José Saramago - Slonovo putovanje

First topic message reminder :



Dok je bio u posjetu austrijskim kolegama piscima, José Saramago zatekao se u Salzburgu, u restoranu “Slon”. Tada je prvi put čuo za priču o indijskom slonu koji je doživio pravu odiseju. Naime, sredinom 16. stoljeća portugalski kralj Dom Joao III. odlučio je svom rođaku, austrijskom nadvojvodi Maksimilijanu, zetu Karla V., darovati slona kojeg su Portugalci dopremili iz Indije. Uz historijske likove kraljeva, Saramagovi glavni protagonisti su jedan slon i Indijac, njegov čuvar. Duhovito i ironično Saramago rekonstruira taj “epski” svijet s povijesnom pozadinom koristeći ga za prikaz ljudske i životinjske prirode uopće. Utoliko, ovo je priča o marginalcima u šesnaestostoljetnoj Europi - slonu i Indijcu, koji se bore s vlastitim potrebama da uspostave veze s Drugim, stvore veze kao pojedinci i kao zajednica, a opet zadrže vlastitu individualnost te pronađu smisao i ispunjenost izvan političkih i ekonomskih nužnosti.

ISTOG POPODNEVA dva goluba pismonoše, jedan mužjak i jedna ženka, poletjeli su iz bazilike u pravcu trenta noseći vijest o izvanrednom čudu. Zašto u trento a ne u rim gdje se nalazi sjedište crkve, zapitat ćete se. Odgovor je jednostavan, zato što u trentu od tisuću petsto četrdeset i pete traje ekumenski koncil na kojem se, bar tako kažu, sprema protuudarac luteru i njegovim pristašama. Dovoljno je reći da su već donesene odluke o svetom pismu, tradiciji, istočnome grijehu, opravdanju i o sakramentima općenito. Stoga je jasno zašto bazilika svetog antuna, stup vjere u svom najčišćem obliku, mora biti neprekidno upućena u ono što se zbiva u obližnjem trentu, nema ni dvadeset liga dotamo, za golubove koji već godinama prelijeću iz jednoga grada u drugi to je prava šetnja a vol d'oiseau*. Ovaj put, međutim, važnija vijest dolazi iz padove, jer ne vida se svaki dan da slon svečano kleči pred vratima neke bazilike svjedočeći o tome kako se evanđeoska poruka obraća cijelom životinjskom carstvu, te da je žalosno utapljanje onih stotina svinja u galilejskom moru tek rezultat nedostatkaiskustva u vremenu kad još nisu bili dovoljno dobro nauljeni zupčanici u mehanizmu čuda. Zato su izrazito važni oni dugački redovi vjernika koji su došli u logor vidjeti slona i iskoristiti priliku da kupe njegovu dlaku, čiju je prodaju na brzinu organizirao fritz kako bi nadomjestio sredstva za koja je naivno očekivao da će mu biti isplaćena iz riznice bazilike. Ne osuđujmo goniča, jer drugi koji su učinili mnogo manje za kršćansku vjeru svejedno su za to bili izdašno nagrađeni. Sutra će ljudi tvrditi da nema boljeg lijeka za teški proljev od ekstrakta slonovske dlake ako se uzima triput dnevno i da ta ista dlaka, natopljena u bademovu ulju, ako se isto tako triput dnevno snažno utrlja u tjeme, rješava i najteže slučajeve ćelavosti. Fritz ima posla
* u ravnoj crti, iz visine, iz ptičje perspektive (franc.)

preko glave, torbica privezana o pojas već se povija pod teretom kovanica, da ostanu još tjedan dana na istome mjestu obogatio bi se. Kupci nisu samo iz padove, dolaze iz mestrea, pa čak i iz venecije. Priča se da se nadvojvoda i njegova supruga neće vratiti danas, možda čak ni sutra, jer se jako lijepo zabavljaju u duždevoj palači, vijesti koje posebno vesele fritza koji nikad ne bi očekivao da će imati toliko razloga za zahvalnost kući habsburg. Pita se zašto mu nikad nije palo na um prodavati slonovu dlaku dok je živio u indiji, a zatim duboko u sebi shvaća da, unatoč golemom broju bogova, polubogova i demona koji preplavljuju tu zemlju, u njoj ima mnogo manje praznovjerja nego u ovom dijelu civilizirane i kršćanske europe gdje ljudi naslijepo kupuju slonovu dlaku i pobožno vjeruju izmišljotinama prodavača. Čovjek mora biti beskrajno očajan da bi platio za svoje snove. Naposljetku, protivno predviđanjima, da to tako nazovemo, službenog glasila vojarne, nadvojvoda se vratio sljedećeg dana poslije podne, spreman što prije nastaviti putovanje. Vijest o čudu stigla je i do duždeve palače, iako u obliku prilično iskrivljenom prepričavanjem činjenica, što istinitih, što pretpostavljenih, što stvarnih, što izmišljenih, temeljenih na nepotpunim spoznajama onih za koje nije jasno jesu li ili nisu bili nazočni tom događaju, pa sve do onih koji su pripovijedali samo zato da bi uživali u zvuku svoga glasa, jer kao što i predobro znamo, pripovjedač teško može odoljeti iskušenju da priči doda nešto svoje, pa makar to bila samo točka ili zarez. Nadvojvoda je pozvao svog poslužitelja da mu objasni ta događanja, ne toliko o samom čudu, već više o razlozima koji su do njega doveli. Poslužitelju su, međutim, nedostajale spoznaje o tom osobitom gledištu događaja, pa je odlučeno da se pozove gonič fritz koji, s obzirom na svoju ulogu, zasigurno može o svemu reći nešto više. Nadvojvoda je odmah krenuo na stvar, Kažu mi da se ovdje u mojoj odsutnosti dogodilo čudo, Da, gospodaru, I da je za njega zaslužan sulejman, Tako je, gospodaru, Hoćeš reći da je slon svojom voljom otišao kleknuti pred vrata bazilike, Ne bih to tako rekao, gospodaru, Nego kako, upitao je nadvojvoda, Ja sam ga odveo onamo, To sam i mislio, iako to nije ono što me zanima, želim znati u čijoj se glavi rodila ta zamisao, Ja sam samo morao naučiti sulejmana da klekne na moju zapovijed, A tebi, tko je tebi zapovjedio da to učiniš, Ne smijem o tome pričati, gospodaru, Netko ti je zabranio, Ne mogu reći da su mi to izričito zabranili, ali mudrome je i jedna riječ dovoljna, Tko je izgovorio tu riječ, Gospodaru, Ako smjesta ne odgovoriš, gorko ćeš se pokajati, Bio je to neki svećenik iz bazilike, Što je htio, Rekao je da im treba čudo i da im ga sulejman može dati, A što si ti rekao, Da sulejman nije navikao činiti čuda i da bi sve moglo propasti, A svećenik, Zaprijetio mi je da ću imati mnogo razloga za kajanje ako ne pristanem, poslužio se gotovo istim riječima kao vaše visočanstvo, I što se onda dogodilo, Ostatak jutra proveo sam pokušavajući podučiti sulejmana da klekne na moj znak, nije bilo nimalo lako, ali sam uspio, Dobar si ti gonič, Vrlo ste ljubazni, vaše visočanstvo, Mogu li ti dati savjet, Da, gospodaru, Savjetujem ti da nikome ne spominješ ovo o čemu smo nas dvojica sada govorili, Svakako, gospodaru, Da ne bi imao razloga za kajanje, Da, gospodaru, neću to zaboraviti, Pođi i izbij iz glave sulejmanu tu zaostalu ideju da može ići uokolo i izvoditi čuda klečeći pred vratima crkava, od čuda bi trebalo mnogo više očekivati, naprimjer, da nekome izraste noga tamo gdje je bila odstranjena, zamisli samo koliko bi se takvih čuda moglo izvesti odmah na bojištu, Da, gospodaru, A sada pođi. Ostavši sam, nadvojvoda je pomislio da je možda rekao previše, da njegove riječi, ako gonič ne bude znao držati jezik za zubima, neće nimalo pridonijeti osjetljivoj političkoj ravnoteži koju je pokušavao održati između luterovih reformi i odgovora što ga je spremao koncil. Naposljetku, kao što će u ne tako dalekoj budućnosti reći henrik četvrti francuski, pariz je vrijedan mise. Bez obzira na to, mršavo maksimilijanovo lice odiše bolnom sjetom, možda zato što malo toga u životu boli kao spoznaja da smo izdali ideale vlastite mladosti. Nadvojvoda je zatim sebi rekao kako je već dovoljno star da ne plače nad prolivenim mlijekom, kako su bogate sise katoličke crkve i dalje ondje te, kao i obično, čekaju spretne ruke da ih pomuzu, a činjenice su dosad pokazale da ruke ovog nadvojvode nisu posve bez dara za takvu diplomatsku mužnju, naravno, sve dok već spomenuta crkva smatra da će razrješenje vjerskih pitanja koja su trenutno na dnevnom redu s vremenom pogodovati njihovim interesima. Svejedno, ta priča oko slonova lažnoga čuda prelazila je granice tolerancije, Ti iz bazilike potpuno su izgubili razum, pomislio je, sa svecem kojeg imaju, čovjekom koji je od komadića razbijenog vrča napravio novi vrč ili koji je letio zrakom

iz padove do lisabona kako bi spasio oca od vješala, njima treba gonič da im posudi slona za lažno čudo, ah, luteru, luteru, koliko si samo imao pravo. Davši si oduška, poslao je po poslužitelja kojem je izdao zapovijed da pripremi karavanu za polazak sljedećeg jutra u pravcu trenta kamo bi, ako to bude moguće, trebali stići već istog dana. Poslužitelj je odgovorio da mu se to čini malo vjerojatnim, jer ih je iskustvo naučilo da sa sulejmanom ne mogu računati na to da će biti previše brzi, On je više trkač na duge staze, rekao je, a zatim dodao, Iskorištavajući lakovjernost ljudi, gonič prodaje slonovsku dlaku za domaće lijekove koji ne mogu nikoga izliječiti, Reci mu da će se, ako smjesta ne prestane s tim, kajati do kraja života koji zasigurno neće biti jako dug, Na zapovijed, vaše visočanstvo, moramo zaustaviti tu prijevaru, sva ta priča sa slonovskom dlakom potkopava moral cijele karavane, osobito one oklopnike koji nemaju mnogo kose na glavi, Želim da se to pitanje riješi, ne mogu spriječiti da nas glas o sulejmanovu čudu prati tijekom ostatka puta, ali barem neka ljudi ne govore da su se habsburgovci okoristili zločinima lažljiva goniča naplativši porez na njegovu trgovinu kao da se radi o nekoj legalnoj djelatnosti, Smjesta ću se pozabaviti time, visočanstvo, vidjet ćemo hoće li se gonič onda smijati, šteta je samo da ga trebamo da dovede slona do beča, ali nadam se da će iz svega izvući dobru pouku, Pođi i ugasi tu vatru dok se još netko nije opekao. Ako se bolje pogleda, fritz nije zaslužio da o njemu tako strogo sude. Nema ničeg lošeg u tome da se prijestupnik prokaže i osudi, ali istinska pravda trebala bi uvijek uzeti u obzir olakšavajuće okolnosti, a prva od njih, u goničevu slučaju, bila bi da zamisao o lažnom čudu nije bila njegova, da su prijevaru smislili svećenici iz bazilike svetog antuna i da bez njih fritzu nikad ne bi palo na um iskoristiti dlake tvorca toga navodnog čuda, da bi se obogatio. Radi priznanja vlastitih velikih i malih grijeha, s obzirom da na svijetu nema onoga tko je bez njih, a ponajmanje su to oni, kako plemeniti nadvojvoda tako i njegov susretljivi poslužitelj, koji bi se trebali sjetiti one glasovite poslovice o balvanu i trunu koja nas, prilagođena novim okolnostima, uči da je lakše vidjeti trun u oku bližnjega nego slonovu dlaku u vlastitom. U svakom slučaju, to se čudo neće dugo zadržati u sjećanjima tih ljudi ili budućih naraštaja. Usprkos nadvojvodinim bojaznima, glas o lažnom čudu neće ih pratiti tijekom ostatka putovanja, već će ubrzo izblijedjeti. Sudionici karavane, bilo plemići bilo pučani, vojnici ili civili, morat će razmišljati o drugim stvarima kada se oblaci koji su se nadvili nad trentom, iznad prvih planina kojima započinju alpske zidine, najprije pretvore u kišu, tko zna, možda i u snažnu tuču, sasvim sigurno u snijeg, a potom putove prekrije sklizak led. Vjerojatno će tada neki članovi karavane napokon shvatiti da je jadni slon tek lakovjerna žrtva u toj grotesknoj stavki iz crkvenih arhiva, a gonič nevažan proizvod pokvarenih vremena u kojima moramo živjeti. Zbogom, svijete, svakim danom sve si gori i gori.
Unatoč nadvojvodinim željama, nisu mogli prijeći udaljenost između padove i trenta u jednom danu. Sulejman se trudio koliko je mogao i koliko ga je na to uspio natjerati gonič koji kao da se na njemu osvećivao zbog propasti posla koji je tako lijepo započeo a tako loše završio, ali i slonovi, čak i kad spadaju u onu skupinu koja može doseći i četiri tone, imaju svoje tjelesne granice. Imao je pravo poslužitelj koji ga je nazvao trkačem na duge staze. No možda je tako bilo i bolje. Umjesto da u trento stignu kasno popodne, kad se već počinjalo mračiti, stigli su u podne kad su bili dočekani pljeskom ljudi okupljenih na ulicama. Nebo je još uvijek bilo prekriveno nečim što se činilo kao jedan jedini, gusto slijepljeni oblak, ali iz njega nije kišilo. Meteorolozi u karavani, a to su po vokaciji bili gotovo svi, bili su jednoglasni, Zasniježit će, i to jako. Stigavši u trento, povorku je na trgu ispred katedrale san virgilio čekalo iznenađenje. Usred spomenutog trga, otprilike u pola prirodne veličine, uzdizao se kip slona, ili bolje rečeno, konstrukcija sastavljena od dasaka za koje se činilo da su na brzinu prikucane jedna uz drugu i koja je, ne mareći previše za anatomsku točnost, iako joj nije manjkala svinuta surla i kljove čija je bjelokost zamijenjena potezima bijele boje, vjerojatno, zapravo, sigurno predstavljala sulejmana jer nijednu drugu životinju te vrste nisu očekivali u tim krajevima niti je u povijesti trenta, barem ne u onoj nedavnoj, zabilježeno da je neki slon posjetio taj grad. Našavši se oči u oči s kipom slona, nadvojvoda je zadrhtao. Njegovi najgori strahovi su se potvrdili, vijest o čudu očito je stigla u trento i crkvene vlasti, koje su već imale dovoljne i duhovne i materijalne koristi od toga što se koncil održavao unutar njihovih zidina, našle su potvrdu, recimo to tako, zajedničke svetosti trenta s padovom

i bazilikom svetog antuna i odlučile je iskazati podizanjem jednostavne konstrukcije koja je predstavljala čudotvorni lik slona ispred katedrale u kojoj su već godinama vijećali kardinali, biskupi, teolozi. Pogledavši izbliza, nadvojvoda je primijetio da se na slonovim leđima nalazi otvor, neka vrsta velikih zaklopnih vrata koja su ga smjesta podsjetila na glasovitog trojanskog konja, iako je bilo očigledno da u trbuhu životinje nije bilo dovoljno mjesta da se smjesti odred pješaka, osim ako nisu bili liliputanci, ali to je bilo nemoguće jer u to vrijeme ta riječ još nije postojala. Htijući razriješiti sve dvojbe, tjeskobni nadvojvoda naložio je poslužitelju da ode provjeriti koga vraga ondje radi ta rugoba koja je u njemu izazvala toliki nemir. Poslužitelj je otišao i vratio se. Nije bilo razloga za zabrinutost. Kip je podignut da bi se proslavio prolazak maksimilijana austrijskog kroz trento, a druga svrha, a doista ju je imao, bila je postolje za vatromet koji će, kad padne mrak, provaliti iz njegove drvene konstrukcije. Nadvojvoda je napokon uzdahnuo od olakšanja zato što slon kod stanovnika trenta nije pobudio neko posebno zanimanje, osim možda želju da vide kako se onaj drveni na kraju pretvara u pepeo, jer je postojala velika mogućnost da žar s fitilja zahvati drvo što bi svima nazočnima omogućilo finale koje će se mnogo godina kasnije nazivati vagnerijanskim. Tako je i bilo. Nakon oluje boja u kojoj su žuta boja natrija, zelena bakra, plava kalija, bijela magnezija i zlatna boja željeza sve zajedno činile čuda, u kojoj su zvijezde, vodoskoci, dugotrajne svijeće i slapovi šikljali iz slona kao iz neumornoga roga obilja, slavlje je završilo velikim krijesom uz koji su mnogi stanovnici ogrijali ruke, dok je sulejman pod improviziranom nadstrešnicom upravo završavao svoj drugi zavežljaj hrane. Kriješ se polako pretvorio u gomilu žeravice, ali hladnoća je brzo ugasila žar od kojega je ostao samo pepeo, no dotad su već nadvojvoda i nadvojvotkinja, pošto je glavna predstava već završila, otišli na spavanje. Počelo je sniježiti.

EVO, I ALPE SU pred njima. Da, evo ih, ali jedva da se i vide. Snježne pahulje izgledaju meke poput komadića vate, ali ta mekoća je varljiva, dobro to zna naš slon kojemu se na leđima sve jasnije ocrtava sloj leda koji je već trebao privući pozornost goniča da on slučajno ne dolazi iz toplih krajeva u kojima je ovakva vrsta zime, naprosto, nezamisliva. Naravno da na sjeveru stare dobre indije ima mnogo snijegom pokrivenih planina, ali subhro, sada fritz, nikada si nije mogao priuštiti da iz vlastitog zadovoljstva putuje i upozna svijet. Dosad je samo jedanput vidio snijeg, i to nekoliko tjedana nakon što je iz goe došao u lisabon, jedne hladne noći kad je ugledao kako s neba, kao kad se brašno prosijava kroz sito, pada neki bijeli prah koji se topio čim bi dotaknuo tlo. Ali nije vidio ništa što bi se uopće moglo usporediti s neizmjernom bjelinom koja se prostirala pred njegovim očima sve dokle mu je sezao pogled. U kratko vrijeme komadići vate pretvorili su se u velike, teške pahulje koje su, nošene vjetrom, poput pljuski udarale goniča po licu. Jašući na sulejmanovu zatiljku, umotan u svoj ogrtač, fritz i nije previše osjećao hladnoću, ali ti neprekidni udarci zabrinjavali su ga poput neke opasne prijetnje. Rekli su mu da je putovanje od trenta do bolzana poput ugodne šetnje, nema ni deset liga, a to se prijeđe u tren oka, ali ne po ovakvom vremenu, kad se čini da snijeg ima kandže kojima zadržava i usporava svaki pokret, čak i samo disanje, kao da nerazboritog putnika želi upozoriti da ne ide dalje. Ako ne vjerujete, pitajte sulejmana koji, unatoč snazi koju mu je priroda dala, s mukom vuče nogu za nogom po ovim vrletnim putovima. Ne znamo o čemu razmišlja, ali ovdje u alpama u jedno možemo biti sigurni, a to je da on nije sretan. Osim u onim prigodama kad oklopnici projašu pokraj njih na svojim iscrpljenim konjima, uzbrdo i nizbrdo, da provjere raspored karavane i spriječe bilo kakva skretanja ili osipanja koja bi mogla značiti smrt za onoga tko se izgubi u tom snijegu, staza kao da je napravljena samo za slona i njegova goniča. Budući da je još od valladolida bio naviknut na blizinu nadvojvodine kočije, goniču je neobično da je ne vidi pred sobom, za slona se to ne usuđujemo tvrditi jer smo već prije rekli da ne znamo o čemu razmišlja. Nadvojvodina kočija trebala biti tamo negdje ispred njih, ali im je nestala iz vidokruga, baš kao i kola s hranom za slona koja bi trebala biti odmah iza njih. Gonič se osvrnuo da vidi dolaze li kola i u tom trenutku ugledao sloj leda koji je pokrivao sulejmanove sapi. Iako nije

znao ništa o zimskim sportovima, sloj leda činio mu se dosta tanak i krhak, vjerojatno se zbog tjelesne topline životinje nije ni mogao potpuno stvrdnuti. Barem nešto, pomislio je. U svakom slučaju, trebalo ga je skinuti prije no što još više ne očvrsne. Vrlo oprezno, kako ne bi skliznuo s njega, otpuzao je po slonovu hrptu sve do neželjenoga ledenog pokrova koji, zapravo, nije bio ni toliko tanak ni toliko krhak kako se na prvi pogled činilo. Nikada se ne možete pouzdati u led, to je prva važna lekcija koju bi svatko trebao naučiti. Zakoračimo li na zaleđeno more, ljudi bi mogli pomisliti da možemo hodati po vodi, ali to je opsjena, baš kao što je to bilo i sulejmanovo čudo pred vratima bazilike svetog antuna, led iznenada može popustiti i nikad se ne zna što se može dogoditi. Problem s kojim se fritz sada mora suočiti je nedostatak pomagala kojim bi skinuo taj vražji led sa slonove kože, tanka i okrugla lopatica bila bi savršena, ali takvu nije imao, ako su se uopće u to vrijeme i proizvodile. Jedino rješenje je da uzme stvar u svoje ruke, a ovdje to ne govorimo u prenesenom značenju. Goničevi prsti već su se ukočili od hladnoće kad je iznenada shvatio u čemu je srž problema, a to je da se velika i gusta slonova dlaka udružila s ledom zbog čega je svaki, pa i minimalni napredak bio poput teško izvojevane bitke jer, ako nije imao lopaticu kojom bi ostrugao led, isto tako nije imao škare da podreže zapletenu dlaku. Raspletanje svake dlake posebno ubrzo se pokazalo zadaćom preteškom za fritzove tjelesne i mentalne sposobnosti, pa je morao odustati od cijelog zahvata kako se i sam ne bi pretvorio u žalosnu snježnu skulpturu kojoj bi samo nedostajali lula u ustima i mrkva umjesto nosa. Ista ona dlaka koja je na početku bila izvor lake zarade, koju je onemogućio nadvojvoda zbog svojih moralnih skrupula, sada je bila uzrok ovoga neuspjelog pothvata čije će se posljedice na slonovo zdravlje tek vidjeti. I kao da to nije bilo dovoljno, pojavio se još jedan, čini se, hitan problem. Zbunjen zbog premještanja poznate težine goničeva tijela sa zatiljka na leda, slon je pokazivao očite znakove nesnalaženja, kao da je izgubio pojam o stazi i kao da više nije znao kamo ide. Fritz nije imao drugog izbora no dopuzati natrag na svoje uobičajeno mjesto i ponovo preuzeti upravljanje u svoje ruke. Što se tiče ledenog pokrova koji je ostao otraga, zamolimo slonovskog boga da ne bude nekakvih gorih posljedica. Da je u blizini bilo kakvo drvo s dovoljno čvrstom granom na tri metra visine i razmjerno usporednom s tlom, sulejman bi se sam oslobodio neugodnog i možda opasnog sloja leda, bilo bi dovoljno da se počeše kao što se od pamtivijeka slonovi češu o stabla kad svrab postane neizdrživ. Snijeg je počeo padati još jače i staza je, iako ne nužno samo zbog toga, postala strmija, kao da se umorila od toga da stalno ide po ravnom i poželjela se uspeti do neba, pa makar samo do njegovih nižih razina, baš kao što kolibrić vjerojatno ponekad sanja o moćnim zamasima krila burnjaka na snažnom vjetru ili veličanstvenom letu zlatnog orla nad dolinama. No svatko čini ono za što se rodio, iako je svagda moguće da u tom pravilu uvijek pronađemo neke važne iznimke, kao što je to slučaj sa sulejmanom koji se nije rodio za ovo što trenutno radi, ali mu nije preostalo ništa drugo nego da sam smisli vlastiti način kako će se nositi s nagibom terena, a učinio je to ispruživši surlu prema naprijed nalik ratniku koji juriša ususret slavi ili smrti. A sve oko njega, samo snijeg i samoća. Tko poznaje ovaj kraj, mogao bi reći da sva ova bjelina pokriva krajolik iznimne ljepote. No teško je to zamisliti, osobito nama koji ga u ovom trenutku gledamo. Snijeg je zameo doline, prekrio raslinje, ako netko i živi u ovim kućama, teško je to uočiti, malo dima iz dimnjaka jedini je znak života, netko je unutra, vrata su zaglavljena pod snježnim zapuhom, pokušava upaliti vatru vlažnim cjepanicama i čeka pomoć bernardinca koji će dojuriti s bačvicom konjaka oko vrata. Uspon je završio a da to sulejman gotovo nije ni primijetio, i to nakon iznimnog napora pri kojem je osim goničeve težine morao trpjeti i pokrov od leda koji mu je pritiskao sapi, i sada je, napokon, mogao normalno disati i usporiti hod. Snježna zavjesa malo se razmaknula omogućivši vidljivost od nekoliko stotina metara, tako da se činilo kao da je svijet napokon odlučio vratiti izgubljenu meteorološku ravnotežu. Možda je to doista i bilo tako, ali nešto neuobičajeno moralo se dogoditi kad se ondje okupilo onoliko ljudi, ali i konja i kola, pa je izgledalo kao da su bili na izletu i tek sada pronašli pravo mjesto za piknik. Fritz je podbo sulejmana da ubrza korak i ubrzo se uvjerio da se nalazi među svojima, medu ljudima iz karavane, što, uostalom, i nije zahtijevalo preveliku oštroumnost jer, kao što znamo, samo je jedan austrijski nadvojvoda. Sjahao je sa slona i upitao prvu osobu koju je sreo, Što se dogodilo, Slomila se osovina na prednjem kotaču kočije njegova visočanstva, bio

je odgovor, Kakva nesreća, uzviknuo je gonič, Stolar i njegovi pomoćnici već postavljaju novu osovinu, za sat vremena bit ćemo spremni nastaviti putovanje, A kako su je nabavili, Koga, Drugu osovinu, Možda znaš mnogo o slonovima, ali očigledno nikad nisi razmišljao da nitko ne ide na putovanje bez pričuvnih dijelova, Jesu li njihova visočanstva dobro, Jesu, samo su se prestrašili jer se kočija iznenada nagnula, Gdje su sada, Sklonili su se u jednu prednju kočiju, Uskoro će se smračiti, Uz ovoliko snijega uvijek ima dovoljno svjetla na putu, nitko se neće izgubiti, rekao je narednik oklopnika, jer on je bio čovjek s kojim je fritz razgovarao. I doista, jer upravo su stizala kola koja su prenosila zavežljaje hrane, za slona i to u pravi čas, jer nakon što je dovukao na vrh svoje četiri tone, okrepa mu je bila i više no potrebna. Dok još nisi rekao keks, fritz je pred sulejmanom već razvezao dva zavežljaja, a slonu nije trebalo dvaput reći, nego je smjesta počeo halapljivo jesti. Odmah zatim pojavili su se i oklopnici sa začelja karavane, a s njima i ostali članovi, ukočeni od hladnoće, iscrpljeni od golema napora, od liga i liga hoda, ali sretni što su se pridružili glavnini karavane. Ako dobro razmislimo, nezgoda koja se dogodila nadvojvodinoj kočiji može biti samo čin božje providnosti. Kao što nas uči nikada dovoljno hvaljena narodna mudrost, a što se pokazalo više no jednom, bog ne samo da piše ravno krivudavim crtama, već se čini da su mu krivudave crte i draže. Nakon što je osovina zamijenjena i provjerena njezina pouzdanost, nadvojvoda i nadvojvotkinja vratili su se u svoju udobnu kočiju i ponovo okupljena karavana krenula je na put, a svi njezini članovi, i vojnici i civili, dobili su stroge zapovijedi da se ni po koju cijenu ne smiju opet tako raspršiti jer su samo uz veliku sreću uspjeli izbjeći teže posljedice. Bila je duboka noć kad je karavana ušla u bolzano.

SLJEDEĆEG JUTRA KARAVANA SE probudila kasno, nadvojvoda i nadvojvotkinja prespavali su u kući mjesnog plemića, ostali raspršeni po gradiću bolzanu, konji oklopnika raspoređeni su po stajama u kojima je još bilo mjesta, a ljudi po privatnim kućama, jer logorovati na otvorenom ne samo da je izgledalo neprivlačno već i nemoguće, jer putnici više nisu imali snage da ostatak noći provedu čisteći snijeg. Najteže je bilo pronaći sklonište za sulejmana. Nakon dugog traženja uspjeli su mu pronaći krov nad glavom, ali ništa više od toga, jer se radilo o običnoj nadstrešnici koja mu je pružila tek malo više zaštite no da je spavao a la belle etoile, lirski način na koji francuzi izražavaju ono što se na portugalskom kaže relento*, što također nije prikladno jer ta riječ kod nas označuje večernju vlagu, rosu ili maglicu, a to su prave meteorološke sitnice u odnosu na ovaj alpski snijeg koji bi se, potpuno opravdano, pjesnički mogao nazvati pokrivačem neokaljane bjeline ili kobnom posmrtnom posteljom. Ondje su mu ostavili ni manje ni više nego tri zavežljaja hrane što bi trebalo zadovoljiti njegov apetit, kako trenutačni tako i noćni, čemu je sulejman jednako podložan kao i svako ljudsko biće. Što se goniča tiče, prilikom raspodjele smještaja imao je sreće da je dobio milosrdnu slamaricu na podu i isto tako milosrdan pokrivač čija je toplinska svojstva pojačao prebacivši preko njega svoj ogrtač, i to bez obzira na to što je još uvijek bio pomalo vlažan. Gostoljubiva obitelj, koja ga je primila, imala je tek jednu sobu s tri kreveta, jedan za oca i majku, drugi za trojicu sinova u dobi od devet do četrnaest godina, a treći za sedamdesetogodišnju baku i dvije sluškinje. Jedino su zauzvrat tražili da im ispriča nekoliko priča o slonovima, što je gonič drage volje i učinio, započevši sa svojim piece de resistance**, to jest rođenjem ganeše, a završivši s nedavnim, po njegovu mišljenju, junačkim penjanjem na alpe o čemu smo, vjerujem, iscrpno izvijestili. Tada je otac, dok je njegova žena kraj njega u krevetu hrkala, spomenuo da je prema drevnim izvorima i kasnijoj predaji, prelazeći pirineje otprilike tim istim putem, prošao i glasoviti kartaški general hanibal sa svojom vojskom ljudi i afričkih slonova koji će toliko muke zadati rimskim vojnicima, iako modernije inačice iste priče kažu kako se nije radilo o pravim afričkim slonovima s golemim ušima i zastrašujuće velikim tijelima već o takozvanim šumskim slonovima koji nisu veći od konja. No snijega je bilo i u to vrijeme, dodao je, ali nije bilo staza kao danas, Čini se da ne volite
* dormir ao relento, spavati pod vedrim nebom (port.)
** glavno jelo, glavni čimbenik (franc.)

previše rimljane, primijetio je fritz, Mi se ovdje zapravo više osjećamo austrijancima nego talijanima, na njemačkom se naš grad zove bozen, Meni se sviđa bolzano, rekao je gonič, ljepše zvuči, To je zato što ste portugalac, To što dolazim iz portugala ne znači da sam portugalac, Nego odakle ste, ako nije tajna, Rodio sam se u indiji i po zanimanju sam gonič, Gonič, Da, gonič slonova, I kartaški general je sigurno u svojoj vojsci imao goniče slonova, Ne bi mogao nikamo odvesti slonove da ih nije imao, Odveo ih je u rat, Rat koji su vodili ljudi, Zar postoje drugi. Čovjek je bio filozof.
Kasnije, sljedećeg jutra, okrijepljen i manje-više sit, fritz se obitelji zahvalio na gostoljubivosti i otišao vidjeti je li slon još uvijek tamo. Sanjao je da je sulejman u gluho doba noći otišao lutati okolnim planinama i dolinama, obuzet nekakvom opijenošću koja je moguća samo zbog toliko snijega, iako se poznata bibliografija o tom predmetu, ako izuzemo onu o hanibalovim ratnim nezgodama u alpama, u posljednje vrijeme ograničila da monotono bilježi slomljene ruke i noge ljubitelja skijanja. To su bila vremena kad je netko mogao pasti s vrha planine da bi tisuću metara niže završio zgnječen u dolini već krcatoj rebrima, potkoljenicama i lubanjama drugih, jednako nesretnih pustolova. To se zove život. Na trgu se već okupilo nekoliko oklopnika, neki su stajali, neki bili na konjima, a polako su pristizali i ostali. Padao je slab snijeg. Vjeran svojoj znatiželjnoj prirodi, a nužno je morao biti takav jer mu nitko sam od sebe nije nudio obavijesti, pošao je naredniku da od njega sazna novosti. Nije morao reći više od pristojnoga dobar dan jer ga je vojnik, unaprijed znajući što ga želi pitati, već počeo obavještavati, Idemo u bressanone, ili brixen, kao što to kažemo na njemačkom, danas će putovanje biti kratko, ne više od deset liga. Zatim, nakon stanke koja je trebala stvoriti očekivanje, narednik je dodao, Čini se da ćemo u brixenu dobiti nekoliko dana odmora, svima nam je potreban odmor, Znam koliko je meni potreban, ali sulejman se već jedva drži na nogama, nije ovo klima za njega, još će dobiti upalu pluća i onda bih želio vidjeti što će njegovo visočanstvo s jadnikovim kostima, Sve će biti u redu, rekao je narednik, ni dosad nije bilo sve tako loše. Frtizu nije bilo druge no da se složi s narednikom te je otišao pogledati slona. Zatekao ga je pod nadstrešnicom, na prvi pogled mirnog, no goniču se, još uvijek pod dojmom sna, učinilo da sulejman nešto skriva, kao da je doista usred noći otišao iz bolzana da bi se igrao u snijegu, možda čak i na najvišim vrhovima za koje kažu da ih pokriva vječni snijeg. Na tlu nije bilo ni najmanjeg traga hrane koju su mu ostavili, čak ni jedne jedine slamke, što je značilo da ne moraju očekivati da će slon poput malog djeteta cmizdriti za hranom, iako se često zaboravlja da su slonovi poput male djece, ako već ne zbog tijela, onda zbog njihova nesavršenoga uma. Mi zapravo ne znamo o čemu razmišlja slon, baš kao što ne znamo ni o čemu razmišlja malo dijete, osim onoga što se to dijete odluči podijeliti s nama, a u to se, u načelu, ne bismo smjeli previše pouzdati. Fritz mu je dao znak da se želi popeti na njega, a slon mu je, kao da ga moli da mu oprosti na nekoj nestašnosti, hitro ponudio kljovu da na nju osloni stopalo kao na stremen, a zatim ga obavio surlom oko struka kao da ga želi zagrliti. Jednim pokretom podigao je fritza i posjeo ga na leđa. Fritz se osvrnuo i, nasuprot onome što je očekivao, nije ugledao ni najmanji trag leda na slonovoj stražnjici. Bila je to tajna koju vjerojatno nikada neće odgonetnuti. Ili svi slonovi, a posebno ovaj, posjeduju sustav regulacije topline koji im, ako se dovoljno mentalno usredotoče, omogućava da sa sebe skinu čak i prilično čvrst pokrov leda, ili je sve to penjanje i spuštanje niz planinu ubrzanim korakom učinilo da se taj led odvoji od gusto isprepletene dlake koja je fritzu zadala toliko muka. Neke tajne prirode na prvi pogled se čine nedokučivima i možda je mudrije da ih ostavimo kakve jesu, da nam takva sirova spoznaja ne bi donijela više zla nego dobra. Pogledajte samo što se dogodilo adamu u raju nakon što je pojeo ono za što se činilo da je tek obična jabuka. Možda je samo voće i bilo slasno božje djelo, iako, doduše, neki tvrde da se nije radilo o jabuci nego o kriški lubenice, ali sjemenke je u svakom slučaju tamo posijao vrag. I još k tomu crne.
Nadvojvodina kočija već čeka svoje plemenite, slavne, vrle putnike. Fritz usmjerava slona prema mjestu koje im je namijenjeno u povorci, to jest iza kočije, ali na razumnoj udaljenosti da se nadvojvoda ne bi razdražio zbog blizine varalice koji je, iako se ne može reći da je otišao u klasičnu krajnost prodavši nekome rog za svijeću, ipak nasamario nekolicinu nesretnih ćelavaca medu kojima su bili neki od najhrabrijih oklopnika, obećavši im kosu

gustu poput one mitskog i nesretnog samsona. Nije se morao brinuti, nadvojvoda čak nije ni pogledao u njegovu pravcu, očigledno mu je nešto drugo bilo na pameti, htio je stići do bressanonea još za danjeg svjetla, a već su kasnili. Poslao je ađutanta da na čelo kolone prenese zapovijedi koje bi se mogle svesti na tri riječi koje su gotovo sinonimi, brzina, hitrina, žurnost, uzevši u obzir, razumije se, usporavajuće djelovanje snijega, koji je počeo jače padati, i staze koje su, inače loše, sada bile još i gore. To je samo deset liga, obavijestio je uslužni narednik goniča, ali ako je deset liga po današnjem izračunu pedeset tisuća metara ili nekoliko desetaka tisuća koraka u starim mjerama, a brojke su brojke, od toga se ne može pobjeći, ovi ljudi i ove životinje koje upravo očekuje još jedan tegoban dan puta mnogo će propatiti, osobito oni koji nemaju krov da ih štiti od snijega, a to su gotovo svi. Kako lijepo izgleda snijeg kroz staklo, rekla je naivno nadvojvotkinja marija svom suprugu nadvojvodi, ali za one tamo vani, zaslijepljene od vjetra, čizama natopljenih snijegom, s ozeblinama na stopalima i rukama koje peku poput paklenske vatre, bilo bi vrijeme da upru pogled u nebo i upitaju, Čime smo zaslužili ovakvu kaznu. Kako je zapisao pjesnik, borovi mašu, ali nebo im ne odgovara. Ne odgovara ni ljudima, iako većina njih odmalena poznaje sve potrebne molitve, problem im je pronaći jezik koji bog razumije. Isto tako kažu da je hladnoća jednaka za sve, ali ne puše ipak svima jednako po leđima. Velika je razlika putovati u kočiji obloženoj krznom i medu toplim pokrivačima, ili biti vani dok vas snijeg šiba po licu, a zaleđeni stremen steže stopalo poput podveze. Razveselila ih je, međutim, obavijest koju je narednik prenio fritzu o mogućnosti odmora u bressanoneu, vijest koja se karavanom proširila poput proljetnog povjetarca, no smjesta su pesimisti, svaki pojedinačno i svi zajedno, zaboravne podsjetili na opasnosti isarskog klanca, a da se i ne spominje onaj drugi, mnogo gori, brennerski, koji je već na austrijskom teritoriju. Da se hanibal usudio proći kroz bilo koji od njih, kartaška vojska bi svoj posljednji i konačni poraz doživjela i prije bitke kod zame gdje ju je porazio scipion afrički, kao što se svatko od nas može uvjeriti u svom mjesnom kinu ako pogleda film o rimljanima čiji je producent benitov najstariji sin, vittorio mussolini. Ovaj put velikome hanibalu nisu pomogli ni slonovi.
Gore na sulejmanovu zatiljku, šiban snijegom koji mu u lice baca uporni vjetar, fritz nije u najboljoj situaciji za bavljenje uzvišenim mislima. Bez obzira na to, on razbija glavu kako bi poboljšao svoje odnose s nadvojvodom koji ne samo da ne razgovara s njime već ga ne želi ni pogledati. U valladolidu je čak dobro i počelo, ali sulejmanovo pražnjenje crijeva na putu za rosas prouzročilo je ozbiljnu štetu plemenitom pokušaju približavanja dvaju toliko udaljenih društvenih staleža kao što su oni kojima pripadaju goniči i nadvojvode. Uz malo dobre volje sve bi se to moglo brzo zaboraviti, ali prijestup koji je počinio subhro ili fritz, kako god mu bilo ime, to bunilo koje ga je navelo da se pokuša obogatiti na nezakonit i moralno upitan način nepovratno je uništilo nadu u obnavljanje toga gotovo bratskog poštovanja koje je, na jedan čaroban trenutak, zbližilo budućeg austrijskog cara i skromnoga goniča slonova. Imaju pravo skeptici kada tvrde da je povijest čovječanstva neprekidan niz izgubljenih prigoda. Nasreću, zahvaljujući neiscrpnoj velikodušnosti mašte, mi popravljamo nedostatke, popunjavamo praznine najbolje što možemo, tražimo prolaze kroz slijepe ulice koje, bez obzira na to, i dalje ostaju slijepe, izmišljamo ključeve za vrata koja nemaju bravu niti su je ikada imala. Upravo to u ovom trenutku zaokuplja fritza, dok se sulejman, jedva podižući jednu pa drugu nogu, jedan, dva, jedan, dva, s mukom probija kroz snijeg koji se sve više gomila na putu, dok se voda od koje je sastavljen taj put podmuklo pretvara u skliski led. Fritz ogorčeno razmišlja o tome da bi mu samo jedno junačko djelo moglo vratiti nadvojvodinu blagonaklonost, ali koliko god razbijao glavu, ne može pronaći ništa dovoljno veličanstveno što bi bar na sekundu privuklo pozornost njegova visočanstva. Tada zamišlja da se osovina na kotaču nadvojvodine kočije ponovo slomila, da se kočija iznenada nagnula na jednu stranu, a kroz širom otvorena vrata iz nje ispala bespomoćna nadvojvotkinja te se, kliznuvši na svojim bezbrojnim suknjama niz ne previše strmu padinu, zaustavila tek na dnu jaruge, nasreću neozlijeđena. Stigao je trenutak za goniča fritza. Odlučnim udarcem štapa koji mu ponekad služi kao upravljač, fritz usmjerava sulejmana prema rubu jaruge, a zatim polako, ali sigurno, do mjesta na kojem još uvijek leži ošamućena kći karla petoga. Nekoliko oklopnika krenulo je za njim, ali ih je nadvojvoda zaustavio, Pustite ga, da vidimo kako će se

uhvatiti ukoštac s ovime. Jedva da je to stigao izgovoriti, a sulejman je već nadvojvotkinju podigao surlom i posjeo je medu fritzove raširene noge u položaj koji bi u drugim okolnostima sasvim sigurno bio povod za vrlo teški skandal. Da se radilo o portugalskoj kraljici, poslije toga bi otišla ravno na ispovijed, u to nema sumnje. Gore su oklopnici i drugi članovi karavane pljeskom oduševljeno pozdravljali to junačko spašavanje, dok se slon, kao da je svjestan što je upravo učinio, još odlučnije uspinjao padinom. Kad su se uspeli do vrha, nadvojvoda je zagrlio suprugu, podigao pogled i, obrativši se goniču na kastiljskom, rekao, Muy bien, fritz, gracias*. Fritzova duša na mjestu bi se raspukla od sreće, naravno, pod pretpostavkom da se takvo što moglo dogoditi izvan predjela nečega što nije bio čak ni čisti duh, da sve ovo što smo upravo opisali nije bio bolestan plod mašte, potaknute grizodušjem. Stvarnost ga je prikazivala kakav je uistinu bio, pognut na slonu, gotovo nevidljiv pod snijegom, tužna slika pobijeđenog pobjednika koja je još jednom pokazala koliko je blizu tarpejska pećina kapitolu, ovdje te krune lovorovim vijencem, ondje te bacaju tamo gdje ćeš, kad se raspline slava i izgubi čast, ostaviti svoje bijedne kosti. Osovina kotača nije puknula, nadvojvotkinja mirno dremucka na suprugovu ramenu i ne sluteći da ju je spasio slon, a gonič, koji je stigao iz portugala, pritom je poslužio kao sredstvo božanske providnosti. Unatoč svim kritikama kojima je podvrgnut, svijet svakim danom otkriva nove načine djelovanja one uzrečice tant bien que mal**, ako nam je dopušteno ovo malo iskazivanje počasti francuskoj kulturi, a dokaz tomu je da, kad se dobre stvari ne događaju same od sebe u stvarnosti, onda je mašta ta koja pomaže u ravnoteži kompozicije slike. Točno je da gonič nije spasio nadvojvotkinju, ali sama činjenica da je to zamislio znači da je to i mogao, a to je jedino važno. Iako ga je stvarnost nemilosrdno vratila u samoću, na milost i nemilost studeni i snijegu, zahvaljujući određenim fatalističkim uvjerenjima koje je imao vremena usvojiti u lisabonu, fritz smatra da, ako je na pločama sudbine predviđeno da će se nadvojvoda pomiriti s njime, onda će taj trenutak neizbježno i doći. S tom utješnom sigurnošću uljuljkao se u ritam sulejmanova koraka, ponovo ostavši sam jer je zbog sve jačeg snijega opet izgubio iz vidokruga nadvojvodinu kočiju. Slaba vidljivost slonu je još i dopuštala razabrati gdje stupa, ali ne i kamo će ga taj korak odvesti. U međuvremenu se krajolik promijenio, najprije gotovo neopaženo, blago, postupno, a zatim toliko grubo da se moglo pomisliti kako su planine započele neki zlokobni proces raspadanja koji se odvija geometrijskom progresijom. Bilo je dovoljno proći dvadeset liga da se od zaobljenih brežuljaka, koji su se jedva mogli nazvati planinama, dode do uzburkane mase stjenovitih grebena, koji su pak bili ili ispresjecani klancima ili se uzdizali do visokih vrhova, a ovi su gotovo graničili s nebom i niz njihove padine su se ponekad znale strmoglaviti brze lavine, mijenjajući pritom krajolik i stvarajući nove staze za buduće ljubitelje skijanja. Po svemu sudeći, približavamo se isarskom klancu koji austrijanci zovu eisack. Još treba bar sat hoda dotamo, ali gusta snježna zavjesa nakratko se rastvorila i na trenutak se u daljini mogao nazreti okomit usjek u planini. Isar, rekao je gonič. I doista. Teško nam je shvatiti zašto je nadvojvoda odabrao upravo ovo doba godine za povratak, ali taj događaj ostao je zabilježen u povijesti kao nepobitna činjenica koju su dokumentirali povjesničari i koju je provjerio ovaj romanopisac kojem se moraju oprostiti određene slobode s imenima, ne samo zato što je njegovo pravo da izmišlja već i zato što je morao popuniti neke praznine kako se ne bi izgubila sveta dosljednost pripovijesti. Povijest je, valja reći, ne samo selektivna, ona i diskriminira, uzima iz života samo ono što društvo smatra povijesnim, a prezire sve ostalo, sve ono gdje bi se možda, doista, moglo naći pravo objašnjenje činjenica, događaja, same vražje stvarnosti. Uistinu vam kažem, bolje je biti romanopisac, pripovjedač, lažac. Ili gonič, bez obzira na luckaste tlapnje kojima su skloni po rođenju ili po zvanju. Iako fritzu u ovom trenutku ne preostaje ništa drugo no prepustiti se sulejmanu da ga vodi, moramo priznati da ova poučna pripovijest koju pripovijedamo ne bi bila ista da je netko drugi bio slonov gonič. Sve dosad fritz je bio lik od sudbonosne važnosti u svakom trenutku ove pripovijesti, od dramatičnih do komičnih, čak na rubu toga da ispadne smiješan ako je to bilo taktički preporučljivo ili potrebno da se začini priča, trpeći poniženja a da nijednom nije podigao glas,
* vrlo dobro, fritz, hvala ti (španj.)
** kojekako, teško, nekako, ni dobro ni loše (franc.)

ne dopuštajući da mu se na licu vidi ono što u tom trenutku osjeća, pazeći da se ne primijeti da bez njega ne bi bilo ove pripovijesti, jer ne bi imao tko isporučiti robu, to jest slona u beč. Ove opaske možda će se učiniti nepotrebnima onim čitateljima koje više zanima dinamika teksta nego izrazi tobožnje solidarnosti i, u neku ruku, ekumenizma, ali bilo je očito da fritz, prilično obeshrabren nedavnim nesretnim događajima, treba nekoga da mu prijateljski stavi ruku na rame, a mi smo upravo to učinili. Kad se um izgubi u svojim lutanjima, kad ode daleko na krilima mašte, mi i ne primjećujemo koliki smo put prešli, osobito ako noge koje nas nose nisu naše. Osim poneke zalutale pahulje koja se izgubila na putu, uglavnom je prestalo sniježiti. Uska staza koja je pred nama je glasovit isarski klanac. Uzdižući se gotovo okomito s obje strane, zidovi klanca izgledaju kao da će se svaki čas urušiti na stazu. Fritzovo srce stisnulo se od straha i nekakva hladnoća, različita od bilo koje druge koju je dotad poznavao, prošla mu je kroz kosti. Ostao je sam usred grozne opasnosti koja je vrebala svud oko njega. Nadvojvodine zapovijedi, te izričite zapovijedi da se karavana mora držati zajedno jer je to jedino jamstvo njezine sigurnosti, baš kao što se alpinisti vežu konopcem jedan za drugoga, naprosto su zanemarene. Nastalu situaciju elegantno i rječito opisuje poslovica, ako se tako uopće može nazvati, koja je isto toliko portugalska koliko indijska i univerzalna, Čini kako ti kažem, a ne kako činim. Upravo se tako ponio nadvojvoda, naredio je, Držimo se zajedno, ali kad je trebalo tako i postupiti, kad je trebao stati i pričekati slona i goniča, osobito zato što je vlasnik jednoga i gospodar drugoga, u prenesenom smislu je podbo konja ma- muzom i pojurio do udaljenog izlaza iz klanca prije no što padne noć. No zamislite samo da su oklopnici iz prethodnice ujahali u klanac i tamo pričekali da stignu svi oni koji su išli za njima, da su isto tako postupili nadvojvoda i nadvojvotknja, slon sulejman i gonič fritz, kola s hranom za slona, sva teretna kola koja su prevozila kovčege, sanduke, škrinje i gomilu slugu, da su svi oni bratski pričekali oklopnike iz zaštitnice, za to vrijeme planina se mogla urušiti ili im se na glavu mogla oboriti neviđena lavina koja bi ih sve usmrtila, začepivši klanac do proljeća. Sebičnost, koja se obično drži za jednu od najgorih osobina ljudske vrste i nad kojom se svi gnušaju, u nekim slučajevima može biti i opravdana. Spasivši svoju dragocjenu kožu i izašavši što brže iz isarskog klanca, koji se mogao pretvoriti u smrtonosnu klopku, spasili smo kože i naših suputnika koji, kada na njih dođe red, neće naići na nepotreban prometni čep, prema tome, nije teško izvući sljedeći zaključak, svatko sam za sebe, da bismo se svi spasili. Tko bi rekao da ponekad ne samo da nije moralno ono što se na prvi pogled takvim čini već i da je s moralnog gledišta često bolje učiniti suprotno. Pred tako kristalno jasnim dokazima i potaknut tutnjavom snježne mase nekih stotinjak metara iza njih, koja se, doduše, nije mogla nazvati lavinom, ali koja je bila itekako dovoljna za ozbiljnu zabrinutost, fritz je sulejmanu dao znak da ubrza korak. Slonu to, međutim, nije bilo dovoljno. Tako opasna situacija zahtijevala je više od običnog koraka, kas, ili, bolje, galop koji bi ih brzo izvukao iz tog opasnog klanca i odveo na sigurno. I bio je brz, brz poput svetog antuna onda kada se poslužio četvrtom dimenzijom da ode u lisabon i spasi oca od vješala. Na nesreću, sulejman je precijenio svoje snage. Nekoliko metara nakon što je ostavio klanac iza sebe, prednje noge su mu popustile, koljena zaklecala i on se zadihano srušio na tlo. Gonič je imao sreće. Takav pad inače bi ga snažno zbacio preko glave nesretne životinje, samo bog zna s kakvim kobnim posljedicama po njega, ali toliko slavljeno slonovsko pamćenje pomoglo je sulejmanu da se sjeti kako je u posljednji trenutak uspio ublažiti možda i smrtonosni udarac upućen seoskom župniku koji je iz njega pokušao istjerati zloduha. Razlika je bila ta što je sada sulejman uspio skupiti ono malo snage što mu je preostalo da ublaži svoj pad, pa su mu golema koljena dotakla tlo lagano poput pahulje snijega. Kako je to uspio, ne znamo niti ćemo ga to pitati. Poput opsjenara, i slonovi imaju svoje tajne. Da moraju odabrati hoće li radije govoriti ili šutjeti, slonovi bi uvijek odabrali šutnju, zato imaju tako veliku surlu koja, osim što služi za prijenos trupaca i kao dizalo za goniča, ima i tu prednost da predstavlja ozbiljnu prepreku za bilo kakve izljeve neobuzdane rječitosti. Fritz je oprezno nagovijestio sulejmanu da je došlo vrijeme da učini lagani napor da se podigne na noge. Nije mu to naredio niti je pribjegao svom širokom rasponu različitih udaraca štapom, ponekad snažnijim, ponekad blažim, naprosto mu je to dao do znanja, što još jednom pokazuje da je poštovanje tuđih osjećaja najbolje jamstvo za održavanje uspješnih veza i sretan osjećajni život. Postoji

velika razlika između odrješitog, Ustani i onog ljubaznog, Možeš li, molim te, ustati. Ima čak i onih koji tvrde da je isus zapravo rekao ovo drugo, što je dokaz da je uskrsnuće, zapravo, ponajviše ovisilo o lazarovoj slobodnoj volji, a ne o čudesnim moćima nazarenca, ma koliko uzvišene one bile. Ako je lazar uskrsnuo, onda je to zato što ga je isus lijepo zamolio, ništa više. Bilo je jasno da ta metoda i dalje daje dobre rezultate kad je sulejman, uspravivši najprije lijevu pa desnu nogu, vratio fritza u relativnu sigurnost donekle uspravnog položaja, jer je dotad ovisio o nekoliko čvrstih dlaka na sulejmanovu vratu i tako mogao skliznuti preko njegove surle na tlo. No sulejman je već čvrsto stajao na svoje četiri noge, a oraspoložio ga je i dolazak kola s hranom koja su se, nakon teške borbe što su je izvojevala ona dva para volova, ipak probila kroz već spomenutu snježnu masu i sada hrabro kročila prema izlazu iz klanca i ususret slonovu golemom apetitu. Sulejman, koji je već gotovo klonuo duhom, sada je primao zasluženu nagradu zato što je u život vratio svoje malaksalo tijelo koje je usred ovog okrutnog, bijelog krajolika izgledalo kao da više nikada neće ustati. Slonu je poslužen ručak i, dok su fritz i gonič volova nazdravljali spasu iz klanca, sulejman je s dirljivim oduševljenjem proždirao svoju hranu, i to svežanj za svežnjem. Još je samo nedostajalo da iz snijega iznikne cvijeće i da se ptice selice vrate u tirol i započnu svoj slatki poj. Ali ne možete imati sve. Već je mnogo to što su fritz i gonič volova, udruživši pamet, pronašli lijek za pogubnu sklonost različitih dijelova karavane da se razdvoje kao da nemaju ništa zajedničko jedni s drugima. Rješenje je, da tako kažemo, bilo višeslojno, ali, bez ikakve sumnje, radilo se o preteči novog načina sagledavanja tog problema, to jest makar je prijeko potrebno zadovoljiti pojedinačne interese, uvijek je dobro znati da možete računati na nečiju pomoć. Bilo je to, drugim riječima, integrirano rješenje. Odsad se volovi i slon neće odvajati jedni od drugih, s tim da će kola s hranom putovati ispred slona koji će ih slijediti, da tako kažemo, s mirisom sijena u nozdrvama. Koliko god logičan i racionalan se mogao učiniti topografski razmještaj ove male skupine, što se nitko neće usuditi zanijekati, ništa što je ovdje, zahvaljujući istinskoj želji za dobrim rješenjem, zaista uspješno provedeno, ipak to neće biti, samo bi to još nedostajalo, primijenjeno na nadvojvodu čija je kočija već daleko odmaknula, možda čak već i stigla u bressa-none. Ako je to uistinu tako, dopušteno nam je otkriti da će sulejman iduća dva tjedna uživati u zasluženom odmoru u tom poznatom turističkom odredištu, točnije, u svratištu po imenu am hohen feld što vrlo prikladno znači u vrletnom kraju. Posve je prirodno da se nekome učini neobičnim da svratiste koje se još uvijek nalazi na talijanskom teritoriju nosi njemačko ime, ali to je lako objašnjivo ako se prisjetimo da većinu gostiju koja ovamo dolazi čine upravo austrijanci ili nijemci koji se posvuda vole osjećati kao kod vlastite kuće. Slični razlozi dovest će jednoga dana do toga da u algarveu, kao što se to netko potrudio primijetiti, plaža kojom se toliko ponosimo više nije plaža već beach, bilo koji ribar je fisherman, svidjelo se to njemu ili ne, a turistička naselja postala su holiday's village, village de vacances ili ferienorte. Doći ćemo do toga da više neće postojati trgovina modnom odjećom jer će se ona na novom, prilagođenom domaćem jeziku naprosto zvati butik, ili neizbježno, fashion shop na engleskom, manje neizbježno, modes na francuskom, i bez ustezanja, modegeschaft na njemačkom. Trgovina cipelama postat će shoes i točka. A ako turist, poput nekoga tko skuplja značke, poželi skupiti imena nekih barova i noćnih klubova, može obići cijelu obalu sve do sinesa i još uvijek neće znati nijedne riječi portugalskoga. Toliko se taj jezik tamo malo cijeni da se, u ovo vrijeme u kojem civilizirani postaju barbari, može reći da je algarve pokrajina u kojoj se portugalski šuti. Takav je i bressanone.

KAŽE SE, NAKON što je to prvi rekao Tolstoj, da su sve sretne obitelji nalik jedna na drugu. Čini se da isto vrijedi i za slonove. Uzmimo samo sulejmanov slučaj. Tijekom boravka od dva tjedna u bressanoneu odmorio se, naspavao, najeo i napio do mile volje, što znači da je pojeo otprilike četiri tone hrane i popio tri tisuće litara vode, a time je uspio nadoknaditi brojne dijete na koje je bio prisiljen tijekom dugog putovanja kroz portugal, španjolsku i kaliju u trenucima kad nije uvijek bilo moguće opskrbiti njegovu smočnicu. Sad kad se

oporavio, sulejman je debeljuškast i lijep, samo nakon tjedan dana opuštena i naborana koža više ne pada s njega poput loše obješenog kaputa na vješalici. Dobre vijesti stigle su i do nadvojvode koji je bez oklijevanja krenuo u posjet slonovoj kući, točnije, staji, umjesto da ga pošalje na trg da pred njime, nadvojvotkinjom i okupljenim općinstvom pokaže kakav predivan stas ima i kako sada prekrasno izgleda. Naravno, svemu tome bio je nazočan i fritz, ali svjestan da između nadvojvode i njega još nije službeno uspostavljen mir, ako ikada i bude, bio je tih i neupadljiv, pokušavajući ne privlačiti previše pozornosti na sebe, ali nadajući se da će mu nadvojvoda naposljetku čestitati i uputiti koju riječ pohvale. Tako je i bilo. Na kraju posjeta nadvojvoda mu je uputio kratak pogled i rekao, Dobro si to obavio fritz, sulejman izgleda zadovoljno, našto je ovaj odgovorio, Ništa drugo i ne želim, gospodaru, moj život je u službi vašeg visočanstva. Nadvojvoda nije odgovorio, tek je lakonski promrmljao, Hm,hm, što je praiskonski, možda najstariji zvuk na svijetu, koji svatko neka protumači kako mu je volja. Unatoč tome što se u tom mrmljanju dala naslutiti otresitost i što takvi zvukovi nisu primjereni ustima jednog nadvojvode, a sutra i cara, za fritza, koji je po ćudi i filozofiji života sklon optimističnom viđenju događaja, ono je značilo prvi, mali, ali siguran korak prema toliko željenom pomirenju. Pričekajmo do beča da vidimo što će se dogoditi.
Od bressanonea do brennerskog klanca toliko je blizu da zasigurno neće biti vremena da se karavana raspadne. Ni vremena ni prostora. Što znači da ćemo se ponovo suočiti s istom onom moralnom dvojbom kao i ranije, to jest treba li ići zajedno ili odvojeno. Strašno je i pomisliti da bi se cijela ta dugačka karavana, od oklopnika u prethodnici do oklopnika u zaštitnici, mogla naći u stupici među zidovima klanca pod prijetnjom lavina ili odrona kamenja. Možda je najbolje rješenje tog problema ostaviti ga u božjim rukama, pa neka on odluči. Mi ćemo krenuti, pa dokle ide. Ta briga, međutim, koliko god bila razumljiva, ne smije nam odvratiti pozornost od jedne druge. Dobri poznavatelji kažu da je brennerski klanac deset puta opasniji od isarskog, drugi kažu dvadeset, i da svake godine uzme nekoliko žrtava koje zatrpa lavina ili ih zdrobi golemo kamenje koje se skotrlja s planine, iako na početku njihova pada ne izgleda kao da sa sobom nose tu zlu kob. Nadajmo se da će jednom doći vremena kad će vijadukti premostiti te duboke klance u kojima se čovjek osjeća kao živ zakopan. Zanimljivo je primijetiti kako ljudi koji moraju proći kroz takve klance to uvijek čine s nekim osjećajem pomirenosti sa sudbinom koji, ako već ne može odagnati strah što im prožima tijelo, barem ostavlja dušu netaknutom i vedrom, poput nepokolebljiva svjetla koje ne može ugasiti nijedan uragan. Ponekad se svašta priča i nije uvijek sve od toga istina, ali takva su ljudska bića, jednako su spremna vjerovati da slonova dlaka natopljena u ulju pomaže rastu kose kao i u to da u sebi nose jedinstveno svjetlo koje ih vodi stazama života, pa čak i kroz klance. Kako god bilo, kao što je to rekao mudri pustinjak s alpa, svi ionako jednom moramo umrijeti.
Vrijeme je ružno, što za ovo doba godine, kao što smo toliko puta već imali prilike vidjeti, nije nikakva novost. Točno je da samo lagano sniježi i da je vidljivost gotovo normalna, ali vjetar udara britko poput oštrice i prolazi kroz odjeću, ma kako topla ona bila. To najbolje znaju oklopnici. Karavanom kruži glas da se putuje danas zato što se sutra očekuje pogoršanje vremena, a osim toga, još nekoliko kilometara prema sjeveru i najgori dio alpa, barem u teoriji, ostat će iza njih. Ili, drugim riječima, prije no što neprijatelj napadne nas, napadnimo mi njega. Mnogi stanovnici bressanonea došli su ispratiti nadvojvodu maksimilijana i njegova slona i zauzvrat su nagrađeni iznenađenjem. Baš kad su se nadvojvoda i njegova supruga spremali ući u kočiju, sulejman je kleknuo na zaleđeno tlo, što je izazvalo buran pljesak publike i glasne povike živio. Nadvojvoda se najprije osmjehnuo, ali se odmah zatim namrštio pomislivši kako je oyo novo čudo fritzov licemjerni potez kojim se očajnički pokušava pomiriti s njim. Nema pravo plemeniti nadvojvoda jer slon je reagirao potpuno spontano, da tako kažemo, ravno iz duše, želeći zahvaliti onome tko je najviše zaslužan za to kako su tijekom prethodnih petnaest dana s njime postupali u svratištu am hohen feld, gdje je bio istinski sretan i stoga potpuno nalik svim ostalim sretnim slonovima. Iako ne treba isključiti ni mogućnost da je naš slon, opravdano zabrinut zbog vidljivo zahladnjelih odnosa između njegova goniča i nadvojvode, tom lijepom gestom pokušao izgladiti stvari među njima. Ili, da nas se možda ne bi optužilo zbog pristranosti zato što

zanemarujemo pravu bit stvari, ne može se isključiti pretpostavka koja nije tek puko teoretiziranje, a to je da je fritz, bilo slučajno bilo namjerno, taknuo štapom sulejmana po desnom uhu koje je prvorazredni organ za proizvodnju čuda, kao što se to pokazalo u padovi. Kao što bismo već trebali znati, najtočniji i najprecizniji prikaz ljudske duše je labirint. Kad god je ona u pitanju, sve je moguće.
Karavana je spremna za polazak. U zraku se osjeća napetost, ljudi ne skrivaju zabrinutost, brennerski klanac i opasnosti koje u njemu vrebaju ne izlaze im iz glave. A kroničar ovih zbivanja ne srami se priznati da ga je strah da neće biti dorastao opisu glasovita klanca kroz koji će karavana uskoro proći. Tu svoju nedoraslost pokušao je sakriti najbolje što može već prilikom susreta s isarskim klancem tako što je pozornost čitatelja svratio na stvari koje su možda i bile donekle važne, ali su svejedno predstavljale očito izbjegavanje glavne teme. Šteta što u šesnaestom stoljeću još nije izumljena fotografija, rješenje bi tada bilo vrlo jednostavno, bilo bi dovoljno ovdje umetnuti nekoliko fotografija iz tog vremena, osobito ako su snimljene iz helikoptera, i čitatelji ne bi imali nikakva razloga osjećati se prikraćenima, već bi nam čestitali na golemoj obavijesnoj vrijednosti našeg sastavka. Usput, vrijeme je da spomenemo da se prvi gradić nakon bressanonea na talijanskom, jer smo još uvijek u italiji, zove vitipeno. Zašto ga austrijanci i nijemci zovu sterzing nadilazi naše sposobnosti poimanja. Usprkos tome, prihvaćamo mogućnost, ali ne bismo za nju stavili ruku u vatru, da se talijanski u ovim krajevima manje šuti nego portugalski u algarveu.
Napustili smo bressanone. Teško je shvatiti da je u tako brdovitom kraju, koji obiluje visokim planinskim lancima što se izmjenjuju jedan za drugim, još bilo potrebno izdubiti tako duboke ožiljke kao što su isarski i brennerski klanac, umjesto da ih se stavi na neki drugi kraj planeta, manje bogat prirodnim ljepotama u kojem bi takav izuzetni, veličanstveni geološki fenomen, i to zahvaljujući turističkoj industriji, mogao donijeti materijalni probitak siromašnom i napaćenom stanovništvu. Nasuprot onome što biste s pravom mogli pomisliti, uzevši u obzir pripovjedačke teškoće koje smo iskreno iznijeli u svezi prolaza isarski m klancem, svrha ovih opaski nije da nadomjeste očekivano oskudan opis brennerskog klanca u koji ćemo uskoro ući. Ne, one su tek skromno priznanje o tome koliko istine ima u onoj glasovitoj rečenici, Nedostaje mi riječi. Jer doista nam nedostaje riječi. Kažu da u jednom od domorodačkih jezika južne amerike, možda u amazoniji, postoji više od dvadeset, dvadeset i sedam, ako se ne varam, riječi za zelenu boju. U usporedbi sa siromaštvom našeg rječnika u tom smislu, reklo bi se da bi im trebalo biti lako opisati prašumu u kojoj žive, usred svih tih jasno i detaljno razgraničenih nijansi zelene boje koje se razlikuju tek po istančanim, jedva prepoznatljivim obilježjima. Ne znamo jesu li ikada pokušali i, ako jesu, jesu li bili zadovoljni postignutim. No znamo da s jednom bojom ništa ne možemo postići, a da ne idemo predaleko, kao primjer mogu nam poslužiti ove planine koje nam se, na prvi pogled, čine potpuno bijele, no možda postoji dvadeset nijansi bijele boje koje oko ne može razlikovati, ali čiju prisutnost naslućuje. Istina je, ako istinu želimo prihvatiti u njezinu sirovom obliku, da krajolik naprosto nije moguće opisati riječima. Ili, zapravo, moguće je, ali se ne isplati. Pitam se vrijedi li uopće zapisati riječ planina ako ne znamo koje ime bi ta planina dala sama sebi. Sa slikanjem je drugačije, slikar na svojoj paleti bez ikakvih problema može stvoriti dvadeset i sedam tonova zelene boje koji su promaknuli prirodi, uz još nekoliko preostalih koji se i ne čine zelenima, no to je ono što posve opravdano zovemo umjetnošću. S naslikanog drveća ne pada lišće.
Evo nas u brennerskom klancu. Prema izričitim naredbama nadvojvode, vlada potpuna tišina. Nasuprot onome što je dosad bio slučaj, karavana, možda zato što ju je sav taj strah zbližio, nije pokazala nikakve sklonosti prema osipanju, konji iz nadvojvodine kočije gubicama gotovo da dodiruju sapi posljednjih konja iz prethodnice oklopnika, sulejman je toliko blizu nadvojvotkinjinoj bočici mirisnog ulja da udahne taj miomiris svaki put kada kći karla petoga osjeti potrebu za osvježenjem. Ostatak karavane, počevši od kola s hranom za slona i bačvom vode, prati ih znajući da nema drugog načina da stignu do odredišta. Svi drhte od zime, ali ponajviše od straha. U vijugavim raspuklinama strmih zidova nakupio se snijeg koji se ponekad odvaja i muklo pada na karavanu u malim lavinama koje, iako nisu opasne same po sebi, medu članove karavane unose dodatni strah. Nitko od njih ne osjeća se toliko sigurno da bi se očima koristio samo radi uživanja u ljepoti krajolika, iako ne manjka onih

koji poznaju kraj i koji kažu svome susjedu, Mnogo je ljepše bez snijega, Kako ljepše, znatiželjno pita susjed, Ne da se opisati riječima. Najgora uvreda stvarnosti, ma što god ona bila, koju možemo počiniti prilikom uzaludnog posla opisa krajolika jest da se koristimo riječima koje nisu naše, koje nikad nisu bile naše, pritom mislimo na riječi koje su se već pojavile na milijunima stranica i u milijunima usta prije no što je došao na nas red da ih upotrijebimo, na te iscrpljene riječi, umorne od prolaska kroz toliko ruku u kojima su ostavile dio svoje životne snage. Ako napišemo, naprimjer, riječi bistri potok, koje se toliko često koriste upravo u opisima krajolika, nikada ne zastanemo i ne zapitamo se je li potok i dalje onako bistar kao kad smo ga prvi put ugledali ili više nije potok nego se pretvorio u divlju rijeku, ili, o sudbo kleta, u zagađenu i smrdljivu močvaru. Iako to možda tako ne izgleda na prvi pogled, ali sve to ima veze s gore navedenom hrabrom izjavom da je, naprosto, nemoguće opisati krajolik, a čak ni bilo što drugo. U ustima osobe od povjerenja koja, naprimjer, poznaje sva ova mjesta u različita godišnja doba, te riječi potiču nas na razmišljanje. Ako nam ta osoba, iskreno i na osnovi svoga životnog iskustva, kaže da se ne može opisati ono što oči vide, prenijeti u riječi bilo snijeg bilo rascvjetali vrt, kako se to onda može usuditi netko tko nikada u životu nije prošao kroz brennerski klanac, osobito ne u šesnaestom stoljeću, kad nije bilo autocesta, benzinskih crpki, valjušaka i šalica kave, da i ne govorimo o motelima gdje se može provesti noć na toplome dok vani bjesni oluja a jedan izgubljeni slon žalosno trubi. Nismo bili ondje, morali smo se snalaziti s dostupnim informacijama, tko zna koliko vjerodostojnim, naprimjer, jedna stara rezbarija, dostojna poštovanja, i to jedino zbog svoje dobi i naivnog crteža, pokazuje slona iz hanibalove vojske kako pada u duboki klanac, a zna se, barem tako tvrde stručnjaci, da se tijekom tegobnog prelaska hanibalove vojske preko alpi nije izgubio ni jedan slon. Ni ovdje se nitko nije izgubio. Karavana se još uvijek čvrsto drži zajedno, a ta odlučnost nije ništa manje hvalevrijedna iako se, kao što smo već ranije objasnili, u potpunosti zasniva na sebičnim razlozima. No postoje iznimke. Oklopnici se, naprimjer, ne brinu toliko za vlastitu sigurnost koliko za sigurnost svojih konja koji sada koračaju skliskim, tvrdim, sivo-plavim zaleđenim tlom na kojem bilo kakav prijelom meta-karpalne kosti može imati kobne posljedice. Koliko god to još uvijek mučilo tvrdokorni luteranizam nadvojvode maksimilijana drugog austrijskog, čudo koje je sulejman izveo pred vratima bazilike svetog antuna u padovi dosad je štitilo karavanu, i to ne samo plemiće u njoj nego i običan puk, što dokazuje, ako je ikakav dokaz uopće još potreban, rijetke i izvanredne čudotvorne sposobnosti toga sveca, rođenog kao fernando de bulhoes, oko kojega se već stoljećima spore dva grada, lisabon i padova, i to, moramo to reći, samo forme radi, jer je već cijelome svijetu jasno da je barjak pobjede pripao padovi, dok se lisabon mora zadovoljiti pučkim povorkama, crnim vinom, srdelama na žaru, balonima i lončanicama bosiljka. Nije dovoljno znati kako i gdje se rodio fernando de bulhoes, treba pričekati i vidjeti kako i gdje će umrijeti sveti antun.
I dalje sniježi i, ako nam je dopušten jedan pučki izraz, hladno je kao u kusnici. Tlo pred sobom valja oprezno gaziti zbog prokletog leda, no iako planinama tu nije kraj, čini se kao da pluća lakše i opuštenije dišu, slobodna od tog neobičnog pritiska koji se spušta s nepristupačnih visina. Sljedeći grad je innsbruck, na obali rijeke inn i, ako nadvojvoda nije odustao od zamisli koju je povjerio svom poslužitelju još u bressanoneu, dobar dio udaljenosti koji ih još dijeli do beča prijeći će brodom, nizvodno, najprije rijekom inn do passaua, a zatim dunavom, dakle vrlo moćnim rijekama, što se osobito odnosi na dunav koji u austriji zovu donau. Više je no vjerojatno da će putovanje proteći mirno, toliko mirno kao onaj dvotjedni boravak u bressanoneu kad se nije dogodilo ništa vrijedno spomena, nije bilo burlesknih zgoda koje se mogu ispripovijedati za večerom, priča o duhovima koje se mogu ispričati unucima, rijetko kad su članovi karavane bili sretniji, svi su živi i zdravi stigli u svratiste am hohen feld, daleko od obitelji, daleko od briga, daleko od vjerovnika koji će još malo morati obuzdati svoje nestrpljenje, nije bilo kompromitantnih pisama koja bi mogla pasti u pogrešne ruke, naposljetku, kao što su govorili i vjerojali naši stari, budućnost pripada samo bogu, valja živjeti danas jer nikad se ne zna što nam donosi sutra. Plan putovanja nije promijenjen zbog nekog nadvojvodina hira, iako su u njega uključena i dva posjeta djelomice iz uljudnosti, ali djelomice i nametnuta razlozima srednjoeuropske visoke politike, od kojih je prvi bio

bavarskom vojvodi u wasserburgu, a drugi, dulji, kad je nadvojvoda u miildorfu posjetio ernsta, još jednog bavarskog vojvodu, također i namjesnika salzburške nadbiskupije. No, vratimo se na putove. Točno je da je cesta od innsbrucka do beča relativno ugodna, lišena nepredviđenih geoloških pojava kojima su obilovale alpe i, ako baš i ne ide posve pravocrtno, barem je sigurna kamo ide. Ali rijeka ima tu prednost da je poput pokretne ceste, kreće se sama od sebe, osobito ove dvije koje imaju toliko veliku vodenu snagu. Najviše koristi od promjene plana imat će sulejman koji, ako bude žedan, može gurnuti surlu preko ruba broda i piti do mile volje. Međutim, sigurno ne bi bio zadovoljan da zna da će kroničar iz obalnog grada halla nedaleko od innsbrucka, pisar po imenu franz schweyger, jednoga dana zapisati, Maksimilijan se vratio u punom sjaju iz španjolske vodeći sa sobom slona mišje boje visokog dvanaest stopa. Poznavajući sulejmana, njegov odgovor bio bi brz, izravan i rezak, Nisu slonovi mišje boje, već miševi slonovske. A zatim bi dodao, Malo više poštovanja, molim vas.
Ljuljajući se u ritmu sulejmanova hoda, fritz briše snijeg koji mu se skupio na obrvama i razmišlja o svojoj budućnosti u beču, gonič je bio, gonič će i ostati, niti bi ikada mogao biti bilo što drugo, no sjećanje na vrijeme provedeno u lisabonu, gdje su ga isprva slavili i narod i plemići s dvora, iako se, strogo uzevši, i plemići ubrajaju u narod, da bi ga kasnije zaboravili i jedni i drugi, sve to navodi ga da se zapita hoće li ga i u beču staviti u kakav ograđeni prostor sa slonom i ostaviti ih da ondje istrunu. Nešto nam se mora dogoditi, salomone, ovo putovanje samo je međuvrijeme, i neka ti bude drago da ti je gonič subhro vratio tvoje pravo ime jer kakav god bio, dobar ili loš, živjet ćeš život za koji si se rodio i od kojega nećeš moći pobjeći, ali ja se nisam rodio da budem gonič, zapravo, ni jedan se čovjek nije rodio da bude gonič čak iako mu se u životu ne otvore ni jedna druga vrata, ja sam ustvari neka vrsta tvog nametnika, uš izgubljena medu dlakama na tvojim leđima, pretpostavljam da neću živjeti toliko dugo kao ti, život ljudi kratak je u usporedbi sa životom slona, svi to znaju, pitam se što će biti s tobom kad mene više ne bude na ovome svijetu, pozvat će drugog goniča, jasno, netko će se morati brinuti o sulejmanu, možda se ponudi nadvojvotkinja, zar to ne bi bilo dražesno, nadvojvotkinja koja služi slona, ili možda ipak jedan od kraljevića kad naraste, kako god bilo, dragi prijatelju, za razliku od moje, tvoja budućnost je zajamčena, ja sam samo gonič, nametnik, puki dodatak.
Umorni od tako dugog putovanja, stigli smo u innsbruck na znamenit datum u katoličkom kalendaru, na sveta tri kralja tisuću petsto pedeset i druge godine. Svečanost je bila raskošna, kao što se i moglo očekivati od prvoga velikog austrijskog grada koji je dočekao nadvojvodu. Nije posve jasno je li pljesak bio upućen njemu ili slonu, ali to je ionako malo važno budućem caru za koga je sulejman, više od svega, prvorazredno političko oružje čiju važnost ne može umanjiti nekakva smiješna ljubomora. Uspjeh susreta u wasserburgu i miildhorfu u mnogome će ovisiti o prisutnosti životinje, dotad nepoznate u austriji, koju je maksimilijan drugi poput opsjenara iznenada stvorio na pozornici radi zadovoljstva svih svojih podanika, od onih najnižih do najviših. Cijeli završni dio putovanja proteći će u neprestanom bučnom veselju koje će se poput munje širiti od grada do grada predstavljajući nadahnuće za brojne umjetnike i pjesnike da daju najbolje od sebe u svojim slikama, rezbarijama, prigodnim medaljama ili pjesničkim natpisima, kao što je bio onaj poznatog humanista caspara bruschiusa namijenjen gradskoj vijećnici grada linza. A kad već govorimo o linzu, gradu u kojem će karavana napustiti brodove, čamce i splavi, da bi ostatak puta nastavila pješice, posve je prirodno da se netko zapita zašto nadvojvoda nije nastavio ugodno putovanje rijekom kad ga je ista ona rijeka dunav koja ga je dovela do linza isto tako mogla dovesti i do beča. Razmišljati na taj način značilo bi biti naivan ili, u najgorem slučaju, ne poznavati ili ne razumjeti važnost koju u životu nekog naroda, općenito, a osobito u politici i ekonomiji, ima dobro osmišljena promidžbena kampanja. Zamislimo što bi se dogodilo da je austrijski nadvojvoda maksimilijan počinio kobnu grešku i iskrcao se u bečkoj riječnoj luci, da, dobro ste čuli, bečkoj riječnoj luci. Ni jedna luka, naime, bila ona velika ili mala, riječna ili morska, nikad se nije odlikovala prevelikim redom i čistoćom, a ako nam se ponekad neka od njih slučajno i učini dobro organiziranom, moramo uvijek imati na umu da je takav dojam samo jedno od bezbrojnih i često proturječnih lica kaosa. Zamislimo da se nadvojvoda sa

cijelom svojom karavanom, uključujući i slona, iskrcao na gat zakrčen sanducima, različitim vrstama vreća i zavežljaja, usred ostataka smeća i okupljenih znatiželjnika, recite mi samo kako bi se probio do novih gradskih avenija i dalje u povorku gradskim ulicama. Bio bi to tužan povratak nakon tri godine odsutnosti. No to se neće dogoditi. U miildhorfu će nadvojvoda zapovijediti svom poslužitelju da pripremi program dočeka u beču dostojan, u prvom redu, njihovih visočanstava nadvojvotkinje i nadvojvode, u drugom redu, slona sulejmana, toga čuda prirode koje će očarati bečane baš kao što je očarao sve koji su ga imali prilike vidjeti u portugalu, španjolskoj i italiji koje se, budimo pravedni, baš i ne mogu nazvati barbarskim zemljama. Glasnici na konjima odaslani su u beč s uputama za gradonačelnika u kojima se izražava nadvojvodina želja da u srcima bečana i na ulicama grada osjeti barem djelić ljubavi koju su nadvojvoda i nadvojvotkinja uvijek iskazivali prema tom gradu. Mudrome i jedna riječ dosta. Ostale nadvojvodine zapovijedi odnosile su se na karavanu, točnije, na mogućnost da se putovanje nizvodno rijekama inn i dunav iskoristi za skupno čišćenje ljudi i životinja koje, iako se iz razumljivih razloga ne može sastojati u pranju u ledenoj riječnoj vodi, mora pokazati barem minimalne rezultate. Svakog jutra nadvojvodi i nadvojvotkinji donosili bi znatne količine tople vode za njihovu osobnu higijenu, što je neke članove karavane zabrinute za vlastitu čistoću navelo da, duboko uzdahnuvši, promrmljaju, Da sam barem nadvojvoda. Nisu žudjeli za vlašću koju je maksimilijan drugi imao u rukama, čak možda nisu ni znali što bi s njom, žudjeli su za toplom vodom oko čije uporabe čini se da nisu imali nikakvih nedoumica.
Iskrcavši se u linzu, nadvojvoda je imao vrlo jasnu predodžbu o tome kako treba organizirati karavanu, tako da iz toga izvuče najviše koristi, osobito što se tiče psihološkog učinka koji će njegov povratak izazvati u dušama stanovnika beča koji je, kao glavni grad, bio i središte izraženije političke osjetljivosti. Oklopnici, dotad podijeljeni na prethodnicu i zaštitnicu, odsad će tvoriti jedinstvenu cjelinu na čelu karavane. Odmah za njima dolazi slon, što je, moramo priznati, taktički potez dostojan aljehina, osobito ako uzmemo u obzir da će nadvojvodina kočija zauzeti tek treće mjesto u povorci. Cilj je bio vrlo jasan, dati sulejmanu što istaknutije mjesto, što je bilo logično jer su bečani već poznavali nadvojvodu i nadvojvotkinju dok im je, kad su slonovi u pitanju, ovaj bio prvi u životu. Od linza do beča ima trideset i dvije lige, a dotada su predviđena dva zaustavljanja, jedno u melkeu i drugo u gradiću amstettenu, gdje će prespavati, čime se željelo postići da karavana uđe u beč odmorna i svježa. Vrijeme baš i nije najbolje, i dalje sniježi, vjetar je i dalje oštar poput britve, ali u usporedbi s isarskim i brennerskim klancem ovu cestu mogli bismo nazvati rajskom, iako je malo vjerojatno da na nebu postoje ceste zato što se svakoj duši, čim obavi formalnosti oko ulaska, odmah daju krila jer je to ondje jedini dopušteni način kretanja. Nakon amstettena više nema zaustavljanja sve do beča. Ljudi su se spustili iz svojih sela, da bi vidjeli nadvojvodu i da bi se našli oči u oči sa životinjom za koju su jedva čuli da postoji, što je, posve razumljivo, kod njih izazivalo više no opravdanu znatiželju, no objašnjenja koja su si pokušavali dati ponekad su bila posve besmislena, kao u slučaju dječaka koji je, upitavši djeda zašto se slon zove slon, dobio odgovor da je to zato što ima surlu. Austrijanci, čak i ako pripadaju nižim klasama, nisu poput drugih naroda, uvijek žele sve znati. Druga zamisao koja se rodila u glavama tih dobrih ljudi, kako ih obično oholo volimo nazivati, bila je da u sulejmanovoj zemlji svaki čovjek posjeduje jednog slona, kao što ovdje ljudi obično posjeduju konja, mazgu ili najčešće magarca te da su jako bogati kad mogu hraniti toliko veliku životinju. Dokaz za to bio je kad je karavana morala stati nasred ceste, da bi nahranili sulejmana koji je iz nepoznatog razloga odbio doručak. Oko njega se okupila skupina znatiželjnika zapanjena brzinom kojom je slon, uz pomoć surle, trpao snopove slame u usta a zatim ih gutao, preokrenuvši ih najprije nekoliko puta svojim snažnim kutnjacima koje, iako se nisu vidjeli izvana, nije bilo teško zamisliti. Kako se karavana približavala beču, vrijeme se postupno poboljšavalo. Ništa osobito, oblaci su još uvijek bili nisko, ali barem je prestalo sniježiti. Netko je rekao, Ako se ovako nastavi, kad dođemo u beč potpuno će se razvedriti, čak će i sunce zasjati. Nije bilo baš tako, ali bio bi to drugi par rukava za sve članove karavane da ih je vrijeme tijekom putovanja služilo jednako kao i posljednjeg dana kad su se približavali onome što će jednoga dana postati grad valcera. Ponekad se karavana morala zaustaviti jer su

mještani okolnih sela pred njom željeli pokazati svoje pjevačke i plesačke sposobnosti, što se osobito svidjelo nadvojvotkinji, čije oduševljenje je nadvojvoda dijelio dobrohotno, gotovo očinski, posve u skladu s jednim i danas čestim stavom, A što ćete, takve su žene. Tornjevi i kupole beča već su se vidjeli na obzoru, gradska vrata bila su širom otvorena, a narod na ulicama i trgovima odjenuo je najsvečanije ruho u čast nadvojvode i nadvojvotkinje. Tako su dočekali slona i u valladolidu, ali iberski narodi su poput djece, vesele se i radi najmanjeg povoda. Ovdje, u austriji, u beču, njeguju se disciplina i red, takav odgoj gotovo da je svojstven germanskim narodima, kao što će se to jednom u budućnosti i pokazati. U grad ulazi utjelovljenje najviše svjetovne vlasti i medu narodom vlada osjećaj poštovanja i potpune poslušnosti. Život, međutim, ima mnogo karata u svežnju i često ih zna odigrati kad se to najmanje očekuje. Slon je išao svojim odmjerenim korakom, korakom onoga koji zna kako, da bi se stiglo do cilja, nije uvijek nužno trčati. Iznenada, jedna, kako smo poslije saznali, petogodišnja djevojčica koja je s roditeljima promatrala povorku, istrgla se majci iz ruke i pojurila prema slonu. Prestrašen krik začuo se iz grla onih koji su već vidjeli tragediju, slonove noge kako udaraju i gaze jadno tjelešce, nadvojvodin povratak okaljan nesrećom, užasnu mrlju krvi koja je poprskala gradski grb. Očito nisu poznavali salomona. Obavio je surlom djevojčicu kao da je grli i podigao je u zrak poput novog barjaka, zastave života spašenog u posljednji trenutak kad je već izgledalo da je izgubljen. Uplakani djevojčičini roditelji pojurili su prema salomonu i uzeli u naručje kćer vraćenu u život dok se oko njih prolomio pljesak, a mnogi nisu mogli suspregnuti osjećaje, pa su briznuli u plač, neki su govorili kako se dogodilo čudo ne znajući za ono drugo koje je Salomon izveo u padovi kleknuvši pred vratima bazilike svetog antuna. Međutim, kao da je još nešto nedostajalo raspletu dramatičnog događaja kojem smo upravo pribivali, nadvojvoda je izašao iz kočije, pomogao nadvojvotkinji da izađe i zatim su se, držeći se za ruke, uputili prema slonu koji je još uvijek bio okružen ljudima koji su mu klicali kao junaku toga dana, i ne samo tog dana, jer priča o slonu koji je u beču spasio jednu djevojčicu od sigurne smrti do danas je ispričana tisuću puta i još tisuću puta uvećana. Kad su ljudi primijetili nadvojvodu i nadvojvotkinju kako prilaze, nastala je tišina, a zatim su se razmaknuli, da bi oni mogli proći. Na mnogima od tih lica još se uvijek čitalo uzbuđenje, neki su još s mukom brisali zadnje suze. Fritz je stajao kraj slona i čekao. Nadvojvoda se zaustavio pred njim i pogledao ga ravno u oči. Fritz je pognuo glavu i ispred sebe ugledao ispruženu nadvojvodinu desnu ruku, otvorena dlana i spremnu za rukovanje, Gospodaru, ne usuđujem se, rekao je i pokazao svoje ruke, prljave od neprestanog dodira sa slonovom kožom, iako je slon, bez obzira na sve, ipak bio čistiji od njega pošto je fritz zaboravio kad se zadnji put okupao, a sulejman nije mogao proći kraj lokve a da se u nju ne uvalja. Pošto nadvojvoda nije povukao ruku, fritz nije imao drugog izbora do stisnuti je, tvrda i žuljevita goničeva koža dotaknula je nježnu, osjetljivu kožu čovjeka koji se čak i ne odjeva sam. Tada je nadvojvoda rekao, Hvala ti što si izbjegao tragediju, Ja nisam učinio ništa, sve zasluge pripadaju sulejmanu, Možda je tome i tako, ali pretpostavljam da si mu i ti na neki način pomogao, Učinio sam što sam mogao, gospodaru, kakav bih ja to gonič inače bio, Kad bi svatko činio ono što može, svijet bi, bez ikakve sumnje, bio bolji, Ako vaše visočanstvo tako kaže, onda je to sigurno tako, Oprošteno ti je, ne moraš mi se dodvoravati, Hvala, gospodaru, Dobro došao u beč, nadam se da će vas beč biti dostojan, i tebe i sulejmana, ovdje ćete biti sretni. S tim riječima maksimilijan drugi povukao se prema svojoj kočiji držeći nadvojvotkinju za ruku. Kći karla petoga opet je trudna.

SLON JE UGINUO nakon manje od dvije godine, ponovo je bila zima, bio je posljednji mjesec godine tisuću petsto pedeset i treće. Uzroci smrti nikad se nisu saznali, u to vrijeme još nije bilo ispitivanja krvi, rendgena, endoskopije, magnetske rezonance i drugih testova koji danas čine svakodnevnicu ljudi, ne toliko životinja koje umiru a da nemaju ni bolničarku da im položi dlan na vruće čelo. Osim što su mu oderali kožu, salomonu su odrezali i prednje noge koje će, nakon čišćenja i štavljenja, poslužiti kao stalak za štapove, kišobrane i suncobrane na ulazu u palaču. Kao što vidite, salomonu klečanje nije bilo od prevelike koristi.

Gonič subhro iz ruku nadvojvodina poslužitelja primio je dio plaće koju su mu još dugovali, uvećan prema nadvojvodinoj zapovijedi za prilično velikodušnu otpremninu i tim novcem kupio je mazgu na kojoj će jahati i magarca koji će nositi kutiju s ono malo stvari što ih je posjedovao. Objavio je da se vraća u lisabon, ali nema podataka o tome da se ikad vratio u zemlju. Ili se predomislio ili je umro na putu.
Tjednima kasnije stiglo je na portugalski dvor nadvojvodino pismo. U njemu je pisalo da je slon sulejman uginuo, ali da ga bečani nikada neće zaboraviti jer je spasio život djevojčici istog dana kad je stigao u grad. Prvi je pismo pročitao državni tajnik pêro de alcáçova carneiro koji ga je zatim predao kralju rekavši, Uginuo je salomon, gospodaru. Dom joão treći iznenađeno je zastao, a zatim mu je sjena tuge zastrla lice. Pošaljite po kraljicu, rekao je. Dona catarina stigla je odmah, kao da je naslućivala da se u pismu nalaze vijesti koje će i nju zanimati, možda nečije rođenje ili vjenčanje. Očito ni jedno ni drugo jer je izraz lica njezina supruga pričao jednu sasvim drugu priču. Dom joão treći promrmljao je, Rođak maksimilijan piše da je salomon. Kraljica mu nije dopustila da dovrši, Ne želim znati, uzviknula je, ne želim znati. A zatim je otrčala u svoje odaje i cijeli dan plakala.

José Saramago (Žuze Saramagu) je rođen 16. novembra 1922. godine, Azinjaga (Portugal), u siromašnoj seljačkoj porodici. Teška materijalna situacija ga prinuđuje da promjeni niz zanimanja, da bi se tek 1976. godine posvetio isključivo književnosti. Saramago se smatra najvećim živim portugalskim i jednim od najuticajnijih evropskih pisaca današnjice. Njegova djela prevedena su na preko trideset jezika. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1998. godine.



Djela :


Terra do Pecado, 1947 (Griješna zemlja)
Os Poemas Possíveis, 1966 (Moguće pjesme - poezija) Provavelmente Alegria, 1970
Deste Mundo e do Outro, 1971 A Bagagem do Viajante, 1973 As Opiniões que o DL teve, 1974 O Ano de 1993, 1975
Os Apontamentos, 1976
Manual de Pintura e Caligrafia, 1977 Objecto Quase, 1978
Levantado do Chão, 1980 (Uzdignuto sa zemlje) Viagem a Portugal, 1981 (Putovanje kroz Portugal)
Memorial do Convento, 1982 (Sjećanje na samostan / Sedam sunaca i Sedam mjesečina) O Ano da Morte de Ricardo Reis, 1986 (Godina smrti Rikarda Reiša)
A Jangada de Pedra, 1986 (Kameni splav)
História do Cerco de Lisboa, 1989 (Istorija opsade Lisabona)
O Evangelho Segundo Jesus Cristo, 1991 (Evanđelje po Isusu Kristu) Ensaio sobre a Cegueira, 1995 (Sljepilo)
Todos os Nomes, 1997 (Sva imena)
O Conto da Ilha Desconhecida, 1997 (Priča o nepoznatom ostrvu) A Caverna, 2001 (Špilja)
O Homem Duplicado, 2003 (Dvostruki čovjek) Ensaio sobre a Lucidez, 2004 (Ogled o lucidnosti) Don Giovanni ou o Dissoluto Absolvido, 2005
As Intermitências da Morte, 2005 (Kolebanje smrti / Smrt i njeni hirovi) As Pequenas Memórias, 2006 (Male uspomene)
A Viagem do Elefante, 2008 (Slonovo putovanje) Caim, 2009 (Kain)
Claraboia, 2011