je!”, viknu Džoi trudeći se da je Fredrik čuje u buci koja salonom vlada petkom po podne. Zatim se obrati meni: ,,Je l’ Rubi sa tobom?”
,,Jeste i...”
„Samo čas.”
Sa slušalicom na uhu uputih ohrabrujući osmeh Rubi, koja je sedela sa Semijem i sa mnom za stolom za otvaranje novih računa za kojim radi Semijeva supruga. Sada kada je dijamant bio kod Rubi i mene, planirala sam da se vratim u radnju. Shvatila sam da će se Lasica na kraju ipak pojaviti tamo, kao svaki negativac. Naravno, dok sam čekala da se pojavi sociopata sa nožem u ruci, ni na kraj pameti mi nije bilo pitanje šta da radim sa Rubi? Ako je ovo repriza serije Ubistvo po scenariju, naći će se neki brižni policajac u mojoj ostavi, spreman da iskoči i uhapsi ubicu kada se pojavi. Pošto je ovo moj život, taj policajac će biti Flag, koji mi je delovao sposoban za to da se sakrije u mojoj ostavi koliko i da se učlani u sindikat za droge iz Kolumbije. Moraću da obezbedim podršku iz sopstvenih redova. Fredrik i Džoi, naravno.
„Voli?”, reče glas iz telefona. ,,Ja sam.”
Beše to glas koji sam najmanje želela da čujem. Šta Doca radi u salonu Uredni nokti plus? „Kako je Rubi?”, upita. „Kako si ti? Reci mi da ste dobro. Bože, koliko sam samo brinuo.”
Kako se, bre, usuduje da zvuči toliko zabrinuto? Tomasu Gomezu Gomezu Flinu nisam ništa mogla da kažem pred njegovom kćerkom koja je sedela uz mene. „Dobro smo”, promrmljah.
„Džoi kaže da ste u Senčuri sitiju. Hajde da se nađemo u kancelariji mog advokata...”
„Nisi valjda uhapšen?”
,,Ma, ne. Okrivili su Lasicu za ubistvo Karmina, a Tor je već optužen za ubistvo Stivija. Ova noćna mora je upravo završena.”
Ali ne i za mene. Gospođicu Potištenu. Gospođicu Lakovernu. „A šta je sa Margaret?”
Nastade stanka. „Pa, Margaret baš i nije imala sreće. Zamolio sam policajce da paze na nju kada su dovodili Ronzara, ali sada ću morati da pripremim Rubi na najgore.”
Pogledah u njenu uzdignutu glavu, koja se okrenula ka meni pri pomenu tvora. Na licu su joj se nazirale ranopubertetske akne. Bože, pomislih, možeš li malo da popustiš kod ovog deteta? A u slušalicu rekoh: „Gde se nalazi kancelarija tvog advokata?”
PREŠLE SMO PREKO pešačkog mosta iznad Avenije zvezda i krenule u pravcu zalazećeg sunca, tržnog centra u Senčuri sitiju i visokih poslovnih zgrada u kojima je radila četvrtina losanđeleskih advokata. Oko nas su žurili službenici koji rade od devet do pet zato što je bio špic. Nasuprot njima, Rubi se vukla.
„Rubi”, molila sam je, „nemoj da se ljutiš, ne znam šta drugo da uradim. Nisam očekivala da će Lasica biti uhapšen. Sad su se stvari promenile, ali dobra vest je što ti je tata slobodan, pa će nešto smisliti. Prsten ću ostaviti kod tebe i napisaću mu poruku zato što sada moram da idem i...”
Rubi stade. Snažno je odmahivala glavom.
„Zašto da ne odem? Pa nema razloga da još ostanem. Ti treba da budeš sa svojim tatom i nateraj ga da te odvede na pravi ručak. Ja moram da se vratim u radnju i pokušam da spasem ono što je ostalo od mog života.”
Prekrstila je ruke, nabila bradu uz grudi i počela da se udaljava od mene ne gledajući kuda ide. Uhvatila sam je samo nekoliko sekundi pre nego što je udarila u uličnog prodavca koji je na sredini mosta prodavao uskršnje ljiljane. Ona ga uplašeno pogleda i otvori usta da kaže izvinite, ali onda zastade.
Nešto se istrže iz klupka neznanja, nešto što me je danima opsedalo. Taj čvor se olabavi i poče da se odvezuje.
„Rubi.” Okrenuh je ka sebi. „Ti verovatno ne znaš, ali mene su odgajali kao katolkinju. Sad baš i ne idem u crkvu, ali ipak svake godine se nečega odričem za vreme Velikog posta. Ove godine je to svitn lou109. Nikada nisam radila krupne stvari. Kao što je, recimo, zavet ćutanja.”
Pogledala me je takvim pogledom da nisam mogla da ga odgonetnem i pomerila se ka ivici mosta.
Sledila sam je. ,,Ja na taj običaj da se za Veliki post odrićemo nečega gledam kao način da Isusu pravimo društvo tokom četrdeset dana i četrdeset noći koje je on proveo u pustinji. Eto, zato to radim. Ali, takođe znam da neki ljudi to rade kako bi okajali svoje grehe.”
Rubi je nastavila da hoda. Rukom je prelazila preko vrha ograde. Prsti su joj bili rašireni preko glatkog crnog čelika.
„Drugi ljudi to rade kako bi im molitve bile uslišene, kao da sklapaju dogovor sa Bogom.”
Rubi zastade. Uhvatila se za ogradu, naslonila se na nju i zagledala se u ulicu ispod nas. Kosa joj je pala preko lica i sakrila ga. Stadoh pored nje. „Ja lično ne verujem da bog funkcioniše na takav način, da zahteva da mu se prvo plati pa da ispuni želju. Ja verujem da se molitve ili usliše ili se ne usliše.” Dotakoh joj kosu. Bila je oštra kao žica za ribanje posuda.
Rubi je grčevito frknula i polovina tela joj se stresla. Nešto što sam rekla pogodilo je cilj.
,,A ponekad”, rekoh blago, „bez obzira na to šta radili i koliko se revnosno molili – molitve se jednostavno ne usliše.”
OSTAVILA SAM JE u kancelariji sa plišanim tepihom da čita Dejli varajeti i gricka kolačiće peperidž farm iz kutije koju joj je dala jedna brižna sekretarica koja se sa njom pozdravila kao sa starim drugarom. Rubi nije ni podigla pogled kada sam se oprostila sa njom.
U liftu mi je palo na pamet da će mi taj advokat značiti ako moram da stupim u kontakt sa Docom/Gomezom/Flinom, koji sa mnom verovatno neće stupiti u kontakt posle one jezgrovite poruke koju sam mu ostavila. Već sam zaboravila kako se zove ta advokatska kompanija. K. nešto i nešto, na sedmom spratu. Zaustavila sam se u holu i potražila putokaz za mapu zgrade, zapanjena na koliko je mesta pisalo Advokati. Sol Majer i saradnici, na primer, na desetom spratu. Otkud mi je poznato to ime? O, pa, da: to je onaj Sol koji na Beverli hilsu organizuje ples za četiri para sa svojom ženom Ilejn.
Srce mi je jako lupalo. Sol je savetnik Edija Minardija. Velikog Edija. Edija Palca.
Ušla sam u prazan lift i pritisnula taster sa brojem sedam. Morala sam ponovo da vidim Rubi.
KADA SAM IZLOŽILA razlog svog dolaska, izvršnom sekretaru je bilo potrebno osamnaest minuta da nađe Sola, a Solu je bilo potrebno četrdeset tri minuta da pronađe svog klijenta. Rekli su mi da sačekam u sali za konferencije.
Izvadila sam prsten. Strane dijamanta su se ponašale kao ogledalca u kojima sam videla veliki prozor, dugačak sto od mahagonija, preveliki cvetni aranžman od suncokreta i visok plafon sa utisnutim plafonjerama. Puls mi se ubrzao kada sam shvatila šta radim. Dobro je da sam od rabina dobila blagoslov. I od Rubi. Kada sam je ovoga puta ostavila u kancelariji advokata Kaparelija, Mijazakija i Cajsa – smešila se.
„Gospođo Šeli.” Iznenadi me glas iza mene. Vratila sam prsten na prst i šakom prekrila dijamant. Zatim sam ustala.
Sol Majer je izgledao manje srdačno u sivom odelu u odnosu na naš prethodni susret, kada je nosio ogroman kaubojski šešir. Strogo se rukovao sa mnom i predstavio me čoveku koji je stajao kraj njega.
Eduardo Minardi nije bio viši od 165 centimetara. Nije se rukovao sa mnom. Možda je to običaj njegovog naroda, kao i grimiznocrveni vrh svilene maramice koja je virila iz gornjeg džepa njegovog tamnoplavog odela. Maramica se slagala sa kravatom koja je bila pričvršćena dijamantskom šnalom. Odmerio me je jednim pogledom, a zatim prešao na drugu stranu ogromnog stola u pratnji Sola. U vazduhu se osetio prijatan miris kolonjske vode. Sol mi dade znak da sednem.
I ja sedoh.
Sve troje smo i dalje čutali kao da smo u crkvi i ja shvatih, gotovo sa užasom, da treba prva da progovorim. No, nisam mogla.
Šef mafije se okrete ka svom advokatu i podiže obrve.
Ni to mi nije pomoglo. Kao da su mi se glasne žice skamenile, i jedino što mi je polazilo za rukom bilo je zurenje. Primetila sam da, dok sedi, Veliki Edi izgleda viši nego što jeste – očigledno ima veliki trup ali kratke noge. Iz nekog razloga to me ohrabri. Spustih stegnutu šaku na sto i počeh polako da je otvaram, kao da mi vade krv.
„Ovo je stajalo godinu dana u jednoj sinagogi, a u mom džepu je tek sat vremena.”
Svu pažnju su usmerili na mene. Ja skinuh prsten sa ruke i spustih ga na uglačani drveni sto. „Od subote su me jurila četiri muškarca. Dvojica su sada u zatvoru, a dvojica su mrtva. Nisam ih ja ubila”, dodah užurbano. „Ono što ja želim je da ta dvojica koja su ostala živa, Tor Uvskoj i Lasi... uf, Ronald Ronzar...”, ispravih se jer sam se setila da je on rođak Velikog Edija, „želim da oni saznaju da prsten nije kod mene. Oni se nalaze u pritvoru, pa ne znam kako da stupim u kontakt sa njima. Niti sam sigurna da bi mi poverovali.”
Veliki Edi klimnu, tačnije malo spusti bradu i vrati je u prvobitni položaj. Beše to dostojanstven pokret kakav biste očekivali od pape. Nisam bila sigurna da li to klimanje znači nema problema ili molim vas, nastavite. Pa sam nastavila.
„Takođe mi je važno da mi se ti tipovi posle ne svete, nekad u budučnosti, recimo nakon... dvadeset pet godina zatvora.” Ovoga puta Veliki Edi primetno klimnu glavom. Gurnuh prsten do polovine stola, pored cvetnog aranžmana. Sol ga pogleda. Ali ne i Veliki Edi.
„I još jedna stvar”, rekoh. „Gospodin Ronzar je jutros kidnapovao jednog crnonogog tvora. Zove se Margaret. Ako je živa, želim da mi se vrati. Ako nije...” osetih kako mi drhti donja usna. Snagom volje prekinula sam to podrhtavanje, a zatim se ugrizla. „... volela bih to da znam.”
Sol upita: „Šta je tvor?”
,,Mala životinja iz familije hermelina, ili... lasica.” Iz tašne sam izvukla vizitkartu i na poleđini skicirala životinju. Ustala sam i pružila im je preko stola.
Sol baci pogled i doda je svom klijentu.
Veliki Edi okrenu karticu i najpre pročita šta piše sa prednje strane, pa zatim pogleda skicu. Progovorio je melodičnim glasom. Umirujućim glasom. „Liči na mravojeda.”
Vizitkartu je stavio u unutrašnji džep svog prelepog plavog odela. Zatim je ustao i još jednom klimnuo na onaj svoj zagonetan način i obišao oko stola.
„Hvala vam”, reče. Ispružio je ruku i kada sam je prihvatila, podigao mi je ruku, i prineo svojim usnama i poljubio je.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak - Page 2 Empty Re: Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak

Počalji od Mustra Pet Maj 04, 2018 10:01 am


Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak - Page 2 Image



Poglavlje trideset šest



Vratila sam se do radnje i shvatila da je oivičena žutom trakom kojom se obeležava mesto zločina. Kao i parking. Ostale radnje su bile otvorene, kao što mi je Fredrik i javila, ali samo za pešake. Pošto je za parkiranje na Sansetu bila potrebna božja pomoć, nije bilo sumnje da im je prodaja danas išla očajno i da sam postala omražena u ovom tržnom centru.
Na ulaznim vratima se nalazio natpis u obliku ogromnog nasmejanog lica iznad kojeg je, kao u stripovima, u oblačiću pisalo: „Vraćam se nikad!” Džoinim rukopisom. Došlo mi je da zaplačem iz nekih nepoznatih razloga.
Trebalo bi da sam srećna, zahvalna, rasterećena. Loši momci su u zatvoru, zdravlje mog brata se popravlja i zapravo verujem da mi Veliki Edi garantuje bezbednost. No nalet adrenalina koji je donela pojava dijamanta sada je splasnuo i osećala sam se živahno kao kuvana noga. Odvezla sam se na drugu stranu bloka, do svog stana, i shvatila da, iako u materijalnom smislu život nije bio nimalo drugačiji u odnosu na prošlu nedelju, sada je tu jedna rupa koja zjapi, a koje ranije nije bilo.
Prošla sam kroz hodnik moje zgrade i ušla u prolaz koji vodi prema radnji. Mesto na kome se nalazilo Karminovo telo bilo je takođe ograđeno žutom trakom, a ulaz za robu je bio zakatančen, kao i ulaz sa ulice. No postojao je još jedan ulaz. Ušla sam u moju zgradu i prešla u dvorište. Tu nije bilo žute trake. Ili policija nije pridavala mnogo važnosti ovom ulazu ili su ga, što je mnogo verovatnije, izgubili iz vida. To se ljudima često dešava. Sa unutrašnje strane ta vrata su bila oblepljena tapetom sa kineskim motivima i utapala su se u zid. Ušla sam u stražnju sobu i upalila svetla.
Krevet je bio razmešten.
Zbog toga sam i došla. Čovek koji je sinoć spavao sa mnom... okej, jeste lažov i jeste spavao sa mnom pod lažnim imenom. Pa, niko nije savršen. Ali, nedostaje mi. Takođe mi nedostaje i da se naspavam. A krevet me je prizivao, njegovi izgužvani čaršavi i jastuci želeli su da me ponovo zavedu. I ja se obučena bacih na njega.
Pod pokrivačima sam udisala Docin miris sve dok nije postao neugodan. Izronila sam i otvorila oči. Nada mnom je sa plafona visilo mnoštvo ličnih stvari koje su činile moj život. Pogled mi pade niže na prepune police, pa na persijski tepih i zastade na nečemu što je stajalo na betonu i nije mi bilo poznato: plastična šnala za kosu. Pripadala je Rubi. Previše slaba da bi mogla da se upotrebi, s obzirom na Rubinu gustu kosu, ležala je na podu onako ružičasta i puna nade odišuči taštinom koja...
Neko je počeo da lupa na ulazna vrata radnje.
Srce mi je poskočilo. Iskočih iz kreveta oblivena osećajem krivice. Povreda mesta zločina mora da je zločin. Ali, da su došli policajci, da li bi oni baš kucali? Pa oni su zakatančili ulazna vrata, zar ne bi, onda, sami ušli?
Kucanje se ponovi. Ubrzano. Zapovednički. Odšunjala sam se do vrata koja vode u prednji deo radnje i provirila. Kroz raf sa čestitkama jedva sam nazrela neku figuru koja je stajala pred ulaznim vratima. Figuru nekog ogromnog čoveka.
Karmin, došao je da me proganja.
Zaustavila sam jedan grleni vrisak. Podsetila sam samu sebe da pored svih natprirodnih fenomena u koje verujem, ipak ne verujem u duhove. U stvarnom svetu ima mnogo krupnih ljudi, pa nema protrebe da ih prizivamo iz sveta mrtvih. Taj tip samo odsečno kuca na vrata, nije loš momak, jer su svi loši momci u zatvoru. Možda je neko ko nosi vesti o Margaret, a osim toga, tek je osam sati uveče, a to teško da je vreme kada veštice izlaze. Sabrala sam se, lagano došla do vrata i uključila svetlo ispred radnje.
A pred radnjom je stajao gospodin Bant.
POSTOJAO JE SAMO jedan razlog zbog čega je on svratio do radnje posle radnog vremena u petak uveče. Doneta je odluka ko je dobio godišnju licencu i došao je da mi lično saopšti tu novost pre nego što se u ponedeljak zvanično objave dobitnici. Upalila sam svetlo u radnji i po šesti-sedmi put požela da na sebi imam nešto bolje od trenerke i cipela na šnir.
Gospodin Bant je kroz debelo staklo pokazivao da želi da uđe. Pokazala sam u katanac i viknula da ću ja izaći sa druge strane. Zatim sam projurila kroz stražnju prostoriju, dvorište, moju zgradu, obišla ceo blok i izašla na Sanset.
„Gospođica Voli Šeli?”, zaustavi me neki glas.
Neki čovek se naslanjao na kabriolet koji je bio nepropisno parkiran u teretnoj zoni mini-tržnog centra.
„Da?” Sa trotoara sam videla kako gospodin Bant stoji ispred ulaza radnje i gleda na sat.
„Potpišite, molim vas.” Taj čovek, u stvari tinejdžer sa bradom, nosio je havajsku košulju i japanke. Ispružio mi je tablu sa štipaljkom.
,,Šta to potpisujem?
„Ovo.” Bio je to čvrst koverat sa žigom na kojem je pisalo moje ime. „I ovo.” Iz auta je izvadio jedan poznati predmet. Margaretin kavez. Ali, prazan.
„O, bože.” Teška srca potpisah i vratih mu tablu. Provirila sam u kavez nadajući se da je tvor možda ostavio poruku. Komadić suvog grožda visio je sa čelične prečke. Mislila sam da sam se na ovo već pripremila, ali tuga me zapljusnu; morala sam da sednem na ivičnjak. Kabriolet ode.
Onaj koverat mi je ležao na krilu sve dok nisam spustila kavez i otvorila ga. Unutra se nalazilo šest svežanja novčanica. Izvukla sam jednu. Bili su to apoeni od stotinu dolara, šuštavi i novi, sa gumenim trakicama preko lica Bendžamina Frenklina, koji je delovao kao da se dosaduje. Na papiru krem boje sa zaglavljem firme Sol Majer i saradnici pisalo je: „Žao mi je što moram da vas obavestim da je od vašeg tvora ostalo samo ovo.”
Sedela sam pod svetiljkom i usred gužve na Sansetu držala prazan kavez i štos novca sve dok me gospodin Bant nije dozvao iz transa.
„Voli? Mislim da ćete se bolje osećati unutra;”
KADA PROVEDETE GODINE maštajući o određenom događaju, taj događaj se nikada ne odigra onako kako ste vi zamišljali. Svi koji su stariji od sedam godina to shvataju. Pa, ipak, dok sam vodila gospodina Banta kroz dvorište, razmišljala sam kako je čudno to što upravo treba da čujem odlične vesti u vezi sa mojom karijerom u najgorem danu svoga života. To je paradoks kao i Veliki petak.
Zato sam, kada smo ušli u stražnju prostoriju i kada se on poslužio čašom vode dok sam ja čekala da izgovori reči zadovoljstvo mi je da vas obavestim i odlične vesti, smatrala da je još čudnije što mi se gospodin Bant ne obraća sa oduševljenjem. Nije da ne razumem šta kaže, ali jednostavno ne odgovaraju ovoj situaciji te fraze iskreno sam razočaran i duboko potresen. Možda je ušao u pogrešnu radnju.
„Čekajte. Stanite”, rekoh. „Vaš špijun – tajni kupac koji je vršio inspekciju – definitivno je hteo da kaže da mu se sviđa kako vodimo radnju.”
Gospodin Bant podiže obrvu. „Vredni agent koji vam je bio dodeljen je u stvari bila ekipa. Ekipa žena.” On pročisti grlo. „Koje su se predstavljale, kako da se izrazim...”
„Kao prostitutke.” Prošaputah i utonuh u ligeštul.
„Baš tako. One su prijavile da su svetla upaljena u da je radnja otvorena i posle radnog vremena, da se u radnji nalazi divlja životinja, čiji kavez vi upravo držite u ruci, ako nisam pogrešio, i”, tu se malo strese, „vaše sponzorisanje nekakve agencije za poslovnu pratnju.”
„To mogu da vam objasnim.”
„Objašnjenja neće dati nikakav rezultat, elem, rezultat svih tih neovlašćenih događaja je...” Klimnuo je u pravcu prednje prostorije radnje. „Policijska traka, ne prelazite je. Na engleskom i španskom. Gotovo neprihvatljiva dobrodošlica za naše stalne kupce. Ova radnja nikada neće dobiti status Vilkomen! Čestitke.”
U meni se nešto iskida, baš u predelu želuca. Grčevito sam stezala čelične rubove Margaretinog kaveza i čvrsto stajala na nogama. Gospodin Bant vidno smekša ton postiđen zbog onoga što će reći.
„Pošto nam vaše usluge više nisu potrebne, da li mislite da do kraja nedelje možete da napustite radnju? Ovaj ogranak će se ugasiti zbog prljave finansijske istorije. Firma koja se bavi prodajom autodelova kupuje ovaj prostor sledećeg meseca.”
Znači, gotovo je. Inventar se seli u druge radnje kompanije Dobro došli! Živopisni mural limunovog voćnjaka biće prekrečen, moje čestitke će zameniti svećice i krznene navlake za volan...
Zvonce na ulaznim vratima radnje prekinu sahranu koju sam zamišljala u glavi. Sledila sam gospodina Banta, koji je ušao u prednju prostoriju radnje i pitala se da li će ikada prestati da priča. „Naravno mi ćemo uzeti gondole”, pokaza ka rafu sa čestitkama, „ali vaše glavne police ne vrede ništa. Trebalo je da ih zamenimo pre mnogo godina i... gospodine, žao mi je, ali ne radimo.”
Čovek je stajao kraj table u levom uglu i gledao kroz prozor. Nalazio se u senci, ali prepoznala sam maslinastozelene pantalone i smeđu pilotsku jaknu koju je nosio prethodnog popodneva kada smo leteli avionom. Spustila sam Margaretin kavez i krenula ka njemu, pokušavajući da se setim kako se zove.
„Dilan? Elison, je li tako? Šta ti... ?”
On se okrenu i nasmeši. „Pogodi.”
„Gospodine”, reče gospodin Bant, „ovo preduzeće se trajno...”
„Umukni.”
Glas je zvučao blago, čak prijatno, a i osmeh je bio tu, ali je efekat bio jeziv. Usledila je tišina i ja primetih katanac na stolu pored Dilana, pa ga ponovo pogledah i zapitah se zašto li sam juče pomislila da on lepo izgleda. A nije lep, stvarno, crte lica su mu previše oštre, previše nalik...
„Lasice”, rekoh.
Tada sam primetila da nosi rastegljive rukavice.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak - Page 2 Empty Re: Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak

Počalji od Mustra Pet Maj 04, 2018 10:01 am

Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak - Page 2 Image



Poglavlje trideset sedam



Prva pomisao mi je bila da je život veoma nepravedan. A naglas sam rekla: „Trebalo bi da budete u zatvoru. Rečeno mi je da vas je policija uhvatila.”
„Siguran sam da su pokušali.” On stavi ruku u džep i izvadi pištolj.
U glavi su mi se nizale različite misli. Sa ovim nemam iskustva. Taj pištolj deluje kao da je od plastike. Sa ovim čovekom sam zapravo izašla na sastanak. Deo mozga koji je zadužen da donosi odluke mi izgleda nije radio.
„Hajde da se sklonimo od prozora.”
Ja krenuh unazad ka ulaznim vratima.
,,A-a.” Lasica pištoljem pokaza da krenem ka sredini prostorije, pa sam zbog toga promenila pravac kretanja kroz prolaz broj pet u kojem su se nalazile čestitke za veridbe i venčanja. Jedno je bilo jasno – gospodin Bant mi ne može pomoći. Samrtnički bled i teško dišući, pratio me je kao štene.
Pričaj, pomislih. Pretvaraj se kao da ste na sastanku. Pričaj i navuci Lasicu na priču. Okrenula sam se ka njemu. „Šta se dogodilo sa pravim Dilanom Elisonom?”
Izgleda da je pročitao šta smeram i bilo mu je zabavno. Osmeh mu se vratio na lice i vodio nas je kroz prolaz broj pet. „Došao sam na tvoje pesničko veče i tvoj ujak se izlanuo da se taj tip nije pojavio, pa sam odlučio da se umesto njega pojavim ja. Ti baš i ne proveravaš identitet ljudi sa kojim izlaziš na sastanak, zar ne?”
Nastavi da pričaš. Otvori usta. Izgovori reči. „Kad smo već kod sastanaka, mi smo se juče vozili avionom? Pretpostavljam da si poznavao one tipove iz alfa romea.”
Pogled mu se smračio i shvatila sam da ih jeste poznavao i da je zbog toga ubio svog rođaka Karmina – video ga je kako sarađuje sa neprijateljem. Možda nije najpametnije da istražujem to. Prešaltovala sam se. „Pa, šta se stvarno dogodilo na našem pikniku?”
Osmehnuo se. „Šuma Anđelova kruna se prostirala malo dalje. Tako se ispostavilo.”
Šuma Anđelova kruna – smetlište leševa, kako je Džoi zove. Odjednom mi se sve razbistrilo. Hteo je da me nahrani sendvičem, ispita me, uzme mi ključeve, hladnokrvno me ubije, baci me sa litice, ostavi me kojotima, odleti nazad na aerodrom, moj auto odveze nekud i ostavi ga. Međutim, odlučio je da se pozabavi Karminom i Šveđanima, što je meni pružilo još dvadeset četiri sata života. „Uh, kakvo olakšanje”, rekoh. „Ne bih volela da si pomislio kako nisam lepa.”
Osmotrio me je od glave do pete poput pornofila. „Sredio bih te. Ali ne tako obučenu. Već dvadeset četiri sata gledam te trenerke i, iskreno, smučile su mi se. Kao onaj krš od tvog auta.”
Iza mene, iz stražnje prostorije, začu se veoma tih tup udarac. Je l’moguće? Da nije neko... ? Brzo rekoh: „Pratio si me? Danas? U svom hameru?
„Iznajmljenom. Izgubio sam te na bulevaru Mala Santa Monika, ali sam te video pred sinagogom sa našim prijateljima Jevrejima, pa zato nemoj da se opterećuješ i govoriš mi da dijamant nije kod tebe. Svet nije baš tako mali.” Uperio je pištolj i zanjihao ga ka meni kao da dijamant držim među grudima. „Daj.”
„Okej. Mada, samo da bismo raspravili, kad ne bi bio kod mene...”
„Znaš pravila. Pa, kako god bilo, moraću da te sredim.”
Da me sredi. Isti izraz je upotrebljavao i za seks i za ubistvo.
,,Ali mogu da te sredim fino i brzo”, uperio je pištolj kako bi to opisao, „ili na način koji mnogo više volim.” Iz džepa jakne izvukao je tanak srebrni nož, koji je ličio na nož koji se koristi za čišćenje ribe. „Od tebe zavisi, lutko. I od toga kako se budeš ponašala. Koliko mi dobro budeš odgovarala na pitanja. Jedan način je zabavniji za tebe, a drugi za mene.” Vratio je nož u džep.
„Gospodine?” Tanušan glasić je jedva ličio na glas gospodina Banta. ,,Ja nemam pojma o čemu vi pričate, pa biste, možda, meni mogli dozvoliti da...”
„O, izvinite. Baš smo nepristojni. Razgovaramo o mojim penzijskim primanjima. Osim ako ne moram da ih upotrebim kako bih platio otkup za svoj život.” On odmahnu glavom. „Rođaci sa supružnikove strane. Uzgred, Voli.” On mi priđe, uhvati me za vrat i nežno povuče u stranu. „Večeras ne uveseljavaš nikoga tamo pozadi, je li?” Ode do stražnje prostorije dok je gospodin Bant, koji je stajao pored mene, pokušavao da se prilepi uz raf sa čestitkama za godišnjice.
Lasica se spotaknu.
Reaguj, viknuh u sebi. Učini nešto.
Lasica se ispravi i pogleda dole i ugleda ono o šta se sapleo.
Margaretin kavez.
Zurio je u njega, a onda upitao tihim glasom. „Odakle ti ovo?”
Okrenuo se ka nama i uperio četvrtasti pištolj.
Gospodin Bant se pribi uz mene i zgazi me.
,,Jao! Višak... je.” Govorila sam pištolju. Nisam mogla da pogledam Lasicu u oči. Lice bi me odalo.
„Lažeš! Ćelavi”, pištolj usmeri ka gospodinu Bantu. „Odakle je ovaj kavez?”
„Korveta, kabriolet. Mlad vozač. Sa bradicom. Ona je potpisala.”
Pištolj ponovo uperi u mene. Glas je zagrmeo. „To je nećak Velikog Edija. Odakle ti znaš Velikog Edija?”
Iza njega, na vratima sa muralom, nešto je izvirilo, pa nestalo. U košulji boje graška.
Rubi.
Nalazila se na samo pola metra od Lasice. Ako samo baci pogled unazad, videće je i...
„Odakle ga znaš?, viknuo je. ,,Ako me slažeš, gledaćeš kako ti se delovi tela razleću po tepihu.”
Rubi promoli glavu kroz vrata i ponovo se povuče.
Osetila sam, više nego što sam zaista videla, da ju je i gospodin Bant primetio. Šutnula sam ga u članak, a zatim susrela Lasičin pogled, nateravši ga da gleda samo u mene. „Kontaktirala sam s Velikim Edijem”, rekoh. „Rekla sam mu da je prsten kod mene, ali da želim prvo da nam se vrati Margaret, naš tvor. Znala sam da je on jedini čovek koji je može naći. Rekao je da ćemo da se nađemo večeras u deset i trideset, u njegovoj kancelariji, ali sada se pojavio ovaj kavez, a ja jedino želim da znam gde je, do đavola, moj tvor?”
Te reči su toliko brzo izletele iz mene da sam se zapitala da li me iko sluša. No, privukla sam mu pažnju. Zurio je u mene kao da mi niče krzno.
„Da vam kažem nešto”, rekoh. Ja ću otići na zakazani sastanak i daću mu neki drugi prsten. Evo...”, zgrabih ruku gospodina Banta i podigoh je. „Šta je ovo? Diplomski prsten? Poslužiće. A Veliki Edi će shvatiti da sam pogrešila. I uznemiriće se, ali neće to povezati sa tobom. S druge strane, ako me ubiješ, on će shvatiti šta se dešava, pošto već zna da si ti kidnapovao Margaret. Ako ja umrem, i ti ćeš.”
Imala sam osećaj da u mojoj logici ima nekih rupa i da ih on pronalazi. Nijedan mišić mu se nije mrdnuo, ali je delovalo kao da vazduh između nas vibrira. Eksplodiraće svakog časa. ,,Kako bi bilo da...”
„Hoćeš tvoj prsten?”, rekoh. „Zato što ga ja nosim.”
Pogled mu pade na moju ruku.
„Na nožnom prstu.” Podigla sam nogu i pokazala mu cipele. Instinkt mi je govorio da mu budem blizu u slućaju da se okrene i uoči Rubi. Održavajući ravnotežu na jednoj nozi, počela sam da odvezujem cipelu. Odskočila sam ka njemu. Možda ću nešto smisliti usput. Setila sam se kaseta za učenje kik-boksa koje sam htela da sakupljam. I nastavila sam da mu se približavam u kratkim odsečnim skokovima.
„Pokušajte sedeći”, predloži gospodin Bant. Ignorisala sam ga.
Lasica se i dalje nalazio na razdaljini od dva i po metra. Bio mi je predaleko. I dalje sam skakutala i pretvarala se da su mi se pertle vezale u čvor. „Nosiću bubicu”, rekoh. „Na sastanak. Tako ćeš znati da te ne cinkarim. U tašni imam mali diktafon. A ti možeš da zadržiš gospodina Banta kao taoca.” Začuh mrmljanje iz pravca gospodina Banta. „I Margaret”, rekoh. „Tvor je još uvek kod tebe.” Borila sam se sa zamišljenim čvorom. Mogla sam da osetim koliko je nestrpljiv, ali šta sam drugo mogla? Jedino što mi se ispod čarape nalazilo jeste koža noge pedikirana prošlog meseca. Ruke su mi se vidno tresle.
„Treba ti pomoć?” Lasica izvadi nož, spreman da mi preseče pertlu.
Ja skinuh cipelu i ostadoh samo u čarapi.
„Ti pojma nemaš sa kim se poigravaš, zar ne?”, reče on. „Mnogo me briga za tvog debelog prijatelja, a, vidim, i tebe. Tvora je udarilo vozilo na putu 405. Ugrizao me je i bacio sam ga kroz prozor. A sad, skidaj taj prsten pre nego što ti prerežem...”
„Hej, kretenu.”
Začu se glas devojčice.
To je bila Rubi.
Taj zvuk je bio toliko neobičan da je vreme stalo. I sve je bilo moguće. Kada se Lasica okrenuo ka tom glasu, ja skočih na njega. Pala sam preko njegovih leđa i obuhvatila ga oko vrata, a štiklom ga udarila u glavu i lice što sam jače mogla. Više puta sam ga udarila štiklom u čelo, nos, oko.
I tada sam pala na leđa na tepih, a da nisam imala pojma kako se to dogodilo. Osećala sam sopstveni znoj i čula sopstveno disanje. Pogledala sam ka smeđoj jakni i videla nož kako se sjaji i ustremljuje ka meni. Znači, to je to, pošto je sve postalo mirno i tiho. Ne mogu da nas spasem. Nikada nikoga nisam spasla.
Začuo se veoma glasan šupalj zvuk.
Nož pade. Lasica je stajao nepokretno činilo se čitavu večnost, a pogledi su nam se sreli u trenutku potpune neverice. Oteturao se u stranu, i ja sam ugledala Rubi iza njega sa belom mermernom Danteovom bistom. Drugi udarac mu se odbio o rame. Zatim se okrenuo ka njoj i rukom u kojoj je držao pištolj zamahnuo preko tela uvijajući se da bi joj uzvratio.
Uhvatila sam ga za nogu. To ga nije oborilo, ali je dalo vremena Rubi da se povuče, a zatim sam mu obema rukama čvrsto obgrlila butinu u maslinastozelenim pantalonama, poput nekakve ushićene madam Baterflaj. Po licu me je velikom silinom udario neki tvrd predmet, tako da je ceo svet stao i pomislila sam da će me veoma jako boleti. U stvari sam razmišljala da se onesvestim, ali dok sam mu klizila niz nogu, napipala sam nešto oštro na tepihu i znala sam da je ovo trenutak u kojem treba da ostanem budna.
Skočila sam na sve četiri, sa nožem u ruci. Usmerila sam ga uvis, ka najvećoj meti koju sam mogla da dohvatim, mesnatom spoljnom delu njegove butine, i poslednjim atomom snage zabola nož. U istom trenutku se okrenuo.
Nož mu je prošao kroz pantalone i zabo se u mnogo značajnije mesto.
U isto vreme se začuše i vrisak i pucanj. Pištolj pade i odskoči.
Lasica se uhvati za međunožje, pade preko rafa sa čestitkama za veridbe i venčanja i raf se sruši.
Ja sam i dalje klečala, a na mom zelenom tepihu je bilo krvi. Pogledom sam potražila Rubi. Hvala bogu, stajala je, ali nisam baš bila sigurna gde. Izgled radnje postajao mi je mutan. Kreč je pljuštao. Je l’to neko pucao u plafon? Spustila sam se na laktove i pokušala da se saberem. Bolela me je glava.
Gospodin Bant uze pištolj sa poda pored mene i neobično brzo krenu ka rafu sa čestitkama za veridbe i venčanja. Lasičini vrisci su se pretvorili u životinjsko cviljenje i bilo ga je teško slušati.
Rubi mi se stvorila s boka i ja sam počela u isto vreme da je grlim i da pokušavam da ustanem. A ona mi je ili uzvraćala zagrljaje ili je pokušavala da me gurne na tlo.
Videla sam da gospodin Bant stoji iznad Lasice u onome što je ostalo od prolaza broj pet. U jednoj ruci je držao pištolj, a u drugoj mobilni telefon kojim je razgovarao onim dobro poznatim autoritativnim tonom koji mi se odjednom sviđao.
„Dobro je, dobro smo”, čula sam sebe kako govorim Rubi. „Ti si dobro. Ja sam dobro. Nismo umrle.”
„Znam”, reče ona kada sam prestala da govorim. To je bila treća reč koje sam čula iz njenih usta i zvučala je odlično.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak - Page 2 Empty Re: Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak

Počalji od Mustra Pet Maj 04, 2018 10:01 am


Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak - Page 2 91d4fa2738475ad5978dba6f4dd16088



Poglavlje trideset osam



Je l’ znaš šta je moj tata uradio? Zašto su ga strpali u zatvor, i to?“
Namestila sam telefon i zapečatila još jednu kartonsku kutiju. „Da.”
„Ne, mislim, celu priču. Onu baš, baš istinitu.”
Sada kada je Rubi progovorila, nije bilo šanse da je zaustavimo. Nakon dva dana, ovo nam je bio sedmi telefonski poziv. ,,Je l’ znaš?”, reče. „Znaš li za onaj deo na berzi? I za moju mamu?”
Gurala sam tešku kartonsku kutiju preko poda stražnje prostorije ka ostalim kutijama. „Rubi, nisam sigurna da to treba da čujem...”
„Moja baka Vandenvik ispričala mi je čitavu priču. Okej, je l’moj tata diplomirao ekonomiju? Predavao je o berzi, pa su mu njegovi učenici dali mnogo novca, ono, kao, džeparac i to, zato što su želeli da ga ulože, pa ga je on najpre stavio u banku, okej? Ali, moja mama je otišla u banku tog istog dana i videla novac na tekućem računu, pa ga je podigla i kupila novi auto.”
Ja sedoh na kutiju. „Zato je otišao u zatvor.”
,,Aha, zato što ne sme da se uzima novac od đaka. Pogotovo ako je to mnogo novca. Zar to nije glupo?”
Da li je moguće da je to istina? Bilo je teško uporediti figuru oca o kojoj je ona pričala sa figurom čoveka kojeg pokušavam da zaboravim.
„I onda”, reče ona, „moj tata je otišao u zatvor, a moja mama je otišla u Japan. Nema veze. Je l’ hoćeš da znaš kako ću da uložim novac koji mi štede za fakultet?”
Hrpu novčanica koje je poslao Veliki Edi – trideset devet hiljada i pet stotina – dala sam Rubi. Još deset hiljada dolara poslala sam Semijevoj sinogagi. Poslednjih pet hiljada je otišlo Fredrik, za rad na Projektu sastanaka. Bio je to moj pokušaj moralnog pranja novca. Krvavi novac, tako sam ga zvala, mada, verovatno nije bio, u strogom smislu reči. Ipak, mogla sam da se opkladim da je negde prilikom stvaranja bogatstva Velikog Edija prolivena krv. „Nadam se da nećeš da ga staviš na tekući račun.”
„Misliš, zbog moje mame?”, reče Rubi. „Ne brini, ona sada živi u Japanu sa dečkom. Možda ću ići da je posetim. Kad se završi školska godina. Znači, novac? Uložiću ga u tvoju novu radnju.”
„Rubi, neće biti nove radnje.”
,,Aha, ali moglo bi je biti. Moj tata zna matematiku. Okej, moram da idem.”
Bilo je veoma malo tabu tema kada je Rubi u pitanju. Ispričala mi je sve o svojim roditeljima, babi po majci, školi iz koje su je izbacili i o drugoj u koju se vraća. I o izjavi koju je u petak uveče dala policiji. I o tome kako je tog popodneva sedela u advokatskoj kancelariji dovoljno dugo da je mogla da prouči autobusku liniju u telefonskom imeniku kako bi došla do Senčuri Sitija u Holivudu. U pravo vreme da mi spase život. Ispričala mi je čak i o svom zavetu ćutanja. Dobro sam pretpostavila da je prestala da govori u vreme Velikog posta u nadi da će joj Bog vratiti tri osobe koje najviše voli, njenu porodicu. Na kraju će ipak morati da prihvati tatu takvog kakav jeste.
Postojala je jedna stvar o kojoj nije govorila.
Margaretin kavez se nalazio na ligeštulu i nisam mogla da prestanem da razmišljam o njemu. Iznela sam ga iz radnje i gurnula ga među stvari spakovane za selidbu.
Pošto su zavese bile skinute, a čestitke sklonjene sa rafova koji su sada ličili na ogolelo drveće, radnja je izgledala cinično depresivno, a popodnevna magla ju je još više ružila. čitav odeljak sa tapetama pastelnih boja sa slikama paramecijuma izbledeo je od sunca. Svaka pukotina se videla. Rupe od metaka na plafonu i mrlje od krvi na zelenom tepihu bile su samo najnoviji dodaci.
Najčudnije je bilo to što mi ništa nije smetalo.
Osim misli o Margaret, koje su mi presele poput loše hrane, odlazak nisam uzimala k srcu. Kao da je neka druga osoba živela u mom telu, neko koga ne poznajem baš dobro. Pustila sam tu osobu da se spakuje.
Dr Kuki, kada me je pozvala, rekla je da će biti potrebno neko vreme da se oporavim od gubitka svojih devojačkih snova. Rekla mi je da je u meni izazvalo traumu to što sam prisustvovala fizičkom napadu na radnju. Ja sam joj rekla da mi nije bilo prijatno ni da gledam kako mi telo fizički napadaju, ali prava trauma je usledila nakon otkaza u Projektu sastanaka, koji je bio u završnoj fazi, jer sam posle dvadeset sedam sastanaka dobila samo naknadu za putne troškove. Dr Kuki je izrazila žaljenje, ali je rekla da je moj aljkav proces analiziranja sastanaka kompromitovao naučne podatke.
Fredrik je rekla da je tačno da su se Reks Stetskon i Bendžamin Vu nekada sviđali Džoi i da je Robert Kvorter dobio moj broj od Dejva Fišgartena, i da je Sterling rođak njenog muža, ali da su to sastanci naslepo, a ne istraživanje o matičnim ćelijama. Džoi je rekla da je dr Kuki uvredilo to što sam našla muškarca koji savršeno odgovara stavkama na njenoj listi, ali se ispostavilo da je masovni ubica. Rubi je rekla da celu priču treba da prodam časopisu Nešenal inkvajejer. Ali, istina je da više ne radim na Projektu sastanaka. Možda nikada i nisam.
Ujka Teo je rekao da je traganje za snovima samo po sebi nagrada, da je konačnost u prirodi svih stvari i da nas je radnja dobro služila dok je postojala, obezbeđivala nam prihode, utočište i inspiraciju. Smatrao je da moj san nije neostvaren, pa makar ni onaj najkraći. Fredrik je rekla da planeta Saturn uređuje naš život na svakih sedam godina i da u vezi sa tim ne možemo da učinimo ama baš ništa.
POLICAJCI KOJI SU se javili na poziv gospodina Banta, odveli su me, na njegovo insistiranje, u hitnu službu bolnice Kraljica anđela, u koju su me primili zbog polomljenog nožnog prsta i udarca u rebro i napravili mi sedam šavova na grudima zbog dubokih posekotina kojih nisam ni bila svesna. Gospodin Bant je takođe insistirao na tome da ne budem u istoj ambulanti sa Lasicom. Posle toga sam otišla u policijsku stanicu u kojoj sam provela ostatak Velikog petka i polovinu Velike subote odgovarajući na pitanja.
Detektiv Flag je ovoga puta bio prijatniji. Rekao je da su Rubi i gospodin Bant dali pojedinačne izjave o mojim sjajnim potezima. Uveravao me je da je Ron Ronzar, zvani Lasica, pod policijskim nadzorom u bolnici i da će uskoro biti u zatvoru, i da neće izaći ni na kakvu uslovnu slobodu u skorije vreme. Ja sam mu, za uzvrat, ispričala sve osim za pedeset hiljada dolara koje mi je dao Veliki Edi. Pošto me niko ništa nije pitao, pretpostavila sam da u svojoj sjajnoj izjavi gospodin Bant nije pomenuo onaj čvrst koverat sa žigom. Pitala sam se zbog čega.
Kada me je policija pustila, u holu su me čekale Džoi i Fredrik, pa čak i Fredrikina deca, spremne da preuzmu brigu o meni. Rubi je posle nekog vremena vraćena svome ocu, i iako mi je bilo žao što je neću videti, nisam mogla isto da kažem i za njega. Slao mi je poruke preko Flaga, u radnju, u stan, i preko mojih prijateljica. No, nisam obraćala pažnju na njih.
Kada sam konačno otišla na spavanje, spavala sam četrnaest sati. Kad sam se probudila, bio je Uskrs.
OTIŠLA SAM U bravarsku radnju koja radi do dvadeset jedan čas i otvorena je čak i za praznike da pozajmim zvezdasti šrafciger. Ispred radnje je sedeo moj brat.
„Pi Bi, šta ti radiš ovde?”
Nije mi odgovorio. Uši su mu bile prekrivene aluminijumskom folijom i njihao se napred-nazad, majice čvrsto priljubljene uz stomak. Pogledala sam oko sebe. Ujka Teo se nadao da će moći da izvede Pi Bija za praznik ako bude mogao da nađe prevoz. Na parkingu je bilo mnogo automobila, koji su stigli na uskršnje venčanje u crkvi Sveto srce, ali ni u jednom nije bilo ujka Tea. Sela sam pored brata.
„Ponovo uzimam lekove”, reče. „Imaće efekat za nedelju dana, a možda i pre.”
„Znači, aluminijumska folija ti više neće biti potrebna.”
„Ne.” Pogledao je ka nebu punom smoga. „Moje uši neće više ništa slušati. Jer neće imati šta da čuju.”
On je bio tužan učenik. Shvatila sam da je i pored sve odgovornosti, pa čak i bola zbog međuzvezdane komunikacije, ipak našao neki smisao.
Na Sansetu zatrubi neka sirena. „Nema mesta za parkiranje!” Ujka Teo spusti prozor sa suvozačeve strane na kamionu njegovog prijatelja Havijera. „Pi Bi., vreme je. Voli, doći ću sutra da ti pomognem oko selidbe.”
Mahnula sam mu i okrenula se ka bratu. „Srećan si dok piješ ziprazidon. Skoro sa svima možeš da razgovaraš i osećaš da vladaš sobom. Sam si mi to rekao.”
„Ali više nikada neću videti šablone. Ako čovek vidi šablone, onda on može i da ih menja. Moram da idem.” Uzeo je majicu koju je držao u krilu i spustio je na moje krilo. „Evo ti.”
Majica je imala nekakve kvrge. I bila je topla. I mrdala se.
Iz unutrašnjosti se pojavi ogromna bela masa koja se proteže, zevnu i poče da liči na Margaret. Pogledala me je i trepnula.
OTKUD ONA U majici moga brata? Da li su Rubi i Pi Bi, iz sopstvenih razloga, napisali broj telefona bolnice na Margaretinoj pločici sa imenom onog dana u Veneciji, i da li ju je neko našao na autoputu i vratio je u Rio Peskado? Drugi scenariji su bili još manje mogući, oni koji se odnose na stvari koje su se dogodile kada je Pi Bi prislonio uho na tlo i slušao šta govori prašina. Htela sam da ga pitam, ali sva je prilika da mi neće ispričati celu priču. Još jedna od nerešivih životnih misterija, poput mušterije u plavoj odeći, koji nije bio vredni špijun gospodina Banta, već očigledno samo – obožavalac.
Margaret i ja smo stale u red pred mini-marketom Bodega Bob da kupimo tri kutije suvog grožda. Želela sam da je udavim suvim groždem. Uprkos pogledima drugih mušterija, nisam mogla da prestanem da ljubim glavicu ovog tvora i mrmljam joj na onaj idiotski način kako to ljudi čine sa svojim bebama i štencima. Za zadnju nogu bio joj je vezan štapić od sladoleda, poput šine, i imala je rupu na jednom uhu, ali sve ostalo je bilo kao pre. Gledala je kroz prozor i trzala njuškicom.
I ja sam pogledala u tom pravcu i videla Tomasa Flina, čoveka kojeg sam ranije znala kao Gomeza, kako izlazi iz auta ispred Bodega Boba.
Sakrila sam se iza metalnog rafa sa hranom i stezala Margaret. Sačekaću da ode. Otići će do moje radnje, videće da me nema i vratiće se svojoj kući. Pozvaću Rubi i reći joj za Margaret dok on ne stigne da se javi na telefon.
Margaret se izvijala da dohvati kutiju makarona sa pirinčem na polici niže. Ja sam kleknula i uzela joj jednu kutiju, kada mi se u vidokrugu pojaviše crne cipele. Bile su toliko nove da sam mogla da osetim miris kože. Podigla sam pogled uz tamno odelo, belu košulju i crvenu kravatu, sve do lica. Baš kao što sam i pretpostavila. Osoba koja se sada nalazila u mom telu bila je ranjiva koliko i ona prethodna kada je ovaj čovek u pitanju.
Tomas Flin je pogledao prvo u mene, pa u Margaret, pa opet u mene, a oči su mu sijale. Otvorio je usta da kaže nešto, ali ih je odmah zatvorio. Kleknuo je na jedno koleno, čiste pantalone dotakle su prljavi linoleum, i prodro u moj unutrašnji svet.
Pružila sam mu Margaret i ustala. Naježila sam se od tona sopstvenog glasa. „Moram da platim ovo suvo grožđe.”
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak - Page 2 Empty Re: Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak

Počalji od Mustra Pet Maj 04, 2018 10:02 am


Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak - Page 2 915e3668645017751bc612778b5843f5_57437602


Poglavlje trideset devet



Bilo je opasno da znaš kako se zovem. Znao sam još ranije da ako postane gusto...” Prestao je da šparta sobom i došao kod mene. „Daj, ja ću.”
„Ne, skloni se.” Stajala sam na merdevinama i odmotavala svećice sa jelke. Nisam htela da ga pogledam u oči. Mnogi ljudi se dobro sređuju, ali malo njih promeni samo odelo. Tomas Flin spada u tu grupu, pa čak i bez jakne i sa podavijenim rukavima.
„Skloni se”, ponovih.
Nije se sklonio. Stajao je ispod mene, vrh glave bio mu je u visini mog povredenog grudnog koša. Reče: „Kad bi te neko ispitivao, ti ne bi znala moje pravo ime, i manje bi bile šanse da te siluju zbog informacije. To sam uradio da bih ti obezbedio kredibilitet.”
„Kao kakvoj glupoj plavuši? Možeš da pustiš merdevine, neću pasti. Stojim na metar od zemlje.” Sklonio je ruku, ali je ostao na istom mestu, toliko blizu mene da sam osetila miris njegove pene za brijanje od mentola. ,,A kada si planirao da mi kažeš kako se zoveš? Nikad?”
Prebacio je Margaret na drugo rame i podigao pogled. „Pre nego što te pitam da se udaš za mene, najkasnije. To bi jedino bilo fer. Naravno, sada kada Rubi ponovo govori, bilo je samo pitanje vremena pre... opa. Pazi.” Vratio je ruku na merdevine.
„Da se udam? Pa, šta je to, prosidba? Je l’ ti to mene zezaš?”
„Nisam hteo da te naljutim. Hajde da se zaustavimo malo.”
„Ne zezaš se? Ozbiljan si?” Sada sam otvoreno zurila u njega.
„Ne moraš odmah da odgovoriš. Prvo ćemo da izađemo na sastanak.”
,,Jesi li ti drogiran?” Mora da mi se krv sjurila u glavu. „Dođeš ovamo, kažeš mi, veoma zaštitnički, da si me lagao od dana kada smo...”
,,Ako nameravaš da vičeš, hteo bih da siđeš sa merdevina jer plašiš Margaret.”
Margaret je zaista izgledala prestrašeno. Drhtala je u njegovom naručju i treptala gledajući u mene. On smireno odgovori. „Nisam drogiran, ali gospodin Gomez jeste. Valaciklovirom. Ali, idemo redom.” Iz džepa na košulji izvuče poderan papir. „Čisto da se zna, nikada te zapravo nisam lagao. Ti si pogađala kako se zovem, a ja te nisam ispravio, razlika je mala, ali sam mislio da je možda važno. U beleškama piše: Broj jedan: Lepo ime.” Podiže pogled. „Tomi Flin. Nije osobeno, ali nije ni za osudu, osim ako vam smetaju Irci.”
„O, bože. Pa, to je... Odakle ti to?” Pružila sam ruku da mu oduzmem papir. Ali, on je ustuknuo.
„Broj dva: Da nije osuđivani kriminalac. Okej, ovde sam zeznuo stvar. Uzeo sam novac od đaka, stavio ih na dodatni tekući račun, nije me bilo briga da li će mi se pripisati greške što sam to dozvolio, i svakakve druge neodgovornosti. Počinio sam zločin, odslužio kaznu, uzeo pozajmicu, platio svima sa kamatom, duboko se izvinio, pa pretpostavljam da ćeš mi oprostiti, tako velikodušna kakva jesi. Sledeće: Nema seksualno prenosive bolesti. Ja sam dobro, ali izgleda da gospodin Gomez ima herpes, sudeći prema receptu koji nosi u unutrašnjem džepu svečanog odela za obred Bar Micva110. Ali, pošto tek sada ovo saznaješ, voleo bih da znam šta misliš o tome, pošto si pre tri večeri imala sa mnom seks bez zaštite.”
„Slušaj! Samo...”
„Izvini, jesam li se ponašao zaštitnički? Pod četiri: Da ima auto. Kupio sam ga juče – polovnu akjuru, staru četiri godine, prešla četrdeset šest hiljada kilometara. Pod pet: Da ima posao.” Podiže pogled. „E, ovo je zanimljivo. Zakon o srednjoj školi se poklapa sa tvojom predrasudom o nekriminalnoj prošlosti, pa sam primoran da radim u filmskoj industriji kao mašinski inženjer za specijalne efekte za platu koja je dva i po puta viša od prethodne. Pod šest: Da nije beskućnik. Skromna kućica u Los Felisu, tri spavaće sobe, useljavamo se prvog u mesecu, dopašće ti se. Pod sedam: 1,80 cm ili viši. E, tu nema pomoći. Pod osam: Dobre cipele.” Pokazao mi je crnu loferku. „Marke Feragamo.”
„Slušaj, Doco... Gomeze... Fline...”
„Zovi me Tomi. Pod devet: da ne drži kućne ljubimce. Pa, dobro sad. Pod deset: Nepušač. Prestao sam pre devedeset sedam sati, pa zato u poslednje vreme delujem malo nervozno. Pod jedanaest: Da ne poseduje oružje. Lasica ga je ukrao, pa se, onda, uklapam. Pod dvanaest...”
Sišla sam sa merdevina i prišla mu. „Do sada je sve dobro.”
„Da je obdaren.” Udalji se od mene. „Jedna od nekoliko stvari koje već...”
„Okej! Hajde da...”
„... znaš o meni, pa ćemo tebi prepustiti da presudiš. Za stavke broj sedam i devet nema svrhe, pa u zavisnosti od toga kako ti se svide stavke broj dva i dvanaest, osvojio sam od 66,6 do 83,3 procenata.” Dao mi je listu koju je Margaret htela da dohvati. „Nije baš odličan uspeh, ali da vidimo tebe.” Iz džepa pantalona izvadi nešto što je ličilo na račun iz prodavnice. ,,Ja imam tri stavke. Pod broj jedan: Da poštuje zakon. Žao mi je. Pružila si utočište tvoru, a oni su zabranjeni u Kaliforniji.”
„Šta?”
„Broj dva: Da gleda na svoje telo kao na hram. A ti piješ mnogo kafe.”
„Pa, i ti.”
„Ovo je moja lista, a ne tvoja. Takođe sam ti u plakaru našao veštačke zasladivače. Pored nečega što liči na mleko u prahu, izbeljivača, tako ga zovu. Teško je izaći na kraj sa srodnom dušom koja pije izbeljivač. Broj tri: Dobar vozač.” Pogleda gore i podiže obrve. „Dosta je već rečeno.” Pocepao je papir i bacio ga u drugi kraj sobe. On upade u otvorenu kesu za đubre. Naslonio se na pult i olabavio kravatu.
Uhvatila sam samu sebe kako svoju listu presavijam u veoma mali pravougaonik. Otišla sam na drugi kraj sobe i sela na gomilu stvari koje su bile spakovane za selidbu i okrenula mu leđa. Iščupala sam veliku crnu kesu za đubre iz ogromne rolne i počela da je punim stvarima. Margaret mi se pope na rame. ,,A šta si uradio sa odelom?”, upitah. „Onim odelom za obred Bar Micva.” U tom trenutku sam se osećala najgluplje na svetu jer sam u autu ponašla račun sa hemijskog čišćenja i nisam shvatila da je i ime Gomez pozajmio zajedno sa odelom.
„Vratio sam ga u onu radnju za hemijsko čišćenje”, reče on. „Pitaj još.”
Margaret mi je njuškala vrat i obmotala mi se oko vrata poput kragne od nerca. „Rubi izgleda smatra da treba da otvorim još jednu radnju”, rekoh. „Ali to se neće dogoditi. Volim ovu radnju. To je bilo jedino mesto na kojem sam ikada...” Prekinuh jer odjednom nisam bila sigurna šta treba da kažem.
„Voli, možeš je otplakati ako želiš, ali ovo mesto je nula, bilo ti je samo platno. Jer ti si umetnica. Sve što imaš, nosiš sa sobom. Ako želiš da počneš iz početka, na nekom drugom mestu – to i možeš. Ako ne želiš, nemoj. Želiš li još nešto da me pitaš?”
Nisam mogla da ga pogledam u oči. Gurnula sam Frostija, sneška od stiropora, u kesu za smeće. Da li će ga Gudvil hteti? „Ti svakako razumeš da po zakonima katoličke crkve ne možeš ponovo da se oženiš sve dok tvoja sadašnja žena ne umre?”
Prošlo je mnogo vremena pre nego što je odgovorio. ,,Ja mogu da živim bez papinog blagoslova. Ali nisam siguran da mogu da živim bez tebe.”
Ja se okrenuh.
Bez nameštaja, soba je odzvanjala otkucajima sata sa likom Mini Maus, toliko glasno da je izgledalo kao da će je strefiti infarkt. Sada sam mogla da pogledam Tomija Flina u oči. Pogledom sam odmeravala svaki deo njegovog tela kao da nameravam da ga nacrtam.
Košulja mu je bila bela, a sve ostalo crno, pa me je podsetio na nekog palog anđela. Crnomanjasti Irac zvao se Anđeo. Mogla sam da vidim dečaka kraj oltara od pre trideset godina. I zapitala sam se kako li će izgledati za trideset godina.
Ma, šta ima veze, pomislih.
I odlučih da to sama otkrijem.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak - Page 2 Empty Re: Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak

Počalji od Mustra Pet Maj 04, 2018 10:02 am

Zahvaljujem



Bilo mi je potrebno mnogo vremena da napišem ovu knjigu zahvaljujući zanimljivim dnevnim obavezama i svojoj lenjosti – toliko vremena da je spisak onih koji su mi pomagah takođe.... dug. Bilo mi je potrebno toliko vremena da je nekoliko ljudi preminulo čekajući da završim pisanje, a nekoliko njih je i rođeno (moja deca). Prvima se izvinjavam što nisam pisala brže; drugima se izvinjavam što sam kucala i dok sam ih dojila.
Zahvaljujem svojim profesorima: Kler Karmajkl, Džimu Kruzou, Filis Gebauer, Karen Dži Foler, Majklu Levinu, Toniju Barši i Robertu Krejsu; svojoj familiji, naročito En Kozak, Džonu Kozaku, Meri Koen, Pitu Kozaku, Džou Kozaku, Ruđeru Dž. Oldisertu, Endiju Gudmanu, Džoni Tarner, Dorz Gudman, Dajen Kozak, Endruu Kozaku, Toniju Kozaku, Bet Keriš, Agati Oldisert, Robu i Dženi Oldisert, Betu Džonsonu, Sendi Brofi i Alesandri Brofi; mojim saučesnicima u zločinu: Majku Miliganu, Majku Tenesenu, Džonu Snibu, Džejmiju Dajamondu, Ebigejl Džons, Seri Holperin, Suzan Zak, Heriju i Suzan Skurs, Dejvidu B. Kerenu, Bobu Šejnu, Džonatanu Begsu, Džo-En Sendžer, Rodžeru Englu, Džonu Sepfirdu, Lindi Barou, Kirsten Dal, Siliji Čapman, Tori Hartman, Nejtanu Volpou i Gregu Endruu Harvicu; domaćem timu: Džuli Renik, Neli Valaders, Karini Boki, Suzani Kramrin, Džesiki Novak, Lori Lemon, Stefani Pinio, Moli Holdman i Juli Buhti; profesionalcima: Nilu Džendi, det. Polu Bišopu, dr Beriju Fišeru, dr Pem Bojer, Gregoriju V. Ejvelu, Ivanu Efonu, stanici Divlji put, Kancelariji sudskog islednika u Pisburgu, Zlatari Stiven i kompanija, psihijatrijskim klinikama u Santa Barbari i bivšoj duševnoj bolnici Kamarilo stejt, onim pedeset i nešto muškaraca sa kojima sam izašla na nastanak naslepo (vi znate ko ste); velikodušnoj Keli Link; mojim prijateljima: Seron Semek, dr Tari Filds, Grifinu Danu, Gevinu Polonu, dr Stenu Pesiju, Kejt i Polu Sirzanu, Megan Holdman, Edu Stajnbrekeru, Endi Parks, Džošu Jangu, Viktoriji Vanderbilt, Deniz Fondo, Elison Adams, Denu Pretu, Hoku Košu, Caku Lešidu, Sintiji Tar, Vendi Tajgerman, Geriju Tajgermanu, Ajselu Dobelu, Denu Rajneru, Džo-Bet Gatsel, Dagu Roreru, Lindi Silver, Robu Nou, Džonatanu Levinu, Mino Menu, Ronu Fudžikavi, Dilanu Selersu, Džordžu i Mili Nikopolus, Lori Hadson, Peti Flornoj, Hajke Knorc, Kim Stenvud, Džej-Džej Heris, Robinu Linu, Džeki Kejn, Bo i Siti Lozof, Elizabet Diki, Majklu Stejtsu, Emanuelu Portolezu, Riku Rouzu, Džinu Reinsu, Hani Ilaja, I. Majku Dobinsu, Džejn Džidion, Kristini Pajnis, T. Džefersonu Parkeru i Moniki, anđelu 231; mom agentu Rene Cukerbrot; mojim izdavačima: Stejsi Krimer i Bet Bušman Keli; mom advokatu Džejsonu Beraču; mom drugom agentu Ejmi Sifman; Kerol Toping; onima koji nisu mogli da sačekaju: Roberu Stajnu, Rozalindi Neroni i mami; neizostavnom Bobiju Gudmanu; Dži i Fezu, Ejpril, Ediju i Rajsu; i onima koji su ceo moj svet: Gregu, Odri, Lorencu i Daniju.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak - Page 2 Empty Re: Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak

Počalji od Mustra Pet Maj 04, 2018 10:02 am



Notes



[←1] Na nemačkom – dobro došli. (prim. prev.)
[←2] KXEZ je lokalna radio–stanica. (prim. prev.)
[←3] Good Gollie Miss Mollie je fraza poput Oh, my Gosh (O, moj bože), a ovde je ime Mollie zamenjeno sa Wollie (Voli), tj. imenom glavnejunakinje. (prim. prev.)
[←4] Polno prenosive bolesti. (prim. prev.)
[←5] Pesah je jevrejski praznik podsećanja na oslobođenje Jevreja iz egipatskog ropstva. (prim. prev.)
[←6] Hagada je deo Talmuda koji se ne bavi zakonima, ali je deo jevrejske tradicije. (prim. prev.)
[←7] Marka automobila. (prim. prev.)
[←8] Tip automobila marke pontijak. (prim. prev.)
[←9] Pripada lekovima atipičnih antipsihotika koji se koriste kod psihijatrijskih stanja, naročito šizofrenije i manične depresije. (prim. prev.)
[←10] Emisija na radiju ili televiziji u kojoj poznate ličnosti razgovaraju. (prim. prev.)
[←11] Marka plitkih mokasina. (prim. prev.)
[←12] Grad u okrugu Marin koji se nalazi u severnom delu San Franciska preko mosta Golden gejt. (prim. prev. )
[←13] Poznati jevrejski restoran koji se nalazi u oblasti Feirfaks u Los Anđelesu. (prim. prev. )
[←14] Slanutak ili slano sočivo je povrće koje se mnogo konzumira na Srednjem istoku i u Indiji. (prim. prev. )
[←15] Kovrdžavi umeci kose koji se nose ispod kape prilikom jevrejskih obreda. (prim. prev. )
[←16] Uvredljiv izraz koji jevreji koriste kada govore o devojkama koje nisu Jevrejke. (prim. prev. )
[←17] Salah je testo sa kvascem oblikovano kao pletenica, a koje se jede za Sabat. (prim. prev. )
[←18] Macoh je beskvasno testo koje se jede za vreme Pesaha. (prim. prev. )
[←19] Oblast u severnom delu Los Anđelesa. (prim. prev. )
[←20] Grad u okrugu Los Anđeles. (prim. prev. )
[←21] Pevač i glumac iz pedesetih godina prošlog veka, ppznat po svom hitu Purple People Eater. (prim. prev. )
[←22] Vudlend hils je oblast u severnom delu grada Los Anđeles, u Kaiiforniji. Nalazi se na jugozapadu doline San Fernando, severno od Kalabasa i zapadno od Tarzane. Kroz ovaj deo grada prolazi autoput 101. (prim. prev. )
[←23] Vestlejk Vilidž i Hiljadu Hrastova su gradovi u okrugu Los Anđelesa u Kalifomiji. (prim. prev. )
[←24] Propozicija 29 je propozicija iz Ustava Kalifornije o prestanku ubijanja divljači koja je data na referendum i prihvaćena 1998. godine. (prim. prev. )
[←25] Gezundhajt (gesundheit) na nemačkom jeziku znači nazdravlje. (prim. prev. )
[←26] Grad u okrugu Ventura u Kaliforniji. (prim. prev. )
[←27] Stokholmski sindrom je psiholoska reakcija koja se ponekad javlja kod talaca. Tada talac pokazuje lojalnost prema svom otmičaru uprkos opasnosti u kojoj se nalazi. Sindrom je dobio ime posle pljačke banke u Normalmstorgu, delu Stokholma u Švedskoj, kada su pljačkaši banke drzali radnike banke kao taoce od 23. do 30. avgusta 1973. godine. U ovom slučaju žrtve su postale emotivno vezane za zločince, pa su ih čak i branite kada su bile oslobođene. Ovaj termin je smislio kriminolog Nils Bedterot, koji je pomagao policiji tokom ove pljačke. (prim. prev. )
[←28] Okrug koji se nalazi u južnom delu Kalifornije, na obali Tihog okeana. (prim. prev. )
[←29] Narandžasti agens je otrovni pesticid za uništavanje lišća koji su američke snage koristile u Vijetnamskom ratu. (prim. prev. )
[←30] Voli Kliver (Wally Cleaver) je lik iz televizijske serije i igranog filma Ostavite to Biveru. Glavni junak je Biver Kliver, a Volije njegov mlađi brat. (prim. prev. )
[←31] Volstonkraft, Meri Godvin (Wollstonecraft, Mary Godwin) je engleska književnica i feministkinja iz XVIII veka, koja nije priznavala mušku nadmoćnost i propagirala je jednakopravo na obrazovanje za žene kao i za muškarce. Ona je majka Meri Šeli, autorke romana Frankenštajn. (prim. prev. )
[←32] Američki reper s početka devedesetih godina dvadesetog veka. (prim. prev. )
[←33] Hotel u Las Vegasu čije su sobe uređene poput cirkusa. (prim. prev. )
[←34] Štene nemačkog ovčara koje je preživelo bombardovanje jedne kafilerije u francuskom gradu Loranu tokom Prvog svetskog rata. Našao ga je jedan američki vojnik i odneo u Ameriku. Ime su mu dala deca u Francuskoj. Kasnije se psima njegove rase često davalo to ime. (prim prev. )
[←35] Ubica senatora Roberta F. Kenedija. (prim. prev. )
[←36] U engleskom jeziku se često za imena prodavnica, restorana, piljarnica, frizera, krojača, radnji za hemijsko čišćenje uzimaju konstrukcije sa predlogom at (At the hairdresser’s, At the tailor’s, At the dry-cleaner’s) i apostrofom, koji označava genitiv. U ovom slučaju, u izrazu At Vons (Kod Vonsa) nije upotrebljen apostrof (prim. prev. )
[←37] Halti je posebna ogrlica za pse koja se stavlja oko glave i isto se zapne ispod njuške. (prim. prev. )
[←38] Kvekeri su verska sekta koja, između ostalog, propagira mir i nenasilje. (prim. prev. )
[←39] Blumingdejl (Bloomingdale) je lanac robnih kuća u kojima se prodaje nameštaj, nakit, kozmetika, odeća, obuća i potrepštine za kuću. (prim. prev. )
[←40] Opijumska jazbina je ustanova u kojoj se prodaje i konzumira opijum. Takvih jazbina je bilo mnogo u raznim delovima sveta u devetnaestom veku. Na Zapadu su ih često posećivali Kinezi. (prim. prev. )
[←41] Pet plenet je prodavnica opreme za kućne ljubimce. (prim. prev. )
[←42] Klerol (Clairol) je odeljak kompanije Procter&Gamble. (prim. prev. )
[←43] Reklama za farbe za kosu. (prim. prev. )
[←44] Paravojna grupa radikalne ideologije koja je postojala u SAD od 1973. do 1975. i počinila dva ubistva, nekoliko pljački banaka i još neka krivična dela. (prim. prev. )
[←45] Izolovano boravište gurua ili hinduističke verske zajednice. (prim. prev. )
[←46] Sinonim za američku reklamnu industriju. (prim. prev. )
[←47] UPS je skraćeno od United Parcel Service (Jedinstvena služba isporuke paketa), što je slično firmi DHL (prim. prev. )
[←48] Branč (engl. brunch) predstavlja kovanicu dveju reči breakfast (doručak) i lunch (ručak) i organizuje se oko 11 sati pre podne. (prim. prev. )
[←49] Meri Engelbrajt (Mary Englebreit), grafičar i ilustrator knjiga za decu koja je svoju karijeru započela dizajniranjem čestitki. (prim. prev. )
[←50] Čovek koji se stalno ženio i ubijao svoje supruge jednu za drugom. (prim. prev. )
[←51] Arnold Tojnbi (Arnold Toynbee, 1852-1883) bio je engleski istoričar ekonomije, poznat po svojoj posvećenosti društvu i želji da unapredi uslove života radničke klase. (prim. prev. )
[←52] Čupavko (Chia Pet) je trava koja se gaji u raznovrsnim kalupima i kad izraste može da se koristi kao imitacija ovčjeg runa, ljudske kose, brade i sl. (prim. prev. )
[←53] Šenk je vrsta ručno pravljenog noža koji se sastoji od parčeta metala zašiljenog na jednom kraju; obično ga koriste zatvorenici. (prim. prev. )
[←54] Si-Bi-Es (CBS, odnosno Columbia Broadcasting System), televizijska kuća. (prim prev. )
[←55] Piće koje se pravi od šampanjca i soka od pomorandže. (prim. prev. )
[←56] Meksičko jelo od prženih ili poširanih jaja prelivenih pikantnim sosom od crvenog ili plavog paradajza i občno se služi uz tortilju. (prim. prev. )
[←57] Američki glumac iz tridesetih i četrdesetih godina dvadesetog veka zapažen po ulogama dečaka. (prim. prev. )
[←58] Religija u Indiji koja potiče iz VI veka nove ere i propoveda oslobađanje duše pravim znanjem, pravom verom i pravim vladanjem. (prim. prev. )
[←59] Pačuli je žbunasta biljka poreklom iz istočne Indije od koje se pravi parfem jakog mirisa mente. (prim. prev. )
[←60] Španski: ,,Ne govorim špan... uh, engleski. ” (prim. prev. )
[←61] Španski: čovek (prim. prev.)
[←62] Broj bilo koje policijske stanice u SAD. (prim. prev. )
[←63] Kod kojim se poziva broj sa kojeg je bio upućen poslednji poziv, takođe važi za SAD. (prim. prev. )
[←64] Briljantni utemeljivač boksa, poznat po svojoj čupavoj nakostrešenoj frizuri. (prim. prev. )
[←65] Na španskom – pogled. (prim. prev. )
[←66] Renomirana klinika u Los Anđelesu. (prim. prev. )
[←67] Populama Džerijeva poslastičamica (Jerry’s Famous Deli) nalazi se u Los Anđelesu i poznata je po bogatom meniju koji sačinjava preko šest stotina poslastica, kao i tradicionalna jela. (prim. prev. )
[←68] Vrsta američkog brzog plesa koji su izmislili cmci. Igra se tako što četiri para formiraju kolo u obliku kvadrata i svaki par se nalazi na jednoj stranici tog kvadrata. (prim. prev. )
[←69] Mama i tata Ketl (Ma and Pa Kettle) bili su likovi iz popularne humorističkog serijala iz četrdesetih i pedesetih godina dvadesetog veka. Radnja filma vrtela se oko apsurdnih nevolja u koje su upadali članovi ove seoske porodice pune ljubavi Ketl. (prim. prev. )
[←70] Nacionalna asocijacija automatskog zavođenja radnika obezbeđenja. (prim. prev. )
[←71] Univerzitetski šampionat u košarci koji se održava svakog proleća. (prim.prev. )
[←72] Ulica Sevil rou je čuvena ulica u Londonu, centar krojačkog zanata sa radnjama koje uglavnom posećuju muškarci. (prim. prev. )
[←73] Lanac kanadskih luksuznih hotela. (prim. prev. )
[←74] Sirs (Sears), međunarodni lanac robnih kuća. (prim. prev. )
[←75] Francuski (du soir – veče), pa otud – muškarac za noćne radnje. (prim. prev. )
[←76] Valaciklovir je estar aciklovira, leka koji se upotrebljava za lečenje genitalnog herpesa ili herpes zostera. (prim. prev. )
[←77] Masačusetski univerzitet za tehnologiju. (prim. prev. )
[←78] Glok je marka pištolja poznatih po svojoj pouzdanosti. Dobro funkcionišu u ekstremnim uslovima i primaju različite vrste metaka. (prim. prev. )
[←79] Prsten koji studenti dobijaju u znak sećanja na godinu kada su diplomirali. Obično je od žutog zlata, ali može biti i od belog, kao i od srebra. Dragi kamen je obično u boji koja simbolizuje tu školu ili fakultet. (prim. prev. )
[←80] Čitos (Cheetos) je populama marka grickalica sa ukusom sira. (prim. prev. )
[←81] Populama muzika iz južne Luizijane koja predstavlja mešavinu francuskih plesnih melodija, elemenata karipske muzike i bluza. Svira je mali orkestar sačinjen od gitare, harmonike i rebrasti udarački instrument. (prim. prev. )
[←82] Dejvid Majkl Leterman i Džej Leno su poznati voditelji tok-šoua, ali je Leterman, prema anketama, bolji voditelj. (prim. prev. )
[←83] Zabetonirati je sleng koji je američko mafijaško podzemlje prihvatilo kao metod egzekucije u kojem se primenjuje vezivanje tereta za telo žrtve i njeno bacanje u vodu kako bi se udavila. (prim. prev. )
[←84] Velika oblast u zapadnoj Kaliforniji. (prim. prev. )
[←85] Na engleskom se Paja Patak kaže Donald Dak, pa je junakinja verovatno tako lakše upamtila naziv tog dela puta. (prim. prev. )
[←86] Proizvođač dvokrilnih modela aviona, a i tip motora. (prim. prev. )
[←87] Zabavljači i mađioničari iz Las Vegasa koji su izvodili trikove sa belim tigrovima. (prim. prev. )
[←88] Značajna bitka u Drugom svetskom ratu koja je trajala od 26. maja do l. juna 1940. godine. Veliki broj britanskih i francuskih vojnika bio je odsečen od severa Francuske jer su Nemci napredovali prema Lamanšu i luci Kale. Preko 330.000 savezničkih vojnika bilo je evakuisano u Englesku u operaciji Dinamo. (prim. prev. )
[←89] Najpoznatiji model Boingovog i Stirmanovog dvokrilca. (prim. prev. )
[←90] Ivel Nivel (Robert Craig ‘Evel’ Knievel, Jr. ) je ameriiki kaskader poznat po svojim javnim egzibicijama na motociklu u preskakanju dugačke kolone ljudi koje su se često završavale ozbiljnim povredama, naročito šezdesetih godina dvadesetog veka. (prim. prev. )
[←91] Na engleskom reč fig znači smokva. Ime ovog čoveka se piše Phig i čita se Fig. (prim. prev. )
[←92] Bioskop u Vestvtid vilidžu, u Los Anđelesu. (prim. prev. )
[←93] Martovsko ludilo (March Madness) je kolokvijalni naziv za veoma vazan sportski događaj na američkim univerzitetima, a to je takmičenje u košarci koje traje dvadeset dana. (prim. prev. )
[←94] Vrsta kolača trouglastog oblika iz jevrejske nacionalne kuhinje koji se jede za vreme jevrejskog praznika Purima. (prim. prev. )
[←95] Kašrut se odnosi na zakone u vezu sa hranom, a košer znači da je hrana dozvoljena ili čista, da je pripremljena na adekvatan način, da ju je rabin blagoslovio, dok je druga, nečista, strogo zabranjena. (prim. prev. )
[←96] Na švedskom jeziku se ime države Švedske kaže Svenska. (prim. prev. )
[←97] L.A.P.D. – skraćeno od policija Los Anđelesa. (prim. prev. )
[←98] Ovo društvo se zasniva na hriščanskim vrednostima i bavi se odgajanjem zdravog duha, uma i tela. Često smišljaju slogane za podizanje dece sigurne u sebe i čvrste porodične baze. (prim. prev. )
[←99] Šestogodišnjakinja, učesnica seoskog izbora za mis, koja je nađena mrtva u podrumu kuće svojih roditelja u državi Kolorado osam sati nakon što su roditelji prijavili njen nestanak. Ovaj slučaj je privukao pažnju cele zemlje pošto niko nije bio osumnjičen i sve sumnje su pale na porodicu. Tragovi mučenja prilikom ovog ubistva nadahnuli su mnoge autore knjiga i novinskih članaka da pokušaju da razreše ovu misteriju. (prim. prev. )
[←100] Denijev restoran (Dennys) je najveći lanac porodičnih restorana u SAD, koji pruža potpunu uslugu. Poznat je po tome što radi dvadeset četiri sata dnevno, sedam dana u nedelji, trista šezdeset dana u godini i sve vreme služi doručak, ručak, večeru i desert. (prim. prev. )
[←101] Lanac restorana koji postoji samo u SAD i služi samo doručak. (prim. prev. )
[←102] Vrsta sladoleda. (prim. prev. )
[←103] La Bri je poznata ulica u Los Anđelesu. (prim. prev. )
[←104] Batik je tehnika bojenja tkanine pomoću voska. (prim. prev. )
[←105] Ovaj bend (u prevodu: Zahvalni mrtvaci) osnovan je 1965. godine i izvodio je psihodeličnu muziku. (prim. prev. )
[←106] Jevrejsko jelo koje se jede za vreme Pesaha. (prim. prev. )
[←107] Satebi je najstarija aukcijska kuća na svetu u kojoj se još uvek održavaju aukcije. (prim. prev. )
[←108] Poznata banka u Kaliforniji. (prim. prev. )
[←109] Popularna marka veštačkog zaslađivača koji se pravi od granula saharina i dekstroze (prim. prev. )
[←110] To je jevrejski praznik koji predstavlja stupanje u punoletstvo, tj. ono što se podrazumeva kao punoletstvo pred zakonom – da se mogu legalno imati seksualni odnosi, da se može formirati porodica (bez optuzhe o pedofiliji), da se može otići od kuće svojevoljno, glasati i biti izglasan itd. (prim. prev. )
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak - Page 2 Empty Re: Sastanci s nepoznatim - Harley Jane Kozak

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu