Mr. Vertigo-Pol Oster

First topic message reminder :



Osmi roman Paula Austera Mr. Vertigo vraća nas u bližu prošlost Amerike, u kasne dvadesete godine dvadesetog stoljeća. To je, na početku, obična priča o dječaku Waltu, inteligentnoj uličnoj protuhi. Taj Walt, siroče, stvarno nema što ostaviti na jadnim gradskim ulicama onog dana kad upozna svog budućeg učitelja letenja, meštra Yehudija. Tako započinje novi i nevjerojatni život u kojem se jedan devetogodišnjak preobraća u neku vrstu urbanog Petra Pana, ili još bolje Huckleberryja Finna koji lebdi. Njegov pak mentor, meštar Yehudi, navodno Židov iz Budimpešte, uvjerljiv je simbol one stare, uvrnute dylanovske Amerike. Kao i u drugim svojim romanima, Paul Auster će se i u Mr. Vertigu umješno poigravati s američkom mitologijom, a u romanesknu radnju vješto uplitati izmišljene historijske koincidencije (primjerice, prva Waltova levitacija odigrat će se istovremeno kad i Lindberghov prelet preko Atlantika).

Walt, koji je tako brzo naučio letjeti i postao velikom "medijskom" zvijezdom, još brže će oboljeti od pogubne bolesti za svoj posao: vrtoglavice. A onaj isti meštar Yehudi, koji je tako uspješno inicirao Walta u svijet levitacije, morat će, kad magija letenja sasvim iščezne, dječaka Walta vratiti u svijet običnosti.

Iako je u romanu Mr. Vertigo dan lijep prikaz američkog života u dvadesetima, Auster nije ni ovoga puta pisao epsku priču. Njemu su američke dvadesete samo polazište za romanesknu "raspravu" o jednom od najvažnijih fenomena 20. stoljeća, a taj se fenomen zove progres. Waltova slava, kao i slava progresa u romanu Mr. Vertigo (premijerno objavljenom prije desetak godina) bit će jako kratka ali i tako neshvatljivo bolna da je više nitko nikada neće moći zaboraviti.

Tih me dana nije moglo zaustaviti ništa - bio sam pridošlica koji će pregaziti sve svoga soja, i bio sam na najboljem putu da se debelo opernatim. Manje od godinu dana nakon ručka s gospodom Witherspoon, sreća mi se još jednom nasmiješila kad sam, jednog sparnog kolovoskog popodneva, otišao do Arlingtona i stavio tisuću dolara, nasumce, na konja u trećoj utrci. Kad dodam da se konj zvao čudo od djeteta, i ako još na to dodam da su me još progonile moje stare praznovjerice, mislim da ne treba znati čitati misli kako bi se shvatilo zašto sam se predavao takvim beznadnim rizicima. Tih sam godina, već posve rutinski, izvodio kojekakve ludosti - a kad je konj pobijedio za pola vrata s odnosom četrdeset naprama jedan, znao sam da na nebu sjedi Bog i da se smiješi svim mojim glupostima.
Dobitak mi je omogućio u stvarnost provesti ono što sam najviše želio, te sam se odmah bacio na ostvarenje sna. Zatražio sam privatni sastanak s Bingom, u njegovom apartmanu s pogledom na jezero Michigan i, nakon što sam mu iznio plan a on se oporavio od prvotnog šoka, mrzovoljno mi je dao zeleno svjetlo. Sam prijedlog nije smatrao bezvrijednim, no mislim da ga je razočaralo što sam ciljao toliko nisko. Pripremao mi je mjesto u svojem najužem krugu, a ja sam mu rekao da želim poći svojim putem i otvoriti noćni klub te se posvetiti samo njemu i ničemu više. Znao sam da to može protumačiti kao izdaju, i morao sam se dobro potruditi kako bih ga razuvjerio. Na sreću, jezik mi je te večeri bio u punoj formi, te sam ga pridobio, dokazavši mu kolike prednosti - zarade i užitka - nudi taj projekt.
»Sa svojih četrdeset tisuća mogu pokriti sve«, rekao sam. »Netko drugi bi vjerojatno samo došao skinuti šešir i oprostiti se, ali ja tako ne poslujem. Bingo, dobri smo si, i želim vam ponuditi udio. Bez ikakvog učešća, bez ikakvog posla koji izazva gnjavažu, bez imalo odgovornosti, na za svaki zarađeni dolar vi dobivate dvadeset pet centi. Pošteno? Dali ste mi priliku, a sad sam u mogućnosti vratiti taj dug. Odanost je važna, a ja nemam namjeru zaboraviti tko mi je pružio priliku. I neću otvoriti nekakav mračni pajzl. Bit će to nešto super. Pravi restoran s francuskim kuharom, vrhunski šou, prelijepe cure koje se valjaju u uskim haljinama. Bingo, čovjeku će se dići čim tamo ude. Imat ćete najbolja mjesta u kući, a onih noći kad se ne pojavite, stol će ostati prazan - bez obzira koliko ih čekalo pred ulazom.«
Uspio je izvući pedeset posto, no očekivao sam takva natezanja te se nisam pretjerano gnjavio. Važno mi je bilo dobiti njegov blagoslov, i uspio sam ga izvući neprekidno mu popravljajući raspoloženje, polagano mu nagrizajući obranu prisnim, umirujućim načinom - i na kraju, samo kako bi pokazao kolika je faca, ponudio mi je deset tisuća samo kako bih lokal uredio što bolje. Živo mi se fućkalo.
Želio sam samo svoj noćni klub, od kojeg ću, čak i oduzevši Bingovih pedeset posto od zarade, živjeti sasvim pristojno. Imati njega za partnera nosilo je brojne prednosti, i zavaravao bih se misleći kako mogu uspjeti bez njega. Njegova polovica jamčit će mi zaštitu od O'Mallevja (koji je ipso facto tako postao treći partner) i spriječiti drotove da mi razvale vrata. Kad se tomu pridodaju sve njegove veze u čikaškom Odboru za ugostiteljstvo, u lokalnim praonicama i kazališnim agenturama, izgubiti tih pedeset posto nije mi se činilo gotovo nikakvim gubitkom.
Lokal sam nazvao Mr. Vertigo. Nalazio se u samome srcu grada, na raskrižju West Divisiona i North LaSallea, a blještava neonska reklama prelijevala se iz ružičaste u modru i natrag u ružičastu dok se, na pozadini noćnog neba, plesačica vrtjela držeći šejker. Svjetla koja su se prelijevala u ritmu rumbe tjerala su srce da brže zakuca, da krv zavrije, i kad bi vam se te sinkope zavukle u bilo, poželjeli biste biti samo tamo otkuda izvire ta glazba. Unutrašnje uređenje bilo je mješavina otmjenosti i podlosti, šminkerski velegradski komfor pomiješan sa zlobnim detaljima i laganim šarmom obične birtije.
Istinski sam se potrudio stvoriti takvu atmosferu, u kojoj su svi efekti i one najmanje nijanse bili osmišljeni do zadnjeg detalja - od boje ruža koji je nosila djevojka na garderobi, do boje tanjura; od dizajna jelovnika do boje čarapa na šankerovim nogama. Bilo je mjesta za pedeset stolova, posve pristojno velik plesni podij, podignutu pozornicu i dugački šank od mahagonija koji se protezao uz bočni zid. Onih pedeset tisuća potrošio sam do posljednjeg novčića kako bih lokal uredio točno kako sam htio, a kad se konačno otvorio, 31. prosinca 1937., bio je primjer savršenstva na kojem se nije štedjelo. Otvorio sam ga s jednim od najvećih novogodišnjih tuluma u povijesti Chicaga i, već sljedećeg jutra, Mr. Vertigo našao se na zemljovidu. Sljedećih tri i pol godine bio sam tamo svaku noć, šetao medu gostima u bijelom smokingu i visokim, kožnim cipelama, širio dobro raspoloženje svojim vragoljastim osmijehom i brzim jezikom. Za mene je to bilo savršeno mjesto, i volio sam svaki trenutak koji sam proveo u tom carstvu razbluda. Da nisam zasrao stvar i uspio si rasturiti život, vjerojatno bih i danas sjedio tamo. No, pokazalo se da sam dobio samo te tri i pol godine. Bio sam sto posto odgovoran za vlastitu propast, no ta spoznaja nimalo ne umanjuje bol prisjećanja. Kad sam pao, bio sam na samome vrhu, i bio je to za mene potpuni raspad - spektakularni sako u zaborav.
No, ne žalim. Koliko sam uložio, toliko sam i dobio - neću tvrditi da nije tako. Klub je postao najvruće mjesto u Chicagu, i tamo sam, na svoj skroman način, bio faca po važnosti jednaka svim glavonjama koji su znali navraćati. Družio sam se sa sucima, gradskim vijećnicima, igračima bejzbola - sve to u društvu plesačica koje su dolazile na audicije za parade koje su svake noći započinjale u jedanaest i jedan - dakle, nije mi nedostajalo prilike ni za zabavu u krevetu. Dixie i ja bili smo još par kad se otvorio Mr. Vertigo, no svojim sam egzibicijama iscrpio njezino strpljenje, te je, nakon šest mjeseci, promijenila adresu. Onda je došla Sally, zatim Jewel, i nakon nje još deset drugih - sve dugonoge brinete, riđokose koje bi palile cigaretu na cigaretu, debeloguze blondine. U jednom trenutku izlazio sam s dvije istovremeno - s dvije nezaposlene glumice, ćorom i Billie. Obje sam ih jednako volio, a one su voljele jedna drugu jednako koliko i mene - to zajedništvo proizvelo je neke zanimljive varijacije na meni dobro poznatu temu. Gotovo redovito, moje bi me navike dotjerale do nekih medicinskih neugodnosti (malo tripera ili stidnih uši) no ništa što bi me na dulje vrijeme stavilo izvan stroja. Možda je to bio razvratan život, no bio sam sretan srećom koju mi je udijelila sudbina, te mi je jedina želja bila što dulje živjeti po starom. Zatim je, u rujnu 1939. godine, samo tri dana nakon što je njemačka vojska napala Poljsku, u Mr. Vertigo ušetao Dizzy Dean, i sve se počelo raspadati.
Kako bih to objasnio moram se vratiti malo u prošlost, sve do djetinjstva u Saint Louisu. Tamo sam se zaljubio u bejzbol, i prije nego što sam obukao prve gaće, već sam bio okorjeli navijač Cardinalsa, doživotna crvena ptičica. Već sam spomenuo koliko sam bio ushićen kad su dvadeset šeste osvojili prvenstvo, no to je bila samo jedna postaja na putu moga obožavanja, i nakon što me Aesop naučio čitati i pisati, bio sam u stanju svakodnevno pratiti karijere mojih frajera. Od travnja do listopada nikad nisam propustio pogledati rezultate, i znao sam prosjeke svih igrača u ekipi, od najvećih faca kakvi su bili Frankie Frisch i Pepper Martin, do onih najvećih papaka koji su obično pačali hemeroide na klupi.
To je trajalo i tijekom svih dobrih godina s Meštrom Yehudijem, a nastavilo se i onih mračnih godina koje su slijedile. Živio sam poput sjene, lutao zemljom tragajući za ujakom Slimom, no bez obzira koliko crno bilo, uvijek sam pratio svoj tim. Osvojili su prvenstvo devetsto tridesete i trideset treće, i te su mi pobjede uvelike osnažile duh, održavale me živim kroz sve one muke i nevolje tih godina. Sve dok su Cardinalsi pobjeđivali, postojalo je nešto dobro na svijetu - dakle, nisam imao mogućnosti zapasti u posvemašnje beznađe.
E, u tom trenutku u priču ulazi Dizzy Dean. Trideset druge, Cardinalsi su pali na sedmo mjesto, no to kao da mi nije bilo važno. Dean je bio najluđi, najblistaviji, najlajaviji novak koji je ikad ušao u prvu ligu, i pretvorio polupropali klub u potpuno suludi cirkus. Iako se hvastao i pretjerivao, ta je neotesana seljačina sve svoje hvale jako dobro pokrivala najboljim bacanjima na ovome svijetu. Imao je gumenu ruku i bacao neuhvatljive lopte; imao je savršenu kontrolu; izbačaj je bio ishod savršenog stroja načinjenog od nogu, ruku i snage - prelijep prizor. Kad sam stigao u Chicago i ustalio se kao Bingov protege, Dizzy je već bio zvijezda visoko na nebu, jedna od najvećih faca američke lige. Ljudi su ga voljeli zbog bahatosti i talenta, luđačkih jezičnih akrobacija, urlanja, dječačkih šala i prostačenja - volio sam ga i ja, kao i svi drugi. Kako mi je život postajao sve udobniji, bio sam u mogućnosti gledati Cardinalse svaki put kad bi gostovali u gradu. Trideset treće, godine kad je Dean srušio rekord izbacivši sedamnaest udaraca u samo jednoj utakmici, ponovno su izgledali kao prvaci. Ubacili su još neke nove igrače, i s gadovima kakvi su bili Joe Medwick, Leo Durocher i Rip Collins, koji su nabijali tempo, ekipa s benzinske' počela se kristalizirati. Devetsto trideset četvrta bila je godina njihove slave, i mislim da nisam toliko uživao ni u jednoj drugoj sezoni. Dizzyev mladi brat Paul dobio je devetnaest utakmica, sam Dizzy još trideset, i ekipa se borila tijekom deset utakmica ne bi li prešla Giantse i osvojila trofej. Bila je to prva godina kad se prvenstvo prenosilo preko radija, te sam svih sedam susreta odslušao doma u Chicagu. Dizzy je zatukao Tigerse u prvoj, a kad ga je Frisch poslao na bazu, tupan je u sljedećem trenutku popušio loptu u glavu i pao u nesvijest. Sljedećeg dana naslovi su glasili Rendgenski snimci Deanove glave ne otkrivaju ništa. Vratio se na teren sljedećeg popodneva i izgubio, ali je dva dana kasnije finale u Detroitu završio s 11:0, umirući od smijeha kad bi Tigersi mahali palicama i promašivali njegove felše. Tisak je timu nadijevao sva moguća imena: Galopirajući gangsteri, Riječni razbojnici s Mississippija, Kriještavi Cardinalsi. Dečki s pumpe jako su rado trljali sol na rane, i kad je rezultat finala potpuno izmaknuo nadzoru, navijači Tigersa uzvratili su gađajući povrćem deset minuta Medwicka, koji je stajao na lijevoj strani. Jedini način da se završi utakmica bio je taj da je Judge Landis, delegat, uskočio i izvukao Medwicka s terena tijekom posljednje tri runde.
Sest mjeseci kasnije sjedio sam u loži s Bingom i dečkima - kad je Dean otvorio novu sezonu, igrajući protiv Cubsa u Chicagu. U prvoj rundi, nakon dva promašaja i jedne osvojene baze, onaj divljak iz Cubsa, Freddie Lindstrom, vratio je loptu tako da je pogodio Dizzya u nogu i srušio ga. Srce mi je zastalo kad sam vidio da ga na nosilima iznose s terena, no nikakve veće štete, te je pet dana kasnije već stao na svoje mjesto u Pittsburghu, izbacio petoricu i dobio prvu utakmicu u sezoni. Imao je još jednu sjajnu godinu, no sudbina se smiješila Cubsima - do kraja sezone dobili su dvadeset jednu u nizu, pretekli Cardinalse i oteli im trofej. Ne mogu reći da mi je to previše smetalo. Cijeli je grad poludio za Cubsima, ono što je bilo dobro za Chicago bilo je dobro za posao, a ono što je bilo dobro za posao, bilo je dobro za mene. Omastio sam se na klađenju te sezone, i nakon što se prašina slegla, postao sam toliko jak da mi je Bingo dopustio da otvorim vlastiti lokal.
S druge strane, bila je to godina kad su me Dizzyevi usponi i padovi počeli pogađati previše snažno i previše osobno. U tom trenutku ne bih to proglasio opsesijom, no nakon što sam ga gledao kako odlazi iz prve utakmice sezone na Wrigleyju - previše brzo nakon pogotka u glavu trideset četvrte - počeo sam osjećati da se oko njega nakupljaju crni oblaci. Stanje je dodatno pogoršalo i to što mu je brat gotovo ostao bez ruke trideset šeste, no još gore bilo je ono što se zbilo na utakmici protiv Giantsa tog ljeta, kad ga je Burgess Whitehead pogodio točno iznad desnoga uha. Loptica ga je udarila toliko snažno da se odbila i odletjela u lijevi aut. Dean je ponovno poljubio zemlju, i iako se osvijestio u svlačionici desetak minuta kasnije, preliminarna dijagnoza glasila je: fraktura lubanje. Ipak, pokazalo se da je bila riječ o malo težem potresu mozga zbog čega mu se malo mantalo još nekoliko tjedana, no samo centimetar gore ili dolje, i Dizzy bi gledao kako rastu tratinčice umjesto da te sezone pobijedi u dvadeset četiri susreta.
Sljedećeg proljeća moj je idol nastavio psovati, prijetiti i dizati prašinu, ali samo zato što nije znao ništa drugo. Njegova bacanja bila su čista ludnica - izbacili su ga iz igre u dvije utakmice zaredom nakon čega je odlučio štrajkati sjedeći na bacačkom mjestu. Nakon toga je ustao na banketu i novog predsjednika lige nazvao lopovom - uslijedili su skandal i potpuna ludnica, osobito nakon što je Diz odbio potpisati izjavu u kojoj optužuje samoga sebe. »Ne potpisujem vam ja ništa«, rekao je, a bez tog potpisa Fordu Fricku preostalo je samo povući se i zatražiti Deanovu suspenziju. Bio sam ponosan što se ponio kao pravi frajer, no istini za volju ta ga je suspenzija isključila iz All-Starsa, i da nije izveo tu glupost možda je mogao odgoditi trenutak svoje kobi.
Te godine igrali su u Washingtonu D.C.; Dizzy je ušao u nacionalnu ligu. Prve dvije runde obavio je savršeno profesionalno, a zatim je, u trećoj, prvo nabacio DiMaggiou i povrh toga Gehrigu namjestio optrčavanje. Slijedio je Earl Averill, a kad mu je vanjski igrač Clevelanda vratio prvo bacanje ravno natrag, u tom je trenutku zavjesa pala nad najvećim dešnjakom stoljeća. Ipak, to tada nije djelovalo kao razlog za neku veću zabrinutost. Lopta ga je udarila u lijevo stopalo, odskočila Billvju Hermanu na drugoj bazi, a Herman ju je dobacio na prvu - i prekid. Kad je Dizzy odšepao s terena, nitko tomu nije pridavao neku veću pozornost - čak ni sam Dizzy.
Bio je to onaj čuveni slomljeni nožni palac. Da se nije vratio prije nego što je posve ozdravio, kost bi vjerojatno zacijeljela. No, Cardinalsi su gubili prvenstvo i bio im je potreban na terenu - štoviše, neki prokleti šarlatan uvjerio ga je da je posve zdrav. A on je šepao sa štakama, palac mu je bio toliko natekao da nije mogao navući kopačku - usprkos svemu, navukao je dres, izašao i bacao. Poput svih divova medu ljudima i Dizzy Dean vjerovao je u vlastitu besmrtnost, i iako mu je prst bio previše osjetljiv da bi se vrtio na lijevoj, progutao je tu gorku pilulu i izdržao čitavih devet rundi. Bol mu je kvarila prirodnu snagu, i posljedično tomu, previše je naprezao ruku. Nakon toga dobio je upalu tetiva i, kako bi zlo dodao na ono gore, nastavio je bacati još cijelih mjesec dana. Nakon šest ili sedam nastupa stanje mu se toliko pogoršalo da ga je već treće bacanje znalo izbaciti iz igre. Diz je bacao neke sulude lobove i nije mu preostalo ništa osim kopačke objesiti na klin i prosjediti ostatak sezone.
Ipak, nijedan njegov obožavatelj nije vjerovao da je s njim gotovo. Svi su se slagali da će mu zimski odmor pomoći da preboli sve, i da će već u travnju ponovno biti onaj stari, nepobjedivi. No, mučio se tijekom proljetnih priprema i tada, u jednoj od najvećih senzacija u sportskoj povijesti, Saint Louis prodao ga je Cubsima za 185.000 dolara u gotovini i dva-tri nova igrača. Znam da nije pukla ljubav između Deana i Brancha Rickeyja, glavnog menadžera Cardinalsa, ali sam također znao da ga Rickey ne bi prodavao da je Dizzyu u ruci ostalo još imalo snage. Bio sam presretan što Dizzy dolazi u Chicago, no istovremeno sam znao kako njegov dolazak znači da je stigao na kraj svoga puta. Potvrdile su se moje nacrnje slutnje - sa zlatnih dvadeset sedam ili dvadeset osam godina, najbolji bacač na svijetu odlazi u povijest.
Ipak, te prve godine bljesnuo je još nekoliko puta i među Cubsima. Mr. Vertigo je bio star samo četiri mjeseca kad je počela sezona, ali sam se uspio tri-četiri puta iskrasti do stadiona i gledati kako Diz, svojom kljastom rukom, uspijeva okončati nekoliko rundi. Dobro se sjećam susreta protiv Cardinalsa - bilo je to početkom sezone - klasično čišćenje računa u kojemu su se nekadašnji suigrači međusobno borili - taj je sukob dobio čistim blefom, cijelim nizom čudnih felši i neprekidnim mijenjanjem bacanja.
A onda je, već debelo u sezoni, Gaby Hartnett, menadžer Chicaga, zapanjio sve odobrivši Dizzyu sudjelovanje u samoubilačkom susretu protiv Piratesa. Utakmica je čovjeka tjerala da grize nokte, svako bacanje izazivalo je navale radosti i očaja, a Dean, koji više nije imao što ponuditi, izvukao je pobjedu za svoj novi grad. To je čudo zamalo ponovio u drugoj utakmici svjetskoga prvenstva, no Yanksi su ga naposljetku uspjeli srediti u osmoj - a kad se taj napad nastavio i tijekom devete runde, i nakon što ga je Hartnett zamijenio, Dizzy je teren napustio praćen najdivljijim i najgromoglasnijim pljeskom koji sam ikada čuo. Cijeli stadion podigao se na noge: pljeskali su, vikali i zviždali tom balvanu - i to je trajalo toliko dugo i bilo toliko glasno da nas je nekolicina, nakon što je sve utihnulo, krišom brisala suze.
Tada je trebao završiti karijeru. Otmjeni vitez poklanja se posljednji put i odlazi u zalazak sunca. To bih prihvatio, dao mu sve što zaslužuje, no Dean je bio previše tup da bi shvatio mig - oproštajni aplauz ušao mu je kroz jedno uho unutra, i kroz drugo van. Odbacivši svako dostojanstvo, vratio se i ponovno zaigrao za Cubse i ako je sezona trideset osma bila jadna - unatoč onim rijetkim, svijetlim trenucima - trideset deveta je bila čisti, nerazrijedeni mrak. Mrcina. Ruka ga je toliko boljela da je jedva bacao.
Utakmicu za utakmicom grijao je klupu, a ono malo vremena što je proveo bacajući bila je čista sramota. Bio je loš, lošiji od mrtvog skitnice - ni najbljeđa kopija onoga što je nekad bio. Patio sam zbog njega, tugovao zbog njega - istovremeno pomišljajući kako je zapravo najgluplja seljačina koja je ikad ugledala danje svjetlo.
Dakle, otprilike su tako stajale stvari u trenutku kad je, u rujnu, ušao u Mr. Vertigo. Sezona se pomalo smirivala i budući da su Cubsi bili već ispali iz utrke za naslov, nije nastala neka veća gužva kad se Dean, u prepunom klubu, jednog petka pojavio sa svojom gospom i još dva ili tri para. Svakako nije bio trenutak za prisan razgovor o njegovoj budućnosti, ali sam se potrudio prići njegovom stolu i poželjeti mu dobrodošlicu. »Drago mi je što ste došli, Diz«, rekao sam, pružajući mu ruku. »I sam sam iz Saint Louisa, tako da vas pratim od prvog dana. Oduvijek sam vam bio najveći obožavatelj.«
»Drago mi je čuti, stari«, rekao je, i obujmio moju ručicu svojom tavom te je srdačno protresao.
Upravo se spremao razvući usta u jedan od onih svojih letimičnih osmijeha, kad mu se na licu najednom pojavio zbunjeni izraz. Namrštio se, kao da prekapa po sjećanju tragajući za nečim izgubljenim, a kad nije uspio pronaći, zagledao mi se duboko u oči, kao da se nada pronaći to tamo. »Ja vas poznajem«, rekao je. »Mislim, ovo nije prvi put da se srećemo - samo ne mogu vas nikamo smjestiti. Bilo je to davno, nije li tako?«
»Diz, mislim da nije. Možda ste me nekom prilikom zamijetili na tribinama, no nikad prije nismo razgovarali.«
»Jebiga. A mogao bih se zakleti da mi niste nepoznati. Kvragu, ovo je stvarno čudno. Ma, dobro,« slegnuo je ramenima i široko mi se nasmiješio, »vjerojatno i nije važno. Ovo je stvarno dobra rupa.«
»Hvala, šampione. Kuća časti prvom rundom. Nadam se da ćete se vi i društvo dobro provesti.«
»Zato smo i došli.«
»Uživajte. Ako išta zatrebate, samo vičite.«
Ponašao sam se istinski rezervirano i otišao sam s osjećajem da sam dobro sredio stvar. Nisam mu se ulizivao, a istovremeno ga nisam uvrijedio što je otišao kvragu. Bio sam Mr. Vertigo, gradski šminker brza jezika i otmjena ponašanja - i nisam namjeravao Deanu otkriti koliko me muči njegova nevolja.
Nakon što sam ga pogledao izbliza čarolija je malo oslabjela, i da je sve išlo svojim tokom, vjerojatno bih ga bio otpisao kao još jednog dobrog momka kojega je iznevjerila sreća. Zašto bih mario za njega?
Dizzy je bio na zalasku, dakle, ubrzo više za njega neću ni čuti. No nije bilo tako. Upravo je Dean cijelu tu priču održavao na životu, i iako neću hiniti da smo postali braća po krvi, ostali smo dovoljno bliski da ga nisam uspio zaboraviti. Da je nestao kako je trebao nestati, ništa od toga ne bi krenulo po zlu.
Nisam ga vidio sve do početka sljedeće sezone. Tada je već bio travanj 1940., rat u Europi bjesnio je punom silinom, a Dizzy se vratio - odlučio je još jednom pokušati oživjeti propalu karijeru. Kad sam uzeo novine i pročitao vijest da je s Cubsima potpisao za još jednu sezonu, gotovo sam se zadavio sendvičem. Koga on zavarava? »Stara vreća kostiju nije više onako brza«, izjavio je, ali zabogamiloga, previše voli tu igru da još jednom ne pokuša. Dobro, budalo moja, pomislio sam, meni se živo fućka.
Ako se želiš poniziti pred svima, to je tvoj problem, no ne računaj na to da ću te žaliti.
Zatim je, s neba pa u rebra, jedne noći ponovno navratio u klub i pozdravio me kao davno izgubljenog brata. Dean nije pio, dakle, piće nije zaslužno za to, no lice mu je bljesnulo kad me ugledao, tako da me sljedećih pet minuta obasipao punom dozom svojih seljačkih prisnosti. Možda ga je i dalje mučila pomisao da se odnekud poznajemo - ne znam - no bit priče glasila je da je presretan što me ponovno vidi. Kako odoljeti takvome tipu? Učinio sam sve kako bih otvrdnuo srce, no prišao mi je tako srdačno da si nisam mogao pomoći - jednostavno sam podlegao. Uostalom, i tada je bio veliki Dean, moja pomračena srodna duša i alter ego, i pošto mi je tako otvorio srce, čarolija se vratila punom snagom.
Ne mogu reći da je postao redovni, ali je tijekom sljedećih šest tjedana navraćao dovoljno često da bi postao više od povremenog poznanika. Nekoliko puta došao je na ranu večeru (zalijevajući svako jelo umakom za bifteke), a ja bih sjedio pored njega i prodavao zjake dok bi on gutao hranu. Zaobilazili smo razgovore o bejzbolu, držali se pretežno konja, i budući da sam mu nekoliko puta dao sjajne savjete na kojega da uloži, počeo me pozorno slušati. Tada sam trebao progovoriti otvoreno, reći mu što mislim o njegovom povratku - ali, iako se mučio na samome početku sezone, sramoteći se svaki put kad bi izišao na teren, nisam ni pisnuo. Postao mi je previše drag, i gledajući ga kako se nadljudski trudi da bi se dokazao, nisam se mogao natjerati da kažem istinu.
Nakon nekoliko mjeseci, njegova supruga Pat uvjerila ga je da prijeđe u nižu ligu kako bi se odmorio i trenirao. Tvrdila je kako će bolje napredovati ako izađe iz fokusa - bio je to posve bezuman plan, ako ga se i može nazvati tako, budući da je samo podržavao privid da za njega još ima nade. I kada sam konačno skupio hrabrosti reći nešto, nisam imao jaja ići do kraja.
»Diz, možda ti je vrijeme«, rekao sam. »Možda ti je vrijeme da se spakiraš i vratiš na farmu.«
»Je«, rekao je, izgledajući potpuno depresivno. »Vjerojatno si u pravu. Samo, problem je u tome što, osim za bejzbol, nisam ni za što drugo. Walte, ako zaserem ovaj put, zasrao sam do grla. Ovaj, mislim reći, što ovakav niškoristi može raditi?«
Mnogo toga, pomislio sam, no nisam izgovorio - krajem tjedna otputovao je u Tulsu. Nikad prije nijedan od velikih nije pao toliko duboko i toliko brzo. Proveo je dugo i jadno ljeto u teksaškoj ligi, igrao u onim istim prašnim vukojebinama koje je razvalio prije deset godina. No taj se put jedva mogao snaći, te su pogrešno bačene lopte postale njegovim zaštitnim znakom. Ma što pokušavao, pravorijek je bio jednoglasan ali je Dizzy nastavio bezglavo srljati i nije dopuštao da ga takav odnos slomi. Nakon što bi se istuširao, presvukao i otišao iz svlačionice, vratio bi se u hotel noseći hrpu listića za klađenje i počeo nazivati svoje kladioničare. Tog ljeta položio sam mu dobar broj oklada, i svaki put kad bi me nazvao, klepetali bismo pet-deset minuta i izmijenili najnovije vijesti. Bilo mi je gotovo nevjerojatno gledati koliko spokojno prihvaća tu nemilost. Pretvorio se u predmet sprdnje, a ipak je djelovao dobro raspoložen, lajav i pun viceva kao i uvijek. Čemu raspravljati? Pretpostavljao sam kako će sve ubrzo završiti, tako da sam prihvaćao njegovu igru, i svoje mišljenje zadržavao za sebe. Prije ili kasnije morat će uvidjeti istinu.
Cubsi su ga ponovno pozvali u rujnu. Željeli su vidjeti je li se isplatio taj eksperiment u petoj ligi, i iako mu učinak i nije baš bio ohrabrujući, nije bio toliko strahotan kakav je mogao biti. Prava riječ bila je 'osrednje' - nekoliko tijesnih pobjeda, nekoliko propuštenih prilika - i to je bilo zaključno poglavlje priče. Nekom čudnom logikom Cubsi su zaključili kako je Dean pokazao dovoljnu količinu starog sjaja da njime zasluži još jednu sezonu, te su mu otvorili vrata i zamolili ga da se vrati. Za taj novi ugovor saznao sam tek nakon što je otputovao iz grada preko zime, no kad sam napokon čuo, u meni se nešto prelomilo. Kuhalo mi je mjesecima. Strepio sam, brinuo, mučio se mračnim mislima, i kad se proljeće vratilo, znao sam što se mora učiniti. Nekako nisam vidio dtugi izlaz. Sudbina me izabrala za svoje oruđe, i bez obzira koliko moja misija bila strašna, jedino je važno bilo spasiti Dizzya. Ako sam nije sposoban ostvariti taj naum, onda se moram žrtvovati i učiniti to umjesto njega.
Čak i sad mučim se samome sebi objasniti kako mi se toliko perverzna i zloćudna ideja uspjela ugnijezditi u glavi. Uistinu sam mislio kako mi je dužnost uvjeriti Dizzya Deana da ne želi više živjeti.
Ovako doslovno, sve to miriši na ludilo, no upravo je to bio način kojim sam ga mislio spasiti - nagovoriti ga na samoubojstvo. U najmanju ruku, to samo dokazuje koliko mi je duh obolio tijekom godina nakon meštrove smrti. Zakvačio sam se za Dizzya jer me podsjećao na mene, i sve dok mu je karijera evala, mogao sam kroz njega ponovno proživljavati svoje slavne dane. Možda se sve to ne bi dogodilo da je igrao za neki drugi klub, a ne za Saint Louis. Možda se i ne bi dogodilo da nam nadimci nisu bili toliko slični. Ne znam. Ne znam ništa, no činjenica ostaje da je došao trenutak kad nisam više mogao povući granicu između nas. Njegovi trijumfi postali su moji, a kad ga je naposljetku snašla zla sreća i kad mu je karijera pošla nizbrdo, njegova sramota postala je i mojom sramotom. Nisam mogao podnijeti da to proživim još jednom i, malo po malo, počeo sam gubiti kontrolu. Dizzy je morao umrijeti za vlastito dobro, a ja sam bio upravo onaj koji će ga privoljeti da ispravno odluči. Ne samo zbog njega, nego i zbog moga spasa. Posjedovao sam oružje, posjedovao sam argumente - ludilo je bilo na mojoj strani. Uništit ću Dizzya Deana i tim ću činom konačno uništiti i sebe.
Cubsi su igrali u Chicagu na otvorenju sezone, desetoga travnja. Tog istog popodneva nazvao sam Diza i zamolio ga da svrati u moj ured, objašnjavajući mu kako je iskrsnulo nešto važno. Pokušao je to izvući iz mene, ali sam mu rekao kako je sve to previše opširno da bi se o tome razgovaralo telefonom.
Ako te zanima prijedlog koji će ti preokrenuti život, onda dodi. Bio je zauzet sve do poslije večere, pa smo se dogovorili za jedanaest ujutro, sutradan. Zakasnio je samo petnaest minuta, ušetao onim svojim razglobljenim korakom, s čačkalicom koju je valjao jezikom. Na sebi je imao iznošeno modro odijelo, smeđi kaubojski šešir, natukao je nekoliko kila od našeg posljednjeg susreta a ten mu je bio zdrav i preplanuo nakon mjesec i pol dana provedenih među kaktusima. Kao i obično, cerio se od uha do uha, pa smo nekoliko minuta proveli čavrljajući o tomu kako klub izgleda posve drugačije danju, bez gostiju. »Podsjeća me na pusti plesnjak«, rekao je. »Pomalo sablasno. Tiho kao u grobu, samo je prostor daleko veći.«
Rekao sam mu da sjedne i iz hladnjaka iza radnog stola izvukao bezalkoholno pivo. »Trebam samo nekoliko minuta«, rekao sam. »I ne želim da ožedniš dok govorim.« Osjetio sam da mi ruke drhte, pa sam si u čašu natočio Jim Beama i otpio. »Stari, kako ruka?« upitao sam, zavalio se u kožni naslonjač i iz petnih se žila trudio izgledati smireno.
»Isto kao i uvijek. Kao da mi iz lakta strši kost.«
»Koliko čujem, prilično si se namučio na proljetnim pripremama.«

»Ma, to su samo treninzi. Te utakmice ne znače ništa.«
»Naravno. Čekamo ono stvarno važno.«
Čuo je cinizam u mome glasu, slegnuo ramenima i izvukao cigarete iz džepa na košulji. »Dakle, mali,« rekao je, »kakva je to priča?« Izvukao je jednu, pripalio je i otpuhnuo oblak dima prema meni. »Na telefonu si zvučao kao da je pitanje života i smrti.«
»Upravo tako. Pitanje života i smrti.«
»Molim? Patentirao si neki novi lijek?« Walte, ako si pronašao nešto čime ćeš izliječiti kljaste ruke, davat ću ti pola plaće sljedećih deset godina.«
»Diz, za tebe imam nešto još bolje. I nećeš platiti ni centa.«
»Dragi moj, sve košta. To je zakon prirode.«
»Ne želim tvoj novac. Diz, želim te spasiti. Dopusti mi da ti pomognem, i nestat će sve muke koje si proživio u posljednje četiri godine.«
»Da?« rekao je, smiješeći se kao da je čuo relativno duhovit vic. »A kako to namjeravaš izvesti?«
»Kako god ti poželiš. Način nije bitan. Jedino je važno da pristaneš - i da shvatiš zašto se to mora učiniti.«
»Mali, baljezgaš. Nemam pojma o čemu govoriš.«
»Jednom mi je jedan veliki čovjek rekao: 'Kad čovjek stigne na kraj puta, žudi samo za smrću'. Je li ti sad jasnije? Te sam riječi čuo davno, i bio sam preglup da bih shvatio što uistinu znače. Sad znam i, Diz, moram ti reći - to je točno. To je najveća istina koju je itko ikad izrekao.«
Dean je prasnuo u smijeh. »Walt, stvarno si šaljivac. Imaš totalno uvrnut smisao za humor, i taj te stvarno nikad ne pušta. Zato si mi toliko drag. U ovom gradu nema nikoga s tako ludim idejama.«
Uzdahnuo sam zbog njegove gluposti. Imati posla s klaunom bila je prava tlaka, a ja nisam želio izgubiti strpljenje. Otpio sam još jedan gutljaj, nekoliko sekundi zadržao mirisnu tekućinu u ustima i onda progutao. »Diz, slušaj me«, rekao sam. »Bio sam u tvojoj koži. Prije dvanaest, trinaest godina bio sam na samom vrhu. Bio sam najbolji u onome što sam radio - bio klasa za sebe. Reći ću ti, ono što si ti postigao na terenu nije ništa u usporedbi s onim što sam mogao ja. U usporedbi sa mnom, ti si patuljak, insekt, grinja u sagu. Shvaćaš što govorim? A onda, samo tako, nešto se dogodilo i nisam mogao dalje.
No nisam ostao u poslu, nisam žicao sažaljenje, nisam se pretvorio u sprdnju. Prekinuo sam, pošao dalje i stvorio si drugi život. I onda sam se i molio i nadao da će se to dogoditi i tebi. Ali ti jednostavno nisi shvatio. Ta tvoja prokleta seljačka pamet previše je začepljena kukuruzom i melasom da bi proradila.«
»Samo malo«, rekao je Dizzy, mašući prstom prema meni dok mu se licem širilo, posve neočekivano oduševljenje. »Samo malo. Sad znam tko si ti. Jebote, znao sam oduvijek. Ti si onaj mali. Ti si onaj, jebote, onaj klinac ... Walt ... Walt - čudo od djeteta. Isuse blagi Bože. Moj tata je odveo mene, Paula i Elmera na sajam u Arkansasu - tamo smo te vidjeli. Jebote, nisi bio od ovoga svijeta. Uvijek sam se pitao što je bilo s tobom. I eto te, sjediš ovdje nasuprot meni - jebote, stvarno ne vjerujem.«
»Slobodno vjeruj, prijatelju. Kad sam ti rekao da sam bio velik, mislio sam velik kao nitko drugi. Kao meteor koji juri nebom.«
»Bio si velik, stvarno, slažem se. Nešto najveće što sam ikad vidio.«
»I ti si bio, veliki moj. Najveći medu svima. Ali, sad si gotov, i srce mi puca gledati što si to radiš. Diz, daj da ti pomognem. Smrt nije tako strašna. Svatko mora umrijeti, a kad se jednom navikneš na tu pomisao, sam ćeš shvatiti da je to najbolje učiniti što prije. Ako mi daš priliku, mogu te poštedjeti sramote. Mogu ti vratiti čast.«
»Ti to stvarno ozbiljno?«
»Još kako. Ovako ozbiljan nisam bio u životu.«
»Walte, ti si totalno prolupao. Jebote, potpuno si sišao s uma.«
»Daj mi da te ubijem, i zadnje četiri godine odlaze u zaborav. Ponovno ćeš biti velik, šampion. Bit ćeš ponovno velik, zauvijek.«
Brzao sam. Tom svojom pričom o čudu od djeteta uspio me izbaciti iz takta - i umjesto da kružim oko njega - i prilagodim pristup, jurio sam pred rudo, vrtoglavo. Htio sam polagano podizati pritisak, uspavati ga svim onim promišljenim, neporecivim argumentima do kojih bi naposljetku i sam došao.
To je bilo najvažnije - ne siliti ga da to učini, nego ga natjerati da uvidi svu mudrost plana. Želio sam da poželi ono što sam želio i sam, da ga moj prijedlog toliko uvjeri da me naposljetku zamoli da ga provedem u djelo - a ja sam ga ostavio iza sebe, plašeći ga prijetnjama i posve nedopečenim primjedbama. Nikakvo čudo što je pomislio da sam lud. Sve mi je izmaklo iz ruke, a sad, u trenutku kad smo trebali započeti sve, ustao je i uputio se prema izlazu.
No, to me nije brinulo. Vrata sam zaključao iznutra, a njih se nije moglo otvoriti bez ključa - koji se, eto, slučajno, našao u mome džepu. Ipak, nisam želio da čupa bravu i pokušava provaliti. Mogao bi početi vikati da ga pustim, čime bi privukao onih pet-šest ljudi koji su u to vrijeme radili u kuhinji.
Tako sam, razmišljajući samo o toj sitnici, zanemarujući sve teže posljedice, otvorio ladicu stola i izvukao meštrov pištolj. E, ta me pogreška ukopala do kraja. Uperivši pištolj u Dizzya prešao sam granicu koja puste priče razdvaja od pravih zločina - i mora koju sam izrodio nije se više mogla zaustaviti. No, pištolj je bio temelj svega. Bio je poveznica čitavoga plana, i u jednom je trenutku jednostavno morao izaći iz te ladice. Ispaliti metak u Dizzya - i time dovršiti posao koji nikad nisam ni započeo. Natjerati ga da moli za smrt upravo onako kako je za nju molio Meštar Yehudi, i zatim poništiti pogrešku skupivši hrabrost da izvršim čin.
Ali, sve to nije više važno. Već sam bio sve upropastio u trenutku kad je Dizzy ustao, a izvlačenje pištolja bio je tek očajnički pokušaj da sačuvam čast. Uspio sam ga nagovoriti da ponovno sjedne, i sljedećih petnaest minuta izmučio ga više nego što sam ikada namjeravao. Unatoč svim hvastanjima i veličini, Dean je bio kukavica, i kadgod bi krenula frka, sklanjao bi se iza najbližeg komada namještaja.
To sam već znao, no pištolj ga je preplašio i više nego što sam mislio. Natjerao ga je u plač, i dok je sjedio tamo, jecao i frfljao, zamalo sam ispalio metak ne bih li ga tako ušutkao. Preklinjao me za život - ne da ga ubijem, nego da ga pustim živjeti - i sve je to bilo toliko naopako, toliko drugačije od onoga što sam zamišljao da nisam znao što bih učinio. To natezanje moglo je potrajati cijeli dan, ali je netko, oko podneva, pokucao na vrata. Ostavio sam stroge naputke da me se ne smeta, no netko je unatoč tomu kucao.
»Diz?« čuo se ženski glas. »Diz, jesi li ovdje?«
Bila je to njegova supruga Pat - nametljiva i posve neduhovita baba. Došla je po supruga kako bi ručali kod Lemmellea, a Dizzy joj je, naravno, rekao gdje će ga naći - što je bio još jedan mogući problem kojega sam zanemario. Upala mi je u klub tražeći svoju operušanu bolju polovicu, i kad je uspjela uhvatiti pomoćnog kuhara (koji je upravo rezao krumpire i gulio mrkve), toliko ga je izdavila da je jadnik naposljetku progovorio. Odveo ju je na kat, niz hodnik, i tako se našla pred mojim uredskim vratima, mlateći po njima kao kakav križanac bijesne kučke i pneumatskog čekića.
Dakle, umjesto da Dizzyu smjestim metak u glavu, nisam mogao učiniti ništa drugo osim spremiti revolver i otvoriti vrata. U tom trenutku znao sam da ću upasti u govna do grla - osim ako se veliki ne založi za mene i ne odluči zavezati jezičinu. Deset sekundi život mi je visio o toj niti - ako se bude previše sramio priznati koliko se prestravio, onda će cijelu priču zadržati za sebe. Kad je kročila u sobu, razvukao sam svoj najtopliji i najsrdačniji osmijeh, no njezin ucviljeni suprug izlajao je sve u trenutku kad ju je ugledao. »Ova mala pizda me htjela ubiti!« rekao je, govoreći visokim glasom, punim nevjerice. »Uperio mi je pištolj u glavu, i pizdek je stvarno htio pucati!«
E, te su me riječi zauvijek izbacile iz posla s noćnim klubovima. Umjesto da iskoriste rezervaciju kod Lemmelea, Pat i Dizzy otputili su se iz moga ureda i otišli ravno do najbliže policijske postaje kako bi podnijeli tužbu. Pat mi je rekla kako će to učiniti trenutak prije nego što mi je zalupila vratima pred nosom - nisam ni trepnuo. Samo sam sjedio za stolom i čudio se vlastitoj gluposti - trudio sam sabrati misli prije nego što drotovi dodu po mene. Trebalo im je manje od sata; otišao sam s njima bez riječi, nasmiješen, prepun viceva dok su mi stavljali lisičine na ruke. Da nije bilo Binga, vjerojatno bih odgulio malo dulje zbog tog izigravanja Boga, no taj je imao debele veze i sve se sredilo i prije nego što je predmet stigao na sud. Što je posve u tedu. Ne samo za mene, nego i za Dizzya. Suđenje mu ne bi pomoglo - ne uza svu buku i skandale koji bi ga popratili - te je bio savršeno sretan što može pristati na kompromis. Sudac mi je dao mogućnost izbora. Mogu izjaviti da sam kriv, optužit će me za manji zločin, te ću odguliti šest do devet mjeseci u Jolietu, ili mogu napustiti Chicago i prijaviti se u vojsku.
Odlučio sam se za ovo drugo. Nisam baš imao neku želju odjenuti odoru, no nekako sam mislio da sam odradio svoj rok u Chicagou, te ga mi je vrijeme poći dalje.
Bingo je povlačio veze i podmićivao sve redom kako bi me izvukao iz bukse, no to ne znači da je shvaćao ono što sam učinio. Mislio je da sam lud, devedeset devet zarez devet posto lud. Ukokati nekoga zbog novca bilo je jedno, no kakva bi to budala mogla napasti nacionalno blago poput Dizzya Deana? Za to se čovjeku trebaju razlabaviti svi šarafi. A tako je vjerojatno i bilo, rekao sam, ne pokušavajući objašnjavati. Morao sam platiti svoje, naravno, tako da se nisam mogao raspravljati.
Umjesto gotovine kojom sam trebao platiti njegove usluge, pristao sam Bingu prepisati svoj udjel u klubu. Bilo mi je teško izgubiti Mr. Vertigo, no ni upola toliko teško koliko mi je bilo teško odustati od nastupa, ni desetinu koliko sam patio izgubivši meštra. Više nisam bio nitko poseban. Ponovno sam postao onaj stari: Walter Claiborne Rawley, dvadesetšestogodišnji vojnik, kratko ošišan, praznih džepova. Dobrodošao u stvarni svijet. Odijela sam podijelio konobarima, izljubio se s curama, ukrcao se u vlak i otišao u logor za obuku. Uzimajući u obzir što sam se spremao ostaviti za sobom, smatrao sam se sretnikom.
Tada više nije bilo ni Dizzya. Sezona mu se svela na jednu utakmicu, i kad su ga u Pittsburghu zamijenili nakon tri neuspjela bacanja u prvoj rundi, konačno je odlučio skončati sve. Ne znam je li ga strava koju sam mu priredio malo privela pameti, no bilo mi je drago kad sam saznao za tu odluku.
Cubsi su mu dali posao trenera za prvu bazu, ali je mjesec dana kasnije dobio bolju ponudu od pivovare Falstaff iz Saint Louisa, te se vratio u svoj rodni grad kako bi radio kao radijski komentator za utakmice Brownsa i Cardinalsa. »Taj me posao neće nimalo promijeniti«, rekao je. »I dalje ću govoriti ko zadnja seljačina.« To mu se mora priznati. Slušatelji su poludjeli za svim neotesanim glupostima koje je izvaljivao preko radija, i bio je toliko uspješan da su ga zadržali još dvadeset pet godina. No, to je druga priča, i ne mogu reći da sam na njega obraćao ikakvu veću pozornost. Nakon što sam otišao iz Chicaga, nisam s tim imao nikakve veze.

4


Budući da mi je vid bio preslab za pilotsku školu, sljedeće četiri godine proveo sam vukući se po blatu.
Postao sam stručnjak za život glista i drugih stvorenja koja klize zemljom i vrebaju, na ljudskoj koži tražeći hranu. Sudac je rekao da će vojska od mene načiniti čovjeka, i ako jesti zemlju i gledati kako ljudski udovi lete zrakom znači dokazati muškost, onda mislim daje časni sudac Charles P. McGuffin imao pravo. Što se mene tiče, trudit ću se potrošiti što manje moguće riječi o te četiri godine. Isprva sam ozbiljno razmišljao o odlasku na komisiju koja bi me proglasila nesposobnim, no nikad nisam skupio hrabrosti provesti naum do kraja. Planirao sam ponovo levitirati u potaji - i time izazvati toliko strašne napadaje boli da bi me liječnici morali poslati kući. No, problem je bio što nisam više imao kuće, i nakon malo razmišljanja, shvatio sam da mi je, od posve sigurnih strahotnih glavobolja, nekako draža neizvjesnost bitke.
Kao vojnik nisam se istaknuo, ali se nisam ni osramotio. Obavio sam svoje, izbjegao nevolju, izdržao i preživio. Kad su me konačno poslali kući u studenome 1945., bio sam potpuno prolupao, nesposoban za bilo kakva razmišljanja o budućnosti. Lutao sam tri-četiri godine, većinom uz istočnu obalu.
Najdulje sam boravio u Bostonu. Tamo sam radio kao šanker, i prihode podebljavao klađenjem na konje ili sudjelovanjem u tjednoj partiji pokera u Spirovoj biljarnici na North Endu. Kartalo se za manje uloge, no ako se neprekidno dobivalo dolar ili pet, svote su počele rasti. Upravo sam se spremao okončati dogovore i otvoriti vlastiti lokal, kad mi je sreća ponovno okrenula leda. Nestalo mi je sredstava, upao sam u dugove i nedugo zatim morao sam pobjeći iz grada kako bih se otresao zelenaša kod kojih sam se zadužio. Iz Bostona sam se uputio na Long Island i zaposlio se kao građevinac. Bile su to godine kad su oko gradova nicala predgrađa, išao sam za novcem, davao svoj prilog promjeni krajobraza i svijetu davao njegov današnji izgled. Sve one kuće, uredne tratine, i stabalca omotana jutom - ja sam onaj koji ih je tamo postavio. Posao je bio jeziv, no izdržao sam punih osamnaest mjeseci. U jednom trenutku, iz meni posve neobjašnjivih razloga, dao sam se nagovoriti na brak. Potrajao je samo pola godine, i cijela ta priča danas mi je maglovita - teško se mogu sjetiti kako je izgledala moja supruga. Moram se dobro napregnuti ne bih li joj se sjetio imena.
Nisam imao pojma što sa mnom nije u redu. Uvijek sam bio brz, vječno spreman zgrabiti priliku i okrenuti je u vlastitu korist, a sad sam se osjećao mlitavo, izbačen iz takta, nesposoban da održim korak. Svijet je prolijetao pored mene, a ono najčudnije bilo je to što nisam nimalo mario. Nisam imao ambicija. Nisam stremio ničemu, nisam želio ići do kraja. Samo sam želio imati svoj mir, snalaziti se najbolje što mogu i ići kamo me voda odnese. Već sam odsanjao sve svoje velike snove. Oni me nisu odveli nikamo - a sad sam bio previše iscrpljen da bih smišljao neke nove. Neka me zamijeni netko drugi. Odrekao sam ih se još davno, i nije vrijedilo truda ponovno tragati za njima.
Godine 1950. preselio sam se na drugu obalu rijeke, u jeftin stan u Newarku, New Jersey, i zaposlio se deveti ili deseti put nakon rata. Pekarnica Meverhof zapošljavala je više od dvjesto ljudi, i u tri osmosatne smjene proizvodila sve moguće i zamislive pekarske proizvode. Pekli smo sedam vrsta kruha - bijeli, raženi, zobeni, crni, s grožđicama, s grožđicama i cimetom i bavarski. Dvanaest vrsta kolača, deset vrsta torti, šest vrsta krafni, grisine, krušne mrvice i puter-štange - dakle, posve je razumljivo što je pogon radio dvadeset četiri sata dnevno. Započeo sam na tekućoj vrpci, namještao i pripremao celofanske omote u koje se stavljalo narezane kruhove. Mislio sam da ću izdržati najviše nekoliko mjeseci, no kad sam se naviknuo, otkrio sam kako je to posve pristojno mjesto gdje čovjek može zarađivati za život. Mirisi su bili toliko ugodni, i uz arome svježeg kruha i šećera koje su vječno visjele u zraku, sati su prolazili brže i lakše nego na drugim poslovima. Dijelom sam ostao zbog toga, no važnija je bila ona mala ridokosa koja me počela odmjeravati samo tjedan dana nakon što sam došao. Nije bila neka ljepota, bar ne u usporedbi s plesačicama s kojima sam se vucarao po Chicagu, no u njezinim zelenim očima neprekidno je titrao neki podsmješljivi bljesak, tako da nisam previše oklijevao da je upoznam. U životu sam donio samo dvije dobre odluke. Prva, da se ukrcam u vlak s Meštrom Yehudijem kad mi je bilo devet godina. Druga, da se vjenčam s Molly Fitzsimmons. Ona me ponovno dovela u red, a uzimajući u obzir stanje u kakvom sam bio pri dolasku u Newark, to nije bio mačji kašalj.
Djevojački se preživala Quinn, i kad smo se upoznali, bila je već prešla tridesetu. Prvi put se udala odmah nakon srednje škole, da bi joj muža, pet godina kasnije, pozvali u vojsku. Po svemu sudeći, Fitzsimmons je bio dobroćudan i vrijedan Irac, no u ratu je imao manje sreće od mene.
Pojeo je svoj metak u Messini, četrdeset treće, i otad je Molly bila sama, mlada udovica bez djece, brinula se za sebe i čekala da se nešto dogodi. Bog zna što je vidjela u meni - a ja sam pao na nju zato što sam se uz nju osjećao opušteno, zato što je ponovno probudila onog lakrdijaša u meni, i što je znala prepoznati dobar vic. Rekoh, nije bila neka ljepota, nije se ničim isticala u svjetini. Na ulici je izgledala kao još jedna radnička žena - jedna od žena jakih bokova i široke stražnjice koja se ne trudi šminkati, osim ako ne ide u restoran. Ali, Molly je imala duha i, na svoj nenametljivi, pažljivi način, bila je jedna od najmudrijih ljudi koje sam upoznao. Bila je nježna, nije bila zlopamtilo, stajala je uz mene i nikad me nije pokušavala pretvoriti u drugu osobu. Ako i nije bila neka osobita domaćica i ne baš pretjerano talentirana kuharica, to ionako nije bilo važno. Nije mi bila služavka - bila mi je supruga. I, povrh toga, jedina prava prijateljica koju sam stekao nakon svojih kanzaških dana s Aesopom i Majkom Sioux - i prva žena koju sam volio.
Stanovali smo u stanu na katu, u željezarskoj četvrti Newarka, a budući da Molly nije mogla imati djecu, živjeli smo samo nas dvoje. Nagovorio sam je da, nakon vjenčanja, napusti posao; ja sam ostao na starome i tijekom godina polagano napredovao kod Meyerhoffa. Tada je bračni par mogao živjeti od jedne plaće i, nakon što su me postavili za nadzornika noćne smjene, nismo imali nikakvih novčanih briga vrijednih spomena. Po mojim nekadašnjim standardima živjeli smo skromno, ali sam se i sam dovoljno promijenio da više ne marim za to. Dvaput tjedno odlazili smo u kino, svake subote večerali u restoranu, vozili se na obalu kod Asbury Parka i gotovo svake nedjelje posjećivali neke od Mollynih rođaka. Quinnovi su bili velika obitelj - sva njezina braća i sestre poženili su se i poudali i izrodili djecu. Dakle, dobio sam četiri šurjaka, četiri šurjakinje i trinaest nećakinja i nećaka. Za čovjeka bez vlastite djece imao sam djece i preko glave, ali ne mogu reći da sam se bunio na dodijeljenu mi ulogu ujaka Walta. Molly je bila savršena kuma iz bajke, a ja sam bio dvorska luda - mali, debeli, s pregrštima viceva i gegova, klaun koji bi se kottljao niza stube na stražnjem trijemu.
S Molly sam proveo dvadeset tri godine - posve pristojno razdoblje, mislim, iako ne dovoljno dugo.
Planirao sam ostarjeti uz nju i umrijeti joj u naručju, no stigao je rak i oteo mi je prije nego što sam je bio pripravan pustiti. Prvo jedna dojka, zatim druga i, kad je navršila pedeset i petu, više je nije bilo.
Obitelj je dala sve od sebe kako bi mi pomogla, no to je za mene bilo jedno strahotno razdoblje - tijekom kojega sam proveo šest ili sedam mjeseci u potpunoj alkoholnoj komi. Stanje je bilo toliko jezivo da sam izgubio i posao u pekarnici i da me dvojica Mollyne braće nisu odvukla u kliniku za odvikavanje, ne znam kako bi se to završilo. U bolnici Saint Barnabas, u Livingstonu, preživio sam cijelu dvomjesečnu kuru odvikavanja, i tada sam konačno, i ponovno, počeo sanjati. Ne mislim na snatrenja i razmišljanja o budućnosti, nego i pravim snovima - živim, ludim, gotovo svake noći, cijelih mjesec dana. Možda je to imalo neke veze s lijekovima i sedativima koje sam uzimao, ne znam, ali mi se vratilo sve, četrdeset četiri godine nakon mog posljednjeg nastupa.
Ponovno sam bio na turneji s Meštrom Yehudijem, putovao iz grada u grad u pierce-arrowu, nastupao svake večeri. Snovi su me neizmjerno usrećili, vratili su mi užitke za koje odavna nisam vjerovao da ih mogu osjetiti. Ponovno sam hodao nad vodom, šepirio se pred bezbrojnom publikom, kretao se zrakom bez boli, lebdio, vrtio se, skakao, s onom starom virtuoznošću i samopouzdanjem. Toliko sam se trudio zakopati ta sjećanja, tolike godine mučio se prigrliti zemlju poput svih drugih, biti poput svih, a sad je sve ponovno naviralo, svake noći bujalo kroz mene u svim duginim bojama. Ti su mi snovi preobrazili sve. Vratili su mi ponos, i nakon toga nisam se više sramio okretati se prošlosti. Ne znam kako bih to drugačije rekao. Meštar mi je oprostio. Prebrisao mi je sva dugovanja zbog Molly, zbog toga koliko sam je volio i oplakivao, i sad me dozivao, moleći me da ga pamtim. Nemoguće je dokazati išta od toga, no učinak je bio zapanjujući. Nešto je u meni poletjelo, i iz klinike sam izašao trijezan kakav sam i danas. Tada mi je bilo pedeset osam godina, život mi se potpuno raspao, no nisam se osjećao loše.
Nakon što se svedu svi računi, zapravo mi je bilo posve dobro.
Mollvni su bolnički računi pojeli svu gotovinu koju smo uspjeli uštedjeti. Četiri mjeseca nisam platio stanarinu, kućevlasnik je prijetio da će me izbaciti, i jedino što sam posjedovao bio je moj automobil - sedam godina stari ford Fairlane, sa slupanim hladnjakom i neispravnim rasplinjačem. Otprilike tri dana nakon izlaska iz bolnice, iz Denvera me nazvao moj najdraži nećak i ponudio mi posao. Dan je bio obiteljski genijalac - prvi profesor na koledžu kojeg su imali - i posljednjih nekoliko godina živio je tamo sa suprugom i sinom. Budući da mu je njegov otac objasnio u kakvom sam se stanju našao, nisam gubio vrijeme pričajući mu bajke o debelom bankovnom računu. Posao nije neki, rekao je, ali bi ti promjena okoline možda godila. O čemu je riječ, upitao sam. Sef održavanja, rekao je, trudeći se prigušiti smijeh. Dakle, domar, rekao sam. Upravo tako, jahač na metli. Mjesto se otvorilo u zgradi gdje je predavao i ako odlučim preseliti se u Denver, onda će se založiti za mene i osigurati mi posao.
Naravno, kvragu, zašto ne - dva dana kasnije spakirao sam neke stvari u forda i zapalio prema Rocky Mountainsu.
Nikad nisam stigao do Denvera. Ne zato što bi auto krepao, ne zato što sam se nećkao raditi kao domar - ne, sve se dogodilo putem i umjesto da završim na jednom mjestu, završio sam na drugom. Zapravo, i nije teško objasniti. Budući da sam na put krenuo nedugo nakon svih onih snova u bolnici, putovanje mi je vratilo cijelu bujicu sjećanja i kad sam prešao u Kansas, nisam mogao odoljeti a da, iz čisto sentimentalnih razloga, ne skrenem, bar nakratko, prema jugu. To nije toliko skretanje, rekao sam sebi, a Danu neće smetati ako malo usporim. Samo sam želio nekoliko sati provesti u Wichiti - svratiti do stare kuće gospode Witherspoon i pogledati je. Jednom sam je, nedugo nakon rata, pokušao potražiti u New Yorku, no nije je bilo u telefonskom imeniku, a ja sam uspio zaboraviti naziv tvrtke. Koliko sam tada znao, mogla je već biti mrtva, poput svih koji su mi nekoć bili dragi.
Grad se razvio nakon dvadesetih, no i dalje nije bio neko mjesto za ludi provod. Bilo je više ljudi, više zgrada i više ulica, no kad sam se priviknuo na promjene, ponovno se otkrio kao zabačena vukojebina kakvu sam pamtio. Sad su ga zvali 'Zračnom prijestolnicom svijeta', i moram priznati da sam se smijao kao lud videći taj natpis na reklamama. Trgovinska komora tako ga je nazvala zbog tvornica zrakoplova koje su svoje pogone podigle oko grada, no nisam se mogao spriječiti a da ne pomislim na sebe, pravog letećeg dječaka koji je Wichitu nekoć nazivao svojim domom. Kuću nisam našao isprva, što me natjeralo da grad razgledam pomnije nego što sam namjeravao. U ono doba stajala je na rubu grada, sama, uz zemljanu cestu koja je vodila prema poljima, a sad se našla usred rezidencijalne četvrti, okružena kućama. Ulica se zvala Avenija Coronado, i imala je sve suvremene pogodnosti - pločnike, uličnu rasvjetu, asfaltnu podlogu s bijelom crtom koja se protezala sredinom kolnika. No, kuća je izgledala dobro - šindra se bjelasala pod sivim nebom u studenome, a malena stabla koja je u prednjem dvorištu posadio Meštar Yehudi sada su se nadvijala nad nju poput divova. Vlasnik ju je, tko god taj bio, očito dobro pazio, i sad je, tako stara, djelovala nekako povijesno - poput kakve časne nastambe iz nekog nestalog doba.
Parkirao sam auto i uspeo se na prednji trijem. Bilo je kasno popodne, ali sam vidio svjetlo na katu i, kad sam se već našao tamo, mislio sam da trebam ići do kraja i pozvoniti. Ako vlasnici nisu ljudožderi, možda će me i pustiti u kuću i pokazati mi je zbog nekih starih vremena. Stvarno, nadao sam se da ću moći poviriti. Na trijemu je bilo hladno i dok sam stajao tamo, čekajući da se netko pojavi, nisam se mogao ne sjetiti svog prvog dolaska u kuću, napola mrtav nakon što sam se izgubio u onoj paklenoj mećavi. Morao sam pozvoniti dvaput prije nego što sam začuo korake, a kad su se vrata konačno otvorila, bio sam već toliko utonuo u sjećanja na prvi susret s gospodom Witherspoon, da mi je trebalo nekoliko sekundi kako bih shvatio da je žena koja stoji preda mnom nitko drugi nego gospoda Witherspoon, glavom i bradom - starija, krhkija, izboranija inačica, no ona ista gospoda Witherspoon. Prepoznao bih je bilo gdje. Od 1936. nije dobila ni grama, kosu je i dalje bojala onako bjesomučno crveno, a modre oči bile su joj bistre i modre kao i uvijek. Tada joj je bilo sedamdeset četiri ili sedamdeset pet, no nije izgledala ni dana starija od šezdeset - najviše šezdeset tri. I dalje pomodno odjevena, i dalje uspravna, otvorila mi je vrata sa zapaljenom cigaretom medu usnama i čašom škotskog viskija u lijevoj ruci. Takvu ženu jednostavno se mora voljeti. Otkad sam je posljednji put vidio, svijet je proživio nebrojene mijene i katastrofe, a ona je i dalje bila onaj komad ženske kakva je oduvijek bila.
Prepoznao sam je prije nego što je ona prepoznala mene. Što je bilo razumljivo, budući da su godine daleko više promijenile mene nego nju. Pjege s lica bile su mi već posve nestale, a ja sam se pretvorio u nabijenog, odebljeg tipa, rijetke sijede kose i naočalama s lećama poput pepeljara na nosu. Teško bi se moglo prepoznati onog nalickanog lajavca s kojim je ručala kod Lemmelea prije trideset osam godina.
Na sebi sam imao radnu odjeću - jaknu s kockastim uzorkom, smeđe hlače, tanke cipele, bijele čarape - i još sam podigao ovratnik kako bih se zaštitio od zime. Vjerojatno je vidjela samo dio moga lica, a ono što je vidjela bilo je toliko oronulo, toliko izmoždeno od borbe s alkoholom da mi je jedino preostalo reći joj tko sam.
Kraj se baš i ne mora prepričavati. Potekle su suze, pričale su se priče, lajali smo bez prekida sve do duboko u noć. Bio je to veliki susret na Aveniji Coronado, i sumnjam da bismo mogli upriličiti bolju večer od one kakvu smo doživjeli te noći. Ja sam joj ukratko otkrio što je bilo sa mnom, ali ni njezina priča nije bila nimalo manje čudna, manje neočekivana od moje. Umjesto da svoje milijune pretvori u još više milijuna tijekom naftne groznice u Teksasu, bušilice su joj se vrtjele u prazno i propala je. Tada je cijeli posao s naftom bio u velikoj mjeri nagađanje, a ona je pogriješila previše puta. Do 1938. izgubila je devet desetina bogatstva. Zbog toga nije prešla u siromahe, no više nije pripadala ekipi s Pete Avenije i, nakon što je uspjela upropastiti još nekoliko projekata, naposljetku se spakirala i vratila u Wichitu. Mislila je, samo privremeno - nekoliko mjeseci u staroj kući da se sredi i onda se opet baciti na nove ideje. No, stvari su tekle svojim tokom, i kad je buknuo rat, bila je još tamo. Tada ju je obuzela neka nesvakidašnja strast, zahvatila ju je domoljubna groznica, te je sljedeće četiri godine provela radeći kao bolničarka u tamošnjoj vojnoj bolnici. Bilo mi ju je teško zamisliti kako izigrava Florence Nightingale, no gospa W. bila je stvarno mustra svoje vrste i, iako joj je novac možda i bio najvažniji, nikako nije mislila samo o njemu. Nakon rata vratila se poslu, no taj je put ostala u Wichiti, i uspjela ga pretvoriti u posve pristojan, dobrostojeći, koncern. I to s praonicama.
Zvuči smiješno nakon svih onih basnoslovnih špekulacija s obveznicama i naftom - ali, zašto ne? Bila je medu prvima koji su uvidjeli sve komercijalne prednosti perilica za rublje, i zaskočila je konkurenciju tako da je rano ušla u posao. Kad sam joj banuo na vrata, 1974., imala je već dvadeset praonica u gradu, i još dvanaest po obližnjim mjestima. Nazvala ih je 'Kuća čistoće', te su je sve one kovanice ponovno pretvorile u bogatu ženu.
A što je s muškima, upitao sam je. Bilo ih je na lopate, rekla je, mogla sam ih razgrtati. A što je s Orvilleom Coxom? Mrtav, rekla je. Billy Bigelow? Još medu živima. Zapravo, stanuje tu, iza ugla.
Nakon rata uvukla ga je u posao s praonicama, radio je kao njezin menadžer i desna ruka sve dok nije, prije šest mjeseci, otišao u mirovinu. Mladi Billy bližio se već sedamdesetoj i s dva infarkta, liječnik mu je rekao neka malo uspori. Supruga mu je umrla prije sedam godina, a budući da su mu djeca odrasla i odselila se, Billy i gospoda Witherspoon i dalje su bili prisni. O njemu je govorila kao o svom najboljem prijatelju - izgovarajući to, glas joj se primjetno ublažio, pa sam shvatio kako su njihovi međusobni odnosi nadilazili svakodnevna čavrljanja o perilicama i sušilicama. A, tako, rekao sam, dakle, strpljenje nas je konačno izdalo, a mali Billy je došao na svoje. Vragolasto mi je namignula.
Ponekad, rekla je, ali ne uvijek. Ovisi o mom raspoloženju.
Nije me trebala pretjerano nagovarati da ostanem. Domarski posao bio je samo hitna pomoć, i budući da je iskrsnulo nešto bolje, nisam morao previše razmišljati o promjeni planova. Plaća je bila samo manji dio - naravno. Vratio sam se tamo kamo pripadam, i kad me gospođa Witherspoon pozvala da uskočim na Billyjev stari posao, rekao sam da počinjem sutra ujutro. Nije mi bilo važno kakav je posao bio. Da me pozvala da joj ribam lonce u kuhinji, pristao bih i na to.
Spavao sam u onoj istoj sobi na katu u kojoj sam spavao kao dječak, i kad sam se uveo u posao, bio sam joj jako dobar. Strojevi su radili neprekidno, povećao sam zaradu i nagovorio je da se proširi na razna područja - kuglane, picerije, lokali s fliperima. Budući da se svake jeseni u grad slijevao bezbroj studenata, postojala je vječna potražnja za brzom hranom i jeftinom zabavom - a ja sam za to bio pravi čovjek. Radio sam danonoćno, nisam se štedio, no radovao sam se ponovno upravljati nečim, te je većina mojih planova završila uspješno. Gospoda Witherspoon nazivala me kaubojem, što je za nju bio kompliment, te smo prve tri-četiri godine galopirali posve pristojnom brzinom. No, tada je Billy naglo preminuo. Još jedan infarkt, no taj ga je zahvatio kod dvanaeste rupe u golf-klubu Cherokee Acres, i kad je hitna stigla do njega, već je bio izdahnuo. Gospoda Witherspoon je nakon toga potpuno otišla kvragu. Prestala je sa mnom ujutro odlaziti u ured, i malo po malo kao da je gubila zanimanje za tvrtku, ostavljajući meni najveći dio odluka. Nešto slično već sam bio prošao s Molly, ali se nisam morao patiti govoreći joj kako će vrijeme zaliječiti sve. Vrijeme je bilo jedino što nije imala. Tip ju je obožavao pedeset godina i sad kad je nestao, nitko ga više neće zamijeniti.
Jedne noći, usred tog cirkusa, čuo sam kako jeca dok sam ležao i čitao. Spustio sam se do njezine sobe, malo smo razgovarali, zatim sam je uzeo u naručje i grlio sve dok nije usnula. Nekako sam zaspao i ja, i kad sam se probudio ujutro, otkrio sam da pod pokrivačem ležim s njom, u velikom, bračnom krevetu.
Onom istom kojeg je dijelila s Meštrom Yehudijem onih godina - sad je na mene došao red da spavam pored nje, da budem čovjek bez kojega ne može živjeti. Zapravo, najvećim dijelom sve se to svodilo na utjehu, na društvo, no time ne želim reći da povremeno nije bilo prilično vruće pod plahtama. Starjeti ne znači gubiti potrebu, i sve one nelagode koje sam isprva osjećao, ubrzo su redom nestajale.
Sljedećih jedanaest godina živjeli smo kao bračni par. I mislim da se zbog toga ne moram ispričavati.
Jednom davno bio sam dovoljno mlad da joj budem sin - sad sam bio stariji od većine djedova, i kad čovjek jednom stigne u te godine, više ne mora igrati po pravilima. Ide tamo kamo ga put vodi, i čini sve kako bi nastavio disati.
Bila je dobroga zdravlja većinu tih godina. U osamdesetima je i dalje znala ispiti nekoliko viskija prije večere i povremeno zapaliti cigaretu - a većinu vremena bila bi dovoljno snažna da se nalicka i ode provozati svojim divovskim, modrim cadillacom. Doživjela je devedesetu ili devedeset prvu (nikad nisam otkrio u kojem se stoljeću zapravo rodila), i sve je bilo u redu do njezinih posljednjih osamnaest mjeseci. Pri kraju bila je već gotovo slijepa, skoro potpuno gluha, nije mogla ustati iz postelje, no duh joj je ostao netaknut i umjesto da je stavim u dom ili unajmim bolničarku, prodao sam posao i obavljao sve one prljave rabote. Toliko sam joj dugovao. Kupao sam je, češljao, nosio je po kući, brisao joj usranu guzicu nakon svake nezgode - baš kao što je ona, jednom davno, brisala moju.
Sprovod je bio prava ludnica. Za to sam se pobrinuo osobno i nisam škrtario. Sad mi je pripalo sve - kuća, automobili, novac koji je zaradila, novac koji sam ja zaradio za nju - i budući da je u kašici prasici bilo dovoljno da od toga proživim kojih sedamdeset do sto godina, odlučio sam prirediti joj stvarno veličanstven ispraćaj, najveći tulum koji je Wichita ikad vidjela. Što pedeset automobila u povorci do groblja. Promet je stajao u čepovima miljama daleko, a kad je pogreb završio, tulum u kući potrajao je do tri sata ujutro - svi su se opijali, gušili u purećim batacima i kolačima. Ne tvrdim da sam bio poštovani član zajednice, no tijekom godina izborio sam određenu dozu poštovanja i ljudi iz grada znali su tko sam. Kad sam ih zamolio da dođu ispratiti Marion, došli su u jatima.
Bilo je to prije godinu i pol dana. Prvih nekoliko mjeseci vukao sam se po kući, ne znajući ni sam što bih sam sa sobom. Vrtlarenje mi nikad nije išlo, golf mi je dosadio nakon trećeg puta, a sa sedamdeset šest nisam imao neke volje vratiti se poslu. Posao je bio zabavan zbog Marion, ali budući da nije više mogla oživjeti sve oko sebe, to ne bi imalo nekog smisla. Pomišljao sam otputovati iz Kansasa i nekoliko mjeseci razgledavati svijet, no prije nego što sam načinio bilo kakav konačni plan, spasila me ideja da napišem ovu knjigu. Zapravo, ni sam ne znam kako se to dogodilo. Palo mi je na pamet jednog jutra dok sam se izvlačio iz postelje, i za manje od sat vremena sjedio sam u salonu na katu, s nalivperom u ruci, i žvrljao prvu rečenicu. Nisam ni najmanje sumnjao kako činim nešto što se mora učiniti - a to je uvjerenje bilo toliko snažno da sad shvaćam kako mi je ta knjiga zasigurno došla u snu - no jednom od onih snova koje se ne pamti, koji nestaju u trenutku kad se čovjek probudi i ponovno pogleda svijet.

Na njoj sam radio svakodnevno od prošlog kolovoza, napredujući od riječi do riječi, nespretnim, staračkim rukopisom. Počeo sam pisati u školsku bilježnicu koju sam nabavio u dućanu 'sve po pet centi', u tvrdim koricama, s crno-bijelim uzorkom mramora i širokim modrim crtama - do danas sam ih ispisao gotovo trinaest - jednu za svaki mjesec koji sam proveo radeći na knjizi. Nikomu nisam pokazao nijednu riječ, i sve više pomišljam kako tako treba i ostati - barem dok sam još na ovom svijetu. Svaka riječ u tih trinaest knjiga čista je istina, no kladim se u vlastita jaja da će u nju povjerovati malo ljudi. Mislim, ne plašim se da bi me netko mogao proglasiti lažljivcem, ali sam jednostavno prestar da bih se branio pred idiotima. Dok sam putovao s Meštrom Yehudijem naletio sam i na previše nevjernih Toma - a sad imam druga posla, druge stvari kojima ću se okrenuti nakon što dovršim ovo. Kao prvo, sutra ujutro odlazim u banku i svih trinaest svezaka spremam u svoj sef. Zatim ću skrenuti iza ugla i posjetiti Johna Fuscoa, svoga odvjetnika, te mu naložiti da u moju oporuku doda klauzulu kojom sadržaj sefa prelazi u vlasništvo moga nećaka, Daniela Quinna. Dan će znati što će s knjigom koju sam napisao. Ispravit će sve pravopisne pogreške, zatim naći nekoga tko će istipkati učisto, a kad se Mr. Vertigo napokon objavi, ne moram biti tu i gledati kako me kojekakve budalesine i imbecili pokušavaju ubiti. Tada ću već biti mrtav i, budite sigurni, smijati im se kao lud - odozgo ili odozdo, ovisno o tome što me čeka.
Posljednje četiri godine, nekoliko puta tjedno u kuću mi dolazi čistačica. Ime joj je Yolanda Abraham, i podrijetlom je s jednog od onih toplih otoka - Jamajke ili Trinidada, ne znam točno. Ne bih je baš nazvao pričljivom, ali se poznajemo dovoljno dugo da smo si već postali prisni - i bila mi je od velike pomoći tijekom Marioninih posljednjih mjeseci. Stara je između trideset i trideset pet, okrugla crnkinja, sporog, otmjenog hoda i prelijepoga glasa. Koliko znam, Yolanda nema muža, ali ima dijete, osmogodišnjaka imenom Yusef. Svake subote, tijekom posljednjih četiri godine, ona bi svog potomka ostavila u kući sa mnom dok bi radila svoje - i budući da sam maloga gledao u igri više od polovice njegova života, mogu posve pošteno izjaviti kako je riječ o monumentalnom davežu, malom huliganu i lajavom derištu čije je jedino poslanje na ovome svijetu širiti nered i zlovolju. Povrh toga, Yusef je jedno od najružnije djece koje sam ikad vidio. Lice mu je mršavo, asimetrično, uglato, a tijelo koje uza nj dolazi posve je jadna vreća kostiju nalik štapićima - no, nekim čudom snažnije i spretnije od većine onih mrga iz nogometne lige. Mrzim maloga jer me tukao po listovima, grizao palce i gazio nožne prste, no istovremeno u njemu vidim sebe u tim godinama, a budući da mu je lice gotovo zapanjujuće nalik Aesopovom - toliko da smo Marion i ja ostali bez daha kad je prvi put kročio u kuću - i dalje mu opraštam sve. Ne mogu si pomoći. Mali ima vraga u sebi. Otresit je, grub, nepopravljiv, no u njemu bukti plamen života, i drago mi je promatrati ga kako se naglavačke baca u sve virove nevolja.
Promatrajući Yusefa sad shvaćam što je meštar vidio u meni, i znam što je mislio reći onaj put kad mi je rekao da imam dar. I taj mali ima dara. Kad bih samo uspio skupiti hrabrosti i porazgovarati s njegovom majkom, uzeo bih ga pod svoje istog trenutka. Za tri godine pretvorio bih ga u novo čudo od djeteta. Počeo bi tamo gdje sam ja zastao, i ubrzo bi otišao dalje nego što je dopro itko drugi. Isuse, za to bi stvarno vrijedilo živjeti. Jebote, od njega bi cijeli svijet ponovno propjevao.
Samo problem su ona trideset tri koraka. Jedno je Yolandi reći da njezinog sina mogu naučiti letjeti, ali kad prijeđem tu prepreku, što dalje? čak je i meni mučno od same pomisli. Budući da sam sam proživio svu tu torturu i okrutnosti, kako bih te gadosti mogao nanositi nekom drugom? Nema više ljudi poput Meštra Yehudija, i nema više dječaka poput mene - glupih, povodljivih, tvrdoglavih. U to smo vrijeme živjeli u drugačijem svijetu, i ono što smo meštar i ja zajedno radili danas više nije moguće. Ljudi to ne bi podržali. Zvali bi drotove, pisali kongresmenima, savjetovali se s obiteljskim liječnicima. Nismo više onako čvrsti, i ne znam je li zbog toga svijet postao bolji. Ali, znam da se plaća sve, i što više čovjek želi, to mora skuplje platiti.
Ipak, kad razmišljam o onom strahotnom krštenju u Ciboli, ne mogu si pomoći a da se ne upitam nisu li meštrove metode bile malo preoštre. Kad sam se prvi put uzdigao iznad tla, učinio sam to sam, ne zbog nečega čemu me on poučio. Učinio sam to sam, na hladnom kuhinjskom podu, i to je došlo nakon duge borbe, jecaja i beznađa, kad mi je duša počela izlijetati iz tijela i kad nisam više znao tko sam. Možda je važno samo to beznađe. U tom slučaju, sve tjelesne patnje kojima me podvrgnuo bile su samo prijevara, varka kojom me navodio da pomislim kako napredujem - a kad, zapravo, nisam time postizao ništa, sve dok se nisam našao licem prema kuhinjskome podu. Što ako u cijelom tom procesu nema koraka? Što ako se sve svodi na jedan trenutak - jedan jedini skok - jedan zasljepljujući trenutak preobražaja? Meštar Yehudi bio je izdanak stare škole, i bio je čarobnjak zato što me uspio uvjeriti u sve svoje jeftine trikove i zakukuljeni govor. No, što ako to nije jedini način? Što ako postoji jednostavnija, izravnija metoda, pristup koji započinje iznutra i u potpunosti zaobilazi tijelo? Što tada?
Duboko u sebi ne vjerujem kako je potrebit ikakav osobit talent da bi se netko podigao s tla i lebdio u zraku. Svi to nosimo u sebi - svaki muškarac, žena i dijete - i s dovoljno truda i koncentracije, svako ljudsko biće sposobno je ponoviti sve podvige koje sam ostvario dok sam bio Walt - čudo od djeteta.
Morate naučiti ne postojati više kao 'vi'. Tamo započinje sve, i sve ostalo slijedi upravo iz toga. Morate si dopustiti da isparite. Opustite mišiće, dišite sve dok ne osjetite kako vam vlastita duša istječe iz tijela, i onda zatvorite oči. Eto, to tako ide. Praznina u vama postaje lakša od zraka koji vas okružuje. Malo po malo, težina vam se svodi na ništicu. Zatvarate oči; širite ruke; isparavate. I onda, malo po malo, podižete se s tla.
Eto, samo tako.