José Saramago-Posljednja bilježnica

Posljednja knjiga proslavljenog nobelovca.

Nobelovac José Saramago ni u poznoj se, takozvanoj trećoj životnoj dobi, nije odrekao tri konstante koje su presudno obilježile njegov literarni i ljudski put. Prva je dirljiva posvećenost lijepoj književnosti, druga beskompromisni društveni angažman, a treća nezaustavljivi, eksplozivni vitalizam koji mu ni u najtežim trenucima nije dao posustati.

Uvijek u koraku s vremenom i njegovim izazovima, Saramago usvaja tehnologije i medije dvadeset i prvog stoljeća te se otiskuje u blogersku avanturu. Poštujući format i recepcijsku logiku medija, njegovi su tekstovi kratki, izravni, vezani uglavnom uz aktualna politička i kulturna zbivanja - no zato ništa manje literarno zavodljivi.

Okupljene u knjigu "Bilježnica", te su britke kritike neoliberalnog poretka, klerikalizma i nacionalizma, posvete značajnim umjetnicima i opusima te dosljedno zagovaranje pravednijeg, egalitarnog društva kod čitatelja širom svijeta već polučile oduševljenje.

"Posljednja bilježnica" njihov je smrću zapečaćen nastavak.

Tekstovi napisani za blog od ožujka do studenog 2009.


Ožujak 2009.



23. ožujka
Funes & Funes

PRIJE MNOGO GODINA,tijekom putovanja iz Kanade prema Kubi, zaustavili smo se u Kostariki i u E1 Salvadoru. Danas bih želio nešto reći upravo o posjetu ovoj drugoj zemlji. Kao što je to uvijek slučaj na mojim putovanjima, dao sam mnogo intervjua od kojih je najvažniji bio onaj Mauriciju Funesu, odnedavna novoizabranom predsjedniku E1 Salvadora. Dotada ga nisam poznavao. Bio sam ugodno iznenađen susretom s tim novinarom čija zadaća očito nije bila uvjeriti tek pristiglog pisca u vrline režima utemeljenog na nemilosrdnoj represiji, i to režima koji je imao nadzor nad vojnim snagama, te stoga bio izravno odgovoran za zlostavljanja, okrutnosti i zločine koje su počinile obitelji moćnih zemljoposjednika, apsolutnih gospodara cjelokupne ekonomije. Naprotiv, preda mnom je stajao obrazovan sugovornik, svjestan patnji vlastitoga naroda i mogućnosti bolnih promjena, koje se još uvijek nisu nazirale na društvenom i političkom obzoru E1 Salvadora. Poslije toga se više nismo susretali, ali Pilar je tada započela redovitu prepisku s Mauricijevom suprugom Vandom Pignato koja nije prestajala čak ni tijekom teških trenutaka, kako osobne tako i političke prirode, kroz koje su njih dvoje morali proći i koja će odsad, zasigurno, postati još intenzivnija. Drugi, pak, Funes koji se pojavljuje u naslovu bloga onaj je Borgesov lik obdaren pamćenjem koje je sve upijalo, sve bilježilo: činjenice, slike, sve što bi pročitao ili osjetio, od svjetlosti u zoru do mreškanja vode na površini jezera. Od novoizabranog predsjednika El Salvadora tražim samo to da ne zaboravi riječi koje je izgovorio u noći svoje pobjede pred tisućama muškaraca i žena koji su bili nazočni rađanju nove nade za njihovu zemlju. Nemojte ih iznevjeriti, gospodine predsjedniče, politička povijest Južne Amerike ionako je već prepuna razočaranja i frustracija cijelih naroda, umornih od laži i obmana ljudi poput Daniela Ortege. Vrijeme je da se to hitno promijeni.

24. ožujka
Dolazi vuk!

Priče koje bi najčešće pripovijedao djed kad bi se seoska obitelj navečer okupila oko ognjišta bile su neprocjenjive, ali ne kao puka zabava za nedužnu dječicu, već kao temeljni dio zdravog obrazovnog sustava, svojevrsna preteča zakletve kojom se svjedoci na sudu obvezuju, ili su se nekad obvezivali, da će govoriti istinu, samo istinu i ništa osim istine. Moja dvojba oko gore navedene usporedbe proizlazi iz činjenice što u životu nisam bio gorljiv posjetitelj sudova, jer me znatiželja za različite izraze ljudske prirode nikada nije nagnala da guram nos u tuđe živote, pa makar se radilo i o najvećim zločincima stoljeća. Dakle, u jednoj djedovoj priči bila je riječ o malom pastiru koji je, možda zato da bi mu brže prošli samotni sati na planini, jednoga dana odlučio uzviknuti da dolazi vuk, nakon čega je cijelo selo, naoružano motkama, batinama i ponekom mušketom iz pretposljednjeg rata, jurnulo u obranu ovaca i pastira koji ih je čuvao. No vuka niotkuda. Vjerojatno je pobjegao čuvši sve te povike, rekao je mladić. Bila je to laž, ali je zvučala posve uvjerljivo. Zadovoljan ishodom svoje varke, naš pastir odlučio se ponovo našaliti i cijelo selo još jednom mu je pohrlilo u pomoć. Ništa, od vuka ni traga ni glasa. Treći put, međutim, nitko nije pomaknuo ni malim prstom, bilo je očito da pastir laže koliko je dug i širok, neka samo viče, već će ga proći. Vuk je odnio ovaca koliko je želio, dok je mladić, šćućuren na nekom stablu, nemoćno promatrao katastrofu. Iako to nije naša današnja tema, nije naodmet prisjetiti se kako su i mnogi od nas često vikali kako dolazi vuk. Još je više bilo onih koji su nijekali kako dolazi, ali kad je, naposljetku, doista došao, na ogrlici mu se mogla pročitati jedna riječ: kriza. Vidjet ćemo što će se dogoditi nakon nedavne vijesti kako su mnogi Portugalci odlučili naučiti španjolski i kako svoju odluku shvaćaju veoma ozbiljno. Bojim se da će dežurni domoljubi smjesta povikati kako dolazi vuk. Nešto sasvim sigurno dolazi, ali to nije vuk, već potreba međusobnog približavanja dvaju naroda s ovog poluotoka. Povijest, kada to želi, ponekad doista može pogurati stvari.

25. ožujka
Sutra i milenij

Prije nekoliko dana pročitao sam Uvod u filozofiju opadanja, članak Nicolasa Ridouxa, autora djela Manje je više. Pritom sam se sjetio da sam prije nekoliko godina, na prijelazu u tisućljeće u kojem sada živimo, sudjelovao na jednom skupu književnika u Oviedu na kojem se od nas tražilo da zacrtamo ciljeve za novo tisućljeće. Meni se to činilo preambicioznim, pa sam odlučio da će se moje izlaganje ograničiti tek na dan koji je bio pred nama. Sjećam se da sam dao neke konkretne prijedloge od kojih se jedan podudarao s onim koje je Ridoux iznio u svome Manje je više. Potražio sam na čvrstom disku računala ono što sam tada napisao, jer mi se to danas čini još aktualnijim nego u to vrijeme.
»Kad je riječ o raznim pokušajima da se dokuči što nam donosi budućnost, mislim da bi bilo bolje da razmislimo što nam to donosi sutrašnji dan, dan za koji još uvijek možemo pretpostaviti da će ga većina od nas dočekati živa. Zapravo, da su se daleke 999. godine u nekom dijelu Europe okupili rijetki mudraci i mnogobrojni teolozi, pokušavši pogoditi kakav će svijet biti za tisuću godina, siguran sam da bi gotovo u svemu pogriješili. U jednom se, međutim, sasvim sigurno ne bi prevarili, a to je da neće postojati bitna razlika između zbunjenog ljudskog bića današnjeg vremena, koje ne zna i ne želi znati kamo ga vode, i zastrašenih ljudi toga doba koji su vjerovali da se približava smak svijeta. U usporedbi s time, mnogo veće razlike mogu se očekivati između ljudi koji žive danas i onih koji će se roditi već samo za sto godina, kamoli za tisuću. Drugim riječima: mi danas imamo mnogo više zajedničkoga s onima koji su živjeli prije tisuću godina nego s onima koji će ovaj planet nastavati za samo stotinu godina... Možda bi se moglo reći da se pravi kraj svijeta događa u današnje vrijeme, kada se čini da nestaje onaj svijet koji se rađao prije tisuću godina.
U međuvremenu, dok svijet skonča ili ne skonča, dok sunce naposljetku ne zađe po posljednji put ili sve ipak ostane onako kako jest, zašto se na trenutak ne bismo okrenuli sutrašnjem danu za koji možemo pretpostaviti da će većina nas još uvijek imati sreće da ga doživi? Umjesto jeftinih prijedloga za treće tisućljeće za koje će se ono samo, čim nastupi, najvjerojatnije smjesta pobrinuti da ih sve pretvori u prah, zašto ne bismo radije radili na ostvarenju nekoliko jednostavnih ideja i projekata razumljivih većini ljudi? U nedostatku boljih, mogli bismo se pozabaviti sljedećima: a) učiniti sve da se razvoj društva odvija s dna, to jest da se rastuća masa stanovništva, ostavljena na dnu zbog trenutnih modela razvoja, dovede do prvih crta blagostanja; b) stvoriti nov osjećaj dužnosti povezan s ostvarivanjem ljudskih prava; c) živjeti skromnije, poput preživjelih nakon neke katastrofe, jer dobra, bogatstva i plodovi ovog planeta nisu neiscrpni; d) razriješiti proturječje između neprestanih tvrdnji da smo jedni drugima sve bliže i dokaza iz stvarnoga života koji govore u prilog činjenici da smo sve osamljeniji; e) smanjiti razliku, koja je svakim danom sve veća, između onih koji znaju mnogo i onih koji znaju malo. Vjerujem da će o odgovorima koje budemo dali na pitanja poput ovih ovisiti naše sutra i naše prekosutra, iduće stoljeće i cijelo tisućljeće.
Vratimo se, stoga, filozofiji.«

26. ožujka
Pitanje boje

Ovo je razgovor iz jedne televizijske reklame za automobile. Sjedeći na suvozačkom sjedalu kraj oca, djevojčica od šest ili sedam godina pita: »Tata, jesi li znao da je moja prijateljica iz razreda Irene crnkinja?« Otac odgovara: »Da, naravno...« A djevojčica će na to: »Ja nisam...«
Ako te dvije riječi i nisu udarac u solarni pleksus, sasvim sigurno bismo ih mogli nazvati pljuskom našem umu. Reći ćete da taj kratki razgovor nije ništa drugo do plod kreativnog talenta nekog marketinškog genija, ali meni blizak primjer je moja petogodišnja nećakinja Júlia koja je, kad su je upitali ima li u Tíasu, gradiću u kojem živimo, crnaca, odgovorila kako ne zna. A Júlia je Kineskinja...
Obično se kaže kako istina spontano izlazi iz dječjih usta, no prema primjerima koje smo vidjeli izgleda kao da to nije uvijek slučaj jer je Irene doista crnkinja, a crnaca ne manjka ni u Tíasu. Stvar je u tome da, nasuprot onome u što se obično vjeruje, i koliko god nas pokušali uvjeriti u suprotno, apsolutne istine ne postoje: istina uvijek ima više lica, samo laž je globalna. Dvije djevojčice nisu vidjele crnkinje, vidjele su tek osobe i to onako kako se one same vide. Stoga je i istina koje je izašla iz njihovih usta naprosto bila drugačije prirode.
G. Sarkozy, međutim, ne misli tako. Sada mu je na pamet pala zamisao da organizira etnički popis stanovništva kojim bi se, prema njegovim riječima, napravila »rendgenska slika« francuskoga društva koja bi pokazala tko su i gdje su imigranti te tako, izvukavši ih iz anonimnosti, poslužila kao pokazatelj učinkovitosti antidiskriminacijske politike njegove vlade. Prema uvriježenom mišljenju, put u pakao popločan je dobrim namjerama. Ako takva inicijativa uspije, smatram da je Francuska na najboljem putu da se ondje i nađe. Nije teško zamisliti (prošlost obiluje takvim primjerima) kako bi se takav popis mogao pretvoriti u perverzni instrument novih i još profinjenijih oblika diskriminacije. Ozbiljno razmišljam o tome da zamolim Júlijine roditelje da je odvedu u Pariz da posavjetuje g. Sarkozya...

27. ožujka
Vreća mačaka

Nije nedostajalo upozorenja: oprez, Europska unija u opasnosti je da se pretvori u koliko smiješnu, toliko i opasnu vreću mačaka. Bilo je neizbježno da stari nacionalni egoizmi, vječita ambicija političara i mentalna korupcija (ako ne i ona mnogo gore vrste), koji oduvijek predstavljaju zapreku bilo kakvom pokušaju kolektivne organizacije koji ne počiva na jasnim načelima intelektualnog poštenja i međusobnog poštovanja, ponavljam, bilo je neizbježno da ta kombinacija krajnje negativnih značajki pretvori Europsku uniju u grotesknu karikaturu. To se sada dogodilo prilikom obraćanja češkog predstavnika Mireka Topolaneka koji je preuzeo predsjedavanje Europskom unijom — zabrinjavajućeg li paradoksa — nakon što je dao ostavku na mjesto premijera svoje zemlje. U svom obraćanju on se ne samo obrušio na predsjednika Sjedinjenih Država optuživši ga da vodi ekonomiju »na put prema paklu« (ili, blaže rečeno, »u propast«) već je i jasno dao do znanja na čijoj strani su njegovi snovi i simpatije: na onoj radikalnog liberalizma staroga kova i potpunog odbacivanja bilo kakvog, pa makar i najpovršnijeg, pokušaja intervencionalizma socijaldemokratskog tipa. Kao što se vidi, g. Topolanek je prava uzdanica čovječanstva. S druge se strane, pak, predsjednik španjolske vlade Rodriguez Zapatero prije nekoliko dana našao pod unakrsnom paljbom parlamentarne oporbe, i to ne zbog povlačenja španjolskih snaga koje je bilo dogovoreno prije više od godinu dana, već zbog nepoštovanja osnovnih načela međunarodne politike koja su od njega zahtijevala da o tome unaprijed obavijesti NATO ili američku vladu. Smatram da je španjolska vlada u tome zasigurno pogriješila. No pitanje koje mi se sada nameće je sljedeće: što će učiniti Europski parlament kako bi jasno dao do znanja g. Topolaneku da je, usto što je reakcionar, k tome i nepristojan i neodgojen čovjek?

30. ožujka
Raposa do sol

Daleko odavde, na drugom kontinentu, za nekoga je svanuo novi dan. Pritom mislim na Indijance iz rezervata Raposa do sol u državi Roraima na sjeveru Brazila kojima je Federalni vrhovni sud definitivno priznao i potvrdio pravo na puno korištenje tisuću kvadratnih kilometara rezervata. Odluka Vrhovnog suda ne ostavlja mjesto nikakvoj dvojbi: sve neindijansko stanovništvo mora smjesta napustiti rezervat, baš kao i rižine tvrtke koje su godinama zaposjedale to područje kršeći indijanska prava. Još je 2005. predsjednik Lula donio odluku o predaji rezervata Indijancima i odlasku rižinih tvrtki s tog područja, ali su se vlasti države Roraima, sklone tim tvrtkama, žalile Vrhovnom sudu tvrdeći da je predsjednikova odluka neustavna. Četiri godine poslije Vrhovni sud donio je konačnu odluku stavivši tako »točku na i« na cijeli taj slučaj. No nije sve tako ružičasto kao što se na prvi pogled čini. Klasna borba, koja je sve donedavna bila predmet tolike rasprave i za koju se činilo da joj je suđeno da završi u »Povijesnom košu za smeće«, izgleda da ipak postoji. Mi Europljani, iz našeg ograničenog gledišta na društvene probleme Latinske Amerike, ponekad pojednostavljujemo ono što nikada nije bilo, niti će biti jednostavno. Naime, imućni Indijanci u rezervatu Raposa do sol, jer ondje ima i takvih, odlučili su stati na stranu ne-Indijanaca i rižinih tvrtki. Danas, međutim, slave oni drugi, oni siromašni.
Dolje u »čudesnome gradu«1, u gradu sambe i karnevala, situacija nije ništa bolja. Netko se nedavno dosjetio kako bi favele trebalo ograditi cementnim zidom visokim tri metra. Nekad smo imali berlinski zid, izgradili su zidove u Palestini, a sada je, čini se, došao na red i Rio. Za to vrijeme organizirani kriminal vlada u svakome kutku pružajući svoje pipke vertikalno i horizontalno, kako u državni aparat, tako i u društvo u cjelini. Korupcija se čini nepobjedivom. Što nam je činiti?

31. ožujka
Fraktalna geometrija

Baš kao što je Molièreov g. Jourdain pisao u prozi a da toga nije bio ni svjestan, u jednom trenutku u životu sam, i ne primijetivši to, duboko zašao u nešto tako tajanstveno kao što je fraktalna geometrija o kojoj, ne trebam to ni spominjati, nisam znao baš ništa. Španjolski geometar Juan Manuel Garcia-Ruiz u pismu iz 1999. skrenuo mi je pozornost na primjer fraktalne geometrije u mojoj knjizi Sva imena. Evo tog odlomka:
»Promatrano iz zraka, Gradsko groblje podsjeća na polegnuto stablo, divovsko, s kratkim i debelim deblom koje sačinjava povijesna jezgra grobišta, a iz njega se granaju četiri moćne grane, što se kasnije račvaju u mnoštvo ogranaka i pružaju u nedogled, tvoreći, nadahnutim pjesničkim izrazom, raskošnu krošnju u kojoj se život i smrt isprepliću, kao što se na pravom drveću ptičice stapaju s lišćem...«2
Nije mi palo na pamet promijeniti zanimanje, no svi moji prijatelji zamijetili su da je moj duh prožela neka nova vjera, doživio sam nešto poput preobraćenja na putu za Damask.
Tih dana bio sam rame uz rame s, ni više ni manje, najboljim geometrima svijeta. Ono do čega su oni došli mukotrpnim radom, ja sam osjetio u bljesku znanstvenog nadahnuća od kojega se, da budem iskren, iako je otad prošlo već dosta vremena, ni danas nisam oporavio.
Danas, deset godina poslije, prožima me isti osjećaj dok gledam naslovnicu knjige Fraktalni sklad čiji su autori Juan Manuel i njegov kolega Hector Garrido. Knjiga je puna sjajnih ilustracija, a tekstove krasi znanstvena preciznost u potpunom suglasju s ljepotom formi i koncepata koji se u njima objašnjavaju. Darujte si ovu prekrasnu knjigu, vjerujte preporuci autoriteta iz područja fraktalne geometrije...

Travanj 2009.


1. travnja
Mahmud Darwish

IDUĆEG 9. KOLOVOZA navršit će se godina dana od smrti Mahmuda Darwisha, velikog palestinskog pjesnika. Da je naš svijet malo osjetljiviji i inteligentniji, te da posvećuje malo više pozornosti uzvišenosti i veličini pojedinaca koji se u njemu rađaju, njegovo ime danas bi bilo jednako poznato i cijenjeno kao što je, recimo, bilo poznato ime Pabla Nerude za njegova života.

1 Nadimak za Rio de Janeiro.
2 José Saramago, Sva imena, »Otokar Keršovani« Rijeka, 2002, prevela Nina Lanović
Ukorijenjene u životu, patnji i bezgraničnoj nadi palestinskog naroda, Darwishove pjesme
posjeduju formalnu ljepotu koja ponekad doseže transcendenciju neizrecivoga u nekoliko jednostavnih riječi, one su poput dnevnika u kojem je korak po korak, suzu po suzu, Darwish bilježio kako nesreće, tako i one rijetke, ali zato ne manje duboke radosti naroda čija patnja traje već šezdeset godina i još joj se ne nazire kraj. Čitati pjesme Mahmuda Darwisha, osim nezaboravnog estetskog iskustva, znači i prijeći bolan put pun nepravdi i poniženja što ih je Palestini nanio Izrael, taj krvnik za kojega je izraelski pisac David Grossmann, u trenutku iskrenosti, rekao da ne poznaje nikakve samilosti.
Danas u knjižnici pročitao sam nekoliko pjesama Mahmuda Darwisha za dokumentarni film koji će na godišnjicu njegove smrti biti prikazan u Ramalli. Dobio sam poziv da pribivam tom događaju, no vidjet ćemo hoće li mi biti moguće krenuti na to putovanje koje sasvim sigurno neće oduševiti izraelsku policiju. Ondje bih se prisjetio bratskog zagrljaja od prije sedam godina i riječi koje smo tada razmijenili i koje više nikada nećemo moći ponoviti. Ponekad život jednom rukom uzme ono što je drugom dao. To se dogodilo meni s Mahmudom Darwishem.

2. travnja
G20

U povodu današnjeg skupa G20, imam samo tri pitanja:
Što?
Čemu?
Za koga?

3. travnja
Santa Maria de Iquique

Santa Maria je ime škole. Što se tiče one druge, na nebu, može se pretpostaviti da se dotična svetica nije upletala u cijelu tu priču, bez obzira na to što bi joj to trebao nalagati njezin visoki položaj. Iquique je ime mjesta, nekoć važne pomorske luke na sjeveru Čilea, u regiji bogatoj salitrom, tom mješavinom natrijeva i kalijeva nitrata, izravno stvorenom u paklu, kao što to, bez ikakve sumnje, smatraju tisuće muškaraca, kako iz Čilea tako i iz okolnih zemalja, koji su sudjelovali u njezinu vađenju. Godina je 1907. Neizbježno poput sudbine, jer to je jedina logika koju razumije kapital, bešćutno iskorištavanje radne snage dovelo je siromašno stanovništvo u bezizlaznu situaciju. Štrajk se nametao kao jedini prirodan odgovor. Iz rudarskih nastambi na planinama počele su silaziti najprije stotine, a zatim i tisuće radnika koje su se zatim okupile oko škole Santa Maria u Iquiqueu. Nakon višednevnih neuspješnih pokušaja štrajkaša da započnu pregovore, vlasti su, pod pritiskom stranih kapitalista, odlučile pošto-poto okončati sukob. Vojne snage, pozvane da uguše štrajk, 21. prosinca bešćutno su ubile više od tri tisuće osoba, među kojima je bilo žena, djece i staraca. U povijesti Čilea nije manjkalo tamnih poglavlja, no ovo je bilo jedno od najtragičnijih i najapsurdnijih. Desetljećima poslije, čileanski skladatelj Luis Advis, iznimno nadaren samouki glazbenik, skladao je i napisao tekst kantate Santa Maria de Iquique za glazbenu skupinu Quilapayun. Prvi put izvedena početkom 1970-ih, kantata Santa Maria još je i danas jedan od vrhunaca ne samo glazbenog pokreta nueva canción chilena3 već i južnoameričke glazbe u cjelini. Imam je na DVD-u. Riječ je o devedeset minuta prekrasne glazbe u kojoj prednjače čarobni instrumenti, kao što je andska flauta, i veličanstveni glasovi članova skupine. I ja se ondje pojavljujem. U studenom 2007, nekoliko dana prije mog odlaska u bolnicu, snimili su me kako dajem izjavu. Upozoravam vas, međutim, da to nije José Saramago, već njegov duh. Ne postoje šokantnije snimke od tih koje me prikazuju u tom

3 »Nova čileanska pjesma« (španj.) ime je glazbenog pravca vezanog uz društveno-politički pokret koji je 1960-tih i početkom 1970-tih u Čileu promicao borbu za radnička prava i društvenu ravnopravnost. Njegovi najznačajniji predstavnici bili su Victor Jara, Patricio Manns, Isabel Parra, Angel Parra, Osvaldo »Gitano« Rodriguez, Tito Fernandez te skupine Quilapayun, Inti Illimani i Illapu.
razdoblju. Zapravo bih ih najradije zamolio da ih uklone, ali kako god ondje izgledao, još sam
živ, a život se ne smije nijekati. U svakom slučaju, iz poštovanja prema svim tima mrtvima, skrušenost mi nalaže da progutam to malo osobne taštine. Neka na tome i ostane.

P.S. Nije lako pronaći na tržištu kantatu Santa Maria de Iquique. Ako netko, ponukan onim što sam ovdje napisao, želi doživjeti ono što sam i ja doživio slušajući je, može se obratiti izvršnom producentu Carlosu Belmonteu čija adresa elektroničke pošte je c.belmonte@ accionvisual.com. Vjerujem da nećete zažaliti.


6. travnja
Sat

Jedan od mojih najnovijih prijatelja darovao mi je sat. I to ne bilo kakav, već Omegu. Obećao je da će preokrenuti nebo i zemlju dok ga pronađe i održao je riječ. Reći ćete da održavanje riječi u ovom slučaju ne izgleda poput nekog osobitog izazova, trebalo je samo ući u trgovinu satovima u kojoj se danas među mnogobrojnim modelima mogu pronaći satovi za svačiji ukus, od klasičnih do modernijih, čak i oni o kojima kupac nije ni sanjao da će ih ondje zateći. Sve je to naizgled jednostavno, ali pokušajte ući u jednu od tih trgovina i u njoj pronaći Omegu iz 1922, godine mog rođenja, i zatim mi recite je li vam to uspjelo. »Gospodinu nisu sve na broju«, vjerojatno bi pomislio prodavač. Moj sat se mora svakoga dana navijati kako bi mu se obnovila energija. Ozbiljnost mu, vjerujem, daje materijal od kojeg je izrađen: srebro. Brojčanik je primjer jasnoće koji će utješiti srce sklono kontemplaciji. A mehanizam mu je zaštićen s dva poklopca, od kojih kroz jedan, hermetični, ne može ući ni najmanja čestica prašine. No od prvoga dana u meni je počeo izazivati grižnju savjesti. Prvo pitanje koje sam si postavio bilo je: »Kamo ću s njim?« »Da ga osudim na tamu neke ladice?« Nikada, moje srce nije od kamena. »Znači, da ga nosim?« Već imam sat, onaj ručni, i bilo bi smiješno nositi oba, a ne treba ni zaboraviti da za džepni sat nema boljeg mjesta od džepa prsluka, samo što danas više nitko ne nosi prsluke. Stoga sam se odlučio da ću se prema njemu ponašati kao prema nekom sitnom kućnom ljubimcu. Provodi dane na stoliću koji se nalazi odmah kraj mog radnog stola i vjerujem da nema sretnijeg sata od njega. A da bih još više učvrstio naš odnos, nosim ga sa sobom na sva putovanja. Zavrijedio je. Sklon je brzanju, ali to je jedina mana koju sam na njemu zamijetio. Bolje i to nego da kasni. Prijatelj koji mi ga je darovao zove se José Miguel Correia i živi u Santarému.

7. travnja
Još jedno čitanje krize

Tradicionalni mentalitet poprimio je oblik u velikom prostoru po imenu katedrala; danas se on oblikuje u jednom drugom velikom prostoru koji se naziva trgovački centar. Trgovački centri nisu tek nove crkve, nove katedrale, oni su i nova sveučilišta. Golema je važnost trgovačkih centara u oblikovanju ljudskog mentaliteta. Trgovi, vrtovi ili ulice prestali su biti javni prostori za okupljanje. Prema novom sustavu vrijednosti, u kojem vlada strah od isključenja, protjerivanja iz potrošačkog raja i izopćenja iz njegove katedrale, jedini siguran prostor za to su trgovački centri. I što smo time dobili? Krizu. Hoćemo li se jednoga dana vratiti na trgove ili sveučilišta? Hoćemo li se vratiti filozofiji?

8. travnja
Čitati

Ono što nazivaju mojim stilom, počiva na velikom divljenju i poštovanju prema jeziku koji se govorio u Portugalu u 16. i 17. stoljeću. Ako otvorimo Propovijedi oca Antonia Vieire, uvjerit ćemo se da je sve što je napisao puno okusa i ritma kao da se te značajke nalaze u samome jeziku, a ne izvan njega.
Nismo posve sigurni kako se u to vrijeme govorilo, no znamo kako se pisalo. Jezik je u to vrijeme bio poput neprekinutog toka rijeke. Dovoljno je zamisliti golemu vodenu masu koja ritmično svjetluca protičući svom silinom iako je njezin tok povremeno prekinut slapovima.
Bliže se praznici, što je uvijek dobra prigoda da se uroni u tu rijeku, u jezik oca Vieire. Ne savjetujem ništa nikome, samo govorim da ću zaroniti u njegovu najbolju prozu i na nekoliko dana nestati. Želi li mi se itko pridružiti?

13. travnja
L’aquila

U jednoj reportaži o potresu u regiji Abruzzi pročitao sam da su se očajni i bespomoćni preživjeli zapitali zašto je sudbina odabrala njih i njihov kraj za poprište te užasne katastrofe. Pitanje je to na koje nema odgovora, ali koje uvijek, bez iznimke, postavljamo kad nam nesreća pokuca na vrata, kao da se u nekom kutku svemira nalazi odgovorna osoba kojoj možemo ispostaviti račun za zla koja nas pogađaju. Mnogo puta jedva da ima toliko vremena da se smrti pogleda u oči, a ponekad čak ni to, kad deset koraka od nas eksplodira bomba ili se čamac raspadne nedaleko od obale, kad poplava odnese kuće i mostove kao da se radi tek o neznatnim preprekama na njezinu putu, kad nanosi blata zbog klizanja tla zatrpaju čitava naselja. Tada se pitamo zašto mi, zašto ja, ali nema odgovora. I Jacques Brel se zapitao: »Pourquoi moi? Pourquoi maintenant?«4 — da bi odmah zatim preminuo. To je sudbina, kažemo, a u njoj nije zapisana riječ uskrsnuće. Dobro je to znati jer ovaj svijet, istinu govoreći, nije stvoren za uskrsnuća. I to je dovoljno.

14. travnja
Bo

Možemo si čestitati, naš vodeni pas već se nalazi u Bijeloj kući. Ne znam kako će ondje izgovarati ime koje su mu nadjenuli, ali nadam se da će to činiti kao da izgovaraju francusku riječ »beau«, što znači, ni više ni manje, no — lijep. Njegova slika obišla je svijet i, dok se mnoge doge i pomeranci grizu za usnice od zavisti, spomenuta portugalska pasmina slavi svoj uspjeh s opravdanim domoljubnim zanosom. Dopustite mi da prema svemu tome, međutim, izrazim određenu sumnjičavost jer sam prvi put vidio kako je netko radi fotografiranja vodenom psu oko vrata objesio vijenac cvijeća, kao da je havajska plesačica. U dobi od samo šest mjeseci Bo još uvijek nije potpuno svjestan poštovanja koje zavređuje pasmina kojoj, na njegovu sreću, pripada. Izrazi li Bijela kuća želju za tim, mogli bismo joj na neko vrijeme (ne predugo jer bi nam nedostajao) posuditi našega Camőesa da bude mentor predsjedničkom psiću i da ga pouči dobrom vladanju koje u svakoj prigodi mora pokazivati časni pripadnik pasmine portugalskog vodenog psa. Portugal oblige5.

15. travnja
Kolumbija u Lanzaroteu

Stigla je u liku jednog od svojih najdostojnijih predstavnika: građanina i bivšeg zastupnika u parlamentu Sigifreda Lópea Tobóna, koji je prije dva mjeseca oslobođen iz sedmogodišnjeg zatočeništva tijekom kojega je, u iznimno teškim uvjetima života, u kolumbijskoj prašumi bio izložen nečovječnim postupcima članova FARC-a. Sigifredo Lopez bio je dio dvanaesteročlane skupine zatočenih parlamentarnih zastupnika od kojih su ostala jedanaestorica nedavno ubijena. Sigifredo je pobjegao slučajno, nakon što su ga izdvojili od ostatka skupine zbog nekog čina neposlušnosti. Taj čovjek ima dovoljno razloga da mrzi ovaj svijet i svoje tamničare, no unatoč svemu, nijednom nije podigao glas pripovijedajući o vlastitim patnjama (kojima, čini se, ne pripisuje veliku važnost), iako se nije mogao suspregnuti a da ne zadrhti dok je opisivao užasne zločine koje su počinili pripadnici FARC-a, ubojstva i mučenja, poput onih prema dvadesetorici vojnika koji već dvanaest godina žive
4 Zašto ja? Zašto sada? (franc.)
5 Portugal obvezuje (franc.), prema noblese oblige to jest »plemstvo obvezuje«, izreka koja znači da određeni društveni položaj nalaže i određeno vladanje.
prikovani lancima za drveće...
U dvorani fondacije César Manrique nije bilo slobodnog mjesta, mnogi su slušali njegov govor stojeći. Gotovo dva sata bili smo obuzeti osjećajima koje je nemoguće prevesti u riječi. Neki su plakali zbog nepodnošljivog šoka izazvanog tim monstruoznim otkrićima, drugi, pak, barem je to bio moj slučaj, zbog beskrajne tuge što je čovječanstvo takvo kakvo jest i što mu nema ni lijeka ni spasa. Zar netko još može zamisliti da su pripadnici paravojnih snaga ubijali, a možda još uvijek to čine, odsijecajući ljudima udove motornom pilom?

16. travnja
Opsjednutost veličinom

Stvar je ozbiljna, više nego ozbiljna. Prije nekoliko dana saznao sam da u Portugalu ima previše autocesta, ni više ni manje no devet, ukupne duljine od gotovo sedamsto kilometara. Ako na trenutak pomislimo koliko stoji samo jedan kilometar tih raskošnih prometnica čiji korisnici mogu uživati u svim mogućim udobnostima suvremenog života, neizbježno ćemo doći do zaključka da se netko prevario u računu ili je takvim računom želio prevariti nas.
Prema zakonu, ili već prema onome na što se u takvim prigodama poziva, otvaranje autoceste podrazumijeva određene procjene gustoće prometa da se ne bi dogodilo da automobile koji njome prođu nabrajamo na prste jedne ruke, kao što je slučaj s onom što vodi iz Lisabona do Elvasa, čeznući za vremenima kad je, kiteći se još uvijek skromnim nazivom »državne«, vodila mnoštva u Pousadu na prženi bakalar. Mutatis mutandis: s bakalarom ili bez njega, tako izgleda situacija na preostalih osam autocesta.
Te mušice nisu od jučer. Kad su kralju D. Joau V. rekli koliko će stajati splet ukrasnih zvona koje je želio postaviti u Mafri, u grotesknom proznom stilu, karakterističnom za nove bogataše, rekao je: »Čini mi se jeftinim. Nabavite dva.« Još prije nekoliko godina, kad je Portugal bio zadužen za organizaciju europskog prvenstva u nogometu koje je, usput, sramotno propustio osvojiti, netko je rekao da moramo izgraditi nekoliko nogometnih stadiona jer nismo dobro stajali sa sportskom infrastrukturom. Zamišljam sljedeći dijalog:«Koliko mislite da nam je potrebno?«, upitao je visoki čelnik nogometnog saveza. »Mislim da bi nam tri ili četiri trebala biti dovoljna«, odgovorio je onaj iz tehničke službe. »Tri ili četiri?«, prezirno je odmahnula velika zvjerka iz nogometnog svijeta. »Radije deset ili dvanaest, bili bismo prave budale kad ne bismo iskoristili europske fondove sve dok ih ne ostružemo do dna«. I u tom slučaju netko se prevario u računu ili je tim računom prevario nas.
Račun za koji se čini da je potpuno čist je onaj o broju siromašnih u Portugalu. Prema posljednjim informacijama ima ih dva milijuna. Nije li to još jedan izraz naše povijesne opsjednutosti veličinom...

17. travnja
S Dariom Foom

Uz Daria Foa i mnoge druge koji su se u dvorani Caja Granade okupili kako bi prisustvovali svečanosti dodjele nagrade za međunarodnu suradnju koju, ako se ne varam, ta banka dodjeljuje već deset godina i koja je ove godine pripala Fou i meni, trebao sam se pojaviti i ja kako bih, kao što sam rekao u prethodno snimljenoj izjavi, sve izgrlio i sa svima podijelio radost tog trenutka.
Nažalost, nisam se mogao zaputiti na to putovanje, no suvremene komunikacijske tehnologije omogućile su mi da gotovo u realnom vremenu pribivam svečanosti na kojoj me, na moj zahtjev kojem je sa zadovoljstvom udovoljeno, predstavljao rektor sveučilišta u Granadi. Na neki način Dario Fo i ja predstavljali smo ondje festival Sete Sdis — Sete Luas6, uz posebnu čast da smo mi počasni predsjednici toga festivala. Kao što nalaže tradicija te nagrade, nagrađeni se na dodjeli odriče novčane vrijednosti u korist neke kulturne institucije ili društvene aktivnosti, u ovom slučaju u korist već spomenutog festivala koji će taj novac

6 Festival »Sedam sunaca i sedam mjeseca« uspostavljen je radi kulturne suradnje Italije i Portugala, ali su se u njega poslije uključile i druge mediteranske zemlje.

iskoristiti za gradnju kulturnog centra u Ribeiri Grande na Kapverdskim otocima, toj čarobnoj
zemlji, kao što sam to rekao u svojoj snimljenoj izjavi.
Nakon svega mislim da mogu reći da smo svi, uključujući i nižepotpisanog koji joj nije bio fizički prisutan, s dodjele nagrade za međunarodnu suradnju banke Caja Granada otišli manje-više očarani.

20. travnja
Ekshibicionizam

Riječi kao što su »diskretan«, »rezerviran«, »povučen«, »sramežljiv« ili »pristojan« još se uvijek mogu naći u bilo kojem rječniku. Bojim se, međutim, da će neke od njih, prije ili kasnije, zadesiti tužna sudbina riječi esgártulo koja je, poput mnogih prije nje, izbrisana iz rječnika Akademije zbog jasnog i upornog nedostatka uporabe koji je od nje učinio balast u njegovim učenim stupcima. Ni ja sâm ne sjećam se da sam je ikada izgovorio, a kamoli napisao. S druge strane, riječi poput »rezerviran«, iako se možda sve manje upotrebljava, zajamčen je dug život u značenju rezervacije ulaznice jer bez nje neke temeljne usluge, poput zračnog prijevoza, ne bi mogle djelovati. Pritom ne treba zaboraviti ni onu drugu rezervaciju, onu mentalnu, koju su Isusovci izmislili kao konačno objašnjenje činjenice da se može najprije reći jedno, a zatim učiniti suprotno, što je djelatnost koja se do te mjere proširila ljudskim društvom da je postala preduvjetom preživljavanja u njemu.
Nije mi namjera moralizirati jer bi to bilo čisto gubljenje vremena, kako mojeg, tako, vjerujem, i nekih čitatelja. Svi vrlo dobro znamo da je put slaba — ali kako je tek onda slab duh, ma koliko ljudi uzdizali njegovu navodnu snagu, kad je ljudsko biće u pravom smislu riječi poprište svih mogućih ugodnih kušnji, kako onih prirodnih tako i onih koje je ono samo stoljećima i tisućljećima smišljalo i oplemenjivalo neprestanim ponavljanjem u praksi. Nema ništa loše u tome. Neka prvi baci kamen onaj koji nikad nije podlegao kušnji. Sve je počelo s odjećom koja je postajala sve laganija, kraća i prozirnija, otkrivajući sve više kvadratnih centimetara kože sve dok nije došlo do potpunog nudizma kakav se danas može vidjeti na nekim plažama. Ništa strašno. U svemu tome, kao što sam to napisao u jednom drugom kontekstu, ima neke nevinosti. I Adam i Eva hodali su uokolo goli i, nasuprot onome što tvrdi Biblija, bili toga potpuno svjesni.
Gradeći društvo sveopćeg spektakla koji istovremeno privlači i raspršuje pozornost širokih masa, nismo ni slutili da ćemo izgraditi društvo ekshibicionista. Izgubila se granica između glumaca i publike, publika nije nazočna nekom događaju samo da bi gledala i slušala, već da bi je ondje i drugi vidjeli i čuli. Moć televizije, primjerice, u velikoj mjeri hrani se tom nezdravom simbiozom u onome što nazivamo engleskim pojmom reality show čiji sudionici, koji su za to ponekad čak i vrlo obilno plaćeni, iznose na vidjelo svoje životne nedaće, nevjere, niske strasti, vlastite i tuđe podlosti, iz čega, ako je to potrebno radi veće gledanosti, nije izuzeta ni njihova obitelj, ni bližnji. I to čine bez diskrecije, rezerviranosti, srama ili pristojnosti. Netko će reći i sreća da je tako, vrijeme je da jednom za svagda napustimo te zahrđale riječi i otvorimo širom vrata tuđih domova, ma koliko smrdjelo iz njih. Drugi će, ne sumnjamo u to, otići u krajnost tvrdeći da se radi o blagotvornim učincima demokracije. Demokracije u kojoj je dopušteno reći sve, ali pod uvjetom da se prešuti ono bitno. Bez suzdržanosti i bez srama.

21. travnja
Maja

Kad sam danas, svjež poput rose, izašao iz bolnice, imao sam dva razloga za zadovoljstvo. Prvi je bio taj što sam se napokon riješio nametljivog bronhitisa koji me, uz poneku stanku, već mjesecima neprestano mučio da bi se sada konačno pomirio sa sudbinom i otišao u potragu za nekim drugim domaćinom. Nadajmo se da ga neće pronaći. Drugi je razlog bio drugačije prirode. U našoj maloj bolnici u Lanzaroteu, naime, kako se čini, radi ni više ni manje nego sedamnaest ili osamnaest bolničara iz Portugala, uglavnom iz regije Minho. Prije no što sam otpušten, poslali su me da napravim rendgensku snimku pluća kako ne bi ostalo nikakve sumnje da je pacijent ozdravio i da ga se može poslati kući. Svukao sam potkošulju koju sam nosio na sebi i prebacio je preko stolice. Da bi provjerio da su snimke uspjele, bolničar, Portugalac iz Felgueirasa, morao je otići u susjednu prostoriju. Prije no što je to učinio, rekao mi je: »Pričekajte samo trenutak i onda možete odjenuti maju.« Mislim da sam zadrhtao. Nisam čuo tu riječ već trideset godina, možda i više, a ovdje u Lanzaroteu, dvije tisuće kilometara od domovine, mladi bolničar iz Felgueirasa ni ne sluteći dao mi je do znanja da portugalski jezik još uvijek postoji. Blaženi bronhitis.

22. travnja
O nemogućnosti takvoga portreta (1)

Ovaj tekst predgovor je katalogu izložbe portreta Fernanda Pessoe u fondaciji Calouste Gulbenkian održanoj osamdesetih godina prošloga stoljeća, mislim 1985. Učinio mi se prikladnim za ovaj blogpa ga donosim u cijelosti.

Kakav autoportret bi naslikao Fernando Pessoa daje, umjesto pjesnikom, bio slikar, i još k tomu, portretist? Bi li stajao licem prema ogledalu ili iz profila, otkrivajući tri četvrt lica kao netko tko se, skriven od sebe samoga, pogledava iskosa pokušavajući odlučiti kakav izraz lica treba zauzeti i na koliko dugo? Bi li iskoristio vlastito lice, koje se mijenjalo ovisno o dobi, poput onoga na njegovim fotografijama koje su nam ostale ili poput niza nezabilježenih izraza lica od rođenja do smrti, svakog jutra, poslijepodneva i noći, počevši od trga São Carlos pa sve do bolnice São Luís7? Ili bi se poslužio onim Álvara de Camposa, brodarskog inženjera koji je diplomirao u Glasgowu? Ili onim Alberta Caeira, čovjeka bez zanimanja ili obrazovanja, preminulog od sušice u cvijetu mladosti? Ili onim Ricarda Reisa, liječnika u progonstvu kojemu se izgubio svaki trag unatoč nekim nedavnim, očigledno apokrifnim vijestima? Ili onim Bernarda Soaresa, pomoćnog knjigovođe iz lisabonskog donjeg grada? A što je s Guedesom ili Morom i svima ostalima koje je zazivao u bezbrojnim, mogućim i nemogućim situacijama? Bi li se naslikao sa šeširom na glavi? Prekriženih nogu? S cigaretom koju bi stiskao među prstima? S naočalama? Bi li odjenuo kaput ili bi ga prebacio preko ramena? Bi li se koristio nekom maskom, recimo, izbrisavši brkove i otkrivši pod njima kožu, iznenada tako golu, iznenada tako hladnu? Bi li se okružio simbolima, kabalističkim brojkama, horoskopskim znakovima8, galebovima nad rijekom Tejo9, kamenim gatovima10, gavranima prevedenim s engleskoga11, plavim konjima, žutim džokejima12, grobnicama koje služe kao opomena13?
Ili bi, za razliku od takve rječitosti, ostao nepomično sjediti pred stalkom i bijelim platnom ne mogavši podignuti ruku da ga napadne ili se od njega obrani, u očekivanju nekog drugog slikara koji bi pokušao naslikati taj nemogući portret?
Portret — koga? Ili, čega?
Osobi koja se nekad zvala Fernando Pessoa počinje se događati ono što se već dogodilo Camõesu. Deseci tisuća portreta — crteža, slika, skulptura — naposljetku su Luísa Vaza učinili nevidljivim, čak i ono malo što je preostalo doima se suvišnim: spuštena vjeđa, brada, lovorov vijenac. Nije teško uvidjeti da se i Fernando Pessoa nalazi na putu prema nevidljivosti i, sudeći po broju njegovih slika koji se, zbog novih tehnologija i naše sve veće gladi za predočavanjem, u posljednje vrijeme umnogostručio, čovjek s mnoštvom heteronima, koji se već svojevoljno stopio s likovima koje je stvorio, uskoro će utonuti u potpuni mrak i to mnogo brže od onoga sa samo jednim licem, ali ne i s manje glasova.

7 Pessoa se rodio na lisabonskom trgu São Carlos a preminuo u bolnici São Luis.
8 Pessoa se za života zanimao za astrologiju i okultne znanosti
9 Odnosi se na sliku portugalskog slikara A. Costa Pinheira Stolac i stol pjesnika Fernanda Pessoe iz 1980. na kojoj je slikar uz pjesnikove najdraže predmeta naslikao i galebove s rijeke Tejo.
10 Aluzija na Pomorsku pjesan Alvara de Camposa.
11 Odnosi se na Pessoin prijevod Poeovog Gavrana objavljen u časopisu Athena 1924.
12 Aluzija na pjesmu Kosa kiša čiji dijelovi govore o Pessoinu djetinjstvu.
13 Aluzija na pjesmu Na grobnici Christiana Rosencreutza.
Možda se to, tko zna, pokaže savršenom sudbinom za jednog pjesnika: da izgubi čvrstoću obrisa, da mu se iscrpljen pogled i naborana koža rasplinu u vremenu i prostoru, nestanu između redaka onoga što je napisao; a ako se iz tog bezobličnog, beskonačnog lica još uvijek buđe dalo nešto izvući, jednoga dana netko će bez sumnje to i učiniti. Od pjesnika tada neće ostati ništa osim sjećanja ukotvljenog u sjećanju, a adolescenti će govoriti kako u sebi nose sve snove ovoga svijeta14 kao da su se oni prvi na svijetu toga sjetili. S pravom bi se moglo ustvrditi kako je čitav jezik plod pjesništva.

23. travnja
O nemogućnosti takvoga portreta (2)

U međuvremenu, slikar počinje slikati portret Fernanda Pessoe. Tek je počeo, nismo još sigurni koje je lice izabrao, jedino što se vidi je tanki potez kista zelenom bojom, možda će iz njega nastati pas zelene boje kao pratnja žutom džokeju i plavom konju, osim ako ta zelena nije tek fizički i kemijski rezultat činjenice da džokej jaše konja, što mu je, osim zanimanja, i veliko zadovoljstvo. No dvojba s kojom se suočava slikar nije koju boju upotrijebiti, tu su poteškoću jednom za svagda riješili impresionisti, jedino drevni ljudi, oni iz davnina, nisu znali da su u jednoj boji sadržane i sve ostale: slikareva velika dvojba je treba li zauzeti stav pun poštovanja ili ne, treba li naslikati djevicu onako kao što ju je opisao sveti Luka, na koljenima, ili će se prema tom čovjeku odnositi kao prema jadničku koji je izazivao sažaljenje čak i kod hotelskih sobarica15, koji je pisao smiješna ljubavna pisma16 i koji bi se, sa slikarovim dopuštenjem, nasmijao slici koju je slikao. Zeleni potez kistom je zasad tek noga žutog džokeja na plavim konjskim slabinama. Sve dok maestro ne zatrese štapićem i čeznutljiva i tužna glazba ne provali, ni prodavač se neće smiješiti kroz uspomene slikareva djetinjstva17. Ima neke nedužne dvosmislenosti u toj zelenoj nozi sposobnoj da se pretvori u zelena psa. Slikar se prepušta asocijacijama ideja, noga i pas za njega se naprosto pretvaraju u heteronime zelene boje: i mnoge neobičnije stvari pokazale su se mogućima, ne treba se tome previše čuditi. Nitko ne zna što se događa u slikarevoj glavi dok slika. Portret je završen i uskoro će mu se pridružiti ostalih deset tisuća pjesnikovih prikaza koji su mu prethodili. Nije važno je li riječ o činu pobožnosti ili podrugljivom osmijehu jer svaka boja, svaki potez kistom koji se nakuplja jedan preko drugoga približavaju ga trenutku kada će postati nevidljiv, onom potpunom crnilu koje ne propušta nikakvu svjetlost, čak ni onu blještavu sunčevu koja bi naspram njega nalikovala kratkom treptaju oka prije no što bi se do kraja ugasila. Između poštovanja i nepoštovanja, u nekoj neodređenoj točki možda se nalazi čovjek koji je bio Fernando Pessoa. Možda, ali ni to nije sigurno. Albert Camus nije promislio dvaput kad je napisao: »Ako netko želi da ga prepoznaju, dovoljno je da kaže tko je.« U većini slučajeva, onaj tko se odvaži na takvo što, najviše što može ponuditi je ime koje su mu napisali na rodnom listu.
Fernando Pessoa vjerojatno niti to. Nije mu dovoljno bilo istovremeno biti Caeiro i Reis, Campos i Soares. Sad kad više nije pjesnik nego slikar koji slika svoj autoportret,koje će lice naslikati, kojim će imenom potpisati sliku i hoće li potpis staviti u lijevi ili desni kut slike? Jer svaka slika je ogledalo, ali od čega, od koga, za koga?
Slikar naposljetku diže ruku u kojoj se nalazi neki drveni štapić, ovako izdaleka, reklo bi se, nalik kistu, ali postoje razlozi za sumnju: na njemu se ne vidi ni tračak zelene, plave, žute ili bilo kakve druge boje. To ie ono potpuno crnilo kojim Fernando Pessoa potezom vlastitog kista postaje nevidljiv.
No slikari će ga svejedno i dalje slikati.


14 Aluzija na Camposovu pjesmu Trafika
15 Aluzija na Saramagov roman Godina smrti Ricarda Rerisa
16 Aluzija na Pessoina pisma Ofeliji Queiros i na Camposovu pjesmu Sva su ljubavna pisma smiješna
17 Doslovno stihovi iz Kose kiše: »Maestro zatrese štapićem / a čeznutljiva i tužna glazba provali ... a prodavč se smiješi kroz uspomene mojeg djetinjstva ...«- (Fernando Pessoa, Izabrane pjesme, Konzor, Zagreb, 1997, preveo Mirko Tomasović, str 47-48)
24. travnja
Eduardo Galeano

Veliko uzbuđenje zavladalo je u novinskim, rađijskim i televizijskim redakcijama kad je Chavez pristupio Obami s nekom knjigom u ruci. Svakome s imalo zdravog razuma jasno je da tražiti autogram od predsjednika Sjedinjenih Država ondje, usred sastanka na vrhu, i nije baš najbolja zamisao. Ali ne, naposljetku, radilo se o prigodnom daru jednog šefa države drugom, i to o knjizi Eduarda Galeana Otvorene vene Južne Amerike. Bilo je jasno da je riječ o simboličnoj gesti. Chavez je vjerojatno pomislio: »Taj Obama ne zna ništa o nama, u to se vrijeme tek rodio, neka ga Galeano pouči.« Nadajmo se da će tako i biti. No zanimljivije od svega toga jest ne samo to da su Otvorene vene nakon toga ubrzo rasprodane na Amazonu, skočivši sa skromnog pedeset tisućitog mjesta na ljestvici prodanih knjiga na drugo mjesto i tako stekavši popularnost ravnu najprodavanijim knjigama, već i to da se usporedo s time, osobito u tisku, pojavilo toliko negativnih kritika koje su, gotovo u zboru, izuzevši tek poneki blagonakloni osvrt, pokušale obezvrijediti knjigu Eduarda Galeana ustrajući na tome kako to djelo, osim što obiluje neosnovanim analizama i očiglednim ideološkim predrasudama, uopće nije u skladu s trenutnim stanjem u tom dijelu svijeta. Točno je da su Otvorene vene Južne Amerike izdane 1971, dakle prije gotovo četrdeset godina, ali je također točno da bi njihov autor, osim ako nije bio svojevrstan Nostradamus, samo uz herkulski napor mašte mogao predvidjeti stvarnost ove 2009, toliko različite čak i od godina koje su joj neposredno prethodile. Takav prigovor je prenagljen, zlonamjeran, ali i poprilično smiješan, baš kao što bi bilo smiješno tvrditi da je Prava povijest osvajanja Nove Španjolske koju je u XVII. stoljeću napisao Bernal Dfaz del Castillo djelo koje također obiluje neosnovanim analizama i očiglednim ideološkim predrasudama. Istina je da onome tko želi saznati što se događalo u Americi, u južnom dijelu toga kontinenta, od XV. stoljeća do danas, upravo ta knjiga Eduarda Galeana može biti izuzetno korisna. Problem tih, a i mnogih drugih kritičara, kakvih je u posljednje vrijeme sve više, jest da oni sami tako malo znaju o povijesti. Sada nam samo preostaje da vidimo kakvu će pouku Barack Obama izvući iz Otvorenih vena Južne Amerike. Zasad se doima dobrim učenikom.

28. travnja
Djeca u crnom

Draga prijateljica — slikarica Sofia Gandarias — ispričala mi je kako se prije nekoliko godina tijekom poslovnog putovanja u Sri Lanku, nekadašnji Cejlon, iznenadila kad je na ulici susrela skupine dječaka odjevene u crne halje. Nisu joj izgledali kao pripadnici bilo kakve kaste ili etničke skupine jer nije primijetila ni jednu odraslu osobu tako odjevenu. Nakon mnogobrojnih pitanja, naposljetku je saznala objašnjenje za takav neobični način odijevanja. Obitelji tih dječaka pristale su da predaju sinove pobornicima one najnasilnije inačice islamizma koja se temelji na džihadu kako bi ih ovi pretvorili u mučenike islamističke revolucije ili, drugim riječima, odjenuli ih u prsluke pune eksploziva i poslali da se raznesu na nekoj tržnici ili diskoteci ili autobusnoj postaji ili gdje god bi mogli posijati što više smrti. Ne znam je li tim očevima i majkama ponuđena bilo kakva materijalna naknada ili je sve ostalo na obećanju lakog susreta s Alahom u raju. Doista ne znam. Ne znam ni čekaju li ti dječaci u crnim haljama da na njih dođe red ili više ne pripadaju ovome svijetu. Ništa ne znam. I ovdje ću se zaustaviti. Ne zbog toga što bi mi nedostajalo riječi, već zato što sam zgađen.

29. travnja
Sjećanja

Sazdani smo od sjećanja, bez njih ne bismo znali tko smo. Ta rečenica, ponikla u mome umu prije mnogo godina u žaru nekog od brojnih predavanja i intervjua na koje me obvezuje moj poziv pisca, osim što mi se već na prvi pogled učinila poput bjelodane istine koja ne dopušta nikakvu raspravu, odražava istinsku ravnotežu i sklad što, mislio sam, u velikoj mjeri doprinosi njezinu lakom pamćenju kod slušatelja i čitatelja. Dokle god seže moja taština, a drago mi je ustvrditi da ne seže predaleko, ponosan sam što sam autor te rečenice iako mi, s druge strane, skromnost, koje također nisam u potpunosti lišen, ponekad šapće na uho da je to što sam rekao toliko očigledno poput izjave da Sunce izlazi na istoku. Drugim riječima, nešto samo po sebi razumljivo.
No čak i mnogo očitije stvari mogu se u bilo kojem trenutku dovesti u pitanje. Slučaj je to s našim sjećanjem koje je prema najnovijim informacijama u opasnosti da nestane, to jest da i samo postane, da tako kažemo, jedna od mnogih izumrlih vrsta. Prema tim informacijama, objavljenim u tako uglednim znanstvenim časopisima kao što je Nature i Learn Mem, otkrivena je molekula nazvana ZIP (prema samom imenu ne bi se dalo naslutiti da je nešto posebno) koja je u stanju izbrisati sva sjećanja, dobra i loša, sretna i tragična, ostavljajući mozak slobodan tereta pamćenja prikupljenog tijekom životnog vijeka. Novorođenče nema nikakvih sjećanja, a u takvu stanju možemo se naći i mi. Kažu da znanost donosi napredak, što je već samo po sebi smiješno, ali ovakvu znanost ne želim. Naviknuo sam biti ono što su sjećanja od mene učinila i nisam posve nezadovoljan rezultatom, iako se nisam uvijek ponosio svojim djelima. Poput svih ljudi i ja sam samo od krvi i mesa, biće s manama i vrlinama, dobrim i lošim odlukama, i zato me pustite da budem ovakav kakav jesam. Sa svim svojim sjećanjima, ovakav sam kakav jesam. Ništa od toga ne želim zaboraviti.

30. travnja
Svinjska gripa (1)

Ovaj tekst temelji se na članku prof. Mikea Davisa sa sveučilišta u Los Angelesu. Mojih je tek nekoliko prvih redaka, poneki veznik i zaključak. Čitatelj stoga mora biti svjestan da većina ovdje navedenih ideja ne pripada meni, već prof. Mikeu Davisu.

Ne znam ništa o ovoj temi, a iskustvo suživota sa svinjama u djetinjstvu i mladenaštvu ovdje mi, izgleda, neće biti ni od kakve koristi. Više od svega, bila je to svojevrsna hibridna obitelj ljudi i životinja. No pozorno čitam novine, slušam i gledam reportaže na radiju i televiziji i, zahvaljujući ponekom članku koji mi je pomogao da bolje shvatim pozadinu uzroka te takozvane pandemije, prikupio sam neke podatke koji će možda biti zanimljivi čitateljima. Viruloški stručnjaci već dugo su uvjereni kako je sustav intenzivne poljoprivrede u južnoj Kini glavni čimbenik mutacije gripe, kako kroz sezonska »skretanja« tako i kroz »genomsku razmjenu«. Već prije šest godina u časopisu Science objavljen je važan članak koji je pokazao kako je nakon godina stabilnosti sjeverno američki virus svinjske gripe doživio vrtoglavi evolucijski skok. Industrijalizacija stočne proizvodnje koju su provele velike tvrtke prekinula je prirodni kineski monopol u razvoju svinjske gripe. U posljednjih nekoliko desetljeća uzgoj svinja više je nalikovao petrokemijskoj industriji nego idiličnom seoskom gospodarstvu kakva se često opisuju u školskim udžbenicima...
Godine 1966, na primjer, u Sjedinjenim Državama je bilo pedeset tri milijuna svinja raspoređenih na milijun seoskih gospodarstava. Trenutno se šezdeset pet milijuna svinja okupilo na šezdeset pet tisuća farmi. To je značilo prijelaz iz tradicionalnih svinjaca u današnji divovski pakao pun fekalija u kojemu su, u vlastitom izmetu i u nesnosnoj vrućini, u prostoru u kojem se patogeni agensi razmjenjuju munjevitom brzinom, nagurani deseci milijuna životinja više no oslabljenog imunološkog sustava.
To sasvim sigurno nije jedini uzrok širenja gripe, ali se ne smije zanemariti. Još ću se vratiti na tu temu.

31. travnja
Svinjska gripa (2)

Nastavimo. Prošle godine je povjerenstvo koje je sazvao »Pew Research Center« objavilo izvješće o stočnoj proizvodnji na industrijskim farmama u kojem se pokušalo skrenuti pozornost »na veliku opasnost da neprekidno širenje virusa koje se događa u velikim krdima ili stadima dovede do pojave novih virusa nastalih procesima mutacije ili preslagivanja što bi, s druge strane, moglo proizvesti viruse koji se još učinkovitije prenose među ljudima.« Povjerenstvo je također upozorilo na činjenicu da je prekomjerno korištenje antibiotika u proizvodnji svinja — i to jeftinijih od onih koji se daju ljudima — bilo u izravnom odnosu s rastom infekcija otpornih stafilokoka čiji su ostaci istovremeno dovodili do pojave escherichie coli i pfiesterije (protozoa koji je ubio na tisuće riba na riječnim ušćima Sjeverne Karoline i zarazio na desetke ribara).
Kakvo god poboljšanje u kvaliteti okoliša da se postigne proučavanjem tog novog patogenog agensa, ono će se morati suočiti s čudovišnom moći velikih konglomerata za uzgoj stoke i peradi, kao što su Smithfield Farms (svinje i krave) i Tyson (pilići). Povjerenstvo je govorilo o sustavnom sprečavanju istražnih radnji koje su poduzele velike tvrtke, uključujući nimalo skrivene prijetnje o ukidanju financijskih sredstava inspektorima koji su surađivali s povjerenstvom. Riječ je o izrazito globaliziranoj industriji s mnogim političkim vezama. Slično je bilo i s peradarskim divom po imenu Charoen Pokphand sa sjedištem u Bangkoku koji je uspio spriječiti istragu o vlastitoj ulozi u širenju ptičje gripe u jugoistočnoj Aziji. Stoga se sada čini najvjerojatnijim da će svaki pokušaj forenzičkih epidemiologa da utvrde uzroke svinjske gripe naići na čvrsti zid industrije za uzgoj svinja.
To ne znači da se nikad neće naći netko tko će uperiti prstom u krivca: u meksičkom tisku već se nagađa kako je vjerojatni epicentar gripe divovska podružnica Smithfielda u državi Veracruz. Ali od drveća je mnogo važnija šuma: propala antipandemijska strategija Svjetske zdravstvene organizacije, stalno pogoršanje svjetskog javnog zdravlja, brnjica koju su međunarodne farmaceutske tvrtke stavile svima koji bi pokušali progovoriti o istraživanjima najvažnijih lijekova te planetarna katastrofa u obliku industrijske proizvodnje svinja koja se ne obazire na utjecaj na okoliš.
Kao što smo vidjeli, zaraza o kojoj govorimo mnogo je složenija od pukog ulaska, po svoj prilici, tog smrtonosnog virusa u pluća građanina uhvaćenog u mrežu materijalnih interesa i nedostatka skrupula velikih tvrtki. Zaraza se širi iz svih tih izvora. Prva smrt koja se dogodila prije mnogo godina bila je ona kad je umrla čast. No može li se tražiti čast od multinacionalnih tvrtki? Tko će nas sada spasiti?

Svibanj 2009.



1. svibnja
Javier Ortiz

J O Š JEDAN JE OTIŠAO. Kad su me okolnosti dovele na ovaj afrički otok na kojem živim naizmjence s dugim boravcima u Lisabonu, ubrzo sam preko Pilar upoznao neke novinare koji su me se dojmili zato što su bili prilično drugačiji od novinara na koje sam navikao u domovini. Bili su to Manuel Vicent, Raúl del Pozo, Juan José Millás i Javier Ortiz. Odlikovali su se, i još uvijek se odlikuju, osim Javiera Ortiza koji je upravo preminuo, visokom književnom kvalitetom, rijetkom oštroumnošću i iznimnim smislom za humor. Od njih četvorice Javier je uvijek bio politički najaktivniji. Ljevičar koji nikada nije skrivao ili ublažavao svoje ideje, do kraja je ostao vjeran svojim stavovima kada se, dok je još bio novinar El munda, i to bez ikakvih oportunističkih ustupaka, jedini suprotstavio skretanju lista udesno, jer gaje njegov direktor Pedro J. Ranrirez poslao ravno u naručje dragoga nam José Marije Aznara. Sad kada je preminuo, više neće biti odgovora na pitanje koje smo si redovito postavljali: »Sto bi na to rekao Javier Ortiz?«
Osobit trenutak u našim odnosima bio je onaj kad sam mu dao intervju koji je, zajedno s tekstovima Noama Chomskog, Jamesa Petrasa, Edwarda W. Saida, Alberta Pirisa i Antonia Segure, objavljen u knjizi koju je uredio pod naslovom Palestina postoji! (nakladnik Foča). Tek sam se bio vratio iz Izraela gdje sam za sobom ostavio tragove političkog skandala i, morajući se uputiti u Sjedinjene Države gdje sam predstavljao jednu knjigu i imao zakazana predavanja, cijeli intervju odigrao se putem elektroničke pošte dok sam prelijetao Atlantik i s jedne na drugu obalu sjevernoameričkoga kontinenta. Tada sam najbolje upoznao Javiera Ortiza, njegovu inteligenciju, briljantnu dijalektiku i, najbolje od svega, njegove ljudske kvalitete. Mnogi ne znaju da je Javier napisao vlastitu osmrtnicu, prvorazredan ironijski i demistifikatorski tekst, vrijedan objavljivanja u bilo kojim novinama. Šteta što se to nije dogodilo. Vrijeme je da mu uputimo posljednji osmijeh, upravo ovaj što ga sada nosim na licu, koji će na neki način zanijekati njegovu smrt.

OSMRTNICA
Javieru Ortizu, kolumnistu

Jučer je od kardiorespiratornog zastoja preminuo književnik i novinar Javier Ortiz. On sâm, autor ovih redaka, predvidio je takav razvoj događaja jer je općepoznato da je nakon takvog zastoja smrt neizbježna. Ako još uvijek dišeš i kuca ti srce, onda te sasvim sigurno neće proglasiti mrtvim.
I tako smo tu gdje jesmo (osim njega, naravno). Javier Ortiz bio je šesti sin učiteljice iz Irúna, Maríe Estévez Sáez i administrativnog upravitelja iz Madrida, José Mane Ortiza Crousellesa. Njegov djed bio je stanovit gospodin iz Granade koji je izgledao poput policajca — što se možda može opravdati činjenicom da je to uistinu i bio — njegova baka, načitana i privlačna gospođa koja se preživala Rosellon, dok je njegov drugi djed, Javier Estévez Cartelle, bio častan i povučen granični policajac iz Orensea, obdaren vještinom kaligrafije, a baka udovica iz Hara koja se nakon smrti prvog supruga udala za maloprije spomenutog po kojem je dobio ime i naš nedavno preminuli. Ako je sve što smo upravo naveli imalo važno, a daleko od toga da u to možemo biti posve sigurni, onda je to zato da se pokaže da, suprotno onom što se obično tvrdi, križanje rasa ne dovodi nužno do poboljšanja loze (Pomislite samo koliko je tek različitih predaka trebalo da se proizvede jedan ćelavi, omaleni Bask).
Javier Ortiz proveo je djetinjstvo u San Sebastianu, gradu u kojem se osjećao kao kod kuće jer se ondje i rodio. Smjesta je svoje vrijeme posvetio promatranju svega što se zbivalo oko njega, osobito ženskih grudi — sad kad je mrtav možemo otkriti tu njegovu nedužnu tajnu — i tako iznimnim stvarima kao što je nabrajanje peruanskih obalnih gradova koje nije zaboravio sve do posljednjeg trenutka provedenog na ovome svijetu. Isusovci su ga pokušali uputiti na pravi put, no vrlo rano otkrio je da je komunist. Njegova religijska karijera završila je tako i prije no što je započela, osobito kad je s negodovanjem primijetio zanimanje koje su neki svećenici pokazivali prema njegovim spolnim organima.
Njegov prvi uradak, objavljen u srednjoškolskim novinama, bio je, začudo, nekrolog, a to jasno pokazuje koliko je njegov životni put kao novinara bio zrcalan, što je neobična činjenica koju su rijetki mogli predvidjeti, čak i da su to nekim slučajem pokušali. S petnaest godina, umoran od nepravdi od kojih su neke i dalje bile opsesivno vezane uz ženske grudi, odlučio je postati marksistom-lenjinistom. Idućih nekoliko godina često se služio njihovim imenima, čemu su znatno doprinijeli i neki revni članovi Francove političke policije.
Otada se zdušno posvetio plemenitoj vrsti pamfleta. Bez prestanka. Svakim danom. Godinu za godinom. Mijenjao je mjesta boravka, ne uvijek svojom voljom — ovdje vrijedi posebno spomenuti njegove boravke u zatvoru i u progonstvu, najprije u Bordeauxu, zatim u Parizu — ali nikada nije posustao u svom neumornom zanosu političkog agitatora koji je — koliko god se to činilo apsurdnim, a doista i jest prema njegovim riječima — stekao čitajući Posmrtne spise Pickivickova kluba Charlesa Dickensa i Pustolovine, izume i mistifikacije Silvestrea Padaroxa Pía Baroje.
Bordeaux, Pariz, Barcelona, Madrid, Bilbao, Aigiies, Santander... Proputovao je bezbroj gradova bez prestanka pišući, gdje god bio. Pisao je članke za novine i časopise kao što su Zutik!, Servir al Pueblo, Saida, Liberación — i Mar, i Mediterranean Magazine — i ElMundo, napisao je i još k tomu desetak knjiga, pisao je za radio, televiziju...
Pisao je za sve i svakoga, a u trenucima oskudice radio je i na crno. No mnogo puta pisao je i iz čistog prijateljstva.
Potaknut čitanjem izbora iz Reader’s Digesta i drugih američkih tiskovina toliko privrženih takvim aktivnostima, jednog dana odlučio je izračunati koliko kilometara bi zauzelo sve što je napisao u životu kad bi se poredalo jedno za drugim u dugačak red veličine slova od dvanaest točaka. Rezultat je bio sljedeći: taj red prostirao bi se unedogled.
I kad je riječ o ljubavi (u čemu bi bilo vrlo nepravedno ustvrditi da mu je manjkalo iskustva), i ondje su se njegova iskustva pokazala zrcalnima. Znao je reći da su najbolje, najprivrženije i najplemenitije žene s kojima je dijelio svoje dane (ne zaboravivši, međutim, niti sve ostale) bile ona prva i ona posljednja. Iako mu je najdraža bila ona u sredini: njegova kći Ane.
I sve to kako bi se završilo nečim tako banalnim kao što je smrt. I to, kao što je već rečeno, nakon kardiorespiratornog zastoja. Ako ništa drugo, ostalo je ispražnjeno jedno radno mjesto. Barem nešto.

Javier Ortiz, pisac i kolumnist, rođen u Donostiji-San Sebastiánu 24. siječnja 1948. Preminuo je jučer u Aigűesu (Alicante) nakon što je napisao ovu osmrtnicu.


2. svibnja
Izbacivanje

Nadam se da se dosad već zna tko su napadači na Vitala Moreiru. Naposljetku, tko su ti ljudi? Što ih je navelo na tako, u svakom mogućem smislu, odvratan postupak? Kakve stranačke veze imaju? Najviše će nam, bez sumnje, reći odgovor na ovo posljednje pitanje. Vitala Moreiru nazvali su »izdajnikom« i to je, htjeli mi to ili ne, dovoljno jasno da bismo to uzeli kao poveznicu između prezira dostojnog događaja tijekom prvomajske povorke i izlaska Vitala Moreira iz komunističke partije prije dvadeset godina. U ovom trenutku svjedočimo poznatom nedostatku iskrenosti, bilo onih koji se trebaju ispričati ili, u slučaju povrijeđenih strana, od drugih tražiti ispriku. Iznenada se čini da nikoga ne zanima tko su bili napadači, ti dostojni nasljednici onih glasovitih batinaša koji su nekada svojim batinama obavljali važnu političku funkciju. Ne toliko zato da bih zapodjenuo nekakvu polemiku, već isključivo radi mentalne higijene, želio bih znati kakva to organska veza postoji (ako postoji) između napadača i stranke čiji sam član već četrdeset godina. Jesu li i oni njezini članovi? Ili tek obični simpatizeri? Ako su tek simpatizeri, stranka ne može ništa učiniti, no ako su, međutim, članovi, može. Na primjer, izbaciti ih. Sto na to kaže generalni sekretar? Ili su možda provokatori koji ne pripadaju ni jednoj stranci koji, očajni zbog krize, smatraju da su za sve krivi PS18 i nezavisni kandidat na europskim izborima19?... Ne smije se toliko pojednostavljivati stvari, kako na ulici tako i u kabinetima.
Iako su ga uključili na listu kandidata, ovaj se dobitnik Nobelove nagrade za književnost nikada neće susresti u Europskom parlamentu sa svojim prijateljem Vitalom Moreirom. Mnogi će reći da sam sam kriv za to, da je to zato što sam uvijek želio ići tamo gdje se nije moralo birati, iako isto tako valja napomenuti da nitko nikada nije inzistirao da se kandidiram za neku funkciju. Čak ni u parlamentu nisu upoznali moje briljantne govorničke sposobnosti... Ne žalim se zbog toga, imao sam više vremena za svoje knjige, no neko objašnjenje mora postojati. Nadam se da to nije zato što i mene smatraju izdajnikom, jer se nisam uvijek slagao s političkim odlukama moje stranke, iako sam uvijek bio njezin disciplinirani član. Kao, na primjer, s onom odlukom o predavanju zasebnih lista na izborima za lisabonsku gradsku skupštinu koju ćemo, kako stvari stoje, predati Santani Lopesu20 zato što nismo bili u stanju sklopiti koaliciju na lokalnoj razini. Dođe mi da kažem »samo nam Bog može pomoći«, kada to nismo u stanju sami.

18 Partido Socialista – PS (Socijalistička stranka)
19 Vital Moreira predvodio je listu Socijalističke stranke na izborima za Europski parlament 2009.
20 Pedro Santana Lopes, bivši portugalski premijer, bio je nositelj liste socijaldemokratske stranke (PSD-a a to je u Portugalu stranka desnog centra) na izborima za lisabonsku gradsku skupštinu na kojima je pobijedila lista socijalističke stranke (PS-a) predvođena Antóniom Costom.
4. svibnja
Benedetti

Sve nas je uplašila ta vijest: Mario Benedetti je u bolnici i u teškom je stanju. Angel Gonzalez napustio nas je iznenada, jednog hladnog siječanjskog jutra. Zato se toliko teško pomiriti s time da je sada, u njegovom dalekom Montevideu, u opasnosti Benedettiev život. Kako god bilo, ništa ne možemo učiniti. Jesmo li trebali poslati brzojav, kao što se to nekad činilo? Poslati poruku po nekom zajedničkom prijatelju? Pomoliti se za njegovo brzo ozdravljenje, bez obzira na to što bismo tako možda izazvali Mariev laički bijes? Pilar je pronašla rješenje. Tko je, zapravo, Mario Benedetti? Od svega što je u životu radio, što mu je bilo najvažnije? Pjesništvo. Istrgnimo, dakle, rekla je, njegove pjesme iz nepomičnih stranica i sačinimo od njih oblak riječi, zvukova, glazbe (njegovih riječi, zvukova i glazbe) koji će preletjeti Atlantik i, poput nekog zaštitničkog orkestra, zalebdjeti ispred prozora njegove bolničke sobe koji se ne smije otvarati, uljuljkati ga u san i vratiti mu osmijeh na lice kad se probudi. Istina, mnogo toga dugujemo liječnicima, ali i svi mi ostali koji smo širom svijeta zajedno čitali njegove pjesme imali smo udjela u njegovu oporavku. Mariu Benedettiu sada je bolje. Pročitajmo stoga neku njegovu pjesmu.

5. svibnja
Kućni svetac

Uzrečica kaže da kućni sveci ne čine čuda. Ako, međutim, Crkva jednog dana odluči suprotno, suočit će se s poteškoćama pri pronalaženju dokaza i dovoljnog broja vjerodostojnih svjedoka. Kako se čini, Nuno Álvares Pereira, donedavna blaženik Djevice Marije, tijekom života učinio je samo jedno čudo, ali bilo je to i više nego dovoljno da ga se uzvisi do najvišeg mjesta na oltaru kao što je to upravo učinio papa Ratzinger kojem je, izgleda, bilo kakvo čudo dovoljno. Dok je pržila ribu (je li se uistinu radilo o ribi?), nekoj ženi kap kipućeg maslinova ulja šiknula je u oko i, osim boli, izazvala ranu ili nekakav čir zbog čega je bila u opasnosti da izgubi oko. No tada je zazvala pomoć blaženika Djevice Marije i rana se smjesta zatvorila. Tako se barem može naslutiti iz informacija koje je prikupilo vatikansko povjerenstvo zaduženo za provjeru biografija kandidata za nove svece. Rezultat — još jedan portugalski svetac na nebeskom popisu. Condestavel21 Nuno Álvares Pereira bio je uvijek jedan od kamena temeljaca obrazovanja Portugalaca, osobito u prvim godinama školovanja kad se kovao građanski duh i domoljubna svijest naših budućih građana. Bila su to lijepa vremena. Nepobjedivi ratnik (sjetimo se samo Atoleirosa i Aljubarrote), ogledalo kreposti, veličanstven primjer predanosti domovini i apsolutne vjernosti svome kralju. Portugal u kojem bi svi bili poput Nuna Álvaresa izazvao bi divljenje svemira, a mi ne bismo trebali čekati na Peto carstvo22 koje je najavio otac Antonio Vieira ni ispunjenje proročanstva postolara Bandarre23. U životu toga besprijekornog mladića postoji, međutim, neizbrisiva mrlja preko koje pobožno običavamo prijeći, ako ne i potpuno odvratiti pogled. Nuno Álvares Pereira bio je izrazito bogat čovjek. Zahvaljujući velikodušnosti i zahvalnosti D. Joaa I. za usluge koje mu je pružio, tijekom života gomilao je dobra i posjede sve dok nije posjedovao više zemlje od bilo kojeg viteza svoga doba uključujući, ma koliko se to neobičnim činilo, i samu kraljevsku kuću. Trajalo je to sve do dana kad je D. Joao I. shvatio da će, ako se tako nastavi, uskoro izgubiti vlast nad zemljom. U današnje doba naprosto bi izvršio eksproprijaciju, no tada se nije dosjetio ničeg boljeg doli da otkupi ono što je dao, ne samo

21 Visoki plemićki naslov na portugalskom dvoru i vrhovni zapovjednik vojske.
22 Prema mitu o »Petom carstvu« i mističnom vjerovanju kralj D. Sebastiao (1557-1578) nije poginuo kod Alcacer-Quibira »jer mu tijelo nikada nije pronađeno na poprištubitke već će se jednog dana vratiti s brodovljem da spasi Portugal i osnuje Quinto Império (»Peto carstvo«) koje će zagospodariti svijetom i osigurati sveopštu sreću čovječanstvu« (Mirko Tomasović u Fernando Pessoa, Izabrane pjesme, cit. izd)
23 Gonçalo Anes Bandarra (1500?-1556?) postolar i pjesnik, »portugalski Nostradamus«, proslavio se svojim proročanskim stihovima (Trovas da Bandarra) koji su utjecali na mesijansku i sbastijanističku misao oca Antónia Vierie i Fernanda Pessoe.
Nunu Álvaresu Pereiri, već i Martimu Vasquesu da Cunhi, Joau Fernandesu Pachecu, njegovu bratu Lobu Fernandesu, Egasu Coelhu, Joau Gomesu da Silvi i drugima. Prije no što je morao otići u Estremoz, Nuno Álvares Pereira pozvao je, kako pripovijeda Fernao Lopes24, »neke osobe, među njima one koji ga u ratu služiše, baš kao i sluge i prijatelje drugih plemića, i svi se do njega zaputiše, i reče im Grof kako mu je kralj uskratio dio zemlje koje mu bijaše darovao i kako se zato s onom što mu preostade ne može uzdržavati kao što bi to njegovoj časti dolikovalo; i zato želi otići iz kraljevstva u potragu za boljim životom, uvijek u službi Njegova Veličanstva...«
Nije ostvario namjere, rijeka Tejo nije se obojila krvlju, Nuno Álvares Pereira nije napustio Portugal, ali će u povijesti zauvijek ostati tajna što je mislio kad je rekao da će i u »emigraciji« (gdje? zašto? s kim?) biti uvijek u službi Njegova Veličanstva. Fernao Lopes ništa nam više ne govori o tome, a mi se grozimo i same pomisli na to da bi Nun’Álvares mogao otići i ponuditi svoje usluge Kastiljcima... Unatoč svemu, ima nešto sumnjivo u činjenici da je papa najavio kanonizaciju izgovorivši njegovo ime kao što bi to učinili Španjolci, kao Nuno Álvarez...

7. svibnja
Novi čovjek

Kulturološki gledano, lakše je potaknuti ljude na rat nego na mir. Tijekom povijesti čovječanstvo je bilo uvjereno da je rat najučinkovitiji način razrješenja sukoba, a vladajuće elite uvijek bi se koristile kratkim predasima mira za pripremanje budućih ratova. Nema rata, međutim, koji nije bio objavljen u ime mira. Uvijek bi se danas žrtvovali roditelji da bi sutra njihova djeca mogla živjeti u miru...
Govori se, piše se, svi nas uvjeravaju u to da čovjek, iako tijekom povijesti odgajan za rat, u svome duhu nosi trajnu čežnju za mirom. Oni koji žele rat mnogo se puta tom čežnjom koriste kao moralnom ucjenom: pa tko bi se usudio priznati da vodi rat radi rata, svi se zaklinju u to da žele mir. Zbog toga je i dalje moguće da svakog dana, u svim krajevima svijeta ljudi još uvijek odlaze u ratove, čak i ako postoji mogućnost da u njima budu uništeni i njihovi vlastiti domovi.
Spominjao sam kulturu. Možda bi jasniji pojam bio kulturna revolucija, unatoč tome što je svima očito koliko je riječ »revolucija« izlizana i koliko se mnogo puta izgubila u društvenim projektima koji su je izobličili, utopili u proturječjima, odveli u avanture koje su služile interesima potpuno suprotnima njezinoj pravoj prirodi. No, unatoč svemu, sva ta previranja nisu uvijek bila uzaludna. Otvorila su nove vidike, proširila obzore, iako mi se čini da je krajnje vrijeme da shvatimo i objavimo da je jedina revolucija uistinu vrijedna tog imena revolucija mira, i to ona koja će pretvoriti čovjeka odgojenog za rat u čovjeka odgojenog za mir, jer mir uistinu zahtijeva odgoj. To bi bila prava, velika mentalna i stoga kulturna revolucija čovječanstva. 1 iz nje bi, napokon, ponikao toliko spominjan novi čovjek.

8. svibnja
Sajam

Ove godine ne idem na sajam knjiga u Lisabonu. Taj sajam nije poput onog u Frankfurtu, Guadalajari, Meksiku, pa čak ni poput onoga u Madridu. Poseban je ne samo zato što je naš već i zato što je smješten na lijepom mjestu, na brežuljku koji, doduše, gotovo više da i ne izgleda tako jer je pomahnitala urbanizacija progutala njegove obronke, no bez obzira na to u dnu se i dalje vidi rijeka i pruža se lijep pogled na pombalinski grad25 koji je osmišljen da

24 Fernao Lopes (između 1380 i 1460), najbolji srednjovekovni ljetopisac i začetnik nove vrste historiografije u Portugalu zasnovane na istraživanju povijesnih dokumenata.
25 »A Baixa Pombalina« lisabonski donji grad koji je bio potpuno uništen u razornom potresu 1755. Obnovio ga je markiz od Pombala (1699-1782), premijer u doba vladavine Josipa I (1750-1777). Pombal je srušio ostatke nakon potresa i odlučio izgraditi središte grada u skladu sa modernim urbanističkim pravilima prema kojima su podignute široke ulice koje su tvorile pravokutnu mrežu.
bude moderan i racionalan, a to i jest. Dovoljno je prošetati njegovim ulicama da se vidi kako je razum uistinu bio korišten pri njegovu projektiranju, iako su odmah zatim došli natražnjaci kojima je bio draži mrak od svjetlosti i koji su taj razum gotovo uspjeli zatrti26.
Kažu mi da je vrijeme lijepo i da je vrlo živahno ove godine na sajmu, kao da se na svijetu ne događaju strašne stvari poput krize, siromaštva, depresije. Kaže se da u vrijeme krize ljudi više čitaju, a čini se da to potvrđuju i računovođe. Sviđa mi se pomisao da ljudi u vrijeme krize žele saznati kako je do svega toga došlo i da se stoga okružuju knjigama kao da su one izvori svježe vode a čitatelji žedni njihovih riječi.
Volim lisabonski sajam knjiga. Volim satima sjediti potpisujući primjerke knjiga ljudima koji mi uvijek žele nešto prošaptati na uho. Volim podići pogled i promatrati ljude kako kruže oko paviljona, možda tražeći ljudsko biće koje se uvijek nalazi među stranicama knjiga. Volim topla poslijepodneva i svježe večeri u kojima osjećam kako mi tijelom struji nekakva lirika, i to meni koji nisam nikakav lirik, već samo sentimentalist.
Smatram da su knjige dobre za zdravlje, osobito ono duševno, jer zbog njih postajemo pjesnici ili znanstvenici, one nam pomažu da shvatimo zvijezde ili da ih otkrijemo u težnjama nekih likova koji ponekih popodneva silaze sa stranica knjiga i šeću među ljudima, ljudskiji od njih samih.
Žao mi je što ove godine ne mogu biti na sajmu knjiga u Lisabonu.

11. svibnja
Mučenja

Koliko znam (a znam vrlo malo), ni jedna životinja ne muči drugu, osobito ne onu vlastite vrste. Točno je da kažu kako mačka osjeća veliko zadovoljstvo mučeći miša koji joj je tek pao među kandže i kojega će proždrijeti tek nakon što mu je pomno progrickala meso, ali stručnjaci za te stvari (ne znam je li riječ o stručnjacima za mačke ili za miševe) tvrde kako mačka, poput profinjenog sladokusca koji je uvijek u potrazi za restoranom od pet zvjezdica, naprosto poboljšava okus hrane čvrstim i neizbježnim zagrizom u žučni mjehur glodavca. Budući da je priroda toliko raznolika i raznovrsna, sve je moguće. Nasuprot onom što se obično smatra, mnogo manje raznovrsna je ljudska priroda. Čovjek je mučio u prošlosti, muči danas i, nemojmo nimalo sumnjati u to, mučit će dok je svijeta i vijeka, počevši sa životinjama, bez obzira na to jesu li domaće ili nisu, i završivši s vlastitom vrstom, u čijoj patnji pronalazi osobito zadovoljstvo.
Za one koji i dalje, pogleda uprtog u nebesa, ustraju na postojanju nečega što se usuđuju nazivati ljudskom dobrotom, pouka je bila mučna i može ih stajati nekih od njihovih najdražih iluzija. Javnost je upravo saznala o jednom od najstrašnijih slučajeva mučenja koje možemo zamisliti. Mučitelj je brat emira Abu Dhabia i predsjednika Ujedinjenih Arapskih Emirata, velike izvoznice nafte i jedne od najbogatijih zemalja svijeta. Nesretna žrtva neki je afganski trgovac optužen da je izgubio tovar žitarica vrijedan 4000 eura koji je šeik Al Nayan (to je ime te životinje) kupio.
Ono što se dogodilo može se ukratko ispričati u nekoliko riječi, iako bi za cijelu priču trebala prilično debela knjiga. Na snimci od 45 minuta vidi se čovjek u bijeloj galabiji kako tuče žrtvu po testisima električnom šipkom poput onih koje se koriste za podbadanje stoke da bi mu je zatim gurnuo u anus. Nakon toga mu je na testise ispraznio sadržaj upaljača, zapalio vatru te zatim sipao sol na otvorenu ranu. Da sve bude još gore, nekoliko puta je nesretnika pregazio nekim terenskim vozilom. Na snimci se jasno čuje zvuk lomljenja kostiju. Kao što se vidi, riječ je o još jednom poglavlju u priči o neizmjernoj ljudskoj okrutnosti.
Sve će to vrlo loše završiti ne bude li se Alah brinuo o svojima. Već imamo Bibliju kao priručnik za savršenog kriminalca, sada je red na Kuranu iz kojeg šeik Al Nayan čita svakoga dana.

26 Pombal je uveo mnoge ekonomske, obrazovne i društvene reforme u prosvetiteljskom duhu (između ostalog ukinuvši i Isusovački red), ali ih je nasljednica Josipa I na portugalskom tronu Maria I ukinula, oduzela mu sve ovlasti i poslala u progonstvo na njegovo imanje.
12. svibnja
Hrabrost

Patricia Kolesnicov je novinarka i Argentinka, po mom mišljenju, više novinarka no Argentinka, no to je tek sitan književni trik, staviti zanimanje prije nacionalnosti, kao da bi se tako jedan svijet mogao zamijeniti drugim. Prije nekoliko godina pojavio joj se rak na dojci s kojim se suočila takvom hrabrošću za kakvu su sposobne samo žene. Ne kažem to zato da bih ispao simpatičan ili stekao naklonost druge polovice čovječanstva. Kažem to naprosto zato što to i mislim: suočene s boli i patnjom, žene su mnogo hrabrije od nas muškaraca. Dijete koje plače u naletu samosažaljenja nakon što je ogreblo koljeno nastavlja živjeti u muškarcu i mnogo godina nakon što se to dogodi i s godinama se sve više osjeća njegova nazočnost. Žena mu stavlja prikladnu dudu u usta i, ako ga baš ne uspijeva posve ušutkati, barem utišava njegove žalopojke čineći ih razmjerno podnošljivima tuđim osjetljivim ušima. Muškarac koji pati traži pozornost, dok je žena izbjegava.
Pobijedivši rak, Patricia je napisala knjigu koju je naslovila Biografija mog raka. Nije mi se svidio taj naslov i to sam joj i rekao, ali ona se nije osvrtala na moje zamjerke.
U knjizi (koju je u Portugalu objavio nakladnik Caminho), bez ikakva dodvoravanja čitatelju, ocrtala je svoj teški put u borbi protiv bolesti, a osim toga, možemo to spomenuti u prilog onima koji tvrde da postoji posebna, židovska vrsta humora (Patricia je, naime, Židovka), priča, koja bi u nekim drugim rukama zvučala teško, tjeskobno, pa i zastrašujuće, izaziva često sudionički osmijeh na našem licu, a često se ne možemo suspregnuti da čak i prasnemo u smijeh. Pročitavši knjigu, čitatelj će shvatiti daje Patricia Kolesnicov pravi majstor paradoksa i crnog humora.
Patricia je upravo vratila prava na svoje djelo i odlučila ga je staviti na internet na korištenje, uživanje i pouku svim čitateljima. Pročitajte ga i zahvalite joj. A kad smo već kod toga, možete zahvaliti i meni, njezinu prijatelju, na ovim riječima koje joj, iako istinite, ne mogu odati ni trun onoga priznanja koje zaslužuje, ali koje će drugi njezini čitatelji umnogostručiti svojim poštovanjem i divljenjem. Sve je to zavrijedila svojom hrabrošću.

13. svibnja
Korupcija na engleski način

Čitam i ne vjerujem. Čovjek dobije volju da organizira humanitarnu akciju u kojoj bi se za zastupnike engleskog parlamenta, kako laburiste tako i konzervativce, skupilo nešto sitniša, tako da bi do kraja mjeseca uspjeli izdržati s nekoliko funta u džepu. Dođe mi da uzviknem: »Gdje si sada, o veliko Britansko carstvo?« Još donedavna gospodari polovice svijeta, sada još samo nedostaje da izađu na ulicu, ispruže ruku i prepuste se samilosti glasača. Ne bi se reklo da gladuju. Prema onome što se pomalo zna, nema vijesti da se neki zastupnik ili zastupnica onesvijestio od gladi tijekom rasprave. Ne, nije još došlo do toga. Ali što reći o zastupnici Cheryl Gillan koja je državi predočila račun za dvije limenke pseće hrane u vrijednosti od 87 centi? Ili o zastupniku Davidu Willettsu kojem je električar u njegovu domu zamijenio dvadeset pet žarulja na račun države? Ili o Alanu Duncanu, koji je preuredio vrt na trošak poreznih obveznika? I tako bismo mogli nabrajati do prekosutra.
Skandal u Velikoj Britaniji dosegao je takve razmjere da se premijer Gordon Brown osjetio obveznim ispričati u ime političke klase cijele zemlje, uključujući sve stranke, zbog sramotnog kaljanja ugleda političara koji su javni novac zloupotrebljavali za plaćanje svojih zastupničkih troškova. Doista, trebalo bi učiniti nešto da se »stavi točka na i« te sramotne priče u kojoj ne nedostaje elemenata farse. Sto se mene tiče, ja predlažem da se unajmi neki novi Robin Hood koji bi uzeo od siromašnih i pobrinuo se da narodnim zastupnicima ne uzmanjka novca za sitne troškove. Ti troškovi ponekad i nisu bili toliko sitni, kao u slučaju Davida Camerona, vođe konzervativaca, koji je na račun države izgradio svoj drugi dom u vrijednosti od 92 000 eura. Vjerujte mi, rješenje je na vidiku. Robinu Hoodu ne manjka iskustva, a zasad još nitko nije doveo u pitanje njegov ugled.
14. svibnja
Sofía Gandarias

Na pitanje puno tjeskobe, ali i jeftine retorike, koje je papa uputio u Auschvvitzu na iznenađenje i sablazan vjernika: »Gdje je bio Bog?«, velika izložba Sofie Gandarias odgovara jednostavno: »Bog nije ovdje.« Očito je da Bog nije čitao Kafku a, kako se čini, nije ni Ratzinger. Nisu čitali čak ni Prima Levia koji je bliži našem vremenu i koji se u opisivanju užasa nikada nije služio alegorijama. Dopustite mi da budem toliko smion, pa da pozovem papu da širom otvorenih očiju pogleda izložbu te pozorno posluša objašnjenja koja će mu dati jedna umjetnica koja, poznavajući duboko umjetnost kojom se bavi, zna mnogo i o svijetu i o životu koji su za sebe ondje stvorili, kako oni koji vjeruju tako i oni koji ne vjeruju, kako oni koji se nadaju tako i oni koji očajavaju, kako oni koji su izgradili Auschwitz tako i oni koji se pitaju gdje je bio Bog. Bilo bi bolje da se zapitamo gdje smo to mi, kakva nam to neizlječiva bolest ne dopušta da stvorimo drugačiji način života, ako to netko želi, čak i s bogovima, ali bez obveze da u njih vjerujemo. Jedina istinska sloboda ljudskoga bića je sloboda duha, duha nezagađenog iracionalnim vjerovanjima i praznovjerjem koje ponekad može biti i poetično, ali koje izobličuje percepciju stvarnosti i vrijeđa elementarni zdravi razum.
Već godinama pratim rad Sofíe Gandarias. Zapanjuje me njezina sposobnost stvaranja, snaga njezina umjetničkog poriva, vještina kojom prenosi na platno slike svoga unutarnjeg svijeta, gotovo organski odnos koji održava s bojom i crtežom. Djela Sofie Gandarias satkana su od sjećanja. Njezinih sjećanja, prije svega, na sve što je proživjela, naučila i usvojila, ali i sjećanja drugih kao što su Kafka, Primo Levi, Roa Bastos, Borges, Rilke, Brecht, Hannah Arendt i mnogi drugi koji su toliko duboko zavirili u bunar.

Bilješka: Tekst napisan za izložbu Sofie Gandarias »Kafka vizionar« koja će se moći razgledati u berlinskoj galeriji Haus am Kleistpark, počevši od 28. ovog mjeseca.

15. svibnja
Do kada?

Prije dvije tisuće petsto godina, koji dan ili sat više ili manje, dobri Ciceron je, u Senatu ili možda na forumu, ogorčeno prosvjedovao: »Do kada ćeš, o Katilina, zloupotrebljavati našu strpljivost?« Mnogo puta postavio je to pitanje podmuklom urotniku koji ga je želio ubiti i prisvojiti vlast na koju nije imao pravo. Povijest je toliko darežljiva, toliko velikodušna da ne samo da nam putem prošlih događaja daje izvrsne pouke o tome kako bi trebalo vladati državom u sadašnjosti već nam u naslijeđe ostavlja i neke rečenice koje, iz ovog ili onog razloga, ostaju ukorijenjene u sjećanju naroda. Ova koju sam gore naveo, svježa i uzbudljiva kao da ju je netko upravo izgovorio, bez sumnje je jedna od takvih. Ciceron je bio veliki govornik, veoma daroviti tribun, ali zanimljivo je primijetiti kako se u ovom slučaju odlučio poslužiti pitanjem toliko običnim da je vrlo lako moglo izaći iz usta majke koja grdi nestašnoga sina. S velikom razlikom da je taj sin Rima, Katilina, bio lupež najgore vrste, bilo kao čovjek bilo kao političar.
Italija je zemlja zapanjujuće povijesti koja je dala nepregledan niz genija bilo da je riječ o slikarima, kiparima ili arhitektima, glazbenicima ili filozofima, piscima ili pjesnicima, obrtnicima ili umjetnicima, niz veličanstvenih ljudi koji predstavljaju najbolje od onoga što je čovječanstvo zamislilo, maštalo, učinilo. Nije im manjkalo ni Katilina manjeg ili većeg kalibra, ali od toga nije izuzeta ni jedna zemlja, pošast je to koja nikoga ne zaobilazi. Današnji Katilina u Italiji zove se Berlusconi. Ne mora prisvajati vlast jer je već ima, a ima i dovoljno novca kojim može kupiti sve potrebne sudionike, uključujući suce, zastupnike i senatore. Ostvario je čudo podijelivši stanovništvo Italije u dva tabora: na one koji bi željeli biti poput njega i na one koji to već jesu. Sada je pokrenuo postupak za donošenje krajnje diskrecijskih zakona protiv ilegalnog useljeništva, dopustio je da ophodnje građana surađuju s policijom u fizičkoj represiji prema useljenicima bez dokumenata i, uza sve to, zabranio je da djeca useljenika budu upisana u matične knjige. Ni onaj drugi Katilina, rimski, ne bi se posramio takvih postupaka.
Maloprije sam rekao kako je Italija zemlja zapanjujuće povijesti. Ono što mene zapanjuje jest da se odande nije začuo ni jedan glas (barem koliko ja znam) koji bi, lagano parafrazirajući Ciceronove riječi, upitao: »Do kada ćeš, o Berlusconi, zloupotrebljavati naše strpljenje?« Neka pokušaju, možda uspije i možda nas Italija, iz ovog ili onog razloga, ponovo uspije zapanjiti.


18. svibnja
Charlie

Prije neke večeri gledao sam na televiziji neke stare Chaplinove filmove, točnije, nekoliko kraćih koji se zbivaju u rovovima za vrijeme Prvog svjetskog rata i jedan duži pod naslovom Hodočasnik u kojem se, doduše manje sretno no u drugim njegovim filmovima, ponavlja zaplet u kojem nedužni Chaplin bježi pred policijom. Nisam se nijednom nasmijao. Začuđen samim sobom, kao da sam time prekršio neki svečani zavjet, pokušao sam se sjetiti, koliko god je to moguće nakon osamdeset godina, što me to u Charlievim filmovima tjeralo na smijeh dok sam ih sa šest ili sedam godina gledao u nekom od dva lisabonska kina u koja sam u to vrijeme zalazio. Nisam se mogao sjetiti ničeg osobitog. Moji idoli u to vrijeme bili su danski komičari Pat i Patachon koji su za mene predstavljali istinske majstore komedije. Nastavio sam razmišljati prelazeći prstima po gumbima, uvijek postojanim savjetnicima jer u načelu nikad nikamo ne odlaze niti mijenjaju mišljenje, i stigao do neočekivana zaključka kako Chaplin, naposljetku, nije bio komičar, već tragičar. Pogledajte samo koliko tuge i melankolije ima u njegovim filmovima. I sama ta čaplinovska maska — kontrast crne i bijele boje, koža bijela poput kreča, a obrve, brk i oči poput mrlja katrana — ni u čemu ne odudara od klasičnih prikaza tragičnog glumca. I ne samo to. Chaplinov osmijeh nije sretan, štoviše, usuđujem se ustvrditi, i to znajući u što se upuštam, da je tako uznemirujući da bi bolje pristajao Drakulinu licu. Da sam žena, pobjegao bih glavom bez obzira od muškarca koji bi mi se tako nasmiješio. Njegovi preveliki, prepravilni, prebijeli sjekutići zastrašujući su. Njegove čvrsto stisnute usne gotovo da tvore grimasu. Unaprijed znam koliko će se malo vas složiti sa mnom. Stvar je u ovome: čim je jednom odlučeno da je Chaplin komičar, nitko ga ponovo nije pogledao u lice. Vjerujte mi na riječ. Pogledajte njegovo lice bez predrasuda, promotrite jednu po jednu njegovu crtu, zaboravite na trenutak ples njegovih nožica i recite mi što vidite. Da je mogao, Chaplin bi od svakog svog filma napravio tragediju.

19. svibnja
Pjesnici i pjesništvo

Ne događa se svima, neće trajati zauvijek, ali ponekad se dogodi ono o čemu svjedočimo posljednjih dana: kada umre pjesnik, po cijelom svijetu iznenada se počinju javljati njegovi sljedbenici, kao što su to u ovom slučaju čitatelji pjesništva Maria Benedettia kojima treba pjesma koja će izraziti njihovu tugu, a možda ih i potaknuti da se prisjete prošlosti u kojoj je pjesništvo imalo trajno mjesto, dok je danas ekonomija ta koja nam noću ne dopušta da zaspimo. Tako smo postali svjedoci stvaranja prometa pjesništvom, što je vjerojatno zapanjilo sve službene statističare jer su s jednog kontinenta na drugi iznenada počele stizati neobične poruke, u originalnom stilu i tek u nekoliko redaka, koje govore mnogo više od toga no što bi se na prvi pogled dalo zaključiti. Dešifranti kodova imaju pune ruke posla: previše je zagonetaka za protumačiti, previše zagrljaja i previše glazbe koja prati osjećaje, a i njih je također previše. Svijet neće dugo izdržati takav emocionalni intenzitet, ali bez pjesništva koje se danas tako izražava ni mi ne bismo mogli biti ljudi u punom smislu te riječi. Evo što se dogodilo: u Montevideu je umro Mario Benedetti i svijet je postao premalen da udomi osjećaje svih ljudi. Iznenada su se otvorile njegove knjige i iz njih su potekli stihovi — stihovi rastanka, borbeni i ljubavni stihovi — teme koje su prevladavale u Benedettievu životu zajedno s domovinom, prijateljima, nogometom i nekoliko barova u kojima bi za dugih noći ponekad i previše zavirio u čašicu.
Umro je Benedetti, pjesnik koji je znao kako će nas potaknuti da proživimo naše najintimnije trenutke i iz sebe izbacimo svoj ne toliko skriveni bijes. Ako smo s njegovim pjesmama na usnama izlazili na ulicu — jedni uz druge bili smo više od pukog zbroja osoba — ako smo, čitajući, na primjer, Geografije, naučili voljeti jednu malu zemlju na velikom kontinentu, danas, sudeći po pismima koja stižu u Fondaciju, vratili su se ti trenuci ljubavi koji su dali smisao prošlom, a tko zna, možda i ovom sadašnjem vremenu. I to dugujemo Benedettiu, pjesniku koji nam je u nasljeđe ostavio svoj izuzetni život.
»Nije točno da je cijeli svijet otkriven. Svijet je više od vlastite geografije, od svih tih dolina i planina, rijeka i jezera, od svih tih ravni i oceana, gradova i ulica, od svih tih pustinja koje promatraju kako prolazi vrijeme, ono isto vrijeme koje gleda sve nas kako prolazimo. Svijet je također ljudski glas, to čudo riječi koje se ponavlja iz dana u dan, zvonka struja što putuje zrakom. Za mnoge od tih glasova čini se kao da pjevaju, no malo ih je koji to uistinu čine. Kad sam prvi puta čuo Taniu Libertad, preda mnom su se otkrile emocionalne visine u koje nas može odvesti samo goli glas, sam pred svijetom, bez ikakva glazbala koje bi ga pratilo. Tania je pjevala a capella "La Palomu’ Rafaela Albertia, a svaka njezina nota milovala je strune mojih osjećaja na putu prema prosvijetljenju.
Sada Tania Libertad pjeva Maria Benedettia, tog velikog pjesnika kojem bi također dobro pristajalo ime Mario Libertad...
Dva glasa duboke ljudskosti, spojena glazbom pjesništva i pjesništvom glazbe. Njemu pripadaju riječi, a njoj glas.
Dok ih slušamo, bliže smo svijetu, bliže smo slobodi, bliže smo nama samima.«

Bilješka: Tekst uz glazbeni disk Tanie Libertad, Ese parentesis la vida.

20. svibnja
San

Nikada nisam upoznao dotičnu osobu, nikada s njome nisam razgovarao. Taj čovjek nije, niti je ikada bio, bilo izravno bilo neizravno, povezan s bilo kakvim mojim interesom i, ukratko, bez obzira na to koliko sam puta tijekom godina čuo ili pročitao njegovo ime, nemam pojma niti je li još uvijek živ ili nije. Osoba o kojoj govorim portugalski je nakladnik Domingos Barreira koji me je prošle noći posjetio u snovima. Zapravo, nisam ga vidio, a i da jesam, ne znam koje bih mu lice dodijelio. Stupio je u kontakt sa mnom preko svoje tajnice koja mi je prenijela njegovu poruku da se želi sastati sa mnom kako bismo porazgovarali o zajedničkoj prošlosti. Na kakvu je to zajedničku prošlost mislio nikada nisam saznao jer, iako je zakazao sastanak za idući vikend, u poruci nije spomenuo mjesto, a zatim sam se probudio i tajnica je nestala.
Neka sada dođu učeni liječnici objasniti mi što znači taj san za koji nema nekog očitog razloga ili pobude. Osim ako ne prihvate jednu moju ideju, prije bih rekao uvjerenje, a to je da mi je bolest, koja me prije nešto više od godine dana gotovo odnijela, pomalo pomutila um, ispremiješala sjećanja i presložila ih onako kako se to njoj sviđa, pa se možda može ustvrditi kako je ona odgovorna za taj neobični san. Nažalost, pitanje »Zašto?« zauvijek će ostati bez odgovora. Sto se može, ne može se imati sve, a spomenuti učeni liječnici sigurno imaju drugog posla nego čitati ovo što sam ovdje napisao.

21. svibnja
Mito

Zakleo sam se samome sebi da u dogledno vrijeme više neću pisati o tom liku, ali snaga činjenica još jednom se pokazala jačom od moje volje. Ovaj put nije riječ o kraljicama ljepote, manekenkama ili plesačicama koje je, uprijevši u njih prst (ili prste) izabrao u Europski parlament, pa ni o nakitu kao daru za djevojke tek izašle iz puberteta koje talijanskog premijera zovu »papi«, pojam za koji nisam posve siguran što znači (nije mi jača strana talijanski koji govore ondašnje Lolite), ali koji nam i bez toga već govori mnogo. Također nije riječ o toliko spominjanoj rastavi za koju osobno sumnjam da će se ostvariti, jer s obje strane postoje materijalni interesi koji imaju svoju specifičnu težinu i postoji velika vjerojatnost da ta komedija (ako je o komediji riječ) završi pomirenjem i s mnogo sati televizijskog programa. Ono što me prenulo iz mog relativnog mira kad je riječ o »padroneu« Berlusconiu presuda je milanskog suda koji je britanskog odvjetnika Davida Millsa osudio na četiri i pol godine zatvora zbog korupcije tijekom sudskog procesa. U presudi se kaže kako je Berlusc (tako piše, pa ću tako i ostaviti) 1997. podmitio spomenutog odvjetnika (s ni više ni manje no) sa 600.000 dolara kako bi dotični lažno posvjedočio »pomogavši Berlusconiu i grupi Fininvest da izbjegnu osudu«. Berluscova reakcija bila je tipična: »Radi se o potpuno skandaloznoj presudi koja nema nikakve veze sa stvarnošću.« I još: »Postoji žalbeni postupak pred drugim sucem i ja sam potpuno miran.« Obratite pozornost na spominjanje »drugog suca« koje je, bar to ja tako shvaćam, tek nagovještaj onoga što sam se ja usudio protumačiti ovako: »Pred drugim sucem kojega ću pokušati podmititi.« A ja ću dodati: kao što je podmitio i ostale prije ovoga.
Volio bih pomisliti da se bliži Berluscov kraj. Ali za to je potrebno da talijansko biračko tijelo izađe iz apatije, bilo nenamjerne bilo sudioničke, i izgovori Ciceronovu rečenicu koje sam se sjetio prije nekoliko dana. Neka već jednom kažu i neka se čuje u cijelom svijetu: »Dosta si nas varao, Berlusc, vrata su ondje, nestani.« A kad bi to bila zatvorska vrata, mogli bismo tek tada reći da je pravda zadovoljena. Napokon.

22. svibnja
Mayores27
Na portugalskom bismo rekli »ljudi u godinama«. I u jednom i u drugom slučaju radi se o eufemizmu kako bi se izbjegla neugodna riječ »starci« koja bi se mogla i morala shvatiti kao dokaz vitalnosti (»Živio sam i još sam živ«), a koja se ljudima treće dobi prečesto baca u lice poput svojevrsne moralne diskvalifikacije. Pa ipak, bar u mojoj domovini, koristio se (tko zna koristi li se još uvijek) neopoziv, odrješit odgovor koji bi takvom sugovorniku zatvorio usta: »Stare su krpe, a ne ja«, odgovarali bi starci u moje vrijeme onome tko bi ih se usudio nazvati starima i nastavljali svojim poslom ne obraćajući više pozornost na glasove svijeta. Bili su stari, naravno, ali ne i beskorisni, znali su zašiti svoju cipelu kad bi se poderala ili povući brazdu plugom. Život je tada imao jednu veliku manu: bio je težak. I imao je jednu vrlinu: bio je jednostavan.
Danas je život i dalje težak, ali više nije jednostavan.
Možda se upravo iz te spoznaje, oblikovane ovako ili nekako drugačije, rodila zamisao o osnivanju sveučilišta za treću dob u Castilli-La Manchi pod nazivom Universidad para Mayores, a ja imam čast biti pokrovitelj te ustanove. Što bi trebali oni za koje je treća dob značila da su morali prestati raditi? A oni za koje je značila da se mogu baviti svime onime za što dotad nisu imali vremena? Odgovor na ta pitanja stigao je brzo: osnovati sveučilište za naraštaj sjedokosih ljudi naborana lica, mjesto na kojem bi mogli učiti i otkrivati dotad skrivene ili neistražene svjetove. Svaka od tih osoba, žena ili muškarac, otvarajući knjigu ili odgovarajući na neko pitanje na ispitu, može reći: »Nisam se predala.« U tom trenutku kao da im lice obasjava neka aura mladosti, kao da su, barem u duhu, sjeli kraj svojih unuka — ili su to možda njihovi unuci došli sjesti kraj njih. Znanje spaja ljude s njima samima i sa svim ostalim ljudima na svijetu.
Svaka dob dobra je za učenje. Mnogo od onoga što znam naučio sam u zrelim godinama i danas, s osamdeset šest godina, i dalje imam jednaku glad za učenjem. Ne polazim Universidadepara Majores Castilla-La Mancha (no jednoga dana ću ga svakako posjetiti), ali dijelim radost, rekao bih, čak i sreću, s onima koji ondje studiraju, onima kojima upućujem ove jednostavne riječi: dragi kolege.

25. svibnja
Priča o jednom cvijetu

Tamo negdje početkom sedamdesetih, kad sam bio još gotovo na početku svoje književne karijere, jedan lisabonski nakladnik došao je na neobičnu zamisao da me zamoli da napišem priču za djecu. Nisam bio nimalo siguran mogu li dostojno izvršiti zadaću pa sam u priču o

27 Vremešni ljudi (šp.)
cvijetu koji je umirao bez kapi vode uvrstio pripovjedača koji se ispričao zato što ne zna pisati priče za male čitatelje koje je zatim diplomatski zamolio daje vlastitim riječima preprave onako kako se to njima sviđa. Sinčić jedne moje prijateljice, kojem sam se usudio pokloniti knjigu, bez milosti je potvrdio moje sumnje: »Doista«, rekao je majci, »ne zna pisati priče za djecu.« Stoički sam podnio udarac i više nisam mislio na taj neuspjeli pokušaj da se pridružim braći Grimm u raju pisaca za djecu. Prolazilo je vrijeme, napisao sam druge knjige koje su imale više uspjeha, a onda me jednoga dana nazvao moj nakladnik Zeferino Coelho da me obavijesti kako razmišlja o ponovnom izdavanju moje priče za djecu. Rekao sam mu kako je vjerojatno riječ o nekakvoj zabuni jer nikada nisam napisao ništa za djecu. U međuvremenu sam bio potpuno zaboravio na onu nesretnu epizodu. Tako je počeo drugi život Najvećeg cvijeta na svijetu, no sada uz pomoć prekrasnih kolaža koje je Joao Caetano izradio za novo izdanje i koji su bez ikakve dvojbe pridonijeli njezinu uspjehu. Tisuće novih priča (da, tisuće, ne pretjerujem) nastalo je posljednjih godina u osnovnim školama u Portugalu, Španjolskoj i širom svijeta, tisuće inačica u kojima su tisuće djece pokazale svoje stvaralačke sposobnosti, i to ne samo kao malih pripovjedača već i kao ilustratora početnika. Naposljetku, sin moje prijateljice nije imao pravo, jednostavna i jasna priča pronašla je put do svojih čitatelja. Ali, nije stalo samo na tome. Prije nekoliko godina Juan Pablo Etcheverry i Chelo Loureiro koji žive u Galiciji i bave se filmom zamolili su me za dopuštenje da od moga Cvijeta naprave animirani film za koji je Emilio Aragon već bio skladao lijepu glazbu. Zamisao mi se učinila zanimljivom, dao sam im dopuštenje i, nakon nekog vremena, nepotrebno je spominjati sve muke i uložen trud, film je napokon doživio premijeru. I ja se u njemu pojavljujem, u šeširu i mlađi od svoje trenutačne dobi. Riječ je o petnaest minuta izvrsne animacije kojoj je publika pljeskala u kino-dvoranama i na festivalima širom svijeta, između ostalog, u Japanu i na Aljaski. Film je upravo dobio nagradu na Festivalu ekološkog filma na Tenerifima koji je, nasreću, obnovljen nakon prinudne stanke od nekoliko godina. Chelo nas je posjetio i donio nagradu, skulpturu biljke koja izgleda kao da se želi uspeti do sunca i koja će, najvjerojatnije, pronaći svoj novi dom u Casa dos Bicos28 u Lisabonu kako bi pokazala da je sve na ovome svijetu povezano: san, stvaranje, djelo. A upravo je djelo ono što nas najbolje određuje.


26. svibnja
Oružje

Trgovina oružjem, zahvaljujući većoj ili manjoj fleksibilnosti nacionalnih zakona u svakoj pojedinoj državi ili, naprosto, zbog bezočnog krijumčarenja, nije u krizi. Kad govorim o krizi, mislim na onu o kojoj se u posljednje vrijeme toliko govori, zbog koje se toliko pati i koja je na putu da tjelesno i moralno uništi veliki dio stanovništva ovog planeta. No čini se da su neki od nje ipak izuzeti. Nezaposleni širom svijeta broje se u milijunima, svakoga dana tisuće tvrtki zatvara svoja vrata, ali nemamo informacije o tome da je ijedan radnik koji radi u tvornici oružja otpušten. Imati posao u tvornici oružja znači biti osiguran do kraja života. Svi znamo da je svrha takve proizvodnje naoružati vojske, nadopuniti novim i još smrtonosnijim (jer o tome je riječ) oružjem stare arsenale koji su nekada služili svrsi, no sada više ne mogu zadovoljiti zahtjeve modernog života. Vladama zemalja izvoznica oružja trebalo bi stoga biti očigledno da bi trebale provoditi strogi nadzor nad proizvodnjom i prodajom oružja. No neke, naprosto, nije briga, dok druge okreću glavu ustranu. Govorim o vladama jer je teško vjerovati da, po uzoru na više ili manje tajna industrijska postrojenja koja opskrbljuju trgovinu drogom, na svijetu ne postoje i tajne tvornice oružja. Prema tome, ne postoji pištolj čija proizvodnja, da tako kažemo, nije prešutno odobrena službenim, pa makar i nevidljivim pečatom. Kad se za kontinent poput onog južnoameričkog, na primjer, procjenjuje da na njemu ima više od osamdeset milijuna komada oružja, nemoguće je ne pomisliti na loše prikriveno sudioništvo vlada kako pri uvozu tako i pri izvozu oružja. Kada se krivnja za takvu situaciju prebacuje na krijumčarenje velikih razmjera, obično se zaboravlja da je uvjet sine qua non da bi se nešto krijumčarilo da to nešto i postoji. Nešto čega nema ne može se ni krijumčariti.

28 Kuća renesansnog pročelja u lisabonskoj četvrti Alfarna u kojoj je od 2008. smještena Fondacija José Saramago
Cijeli život proveo sam u nadi da ću jednoga dana vidjeti opći štrajk u tvornicama oružja. Uzalud sam čekao, takvo čudo nije se dogodilo, niti će se dogoditi. Ta moja jadna nada da će čovječanstvo krenuti drugačijim putem, promijeniti pravac, odabrati drugačiju sudbinu nije se ostvarila.

27. svibnja
Glazba

Jučer je bilo oružje, danas su glazbene note. Očito je da napredujemo. Zamisao je, ako se ne varam, potekla iz Fondacije Calouste Gulbenkiana kojoj su se pridružili općina Amadora i Državni konzervatorij. Sastoji se u tome da se skupe djeca iz najsiromašnijih četvrti te da ih se pouči glazbi i sviranju nekog glazbala. Nije riječ o ničemu originalnom, dovoljno je prisjetiti se nedavnog primjera orkestra mladih iz Venezuele koji se proslavio u cijelome svijetu, ali kad već oponašamo tuđe ideje, bolje je da to onda budu dobre, a ne loše ili štetne za našu mladež, a ova bi vrijedila zlata samo kad bi se težina jedne zamisli tako bogate sadržajem mogla izmjeriti na vagi. Upravo sam pogledao snimku na kojoj nekolicina djece, uglavnom crnaca i crnkinja, svira na glazbalima o kojima još do nedavna nisu mogli ni sanjati, a kamoli da će ih držati u rukama, služeći se gudalima i pistonima za mene zapanjujućom lakoćom, jer mi se u sjećanje neizbježno vratilo ono kratko razdoblje koje sam proveo u Glazbenoj akademiji za amatere gdje nisam stigao dalje od nekoliko tonova promucanih tijekom solfeđa i nespretnog spoticanja prstima po klavijaturi. Glazba naprosto nije bila moja budućnost. Čak i ako se dogodi da ni jedno od te djece ne pronađe svoju budućnost u glazbi, siguran sam da nikada neće zaboraviti sate koje su proveli u dvorani za probe ili put kojim su onamo stigli noseći svaki svoje glazbalo u kutiji, flautisti najlakše jer su kutije bile najmanje, violinisti još se nekako snalazeći, a violončelisti uz najviše poteškoća. Njihova ozbiljna lica, čak i kad bi im se usne razvukle u osmijeh, zrelost kojom bi odgovarali na pitanja potvrdili su jednu moju staru pretpostavku, a to je da je sreća vrlo ozbiljna stvar. Duboko usredotočeni i zadubljeni u glazbu, vježbali su dijelove Beethovenove Devete simfonije. Vjerujem da će se oni koji budu čitali ove stranice složiti sa mnom kako je lijepo tako početi život.

28. svibnja
Čiste ruke?

Baltasar Garzón jedna je od najutjecajnijih osoba koje je proizvelo španjolsko društvo u drugoj polovici XX. stoljeća. Sucu Garzónu dugujemo neke od najsvjetlijih demokratskih trenutaka koje poznajemo: suđenje generalu Pinochetu i istragu protiv ratnih zločina Francova režima.
U ovom drugom slučaju, Garzón je smatrao da su Franco i četrdeset četiri pripadnika njegove Falange počinili »zločine protiv visokih državnih institucija« i da su krivi za »nezakonito pritvaranje i nestanak osoba te zločine protiv čovječnosti«. Ta istraga toliko je ogorčila Francove pristaše, kojih još uvijek ima u Španjolskoj, da su protiv Garzóna pokrenuli postupak radi povrede službene dužnosti zato što je, tvrdili su, pokrenuo istragu znajući da su odgovorni za ta djela mrtvi. Tu inicijativu potpisuje izvjesni Bernard, nekadašnji predsjednik ultradesničarske skupine po imenu Fuerza Nueva, nekad vrlo aktivne u progonu Francovih protivnika, i sadašnji predsjednik sindikalne udruge koja se cinično naziva »zaštitnicom« pravne države i koja je svoje ime, Čiste ruke, preuzela od nezaboravne talijanske akcije protiv kriminala.
Što je, dakle, učinio Baltasar Garzón? Ako stavimo ustranu sudske spletke i zavrzlame, ako stavimo ustranu bijes, koji nije samo politički, a koji Francovi pristaše osjećaju protiv svega što društvo poduzima da bi se očistilo od diktature, u njegovu postupku vidimo pokušaj da se na sudovima uspostavi praksa zdravoga razuma. Riječ je o hrabrom sucu koji, umjesto da se pokrije zakonima kako bi opravdao tišinu i zataškavanje, traži sve mogućnosti koje mu pruža zakon kako bi omogućio da se žrtvama rata i Francova režima priznaju prava, osobito ono na sjećanje. Garzón je shvatio kako imaju pravo dobiti tijela bačena u zajedničke grobnice ili saznati kamo su odvedena djeca koja su tada bila nasilno razdvojena od obitelji i zato je otvorio proces koji se zatim nastavio i pred drugim sudovima. Stoga se njemu, kao začetniku, ne oprašta. Ono što je užasno i teško razumljivo jest da su Francovi pristaše pronašli razumijevanje na Vrhovnom sudu Španjolske pred kojim će Garzón morati braniti svoje antifrankovske stavove. Vrhovni sud zaključio je »ne ocjenjujući i nipošto ne prejudicirajući ono što će slijediti, kako ne postoje nikakvi uvjeti za odbacivanje postupka«, davši time do znanja kako smatra da mogućnost povrede službene dužnosti uopće nije apsurdna ili nerazumna. Reklo je to pet sudaca Vrhovnog suda. Ostaje nam da vidimo što će reći španjolsko društvo, uvijek strastveno u obrani pravednih ciljeva. Hoće li šutke dopustiti da Fuerza Nueva, pardon, Čiste ruke, zloupotrebljava zakon? Hoće li bez prosvjeda dopustiti da se pravna država za koju su se toliko borili Francovi protivnici okrene protiv njegovih žrtava te da one još jednom padnu u zaborav? Više nije riječ samo o Garzónu, čijim se prijateljstvom ponosim, već o tome da se ne dopusti da se ti ljudi smiju na naš račun. Službena povreda dužnosti ne znači djelovati u svrhu provedbe zakona već ne djelovati, kao što je to ranije bio slučaj. To znači izrugivati se pravdi i prihvatiti kao normalno da nam Francovi pristaše dijele lekcije o demokratskim skrupulama.

29. svibnja
Razočaranje

Svakoga dana nestaju životinjske i biljne vrste, jezici, obrti. Bogati se sve više bogate dok su siromašni sve siromašniji. Svakoga dana postoji manjina koja zna sve više dok ostali znaju sve manje. Neznanje se širi užasnom brzinom. Raspodjela bogatstva veliki je problem. Izrabljivanje ljudi doseglo je nevjerojatne razmjere. Multinacionalne tvrtke vladaju svijetom. Ne znam jesu li sjene ili slike ono što nam zastire stvarnost. Mogli bismo o tome raspravljati unedogled, ali sasvim je sigurno da smo izgubili sposobnost kritičkog promišljanja onoga što se događa u svijetu. Izgleda kao da smo zatočeni u Platonovoj spilji. Odbacili smo bilo kakvu odgovornost za razmišljanje ili djelovanje.
Pretvorili smo se u inertna bića nesposobna za ogorčenost, nekonformizam i prosvjed, sve te značajke koje su nas krasile tijekom mnogih godina. Jedna civilizacija dolazi do svoga kraja i uopće mi se ne sviđa ono što se ondje nalazi. Neoliberalizam smatram novim totalitarizmom pod krinkom demokracije od koje nije sačuvao ništa osim privida. Simboli tog novog svijeta su trgovački centri. Ali ima još jedan mali svijet koji nestaje, a to je svijet malih obrta. Razumije se da sve na ovom svijetu umire, ali ljudi za života imaju pravo izgraditi vlastitu sreću, a to im se ne dopušta. Gube bitku za preživljavanje ne mogavši više živjeti prema pravilima sustava. Odlaze poraženi, ali netaknutog dostojanstva, naprosto govoreći kako se povlače jer im se ovaj svijet više ne sviđa.

Lipanj 2009.



1. lipnja
Bronca

ETO ME ONDJE, sjedim nasred trga s knjigom u ruci i promatram prolaznike. Napravili su me malo većeg od prirodne veličine, pretpostavljam zato da bih se bolje vidio. Ne znam koliko ću godina provesti ondje. Uvijek sam govorio da je sudbina kipova da naposljetku budu uklonjeni, ali u ovom slučaju volio bih da me ostave na miru u čast mog dvostrukog povratka u rodno selo, prije svega u liku osobe od krvi i mesa, ali i brončanog kipa koji će odsad ondje stajati. Iako mi je moja mašta ponekad znala priuštiti najluđe snove, ni u jednom od njih nije se usudila zamisliti da će mi jednoga dana podići kip u mom rodnom kraju. Što sam učinio da bih to zaslužio? Napisao sam nekoliko knjiga, pronio sam ime Azinhaga po cijelome svijetu i, prije svega, nikad nisam zaboravio one koji su me rodili i odgojili: moje roditelje i baku i djeda. O njima sam govorio u Stockholmu pred učenim auditorijem koji je dobro razumio o čemu govorim. Kad promatramo drvo, ono što vidimo je, bez sumnje, njegov važni dio, ali bez korijenja ga ne bi ni bilo. Moji biološki korijeni zovu se José i Piedade te Joséfa i Jerónimo, ali imam i druge koji nose imena mjesta ili rijeka, kao na primjer Casalinho i Divisőes, Cabo das Casas, Almonda, Tejo i Rabo dos Cágados; ili maslinika, vrbika te šumaraka topola i jasena, lovaca koji plove rijekom, smokava bremenitih plodovima, svinja na paši i praščića koji spavaju u krevetu s mojim bakom i djedom da ne bi uginuli od hladnoće. Oblikovan sam od svega toga, sve to ušlo je u broncu u koju su me pretvorili. No valja spomenuti da postaviti kip onamo nije bilo nimalo jednostavno. Bez volje, upornosti i napora Victora Guia i Joséa Miguela Correie Norasa sasvim sigurno ne bi bio ondje. Njima, kao i svim ostalim stanovnicima Azinhage šaljem zagrljaje i, zahvaljujući im iz dubine duše, ostavljam na čuvanje ovoga drugog sina njihova kraja koji nije nitko drugi nego ja.

2. lipnja
Marcos Ana

Postoje osobe za koje se čini kao da ne pripadaju svijetu i vremenu u kojem žive. Jedna od njih je i Marcos Ana. Poput mnogih iz njegova naraštaja, koji su u vrijeme fašizma u Španjolskoj većinu vremena proveli u zatvoru, doživio je neopisive tjelesne i duševne patnje, u posljednji trenutak izbjegao izvršenje dviju smrtnih presuda, i stoga ga se u svakom smislu te riječi može nazvati preživjelim. Zatvor, u kojem je proveo dvadeset tri godine, nije ga uspio slomiti. Knjiga sjećanja koju je upravo predstavio u Portugalu govori o tim crnim vremenima, i to objektivno i strastveno istovremeno. Njezin naslov, Reci mi kako izgleda drvo, nabijen je značenjem. Teška zatvorska svakodnevica s vremenom zna poremetiti predodžbu o stvarnosti, rastvoriti je u nejasnu omaglicu koju je zato potrebno raspršiti, izbaciti iz uma kako se ne bi izgubilo samopouzdanje, ma koliko krhko postalo. Marcos Ana nije spasio samo sebe već i mnoge zatvorske drugove koje je bodrio i rješavao njihove probleme i razmirice poput nekog mirotvorca novoga kova. Nepokolebljiv u svojim uvjerenjima, ali i ne dopuštajući da bilo što utječe na njegove kritičke prosudbe, Marcos Ana svima koji ga upoznaju prenosi nezatomljiv osjećaj nade, pa je, naposljetku, gotovo nemoguće ne zaključiti: »Ako je on takav, zašto onda to ne bih mogao biti i ja?« Stekavši slobodu, nije otišao kući da se odmori. Vratio se u političku borbu, izloživši se opasnosti da ga ponovo zatvore, i započeo hvalevrijedan pothvat pomaganja svima onima koji su još uvijek bili u zatvoru. U Španjolskoj su ga mnogi njegovi prijatelji i štovatelji njegove izuzetne osobnosti (među kojima je i Nobelovac Wole Soyinka) predložili za nagradu Princa od Asturije za zajedništvo. Ne samo da bi to bilo pravedno već je i potrebno da se španjolskom narodu pokaže kako povijesno sjećanje ne umire.

3. lipnja
Putovanja

Prošle subote doletjeli smo iz Lanzarotea u Sevillu, a zatim nastavili automobilom prema Lisabonu. U nedjelju smo, kao što sam već spomenuo, otišli u Azinhagu prigodom postavljanja brončanog kipa. Zastao sam pred kućom i, dugo promatrajući platanu raskošnih grana i bogatih nijansi zelenila, pomislio: »Nemoj se mijenjati, ostani uvijek kakva jesi.« Ali uzalud, doći će ljetne žege, zatim prve jesenje hladnoće, lišće će pasti, njezin sjaj izblijedjeti i ona će zaspati sve dok novo proljeće ne dođe i zauzme mjesto ovoga što upravo završava.
Te potpuno neoriginalne misli podsjetile su me na posljednje, kratko poglavlje Putovanja u Portugal kojem, usuđujem se to ustvrditi, originalnosti ipak ne nedostaje. I zato sam pomislio kako ne bi bilo loše prenijeti ga na ove stranice upravo u trenutku kad smo se spremali nastaviti putovanje prema La Coruñi:
»Putovanja nikada ne završavaju. Samo putnici dolaze svome kraju. No čak ni tada nije gotovo, sve se može nastaviti u sjećanju, u priči. Kad je putnik sjeo na pijesak i rekao: »Nema se više što vidjeti«, znao je da nema pravo. Završetak jednog putovanja je naprosto početak drugog. Treba vidjeti ono što se još nije vidjelo, ponovo vidjeti ono što se već vidjelo, vidjeti u proljeće ono što se vidjelo u ljeto, danju ono što se vidjelo noću, ako je prije padala kiša, sada sve to isto treba vidjeti po suncu, ako su prije usjevi bili zeleni, sada treba vidjeti zrele plodove, kamen koji više ne stoji na istome mjestu, sjenu koja više nije ondje gdje je prije bila. Treba se vratiti po tragovima vlastitih stopala, ponoviti ih i zatim kraj njih utabati nove puteve. Treba se ponovo zaputiti na putovanje. Uvijek i svagda, putnik iznova kreće na put.«
Tako je to bilo i bit će.

4. lipnja
Laicizam

U polemici oko laicizma uvijek se, po mom mišljenju, zanemarivalo temeljno pitanje, a to je treba li ili ne treba vjerovati u postojanje Boga koji, uz to što je stvorio svemir, a time i ljudski rod, donosi posljednji sud o svemu onome što smo činili na Zemlji nagrađujući dobra djela pristupom u raj u kojem će odabrani za vijeke vjekova promatrati Gospodinovo lice dok će, također za vijeke vjekova, oni koji su počinili zla djela gorjeti u vječnom plamenu pakla. Taj posljednji sud neće biti lak, kako za Boga tako ni za one koji će mu morati polagati račune, jer nema onih koji su za života činili samo dobra ili samo zla djela. Čovjeku je svojstvena nepostojanost u mišljenju i djelu, njegovo ponašanje mijenja se iz trenutka u trenutak. U svemu tome laicizam mi se više čini poput odlučnog, ali i mudrog, političkog stava nego poput inzistiranja na uvjerenju kako Bog ne postoji i kako se, stoga, valja suprotstaviti drskosti institucija i instrumenata koji narod pokušavaju uvjeriti u suprotno. Vode se rasprave o laicizmu zato što prevladava strah od rasprava o ateizmu. Ono što mi se u svemu tome čini zanimljivim jest to da se Katolička crkva, koja u skladu s vlastitom tradicijom i dalje čini zla djela a onda kuka zbog toga, ustrajno žali da je žrtva navodnog »agresivnog« laicizma, nove kategorije koju je smislila zato da bi, praveći se kako napada samo dio, ustvari napala cjelinu. Dvoličnost je oduvijek bila sastavni dio diplomatske i doktrinarne strategije Rimske kurije.
Bili bismo zahvalni Rimokatoličkoj apostolskoj crkvi kad bi se prestala miješati u ono što je se ne tiče, a to je privatni, građanski život ljudi. No njezino ponašanje ne bi nas trebalo iznenaditi. Katoličku crkvu malo zanima sudbina duša, reklo bi se čak nimalo, no njezin cilj oduvijek je bio nadzor nad tijelima, a laicizam su prva vrata kroz koja joj bježe tijela, a s njima i duše, pretpostavimo li da jedno ne može bez drugoga, kamo god da se duša zaputila. Pitanje laicizma stoga je obična čarka. Prava borba nastupit će kada se suprotstave vjera i nevjera i kada ovaj drugi sudionik u borbi bude nazvan svojim pravim imenom: ateizam. Sve ostalo su obične igre riječima.

5. lipnja
Carlos Casares

Carlos Casares, galješki pisac koji je tih dana bio razlog mog odlaska u La Coruñu iz koje sam se upravo vratio, preminuo je u ožujku 2002. Nekoliko mjeseci poslije toga osnovana je fondacija nazvana njegovim imenom koja je u idućih nekoliko godina uspjela ostvariti izuzetan kulturni program za cijelu regiju. Sudjelovao sam na još jednim, šestim po redu, »Susretima u Mariñanu« kojima su ovaj put tema bili mehanizmi sjećanja i njihova primjena u književnosti. Moj sugovornik bio je književnik Manuel Rivas, jedan od najvažnijih nastavljača tradicije velikih galjeških književnih imena kao što su Torrente Ballester ili Cunqueiro. Dvorana fondacije Caixa Galicia bila je dupkom puna, publika je sa zanimanjem pratila razgovor i, sve u svemu, mislim da smo Manuel Rivas i ja dobro obavili zadatak jer se u raspravi nismo ograničili samo na naše književno stvaralaštvo već nismo posustali ni pred tako osjetljivim temama kao što je automatsko pamćenje...
U La Coruñi postoji bar pet ili šest sličnih fondacija koje su, kao što to svi ondje priznaju, najaktivniji i najučinkovitiji pokretači kulturnih djelatnosti u gradu i okolnim naseljima. Svakog mjeseca organiziraju na desetke kulturnih događanja kako na polju književnosti tako i na područjima glazbe i likovne umjetnosti. Isto tako ne treba zaboraviti ni njihovu društvenu funkciju koja nije manje važna. Stanovnici La Coruñe doslovno žive kulturu preko fondacija koje im pružaju sve ono potrebno za njihov kulturni i građanski razvoj. I u Portugalu neke od njih, na našu i njihovu sreću, uživaju naklonost javnosti. No ne manjka ni okorjelih primitivaca i kroničnih zavidljivaca poput onog novinara punog predrasuda koji je, kad su ga upitali što misli o osnivanju Fondacije José Saramago (oprostite što ovdje moram spomenuti vlastito ime), odgovorio kako takve fondacije služe samo za pranje novca i utaju poreza. Neka mu oprosti Bog, kad mi već ne možemo...

8. lipnja
Ta stvar zvana Berlusconi

Ovaj članak objavljen je jučer pod istim naslovom u španjolskom dnevniku El Pais koji ga je od mene i naručio. Uzmemo li u obzir da sam na ovom blogu već pisao o liku i djelu talijanskoga premijera, bilo bi čudno ne objaviti ovdje i taj članak. U budućnosti će ih sigurno biti još, jer se Berlusconi neće tek tako odreći onoga što jest i onoga što čini. No neću ni ja.

Ta stvar zvana Berlusconi

Ne znam kako bih ga drugačije nazvao. Stvar koja opasno nalikuje ljudskom biću, stvar koja organizira zabave, orgije i vlada zemljom po imenu Italija. Ta stvar, ta bolest, taj virus prijeti da će postati uzročnikom moralne smrti Verdijeve zemlje ako ga Talijani ne ispovraćaju iz dubina svoje svijesti prije no što im se ne zatruju vene i ne zataji srce jedne od najbogatijih europskih kultura. Ta stvar zvana Berlusconi svojim ljepljivim šapama svakodnevno gazi temeljne vrijednosti javnoga života, a među njegove višestruke talente ubraja se i iznimna lakoća kojom zloupotrebljava riječi izvrćući im smisao i namjere, kao u slučaju »Pola slobode«, koalicije koja ga je dovela na vlast. Tu stvar nazvao sam delinkventom i nisam se pokajao. Iz razloga semantičke i društvene prirode, koji će drugi znati objasniti mnogo bolje nego ja, pojam »delinkvent« u talijanskom jeziku ima mnogo negativnije konotacije nego u bilo kojem drugom europskom jeziku. Želeći jasno i glasno reći što mislim o toj stvari zvanoj Berlusconi, taj pojam upotrijebio sam u značenju koje mu je postupno dao Danteov jezik, iako sumnjam da ga je sam Dante ikada tako upotrijebio. U portugalskom, mom materinskom jeziku, rječnici i jezična praksa delinkventa definiraju kao »počinitelja delikta, osobu koja krši zakone i moralne običaje«. Ta definicija pristaje Berlusconiu poput odijela koje je tako savršeno skrojeno da se ne primjećuje ni jedna bora, ni jedan nabor, pa bi čovjek pomislio da se ne radi o odijelu nego o njegovoj vlastitoj koži. Ta stvar zvana Berlusconi već godinama čini delikte raznovrsne naravi ali uvijek dokazane težine. Cijelo to vrijeme ne samo da nije poštovao zakone već je i stvarao one koji su mu pomagali u očuvanju vlastitih javnih i privatnih interesa kao političara, poduzetnika i pratitelja maloljetnica, a moralne običaje ne treba ni spominjati jer vjerojatno više ne postoji nitko ni u Italiji ni u cijelom svijetu tko ne zna da je ta stvar zvana Berlusconi već odavna pala u najdublju moralnu izopačenost. To je talijanski premijer, ta stvar koju je talijanski narod dvaput izabrao da mu služi kao primjer, koji na put prema propasti vodi vrijednosti kao što su sloboda i dostojanstvo, iste one koje su prožimale Verdijevu glazbu i političko djelovanje Garibaldija i mnogih drugih koji su u XIX. stoljeću tijekom borbe za ujedinjenje od Italije učinili zvijezdu vodilju za Europu i Europljane. Sve to ta stvar zvana Berlusconi želi baciti u povijesnu ropotarnicu. Hoće li mu Talijani to dopustiti?

9. lipnja
Paradoks

Na ovim stranicama već sam se zapitao kamo ide ljevica i danas imam odgovor: vrluda, ponižena, brojeći ono malo bijednih glasova što je skupila, u potrazi za objašnjenjem zašto ih je skupila tako malo. Snaga koja je u prošlosti predstavljala jednu od najvećih nada za čovječanstvo, sposobna pokrenuti na djelovanje pozivajući se na ono najbolje u ljudskoj prirodi, ta snaga koja je s vremenom uspjela stvoriti društvene promjene unatoč lutanjima i unutarnjim previranjima zbog kojih se svakim danom sve više udaljavala od prvobitnih obećanja, sve više nalikujući svojim protivnicima i neprijateljima kao da je to bio jedini način da bude prihvaćena, pretvorila se u vlastito ruglo opravdavajući upravo one postupke kojima se u prošlosti toliko protivila. Postupno skliznuvši prema centru, što su mnogi ocijenili briljantnim i nedvojbeno modernim taktičkim potezom, ljevica kao da nije primijetila da se približava desnici. Ako iz poraza koje joj desnica nanosi širom Europe želi izvući neku pouku, onda se mora zapitati o razlozima dubokog jaza koji dijeli njezine prirodne saveznike — uboge i siromašne, ali i sanjare — od onoga što je preostalo od njezinih načela. Ne može se glasati za ljevicu ako ona više ne postoji.
Začudo, i u tome leži paradoks, političar na kojeg se odnosi sve dosad rečeno upravo je onaj koji trenutno upravlja sudbinom zemlje koja već dugo provodi politiku koja je u svakom pogledu imperijalistička i konzervativna: Barack Obama. To tjera na razmišljanje. Političko djelovanje koje, kao što sam već rekao, nema drugih ciljeva osim spasiti ono malo što je preostalo od divljeg kapitalizma koji je gotovo proždro samoga sebe sada nam se čini poput ostvarenja pravog pravcatog ljevičarskog sna. Kladim se da mnogi progresisti, socijalisti i komunisti sada u sebi govore: »Eh, da je barem Obama predsjednik moje stranke...« Još jedna povijesna ironija... Ili možda tek pitanje osobne karizme.

10. lipnja
Dobra zamisao

Možda se ne radi više od kapi slatke vode u oceanu sumnjičavosti i ravnodušnosti, ali vjerujem da se moramo veseliti dobroj zamisli koja se rodila u Španjolskoj, točnije, u njezinoj provinciji Granadi, a koja se sastoji u tome da se svake godine organiziraju proslave ulaska u punoljetnost mladih koji navršavaju osamnaest godina, i to ne samo radi obilježavanja ostvarivanja njihovih građanskih prava već i zbog podizanja njihove građanske svijesti. Svakome od njih bila bi uručena Opća deklaracija o ljudskim pravima, španjolski ustav i Statut o autonomiji Andaluzije. Razumije se da bi bilo i drugih, razigranijih i manje ozbiljnih svečanosti, ali kako se prema ozbiljnim stvarima moramo odnositi s dužnom ozbiljnošću, moramo reći da bi to predstavljalo važan korak za približno jedanaest tisuća mladih koliko se procjenjuje da bi ih sudjelovalo na takvoj svečanosti, korak koji bi ih uveo u životno doba odgovornosti i uljuđenosti. Opskrbiti ih s ta tri temeljna teksta značilo bi pridonijeti odgoju novog, svjesnijeg građanina. Zamisao je dobra i nadajmo se da će se ostvariti. Organizacija takve zajedničke građanske svečanosti zahtijevat će mnogo kreativnosti i truda, ali možemo biti sigurni da oni neće izostati.
Kap slatke vode o kojoj sam maloprije govorio nije pala u more, već na moj dlan. Posrkao sam je da utažim žeđ ovih dana kad su mnogi od nas frustrirani trijumfom političkih snaga desnice i krajnje desnice širom Europe. Demokracija još uvijek nije u opasnosti, ali na nama je da se pobrinemo da tako i ostane. Granada je dobar primjer za to.

11. lipnja
Epitaf Luísu de Camőesu

Što znamo o tebi, osim stihova što si ih ostavio,
Što je ostalo od svijeta koji si poznavao?
Od rođenja do smrti jesi li sve dane pokorio,
Ili su te života stajali stihovi što si ih napisao?

Ova četiri pitanja preuzeta su iz knjige Moguće pjesme objavljene 1966. Danas, više od četrdeset godina poslije, još uvijek nemam odgovor na njih. Možda ga i nema. Pišem ovo 10. lipnja, na godišnjicu smrti autora Luzitanaca, možda najvažnije knjige portugalske književnosti. Camőes je umro siromašan i zaboravljen, no danas književnici portugalskoga govornog područja smatraju iznimnom čašću primanje nagrade koja nosi njegovo ime.

12. lipnja
Tijelovo

Na latinskom je Corpus Christi, tijelo Kristovo i, osim što je jedan od »zapovjednih blagdana« za sve katolike, također je i državni praznik. Svi vjernici moraju ići na misu (na to ih obvezuje »zapovjedni blagdan«) kako bi svjedočili o stvarnoj i istinskoj nazočnosti Krista u hostiji. I jao vama ako posumnjate u božansku nazočnost u pšeničnom listiću kao što je to u XIII. stoljeću učinio svećenik po imenu Pedro de Praga ne želite li da se ponovi stravično čudo u kojem hostija postaje, ne simbolično, već pravo tijelo i krv, ili možda nositi krvavi dokaz u svečanoj povorci u katedralu u Oviedu, kao što nam to ljubazno objašnjava Wikipedia, izvor kojim sam se poslužio da bih saznao više o ovoj zastrašujućoj temi. Svijet u to doba bio je vrlo zanimljiv. Danas pravo čudo oporavka ekonomija i banaka odvija se tiskanjem milijuna dolara koji se vrtoglavom brzinom stavljaju u optjecaj, a time se jedna praznina ispunjava drugom ili, manje rizičnim rječnikom, time se nedostatak vrijednosti nadomješta drugom, pretpostavljenom vrijednošću koja može trajati samo dok traje dogovor koji ju je i dopustio.
No nisam želio pisati o krizi. Kako god bilo, nisam se želio poslužiti Tijelovom kao jeftinom i banalnom izlikom za bogohuljenje kao što to, barem prema mišljenjima priznatih »stručnjaka« za to područje, uvijek činim u svojim tekstovima. Prije nekoliko dana, točnije 28. svibnja, jedan tridesettrogodišnji Bolivijac po imenu Fraans Rilles, emigrant »bez papira« koji je kao radnik na crno bio zaposlen u pekarnici u španjolskom gradu Gandiji, teško je ozlijeđen kad mu je stroj za miješenje tijesta odsjekao lijevu ruku. Vlasnici pekarnice milosrdno su ga odvezli do bolnice, ostavili ga na dvjesto metara udaljenosti od njezinih ulaznih vrata i poručili mu: »Ako te pitaju, nemoj reći da si radio kod nas.« Liječnici su, naravno, zatražili ruku kako bi je mogli ponovo zašiti, ali morali su odustati od nauma jer je bila u vrlo lošem stanju kad su je pronašli. U pekarnici su je, naime, bacili u smeće.
Naposljetku, nisam želio pisati o tijelu Božjem. Kao što je to kod mene uvijek običaj, jedno je vodilo drugome i zapravo sam želio pisati o tijelu Čovjekovom, tijelu koje je još od samog osvita čovječanstva bilo mučeno, komadano i ponižavano u svojem temeljnom dostojanstvu materijalne opstojnosti, tijelu kojem je sada otkinuta ruka i kojem je naređeno da šuti kako ne bi ugrozilo pekarnicu. Nadam se da su vjernici koji su danas pohrlili na misu pročitali vijest u novinama i bar na trenutak pomislili na napaćeno tijelo toga čovjeka. Ne tražim da ga stave na oltar. Jedino što tražim jest da pomisle na njega i na mnoge poput njega. Kažu da smo svi Božja djeca. To nije istina, ali mnogi pronalaze utjehu u toj laži. Bog nije pomogao Fraansu Rillesu, žrtvi stroja za miješenje tijesta i okrutnosti beskrupuloznih ljudi koji su iskorištavali njegov rad. Tako je to na ovome svijetu i nikako drugačije.

16. lipnja
Miguéis

S djelom Joséa Rodriguesa Miguéisa upoznao sam se nedugo nakon što sam počeo raditi u nakladničkoj kući Estudios Cor čiji su vlasnici bili Manuel Correia i Fernando Canhao, a urednik Nataniel Costa. Godinu dana prije Migueis je ondje objavio knjigu pripovijedaka i novela Leah koja je izvrsno primljena od tadašnje kritike i publike. Bilo je to prvo njegovo djelo koje sam pročitao i ne moram ni reći da me je oduševilo. Ne sjećam se točno kad sam ga i osobno upoznao, jer je u to vrijeme boravio u Sjedinjenim Državama. Ono čega se, međutim, sjećam jest da su od pojave pripovijesti Čovjek se smije smrti u lice, objavljene 1959. do romana Nikalai! Nikalai!, objavljenog 1971. pa preko Škole raja i Putnika brzog vlaka, oba iz 1960, Trećerazrednih ljudi iz 1962. i Zabranjeno nišaniti iz 1964, moji kontakti s Joséom Rodriguesom Miguéisom bili učestali. Susretali smo se gotovo svakodnevno kad je bio u Portugalu, a u razdoblju dok je boravio u Sjedinjenim Državama razmijenili smo mnogo pisama. Ta prepiska (a jednako važnom smatram i onu s Jorgeom de Senom), koju je José Albino Pereira smatrao dovoljno vrijednom da je odabere za temu svog doktorata, daje mi za pravo da ustvrdim kako nisam ostavio tako loš dojam na ovome svijetu. Moje dopisivanje s Migueisom završilo je krajem 1971. kad sam otišao iz nakladničke kuće. Poslije toga smo se susreli nekoliko puta i, koliko se sjećam, više nismo razmijenili ni jedno pismo, ali uvijek će mi ostati u sjećanju kao izuzetna osoba, obdarena iznimnim govorničkim vještinama i pamćenjem, koja je u nekoliko riječi mogla rekonstruirati i najsloženije događaje. Običan razgovor s njime bio je pravi dar jer bi iz rasprave s tako inteligentnim čovjekom svaki njegov sugovornik izlazio inteligentniji. Ne želim se time hvaliti, ali i osobno sam iz tih trenutaka izvukao najviše što sam mogao. Umro je prije gotovo trideset godina, ali još uvijek ga se sjećam kao da je bilo jučer.
Danas u 18.30 u Alentejanskoj kući Fondacija José Saramago organizira skup posvećen Joséu Rodriguesu Miguéisu. Osim autora ovog bloga, na skupu će sudjelovati i stručnjaci za njegovo stvaralstvo David Brookshaiv, Duarte Barcelos, José Albino Pereira, Teresa Martins Marques i Onesimo Teotoniode Almeida. Računamo i s vašom nazočnošću, dragi čitatelji.

17. lipnja
Netanyahu

Progovorio je samo zato što nije mogao nastaviti šutjeti. Pritisnut uza zid od predsjednika Sjedinjenih Država, izraelski premijer napokon je popustio i prihvatio mogućnost stvaranja palestinske države. No dalje od toga nije otišao. Ili možda jest, kad je od buduće države (ako je ikada bude) zatražio da nema vojsku te da njezin zračni prostor nadzire Izrael. Drugim riječima, radi se o novim oblicima represije i političke marginalizacije Palestinaca.
Međutim, o drugim temeljnim stavovima Baracka Obame u pogledu židovskih naselja i naseljenika na području Zapadne obale Netanyahu nije rekao ni riječi.
Područje Zapadne obale koje bi u teoriji trebalo biti »nacionalnim« teritorijem palestinskog naroda, kao što svi znamo, prekriveno je naseljima od kojih su neka »legalna« (ona koja je odobrila i izgradila vlada iz Tel-Aviva), a neka »nelegalna« (ona na koja je ista ta vlada odlučila zažmiriti na jedno oko). Ukupno postoji više od 200 naselja u kojima živi pola milijuna doseljenika koji danas, po svemu sudeći, predstavljaju najozbiljniju zapreku na putu prema miru, čak i veću od nepriznavanja Palestincima prava na neovisnu i održivu državu. To je Izraelu dao do znanja i Bush stariji kad je rekao da se ne može istovremeno govoriti o miru i o izgradnji novih naselja. Toga je, čini se, bio svjestan bivši premijer Ehud Olmert koji je u izjavi za dnevnik Haaretz u studenom 2007. rekao da će, ako se ubrzo ne postigne rješenje s dvjema državama, »to značiti kraj za izraelsku državu«. Nije učinio ništa da se to pitanje riješi, njegove riječi ostale su u zraku, no svejedno nam pomažu da shvatimo kako su naseljenici oduvijek bili poput Damoklova mača nad glavom svih izraelskih vlada, što osobito vrijedi za ovu trenutnu Netanyahuovu. Mislim da Izrael živi u strahu od toga da će se morati vratiti u dijasporu i raspršiti po svijetu, kao što se činilo da će biti njegova sudbina. Tako nešto uopće me ne veseli, ali ostaje da se vidi može li Izrael dobiti vladu koja će biti spremna za mir. Koliko god to pitali Izraelce, odgovor će uvijek biti niječan.

18. lipnja
Slon na putu

Čitatelji će se sjetiti da pripovjedač nikada nije spomenuo imena dvaju sela kroz koja je slon prošao na putu prema Figueirai de Castelo Rodrigo29. Ta sela i njihovi opisi bili su, naprosto, plod mašte potreban za izgradnju strukture romana i nemaju nikakve veze sa stvarnim životom. Ljubiteljima povijesne istine neće se stoga odviše svidjeti to što se Salomon danas priprema za putovanje koje se, iako o tome ne postoje povijesni dokumenti, doista moglo dogoditi, baš kao što sam to opisao unatoč činjenici što o tome nije ostalo nikakvih tragova. Povijest je puna slučajnosti i tko može biti siguran da se ovaj put priča nije

29 Riječ je o Saramagovu romanu Slonovo putovanje, VBZ, 2011.

poklopila sa stvarnim događajima. U povijesti se, naravno, ne spominje da je put kojim je Salomon prošao vodio kroz Castelo Novo, Sortelhu ili Cidadelhe, ali ne možemo se zakleti ni da nije. Ta činjenica poslužila je nama iz Fondacije José Saramago kao poticaj za organiziranje putovanja koje počinje danas u Belemu pred samostanom Svetog Jeronima i koje će nas odvesti sve do granice gdje se dogodio onaj incident s austrijskim oklopnicima koji su slona htjeli odvesti nadvojvodi. Kakav samovoljni plan putovanja, prosvjedovat će možda neki čitatelj, dok ćemo mi, ako nam to dopustite, radije reći da se radi tek o jednoj od mnogobrojnih mogućnosti. Bit ćemo odsutni dva dana i o svemu što se dogodi iscrpno vas izvijestiti. Tko sve ide? Cijela Fondacija, nekoliko simpatičnih Salomonovih prijatelja i nekoliko portugalskih i španjolskih novinara, sve dobri ljudi. Ostanite u miru. Do našeg povratka, doviđenja.

19. lipnja
U posjetu mjestu Castelo Novo

Prije više od 30 godina napisao sam:
Castelo Novo jedno je od mjesta koje se putnika najviše dojmilo i zauvijek će mu ostati u sjećanju. Možda se i jednoga dana onamo vrati, a možda se i nikada ne vrati, namjerno ga izbjegavajući naprosto zato što se neka iskustva nikada ne mogu ponoviti. Poput Alpedrinhe, i Castelo Novo smjestio se u podnožju gore. Staza odatle vodi do najvišeg vrha Gardunhe. Putnik neće govoriti o dobu dana, o svjetlosti i o vlažnom zraku. Samo traži da se ništa od toga ne zaboravi dok se penje strmim uličicama između seoskih kućica i palača poput ove, sedamnaestostoljetne, čiji trijem, balkon i dubok nadsvođen prolaz koji vodi u dvorište odišu skladom kakav bi se teško mogao pronaći u bilo kojem drugom gradu. Neka stoga svjetlost i doba dana ostanu zamrznuti na nebu i u trenutku u kojem putnik dolazi u posjet mjestu Castelo Novo.
Prije trideset godina opisao sam i konkretne osobe:
Staricu koja se pojavila na svojim vratima putnik je upitao gdje je tijesak. Starica je gluha, ali razumije ako se govori glasno i ako vam može čitati s usana. Kad je shvatila pitanje, nasmiješila se i putnik je ostao zatečen jer je, unatoč umjetnom zubalu, njezin osmijeh bio toliko iskren i tako zadovoljan da je putnika obuzela želja da je zagrli i zamoli da se još jednom nasmiješi.
O Joséu Pereiri Duarteu, jednoj od najvelikodušnijih osoba koje sam upoznao, napisao sam kako promatra putnika kao prijatelja kojega nije vidio mnogo godina i sa žalosnim izrazom lica mu kaže kako mu žena leži bolesna u krevetu: »Inače bih vas rado pozvao da ostanete malo kod mene.«
Danas smo bili s kćerkom i zetom Joséa Pereire Duartea. Starica više nije živa, ali pojavile su se druge drage osobe i napustio sam Castelo Novo jednako razdragan kao prije trideset godina. Ako je slon Salomon ovuda prošao, svi koji su bili u njegovoj pratnji sigurno to nikada nisu zaboravili. Takvu gostoljubivost teško je izmisliti.


23. lipnja
Povratak

Slonu se svidjelo ono što je vidio i priopćio je to svojoj pratnji, iako se itinerar koji smo izabrali ni u čemu nije poklapalo s onim koji je njegovo slonovsko pamćenje toliko ljubomorno čuvalo. Jer su, rekao je, on i konjanici u njegovoj pratnji putovali prema sjeveru, gotovo uz samu graničnu crtu, po cestama i putovima koji su bili u doista užasnom stanju. U usporedbi s tim putovanjem, ovo naše činilo se poput prave šetnje — i sâm nadvojvoda, naviknut na raskoš srednje Europe, bio bi iznenađen tako dobrim cestama, smještajem i restoranima. Putovanje je po svojoj prirodi bilo poslovno, ali svi koji su se na njega zaputili uživali su u njemu kao da se radilo o odmoru. Čak su i napaćeni snimatelji, prisiljeni na ramenima nositi opremu tešku sedam kilograma, bili očarani. Zanimljivo je da nitko od naših prijatelja ili novinara koji su nas pratili nisu poznavali mjesta koja smo posjetili. Tim bolje za njih jer će sa sobom ponijeti uspomene o kojima će još dugo pričati. Krenuli smo iz Constancie, u kojoj vjeruju da je Camoes tamo živio i imao kuću sa čijih prozora je vjerojatno na tisuće puta promatrao zagrljaj rijeka Zezere i Tejo, taj blagi spokoj vode koja je nadahnula njegove najljepše stihove. Odatle smo krenuli u Castelo Novo da bismo posjetili gradsku vijećnicu iz vremena Dom Dinisa uz koju mirno leži fontana iz doba Dom Joãa I. Vidjeli smo i muljaču, kacu za tiještenje grožđa na otvorenom, grubo isklesanu u kamenu, pretpostavlja se još u prethistoriji. Prespavali smo u mjestu Fundao, kraju poznatom po trešnjama, i idućeg jutra nastavili za Belmonte u kojem je rođen Pedro Álvares Cabral30 gdje smo najprije otišli u meni osobito dragu crkvu Svetog Jakova. Ondje se nalazi jedan od najdirljivijih romaničkih kipova koji postoje na ovome svijetu, grubo obojena granitna pieta s beživotnim Kristom koji leži na majčinim koljenima kraj koje ona Michelangelova iz Vatikana izgleda kao posljednji uzdisaj manirizma.
Nije bilo lako izvući družinu iz stanja zanesene zamišljenosti u koju je pala kad smo je odveli pred arhitektonsku zagonetku tornja Centum Cellas, nedovršene građevine čija prava svrha je bila i još uvijek jest predmetom žučnih rasprava. Je li to trebala biti stražarska kula? Gostionica za putnike u prolazu? Ili zatvor, iako se to na prvi pogled ne bi moglo reći sudeći po širokim prozorima koji je krase? Nitko to ne zna.
Utaživši žeđ za slikama, nastavili smo prema Sortelhi, gdje nas je zateklo pravo nevrijeme, grmilo je i sijevalo, a s neba prošaranog munjama stuštila se tuča čija su zrna bila velika poput šrapnela. Nismo mogli ni popiti kavu jer je nestalo struje. Tek nakon sat vremena počelo se vedriti. Još uvijek je kišilo kad smo ušli u autobus i zaputili se prema Cidadelhi kojoj ovdje neću posvetiti mnogo pozornosti. Zainteresiranog i dobrohotnog čitatelja upućujem na četiri ili pet stranica koje sam tom mjestu posvetio u Putovanju u Portugal. Družina je razrogačila oči ugledavši baldahin iz 1707, a zatim je prošetala selom diveći se reljefima nad ulaznim vratima kuća i slikama svetaca na stropu crkve. Vratili su se kao nove, sretnije osobe. Sada je još samo nedostajao Castelo Rodrigo. Načelnik općine Figueira de Castelo Rodrigo čekao nas je na mostu iznad rijeke Coe, nedaleko od Cidadelhe. Slika koju sam sačuvao od Castela Rodriga bila je ona od prije trideset godina kad sam ga prvi put posjetio — staro naselje u propadanju u kojem su ruševine bile tek ruševine nekih davnih ruševina koje su izgledale kao da će se svaki trenutak pretvoriti u prah. Danas ondje živi sto četrdeset stanovnika, ulice su čiste i prometne, pročelja i unutrašnjost kuća obnovljena su i, najviše od svega, nestalo je ono tužno ozračje kraja koji se činio neminovnim. Ne smiju se zaboraviti povijesna sela, ona su i dalje živa. Neka to bude poruka ovog putovanja.

24. lipnja
Sastre

Dramatičara Alfonsa Sastrea upoznao sam prije više od trideset godina. Bio je to naš jedini susret. Nikada mu nisam pisao niti sam bilo kada primio neko njegovo pismo. Na mene je ostavio dojam strogog, oporog, nimalo ugodnog čovjeka koji nije činio ništa kako bi olakšao dijalog, iako ga, doduše, nije ni otežavao. Nisam poslije čuo ništa o njemu osim što bih povremeno pročitao u novinama neku vijest vezanu uz njegovo političko djelovanje kao baskijskog nacionalista. Prije nekoliko tjedana ime Alfonsa Sastrea ponovo se pojavilo, i to ovaj put kao nositelja liste na izborima za Europski parlament nedavno osnovane Međunarodne inicijative. Ta grupacija, međutim, nije uspjela osvojiti mjesto u parlamentu u Strasbourgu.
Prije nekoliko dana ETA je ubila policajca Eduarda Puellesa dobro prokušanim načinom: postavivši bombu ispod šasije njegova automobila.
Umro je užasnom smrću — nesretnikovo tijelo potpuno je izgorjelo u plamenu i nije mu bilo nikakva spasa. Taj zločin izazvao je u Španjolskoj sveopće zgražanje. Pa dobro, ne baš sveopće. Alfonso Sastre u baskijskom dnevniku Gara upravo je objavio prijeteći članak u kojem govori »o vremenima velike boli umjesto mira«, istovremeno opravdavajući napade

30 Portugalski moreplovac (1467 ili 1468-1520) koji je 1500. prvi doplovio do obala Brazila.

kao dio »političkog sukoba« i dodajući kako će ih biti još ako se ne otvore pregovori s ETA-om. Gotovo da ne vjerujem onome što čitam. Nije Sastre podmetnuo bombu pod automobil Eduarda Puellesa, ali od njega nisam očekivao da opravdava ubojice.


25. lipnja
Sabato

Gotovo stotinu godina, točnije devedeset i osam, danas će navršiti Ernesto Sabato čije sam ime prvi put čuo u lisabonskoj staroj kavani Chiado dalekih pedesetih godina prošloga stoljeća. Izgovorio ga je prijatelj čiji je književni ukus naginjao prema tada slabo poznatim južnoameričkim književnostima dok smo mi, ostali članovi kružoka koji se ondje okupljao svakog popodneva, gotovo svi, osim ponekog osobenjaka koji bi se hvalio da zna napamet sve što se tada pisalo u Sjedinjenim Državama, bili skloniji slatkoj i tada još besmrtnoj Francuskoj. Tom prijatelju, s kojim sam kasnije izgubio doticaj, dugujem početnu radoznalost koja me dovela do imena kao što su Julio Cortazar, Borges, Bioy Casares, Asturias, Romulo Gallegos, Carlos Fuentes, kao i imena mnogih drugih koja mi izmiču kad ih pokušam dovesti u sjećanje. Bio je tu, naravno, i Ernesto Sabato. Iz nekog neobičnog razloga ta tri kratka sloga njegova prezimena podsjećala su me na ubod bodežom. Ta asocijacija učinit će se još čudnijom ako uzmemo u obzir što ta riječ zapravo znači na talijanskom, ali istina je tu da bi se izrekla, a ovo je jedna od njih. El túnel31 je objavljen 1948, ali ja ga tada još nisam pročitao. U to vrijeme, s mojih nedužnih dvadeset šest godina, morat će proteći još mnogo vode prije no što mi se razotkrije morski put koji će me odvesti do Buenos Airesa... U međuvremenu, upravo me taj moj nezaboravni prijatelj s kojim sam toga dana sjedio za kavanskim stolom potaknuo na čitanje tog romana. Već od prve stranice shvatio sam koliko je bila opravdana ona moja asocijacija Sabatova prezimena s bodežom. Daljnje čitanje Sabatovih djela, kako romana tako i ogleda, samo je potvrdilo ono što sam još u početku naslutio, a to je da se preda mnom nalazi tragičan, ali i izrazito lucidan autor sposoban da prokopa put labirintskim hodnicima duha svojih čitatelja, s tim da im ni jednog trenutka ne dopusti da odvrate pogled od najmračnijih kutaka svoga bića. Je li ga zato teško čitati? Možda, ali baš zato se radi o očaravajućem iskustvu. Zbog mješavine nadrealizma, egzistencijalizma i psihoanalize, koja predstavlja temeljni teorijski oslonac proze autora romana O junacima i grobovima, ne bismo smjeli zaboraviti da se taj samoprozvani »neprijatelj razuma«, po imenu Ernesto Sabato, pozvao na pogrešiv i skroman razum kad je vlastitim očima svjedočio o mračnom dobu krvave represije koju je pretrpio argentinski narod. Romani u kojima se govori o specifičnim povijesnim razdobljima i točno određenim mjestima kao štosu Tunel, O junacima i grobovima i Abadon, upropastitelj ne donose nam samo krik jedne svijesti pogođene vlastitom bespomoćnošću i proročansku viziju vidovnjakinje užasnute budućnošću, već nas poput Goye (koji je bio poznatiji kao slikar nego kao filozof) u njegovu glasovitom bakrorezu Caprichos podsjećaju da se, kad god razum spava, rađa, raste i množi rodoslovlje neljudi i čudovišta.
Dragi Ernesto, u takvoj strepnji prolaze naši životi, pa i tvoj u tome nije nikakva iznimka. Mi danas vjerojatno nismo suočeni s tako dramatičnom situacijom kakvu si ti morao proživjeti, situacijom u kojoj je netko toliko čovječan poput tebe bio prisiljen odbiti dati oprost svojoj vlastitoj vrsti do te mjere da čak ni samome sebi nisi mogao oprostiti svoje ljudsko stanje. Mnogi ne cijene tu tvoju žestinu, no ja te molim da ne odložiš oružje. Gotovo si navršio stotinu godina. Siguran sam da će se stoljeće pred nama zvati Sabatovo, baš kao što se ono iza nas moglo nazvati Kafkinim ili Proustovim.

26. lipnja
Obrazovanje (1)

Svjestan sam činjenice da je glavna zadaća obrazovnog sustava, a osobito onog visokoškolskog, obrazovanje. Fakultet studenta priprema za život, prenosi mu potrebna znanja za učinkovito obnašanje zvanja odabranog u skladu s potrebama društva koje su nekad

31 Ernesto Sabato, Tunel, Sysprint, Zagreb, 2005. (u prijevodu Dinka Telećana)
bile usredotočene uglavnom na strukovna zanimanja dok su danas sve više posljedica znanstvenog i tehnološkog napretka, baš kao i potražnji tvrtki za točno određenom vrstom kvalifikacija. U svakom slučaju, fakultet će uvijek smatrati da je ispunio svoju ulogu predajući društvu mlade spremne da prime i, uza sva znanja stečena obrazovanjem, uključe i ona koja im još uvijek nedostaju, ona koja će tek steći iskustvom, majkom svega ljudskoga. Fakultet je, dakle, kao što je i njegova dužnost, obrazovao pojedinca i, ako će se taj pojedinac zatim usavršiti stekavši iskustvo koje mu je potrebno, ne možemo da se ne zapitamo: »Pa u čemu je onda problem?« Problem je u tome što sam se ograničio samo na jednu vrstu obrazovanja, na ono profesionalno, zanemarivši ono drugo, obrazovanje pojedinca, osobe, građanina, tog zemaljskog trojstva koje se nalazi samo u jednom tijelu. Vrijeme je da se dotaknemo tog osjetljivog pitanja. Svako obrazovanje, naravno, podrazumijeva postojanje objekta i cilja. Objekt je osoba koja se obrazuje, a cilj proizlazi iz prirode i svrhe obrazovanja. U književnom obrazovanju, na primjer, jedina nedoumica koja se može pojaviti jest ona vezana uz načine poučavanja i veću ili manju sklonost onoga tko se obrazuje. No stvari postaju radikalno drugačije ako govorimo o oblikovanju cjelovitog pojedinca, uvijek uzimajući u obzir da se onome koga smo nazvali »objektom« pokušava prenijeti ne samo skup znanja s određenog područja već i sve one etičke vrijednosti koje su uz teorijska i praktična znanja potrebne za obavljanje nekog zanimanja. Prenošenje vrijednosti, međutim, nije i ne može biti samo po sebi dovoljno. Obrazovanje kojim se, primjerice, promiču ideje rasne ili biološke nadmoći izopačuje one vrijednosti koje su svojstvene samoj svrsi obrazovanja, zamjenjujući pozitivno negativnim, a ideju o solidarnosti i međusobnom poštovanju, netolerancijom i ksenofobijom. U povijesti čovječanstva ne manjka primjera, kako u onoj drevnoj tako i u onoj nedavnoj.
Nastavit ćemo idući put.

27. lipnja
Obrazovanje (2)

Na što ciljam svime što sam dosad napisao? Na sveučilište. Na demokraciju. Na sveučilište jer ono osim institucije za širenje znanja mora biti i mjesto par exellence za obrazovanje građanina, osobe odgojene na vrijednostima ljudske solidarnosti i poštovanja mira, osobe slobodna i kritična duha sposobne za odgovornu raspravu o svojim idejama. Netko će reći da dobar dio tih zadaća pripada obitelji kao osnovnoj jedinici društva, no svi znamo da institucija obitelji u posljednje vrijeme prolazi kroz krizu identiteta koja ju je učinila nemoćnom pred svakovrsnim promjenama koje obilježavaju doba u kojem živimo.
Obitelj je, uz časne iznimke, sklona uspavljivanju naše građanske svijesti, dok sveučilište, kao mjesto raznolikosti mišljenja i susreta, ima sve preduvjete za praktično i učinkovito poučavanje najširem rasponu demokratskih vrijednosti, počevši od one koja mi se čini temeljnom: propitivanja same demokracije. Svi zajedno trebali bismo temeljito preispitati taj pojam, iščupati ga iz svakodnevne okamenjenosti i nepovjerenja u kojem se zatekao zato što središtima političke i ekonomske moći odgovara to neprekidno održavanje demokratske fasade pa nam ne dopuštaju da provirimo i da se uvjerimo je li više uopće preostalo nešto iza nje. Ako mene pitate, ono što je preostalo gotovo uvijek služi tome da se što učinkovitije sakriju laži, i to radije no da se brani istina. Ono što danas nazivamo demokracijom postalo je otužno nalik mrtvačkom pokrovu na lijesu u kojem već trune leš.
Preispitajmo stoga što znači demokracija prije no što postane prekasno. I neka nam u tome pomogne sveučilište.
Hoće li? Može li?

30. lipnja
Crna Španjolska

Crna Španjolska naslov je knjige slikara Joséa Gutierreza Solane (1886-1945) koju je ponekad teško, a gotovo uvijek neugodno čitati, ali ne zbog stila ili sintaktičkih inovacija, već zbog nemilosrdnog portreta Španjolske, toliko živopisnog da se doima kao da je autor uspio prenijeti svoje slikarstvo na tiskanu stranicu, i to isto ono slikarstvo koje su nazivali mračnim i ružnim, slikarstvo koje prikazuje propadanje ruralne Španjolske tog vremena u prizorima koji ne zaziru od onog najužasnijeg, najrazvratnijeg i najokrutnijeg u ljudskoj prirodi. Kod Solane je očigledan utjecaj baroknog tenebrizma, točnije Valdesa Leala, kao i Goyinih »crnih slika«. Njegova Španjolska je prljava i groteskna do nezamislivih razmjera jer ju je takvu zatekao na takozvanim pučkim svečanostima i u njezinim običajima.
Danas Španjolska nije takva, postala je razvijenom i kulturnom zemljom koja ima čemu poučiti svijet na mnogim područjima društvenog života, pobunit će se čitatelj ovih redaka. Ne mogu zanijekati da se tako nešto može reći za la Castellanu32, za dvorane muzeja Prado, četvrt Salamanca33 ili la Ramblu34 u Barceloni, ali zasigurno ne nedostaje mjesta na kojima bi Gutierrez Solana mogao postaviti svoj stalak i jednakim bojama naslikati jednake slike.
Mislim na ona sela i gradove u kojima se novcem prikupljenim od građana ili uz financijsku pomoć općina na sveopću radost i zadovoljstvo stanovništva nabavljaju bikovi za pučke svečanosti. Ta radost i zadovoljstvo ne sastoji se u tome da se ubije životinja a njezino meso podijeli onim najgladnijima. Unatoč nezaposlenosti, španjolski narod dobro se hrani i bez toga. Radost i zadovoljstvo ovdje imaju drugo ime. Svog okrvavljenog od kopalja koja ga probadaju sa svih strana, od kojih su neka možda i banderillas de fuego35 kakva su se u XVIII. stoljeću koristila u Portugalu, bika će mučiti do smrti tjerajući ga naposljetku u more da se ondje utopi. Dječica koju majke drže u naručju plješću, a uzbuđeni muževi hvataju svoje jednako uzbuđene supruge i poneku koja to možda i nije: narod je sretan dok promatra bika kako pokušava pobjeći svojim krvnicima ostavljajući za sobom potoke krvi. To je užasno, to je okrutno, to je nastrano. Ali koga je briga za to kad će Cristiano Ronaldo zaigrati za Real Madrid? Koga je briga za to u trenutku kad cijeli svijet oplakuje smrt Michaela Jacksona? Koga je briga što jedan grad smišljeno muči bespomoćnu životinju na zajedničkoj svetkovini koja će se nemilosrdno ponoviti i iduće godine? Je li to kultura? Je li to civilizacija?
Ili možda prije barbarizam?

31. lipnja
Dvije godine

Fondacija je jučer navršila dvije godine. Kao što se obično kaže, čini se kao da je bilo jučer. Istaknuvši sve ono što smo učinili i sve ono o čemu smo sanjali, možemo reći da nismo imali ni trenutka odmora. U prvom redu trebalo je odlučiti što je najbolje za novorođenče kako bi svaki idući korak bio čvrst i stabilan. Zatim je trebalo uvjeriti sve dušobrižnike da nismo ovdje kako bismo ležali u hladovini, već zato da bismo učinili nešto za portugalsku kulturu i društvo u cjelini. Ne umišljamo si kako smo ih naveli da promijene mišljenje, ni tada a ni sada, ali ta zadaća javnog objašnjavanja omogućila nam je da svoje zamisli i prijedloge predstavimo ljudima dobre volje kojih, srećom, u ovoj zemlji ne nedostaje, ma koliko god se ponekad o njoj loše govorilo. Fondacija već može predstaviti hvalevrijedan i obećavajući raspon usluga. Radovi u zgradi Časa dos Bicos, koju smo prije tri dana posjetili, već su uznapredovali i vrlo je vjerojatno da ćemo za najviše šest mjeseci imati ključeve u ruci i slobodno dolaziti u kuću koja je već naša, ali koja će nam još više pripadati čim aktivnosti fondacije budu u punom jeku. Željeli bismo da Campo das Cebolas postane redovita postaja za sve one kojima kultura nije tek puki, površni ukras duha. Nedavno smo se prisjetili života i djela Joséa Rodriguesa Migueisa. Sada je, vjerojatno u siječnju iduće godine, na redu Vitorino Nemesio.
A nakon njega, doći će na red Raul Brandao. Zbog često nepravednih zakona ponude i potražnje na književnom tržištu veliki pisci prošlosti često bivaju zaboravljeni u sadašnjosti. Učinit ćemo sve što je u našoj moći da bismo se suprotstavili takvoj štetnoj tendenciji. Veliki je posao pred nama. Dvije godine nije mnogo vremena, ali »djevojčica« je dobra zdravlja i zaslužuje pozornost.
32 Najdulja ulica u Madridu.
33 Barrio de Salamanca, madridska četvrt otmjenih hotela i muzeja.
34 Glasovita ulica duga 1.2 kilometara u centru Barcelone.
35 Koplja s petardama

Srpanj 2009.



1. srpnja
Agustina

PRIJE ČETRDESETAK GODINA nekoliko mjeseci sam radio kao književni kritičar u časopisu Seara Nova, djelatnost za koju očigledno nisam rođen, ali za koju su dva dobrohotna i velikodušna prijatelja smatrala da je mogu obavljati. Bili su to Augusto Costa Dias, koji je došao na tu zamisao, i Rogerio Fernandes, tada direktor tog, u svakom pogledu, neprežaljenog časopisa.
Općenito smatram da nisam počinio neke teške nepravde, osim brzopletog mišljenja o Delfinu Joséa Cardosa Piresa. Mnogo puta poslije zapitao sam se gdje mi je bila glava toga dana. Kažu da svatko može pogriješiti, ali ja tada nisam pogriješio, već (oprostite mi na vulgarnosti) naprosto zabrljao. Kad sam se godinama poslije u Rimu, uz neprocjenjivu pomoć Jorgea Amada, svim snagama zalagao da nagradu Latinske unije dobije upravo Cardoso Pires, lako je moguće da me na brojne čarke s ostalim članovima žirija nagnalo upravo to bolno sjećanje iz prošlosti. A njegova suparnica u tom trenutku nije bila nitko drugi do Marguerite Duras...
Valja priznati da moj životopis u trenutku kad sam počeo pisati za časopis Seara Nova nije bio bog zna kakav: dotad sam objavio samo roman Terra do Pecado 1947. i zbirku pjesama Os Poemas Possiveis 1966. I ništa više. Tada nije bilo jednog pisca u Portugalu koji nije učinio mnogo više od Joséa Saramaga. Razumijem da su mnogi smatrali neoprostivom drskošću to što sam kao gotovo potpuni anonimac prihvatio poziv dvojice mojih neopreznih prijatelja. Isto je vjerojatno morala pomisliti i Agustina Bessa-Luis kad je, listajući časopis Se ara Nova (je li Agustina Bessa-Luis ikada čitala časopis Se ara Nova?), naišla na kritiku svoje knjige koju sam ja potpisao. Ne krivim je ako je to pomislila, iako je morala biti zadovoljna onim što je slijedilo nekoliko redaka poslije. Navodim po sjećanju: »Ako u Portugalu postoji pisac dostojan da ga nazovemo genijem, onda je to zasigurno Agustina Bessa-Luis.« Napisao sam to tada, a ponavljam to i danas. Istina, malo poslije napisao sam: »Nadajmo se da se neće uspavati zvukom vlastite glazbe.« Je li u toj opasci bilo prizvuka zlobe? Moguće, ali to je razumljivo jer se radilo o kritičaru početniku koji je pokušavao pronaći vlastito mjesto pod književnim suncem...
Je li se uspavala? Mislim da nije. Također je sasvim razumljivo da su mnogi čitatelji željeli da se Augustina, s onom nepresušnom slobodom duha koja ju je krasila, zaputi nekim drugim putovima, upusti u neke druge književne pustolovine, ali uspjela je u onom što joj je najviše priraslo srcu, a to je da opiše ljudsku komediju pokrajine Entre-Douro-e-Minho.
Kad kažem da je među brojnim tumačenjima njezina bogatog i moćnog opusa najvažnije ono sociološko, time ničim ne umanjujem njegovu vrijednost. Svatko na svome području, u svom vremenu, s vlastitim osobnim i umjetničkim obilježjima, Balzac i Agustina Bessa-Luis zapravo su činili isto: promatrali i pripovijedali. Čitajući Balzaca lakše je razumjeti XIX. stoljeće u Francuskoj. Svjetlost koja zrači iz Augustinina djela pomaže nam da jasnije sagledamo mentalitet određenih društvenih klasa krajem XIX, kao i XX. stoljeća. Uistinu, nije to djelo nekoga tko se uspavao...

2. srpnja
Prevoditi

Pisati znači prevoditi. Uvijek je tako bilo i uvijek će tako biti. Čak i kad se koristimo isključivo vlastitim jezikom, mi prenosimo ono što vidimo i osjećamo (pod pretpostavkom da su riječi vidjeti i osjećati, onako kako ih obično shvaćamo, više od pukih riječi koje nam čine razmjerno mogućim da izrazimo ono što vidimo i osjećamo..), i sve to u ustaljen sustav znakova, pismo, prepuštajući zatim okolnostima i slučaju, koji vladaju u komunikacijskim kanalima, tu odgovornost da do čitateljeve inteligencije prenesu, ne cjelovito iskustvo koje smo nakanili prenijeti (jer riječi neizbježno prenose tek djelić stvarnosti kojom se hrani naše iskustvo), već barem sjenu onoga za što u dubini duše znamo da je neprevedivo poput, primjerice, osjećaj koji nosimo nakon nekog susreta, zadivljenost nekim otkrićem ili onaj kratki trenutak prije no što će biti izgovorena ona riječ koja će se urezati u sjećanje poput ostatka sna koje vrijeme nikada neće dokraja izbrisati.
Rad prevoditelja sastoji se, dakle, u prenošenju u drugi jezik (u većini slučajeva, njegov materinski) onoga što je u izvorniku već »prijevod«, to jest određene predodžbe društvene, povijesne, ideološke i kulturne stvarnosti koja mu ne pripada i koja je predočena u jezičnom i semantičkom kontekstu koji također nije njegov. Tekst u izvorniku predstavlja tek jedan od mogućih »prijevoda« autorova iskustva stvarnosti pa je prevoditelj prisiljen pretvoriti »tekst prijevoda« u »prijevod teksta«, što neizostavno dovodi do podvojenosti jer, pojmivši stvarnost koja je predmet njegove pozornosti, prevoditelj sada mora ostvariti tešku zadaću da je prenese netaknutom u jezični i semantički kontekst stvarnosti u koju prevodi (njegovu vlastitu), poštujući istovremeno mjesto iz kojega je došao i ono prema kojem ide. Za prevoditelja je trenutak tišine, i to prije no što će riječ biti izgovorena, nalik nekom »alkemijskom« pragu na kojem ono što jest mora postati nešto drugo da bi moglo i dalje biti ono što jest. Dijalog između autora i prevoditelja u odnosu između teksta koji jest i teksta koji tek treba nastati nije samo dijalog dviju osoba koje se moraju međusobno nadopunjavati već je, prije svega, dijalog dviju kultura koje se moraju prepoznati.

6. srpnja
Kritika

U svom osvrtu na Bilježnicu, objavljenom u rubrici »Aktualno« u posljednjem broju časopisa Expresso, José Mario Silva kaže kako nisam pravi »bloger«. Za to nudi i dokaze: ne stavljam »linkove«, ne komuniciram izravno s čitateljima, a ni s ostatkom »blogosfere«. To sam i sam znao, ali odsad, ako me pitaju, navest ću ovo što je on napisao kao vlastiti argument i jednom za svagda riješiti to pitanje. Kako god bilo, ovdje se ne želim žaliti na, sve u svemu, pristojan, prikladan i poučan članak. On mi je, međutim, dao dva povoda da prekinem šutnju i prvi put prekršim odluku koje sam se do danas strogo pridržavao, a to je da ne odgovaram i ne komentiram bilo kakvu kritiku svoga rada. Prvi od njih vezan je uz kritiku da navodno previše pojednostavljeno gledam na probleme kojima se bavim. Na to bih mogao odgovoriti kako je problem u nedostatku prostora, ali problem je, zapravo, u meni jer mi nedostaju sposobnosti koje su potrebne dubinskom analitičaru poput, recimo, onih iz Čikaške škole ekonomije koji su se, iako im ne manjka dara, teško osramotili zato što njihovim cijenjenim mozgovima nikada nije prošla pomisao da bi se mogla dogoditi ovakva teška ekonomska kriza koju se vrlo lako moglo predvidjeti i najjednostavnijim analizama. Druga stvar je ozbiljnija i sama po sebi opravdava ovu moju pomalo neočekivanu intervenciju. Odnosi se na moje navodno prekomjerno ogorčenje. Od inteligentne osobe kao što je José Mario Silva očekivao bih sve osim toga. Postavit ću pitanje jednostavno poput mojih analiza: može li ogorčenje imati granica? I ne samo to: kako se može govoriti o prekomjernom ogorčenju u zemlji u kojoj se, a danas možemo dobro vidjeti i s kakvim posljedicama, nitko ne buni ni protiv čega? Dragi moj José Mario, dobro razmislite o tome i prosvijetlite me svojim mišljenjem. Molim vas.

7. srpnja
Dotični o samome sebi

Vjerujem da nikad nisam razdvojio pisca od građanina u sebi. Smatram da kamo god ide jedan, ide i drugi. Ne sjećam se da sam ikad napisao ijednu riječ koja ne bi bila u skladu s mojim političkim uvjerenjima, što ne znači da sam zato stavio književnost u službu vlastite ideologije. Naprotiv, svakom riječju koju napišem pokušavam izraziti vlastitu cjelovitost.
Ponavljam: ne razdvajam pisca od građanina, ali zato ne miješam ulogu pisca s onom političkog aktivista. Svakako da me ljudi više poznaju kao pisca, ali isto tako ima onih koji, bez obzira na to pridaju li veću važnost onome što sam napisao u svojim djelima, smatraju da ih zanima i da im je važno ono što kažem kao običan građanin. Pa čak i onda kada jedino pisac na svojim plećima snosi odgovornost da bude taj glas.
Ako je osoba svog vremena, ako nije ukotvljen u prošlosti, pisac mora poznavati probleme vremena u kojemu mu je dano da živi. A koji su to problemi današnjeg vremena? Prije svega, činjenica da ne živimo u prihvatljivom svijetu, baš naprotiv, živimo u svijetu koji je sve gori i koji ne služi ljudima. Ali, pozor: ne bih želio da se ono što govorim shvati kao nekakvo moraliziranje, ne mislim da bi književnost trebala govoriti ljudima kako da se ponašaju.
Govorim o nečem drugom, o potrebi za etičkim sadržajem bez trunke demagogije. I, što je najvažnije, književnosti nikada ne smije biti stran kritički duh.

8. srpnja
Castril

Rijeka koja teče Lisabonom ne zove se Lisabon već Tejo, ona koja tece Rimom nije Rim već Tibar, a ona koja prolazi kroz Sevilhu nije Sevilha već Guadalquivir... Ali rijeka koja prolazi kroz Castril, ona se doista zove Castril. Bilo koje naselje odmah će dobiti ime po kojem će biti prepoznatljivo, ali to se ne odnosi i na rijeke. Tisućama godina sve rijeke svijeta morale su čekati da se pojavi netko da im nadjene ime kako više ne bi morale biti tek krivudav, anonimni trag na zemljovidu. Stoljećima su vode jedne rijeke sve dotad bez imena jurile mjestom na kojem će se jednoga dana uzdignuti Castril i, pogledavajući uvis, prema planini, govorile jedna drugoj: »Još nije ovdje.« I nastavljale bi put do mora misleći s uobičajenom strpljivošću kako vrijeme prolazi i kako će neke druge vode jednoga dana zateći žene kako udaraju odjeću po kamenu, djecu kako uče plivati, muškarce kako pecaju pastrve ili što god da im se već uhvati na udicu. U tom trenutku vode će znati da su dobile ime, da od toga dana više neće biti »ona rijeka što prolazi kroz Castril« već rijeka Castril, tako snažan bit će taj doživotni sporazum koji će je spojiti s ljudima koji ondje već podižu svoje prve, jednostavne domove na njezinim stepeničastim obalama, a zatim i druge i treće, jedne uz druge ili na ostacima drugih, naraštaj za naraštajem, i tako sve do danas.
Sada mirne, ukroćene divovskim zidom koji kao da ih je pretvorio u jezero, vode rijeke Castril više ne jure strmoglavo razbijajući se o kamenje, više ne riču kao nekada između visokih i uskih stijena kojima ih je tisućljećima planina neuspješno pokušala ugušiti. Isti onaj napredak koji je omogućio mjestu Castril da naraste i da se razvije ukrotio je i struje njegove rijeke. Sto se sve pritom dobilo a što izgubilo bolje no itko znat će svi oni čiji su korijeni ondje, mještani Castrila, dok sam ja tek tih i miran Portugalac kojega je jednoga dana ovamo za ruku dovela osoba koju volim najviše na svijetu i koji otad, počašćen nedugo zatim naslovom počasnog sina toga kraja, silazi od naselja prema rijeci i penje se od rijeke prema naselju, šeće njezinim obalama i drevnim puteljcima koji još uvijek čuvaju sjećanje na bose noge što su na njima ostavile tragove kao da, i on bosonog, ponovo prolazi stazama svojega djetinjstva u jednom drugom kraju, i to ne uz planinu i rijeku koja odskače među stijenjem, već u dolini, uz mirni tok rijeka Tejo i Almonda na čijoj se površini nakratko odražavaju oblaci koji plove nebom, da bi odmah zatim svoje mjesto ustupili onima koji dolaze iza njih. Unatoč tome što je prošlo mnogo vremena, ovaj starac istim nedužnim očima danas promatra planine, rijeku Castril, uske i strme uličice mjestašca, niske kuće, masline koje ga podsjećaju na neke druge, na one u čiju se hladovinu nekad sklanjao i čije je plodove skupljao, na staze između trave i cvijeća, na uplašenu životinjicu koja trči u zaklon ostavivši za sobom tek kratkotrajan drhtaj neke biljke o koju se očešala u prolazu. Neki ljudi provedu život tražeći djetinjstvo koje su izgubili. Vjerujem da sam ja jedan od njih.

9. srpnja
Razdjeljak

José Manuel Mendes i ja plakali smo tako nad nepopravljivim slabostima naše zemlje bivajući jedan drugome nešto poput zida plača, ne onoga u Jeruzalemu već u četvrti Arco de Cego i, nakon što smo se prisjetili svih duhova i babaroga nacionalne politike te završili, svaki u svom stilu, prikladnim komentarima o rogovima Manuela Pinha (neka mu je sa srećom36), među nama je zavladala tišina. Palo mi je na um da spomenem činjenicu kako Michelangelov Zeus koji se nalazi u Rimu također ima rogove, no učinilo mi se da bi to bilo miješanje krušaka i jabuka pa sam ušutio i prije no što sam otvorio usta. Vjerojatno iz očaja, želeći prekinuti neugodnu šutnju koja nas je tištala, José Manuel se više usputno nego zainteresirano osvrnuo na uobičajenu upotrebu termina desni i lijevi centar te na teškoće pri pronalaženju stvarnih razlika između stranaka, skupina i ljudi koji se koriste tim pojmovima da bi se odredili i nekamo svrstali. Tada mi je na um pala najbolja šala toga dana koji se već bližio kraju pa sam rekao: »Dragi moj Ze Manele, politika je poput razdjeljka u kosi, nekada bude u sredini, nekada sa strane. Napravi li netko nepravilan razdjeljak, znači da ne vidi dobro. Politički život naše drage zemlje je prepun razdjeljaka i kratkovidnosti. Jedino frizura uvijek ostane ista.« Nasmijali smo se i promijenili temu. Bilo je to ugodno poslijepodnevno čavrljanje.

10. srpnja
Ljetna lektira

Već je postalo uobičajeno da s prvim ljetnim vrućinama, neumitno poput sudbine, novinari dnevnika, tjednika i ponekih televizija neuobičajena ukusa dođu pitati autora ovih redaka koje bi im knjige preporučio za čitanje tokom ljeta. Uvijek sam izbjegavao odgovor jer je za mene čitanje aktivnost dovoljno važna da nas zaokupi tokom cijele godine, kako ove tako i svake sljedeće. No jednom sam prigodom, na inzistiranje jednog upornog novinara koji se nije htio maknuti s mojih vrata, odlučio jednom za svagda riješiti to pitanje odredivši značenje onoga što sam tada nazvao svojom »duhovnom obitelji« u kojoj sam, suvišno je to i spominjati, pripadao najmlađem naraštaju. Nije to bio puki popis imena već je svako ime bilo popraćeno objašnjenjem da bi moj izbor srodnika bio jasniji.
U Zapisima iz Lanzarotea može se pronaći završna inačica tog »obiteljskog stabla« koje sam se usudio nacrtati i ovdje ga ponovno navodim za sve znatiželjne. Na prvom mjestu je Camoes zato što, kao što sam to napisao u Godini smrti Ricarda Reisa, svi portugalski putevi vode prema njemu. Nakon njega slijedi otac Antonio Vieira jer portugalski nikada nije bio ljepši nego kad je ovaj isusovac njime pisao; zatim Cervantes zato što bi bez autora Don Quijotea Iberski poluotok bio poput kuće bez krova; Montaigne jer mu nije trebao Freud da bi znao tko je; Voltaire jer je izgubio sve svoje iluzije o čovječanstvu i uspio preživjeti svoje gađenje; Raul Brandao jer ne trebate biti genij da biste napisali genijalnu knjigu, a to je njegov Humus-, Fernando Pessoa jer ćete prolaskom kroz ta vrata pronaći Portugal (već smo imali Camoesa, ali nam je još bio potreban jedan Pessoa); Kafka koji nam je pokazao da je čovjek kukac; Eca de Queiroz koji je Portugalce poučio ironiji; Jorge Luis Borges koji je izumio virtualnu književnost; i, naposljetku, Gogolj jer je promatrajući čovječanstvo otkrio da je ono tužno. Kako vam se čini? Dopustite da vam nešto predložim. Napravite svoj vlastiti popis, odaberite svoju književnu »duhovnu obitelj« kojoj se osjećate najbliskiji. Bit će to lijepa razbibriga za jedno poslijepodne na plaži ili na selu. Ili kod kuće ako ove godine nemate novca za godišnji odmor.

13. srpnja
Akademik

Oprostite mi na taštini što ovdje objavljujem: postao sam dopisni član Brazilske književne akademije jer je oslobođeno jedno mjesto zbog smrti francuskog pisca Mauricea Druona čiji sam roman Velike obitelji, napisan u najboljoj tradiciji devetnaestostoljetne književnosti,

36 Ministar gospodarstva Manuel Pinho tijekom parlamentarne rasprave pokazao je rogove Bernardinu Soaresu, čelniku PCP-a (Portugalska komunistička stranka), zbog čega je smjesta bio prisiljen odstupiti sa svog položaja.
pročitao prije mnogo godina, ako se ne varam, u izdanju portugalske Arcadie. Ugodnu vijest priopćio mi je Alberto da Costa e Silva, vrstan pjesnik, bivši veleposlanik u mnogim zemljama, uključujući i Portugal, kao i dobar povjesničar afričke kulture — tko god nije upoznat s njegovim djelom neka pročita, na primjer, njegovu izvrsnu knjigu Motika i koplje; Afrika prije Portugalaca. I eto me, član sam Akademije zemlje koju volim najviše poslije vlastite, a to je Brazil. To je kao da ste kod kuće, s tom ne baš zanemarivom razlikom što ste okruženi toplinom koju naša zemlja ponekad zaboravi pokazati, kao da je činjenica da ste se uspjeli roditi u Lisabonu ili Azinhagi dovoljna čast. Idem u Brazil u listopadu na predstavljanje moje nove knjige i sjedit ću u sjeni kipa Machada de Assisa.
I onda kažu da nema dobrih stvari u životu...

14. srpnja
Aquilino

Romaneskni opus Aquilina Ribeira prvi je, a možda i jedini pogled bez iluzija na ruralni svijet portugalske regije Beira. Bez iluzija, ali sa strašću, ako strast shvaćamo, kao u Aquilinovu slučaju, ne kao nepristojno pokazivanje raznježenosti, ni kao tihu suzu koju je tako lako obrisati, pa cak ni kao obično uživanje u osjećajnosti, već kao svojevrsnu sirovu emociju koja se voli prikriti iza gruboga glasa i geste. Aquilino nije imao sljedbenika, iako nije nedostajalo onih koji su se predstavljali ili nudili kao njegovi učenici. Ne mislim da je u takvim pokušajima bilo ikakvih loših namjera, no Aquilino je bio velika stijena, osamljena i golema, koja je izbila iz zemlje usred glavne aleje koja je vodila kroz našu procvjetalu, ali nerijetko i razvodnjenu književnost prve polovice stoljeća. Nije bio jedini koji je drugima kvario zabavu, ali je kao umjetnik i osoba sa svim svojim vrlinama i manama vjerojatno u tome bio najdosljedniji i najuporniji. Nisu ga razumjeli neorealisti, zaglušeni ponešto arhaičnom rječitošću velikoga učitelja, zbunjeni »nagonskim« ponašanjem mnogih njegovih likova, uspješnih jednako kad su dobri i kad su zli, a još uspješnijih kad god treba preokrenuti značenje dobra i zla u nekoj vrsti istovremeno vesele i zastrašujuće igre koja je prije svega besramno ljudska. Možda je Aquilinovo djelo bilo krajnja točka u povijesti portugalskog jezika, zaustavljeni vrhunac prekinut u svojem najdubljem porivu u očekivanju novih čitanja koja će ga pokrenuti. Hoće li se dogoditi ta nova čitanja? Ili, točnije, hoće li se pojaviti čitatelji koji će ih poduzeti? Aquilino će preživjeti, kao i svi oni među nama koji danas pišu o gubitku pamćenja, ne samo onog zajedničkog, nego i pojedinačnog pamćenja Portugalaca, svakoga od njih koji se sada prepušta podmukloj i u svojoj biti maloumnoj opijenosti modernošću koja sprečava kruženje ideja i zbunjuje umove luzitanskog svijeta svojim lažima. Vrijeme zna sve i pokazat će. Ono što ne shvaćamo jest da će, ako zanemarimo vlastito pamćenje, ako zbog pomirenosti sa sudbinom ili zbog mentalne lijenosti zaboravimo tko smo bili, nastala praznina biti (i već jest) popunjena pamćenjem koje nije naše, ali ćemo ga takvim smatrati i postat će jedino koje imamo, a mi sudionici i žrtve nepovratne povijesne i kulturalne kolonizacije. Mogli biste reći da su Aquilinovi stvarni i fikcionalni svjetovi umrli. Možda, no ti su svjetovi bili naši i to bi trebao biti najbolji razlog da naši i ostanu. Ako ništa drugo, barem dok čitamo.

15. srpnja
Siza Vieira

Svaka arhitektura pretpostavlja neki odnos između prirodne neprozirnosti većine uobičajenih građevnih materijala i vanjske svjetlosti. U debelim romaničkim zidovima bilo je teško napraviti otvore koji propuštaju dovoljno dnevne svjetlosti koja bi stvarala sjene u prostoru koji ih naizgled odbacuje, ali kojemu upravo te sjene daju smisao. Sjene su te koje omogućuju čitanje svjetla. Gotički zidovi bili su okomito razdvojeni oslikanim staklom koje je, propuštajući svjetlo, mijenjalo boju i tako stvaralo tajanstven učinak sjene. Čak i u moderno doba, kad su zidovi u velikoj mjeri zamijenjeni otvorima druge vrste koji kao da ih poništavaju, kao da ih brišu smiješnim staklenim pokrovom koji razrjeđuje njihov obujam u procesu kaleidoskopskih odraza i bljeskova, ljudsko oko, tražeći potporu bez koje ne može, tjeskobno traži čvrstu točku u kojoj bi moglo otpočinuti tako što bi je promatralo.
Ne znam ni jedan izraz moderne arhitekture u kojem je prvotni zid toliko važan kao u djelu Siza Vieire. Na prvi pogled ti se dugi, zatvoreni zidovi uzdižu poput nepomirljivih neprijatelja svjetla i kad je konačno propuste, čine to kao da nevoljko popuštaju neodložnom zahtjevu za funkcionalnošću zgrade. Smatram, međutim, da je riječ o nečem drugom. Zid u arhitekturi Siza Vieire nije prepreka svjetlu, nego prije mjesto promišljanja na kojem izvanjsko svjetlo ne zastaje na površini. Čini nam se da materijali postaju porozni, da pogled može proći kroz čvrsti zid i spojiti u jednu estetičku i emocionalnu svjesnost ono što je vani i ono što je unutra. Neprozirnost je ovdje pretvorena u prozirnost. Samo genij može spojiti dvije nepomirljive suprotnosti u takav sklad. Siza Vieira je upravo takav čarobnjak.

16. srpnja
Zemljane boje

Ruke koje rade na zemlji, miješaju se s njom. Postoje slikari koji svom stalku prilaze s rukama umrljanim zemljom. Postoje slikari koji ne mogu zaboraviti zemljane boje, niti bi to ikada htjeli, kad se spremaju naslikati lice, golo tijelo, odsjaj stakla ili samo dvije bijele ruže u vazi. I za te slikare postoji svjetlo, ali ga oni poimaju kao da je k njima došlo iz unutrašnjosti crne zemlje. Kad rasporede svjetlost na platnu, papiru ili zidu, oni proizvode vruće, prigušene tonove gline, tamu humusa, smeđu boju korijenja, krvavocrveni oker. Oni slikaju čovječanstvo i ono što mu pripada zemljanim bojama zato što su baš te boje, a ne nikakve druge, temeljne.
Za sliku naslikanu zemljanim bojama (poput Cezanneovih) nikad nećete reći kako je nečemu slična: to nije sličnost nego identičnost, identičnost originalu u njegovoj biti; veća ili manja sličnost koju bismo mogli dobiti ovdje je najmanje važna. Likovi naslikani zemljanim bojama uvijek će u licu imati nešto od grube cjelovitosti minerala, u kosi vrtlog žitnih polja namreškanih vjetrom, dok će im ruke izgledati kao da su upravo iskopale najdublje plodove zemlje. Boje, sve boje, zemlje i zraka podjednako, oduvijek su tražile oblike koji su im bili potrebni da bismo u njima vidjeli nešto više od puke boje. Boje su uvijek bile ono što podjednako izaziva i utjelovljuje oprečne porive implicitne oblicima, tom vječitom bojnom polju između kaotične pobune i pasivne podčinjenosti običajima. Sve ovo je, bez sumnje, manje zamjetno na slikama koje, predstavljajući se kao mimetičko prenošenje vidljive stvarnosti, žele prije svega biti »prepoznate«, »imenovane«, »klasificirane«, no prije ili kasnije završe kao zatvorenici razarajućeg učinka pogleda koji ih, malo-pomalo, svodi na beznačajnost. Nasuprot tome, štiteći se od oblika jednostavno prepoznatljivih u uobičajenim prikazima okolne stvarnosti, apstraktna umjetnost — izravno ili barem s tom tendencijom — »štiti« i općenito »oslobađa« razmjernu neovisnost boje, ne »gušeći« je stiskom ograničenja koja joj nameću manje ili više predvidljive kompozicije ili općenito dogovorenim ispravnim društvenim modelima.
Nisam slučajno upotrijebio riječ »tendencija« kad sam spomenuo izvjesnu slikovnu praksu koja, iako je nesumnjivo smještena u kategoriju onoga što obično preopćenito opisujemo kao apstraktnu umjetnost, odbija potpuno srušiti mostove prema svijetu znakova i simbola, kako arhetipskih tako i modernih. Sve ovo pojavilo mi se u duhu dok sam začuđeno, obuzet neobičnim osjećajem, promatrao murale kojima je Jesus Mateo pokrio hladne zidove crkve San Juan Bautista de Alarcon. Je li Jesus Mateo apstraktni slikar s »tendencijom« prema realizmu? Ili je, suprotno tomu, realist s »tendencijom« prema apstraktnom? I jesu li ti mostovi koje sam spomenuo upotrebljivi samo za spajanje »apstraktne« umjetnosti sa znakovima i simbolima stvorenima u različitim propitivanjima kojima smo podvrgnuli stvarnost ili bi mogli postojati i radi povezivanja »realizma« sa svemirom apstrakcija koji se kontinuirano širi? Učinilo mi se tada da je Jesus Mateo, u istom trenutku kad se oslobodio ograničenja strogog realizma, da bi se prepustio eksperimentu s oblicima koji su i sami smjerali prema slobodi i, po mom mišljenju, poštujući dosljedno kromatsku logiku zahvaljujući inteligentnom i pažljivo odmjerenom uvođenju prepoznatljivih znakova i simbola, upravo tada uspio stvoriti jedinstven, mogao bih čak reći ujedinjen izraz, zbor mnogih istodobnih glasova poput poliptiha čije se perspektive sastaju u jednoj točki nestajanja, ogromnih zidova što izrastaju iz tla privlačeći nagore sve prigušene boje da bi se sastale s blistavim bojama zraka. Naspram tako velikog i čudesnog djela, koncepti poput apstrakcije i realizma gube nešto od svog trenutnog neovisnog značenja i postaju lijeva i desna ruka što skladno oblikuju isti komad gline. Ne znam hoće li crkva San Juan Bautista de Alarcon postati Sikstinskom kapelom današnjice, ali znam da Juan Mateo pripada obiteljskom stablu čiji su najbolji predstavnici bili Hieronymus Bosch i Breughel stariji. Poput njih, Juan Mateo je objasnio čovjeka. Kroz ono što je vidljivo i nevidljivo.

17. srpnja
Priče o migracijama

Neka onaj tko na obiteljskom grbu nema nikoga tko se iselio baci prvi kamen... Da parafraziram zlog vuka iz priče koji optuži nedužno malo janje da je zamutilo vodu u potoku iz kojega oboje piju: ako nisi ti, onda je tvoj otac, a ako ni tvoj otac nije išao iz mjesta u mjesto, to je samo zato jer tvoj djed prije njega nije imao izbora nego ići, ostaviti svoj stari život u potrazi za kruhom koji mu je vlastita zemlja uskratila. Mnogi su se Portugalci utopili u rijeci Bidassoa jedne mračne noći dok su pokušavali preplivati na obalu gdje im je rečeno da počinje raj zvan Francuska. U takozvanoj kulturnoj, civiliziranoj Europi iza Pirineja stotine tisuća Portugalaca moralo se podvrgnuti sramotnim uvjetima rada i uvredljivim nadnicama. Oni preživjeli koji su mogli podnijeti isto staro nasilje i nove oblike uskraćivanja živeći zbunjeno usred društava koja su ih prezirala i ponižavala, izgubljeni u jezicima koje nisu mogli razumjeti, počeli su malo-pomalo, s gotovo herojskom samopožrtvovnošću, odvajati novčić po novčić, cent po cent, da bi izgradili budućnost svojih potomaka. Neki od tih muškaraca i žena nisu, a niti žele izgubiti sjećanja na vremena kad su morali pretrpjeti sva poniženja loše plaćenog posla i svu gorčinu društvene izolacije. To im služi na čast jer su uspjeli zadržati poštovanje koje duguju svojoj prošlosti. Mnogi drugi, većina njih, spalili su mostove koji su ih povezivali s tim crnim trenucima, srame se jer su bili neobrazovani, siromašni, ponekad bijedni; ukratko, ponašaju se kao daje pošten život za njih počeo tog blaženog dana kad su uspjeli kupiti svoj prvi automobil. To su ljudi koji su uvijek spremni ponašati se okrutno i s prezirom prema imigrantima koji prelaze ovu drugu, širu i dublju Bidassou, Sredozemno more, gdje se mnogi utope i postanu hrana ribama, ako ih plima i vjetar ne nanesu na plažu gdje će im poslije policija pokupiti tijela. Preživjeli ovih novih brodoloma, oni koji dosegnu kopno i ne budu protjerani, mogu se nadati vječnoj kalvariji izrabljivanja, netolerancije, rasizma, mržnje zbog njihove boje kože, sumnji i moralne degradacije. Onaj tko je jednom izrabljivan i zaboravi sjećanje na to, postat će izrabljivač. Onaj prema kome su postupali s prezirom, a pretvara se da je to zaboravio, usavršit će vlastiti prezir. Onaj koga su jučer uvrijedili danas će još ogorčenije uvrijediti druge. I eto ih ondje, svi zajedno bacaju kamenje na ljude koji se približavaju obali Bidassoe kao da oni sami nikada nisu bili imigranti, a ni njihovi roditelji ni djedovi — kao da nikada nisu trpjeli glad i očaj, tjeskobu i strah. Iskreno, kažem vam sasvim iskreno, postoji sreća koja je, jednostavno, odvratna.

20. srpnja
Jardimovštine37

Najavljeni prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Ustava koji je predložio neodoljivi Alberto Joao, kako ga od milja zovu prijatelji i sljedbenici, toliko je očito mačak u vreći da se Jardim i ne trudi sakriti njegov rep. Čestitamo mu na iskrenosti. Jardim želi biti predsjednik regije s pravom veta i zbog najtričavijeg razloga pa je razumno pretpostaviti da se tom idejom bavio već i prije, onda kad je najavio, doduše oprezno i prilično neodređeno, svoju odluku da

37 Odnosi se na Alberta Joaa Jardima (1943), jednog od najdugovječnijih političara u Portugalu, koji od 1978. obnaša funkciju predsjednika autonomne regije Madeira.
napusti politiku pruživši nam zadovoljstvo za koje smo znali da, poput one Malherbeove ruže, neće dugo trajati. Jardimova inteligencija nije spektakularna, no to on nadoknađuje beskonačnom lukavošću. Beskonačnom poput naše naivnosti. Zamisliti ovog Berlusconia s Madeire bilo gdje osim u hodnicima i uredima moći bilo bi kao pokušati zamisliti ono što nazivamo apsolutnim nepostojanjem, a to bi bilo protuslovlje u pojmovima. Jardim se rodio da zapovijeda i zapovijedat će do posljednjeg daha. Budući da mrzi Portugal, nikad neće pristati biti predsjednik Republike; dovoljno mu je biti predsjednik Madeire, Porto Santa i Nenastanjenih otoka. U biti, ono što se predloženim zakonom smjera, jest utemeljiti u Portugalu ustav oblikovan po njegovu liku: kratak, okrugao i besmislen.
Jedno od nezgodnih ispupčenja koje bi dragi vođa htio otpiliti s političkog tijela Madeire jest omražena Komunistička partija. Bojim se da bi na tome mogao polomiti zube. Komunisti imaju dugotrajno i teško iskustvo života u ilegali; vratiti ih tamo zapravo bi značilo morati podići svaki kamen diljem Portugala da bi se provjerilo ima li koga ispod njega. Ono najzanimljivije bit će festival lažnog domoljublja koji će provaliti u Regionalnoj skupštini kad govornici, prigrlivši lokalne ambleme, možda pogaze i zapale zastavu s portugalskim simbolima jer od crvenila na njoj još više bride Jardimovi rumeni obrazi. Bit će još zanimljivo vidjeti kako će se Manuela Ferreira Leite38, ta lasica kontinentalne politike, izvući iz svega ovoga. Ovih nekoliko čitatelja koji čitaju ove retke neka pomno prati događaje. Imat će što ispričati unucima.

21. srpnja
Mjesec

Prije četrdeset godina još nisam imao televizijski prijamnik kod kuće. Kupio sam jedan majušni tek pet godina poslije, 1974, da bih pratio vijesti o jednom drugom slijetanju na Mjesec, što je za nas bila travanjska revolucija. Za ono prvo slijetanje obratio sam se prijateljima koji su imali pristup najnovijim tehnologijama i tako sam, možda uz pivo i sušeno voće, gledao slijetanje i iskrcavanje na Mjesec. U to vrijeme pisao sam kolumne u nedavno oživljenom večernjem listu A Capital koje su nešto kasnije objavljene u knjizi pod naslovom O ovom i drugom svijetu. Posvetio sam dva članka komentaru postignuća Sjevernoamerikanaca, tonom koji nije bio ni hvalospjev ni sumnjičavost kako će to ubrzo postati moderno. Čitajući ih ponovo, došao sam do tužnog zaključka da ipak nije bilo velikog koraka za čovječanstvo i da naša budućnost nije u zvijezdama nego isključivo i jedino na Zemlji po kojoj koračamo. U prvoj kolumni napisao sam »Nemojmo izgubiti Zemlju jer je to jedini način da ne izgubimo Mjesec.« U sljedećoj kolumni nazvanoj Skok kroz vrijeme zamislio sam da će Zemlja u budućnosti izgledati kao Mjesec danas, a započeo sam je riječima »Sve mi se to činilo tek poput prizora u tehnički nezahtjevnom znanstvenofantastičnom filmu. Čak su i pokreti astronauta podsjećali na pokrete lutaka, izgledalo je kao da im udove pokreću nevidljive niti, izrazito dugačke niti povezane s prstima tehničara u Houstonu. Sve je bilo isplanirano do u sekundu, čak je i opasnost bila uključena u taj plan. U najvećoj pustolovini u povijesti nije bilo mjesta za pustolovinu.«
I tu me mašta potpuno obuzela rekavši mi da putovanje na Mjesec nije bilo skok u prostoru nego skok u vremenu. Ustvrdila je da su astronauti, lansirani u svemir, putovali po vremenskoj liniji i vratili se na Zemlju, ali ne ovu koju poznajemo — bijelu, zelenu, zagasitu i plavu — nego buduću Zemlju, Zemlju koja još zauzima istu orbitu kružeći oko ugaslog Sunca, mrtvu poput njega, bez ljudi, ptica, cvijeća, bez smijeha, bez ijedne riječi ljubavi. To je nekakav beskorisni planet poput prastare priče koju nema tko ispričati. Završio sam rekavši da će Zemlja umrijeti, da će postati ono što je Mjesec danas. Barem ova duga saga bijede, rata, gladi i mučenja do današnjeg dana neće trajati vječno. Osim ako ne pokušamo od danas nadalje reći da čovjek ipak nije zaslužio svoju sudbinu.
Čitatelj će se složiti da se, bilo to dobro ili loše, tijekom posljednjih četrdeset godina moje ideje nisu mnogo promijenile. Iskreno ne znam bih li si zbog toga čestitao ili se izgrdio.

38 U vrijeme dok je pisan ovaj blog Manuela Ferreira Leite još je uvijek bila predsjednica stranke PSD koja je na Madeiri u koaliciji s Jardimovom strankom PPD.
22. srpnja
Montaña Blanca

Sad kad se, zahvaljujući usklađenim naporima njihovog vlasnika i Juana, mog odanog fizioterapeuta, u moje noge postupno počela vraćati snaga i sposobnost normalnog hodanja, drago mi je prisjetiti se onog svibanjskog poslijepodneva kad sam se spontano počeo penjati na vulkan Montana Blanca, iako isprva nisam bio nimalo siguran da ću se uspjeti uspeti do vrha. To je bilo prije šesnaest godina, 1993. godine, kad mi je bilo točno sedamdeset godina. Montaña Blanca, koja se uzdiže nekoliko kilometara od moje kuće, najviša je planina Lanzarotea, što ne govori mnogo, s obzirom da se otok, iako vrlo brdovit, sa stotinama ugašenih vulkana, ne može pohvaliti ničim što bi se moglo usporediti s Teidom u Tenerifima. Visina planine, u usporedbi s razinom mora, nešto je iznad 600 metara i oblika je gotovo savršenog stošca. Ako sam to mogao ja, na nju se može uspeti bilo tko — ne morate za to biti vrhunski planinar. Ipak, trebali biste imati odgovarajuće čizme s metalnim klinovima u potplatima, jer su obronci klizavi. Na svaka tri koraka gubite jedan. Kaže vam to netko čiji su potplati na cipelama izlizani od hodanja po domaćim tepisima... Nadomak podnožja planine upitao sam se: »A što kad bih se uspio popeti?« U mojoj glavi uspon je značio popeti se dvadeset ili trideset metara samo da mogu reći obitelji da sam bio ondje. No, kad sam već uspio svladati prvih dvadeset metara, znao sam da ću morati doći do vrha pod svaku cijenu. Tako je i bilo. Trebalo mi je više od sata da se uspnem do kamenih izbočina koje okrunjavaju vrh planine i koje su vjerojatno ostaci prastarog vulkanskog kratera. »Je li vrijedilo? » pitaju me ljudi. Kad bih imao noge kakve sam imao tada, ostavio bih ovo što pišem i uspeo se ponovo onamo da promatram otok po dužini i po širini, od vulkana Coroa na sjeveru do nizina Rubicona na jugu, zatim dolinu La Geria, Timanfayu, nizove bezbrojnih brda ogoljenih požarom. Vjetar mi je puhao u lice sušeći znoj s mog tijela i čineći me sretnim. Bila je 1993. godina i imao sam sedamdeset godina.

23. srpnja
Pet filmova

Zamolili su me da se prisjetim pet najdražih filmova. Nisam trebao brinuti o tome jesu li bili najbolji, najpoznatiji, najspominjaniji. Bilo je dovoljno da su me se osobito dojmili, onako kako bi me se dojmio pogled, gesta, ton glasa. Nije mi bilo teško izabrati; upravo suprotno, javili su mi se vrlo prirodno, kao da se ne bih ni mogao sjetiti nekih drugih. To su, dakle, ovi filmovi, ali ne redom koji bi upućivao na njihovu vrijednost, niti to treba tako shvatiti. Na prvom je mjestu (negdje treba započeti) Sol zemlje Herberta Bibermana koji sam vidio u Parizu kasnih sedamdesetih i koji me ganuo do suza: priča o štrajku rudara meksičkih doseljenika u Sjedinjene Države i njihovih hrabrih žena pogodila me duboko u dušu. Sljedeći je Blade Runner Ridleya Scotta koji sam također gledao u Parizu, u malom kinu u Latinskoj četvrti, nedugo nakon svjetske premijere i koji tada nije puno obećavao. Za FelliniAmarcord nitko nikada nije sumnjao da je riječ o apsolutnom remek-djelu, po meni vjerojatno najboljem filmu talijanskoga majstora. Zatim slijede Pravila igre Jeana Renoira koja su me oduševila besprijekornom montažom, režijom, glumom, ritmom, profinjenošću, naracijom. I, naposljetku, tu je film koji mi se vraća u sjećanje poput prve priče ispričane kraj ognjišta: nijema komedija o dva mlinara koje igraju Pat i Patachon, dva veličanstvena (uopće ne pretjerujem) danska glumca koji su me nasmijavali više no itko drugi kad sam imao šest ili sedam godina. Više nego Chaplin, Buster Keaton, Harold Lloyd ili Laurel i Hardy. Tko nije vidio Pata i Patachona, ne zna što je propustio...

24. srpnja
Poglavlje za evanđelje39

O meni govore da sam se nakon Isusove smrti pokajala za svoje ogavne grijehe koje sam počinila kao prostitutka te da sam postala pokajnicom do kraja života, ali to nije istina.

39 Autor ovdje misli na svoj roman Evanđelje po Isusu Kristu, VBZ, Zagreb, 2002, u prijevodu Snježane Mihačić
Digli su me golu do oltara, pokrivenu jedino dugom kosom koja mi seže do koljena, uvelih grudi i krezubih usta i, ako je i točno da su godine isušile moju glatku kožu, to je samo zato što na ovome svijetu ništa nije jače od vremena, a ne zato što bih ja prezrela ili okaljala isto ono tijelo za kojim je Isus žudio i koje je posjedovao. Tko god govori takve laži o meni, ne zna ništa o ljubavi. Prestala sam biti prostitutkom onoga dana kad je Isus došao k meni s ranjenim stopalom da mu ga izliječim, ali za ona ljudska djela koja zovu bludnima nemam se zbog čega kajati jer me moj ljubljeni upoznao dok sam bila prostitutka i, iskusivši moje tijelo i znajući od čega živim, nije mi okrenuo leđa. Kad me pred učenicima svojim Isus ljubio, ne samo jednom već mnogo puta, oni ga upitaše zašto sam mu draža nego oni, a Isus im odgovori: »Zbog čega vas ne volim toliko kao nju?« Nisu znali što bi rekli jer nikad nisu voljeli Isusa istom onom neograničenom ljubavi kojom sam ga ja voljela. Nakon Lazarove smrti Isusova tuga i bol bili su toliki da sam mu jedne noći, ispod plahta koje su skrivale našu golotinju, rekla: »Ne mogu doprijeti do tebe jer si se zatvorio iza vrata koja ne može otvoriti ni jedna ljudska sila«, a on će na to, zakukavši poput životinje koja se sakrila da u miru pati: »Čak i ako ne možeš ući, ne ostavljaj me, uvijek ispruži ruku prema meni, čak i ako me ne vidiš, jer inače ću zaboraviti život ili će on zaboraviti mene.« A kad se nekoliko dana poslije Isus krenuo susresti sa svojim učenicima, hodala sam kraj njega i rekla mu: »Gledat ću u tvoju sjenu, ako ne želiš da gledam u tebe«, a on mi je odgovorio: »Želim biti gdje je moja sjena ako će ondje biti i tvoje oči.« Voljeli smo se i govorili jedno drugome riječi poput ovih, ne samo zato što su bile lijepe i istinite, ako je moguće da riječi istovremeno mogu biti i jedno i drugo, već zato što smo predosjećali da se bliži vrijeme sjena i da se, još dok smo zajedno, moramo priviknuti na mrak i konačni rastanak. Vidjela sam uskrslog Isusa i u prvi trenutak učinilo mi se da je to vrtlar koji se brinuo o vrtu u kojem se nalazila grobnica, ali danas znam da ga nikada neću vidjeti s oltara na koji su me podigli, koliko god oni visoki bili, ukrašeni cvijećem ili namirisani mirisima. Nije bila smrt ta koja nas je zauvijek razdvojila, već vječnost. U to vrijeme, dok smo bili zagrljeni, ujedinjeni u duhu i mesu naših usana, niti je Isus bio ono što se za njega tvrdilo, niti sam ja bila ono zbog čega su me prezirali. Sa mnom Isus nije bio Sin Božji, a ja s njim nisam bila prostitutka Marija od Magdale, bili smo naprosto muškarac i žena, oboje drhteći od ljubavi, okruženi svijetom kojemu su poput strvinara usta bila zaslinjena krvlju. Govorili su da je Isus istjerao sedam demona iz moje utrobe, ali ni to nije istina. Ono što je istina jest to da je Isus probudio sedam anđela koji su mi spavali u duši i čekali da dođe on i zamoli me: »Pomozi mi.« Jer anđeli su bili ti koji su mu izliječili stopalo, anđeli su bili ti koji su vodili moje drhtave ruke da bi mu očistili gnoj iz rane, anđeli su bili ti koji su mi na usne postavili pitanje bez kojeg Isus ne bi mogao pomoći meni: »Znaš li tko sam, što radim, od čega živim«, na što mi je on odgovorio: »Znam«, »Nisi me ni pogledao, a već sve znaš«, rekla sam, a on je odgovorio: »Ne znam ništa«, ali ja sam ustrajala: »Da sam prostitutka«, »To znam«, »Da liježem s muškarcima za novac«, »Da«, »Dakle, znaš sve o meni«, a on je glasom mirnim poput glatke, jedva namreškane površine nekog jezera rekao: »Znam samo to.« Tada još uvijek nisam znala da je Sin Božji, nisam ni slutila da bi Bog poželio imati djecu, ali upravo tada, u tome trenutku, svjetlost razumijevanja zablistala je u mom duhu i shvatila sam da bi samo istinski Sin Čovječji mogao izgovoriti te tri jednostavne riječi: »Znam samo to.« Gledali smo tako jedno drugo i ne primijetivši da su anđeli već otišli i u tom trenutku, riječju i tišinom, noću i danom, Suncem i Mjesecom, prisutnošću i odsutnošću, počela sam pripovijedati Isusu tko sam i još mi je nedostajalo mnogo da stignem do dna onoga što sam bila kad su ga ubili. Ja sam Marija od Magdale i ljubila sam. Više nemam ništa za reći.

27. srpnja
Muški problem

Vidim iz anketa da je nasilje nad ženama na četrnaestom mjestu na popisu briga Španjolaca, unatoč činjenici da će vam ponestati prstiju ako pokušate izbrojati žene koje svakog mjeseca ubiju oni koji se smatraju njihovim vlasnicima. Vidim također da društvo putem javne promidžbe i različitih građanskih aktivnosti počinje, iako tek postupno, shvaćati da je ovo nasilje muški problem koji moraju riješiti sami muškarci. Prije nekog vremena stigla je vijest o pozitivnom primjeru iz Seville i španjolske Extremadure: muškarci su prosvjedovali protiv nasilja. Dotada su samo žene izlazile na trgove da bi prosvjedovale protiv zlostavljanja koje su trpjele od svojih muževa i partnera (partnera, kakve li tužne ironije) i, iako su u mnogo slučajeva trpjele hladnokrvno, namjerno mučenje, nisu ustuknule pred mogućnošću najgoreg: da budu zadavljene, pretučene do smrti, spaljene kiselinom ili vatrom ili da završe prerezana vrata. Nasilje koje se oduvijek vrši nad ženama pretvara prostor suživota (nećemo ga zvati domom) u zatvor, u savršeno mjesto za svakodnevna poniženja, redovito premlaćivanje, psihološku okrutnost kao sredstvo pokazivanja nadmoći. Kažu da je to ženski problem, no to nije istina. Problem je muški, u muškom egoizmu, muškoj nezdravoj posesivnosti, kukavištvu, tom bijednom kukavištvu koje im dopušta da koriste silu protiv nekoga tko je tjelesno slabiji od njih i čija je sposobnost psihičkog otpora sustavno oslabljivana. Prije nekoliko dana u Huelvi skupina dječaka u dobi od trinaest i četrnaest godina, u ulozi u kojoj se obično nađu stariji pripadnici njihova spola, silovala je mentalno zaostalu djevojčicu iste dobi. Ti dječaci vjerojatno su pomislili da imaju pravo na zločin i nasilje, da imaju pravo iskoristiti ono za što su mislili da im pripada. Ovaj novi čin nasilja među spolovima, pored onih koji su se dogodili ovog vikenda — djevojka ubijena u Madridu, tridesettrogodišnja žena ubijena pred očima svoje šestogodišnje kćeri u Toledu — trebao bi muškarce navesti da izađu na ulicu. Sto tisuća muškaraca, samo i jedino muškaraca, trebalo bi prosvjedovati na ulicama dok ih žene s pločnika posipaju cvijećem — to bi mogao biti onaj znak koji društvu treba da bi se bez odgađanja počelo boriti protiv ove nepodnošljive sramote. I da bi nasilje među spolovima, kobno ili ne, napokon postalo jedna od glavnih briga naših građana. To je naš san i naša dužnost. Moglo bi biti i više od utopije.

28. srpnja
Pravo na grijeh

Na popisu ljudskih ostvarenja (postoje i druga koja nemaju veze s onim ljudskima, poput paukove mreže stvorene za privlačenje hrane ili podvodnog mjehurića zraka koji ribama služi kao gnijezdo) rijetki spominju ono koje je, po mom mišljenju, još od najdavnijih dana najučinkovitiji način nadzora nad našim tijelima i dušama. Mislim na sudstvo koje se razvilo nakon što je izumljen grijeh, govorim o podjeli na oprostive i smrtne grijehe i o popisu kazni, zabrana i pokora koje iz njih proizlaze. Iako danas osporavano, izvan uporabe poput prastarih spomenika koje je vrijeme uništilo ali koji i dalje, sve do posljednjeg kamena, čuvaju sjećanje na staru slavu, tako i sudstvo utemeljeno na grijehu nastavlja gušiti naše savjesti prodirući u njih svojim dubokim korijenjem.
Sve to postalo mi je jasnije nakon prijepora uzrokovanih objavljivanjem knjige koju sam nazvao Evanđelje po Isusu Kristu, prijepora koje su još više pogoršavale gotovo neprestane uvrede i objede na račun bezobzirnog autora. Budući da je Evanđelje roman koji se ograničava na to da bude tek »uprizorenje«, iako neizravno, Isusova lika i života, začudno je da su mnogi koji su ustali protiv njega u njemu vidjeli stvarnu prijetnju stabilnosti i snazi samih temelja kršćanstva, osobito njegove katoličke inačice. Morali bismo se zapitati o čvrstini tog spomenika naslijeđenog iz antike da nije očito da su ovakve reakcije bile u biti tek izraz svojevrsnog tropizma, odraz sudstva utemeljenog na grijehu koji, kako god da okrenete, svi ionako nosimo u sebi. Najčešća, no i jedna od najmiroljubivijih pritužbi sastojala se u primjedbi kako autor Evanđelja kao nevjernik nema pravo pisati o Isusu. Međutim, osim osnovnog prava svakoga pisca da piše o bilo kojoj temi koja ga zanima, valja spomenuti i to da se autor Evanđelja po Isusu Kristu ograničio, ako ćemo pravo, na pisanje o onome što ga ne samo zanima već ga se i izravno tiče jer on kao proizvod judeokršćanske kulture i civilizacije po svemu posjeduje mentalitet »kršćanina«, čak iako se filozofski određuje i u svakodnevnom životu ponaša kao ono što također jest — kao ateist. Bilo bi stoga opravdano reći da ja, ovako sumnjičav, imam jednako pravo pisati o Isusu kao i najpobožniji praktični i militantni katolik. Među nama postoji samo jedna, ali vrlo važna razlika — a to je da ja koristim to svoje pravo, no svojom sam voljom i na vlastiti rizik sebi dao još jedno koje katolici nemaju: pravo na grijeh. Ili drugim riječima, vrhovno ljudsko pravo na herezu.
Bilo pa prošlo, reći ćete. No ipak, budući da će se moj sljedeći roman (ovaj put ga neću nazvati pričom) baviti ovom temom i neće biti manje kontroverzan, već upravo suprotno, mislio sam da je bolje spriječiti nego liječiti. Nisam to učinio da bih se zaštitio (tako nešto nikada me nije zanimalo), nego zato što, kako mi to ovdje kažemo, onaj tko upozori nije izdajica.

29. srpnja
Eppur si muove

Dok su rezultati istraživanja bili još vrući, dnevnik E1 País zamolio me za komentar o mogućem ujedinjenju naroda na Iberskom poluotoku. Ovo što slijedi je ono što sam poslao u Madrid o toj osjetljivoj, delikatnoj, kontroverznoj i provokativnoj temi o kojoj su se svi složili barem onoliko koliko je potrebno da bi se o njoj moglo ozbiljno raspravljati.
»Ipak se kreće.« Te je riječi navodno jedva čujno prošaptao Galileo Galilej pročitavši tekst u kojem se pod prisegom odriče svojih stavova, na što su ga prisilili inkvizitori Katoličke crkve 22. lipnja 1633. Kao što znamo, prisilili su ga da zaniječe, osudi i javno se odrekne onoga u što je duboko vjerovao, to jest znanstvene istine kopernikanskog sustava prema kojem se Zemlja okreće oko Sunca, a ne Sunce oko Zemlje. Taj tekst trebao bi se pažljivo proučavati u svim školama na planetu, bez obzira na religiju koja ondje prevladava, ne zato da bi se potvrdilo ono što je danas svima očito, a to je da je Sunce nepomično, a Zemlja se okreće oko njega, već da bi se spriječilo stvaranje praznovjerja, predrasuda, pranje mozga i drugih uvreda za inteligenciju i zdravi razum.
Ovdje, međutim, ne želim govoriti o Galileju, već o nečem što nam je mnogo bliže u vremenu i prostoru. Mislim tu na danas objavljeno izvješće Centra za društvenu analizu sveučilišta u Salamanci Hispano-luzitanski barometar u kojem se govori o mogućem ujedinjenju dviju država Iberije i stvaranju španjolsko-portugalske federacije. Čitatelji koji redovito prate moje komentare na ovom i na drugim mjestima prisjetit će se polemike začinjene uvredama i optužbama za izdaju domovine koju je prije nekog vremena izazvalo moje predviđanje takva ujedinjenja. Prema istraživanju Sveučilišta u Salamanci sada bi takvo ujedinjenje podržalo 39,9% Portugalaca i 30,3% Španjolaca. Ti podaci upućuju na značajan porast s obzirom na istraživanja provedena u to vrijeme kada se 30% ispitanika, to jest 260 od 876 građana, anketiranih u travnju i svibnju ove godine, protivilo toj zamisli. Nasuprot onom što se obično govori, budućnost je već zapisana, ali mi nismo dovoljno znanstveno potkovani da bismo je pročitali. Današnji prosvjedi sutra se mogu pretvoriti u nešto oko čega će se svi složiti, kao i obratno, ali jedna stvar će se zasigurno dogoditi i ona Galilejeva rečenica se potpuno uklapa u to. Da, Iberija. Eppur si muove.

30. srpnja
Odricanje

Svima koje bi to moglo zanimati:
Ja, Galileo Galilej, sin pokojnog Vincenza Galileja, iz Firence, u dobi od 70 godina, doveden osobno na suđenje i, kleknuvši ovdje pred vama, preuzvišenim presvijetlim kardinalima inkvizitorima cjelokupne kršćanske zajednice protiv krivovjerne izopačenosti, imajući preda mnom Sveta Evanđelja koja dotičem vlastitim rukama, zaklinjem se da sam uvijek vjerovao, a s Božjom pomoći vjerovat ću i dalje, u svaki članak koji sveta Rimokatolička crkva podupire, naučava i propovijeda. Ali budući da mi ovaj Sveti oficij naređuje da potpuno napustim lažni nauk prema kojem je Sunce nepomično središte svijeta i zabranjuje da prigrlim, branim ili na bilo koji drugi način širim rečeni lažni nauk [...] Zato iz umova Vaših Eminencija i svakog kršćanina katolika želim ukloniti tu opravdanu sumnju usmjerenu prema meni; zato se iz sveg srca i s istinskom vjerom odričem, i s gnušanjem proklinjem spomenute grijehe i krivovjerja i općenito sve druge grijehe i sekte koje se protive Svetoj crkvi; zaklinjem se da nikad više neću, bilo pismeno bilo usmeno, ustvrditi nešto što bi moglo protiv mene pokrenuti slične sumnje, nego ću svako krivovjerje ili krivovjerca prijaviti Svetom oficiju ili mjesnom biskupu inkvizitoru. Osim toga zaklinjem se i obećavam da ću izvršiti i pridržavati se svake pokore koju mi je odredio i koju će mi odrediti ovaj Sveti oficij. Ali prekršim li slučajno bilo koju od ovih zakletvi, obećanja i izjava (sačuvao me toga Bog), bit ću podvrgnut svim mjerama i kaznama određenim i propisanim svetim kanonima i drugim općim i posebnim odredbama protiv sličnih prijestupa. Stoga, uz Božju pomoć i pomoć njegovih Svetih Evanđelja koje dotičem vlastitim rukama, ja, nižepotpisani, Galileo Galilej odrekao sam se, zakleo, obećao i moralno se obvezao na sve gore navedeno i s vjerom, vlastoručno, potpisao ovaj tekst odricanja pod prisegom koji sam, riječ po riječ, ovdje i pročitao.

31. srpnja
Álvaro Cunhal40

Nije bio svetac kakvog su neki štovali niti vrag kakvog su drugi prezirali; bio je, iako ne jednostavan, ali ipak samo čovjek. Zvao se Álvaro Cunhal i njegovo ime godinama je za mnoge Portugalce značilo svojevrsnu nadu. Utjelovljivao je uvjerenja kojih se držao nepokolebljivom vjernošću, bio je svjedok i protagonist vremena u kojem su ona cvjetala, ali bio je nazočan i propasti ideja, sumraku zdravog razuma, izopačenju običaja. Knjiga njegovih sjećanja koju nikada nije želio napisati možda bi nam pomogla da bolje shvatimo korijene krhkog drveta u čiju sjenu se danas Portugalci sklanjaju da bi progutali svoj napoj od riječi koji smatraju hranom za dušu. Nikada nećemo pročitati sjećanja Alvara Cunhala i s tim se moramo pomiriti. Isto kao što nikada nećemo pročitati ono što bi, s gledišta vremena u kojem živimo, vjerojatno bio najpoučniji dokument koji je mogao nastati kao plod njegove inteligencije i njegovih finih ruku umjetnika: promišljanje o veličini i propasti carstava, uključujući i ona koja smo izgradili u sebi samima, tih kula ideja zbog kojih hodamo uspravno i koje nas svakodnevno traže da im položimo račune, čak i onda kad se tome žestoko protivimo. No, umjesto toga, kao da su se zatvorila jedna vrata da bi se otvorila druga, ideolog se pretvorio u romanopisca, a umirovljeni politički rukovodilac nije više želio ništa reći o mogućoj i vjerojatnoj sudbini stranke čijim je zaštitnim znakom neprekidno bio dugi niz godina. Bilo na domaćem bilo na međunarodnom planu, nema nikakve sumnje da je Álvaro Cunhal proživio gorke dane. Nije bio jedini, a to je i znao. Ponekad se kao politički aktivist nisam slagao s njim kao generalnim sekretarom, pa bih mu to i rekao. S današnjim odmakom, međutim, sve te nesuglasice kao da su ishlapile, uključujući i argumente s kojima smo, bez vidljivih rezultata, pokušali jedan drugoga uvjeriti da smo u pravu. Ostarjeti znači postati nepotrebnim. Kad je otišao u mirovinu, Cunhal nam je još uvijek bio potreban. Sad je prekasno. Još uvijek ne možemo pobjeći od nekog čudnog osjećaja da smo ostali siročad, kad god ga se sjetimo. Kad god ga se sjetim. I razumijem, jamčim vam da razumijem, što je mislio Graham Green kad je jednoga dana rekao Eduardu I.ourencu: »Što se tiče Portugala, san mi je upoznati Alvara Cunhala.« Veliki britanski pisac izrazio je ono što su mnogi osjećali. Zato možete zamisliti koliko nam danas nedostaje.

Kolovoz 2009.



3. kolovoza
Gabo

PISCE MOŽEMO PODIJELITI U dvije skupine (pod pretpostavkom da bi oni ikad pristali na takvu podjelu..): manja skupina uključuje one koji su sposobni za utiranje

40 Álvaro Cunhal (1913-2005), jedan od najžešćih protivnika Salazarova režima, generalni sekretar portugalske Komunističke partije (PCP) od 1961. do 1992. Kontroverzni političar koji je podržao sovjetsku vojnu intervenciju u Čehoslovačkoj 1968. Bio je također romanopisac koji je objavio nekoliko djela pod pseudonimom Manuel Tiago.
novih puteva u književnosti, dok se veća sastoji od onih koji utiru vlastiti put slijedeći korake one prve skupine. Tako je to otkada je svijeta i vijeka i taština književnika (opravdana?) ostaje nemoćna pred tako jasnim dokazom. Gabriel Garda Marquez koristio se svojima darom za otvaranje i utiranje puteva onomu što se kasnije (pogrešno) nazivalo »magijskim realizmom«, a tim putem zatim je krenulo mnoštvo sljedbenika i, kako to već biva, protivnika. Prva njegova knjiga na koju sam naišao bila je Sto godina samoće i ona me toliko šokirala da sam je morao prestati čitati nakon prvih pedeset strana. Morao sam srediti misli, umiriti lupanje srca i, više od svega, naučiti podešavati kompas kojim sam se nadao kretati stazama novoga svijeta koji se pomaljao pred mojim očima. U mom životu čitatelja bilo je vrlo malo slučajeva kad sam doživio tako snažno iskustvo. Kad bi se riječ traumatiziran mogla upotrijebiti u pozitivnom smislu, rado bih je ovdje primijenio. No, sad kad sam je već napisao, neka ostane. Vjerujem da ćete razumjeti na što mislim.


4. kolovoza
Pekarov trg

Ako se dobro sjećam, u dijelu Lisabona po imenu Penha de França živio sam nekih dvanaestak godina, najprije u Ulici oca Sene Freitasa, zatim u onoj Carlosa Ribeira. Tijekom mnogih godina, sve do smrti moje majke, taj dio Lisabona predstavljao je za mene komadić djetinjstva na koji će se prirodno nadovezati sva mjesta u kojima ću poslije stanovati. Još uvijek ga se živo sjećam. U to vrijeme je čak i četvrt Vale Escuro41 opravdavala svoje ime kao mjesto pustolovina i otkrića za mlade, tada još uvijek prirodna enklava koju su nove građevine tek počele ugrožavati, mjesto gdje se još uvijek moglo okusiti biljku kiselicu i slatke gomolje biljke koja je tamo rasla, a čije ime nikada nisam naučio. Ondje su se također događale homerske bitke među skupinama dječaka. Bio je tu i Pekarov trg (koji nije pripadao u četvrt Penha de Franfa nego u Alto do Sao Joao...), kamo se »normalni« ljudi nisu usuđivali ići i kamo, tako su mi rekli, nije odlazila ni policija zatvarajući oči na navodne ili stvarne protuzakonite radnje ondašnjih stanovnika. Takav strah i nepovjerenje sasvim sigurno su bili uzrokovani zatvorenošću tog malog svijeta odvojenog od ostatka četvrti, svijeta čije su riječi, geste i držanje bili u nerazmjeru s mirnim i skromnim držanjem strašljivih duša koje se ne bi usuđivale proći tim trgom. Jednoga dana, gotovo preko noći, Pekarov trg je nestao, vjerojatno razoren maljevima komunalnih radnika ili, vjerojatnije, rovokopačima građevinskih tvrtki, a na njegovu mjestu podignute su nemaštovite zgrade, sve jedna nalik drugoj, koje će za nekoliko godina izgledati staro. Pekarski trg je barem imao vlastitu originalnost i fizionomiju, kako god ona prljava i smrdljiva bila. Da sam mogao, da sam imao hrabrosti dijeliti živote tih ljudi učeći od njih, pokušao bih rekonstruirati život kakav je bio na Pekarskom trgu. No bio bi to uzaludan posao. Ljudi koji su tamo živjeli raspršili su se, a njihovi potomci, ako im je uspjelo za sebe izgraditi bolji život, ili su zaboravili ili se ne bi htjeli prisjećati teškog života onih koji su ondje živjeli. U sjećanju četvrti Penha de Franka (ili Alto de Sao Joao) nema više prostora za Pekarski trg. Neki ljudi se rode i žive nemajući sreće. Od njih nije ostalo baš nikakva traga, čak ni kamen s kućnog praga. Nakon smrti naprosto su nestali.

5. kolovoza
Almodóvar

S la movidom42 sam se susreo kasno, nakon što je odbacila svoje odijelo urbanog harlekina, svoje lažne suze obrubljene crnom maškarom, lažne trepavice, perike, svoj smijeh i svoju tugu. Ne mislim da las movidas43 po definiciji moraju biti tužne, ono što želim reći je da zahtijeva mnogo napora da se s usana suspregne osnovno pitanje, izrečeno usred slavlja ili

41 »Mračna dolina« (port.), ime koje je ta četvrt nosila neko vrijeme
42 »La movida«, španjolski kulturni pokret koji je obilježio razdoblje tranzicije nakon Francove smrti 1975. Njezin predstavnik na području filma bio je glasoviti redatelj Pedro Almodóvar.
43 lako je »La movida« bila tipično madridski pokret, istovremeno su se pojavili slični pokreti (»las movidas«) u Barceloni, Vigu i Bilbau.
orgije, a to je »Što ja radim ovdje?«. Imajte na umu, pričam vam priču koja nije moja vlastita. Nisam nikad bio čovjek za las movidas, pa i da sam se njima dao zavesti, siguran sam da ne bih bolje prošao od Don Quixotea u vojvodskoj palači44. Komičnost je činjenica, ne samo kut gledanja. Budući da je to tako, mislim da ne griješim kad zamišljam Pedra Almodovara, ključnu figuru la movide u Madridu, kako pita svoju malenu dušu (sve su duše malene, gotovo nevidljive), »Što ja radim ovdje?« Odgovor nam je dao u svojim filmovima kojima se smijemo s knedlom u grlu i koji nagovještavaju da iza slika stoje stvari koje nas zovu da im izgovorimo imena. Kad sam pogledao Volver, poslao sam Pedru poruku u kojoj stoji »Dotakao si savršenu ljepotu.« Možda (ili bez sumnje) zbog skromnosti, nije odgovorio.
Ovdje stvar moram privesti kraju. Možda neočekivano za sve one koji gube vrijeme čitajući ove retke, sažet ću ovako: očekujem da nam Pedro Almodovar pruži veliki film o smrti koji do danas nedostaje španjolskoj kinematografiji. Za to ima tisuću razloga, no prije svega zato jer bi to bio način da se od zaborava spasi temeljno značenje la movide.

6. kolovoza
U sjeni oca (1)

U svojoj Teoriji i estetici romana Mihail Bahtin je napisao: »Glavni subjekt romana kao vrste, onaj koji ga sažima i čini njegovu originalnost jesu čovjek koji govori i riječi koje upotrebljava.« Ovako općenita tvrdnja rijetko je pronašla tako preciznu potvrdu kao u književnom i ljudskom primjeru Franza Kafke. Ostavimo li na trenutak po strani one teoretičare koji su se, svakako ne bez razloga, pobunili protiv »romantičarske« tendencije da se autor traži kroz autobiografski kod u njegovu djelu te da se značenje djela traži u biografskim činjenicama, vidjet ćemo da Kafka ni u jednom trenutku ne skriva (štoviše, kao da mu je stalo da oni budu što vidljiviji) činitelje koji su odredili tijek njegova dramatičnog života i, posljedično, njegova djela: sukob s ocem, nesporazume sa židovskom zajednicom, nemogućnost da život u celibatu zamijeni brakom, njegovu bolest. Prvi od ovih činitelja, antagonizam koji suprotstavlja sina ocu i oca sinu, nešto što nikad nije prevladao, smatram temeljem cijelog njegova djela iz kojega proizlazi, baš kao što se grane drveta račvaju iz debla, duboka i intimna nelagoda koja ga je odvela u metafizičkom smjeru, vizija svijeta mučenog apsurdom, mistifikacija svijesti.
Poveznicu s Procesom možemo pronaći u njegovim Dnevnicima, u zapisu s datumom 29. lipnja 1914. (dan nakon početka 1. svjetskog rata) koji počinje ovako: »Jedne noći, Josef K... sin bogatog trgovca, nakon burne svađe s ocem...« Znamo da neće tako započeti roman, ali najavio je ime njegova protagonista, Josef K., baš kao što je u one tri jezgrovite rečenice u Preobrazbi, napisane gotovo dvije godine ranije, najavio ono što će postati središnjom temom Procesa. Kad Gregor Samsa, preobražen preko noći, bez ikakva objašnjenja, u ogavnog kukca, nešto između skarabeja i žohara, prigovara zbog nezasluženih patnji koje ga pogađaju kao trgovačkog putnika općenito i kao osobu, izražava se na način koji ne ostavlja mjesta za sumnju: »... vrlo lako postane žrtva tračeva, slučajnosti i neosnovanih pritužbi od kojih se uopće ne može braniti jer o njima obično ništa i ne zna...45«
Ovo sažima cijeli Proces. Istina je da otac, »bogati trgovac«, nestaje iz priče, a majka je spomenuta samo u dva kratka poglavlja, površno i bez sinovske ljubavi, ali mi se ne čini previše smjelo, osim ako nisam potpuno pogriješio u tumačenju namjere Kafke kao autora, zamisliti da je svemoćni i prijeteći očinski autoritet strategijama pripovijedanja mogao biti preobražen u nepopustljivu moć Vrhovnog Zakona koji bez preciznog određenja o počinjenom kršenju pravila nemilosrdno izriče kaznu. Istovremeno bolan i groteskan, krajnje agresivan prizor u kojem otac Gregora Samse tjera sina iz obiteljske dnevne sobe gađajući ga jabukama dok se jedna ne zaglavi u njegovu oklopu prikazuje bezimenu agoniju koja predstavlja smrt svake nade u komunikaciju.

44 Riječ je o dijelu romana u kojem Don Quixote i Sancho dolaze u vojvodsku palaču gdje se vojvoda i vojvotkinja odluče našaliti na njihov račun.
45 Franz Kafka, Preobrazba, Biblioteka Jutarnjeg lista, Lektira-klasici, Zagreb, 2008, u prijevodu Zlatka Crnkovića
7. kolovoza
U sjeni oca (2)

Nekoliko stranica prije, skarabej Gregor Samsa progovara zadnje riječi koje su njegova kukčeva usta mogla izgovoriti: »Majko, majko.« Zatim je, kao da je time nastupila njegova prva smrt, vlastitom voljom zanijemio, što je bio ključni znak njegove nepovratne životinjske prirode koja kao da se pomirila sa sudbinom da u svijetu kukaca više neće imati oca, majku ili sestru. Kada je na kraju sluškinja pomela u smeće sasušenu ljušturu u koju se Gregor Samsa pretvorio, njegova odsutnost od tog dana samo je potvrdila zaborav na koji ga je obitelj osudila. U pismu s datumom 28. kolovoza 1913. Kafka je napisao: »Živim s obitelji, među najboljim i najbrižnijim osobama koje je moguće zamisliti, kao više od stranca. Posljednjih godina s majkom nisam progovorio više od dvadesetak riječi na dan, a s ocem nikad više od nekoliko riječi pozdrava.« Samo vrlo rastresen čitatelj neće primijetiti bolnu i gorku ironiju sadržanu u riječima »među najboljim i najbrižnijim ljudima koje je moguće zamisliti«, za koje se čini da su ondje samo da bi bile opovrgnute. Slična nepažnja, čini mi se, bila bi da se ne pripiše osobito značenje činjenici da je Kafka 4. travnja 1913. predložio svom izdavaču da se Ložač(prvo poglavlje romana Amerika), Preobrazba i Presuda objave u jednom svesku pod naslovom Sinovi (što je i učinjeno, ali mnogo kasnije, tek 1989). U Ložaču su »sina« istjerali roditelji jer je okaljao obiteljsku čast začevši dijete sa sluškinjom; u Presudi, otac je »sina« osudio na smrt utapanjem; i, naposljetku, u Preobrazbi, »sin« naprosto prestaje postojati, a njegovo mjesto zauzima kukac... Više nego Pismo ocu napisano u studenom 1919. koje nikad nije stiglo primatelju, ove priče, barem onako kako ih ja shvaćam — a to se ponajviše odnosi na Presudu i Preobrazbu — upravo time što su književne prerade u kojima igra prikazivanja i skrivanja djeluje poput odraza u iskrivljenom i naopakom zrcalu, pružaju nam najtočniji opis dubine neizlječive rane koju je sukob s ocem otvorio u duši Franza Kafke. Pismo, takoreći, dobiva oblik i ton klevetničke optužbe, predstavlja se kao konačno svođenje računa, uravnotežavanje dugovanja i potraživanja između dva suprotstavljena života koji jedan na drugoga gledaju s gađenjem zbog čega je nemoguće odbaciti pretpostavku da se ono zasniva na pretjerivanju i iskrivljavanju stvarnih činjenica, osobito kad se Kafka na kraju teksta koristi očevim glasom da bi optužio samoga sebe... U Procesu se Kafka možda oslobodio očinske figure, ali ne i njezina zakona. I, baš kao što u Presudi sin počini samoubojstvo na koje ga je nagnao patrijarhalni zakon, tako u Procesu optuženog Josefa K. koji svoje krvnike odvodi na mjesto gdje će biti smaknut u posljednjim trenucima, dok mu se smrt već približava, obuzima grizodušje zbog toga što do samog kraja nije znao odigrati svoju ulogu i poštedjeti vlasti napora... Drugim riječima, nije uspio poštedjeti Oca.

10. kolovoza
Jemen

Laura Restrepo, kolumbijska autorica, moja draga prijateljica i u mnogočemu istomišljenica, zamolila je Liječnike bez granica za dopuštenje da ih prati u Jemen da bi izvještavala o tome što je ondje vidjela, čula i osjetila. Članak je upravo objavio El Pais semanal. Riječ je o dojmljivoj reportaži, kao što su, uostalom, i mnoge druge koje govore o Africi, ali svojim umijećem pripovijedanja Laura, kao što to i priliči dobrom piscu, ne želi zloupotrebljavati osjećajnost čitatelja već radije tvrdoglavo ustraje na potrazi za izravnim doživljajem stvarnosti koji je rijetkima dostupan. Izrazito su slikoviti njezini opisi brodova koji stižu iz Somalije pretrpani izbjeglicama koji se u Jemenu nadaju naći rješenje problema koji su ih u prvom redu i nagnali na more. Na tim brodovima se, kao i obično, mogu vidjeti muškarci, žene i djeca, ali Laura Restrepo pokazuje nam kako je moguće govoriti o muškarcima bez spomena žena i djece koji su s njima došli i kako je, jednom kad spomenete djecu, nemoguće ne govoriti o njihovim majkama koje ih nose u naručju ili možda još uvijek u trbuhu. Čim stupe na jemensko tlo, te žene podvrgnute su cijelom nizu moralnih i tjelesnih poniženja samo zato što su rođene kao žene. Iza svake riječi koju je o njima napisala Laura stoje suze, tužaljke i jecaji koji bi nas svake noći držali budnima da se naše izrazito prilagodljive savjesti nisu navikle na pomisao da svijet ide kamo oni koji njime vladaju žele da ide, a da je na nama da se brinemo za naše okućnice najbolje što možemo, ne obazirući se na ono što se možda događa s druge strane ograde. To je, naposljetku, najstarija priča na svijetu.

11. kolovoza
Afrika

Netko je rekao da su u Africi mrtvi crni, a oružje bijelo. Teško bi bilo bolje sažeti slijed nesreća koji stoljećima, a i danas, obilježava život na afričkom kontinentu. Dio svijeta koji se smatra mjestom rođenja čovječanstva sigurno nije bio zemaljski raj kad su se ondje iskrcali prvi evropski »istraživači« (suprotno biblijskom mitu, Adam nije istjeran iz raja; on naprosto u raj nikada nije ušao), ali je za crnce dolazak tih bijelaca otvorio, jedna za drugim, vrata pakla. Ta vrata ostaju neumoljivo otvorena i naraštaj za naraštajem Afrikanaca kroz njih se baca u vatru zahvaljujući jedva prikrivenoj ravnodušnosti ili bezobzirnom sudioništvu svjetskog javnog mnijenja. Milijuni crnaca mrtvih zbog rata, gladi i izlječivih bolesti uvijek će imati manju težinu od vijesti iz bilo koje neokolonijalne države i zauzeti manje prostora u njihovim novinama od petnaest žrtava nekog serijskog ubojice. Znamo da užas, u svim svojim pojavnostima, koliko god okrutnim, zvjerskim ili sramotnim, poput nekog prokletstva baca sjenu i potamnjuje svaki dan na našem nesretnom planetu, ali se Afrika, čini se, vratila svojoj uobičajenoj ulozi laboratorija za naše pokuse, mjesta gdje se užas očituje kao izvršavanje zločina koje bismo uglavnom smatrali nemogućim bilo gdje drugdje, kao da je afričko stanovništvo rođenjem obilježeno da bude pokusni kunić nad kojim je po definiciji dopušteno svako nasilje, čije se svako mučenje opravdava, a svaki zločin nad njime počinjen oprašta. Mnogi od nas ustraju u naivnom uvjerenju da ni Bog ni povijest neće suditi za zločine koje čovjek počini protiv drugog čovjeka. Budućnost, vječito spremna objaviti tu vrstu općeg pomilovanja koju daje zaborav pod krinkom oprosta, također može, prešutno ili izravno, kad god to odgovara novim ekonomskim, vojnim ili političkim porecima, priznati doživotnu nekažnjivost izravno ili neizravno odgovornih za najčudovišnija djela protiv tijela i duha. Zato bi bilo pogrešno prepustiti budućnosti dužnost suđenja odgovornih za patnje žrtava današnjice jer ni budućnost neće propustiti proizvesti vlastite žrtve niti će se oduprijeti iskušenju da odgodi do neke nove, još dalje budućnosti taj čudesni trenutak opće pravde, a mnogi od nas prave se da u nju vjeruju kao najlakši i najlicemjerniji put da izbjegnemo odgovornost koja je oduvijek bila i ostala samo naša. Još se i može razumjeti nekoga tko se ispriča rekavši: »Nisam znao«, ali je neprihvatljivo reći »Radije ne bih znao«. Više nije tajna kako djeluje svijet, poluge zla nalaze se naočigled svima, ruke koje njima upravljaju nemaju dovoljno velike rukavice da bi prikrile krvave mrlje na njima. Stoga bi svakome trebalo biti jednostavno razabrati istinu od laži, poštovanje od prezira prema drugom ljudskom biću, one koji su na strani života od onih koji su protiv njega. Na nesreću, rijetko kada je tako. Osobni egoizam, lijenost, manjak velikodušnosti, sitni dnevni primjeri kukavištva, sve to doprinosi ovom pogubnom obliku mentalnog sljepila koje se sastoji od bivanja u svijetu ne primjećujući ga ili od viđenja samo onog što u danom trenutku služi našem privatnom interesu. U tim slučajevima ne možemo priželjkivati drugo nego da nam se savjest probudi, žustro nam pretrese ruku, pogleda nas u oči i upita: »Kamo ideš? Što radiš? Što misliš da se događa?« Ono što nam je potrebno jest pobuna oslobođenih savjesti. No je li tako nešto još uvijek moguće?

12. kolovoza
Kakav kralj

U pitanju je Dom Duarte od Bragançe, čovjek prosječnog obrazovanja koje može zahvaliti tutorima koji su o njemu brinuli od rođenja, no kojem se svejedno gadi književnost općenito, a osobito ono što ja pišem, ponajprije zato što smatra da je moj roman Sjećanje na samostan uvrijedio njegovu obitelj, a zatim što je spomenuto djelo profinjenim jezikom, svojstvenim jednom prijestolonasljedniku, nazvao »velikim sranjem«. Nije pročitao knjigu, ali ju je očito namirisao. Stoga je posve razumljivo da sve ove godine nisam uključio D. Duartea od Bragançe na popis izabranih političkih prijatelja. Ne smeta me povremeno otrpjeti pljusku, no kršćanska vrlina okretanja drugog obraza napadaču nije nešto što bih iz navike njegovao. Moja zadovoljština je u tome što cijenim njegove kvalitete humorista koje ovaj nećak kralja Joãa V. nehotice iskazuje svaki put kad otvori usta. Dugujem mu neke od najdražih grohota svoga dugog života. Tako je to, monarhija je opet uspostavljena i valja biti jako oprezan s riječima da ne bi ponovo uskrsli nadglednik Pino Manique46 ili inspektor Rosa Casaco47. Što to znači, ponovo uspostavljena, zapitat će se zapanjeni čitatelji. Da, gospodo, potvrdio je to onaj tko za to ima najbolji razlog, sam pretendent. Kojeg više ne treba tako oslovljavati otkako je na balkonu lisabonske Gradske skupštine ponovo zavijorila plavobijela zastava monarhije. Momci iz pokreta 31 da Armada48 (kako se sami nazivaju penjači po zidovima Gradske skupštine) osigurali su svoje mjesto u povijesti Portugala uz gospođu pekaricu49 iz Aljubarrote za koju neki smatraju da, naposljetku, nikada nije ubila ni jednog Kastiljca. Nasuprot tome, njihov pothvat bio je stvaran, zastava je ostala ondje nekoliko sati (postoji li neki monarhist u Skupštini koji je spriječio njezino trenutačno uklanjanje?) dok se navodno pokušavalo ustanoviti identitet autora pothvata. Sve to, kao i uvijek, završit će komedijom, farsom, cirkusom. D. Duarte nema karizmu da bi držao poticajne govore pred masama na gradskom trgu koje bi mu spremno dale njegovu krunu, žezlo i prijestolje. Šteta što će tako slavan pothvat ovako neslavno završiti. Ali budući da sam u duši ipak miroljubiv čovjek, uvijek sklon pomoći drugome, uputio bih ovdje gospodinu D.Duarteu od Bragançe jedan savjet. Osnujte nogometnu momčad u kojoj bi svi, nogometaši, trener i maser, bili monarhisti i, ako je to moguće, k tomu i plave krvi. Jamčim vam da biste osvojili prvenstvo, a ova zemlja koju tako dobro poznajemo pala bi ničice pred vaše noge.

13. kolovoza
Guatemala

Svaki dan svijetu postaje sve očitije da problem s pravdom nije u samoj pravdi nego u onima koji je izvršavaju. Pravda počiva na zakonima i građanskim zakonicima i njezina bi primjena trebala biti jednostavna. Sve što je potrebno jest pismenost, razumijevanje onoga što je napisano i sposobnost nepristranog slušanja tvrdnji optuženog, tužitelja i svjedoka, ako ih ima, te donošenje presude u skladu s vlastitom savješću. Korupcija ima tisuću lica i u slučaju pravde najgora korupcija u tom smislu jest priroda odnosa između suca i onoga kome se sudi. Tipičan primjer sudske zloupotrebe dogodio se vrlo nedavno u Gvatemali gdje je urednik po imenu Raul Figueroa Sarti iz izdavačke kuće F&G Editores osuđen na godinu dana zatvora, nakon čega mu je kazna preinačena u globu od 25 kvecala dnevno, jedinstvenu svotu od 50 000 kvecala te sudske troškove. Kakav je to zločin počinio Raul Figueroa? Na zahtjev i sa znanjem autora po imenu Mardo Arturo Escobar uvrstio je jednu njegovu fotografiju u knjigu koju je upravo objavio nakladnik F&G. »Oštećenoj« stranci pokazane su kopije tog djela. Suce uopće nije zanimalo to što je već spomenuti Mardo Escobar potvrdio da je Raulu Figoeroi dao fotografiju i izrijekom mu dopustio da je upotrijebi u knjizi. Ono što je sucima bilo važnije jest to da je »oštećena« stranka bio njihov kolega: Mardo Arturo Escobar djelatnik je kaznenog suda, baš kao i dotični suci...

46 Diogo Inacio de Pina Manique (1733-1805), glavni policijski nadglednik, u doba kraljice D.Marie I. zadužen za progon intelektualaca, cenzuru i zatiranje ideala Francuske revolucije u Portugalu.
47 Rosa Casaco, zloglasni inspektor političke policije PIDE koji je predvodio jedinicu koja je ubila generala Humberta Delgada, predvodnika demokratskih snaga koji se 1958. kandidirao na predsjedničkim izborima želeći ukinuti Salazarov režim.
48 Dana 10. kolovoza 2009. samozvana monarhistička skupina po imenu 31 da Armada postavila je na zgradu lisabonske Gradske skupštine monarhističku zastavu tražeći ponovnu uspostavu monarhije
49 Brites de Almeida, »pekarica iz Aljubarrote«, legendarna portugalska heroina čije se ime vezuje uz pobjedu Portugalaca nad Kastiljcima u bitki kod Aljubarrote 1385. Navodno je svojom pekarskom lopatom ubila sedam Kastiljaca koji su se skrivali u pekarskoj peći.

No ovo ipak nije jednostavan slučaj obične korupcije. Dvije godine je izdavačka kuća F&G Editores bila ciljem napada, što pak treba promatrati u kontekstu represije koja prevladava u Gvatemali gdje se službena moć rutinski upotrebljava da bi se ušutkali glasovi nezadovoljstva, to jest glasovi onih koji redovito i glasno progovaraju o kršenju ljudskih prava u toj zemlji. Čini se da je stara dosjetka o Gvatemali koja uvijek postaje Gvatepior50 opravdana. Od građana Gvatemale očekujemo da ova bezazlena šala ne postane sumorna stvarnost.

14. kolovoza
Jean Giono

Vjerujem da je Jean Giono tijekom života posadio mnoga stabla. Samo onaj koji je kopao zemlju da bi u nju položio korijenje u nadi da će iz njega izrasti stablo može napisati tako jedinstvenu pripovijest poput Čovjeka koji je sadio drveće, nedvojbeno remek-djelo umjetnosti pripovijedanja. Razumije se, da bi se tako nešto dogodilo bilo je od temeljnog značenja da Jean Giono bude osoba od krvi i mesa, no ta je osnovna pretpostavka na našu sreću već utemeljena i potvrđena činjenica: ovaj je autor uistinu postojao i trebalo je samo pričekati da napiše to djelo. Za to je trebalo proći vrijeme, trebalo je pričekati da dođe starost i da kaže: »Evo me«. Tek tada, pretpostavljam, u poodmakloj dobi, moguće je pisati u bojama proživljene stvarnosti i, kao što je to on učinio, napisati pripovijest koja izvire iz najtajanstvenijih dubina književne mašte. Fikcionalni lik saditelja drveća Elzearda Bouffiera ocrtan je pomoću dva magična sastojka književnog stvaranja, papira i tinte koja na njemu ostavlja tragove. Pa ipak, od prvog trenutka prepoznajemo ga kao čovjeka kojeg smo dugo čekali. Posadio je tisuće stabala u francuskim Alpama koje su se ubrzo pretvorile u milijune, a s njima su se vratile ptice, vratile su se životinje, vratila se voda ondje gdje je nekoć vladala suša. Svi mi čekamo da se pojavi bezbroj pravih Elzearda Bouffiera. Prije no što postane prekasno za nas i za cijeli svijet.
PS: D. Duarte od Bragançe ima pravo: nije mu se svidjelo moje Evanđelje po Isusu Kristu, a ne Sjećanje na samostan, nema pravo kada kaže da sam ondje očinstvo Isusa Krista pripisao rimskom vojniku. Ni jedan od milijuna čitatelja koji su do danas pročitali knjigu ne bi to potvrdio. Ta teorija mi je poznata, ali dobar ukus mi je nalagao da je ne upotrijebim u tom romanu. Štoviše, posvetio sam nekoliko stranica Isusovu začeću spominjući njegove roditelje, Josipa i Mariju. Ovom prigodom dopustit ću si da D. Duarteu preporučim da pročita moje Evanđelje. Odvažite se na to, čovječe, ne morate se sramiti, jamčim vam da nećete zažaliti.

17. kolovoza
Acteal

Prošlo je već gotovo dvanaest godina od masakra u Actealu, u sjeveroistočnom dijelu meksičke države Chiapas. Kad su se 22. prosinca 1997. pripadnici zajednice Tzotzil iz Las Abejasa okupili radi molitve u njihovoj skromnoj kapelici, ruralnoj građevini od loše sastavljenih, neobojanih dasaka, devedeset pripadnika paramilitarne skupine Máscara Roja51 dovedeno ondje s namjerom i opskrbljeno vatrenim oružjem i mačetama, započelo je napad koji je trajao satima. Kad su napustili područje, četrdeset i pet domorodaca, muškaraca, žena i djece, poginulo je, a mnogi drugi su ranjeni. Zločin ovih žrtava bio je pružanje potpore zapatističkoj Armiji narodnog oslobođenja. Samo dvjesto metara dalje nalazila se policijska postaja iz koje se nitko nije ni pomaknuo, čak ni da bi provjerio što se događa. Već su znali i previše o tome. Pilar i ja bili smo u Actealu nedugo potom i razgovarali smo i plakali s nekima od preživjelih koji su uspjeli pobjeći. Vidjeli smo tragove metaka u zidovima kapelice i mjesto gdje su iskopani grobovi; popeli smo se do ulaza u špilju na planini, gdje se nekoliko žena s djecom pokušalo sakriti i gdje su ubijeni, neki mačetama, a neki automatskim oružjem

50 Igra riječi u španjolskom jeziku. Pridjev »malo, mala« znači »loš, loša«, a »pior« je njegov komparativ. U tom smislu bi Gvate-mala bila »Gvate-loša«, a Gvate-pior »Gvat e-još-gora«.

51 Crvena maska (španj.)
ispaljenim iz blizine. Vratili smo se u Acteal opet nekoliko mjeseci poslije i još uvijek se osjećao užas u zraku, no pravda je bila na putu da bude zadovoljena.
Samo što na kraju ipak nije zadovoljena. Tvrdeći da je došlo do pogrešaka u postupku, meksički Vrhovni sud oslobodio je skoro dvadeset pripadnika Máscare roje koji su odslužili kazne zbog (zamislite samo) nezakonitog nošenja oružja, dok je zanemarena činjenica da je to oružje upotrijebljeno za ubijanje. Mislim da oni koji su još u zatvoru također neće tamo provesti još puno vremena. Ali kako osloboditi ili vratiti u život četrdeset i pet mrtvih Tzotzila ubijenih na krajnje okrutan način. Prije samo nekoliko dana napisao sam da problem pravde nije u pravdi nego u onima koji je izvršavaju. Acteal je još jedan primjer toga.

18. kolovoza
Carlos Paredes

Prije nisam o tome tako razmišljao dok sam slušao gitaru Carlosa Paredesa, no danas, prisjećajući se njegove glazbe, shvaćam da se ona sastoji od svitanja i od zbora slavuja koji zorom pozdravljaju sunce. Iako smo morali čekati cijelo jedno desetljeće da dođe jedno drugo svitanje, svitanje slobode52, nezaboravna melodija Verdes Anos53, pjesma ushićene radosti sa svojim isprepletenim arpeggima potmule ali nezadržive melankolije, za nas je postala svojevrsnom svjetovnom molitvom, pozivom na ujedinjenje naših nada i naših težnji. Samo po sebi to je već mnogo, ali nije sve. Ono drugo što moramo poznavati jest čovjek s prstima genija koji nas je naučio koliko zvuk gitare može biti prekrasan i snažan i koji je, osim što je izuzetan glazbenik i izvođač, neobičan primjer karaktera izrazite jednostavnosti i veličine. Nikad nije trebalo tražiti Carlosa Paredesa da otvori svoje srce. Vrata njegova srca bila su uvijek otvorena.

19. kolovoza
Krv Chiapasa

Sva krv ima svoju povijest. Dok neumorno teče labirintskom unutrašnjošću tijela ne gubi ni osjećaj ni smjer, od nje lice naglo pocrveni ili problijedi kad ga napusti; izbija naglo kroz ogrebotinu na površini kože prije nego se pretvori u zaštitni omotač oko rane; natapa bojna polja i mučionice i pretvara asfaltnu cestu u rijeku. Krv je naš vodič, ona buja u nama; tonemo u san u ritmu svoje krvi i u istom ritmu ustajemo; izgubljeni smo ili spašeni krvlju; krv je naš život, a može biti i naša smrt. Pretvara se u mlijeko kojim se dijete hrani na majčinim prsima; pretvara se u suze isplakane nad ubijenima; pretvara se u pobunu i podiže stisnutu šaku koja drži oružje. Krv pomaže očima da vide, razumiju i prosude; pomaže našim rukama da rade i miluju; pomaže nogama da krenu kamo god nas dužnost zove ili tjera. Krv pripada jednako muškarcu i ženi, bili oni odjeveni za žalovanje ili za slavlje s cvijećem o pojasu i, poprimi li imena koja joj ne pripadaju, to je zato jer ta imena pripadaju svima koji dijele istu krv. Krv zna mnogo toga; krv poznaje vlastitu krv. Ponekad se krv uspne na konja i puši lulu; ponekad gleda kroz oči koje su suhe jer ih je bol isušila. Ponekad se smiješi širokim osmijehom ili zatvorenih usana; a ponekad, opet, skriva lice dok ogoljuje dušu; ponekad moli milost od nijemog, slijepog zida; ponekad je dijete koje krvari i nose ga na rukama; ponekad ocrtava oprezne obrise na zidovima kuće; ponekad nastanjuje prikovane poglede tih obrisa; ponekad povezuje, ponekad otpušta; ponekad postaje tako golema da se penje preko zidova; ponekad vrije, ponekad smiruje; ponekad je peć koja spaljuje sve oko sebe; ponekad je sasvim blago svjetlo, poput uzdaha, poput sna, poput glave koja počiva u sjeni krvi odmah pored nje. Ima krvi koja gori dok se ne smrzne. Ta je krv vječna kao i sama nada.

52 Autor ovdje misli na Revoluciju karanfila 25. travnja 1974. kojom je napokon svrgnuta dugogodišnja diktatura u Portugalu.
53 Pjesma Verdes anos (Mlade godine) glazbeni je instrumental koji je Carlos Paredes napisao za istoimeni film iz 1963. redatelja Paula Roche.

20. kolovoza
Tuga

Neodoljiva i već automatska asocijacija ideja uvijek me navodi da se sjetim Durerove Melankolije svaki put kad pomislim na djelo Eduarda Lourença. Ako je So54 Antónia Nobrea najtužnija knjiga ikad napisana u Portugalu, trebao nam je netko tko je tu tugu bio sposoban promisliti. Onda je došao Eduardo Lourenço koji nam je objasnio tko smo i zašto smo takvi. Otvorio nam je oči, no svjetlo je bilo prejako. Zato smo ih odlučili opet zatvoriti.

21. kolovoza
Treći bog

Vjerujem da Huntingtonova teza o »sukobu civilizacija«, toliko napadana od jednih, a hvaljena od drugih otkako se pojavila, sada zaslužuje temeljitiju i razboritiju analizu. Navikli smo na kulturu gledati kao na neku vrstu sveopće panaceje, a na kulturalne razmjene kao na najbolji put za razrješavanje sukoba. Nisam toliko optimističan. Vjerujem da isključivo jasno izražena i aktivna želja za mirom može otvoriti vrata višesmjernom kulturalnom strujanju, i to bez težnje da bilo koja strana ovlada onom drugom. Takva želja možda i postoji, ali nedostaju sredstva kojima bi se ona mogla ostvariti, kršćanstvo i islam ponašaju se poput nepomirljivo otuđene braće, nesposobne za postizanje toliko željenog sporazuma o nenasilju koji bi možda donio neki mir svijetu. Stoga, budući da smo izumili Boga i Alaha sa svim već poznatim katastrofalnim posljedicama koje su nam donijeli, možda bi pravo rješenje bilo stvaranje trećeg boga s dostatnim moćima da obaveže nesretno zabludjele da polože oružje i ostave čovječanstvo u miru. A onda bi od tog trećeg boga bilo lijepo da se povuče s pozornice na kojoj se odvija dobra stara tragedija u kojoj stvoritelj, a to je čovjek, biva porobljen od strane vlastite tvorevine, boga. Najvjerojatnije je ipak da ne postoji lijek za navedeno i da će se civilizacije i dalje nastaviti sudarati jedna s drugom.

25. kolovoza
Prljava igra

Onako mladog i nedužnog kakav sam bio, prije mnogo, mnogo godina netko me nagovorio da uplatim policu osiguranja života, vjerojatno najopravdaniju na tadašnjem tržištu — dvadeset reisa koji će mi biti vraćeni dvadeset godina kasnije ako ne umrem i, naravno, bez obveze tvrtke da mi pokaže eventualnu dobit od kamata stečenih mojom sićušnom investicijom, a još manje da mi dopusti da je podijelim s njom. Na moju žalost, nisam je redovito uplaćivao. U to vrijeme dvadeset reisa je za mene bila poprilična svota; morao sam raditi gotovo godinu dana da bih zaradio toliko, pa sam se veselio poštenom povratu te zarade, iako nikad nisam uspio izbjeći neugodan osjećaj nepovjerenja koji mi je uporno govorio da sam prevaren, iako nisam točno znao kako. U ta vremena nisu nas zbunjivala samo poslovična sitna slova, čak i krupna slova nisu bila puno više od prašine u oči. To su bila druga vremena kad obični ljudi — među koje ubrajam i sebe — nisu znali puno o životu, a i to malo nije bilo od prevelike koristi. Tko bi se usudio prepirati se s običnim pisarom, a kamoli sa službenikom osiguranja kad su oni tako dobro poznavali terminologiju?
Danas više nije tako, izgubili smo nedužnost i više ne bježimo od rasprave u kojoj snažno branimo svoja uvjerenja, čak i ako nam nije potpuno jasno o čemu se tu radi. Neka nam više ne dolaze sa svojim pričama jer smo dobro upoznali sve njihove maske. Loše je to što se maske stalno mijenjaju, a ono ispod njih uvijek ostaje isto. Također, ne možemo sa sigurnošću ustvrditi ni da smo izgubili nedužnost. Kad je u jeku svoje predsjedničke kampanje Barack Obama najavio reformu zdravstva koja bi osigurala zaštitu za 46 milijuna ljudi u Sjedinjenim Državama, a koji su sada isključeni iz sustava koji pokriva sve ostale, dakle one koji, izravno ili neizravno, plaćaju različite police osiguranja, nadali smo se da će

54 António Nobre za svoju zbirku pjesama So (1892) rekao je da je to najtužnija knjiga napisana u Portugalu.
val oduševljenja preplaviti Sjedinjene Države. To se nije dogodilo i sad znamo zašto. Procesi koji će dovesti (hoće li uistinu?) do ove reforme jedva da su započeli kad se probudio uspavani zmaj. Kao što je napisao Augusto Monterroso, »dinosaur je još bio ondje«. Nije to samo pitanje pedeset sjevernoameričkih osiguravajućih kuća koje nadziru trenutačni sustav i koje su otvorile vatru iz svih oružja po tom projektu, već su to učinili i svi republikanski senatori i kongresnici, kao i znatan broj onih demokratskih. Istinska filozofija u pozadini američkog načina života nikad nije bila jasnija: ako niste bogati, to je zasigurno vaša krivnja. Četrdeset i šest milijuna Sjevernoamerikanaca nema zdravstveno osiguranje, četrdeset i šest milijuna ne može ga si priuštiti, četrdeset i šest milijuna siromašnih koji, kako izgleda, nemaju ni gdje pasti mrtvi. Koliko će još Obama biti potrebno da se okonča taj skandal?

26. kolovoza
Dva pisca

Njihova imena su Ramon Lobo i Enric Gonzalez. Njihovo zvanje je novinarstvo koje je najkvalitetnije koje možete naći na stranicama novina. Ipak, radije ih smatram piscima, ne zato što bih odvajao i stupnjevao ova zvanja prema hijerarhiji, nego zato što u onome što pišu nalazim emocije koje, barem načelno, prirodno nalazimo u književnim djelima visoke kvalitete. Već godinama čitam Ramona Loba, ali Enrica Gonzaleza otkrio sam tek nedavno. Kao ratni dopisnik, Ramon ima izuzetnu sposobnost da svaku riječ, pomno odvagnuvši njezinu izražajnu vrijednost te lišivši je jeftine retorike ili senzacionalizama, potom stavi u službu onoga što vidi, čuje i osjeća. Čini se očitim, ali to nije tako lako postići, to može samo netko tko, poput Ramona, iznimno dobro vlada jezikom. Enrica Gonzaleza nisam čitao prije. Vidio sam njegovu kolumnu u El Paisu, ali nisam bio dovoljno radoznao da bih uključio njegovo cjelokupno djelo u moje dnevno štivo. Barem dok mi u ruke nije pala njegova knjiga Priče o New Yorku. Knjiga o gradovima ima koliko i zvijezda na nebu, no koliko ja znam, ne postoji nijedna poput ove. Mislio sam da prilično dobro poznajem Manhattan i njegovu okolicu, no već od prvih stranica knjige uvidio sam u kakvoj sam zabludi bio. Malo mi je knjiga posljednjih godina donijelo toliko užitka. Neka ovaj kratki tekst bude pohvala i izraz zahvalnosti dvojici iznimnih novinara koji su istovremeno i vrsni pisci.

27. kolovoza
Republika

Prije gotovo stotinu godina 5. listopada 1910, nakon revolucije u Portugalu je srušena stara i oronula monarhija i proglašena republika koja je, sa svojim usponima i padovima, obećanjima i neuspjesima, otrpjevši patnje i poniženja gotovo pedesetogodišnje fašističke diktature, preživjela sve do naših dana. U sukobima je tada poginulo 76 vojnika i civila, a ranjeno ih je 364. Tijekom te revolucije u maloj zemlji na krajnjem zapadu Europe na koju se gotovo već cijelo jedno stoljeće slijegala prašina dogodilo se nešto što mi se urezalo u sjećanje, nešto što sam davno pročitao i sada ne mogu odoljeti da vam ne ispričam. Smrtno ranjen, revolucionar u civilu ležao je u agoniji kraj jedne zgrade na glavnom lisabonskom trgu Rossio. Bio je sam, znao je da mu nema spasa jer mu se ni jedna jedinica hitne pomoći nije usuđivala prići zbog unakrsne vatre koja je onemogućavala da mu itko pomogne. Tada je taj skromni čovjek čije ime, koliko znam, nije ostalo zabilježeno u povijesti, drhtavim prstima, na rubu nesvjestice, kako god je znao i umio, vlastitom krvlju koja mu je šikljala iz svih rana napisao sljedeće riječi: »Živjela republika.« Napisao je »republika« i umro, ali isto tako je mogao napisati »nada«, »budućnost«, »mir«. Nije imao druge ostavštine, nije ostavio bogatstva na svijetu, samo jednu riječ koja je za njega u tom trenutku možda značila dostojanstvo, ono što se ne može kupiti ili prodati, najveću vrijednost za ljudsko biće.

28. kolovoza
Brtvilo motora

Vjerojatno ima već više od šezdeset godina otkako sam trebao naučiti voziti automobil. U ta davna vremena poznavao sam u dušu te velikodušne strojeve za rad i dokolicu, rastavljao sam i sastavljao njihove motore, čistio rasplinjače, podešavao ventile, ispitivao diferencijale i mjenjačke kutije, mijenjao papučice kočnica, krpao probušene gume, ukratko, u tankom plavom radnom odijelu koje me štitilo od mrlja ulja kako je znalo i umjelo, razmjerno uspješno obavljao sam sve one zahvate kojima se trebao podvrgnuti automobil ili kamion od dolaska u radionicu bilo zbog mehaničkog bilo zbog električnog kvara. Samo je nedostajalo da sjednem za upravljač i od instruktora naučim praktične vještine koje bih zatim pokazao na vozačkom ispitu čijim polaganjem bih napokon stekao dugo sanjanu vozačku dozvolu i mogućnost da uđem u svakim danom sve veće društvo vozača motornih vozila. Taj predivni dan, međutim, nikada nije stigao. Nisu samo traume iz djetinjstva te koje utječu na život odrasla čovjeka, jer i one proživljene u adolescenciji mogu uroditi katastrofalnim posljedicama te, kao što se dogodilo u ovom slučaju, odrediti izrazito negativno budući odnos traumatizirane osobe s nečim toliko svakodnevnim i banalnim kao što je to motorno vozilo. Imam čvrste razloge da vjerujem da sam upravo ja žalostan proizvod jedne takve traume. I još nešto: koliko god da se proturječnom ova tvrdnja učinila onima koji vezu između uzroka i posljedice shvaćaju kao potpuno neproblematičan odnos, da u svojim mladim godinama nisam radio kao automehaničar u automehaničarskoj radionici, danas bih vjerojatno znao voziti automobil i ponosno uokolo vozio druge umjesto da drugi voze mene. Osim navedenih radnji, a često i kao obvezni dio neke od njih, također sam mijenjao brtvila motora, te fine pločice prekrivene bakrom bez kojih bi bilo nemoguće izbjeći curenje plinovite smjese goriva i zraka između glave motora i bloka cilindara. (Ako se jezik kojim se koristim čini smiješno zastarjelim onima koji se razumiju u moderne automobile kojima više upravlja računalo no glava onoga koji ih vozi, nisam ja kriv: govorim o nečem što sam dobro poznavao, ne o nečem što mi je nepoznato; sreća vaša da nisam krenuo opisivati kotač volovske zaprege i način kako se te životinje uprežu u jaram, što je još jedna od zastarjelih tema o kojoj znam mnogo.)
Dakle, jednoga dana, dovršivši posao i postavivši brtvilo na njegovo mjesto te učvrstivši snagom svojih devetnaest godina matice vijaka koji su držali glavu motora pričvršćenu uz blok, prešao sam na posljednju fazu, to jest na punjenje hladnjaka vodom. Odvrnuo sam poklopac i počeo ulijevati vodu iz stare posude koju smo za tu i za druge svrhe držali u radionici. Hladnjak je spremnik ograničena obujma koji ne može primiti ni milimetar više vode no što u njega stane. Nastavite li u njega nalijevati vodu, prelit će se preko njegovih rubova. Nešto se, međutim, neobično događalo s ovim hladnjakom, voda je ulazila i ulazila i, koliko god bih je ja nalijevao, ona se ne bi penjala do ruba što bi bio znak da je punjenje dovršeno. Voda koju sam već ulio u to nezasitno grlo dotada bi sigurno napojila dva ili tri hladnjaka nekog kamiona, a ova kao da je nestajala bez traga. Ponekad pomislim da bih i danas, više od šezdeset godina poslije, i dalje pokušavao napuniti tu Danaidinu rupu bez dna da mi pozornost nije odvratio zvuk vode koja kaplje, štoviše, teče, kao da se u radionici nalazio neki maleni slap. Pošao sam provjeriti. Iz ispušne cijevi automobila izlazio je veliki mlaz vode koji se pred mojim zapanjenim očima smanjivao sve dok se nije sveo na nekoliko melankoličnih kapi koje su odande i dalje nastavile kapati. Sto se dogodilo? Loše sam postavio brtvilo, začepio sam između glave motora i bloka ono što je moralo ostati otvoreno i, što je još gore, otvorio neke prolaze i puteve koji su trebali ostati zatvoreni. Nikad nisam saznao kojim je to putem voda izašla kroz ispušnu cijev. Niti želim da mi to sada otkrijete. Dovoljno sam se već osjetio posramljenim. Možda sam upravo tog dana počeo razmišljati o tome da postanem piscem. Poziv je to u kojem smo istovremeno motor, voda, upravljač, mjenjač brzine i ispušna cijev. Možda je, naposljetku, trauma ipak ispunila svoju svrhu.



31. kolovoza
Rastanak

Uzrečica kaže da sve što je lijepo kratko traje, a da ništa ružno nije vječno, što se savršeno može primijeniti na ovdje napisane tekstove i na onoga koji ih je napisao. Netko će u njima pronaći nešto dobro i na tome si, bez ikakve taštine, mogu čestitati, baš kao što će drugi pronaći nešto loše i zbog toga im se ispričavam, ali samo zato što ih nisam bolje napisao, a ne zato što smatram da bi trebali biti drugačiji. Rastanci bi uvijek trebali biti kratki. Nije ovo operna arija u kojoj bih beskonačno pjevao addio, addio. Zbogom, dakle. Do neke druge prigode? Iskreno, ne vjerujem. Započeo sam novu knjigu i želim joj posvetiti sve svoje vrijeme. Vidjet ćete zašto, ako sve prođe kako valja. U međuvremenu, moći ćete čitati Kaina55.

P S. Kad bolje promislim, ne bih trebao biti tako radikalan. Ako ponekad osjetim potrebu da nešto prokomentiram ili dam svoje mišljenje o nečemu, ponovo ću zakucati na vrata Bilježnice jer se tu najbolje mogu izraziti.

Rujan 2009.



11. rujna
Povratak

Svečanost prisjećanja na život i djelo Jorgea de Sene, održana u kazalištu São Carlos 10. lipnja 2008. nosila je naziv koji mi se danas čini poput predznaka: Jorge de Sena — Povratak. Osim predstavnika Fondacije, ovaj put se u toj ulozi našao njezin pokrovitelj, o autoru Ognjenih znakova govorile su najstručnije osobe iz književno-kritičkog svijeta: Eduardo Lourenço, Vítor Aguiar e Silva, Jorge Fazenda Lourenço i António Mega Ferreira, a cijeli skup je inteligentno vodio ministar kulture José Antonio Pinto Ribeiro. Dvorana kazališta São Carlos bila je dupkom puna, što pokazuje da, ako se uistinu radilo o predznaku, onda su ga istovremeno osjetile stotine osoba. Jorge Vaz de Carvalho pročitao je Senine pjesme, a pijanist Antonio Rosado odsvirao je skladbe o kojima je Sena pisao. Tko god je bio ondje, nikada to neće zaboraviti. Na kraju je Fondacija svakom sudioniku darovala torbicu s ključevima koji bi trebali otvoriti vrata potrebna da se Jorge de Sena definitivno vrati u svoju domovinu56. Ne, naposljetku, nije se radilo o predznaku jer, ako se nešto mora dogoditi, dogodit će se i to samo po sebi nosi veliku snagu. Snaga svih ondje okupljenih osoba, gotovo njih tisuću, ujedinjenih u istoj misli govorila je: neka se Jorge de Sena vrati, neka se odmah vrati. I vratio se. Ne znam jesmo li zbog toga postali bogatijima, ali sasvim sigurno smo postali svjesniji vlastite odgovornosti. Malo toga bi se više razveselilo Jorgea de Senu.

28. rujna
Formentor

Čovjek snuje, ali okolnosti su te koje određuju. Nakon tolikih mjeseci slatkog iščekivanja putovanja na Mallorcu, susreta s prijateljima, najavljene rasprave, sada iz zdravstvenih razloga i radi boljeg liječničkog nadzora moram otkazati sve što sam planirao: to su te okolnosti koje su odredile da zbog nekih liječničkih pregleda zakazanih u isto vrijeme ne mogu na put.

55 Cain, Saramagov roman objavljen u listopadu 2009.
56 Stvaralaštvo Jorgea de Sene (1919-1978), pjesnika, pripovjedača, dramaturga, književnog kritičara i sveučilišnog profesora bitno je obilježeno njegovim emigrantskim iskustvom. Zbog političkih prilika u domovini 1959. pobjegao je u Brazil, a nakon uspostave vojne diktature u Brazilu preselio se u Sjedinjene Države gdje je do smrti predavao na ondašnjim sveučilištima.
Nema veze. Bit će još prigoda za odlazak u Formentor. Ove riječi, prije svega, upućujem svim sudionicima skupa, govornicima i publici. Njima želim izraziti svoju žalost zbog toga što ne mogu doći, ali i naglasiti važnost kontinuiteta nagrade Formentor, kako zbog obveza preuzetih u prošlosti tako i zbog nade da će njezinim ponovnim uspostavljanjem napokon zaživjeti nove strategije kulturnog djelovanja. Valja oživjeti slobodan duh Formentora iz 60-ih godina i ovo je pravi trenutak da se to učini. Svi osjećamo da je kucnuo čas da još jednom podignemo svoj glas za slobodu mišljenja i, neka se ne zgroze nedužne uši, pravedno disidenstvo. Riječ je o sljedećem: pravo na disidenstvo je jedno od dva prava koja nedostaju u Deklaraciji o ljudskim pravima. Ono drugo je pravo na herezu. Sudionici »starog« Formentora, među kojima mi je, osim Carlosa Barrala, veliko zadovoljstvo prisjetiti se i mog kolege Joséa Cardosa Piresa, to su vrlo dobro znali, svi njihovi napori bili su usmjereni potrebnom demistificiranju pojmova i pojašnjenju društvene uloge pisca, neovisno o njegovim ideološkim ili stranačkim vezama. Govorimo jasno i svi ćemo se razumjeti. Pozdravljam sve, prijatelje i nepoznate, Perfecta Cuadrada, kao i Juana Goytisola kojemu u ovom kratkom obraćanju želim izraziti sve svoje poštovanje i divljenje.

Listopad 2009.



7. listopada
Sretni dani

Izvrstan članak Umberta Eca pod nazivom »Bloger Saramago« koji je prije nekoliko dana izašao u talijanskom dnevniku La Repubblica objavljen je danas u španjolskom dnevniku El Pais, a sutra će izaći u portugalskom Diario de Noticias. Ovi kratki tekstovi kojima sam za objavljivanje u knjizi dao suzdržan naslov Bilježnica rođeni su pod sretnom zvijezdom. Već prevedeni na kastiljski, katalonski i talijanski, sada su u Umbertu Ecu, koji svoju analitičku oštroumnost uvijek znalački začini dopadljivim stilom i tankoćutnim humorom, pronašli pravog kritičara. Nemam pravo dužiti, a još manje komentirati ono što je napisao Eco. Dovoljna mi je sreća koju osjećam. Tijekom svih ovih godina i druge moje knjige primljene su srdačno i blagonaklono, ali ni jedna poput ove. U ovom trenutku zahvalan sam kao ni jedan drugi pisac na svijetu.
6. listopada 2009.

Studeni 2009.



10. studenoga
Recimo »ne« nezaposlenosti

Prigodom prosvjeda protiv nezaposlenosti koji se pripremaju u cijeloj Europi, skupina sindikalista zamolila me da napišem tekst koji donosim na ovim stranicama.

Recimo »ne« nezaposlenosti

Teška ekonomska i financijska kriza koja potresa svijet donosi nam tjeskobni dojam da smo stigli do kraja jednog razdoblja a da još uvijek ne možemo nazreti ono što će nam donijeti iduće.
Što da radimo mi koji nemoćno prisustvujemo besramnoj pljački velikih ekonomskih i financijskih moćnika koji, svim zakonitim i nezakonitim, čistim i prljavim, pravednim i nepravednim sredstvima koja im stoje na raspolaganju pokušavaju steći što više novca i moći?
Možemo li izlaz iz krize ostaviti stručnjacima? Nisu li upravo oni, bankari, političari na najvišoj svjetskoj razini, direktori velikih multinacionalnih tvrtki, špekulanti, uz veliku pomoć sredstava javnog priopćavanja, bili ti koji su nas, kad smo posljednjih trideset godina sramežljivo prosvjedovali poput oholih sveznalica, ušutkavali rugajući nam se i govoreći nam kako ništa ne znamo?

Bilo je to razdoblje apsolutne dominacije tržišta, te tvorevine, navodno, sposobne za samoobnavljanje i vlastiti preustroj, a kojoj je nepokolebljiva sudbina namijenila da pripremi i jednom zauvijek zajamči našu individualnu i kolektivnu sreću, iako je stvarnost to na svakom koraku demantirala.
A danas, kad svakim danom raste broj nezaposlenih? Je li, napokon, došao kraj poreznim rajevima i tajnim bankovnim računima?
Hoće li se, napokon, neumoljivo istražiti podrijetlo golemih štednih uloga, očito kriminalnog financijskog inženjeringa, sumnjivih investicija koje u mnogim slučajevima nisu ništa drugo do masovno pranje prljavog novca stečenog prodajom droge i drugim lopovskim djelatnostima?
A što je s pokretačima krize, vješto pripremljenih da uvijek rade u korist poslodavaca i protiv radnika?
Tko će riješiti problem nezaposlenosti, milijuna žrtava takozvane krize koje su zbog škrtosti, zloće ili gluposti moćnika i dalje nezaposlene, jedva preživljavajući od bijedne socijalne pomoći, dok veliki poduzetnici i menadžeri tih tvrtki, koje su namjerno doveli do propasti, uživaju u milijunskim svotama osiguranim zaštićenim ugovorima?
Ono s čime smo danas suočeni u svakom pogledu je zločin protiv čovječnosti i s tog bi se gledišta trebao analizirati u svim javnim forumima i u svačijoj savjesti. Ne pretjerujem. Zločini protiv čovječnosti nisu samo genocid, etnocid, logori smrti, mučenja, masovne čistke, namjerno izazvane nestašice hrane, globalno onečišćenje, potiskivanje nečijeg identiteta ponižavanjem. Zločin protiv čovječnosti je ono što su financijski i ekonomski moćnici, uz istinsku ili prešutnu potporu svoje vlade, hladnokrvno učinili milijunima ljudi u svijetu koji su u opasnosti da izgube i ono malo novca što im je preostalo nakon što su već izgubili svoj jedini i često oskudan izvor prihoda, svoje zaposlenje.

Reći »ne« nezaposlenosti je etička dužnost, moralni imperativ. Baš kao i prokazati činjenicu da za tu situaciju nisu odgovorni radnici, a upravo oni moraju platiti za glupost i greške sustava.
Reći »ne« nezaposlenosti znači da se mora zaustaviti polagan ali neumoljiv genocid sustava nad milijunima osoba. Znamo da možemo izaći iz te krize, znamo da ne gradimo kule u zraku. Znamo da imamo glas koji možemo iskoristiti. Pred ohološću sustava, prizivamo naše pravo na kritiku i prosvjed. Oni ne znaju sve. Prevarili su se. Prevarili su nas.
Nemojmo prihvatiti to da budemo njihove žrtve.

12. studenoga
O Mariji Joăo Pires

Maria Joao Pires nije imala sreće sa zemljom u kojoj se rodila. Šezdeset godina karijere (a kakva je to samo karijera bila) dovoljan su razlog za iskazivanje počasti na nacionalnoj razini kojom bismo joj izrazili zahvalnost zato što hodamo po istom tlu i dišemo isti zrak kao i ona. Izgleda da se to neće dogoditi, iako joj u Portugalu ne manjka drugih izraza divljenja i poštovanja. Prvi put sam je čuo u kući nekih prijatelja, kao mladu djevojku krhka tijela koja je tek izašla iz djetinjstva i za koju sam se bojao da joj ruke neće ni doseći do klavijature koja je u usporedbi s njom izgledala divovski.
Dobar stari uspravni glasovir možda nije bio savršeno ugođen, ali prvi tonovi koji su iz njega izašli bili su tako kristalno bistri da mi se učinilo da nisu tek posljedica udaraca batića o žice već da su nikli ravno iz prstiju same pijanistice. Bio je to moj prvi susret s umjetnošću Marie Joăo Pires. Prolazile su godine i kad god bi Maria Joăo, sad već prekaljena putnica, dolazila u Lisabon održati koncert ja sam bio ondje moleći nebesa da je zaštite od zlobnih pogleda ili daška vjetra koji bi je mogao uznemiriti dok svira. Možda baš zbog tih mojih molitvi i ugleda koji imam na nebesima svi koncerti i recitali Marie Joăo Pires, na kojima sam bio nazočan, sretno su privedeni kraju. Ovaj put sam predaleko i zdravlje me ne služi pa neću moći biti prisutan, zapljeskati i poljubiti njezine ruke koje odišu glazbom, humanošću, ljepotom. Za svu glazbu i sve emocije koje si mi priuštila dok sam te slušao, Maria Joăo, hvala ti.

José Saramago, bez veće školske naobrazbe, prije nego li je postao novinar, prevoditelj i pisac, radio je više različitih manualnih poslova. Trag tih zanimanja vidljiv je u njegovom djelu, čiji je najveći dio objavljen u njegovim zrelim godinama kada je postao jedan od najčitanijih i najprevođenijih luzitanskih pisaca. Surađivao je kao književni kritičar časopisa "Seara Nova", bio član uredništva "Diario de Lisboa" kao i jedan od prvih članova Udruge portugalskih književnika. Od 1976. godine živi isključivo od literarnoga rada, isprva kao prevoditelj, a potom i kao autor.

Pisao je drame, kratke priče, romane, pjesme, libreta, dnevnike i putopise. Prvi roman "Manuel de pintura e caligrafia" ("Udžbenik slikarstva i krasopisa") objavio je 1977. Potom slijede "Viagem a Portugal" (1981) i "Levantado do chão" (1980). 1981. godine postiže svjetski uspjeh satiričkim romanom "Sjećanje na samostan" ("Memorial do Convento"). Taj uspjeh nastavlja romanima "Godina smrti Ricarda Reisa" (O Ano da Morte de Ricardo Reis" 1984) i "A Jakanda de Pedra" ("Kamena splav", 1986).

1991. godine izdaje svoj najkontroverzniji roman "Evanđelje po Isusu Kristu" ("O Evangelho Segundo Jesus Christo"), djelo na koje je žestoko reagirala Katolička crkva i njezini redovi u potugalskoj vladi zbog čega je Saramago, koji je dvadeset godina prije riskirao vlastiti život u portugalskoj revoluciji, zajedno sa svojojm ženom napustio Portugal i od tada živi na Kanarskim otocima u Španjolskoj.

Objavio je, između ostalog: romane "Hostoria do Cerco de Lisboa" ("Priča o opsadi Lisabona", 1989), "Ogled o sljepoći" ("Ensaio sobre a cegueira", 1996), "Todos Os Nomes", (1997), "El Amor Posible", (1998), "A Caverna", (2000), "O Homen Duplicado", (2002) i dr.

Godine 1991. godine dobio je Grande prémio APE za roman "Evanđelje po Isusu Kristu" i Premio Camões za cjelokupni književni rad. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1998. godine.