José Saramago - Slonovo putovanje

Dok je bio u posjetu austrijskim kolegama piscima, José Saramago zatekao se u Salzburgu, u restoranu “Slon”. Tada je prvi put čuo za priču o indijskom slonu koji je doživio pravu odiseju. Naime, sredinom 16. stoljeća portugalski kralj Dom Joao III. odlučio je svom rođaku, austrijskom nadvojvodi Maksimilijanu, zetu Karla V., darovati slona kojeg su Portugalci dopremili iz Indije. Uz historijske likove kraljeva, Saramagovi glavni protagonisti su jedan slon i Indijac, njegov čuvar. Duhovito i ironično Saramago rekonstruira taj “epski” svijet s povijesnom pozadinom koristeći ga za prikaz ljudske i životinjske prirode uopće. Utoliko, ovo je priča o marginalcima u šesnaestostoljetnoj Europi - slonu i Indijcu, koji se bore s vlastitim potrebama da uspostave veze s Drugim, stvore veze kao pojedinci i kao zajednica, a opet zadrže vlastitu individualnost te pronađu smisao i ispunjenost izvan političkih i ekonomskih nužnosti.

DA GILDA LOPES Encarnaçáo nije lektorica portugalskog jezika na Sveučilištu u Salzburgu, da kojim slučajem nisam bio pozvan da ondje održim predavanje studentima, da me Gilda nije pozvala na večeru u restoran Slon, ove knjige ne bi ni bilo. Trebalo je da se nepredvidivi prst sudbine uplete u Mozartovu gradu, pa da postavim pitanje: »Kakvi su ono kipovi?« Radilo se o malim, drvenim skulpturama poslaganim u jednom redu, od kojih je prva, gledano zdesna nalijevo, predstavljala našu Belémsku kulu. Nakon nje slijedili su prikazi raznih europskih zgrada i spomenika iz kojih se jasno dalo naslutiti da je riječ o nekakvu putovanju. Rečeno mi je da se radi o putovanju jednog slona koji je u 16. stoljeću, točnije 1551, u vrijeme kralja D. Joãa III, poslan iz Lisabona u Beč. Učinilo mi se da bi to mogla biti dobra priča pa sam to spomenuo Gildi Lopes Encarnacao. Gilda se složila i smjesta se ponudila da mi pomogne prikupiti potrebne povijesne informacije. Rezultat svega toga je knjiga koja se nalazi pred vama i koja mnogo duguje mojoj družici za večerom, poslanoj od providnosti, kojoj ovim putem javno upućujem izraze zahvalnosti i svog najdubljeg poštovanja.
José Saramago

Posvećeno Pilar koja nije dopustila da umrem


Uvijek stižemo tamo gdje nas očekuju.
KNJIGA ITINERARIJA

KOLIKO GOD SE TO moglo činiti neobičnim bilo kome tko nije upućen u to kako bračna postelja, neovisno o tome je li posvećena crkvenim ili građanskim obredom ili ni jednim ni drugim, može biti važna za učinkovito funkcioniranje javne uprave, otkrit će da je prvi korak u iznimnom putovanju jednog slona u austriju, o kojem ćemo ovdje pripovijedati, učinjen u kraljevskim odajama na portugalskom dvoru, i to više-manje u vrijeme odlaska na počinak. Valja napomenuti kako nismo tek pukim slučajem odabrali te neodređene riječi više- manje. To nam je omogućilo da vrlo spretno izbjegnemo sve one, donekle prljave, a gotovo uvijek smiješne, potankosti vezane uz tijelo i tjelesne procese koje bi tako, crno na bijelo, uvrijedile strogo katoličanstvo dom joãa trećeg, kralja portugala i algarvea i dona catarine austrijske, njegove supruge, buduće bake kralja sebastijana, istog onog koji će povesti vojsku na alcácer-quibir i ondje poginuti već pri prvom ili drugom napadu, iako ne manjka ni onih koji tvrde da je uoči bitke umro od bolesti. Evo što je kralj, namrštena čela, rekao kraljici, Nešto me muči, gospođo, Što, gospodine moj, Vjenčani dar koji smo darovali rođaku maksimilijanu prije četiri godine nikada mi se nije činio dostojnim njegova roda i zasluga, a sad kad nam je tako blizu, takoreći nadohvat ruke, kao španjolski regent u valladolidu, želio bih mu darovati nešto mnogo vrednije, dojmljivije, što vi o tome mislite, gospodo, Zašto ne pokaznicu, gospodine, mislim da je pokaznica, zbog svoje odlike da u sebi spaja materijalnu vrijednost s duhovnom, uistinu uvijek prikladan dar, Našoj svetoj crkvi ne bi se svidjela takva slobodoumnost jer u njezinu nepogrešivom sjećanju, bez ikakve sumnje, još nisu izblijedjele neskrivene simpatije koje je rođak maksimilijan pokazao prema luteranima ili kalvinistima, nikad nisam bio posve siguran o kojima je riječ, Vade retro, satana, nisam na to ni pomislila, uzviknula je kraljica prekriživši se, moram se ispovjediti odmah sutra ujutro, Zašto baš sutra, gospođo, upitao je kralj, kad vam je ionako običaj ispovijedati se svaki dan, Zbog ogavne pomisli koju je neprijatelj smjestio u moje glasnice, u grlu me još peče kao da je dah koji je kroz njega prošao stigao iz samoga pakla. Navikao na kraljičinu prekomjernu osjetljivost, kralj je slegnuo ramenima i vratio se tegobnoj zadaći pronalaženja dara koji bi zadovoljio austrijskog nadvojvodu maksimilijana. Kraljica je mrmljala neku molitvu, već je započela i drugu, kad je iznenada zastala i gotovo uzviknula, Pa tu je Salomon, Molim, upitao je zbunjeno kralj ne shvaćajući razlog za iznenadno zazivanje židovskoga kralja, Da, gospodine, slon Salomon, A kakve sad veze ima slon Salomon, odvratio je kralj već pomalo razdraženo, Kao dar, gospodine, vjenčani dar, odgovorila je kraljica i ustala, ushićeno i vrlo uzbuđeno, Ne znam koliko je to prikladan dar, Mislim da je vrlo prikladan. Kralj je triput polako kimnuo glavom, zastao, ponovo triput kimnuo, a zatim priznao, Zanimljiva ideja, Nije samo zanimljiva već i dobra, izvrsna ideja, odbrusila je kraljica, neuspješno pokušavajući suspregnuti pokret ruke koji je odavao nestrpljivost, gotovo neposlušnost, Ima već više od dvije godine kako je ta životinja došla iz indije i otada ne radi ništa drugo nego samo jede i spava, korito joj je uvijek puno vode, hrane ima u izobilju, kao da držimo domaću životinju od koje nema nikakve koristi, Jadna životinja nije kriva, ovdje nema posla prikladnog za slona, osim da ga pošaljem u brodogradilište na rijeci tejo da nosi daske, ali jadnik bi uginuo jer je njegova specijalnost prenošenje trupaca koji oblikom mnogo bolje pristaju njegovoj surli, Ako je tako, pošaljite ga u beč, Ali kako će doći do beča, upitao je kralj, Ah, to nije naša stvar, kad rođak maksimilijan postane njegov vlasnik, neka on to riješi, pretpostavljam da je još u valladolidu, Koliko ja znam, jest, Naravno, Salomon će do valladolida morati pješice,

ima dovoljno čvrste noge za to, A i do beča, nema mu druge, Vrlo dug put, rekla je kraljica, Vrlo dug put, potvrdio je kralj ozbiljno, a zatim dodao, Sutra ću pisati rođaku maksimilijanu i ako prihvati dar, bit će potrebno utvrditi datume i neke druge pojedinosti, naprimjer, kada namjerava otputovati u beč i koliko dana će biti potrebno salomonu da iz lisabona stigne do valladolida, sve poslije toga nema veze s nama, peremo ruke, Da, peremo ruke, rekla je kraljica, no duboko u sebi, a to je mjesto na kojem se sukobljavaju proturječja našeg bića, osjetila je iznenadnu bol što pušta salomona samog u tako daleke krajeve i među nepoznate ljude.
Rano ujutro, sljedećeg dana, kralj je poslao po svog tajnika pêra de alcáçovu carneira da mu izdiktira pismo, što mu nije uspjelo iz prvog, drugog, a ni iz trećeg pokušaja, pa ga je na kraju morao posve povjeriti retoričkim vještinama sposobnog službenika i njegovu dokazanom poznavanju protokola i uobičajenih epistolarnih formula koje su se koristile medu vladarima, onim vještinama koje je stekao u najboljoj školi, u školi svog oca antónia carneira, čije je mjesto zauzeo nakon njegove smrti. Rezultat je bio savršen, bilo u pogledu krasopisa, bilo u pogledu zaključivanja, a čak se diplomatski dopuštala i teoretska mogućnost da se dar nadvojvodi uopće ne svidi, no vrlo bi ga teško mogao odbiti, jer je portugalski kralj u jednom strateškom odlomku pisma ustvrdio kako u cijelom njegovu kraljevstvu nema ničeg vrednijeg od slona salomona, bilo zbog osjećaja zajedništva što spaja sva božja stvorenja - neki, naprimjer, vjeruju da je Bog najprije stvorio slona, a tek onda čovjeka, i to od onoga što je preostalo od slona - bilo zbog simbolične, urođene ili pak svjetovne vrijednosti koje u sebi utjelovljuje ta životinja. Nakon što je pismo potpisano i zapečaćeno, kralj je poslao po dvorskog konjušnika, plemića od njegova najvećeg povjerenja, kojem je ukratko sažeo sadržaj pisma i zatim mu naredio da izabere pratnju dostojnu njegova položaja, a osobito onu koja će biti na razini odgovornosti zadaće koja joj je povjerena. Plemić je kralju poljubio ruku, a ovaj mu se, dostojanstveno, kao da se radi o nekom proročanstvu, obratio ovim zagonetnim riječima, Budite brzi poput sjevernog vjetra i sigurni poput orla u letu, Da, gospodaru. Zatim je kralj promijenio ton i dao mu nekoliko praktičnih savjeta, Ne moram vas podsjećati da promijenite konje kad god to bude potrebno, odmorišta tome i služe, nije vrijeme za štednju, naredit ću da se staje opreme novim konjima, i još nešto, mislim da biste, bude li moguće, da ne gubite vrijeme, trebali spavati u sedlu dok vaš konj galopira prema kastilji. Glasnik nije shvatio šalu ili je odlučio to prečuti, pa je tek rekao, Zapovijedi vašeg veličanstva bit će temeljito izvršene, jamčim vam to svojom riječju i svojim životom, a zatim se počeo povlačiti unatraške, klanjajući se nakon svaka tri koraka. Ne bih mogao poželjeti boljeg dvorskog konjušnika, rekao je kralj. Tajnik je odlučio suzdržati se od laskava komentara poput onog da dvorski konjušnik ni ne može biti drugačiji niti se drugačije ponašati, jer ga je na taj položaj izabralo njegovo veličanstvo osobno. Učinilo mu se da je nešto slično već rekao prije nekoliko dana. Već tada mu se u sjećanje vratio jedan očev savjet, Budi oprezan, sine moj, laskava opaska, ako je prečesto ponavljaš, postane toliko izlizana da na kraju jednako pogađa dostojanstvo kao i uvreda. Zato ni tajnik, iako ne zbog istih razloga kao dvorski konjušnik, radije nije rekao ništa. Nakon toga kratkog trenutka tišine, kralj je, napokon, izrekao ono što ga je mučilo sve otkako je ustao. Razmišljao sam o nečemu, mislim da moram otići pogledati salomona, Želi li vaše veličanstvo da pozovem kraljevsku stražu, upitao je tajnik, Ne, dva paža bit će posve dovoljna, jedan da prenese poruku, a drugi da ode za prvim i sazna zašto se ovaj još nije vratio, ah, i još nešto, gospodine tajniče, biste li me otpratili, Vaše veličanstvo iskazuje mi veliku čast, možda i veću od one no što je zaslužujem, Možda zato da biste je s vremenom zaslužili sve više i više, poput vašeg oca, Bog mu dao pokoj, Ljubim ruke vašem veličanstvu, s ljubavlju i poštovanjem s kojim sam ljubio njegove, Sada se meni čini da je to mnogo više od onoga što ja zaslužujem, osmjehnuo se kralj, Nitko ne može nadmašiti vaše veličanstvo u dijalektici, na sve imate spreman odgovor, Iako ne manjka onih koji tvrde da me parke koje su bdjele nad mojim rođenjem nisu obdarile velikom rječitošću, Riječi nisu sve na ovome svijetu, gospodaru, otići danas pogledati slona salomona poetski je čin i, tko zna, možda će se takvim smatrati i u budućnosti, Sto je to poetski čin, upitao je kralj, Nitko to ne zna, gospodaru, prepoznajemo ga tek kad se dogodi, Ali ja sam zasad tek izrekao svoju namjeru da posjetim salomona, Pretpostavljam da je kraljeva riječ već

dovoljna, Mislim da je to ono što u retorici nazivaju ironijom, Oprostite mi, vaše veličanstvo, Opraštam vam, gospodine tajniče, ako su i ostali vaši grijesi jednako teški, mjesto u raju vam je zajamčeno, Ne znam, gospodaru, je li ovo vrijeme baš najprikladnije da se ode u raj, Što hoćete time reći, Tu je inkvizicija, gospodaru, pa ispovijed i oprost grijeha više nisu propusnice za raj kao što su nekad bile, Inkvizicija će očuvati zajedništvo među kršćanima, to je njezin cilj, Sveti cilj, bez sumnje, gospodaru, ostaje da se vidi tek kojim će ga sredstvima postići, Ako je cilj svet, onda su takva i sredstva za njegovo postizanje, odgovorio je kralj oštro, Oprostite mi, vaše veličanstvo, a osim toga, Osim toga, što, Molim vas da me oslobodite posjeta salomonu, osjećam da danas ne bih bio ugodno društvo vašem veličanstvu, Ne mogu vas osloboditi jer mi je prijeko potrebna vaša nazočnost u ograđenom prostoru, Zašto, gospodaru, ako mogu biti toliko slobodan, Zato što ne znam hoću li imati dovoljno pameti da shvatim je li se ono što ste nazvali poetskim činom uistinu dogodilo ili nije, odvratio je kralj uz blagi osmijeh koji je bradi i brkovima na njegovu licu dao zloban, gotovo mefistovski izraz, Očekujem vaše zapovijedi, gospodaru, Točno u pet sati želim četiri konja pred vratima palače, pobrinite se da onaj kojega ću ja jahati bude velik, snažan i pitom, nikada nisam bio osobit jahač, a sada sam to još manje zbog svoje dobi i boljki koje ona sa sobom donosi, Da, gospodaru, I dobro odaberite paževe, ne želim one koji se smiju svemu i svačemu, dođe mi volja da im zavrnem vratom, Da, gospodaru.
Krenuli su tek nakon što je prošlo pet i pol, jer je kraljica, saznavši za planirani izlet, izjavila da i ona želi poći. Bilo ju je teško uvjeriti da nema smisla pripremati kočiju za tako kratko putovanje kao što je ono do beléma gdje se nalazio ograđen prostor, podignut za salomona. Pa nećete valjda onamo jahati, rekao je kralj odrješito, odlučan da ne trpi bilo kakve prigovore. Pokorivši se toj neizrečenoj, ali vrlo jasnoj zabrani, kraljica se pomirila sa sudbinom i promrmljala kako u cijelom portugalu, a možda ni u cijelom svijetu, nema nikoga kome je Salomon više prirastao srcu. Bilo je očito kako su sve jača ona proturječja unutar njezina bića. Nakon što je jadnog slona nazvala domaćom životinjom, što je najgora uvreda za jedno stvorenje lišeno razuma koje su u indiji godinama i godinama tjerali na težak rad bez nadnice, catarina austrijska pokazivala je sada znakove plemenita kajanja koje ju je gotovo nagnalo da se, ako ništa drugo, onda barem formalno, usprotivi autoritetu svoga gospodara, supruga i kralja. Zapravo se radilo o buri u čaši vode, maloj bračnoj krizi koja će se, nesumnjivo, raspršiti povratkom dvorskog konjušnika, bez obzira na to kakav odgovor donio. Prihvati li nadvojvoda slona, problem će se riješiti sam od sebe ili, bolje rečeno, riješit će ga putovanje u beč, a ako ga ne prihvati, jednostavno će se još jednom potvrditi ona tisućljetna narodna mudrost koja kaže kako unatoč svim razočaranjima, tjeskobama i zabludama koje su kruh svagdašnji kako ljudima tako i slonovima, život, naposljetku, ipak ide dalje. Salomon i ne sluti što ga očekuje. Dvorski konjušnik, glasnik njegove sudbine, juri prema valladolidu već oporavivši se od posljedica pokušaja spavanja u sedlu, a portugalski kralj i njegova skromna svita, koju čine dva paža i tajnik, stižu u belém i već su im u vidokrugu samostan svetog Jeronima i ograđen prostor unutar kojega se nalazi salomon. Sve na ovome svijetu, naposljetku, bit će dovedeno u red, samo treba vremena. Eno slona. Manji je od svojih afričkih rođaka, no ispod sloja prljavštine, koja ga pokriva, nazire se skladan oblik u kojem ga je priroda stvorila. Zašto je životinja tako prljava, upitao je kralj, gdje mu je čuvar, pretpostavljam da ima čuvara. Tada se pojavio neki čovjek indijskih crta lica čija se odjeća sastojala od ostataka domaćih tkanina koji su sada jedva pokrivali ono što je ostalo od egzotične odjeće koju je nosio kad je prije dvije godine došao sa slonom iz indije. Bio je to gonič slonova. Tajnik je odmah shvatio da čuvar nije prepoznao kralja, a kako očigledno nije bio trenutak za formalno upoznavanje, veličanstvo, dopustite da vam predstavim salomonova čuvara, gospodine indijče, predstavljam vam portugalskog kralja dom joãa trećeg koji će u povijesti ostati zapamćen kao pobožni, tajnik je naredio paževima da uđu u prostor i uznemirenoga goniča slonova obavijeste o položaju i titulama bradate osobe koja je prema njemu upravila oštar pogled koji nije obećavao ništa dobra, To je kralj. Čovjek je zastao kao da ga je pogodio grom, a zatim je napravio pokret kao da će pobjeći, no paževi su ga zgrabili za prnje i odvukli do ograde. Kralj se u međuvremenu popeo na ljestve koje su bile naslonjene na vanjsku stranu ograde i sve to promatrao s mješavinom razdraženosti i gađenja, pokajavši

se što je podlegao ranojutarnjem porivu za sentimentalnim posjetom ovom glupom debelokošcu, ovom smiješnom surlašu višem od četiri lakta koji će, akobogda, svoje smrdljive izlučevine ubrzo ispuštati u razmetljivom austrijskom gradu beču. Krivnja je, barem djelomično, ležala na tajniku i na onom njihovom razgovoru o poetskim činovima koji se kralju još uvijek motao po glavi. Pogledao je izazovno u svog inače uzornog službenika, a ovaj mu je, kao da pogađa njegove misli, rekao, Poetski čin, gospodaru, sastoji se u tome što je vaše veličanstvo došlo ovamo, slon je tek izlika, ništa više. Kralj je najprije nešto nerazgovijetno promrmljao, a zatim rekao jasnim i odlučnim glasom, Želim da smjesta operu ovu životinju. Osjećao se kao kralj, što je uostalom i bio, no u tom osjećaju nije bilo ništa čudno ako uzmemo u obzir da u cijelom svom životu vladara nikada nije imao prilike izgovoriti sličnu rečenicu. Paževi su goniču slonova prenijeli vladarevu volju i čovjek je pohitao prema trijemu gdje su se čuvale stvari koje su izgledale kao alat, druge koje su možda i bile alat, te one za koje nitko sa sigurnošću nije mogao reći čemu služe. Pokraj trijema nalazila se daščara pokrivena crijepom u kojoj je vjerojatno živio čuvar. Čuvar se vratio s dugačkom četkom, napunio veliko vjedro iz bačve koja je inače slonu služila kao pojilište i bacio se na posao. Slonovo zadovoljstvo bilo je očito. Dodir vode i trljanje četkom vjerojatno su u njemu oživjeli neku ugodnu uspomenu, možda na neku rijeku u indiji ili na hrapavo stablo nekog drveta, a dokaz tome je da se tijekom dobrih pola sata, koliko je trajalo pranje, njegove snažne noge nisu pomaknule ni za milimetar, izgledao je kao hipnotiziran. Budući da su nam svima vrlo dobro poznate izrazite dobrobiti tjelesne higijene, nikoga neće iznenaditi što se na mjestu na kojem je prije stajao jedan slon sada činilo da stoji jedan posve drugi slon. Prljavština, koja ga je prije prekrivala i kroz koju se jedva mogla nazreti njegova koža, nestala je zajedničkim djelovanjem vode i četke, i Salomon je sada pred svima blistao u svom novom sjaju. A taj je sjaj, ako bolje pogledamo, bio ponešto relativan. Azijski slonovi, medu koje se ubraja i ovaj, imaju debelu kožu posutu pjegama i dlakom, a to je za salomona predstavljalo trajan izvor razočaranja unatoč tome što si je stalno ponavljao kako se mora pomiriti sa sudbinom, biti zadovoljan s onim što ima i na tome uvijek zahvaliti višni. Pustio je da ga operu kao da očekuje neko čudo, nešto poput krštenja, no rezultat je sada bio vidljiv svima - dlake i pjege. Prošlo je više od godinu dana otkako je kralj posljednji put vidio slona, već je zaboravio na neke pojedinosti na njemu, a sada mu se uopće nije sviđalo ono što vidi. Iznimka su bile dugačke debelokoščeve kljove, blistavo bijele, samo blago zaobljene, poput dviju sablji uperenih prema naprijed. No najgore je tek slijedilo. Iznenada je kralja portugala, ali i algarvea, koji je još donedavno bio izvan sebe od sreće što je pronašao savršen dar, što je gotovo nevjerojatno, i to za zeta cara karla petog, sada obuzeo osjećaj kao da će se srušiti s ljestava i stropoštati ravno u razjapljeno grlo sramote. Evo što se kralj tada zapitao, A što ako se nadvojvodi slon ne svidi, ako ga bude smatrao ružnim, što ako najprije prihvati dar jer ga ne poznaje, a nakon toga ga vrati, kakvo li će to poniženje biti kad se nade pred suosjećajnim ili ironičnim pogledima europske zajednice. Kako se vama čini, kakav dojam je životinja ostavila na vas, odlučio je kralj upitati tajnika, očajnički se hvatajući za slamku spasa koju mu je jedino on mogao pružiti, Lijepo i ružno tek su relativni pojmovi, gospodaru, sovi su i njezini mladi lijepi, a ono što ovdje vidim, primijenivši opći zakon na ovaj posebni slučaj, to je prekrasan primjerak azijskog slona, sa svim pjegama i dlakom svojstvenim njegovoj prirodi, slona koji će ne samo oduševiti nadvojvodu, zadiviti dvor i stanovništvo beča već i običan puk s kojim će se mimoilaziti na putu. Kralj je uzdahnuo od olakšanja, Pretpostavljam da imate pravo, Nadam se, gospodaru, jer ako uopće išta znam o onoj drugoj prirodi, onoj koju nazivamo ljudskom, čak bih se usudio ustvrditi, ako mi to vaše veličanstvo dopusti, da će se ovaj slon pun dlaka i pjega pretvoriti u prvorazredno političko oružje austrijskog nadvojvode, ako je uistinu toliko domišljat koliko je dosad dao naslutiti, Pomozite mi da siđem, od ovog razgovora hvata me vrtoglavica. Uz pomoć tajnika i dva paža kralj se bez većih poteškoća uspio spustiti niz onih nekoliko prečki na koje se prije popeo. Odahnuo je s olakšanjem kad je osjetio čvrsto tlo pod nogama, a zatim je, no to su samo puke pretpostavke jer je još prerano da bismo to sa sigurnošću mogli ustvrditi, osim ako ga iznenadan porast kisika u krvi kao i poboljšana cirkulacija krvi u mozgu nisu naveli da pomisli ono što u normalnim okolnostima nikada ne bi pomislio, bez nekog očitog razloga posve neočekivano

rekao sljedeće, Ovaj čovjek ne može u beč u ovim prnjama, naređujem da mu se sašiju dva odijela, jedno neka nosi dok jaše slona, a drugo neka mu posluži za društvene prigode, da se ne osramoti na austrijskom dvoru, ništa raskošno, ali mora biti dostojno zemlje koja ga onamo šalje, Svakako, gospodaru, Nego, kako mu je ime. Jedan paž pohitao je da dozna odgovor, a ono što je tajnik prenio kralju glasilo je otprilike ovako, Subhro. Subro, ponovio je kralj, kakvo je to ime, Izgovara se s h, gospodaru, barem ga je on tako izgovorio, objasnio je tajnik, Trebali smo ga nazvati joaquim čim je stigao u portugal, progunđao je kralj.

TRI DANA POSLIJE, u predvečerje, na čelu svite čiji je sjaj sada znatno potamnio od prašine s ceste i zbog neizbježnog smrada znoja, kako ljudskog tako i konjskog, dvorski konjušnik pojavio se pred vratima palače, sjahao, otresao sa sebe prašinu, uspeo se stubama i ušao u predsoblje koje mu je žurnim pokretom ruke pokazao glavni lakaj, naslov za koji, bolje da to odmah priznamo, uopće nismo sigurni je li postojao u ono vrijeme, ali koji nam se učinio najprimjerenijim da bismo dočarali tjelesni miris koji se širio iz te osobe, a to je bila nekakva mješavina taštine i lažne skromnosti. Želeći što prije saznati nadvojvodin odgovor, kralj je odmah primio dvorskog konjušnika. Kraljica catarina također je bila nazočna u svečanoj dvorani, što, ako se uzme u obzir uzvišenost trenutka, ne bi trebalo nikoga iznenaditi, osobito ako znamo da, prema odluci njezina supruga kralja, redovito sudjeluje na državničkim sastancima na kojima se nikada nije ponašala poput pasivnog promatrača. No postojao je još jedan razlog zbog kojeg je kraljica htjela biti ondje čim stigne pismo, naime, gajila je slabašnu nadu da će, iako joj se to nije činilo previše vjerojatnim, pismo biti pročitano na njemačkom, a u tom bi slučaju ona, kao prevoditeljica na najvišem položaju, bila pri ruci i, da tako kažemo, odmah na usluzi. U međuvremenu je kralj primio svitak iz ruku dvorskog konjušnika, odvezao vrpcu zapečaćenu nadvojvodinim pečatima i sam ga odmotao, ali bio je dovoljan jedan pogled da shvati kako je napisan na latinskom. Dakle, dom joao, treći portugalski kralj toga imena, iako mu latinština nije bila posve strana jer je taj jezik učio u mladosti, bio je potpuno svjestan da bi neizbježna zastajkivanja, preduge pauze te velika vjerojatnost da će pogriješiti u prijevodu, da bi sve to, naposljetku, na nazočne ipak moglo ostaviti nezasluženo loš dojam o njegovoj kraljevskoj osobi. Brzih refleksa i domišljata duha, u što smo se već imali prilike uvjeriti, tajnik je već napravio dva koraka naprijed i čekao. Posve prirodnim tonom, kao da su već mnogo puta uvježbali taj prizor, kralj je rekao, Gospodin tajnik pročitat će svitak i prevesti na portugalski poruku našeg dragog rođaka maksimilijana u kojoj je sigurno odgovor na našu ponudu slona salomona, mislim da ne moramo pročitati cijelo pismo, zasad će biti dovoljno da saznamo njegovu bit, Svakako, veličanstvo. Tajnik je prešao očima preko opširnih i nepotrebnih uljudnosti koje su u epistolarnom stilu toga doba rasle poput gljiva poslije kiše te malo niže pronašao ono što je tražio. Ne prevodeći ništa, tek je objavio, Austrijski nadvojvoda maksimilijan sa zahvalnošću prihvaća dar portugalskoga kralja. Na kraljevu licu, posred dlakave mase od brade i brkova, pojavio se zadovoljan osmijeh. I kraljica se osmjehnula sklopivši ruke u znak zahvalnosti, upućen ponajprije austrijskom nadvojvodi maksimilijanu, a zatim i svemogućem bogu. Sukob proturječja unutar njezina bića razriješio se najbanalnijom mogućom sintezom, a to je da nitko ne može pobjeći od svoje sudbine. Tajnik je zatim nazočne upoznao s ostatkom pisma, a dok je govorio, činilo se da dostojanstvena težina fratarskog latinskog još uvijek odzvanja u svakodnevnim izrazima kojima se koristio, Kaže da još ne zna točan datum odlaska u beč, možda sredinom listopada, ali to još nije sigurno, A sad smo već na početku kolovoza, rekla je kraljica nepotrebno, Nadvojvoda također kaže da vaše veličanstvo, ako to želi, može poslati sulejmana u valladolid i ranije, Kakva sad sulejmana, upitao je kralj razdraženo, još nije ni dobio slona a već mu želi promijeniti ime, Sulejman veličanstveni, gospodaru, je otomanski sultan, Ne znam što bih bez vas, gospodine tajnice, kako bih uopće znao na kojeg se sulejmana to odnosi da nema vašeg savršenog pamćenja da mi uvijek pokaže pravi put, Oprostite, gospodaru, rekao je tajnik. Nastupila je nelagodna tišina za vrijeme koje se nitko od nazočnih nije usuđivao pogledati u oči. Tajnikovo lice najprije je porumenjelo, a odmah zatim

postalo mrtvački blijedo. Ja bih se trebao ispričati vama, rekao je kralj, a to ću i učiniti, ponukan ničim drugim do vlastitom savješću, Gospodaru, promucao je pêro de alcáçova carneiro, tko sam ja da bih vama opraštao, Vi ste moj tajnik kojeg sam upravo uvrijedio, Molim vas, gospodaru. Kralj ga je prekinuo pokretom ruke i rekao, Salomon, jer tako će se zvati sve dok je ovdje, i ne sluti koliko je uznemirenosti među nama izazvao od dana kad sam ga odlučio darovati nadvojvodi, mislim da u dubini duše nitko od nas ne želi da ode, što je zapravo vrlo neobično, jer on nije ni mačka koja će se protrljati o naše noge ni pas koji, kad nas gleda u oči, kao da gleda u vlastitog stvoritelja, no svemu tome unatoč, mi smo žalosni, gotovo očajni, kao da je netko iščupao dio nas, Nitko to ne bi sročio bolje od vašeg veličanstva, rekao je tajnik, No vratimo se na stvar, gdje smo ono stali što se tiče salomonova odlaska u valladolid, upitao je kralj, Nadvojvoda piše da ne bi trebalo previše oklijevati s njegovim odlaskom kako bi imao dovoljno vremena priviknuti se na nove ljude i na novi okoliš, latinska riječ koju je upotrijebio nema baš to značenje, ali trenutno mi na um ne pada ni jedna bolja, Nemojte se zamarati, razumjeli smo, rekao je kralj. Nakon minute razmišljanja dodao je, gospodin dvorski konjušnik bit će zadužen za organizaciju putovanja, neka odredi dvojicu koja će pomagati goniču slonova i još nekolicinu koja će se brinuti za zalihe vode i hrane, trebat će mu i volovska zaprega za prijevoz bačvi s vodom, iako znamo da u našem portugalu salomonu neće nedostajati rijeka i potoka u kojima se može napiti i okupati, najgore će biti u toj vražjoj kastilji, suhoj poput kosti izložene suncu, i, naposljetku, trebat će mu vod konjice, za slučaj da netko pokuša ukrasti našeg salomončića, gospodin dvorski konjušnik izvještavat će o svemu gospodina državnog tajnika kojem se ispričavam što ga uvlačim u takve trivijalnosti, Nisu to trivijalnosti, veličanstvo, za mene kao tajnika ovo što sada radimo vrlo je važno jer se radi ni više ni manje nego o prijevozu državne imovine, Salomon sigurno nikad ne bi pomislio da će jednog dana postati državna imovina, ironično se osmjehnuo kralj, Bilo bi dovoljno da shvati da hrana i voda koje je dobivao nisu pale s neba, gospodaru, Sto se mene tiče, umiješala se kraljica, naređujem da me nitko ne dolazi obavještavati da je Salomon otišao, kad budem spremna, sama ću pitati. Posljednju riječ izgovorila je jedva čujno, kao da joj je plač iznenada stegnuo grlo. Kad kraljica plače, pristojnost nam nalaže da odvratimo pogled. Tako su učinili i kralj i državni tajnik i dvorski konjušnik. Zatim, kad je već izašla i kad se više nije čuo šum njezinih halja kako se vuku po podu, kralj je podsjetio, Kao što sam rekao, nitko od nas ne želi da Salomon ode, Vaše se veličanstvo još uvijek može predomisliti, rekao je tajnik, Već sam se predomislio, ali sada je prekasno, Salomon mora na put, Vaše veličanstvo čekaju mnogo važnija pitanja kojima se mora pozabaviti, nemojte dopustiti da vas potpuno zaokupi taj slon, Kako je ime onom goniču, iznenada je upitao kralj, Mislim da se zove subhro, gospodaru, Što to znači, Ne znam, ali mogu ga pitati, Pitajte ga, želim znati u kakvim će rukama biti Salomon, U istima kao i dosad, gospodaru, dopustite mi da vas podsjetim da je slon došao iz indije s istim goničem, Nije isto kad vam je netko blizu ili daleko, do danas mi nikada nije bilo važno kako se zove taj čovjek, sada jest, Razumijem, gospodaru, To je ono što mi sviđa kod vas, ne treba vam se uvijek sve objašnjavati da biste shvatili o čemu se govori, Imao sam dobrog učitelja u svom ocu, a ni vaše veličanstvo ne zaostaje mnogo za njim, Na prvi pogled ne zvuči laskavo, ali kako ste me usporedili sa svojim ocem, mogu biti samo počašćen, Mogu li se povući, veličanstvo, upitao je tajnik, Pođite za svojim poslom, i ne zaboravite novo odijelo za goniča, kako ste ono rekli da se zove, Subhro, gospodaru, izgovara se sa h, Ah, da, tako je.

DESET DANA NAKON tog razgovora, sunce tek što se pomolilo na obzoru, a Salomon je već napustio ograđen prostor u kojem je čamio dvije godine. Povorka se, kako je bilo i predviđeno, sastojala od goniča koji ju je predvodio jašući na slonovim leđima, dvojice njegovih pomoćnika, zatim ljudi koji su bili zaduženi za zalihe hrane, volovske zaprege koja je neprestano poskakivala zbog neravnina na cesti i koja je prevozila bačvu vode i divovski teret najrazličitijih vrsta stočne hrane, konjičkog voda koji će se brinuti za sigurnost tijekom putovanja i zajamčiti siguran dolazak na odredište te, naposljetku, nečega što je kralj

zaboravio spomenuti, a to su bila vojna opskrbna kola koja su vukle dvije mazge. Rani jutarnji sati, kao i tajna kojom je bila obavijena priprema putovanja, razlog su što na ispraćaju nije bilo znatiželjnika ili drugih svjedoka osim kraljevske kočije koja se uputila u pravcu lisabona čim su slon i njegova pratnja zamaknuli iza prvog zavoja na cesti. U njoj su bili portugalski kralj dom joão treći i njegov državni tajnik pêro de alcáçova carneiro kojega možda više nikad nećemo sresti, no s druge strane, možda i hoćemo, jer sudbina se često zna narugati našim predviđanjima suočavajući nas s riječima tamo gdje očekujemo tišinu ili vraćajući u naš život ljude za koje smo mislili da ih više nikada nećemo sresti. Zaboravio sam što ono znači goničevo ime, rekao je kralj, Bijelo, gospodaru, subhro znači bijelo, iako to nije prvo na što čovjek pomisli kad ga pogleda. U jednoj od odaja u palači, u polutami baldahina, kraljica spava i ima nemirne snove. Sanja da su odveli salomona iz beléma, sanja kako pita svakog koga sretne, Zašto me niste obavijestili, no kad napokon odluči ustati kasnije tog jutra, nikome neće postaviti to pitanje, tada ni ikada više, osim ako netko ne zapodjene prvi razgovor o tome. Može se dogoditi da za dvije ili tri godine netko pred njom slučajno spomene riječ slon i tada će portugalska kraljica catarina austrijska upitati, Kad već spominjete slonove, što se dogodilo sa salomonom, je li još u belému ili su ga poslali u beč, a kad joj odgovore da se nalazi u beču, u nekoj vrsti zoološkog vrta s drugim divljim životinjama, reći će, praveći se nevješta, Sretnog li stvora, on uživa u životu u najljepšem gradu na svijetu dok sam ja ovdje, zarobljena između sadašnjosti i budućnosti, a bez nade u ijednu od njih. Bude li nazočan, kralj će se pretvarati da to nije čuo, a državni tajnik, isti onaj pêro de alcáçova carneira kojega smo već upoznali, iako nije osoba sklona molitvama, dovoljno je samo prisjetiti se onoga što je rekao o inkviziciji, osobito ako istovremeno uzmemo u obzir i ono što je odlučio ne izgovoriti, ovaj put će uputiti tihu molitvu nebesima da obaviju slona velom zaborava toliko debelim da mu promijeni izgled kako bi ga u svom tromom sjećanju neki ljudi možda zamijenili za još jednu životinju čudnovata izgleda, jednogrbu devu, ili za onu drugu vrstu deve, kojoj nesretna činjenica što na leđima mora nositi dvije grbe sasvim sigurno ne bi pomogla da se zadrži u sjećanju bilo koga tko se zanima za ove nevažne događaje. Prošlost je golem kamenjar koji bi mnogi željeli prijeći kao da je riječ o autocesti, dok drugi po njemu koračaju strpljivo, podižući kamen po kamen, jer žele znati što se tamo skriva. Ponekad će ispod kamena naći škorpiona, stonogu, veliku bijelu gusjenicu ili zrelu ličinku, no nije posve nemoguće da se bar jednom ne pojavi slon i da taj slon na leđima nosi goniča po imenu subhro, što znači bijelo, riječ u potpunom neskladu s osobom koja se pojavila pred očima portugalskoga kralja i njegova državnog tajnika u ograđenom prostoru u belému, tom osobom prljavom poput slona o kojem se morao brinuti. Ima istine u onoj izreci koja nas mudro upozorava da tko bi gori sad je doli, jer se upravo to dogodilo goniču i njegovu slonu. Kad su ih po njihovu dolasku smjestili u belém, sveopća znatiželja dosegla je takve razmjere da je sam dvor organizirao izlete za plemiće, plemkinje, dame i vitezove koji su željeli vidjeti debelokošca, no ubrzo je zanimanje za njega splasnulo pa se goničeva indijska odjeća pretvorila u prnje, a slonove pjege i dlaka gotovo su nestale pod slojem prljavštine koja se nakupila tijekom dvije godine. To međutim više nije tako. Premda mu neizbježna prašina seže sve do koljena, Salomon korača dostojanstveno, čist kao suza, a njegov gonič, iako ne nosi živopisnu indijsku odjeću, blista u svom novom radnom ruhu koje uza sve to, da li zbog kraljeve velikodušnosti ili zaboravnosti, nije morao platiti. Dok jaše na slonovim leđima, točnije, na mjestu gdje se vrat spaja sa salomonovim krupnim tijelom, i dok vrškom štapa upravlja njegovim kretnjama tek lagano ga dodirujući ili udarajući ga toliko snažno da na debeloj koži ostaju tragovi, gonič subhro, ili bijeli, polako postaje drugi ili treći lik po važnosti u ovoj priči, ako znamo da je njezin prirodni protagonist slon Salomon koji zato ima prvenstvo pred svima ostalima, a nakon njega se po važnosti, sad zbog ovog sad zbog onog razloga, izmjenjuju već spomenuti subhro i nadvojvoda. No trenutačno je u središtu naše pozornosti gonič. Pogledavši s jednog kraja povorke na drugi, primjećuje njezinu neujednačenost, što je posve razumljivo uzmemo li u obzir da se sastoji od toliko različitih bića kao što su slon, ljudi, konji, mazge i volovi, svatko s vlastitim ritmom hoda, bilo prirodnim bilo nametnutim, jer očito je da na ovom putovanju nitko ne može ići mnogo brže od onih najsporijih, a to su, kao što znamo, volovi. Volovi, rekao je subhro u iznenadnoj

panici, gdje su volovi. Od volova, kao ni od teškog tereta koji su vukli, od bačve pune vode i stočne hrane, nije bilo ni traga ni glasa. Sigurno su zaostali, pomislio je umirivši se, nema druge no pričekati. Baš se spremao skliznuti sa slonovih leda, ali je odustao od tog nauma. Tko zna bi li se uspio tamo vratiti ako se za to ukaže potreba. Obično bi mu u tome pomogao slon koji bi ga obuhvatio surlom i praktično položio na svoja leđa. No opreznost je goniču nalagala da predvidi mogućnost da bi životinja mogla iznenada promijeniti raspoloženje i, zbog zlovolje ili čiste obijesti, ovaj put mu uskratiti tu uslugu zbog čega bi se morao poslužiti ljestvama, a teško je vjerovati da bi razdraženi slon stajao mirno i bez ikakva otpora dopustio da se na njega popne gonič ili bilo tko drugi. Vrijednost ljestava bila je krajnje simbolična, poput relikvijara koji se nosi oko vrata ili medaljona s likom neke svetice. A sada mu čak ni ljestve ne bi pomogle jer su se nalazile na kolima koja su zaostala. Subhro je pozvao jednog od svojih pomoćnika i poslao ga da upozori zapovjednika konjičkog voda da će morati pričekati na volovsku zapregu. Odmor će dobro doći i konjima iako se, iskreno govoreći, ne može baš reći da su se previše umorili jer još od lisabona nijednom nisu morali prijeći u galop, a kamoli u kas, tako da za njih to i nije bilo mnogo više od ugodne šetnje. Sve to nimalo se nije moglo usporediti s putovanjem dvorskog konjušnika u valladolid koje je još uvijek bilo u živom sjećanju nekih sudionika toga junačkog pothvata. Konjanici su sjahali sa svojih konja, pješaci su posjedali ili polijegali na tlo, mnogi iskoristivši prigodu da malo pridrijemaju. Visoko na slonovim leđima, gonič je razmišljao o dosad postignutom i nije bio zadovoljan. Sudeći po visini sunca putovali su otprilike tri sata, no valja uzeti u obzir da je nemali dio tog vremena potrošio Salomon kupajući se u rijeci tejo da bi se odmah nakon toga s užitkom dugo valjao u blatu, što je, prema slonovskoj logici, zatim zahtijevalo novo i još duže kupanje. Bilo je očito da je Salomon razdražen i nervozan te da će s njim trebati postupati s mnogo pribranosti i strpljenja. Sigurno smo izgubili barem sat vremena na salomonove ludorije, pomislio je gonič, a zatim je s tih razmatranja o vremenu prešao na ona o prostoru, Koliki smo put prešli, ligu, dvije, pitao se. Okrutna dvojba, uzvišeno pitanje. Da još uvijek živimo medu drevnim grcima i rimljanima, mogli bismo razložno, uz potvrdu u praktičnim znanjima iz života, mirne duše ustvrditi da su glavne mjere za dužinu stadij, milja i liga. No ostavimo po strani stadij i milju s njihovom podjelom na korake i stope i usredotočimo se na ligu, mjernu jedinicu koju je upotrijebio subhro, jer i ta se dužina može podijeliti na korake i stope, ali je njezina velika prednost što se s njom nalazimo na terenu koji nam je barem djelomično poznat. Ma dajte, pa svi znamo što je to liga, reći će s neizbježnim ironičnim osmijehom naši suvremenici. Najbolji odgovor koji im možemo dati je sljedeći, Znali su to i naši preci, ali je to njihovo znanje ovisilo o dobu u kojem su živjeli. Stara riječ legua ili leuga koja je, kako bismo mogli pomisliti, tijekom povijesti svima značila isto, prešla je dug put od sedam tisuća petsto stopa ili tisuću petsto koraka, koliko je iznosila za rimljane i ljude u ranom srednjem vijeku, pa sve do kilometara i metara kojima danas mjerimo dužinu, pa tako danas iznosi ništa manje no pet kilometara, to jest pet tisuća metara. Slično se može reći i za ostale mjerne jedinice. A da ta tvrdnja ne bi ostala u zraku, razmotrimo slučaj almuda, jedinice za zapremninu koja se dijelila na dvanaest canadasa ili četrdeset i osam kvarata, a koja je u lisabonu iznosila otprilike šesnaest i pol, a u portu dvadeset i pet litara. Kako su se uopće snalazili, upitat će se znatiželjan čitatelj, ljubitelj znanja, A kako se mi snalazimo, vješto će protupitanjem izbjeći odgovor onaj koji je prvi zapodjenuo razgovor o mjernim jedinicama. Sad kad smo sve to lijepo raščistili, ništa nas ne priječi da donesemo jednu ključnu, u neku ruku čak i revolucionarnu odluku: dok će se gonič i njegova pratnja, nemajući druge mogućnosti, i dalje koristiti jedinicama za udaljenost u skladu s običajima svoga vremena, mi ćemo se, radi boljeg razumijevanja, služiti našim modernim mjerama da se ne bismo zamarali neprestanim gledanjem u tablice. Uostalom, to je kao kad neki film, doduše, taj pojam još je posve nepoznat u šesnaestom stoljeću, moramo prevesti na svoj jezik zbog nedovoljnog poznavanja činjenica ili jezika kojim govore glumci. Tako u ovoj pripovijesti postoje dva usporedna diskursa koji se nikada neće susresti, ovaj, koji ćemo pratiti bez teškoća i drugi, koji će od ovog trenutka utihnuti. Zanimljivo rješenje.
Sve to razmišljanje, mozganje i umovanje navelo je goniča da napokon siđe sa slona, skliznuvši mu preko surle, te da se odlučnim korakom uputi prema konjičkom vodu. Nije bilo

teško pronaći zapovjednika. U blizini su podigli neku vrstu platnene nadstrešnice koja je očigledno štitila neku važnu osobu od okrutnog kolovoskog sunca, pa se zaključak nametao sam po sebi: ako je postojala nadstrešnica, pod njom se svakako morao nalaziti zapovjednik, ako je ondje bio zapovjednik, morala je biti podignuta i nadstrešnica radi njegove zaštite. Gonič je došao na zamisao za koju nije bio sasvim siguran kako bi je predstavio zapovjedniku, no ovaj mu je, i ne znajući, olakšao zadaću, Što je s tim volovima, upitao je, Nisam ih još vidio, gospodine, trebali bi stići svakog trenutka, Nadajmo se. Gonič je duboko uzdahnuo te glasom promuklim od uzbuđenja rekao, Ako dopuštate, imam jednu zamisao, Ako je već imaš, ne treba ti moje dopuštenje, Imate pravo, gospodine, no znate da ne govorim dobro portugalski, O kakvoj je zamisli riječ, Naš problem je u volovima, Tako je, još uvijek se nisu pojavili, Želim reći da će oni predstavljati problem i kad se pojave, Zašto, Zato što su volovi, gospodine, po prirodi vrlo spora stvorenja, To znam i sam, ne treba mi to govoriti neki indijac, Da imamo još jedan par volova koje bismo upregnuli s ovima, sigurno bismo išli brže i ujednačenijim ritmom, Zamisao nije loša, ali gdje da nabavimo još jedan par volova, Postoje sela u okolici, gospodine. Zapovjednik je nabrao čelo, nije mogao zanijekati da su u okolici postojala sela u kojima se mogao kupiti par volova. Ali zašto kupiti, pomislio je, oduzet ćemo ih uime kralja i na povratku iz valladolida vratiti ih u jednako dobrom stanju u kakvom su, nadam se, i sada. Tada se začula vika, napokon ugledavši volove, ljudi su zapljeskali, a čak je i slon digao surlu i zadovoljno zatrubio. Zbog lošeg vida iz takve daljine nije mogao razabrati zavežljaje stočne hrane na kolima, ali iz goleme špilje njegova želuca odzvanjali su prosvjedi da je već itekako došlo vrijeme za obrok. To ne znači da se slonovi uvijek hrane u isto vrijeme kao što se to zbog zdravlja preporuča i ljudskim bićima. Koliko god to zapanjujuće zvučalo, jednom slonu treba oko dvjesto litara vode i između sto pedeset i tristo kilograma biljne hrane dnevno. Stoga ga ne bismo trebali zamišljati kako tri puta dnevno objeduje za stolom s ubrusom oko vrata, slon jede ono što može, kad može i gdje može, a njegovo osnovno načelo je da za sobom ne ostavlja ono što bi mu moglo uzmanjkati sljedećeg dana. Volovska zaprega neće stići bar još pola sata. Za to vrijeme zapovjednik je naredio da se podigne logor, ali radi toga je trebalo pronaći mjesto najmanje izloženo suncu kako se vojnici i civili ne bi pretvorili u čvarke. Petstotinjak metara odande nalazio se šumarak topola i upravo onamo se zaputila naša družina. Sjena je bila rijetka, ali bolje i to nego peći se pod nemilosrdnom pekom toga kralja među zvijezdama. Oni čiji je zadatak na ovom putovanju bio da rade, a od kojih se dosad tražilo vrlo malo, da ne kažemo baš ništa, u bisagama i torbama nosili su uobičajenu hranu, veliki komad kruha, nešto suhih srdela, nekoliko sušenih smokvi, komadić kozjeg sira, i to od one vrste koja se nakon nekog vremena stvrdne poput kamena pa se više uopće ne može žvakati, već, recimo to tako, strpljivo glodati, ali zato se može dulje uživati u okusu koji vam ostaje u ustima. Što se tiče vojnika, oni se ni o čemu nisu morali brinuti. Vojnik konjičkog voda, čija je zadaća da isukana mača ili uzdignuta koplja juriša na neprijatelja ili, jednostavno, otprati slona u valladolid, ne mora razmišljati o zalihama. Ne zanima ga odakle je stigla hrana ili tko ju je pripremio, samo je važno da mu je zdjelica puna i da juha nije previše bljutava. Raspršeni po grupama, svi osim salomona, već predano žvaču i gutaju svoju hranu. Gonič subhro naredio je da odnesu dva svežnja hrane na mjesto gdje je Salomon čekao svoj red, da ih razvežu i da ga puste da to u miru pojede, Bude li potrebno, odnesite mu još jedan, rekao je. Ovaj pretjerano iscrpni opis vjerojatno mnogima neće biti po volji, ali namjerno smo pribjegli tolikim potankostima kako bismo ohrabrili subhrov um da donese jedan optimistični zaključak o budućnosti ovog putovanja, Kako Salomon pojede bar tri ili četiri svežnja hrane dnevno, pomislio je, teret na kolima postaje znatno lakši i ako još k tome nabavimo onaj par volova, koliko god da nam se planina ispriječi na putu, ništa nas više neće moći zaustaviti. S dobrim, a ponekad i s lošim zamislima događa se isto što i s demokritovim atomima ili trešnjama u košari - počinju se nadodavati jedna na drugu. Zamislivši volove kako vuku kola uz strmu padinu, subhro je shvatio kako je od samog početka karavana pogrešno sastavljena i kako ta greška nije ispravljena tijekom prijeđenog puta, za što je sebe smatrao odgovornim. Tridesetorica koja su došla kao ispomoć, a subhro se potrudio i pažljivo ih prebrojao, nisu učinili ništa otkako su napustili lisabon, osim što su ujutro prošetali po polju. Za rukovanje svežnjevima stočne hrane bili bi već dovoljni

ljudi koji su se vozili na kolima, a u slučaju potrebe mogao bi im pomoći i subhro. I što sad, da ih pošaljem natrag, da skinem taj teret s pleća, pitao se subhro. Zamisao bi bila dobra da nije postojala jedna još bolja. Goničevo lice razvuklo se u širok osmijeh. Dozvao je ljude, od kojih su neki žvakali posljednji zalogaj sušene smokve, da se okupe oko njega i rekao im, Odsada ćete se podijeliti u dvije skupine koje će se svaka dva kilometara izmjenjivati, tako da ćete vući i gurati kola jer je volovima teret pretežak da bi ga vukli sami, a i spori su po prirodi, pa će to biti vaš glavni zadatak sve dok ne stignemo u valladolid. Žagor koji se začuo bio je očit izraz nezadovoljstva, ali je subhro, praveći se da ga ne čuje, nastavio, Na čelu svake grupe bit će nadzornik koji, osim što će preda mnom odgovarati za uspješan ishod posla, mora uspostaviti disciplinu i razviti duh zajedništva, tako potreban kad god je riječ o nekom zajedničkom zadatku. Te riječi, po svemu sudeći, nisu naišle na razumijevanje jer se ponovo začuo žagor. Kako god želite, rekao je subhro, ako netko nije zadovoljan s naredbama koje sam upravo izdao, neka se obrati zapovjedniku koji ovdje kao predstavnik kralja ima najveće ovlasti. U zraku iznenada kao da je zahladilo i žagor je zamijenilo prijetvorno struganje nogama po tlu. Subhro je upitao, Tko se javlja za nadzornika. Neodlučno su se podigle tri ruke i gonič je morao pojasniti, Dva, ne tri nadzornika. Jedna od ruku povukla se i spustila, dvije su ostale u zraku. Ti i ti, rekao je subhro, izaberite ljude, ali tako da skupine budu uravnotežene po snazi, a sad se raziđite, moram razgovarati sa zapovjednikom. No prije toga još je morao saslušati jednog od svojih pomoćnika koji mu je rekao da su otvorili još jedan svežanj hrane, ali da je Salomon, čini se, sit i da, po svoj prilici, sada želi spavati, Ništa čudno, dobro je jeo, a u ovo vrijeme ima običaj odspavati, Najgore od svega je što je popio gotovo svu vodu iz bačve, To je posve prirodno, nakon što je toliko pojeo, Mogli bismo odvesti volove do rijeke, negdje u blizini mora biti staza, Neće piti vodu iz rijeke, ovdje je još uvijek slana, Kako znate, upitao je pomoćnik, Zato što se Salomon već nekoliko puta okupao, posljednji put nedaleko odavde, i nikad nije uronio surlu da popije vode, Ako u rijeci još uvijek ima morske vode, to samo pokazuje da nismo daleko dospjeli, Točno, ali od danas možeš biti siguran da ćemo ići brže, dajem ti svoju riječ kao gonič. Nakon te svečane obveze, subhro je potražio zapovjednika. Pronašao ga je u sjeni najgušće topole kako spava laganim snom vojnika koji je spreman zgrabiti oružje i na najmanji šum. Čuvala su ga dvojica vojnika koji su subhra zaustavili zapovjedničkim pokretom. Subhro im je dao do znanja da je shvatio, a zatim je sjeo na tlo i pričekao. Nakon pola sata zapovjednik se probudio, protegnuo i zijevnuo, a zatim još jednom zijevnuo i još jednom se protegnuo, sve dok nije osjetio da je potpuno budan. Unatoč svemu, trebao mu je još trenutak da shvati da se pred njim nalazi gonič, Što sad hoćeš, upitao ga je promuklim glasom, nemoj mi reći da opet imaš neku ideju, Imam, gospodine, Reci onda, Podijelio sam ljude u dvije skupine od petnaestorice koji će svaka dva kilometra naizmjence gurati kola i tako pomagati volovima, brzo će se primijetiti razlika, Bravo, vidim da ti služi nečemu ta glava koju nosiš na ramenima, od svega će najviše koristi imati moji konji koji će ponekad moći prijeći i u kas umjesto da stalno idu ovim paradnim korakom, Znate da sam i o tome razmišljao, gospodine, Vidim ti na licu da to nije jedino o čemu si razmišljao, zar ne, rekao je zapovjednik, Uistinu, gospodine, Pa da čujemo onda, Mislim da bismo trebali organizirati naš raspored u skladu sa salomonovim navikama i potrebama, naprimjer, kao što i sami možete vidjeti, Salomon spava i kad bismo ga sad probudili, samo bismo ga razdražili i imali neprilike s njime, Ali kako može spavati stojeći, u nevjerici je upitao zapovjednik, Ponekad legne, ali obično spava stojeći, Mislim da nikada neću shvatiti slonove, Vjerujte mi, gospodine, živim s njima gotovo od rođenja i još uvijek ih ne shvaćam, Kako to, Možda zato što slon nikada nije samo slon, No, dobro, dosta je bilo razgovora, Oprostite, gospodine zapovjedniče, ali imam još jednu zamisao, Još jednu zamisao, nasmijao se zapovjednik, kad su zamisli u pitanju, ti očito nisi samo gonič slonova već i pravi rog obilja, Vrlo ste ljubazni, gospodine, No, reci, što je još proizveo taj tvoj blistavi um, Kako volovska zaprega zapravo određuje ritam karavane, mislio sam da bi bilo bolje zapregu postaviti na čelo, za njom bismo išli slon i ja, pješaci i intendantska kola, dok biste nas vi i vaši vojnici osiguravali iz pozadine, To ja zovem idejom, Tako se i meni učinilo, Hoću reći glupom idejom, Zašto, upitao je uvrijeđeno subhro, potpuno nesvjestan da uputiti izravno pitanje jednom zapovjedniku nije samo nepristojno, već bi se to moglo protumačiti i

kao prava pravcata uvreda, Zato što ćemo se ja i moji vojnici nagutati prašine koju ćete svi vi ispred nas podizati svojim nožicama, Ah, kakva sramota, trebao sam se toga ranije sjetiti, u ime svih svetaca na nebu molim vas, gospodine, da mi oprostite, Ali povremeno bismo mogli odgalopirati naprijed i zatim vas pričekati da stignete, Da, gospodine, to mi se čini savršenim rješenjem, smijem li se sada povući, upitao je subhro, Samo tren, moram s tobom raščistiti još dvije stvari, prvo, ako me još jednom tim tonom budeš pitao zašto, naredit ću da te dobro izbičuju po leđima, Da, gospodine, promrmljao je subhro pognute glave, Druga stvar ima veze s tom tvojom glavurdom i ovim putovanjem koje jedva da je uopće započelo, ako ti vrućina još nije popila svu pamet, volio bih od tebe čuti hoćemo li ostati ovdje za vijeke vjekova, Salomon još uvijek spava, gospodine zapovjedniče, Znači sad je slon taj koji zapovijeda, upitao je zapovjednik, a pritom se ne zna je li to bilo razdraženo ili raspoloženo, Ne, gospodine, ali zasigurno ćete se sjetiti kako sam vam rekao da bismo se trebali organizirati u skladu, ni sam ne znam odakle mi ta riječ, sa salomonovim navikama i potrebama, Da, i što s tim, upitao je zapovjednik pomalo već gubeći strpljenje, Stvar je u tome, gospodine zapovjedniče, da ako želimo da Salomon do austrijskoga nadvojvode stigne zdrava tijela i duha, moramo ga pustiti da se odmori tijekom najtoplijeg doba dana, U redu, odgovorio je zapovjednik, lagano uznemiren na spomen austrijskog nadvojvode, ali cijeli božji dan on se samo odmara, Najbolje je da zaboravimo današnji dan, gospodine zapovjedniče, znamo da prvog dana ionako nikad ništa ne ide onako kako čovjek naumi, Pa što ćemo onda, Vrijeme od izlaska do zalaska sunca podijelimo na tri dijela, za vrijeme prve trećine, počevši od rane zore, i treće trećine, sve do sumraka, pokušajmo prijeći što je moguće veći put, dok središnji dio dana, kao što to upravo i činimo, možemo iskoristiti za odmor i okrepu, Zvuči kao dobar plan, rekao je zapovjednik dobrohotnije. Ohrabren tom promjenom tona, gonič je odlučio izreći ono što ga je mučilo cijelog dana, Gospodine zapovjedniče, ima nešto što mi nije jasno u dosadašnjem tijeku putovanja, Što ti nije jasno, Cijelo ovo vrijeme nikoga nismo zatekli na putu, po mom skromnom mišljenju, to nije normalno, Varaš se, zatekli smo mnoge, dolazili su kako iz našeg tako i iz suprotnog smjera, Kako, kad nisam nikoga vidio, zapitao je subhro očiju razrogačenih od zaprepaštenja, Bilo je to dok si kupao slona, To znači da su ljudi prolazili svaki put dok se Salomon kupao, Nemoj me tjerati da ponavljam, Kakva čudesna podudarnost, gotovo izgleda kao da salomon nije htio da ga vide, Možda, Ali i sada, dok smo ovdje ulogoreni, nije prošlo ni nekoliko sati, a svejedno nitko nije prošao, To je drugo, iz daljine se slon ljudima čini poput duha, zato se vraćaju ili radije idu sporednim stazama, vjerojatno misle da ga je sam vrag poslao, Kad pomislim da sam cijelo vrijeme oko toga razbijao glavu, čak sam u jednom trenu pomislio da je njegovo veličanstvo kralj naredilo da se raščiste ceste, Nisi toliko važan, goniču, Ja ne, ali Salomon jest. Nimalo voljan da nastavi raspravu, zapovjednik je tek rekao, Prije no što odeš, želio bih te nešto upitati, Pretvorio sam se u uši, gospodine, Sjećaš li se kako si maloprije zazvao sve svece na nebu, Da, gospodine, Znači li to da si kršćanin, dobro promisli prije no što ćeš odgovoriti, Više-manje, gospodine zapovjedniče, više-manje.

PUN MJESEC U kolovozu. Osim dvojice stražara koji na konjima obilaze logor u tišini koju narušava jedino škripanje njihove konjske opreme, cijela karavana spava. Svi uživaju u više no zasluženom odmoru. Ako su se ljudi, određeni da guraju kola, prijepodne doimali poput skupine lijenčina i besposličara, mora se priznati da su kasnije iskazali veliku srčanost i istinsku vještinu. Nema sumnje da im je u tome u velikoj mjeri pogodovao ravan teren, ali možete se okladiti da u časnoj povijesti te volovske zaprege zasigurno nikada nije bilo dana poput ovoga. Tijekom tri i pol sata koliko su putovali, unatoč kratkim stankama za odmor, uspjeli su prijeći više od sedamnaest kilometara. Tu je brojku, naime, iznio zapovjednik konjičkog voda, nakon živahne razmjene mišljenja s goničem subhrom, koji je pak držao da je ta brojka pretjerana i da im nije potrebna samoobmana. Zapovjednik je, međutim, ustrajao na svome smatrajući to mnogo poticajnijim za ljude, Kakve veze ima ako smo prešli samo četrnaest kilometara, preostala tri preći ćemo sutra ujutro i vidjet ćeš da će na kraju sve izaći

na isto. Gonič je naposljetku odustao od pokušaja da ga uvjeri u suprotno, Učinio sam sve što sam mogao, ako na kraju i prevlada njegov netočni račun, to nimalo neće promijeniti stvarnu sliku o udaljenosti koju smo danas prešli, kad ćeš već jednom naučiti da ne raspravljaš s nadređenima, subhro.
Probudila ga je oštra bol u trbuhu i, iako je ubrzo prošla i činilo mu se da se više neće vratiti, osjetio je sumnjiv nemir u utrobi, neko potmulo tutnjanje u crijevima, a zatim ga je iznenada ponovo probolo. Ustao je u trenu, mahnuo prema najbližem stražaru pokretom ruke pokazavši mu da se odmah vraća i počeo se uspinjati prema gustom drvoredu nad blagim proplankom na kojem su se ulogorili, toliko blagim da je izgledao poput lagano uzdignuta uzglavlja na nekom krevetu. Stigao je u posljednji trenutak. Odvratimo pogled dok spušta hlače koje nekim čudom nije zaprljao i pričekajmo da podigne glavu i ugleda ono što smo mi već vidjeli, selo okupano čudesnom kolovoskom mjesečinom koja je oblikovala sve obrise, ublažavala sjene koje je sama stvarala i isticala mjesta do kojih je neometano dolazila. Riječ, koju smo toliko očekivali, napokon je dobila svoje opipljivo obličje. Selo, selo. Vjerojatno zbog umora nikome nije palo na um da se popne na brežuljak i pogleda što se nalazi s druge strane. Nema sumnje da je uvijek dobro naići na selo, ako ne na ovo onda na neko drugo, ali teško je vjerovati da će nas baš u prvom na koje naiđemo čekati par volova toliko snažnih da bi mogli ispraviti kosi toranj u pisi iz jednog jedinog trzaja. Olakšavši se, gonič se obrisao najbolje što je mogao travama koje su rasle oko njega. Imao je sreće da u blizini nije bilo koprive, također poznate kao ljuta trava, jer bi skočio poput bolesnika oboljelog od plesa svetog vida, toliko bi neugodna bila opeklina na osjetljivoj donjoj sluznoj opni. Veliki oblak zaklonio je mjesec, selo se u trenu zacrnjelo i poput sna nestalo u okolnoj tmini. Nema veze, sunce će izaći kad za to dode vrijeme i pokazati put prema staji u kojoj su preživali volovi kojima je šesto čulo već govorilo da će im se život uskoro promijeniti. Prošavši gustim drvoredom, subhro se vratio na svoje mjesto u logoru. Putem je razmišljao kako bi zapovjednik, da je kojim slučajem budan, ako nam je dopušteno ovo malo pretjerivanje, sada skakao od sreće. A sve zasluge za otkrivanje sela pripale bi meni, promrmljao je. Ali nije imalo smisla gajiti iluzije. Tijekom ostatka noći nužda bi nekoga mogla potjerati do drvoreda, jedinog mjesta na kojem se to diskretno može obaviti, ali čak i da se to ne dogodi, trebalo bi samo pričekati zoru, pa da se pokrenu rijeke onih koji moraju isprazniti crijeva ili mjehur. Ništa čudno, svi smo mi životinje ispod kože. Ne mireći se sa sudbinom, gonič je odlučio skrenuti do mjesta gdje je spavao zapovjednik, tko zna, ljudi ponekad pate od nesanice, iznenada se probude okupani znojem jer su sanjali da su mrtvi ili ih je ugrizla jedna od mnogih stjenica koje se skrivaju u rubovima pokrivača i koja se zaželjela napiti spavačeve krvi. Usput, neka bude znano da su, i ne znajući to, stjenice zaslužne za otkriće transfuzije krvi. Uzaludna nada, zapovjednik ne samo da je spavao već je i hrkao iz svega glasa. Jedan od stražara upitao je subhra što radi ondje, a on mu je odgovorio da ima poruku za zapovjednika, no kako ga je zatekao da spava, vratit će se na svoj ležaj. U ovo doba ne prenose se nikakve poruke, čekaj dok svane, Važno je, odgovorio je gonič, no kako nas uči slonovska filozofija, kad ne ide, ne ide, Ako želiš, možeš mi reći o čemu se radi i ja ću mu prenijeti poruku čim se probudi. Odvagnuvši sve mogućnosti, gonič je ipak odlučio zaigrati na ovu posljednju kartu koja mu je preostala, računajući da će stražar već obavijestiti zapovjednika o postojanju sela prije no što se s prvim zrakama sunca začuju povici, Pozor, selo. Životno iskustvo poučilo nas je da se, općenito govoreći, ne treba previše pouzdati u ljudsku prirodu. Odsad nadalje znajmo da to vrijedi i za konjicu, barem kad je u pitanju čuvanje tajni. Gonič još nije ni usnuo a već je drugi stražar saznao vijest, pa uskoro i svi vojnici koji su spavali u blizini. Zavladalo je golemo uzbuđenje, jedan od vojnika čak je predložio da odu u izviđanje radi prikupljanja obavijesti iz prve ruke koje bi im ujutro pomogle pri donošenju odluke o daljnjim koracima. No od te nadobudne pustolovine odustali su zbog straha da bi se zapovjednik iznenada mogao probuditi i ne zateći nikoga od vojnika ili, još gore, samo neke od njih. Sati su prolazili, blijeda svjetlost s istoka počela je ocrtavati krivuljaste obrise vrata kroz koje će proći sunce kad izađe dok se istovremeno na suprotnoj strani mjesec blago prepuštao u naručje neke druge noći. Upravo dok smo, odgađajući trenutak otkrića, dvojili o tome postoji li možda neko dramatičnije ili, što bi bio šlag na tortu, neko rješenje s više simboličke snage, začuo se kobni

povik, Selo, u dolini je selo. Udubljeni u vlastita razmišljanja nismo primijetili da je jedan muškarac ustao s ležaja i uspeo se obronkom, ali sada ga vidimo među drvećem i čujemo ga kako ponavlja svoj pobjedonosni poklik, iako ne onaj koji smo zamišljali, Pozor, selo, već ovaj, U dolini je selo. Bio je to zapovjednik. Sudbina, kad joj se to prohtije, može pisati ravno krivim i krivudavim crtama baš poput boga ili čak i bolje od njega. Sjedeći na svom pokrivaču subhro je pomislio, Moglo je biti i gore, njemu uvijek mogu reći da sam ustao usred noći i prvi ugledao selo. Time će se izložiti opasnosti da ga zapovjednik upita, a znamo da će ga to upitati, A imaš li ti svjedoka za takvu tvrdnju, našto subhro, metaforički podvijena repa, jedino može odgovoriti, Nemam, gospodine, bio sam sam, Vjerojatno si to samo sanjao, Nije to bio san, jednom vašem vojniku na straži rekao sam da vam to prenese čim se probudite, Nitko od mojih vojnika nije sa mnom razgovarao, Možete ga sami upitati, pokazat ću vam kojem od njih sam rekao. Zapovjedniku se nimalo nije svidio taj prijedlog, Da te ne trebam da jašeš slona, smjesta bih te poslao natrag u lisabon, možeš zamisliti u kakvu položaju bi se našao, bila bi tvoja riječ protiv moje, dalje zaključi sam, osim ako ne želiš da te deportiraju u indiju. Razriješivši, napokon, pitanje tko je službeno prvi otkrio selo, zapovjednik se upravo spremao okrenuti goniču leđa kad je ovaj primijetio, Nije to najvažnije, najvažnije je da saznamo ima li u selu neki dobar par volova, Uskoro ćemo i to saznati, ti gledaj svoja posla, a ja ću se pobrinuti za ostalo, Ne želite da s vama pođem u selo, gospodine, upitao je subhro, Ne, ne želim, dovoljni su mi narednik i gonič volova. Subhro je pomislio kako zapovjednik, napokon, u nečemu ima pravo. Ako je po prirodi stvari netko trebao ići u selo, onda je to zasigurno bio gonič volova. Zapovjednik je za to vrijeme išao uokolo izdajući zapovijedi naredniku i intendantskom osoblju kojima je naredio da nabave dovoljno hrane za ljude koji su gurali kola jer će, nastave li se hraniti samo sušenim smokvama i pljesnivim kruhom, uskoro izgubiti i ono malo snage koja im je preostala, Tko god da je osmislio ovo putovanje trebalo bi ga biti sram, glavešine na dvoru sigurno misle da možemo živjeti samo od zraka, procijedio je kroz zube. Ljudi su već gotovo rastavili logor, ostalo je još samo da smotaju pokrivače i skupe goleme količine alata kojima se vjerojatno nikada neće imati prilike poslužiti, osim ako slon ne padne u kakav klanac pa ga iz njega bude trebalo izvući vitlom. Zapovjednik je naredio polazak čim se vrati iz sela, s parom volova ili bez njega. Sunce se već odvojilo od obzora, dan je bio vedar, samo je nekoliko oblaka plovilo nebom, valjda neće previše pripeći, po takvoj žezi ponekad se čini kao da se mišići rastapaju a znoj kao da vrije na koži. Zapovjednik je pozvao goniča volova, objasnio mu razloge odlaska u selo i preporučio mu da dobro promotri životinje, bude li ih uopće, jer o njima ovisi brzina putovanja i što skoriji povratak svih njih u lisabon. Gonič volova dvaput je rekao, Da, gospodine, iako se to njega i nije previše ticalo jer nije živio u lisabonu već u jednom obližnjem selu po imenu mem martins ili tako nešto. Kako gonič volova nije znao jahati, što je, kako vidimo, očigledan dokaz negativnih posljedica pretjerane specijalizacije u vlastitoj struci, s mukom se podigao u sedlo iza narednika i, jedva čujno, čak i za samoga sebe, započeo moliti jedan beskrajni očenaš, molitvu koju je osobito volio zbog onog dijela u kojem se govori o otpuštanju grijeha naših. Jedini je problem, a uvijek se nađe neki i zamaše nam repom pred očima kako ne bismo imali nikakvih iluzija o tome kakva nas to životinjica glođe, jedini je problem, dakle, što se odmah u drugom dijelu rečenice kaže kako je naša kršćanska dužnost oprostiti dužnicima našim. Ne može se imati i ovce i novce, ili jedno ili drugo, gunđao je gonič volova, ako jedni opraštaju, a drugi ne plaćaju ono što duguju, gdje je tu zarada, pitao se. Zašli su u prvu seosku ulicu na koju su naišli, iako bi samo netko u bunilu to mogao nazvati ulicom, možda nekom vrstom brdske željeznice da je takvo što postojalo u to vrijeme, i zapovjednik je prvu osobu koju su susreli upitao tko je glavni zemljoposjednik u kraju i gdje stanuje. Stari seljak s motikom na ramenu znao je odgovore, To je gospodin grof, ali trenutačno nije ovdje, Gospodin grof, ponovio je zapovjednik pomalo uznemireno, Tako je, gospodine, njemu pripada više od tri četvrtine ovoga kraja, Ali rekao si da nije kod kuće, Razgovarajte s upraviteljem, gospodine, on je poput njegova prvog časnika, Govoriš kao da si nekad bio moreplovac, Jesam, gospodine, ali se zbog svih tih brodoloma, skorbuta i drugih nevolja toliko umiralo da sam radije odlučio umrijeti na kopnu, A gdje da nađem upraitelja, Ako nije u polju, onda je u dvorištu palače, Zar ovdje postoji palača, upitao je zapovjednik

ogledavajući se oko sebe, Nije od onih velikih palača s tornjevima, ima samo prizemlje i prvi kat, ali kažu da u njoj ima više blaga nego u svim lisabonskim dvorcima i palačama, Možeš li nas odvesti onamo, Upravo sam tamo i krenuo, A taj grof, kakav je on grof. Starac mu je rekao i zapovjednik je zazviždao od divljenja, Čuo sam za njega, rekao je, samo nisam znao da ima posjede u ovom kraju, Kažu i ne samo ovdje.
Selo nije bilo nimalo nalik selima koja možemo susresti danas, da je kojim slučajem zima, izgledalo bi poput svinjca iz kojeg sa svih strana teče voda i prska blato, no sada nas, međutim, podsjeća na nešto drugo, na okamenjene ostatke neke drevne civilizacije pokrivene prašinom, što je sudbina koja, prije ili kasnije, mora zadesiti sve muzeje na otvorenom. Iznenada se pojavio trg na kojem se nalazila palača. Starac je pozvonio na vratima za poslugu, minutu poslije netko mu je otvorio i on je ušao. Stvari se nisu razvijale onako kako je zapovjednik zamišljao, no možda je tako bilo i bolje. Starac će mu pripremiti teren, a on će zatim objasniti razlog radi kojega dolazi. Dobrih petnaest minuta kasnije na vratima se pojavio neki debeljko velikih brkova obješenih poput krpe kojom se čisti brodska paluba. Zapovjednik je dojahao do njega i obratio mu se još iz sedla kako bi jasno naglasio društvenu razliku medu njima, Ti si grofov upravitelj, Sluga pokoran, gospodine. Zapovjednik je sjahao i, pokazavši neuobičajenu oštroumnost, iskoristio upraviteljeve riječi koje mu je ovaj upravo poslužio kao na pladnju, U ovom slučaju nema razlike između službe meni, gospodinu grofu ili njegovu veličanstvu kralju, Budite toliko ljubazni da mi objasnite što vam je potrebno, gospodine, i u svemu što se ne protivi spasu moje duše i interesima moga gospodara, za koje sam se obvezao da ću ih braniti, stojim vam na usluzi, Neću ugroziti ni interese tvoga gospodara ni spas tvoje duše, a sad mi dopusti da objasnim razloge zaradi kojih sam došao. Na trenutak je zastao, pokretom ruke pozvao goniča volova da se približi, a zatim rekao, Časnik sam u konjici njegova veličanstva koje mi je povjerilo zadaću da odvedem jednog slona u valladolid, u španjolsku, i da ga predam austrijskom nadvojvodi maksimilijanu koji je odsjeo u palači svoga tasta, cara karla petoga. Upravitelj je razrogačio oči i širom otvorio usta, a zapovjedniku nije promaknuo ni jedan od tih nadobudnih znakova. Zapovjednik je zatim nastavio, U karavani imam volovsku zapregu koja prevozi teret stočne hrane za slona i bačvu vode kojom bi mogao utažiti žeđ, Dosad su se volovi pokazali na visini zadatka, ali bojim se da to neće biti dovoljno kad budu suočeni s velikim planinskim usponima. Upravitelj je kimnuo glavom, ali nije rekao ni riječ. Zapovjednik je duboko uzdahnuo odlučivši preskočiti onih nekoliko stilskih figura koje je pripremio i odmah prijeći na stvar, Potreban mi je još jedan par volova da ih upregnem u zapregu i mislio sam da ih mogu ovdje nabaviti, Gospodina grofa nema, samo on može. Zapovjednik ga je prekinuo, Čini se da me nisi čuo, ovdje sam uime kralja, i ne tražim te ja da mi posudiš par volova na nekoliko dana, već to traži njegovo veličanstvo portugalski kralj, Čuo sam vas, čuo, gospodine, ali moj gospodar, Nije kod kuće, znam, ali ovdje je njegov upravitelj koji zna što je to dužnost prema domovini, Domovini, gospodine, Zar je nikada nisi vidio, upitao je zapovjednik prepustivši se lirskom zanosu, vidiš li one oblake koji ne znaju kamo idu, to je domovina, vidiš li sunce koje ponekad sja a ponekad nestane, to je domovina, vidiš li onaj drvored odakle sam, s hlačama oko gležnjeva, u zoru prvi puta ugledao selo, i to je domovina, stoga se ne možeš protiviti ili me na bilo koji način sprečavati u mojoj misiji, Ako vi to tako kažete, gospodine, Dajem ti svoju riječ konjičkog časnika, a sad je dosta bilo razgovora, pođimo u staju vidjeti kakve volove imaš. Upravitelj je pogladio svoj prljavi brk kao da se s njim namjerava savjetovati i naposljetku donio odluku, domovina iznad svega, ali još uvijek u strahu od mogućih posljedica, upitao je zapovjednika može li mu ostaviti kakvo jamstvo, našto je zapovjednik odgovorio, Vlastoručno ću napisati izjavu kojom jamčim da ću osobno vratiti volove čim slon bude predan austrijskom nadvojvodi tako da nećeš morati čekati ni trenutka dulje no što bude potrebno da stignemo do valladolida i vratimo se natrag, Pođimo onda do staje u kojoj držimo volove, rekao je upravitelj, Ovo je moj gonič volova koji će ući sa mnom, ja se bolje razumijem u konje i ratove, kad god ih bude, rekao je zapovjednik. U staji se nalazilo osam volova. Imamo još četiri, ali trenutno su na polju, rekao je upravitelj. Na zapovjednikov znak gonič volova prišao je volovima i jednog po jednog pomno pregledao, one koji su ležali podigao je na noge, pažljivo ih promotrio sa svih strana te naposljetku izjavio, Ovaj i ovaj,

Dobar izbor, to je najbolji par, rekao je upravitelj. Zapovjednik je osjetio val ponosa koji se počeo uzdizati iz solarnog pleksusa pa sve do grla. Uistinu, svaki njegov pokret, svaki korak, svaka odluka koju je donosio pokazivali su da je riječ o prvorazrednom strategu koji zaslužuje najviša priznanja, za početak svakako da bude smjesta promaknut u pukovnika. Upravitelj je izašao i ubrzo se vratio s papirom i perom kako bi zapovjednik odmah mogao potpisati već spomenutu obvezu. Kad je upravitelju napokon uručen dokument, ruke su mu se zatresle od uzbuđenja, ali ubrzo se pribrao čuvši goniča volova kako kaže, Nedostaje remenje, Eno ga ondje, pokazao je. U ovoj pripovijesti dosad zasigurno nije manjkalo, katkad više katkad manje, oštroumnih opaski o ljudskoj prirodi koje smo ustrajno bilježili i komentirali ovisno o njihovoj važnosti i trenutnom raspoloženju. No, uistinu, nismo očekivali da ćemo jednoga dana zabilježiti tako velikodušnu, tako uzvišenu, tako plemenitu misao koja se poput munje pojavila u zapovjednikovu umu, a to je da bi se na grb grofa, vlasnika ovih životinja, trebao dodati volovski jaram u sjećanje na ovaj događaj. Svim srcem se nadamo da će se to jednoga dana i ostvariti. Gonič volova već je upregnuo volove i polako ih izvodio iz staje kad je upravitelj upitao, A slon. Tako neotesano i izravno pitanje zapovjednik je vrlo lako mogao zanemariti, ali osjećaj da tom čovjeku duguje uslugu, dakle osjećaj vrlo srodan zahvalnosti, nagnao ga je da kaže, Ondje je iza onog drveća, tamo gdje smo proveli noć, Nikad u životu nisam vidio slona, rekao je upravitelj glasom toliko tužnim kao da o tome ovisi ne samo njegova sreća već i sreća njegove obitelji, Prijatelju, to je vrlo lako riješiti, samo pođi s nama, Samo vi pođite, gospodine, ja ću osedlati mazgu i već ću vas stići. Zapovjednik je izašao na trg gdje ga je čekao narednik i rekao, Imamo volove, Znam gospodine, upravo su prošli s goničem koji se kočoperio poput pijetla dok ih je izvodio, Pođimo, rekao je zapovjednik zajahavši, Da, gospodine, odvratio je narednik slijedeći ga. Nije im trebalo dugo da stignu do ostalih vojnika i tada se pred zapovjednikom pojavila ozbiljna dvojba, odgalopirati do logora i objaviti pobjedu pred okupljenim mnoštvom ili pratiti volove i primiti pljesak u nazočnosti dokaza njegove domišljatosti. Trebalo mu je dobrih stotinu metara intenzivnog razmišljanja da pronađe rješenje problema koje bismo, pet stoljeća unaprijed, mogli nazvati trećim putem, a on se sastojao u tome da pošalje narednika u logor s viješću koja će mu zajamčiti najtopliji doček. Upravo će tako i biti. No, zasad, prešavši tek nekoliko metara, iza sebe su začuli nezgrapno toptanje mazge od koje se, znamo, nikada ne traži kas, a još manje galop. Zapovjednik se zaustavio iz uljudnosti, narednik također, iako ni sam ne znajući zašto, dok su samo volovi sa svojim goničem, kao da pripadaju nekom drugom svijetu kojim vladaju neka druga pravila, nastavili u istom, vrlo polaganom ritmu. Zapovjednik je sada naredniku izdao zapovijed da odjaše u logor, ali ubrzo se pokajao. Iz minute u minutu postajao je sve nestrpljiviji. Vjerojatno je grdno pogriješio poslavši narednika u logor. Sada su mu već sigurno pljeskali, a za prvi pljesak se zna da je najtopliji jer se dobre vijesti čuju iz prve ruke, dok svaki pljesak što slijedi, koliko god bio izražen, naposljetku uvijek ima okus podgrijane hrane. No varao se. Kad je zapovjednik napokon stigao u logor, dalo bi se raspravljati o tome tko je koga pratio, on goniča i volove ili oni njega, ljudi iz karavane poredali su se u dva reda, s jedne strane radnici, s druge vojnici, a u sredini slon s goničem na leđima, oduševljeno pljeskajući i uzvikujući, i da se kojim slučajem sve to odvijalo na nekom piratskom brodu, bio bi trenutak da se kaže, Dvostruki rum za sve. Kako god bilo, možda će se kasnije ukazati prigoda da se svima u karavani podijeli po četvrt litre crnog vina. Kad se oduševljenje stišalo, karavana se počela organizirati. Gonič volova upregnuo je u kola svježije i snažnije grofove volove, a ispred njih, kako bi se odmorili, one koji su stigli iz lisabona. Što god da je upravitelj očekivao da će vidjeti, sada se, ne sišavši sa svoje mazge, nije prestajao križati jedva vjerujući svojim očima, To je dakle taj slon, mrmljao je, vidi ga, visok je barem četiri lakta, a pogledaj samo tu surlu, te kljove, a noge, kako su mu tek velike noge. Kad je karavana napokon krenula na put, otpratio ju je sve do ceste. Pozdravio se sa zapovjednikom zaželjevši mu sretan put i što skoriji povratak. Pratio ih je pogledom dok su se udaljavali i snažno mahao rukama u znak pozdrava. Ne viđa se slon baš svaki dan.

NIJE TOČNO DA SU nebesa ravnodušna prema našim brigama i žudnjama. S tog mjesta neprestano nam dolaze signali i opomene, dok dobre savjete ovaj put nećemo spominjati samo zato što nas naše iskustvo, baš kao i ono nebesko, uči kako nema velike koristi preopterećivati pamćenje jer ono ljude ionako nikad nije služilo najbolje. Signale i opomene nije teško protumačiti ako držimo oči širom otvorene, baš kao što je to učinio zapovjednik kad se nakon nekog vremena na karavanu spustio kratkotrajan i obilan pljusak. Za ljude zadužene za mučan posao guranja volovske zaprege ta je kiša predstavljala blagoslov, čin milosrđa za sve one muke koje su niže klase oduvijek morale trpjeti. Slon Salomon i njegov gonič subhro također su s veseljem dočekali iznenadno osvježenje, no subhro je bez obzira na to pomislio kako će ubuduće, u situacijama poput ove, osobito na putu od valladolida do beča, putovanje na slonovim leđima biti mnogo ugodnije ako nabavi kišobran da ga štiti od sve te vode koja se neočekivano može izliti iz oblaka. Jedini koji nisu bili oduševljeni tom iznenadnom promjenom vremena bili su vojnici koji su se prije pljuska uobičajeno šepirili u svojim šarenim odorama u kojima su sada, pokisli i puni mrlja, izgledali kao da se upravo vraćaju iz neke bitke u kojoj su potučeni do nogu. Zapovjedniku, već dokazano bistra uma, odmah je bilo jasno da se nalazi pred vrlo ozbiljnim problemom. Još jednom se pokazalo da je ovo putovanje planirao netko potpuno nesposoban, netko tko ne može predvidjeti ni nešto toliko uobičajeno kao što je prolom oblaka u kolovozu, osobito ako se sjetimo one narodne mudrosti koja nas od pamtivijeka upozorava da zima počinje upravo u tom mjesecu. Dobro je ako je tek riječ o ljetnom pljusku nakon kojega će se vratiti lijepo vrijeme, inače je svršeno s noćima provedenim na otvorenome, pod mjesečinom i zvjezdanim svodom mliječne staze. I ne samo to. Prenoćiti u naseljenom mjestu značilo je pronaći natkriveno mjesto koje je dovoljno veliko da može primiti slona, konje, četiri vola i nekoliko desetaka ljudi, a to, kao što se može pretpostaviti, nije bilo nimalo lako naći u šesnaestostoljetnom portugalu dok ljudi još nisu znali graditi velika industrijska skladišta ili svratišta za turiste. Što ako nas putem uhvati kiša, ne pljusak poput ovoga, već duga i dosadna kiša koja traje satima, pitao se zapovjednik i zaključio, Pokisnut ćemo do kostiju. Pogledao je u nebo i rekao, Zasad se čini da se razvedrilo, nadam se da je to bio tek prolazan pljusak. Nažalost, nije. Prije no što su napokon uplovili u sigurnu luku, ako se tako može nazvati naselje s dvadesetak raspršenih kućeraka i bezglavom crkvom sa samo pola zvonika, bez ijednog industrijskog skladišta na vidiku, nebo se još dvaput otvorilo nad njihovim glavama, što je zapovjednik, već vičan ovom sustavu komunikacije, smjesta protumačio kao dva nova znaka upozorenja s nebesa koja su, zacijelo, bila nestrpljiva jer nisu poduzete potrebne mjere kako bi pokisla karavana bila pošteđena prehlade, hunjavice, začepljenih noseva i gotovo sigurne upale pluća. Velika je zabluda nebesa ta što, znajući da za njih ništa nije nemoguće, pretpostavljaju da čovjek, stvoren, kako kažu, na sliku i priliku njihova moćnog stanara, uživa iste povlastice. Voljeli bismo vidjeti što bi nebesa učinila da su na zapovjednikovu mjestu morala obilaziti od kuće do kuće ponavljajući poput papige, Ja sam konjički časnik kojem je njegovo veličanstvo portugalski kralj povjerilo zadaću da otprati jednog slona do španjolskoga grada valladolida, i uvijek se susretati s nepovjerljivim licima, što je više nego opravdano, uzmemo li u obzir da u tim krajevima nitko nikada nije čuo za slona i nije imao nikakva pojma o kakvoj se vrsti životinje radi. Voljeli bismo vidjeti nebesa kako pitaju postoji li u selu neko veliko spremište žita ili, ako ništa drugo, barem industrijsko skladište, u kojem bi se na jednu noć mogli skloniti ljudi i životinje, što i ne bi trebalo biti posve nemoguće prisjetimo li se one odlučne izjave slavnog isusa iz galileje koji se na vrhuncu svoje snage hvalio kako može srušiti i ponovo izgraditi hram od jutra do večeri jednog te istog dana. Ne zna se zašto to nije i učinio, ili zato što mu je uzmanjkalo radne snage i cementa, ili zato što je došao do razboritog zaključka kako sve to skupa nije vrijedno truda jer, ako je već naumio rušiti nešto da bi to odmah ponovo izgradio, onda je najbolje ostaviti sve kako je i bilo. Pravi pothvat, s druge strane, bila je ona zgoda s umnažanjem kruha i riba, a ovdje je spominjemo samo zato što je zapovjednik intendantskom osoblju naredio da svim sudionicima karavane danas pripravi topli obrok, što nije malo čudo ako se u obzir uzmu loši uvjeti i nestabilno vrijeme. Srećom, prestalo je kišiti. Ljudi su svukli svoju težu odjeću i ostavili je da se suši na kolcima uz vatre što su ih prethodno upalili. Trebalo je još samo pričekati da stigne kotao s

juhom, te potom osjetiti onaj utješni grč u želucu znajući da će vam glad uskoro biti utažena, osjetiti se jednako čovjekom kao i oni kojima svakoga dana u isto vrijeme, kao da je riječ o prstu dobrostive sudbine, netko uvijek posluži zdjelu hrane i komadić kruha. Ovaj zapovjednik nije poput drugih, brine se o svojim ljudima, bili oni vojnici ili ne, kao da su mu djeca. Osim toga, ne obazire se previše na hijerarhiju, barem ne u situacijama poput ove, tako da ne jede sam, već sjedi s drugima kraj vatre i, ako dosad nije sudjelovao u razgovoru, onda je to samo zato jer želi da se svi oko njega osjećaju opušteno. Jedan vojnik upravo je postavio pitanje koje se svima već dugo vrzmalo po glavi, Reci mi, goniču, koga vraga ćete ti i slon raditi u beču, Vjerojatno isto što i u lisabonu, ništa posebno, odgovorio je subhro, pretpostavljam da će mu najprije pljeskati, mnogi će izaći na ulice, a zatim će ga zaboraviti, to je zakon života, nakon pobjede slijedi zaborav, Ne uvijek, Barem kad je riječ o ljudima i slonovima, iako ne znam je li prikladno tako nešto tvrditi za ljude, ja sam ipak samo indijac u zemlji koja nije njegova, ali što se slonova tiče, koliko ja znam, samo je jedan uspio izbjeći tom zakonu, Koji, upitao je jedan od radnika, Jedan koji je umirao i kojem su nakon smrti odsjekli glavu, I tu je kraj priče, Ne, glavu su stavili na vrat jednog božanstva po imenu ganeša koje je također bilo mrtvo, Pričaj nam o tom ganeši, rekao je zapovjednik, Hinduistička vjera je vrlo složena, gospodine, samo je indijci mogu razumjeti, a čak ni njima to ponekad ne uspijeva, Koliko se sjećam, kad sam te pitao, rekao si mi da si kršćanin, Koliko se ja sjećam, odgovorio sam vam više-manje, gospodine zapovjedniče, više-manje, Što hoćeš time reći, jesi li kršćanin ili nisi, Kršten sam kao dijete u indiji, A poslije, Poslije, ništa, odgovorio je gonič slegnuvši ramenima, Dakle nikad nisi prakticirao vjeru, Nisu me pozvali, gospodine, vjerojatno su zaboravili na mene, Nisi ništa izgubio, začuo se nepoznat glas koji, koliko god to nevjerojatno zvučalo, kao daje dolazio ravno iz žeravice. Nastala je duboka tišina koju je prekidalo samo pucketanje klade na vatri. Prema tvojoj religiji, tko je stvorio svijet, upitao je zapovjednik, Brahma, gospodine, Dakle, to je bog, Da, ali nije jedini, Objasni, Nije dovoljno samo stvoriti svijet, netko ga mora i održavati, a to je zadaća drugog boga po imenu višna, Ima li još bogova osim te dvojice, goniču, Imamo ih na tisuće, ali treći po važnosti je šiva, razaratelj, Hoćeš reći da ono što višna održava, šiva razara, Ne, gospodine zapovjedniče, smrt se uz šivu smatra glavnim pokretačem života, Ako sam dobro shvatio, ta trojica čine trojstvo, baš kao u kršćanstvu, Oprostite, gospodine zapovjedniče, ali ako dopuštate, u kršćanstvu ih ima četvero, Četvero, uzviknuo je zapanjeno zapovjednik, tko je taj četvrti, Djevica, gospodine, Djevica se ne računa, imamo samo oca, sina i duha svetoga, I djevicu, Ako ne objasniš što time misliš, odsjeći ću ti glavu kao što su je odsjekli onom slonu, Nikad nisam čuo da netko nešto traži od boga, isusa ili duha svetoga, ali djevica nema toliko ruku kojima bi mogla ispuniti sve molitve, molbe i zahtjeve s kojima joj kucaju na vrata u svako doba dana i noći, Pazi što govoriš, svuda oko nas je inkvizicija, za tvoje dobro ne upuštaj se na sklizak teren, Ako stignem do beča, nikada se više neću vratiti, Čak ni u indiju, upitao ga je zapovjednik, Više nisam indijac, Ali čini se da znaš mnogo o hinduizmu, Više- manje, gospodine, više-manje, Zašto to kažeš, Zato što su sve to samo riječi, ne postoji ništa drugo osim riječi, Je li i ganeša samo riječ, Svakako, riječ koja, poput svih drugih, može biti objašnjena samo drugim riječima, ali budući da riječi kojima pokušavamo nešto objasniti, bilo uspješno ili ne, i same zahtijevaju objašnjenje, ovaj razgovor nas nikamo neće odvesti, u njemu će se kao u nekoj kletvi laž isprepletati s istinom i nikada nećemo moći razabrati što je dobro, a što loše, Pričaj mi o ganeši, Ganeša je sin šive i parvati, isto tako zvane durga ili kali, božice sa stotinu ruku, Da je umjesto ruku imala noge, mogli bismo je zvati stonoga, rekao je jedan od muškaraca usiljeno se nasmijavši, gotovo kao da se pokajao zbog svojih riječi čim ih je izgovorio. Gonič je prešao preko te opaske i nastavio, Moram naglasiti da je, baš kao u slučaju vaše djevice, ganeša začet od parvati, ali bez upletanja njezina muža šive, što se objašnjava činjenicom da on, vječan, nije osjećao nikakvu potrebu za potomcima. Jednoga dana parvati se htjela okupati, ali u blizini nije bilo stražara koji bi je zaštitili u slučaju da netko pokuša ući u prostoriju. Zato je od mješavine raznih pripravaka za kupanje, što joj je služilo kao sapun, stvorila idola u obliku dječaka. Božica je tom lutku udahnula život i to je bilo ganešino prvo rođenje. Parvati je ganeši naredila da ne pušta nikoga u kuću i ganeša je odlučio doslovce provesti majčinu zapovijed. Nedugo zatim šiva se vratio iz šume i pokušao

ući u kuću, ali ganeša mu to nije dopustio, zbog čega se šiva, naravno, razbjesnio. Potom se dogodio sljedeći razgovor, Ja sam parvatin suprug, stoga je njezina kuća i moja kuća, Ovdje će ući samo onaj kome to dopusti moja majka, a ona mi nije rekla da tebe pustim. Šiva je izgubio strpljenje i zapodjenuo ljuti boj s ganešom, boj koji je završio tako da je bog svom protivniku odsjekao glavu trozubom. Kad je parvati izašla i ugledala sinovo beživotno tijelo, krici boli ubrzo su se pretvorili u bijesne urlike. Naredila je šivi da smjesta vrati ganešu u život, ali na nesreću je udarac kojim ga je šiva usmrtio bio toliko snažan da je ganeši glava odletjela toliko daleko da je više nisu mogli naći. Naposljetku, kad više nije bilo druge, šiva se obratio za pomoć brahmi koji mu je savjetovao da ganešinu glavu zamijeni glavom prvog živog bića koje će susresti na putu, ali pod uvjetom da bude okrenuto prema sjeveru. Siva je tako poslao nebesku vojsku u potragu za glavom bilo kojeg bića koje će zateći kako spava u pravcu sjevera. Pronašli su slona na samrti koji je bio okrenut u tom smjeru i nakon smrti mu odsjekli glavu. Vratili su se do šive i parvati i predali im slonovu glavu koju su oni postavili na ganešino tijelo vrativši ga tako ponovo u život. Tako se ganeša ponovo rodio nakon što je jednom već živio i umro. Priče za malu djecu, progunđao je jedan od vojnika, Poput one o čovjeku koji je umro i zatim nakon tri dana uskrsnuo, odgovorio je subhro, Pazi što govoriš, goniču, sad si pretjerao, ukorio ga je zapovjednik, Ni ja ne vjerujem u priču o dječaku od sapuna koji se pretvorio u boga s trbušastim tijelom i slonovom glavom, ali zamolili ste me da ispričam tko je bio ganeša i ja samo činim ono što ste od mene tražili, Da, ali ono što si rekao o isusu kristu i djevici bilo je vrlo neprimjereno i povrijedilo je osjećaje mnogih koji su ovdje nazočni, Ispričavam se ako sam ikoga uvrijedio, nije mi to bila namjera. Sa svih strana začuo se pomirljiv žagor jer, istini za volju, okupljeni, bilo vojnici bilo civili, zapravo nisu previše marili za religijske prepirke, uznemiravalo ih je jedino to što se o tako nedokučivim stvarima raspravlja pod nebeskim svodom. Obično se kaže kako zidovi imaju uši, a onda možete zamisliti kakve tek uši moraju imati zvijezde. Kako god bilo, bližilo se vrijeme za počinak i, iako su im plahte i pokrivači bili odjeća koju su tog dana nosili, najvažnije je bilo da ne kiši po njima, a to je zapovjedniku uspjelo tako što je išao od kuće do kuće moleći stanovnike da ugoste na jednu noć dvojicu ili trojicu njegovih ljudi koji će spavati po kuhinjama, stajama ili sjenicima, no ovaj put punih trbuha kao utjeha za te i sve ostale neugodnosti. U logoru je bilo i nekoliko seljaka, gotovo svi muškarci, čiju je radoznalost potaknula vijest o dolasku slona kojem se, iz straha, nisu mogli približiti na više od dvadeset koraka. Smotavši surlom porciju hrane koja bi bila dovoljna da ublaži glad bataljuna krava, Salomon ih je, unatoč slabom vidu, odmjerio prijekim pogledom, dajući im jasno do znanja da nije tek neka cirkuska atrakcija, već pošten radnik koji je, zbog raznih nedaća koje bi ovdje bilo nemoguće nabrajati, ipak ostao bez posla i, da tako kažemo, prepušten društvenom milosrđu. Na početku je jedan seljak razmetljivo napravio nekoliko koraka onkraj nevidljive crte koja je predstavljala granicu koja će se za njega i za ostale ubrzo zatvoriti, no Salomon mu je smjesta odaslao upozorenje snažno se ritnuvši i tako, iako njegov udarac nije pogodio cilj, potaknuo zanimljivu raspravu o životinjskim porodicama i rodovima. Svi znamo, neki i iz gorkog iskustva, da su mazge, magarci, konji i kobile četveronošci koji se ritaju, što je posve razumljivo jer ne posjeduju nijedno drugo napadačko ili obrambeno oružje, ali slon, sa svojom surlom i kljovama, s tim svojim nožurinama koje podsjećaju na goleme maljeve, i kao da sve to nije dovoljno, još se k tomu može i ritati. Kad ga čovjek pogleda, rekao bi da je oličenje pitomosti no, ako je potrebno, u trenu se može pretvoriti u divlju zvijer. Pritom je čudno da, iako pripada porodici gore navedenih životinja, to jest onih koje se ritaju, on ipak ne nosi potkove. Naposljetku, rekao je jedan seljak, nema se tu šta posebno vidjeti, dovoljno ga je jednom dobro promotriti sa svih strana, i to je sve. Svi su se složili, dovoljno ga je jednom dobro promotriti sa svih strana, i to je sve. Mogli su se vratiti u toplinu svojih domova, ali jedan je seljak rekao da će još malo ostati jer želi poslušati o čemu se priča oko vatre. Pridružili su mu se i ostali. U početku nisu razumjeli mnogo toga, osobito strana imena izgovorena s neobičnim naglaskom, ali kasnije im je sinulo kad su došli do zaključka da se govori o slonu i da je taj slon bog. Sada su se vraćali svojim toplim domovima u kojima će svaki od njih ugostiti dvojicu ili trojicu vojnika ili radnika. Uz slona su ostala stražariti dva vojnika iz konjičkog voda, što je u seljacima još više ojačalo nakanu da što prije podu razgovarati sa župnikom. Sve kuće

zatvorile su svoja vrata i cijelo selo ubrzo je utonulo u tminu. Nedugo zatim, nekoliko vrata oprezno se otvorilo i petorica seljaka koja su kroz njih izašla zaputila su se prema zdencu na trgu gdje su ranije dogovorili sastanak. Namjeravali su otići župniku koji je u to doba, vjerojatno već, spavao u svom krevetu. Svima je bilo dobro znano da je velečasni zlovoljan kad ga bude u nedolične sate, a za njega je nedoličan bio svaki onaj sat kad se nalazio u naručju morfeja. Jedan od nazočnih predložio je, A da ga posjetimo ujutro, No drugi, odlučniji ili, naprosto, skloniji opreznijem rasuđivanju, usprotivio se, Ako odluče otputovati čim svane izlažemo se opasnosti da ne zateknemo nikoga i onda ćemo tek ispasti prave budale. Stajali su pred vratima župnog dvora i činilo se da se ni jedan od noćnih posjetitelja neće usuditi podići alku. Postojala je alka i na kućnim vratima, no ona je bila premala da bi probudila njezina stanara. Napokon, zvuk alke na vratima župnog dvora odjeknuo je u mukloj tišini poput topovskog praska. Pokucali su još dvaput, a zatim se iznutra začuo župnikov promukli i razdraženi glas, Tko je. Naravno, nije bilo ni razborito ni prikladno zapodjenuti razgovor o bogu ovako s ceste dok su između njih i župnika stajali zidovi i debela drvena vrata. Susjedi bi ubrzo naćulili uši jer bi im pozornost privukao glasan razgovor s obje strane i tako bi se vrlo ozbiljno teološko pitanje već sutradan pretvorilo u dnevni trač. Naposljetku su se otvorila vrata rezidencije kroz koja se zatim pomolila okrugla župnikova glava, Što hoćete u ovo doba noći. Uz malo oklijevanja seljaci su se primaknuli župnikovim kućnim vratima. Zar je netko na samrti, upitao je župnik. Svi su uglas odgovorili, Ne, gospodine. Što onda želite, ustrajao je župnik omotavši se čvršće u prekrivač koji je prebacio preko ramena, Ne možemo o tome govoriti na cesti. Župnik je progunđao, Ako ne možete na cesti, dođite sutra u crkvu, Moramo s vama razgovarati sada, velečasni, sutra bi moglo biti prekasno, dolazimo zbog vrlo ozbiljne stvari, radi se o crkvi, O crkvi, ponovio je župnik uznemireno, pomislivši da se sigurno urušila jedna od trulih greda na stropu crkve, Da, gospodine, o crkvi, Uđite, uđite. Ugurao ih je u kuhinju i posjeo uz ognjište u kojem su se još uvijek žarili ostaci sagorjelih klada, upalio svijeću, sjeo na klupicu i rekao, Slušam vas. Seljaci su se pogledali, u nedoumici tko bi trebao preuzeti ulogu glasnogovornika, no bilo je očito da jedini koji za to može imati legitimitet jest onaj koji je rekao da će ostati da čuje o čemu se razgovara kraj vatre uz koju su sjedili zapovjednik i gonič slonova. Nije trebalo o tome glasovati, on je sam uzeo riječ, Gospodine velečasni, bog je slon. Velečasni je uzdahnuo od olakšanja, naposljetku bolje i to nego da se urušio krov, osim toga, na to krivovjerstvo bilo je lako odgovoriti, Bog se nalazi u svim bićima, rekao je. Seljaci su potvrdno kimnuli glavama, no glasnogovornik je, svjestan svojih prava i odgovornosti, na to odvratio, Da, ali ni jedno od njih nije bog, Samo bi nam to trebalo, odgovorio je župnik, svijet bi onda bio dupkom pun bogova koji se međusobno ne bi slagali i svatko od njih vukao bi vodu na svoj mlin, Gospodine velečasni, ovim ušima koje će jednom progutati zemlja čuli smo da je slon koji se ovdje nalazi bog, Tko se usudio izgovoriti nešto tako barbarski, upitao je župnik koristeći se riječju koja nije bila uobičajena u selu, što je za njega bio očit znak da je bio vrlo ljutit, Zapovjednik konjičkog odreda i čovjek koji ga jaše, Koga jaše, Boga, slona. Župnik je, jedva se obuzdavši, duboko uzdahnuo i upitao ih, Jeste li pijani, Ne, gospodine velečasni, odgovorili su uglas, u današnje vrijeme teško se napiti jer je vino jako skupo, Dakle, ako niste pijani, ako ste unatoč ovoj budalaštini koju ste mi ispričali i dalje dobri kršćani, dobro me poslušajte. Seljaci su se nagnuli prema njemu kako im ne bi promaknula ni riječ, a župnik je, pročistivši grlo od sluzi koja je, kako je smatrao, nastala kao posljedica naglog izlaska iz toplih plahti van na hladnoću, započeo propovijed, Mogao bih vas poslati kući s pokorom od nekoliko očenaša i zdravomarija i zaboraviti cijeli slučaj, ali kako mi se čini da ste ovamo došli u dobroj vjeri, sutra ujutro, prije zore, vi, ja, vaše obitelji i svi ostali mještani koje ćete o tome obavijestiti otići ćemo do slona, ne da bismo ga izopćili, jer kao životinja nije primio sveti sakrament krštenja niti može uživati u duhovnim dobrobitima koje pruža crkva, već da ga očistimo od bilo kakve demonske nazočnosti koju je zloduh unio u njegovu životinjsku prirodu kao što se to, sjetit ćete se, dogodilo s onih dvije tisuće svinja koje su se utopile u galilejskom moru. Na trenutak je zastao, a zatim upitao, Jesmo li se razumjeli, Da, gospodine, odgovorili su svi osim glasnogovornika koji je svoju ulogu očito shvaćao veoma ozbiljno, Gospodine velečasni, nikad mi nije bila posve jasna ta priča, Zašto, Ne razumijem zašto su te svinje morale

umrijeti, dobro je da je isus počinio čudo istjeravši nečiste duhove iz tijela zaposjednutih gadarena, ali dopustiti da oni uđu u jadne svinje koje s tim nisu imale nikakve veze nikad mi se nije činio dobar način da se obavi ta zadaća, osobito stoga što su demoni besmrtni, jer da nisu, bog bi ih već istrijebio pri rođenju, hoću reći, da su demoni pobjegli iz svinja još i prije no što su one pale u vodu i zato smatram da isus nije dobro promislio, Tko si ti da tvrdiš kako isus nije dobro promislio, Ali zapisano je, velečasni, Ti ne znaš čitati, Ne znam čitati, no znam slušati, Imaš li bibliju kod kuće, Nemam, velečasni, samo evanđelja, nekad su bila uvezana u bibliji, ali ih je netko iz nje istrgnuo, I tko ih čita, Moja najstarija kći, doduše, još uvijek čita sporo, ali kako je neke dijelove već mnogo puta pročitala, svaki put je sve bolje razumijemo, Najgore od svega je što ćeš, dode li ovamo inkvizicija, s takvim stavovima i razmišljanjima prvi završiti na lomači, Od nečega se mora umrijeti, velečasni, Ne govori gluposti, ostavi evanđelja i obrati više pozornosti na ono što govorim u crkvi, nitko osim mene ne može te uputiti na pravi put, zapamti da prečac ne dovodi uvijek do cilja, Da, velečasni, A o ovome o čemu smo sad govorili, nikome ni riječi, ako slučajno čujem da se o tome priča po selu, onaj tko je imao predugačak jezik bit će smjesta izopćen, pa makar morao o tome osobno svjedočiti u rimu. Župnik je zastao radi dramskog učinka, a zatim prijeteći upitao, Jesmo li se razumjeli, Jesmo, velečasni, Sutra, prije zore, želim da se svi mještani okupe pod crkvenim trijemom, ja, vaš pastir, ići ću na čelu i zajedno, mojom riječju i vašom nazočnošću, borit ćemo se za našu svetu vjeru, zapamtite, ujedinjen narod nitko ne može pokoriti.
Svanulo je maglovito jutro, no unatoč magli koja je bila gusta gotovo kao juha od krumpira, nitko se nije izgubio, svi mještani pronašli su put do crkve, baš kao što su prije njih njihovi gosti pronašli put do logora. Svi su se okupili kod crkve, od onih najmlađih koje su majke držale u naručju, do najstarijeg mještanina koji je još uvijek mogao hodati zahvaljujući štapu koji mu je služio kao treća noga. Ljudi, na svu sreću, nemaju toliko nogu koliko ih imaju stonoge kojima, kad ostare, trebaju goleme količine štapova, što govori u prilog ljudskoj vrsti kojoj je potreban samo jedan, osim u najtežim slučajevima kad već spomenuti štap mijenja ime i postaje štaka. Njih, zahvaljujući božanskoj providnosti koja bdije nad svima nama, nije bilo u selu. Kolona, u kojoj su se pojedinačne slabosti stapale u zajedničku snagu, kretala se odlučnim korakom, spremna da ispiše novu stranicu požrtvovnog junaštva u seoskim analima čije stranice obrazovanom čitatelju nisu nudile mnogo više od uobičajenih činjenica o tome da se svatko jednom rađa, obavlja neko zanimanje, a zatim umire. Gotovo sve žene bile su naoružane krunicama i mrmljale neku molitvu, vjerojatno želeći pružiti moralnu potporu župniku, koji je predvodio povorku noseći škropilo i posudu s blagoslovljenom vodom. Zbog magle ljudi iz karavane nisu se raspršili svaki na svoju stranu kao što bi to bilo prirodno, već su, zajedno s vojnicima koji su, ustavši ranije od njih, već osedlali konje i čekali u manjim skupinama da im se podijeli jutarnji obrok. Kad su mještani počeli izranjati iz krumpirove juhe, ljudi zaduženi za brigu o slonu nagonski su krenuli prema njima, a po službenoj dužnosti predvodili su ih vojnici konjičkog voda. Kad se dovoljno približio vojnicima, župnik je stao, podigao ruku u znak mira, pozdravio ih, a zatim upitao, Gdje je slon, željeli bismo ga vidjeti. Narednik nije vidio ništa čudno u tom pitanju i molbi, pa je odgovorio, Iza onog drveća, međutim, ako želite do njega najprije morate razgovarati sa zapovjednikom voda i goničem, Kakvim goničem, Onim što ga jaše, Koga jaše, Slona, a koga drugoga, Gonič slonova, nikad nisam čuo za takvo zanimanje, U indiji je to posve normalno. Postojala je opasnost da se razgovor nastavi u istom tonu da u tom trenutku nisu stigli zapovjednik i gonič koje je, kroz maglu što se polako počela dizati, privukao neobičan prizor u kojem su, kako bi se to u prvi mah moglo pomisliti, sudjelovale dvije suprotstavljene vojske. Evo ga, stiže zapovjednik, rekao je narednik, sretan što se može izvući iz razgovora koji ga je već polako počeo živcirati. Dobar dan svima, rekao je zapovjednik, a zatim upitao, Kako vam možemo pomoći, Željeli bismo vidjeti slona, Nije baš najbolje vrijeme, umiješao se gonič, ujutro je uvijek loše volje. Župnik je na to odgovorio, Osim što bismo ga željeli vidjeti ja i moja pastva, isto tako sam ga htio blagosloviti za nastavak putovanja, vidite da nosim škropilo i posudu s blagoslovljenom vodom, Kakva krasna zamisao, rekao je zapovjednik, sve dosad ni jedan svećenik kojeg smo sreli putem nije se ponudio da blagoslovi

salomona, Tko je Salomon, upitao je župnik, Slonu je ime Salomon, odgovorio je gonič, Ne čini mi se prikladnim dati slonu ljudsko ime, životinje nisu ljudi niti su ljudi životinje, Ne bih baš bio toliko siguran u to, odgovorio je gonič kojemu je već polako bilo dosta tog blebetanja, To je razlika između onih koji su pohađali škole i onih koji nisu, odvratio mu je župnik s ohološću vrijednom svake osude. Rekavši to okrenuo se prema zapovjedniku, A sada bih, ako dopuštate, izvršio svoju svećeničku dužnost, Što se mene tiče, možete, ali nisam ja zadužen za slona, to je goničev posao. Ne pričekavši da mu se obrati, subhro je župniku rekao sumnjivo prijateljskim tonom, Samo izvolite, gospodine velečasni, prepuštam vam salomona. Sada je vrijeme da čitatelja upozorimo na dva lika koja se ne ponašaju u dobroj vjeri. Prije svega to je župnik koji, suprotno onome što je rekao, u posudi ne nosi blagoslovljenu vodu već običnu vodu sa zdenca pretočenu iz vrča u kuhinji koja, ni stvarno ni simbolički, nije prošla ni blizu empireja, u drugom redu to je gonič, koji samo čeka da se nešto dogodi i moli se za to bogu ganeši. Ne prilazite mu previše, upozorio je župnika zapovjednik, imajte na umu da je visok tri metra i težak oko četiri tone, ako ne i više, Ne može biti opasniji od levijatana, a tu neman je za sva vremena pokorila sveta katolička, apostolska i rimska vjera kojoj pripadam, Ja sam vas upozorio, sve što se dogodi bit će na vašu odgovornost, rekao je zapovjednik koji je u svojoj vojničkoj karijeri čuo mnoge kako se razmeću i gotovo uvijek bio svjedokom tužnih posljedica takvih razmetanja. Župnik je uronio škropilo u vodu, zakoračio tri koraka naprijed i poškropio slona po glavi istovremeno mrmljajući neke riječi koje su zvučale kao latinski, ali koje nitko nije razumio, čak ni časne obrazovane iznimke među nazočnima, točnije zapovjednik konjičkog voda koji je proveo nekoliko godina u sjemeništu da bi se izliječio od duhovne krize koja će ga kasnije proći sama od sebe. Velečasni je nastavio svoj posao i postupno prišao životinji sa stražnje strane, što se poklopilo s iznenadnim ubrzanjem ritma goničevih molitvi bogu ganeši i isto tako iznenadnom spoznajom zapovjednika kako svećenikove riječi i pokreti pripadaju ritualu egzorcizma, kao da bi jadni slon mogao biti opsjednut nekim zloduhom. Ovaj nije normalan, pomislio je zapovjednik i u istom trenu u kojem je to pomislio, župnik se našao na tlu, škropilo na jednoj, posuda na drugoj strani i sva voda prolivena. Pastva je pohrlila u pomoć svome pastiru, no pred njom su se ispriječili vojnici kako još netko ne bi stradao u svoj toj pomutnji, što se pokazalo kao vrlo dobar potez jer su dvojica mjesnih snagatora već pomogla župniku da ustane. Očito ga je jako bolio lijevi kuk, no nije izgledalo kao da je išta slomio, što bi se, uzevši u obzir njegovu poodmaklu dob i krupno mlohavo tijelo, možda moglo smatrati najuspjelijim čudom lokalnog sveca zaštitnika. Iako uistinu nikada nećemo saznati pravi razlog, već ćemo i to dodati popisu neobjašnjivih misterija, dogodilo se to da se Salomon, stigavši na manje od pedlja do cilja i u posljednji trenutak prije no što će zadati strašan udarac, zaustavio i ublažio zamah, tako da se zapravo uopće nije radilo o udarcu, nego tek o malo ozbiljnijem gurkanju, i to sasvim sigurno bez ikakve namjere da ubije župnika. Kako njemu, za razliku od nas, nije bila dostupna ta važna informacija, ošamućeni župnik samo je ponavljao, Bila je to nebeska kazna, bila je to nebeska kazna. Od toga dana, kad god netko u njegovoj nazočnosti spomene slonove, a to će se, s obzirom na ono što se zbilo toga maglovitog jutra pred tolikim brojem svjedoka, vjerojatno dogoditi mnogo puta, župnik će uvijek reći da su te, na prvi pogled priproste životinje, zapravo vrlo inteligentne jer, osim što imaju osnovno znanje latinskog, vrlo dobro znaju razlučiti blagoslovljenu od neblagoslovljene vode. Župniku su tada pomogli da odšepa do stolice od palisandrovine, prekrasnog komada namještaja u samostanskom stilu koji su četiri njegova najprivrženija sljedbenika donijela iz crkve. Više nećemo biti ovdje kad se vrate u selo. Rasprava će biti žestoka, kao što se može i očekivati od ljudi koji nemaju iskustva u iznošenju dokaza, od svih tih muškaraca i žena koji ne mogu izbjeći nesuglasice čak i kad se radi o pobožnim djelima, baš kao u ovom slučaju kad je trebalo odlučiti tko će odnijeti njihova dušobrižnika kući i smjestiti ga u krevet. Župnik im ne može biti od prevelike pomoći pri razrješenju te razmirice zato što ga je obuzela obamrlost koja je zabrinula sve osim mjesne vještice, Ne brinite se, rekla je, nema znakova da će uskoro umrijeti, ni danas ni sutra, sve se može riješiti dobrom masažom natučenih dijelova i biljnim čajem za pročišćavanje krvi, a sada, prekinite s tim natezanjem jer svi znamo da to uvijek završi s nečijim suzama, izmjenjujte se svakih pedeset koraka i tako će svi ostati prijatelji. Vještica je imala pravo.

Karavanu koju sačinjavaju ljudi, konji, volovi i slon potpuno je progutala magla, ne razabire se ni njihov dugi, zajednički obris. Morat ćemo potrčati kako bismo ih sustigli. Nasreću, tijekom ono malo vremena što smo ga proveli prisustvujući seoskoj borbi tkana nisu mogli odmaknuti daleko. Pri normalnoj vidljivosti ili magli, koja toliko ne nalikuje kašastom krumpiru, dovoljno bi bilo pratiti debele tragove kotača volovske zaprege i intendantskih kola po mekanom tlu, ali sada, čak i da prislonimo nos uz tlo, ne bismo vidjeli da su tuda prošli ljudi. I ne samo ljudi već, kao što smo rekli, i životinje, neke prilično velike, poput konja i volova, te osobito debelokožac, na portugalskom dvoru poznat po imenu Salomon, čija bi stopala na tlu ostavila goleme, gotovo okrugle tragove, poput onih dinosaurovih okruglih stopala, ako su takvi ikada postojali. Kad već govorimo o životinjama, čini nam se nevjerojatnim da se nitko u lisabonu nije sjetio da s njima pošalje i dva ili tri psa. Pas čuva život i prati tragove, pas je četveronožni kompas. Bilo bi mu dovoljno reći, Traži, i za manje od pet minuta vratio bi nam se mašući repom i očiju sjajnih od sreće. Nema vjetra, ali svejedno se čini da se magla kreće u malim vrtlozima, kao da sam borej, glavom i bradom, puše iz najzabačenijih kutaka sjevera, odande gdje vlada vječni led. U ovom trenutku, međutim, valja biti iskren i priznati da se, s obzirom na osjetljivost situacije, čini posve nepriličnim da netko svjetla svoju prozu da bi proizveo ovakav, ne baš osobito originalan, poetski učinak. Dosad su ljudi iz karavane već vjerojatno shvatili da netko nedostaje, dva dobrovoljca smjesta su se ponudila da se vrate i spase nesretnog brodolomca, što bi, u svakom slučaju, bila hvalevrijedna inicijativa da jadnika nakon toga do kraja života neće pratiti glas kukavice. Zamislite, reći će glas javnosti, čovjek je samo sjedio i čekao da ga netko spasi, neki ljudi nemaju nimalo srama. Istina je da je dosad sjedio, no sada ustaje i hrabro stupa naprijed, najprije desnom nogom, da istjera zle čini koje je na njegov put bacila sudbina sa svojim moćnim saveznicima, srećom i slučajem, a zatim lijevom koja, međutim, iznenada oklijeva, ništa čudno, tlo se više i ne vidi, kao da se opet počela dizati neka nova maglena plima. Na trećem koraku više ne vidi ni ruke koje je ispružio ispred sebe kao da želi zaštititi nos da iznenada ne udari u neka neočekivana vrata. Tada mu je na um palo nešto drugo, a što ako je staza zaokrenula bilo na jednu, bilo na drugu stranu, i pravac kojim je krenuo, ravno, bez krivudanja, ili je barem tako mislio, no što ako taj pravac vodi prema pustopoljinama na kojima je zajamčen gubitak našeg bića, kako duše tako i tijela, u ovom drugom slučaju s neposrednim posljedicama. I sve to, o sudbo kleta, čak i bez psa da mu poliže suze kad stigne smrtni čas. Pomislio je i da se vrati, da se skloni u selo dok se veo magle ne podigne sam od sebe, ali izgubivši orijentaciju, pobrkavši strane svijeta, baš kao da se nalazi u nekom potpuno nepoznatom krajoliku, preostalo mu je jedino da opet sjedne na tlo i pričeka da sudbina, sreća, slučaj, bilo što od njih ili svi zajedno, nanesu dvojicu požrtvovnih dobrovoljaca na ovaj pedalj zemlje na kojem je sjedio kao na nekom osamljenom otoku usred oceana. Ili, bolje rečeno, bio je poput igle u plastu sijena. Nakon tri minute već je zaspao. Čovjek je čudna biljka, pati od nesanice zbog beznačajnih sitnica, ali isto tako uoči neke važne bitke može zaspati kao klada. To se i dogodilo. Utonuo je u san i možda bi još i danas čvrsto spavao da iznenada, negdje u magli, Salomon nije zatrubio toliko gromoglasno da su jeku njegova glasa vjerojatno čuli i na udaljenim obalama gangesa. Ošamućen od naglog buđenja, nije uspio razabrati gdje se točno nalazi trubač koji je odlučio spasiti ga od smrzavanja ili, još gore, od vukova, jer u ovom ih kraju ima mnogo, a čovjek, sam i nenaoružan, potpuno je bespomoćan bilo da se radi o cijelom čoporu, bilo o samo jednom primjerku vrste. Drugi put, Salomon se oglasio još jače, najprije tiho zagrgljavši u dubini grla, poput potmulog zvuka bubnjeva, da bi odmah zatim ispustio sinkopirani zvuk toliko svojstven slonovima. Čovjek već trči kroz maglu poput viteza koji juriša s ispruženim kopljem i u sebi moli, Još jednom, salomone, molim te, još jednom. I Salomon mu je ispunio želju, zatrubio je, ovaj put ne toliko glasno, tek toliko da potvrdi da čovjek ide u dobrom pravcu i, doista, brodolomac koji to više nije već vidi kola za opskrbu konjičkog voda, ne može ih, doduše, posve razabrati jer ljudi i stvari su još uvijek nejasne mrlje, kao da je ta magla, sada nam se javila ta neugodna pomisao, od one vrste koja nagriza kožu, ljudsku, konjsku, čak i onu debelu slonovsku, u koju čak ni tigar ne može zabiti svoje zube, no nisu sve magle iste, netko će jednoga dana uzviknuti, Plin, i jao onome tko na glavi ne bude imao dobro učvršćenu masku. Bivši brodolomac upitao je jednog vojnika koji je

prolazio vodeći konja za uzde jesu li se dobrovoljci već vratili iz spasilačke misije, a ovaj ga je odmjerio nepovjerljivim pogledom kao da se radi o nekom provokatoru, jer provokatora je bilo u izobilju već u šesnaestom stoljeću, dovoljno je prelistati inkvizicijske arhive, i stoga mu grubo odvratio, Sto vam samo pada na pamet, ovdje se nisu tražili nikakvi dobrovoljci, uz ovakvu maglu jedino razborito što smo mogli učiniti jest držati se skupa sve dok se ona sama ne raziđe, osim toga, tražiti dobrovoljce nimalo ne nalikuje našem zapovjedniku, on samo pokaže prstom, ti, ti i ti, vi, naprijed marš, ili kaže, ako se već moramo junačiti idemo svi ili nitko. Da bi jasno pokazao kako smatra razgovor završenim, vojnik se podigao na konja, rekao doviđenja i nestao u magli. Nije bio zadovoljan, ljutio se na sebe. Dao je objašnjenja koja nitko od njega nije tražio i izrazio svoje mišljenje o stvarima za koje nije imao ovlast. Ipak, umirilo ga je to što je čovjek kojega je sreo, iako se to ne bi reklo prema njegovoj građi, vjerojatno, a što drugo, pripadao skupini zaduženoj da vuče i gura volovsku zapregu na težim dijelovima puta, dakle ljudima od malo riječi i, u načelu, ne osobito maštovitima. Samo u načelu, valja reći, jer čovjeku koji se izgubio u magli nedostajalo je sve osim mašte, uzmemo li u obzir lakoću kojom je, praktično ni iz čega, izmislio dva dobrovoljca koja su ga trebala spasiti. Srećom po njegovu sliku u javnosti, sa slonom se nije prevario. Velik, golem, trbušast, s glasom koji bi prestrašio i one najodvažnije, te surlom kakvu nije imala nijedna životinja od postanka, slon nikada ne bi mogao biti plod nečije mašte, koliko god ona bila bujna i smiona. Slon je ili postojao ili nije postojao. Stoga je došlo vrijeme da ga posjeti i zahvali mu na energičnosti kojom se koristio svojom bogom danom surlom za njegovo spašavanje jer da je ovo jošafatska dolina, mrtvi bi, bez dvojbe, sigurno već uskrsnuli, no kako je riječ tek o običnom komadiću neobrađene portugalske zemlje, uronjenom u maglu, gdje je netko gotovo umro zbog hladnoće i tuđe ravnodušnosti, reći ćemo, tek toliko da ne protratimo s mukom smišljenu usporedbu na koju smo se obvezali, da postoje uskrsnuća koja su toliko učinkovita da se mogu dogoditi i prije nečije smrti. Kao da je slon pomislio, Taj siromah će umrijeti, ja ću ga uskrsnuti. I eto sada istog tog siromaha kako kleči pred slonom i zaklinje mu se na vječitu zahvalnost sve dok ga gonič napokon nije odlučio upitati, Pa dobro, što je učinio da ste mu toliko zahvalni, Da nije bilo njega umro bih od hladnoće ili bi me rastrgali vukovi, A kako mu je to uspjelo kad se nije maknuo odavde otkako se probudio, Nije ni morao, trebao je samo zatrubiti, ja sam se izgubio u magli i njegov glas me spasio, Slušajte, ako netko išta zna o salomonovu životu i pothvatima, onda sam to ja, njegov gonič, stoga mi nemojte pričati gluposti da ste se izvukli iz magle zato što je Salomon jednom zatrubio, Ne jednom, ove uši, koje će jednom progutati zemlja, čule su ga kako trubi tri puta. Gonič je pomislio, Ovaj je lud sto gradi, pomutila mu se pamet od sve te magle, sasvim sigurno je to, čuo sam već o sličnim slučajevima. Zatim je rekao naglas, Da ne bismo ovdje raspravljali o tome je li zatrubio jednom, tri puta ili nijednom, pitajte ove ljude koji dolaze jesu li oni išta čuli. Ljudi, tri mrlje, čiji obrisi kao da su treperili i podrhtavali pri svakom njihovom koraku, u svakome bi izazvali volju da ih se upita, A kamo ćete vi po ovom vremenu. Znamo, međutim, da to nije bilo ono što ih je upitao ovaj tip opsjednut slonovskim trubljenjem, a znamo i što su mu odgovorili. Ono što ne znamo jesu li neke od tih stvari međusobno povezane i kako. Sasvim je sigurno da je sunce, poput velike svijetleće metle, probilo maglu i pomelo je nekamo daleko uvis. Krajolik je iz nje izronio onakav kakav je uvijek i bio, kamenje, drveće, jaruge, planine. One trojice više nema. Gonič otvara usta kao da će nešto reći, no odmah ih zatvara. Onaj tip opsjednut slonovskim trubljenjem polako gubi gustoću i postojanost, uvlači se u sebe, postaje okrugao i proziran poput mjehura sapunice, ako su loši sapuni koje su u to vrijeme proizvodili uopće mogli stvarati sva ta kristalna čudesa koja je kasnije izumio neki genijalni um. Napravio je plof i nestao. Neke onomatopeje doista su bogom dane. Zamislite samo da moramo opisati taj proces nestajanja u svim njegovim pojedinostima. Trebalo bi nam bar deset stranica. Plof.

SLUČAJNO, ILI MOŽDA zbog neke atmosferske promjene, zapovjednik se zatekao kako razmišlja o svojoj ženi, koja je u petom mjesecu trudnoće, i o djeci, dječaku od šest i

djevojčici od četiri godine. Grubi i opori ljudi tog vremena, koji su jedva izronili iz srednjovjekovnog barbarizma, toliko su malo pozornosti poklanjali profinjenim osjećajima da su ih doista rijetko i proživljavali. Doduše, neki novi osjećaji već su vreli u mučnom procesu stvaranja čvrstog i jedinstvenog nacionalnog identiteta, no saudade i njezini nusproizvodi u portugalu još uvijek nisu posve zaživjeli kao svakodnevna filozofija života, što je izazivalo zbunjenost i nemale teškoće u komunikaciji, kako na razini društva tako i na pojedinačnoj razini. Naprimjer, zdrav razum reći će nam da ne bi bilo preporučljivo otići zapovjedniku s pitanjem, Recite, gospodine zapovjedniče, nedostaju li vam vaša supruga i dječica. Iako ne posve bez ukusa i tankoćutnosti, kao što smo uostalom i sami mogli primijetiti tijekom ove pripovijesti, razumije se, uvijek uz najveću moguću diskreciju kako ne bismo narušili njegovu privatnost, zapovjednik bi nas začuđeno pogledao zbog našeg očiglednog pomanjkanja takta i dao nam neki nejasni, neodređeni i nesuvisli odgovor zbog kojeg bismo se, u najmanju ruku, ozbiljno zabrinuli nad intimnim životom toga para. Točno je da zapovjednik nikada nije pjevao podoknice ni, koliko nam je poznato, napisao jedan jedini sonet, ali to ne znači da nema, da tako kažemo, intuitivnu sklonost prema lijepim stvarima koje su stvorili nadareni pojedinci slični njemu. Jednu od njih, naprimjer, mogao je ponijeti sa sobom, u naprtnjači, pažljivo zamotanu u krpu, kao što je to već i ranije činio tijekom drugih, ratnih ili mirnodopskih misija, no ovaj put ju je odlučio ostaviti kod kuće, na sigurnom. S obzirom na slabu plaću koja je često stizala sa zakašnjenjem, a čiji iznos država očigledno nije predvidjela za raskošan život pripadnika vojnih snaga, zapovjednik je, da bi mogao nabaviti svoj dragulj, ima tomu već dobrih dvanaest ili više godina, morao prodati vojni remen izrađen od najboljih materijala, vrhunske izrade i bogatih ukrasa, u svakom slučaju prikladniji za salone nego za bojišta, veličanstven komad vojne opreme koji je pripadao njegovu djedu po majci i koji je otad bio predmet želje svakoga tko bi ga ugledao. Njegovo mjesto, doduše, ne i u istu svrhu, zauzeo je debeo svezak pod naslovom amadis od galije, djelo, čiji je autor, kako se zaklinju neki patriotski nastrojeni eruditi, izvjesni vasco de lobeira, portugalac koji je živio u četrnaestom stoljeću, a koje će u kastiljskom prijevodu tisuću petsto i osme u zaragozi objaviti garci rodriguez de montalvo, koji je izvorni tekst ispravio i preradio te mu dodao još nekoliko poglavlja viteških i ljubavnih pustolovina. Zapovjednik sumnja da je izdanje koje posjeduje križanac izvornika, ono što bismo danas nazvali piratskom kopijom, što samo pokazuje da neki nezakoniti postupci u izdavaštvu nisu tek novijeg datuma. Kao što smo već jednom rekli, imao je pravo Salomon, a ovdje ne mislimo na slona već na židovskoga kralja, kad je rekao da nema ništa novo pod suncem. Teško nam je zamisliti da je još u biblijska vremena sve bilo isto kao i danas, jer iz naše tvrdoglave nedužnosti mi ta vremena uporno zamišljamo kao lirska, bukolička i pastoralna zato što su tako blizu prvim nespretnim pokušajima stvaranja naše zapadne civilizacije.
Zapovjednik čita svog amadisa četvrti ili peti put. Poput drugih viteških romana i ovaj obiluje krvavim bitkama, odsječenim rukama i nogama, tijelima presječenima popola, što samo za sebe govori o životinjskoj snazi tih produhovljenih vitezova jer u to vrijeme nisu bila poznata, a još manje zamisliva, svojstva legiranih čelika s vanadijem i molibdenom koje danas možemo pronaći u svakom kuhinjskom nožu, a to je već pokazatelj koliko smo otada napredovali u pravom smjeru. U knjizi se podrobno pripovijeda o ljubavnim patnjama amadisa od galije i oriane, a oboje bijahu kraljevski potomci, iako to nije spriječilo amadisovu majku da naredi da ga, još kao dijete, pošalju na more u drvenoj kutiji, u koju su kraj njega položili sablju, a zatim je prepustili na milost i nemilost snazi valova i morskih struja. Što se tiče oriane, nju je, pak, jadnicu, protiv njezine volje vlastiti otac obećao za ženu rimskom caru, dok je ona sve svoje nade i žudnje polagala u amadisa koga je zavoljela već u sedmoj godini života, dok njemu bijaše dvanaest, iako je već tada izgledao kao da mu je najmanje petnaest. Bio je dovoljan samo trenutak da se zaljube na prvi pogled, trenutak očaranosti koji će ih, neokaljan, pratiti cijeloga života. Bilo je to doba kad su se lutajući vitezovi zaklinjali da će dovršiti božje djelo, to jest iskorijeniti zlo s ovoga svijeta. Bilo je to također doba kad je ljubav bila radikalna i ekstremna, inače ne bi bila ljubav, a apsolutna vjernost svojstvena duhu, baš kao što je uzimanje hrane i pića svojstveno tijelu. A kad već govorimo o tijelu, valja se upitati u kakvom je stanju bilo ono amadisovo, prošarano ožiljcima, kad je napokon zagrlio

savršeno tijelo jedne i jedinstvene oriane. Oklop bez molibdena i vanadija nije mu mogao biti od prevelike koristi, a čak ni pripovjedač ne pokušava sakriti koliko su krhki bili lim i žičana košulja koje su na sebi nosili vitezovi. Jedan udarac sabljom raspolovio bi i kacigu i glavu koja se u njoj nalazi. Pravo je čudo kako su ljudi uopće uspjeli dogurati do ovog stoljeća. Kako bi to bilo lijepo, uzdahnuo je zapovjednik. Barem na neko vrijeme ne bi mu bilo teško odreći se čina kapetana da može, poput novog amadisa od galije, jahati plažama otoka firme* ili šumama i planinama po kojima se skrivaju gospodinovi neprijatelji. Život portugalskog konjičkog kapetana u mirnodopsko vrijeme vrlo je monoton i treba dobrano napregnuti mozak da se pronađe nešto korisno čime bi se ispunili dokoni dnevni sati. Kapetan zamišlja amadisa kako jaše divljim kamenjarom u kojem bešćutno kamenje kažnjava konjska kopita i njegova štitonošu gandalima, koji pak upozorava prijatelja kako je vrijeme da se odmore. To snatrenje skrenulo mu je misli na jednu posve neknjiževnu činjenicu, usko povezanu sa samom srži vojničke stege, a to je izvršavanje primljenih zapovijedi. Da je zapovjednik kojim slučajem mogao ući u um kralja dom joãa trećeg u onom trenutku koji smo prije opisali, a to je onaj kada njegovo veličanstvo zamišlja salomona i njegovu pratnju kako prolaze prostranim, jednoličnim kastiljskim krajolicima, ne bi on sada bio ovdje, niti bi se uspinjao i spuštao po ovim jarugama, izbjegavajući opasne padine dok se gonič volova trudi pronaći nove, ne previše zaobilazne putove svaki put kad se isprekidani dijelovi loše označene staze izgube u kršu, tim tlom sazdanim od slojevita škriljevca. Iako kralj nije izrekao svoje mišljenje, a nitko se nije usudio postaviti mu tako beznačajno pitanje, glavni zapovjednik konjice dao je svoje odobrenje, da, ruta kastiljskim ravnima najprikladnija je i najblaža, gotovo bi čovjek rekao poput ugodne šetnje prirodom. Ostalo je na tome i izgledalo bi kao da nema nikakva razloga za promjenu plana putovanja da se tajnik pêro de alcáçova carneiro, slučajno saznavši za tu odluku, nije odlučio umiješati u cijelu stvar. Rekao je, Bojim se da bi ono što ste nazvali ugodnom šetnjom u prirodi, gospodine, moglo imati negativne, ozbiljne, možda čak i vrlo teške posljedice ako dobro ne promislimo o tome, Ne vidim zašto, gospodine tajniče, Pretpostavimo da se tijekom prelaska kastilje pojave problemi u opskrbi, bilo vodom, bilo stočnom hranom, i što ako nam stanovnici ne žele prodati robu, unatoč tomu što bi oni u tom trenutku imali najveću korist od toga, Da, to je moguće, priznao je glavni zapovjednik konjice, Što ako se skupine razbojnika, a tamo ih ima mnogo više no kod nas, videći tako slabu pratnju kakvu smo dali slonu, jer trideset konjanika nije ništa, još i udruže, Dopustite da se ne složim s vama, gospodine tajniče, da je trideset portugalskih konjanika sudjelovalo u termopilskoj bitki, na ovoj ili onoj strani, to sad nije važno, ishod bitke bio bi potpuno drugačiji, Oprostite, gospodine, nikako mi nije bila namjera dovoditi u sumnju srčanost naše slavne vojske, ali što ako se ti razbojnici, kojima je sasvim sigurno poznata bjelokost, složno udruže, kao što sam već rekao, zato da bi nas napali, ubili slona i istrgnuli mu kljove, Čuo sam da meci ne prolaze kroz kožu tih životinja, Možda, ali sasvim sigurno postoji još mnogo načina da ga se ubije, i zato vas molim da razmislite, veličanstvo, zbog sramote koju bismo pretrpjeli da slučajno izgubimo dar za nadvojvodu maksimilijana u okršaju sa španjolskim razbojnicima i to na njihovu teritoriju, Što bismo onda trebali učiniti, gospodine tajniče, Za prelazak kastilje postoji samo alternativa, a to je put uzduž granice, prema sjeveru, sve do castela rodrigo, Ceste u tom kraju su vrlo loše, očito je da ga ne poznajete dovoljno, gospodine tajniče, rekao je glavni zapovjednik konjice, To je točno, ali nemamo drugog izbora, a osim toga, taj put ima i jednu dodatnu prednost, Koju, gospodine tajniče, Tu da će se većina putovanja odvijati na našem tlu, Vrlo važan detalj, gospodine tajniče, očito je da ste mislili na sve.
Dva tjedna nakon tog razgovora postalo je jasno da tajnik pêro de alcáçova carneiro, naposljetku, ipak nije mislio na sve. Glasnik nadvojvodina tajnika donio je pismo u kojem je, između ostalih sitnica
koje su, čini se, bile ondje jedino radi odvraćanja pozornosti, neočekivano bilo postavljeno pitanje, gdje će točno slon prijeći granicu kako bi ga na istom tom mjestu mogao primiti odred španjolske ili austrijske vojske. Portugalski tajnik poslao je odgovor po istom

* Uha firme, zamišljeni otok na koji Amadis vodi Orianu nakon što ju je spasio iz ruku kralja
Lisuartea

glasniku u kojem kaže kako će slon prijeći granicu kod castela rodrigo, a zatim se odmah posvetio organiziranju protunapada. Iako bi se ta riječ mogla učiniti pretjeranom, s obzirom na mir koji vlada među dvjema iberskim zemljama, no šestom čulu pêra de alcáçove carneira nije se nimalo svidjela riječ primiti koju je upotrijebio njegov španjolski kolega. Mogao je reći dočekati ili zaželjeti dobrodošlicu, ali ne, ili je rekao više no što je mislio, ili mu je, kao što se obično kaže, pobjegla riječ iz usta pa je rekao istinu. S nekoliko uputa konjičkom kapetanu o proceduri koju mora slijediti izbjeći će se svi nesporazumi, pomislio je pêro de alcáçova carneiro, pod uvjetom, naravno, da je poštuje i druga strana. Rezultat tih strateških planova može se čuti iz narednikovih usta, na jednom drugom mjestu, nekoliko dana kasnije, i to upravo u ovom trenutku, Iza nas dolaze dva konjanika, gospodine zapovjedniče. Zapovjednik se osvrnuo, sudeći po dugom i učinkovitom kasačkom koraku i brzini, očito je da se radilo o rasnim konjima. Narednik je zapovjedio da se zaustavi kolona i da, za svaki slučaj, diskretno upere nekoliko pušaka u pridošlice. Drhtavih udova i s pjenom koja im je izlazila na usta, zadihani konji zaustavili su se pred zapovjednikom. Dvojica pridošlica su pozdravila, a jedan od njih je rekao, Nosimo poruku od tajnika pêra de alcáçove carneira za zapovjednika voda u slonovoj pratnji, To sam ja, rekao je zapovjednik. Glasnik je otvorio naprtnjaču, iz njega izvadio papir, presavinut na četiri dijela i zapečaćen službenim pečatom kraljevskog tajnika, te ga predao zapovjedniku koji se udaljio desetak koraka od njih da ga pročita. Kad se vratio, oči su mu sjajile. Pozvao je narednika u stranu i rekao mu, Naredniče, ponudite ove ljude hranom i neka im spreme nešto za put, Razumijem, gospodine zapovjedniče, Obavijestite sve da ćemo se odsad kretati ubrzanim korakom, Razumijem, gospodine zapovjedniče, I da će vrijeme za odmor biti upola skraćeno, Razumijem, gospodine zapovjedniče, Moramo stići u castelo rodrigo prije Španjolaca, što bi nam trebalo uspjeti jer oni, za razliku od nas, nisu upozoreni, A što ako ne uspijemo, usudio se upitati narednik, Uspjet ćemo, u svakom slučaju, tko prvi stigne, čeka. Jednostavno da ne može biti jednostavnije, tko prvi stigne, čeka. Da bi im to javio, pêro de alcáçova carneiro nije ni morao slati pismo. Bit će da u tome ima još nečega.

SLJEDEĆEG DANA pojavili su se vukovi. Toliko smo ih spominjali da su, napokon, odlučili i pokazati se. Nisu izgledali ratoborno, možda zato što je rezultat lova u posljednjim satima prethodne noći bio dovoljan da im utoli glad, a osim toga, kolona poput ove, s više od pedeset ljudi od kojih je dobar dio naoružan, izaziva poštovanje i poziva na oprez, vukovi su možda zli, ali nisu glupi. Pravi su stručnjaci u procjeni trenutačnih snaga, kako vlastitih tako i protivničkih, nikada se neće olako prepustiti zanosu, nikada neće izgubiti glavu, možda zato što nemaju ni barjak ni vojni orkestar da ih vode prema slavi, kad oni krenu u juriš, tada jurišaju zato da pobijede, iako to pravilo, kao što ćemo uskoro vidjeti, ponekad dopušta i iznimke. Ti vukovi, naime, nikada nisu vidjeli slona. Ne bi nas začudilo da je jedan od maštovitijih vukova pomislio, pod uvjetom da se mentalni procesi kod vukova mogu usporediti s onim ljudskim, kako bi bilo lijepo da čopor može raspolagati svim tim tonama mesa, na ulazu u jazbinu svakog dana čekao bi ih postavljen stol za doručak, ručak i večeru. Ali ne zna naivni canis lupus signatus, latinsko ime za iberskog vuka, da tu kožu ne mogu probiti ni meci, iako valja naglasiti golemu razliku između tadašnjih metaka koji gotovo nikada nisu znali kamo idu i niza zubi ovih triju predstavnika vučjeg roda koji s vrha brežuljka promatraju kolonu ljudi, konja i volova koja se priprema za novu dionicu puta prema castelu rodrigo. Lako je moguće da salomonova koža ne bi izdržala usklađeno djelovanje čeljusti koje radi održanja vrste već naraštajima proždiru sve što im se nađe na putu. Ljudi u karavani razgovaraju o vukovima i jedan od njih, obraćajući se onima oko njega, kaže, Ako vas ikada napadne vuk, a vi imate samo štap za obranu, ni po koju cijenu nemojte mu dopustiti da u njega zarije zube, Zašto, netko je upitao, Zato što će vuk, nikad ne olabavivši stisak, polako doći do vrha štapa sve dok ti ne dođe dovoljno blizu da skoči na tebe, Vražja životinja, No treba svakako reći da vukovi nisu prirodni neprijatelji ljudi i, ako se ponekad učini da je tako, onda je to samo zato što im čovjek ne dopušta da slobodno

raspolažu svime onime što svijet može ponuditi poštenom vuku, U svakom slučaju, ova trojica ne izgledaju ratoborno ni neprijateljski raspoloženi prema nama, Vjerojatno su već jeli, a osim toga ima nas previše da bi samo tako napali, recimo, jednoga od onih konja, iako znamo da su konji za njih prvoklasan zalogaj, Odlaze, uzviknuo je neki vojnik. I uistinu. Dosad su stajali mirno, gotovo nepokretno, a onda kao da su se prenuli. Njihove sjene, koje su se najprije ocrtavale na pozadini od oblaka, sada su se pokrenule, gotovo skliznule, i vukovi su, jedan po jedan, nestali. Hoće li se vratiti, upitao je vojnik, Možda, ako ništa drugo da provjere jesmo li još ovdje i jesmo li možda za sobom ostavili kakvog hromog konja, rekao je onaj koji se razumije u vukove. S druge strane logora začuo se rog koji je oglasio kraj odmora i nastavak putovanja. Otprilike pola sata kasnije kolona se polako počela kretati, na čelu je bila volovska zaprega, iza nje slon i radnici, zatim konjica i, na kraju, kola za opskrbu. Svi su bili veoma umorni. U međuvremenu je gonič već obavijestio zapovjednika da je Salomon umoran, ne toliko zbog udaljenosti koju su prešli od lisabona koliko zbog loših putova, ako uopće zaslužuju da ih i dalje tako zovemo. Zapovjednik mu je odgovorio da će za jedan, najviše dva dana ugledati castelo rodrigo, Ako stignemo prvi, slon će se moći odmarati onoliko dana ili sati koliko Španjolci zakasne, i ne samo on već i svi članovi karavane, kako ljudi tako i životinje, A što ako mi zakasnimo, Ovisi o tome koliko će im se žuriti i kakve zapovijedi imaju, pretpostavljam da će i njima trebati barem dan odmora, Sve je u vašim rukama, gospodine, samo se nadam da će se, naposljetku, vaši interesi preklopiti s našima, I ja se tome nadam, rekao je zapovjednik. Podbo je konja i krenuo naprijed ohrabriti goniča volova o čijem je umijeću uvelike ovisio napredak karavane, Hajde, čovječe, pokreni te volove, castelo rodrigo je već blizu, još malo i noćas ćemo prespavati pod krovom, Nadam se i jesti kao ljudi, dao si je oduška gonič volova, ali ispod glasa, tako da ga nitko ne čuje. U svakom slučaju, čini se da zapovjednik ipak nije govorio u vjetar. Gonič je ošinuo volove štapom, a zatim im uputio nekoliko poticajnih riječi na zajedničkom jeziku svih goniča volova, riječi koje su smjesta urodile plodom i čiji će učinak potrajati sljedećih desetak, petnaestak minuta, ili sve dok gonič bude pazio da im ne ponestane ushita. Više mrtvi nego živi, gladni, ali i preumorni da bi jeli, ulogorili su se kad je sunce već zašlo i polako počela padati noć. Srećom, vukovi se nisu vratili. Da jesu, mogli bi mirno prošetati logorom i izabrati najslasniju žrtvu među konjima. Takva smiona krađa sasvim sigurno ne bi protekla glatko jer je konj prevelika životinja da bi tek tako dopustio vukovima da ga odvuku, no da se to, kojim slučajem, dogodilo, ne znam bismo li mogli pronaći dovoljno snažne riječi da opišemo strah koji bi se uvukao u logor kad bi shvatili da su u njemu bili vukovi, tada bi doista bilo, spasi se tko može. Hvala nebesima da smo izbjegli takvom iskušenju. Nebesima zahvaljujemo i što se na obzoru već vide veličanstvene kule tvrđave castelo rodrigo, čovjek gotovo dobije volju reći, kao što je jednom netko već rekao, Danas ćeš biti sa mnom u raju, ili, ovozemaljskim rječnikom zapovjednika, Noćas ćemo prespavati pod krovom, u svakom slučaju, nisu svi rajevi jednaki, ima onih s hurijama i onih bez hurija, stoga, da bismo znali u kojem se trenutno nalazimo, dovoljno je da nas puste da provirimo kroz vrata. Ako imate zid koji vas štiti od sjevernog vjetra, krov koji vas štiti od kiše ili rose, ne treba vam mnogo više da biste uživali u najlagodnijem mogućem životu na ovome svijetu. Ili u rajskoj sreći.
Svi koji su dovoljno pozorno pratili ovu pripovijest zasigurno će se začuditi da se nakon one zabavne epizode kad je Salomon šutnuo seoskog župnika više nisu spominjali susreti s drugim stanovnicima ovih krajeva, kao da smo prolazili pustinjom, a ne civiliziranom europskom državom koja je, osim toga, kao što danas zna svaki školarac, podarila čovječanstvu nove svjetove. Takvih susreta je bilo, ali oni su bili prolazni i to u doslovnom smislu te riječi, to jest ljudi bi izlazili iz kuća da vide tko dolazi i našli bi se oči u oči sa slonom i, dok su se jedni križali od zaprepaštenja i straha, kod drugih bi, iako su bili jednako prestrašeni, Salomon, vjerojatno zbog svoje surle, izazivao smijeh. Ništa se međutim ne može usporediti s oduševljenjem velikog broja dječaka i pokoje dokone odrasle osobe na ulicama castela rodrigo kad su čuli vijest da dolazi slon, iako nije posve jasno kako se to dogodilo, ne to da dolazi slon, još ćemo malo pričekati dok se ne pojavi, već kako su to saznali. Nervozan i uzbuđen, zapovjednik je naložio naredniku da pošalje nekoga da upita jednoga od starijih dječaka jesu li već stigli španjolski vojnici. Dječak je vjerojatno bio galježanin jer je na

pitanje odgovorio drugim pitanjem, Što će oni ovdje, zar će biti rata, Odgovori, jesu li Španjolci stigli ili nisu, Ne, gospodine, nisu. Informaciju su prenijeli zapovjedniku čije su se usne smjesta razvukle u osmijeh. Nije bilo sumnje, sudbina čini se da je čvrsto bila naklonjena portugalskim vojnicima.
Trebalo je gotovo sat da u gradić uđe cijela karavana, svi ti ljudi i životinje, klonuli od umora, koji su jedva imali snage podići ruku ili trznuti ušima u znak zahvalnosti za pljesak kojim su ih dočekali stanovnici castela rodrigo. Gradonačelnikov izaslanik otpratio ih je do prostranog trga unutar tvrđave, gdje se moglo smjestiti bar deset ovakvih karavana. Tamo su ih dočekala tri člana kaštelanove obitelji koji su zatim zapovjednika otpratili radi pregleda drugih raspoloživih prostora za smještaj ljudi, imajući također u vidu i potrebe Španjolaca ako ne odluče logorovati izvan tvrđave. Gradonačelnik, kojega je zapovjednik nakon toga posjetio, rekao je, Najvjerojatnije će podići logor izvan zidina a tako je, uostalom, i bolje jer će se tako smanjiti mogućnost sukoba, Zašto mislite da postoji mogućnost sukoba, gospodine, upitao je zapovjednik, S tim Španjolcima nikad se ne zna, otkako imaju cara vrlo su se uzoholili, a bit će još gore ako umjesto njih dođu austrijanci, A oni su loš narod, upitao je zapovjednik, Smatraju se superiornijim od svih ostalih, To je vrlo raširen grijeh, ja se, primjerice, smatram superiornijim od svojih vojnika dok oni drže da su superiorniji od onih koji guraju kola, A slon, upitao je gradonačelnik osmjehujući se, On ne misli ništa, on nije s ovoga svijeta, odgovorio je zapovjednik, Promatrao sam ga s prozora, izuzetna životinja, mogu li ga izbliza pogledati, Kad god poželite, slon je vaš, Ne bih znao što s njim, osim da ga hranim, Moram vas upozoriti da ta životinja zahtijeva mnogo hrane, Da, tako sam čuo, ali nikad nisam imao takvih ambicija, ja sam običan provincijski gradonačelnik, Hoćete reći, ni kralj ni nadvojvoda, Upravo tako, ni kralj ni nadvojvoda, za sve što posjedujem uistinu mogu reći da je moje. Zapovjednik je ustao, Neću vas više zadržavati, gospodine, zahvaljujem vam na pozornosti koju ste mi posvetili, Sve to ide u rok službe njegovu veličanstvu kralju, no ako biste prihvatili poziv da budete moj gost tijekom vremena koje provedete u castelu rodrigo, to bi bilo nešto posve drugo, Zahvaljujem vam na pozivu kojim mi iskazujete veću čast no što možete i zamisliti, ali mjesto mi je uz moje ljude, Razumijem vas, dužnost mi je razumjeti vas, no nadam se da nećete odbiti poziv na večeru jednog od sljedećih dana, S velikim zadovoljstvom, ali to će ovisiti o tome koliko ćemo dugo čekati, zamislite da Španjolci dođu sutra ili možda već i danas, Imam ljude s druge strane granice koji će nas obavijestiti, A kako će to učiniti, Preko goluba pismonoša. Zapovjednik je bio sumnjičav, Goluba pismonoša, začudio se, čuo sam za njih, ali, iskreno, ne vjerujem da golub može preletjeti takve udaljenosti o kojima pričaju i nakon toliko sati leta vratiti se točno u golubinjak u kojem se rodio, Moći ćete se u to uvjeriti vlastitim očima ako mi dopustite da pošaljem po vas kad se vrati jedan od golubova s porukom koja mu je pričvršćena za nogu i koju ću zatim, u vašoj nazočnosti, skinuti i pročitati, Ako je to doista tako, neće trebati još dugo prije no što poruke same počnu letjeti zrakom bez pomoći golubovih krila, Pretpostavljam da će to već ići malo teže, osmjehnuo se gradonačelnik, ali dok je svijeta i vijeka, nikad se ne zna, Dok je svijeta, Nema druge, gospodine zapovjedniče, svijet nam je potreban, Neću vam više oduzimati vrijeme, Bilo mi je veliko zadovoljstvo razgovarati s vama, Za mene, gospodine gradonačelniče, nakon ovakva putovanja ovo je bilo poput čaše svježe vode, Čaše svježe vode koju vam nisam ponudio, Nije važno, ostaje za sljedeći put, Ne zaboravite moj poziv, rekao je gradonačelnik dok se zapovjednik već spuštao kamenim stubama, Bit će mi čast, gospodine.
Vrativši se u tvrđavu, odmah je pozvao narednika kojem je izdao naputke o skorašnjoj sudbini tridesetorice radnika. Kako više nisu bili potrebni, mogu se odmoriti još jedan dan, ali već sljedećeg dana moraju se vratiti u lisabon, Obavijestite intendantsko osoblje da pripremi dovoljno hrane, trideset ljudi je trideset usta, trideset jezika i golema količina zubi, jasno da neće biti moguće opskrbiti ih hranom za cijelo putovanje do lisabona, ali već će se nekako snaći putem, mogu raditi ili, Ili krasti, pomogao je narednik da rečenica ne bi ostala visjeti u zraku, Snaći će se najbolje što mogu, rekao je zapovjednik, posegnuvši, u nedostatku neke bolje, za jednom od onih fraza koje upotrebljavamo kao lijek za sve moguće bolesti, poput one, možda najpoznatije, savršenog primjera najbestidnijeg pojedinačnog i društvenog licemjerja, kada prosjaku, kojem smo upravo odbili dati milostinju, preporučujemo da bude

strpljiv. Dvojica nadzornika željela su znati kada će radnicima koji su gurali kola biti plaćeno za njihov rad, a zapovjednik im je preko narednika poručio da ne zna, ali im je savjetovao neka idu u kraljevsku palaču ili pošalju poruku tajniku ili nekom njegovom službeniku, Ali poslušajte moj savjet, narednik je radnicima ponovio od riječi do riječi sve što mu je rekao zapovjednik, nemojte onamo ići svi zajedno, trideset odrpanaca pred vratima palače ostavit će loš dojam, izgledat će kao da je želite napasti, mislim da bi trebalo poslati samo nadzornike koji bi se ondje morali pojaviti što je moguće čišći i uredniji. Kasnije je jedan od tih radnika slučajno sreo zapovjednika i zamolio ga za dopuštenje da mu se obrati s nekoliko riječi kojima je želio izraziti svoje žaljenje što ne može nastaviti put za valladolid. Zapovjednik nije znao što da mu kaže, nekoliko sekundi gledali su se oči u oči, a zatim je svaki od njih otišao za svojim poslom.
Zapovjednik je vojnicima sažeto prikazao situaciju, pričekat će dolazak Španjolaca, još se ne zna kad će to biti jer zasad još nema vijesti, rekavši to, u posljednji se trenutak suzdržao da ne spomene golube pismonoše, svjestan mogućih rizika koje bi sa sobom donijelo bilo kakvo popuštanje stege. Nije znao da medu podčinjenima ima dva ljubitelja golubova, pojam koji u to vrijeme možda još uvijek nije bio poznat, osim, dakako, među posvećenima, ali koji je vjerojatno već tada počeo kucati na vrata i naoko smeteno, kao što to biva kod novih riječi, tražiti da ga puste unutra. Vojnici nisu bili u stavu mirno, već su stajali ad libitum, ne opterećujući se previše postizanjem nekog tjelesnog sklada. Doći će vrijeme kad će za onaj stav, na mjestu odmor vojnici, morati uložiti gotovo isto onoliko truda kao stražar koji u stavu mirno napeto osluškuje znajući da s druge strane ceste možda vreba neprijatelj. Po tlu su bile razasute bale sijena dovoljno debele da pri spavanju lopatice vojnika ne bi previše patile u dodiru s neumoljivo tvrdim kamenim pločama. Puške su u hrpama ležale oslonjene uza zid. Dao bog da ih ne budemo morali koristiti, pomislio je zapovjednik, zabrinut mogućnošću da bi salomonova predaja, zbog nedostatka takta s jedne ili druge strane, mogla postati casus belli. Još uvijek su mu u sjećanju odzvanjale riječi tajnika pêra alcáçove carneira, ne samo one iz pisma, naravno, već i one koje su dale nagovijestiti da budu li se Španjolci ili austrijanci, ili i jedni i drugi, ponašali neugodno ili pokušali provocirati, zapovjednik mora prema potrebi reagirati na odgovarajući način. Zapovjednik nije mogao zamisliti zašto bi vojnici koji im dolaze u susret, bilo Španjolci bilo austrijanci, pokušavali provocirati ili bili neugodni. Konjički kapetan ne posjeduje ni inteligenciju ni političko iskustvo jednog državnog tajnika i zato bi bilo najbolje da prepusti takve stvari onome tko zna više od njega sve dok ne dode vrijeme za akciju, ako do nje uopće dode. Zapovjednik je bio zaokupljen tim mislima kad je subhro ušao u improviziranu spavaću sobu u kojoj je narednik ljubazno rezervirao nekoliko bala sijena samo za njega. Ugledavši ga, zapovjednik je osjetio nelagodu koja se samo može pripisati grižnji savjesti što se nije raspitao za salomonovo zdravstveno stanje, nije ga ni posjetio, već se ponašao kao da je dolaskom u castelo rodrigo njegova misija završena. Kako je Salomon, upitao je, Kad sam ga ostavio, spavao je, odgovorio je gonič, Hrabra je to životinja, uskliknuo je zapovjednik s hinjenim oduševljenjem, Došao je jer su ga doveli, snaga i otpornost koje ima rođeni su s njim, a nisu vrline koje mu pripadaju kao pojedincu, Vrlo si strog prema jadnom salomonu, Možda zbog priče koju mi je upravo ispričao jedan od mojih pomoćnika, Kakve priče, upitao je zapovjednik, Priče o jednoj kravi, Zar postoje priče o kravama, upitao je zapovjednik, osmjehujući se, O ovoj postoji, provela je dvanaest dana i dvanaest noći u planinama galicije, u hladnoći, po kiši, ledu, blatu, među kamenjem oštrim poput bodeža, u šikarama oštrim poput kandži, a zatim, nakon kratkih trenutaka odmora opet siloviti naleti i borba, priča je to o kravi koja se izgubila u polju sa svojim teletom i zatim našla okružena vukovima te dvanaest dana i dvanaest noći branila sebe i svoje mladunče, bila je to duga bitka, agonija na rubu života i smrti, okružena zubima i razjapljenim čeljustima, izložena iznenadnim nasrtajima, svjesna da njezini rogovi ne smiju promašiti cilj, da se mora boriti ne samo za sebe već i za malo biće koje se ne može samo braniti, a tu su bili i oni trenuci kad je tele tražilo majčinu sisu i polako sisalo, dok su se vukovi približavali, nakostriješenih ušiju i u položaju za napad. Subhro je duboko uzdahnuo i nastavio, Nakon dvanaest dana kravu i tele pronašli su žive i zdrave i pobjedonosno odveli u selo, no priča tu ne završava, traje još dva dana na kraju kojih su kravu, zato što je postala divlja, zato što se

naučila braniti, zato što je više nitko nije mogao ukrotiti niti joj se približiti, napokon napali i zaklali, ali ne vukovi kojima se dvanaest dana odupirala, već ljudi koji su je spasili, možda i sam njezin vlasnik kojemu nikako nije bilo jasno kako to da, ta nekoć tako umiljata i mirna životinja, kad se jednom naučila boriti, više nije mogla odustati.
Tišina puna poštovanja vladala je nekoliko sekundi velikom kamenom prostorijom. Nazočni vojnici, iako ne previše iskusni u ratovima, dovoljno je reći da oni najmlađi nikada nisu omirisali barut na bojištu, duboko u sebi ostali su zapanjeni hrabrošću koju je pokazalo to iracionalno biće, ta krava, zamislite, pokazala je da posjeduje toliko ljudske osjećaje kao što su ljubav prema obitelji i samopožrtvovnost dovedenu do krajnjih granica. Prvi je progovorio onaj vojnik koji se razumije u vukove, Tvoja priča je lijepa, rekao je subhru, i najmanje što ta krava zaslužuje jest odličje za hrabrost, ali ima u toj priči nekoliko nejasnih, čak i prilično sumnjivih stvari, Naprimjer, upitao je gonič tonom nekoga tko se sprema na borbu, Naprimjer, tko ti je ispričao tu priču, Jedan galježanin, A odakle je on zna, Vjerojatno ju je od nekoga čuo, Ili pročitao, Ne vjerujem da zna čitati, Dakle, čuo i zapamtio, Moguće, ja sam vam je prepričao najbolje što sam mogao, Pamćenje te odlično služi, osobito zato što si je ispričao jezikom daleko od običnoga, Hvala lijepa, rekao je subhro, ali sada bih volio znati koji su ti se dijelovi priče učinili nejasni i prilično sumnjivi, Prva stvar je činjenica kojom nam je dano na znanje, štoviše, jasno istaknuto, kako je borba krave s vukovima trajala dvanaest dana i dvanaest noći, što bi značilo da su vukovi napali kravu odmah prve noći i povukli se, vjerojatno uz nekoliko žrtava, Ne znamo, nismo bili ondje, Točno, ali tko nešto zna o vukovima zna da te životinje, iako žive u čoporu, love same, Što želiš time reći, upitao je subhro, Želim reći da se krava ne bi mogla odupirati zajedničkom napadu trojice ili četvorice vukova, ne dvanaest dana, nego ni jedan sat, Znači, cijela priča o borbenoj kravi je laž, Ne, laž su samo pretjerivanja, jezični ukrasi, poluistine koje se žele predstaviti kao potpuna istina, Što misliš da se onda uistinu dogodilo, upitao je subhro, Mislim da se krava doista izgubila, da ju je napao jedan vuk kojeg je potjerala i možda teško ranila, a zatim je nastavila pasti i hraniti tele sve dok je nisu pronašli, Zar se nije moglo dogoditi da je došao još jedan vuk, Da, ali to bi bilo previše, pobijediti jednog vuka sasvim je dovoljno i potpuno opravdava odličje za hrabrost. Publika je zapljeskala smatrajući da, kad se bolje razmisli, galješka krava zaslužuje istinu isto onoliko koliko i odličje za hrabrost.

OKUPIVŠI SE NA OPĆOJ skupštini u zoru sljedećeg dana, radnici koji su gurali kola jednoglasno su odlučili da će se u lisabon vratiti lakšim i manje opasnim putom od onoga na dolasku, birajući blaže i prohodnije staze, bez straha od žućkastog pogleda vukova, od onoga njihova nasrtljivo dugoga vijuganja kada malo-pomalo stežu obruč oko svojih žrtava sve dok ih, naposljetku, ne stjeraju u kut. Poznato je da se vukovi pojavljuju i u obalnom području, da ih ima mnogo i da često napadaju stada ovaca, no velika je razlika hodati strmim liticama gdje vam srce zadrhti od straha čim ih ugledate ili koračati po vlažnom pijesku duž plaža, gdje uvijek postoji mogućnost da vam ribari, ti plemeniti i čestiti ljudi, daju pola tuceta sardina u zamjenu za pomoć, pa bila ona i simbolična poput izvlačenja ribarske barke na obalu. Radnici su već dobili hranu za put i samo čekaju da dodu subhro i slon kako bi se s njima pozdravili. Sigurno se gonič toga sjetio. Ne zna se, doduše, kako mu je takva zamisao pala na um jer o tome nisu ostali sačuvani nikakvi zapisi. Naime, nije teško zamisliti kako slon grli čovjeka, ali je naprosto nemoguće zamisliti suprotno. Što tek reći o rukovanju, pet beznačajnih ljudskih prstiju nikada neće moći obuhvatiti poput stabla debelu slonovsku nožurinu. Subhro im je naložio da se postroje u dva reda, petnaestorica naprijed i petnaestorica straga, u razmaku od otprilike jednog lakta, prema čemu se moglo naslutiti da će jednostavno proći kraj njih kao da obavlja počasnu smotru neke vojne jedinice. Subhro im je zatim rekao da, kad se Salomon zaustavi ispred njih, tada ispruže desnu ruku otvorenim dlanom i pričekaju da se Salomon oprosti od njih. Ne bojte se, Salomon je tužan, ali nije ljutit, tek se naviknuo na vas, a sad je saznao da odlazite, A kako je to saznao, To je jedno od onih pitanja koja ne vrijedi postavljati, da to pitamo njega, siguran sam da nam ne bi odgovorio, Zato što ne zna ili zato što neće,

Mislim da se u salomonovoj glavi te dvije stvari stapaju u jedno veliko pitanje o svijetu u kojem se našao, štoviše, mislim da je to pitanje koje moramo postaviti svi mi, i ljudi i slonovi. Subhro je smjesta pomislio kako je izgovorio glupost, jednu od onih otrcanih fraza koja može zauzeti počasno mjesto na popisu nazovi-mudrosti. Sva sreća da me nitko nije razumio, promrljao je odlazeći po slona, dobra strana neukosti je da nas brani od lažnoga znanja. Ljudi su već polako postajali nestrpljivi, jedva su čekali da krenu na put, najprije uz lijevu obalu rijeke douro sve do grada porta koji je bio na glasu kao gostoljubiv grad, gdje bi neki željeli trajno se nastaniti čim se riješi pitanje plaće, a to je bilo moguće samo u lisabonu. Svatko je bio zaokupljen svojim mislima, a onda se pojavio Salomon, gegajući se polako sa svoje četiri tone mesa i kostiju, a i tri metra visine. Nekolicina manje odvažnih osjetila je grč u želucu pomislivši, Što ako nešto pode po zlu, što je i razumljivo, jer o toj temi, oproštajima medu pripadnicima različitih životinjskih vrsta, kao što smo već rekli, ne postoji baš nikakva bibliografija. U pratnji pomoćnika, čija se slatka dokolica, koja traje otkako su krenuli iz lisabona, sada približavala svom kraju, dolazio je subhro na širokim salomonovim plećima, što je unijelo dodatni nemir medu postrojene ljude. Svima se po glavi motalo isto pitanje, Kako će nam s te visine priskočiti u pomoć. Dvored se dvaput zaljuljao kao pod naletom snažnog vjetra, ali ljudi se nisu razbježali. Uostalom, bilo bi to uzaludno jer im je slon već bio posve blizu. Subhro ga je zaustavio pred čovjekom koji se nalazio na desnom kraju prvog reda i rekao, Ispruži ruku otvorenim dlanom. Čovjek je učinio kako mu je naloženo, ispružio je ruku koja je samo naizgled bila mirna. Tada mu je slon na dlan položio vrh surle koji je čovjek nagonski stisnuo kao da se radi o ljudskoj šaci, u isto vrijeme gutajući knedle da ne bi briznuo u plač. Drhtao je od glave do pete dok ga je subhro odozgo gledao sa simpatijom. Čovjek do njega imao je manje-više isti govor tijela, no dogodilo se nešto poput obostranog odbijanja, niti je čovjek ispružio ruku niti mu je slon ponudio surlu, bila je to snažna, nagonska antipatija koju nitko nije mogao objasniti jer se tijekom putovanja medu njima nije dogodilo ništa što bi moglo nagovijestiti takvo neprijateljstvo. S druge strane, bilo je i vrlo dirljivih trenutaka poput onog muškarca koji je briznuo u grčevit plač kao da je upravo pronašao drago biće o kojem godinama nije čuo nikakve vijesti. Prema njemu je slon pokazao osobitu naklonost. Prelazio mu je surlom po ramenima i po glavi, i to pokretima koji su gotovo nalikovali ljudskom milovanju, toliko je blagosti i nježnosti bilo u njima. Prvi put u ljudskoj povijesti neka se životinja u pravom smislu riječi oprostila od ljudskih bića kao da im duguje prijateljstvo i poštovanje, za što nećemo naći potvrdu u moralnim propisima koji određuju ljudsko ponašanje, ali je zato možda zlatnim slovima upisano u temeljne zakone slonovske vrste. Usporedno čitanje i jednih i drugih dokumenata sasvim sigurno bi rasvijetlilo mnogo štošta i možda nam pomoglo da shvatimo obostranu negativnu reakciju koju smo, na našu veliku žalost, ali iz obzira prema istini, maloprije morali opisati. Naposljetku, ljudi i slonovi možda se doista nikada neće istinski razumjeti. Salomon je upravo zatrubio toliko snažno da se to moralo čuti na udaljenosti od bar ligu od castela rodrigo, ne našu ligu, već onu stariju i dosta kraću. Razloge i namjere koji su prethodili ispuštanju toga piskutavog zvuka iz salomonovih pluća teško može protumačiti netko tko, poput nas, zna tako malo o slonovima. A kad bismo otišli upitati subhra što on o svemu tome misli kao stručnjak, zasigurno bi se pokušao izvući nekim neizravnim odgovorom koji bi zatvorio vrata svim sljedećim pitanjima. Unatoč dvojbama koje su uvijek prisutne kad se govori različitim jezicima, čini se opravdanim ustvrditi kako se salomonu svidjela oproštajna svečanost. Radnici su već krenuli na put. Suživot s vojnicima u njih je, a da toga nisu bili ni svjesni, usadio disciplinu koja se očitovala u sposobnosti da se odluče za odgovarajuću formaciju u kojoj će putovati, naprimjer, u dvoredu ili troredu, jer nije isto ako se tridesetorica ljudi poreda na jedan ili na drugi način, u prvom slučaju kolona bi se sastojala od petnaest redova, što je previše i lako se može raspasti na prvi znak bilo kakva pojedinačnog ili kolektivnog nemira, dok bi se u drugom slučaju sastojala od čvrstog bloka od deset redova kojima samo morate dati štitove pa da cijela formacija nalikuje rimskoj kornjači. No razlika je isključivo psihološke naravi. Valja uzeti u obzir da je pred tim ljudima dug put za koji je posve prirodno da će ga provesti u međusobnom razgovoru. Međutim, ako su u jednom redu samo dvojica koja moraju hodati zajedno dva ili tri sata bez prestanka, čak i da pretpostavimo kako imaju veliku želju za

komunikacijom, naposljetku će, prije ili kasnije, medu njima zavladati neugodna tišina ili će se, tko zna, čak i zamrziti. Netko od te dvojice možda neće odoljeti iskušenju da onog drugog gurne u potok. Imaju stoga pravo oni koji tvrde da je tri božji broj, broj mira, broj sloge. Utroje barem jedan od njih može šutjeti nekoliko minuta, a da se to previše ne primijeti. Nevolja bi nastala jedino ako bi nekome od muškaraca palo na pamet ubiti kolegu iz reda kako bi mu uzeo njegov dio hrane i ako bi, zamolivši onog trećeg da mu pomogne u izvršenju tog prezira vrijednog čina, od njega dobio žalostan odgovor, Ne mogu, već sam obećao onom drugome da ću mu pomoći da ubije tebe.
Začuo se ubrzan topot kopita. Bio je to zapovjednik koji se došao pozdraviti s radnicima i zaželjeti im sretan put, ljubaznost koja se ne bi očekivala od vojnog časnika, ma koliko bio poznat kao dobar čovjek, naročito ako znamo da se takvo što nimalo ne bi svidjelo njegovim nadređenima, nepokolebljivim pristalicama pravila starog poput katedrale u bragi, a to je da se za sve treba pronaći mjesto kako bi sve bilo na svome mjestu. To načelo je i više no pohvalno kad se radi o učinkovitom pospremanju stana, ali je loše ako se njime koristimo da bismo ljude rasporedili u primjerene ladice. Posve je jasno da radnici, ostvare li se ikada zavjere o umorstvu koje neki od njih kuju u svojim glavama, time neće zaslužiti da prema njima budemo toliko blagonakloni. No prepustimo radnike njihovoj sudbini i obratimo sada pozornost na čovjeka koji se približava prilično hitro iako ga, sudeći prema dobi, noge već slabije služe. Zadihane riječi koje je izgovorio kad je stigao bile su, Gospodin gradonačelnik javlja da je golub stigao. Naposljetku, potvrđena je istina, golubovi pismonoše vraćaju se kući. Gradonačelnik nije stanovao daleko, ali zapovjednik je podbo konja toliko snažno kao da već do ručka želi stići u valladolid. Poslije nekoliko minuta sjahao je pred vratima gradonačelnikove kuće, trčeći se uspeo stubama i prvog slugu kojega je ugledao zamolio da ga odvede gradonačelniku. Nije trebalo ići po gradonačelnika jer mu je on već dolazio u susret zadovoljna izraza lica kakav, vjerojatno, imaju samo golubari ponosni na dostignuća svojih štićenika. Stigao je, stigao je, pođite za mnom, rekao je oduševljeno. Izašli su na širok, natkriven balkon gdje je krletka od trske zauzimala dobar dio zida za koji je bila pričvršćena. Eno junaka, rekao je gradonačelnik. Poruka je još uvijek bila svezana za golubovu nogu, što je njegov vlasnik smjesta objasnio, Obično uzmem poruku čim golub sleti, tako da ne pomisli kako se uzalud trudio, ali ovaj put sam odlučio pričekati kako biste se u sve mogli uvjeriti vlastitim očima, Ne znam kako bih vam zahvalio, gospodine gradonačelniče, vjerujte da je danas za mene velik dan, Uopće ne sumnjam u to, gospodine zapovjedniče, život nisu samo puške i halebarde. Gradonačelnik je otvorio krletku, gurnuo ruku u nju i uhvatio goluba koji se nije odupirao niti je pokušao pobjeći, naprotiv, kao da mu je bilo čudno da su tek sada na njega obratili pozornost. Brzim, ali opreznim pokretima gradonačelnik je razvezao čvorove i odmotao poruku koja je bila napisana na uskom komadiću papira, bez ikakve sumnje, odrezanom po mjeri kako ne bi sputavao pticu pri letenju. U nekoliko kratkih rečenica stražar je javljao da dolazi četrdesetak austrijskih oklopnika, i to, koliko je on vidio, bez pratnje civila. Ne nose sa sobom mnogo stvari, primijetio je zapovjednik portugalskih konjanika, Tako se čini, rekao je gradonačelnik, A oružje, Oružje ne spominje, pretpostavljam iz opreza, ali zato kaže da bi, sudeći po brzini kojom se kreću, trebali stići na granicu sutra oko podneva, Zar već, Možda bismo ih trebali pozvati na ručak, Ni slučajno, gospodine gradonačelniče, četrdesetorica austrijanaca, ma koliko malo prtljage imali, sigurno sa sobom nose vlastitu hranu ili dovoljno novca da bi je kupili, osim toga vjerojatno im se neće svidjeti naša hrana, da ne govorim o tome kako nahraniti četrdesetoro usta nije nimalo laka zadaća, a nama već polako ponestaje hrane, što se mene tiče, gospodine gradonačelniče, neka se svatko pobrine sam za sebe a bog za sve nas, Kako god bilo, još uvijek vas držim za riječ da ćete sutra biti moj gost na večeri, Računajte na mene, gospodine gradonačelniče, no ispravite me ako griješim, pretpostavljam da također namjeravate pozvati austrijskog kapetana, Vrlo ste to oštroumno primijetili, Ako to nije previše drsko od mene, smijem li vas upitati zašto, Kao političku gestu dobre volje, Uistinu mislite da je takva gesta dobre volje potrebna, upitao je zapovjednik, Iskustvo mi govori da se može očekivati svašta kad se dva vojna odreda susretnu na granici, Učinit ću sve što je u mojoj moći da izbjegnem ono najgore, ne želim izgubiti pa makar i jednog od svojih ljudi, ali bude li neizbježna upotreba sile, neću se kolebati ni

trenutka, a sada, gospodine gradonačelniče, uz vaše dopuštenje, moram se pridružiti svojim vojnicima koje još očekuje mnogo posla, prije svega, moraju što bolje očistiti svoje odore, već dva tjedna ih nosimo po suncu i kiši, liježemo u njima i u njima se budimo, izgledamo kao skupina prosjaka, a ne kao odred vojnika, Svakako, gospodine zapovjedniče, sutra, kad stignu austrijanci, bit ću uz vas, kao što je i moja dužnost, Zahvaljuljem, gospodine gradonačelniče, ako me dotada zatrebate, znate gdje me možete naći.
Vrativši se u tvrđavu, zapovjednik je okupio vojnike. Nije im održao dugačak govor, ali im je rekao sve što je trebalo reći. Prije svega, nipošto ne smiju austrijancima dopustiti ulazak u tvrđavu, čak i ako u tu svrhu bude potrebno posegnuti za oružjem. To bi značilo rat, nastavio je, i nadam se da nećemo morati ići toliko daleko, ali što prije uspijemo uvjeriti austrijance u ozbiljnost naših namjera, to ćemo prije postići svoje ciljeve. Dočekat ćemo ih pred zidinama i odatle se nećemo maknuti čak i ako ustraju u tome da žele ući u tvrđavu. Kao zapovjednik, ja ću se pobrinuti za govorancije, od vas u tim prvim trenucima samo očekujem da svako vaše lice bude poput knjige otvorene na stranici na kojoj pišu riječi, Ovamo nećete ući. Ako u tome uspijemo, a po svaku cijenu moramo uspjeti, austrijanci će morati podići logor izvan zidina što će ih od samog početka staviti u podređen položaj. Moguće je da ne prođe sve onako glatko kao što se čini da ove moje riječi to obećavaju, no jamčim vam da ću učiniti sve da austrijanci iz mojih usta ne čuju ništa što bi moglo osramotiti rod vojske kojem smo posvetili svoje živote. Čak i ako ne bude borbe, čak i ako se ne ispali ni jedan metak, pobjeda će biti naša, kao što će biti slučaj i ako nas prisile da posegnemo za oružjem. Prema dogovoru, austrijanci zapravo dolaze u castelo rodrigo samo da bi nam poželjeli dobrodošlicu i otpratili nas do valladolida, ali imamo razloga za sumnju da namjeravaju odvesti salomona, a nas napraviti budalama. Ako misle da će im to uspjeti, ljuto se varaju. Sutra do deset sati želim dvojicu stražara na najvišoj kuli tvrđave u slučaju da su austrijanci samo proširili glasinu da dolaze u podne kako bi nas uhvatili nespremne dok napajamo konje. S tim austrijancima nikad se ne zna, završio je zapovjednik, smetnuvši s uma da su to prvi i, vjerojatno, jedini austrijanci koje će sresti u životu.

POKAZALO SE DA JE zapovjednik bio s razlogom sumnjičav, naime, nešto poslije deset sati s kule se zaorio poziv na uzbunu, Neprijatelj na vidiku, neprijatelj na vidiku. Očito je da austrijanci, bar kao vojnici, u očima ovih portugalskih vojnika nisu bili na dobrom glasu, no naprečac ih nazvati neprijateljima pretjerivanje je koje ne zaslužuje drugo no oštru osudu zdrava razuma čija uloga je da nepromišljenima skrene pozornost na opasnosti preuranjena donošenja zaključaka i osuđivanja bez dokaza. U ovom slučaju, međutim, postoji objašnjenje. Stražarima je naređeno da daju znak za uzbunu, ali nitko, čak ni uobičajeno oprezni zapovjednik, nije ih upozorio što točno moraju uzviknuti. U dvojbi između, Neprijatelj na vidiku, što može razumjeti i svaki civil, i onog tako nevojničkog povika kao što je, Stižu naši gosti, odora koju su sami nosili izabrala je za njih, pa su se tako i izrazili onim rječnikom koji je njima bio mnogo bliži. Njihove riječi još su odjekivale zrakom, a ostali vojnici već su pohitali na grudobrane da vide tog neprijatelja koji je s te udaljenosti, nekih četiri ili pet kilometara, izgledao poput tamne mrlje koja jedva da se kretala i u kojoj se, protivno svim očekivanjima, nisu mogli vidjeti odbljesci oklopa na tijelima vojnika. Jedan od vojnika raspršio je sumnje, Nije čudo, sunce im je za leđima, što je, moramo priznati, mnogo ljepše, mnogo literarnije no reći, Nalaze se u protusvjetlu. Svi konji bili su riđani različitih nijansi, odatle ona tamna mrlja, i dolazili su kratkim kasom. Mogli su i korakom, teško da bi netko primijetio razliku, no tada ne bi postigli onaj psihološki učinak vojske koja na prvi pogled nezaustavljivo napreduje, no ipak zna rasporediti svoje snage. Jasno je da bi jedan dobar galop s isukanim sabljama, nešto poput juriša lake konjice, kod publike izazvao mnogo spektakularniji učinak, ali bilo bi potpuno besmisleno zamarati konje više no što je potrebno za nešto što se doimalo vrlo lakom pobjedom. Tako je mislio austrijski zapovjednik, čovjek velikog iskustva na srednjoeuropskim bojištima, i to je zapovjedio svojim vojnicima. U međuvremenu, castelo rodrigo pripremao se za borbu. Vojnici su osedlali konje i izveli ih

izvan tvrđave gdje su ih ostavili šestorici najspremnijih za obavljanje zadaće koja bi nalikovala vođenju konja na ispašu da se pred vratima tvrđave kojim slučajem išta moglo pasti. Narednik je otišao obavijestiti gradonačelnika da dolaze austrijanci, Neće stići još neko vrijeme, ali bolje da budemo spremni, rekao je, U redu, odgovorio je gradonačelnik, poći ću s vama. Kad su stigli do tvrđave, vojnici su već bili postrojeni pred ulazom, a zapovjednik se spremao održati svoj posljednji govor. Privučeni besplatnom izložbom konja kao i mogućnošću da se ubrzo pojavi i slon, velik broj stanovnika castela rodrigo, muškarci, žene, mladi i stari, okupio se na trgu, zbog čega je zapovjednik šapnuo gradonačelniku, Uza sve te ljude koji su došli manji su izgledi da će doći do sukoba, Slažem se, ali nikad se ne zna s austrijancima, Imate loša iskustva s njima, upitao je zapovjednik, Ni loša ni dobra, nikakva, samo znam da postoje, za mene je to dovoljno. Iako je kimnuo glavom u znak slaganja, zapovjednik nije razumio gradonačelnikovu doskočicu, osim ako se, naravno, pojam austrijanci ne shvati kao sinonim za protivnika, neprijatelja. Zato je odlučio smjesta započeti govor kojim je želio podići moral nekih vojnika koji su klonuli duhom. Vojnici, rekao je, austrijski odred je blizu. Došli su po slona da ga odvedu u valladolid, ali mi nećemo pristati na taj zahtjev, čak i ako ga budu pokušali nametnuti silom. Portugalski vojnici disciplinirano slušaju samo naredbe svoga kralja i svojih vojnih i civilnih vlasti. I nikoga više. Kraljevo obećanje da će njegovu visočanstvu nadvojvodi austrijskom darovati slona salomona bit će izvršeno, ali samo ako austrijanci budu do kraja poštovali proceduru. Kad se uzdignute glave vratite kućama, možete biti sigurni da će se ovaj dan zauvijek pamtiti i da će se o svakom od nas, sve dok je portugala, govoriti, On je bio u figueiri de castelo rodrigo. Nije bilo vremena da govor dode do svog prirodnog kraja, to jest do onog trenutka kad se sva rječitost obično iscrpi i izgubi u još gorim općim mjestima, jer su austrijanci predvođeni svojim zapovjednikom već polako ulazili na trg. Među okupljenim narodom začuo se pljesak, doduše prilično mlak. S gradonačelnikom uz bok, zapovjednik portugalskih trupa pomaknuo je konja nekoliko koraka naprijed da bude jasno kako dočekuje goste u skladu s najistančanijim pravilima protokola. U tom trenutku su zbog nekog njihovog pokreta oklopi austrijskih vojnika od ulaštena čelika iznenada zabljesnuli na suncu. To je na okupljene ostavilo snažan dojam. Pljesak i uzvici iznenađenja sa svih strana bili su jasan znak da je austrijsko carstvo dobilo prvu bitku, i to bez ispaljena metka. Portugalskom zapovjedniku bilo je jasno da mora smjesta prijeći u protunapad, ali nije znao kako. Spasio ga je gradonačelnik koji je prošaptao, Kao gradonačelnik moram govoriti prvi, moramo sačuvati prisebnost. Zapovjednik je uzmaknuo za korak, svjestan goleme razlike u snazi i ljepoti između njegova konja i riđe kobile koju je jahao austrijanac. Gradonačelnik je već uzeo riječ, U ime stanovništva figueire de castelo rodrigo, čiji sam ponosni gradonačelnik, želim dobrodošlicu hrabrim austrijskim vojnicima koji nam dolaze u posjet i želim im mnogo uspjeha u obavljanju zadaće zbog koje su ovdje, uvjeren da će pridonijeti jačanju prijateljskih veza koje spajaju naše dvije zemlje. Još jednom, dobro došli u figueiru de castelo rodrigo. Čovjek koji je jahao na mazgi prišao je i počeo nešto šaptati na uho austrijskom zapovjedniku koji je nestrpljivo okrenuo glavu. Bio je to tumač. Kad je prijevod završio, zapovjednik je progovorio svojim moćnim glasom koji očigledno nije naviknuo da ga slušaju nepažljive, a još manje, neposlušne uši, Znate zašto smo ovdje, znate da smo došli po slona da ga odvedemo u valladolid, zato je važno da ne gubimo vrijeme i da smjesta počnemo s pripremama za njegovu predaju tako da možemo otputovati već sutra rano ujutro, to su zapovijedi koje sam dobio od mjerodavne osobe i učinit ću sve da ih izvršim u skladu s ovlastima koje su mi povjerene. Bilo je očito da se nije radilo o pozivu na valcer. Gradonačelnik je promrmljao, Toliko o planovima za večeru, Tako se čini, rekao je portugalski zapovjednik. Zatim je došao red da progovori portugalski zapovjednik, Moje su naredbe drugačije, one koje sam dobio, također od mjerodavne osobe, vrlo su jednostavne, odvesti slona u valladolid i predati ga osobno austrijskom nadvojvodi i to bez ikakvih posrednika. Od ovih hotimično izazovnih riječi, koje će možda uroditi ozbiljnim posljedicama, iz pripovijesti ćemo ispustiti tumačev prijevod i to ne samo zato da bismo ubrzali to verbalno mačevanje već i zato da bismo čitatelja vješto naveli na pomisao kako se ta borba dokazivanja s jedne i s druge strane doživljava u realnom vremenu. Poslušajmo sada austrijskog zapovjednika, Bojim se da takav tvrdokorni stav onemogućava mirno rješenje ove

nesuglasice u čijem se središtu očigledno nalazi činjenica da slon mora ići u valladolid, tko god da ga tamo odveo, međutim valja uzeti u obzir neke vrlo važne pojedinosti, prva od njih je da je nadvojvoda maksimilijan, prihvativši dar, postao ipso facto vlasnik slona, što znači da je mišljenje njegova visočanstva nadvojvode mnogo važnije od bilo kojeg drugog mišljenja, koliko god ono bilo vrijedno poštovanja, stoga od vas tražim da mi predate slona odmah, bez ikakva odgađanja, inače moji vojnici neće imati drugog izbora nego da silom udu u tvrđavu i uzmu životinju, Baš bih volio vidjeti kako će vam to uspjeti, tridesetorica mojih ljudi stoji na ulazu u tvrđavu i ne pada mi na pamet narediti im da se povuku i propuste vašu četrdesetoricu. Na trgu više gotovo nije bilo žive duše, stvari nisu mirisale na dobro, u ovakvim slučajevima uvijek postoji opasnost da vas pogodi zalutali metak ili da neki udarac sabljom završi baš na vašim leđima, sve je u redu dok je rat samo predstava, ali problem je kad nas žele pretvoriti u njegove protagoniste i još k tome bez ikakve pripreme ili iskustva. Stoga je bilo malo onih koji su čuli odgovor austrijskog zapovjednika na portugalčevu drskost, Jedna moja riječ i ovi oklopnici pomest će s bojišta vašu slabu, više simboličnu no stvarnu vojnu silu kojom im se namjeravate suprotstaviti, tu ću riječ i izgovoriti ne prestanete li smjesta s tom nerazumnom tvrdoglavošću, upozoravam vas da ćete jedino i isključivo vi biti odgovorni za neizbježne ljudske žrtve koje na portugalskoj strani, ovisno o razini otpora, mogu biti i potpune, zato mi se nemojte poslije žaliti, Budući da nas, ako sam dobro razumio, namjeravate sve pobiti, nije mi jasno kako bismo se kasnije mogli žaliti, no mislim da ćete teško opravdati takvo nasilje prema vojnicima koji samo brane pravo svoga kralja da ustanovi pravila za predaju slona austrijskom nadvojvodi maksimilijanu koji je, kako mi se čini, u ovom slučaju imao vrlo loše savjetnike, kako političke tako i vojne. Austrijski zapovjednik nije odmah odgovorio, pomisao da bi se za akciju s tako drastičnim posljedicama morao opravdavati i pred bečom i pred lisabonom nije mu davala mira i što je više o tome mislio, stvar mu se činila zamršenijom. Naposljetku mu se učinilo da je pronašao kompromisno rješenje predloživši da njemu i njegovim vojnicima bude omogućeno da udu u tvrđavu i da se uvjere u slonovo zdravstveno stanje. Pretpostavljam da nitko od vaših vojnika nije marvenjak, za vas nisam siguran, ali nekako ne vjerujem da ste život posvetili liječenju životinja, stoga ne vidim nikakva razloga da vas pustim unutra, barem dok mi ne bude priznato pravo da otputujem u valladolid i osobno predam slona njegovu visočanstvu austrijskom nadvojvodi. Austrijski zapovjednik nije rekao ni riječi. Vidjevši da nema odgovora, gradonačelnik je rekao, Ja ću razgovarati s njime. Nakon nekoliko minuta vratio se zadovoljna izraza lica, Pristao je, Recite mu, zamolio je portugalski zapovjednik, da će mi biti velika čast pratiti ga tijekom obilaska. Dok je gradonačelnik išao od jednog do drugog, portugalski zapovjednik je naredniku naložio da rasporedi vojnike u dva reda. Kad je taj manevar bio završen, dotjerao je konja točno u liniju s austrijančevom kobilom i zamolio tumača da prevede, Još jednom dobro došli u castelo rodrigo, a sada pođimo pogledati slona.

OSIM MANJEG naguravanja u kojem su sudjelovala po tri vojnika sa svake strane, putovanje u valladolid proteklo je bez većih incidenata. Valja spomenuti da je u znak dobre volje portugalski zapovjednik organizaciju karavane, to jest odluku o tome tko će ići sprijeda a tko straga, prepustio austrijskom zapovjedniku koji je bio vrlo jasan u svom izboru, Mi ćemo biti na čelu, a ostali neka se organiziraju kako znaju i umiju ili, drugim riječima, ako im to odgovara u istom onom rasporedu u kojem su napustili lisabon. Postojala su dva izvrsna i vrlo očita razloga zbog kojih su izabrali čelo kolone, prvi, zato što su dobro poznavali teren jer su praktično bili kod kuće, drugi, prešutan, bio je taj da će za lijepa vremena i sve dok sunce ne dosegne zenit, to jest u jutarnjim satima, takozvana kraljevska zvijezda stalno biti pred njima, što će očigledno pogodovati sjaju njihovih oklopa. Što se tiče ponavljanja rasporeda u kojem su napustili lisabon, znamo da tako nešto više nije moguće jer su se radnici već vraćali za lisabon preko porta koji će, jednom u dalekoj budućnosti, steći ugled nepokorena i uvijek odanoga grada. U svakom slučaju, ne treba oko toga previše razbijati glavu. Ostane li i dalje na snazi pravilo da je najsporiji u karavani taj koji određuje njezin

ritam, a prema tome i brzinu, nema sumnje da volovi moraju ići iza oklopnika, koji će tako ispred sebe imati čistu cestu kako bi mogli zagalopirati kad god ih je volja, a svjetina koja izađe dočekati povorku neće doći u opasnost pomiješati churra ovce s merino ovcama*, kao što kaže kastiljska poslovica koju spominjemo upravo zato što se nalazimo u kastilji i nije nam nepoznata sugestivna snaga koju pruža lokalni kolorit, usput, za one koji ne znaju, churra ovce imaju grubu, a merino finu vunu. Drugim riječima, jedno su konji, osobito ako ih jašu oklopnici okupani suncem, a drugo dva para mršavih volova koji vuku kola s bačvom vode i hranom za slona koji hoda odmah iza njih noseći čovjeka na svojim plećima. Iza slona dolazi portugalski konjički vod koji još uvijek pršti od ponosa zbog svoga hrabrog čina kada je prethodnog dana svojim tijelima zapriječio ulaz u tvrđavu. Nijedan od ovih vojnika neće zaboraviti, sve dok je živ, onaj trenutak kada je, obišavši slona, austrijski zapovjednik svom naredniku izdao zapovijed da podignu logor na trgu, Samo jednu noć, opravdavao se, pod onim hrastovima, drvećem koje je u svom dugom životu vjerojatno vidjelo svašta, ali nikada da vojnici spavaju pod vedrim nebom kraj tvrđave u koju se lako moglo smjestiti još tri pješačke divizije, i to svaku s njezinim orkestrom. Potpuna pobjeda koja je odnesena nad drskim austrijskim zahtjevima također je bila, što je rijetkost u takvim slučajevima, pobjeda zdravog razuma jer, koliko god krvi da je poteklo u castelu rodrigo, bilo kakav rat između austrije i portugala bio bi ne samo besmislen već i neizvediv, osim ako dvije zemlje ne bi zamolile, recimo, francusku koja se objema nalazi otprilike na pola puta, da im iznajmi dio teritorija na kojem bi mogle poredati trupe i organizirati bitke. Naposljetku, sve je dobro što se dobro svrši.
Subhro nije siguran da može imati bilo kakve koristi od te utješne poslovice. Gledaju ga otvorenih usta dok prolazi na slonu, šćućuren na tri metra visine i u svom novom odijelu živopisnih boja, dovoljno elegantan da takav ode u posjet kumi, samo kad bi je imao, odijelu koje nije odjenuo zbog taštine već zato da ne osramoti zemlju iz koje dolazi, gledaju ga i zamišljaju da prolazi neko biće obdareno iznimnim moćima, ali jadni indijac ustvari drhti pred onim što ga možda čeka u budućnosti. Pretpostavlja da se ne mora brinuti dok ne stignu u valladolid, netko mu mora platiti za vrijeme i trud, čini se lako putovati na leđima slona, ali to može reći samo netko tko nikad nije pokušao natjerati ga da skrene desno onda kad se slonu ide lijevo. Nakon valladolida, međutim, stvari postaju nejasne. Od prvoga dana činilo mu se samo po sebi razumljivim da je njegova zadaća otpratiti salomona do beča jer, ako slon već ima vlastitog goniča, onda se valjda podrazumijeva da kamo ide jedan ide i drugi. Ali nitko ga nikada nije pogledao u oči i to mu izričito rekao. Do valladolida da, ali ništa više. Stoga je posve prirodno da je zamislio najgori mogući scenarij, a to je da će u valladolidu zateći drugog goniča koji će preuzeti palicu za nastavak putovanja i u beču živjeti kao bubreg u loju na dvoru nadvojvode maksimilijana. No nasuprot onome što bi netko mogao pomisliti, kako smo već naviknuti da niske materijalne interese uvijek pretpostavljamo istinskim duhovnim vrijednostima, ovdje ni hrana ni piće, a ni svježe pripremljen krevet svakoga dana, nisu bili razlog zbog kojeg je subhro uzdahnuo, već je to bilo iznenadno otkriće da je zavolio tu životinju i da se ne želi od nje odvojiti, iako se to prikriveno stanje subhrova duha teško može nazvati otkrićem, a još manje iznenadnim. Da, ali ako u valladolidu doista čeka drugi gonič, mali su izgledi da subhrovi argumenti srca prevagnu na nepristranoj nadvojvodinoj vagi. Upravo u tom trenutku, njišući se u ritmu slonovih koraka, gore, visoko, gdje ga nitko nije mogao čuti, subhro je naglas rekao, Vrijeme je da nas dvojica ozbiljno porazgovaramo, salomone. Sreća da nikoga nije bilo u blizini, pomislili bi da je gonič poludio, što bi moglo imati ozbiljne posljedice po sigurnost cijele karavane. Od tog trenutka subhrovi snovi krenuli su u posve drugom smjeru. Poput nesretnih ljubavnika, tko zna zašto odbačenih od društva, subhro i slon, bježeći preko dolina, brežuljaka i planina, obilazeći jezera, prelazeći rijeke i šume, uvijek bi za dlaku izmaknuli svojim progoniteljima oklopnicima, kojima ni njihovi brzi riđani nisu bili od pomoći jer i slon, ako to želi, može prijeći u galop. Te noći, subhro, koji nikada nije spavao daleko od salomona, privio se uz njega i, pazeći da ga ne probudi, počeo mu šaptati na uho. Sipao mu je riječi u uho, nerazgovijetno mrmljajući na jeziku koji je

* Španjolsku frazu »no mezclar churras con merinas (ne miješati churra ovce s merino ovcama)« moglo bi se otprilike prevesti kao »ne miješati kruške i jabuke«.

mogao biti kako hindu tako i bengalski, ili možda jezik koji su samo njih dvojica poznavala, jezik rođen i razvijen u godinama samoće, koja je još uvijek bila samoća čak i kad bi je prekidali uzvici sitnog plemstva s lisabonskog dvora ili podrugljiv smijeh stanovništva lisabona i okolice, ili, još prije, tijekom duge vožnje brodom do portugala, podsmijeh mornara. Kako ne znamo na kojem je jeziku govorio, ne možemo otkriti što je točno rekao salomonu, ali znajući kakve su brige morile goniča, nije teško zamisliti kako se odvijao taj razgovor. Subhro je naprosto salomona molio za pomoć dajući mu praktične upute o tome kako bi se trebao ponašati u određenim situacijama, što je uključivalo iskazivanje snažnih, pa čak i radikalnih znakova nezadovoljstva zbog prisilnog odvajanja od svoga goniča, ako ikada dode do toga. Sumnjičav um prigovorit će da se ne može mnogo očekivati od takve vrste razgovora, budući da slon, ne samo da nije dao nikakav odgovor na tu subhrovu molbu, već je nastavio mirno spavati. Takva osoba sigurno ništa ne zna o slonovima. Ako im se šapće na uho na hindu ili bengalskom jeziku, osobito dok spavaju, oni su poput duha iz svjetiljke koji, čim je protrljate, izlazi iz nje i kaže, Na zapovijed, gospodaru. Kako god bilo, već sad možemo potvrditi da se ništa neće dogoditi u valladolidu. Već iduće noći, mučen grizodušjem, subhro je otišao do salomona i rekao mu da se ne obazire na ono što je od njega tražio, da se ponašao gore od najgoreg egoista, da se stvari ne rješavaju na takav način, Ako se dogodi ono čega se pribojavam, ja sam taj koji mora preuzeti odgovornost i pokušati uvjeriti nadvojvodu da nas ne razdvaja i zato me dobro slušaj, što god da se dogodilo, ne čini ništa, jesi li me čuo, ništa. Isti onaj sumnjičavi um, da je kojim slučajem ovdje, ne bi imao drugog izbora no ostaviti na trenutak svoju sumnjičavost po strani i priznati, Kakva lijepa gesta, ovaj gonič je uistinu dobar čovjek, nema sumnje da nam najbolje pouke u životu uvijek dolaze od običnih ljudi. Umiren, subhro se vratio u svoj slamnati krevet i za nekoliko trenutaka već je spavao. Kad se sljedećeg jutra probudio i sjetio odluke koju je prethodne noći donio, nije mogao a da se ne upita, A što će nadvojvodi drugi gonič kad već ima ovoga. A zatim je nastavio iznositi svoje razloge, Svjedok mi je zapovjednik oklopnika, vidio nas je u tvrđavi i nemoguće je da nije primijetio tako savršen sklad koji se rijetko vida između čovjeka i životinje, točno je da se ne razumije previše u slonove, ali ponešto zna o konjima, a to je već nešto. Svi znaju da Salomon ima dobro srce, no pitam se bi li se s nekim drugim goničem onako oprostio od radnika. Ne želim reći da sam ga ja tome naučio, daleko od toga, to je nešto što mu je spontano izronilo iz duše, ja sam mislio da će najviše možda mahnuti surlom, glasno zatrubiti, napraviti dva plesna koraka i doviđenja, ali poznavajući ga tako dobro kao što ga ja poznajem, polako mi je postajalo jasno da se u toj njegovoj glavurdi kuhalo nešto što će nas sve ostaviti otvorenih usta. Pretpostavljam da se o slonovima kao vrsti dosad već mnogo pisalo, a i još će se mnogo pisati u budućnosti, ali sumnjam da će ijedan od tih autora biti svjedokom slonovskog čuda koje se može usporediti s onim kojem sam, jedva vjerujući svojim očima, prisustvovao u castelu rodrigo.
Među oklopnicima vladaju oprečna mišljenja. Jedni, oni mladi i vrele krvi, smatraju da je njihov zapovjednik do samoga kraja trebao braniti strategiju s kojom su stigli u castelo rodrigo, to jest bezuvjetnu predaju slona, čak i po cijenu uporabe sile. Sve je bilo bolje osim iznenadnog popuštanja pred izazivanjima portugalskog zapovjednika koji se čak činio željan borbe, iako je matematičkom sigurnošću morao predvidjeti da bi iz bilo kakva sukoba izašao poražen. Ti vojnici mislili su da bi jedna dojmljiva gesta, nešto poput istovremenog isukavanja četrdeset sablji nakon izdane zapovijedi za napad, bila dovoljna da se slomi prividna neumoljivost prljavih portugalaca i da se širom otvore vrata tvrđave austrijskim pobjednicima. Drugi, jednako začuđeni kapetanovim popuštanjem, smatrali su da je najveća greška bila to što su odmah po dolasku u castelo izjavili, Dajte nam slona, nemamo vremena za gubljenje. Svaki austrijanac, rođen i odrastao na području srednje europe, zna da u takvim slučajevima treba upotrijebiti vještine dijaloga i lijepog ponašanja, zanimati se za zdravlje obitelji, uputiti nekoliko laskavih opaski na račun dobrog izgleda portugalskih konja i veličanstvenosti zidina castela rodrigo, a tek zatim, kao da smo se toga slučajno sjetili, reći, Ah, da, slon. Druga skupina vojnika, svjesnija surove životne realnosti, tvrdila je da bi, da su se stvari uistinu odigrale kako su priželjkivali njihovi suborci, sada doista imali slona, ali ga ne bi imali čime hraniti, jer se teško moglo očekivati da bi im portugalci ustupili volovsku

zapregu s hranom i vodom, a sami ostali u castelo rodrigo, bogzna koliko dana čekajući na povratak kući. Postoji samo jedno objašnjenje, rekao je jedan kaplar koji je izgledao kao da je pohađao škole, ni nadvojvoda ni bilo tko drugi nije zapovjedio kapetanu da traži da mu se preda slon, već mu je ta zamisao pala na um na putu prema castelu rodrigo, Ako mi pođe za rukom izbaciti portugalce iz igre, pomislio je, sva slava pripast će meni i mojim ljudima. Bilo bi normalno zapitati se kako je moguće da netko tako neiskren i nečastan postane kapetan austrijskih oklopnika, jer i djetetu bi bilo jasno da je velikodušno spominjanje ostalih vojnika bila samo taktika da se prikrije želja za isključivo vlastitim probitkom. Šteta. Sve više nas određuju naše mane, sve manje naše vrline.

ZA DOČEK DUGO OČEKIVANOG debelokošca grad valladolid odlučio je odjenuti svoje najsvečanije ruho, a ponegdje se čak otišlo toliko daleko da su, kao da se radi o nekoj velikoj procesiji, balkoni ukrašeni draperijama, a još uvijek ne potpuno izblijedjeli barjaci lelujali su sada već na gotovo jesenskom povjetarcu. Čiste i uredne, koliko god je to bilo moguće u ta nehigijenska vremena, obitelji su izašle na ne baš čiste ulice grada, s tim da su ih zaokupljale dvije osnovne namisli, da vide slona i da saznaju što će se s njime dogoditi. Bilo je i onih protivnika veselja koji su tvrdili da je slon samo glasina, da će možda jednoga dana doći, ali zasad se još ne zna točno kada. Bilo je i onih koji su se zaklinjali da se jadna i iscrpljena životinja odmara još od svog dolaska prethodnoga dana nakon dugog i teškog puta koji je morala preći do valladolida, najprije od lisabona do castela rodrigo, a zatim od portugalske granice do ovoga grada koji je imao čast da već dvije godine bude dom uvaženim gostima, njegovu kraljevskom visočanstvu nadvojvodi maksimilijanu i njegovoj supruzi mariji, kćeri cara karla petoga. Ovo bilježimo samo zato da bismo pokazali koliko su važne bile te dvije osobe, salomonovi suvremenici, obje članovi vrlo uglednih kraljevskih obitelji i obje, na ovaj ili onaj način, ne samo upoznate sa salomonovim postojanjem već i s njegovim epskim, iako miroljubivim junačkim djelima. Upravo u ovom trenutku nadvojvoda i njegova supruga, u prisutnosti istaknutih članova dvora, svećenstva te nekoliko umjetnika, koje su pozvali da na papiru, dasci ili platnu ovjekovječe salomonovo lice i njegov veličanstveni trup, opčinjeno promatraju salomonovo pranje. Operaciju, u kojoj se ponovo pojavljuje ista ona dugačka četka praćena mlazovima vode, opet vodi salomonov alter-ego, indijac subhro. A subhro je sretan jer u dvadeset i četiri sata koliko je ovdje nije vidio ni sjene nekoga drugog goniča, no već su ga službeno obavijestili da će se slon odsad zvati sulejman. Nimalo mu se nije sviđala ta promjena imena, ali, kao što se kaže, ako izgubiš jedan prst, ostala su ti još četiri. Nakon općeg čišćenja sulejman je, moramo se i mi pomiriti s time, ne preostaje nam ništa drugo nego da ga odsada i mi tako zovemo, izgledao mnogo bolje, no zasjao je, možemo čak reći i zablistao, kad je nekoliko slugu uz velike muke preko njega prebacilo velik pokrivač na kojem je već tjednima danonoćno radilo dvadeset vezilja, djelo kakvom se na svijetu teško moglo naći ravna, toliko je na njemu bilo kamenja koje je, iako nije sve bilo skupocjeno, sjalo kao da se radi o draguljima, a da zlatnu nit i raskošan baršun i ne spominjemo. Kakva šteta, progunđao je u sebi biskup koji je sjedio nedaleko od nadvojvode, s ovime što se potrošilo na tu životinju mogli su izvesti veličanstveni baldahin za katedralu tako da ne moramo uvijek u procesiju s istim, kao da smo neko drugorazredno selo, a ne valladolid. Jedan regentov pokret prekinuo je te subverzivne misli. Nije trebalo biti previše inteligentan da bi se shvatilo što je htio reći, pokreti kraljevskih ruku govorili su sami za sebe, nadvojvoda je pokazao prvo dolje pa gore i bilo je jasno da želi razgovarati s goničem. Kad mu je prišao jedan niži dvorski službenik, subhru se učinilo da ponovo sanja isti san kao kad su ga u onom prljavom ograđenom prostoru u belému odveli pred čovjeka duge brade, portugalskog kralja, dom joaa trećeg. Gospodin koji je sada poslao po njega ne nosi bradu, njegovo lice čisto je obrijano i za njega se, ne griješeći duše, može reći da je pristao muškarac. Kraj njega sjedi njegova prekrasna supruga, nadvojvotkinja marija, na čijem se licu i tijelu ljepota neće predugo zadržati zato što će roditi, ni više ni manje, šesnaest puta, deset dječaka i šest djevojčica. Čudovišno. Subhro stoji nepomično pred nadvojvodom i očekuje

pitanja. Kako ti je ime, bilo je, kao što se moglo i očekivati, prvo od njih, Zovem se subhro, gospodaru, Sub, kako, Subhro, gospodaru, to mi je ime, A znači li štogod to tvoje ime, Znači bijelo, gospodaru, Na kojem jeziku, Na bengalskom, gospodaru, jednom od jezika koji se govori u indiji. Nadvojvoda je šutio nekoliko sekundi, a zatim upitao, Znači ti si iz indije, Da, gospodaru, prije dvije godine došao sam u portugal sa slonom, Sviđa li ti se tvoje ime, Nisam ga ja izabrao, gospodaru, to je ime koje su mi dali, Da možeš, bi li izabrao neko drugo, Ne znam, gospodaru, nikada o tome nisam razmišljao, Što ako ti naredim da ga promijeniš, Vaše visočanstvo trebalo bi za to imati razlog, I imam ga. Subhro nije odgovorio, i predobro je znao da nije dopušteno kraljevima postavljati pitanja, zato im je vjerojatno uvijek bilo toliko teško, a ponekad i nemoguće, iščupati iz usta odgovore na muke i nedoumice njihovih podanika. Tada je nadvojvoda maksimilijan rekao, Tvoje ime je teško izgovoriti, Već su mi to rekli, gospodaru, Siguran sam da ga u beču nitko neće razumjeti, Na moju nesreću, gospodaru, Ali toj nesreći ima lijeka, odsad ćeš se zvati fritz, Fritz, ponovio je subhro ožalošćeno, Da, to ime lako se pamti, osim toga već ima mnogo ljudi u austriji koji se tako zovu, ti ćeš biti jedan od mnogih, ali jedini sa slonom, Ako mi vaše visočanstvo dopusti, radije bih zadržao svoje dosadašnje ime, Već sam odlučio i upozoravam te da ću se naljutiti nastaviš li mi dosađivati s tim, utuvi si u glavu da je odsad tvoje ime fritz i ni jedno drugo, Da, gospodaru. Tada je nadvojvoda, ustavši sa svog raskošnog prijestolja, rekao glasno i zvonko, Čujte i počujte, ovaj čovjek prihvatio je ime fritz koje sam mu nadjenuo, zbog toga i zbog odgovorne dužnosti čuvara slona sulejmana koju obnaša, odlučio sam da se svi prema njemu morate ponašati obzirno i s poštovanjem, tko se toga ne bude držao trpjet će posljedice moga nezadovoljstva. Upozorenje nije bilo dobro prihvaćeno, u kratkom žamoru koji se začuo nakon toga mogli su se razabrati osjećaji kao što je poslušnost, dobrohotna ironija, razdraženost, uvrijeđenost, zamislite, ophoditi se s poštovanjem prema goniču, običnom krotitelju, prema čovjeku koji zaudara na divlje životinje postupati kao da je netko i nešto u kraljevstvu, jedno je sigurno, nadvojvodu će brzo proći taj hir. Istini za volju, valja primijetiti kako se uskoro začuo još jedan žamor, žamor u kojem se nisu mogli nazreti neprijateljski i proturječni osjećaji, već isključivo divljenje kad je slon pomoću surle i jednom kljovom uzdignuo goniča na svoja široka pleća, široka poput gumna. Tada je gonič rekao, Bili smo subhro i salomon, sada smo fritz i sulejman. Nije se obraćao nikome osobito, govorio je to samome sebi, znao je da ta nova imena ne znače ništa, a zamijenila su ona stara koja su ipak značila nešto. Rodio sam se da budem subhro, a ne fritz, pomislio je. Odveo je sulejmana u prostor koji mu je dodijeljen, u dvorište unutar palače iz kojeg se vrlo lako i brzo moglo izaći van, i ostavio ga ondje s hranom, vodom i u društvu dvojice pomoćnika koji su ga dopratili iz lisabona. Subhro, ili fritz, teško ćemo se naviknuti na tu promjenu imena, mora razgovarati sa zapovjednikom, onim našim, jer se zapovjednik austrijskih oklopnika više nije pojavio, vjerojatno negdje ispašta zbog toga što se osramotio u castelu rodrigo. Još nije vrijeme za rastanak, portugalci odlaze tek sutra ujutro, subhro samo želi porazgovarati o životu koji ga očekuje i zapovjednika obavijestiti da su njemu i slonu promijenili imena. Dolazi i da bi zapovjedniku i vojnicima poželio sretan povratak kući i, da, želi se s njima zauvijek pozdraviti. Vojnici su ulogoreni nedaleko od grada, u šumarku kroz koji protječe bistar potok u kojem se većina od njih i okupala. Zapovjednik je, dolazeći u susret subhru, primijetio njegovo zabrinuto lice i upitao, Nešto se dogodilo, Promijenili su nam imena, ja se sada zovem friz, a Salomon je sulejman, Tko je to učinio, Onaj tko ima moć, nadvojvoda, A zašto, Vjerojatno ima svoje razloge, u mom slučaju zato što mu je subhro bilo preteško izgovoriti, Mi smo se naviknuli, Da, ali njemu nema nitko reći da se mora naviknuti. Nastala je neugodna tišina koju je zapovjednik prekinuo kako je najbolje znao, Sutra odlazimo, Znam, rekao je subhro, doći ću se pozdraviti, Hoćemo li se opet vidjeti, upitao je zapovjednik, Vjerojatno ne, beč je daleko od lisabona, Šteta, sad kad smo gotovo postali prijatelji, Prijatelj je velika riječ, gospodine, ja sam samo običan gonič kojem su upravo promijenili ime, A ja konjički kapetan u kojem se nešto promijenilo tijekom ovog putovanja, Možda zato što ste se prvi put susreli s vukovima, Već sam ranije vidio jednoga, bilo je to dok sam bio dječak, više se gotovo i ne sjećam, Susret s vukovima tako utječe na ljude, Ne vjerujem da je to zbog vukova, Onda zbog slona, Bit će da je prije zbog toga, iako mogu tek reći da donekle

razumijem pse i mačke, no još uvijek ne razumijem slonove, Psi i mačke žive s nama, to olakšava naš odnos s njima, ako ih ponekad i pogrešno razumijemo, neprekidan suživot riješit će taj problem, jedino ne znamo da li oni nas katkad pogrešno shvate i jesu li toga svjesni, A što je sa slonovima, Slon je već, kao što sam vam neki dan rekao, druga priča, u svakom slonu postoje dvojica, jedan koji nauči sve što mu se pokazuje i drugi koji uporno sve zaboravlja, A kako ti to znaš, Shvatio sam da sam i ja poput slona, dok jedan dio mene uči, drugi zaboravlja sve naučeno, i to kako prolazi vrijeme, sve više, Ne mogu te pratiti u tim tvojim igrama riječi, Ne igram se ja riječima, one se igraju sa mnom, Kad odlazi nadvojvoda, Kako čujem, za tri dana, Nedostajat ćeš mi, I vi meni, rekao je subhro, to jest fritz. Zapovjednik mu je pružio ruku i subhro ju je stisnuo blago, kao da ga ne želi povrijediti, Vidimo se sutra, Vidimo se sutra, ponovio je zapovjednik. Zatim su se okrenuli i svatko je otišao na svoju stranu. Ni jedan ni drugi nisu se osvrtali.
Sljedećeg dana, rano ujutro, subhro se vratio u logor i sa sobom doveo slona. Dopratila su ga i dva pomoćnika koja su se smjesta popela na volovsku zapregu veseleći se ugodnoj vožnji koja je bila pred njima. Vojnici su čekali zapovijed da zajašu. Zapovjednik je prišao goniču i rekao, Ovdje se naši putovi razilaze, Želim vam sretan put, kapetane, vama i vašim vojnicima, Tebe i salomona čeka još dug put do beča, mislim da će već biti zima kad onamo stignete, Salomon me nosi na leđima, neću se mnogo umoriti, Koliko znam, u tim krajevima je hladno i ima mnogo snijega i leda, takve neugodnosti nisi morao trpjeti u lisabonu, Iako je ponekad znalo biti hladno, gospodine, Lisabon je najhladniji grad na svijetu, rekao je zapovjednik osmjehujući se, jedino ga spašava zemljopisni položaj. I subhro se osmjehnuo, razgovor je bio zanimljiv, mogli su tako cijelo jutro i sve do mraka, pa otputovati tek sljedećeg dana, baš me zanima što ima loše u tome da se kući stigne dvadeset i četiri sata kasnije. U tom je trenutku zapovjednik odlučio održati pozdravni govor, Vojnici, subhro se došao oprostiti s nama i na našu veliku radost doveo je slona za čiju smo sigurnost bili odgovorni proteklih nekoliko tjedana. Dijeliti sate s ovim čovjekom bilo je jedno od najsretnijih iskustava u mom životu, možda zato što indija zna stvari koje mi ne znamo. Nisam siguran da sam ga uspio dobro upoznati, ali sam siguran da on i ja nismo tek prijatelji, već braća. Beč je daleko, lisabon još dalje, vjerojatno se više nikada nećemo vidjeti, a možda je tako i bolje, jer tako ćemo sačuvati uspomenu na ove dane i mi, skromni portugalski vojnici, jednom ćemo za sebe moći reći da imamo slonovsko pamćenje. Kapetan je govorio otprilike još pet minuta, ali ono najvažnije već je rekao. Dok je on govorio, subhro se pitao što će učiniti slon, hoće li smisliti nešto slično kao prilikom rastanka s radnicima, ali ponavljanja gotovo uvijek donose razočaranje, gubi se čar, nedostaje spontanosti, a ako nedostaje spontanosti, nedostaje sve. Najbolje bi bilo da se naprosto rastanemo, pomislio je gonič. Ali slon se nije slagao s time. Kad je kapetan završio govor i prišao slonu da bi ga zagrlio, Salomon je napravio dva koraka naprijed i vrškom surle, onom svojom treperavom usnom, potapšao zapovjednika po ramenu. Rastanak od radnika bio je, recimo to tako, živopisniji, ali ovaj je vojnike, možda zato što su naviknuti na drugu vrstu rastanaka, nešto poput, Proslavite domovinu, jer domovina vas uvijek gleda, toliko dirnuo u srce da ih je nemali broj posramljeno otro suze rukavom ogrtača ili kabanica, ili kako god da se u to vrijeme zvao taj vojni odjevni predmet. Gonič je pratio slona pri postrojavanju jedinice, ali se nije osobno oprostio s vojnicima. Nije bio čovjek koji bi sebi dopustio pokazivanje osjećaja u javnosti, čak ni sada, dok su mu nevidljive suze klizile niz lice. Kolona, na čelu s volovskom zapregom, krenula je na put, gotovo je, nećemo ih više vidjeti u ovoj predstavi, život je takav, glumci se pojavljuju na pozornici i nestaju s nje, tako je bilo, tako će uvijek biti, kad izrecitiraju svoju ulogu, nestat će prije ili kasnije kroz ona vrata u pozadini koja vode u vrt. Naprijed cesta vijuga, vojnici jednom rukom hvataju konje za uzde, a drugom posljednji put mašu u znak pozdrava. Subhro također maše, Salomon trubi najjače što može, to je sve što im je preostalo, zavjesa je pala i više se neće podići.
Tri dana poslije osvanulo je kišno jutro, zbog čega je osobito zlovoljan bio nadvojvoda, koji je, iako mu nije nedostajalo ljudi koji su mogli organizirati karavanu na najučinkovitiji i najpraktičniji način, ustrajao na tome da upravo on mora odlučiti gdje će se u povorci nalaziti slon. Ništa lakše, točno ispred kočije u kojoj će putovati on i nadvojvotkinja. Jedna osoba od

velikog povjerenja molila ga je da uzme u obzir poznatu činjenicu da slonovi, poput konja, uriniraju i prazne crijeva dok su u pokretu. Takav bi prizor neizbježno povrijedio tankoćutnost vaših visočanstava, predvidio je kraljev pouzdanik s izrazom lica koji je odavao duboku građansku zabrinutost, našto mu je nadvojvoda odgovorio neka se previše ne zabrinjava jer u karavani ima dovoljno ljudi koji će počistiti cestu svaki put kad se stvore takve prirodne naslage. Ne, problem je bio u kiši. Slonu, toliko naviknutom na monsune da su mu tijekom protekle dvije godine nedostajali, kiša neće poremetiti ni raspoloženje ni ritam hoda, problem koji zahtijeva rješenje zapravo je nadvojvoda. Posve je razumljivo zašto. Proći pola španjolske iza slona za koga je izvezen možda najljepši pokrivač na svijetu, a ne moći ga upotrijebiti jer bi ga kiša oštetila toliko da se više ne bi mogao koristiti ni kao baldahin u seoskoj crkvi, za njega bi predstavljalo možda i najveće razočaranje tijekom vladavine. Maksimilijan se neće pomaknuti ni koraka sve dok sulejman ne bude propisno pokriven, a ukrasi na pokrivaču ne zabljesnu na suncu. Evo što je rekao, ova kiša mora jednom prestati, pričekat ćemo da se razvedri. Tako su i učinili. Kiša nije prestala još dva sata, ali nakon toga nebo se polako razvedrilo, oblaka je još bilo, iako ne toliko tamnih i, odjednom, kiša je prestala, s prvim zrakama sunca koje je napokon provirilo iza oblaka, zrak je postao lakši, gotovo proziran. Nadvojvoda je bio toliko zadovoljan da je vragolasto uhvatio nadvojvotkinju za bedro. Povrativši prisebnost, poslao je po jednog pobočnika i naredio mu da odgalopira na čelo kolone, tamo gdje su svjetlucali oklopnici, Recite im da smjesta krenu, moramo nadoknaditi izgubljeno vrijeme. U međuvremenu su sluge zaduženi za to jedva donijeli golemi pokrivač i, prema fritzovim uputama, rasprostrli ga preko sulejmanovih snažnih pleća. U odjeći koja kvalitetom tkanine i raskošnom izradom ne samo da je znatno odskakala od one u kojoj je došao iz lisabona već je ostavila i znatnu rupu u državnom proračunu, fritz je podignut na sulejmanov zatiljak odakle je imao veličanstven pogled na cijelu karavanu, kako sprijeda tako i straga. Nitko se nije nalazio iznad njega, čak ni moćni austrijski nadvojvoda. On možda može promijeniti ime čovjeku i slonu, ali gleda s iste visine kao i svi ostali i vozi se u kočiji u kojoj svi parfemi ovoga svijeta ne mogu ublažiti smrad koji dolazi izvana.
Posve je prirodno da vas zanima putuje li cijela karavana u beč. Odgovor je, ne putuje. Većina članova ove raskošne karavane neće ići dalje od morske luke rosas na francuskoj granici. Ondje će se oprostiti s nadvojvodom i njegovom suprugom, vjerojatno pribivati pri ukrcaju na brod i zabrinuto se pitati hoće li taj neočekivani sulejmanov utovar i te njegove četiri tone bruto težine ostaviti bilo kakve posljedice, može li to paluba uopće izdržati i hoće li se, naposljetku, vratiti u valladolid s pričom o brodolomu. Oni pesimističniji među njima predviđaju da bi se brod mogao oštetiti, a sigurnost svih na njemu biti ugrožena, ako bi slon, uznemiren ljuljanjem, izgubio ravnotežu i više se ne bi mogao održavati na vlastitim nogama, Ne želim ni pomisliti na takvo što, govorili su ožalošćeno svima koji su se nalazili u njihovoj blizini, uživajući unaprijed u mogućnosti da im poslije eventualno kažu, A što sam ti ja rekao. Ali zaboravljaju te zloguke ptice da je slon došao iz daleke indije neustrašivo prkoseći olujama indijskog i atlantskog oceana i eno ga ondje, čeka da isplove, odlučan i nepokolebljiv, kao da ništa drugo u životu nije ni radio nego samo plovio. A sada na put. Dugotrajan put. Dovoljno je da čovjek pogleda na zemljovid i već se umori. A ipak sve izgleda tako blizu, reklo bi se, nadohvat ruke. Odgovor, naravno, leži u mjerilu. Lako je prihvatiti da centimetar na zemljovidu znači dvadeset kilometara u stvarnosti, ali rijetko razmišljamo o tome da i mi sami prolazimo kroz sličan proces umanjenja jer, ako smo beznačajni na svijetu, koliko smo to tek onda na zemljovidu. Bilo bi zanimljivo izmjeriti koliko je, naprimjer, veliko ljudsko stopalo na zemljovidu. Ili ono slonovsko. Ili cijela svita austrijskog nadvojvode maksimilijana.
Nisu prošla ni dva dana, a cijela povorka je već izgubila dobar dio svoga sjaja. Kiša koja je tako uporno padala na dan polaska imala je tužan učinak na zavjese na kolima i kočijama i na odjeći onih koji su po službenoj dužnosti bili izloženi lošem vremenu. Karavana sada prolazi krajem u kojem se čini da nije kišilo od postanka. Prašina se diže čim prođu oklopnici koje kiša također nije poštedjela, jer nije oklop hermetički zatvorena kutija, njegovi dijelovi ne uklapaju se uvijek skladno jedan u drugi i pri njihovim spojnicama postoje pukotine kroz koje sablje i koplja mogu proći gotovo neometano, naposljetku, od svega onog

sjaja koji su toliko ponosno pokazali u figueiri de castelo rodrigo nema prevelike koristi u praktičnom životu. Nakon njih slijedi dugačak red natkrivenih i nenatkrivenih kola i kočija svih mogućih vrsta i namjena, od teretnih pa do onih za prijevoz slugu, i sva ta vozila dižu prašinu koja će zbog nedostatka vjetra ostati u zraku sve do sumraka. Ovaj put se ne poštuje pravilo da onaj najsporiji nameće brzinu svima ostalima. Dvije volovske zaprege koje prevoze hranu i vodu za slona premještene su na kraj povorke što znači da svako malo kolona zastaje da bi pričekala one koji su zaostali. Ono zbog čega su svi ljuti i razdraženi, a najviše nadvojvoda koji više i ne skriva svoj bijes, jest redovit sulejmanov odmor koji više ne koristi nikome osim njemu, iako će drugi već naći načina kako da ga iskoriste unatoč tome što se neprestano bune, Ovako nikada nećemo stići. Kad se karavana prvi put zaustavila i kad je počeo kružiti glas da je to zato što slonu treba odmor, nadvojvoda je poslao po fritza da ga upita što on misli, tko tu zapovijeda, pitanje, doduše, nije bilo baš tako postavljeno, jedan austrijski nadvojvoda nikad se ne bi toliko ponizio da prizna da bi, ma gdje to bilo, mogao zapovijedati netko drugi osim njega, a ovako kako smo ga uobličili, u pučkom tonu, jedini odgovor prikladan za tu situaciju jest da fritz od sramote padne ničice pred gospodara. U prethodnim danima uvjerili smo se, međutim, kako subhro nije čovjek kojeg je lako zastrašiti, pa i u ovom novom utjelovljenju teško ga je, ako ne i nemoguće, zamisliti kako skrušeno i podvijena repa kaže, Na vašu zapovijed, gospodaru. Njegov odgovor bio je tipičan, Ako austrijski nadvojvoda ne ovlasti nekoga drugog da u njegovo ime zapovijeda, onda se podrazumijeva da mu to apsolutno pravo pripada prema zakonu, tradiciji i priznanju njegovih podanika, kako starosjedilaca tako i, kao što je slučaj sa mnom, doseljenika, Govoriš poput učenjaka, Ja sam naprosto gonič koji je ponešto pročitao iz knjige života, Što se to događa sa sulejmanom, zašto se poslije podne uvijek mora odmarati, Takav je običaj u indiji, Sad smo u španjolskoj, a ne u indiji, Kad bi vaše visočanstvo poznavalo slonove onoliko koliko ja vjerujem da ih poznajem, znalo bi da je za indijskog slona, o afričkima ne govorim, s njima nemam iskustva, ponavljam, da je za indijskog slona, indija uvijek tamo gdje je on, indija koja će, bez obzira na sve, u njemu uvijek ostati netaknuta, Sve je to lijepo, ali preda mnom je dug put i zbog tog slona gubim tri ili četiri sata na dan, od danas će se sulejman odmarati jedan sat i to je dovoljno, Nažalost, vaše visočanstvo, osjećam se kukavno i bijedno što vam to moram reći, ali vjerujte mi, to neće biti dovoljno, Vidjet ćemo. Zapovijed je izdana i odmah sljedećeg dana opozvana. Budimo logični, govorio je fritz, baš kao što ne očekujem da bi nekome moglo pasti na um da za trećinu smanji količinu hrane i vode koja je sulejmanu potrebna da preživi, isto tako ne mogu mirno prihvatiti da mu se oduzme veći dio njegova zasluženog odmora bez kojeg također ne bi mogao izdržati divovske napore koji se od njega zahtijevaju, točno je da slon u indijskim prašumama hoda od jutra do mraka, ali nalazi se na svojoj zemlji, a ne na nekoj pustopoljini na kojoj nema dovoljno sjene u koju bi mogla stati mačka. Ne zaboravimo da je fritz, još dok se zvao subhro, bez prigovora prihvatio da se salomonovo vrijeme odmora smanji s četiri na dva sata, ali to su bila druga vremena, a zapovjednik portugalske konjice čovjek s kojim se moglo razgovarati, prijatelj, a ne neki autoritarni nadvojvoda koji, osim što je zet karla petoga, nema drugih osobitih zasluga. Fritz je bio nepravedan, ako ništa drugo, bar je mogao priznati da nitko dosad nije tako lijepo postupao sa sulejmanom kao sada iznenada prezreni nadvojvoda. Što reći na onaj pokrivač, primjerice. Čak ni u indiji nisu toliko mazili slonove koji su pripadali radžama. Kako god bilo, nadvojvoda nije bio zadovoljan, u zraku se osjećalo previše neposluha. Kazniti fritza zbog njegove dijalektičke drskosti bilo bi i više no opravdano, no nadvojvoda je vrlo dobro znao da u beču neće naći drugog goniča. Ako bi nekim čudom i postojala takva rijetka ptica, slonu bi sasvim sigurno trebalo neko vrijeme da se prilagodi na novoga goniča, inače ne treba ni spominjati koliko bi se trebalo pribojavati ponašanja tako velike životinje u čiji um se ljudska bića, uključujući i nadvojvode, teško mogu nadati da će ikada proniknuti. Slon je neobično biće, gotovo da nije s ovoga svijeta, zakoni po kojima se on ravna ne pripadaju ni jednom poznatom moralnom kodeksu, toliko je jedinstven da mu je, kao što će se uskoro vidjeti, posve svejedno putuje li ispred ili iza nadvojvodine kočije. Nadvojvoda i njegova supruga više nisu mogli gledati neprestano sulejmanovo pražnjenje crijeva, kao što ni njihovi tankoćutni nosovi, naviknuti na druge mirise, nisu mogli podnijeti smrad koji se širio iz

njegovih fekalija. Nadvojvoda je zapravo želio kazniti fritza srozavši ga na drugorazredni položaj, nakon što su nekoliko dana neki u njemu vidjeli jednog od najvažnijih protagonista svite. I dalje je blizu čela kolone, ali sada će nadvojvodinu kočiju moći gledati tek straga. Fritz sumnja da ga kažnjavaju, ali ne može tražiti pravdu jer je ta ista pravda koja je promijenila položaj slona u karavani samo željela spriječiti osjetilnu nelagodu koju su zbog njega trpjeli nadvojvoda maksimilijan i njegova supruga marija, kći karla petoga. Kad je riješen taj problem, riješio se i onaj drugi, i to već iste noći. Ohrabrena premještanjem slona iza kočije, marija je supruga zamolila da sulejmana oslobodi tereta pokrivača, Mislim da je nositi to na leđima kazna koju jadni sulejman ne zaslužuje, a osim toga, Osim toga, što, upitao je nadvojvoda, Kad se oporavi od šoka ugledavši tako veliku, veličanstvenu životinju koja na leđima nosi nešto poput crkvene halje, čovjeku ona ubrzo nakon toga postane smiješna, groteskna, što je više gledaš, to gore, To je bila moja zamisao, ali mislim da imaš pravo, poslat ću pokrivač biskupu u valladolidu, on će sigurno znati što će s njime, da kojim slučajem ostajemo u španjolskoj, uopće ne sumnjam da bismo imali zadovoljstvo vidjeti jednog od najistaknutijih generala naše svete majke crkve pod baldahinom koji je jednom bio slonovski pokrivač.

BILO JE ČAK I ONIH koji su predviđali da će se slonovo putovanje završiti ovdje, u moru kod rosasa, bilo zato što će brodski most puknuti pod teretom od četiri tone ili će ga veliki val izbaciti iz ravnoteže i povući za sobom u morske dubine, sve u svemu, stari, nekad sretni Salomon, sada nesretno prekršten u barbarsko ime sulejman, odbrojat će ovdje svoje posljednje sate. Većina plemića koji su došli u rosas oprostiti se s nadvojvodom nisu nikada vidjeli slona, pa ni na slici. Ne znaju kakva je to životinja, je li ikada u životu plovila morem i ima li ono što vole nazivati mornarskim nogama. Ne tražite ga da pomogne upravljati brodom, da se penje na križ kako bi dignuo jedra, da se služi oktantom ili sekstantom, ali stavite ga na kormilo, čvrsto oslonjena na četiri velika kolca koji mu služe kao noge, i pozovite najbjesniju od svih oluja. Vidjet ćete kako se slon nosi sa žestokim frontalnim vjetrovima, kako elegantno i učinkovito okreće brod poput prvoklasnog kormilara kao da je ta vještina zapisana u one četiri knjige veda koje je u ranom djetinjstvu naučio napamet i nikada ih više nije zaboravio, čak ni onda kad ga je okrutna sudbina poslala da svoj kruh sa sedam kora zarađuje prenoseći debla s jedne na drugu stranu i trpeći grube šale nekih ljubitelja neukusnih cirkuskih predstava. Ljudi se jako varaju kad su u pitanju slonovi. Misle da im je zabavno dok moraju održavati ravnotežu na teškoj metalnoj kugli, na maloj zakrivljenoj površini na kojoj jedva mogu stajati. Imamo sreće da su slonovi tako dobroćudni, osobito oni indijski. Znaju da im je potrebno mnogo strpljenja s ljudima, čak i onda kad ih progonimo i ubijamo da bismo im prepilili ili iščupali kljove radi bjelokosti. Slonovi se često sjete riječi koje je jednom prilikom izgovorio jedan njihov prorok, Oprosti im gospodine jer ne znaju što čine. Oni, to smo svi mi, osobito ovi koji su došli ovamo samo da vide hoće li slon umrijeti, a sada se vraćaju u valladolid, frustrirani poput onoga gledatelja koji je posvuda pratio neku cirkusku trupu, samo zato da bi bio nazočan onoga dana kad akrobat promaši sigurnosnu mrežu. Ah, da, još nešto nismo spomenuli. Osim njegove neupitne sposobnosti upravljanja kormilom, u stoljećima moreplovstva nije se našao nitko tko bi bolje od slona rukovao vitlom. Smjestivši sulejmana na dio palube okružen rešetkama čija je funkcija, unatoč njihovoj prividnoj čvrstoći, bila više simbolična nego stvarna jer je ionako sve ovisilo samo o njegovu promjenljivom raspoloženju, fritz je krenuo u potragu za novostima. Prva i najočitija odnosila se na pitanje, U koju luku plovi ovaj brod, što ga je postavio jednom starom mornaru ljubazna lica, od kojega je dobio brz, kratak i poučan odgovor, U genovu, A gdje je to, upitao je gonič. Čovjek kao da nije mogao shvatiti da postoji netko na ovome svijetu tko ne zna gdje se nalazi genova i zato je samo uperio prst prema istoku i rekao, Tamo, U italiji, dakle, pokušao je pogoditi fritz, čije je skromno zemljopisno znanje ipak dopuštalo da ponekad riskira. Da, u italiji, potvrdio je mornar, A gdje je beč, nastavio je fritz, Mnogo sjevernije, iza alpa, Što su to alpe, Alpe su velike, goleme planine koje je jako teško prijeći, osobito zimi, ne, nikada nisam

ondje bio, ali čuo sam to od putnika koji su onuda putovali, Ako je to tako, jadni Salomon će se gadno namučiti, došao je iz indije koja je topla zemlja, nikada nije upoznao veliku hladnoću, kao ni ja, ja također dolazim iz indije, Tko je taj Salomon, upitao je mornar, Tako se zvao slon prije no što je postao sulejman, baš kao što sam ja, koji sam bio subhro otkako sam došao na ovaj svijet, sada fritz, Tko vam je promijenio imena, Jedini koji to može, njegovo visočanstvo nadvojvoda koji je također na ovom brodu, On je slonov vlasnik, upitao je mornar, Da, a ja sam njegov čuvar, krotitelj, gonič, što je ispravna riječ, Salomon i ja proveli smo dvije godine u portugalu koje nije najgore mjesto na svijetu za život, a sad idemo u beč, za koji kažu da je najbolje, Barem je na takvu glasu, Nadajmo se da je uistinu tako i da će pustiti jadnog salomona na miru, nije on rođen za takva putovanje, dovoljno je bilo ono kad smo dolazili iz goe u lisabon, Salomon je pripadao portugalskom kralju dom joãu trećem, ali kad ga je on odlučio darovati nadvojvodi, meni je pripala dužnost da ga pratim, najprije na brodu u portugal, a sada i na putu u beč, To se zove vidjeti svijeta, rekao je mornar, Ne toliko koliko možete vidjeti ploveći od luke do luke, odgovorio je gonič, ali nije uspio dovršiti rečenicu jer je upravo dolazio nadvojvoda u pratnji neizbježne svite, ovaj put bez nadvojvotkinje kojoj sulejman, kako se čini, izgleda više nije bio simpatičan. Subhro se povukao u stranu kao da je time mislio da će ostati neprimijećen, no nadvojvoda ga je ugledao i rekao, Dodi, fritz, baš sam krenuo pogledati slona. Gonič je prišao bliže, ne znajući točno gdje da stane, no nadvojvoda ga je riješio dvojbi rekavši, Pođi vidjeti je li sve u redu s njim, naredio je, a ja odmah dolazim. Sva sreća, jer dok goniča nije bilo, sulejman je odlučio da je drvena paluba najbolje mjesto za obavljanje fizioloških potreba i sada se doslovno klizao po debelom sloju izmeta i urina. Odmah uz njega, za svaki slučaj, ako bude žedan, nalazila se gotovo puna bačva vode te nekoliko svežnjeva hrane, dok su ostatak odnijeli u potpalublje. Subhro je brzo razmišljao. Pet ili šest krupnijih mornara pomoglo mu je da nagne bačvu iz koje je iscurio snažan mlaz vode koji se na drugoj strani izlio preko palube u more. Učinak je bio gotovo trenutačan. Pod naletom vode, ali i zahvaljujući njezinoj sposobnosti rastvaranja, smrdljiva kaša izmeta isprana je s palube, osim onoga što je ostalo prilijepljeno na slonovim stopalima, no drugi, manje snažan mlaz, omogućio je da sulejman osvane u manje-više pristojnom stanju, čime se, tko zna koji put, pokazalo da se, iako uvijek želimo ono najbolje, ponekad naprosto moramo zadovoljiti samo dobrim. Nadvojvoda sada slobodno može doći. Ali dok ga čekamo, umirimo čitatelje zabrinute zbog nedostatka obavijesti o volovskoj zaprezi koja je bačvu s vodom i gomilom hrane prevezla cijelih sto četrdeset liga koliko ima od valladolida do rosasa. Francuzi imaju uzrečicu koju su negdje u to vrijeme počeli koristiti i koja kaže, que pas de nouvelles, bonnes nouvelles*, stoga se ne morate brinuti, čitatelji, volovska zaprega je na putu za valladolid, gdje gospođice svih staleža pletu vijence od cvijeća kojima će ukrasiti volovske rogove kad se zaprega vrati, no ne pitajte ih zašto to rade, jedna od njih kaže da je čula, ne sjeća se više od koga, da je krunidba radnih volova vijencima od cvijeća drevni običaj, možda još iz doba grka i rimljana, a uzevši u obzir da otići do rosasa i natrag, što je udaljenost od dvjesto osamdeset liga, nije mala stvar, tu zamisao u valladolidu su dočekali s oduševljenjem i plemići i pučani, koji već razmišljaju o velikoj svečanosti koja bi uključivala viteške igre, vatromet, raspodjelu hrane i odjeće siromašnima i sve ostalo čega se sjeti razigrana mašta stanovnika toga grada. Zbog svih tih objašnjenja, doduše, nužnih za sadašnji i budući duševni mir čitatelja, nismo opazili kad je stigao nadvojvoda, no time nismo izgubili mnogo, jer se tijekom ove pripovijesti isti taj nadvojvoda, kao što smo ponekad opisali, a ponekad i nismo, mnogo puta pojavljivao na različitim mjestima i to uvijek uz prethodnu najavu, baš kao što to nalaže dvorski protokol, jer da nije tako, ne bi bio protokol. Znamo da se nadvojvoda zanimao za zdravlje i blagostanje svog slona sulejmana i da mu je fritz dao prikladne odgovore, osobito one koje bi njegovo nadvojvodsko visočanstvo najviše željelo čuti, što samo pokazuje koliko je nekada odrpani gonič brzo usvojio profinjeno ponašanje i trikove savršena dvorjanina, što nikako nije mogao naučiti na naivnom portugalskom dvoru koji je više pozornosti pridavao vjerskom licemjerju ispovjedaonica i sakristija nego istančanim salonskim razgovorima, a osim toga, u onom njegovom prljavom utočištu u belému i nije imao mnogo prigoda da produbi svoje obrazovanje. Valja primijetiti
* dobra vijest je kad nema vijesti (franc.)

kako je nadvojvoda nabirao nos i stalno se služio svojim namirisanim rupčićem, što je, bez ikakve sumnje, moralo iznenaditi okorjeli njuh mornara, naviknut na svakojake kužne mirise i stoga potpuno neosjetljiv na smrad koji je unatoč vjetru i dalje lebdio u zraku nakon ispiranja palube. Obavivši dužnost vlasnika zainteresiranog za sigurnost svoje imovine, nadvojvoda se brzo povukao, kao i obično vukući za sobom poput plašta živopisan niz dvorskih parazita.
Kad je dovršeno ukrcavanje tereta, za koje su ovaj put bili potrebni nešto složeniji izračuni nego obično, s obzirom da se na malenom prostoru na palubi skutrio slon od četiri tone, brod je mogao isploviti. Dignuto je sidro, podignuta su jedra, jedno pravokutno i ostala trokutasta, ova posljednja koja su otprilike stoljeće ranije iz daleke mediteranske prošlosti vratili portugalski mornari kasnije će se nazvati latinskim jedrima, brod se najprije nezgrapno zaljuljao na valovima, a zatim je zalepršalo jedrilje i zaplovili su prema istoku, u pravcu genove, baš kao što je rekao stari mornar. Putovanje je trajalo tri duga dana, more je gotovo stalno bilo nemirno, jak vjetar u žestokim naletima nosio je kišu koja je tukla po slonovim leđima i vrećama od jute kojima su se mornari pokušavali zaštititi da još gore ne pokisnu. Od nadvojvode ni traga ni glasa, povukao se na toplo s nadvojvotkinjom i sve upućuje na to da su se ondje pripremali za dolazak trećeg djeteta. Kad je kiša prestala, a vjetar izgubio dah, putnici su, nesigurna koraka i trepćući, polako izranjali iz unutrašnosti broda na blijedu svjetlost dana, većina s grimasama mučnine na licu i podočnjacima koji ulijevaju strah, uzalud sve pa i, kao što je to bio slučaj s nadvojvodinim oklopnicima, ratničko držanje koje su pokušali zauzeti prizivajući davna sjećanja na kopno, čak i ona, ako je to bilo apsolutno nužno, na castelo rodrigo, bez obzira na sramotan poraz koji su ondje doživjeli, kad su, bez ispaljena metka, poklekli pred onim jadnim, slabo opremljenim i slabo naoružanim portugalskim konjanicima. U osvit četvrtog dana more je bilo mirno, nebo vedro i na obzoru se pojavila ligurska obala. Svjetlo sa denovskog svjetionika, što su ga njezini stanovnici od milja nazvali la lanterna, sve je više blijedjelo polako uzmičući pred danjom svjetlošću, ali još je uvijek bilo dovoljno snažno da sigurno uvede bilo koji brod u luku. Dva sata kasnije, s kormilarom na palubi, brod je ulazio u zaljev i, spustivši gotovo sva jedra, polako klizio prema ispražnjenom mjestu na gatu gdje su, kako je odmah postalo očigledno, karavanu čekale različite vrste kočija i kola, gotovo sva s upregnutim mazgama. S obzirom na to kako su u to doba komunikacijska sredstva bila spora, naporna i neučinkovita, valja pretpostaviti da su golubovi pismonoše još jednom odigrali aktivnu ulogu u složenoj logističkoj operaciji koja je omogućila da se brod dočeka na vrijeme, bez kašnjenja i zadržavanja, bez potrebe da netko nekoga čeka. Na ovom mjestu željeli bismo priznati da je ironičan i pomalo neugodan ton koji nam se potkrao na ovim stranicama kad god je bila riječ o austriji i austrijancima bio ne samo agresivan već i očigledno nepravedan. Nije nam to bio cilj, ali tako je to kod pisanja, nerijetko jedna riječ povuče drugu samo zato što zajedno dobro zvuče, žrtvujući tako poštovanje na račun lakoće, etiku na račun estetike, ako ti uzvišeni pojmovi uopće mogu naći mjesto u pripovijesti poput ove, a da, naposljetku, nitko od svega toga i nema nikakve koristi. Na taj i na druge načine, a da toga nismo ni svjesni, stvaramo mnoge neprijatelje u životu.
Prvi su se pojavili oklopnici. Vodili su konje za uzde tako da se ne bi okliznuli na izlasku iz broda. Jahaći konji, čijem se izgledu obično posvećuje puno pozornosti, izgledaju zapušteno i treba im dobro četkanje da im se poravna dlaka i vrati sjaj njihovim grivama. Sudeći po tome kako sada izgledaju, netko bi mogao ustvrditi da su sramota za austrijsku konjicu, ali bilo bi nepravedno zaboraviti dugo putovanje od valladolida do rosasa, sedamsto kilometara gotovo neprekidnog hoda praćenog snažnim vjetrovima i kišom, zatim u predasima prženje na suncu, a osobito prašinu, mnogo prašine. Nije čudo da konji koji su se upravo iskrcali izgledaju poput islužene, drugorazredne robe. Unatoč svemu, malo dalje od gata, iza te zavjese stvorene od kočija, kola i drugih vozila, vidimo kako vojnici, pod izravnim zapovjedništvom kapetana, našega starog poznanika, nastoje uljepšati svoje konje, da bi počasna straža njegova visočanstva, kad dode vrijeme da se on iskrca, mogla izgledati dostojanstveno, što se, uostalom, i očekuje pri bilo kojem činu vezanom uz slavnu kuću habsburg. Kako će nadvojvoda i njegova supruga izaći posljednji, postoji velika vjerojatnost da će se za to vrijeme konjima vratiti barem dio njihova uobičajenog sjaja. U ovom trenutku iskrcava se prtljaga, deseci kovčega, škrinja i sanduka u kojima se nalazi odjeća te tisuću i

jedan ukrasni predmet koji čine svakim danom sve veću svadbenu opremu ovoga bračnog para. Sve je više znatiželjnika. Gradom je prostrujila vijest da se upravo iskrcava austrijski nadvojvoda sa slonom iz indije, što je u luku privuklo desetke, a ubrzo i stotine znatiželjnih muškaraca i žena koji su svojom nazočnošću znatno otežavali iskrcaj i ukrcaj u tom trenutku. Nadvojvodu nisu vidjeli jer on još uvijek nije izašao iz svojih odaja, ali slon je bio ondje, stajao je na palubi, golem, gotovo potpuno crn, s velikom surlom savitljivom poput biča, s kljovama poput oštrih sablji i upravo njih su okupljeni znatiželjnici, koji nisu poznavali sulejmanovu miroljubivu ćud, zasigurno zamišljali kao moćno oružje koje će se, kao što to naposljetku uvijek biva, u njihovoj mašti neizbježno pretvoriti u raspela i relikvije od bjelokosti kakvih je u to vrijeme bio pun kršćanski svijet. Osoba koja maše rukama na gatu i izdaje zapovijedi je nadvojvodin poslužitelj. Njegovo iskusno oko odmah zna na koja kola ili kočiju treba ukrcati koju škrinju i koji sanduk. On je poput kompasa, koliko god ga okretali na ovu ili onu stranu, koliko god ga tresli ili vrtjeli, uvijek će pokazivati sjever. Usudit ćemo se ustvrditi kako je važnost poslužitelja ili uličnog čistača za normalno funkcioniranje države tema koju tek treba proučiti. Sada iskrcavaju svežnjeve hrane koji su bili spremljeni u potpalublju zajedno s nadvojovdinim i nadvojvotkinjinim raskošnim predmetima i koje će odsad prevoziti kola čija je glavna značajka funkcionalnost, to jest ona u koja stane što je moguće više svežnjeva. S njima ide i bačva, ali prazna, jer, kao što ćemo i sami vidjeti, po zimskim putovima sjeverne italije i austrije neće manjkati vode pa će bačvu moći napuniti kad god to bude potrebno. A sad će se iskrcati slon sulejman. Bučna gomila okupljenih denovljana drhti od uzbuđenja i nestrpljenja. Da netko sada upita te muškarce i žene koga bi radije vidjeli izbliza, nadvojvodu ili slona, sigurni smo da bi slon pobijedio velikom većinom glasova. Nakupljena napetost gomile oslobodila se u jednom kriku kad je slon surlom na svoja leda podigao čovjeka koji je nosio vreću sa svojim osobnim stvarima. Bio je to subhro, ili fritz, kako god želite, čuvar, krotitelj, gonič slona kojem je nadvojvoda priuštio tolika poniženja, a koji će sada, u očima đenovljana okupljenih na gatu, doživjeti gotovo potpuni uspjeh. Sjedeći na slonovim leđima, s vrećom medu nogama, odjeven u svoje prljavo radno odijelo, poput tašta pobjednika promatrao je ljude koji su ga gledali otvorenih usta, što je, kažu, znak istinskog zaprepaštenja, ali koje se, možda baš zato što je istinsko, tako rijetko viđa u stvarnom životu. Kad god bi se popeo na slona, subhru se svijet činio malenim, ali danas, na gatu u đenovskoj luci, kad su u njega bili upereni pogledi stotina ljudi, doslovno opijenih predstavom koju im je pružao bilo subhro bilo ta golema životinja koja je slušala svaku njegovu zapovijed, fritz je pomalo prezirno gledao u gomilu i u jedinstvenom trenutku lucidnosti pomislio kako, ako se dobro pogleda, svi ti kraljevi, nadvojvode i carevi nisu ništa drugo do goniči koji sa svog slona promatraju svijet. Dodirom štapa usmjerio je sulejmana prema brodskom mostu. Oni u prvim redovima uplašeno su ustuknuli za korak, a onda i za još jedan kad je slon, zastavši nasred mosta, ne zna se niti će se ikad saznati zašto, zatrubio toliko snažno da je taj zvuk, koji se, ako nam je dopuštena ta usporedba, publici učinio poput jerihonskih truba, rastjerao one najstrašljivije. No kad je stupio na gat, a možda je to baš posljedica neke optičke varke, slon kao da iznenada više nije izgledao toliko visok i krupan. Još uvijek ga se moralo gledati uvis, ali više nije bilo potrebno kriviti vrat da bi ga se bolje vidjelo. Eto što vam je navika, životinja, iako još uvijek zastrašujuće veličine, kao da je izgubila aureolu osmog svjetskog čuda koju je na početku imala za sve te đenovljane i sada, naprosto, postala životinja koja se zove slon i ništa više. Još uvijek pod dojmom svog nedavnog otkrića o prirodi i o vlasti, fritzu se nije nimalo svidjela ta promjena u svijesti đenovljana, no nedostajao je još završni udarac, a to je bilo pojavljivanje nadvojvode i supruge na palubi s njihovom najužom pratnjom i, povrh svega, dvoje male djece u naručju žena koje su bile, ili još uvijek jesu, njihove dojilje. Jedno od njih, dvogodišnja djevojčica, možemo to odmah reći, postat će četvrtom suprugom filipa drugog španjolskog i prvog portugalskog. Kao što se uvijek kaže, mali uzroci, a velike posljedice. To će, nadamo se, zadovoljiti znatiželju onih čitatelja željnih obavijesti o brojnom nadvojvodinom potomstvu, šesnaestoro djece, ako se sjećate, od kojih je mala ana bila prvorođena. Dakle, kao što smo rekli, pojavio se nadvojvoda i prolomio se pljesak praćen brojnim uzvicima, živio, na čemu je on zahvalio susretljivo mahnuvši desnom rukom na kojoj je nosio rukavicu. Nisu se iskrcali

po onom mostu koji je dotad služio za istovar, već po drugom koji je, svježe opran i oriban, postavljen odmah pokraj prvoga, kako nadvojvoda i supruga ne bi morali hodati po prljavštini koja je ostala nakon konjskih kopita, slonovih stopala i bosih nogu radnika koji su ukrcavali i iskrcavali teret. Nadvojvodi moramo čestitati na predanom poslužitelju koji se upravo sada vraća na brod kako bi još jednom pregledao njegove odaje, tko zna, možda se neka dijamantna narukvica slučajno zaglavila između dviju slabo pribijenih dasaka. Vani su se oklopnici, u očekivanju njegova visočanstva, postavili u dva zgusnuta reda kako bi u svaki moglo stati po dvadeset pet konjanika. Da nas nije strah od anakronizma, rado bismo napisali da je nadvojvoda do svoje kočije prošao ispod pedeset isukanih sablji, no više je no izgledno da je ta vrsta počasti proizvod nekog od kasnijih, površnijih stoljeća. Nadvojvoda i nadvojvotkinja ušli su u raskošno okićenu, ali otpornu kočiju koja ih je čekala. Sada samo valja pričekati da se karavana organizira, dvadeset oklopnika na čelo, a trideset na kraj kao snage za brzu intervenciju u malo vjerojatnom, ali ne i nemogućem slučaju da ih napadnu razbojnici. Točno je da nismo ni u kalabriji ni na siciliji, već u uljuđenim ligurskim krajevima nakon kojih se putovanje nastavlja kroz lombardiju i veneto, ali kako se i u najboljem žitu nađe kukolja, kao što nas je toliko puta upozorila narodna mudrost, nadvojvoda ima potpuno pravo što se želi osigurati s leda. Ostaje da se vidi što su mu namijenila nebesa. U međuvremenu su se nad blistavim, vedrim jutrom nadvili oblaci.

NA IZLASKU IZ GENOVE dočekala ih je kiša. Nije to ništa čudno, već je kasna jesen i ovaj pljusak tek je preludij za koncert sa širokim izborom tuba, udaraljki i trombona kojim će alpe počastiti karavanu. Srećom po one koji su najviše izloženi lošem vremenu, tu osobito mislimo na oklopnike, čiji su oklopi od hladnog i neugodnog čelika podsjećali na ljušture nekih kukaca, ali i na goniča, onako šćućurenog na slonu, gdje se najviše osjeti sjeverni vjetar, gdje i snijeg najviše udara u lice, maksimi-lijan drugi napokon je poslušao onu nepogrešivu narodnu mudrost koju ljudi ponavljaju još od zore čovječanstva i koja kaže da je bolje spriječiti nego liječiti. Još u genovi zaustavio je karavanu dva puta kako bi se u trgovinama s odjećom za oklopnike i goniča kupili ogrtači koji iz razumljivih razloga, a to je nemogućnost planiranja njihove proizvodnje, nisu bili skladni ni po boji ni po kroju, ali barem će svoje sretne korisnike štititi od najgorih nasrtaja hladnoće i kiše. Zahvaljujući brizi koju je pokazao nadvojvoda, možemo posvjedočiti brzini kojom su vojnici pograbili svoje ogrtače s drvenih okvira sedla, na koje su ih zataknuli ljudi koji su im to podijelili, te kako su ih smjesta i navukli, iskazujući pritom radost kakva se dotad rijetko mogla vidjeti u vojnoj povijesti. Gonič fritz, nekoć zvan subhro, učinio je to isto, no ponešto odmjerenije. Kad se omotao u svoj ogrtač, palo mu je na um kako bi onaj prekrivač, koji je tako pobožno i milosrdno poslan biskupu u valladolid, bio od velike koristi sulejmanu kojega je kiša ponekad nemilosrdno zlostavljala. Isprva rijetke pljuskove ubrzo je zamijenila snažna oluja zbog koje se uz cestu nije okupilo previše ljudi da dočekaju sulejmana i pozdrave njegovo visočanstvo. Oni koji nisu došli, pogriješili su, jer im se neće tako skoro pružiti prigoda da vide slona uživo. Što se tiče nadvojvode, u to nismo sigurni jer ne raspolažemo detaljnim obavijestima o planiranim putovanjima te gotovo carske osobe, možda se vrati, a možda i ne. No kad je riječ o slonu, tu nema dvojbe, on više nikada neće kročiti ovim krajevima. Vrijeme se smirilo još prije no što su ušli u piacenzu, što im je omogućilo prolazak kroz grad dostojniji ugleda svih tih osoba koje su tvorile karavanu. Oklopnici su, naprimjer, napokon mogli svući ogrtače i zasjati u svom poznatom sjaju, jer mora se priznati da su s ratničkim kacigama i vunenim ogrtačima, koje su nosili još od genove, izgledali prilično smiješno. Ovaj put na ulici je bilo mnogo ljudi i, ako je nadvojvoda dočekan pljeskom zbog onoga što on predstavlja, ni slon nije dobio manji pljesak, i to zbog istog razloga. Fritz nije svukao ogrtač. Smatrao je da mu zbog širokog kroja taj nezgrapni odjevni predmet, koji je više nalikovao plastu nego ogrtaču, daje neko dodatno dostojanstvo koje je savršeno pristajalo uz sulejmanov veličanstveni korak. Istini za volju, više mu nije toliko smetalo što mu je nadvojvoda promijenio ime. Fritz sasvim sigurno nije poznavao staru poslovicu koja kaže da se u rimu moramo ponašati poput rimljana,

međutim, unatoč tome što nije osjećao nikakvu sklonost da bude austrijanac u austriji, vjerovao je da radi što mirnijeg života ne smije previše upadati u oči, čak i bez obzira na to što jaše slona, što ga pak od samog početka čini iznimnim u odnosu na druge ljude. I evo ga, sav se zamotao i uživa u lakom mirisu jareće kože što se isparava iz vlažnog ogrtača. Kao što mu je rečeno na putu iz valladolida, njegovo mjesto bilo je iza nadvojvodine kočije i netko tko bi ga vidio izdaleka mogao bi pomisliti da to on za sobom vuče tu golemu povorku kočija i teretnih kola, od kojih su prva iza njega bila kola s hranom za slona i bačvom vode koja se nakon kiše već prelijevala preko ruba. Bio je sretan, daleko od onog skučenog života u portugalu, gdje je dvije godine životario u ograđenom prostoru u belému gledajući brodove na putu prema indiji i slušajući pjesmu fratara iz samostana svetog Jeronima. Moguće je da naš slon misli, ako je ta velika glava sposobna za takav pothvat, pa ako ništa drugo, barem mu ne manjka prostora za to, da bi on trebao žaliti za nekadašnjim dokonim životom, no takva je misao moguća samo zato što je prirodno da slon ne zna da nema ničeg pogubnijeg za zdravlje od lijenosti. Ljudi će kasnije uvidjeti da je od lijenosti možda gori samo duhan. Sada, međutim, nakon prijeđenih tristo liga, na putovima po kojim čak ni vrag, unatoč svojim jarčevim papcima, ne bi htio hodati, sulejman više ne zaslužuje da ga se naziva lijenim. Možda je i bio takav u portugalu, ali to su bila druga vremena, trebao je samo zakoračiti na europske ceste, da bi otkrio u sebi energiju za koju ni on sam nije znao da je ima. Ta pojava često se uočava kod osoba koje su zbog različitih životnih okolnosti, kao što su siromaštvo ili nezaposlenost, bile prisiljene emigrirati. Često bezvoljne i ravnodušne u domovini, te osobe postaju, ponekad i u vrlo kratkom vremenskom razmaku, aktivne i radišne u inozemstvu, kao da su im u gaće ušli oni mravi iz poslovice. Logor u okolici piacenze još nije ni podignut, a sulejman već sniva u naručju slonovskog morfeja. Kraj njega fritz spava snom pravednika i hrče kao top. Rano ujutro, oglasio se rog. Tijekom noći je kišilo, ali je nebo bilo vedro. Nadajmo se da ga neće pokriti sivi oblaci kao jučer. Sljedeći cilj je mantova u lombardiji, grad poznat po mnogim stvarima, ali možda najpoznatiji po rigolettu, dvorskoj ludi čije će zgode i nezgode mnogo kasnije veliki giuseppe verdi pretočiti u glazbu. Karavana se neće zadržati u mantovi kako bi se divila iznimnim umjetničkim djelima kojima obiluje taj grad. Još više ih ima u veroni, gradu koji će william shakespeare izabrati kao pozornicu za most excellent and lamentable tragedy of romeo and Juliet i prema kojem im je nadvojvoda, s obzirom na stabilno vrijeme, naredio da krenu, ne zato što bi maksimilijana drugog austrijskog osobito zanimale bilo čije ljubavi osim njegovih, već zato što je verona, ako ne računamo padovu, posljednja važna postaja prije venecije, poslije toga sve će biti jedan dugotrajan uspon prema alpama, prema hladnom sjeveru. Čini se da nadvojvoda i nadvojvotkinja već od ranije poznaju prekrasan grad duždeva u kojem, kad se dobro razmisli, ne bi bilo nimalo lako smjestiti sulejmanove četiri tone, pod uvjetom, dakako, da ga vode sa sobom kao maskotu. Slon nije životinja koju možete staviti na gondolu, ako su one u to vrijeme uopće postojale, i to u obliku koji imaju danas, s uzdignutim pramcem i mrtvački crnom bojom po kojoj se razlikuju od plovila svih svjetskih mornarica, međutim, sasvim sigurno na krmi nisu imale raspjevanog gondolijera. Nadvojvoda i nadvojvotkinja, naposljetku, možda ipak odluče zaploviti kanalom grande i posjetiti dužda, ali će sulejman, oklopnici i ostala svita ostati u padovi, na jednoj čistini bez drveća ili kakvog drugog raslinja, pred bazilikom svetog antuna lisabonskog, ne padovanskog, koristimo priliku da još jednom istaknemo svoje pravo na njega. Držati svaku stvar na svome mjestu jedan je od osnovnih uvjeta za dostizanje sveopćeg mira, osim ako božanska mudrost ne odredi drugačije.
Slučaj je htio da se sljedećeg jutra, dok se još nisu svi ni probudili, u logoru pojavi izaslanik iz bazilike svetog antuna. Iako se nije izrazio baš tim riječima, poslao ga je samostanski starješina da razgovara sa slonovim čuvarom. Bilo koji predmet visok tri metra lako se vidi i iz daljine, a sulejmanovo lice gotovo da je popunjavalo nebeski svod, no svećenik je svejedno zamolio da ga odvedu k njemu. Stražar koji je dopratio svećenika protresao je goniča koji je, umotan u svoj ogrtač, još uvijek spavao, Neki svećenik želi razgovarati s tobom, rekao je. Obratio mu se na kastiljskom, i to je bilo najbolje što je mogao učiniti, jer ograničeno znanje njemačkog jezika koje je gonič dosad stekao ne bi bilo dovoljno za razumijevanje jedne tako složene misli. Fritz je otvorio usta da upita što želi taj svećenik,

ali ih je smjesta i zatvorio kako ne bi prouzročio jezičnu pomutnju koja bi ih mogla odvesti tko zna kamo. Ustao je i obratio se svećeniku koji je stajao na razumnoj udaljenosti, Htjeli ste razgovarati sa mnom, upitao je, Tako je, sinko, odgovorio je posjetitelj, unoseći u te tri riječi svu blagost koju je mogao skupiti, Izvolite, oče, Jesi li kršćanin, upitao ga je, Kršten sam, ali prema mojoj puti i crtama lica već ste sigurno shvatili da nisam odavde, Da, pretpostavljam da si indijac, ali to nije prepreka da budeš dobar kršćanin, Nije na meni da to kažem, koliko sam shvatio, pohvala iz vlastitih usta smatra se sramotom, Došao sam te nešto zamoliti, ali najprije mi reci je li slon dresiran, Ne u smislu da zna izvoditi cirkuske trikove, ali ponaša se s dostojanstvom jednog slona vrijednog poštovanja, Možeš li ga natjerati da klekne, pa makar i na jedno koljeno, Nikad nisam pokušao, oče, ali primijetio sam da sulejman klekne motu proprio* uvijek prije no što legne, ali ne mogu biti siguran da će to učiniti ako mu naredim, Možeš li pokušati, Mislim da nije pravo vrijeme, oče, sulejman je ujutro gotovo uvijek zlovoljan, Mogu se vratiti kasnije, ako ti tako više odgovara, jer ono što me dovodi ovamo nije pitanje života ili smrti, iako bi bazilici bilo u interesu da se to dogodi danas, prije no što njegovo visočanstvo nadvojvoda austrijski otputuje na sjever, Da se danas dogodi, što, ako nije tajna, Čudo, rekao je svećenik sklopivši ruke, Kakvo čudo, upitao je gonič kojemu se od svega toga već pomalo zavrtjelo u glavi, Kada bi slon kleknuo pred vratima crkve, zar ti se ne čini da bi to bilo čudo, jedno od velikih čuda našega doba, rekao je svećenik ponovo sklopivši ruke, Ne znam ništa o čudima, u mojoj zemlji, ondje gdje sam ja rođen, nema čuda još od postanka, pretpostavljam da je sam postanak bio jedno dugotrajno čudo, ali poslije toga ih više nije bilo, Sad vidim da, naposljetku, ipak nisi kršćanin, To je na vama da odlučite, oče, ja jesam pomazan i kršten, ali možda se još uvijek vidi ono što se nalazi ispod, A što se to nalazi ispod, Ganeša, naprimjer, bog slon, onaj tamo što trese ušima, vi ćete me, oče, sada sigurno pitati kako znam da je slon sulejman bog, a ja ću vam odgovoriti da ako postoji, kao što postoji bog slon, onda to može biti ovaj kao i bilo koji drugi, Radi onoga što od tebe još uvijek očekujem, opraštam ti na ovom bogohuljenju, ali kad sve bude gotovo, moraš se ispovijediti, A što očekujete od mene, oče, Da odvedeš slona do vrata bazilike i natjeraš ga da klekne, Ne znam hoću li to moći, Pokušaj, Zamislite, oče, da dovedem slona i on odbije kleknuti, iako se ne razumijem mnogo u te stvari, čini mi se da bi mnogo gore bilo da čudo izostane nego da se uopće ne dogodi, Neće izostati ako ostanu svjedoci, A tko će biti ti svjedoci, U prvom redu, cjelokupna vjerska zajednica bazilike i onoliko voljnih kršćana koliko ih uspijemo skupiti, u drugom redu, glas javnosti koja je, kao što znamo, spremna zakleti se da je vidjela ono što nije vidjela i potvrditi da zna ono što ne zna, Čak i vjerovati u čuda koja se nisu dogodila, upitao je gonič, Ta su obično najslađa, zahtijevaju duge pripreme, ali trud koji iziskuju na kraju se uvijek isplati, osim toga, naše svece oslobađamo velike odgovornosti, I boga, Bogu nikad ne dosađujemo zbog čuda, hijerarhiju valja poštovati, u najgorem slučaju obratimo se djevici, ona također posjeduje dar čudotvorstva, Čini mi se, rekao je gonič, da u vašoj crkvi ima mnogo cinizma, Možda, ali ako sam prema tebi toliko otvoren, odgovorio je svećenik, to je zato da ti bude jasno da nam doista treba ovo čudo, to ili bilo koje drugo, Zašto, Zato što luter, iako je mrtav, još uvijek nanosi mnogo štete našoj svetoj vjeri, dobro došlo je sve što nam može pomoći smanjiti učinke protestantskog propovijedanja, sjeti se samo da je prošlo jedva trideset godina otkako je objesio svoje bogohulne teze na vrata crkve dvorca wittenberg i protestantizam se proširio europom poput poplave, Ne znam ništa o tim tezama, ili što li su već, I ne trebaš znati, dovoljno je da imaš vjere, U boga ili u mog slona, upitao je gonič, U obojicu, odgovorio je svećenik, A što ja time dobivam, Od crkve se ne traži, njoj se daje, U tom slučaju biste morali najprije porazgovarati sa slonom, oče, s obzirom da o njemu ovisi dobar ishod čudotvornog čina, Imaš drzak jezik, pazi da ga ne izgubiš, Što će mi se dogoditi odvedem li slona do vrata bazilike i on ne klekne, Ništa, osim ako ne posumnjamo da je to tvoja krivica, A ako bude, Imat ćeš mnogo razloga za kajanje. Gonič je smatrao kako je najbolje popustiti, U koliko sati želite da dovedem životinju, upitao je, Točno u podne, ni minutu kasnije, Nadam se da ću imati dovoljno vremena sulejmanu utuviti u glavu kako mora kleknuti pred vama, Ne pred nama, jer mi smo nedostojni, već pred našim svetim antunom, i s tim pobožnim riječima svećenik se povukao i
* samostalno, iz vlastite pobude (lat.)

otišao nadređenima prenijeti rezultate svoga evanđeoskog rada, Ima li nade, upitali su ga, Svakako, iako je sada sve u slonovim rukama, Slonovi nemaju ruke, To se samo tako kaže, isto kao kad kažemo da je sve u božjim rukama, S velikom razlikom da doista sve i jest u božjim rukama, Blagoslovljeno njegovo ime, Blagoslovljeno budi, ali vratimo se na stvar, zašto je sve u slonovim rukama, Zato što ne znamo što će učiniti kad se nađe pred vratima bazilike, Učinit će ono što mu gonič kaže, tome i služi dresiranje, Imajmo vjere u božje milosrdno poimanje svijeta, ako bog, kao što pretpostavljamo, želi da ga služimo, u interesu mu je da pomogne vlastitim čudima, onima koja najbolje svjedoče o njegovoj slavi, Braćo, nema onoga što vjera ne može učiniti, bog će učiniti ono što bude potrebno, Amen, svi su odgovorili u zboru, pripremajući u mislima pravi arsenal popratnih molitvi.
U međuvremenu je fritz na sve moguće načine pokušavao objasniti slonu što se od njega očekuje. To nije bila laka zadaća za životinju sa čvrstim stavovima kao što je slon koji koljena savija jedino prije no što legne na spavanje. Malo-pomalo, međutim, nakon mnogih udaraca, bezbrojnih kletvi i nekoliko očajnih preklinjanja, polako je počelo svitati u dotad tvrdoglavom sulejmanovu umu da mora samo kleknuti, a ne leći. Fritz je čak rekao, Moj život je u tvojim rukama, što pokazuje kako se ideje ne šire samo izravno, od usta do usta, već i lebdeći zračnim strujama koje nas okružuju, tvoreći, da tako kažemo, neku vrstu zajedničke parne kupelji iz koje svi učimo a da toga nismo ni svjesni. S obzirom na pomanjkanje satova, ljudi su se u to vrijeme ravnali prema visini sunca i veličini sjene koja bi se ocrtavala na tlu. Tako je i fritz znao da se polako približava podne i vrijeme da odvede slona pred vrata bazilike, a poslije će biti što bog da. I eno ga, jaše na sulejmanovim plećima, kao što smo ga i prije vidjeli, ali sada mu podrhtavaju ruke, a srce lupa kao da je tek običan goničev naučnik. Uzalud se brinuo. Stigavši pred vrata bazilike, pred gomilom svjedoka koji će za buduća vremena posvjedočiti čudo, slon je, nakon što ga je gonič lagano potapšao po desnom uhu, kleknuo, i to ne na jedno koljeno, čime bi već bio zadovoljan svećenik koji je i došao s tim zahtjevom, već je kleknuo na oba, poklonivši se tako pred veličanstvenim bogom na nebesima i njegovim predstavnicima na zemlji. Sulejman je u zamjenu dobio velikodušnu porciju blagoslovljene vode koja je poprskala čak i goniča, dok su, istovremeno, svi nazočni kao jedan popadali ničice, a dolje u grobnici mumijom slavnog svetog antuna prostrujali su trnci od zadovoljstva.

ISTOG POPODNEVA dva goluba pismonoše, jedan mužjak i jedna ženka, poletjeli su iz bazilike u pravcu trenta noseći vijest o izvanrednom čudu. Zašto u trento a ne u rim gdje se nalazi sjedište crkve, zapitat ćete se. Odgovor je jednostavan, zato što u trentu od tisuću petsto četrdeset i pete traje ekumenski koncil na kojem se, bar tako kažu, sprema protuudarac luteru i njegovim pristašama. Dovoljno je reći da su već donesene odluke o svetom pismu, tradiciji, istočnome grijehu, opravdanju i o sakramentima općenito. Stoga je jasno zašto bazilika svetog antuna, stup vjere u svom najčišćem obliku, mora biti neprekidno upućena u ono što se zbiva u obližnjem trentu, nema ni dvadeset liga dotamo, za golubove koji već godinama prelijeću iz jednoga grada u drugi to je prava šetnja a vol d'oiseau*. Ovaj put, međutim, važnija vijest dolazi iz padove, jer ne vida se svaki dan da slon svečano kleči pred vratima neke bazilike svjedočeći o tome kako se evanđeoska poruka obraća cijelom životinjskom carstvu, te da je žalosno utapljanje onih stotina svinja u galilejskom moru tek rezultat nedostatkaiskustva u vremenu kad još nisu bili dovoljno dobro nauljeni zupčanici u mehanizmu čuda. Zato su izrazito važni oni dugački redovi vjernika koji su došli u logor vidjeti slona i iskoristiti priliku da kupe njegovu dlaku, čiju je prodaju na brzinu organizirao fritz kako bi nadomjestio sredstva za koja je naivno očekivao da će mu biti isplaćena iz riznice bazilike. Ne osuđujmo goniča, jer drugi koji su učinili mnogo manje za kršćansku vjeru svejedno su za to bili izdašno nagrađeni. Sutra će ljudi tvrditi da nema boljeg lijeka za teški proljev od ekstrakta slonovske dlake ako se uzima triput dnevno i da ta ista dlaka, natopljena u bademovu ulju, ako se isto tako triput dnevno snažno utrlja u tjeme, rješava i najteže slučajeve ćelavosti. Fritz ima posla
* u ravnoj crti, iz visine, iz ptičje perspektive (franc.)

preko glave, torbica privezana o pojas već se povija pod teretom kovanica, da ostanu još tjedan dana na istome mjestu obogatio bi se. Kupci nisu samo iz padove, dolaze iz mestrea, pa čak i iz venecije. Priča se da se nadvojvoda i njegova supruga neće vratiti danas, možda čak ni sutra, jer se jako lijepo zabavljaju u duždevoj palači, vijesti koje posebno vesele fritza koji nikad ne bi očekivao da će imati toliko razloga za zahvalnost kući habsburg. Pita se zašto mu nikad nije palo na um prodavati slonovu dlaku dok je živio u indiji, a zatim duboko u sebi shvaća da, unatoč golemom broju bogova, polubogova i demona koji preplavljuju tu zemlju, u njoj ima mnogo manje praznovjerja nego u ovom dijelu civilizirane i kršćanske europe gdje ljudi naslijepo kupuju slonovu dlaku i pobožno vjeruju izmišljotinama prodavača. Čovjek mora biti beskrajno očajan da bi platio za svoje snove. Naposljetku, protivno predviđanjima, da to tako nazovemo, službenog glasila vojarne, nadvojvoda se vratio sljedećeg dana poslije podne, spreman što prije nastaviti putovanje. Vijest o čudu stigla je i do duždeve palače, iako u obliku prilično iskrivljenom prepričavanjem činjenica, što istinitih, što pretpostavljenih, što stvarnih, što izmišljenih, temeljenih na nepotpunim spoznajama onih za koje nije jasno jesu li ili nisu bili nazočni tom događaju, pa sve do onih koji su pripovijedali samo zato da bi uživali u zvuku svoga glasa, jer kao što i predobro znamo, pripovjedač teško može odoljeti iskušenju da priči doda nešto svoje, pa makar to bila samo točka ili zarez. Nadvojvoda je pozvao svog poslužitelja da mu objasni ta događanja, ne toliko o samom čudu, već više o razlozima koji su do njega doveli. Poslužitelju su, međutim, nedostajale spoznaje o tom osobitom gledištu događaja, pa je odlučeno da se pozove gonič fritz koji, s obzirom na svoju ulogu, zasigurno može o svemu reći nešto više. Nadvojvoda je odmah krenuo na stvar, Kažu mi da se ovdje u mojoj odsutnosti dogodilo čudo, Da, gospodaru, I da je za njega zaslužan sulejman, Tako je, gospodaru, Hoćeš reći da je slon svojom voljom otišao kleknuti pred vrata bazilike, Ne bih to tako rekao, gospodaru, Nego kako, upitao je nadvojvoda, Ja sam ga odveo onamo, To sam i mislio, iako to nije ono što me zanima, želim znati u čijoj se glavi rodila ta zamisao, Ja sam samo morao naučiti sulejmana da klekne na moju zapovijed, A tebi, tko je tebi zapovjedio da to učiniš, Ne smijem o tome pričati, gospodaru, Netko ti je zabranio, Ne mogu reći da su mi to izričito zabranili, ali mudrome je i jedna riječ dovoljna, Tko je izgovorio tu riječ, Gospodaru, Ako smjesta ne odgovoriš, gorko ćeš se pokajati, Bio je to neki svećenik iz bazilike, Što je htio, Rekao je da im treba čudo i da im ga sulejman može dati, A što si ti rekao, Da sulejman nije navikao činiti čuda i da bi sve moglo propasti, A svećenik, Zaprijetio mi je da ću imati mnogo razloga za kajanje ako ne pristanem, poslužio se gotovo istim riječima kao vaše visočanstvo, I što se onda dogodilo, Ostatak jutra proveo sam pokušavajući podučiti sulejmana da klekne na moj znak, nije bilo nimalo lako, ali sam uspio, Dobar si ti gonič, Vrlo ste ljubazni, vaše visočanstvo, Mogu li ti dati savjet, Da, gospodaru, Savjetujem ti da nikome ne spominješ ovo o čemu smo nas dvojica sada govorili, Svakako, gospodaru, Da ne bi imao razloga za kajanje, Da, gospodaru, neću to zaboraviti, Pođi i izbij iz glave sulejmanu tu zaostalu ideju da može ići uokolo i izvoditi čuda klečeći pred vratima crkava, od čuda bi trebalo mnogo više očekivati, naprimjer, da nekome izraste noga tamo gdje je bila odstranjena, zamisli samo koliko bi se takvih čuda moglo izvesti odmah na bojištu, Da, gospodaru, A sada pođi. Ostavši sam, nadvojvoda je pomislio da je možda rekao previše, da njegove riječi, ako gonič ne bude znao držati jezik za zubima, neće nimalo pridonijeti osjetljivoj političkoj ravnoteži koju je pokušavao održati između luterovih reformi i odgovora što ga je spremao koncil. Naposljetku, kao što će u ne tako dalekoj budućnosti reći henrik četvrti francuski, pariz je vrijedan mise. Bez obzira na to, mršavo maksimilijanovo lice odiše bolnom sjetom, možda zato što malo toga u životu boli kao spoznaja da smo izdali ideale vlastite mladosti. Nadvojvoda je zatim sebi rekao kako je već dovoljno star da ne plače nad prolivenim mlijekom, kako su bogate sise katoličke crkve i dalje ondje te, kao i obično, čekaju spretne ruke da ih pomuzu, a činjenice su dosad pokazale da ruke ovog nadvojvode nisu posve bez dara za takvu diplomatsku mužnju, naravno, sve dok već spomenuta crkva smatra da će razrješenje vjerskih pitanja koja su trenutno na dnevnom redu s vremenom pogodovati njihovim interesima. Svejedno, ta priča oko slonova lažnoga čuda prelazila je granice tolerancije, Ti iz bazilike potpuno su izgubili razum, pomislio je, sa svecem kojeg imaju, čovjekom koji je od komadića razbijenog vrča napravio novi vrč ili koji je letio zrakom

iz padove do lisabona kako bi spasio oca od vješala, njima treba gonič da im posudi slona za lažno čudo, ah, luteru, luteru, koliko si samo imao pravo. Davši si oduška, poslao je po poslužitelja kojem je izdao zapovijed da pripremi karavanu za polazak sljedećeg jutra u pravcu trenta kamo bi, ako to bude moguće, trebali stići već istog dana. Poslužitelj je odgovorio da mu se to čini malo vjerojatnim, jer ih je iskustvo naučilo da sa sulejmanom ne mogu računati na to da će biti previše brzi, On je više trkač na duge staze, rekao je, a zatim dodao, Iskorištavajući lakovjernost ljudi, gonič prodaje slonovsku dlaku za domaće lijekove koji ne mogu nikoga izliječiti, Reci mu da će se, ako smjesta ne prestane s tim, kajati do kraja života koji zasigurno neće biti jako dug, Na zapovijed, vaše visočanstvo, moramo zaustaviti tu prijevaru, sva ta priča sa slonovskom dlakom potkopava moral cijele karavane, osobito one oklopnike koji nemaju mnogo kose na glavi, Želim da se to pitanje riješi, ne mogu spriječiti da nas glas o sulejmanovu čudu prati tijekom ostatka puta, ali barem neka ljudi ne govore da su se habsburgovci okoristili zločinima lažljiva goniča naplativši porez na njegovu trgovinu kao da se radi o nekoj legalnoj djelatnosti, Smjesta ću se pozabaviti time, visočanstvo, vidjet ćemo hoće li se gonič onda smijati, šteta je samo da ga trebamo da dovede slona do beča, ali nadam se da će iz svega izvući dobru pouku, Pođi i ugasi tu vatru dok se još netko nije opekao. Ako se bolje pogleda, fritz nije zaslužio da o njemu tako strogo sude. Nema ničeg lošeg u tome da se prijestupnik prokaže i osudi, ali istinska pravda trebala bi uvijek uzeti u obzir olakšavajuće okolnosti, a prva od njih, u goničevu slučaju, bila bi da zamisao o lažnom čudu nije bila njegova, da su prijevaru smislili svećenici iz bazilike svetog antuna i da bez njih fritzu nikad ne bi palo na um iskoristiti dlake tvorca toga navodnog čuda, da bi se obogatio. Radi priznanja vlastitih velikih i malih grijeha, s obzirom da na svijetu nema onoga tko je bez njih, a ponajmanje su to oni, kako plemeniti nadvojvoda tako i njegov susretljivi poslužitelj, koji bi se trebali sjetiti one glasovite poslovice o balvanu i trunu koja nas, prilagođena novim okolnostima, uči da je lakše vidjeti trun u oku bližnjega nego slonovu dlaku u vlastitom. U svakom slučaju, to se čudo neće dugo zadržati u sjećanjima tih ljudi ili budućih naraštaja. Usprkos nadvojvodinim bojaznima, glas o lažnom čudu neće ih pratiti tijekom ostatka putovanja, već će ubrzo izblijedjeti. Sudionici karavane, bilo plemići bilo pučani, vojnici ili civili, morat će razmišljati o drugim stvarima kada se oblaci koji su se nadvili nad trentom, iznad prvih planina kojima započinju alpske zidine, najprije pretvore u kišu, tko zna, možda i u snažnu tuču, sasvim sigurno u snijeg, a potom putove prekrije sklizak led. Vjerojatno će tada neki članovi karavane napokon shvatiti da je jadni slon tek lakovjerna žrtva u toj grotesknoj stavki iz crkvenih arhiva, a gonič nevažan proizvod pokvarenih vremena u kojima moramo živjeti. Zbogom, svijete, svakim danom sve si gori i gori.
Unatoč nadvojvodinim željama, nisu mogli prijeći udaljenost između padove i trenta u jednom danu. Sulejman se trudio koliko je mogao i koliko ga je na to uspio natjerati gonič koji kao da se na njemu osvećivao zbog propasti posla koji je tako lijepo započeo a tako loše završio, ali i slonovi, čak i kad spadaju u onu skupinu koja može doseći i četiri tone, imaju svoje tjelesne granice. Imao je pravo poslužitelj koji ga je nazvao trkačem na duge staze. No možda je tako bilo i bolje. Umjesto da u trento stignu kasno popodne, kad se već počinjalo mračiti, stigli su u podne kad su bili dočekani pljeskom ljudi okupljenih na ulicama. Nebo je još uvijek bilo prekriveno nečim što se činilo kao jedan jedini, gusto slijepljeni oblak, ali iz njega nije kišilo. Meteorolozi u karavani, a to su po vokaciji bili gotovo svi, bili su jednoglasni, Zasniježit će, i to jako. Stigavši u trento, povorku je na trgu ispred katedrale san virgilio čekalo iznenađenje. Usred spomenutog trga, otprilike u pola prirodne veličine, uzdizao se kip slona, ili bolje rečeno, konstrukcija sastavljena od dasaka za koje se činilo da su na brzinu prikucane jedna uz drugu i koja je, ne mareći previše za anatomsku točnost, iako joj nije manjkala svinuta surla i kljove čija je bjelokost zamijenjena potezima bijele boje, vjerojatno, zapravo, sigurno predstavljala sulejmana jer nijednu drugu životinju te vrste nisu očekivali u tim krajevima niti je u povijesti trenta, barem ne u onoj nedavnoj, zabilježeno da je neki slon posjetio taj grad. Našavši se oči u oči s kipom slona, nadvojvoda je zadrhtao. Njegovi najgori strahovi su se potvrdili, vijest o čudu očito je stigla u trento i crkvene vlasti, koje su već imale dovoljne i duhovne i materijalne koristi od toga što se koncil održavao unutar njihovih zidina, našle su potvrdu, recimo to tako, zajedničke svetosti trenta s padovom

i bazilikom svetog antuna i odlučile je iskazati podizanjem jednostavne konstrukcije koja je predstavljala čudotvorni lik slona ispred katedrale u kojoj su već godinama vijećali kardinali, biskupi, teolozi. Pogledavši izbliza, nadvojvoda je primijetio da se na slonovim leđima nalazi otvor, neka vrsta velikih zaklopnih vrata koja su ga smjesta podsjetila na glasovitog trojanskog konja, iako je bilo očigledno da u trbuhu životinje nije bilo dovoljno mjesta da se smjesti odred pješaka, osim ako nisu bili liliputanci, ali to je bilo nemoguće jer u to vrijeme ta riječ još nije postojala. Htijući razriješiti sve dvojbe, tjeskobni nadvojvoda naložio je poslužitelju da ode provjeriti koga vraga ondje radi ta rugoba koja je u njemu izazvala toliki nemir. Poslužitelj je otišao i vratio se. Nije bilo razloga za zabrinutost. Kip je podignut da bi se proslavio prolazak maksimilijana austrijskog kroz trento, a druga svrha, a doista ju je imao, bila je postolje za vatromet koji će, kad padne mrak, provaliti iz njegove drvene konstrukcije. Nadvojvoda je napokon uzdahnuo od olakšanja zato što slon kod stanovnika trenta nije pobudio neko posebno zanimanje, osim možda želju da vide kako se onaj drveni na kraju pretvara u pepeo, jer je postojala velika mogućnost da žar s fitilja zahvati drvo što bi svima nazočnima omogućilo finale koje će se mnogo godina kasnije nazivati vagnerijanskim. Tako je i bilo. Nakon oluje boja u kojoj su žuta boja natrija, zelena bakra, plava kalija, bijela magnezija i zlatna boja željeza sve zajedno činile čuda, u kojoj su zvijezde, vodoskoci, dugotrajne svijeće i slapovi šikljali iz slona kao iz neumornoga roga obilja, slavlje je završilo velikim krijesom uz koji su mnogi stanovnici ogrijali ruke, dok je sulejman pod improviziranom nadstrešnicom upravo završavao svoj drugi zavežljaj hrane. Kriješ se polako pretvorio u gomilu žeravice, ali hladnoća je brzo ugasila žar od kojega je ostao samo pepeo, no dotad su već nadvojvoda i nadvojvotkinja, pošto je glavna predstava već završila, otišli na spavanje. Počelo je sniježiti.

EVO, I ALPE SU pred njima. Da, evo ih, ali jedva da se i vide. Snježne pahulje izgledaju meke poput komadića vate, ali ta mekoća je varljiva, dobro to zna naš slon kojemu se na leđima sve jasnije ocrtava sloj leda koji je već trebao privući pozornost goniča da on slučajno ne dolazi iz toplih krajeva u kojima je ovakva vrsta zime, naprosto, nezamisliva. Naravno da na sjeveru stare dobre indije ima mnogo snijegom pokrivenih planina, ali subhro, sada fritz, nikada si nije mogao priuštiti da iz vlastitog zadovoljstva putuje i upozna svijet. Dosad je samo jedanput vidio snijeg, i to nekoliko tjedana nakon što je iz goe došao u lisabon, jedne hladne noći kad je ugledao kako s neba, kao kad se brašno prosijava kroz sito, pada neki bijeli prah koji se topio čim bi dotaknuo tlo. Ali nije vidio ništa što bi se uopće moglo usporediti s neizmjernom bjelinom koja se prostirala pred njegovim očima sve dokle mu je sezao pogled. U kratko vrijeme komadići vate pretvorili su se u velike, teške pahulje koje su, nošene vjetrom, poput pljuski udarale goniča po licu. Jašući na sulejmanovu zatiljku, umotan u svoj ogrtač, fritz i nije previše osjećao hladnoću, ali ti neprekidni udarci zabrinjavali su ga poput neke opasne prijetnje. Rekli su mu da je putovanje od trenta do bolzana poput ugodne šetnje, nema ni deset liga, a to se prijeđe u tren oka, ali ne po ovakvom vremenu, kad se čini da snijeg ima kandže kojima zadržava i usporava svaki pokret, čak i samo disanje, kao da nerazboritog putnika želi upozoriti da ne ide dalje. Ako ne vjerujete, pitajte sulejmana koji, unatoč snazi koju mu je priroda dala, s mukom vuče nogu za nogom po ovim vrletnim putovima. Ne znamo o čemu razmišlja, ali ovdje u alpama u jedno možemo biti sigurni, a to je da on nije sretan. Osim u onim prigodama kad oklopnici projašu pokraj njih na svojim iscrpljenim konjima, uzbrdo i nizbrdo, da provjere raspored karavane i spriječe bilo kakva skretanja ili osipanja koja bi mogla značiti smrt za onoga tko se izgubi u tom snijegu, staza kao da je napravljena samo za slona i njegova goniča. Budući da je još od valladolida bio naviknut na blizinu nadvojvodine kočije, goniču je neobično da je ne vidi pred sobom, za slona se to ne usuđujemo tvrditi jer smo već prije rekli da ne znamo o čemu razmišlja. Nadvojvodina kočija trebala biti tamo negdje ispred njih, ali im je nestala iz vidokruga, baš kao i kola s hranom za slona koja bi trebala biti odmah iza njih. Gonič se osvrnuo da vidi dolaze li kola i u tom trenutku ugledao sloj leda koji je pokrivao sulejmanove sapi. Iako nije

znao ništa o zimskim sportovima, sloj leda činio mu se dosta tanak i krhak, vjerojatno se zbog tjelesne topline životinje nije ni mogao potpuno stvrdnuti. Barem nešto, pomislio je. U svakom slučaju, trebalo ga je skinuti prije no što još više ne očvrsne. Vrlo oprezno, kako ne bi skliznuo s njega, otpuzao je po slonovu hrptu sve do neželjenoga ledenog pokrova koji, zapravo, nije bio ni toliko tanak ni toliko krhak kako se na prvi pogled činilo. Nikada se ne možete pouzdati u led, to je prva važna lekcija koju bi svatko trebao naučiti. Zakoračimo li na zaleđeno more, ljudi bi mogli pomisliti da možemo hodati po vodi, ali to je opsjena, baš kao što je to bilo i sulejmanovo čudo pred vratima bazilike svetog antuna, led iznenada može popustiti i nikad se ne zna što se može dogoditi. Problem s kojim se fritz sada mora suočiti je nedostatak pomagala kojim bi skinuo taj vražji led sa slonove kože, tanka i okrugla lopatica bila bi savršena, ali takvu nije imao, ako su se uopće u to vrijeme i proizvodile. Jedino rješenje je da uzme stvar u svoje ruke, a ovdje to ne govorimo u prenesenom značenju. Goničevi prsti već su se ukočili od hladnoće kad je iznenada shvatio u čemu je srž problema, a to je da se velika i gusta slonova dlaka udružila s ledom zbog čega je svaki, pa i minimalni napredak bio poput teško izvojevane bitke jer, ako nije imao lopaticu kojom bi ostrugao led, isto tako nije imao škare da podreže zapletenu dlaku. Raspletanje svake dlake posebno ubrzo se pokazalo zadaćom preteškom za fritzove tjelesne i mentalne sposobnosti, pa je morao odustati od cijelog zahvata kako se i sam ne bi pretvorio u žalosnu snježnu skulpturu kojoj bi samo nedostajali lula u ustima i mrkva umjesto nosa. Ista ona dlaka koja je na početku bila izvor lake zarade, koju je onemogućio nadvojvoda zbog svojih moralnih skrupula, sada je bila uzrok ovoga neuspjelog pothvata čije će se posljedice na slonovo zdravlje tek vidjeti. I kao da to nije bilo dovoljno, pojavio se još jedan, čini se, hitan problem. Zbunjen zbog premještanja poznate težine goničeva tijela sa zatiljka na leda, slon je pokazivao očite znakove nesnalaženja, kao da je izgubio pojam o stazi i kao da više nije znao kamo ide. Fritz nije imao drugog izbora no dopuzati natrag na svoje uobičajeno mjesto i ponovo preuzeti upravljanje u svoje ruke. Što se tiče ledenog pokrova koji je ostao otraga, zamolimo slonovskog boga da ne bude nekakvih gorih posljedica. Da je u blizini bilo kakvo drvo s dovoljno čvrstom granom na tri metra visine i razmjerno usporednom s tlom, sulejman bi se sam oslobodio neugodnog i možda opasnog sloja leda, bilo bi dovoljno da se počeše kao što se od pamtivijeka slonovi češu o stabla kad svrab postane neizdrživ. Snijeg je počeo padati još jače i staza je, iako ne nužno samo zbog toga, postala strmija, kao da se umorila od toga da stalno ide po ravnom i poželjela se uspeti do neba, pa makar samo do njegovih nižih razina, baš kao što kolibrić vjerojatno ponekad sanja o moćnim zamasima krila burnjaka na snažnom vjetru ili veličanstvenom letu zlatnog orla nad dolinama. No svatko čini ono za što se rodio, iako je svagda moguće da u tom pravilu uvijek pronađemo neke važne iznimke, kao što je to slučaj sa sulejmanom koji se nije rodio za ovo što trenutno radi, ali mu nije preostalo ništa drugo nego da sam smisli vlastiti način kako će se nositi s nagibom terena, a učinio je to ispruživši surlu prema naprijed nalik ratniku koji juriša ususret slavi ili smrti. A sve oko njega, samo snijeg i samoća. Tko poznaje ovaj kraj, mogao bi reći da sva ova bjelina pokriva krajolik iznimne ljepote. No teško je to zamisliti, osobito nama koji ga u ovom trenutku gledamo. Snijeg je zameo doline, prekrio raslinje, ako netko i živi u ovim kućama, teško je to uočiti, malo dima iz dimnjaka jedini je znak života, netko je unutra, vrata su zaglavljena pod snježnim zapuhom, pokušava upaliti vatru vlažnim cjepanicama i čeka pomoć bernardinca koji će dojuriti s bačvicom konjaka oko vrata. Uspon je završio a da to sulejman gotovo nije ni primijetio, i to nakon iznimnog napora pri kojem je osim goničeve težine morao trpjeti i pokrov od leda koji mu je pritiskao sapi, i sada je, napokon, mogao normalno disati i usporiti hod. Snježna zavjesa malo se razmaknula omogućivši vidljivost od nekoliko stotina metara, tako da se činilo kao da je svijet napokon odlučio vratiti izgubljenu meteorološku ravnotežu. Možda je to doista i bilo tako, ali nešto neuobičajeno moralo se dogoditi kad se ondje okupilo onoliko ljudi, ali i konja i kola, pa je izgledalo kao da su bili na izletu i tek sada pronašli pravo mjesto za piknik. Fritz je podbo sulejmana da ubrza korak i ubrzo se uvjerio da se nalazi među svojima, medu ljudima iz karavane, što, uostalom, i nije zahtijevalo preveliku oštroumnost jer, kao što znamo, samo je jedan austrijski nadvojvoda. Sjahao je sa slona i upitao prvu osobu koju je sreo, Što se dogodilo, Slomila se osovina na prednjem kotaču kočije njegova visočanstva, bio

je odgovor, Kakva nesreća, uzviknuo je gonič, Stolar i njegovi pomoćnici već postavljaju novu osovinu, za sat vremena bit ćemo spremni nastaviti putovanje, A kako su je nabavili, Koga, Drugu osovinu, Možda znaš mnogo o slonovima, ali očigledno nikad nisi razmišljao da nitko ne ide na putovanje bez pričuvnih dijelova, Jesu li njihova visočanstva dobro, Jesu, samo su se prestrašili jer se kočija iznenada nagnula, Gdje su sada, Sklonili su se u jednu prednju kočiju, Uskoro će se smračiti, Uz ovoliko snijega uvijek ima dovoljno svjetla na putu, nitko se neće izgubiti, rekao je narednik oklopnika, jer on je bio čovjek s kojim je fritz razgovarao. I doista, jer upravo su stizala kola koja su prenosila zavežljaje hrane, za slona i to u pravi čas, jer nakon što je dovukao na vrh svoje četiri tone, okrepa mu je bila i više no potrebna. Dok još nisi rekao keks, fritz je pred sulejmanom već razvezao dva zavežljaja, a slonu nije trebalo dvaput reći, nego je smjesta počeo halapljivo jesti. Odmah zatim pojavili su se i oklopnici sa začelja karavane, a s njima i ostali članovi, ukočeni od hladnoće, iscrpljeni od golema napora, od liga i liga hoda, ali sretni što su se pridružili glavnini karavane. Ako dobro razmislimo, nezgoda koja se dogodila nadvojvodinoj kočiji može biti samo čin božje providnosti. Kao što nas uči nikada dovoljno hvaljena narodna mudrost, a što se pokazalo više no jednom, bog ne samo da piše ravno krivudavim crtama, već se čini da su mu krivudave crte i draže. Nakon što je osovina zamijenjena i provjerena njezina pouzdanost, nadvojvoda i nadvojvotkinja vratili su se u svoju udobnu kočiju i ponovo okupljena karavana krenula je na put, a svi njezini članovi, i vojnici i civili, dobili su stroge zapovijedi da se ni po koju cijenu ne smiju opet tako raspršiti jer su samo uz veliku sreću uspjeli izbjeći teže posljedice. Bila je duboka noć kad je karavana ušla u bolzano.

SLJEDEĆEG JUTRA KARAVANA SE probudila kasno, nadvojvoda i nadvojvotkinja prespavali su u kući mjesnog plemića, ostali raspršeni po gradiću bolzanu, konji oklopnika raspoređeni su po stajama u kojima je još bilo mjesta, a ljudi po privatnim kućama, jer logorovati na otvorenom ne samo da je izgledalo neprivlačno već i nemoguće, jer putnici više nisu imali snage da ostatak noći provedu čisteći snijeg. Najteže je bilo pronaći sklonište za sulejmana. Nakon dugog traženja uspjeli su mu pronaći krov nad glavom, ali ništa više od toga, jer se radilo o običnoj nadstrešnici koja mu je pružila tek malo više zaštite no da je spavao a la belle etoile, lirski način na koji francuzi izražavaju ono što se na portugalskom kaže relento*, što također nije prikladno jer ta riječ kod nas označuje večernju vlagu, rosu ili maglicu, a to su prave meteorološke sitnice u odnosu na ovaj alpski snijeg koji bi se, potpuno opravdano, pjesnički mogao nazvati pokrivačem neokaljane bjeline ili kobnom posmrtnom posteljom. Ondje su mu ostavili ni manje ni više nego tri zavežljaja hrane što bi trebalo zadovoljiti njegov apetit, kako trenutačni tako i noćni, čemu je sulejman jednako podložan kao i svako ljudsko biće. Što se goniča tiče, prilikom raspodjele smještaja imao je sreće da je dobio milosrdnu slamaricu na podu i isto tako milosrdan pokrivač čija je toplinska svojstva pojačao prebacivši preko njega svoj ogrtač, i to bez obzira na to što je još uvijek bio pomalo vlažan. Gostoljubiva obitelj, koja ga je primila, imala je tek jednu sobu s tri kreveta, jedan za oca i majku, drugi za trojicu sinova u dobi od devet do četrnaest godina, a treći za sedamdesetogodišnju baku i dvije sluškinje. Jedino su zauzvrat tražili da im ispriča nekoliko priča o slonovima, što je gonič drage volje i učinio, započevši sa svojim piece de resistance**, to jest rođenjem ganeše, a završivši s nedavnim, po njegovu mišljenju, junačkim penjanjem na alpe o čemu smo, vjerujem, iscrpno izvijestili. Tada je otac, dok je njegova žena kraj njega u krevetu hrkala, spomenuo da je prema drevnim izvorima i kasnijoj predaji, prelazeći pirineje otprilike tim istim putem, prošao i glasoviti kartaški general hanibal sa svojom vojskom ljudi i afričkih slonova koji će toliko muke zadati rimskim vojnicima, iako modernije inačice iste priče kažu kako se nije radilo o pravim afričkim slonovima s golemim ušima i zastrašujuće velikim tijelima već o takozvanim šumskim slonovima koji nisu veći od konja. No snijega je bilo i u to vrijeme, dodao je, ali nije bilo staza kao danas, Čini se da ne volite
* dormir ao relento, spavati pod vedrim nebom (port.)
** glavno jelo, glavni čimbenik (franc.)

previše rimljane, primijetio je fritz, Mi se ovdje zapravo više osjećamo austrijancima nego talijanima, na njemačkom se naš grad zove bozen, Meni se sviđa bolzano, rekao je gonič, ljepše zvuči, To je zato što ste portugalac, To što dolazim iz portugala ne znači da sam portugalac, Nego odakle ste, ako nije tajna, Rodio sam se u indiji i po zanimanju sam gonič, Gonič, Da, gonič slonova, I kartaški general je sigurno u svojoj vojsci imao goniče slonova, Ne bi mogao nikamo odvesti slonove da ih nije imao, Odveo ih je u rat, Rat koji su vodili ljudi, Zar postoje drugi. Čovjek je bio filozof.
Kasnije, sljedećeg jutra, okrijepljen i manje-više sit, fritz se obitelji zahvalio na gostoljubivosti i otišao vidjeti je li slon još uvijek tamo. Sanjao je da je sulejman u gluho doba noći otišao lutati okolnim planinama i dolinama, obuzet nekakvom opijenošću koja je moguća samo zbog toliko snijega, iako se poznata bibliografija o tom predmetu, ako izuzemo onu o hanibalovim ratnim nezgodama u alpama, u posljednje vrijeme ograničila da monotono bilježi slomljene ruke i noge ljubitelja skijanja. To su bila vremena kad je netko mogao pasti s vrha planine da bi tisuću metara niže završio zgnječen u dolini već krcatoj rebrima, potkoljenicama i lubanjama drugih, jednako nesretnih pustolova. To se zove život. Na trgu se već okupilo nekoliko oklopnika, neki su stajali, neki bili na konjima, a polako su pristizali i ostali. Padao je slab snijeg. Vjeran svojoj znatiželjnoj prirodi, a nužno je morao biti takav jer mu nitko sam od sebe nije nudio obavijesti, pošao je naredniku da od njega sazna novosti. Nije morao reći više od pristojnoga dobar dan jer ga je vojnik, unaprijed znajući što ga želi pitati, već počeo obavještavati, Idemo u bressanone, ili brixen, kao što to kažemo na njemačkom, danas će putovanje biti kratko, ne više od deset liga. Zatim, nakon stanke koja je trebala stvoriti očekivanje, narednik je dodao, Čini se da ćemo u brixenu dobiti nekoliko dana odmora, svima nam je potreban odmor, Znam koliko je meni potreban, ali sulejman se već jedva drži na nogama, nije ovo klima za njega, još će dobiti upalu pluća i onda bih želio vidjeti što će njegovo visočanstvo s jadnikovim kostima, Sve će biti u redu, rekao je narednik, ni dosad nije bilo sve tako loše. Frtizu nije bilo druge no da se složi s narednikom te je otišao pogledati slona. Zatekao ga je pod nadstrešnicom, na prvi pogled mirnog, no goniču se, još uvijek pod dojmom sna, učinilo da sulejman nešto skriva, kao da je doista usred noći otišao iz bolzana da bi se igrao u snijegu, možda čak i na najvišim vrhovima za koje kažu da ih pokriva vječni snijeg. Na tlu nije bilo ni najmanjeg traga hrane koju su mu ostavili, čak ni jedne jedine slamke, što je značilo da ne moraju očekivati da će slon poput malog djeteta cmizdriti za hranom, iako se često zaboravlja da su slonovi poput male djece, ako već ne zbog tijela, onda zbog njihova nesavršenoga uma. Mi zapravo ne znamo o čemu razmišlja slon, baš kao što ne znamo ni o čemu razmišlja malo dijete, osim onoga što se to dijete odluči podijeliti s nama, a u to se, u načelu, ne bismo smjeli previše pouzdati. Fritz mu je dao znak da se želi popeti na njega, a slon mu je, kao da ga moli da mu oprosti na nekoj nestašnosti, hitro ponudio kljovu da na nju osloni stopalo kao na stremen, a zatim ga obavio surlom oko struka kao da ga želi zagrliti. Jednim pokretom podigao je fritza i posjeo ga na leđa. Fritz se osvrnuo i, nasuprot onome što je očekivao, nije ugledao ni najmanji trag leda na slonovoj stražnjici. Bila je to tajna koju vjerojatno nikada neće odgonetnuti. Ili svi slonovi, a posebno ovaj, posjeduju sustav regulacije topline koji im, ako se dovoljno mentalno usredotoče, omogućava da sa sebe skinu čak i prilično čvrst pokrov leda, ili je sve to penjanje i spuštanje niz planinu ubrzanim korakom učinilo da se taj led odvoji od gusto isprepletene dlake koja je fritzu zadala toliko muka. Neke tajne prirode na prvi pogled se čine nedokučivima i možda je mudrije da ih ostavimo kakve jesu, da nam takva sirova spoznaja ne bi donijela više zla nego dobra. Pogledajte samo što se dogodilo adamu u raju nakon što je pojeo ono za što se činilo da je tek obična jabuka. Možda je samo voće i bilo slasno božje djelo, iako, doduše, neki tvrde da se nije radilo o jabuci nego o kriški lubenice, ali sjemenke je u svakom slučaju tamo posijao vrag. I još k tomu crne.
Nadvojvodina kočija već čeka svoje plemenite, slavne, vrle putnike. Fritz usmjerava slona prema mjestu koje im je namijenjeno u povorci, to jest iza kočije, ali na razumnoj udaljenosti da se nadvojvoda ne bi razdražio zbog blizine varalice koji je, iako se ne može reći da je otišao u klasičnu krajnost prodavši nekome rog za svijeću, ipak nasamario nekolicinu nesretnih ćelavaca medu kojima su bili neki od najhrabrijih oklopnika, obećavši im kosu

gustu poput one mitskog i nesretnog samsona. Nije se morao brinuti, nadvojvoda čak nije ni pogledao u njegovu pravcu, očigledno mu je nešto drugo bilo na pameti, htio je stići do bressanonea još za danjeg svjetla, a već su kasnili. Poslao je ađutanta da na čelo kolone prenese zapovijedi koje bi se mogle svesti na tri riječi koje su gotovo sinonimi, brzina, hitrina, žurnost, uzevši u obzir, razumije se, usporavajuće djelovanje snijega, koji je počeo jače padati, i staze koje su, inače loše, sada bile još i gore. To je samo deset liga, obavijestio je uslužni narednik goniča, ali ako je deset liga po današnjem izračunu pedeset tisuća metara ili nekoliko desetaka tisuća koraka u starim mjerama, a brojke su brojke, od toga se ne može pobjeći, ovi ljudi i ove životinje koje upravo očekuje još jedan tegoban dan puta mnogo će propatiti, osobito oni koji nemaju krov da ih štiti od snijega, a to su gotovo svi. Kako lijepo izgleda snijeg kroz staklo, rekla je naivno nadvojvotkinja marija svom suprugu nadvojvodi, ali za one tamo vani, zaslijepljene od vjetra, čizama natopljenih snijegom, s ozeblinama na stopalima i rukama koje peku poput paklenske vatre, bilo bi vrijeme da upru pogled u nebo i upitaju, Čime smo zaslužili ovakvu kaznu. Kako je zapisao pjesnik, borovi mašu, ali nebo im ne odgovara. Ne odgovara ni ljudima, iako većina njih odmalena poznaje sve potrebne molitve, problem im je pronaći jezik koji bog razumije. Isto tako kažu da je hladnoća jednaka za sve, ali ne puše ipak svima jednako po leđima. Velika je razlika putovati u kočiji obloženoj krznom i medu toplim pokrivačima, ili biti vani dok vas snijeg šiba po licu, a zaleđeni stremen steže stopalo poput podveze. Razveselila ih je, međutim, obavijest koju je narednik prenio fritzu o mogućnosti odmora u bressanoneu, vijest koja se karavanom proširila poput proljetnog povjetarca, no smjesta su pesimisti, svaki pojedinačno i svi zajedno, zaboravne podsjetili na opasnosti isarskog klanca, a da se i ne spominje onaj drugi, mnogo gori, brennerski, koji je već na austrijskom teritoriju. Da se hanibal usudio proći kroz bilo koji od njih, kartaška vojska bi svoj posljednji i konačni poraz doživjela i prije bitke kod zame gdje ju je porazio scipion afrički, kao što se svatko od nas može uvjeriti u svom mjesnom kinu ako pogleda film o rimljanima čiji je producent benitov najstariji sin, vittorio mussolini. Ovaj put velikome hanibalu nisu pomogli ni slonovi.
Gore na sulejmanovu zatiljku, šiban snijegom koji mu u lice baca uporni vjetar, fritz nije u najboljoj situaciji za bavljenje uzvišenim mislima. Bez obzira na to, on razbija glavu kako bi poboljšao svoje odnose s nadvojvodom koji ne samo da ne razgovara s njime već ga ne želi ni pogledati. U valladolidu je čak dobro i počelo, ali sulejmanovo pražnjenje crijeva na putu za rosas prouzročilo je ozbiljnu štetu plemenitom pokušaju približavanja dvaju toliko udaljenih društvenih staleža kao što su oni kojima pripadaju goniči i nadvojvode. Uz malo dobre volje sve bi se to moglo brzo zaboraviti, ali prijestup koji je počinio subhro ili fritz, kako god mu bilo ime, to bunilo koje ga je navelo da se pokuša obogatiti na nezakonit i moralno upitan način nepovratno je uništilo nadu u obnavljanje toga gotovo bratskog poštovanja koje je, na jedan čaroban trenutak, zbližilo budućeg austrijskog cara i skromnoga goniča slonova. Imaju pravo skeptici kada tvrde da je povijest čovječanstva neprekidan niz izgubljenih prigoda. Nasreću, zahvaljujući neiscrpnoj velikodušnosti mašte, mi popravljamo nedostatke, popunjavamo praznine najbolje što možemo, tražimo prolaze kroz slijepe ulice koje, bez obzira na to, i dalje ostaju slijepe, izmišljamo ključeve za vrata koja nemaju bravu niti su je ikada imala. Upravo to u ovom trenutku zaokuplja fritza, dok se sulejman, jedva podižući jednu pa drugu nogu, jedan, dva, jedan, dva, s mukom probija kroz snijeg koji se sve više gomila na putu, dok se voda od koje je sastavljen taj put podmuklo pretvara u skliski led. Fritz ogorčeno razmišlja o tome da bi mu samo jedno junačko djelo moglo vratiti nadvojvodinu blagonaklonost, ali koliko god razbijao glavu, ne može pronaći ništa dovoljno veličanstveno što bi bar na sekundu privuklo pozornost njegova visočanstva. Tada zamišlja da se osovina na kotaču nadvojvodine kočije ponovo slomila, da se kočija iznenada nagnula na jednu stranu, a kroz širom otvorena vrata iz nje ispala bespomoćna nadvojvotkinja te se, kliznuvši na svojim bezbrojnim suknjama niz ne previše strmu padinu, zaustavila tek na dnu jaruge, nasreću neozlijeđena. Stigao je trenutak za goniča fritza. Odlučnim udarcem štapa koji mu ponekad služi kao upravljač, fritz usmjerava sulejmana prema rubu jaruge, a zatim polako, ali sigurno, do mjesta na kojem još uvijek leži ošamućena kći karla petoga. Nekoliko oklopnika krenulo je za njim, ali ih je nadvojvoda zaustavio, Pustite ga, da vidimo kako će se

uhvatiti ukoštac s ovime. Jedva da je to stigao izgovoriti, a sulejman je već nadvojvotkinju podigao surlom i posjeo je medu fritzove raširene noge u položaj koji bi u drugim okolnostima sasvim sigurno bio povod za vrlo teški skandal. Da se radilo o portugalskoj kraljici, poslije toga bi otišla ravno na ispovijed, u to nema sumnje. Gore su oklopnici i drugi članovi karavane pljeskom oduševljeno pozdravljali to junačko spašavanje, dok se slon, kao da je svjestan što je upravo učinio, još odlučnije uspinjao padinom. Kad su se uspeli do vrha, nadvojvoda je zagrlio suprugu, podigao pogled i, obrativši se goniču na kastiljskom, rekao, Muy bien, fritz, gracias*. Fritzova duša na mjestu bi se raspukla od sreće, naravno, pod pretpostavkom da se takvo što moglo dogoditi izvan predjela nečega što nije bio čak ni čisti duh, da sve ovo što smo upravo opisali nije bio bolestan plod mašte, potaknute grizodušjem. Stvarnost ga je prikazivala kakav je uistinu bio, pognut na slonu, gotovo nevidljiv pod snijegom, tužna slika pobijeđenog pobjednika koja je još jednom pokazala koliko je blizu tarpejska pećina kapitolu, ovdje te krune lovorovim vijencem, ondje te bacaju tamo gdje ćeš, kad se raspline slava i izgubi čast, ostaviti svoje bijedne kosti. Osovina kotača nije puknula, nadvojvotkinja mirno dremucka na suprugovu ramenu i ne sluteći da ju je spasio slon, a gonič, koji je stigao iz portugala, pritom je poslužio kao sredstvo božanske providnosti. Unatoč svim kritikama kojima je podvrgnut, svijet svakim danom otkriva nove načine djelovanja one uzrečice tant bien que mal**, ako nam je dopušteno ovo malo iskazivanje počasti francuskoj kulturi, a dokaz tomu je da, kad se dobre stvari ne događaju same od sebe u stvarnosti, onda je mašta ta koja pomaže u ravnoteži kompozicije slike. Točno je da gonič nije spasio nadvojvotkinju, ali sama činjenica da je to zamislio znači da je to i mogao, a to je jedino važno. Iako ga je stvarnost nemilosrdno vratila u samoću, na milost i nemilost studeni i snijegu, zahvaljujući određenim fatalističkim uvjerenjima koje je imao vremena usvojiti u lisabonu, fritz smatra da, ako je na pločama sudbine predviđeno da će se nadvojvoda pomiriti s njime, onda će taj trenutak neizbježno i doći. S tom utješnom sigurnošću uljuljkao se u ritam sulejmanova koraka, ponovo ostavši sam jer je zbog sve jačeg snijega opet izgubio iz vidokruga nadvojvodinu kočiju. Slaba vidljivost slonu je još i dopuštala razabrati gdje stupa, ali ne i kamo će ga taj korak odvesti. U međuvremenu se krajolik promijenio, najprije gotovo neopaženo, blago, postupno, a zatim toliko grubo da se moglo pomisliti kako su planine započele neki zlokobni proces raspadanja koji se odvija geometrijskom progresijom. Bilo je dovoljno proći dvadeset liga da se od zaobljenih brežuljaka, koji su se jedva mogli nazvati planinama, dode do uzburkane mase stjenovitih grebena, koji su pak bili ili ispresjecani klancima ili se uzdizali do visokih vrhova, a ovi su gotovo graničili s nebom i niz njihove padine su se ponekad znale strmoglaviti brze lavine, mijenjajući pritom krajolik i stvarajući nove staze za buduće ljubitelje skijanja. Po svemu sudeći, približavamo se isarskom klancu koji austrijanci zovu eisack. Još treba bar sat hoda dotamo, ali gusta snježna zavjesa nakratko se rastvorila i na trenutak se u daljini mogao nazreti okomit usjek u planini. Isar, rekao je gonič. I doista. Teško nam je shvatiti zašto je nadvojvoda odabrao upravo ovo doba godine za povratak, ali taj događaj ostao je zabilježen u povijesti kao nepobitna činjenica koju su dokumentirali povjesničari i koju je provjerio ovaj romanopisac kojem se moraju oprostiti određene slobode s imenima, ne samo zato što je njegovo pravo da izmišlja već i zato što je morao popuniti neke praznine kako se ne bi izgubila sveta dosljednost pripovijesti. Povijest je, valja reći, ne samo selektivna, ona i diskriminira, uzima iz života samo ono što društvo smatra povijesnim, a prezire sve ostalo, sve ono gdje bi se možda, doista, moglo naći pravo objašnjenje činjenica, događaja, same vražje stvarnosti. Uistinu vam kažem, bolje je biti romanopisac, pripovjedač, lažac. Ili gonič, bez obzira na luckaste tlapnje kojima su skloni po rođenju ili po zvanju. Iako fritzu u ovom trenutku ne preostaje ništa drugo no prepustiti se sulejmanu da ga vodi, moramo priznati da ova poučna pripovijest koju pripovijedamo ne bi bila ista da je netko drugi bio slonov gonič. Sve dosad fritz je bio lik od sudbonosne važnosti u svakom trenutku ove pripovijesti, od dramatičnih do komičnih, čak na rubu toga da ispadne smiješan ako je to bilo taktički preporučljivo ili potrebno da se začini priča, trpeći poniženja a da nijednom nije podigao glas,
* vrlo dobro, fritz, hvala ti (španj.)
** kojekako, teško, nekako, ni dobro ni loše (franc.)

ne dopuštajući da mu se na licu vidi ono što u tom trenutku osjeća, pazeći da se ne primijeti da bez njega ne bi bilo ove pripovijesti, jer ne bi imao tko isporučiti robu, to jest slona u beč. Ove opaske možda će se učiniti nepotrebnima onim čitateljima koje više zanima dinamika teksta nego izrazi tobožnje solidarnosti i, u neku ruku, ekumenizma, ali bilo je očito da fritz, prilično obeshrabren nedavnim nesretnim događajima, treba nekoga da mu prijateljski stavi ruku na rame, a mi smo upravo to učinili. Kad se um izgubi u svojim lutanjima, kad ode daleko na krilima mašte, mi i ne primjećujemo koliki smo put prešli, osobito ako noge koje nas nose nisu naše. Osim poneke zalutale pahulje koja se izgubila na putu, uglavnom je prestalo sniježiti. Uska staza koja je pred nama je glasovit isarski klanac. Uzdižući se gotovo okomito s obje strane, zidovi klanca izgledaju kao da će se svaki čas urušiti na stazu. Fritzovo srce stisnulo se od straha i nekakva hladnoća, različita od bilo koje druge koju je dotad poznavao, prošla mu je kroz kosti. Ostao je sam usred grozne opasnosti koja je vrebala svud oko njega. Nadvojvodine zapovijedi, te izričite zapovijedi da se karavana mora držati zajedno jer je to jedino jamstvo njezine sigurnosti, baš kao što se alpinisti vežu konopcem jedan za drugoga, naprosto su zanemarene. Nastalu situaciju elegantno i rječito opisuje poslovica, ako se tako uopće može nazvati, koja je isto toliko portugalska koliko indijska i univerzalna, Čini kako ti kažem, a ne kako činim. Upravo se tako ponio nadvojvoda, naredio je, Držimo se zajedno, ali kad je trebalo tako i postupiti, kad je trebao stati i pričekati slona i goniča, osobito zato što je vlasnik jednoga i gospodar drugoga, u prenesenom smislu je podbo konja ma- muzom i pojurio do udaljenog izlaza iz klanca prije no što padne noć. No zamislite samo da su oklopnici iz prethodnice ujahali u klanac i tamo pričekali da stignu svi oni koji su išli za njima, da su isto tako postupili nadvojvoda i nadvojvotknja, slon sulejman i gonič fritz, kola s hranom za slona, sva teretna kola koja su prevozila kovčege, sanduke, škrinje i gomilu slugu, da su svi oni bratski pričekali oklopnike iz zaštitnice, za to vrijeme planina se mogla urušiti ili im se na glavu mogla oboriti neviđena lavina koja bi ih sve usmrtila, začepivši klanac do proljeća. Sebičnost, koja se obično drži za jednu od najgorih osobina ljudske vrste i nad kojom se svi gnušaju, u nekim slučajevima može biti i opravdana. Spasivši svoju dragocjenu kožu i izašavši što brže iz isarskog klanca, koji se mogao pretvoriti u smrtonosnu klopku, spasili smo kože i naših suputnika koji, kada na njih dođe red, neće naići na nepotreban prometni čep, prema tome, nije teško izvući sljedeći zaključak, svatko sam za sebe, da bismo se svi spasili. Tko bi rekao da ponekad ne samo da nije moralno ono što se na prvi pogled takvim čini već i da je s moralnog gledišta često bolje učiniti suprotno. Pred tako kristalno jasnim dokazima i potaknut tutnjavom snježne mase nekih stotinjak metara iza njih, koja se, doduše, nije mogla nazvati lavinom, ali koja je bila itekako dovoljna za ozbiljnu zabrinutost, fritz je sulejmanu dao znak da ubrza korak. Slonu to, međutim, nije bilo dovoljno. Tako opasna situacija zahtijevala je više od običnog koraka, kas, ili, bolje, galop koji bi ih brzo izvukao iz tog opasnog klanca i odveo na sigurno. I bio je brz, brz poput svetog antuna onda kada se poslužio četvrtom dimenzijom da ode u lisabon i spasi oca od vješala. Na nesreću, sulejman je precijenio svoje snage. Nekoliko metara nakon što je ostavio klanac iza sebe, prednje noge su mu popustile, koljena zaklecala i on se zadihano srušio na tlo. Gonič je imao sreće. Takav pad inače bi ga snažno zbacio preko glave nesretne životinje, samo bog zna s kakvim kobnim posljedicama po njega, ali toliko slavljeno slonovsko pamćenje pomoglo je sulejmanu da se sjeti kako je u posljednji trenutak uspio ublažiti možda i smrtonosni udarac upućen seoskom župniku koji je iz njega pokušao istjerati zloduha. Razlika je bila ta što je sada sulejman uspio skupiti ono malo snage što mu je preostalo da ublaži svoj pad, pa su mu golema koljena dotakla tlo lagano poput pahulje snijega. Kako je to uspio, ne znamo niti ćemo ga to pitati. Poput opsjenara, i slonovi imaju svoje tajne. Da moraju odabrati hoće li radije govoriti ili šutjeti, slonovi bi uvijek odabrali šutnju, zato imaju tako veliku surlu koja, osim što služi za prijenos trupaca i kao dizalo za goniča, ima i tu prednost da predstavlja ozbiljnu prepreku za bilo kakve izljeve neobuzdane rječitosti. Fritz je oprezno nagovijestio sulejmanu da je došlo vrijeme da učini lagani napor da se podigne na noge. Nije mu to naredio niti je pribjegao svom širokom rasponu različitih udaraca štapom, ponekad snažnijim, ponekad blažim, naprosto mu je to dao do znanja, što još jednom pokazuje da je poštovanje tuđih osjećaja najbolje jamstvo za održavanje uspješnih veza i sretan osjećajni život. Postoji

velika razlika između odrješitog, Ustani i onog ljubaznog, Možeš li, molim te, ustati. Ima čak i onih koji tvrde da je isus zapravo rekao ovo drugo, što je dokaz da je uskrsnuće, zapravo, ponajviše ovisilo o lazarovoj slobodnoj volji, a ne o čudesnim moćima nazarenca, ma koliko uzvišene one bile. Ako je lazar uskrsnuo, onda je to zato što ga je isus lijepo zamolio, ništa više. Bilo je jasno da ta metoda i dalje daje dobre rezultate kad je sulejman, uspravivši najprije lijevu pa desnu nogu, vratio fritza u relativnu sigurnost donekle uspravnog položaja, jer je dotad ovisio o nekoliko čvrstih dlaka na sulejmanovu vratu i tako mogao skliznuti preko njegove surle na tlo. No sulejman je već čvrsto stajao na svoje četiri noge, a oraspoložio ga je i dolazak kola s hranom koja su se, nakon teške borbe što su je izvojevala ona dva para volova, ipak probila kroz već spomenutu snježnu masu i sada hrabro kročila prema izlazu iz klanca i ususret slonovu golemom apetitu. Sulejman, koji je već gotovo klonuo duhom, sada je primao zasluženu nagradu zato što je u život vratio svoje malaksalo tijelo koje je usred ovog okrutnog, bijelog krajolika izgledalo kao da više nikada neće ustati. Slonu je poslužen ručak i, dok su fritz i gonič volova nazdravljali spasu iz klanca, sulejman je s dirljivim oduševljenjem proždirao svoju hranu, i to svežanj za svežnjem. Još je samo nedostajalo da iz snijega iznikne cvijeće i da se ptice selice vrate u tirol i započnu svoj slatki poj. Ali ne možete imati sve. Već je mnogo to što su fritz i gonič volova, udruživši pamet, pronašli lijek za pogubnu sklonost različitih dijelova karavane da se razdvoje kao da nemaju ništa zajedničko jedni s drugima. Rješenje je, da tako kažemo, bilo višeslojno, ali, bez ikakve sumnje, radilo se o preteči novog načina sagledavanja tog problema, to jest makar je prijeko potrebno zadovoljiti pojedinačne interese, uvijek je dobro znati da možete računati na nečiju pomoć. Bilo je to, drugim riječima, integrirano rješenje. Odsad se volovi i slon neće odvajati jedni od drugih, s tim da će kola s hranom putovati ispred slona koji će ih slijediti, da tako kažemo, s mirisom sijena u nozdrvama. Koliko god logičan i racionalan se mogao učiniti topografski razmještaj ove male skupine, što se nitko neće usuditi zanijekati, ništa što je ovdje, zahvaljujući istinskoj želji za dobrim rješenjem, zaista uspješno provedeno, ipak to neće biti, samo bi to još nedostajalo, primijenjeno na nadvojvodu čija je kočija već daleko odmaknula, možda čak već i stigla u bressa-none. Ako je to uistinu tako, dopušteno nam je otkriti da će sulejman iduća dva tjedna uživati u zasluženom odmoru u tom poznatom turističkom odredištu, točnije, u svratištu po imenu am hohen feld što vrlo prikladno znači u vrletnom kraju. Posve je prirodno da se nekome učini neobičnim da svratiste koje se još uvijek nalazi na talijanskom teritoriju nosi njemačko ime, ali to je lako objašnjivo ako se prisjetimo da većinu gostiju koja ovamo dolazi čine upravo austrijanci ili nijemci koji se posvuda vole osjećati kao kod vlastite kuće. Slični razlozi dovest će jednoga dana do toga da u algarveu, kao što se to netko potrudio primijetiti, plaža kojom se toliko ponosimo više nije plaža već beach, bilo koji ribar je fisherman, svidjelo se to njemu ili ne, a turistička naselja postala su holiday's village, village de vacances ili ferienorte. Doći ćemo do toga da više neće postojati trgovina modnom odjećom jer će se ona na novom, prilagođenom domaćem jeziku naprosto zvati butik, ili neizbježno, fashion shop na engleskom, manje neizbježno, modes na francuskom, i bez ustezanja, modegeschaft na njemačkom. Trgovina cipelama postat će shoes i točka. A ako turist, poput nekoga tko skuplja značke, poželi skupiti imena nekih barova i noćnih klubova, može obići cijelu obalu sve do sinesa i još uvijek neće znati nijedne riječi portugalskoga. Toliko se taj jezik tamo malo cijeni da se, u ovo vrijeme u kojem civilizirani postaju barbari, može reći da je algarve pokrajina u kojoj se portugalski šuti. Takav je i bressanone.

KAŽE SE, NAKON što je to prvi rekao Tolstoj, da su sve sretne obitelji nalik jedna na drugu. Čini se da isto vrijedi i za slonove. Uzmimo samo sulejmanov slučaj. Tijekom boravka od dva tjedna u bressanoneu odmorio se, naspavao, najeo i napio do mile volje, što znači da je pojeo otprilike četiri tone hrane i popio tri tisuće litara vode, a time je uspio nadoknaditi brojne dijete na koje je bio prisiljen tijekom dugog putovanja kroz portugal, španjolsku i kaliju u trenucima kad nije uvijek bilo moguće opskrbiti njegovu smočnicu. Sad kad se

oporavio, sulejman je debeljuškast i lijep, samo nakon tjedan dana opuštena i naborana koža više ne pada s njega poput loše obješenog kaputa na vješalici. Dobre vijesti stigle su i do nadvojvode koji je bez oklijevanja krenuo u posjet slonovoj kući, točnije, staji, umjesto da ga pošalje na trg da pred njime, nadvojvotkinjom i okupljenim općinstvom pokaže kakav predivan stas ima i kako sada prekrasno izgleda. Naravno, svemu tome bio je nazočan i fritz, ali svjestan da između nadvojvode i njega još nije službeno uspostavljen mir, ako ikada i bude, bio je tih i neupadljiv, pokušavajući ne privlačiti previše pozornosti na sebe, ali nadajući se da će mu nadvojvoda naposljetku čestitati i uputiti koju riječ pohvale. Tako je i bilo. Na kraju posjeta nadvojvoda mu je uputio kratak pogled i rekao, Dobro si to obavio fritz, sulejman izgleda zadovoljno, našto je ovaj odgovorio, Ništa drugo i ne želim, gospodaru, moj život je u službi vašeg visočanstva. Nadvojvoda nije odgovorio, tek je lakonski promrmljao, Hm,hm, što je praiskonski, možda najstariji zvuk na svijetu, koji svatko neka protumači kako mu je volja. Unatoč tome što se u tom mrmljanju dala naslutiti otresitost i što takvi zvukovi nisu primjereni ustima jednog nadvojvode, a sutra i cara, za fritza, koji je po ćudi i filozofiji života sklon optimističnom viđenju događaja, ono je značilo prvi, mali, ali siguran korak prema toliko željenom pomirenju. Pričekajmo do beča da vidimo što će se dogoditi.
Od bressanonea do brennerskog klanca toliko je blizu da zasigurno neće biti vremena da se karavana raspadne. Ni vremena ni prostora. Što znači da ćemo se ponovo suočiti s istom onom moralnom dvojbom kao i ranije, to jest treba li ići zajedno ili odvojeno. Strašno je i pomisliti da bi se cijela ta dugačka karavana, od oklopnika u prethodnici do oklopnika u zaštitnici, mogla naći u stupici među zidovima klanca pod prijetnjom lavina ili odrona kamenja. Možda je najbolje rješenje tog problema ostaviti ga u božjim rukama, pa neka on odluči. Mi ćemo krenuti, pa dokle ide. Ta briga, međutim, koliko god bila razumljiva, ne smije nam odvratiti pozornost od jedne druge. Dobri poznavatelji kažu da je brennerski klanac deset puta opasniji od isarskog, drugi kažu dvadeset, i da svake godine uzme nekoliko žrtava koje zatrpa lavina ili ih zdrobi golemo kamenje koje se skotrlja s planine, iako na početku njihova pada ne izgleda kao da sa sobom nose tu zlu kob. Nadajmo se da će jednom doći vremena kad će vijadukti premostiti te duboke klance u kojima se čovjek osjeća kao živ zakopan. Zanimljivo je primijetiti kako ljudi koji moraju proći kroz takve klance to uvijek čine s nekim osjećajem pomirenosti sa sudbinom koji, ako već ne može odagnati strah što im prožima tijelo, barem ostavlja dušu netaknutom i vedrom, poput nepokolebljiva svjetla koje ne može ugasiti nijedan uragan. Ponekad se svašta priča i nije uvijek sve od toga istina, ali takva su ljudska bića, jednako su spremna vjerovati da slonova dlaka natopljena u ulju pomaže rastu kose kao i u to da u sebi nose jedinstveno svjetlo koje ih vodi stazama života, pa čak i kroz klance. Kako god bilo, kao što je to rekao mudri pustinjak s alpa, svi ionako jednom moramo umrijeti.
Vrijeme je ružno, što za ovo doba godine, kao što smo toliko puta već imali prilike vidjeti, nije nikakva novost. Točno je da samo lagano sniježi i da je vidljivost gotovo normalna, ali vjetar udara britko poput oštrice i prolazi kroz odjeću, ma kako topla ona bila. To najbolje znaju oklopnici. Karavanom kruži glas da se putuje danas zato što se sutra očekuje pogoršanje vremena, a osim toga, još nekoliko kilometara prema sjeveru i najgori dio alpa, barem u teoriji, ostat će iza njih. Ili, drugim riječima, prije no što neprijatelj napadne nas, napadnimo mi njega. Mnogi stanovnici bressanonea došli su ispratiti nadvojvodu maksimilijana i njegova slona i zauzvrat su nagrađeni iznenađenjem. Baš kad su se nadvojvoda i njegova supruga spremali ući u kočiju, sulejman je kleknuo na zaleđeno tlo, što je izazvalo buran pljesak publike i glasne povike živio. Nadvojvoda se najprije osmjehnuo, ali se odmah zatim namrštio pomislivši kako je oyo novo čudo fritzov licemjerni potez kojim se očajnički pokušava pomiriti s njim. Nema pravo plemeniti nadvojvoda jer slon je reagirao potpuno spontano, da tako kažemo, ravno iz duše, želeći zahvaliti onome tko je najviše zaslužan za to kako su tijekom prethodnih petnaest dana s njime postupali u svratištu am hohen feld, gdje je bio istinski sretan i stoga potpuno nalik svim ostalim sretnim slonovima. Iako ne treba isključiti ni mogućnost da je naš slon, opravdano zabrinut zbog vidljivo zahladnjelih odnosa između njegova goniča i nadvojvode, tom lijepom gestom pokušao izgladiti stvari među njima. Ili, da nas se možda ne bi optužilo zbog pristranosti zato što

zanemarujemo pravu bit stvari, ne može se isključiti pretpostavka koja nije tek puko teoretiziranje, a to je da je fritz, bilo slučajno bilo namjerno, taknuo štapom sulejmana po desnom uhu koje je prvorazredni organ za proizvodnju čuda, kao što se to pokazalo u padovi. Kao što bismo već trebali znati, najtočniji i najprecizniji prikaz ljudske duše je labirint. Kad god je ona u pitanju, sve je moguće.
Karavana je spremna za polazak. U zraku se osjeća napetost, ljudi ne skrivaju zabrinutost, brennerski klanac i opasnosti koje u njemu vrebaju ne izlaze im iz glave. A kroničar ovih zbivanja ne srami se priznati da ga je strah da neće biti dorastao opisu glasovita klanca kroz koji će karavana uskoro proći. Tu svoju nedoraslost pokušao je sakriti najbolje što može već prilikom susreta s isarskim klancem tako što je pozornost čitatelja svratio na stvari koje su možda i bile donekle važne, ali su svejedno predstavljale očito izbjegavanje glavne teme. Šteta što u šesnaestom stoljeću još nije izumljena fotografija, rješenje bi tada bilo vrlo jednostavno, bilo bi dovoljno ovdje umetnuti nekoliko fotografija iz tog vremena, osobito ako su snimljene iz helikoptera, i čitatelji ne bi imali nikakva razloga osjećati se prikraćenima, već bi nam čestitali na golemoj obavijesnoj vrijednosti našeg sastavka. Usput, vrijeme je da spomenemo da se prvi gradić nakon bressanonea na talijanskom, jer smo još uvijek u italiji, zove vitipeno. Zašto ga austrijanci i nijemci zovu sterzing nadilazi naše sposobnosti poimanja. Usprkos tome, prihvaćamo mogućnost, ali ne bismo za nju stavili ruku u vatru, da se talijanski u ovim krajevima manje šuti nego portugalski u algarveu.
Napustili smo bressanone. Teško je shvatiti da je u tako brdovitom kraju, koji obiluje visokim planinskim lancima što se izmjenjuju jedan za drugim, još bilo potrebno izdubiti tako duboke ožiljke kao što su isarski i brennerski klanac, umjesto da ih se stavi na neki drugi kraj planeta, manje bogat prirodnim ljepotama u kojem bi takav izuzetni, veličanstveni geološki fenomen, i to zahvaljujući turističkoj industriji, mogao donijeti materijalni probitak siromašnom i napaćenom stanovništvu. Nasuprot onome što biste s pravom mogli pomisliti, uzevši u obzir pripovjedačke teškoće koje smo iskreno iznijeli u svezi prolaza isarski m klancem, svrha ovih opaski nije da nadomjeste očekivano oskudan opis brennerskog klanca u koji ćemo uskoro ući. Ne, one su tek skromno priznanje o tome koliko istine ima u onoj glasovitoj rečenici, Nedostaje mi riječi. Jer doista nam nedostaje riječi. Kažu da u jednom od domorodačkih jezika južne amerike, možda u amazoniji, postoji više od dvadeset, dvadeset i sedam, ako se ne varam, riječi za zelenu boju. U usporedbi sa siromaštvom našeg rječnika u tom smislu, reklo bi se da bi im trebalo biti lako opisati prašumu u kojoj žive, usred svih tih jasno i detaljno razgraničenih nijansi zelene boje koje se razlikuju tek po istančanim, jedva prepoznatljivim obilježjima. Ne znamo jesu li ikada pokušali i, ako jesu, jesu li bili zadovoljni postignutim. No znamo da s jednom bojom ništa ne možemo postići, a da ne idemo predaleko, kao primjer mogu nam poslužiti ove planine koje nam se, na prvi pogled, čine potpuno bijele, no možda postoji dvadeset nijansi bijele boje koje oko ne može razlikovati, ali čiju prisutnost naslućuje. Istina je, ako istinu želimo prihvatiti u njezinu sirovom obliku, da krajolik naprosto nije moguće opisati riječima. Ili, zapravo, moguće je, ali se ne isplati. Pitam se vrijedi li uopće zapisati riječ planina ako ne znamo koje ime bi ta planina dala sama sebi. Sa slikanjem je drugačije, slikar na svojoj paleti bez ikakvih problema može stvoriti dvadeset i sedam tonova zelene boje koji su promaknuli prirodi, uz još nekoliko preostalih koji se i ne čine zelenima, no to je ono što posve opravdano zovemo umjetnošću. S naslikanog drveća ne pada lišće.
Evo nas u brennerskom klancu. Prema izričitim naredbama nadvojvode, vlada potpuna tišina. Nasuprot onome što je dosad bio slučaj, karavana, možda zato što ju je sav taj strah zbližio, nije pokazala nikakve sklonosti prema osipanju, konji iz nadvojvodine kočije gubicama gotovo da dodiruju sapi posljednjih konja iz prethodnice oklopnika, sulejman je toliko blizu nadvojvotkinjinoj bočici mirisnog ulja da udahne taj miomiris svaki put kada kći karla petoga osjeti potrebu za osvježenjem. Ostatak karavane, počevši od kola s hranom za slona i bačvom vode, prati ih znajući da nema drugog načina da stignu do odredišta. Svi drhte od zime, ali ponajviše od straha. U vijugavim raspuklinama strmih zidova nakupio se snijeg koji se ponekad odvaja i muklo pada na karavanu u malim lavinama koje, iako nisu opasne same po sebi, medu članove karavane unose dodatni strah. Nitko od njih ne osjeća se toliko sigurno da bi se očima koristio samo radi uživanja u ljepoti krajolika, iako ne manjka onih

koji poznaju kraj i koji kažu svome susjedu, Mnogo je ljepše bez snijega, Kako ljepše, znatiželjno pita susjed, Ne da se opisati riječima. Najgora uvreda stvarnosti, ma što god ona bila, koju možemo počiniti prilikom uzaludnog posla opisa krajolika jest da se koristimo riječima koje nisu naše, koje nikad nisu bile naše, pritom mislimo na riječi koje su se već pojavile na milijunima stranica i u milijunima usta prije no što je došao na nas red da ih upotrijebimo, na te iscrpljene riječi, umorne od prolaska kroz toliko ruku u kojima su ostavile dio svoje životne snage. Ako napišemo, naprimjer, riječi bistri potok, koje se toliko često koriste upravo u opisima krajolika, nikada ne zastanemo i ne zapitamo se je li potok i dalje onako bistar kao kad smo ga prvi put ugledali ili više nije potok nego se pretvorio u divlju rijeku, ili, o sudbo kleta, u zagađenu i smrdljivu močvaru. Iako to možda tako ne izgleda na prvi pogled, ali sve to ima veze s gore navedenom hrabrom izjavom da je, naprosto, nemoguće opisati krajolik, a čak ni bilo što drugo. U ustima osobe od povjerenja koja, naprimjer, poznaje sva ova mjesta u različita godišnja doba, te riječi potiču nas na razmišljanje. Ako nam ta osoba, iskreno i na osnovi svoga životnog iskustva, kaže da se ne može opisati ono što oči vide, prenijeti u riječi bilo snijeg bilo rascvjetali vrt, kako se to onda može usuditi netko tko nikada u životu nije prošao kroz brennerski klanac, osobito ne u šesnaestom stoljeću, kad nije bilo autocesta, benzinskih crpki, valjušaka i šalica kave, da i ne govorimo o motelima gdje se može provesti noć na toplome dok vani bjesni oluja a jedan izgubljeni slon žalosno trubi. Nismo bili ondje, morali smo se snalaziti s dostupnim informacijama, tko zna koliko vjerodostojnim, naprimjer, jedna stara rezbarija, dostojna poštovanja, i to jedino zbog svoje dobi i naivnog crteža, pokazuje slona iz hanibalove vojske kako pada u duboki klanac, a zna se, barem tako tvrde stručnjaci, da se tijekom tegobnog prelaska hanibalove vojske preko alpi nije izgubio ni jedan slon. Ni ovdje se nitko nije izgubio. Karavana se još uvijek čvrsto drži zajedno, a ta odlučnost nije ništa manje hvalevrijedna iako se, kao što smo već ranije objasnili, u potpunosti zasniva na sebičnim razlozima. No postoje iznimke. Oklopnici se, naprimjer, ne brinu toliko za vlastitu sigurnost koliko za sigurnost svojih konja koji sada koračaju skliskim, tvrdim, sivo-plavim zaleđenim tlom na kojem bilo kakav prijelom meta-karpalne kosti može imati kobne posljedice. Koliko god to još uvijek mučilo tvrdokorni luteranizam nadvojvode maksimilijana drugog austrijskog, čudo koje je sulejman izveo pred vratima bazilike svetog antuna u padovi dosad je štitilo karavanu, i to ne samo plemiće u njoj nego i običan puk, što dokazuje, ako je ikakav dokaz uopće još potreban, rijetke i izvanredne čudotvorne sposobnosti toga sveca, rođenog kao fernando de bulhoes, oko kojega se već stoljećima spore dva grada, lisabon i padova, i to, moramo to reći, samo forme radi, jer je već cijelome svijetu jasno da je barjak pobjede pripao padovi, dok se lisabon mora zadovoljiti pučkim povorkama, crnim vinom, srdelama na žaru, balonima i lončanicama bosiljka. Nije dovoljno znati kako i gdje se rodio fernando de bulhoes, treba pričekati i vidjeti kako i gdje će umrijeti sveti antun.
I dalje sniježi i, ako nam je dopušten jedan pučki izraz, hladno je kao u kusnici. Tlo pred sobom valja oprezno gaziti zbog prokletog leda, no iako planinama tu nije kraj, čini se kao da pluća lakše i opuštenije dišu, slobodna od tog neobičnog pritiska koji se spušta s nepristupačnih visina. Sljedeći grad je innsbruck, na obali rijeke inn i, ako nadvojvoda nije odustao od zamisli koju je povjerio svom poslužitelju još u bressanoneu, dobar dio udaljenosti koji ih još dijeli do beča prijeći će brodom, nizvodno, najprije rijekom inn do passaua, a zatim dunavom, dakle vrlo moćnim rijekama, što se osobito odnosi na dunav koji u austriji zovu donau. Više je no vjerojatno da će putovanje proteći mirno, toliko mirno kao onaj dvotjedni boravak u bressanoneu kad se nije dogodilo ništa vrijedno spomena, nije bilo burlesknih zgoda koje se mogu ispripovijedati za večerom, priča o duhovima koje se mogu ispričati unucima, rijetko kad su članovi karavane bili sretniji, svi su živi i zdravi stigli u svratiste am hohen feld, daleko od obitelji, daleko od briga, daleko od vjerovnika koji će još malo morati obuzdati svoje nestrpljenje, nije bilo kompromitantnih pisama koja bi mogla pasti u pogrešne ruke, naposljetku, kao što su govorili i vjerojali naši stari, budućnost pripada samo bogu, valja živjeti danas jer nikad se ne zna što nam donosi sutra. Plan putovanja nije promijenjen zbog nekog nadvojvodina hira, iako su u njega uključena i dva posjeta djelomice iz uljudnosti, ali djelomice i nametnuta razlozima srednjoeuropske visoke politike, od kojih je prvi bio

bavarskom vojvodi u wasserburgu, a drugi, dulji, kad je nadvojvoda u miildorfu posjetio ernsta, još jednog bavarskog vojvodu, također i namjesnika salzburške nadbiskupije. No, vratimo se na putove. Točno je da je cesta od innsbrucka do beča relativno ugodna, lišena nepredviđenih geoloških pojava kojima su obilovale alpe i, ako baš i ne ide posve pravocrtno, barem je sigurna kamo ide. Ali rijeka ima tu prednost da je poput pokretne ceste, kreće se sama od sebe, osobito ove dvije koje imaju toliko veliku vodenu snagu. Najviše koristi od promjene plana imat će sulejman koji, ako bude žedan, može gurnuti surlu preko ruba broda i piti do mile volje. Međutim, sigurno ne bi bio zadovoljan da zna da će kroničar iz obalnog grada halla nedaleko od innsbrucka, pisar po imenu franz schweyger, jednoga dana zapisati, Maksimilijan se vratio u punom sjaju iz španjolske vodeći sa sobom slona mišje boje visokog dvanaest stopa. Poznavajući sulejmana, njegov odgovor bio bi brz, izravan i rezak, Nisu slonovi mišje boje, već miševi slonovske. A zatim bi dodao, Malo više poštovanja, molim vas.
Ljuljajući se u ritmu sulejmanova hoda, fritz briše snijeg koji mu se skupio na obrvama i razmišlja o svojoj budućnosti u beču, gonič je bio, gonič će i ostati, niti bi ikada mogao biti bilo što drugo, no sjećanje na vrijeme provedeno u lisabonu, gdje su ga isprva slavili i narod i plemići s dvora, iako se, strogo uzevši, i plemići ubrajaju u narod, da bi ga kasnije zaboravili i jedni i drugi, sve to navodi ga da se zapita hoće li ga i u beču staviti u kakav ograđeni prostor sa slonom i ostaviti ih da ondje istrunu. Nešto nam se mora dogoditi, salomone, ovo putovanje samo je međuvrijeme, i neka ti bude drago da ti je gonič subhro vratio tvoje pravo ime jer kakav god bio, dobar ili loš, živjet ćeš život za koji si se rodio i od kojega nećeš moći pobjeći, ali ja se nisam rodio da budem gonič, zapravo, ni jedan se čovjek nije rodio da bude gonič čak iako mu se u životu ne otvore ni jedna druga vrata, ja sam ustvari neka vrsta tvog nametnika, uš izgubljena medu dlakama na tvojim leđima, pretpostavljam da neću živjeti toliko dugo kao ti, život ljudi kratak je u usporedbi sa životom slona, svi to znaju, pitam se što će biti s tobom kad mene više ne bude na ovome svijetu, pozvat će drugog goniča, jasno, netko će se morati brinuti o sulejmanu, možda se ponudi nadvojvotkinja, zar to ne bi bilo dražesno, nadvojvotkinja koja služi slona, ili možda ipak jedan od kraljevića kad naraste, kako god bilo, dragi prijatelju, za razliku od moje, tvoja budućnost je zajamčena, ja sam samo gonič, nametnik, puki dodatak.
Umorni od tako dugog putovanja, stigli smo u innsbruck na znamenit datum u katoličkom kalendaru, na sveta tri kralja tisuću petsto pedeset i druge godine. Svečanost je bila raskošna, kao što se i moglo očekivati od prvoga velikog austrijskog grada koji je dočekao nadvojvodu. Nije posve jasno je li pljesak bio upućen njemu ili slonu, ali to je ionako malo važno budućem caru za koga je sulejman, više od svega, prvorazredno političko oružje čiju važnost ne može umanjiti nekakva smiješna ljubomora. Uspjeh susreta u wasserburgu i miildhorfu u mnogome će ovisiti o prisutnosti životinje, dotad nepoznate u austriji, koju je maksimilijan drugi poput opsjenara iznenada stvorio na pozornici radi zadovoljstva svih svojih podanika, od onih najnižih do najviših. Cijeli završni dio putovanja proteći će u neprestanom bučnom veselju koje će se poput munje širiti od grada do grada predstavljajući nadahnuće za brojne umjetnike i pjesnike da daju najbolje od sebe u svojim slikama, rezbarijama, prigodnim medaljama ili pjesničkim natpisima, kao što je bio onaj poznatog humanista caspara bruschiusa namijenjen gradskoj vijećnici grada linza. A kad već govorimo o linzu, gradu u kojem će karavana napustiti brodove, čamce i splavi, da bi ostatak puta nastavila pješice, posve je prirodno da se netko zapita zašto nadvojvoda nije nastavio ugodno putovanje rijekom kad ga je ista ona rijeka dunav koja ga je dovela do linza isto tako mogla dovesti i do beča. Razmišljati na taj način značilo bi biti naivan ili, u najgorem slučaju, ne poznavati ili ne razumjeti važnost koju u životu nekog naroda, općenito, a osobito u politici i ekonomiji, ima dobro osmišljena promidžbena kampanja. Zamislimo što bi se dogodilo da je austrijski nadvojvoda maksimilijan počinio kobnu grešku i iskrcao se u bečkoj riječnoj luci, da, dobro ste čuli, bečkoj riječnoj luci. Ni jedna luka, naime, bila ona velika ili mala, riječna ili morska, nikad se nije odlikovala prevelikim redom i čistoćom, a ako nam se ponekad neka od njih slučajno i učini dobro organiziranom, moramo uvijek imati na umu da je takav dojam samo jedno od bezbrojnih i često proturječnih lica kaosa. Zamislimo da se nadvojvoda sa

cijelom svojom karavanom, uključujući i slona, iskrcao na gat zakrčen sanducima, različitim vrstama vreća i zavežljaja, usred ostataka smeća i okupljenih znatiželjnika, recite mi samo kako bi se probio do novih gradskih avenija i dalje u povorku gradskim ulicama. Bio bi to tužan povratak nakon tri godine odsutnosti. No to se neće dogoditi. U miildhorfu će nadvojvoda zapovijediti svom poslužitelju da pripremi program dočeka u beču dostojan, u prvom redu, njihovih visočanstava nadvojvotkinje i nadvojvode, u drugom redu, slona sulejmana, toga čuda prirode koje će očarati bečane baš kao što je očarao sve koji su ga imali prilike vidjeti u portugalu, španjolskoj i italiji koje se, budimo pravedni, baš i ne mogu nazvati barbarskim zemljama. Glasnici na konjima odaslani su u beč s uputama za gradonačelnika u kojima se izražava nadvojvodina želja da u srcima bečana i na ulicama grada osjeti barem djelić ljubavi koju su nadvojvoda i nadvojvotkinja uvijek iskazivali prema tom gradu. Mudrome i jedna riječ dosta. Ostale nadvojvodine zapovijedi odnosile su se na karavanu, točnije, na mogućnost da se putovanje nizvodno rijekama inn i dunav iskoristi za skupno čišćenje ljudi i životinja koje, iako se iz razumljivih razloga ne može sastojati u pranju u ledenoj riječnoj vodi, mora pokazati barem minimalne rezultate. Svakog jutra nadvojvodi i nadvojvotkinji donosili bi znatne količine tople vode za njihovu osobnu higijenu, što je neke članove karavane zabrinute za vlastitu čistoću navelo da, duboko uzdahnuvši, promrmljaju, Da sam barem nadvojvoda. Nisu žudjeli za vlašću koju je maksimilijan drugi imao u rukama, čak možda nisu ni znali što bi s njom, žudjeli su za toplom vodom oko čije uporabe čini se da nisu imali nikakvih nedoumica.
Iskrcavši se u linzu, nadvojvoda je imao vrlo jasnu predodžbu o tome kako treba organizirati karavanu, tako da iz toga izvuče najviše koristi, osobito što se tiče psihološkog učinka koji će njegov povratak izazvati u dušama stanovnika beča koji je, kao glavni grad, bio i središte izraženije političke osjetljivosti. Oklopnici, dotad podijeljeni na prethodnicu i zaštitnicu, odsad će tvoriti jedinstvenu cjelinu na čelu karavane. Odmah za njima dolazi slon, što je, moramo priznati, taktički potez dostojan aljehina, osobito ako uzmemo u obzir da će nadvojvodina kočija zauzeti tek treće mjesto u povorci. Cilj je bio vrlo jasan, dati sulejmanu što istaknutije mjesto, što je bilo logično jer su bečani već poznavali nadvojvodu i nadvojvotkinju dok im je, kad su slonovi u pitanju, ovaj bio prvi u životu. Od linza do beča ima trideset i dvije lige, a dotada su predviđena dva zaustavljanja, jedno u melkeu i drugo u gradiću amstettenu, gdje će prespavati, čime se željelo postići da karavana uđe u beč odmorna i svježa. Vrijeme baš i nije najbolje, i dalje sniježi, vjetar je i dalje oštar poput britve, ali u usporedbi s isarskim i brennerskim klancem ovu cestu mogli bismo nazvati rajskom, iako je malo vjerojatno da na nebu postoje ceste zato što se svakoj duši, čim obavi formalnosti oko ulaska, odmah daju krila jer je to ondje jedini dopušteni način kretanja. Nakon amstettena više nema zaustavljanja sve do beča. Ljudi su se spustili iz svojih sela, da bi vidjeli nadvojvodu i da bi se našli oči u oči sa životinjom za koju su jedva čuli da postoji, što je, posve razumljivo, kod njih izazivalo više no opravdanu znatiželju, no objašnjenja koja su si pokušavali dati ponekad su bila posve besmislena, kao u slučaju dječaka koji je, upitavši djeda zašto se slon zove slon, dobio odgovor da je to zato što ima surlu. Austrijanci, čak i ako pripadaju nižim klasama, nisu poput drugih naroda, uvijek žele sve znati. Druga zamisao koja se rodila u glavama tih dobrih ljudi, kako ih obično oholo volimo nazivati, bila je da u sulejmanovoj zemlji svaki čovjek posjeduje jednog slona, kao što ovdje ljudi obično posjeduju konja, mazgu ili najčešće magarca te da su jako bogati kad mogu hraniti toliko veliku životinju. Dokaz za to bio je kad je karavana morala stati nasred ceste, da bi nahranili sulejmana koji je iz nepoznatog razloga odbio doručak. Oko njega se okupila skupina znatiželjnika zapanjena brzinom kojom je slon, uz pomoć surle, trpao snopove slame u usta a zatim ih gutao, preokrenuvši ih najprije nekoliko puta svojim snažnim kutnjacima koje, iako se nisu vidjeli izvana, nije bilo teško zamisliti. Kako se karavana približavala beču, vrijeme se postupno poboljšavalo. Ništa osobito, oblaci su još uvijek bili nisko, ali barem je prestalo sniježiti. Netko je rekao, Ako se ovako nastavi, kad dođemo u beč potpuno će se razvedriti, čak će i sunce zasjati. Nije bilo baš tako, ali bio bi to drugi par rukava za sve članove karavane da ih je vrijeme tijekom putovanja služilo jednako kao i posljednjeg dana kad su se približavali onome što će jednoga dana postati grad valcera. Ponekad se karavana morala zaustaviti jer su

mještani okolnih sela pred njom željeli pokazati svoje pjevačke i plesačke sposobnosti, što se osobito svidjelo nadvojvotkinji, čije oduševljenje je nadvojvoda dijelio dobrohotno, gotovo očinski, posve u skladu s jednim i danas čestim stavom, A što ćete, takve su žene. Tornjevi i kupole beča već su se vidjeli na obzoru, gradska vrata bila su širom otvorena, a narod na ulicama i trgovima odjenuo je najsvečanije ruho u čast nadvojvode i nadvojvotkinje. Tako su dočekali slona i u valladolidu, ali iberski narodi su poput djece, vesele se i radi najmanjeg povoda. Ovdje, u austriji, u beču, njeguju se disciplina i red, takav odgoj gotovo da je svojstven germanskim narodima, kao što će se to jednom u budućnosti i pokazati. U grad ulazi utjelovljenje najviše svjetovne vlasti i medu narodom vlada osjećaj poštovanja i potpune poslušnosti. Život, međutim, ima mnogo karata u svežnju i često ih zna odigrati kad se to najmanje očekuje. Slon je išao svojim odmjerenim korakom, korakom onoga koji zna kako, da bi se stiglo do cilja, nije uvijek nužno trčati. Iznenada, jedna, kako smo poslije saznali, petogodišnja djevojčica koja je s roditeljima promatrala povorku, istrgla se majci iz ruke i pojurila prema slonu. Prestrašen krik začuo se iz grla onih koji su već vidjeli tragediju, slonove noge kako udaraju i gaze jadno tjelešce, nadvojvodin povratak okaljan nesrećom, užasnu mrlju krvi koja je poprskala gradski grb. Očito nisu poznavali salomona. Obavio je surlom djevojčicu kao da je grli i podigao je u zrak poput novog barjaka, zastave života spašenog u posljednji trenutak kad je već izgledalo da je izgubljen. Uplakani djevojčičini roditelji pojurili su prema salomonu i uzeli u naručje kćer vraćenu u život dok se oko njih prolomio pljesak, a mnogi nisu mogli suspregnuti osjećaje, pa su briznuli u plač, neki su govorili kako se dogodilo čudo ne znajući za ono drugo koje je Salomon izveo u padovi kleknuvši pred vratima bazilike svetog antuna. Međutim, kao da je još nešto nedostajalo raspletu dramatičnog događaja kojem smo upravo pribivali, nadvojvoda je izašao iz kočije, pomogao nadvojvotkinji da izađe i zatim su se, držeći se za ruke, uputili prema slonu koji je još uvijek bio okružen ljudima koji su mu klicali kao junaku toga dana, i ne samo tog dana, jer priča o slonu koji je u beču spasio jednu djevojčicu od sigurne smrti do danas je ispričana tisuću puta i još tisuću puta uvećana. Kad su ljudi primijetili nadvojvodu i nadvojvotkinju kako prilaze, nastala je tišina, a zatim su se razmaknuli, da bi oni mogli proći. Na mnogima od tih lica još se uvijek čitalo uzbuđenje, neki su još s mukom brisali zadnje suze. Fritz je stajao kraj slona i čekao. Nadvojvoda se zaustavio pred njim i pogledao ga ravno u oči. Fritz je pognuo glavu i ispred sebe ugledao ispruženu nadvojvodinu desnu ruku, otvorena dlana i spremnu za rukovanje, Gospodaru, ne usuđujem se, rekao je i pokazao svoje ruke, prljave od neprestanog dodira sa slonovom kožom, iako je slon, bez obzira na sve, ipak bio čistiji od njega pošto je fritz zaboravio kad se zadnji put okupao, a sulejman nije mogao proći kraj lokve a da se u nju ne uvalja. Pošto nadvojvoda nije povukao ruku, fritz nije imao drugog izbora do stisnuti je, tvrda i žuljevita goničeva koža dotaknula je nježnu, osjetljivu kožu čovjeka koji se čak i ne odjeva sam. Tada je nadvojvoda rekao, Hvala ti što si izbjegao tragediju, Ja nisam učinio ništa, sve zasluge pripadaju sulejmanu, Možda je tome i tako, ali pretpostavljam da si mu i ti na neki način pomogao, Učinio sam što sam mogao, gospodaru, kakav bih ja to gonič inače bio, Kad bi svatko činio ono što može, svijet bi, bez ikakve sumnje, bio bolji, Ako vaše visočanstvo tako kaže, onda je to sigurno tako, Oprošteno ti je, ne moraš mi se dodvoravati, Hvala, gospodaru, Dobro došao u beč, nadam se da će vas beč biti dostojan, i tebe i sulejmana, ovdje ćete biti sretni. S tim riječima maksimilijan drugi povukao se prema svojoj kočiji držeći nadvojvotkinju za ruku. Kći karla petoga opet je trudna.

SLON JE UGINUO nakon manje od dvije godine, ponovo je bila zima, bio je posljednji mjesec godine tisuću petsto pedeset i treće. Uzroci smrti nikad se nisu saznali, u to vrijeme još nije bilo ispitivanja krvi, rendgena, endoskopije, magnetske rezonance i drugih testova koji danas čine svakodnevnicu ljudi, ne toliko životinja koje umiru a da nemaju ni bolničarku da im položi dlan na vruće čelo. Osim što su mu oderali kožu, salomonu su odrezali i prednje noge koje će, nakon čišćenja i štavljenja, poslužiti kao stalak za štapove, kišobrane i suncobrane na ulazu u palaču. Kao što vidite, salomonu klečanje nije bilo od prevelike koristi.

Gonič subhro iz ruku nadvojvodina poslužitelja primio je dio plaće koju su mu još dugovali, uvećan prema nadvojvodinoj zapovijedi za prilično velikodušnu otpremninu i tim novcem kupio je mazgu na kojoj će jahati i magarca koji će nositi kutiju s ono malo stvari što ih je posjedovao. Objavio je da se vraća u lisabon, ali nema podataka o tome da se ikad vratio u zemlju. Ili se predomislio ili je umro na putu.
Tjednima kasnije stiglo je na portugalski dvor nadvojvodino pismo. U njemu je pisalo da je slon sulejman uginuo, ali da ga bečani nikada neće zaboraviti jer je spasio život djevojčici istog dana kad je stigao u grad. Prvi je pismo pročitao državni tajnik pêro de alcáçova carneiro koji ga je zatim predao kralju rekavši, Uginuo je salomon, gospodaru. Dom joão treći iznenađeno je zastao, a zatim mu je sjena tuge zastrla lice. Pošaljite po kraljicu, rekao je. Dona catarina stigla je odmah, kao da je naslućivala da se u pismu nalaze vijesti koje će i nju zanimati, možda nečije rođenje ili vjenčanje. Očito ni jedno ni drugo jer je izraz lica njezina supruga pričao jednu sasvim drugu priču. Dom joão treći promrmljao je, Rođak maksimilijan piše da je salomon. Kraljica mu nije dopustila da dovrši, Ne želim znati, uzviknula je, ne želim znati. A zatim je otrčala u svoje odaje i cijeli dan plakala.

José Saramago (Žuze Saramagu) je rođen 16. novembra 1922. godine, Azinjaga (Portugal), u siromašnoj seljačkoj porodici. Teška materijalna situacija ga prinuđuje da promjeni niz zanimanja, da bi se tek 1976. godine posvetio isključivo književnosti. Saramago se smatra najvećim živim portugalskim i jednim od najuticajnijih evropskih pisaca današnjice. Njegova djela prevedena su na preko trideset jezika. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1998. godine.



Djela :


Terra do Pecado, 1947 (Griješna zemlja)
Os Poemas Possíveis, 1966 (Moguće pjesme - poezija) Provavelmente Alegria, 1970
Deste Mundo e do Outro, 1971 A Bagagem do Viajante, 1973 As Opiniões que o DL teve, 1974 O Ano de 1993, 1975
Os Apontamentos, 1976
Manual de Pintura e Caligrafia, 1977 Objecto Quase, 1978
Levantado do Chão, 1980 (Uzdignuto sa zemlje) Viagem a Portugal, 1981 (Putovanje kroz Portugal)
Memorial do Convento, 1982 (Sjećanje na samostan / Sedam sunaca i Sedam mjesečina) O Ano da Morte de Ricardo Reis, 1986 (Godina smrti Rikarda Reiša)
A Jangada de Pedra, 1986 (Kameni splav)
História do Cerco de Lisboa, 1989 (Istorija opsade Lisabona)
O Evangelho Segundo Jesus Cristo, 1991 (Evanđelje po Isusu Kristu) Ensaio sobre a Cegueira, 1995 (Sljepilo)
Todos os Nomes, 1997 (Sva imena)
O Conto da Ilha Desconhecida, 1997 (Priča o nepoznatom ostrvu) A Caverna, 2001 (Špilja)
O Homem Duplicado, 2003 (Dvostruki čovjek) Ensaio sobre a Lucidez, 2004 (Ogled o lucidnosti) Don Giovanni ou o Dissoluto Absolvido, 2005
As Intermitências da Morte, 2005 (Kolebanje smrti / Smrt i njeni hirovi) As Pequenas Memórias, 2006 (Male uspomene)
A Viagem do Elefante, 2008 (Slonovo putovanje) Caim, 2009 (Kain)
Claraboia, 2011