Bilježnica - Jose Saramago

Provokativno i lirski, na stranicama na kojima se privatno bezmalo uvijek isprepliće s javnim, Saramago precizno bilježi događaje koji su obilježili našu zbilju tijekom tih šest mjeseci. Autor tako odaje počast voljenom gradu Lisabonu, ali prisjeća se i razgovora s prijateljima te omiljenih autora kao što su Fernando Pessoa, Jorge Amado, Carlos Fuentes i Jorge Luis Borges. S karakterističnom oštrinom i beskompromisnošću, osvrće se na aktualne društvene teme kao što su svjetska financijska kriza, izraelska blokada Gaze te američki predsjednički izbori. Na meti su mu se našli mnogi političari: “omiljeni” mu bivši američki predsjednik George W. Bush, talijanski premijer Silvio Berlusconi, bivši španjolski premijer José María Aznar te francuski predsjednik Nicolas Sarkozy. Talijanska izdavačka kuća Einaudi, inače u vlasništvu Silvija Berlusconija, čak je odbila tiskati prijevod “Bilježnice” zbog svega što se u njoj govori o talijanskom premijeru. Saramagove kritičke oštrice nije pošteđena ni Katolička crkva, kao ni sâm papa Benedikt XVI. Kao i uvijek, autorove simpatije na strani su potlačenih i obespravljenih: sa sebi svojstvenom toplinom i humanošću, Saramago progovara u ime zlostavljanih žena, afričkih imigranata kojima je Europa obećana zemlja te “malih” ljudi koji su u financijskoj krizi izgubili sve što su imali.

Ova knjiga posvećena je svim suradnicima Fundacije, a osobito Sergiu Letrii i Javieru Munozu. Svake večeri, jedan u Lisabonu, drugi na Lanzaroteu, strpljivo čekaju da im pošaljem ove kratke proze koje su malo-pomalo narasle do knjige za koju nikad nisam mogao ni zamisliti da će biti toliko opsežna. Oni su zapravo tvorci ovog bloga.

Ovu knjigu nije potrebno posvetiti Pilar, jer ona joj pripada od onoga dana kad mi je rekla: »Čeka te posao, napiši blog.«

Kad smo se u veljači 1993. odselili na Lanzarote, no zadržavši i kuću u Lisabonu, moji šurjaci Maria i Javier, koji su ondje živjeli već nekoliko godina, kao i Luis i Juanjo, koji su se ondje doselili netom prije nas, poklonili su mi bilježnicu koja je trebala poslužiti kao dnevnik naših dana provedenih na Kanarskim otocima.
Postavili su samo jedan uvjet: željeli su da ponekad i njih spomenem.
Nikada nisam ništa zapisao u tu bilježnicu, ali tako su nastali Zapisi iz Lanzarotea, koji su pet godina kasnije ugledali svjetlo dana. Danas se, potpuno neočekivano, nalazim u sličnom položaju. No ovaj put su pokretači knjige bili Pilar te Sergio i Javier koji se brinu o blogu. Njih dvojica rekla su mi da su otvorili blog u kojem mogu zapisivati što god želim, opaske, komentare, razmišljanja o ovome ili onome, naposljetku, sve što mi padne na pamet. Svjestan težine zadatka, odgovorio sam im potvrdno, ali samo ako se u ovoj Bilježnici od mene ne bude tražila ista ona revnost koju sam toliko često sam od sebe inače zahtijevao.
Što se svega ostalog tiče, ako vam to išta znači, budite sigurni da možete računati na mene.
Jose Saramago

Rujan 2008.


15. rujna
galindo
Prebirući po nekim papirima koji su već izgubili svježinu, pronašao sam članak o Lisabonu koji sam napisao prije mnogo godina i koji me, ne sramim se to priznati, ganuo. Možda zato što se zapravo ne radi o članku, već o ljubavnom pismu upućenom Lisabonu. Stoga sam ga odlučio podijeliti s čitateljima i prijateljima te, objavljujući ga još jednom, ovaj put na beskonačnoj internetskoj stranici, započeti ovaj blog.
Riječi upućene jednom gradu
NEKADA DAVNO postojala su vremena kad se Lisabon još uvijek nije tako zvao. Kad su Rimljani ondje stigli, nazvali su ga Olisipo, kad su ga zauzeli Mauri, zvao se Olissibona i oni su ga smjesta preimenovali u Aschbouna, možda zato što nisu mogli izgovoriti tu barbarsku riječ. Kad su 1147, nakon tromjesečne opsade, Mauri iz njega istjerani, grad nije odmah promijenio ime: ako je onaj koji će kasnije postati našim prvim kraljem poslao obitelji pismo u kojem ih obavještava o tom događaju, najvjerojatnije je u nadnevku napisao Aschbouna, 24. listopada, ili Olissibona, ali svakako ne Lisabon. Kada je Lisabon postao Lisabon, de facto i de iure? Moralo je proći bar nekoliko godina prije no što će se roditi novo ime, baš kao što su morale proći godine prije no što će galješki osvajači postati Portugalci…
Netko će reći kako su te povijesne potankosti malo važne, ali ja bih želio ne samo znati već i u pravom smislu riječi vidjeti kako se sve to Lisabon mijenjao od tih dana. Da je već u to vrijeme postojala kinematografija, da su se stari kroničari u to vrijeme kojim slučajem služili kamerom, da je tisuću i jedna promjena koju je Lisabon proživio kroz stoljeća mogla ostati zabilježena, mogli bismo vidjeti taj osamstoljetni grad kako raste i kreće se poput nekog živog bića, kao na onim televizijskim snimkama koje nam prikazuju kako u nekoliko sekundi iz zatvorenog pupoljka nekog cvijeta može nastati vatromet raznih oblika i boja. Mislim da bih takav Lisabon volio više od ičega.
Svi mi tjelesno nastanjujemo neki prostor, ali kad su osjećaji u pitanju, onda smo mi ti koje nastanjuju sjećanja.
Sjećanja na neki prostor i vrijeme, sjećanja u kojima živimo, poput otoka koji se nalazi između dvaju mora: jednoga koje nazivamo prošlošću i drugoga koje nazivamo budućnošću. Možemo ploviti morem nedavne prošlosti zahvaljujući pojedinačnom pamćenju koje je sačuvalo sjećanje na njegove kurseve, ali za plovidbu morem davne prošlosti moramo se koristiti sjećanjima što ga je nagomilalo vrijeme, sjećanjima jednog prostora u neprekidnoj preobrazbi, nestalnog poput samog vremena. Takav film, u kojem se sažima vrijeme i širi prostor, savršeno bi sačuvao sjećanje na ovaj grad.
Naše poznavanje nekoga grada poklapa se s vremenom koje smo u njemu proveli. Grad postoji i prije no što se u njega doselimo; no kad ga jednom napustimo, iako ne prestaje postojati, nešto se ipak mijenja - grad kao da nas je na neki način oblikovao, a mi kao da smo promijenili grad. Kad sam morao oživjeti Lisabon iz vremena u kojem je Ricardo Reis u njemu trebao provesti posljednju godinu svog života, unaprijed sam znao u kolikom su neskladu dva poimanja vremena i prostora: moje, kao sramežljivog adolescenta, zatvorenog u okove vlastitog društvenog položaja, i onog lucidnog i genijalnog pjesnika koji je dosegnuo najviše predjele duha. Moj Lisabon oduvijek je bio Lisabon siromašnih četvrti i kad sam stjecajem okolnosti kasnije dobio priliku živjeti u drugačijim uvjetima, ipak su mi kao najdraža sjećanja ostala ona iz rane mladosti, sjećanja na Lisabon ljudi siromašnih novcem, ali bogatih toplinom, onih ljudi čiji su običaji i doživljaj svijeta još uvijek bili ruralni.
Govoriti o nekom gradu možda nije moguće a da se ne spomenu neki znameniti događaji iz njegove povijesti. Ovdje smo, govoreći o Lisabonu, spomenuli samo jedan, i to njegove portugalske početke, pa se stoga pohvale upućene tom gradu ne bi trebale smatrati prevelikim grijehom… Grijeh bi bio prepustiti se domoljubnom veličanju koje, u nedostatku stvarnih neprijatelja na koje bi se obrušila njegova navodna moć, traži banalne retoričke poticaje. Retorika koja se obično koristi prigodom obilježavanja važnih datuma nije sama po sebi zlo, ali u sebi nosi neki osjećaj samozadovoljstva zbog kojeg se zaboravlja na to da taj prostor pripada samo riječima koje se tada obično počinju poistovjećivati s djelima.
Tog listopadskog dana Portugal, još uvijek u procesu nastanka, napravio je golem korak naprijed, i to tako odlučan da više nikada neće izgubiti Lisabon. Ali ne dopustimo si napoleonsku taštinu zbog koje bismo uzviknuli: »S vrha ove tvrđave promatra nas osam stoljeća« i potom još i zapljeskali jer smo toliko potrajali… Pomislimo radije na to kako je od krvi, prolivene s jedne i s druge strane, nastala krv koja sada teče u našim venama, u venama baštinika ovoga grada, sinova kršćana i Maura, crnaca i Židova, Indijanaca i Azijaca, naposljetku, nas potomaka svih rasa i vjera koje se naziva dobrima i svih rasa i vjera koje se naziva lošima. Ostavimo da počivaju u ironičnom miru svojih grobova oni pokvareni umovi koji su ne tako davno za Portugalce izmislili »dan rase«1 i veličajmo veličanstvenu raznolikost ne samo krvi već i kultura, raznolikost na kojoj se zasniva Portugal i zbog koje još i danas traje.
Lisabon se promijenio posljednjih godina, u svijesti svojih građana probudio je novu snagu koja ga je izvukla iz obamrlosti u koju je potonuo. U ime modernizacije dižu se betonski zidovi na drevnim ruševinama, mijenja se izgled njegovih brežuljaka, njegovi krajolici, kutovi gledanja. No duh Lisabona ostaje, a upravo taj gradove čini vječnima. Obuzet ludom ljubavlju i božanskim ushitom toliko svojstvenim pjesnicima, Camőes je jednoga dana zapisao da je Lisabon »kraljević među gradovima«2. Oprostit ćemo mu to pretjerivanje.
Lisabon mora biti moderan, čist, organiziran grad obrazovanih ljudi, ali pritom ne smije izgubiti dušu. A ako ga bilo koja od tih vrlina učini kraljevićem, neka tako i bude. U našoj republici takvi kraljevići uvijek su dobrodošli.
17. rujna
Bi li Darwin oprostio?
Dobra vijest, reći će naivni čitatelji, pod pretpostavkom da ih, nakon toliko proživljenih razočaranja, još uopće ima. Anglikanska crkva, britanska inačica institucionalnog katolicizma, koja je u Engleskoj još od vremena Henrika VIII. uspostavljena kao službena religija, objavila je važnu odluku: ispričati se Charlesu Darwinu, na dvjestogodišnjicu njegova rođenja, za boli mu nanesene nakon objavljivanja knjiga Podrijetlo vrsta i Podrijetlo čovjeka. U načelu nemam ništa protiv isprika koje se svakodnevno upućuju zbog ovog ili onog razloga ako od njih ima bilo kakve koristi. Čak i da je Darwin živ i da je kojim slučajem spreman dobrohotno izreći: »Da, opraštam vam«, te njegove velikodušne riječi ne bi mogle izbrisati nijednu upućenu uvredu, nijednu nanesenu nepravdu. Iz svega toga jedinu je korist izvukla Anglikanska crkva koja je bez velike muke povećala svoj kapital čiste savjesti. Ipak, i unatoč svemu, valja je pohvaliti na tom, doduše zakašnjelom, pokajničkom činu koji će možda potaknuti papu BenediktaXVI, čiji se diplomatski napori trenutno kreću prema pružanju ruke laicima, da se, napokon, ispriča Galileu Galileiu, a osobito Giordanu Brunu koji je, nakon što je mučen s toliko kršćanskog milosrđa, spaljen na lomači.
Ova isprika Anglikanske crkve nimalo se neće svidjeti sjevernoameričkim kreacionistima. Vjerojatno će se praviti ravnodušnima, ali očito je da im ona na neki način remeti planove. Osobito onim republikancima koji poput kandidatkinje za potpredsjednicu SAD-a mašu barjakom te pseudoznanstvene zablude koja se naziva kreacionizam.
18. rujna
George Bush ili vrijeme laži
Pitam se kako je moguće da su Sjedinjene Države, po svemu tako velika zemlja, tako učestalo imale tako male predsjednike. George Bush vjerojatno je najmanji od njih. Taj čovjek prosječne inteligencije, neograničena neznanja i nesuvisla govora, usto toliko često sklon verbalnim ispadima na rubu gluposti, bahato je pred čovječanstvom zauzeo grotesknu pozu kauboja koji je naslijedio svijet i pritom se prema njemu ponaša kao prema najobičnijem stadu stoke. Ne znamo što uistinu misli i da li uopće misli (u plemenitom smislu te riječi) ili je tek loše programirani robot koji neprestano brka snimljene poruke koje nosi u sebi. No robotu Georgeu Bushu, predsjedniku Sjedinjenih Država, barem jedna stvar može služiti na čast, jedan njegov program ipak savršeno funkcionira: onaj za laganje. On zna da laže, zna da i mi znamo da laže, ali pošto pripada psihološkom tipu kompulzivna lažljivca, nastavlja lagati čak i kad se nađe licem u lice s istinom. Jednako je bezočno lagao kako bi mogao napasti Irak, baš kao što je lagao o svojoj burnoj i sumnjivoj prošlosti. Bushovo laganje nije od jučer, Bushu je laž u krvi. Kao prekaljen lažljivac, Bush je uzor svim onim lažljivcima koji su ga posljednjih godina okruživali, tim dodvoricama i slugama.
George Bush prognao je istinu iz svijeta i zamijenio je vremenom laži. Suvremeno ljudsko društvo zatrovala je laž kao najgora moralna pošast, a Bush je jedan od najodgovornijih za to. Laž nekažnjeno prodire u sve pore društva i već je postala nekom vrstom druge istine. Kad je prije dosta godina jedan portugalski premijer, čije ime ovdje neću spomenuti iz obzira, ustvrdio kako je »politika umijeće negovorenja istine«, nije mogao ni zamisliti da će George Bush mnogo kasnije tu šokantnu tvrdnju pretvoriti u naivnu nepodopštinu drugorazrednog političara koji ne posjeduje svijest o vrijednostima i značenju riječi. Za Busha je politika, naprosto, jedna od poluga za obavljanje poslova, a možda najbolja od njih za njega je laž, laž kao oružje, laž kao prethodnica tenkova i topova, laž nad ruševinama, laž nad mrtvima, nad jadnim i uvijek ponovo izigranim nadama čovječanstva. Nije sigurno da je danas svijet sigurniji, ali nema sumnje da bi bio čistiji bez imperijalističke i kolonijalne politike predsjednika Sjedinjenih Država Georgea Walkera Busha i svih onih koji su mu, svjesni prijevare koje su počinili, otvorili put prema Bijeloj kući. Od njih će povijest tražiti da joj polože račune.
19. rujna
Berlusconi & Co.
Američki časopis Forbes procijenio je imovinu Silvia Berlusconija na gotovo 10 milijardi dolara. Časno stečenih, razumije se, iako nerijetko uz pomoć drugih u koje se ubrajam i ja. Pošto u Italiji objavljujem kod izdavačke kuće Einaudi koja je u Berlusconijevu vlasništvu, i ja sam mu pomogao da ponešto zaradi. Kap u moru, ali barem bi mu trebalo biti dovoljno za cigare, pod uvjetom da korupcija nije njegov jedini grijeh. Osim onog što se općenito zna, ne znam mnogo o liku i djelu il Cavalierea Silvija Berlusconija. Mnogo više od mene trebao bi znati talijanski narod koji ga je već triput posjeo u premijersku fotelju. Često se govori o suverenitetu naroda, ali i o njegovoj mudrosti i razboritosti, osobito ako se pokaže da je učestalo vježbanje demokracije građanima olakšalo stjecanje određenih korisnih spoznaja o tome kako funkcionira politika kao i o načinima stjecanja vlasti. To znači da narod vrlo dobro zna što želi kad ga pozovu na izbore. U konkretnom slučaju talijanskog naroda (i drugi će kasnije doći na red), već triput se pokazalo da osjećajne spone koje ga vežu uz Berlusconija nemaju nikakve veze s moralnim stavovima. Uistinu, u zemlji mafije i camorre, može li činjenica da je premijer dokazani kriminalac biti od ikakve važnosti? U zemlji u kojoj pravda nikada nije bila na dobrom glasu i koja dopušta da premijer donosi zakone u vlastitom interesu da bi se zaštitio od progona zbog kršenja zakona i zloupotrebe ovlasti? Eça de Queiroz rekao je kako se, izvrgnemo li ih ruglu, institucije mogu urušiti, raspasti u komadiće. Možda je tako bilo nekada. Što reći na nedavnu Berlusconijevu zabranu prikazivanja filma W. Olivera Stonea? Je li moć il Cavalierea već dotle dosegnula? Kako je moguća takva samovolja, osobito ako znamo da, koliko god da smo dosad ismijavali vlast, ona nikad ne bi zbog toga propala? Naše ogorčenje potpuno je opravdano, no možda bismo ipak trebali zaviriti dublje u ljudsko srce. U filmu W. napada se Bush, a Berlusconi je, suosjećajan kako samo jedan mafijaški boss može biti, istovremeno i prijatelj, kolega i ortak još uvijek aktualnog predsjednika Sjedinjenih Država. Stvoreni su jedan za drugoga. No ne bi bilo dobro da talijanski narod i četvrti put dopremi vladarsku stolicu u Berlusconijeve odaje. Nema smijeha koji bi nas tada mogao spasiti.
20. rujna
Na pulianaškom groblju
Jednoga dana, možda prije sedam ili osam godina, Pilar i mene posjetio je jedan čovjek iz Leona, po imenu Emilio Silva, tražeći potporu u pronalaženju posmrtnih ostataka svoga djeda kojega su na početku građanskog rata ubili frankisti. Od nas je tražio moralnu potporu, ništa više od toga. Njegova baka izrazila je želju da se djedovi posmrtni ostaci pronađu i da budu dostojno pokopani. Emilio Silva te riječi nije shvatio kao želju neutješne starice već kao zapovijed koju pošto-poto mora izvršiti. Bio je to početak masovnog pokreta koji se ubrzo proširio cijelom Španjolskom s ciljem da se iz jama i masovnih grobnica, u koje su bili bačeni, iskopaju ostaci desetaka tisuća žrtava fašističke mržnje, da ih se identificira i preda obiteljima. Bila je to golema zadaća koja nije naišla na potporu svih. Dovoljno je prisjetiti se neprekidnih napora španjolske političke i društvene desnice da se zaustavi ono što je već postalo ganutljivom stvarnošću: iskapanje tijela onih koji su platili životom vjernost republikanskim idealima. Dopustite mi da na ovome mjestu, tek kao simboličnu gestu počasti svim ljudima predanima tom poslu, spomenem ime svog šurjaka Angela del Ria koji je dao svoj neprocjenjivi doprinos toj akciji u dvjema knjigama istraživanja o nestalima i ubijenima iz odmazde.
Kao što se moglo i predvidjeti, pronalaženje posmrtnih ostataka Federica Garci’e Lorce, čije je mrtvo tijelo s tisućama drugih bačeno u jamu u selu Viznar kod Granade, ubrzo je postalo nekom vrstom nacionalnog imperativa. Na pustopoljini kraj sela nalazi se mjesto za koje se gotovo sa sigurnošću može reći da je tu jama u koju je bačen jedan od najvećih španjolskih pjesnika, možda najpoznatiji u svijetu, autor Ciganskog romancera. S njim su bačene još tri žrtve, seoski učitelj koji se zvao Dióscoro Galindo i još dvojica anarhista po imenu Joaquín Arcollas Cabezas i Francisco Galadí Melgar. Neobično je, međutim, da se Lorcina obitelj oduvijek protivila ekshumaciji. Argumenti koje su za to navodili, u većoj ili manjoj mjeri, mogli bi se svesti na pitanje neukusa, poput bolesne znatiželje sredstava javnog priopćavanja i javnog spektakla u koji bi se pretvorila ekshumacija pjesnikovih posmrtnih ostataka, što su u svakom slučaju razlozi vrijedni poštovanja, ali ti razlozi, neka mi bude dopušteno to reći, danas gube na težini pred jednostavnim odgovorom koji je unuka Dioscora Galinda dala u razgovoru na jednoj radijskoj postaji kad su je pitali gdje će pokopati djedove posmrtne ostatke budu li pronađeni: »Na pulianaškom groblju.« Pulianas je selo u pokrajini Granada u kojem je Dióscoro Galindo tijekom života radio i u kojem njegova obitelj još i danas živi.
Okreću se samo stranice knjige, stranice života ne.
22. rujna
Mudrac Aznar
Možemo mirno spavati, globalno zatopljenje ne postoji, zlobna je to izmišljotina »ideološki skrenutih« ekologa, kaže taj neumorni promatrač planetarnih političkih i klimatskih zbivanja, Jose María Aznar. Bez tog čovjeka jednostavno ne bismo znali živjeti. Nije važno što na Arktiku već počinje pupati cvijeće, nije važno što se ledenjaci u Patagoniji otope svaki put kad netko udahne, povećavši tako temperaturu okoliša za milijuntinu stupnja, nije važno što je Grenland već izgubio važan dio svoga teritorija, nisu važne suše, nisu važne poplave što odnose ljudske živote i imovinu, nije važno što gotovo više i ne postoje godišnja doba, ništa od toga nije važno cijenjenom mudracu Jose Marfi koji tvrdi da globalno zatopljenje ne postoji, a sve na osnovi nekoliko stranica knjige češkog predsjednika Vaclava Klausa koju će u dobroj maniri znanstvene i institucionalne solidarnosti ubrzo predstaviti sam Aznar.
Nas, međutim, muči nešto što bi i čitatelja moglo potaknuti na razmišljanje. Gdje je podrijetlo, gdje su izvori, gdje su korijeni tog sistematskog nijekanja?
Je li sve proizašlo iz dijalektičkog jaja koje je Aznar položio u maternicu Narodne stranke dok je bio njezin šef i gospodar? Kad nas je Rajoy3 s onom svojom karakterističnom sabranošću obavijestio da mu je njegov bratić, profesor fizike na fakultetu, rekao da je sve to oko klimatskog zatopljenja glupost, je li ta smiona izjava bila tek plod prebujne mašte koja nije mogla pojmiti ono što joj se htjelo objasniti, ili je to, da se vratimo na ono dijalektičko jaje, doktrina, pravilo, načelo zabilježeno sitnim slovima u početnici Narodne stranke? No čak i da je Rajoy tek nespretno ponovio riječi svog bratića, fakultetskog profesora, mudrac u kojeg se pretvorio njegov bivši stranački šef Aznar zasigurno nije želio propustiti prigodu da neuki puk još jednom uputi na pravi put.
Nije mi preostalo još mnogo prostora, tek toliko za apel na zdrav razum. Imajući u vidu da je planet na kojem živimo već doživio šest ili sedam ledenih doba, nije li razumno zaključiti da se nalazimo na pragu još jednog od njih? U kombinaciji s čovjekovim utjecajem na okoliš, ne nalikuje li ta podudarnost malo previše na one, toliko česte slučajeve, u kojima jedna bolest skriva drugu? Molim vas da razmislite o tome. Kad nastupi sljedeće ledeno doba, ili u slučaju da je već počelo, Pariz će biti okovan ledom. Bez panike, to se neće dogoditi sutra. Ali danas barem jedna obveza stoji pred nama: da sami ne požurujemo dolazak ledenog doba koje će ionako doći. I ne zaboravite, u svemu tome Aznar je tek prolazna epizoda. Ne bojte se.
23. rujna
Životopisi
Vjerujem da sve naše riječi, sve naše geste i pokreti, čak i oni nedorečeni, svaki od njih zasebno i svi oni zajedno mogu biti shvaćeni kao dijelovi nehotične autobiografije koja je, unatoč nedostatku voljnog poticaja, ili baš zbog toga, jednako iskrena i vjerodostojna kao i najdetaljniji opis nečijeg života na papiru. Uvjerenje da sve što ikada kažemo i učinimo jest, izvan svake sumnje, neka vrsta našeg životopisa navelo me je da jednoga dana zamislim nešto na prvi pogled neozbiljno: da bi sva ljudska bića za sobom trebala ostaviti pisani trag o vlastitom postojanju, a kada svi ti silni svesci više ne bi stali na Zemlju, da ih se onda počne odvoziti na Mjesec. To bi značilo da bi tu veliku, glomaznu, golemu, divovsku biblioteku najprije trebalo podijeliti na dva dijela, a zatim, nakon nekog vremena i na tri, četiri ili čak na devet dijelova, pod pretpostavkom da na ostalih osam planeta sunčeva sustava postoje povoljni uvjeti za čuvanje tolike količine papira. Pretpostavljam da, pošto se radi o skromnim i jednostavnim životima, te biografije ne bi zauzimale više od pet-šest stranica, a možda bi ih se moralo poslati čak do Plutona, najudaljenijeg sina Sunca, kamo će i najznatiželjniji istraživači rijetko poželjeti putovati. Veliki problemi i dvojbe zasigurno bi se pojavili pri pokušaju uspostavljanja kriterija za formiranje tih »biblioteka«. Bilo bi neosporno da djela poput, primjerice, dnevnika Amiela, Kafke ili Virginie Woolf, biografije Samuela Johnsona, Cellinieve autobiografije, Casanovinih memoara ili Rousseauovih ispovijesti, kao i mnoga druga djela općeljudske i književne vrijednosti, baš sva moraju ostati na planetu na kojem su napisana kako bi svjedočila o prolasku svijetom tih muškaraca i žena koji su, ostavši zapamćeni bilo po dobru bilo po zlu, ostavili trag što će služiti kao putokaz naraštajima koji dolaze.
No na izbor onog što će se ostaviti tu ili poslati u svemir neizbježno bi utjecale subjektivne vrijednosti, predrasude, strahovi, trenutne ili bivše nesuglasice, nemogućnost oprosta, naknadna opravdanja, sve ono što u životu izaziva divljenje, očaj, agoniju i, naposljetku, sve ono što se može nazvati ljudskom prirodom.
Možda bi zato bilo najbolje ostaviti stvari onakvima kakve jesu. Poput svih dobrih zamisli, i ova moja je neostvariva.
Ali jednom, tko zna.
24. rujna
Rastave i biblioteke
Dva ili tri puta proteklih godina na Lisabonskom sajmu knjige primijetio sam nekoliko čitatelja kako nose na desetke mojih knjiga koje su netom kupili i koje su još uvijek bile upakirane u plastični omot. Prvog od njih upitao sam ono što mi se činilo najlogičnije - je li se tek nedavno susreo s mojim djelima kad su, očigledno, na njega ostavila takav dojam. Odgovorio mi je da već dugo čita moje knjige, ali da se nedavno rastao te da je njegova bivša supruga, također strastvena čitačica, u svoj novi život ponijela i obiteljsku biblioteku. Tada mi je palo na um, što sam i napisao u starim Zapisima iz Lanzarotea, da bi cijelu stvar bilo zanimljivo proučiti s gledišta koje sam nazvao »ulogom rastave u umnažanju biblioteka«. Priznajem da je zamisao bila donekle provokativna pa se više nisam bavio njome, ako ništa drugo onda zato da me ne bi optužili kako svoje materijalne interese pretpostavljam nečijoj bračnoj sreći. Ne znam, a ne mogu ni zamisliti, koliko je novih biblioteka nastalo nakon rastave. Dva ili tri slučaja za koje znam ne čine proljeće, ili, preciznije, zbog njih se nisu znatnije povećali prihodi nakladnika a ni moji od autorskih prava. Ono što me zapravo iznenadilo jest činjenica da je ekonomska kriza zbog koje se nalazimo u neprekidnom stanju pripravnosti još više otežala rastavu, to jest progresivni rast obiteljskih biblioteka, što je, složit ćemo se, istinski udarac za kulturu. Što reći, primjerice, o složenom i u današnje vrijeme često nerješivom problemu pronalaženja kupca za stan? Ako se danas mnogi zahtjevi za rastavu povlače i prije no što dođu na sud, razlog može biti samo taj i nijedan drugi. I još gore, što reći o, nažalost, čestoj i apsolutno amoralnoj pojavi da bivši supružnici nastavljaju živjeti pod istim krovom, možda ne dijeleći postelju, ali nastavljajući se služiti istom bibliotekom? U društvu koje je izgubilo smisao za pristojnost nema više ni poštovanja. Ali ne krivimo za to Wall Street: u televizijskim komedijama koje oni financiraju nikad se ne vidi nijedna knjiga.
25. rujna
Vanjština i privid
Pretpostavljam da na početku početaka, u doba prije no što smo izmislili govor, jer kao što znamo govor je sam po sebi nešto što unosi nesigurnost, nas tada još nisu mučile dvojbe o tome tko smo i kakav je naš odnos prema mjestu koje nastanjujemo. Svijet se, nesumnjivo, sastojao samo od onoga što su vidjele naše oči, a kao dodatnu i vrlo važnu informaciju dobivali smo i ono što su nam ostala čula - sluh, opip, njuh, okus - uspijevala o njemu prenijeti. Na samom početku svijet je bio samo vanjština i privid. Tvar je, naprosto, bila hrapava ili glatka, gorka ili slatka, kisela ili bljutava, glasna ili tiha, imala je miris ili ga nije imala. Sve stvari bile su onakve kakve su se činile, i to zato što nije bilo nikakva razloga za sumnju da bi mogle biti nešto drugo. U to drevno doba nije nam padalo ni na kraj pameti da bi tvar mogla biti »porozna«. Danas, međutim, iako znamo da se sve, od najnovijeg virusa pa do samog svemira, sastoji od atoma te da unutar atoma, osim specifične mase koja ih definira, postoji još i prazan prostor (ništa nije toliko gusto da se kroz to ne bi moglo probiti), mi ipak poput naših pećinskih predaka i dalje učimo o svijetu preko njegove vanjštine. Pretpostavljam da se i filozofski i znanstveni duh pojavio onoga dana kad je netko pomislio kako ta vanjština, iako u svijest šalje slike koje joj pomažu stvaranje spoznajne mape, možda i nije ništa drugo do iluzija naših čula. Postoji narodna izreka koja to najbolje iskazuje, a koja kaže: »Izgled vara«. Ne bi manjkalo primjera za to, samo kad bi nam to prostor dopustio.
Ovo piskaralo ovdje oduvijek se zanimalo za ono što se skriva ispod površine, ali ovdje ne govorim o atomima i podatomskim česticama koje su i same privid. Ovdje mislim na svakodnevna životna pitanja, naprimjer na politički sustav koji nazivamo demokracijom i za koji je Churchill jednom rekao da je najmanje loš od svih koje poznajemo. Nije rekao najbolji, rekao je - najmanje loš. Po svemu sudeći, danas je za sve nas on više nego dovoljan, a to je, smatram, pogrešna percepcija zbog koje svakodnevno plaćamo visoku cijenu.
26. rujna
Pitanje čistoće
Članak 12. Opće deklaracije o ljudskim pravima kaže: »Nitko ne smije biti podvrgnut samovoljnom upletanju u njegov privatni -život, obitelj, dom ili dopisivanje, niti napadima na njegovu čast i ugled.« I dalje: »Svatko ima pravo na zaštitu protiv takvog upletanja ili napada.« Tako piše u tekstu dokumenta koji je potpisao i predstavnik Sjedinjenih Država, što bi trebalo podrazumijevati i određenu odgovornost Sjedinjenih Država u provođenju njegovih odredaba, no na njegovu i našu sramotu, odredbe spomenute Deklaracije nisu drugo do prazne riječi, a to se događa zato što isti onaj zakon koji bi trebao štititi građane ne samo da to ne čini, već vlastitim autoritetom dopušta postupke samovolje poput onih koji se osuđuju u već spomenutom članku 12. Za Sjedinjene Države bilo tko može biti zločinac bez obzira na to čime se on bavio, s tim da je svejedno je li riječ o emigrantu ili običnom turistu, jer je kao takav, kao u onom Kafkinom romanu, dužan dokazivati svoju nevinost i ne znajući za što ga optužuju. Čast, dostojanstvo i ugled riječi su koje će do suza nasmijati kerbere koji čuvaju ulaze u zemlju. Za nas to nije ništa novo, iskusili smo to tijekom hotimičnih ponižavajućih ispitivanja dok su nas dežurni agenti promatrali kao najbjednije crve. Napokon, već smo se naviknuli na zlostavljanje.
Ali sada se događa nešto novo, tiranin ima drugačiju taktiku. Bijela kuća, mjesto u kojem, kako kažu neki novinari u nedostatku nadahnuća, živi najmoćniji čovjek na svijetu, Bijela kuća, ponavljamo, ovlastila je agente granične policije da mogu zadržati dokumente bilo kojeg stranog ili američkog državljanina bez obzira na to postoji li opravdana sumnja o njegovoj mogućoj umiješanosti u planiranje nekog terorističkog napada. Ti dokumenti drže se »tijekom razumnog vremenskog razdoblja« u golemoj biblioteci u kojoj se čuvaju različite vrste osobnih podataka, od običnih rokovnika do navodno povjerljivih e-mail poruka. Tamo se vjerojatno čuva i golemi broj kopija tvrdih diskova uzetih s naših računala svaki put kad preko jedne od granica uđemo u Sjedinjene Države. Nije važno sadrže li ti diskovi istraživanja na području znanosti i tehnologije, znanstvene radove ili tek poneku ljubavnu pjesmu. »Nitko ne smije biti podvrgnut samovoljnom upletanju u njegov privatni život«, kaže se u sirotom članku 12. A mi kažemo: neka se zna koliko malo vrijedi potpis predsjednika najveće svjetske demokracije.
Ni najbolji deterdžent na tržištu ne bi mogao isprati ljagu sa Sjedinjenih Država. Prljave su, jako su prljave.
29. rujna
Mutna voda
Središnje pitanje bilo kojeg oblika društvene organizacije od kojeg sve polazi uvijek je bilo i uvijek će biti pitanje moći, a teorijski i praktični problem s kojim se pritom suočavamo je u tome tko se nalazi na tom položaju moći, kako ga je stekao te kako se i u koju svrhu koristi s moći koju posjeduje. Kad bi demokracija uistinu bila ono što i dalje u istinskoj ili hinjenoj naivnosti vjerujemo da jest, a to je vladavina naroda od naroda i za narod, bilo kakav razgovor o moći izgubio bi smisao, jer kad bi moć pripadala narodu, on bi njome mogao i upravljati, a potpuno je jasno da bi to činio za vlastitu dobrobit jer bi ga na to nagnalo ono što ću bez nekih pretenzija nazvati zakonom očuvanja života. No samo bi se neki izopačeni duh, panglossovski4 optimističan do granica cinizma, usudio nazvati sretnim ovaj svijet i tražiti da ga prihvatimo onakvim kakav jest, i to samo zato što je navodno najbolji od mogućih svjetova. U konkretnom slučaju ovdje govorimo o onom što se obično naziva demokracijom, jer ako je istina da se narodom vlada, isto tako je istina da to ne čini sam narod i ne u vlastitom interesu. Ne živimo u demokraciji, već u plutokraciji koja više nije lokalna i dostupna već globalna i nedostupna. Demokratska vlast bi po definiciji uvijek trebala biti privremena i rezultat stjecaja okolnosti, trebala bi ovisiti o stabilnosti izbornog procesa, protočnosti ideologija ili klasnih interesa i kao takva uvijek biti barometar koji bilježi stupanj političke volje nekog društva. Međutim, danas više no ikada, mi smo svjedoci radikalnih političkih promjena koje kao posljedicu imaju smjenu vlasti, s tim da nakon toga ne slijede temeljite gospodarske, kulturne i društvene promjene nagoviještene izbornim rezultatom. Reći danas za neku »socijalističku«, »socijaldemokratsku«, »konzervativnu« ili »liberalnu« vladu da je na vlasti znači pokušati imenovati nešto što u stvarnosti nije ondje gdje bi trebalo biti, već na nekom drugom, nedostupnom mjestu - poput ekonomske i financijske vlasti čije obrise možemo tek nazreti, ali koja nam neizbježno izmiče izvan dosega čim joj se pokušamo približiti i smjesta prelazi u protunapad pokažemo li drskost da poželimo smanjiti ili regulirati njezino djelovanje podvrgavajući je općem interesu. Drugim riječima, time želim reći da ne izabire narod vladu zato da bi ga ona »odvela« na tržište, već je tržište ono koje na sve moguće načine utječe na vladu da bi ga ona »dovela« do naroda. Govorim to zato što je danas, više no ikada, tržište postalo instrumentom istinske vlasti - svjetskog ekonomskog i financijskog poretka koji je nedemokratski jer ga nije izabrao narod, jer njime ne vlada narod i, naposljetku, jer ne radi za dobrobit tog istog naroda.
Neki naš pećinski predak uzviknuo bi: »Voda!«
Mi, ponešto mudriji, upozorit ćemo: »Da, ali mutna.«
30. rujna
Nada i utopija
Da je u nadi spas, u povijesti je već mnogo puta napisano, a još češće izrečeno. Baš poput utopije, nada je već stoljećima neka vrsta raja o kojem sanjaju skeptici. I ne samo oni. Gorljivi vjernici koji redovito idu na misu i primaju pričest, oni koji su uvjereni da im nad glavama lebdi sućutna Božja ruka koja ih štiti od kiše i vrućine, ne propuštaju moliti ga da im već u ovom životu priušti makar mali dio one sreće koju je obećao za drugi život. I zato se onaj tko nije zadovoljan onim što mu je pripalo u neravnopravnoj raspodjeli dobara ovog planeta, osobito onih materijalnih, ne prestaje nadati da vrag možda i nije tako crn te da će mu bogatstvo jednoga dana, što prije to bolje, ući kroz prozor kad već ne može kroz vrata. Onaj tko je sve izgubio, ali ima sreće da je barem sačuvao svoj tužni život, smatra da je njegovo ljudsko pravo nadati se da sutrašnji dan neće biti toliko zlosretan kao današnji. Pod uvjetom, naravno, da na svijetu ima pravde. No kad bi danas uistinu postojalo nešto vrijedno da se nazove tim imenom, ne tek uobičajeno priviđenje koje vara oči i um, već nešto toliko stvarno da bismo to mogli opipati rukama, očito je da se ne bismo morali svakodnevno zanositi u nadi. Obična pravda (ne ona koju se može zadovoljiti sudskim presudama, već ona koja proizlazi iz temeljnog poštovanja koje mora krasiti ljudske odnose) bila bi dovoljna da se stvari postave na mjesto. Nekada se siromasima koji bi tražili milostinju licemjerno znalo poručiti neka imaju »strpljenja«. Mislim da u praktičnom smislu nema velike razlike ako nekome savjetujete da se strpi ili ako mu kažete da ne gubi nadu. Nerijetko iz usta političara koji su tek došli na vlast možemo čuti kako je nestrpljivost kontrarevolucionarna. Možda i jest, ali ja sam skloniji povjerovati u suprotno, jer mnoge su revolucije propale baš zbog prevelikog strpljenja. Naravno, nemam ništa protiv nade, ali draža mi je nestrpljivost. Već je vrijeme da od nje nauče nešto i oni koji bi radije da se i dalje uzdamo isključivo u nadu. I da vjerujemo u utopije.

Listopad 2008.
 
1. listopada
Gdje je ljevica?

PRIJE TRI ILI ČETIRI godine, u intervjuu koji sam dao jednim južnoameričkim, ako se dobro sjećam, argentinskim novinama, izjavio sam nešto za što sam vjerovao da će izazvati uznemirenost, polemike, skandal (kako sam samo bio naivan!). Naime, najprije sam se obrušio na lokalnu ljevicu, a zatim, poput vala koji više ništa ne može zaustaviti, i na onu međunarodnu, bilo da se radi o političarima, sindikalistima ili kulturnim radnicima povezanima s ljevicom. Rečenica je bila pomalo sirova, a zvučala je točno onako kako su je prenijele novine: »Ljevica danas nema blage veze o svijetu u kojem živi.« Tako prozvana ljevica na moju provokaciju odgovorila je šutnjom. Nijedna komunistička stranka, čak ni ona kojoj i sam pripadam, nije ni pokušala javno osporiti ono što sam rekao ili barem se osvrnuti na primjerenost ili neprimjerenost mojih riječi. Osim toga nijedna socijalistička stranka koja se nalazi na vlasti u svojoj zemlji, ovdje posebno mislim na one u Portugalu i Španjolskoj, nije smatrala potrebnim zatražiti dodatno objašnjenje od drskog pisca koji se usudio uzburkati ustajalu lokvu njihove ravnodušnosti. Baš ništa, potpuni muk, kao da u ideološkim grobnicama u koje su se skrili nema ničeg osim praha, paukova i tek poneke prastare kosti koja više ne može poslužiti ni kao relikvija.
Tijekom nekoliko sljedećih dana osjećao sam se kao da sam kužan, izopćen iz ljudskog društva poput nekog mentalnog bolesnika kojeg više nitko ne shvaća ozbiljno. Zamišljao sam kako među onima koji se nisu udostojili odgovoriti kruži neka sućutna rečenica poput: »Jadnik, što se moglo i očekivati u njegovoj dobi?« Bilo mi je jasno da me nisu smatrali vrijednim polemike.
Kako je prolazilo vrijeme, stanje u svijetu postajalo je sve složenije, a ljevica je odlučno nastavljala igrati ulogu koja joj je bila dodijeljena, bilo na vlasti bilo u opoziciji. A kako sam ja u međuvremenu došao do zaključka da se danas možda više no ikada otkriva opravdanost Marxovih ideja, pomislio sam prošle godine, kad je izbila ona kancerozna farsa s hipotekarnim kreditima u Sjedinjenim Državama, da će ljevica, gdje god bila, pod uvjetom da je još uvijek živa, otvoriti usta i napokon reći što o svemu tome misli. No sad imam objašnjenje za to: ljevica ne razmišlja, ne djeluje, ne riskira. Čak i danas, što god da se dogodi, ljevica još uvijek kukavički šuti, ne djeluje, ne usudi se riskirati. Zato se nemojte čuditi bezobraznom pitanju u naslovu: »Gdje je ljevica?« Pošteni nalaznik neće dobiti nagradu, već sam preskupo platio svoje iluzije.
2. listopada
Neprijatelj u kući
Da se obitelj nalazi u krizi, nitko se neće usuditi zanijekati, koliko god da se Katolička crkva trudila prikriti katastrofalno stanje slatkorječivom retorikom koja više ni nju samu ne može zavarati. Isto tako je vrlo teško zanijekati da su mnoge tradicionalne vrijednosti obiteljskog i društvenog suživota izgubljene u nepovrat, povukavši za sobom čak i one koje je po svaku cijenu trebalo pokušati obraniti, a ne prepustiti na milost i nemilost konfliktnom društvu u kojem živimo, da je moderno obrazovanje, umjesto da predstavlja poboljšanje s obzirom na ono staro, koje je prethodnim naraštajima u nedostatku boljega služilo za popunjavanje odgojnih rupa nastalih u obiteljskom okružju, jednostavno paralizirano, prepuno proturječja, grešaka i pedagoških metoda koje najčešće nisu ništa drugo do proizvoljni eksperimenti osuđeni na propast zbog nedostatka intelektualne zrelosti i volje da se postavi, po mom mišljenju, ono temeljno pitanje: kakvog pojedinca želimo? Budućnost ne izgleda blistavo. Za divno čudo, naši manje ili više vrijedni vladajući slojevi kao da nisu osobito zabrinuti, kao da smatraju da će, pošto se radi o općeljudskim problemima, kad se jednom pronađe rješenje za njih, ono biti automatski primjenjivo na sve ljude i na sva društva. Ne dijelim to mišljenje. Živimo u društvu koje je od nasilja izgradilo sustav odnosa. Agresivnost, koja je na neki način urođena našoj vrsti i za koju smo nekada vjerovali da je možemo zauzdati odgojem, u posljednjih dvadeset godina žestoko je provalila iz dubina naše duše i proširila se cijelim društvom, dodatno potaknuta mehanizmima dokolice koji su nekoć bili instrumenti običnog hedonizma, a sada su se pretvorili u one kojima se oblikuje potrošački mentalitet: ponajprije, to je televizija, na kojoj mlazovi krvi šikljaju u bilo koje doba dana i noći, zatim video igre koje služe poput nekog priručnika za postizanje savršene okrutnosti i nesnošljivosti, a uza sve to, tu su i lavine oglasa za pružanje erotskih usluga što ih bez zadrške objavljuju čak i one dobronamjerne novine dok istovremeno na svojim ozbiljnim stranicama (postoje li još takve?) licemjerno društvu dijele lekcije iz dobrog vladanja.
Mislite da pretjerujem? Objasnite mi onda kako je došlo do toga da se mnogi roditelji boje vlastitoj djeci, tim umiljatim adolescentima, toj našoj budućnosti, reći »ne«, jer jedno obično »ne« nekog oca ili neke majke, već umornih od nerazumnih zahtjeva, može izazvati pravu provalu uvreda, psovki, nasilja. I to onog tjelesnog, da se razumijemo. Najgori neprijatelj za mnoge roditelje nalazi se u njihovu domu: to su njihova djeca. Ruben Darfo naivno je napisao da je »mladost božje blago«. Danas to sigurno ne bi napisao.
6. listopada
O Fernandu Pessoi
Bio jednom jedan čovjek koji je znao jezike i pisao stihove. Zarađivao je za kruh i vino stavljajući riječi na njihovo mjesto, pišući stihove baš kako ih i treba pisati, kao da su u tom trenutku nastajali pred njim. Zvao se Fernando i bio je poput svih drugih osoba5. Jednoga dana najavio je predstojeći dolazak jednog super-Camőesa6, mnogo većeg od onog starog, ali pošto je bio suzdržana i neupadljiva osoba koja je običavala šetati Ulicom Douradores u svijetlom kišnom ogrtaču, s leptir-kravatom i šeširom bez perja, nije rekao da je super-Camőes zapravo on sam. Naposljetku, super-Camőes tek je Camőes veći od onoga prethodnog, a on je bio Fernando Pessoa, pojava dotada nezabilježena u Portugalu. I njegov život se, naravno, sastojao od dana, a o danima znamo da su svi isti, iako se nikada ne ponavljaju, pa onda i ne čudi da je jednoga dana, prolazeći kraj zrcala, Fernando u njemu iznenada spazio drugu osobu. Najprije mu se učinilo da se radi o još jednoj optičkoj varki, jednoj od onih koje se događaju toliko često da smo na njih prestali obraćati pozornost, nakon toga pomislio je da mu je ona čaša rakije udarila u glavu ili loše legla na želudac, ali zatim je oprezno zakoračio unazad da se uvjeri je li istina kad kažu da ogledalo nikada ne laže. No čini se da je ovo ogledalo bila iznimka, u njemu se nalazio muškarac, a taj muškarac nije bio Fernando Pessoa. Bio je tek nešto niži, malo tamnije puti, potpuno izbrijana lica. Fernando je nagonski opipao gornju usnu, a potom uzdahnuo s djetinjastim olakšanjem: njegov brk još uvijek je bio na mjestu. Od lica koja se pojavljuju u zrcalima sve se može očekivati osim da progovore. I da se ne bi vječno šutke gledali, on i odraz u zrcalu koji nije bio njegov, Fernando je rekao: »Zovem se Ricardo Reis.« Muškarac se osmjehnuo, potvrdno kimnuo glavom i nestao. Zrcalo je na trenutak ostalo prazno, golo, ali odmah zatim se u njemu ukazao još jedan lik, ovaj put lik mršavog, blijedog muškarca kojem očito nije još preostalo mnogo života. Fernandu se iz nekog razloga učinilo da je to njegov učitelj, ali suzdržao se od bilo kakva komentara i tek rekao: »Zovem se Alberto Caeiro.« Lik u zrcalu nije se osmjehnuo, tek je slabašno kimnuo i zatim nestao. Fernando Pessoa odlučio je biti strpljiv jer je znao da gdje ima mjesta za dvojicu uvijek ima mjesta i za trećega. Nakon nekoliko sekundi pojavio se i treći lik, muškarac zdrave puti za kojeg se već na prvi pogled vidjelo da je to inženjer koji je svoju diplomu stekao u Engleskoj. Fernando je rekao: »Zovem se Alvaro de Campos«, ali ovaj put nije čekao da lik nestane, odmaknuo se od zrcala, vjerojatno umoran od toga što je u tako kratkom vremenu bio toliko mnogo osoba. Te noći Fernando Pessoa probudio se razmišljajući o tome je li onaj Alvaro de Campos još uvijek u zrcalu. Ustao je iz kreveta i otišao do zrcala, ali u njemu je ovaj put bio njegov vlastiti lik. Tada je rekao: »Zovem se Bernardo Soares« i vratio se u krevet. Nakon što su mu se pojavila ta i još neka druga imena, Fernando je zaključio da je došlo vrijeme da postane smiješan7 pa je napisao najsmješnija ljubavna pisma na svijetu. Kad je već daleko odmaknuo u pisanju poezije i prevođenju knjiga, preminuo je. Njegovi prijatelji govorili su kako je pred njim velika budućnost, ali on kao da nije vjerovao u to, jer je odlučio umrijeti u najboljim godinama, s četrdeset i sedam. Trenutak prije smrti zamolio je da mu daju naočale. »Dajte mi naočale«, bile su njegove posljednje riječi. Do danas se nitko nije zapitao zašto je tražio naočale, tužna je činjenica da se posljednjim željama umirućih često ne posvećuje dovoljno pozornosti, ali čini se dosta vjerojatnim da se namjeravao pogledati u zrcalo da vidi koga će u njemu, naposljetku, pronaći. No Parka mu to nije dopustila. Osim toga u sobi nije ni bilo zrcala. Tako Fernando Pessoa nikada sa sigurnošću nije saznao tko je, ali smo, zahvaljujući toj njegovoj sumnji, mi dobili prigodu da malo bolje upoznamo sami sebe.
7. listopada
Naličje stvari
Kako izgledaju predmeti kad ne gledamo u njih? To pitanje, koje mi se svakim danom čini sve manje besmislenim, mnogo sam puta postavio kao dijete, ali uvijek isključivo samom sebi, nikada roditeljima ili profesorima, jer sam pretpostavljao da bi se nasmijali mojoj naivnosti (ili gluposti, prema jednom mnogo radikalnijem stavu) i dali mi jedini odgovor koji me nije mogao zadovoljiti: »Kako to misliš, pa stvari kad ih gledamo iste su kao kad ih ne gledamo.« Uvijek sam smatrao da predmeti, kad ih ostavimo same, postanu nešto drugo. Kasnije, kad sam ušao u pubertet, doba u kojem ponekad prezirno i svisoka gledamo na djetinjstvo, zaboravljajući da smo još donedavna bili djeca, pomislio sam da sam, napokon, pronašao konačan odgovor na metafizičko pitanje koje me mučilo u mojim nježnim godinama: palo mi je na um da bih mogao namjestiti fotografski aparat da se uključi u trenutku kad nikoga ne bi bilo kod kuće i tako napraviti snimke koje bi pokazale predmete onakvima kakvi uistinu jesu. Zaboravio sam da su stvari prepredenije no što izgledaju te da ih to sitno lukavstvo ne bi moglo prevariti, jer dobro znaju da se unutar bilo kojeg fotografskog aparata nalazi skriven ljudski pogled…Osim toga, čak i kad bi aparat uspio na prevaru uhvatiti lice nekog predmeta, njegovo naličje ostalo bi zauvijek izvan dosega optičkog, mehaničkog, kemijskog ili digitalnog sustava fotografskog aparata. Ta skrivena strana, na koju je u posljednjem trenutku fotografirani predmet prenio svoje tajno lice, sestra je blizanka tame. Kad u nekoj posve mračnoj sobi upalimo svjetlo, tama nestaje. I tada se nerijetko zapitamo: »Kamo je otišla?« Odgovor može biti samo jedan: »Nikamo nije otišla, tama je, naprosto, naličje svjetla, njegova skrivena strana.« Šteta da mi to nisu rekli prije, dok sam još bio dijete. Danas bih znao sve o svjetlosti i tami.
8. listopada
Da se vratimo na pitanje demokracije
Život nas je naučio da nema puno koristi od političke demokracije, koliko god njezine strukture funkcionirale uravnoteženo i u skladu s ustavnim poretkom, ako se u njezinu korijenu ne nalazi stvarna i istinska ekonomska i kulturna demokracija. Možda se to u današnje vrijeme čini poput nekog potrošenog stereotipa iz ne tako davne ideološke prošlosti, no takvim bismo razmišljanjem tek priznali da zatvaramo oči pred jednostavnom povijesnom istinom da je to demokratsko trojstvo politike, ekonomije i kulture - u svom sveobuhvatnom prožimanju tih triju elemenata - u vrijeme svoga najvećeg procvata predstavljalo jednu od najuzbudljivijih građanskih ideja koja je kao nikad dotada u novijoj povijesti uspjela probuditi savjest ljudi, potaknuti ih na djelovanje, dirnuti njihova srca. Danas, nakon što su njezine formule, prezrene i otrcane od tolike upotrebe, završile u smeću, ideja ekonomske demokracije ustupila je mjesto ideji o gotovo opsceno nadmoćnom tržištu koje se, naposljetku, moralo suočiti s teškom krizom i financijskim kolapsom, dok je ideju o kulturnoj demokraciji zamijenila otuđena masovna proizvodnja kulture. Nismo napredovali, naprotiv. Bilo kakav razgovor o demokraciji postat će apsurdan ustrajemo li u tome da demokraciju poistovjećujemo isključivo s njezinim mehaničkim i kvantitativnim izrazima koje još nazivamo i političkim strankama, parlamentima i vladama, a da pri tom zaboravljamo njezin istinski sadržaj kao i čestu zlouporabu izbornog sustava, i to od onih koji su zahvaljujući njemu i došli na vlast. To ne znači da se protivim postojanju političkih stranaka: i ja sam član sam jedne od njih. Nemojte misliti ni da prezirem parlamente i njihove zastupnike: samo želim da i jedni i drugi budu aktivniji i odgovorniji. Isto tako nemam čarobni štapić koji bi narodu omogućio da od danas više ne mora trpjeti loše vlade ili gubiti vrijeme na izbore kojima se ionako malokad nešto rješava, ali nikako ne mogu prihvatiti da se jedino može vladati po trenutnim modelima koji su, navodno, demokratski, a koji su, po mom mišljenju, nakazni i nedosljedni, te nerijetko stvaraju političare od one vrste ljudi koji svojim lažnim obećanjima o društvenom napretku teško mogu prikriti vlastiti egoizam i neutažive ambicije što ih pokreću. Nismo pomeli pred vlastitim pragom, a ponašamo se kao da smo otkrili lijek za sve duševne i tjelesne boli svih šest milijardi stanovnika našeg planeta. Deset kapi naše demokracije triput dnevno i bit ćete zauvijek sretni.
Licemjerje je zapravo jedini istinski smrtni grijeh.
9. listopada
Bog i Ratzinger
Što Bog misli o Ratzingeru? Što Bog misli o Rimskoj katoličkoj apostolskoj crkvi i o Ratzingeru papi? Koliko ja znam (a nepotrebno je reći da o tome znam vrlo malo), sve do danas nitko se nije usudio postaviti ta heretična pitanja možda zato što se već unaprijed zna da na njih nema niti će ikad biti odgovora. Kao što sam prije nekih petnaest godina napisao u trenucima uzaludnog metafizičkog preispitivanja: Bog je svemirska tišina, a čovjek krik koji toj tišini daje smisao. To je objavljeno u Zapisima iz Lanzarotea i tu rečenicu često su citirali teolozi iz susjedne zemlje koji su bili toliko ljubazni da pročitaju tu moju knjigu. Naravno, da bi se odgovorilo na pitanje što Bog misli o Ratzingeru ili o Crkvi koju papa nastoji spasiti od više no izgledne smrti, bilo radi vlastite učmalosti, bilo zato što nije sposobna doprijeti do ušiju koje bi je čule, bilo zato što nema dovoljno vjere koja bi učvrstila njezine temelje, najprije bi trebalo dokazati postojanje spomenutog Boga, što je zadaća unaprijed osuđena na neuspjeh, bez obzira na navodne dokaze Svetog Anselma ili onu anegdotu kad je Sveti Augustin sreo dječaka koji je školjkom presipavao more u pješčanu jamu. Ono na čemu bi Bog, u slučaju da postoji, trebao biti zahvalan Ratzingeru jest zabrinutost koju je on pokazao za krhki položaj u kojem se danas nalazi katolička vjera. Ljudi ne idu na misu, prestali su vjerovati u dogme i slijediti nauk koji je za većinu njihovih predaka predstavljao osnovu duhovnog, ako već ne i samog materijalnog života, kao što je, primjerice, bio slučaj s mnogim bankarima u prapočecima kapitalizma, strogim kalvinistima za koje možemo pretpostaviti da ih je krasilo osobno i profesionalno poštenje koje im je omogućavalo da se odupru bilo kakvom demonskom iskušenju kojem su eventualno mogli biti izloženi. Čitatelj će možda pomisliti kako će mi ovo skretanje s uzvišene teme koju sam naumio obraditi, onu biskupsku sinodu koja se okupila u Rimu, poslužiti da s više ili manje dijalektičkog umijeća kritiziram, najblaže rečeno, neodgovorno ponašanje bankara naših današnjih. Nije mi to bila namjera, niti mislim da bih to mogao učiniti dovoljno kompetentno. Vratimo se, dakle, Ratzingeru. Tom, bez ikakve sumnje, vrlo inteligentnom i obrazovanom čovjeku, vrlo aktivnom u vatikanskim krugovima (dovoljno se prisjetiti da je bio na čelu Kongregacije za nauk vjere za koju znamo da je, doduše, drugim metodama, nastavila djelovanje zloglasnog Svetog oficija, poznatijeg pod imenom Inkvizicija), dogodilo se nešto što ne bismo očekivali od nekoga tko se nalazi na njegovu položaju, od nekoga čiju vjeru definitivno moramo poštovati, ali ne i njegovu srednjovjekovnu misao. Sablažnjen laicizmom i frustriran sve manjim brojem vjernika, na misi koja je označila početak sinode izrekao je nekoliko zastrašujućih stvari poput: »Pogledamo li povijest, prisiljeni smo nerijetko uočiti hladnoću i pobunu nedosljednih kršćana. Slijedom toga, Bog se često, premda nikada ne zaboravlja svoje obećanje spasenja, morao uteći kažnjavanju.« U mom selu govorilo se da kad Bog kažnjava niti baca kamen niti tuče batinom, zato pretpostavljam da bismo se trebali pribojavati još jednog potopa u kojem bi nestali svi ateisti, svi agnostici, općenito svi laici i drugi uzročnici duhovnog nereda. No kako znamo da su putevi Gospodnji beskonačni i nepredvidivi, možda je trenutni predsjednik Sjedinjenih Država već dio kazne koja nam je namijenjena. Sve je moguće, ako to Bog tako želi.
Naravno, pod uvjetom da postoji. Ako ne postoji (barem nikad nije razgovarao s Ratzingerom), tada su sve to samo priče koje nikoga neće uplašiti. Kažu kako je Bog vječan i kako ima vremena za sve ljude. Možda i jest vječan, ne želimo proturječiti papi, ali njegova vječnost je u vječnom nepostojanju.
13. listopada
Eduardo Lourenço
Veliki sam dužnik Eduardu Lourengu od 1991, ima već sedamnaest godina. Dug je utoliko neobičniji jer, ako je već prirodno da ga on, kao oštećeni, još uvijek nije zaboravio, mene, kao dužnika, što se rjeđe događa u sličnim slučajevima, ta stvar još uvijek muči. Pa iako je točno da se nikad nisam pravio da sam zaboravio na cijeli slučaj, isto tako valja reći da ni on nikada nije dopustio da me razdoblja njegove strateške šutnje uljuljkaju u osjećaj sigurnosti, već bi ih tu i tamo prekidao da me podsjeti: »Što je s onim fotografijama?« Moj odgovor uvijek je bio isti: »Dovraga, imao sam mnogo posla, ali najgore je što još uvijek nisam dao izraditi kopije.« A on bi nato jednako nepokolebljivo odgovarao: »Ima šest fotografija, daj mi tri, a ostale zadrži za sebe«, »To nikada, samo bi još to trebalo, imaš pravo na svih šest«, odgovarao bih licemjernom velikodušnošću. Vrijeme je da objasnim o kakvim je fotografijama riječ. Bili smo na Europaliji u Bruxellesu i poput ostalih znatiželjnika obilazili smo dvorane komentirajući ljepotu i bogatstvo izloženog, a uz nas je, s fotoaparatom u ruci, išao Augusto Cabrita, spreman da ovjekovječi neki nezaboravni trenutak. I učinilo mu se da je jedan takav naišao kad nas je uhvatio s leđa ispred jedne barokne tapiserije s nekom, ne sjećam se više, povijesnom ili mitološkom temom. »Ne mičite se«, naredio je nesmiljeno, onako kako samo fotografi znaju kad im se učini da su suočeni s nekom situacijom visokog rizika. Još i danas ne znam što me to nagnalo da tako neozbiljno shvatim tu svečanu prigodu. Najprije sam počeo namještati Eduardovu kravatu, a zatim sam se pravio kao da mu naočale nisu na mjestu i posvetio sam se njihovu vraćanju onamo odakle uopće nisu spale. Prasnuli smo u smijeh poput dvojice dječaka, a Augusto Cabrita iskoristio je priliku koja mu se pružila na pladnju i počeo snimati. Eto, to je priča o fotografijama. Augusto Cabrita preminuo je dvije godine nakon tog događaja. No još za života poslao mi je fotografije, zasigurno vjerujući da će završiti u dobrim rukama. I završile su u dobrim, ili barem ne u izrazito lošim rukama ali, kao što sam već ranije spomenuo, te ruke ipak nisu bile odveć marljive. Mnogo kasnije napisao sam roman Sva imena koji, kako sam smatrao tada, a smatram to i danas, nitko nije mogao bolje predstaviti od Eduarda. Čim sam ga to zamolio, bez oklijevanja je pristao. Stigao je i taj dan, velika dvorana hotela Altis bila je dupkom puna, a od Eduarda Lourença ni traga ni glasa. U zraku se osjećala zabrinutost, nešto se sigurno dogodilo. Možda se taj veliki esejist, na glasu po svojoj smetenosti, izgubio na putu do hotela. I doista, kad se napokon pojavio, posve hladnokrvno je izjavio da je izgubio pripremljeni govor. Iz publike se začuo uzdah zaprepaštenja kojem se zbog nekog lošeg predosjećaja nisam pridružio. Obuzeo me crv sumnje da je Eduardo Lourenço odlučio iskoristiti prigodu i osvetiti se zbog epizode s fotografijama. Kakve li zablude! S papirima ili bez njih, čovjek je bio briljantan kao i uvijek. Uhvatio bi se neke ideje, razmotrio je sa svih strana doimajući se pritom kao da razmišlja o nečem sasvim drugom, zatim bi tu ideju ostavio postrance i tek kasnije joj se vratio da bi je izložio u novom svjetlu, dok bi one druge poslagao kao na nekoj nevidljivoj ploči, sve očekujući da one same pronađu niti koje će ih istovremeno povezati i međusobno i s onim idejama koje je ostavio postrance, zapravo mnogo značajnijima nego što se to u prvi mah učinilo. Konačni rezultat, ako mi dopustite usporedbu, bio je čisto zlato. A moj dug se povećao i nadišao veličinom čak i ozonsku rupu. Godine su prolazile. Sve dok (uvijek postoji neki takav trenutak koji nas napokon vraća na pravi put) gotovo da je i samom vremenu dojadilo toliko čekanje. U mom slučaju taj se trenutak dogodio nakon što sam nedavno pročitao esej Eduarda Lourença, »O zaboravljenom ili ples vremena«, u časopisu Portuguese Literary & Cultural Studies br. 7 sveučilišta Dartmouth iz Massachusettsa. Prepričavati taj izuzetni ogled bilo bi uvredljivo. Reći ću tek da sam napokon dao izraditi kopije famoznih fotografija i da će ih Eduardo primiti za nekoliko dana. S izrazima još većeg prijateljstva i još dubljeg štovanja.
14. listopada
Jorge Amado
Tijekom mnogih godina Jorge Amado bio je glas, simbol, radost Brazila. Rijetko kad je nekom piscu u tolikoj mjeri uspjelo postati zrcalom, slikom i prilikom svog naroda. Jedan važni dio čitateljske publike u inozemstvu upoznao je Brazil čitajući knjige Jorgea Amada. I za mnoge od njih predstavljalo je iznenađenje kad su u njegovim knjigama dobili jasne dokaze ne samo o rasnoj već i o izuzetnoj kulturalnoj raznolikosti brazilskog društva. Uopćena i stereotipna slika koja Brazil svodi na mehanički zbroj stanovnika bijele rase, crnaca, mulata i Indijanaca, gledište koje je dinamika društvenog razvoja zemlje postupno, ali ne i posve ravnomjerno, ispravljala na mnogim poljima društvenog života, u djelima Jorgea Amada opovrgnuto je na dostojanstven i vrlo dopadljiv način. Nije nam bila nepoznata uloga portugalskog iseljeništva u Brazilu kroz povijest kao ni onog njemačkog i talijanskog, iako u drugačijim razmjerima i u drugim razdobljima, ali Jorge Amado uspio nam je učiniti pristupčnijim ono malo što smo znali o tom pitanju. Raspon etničkih skupina koje su došle osvježiti brazilsku zemlju bio je mnogo širi i raznolikiji no što se to dalo naslutiti iz europske perspektive podložne vlastitim kolonijalnim navikama: naposljetku, ne smije se zaboraviti na mnoštvo Turaka, Sirijaca, Libanonaca i svih ostalih koji su, od 19. stoljeća pa praktično sve do danas, napuštali domovinu da bi se dušom i tijelom predali čarima, ali i opasnostima brazilskog eldorada. Njima je Jorge Amado širom otvorio vrata svojih knjiga. Kao primjer navodim prekrasnu knjižicu čiji naslov Turci otkrivaju Ameriku može smjesta pobuditi zanimanje i najapatičnijeg čitatelja. Ondje se pripovijeda o dvojici Turaka po imenu Raduan Murad i Jamil Bichara koji, kako kaže Jorge Amado, uopće nisu bili Turci već Arapi koji su odlučili emigrirati u Ameriku u potrazi za novcem i ženama. Iako se na početku to tako ne čini, priča se grana i u nju ulaze deseci novih likova, nasilnici, pijanice i ženskari, žene jednako željne seksa kao i obiteljske sreće i sve se to događa u okrugu Itabuna (Bahia), upravo ondje (slučajno ili ne) gdje je rođen Jorge Amado. Taj živopisni brazilski kraj nije manje nasilan od onog pirinejskog. To je zemlja plaćenika, nasada kakaovca gdje su nekada bili rudnici zlata, zemlja razmirica koje se rješavaju ubodima noža, zemlja bogatih zemljoposjednika, gospodara života i smrti za koje više nitko ne zna kako su stekli svu tu silnu moć, zemlja javnih kuća u kojima se oko prostitutki vodi borba kao da su najpoželjnije udavače. Ti ljudi ne misle ni o čemu drugom osim o bludničenju, bogaćenju i pijančevanju. Nitko od njih ne bi preživio posljednji sud, svi bi bili osuđeni na vječne muke. Pa ipak…Sav taj vrtlog bezumlja koji se odvija pred uznemirenim čitateljem odiše nekom vrstom nedužnosti koja je prirodna poput vjetra ili potoka i spontana poput trave koja raste nakon kiše. Turci otkrivaju Ameriku vješto je ispričano djelo koje, bez obzira na svoju kratkoću i prividnu jednostavnost, zaslužuje primjereno mjesto uz bok velikim romanesknim ostvarenjima kao što su Jubiaba, Šator čuda ili Beskrajna zemlja. Kažu da se svijet najbolje vidi s pleća gorostasa. Gorostasa kakav je, bez ikakve sumnje, Jorge Amado.
15. listopada
Carlos Fuentes
Carlos Fuentes, tvorac izraza »teritorij La Manche«, sintagme u kojoj je izražena sva kulturna raznolikost i složenost životnih iskustava koja spajaju Pirinejski poluotok s Južnom Amerikom, upravo je u Toledu primio nagradu Don Quijote. Ovo što slijedi izraz je počasti piscu, čovjeku i prijatelju. Prva Fuentesova knjiga koju sam pročitao bila je Aura. Iako joj se kasnije nisam vraćao, još i danas (a prošlo je više od četrdeset godina) imam dojam da sam tada ušao u svijet posve drugačiji od svih što sam ih dotada poznavao, u svijet istovremeno prožet atmosferom objektivne stvarnosti i tajanstvene magije, pri čemu je to protuslovlje, više prividno no stvarno, u duhu čitatelja stvaralo, u svakom smislu, izniman doživljaj. Nije se događalo često da se susret s nekom knjigom u tolikoj mjeri ureže u moje pamćenje. Nije to bilo vrijeme u kojem su američke književnosti (pritom mislim na one južnoameričke) uživale prestiž kod obrazovane publike. Naraštajima očarani francuskim svjetlima, danas izblijedjelima, promatrali smo s nekom ravnodušnošću (hinjenom ravnodušnošću koja je prikrivala naše neznanje) ono što se pisalo južno od Rio Grandea i što je, da stvar bude još gora, još uvijek relativno lako dopiralo do Španjolske, ali je jedva stizalo do Portugala. Neke knjige jednostavno je bilo nemoguće pronaći u knjižarama, a sve je još pogoršavao nedostatak kompetentne kritike koja bi nam, među tim malobrojnim knjigama koje su dolazile do nas, ipak pomogla pronaći najbolje od onoga što se mukotrpno stvaralo u tim književnostima koje su često bile suočene s vrlo sličnim problemima kao i naša književnost. Naposljetku, možda postoji jedno bolje objašnjenje: knjige su rijetko putovale, mi smo putovali još rjeđe. Moje prvo putovanje u Meksiko bilo je radi sudjelovanja na kongresu o kronici u Moreliji. Nisam imao vremena za posjet knjižarama, ali već sam revno čitao Fuentesove knjige, osobito znamenita djela kao što su Najprozračnije područje i Smrt Artemija Cruza. Postalo mi je jasno da se preda mnom nalazi pisac izuzetno visoke umjetničke kvalitete i osobitog konceptualnog bogatstva. Nešto kasnije, još jedan poseban roman, Naša zemlja, otvorio mi je nove vidike i tako sve do danas, bez potrebe da dalje nabrajam naslove njegovih djela (osim možda Zakopanog zrcala, temeljne knjige za dublje poznavanje Južne Amerike, kako mi je uvijek bilo draže nazivati to područje), u svakom slučaju postao sam vjeran štovatelj autora Starog gringa.
Poznavao sam dakle pisca, još sam morao upoznati čovjeka. A sada vam moram nešto priznati. Nikad nisam bio sramežljiva osoba, štoviše, upravo suprotno, ali moji prvi susreti s Carlosom Fuentesom, u svakom slučaju vrlo srdačni što je i posve razumljivo za dvije dobro odgojene osobe, bili su pomalo suzdržani, i to ne njegovom krivnjom, već nekom vrstom otpora s moje strane da prihvatim ono u čemu je Carlos Fuentes bio izrazito prirodan, a to je njegov stil odijevanja. Svi znamo da se Fuentes izvrsno odijeva, s elegancijom i dobrim ukusom, njegove košulje uvijek su besprijekorno izglačane, a hlače bez ijednog nabora, međutim ja sam, iz samo meni poznatih razloga, smatrao da se pisac, osobito ako dolazi iz tih krajeva, ne bi smio tako odijevati. Bio sam u zabludi. Naposljetku, Carlos Fuentes uspio je uskladiti vlastite etičke stavove i potrebe za kritičkim angažmanom s dobro odabranom kravatom. Vjerujte mi, to nije mala stvar.
16. listopada
Federico Mayor Zaragoza
Počeo je Sajam knjiga u Frankfurtu: ondje okupljena velika imena izdavačke industrije najavila su loša vremena za taj predmet koji je u prošlosti za mene značio život i kojem još uvijek mnogo dugujem. Rekao sam da su se na sajmu okupili veliki izdavači, međutim danas nitko i ne spominje one bezbrojne male izdavače koji si ne mogu priuštiti putovanje ili izlog poput ostalih i koji se unatoč svemu bore protiv tog kobnog roka od deset godina kad će se s papirnate knjige prijeći na digitalnu. Kako će izgledati budućnost? Ne znam. Dok ne osvane taj dan koji će za sve stanovnike galaksije Gutenberg sigurno biti težak, želio bih na ovome mjestu iskazati dužno poštovanje malim izdavačima, primjerice španjolskoj Anfori koja će ovih dana objaviti knjigu mog prijatelja Federica Mayora Zaragoze, čovjeka koji je uvijek želio da UNESCO bude nešto više od kratice ili mjesta prestiža, drugim riječima, da bude forum u kojem su kultura i obrazovanje temeljni načini rješavanja problema. Napisao sam prolog za njegovu knjigu U obranu mira, više zavjet no naslov, i danas ga donosim na ovom blogu kao vlastiti skromni prilog svima onima koji nastoje poboljšati život drugim ljudima. Svim onim nepoznatim ljudima koji čine tkivo ovog planeta.
U obranu mira
Federico Mayor Zaragoza u pjesme prevodi bol vlastite savjesti. Naravno da nije jedini pjesnik koji to čini, ali po mom mišljenju, temeljna je razlika u tome da gotovo bez iznimke sve njegove pjesme apeliraju na savjest svijeta, ovaj put bez iluzija nekog gotovo sustavnog optimizma koji se čini toliko njemu svojstven. Govor o savjesti svijeta lako bi se mogao protumačiti kao još jedna u nizu nejasnoća koje su u posljednje vrijeme zarazile ideološki diskurz nekih dijelova onoga što se obično naziva lijevom misli. Ovdje to nije slučaj. Federico Mayor Zaragoza dobro poznaje čovječanstvo i svijet, ne priklanja se olako raznim idejama i nije jedan od onih koji najveći dio vremena pokušavaju otkriti odakle puše vjetar, da bi zatim promijenili mišljenje čim vjetar promijeni smjer. Kad kažem da u svojim pjesmama Federico Mayor apelira na savjest svijeta, onda mislim da se obraća svim ljudima općenito i u isto vrijeme svakom pojedinačno - svim tim zbunjenim, izgubljenim ljudima, uznemirenima hotimično proturječnim porukama, onim ljudima koji pokušavaju ne udisati zrak u atmosferi u kojoj se organizirana laž ravnopravno natječe za premoć s običnim kisikom ili dušikom. Neki će reći da se poezija Federica Mayora Zaragoze napaja iz neiscrpnog izvora dobrih namjera. Osobno se ne slažem s tim. Vitalna i poetska snaga Federica Mayora dolazi iz jednog drugog izvora, iz nepresušnog izvora njegove osobite dobrote. Njegove pjesme, složenije no što se to na prvi pogled čini zbog njihove formalne jednostavnosti, izraz su jedne izuzetne osobnosti koja se nije izdvojila iz mnoštva već mu pripada svim srcem i razumom, tim ljudskim atributima koji u Federica dosežu svoj vrhunac. Mnogo dugujemo tom čovjeku, pjesniku, građaninu, mnogo više no što možemo zamisliti.
17. listopada
Na ljestvici najmanje vjerojatnih događaja na svijetu vrlo visoko mjesto zasigurno bi zauzela mogućnost da će kardinal Rouco Varela pročitati ovaj blog. U svakom slučaju, pošto Katolička crkva i dalje tvrdi kako čuda postoje, uzdam se u nju i u čudo kako bi se pred očima cijenjenog, obrazovanog i simpatičnog nositelja grimiznog ruha jednoga dana mogli ukazati reci koji slijede. Postoji mnogo drugih problema osim laicizma, koji je za gospodina kardinala odgovoran za nacizam i komunizam, i ovdje će biti riječi upravo o jednom od njih. Čitajte, Vaša uzoritosti, čitajte. Vašem duhu godit će malo gimnastike.
Bog kao problem
Nimalo ne dvojim da će ovaj pledoaje, počevši od samog naslova, barem nakratko pomiriti dva brata, dvojicu zakletih neprijatelja, islam i kršćanstvo, osobito na polju univerzalnosti prema kojoj teži onaj prvi, dok se onaj drugi i dalje zanosi iluzijom da ju je dosegnuo. Oni izrazito dobronamjerni vjerojatno će zavapiti da se radi o neprihvatljivoj provokaciji, o neoprostivoj uvredi vjerskih osjećaja obiju strana, a oni izrazito zlonamjerni (pod pretpostavkom da ne mogu biti još i gori) optužit će me za bogohulnost, svetogrđe, blasfemiju i kojekakve druge zločine slične vrste koje još mogu otkriti i, tko zna, možda već reći da zaslužujem i kaznu koja bi mi poslužila kao pouka do kraja života. Da se kojim slučajem nalazim u okrilju Crkve, Vatikan bi radi moje ekskomunikacije morao prekinuti spektakle u stilu Cecila B. De Millea koji mu trenutno pružaju toliko zadovoljstva, s tim da bi nakon izvršenja te disciplinske mjere sasvim sigurno izgubio dah. Već mu nedostaje snage i za mnogo odvažnije pothvate, sad kad su rijeke suza njegovih žrtava, nadajmo se jednom zauvijek, natopile drvo tehnološkog arsenala prve inkvizicije. Što se tiče islama, u njegovoj modernoj nasilnoj i fundamentalističkoj verziji (jednako nasilnoj i jednako fundamentalističkoj kao što je bio katolicizam u svojoj imperijalističkoj inačici) krilatica koja se gotovo svakodnevno bezumno ponavlja je »smrt nevjernicima«, ili u prijevodu, ako ne vjeruješ u Alaha nisi ništa više od prljavog žohara i bez obzira na to što je i on stvor nastao u božanskom Fiatu, svaki musliman pristalica ekspeditivnih metoda ima neotuđivo pravo i svetu dužnost zgaziti ga papučom u kojoj će ući u Muhamedov raj i tamo pasti u naručje strastvenih hurija. Dopustite mi zato da ponovim kako je Bog, koji je oduvijek bio tek jedan od problema, sada postao ključni problem. Poput svakoga tko nije posve ravnodušan prema žalosnoj situaciji u svijetu, pročitao sam ponešto od onoga što je napisano o političkim, ekonomskim, društvenim, psihološkim, strateškim, pa čak i moralnim razlozima nastanka agresivnih islamističkih pokreta koji po takozvanom zapadnom svijetu (ali ne isključivo) siju paniku, strah i užas. Bilo je dovoljno nekoliko bombi slabe razorne moći (sjetimo se da su ih na mjesta napada gotovo uvijek donosili u naprtnjačama) da se zatresu temelji naše svijetle civilizacije, da se otvore pukotine i da se, naposljetku, spektakularno uruši krhki ustroj kolektivne sigurnosti, iako je za njezino podizanje i održavanje utrošeno toliko rada i novaca. Na kraju se pokazalo da stojimo na nogama od ilovače, a ne od najtvrđeg čelika kao što smo dotada vjerovali.
Netko će reći da se radi o sukobu civilizacija. Možda, ali meni se ne čini tako. Cjelokupno čovječanstvo, više od sedam milijardi stanovnika ovog planeta, živi u nečemu što bismo mogli nazvati svjetskom civilizacijom nafte, s tim da iz nje nisu isključeni čak ni oni koji su lišeni dragocjenog »crnog zlata« i koji svakodnevno osjećaju taj nedostatak. Ta civilizacija nafte stvara i zadovoljava (ali nimalo ravnopravno, kao što znamo) višestruke potrebe. I upravo radi toga će se oko iste bušotine okupiti Arapi i ne-Arapi, kršćani i muslimani, da i ne spominjemo one koji nisu ni jedno ni drugo. No tko god i gdje god bili, oni i dalje žele voziti automobile, pokretati bagere, paliti upaljače.
To očito ne znači da se u pukotinama ispod te zajedničke civilizacije ne mogu nazreti (a nekad čak i jako dobro vidjeti) drevne civilizacije i kulture progutane u ubrzanom tehnološkom procesu pozapađivanja koje je, unatoč svemu, teškom mukom uspjelo doprijeti do srži osobnog i kolektivnog mentaliteta ljudi u tim sredinama. Ne kaže se bez razloga da odijelo ne čini čovjeka…
Savez civilizacija, u slučaju da se ostvari, mogao bi predstavljati značajan korak prema smanjenju napetosti u svijetu, cilju koji nam svakim danom izgleda sve daljim, ali bi takav savez, u svakom slučaju, bio nedostatan ili čak potpuno neučinkovit ako u sebi kao temeljnu odrednicu ne bi sadržavao međureligijski dijalog, kad se već bilo kakva mogućnost sklapanja saveza te vrste čini unaprijed isključenom…
Kako nema nikakvih razloga za bojazan da, primjerice, Kinezi, Japanci ili Indijci namjeravaju osvojiti svijet i, bilo miroljubivim bilo nasilnim sredstvima, drugima nametnuti svoja vjerovanja (konfucijanizam, budizam, taoizam, hinduizam), tada je više no očito da, kad govorimo o savezu civilizacija, tada mislimo osobito na kršćane i muslimane, braću i neprijatelje koji su se u naoko beskrajnom procesu tijekom povijesti izmijenjivali u ulogama krvnika i žrtve.
Stoga, htjeli to mi ili ne, Bog je problem, kamen spoticanja, povod za mržnju, sjeme razdora. Ali o tom opipljivom dokazu nitko se ne usudi govoriti ni u jednoj od brojnih analiza tog pitanja, bilo da je riječ o političkim, ekonomskim, sociološkim, psihološkim ili strateškim analizama za praktičnu uporabu. Bilo da se radi o nekom strahopoštovanju ili pomirenju s ustaljenim normama »političke korektnosti«, analitičari kao da nisu u stanju uočiti da se unutar te mreže nalazi labirint iz kojeg dosad još uvijek nismo uspjeli izaći, a to je Bog. Kad bih nekom kršćaninu ili muslimanu rekao da u svemiru ima više od 400milijardi galaksija, da u svakoj od njih ima više od 400 milijardi zvijezda i da Bog, zvao se on Alah ili bilo kako drugačije, nije mogao sve to stvoriti, ili još bolje, nije imao razloga da sve to stvori, s gnušanjem bi mi odgovorili da Bogu, zvao se on Alah ili bilo kako drugačije, ništa nije nemoguće. Osim, odgovorio bih ja, kako se čini, uspostaviti mir između islama i kršćanstva i usput pomiriti pripadnike najnesretnije od svih životinjskih vrsta za koju se kaže da se rodila njegovom voljom (i na njegovu sliku i priliku). U fizičkom svemiru nema ni ljubavi ni pravde, kao što nema ni okrutnosti. Nikakva sila ne predsjeda nad 400 milijardi galaksija i nad 400 milijardi zvijezda u svakoj od njih. Nitko ne upravlja suncem ili mjesecom, koliko god oni tvrdili da je On nevidljiv i da se nalazi na nebu. Postavljeni na ovaj svijet, a da i sami ne znamo zašto ni zbog čega, morali smo sve izumiti. To je bio slučaj i s Bogom, ali on nikada nije izašao iz naših glava, ostao je unutra, ponekad kao tvorac života, gotovo uvijek kao instrument smrti. Možemo reći: »Ovo je plug koji smo stvorili«, ali ne možemo reći: »Ovo je Bog koji je stvorio čovjeka koji je stvorio plug«. Tog Boga ne možemo istrgnuti iz naših glava, ne mogu to ni sami ateisti među koje se ubrajam i ja. Ali barem raspravljajmo o njemu. Nema smisla tek reći da ubijanje u ime Boga čini Boga ubojicom. Za one koji ubijaju u Božje ime, Bog nije samo sudac koji će ih odriješiti grijeha, on je svemoćni otac u njihovim glavama zbog kojeg su se nekada skupljala drva za lomaču, a danas postavljaju bombe. Raspravljajmo o tom izumu, riješimo taj problem ili barem priznajmo da postoji. Ako to ne učinimo, prije ili kasnije svi ćemo poludjeti.Tko zna. Možda bi to bio način da se prestanemo međusobno ubijati.
20. listopada
Današnji blog želio sam posvetiti ekonomskoj krizi koju su nam nametnuli, ali morao sam ispuniti obveze prema drugim sredstvima javnog priopćavanja. Ono što mislim o tome napisao sam u tekstu koji upravo slijedi, a koji je u Španjolskoj već objavljen u dnevniku Publico, a u Portugalu u tjedniku Expresso.
(Financijski) zločin protiv čovječnosti
Priča je poznata i u davna vremena, kad se škola još smatrala savršenom odgojiteljicom, učenici su je učili kao primjer skromnosti i suzdržanosti koje nas uvijek moraju pratiti kad nas neki vrag tjera da iznesemo svoje mišljenje o nečemu što poznajemo slabo i površno ili, što je još gore, uopće ne poznajemo. Apelles je mogao dopustiti postolaru da ga upozori na greške na obući lika koji je naslikao jer je izrađivanje obuće postolarov zanat, ali nikada mu ne bi dopustio da iznese svoje mišljenje o, recimo, anatomiji koljena. Drugim riječima, svatko mora znati gdje mu je mjesto. Na prvi pogled, Apelles je imao pravo, on je bio majstor, on je bio slikar, on je bio autoritet, a što se tiče postolara, zvat će ga tek kad za to dođe vrijeme, kad bude potrebno staviti nove potplate na sandale. Uistinu, kamo bismo dospjeli kad bi svi, čak i najveće neznalice, mogli govoriti o nečemu o čemu nemaju pojma? Tko nije završio studije neka šuti i prepusti onima koji znaju odgovornost donošenja primjerenih odluka (primjerenih za koga?). Da, na prvi pogled Apelles je imao pravo, ali samo na prvi pogled.
Slikar koji je naslikao Filipa i Aleksandra Makedonskog i kojega su njegovi suvremenici smatrali genijem zaboravio je na jedan vrlo važan aspekt tog pitanja: postolar, naime, ima koljena i stoga je po definiciji kompetentan kad je riječ o zglobovima, čak i ako je to samo zato da bi se požalio na bolove koje u njima osjeća.
Pažljivi čitatelj dosad je već sigurno shvatio da tema ovog teksta nije ni Apelles ni postolar. Prava tema ovog teksta je teška ekonomska i financijska kriza koja je do te mjere potresla svijet da se ne možemo oteti tjeskobnom dojmu da smo stigli do kraja jednog razdoblja i da još uopće ne možemo nazreti što će nakon njega uslijediti, kako ćemo se dići iz ruševina i kojim ćemo to novim putevima krenuti. Kako to? Zar će nam drevna legenda poslužiti da objasnimo slom koji nam se događa danas? A zašto ne? Postolar smo svi mi koji nemoćno promatramo nezaustavljivo napredovanje ekonomskih i financijskih moćnika koji žude za još više novca, za još više moći, koristeći se pritom svime što im stoji na raspolaganju, zakonitim ili nezakonitim, čistim ili prljavim, uobičajenim ili kriminalnim sredstvima. A Apelles? Apelles su upravo ti bankari, političari, osiguravajuća društva i veliki špekulanti koji su u suradnji sa sredstvima javnog priopćavanja u posljednjih trideset godina odgovarali na naše sramežljive prosvjede s ohološću nekoga tko se smatra u posjedu konačne istine, drugim riječima, koliko god nas boljelo koljeno, mi o njemu nismo smjeli govoriti, prokazati ga, izložiti ga javnoj osudi. Bilo je to razdoblje apsolutne dominacije tržišta, te tvorevine, navodno, sposobne za samoobnavljanje i vlastiti preustroj, a kojoj je nepokolebljiva sudbina namijenila da pripremi i jednom zauvijek zajamči našu individualnu i kolektivnu sreću, iako je stvarnost to na svakom koraku demantirala. A danas? Je li, napokon, došao kraj poreznim rajevima i tajnim bankovnim računima? Hoće li se, napokon, neumoljivo istražiti podrijetlo golemih štednih uloga, očito kriminalnog financijskog inženjeringa, sumnjivih investicija koje u mnogim slučajevima nisu ništa drugo do masovno pranje prljavog novca stečenog prodajom droge? A kad već govorimo o zločinima… Hoće li obični građani imati to zadovoljstvo da na optuženičkoj klupi vide izravno odgovorne za ovaj potres od kojeg su se zatresle naše kuće, obiteljski život, posao? Tko će riješiti problem nezaposenih nakon ovog sloma (nisam ih brojao, ali ne sumnjam da se broje u milijunima), svih onih nezaposlenih koji će još mjesecima ili godinama biti bez posla, jedva preživljavajući od bijedne socijalne pomoći, dok menadžeri tih tvrtki koje su namjerno doveli do propasti uživaju u milijunima dolara osiguranih zaštićenim ugovorima na koje su fiskalne vlasti, plaćene iz džepova poreznih obveznika, jednostavno odlučile zažmiriti? A što je s aktivnim sudioništvom vlada u tom procesu, tko će to istražiti? Bush, taj zloćudni produkt prirode u jednom od njezinih najgorih trenutaka, reći će da je njegov plan spasio (ili će tek spasiti?) sjevernoameričku ekonomiju, ali prava pitanja na koja bi trebao odgovoriti su sljedeća: gospodine Bush, kako to da niste znali što se događa u raskošnim dvoranama za sastanke kad je filmska kamera svima ostalima omogućila ne samo da uđu u njih već i da budu nazočni donošenju kriminalnih odluka koje podliježu svim kaznenim zakonicima na svijetu? Čemu vam služe CIA, FBI i na deseci ostalih organa nacionalne sigurnosti koji poput gljiva poslije kiše niču u takozvanoj američkoj demokraciji, istoj onoj demokraciji koja prisiljava putnika da na ulasku u zemlju policiji preda svoje računalo kako bi ona mogla napraviti kopiju njegova tvrdoga diska? Gospodine Bush, kako to da niste primijetili da imate neprijatelja u kući? Ili ste možda primijetili, ali vas se to ne tiče?
Ono s čime smo danas suočeni u svakom pogledu je zločin protiv čovječnosti i s tog bi se gledišta trebao analizirati u svim javnim forumima i u svačijoj savjesti. Ne pretjerujem. Zločini protiv čovječnosti nisu samo genocid, etnocid, logori smrti, mučenja, masovne čistke, namjerno izazvane nestašice hrane, globalno onečišćenje, potiskivanje nečijeg identiteta ponižavanjem. Zločin protiv čovječnosti je ono što su financijski i ekonomski moćnici u Sjedinjenim Državama, uz istinsku ili prešutnu potporu svoje vlade, hladnokrvno učinili milijunima ljudi u svijetu koji su u opasnosti da izgube i ono malo novca što im je preostalo nakon što su u mnogim slučajevima (uopće ne dvojim da se radi o milijunima) već izgubili svoj jedini i često oskudni izvor prihoda, svoje zaposlenje.
Zločinci su poznati, imaju ime i prezime, voze se u limuzinama na partije golfa i toliko su sigurni u sebe da im i ne pada na um skrivati se. Lako ih je uhvatiti. Tko će se usuditi privesti tu bandu pravdi? Čak i da mu to ne uspije, svi bismo mu bili zahvalni na tome što je barem pokušao. Bio bi to znak da se pošteni svijet još ima čemu nadati.
21. listopada
Ustav i stvarnost
Portugalski ustav stupio je na snagu 25. travnja 1976, dvije godine nakon Revolucije i na kraju jednog burnog razdoblja stranačkih borbi i društvenih pokreta. Otad je doživio sedam izmjena i dopuna od kojih se posljednja dogodila 2005. U mnogim člancima od kojih se sastoji ustav je tek izjava o namjerama. Neka sada konstitucionalisti ne čupaju kosu. To ne znači da na bilo koji način želim umanjiti važnost tih dokumenata koji u tom smislu nalikuju Deklaraciji o ljudskim pravima koja je na snazi (ili bolje reći, u razdoblju latencije) od 1948. Izmjene i dopune ustava kao što znamo neka su vrsta uređivanja smjera i prilagođivanja društvenoj stvarnosti, osim kada je riječ o političkoj volji parlamentarne većine za promicanje ili nametanje vlastitih rješenja. S druge strane nisu rijetki ustavi u kojima su se, bilo iz praznovjerja bilo iz obične inertnosti, zadržali »fosilni« ostaci zakonskih odredaba koje su djelomično ili u cjelini izgubile svoj prvotni smisao.
Samo tako je moguće objasniti činjenicu da je u preambuli portugalskog ustava još uvijek nedodirljiv, iako možda tek kao retorički ustupak, izraz »otvoriti puteve prema socijalizmu«. U svijetu u kojem vlada najokrutniji mogući ekonomski i financijski liberalizam, taj citat, posljednji odjek narodnih težnji, može tek izmamiti osmijeh na licu. Kiseo osmijeh, rekli bismo. No ustav je tu, smatram, da bismo prema njemu mogli suditi o tome kako vlada upravlja zemljom. Zakon džungle koji je vladao posljednjih trideset godina ne bi urodio posljedicama koje vidimo da su sve svjetske vlade od svojih ustava napravile priručnik za svakodnevnu uporabu, neku vrstu početnice za uzornog građanina. Možda će nas šok koji trenutno potresa svijet navesti da svoje ustave pretvorimo u nešto više od običnih izjava o namjerama, što je u mnogim aspektima još uvijek njihova karakteristika. Kamo sreće.
22. listopada
Chico Buarque de Holanda
Postoje li paralelni svemiri? Pred različitim »dokazima« koje sudu javnog mnijenja podastiru autori koji se bave znanstvenom fantastikom zasigurno ne bismo trebali nipošto sumnjati u potvrdan odgovor ili barem ne bismo trebali odbaciti naprečac jednu tako smionu pretpostavku. Ako paralelni svemiri doista postoje, bilo bi logično, i vjerujem neizbježno, jednako tako prihvatiti postojanje paralelnih književnosti, paralelnih pisaca, paralelnih knjiga. Neki sarkastični duh sigurno će nas podsjetiti da ne treba ići toliko daleko da bismo sreli paralelne pisce poznatije pod imenom plagijatori, ali njihov plagijat nikada nije potpun jer se uvijek osjete obaveznima staviti i nešto svoje u djelo koje su potpisali vlastitim imenom. Apsolutni plagijator bio bi Pierre Menard koji je, kako nam kaže Borges, prepisao Quijotea riječ po riječ, ali isti taj Borges također nas je upozorio da napisati riječ pravda u 20. stoljeću nije isto (a ni sama pravda nije ista) kao napisati je u 17. stoljeću… Druga vrsta paralelnog pisca (također zvanog negre ili modernije ghost) je onaj koji piše zato da bi drugi uživali u tobožnjoj ili istinskoj slavi kad ugledaju svoje ime u naslovu knjige. O tome se na prvi pogled radi u romanu Budimpešta Chica Buarquea de Holande. Kažem »na prvi pogled« zato što je »pisac-duh«, čije groteskne pustolovine u nama izazivaju razonodu i sućut, tek nesvjesni uzrok procesa u kojem, ako se već ne ponavljaju svemiri i cijele književnosti, onda se, bez ikakve sumnje, ponavljaju autori i knjige. Najviše u svemu tome uznemirava neprestani osjećaj vrtoglavice koja obuzima čitatelja koji će uvijek znati gdje se nalazio trenutak prije, ali koji nikad zapravo ne zna gdje se nalazi u dotičnom trenutku. Iako kao da tome ne teži, svaka stranica romana izražava »filozofsku« interpelaciju i »ontološku« provokaciju: naposljetku, što je to stvarnost? Tko sam ja uopće i što sam ja u onom što su me naučili nazivati stvarnošću? U romanu se radi o knjizi koja malo postoji, malo ne postoji, a zatim se ponovo pojavljuje. Jedna osoba ju je napisala, druga potpisala, ali ako knjiga nestane, hoće li nestati i obje osobe? Ako nestanu, hoće li nestati potpuno ili samo djelomično? Ako netko preživi, je li preživio u ovom ili u nekom drugom svemiru? Tko sam ja ako, preživjevši, više nisam ono što sam bio? Chico Buarque bio je vrlo smion, prebacio je žicu preko ponora i uspio prijeći na drugu stranu. Na stranu na kojoj se nalaze djela koja odlikuju majstorstvo jezika, narativne konstrukcije i izvedbe. Mislim da se neću prevariti ako kažem da se s ovom knjigom u Brazilu dogodilo nešto novo.

23. listopada
Imaju li krvnici dušu?
Posljednjih dana otvorena je sezona lova na suca Garzóna. Čak i oni koji ga brane tvrde kako je ipak riječ o kontroverznoj ličnosti, kao da bi sva ljudska djeca trebala nalikovati jedno drugome kao jaje jajetu… Stvar je u tome da se Garzón sa svojim jedinstvenim postupcima predstavio kao sudac koji je unatoč svemu najviše radosti priuštio onima koji mnogo očekuju od pravde ili, bolje rečeno, od onih koji su zaduženi za njezinu provedbu. U nizu sudskih postupaka koji su se našli pred njim Garzón je dirnuo u nešto mnogo veće od njega samoga a i od svih pravosudnih institucija zajedno: u španjolski građanski rat, bezakonje frankizma, dostojanstvo onih koji su branili Republiku i jedan način života. On zna da će se vjerojatno morati povući iz bitke, ali ostavio je otvorena vrata toj mogućnosti da se prizna istina, da se izvrše identifikacije i, naposljetku, pokopaju žrtve. Španjolska tranzicija, razdoblje kompromisa, ne može biti izlika: ljevica je popustila zbog vojske i neofrankizma, ali nije se predala, nije rekla posljednju riječ, naprosto je čekala da dođe dan kada će prebrojiti svoje mrtve i nazvati stvari njihovim imenom. Garzón je pomogao sa svog položaja i nije moglo biti veće radosti za žrtve tog rata koje su uspjele preživjeti sve do danas. Sudac Garzón nije sektaš. Razumije da mu ništa ljudsko ne može biti strano i bavi se slučajevima koje smatra kriminalnim zato što je za to ovlašten. Isto tako se pita imaju li krvnici dušu, što je više no dovoljan znak da razmatra stvari sa svih strana. Prije nekoliko mjeseci zamolio me da napišem predgovor knjizi koju je napisao s novinarom Vicenteom Romerom. Riječ je o istraživanju ponašanja krvnika. Od sveg srca vam preporučam da pročitate tu knjigu - zove se Duša krvnika, u nakladi RBA - a dok vam ne dospije u ruke, evo predgovora koji sam napisao za Baltasara Garzóna i Vicentea Romera.
Imaju li krvnici dušu?
Postojanje duše koju bismo mogli smatrati odgovornom za sve naše postupke podrazumijevalo bi nužno potpunu nedužnost tijela koje bi bilo svedeno na pasivni instrument neke volje, želje, žudnje koju nije moguće točno locirati na istom tom tijelu. Ruka u stanju mirovanja, sa svojim kostima, živcima i tetivama, bez ikakvog problema u trenutku će izvršiti zapovijed koja joj je dana i za koju ona sama nije odgovorna, bilo da bi nekom poklonila cvijet, bilo da bi ugasila opušak na nečijoj koži. S druge strane pripisati a priori odgovornost za sve naše postupke bestjelesnoj tvorevini, duši, koja je preko savjesti u isto vrijeme i sudac istih tih postupaka, značilo bi vrtjeti se u začaranom krugu u kojem bi konačna presuda, zapravo, morala biti - nemogućnost odgovornosti. U redu, možemo i prihvatiti da je duša odgovorna za sve, ali gdje je ta duša da joj stavimo lisičine i izvedemo je pred sud? Istina je, dokazano je da čekić koji je smrskao glavu neke osobe pripada ovoj ruci, ali ako je ta ruka koja je ubila ista ona koja je jednako nesvjesno nekome poklonila cvijet, kako je možemo optužiti za zlodjelo? Može li cvijet biti iskupljenje za čekić?
Već smo spomenuli kako volju, želju i žudnju (sinonime koji, iako to zapravo nisu, ne mogu funkcionirati razdvojeno) nije moguće locirati na tijelu. To je istina. Nitko ne može tvrditi kako, primjerice, volja prebiva između srednjeg prsta i kažiprsta desne ruke u trenutku kad uz pomoć one kolegice s lijeve strane ta ruka pokušava nekoga zadaviti. U isto vrijeme svi naslućujemo da ako već volja negdje prebiva, a tome bi trebalo biti tako, onda to može biti samo u mozgu, tom složenom univerzumu (cerebralni korteks debeo je otprilike pet milimetara i sadrži 70 milijardi živčanih stanica koje su raspoređene u šest slojeva) koji je za nas još uvijek u velikoj mjeri nepoznanica. Jedina temeljna istina koju možemo izreći o nama samima jest da smo mozak koji u određenom trenutku posjedujemo. Što je onda volja? Nešto materijalno? Ne znam, nisam siguran da je itko u stanju reći kojim bi se argumentima mogla braniti navodna materijalnost volje a da se u isto vrijeme ne pruže »materijalni dokazi« za istu tu materijalnost…
Voluntarizam je, kao što je poznato, teorija prema kojoj je volja temelj bića, ishodište djelovanja ili također temelj života. Voluntarističke tendencije mogu se primijetiti već u aristotelizmu i stoicizmu iz klasične tradicije. U suvremenoj filozofiji voluntaristi su Schopenhauer (volja kao bit svijeta, ali onkraj misaone predodžbe) i Nietzsche (volja za moći kao načelo uzlaznog života). Tema je ozbiljna i sve upućuje na to da bi je se trebao prihvatiti netko, a to sasvim sigurno nije pisac ovih redaka, tko bi bio u stanju povezati ova i druga filozofska razmišljanja o volji sa sadržajem knjige kojoj je naslov, ne zaboravimo, Duša krvnika. Ovdje bih se vjerojatno, nasreću po vlastitu čast, morao zaustaviti, da mi nedavno listajući rastreseno stranice nekog neuglednog rječnika nije upala u oči sljedeća definicija: »Volja: odlučnost da se nešto učini ili ne učini. U njoj se nalaze korijeni slobode.« Toliko jasno da jasnije ne može biti: vlastitom voljom odlučujem da ću nešto učiniti ili ne, a moja sloboda očituje se u mogućnosti da donesem ovakvu ili onakvu odluku. No kako nas je jezik navikao da volju i slobodu uzimamo zdravo za gotovo kao pozitivne stvari, s nagonskim užasom iznenada shvaćamo da ti blještavi pojmovi imaju i drugu stranu medalje koja zapravo predstavlja njihovu apsolutnu negaciju.
Upravo je koristeći se vlastitom slobodom (koliko god nam ta riječ u ovom kontekstu mogla izgledati šokantno) i vlastitom voljom, naglašavam, vlastitom voljom, general Videla postao jednim od najomraženijih protagonista krvave i, na prvi pogled, beskrajne svjetske povijesti mučenja i ubijanja. Isto tako su se vlastitom voljom i slobodom koristili argentinski krvnici čineći svoja zlodjela. Željeli su ih počiniti i počinili su ih. Stoga nikakav oprost nije moguć. Nikakva nacionalna ili osobna pomirba. Malo je važno imaju li krvnici dušu ili ne. Osim toga o tome bi više no itko trebao znati argentinski katolički svećenik Christian von Vernich koji je prije nekoliko mjeseci osuđen na doživotni zatvor zbog genocida. Njegove usluge uključuju 6 ubijenih, 34 mučene i 42 nezakonito otete osobe. Ako mi je na ovom mjestu dopuštena tragična ironija, čak je moguće da je nekima od svojih žrtava dao posljednju pomast…
24. listopada
Jose Luis Sampedro
Danas popodne slušao sam Jose Luisa Sampedra, ekonomista, pisca i osobito čovjeka obdarenog mudrošću koja mu nije dana životnom dobi, koliko god mu ona u nekim stvarima bila od velike koristi, već onom koja je proizašla iz njegova načina života. Na televiziji su ga pitali za krizu iz 1929. koju je proživio kao dječak i kasnije proučavao kao profesor ekonomije. Njegovi odgovori bili su inteligentni i svi zainteresirani mogu ih pronaći u njegovim knjigama, a Jose Luis Sampedro doista ih je mnogo napisao, ili potražiti razgovor s njim na internetu, no meni se usjeklo u pamćenje pitanje koje je postavio on, a ne novinar. Samoga sebe, a i sve nas, upitao je kako je moguće objasniti činjenicu da se novac za spas banaka pojavio tako brzo i bez suvišnih pitanja i bi li se pojavio jednako brzo u slučaju da je Africi hitno zatrebala pomoć ili za borbu protiv side… Nije trebalo dugo čekati da bi se naslutio odgovor. Ekonomiju možemo spasiti, ali ne i ljudsko biće koje bi uvijek trebalo imati apsolutnu prednost, tko god ono bilo i gdje god bilo. Jose Luis Sampedro je veliki humanist, primjer lucidnosti. Usprkos onome što se ponekad kaže, u svijetu još uvijek ima zaslužnih ljudi poput njega koji zavređuju našu punu pozornost. Učinimo kao što nam on kaže: protestirajmo, protestirajmo, protestirajmo.
27. listopada
Kad odrastem želim biti kao Rita
Rita kojoj želim nalikovati kad odrastem je Rita Levi-Montalcini, dobitnica Nobelove nagrade za medicinu 1984. Nagradu je dobila za svoja istraživanja razvoja živčanih stanica. Nobelovu nagradu već imam, prema tome stjecanje te velike ili male časti, mišljenja stručnjaka tu se razlikuju, nije razlog zbog kojeg bih bio spreman odreći se toga što jesam da bih postao Rita. Povrh toga u mojoj dobi bilo koja promjena, čak i ako se pričini nadobudnom, izgleda kao žrtvovanje onih navika kojima smo se već manje-više prilagodili. Zašto želim biti kao Rita? Jednostavno je. Prilikom dodjele počasnog doktorata, u velikoj dvorani Sveučilišta Complutense u Madridu,, ta žena, koja će u travnju navršiti sto godina, dala je nekoliko izjava (šteta što nismo uspjeli dobiti potpuni transkript njezina improviziranoga govora) koje su me činile čas zahvalnim, čas potpuno preneraženim, pošto nije jednostavno zamisliti ta dva proturječna osjećaja zajedno. Rekla je: »Nikada nisam mislila na sebe. Potpuno mi je svejedno da li živim ili sam mrtva. To je stoga što život, razumije se, nije u ovom malom tijelu. Važno je kako živimo i poruka koju ćemo ostaviti. To je ono što nas može nadživjeti. To je besmrtnost.«
Zatim je rekla: »Smiješno je biti opsjednut starenjem. Danas mi mozak radi bolje nego kad sam bila mlada. Točno je da slabo vidim i još slabije čujem, ali glava mi je oduvijek bila bistra. Najvažnije je održati mozak aktivnim, pokušati pomoći drugima i zadržati znatiželju prema svijetu.« A sljedeće riječi uvjerile su me da sam pronašao srodnu dušu: »Ja sam protiv mirovine ili bilo kakve vrste novčane potpore. Živim bez toga. Godine 2001. nisam imala nikakvih primanja zbog čega sam pala u velike financijske poteškoće sve dok me predsjednik Ciampi nije imenovao doživotnom senatoricom. »Neće se svi složiti s jednim tako radikalnim stajalištem. No kladim se da će mnogi moji čitatelji poželjeti biti kao Rita kad odrastu. Pa neka bude tako. Ako to postignu, budimo sigurni da će se svijet promijeniti nabolje. Nije li to ono što neprestano tvrdimo da nam je cilj? Rita je svjetionik.
28. listopada
Fernando Meirelles & CO
Povijest adaptacije Ogleda o sljepoći za film imala je svoje uspone i padove otkako je Fernando Meirelles, mislim da je to bilo 1997, upitao mog brazilskog izdavača Luisa Schwarcza bih li mu bio voljan ustupiti autorska prava. Odgovor je bio kategorično ne. Sljedećih nekoliko godina ured moga književnog agenta u Bad Homburgu pored Frankfurta zasipala je kiša pisama, elektroničke pošte, telefonskih poziva i poruka svih vrsta producenata iz drugih zemalja, osobito iz Sjedinjenih Država, uvijek s istim pitanjem. Svi oni dobili su isti odgovor: ne. Je li u pitanju bila moja taština? Nije bila riječ o taštini, naprosto nisam bio siguran niti sam uopće gajio nadu da bi se u tim krajevima mogli odnositi prema knjizi s dovoljno poštovanja. I tako su prolazile godine. Jednoga dana pojavila su se na Lanzaroteu u pratnji moje agentice dvojica Kanađana koji su radi filma došli izravno iz Toronta: Niv Fichman, producent i Don McKellar, scenarist. Bili su to mladi ljudi, nijedan od njih nije me podsjećao na Cecila B. De Millea i nakon iskrenog razgovora, bez suzdržanosti ili skrivenih namjera, povjerio sam im posao. Još je samo trebalo odabrati režisera. Prošlo je još nekoliko godina sve dok me jednog dana nisu pitali što mislim o Fernandu Meirellesu. Potpuno zaboravivši što se dogodilo te tada već daleke 1997. godine, odgovorio sam im da o njemu imam povoljno mišljenje. Gledao sam njegove filmove Božji grad i Vjerni vrtlar i svidjeli su mi se, ali još uvijek nisam shvaćao da se radi o istoj osobi… I napokon, pred nama je rezultat cijele te priče. Nosi naslov Sljepoća kako bi se olakšalo njegovo povezivanje s knjigom u međunarodnim krugovima. Nisam vidio nikakva razloga za prigovor. Danas je u Lisabonu predstavljen taj Ogled o sljepoći u obliku pokretnih slika s tonom. Gledalište u FNAC-u bilo je puno novinara i nadam se da će dobro obaviti posao. Sutra je pretpremijera. Razgovarali smo o tim već povijesnim događajima kad je Pilar, najpraktičnija i najobjektivnija od svih subjektivnih osoba koje poznajem, u jednom trenutku izjavila: » Po mom mišljenju, knjiga je predvidjela posljedice krize koja nas je upravo pogodila. Ljudi koji danas očajnički obilaze banke po Wall Streetu prije no što nestane novac nisu nitko drugi no slijepci koji besciljno lutaju uokolo u knjizi, a sada i na filmu. Jedina razlika je što oni nemaju liječnikovu suprugu da ih štiti i da ih vodi.« Kad se bolje pogleda, Andalužanka možda ima pravo.
29. listopada
Tekst koji slijedi supotpisao sam prije nekoliko dana s nekolicinom osoba iz različitih zemalja i raznolikih političkih uvjerenja. Riječ je o prosvjedu, javnom iskazu naše uznemirenosti kojim smo htjeli svratiti pozornost na trenutačnu krizu i izlaze koji su nam ponuđeni. Ne smijemo biti sudionici.
Novi kapitalizam?
Došlo je vrijeme za promjene na javnoj i individualnoj razini. Došlo je vrijeme za pravdu.
Financijska kriza ponovo uništava naša gospodarstva i potresa naše živote. U ovom desetljeću njezini udarci bili su još češći i još dramatičniji. Istočna Azija, Argentina, Turska, Brazil, Rusija te potpuna propast nove ekonomije dokazuju da se ne radi o slučajnim konjunkturnim pojavama na površini ekonomskog života već o onim duboko urezanim u srce samoga sustava. Te pukotine koje su izazvale zlokobne potrese u ekonomskom životu, proizvevši veliku nezaposlenost i sve veću društvenu nejednakost, predstavljaju propast financijskog kapitalizma i definitivni kolaps svjetskoga ekonomskog poretka koji stoga treba korjenito promijeniti.
Predsjednik Europske komisije Durao Barroso u razgovoru s predsjednikom Bushem izjavio je da trenutačna kriza mora dovesti do »novog svjetskog ekonomskog poretka«, što je prihvatljivo ako je taj novi poredak zasnovan na demokratskim načelima od kojih se nikada ne smije odstupiti, a to su pravda, sloboda, jednakost i solidarnost. »Zakoni tržišta« doveli su do kaotične situacije u kojoj su milijarde dolara utrošene za spas propalih tvrtki pa je, kao što je netko oštroumno primijetio, »privatiziran dobitak, a nacionalizirani su gubici«. Pružila se pomoć krivcima, a ne žrtvama. Sada je jedinstvena prigoda za redefiniranje svjetskog ekonomskog sustava u korist socijalne pravde.
Nije bilo novca za fondove za borbu protiv side niti da se nahrane gladni u svijetu, a odjednom, u istinskom financijskom vrtlogu, ispada da ima dovoljno novaca da se od propasti spasi iste one čija je neumjerena potpora balonima od sapunice kao što su informacijski sektor i sektor nekretnina potkopala temelje svjetske ekonomske građevine koju nazivamo »globalizacijom«. Zato je potpuno pogrešno kad predsjednik Sarkozy govori o velikim naporima koji se na štetu poreznih obveznika čine u smjeru nekog »novog kapitalizma«!… Pogrešno je i kad se predsjednik Bush, od kojega se ništa drugo i ne može očekivati, slaže da se mora sačuvati »slobodno tržište« (iako se neće ukinuti poticaji za poljoprivredu!)…
Ne: sada je vrijeme da se od propasti spase građani, a to se može učiniti samo podupirući brz i hrabar prijelaz s ratne ekonomije na ekonomiju globalnog razvitka u kojoj će biti prevladana kolektivna sramota da se svakog dana tri milijarde dolara utroši na oružje dok dnevno od gladi umire više od 60 000 ljudi. Riječ je o razvojnoj ekonomiji u kojoj neće biti prekomjernog iskorištavanja prirodnih dobara kao danas (nafta, plin, rudača, ugljen) i u kojoj će se primjenjivati propisi pod nadzorom obnovljenih Ujedinjenih naroda u koje bi bili uključeni Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka za obnovu i razvoj te Svjetska trgovinska organizacija (ne kao privatni klub nekih zemalja već kao jedna od institucija UN-a), s tim da bi posjedovali sve potrebne tehničke i ljudske resurse za učinkovitu provedbu svojih zakonskih i etičkih ovlasti.
Treba ulagati u obnovljive energije, proizvodnju hrane (poljodjeljstvo i ribogojstvo), vodoprivredu, zdravstvo, obrazovanje, stanovanje…kako bi »novi ekonomski poredak«, konačno, bio demokratski i u interesu svih. Obmani koju nazivamo globalizacijom i tržišnom ekonomijom mora doći kraj! Građansko društvo više neće biti tek pasivni promatrač i, bude li potrebno, iskoristit će svu moć koju građani danas posjeduju zahvaljujući modernoj komunikacijskoj tehnologiji.
Novi kapitalizam? Ne!
Došlo je vrijeme za promjene na javnoj i individualnoj razini. Došlo je vrijeme za pravdu.
Federico Mayor ZaragozaFrancisco AltemirJose SaramagoRoberto SavioMario SoaresJose Vidal Beneyto 30. listopada
Pitanje
Pitam političke ekonomiste i moraliste jesu li već izračunali koliko ljudi treba osuditi na bijedu, težak rad, malodušnost, naivnost, raskalašeno neznanje, trajnu nesreću, opću oskudicu, da bi se proizveo jedan bogataš?
Almeida Garrett
(1799 - 1854)

Studeni 2008.

3. studenoga
Laž, istina

U PREDVEČERJE predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Državama ova kratka opaska ne čini se neprikladnom. Ima tome već dosta vremena kako je jedan portugalski političar na visokom položaju izjavio svakom tko ga je htio čuti da je politika prvenstveno umijeće negovorenja istine. Najgore od svega je to što ga, koliko ja znam, nakon toga nijedan političar ni s ljevice ni s desnice nije ispravio i rekao da istina mora biti jedina i krajnja svrha politike. To je jedini način na koji se mogu spasiti obje: istina se može spasiti politikom, a politika istinom.
4. studenoga
Rat kojega nije bilo
Zamislite! U ožujku, možda još i više u travnju 1975, dolazile su do nas u Portugalu glasine o nezadovoljstvu španjolske vlade na čijem čelu je tada bio Carlos Arias Navarro zbog, po njihovu mišljenju, opasnog smjera kojim je krenula portugalska revolucija. Propali desničarski vojni udar od 11. ožujka, u kojem je pokretač i vođa bio general Spínola, urodio je trenutnim jačanjem ljevice, osobito sindikalnih organizacija. Čini se da je Arias Navarro bio u tolikoj panici da je prilikom susreta sa zamjenikom američkog državnog tajnika Robertom Ingersollom izrazio bojazan da Portugal predstavlja ozbiljnu prijetnju za Španjolsku, ne samo zbog trenutačnog razvoja događaja već i zbog potpore iz inozemstva nekih država koje nisu naklonjene Španjolskoj. Sljedeći korak, smatrao je Arias Navarro, mogao bi biti rat. U izvješću koje je Ingersoll odmah zatim uputio državnom tajniku Henryu Kissingeru navodi se sljedeće: »Španjolska bi, bude li to potrebno, bila spremna sama povesti rat protiv komunizma. To je jaka i razvijena zemlja. Neće tražiti pomoć, ali želi biti sigurna da može računati na razumijevanje prijatelja, jer to ne bi bilo samo u njezinu interesu već i u interesu svih drugih zemalja koje razmišljaju na isti način.« U razgovoru s američkim veleposlanikom WelIsom Stablerom, 9. travnja, Arias Navarro rekao je da je »španjolska vojska potpuno jedinstvena i svjesna komunističke opasnosti još iz Građanskog rata«.
Zamislite! A mi, ovdje, zaokupljeni time da što prije stanemo na vlastite noge, bili smo suočeni s tisuću vlastitih oluja i tisuću onih koje su se spremale izvana, između pokušaja da izgradimo dostojanstvenu budućnost za Portugal i naših susjeda, nuestros hermanos8, koji su sa Sjedinjenim Državama kovali rat koji bi vjerojatno uništio nas i, nesumnjivo, teško ranio Španjolsku. Nakon razgovora koje je Franco u prošlosti vodio s Hitlerovom Njemačkom o bratskoj podjeli portugalskih kolonija, pola tebi, pola meni, nad našim glavama nadvila se nedvosmislena prijetnja invazije za koju je možda nedostajalo tek zeleno svjetlo Sjedinjenih Država.
Moram li naglasiti da nisam zato napisao Kamenu splav9?
5. studenoga
Guantanamo
U trenutku u kojem pišem ove retke biračka mjesta bit će otvorena još nekoliko sati. Tek negdje pred zoru pojavit će se prva predviđanja o tome tko je sljedeći predsjednik Sjedinjenih Država. U slučaju izrazito nepoželjnog ishoda u kojem bi slavio general McCain, ono što sada pišem učinit će se kao djelo čovjeka koji pati od potpuno nerealnih predodžbi o svijetu i nema ni najmanjeg pojma o nitima od kojih se pletu političke činjenice i raznoliki strateški ciljevi na ovom planetu. General McCain koji je povrh svega, kao što ga propaganda neumorno naziva i što se bijedni seljak poput mene nikada ne bi usudio zanijekati, heroj vijetnamskog rata, sasvim sigurno neće imati dovoljno hrabrosti srušiti koncentracijski logor za mučenje u vojnoj bazi Guantanamo, samu bazu rastaviti do posljednjeg vijka, a prostor koji zauzima predati njegovim zakonitim vlasnicima, kubanskom narodu. To je stoga što, htjeli mi to ili ne, ako odijelo nikada ne čini čovjeka, odora je uvijek ta koja čini generala. Srušiti, rastaviti? Koji se naivac toga sjetio?
Međutim upravo je o tome riječ. Prije nekoliko minuta jedna portugalska radio postaja upitala me koja je, po mom mišljenju, prva mjera koju bi trebao poduzeti Barack Obama u slučaju da, kao što mnogi od nas sanjaju već godinu i pol dana, upravo on postane novi predsjednik Sjedinjenih Država. Smjesta sam odgovorio: rastaviti vojnu bazu Guantanamo, narediti povlačenje marinaca, srušiti taj sramotni koncentracijski logor (u kojem, ne zaboravimo, zatvorenike muče), okrenuti novi listi i ispričati se Kubi. I usput ukinuti embargo, taj željezni ovratnik kojim se neuspješno pokušava slomiti volju kubanskog naroda. Moglo bi se dogoditi, a nadajmo se i da hoće, da ishod ovih izbora donese američkom narodu neko novo dostojanstvo i poštovanje, ali podsjetit ću sve one tobože zaboravne da istinsku pouku iz dostojanstva, takvu da bi iz nje i sam Washington mogao štošta naučiti, pruža kubanski narod svakim danom u posljednjih pedeset godina domoljubnog otpora. Nemoguće je sve učiniti odjedanput? Možda i jest, ali molim Vas, gospodine predsjedniče, učinite barem nešto. Suprotno onom što su Vam možda rekli u hodnicima Senata, taj otok je više od običnog crteža na zemljovidu. Nadam se, gospodine predsjedniče, da ćete jednog dana poželjeti posjetiti Kubu i upoznati njezine stanovnike. Mogu Vam zajamčiti da Vam nitko neće nauditi.
6. studenoga
106 godina
Ta žena od sto šest godina, Ann Nixon Cooper, koju je Obama citirao u svom prvom govoru kao izabrani predsjednik Sjedinjenih Država, možda će jednom u galeriji omiljenih sjevernoameričkih književnih likova zauzeti mjesto uz onu ženu koja je odbila ustupiti mjesto bijelcu u autobusu. O heroizmu žena nije se mnogo pisalo.
U onom što nam je Obama ispričao o Ann Nixon Cooper nije bilo herojskih djela, ako ne računamo ona od kojih se i inače sastoji naša svakodnevica, ali pouke koje izvlačimo iz šutnje mogu biti jednako moćne kao i riječi. Sto šest godina promatrati svijet, njegove turbulencije, zamke, katastrofe, nedostatak milosrđa i usprkos svemu radovati se životu. Prošle noći ta žena na tisućama postera vidjela je sliku jednog od svojih i shvatila je, nije mogla ne shvatiti, da se događa nešto novo. Ili je, naprosto, u srcu zadržala tu sliku u iščekivanju da njezina radost doživi potvrdu i opravdanje. Starim ljudima često se događa da iznenada izađu iz očekivanih okvira i krenu protiv struje, da počnu postavljati neugodna pitanja ili tvrdoglavo šute kad je svima ostalima do slavlja. Ann Nixon Cooper bila je višestruko diskriminirana, kao crnkinja, kao žena i kao siromašna osoba. Živjela je u podčinjenosti, izvana su se zakoni možda mijenjali, ali u biti je ostajao strah kad bi oko sebe primjećivala kako muškarci zlostavljaju, iskorištavaju, ponižavaju i ubijaju žene. Gledala je kako za iste poslove žene primaju manju plaću dok su u isto vrijeme prisiljene preuzeti odgovornost za kućanske poslove koji, iako itekako potrebni, nekako uvijek ostaju u sjeni; gledala je kako ih sputavaju u njihovim odlučnim koracima, a one uvijek idu dalje ili barem odbiju ustupiti mjesto u autobusu poput, spomenimo je još jednom, Rose Banks, one druge crnkinje koja je ušla u povijest. Sto šest godina promatrati svijet. Možda joj se čini lijepim, kao što se činio mojoj baki prije no što je umrla, stara, siromašna i lijepa. Možda je žena o kojoj nam je Obama jučer govorio osjetila vedrinu savršene radosti, jednoga dana možda i to saznamo. U međuvremenu čestitajmo izabranom predsjedniku što ju je izvukao iz kuće i ukazao joj čast koja njoj vjerojatno nije potrebna, ali nama jest. Kako je Obama govorio o Ann Nixon Cooper, sa svakom njegovom riječju bilo nam je sve jasnije da nas njezin primjer čini boljima, čovječnijima, da smo bliže velikom bratstvu svih ljudi. O nama ovisi hoće li taj osjećaj potrajati.
7. studenoga
Riječi
Srećom, za sve postoje riječi. Srećom postoje riječi koje će onoga koji daje uvijek podsjetiti da to učini s obje ruke kako u jednoj ne bi ostalo ono što pripada drugoj. Baš kao što se dobrota nema zašto sramiti onog što jest, tako ni pravda ne bi trebala zaboraviti da je njezina zadaća prije svega vraćanje uskraćenih prava. Svih prava, a prvenstveno prava na dostojanstven život. Ako bi od mene zatražili da poredam po važnosti milosrđe, pravdu i dobrotu, stavio bih dobrotu na prvo mjesto, pravdu na drugo, a milosrđe na treće. To je stoga što dobrota sama po sebi već sadrži pravdu i milosrđe, a u pravdi već ima dovoljno milosrđa. Milosrđe je ono što ostane kad nema ni dobrote ni pravde.
9. studenoga
Rosa Parks
Rosa Parks, ne Rosa Banks. Zbog žalosne pogreške u pamćenju, ni prve, a zasigurno ni posljednje, počinio sam jednu od najgorih mogućih nepromišljenosti kada je posrijedi uvijek složen sustav međuljudskih odnosa: nazvao sam nekoga imenom koje nije njegovo. Osim strpljivog čitatelja ovih nepretencioznih redaka nema nikoga kome bih se mogao ispričati, ali već je dovoljna kazna snažan osjećaj srama koji me obuzeo čim sam uvidio težinu svoje greške. Čak sam pomislio da ostavim sve kako jest, no odolio sam iskušenju i na ovom mjestu priznajem svoju grešku i obećajem da ću ubuduće provjeravati sve, čak i ono za što mi se učini da sam potpuno siguran. Svako zlo za neko dobro, kaže narodna mudrost i možda ima pravo. Tako imam još jednu prigodu vratiti se na Rosu Parks, četrdesetdvogodišnju krojačicu koja je 1. prosinca 1955, vozeći se u autobusu u Montgomeryu, u državi Alabami, odbila ustupiti svoje mjesto osobi bijele rase kao što joj je to naredio vozač. Radi tog prijestupa završila je u zatvoru pod optužbom za remećenje javnog reda i mira. Valja pojasniti da je Rosa Parks sjedila u dijelu namijenjenom crncima, ali pošto u odjeljku za bijelce nije bilo mjesta, ta osoba zatražila je od nje da joj prepusti svoje mjesto. Kao odgovor na zatvaranje Rose Parks, u to vrijeme relativno nepoznati baptistički pastor Martin Luther King pozvao je na bojkot autobusa u Montgomeryu, što je urodilo prekidom rasne segregacije u javnom gradskom prijevozu. Taj čin pokrenuo je lavinu drugih prosvjeda protiv segregacije. Godine 1956. slučaj Parks napokon je stigao do Vrhovnog suda Sjedinjenih Država koji je segregaciju u prijevoznim sredstvima proglasio neustavnom. Rosa Parks, koja je još od 1950. bila članica Nacionalnog pokreta za napredak obojene rase (National Association for the Advancement of Colored People), postala je ikonom pokreta za ljudska prava kojem je pripadala do kraja života. Preminula je 2005. Da nije bilo nje, Barack Obama danas možda ne bi bio predsjednik Sjedinjenih Država.
10. studenoga
Spomenuvši Martina Luthera Kinga u prethodnom tekstu, sjetio sam se jedne kronike koju sam 1968. ili 1969. objavio pod naslovom »Recept kako ubiti čovjeka«. Ponovo je objavljujem u počast istinskog revolucionara koji je otvorio put za skori i definitivni kraj rasne segregacije u Sjedinjenim Državama.
Recept kako ubiti čovjeka
Najprije se uzme nekoliko desetaka kilograma mesa, kostiju i krvi, već prema odgovarajućim obrascima. Zatim se oni skladno rasporede na glavu, trup i udove, a sve to popuni se utrobom te mrežom žila i živaca, dobro pazeći da se izbjegnu tvorničke greške koje bi poslužile kao izlika za pojavu teratoloških fenomena. Boja kože nije ni od kakve važnosti. Konačni proizvod tog osjetljivog procesa naziva se čovjekom. Poslužuje se topao ili hladan, ovisno o podneblju, godišnjem dobu, dobi i temperamentu. Kad se želi lansirati prototip na tržište, daju mu se značajke po kojima će se razlikovati od ostalih: hrabrost, inteligencija, senzibilnost, čvrst karakter, pravdoljublje, dobrota, ljubav prema bližnjem i prema daljnjem. Proizvodi izabrani u drugom krugu imat će u većoj ili manjoj mjeri neke od tih pozitivnih osobina, ali i one suprotne koje će, konačno, najčešće prevladati. Umjerenost nalaže da se ne smatraju održivima potpuno pozitivni ili potpuno negativni primjerci. Kako god bilo, dobro je poznato da ni u tim slučajevima boja kože nije ni od kakve važnosti. Čovjeka, koji je u međuvremenu obilježen osobnom etiketom po kojoj će se razlikovati od svojih sudrugova koji su poput njega sišli s pokretne trake, stavlja se sada u zgradu koja se ponekad naziva Društvom. Iako može stanovati najednom od katova zgrade, rijetko će mu se dopustiti da se uspne stubama. Silazak je dopušten, katkad čak i poželjan. Na katovima zgrade postoje brojne adrese koje ponekad nastanjuju društveni slojevi, a ponekad struke. Kretanje se odvija po kanalima koji se zovu navike, običaji i predrasude. Opasno je kretati se tim kanalima protiv struje, iako neki ljudi to čine cijeloga života. Ti ljudi koji su u nekim oblicima gotovo dosegnuli savršenstvo, bez obzira jesu li te osobine otpočetka bile stopljene s njihovim mesom ili su ih oni hotimice odabrali, ne razlikuju se po boji kože. Među njima ima bijelih, crnih, žutih i svijetlosmeđih. Rijetki su oni bakreni, jer ta serija gotovo je izumrla. Kao što je poznato, otkako je svijeta i vijeka, svim ljudima suđeno je da umru. U trenutku kad stigne, smrt je jednaka za sve. To se međutim ne odnosi na ono što joj prethodi. Umrijeti možemo jednostavno, naprosto usnuti; umrijeti možemo u kliještima jedne od onih bolesti za koje se eufemistično kaže da »ne opraštaju«; umrijeti možemo od mučenja u koncentracijskom logoru; umrijeti možemo raspršeni u utrobi atomskog sunca; umrijeti možemo za volanom ili pod kotačima jaguara-, umrijeti možemo od gladi ili pokvarenog želuca; umrijeti možemo, naposljetku, i od puščanog metka, u rano predvečerje dok još uvijek ima svjetla i još uvijek ne vjerujemo da je smrt blizu.
U svemu tome boja kože ne igra nikakvu ulogu. Martin Luther King bio je čovjek poput svih nas. Koliko znamo imao je vrlina, a sasvim sigurno i neke mane koje mu ne mogu umanjiti vrline. Imao je zadaću - i obavljao ju je. Borio se protiv struje običaja, navika i predrasuda i bio uronjen u njih do grla. Sve dok nije stigao puščani metak i sve nas zbunjene podsjetio da je boja kože itekako važna.
11. studenoga
Stari i mladi
Neki će reći da je skepticizam bolest starosti, slabost posljednjih dana, skleroza volje. Ne bih se usudio ustvrditi da je ta dijagnoza posve netočna, ali čini mi se da se ipak radi o prekomotnom pokušaju da se izbjegnu teškoće, jer kao da je svijet ovakav kakav jest samo zato što su stari ljudi stari…
Nade mladih još do danas nisu uspjele učiniti svijet boljim, a uvijek svježa ogorčenost starih nikada nije dostigla takve razmjere da bi ga uspjela učiniti gorim. Razumije se da svijet, jadničak, nije kriv zbog zla koje trpi. Njegove boljke su boljke našeg nesretnog čovječanstva koje se neminovno sastoji od starih koji su nekada bili mladi, mladih koji će jednoga dana biti stari i ostalih koji više nisu mladi, ali još uvijek nisu ni stari. Tko je kriv? Čujem da smo krivi svi, da se nitko ne može hvastati nevinošću, no čini mi se da slične izjave, koje na prvi pogled ravnomjerno raspoređuju pravdu a nisu ništa više do sumnjivog recidiva mutanta zvanog istočni grijeh, služe tek da bi se u nekoj tobožnjoj kolektivnoj krivnji raspršila i skrila odgovornost istinskih krivaca. Krivaca za boljke, ali ne svijeta, već života. Pišem ovo danas kada su, u potrazi za nekakvom bogatom i rajskom Europom, u svojim krhkim plovilima stotine muškaraca, žena i djece stigle do obala Španjolske i Italije. Na kanarski otok Hierro, primjerice, doplovio je jedan takav brod u kojem se nalazilo mrtvo dijete, a neki od preživjelih izjavili su da je tijekom putovanja preminulo dvadesetero njihovih supatnika koje su bacili u more… Neka mi onda ne govore o skepticizmu.
12. studenoga
Dogme
Najštetnije dogme nisu one koje su izrečene s namjerom da budu dogme, kao što je to slučaj s vjerskim dogmama, jer one se temelje na vjeri, a vjera niti zna niti može raspravljati sama o sebi. Nevolja je ta što se u laičku dogmu pretvorilo ono što po samoj svojoj prirodi nikada nije tome težilo. Marx se, primjerice, nije bavio dogmama, ali smjesta su se pojavili pseudomarksisti koji su od Kapitala stvorili novu Bibliju i aktivnu misao zamijenili sterilnim ili pogrešnim tumačenjima. Vidjelo se do čega je to dovelo. Jednoga dana, uspijemo li se osloboditi starih, duboko ukorijenjenih obrazaca, stare kože koja nam nije dopuštala rast, ponovo ćemo se susresti s Marxom: možda novo »marksističko« čitanje Marxa otvori plemenitije puteve u našem razmišljanju. A ono će morati pronaći odgovor na temeljno pitanje: »Zašto mislim onako kako mislim?« Drugim riječima: »Što je ideologija?« Možda se ta pitanja ne čine značajnima, ali ne vjerujem da postoje značajnija od njih…
13. studenoga
RCP
Kratica je to radio postaje Radio Clube Portugues. Ne vjerujem da postoji Portugalac koji nije čuo za nju. Danas, 13. studenog, na dan kada pišem ove retke, RCP je odlučio posvetiti dio svoga programa premijeri filma Sljepoća brazilskog redatelja Fernanda Meirellesa prema mom romanu Ogled o sljepoći. Pilar, koja uvijek ima samo dobre ideje, predložila je da posjetimo postaju i voditelje emisije Otvoreni prozor u kojoj su trebali predstaviti film. Otišli smo onamo u najvećoj tajnosti, sigurni u to da ćemo izazvati veliko iznenađenje. Nismo ni sanjali da će naše iznenađenje biti još veće. Oba voditelja bila su »slijepa«, naime, nosili su crne poveze preko očiju… Postoje trenuci koji su u isto vrijeme dirljivi i ugodni. Bio je to jedan od takvih trenutaka. Na ovome mjestu želio bih izraziti svoju najdublju zahvalnost za prijateljstvo koje su nam iskazali.
16. studenoga
86 godina
Kažu mi da je vrijedilo dati intervjue. Ja, kao i uvijek, sumnjam u to, možda zato što sam se već umorio od slušanja samoga sebe. Ono što drugima još može zvučati poput novosti, za mene je s vremenom postalo poput podgrijane hrane. Ili još gore, ostaje mi gorak okus u ustima zbog toga što ono malo pametnih stvari što sam za života rekao, naposljetku neće ništa značiti. A zašto i bi? Znači li išta zujanje pčela u košnici? Služi li im ono za međusobnu komunikaciju? Ili je naprosto riječ o prirodnom fenomenu, običnoj nuspojavi života u kojoj nema nikakve svijesti ili namjere, baš kao što stablo jabuke daje plodove ne zamarajući se previše hoće li ih netko pojesti? A mi? Govorimo li iz istog razloga iz kojeg se znojimo, tek tako? Znoj se ispire, isparava i prije ili kasnije završit će u oblacima. A riječi? Gdje će one završiti? Kolike će preživjeti? Koliko dugo? I naposljetku, zašto? Dobro znam da su to dokona pitanja, svojstvena nekome tko je upravo navršio 86 godina. Ili možda ne toliko dokona ako se prisjetim da se moj djed Jerónimo pred kraj života oprostio s drvećem koje je posadio, zagrlio ga i zaplakao znajući da ga više nikada neće vidjeti. Dobra je to pouka. Stoga grlim riječi koje sam napisao, želim im dug život i nastavljam pisati ondje gdje sam stao. Nema drugog odgovora.
18. studenoga
Živ živcat
Nastojim biti, na svoj način, praktičan stoik, no ravnodušnost kao preduvjet sreće nikada nije bila dijelom mog života i, ako je točno da uporno tragam za duševnim mirom, isto tako je točno da se nikada nisam odrekao niti ću se ikad odreći strasti. Pokušavam se bez prevelike drame naviknuti na pomisao da je tijelo ne samo prolazno, nego je, kao što je moje već postalo, u svakom trenutku sve ograničenije. Ali zar je to uopće važno, ako svaka riječ, pokret ili osjećaj isto tako u svakom trenutku opovrgavaju tu ograničenost? Zapravo se osjećam živ živcat kad iz ovog ili onog razloga moram govoriti o smrti…
19. studenoga
Poplava
Upravo se vraćam iz Alentejanske kuće gdje sam sudjelovao na skupu solidarnosti s borbom palestinskog naroda za potpunu suverenost i protiv samovolje i zločina za koje je odgovoran Izrael. Tamo sam iznio i jedan prijedlog: da od 20. siječnja, dana kada će Barack Obama preuzeti dužnost predsjednika, Bijela kuća bude izložena poplavi poruka potpore palestinskom narodu u kojima se zahtijeva brzo rješenje sukoba. Ako Barack Obama sa svoje zemlje želi skinuti žig rasizma, neka to učini u Izraelu. Već šezdeset godina provodi se hladnokrvno mučenje palestinskog naroda s više ili manje prešutnim odobravanjem međunarodne zajednice. Vrijeme je da se tome stane na kraj.
20. studenoga
Sva imena
Dobar dio jutra proveo sam u izdavačkoj kući potpisujući primjerke Slonovog putovanja. Većina mojih posveta ostat će u Portugalu kao znak poštovanja prijateljima i kolegama raspršenima po luzitanskim krajevima, ali druge će otputovati u daleke zemlje kao što su Brazil, Francuska, Italija, Španjolska, Mađarska, Rumunjska i Švedska. U ovom posljednjem slučaju, njihovi primatelji bili su Amadeu Batel, moj zemljak i profesor portugalske književnosti na sveučilištu u Stockholmu, te pjesnik i romanopisac Kjell Espmark, član Švedske akademije. Dok sam mu pisao posvetu, sjetio sam se zgode koju je ispričao Pilar i meni o onome što se događalo iza kulisa nagrade koja mi je dodijeljena. Ogled o sljepoći, koji je tada već bio preveden na švedski, ostavio je tako dobar dojam na akademike da su se praktično već složili da se Nobelova nagrada za 1998. godinu dodijeli meni. Dogodilo se, međutim, da sam prethodne godine objavio još jednu knjigu, Sva imena, što nije trebalo značajnije promijeniti stanje stvari s obzirom da je odluka već bila donesena, ali u savjesti mojih sudaca rodilo se pitanje: »Što ako je ova nova knjiga loša?« Za pronalaženje odgovora na to pitanje zadužen je Kjell Espmark koji je trebao pročitati knjigu na jeziku na kojem je napisana. Espmark, kojem naš jezik nije bio posve stran, disciplinirano je obavio zadaću. Usred kolovoza, kad je, zacijelo, mnogo privlačnije ploviti među otocima razasutim po švedskom moru, pročitao je uz pomoć rječnika, riječ po riječ, priču o službeniku gospodinu Joseu i ženi koju je volio, iako je nikada nije upoznao. Prošao sam ispit, naposljetku, ta knjižica nije nimalo zaostajala za Ogledom o sljepoći. Uh!
22. studenoga
Put u Brazil
Spremamo se u Brazil, gdje nas očekuje program u kojem su se obaveze nagomilale poput oblaka na nebu iz kojeg kao da će svaki tren pljusnuti kiša. Bilo kako bilo, vjerujem da će se naći i pokoje sunčano razdoblje kako se ovaj naš razgovor ne bi prekinuo na tjedan dana koliko ćemo biti odsutni. U Brazilu sigurno neće nedostajati tema, jedini problem može predstavljati nedostatak vremena. Vidjet ćemo. Zaželite nam sretan put i, kad smo već kod toga, pričuvajte nam, molim vas, slona dok nismo kod kuće.
23. studenoga
Stoka
Nije bilo lako stići u Brazil. Nije bilo lako čak ni izaći iz zračne luke. Zračna luka Portela vrvjela je osobama jednog i drugog spola, a promatrali su nas toliko nepovjerljivo kao da nam na čelu piše da smo ako ne dokazani, onda barem potencijalni teroristi. Te osobe pripadaju službi zračne luke koju nazivaju »službom sigurnosti«, što je prilično proturječno jer, prema vlastitom iskustvu i onom što sam vidio oko sebe, jadni putnici ne osjećaju se nimalo sigurno u njihovoj nazočnosti. Prvi problem nastupio je pri pregledu ručne prtljage. Zbog nedavne bolesti od koje se, srećom, polako oporavljam, liječnik mi je prepisao da svaka dva tjedna redovito uzimam lijek koji u slučaju prolaska kroz zračnu luku mora pratiti pismena izjava liječnika. Pokazali smo tu izjavu, sa svim pečatima i potpisima kako nalažu propisi, i pomislili da će nam nakon nekoliko minuta biti dopušteno da nastavimo. Međutim, nije bilo tako. Nakon što je teškom mukom, slovkajući riječ po riječ, pročitala izjavu, jedna djelatnica »službe sigurnosti« zaključila je da joj ne preostaje ništa drugo nego pozvati svog nadređenog, a on je, čitajući izjavu, namrštio obrve kao da očekuje da mu se između redaka ukaže neko otkrivenje. Zatim je počelo povuci-potegni. Djelatnicu »službe sigurnosti«, koja je već dva ili tri puta ponovila uznemirujuću rečenicu: »Moramo provjeriti«, smjesta je podržao šef koji je ponovio to isto, i to,ne dvaput, ne triput, već pet ili šest puta. Jedino što se moglo provjeriti bili su izjava i lijek, a to im je već bilo pred očima. Strasti su se već bile razbuktale kad sam nestrpljivo i razdražljivo rekao: »No provjerite već jednom, da napokon svršimo s tim.« Nadređeni je odmahnuo glavom: »Već sam provjerio, ali ne možete dalje s ovom bocom.« Boca, ako tako možemo nazvati plastičnu bočicu jogurta, pridružila se ostalim ranije zarobljenim opasnim eksplozivnim sredstvima. Dok smo odlazili, nisam se mogao oteti dojmu da će se dotična djelatnica »službe sigurnosti«, nastavi li ovako, naposljetku zasigurno pridružiti časnom zvanju izbacivača iz diskoteke…
No najgore je tek slijedilo. Više od pola sata nekoliko desetaka ostalih putnika i ja proveli smo u autobusu koji nas je trebao odvesti do zrakoplova, zbijeni poput sardina u konzervi. Više od pola sata gotovo se uopće nismo mogli micati, a sa svih strana kroz otvorena vrata u autobus je prodirao hladan, jutarnji zrak. Bez ikakva objašnjenja, bez ijedne riječi isprike. Postupali su s nama kao sa stokom. Da se avion kojim slučajem srušio, taj autobus mogao bi se mirne duše usporediti s kamionom u kojem stoku voze u klaonicu.
24. studenoga
Dvije vijesti
U Brazilu, odlazeći s jednog intervjua na drugi, doznajem dvije vijesti: prva je loša, užasna. Olujno nevrijeme, koje ponekad bjesni nad Sao Paulom i onda ubrzo prođe ostavljajući za sobom vedro nebo i osjećaj da se i nije dogodilo ništa osobito, na jugu zemlje pokosilo je pedeset devet žrtava, a tisuće ljudi ostale su bez svojih domova, bez krova nad glavom koji bi ih zaštitio dok spavaju, bez mjesta na kojem mogu nastaviti živjeti. Vijesti poput ove, iako ih često pročitamo u novinama, ne mogu nas ostaviti ravnodušnima. Baš nasuprot, svaki put kad do nas dopre vijest o nekoj novoj prirodnoj katastrofi, sve je veća naša nestrpljivost, sve je jača naša bol. A tu je i pitanje na koje nitko ne želi odgovoriti, iako svi znamo da postoji odgovor: dokle ćemo, točnije, dokle će oni najsiromašniji biti prepušteni na milost i nemilost kiši, vjetru, suši, kad znamo da za sve te pojave postoji rješenje u drugačijoj organizaciji ljudskog života? Dokle ćemo okretati glavu, kao da ljudski život ne vrijedi pišiva boba? Tih pedeset devetero ljudi poginulih u Santa Catarini, u istom ovom Brazilu u kojem se sada nalazim, nije moralo umrijeti na taj način. Svi to znamo.
Druga je vijest da je španjolska nacionalna književna nagrada dodijeljena Juanu Goytisolu kojega se danas prisjećam kako smo s Monique i Gomezom Aguilerom na Lanzaroteu razgovarali o knjigama i pozivu književnika. Monique više nije s nama, ne može vidjeti nagradu koja je, napokon, dodijeljena Goytisolu, toliko godina nakon što smo, čim je bila objavljena, pročitali njegovu prvu knjigu. Juan, iskrene čestitke.
25. studenoga
Beskrajna internetska stranica
Upravo je završila tiskovna konferencija u Sao Paulu ili, kako je ovdje nazivaju, »zajednički intervju«. Iznenadilo me da su se mnogi novinari raspitivali za moj blog dok se iza nas nalazio plakat kojim se najavljivalo otvaranje izvanredne izložbe koju je fundacija Cesar Manrique organizirala u Institutu Tomie Ohtake uz prisutnost najviših dužnosnika i pokrovitelja, a tu je bilo i predstavljanje moje nove knjige. No mnoge novinare zanimalo je kako to da sam se odlučio pisati na »beskrajnoj internetskoj stranici«. Je li to zato što smo ondje, to jest bolje rečeno ovdje, svi nalik jedni drugima? Jesmo li se tu najviše približili onom što nazivamo moć građana? Jesmo li jedni drugima bliži kad pišemo na internetu? Ne znam odgovore, tek utvrđujem pitanja. I sviđa mi se biti ovdje u ovom trenutku i pisati. Ne znam je li to zato što je to demokratičniji medij od ostalih, znam samo da se osjećam jednakim s mladićem od dvadesetak godina, raskuštrane kose i okruglih naočala, koji me obasuo pitanjima. Bez sumnje, za svoj blog.
27. studenoga
Ispunjen dan
Dok smo još bili u Brazilu, Pilar i mene dirnula je tragedija u Santa Catarini gdje se broj mrtvih i nestalih ne smanjuje, kao ni očaj i beznađe preživjelih čije priče stižu do nas. Mimoišli smo se s predsjednikom Lulom koji je krenuo u posjet pogođenim područjima. Osobno će morati ponijeti mnogo utjehe kako bi pokazao da se na državu može računati. Mnogo utjehe, i u riječima i u djelima. Nama ljudima potrebno je i jedno i drugo. Kažu nam da su se u mnogim tvrtkama počela spontano prikupljati sredstva za pomoć žrtvama. Za nas koji nismo bili izravno pogođeni tragedijom takve geste predstavljaju utjehu, zbog njih smo skloni pomisliti da djevojka iz izdavačke kuće, zabrinuta za sudbinu nepoznatih ljudi, predstavlja svijet onako kako će on jednog dana možda izgledati. Danas popodne predstavio sam Slonovo putovanje u Brazilskoj književnoj akademiji. Alberto da Costa e Silva rekao je u svom govoru da smo svi mi biblioteke, jer u sebi čuvamo knjige koje smo pročitali kao ono najbolje od nas samih. Uz Alberta me veže dugogodišnje prijateljstvo zbog kojeg je taj akademik, bivši predsjednik Akademije i bivši veleposlanik, želio predstaviti moju knjigu kao nešto svoje. Prije toga imali smo sastanak s akademicima kojem su bile nazočne i tako velikodušne prijateljice kao što su Cleonice Berardinelli i Teresa Cristina Cerdeira da Silva koje nisu članice Akademije, ali bez obzira na to pripadaju duhovnoj aristokraciji koja je nužna za razvoj društva. Još prije toga susreli smo se s Chicom Buarqueom koji upravo završava svoju novu knjigu. Ako je imalo nalik Budimpešti, bit će to izvrsno djelo. Chico, pjevač, glazbenik, književnik, jedan je od onih kompletnih ljudi u kojima su ravnomjerno zastupljene kvalitete dobrog autora i pozitivne ljudske osobine. Današnji dan bio je ispunjen. Nema nikakve sumnje u to.
28. studenoga
Spolni odgoj
»Seksualno iskorištavanje tema je toliko važna za čovječanstvo da kad se o tome govori, nema mjesta ni za kakvo licemjerje. Nužno je uvjeriti sve roditelje na svijetu da je spolni odgoj kod kuće jednako važan kao i hrana na stolu. Bez spolnog odgoja u školi, naši adolescenti učit će o spolnosti na cesti, poput životinja. Nužno je stati na kraj religijskom licemjerju i to vrijedi za sve religije.« Riječi su to brazilskog predsjednika Lule da Silve koje i ja potpisujem. Izgovorene su na trećem svjetskom kongresu koji se bavi problemom seksualnog iskorištavanja djece i adolescenata u svijetu. Švedska kraljica pozvala je na progon kriminalnih djela nad mladima preko interneta. Oboje su govorili o vrlo važnim problemima koji osobito pogađaju djecu i adolescente u najsiromašnijim dijelovima našeg planeta, gdje nema škola, gdje obitelj kao pojam naprosto ne postoji, a glavni autoritet je televizija koja 24 sata na dan prikazuje nasilje i seks. Tko će čuti te mudre riječi izgovorene na Kongresu protiv seksualnog iskorištavanja?
Namjeravao sam pisati o predstavljanju knjige Slonovo putovanje u Sao Paulu, ali ova tema je važnija i ima prednost. Ostavimo knjigu za sutra.
30. studenoga
Knjižara »Cultura«
Posljednja slika koju smo ponijeli iz Brazila bila je slika jedne lijepe, moderne i uspješne knjižare, prave katedrale knjiga. Riječ je o knjižari »Cultura« koja se nalazi u Conjunto Nacional10. U njoj se, jasno, mogu kupiti knjige, ali isto tako se može uživati u spektaklu koji pružaju mnogobrojni naslovi prikazani na tako privlačan način, kao da se ne radi o trgovini, već o umjetničkom djelu. Knjižara »Cultura« je i umjetničko djelo. Moj nakladnik Luis Schwarcz iz izdavačke kuće Companhia das Letras odveo me onamo znajući da će me dirnuti to čudo. Prilično me se dojmila i knjižara njegove izdavačke kuće, Companhia das Letras, s osvijetljenim policama na kojima se klasici nalaze na mjestima koja bi drugdje bila namijenjena novim naslovima. I svi oni nude se čitatelju pred kojim je teška, ali zanimljiva dvojba: što odabrati. Lijep posljednji dan u Sao Paulu. Navečer, prije večere u kući Tomie Ohtake, otišli smo pogledati izložbu »Postojanost snova«. Bili smo posljednji nakon 700 posjetitelja koji su toga dana vidjeli izložbu fundacije Cesar Manrique o piscu ovih redaka koja je već bila na Lanzaroteu i u Lisabonu. Fernando Gomez Aguilera može biti zadovoljan: njegovo djelo i na drugom kontinentu jednako je zanimljivo i blisko, precizno poput sata, lijepo poput knjižare »Cultura«. Dobre vijesti ponekad dolaze jedna za drugom. Možemo to posvjedočiti.

Prosinac 2008.

1. prosinca
Razlike
NA OVOM MJESTU bilo je riječi o putovanju u Brazil, ovjekovječeni su sretni trenuci koje smo ondje proveli, riječi koje smo od drugih čuli ili smo ih sami izgovorili, pa stara i nova prijateljstva, ali također i bolni odjeci tragedije koja se dogodila u Santa Catarini, onaj strašni prolom oblaka, gdje su čitavi brežuljci pretvoreni u blato pod kojim su stradale stotine bespomoćnih ljudi, baš kao da je to pravilo kod prirodnih katastrofa da su žrtve uvijek oni najsiromašniji od najsiromašnijih. Sada, po povratku u Lisabon, bilo bi vrijeme za svođenje računa, za rekapitulaciju onoga što smo doživjeli, kad mi moja poslovična suzdržanost u iskazivanju osjećaja, za koju sam tijekom života pružio dovoljno dokaza, ne bi nalagala uporabu sveobuhvatne i jezgrovite formule: »Sve je prošlo glatko«. Ako ikada napišem još neku knjigu, neću joj moći poželjeti bolji prijam od onoga, koji je imalo Slonovo putovanje zbog čega smo i otišli u Brazil. Jučer sam na ovom mjestu izrazio svoje divljenje prema raskošno uređenoj knjižari »Cultura« u Sao Paulu. Vraćam se na tu temu, u prvom redu, da bih ponovo naglasio opravdano oduševljenje koje smo Pilar i ja osjetili tim mjestom, ali i zbog nekoliko manje optimističnih opaski koje proizlaze iz neizbježne usporedbe te knjižare, čija snaga nije isključivo ekonomska, već počiva i na zadovoljstvu njezinih brojnih kupaca, usporedbe, ponavljam, s našim knjižarama obavijenima neizlječivom tugom što pate od niske razine stručnog obrazovanja većine onih koji u njima rade. Izdavaštvo u nama bratskoj zemlji vrlo je ozbiljna i organizirana djelatnost koja, osim što se oslanja na vlastite snage koje nisu male, može računati i na potporu države u za nas nezamislivim razmjerima. Brazilska vlada veliki je kupac knjiga, neka vrsta javnog »mecene« koji neće štedjeti sredstva kad se radi o opremanju knjižnica, poticanju izdavaštva ili o organiziranju, kao što sam se i sam mogao osvjedočiti, marketinški vrlo učinkovitih kampanja za promicanje čitanja. Posve suprotno od onog što se događa kod nas, u domovini koja se još u mnogočemu mora uljuditi i koja kao da neprestano živi u iščekivanju nekog znaka, nekog plana akcije, a osobito, ako mi dopustite malo komercijalniji pogled na stvar, u očekivanju jednog velikog čeka. Novcem se, kaže narodna mudrost, mogu kupiti dinje. Ali i knjige i ostala duhovna dobra, gospodine premijeru, a dosad se kulturom i niste baš previše bavili. Na nesreću svih nas.
3. prosinca
Salomon se vraća u Belem
Danas popodne slon Salomon vraća se u Belem. Točnije, sudbina je htjela da književni lik bude predstavljen na istom mjestu s kojeg je stvarni slon u 16. stoljeću krenuo na put prema Beču, prošavši kroz gradove kao što su Castelo Rodrigo, Valladolid, Rosas, Genova, Padova i drugi, sve dok nije prešao Alpe i ostatak života proveo na Maksimilijanovu dvoru. Književnik António Mega Ferreira te profesor i također književnik Manuel Maria Carrilho vodit će razgovor za koji me ne bi iznenadilo da, bez obzira što mu je glavna tema sama knjiga, ode i u drugim pravcima i dotakne probleme koji zaokupljaju svu trojicu jer pripadaju, kako to neki novinari vole reći, u sferu aktualne politike. Da, ne bi me smetalo kad bi predstavljanje tog slona poslužilo kao izgovor da se progovori o svijetu koji danas puca po mnogim šavovima jer ga od slona Salomona sve do danas, iako smo za to imali prilike, nikada nismo dokraja zakrpali. O tome treba govoriti kako bismo izbjegli noć koja je sve bliže i bliže.
4. prosinca
Ako koga zanima
Predstavio sam Slonovo putovanje u Lisabonu i iskoristio priliku da kažem kako mi se po glavi već mota nova knjiga. Uh!
5. prosinca
Saviano
Prije mnogo godina, u Napulju, prolazeći jednom od onih ulica u kojima je sve moguće, znatiželju mi je potaknula kavana koja je izgledala kao da je svoja vrata otvorila tek prije nekoliko dana. Drvenina je bila nova, površine svježe lakirane, pod čist, bio je to praznik ne samo za oči već i za njuh i okus, a dokaz tome bila je izvrsna kava koju su mi poslužili. Konobar me upitao odakle sam, a kad sam mu rekao da sam iz Portugala, odvratio mi je ležerno, kao da se tek radi o nekoj korisnoj informaciji: »Ovaj lokal pripada Camorri«. Iskreno zatečen, jedino što sam uspio izustiti bilo je: »Ah, doista?«, pitanje koje me ni u čemu nije kompromitiralo, ali koje mi je poslužilo da prikrijem iznenadnu tjeskobu od koje mi se istog trenutka zgrčio želudac. Preda mnom je stajao netko koga sam mogao smatrati običnim zaposlenikomm koji nije odgovoran za kriminalne aktivnosti svojih poslodavaca, ali logika mi je nalagala oprez i nepovjerenje prema tolikoj srdačnosti koju je iskazao prema meni kao slučajnom posjetitelju, a osim toga nije mi bilo jasno kako takva, na prvi pogled, inkriminirajuća izjava može biti popraćena ljubaznim osmijehom. Platio sam, izašao i smjesta produžio korak kao da me goni banda plaćenih ubojica naoružanih do zuba. Smirio sam se nakon što sam skrenuo iza tri ili četiri ugla. Konobar je možda bio i zločinac, ali nije imao nikakva razloga željeti mi zlo. Bilo je jasno da se zadovoljio time da mi kaže ono što sam ja kao stanovnik ovog planeta već morao znati, a to je da je cijeli Napulj u rukama Camorre, da je ljepota zaljeva tek varka, a tarantela posmrtna koračnica. Godine su prolazile, ali taj mi se događaj nikada nije izbrisao iz pamćenja. A sada se sve vraća, kao da je bilo jučer, nova drvenina, sjaj lakiranih površina, sudionički osmijeh konobara koji vjerojatno i nije bio konobar, već vlasnik, čovjek od Camorrina povjerenja, vjerojatno i sam njezin član. Razmišljam o Robertu Savianu, čovjeku kojem prijete smrću jer je napisao knjigu i prokazao zločinačku organizaciju koja može držati u šaci cijeli jedan grad i sve njegove stanovnike, razmišljam o Robertu Savianu kojem na pameti nisu nagrade, već vlastiti rok trajanja i pitam se hoćemo li se jednog dana probuditi iz noćne more koju za mnoge predstavlja život u kojem su progonjeni jer govore istinu, cijelu istinu i ništa osim istine. Osjećam se malenim, gotovo beznačajnim pred dostojanstvom i hrabrošću pisca i novinara Roberta Saviana, majstora života.
9. prosinca
Calle Santa Fe
Ime je to ulice koja se nalazi u Santiago de Chileu. Ondje su Pinochetovi žbiri okružili prizemnicu u kojoj su živjeli (ili, bolje reći, u kojoj su se skrivali) Carmen Castillo i njezin životni suputnik i politički suborac Miguel Enríquez, vođa MIR-a, Pokreta revolucionarne ljevice (Movimiento de Izquierda Revolucionario) koji je podržao Salvadora Allendea i surađivao s njim, a tada se našao na meti vojne vlasti koja je izdala demokraciju i spremala se uvesti jednu od najokrutnijih diktatura koju će Južna Amerika na nesreću morati upoznati. Miguel Enríquez je ubijen, a Carmen Castillo, tada trudna, teško je ranjena. Mnogo godina poslije, Carmen se prisjeća tih dana u dojmljivo iskrenom i realističnom dokumentarnom filmu koji ćemo imati čast vidjeti večeras u kinu King. Taj dokumentarni film, zahvaljujući znanju i senzibilnosti redateljice, u isto je vrijeme i vrhunsko filmsko ostvarenje. Prema tome, vidimo se tamo.
10. prosinca
Počast
Sastanak je danas, u 6 popodne, u Alentejanskoj kući. Kao što se vidi iz naslova, riječ je o iskazivanju počasti. Kome? Ne jednoj osobi, već cijeloj portugalskoj književnosti zastupljenoj, ako se to tako može reći, od A do Ž, u programu u kojem će tekstove pročitati ili otpjevati dvadeset književnika, glumaca i novinara koji su svoje vrijeme i talent velikodušno stavili na raspolaganje jednoj zamisli koja se rodila u Fundaciji. Današnji dan, 10. prosinca, izabran je kako bi se obilježila dodjela Nobelove nagrade jednom portugalskom piscu koji je u svom govoru prilikom prihvaćanja nagrade shvatio da čast, bez iznimke, mora podijeliti, ne samo sa svim svojim suvremenicima već i sa svim prethodnicima, onima koji se, kako je rekao Camőes, svojim djelima oslobađaju zakona smrti11. Bit će pročitana ili otpjevana djela autora kao što su: Antero de Quental, otac António Vieira, Vitorino Nemésio, José Cardoso Pires, Ruy Belo, Sophia de Mello Breyner, Pedro Homem de Mello, Miguel Torga, Eça de Queiroz, Natália Correia, David Mourăo-Ferreira, Ary dos Santos, Čamilo Castelo Branco, Manuel da Fonseca, Almada Negreiros, José Gomes Ferreira, Teixeira de Pascoaes, Raul Brandao, Fernando Pessoa, Jorge de Sena, Aquilino Ribeiro, Almeida Garrett, Luís de Camőes, Carlos de Oliveira i Fernando Namora. Pravi popis uglednika koji svima nama služi na čast.
11. prosinca
Baltasar Garzón (1)
Unatoč lošem vremenu, kiši i hladnoći, kino je bilo krcato. Carmen Castillo bojala se da će gledatelji u dva i pol sata, koliko traje projekcija, izgubiti zanimanje za film, ali nije bilo tako. Nitko nije izašao iz dvorane prije kraja filma i baš svi su, pod dojmom snažnih slika i potresnih svjedočanstava članova MIR-a koji su preživjeli diktaturu, na kraju ustali i zapljeskali Carmen. Svi mi iz Fundacije ponosni smo na reakciju publike. Vjerovali smo u njih, ali nadmašili su i naša najoptimističnija očekivanja.
U trenutku u kojem ovo pišem više od dvjesto tisuća primjeraka Opće deklaracije o ljudskim pravima nalazi se u rukama čitatelja lisabonskog dnevnika Diário de Notícias te dnevnika Jornal de Notícias koji izlazi u Portu. Danas, 11. prosinca, iz Madrida dolazi Baltasar Garzón da bi govorio o ljudskim pravima, o Chileu i Guantanamu. Baš kao i program u čast portugalskoj književnosti koji je održan s velikim uspjehom, Garzónovo predavanje održat će se u 6 sati poslije podne u Alentejanskoj kući.
Bit će to dobra prigoda da svi skupa nešto naučimo. Baš tako, da nešto naučimo.
12. prosinca
Baltasar Garzón (2)
Sudac Baltasar Garzón održao je u Lisabonu predavanje o onome što je pravo, ili što bi ono moralo biti. Ustvari, na tom predavanju koje je jučer organizirala Fundacija, govorilo se o pravdi u užem smislu. I o zdravom razumu: o zločinima koji ne smiju proći nekažnjeno, o žrtvama kojima se mora pružiti zadovoljština, o sudovima koji moraju podignuti tepih, da bi vidjeli kakav se užas ispod njega skriva. Jer često se pod njim kriju ekonomski interesi, očigledni zločini koje su počinili konkretni pojedinci ili skupine koje se ne bi smjelo ignorirati u državama što ih vole nazivati pravnima. Tko zna hoće li odgovorne za zločin protiv čovječnosti, a samo tako mogu nazvati ovu međunarodnu financijsku i ekonomsku krizu, jednom privesti pravdi kao što je to bio slučaj s Pinochetom, Videlom i drugim diktatorima koji su u svijetu posijali toliko boli. Tko to zna.
Sudac Baltasar Garzón pokazao nam je koliko je važno neprestano odolijevati nečasnosti, jer padnemo li nisko čak i samo jednom, teško ćemo ponovo ustati. Tko jednom prezre ljudska prava, kao naprimjer u Guantanamu, baca u vjetar godine zakonitosti i prava. Ne smijemo sudjelovati u međunarodnom kaosu kojim je Busheva administracija zarazila pola svijeta. Ni kao vlade ni kao građani.
Mnogobrojni slušatelji pozorno i s poštovanjem slušali su sučev govor. I zapljeskali mu, ne kao da im je upravo objavljena istina, već kao da su čuli istinski glas o onome što je potrebno da svijet ne padne u stanje moralne obamrlosti.
Fundacija je zadovoljna: učinili smo sve što smo mogli kako bismo podsjetili da postoji nešto što se zove Deklaracija o ljudskim pravima, zatim da se ona ne poštuje, te da građani moraju dići svoj glas kako ona ne bi ostala mrtvo slovo na papiru. Baltasar Garzón dao je svoj doprinos i sama činjenica da smo ga pozvali u Lisabon da pred svima o tome govori dovoljan je razlog da si čestitamo.
15. prosinca
Borges
María Kodama vratila se u Portugal, ovaj put kako bi prisustvovala svečanom otkrivanju spomenika Jorge Lui- su Borgesu. U parku Arco do Cego, gdje je spomenik postavljen, okupio se priličan broj ljudi. Filharmonijski orkestar odsvirao je argentinsku himnu, a zatim, ne portugalsku nacionalnu himnu, već Mariu da Fonte, glazbeni izraz revolucije koja je to ime dobila 1846. ili 1847, koračnicu koja se i danas svira na mnogim civilnim i vojnim svečanostima. Spomenik je jednostavan, sastoji se od okomitog bloka granita najbolje kvalitete u kojem se nalazi šupljina iz koje pozlaćena ruka, odljev desne ruke Jorge Luisa Borgesa, drži kemijsku olovku. Jednostavan je i priziva uspomenu na Borgesa mnogo bolje od bilo kakve biste ili kipa na kojem ne bismo prestajali tražiti sličnosti s likom autora. Improvizirao sam kratak govor o autoru Izmišljaja kojeg i dalje smatram začetnikom virtualne književnosti, te njegove književnosti koja kao da se razdvojila od stvarnosti, ne bi li razotkrila njezine nevidljive tajne. Bio je to lijep početak poslijepodneva. I María Kodama bila je sretna.
16. prosinca
Završni udarac
Teško je suspregnuti smijeh. Gledati predsjednika Sjedinjenih Država kako se saginje iza mikrofona dok mu prema glavi leti cipela izvrsna je vježba za mišiće na licu zadužene za smijeh. Taj čovjek, glasovit po svom golemom neznanju i glupostima, koje kao da ne mogu prestati izlaziti iz njegovih usta, mnogo puta nas je nasmijao u posljednjih osam godina. Taj čovjek, glasovit i zbog drugih, manje privlačnih razloga, neizlječivi paranoik, dao nam je još tisuću povoda da mrzimo njega i njegove sluge, te sudionike u spletkama i lažima, izopačene umove koji su međunarodnu politiku pretvorili u tragičnu farsu, a obično dostojanstvo u predmet rugla. Unatoč tužnim slikama koje nam svakodnevno pruža, svijet zapravo nije zavrijedio Busha. Dobili smo ga, zbog njega patili do te mjere da mnogi pobjedu Baracka Obame smatraju nekom vrstom Božje pravde. Pravde koja je, kao i obično, zakašnjela, ali definitivna. No nedostajao je još uvijek završni udarac, nedostajale su ove cipele koje je novinar iračke televizije bacio u drskog lažljivca koji je stajao ispred njega, a to je čin koji se može protumačiti na dva načina: ili su te cipele trebale u sebi imati stopala i u tom slučaju je cilj udarca trebao biti onaj zaobljeni dio tijela gdje se leđa više ne zovu leđa, ili je Mutazem al Kaidi (njegovo ime neka ostane zabilježeno za buduće naraštaje) pronašao mnogo snažniji i učinkovitiji način da izrazi vlastiti prezir. Porugu. Nekoliko udaraca također ne bi bilo loše, ali poruga ostaje zauvijek. Glasam za porugu.
17. prosinca
Riječi
Nema tiskovne konferencije na kojoj se ne koriste riječi, uglavnom veliki, ponekad čak i preveliki broj. Pilar mi svaki put savjetuje da dajem kratke odgovore, da umjesto dugih govora koji nisu u skladu s prigodom pokušam sve sažeti u nekoliko rečenica. Ima pravo, ali to bi bilo protivno mojoj naravi. Smatram da je svakoj riječi potrebna barem još jedna da bi je rasvijetlila. Stvar je dosegla takve razmjere da sam već odavno počeo predviđati pitanja koja će mi postaviti, u čemu mi u velikoj mjeri pomaže iskustvo koje sam s vremenom stekao o vrstama tema koje najčešće zanimaju novinare. Najzabavnije u svemu je sloboda koju si uzimam započinjući neko od tih izlaganja. Ne zamarajući se previše tematskim okvirom koji neizbježno uspostavlja svako specifično pitanje, čak i kad mu to nije izričita namjera, izgovaram prvu, drugu, a zatim i treću riječ, puštam ih poput ptica kojima je netko iznenada otvorio vrata krletke, a da ni sam ne znam kamo će me točno odvesti. Govor se pretvara u pustolovinu, komunikacija u metodičnu potragu za putem koji vodi do slušatelja, imajući neprestano u vidu da se nikada ne radi o definitivnom i svršenom činu, već da je mnogo puta potrebno vratiti se unatrag kako bi se pojasnilo ono o čemu se ranije govorilo tek usputno. Ali uvijek mi je najzanimljivije od svega otkriti kako govor, umjesto da rasvijetli i pokaže ono što sam smatrao da znam o vlastitom radu, gotovo uvijek otkriva ono skriveno, ono što sam možda tek naslućivao ili predosjećao i što se sada pokazuje toliko jasno da ponajprije zapanjuje mene samoga dok se osjećam poput nekoga tko je bio dugo u mraku i zatim iznenada otvorio oči na danjem svjetlu. Učim sa svakom riječju koju izgovorim. Nema boljeg zaključka kojim bih mogao završiti ovaj govor. Koji je, napokon, kratak.
18. prosinca
Izdavači
Voltaire nije imao književnog agenta. Ni on ni bilo koji književnik njegova vremena, a ni mnogi dugo nakon njega. To zanimanje, naprosto, nije postojalo. Posao se, ako to tako možemo nazvati, dogovarao isključivo između dvaju sugovornika, autora i izdavača. Autor je imao djelo, a izdavač sredstva za njegovo izdavanje i nije im trebao nikakav posrednik. Bilo je to doba nevinosti. Ne želim time reći da je književni agent zmija koja navodi na iskušenje i unosi sjeme razdora u raj koji, zapravo, nikada nije postojao. Međutim književni agent je, izravno ili neizravno, kukavičje jaje koje je postavila nakladnička industrija koja je s vremenom postala zaokupljenija neprestanim otkrivanjem best-sellera nego izdavanjem i promicanjem istinski vrijednih djela. Književnici, često naivna stvorenja koja se daju zavarati od nekih književnih agenata iz vrste grabežljivaca, bezglavo trče za obećanim izdašnim predujmom i očekivanom planetarnom promocijom knjige kao da im o tome ovisi život. Ali od toga nemaju mnogo koristi. Predujam znači tek da se dio novca dobiva unaprijed i to je sve, a što se tiče promocija, iz iskustva znamo da su očekivanja vezana uz njih gotovo uvijek daleko veća od onoga što se uspije ostvariti. Ova razmišljanja tek su skroman prilog izvrsnom predavanju koje je Basilio Baltasar održao krajem studenog u Meksiku pod naslovom »Željena smrt izdavača«, a povodom intervjua koji je listu El Pais dao poznati književni agent Andrew Wylie. Poznat, ali ne uvijek po dobru. Ne bih se usudio, a ne mislim ni da je ovo mjesto prikladno za to, prenositi izvrsnu Baltasarovu analizu Wylieve budalaste izjave »Izdavač je nitko i ništa« koja me podsjetila na riječi Rolanda Barthesa kojima je najavio smrt autora… Naposljetku, autor ipak nije umro, a uskrsnuće izdavača zaljubljenog u svoj posao, ako to bude želio, nalazi se u njegovim vlastitim rukama. I u rukama pisaca kojima srdačno preporučujem da pročitaju predavanje Basilia Baltasara koje bi trebalo objaviti, baš kao i cjelokupnu raspravu koja će nakon toga uslijediti.
22. prosinca
Gaza
Kratica OUN, kao što svi znaju, znači Organizacija ujedinjenih naroda, a to je, stvarnost nam to pokazuje, malo ili gotovo ništa. Dobro su toga svjesni Palestinci iz Gaze kojima polako nestaje hrane, ako im već dosad nije potpuno nestalo, i to zbog blokade Izraela koji je, kako se čini, odlučan ostaviti 750 000 osoba koje su ondje registrirane kao izbjeglice da skapaju od gladi. Nema više kruha ni brašna, a zalihe ulja, leće i šećera već su gotovo na izmaku. Od 9. prosinca kamioni agencije UN-a puni hrane čekaju da ih izraelska vojska pusti u Pojas Gaze, a to će im naposljetku, po tko zna koji put, biti onemogućeno ili će se dozvola za njihov ulazak, na užas i očaj izgladnjelih Palestinaca, odgađati do posljednjeg trenutka. Ujedinjeni Narodi? Ujedinjeni? Računajući na sudioništvo ili kukavičluk međunarodne zajednice, Izrael se izruguje preporukama, odlukama i prosvjedima, čini ono što želi, kada želi i kako to želi. Ide toliko daleko da zabranjuje unos knjiga i glazbenih instrumenata, kao da se radi o predmetima koji mogu ugroziti sigurnost Izraela. Da poruga kojim slučajem može ubiti, ne bi na nogama ostao nijedan jedini izraelski političar ili vojnik, nijedan od tih specijalista u okrutnosti, nijedan od tih ljudi koji su doktorirali prezir i na svijet gledaju s visina svoje oholosti koja je temelj njihova obrazovanja. Bolje razumijemo Biblijskog Boga sad kad poznajemo njegove sljedbenike. Jehova ili Jahve, kako god da ga zvali, okrutan je i osvetoljubiv bog koji je zbog Izraelaca još i danas aktualan.
23. prosinca
Godinu dana poslije
»Umro sam« 22. prosinca 2007, u četiri sata ujutro, da bih »uskrsnuo« samo devet sati poslije. Totalni kolaps organizma, zatajenje svih tjelesnih funkcija dovelo me na sam prag smrti, ondje gdje je već prekasno za bilo kakve rastanke. Ne sjećam se ničega. Pilar i Maria, moja šurjakinja, bile su uz moje beživotno tijelo koje je napustila svaka snaga i u kojem kao da više nije prebivao duh, tijelo koje je više bilo nalik lesu no tijelu nekog živog bića. One mi danas pričaju kako su izgledali ti sati. Ana, moja unuka, stigla je istog dana poslije podne, a Violante sljedećeg dana. Otac i djed još je uvijek nalikovao blijedom plamenu svijeće koju je svaki čas mogao ugasiti njegov vlastiti dah. Kasnije sam saznao da mi je tijelo trebalo biti izloženo u biblioteci, okruženo knjigama i, recimo to tako, ostalim cvijećem. Izvukao sam se.
Godina dana sporog, vrlo sporog oporavka, baš kao što su mi to liječnici nagovijestili, oporavka koji mi je vratio zdravlje, snagu, oštrinu duha, a vratio mi je i onaj lijek za sve boljke - rad. Poduzeo sam svoje vlastito »Slonovo putovanje«, ali prema životu, ne prema smrti, i eto me ovdje. Vama na usluzi.
24. prosinca
Božić
Božić. Na ladanju sniježi.U toplini doma trajeOsjećaj što u sebi čuva Sve minule osjećaje.Srca suprotstavljena svijetu Moje misli niču iz dubine,Zbog toga osjećam sjetu Obitelj je poput istine!Kako li se samo bijeliKrajolik taj nepoznati Što vidi se s prozora doma Koji nikada neću imati! Fernando Pessoa

25.prosinca
Večera
Prije mnogo godina, ni više ni manje nego 1993, u Zapisima iz Lanzarotea napisao sam nešto što je oduševilo neke teologe s druge strane Pirinejskog poluotoka, osobito Juana Josea Tamaya koji je otada moj dragi prijatelj. Riječ je o sljedećoj rečenici: »Bog je svemirska tišina, a čovjek krik koji toj tišini daje smisao.« Morate priznati da ideja nije loše uobličena, sa svojim quantum satis12 poezije, pomalo provokativna, podrazumijevajući da su i ateisti itekako sposobni zaputiti se vrletima teologije, pa makar i one elementarne. Ovih dana kad se slavi rođenje Krista, pala mi je na um još jedna, možda još provokativnija, rekao bih gotovo revolucionarna ideja koja se može izložiti u nekoliko riječi. Ako je točno da je Isus na posljednjoj večeri, govoreći o kruhu i vinu koji su se nalazili na stolu, učenicima poručio: »Ovo je moje tijelo, ovo je moja krv«, onda se može opravdano zaključiti da sve bezbrojne večere, pantagrueličke gozbe, homerska prežderavanja s kojima se moraju suočiti milijuni želudaca, pokušavajući pritom izbjeći probavne smetnje, nisu ništa drugo do mnogostruke, u isto vrijeme doslovne i simbolične kopije posljednje večere: vjernici se hrane vlastitim bogom, proždiru ga, probavljaju, uklanjaju, sve do sljedećeg Božića, sve do sljedeće večere, u ritualu nikad utažene tjelesne i mistične gladi. Da vidimo što će sada reći teolozi.
29. prosinca
Šurjaci
Savršeni su. Ili gotovo savršeni. Govore glasno i bez prestanka, vole raspravu radi rasprave, često su netolerantni, žestoki na riječima, iako više formalno, a manje po naravi. Pet žena stvara barem isto toliko, možda i više buke nego tih desetorica muškaraca. Za sve njih ne postoji tema o kojoj se može dovoljno raspravljati. Nikad ne odustaju. Ponekad se njihov granadski naglasak čini nerazumljivim. Nije važno. Unatoč mojim dvojbama, oni me uvjeravaju da se međusobno savršeno razumiju. Imaju osebujan smisao za humor koji često nadilazi moje poimanje, pa se i ja sam nerijetko moram upitati u čemu je bila bit šale. Njihovi bračni partneri, skupina u koju se i ja ubrajam, začuđeno prisustvuju predstavi i, pošto ih ne mogu pobijediti, ne preostaje im ništa drugo no pridružiti se zboru, osim u rijetkim slučajevima koje je najbolje diskretno prešutjeti. U dvadeset godina nikada nisam vidio da se iz neke od tih rasprava izrodila svađa ili sukob koji bi zahtijevali obiteljsko upletanje i pomirbu. Koliko god da grmjelo i sijevalo, na njihovu nebu nikada se neće nakupiti crni oblaci. Možda nisu savršeni, ali su svakako dobri ljudi.
30. prosinca
Knjiga
Razmišljam o novoj knjizi. Kad to spomenem u razgovoru, neizbježno mi postavljaju pitanje (jučer mi ga je postavio moj nećak Olmo): »Kako će se zvati?« Najkomotnije rješenje bio bi odgovor da još uvijek nemam naslov, da moram dovršiti knjigu kako bih se mogao odlučiti između različitih mogućnosti koje će se, pretpostavljam, pojaviti tijekom pisanja. Bilo bi to, bez sumnje, vrlo komotno, ali bih lagao kad bih to ustvrdio. Istina je da sam, ima tome već tri godine, kad mi je prvi put pala na um ideja za knjigu, pouzdano znao kako ću je nazvati još i prije no što sam napisao prvi redak. Netko će upitati: čemu tolika tajnovitost? Zato što bi riječ iz naslova (naslov se sastoji samo od jedne riječi) već sama po sebi ispričala priču. Obično kažem da tko nema strpljenja pročitati moje knjige neka barem baci pogled na epigraf, jer u njemu je već sve sadržano. Ne znam hoće li knjiga na kojoj radim imati epigraf. Vjerojatno ne. Bit će dovoljan naslov.
31. prosinca
Izrael
Nije dobar predznak kada budući predsjednik Sjedinjenih Država nekoliko puta ponovi, a da mu pri tom ne zadrhti glas, da će s Izraelom i dalje održavati »posebne odnose« koji vežu dvije zemlje, osobito zato što se to odnosi na bezuvjetnu podršku koju je Bijela kuća pružala represivnoj (malo je reći represivnoj) politici kojom je izraelska vlast (a naposljetku i njezini građani) na sve moguće načine mučila palestinski narod. Ako se Baracku Obami ne gadi piti čaj s krvnicima i ratnim zločincima, neka mu je sa srećom, ali neka onda ne računa na odobravanje poštenih ljudi. Njegovi kolege prethodnici činili su to u prošlosti bez drugog opravdanja osim onih »posebnih odnosa« koji su služili kao pokriće za nečasne radnje koje su dvije zemlje počinile protiv palestinskih nacionalnih interesa. Tijekom izborne kampanje, bilo zato što je uistinu takav, bilo zato što se radilo o političkoj strategiji, Barack Obama znao se prikazati kao brižan otac. Zato mu predlažem da večeras kćerima prije spavanja ispriča priču o brodu po imenu Dostojanstvo koji je prevozio četiri tone lijekova kao pomoć stanovnicima Gaze i koji su uništile izraelske mornaričke snage pod izlikom da nije imao dopuštenje za pristajanje na njihovu obalu (a ja, neznalica, mislio sam da obala Gaze pripada Palestincima). I neka se ne iznenadi ako mu jedna ili možda obje kćeri uglas kažu: »Ne moraš se truditi, tata, već znamo što su posebni odnosi, to je sudioništvo u zločinu.«

Siječanj 2009.

5. siječnja
Svođenje računa
Je LI VRIJEDILO? Je li vrijedilo napisati ove komentare, mišljenja, kritike? Je li svijet zbog njih bolji nego ranije? A ja, jesam li se ja promijenio? Je li to ono što sam očekivao? Jesam li zadovoljan učinjenim? Odgovoriti »da« na sva ova pitanja, ili čak samo na neka od njih, bio bi jasan dokaz neoprostive mentalne sljepoće. A što bi značilo na sva pitanja odgovoriti nedvosmislenim »ne«? Pretjeranu skromnost? Pomirenje s neizbježnim? Ili naprosto svijest o tome da, jednom dovršeno, nijedno djelo ljudskih ruku nije ni sjena djela o kojem smo sanjali prije no što smo ga počeli stvarati? Priča se da je Michelangelo, dovršivši kip Mojsija koji se nalazi u crkvi San Pietro in Vincoli u Rimu, taj kip čekićem udario po koljenu i uzviknuo: »Govori!« Nije potrebno napominjati da Mojsije nije progovorio. Mojsije ne govori. Isto tako, sve što sam ovdje napisao ne sadrži više riječi no što ih je moglo biti napisano (niti su one mogle biti uvjerljivije), a baš njih bi sada autor želio šapćući zamoliti: »Govorite, molim vas, otkrijte ono što ste i čemu ste poslužile, ako ste ičemu poslužile«. Ali one šute, ne odgovaraju. Što tada treba učiniti? Propitkivanje riječi sudbina je svakoga tko piše. Hoće li od njih nastati članak? Kronika? Knjiga? Kako god bilo, već znamo da Mojsije neće odgovoriti.
6. siječnja
Neodgovorni Sarkozy
Nikada nisam previše cijenio toga gospodina, a vjerujem da ću ga od danas cijeniti još manje, ako je to uopće moguće. A ne bi trebalo biti tako, ako je točno ono što piše na internetu, a to je da se dotični gospodin Sarkozy nalazi u mirovnoj misiji u izmučenoj Palestini, što je hvalevrijedan potez koji na prvi pogled zaslužuje samo odobravanje i najsrdačnije želje za uspjeh. Što se mene tiče, imao bi i jedno i drugo, da se po tko zna koji put nije koristio starom strategijom nejednakih mjerila. U zamahu priličnog političkog licemjerja Sarkozy je optužio Hamas za neodgovorno i neoprostivo raketiranje izraelskog teritorija. Ja sam posljednji koji će opravdavati takve Hamasove akcije, a osim toga, kako čitam, s vojnog gledišta njima i nisu bogzna što postigli osim nekoliko oštećenih kuća i srušenih zidova. Gospodin Sarkozy ne treba se gristi za jezik, Hamas uistinu treba prozvati. Ali pod jednim uvjetom. Da se svojim opravdano oštrim riječima jednako okomio i na strašne ratne zločine neviđenih razmjera koje su izraelska vojska i zrakoplovstvo počinili protiv civilnog stanovništva u Pojasu Gaze. O toj sramoti gospodin Sarkozy čini se da nije pronašao primjerene izraze u svom rječniku Larousse. Jadna Francuska.
7. siječnja
»No nos abandone«
13
Naslov je na španjolskom jer je ta rečenica i izgovorena na tom jeziku. Ovaj članak mogao bi se nazvati i »Marcosova šutnja«, što sve objašnjava. Današnji blog posvećen je mitskom, iako vrlo stvarnom, dozapovjedniku Marcosu14. Malo je osoba kojima sam se toliko divio u životu, a i od malo njih toliko očekivao. Nikada mu to nisam rekao, jer se takve stvari nikada ne govore, naprosto se osjećaju i na tome ostaje. Pitanje sramežljivosti, reklo bi se. Kad su zapatisti izašli iz Lacandonske šume i prošavši pola Meksika naposljetku stigli u Zocalo, u gomili ljudi bio sam i ja. Osjetio sam zanos, tijelom mi je prostrujala nada, volja da se pretvorim u nekog boljeg, manje sebičnog, sposobnog da se u potpunosti preda. Marcos je progovorio, nabrojao je sve narode Chiapasa i na spomen svakog imena kao da se iz grobnica uzdigao pepeo milijuna Indijanaca koji su u trenu ponovo oživjeli. Ne služim se jeftinim književnim trikovima, već nespretno pokušavam u riječi pretočiti ono što se riječima izraziti ne može: onaj trenutak kad ljudsko postaje uzvišeno, a zatim se vraća u svoj krajnje ljudski oblik.
Sljedećeg dana, na skromnom kampusu jednog sveučilišta, održana je skupština na kojoj se okupilo nekoliko tisuća osoba i na kojoj se govorilo o budućnosti Chiapasa, o borbi indijanske zajednice za koju sam nekad sanjao da će poslužiti kao uzor drugima i proširiti se na cijelu Ameriku (plašljivi neka se ne brinu, nije se dogodilo). Među govornicima bili smo Carlos Monsivais, Elena Poniatowska, Manuel Vazquez Montalban i ja. Ali ljudi su htjeli čuti Marcosa. Njegov govor bio je kratak, ali gotovo nepodnošljivo intenzivan za emocionalni ustroj bilo koga od nas. Kad je sve završilo, zagrlio sam Marcosa, a on mi je prošaptao na uho: »Nemoj nas napustiti.« Odgovorio sam mu, također šapćući: »Najprije bih se morao odreći samoga sebe.« Nakon toga nikada ga više nisam vidio.
Mislio sam, a to sam i rekao, da je Marcos trebao govoriti na kongresu. Zapovjedništvo je odlučilo da govori zapovjednica Esther i učinila je to na zadivljujući način. Uspjela je dirnuti cijeli Meksiko, ali ponavljam, smatram da je trebao govoriti Marcos. Politička poruka njegova govora predstavljala bi vrhunac zapatističkog marša. Tako sam mislio nekad, to mislim i danas. Vrijeme je prolazilo, revolucionarni proces mijenjao je pravce, a Marcos je napustio Lacandonsku šumu. Cijele prošle godine je šutio, ostavio nas je žednima riječi koje je samo on znao izgovoriti ili napisati. Nedostaje nam. Na dan 1. siječnja u Oventicu se obilježavao početak revolucije, zauzimanje grada San Cristobal de las Casas, sjećanje na uspone i padove jednog teškog puta. Marcos nije došao u Oventic, nije poslao poruku, nijednu jedinu riječ. Nisam to razumio tada, ne razumijem to ni danas. Prije nekoliko dana Marcos je najavio novu političku strategiju za iduću godinu. Neka mu je sa srećom, ako je stara izgubila svoje vrline. Ali nadajmo se da više neće šutjeti. S kojim to pravom kažem? S pravom onoga tko ga nikad nije napustio. Da, nikada.
8. siječnja
Ovaj članak prvi put je objavljen prije nekoliko godina. Njegov povod bila je Druga palestinska intifada 2000. Usuđujem se ustvrditi da tekst nije izgubio na aktualnosti i da njegovo »uskrsnuće« opravdava zločinačka akcija Izraela protiv stanovništva Gaze.
Od Davidova kamenja do Golijatovih tenkova
Neki stručnjaci za biblijska pitanja tvrde da je Prva knjiga o Samuelu napisana u Salomonovo doba ili neposredno nakon njega, u svakom slučaju, prije babilonskog sužanjstva.
Drugi, ne manje kompetentni stručnjaci tvrde da su ne samo Prva već i Druga knjiga o Samuelu sastavljene nakon babilonskog progonstva, jer njihova kompozicija prati ono što se obično naziva povijesno-političko-religijskom strukturom deuteronimijskog sustava, to jest redom: savez Boga i njegova naroda, vjerolomstvo naroda, Božju kaznu, molitvu naroda za oprost i Božji oprost. Ako časni spisi potječu iz Salomonova doba, znači da su stari otprilike tri tisuće godina. A ako su radovi na redigiranju teksta obavljeni nakon povratka Židova iz progonstva, tada bismo od tog broja trebali odbiti kojih petstotinjak godina, mjesec više, mjesec manje. Jedina svrha ove zaokupljenosti vremenskom točnošću jest suočavanje čitatelja s činjenicom da se glasovita biblijska legenda o borbi (koja se nikada nije dogodila) majušnog Davida i gorostasnoga Golijata krivo priča djeci već dvadeset ili trideset stoljeća. Tijekom povijesti različite zainteresirane strane, uz nekritički pristanak više od stotinu naraštaja vjernika, kako židovskih tako kršćanskih, pobrinule su se za mistifikaciju priče o neravnopravnom dvoboju u kojem je s jedne strane stajao četiri metra visok i životinjski snažan Golijat, a s druge David, plavokosi mladić krhke tjelesne građe. Taj, na prvi pogled, golemi nerazmjer snaga ne samo da će biti prevladan, već će se potpuno okrenuti u Izraelčevu korist zato što je Golijat tek gorostas bez grama mozga, a David lukavi dječak, toliko lukav da je prije susreta s Filistejcem s obližnjeg potoka pokupio pet kamena i stavio ih u bisage, a onaj drugi bio je toliko glup da nije ni primijetio da je David došao naoružan pištoljem. Kakvim pištoljem, smjesta će ogorčeno prosvjedovati ljubitelji apsolutnih mitskih istina, bila je to obična praćka, onakva kakve obično nose pastiri i kakvima su se već bezbroj puta koristili Abrahamovi sluge čuvajući stado. Istina, to zapravo nije izgledalo kao pištolj, nije imalo cijev, dršku, obarač, metke, već dva tanka konopa svezana za komadić savitljive kože u koji će Davidove spretne ruke položiti kamen koji će izdaleka, silovito i brzo poput metka, poletjeti prema Golijatovoj glavi, oboriti ga na tlo i ostaviti na milost i nemilost oštrici vlastitog mača koji se već našao u rukama prepredenog praćkaša. Nije Izraelac ubio Filistejca i donio pobjedu Božjoj i Samuelovoj vojsci zato što je bio lukaviji, već zato što je posjedovao dalekometno oružje i znao njime rukovati. Golijat se, prema skromnoj i ne previše maštovitoj povijesnoj istini, nije ni imao prilike boriti s Davidom, dok nas mitska istina, ta stara dobra proizvođačka bajki, već trideset stoljeća očarava čudesnom pričom o pobjedi majušnog pastira nad gorostasnim ratnikom kojem, konačno, nije pomogla ni teška brončana kaciga ni oklop ni nogavice ni štit. Prema onom što možemo zaključiti iz onoga što slijedi nakon te poučne epizode, David se u brojnim bitkama, koje su ga učinile kraljem Judeje i Jeruzalema te proširile njegovu vlast sve do desne obale rijeke Eufrata, nikada više nije poslužio praćkom i kamenjem.
Ne koristi se njima ni danas. U posljednjih pedeset godina David je toliko narastao i ojačao da se između njega i silnog Golijata više gotovo i ne vide razlike, a ne bismo se previše ogriješili o činjenice ni ako bismo rekli da se David pretvorio u novog Golijata. David danas jest Golijat, ali Golijat koji više ne nosi teško i, zapravo, potpuno beskorisno brončano oružje. Taj plavokosi David iz davnih vremena danas u helikopteru nadlijeće okupirana palestinska područja i projektilima gađa civilne ciljeve, taj nekad krhki David danas upravlja najmoćnijim tenkovima na svijetu i gazi sve pred sobom, taj lirski David koji je nekad pjevao u slavu Bat-Sebe danas je utjelovljen u ratnom zločincu Arielu Sharonu koji šalje »poetsku« poruku kako najprije treba uništiti Palestince, a zatim pregovarati s onima koji prežive. Ukratko, u tome se od 1948, uz sitne taktičke varijante, sastojala izraelska politička strategija. Zatrovani mesijanskom idejom Velikog Izraela koji bi, napokon, ostvario ekspanzionističke snove najradikalnijih cionista; zaraženi čudovišnom i duboko ukorijenjenom »sigurnošću« kako na ovom nesretnom i apsurdnom svijetu postoji narod izabran od Boga i kako su stoga, u ime strahota propaćenih u prošlosti i straha koji trpe danas, automatski opravdana i dozvoljena sva njihova nedjela nastala kao posljedica opsesivnog, psihološki i patološki isključivog rasizma; odgojeni na ideji kako se nikakva patnja koju su nanijeli, koju nanose ili koju će nanijeti drugima, osobito Palestincima, nikada neće moći mjeriti s onom koju su oni sami pretrpjeli tijekom Holokausta, Židovi neprestano trljaju vlastitu ranu kako iz nje ne bi prestalo krvariti, kako bi postala neizlječiva, pokazuju je svijetu i mašu njome poput zastave. Izrael je prisvojio one strašne Jahvine riječi iz Ponovljenog zakona: »Moja je osveta i nagrada.« Izrael želi da se izravno ili neizravno svi mi osjećamo krivima za užase Holokausta, Izrael želi da se odreknemo elementarnog kritičkog rasuđivanja i pretvorimo ga u poslušni odjek njegove volje, Izrael želi da de jure priznamo ono što se de facto već događa: da nijedan njegov zločin ne bude kažnjen. S izraelskog gledišta njima se nikada ne može suditi, jer su Židovi bili mučeni, ubijani u plinskim komorama i spaljivani u Auschwitzu. Pitam se ne bi li Židove koji su stradali u nacističkim koncentracijskim logorima, koji su okrutno ubijeni u pogromu ili zaboravljeni umirali u getima, pitam se ne bi li tu neizmjernu gomilu nesretnika bilo sram zbog nečasnih djela koje danas čine njihovi potomci. Pitam se ne bi li činjenica što su toliko propatili za njih bila razlog više da ne nanose patnju drugima. Davidovo kamenje promijenilo je vlasnika, sada ga bacaju Palestinci. Golijat je sada na suprotnoj strani, naoružan do zuba kao nijedan vojnik u povijesti ratovanja osim, naravno, njegova sjevernoameričkog prijatelja. Ah, da, ne smiju se zaboraviti užasna ubojstva civila koja su počinili teroristi samoubojice…Užasna, svakako, i bez sumnje za svaku osudu, ali Izrael još mora mnogo toga naučiti ako nije u stanju shvatiti razloge koji mogu natjerati ljudsko biće da se pretvori u bombu.
11. siječnja
Uz Gazu
Vlast ne podnosi javne prosvjede, nerijetko ih zabranjuje ili ih pokušava obuzdati. To, srećom, nije slučaj u Španjolskoj, gdje su organizirani neki od najvećih javnih prosvjeda u Europi. Zbog toga treba čestitati stanovnicima zemlje u kojoj međunarodna solidarnost nikada nije bila tek prazna riječ, a to će zasigurno pokazati na velikom skupu koji je ove nedjelje zakazan u Madridu. Neposredan povod za prosvjed bila je neodgovorna, zločinačka vojna akcija izraelske vlade usmjerena protiv temeljnih ljudskih prava stanovništva Gaze, podvrgnutog nemilosrdnoj blokadi, lišenog osnovnih životnih potrepština, od hrane do lijekova.
Neposredan, ali ne i jedini povod. Svaki prosvjednik trebao bi imati na umu da su već šezdeset godina bez prestanka Palestinci žrtve izraelskog nasilja, ponižavanja i prezira. U glasovima mnoštva koje će se bez sumnje skupiti neka provali ogorčenje zbog polaganog, ali sustavnog genocida koji Izrael provodi nad izmučenim palestinskim narodom. Ti glasovi koji će se čuti po cijeloj Europi, neka dopru do Pojasa Gaze i cijele Cisjordanije. Oni koji svakodnevno pate ne očekuju ništa manje od nas. A njihova je patnja beskonačna.
12. siječnja
Zamislimo
Zamislimo da je tridesetih godina prošlog stoljeća, tada kada su nacisti počeli s progonom Židova, njemački narod izašao na ulice i u veličanstvenim prosvjedima, koji će ostati zapamćeni u povijesti, zatražio od svoje vlade prestanak progona i donošenje zakona koji će zaštiti sve manjine, bile one Židovi, komunisti, Romi ili homoseksualci. Zamislimo da su, podržavajući taj časni i hrabri čin muškaraca i žena iz Goetheove domovine, i ostali narodi Europe izašli na ulice i trgove svojih gradova i udružili svoje glasove u zbor s prosvjedima koji su se čuli iz Berlina, Münchena, Kölna i Frankfurta. Već znamo da se ništa od toga nije dogodilo, a nije se ni moglo dogoditi. Zbog vlastite ravnodušnosti, apatije, izravnog ili prešutnog odobravanja Hitlerove politike, njemački narod, uz rijetke iznimke, nije maknuo ni prstom, nije rekao ni riječ, nije učinio ništa kako bi spasio one koji će biti spaljeni u krematorijima koncentracijskih logora, a u ostatku Europe, iz ovog ili onog razloga (a jedan od njih je i rađanje fašizma), pretpostavljena mogućnost suživota s nacističkim krvnicima potisnula je ili potpuno uništila bilo kakvu volju za prosvjedom.
Danas je drugačije. Danas imamo slobodu govora, slobodu prosvjedovanja i još mnogo drugih sloboda. Možemo izaći na ulice u tisućama, u milijunima, i naša će sigurnost biti zajamčena ustavom, možemo zatražiti kraj patnji u Gazi ili vraćanje suvereniteta palestinskom narodu te moralnu i materijalnu odštetu za patnje pretrpljene u posljednjih šezdeset godina, i sve to bez težih posljedica od uvreda i provokacija izraelske propagande. Zamišljeni prosvjedi iz tridesetih godina bili bi nasilno, možda i okrutno ugušeni, dok ovi naši, ako ništa drugo, barem mogu računati na blagonaklonost sredstava javnog priopćavanja prije no što na scenu stupe mehanizmi zaborava. Njemački nacizam ne bi ustuknuo ni za korak i sve bi završilo baš kao što je to povijest zabilježila. Danas međutim izraelska vojska, ista ona koju je filozof Yeshayahu Leibowitz 1982. optužio da ima »judeo-nacistički« mentalitet, ispunjavajući zapovijedi svojih vlada i glavnih stožera, vjerno slijedi genocidnu doktrinu onih koji su mučili, spaljivali i u plinskim komorama ubijali njihove pretke. Čak se može reći da je u nekim aspektima učenik nadmašio učitelja. A što se nas tiče, mi ćemo i dalje prosvjedovati.
13. siječnja
Angel Gonzalez
Prije godinu dana, točnije 12. siječnja, u jednoj madridskoj bolnici umro je Angel Gonzalez. U to vrijeme bio sam u bolnici na Lanzaroteu u kojoj sam završio zbog slične bolesti koja je i njega odnijela i tamo sam primio telefonski poziv iz jednih novina koje su htjele objaviti moj komentar na tužnu vijest. Riječima koje je moj sugovornik vjerojatno jedva razumio, toliko sam bio ganut, rekao sam da sam izgubio dobrog prijatelja koji je u isto vrijeme bio i jedan od najvećih španjolskih pjesnika. Njemu u čast ovdje objavljujem jednu od njegovih pjesama koju sam preveo sa španjolskog.
Tako se činiKnjiževni kritičari optužuju me da sam realist,no moji rođaci zauzvrat mi pripisujuposve suprotan nedostatak;tvrde kako nemambaš nikakva smisla za realnost.Za njih sam, bez sumnje, tek zlokoban prizor: analitičare tekstova, rođake iz provincije, čini se da sam ih sve prevario; ne znaju što će sa mnom.Navest ću nekoliko slučajeva:Moje pobožne tetke ne mogu se suzdržati da ne zaplaču kad me vide.Druge, sramežljivije, skuhaju mi rižu na mlijeku,baš kao kad sam bio mali,tužno se smiješe i govore mi:kako si narastao,da te samo otac vidi…,i, smetene, ne znaju više što bi rekle.U međuvremenu, ne promiče mi da njihovi dvosmisleni pokreti prikrivajuiskrenu nepopravljivu sućutkoja vlažno sjaji u njihovim pogledimai u njihovim samilosnim zečjim zubnim protezama.I ne radi se samo o njima.Noćumoja stara tetka Clotilde ustaje iz grobakako bi svojim mršavim rukama mahala pred mojimlicemi prijekorno ponavljala:Od ljepote se ne živi! Što ti misliš što je život?Sa svoje strane,moja pokojna mati, slabašnim i sjetnim glasompredviđa mi tužan kraj:umobolnice, ubožnice, ćelavost, gonoreju.Ne znam što bih im rekao, a one se vraćaju svojoj šutnji.Isto kao nekad.Kao kad sam bio mali.Čini sekao da smrt još nije prošla kroz nas. 14. siječnja
Predsjednici
Prvi, Bush, koji odlazi i koji nikada nije ni trebao doći, drugi, Obama, koji će uskoro doći i za kojega se toplo nadamo da nas neće razočarati i treći, Bartlet, za kojeg uopće ne sumnjam da će ostati vrlo dugo. Ovom posljednjem ovih dana Pilar i ja posvetili smo nekoliko sati uživajući u posljednjim epizodama Zapadnog krila, serije koja je u Portugalu poznatija pod nazivom Predsjednikovi ljudi. Jed Bartlet ime je predsjednika kojega tumači Martin Sheen (sjećate li se Apokalipse danas?) i kojeg smo pratili sa zanimanjem koje nikad nije splasnulo, bilo zbog sukoba punih dramske napetosti bilo zbog poučnih epizoda o pozitivnim ili negativnim aspektima vođenja politike u Sjevernoj Americi. Bartlet je stigao do kraja svoga drugog mandata i nalazi se na odlasku. Sada smo usred predsjedničke kampanje u kojoj nije manjkalo niskih udaraca, ali koja će završiti (već znamo) pobjedom boljeg kandidata, Hispanoamerikanca jasnih ideja i besprijekorne etike po imenu Matthew Santos. Jasno da je teško ne pomisliti na Baracka Obamu. Posjeduju li autori serije dar proricanja? Jer između jednog Hispanoamerikanca i Afroamerikanca razlike i nisu tako velike.
15. siječnja
Kamenovanje i druge strahote
Vijest koja uznemiruje. Muftija Saudijske Arabije, vrhovni vjerski autoritet u državi, upravo je izdao fetvu kojom se dopušta (dopustiti je eufemizam, točnije bi bilo reći nameće) brak djevojčicama u dobi od 10 godina. Dotični muftija (moram ga se sjetiti u svojim molitvama) objašnjava zašto: zato što je to »primjereno« za žene, za razliku od dosadašnje fetve kojom je utvrđena dob za udaju djevojčice bila 15 godina, što Abdelaziz Al Sheji (tako mu je ime) smatra »neprimjerenim«. O razlozima te »primjerenosti« i »neprimjerenosti« ni riječi, čak nam se ne kaže je li netko uopće išta pitao desetogodišnje mladenke. Istina je da je demokracija u Saudijskoj Arabiji slabo poznat pojam, ali u ovako osjetljivom pitanju moglo se napraviti iznimku. Napokon, pedofili će biti zadovoljni: u Saudijskoj Arabiji pedofilija je legalna. Druge uznemirujuće vijesti. U Iranu su kamenovana dva muškarca radi preljuba, a pet žena u Pakistanu živo je zakopano jer su željele same izabrati za koga će se udati… I tu stajem. Ne mogu više.
19. siječnja
Jedna druga kriza
Financijska kriza, ekonomska kriza, politička kriza, religijska kriza, kriza okoliša, energetska kriza, pa ako ih i nisam sve nabrojao, mislim da sam spomenuo barem one glavne. Nedostaje međutim jedna, po mom, mišljenju, možda najvažnija. Govorim o moralnoj krizi koja je pogodila svijet i za koju ću, ako mi dopustite, navesti nekoliko primjera. Moralna kriza je ono od čega pati izraelska vlada, jer kako bi se drugačije mogle razumjeti okrutnosti koje je počinila u Gazi, moralnom krizom zaraženi su umovi ukrajinskih i ruskih vlasti kada bez grižnje savjesti gledaju kako se smrzava pola kontinenta, moralna kriza pogodila je Europsku Uniju koja nije u stanju razraditi i provesti dosljednu vanjsku politiku temeljenu na nekim osnovnim etičkim načelima, od moralne krize, bez ikakve sumnje, pate osobe koje su uživale u pogodnostima koruptivnih mehanizama što im je omogućavao jedan zločinački kapitalizam, a sada se žale na katastrofu koju su morali predvidjeti. To su samo neki primjeri. Potpuno sam svjestan da govoriti o moralu u današnje vrijeme znači izložiti se podsmijehu cinika, oportunista ili, naprosto, prepredenjaka. No govorim sve ovo siguran u to da moje riječi ipak nisu bez osnove. Neka svatko zaviri u svoju savjest i kaže što je ondje pronašao.
20. siječnja
Obama
Martin Luther King bio je žrtva atentata. Četrdeset tisuća policajaca budno pazi da se danas u Washingtonu isto ne dogodi Baracku Obami. Neće se dogoditi, kažem, kao da imam moć odagnati najgore nesreće. Bilo bi to kao da je netko dvaput ubio isti san. Svi smo mi postali vjernici te nove političke vjere koja je buknula u Sjedinjenim Državama i poput dobrohotnog tsunamija pomela sve pred sobom, razdvojivši dobro od lošeg, žito od kukolja i možda ćemo, naposljetku, i dalje moći vjerovati u čuda, u nešto što će nas u posljednji trenutak spasiti od katastrofe kao što je onaj drugi tsunami koji je poharao svijet. Camus je rekao da svatko samo mora reći tko je ako želi da ga se prepozna. Ja nisam toliki optimist jer, po mom mišljenju, najveća teškoća u traženju odgovora na pitanje tko smo leži upravo u načinima kako ćemo to spoznati. No u svojim brojnim govorima i intervjuima, bilo da se radi o slučajnosti bilo o promišljenoj strategiji, Obama nam je toliko rekao o sebi, i to vrlo uvjerljivo, a reklo bi se i iskreno, da se svima nama čini kao da ga već odavno prisno poznajemo. Predsjednik Sjedinjenih Država koji danas stupa na dužnost riješit će ili pokušati riješiti teške probleme koji stoje pred njim, možda će uspjeti, a možda i neće, i u svemu tome morat ćemo mu progledati kroz prste ako pokaže neke od svojih nedostataka, koje svakako ima, jer griješiti je ljudski, kao što smo se mnogo puta osvjedočili iz vlastitog iskustva. No nikada mu nećemo moći oprostiti ako zaniječe, izobliči ili iznevjeri makar i jednu riječ koju je izgovorio ili napisao. Može mu se dogoditi i da ne uspije ostvariti mir na Bliskom Istoku, ali nećemo mu dopustiti da eventualni fijasko pokuša prikriti obmanama. Svi smo već naučili prozreti obmane, gospodine predsjedniče, stoga pazite u što se upuštate.
21. siječnja
Odakle?
Odakle je došao ovaj čovjek? Ne tražim od vas da mi kažete gdje se rodio, tko su bili njegovi roditelji, kakvo je njegovo obrazovanje, kakav je život zamislio za sebe i svoju obitelj. Sve to manje-više znamo, piše u autobiografiji koju upravo držim u ruci, ozbiljnoj i iskrenoj knjizi, a osim toga i inteligentno napisanoj. Kada pitam odakle je došao Barack Obama, naprosto izražavam vlastitu zapanjenost činjenicom da je vrijeme u kojem živimo, inače tako cinično, beznadno, turobno i užasno u tisuću svojih aspekata, ipak stvorilo osobu (muškarca, ali isto tako je to mogla biti i žena) koja diže svoj glas da bi govorila o vrijednostima, o osobnoj i kolektivnoj odgovornosti, o poštovanju prema radu i prema sjećanju na one koji su nam prethodili u životu. Ti pojmovi koji su nekada bili temelj ljudskog suživota dugo su trpjeli prezir moćnika, istih onih koji će od danas (možete biti sigurni u to) okrenuti kaput i iz svega glasa povikati: »I ja isto, i ja isto.« Barack Obama u svom govoru dao nam je razloga da se ne damo zavarati. Svijet može biti bolji od ovoga, iako nam se čini da smo na takav osuđeni. Obama nam je zapravo htio reći da je drugačiji svijet moguć. Mnogi od nas već to odavno govore. Možda je sada dobra prigoda da se dogovorimo oko provedbe nauma. Za početak.
22. siječnja
Izrael i njegovi nusproizvodi
Proces nasilnog kršenja temeljnih ljudskih prava palestinskog naroda i ugrožavanja njegova teritorija, što ga provodi Izrael, nezaustavljivo napreduje pred ravnodušnim ili sudioničkim očima takozvane međunarodne zajednice. Izraelski književnik David Grossmann, čije su kritike upućene vladi njegove zemlje dosad uvijek bile odmjerene, u posljednje vrijeme postao je sve oštriji te je u nedavno objavljenom članku napisao da Izrael ne zna za samilost. To smo već znali. Uz Toru kao kulisu dobiva puno značenje ona užasna slika koja se svima urezala u pamćenje: izraelski vojnik maljem lomi kosti ruke mladog Palestinca uhvaćenog tijekom prve Intifade dok baca kamenje na izraelske tenkove. Dobro da mu je nije odsjekao.
Nitko, čak ni međunarodne organizacije kojima je to dužnost, kao što je to slučaj s UN-om, ni do danas nije uspio zaustaviti represivnu i kriminalnu djelatnost izraelske vlade i njezinih oružanih snaga protiv palestinskog naroda. S obzirom na ono što se događa u Gazi, ne čini se da se stvari mijenjaju nabolje. Baš suprotno. Suočene s herojskim otporom Palestinaca, izraelske vlade kroz povijest promijenile su neke svoje početne strategije, smatrajući da se u borbi mogu i smiju koristiti svim mogućim sredstvima, čak i onim najokrutnijim, čak i onim najsamovoljnijim, od masovnih čistki do neselektivnog bombardiranja, a sve zato da bi slomile već legendarnu hrabrost palestinskog naroda koji beskonačnom zbroju svojih mrtvih svakodnevno dodaje novu brojku, no njegovi mrtvi svakog dana uskrsavaju u otporu onih koji su još uvijek živi.
23. siječnja
Što?
Na pitanja »Tko si?« ili »Tko sam ja?« lako je odgovoriti: da bismo se predstavili drugima dovoljno im je ispričati nešto o vlastitom životu. Pitanje koje ostaje bez odgovora je »Što sam ja?« Ne »tko«, već »što«. Tko postavi takvo pitanje suočit će se s bjelinom stranice, no najgore je to što nikada neće biti sposoban na nju zapisati ni riječi.
26. siječnja
Clinton?
Koji Clinton? Suprug, koji je već otišao u povijest? Ili supruga, čija priča, po mom mišljenju, tek počinje, bez obzira što je već toliko godina senatorica?
Zadržimo se na supruzi. Sad kad ju je Barack Obama imenovao na položaj državne tajnice, imat će priliku prvi put svijetu i sebi pokazati koliko uistinu vrijedi. Naravno da bi, i to iz više razloga, istu takvu prigodu dobila da je osvojila kandidaturu za predsjednicu Sjedinjenih Država. Ali nije. U svakom slučaju, kao što se kaže u mom kraju, tko nema psa ide u lov s mačkom, a vjerujem da ćemo se svi složiti kako državna tajnica Sjedinjenih Država više nalikuje tigrici nego običnoj mački, iako obje pripadaju porodici mačaka. Iako mi kao osoba nikada nije bila previše simpatična, želim Hillary Diane Rodham velika ostvarenja, a prvo od njih neka bude da se uvijek održi na visini odgovornosti i dostojanstva koju njezin položaj po svojoj prirodi zahtijeva.
Sve ovo dosad tek je uvod u temu koju sam danas odlučio obraditi. Pažljiv čitatelj sigurno je primijetio da sam novu državnu tajnicu nazvao Hillary Diane Rodham. To nije bilo slučajno. Učinio sam to kako bih jasno dao do znanja da joj prezime Clinton nije pripalo rođenjem, da to nije njezino pravo prezime i da to što ga je uzela, radi zadovoljavanja društvenih normi ili iz političkog interesa, ništa ne mijenja na stvari: njezino ime je Hillary Diane Rodham ili, ako želimo, skraćeno Hillary Rodham, mnogo privlačnije nego istrošeno i olinjalo Clinton. Ne poznaju me ni jedno ni drugo, nikada nisu pročitali ni retka od onog što sam napisao, ali dopustit ću si da im na ovom mjestu uputim jedan savjet, i to ne bivšem predsjedniku koji nikada nije obraćao previše pozornosti na savjete, osobito ako su bili dobri. Obraćam se izravno državnoj tajnici. Odreknite se prezimena Clinton koje je već postalo poput starog kaputa s poderanim laktovima, uzmite ponovo prezime Rodham koje je, pretpostavljam, prezime vašeg oca. Ako je još uvijek živ, pomislite samo na to kako će biti ponosan! Budite dobra kći, priuštite to zadovoljstvo svojoj obitelji. I ne samo njoj, već i svim onim ženama koje smatraju da je obveza žene da nosi muževo prezime bila i ostala jedan od oblika ograničenja njezina identiteta kojim se naglašava potčinjenost koja se oduvijek očekivala od žene.
27. siječnja
Rodham
Moja jučerašnja odvažnost nije imala druge posljedice osim (ne)očekivanog zanimanja koje je pobudio blog o tome kako bi Hillary Clinton trebala ponovo uzeti svoje djevojačko prezime Rodham. Nije bilo prosvjednih nota, državna tajnica nije izdala priopćenje, niti se The New York Times bavio mojim člankom. Sutra prelazim na novu temu. Dotad imam vremena za odmor i razmišljanje.
28. siječnja
Gervasio Sanchez
Oči me već dugo ne služe. Vidim slova koja, jedno za drugim, ispuštam na praznu stranicu računala, stvaram riječi koje onom tko me u ovom trenutku čita manje-više uspijevaju prenijeti neka razmišljanja, neke ideje koje nazivam svojima i koje bih retorički nazvao vizijama svijeta kad bi se svijet tako lako dao spoznati. Mnoge stvari vidim samo zato što su ih drugi vidjeli prije mene. Čak osjećam grižnju savjesti jer sam tako malo puta u životu bio onaj koji vidi. Strogo uzevši, ne živim baš u ružičastom balonu, ali svjestan sam činjenice da sam okružen osobama koje čine sve kako bi me poštedjele od šokova koji bi, kako kažu a možda donekle imaju i pravo, mogli negativno utjecati na moj rad. Ne znam. Ono što znam jest da taj zid, kojim sam ponekad okružen i koji je znatno krhkiji no što se na prvi pogled čini, često pada pred bezobzirnim nasrtajima stvarnosti. Jedan od takvih slučajeva je knjiga koju je nedavno izdao fotograf Gervasio Sanchez pod naslovom Sarajevo. Na ovom mjestu želio bih mu izraziti svoju najdublju zahvalnost zato što mi je omogućio da vidim njegovim očima, kad me već vlastite tako slabo služe. Isto tako mu zahvaljuljem na osobnom i profesionalnom poštenju koje ga je nagnalo da napiše da se »rat ne može ispričati«. Tek toliko da se ne zavaravamo mi koji se bavimo pisanjem.
29. siječnja
Palica
Čini se da se stvari dobro razvijaju. Predsjednik Sjedinjenih Država, čije ime nije Mesija, već Barack Obama, potpisao je jučer Zakon o ravnopravnosti i društvenoj jednakosti. Izravno »odgovorna« za taj dokument bila je jedna radnica koja je, otkrivši da cijeli život zarađuje manje zato što je žena, tužila svoju tvrtku i dobila spor. Kao u štafeti, ova bijela žena po imenu Lilly Ledbetter predala je palicu sljedećem trkaču, crncu s muslimanskim imenom, 44. američkom predsjedniku. Iznenada mi se svijet čini čišćim, punim nade. Molim vas, nemojte mi oduzeti tu nadu.

Veljača 2009.

2. veljače
Kruh

JE li poštovani javni tužitelj u Badaloni pročitao Jadnike Victora Hugoa, ili pripada onom dijelu čovječanstva koji vjeruje da se o životu uči iz zakonika? Pitanje je očigledno retoričke naravi i poslužilo mi je tek kao uvod u temu. Tako je obrazovani čitatelj već zasigurno zaključio da bi se dotični tužitelj s punim pravom mogao poistovjetiti s likom tužitelja iz tog Hugoova romana. Protagonist romana Jean Valjean (zvuči li vam poznato ovo ime, gospodine tužioče?) bio je optužen da je ukrao kruh (i doista jest), zločin koji ga je zamalo koštao života provedenog u zatvoru zbog opetovanih, nekih uspješnih, nekih malo manje uspješnih pokušaja bijega. Jean Valjean patio je od bolesti koja često napada zatvorenike, a to je žudnja za slobodom. Knjiga je golema, jedna od onih za koju bismo danas, bez imalo ustezanja, rekli da je predebela i zasigurno neće zanimati gospodina javnog tužitelja koji vjerojatno više nije ni u pravoj dobi da bi je pročitao - Jadnike valja pročitati u mladosti, jer nakon nje dolazi cinizam i rijetki su odrasli koji imaju strpljenja za bijedu i nesreću Jeana Valjeana. No moguće je da sam pogriješio: gospodin javni tužitelj možda je uistinu pročitao Jadnike… Ako je tako, dopustite mi jedno pitanje: kako ste se usudili (ako vam se glagol čini prejakim, slobodno ga zamijenite nekim od sinonima) tražiti zatvorsku kaznu od godine i pol dana za prosjaka u Badaloni koji je pokušao ukrasti jedan baguette i kažem, pokušao, jer mu je uspjelo pobjeći tek s polovicom? Je li to zato što unutar lubanje umjesto mozga kao jedini komad pokućstva držite zakonik? Objasnite mi to, molim vas, da mogu početi pripremati svoju obranu u slučaju da se jednog dana nađem pred nekim primjerkom vaše vrste.
3. veljače
Davos
Čitam da ovogodišnji skup u Davosu i nije bio osobito uspješan. Uz mnoge izostanke, sjena krize kao da je nemilosrdno zaledila osmijehe pa su i rasprave bile lišene bilo kakva istinskog interesa, možda zato što nitko zapravo nije imao jasnu ideju što bi trebao reći, u strahu da bi možda već sljedećeg dana stvarnost mogla izvrgnuti ruglu sve analize i prijedloge koji su s toliko muke izrađeni kako ne bi, pa makar i nehotice, odudarali od više no skromnih očekivanja postavljenih prije skupa.
Osobito se spominje zabrinjavajuće pomanjkanje ideja, čak do te mjere da se govori o tome kako je »duh Davosa« umro. Što se mene tiče, nikada nisam primijetio da ondje lebdi bilo kakav »duh« ili bilo što drugo vrijedno da se nazove tim imenom. Što se tiče spomenutog pomanjkanja ideja, iznenađuje me da se o tome tek sada govori, s obzirom da nikad prije odande nije izašlo ništa što bi se, uz dužno poštovanje, moglo nazvati idejom. Davos je već trideset godina stjecište neokonzervativaca i, koliko se sjećam, nikad se iz tog turističkog raja nije čuo nijedan jedini glas koji bi upozorio na opasne staze kojima je krenula svjetska ekonomija i financijski sustav. Kad su vjetrovi već bili posijani, nitko nije želio vidjeti oluju koja se nalazila iza ugla. A sad kažu da nema ideja.
Vidjet ćemo hoće li se one roditi kad nam to jednoumlje više ne bude u stanju servirati nove laži.
4.veljače
Bankari
Što da čovjek kaže o tim bankarima? Kažu da su u početku djelovanja banaka, negdje u 16. i 17. stoljeću, barem u Središnjoj Europi, bankari većinom bili kalvinisti, ljudi vrlo strogih moralnih načela koji su neko vrijeme pokazivali hvalevrijedan trud ne bi li ih primijenili i na vlastito zanimanje. To vjerojatno nije dugo potrajalo, uzmemo li u obzir beskonačnu moć novca da kvari ljude. Napokon, banke su se promijenile, i to nagore. Sada, u jeku svjetske ekonomske krize i krize financijskog sustava, obuzima nas neugodna slutnja da će iz te oluje najbolje izaći upravo gospoda bankari. Posvuda po svijetu, slijedeći neku apsurdnu logiku, vlade su pohitale u pomoć bankama kako bi ih spasile od nevolja za koje su one u velikoj mjeri same bile odgovorne. Milijuni i milijuni potrošeni su iz državnih blagajni (to jest iz džepova poreznih obveznika) kako bi se pomoglo stotinama velikih banaka da ponovo mogu obavljati jednu od svojih bitnih funkcija, onu kreditnu. Međutim postoje neke indicije da su se bankari uzoholili, smatrajući da im taj novac pripada samo zato što je u njihovim rukama i, kao da to samo po sebi nije dovoljno, hladno se odupiru pritisku svojih vlada da taj novac što prije vrate u optjecaj, što je jedini način da se tisuće tvrtki spasi od propasti, a tisuće radnika od otkaza. Jasno je da se bankare ne može nazvati ljudima od povjerenja, pogledajte samo s kojom lakoćom grizu ruku koja ih hrani.
5. veljače
Adolf Eichmann
Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, dok sam bio zaposlen u jednoj lisabonskoj nakladničkoj kući, uredio sam knjigu pod naslovom Šest milijuna mrtvih u kojoj se govori o Adolfu Eichmannu, glavnom izvršitelju operacije istrebljenja šest milijuna Židova koja je u nacističkim koncentracijskim logorima provođena sustavno i s gotovo znanstvenom predanošću. Kako sam oduvijek bio kritičan prema izraelskom teroru i ugnjetavanju palestinskog naroda, moj glavni argument za tu osudu bio je i ostao moralne prirode - neizrecive patnje nanesene Židovima tijekom povijesti, a osobito one u okviru takozvanog »konačnog rješenja«, za današnje Izraelce (točnije, za sve one unatrag šezdeset godina) trebale bi biti glavni razlog da na palestinskoj zemlji ne ponavljaju djela vlastitih krvnika. Ono što je Izraelu danas najviše potrebno je moralna obnova. Nepokolebljiv u tom uvjerenju, nikada nisam nijekao Holokaust, samo sam si dopustio proširiti taj pojam na nečovječnosti, poniženja i nasilja svih vrsta kojima je bio izložen palestinski narod. To je moje pravo, sve dok me ne opovrgnu činjenice. Slobodan sam književnik koji se izražava toliko slobodno koliko mu to dopušta struktura svijeta u kojem danas živimo. Ne raspolažem tolikom količinom informacija o svijetu kao papa i Katolička crkva općenito, ali dovoljno mi je ono što znam prateći situaciju od početka šezdesetih godina prošlog stoljeća. Zato mi se za svaku osudu čini dvosmisleno ponašanje Vatikana u slučaju sljedbenika nadbiskupa Lefebvrea15 koji su najprije izopćeni, a zatim papinskom odlukom očišćeni od svakoga grijeha. Ratzinger nikada nije bio netko tko bi mogao računati na moje intelektualne simpatije. Gledam na njega kao na osobu koja se trudi zamaskirati, čak i sakriti ono što uistinu misli. To u pripadnika Crkve i nije rijedak slučaj, no od jednog pape čak i ateist poput mene ima pravo zahtijevati izravnost, dosljednost i kritičku svijest. A ne bi bilo naodmet ni malo samokritike.
6. veljače
Sampaio
Bilo mi je zadovoljstvo vidjeti ga. Nije se promijenio, još uvijek je staložen, inteligentan i tankoćutan čovjek. Prije dvadeset godina sudjelovali smo u kampanji za lokalne izbore na kojima smo obojica izabrani, on za gradonačelnika grada Lisabona, za položaj koji je obavljao stručno i inovativno, a ja na nesretno mjesto predsjednika jednog općinskog vijeća na ne baš dobrom glasu. Hrabro smo koračali lisabonskim ulicama, trgovima i tržnicama tražeći glasove, iako, pretpostavljam zbog vlastite sramežljivosti, ne onako nametljivo kao što bi se to moglo očekivati. Kao što sam već rekao, pobijedili smo, ali je pravi pobjednik zapravo bio grad Lisabon koji se mogao ponositi svojim zastupnikom na nacionalnoj razini u Vijeću gradova. Nakon toga je tijekom dva mandata kao predsjednik Republike pokazao da je osoba rođena za civilizirani dijalog, uvijek u potrazi za rješenjem koje je najbolje za sve i nikada ne zaboravljajući da politika mora vjerno služiti dobrobiti zajednice ne želi li se pretvoriti u puki instrument ponekad vrlo sumnjivih osobnih ili stranačkih interesa. Obećali smo jedan drugom da ćemo se vidjeti kad budemo imali više vremena i nadam se da ćemo to obećanje ubrzo i ispuniti, unatoč tome što je u posljednje vrijeme vrlo zaokupljen projektom Saveza civilizacija, i to kao visoki predstavnik. Možemo se pouzdati u riječ Jorgea Sampaia jer kad on nešto kaže, onda znači da to uistinu i misli.
9. veljače
Vatikanalije
Ili Vatikanizmi. Teško mi je gledati gospodu kardinale i biskupe odjevene toliko raskošno da bi to sablaznilo jadnog Isusa iz Nazareta čija je jedina odjeća bila skromna tunika od platna najgore kvalitete, a kad smo već kod toga, koliko god se to činilo nepovezanim s našim predmetom, teško je ne prisjetiti se lude povorke crkvene mode koju je Fellini tako genijalno uvrstio u svoj film Osam i pol, na svoje i naše zadovoljstvo. Ta gospoda smatraju se obdarena moći, ali ta moć traje toliko dugo samo zahvaljujući našoj strpljivosti. Tvrde da su Božji predstavnici na zemlji (nikad ga nisu vidjeli i nemaju ni najmanjeg dokaza za njegovo postojanje) i hodaju po svijetu isijavajući licemjerje iz svake pore. Možda ne lažu uvijek, ali iza svake riječi koju izgovore ili napišu stoji druga koja ju niječe ili ograničava, skriva ili izobličuje. Na sve to mnogi od nas već su se navikli i promatraju to s ravnodušnošću, ako ne i s prezirom. Kažu da su vjerski obredi znatno manje posjećeni nego prije, ali neka mi bude dopušteno primijetiti da čak i oni koji sebe ne smatraju vjernicima mnogo rjeđe ulaze u crkve da bi se divili ljepotama njihove arhitekture, njihovim slikama i kipovima, naposljetku, tim kulisama daleko vrednijim od lažnog nauka na kojem su izgrađene.
Gospoda kardinali i biskupi, uključujući i papu koji im je nadređen, polako gube živce. Iako žive kao paraziti na teret građanskog društva, nikome ne moraju polagati račune. Suočeni s polaganim, ali neumoljivim potonućem tog Titanika po imenu Katolička crkva, papa i njegovi vjerni sljedbenici, čeznući za vremenima kad su vladali u zločinačkoj suradnji s kraljevima, danas ne biraju sredstva, uključujući i moralne ucjene, ne bi li se umiješali u unutrašnje poslove drugih država i to osobito onih koje se iz raznih povijesnih i društvenih razloga nisu usudile presjeći sužničke spone što ih još uvijek vežu za vatikanske institucije. Tužan sam zbog tog straha (vjerskog?) jer se čini da paralizira španjolsku vladu kad god se treba suočiti, i to ne samo s papinskim izaslanicima već i sa svojim domaćim »papama«. I još nešto: kao osobu, intelektualca i građanina, vrijeđa me nepoštovanje s kojim se papa i njegova svita odnose prema vladi Rodrigueza Zapatera koju je španjolski narod izabrao pri punoj svijesti i po savjesti.
Čini se da bi se netko hitno trebao obrušiti cipelom na nekog od tih kardinala.
10. veljače
Sigifredo
Sigifredo Lopez ime je kolumbijskog parlamentarnog zastupnika koji je proveo sedam godina u zatočeništvu FARC-a16, a nedavno je oslobođen zahvaljujući, između ostalih, upravo hrabrosti i upornosti senatorice Piedad Cordobe koja je na čelu socijalnog i humanitarnog pokreta »Kolumbijci za mir«. Zahvaljujući nepredviđenom stjecaju okolnosti, Sigifredo Lopez jedini je iz skupine od jedanaest parlamentarnih zastupnika preživio masakr u kojem je teroristička organizacija smaknula ostale njegove kolege. Sada je na slobodi. Na konferenciji za tisak koja je smjesta održana u Caliu izrazio je svoju zahvalnost gospođi Piedad Cordoba na način koji je ganuo cijeli svijet. Te njegove riječi i dirljive slike stigle su i do nas. Nikada nisam bio u stanju kontrolirati emocije. Lako mi poteku suze i to nema nikakve veze s mojom dobi. Ali ovaj put jednostavno sam morao briznuti u plač kad je Sigifredo, želeći joj iskazati svoju beskrajnu zahvalnost, Piedad Cordobu usporedio s liječnikovom suprugom iz Ogleda o sljepoći. Stavite se u moj položaj, tisuće kilometara dijelile su me od tih riječi i tih slika, a kad su suze potekle u potocima, nije mi preostalo ništa drugo no da naslonim glavu na Pilarino rame i da ih pustim da teku. Cijeli moj život kao čovjeka i pisca u tom je trenutku dobio opravdanje.
Hvala ti, Sigifredo.
11. veljače
Ateisti
Suočimo se s činjenicama. Prije mnogo godina glasoviti njemački teolog Hans Kiing zapisao je ovu istinu: »Religije nikada nisu služile međusobnom zbližavanju ljudskih bića.« Nikada nije bila izrečena veća istina. Ovdje se ne pokušava zanijekati (bilo bi apsurdno i pomisliti nešto slično) pravo svakoga od nas da može prihvatiti koju god religiju mu drago, od onih najpoznatijih pa sve do onih manje poznatih, te slijediti njezin nauk ili dogme (ako ih ima), niti nam je cilj dovoditi u pitanje vjeru koja je sama sebi najveće opravdanje i stoga, kao što nam je svima i predobro poznato, ne podliježe ni elementarnim pokušajima rasuđivanja. Lako je moguće da vjera pomiče planine, iako ne raspolažemo informacijama da se takvo što ikada dogodilo, ali to ništa ne dokazuje, jer čini se da Bog dosad nije iskazao baš nikakvu spremnost za iskušavanjem vlastitih moći radi izvršenja jedne takve geološke operacije. Mi međutim pouzdano znamo da religije ne samo da nikada nisu zbližile ljudska bića, već te iste religije žive u stanju trajnog međusobnog neprijateljstva, i to bez obzira na sva pseudoekumenska naklapanja kojima se ponekad služe s jedne ili druge strane radi ispunjenja svojih kratkoročnih taktičkih ciljeva. Tako stoje stvari otkada je svijeta i vijeka i zasad se ne nazire nikakav drugačiji smjer u kojem bi se mogle kretati. Osim, naravno, očigledne pomisli da bi planet bio mnogo mirnije mjesto da smo kojim slučajem svi ateisti. Samo se po sebi razumije da nam, s obzirom na to da je ljudska priroda već onakva kakva jest, zasigurno ne bi manjkalo drugih razloga za sve moguće i nemoguće sukobe, ali barem bismo se oslobodili te djetinjaste i smiješne ideje da je naš bog bolji od svih drugih bogova koji postoje te da je raj koji nas očekuje hotel s pet zvjezdica. Osim toga vjerujem da bi to bio početak obnove filozofije.
12. veljače
Kažemo
Zbunjenima kažemo, Upoznaj samoga sebe, kao da upoznavanje samoga sebe nije peta i najteža od svih ljudskih aritmetičkih operacija. Bezvoljnima kažemo, Željeti znači moći, kao da se gnusna stvarnost ovoga svijeta ne zabavlja dovoljno svakodnevno obrćući redoslijed tih dvaju glagola. Neodlučnima kažemo, Počni ispočetka, kao da je taj početak jasno vidljivi kraj nekog loše smotanog klupka, pa ga je dovoljno vući sve dok ne stignemo do suprotnog kraja, do njegova završetka. Kao da nam između jednog i drugog kraja konopa pod prstima klizi glatka i neisprekidana crta, a ne čvorovi koje moramo neprestano raspletati, kao što je to uvijek slučaj u životu jednog klupka. I, ako mi dopuštate efektan završetak, kao što je to slučaj u klupku života.
13. veljače
Kinesko perje
Staviti živog jastoga da se kuha u kipućoj vodi stari je kulinarski običaj u zapadnom svijetu. Navodno mora biti živ, jer bi se u suprotnom promijenio okus jela, i to nagore. Neki kažu i da taj rak svoju jarko crvenu boju nakon kuhanja duguje upravo visokoj temperaturi vode. Ne znam, kažem ono što čujem, ja sam nisam u stanju ni jaje ispeći kako valja. Jednoga dana gledao sam dokumentarac o tome kako tove kokoši i kako ih zatim ubijaju i malo je nedostajalo da ne povratim. Jednoga drugog dana, koji mi se osobito urezao u sjećanje, u jednom časopisu pročitao sam članak o korištenju zečeva u kozmetičkoj industriji i u njemu sam saznao da se, prilikom testiranja nekog šampona zbog iritacije ljudskog oka, sadržaj bočice najprije uštrca u oči tih životinja, baš kao što je zloglasni Dr. Smrt17 ubrizgavao benzin u srca svojiih žrtava. A sada, u kratkoj novinskoj vijesti kažu da u Kini perje za jastuke čerupaju sa živih ptica, da bi ga zatim očišćeno i dezinficirano izvozili na radost civiliziranog društva koje zna što je dobro i što je trenutno u modi. Nije vrijedno moga komentara, perje govori samo za sebe.
16. veljače
Kućno zlostavljanje
Prati me glas pesimista. Bez obzira na to što je ponekad i bilo razloga za to, imajući u vidu koliko je postojan moj radikalni skepticizam prema mogućnosti ma za bilo kakav bitni napredak naše vrste na području onog što se još donedavno nazivalo moralom, zapravo bih radije bio optimist, pa makar to bilo samo zato da ne izgubim nadu da će sunce, kad je već dosad izlazilo svakog dana, izaći i sutra. I hoće, ali jednom će doći dan kada više neće biti ni sunca. Ove uvodne napomene potaknute su temom bračnog ili partnerskog nasilja, bolesnog zlostavljanja žena koje muče muškarci, pa bili oni supruzi, zaručnici ili ljubavnici. Žena, kroz čitavu povijest potčinjena muškarcu, svedena je na položaj muškarčeve sluškinje čija je isključiva uloga obnavljanje njegove radne sposobnosti, pa čak i danas, u društvu u kojem su se žene donekle oslobodile spona i mogu obavljati djelatnosti koje je muška taština još donedavna smatrala isključivo vlastitim monopolom, izgleda da se još uvijek ne želimo suočiti s činjenicom da velika većina žena i dalje živi unutar sustava odnosa koji bi se gotovo mogao nazvati srednjovjekovnim. Žene su fizički i seksualno zlostavljane, žive u ropstvu tradicija i običaja koji im ne ostavljaju nikakvu mogućnost izbora osim da ostanu potčinjene muškoj tiraniji. A kad za to kucne čas, tada ih i ubijaju.
Škola zatvara oči pred stvarnošću, što nimalo ne čudi ako se uzme u obzir da je njezina odgojna uloga u društvu ravna nuli. Obitelj, po definiciji mjesto svih mogućih proturječja, savršeno gnijezdo svih sebičnosti, tvrtka u trajnom stečaju, danas proživljava najgoru krizu u svojoj povijesti. Države polaze od osnovne pretpostavke da ćemo jednog dana ionako svi umrijeti i da žene tu ne mogu predstavljati iznimku. Za neke pomračene umove stradati od ruke supruga, zaručnika ili ljubavnika možda predstavlja vrhunski dokaz međusobne ljubavi, jer ima li bolje smrti dok je on ubija metkom ili nožem. U najmračnijim zakucima ljudskog uma uistinu je sve moguće.
I što sad? Neki to možda znaju bolje od nas, iako šute. Budući da bi se osjetljivo društvo u kojem živimo sablaznilo ako bi se za tu vrstu zločina uvele mjere trajnog isključenja iz društva, neka im se barem daju maksimalne zatvorske kazne, i to bez mogućnosti smanjenja zbog dobrog vladanja. Zbog dobrog vladanja? Molim vas, nemojte me nasmijavati.
17. veljače
Smrt na kućnom pragu
Dogodilo se to pred samim Lanzaroteom, na pragu kuće koja je uz malo sreće mogla biti i njihova. Dvadeset metara od obale Costa Teguise, kad su već zasigurno počeli razmjenjivati osmijehe i riječi koje su izražavale veselje zbog toga što su, napokon, stigli na sigurno, snažan udar valova prevrnuo je čamac. Prešli su sto kilometara od afričke obale, da bi ih smrt zatekla dvadeset metara prije cilja. U čamcu je bilo više od trideset imigranata, uglavnom mladih ljudi i djece, koje je krajnja bijeda natjerala da se suoče s opasnostima mora, utopilo ih se dvadeset četvero, među kojima i jedna trudnica i nekoliko male djece. Šestero ih je spašeno zahvaljujući hrabrosti i požrtvovnosti dvojice surfera koji su se bacili u vodu i spasili ih od gotovo sigurne smrti.
To je ukratko ono što se dogodilo ondje opisano najjednostavnijim i najizravnijim riječima koje sam uspio pronaći. Ne znam što bih više mogao reći. Danas mi nedostaju riječi i preplavljuju me osjećaji. Koliko dugo to još može potrajati?
18. veljače
Što ćemo s tim Talijanima?
Osjetljivom uhu, priznajem, ovo pitanje možda će zazvučati ponešto uvredljivo. Kakav je to način? Je li primjereno obraćati se tako cijelom jednom narodu tražeći ga da se odgovornije ponaša sa svojim glasovima koji su, na radost sve drskije desničarske većine, po tko zna koji put ustoličili Berlusconija kao vladara i apsolutnog gospodara Italije i milijuna Talijana? Iako sam zapravo u svemu tome, želim to jasno reći, ponajviše uvrijeđen ja. Da, baš ja. Uvrijeđen sam zato što sam zaljubljen u Italiju, u talijansku kulturu i povijest, zato što se ne prestajem nadati da će noćna mora jednom završiti i da će se Italija vratiti uzvišenom verdijanskom duhu koji je svojevremeno predstavljao njezin istinski simbol. Za one koji misle da neosnovano miješam glazbu s politikom, bilo koji obrazovani i časni Talijan reći će vam da imam pravo.
Vijest o ostavci Waltera Veltronia upravo je stigla i do nas. Vijest je dobrodošla, jer je njegova Demokratska stranka počela kao karikatura stranke, a skončala, bez ikakva plana i programa, kao balast na političkoj sceni. Nade koje smo u njega polagali pokazale su se neutemeljenima zbog njegove ideološke nedefiniranosti i slabog karaktera. Iako ne jedini, Veltroni je u trenutnom odnosu snaga najdogovorni]i za slabljenje ljevice, iako se u početku predstavljao njezinim spasiteljem. Pokoj mu duši.
No nije sve izgubljeno. Barem tako kaže književnik Andrea Camilleri i filozof Paolo Flores dArcais u članku nedavno objavljenom u ElPaisu. Velik je posao pred njima i pred milijunima Talijana koji su izgubili strpljenje gledajući kako im je domovina svakog dana sve više izvrgnuta ruglu. Mala stranka koju predvodi António Di Pietro, bivši sudac iz operacije »Čiste ruke«, možda predstavlja ključnu prevagu koja će Italiju dovesti do kolektivne katarze u kojoj će se najprogresivnije snage talijanskog društva probuditi i potaknuti na djelovanje. Vrijeme je. Nadamo se da je uistinu kucnuo taj čas.
19. veljače
Susi
Da mogu, zatvorio bih sve zoološke vrtove na svijetu. Da mogu, zabranio bih korištenje životinja u cirkuskim predstavama. Sigurno nisam jedini koji tako misli, ali spreman sam izložiti se protestima, negodovanju i bijesu većine koja i dalje voli gledati životinje iza rešetaka kaveza ili u prostorima u kojima se ne mogu kretati onako kako im nalaže njihova priroda. To je što se tiče zooloških vrtova. Od njih su još gore cirkuske predstave u kojima životinje još više ponižavaju tako da su jadni psi prisiljeni pojavljivati se u haljinicama, foke pljeskati perajama, konji nositi perje, majmuni voziti bicikl, lavovi preskakati kroz obruče, dok su mazge posebno podučene da trče za cirkuskim pomoćnicima odjevenima u crno, a slonovi moraju održavati ravnotežu na metalnim kuglama. Ali to je tako zabavno, djeca to obožavaju, kažu roditelji koji bi radi potpunijeg obrazovanja potomke trebali odvesti u cirkus da vide kako se tijekom treninga (mučenja?) jadne životinje, te bespomoćne žrtve ljudske okrutnosti, dovode do krajnjih granica patnje. Roditelji također govore kako su posjeti zoološkom vrtu vrlo poučni. Možda su nekada i bili, iako sumnjam u to, ali danas tu potrebu za obrazovanjem mogu zadovoljiti brojni dokumentarni filmovi o životinjskom svijetu koji se gotovo svakodnevno prikazuju na televiziji.
Ako ste se zapitali koji je povod ovih redaka, odmah ću vam odgovoriti. U zoološkom vrtu u Barceloni jedna osamljena slonica umire u mukama od različitih bolesti, uglavnom crijevnih infekcija koje prije ili kasnije napadaju životinje lišene slobode. Nije teško zamisliti koliko pati, osobito zato što je nedavno uginula slonica s kojom je Susi (ime je to napuštene sirotice) dijelila i više no skučeni prostor. Tlo po kojem Susi hoda je od betona, najgore moguće za osjetljiva stopala tih životinja kojima se iz sjećanja vjerojatno još nije izbrisalo mekano tlo afričkih savana. Znam da na svijetu ima većih problema od brige za dobrobit jednog slona, ali dobar ugled Barcelone donosi i izvjesne obveze, a ova o kojoj govorim jedna je od njih, koliko god se činilo da možda pretjerujem. Pružiti Susi istinsku skrb znači omogućiti joj da život skonča dostojanstveno, a ne skučena u nekom uglu ili hodajući po betonu, što za nju vjerojatno predstavlja paklensku muku. Kome se moram žaliti? Upravitelju zoološkog vrta? Gradskom poglavarstvu? Generalitetu Katalonije?
20. veljače
Paco
Ibanez, naravno. Taj glas prepoznao bih bilo kad i bilo gdje. Poznajem ga još otkako mi je početkom sedamdesetih jedan prijatelj poslao njegovu ploču iz Pariza, komad vinila koji su vrijeme i tehnološki napredak već odavno učinili zastarjelim, ali koji još uvijek čuvam poput neprocjenjiva blaga. Ne pretjerujem jer tih tada još olovnih godina u Portugalu, ta ploča, koja mi se učinila čarobnom i gotovo mističnom, donijela mi je zvuk najljepše španjolske poezije uz pomoć Pacova jedinstvenog glasa, savršenog posrednika koji je, u pravom smislu riječi, sposoban prenijeti poruke najdubljega ljudskog bratstva. Danas, dok sam radio u biblioteci, Pilar je pustila njegov najnoviji disk s pjesmama andaluzijskih pjesnika. Prekinuo sam ono što sam pisao prepustivši se radosti sadašnjeg trenutka i sjećanju na onaj nezaboravni trenutak u prošlosti kad sam ga prvi put čuo. S godinama (koje sa sobom ne donose samo loše stvari, dapače) Pacov glas zadobio je karakterističnu baršunastu boju, nove izražajne mogućnosti i toplinu koja vam dopire do srca. Sutra, u subotu, u Argeles-sur-mer, na provansalskoj obali, Paco Ibanez pjevat će u čast onih španjolskih republikanaca (među kojima se nalazio i njegov otac) koji su bili mučeni, ponižavani i na sve druge moguće načine zlostavljani u koncentracijskom logoru koji su ondje podigle francuske vlasti. Douce France18 za njih je bila gorka poput najgoreg neprijatelja. Neka Pacov glas umiri jeku njihovih patnji, neka otvori istinske puteve bratstva u dušama onih koji će ga slušati. To je ono što nam svima treba.
22. veljače
Pismo Antoniu Machadu
António Machado umro je na današnji dan prije sedamdeset godina. Na groblju u Collioureu, gdje je pokopan, nalazi se poštanski sandučić koji svakodnevno prima pisma osoba toliko punih ljubavi prema pjesniku »Kastiljanskih polja« da neumorno odbijaju prihvatiti činjenicu da je mrtav. I imaju pravo, jer malo je onih koji su toliko živi. Tekstom koji slijedi, napisanim povodom 50-te obljetnice Machadove smrti i za Međunarodni skup koji su u Torinu organizirali Pablo Luis Avila i Giancarlo Depretis, i ja zauzimam svoje skromno mjesto u povorci. Još jedno pismo Antoniu Machadu.
Sjećam se, jasno kao da je bilo danas, čovjeka koji se zvao António Machado. U to vrijeme imao sam četrnaest godina i išao sam u školu da bih izučio zanat koji mi kasnije u životu neće biti od prevelike koristi. Španjolska je bila u ratu. Borce s jedne strane prozvali su crvenima, dok su oni s druge, zbog svega dobroga što se o njima pričalo, dobili ime po boji koje nebo ima kad je lijepo vrijeme. Diktator u mojoj domovini bio je toliko privržen plavoj vojsci da je izdao naredbu novinama da objavljuju vijesti tako da naivni čitatelj pomisli da je svaka bitka završila pobjedom njegovih prijatelja. Ja sam imao zemljovid na koji sam pribadao zastavice od celofana. Tako sam pratio crtu bojišnice. Bio je to dokaz da sam upoznao Antonia Machada i ne pročitavši nijedno njegovo djelo, što mi se može oprostiti s obzirom na moju mlađahnu dob. Jednoga dana, shvativši da bi me mogli otkriti časnici portugalske vojske zaduženi za cenzuru tiska, bacio sam zemljovid sa zastavicama. Nepromišljeno sam dopustio da me ponese neka mladenačka naglost koju António Machado nije zaslužio i zbog koje se danas kajem. Godine su prolazile.
A onda sam, ne sjećam se točno ni kada ni kako, saznao da je riječ o pjesniku i obuzela me tolika sreća da sam, bez ikakvih primisli o nekakvoj budućoj slavi, stao čitati sve što je taj čovjek ikad napisao. Saznavši da je preminuo, odlučio sam zabosti zastavicu u Collioure. Mislim da je došlo vrijeme da svi zajedno postavimo zastavu u srce Španjolske. Njegove kosti mogu i dalje počivati ondje gdje su i do sada bile.
24. veljače
Ljevica
Mi smo u pravu, što uvijek ide u korist onima koji žele izgraditi bolji svijet prije no što bude prekasno, međutim, ili ne znamo kako drugima prenijeti bit naših ideja ili se sudaramo sa zidom nepovjerenja, ideoloških ili klasnih predrasuda koje, ako nas već ne uspijevaju potpuno paralizirati, onda u najgorem slučaju u mnogima od nas izazivaju sumnje i zbunjenost koje same po sebi imaju paralizirajući učinak. Ako svijet jednom postane bolji, bit će to samo zbog nas i s nama. Budimo svjesniji i ponosimo se svojom ulogom u povijesti. Ponekad skromnost nije vrlina. Neka se glasno čuje riječ ljevica. Neka je čuju i zapamte svi.
Ove riječi napisao sam za predizbornu brošuru Ujedinjene ljevice Baskije, ali napisao sam ih misleći i na ljevicu u mojoj domovini kao i na ljevicu općenito. Na ljevicu koja, unatoč svemu što se događa u svijetu, još uvijek korača pognute glave. Kao da slučajno nije u pravu.
25. veljače
Pravda
Toga 22. srpnja 2005, brazilskog državljanina Jeana Charlesa de Menezesa, po struci električara, na jednoj postaji londonske podzemne željeznice ubila je policija jer su ga, kako kažu, zamijenili za terorista. On je ušao u vagon, mirno sjeo, čini se da je čak imao vremena otvoriti besplatne novine koje je uzeo na postaji, kad su u vagon upali policajci i odvukli ga na peron. Nisu ga uhitili, već su ga srušili na tlo i ispalili u njega deset metaka, od čega sedam u glavu. Od prvog dana Scotland Yard učinio je sve da onemogući vlastitu istragu. Nije donesena sudska presuda. Tužilaštvo nije dopustilo da se policajci optuže, a sudac nije dopustio poroti da ih proglase krivima. I zato, ako jednoga dana pred sobom ugledate bijelu periku, baš poput onih koje nose u filmovima, molim vas recite njezinom nositelju ono što pošten svijet misli o takvoj pravdi.
26. veljače
Vodeni pas
Kad je prije četrnaest godina Camőes došao k nama, crnog krzna i s bijelom »kravatom« koji ga čine toliko različitim od svih drugih pripadnika psećeg roda, svi u kući složili su se oko pasmine pridošlice: Camőes je pudl. Jedino sam ja tvrdio da se radi o portugalskom vodenom psu. Kako nisam neki osobiti stručnjak za pse, ne bi bilo nikakvo čudo da sam i pogriješio, ali dok su drugi ustrajali da je riječ o pudlu, ja sam bio jednako nepokolebljiv u svom uvjerenju. Kako je vrijeme odmicalo, to pitanje postajalo je sve manje važno: bio pudl ili vodeni pas, bivši sudrug Pepea i Grete (koji su već otišli u pseći raj) za nas je naprosto bio Camőes. Životni vijek jednog psa nije ništa naspram količine ljubavi koju nam je on za to vrijeme sposoban pružiti, a Camőes, na koga smo sada usredotočili svu svoju ljubav, kao što sam već rekao, ima četrnaest godina i počele su ga mučiti boljke svojstvene njegovoj dobi. Zasad ništa ozbiljno, ali jučer smo se prestrašili: Camőes je dobio vrućicu, sav je klonuo, šćućurio se u nekom kutku i s vremena na vrijeme zacvilio, ali najčudnije od svega bilo je to što je onako iscrpljen sišao u vrt i počeo kopati jamu, što je Pilarina mašta protumačila kao najzlokobniji znak. Srećom, barem zasad se čini da je kriza prošla. Veterinarka je rekla da nije ništa ozbiljno, a Camdes je, kao da nas je time želio umiriti, uskoro obnovio svoju hitrost, tek i karakteristično dobro raspoloženje, pa sada, ponovo procvavši, trči uokolo sa svojom prijateljicom Boli koja već neko vrijeme boravi kod nas.
Slučajno je baš danas do nas došla vijest da je pas kojeg je Obama obećao kćerima upravo portugalski vodeni pas. Riječ je, bez sumnje, o važnom diplomatskom uspjehu koji Portugal mora iskoristiti kako bi izvukao maksimum iz bilateralnih odnosa sa Sjedinjenim Državama koje je iznenada olakšala prisutnost našeg izravnog predstavnika, rekao bih čak veleposlanika, u Bijeloj kući. Dolaze nova vremena. Siguran sam da, kad bismo Pilar i ja otišli u Sjedinjene Države, policija nam više ne bi na granici uzela računala da načini kopije njihovih tvrdih diskova.

Ožujak 2009.


2. ožujka
Gonjalo M. Tavares
Novi NARAŠTAJ portugalskih romanopisaca, mislim na one između 30 i 40 godina starosti, ima u Gonçalu M. Tavaresu svog najistaknutijeg i najoriginalnijeg predstavnika. Tvorac iznenađujuće opsežnog opusa koji je u velikoj mjeri plod dugog i temeljitog rada daleko od očiju javnosti, autor Gospodina Valerya, knjižice koja je mjesecima boravila na mom noćnom ormariću, iznenada se pojavio na portugalskoj književnoj sceni oboružan jedinstvenom umjetničkom imaginacijom koja je prekinula sve spone s onim što je dotada bilo uobičajeno u književnoj produkciji i progovorio vrlo specifičnim jezikom, bliskim svakodnevnom govoru, kojim se koristi majstorski drsko. Mislim da nije pretjerano ako kažem, ne podcjenjujući ostale izvrsne mlade romanopisce u čijem talentu danas možemo uživati, da u suvremenoj portugalskoj književnosti postoji doba prije i poslije Gonjala M. Tavaresa. Ne vjerujem da mu mogu uputiti veće priznanje od toga. Predviđam mu da će dobiti Nobelovu nagradu za trideset godina, ako ne i prije, i mislim da neću pogriješiti. Jedino mi je žao što ga neću moći zagrliti i čestitati mu kad se to dogodi.
3. ožujka
Izbori
Kao i uvijek, jedni su pobijedili, drugi izgubili. Predizborne kampanje postale su monotone, dosadne i, što je možda najgore, predvidljive. Kod nas kao i svugdje u svijetu. Kad se prebroje glasovi, jedni se smiju, a drugi plaču. Pobjednici su velikodušni, zahvaljulju se svima. Poraženi također, samo što im bol zbog izgubljenih izbora ne dopušta prevelike izljeve rječitosti. Pobjednici neće zahvaliti Bogu, jer se to više ne radi, ali će prvom prilikom poljubiti ruku biskupu. Što se tiče birača, oni već odavno ne vjeruju obećanjima. Sve do iduće predizborne kampanje, kad se ponovo zavijore zastave i netko drugi slabašno pokuša obnoviti nadu. I tako svaki put čekamo svoga Godota, to jest Obamu. Vidjet ćemo koliko će potrajati boca s kisikom.
4. ožujka
Zamijetimo
Ako vidiš, gledaj.
Ako gledaš, zamjećuj.
Napisao sam to prije mnogo godina u Ogledu o sljepoći. Danas, kad se u Španjolskoj premijerno prikazuje film snimljen prema tom romanu, ponovo sam se susreo s tim rečenicama koje su sada otisnute na vrećicama knjižare Ocho y medio i na koricama knjige Fernanda Meirellesa Diario de Rodaje koja se pojavila u raskošnom izdanju nakladnika koji nosi isto ime kao i knjižara. Ponekad kažem da tko želi znati o čemu se radi u mojim romanima, neka pročita njihove epigrafe. Kad sam danas vidio ovaj epigraf, iznenada me, a da ni sam ne znam zašto, prožela spoznaja o tome kako je nužno zamjećivati, boriti se protiv sljepoće. Je li to zato što sam taj epigraf pročitao na tuđoj knjizi? Ili zato što se na ovom našem svijetu svi moramo boriti protiv mraka? Ne znam. No, ako gledaš, zamjećuj.
5. ožujka
Ponovo zamijetimo
Jučer sam s Luisom Vazquezom, bliskim prijateljem koji me izliječio od mnogih bolesti, razgovarao o filmu Fernanda Meirellesa koji se premijerno prikazivao u Madridu, ali na čiju projekciju Pilar i ja nismo mogli otići jer sam zbog iznenadne prehlade završio u krevetu, ili, kako se to još donedavno znalo lijepo reći, prikovan za postelju. Počeli smo razgovarati o reakcijama publike tijekom projekcije i nakon nje, a ona je prema Luisu i drugim vjerodostojnim svjedocima koji su nam prenijeli svoje dojmove bila i više no pozitivna. Razgovor je, kako je i razumljivo, skrenuo na roman i Luis me zamolio da prokomentiramo njegov epigraf (»Ako vidiš, gledaj. Ako gledaš, zamjećuj«) jer se po njegovu mišljenju, pošto čin gledanja prethodi viđenju, prvi dio epigrafa mogao ispustiti bez ikakve opasnosti da se naruši njegovo značenje. Nisam mogao zanijekati da ima pravo, ali isto tako sam znao da sam imao vlastite razloge zašto sam to napisao, a jedan od njih je, naprimjer, da se osjetilo vida očituje u tri procesa koji se odvijaju u slijedu, iako su donekle samostalni: možemo gledati i ne vidjeti, isto kao što možemo vidjeti i ne zamijetiti, sve ovisi o tome koliko pozornosti posvećujemo bilo kojem od tih činova. Svi znamo da se ponekad dogodi da netko pogleda na sat i da trenutak kasnije, kad ga upitaju koliko je sati, mora pogledati ponovo jer više ni sam ne zna što je vidio. U tom trenutku upalila mi se lampica i sjetio sam se koje bi moglo biti podrijetlo glasovitog epigrafa. Kad sam bio mali, riječ »zamijetiti«, pod pretpostavkom da mi je već bila poznata, nije mi mnogo značila sve dok mi jedan od stričeva (mislim da je to bio Francisco Dinis o kojem govorim u Malim uspomenama) nije skrenuo pozornost na onaj osobiti način na koji se čini da vas bik gleda kad podigne glavu, u što sam se i sam kasnije mogao uvjeriti. Moj stric je govorio: »Pogledao te i zatim te vidio, no sada te gleda drugačije, sada te je i zamijetio.« Ispričao sam to Luisu koji se smjesta složio sa mnom, np toliko zato što sam ga uvjerio, već zato što se prisjetio slične situacije. I njega je jednom promatrao bik, i taj bik učinio je takav pokret glavom, ni on nije samo gledao, već je zamjećivao. Napokon smo se složili.
9. ožujka
8. ožujka
Na dnevniku upravo prikazuju demonstracije žena širom svijeta i ja se po tko zna koji put pitam u kakvom to nesretnom svijetu živimo da pola njegova stanovništva još uvijek mora izlaziti na ulice da bi tražilo prava koja su svi već odavno trebali uzeti zdravo za gotovo…
Službene informacije pristigle iz ozbiljnih institucija kažu da žene za isti posao zarađuju šesnaest posto manje od muškaraca, no ta brojka zasigurno je krivotvorena kako se ne bi moralo priznati da je ta razlika još i veća. Kažu da upravna tijela bolje funkcioniraju ako su sastavljena od žena, ali vlade se ne usude predložiti da barem četrdeset, ako ne i pedeset posto članova takvih tijela čine žene, iako kad stvari potpuno izmaknu kontroli, kao na Islandu, tada zovu žene da upravljaju javnim životom i bankama. Kažu da će u sklopu borbe protiv korupcije u organizaciji prometnog sustava grada Lime zaposliti više žena prometnika jer je dokazano da se ne daju potkupiti niti same traže mito. Znamo da društvo ne bi funkcioniralo bez ženskoga rada, a kao što sam nekada davno napisao, bez ženske riječi Zemlja bi napustila svoju orbitu, a naši domovi ne bi imali onu ljudsku toplinu koju samo žene mogu u njih udahnuti, i to bez obzira na to koliko ih muškarci ignorirali, a ako ih slučajno i primjećuju, ipak još ne shvaćaju što znači život udvoje, kao ni to da se ta zajednica više ne može temeljiti na muškom modelu.
I dalje gledam prosvjede žena po ulicama. One znaju što žele, to jest ne žele biti ponižavane, ne žele da s njima postupaju kao sa stvarima, ne žele biti prezrene, ne žele biti ubijane. Žele da ih na poslu procjenjuju prema njihovu radu, a ne prema nepredviđenim okolnostima koje se svakodnevno znaju događati na radnom mjestu.
Kažu da su moji najbolji likovi žene i vjerujem da imaju pravo. Ponekad mi se čini da žene koje sam opisao predstavljaju ideal koji bih i sam htio slijediti. Možda i jest tako, možda uopće nisu stvarne, ali u jedno sam siguran: s njima svijet ne bi bio u rasulu u kakvom je danas, jer one su oduvijek znale što znači biti čovjek.
10 ožujka
Douro-Duero
Prije trideset godina, dok sam još uvijek bio relativno mlad pisac koji obećava, iako već u svojim kasnim pedesetima, lutao sam okolicom grada Miranda do Douro gdje ću započeti nezaboravnu pustolovinu koja će uroditi knjigom Putovanje u Portugal. Naslov knjige nije bio slučajan. Njime sam čitatelja htio upozoriti da će u knjizi od prve stranice biti riječ o putovanju, točnije, o putovanju u Portugal. Kako bih osnažio tu zamisao u vlastitom duhu, izašao sam iz zemlje kroz Monfao i tjedan dana vrludao Galicijom i Leonom, a zatim, kad su mi se oči već očistile od uobičajenih slika, krenuo sam u otkrivanje zemlje u kojoj sam se rodio. Sjećam se da sam zastao nasred mosta koji spaja dvije obale rijeke koja se s jedne strane zove Douro, a s druge Duero i uzalud pokušavao, ili sam se pravio da pokušavam, pronaći graničnu crtu koja na prvi pogled razdvaja, a zapravo spaja dvije zemlje. Palo mi je na um da bih knjigu mogao započeti parodijom glasovite Propovijedi Sv. Antuna ribama oca Antonia Vieire, i to tako da se obratim ribama u rijeci Douro i da ih pitam kojoj strani pripadaju, izražavajući tako, doduše možda preočito, nevin san o prijateljstvu i međusobnoj suradnji Portugala i Španjolske. No moja utopijska vizija ipak nije pala na neplodno tlo. Na tom istom mjestu, okruženi zajedničkom rijekom, okupili su se predstavnici 175 općina s obiju strana rijeke kako bi raspravili mogućnost stvaranja zajedničkog tijela koje bi koordiniralo razvojne projekte i izradilo održive planove za budućnost. Možda nijedan od nazočnih nije pročitao moju inačicu propovijedi oca Antonia Vieire, ali duh tog mjesta zvao ih je trideset godina i oni su se, napokon, odazvali. Svima im želim iskrenu dobrodošlicu.
11. ožujka
Zdrav razum
Sredstva javnog priopćavanja širom svijeta objavila su vijest: Obama objavljuje kraj ideoloških barijera vezano uz napredak na polju istraživanja bolesti koje su čovječanstvu prouzročile velike patnje. U nekim od tih izvješća naglašava se odlučnost predsjednika Obame da odluke koje se tiču znanosti temelji na znanosti, to jest na ugledu i iskustvu znanstvenika, a ne na njihovoj političkoj ili ideološkoj pripadnosti. Drugim riječima, Obama smatra kako je nečasno prešutjeti ili krivotvoriti znanstvena ili tehnološka otkrića zbog nečijih ideja ili vjere. Za druge je, međutim, grijeh istraživati matične stanice, pa nas zato vatikanski dnevnik L’Osservatore romano podsjeća da se ljudskom biću treba priznati dostojanstvo u svim fazama njegova postojanja, ma što god to značilo, dok biskupi u Sjedinjenim Državama sve to nazivaju tužnom pobjedom politike nad znanošću i etikom, što je još teže protumačiti, jer bi u takvoj jednadžbi bilo potrebno uzeti u obzir varijable kao što su dogme, vjera i misteriji, a to je definitivno previše za ovaj kasni sat.
No kad smo već kod religije, moram priznati da bi mi bilo drago da sam danas negdje mogao pročitati izraze radosti velikog mnoštva onih koji pate od bolesti kao što su Alzheimerova bolest, Parkinsonova bolest ili dijabetes. Kakav veliki dan za njih, kakav veliki dan za zdrav razum.
12. ožujka
Ljubeći imena
Kad se u Argentini otkrivao spomenik žrtvama diktature, njihove majke, koje su bile naši vodiči, pokazivale su nam ponosno, kao i uvijek kad majke govore o svojim sinovima: »Pogledajte, tamo je ime moga sina, Juana Gelmana19, a ono ondje je moj nećak…« Bila su to imena uklesana u kamen, imena koja su tisuću puta poljubile (kao što sam ih poljubio i ja), baš kao što su u Madridu ljudi ljubili imena žrtava najgoreg terorističkog napada u Europi, danas, 11. ožujka, pet godina nakon dana koji ćemo teško zaboraviti jer nam se taj užas duboko urezao u pamćenje i prodro sve do samog srca španjolskog društva. Time, nema sumnje, još jednom pokazujemo kako preziremo njihove pobude i još više njihove metode, jer njihov jedini argument je teror, prokleti bili za svagda.
Danas sam promatrao majke kako se grle, te žrtve koje se gledaju u oči želeći možda u njima pronaći poglede svojih najdražih. Sjećam se da sam jednom rekao da je slika te solidarnosti toliko lijepa da para srce. Pilar me zamolila da je ponovo oživim. Činim to uz zagrljaj žrtvama i poljubac imenima uklesanima u naše sjećanje. Evo što sam tada napisao.
»Solidarizirati se« je u Španjolskoj glagol koji se svakodnevno spreže u tri vremena: prezentu, perfektu i futuru. Sjećanje na prošlu solidarnost jača solidarnost koju traži sadašnje vrijeme, a obje zajedno utiru put kako bi se u budućnosti solidarnost ponovo pokazala u svoj svojoj veličanstvenosti. Dan 11. ožujka nije bio samo dan boli i suza, bio je to dan u kojem se duh solidarnosti španjolskog naroda uzdigao do vrhunca s dostojanstvom koje me duboko dirnulo i koje me dira i danas kad ga se sjetim. Ljepota nije tek estetska kategorija, možemo je pronaći i u moralnom djelovanju. Zato mogu reći da je rijetko kad negdje na svijetu lice naroda ranjenog tragedijom bilo toliko lijepo.
13. ožujka
Demokracija u taksiju
U povlaštenom mozgu istaknutog talijanskog državnika po imenu Silvio Berlusconi, također poznatog po nadimku il Cavaliere, rodila se zamisao koja će ga svrstati među najveće političke mislioce svih vremena. Kako bi se izbjegle duge, monotone i nepotrebne rasprave i olakšala procedura u oba doma parlamenta, Berlusconi želi da šefovi parlamentarnih stranaka preuzmu na sebe ulogu zastupnika, čime bi se u isto vrijeme mogli riješiti balasta nekoliko stotina zastupnika koji u većini slučajeva tijekom čitavog mandata otvore usta tek da bi zijevnuli.
Moram priznati da mi se zamisao uopće ne čini lošom. Predstavnici najvećih stranaka, recimo njih trojica ili četvorica, okupili bi se u nekom taksiju i krenuli u restoran gdje bi uz dobar obrok donijeli prigodne odluke. Na biciklima bi ih slijedili predstavnici manjih stranaka koji bi jeli za šankom, ako je to običaj u dotičnom restoranu, a ako nije, onda bi večerali u nekoj obližnjoj zalogajnici. Nema ništa demokratičnije od toga. A usput bismo se mogli riješiti tih golemih, arogantnih i pretencioznih građevina koje nazivamo parlamentima i skupštinama, tih vreća bez dna u kojima se beskonačno raspravlja, a da nikad iz njih ne izađe ništa dobro za narod. Počnemo li se rješavati stvari tim tempom, vjerujem da nam ubrzo neće preostati ništa osim starogrčkih agora20. Naravno, ovaj put bez starih Grka. Reći ćete mi da tog Cavalierea ne treba shvaćati previše ozbiljno. To je točno, ali bojim se da ubrzo više nećemo moći shvaćati ozbiljno one koji su ga izabrali.
15. ožujka
Predsjednica
Ovim tekstom navršava se šest mjeseci postojanja ovoga bloga. Ako to sudbina dopusti, nakon ovog teksta slijedit će novi tekstovi i nove godine rada. Danas, na njezin rođendan, moja tema je Pilar. Ništa čudno za onoga tko se sjeti što sam o njoj rekao i napisao tijekom gotovo četvrt stoljeća koliko smo zajedno. No ovaj put više no ikada želim posvjedočiti o tome koliko mi ona znači, ne toliko zbog toga što se radi o ženi koju volim (jer to su zrnca naše privatne krunice), već zato što je, zahvaljujući njezinoj inteligenciji, kreativnosti, senzibilnosti, ali i upornosti, moj život bio više od života jednog razmjerno uspješnog pisca, bio je to život neprestanog napretka u ljudskom smislu. Nisam mogao ni zamisliti da će mu nedostajati samo jedno, nešto čime bih zakoračio izvan granica svog profesionalnog djelovanja, nešto što bi predstavljalo njegov prirodni nastavak. Tako se rodila Fundacija koja je u svakom mogućem smislu Pilarinih ruku djelo i čija je budućnost za mene nepojmljiva bez njezine prisutnosti, njezina rada, njezine karakteristične naravi. Njezinim rukama prepuštam sudbinu djela koje je stvorila, kao i njegov razvoj i napredak. Nitko to ni izdaleka ne zaslužuje više od nje. Fundacija je zrcalo u kojem ja promatram nju i ona mene, ali čvrsta ruka na kojoj počiva zasigurno je Pilarina. U nju imam povjerenje kao ni u jednu drugu osobu. Dolazim u iskušenje da kažem: to je moja oporuka. Ne bojte se, neću umrijeti, Predsjednica to neće dopustiti. Već je jednom spasila moj život, a sada je život Fundacije ono što po svaku cijenu mora braniti i čuvati. Bude li potrebno, i bez milosti.

Endnotes
1 10. lipnja, »Dan Camőesa, Portugala i portugalske zajednice u svijetu«, u vrijeme Salazarove diktature nazivao se »Dan rase«. (Sve napomene su prevoditeljeve)
2 Luzitanci, III, 57.
3 Mariano Rajoy naslijedio je Aznara na čelu Narodne stranke.
4 Odnosi se na Panglossa, lik iz Voltaireova Candidea, zagovornika optimistične filozofije života.
5 ‘Pessoa’ na portugalskom znači osoba.
6 U članku »A nova poesia portuguesa sociologicamente considerada«, objavljenom u časopisu A Aguia, br. 4, od travnja 1912., Pessoa je najavio dolazak velikog pjesnika u portugalskoj književnosti koji će nadmašiti i samog Camőesa.
7 Aluzija na pjesmu Alvara de Camposa Sva su ljubavna pisma smiješna.
8 naše braće (španj.)
9 9 U Kamenoj splavi (A jangada de pedra, 1986) Saramago zamišlja kako se Pirinejski poluotok odvaja od ostatka Europe i poput splavi počinje plutati Atlantikom. Godine 1986. Portugal je pristupio EEZ-u i Saramago ovim romanom izražava svoju zabrinutost, po njegovom mišljenju, marginalnom ulogom koju Španjolsku i Portugal očekuje u novoj, ujedinjenoj Europi.
10 Riječ je o skupini zgrada u Sao Paulu u kojima se nalaze trgovine, kina, kulturni centar, knjižare, restorani, uredski prostori i stanovi (prim. prev.).
11 Luzitanci, I., 14
12 točno onoliko koliko treba (lat.)
13 Nemoj nas napustiti (španj.)
14 Tajanstveni subcomandante Marcos glasnogovornik je Zapatističke vojske narodnog oslobođenja (poznatije kao zapatisti), meksičke gerile starosjedilačkog indijanskog stanovništva, potomaka Maja.
15 Lefebvre, Marcel (1905-1991), ultrakonzervativni katolički nadbiskup koji je izopćen nakon što je 1988, protivno volji pape, biskupima imenovao četvoricu svojih konzervativnih pristaša.
16 Riječ je o ljevičarskom gerilskom pokretu Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia.
17 Aribert Heim, sadistički SS-ovski liječnik u koncentracijskom logoru Mauthausen, poznat po neljudskim medicinskim pokusima koje je vršio na zatvorenicima.
18 Slatka Francuska (franc.)
19 Argentinski pjesnik, proveo dobar dio života u egzilu u Rimu. Njegov sin i snaha oteti su i hladnokrvno pogubljeni za vrijeme diktatorskog režima. Juan Gelman je zapisao: »Svaka osoba ima osnovno pravo na grob i nadgrobni kamen sa svojim imenom na njemu, kako bi mogla biti ponovo uspostavljena u povijesti svojoj, i u povijesti naše kulture i civilizacije.« (Citat preuzet iz antologije Tomice Bajsića Urezi. Izbor iz svjetske poezije o ratu, represiji, ropstvu)
20 Trgovi u drevnim grčkim gradovima na kojima su se često okupljali građani kako bi donosili odluke.