Ken Follett - Mjesto zvano sloboda

Mjesto zvano sloboda je uzbudljiv roman o životu Macka McAsha i njegovu putu od škotskih ugljenokopa druge polovice 18. soljeća, preko uzavrelog Londona i robovlasničke Virginije do nedirnute doline njegova sna gdje je konačno našao mjesto što ga je mogao nazvati toliko žuđenom Slobodom. To je također priča o ljubavi koja razbija sve tadašnje norme, priča o hrabrosti, ustrajnosti i nepokolebljivoj vjeri. Priča je to o prijateljstvu, povjerenju i požrtvovnosti, priča o snu koji postaje stvarnost.

Posvećeno sjećanju na Johna Smitha





Kad sam doselio u kuću High Glen, puno sam se bavio vrtlarstvom te sam tako pronašao veliki željezni okov.
Kuća se raspadala, a vrt je bio zarastao. Dvadeset godina je tu živjela neka luda starica koja niti jednom nije oličila kuću. Ona je umrla, a ja sam kuću kupio od njenog sina, zastupnika Toyote u Kirkburnu, najbližem naselju, a i to je bilo osamdesetak kilometara daleko.
Vjerojatno se pitate zašto bi netko kupio ruševnu kuću u takvoj osami, ali mene jednostavno oduševljava ova dolina. U šumama obitavaju plahe srne, a na samom vrhu planine nalazi se orlovo gnijezdo. U vrtu bih pola vremena provodio oslanjajući se na lopatu i zureći u plavozelene obronke planina.
Ipak sam nešto malo i kopao. Odlučio sam zasaditi ukrasno grmlje oko šupe. Građevina nije naročito privlačna; zidovi od koso učvršćenih dasaka bez prozora; pa sam je želio sakriti grmljem. Dok sam kopao jarak, pronašao sam jednu škrinju.
Nije bila jako velika, otprilike poput kartonskih kutija što sadrže dvanaest boca dobrog vina. Isto tako, nije bila ni po čemu osobita; samo obično neobojano drvo, učvršćeno zahrđalim čavlima. Otvorio sam je oštricom svoje lopate.
Unutra su se nalazile dvije stvari.
Jedna je bila velika stara knjiga. To je u meni izazvalo uzbuđenje; možda je riječ o obiteljskoj bibliji, a na praznoj stranici ću otkriti zanimljivu povijest: rođenja, vjenčanja i smrti ljudi koji su u mojoj kući živjeli prije stotinu godina. Međutim, razočarao sam se. Kad sam je otvorio, ustanovio sam da su se stranice pretvorile u kašastu masu. Nije se mogla pročitati niti jedna riječ.
Druga stvar bila je vrećica od voštanog platna. Ona je također bila gnjila, te se raspala kad sam je dotaknuo vrtlarskim rukavicama. U njoj je bio željezni prsten promjera petnaestak centimetara. Izgubio je sjaj i zahrđao na površini, ali se nije pretvorio u hrđu zahvaljujući vrećici od voštanog platna.
Bio je grube izrade, a vjerojatno ga je napravio seoski kovač. Najprije sam pomislio da je to dio nekakvih kolica ili pluga. No, zašto ga je netko pažljivo umotao u voštano platno kako bi ga sačuvao? Prsten je na jednom mjestu bio slomljen i savijen. Počeo sam o njemu razmišljati kao o okovu što ga je neki kažnjenik morao nositi oko vrata. Kad je kažnjenik pobjegao, slomio je prsten teškim kovačkim alatom i savio ga kako bi ga skinuo.
Ponio sam prsten u kuću i počeo ga čistiti. To je išlo vrlo sporo pa sam ga preko noći namočio u tekućinu za odstranjivanje hrđe, a ujutro sam pokušao ponovno. Ulaštio sam ga starom krpom tako da je postao vidljiv jedan natpis.
Bio je urezan starinskim, kitnjastim pismom, a meni je trebalo neko vrijeme za odgonetavanje. Na prsten su ugravirane ove riječi:
Ovaj čovjek je vlasništvo
Sir Georgea Jamissona od Tifea
A.D.1767.
Nalazi se na mom pisaćem stolu, kraj kompjutora. Koristim ga kao pritiskivač za papire. Često ga uzimam i prevrćen po rukama, uvijek iznova čitajući natpis. Pitam se kakvu bi priču ispričao željezni prsten kad bi mogao govoriti.
~ * ~ * ~ * ~ * ~ * ~

1. POGLAVLJE

Snijeg je prekrivao vrhove brda oko doline High Glen, mjestimice blistao na šumovitim padinama, poput dragulja na njedrima zelene svilene haljine. Dolinom je brzala rijeka vijugajući između ledenih stijena. Kopnom je zavijao oštri vjetar što je dolazio sa Sjevernog mora i donosio nalet tuče i susnježice.
Rano su se jutrom blizanci McAsh, Malachi i Esther, zaputil prema crkvi krivudavom stazom duž istočnog obronka brda Malachi, poznat kao Mack, na sebi je imao kratki karirani ogrtač i hlače od tvida, ali su mu noge bile gole ispod koljena, a bosa stopala su mu se smrzavala u drvenim cokulama. Međutim, bio je mlad i vatren pa je jedva osjećao hladnoću.
To nije bio najkraći put do crkve, ali njega je uvijek ushićivala dolina High Glen. Strmi obronci, tihe tajanstvene šume, žubor vode tvorili su krajolik blizak njegovoj duši. Promatrao je kako par orlova tu tri puta uzgaja svoje mlade. Poput orlova i on je krao ribu iz veleposjednikova potoka gdje je sve vrvjele od lososa. A poput srna, sakrivao se među stablima, tih i nepomičan, kad su dolazili čuvari lovišta.
Veleposjednik je bila žena, Lady Hallim, udovica koja je imala jednu kćerku. Zemljište s druge strane brda pripadalo je Sir Georgeu Jamissonu, a to je bio posve drugačiji svijet. Stručnjaci su izdubili goleme rupe po obroncima; dolinu su unakazile hrpe šljake što ih je stvorio čovjek; velika teretna kola, krcata ugljenom, probijala su se blatnjavom cestom; a rijeka je bila crna od ugljene prašine. Tamo su živjeli blizanci, u selu Heugh, dugačkom nizu niskih kamenih kuća što su se protezale uzbrdo, poput stubišta.
Bili su muška i ženska verzija istog lika. Oboje su imali svijetlu kosu zacrnjenu ugljenom prašinom, te izražajne svijetlozelene oči. Oboje su bili niski i širokih leđa, mišićavih ruku i nogu. Oboje su bili tvrdoglavi i svadljivi.
Prepirke su predstavljale obiteljsku tradiciju. Otac im je bio općepoznati nekonformist koji je uživao u neslaganju s vladom, crkvom ili bilo kojim autoritetom. Njihova je majka prije udaje radila za Lady Hallim, te se, poput mnogih sluga, poistovjetila s višom klasom. Jedne oštre zime, kad je nakon eksplozije ugljenokop bio zatvoren mjesec dana, otac je umro od crne pljuvačke, kašlja što je ubio tako puno rudara; a majka je dobila upalu pluća i pošla za njim u roku od jedva nekoliko tjedana. No, rasprave su se nastavile, obično za subotnjih večeri u kućici gospođe Wheighel, prostoru koji se u selu Heugh jedini mogao uspoređivati s krčmom.
Oni koji su radili na imanju i mali zakupnici razmišljali su poput Mackove majke. Tvrdili su da je kralja postavio Bog pa ga zato ljudi moraju slušati. Rudari su čuli i novije stavove. John Locke i drugi filozofi govorili su kako moć i ovlasti vlada može steći jedino uz privolu naroda. Ova se teorija sviđala Macku.
U Heughu je tek nekolicina rudara znala čitati, ali je Mackova majka bila pismena, a on je zahtijevao da i njega nauči. Naučila je oboje svoje djece, ignorirajući podrugivanje svoga muža koji je govorio da nije svjesna svog društvenog položaja. Kod gospođe Wheighel tražili su od Macka da naglas čita iz Timesa, Edinburgh Advertisera i političkih glasila kao što je bio radikalni North Briton. Novine su uvijek bile stare nekoliko tjedana, ponekad i nekoliko mjeseci, ali su muškarci i žene i sela pohlepno upijali doslovno prenesene dugačke govore, satirične kritike, te vijesti o štrajkovima, protestima i neredima.
Nakon jedne takve subotnje rasprave kod gospođe Wheighel, Mack je napisao pismo.
Nijedan rudar nikad ranije nije napisao pismo, pa su svake riječi prethodili dugotrajni dogovori. Bilo je upućeno Caspar Gordonsonu, londonskom odvjetniku koji je pisao članke u glasilima što su napadala vladu. Pismo je povjereno Daveyju Patchu, jednookom pokućarcu, koji ga je trebao poslati; a Mack s pitao hoće li ikad stići do svog odredišta.
Odgovor je stigao jučer, i to je bio najuzbudljiviji doživljaj što ga je Mack ikad doživio. Mogao bi u potpunosti promijeni njegov život, mislio je. Mogao bi ga učiniti slobodnim čovjekom.
Otkako je znao za sebe, čeznuo je za slobodom. Još kao dijete zavidio je Daveyju Patchu koji je putovao od sela do sela te prodavao noževe, uzice i balade. Malenom Macku se u Daveyjevom životu najljepšim činilo to što je on mogao ustati zoru i poći na spavanje kad je bio umoran. Otkako je navršio sedam godina, Macka je njegova majka budila nekoliko minuta prije dva sata u noći. On bi tada odlazio u rudnik gdje je radi petnaest sati tako da bi završavao u pet sati poslije podne, potom bi se jedva dovukao kući gdje bi često zaspao nad večernjim obrokom od zobene kaše.
Mack više nije želio biti pokućarac, ali je ipak žudio za drugačijim životom. Sanjario je o gradnji vlastite kuće u dolini kakva je High Glen, na zemljištu što bi ga mogao nazivati svojim, o radu od zore do sumraka i odmaranju tijekom svih noćnih sati, o slobodnom odlasku u ribolov za sunčanog dana, tamo gdje je losos pripadao onome tko ga uhvati, a ne veleposjedniku. Pismo što ga je držao u ruci značilo je da bi se njegovi snovi mogli ostvariti.
"Još uvijek nisam sigurna da bi ga trebao naglas pročitati u crkvi" rekla je Esther dok su gazili po zaleđenoj stazi.
Ni Mack nije bio siguran, ali je rekao: "Zašto ne?
"Bit će neprilika. Ratchett će pobjesniti." Harry Ratchett je bio nadzornik, čovjek koji je upravljao rudnikom u ime vlasnika. "Čak bi mogao obavijestiti Sir Georgea, a što će tada učiniti s tobom?"
Znao je da ima pravo jer je i sam u srcu osjećao strepnju, ali ga to nije spriječilo da se s njom prepire.
"Pismo nema nikakva smisla ako ga zadržim za sebe" rekao je.
"Pa, mogao bi ga pokazati samo Ratchettu. Možda će te pustiti da u miru odeš, bez ikakve strke."
Mack je krajičkom oka ovlaš pogledao svoju sestru. Nije bila svadljivo raspoložena, to mu je bilo jasno. Djelovala je uznemireno, a ne ratoborno. Osjetio je val ljubavi prema njoj. Bez obzira što će se dogoditi, ona će biti na njegovoj strani.
Međutim, on je ipak tvrdoglavo odmahnuo glavom.
"Ovo se pismo ne odnosi samo na mene. Postoji barem pet momaka koji bi željeli otići odavde kad bi znali da je to moguće. A što je s budućim generacijama?"
Dobacila mu je pronicljiv pogled.
"Možda je tako, ali to nije pravi razlog. Želiš ustati u crkvi i dokazati da vlasnik rudnika nema pravo."
"Nije točno!" bunio se Mack. Potom je kratko razmislio i nasmijao se. "Pa, možda ima nečega u ovome što si rekla. Čuli smo toliko propovijedi o pokoravanju pred zakonima i poštivanju onih koji su bolji od nas. Sada smo otkrili da su nam cijelo vrijeme lagali, i to o zakonu koji je za nas najvažniji. Jasno da želim ustati i glasno vikati o tome."
"Nemoj im dati povoda za kažnjavanje" zabrinuto je rekla. Pokušao ju je umiriti.
"Bit ću pristojan i ponizan kao nitko" rekao je. "Jedva ćeš me prepoznati."
"Ponizan!" skeptično je rekla. "To bih voljela vidjeti."
"Samo ću reći kako glasi zakon; kako bi to moglo biti pogrešno?" "Nesmotreno je."
"Da, to je točno" složio se. "Ipak ću to učiniti."
Prešli su preko jednog prijevoja i spustili se niz drugu stranu brda, natrag u Coalpit Glen. Dok su se spuštali, zrak je posta nešto topliji. Nekoliko trenutaka kasnije, ugledali su malu kamenu crkvu kraj mosta na prljavoj rijeci.
Blizu groblja nalazilo se nekoliko koliba zakupnika. To su bile okrugle kućice s otvorenim ognjištem nasred zemljanog poda i rupom na krovu kroz koju je izlazio dim, a istu prostoriju su zimi dijelili ljudi i stoka. Kuće rudara su se nalazile u višem dijelu udoline, blizu ugljenokopa, i one su bile nešto bolje; iako su također imale zemljane podove i krovove od blata, ipak je svaka imala pravi kamin i dimnjak, te staklo na malom prozoru kraj vratiju; usto, rudari nisu morali dijeliti
svoj prostor s kravama. Bez obzira na sve, zakupnici su se smatrali slobodnim i neovisnima pa su svisoka gledali na rudare.
Međutim, Mack i Esther su se naglo zaustavili jer im je pozornost privuklo nešto drugo, a ne kolibe seljaka. Ispred crkve je stajala zatvorena kočija u koju je bio upregnut par lijepih sivih konja. Iz nje je izlazilo nekoliko gospođa u krinolinama, krznenim ogrtačima, a pomagao im je pastor dok su one pridržavale svoje elegantne čipkaste šeširiće.
Esther je dotaknula Mackovu ruku i pokazala prema mostu. Preko njega je, na velikom lovačkom riđanu, sagnuvši glavu radi vjetra, jahao vlasnik rudnika i gospodar doline, Sir George Jamisson.
Jamissona se ovdje nije vidjelo već pet godina. Živio je Londonu do kojeg se brodom putovalo tjedan dana, a putničkom kočijom dva tjedna. Pričalo se da je nekoć bio škrti edinburški trgovac koji je prodavao svijeće i džin, a bio je pošten samo onoliko koliko je morao biti. Zatim je umro neki njege rođak, mlad i bez djece, a George je naslijedio dvorac i rudnik.
Na takvim temeljima izgradio je poslovno carstvo što se protezalo do nezamislivo udaljenih mjesta kao što su Barbados i Virginia. Sad je bio vrlo ugledan; baronet, mirovni sudac i gradski vijećnik, odgovoran za održavanje reda i zakona u londonskoj luci.
Očito je došao u obilazak svog škotskog posjeda, a pratili su ga članovi obitelji i gosti.
"Dakle, to je to" s olakšanjem je rekla Esther.
"Kako to misliš?" pitao je Mack, iako je mogao pogoditi što je htjela reći.
"Sad nećeš moći glasno pročitati svoje pismo." "Zašto ne?"
"Malachi McAsh, nemoj biti prokleta budala!" uskliknula je. "Ne možeš to učiniti pred veleposjednikom!"
"Baš suprotno" tvrdoglavo je rekao. "Ovako je puno bolje."

2.POGLAVLJE

Lizzie Hallim nije htjela kočijom poći u crkvu. To je bi glupa zamisao. Cesta od dvorca Jamisson bila je izrovana staza puna rupa, a izbrazdano blato se smrznulo pa je bilo tvrdo poput kamena. Vožnja će biti strahovito drndava, kočija će se morati kretati brzinom hoda, putnicima će putem biti hladno, a stići će na odredište izudarani i vjerojatno i zakašnjenjem. Inzistirala je na jahanju do crkve.
Njena je majka očajavala nad tako neženstvenim ponašanjen
"Kako li ćeš ikad naći muža ako se uvijek ponašaš popi muškarca?" govorila je Lady Hallim.
"Mogu naći muža kad god poželim" odgovorila je Lizzie. To je bilo točno; muškarci su se stalno zaljubljivali u nju. "Problem je pronaći takvog uz kojeg mogu izdržati dulje od pola sata."
"Problem je pronaći takvog koji se neće lako prestrašiti" promrmljala je njena majka.
Lizzie se nasmijala. Obje su imale pravo. Muškarci su se zaljubljivali u nju na prvi pogled, a kad bi ju bolje upoznali žurno bi se povukli. Svojim je primjedbama već godinama šokirala edinburško društvo. Na svom prvom plesu je, u razgovoru tri cijenjene udovice, izjavila da vrhovni sudac grofovije ima debelu pozadinu, a njezin se ugled od toga nikad nije oporavio. Prošle ju je godine majka odvela u London i 'uvela' u englesko visoko društvo. To je bila katastrofa. Lizzie je govorila previše glasno, odviše se smijala i otvoreno izrugivala izvještačenom ponašanju i uskoj odjeći kicoški dotjeranih mladih ljudi koji su joj pokušali udvarati.
"To je zato što si odrasla bez muškarca u kući" dodala je njena majka. "Postala si previše neovisna." Nakon tih riječi ušla je u kočiju. Lizzie je prošla kremenitim tlom ispred dvorca Jamisson i zaputila se prema konjušnici na istočnoj strani. Otac joj je umro kad su joj bile tri godine pa ga se jedva sjećala. Kad je pitala od čega je umro, njena je majka neodređeno rekla: "Od jetre." Ostavio ih je bez novčića. Majka se godinama nekako snalazila, opterećujući hipotekama svoje imanje, čekajući da Lizzie odraste i uda se za imućnog čovjeka koji će riješiti sve njihove probleme. Sad je Lizzie navršila dvadeset godina te je došlo vrijeme za ostvarivanje takvih očekivanja.
To je sigurno bio razlog zbog kojeg je obitelj Jamisson nakon toliko godina stigla na svoj škotski posjed, a njihove susjede, Lizzie i njena majka koje su živjele samo petnaestak kilometara dalje, bile su glavni kućni gosti. Izlika za organiziranje zabave bio je dvadeset prvi rođendan mlađeg sina, Jaya, ali je pravi razlog bila njihova želja da se Lizzie uda za starijeg sina, Roberta.
Majka je odobravala takve planove jer je Robert bio nasljednik golemog bogatstva. Sir George ih je odobravao jer je želio dodati posjed Hallimovih imanju obitelji Jamisson. Činilo se da se i Robert slaže s planovima, sudeći po načinu na koji se odnosio prema njoj otkako su stigli; iako se nikad nije sa sigurnošću moglo znati što je u Robertovu srcu.
Ugledala ga je kako stoji ispred konjušnice i čeka da se konji osedlaju. Sličio je na portret svoje majke što je visio u predvorju dvorca, ozbiljne, obične žene lijepe kose, svijetlih očiju i odlučnog izraza oko ustiju. Ništa mu nije nedostajalo: nije bi posebno ružan, ni mršav ni debeo, nije zaudarao, nije previše pio, niti se kicoški odijevao. Lizzie je sama sebi govorila kako predstavlja sjajnu priliku, te da će vjerojatno pristati na udaju ako je zaprosi. Nije ga voljela, ali je znala što joj je dužnost.
Odlučila ga je malo zadirkivati.
"Doista je vrlo neobzirno vaše strane što živite u Londonu" rekla je. "Neobzirno?" Namrštio se. "Zašto?"
"Ostavljate nas bez susjeda." I dalje je izgledao zbunjen. Činilo se da nije imao naročiti smisao za šalu. Objasnila je:
"Kad vas nema, odavde do Edinburgha nema žive duše." Javio se glas iza nje:
"Uz izuzetak stotinjak obitelji rudara nekoliko sela sitnih zakupnika."
"Znate što sam htjela reći" rekla je i okrenula se. Nije poznavala čovjeka koji je govorio. Svojom uobičajenom izravnošću, Lizzie je upitala: "U svakom slučaju, tko ste vi?"
"Jay Jamisson" rekao je uz naklon. "Robertov pametni brat. Kako si mogla zaboraviti?"
"Oh!" Čula je da je stigao kasno prethodne večeri, ali ga nije prepoznala. Prije pet godina bio je desetak centimetai niži, a imao je prištiće po čelu i nekoliko mekanih svijetlih dlačiča na bradi. Postao je zgodniji. No, tada nije bio posebn pametan, a ona je sumnjala da se promijenio u tom smislu. "Sjećam te se" rekla je. "Prepoznajem samoljublje."
Nacerio se.
"Kad bih barem mogao oponašati tvoj primjer poniznosti i skromnosti, gospođice Hallim."
Robert je rekao:
"Hej, Jay. Dobro došao u dvorac Jamissor." Jay je odjednom djelovao zlovoljno.
"Ne moraš se ponaša lako posjednički, Roberte. Jesi stariji sin, ali još nisi naslijedio imanje."
Lizzie se umiješala i rekla:
"Sretan ti dvadeset prvi rođendan."
"Hvala."
"Je li to danas?" "Da."
Robert je nestrpljivo rekao:
"Hoćeš li jahati s nama do crkve?"
Lizzie je opazila mržnju u Jayevim očima, ali mu je glas bio ravnodušan.
"Hoću. Rekao sam im neka mi osedlaju konja."
"Trebali bismo krenuti." Robert se okrenuo prema konjušnici i viknuo: "Požurite, vi tamo!"
"Sve je spremno, gospodine" javio se konjušar iznutra, a trenutak kasnije izveo je tri konja: snažnog crnog ponija, riđu kobilu i sivog uškopljenog konja. Jay je primijetio:
"Pretpostavljam da su ove životinje unajmljene kod nekog edinburškog trgovca konjima."
U glasu mu se nazirala kritika, ali je prišao sivom konju i potapšao ga po vratu, dopustivši mu da protrlja njušku o njegov plavi jahaći kaput. Lizzie je vidjela da voli konje i zna s njima postupati.
Popela se na crnog ponija, jašući na ženski način, i kasom izašla iz dvorišta. Braća su je slijedila, Jay na konju, a Robert na kobili. Vjetar je nosio susnježicu u Lizziene oči. Snijeg na tlu činio je cestu nesigurnom jer je sakrivao rupčage duboke tridesetak i više centimetara preko kojih su konji posrtali. Lizzie je predložila:
"Pođimo kroz šumu. Bit ćemo bolje zaštićeni, a tlo nije tako neravno."
Ne čekajući njihov pristanak, skrenula je konja s ceste i zašla u drevnu šumu.
Ispod visokih borova nije bilo puno grmlja. Potočići i barice bili su zaleđeni, a tlo prekriveno tankim slojem suhog snijega. Lizzie je natjerala ponija u laki galop. Malo kasnije, pretekao ih je sivi konj. Podigla je glavu i ugledala izazovni smiješak na Jayevu licu; želio se utrkivati. Veselo je uzviknula i podbola ponija koji je radosno pojurio naprijed.
Jurili su između stabala, saginjali se ispod debelih grana, preskakivali srušena debla i nesmotreno prelazili potoke. Jayev konj je bio veći i bio bi brži u galopu, ali ponijeve kratke noge i lakoća bili su bolje prilagođeni terenu pa je Lizzie polako stjecala prednost. Kad više nije čula Jayeva konja, usporila je i zaustavila se na jednoj čistini.
Jay ju je uskoro sustigao, ali Robertu nije bilo traga. Lizzie pretpostavila da mu razum nije dopuštao riskiranje glave besmislenoj utrci. Ona i Jay su nastavili put jedno uz drugo hvatajući dah. S konja se dizala toplina i grijala jahače.
"Volio bih se s tobom utrkivati na ravnome" zadihano je rekao Jay.
"Pobijedila bih te ako bih jahala na muški način" rekla je.
Djelovao je pomalo šokirano. Sve dobro odgojene žene jahale su postrance. Držalo se vulgarnim ako bi žena jahala opkoračivši konja. Lizzie je takvo gledište držala glupim, te je jahala poput muškarca kad je bila sama.
Proučavala je Jaya krajičkom oka. Njegova majka Alicia, druga supruga Sir Georgea, bila je plavokosa koketa, a Jay je imao njene plave oči i privlačni osmijeh.
"Čime se baviš u Londonu?" pitala je Lizzie.
"Pripadnik sam Trećeg gardijskog puka." U glasu mu se osjetio ponos kad je dodao: "Upravo sam dobio čin kapetana."
"Dakle, kapetane Jamisson, što moraju raditi hrabri vojnici" zadirkivala ga je. "Je li sad u tijeku rat u Londonu? Ima neprijatelja koje treba ubiti?"
"Imamo pune ruke posla držeći rulju pod kontrolom." Lizzie se iznenada sjetila kako je Jay bio podlo dijete koje voljelo tiranizirati sve oko sebe, pa se pitala uživa li u svom poslu. "Kako ih držite pod kontrolom?" upitala je.
"Na primjer tako što pratimo zločince do vješala i pazim da ih njihovi pajdaši ne spase prije no što krvnik obavi svoj posao."
"Dakle, vrijeme provodiš ubijajući Engleze, poput pravog škotskog junaka."
Činilo se da mu ne smeta njeno zadirkivanje.
"Jednog dan bih volio zahvaliti na dužnosti i otići iz zemlje" rekao
je.
"Oh, a zašto?"
"U ovoj se zemlji nitko ne osvrće na mlađega sina" rekao je. "Čak i
sluge stanu i razmisle kad im nešto naredim." "Vjeruješ da će drugdje biti drugačije?"
"Sve je drugačije u kolonijama. Čitao sam knjige o tome. Ljudi su slobodniji i opušteniji. Prihvaćaju te onakvim kakav jesi."
"Čime bi se bavio?"
"Moja obitelj posjeduje plantažu šećera na Barbadosu. Nadam se da će mi je otac pokloniti za dvadeset i prvi rođendan, kao moj dio, moglo bi se reći."
Lizzie je osjetila duboku zavist.
"Blago tebi" rekla je. "Više od ičega željela bih poći u neku novu zemlju. Kako bi to bilo uzbudljivo."
"Tamo se teško živi" rekao je. "Mogla bi ti nedostajati udobnost doma; dućani, opera, francuska moda i tome slično."
"Uopće mi nije stalo do toga" prezirno je rekla. "Mrzim ovu odjeću." Imala je na sebi krinolinu i tijesni kaputić. "Voljela bih se odijevati poput muškarca, u hlače, košulju i jahaće čizme."
Nasmijao se.
"To bi možda bilo malo pretjerano, čak i na Barbadosu."
Lizzie je razmišljala: Dakle, ako bi me Robert poveo na Barbados, smjesta bih se udala za njega.
"Osim toga, tamo robovi obavljaju sve poslove" dodao je Jay.
Izašli su iz šume nekoliko metara uzvodno od mosta. S druge strane rijeke rudari su ulazili u malu crkvu.
Lizzie je i dalje razmišljala o Barbadosu.
"Mora biti vrlo neobično kad si vlasnik robova pa im možeš učiniti što god hoćeš, kao da su životinje" rekla je. "Zar se, zbog toga ne osjećaš osjećaš čudno?"
"Ni najmanje" rekao je Jay i nasmiješio se.

3.POGLAVLJE

Mala crkva je bila puna. Obitelj Jamisson je sa svojim gostima zauzela veliki dio prostora; žene u širokim suknjama i muškarci s mačevima i trorogim šeširima. Rudari i seljaci, koji su predstavljali uobičajenu nedjeljnu kongregaciju, ostavili su prazan prostor oko pridošlica, kao da su se bojali dotaknuti otmjenu odjeću kako je ne bi okaljali ugljenom prašinom i kravljim gnojem.
Mack je prkosno odgovarao svojoj sestri, ali je bio pun strepnje. Vlasnici ugljenokopa su imali pravo bičevati rudare, a usto je Sir George Jamisson bio sudac, što je značilo da bi mogao narediti nečije vješanje, a nitko mu se ne bi suprotstavio. Odista bi bilo ludo odvažno što je Mack riskirao izazivanje gnjeva tako moćnog čovjeka.
Međutim, pravda je pravda. Prema Macku i drugim rudarima postupalo se nepravedno i nezakonito, a svaki put kad bi na to pomislio, osjetio bi golemi bijes i poželio vikati s krovova. Nije mogao kradomice proširiti vijesti, kao da nisu posve točne. Mora nastupiti smiono, ili se povući.
Na trenutak je razmišljao o odustajanju. Čemu izazivati neprilike?
Zatim je počela pjesma, a rudari su skladno pjevali ispunivši crkvu svojim dirljivim glasovima. Mack je iza sebe čuo uzvišeni tenor Jimmyja Leeja, najboljeg pjevača u selu. Pjevanje mu je vratilo u misli dolinu High Glen i snove o slobodi, te je smirio svoje živce i odlučio provesti svoj plan.
Pastor, velečasni John York, bio je blagi četrdesetogodišnjak prorijeđene kose. Govorio je s oklijevanjem, osjećajući nesigurnost u nazočnosti tako veličajnih posjetitelja. U propovijedi je govorio o Istini.
Kako će reagirati kad Mack pročita pismo? Instinktivno će stati na stranu vlasnika rudnika. Vjerojatno će nakon službe božje poći na objed u dvorac. Međutim, on je svećenik; obveza mu je založiti se za pravdu, bez obzira što bi mogao reći Sir George, nije li tako?
Jednostavni kameni zidovi crkvice bili su goli. Nije bilo vatre, jasno, pa se Mackov dah kondenzirao na hladnom zraku. Proučavao je ljude iz dvorca. Prepoznao je gotovo sve članove obitelji Jamisson. Provodili su puno vremena ovdje dok je Mack bio dijete. Sir Georgea se nije moglo ni s kim zamijeniti, zahvaljujući njegovom crvenom licu i debelom trbuhu. Kraj njega se nalazi njegova supruga u ružičastoj haljini ukrašenoj naborima i čipkom, koja bi vjerojatno lijepo izgledala na nekoj mlađoj ženi. Tu je i Robert, stariji sin, tvrdih očiju i bez smisla za šalu.
Dvadeset šest mu je godina i upravo mu se počeo nazirati okrugli trbuh kakvog ima njegov otac. Do njega je privlačan, plavokosi čovjek otprilike Mackovih godina; to je sigurno Jay, mlađi sin. Onog ljeta kad je Macku bilo šest godina, on i Jay su se svakodnevno igrali po šumama
oko dvorca Jamisson, a obojica su vjerovali da će njihovo prijateljstvo trajati doživotno. Međutim, te zime je Mack počeo raditi u ugljenokopu pa više nije bilo vremena za igru.
Prepoznao je neke od gostiju Jamissonovih. Poznavao je Lady Hallim i njenu kćerku, Lizzie. Potonja je već dugo predstavljala izvor senzacija i skandala u dolini. Ljudi su govorili da skiće naokolo u muškoj odjeći, s puškom preko ramena. Dala bi svoje čizme bosonogom djetetu, a potom bi izgrdila njegovu majku jer nije oribala prag. Mack je već godinama nije vidio. Na imanju Hallim postojala je druga crkvica pa nisu dolazile ovamo svake nedjelje, ali su to činile kad su Jamissoni ovdje boravili. Mack se sjetio kad je zadnji put vidio Lizzie. Tada je imala oko petnaest godina; bila je odjevena poput otmjene gospođe, ali je bacala kamenje na vjeverice poput dječaka.
Mackova majka je nekoć bila sluškinja u kući High Glen gospodskoj kući Hallimovih, a nakon udaje se ponekad vraćali onamo nedjeljom poslije podne, kako bi posjetila stare prijatelje i hvalila se svojim blizancima. Mack i Esther su se ponekad za tih posjeta igrali s Lizzie, najvjerojatnije bez znanja Lady Hallim. Lizzie je bila obijesna djevojčica; sebična i razmažena, a voljela je zapovijedati. Mack ju je jednom poljubio, a ona ga je povukli za kosu i natjerala u plač. Izgleda da se nije puno promijenila Imala je sitno vragoljasto lice, kovrčavu tamnosmeđu kosu vrlo tamne oči u kojima se nazirao nestašluk. Njena su usta podsjećala na ružičasti luk. Dok je zurio u nju, Mack je pomislio Sad bih je rado poljubio. Upravo u trenutku kad mu je misao proletjela glavom, ona je uhvatila njegov pogled. S nelagodom je pogledao na drugu stranu, kao da bi mu mogla pročitati misli.
Propovijed se bližila kraju. Uz uobičajenu prezbiterijansku službu, tog se dana trebalo obaviti krštenje; Mackova sestrična Jen rodila je svoje četvrto dijete. Njezin najstariji sin, Wullie, već je radio u ugljenokopu. Mack je zaključio da je najpovoljniji trenutak za njegovu objavu upravo tijekom krštenja. Što se više približavalo to vrijeme, stvarao mu se sve čudniji osjećaj u želucu. Zatim je sam sebi rekao neka ne bude glup; svakodnevno je riskirao život u rudniku, pa zašto bi trebao biti nervozan radi suprotstavljanja debelom trgovcu?
Jen je stajala kraj krstionice, djelujući iscrpljeno. Imala je tek i trideset godina, ali je donijela na svijet četvero djece, a dvadeset i tri godine radila je u ugljenokopu te više nije imala snage. Gospodin York je poprskao vodom glavu novorođenčeta. Potom je njezim muž, Saul, ponovio riječi što su svakog rudarskog sina u Škotskoj pretvarale u roba.
"Obvezujem ovo dijete na rad u rudnicima Sir Georgea Jamissona, radit će kao dječak i muškarac, sve dok to bude mogao, ili do svoje smrti".
Za ovaj se trenutak odlučio Mack.
Ustao je.
U tom dijelu obreda obično bi krstionici pristupio nadzornik, Harry Ratchett, i predao Saulu »kaparu«, tradicionalnu isplatu za obvezivanje djeteta, kesu s deset funti. Međutim, na Mackovo iznenađenje, Sir George je ustao s nakanom da sam obavi obred.
Dok je ustajao, uhvatio je Mackov pogled.
Na trenutak su dva muškarca stajala i zurila jedan u drugoga. Zatim se Sir George zaputio prema krstionici.
Mack je stupio u središnju lađu male crkve i glasno rekao: "Plaćanje kapare ne znači ništa."
Sir George se ukočio usred koraka, a sve su se glave okrenule prema Macku. Na trenutak je zavladala grobna tišina. Mack je mogao čuti otkucaje vlastitog srca.
"Ovaj obred nema značaja" ustvrdio je Mack. "Dječak ne mora biti obvezan na rad u rudniku. Dijete se ne može pretvoriti u roba." Sir George je rekao:
"Sjedni, ti mlada budalo, i zatvori usta."
Superiorni otpust toliko je razbjesnio Macka da su sva njegova kolebanja nestala.
"Vi sjednite" nepromišljeno je rekao, a vjernike je zaprepastila njegova drskost. Uperio je prst u gospodina Yorka. "Govorili ste o istini u svojoj propovijedi, pastore, hoćete li sada ustati u njenu obranu?" Svećenik je zabrinuto pogledao Macka.
"O čemu se ovdje radi, McAsh?"
"O ropstvu!"
"Dakle, poznat ti je škotski zakon" umirujućim tonom je govorio York. "Kopači ugljena pripadaju vlasniku rudnika ugljena. Čim neki čovjek provede na radu godinu i jedan dat on gubi svoju slobodu."
"Tako je" rekao je Mack. "To je pokvareno, ali je zakon. Ja tvrdim da se prema zakonu djeca ne mogu pretvarati u roblje, to mogu i dokazati."
Javio se Saul.
"Treba nam novac, Mack!" bunio se.
"Uzmi novac" rekao je Mack. "Tvoj će dječak raditi za S. Georgea do svoje dvadeset prve godine, a to vrijedi deset funti. Ali" podigao je glas. "Ali kad postane punoljetan, bit će slobodan."
"Savjetujem ti da držiš jezik za zubima" prijeteći je rekao Sir George. "Ovo su opasne riječi."
"Ali su istinite" tvrdoglavo je rekao Mack.
Lice Sir Georgea postalo je grimizno; nije bio naviknut n iako uporno suprotstavljanje.
"Pozabavit ću se tobom nakon službe Božje" ljutito je rekao. Pružio je kesu Saulu, okrenu se pastoru i rekao: "Molim vas, nastavite, gospodine York."
Mack se smutio. Valjda neće jednostavno nastaviti kao da s ništa nije dogodilo?
Pastor je rekao:
"Zapjevajmo završnu pjesmu."
Sir George se vratio na svoje mjesto. Mack je ostao stajati je nije mogao povjerovati da je sve gotovo.
Pastor je rekao:
"Drugi psalam: Zašto se bune narodi, zašto i ludosti snuju?" Oglasio se glas iza Macka:
"Ne, ne, još ne."
Osvrnuo se. Govorio je Jimmy Lee, mladi rudar prekrasnog glasa. Već je jednom pokušao pobjeći, a za kaznu je oko vrata nosio željeznu ogrlicu s natpisom Ovaj čovjek je vlasništvo Sir Georgea Jamissona od Fifea. Hvala Bogu što postoji Jimmy pomislio je Mack.
"Sad ne možeš prekinuti" rekao je Jimmy. "Idućeg tjedni navršit ću dvadeset jednu godinu. Ako bih mogao biti slobodan, želim znati sve o tome."
Jimmyjeva majka, Ma Lee, je rekla:
"Svi želimo znati." Om je bila žilava starica bez zubiju. U selu su je jako cijenili, a njezino je mišljenje imalo veliki utjecaj. Svoje je slaganje izrazilo još nekoliko muškaraca i žena.
"Nećeš biti slobodan" hrapavim glasom je rekao Sir George i ponovno ustao.
Esther je povukla Macka za rukav.
"Pismo!" hitro je šapnula. "Pokaži im pismo!" Mack ga je od silnog uzbuđenja posve zaboravio.
"Zakon kaže drugačije, Sir George" viknuo je i stao mahati pismom. "Kakav je to papir, McAsh?" upitao je York.
"To je pismo londonskog odvjetnika kojem sam se obratio."
Sir George se posve razbjesnio pa je izgledao kao da će se rasprsnuti. Macku je bilo drago što su se između njih nalazile klupe, inače bi ga veleposjednik mogao zgrabiti za vrat.
"Ti si se obratio odvjetniku?" žestoko je izgovorio. Činilo se da ga je to najviše uvrijedilo.
York je rekao:
"Što stoji u pismu?"
"Pročitat ću ga" rekao je Mack. 'Obred kapariranja nema temelja niti u engleskom niti u škotskom zakonu.' Među vjernicima je prostrujao mrmor začuđenih komentara; ovo je bilo u suprotnosti sa svime što su ih učili. 'Roditelji ne mogu prodavati ono što nije njihovo, primjerice slobodu odraslog čovjeka. Mogu primorati svoje dijete na rad u rudniku dok ono ne navrši dvadeset jednu godinu, ali ...' Mack je dramatično zastao i vrlo polako pročitao sljedeći dio pisma. '. . . ali tada je ono slobodno i može otići!'
Odjednom su svi željeli nešto reći. Nastao je metež kad je stotinu ljudi pokušalo govoriti, vikati, postaviti pitanje ili nešto uskliknuli. Vjerojatno je pola ljudi u crkvi bilo na taj način obvezano te su se uvijek smatrali robovima. Sad im je netko govorio kako su prevareni pa su željeli saznati istinu. Mack je podigao ruku i zatražio tišinu pa su gotovo trenutno svi utihnuli. Načas se čudio svojoj moći.
"Dopustite da pročitam još jednu rečenicu" rekao je. "'Kad čovjek postane punoljetan, zakon se primjenjuje na njega kao i na sve ostale u Škotskoj: kad na radu provede godinu i jedan dan, kao odrasla osoba, tada gubi svoju slobodu'."
Začula su se ljutita i razočarana gunđanja. Ovo nije nikakv revolucija, shvatili su ljudi; većina njih nema ni mrvicu više slobode nego prije. Međutim, njihovi bi se sinovi mogli spasiti. York je rekao: "Daj mi da vidim to pismo, McAsh."
Mack je pošao naprijed i pružio mu ga. Sir George, i dalje zajapuren od bijesa, je upitao:
"Tko je taj takozvani odvjetnik?" Mack je odgovorio:
"Zove se Caspar Gordonson." York je rekao:
"O, da, čuo sam za njega."
"I ja sam čuo" prezirno je rekao Sir George. "Okorjeli radikal! On je suradnik Johna Wilkesa." Svima je bilo poznato Wilkesovo ime; bio je proslavljeni liberalni vođa i živio je u progonstvu u Parizu, ali je stalno prijetio da će se vratiti i srušiti vladu. Sir George je nastavio: "Gordonson će visjeti zbog ovoga, ako se mene pita. To je pismo izdaja." Pastora su šokirale riječi o vješanju.
"Mislim da izdaja nem nikakve...."
"Bit će bolje da se ograničite na kraljevstvo nebesko" oštri je rekao Sir George. "Prepustite svjetovnjacima odluke o tom što je izdaja, a što nije." Rekavši to, istrgnuo je pismo iz Yorkove ruke.
Vjernike je šokirao ovako grubi ukor njihovog pastora pa su zašutjeli i čekali njegovu reakciju. York i Jamisson su se netremice gledali. Mack je bio siguran da se pastor neće pokorit veleposjedniku, ali je tada York oborio pogled, a Jamisson je djelovao pobjednički. Ponovno je sjeo, kao da je sve gotovo.
Mačka je razbjesnio Yorkov kukavičluk. Crkva bi trebala bit moralni autoritet. Pastor koji je primao zapovijedi od veleposjednika bio je posve nepotreban. Mack je čovjeku dobacio pogled otvorenog prezira i posprdnim glasom rekao:
"Trebamo li poštivati zakon ili ne?"
Ustao je Robert Jamisson, zajapuren od bijesa kao i njegov otac. "Poštivat ćete zakon, a vaš će vam gospodar reći kako zakon glasi" rekao je.
"To je isto kao da zakon uopće ne postoji" rekao je Mack.
"Što je sasvim u redu, barem što se tebe tiče" rekao je Robert. "Ti si rudar u rudniku ugljena; kakve ti imaš veze sa zakonima? A to što si se obratio odvjetniku ..." Uzeo je pismo od svoga oca. "Evo što ja mislim o tvom odvjetniku." Poderao je papir na pola.
Rudari su se zaprepastili. Na toj se stranici nalazi njihova budućnost, a on je uništava. Robert je i dalje parao pismo, a zatim je papiriće bacio u zrak. Lepršali su oko Saula i Jen poput latica cvijeća na vjenčanju.
Mack je osjetio bol kao da je netko umro. Pismo je bila najvažnija stvar što mu se u životu dogodila. Namjeravao ga je pokazati svakome u selu. Zamišljao je kako ga nosi u druge ugljenokope u drugim selima, dok cijela Škotska ne sazna za nj. Međutim, Robert ga je u trenu uništio. Na licu mu se sigurno mogao nazrijeti poraz jer je Robert djelovao trijumfalno. To je razbjesnilo Macka. Neće dopustiti da ga tako lako zgaze. Bijes ga je učinio prkosnim. Nisam još gotov, pomislio je.
Pisma više nema, ali je zakon ostao isti.
"Vidim, pismo vas je tako uplašilo da ste ga uništili" rekao je, i sam iznenađen prezirnim tonom svoga glasa. "No, ne možete rasparati zakon zemlje. On je napisan na papiru što ga se ne može tako lako iskidati."
Robert se iznenadio. Oklijevao je jer nije bio siguran kako bi trebao reagirati na takvu drskost. Nakon nekoliko trenutaka, ljutito je rekao:
"Izlazi."
Mack je pogledao gospodina Yorka, a to su učinili i Jamissoni. Nijedan svjetovnjak nije imao pravo istjerati iz crkve člana kongregacije. Hoće li pastor pokleknuti i dopustiti veleposjednikovu sinu da izbaci jednoga od njegovih vjernika?
"Pripada ova kuća Bogu, ili Sir Georgeu Jamissonu?" pitao je Mack. To je bio odlučan trenutak, a York mu nije bio dorastao Izgledao je plaho kad je rekao:
"Bit će bolje da izađeš, McAsh."
Mack nije mogao suzdržati oštar odgovor, iako je znao d nema nikakvog smisla.
"Hvala vam na propovijedi o istini pastore" rekao je. "Nikad je neću zaboraviti."
Okrenuo se. Esther je stala uz njega. Kad su krenuli prem izlazu, ustao je Jimmy Lee i pošao za njima. Još su ustali jedan ili dvojica, a tada se na noge podigla Ma Lee te je iznenada došlo do sveopćeg izlaska. Čulo se glasno struganje čizama šuškanje haljina dok su rudari napuštali svoja mjesta, povevši sa sobom svoje obitelji. Kad je Mack stigao do vratiju, znao je da ga svi rudari iz crkve slijede, a to mu je dalo osjećaj zajedništva i trijumfa koji mu je natjerao suze na oči.
Okupili su se oko njega ispred groblja. Vjetar se smirio, ali je padao snijeg, a velike pahuljice su se lijeno spuštale na grobove
"To nije bilo u redu, poderati pismo" ljutito je rekao Jimm Lee. Još su se neki složili s njim.
"Pisat ćemo ponovno" netko je rekao. Mack je rekao:
"Možda drugi put neće biti tako lako poslati pismo." Zapravo nije mislio o tim pojedinostima. Teško je disao, a osjećao se iscrpljeno i ushićeno, kao da je trčao uz obrona brda oko doline High Glen. "Zakon je zakon!" rekao je drugi rudar.
"Tako je, ali gospodar je gospodar" rekao je jedan koji je bio oprezniji.
Kad se Mack malo smirio, počeo se pitati što je doista postigao. Sve je uznemirio, jasno, ali to samo po sebi ništa neće promijeniti. Jamissoni su glatko odbili priznati zakon. Ako se budu držali svojih pušaka, što bi mogli učiniti rudari? Je li ikad imalo smisla boriti se za pravdu? Ne bi li bilo bolje sagnuti glavu pred veleposjednikom i nadati se da će jednog dana dobiti posao nadzornika, kao Harry Ratchett?
Sitan lik u crnom krznu izletio je iz crkve poput velikog hrta puštenog s lanca. To je bila Lizzie Hallim. Zaputila se ravno prema Macku. Rudari su joj se žurno sklanjali s puta. Mack je zurio u nju. Bila je privlačna kad je bila smirena, ali sad kad joj je lice oživjelo od gnjeva, postala je prekrasna. Iz crnih očiju joj je sijevala vatra kad je rekla:
"Što ti misliš, tko si ti?"
"Ja sam Malachi McAsh!"
"Znam kako se zoveš" rekla je. "Kako se usuđuješ onako razgovarati s gospodarem i njegovim sinom?"
"Kako se oni usuđuju od nas učiniti roblje kad zakon kaže da to ne smiju?"
Rudari su mrmljanjem izrazili svoje slaganje.
Lizzie je prešla pogledom preko njih. Pahuljice su se zalijepile za krzno njenog kaputa. Jedna joj se spustila na nos, a ona ju je nestrpljivim pokretom uklonila.
"Možete biti sretni što imate plaćeni posao" rekla je. "Svi biste trebali biti zahvalni Sir Georgeu što razvija svoje rudnike i osigurava vašim obiteljima sredstva za život.
Mack je primijetio:
"Ako smo tako sretni, zašto su im potrebni zakoni kojima nam se zabranjuje odlazak iz sela i traženje drugog posla?"
"Zato jer ste previše glupi da biste znali kako vam je dobro!"
Mack je shvatio da uživa u ovom verbalnom sukobu, i to ne samo zato što je u njemu sudjelovala lijepa žena plemenita roda. Kao protivnik, bila je okretnija od Sir Georgea ili Roberta. Stišao je glas i upitnim tonom rekao:
"Gospođice Hallim, jeste li se ikad spustili u rudnik ugljena?" Ma Lee je zahihotala na takvu pomisao. Lizzie je rekla:
"Nemoj biti smiješan."
"Ako to ikad učinite, jamčim da nas više nikad nećete nazvati sretnima."
"Već mi je dosta tvoga bezobrazluka" rekla je. "Trebalo bi te izbičevati."
"Vjerojatno će mi se to i dogoditi" rekao je, ali nije u ti vjerovao; za njegova života niti jedan rudar nije bio bičevan iako je njegov otac i to vidio.
Prsa su joj se uzbuđeno dizala. Morao je uložiti trud kako nebi gledao u njene dojke. Rekla je:
"Na sve imaš odgovor, uvije si imao." "Tako je, ali ih vi nikad niste slušali."
Osjetio je bol kad ga je netko sa strane udario laktom; to je učinila Esther i tako ga upozorila neka pazi što govori, podsjećajući ga da se nikad nije isplatilo nadmudrivanje gospode. Ona je rekla:
"Razmislit ćemo o onome što ste nam rekli, gospođic Hallim, i hvala vam na savjetima."
Lizzie je milostivo klimnula glavom. "Ti si Esther, zar ne?"
"Tako je, gospođice."
Okrenula se Macku.
"Trebao bi poslušati svoju sestru, on je razumnija od tebe. "To je prva istina što ste je danas ovdje izrekli."
Esther je prosiktala:
"Mack, začepi gubicu."
Lizzie se nasmiješila, a njena je arogancija odjednom nestala. Smiješak je razvedrio njeno lice pa je izgledala kao druga osoba, prijateljski raspoložena i vesela.
"Već dugo nisam čula taj izraz" nasmijala se. Mack nije mogao drugo do smijati se s njom.
Okrenula se na drugu stranu, i dalje se smijući. Mack ju je promatrao dok se vraćala prema crkvi gdje se pri družila Jamissonima koji su upravo izlazili.
"Moj Bože" rekao je odmahnuvši glavom. "Kakva žena."

4. POGLAVLJE

Jaya je razbjesnila svađa u crkvi. Ljutilo ga je kad su se ljudi uzdizali iznad svog društvenog položaja. Božja volja i zakoni zemlje odredili su da će Malachi McAsh provesti život kopajući ugljen pod zemljom, a Jay Jamisson živjeti na višoj razini. Bilo je bezbožno buniti se protiv prirodnog poretka. McAsh ga je dovodio do bjesnila kad je govorio kao da je sa svima ravnopravan, bez obzira koliko netko bio plemenita roda.
S druge strane, u kolonijama je rob bio rob, bez ikakvih gluposti o radu od godine i jednog dana, ili isplaćivanja nadnica. Prema Jayevu mišljenju, tako je trebalo postupati. Ljudi neće raditi ako na to nisu prisiljeni, a bolje je kad je prinuda nemilosrdna, djelotvornija je.
Dok je izlazio iz crkve, nekoliko seljaka mu je čestitalo dvadeset prvi rođendan, ali mu se nije obratio niti jedan rudar. Stajali su na okupu s jedne strane groblja i međusobno se prepirali tihim, ljutitim glasovima. Jay je bio ogorčen zbog sjene što su je bacili na proslavu njegova rođendana.
Požurio je kroz snijeg prema mjestu gdje je konjušar držao konje. Robert je već bio tamo, ali Lizzie još nije stigla. Jay se osvrnuo naokolo ne bi li je ugledao. Radovao se jahanju do kuće s Lizzie.
"Gdje je gospođica Elizabeth?" upitao je konjušara.
"Tamo, kraj ulaza u crkvu, gospodine Jay." Jay ju je vidio kako živahno razgovara s pastorom. Robert je agresivnim prstom bockao Jaya po prsima.
"Poslušaj me, Jay, ostavi Elizabeth Hallim na miru, razumiješ li?"
Na Robertovu licu pojavio se ratoborni izraz. Bilo je opasno ljutiti ga kad je bio u takvom raspoloženju. No, ljutnja i razočaranje ulijevali su Jayu hrabrost.
"O čemu, dovraga, govoriš?" agresivno je rekao.
"Nećeš se ti njome oženiti, nego ja." "Ne želim se njome oženiti."
"Onda nemoj s njom očijukati."
Jay je znao da ga je Lizzie držala privlačnim, a također uživao u njihovom uzajamnom zadirkivanju, ali mu nije bilo ni na kraj pameti osvajati njeno srce. Kad mu je bilo četrnaest, njoj trinaest, smatrao ju je najljepšom djevojčicom na svijetu pa mu je slomilo srce njezino posvemašnje pomanjkanje zanimanja za njega (kao i za sve druge dječake, uostalom), ali to je bilo jako davno. Otac je odlučio da će Robert oženiti Lizzie, a ni Jay ni bilo tko drugi u obitelji ne bi se suprotstavljao željama Sir Georgea. Stoga se Jay čudio što se Robert toliko uznemirio pa je držao potrebnim opomenuti ga. To je pokazivalo kako je nesiguran, a Robert je, kao i njegov otac, je gotovo uvijek bio pun samopouzdanja. Jay je uživao u rijetkom zadovoljstvu da brata može gleda zabrinutog.
"Čega se bojiš?" upitao je.
"Vraški dobro znaš o čemu govorim. Još otkako smo bili djeca kradeš moje stvari, moje igračke, moju odjeću, sve."
Stara poznata mržnja navela je Jaya na riječi:
"To je zato jer si ti uvijek dobivao sve što si htio, a ja nisam dobivao ništa."
"Gluposti."
"U svakom slučaju, gospođica Hallim je gost u našoj kući "nastavio je Jay umirujućim tonom. "Ne mogu je ignorirati, zar ne?"
Robert je stisnuo usta u tvrdoglavu crtu. "Želiš li da o tome razgovaram s ocem?"
To su bile čarobne riječi kojima su završavale mnoge njihove dječje svađe. Oba brata su znala da će otac uvijek presuditi u Robertovu korist. Jay je u grlu osjetio odavna poznatu gorčinu.
"Dobro, Roberte" popustio je. "Nastojat ću ne ometati tvoje udvaranje."
Naglo je uzjahao i kasom se udaljio, ostavivši Roberta da otprati Lizzie do dvorca.
Dvorac Jamisson bio je utvrda od sivog kamena s tornjićima i s kruništem uz rub krova, a djelovao je uzvišeno i bahato, kao i mnoge druge građevine diljem Škotske. Sagrađen je prije sedamdeset godina, nakon što se veleposjednik počeo bogatiti zahvaljujući prvom ugljenokopu u dolini.
Sir George je naslijedio posjed preko rođaka svoje prve žene. Tijekom cijelog Jayeva djetinjstva, njegov je otac bio opsjednut ugljenom. Sve svoje vrijeme i novac trošio je na otvaranje novih rudnika, a u dvorcu se nije ništa poboljšavalo.
Iako je to bilo mjesto gdje je odrastao, Jay ga nije volio. Goleme su prostorije, izložene propuhu u prizemlju, predvorje, blagovaonica, soba za primanje, kuhinja i prostorija za služinčad, bile smještene oko unutrašnjeg dvorišta u kojem se nalazio vodoskok koji je bio zaleđen od listopada do svibnja. Zdanje se nije moglo zagrijati. Velike vatre gorjele su u svakoj spavaonici, zahvaljujući obilju ugljena iz Jamissonovih ugljenokopa, ali su slabo djelovale na ledeni zrak u kamenom popločanim prostorijama, a hodnici su bili tako hladni da je trebalo odjenuti ogrtač za prijelaz iz jedne sobe u drugu.
Prije deset godina obitelj je preselila u London, ostavivši nešto osoblja za održavanje kuće i zaštitu lovišta. Neko vrijeme su se vraćali jednom godišnje, dovodeći sa sobom goste i služinčad, unajmljujući konje i kočiju u Edinburghu, zapošljavajući žene sitnih zakupnika da metu kamene podove, održavaju vatru u kaminima i prazne noćne posude. Međutim, ocu je postajalo sve teže ostavljati poslove, pa su se posjeti prorijedili. Ovogodišnje obnavljanje starog običaja nije radovalo Jaya. Međutim, odrasla Lizzie Hallim predstavljala je ugodno
iznenađenje, i to ne samo zato što mu je pružala priliku za mučenje starijeg brata.
Stigao je do konjušnice i sjahao. Potapšao je konja po vratu.
"Ne bi mogao preskakati prepone, ali je vrlo ugodan za jahanje," rekao je konjušaru i pružio mu uzde. "Rado bih ga imao svojoj jedinici."
Konjušar je djelovao zadovoljno.
"Hvala, gospodine" rekao je.
Jay je ušao u golemo predvorje. To je bila velika, tmurna prostorija s mračnim, zasjenjenim kutevima do kojih je jedva dopirala svjetlost svijeća. Mrzovoljni hrt ležao je na staroj krznenoj prostirci ispred vatre.
Jay ga je gurnuo nogom i natjerao ga da se makne kako bi mogao zagrijati ruke.
Iznad kamina nalazio se portret prve žene njegova oca, Robertove majke, Olive. Jay je mrzio tu sliku. Gospođa je uzvišeno, poput sveca, niz svoj dugi nos svisoka gledala na sve koji su dolazili poslije nje. Kad je u dobi od dvadeset devet godini oboljela od groznice i iznenada umrla, njegov se otac ponovno oženio, ali nikad nije zaboravio svoju prvu ljubav. Prema Aliciji, Jayevoj majci, odnosio se kao prema ljubavnici, igrački bez ikakva statusa ili prava; a Jay se gotovo osjećao kao nezakoniti sin. Robert je bio prvijenac, nasljednik, miljenik. Jay je ponekad želio pitati je li se radilo o bezgrešnom začeću i djevičanskon porođaju.
Okrenuo je leđa slici. Sluga mu je donio pehar vrelog kuhanog vina, a on ga je zahvalno pijuckao. Možda će to smiriti napetost u njegovu želucu. Danas će otac objaviti koji će bit Jayev dio. Znao je da neće dobiti polovicu, pa čak ni desetinu očevog bogatstva. Robert će naslijediti ovaj posjed s bogatim rudnicima kao i brodovlje kojim je već upravljao. Majka je Jayu savjetovala neka se oko toga ne prepire; znala je da je otac neumoljiv.
Robert nije bio samo jedini sin. On je bio slika i prilika oca. Jay je bio drugačiji i stoga ga je otac odbijao od sebe. Poput oca, Robert je bio lukav, nemilosrdan i škrt s novcem. Jay je bio lakomislen i rastrošan.
Otac je mrzio ljude koji su se nemarno odnosili prema novcu, pogotovo prema njegovu novcu. Više nego jednom vikao je na Jaya:
"Ja se krvavo mučim da zaradim novac što ga ti razbacuješ!"
Prije jedva nekoliko mjeseci Jay je pogoršao situaciju nagomilavši golemi kockarski dug, devet stotina funti. Nagovorio je majku neka zamoli oca da to plati. Radilo se o malom bogatstvu, dostatnom za kupovinu dvorca Jamisson, ali je Sir George to sebi lako mogao priuštiti. Ipak se ponašao kao da gubi nogu. Otad je Jay prokockao još novca, ali otac nije o tome ništa znao.
Nemoj se suprotstavljati ocu, govorila je majka, već zatraži nešto skromno.
Mlađi sinovi su često odlazili u kolonije; postojala je mogućnost da mu otac dodijeli plantažu šećera na Barbadosu, zajedno s kućom i afričkim robovima. I on i njegova majka su o tome razgovarali s ocem. Sir George nije pristao, ali nije ni odbio, pa je Jay gajio velike nade.
Njegov je otac ušao nekoliko minuta kasnije, otresajući snijeg sa svojih jahaćih čizama. Sluga mu je pomogao pri skidanju ogrtača.
"Pošalji poruku Ratchettu" otac je rekao čovjeku. "Neka dva čovjeka stražare na mostu dvadeset četiri sata dnevno. Moraju uhvatiti McAsha ako pokuša napustiti dolinu."
Preko rijeke je vodio samo jedan most, ali je postojao još jedan put iz udoline. Jay je rekao:
"Što ako McAsh pođe preko planine?"
"Po ovom vremenu? Može pokušati. Čim saznamo za njegov odlazak, možemo poslati ljude cestom i organizirati da ga s druge strane dočekaju sudac i vod konjice. No, sumnjam da bi se uspio probiti."
Jay nije bio tako siguran; ti su rudari bili otporni poput divljači, a McAsh je tvrdokorni lopov; ali se nije prepirao s ocem.
Potom je stigla Lady Hallim. Bila je tamnokosa i tamnooka kao i njena kćerka, ali nije imala Lizzienu iskričavost i žustrinu Bila je prilično krupna, a na debelom licu nazirale su se bore nezadovoljstva. "Dopustite mi da vam uzmem kaput" rekao je Jay i pomogao joj pri skidanju teškog krzna. "Dođite bliže vatri, ruke su vam hladne. Želite li kuhanog vina?"
"Kako si ti drag momak, Jay" rekla je. "Vrlo rado."
Stigli su i ostali vjernici, trljajući ruke ne bi li ih ugrijali, otopljeni snijeg je kapao s njihove odjeće na kameni pod. Robert je ustrajno čavrljao s Lizzie prebacujući se s jedne otrcane teme na drugu, kao da ima popis. Otac je počeo razgovarati o poslu s Henryjem Dromeom, trgovcem iz Glasgowa, rođakom njegovi prve žene Olive; Jayeva majka je razgovarala s Lady Hallim. Pastor i njegova supruga nisu došli; možda ih je ozlovoljio sukob u crkvi. Bilo je i drugih gostiju, uglavnom rodbine: sestra Sir Georgea i njezin muž, Alicijin mlađi brat i njegova žena, te nekoliko susjeda. Većina razgovora odvijala se oko Malachija McAsha i njegovog glupavog pisma.
Nakon nekog vremena iznad bučnog razgovora začuo se uzdignuti glas Lizzie Hallim, a ljudi su se jedan po jedan okrenuli i slušali. "Ali, zašto ne?" govorila je. "Želim se sama uvjeriti."
Robert je ozbiljno rekao:
"Rudnik ugljena nije mjesto za jednu damu, vjeruj mi."
"O čemu se radi?" upitao je Sir George. "Zar se gospođici Hallim želi spustiti u ugljenokop?"
"Držim da bih trebala znati kako je to" objasnila je Lizzie.
Robert je rekao:
"Ako izuzmemo sve druge razloge protiv ženska odjeća bi takav pothvat učinila nemogućim."
"U tom slučaju ću se prerušiti u muškarca" spremno je odvratila. Sir George te nasmijao.
"Poznajem nekoliko djevojaka kojima bi to uspjelo" rekao je. "Ali vi ste, draga moja, previše lijepi da bi vam tako nešto pošlo za rukom." Očito je ovo smatrao duhovitim komplimentom pa se osvrnuo oko sebe u potrazi za odobravanjem. Ostali su se poslušno nasmijali.
Jayeva majka je laktom gurnula svoga muža i nešto mu tihim glasom rekla.
"Ah, da" rekao je Sir George. "Imaju li svi pun pehar?" Nastavio je ne čekajući odgovor: "Pijmo u čast moga mlađeg sina, Jamesa Jamissona koji je svima poznat kao Jay, za njegov dvadeset prvi rođendan. Za Jaya!"
Ispili su zdravicu, a zatim su se žene povukle kako bi se pripremile za ručak. Muškarci su se vratili na razgovore o poslovima. Henry Drome je rekao:
"Ne sviđaju mi se vijesti iz Amerike. To bi nas moglo skupo stajati." Jay je znao o čemu čovjek govori. Engleska vlada je udarila poreze na određenu robu što ju je izvozila u američke kolonije; čaj, papir, staklo, olovo i boju; što je ogorčilo koloniste. Sir George je srdito rekao: "Žele da ih vojska štiti od Francuza i crvenokožaca, ali to ne žele platiti!"
"I neće, ako ikako budu mogli" rekao je Drome. "Gradska skupština Bostona najavila je bojkot svega što se uvozi iz Britanije. Odlučili su da više neće piti čaj, a čak su dogovorili uštedu crne tkanine tako što su izbacili običaj nošenja žalobne odjeće!"
"Ako se druge kolonije povedu za primjerom Massachusettsa, pola našeg brodovlja neće imati tereta" primijetio je Robert. Sir George je rekao:
"Kolonisti su prokleta banda lopova i ništa više, a bostonski proizvođači ruma su najgori." Jay se iznenadio tolikoj srdžbi svoga oca; sigurno na tome gubi puno novca kad se tako ražestio. "Zakon ih obvezuje da kupuju melasu s britanskih plantaža, ali oni krijumčare francusku melasu i tako spuštaju cijene."
"Oni iz Virginije su još gori" rekao je Drome. "Plantažeri duhana nikad ne plaćaju svoje dugove."
"Kao da ja to ne znam" rekao je Sir George. "Upravitelj moje plantaže nije ispunio svoje obveze, te je otišao i ostavi mi plantažu u stečaju. Mjesto se zove Mockjack Hali."
"Hvala Bogu da nema nikakvih nameta na uvoz kažnjenika" rekao je Robert.
Začuo se opći žamor odobravanja. Najunosniji dio Jamissenova brodarstva bio je prijevoz osuđenih zločinaca u Ameriku. Svake godine
sudovi su osuđivali nekoliko stotina ljudi na preseljenje; to je bila alternativa vješanju, kao kazna za zločin kao što je krađa; a vlada je brodaru plaćala pet funti po glavi. Devet od deset kažnjenika prelazilo je Atlantik na jednom od Jamissonovih brodova. Međutim, nije se zarađivalo samo od vlade. S druge strane oceana, osuđenici su sedam godina morali obavljati neplaćeni rad, što je značilo da ih se moglo prodat kao sedmogodišnje robove. Za muškarce se dobivalo od deset do petnaest funti, za žene osam ili devet, a za djecu nešto manje Ako bi se u spremište za teret, rame uz rame naguralo sto trideset do sto četrdeset kažnjenika, poput sardina, Robert je mogao ostvariti dobit od dvije tisuće funti u samo jednom putovanju vrijednost novog broda. To je bila unosna trgovina.
"Točno" rekao je otac i ispio svoj pehar. "No, i to bi prestalo kad bi kolonisti proveli svoju volju."
Kolonisti su se bez prestanka na to žalili. Iako su i dalje kupovali kažnjenike; takva je bila nestašica jeftine radne snage; smetalo im je što matična zemlja tamo odbacuje svoj ološ, a kažnjenike su okrivljavali za povećanje kriminala.
"Barem su ugljenokopi pouzdani" rekao je Sir George. "Jedino se na njih može računati u današnje vrijeme. Zato treba srediti McAsha."
Svi su imali određeno mišljenje o McAshu, pa je istodobno započelo nekoliko rasprava. Međutim, izgledalo je da je Sir Georgeu dosta te teme. Okrenuo se Robertu. Prešao je na šaljivi ton i rekao:
"Dakle, što je s malom Hallimovom, je li? Mali dragulj, ako mene pitaš."
"Elizabeth je vrlo vatrena" neodređeno je rekao Robert.
"To je istina" rekao je otac i nasmijao se. "Sjećam se kad smo posljednji put ubili vuka u ovom dijelu Škotske, prije osam ili deset godina, a ona je inzistirala na tome da sama odgaja mladunčad. Običavala je šetati naokolo s dva vučića na lancu. U životu nisi tako nešto vidio! Čuvari lovišta su bili ozlojeđeni, te su tvrdili da će vučići pobjeći i predstavljati prijetnju, ali su uginuli, srećom."
"Mogla bi postati zamorna supruga" rekao je Robert.
"Ništa nije ravno srčanoj kobili" rekao je Sir George. "Osim toga, muž uvijek ima zadnju riječ, bez obzira na sve. Mogao bi proći i puno gore." Spustio je glas. "Lady Hallim se stara o posjedu do Elizabethine udaje. Budući da ženina imovina pripada njenom mužu, cijelo imanje će pripasti mladoženji na dan vjenčanja."
"Znam" rekao je Robert.
Jay to nije znao, ali se nije iznenadio; malo bi koji muškarac rado ostavio ženi u nasljedstvo veliki posjed. Sir George je nastavio:
"Ispod High Glena sigurno leži milijun tona ugljena, a sve žile vode u tom smjeru. Djevojka sjedi na bogatstvu, oprosti na vulgarnosti." Zadovoljno se nasmijao.
Robert je bio karakteristično ozbiljan. "Nisam siguran koliko joj se sviđam."
"Zašto joj se ne bi sviđao? Mlad si, bit ćeš bogat, a nakon moje smrti postat ćeš baronet. Što bi više djevojka mogla poželjeti?"
"Ljubav?" odgovorio je Robert. Riječ je izgovorio s gnušanjem, kao da se radi o nepoznatom novčiću što mu ga nudi strani trgovac.
"Gospođica Hallim si ne može priuštiti ljubav."
"Ne znam" rekao je Robert. "Lady Hallim živi u dugu već dugi niz godina. Zašto ne bi mogla dovijeka tako nastaviti?"
"Odat ću ti jednu tajnu" rekao je Sir George. Osvrnuo se preko ramena kako bi se uvjerio da ga nitko ne može čuti. "Znaš da je cijeli posjed opteretila hipotekom?"
"To svi znaju."
"Slučajno znam da njen vjerovnik ne želi obnoviti zajam." Robert je rekao:
"Sigurno može dobiti novac od drugog zajmodavca i isplatiti ga."
"Vjerojatno" rekao je Sir George. "Ali ona to ne zna. I njen financijski savjetnik joj neće reći, pobrinuo sam se za to."
Jay se pitao kojim se sredstvima poslužio njegov otac kako bi podmitio savjetnika Lady Hallim. Sir George se tiho nasmijao.
"Dakle, vidiš, Roberte, mladž Elizabeth ne može odbiti tvoju ruku." U tom je renutku Henry Drome napustio svoje društvo i prišao trojici Jamissona.
"Prije nego odemo u blagovaonicu George, nešto bih te želio zamoliti. Znam da mogu otvorene govoriti pred tvojim sinovima." "Svakako."
"Prilično su me teško pogodile teškoće s Amerikom; plantažeri koji ne mogu plaćati svoje dugove, i tome slično; pa se bojim da u ovom kvartalu neću moći ispuniti svoje obveze prema tebi."
Sir George je očito posudio novac Henryju. Obično je otac bio okrutno praktičan sa svojim dužnicima: ili su plaćali, ili su odlazili u zatvor. Međutim, sad je rekao:
"Razumijem, Henry. Vremena su teška. Platit ćeš mi kad budeš mogao."
Jay je od čuđenja otvorio usta, ali je tren kasnije shvatio zašto je otac tako blag. Drome je bio rođak Robertove majke, Olive, a otac je zbog nje olako prešao preko Henryjeva duga. Jayu se to toliko zgadilo da je otišao od njih.
Dame su se vratile. Na licu Jayeve majke nazirao se zatomljeni smiješak, kao da krije neku zabavnu tajnu. Prije no što ju je uspio nešto pitati o tome, stigao je još jedan gost, stranac u sivoj svećeničkoj odori. Alicia se obratila muškarcu, a potom gu povela do Sir Georgea.
"Ovo je gospodin Cheshire" rekla je. "Došao je umjesto pastora."
Pridošlica je bio kozičavi mladi čovjek s naočalama i starinskom kovrčavom vlasuljom. Iako su Sir George i drugi stariji muškarci još uvijek nosili vlasulje, mlađi ljudi su to rijetko činili, a Jay nikada.
"Velečasni gospodin York šalje vam svoje isprike" rekao je gospodin Cheshire.
"Nema potrebe, nema potrebe" rekao je Sir George i okrenuo se na drugu stranu; nisu ga zanimali skromni mladi svećenici.
Pošli su u blagovaonicu. Miris hrane miješao se s vlažnim zadahom što se širio od teških starih zavjesa. Na stolu je bio prostrt obilat obrok: komadi divljači, govedine i šunke; cijeli pečeni losos; nekoliko raznovrsnih pita. No, Jay je jedva mogao jesti. Hoće li mu otac dati posjed na Barbadosu? Ako neće to, onda što? Bilo je teško mirno sjediti i jesti divljač kad će za koji časak saznati što mu nosi budućnost.
Na neki način jedva je poznavao svoga oca. Iako su zajedno živjeli u obiteljskoj kući na Grosvenor Squareu, Sir George je uvijek odlazio u poslovne prostore u centru grada, zajedno s Robertom. Jay je provodio dane sa svojim pukom. Ponekad bi se nakratko sreli za doručkom, a s vremena na vrijeme i za večerom, ali je Sir George često večerao u svojoj radnoj sobi dok bi pregledavao neke dokumente. Jay nije mogao naslutiti kako će postupiti njegov otac. Zato se poigravao hranom i čekao.
Gospodin Cheshire se pokazao pomalo neugodnim. Dva ili tri puta je glasno podrignuo, prolio je svoje crveno vino, a Jay je opazio kako otvoreno zuri u dekolte žene koja je sjedila kraj njega.
Sjeli su za stol u petnaest sati, a do trenutka kad su se dame povukle, zimsko poslijepodne se već počelo smračivati i prelaziti u večer. Čim su izašle, Sir George se promeškoljio na svojoj stolici i bučno ispustio vjetrove.
"Sad je već bolje" rekao je.
Sluga je donio bocu porta, kutiju duhana i nekoliko glinenih lula. Mladi svećenik je napunio lulu i rekao:
"Lady Jamisson je vraški zgodna žena, Sir George, ako smijem to reći. Vraški zgodna."
Djelovao je pripito, ali se ipak nije smjelo prijeći preko takvih primjedbe. Jay je skočio u majčinu obranu.
"Bit ću vam zahvalan ako više ne govorite o Lady Jamisson, gospodine" hladno je rekao.
Svećenik je tanku voštanu svijeću prinio luli, uvukao dim počeo kašljati. Očito još nikad nije pušio. Na oči su mu navrh suze, počeo se gušiti i dahtati, a zatim je opet kašljao. Od kašlja se sav tresao pa su mu pale vlasulja i naočale, a Jay je odmah vidio da to nije nikakav svećenik. Počeo se smijati. Ostali su ga radoznalo pogledali. Oni još nisu vidjeli o čemu se radi.
"Gledajte!" rekao je. "Zar ne vidite tko je ovo?"
Robert je prvi shvatio.
"Dobri Bože, to je prerušena gospođica Hallim!" uskliknuo je.
Na trenutak je zavladala zaprepaštena tišina. Zatim se Sir George počeo smijati. Kad su ostali muškarci shvatili da će to prihvatiti kao šalu, nasmijali su se i oni.
Lizzie je otpila gutljaj vode i još malo kašljala. Dok se ona oporavljala, Jay se divio njenoj odori. Naočale su sakrile njene blistave tamne oči, a uvojci sa strane vlasulje su djelomično prikrili njen nježni profil. Bijeli laneni ovratnik učinio joj je vrat debljim i pokrio glatku djevojačku kožu na grlu. Upotrijebila je drveni ugljen, ili nešto tome slično, kako bi obrazima dala kozičav izgled, a na bradi je nacrtala nekoliko čupavih dlačica i tako stvorila dojam mladića koji se još uvijek ne brije svakodnevno. U mračnim prostorijama dvorca, tijekom tmurnog zimskog poslijepodneva u Škotskoj, nitko nije razotkrio njenu varku.
"Dakle, dokazali ste da možete proći kao muškarac" rekao je Sir George kad je prestala kašljati. "No, ipak ne možete sići u rudnik ugljena. Pođite po druge gospođe pa ćemo Jayu dati njegov rođendanski poklon."
Jay je na nekoliko minuta zaboravio na svoju tjeskobu, ali mu se sada naglo vratila. Sa ženama su se sastali u predvorju. Jayeva majka i Lizzie su se previjale od smijeha; Alicia je očito bila upoznata s tajnom, što je objašnjavalo njezin tajanstveni smiješak prije ručka. Lizziena majka nije o tome ništa znala, pa je djelovala ukočeno. Sir George ih je poveo kroz ulazna vrata. Vani je bio sumrak. Više nije sniježilo.
"Evo" rekao je Sir George. "Ovo je tvoj rođendanski poklon."
Pred kućom je jedan konjušar držao najljepšeg konja što ga je Jay ikad vidio. Bio je to bijeli pastuh star otprilike dvije godine, a vitko tijelo podsjećalo je na arapske konje. Postao je nervozan zbog neočekivanog mnoštva, pa je poskakivao u stranu, a konjušar je morao nategnuti uzde kako bi ga umirio. U očima mu je bio divlji pogled, a Jay je odmah znao da će letjeti poput vjetra. Posve se prepustio udivljenju, ali mu je majčin glas presjekao misli poput noža. "Zar je to sve?" rekla je. Otac je rekao:
"Hajde, Alicia, nadam se da nećeš biti neugodna."
"Zar je to sve?" ponovila je, a Jay je vidio da joj je lice iskrivljeno u bijesnu grimasu.
"Da" priznao je.
Jay nije odmah shvatio da je ovaj poklon dobio umjesto posjeda na Barbadosu. Zurio je u svoje roditelje dok mu je to dopiralo do mozga. Uopće nije mogao govoriti od ogorčenosti. Njegova je majka govorila umjesto njega. Još je nikad nije vidio tako gnjevnu.
"Ovo je tvoj sin!" rekla je, a glas joj je bio vrištav od bijesa. "Dvadeset jedna mu je godina, ima pravo na svoj dio u životu ... a ti mu daješ konja?"
Gosti su ih promatrali, fascinirano i užasnuto. Sir George se zarumenio.
"Meni nitko ništa nije dao kad sam navršio dvadeset jednu godinu!" ljutito je rekao. "Nisam naslijedio niti jedan par cipela."
"Oh, zaboga" prezirno je rekla. "Svi smo već čuli kako ti je otac umro kad si imao četrnaest godina pa si radio u tvornici i uzdržavao svoje sestre, ali to nije razlog da od sina učiniš siromaha, zar ne?"
"Siromaha?" Raširio je ruke kao da je želio obuhvatiti dvorac, imanje i život što je uz to išao. "Kakvog siromaha?"
"Potrebna mu je njegova neovisnost. Za Boga miloga, daj mu posjed na Barbadosu." Robert se pobunio:
"To je moje!" Jayeva vilica se opustila pa je napokon došao do glasa. "Plantažom se nikad nije pravilno upravljalo" rekao je. "Mislio sam da bih je vodio na vojnički način, natjerao crnčuge da s više trude i tome slično, i tako je učinio unosnijom."
"Zar doista misliš da bi to mogao učiniti?" pitao je njegov otac. Jayevo je srce poskočilo; možda će se otac predomisliti.
"Da mislim!" gorljivo je rekao.
"Pa, ja ne mislim" oštro je rekao otac. Jay se osjećao kao da ga je netko udario šakom u trbuh. "Mislim da nemaš pojma o vođenju plantaže, kao ni bilo kojeg drugog posla" hrapavim glasom je rekao Sir George. "Mislim da ti je bolje u vojsci gdje ti drugi govore što moraš raditi." Jay se osupnuo. Pogledao je prekrasnog bijelog pastuha.
"Nikad neću jahati toga konja" rekao je. "Odvedi ga." Alicia se obratila Sir Georgeu:
"Robert dobiva dvorac, ugljenokope, brodove i sve ostalo. Zar mora dobiti i plantažu?"
"On je stariji sin."
"Jay je mlađi, ali to ne znači da ne postoji. Zašto Robert mora dobiti sve?"
"Zbog svoje majke" rekao je Sir George.
Alicia je zurila u Sir Georgea, a Jay je shvatio da ga mrzi.
I ja ga mrzim, pomislio je. Mrzim svoga oca.
"U tom slučaju, neka si proklet" rekla je, a gosti su se zaprepastili. "Proklet bio."
Okrenula se i vratila u kuću.

5.POGLAVLJE

Blizanci McAsh živjeli su u kućici koja je imala jednu prostoriju od otprilike dva i pol kvadratna metra. S jedne strane nalazilo se ognjište,
a s druge dvije zastrte niše u kojima su spavali. Ulazna vrata su se otvarala na blatnjavu stazu što je vodila nizbrdo od ugljenokopa do dna udoline, gdje se sastajala s cestom kojom se išlo do crkve, dvorca i vanjskog svijeta. Vodom su se opskrbljivali iz planinskog potoka koji je tekao iza niza kućica.
Cijelim putem do kuće Mack se mučio razmišljanjima o događajima u crkvi, ali nije ništa govorio, a Esther je bila taktična pa ništa nije pitala. Ranije toga jutra, prije odlaska u crkvu, stavili su kuhati komadić slanine, a kad su se vratili, kućica je bila ispunjena njenim mirisom. Od toga su Macku potekle sline i malo mu se popravilo raspoloženje. Esther je u lonac ubacila nešto nasjeckanog kupusa, a Mack je pošao preko puta kod gospođe Wheighel po vrč piva. Njih su dvoje jeli s divovskim tekom fizičkih radnika. Kad su hrana i pivo nestali, Esther je podrignula i rekla:
"Dakle, što ćeš učiniti?"
Mack je uzdahnuo. Sad kad je pitanje izravno postavljeno, znao je da postoji samo jedan odgovor.
"Moram otići. Ne mogu ostati ovdje nakon svega. Moj mi ponos to neće dopustiti. Neprestano bih sve mlade ljude doline podsjećao na to da se Jamissone ne može poraziti. Moram poći." Nastojao je ostati miran, ali mu je glas podrhtavao od emocija.
"I mislila sam da ćeš to reći." U Estherinim očima su se pojavile suze. "Suprotstavljaš se najmoćnijim ljudima u zemlji."
"Ali sam u pravu."
"Jesi. Ali pravo i krivo ne znače puno na ovom svijetu, samo na onom sljedećem."
"Ako to ne učinim sada, neću nikada, a ostatak života ću provesti u žaljenju."
Žalosno je klimnula glavom.
"To svakako. Ali što ako te pokušaju zaustaviti?" "Kako?"
"Mogli bi postaviti stražara na mostu."
Jedini drugi put iz doline vodio je preko planina, a to je bilo previše sporo; dok Mack stigne do druge strane, tamo bi ga već mogli čekati Jamissoni.
"Ako zatvore most, preplivat ću rijeku" rekao je.
"U ovo doba godine bi te sama voda mogla ubiti."
"Rijeka je široka nešto manje od trideset metara. Držim da bih je mogao preplivati za malo više od minute."
"Ako te uhvate, dovest će te natrag sa željeznom ogrlicom oko vrata, kao Jimmyja Leeja."
Mack se trgnuo. Svi su se rudari bojali poniženja što su ga doživljavali oni koji su nosili ogrlicu poput psa.
"Ja sam lukaviji od Jimmyja" rekao je. "Ostao je bez novca pa se pokušao zaposliti u ugljenokopu u Clackmannanu, a vlasnik rudnika je prijavio njegovo ime."
"U tome i jest problem. Moraš jesti, a kako ćeš zaraditi za kruh?
Znaš jedino kopati ugljen."
Mack je imao malo ušteđene gotovine, ali to neće dugo potrajati. Međutim, on je o tome već razmišljao.
"Poći ću u Edinburgh" rekao je. Mogao bi se povesti jednima od teških teretnih kola s konjskom zapregom što su vozila ugljen iz ugljenokopa, ali će biti sigurniji ako bude pješačio. "Zatim ću se ukrcati na brod. Čujem da se uvijek traže snažni mladi ljudi za rad na lađama ugljaricama. Za tri ću dana napustiti Škotsku. A nikoga ne mogu vratiti kad jednom izađe iz zemlje; zakoni drugdje ne vrijede."
"Brod" zadivljeno je rekla Esther. Nijedno od njih dvoje nikad nije vidjelo brod, ali su ga gledali na slikama. "Kamo ćeš poći?"
"U London, pretpostavljam." Većini brodova što su prevozili ugljen iz Edinburgha odredište je bio London. No, Mack je saznao da su neki odlazili i u Amsterdam. "Ili u Nizozemsku. Ili možda čak u Massachusetts."
"To su samo imena" rekla je Esther. "Nikad nismo upoznali nekoga tko je bio u Massachusettsu."
"Pretpostavljam da ljudi jedu kruh, žive u kućama i navečer idu spavati, kao i svugdje."
"Valjda je tako" sumnjičavo je rekla.
"U svakom slučaju, nije me briga" rekao je. "Poći ću bilo kamo gdje nije Škotska, nekamo gdje čovjek može biti slobodan. Zamisli: živjeti gdje ti se sviđa, a ne tamo gdje ti narede. Birati svoj posao; biti slobodan otići i potražiti drugi posao, bolje plaćen, ili sigurniji, ili čistiji. Biti svoj čovjek, a ne nečiji rob. Neće li to biti veličanstveno?"
Niz obraze su joj se slijevale vrele suze. "Kad ćeš poći?"
"Ostat ću ovdje još dan ili dva i nadati se da će budnost Jamissonovih malo popustiti. No, u utorak navršavam dvadeset drugi rođendan. Ako budem u rudniku u srijedu, odradit ću onu godinu i jedan dan, a tada ću opet postati rob."
"U stvarnosti si ionako rob, bez obzira što stoji u pismu."
"Ali mi se sviđa pomisao da je zakon na mojoj strani. Ne znam zašto mi je to važno, ali jest. To je Jamissone pretvorilo u zločince, bez obzira priznaju li to oni ili ne. Dakle, krenu ću u utorak navečer."
Tihim je glasom upitala:
"Što će biti sa mnom?"
"Najbolje da radiš za Jimmyja Leeja. On je dobar kopač, očajnički mu treba još jedan nosač. A Annie...."
Esther ga je prekinula.
"Želim poći s tobom." Začudio se.
"Nikad nisi o tome govorila!" Počela je govoriti glasnije.
"Što misliš, zašto se nikad nišan udala? Ako se udam i dobijem dijete, nikad se neću izvući odavde."
Bilo je točno da je ona najstarija neudata žena u Heughu No, Mack je zaključio da za nju u selu jednostavno ne postoji dovoljno dobar muškarac. Nikad mu nije palo na pamet da je sve ove godine potajno željela pobjeći.
"Nisam imao pojma!"
"Bojala sam se. Još uvijek se bojim. Ali ako ti ideš, ja ću poći s tobom."
Opazio je očaj u njenim očima, i bilo mu je teško odbiti je ali je to morao učiniti.
"Žene ne mogu biti mornari. Nemamo novaca za tvoj prijevoz, a ne bi ti dopustili da to odradiš. Morao bih te ostaviti u Edinburghu."
"Neću ostati ovdje ako ti odeš!"
Mack je volio svoju sestru. Uvijek su se držali zajedno u svakom sukobu, od dječjih razmirica, preko svađa s roditeljima, do prepirki s upravom ugljenokopa. Čak i kad je sumnjala u njegovu razboritost, branila ga je žestoko poput lavice. Želio ju je povesti sa sobom, ali bi dvoje puno teže pobjeglo nego jedan sam.
"Ostani još malo, Esther" rekao je. "Kad stignem tamo kamo sam se uputio, poslat ću ti pismo. Čim dobijem posao uštedjet ću novac i poslati po tebe.
"Hoćeš li?"
"Hoću, zasigurno!" "Pljuni i zakuni se."
"Da pljunem i zakunem se?" To je bilo nešto što su radi kao djeca, kako bi potvrdili obećanje. "Želim da to učiniš!"
Vidio je da misli ozbiljno. Pljunuo je u dlan, ispružio ruku preko stola od dasaka i uhvatio njenu grubu šaku u svoju.
"Kunem se da ću poslati po tebe." "Hvala ti" rekla je.

6. POGLAVLJE

Za iduće jutro bio je predviđen lov na visoku divljač, a Jay je odlučio sudjelovati. Osjećao je želju za ubijanjem. Nije pojeo doručak, ali je napunio džep malim kuglicama od zobenog brašna namočenim u
viski, a zatim izašao i pogledao kakvo je vrijeme. Upravo je počelo svitati. Nebo je bilo sivo, ali su oblaci bili visoko i nije padala kiša; moći će gađati. Sjeo je na stube ispred dvorca i namjestio novi kremen u obliku klina u mehanizam za pucanje svoje puške, učvrstivši ga zatiskom od mekane kože. Možda će ubijanjem jelena dati oduška svom gnjevu, ali je zapravo želio ubiti svoga brata Roberta.
Ponosio se svojom puškom. Pušku kremenjaču, kojoj se naboj stavljao s prednje strane, izradio je Griffin u Bond Streetu, a imala je španjolsku cijev sa srebrnom intarzijom. Bila je daleko bolja od »Smeđe Bess« što su je dobivali njegovi ljudi. Napeo je oroz i naciljao na jedno stablo s druge strane čistine. Gledao je duž cijevi i zamislio da vidi velikog jelena bogatog rogovlja. Naciljao je točno na mjesto malo iza ramena, gdje je kucalo veliko srce životinje. Zatim je zamislio drugu sliku, a pred njegovom cijevi pojavio se Robert; ozbiljni, nepopustjivi Robert, pohlepan i neumoran, tamne kose i ugojenog lica. Jay je povukao okidač. Kremen je udario o čelik i izbacio zadovoljavajuće mnoštvo iskrica, ali u mehanizmu nije bilo baruta, a u cijevi nije bilo zrna.
Mirnim rukama napunio je pušku. Pomoću naprave za mjerenje u otvoru roga za barut, istresao je točno dva i pol grama crnog praha u cijev. Izvadio je zrno iz džepa, umotao ga u komadić lanenog platna i gurnuo ga u cijev. Zatim je uzeo šipku za čišćenje i punjenje puške s njenog ležišta ispod cijevi i njome gurnuo zrno što je dalje mogao. Zrno je u promjeru imalo malo više od jednog centimetra. Moglo je ubiti odraslog jelena na udaljenosti do stotinu metara; zdrobilo bi Robertova rebra, razderalo mu pluća i raznijelo njegovo srce, te ga ubilo za nekoliko sekundi. Čuo je glas svoje majke:
"Zdravo, Jay."
Ustao je i poljubio ju za dobro jutro. Nije ju vidio od prethodne večeri kad je proklela njegovog oca i bijesno otišla. Sad je djelovala umorno i žalosno.
"Loše si spavala, zar ne?" suosjećajno je upitao. Klimnula je.
"Bilo je i boljih noći." "Sirota moja majko."
"Nisam smjela onako proklinjati oca." Jay je oklijevajući rekao:
"Sigurno si ga voljela . . . nekad." Uzdahnula je.
"Ne znam. Bio je privlačan, i bogat, i baronet, a ja sam željela postati njegovom ženom."
"Ali sada ga mrziš."
"Još otkako je tvom bratu počeo davati prednost pred tobom." Jay je osjetio ljutnju.
"Čovjek bi pomislio da će Robert uvidjeti koliko je to nepravedno!"
"Sigurna sam da uviđa, u dubini duše. Međutim, Robert je vrlo gramzljivi mladi čovjek. On želi sve."
"To je uvijek i želio." Jay se prisjetio Roberta kao djeteta; najsretniji je bio kad se domogao Jayevih igračaka ili njegovog dijela kolača s grožđicama. "Sjećaš li se Robertova ponija, Roba Roya?"
"Da, zašto?"
"Njemu je bilo trinaest godina, a meni osam kad je dobio tog ponija. Ja sam žarko želio ponija, a jahao sam bolje od njega, čak i tada. Ali, niti jednom mi nije dopustio da ga jašem. Ako sam nije želio jahati, natjerao bi konjušara da razgiba Roba Roya dok sam ja gledao, ali ga meni nije dao."
"Ali mogao si jahati druge konje."
"Do svoje desete godine jahao sam na svemu što se nalazilo u konjušnici, uključujući i očeve lovačke konje. No, nikad Roba Roya."
"Prošećimo malo prilazom." Imala je na sebi kaput podstavljen krznom s kapuljačom, a Jay je bio u kariranom ogrtaču. Prešli su tratinu, a pod nogama im je škripala trava prekrivena mrazom.
"Što je oca učinilo takvim?" pitao je Jay. "Zašto me mrzi?" Dotaknula mu je obraz.
"Ne mrzi te" rekla je "iako ti se može oprostiti što tako misliš."
"Zašto se onda prema meni odnosi tako loše?"
"Tvoj je otac bio siromašan čovjek kad je oženio Olivu Drome. Imao je samo malu prodavaonicu u siromašnom dijelu Edinburgha. Ovo mjesto, što se danas zove dvorac Jamisson, pripadalo je daljnjem Olivinu rođaku, Williamu Dromeu. William je bio neženja i živio je sam, a Olive ga je došla njegovati kad se razbolio. Od silne zahvalnosti promijenio je oporuku i sve što je imao ostavio njoj, a zatim je, usprkos njenoj njezi, umro." Jay je klimnuo.
"Čuo sam tu priču, više no jednom."
"Stvar je u tome što tvoj otac osjeća da ovaj posjed zapravo pripada Olivi. A ovo je temelj na kojem je on izgradio cijelo svoje poslovno carstvo. Osim toga, vađenje ugljena je još uvijek najunosniji dio njegovih poslova."
"Sigurno je, prema njegovim riječima" nadovezao se Jay sjetivši se jučerašnje rasprave. "Brodarstvo je nepostojano i riskantno, ali ugljen ne može presušiti."
"U svakom slučaju, tvoj otac osjeća da sve duguje Olivi, te da bi na neki način uvrijedio uspomenu na nju ako bi tebi nešto dao."
Jay je odmahnuo glavom.
"Mora biti nešto više od toga. Osjećam da ne znamo cijelu priču." "Možda imaš pravo. Ja sam ti rekla sve što znam."
Stigli su do kraja prilaza i u tišini se vratili natrag. Jay se pitao jesu li njegovi roditelji ikad provodili noći zajedno. Pretpostavljao je da vjerojatno jesu. Njegov otac sigurno smatra da mu je ona žena, bez
obzira voli li ga ili ne, i stoga je ima pravo koristiti. To je bila neugodna pomisao.
Kad su stigli do ulaza u dvorac, ona je rekla:
"Cijelu sam noć provela u smišljanju načina kojim bih mogla poboljšati tvoju situaciju, ali mi to dosad nije uspjelo. No, nemoj očajavati. Nešto će se već pojaviti."
Jay se oduvijek oslanjao na snagu svoje majke. Mogla se suprotstaviti njegovu ocu i navesti ga na udovoljavanje njenim željama.
Čak je nagovorila oca na plaćanje Jayevih kockarskih dugova. Međutim, Jay se bojao da ovoga puta neće uspjeti.
"Otac je odlučio da ja neću dobiti ništa. Sigurno je znao kako ću se zbog toga osjećati. Ipak je donio takvu odluku. Nema nikakvog smisla moliti i uvjeravati ga."
"Nisam ga ni mislila moliti" suho je rekla. "Nego što?"
"Ne znam, ali nisam odustala. Dobro jutro, gospođice Hallim."
Lizzie je silazila stubištem ispred dvorca, odjevena za lov, a sličila je lijepoj vili s crnom šubarom i kožnatim čizmicama. Nasmiješila se i činilo se da je zadovoljna što ga vidi.
"Dobro jutro!"
Jaya je razvedrio pogled na nju. "Ideš li s nama?" upitao je.
"Ne bih to propustila ni za što na svijetu."
Bilo je neobično, iako posve prihvatljivo, da žene idu u lov, a budući da je znao kakva je Lizzie, Jay se uopće nije iznenadio što je namjeravala poći s muškarcima.
"Izvrsno!" rekao je. "Unijet ćeš rijetku rafiniranost i stil u nešto što bi inače bio prosti muški pothvat."
"Nemoj se kladiti u to" rekla je. Majka je rekla: "Idem unutra. Želim vam dobar lov."
Kad je otišla, Lizzie je rekla:
"Strašno mi je žao što ti je rođendan onako upropašten." Suosjećajno mu je stisnula ruku. "Možda ćeš jutros na sat ili dva zaboraviti na svoje nevolje."
Uzvratio joj je smiješak. "Dat ću sve od sebe."
Onjušila je zrak poput lisice.
"Dobar i jak jugozapadnjak" rekla je. "Baš kako treba."
Prošlo je pet godina otkako je Jay zadnji put bio u lovu na visoku divljač, ali se sjećao predaje. Lovci su mrzili miran dan kad je iznenadni hiroviti povjetarac mogao pronijeti obronkom miris ljudi, a divljač bi pobjegla.
Iza ugla dvorca pojavio se čuvar lovišta vodeći na uzici dva psa, a Lizzie ih je pošla potapšati. Jay ju je slijedio osjećajući se bolje. Osvrnuo
se preko ramena i ugledao svoju majku na ulazu dvorca. Zurila je u Lizzie s neobično proračunatim izrazom lica.
Psi su bili dugonoga pasmina sive dlake koju su ponekad nazivali škotskim hrtom, a ponekad irskim vučjakom. Lizzie je čučnula i tiho govorila jednom pa drugom psu.
"Je li ovo Bran?" upitala je čuvara.
"To je Branov sin, gospođice Elizabeth" rekao je. "Bran je uginuo prije godinu dana. Ovaj se zove Busker."
Pse će se držati daleko iza lovaca, a pustit će ih tek nakon pucnjeva. Njihov je zadatak uloviti i oboriti životinju koju je lovac ranio, ali je nije ubio.
Iz dvorca su izašli ostali lovci: Robert, Sir George i Henry. Jay je zurio u svoga brata, ali je Robert izbjegavao njegov pogled. Otac mu je odsječno klimnuo glavom, kao da je zaboravio na sinoćnje događaje. S istočne strane dvorca čuvari su postavili metu, grubo izrađenog jelena od drva i platna. Svaki će lovac u to ispaliti nekoliko metaka, tek toliko da uvježba oko. Jay se pitao umije li Lizzie pucati. Mnogi muškarci su tvrdili da žene ne mogu dobro pucati jer su im ruke previše slabe za tešku pušku, ili zato što im je nedostajao ubilački nagon, ili iz nekog drugog razloga. Bit će zanimljivo uvjeriti se je li to točno.
Najprije su svi pucali s udaljenosti od pedeset metara. Lizzie je pucala prva i postigla savršen pogodak, točno u mjesto iza ramena čime bi trenutno usmrtila životinju. Jay i Sir George su postigli isto. Robert i Henry su pogodili druge dijelove tijela, a takav bi hitac ranio životinju te bi ona mogla pobjeći i umirati polakom i bolnom smrću. Ponovno su gađali s udaljenosti od sedamdeset pet metara. Lizzie je iznenadila i opet postigla savršen pogodak. Jay također. Sir George je pogodio glavu, a Henry sapi. Robert je posve promašio, a njegovo je zrno izazvalo iskre na kamenom zidu oko povrtnjaka. Na kraju su se okušali na udaljenosti od sto metara, koliki je bio domet njihovih pušaka. Na sveopće čuđenje, Lizzie je ponovila svoj prijašnji uspjeh. Robert, Sir George i Henry su promašili. Jay je gađao zadnji i čvrsto je odlučio da ga neće pobijediti jedna djevojka. Nije žurio, polako je disao i pažljivo naciljao, zatim je zadržao dah, pritisnuo okidač i . . . slomio stražnju nogu mete.
Toliko o ženskoj nesposobnosti pucanja: Lizzie ih je sve nadmašila. Jaya je ispunilo divljenje.
"Pretpostavljam da se ne bi željela priključiti mojoj pukovniji?" šalio se. "Nema puno mojih ljudi koji znaju tako gađati."
Konjušari su doveli ponije. Brdski poniji su na neravnom tlu bili sigurniji od konja. Popeli su se u sedla i izjahali iz dvorišta. Dok su laganim kasom prolazili dolinom, Henry Drome je razgovarao s Lizzie.
Budući da mu ništa nije zaokupljalo pozornost, Jay se ponovno prepustio mračnim mislima o postupcima svoga oca. Palili su mu
utrobu poput čira. Sam je sebi govorio da je trebao očekivati odbijanje, ta njegov je otac uvijek bio skloniji Robertu. No, pothranjivao je svoj budalasti optimizam podsjećajući sebe da nije kopile, a njegova je majka Lady Jamisson; uvjerio se da će otac ovoga puta postupiti pošteno. Međutim, otac nikad nije postupao pošteno.
Želio je biti jedini sin. Želio je da Robert umre. Kad bi danas došlo do nesreće u kojoj bi Robert poginuo, sve Jayeve nevolje bile bi okončane. Poželio je da ima hrabrosti ubiti ga. Dotaknuo je cijev puške prebačene preko ramena. Mogao bi se pobrinuti da sve izgleda kao nesretan slučaj. Svi će pucati u isto vrijeme pa će biti teško odrediti tko je ispalio kobno zrno. Čak i kad bi nagađali istinu, obitelj bi to zataškala; nitko nije želio sablazan.
Zadrhtao je od užasa što uopće razmišlja o umorstvu Roberta. Takva mi zamisao nikad ne bi pala na pamet da se otac pravedno odnosi prema meni, opravdavao se u mislima.
Imanje Jamisson sličilo je većini malih škotskih posjeda. U dnu doline nalazilo se nešto obradive zemlje što su je zakupnici zajednički obrađivali na srednjovjekovni način, a isto su tako plaćali i zakup veleposjedniku. Veći dio posjeda bila su brda prekrivena šumama, dobra jedino za lov i ribolov. Nekolike veleposjednika je raskrčilo svoje šume te su pokušavali uzgajati ovce. Na škotskom se posjedu bilo teško obogatiti; osim ako ne biste pronašli ugljen, naravno.
Nakon što su jahali otprilike pet kilometara, čuvari lovišta su opazili stado od dvadeset do trideset košuta, udaljeno nešto manje od kilometra, na jednom proplanku obronka okrenutog prema jugu. Lovci su se zaustavili, a Jay je izvadio svoj dalekozor. Košute su se nalazile niz vjetar od lovaca, a kako su uvijek pasle tako da su gledale prema smjeru odakle puše, bile su okrenute na drugu stranu, a Jay je kroz dalekozor vidio bjelinu stražnjih dijelova njihovih tijela.
Meso košuta bilo je vrlo ukusno, ali su lovci radije ubijali velike jelene koji su imali veličanstvena rogovlja. Jay je proučavao obronak iznad košuta. Ugledao je ono čemu se nadao pa je pokazao rukom.
"Gledajte, dva jelena . . . ne, tri . . . nešto više uz brdo od ženki." "Vidim ih, malo iznad prvog grebena" rekla je Lizzie. "I još jedan, samo se naziru rogovi četvrtog."
Lice joj se zajapurilo od uzbuđenja, a to ju je činilo još ljepšom. Ovo je baš ono što se njoj sviđa, jasno; boraviti vani, s konjima, psima i puškama, činiti nešto jako uzbudljivo i pomalo opasno. Nije mogao suzdržati smiješak dok ju je gledao. Nelagodno se promeškoljio na sedlu. Od samog pogleda na nju, čovjeku je mogla uzavreti krv.
Ovlaš je pogledao brata. Robert je izgledao kao da se ne osjeća ugodno na poniju, i to vani po hladnom vremenu. Radije bi bio u uredu, pomislio je Jay, i obračunavao tromjesečnu kamatu na osamdeset devet
gvineja uz tri i pol posto na godinu. Kakva bi šteta bila da se takva žena kakva je Lizzie uda za Roberta.
Okrenuo se od njih i pokušao se usredotočiti na divljač. Kroz dalekozor je proučavao obronak u potrazi za najboljim putem kojim bi se mogli približiti jelenima. Plijen se morao nalaziti niz vjetar tako da životinje ne mogu nanjušiti ljude. Kad bi mogli birati, približili bi se divljači s višeg dijela brda. Kao što je potvrdilo njihovo vježbanje gađanja, bilo je gotovo nemoguće ubiti jelena s udaljenosti veće od stotinjak metara, a idealna je bila udaljenost od pedesetak metara. Dakle, cijela vještina lova na visoku divljač bila je u prikradanju i približavanju do udaljenosti što je osiguravala dobar pogodak.
Lizzie je već skovala plan približavanja.
"Oko pola kilometra unatrag postoji uleknuće" živahno je rekla. "To je bila udubina što ju je u tlu stvorio potok koji je tekao niz brdo, a lovcima će pružiti zaklon dok se budu penjali. Možemo ići tim putem do gornjeg grebena, a potom poći duž njega."
Sir George se složio. Nije često dopuštao da mu netko govori kako će postupiti, ali ako je to učinio, onda se obično radilo o lijepoj djevojci.
Vratili su se do uleknuća, ostavili ponije i počeli se penjati uzbrdo. Obronak je bio strm, a tlo istodobno kamenito i močvarno, te su im noge propadale u blato ili su se spoticali preko kamenja. Uskoro su Henry i Robert počeli puhati i teško disati, iako Lizzie i čuvari, naviknuti na takvo zemljište, nisu pokazivali znakove umora. Sir George je dahtao, a lice mu je bilo crveno, ali je bio začuđujuće pokretljiv te nije usporavao.
Jay je imao dobru kondiciju zahvaljujući životu u gardi, ali je ipak počeo teže disati.
Zašli su za greben. Pod njegovom zaštitom, sakriveni od jelena, zaputili su se preko obronka. Vjetar je bio vrlo hladan, a bilo je i naleta susnježice te kovitlaca ledene magle. Jay je počeo osjećati hladnoću jer ga odozdo više nije grijao konj. Njegove rukavice od fine kože su posve promočile, a vlaga je prodirala i kroz njegove jahaće čizme i skupe čarape od šetlandske vune.
Čuvari su bili na čelu jer su poznavali zemljište. Kad im se učinilo da su se približili jelenima, stali su se polako spuštati. Odjednom su se bacili na koljena, a ostali su slijedili njihov primjer. Jay je zaboravio kako mu je hladno i koliko je mokar te je počeo osjećati ushit; to je bilo uzbuđenje lova i mogućnost ubijanja. Odlučio je riskirati i pogledati gdje su jeleni. Puzeći i dalje, okrenuo se uzbrdo i virnuo iznad izbočene stijene. Kad su mu se oči priviknule na udaljenost, ugledao je jelene, četiri smeđe mrlje na zelenim obroncima, nepravilno raštrkane po padini. Bilo je neobično što su četiri bila na okupu; sigurno su pronašli bogati pašnjak. Pogledao je kroz dalekozor. Najudaljeniji je imao najljepšu glavu; nije mogao jasno vidjeti rogovlje, ali je bilo toliko veliko da je lako moglo imati dvanaest vrhova. Začuo je graktanje gavrana,
ovlaš pogledao prema nebu i opazio kako dva kruže iznad lovaca. Činilo se da znaju kako će uskoro imati što jesti.
Malo naprijed je netko uzviknuo i opsovao; to se Robert okliznuo i upao u blatnjavu mlaku.
"Prokleta budala" ispod glasa je rekao Jay.
Jedan je pas tiho zarežao. Čuvar je podigao ruku pa su se svi ukočili, osluškujući hoće li čuti zvuk kopita u bijegu. No, divljač nije pobjegla, a oni su joj se nastavili prikradati.
Uskoro su se morali spustiti na trbuhe i vući se po du. Jedan čuvar je natjerao pse da legnu, a potom im je rupčićima pokrio oči kako bi bili posve tihi. Sir George i glavni čuvar kliznuli su nizbrdo do jednog grebena, oprezno podigli glave i provirili preko. Kad su se vratili do ostalih, Sir George je počeo izdavati naređenja. Govorio je tihim glasom. "Tamo su četiri jelena, a mi imamo pet pušaka. Stoga ja ovoga puta neću pucati, osim ako netko od vas ne promaši" rekao je. Mogao je izigravati savršenog domaćina, kad je to htio. "Henry, ti uzmi životinju s desne strane. Roberte, ti gađaj sljedećeg; taj je najbliži i najlakše ga je pogoditi, Jay, ti uzmi trećeg. Gospođice Hallim, vaš je najudaljeniji, ali ima najljepšu glavu, a vi ste izvrstan strijelac. Je li sve spremno? Onda možemo zauzeti položaje. Dopustit ćemo da gospođica Hallim prva puca, hoćemo li?"
Lovci su se raširili, skližući se po strmom obronku, a svaki je tražio položaj iz kojeg će moći najbolje gađati. Jay je slijedio Lizzie. Imala je na sebi kratku jahaću jaknu i jednostavnu udobnu suknju, a on se nacerio dok je promatrao vijuganje njene izazovne stražnjice pred sobom. Nema puno djevojaka koje bi tako puzale pred muškarcem, ali Lizzie nije bila kao druge djevojke.
Probijao se uzbrdo do mjesta gdje se nalazio zakržljali žbun i osiguravao mu dodatni zaklon. Podigao je glavu i pogledao niz brdo. Mogao je vidjeti svog jelena, mlađahnog s malim rogovljem, na udaljenosti od sedamdesetak metara; i druga tri raštrkana po obronku. Vidio je i preostale lovce: Lizzie s njegove lijeve strane, koja je i dalje puzala; Henryja koji mu je bio s krajnje desne strane; Sir Georgea i čuvare sa psima; i Roberta, dolje desno od Jaya, dvadeset pet metara daleko, lagana meta.
Kao da mu je srce zastalo kad ga je, ponovno, pogodila pomisao o umorstvu brata. Na pamet mu je pala priča o Kainu i Abelu. Kain je rekao: Ne mogu podnijeti teret svoje kazne. Ali ja se već sada tako osjećam, pomislio je Jay. Ne mogu podnijeti što sam suvišni drugi sin, uvijek zanemaren, nošen kroz život bez ičega, siromašni sin bogatog čovjeka, nitko . . . jednostavne to ne mogu podnijeti.
Pokušao je iz glave potisnuti zle misli. Nabio je pušku stavivši malo baruta u prostor kraj otvora ležišta, a zatim je zatvorio poklopac. Na koncu je napeo oroz. Kad povuče okidač,poklopac će se automatski
podići u istom trenutku kad kremen stvori iskre. Barut u spremištu će se upaliti, a plamen će bljesnuti kroz otvor i zapaliti veću količinu baruta iza zrna.
Okrenuo se i pogledao preko padine. Jeleni su pasli u blaženom neznanju. Svi su lovci bili na položajima, osim Lizzie koja se i dalje kretala. Jay je naciljao na svog jelena. Zatim je polako pomaknuo cijev dok je nije uperio u Robertova leđa. Mogao bi reći da mu se lakat u odsudnom trenutku okliznuo na komadu leda, te je cijev puške skrenula u stranu pa je došle do tragedije kad je zrno pogodilo leđa njegovoga brata. Njegov bi otac mogao nagađati istinu, ali nikad ne bi bio siguran, a budući da bi mu preostao samo jedan sin, zar ne bi zakopao svoje sumnje i dao Jayu sve što je ranije namijenio Robertu?
Lizzien hitac će za sve biti znak za pucanje. Jeleni reagiraju iznenađujuće sporo, prisjetio se Jay. Nakon prvog hica, svi će podignuti glave i ukočiti se, često u trajanju od četiri do pet otkucaja srca; zatim će se jedan od njih pokrenuti, a trenutak kasnije će se svi okrenuti, poput jata ptica ili riba, i dati se u bijeg; nježna će kopita bubnjati po tvrdoj ledini, ostavljajući na tlu ubijene, dok će ranjeni šepesati za njima.
Jay je polako vratio pušku u prijašnji položaj tako da je opet gađao u jelena. Jasno da neće ubiti svoga brata. To bi bio nepojmljiv grijeh.
Cijeloga života bi ga mogao progoniti osjećaj krivnje. Ali, ako to ne učini, neće li se uvijek kajati? Kad ga otac idući put ponizi pokazujući svoju naklonost prema Robertu, neće li škrgutati zubima i cijelim srcem žaliti što problem nije riješio kad je za to imao priliku, što nije mrskog brata zbrisao s lica zemlje?
Ponovno je okrenuo cijev puške prema Robertu.
Otac je cijenio snagu, odlučnost i bezobzirnost. Čak i ako pogodi da je kobni hitac ispaljen namjerno, to će ga prisiliti da shvati kako je Jay muškarac, i to takav kojeg se ne može ignorirati i zanemarivati bez strahovitih posljedica. Ta je misao učvrstila njegovu odluku. Otac će u duši odobravati njegov postupak, uvjeravao je Jay samog sebe. Sir George nikad ne bi dopustio da se netko prema njemu ponaša nepravedno; njegov je odgovor na loše ponašanje bio okrutan i divlji. Kao sudac u Londonu poslao je na desetke muškaraca, žena i djece u Old Bailey. Ako se može objesiti dijete zato što je ukralo kruh, što je loše u tome ako Jay ubije brata koji mu je ukrao očevinu?
Lizzie se nije žurila. Jay je nastojao ravnomjerno disati, ali mu je srce mahnito tuklo,a dah dolazio u naletima. Poželio je pogledati prema Lizzie i vidjeti koji je vrag zadržava, ali se bojao da će izabrati upravo taj trenutak za pucanje, a on bi tada propustio svoju priliku; stoga je prikovao svoj pogled i cijev puške za Robertova leđa. Cijelo tijelo mu je bilo napeto poput žice na harfi, a mišići su ga počeli boljeti od ukočenosti, ali se nije usuđivao maknuti.
Ne, mislio je, ovo se ne može događati. Neću ubiti vlastitog brata. Ali hoću, tako mi Boga, kunem se da hoću. Požuri, Lizzie, molim te.
Krajičkom oka je opazio kako se nešto kraj njega miče. Prije nego je uspio podići glavu, čuo je prasak Lizziene puške. Jeleni su se ukočili.
Jay je naciljao točno između Robertovih lopatica i mirno povukao okidač. Krupna pojava se nadvila nad njega, a istodobno je začuo uzvik svog oca. Odjeknula su još dva praska kad su pucali Robert i Henry. Točno u trenutku kad je Jayeva puška opalila, noga u čizmi je šutnula cijev. Trgnula se prema gore, a zrno je bezopasno odletjelo u zrak. Strah i osjećaj krivnje ščepali su Jaya za srce kad je podigao pogled prema gnjevnom licu Sir Georgea.
"Krvoločni mali gade" rekao je njegov otac.

7.POGLAVLJE

Lizzie je bila pospana nakon dana provedenog na otvorenom, pa je ubrzo poslije večere izjavila da ide spavati. Robert u tom trenutku nije bio u prostoriji, a Jay je pristojno skočio i pošao s njom uza stube kako bi joj svijećom rasvijetlio put. Dok su se penjali kamenim stubištem, tiho je rekao:
"Povest ću te u rudnik, ako želiš."
Lizzie odjednom više nije osjećala pospanost. "Misliš li ozbiljno?"
"Naravno. Nikad ne govorim ono što ne mislim provesti." Nacerio se. "Usuđuješ li se poći?" Bila je ushićena.
"Da!" rekla je. Evo čovjeka po njenom ukusu! "Kad možemo poći?" željno je upitala.
"Noćas. Kopači počinju raditi u ponoć, a nosači sat ili dva kasnije." "Doista?" Lizzie se zbunila. "Zašto rade noću?"
"Rade i cijeli dan, također. Nosači završavaju s poslom krajem poslijepodneva."
"Ali jedva imaju vremena za spavanje!"
"Tako bar ne zapadaju u nevolje." Osjećala se glupo.
"Provela sam veći dio svog života u susjednoj dolini, a nisam imala pojma da tako dugo rade." Pitala se hoće li se pokazati da je McAsh u pravu, te će posjet ugljenokopu okrenuti naglavce njeno mišljenje o rudarima.
"Budi spremna u ponoć" rekao je Jay. "Opet ćeš se morat prerušiti u muškarca. Imaš li još uvijek onu odjeću?"
"Imam."
"Izađi kroz kuhinjska vrata; ja ću se pobrinuti da budu otvorena, i dođi u dvorište konjušnice. Tamo ću te čekati dva osedlana konja."
"To je tako uzbudljivo!" rekla je. Pružio joj je svijeću.
"Do ponoći" šapnuo je.
Ušla je u svoju spavaću sobu. Jay je ponovno dobro raspoložen, primijetila je. Ranije toga dana imao je još nekakvu svađu ocem, gore na planini. Nitko nije točno vidio što se dogodile svi su se usredotočili na divljač; ali Jay je promašio svog jelena, a Sir George je bio zelen od srdžbe. Kakva god bila, prepirka je brzo izglađena zahvaljujući uzbuđenju trenutka. Lizzie je odma ubila svog jelena. Robert i Henry su ranili svoje. Robertov je pretrčao nekoliko metara i pao, a on ga je dokrajčio još jednim hicem. Međutim, Henryjev je pobjegao, a psi su ga gonili i srušili. No, svi su znali da se nešto dogodilo, a Jay je ostatak dana bio šutjiv. Sve do sada kad je opet postao veseo i šarmantan.
Skinula je haljinu, podsuknje i cipele, a potom se umotala deku i sjela ispred rasplamsale vatre. Jay je tako zabavan, pomislila je. Činilo se da teži pustolovinama, kao i ona. Dobro izgledao, također, visok, elegantan, sportski tip, s gomilom kovrčave svijetle kose. Jedva je čekala ponoć.
Na vratima se začulo kucanje te je ušla njena majka. Lizzie osjetila nalet krivnje. Nadam se da majka ne želi dugo čavrljati, zabrinuto je pomislila. No, još nisu bila dvadeset tri sata; bilo dosta vremena.
Majka se zaogrnula kaputom, što su svi činili kad su prolaz hladnim hodnicima dvorca Jamisson. Odložila ga je. Ispod kaputa umotala se šalom preko spavaćice. Izvadila je ukosnice iz Lizziene kose i počela je češljati. Lizzie je zatvorila oči i opustila se. Taj ju je postupak uvijek vraćao u doba djetinjstva.
"Moraš mi obećati da se više nećeš odijevati poput muškarca" rekla je majka. Lizzie se zapanjila. Bilo je gotovo kao da je majka čula o čemu su razgovarali ona i Jay. Morat će biti oprezna; majka je imala neobičan dar za otkrivanje Lizzienih nepodopština. "Već si previše stara za takve igre dodala je.
"Sir Georgea je to uvelike zabavljalo!" bunila se Lizzie. "Možda, ali to nije način na koji možeš doći do muža." "Čini se da me Robert želi."
"Da, ali moraš mu pružiti priliku za udvaranje! Kad smo jučer pošli u crkvu, odjahala si s Jayem, a Roberta ostavila za sobom. Potom si večeras otišla na počinak kad Roberta nije bilo u sobi pa te nije mogao otpratiti stubištem."
Lizzie je u zrcalu proučavala majku. Poznate crte njenog lica izražavale su odlučnost. Lizzie je voljela svoju majku i rado bi joj udovoljila. Međutim, nije mogla biti kćerka kakvu je priželjkivala njena majka; to se protivilo njenoj naravi.
"Žao mi je, majko" rekla je. "Ja jednostavno ne mislim na takve stvari."
"Sviđa li ti se . . . Robert?"
"Uzela bih ga kad bih se našla u očajnoj situaciji."
Lady Hallim je odložila četku za kosu i sjela sučelice Lizzie. "Draga moja, mi jesmo u očajnoj situaciji."
"Ali uvijek nam je manjkalo novaca, otkako znam za sebe."
"To je istina. Uspjele smo opstati zahvaljujući posuđivanju, stavljanju zemlje pod hipoteku, provođenju većine vremena ovdje, na imanju gdje možemo jesti vlastitu divljač i nositi staru odjeću dok se ne raspadne."
Lizzie je još jednom osjetila nalet krivnje. Kad je majka trošila novac, to je gotovo uvijek bilo za Lizzie, a ne za sebe.
"U tom slučaju, možemo i dalje živjeti na isti način. Uopće mi ne smeta što nas kuharica poslužuje za stolom, i što imamo zajedničku sobaricu. Volim ovdje živjeti; radije bih dane provodila u šetnji High Glenom nego u kupovini u Bond Streetu."
"Postoji granica do koje se može posuđivati, znaš. Više nam neće dati."
"Onda ćemo živjeti od zakupnine što je dobivamo od seljaka.
Moramo se odreći putovanja u London. Nećemo odlaziti niti na plesove u Edinburgh. K nama na večeru neće dolaziti nitko osim pastora. Živjet ćemo poput opatica i nikoga nećemo vidjeti od godine do godine."
"Bojim se da ne možemo učiniti čak ni to. Prijete da će nam oduzeti kuću i posjed." Lizzie se zaprepastila. "Ne smiju!"
"Smiju; to znači hipoteka." "Tko su oni?"
Majka je djelovala rastreseno.
"Pa, za zajmove se pobrinuo odvjetnik tvog oca, ali ne znam točno tko je dao novac. No, to nije važno. Radi se o tome da zajmodavac želi natrag svoj novac, ili će nam oduzeti imanje."
"Majko, zar doista govoriš da ćemo izgubiti svoj dom?" "Ne, draga, nećemo ako se udaš za Roberta." "Shvaćam" ozbiljno je rekla Lizzie.
Ura je odbila dvadeset tri sata. Majka je ustala i poljubila je.
"Laku noć, draga. Lijepo spavaj." "Laku noć, majko."
Lizzie se zamišljeno zagledala u vatru. Godinama je znala da je njena sudbina spašavanje njihovog imanja udajom za imućnog muškarca, a Robert se činio zadovoljavajućim. Dosad nije ozbiljnije razmišljala o tome; zapravo, nikad nije unaprijed razmišljala o stvarima, radije je sve ostavljala za posljednji čas, a ta je navika izluđivala njenu majku. Odjednom ju je užasnula mogućnost udaje za Roberta. Osjetila je neku vrstu fizičke odvratnosti, kao da je progutala nešto gnjilo.
Ali što bi mogla učiniti? Nije mogla dopustiti da ih majčini vjerovnici izbace iz doma! Što bi učinile? Kamo bi pošle? Od čega bi živjele? Osjetila je jezu dok ih je zamišljala u hladnim iznajmljenim sobama neke edinburške stambene zgrade, kako pišu molećiva pisma daljnjim rođacima i krpaju tuđu odjeću za sitan novac. Bolje je udati se za dosadnog Roberta. No, može li se natjerati na to? Kad god bi se zarekla da će učiniti nešto neugodno, kao što je ubijanje starog i bolesnog psa ili odlazak u kupovinu materijala za podsuknje, na kraju bi se predomislila i nekako se izvukla.
Pričvrstila je ukosnicama svoju neposlušnu kosu, a zatim odjenula odjeću što ju je nosila prethodnog dana: hlače, jahaće čizme, lanenu košulju, kratki kaput i muški trorogi šešir kojeg je učvrstila iglom. Potamnila je obraze čađavom prašinom iz dimnjaka, ali je ovoga puta odlučila odustati od kovrčave vlasulje. Kako bi joj bilo toplije, stavila je krznene rukavice, a tako je sakrila i svoje nježne ruke, i kariranu deku od koje su joj ramena djelovala šira.
Kad je čula kako odbija ponoć, uzela je svijeću i zaputila se u prizemlje. Nervozno se pitala hoće li Jay održati riječ. Moglo ga je nešto spriječiti u tome, ili je čak mogao zaspati dok je čekao. Kakvo bi to bilo razočaranje! No, kuhinjska su vrata bila otključana, kao što je obećao; a kad je stigla u dvorište konjušnice, on ju je već tamo čekao. Držao je dva ponija i tiho im mrmljao kako bi ih umirio. Osjetila je duboko zadovoljstvo kad joj se nasmiješio na mjesečini. Bez riječi joj je pružio uzde manjeg konja, a potom je krenuo iz dvorišta stražnjom stazom, izbjegavajući prednji prilaz na kojeg su gledali prozori glavnih spavaćih soba.
Kad su stigli do ceste, Jay je odmotao fenjer. Popeli su se na ponije i kasom odjahali u noć.
"Bojao sam se da nećeš doći" rekao je Jay.
"Ja sam se bojala da ćeš ti zaspati dok čekaš" odgovorila je pa su se oboje nasmijali. Krenuli su dolinom prema ugljenokopima.
"Jesi li se danas poslijepodne opet svađao s ocem?" Lizzie je otvoreno upitala.
"Jesam." Nije dalje objašnjavao, ali Lizzienu radoznalost nije trebalo poticati.
"O čemu?" rekla je.
Nije mu mogla vidjeti lice, ali je osjetila da mu se ne sviđa njeno zapitkivanje. Ipak je prijazno odgovorio:
"O istom starom problemu, bojim se, mom bratu Robertu."
"Mislim da su se vrlo loše ponijeli prema tebi, ako te to može utješiti."
"Može, hvala ti." Činilo se da se malo opustio.
Kako su se približavali ugljenokopima, raslo je Lizzieno uzbuđenje i radoznalost, te je počela nagađati kakav će biti rudnik i zašto je McAsh nagovijestio da je to nekakva paklena rupa. Hoće li biti strahovito toplo ili ledeno hladno? Jesu li muškarci urlali jedan na drugoga i tukli se, poput divljih mačaka u kavezu? Hoće li ugljenokop smrdjeti, ili će biti pun miševa, ili tih i sablastan? Počeo ju je prožimati strah. Bez obzira što će se dogoditi, pomislila je, saznat ću kako to izgleda, a McAsh me više neće moći prekoravati zbog neznanja.
Nakon otprilike pola sata prošli su kraj hrpe ugljena za prodaju.
"Tko je tamo?" odjeknuo je jedan glas, a u svjetlosti Jayeva fenjera pojavio se čuvar s velikim hrtom koji je natezao uzicu. Čuvari su obično vodili brigu o divljači i nastojali uhvatiti zvjerokradice, ali su u današnje vrijeme mnogi od njih silom provodili disciplinu u ugljenokopima i čuvali ugljen od kradljivaca.
Jay je podigao fenjer i rasvijetlio svoje lice.
"Oprostite, gospodine Jamisson, molim vas" rekao je čuvar. Nastavili su put. Sam ulaz u jamu bio je označen samo jednim konjem koji je kasao u krug i okretao nekakav valjak. Kad su se približili, Lizzie je vidjela da se na valjak namotavao konopac kojim su se iz ugljenokopa izvlačila vjedra vode.
"U rudniku uvijek ima vode" objasnio je Jay. "Prodire iz zemlje." Stara drvena vjedra su propuštala vodu, te je do oko ulaza u jamu bilo opasna mješavina blata i leda.
Privezali su konje i pošli do ruba ugljenokopa. Okno je bilo široko nešto manje od kvadratnog metra, a strme drvene stube zavojito su se spuštale u dubinu. Lizzie nije mogla vidjeti dno. Stube nisu imale ograde. Lizzie je osjetila paniku.
"Koliko je duboko?" upitala je drhtavim glasom.
"Ako me sjećanje ne vara, ova je jama duboka sedamdeset metara" rekao je Jay.
Lizzie je teško uzdahnula. Ako sada odustane, o tome bi mogli čuti Sir George i Robert pa bi rekli: Rekao sam vam da to nije mjesto za jednu damu. To ne bi mogla podnijeti; radije će se stubištem bez ograde spustiti u dubinu od sedamdeset metara. Stisnula je zube i rekla:
"Što čekamo?"
Ako je Jay i osjetio njen strah, ništa nije rekao. Pošao je naprijed i osvijetlio joj stube, a ona ga je slijedila sa srcem u grlu. Međutim, kad su prešli nekoliko stuba, on je rekao:
"Stavi mi ruke na ramena, da budeš sigurnija." Učinila je to sa zahvalnošću.
Dok su silazili, sredinom okna su se njihala drvena vjedra vode i lupala o prazna što su se spuštala, te je ledena voda često zapljuskivala Lizzie. Zamislila je jezivu sliku sebe kako klizi sa stuba i luđački pada niz okno, lupa u vjedra i prevrće ih na desetke, a zatim udara o dno okna i umire.
Nakon nekog vremena, Jay se zaustavio kako bi joj omogućio odmor od nekoliko trenutaka. Iako se smatrala vještom i aktivnom, noge su je boljele i teško je disala. Željela mu je pokazati da nije umorna pa je otpočela razgovor.
"Čini se da puno znaš o rudnicima; odakle dolazi voda, koliko je duboka jama i tome slično."
"Ugljen je redovita tema razgovora u našoj obitelji; odatle dolazi većina našeg novca. No, proveo sam jedno ljeto s Harryjem Ratchettom, nadzornikom, prije otprilike šest godina. Majka je zaključila da bih trebao naučiti sve o poslu, u nadi da će mi otac jednoga dana prepustiti upravljanje rudnicima. Smiješne težnje."
Lizzie je osjetila sažaljenje.
Krenuli su dalje. Nekoliko minuta kasnije stube su ih dovele do platforme s koje se moglo ući u dva podzemna hodnika. Ispod razine hodnika, okno je bilo ispunjeno vodom. Lokva se praznila vjedrima, ali se neprestano iznova punila vodom što je dolazila iz jaraka iskopanih za drenažu hodnika. Lizzie je zurila u mrak tunela, a srce joj se ispunilo mješavinom radoznalosti i straha.
Jay je koraknuo s platforme u jedan hodnik, okrenuo se i pružio Lizzie ruku. Stisak mu je bio čvrst i suh. Kad su ušli u tunel, privukao je njenu ruku usnama i poljubio je. Obradovala ju je ta sitna pažnja. Okrenuo se i poveo je dalje, ne ispuštajući njenu ruku. Nije bila sigurna kako bi to trebalo protumačiti, ali nije imala vremena razmišljati o tome. Morala se usredotočiti na održavanje na nogama. Probijala se kroz debeli sloj ugljene prašine, a mogla ju je osjetiti i u zraku. Na mnogim mjestima je svod bio nizak pa se uglavnom morala držati pognuto. Shvatila je da je pred njom vrlo neugodna noć.
Pokušala je ignorirati svoju tjeskobu. S obje strane treperila je svjetlost svijeća u prazninama između širokih stupova, a to ju je podsjetilo na polnoćku u velikoj katedrali. Jay je rekao:
"Svaki rudar radi na dijelu od četiri metra čela, zvanom »soba«.
Između jedne i druge sobe ostavljaju stup ugljena, metar i pol kvadratni, koji drži strop."
Lizzie je odjednom shvatila da se iznad njene glave nalazi sedamdesetak metara zemlje i stijena koje bi se mogle srušiti na nju ako rudari nisu dobro obavili svoj posao; morala se boriti protiv osjećaja panike. Nesvjesno je stegnula Jayevu ruku, a on joj je uzvratio stiskom. Od tog trenutka nadalje, bila je naglašeno svjesna da su se držali za ruke. Otkrila je da joj se to sviđa.
Prve sobe što su ih prošli bile su prazne, vjerojatno posve iskorištene, ali se Jay nešto kasnije zaustavio kraj sobe gdje je neki muškarac kopao. Na Lizzieno čuđenje, rudar nije stajao; ležao je na boku i udarao po čelu u razini poda. Kraj glave mu se nalazila svijeća u drvenom držalu i bacala titravo svjetlo na ono što je radio. Usprkos neugodnom položaju snažno je zamahivao pijukom. Svakim zamahom zabijao je vrh pijuka u ugljen i vadio grumenje. Stvarao je usjek dubok nešto više od pola metra cijelom širinom svoje sobe. Lizzie se zaprepastila kad je shvatila da leži u tekućoj vodi što je prodirala iz čela, tekla podom njegove sobe i cijedila se u jarak što je prolazio hodnikom. Umočila je prste u jarak. Voda je bila ledena. Stresla se. Ipak, rudar je svukao kaput i košulju, te je radio samo u hlačama i bosih nogu; također je zapazila sjaj znoja na njegovim zacrnjenim ramenima.
Hodnik nije bio ravan, već se dizao i spuštao, ovisno o žili ugljena, pretpostavila je Lizzie. Sad se počeo strmije penjati. Jay je stao i pokazao prema naprijed gdje je jedan rudar nešto radio sa svijećom. "Ispituje ima li plina" rekao je Jay.
Lizzie je ispustila njegovu ruku i sjela na kamen, kako bi odmorila leđa od pognutog položaja.
"Je li ti dobro?" upitao je Jay. "Da. Kakav je to plin?" "Zapaljivi plin."
"Zapaljivi?"
"Da. On izaziva većinu eksplozija u rudnicima ugljena." To je zvučilo ludo.
"Ako je eksplozivan, zašto upotrebljava svijeću?"
"To je jedini način otkrivanja plina; ne može ga se vidjeti, niti nanjušiti." Rudar je polako podizao svijeću prema stropu, a činilo se da pozorno zuri u plamen. "Plin je lakši od zraka, pa se koncentrira pri stropu" nastavio je Jay. Mala količina će plamenu dati plavu nijansu." "A što će učiniti velika količina?"
"Raznijeti nas do kraljevstva nebeskog."
Lizzie je osjetila da je ovo posljednja kap. Bila je prljava i umorna, usta su joj bila puna ugljene prašine, a sad joj je prijetila opasnost eksplozije. Sama je sebi naredila da bude vrlo mirna. Znala je, i prije dolaska ovamo, da je vađenje ugljena opasan posao, pa sad jednostavno mora smiriti živce. Rudari su silazili pod zemlju svake noći; valjda ona ima hrabrosti za samo jedan silazak?
To će, međutim, biti jedini put, u to uopće nije sumnjala.
Nekoliko su trenutaka promatrali čovjeka. Pomicao se duž hodnika po nekoliko koraka odjednom i ponavljao svoja ispitivanja. Lizzie je čvrsto odlučila ne pokazati strah. Nastojeći glasu dati uobičajeni ton, upitala je:
"A ako nađe plin, što onda? Kako će ga se riješiti?"
"Zapalit će ga." Lizzie je progutala slinu. Ovo je postajalo sve gore. "Jedan je rudar određen za palitelja" nastavio je Jay. "Čini mi se da je u ovom rudniku to McAsh, mladi buntovnik. Zvanje se najčešće prenosi s oca na sina. Palitelj je stručnjak ugljenokopa za plin. On zna što mu je činiti."
Lizzie je poželjela potrčati tunelom do okna, a zatim ljestvama do vanjskog svijeta. To bi i učinila da se nije bojala poniženja ako bi Jay vidio kako se uspaničila. Kako bi se udaljila od ovog luđački opasnog ispitivanja, pokazala je prema pokrajnjem lunelu i upitala:
"Što je tamo dolje?"
Jay ju je opet uhvatio za ruku. "Pođimo vidjeti."
U cijelom je rudniku vladao neobični tajac, razmišljala je Lizzie dok su prolazili hodnikom. Nitko nije puno govorio; nekolicini muškaraca su pomagali dječaci, ali je većina radila sama, a nosači još nisu stigli. Zvuk pijuka što su udarali o čela i buku lomljenja komada ugljena prigušivali su zidovi i debeli sloj prašine pod nogama. Svako toliko prolazili su kroz vrata što ih je za njima zatvarao neki dječačić; vrata su kontrolirala kruženje zraka u rovovima, objasnio je Jay.
Našli su se u napuštenom dijelu rudnika. Jay se zaustavio.
"Čini se da je ovaj dio iscrpljen" rekao je i zamahnuo fenjerom u luku. Blijedo svjetlo odražavalo se u sićušnim očima štakora koji su se nalazili uz rub kruga. Sigurno su se hranili ostacima rudarskih obroka, pomislila je.
Lizzie je opazila da je Jayevo lice zacrnjeno, kao u rudara; ugljena prašina je svuda prodirala. Izgledao je smiješno pa se osmjehnula.
"Što je?" pitao je.
"Lice ti je crno!"
Nasmijao se i vrškom prsta dotaknuo njen obraz. "Što misliš, kakvo je tvoje?"
Shvatila je da sigurno izgleda kao i on.
"O, ne!" rekla je nasmijavši se.
" I ovako si lijepa" rekao je i poljubio je.
Iznenadila se, ali nije ustuknula; svidjelo joj se. Usne su mu bile čvrste i suhe, a iznad gornje usne osjetila je hrapavost od brijanja. Kad se odmaknuo, rekla je prvo što joj je palo na pamet: "Jesi li me zato doveo ovamo dolje?"
"Jesi li se uvrijedila?"
Zasigurno se protivilo pravilima pristojnog ponašanja da mladi gospodin poljubi damu koja mu nije zaručnica. Znala je da bi se trebala uvrijediti, ali je zapravo uživala u poljupcu. Počela je osjećati smetenost.
"Možda bismo se trebali vratiti." "Smijem li te i dalje držati za ruku?" "Smiješ."
Činilo se da se time zadovoljio pa ju je poveo natrag.
Malo kasnije ugledala je kamen na kojem je ranije sjedila. Zastali su i gledali jednog rudara kako radi. Lizzie je razmišljala o poljupcu te je osjetila lagani drhtaj uzbuđenja u slabinama.
Rudar je izdubio ugljen cijelom širinom svoje sobe, a sad je zabijao klinove u površinu iznad usjeka. Poput većine ostalih, on je bio nag do pojasa, a moćni mišići njegovih leđa nabirali si se i uzdizali kad bi zamahnuo maljem. Ugljen, kojeg odozdo nije imalo što podupirati, popuštao je pod vlastitom težinom i u grumenima padao na tlo. Rudar je hitro koraknuo unatrag kad je tek razotkriveno čelo počelo škripati i pomicati se, izbacujući sićušne djeliće dok se prilagođavalo promjenama pritiska.
U tom trenutku su počeli stizati nosači sa svojim svijećama drvenim lopatama u rukama, a Lizzie je pretrpjela svoj najveć šok do tada.
Gotovo sve su bile žene i djevojčice.
Nikad nije pitala čime se bave žene i kćerke rudara. Nije jo bilo ni na kraj pameti da svoje dane, i pola svojih noći, provode radeći pod zemljom.
Tuneli su oživjeli od njihovog brbljanja, a zrak se nagle zagrijao pa je Lizzie raskopčala svoj kaput. Zbog mraka većina žena nije opazila posjetitelje pa su nesputano govorile. Točne ispred njih jedan je stariji muškarac naletio na ženu koja je čini se, bila trudna.
"Miči se s tog prokletog puta, Sal" grubo je rekao.
"Ti se miči s prokletog puta, slijepo bikovo jaje" odbrusili mu je. Druga je žena rekla:
"Bikovo jaje nije slijepo, ima jedno oko" na što su se sve prostački nasmijale.
Lizzie se zaprepastila. U njenom svijetu žene nikad nisi govorile
»prokleti«, a što se tiče »bikovih jaja«, mogla je samo nagađati o čemu se radi. Također se čudila što su se žene uopće nečemu mogle smijati, budući da su ustale u dva sata ujutre kako bi petnaest sati radile pod zemljom. Čudno se osjećala. Ovdje je sve bilo tjelesno i čulno: mrak dodir Jayeve ruke, polugoli rudari koji su kopali ugljen, Jayev poljubac, te vulgarno bučno veselje žena; to ju je obeshrabrivalo ali i stimuliralo u isto vrijeme. Bilo joj se ubrzalo, koža postala vrela, a srce mahnito tuklo.
Žamor je zamro kad su nosači počeli raditi trpajući lopatama ugljen u velike košare.
"Zašto žene ovo rade?" Lizzie je s nevjericom upitala Jaya.
"Rudar je plaćen prema težini ugljena što ga preda na izlazu iz jame" odgovorio je. "Ako mora plaćati nosača, novac odlazi iz obitelji. Zato to čine njegova žena i djeca, pa mogu zadržati sve."
Velike košare su se brzo punile. Lizzie je gledala kako dvije žene zajedno podižu jednu košaru i stavljaju je na leđa trećoj. Zastenjala je kad je osjetila težinu. Košara je učvršćena trakom oko ženinog čela, a zatim je ona polako krenula tunelom, savivši se u struku pod pravim kutem. Lizzie se pitala kako uopće može odnijeti takav teret uz sedamdeset metara strmih stuba.
"Je li košara doista tako teška kako izgleda?" upitala je. Čuo ju je jedan od rudara.
"Sadrži sedamdesetak kilograma ugljena" rekao joj je. "Želite li iskušati težinu, mladi gospodine?"
Jay je odgovorio prije no što je Lizzie uspjela doći do riječi. "Ni u kojem slučaju" zaštitnički je rekao.
Čovjek je bio uporan.
"Ili možda polukošaru, kakvu nosi ova malena."
Približavala im se djevojčica od deset ili jedanaest godina, odjevena u bezobličnu vunenu haljinu i rubac. Bila je bosa, a na leđima je nosila košaru do polovice ispunjenu ugljenom. Lizzie je vidjela kako je Jay otvorio usta da odbije, ali ga je pretekla.
"Da" rekla je. "Rado bih iskušao težinu."
Rudar je zaustavio djevojčicu, a jedna od njegovih žena je podigla košaru. Dijete nije ništa reklo, ali se činilo zadovoljnim radi odmora.
Teško je disalo.
"Sagnite leđa, mladi gospodine" rekao je rudar. Lizzie ga je poslušala. Žena je zabacila košaru na Lizziena leđa.
Iako se pripremila na šok, težina je bila daleko veća no što je očekivala te je nije uspjela podnijeti niti jedne sekunde. Noge su se svinule pod njom te se počela rušiti. Rudar je to očito očekivao jer ju je uhvatio, a zatim je osjetila kako joj s leđu nestaje težina kad je žena
maknula košaru. Znali su što će se dogoditi, shvatila je Lizzie dok se klonulo oslanjala na rudareve ruke.
Žene koje su to promatrale, kreštavo su se smijale porazu osobe koju su držale mladim gospodinom. Rudar je uhvatio Lizzie dok se rušila prema naprijed i lako ju pridržao svojom snažnom podlakticom. Žuljevita šaka, tvrda poput konjskog kopita, zgnječila je njenu dojku kroz lanenu košulju. Čula je kako je čovjek iznenađeno nešto progunđao. Šaka ju je stisnula, kao da još jednom provjerava; no njene su dojke bile velike, česte je osjećala da su neugodno velike; i trenutak kasnije čovjek je povukao ruku. Uspravio ju je. Držao ju je za ramena, a zapanje ne oči zurile su u nju s njegovog zacrnjenog lica.
"Gospođice Hallim!" šapnuo je.
U rudaru je prepoznala Malachija McAsha.
Zurili su jedno u drugo kao skamenjeni, a u ušima im je odzvanjao smijeh žena. Lizzie je shvatila da je ova iznenadni intimnost duboko uzbuđuje nakon svega što se ranije događalo a bila je sigurna da se i on isto osjećao. Na trenutak je bila bliskija njemu nego Jayu, iako ju je Jay poljubio i držao za ruku Tada je jedan glas nadjačao buku.
"Mack, pogledaj ovo!" viknula je neka žena.
Žena posve crna lica držala je svijeću blizu stropa. McAsh ji pogledao nju, potom opet Lizzie, a zatim je, naizgled nevoljko ostavljajući nešto nedovršeno, popustio svoj stisak na Lizzienin ramenima i pošao prema nepoznatoj ženi. Pogledao je plamen svijeće i rekao:
"Imaš pravo, Esther." Okrenuo se natrag i obratio se ostalima, ignorirajući Lizzie i Jaya. "Ima nešto plina." Lizzie se poželjela okrenuti i udarit u bijeg, ali je McAsh djelovao smireno. "Nema ga dovoljni za objavljivanje uzbune, bar zasad. Provjerit ćemo na različitin mjestima i vidjeti koliko se proširio."
Lizzie je njegovu staloženost držala nepojmljivom. Kakvi si ljudi ti rudari? Iako su strahovito teško živjeli, činilo se da je njihov duh neslomljiv. U usporedbi s njihovim, njezin je život djelovao razmaženo i besmisleno. Jay je uhvatio Lizzienu ruku.
"Mislim da smo dosta vidjeli, zar ne?" promrmljao je.
Lizzie se nije prepirala. Već je davno zadovoljila svoju radoznalost. Leđa su je boljela od neprestanog saginjanja. Bila je umorna, i prljava, i prestrašena, a željela je izaći na površinu i osjetiti vjetar na licu.
Požurili su duž tunela prema oknu. U rudniku se sad radilo punom parom pa je bilo nosača ispred i iza njih. Žene su pričvrstile haljine iznad koljena, kako bi se mogle lakše kretati, a svijeće su nosile u zubima. Polako su se kretale pod svojim golemim teretima. Lizzie je ugledala čovjeka kako obavlja nuždu u jarak za drenažu, naočigled žena i djevojčica. Zar ne može naći neko skrovito mjesto za to, pomislila je, a potom je shvatila da ovdje dolje nema skrovitih mjesta.
Stigli su do okna i počeli se penjati stubama. Nosači su se penjali četveronoške, poput male djece; to je odgovaralo savijenom položaju njihovih tijela. Penjali su se ujednačenim tempom. Tu nije bilo brbljanja ni šala; žene i djevojke su dahtale i stenjale pod golemom težinom što su je nosile. Nakon nekog vremena, Lizzie se morala odmoriti, ali nosači se nikad nisu zaustavljali, a ona se osjećala poniženom i bolesnom od osjećaja krivnje dok je promatrala kako kraj nje prolaze djevojčice sa svojim teretima, a neke su plakale od bolova i iscrpljenosti. S vremena na vrijeme bi neko dijete usporilo ili se načas zaustavilo, ali bi ga majka požurivala kletvom ili grubim udarcem. Lizzie ih je poželjela utješiti. Svi osjećaji te noći skupili su se na jednom mjestu i pretvorili u ljutnju.
"Kunem se" strastveno je rekla "da nikad neću dopustiti iskopavanje ugljena na svojoj zemlji, dokle god budem živa."
Prije nego je Jay uspio odgovoriti, odjeknuo je zvuk zvona.
"Uzbuna" rekao je Jay. "Sigurno su otkrili još plina."
Lizzie je zastenjala i uspravila se. Osjećala se kao da joj je netko zabio noževe u listove nogu. Nikad više, pomislila je.
"Nosit ću te" rekao je Jay i bez daljnjeg ustručavanja prebacio je preko ramena i počeo se penjati stubama.

8. POGLAVLJE

Zapaljivi plin se širio zastrašujućom brzinom. U početku se plava nijansa mogla vidjeti samo kad je svijeća bila u razini svoda, ali nekoliko minuta kasnije pojavila se i tridesetak centimetara niže, a Mack je morao prestati s ispitivanjem od straha da se plin ne zapali prije evakuacije ugljenokopa. Disao je kratko i panično. Pokušao se smiriti i jasno razmišljati.
Obično je plin prodirao postupno, ali je ovo bilo drugačije. Sigurno se dogodilo nešto neuobičajeno. Najvjerojatnije se zapaljivi plin nakupio u zatvorenom dijelu iscrpljenog nalazišta, a zatim se na nekom starom zidu pojavila pukotina, a plin od kojeg su svi strahovali naglo je prodirao u tunele gdje se radilo.
A ovdje je svaki muškarac, žena i dijete nosio upaljenu svijeću.
Tračak plina bi bezopasno izgorio; osrednja količina bi bljesnula i spržila svakoga tko bi se našao u blizini; a velika bi masa eksplodirala, ubila sve u rudniku i uništila tunele.
Duboko je udahnuo. Najprije se morao pobrinuti da svi izađu iz jame što je brže moguće. Žestoko je tresao zvono dok je u sebi brojio do dvanaest. Kad je prestao zvoniti, kopači nosači su žurili tunelom prema oknu, a majke su tjerale djeci da požure. Dok su svi ostali napustili rudnik, uz njega su ostale dvije žene, njegovi nosači, njegova sestra Esther, mirna i efikasna, te njegova sestrična Annie, jaka i brza, ali nespretna i nagla, također. Dvije su žene svojim lopatama počele mahnito kopati plitki jamu u tlu tunela, Mackove dužine i širine. U međuvremenu je Mack pograbio zavežljaj u voštanom platnu što je visio sa stropu njegove sobe, i potrčao prema ulazu u tunel.
Nakon smrti Mackovih roditelja bilo je gunđanja među muškarcima o tome je li Mack dovoljno zreo za preuzimanji očeve uloge palitelja. Osim odgovornosti što ju je nosio za posao, palitelja su držali vođom zajednice. Istini za volju Mack je i sam bio opterećen sumnjama. No, nitko drugi nije želio taj posao; nije bio plaćen, a bio je opasan. Kad je djelotvorno riješio prvu krizu, gunđanja su prestala. Sad je bio ponosan što su stariji ljudi imali povjerenja u njega, ali taj ga je ponos prisiljavao da djeluje smireno i samouvjereno, čak i kad se bojao.
Stigao je do ulaza u hodnik. Posljednji rudari su se već penjali stubama. Sad se Mack morao riješiti plina. To je mogao učinniti jedino spaljivanjem. Morao ga je zapaliti.
Bila je zla sreća što se ovo moralo dogoditi baš danas. Bio mu je rođendan; planirao je otići. Poželio je da je odbacio oprez i napustio dolinu u nedjeljnoj noći. Govorio je sebi kako će odlaganje odlaska za dan ili dva uvjeriti Jamissone da će ostati i uljuljati ih u lažnom osjećaju sigurnosti.
Osjetio je mučninu pri pomisli da u zadnjim satima što ih provodi kao rudar . Mora riskirati život u pokušaju spašavanja ugljenokopa koje će zauvijek napustiti.
Ako ne uništi eksplozivni plin, ugljenokop će biti zatvoren. A zatvaranje ugljenokopa u rudarskom selu bilo je poput propale žetve u ratarskoj sredini: ljudi su umirali od gladi. Mack nikad neće zaboraviti vrijeme posljednjeg zatvaranja ugljenokopa, prije četiri zime. Uslijedili su teški tjedni tijekom kojih su najmlađi i najstariji žitelji sela poumirali, uključujući oba njegova roditelja. Dan nakon smrti svoje majke, Mack je pronašao gnijezdo kunića koji su spavali zimski san.
Polomio im je vratove prije nego su se razbudili; a to je meso spasilo njega i Esther.
Stupio je na platformu i razderao nepromočivi omot zavežljaja. Unutra se nalazila velika baklja izrađena od suhog pruća i starih krpa,
klupko konopca, te velika verzija polukružnog držala za svijeću kakvo su koristili rudari, pričvršćena na ravnom drvenom postolju tako da se nemože prevrnuti. Mack je čvrsto zabio baklju u držalo, privezao konopac za postolje i zapalio baklju svojom svijećom. Odmah je zaplamsala. Ovdje će gorjeti bez opasnosti jer se plin, lakši od zraka, ne može skupljati u dnu okna. Međutim, njegov sljedeći zadatak je unijeti zapaljenu baklju u hodnik.
Odvojio je još jedan trenutak za sebe i uronio u drenažnu lokvu u dnu okna, natopivši odjeću i kosu ledenom vodom kako bi se dodatno zaštitio od opeklina. Zatim je požurio natrag duž hodnika, odmotavajući klupko konopca, a istodobno je pregledavao tlo i uklanjao veliko kamenje i druge predmete koji bi mogli ometati kretanje goruće baklje dok je bude povlačio u hodnik.
Kad je stigao do Esther i Annie, vidio je u svjetlu jedine svijeće što je stajala na tlu da je sve spremno. Iskopale su jamu. Esther je umakala deku u drenažni jarak, a potom ju je hitro omotala oko Macka. Drhtavo je legao u jamu, i dalje čvrsto držeći kraj konopca. Annie je kleknula kraj njega i, na njegovo iznenađenje, poljubila mu usne. Zatim je pokrila jamu teškom daskom i zatvorila ga u njoj.
Čulo se zapljuskivanje dok su dasku zalijevale vodom kako bi ga još bolje zaštitile od vatre što će je uskoro zapaliti. Tada je jedna od njih pokucala tri puta, što je bio znak da odlaze.
Brojio je do sto kako bi im dao vremena za izlazak iz hodnika. Tada je, srca ispunjenog stravom, počeo vući konopac povlačeći zapaljenu baklju u rudnik, prema mjestu gdje je ležao u hodnik do polovice ispunjen eksplozivnim plinom.
* * *
Jay je nosio Lizzie do vrha stuba i položio je na ledeno blato kraj ulaza u jamu.
"Je li ti dobro?"pitao je.
"Tako sam sretna što sam opet na površini zemlje" zahvalno je rekla. "Beskrajno sam ti zahvalna što si me nosio. Sigurno si iscrpljen."
"Puno si lakša od košare pune ugljena" rekao je uz osmijeh.
Govorio je kao da mu je bila lagana poput perca, ali je bio pomalo nesiguran na nogama dok su se udaljavali od okna. Međutim, niti jednom nije posrnuo na putu do izlaza.
Zora je još bila daleko, a počeo je padati snijeg. To više nisu bile nježno nošene pahuljice, već oštre ledene kuglice što ih je vjetar nosio u Lizziene oči. Dok su iz okna izlazili posljednji rudari i nosači, Lizzie je opazila mladu ženu čije je dijete kršteno u nedjelju; Jen, sjetila se njenog imena. Iako joj je dijete imalo tek nešto više od tjedan dana, sirota žena je nosila punu košaru. Valjda se ipak trebala malo odmarati nakon porođaja? Ispraznila jc košaru na hrpu i pružila brojaču drvenu zalogu; Lizzie je pretpostavila da se zaloge koriste za obračunavanje
zarade na kraju tjedna. Možda je Jen bio prijeko potreban novac pa se nije mogla odmarati.
Lizzie ju je nastavila promatrati jer je Jen izgledala nesretno. Podigla je svijeću iznad glave i jurila kroz gomilu od sedamdeset do osamdeset rudara, ogledavajući se kroz snježni zastor i dozivajući: "Wullie! Wullie!" Činilo se da traži neko dijete. Pronašla je svoga muža i nešto mu žustro i prestrašeno govorila. Zatim je vrisnula: "Ne!" potrčala prema oknu i stala se spuštati natrag u jamu.
Njezin je muž pošao do ruba okna, a zatim se vratio i opet se osvrnuo po mnoštvu, vidno zabrinut i smućen. Lizzie mu se obratila:
"Što se dogodilo?"
Odgovorio joj je drhtavim glasom:
"Ne možemo naći našeg dječaka, a ona misli da je još uvijek dolje." "O, ne!" Lizzie je pogledala preko ruba. U dnu okna je opazila nekakvu rasplamsalu baklju. Ali dok je gledala, baklja se pomaknula i izgubila u hodniku.
* * *
Mack je to ranije činio u tri navrata, ali ovoga puta je sve bilo puno strašnije. Ranije je koncentracija eksplozivnog plina bila daleko manja, znao je polako prodirati, a ne se ovako naglo nakupiti. Njegov se otac susretao s velikim količinama plina, naravno, a njegovo tijelo, dok se kupao ispred vatre subotom uvečer, bilo je prekriveno ožiljcima starih opeklina.
Mack se tresao u deki natopljenoj ledenom vodom. Dok je ujednačeno namatao klupko konopca, privlačeći zapaljenu baklju prema sebi i plinu, pokušao je zatomiti svoj strah razmišljajući o Annie. Odrasli su zajedno i oduvijek su se dobro slagali. Annie je imala neobuzdanu dušu i mišićavo tijelo. Ranije ga nikad nije poljubila pred drugima, ali je to često činila potajno. Međusobno su istraživali svoja tijela i učili jedno drugo kako će pružati zadovoljstvo. Svašta su iskušavali zajedno, a zaustavili su se tek pred onim što je Annie nazivala »raditi djecu«. Zamalo su i to učinili . . .
Nije koristilo; i dalje je osjećao užasan strah. Kako bi se umirio, pokušao je ravnodušno razmišljati o tome kako se plin kretao i skupljao. Njegova se jama nalazila u najnižem dijelu hodnika pa bi koncentracija plina ovdje trebala biti manja; ali nije bilo preciznog načina za procjenjivanje količine plina dok ga se ne zapali. Bojao se bolova, a znao je da su opekline prava muka. Zapravo, nije se bojao smrti. Nije puno razmišljao o religiji, ali je vjerovao u Božje milosrđe. Međutim, sad nije želio umrijeti; ništa nije učinio, ništa nije vidio, nigdje nije bio. Do sada je cijeli svoj život proveo kao rob. Ako preživim ovu noć, zavjetovao se, još danas ću otići iz doline. Poljubit ću Annie, pozdraviti Esther, poraziti Jamissone, i otići odavde tako mi Boga.
Prema duljini namotanog konopca procijenio je da je baklja na pola puta prema njemu. Svakoga trenutka bi mogla zapaliti plin. S druge strane, možda se uopće neće zapaliti; otac mu je pričao da je ponekad plin na neki način nestao, nitko nije znao kamo.
Osjetio je lagani otpor dok je vukao, te je znao da baklja zapinje o zid gdje je hodnik skretao. Kad bi pogledao van mogao bi je vidjeti. Valjda će plin sad već eksplodirati, pomislio je.
Zatim je začuo jedan glas.
Toliko se zaprepastio da je najprije pomislio kako se radi o nadnaravnom doživljaju, susretu s duhom ili demonom. Onda je shvatio da nije bilo ni jedno ni drugo; čuo je glas užasnutog djeteta koje je plakalo i govorilo:
"Kamo su svi nestali?" Macku je zastalo srce.
Odmah je shvatio što se dogodilo. Dok je kao maleni dječak radio u rudniku, često je znao zaspati tijekom petnaest sati rada. Ovo je dijete učinilo isto, te je prespavalo uzbunu. Kad se probudilo, otkrilo je da je rudnik napušten te ga je zahvatila panika.
Mack je u djeliću sekunde shvatio što mu je činiti.
Odgurnuo je dasku u stranu i skočio iz jame. Zapaljena baklja je osvjetljavala prizor pa je ugledao dječaka koji je dolazio iz pokrajnjeg hodnika, trljajući oči i plačući. Bio je to Wullie, sin Mackove sestrične Jen.
"Ujače Mack!" obradovao se dječak.
Mack je jurnuo prema dječaku usput se oslobađajući mokre deke u koju je bio umotan. U plitkoj jami nije bilo mjesta za obojicu; morat će pokušati stići do okna prije eksplozije plina. Mack je umotao dječaka u deku i rekao:
"Ima eksplozivnog plina, Wullie, moramo izaći odavde!" podigao ga je, stavio pod ruku i nastavio trčati. Dok se približavao zapaljenoj baklji, molio se da se ne zapali, te je čuo vlastiti glas kako viče: "Još ne! Još ne!" zatim su prošli kraj nje.
Dječak je bio lagan, ali je bilo teško trčati u pognutom položaju, a tlo pod nogama mu je to još više otežavalo; negdje je bilo blatnjavo, negdje prekriveno debelim slojem prašine, a svugdje neravno s izbočenim stijenama preko kojih se u brzini mogao spotaknuti. Mack je bezobzirno jurio naprijed, povremeno posrćući, ali se ipak uspio održati na nogama, očekujući prasak što bi mogao biti posljednji zvuk u njegovom životu.
Kad je zaokrenuo iza zavoja hodnika, svjetlost baklje je nestala.
Jurio je dalje u mrak, ali je za samo nekoliko sekundi tresnuo u zid i pao koliko je dug i širok, ispustivši Wullieja. Opsovao je i podigao se na noge. Dječak je počeo plakati. Mack ga je pronašao prema zvuku i ponovno ga podigao. Bio je prisiljen nastaviti sporije, opipavajući
slobodnom rukom zid hodnika i proklinjući tminu. Zatim je, srećom, ispred njih zatreperio plamen svijeće, na ulazu u hodnik, a Mack je čuo Jenin glas kako doziva:
"Wullie! Wullie!"
"Imam ga, Jen!" viknuo je Mack i opet počeo trčati. "Penji se!" Ignorirala je njegove riječi i pošla prema njemu.
Bio je samo nekoliko metara udaljen od ulaza u hodnik i sigurnosti. "Vrati se!" viknuo je, ali se ona nastavila približavati.
Tresnuo je u nju i podigao je slobodnom rukom. Tada je plin eksplodirao.
U djeliću sekunde začuo se prodorni zvižduk, a zatim zaglušujući potmuli prasak od kojeg se zatresla zemlja. Snaga koja je podsjećala na golemu šaku tresnula je Macka u leđa i podigla ga uvis te mu istrgnula iz ruku Wullieja i Jen. Poletio je zrakom Osjetio je nalet strahovite vreline pa je bio siguran da će umrijeti; zatim je naglavce pljusnuo u ledenu vodu. Shvatio je da ga je pritisak bacio u drenažnu lokvu u dnu okna.
I još uvijek je bio živ.
Izronio je na površinu i uklonio vodu iz očiju.
Drvena platforma i stubište su mjestimice gorjeli, a plamen je na mahove osvjetljavao prizor. Mack je ugledao Jen koja je pljuskala oko sebe i gušila se. Pograbio ju je i izvadio iz vode. Gušila se i dalje, ali je vrisnula:
"Gdje je Wullie?"
Možda je izgubio svijest, pomislio je Mack. Gurao se od jednog ruba lokve do drugog, udarajući o lanac s vjedrima što je sad mirovao. Na koncu je pronašao Wullieja koji je plutao ni površini. Podigao je dječaka na platformu do njegove majke, zatim se i sam popeo. Wullie je sjeo i počeo izbacivati vodu iz sebe.
"Hvala Bogu" jecala je Jen. "Živ je."
Mack je pogledao prema hodniku. Pojedinačni plamenovi plina sporadično su sagorijevali, nalik usijanim sablastima.
"Idemo gore" rekao je. "Moglo bi doći do još jedne eksplozije." Povukao je na noge Jen i Wullieja i gurnuo ih na stube ispred sebe.
Jen je podigla Wullieja i prebacila ga preko ramena; njegova težina bila je sitnica za ženu koja je uz ove stube mogla nosit košaru punu ugljena, dvadesetak puta tijekom petnaest sati rada.
Mack je oklijevao pogledavajući vatrice što su plamsale i dnu stuba. Ako izgori cijelo stubište, ugljenokop bi tjednima mogao biti izvan upotrebe dok se stube ponovno ne izgrade Zadržao se još nekoliko trenutaka kako bi vodom iz lokve ugasio vatre. Zatim je pošao za Jen.
Kad je stigao do vrha, osjećao se iscrpljenim, ranjavim, omamljenim. Odmah ga je okružila gomila ljudi koji su mu stiskali ruku, tapšali ga po leđima i čestitali mu. Mnoštvo se razmaknulo kako
bi otvorilo put Jayu Jamissonu i njegovom pratiocu u kojem je Mack prepoznao Lizzie prerušenu u muškarca.
"Dobro obavljeno, McAsh" rekao je Jay. "Moja obitelj cijeni tvoju hrabrost."
Ti samodopadni gade, pomislio je Mack. Lizzie je upitala:
"Zar doista ne postoji drugi način uništavanja eksplozivnog plina?" "Ne" rekao je Jay.
"Jasno da postoji" procijedio je Mack. "Odista?" rekla je Lizzie. "Koji?"
Mack je došao do daha.
"Treba izdubiti okna za ventilaciju kroz koja plin može izaći prije no što se nakupi u velikim količinama." Još je jednom duboko udahnuo.
"To smo rekli Jamissonima bezbroj puta."
Začuo se žamor odobravanja okupljenih rudara. Lizzie se okrenula Jayu.
"Zašto to ne učinite?"
"Ti se ne razumiješ u poslove, zašto i bi?" rekao je Jay. "Nijedan poslovni čovjek neće platiti skupi pothvat kad jeftiniji postupak daje isti rezultat. Konkurenti bi ga uništili nižim cijenama. To je politička ekonomija."
"Možete to nazvati otmjenim imenom, ako želite" dahtao je Mack. "Obični ljudi to zovu pokvarenom pohlepom."
Nekolicina rudara je viknula:
"Tako je! Točno!"
"Čuj, McAsh" opomenuo ga je Jay. "Nemoj sve pokvariti i opet se uzdizati iznad svog društvenog položaja. Navući ćeš na vrat prave nevolje."
"Nisam ja ni u kakvoj nevolji" rekao je Mack. "Danas navršavam dvadeset dvije godine." Nije to namjeravao reći, ali se više nije mogao zaustaviti. "Nisam ovdje odradio punu godinu i jedan dan, još ne, a niti ne namjeravam." Gomila je odjednom utihnula, a Macka je ispunio osjećaj slobode. "Odlazim, gospodine Jamisson" rekao je. "Dajem otkaz. Zbogom."
Okrenuo je leđa Jayu i udaljio se, u posvemašnjoj tišini.

9.POGLAVLJE

Kad su se Jay i Lizzie vratili u dvorac, desetak slugu se kretalo naokolo, paleći vatre u kaminima i metući podove uz svjetlost svijeća. Crna od ugljene prašine i gotovo bespomoćna od umora, Lizzie je šaptom zahvalila Jayu i teturajući pošla stubama na kat. Jay je naredio da mu u sobu donesu kabao i toplu vodu. Okupao se i kamenom plavcem sastrugao ugljenu prašinu sa svoje kože.
Tijekom posljednjih četrdeset osam sati, u njegovom su se životu zbili važni događaji: otac mu se narugao predavši mu konja umjesto nasljedstva, majka je proklela oca, pokušao je ubiti brata, ali ništa od toga nije zaokupljalo njegove misli. Dok je počivao, razmišljao je o Lizzie. Kroz paru kupke pred njim se pojavilo njeno vragoljasto lice, nestašno se smiješeći, sa sićušnim naborima u kutevima očiju, podrugujući mu se, pozivajući ga, izazivajući. Sjetio se kakav je bio osjećaj dok ju je nosio uz rudarsko okno; bila je mekana i lagana, a on je
njen nježan lik privio uza se dok se penjao stubama. Pitao se razmišlja li i ona o njemu. Sigurno je i ona zatražila toplu vodu; nije mogla poći u krevet onako prljava. Zamislio ju je golu ispred vatre kako sapuna svoje tijelo. Poželio je da može biti s njom, uzeti spužvu iz njene ruke i nježno ukloniti ugljenu prašinu s oblina njenih dojki. Misao ga je uzbudila pa je naglo izašao iz kabla i obrisao se grubim ručnikom.
Nije mu se spavalo. Želio je s nekim razgovarati o noćašnjoj pustolovini, ali će Lizzie vjerojatno satima spavati. Pomislio je na majku. Mogao je imati povjerenja u nju. Ponekad ga je znala natjerati na nešto čemu nije bio sklon, ali je uvijek bila na njegovoj strani. Obrijao se i stavio čistu odjeću, a zatim se uputio do njene sobe. Kao što je očekivao, bila je budna, pijuckala je toplu čokoladu za toaletnim stolićem dok joj je djevojka češljala kosu. Nasmiješila mu se. Poljubio ju je i sjeo. Bila je lijepa, čak i tako rano ujutro, ali je u duši imala čeličnu volju. Poslala je iz sobe svoju sluškinju.
"Zašto si ustao tako rano?" upitala je Jaya.
"Nisam ni legao. Bio sam u ugljenokopu." "S Lizzie Hallim?"
Odmah je sve shvaćala, s naklonošću je pomislio. Uvijek je znala što mu je na umu. Ali to mu nije smetalo jer ga nikad nije korila.
"Kako si pogodila?"
"Nije bilo teško. Ona je izgarala od želje da ide, a ona nije djevojka koja prihvaća 'ne' kao odgovor."
"Izabrali smo loš dan za silazak. Došlo je do eksplozije."
"Dobri Bože, je li ti dobro?" "Da."
"Ipak ću poslati po doktora Stevensona."
"Majko, prestani brinuti! Već sam bio vani kad je eksplodiralo. Lizzie također. Samo sam malo nesiguran na nogama jer sam je nosio cijelim stubištem do izlaza."
Majka se smirila.
"Što Lizzie misli o rudniku?"
"Zaklela se da nikad neće dopustiti vađenje ugljena na posjedu Hallim. "
Alicia se nasmijala.
"A tvoj otac žudi za njenim ugljenom. Pa, veselim se promatranju sukoba. Kad joj Robert postane muž, moći će raditi protiv njene volje... teoretski. Vidjet ćemo. No, što ti se čini, kako napreduje udvaranje?"
"Očijukanje nije Robertova jaka strana, najblaže rečeno" prezirno je rekao Jay.
"Ali tvoja jest, zar ne?" blago je rekla. Jay je slegnuo ramenima.
"On se trudi na svoj trapavi način" "Možda se ipak neće udati za njega."
"Mislim da će morati." Majka ga je pronicavo pogledala. "Zar ti je poznato nešto što ja ne znam?"
"Lady Hallim ne može obnoviti svoje hipoteke; otac se za to pobrinuo."
"Je li? Kako je prepreden." Jay je uzdahnuo. "Ona je divna djevojka. Šteta ju je dati za Roberta."
Majka mu je položila ruku na koljeno.
"Jay, dušo moja, ona još ne pripada Robertu." "Pretpostavljam da bi se mogla udati za nekog drugog."
"Mogla bi se udati za tebe."
"Za Boga miloga, majko!" Iako je poljubio Lizzie, brak mu nije bio ni na kraj pameti.
"Zaljubljen si u nju, toliko vidim." "Zaljubljen? Zar se to tako zove?"
"Svakako, oči ti zablistaju na spomen njenog imena, a kad je ona u sobi, ti ne vidiš nikoga drugoga."
Posve točno je opisala Jayeve osjećaje. Od majke nije mogao ništa sakriti.
"Ali, oženiti se?"
"Ako si zaljubljen u nju, zaprosi je! Postao bi gospodar High Glena." "To bi dobro zapaprilo Robertu" rekao je Jay nacerivši se. Srce mu je ubrzano tuklo pri pomisli da bi mu Lizzie mogla bit ženom, ali se nastojao koncentrirati na praktična pitanja. "Bio bih bez prebijene pare."
"I sad si bez prebijene pare. No, upravljao bi imanjem bolje od Lady Hallim; ona nema smisla za poslove. To je veliki posjed, High Glen se sigurno proteže na petnaestak kilometara, a njoj pripadaju Craigie i Crook Glen, također. Mogao bi iskrčiti šumu i stvoriti pašnjake, prodati više divljači, sagraditi vodenicu . . . Mogao bi ostvariti pristojan prihod, čak i bez ugljenokopa."
"Što bih učinio s hipotekama?"
"Ti si daleko privlačniji uzajmljivač nego ona; mlad si i snažan, a potječeš iz imućne obitelji. Lako ćeš obnoviti zajmove. A zatim, s vremenom . . ."
"Što?"
"Pa, Lizzie je nagla djevojka. Danas se zaklinje da nikad neće dopustiti vađenje ugljena na posjedu Hallim. Sutra bi, sam Bog zna, mogla zaključiti da jeleni imaju osjećaje i zabraniti lov. Idućeg tjedna bi mogla zaboraviti na obje odluke. Ako ikad bude dopustila otvaranje rudnika ugljena, moći ćete otplatiti sve svoje dugove."
Jay se namrgodio.
"Ne sviđa mi se pomisao da bih se glede toga morao suprotstaviti Lizzienim željama." Također je razmišljao o tome da je želio postati vlasnik plantaže šećera na Barbadosu, a ne vlasnik ugljenokopa u Škotskoj. No, želio je i Lizzie, također. Sa zbunjujućom neočekivanošću, majka je promijenila temu razgovora.
"Što se dogodilo jučer, dok ste bili u lovu?"
Iznenadila ga je pa nije uspio smisliti odgovarajuću laž. Porumenio je i zamuckivao, a na kraju je rekao:
"Imao sam još jedan sukob s ocem."
"Toliko znam" rekla je. "Vidjela sam po izrazima vaših lica kad ste se vratili. Ali nije bila riječ o običnoj prepirci. Učinio si nešto što ga je potreslo. Što je to bilo?"
Jay joj nikad nije mogao lagati.
"Pokušao sam ubiti Roberta" nesretno je priznao. "O, Jay, to je strašno" rekla je.
Sagnuo je glavu. Bilo je još gore što nije uspio. Da je ubio brata, mučio bi ga strahoviti osjećaj krivnje, ali bi postojao određeni osjećaj divljeg trijumfa. Ovako mu je preostala sam krivnja. Majka je stala kraj njegove stolice i privukla mu glavu na svoja prsa.
"Jadni moj dječače" rekla je. "Za to nije bilo potrebe. Pronaći ćemo drugi način, ne brini." Ljuljala ga je naprijed natrag, milovala mu kosu i govorila: "Hajde, hajde."
* * *
"Kako si mogla učiniti tako nešto?" jadikovala je Lady Halim dok je ribala Lizziena leđa.
"Morala sam se sama uvjeriti" odgovorila je Lizzie. "Nemoj tako jako!"
"Moram jako pritisnuti, ne mogu se riješiti ugljene prašine."
"Mack McAsh me je razljutio kad je rekao da ne znam čemu govorim" nastavila je Lizzie.
"Zašto bi uopće trebala znati?" rekla je njena majka. "Zašto bi mlada dama morala nešto znati o vađenju ugljena, ako smijem pitati?" "Mrzim kad ljudi ne uvažavaju moje mišljenje tvrdeći da žene ne razumiju politiku, ili zemljoradnju, ili rudarstvo, ili trgovinu, tako mogu izvoditi svakakve gluposti."
Lady Hallim je uzdahnula.
"Nadam se da Robertu ne smeta tvoja neženstvenost." "Ili će me prihvatiti onakvu kakva jesam, ili nikako."
Majka je postala ozlojeđena.
"Draga moja, ovo neće, moraš ga više ohrabriti. Jasno, djevojka ne smije djelovati previše spremno, ali ti pretjeruješ u suprotnom smislu. Sad mi obećaj da ćeš danas biti ljubazna prema Robertu."
"Majko, što misliš o Jayu?" Majka se nasmiješila.
"Divan dečko, naravno ..." Naglo je zašutjela i oštro se zagledala u Lizzie. "Zašto pitaš?"
"Poljubio me u ugljenokopu."
"Ne!" Lady Hallim se uspravila i bacila kamen plavac preko sobe. "Ne, Elizabeth, ne želim toga!" Lizzie je prenerazio majčin nenadani bijes. "Nisam dvadeset godina živjela u oskudici kako bih te gledala kako se udaješ za privlačnog prosjaka!"
"On nije prosjak..."
"Jest! Bila si svjedokom one grozne scene s ocem, sva njegova imovina je konj. Lizzie, ne možeš to učiniti!"
Majka je bila razjarena. Lizzie je još nikad nije vidjela ovakvu pa nije mogla shvatiti njeno ponašanje.
"Majko, smiri se, molim te!" molila ju je. Ustala je i izašla iz kabla. "Dodaj mi ručnik, hoćeš li?" Na njeno zaprepaštenje, majka je pokrila lice rukama i počela plakati. Lizzie ju je zagrlila i rekla: "Majko, draga, što ti je?"
"Pokrij svoju golotinju, zločesto dijete" rekla je između jecaja. Lizzie je omotala plahtu oko mokrog tijela.
"Sjedni, majko." Povela ju je do stolice.
Nakon nekog vremena, majka je počela govoriti.
"Tvoj otac je bio baš poput Jaya, posve isti" rekla je, a usne su joj se stisnule u ogorčenu crtu. "Visok, privlačan, šarmantan, uvijek spreman na poljupce na mračnim mjestima; i nepouzdan, tako nepouzdan.
Popustila sam svojim nagonima i udala se za njega usprkos zdravom razumu, iako sam znala da je pravi obješenjak. U roku od tri godine, prokockao je moje bogatstvo, a godinu dana kasnije u pijanom stanju je pao s konja, razbio svoju lijepu glavu i umro.
"O, mama." Lizzie je zaprepastila mržnja u majčinu glasu. Obično je o ocu govorila ravnodušnim glasom; uvijek je govorila Lizzie kako nije imao sreće u poslovima, da je poginuo nesretnim slučajem, a odvjetnici su napravili zbrku u novčanim prilikama posjeda. Lizzie ga se jedva mogla sjetiti jer je imala samo tri godine kad je umro. "Omalovažavao me je zato što mu nisam podarila sina" nastavila je majka. "Sina koji bi bio poput njega, prevrtljiv i slab, i koji bi nekoj djevojci slomio srce. No, ja sam znala kako ću to spriječiti."
Lizzie se ponovno zaprepastila. Zar je istina da žene mog spriječiti trudnoću? Zar je moguće da je to učinila njena majki unatoč željama svoga muža? Majka ju je uhvatila za ruku.
"Obećaj mi da se nećeš uda za njega, Lizzie. Obećaj mi!"
Lizzie je izvukla ruku. Osjetila se poput izdajice, ali je morala reći istinu.
"Ne mogu" rekla je. "Volim ga."
* * *
Kad je Jay izašao iz majčine sobe, kao da su se raspršili njegovi osjećaji krivnje i sramote, te je odjednom ogladnio. Zaputi se u blagovaonicu. Tamo su već bili njegov otac i Robert. Jeli su debele kriške pržene šunke te kuhane jabuke sa šećerom, i razgovarali s Harryjem Ratchettom. Ratchett je, kao nadzorni ugljenokopa, došao izvijestiti o eksploziji plina. Otac je mrk pogledao Jaya i rekao:
"Čujem da si se noćas spustio u rudnik." Jayev se tek počeo gasiti.
"Jesam" rekao je. "Došlo je do eksplozije." Uzeo je vrč i natočio čašu piva.
"Poznato mi je sve o eksploziji" rekao je otac. "Tko je bio tobom?" Jay je otpio gutljaj piva.
"Lizzie Hallim" priznao je. Robert je pocrvenio.
"Proklet bio" rekao je. "Znaš da otac nije želio da ona pođe u ugljenokop."
Jaya je to potaknulo na prkosni odgovor.
"Pa, oče, kako će me kazniti? Razbaštinit ćeš me? To si već učinio." Otac mu je zaprijetio prstom.
"Opominjem te, nemoj s oglušivati o moja naređenja."
"Trebao bi te zabrinjavati McAsh, a ne ja" rekao je Jay, pokušavajući očev gnjev usmjeriti u drugom pravcu. "Svima je rekao da danas odlazi."
Robert je rekao:
"Prokleti nepokorni klipan." Nije bilo jasno na koga se odnose njegove riječi, na McAsha ili na Jaya.
Harry Ratchett se nakašljao.
"Možda bi bilo bolje pustiti ga neka ide, Sir George" rekao je. "Čovjek je dobar radnik, ali stalno izaziva nevolje pa bi bilo dobro da ga se riješimo."
"Ne mogu ga pustiti" odgovorio je otac. "McAsh se javno izjasnio protiv mene. Ako to ostane nekažnjeno, svaki mladi rudar će misliti da može otići."
Robert se nadovezao:
"Isto tako, ne radi se samo o nama. Taj odvjetnik, Gordonson, mogao bi pisati u sve ugljenokope u Škotskoj. Ako se mladim rudarima dopusti odlazak u dobi od dvadeset jedne godine, cjelokupno rudarstvo bi moglo propasti."
"Upravo tako" složio se otac. "Kako bi tada britanski narod dolazio do ugljena? Vjeruj mi, ako se Caspar Gordonson ikad pojavi u mojoj sudnici pod optužbom za izdajstvo, objesit ću ga prije nego uspije izgovoriti 'neustavno', tako mi svega."
"Zapravo, naša je domoljubna dužnost poduzeti nešto protiv McAsha" rekao je Robert.
Na Jayevo olakšanje, zaboravili su na njegov prijestup. Zadržavajući razgovor na McAshu, upitao je:
"Ali što se može učiniti?"
"Mogao bih ga strpati u zatvor" rekao je Sir George.
"Ne" rekao je Robert. "Kad izađe, opet će tvrditi da je slobodan čovjek."
Zavladala je tišina dok su razmišljali.
"Moglo bi ga se izbičevati" predložio je Robert.
"To bi moglo djelovati" rekao je Sir George. "Prema zakonu, imam ih pravo bičevati."
Ratchett je djelovao tjeskobno.
"Prošlo je puno godina otkako je neki vlasnik rudnika iskoristio to pravo, Sir George. A tko bi rukovao bičem?"
Robert je nestrpljivo rekao:
"Pa, što možemo učiniti s izazivačima nereda?" Sir George se nasmiješio.
"Natjerajmo ih da idu u krug" rekao je.

10. POGLAVLJE

Mack bi najradije odmah krenuo na dug put do Edinburgha, ali je znao da je to nerazborito. Iako nije odradio cijelu smjenu, bio je posve iscrpljen, a od eksplozije se osjećao pomalo omamljeno. Trebalo mu je vremena za razmišljanje o tome što bi mogli poduze Jamissoni i kako bi ih mogao nadmudriti.
Pošao je kući, skinuo mokru odjeću, zapalio vatru i legao u krevet. Zbog uranjanja u drenažnu lokvu bio je još prljaviji neg inače jer je voda bila puna ugljene prašine, ali su pokrivači na njegovu krevetu bili toliko crni da se neće ni osjetiti još malo prljavštine. Poput većine muškaraca, kupao se jednom tjedno, subotom uvečer.
Drugi rudari su se poslije eksplozije vratili na posao. Esther je ostala u ugljenokopu, zajedno s Annie, kako bi skupila ugljen što ga je Mack iskopao i donijela na površinu, nije dopuštala ni opadanje mukotrpnog rada.
Dok je tonuo u san, pitao se zašto se muškarci umaraju brže od žena. Kopači, sve muškarci, radili su deset sati, od ponoći do deset ujutro; nosači, uglavnom žene, radili su od dva u noći do pet poslijepodne, petnaest sati. Njihov je posao bio teži, penjanje stubama uvijek iznova s golemim košarama ugljena na savijenim leđima, a ipak su nastavljale raditi još dugo nakon što su njihovi muškarci otišli kući i srušili se u krevete. Žene su ponekad postajale kopači, ali vrlo rijetko; dok su rukovale pijukom ili maljem, nisu mogle dovoljno snažno udariti pa im je trebalo previše vremena za odvajanje ugljena od žile. Muškarci su uvijek malo odrijemali po povratku kući. Ustali bi nakon sat ili dva. Većina bi pripremila jelo za svoje žene i djecu. Neki su provodili vrijeme opijajući se kod gospođe Wheighel, mnogi su žalili njihove žene jer je bilo teško vratiti se kući nakon petnaest sati nošenja ugljena, a ne naći vatru na ognjištu niti hranu, već pijanog muža. Život rudara bio je težak, ali je njihovim ženama bilo još teže.
Kad se Mack probudio, znao je da je svanuo važan dan, ali se nije mogao sjetiti zašto je tako. Zatim se sjetio: danas odlazi iz doline. Neće daleko dospjeti ako bude izgledao poput odbjeglog kopača ugljena, pa se najprije morao oprati. Zapalio je vatru, a zatim nekoliko puta pošao na potok po vodu. Zagrijao je vodu na vatri i unio u kućicu limeni kabao što je visio kraj stražnjeg izlaza. Malu prostoriju ispunila je para. Napunio je kabao te ušao u vodu, uzevši sapun i grubu četku kojom se dobro oribao.
Počeo se osjećati bolje. Ovo je zadnji put da sa sebe ispire ugljenu prašinu; više se nikad neće morati spuštati u ugljenokop. Ropstvo je iza njega. Ispred njega je Edinburgh, London, cijeli svijet. Upoznat će ljude koji nikad nisu čuli o ugljenokopu Heugh. Njegova je budućnost prazan list papira na kojeg može napisati što god hoće.
Dok se nalazio u kablu, ušla je Annie. S oklijevanjem je zastala čim je prešla prag, a djelovala je zabrinuto i nesigurno. Mack se nasmiješio, pružio joj četku i rekao:
"Hoćeš li mi oprati leđa? " Približila mu se i uzela četku, ali je i dalje stajala i gledala istim, nesretnim izrazom lica. "Hajde" rekao je. Počela mu je ribati leđa.
"Kažu da rudar ne bi smio prati leđa" rekla je. "Navodno, to ga čini slabim."
"Više nisam rudar." Zastala je.
"Nemoj ići, Mack" molila ga je. "Nemoj me ostavljati ovdje."
Bojao se nečeg sličnog; onaj poljubac u usta predstavljao je upozorenje. Osjećao se krivim. Volio je svoju sestričnu i uživao je u njihovim zajedničkim igrama i zabavljanju tijekom proteklo ljeta, kad su se valjali po vrištini za toplih nedjeljnih poslijepodneva; ali nije želio provesti život s njom, pogotovo ako je to značilo ostajanje u Heughu. Može li joj to objasniti bez da je previše povrijedi? Oči su joj bile
oblivene suzama, a on je vidio koliko čezne za njegovim obećanjem da će ostati. Međutim on je čvrsto odlučio otići; nikad ništa u životu nije tako želio.
"Moram otići" rekao je. "Nedostajat ćeš mi, Annie, ali moran otići."
"Misliš da si bolji od nas ostalih, zar ne?" srdito je rekla. "Tvoja je majka vjerovala da je bolja od drugih, a ti si isti. Previši si dobar za mene, je li to u pitanju? Ideš u London kako bi se oženio otmjenom damom, pretpostavljam!"
Njegova je majka doista imala visoko mišljenje o sebi, ali nije odlazio u London kako bi se oženio otmjenom damom. Je li bolji od ostalih? Misli li da je previše dobar za Annie? Postojale je zrnce istine u onome što je rekla, a njemu je postalo neugodno.
"Svi smo previše dobri za ropstvo" rekao je.
Kleknula je kraj kabla i položila mu ruku na koljeno što je virilo iz vode. "Zar me ne voliš, Mack?"
Na svoju sramotu, osjetio je kako raste njegovo uzbuđenje, želio ju je zagrliti i otkloniti njenu strepnju, ali je očeličio svoje srce.
"Draga si mi, Annie, ali ti nikad nisam rekao da te volim, kao ni ti meni." Spustila je ruku pod vodu i između njegovih nogu. Nasmiješila se kad je osjetila kako je ukrućen. "Gdje je Esther?" upitao je.
"Igra se s Jeninim novim djetetom. Neće je biti neko vrijeme."
Annie ju je zamolila neka ih ostavi same, zaključio je Mack, inače bi Esther požurila kući kako bi s njim razgovarala o njegovim planovima. "Ostani ovdje pa se možemo vjenčati" rekla je Annie milujući ga.
Osjećaj je bio predivan. On ju je prošlog ljeta naučio kako se to radi, a zatim ju je natjerao da mu pokaže kako ona sebe zadovoljava. Kad se toga sjetio, još se više uzbudio. "Mogli bismo raditi što god želimo, cijelo vrijeme" rekla je.
"Ako se oženim, bit ću zauvijek zarobljen ovdje" rekao je Mack, ali je osjećao kako njegov otpor slabi.
Annie je ustala i svukla haljinu. Ništa više nije imala na sebi, donje rublje nosilo se samo nedjeljom. Tijelo joj je bilo vitko i čvrsto, s malim dojkama i masom gustih crnih dlaka između nogu. Koža joj je po cijelom tijelu bila sivkasta od ugljene prašine, poput Mackove. Na njegovo zaprepaštenje, ušla je u kabao s njim, kleknuvši i zajahavši preko njegovih nogu.
"Sad je na tebi red da opereš mene" rekla je i pružila mu sapun. Polako je trljao sapun i napravio pjenu, a potom joj je položio ruke na dojke. Bradavice su joj bile male i tvrde. Zastenjala je duboko u grlu, zgrabila njegove zglavke i gurnula mu ruke dolje, preko čvrstog ravnog trbuha do spolovila. Njegovi nasapunani prsti kliznuli su između njenih bedara, te je osjetio grube kovrče gustih stidnih dlaka i nježnu, osjetljivu kožu ispod njih.
"Reci da ćeš ostati" preklinjala je. "Učinimo to. Želim te osjetiti u sebi."
Znao je da će zapečatiti svoju sudbinu ako sada popusti. U prizoru je bilo nečega sanjarski nestvarnog.
"Ne" rekao je, a mu je glas bio tek šapat.
Prišla mu je bliže i privukla njegovo lice na svoje dojke, zatim se spustila dok se nije nalazila točno iznad njega, a usne njene vagine ovlaš su dodirivale nabrekli vrh njegovog penisa točno na mjestu gdje je virio iz vode.
"Reci da" rekla je. Zastenjao je i predao se.
"Da" rekao je. "Molim te. Brže."
Začuo se strahoviti prasak i vrata su se naglo otvorila. Annie je vrisnula.
Četiri su muškarca uletjela u sobu ispunivši mali prostor, Robert Jamisson, Harry Ratchett i dva Jamissonova čuvara. Robert je nosio mač i dva pištolja, a jedan je čuvar imao mušketu. Annie je sišla s Macka i izašla iz kabla. Omamljen i prestrašen, Mack je drhtavo ustao.
Čuvar s mušketom je pogledao Annie.
"Rođaci se zabavljaju" rekao je i pohotno se nacerio.
Mack je poznavao čovjeka; zvao se McAlistair. Prepoznao je i drugog, velikog nasilnika po imeni Tanner. Robert se hrapavo nasmijao. "Zar mu je ona sestrična Valjda je incest uobičajena pojava među rudarima."
Mackov strah i zbunjenost ustupili su mjesto bijesu što ga je izazvao ovakav upad u njegov dom. Zatomio je svoju ljutnju nastojao ostati miran. Nalazio se u ozbiljnoj opasnosti, a postojala je i mogućnost da će Annie također stradati. Morao je zadržati moć rasuđivanja, nije se smio prepustiti gnjevu. Pogledao je Roberta.
"Ja sam slobodan čovjek i nisam se ogriješio o zakon " rekao je. "Što radite u mojoj kući?"
McAlistair je i dalje zurio u Annieno tijelo, vlažno dok se s nje dizala para.
"Kako lijep prizor" promuklo je rekao. Mack se okrenuo prema njemu.
"Ako je takneš, otkinut ću ti glavu golim rukama" rekao je tihim, ujednačenim glasom.
McAlistair je pogledao gola Mackova ramena i shvatio da bi doista mogao ostvariti svoju prijetnju. Problijedio je i koraknuo unatrag, iako je držao pušku. No, Tanner je bio veći i bezobzirniji, pa je ispružio ruku i zgrabio Annienu vlažnu dojku. Mack je reagirao bez razmišljanja. Trenutak kasnije skočio je iz kabla i uhvatio Tannera za zglavak. Prije no što se itko uspio pomaknuti, gurnuo je Tannerovu ruku u vatru.
Tanner je vriskao i grčevito se previjao, ali se nije mogao osloboditi Mackova stiska.
"Pusti me!" derao se. "Molim te, molim te!"
Mack je držao čovjekovu ruku u užarenom ugljevlju i viknuo: "Bježi, Annie!"
Annie je pograbila svoju haljinu i izjurila kroz stražnja vrata.
Kundak puške tresnuo je Macka po zatiljku. Udarac ga je razjario, a budući da je Annie otišla, više se nije ni na što obazirao. Pustio je Tannera, pograbio McAlistaira za kaput i tresnuo ga po licu, slomivši mu nos. Krv je šikljala, a McAlistair je urlao od bola. Mack se naglo okrenuo i bosom nogom, tvrdom poput kamena, šutnuo Harryja Ratchetta u prepone. Ratchett se presavio na pola i počeo stenjati.
Svaka tučnjava u kojoj je Mack sudjelovao zbivala se u ugljenokopu pa je bio naviknut na borbu u ograničenom prostoru; no, četiri protivnika bila su ipak previše. McAlistair ga je ponovno udario kundakom muškete, a Mack se na trenutak zaljuljao, posve ošamućen.
Zatim ga je Ratchett zgrabio odostrag čvrsto mu uhvativši ruke, a prije nego se uspio osloboditi, osjetio je na vratu vršak mača Roberta Jamissona. Tren kasnije Robert je rekao:
"Veži ga."
Prebacili su ga preko konja, pokrili dekom njegovo golo tijelo, a zatim ga odveli u dvorac Jamisson i zatvorili u komoru, još uvijek golog, vezanih ruku i nogu. Ležao je na kamenom podu i drhturio, okružen dijelovima divljači, goveda i svinja s kojih se cijedila krv. Pokušao se ugrijati tako da se što više miče, ali s vezanim rukama i nogama nije uspio stvoriti puno topline. Na koncu je uspio sjesti i prisloniti leđa uz kožu ubijenog jelena, nalik krznu. Neko vrijeme je pjevao kako se ne bi prepustio malodušnosti; najprije balade što su ih pjevušili za subotnjih večeri kod gospođe Wheighel, potom nekoliko crkvenih pjesama, i na kraju neke stare jakobinske buntovničke napjeve, međutim, kad mu je ponestalo pjesama, osjećao se gore nego prije.
Boljela ga je glava od udaraca muškete, ali najviše ga je mučilo što su ga se Jamissoni tako lako dočepali. Kako je bilo glupo od njega što je toliko odgađao svoj odlazak. Dao im je vremena da nešto poduzmu. Dok su oni planirali njegovu propast, on je milovao dojke svoje sestrične. Nije koristilo nagađanje o tome kakvu su mu sudbinu namijenili. Ako se ovdje ne smrzne, vjerojatno će ga poslati u Edinburgh i suditi mu zbog napada na čuvare lovišta. Poput većini zločina, i to se kažnjavalo vješanjem.
Svjetlo što je prodiralo kroz pukotine oko vratiju počelo je postupno nestajati kako se spuštala noć. Došli su po njega baš kad je ura odbila dvadeset tri sata. Ovoga puta bilo je šest muškaraca, a on se nije ni pokušao opirati.
Davy Taggart, kovač koji je izrađivao oruđe rudara, namjestio je željezni prsten, kakvog je nosio Jimmy Lee, oko Mackovog vrata. To je bilo konačno poniženje: obilježje što ga može cijeli svijet vidjeti, a objavljivalo je da je on vlasništvo drugog čovjeka. Bio je manje od čovjeka, niža vrsta, bio je stoka.
Odvezali su ga i dobacili mu nešto odjeće, hlače, iznošenu košulju od flanela i poderani prsluk. Žurno ih je odjenuo, ali je i dalje osjećao hladnoću. Čuvari su mu ponovno zavezali ruke i posjeli ga na ponija.
Odjahali su do ugljenokopa.
Smjena za srijedu počet će za nekoliko minuta, u ponoć.
Konjušar je zapregnuo svježeg konja za vuču lanca s vjedrima. Mack je shvatio da će ga natjerati da ide u krug. Glasno je zastenjao. To je bilo teško, ponižavajuće mučenje. Dao bi život za zdjelu vruće zobene kaše i nekoliko minuta ispred razbuktale vatre. Umjesto toga, očekivala ga je noć na otvorenom. Poželio je pasti na koljena i moliti milost, ali pomisao kakvo bi to zadovoljstvo pružilo Jamissonima učvrstila je njegov ponos, te je zaurlao:
"Nemate pravo to činiti! Nemate pravo!" Čuvari su mu se nasmijali u lice.
Postavili su ga na blatnjavu kružnu stazu kojom su konji kasali danju i noću. Izravnao je ramena i visoko podigao glavu, iako bi najradije briznuo u plač. Privezali su ga za ormu, sučelice konju, tako da mu se nije mogao maknuti s puta. Tada je konjušar natjerao konja u kas. Mack je počeo trčati unatrag.
Gotovo odmah je posrnuo, a konj se zaustavio. Konjušar ga je udario bičem, a Mack se uspravio u posljednjem trenutku. Počeo je hvatati ritam trčanja unatrag. Tada je postao previše siguran u sebe pa se okliznuo na ledenom blatu. Ovoga puta konj je nastavio svoj put.
Mack se bacio u stranu, izvijajući se i koprcajući kako bi se uklonio kopitima, te ga je konj nekoliko časaka vukao uza se, ali je zatim izgubio kontrolu i kliznuo pod noge konja. Konj je zagazio na njegov trbuh i šutnuo ga u bedro, a potom stao.
Natjerali su Macka da ustane, a zatim opet potjerali konja. Od udarca u trbuh Mack je ostao bez daha, a lijevu nogu je jedva osjećao, ali je morao šepajući trčati unatrag. Stisnuo je zube i nastojao uhvatiti ritam. Vidio je kad su drugi bili podvrgnuti takvoj kazni, Jimmy Lee, na primjer. Preživjeli su, iako su nosili trajna obilježja, Jimmy Lee je imao ožiljak iznad lijevog oka gdje ga je udario konj, a mržnja što je gorjela u Jimmyju poticana je sjećanjima na to poniženje. Mack će također preživjeti. Um mu je otupio od bola i hladnoće i poraza, mislio je jedino na to kako će ostati na nogama i izbjegavati smrtonosna kopita.
Kako je vrijeme prolazilo počeo je osjećati bliskost s konjen Obojica su bili upregnuti i primorani trčati u krug. Kad je konjušar pucnuo
bičem, Mack je malo ubrzao, a kad bi Mac posrnuo, konj je naizgled usporio kako bi mu omogućio da se oporavi.
Bio je svjestan dolaska kopača koji su trebali početi raditi u ponoć. Dolazili su uzbrdo razgovarajući i vičući, zadirkujući jedan drugoga i pričajući šale kao i obično; zatim su utihnuli kad su prišli ulazu u jamu i ugledali Macka. Čuvari su prijeteći podizali muškete kad god bi neki rudar pokazao nakanu da se zaustavi. Mack je čuo kako je Jimmy Lee podigao glas u ogorčenju, a krajičkom je oka vidio kako su tri ili četiri rudara okružila Jimmyja, uhvatila ga za ruke te ga gurala i vukla prema oknu kako ne bi zapao u neprilike.
Mack je postupno izgubio svaki pojam o vremenu. Stigli su nosači, žene i djeca koji su brbljali na putu do gore, a zatin utihnuli dok su prolazili kraj Macka, kao i muškarci. Čuo je kako je Annie uzviknula: "Dragi Bože, natjerali su Macka da juri u krug!" Jamissonovi ljudi su je držali podalje od njega ali mu je doviknula: "Esther te traži. Idem po nju."
Esther se pojavila nešto kasnije. Prije no što su je čuvar uspjeli spriječiti, zaustavila je konja. Prinijela je Mackovin usnama vrč s vrelim zaslađenim mlijekom. Činio mu se poput eliksira života pa ga je pohlepno gutao, gotovo se ugušivši. Uspio je isprazniti cijeli vrč prije nego su odvukli Esther.
Noć se vukla polako kao godina. Čuvari su odložili puške sjeli oko konjušareve vatre. Vađenje ugljena se nastavilo. Nosači su izlazili iz ugljenokopa, praznili svoje košare na hrpu, ponovno se vraćali dolje u svom beskrajnom kruženju. Dok je konjušar mijenjao konja, Mack je uhvatio nekoliko minuta odmora, ali je novi konj kasao brže.
U jednom trenutku je shvatio da je ponovno dan. Za sat ili dva kopači će završiti s poslom, ali sat mu se činio poput vječnosti.
Na vrhu brda pojavio se jedan poni. Krajičkom oka Mack je vidio kako je jahač sjahao i zaustavio se zureći u njega. Ovlaš je pogledao u tom pravcu i prepoznao Lizzie Hallim u istom crnom krznenom ogrtaču što ga je nosila u crkvi. Je li mu se došla rugati, pitao se? Osjećao se poniženim pa je poželio da ona ode. No, kad je ponovno pogledao njeno sitno lice, na njemu nije vidio podrugivanje. Umjesto toga, na licu joj je bio izraz samilosti, ljutnje i još nečega što nije uspio odgonetnuti. Pojavio se još jedan konj s kojeg je sjahao Robert. Obratio se Lizzie tihim i ljutitim glasom. Njezin se odgovor jasno čuo: "Ovo je divljaštvo!"
U svojoj patnji, Mack je osjetio duboku zahvalnost prema njoj. Njezino ga je ogorčenje utješilo. Malu utjehu predstavljala je spoznaja da među plemstvom postoji jedna osoba koja drži da prema ljudskim bićima ne bi trebalo tako postupati. Robert joj je bijesno odgovorio, ali Mack nije mogao razabrati njegove riječi. Dok su se oni prepirali, iz ugljenokopa su počeli izlaziti kopači. Međutim, nisu se
vraćali svojim kućama. Okupili su se oko prostora po kojem se kretao konj i bez riječi promatrali. Počele su se okupljati i žene; kad su ispraznile košare, nisu se vratile u okno, već su se priključile šutljivom mnoštvu. Robert je konjušaru naredio neka zaustavi konja.
Mack je napokon prestao trčati. Pokušao je ponosno stajati, ali ga noge nisu htjele držati pa je pao na koljena. Konjušar mu je prišao kako bi ga odvezao, ali ga je Robert zaustavio kretnjom ruke. Robert je govorio tako glasno da su ga svi mogli čuti.
"Dakle, McAsh, jučer si izjavio da ti jedan dan nedostaje do ropstva. Sad si odradio taj jedan dan. Čak i prema svojim glupim pravilima, sad si vlasništvo moga oca."
Okrenuo se kako bi se obratio mnoštvu. No, prije nego je uspio ponovno progovoriti, Jimmy Lee je počeo pjevati. Jimmy je imao čisti glas tenora pa su se zvukovi poznate pjesme vinuli u zrak iznad doline: Gle, čovjeka u muci sagnuta
Obuzeta patnjama
Preko brežuljka ide kamenita
S križem na ramenima
Robert je porumenio i viknuo: "Šutite!"
Jimmy ga je ignorirao i prešao na drugu kiticu. Ostali su m se pridružili, pa je stotinu glasova pojačalo melodiju.
Žalosna je ova slika sada
U očima ljudi
Ali postoji divna nada
Jer sutra se budi
Robert se bespomoćno okrenuo na drugu stranu. Ljutito s kroz blato vratio do svoga konja. Djelovao je razjareno, a ostavi je Lizzie da tamo stoji sama, sićušno oličenje prkosa. Uzjahao je i krenuo nizbrdo, a s lica mu nije silazio bijesan izraz, dok je o potresnih glasova rudara podrhtavao planinski zrak:
Ne gledaj očima samilosnim
Pobijedit ćemo mi
U mjestima nebeskim
Bit će slobodni svi!

11. POGLAVLJE

Kad se Jay probudio, znao je da će zaprositi Lizzie. Majka mu je tek jučer ukazala na tu mogućnost, ali je zamisao pala na plodno tlo. Činilo se prirodnim, gotovo neizbježnim. Sad je brinuo hoće li ona pristati.
Znao je da joj se sviđa, mislio je, većini djevojaka se sviđao. No, njoj je trebao novac, a on ga nije imao. Majka je rekla da se te teškoće mogu riješiti, ali će Lizzie, možda, radije izabrati sigurnost što ju je nudio Robert. Bila mu je odvratna pomisao da bi se ona mogla udati za Roberta.
Na svoje razočaranje saznao je da je rano jutrom izjahala. Bio je napet, previše napet da bi u kući čekao na njen povratak. Otišao je do konjušnice i zagledao se u bijelog pastuha kojeg mu je otac poklonio za rođendan. Konj se zvao Blizzard. Jay se zarekao da ga nikad neće jahati, ali nije mogao odoljeti iskušenju. Poveo je Blizzarda do High Glena i galopirao ledinom duž potoka. Vrijedilo je prekršiti zavjet. Osjećao se kao da je na leđima orla te lebdi zrakom nošen vjetrom.
Blizzard je bio najbolji u galopu. Dok je išao kasom ili sporije, bio je plahovit, nesiguran na nogama, nezadovoljan i jogunast. No, bilo je lako oprostiti konju što je loš u kasu kad j mogao juriti poput puščanog zrna.
Na povratku kući Jay se prepustio razmišljanju o Lizzie. Uvijek je bila neobična, čak i kao djevojčica; ljepuškasta, nepokorna i čarobna. Sad je bila jedinstvena. Jay nije poznavao nikoga tko je mogao gađati bolje od nje, pobijedila ga je u konjskoj utrci, nije se bojala spuštanja u rudnik ugljena, mogla se prerušiti, zavarati sve za stolom, nikad još nije upoznao ženu poput nje. Jasno, s njom neće biti lako izaći na kraj; bila je svojeglavi samouvjerena i samoživa. Spremnije od većine žena dovodila je u pitanje ono što su govorili muškarci. Međutim, Jay i svi ostali su joj to opraštali jer je bila tako dražesna kad bi svoje drsko, sitno lice nakrivila na jednu pa na drugu stranu, smiješeći se mršteći dok bi protuslovila svakoj vašoj riječi.
Stigao je do konjušnice istodobno kad i njegov brat. Robert je bio loše raspoložen. Kad ga je izjedao bijes, postajao je sličniji ocu, crvenog lica i pompozan.
"Koji ti je vrag?" rekao je Jay, ali Robert je samo dobacio uzde konjušaru i ljutit ušao u kuću.
Dok je Jay vodio brigu o Blizzardu, dojahala je Lizzie. Ona je, također, bila uzrujana, ali rumenilo gnjeva na njenim obrazima i sjaj u očima činili su je još ljepšom. Jay je ushićeno zurio u nju. Želim ovu djevojku, pomislio je; želim je za sebe. Bio ju j spreman zaprositi upravo tamo, istog trenutka. No, prije no št je uspio progovoriti, ona je skočila s konja i rekla:
"Znam da treba kazniti ljude koji se loše ponašaju, ali ne vjerujem u mučenje, a ti?"
Nije vidio ništa loše u mučenju zločinaca, ali joj to nije namjeravao reći, bar ne dok je ovako raspoložena.
"Jasno da ne vjerujem" rekao je. "Zar si bila kod ulaza u jamu?" "Bilo je strašno. Rekla sam Robertu neka pusti čovjeka, ali me nije poslušao."
Dakle, svađala se s Robertom. Jay je prikrio svoje oduševljenje.
"Nisi nikad vidjela kako čovjek ide u krug? Nije to takva rijetkost." "Ne, nisam. Nije mi jasno kako mogu ovdje živjeti, a tako žalosno malo znati o životu rudara. Pretpostavljam da su me ljudi štitili od okrutne istine zato što sam djevojka."
"Robert je izgledao vrlo ljutito" poticao ju je Jay.
"Svi rudari su pjevali i nisu ga poslušali kad im je naredio da ušute."
Jay je bio zadovoljan. Činilo se da je vidjela Roberta u najgorem izdanju. Moji izgledi na uspjeh postaju veći iz minute u minutu, radosno je mislio. Konjušar je uzeo njenog konja pa su se zaputili dvorištem prema dvorcu. Robert je u hodniku razgovarao sa Sir Georgeom.
"To je bio bezobrazni prkos" govorio je Robert. "Bez obzira što će se dogoditi, ne smijemo dopustiti da se McAsh izvuče."
Lizzie je razdraženo zagunđala, a Jay je ugrabio priliku za uljepšavanje svoje slike u njenim očima.
"Mislim da bismo trebali razmisliti o puštanju McAsha" rekao je
ocu.
"Nemoj biti smiješan" rekao je Robert.
Jay se prisjetio riječi Harryja Ratchetta.
"Čovjek neprestano izaziva neprilike; bilo bi nam bolje bez njega." "Otvoreno nam se suprotstavio bunio se Robert. "Ne možemo mu dopustiti da se nekažnjeno izvuče."
Nije se nekažnjeno izvukao!" ustvrdila je Lizzie. "Podvrgnut je barbarskom kažnjavanju!"
Sir George je rekao:
"Nije barbarsko, Elizabeth; morate shvatiti da oni ne osjećaju bol kao mi." Prije nego mu je uspjela proturječiti, okrenuo se Robertu. "No, istina je da se nije nekažnjeno izvukao. Rudari sada znaju da ne mogu otići kad navrše dvadeset jednu godinu; dokazali smo ono što smo htjeli. Pitam se ne bismo li pametno postupili kad bismo mu dopustili da tiho nestane."
Robert nije bio zadovoljan.
"Jimmy Lee je buntovnik, ali smo ga doveli natrag."
"Drugačiji slučaj" tvrdio je otac. "Lee ima samo hrabro srce, ali nema pameti. On nikad neće postati voša, njega s ne moramo bojati.
McAsh je sazdan od drugačijeg materijala." "Ja se ne bojim McAsha" rekao je Robert.
"Mogao bi biti opasan" nastavio je otac. "Zna čitati i pisati. On je palitelj, što znači da ga cijene. Sudeći prema prizoru što si mi ga opisao, već je na pola puta da postane heroj. Ako ga prisilimo da ostane ovdje, izazivat će nevolje za cijelog svog bijednog života."
Robert je nevoljko klimnuo glavom.
"Ipak mislim da to loše izgleda" rekao je.
"U tom slučaju, pobrini se da izgleda bolje" rekao je otac. "Ostavi stražara na mostu. McAsh će, vjerojatno, poći preko planine; samo što ga mi nećemo loviti. Nije me briga ako budi mislili da je pobjegao, glavno da znaju kako nije imao pravo otići."
"U redu" rekao je Robert.



Lizzie je Jayu dobacila pobjednički pogled. Iza Robertovih leđa usnama je oblikovala riječ Bravo!
"Moram oprati ruke prije ručka" rekao je Robert. Zaputi se prema stražnjem dijelu kuće, ali je i dalje djelovao mrzovoljno.
Otac je otišao u svoju radnu sobu. Lizzie je ovila ruke oko Jayeva vrata. "Uspio si!" rekla je. "Oslobodio si ga!" Ushićeno ga je poljubila.
To je bilo sablažnjivo i smiono, a on se šokirao, ali se brzo oporavio. Obavio je ruke oko njenog struka i privukao je bliže Sagnuo je glavu pa su se opet poljubili. Ovo je bio drugačiji poljubac, spor, senzualan i ispitujući. Jay je zatvorio oči i usredočio se na osjete. Zaboravio je da se nalaze u najprometnijoj prostoriji očevog dvorca kuda bez prestanka prolaze članovi obitelji i gosti, susjedi i služinčad. Srećom, nitko nije ušao niti ometao njihov poljubac. Kad su se razdvojili, jedva dolazeći do daha, još uvijek su bili sami.
Uz tjeskobni drhtaj Jay je shvatio da je to pravi trenutak za prošnju. "Lizzie ..." Nekako nije uspijevao pronaći prave riječi.
"Molim?"
"Htio sam reći ... ne možeš se udati za Roberta, sada."
"Mogu učiniti što god hoću" odmah je odgovorila. Jasno, to je pogrešan način ophođenja s Lizzie. Nikad joj ne treba reći što smije učiniti, a što ne smije.
"Nisam mislio..."
"Moglo bi se pokazati da se Robert zna ljubiti čak bolje od tebe" rekla je i vragoljasto se nasmiješila. Jay se nasmijao. Lizzie mu je prislonila glavu na prsa. "Jasno da se ne mogu udati za njega, sada ne."
"Zato jer . . ." Pogledala ga je.
"Zato jer ću se udati za tebe, zar neću?" Jedva je mogao povjerovati da je to rekla.
"Pa ... da!"
"Nije li to ono što si me želio pitati?" "Zapravo, da, to sam htio pitati."
"Dakle, to smo riješili. Sad me možeš opet poljubiti."
Osjećajući se pomalo ošamućeno, sagnuo je glavu do njene. Čim su im se usne spojile, ona je otvorila usta, a on se šokirao i oduševio kad je osjetio kako se vršak njenog jezika s oklijevanjem uvlači u njegova usta. To ga je navelo da se upita koliko je drugih mladića poljubila, ali ovo nije bio trenutak za ispitivanje. Odgovorio je na isti način. Njegovo je uzbuđenje postalo vidljivo, pa je s nelagodom pomislio da će ona to opaziti. Privila se uz njega te je bio siguran da ga je osjetila. Na trenutak se ukočila, naizgled nesigurna kako bi se trebala ponašati, a potom ga je opet šokirala pritisnuvši se uz njega, kao da ga želi osjetiti. Dolazio je u doticaj s iskusnim djevojkama, po krčmama i kavanama Londona, koje bi se tako ljubile i trljale o čovjeka na najmanji znak. No, s Lizzie je to bilo drugačije, kao da je to čini prvi put. Jay nije čuo otvaranje vrata. Odjednom mu se Robert prodera u uho:
"Koji je ovo vrag?"
Ljubavnici su se razdvojili.
"Smiri se, Roberte" rekao je. "Ja..." Robert je pobjesnio.
"Prokletstvo, kako se to ponašaš?" žestoko je rekao.
"Sve je u redu, brate" rekao je Jay. "Vidiš, mi smo zaručeni i vjenčat ćemo se."
"Ti, svinjo!" Robert je zaurlao i zamahnuo šakom.
Udario je nasumice pa se Jay lako izmaknuo, ali je Robert dalje nasrtao na njega mašući šakama.
Jay se nije tukao s bratoi još otkako su bili dječaci, no prisjetio se da je Robert bio jak, sporih pokreta. Nakon izbjegavanja kiše udaraca, zaletio se u Roberta i započeo borbu izbliza. Na njegovo zaprepaštenje, Lizzie je skočila na Robertova leđa, počela ga lupati po glavi i vriskati: "Pusti ga na miru! Pusti ga na miru!"
Prizor je nasmijao Jaya pa nije mogao nastaviti tučnjavu, pustio je Roberta. Robert je zamahnuo i šakom ga pogodi točno kraj oka. Jay je zateturao unatrag i pao na pod. Zdravim okom vidio je kako se Robert koprca ne bi li zbacio s leđa Lizzi . Unatoč bolovima na licu, Jay je iznova prasnuo u smijeh. Zatim je u sobu ušla Lizziena majka, a za njom su žurno Alicia i Sir George. Nakon trenutka zaprepaštene tišine, im je rekla:
"Elizabeth Hallim, smjesta siđi s tog čovjeka."
Jay je ustao, a Lizzie je oslobodila Roberta svoga zahvata. Troje roditelja bilo je previše smućeno da bi govorilo. Prekrivši rukom povrijeđeno oko, Jay se naklonio Lizzienoj majci i rekao: "Lady Hallim, imam čast zaprositi ruku vaše kćeri."
* * *
"Prokleta budalo, nećeš imati od čega živjeti" rekao je Sir George nekoliko minuta kasnije.
Obitelji su se razdvojile kako bi svaka za sebe raspravljale šokantnim vijestima. Lady Hallim i Lizzie su pošle na kat. Sir George, Jay i Alicia su se nalazili u radnoj sobi. Robert je sam nekamo bijesno odjurio.
Jay je zatomio uvrijeđeni odgovor. Sjetio se što mu je predložila majka pa je rekao:
"Siguran sam da High Glenom mogu upravljati bolje nego Lady Hallim. Ima tisuću jutara zemlje, ili više, trebao bi stvarati prihod od kojeg bismo mogli živjeti."
"Glupane, nećeš imati High Glen, pod hipotekom je."
Jaya je ponižavalo očevo prezirno omalovažavanje te je osjetio kako su mu se obrazi zarumenjeli. Njegova se majka ubacila u razgovor:
"Jay može dobiti nove zajmove."
Otac je djelovao začuđeno.
"Dakle, ti si u ovome na njegovoj strani?"
"Nisi mu htio ništa dati. Želiš ga natjerati da se za sve bori sam, kao što si ti činio. Pa, on se bori, a prvo što je osvojio je Lizzie Hallim. Nemaš se zašto žaliti."
"Je li je on osvojio, ili si se ti za to pobrinula?" pronicavo je upitao Sir George.
"Nisam je ja povela u ugljenokop" rekla je Alicia.
"Niti si je poljubila u predvorju." U glasu Sir Georgea osjetila se rezigniranost. "Oh, dobro. Oboje su punoljetni, pa ako žele raditi gluposti, pretpostavljam da ih ne možemo spriječiti." Na licu mu se pojavio prepredeni izraz. "U svakom slučaju, ugljen High Glena doći će u posjed naše obitelji."
"O, ne, neće" rekla je Alicia.
Jay i Sir George su se zagledali u nju. Sir George je rekao: "Kojeg vraga želiš reći?"
"Ti nećeš kopati ugljenokope na Jayevoj zemlji, zašto i bi?"
"Nemoj biti prokleta glupača, Alicia. Ispod High Glena nalazi se bogatstvo u ugljenu. Bio bi grijeh ostaviti ga tamo."
"Jay bi mogao nekome drugome dati u zakup pravo na vađenje ugljena. Postoji nekoliko udruženih dioničarskih društava koja žarko žele otvarati nove ugljenokope; čula sam kad si o tome govorio."
"Ne bi valjda sklapao poslove s mojim konkurentima!" viknuo je Sir George.
Majka je tako jaka, divio joj se Jay. No, čini se da je zaboravila na Lizzieno protivljenje kopanju ugljena. Rekao je: "A1i majko, sjećaš se da je Lizzie..."
Dobacila mu je opominjući pogled i prekinula ga usred rijei obrativši se ocu:
"Jay bi, možda, radije sklapao poslove s tvojim konkurentima. Nakon načina na koji si ga uvrijedio na njegov dvadeset prvi rođendan, zar ti štogod duguje?"
"Ja sam mu otac, dovraga!
"Onda se počni ponašati kao otac. Čestitaj mu na zarukama i prihvati njegovu zaručnicu poput kćerke. Planiraj sjajnu svadbu."
Na trenutak je zurio u nju. "Je li to ono što želiš?"
"To nije sve."
"Njegov vjenčani dar." "Što želiš, Alicia?" "Barbados."
Jay je zamalo skočio sa stolice. To nije očekivao. Kako je majka lukava! "Ne dolazi u obzir!" zaurlao je otac. Majka je ustala.
"Razmisli o tome" rekla je kao da joj je posve svejedno što će otac odlučiti. "Uvijek si govorio da je problem. Dobit je velika, ali uvijek ima poteškoća: kiši, robovi se razbole i umru, Francuzi ti obaraju cijene brodovi nestaju na moru. S druge strane, s ugljenom je lako. Vadiš ga iz zemlje i prodaš. Jednom si mi rekao da je to kao pronalaženje novca u stražnjem dvorištu."
Jay je osjećao ushićenje. Možda će na kraju ipak dobiti one što je želio. No, što će na to Lizzie? Njegov je otac rekao:
"Barbados sam obećao Robertu."
"Iznevjeri ga" rekla je majka. "Sam Bog zna koliko si puta iznevjerio Jaya."
"Plantaža šećera je Robertovo nasljedstvo."
Majka je pošla prema vratima, a Jay ju je slijedio.
"Sve ovo smo već prošli, George, a meni su poznati svi tvoji odgovori" rekla je. "Međutim, sad je situacija drugačija. Ako želiš Jayev ugljen, moraš mu to nečim nadoknaditi. A on želi plantažu. Ako mu je ne budeš dao, nećeš dobiti ugljen. To je posve jednostavno, a ti imaš dosta vremena za razmišljanje."
Izašla je iz prostorije. Jay je pošao s njom. U predvorju je šapnuo: "Bila si predivna! No, Lizzie neće dopustiti vađenje ugljena na High Glenu."
"Znam, znam" nestrpljivo je rekla majka. "To sada govori. Možda će se predomisliti."
"Što ako se ne predomisli?" zabrinuto je rekao Jay.
"Taj ćemo most prijeći kad stignemo do njega" rekla je majka.

12.POGLAVLJE

Lizzie je sišla stubama zaogrnuta krznenim plaštem tako velikim da ju je dva puta obavijao i motao se po podu. Morala je izaći na trenutak. Kuća je bila ispunjena napetošću, Robert i Jay su se mrzili, majka se ljutila na Lizzie, Sir George je bio bijesan na Jaya, između Alicije i Sir Georgea se također osjećalo neprijateljstvo. Ručak je prošao u nevjerojatno napetom ugođaju. Dok je prolazila predvorjem, iz sjenki je istupio Robert. Stal je i pogledala ga.
"Droljo" rekao je.
To je bila velika uvreda jednoj dami, ali Lizzie nije bilo lako uvrijediti samo riječima, a osim toga, imao je razloga za ljutnju.
"Ti mi moraš biti poput brata" rekla je pomirljivim glasom. Uhvatio ju je za ruku i grubo stisnuo.
"Kako ti se taj mali ljigavi gad može sviđati više nego ja?" "Zaljubila sam se u njega" rekla je. "Pusti mi ruku."
Još ju je jače stisnuo, a lice mu je potamnjelo od srdžbe.
"Reći ću ti nešto" rekao je. "Čak i ako ne mogu imati tebe imat ću High Glen."
"Nećeš" rekla je. "Kad se udam, High Glen će postati vlasništvo moga muža."
"Samo čekaj pa ćeš vidjeti." Nanosio joj je bol.
"Pusti mi ruku ili ću vrištati" rekla je opasnim glasom. Pustio ju je. "Žalit ćeš ovo cijeloga života" rekao je i otišao.
Lizzie je izašla iz dvorca i čvršće se omotala krznom. Oblaci su se djelomično razišli, a na nebu se pojavio mjesec. Vidljivost je bila dobra pa je mogla proći prilazom i spustiti se niz strmu tratinu do rijeke. Nije se kajala zato što je iznevjerila Roberta. Nikad je nije volio. Da jest, bio bi tužan, a on to nije. Umjesto da je lud od bola što ju je izgubio, on je bio bijesan na brata jer ga je u nečemu pobijedio. Bez obzira na sve, potresao ju je susret s Robertom. Imao je bezobzirnu odlučnost svoga oca. Jasno, ne može joj oduzeti High Glen. No, što bi mogao učiniti umjesto toga?
Izbacila ga je iz misli. Dobila je što je željela, Jaya umjesto Roberta. Sad je željno očekivala planiranje vjenčanja i osnivanje kućanstva.
Jedva je čekala da otpočne život s njim, da spavaju u istom krevetu i svakoga se jutra budi uz njegovu glavu na jastuku. Bila je uzbuđena i uplašena. Poznavala je Jaya cijeloga života, ali otkako je postao muškarac provela je s njim tek nekoliko dana. Bacala se u nepoznato.
No, s druge strane, razmišljala je, sklapanje braka je sigurno uvijek skok u nepoznato; zapravo, nikad ne možeš upoznati neku osobu dok ne počneš s njome živjeti.
Majka se uzrujala. Sanjala je o tome da će se Lizzie udati za bogatog čovjeka i tako okončati godine siromaštva. No, morala je prihvatiti činjenicu da Lizzie ima vlastite snove.
Lizzie nije zabrinjavalo pitanje novca. Sir George će na koncu ipak nešto dati Jayu, ali ako ne bude tako, uvijek mogu živjeti u kući High Glen. Neki su škotski veleposjednici krčili svoje šume i davali zemlju u zakup vlasnicima ovaca. Jay i Lizzi mogu u početku to pokušati, kako bi došli do novca.
Bez obzira što će se dogoditi, bit će zabavno. Ono što joj se kod Jaya najviše sviđalo bila je njegova sklonost pustolovinama Pristajao je na galopiranje šumom, pokazivanje ugljenokopa život u kolonijama. Pitala se hoće li se to ikad dogoditi. Jay se još uvijek nada da će dobiti posjed na Barbadosu. Pomisao da bi mogla otići u strane zemlje uzbuđivala je Lizzie gotovo isto koliko i predstojeće vjenčanje. Govorilo se da je život tamo slobodniji i opušteniji, te nema ukočenih formalnosti što su je toliko iritirale u britanskom društvu. Zamislila je kako bi bilo odbaciti podsuknje i krinoline, skratiti kosu i provoditi cijele dane na konju s mušketon preko ramena.
Ima li Jay mana? Majka je rekla da je tašt i zaokupljen samim sobom, ali Lizzie nije poznavala nijednog muškarca koji nije takav. Isprva je mislila da je slab jer se nije oštrije suprotstavljao ocu i bratu; sad joj se činilo da je ipak pogriješila u svojoj procjeni jer je, zaprosivši nju, prkosio i jednome i drugome.
Stigla je do obale rijeke. Ovo nije bio nikakav planinski potok što vijuga niz obronke. Duboka bujica brzo se valjala koritom, širokim tridesetak metara. Odbljesci mjesečine s nemirne površine djelovali su poput srebrnih djelića mozaika. Od silne hladnoće bilo je teško disati, ali joj je krzneni ogrtač grijao tijelo. Lizzie se naslonila na široko deblo starog bora zagledala u uzburkanu vodu. Kad je pogledala preko rijeke, opazila je da se na drugoj obali nešto miče.
Ono što se kretalo nije bilo njoj nasuprot, već malo više uzvodno. Najprije je pomislila da se radi o srni; one su se česte kretale noću. Nije izgledalo poput čovjeka jer je glava bila pre velika. Zatim je uvidjela da se ipak radi o čovjeku koji je imao zavežljaj privezan na glavi. Shvatila je trenutak kasnije. Zakoračio je na obalu rijeke, a pod nogama mu je pucketao led, i spustio se u vodu.
U zavežljaju je sigurno njegova odjeća. No, tko bi usred zime želio preplivati rijeku u ovo doba noći? Pretpostavila je da bi to mogao biti McAsh koji se nastoji provući kraj stražara na mostu. Lizzie se stresla u toplini svoga krzna pri pomisli kako jezivo hladna mora biti voda. Bilo je teško zamisliti kako je netko može preplivati i preživjeti.
Znala je da bi trebala otići. Ako ostane gledati kako goli čovjek pliva preko rijeke, samo bi mogla izazvati nevolje. Usprkos tome, njena je radoznalost bila jača od razuma te je nepomično stajala i promatrala kako se njegova glava ravnomjerno miče ukoso preko rijeke. Jaka struja prisilila ga je na dijagonalni put, ali nije usporavao. Činilo se da je vrlo snažan. Dospjet će do druge obale dvadesetak metara uzvodno od mjesta na kojem se nalazila Lizzie.
Međutim, kad je stigao do sredine rijeke, snašla ga je nesreća.
Lizzie je ugledala kako površinom rijeke prema njemu juri nešto tamno. Razabrala je da se radi o srušenom stablu. Čini se da ga nije vidio sve dok nije dospjelo do njega. Debela grana ga je tresnula po glavi, a ruke su mu se zaplele u krošnju. Lizzie je dahnula kad je nestao pod stablom. Zurila je u grane i tražila čovjekovu glavu; još uvijek nije bila sigurna je li to bio McAsh. Stablo joj se približilo, ali se on nije pojavio.
"Molim te, nemoj se utopiti" šapnula je. Stablo je prošlo kraj nje, ali od njega još uvijek nije bilo nikakvog znaka. Pomislila je potrčati po pomoć, ali bila je gotovo pola kilometra udaljena od dvorca; dok se ona vrati, on bi bio daleko nizvodno, živ ili mrtav. No, možda bi ipak trebala pokušati, razmišljala je.
Dok je tako stajala u agoniji neodlučnosti, on je izronio, metar iza plutajućeg stabla. Za divno čudo, zavežljaj mu je još uvijek bio na glavi. Međutim, više nije mogao onako ravnomjerno plivati; zapljuskivao je oko sebe, mahao i udarao, mučio se hvatajući dah, gušio se i kašljao.
Lizzie se spustila do ruba rijeke. Ledena voda zapljusnula je njene lagane cipele i sledila joj noge.
"Ovamo" doviknula je. "Ja ću te izvući!"
Činilo se da je nije čuo jer je nastavio lupati oko sebe kao da je, nakon što se zamalo utopio, mogao misliti jedino na disanje. Zatim je izgledalo da se, naporom smirio i osvrnuo naokolo kako bi vidio gdje se nalazi. Lizzi je opet viknula.
"Ovamo! Pomoći ću ti!" Ponovno se zakašljao i hvatao dah, a glava mu je iznova nestala pod vodom, a gotovo odmah izronio i krenuo prema njoj, udarajući i kašljući, ipak se kretao u dobrom smjeru.
Kleknula je u ledeno blato, ne razmišljajući o svojoj svilenoj haljini ni o krznu. Srce joj je bilo u grlu. Kad se približio, ispružila je ruke prema njemu. On je nasumce mlatarao po zraku. Uhvatila ga je za zglavak i povukla prema sebi. Zgrabila mu ruku objema svojima i potegnula je uvis. Udario je o obalu, nemoćno se srušio, pola u vodi, a pola vani. Promijenila je položaj i uhvatila ga ispod ruku, a potom je čvrsto zabila otmjene cipele u blato i ponovno povukla. Odgurnuo se nogama i rukama te, napokon, izašao iz vode.
Lizzie je zurila u njega dok je tamo ležao gol, mokar i polumrtav, poput morskog čudovišta uhvaćenog u golemu ribarsku mrežu. Kao što je pretpostavila, čovjek čiji je život spasila je Malachi McAsh. U čudu je zatresla glavom. Kakav je to čovjek? U posljednja dva dana preživio je eksploziju plina i podvrgnut je strahovitom mučenju, a ipak je imao snage i hrabrosti preplivati ledenu reku kako bi došao do slobode.
Jednostavno, nikad nije odustao.
Ležao je na leđima, isprekidano hvatajući dah i neobuzdano se tresući. Željezne ogrlice nije bilo; pitala se kako ju je skinuo. Njegova vlažna koža srebrnkasto je blistala na mjesečini. Sada je prvi put vidjela golog muškarca i, unatoč zabrinutosti za njim, bila je fascinirana njegovim penisom, smežuranim, valjda što je počivao u masi tamne kovrčave dlake na mjestu gdje se spajala njegova mišićava bedra.
Ako bude dugo tako ležao, mogao bi umrijeti od hladnoće. Kleknula je kraj njega i odvezala mokri zavežljaj s njegove glave. Zatim mu je položila ruku na rame. Bio je hladan poput groba.
"Ustani!" žurno je rekla. Nije se pomaknuo. Protresla ga je osjećajući snažne mišiće pod kožom. "Ustani ili ćeš umrijeti!" Zgrabila ga je objema rukama, ali bez njegove suradnje nije ga uopće mogla pomaknuti; činilo joj se da je sazdan od kamena. "Mack, molim te, nemoj umrijeti" rekla je, a u glasu joj se osjetio jecaj.
Napokon se pomaknuo. Polako se postavio na sve četiri, a zatim ju je uhvatio za ruku. Uz njenu pomoć, podigao se na noge.
"Hvala Bogu" promrmljala je. Svom težinom se oslonio na nju, ali ga je ipak uspjela pridržati bez da se sruši.
Morala ga je nekako ugrijati. Rastvorila je ogrtač i pritisnula svoje tijelo uz njegovo. Na prsima je, kroz tanku tkaninu svoje haljine, osjećala užasnu hladnoću njegovog tijela. Grčevito se držao za nju, a njegovo široko, čvrsto tijelo upijalo je njenu toplinu. To je bio drugi put da se našla u njegovom zagrljaju, te je ponovno osjetila snažnu prisnost s njim, gotovo kao da su ljubavnici.
Nije se mogao ugrijati dok je bio mokar. Nekako ga je morala osušiti. Trebala joj je nekakva krpa, nešto što bi moglo poslužiti kao ručnik. Imala je na sebi nekoliko lanenih podsuknji; mogla je jednu žrtvovati za njega.
"Možeš li sada sam stajati?" upitala je. Uspio je klimnuti glavom usred kašljanja. Pustila ga je i podigla suknju. Osjetila je kako je gleda, unatoč stanju u kojem se nalazio, dok je hitro skidala podsuknju. Zatim ga je počela njome trljati po cijelom tijelu.
Obrisala mu je lice i istrljala kosu, potom ga je zaobišla i osušila njegova široka leđa te čvrstu, zbijenu stražnjicu. Kleknula je i obrisala mu noge. Opet je ustala i okrenula ga prema sebi kako bi mu osušila prsa. Tada ju je šokirao pogled na njegov penis koji je stršio ravno naprijed.
To joj se trebalo zgaditi i užasnuti je, ali nije. Fasciniralo ju je i pobudilo njeno zanimanje; činjenica da tako djeluje na jednog muškarca ispunila ju je nerazboritim ponosom; a osjetila je još nešto, čežnju u svojoj nutrini od koje joj se osušilo grlo. Nije to bilo radosno uzbuđenje što ga je osjetila kad je poljubila Jaya ovo nije imalo veze s očijukanjem i ljubakanjem. Odjednom se prestrašila da će je McAsh baciti na tlo, poderati joj odjeću obeščastiti je, a najstrašnija od svega bila je spoznaja da je jedan njen djelić upravo to želio. Njena su strahovanja bila bezrazložna.
"Oprostite" pro mrmljao je.
Okrenuo se na drugu stranu, sagnuo se do svoj zavežljaja i izvukao posve mokre hlače od tvida. Iscijedio je vodu i navukao ih na sebe, a Lizzieno srce je opet počelo normalno kucati. Kad je počeo izažimati košulju, Lizzie je shvatila da će do jutra vjerojatno umrijeti od upale pluća ako odjene mokru odjeću. No, nije mogao hodati gol.
"Donijet ću ti nešto odjeće iz dvorca" rekla je. "Ne" odbio je. "Pitat će vas što radite."
"Mogu se ušuljati unutra i van, a imam mušku odjeću što sam je nosila u rudniku."
Odmahnuo je glavom.
"Neću se ovdje zadržavati. Ugrijat ću se čim počnem hodati." Počeo je izažimati vodu iz kariranog pokrivača.
Na iznenadni poriv skinula je svoj krzneni ogrtač. Zahvaljujući veličini, odgovarat će Macku. Bio je skup, i možda više nikad neće imati takvoga, ali će mu spasiti život. Nije željela razmišljati kako će majci objasniti njegov nestanak.
"U tom slučaju stavi ovo na sebe, a deku nosi sa sobom dok ti se ne pruži prilika da je osušiš." Ne čekajući njegov pristanak, položila mu je krzno preko ramena. Oklijevao je, a zatim se zahvalno umotao i krzneni plašt. Bio je toliko velik da ga je posve prekrio.
Podigla je s tla zavežljaj i izvadila njegove čizme. Pružio joj je mokru deku, a ona ju je nagurala u vreću. Dok je to radila, osjetila je pod rukom željeznu ogrlicu. Izvadila ju je. Željezni prsten je bio slomljen, a ogrlica savijena da bi se lakše skinula.
"Kako si to učinio?" pitala je. Navukao je čizme.
"Provalio sam u kovačnicu kraj ulaza u jamu i upotrijebio Taggartovo oruđe."
To nije mogao učiniti sam, pomislila je. Sigurno mu je sestra pomogla. "Zašto to nosiš sa sobom?"
Prestao je drhtati, a u očima mu se pojavila vatra gnjeva.
"Da nikad ne zaboravim" gorko je rekao. "Nikad."
Vratila ju je natrag i osjetila da se u dnu vreće nalazi velika knjiga. "Što je to?" upitala je.
"Robinson Crusoe."
"Moj najdraži roman!"
Uzeo je vreću iz njene ruke. Bio je spreman za polazak. Sjetila se kako je Jay nagovorio Sir Georgea da pusti McAsha.
"Čuvari neće poći za tobom" rekla je.
Oštro ju je pogledao. Na licu mu se pojavio izraz nade i sumnje. "Kako znate?"
"Sir George je zaključio da previše često izazivaš nevolje pa će mu biti drago ako te se riješi. Ostavio je stražara na mostu jer ne želi da rudari saznaju kako su te pustili; ali očekuje da ćeš se nastojati provući kraj njih, i neće te pokušati dovesti natrag."
Na njegovom izmučenom licu pojavio se izraz olakšanja.
"Dakle, ne moram brinuti o sučevim ljudima" rekao je. "Hvala Bogu."
Lizzie je zadrhtala bez topline ogrtača, ali je u dubini duše osjećala toplinu.
"Hodaj brzo i nemoj se zaustavljati radi odmora" rekla je. "Ako se zaustaviš prije zore, umrijet ćeš." Pitala se kamo će poći i kako će provesti ostatak života.
Klimnuo je glavom, a potom joj pružio ruku. Ona ju je prihvatila, a on je, na njeno iznenađenje, podigao njenu ruku do usana i poljubio je. Tada je otišao.
"Sretno" tiho je rekla.
* * *
Pod Mackovim čizmama pucketao je led što se stvorio na lokvicama vode na stazi. Dugim koracima prolazio je dolinom obasjanom mjesečinom, a tijelo mu se brzo zagrijalo pod krznenim ogrtačem Lizzie Hallim. Osim zvuka njegovih koraka, čula se još jedino huka rijeke koja je tekla uz put. No, njegova je duša pjevala pjesmu slobode.
Kako se udaljavao od dvorca, počeo je razabirati neobičnu čak i smiješnu stranu svog susreta s gospođicom Hallim. Tamo je bila ona, u vezenoj haljini i otmjenim cipelicama, s frizurom što su je dvije sluškinje uređivale najmanje pola sata, a on je preplivao rijeku gol kao od majke rođen. Sigurno je doživjela šok!
Prošle nedjelje se u crkvi ponašala kao tipični arogantni školski aristokrat, kratkovidan i samodopadan. No, imala je hrabrosti prihvatiti Mackov izazov i spustiti se u ugljenokop. A noća mu je dvaput spasila život; jednom izvukavši ga iz vode, i drug put kad mu je dala svoj ogrtač. Ona je jedinstvena žena. Pritisnula je svoje tijelo o njegovo kako bi ga ugrijala, a potom je kleknula i obrisala ga svojom podsuknjom; postoji li još neka dama u Škotskoj koja bi to učinila za rudara? Sjetio se kako mu s srušila u zagrljaj u rudniku, te kakav je bio osjećaj kad joj je dotaknuo dojku, tešku i mekanu. Bilo mu je žao pri pomisli da je, vjerojatno, više nikad neće vidjeti. Nadao se da će i ona naći načina za bijeg iz ove uske sredine. Njezin smisao za pustolovine zasluživao je šire obzore.
Nekoliko košuta, koje su pasle kraj ceste pod zaštitom mraka, žurno se dalo u bijeg kad se on približio, poput krda duhova; potom je opet bio posve sam. Bio je vrlo umoran a kretanje u krug iscrpilo ga je više no što je očekivao. Izgleda da se ljudsko tijelo od toga ne može brzo oporaviti. Trebalo je biti lako preplivati rijeku, ali susret s plutajućim stablom mu je opet oduzeo svu snagu. Glava ga je još uvijek boljela tamo gdje je grana udarila.
Srećom, noćas nije morao daleko ići. Hodat će samo do sela naseobine rudara udaljene desetak kilometara. Tamo će potražiti zaštitu u domu majčinog brata, ujaka Eba, i odmoriti se do jutra. Bezbrižno će spavati jer je saznao da ga Jamissot nemaju namjeru progoniti. Ujutro će napuniti želudac zobenom kašom i šunkom, a zatim krenuti put Edinburgha. Čim stigne tamo, otići će prvim brodom na kojem uspije naći posao, bez obzira kamo ide; odgovarat će mu svako odredište, od Newcastlea do Pekinga.
Nasmiješio se vlastitom razmetanju. Nikad se nije odvažio na putovanje dalje od trgovačkog gradića Coats, udaljenog tridesetak kilometara; čak nije bio ni u Edinburghu; ali je govorio sam sebi kako je voljan otići u egzotična mjesta, kao da zna kako je tamo.
Dok je hodao izrovanom blatnjavom stazom, počeo je ozbiljno razmišljati o svom putovanju. Odlazio je iz jedinog doma što ga je poznavao, mjesta gdje je rođen i gdje su umrli njegovi roditelji. Napuštao je Esther, prijateljicu i saveznicu, iako se nadao da će je uskoro izbaviti iz Heugha. Ostavljao je za sobom Annie, sestričnu koja ga je naučila kako se ljubi i pruža zadovoljstvo ženskom tijelu. No, oduvijek je znao da će se to dogoditi. Otkako je znao za sebe, sanjao je o bijegu. Zavidio je pokućarcu, Daveyju Patchu, i žudio za takvom vrstom slobode.
Sad ju je imao. Ispunio ga je zanos pri pomisli što je učinio. Uspio je pobjeći. Nije znao što će mu donijeti sutra. Možda će biti siromaštva, i patnje, i opasnosti. Ali više neće provesti niti jedan dan u ugljenokopu, niti jedan dan ropstva, niti jedan dan pripadanja Sir Georgeu Jamissonu. Sutra će biti svoj čovjek.
Stigao je do zavoja i osvrnuo se preko ramena. Još uvijek je mogao vidjeti dvorac Jamisson, zapravo njegov krov s kruništem što ga je obasjavala mjesečina. Više nikad neću to gledati, pomislio je. Pomisao ga je toliko usrećila da je počeo plesati škotski pučki ples, tamo nasred blatnjave ceste, zviždučući melodiju i poskakujući u krug.
Zatim je stao, tiho se sam sebi nasmijao i nastavio put kroz dolinu.

13. POGLAVLJE

Shylock je na sebi imao široke hlače, dugačku crnu halju crveni trorogi šešir. Glumac je bio strahovito ružan, velikog nosa, isturene brade s podbratkom i ustiju stisnutih u usku crtu iskrivljenu na jednu stranu. Izašao je na pozornicu sporim, naglašenim hodom, prava slika zla. Pohotljivo je zarežao:
"Tri tisuće dukata." Kroz publiku je prostrujio drhtaj. Mack je bio kao opčinjen. Čak i u parteru, gdje je stajao s Dermotom Rileyjem, mnoštvo je bilo nepomično i tiho. Shylock je svaku riječ izgovarao glasom koji je bio na granici između roktanja i laveži. Ispod čupavih obrva zurile su blistave oči.
"Tri tisuće dukata za tri mjeseca, a Antonio na putu . . ." Dermot je šapnuo Macku u uho:
"To je Charles Mackli Irac. Ubio je čovjeka pa mu je suđeno za umorstvo, ali se brani tvrdeći da je bio provociran te se izvukao."
Mack ga je jedva čuo. Znao je da postoje kazališta i predstave, jasno, ali nikad nije ni sanjao da bi moglo biti ovako, zadimljene uljne svjetiljke, fantastični kostimi, našminkani glumci, a i ono najvažnije - emocije: gnjev, strastvena ljubav, zavist mržnja, predstavljene tako živo da mu je srce mahnito tuklo jer se sve činilo stvarnim.
Kad je Shylock otkrio da mu je kći pobjegla, izletio je na pozornicu bez šešira, kosa mu je vijorila, stegnuo je šake te je, ispunjen jarošću i bolom, vriskao:
"Znali ste!" poput čovjeka na paklenskim mukama. Kad je rekao: "Budući da sam pas, čuvajte se mojih očnjaka!" zaletio se naprijed, kao da će se baciti preko ruba pozornice, a cijela publika se trgnula unatrag.
Kad su odlazili iz kazališta, Mack je upitao Dermota:
"Zar su Židovi takvi?" Koliko se sjećao, nikad nije upoznao nekog Židova, no većina ljudi o kojima je govorila Biblija bili su Židovi, ali nije ih takvima prikazivala.
"Poznavao sam nekoliko Židova, ali nijedan nije bio poput Shylocka, hvala Bogu" odgovorio je Dermot. "Međutim, svi mrze lihvare. Dobro dođu kad ti treba zajam, ali teškoće izaziva vraćanje novca."
U Londonu nije bilo puno Židova, ali je bio krcat stranaca. Bilo je tamnoputih pomoraca iz Azije koje su zvali indijskim mornarima; hugenota iz Francuske; tisuće Afrikanaca tamnosmeđe kože i čvrstih sitnih uvojaka; te bezbroj Iraca poput Dermota. Za Macka je to predstavljalo dio uzbudljive privlačnosti grada. U Škotskoj su svi izgledali jednako.
Zavolio je London. Svakog jutra kad bi se probudio i sjetio gdje se nalazi, prožeo bi ga drhtaj uzbuđenja. Grad je bio pun neobičnih prizora i iznenađenja, čudnih ljudi i novih doživljaja. Sviđao mu se primamljivi miris kave iz bezbrojnih kavana, iako si nije mogao priuštiti da je pije. Zurio je u blistave boje odjeće; jarko žutu, grimiznu, smaragdno zelenu, purpurnu, nebesko plavu; a nosili su je muškarci i žene. Čuo je mukanje stada prestrašenih goveda dok su ih vodili kroz uske ulice do gradske klaonice, i uklanjao se nasrtajima gotovo gole djece koja su prosila i krala. Vidio je prostitutke i biskupe, posjetio je borbe s bikovima i aukcije, kušao je banane i đumbir i crveno vino. Sve je bilo uzbudljivo. Najljepše od svega bila je sloboda koja mu je omogućavala da ide kamo želi i čini što hoće.
Naravno, morao je zarađivati za život. To nije bilo lako. London je bio pun izgladnjelih obitelji koje su pobjegle iz seoski sredina gdje nije bilo hrane jer je u posljednje dvije godine žetva podbacila. Također je bilo tisuće tkalaca koji su dotad tkali na inčnom tkalačkom stanu, a sad su ih iz posla izbacile nove tvornice na sjeveru, kako mu je pričao Dermot. Za svaki posao natjecalo se pet očajnih kandidata. Oni koji nisu imali sreću morali su prositi, krasti, prostituirati se ili gladovati. Dermot je bio tkalac. Imao je ženu i petero djece, a živjeli s u dvije sobe u Spitalfieldsu. Kako bi mogli preživjeti, morali s dati u podnajam Dermotovu radionicu. Tamo je spavao Mack na podu, kraj tihog tkalačkog stana što je stajao poput podsjetnika na opasnosti gradskog života.
Mack i Dermot su zajedno tražili posao. Ponekad su ih uzeli kao konobare u kavanama, ali su tamo uspijevali opstati samo dan ili dva.
Mack je bio previše krupan i nespretan za nošenje pladnjeva i ulijevanje napitaka u malene šalice, a Dermot ponosan i osjetljiv, bi prije ili kasnije uvrijedio nekog gosta. Jednog dana Mack je dobio posao sluge u velikoj kući u Clerker wellu, ali je idućeg jutra dao otkaz nakon što su ga gospodar gospodarica kuće pozvali s njima u krevet. Toga su dana dobili posao nosača pa su nosili goleme košare ribe po lučkoj tržnici Killmgsgateu. Po završetku posla Mack nije želio potrošiti novac na ulaznicu za kazalište, ali se Dermot zakleo da neće požaliti. Dermot je imao pravo, isplatilo bi se dati i dvostruko više da bi se vidjelo takvo čudo. Međutim, Mack je stalno brinuo koliko će mu vremena trebati dok ne uštedi toliko novca da može poslati po Esther.
Iz kazališta su krenuli na istok i zaputili se prema Spital. Prošli su kroz Covent Garden gdje su ih s ulaza u svaki dom u pozivale kurve. Mack se nalazio u Londonu već gotovo mjesec dana te se počeo navikavati na činjenicu da mu se na svakom uglu nudi seks. Bilo je svakakvih žena, mladih i starih, ružnih i lijepih, odjevenih poput otmjenih dama ili u dronjcima, ali niti jedna nije dovela u iskušenje, iako je mnoge noći proveo u čeznutljivom razmišljanju o svojoj jedroj sestrični Annie.
Na Strandu se nalazilo neproporcionalno sagrađeno i obijeljeno svratište The Bear, koje se sastojalo od kavane i nekoliko zalogajnica smještenih oko dvorišta. Ožednjeli su od vrućine u kazalištu pa su ušli na piće. Unutra je bilo toplo i zadimljeno. Svaki je naručio litru piva.
"Pogledajmo što se zbiva straga" rekao je Dermot.
The Bear je bilo sportsko stjecište. Mack je već bio ovdje pa je znao da se u stražnjem dvorištu održavaju borbe pasa, te sa zavezanim medvjedom, mačevanja između žena, i druge svakojake priredbe. Kad nije bilo organizirane zabave, vlasnik bi bacio mačku u baru s patkama i nahuškao četiri psa na nju, a ta je igra izazivala gromoglasni smijeh među gostima.
Te je večeri postavljen ring za boks meč, osvijetljen brojnim uljnim svjetiljkama. Patuljak u svilenom odijelu i cipelama s kopčom deklamirao je pred gomilom pripitih ljudi.
"Svatko tko uspije srušiti Bermondseyja Bruisera dobit će jednu funtu! Hajde, momci, ima li među vama hrabrih?" Napravio je tri salta.
Dermot je rekao Macku:
"Rekao bih da bi ga ti mogao oboriti."
Bermondsey Bruiser bio je čovjek pun ožiljaka odjeven samo u kratke hlače i teške čizme. Imao je obrijanu glavu, a na licu i tjemenu nosio je znakove mnogih borbi. Bio je visok i težak, ali je djelovao glupavo i usporeno.
"Pretpostavljam da bih mogao" rekao je Mack. Dermot se zagrijao. Zgrabio je patuljka za ruku i rekao:
"Hej, kratkonogi, evo ti mušterije."
"Izazivač!" zaurlao je patuljak, a gomila je klicala i pljeskala.
Jedna funta bilo je puno novca, tjedna zarada mnogih. Mack je bio u iskušenju.
"Dobro" rekao je. Gomila je opet stala klicati.
"Čuvaj se njegovih nogu" rekao je Dermot. "U vrhu čizama se sigurno nalazi čelik."
Mack je klimnuo glavom i skinuo kaput. Dermot je dodao:
"Budi pripravan da će te zaskočiti čim stupiš u ring. Neće biti nikakvog znaka za početak borbe, pazi."
To je bio uobičajeni trik u tučnjavama među rudarima i ugljenokopu. Najbrži put do pobjede bio je započeti borbu prije nego je protivnik spreman. Čovjek bi rekao:
"Dođi ovamo pa ćemo se tući u hodniku gdje ima više mjesta" a zatim bi tresnuo protivnika u trenutku dok bi prelazio preko drenažnog jarka.
Ring je bio nepravilni krug napravljen od konopca, otprilike u visini struka, pridržavanog starim drvenim prečkama zabijenim u blato. Mack se približio ringu, vodeći računa o Dermotovu upozorenju. Kad je podigao nogu kako bi prekoračio konopac, Bermondsey Bruiser se zaletio u njega. Mack je to očekivao pa je koraknuo unatrag, izvan njegovo, dosega, ali ga je Bruiserova golema šaka ipak okrznula po čelu. Gomila je zadržala dah. Mack je reagirao bez razmišljanja, poput stroja. Brzo je prišao ringu i ispod konopca tresnuo Bruisera nogom po koljenici te je ovaj posrnuo. Gledatelji su ga počeli bodriti, a Mack je čuo kako Dermot viče:
"Ubij ga, Mack!"
Prije no što je čovjek uspio uspostaviti ravnotežu, Mack ga je udario s obje strane glave, lijevo i desno, a zatim još jednom i vrh brade, aperkatom u kojeg je uložio svu snagu svojih ramena. Bruiseru su koljena počela klecati, zakolutao je očima, zateturao dva koraka unatrag i tresnuo na leđa. Mnoštvo je oduševljeno zaurlalo. Borba je završila.
Mack je pogledao čovjeka na podu i ugledao ga uništenog, oštećenog i beskorisnog. Poželio je da nije pristao na borbu i osjetio je prazninu i okrenuo se na drugu stranu. Dermot je hrvačkim zahvatom držao patuljka.
"Mali vrag je pokušao pobjeći" objasnio je. "Želio te je prevariti i odnijeti tvoju nagradu. Plati, Dugonogi. Jednu funtu."
Patuljak je slobodnom rukom izvadio zlatnik iz unutarnjeg džepa košulje. Namrgođeno ga je pružio Macku. Mack ga je uzeo osjećajući se poput lopova. Dermot je pustio patuljka. Muškarac grubog lica u skupoj odjeći pojavio se kraj Macka.
"To je bilo izvrsno" rekao je. "Jeste li se često borili?"
"S vremena na vrijeme, u ugljenokopu."
"Palo mi je na um da biste mogli biti rudar. Slušajte, iduće subote organiziram boksmeč u Pelicanu, u Shadwellu. Ako želite pokušati zaraditi dvadeset funti za nekoliko minuta, postavit ću vas za protivnika Reesu Preeceu, zvanom Velška Planina." Dermot je uskliknuo:
"Dvadeset funti!"
"Nećete ga srušiti kao ovaj komad drveta, ali dobit ćete svoju priliku."
Mack je pogledao Bruisera koji je ležao poput beskorisne mase.
"Ne" rekao je.
"Zašto ne, prokletstvo?" rekao je Dermot. Organizator je slegnuo ramenima.
"Ako vam novac nije potreban . . ."
Mack je pomislio na svoju blizanku, Esther, koja je još uvijek nosila ugljen po ljestvama u ugljenokopu Heugh tijekom petnaestosatnog radnog dana, čekajući pismo koje bi je oslobodilo života u ropstvu. Dvadeset funti bi platilo njeno putovanje do Londona, a on bi mogao imati taj novac u subotu uvečer.
"Kad bolje promislim, da" rekao je Mack.
Dermot ga je udario po leđima. "Tako treba, momče" rekao je.

14.POGLAVLJE

Lizzie Hallim i njena majka drndale su se u fijakeru ulicama Londona na svom putu prema sjeveru. Lizzie je bila uzbuđena i sretna; sastat će se s Jayem i razgledati jednu kuću.
"Sir George je doista promijenio svoj stav" rekla je Lady Hallim. "Doveo nas je u London, planira bogato vjenčanje, a sad i udio da će plaćati najamninu za kuću u Londonu u kojoj ćete vas dvoje živjeti."
"Mislim da ga je Lady Jamisson obrlatila" rekla je Lizzie. "No, samo u manjim pitanjima. Još uvijek ne želi Jayu dati posjed na Barbadosu."
Alicia je mudra žena, razmišljala je Lady Hallim.
"Ipak mislim da još uvijek ima upliva na muža nakon one strašne svađe na Jayev rođendan. Možda je Sir George tip muškarca koji zaboravlja svađe."
"Nikad nije bio takav, osim ako mu to neće donijeti neki korist. Pitam se što ga je moglo motivirati. Nema ničega šte bi želio od tebe dobiti, zar ne?" Lizzi se nasmijala.
"Što bih mu ja mogla dati? Možda jedino želi da usrećim njegovoga sina."
"A to ćeš, sigurna sam, učiniti. Evo nas."
Kočija se zaustavila u Ulici Rugby, mirnom i otmjenom nizu kuća u Holbornu, ne onako pomodnom kao što su Mayfair ili Westminster, ali zato manje skupom dijelu grada. Lizzie je sišla s kočije i pogledala kuću pod brojem dvanaest. Odmah joj se svidjela. Imala je tri kata, prizemlje i podrum, a prozori su bili visoki i otmjeni. Međutim, dva su prozora bila razbijena, a na blistavim, crno obojenim ulaznim vratima netko je nespretno nacrtao broj "45". Lizzie je upravo htjela to prokomentirati kad je stigla još jedna kočija, a iz nje je iskočio Jay.
Imao je na sebi odijelo jarko plave boje sa zlatnim pucetima, a svijetlu je kosu vezao plavom vrpcom; bio je tako sladak da ga se moglo pojesti. Poljubio je Lizziene usne. Bio je to prilično suzdržani poljubac jer su se nalazili na javnom mjestu, ali je ona uživala u njemu i nadala se da će kasnije toga biti još. Jay je pomogao majci pri silasku s kočije, a potom je pokucao na vrata kuće.
"Vlasnik je uvoznik konjaka koji je otišao u Francusku na godinu dana" rekao je dok su čekali. Postariji pazikuća je otvorio vrata. "Tko je razbio prozore?" odmah je upitao Jay.
"Šeširdžije, oni su to učinili" rekao je čovjek dok su ulazili. Lizzie je u novinama pročitala da ljudi koji izrađuju šešire štrajkaju, kao i krojači te brusači.
"Ne znam što te proklete budale misle postići razbijanjem prozora uglednih građana" rekao je Jay.
"Zašto štrajkaju?" pitala je Lizzie. Pazikuća joj je odgovorio:
"Žele bolje plaće, gospođice, a tko im može zamjeriti kad je kruh dvostruko poskupio? Kako bi čovjek trebao prehraniti obitelj?"
"Sigurno ne tako da na svaka vrata u Londonu nadrlja ’45’" osorno je rekao Jay. "Pokaži nam kuću, čovječe."
Lizzie se pitala što znači broj 45, ali ju je više zanimala kuća. Uzbuđeno je prolazila zgradom, razmičući zastore i otvarajući prozore.
Namještaj je bio nov i skup, a soba za primanje bila je prostrana i puna svjetla, s po tri velika prozora na dva zida. Osjećao se ustajali miris nenastanjene zgrade, ali trebalo ju jedino temeljito očistiti, oličiti i opskrbiti posteljinom da bi postala ugodan dom.
Ona i Jay su prolazili prostorijama brže od dviju majki i starog pazikuće, pa su bili sami kad su dospjeli do potkrovlja. Ušli su u jednu od nekoliko manjih soba predviđenih za služinčad. Lizzie je obavila ruke oko Jaya i gladno ga poljubila. Imali su na raspolaganju samo minutu ili dvije. Uzela mu je ruke i položila ih na svoje dojke. Nježno ih je milovao.
"Stisni jače" šapnula je između poljubaca. Željela je osjećati pritisak njegovih ruku i nakon njihovog zagrljaja. Bradavice su joj se ukrutile, kroz tkaninu njene haljine pronašli su ih vršci njegovih prstiju "Uštipni ih" rekla je, a kad ju je poslušao, ona je dahnula od naleta bola pomiješanog s užitkom. Zatim je čula korake na odmorištu pa su se razdvojili, dahćući.
Lizzie se okrenula i zagledala kroz tavanski prozorčić, nastojeći smiriti disanje. Iza kuće nalazio se dugački vrt. Pazikuća je majkama pokazivao sve male spavaće sobe.
"Kakvo je značenje broja četrdeset pet? - upitala je.
"Sve to ima veze s onim izdajnikom, Johnom Wilkesom" odgovorio je Jay. "Nekoć je bio urednik časopisa North Briton, vlada ga je optužila za ustaničku klevetu u broju četrdeset pet u kojem je kralja gotovo proglasio lažljivcem. Pobjegao je u Pariz, ali se sad vratio kako bi opet izazivao nerede među običnim neukim ljudima."
"Je li istina da si ne mogu priuštiti kruh?"
"Diljem Europe došlo je do pomanjkanja žita, te su cijene kruha neizbježno morale porasti. A za nezaposlenost je kriv američki bojkot britanske robe."
Ponovno se okrenula prema Jayu.
"Ne vjerujem da je te neka utjeha šeširdžijama i krojačima."
Lice mu se namrštilo, izgleda da mu se nije svidjelo njeno suosjećanje s nezadovoljnicima.
"Nisam siguran je li ti jasno koliko je opasno ovo pričanje o slobodi" rekao je.
"Ni ja nisam sigurna."
"Na primjer, proizvođači ruma iz Bostona htjeli bi slobodno birati gdje će kupovati melasu. No, zakon kaže da moraju kupovati s britanskih plantaža, kao što je naša. Daj im slobodu i kupovat će jeftinije, od Francuza, a mi nećemo moći stanovati u ovakvoj kući." "Shvaćam." To nije opravdanje, pomislila je, ali je odlučila ništa ne govoriti.
"Svakakav ološ bi mogao poželjeti slobodu, od rudara u Škotskoj do crnaca na Barbadosu. No, Bog je ljudima poput mene dao vlast nad običnim pukom."
To je bila istina, naravno.
"Zapitaš li se ikad zašto je to tako?" rekla je. "Kako to misliš?
"Zašto bi Bog tebi dao vlast nad rudarima i crncima?"
Razdražljivo je odmahnuo glavom, a ona je shvatila da je opet prešla granicu.
"Ne vjerujem da žene mogu razumjeti takve stvari" rekao je. Uhvatila ga je za ruku.
"Volim ovu kuću, Jay" rekla je, pokušavajući ga udobrovoljiti. Još uvijek je osjećala bradavice na mjestima gdje ju je uštipnuo. Spustila je glas. "Jedva čekam da se uselimo ovamo i svake noći zajedno spavamo." Nasmiješio se.
"I ja."
Lady Hallim i Lady Jamisson su ušle u sobu. Lizziena majka je spustila pogled na njena prsa, a Lizzie je shvatila da joj se kroz haljinu naziru bradavice. Majka je očito pogodila što se događalo. Namrštila se od negodovanja. Lizzie se nije uznemiravala. Uskoro će se udati. "Dakle, Lizzie, sviđa li ti se kuća?" upitala je Alicia.
"Obožavam je!" "Onda ćeš je imati."
Lizzie se zadovoljno nasmiješila, a Jay joj je stisnuo ruku. Lizziena majka je rekla:
"Sir George je tako ljubazan, ne znam kako ćemo mu zahvaliti." "Zahvalite mojoj majci" rekao je Jay. "Ona ga je natjerala na pristojno ponašanje."
Alicia ga je prijekorno pogledala, ali je Lizzie vidjela da joj zapravo nije krivo. Bilo je očito da su se ona i Jay jako voljeli. Lizzie je osjetila ubod ljubomore, ali je sama sebi rekla da je to glupo; svatko je morao voljeti Jaya.
Izašli su iz sobe. Pazikuća se vrzmao pred vratima. Jay mu jc rekao:
"Sutra ću posjetiti vlasnikovog odvjetnika i napraviti ugovor o zakupu."
"Vrlo dobro, gospodine."
Dok su se spuštali stubama, Lizzie se nečega sjetila.
"Oh moram ti ovo pokazati!" rekla je Jayu. Na ulici je uzela jedan letak i spremila ga za njega. Izvadila ga je iz džepa i pružila mu ga da ga pročita. Pisalo je:
KOD ZNAKA PELIKANA BLIZU SHADWELLA GOSPODA I IGRAČI NEKA PRIME NA ZNANJE VELIKI DAN SPORTA, DIVLJI BIK ĆE BITI PUŠTEN UZ VATROMET OKO NJEGA I PSI ZA NJIM. BORBA DVA PIJETLA IZ WESTMINSTERA I DVA IZ EAST CHEAPA, ZA PET FUNTI
OPĆA BITKA TOLJAGAMA IZMEĐU SEDAM ŽENA I BOKSMEČ - ZA DVADESET FUNTI!
REES PREECE, VELŠKA PLANINA PROTIV MACKA MCASHA, UBOJITOG RUDARA IDUĆE SUBOTE. POČETAK U PETNAEST SATI
"Što misliš?" nestrpljivo je rekla. "To je sigurno Malachi McAsh iz Heugha, zar ne?"
"Dakle, eto što je postalo od njega" rekao je Jay. "Sad je boksač. Bilo mu je bolje dok je radio u ugljenokopu moga oca."
"Nikad nisam vidjela boksmeč" čeznudjivo je rekla Lizzie. Jay se nasmijao.
"Još najbolje da jesi! To nije mjesto za jednu damu." "Nije ni rudnik ugljena, ali si me ipak tamo poveo." "Točno, i zamalo si poginula u eksploziji."
"Vjerovala sam da ćeš objeručke prihvatiti priliku i povesti me u još jednu pustolovinu."
Njena ih je majka čula pa je rekla:
"O čemu je riječ? Kakvu pustolovinu?"
"Želim da me Jay povede na boksmeč" rekla je Lizzie. "Nemoj biti smiješna" ukorila ju je majka.
Lizzie se razočarala. Jay je, izgleda, odjednom izgubio svoju smionost.
Međutim, ona neće dopustiti da joj oni stoje na putu. Ako je on neće povesti, poći će sama.
* * *
Lizzie je namjestila vlasulju i šešir i pogledala se u zrcalo. Pogled joj je uzvratio mladi muškarac. Tajna je bila u tankom sloju čađe iz dimnjaka što ju je razmazala po obrazima, vratu, bradi i iznad gornje usne, te je postigla izgled muškarca koji se brije. S tijelom je bilo lako. Težak prsluk naizgled je izravnao njena prsa, skut kaputa prikrio je zaobljenu žensku stražnjicu, a čizme su joj pokrile listove nogu. Muški šešir i vlasulja upotpunjavali su varku.
Otvorila je vrata svoje spavaće sobe. Ona i njena majka boravile su u maloj kući na zemljištu u sklopu Sir Georgeove palače na Grosvenor Squareu. Majka je pošla malo pridrijemati nakon ručka. Lizzie je osluhnula za slučaj da se neki od slugu Sir Georgea mota po kući, ali nije čula ništa. Okretno je potrčala niza stube i kliznula kroz vrata na stazu u stražnjem dijelu imanja.
Bio je hladan, sunčan dan pri kraju zime. Kad je stigla do ulice, podsjetila se da mora hodati poput muškarca, zauzimajući puno prostora i razmetljivo mašući rukama, kao da je pločnik njezin te je spremna sukobiti se sa svakim tko bi to osporio. Nije se mogla tako razmetati cijelim putem do Shadwella, dijela grada na istočnoj strani Londona. Zaustavila je nosiljku, sjetivši se da mora zapovjednički podignuti ruku, a ne usrdno mahati kao žena. Nosači su se zaustavili i spustili nosiljku, a ona je pročistila grlo, pljunula u jarak i dubokim hrapavim glasom rekla:
"Odvedite me u svratište Pelican, i požurite."
Odveli su je na istok, dalje no što je ikad bila, kroz ulice sve manjih i bjednijih kuća, u okruženje vlažnih uličica i prljavih obala, nesigurnih pristaništa i trošnih spremišta za čamce, visoke i ograđene drvene građe i klimavih skladišta s lancima na vratima. Ukrcali su je ispred velike lučke krčme s daskom iznad ulaza na kojoj je bio nacrtan pelikan. Dvorište je bilo ispunjeno bučnim, uzbuđenim ljudima: radnicima u čizmama s rupcima oko vrata, gospodom u prslucima, prostim ženama u šalovima i cokulama. I bilo je i nekoliko žena našminkanih lica i izloženih prsiju za koje je Lizzie pretpostavila da su prostitutke. Nije bilo niti jedne žene koju bi njena majka nazvala
»damom«.
Lizzie je platila ulaznicu i progurala se kroz bučnu gomilu. Osjećao se jak zadah oznojenih, neopranih ljudi. Osjećala se uzbuđeno i poročno.
Žene borci nalazile su se usred tučnjave. Nekoliko žena se već povuklo iz borbe; jedna je sjedila na klupi i držala glavu, druga je pokušavala zaustaviti krvarenje iz rane na nozi, a treća je bez svijesti ležala na leđima usprkos naporima njenih prijatelja da je osvijeste. Preostale četiri motale su se po ringu ograđenom konopcem i napadale jedna drugu grubo izrađenim toljagama dugačkim nešto manje od metra. Sve su bile gole do pojasa i bose, u poderanim suknjama. Lica i tijela bila su im puna modrica i ožiljaka. Gomila od stotinjak ili više gledatelja navijala je za svoje miljenice, a nekoliko muškaraca je sklapalo oklade o ishodu borbe. Žene su svom snagom zamahivale toljagama i jedna drugoj zadavale udarce od kojih su se lomile kosti. Svaki put kad bi neka od njih zadala dobar udarac na pravo mjesto, ljudi bi zaurlali od odobravanja. Lizzie je promatrala, užasnuta i fascinirana. Uskoro je još jedna žena dobila snažan udarac u glavu te se onesvijestila. Lizzie je pozlilo od pogleda na njeno polugolo tijelo koje je bez svijesti ležalo na blatnjavom tlu, pa se okrenula na drugu stranu.
Ušla je u krčmu, lupila šakom po šanku i rekla pipničaru: "Pola litre jakog piva, Jack."
Bilo je krasno obraćati se svijetu tako arogantnim tonom. Kad bi se tako ponašala u ženskoj odjeći, svaki bi muškarac držao svojim pravom ukoriti je, čak i pipničari ili nosači nosiljke. Hlače su predstavljale dopuštenje za izdavanje zapovijedi.
Gostionica je zaudarala po duhanskom pepelu i prolivenom pivu. Sjedila je u kutu i pijuckala pivo, pitajući se zašto je uopće došla. Ovo je mjesto nasilja i okrutnosti, a ona je igrala opasnu igru. Što bi učinili ovi brutalni ljudi kad bi znali da je ona dama visoka roda prerušena u muškarca?
Došla je ovamo dijelom stoga što je njena radoznalost predstavljala neodoljivu strast. Uvijek ju je fasciniralo sve što je zabranjeno, čak i dok je bila dijete. Rečenica »To nije mjesto za jednu damu« djelovala je na nju kao crvena krpa na bika. Nije mogla odoljeti otvaranju svakih vrata na kojima je pisalo »Zabranjen ulaz«. Njena je radoznalost bila podjednake žestine kao i njena seksualnost; potisnuti je bilo je jednako teško kao i prestati ljubiti Jaya.
No, glavni je razlog bio McAsh. Oduvijek je bio zanimljiv. Čak i kao mali dječak razlikovao se od drugih; slobodouman, neposlušan, uvijek sumnjičav prema svemu što mu se reklo. Kao odrastao muškarac ispunio je sva očekivanja. Suprotstavio se Jamissonima, uspio je pobjeći iz Škotske; što je malo kojem rudaru pošlo za rukom; i uspio je stići čak do Londona. Sad je postao boksač. Što li će učiniti kasnije?
Sir George je mudro postupio kad ga je pustio, pomislila je. Kao što je Jay rekao, Bog je odredio neke ljude koji će vladati drugima, ali McAsh to nikad ne bi prihvatio, a u selu bi godinama izazivao neprilike. McAsh je posjedovao neku vrstu magnetizma koja je tjerala ljude da slijede njegov primjer; njegove ponosno držanje tijela, samouvjereni položaj glave, žarki pogled njegovih neobično zelenih očiju. Ona je i sama osjetila njegovu privlačnost; to ju je i privuklo ovamo.
Jedna od našminkanih žena sjela je kraj nje i prisno se nasmiješila. Usprkos rumenilu izgledala je staro i umorno. Kakva bi to bila pohvala njenom prerušavanju, pomislila je Lizzie, kad bi joj neka kurva ponudila svoje usluge. No, ženu nije bilo tako lake zavarati. "Znam što ste vi" rekla je.
Žene imaju oštriji pogled od muškaraca, zaključila je Lizzie.
"Nemoj nikome reći" rekla je.
"Za šiling možete sa mnom glumiti muškarca" rekla je žena Lizzie nije razumjela što je htjela reći. "Radila sam to i prije s takvima kao što ste vi" nastavila je. "Bogate djevojke koje vole glumiti muškarca. Kod kuće iman debelu svijeću koja posve odgovara, znate li na što mislim?"
Lizzie je shvatila o čemu žena govori.
"Ne, hvala" rekla je nasmiješila se. "Nisam radi toga ovdje." Posegnula je u džep, izvadila novčić. "Ali evo šilinga za čuvanje moje tajne."
"Neka Bog blagoslovi vaše gospodstvo" rekla je prostitutka i otišla. Ovako prerušena mogu puno naučiti, razmišljala je Lizzie Nikad joj ne bi palo na pamet da će prostitutka imati posebnu svijeću za žene koje vole glumiti muškarca. To je nešto što jedna dama nikad ne bi saznala, osim ako ne pobjegne iz uglednoj društva i pođe istraživati svijet ispred svojih zastrtih prozora.
Iz dvorišta se začulo gromoglasno klicanje, a Lizzie je pretpostavila da je borba toljagama završila i dala pobjednicu, vjerojatno ženu koja se zadnja uspjela održati na nogama. Izašla je noseći pivo poput muškarca, ruke ispružene niz tijelo s palcem na poklopcu kositrenog vrča.
Žene borci su teturajući odlazile ili su ih nosili s borilišta, a glavni događaj je trebao početi. Lizzie je odmah ugledala McAsha. Nije bilo nikakve sumnje da je to on; vidjela je njegove neobične zelene oči. Više nije bio crn od ugljene prašine, a ona je, na svoje iznenađenje, shvatila da ima prilično svijetlu kosu. Stajao je blizu borilišta i razgovarao s nekim muškarcem. Nekoliko je puta pogledao prema Lizzie, ali je nije prepoznao. Djelovao je nepokolebljivo i odlučno.
Njegov protivnik, Rees Preece, zasluživao je nadimak »Velška Planina«. Bio je najveći čovjek što ga je Lizzie ikad vidjela, najmanje tridesetak centimetara viši od Macka, krupan i crvenog lica, iskrivljenog nosa koji je više no jednom bio slomljen. Lice mu je djelovalo pakosno, a Lizzie se divila hrabrosti ili vratolomiji, svakoga tko bi svojevoljno pristao ući u ring s tako opakom životinjom. Osjetila je strah za McAsha. Mogao bi ga osakatiti ili čak ubiti, shvatila je zadrhtavši od groze. To nije željela gledati. Pomislila je da bi trebala otići, ali se nije mogla natjerati na odlazak.
Borba je trebala početi kad je Mackov prijatelj otpočeo žestoku raspravu s Preeceovim sekundantima. Glasovi su se podigli, a Lizzie je zaključila da se radi o Preeceovim čizmama. Mackov sekundant je inzistirao, irskim naglaskom, da se tuku bosi. Gomila je počela polako pljeskati kako bi izrazila svoje nestrpljenje. Lizzie se ponadala da će se borba otkazati. No, razočarala se. Nakon dugotrajne žučne rasprave Preece je skinuo čizme.
Tad je, odjednom, borba počela. Lizzie nije vidjela nikakav znak. Dva muškarca su nasrtala jedan na drugoga poput divljih mačaka, bijesno udarajući šakama, nogama i glavama, a kretali su se tako brzo da je jedva mogla razabrati tko je što radio.
Gomila je urlala, a Lizzie je shvatila da i ona vrišti. Pokrila je usta rukom. Početna žestina trajala je samo nekoliko sekundi; bila je više energična da bi potrajala. Muškarci su se razdvojili i počeli kružiti jedan oko drugoga, šaka uzdignutih ispred lica dok rukama štitili svoja tijela. Mackova usna je oticala, a Preeceov nos je krvario. Lizzie je presrašeno zagrizla prst.
Preece se ponovno zaletio u Macka, ali je Mack ovoga puta odskočio unatrag i sagnuo se, a zatim je iznenada zakoračio naprijed i tresnuo Preecea vrlo snažno, sa strane glave. Lizzi se lecnula kad je čula zvuk udarca; činilo se kao da je malj udario po stijeni. Gledatelji su divlje navijali. Preece je naizgled oklijevao, kao da ga je udarac zapanjio, a Lizzie je pretpostavila da se čudi Mackovoj snazi. Počela je osjećati nadu; možda Mack ipak može pobijediti ovog golemog čovjeka.
Mack je odskakutao unatrag, van dosega. Preece se protresao poput psa, zatim je spustio glavu i krenuo u napad, divlje udarajući šakama. Mack se sagnuo i koraknuo u stranu, a zatim je udarao po Preeceovim nogama tvrdim bosim stopalom, ali je Preece nekako uspio pritijesniti i zadati mu nekoliko sna udaraca. Tada ga je Mack opet snažno udario postrance, a Preece je još jednom naglo zastao.
Ponovljen je isti ples, a Lizzie je čula kako Irac viče:
"Odmah ga sredi, Mack, nemoj mu dati vremena da dođe sebi!" Shvatila je da se Mack uvijek nakon snažnog udarca vraća unatrag kako bi se čovjek oporavio. S druge strane, Preece je uvijek zadavao udarac za udarcem sve dok se Mack nije uspio osloboditi njegovog zahvata. Nakon užasnih deset minuta netko je protresao zvono pa se boksači pošli odmoriti. Lizzie je osjetila zahvalnost kao da se sama nalazi u ringu. Dvojici boksača dali su vrčeve piva do sjedili na grubo izrađenim stolcima na suprotnim stranama ringa. Jedan od Preeceovih ljudi uzeo je običnu iglu za šivanje i konac te je počeo šivati posjekotinu na njegovom uhu. Lizzie se lecnula i pogledala na drugu stranu.
Nastojala je zaboraviti na štetu što su je činili Mackovu divnom tijelu, te misliti na borbu kao na obično natjecanje. Mack je bio pokretljiviji i imao je snažniji udarac, ali nije posjedovao bezumno divljaštvo, instinkt ubojice zbog kojega je jedan čovjek težio uništenju drugoga. Morao se razjariti, ili tako nešto.
Kad su opet počeli borbu, obojica su se kretala sporije, ali se meč odvijao po istom uzorku; Preece je jurio za Mackom koji je poskakivao, približio mu se, zadao mu dva ili tri snažna udarca, a zatim bi ga Mack zaustavio strahovitim udarcem desnom rukom. Uskoro je Preeceu jedno oko bilo zatvoreno i šepao je od stalnih Mackovih udaraca nogom, ali Mack je krvario iz ustiju i iz posjekotine iznad jednog oka. Kako se borba usporavala, postajala je brutalnija. Više nisu imali energije za okretno izbjegavanje te su, izgleda, prhvaćali udarce u nijemoj patnji. Koliko dugo mogu tamo stajati i pretvarati jedan drugoga u kašu? Lizzie se pitala zašto je toliko brinula o McAshovu tijelu, pa je sama sebi rekla da bi isto osjećala i za bilo koga drugoga.
Nastupila je još jedna stanka. Irac je kleknuo kraj Mackova stolca i žestoko mu nešto govorio, naglašavajući svoje riječi silovitim kretnjama šake. Lizzie je nagađala da mu govori kako je vrijeme za završni udarac. Čak je i ona mogla vidjeti da će u primitivnom sukobu snage i ustrajnosti Preece pobijediti, jednostavno zato što je veći i otporniji na batine.
Zar Mack to nije mogao i sam uvidjeti?
Opet je počelo. Dok ih je promatrala kako mlate jedan drugoga, Lizzie se prisjetila Malachija McAsha kao dječaka od šest godina koji se igrao na tratini kuće High Glen. Tada mu je ona bila protivnik, sjetila se; vukla ga je za kosu i natjerala u plač. Od sjećanja su joj na oči navrle suze. Kako je žalosno što je taj mali dječak dospio u ovaj ring.
U ringu je došlo do burnih aktivnosti. Mack je udario Preeccea jednom, dvaput i treći put, potom ga je šutnuo u bedro te je veliki čovjek zateturao. Lizzie se ponadala da će se Preec srušiti i meč će završiti. No, Mack se tada odmaknuo i čekao da se njegov protivnik sruši. Nije obraćao pažnju na savjete svojih sekundanata i krvoločnu dernjavu gomile koja je tražila da dokrajči Preecea.
Na Lizzien očaj, Preece se ponovno oporavio, prilično nenadano, i udario Macka šakom nisko u trbuh. Mack se nehotični nagnuo naprijed i ostao bez zraka, a zatim ga je Preece, neočekivano, tresnuo glavom, ulažući u nalet svu snagu svojih širokih leđa. Glave su im se sastale uz odvratni prasak. Svi su u gomili zadržali dah.
Mack je zateturao i počeo padati, a Preece ga je šutnuo i glavu.
Mackove noge su popustile i on se srušio na tlo. Preece ga je opet šutnuo u glavu dok je ležao ničice. Mack se nije micao. Lizzie je čula sebe kako vrišti:
"Pusti ga na miru!"
Preece je stalno iznova udarao Macka nogom, sve dok sekundanti obje strane nisu uletjeli u ring i odvukli ga. I Preece je djelovao ošamućeno, kao da nije shvaćao zašto ljudi koji su ga dosad podjarivali i zahtijevali krv sad žele da prekine; zatim je došao k sebi i podigao ruke kao pobjednik, izgledao je poput psa koji je poslušao gospodara.
Lizzie se bojala da je Mack mrtav. Progurala se kroz gomilu i ušla u ring. Mackov prijatelj je klečao kraj Mackova ispruženoj tijela. Lizzie se sagnula iznad Macka, a srce joj je bilo u grlu. Oči su mu bile zatvorene, ali je vidjela da diše. "Hvala Bogu, živ je" rekla je.
Irac ju je ovlaš pogledao, ali nije ništa rekao. Lizzie se molila da Mack ne bude teško i trajno povrijeđen. Za posljednjih pola sata primio je više teških udaraca u glavu nego što ih većina ljudi dobije tijekom cijeloga života. Užasavala ju je pomisao da bi mogao biti slinavi idiot kad dođe k svijesti.
Otvorio je oči.
"Kako se osjećaš?" željno je upitala.
Nije odgovorio, već je ponovno zatvorio oči. Irac se zagledao u nju i rekao:
"Tko ste vi, dječački sopran?" Shvatila je da je zaboravila govoriti muškim glasom.
"Prijatelj" odgovorila je. "Odnesimo ga unutra; ne bi smio ležati u blatu." Nakon trenutka oklijevanja, čovjek je rekao:
"Dobro."
Uhvatio je Macka ispod ruku. Dva gledatelja su ga uhvatila za noge pa su ga podigli. Lizzie je pošla ispred njih u svratište. Viknula je svojim najarogantnijim muškim glasom:
"Krčmaru, pokaži mi svoju najbolju sobu, brzo!"
Iza šanka se pojavila jedna žena.
"Tko plaća?" oprezno je upitala. Lizzie joj je dala zlatnik. "Ovuda" rekla je žena.
Povela ih je stubama na kat do spavaće sobe s pogledom na dvorište. Soba je bila čista, a krevet uredno namješten i prekriven pokrivačem od grubog sukna. Ljudi su položili Macka na krevet. Lizzie je rekla ženi:
"Zapali vatru, a zatim nam donesi malo francuskog konjaka.
Poznaješ li liječnika iz susjedstva koji bi se mogao pobrinuti za ozljede ovog čovjeka?"
"Poslat ću po liječnika Samuelsa."
Lizzie je sjela na rub kreveta. Mackovo lice je sličilo kaši, natečeno i krvavo. Raskopčala mu je košulju i ugledala prsa prekrivena modricama. Pomagači su otišli. Irac je rekao:
"Ja sam Dermot Riley. Mack stanuje u mojoj kući."
"Zovem se Elizabeth Hallim" rekla je. "Poznajem ga još otkako smo bili djeca." Odlučila je da neće objašnjavati zašto je odjevena poput muškarca; Riley može misliti što god hoće.
"Ne vjerujem da je ozbiljno povrijeđen" rekao je Riley.
"Trebali bismo mu oprati rane. Zatražite zdjelu tople vode, hoćete li?"
"Dobro." Izašao je ostavivši je samu s onesviještenim Mackom. Lizzie je zurila u Mackovo nepomično tijelo. Jedva je disao. S
oklijevanjem je položila ruku na njegova prsa. Koža mu je bi topla, a meso ispod nje čvrsto. Pritisnula je jače i osjetila otkucaje njegovog srca, ujednačene i snažne. Voljela ga je dodirivati. Položila je drugu ruku na vlasti prsa osjećajući razliku između svojih mekanih dojki i njegov tvrdih mišića. Dotaknula je njegovu bradavicu, malenu i meku, a zatim svoju, veću i isturenu.
Otvorio je oči. Naglo je povukla ruku osjećajući se krivom.
Što to, zaboga radim? pomislila je. Bezizražajno ju je pogledao. "Gdje sam? Tko ste vi?"
"Borio si se u boksmeču" rekla je. "Izgubio si."
Zurio je u nju nekoliko sekundi, a tada se konačno nasmiješio.
"Lizzie Hallim, opet odjevena poput muškarca" rekao normalnim glasom.
"Hvala Bogu da ti je dobro!" Čudno ju je pogledao.
"Vrlo je . . . ljubazno od vas što brinete." Osjetila se nelagodno.
"Nije mi jasno zašto je tako" rekla je slabašnim glasom. "Ti si samo rudar koji ne zna gdje mu je mjesto." Zatim je, na svoj užas, osjetila kako joj niz obraze tek suze. "Jako je teško gledati kako ti prijatelja pretvaraju u kašu" rekla je uz drhtaj u glasu što ga nije uspjela kontrolirati.
Gledao ju je kako plače.
"Lizzie Hallim" začuđeno je rekao. "Hoću li te ikad razumjeti?"

15.POGLAVLJE

Te je večeri konjak ublažio bolove Mackovih rana, ali se idućeg jutra probudio u agoniji. Bolio ga je svaki dio tijela što ga je mogao imenovati, od ranjavih palčeva na nogama; ozlijeđenih od snažnih udaranja po Reesu Preeceu; do vrha lubanje gdje je osjećao glavobolju za koju mu se činilo da nikad neće proći. Lice što ga je vidio u komadiću zrcala koji mu je služio dok se brijao, bilo je puno posjekotina i nagnječenja, a sve je bilo strahovito osjetljivo na dodir, te brijanje nije dolazilo u obzir.
Bez obzira na sve, bio je dobro raspoložen. Lizzie Hallim ga je uvijek uspijevala osokoliti. Radi njene neukrotive drskosti sve se činilo mogućim. Što li će biti njen naredni podvig? Kad ju je prepoznao dok je sjedila na rubu kreveta, jedva je uspio kontrolirati poriv da je uzme u zagrljaj. Odolio je iskušenju podsjetivši se da bi takav postupak dokrajčio njihovo neobično prijateljstvo. Bilo je drugačije kad je ona kršila pravila; ona je bila dama. Mogla se grubo igrati s psićem, ali ako bi ju ugrizao, izbacila bi ga na dvorište.
Rekla mu je da će se udati za Jaya Jamissona, a on se ugrizao za jezik kako joj ne bi rekao da je prokleta budala. To ga se nije ticalo, a nije ju želio uvrijediti.
Dermotova žena Bridget pripremila je doručak od zobene kaše, a Mack ga je pojeo u društvu djece. Bridget je bila žena od tridesetak godina koja je nekoć bila lijepa, ali je sada san izgledala umorno. Kad je hrane nestalo, Mack i Dermot su po u potragu za poslom.
"Donesite kući nešto novca" doviknu mi je Bridget dok su odlazili.
To im nije bio sretan dan. Obilazili su londonske tržnice nudili se kao nosači košara ribe, bačvi vina i krvavih goveđih polovica što ih je gladni grad svakoga dana trebao; ali bilo previše muškaraca i premalo posla. Oko podneva su odustali krenuli na West End kako bi iskušali sreću u kavanama. Do kraja poslijepodneva bili su iscrpljeni kao da su cijeli dan radili, a nisu imali što pokazati.
Kad su zaokrenuli na Strand, iz jednog je prolaza izletio sićušan lik poput prestrašenog zeca i zabio se u Dermota. Radilo se o djevojčici u dronjcima od kojih trinaest godina, mršavoj i uplašenoj. Dermot je ispustio zrak poput probušenog balona. Dijete je ciknulo od užasa, posrnulo, i opet uspostavilo ravnotežu. Za njom je stigao mišićavi mladi čovjek u skupoj, ali neurednoj odjeći. Zamalo ju je uhvatio kad se odbila od Dermota, ali se ona sagnula i nastavila trčati. Tada se okliznula i pala, a on s našao nad njom. Užasnuto je vrisnula. Čovjek je bio lud od bijesa. Podigao je sitno tijelo i tresnuo je po glavi, od čega se opet srušila, a zatim ju je čizmom šutnuo u slabašna prsa.
Mack je već postao neosjetljiv na nasilje po ulicama Londona. Muškarci, žene i djeca bez prestanka su se tukli, udarajući i grebući jedno drugo, a tučnjavama je obično kumovao jeftin džin što ga se moglo kupiti na svakom uglu. Ali još nikad nije vidio da snažan muškarac tako nemilosrdno tuče dijete. Izgledalo je kao da će je ubiti. Mack je još uvijek imao bolove od meča s Velškom Planinom, i posljednje što je želio bila je nova tučnjava, ali nije mogao mirno stajati i to gledati. Kad ju je čovjek opet nakanio šutnuti, Mack ga je grubo zgrabio i povukao unatrag.
Okrenuo se. Bio je desetak centimetara viši od Macka. Položio je ruku na sredinu Mackovih prsiju i snažno ga odgurnuo. Mack je zateturao unatrag. Čovjek se opet okrenuo k djetetu. Ona se s mukom podizala na noge. Svom snagom ju je pljusnuo po licu, pa je opet poletjela na tlo.
Macku se zacrvenjelo pred očima. Pograbio je čovjeka za ovratnik i stražnji dio hlača pa ga je podigao u zrak. Čovjek je zaurlao od iznenađenja i bijesa, počeo se žestoko koprcati, ali ga je Mack podigao iznad glave. Dermot je začuđeno gledao s kakvom lakoćom ga je Mack držao.
"Ti si snažan momak, Mack, tako mi svega" rekao je. "Miči svoje prljave ruke s mene viknuo je čovjek.
Mack ga je spustio na zemlju, ali ga je i dalje držao za zglavak.
"Samo ostavi dijete na miru."
Dermot je pomogao djevojčici pri ustajanju, a sad ju je držao nježno, ali čvrsto.
"Ona je prokleta kradljivica!" ratoborno je rekao čovjek; zatim je opazio Mackovo isprebijano lice pa je odlučio izbjegavati tučnjavu.
"Zar je to sve?" rekao je Mack. "Po načinu na koji si je mlatio pomislio sam da je ubila kralja."
"Što se to tebe tiče što je ona učinila?" Čovjek se polako smirivao i hvatao dah. Mack ga je pustio.
"Bez obzira o čemu se radilo, mislim da si je dovoljno kaznio." Čovjek ga je pogledao.
"Očito je da si tek stigao" rekao je. "Snažan si, ali nećeš dugo opstati u Londonu ako budeš vjerovao takvima kakva je ona." S tim je riječima otišao.
"Hvala, Škote, spasio si mi život" rekla je djevojčica.
Ljudi su znali da je Mack iz Škotske čim bi progovorio. Nije ni znao da govori s naglaskom dok nije došao u London. U Heughu su svi govorili jednako; čak su i Jamissoni govorili ublaženom verzijom škotskog dijalekta. Ovdje je to bilo poput bedža.
Mack je pogledao djevojčicu. Imala je tamnu, grubo podšišanu kosu i ljepuškasto lice koje je već oticalo od batina. Imala tijelo djeteta, ali joj je u očima bio iskusni pogled odrasle žene. Oprezno ga je gledala, očito se pitajući što on želi od nje. Upitao ju je:
"Je li ti dobro?"
"Boli me" rekla je držeći ruku na mjestu gdje ju je tresnuo. "Voljela bih da si ubio tog bezbožnog dripca."
"Što si mu učinila?"
"Pokušala sam ga opljačkati dok je jebao Coru, ali nas je prokužio." Mack je klimnuo. Čuo je da prostitutke ponekad imaju ortake koji su pljačkali njihove mušterije.
"Želiš li nešto popiti?"
"Poljubila bih Papu u guzicu za čašu džina."
Mack nikad nije čuo da netko tako govori, a pogotovo ne djevojčica. Nije znao bi li ga to trebalo šokirati ili zabavljati. S druge strane ceste bilo je svratište The Bear u kojem je Mack pobijedio Bermondsey Bruisera i dobio funtu od patuljka. Prešli su ulicu i ušli u krčmu. Mack je kupio tri vrča piva pa su se smjestili u kutu i pili. Peg je gotovo sve ispila u nekoliko gutljaja i rekla:
"Ti s doba i čovjek, Škote."
"Zovem se Mack" rekao je. "Ovo je Dermot." "Ja sam Peggy. Zovu me Brza Peg."
"Valjda zbog načina na koji piješ." Nasmijala se.
"U ovom gradu, ako ne piješ dovoljno brzo netko će ti ukrasti piće. Odakle si, Škote?"
"Iz sela koje se zove Heugh, osamdesetak kilometara od Edinburgha."
"Gdje je Edinburgh?" "U Škotskoj."
"Koliko je to daleko?"
"Trebalo mi je tjedan dana brodom uz obalu."
To je bio dugačak tjedan. Macka je more obeshrabrilo. Nakon petnaest godina rada u rudniku, beskraj oceana ga je ošamutio. Po svakakvom vremenu se morao penjati po jarbolima i vezivati konopce.
Nikad neće biti mornar.
"Čini mi se da poštanska kočija putuje trinaest dana" dodao je. "Zašto si otišao iz sela?"
"Kako bih bio slobodan. Pobjegao sam. U Škotskoj su rudari robovi."
"Misliš, kao crnci na Jamaicky?"
"Izgleda da više znaš o Jamaicky nego o Škotskoj." Nije joj se svidio nagovještaj prijekora.
"Zašto ne bih?"
"Škotska je bliže, to je sve." "Znala sam to."
Mack je vidio da laže. Bila je samo mala djevojčica, unatoč svojem razmetanju, te ga je dirnula u srce. Oglasio se zadihani ženski glas: "Peg, jesi li dobro?"
Mack je podigao glavu i ugledao mladu ženu u haljini boje naranče. Peg je rekla:
"Zdravo, Cora. Spasio me je lijepi princ. Upoznaj škotskog Škota McKnocka." Cora se nasmiješila Mačku i rekla:
"Hvala ti što si pomogao Peg. Nadam se da nisi tada zaradio te modrice."
Mack je odmahnuo glavom.
"To je bila druga životinja." "Dopustite mi da vas častim džinom."
Mack je naumio odbiti; više je volio pivo; ali je Dermot rekao:
"Vrlo ljubazno, hvala."
Mack ju je promatrao dok je odlazila do šanka. Imala je dvadesetak godina, anđeosko lice i gomilu plameno crvene kose. Šokirala ga je pomisao da prostitutka može biti tako mlada i lijepa. Obratio se Peg:
"Dakle, onaj tip što je tebe jurio bio je njena mušterija, zar ne?" "Obično ne mora ići do kraja s nekim muškarcem" upućeno je rekla Peg. "Najčešće ih ostavi u nekoj uličici s uzdignutim oruđem i spuštenim hlačama."
"Dok ti nestaješ s njihovom kesom" rekao je Dermot.
"Ja? Ma daj. Ja sam dvorska dama kraljice Charlotte." Cora je sjela kraj Mačka. Imala je težak, oštar parfem i kojem se osjećao miris sandalovine i cimeta.
"Što radiš u Londonu, Škote?" Zurio je u nju. Bila je vrlo privlačna.
"Tražim posao."
"Jesi li štogod našao?"
"Ne baš." Odmahnula je glavom.
"Zima je bila odvratna, hladna poput groba, a cijena kruha je strašna. Ima previše muškaraca kakav si ti." Peg se nadovezala:
"Zato se moj otac okrenuo krađama prije dvije godine, ali nije imao žicu za to."
Mack je nevoljko otrgnuo pogled s Core i okrenuo se k Peg. "Što mu se dogodilo?"
"Zaplesao je sa sučevom ogrlicom oko vrata."
"Što?" Dermot mu je objasnio: "Znači da su ga objesili."
"O, Bože, žao mi je" rekao je Mack.
"Nemoj me žaliti, ti škotski bezveznjače, od toga mi je zlo." Bilo je teško izaći na kraj s Peg.
"Dobro, dobro, neću" blago je rekao Mack. Cora je rekla:
"Ako želite posao, poznajem nekoga tko traži utovarivače ugljena, za iskrcavanje s teretnih brodova. Rad je tako težak da ga mogu obavljati samo mladi ljudi, a oni radije uzimaju pridošlice koji se neće brzo početi žaliti."
"Radit ću bilo što" rekao je Mack pomislivši na Esther.
"Skupinama istovarivača upravljaju vlasnici svratišta u Wappingu. Poznajem jednoga, Sidneyja Lennoxa u Sunu."
"Je li to dobar čovjek?"
Cora i Peg su se nasmijale. Cora je rekla:
"On je lažljiva prevarantska, bijedna, smrdljiva, gnjila, pijana svinja, ali svi su jednaki, pa što se može?"
"Hoćeš li nas odvesti u Sun?"
"Neka bude, na tvoju vlastitu odgovornost" rekla je Cora.
* * *
Topla izmaglica znoja i ugljene prašine ispunila je sparno spremište za teret drvenog broda. Mack se nalazio na vrhu hrpe ugljena, rukovao je širokom lopatom i grabio ugljen, radeći ujednačenim ritmom. Posao je bio strahovito težak; boljele su ga ruke i bio je obliven znojem; ali se dobro osjećao. Bio je mlad i jak, dobro će zaraditi, i nije bio ničiji rob.
Radio je u skupini od šesnaest istovarivača ugljena, a svi su bili sagnuti nad svojim lopatama, gunđali su, psovali i šalili se. Većina ostalih bili su mladi mišićavi irski seljaci; rad je bio previše težak za zakržljale muškarce rođene u gradu. Dermotu je bilo trideset godina, a bio je najstariji u skupini.
Činilo se da nije uspijevao pobjeći od ugljena. No, ugljen je pokretao svijet. Dok je radio, Mack je razmišljao gdje će sve završiti ovaj ugljen; o londonskim sobama za primanje što će ih zagrijati, o tisućama kuhinjskih vatri, o svim pećima u pekarama i pivovarama gdje će poslužiti kao gorivo. Gradsku potrebu za ugljenom nikad se nije moglo zadovoljiti.
Bila je subota poslijepodne, a skupina je gotovo ispraznila brod Black Swan iz Newcasdea. Mack je uživao u izračunavanju koliko će mu te večeri biti isplaćeno. Ovo je bio drugi brod što su ga toga tjedna istovarili, a skupina je dobivala 16 penija, peni po osobi, za svakih dvadeset vreća ugljena. Snažan muškarac je velikom lopatom mogao napuniti vreću za dvije minute. Prema njegovoj računici, svaki od njih je zaradio ukupno šest funti. Međutim, bilo je odbitaka. Sidney Lennox, posrednik ili »poduzetnik«, slao je na brod goleme količine piva i džina za ljude. Morali su puno piti kako bi nadoknadili litre tekućine što su je gubili znojenjem, ali Lennox im ja davao više od potrebnog, a većina ljudi bi sve popila, čak i džin. Posljedica toga bila je barem jedna nesreća do kraja radnog dana. A piće je trebalo platiti. Zato Mack nije bio siguran koliko će dobiti kad večeras stane u red za nadnicu u krčmi Sun. Međutim čak i da pola novca ode na odbitke; što je svakako previše; ostatak će biti dvostruko veći od zarade rudara tijekom šestodnevnog radnog tjedna.
S takvom zaradom mogao bi poslati po Esther za nekoliko tjedana. Tada će on i njegova blizankinja biti oslobođeni ropstva. Pri toj pomisli srce mu je poskočilo u prsima.
Poslao joj je pismo čim se smjestio kod Dermota, a ona mu je odgovorila. U dolini se pričalo samo o njegovom bijegu, pisala je.
Nekoliko mlađih kopača pokušavalo je poslati peticiju u engleski parlament kojom bi se pobunili protiv ropstva u rudnicima. Annie se udala za Jimmyja Leeja. Mack je osjetio žalost zbog Annie. Više se nikad neće s njome valjati po vrištini No, Jimmy Lee je dobar čovjek.
Možda će peticija predstavljat početak promjena; možda će Jimmyjeva i Anniena djeca biti slobodna.
Napunjene su i zadnje vreće i poslagane u teglenicu kako bi se prevezlo na obalu i spremilo u skladište ugljena. Mack je protegnuo svoja bolna leđa i prebacio lopatu preko ramena Na palubi ga je šokirao nalet ledenog zraka pa je odjenuo košulju i zaogrnuo se krznenim plaštem što mu ga je dala Lizzie Hallim. Istovarivači ugljena su se prebacili na obalu sa zadnjim vrećama, a potom su se zaputili u krčmu Sun po svoje nadnice.
Sun je bila neugledna krčma u koju su zalazili mornari i lučki radnici. Zemljani pod je bio blatnjav, klupe i stolovi oštećeni zamrljani, a vatra se dimila, ali nije pružala toplinu. Vlasnik, Sidney Lennox, bio je kockar pa je uvijek u tijeku bila nekakvi igra: kartanje, kocke, ili komplicirano natjecanje na označenom stolu sa žetonima. Jedino dobro što je to mjesto imalo bila je Crna Mary, afrička kuharica, koja je od ljuskara i jeftinih komada mesa kuhala pikantna, hranjiva jela što su ih mušterije obožavale.
Mack i Dermot su prvi stigli. Našli su Peg kako sjedi i gostionici, prekriživši noge ispod sebe, i puši glinenu lulu virdžinijskog duhana. Živjela je u Sunu, a spavala je na podu u kutu gostionice. Lennox se također bavio preprodajom ukradenih stvari pa mu je Peg prodavala ono čega bi se domogla. Kad je ugledala Macka, pljunula je u vatru i veselo rekla:
"Što ima, Škote, jesi li spasio još koju djevu?"
"Danas nisam" nasmijao se.
Nasmiješeno lice Crne Mary pojavilo se iza kuhinjskih vratiju.
"Juhu od volovskog repa, momci?" Imala je nizozemski naglasak; pričalo se da je nekoć bila ropkinja nizozemskog pomorskog kapetana.
"Za mene samo nekoliko bačvica, molim lijepo" odgovorio je Mack. Nasmiješila se.
"Gladni, je li? Naporno ste radili?"
"Samo smo malo vježbali kako bi nam se otvorio apetit" rekao je Dermot.
Mack nije imao novca za večeru, ali je Lennox svim istovarivačima ugljena davao zajam do isplaćivanja nadnica. Nakon današnjeg dana, odlučio je Mack, sve će plaćati gotovinom; nije želio stvarati dugove.
Sjeo je kraj Peg.
"Kako posao?" podrugljivo je upitao. Ozbiljno je shvatila njegovo pitanje.
"Cora i ja smo danas opelješile bogatog starog gospodina, pa smo uzele slobodnu večer."
Macku je bilo čudno što se sprijateljio s kradljivicom. Znao je što ju je natjeralo na takav život; alternativa je bila glad. Ipak je nešto u njemu, neka ostavština stavova njegove majke, smatralo da to nije u redu. Peg je bila sitna i krhka, mršavog tijela i lijepih plavih očiju, ali je bila bešćutna poput okorjelog zločinca, a ljudi su se prema njoj ponašali u skladu s tim. Mack je pretpostavio da je njeno grubo ponašanje zapravo oblik zaštite; ispod površine vjerojatno se nalazi prestrašena djevojčica koja nema nikoga na svijetu.
Crna Mary mu je donijela juhu po kojoj su plutale kamenice, komad kruha i vrč tamnog piva, a on se na sve to bacio poput izgladnjelog vuka. Počeli su stizati drugi istovarivači ugljena. Lennoxu nije bilo ni traga ni glasa, što je bilo neobično; obično je igrao karte i kockao sa svojim gostima. Mack je poželio da se što prije pojavi. Nestrpljivo je želio saznati koliko je zaradio u proteklom tjednu. Nagađao je kako Lennox pušta ljude da čekaju na svoj novac ne bi li što više potrošili u gostionici.
Cora je ušla nakon otprilike sat vremena. Izgledala j napadno u odjeći boje senfa s crnim ukrasima. Svi su je muškarci pozdravili, ali je ona, na Mackovo iznenađenje, prišla k njemu i sjela.
"Čuo sam da ste imale uspješno poslijepodne" rekao je.
"Laka zarada" rekla je. "Čovjek je dovoljno star da bi tre bao znati što ga može snaći."
"Bilo bi bolje da mi ispričaš kako to radiš, pa neću nasjesti nekome poput tebe." Koketno ga je pogledala.
"Ti nikad nećeš morati plaćati dje vojkama, Mack, to ti obećajem." "Ipak mi reci, zanima me."
"Najjednostavniji način je pokupiti imućnog pijanca, zagrija u ga, povesti ga u mračnu uličicu i pobjeći s njegovim novcem." "Jeste li to danas učinile?"
"Ne, danas je bilo bolje. Našle smo praznu kuću i podmitili pazikuću. Ja sam igrala ulogu kućanice kojoj je dosadno, a Peg mi je bila sobarica. Odvele smo ga u kuću, pretvarajući se da tamo živimo. Navela sam ga da se svuče i pođe u krevet, a zatin je uletjela Peg i rekla da mi se neočekivano vraća muž." Peg se nasmijala.
"Jadni starkelja, trebao si mu vidjeti lice, sav se uspaničio. Sakrio se u ormar!"
"A mi smo otišle s njegovom lisnicom, njegovim satom, njegovom odjećom."
"Vjerojatno se još uvijek nalazi u ormaru!" rekla je Peg, te su se obje stale previjati od smijeha.
Počele su se pojavljivati žene istovarivača ugljena, mnoge su u naručaju nosile malu djecu, a veća su im se držala za skute. Neke su imale polet i ljepotu mladosti, ali su druge izgledale umorno i neishranjeno, premlaćivane žene nasilnih i pijanih muškaraca. Mack je nagađao kako su došle u nadi da će se dočepati dijela zarade prije nego njihovi muškarci spiskaju novac na piće, kockanje ili kurve. Ušla je Bridget Riley sa svoje petero djece i sjela s Dermotom i Mačkom.
Lennox se oko ponoći konačno pojavio. Nosio je kožnatu kesu punu kovanica i dva pištolja, vjerojatno kao zaštitu od pljačke. Istovarivači su mu ugljena, od kojih je većina već bila pijana, klicali kad je ušao kao da je nekakav heroj, a Mack je trenutno osjetio prezir prema njima; zašto su pokazivali zahvalnost za nešto što su sami zaslužili?
Lennox je bio mrzovoljan čovjek od kojih tridesetak godina, a nosio je čizme do koljena i prsluk od flanela bez košulje. Bio je u dobroj formi i mišićav zahvaljujući nošenju teških bačvica piva i vina. Usta su mu odavala okrutnost. Oko njega se širio izraziti zadah, slatkasti miris gnjilog voća. Mack je zamijetio kako se Peg nesvjesno lecnula kad je prošao kraj njih; bojala se toga čovjeka.
Lennox je povukao stol u kut i položio na njega kesu i pištolje.
Muškarci i žene su se okupili oko njega, gurajući se i probijajući naprijed, kao da su se bojali da će Lennox ostati bez novca prije nego dođu na red. Mack se držao po strani; bilo mu je ispod časti gurati se za novac što ga je zaradio. Oštri glas Lennoxa nadglasao je graju.
"Svaki čovjek je ovog tjedna zaradio jednu funtu i jedanaest penija, prije odbijanja troškova krčme."
Mack nije bio siguran da je dobro čuo. Istovarili su dva broda, oko tisuću petsto puta po dvadeset vreća, odnosno trideset tisuća vreća ugljena, što je svakom čovjeku trebalo ukupno donijeti oko šest funti. Kako se to moglo smanjiti na malo više od funte po osobi? Začulo se razočarano gunđanje, ali nitko nije postavio nikakvo pitanje o svoti. Kad je Lennox počeo brojiti pojedinačne nadnice, Mack je rekao:
"Samo trenutak. Kako ste to izračunali?" Lennox ga je pogledao ljutito se namrštivši.
"Iskrcali ste tisuću četiristo četrdeset i pet puta po dvadeset vreća što svakom čovjeku donosi ukupno šest funti i pet penija. Odbijem petnaest šilinga dnevno za piće..."
"Što" prekinuo ga je Mack. "Petnaest šilinga na dan?"
To su bile tri četvrtine njihove zarade! Dermot Riley se mrmljajući složio s njim.
"Prokleta pljački to je to." Nije to izrekao naročito glasno, ali se čulo gunđanj od nekoliko drugih muškaraca i žena.
"Moja provizija je šesnaest penija po čovjeku za svaki brod" nastavio je Lennox. "Zatim je tu još šesnaest penija za kapetana, šest penija dnevno za iznajmljivanje lopate..."
"Iznajmljivanje lopate?" prasnuo je Mack.
"Ti si ovdje novi pa ne znaš pravila, McAsh" procijedio je Lennox. "Zašto ne začepiš svoju prokletu gubicu i pustiš me da nastavim ili nitko neće dobiti plaću."
Mack je bio ogorčen, ali mu je razum govorio da takav sustav plaćanja Lennox nije izmislio te večeri; bilo je očito di je sve dobro uhodano, a ljudi su to prihvaćali. Peg ga je povukli za rukav i tiho mu rekla:
"Nemoj izazivati nevolje, Škote, Lennox će ti već nekako zagorčiti život."
Mack je slegnuo ramenima i zašutio. Međutim, njegova pobuna potaknula je ostale, a sad je Dermot Riley podigao glas.
"Ja nisam popio pića u vrijednosti petnaest šilinga na dan" rekao je.
"Posve sigurno nije" dodala je njegova žena.
"Nisam ni ja" rekao je drugi čovjek. "Tko bi to mogao? Čovjek bi se raspuknuo od tolikog piva!" Lennox je ljutito odgovorio:
"Toliko sam vam poslao na brod. Zar mislite da mogu kontrolirati koliko svaki od vas popije na dan?"
Mack je rekao:
"Ako ne možete, vi ste jedini krčmar u Londonu kojemu to ne polazi za rukom!"
Ljudi su se nasmijali. Lennoxa je razbjesnjelo Mackovo izrugivanje i smijeh ljudi. Razjareno ih je pogledao i rekao:
"Uobičajeno je da plaćate petnaest šilinga za piće, bez obzira popijete li ga ili ne." Mack je pristupio stolu.
"Pa, i ja imam neke običaje" rekao je. "Ne plaćam za piće što ga nisam zatražio, niti popio. Možda vi niste kontrolirali, ali ja jesam, i mogu vam točno reći koliko sam vam dužan."
"I ja to mogu" rekao je drugi čovjek. To je govorio Charlie Smith, crnac rođen u Engleskoj s izrazitim naglaskom ljudi iz Newcastlea. "Popio sam osamdeset tri vrča piva što ga ovdje prodajete po četiri penija za pola litre. To iznosi dvadest sedam šilinga i osam penija za cijeli tjedan, a ne petnaest šilinga dnevno."
Lennox je rekao:
"Ti si sretan što uopće dobivaš plaću, crni nitkove, jer bi trebao biti rob u lancima."
Charliejevo se lice smračilo.
"Ja sam Englez i kršćanin, a bolji sam čovjek od tebe jer sam pošten" rekao je kontrolirajući svoj gnjev.
Dermot Riley je rekao:
"Ja vam, također, mogu točno reći koliko sam popio." Lennox je postajao sve bješnji.
"Ako ne budete pazili, nećete dobiti ništa, nitko od vas" rekao je.
Mack je pomislio da bi trebao smiriti situaciju. Pokušao se domisliti nečeg pomirljivog što bi mogao reći. Tada mu je pogled pao na Bridget Riley i njenu gladnu djecu pa ga je nadvladalo ogorčenje. Rekao je Lennoxu:
"Nećeš se maknuti od stola dok svima ne platiš ono što im duguješ." Lennox je spustio pogled na oružje. Naglom kretnjom Mack je bacio pištolje na pod. "Nećete pobjeći ni tako da pucate u mene, prokleti lopove" ljutito je rekao.
Lennox je izgledao poput opkoljene životinje. Mack se pitao je li otišao predaleko; možda je trebao izaći i kompromisom spasiti obraz. No, sad je bilo prekasno. Lennox je morao popustiti. Natjerao je istovarivače ugljena da se napiju, a sad im mora platiti jer bi ga inače ubili. Naslonio se na stolici, stisnuo oči, uputio Macku pogled pun mržnje i rekao:
"Platit ćeš mi za ovo, McAsh, kunem se Bogom." Mack je blago rekao:
"Hajde, Lennox, ljudi samo traže da im platite ono što su zaradili." To nije umirilo Lennoxa, ali je popustio. Mračno se mrgodio kad je počeo brojiti novac. Najprije je platio Charlieju Smithu, zatim Dermotu Rileyju, pa Macku, obračunavajući piće prema onome što su rekli. Mack se odmaknuo od stola ispunjen oduševljenjem. U ruci je imao tri funte i devet šilinga; ako polovicu odvoji na stranu za Esther, još uvijek će mu puno ostati.
Drugi radnici su nagađali koliko su popili, ali se Lennox nije prepirao, osim u slučaju Sama Pottera, golemog debelog mladića iz Corka, koji je tvrdio da je popio samo tri litre, što je izazvalo gromoglasni smijeh ostalih; na kraju su se dogovorili da je bilo triput toliko. Radosno raspoloženje proširilo se među muškarcima i njihovim ženama dok su spremali svoju zaradu. Nekoliko ih je prišlo Macku i tapšalo ga po leđima, a Bridget Riley ga je poljubila. Shvatio je da je učinio nešto iznimno, ali se bojao da drama još nije gotova. Lennox se previše lako predao.
Dok je Lennox isplaćivao posljednjeg čovjeka, Mack je podigao njegove pištolje s poda. Uklonio je barut iz pištolja, kako se iz njih ne bi moglo pucati, a potom ih položio na stol. Lennox je uzeo svoje bezopasne pištolje i gotovo praznu kesu za novac te ustao. U prostoriji je vladala tišina. Zaputio se prema vratima što su vodila u njegove privatne sobe. Svi su ga napeto gledali, kao da bi mogao naći načina i još uvijek im oduzeti novac. Na vratima se okrenuo.
"Idite kućama" pakosno je rekao. "I nemojte se vraćati u ponedjeljak. Za vas neće biti posla. Svi ste otpušteni."
* * *
Mack je probdio veći dio noći zabrinuto razmišljajući. Neki istovarivači ugljena govorili su da će Lennox do ponedjeljka ujutro sve zaboraviti, ali je Mack sumnjao u to. Lennox nije djelovao poput čovjeka koji bi prihvatio poraz, a lako će naći drugih šesnaest snažnih mladića i stvoriti novu ekipu. To je bila Mackova krivnja. Istovarivači ugljena bili su poput volova, jaki i glupi i povodljivi; ne bi se pobunili protiv Lennoxa da ih Mack nije ohrabrio. Osjećao je da je njegov zadatak popraviti situaciju.
U nedjelju ujutro je rano ustao i pošao u drugu prostoriju. Dermot i njegova žena su ležali na strunjači, a petero djece je zajedno spavalo u suprotnom kutu. Mack je prodrmao Dermota i probudio ga.
"Danas moramo osigurati posao za našu skupinu" rekao je Mack. Dermot je ustao. Bridget je s kreveta promrmljala:
"Odjenite nešto pristojno ako želite ostaviti povoljan dojam na nekog poduzetnika."
Dermot je stavio stari crveni prsluk, a Macku je posudio plavi svileni šal što ga je davno kupio za svoje vjenčanje. Usput su pošli po Charlieja Smitha. Charlie je već pet godina istovarivao ugljen pa je svakoga poznavao. Odjenuo je svoj najbolji plavi kaput te su zajedno pošli u Wapping.
Blatnjave ulice lučkog dijela grada bile su gotovo prazne. Zvona stotine londonskih crkava usrdno su pozivala svoje vjernike, ali većina mornara, lučkih radnika i skladištara uživala je u svom danu odmora pa su ostali kod kuće. Smeđa voda rijeke Temze lijeno je zapljuskivala napuštena pristaništa, a štakori su hrabro tumarali duž obale.
Svi poduzetnici za istovarivanje ugljena bili su vlasnici svratišta.
Tri muškarca su najprije otišla u Frying Pan, nekoliko metara udaljenu od Suna. Našli su vlasnika kako kuha šunku u dvorištu. Od mirisa je Macku navrla slina na usta.
"Šta ima, Harry?" vedro mu se obratio Charlie.
Mrzovoljno ih je pogledao.
"Što želite, momci, ako ne pivo?"
"Posao" odgovorio je Charlie. "Imate li sutra brod za istovarivanje?" "Da, i skupinu koja će to učiniti. Ipak, hvala."
Otišli su. Dermot je rekao:
"Što mu je bilo? Gledao nas kao da smo gubavci." "Sinoć je popio previše džina" nagađao je Charlie.
Mack je pomislio da se radilo o nečem opasnijem, ali zasad svoje misli zadržao za sebe.
"Pođimo u King's Head" rekao je.
Nekoliko istovarivača ugljena pilo je pivo za šankom. Pozdravili su Charlieja imenom.
"Imate li posla, momci?" rekao je Charlie. "Tražimo brod." Čuo ga je krčmar.
"Jeste li vi radili za Sidneyja Lennoxa Suna?"
"Jesmo, ali mu nismo potrebni idućeg tjedna" odgovorio Charlie. "Niste ni meni" rekao je vlasnik svratišta. Dok su izlazili, Charlie je rekao:
"Pokušat ćemo kod Bucka Delaneyja u Swanu. On istodobno zna imati dvije ili tri skupine."
Swan je bilo veliko svratište s konjušnicom, kavanom, skladištem za ugljen i nekoliko zalogajnica. Našli su irskog vlasnika u njegovoj sobi s pogledom na dvorište. Delaney je i sam bio istovarivač ugljena kad je bio mlad, ali je sad nosio vlasulju i kravatu, dok je doručkovao kavu i hladnu govedinu.
"Dat ću vam jedan savjet, dečki" rekao je. "Svaki poduzetnik u London čuo je što se sinoć dogodilo u Sunu. Niti jedan vam neće dati posao, Sidney Lennox se za to pobrinuo." Macka je zahvatila malodušnost. Bojao se nečeg sličnog. "Da sam na vašem mjestu" nastavio je Delaney "ukrcao bi na na brod i otišao iz grada na godinu ili dvije. Kad se vratite sve ćc biti zaboravljeno. "
Dermot je ljutito rekao:
"Dakle, vi poduzetnici ćete uvijek pljačkati istovarivače ugljena?" Ako se Delaney uvrijedio, nije to pokazao.
"Pogledaj oko sebe, dečko moj" blago je rekao i neodređenim zamahom pokazao na srebrni servis za kavu, sagove na podu i poslove koji su sve to plaćali. "Nisam sve ovo dobio poštenim odnosom prema ljudima."
Mack je rekao:
"Što nas može spriječiti da se sami obratimo kapetanima i ponudimo im svoje usluge za iskrcavanje tereta?"
"Sve" rekao je Delaney. "S vremena na vrijeme pojavi se čovjek poput tebe, McAsh, malo pronicljiviji od ostalih, te želi voditi vlastitu skupinu, izbjeći poduzetnika, plaćanje pića i tako dalje. No, previše ljudi previše zarađuje kako sada stoje stvari." Odmahnuo je glavom. "Nisi ti prvi koji se buni protiv sustava, McAsh, a nećeš biti ni zadnji."
Macku se zgadio Delaneyjev cinizam, ali je osjećao da čovjek govori istinu. Nije se mogao sjetiti što bi još mogao reći ili učiniti. Osjećajući se poraženim krenuo je prema vratima, a Dermot i Charlie su ga slijedili.
"Poslušaj moj savjet, McAsh" rekao je Delaney. "Postani poput mene. Otvori malu krčmu i počni prodavati piće istovarivačima ugljena. Prestani pomagati njima i počni pomagati sebi. Mogao bi uspjeti. Imaš ono što je potrebno, to vidim."
"Da budem poput vas?" rekao je Mack. "Obogatili ste se varajući svoje drugove. Tako mi Krista, ne bih postao kao vi ni za cijelo kraljevstvo."
Dok je izlazio, zadovoljno je opazio da se Delaneyjevo lice napokon smračilo od ljutnje. No, njegovo je zadovoljstvo trajalo samo do trenutka dok nije zatvorio vrata. Pobijedio je u raspravi, ali je sve drugo izgubio. Da je barem progutao svoj ponos i prihvatio sustav poduzetnika, sutradan ujutro bi imao posao. Ovako nije imao ništa; a doveo je još petnaest ljudi i njihove obitelj, u isti beznadni položaj.
Mogućnost dovođenja Esther u London bila je dalje nego ikad. Sve je učinio pogrešno. Bio je prokleta budala.
Tri muškarca su sjela u jednu od gostionica i naručila pivo i kruh za doručak. Mack je razmišljao kako je bio bahat dok je svisoka gledao na ljude koji su bez pogovora prihvaćali svoju sudbinu. U mislima ih je nazivao volovima, ali je on bio vol. Pomislio je na Caspara Gordonsona, radikalnog odvjetnika koji je sve ovo započeo kad je Macka upoznao s njegovim zakonskim pravima. Kad bih se domogao Gordonsona, mislio je Mack, dao bih mu do znanja koliko vrijede njegova zakonska prava.
Izgledalo je da je zakon koristio samo onima koji su imali moć za njegovu provedbu. Rudari i istovarivači nisu imali zastupnika na sudu. Bih su glupi ako su govorili o svojim pravima. Mudri ljudi su ignorirali pravo i krivo te su brinuli samo za sebe, poput Core i Peg i Bucka Delaneyja. Podigao je vrč piva, a zatim se ukočio s rukom na pola puta do ustiju. Caspar Gordonson živi u Londonu, naravno. Mack bi mogao dospjeti do njega. Mogao bi mu staviti do znanja koliko vrijede zakonska prava, no možda bi mogao učiniti i više. Možda bi Gordonson mogao biti zastupnik istovarivača ugljena. On je odvjetnik i neprestano piše o slobodi u Engleskoj; trebao bi pomoći.
Vrijedilo je pokušati.
* * *
Kobno pismo što ga je Mack primio od Caspara Gordonsona stiglo je s adrese u Ulici Fleet. Fleet je bio prljavi potok što se slijevao u Temzu u podnožju brežuljka na kojem je stajala katedrala St Paul. Gordonson je živio u dvokatnici od cigle blizu velikog svratišta.
"Sigurno je neženja" rekao je Dermot. "Kako znaš?" upitao je Charlie Smith.
"Prljavi prozori, zapušteni prag; u ovoj kući nema žene."
Vrata im je otvorio sluga koji se ni najmanje nije začudio kad su tražili gospodina Gordonsona. Dok su ulazili, dva dobro odjevena muškarca su odlazila, a putem su žestoko raspravljali o nečemu što je uključivalo Williama Pita, čuvara državnog pečata, i vikonta Weymoutha iz ministarstva vanjskih poslova. Nisu prekidali svoju prepirku, ali je jedan klimnuo glavom Macku rastresenom pristojnošću, što je njega silno iznenadilo jer su gospoda obično ignorirala pripadnike niže klase.
Mack je odvjetnikovu kuću zamišljao kao mjesto prašnjavih papira i prošaptanih tajni, u kojem bi najglasniji zvuk moglo biti škripanje pera. Gordonsonov dom je više podsjećao na tiskarsku radnju. Snopovi brošura i časopisa, vezani uzicama, bili su naslagani u hodniku, a u zraku se osjećao miris papira i tinte, a zvuk strojeva što je dopirao odozdo govorio je da u podrumu radi tiskara.
Sluga je ušao u jednu sobu. Mack se pitao gubi li ovdje vrijeme.
Ljudi koji su pisali visokoumne članke u časopisima, vjerojatno neće prljati ruke miješanjem s radnicima. Gordonsonovo zanimanje za slobodu moglo bi biti isključivo teorijsko. No, Mack je morao sve pokušati. Poveo je svoju skupinu istovarivača u pobunu, a sad su svi ostali bez posla; morao je nešto poduzeti. Iznutra se začuo visok i prodoran glas.
"McAsh? Nikad čuo za njega! Tko je on? Ne znaš? Onda pitaj! Nije važno."
Trenutak kasnije na vratima se pojavio proćelavi muškarac bez vlasulje. Kroz naočale je odmjerio tri istovarivača ugljena.
"Ne vjerujem da poznajem nekoga od vas" rekao je. "Što želite od mene?"
Uvod nije puno obećavao, ali Macka nije bilo lako obeshrabriti pa je vatreno rekao:
"Nedavno ste mi dali nekoliko vrlo loših savjeta, ali sam, unatoč tome, došao po još."
Nastala je stanka, a Mack je pomislio da ga je uvrijedio, ali se tada Gordonson srdačno nasmijao. Prijateljskim glasom je rekao: "Tko ste vi, zapravo?"
"Malachi McAsh, poznat kao Mack. Bio sam rudar u ugljenokopu Heugh, blizu Edinburgha, dok mi vi niste pisali i rekli mi da sam slobodan čovjek."
Razumijevanje je obasjalo Gordonsonovo lice.
"Vi ste rudar koji voli slobodu! Evo ruke, čovječe." Mack mu je predstavio Dermota i Charlieja. "Uđite, izvolite. Jeste li za čašu vina?"
Slijedili su ga u neurednu prostoriju u kojoj se nalazio pisaći stol i police s knjigama. Na podu je bilo naslagano još tiskanog materijala, a po stolu su bili razbacani primjerci onoga što se tiskalo. Debeli stari pas ležao je na prljavoj prostirci ispred vatre, osjećao se zadah koji je vjerojatno dopirao od prostirke ili psa ili i jednog i drugog. Mack je podigao otvorenu pravničku knjigu s jedne stolice i sjeo.
"Ne bih vina, hvala vam" rekao je, želio je biti posve trijezan.
"Možda šalicu kave? Vino uspavljuje, ali vas kava drži budnim." Ne čekajući odgovor, rekao je slugi: "Kavu za sve." Ponovno se okrenuo Mačku. "Dakle, McAsh, zašto su moji savjeti bili tako loši?"
Mack mu je ispričao kako je otišao iz Heugha. Dermot i Charlie su pozorno slušali što još nisu čuli. Gordonson je zapalio lulu i počeo otpuhivati oblake duhanskog dima, a s vremena na vrijeme bi s gnušanjem odmahnuo glavom. Kava je stigla kad je Mack dovršavao svoju priču.
"Poznajem Jamissone od ranije; to su pohlepni, bezdušni i okrutni ljudi" suosjećajno je rekao Gordonson. "Što ste učinili kad ste stigli u London?"
"Postao sam istovarivač ugljena." Mack je ukratko iznio što se prethodne večeri dogodilo u krčmi Sun. Gordonson je rekao:
"To s pićem i istovarivačima je već dugo sramotni skandal." Mack je klimnuo glavom.
"Rekli su mi da nisam prvi koji se buni. "
"Doista niste. Parlament je prije deset godina izglasao zakon kojim se to zabranjuje." Mack se zapanjio.
"Zašto se onda i dalje tako radi?" "Zakon nikad nije proveden."
"Zašto?"
"Vlada se boji poremećaja u opskrbi ugljenom. Ugljen pokreće London; ovdje se ništa ne događa bez ugljena: ne peče se kruh, ne proizvodi pivo, ne tali željezo, ne potkivaju konji, ne proizvode čavli.."
"Razumijem" nestrpljivo ga je prekinuo Mack. "Ne bih se trebao čuditi što zakon ne pomaže ljudima kakvi smo mi."
"Dakle, u tome nemate pravo" cjepidlačio je Gordonson. "Zakon ne donosi odluke. Nema svoju volju. On je poput oružja, ili oruđa; radi za one koji ga uzmu u ruke i koriste." "Za bogate."
"Najčešće" priznao je Gordonson. "Ali bi mogao raditi i za vas." "Kako?" željno je upitao Mack.
"Pretpostavimo da stvorite alternativni sustav skupina za iskrcavanje ugljena s brodova." Ovome se Mack nadao.
"To ne bi bilo teško" rekao je. "Ljudi bi mogli izabrati jednoga između sebe za pregovarača s kapetanima. Novac bi se raspodijelio čim bi ga primili."
"Pretpostavljam da bi istovarivači radije radili po novom sustavu i trošili svoju zaradu kako im se sviđa."
"Tako je" rekao je Mack, potiskujući svoje rastuće uzbuđenje. "Mogli bi plaćati pivo što ga popiju, kao svi ostali."
No, hoće li Gordonson stati na stranu istovarivača? Ako se to dogodi, sve bi se moglo promijeniti. Charlie Smith je potišteno rekao:
"To se već pokušalo. Ne uspijeva."
Charlie je već godinama obavljao taj posao, sjetio se Mack. "Zašto ne uspijeva?" pitao je.
"Kad se tako nešto dogodi, poduzetnici podmite kapetane brodova kako ne bi koristili usluge novih skupina. Zatim dođe do nereda i tučnjava između skupina. A uvijek se za nerede kažnjava nove skupine jer su sami poduzetnici zapravo suci ili su to njihovi prijatelji ... i na kraju se svi istovarivači vrate starom načinu rada."
"Proklete budale" rekao je Mack. Charlie je djelovao uvrijeđeno. "Da su pametni, vjerojatne ne bi bili istovarivači ugljena."
Mack je shvatio da je ispao bahat, ali ga je ljutilo kad su se ljudi ponašali kao svoji vlastiti najgori neprijatelji.
"Treba im samo malo odlučnosti i solidarnosti" rekao je. Gordonson se uključio u razgovor:
"Potrebno je više od loga. To je stvar politike. Sjećam se posljednje pobune istovarivača ugljena. Bili su poraženi jer nisu imali branitelja.
Protiv njih su bili poduzetnici, ali nitko nije bio za njih." "Zašto bi ovoga puta bilo drugačije?" upitao je Mack. "Zbog Johna Wilkesa."
Wilkes je bio borac za slobodu, ali se nalazio u progonstvu.
"Ne može puno za nas učiniti dok je u Parizu." "Nije u Parizu. Vratio se."
To je bilo iznenađenje. "Što će učiniti?"
"Kandidirati se za Parlament."
Mack je mogao zamisliti kakvu će to buru izazvati u londonskim političkim krugovima.
"Ja još uvijek ne vidim kako bi to nama moglo pomoći."
"Wilkes će stati na vašu stranu, a vlada će stati uz poduzetnike. Takav sukob, u kojem je posve jasno da su radnici u pravu, a usto imaju i zakon na svojoj strani, može samo koristit Wilkesu."
"Kako znate što će Wilkes učiniti?"
Gordonson se nasmiješio.
"Ja sam njegov izborni povjerenik."
Mack nije bio svjestan da je Gordonson toliko moćan. To je bila sretna okolnost.
Charlie Smith je i dalje bio skeptičan, pa je rekao:
"Dakle namjeravate iskoristiti istovarivače ugljena za svoje političke ciljeve."
"Imate pravo" blago je rekao Gordonson. Odložio je svoju lulu. "Ali zašto ja podržavam Wilkesa? Dopustite mi da vam objasnim. Vi ste danas došli ovamo žaliti se na nepravdu. Tako nešto se često događa; obične muškarce i žene radi svoje koristi, zlostavlja pohlepni nasilnik, neki George Jamisson ili Sidney Lennox. To škodi poslovima jer loša poduzetnost kvari robu. Čak i da je to korisno za poslove, ipak bi bilo pokvareno. Volim svoju zemlju, ali mrzim nasilnike koji tlače njene stanovnike i uništavaju njen prosperitet. Zato provodim život u borbi za pravdu." Nasmiješio se i opet stavio lulu u usta. "Nadam se da to ne zvuči previše pompozno."
"Nimalo" rekao je Mack. "Drago mi je što ste na našoj strani."

16.POGLAVLJE

Dan vjenčanja Jaya Jamissona bio je hladan i vlažan. Iz svoje spavaće sobe u palači na Grosvenor Squareu mogao je vidjeti Hyde Park gdje je logorovala pukovnija. Niska magla pokrivala je tlo, a šatori vojnika djelovali su poput brodskih jedara na uzburkanon moru. Tu i tamo dimile su se prigušene vatre, a to je povećavalo tmurni ugođaj. Ljudi će se bijedno osjećati, što za vojnike nije nimalo neobično.
Okrenuo je leđa prozoru. Chip Marlborough, njegov vjenčani kum, pridržavao je Jayev novi kaput. Jay ga je od gunđanjem mu zahvalio. Chip je bio kapetan u Trećem gardijskom puku, kao i Jay. Njegov je otac bio Lord Arebury. Imao je poslovne veze s Jayevim ocem. Jayu je laskalo takav aristokrat pristao stajati uz njega na vjenčanju.
"Jesi li se pobrinuo za konje?" zabrinuto je upitao
"Svakako" rekao je Chip.
Iako je Treći gardijski puk bio pješaštvo, časnici su uvijek jahali, a Jayeva dužnost bila je nadgledati ljude koji su vodili brigu o konjima. Bio je dobar s konjima; nagonski ih je razumio. Dobio je dva dana dopusta radi vjenčanja, ali je ipak brinuo da li se ljudi dobro staraju o životinjama.
Dopust je bio tako kratak jer je pukovnija bila u aktivnoj službi. Nije bilo rata; posljednji rat u kojem je sudjelovala britanska vojska bio je Sedmogodišnji rat protiv Francuza u Americi, a taj je završio dok su Jay i Chip još pohađali školu. No, stanovnici Londona bili su nemirni i buntovnički raspoloženi, pa su trupe bile u pripravnosti kako bi suzbile nerede. Svakih nekoliko dana bi neka grupa nezadovoljnih obrtnika otpočela štrajk, ili krenula na Parlament, ili jurila ulicama razbijajući prozore. Proteklog su tjedna tkalci svile, razjareni smanjivanjem plaća, uništili tri nova tkalačka pogona u Spitalfieldsu.
"Nadam se da trupe neće morati izaći dok sam ja na dopustu" rekao je Jay. "Kakve sam ja sreće, moglo bi mi se dogoditi da propustim bitku."
"Prestani brinuti!" Chip je ulio konjak iz boce od brušenog stakla u dvije čaše. Pio je puno konjaka. "Za ljubav!" rekao je.
"Za ljubav" ponovio je Jay.
Nije puno znao o ljubavi, razmišljao je. Izgubio je nevinost prije pet godina s Arabellom, jednom od sluškinja svoga oca. Tada je vjerovao kako je on zaveo nju, ali je sada, gledajući unatrag, znao da je bilo obrnuto. Nakon što je tri puta s njome podijelio krevet, rekla je da je trudna. Platio joj je trideset funti; što ih je posudio od lihvara; kako bi nestala. Sad je sumnjao je li ikad bila trudna, i nije li sve bila planirana prijevara. Otad je očijukao s desecima djevojaka, mnoge je poljubio, a nekoliko ih je odveo u krevet. Bilo mu je lako osvojiti djevojku; uglavnom se trebalo pretvarati kako te zanima sve što ona govori, iako mu je pomagao izgled i pristojno ponašanje. Očaravao ih je bez većeg napora. No, sad se prvi put našao u obrnutoj situaciji. Kad je bio s Lizzie, uvijek se osjećao pomalo bez daha; znao je zuriti u nju kao da je ona jedina osoba u prostoriji, a tako su ranije djevojke zurile u njega kad ih je nastojao šarmirati. Je li to ljubav? Sigurno jest, razmišljao je.
Očev stav prema vjenčanju malo se ublažio zbog mogućnosti da se dočepa Lizziena ugljena. Zato je dopustio da Lizzie i njena majka borave u kući za goste i plaćao najam za kuću u Ulici Rugby gdje će Jay i Lizzie živjeti nakon vjenčanja. Nisu ništa čvrsto obećali ocu, niti su mu rekli da se Lizzie odlučno protivi vađenju ugljena na High Glenu. Jay se jedino nadao da će se na kraju sve srediti.
Vrata su se otvorila i sluga je rekao:
"Hoćete li primiti nekog gospodina Lennoxa, gospodine?"
Jay se oneraspoložio. Dugovao je novac Sidneyju Lennoxu kockarski dugovi. Najradije bi otjerao čovjeka; bio je običar vlasnik krčme; ah bi Lennox mogao postati neugodan glede duga.
"Bolje da ga uvedeš" rekao je Jay. "Žao mi je zbog ovoga" obratio se Chipu.
"Poznajem Lennoxa" rekao je Chip. "I ja sam gubio novac kod njega."
Lennox je ušao, a Jay je osjetio njegov izraziti slatkasto kiseli miris, kao da nešto fermentira. Chip ga je pozdravio.
"Kako si, prokleti lupežu?" Lennox ga je hladno pogledao.
"Ne zovete me prokletim lupežom kad dobivate, primijetio sam."
Jay ga je nervozno pogledavao. Lennox je nosio žuto odijelo svilene čarape i cipele s kopčom, ah je izgledao poput čaglja i ljudskoj odjeći; oko njega je vladao prijeteći ugođaj što gi pomodna odjeća nije uspijevala prikriti. Međutim, Jay se nikako nije uspijevao natjerati na kidanje veze s Lennoxom. Bio je nadasve koristan poznanik; uvijek je znao gdje se odvijaju borbe pijetlova, gladijatorske borbe ili konjske utrke, a ako ničega nije bilo, sam bi organizirao partiju karata ili igru kockama.
Također je bio voljan davati zajam mladim časnicima koji su ostali bez gotovine, ali su željeli i dalje kockati; u tome je bili najveća nevolja. Jay je Lennoxu dugovao sto pedeset funti. Biće vrlo neugodno ako je Lennox došao naplatiti dug.
"Znaš da se danas ženim, Lennox" rekao je Jay.
"Da, poznato mi je" rekao je Lennox. "Došao sam popiti nešto u vaše zdravlje."
"Svakako, svakako. Chip, gutijaj za našeg prijatelja." Chip je ulio tri obilne čaše konjaka. Lennox je rekao: "Za vas i vašu buduću suprugu."
"Hvala" rekao je Jay te su sva trojica iskapila svoje piće.
Lennox se obratio Chipu.
"Sutra uvečer će se održati velika faro igra u kavani Lord Archer, kapetane Marlborough."
"Zvuči privlačno" rekao je Chip.
"Nadam se da ću vas vidjeti tamo. Vi ćete, nesumnjivo, biti zauzeti, kapetane Jamisson."
"Pretpostavljam" odgovorio je Jay. Ionako si to ne mogu priuštiti, pomislio je. Lennox je odložio svoju čašu.
"Želim vam ugodan dan i nadam se da će se magla razići" rekao je i izašao.
Jay je prikrio svoje olakšanje. Nitko nije ništa rekao o novcu. Lennox je znao da je Jayev otac platio posljednji dug pa je, možda, vjerovao da će Sir George ponovno učiniti isto. Jay se pitao zašto je Lennox uopće došao; valjda ne zato da badava popije čašicu konjaka? Imao je neugodan osjećaj da je Lennox svojim posjetom nešto dokazivao. U zraku se osjećala neizrečena prijetnja. No, na kraju krajeva, kako bi vlasnik krčme mogao nauditi sinu imućnog trgovca?
S ulice je do Jaya dopro zvuk kočija što su se zaustavljale ispred kuće. Izbacio je Lennoxa iz misli.
"Pođimo dolje" rekao je.
Soba za primanje bila je veličanstvena prostorija ispunjena skupim namještajem što ga je izradio Thomas Chippendale. Mirisalo je po voštanom laštilu. Unutra su se nalazili Jayevi majka, otac i brat, svi odjeveni za odlazak u crkvu. Alicia je poljubila Jaya. Sir George i Robert su ga ukočeno pozdravili. Nikad nisu bili bliska obitelj, a svađa oko dara za dvadeset prvi rođendan je još uvijek bila živa u njihovim sjećanjima. Jedan je sluga ulijevao kavu. Jay i Chip su uzeli svaki svoju šalicu. Prije nego su je počeli piti, vrata su se naglo otvorila Lizzie je uletjela poput vihora.
"Kako se usuđuješ?" bjesnila je. "Kako se usuđuješ?"
Jayu je zastalo srce. Što se sad dogodilo? Lizzie je porumenjela od ogorčenja, oči su joj sijevale, a prsa se uzbuđeno dizala. Imala je na sebi vjenčanu odoru, jednostavnu bijelu haljinu, bijelu kapicu, ali je bila prekrasna.
"Što sam učinio?" tugaljivo je pitao Jay. "Vjenčanje se otkazuje!" odgovorila je.
"Ne!" uzviknuo je Jay. Valjda mu je neće ugrabiti u posljednjem trenutku? Misao je bila nepodnošljiva.
Za njom je žurno ušla Lady Hallim, posve izvan sebe. "Lizzie, molim te, prestani" rekla je.
Jayeva majka preuzela je stvar u svoje ruke.
"Lizzie, draga, o čemu se, zaboga, radi? Molim te, reci nam što te je tako uznemirilo?"
"Ovo!" rekla je i zamahnula snopom papira. Lady Hallim je kršila ruke.
"To je pismo od mojeg glavnog čuvara" rekla je. Lizzie je rekla: "Kaže da su stručnjaci koji rade za Jamissone napravili bušotine na imanju Hallim."
"Bušotine?" zbunjeno je rekao Jay. Pogledao je Roberta i opazio lukavi izraz na njegovom licu. Lizzie je nestrpljivo rekla:
"Traže ugljen, jasno."
"O, ne!" pobunio se Jay.
Shvatio je što se dogodilo. Njegov nestrpljivi otac je trčao pred rudo. Toliko se želio dočepati Lizziena ugljena da nije mogao čekati do vjenčanje. No, zbog očeve nestrpljivosti bi Jay mogao ostati bez nevjeste. Ta je pomisao razbjesnila Jaya pa se izderao na oca.
" Prokleta budalo!" nesmotreno je rekao. "Pogledaj što si učinio!"
Bilo je nepojmljivo da se sin tako obraća ocu, a Sir George nije bio naviknut ni na čije protivljenje. Zacrvenio se u licu, a oči su mu iskočile.
"Onda otkažite to prokleto vjenčanje!" zaurlao je. "Što je mene briga?" Alicia se umiješala.
"Smiri se, Jay, i ti također, Lizzie" rekla je; mislila je i na Sir Georgea, ali je postupila taktično pa to nije rekla. "Očito je došlo do neke greške. Sigurno su stručnjaci Sir Georgea pogrešno shvatili neke naputke. Lady Hallim, molim vas, povedite Lizzie natrag u kuću za goste i dopustite nam da raščistimo ovo. Vjerujem da ne moramo učiniti ništa tako drastično kao što je otkazivanje vjenčanja."
Chip Marlborough se nakašljao. Jay je zaboravio na njegovu nazočnost. "Ako ćete me ispričati ..." rekao je Chip. Zaputio se prema ulaznim vratima.
"Nemoj otići iz kuće" molio ga je Jay. "Pričekaj gore."
"Svakako" rekao je Chip, iako mu se na licu vidjelo da bi se radije nalazio bilo gdje drugdje na svijetu.
Alicia je pažljivo vodila Lizzie i Lady Hallim prema vratima.
"Molim vas, samo mi dajte nekoliko minuta pa ću doći k vama i sve će biti u redu."
Dok je izlazila, Lizzie je više izgledala neodlučno nego ljutito, a Jay se nadao da je shvatila kako on ništa nije znao o bušotinama. Njegova je majka zatvorila vrata i okrenula se. Jay se molio da uspije nešto učiniti kako bi spasila njegov brak. Je li već stvorila plan? Ona je tako mudra. To mu je bila jedina nada. Nije prigovarala njegovom ocu. Umjesto toga je rekla:
"Ako ne bude vjenčanja, nećeš dobiti ugljen." "High Glen je u stečaju!" odgovorio je Sir George.
"No, Lady Hallim bi mogla obnoviti hipoteke kod drugog zajmodavca."
"Ona to ne zna." "Netko će joj reći."
Nastala je stanka dok otac nije u potpunosti shvatio prijetnju. Jay se pobojao da će otac eksplodirati. No, majka je dobro znala procijeniti dokle ga se može gurati, te je on na kraju rezignirano rekao:
"Što želiš od mene, Alicia?"
Jay je s olakšanjem odahnuo. Možda će se ipak spasiti njegovo vjenčanje. Majka je rekla:
"Kao prvo, Jay mora razgovarati s Lizzie i uvjeriti je da ništa nije znao o tvojim stručnjacima."
"To je istina!" umiješao se Jay.
"Umukni i slušaj" oštro je rekao njegov otac. Majka je nastavila: "Ako mu to pođe za rukom, mogu se vjenčati kako je i planirano." "Što zatim?"
"Zatim treba biti strpljiv. S vremenom bismo Jay i ja naveli Lizzie da se predomisli. Sad se protivi kopanju i ali će promijeniti mišljenje, ili barem postati blaža glede toga, pogotovo kad bude imala dom i dijete i počne shvaćati važnost novca."
Sir George je odmahnuo glavom.
"To ne vrijedi, Alicia, jer ja ne mogu čekati." "Zašto ne možeš, zaboga?"
Zastao je i pogledao Roberta koji je slegnuo ramenima.
"Valjda ti baš mogu i reći" rekao je otac. "I ja imam vlastitih dugova. Znaš da smo uvijek radili s pozajmljenim novcem, uglavnom od Lorda Areburyja. U prošlosti smo ostvarivali dohodak za sebe i za njega. Međutim, naša trgovina u Americi pala je na vrlo niske grane otkako su počele nevolje u kolonijama. A gotovo je nemoguće naplatiti ono malo poslova što obavljamo; naš najveći dužnik je propao, a meni je ostavio plantažu duhana u Virginiji što je ne mogu prodati."
Jay se zaprepastio. Nikad mu nije palo na pamet da su obiteljski pothvati riskantni, ili da bogatstvo što ga je oduvijek poznavao možda neće potrajati vječno. Počeo je shvaćati zašto je otac bio onako bijesan kad je morao plaćati njegove kockarske dugove. Otac je nastavio:
"Ugljen nas je održavao na površini, ali to nije dovoljno. Lord Arebury želi svoj novac. Zato moram dobiti imanje Hallim. U protivnom bih mogao izgubiti sve svoje poslove."
Zavladala je tišina. Ni Jay ni njegova majka nisu mogli progovoriti od šoka. Na koncu je Alicia rekla:
"U tom slučaju postoji samo jedno rješenje. Na High Glenu će se morati otvoriti rudnici bez Lizziena znanja."
Jay se zabrinuto namrštio. Taj ga je prijedlog prestrašio. No, odlučio je da zasad ništa ne govori.
"Kako bi se to moglo izvesti?" upitao je Sir George. "Pošalji nju i Jaya u drugu zemlju."
Jay se iznenadio. Kako mudra zamisao!
"Ali Lady Hallim će znati" rekao je. "A ona će sigurno reći Lizzie." Alicia je odmahnula glavom.
"Ne, neće. Učinit će sve što je u njenoj moći kako bi došlo do ovog braka. Šutjet će ako joj mi tako kažemo." Jay je rekao:
"Ali kamo bismo pošli? U koju zemlju?" "Na Barbados" rekla je njegova majka.
"Ne!" umiješao se Robert. "Jay ne može dobiti plantažu šećera." Alicia je tiho rekla:
"Vjerujem da će se tvoj otac odreći plantaže ako opstanak cjelokupnog obiteljskog posla ovisi o tome."
Na Robertovu licu pojavio se pobjednički izraz.
"Otac to ne može, čak i kad bi htio. Plantaža već pripada meni." Alicia je upitno pogledala Sir Georgea.
"Je li to istina? Je li njegova?" Sir George je klimnuo glavom.
"Prepisao sam je na njega." "Kada?"
"Prije tri godine."
To je predstavljalo još jedan šok. Jay nije imao pojma. Osjećao se povrijeđenim.
"Zato mi je nisi mogao dati za moj rođendan" žalosno je rekao. "Već si je dao Robertu." Alicia je rekla:
"Ali, Roberte, valjda bi je vratio za spas svih poslova?"
"Ne!" žestoko je rekao Robert. "To je samo početak; počet ćete otimanjem plantaže, a na kraju ćete dobiti sve! Znam da si mi uvijek željeli oteti poslove i dati ih tom malom nitkovu."
"Jedino što želim za Jaya je dio koji mu pripada" odgovorila je. Sir George je rekao:
"Roberte, ako to ne učiniš, svi bi mogli propasti."
"Ja ne" trijumfalno je rekao. "I dalje ću imati plantažu." "Ali mogao bi imati puno, puno više" rekao je Sir Georg Robert je izgledao prepredeno.
"Dobro, pristajem, ali pod jednim uvjetom: prepiši sve ostale poslove na mene, doista sve. A ti se povuci."
"Ne!" viknuo je Sir George. "Neću se povući, ta još mi ni ni pedeset godina!"
Bijesno su se gledali, Robert i Sir George, a Jay se još jednom uvjerio koliko su slični. Zahvatila ga je malodušnost jer je znao da ni jedan ni drugi neće popustiti. Stigli su do mrtve točke. Dva tvrdoglava muškarca našla su se u pat poziciji te će zajednički sve uništiti: vjenčanje, pošlost i budućnost obitelji. Međutim, Alicia se nije tako lako predavala.
"Kakav je posjed u Virginiji, George?"
"Mockjack Hali, to je plantaža duhana, oko tisuću jutara pedesetak robova . . . Što smišljaš?"
"Mogao bi to dati Jayu."
Jayevo srce je poskočilo. Virginia! To bi bio novi početak za kojim je čeznuo, daleko od oca i brata, s vlastitim imanjem kojim bi mogao upravljati i razvijati ga. A Lizzie bi to objeručke prihvatila. Sir George je stisnuo oči.
"Ne bih mu mogao dati novca rekao je. " Morao bi posuditi ono što bi mu trebalo za postavljanje imanja na noge."
Jay je brzo rekao:
"To nije važno." Alicia je dodala:
"Ali bi morao platiti kamate na hipoteke Lady Hallim; inače bi mogla izgubiti High Glen."
"To mogu platiti od zarade na ugljenu." Otac je nastavio razmišljati o pojedinostima. "Morali bi otputovati za Virginiju odmah, za nekoliko tjedana."
"Ne mogu otići tako brzo" bunila se Alicia. "Moraju se pripremiti. Daj im barem tri mjeseca."
Odmahnuo je glavom. "Ugljen mi treba prije."
"To je u redu. Lizzie neće željeti putovati natrag u Škotsku; bit će previše zaokupljena pripremama za svoj novi život."
Sav ovaj razgovor o varanju Lizzie ispunio je Jaya uznemirenošću. On je taj koji će morati podnositi njezin gnjev ako otkrije što su učinili.
"Što ako joj netko piše?" rekao je. Alicia se zamislila.
"Moramo saznati tko bi od slugu iz kuće High Glen to mogao učiniti. To ti možeš ispitati, Jay."
"Kako ćemo ih spriječiti?"
"Poslat ćemo nekoga gore neka ih otpusti." Sir George je rekao:
"To bi moglo upaliti. Dobro, učinit ćemo tako."
Alicia se okrenula Jayu i pobjednički se nasmiješila. Na kraju mu je ipak osigurala očevinu. Zagrlila ga je i poljubila.
"Budi blagoslovljen, dragi moj sine" rekla je. "Sad pođi k njoj i reci joj kako je tebi i tvojoj obitelji strahovito žao zbog takve pogreške, te da ti je otac darovao Mockjack Hali za svadbeni poklon." Jay ju je zagrlio i šapnuo:
"Izvrsno si to izvela, majko. Hvala ti."
Izašao je. Dok je prolazio vrtom, istodobno je osjećao radost i zabrinutost. Dobio je ono što je oduvijek želio. Volio bi da se to moglo izvesti bez varanja njegove buduće supruge, ali nije bilo drugog načina. Da je odbio surađivati, izgubio bi imanje, a možda i nju. Ušao je u malu kuću za goste što se nalazila uz konjušnicu. Lady Hallim i Lizzie nalazile su se u skromnoj sobi za primanje i sjedile kraj zadimljene vatre. Na objema su se vidjeli tragovi suza. Jay je odjednom osjetio opasni poriv da Lizzie kaže istinu. Ako joj otkrije prijevaru što su je isplanirali njegovi roditelji, a potom je zamoli da se uda za njega i živi u siromaštvu, mogla bi pristati.
No, prestrašio se takvog rizika. A njihov san o odlasku i novu zemlju postao bi neostvariv. Sam je sebe uvjerio da je laž ljubaznija. No, hoće li mu povjerovati? Kleknuo je ispred nje. Njena vjenčana haljina mirisala je po lavandi.
"Mojem je ocu jako žao" rekao je. "Poslao je stručnjake jer je želio meni prirediti iznenađenje. Mislio je da će nan biti drago znati ima li ugljena na tvojoj zemlji. Nije znao kako se odlučno protiviš otvaranju rudnika."
Djelovala je sumnjičavo.
"Zašto mu nisi rekao?" Raširio je ruke bespomoćnim pokretom. "Nikad me nije pitao." I dalje je izgledala tvrdoglavo, ali on je imao još jedni kartu u rukavu. "Ima još nešto. Naš svadbeni poklon."
Namrštila se. "Što je to?"
"Mockjack Hali, plantaža duhana u Virginiji. Možemo otići onamo kad god želimo." Začuđeno je zurila u njega. "To je ono što smo oduvijek željeli, zar ne?" rekao je. "Novi početak u novoj zemlji, pustolovinu!" Polako joj se licem razlio smiješak.
"Doista? Virginia? Moži li to stvarno biti istina?" Jedva je mogao povjerovati da će pristati.
"Hoćeš li to prihvaliti, dakle?" nesigurno je rekao.
Nasmiješila se. Na oči su joj navrle suze i nije mogla govoriti.
Nijemo je klimnula glavom. Jay je shvatio da je pobijedio. Dobio je sve što je želio. Osjećaj ga je podsjetio na veliku pobjedu u kartama. Došlo je vrijeme da skupljanje dobitka. Ustao je. Povukao ju je iz naslonjača i ponudio joj svoji ruku.
"U tom slučaju, dođi sa mnom" rekao je. "Hajdemo se vjenčati."

17. POGLAVLJE

U podne trećega dana iz spremišta za teret broda Durham Primrose istovaren je sav ugljen. Mack se osvrnuo oko sebe. Jedva je mogao povjerovati da se to doista dogodilo. Sve su obavili bez poduzetnika.
Promatrali su rijeku i izabrali brod što je stigao sredinom dana, kad su druge skupine već radile. Dok su ljudi čekali na obali rijeke, Mack i Charlie su odveslali do broda kad se usidrio i ponudili svoje usluge rekavši da bi počeli raditi odmah. Kapetan je znao da će, ako želi redovitu skupinu, morati čekati do sutradan, a vrijeme je za kapetane brodova bilo novac, pa ih je zaposlio. Ljudi su radili brže jer su znali da će dobiti cijelu zaradu. I dalje su tijekom cijeloga dana pili pivo, ali su plaćali vrč po vrč i uzimali samo onoliko koliko im je trebalo. Istovarili su ugljen za četrdeset osam sati.
Mack je prebacio lopatu preko ramena i pošao na palubu. Dan je bio hladan i maglovit, ali je Macku bilo toplo od rada u spremištu. Kad je posljednja vreća ugljena bačena na teglenicu, istovarivači su stali gromoglasno klicati. Mack je razgovarao s prvim časnikom. Teglenica je prevozila petsto vreća, a obojica su brojili koliko se puta vraćala. Potom su prebrojili vreće što su ostale za zadnji put i složili se oko ukupne količine. Nakon toga krenuli su u kapetanovu kabinu. Mack se nadao da neće biti nikakvih teškoća u posljednjem trenutku. Obavili su posao; sad im moraju platiti, zar ne?
Kapetan je bio mršavi muškarac srednjih godina i velikog crvenog nosa.
Mirisao je po rumu.
"Gotovo?" rekao je. "Brži ste od uobičajenih skupina. Koliko je bilo?" "Šesto puta po dvadeset, manje sedam vreća" rekao je prvi časnik, a Mack je klimnuo glavom. Brojili su po dvadeset vreća jer je svaki čovjek dobivao peni za to. Pozvao ih je unutra i sjeo uz računalo.
"Šesto puta po dvadeset vreća manje sedam, po šesnaest penija ..." Račun je bio kompliciran, ali je Mack navikao dobivati plaću po težini ugljena sto ga je iskapao, pa je mogao u mislima računati kad mu je o tome ovisila zarada.
Kapetan je imao ključ na lancu pričvršćenom za pojas. Njime je otključao škrinju što je stajala u uglu. Mack je zurio dok je vadio manju kutiju, stavio je na stol i otvorio.
"Ako uzmemo da je onih sedam vreća polovica od dvadeset, dugujem vam točno trideset devet funti i četrnaest šilinga." Izbrojio je novac.
Kapetan mu je dao vrećicu od lanenog platna gdje je stavio novac, a dao mu je puno penija kako bi sve mogao točno podijeliti ljudima. Macka je zahvatio golemi osjećaj trijumfa dok je držao novac u rukama. Svaki čovjek je zaradio gotovo dvije funte i deset šilinga, više u dva dana nego što su od Lennoxa dobili u dva tjedna. No, još je važnije što su ustali u obranu svojih prava i izvojevali pobjedu.
Sjedio je na palubi prekriženih nogu i isplaćivao ljude. Prvi po redu, Amos Tipe, je rekao:
"Hvala ti, Mack, i Bog te blagoslovio, momče."
"Nemoj mi zahvaljivati, sam si to zaradio" bunio se Mack.
Unatoč njegovom protestu idući muškarac mu je zahvalio na isti način, kao da je on princ koji dijeli milostinju.
"Nije riječ samo o novcu" rekao je Mack kad je treći čovjek, Slash Harley, stupio naprijed. "Dobili smo i svoje dostojanstvo, također."
"Ti možeš uzeti dostojanstvo, Mack" rekao je Slash. "Meni samo daj novac." Ostali su se nasmijali.
Mack se pomalo naljutio na njih dok je nastavio brojiti kovanice. Zašto nisu mogli shvatiti da ovo nije samo stvar današnje nadnice? Kad su bili tako glupi po pitanju svoje sudbine, osjećao je da zaslužuju sve što ih snađe od poduzetnika. Međutim, ništa nije moglo pokvariti njegovu pobjedu. Dok su se prebacivali na obalu, ljudi su počeli bučno pjevati vrlo prostačku pjesmu pod nazivom Gradonačelnik Bayswatera, a Mack im se pridružio koliko ga je grlo nosilo.
On i Dermot su krenuli u Spitalfields. Jutarnja magla se dizala.
Mack je na usnama imao pjesmu, a u koraku radost. Kad je ušao u svoju sobu, dočekalo ga je ugodno iznenađenje. Na tronošcu je sjedila Pegina crvenokosa prijateljica Cora, mirišući po sandalovini i mašući lijepo oblikovanom nogom, u kestenjastom kaputu i dražesnom šeširu. Podigla je njegov ogrtač, koji je obično ležao na slamnjači, i gladila krzno.
"Odakle ti ovo?" pitala je.
"To je poklon jedne otmjene dame" rekao je uz osmijeh. "Što radiš ovdje?
"Došla sam te vidjeti" rekla je. "Ako opereš hce, možeš izaći sa mnom, to jest, ako ne moraš poći na čaj s kojom otmjenom damom." Vjerojatno je izgledao sumnjičavo jer je dodala: "Nemoj se toliko čuditi.
Vjerojatno misliš da sam kurva, ali nisam, osim kad se nađem u očajnoj situaciji."
Uzeo je svoj komadić sapuna i sišao do crpke u dvorištu. Cora ga je slijedila i promatrala kako se svlači do pojasa te ispire ugljenu prašinu s kože i kose. Posudio je čistu košulju od Dermota, stavio kaput i šešir, te uzeo Coru pod ruku. Zaputili su se prema zapadu, kroz središte grada. Mack je saznao da ljudi u Londonu šeću ulicama radi rekreacije, onako kako u Škotskoj hodaju po brežuljcima. Uživao je u šetnji s Corom. Sviđao mu se način na koji je njihala bokove i s vremena na vrijeme ga dodirivala. Svojim napadnim izgledom i smionom odjećom privlačila je veliku pažnju, a Macku su mnogi muškarci dobacivali zavidne poglede.
Ušli su u jednu krčmu i naručili kamenice, kruh i jako crno pivo. Cora je jela s užitkom, gutajući cijele školjke i zalijevajući ih gutljajima tamnog piva. Kad su ponovno izašli, vrijeme se promijenilo. I dalje je bilo svježe, ali je sunce počelo slabašno grijati. Šetali su kroz bogatu stambenu četvrt Mayfair.
U svoje prve dvadeset dvije godine Mack je vidio samo dva raskošna doma, dvorac Jamisson i kuću High Glen. U ovom dijelu grada postojale su dvije takve građevine u svakoj ulici, te još pedesetak malo manje veličanstvenih. Bogatstvo Londona ga je uvijek iznova iznenađivalo.
Ispred jedne od najsjajnijih palača zaustavljao se niz kočija iz kojih su izlazili gosti, kao za neku zabavu. Na pločniku s obje strane ulice okupilo se mnoštvo prolaznika i služinčadi iz susjednih kuća, a ljudi su virili iza svojih vrata i prozora. Kuća je bila obasjana svjetlošću, iako je bila sredina poslijepodneva, a ulaz je bio ukrašen cvijećem.
"Sigurno se radi o vjenčanju" rekla je Cora.
Dok su oni promatrali, stigla je još jedna kočija iz koje je izašao poznati lik. Mack se trgnuo kad je prepoznao Jaya Jamissona. Jay je pomogao svojoj nevjesti pri izlasku iz kočije, a promatrači su klicali i pljeskali.
"Lijepa je" rekla je Cora.
Lizzie se nasmiješila i osvrnula naokolo zahvaljujući na pljesku. Oči su joj se susrele s Mackovima te se na trenutak ukočila. On se nasmiješio i mahnuo. Ona je brzo skrenula pogled i požurila unutra. Sve je trajalo samo djelić sekunde, ali oštrovidnoj Cori nije promaknulo.
"Poznaješ li je?"
"Ona mi je dala krzno" rekao je Mack.
"Nadam se da njezin muž ne zna kako dijeli poklone istovarivačima ugljena."
"Griješi kad se udaje za Jaya Jamissona; on je privlačan slabić." "Sigurno misliš da bi joj bilo bolje kad bi se udala za tebe"
sarkastično je rekla Cora.
"Upravo tako" ozbiljno je rekao Mack. "Idemo li u kazalište?"
* * *
Kasno te večeri Lizzie i Jay su sjedili u krevetu u svadbenoj odaji, odjeveni u noćne košulje, okruženi nasmijanim rođacima i prijateljima, a svi su bili više ili manje pijani. Starija generacija je davno izašla iz sobe, ali običaj je zahtijevao da se gosti što duže zadržavaju i muče mladi par za kojeg se pretpostavljalo kako jedva čeka da konzumira svoj brak.
Dan je prošao u općem uzbuđenju. Gotovo se nije ni sjetila Jayeve izdaje, njegove isprike, svojega oprosta, te njihove budućnosti u Virginiji. Nije imala vremena upitati se je li donijela pravu odluku. Ušao je Chip Marlborough i donio još jedan vrč pića. Na šeširu mu je bila prikopčana jedna od Lizzienih podvezica. Svima je napunio čaše.
"Zdravica!" rekao je.
"Posljednja zdravica!" rekao je Jay, ali su se svi smijali i bockali ga. "Lizzie je pijuckala piće, mješavinu vina, mlijeka, žumanjka, šećera i cimeta. Bila je iscrpljena. Bio je to dugačak dan, od užasne jutrošnje svađe i njenog iznenađujuće sretnog raspleta, preko obreda u crkvi, svadbene večere, glazbe i plesa, a sad još i smiješni običaji.
Katie Drome, Jamissonova rođakinja, sjela je na rub kreveta s jednom Jayevom bijelom svilenom čarapom i bacila je unatrag preko glave. Prema vjerovanju, ona će se uskoro udati ako čarapa pogodi Jaya. Bacila je nasumce, ali je Jay dobroćudno ispružio ruku, uhvatio čarapu i položio je na glavu, kao da je tad pala, a svi su zapljeskali. Pijani muškarac po imenu Peter McKay sjeo je na krevet kraj nje.
"Virginia" rekao je. "Hamish Drome je otišao u Virginiu znaš, nakon što mu je Robertova majka na prijevaru otela nasljedstvo."
Lizzie se začudila. Prema obiteljskoj priči Robertova majka Olive je njegovala svoga rođaka neženju dok je umirao, a on je iz zahvalnosti promijenio oporuku u njenu korist. Jay je čuo primjedbu. "Na prijevaru?" rekao je.
"Olive je krivotvorila oporuku, naravno" rekao je McKaj. "Ali Hamish to nikako nije mogao dokazati pa ju je morao pohvaliti. Otišao je u Virginiju i o njemu se više nikad ništa nije čulo." Jay se nasmijao.
"Ha! Svetačka Olive, krivotvoriteljica!"
"Tiho!" rekao je McKay. "Sir George će nas sve pobiti čuje li."
Lizzie se zainteresirala, ali joj je bilo dosta Jayevih rođaka u jednom danu.
"Izbaci ove ljude iz sobe!" procijedila je.
Svi zahtjevi tradicija su ispunjeni, osim jednoga. "Dakle" rekao je Jay. " Ako nećete otići milom . . ."
Odbacio je pokrivače na svojoj strani kreveta i ustao. Dok se približavao gostima, podigao je noćnu košulju do iznad koljena. Sve su djevojke vrisnule kao da su užasnute; one su se morale pretvarati da djevojke ne mogu podnijeti prizor muškarca u noćnoj košulji; te su hrpimice izjurile iz sobe, a mladići su jurnuli za njima. Jay je zatvorio i zaključao vrata. Zatim je tešku komodu dovukao ispred vratiju kako bi bio siguran da ih nitko neće prekidati.
Lizziena su se usta odjednom osušila. Ovo je trenutak što ga je nestrpljivo očekivala još od dana kad ju je Jay zaprosio i poljubio u predvorju dvorca Jamisson. Otad su njihovi zagrljaji, ugrabljeni u kratkim razdobljima kad bi ih ostavili same, postajali sve strastveniji. Od ljubljenja otvorenim ustima napredovali su do sve intimnijih milovanja. Radili su sve što je dvoje ljudi moglo raditi u nezaključanoj sobi, s majkom ili dvije koja bi svakoga trena mogla ući. Sada su, napokon, smjeli zaključati vrata. Jay je obilazio sobu i gasio svijeće. Kad je stigao do posljednje, Lizzie je rekla:
"Ostavi jednu neka gori." Začudio se. "Zašto?"
"Želim te gledati." Sumnjičavo ju je pogledao, a ona je dodala: "Je li to u redu?"
"Da, valjda jest" rekao je i popeo se na krevet.
Kad ju je počeo ljubiti i milovati, poželjela je da su oboje goli, ali nije ništa rekla. Ovoga puta će mu dopustiti da to obavi na svoj način.
Poznato uzbuđenje prostrujilo je njenim udovima dok je rukama prelazio preko cijelog njenog tijela. Odmah zatim raširio joj je noge i popeo se na nju. Podigla je lice kako bi ga poljubila dok je ulazio u nju, ali on se posve usredotočio na drugo pa nije vidio njenu kretnju. Osjetila je iznenadnu oštru bol, te je zamalo kriknula, ah je to brzo prestalo. Pomicao se u njoj, a ona se kretala s njim. Nije bila sigurna je li baš to trebala raditi, ah joj se činilo ispravnim. Upravo je počela uživati kad je Jay stao, uzdahnuo, još jednom gurnuo, i srušio se na nju teško dišući.
Namrštila se.
"Je li ti dobro?" upitala je. "Da" progunđao je.
Valjda to nije sve, pomislila je, ali ništa nije rekla.
Otkotrljao se s nje i legao zagledavši se u nju. "Je li ti se svidjelo?" rekao je.
"Bilo je malo previše brzo" rekla je. "Možemo li ujutro još jednom?"
* * *
Cora se ispružila na krznenom ogrtaču i povukla Macka sebi. Kad joj je stavio jezik u usta, osjetio je okus džina. Podigao joj je suknju. Nježna crvenkasto plava dlaka nije skrivala nabore njenog seksa. Milovao ju je, onako kako je činio s Annie, a Cora je zadržala dah i rekla:
"Tko te je tome naučio, nevini moj dečko?"
Skinuo je hlače. Cora je posegnula za svojom torbicom izvadila jednu kutijicu. Unutra se nalazila cjevčica napravljena od nečega što je sličilo pergamentu. Oko otvora provučena ružičasta uzica. "Što je to?" upitao je Mack.
"Zove se kondom" rekla je. "Čemu to služi, dovraga?"
Umjesto odgovora, navukla je cjevčicu na njegov uzdignu penis i čvrsto vezala uzicu. Zbunjeno je rekao:
"Pa, znam da moj pimpek nije naročit privlačan, ali nikad ne bih pomislio da će ga neka djevojka željeti pokriti." Počela se smijati.
"Neuka seljačino, nije to za ukras, nego za zaštitu, kako ne bih zatrudnjela!"
Okrenuo se i ušao u nju, a ona se prestala smijati. Još od svoje četrnaeste godine pitao se kakav će to biti osjećaj, ali ni sada nije znao jer nije bilo ni ovako ni onako. Stao je i pogleda njeno anđeosko lice. Otvorila je oči.
"Nemoj prestati" rekla je.
"Nakon ovoga, hoću li i dalje biti nevin?" upitao je.
"Ako ti budeš nevin, ja ću biti opatica" rekla je. "A sad prestani pričati. Trebat će ti snaga."
"I trebala mu je."

18. POGLAVLJE

Jay i Lizzie su dan nakon vjenčanja preselili u kuću u Ulici Rugby. Prvi put su sami jeli večeru, bez ikoga u blizini osim slugu. Prvi put su pošli na kat držeći se za ruke, zajedno se razodjenuli i pošli u vlastiti krevet. Prvi put su se zajedno probudili u svojoj kući. Bili su goli; Lizzie je prethodne večeri nagovorila Jaya da skine noćnu košulju. Sad je privila svoje tijelo uz njegovo, milovala ga i uzbudila; zatim se popela na njega. Vidjela je da ga je to zapanjilo.
"Smeta li ti?" upitala je. Nije odgovorio, već se počeo micati u njoj. Kad je bilo gotovo, Lizzie je rekla: "Šokiram te, zar ne?" Nakon kratke stanke on je rekao:
"Pa ... da." "Zašto?"
"Nije . . . normalno da je žena odozgo."
"Nemam pojma što ljudi drže normalnim; još nikad nisam bila u krevetu s muškarcem."
"Najbolje da jesi!"
"Ali kako ti znaš što je normalno?" "To tebe ne treba zanimati."
Vjerojatno je zaveo nekoliko švelja i prodavačica koje su ga se bojale pa su mu dopustile da vodi glavnu riječ. Lizzie nije imala nikakvog iskustva, ali je uvijek znala što želi i vjerovala je da to treba uzeti. Nije namjeravala mijenjati svoje navike. Previše je uživala. Jay je, također, uživao, iako je bio šokiran; znala je po žestini njegovih pokreta i zadovoljnom izrazu lica nakon čina.
Ustala je i gola pošla do prozora. Bilo je hladno, ali sunčano. Crkvena zvona su prigušeno zvonila jer je bio dan vješanja, jedan ili više zločinaca bit će pogubljeno toga jutra. Pola radnih ljudi uzet će svojevoljno dan odmora, a mnogi će se sjatiti i Tyburn, raskrižje u sjeverozapadnom dijelu Londona gdje su se nalazila vješala, kako bi gledali spektakl. To je bila jedna od onih situacija u kojima bi moglo doći do nereda, pa će Jayeva pukovnija cijeloga dana biti u pripravnosti. Međutim, Jay je imao još jedan dan dopusta. Okrenula se prema njemu i rekla:
"Povedi me na vješanje." Pogledao ju je s negodovanjem.
"Odvratan zahtjev."
"Nemoj mi reći da to nije mjesto za jednu damu." Nasmiješio se. "Ne bih se usudio."
"Znam da to odlaze gledati bogati i siromašni, muškarci i žene."
"Ali zašto želiš ići?"
To je bilo dobro pitanje. Imala je podvojene osjećaje glede toga. Sramotno je stvarati zabavu od smrti, a znala je da će se kasnije gaditi sama sebi. No, njena je radoznalost bila neodoljiva.
"Želim znati kako to izgleda" rekla je. "Kako se osuđeni ljudi ponašaju? Plaču li, ih se mole, ih drhte od straha? I što je s gledateljima? Kakav je osjećaj gledati skončanje ljudskog života?"
Oduvijek je bila takva. Kad je prvi put vidjela kako je ubijen srna, a bilo joj je samo devet ili deset godina, očarano je posmatrala kako joj čuvar vadi utrobu. Fascinirali su je dvostruki želuci te je inzistirala na dodirivanju mesa kako bi vidjeli kakav je to osjećaj. Bilo je toplo i sluzavo. Životinja je bila dva ili tri mjeseca skotna, a čuvar joj je pokazao sićušan fetus u prozirnoj utrobi. Ništa od toga nije joj se gadilo; bilo je previše zanimljivo.
Savršeno je razumjela zašto su ljudi hrlili kako bi vidjeli spektakl.
Također je shvaćala zašto je drugima bila odvratna pomisao o gledanju takvog prizora. No, ona je pripadala radoznaloj grupi. Jay je rekao:
"Možda bismo mogli unajmiti sobu s pogledom na vješala; mnogi to čine."
Međutim, Lizzie je osjećala da bi to umanjilo doživljaj. "O, ne, želim biti u gomili!" bunila se.
"Žene iz našeg društvenog sloja to ne čine."
"Onda ću se prerušiti u muškarca." Izgledao je nesigurno. "Jay, nemoj me tako gledati! Rado si me poveo u rudnik ugljena prerušenu u muškarca."
"Ako mi kažeš da su sve pustolovine gotove samo zato što smo u braku, pobjeći ću na more."
"Nemoj biti smiješna." Nasmiješila mu se i skočila na krevet.
"Nemoj biti stari čangrizavac." Skakala je gore dolje. "Pođimo na vješanje."
Nije mogao suzdržati smijeh.
"Neka bude" rekao je. "Bravo!"
Brzo je obavila svoja dnevna zaduženja. Rekla je kuharici što će kupiti za večeru; odlučila je koje će prostorije sluškinje očistiti; obavijestila konjušara da toga dana neće jahati; prihvatila poziv na večeru kod kapetana Marlborougha i njegove žene za iduću srijedu; odgodila posjet kitničarki i preuzela pošiljku od dvanaest škrinja za njihov put u Virginiju.
Potom se prerušila.
* * *
Ulica poznata kao Ulica Tyburn, ili Ulica Oxford, bila je zakrčena ljudima. Vješala su stajala u dnu ulice, ispred Hyd Parka. Kuće s pogledom na stratište ispunili su imućni gledatelji koji su za taj dan unajmili sobe. Ljudi su stajali rame uz rame na kamenom zidu parka. Ulični prodavači s kolicima probijali su se kroz gomilu te prodavali vruće kobasice, male količine džina i tiskane prijepise tekstova za koje su tvrdili da su posljednje riječi osuđenih.
Mack je držao Coru za ruku i probijao se kroz gužvu. Nije imao ni najmanju želju gledati kako ubijaju ljude, ali je Cora inzistirala da dođu. Mack je samo želio svoje slobodno vrijem provoditi s Corom. Volio je držati je za ruku, ljubiti joj usne kad god bi poželio, i katkad dodirivati njeno tijelo. Volio ju je puno gledati. Uživao je u njenom nehajnom ponašanju i grubim riječima i vragoljastom pogledu. Zato je pošao s njom na vješanje. Objesit će jednu njezinu prijateljicu. Zvala se Dolly Macaroni, a bila je vlasnica javne kuće, ali je osuđena za krivotvorenje.
"Što je, zapravo, krivotvorila?" upitao je Mack dok su s gurali prema vješalima.
"Bankovnu mjenicu. Promijenila je iznos od jedanaest funti na osamdeset funti."
"Odakle joj mjenica za jedanaest funti?"
"Od Lorda Masseya. Tvrdi da joj duguje više." "Trebalo ju je transportirati, a ne objesiti." "Gotovo uvijek vješaju krivotvoritelje."
Probili su se što su bliţe mogli, do udaljenosti od dvadesetak metara. Vješala su bila grubo izrađena od drveta, samo tri stupa s prečkama. S prečki je visjelo pet konopaca s krajevima vezanim u omče spremne za osuđenike. U blizini je stajao kapelan i nekoliko muškaraca službena izgleda, vjerojatno predstavnika zakona. Vojnici s mušketama držali su gomilu podalje. Mack je polako postao svjestan potmule buke što je dopirala s udaljenog kraja Ulice Tyburn.
"Kakva je to buka?" upitao je Coru. "Dolaze."
Najprije se pojavila skupina čuvara reda i mira na konjima, a vodio ju je uglednik koji je vjerojatno bio šef gradske policije. Zatim su slijedili policajci, a išli su pješice i bili naoružani palicama. Iza njih pojavila su se otvorena kola za prijevoz osuđenika, a vukla su ih dva konja. Na kraju se nalazila četa kopljanika s oštrim kopljima uperenim prema gore. U kolima se nalazilo petero ljudi, ruku i nogu vezanih konopcima, a sjedili su na nečemu nalik lijesovima; tri muškarca, dječak od petnaestak godina i jedna žena.
"To je Dolly" rekla je Cora i počela plakati.
Mack je užasnuto i fascinirano zurio u petero ljudi koji će uskoro umrijeti. Jedan je muškarac bio pijan. Druga su dvojica izgledala prkosno. Dolly je glasno molila, a dječak je plakao.
Kola su stala ispod vješala. Pijanac je domahnuo nekim prijateljima, tipovima podmuklog izgleda, koji su stajali u prednjim redovima mnoštva. Dovikivah su mu šale i bestidne primjedbe:
"Lijepo od šerifa što te je poveo sa sobom!" i
"Nadam se da si naučio plesati!" ili.
"Isprobaj ogrlicu da vidiš odgovara li veličina!"
Dolly je glasnim i jasnim glasom molila Boga za oprost. Dječak je plakao:
"Spasi me, mama, spasi me, molim te!"
Dvojicu trijeznih muškaraca pozdravila je grupa ljudi u prednjem dijelu gomile. Mack je brzo shvatio da govore irskim naglaskom. Jedan osuđenik je viknuo:
"Nemojte dati da me se dočepaju kirurzi, momci!" Začulo se bučno obećanje njegovih prijatelja.
"O čemu to govore?" Mack je upitao Coru.
"Sigurno je ubojica. Tijela ubojica pripadaju Društvu kirurga. Sasijeku ih kako bi vidjeli što se nalazi unutra."
Mack je zadrhtao.
Krvnik se popeo na kola. Jednu po jednu omču stavljao je oko njihovih vratova i čvrsto ih pritegnuo. Nijedan se nije otimao, ih bunio, ih pokušao pobjeći. Ionako im ne bi koristilo uz onoliko stražara, ah je Mack vjerovao da bi on ipak pokušao.
Svećenik, ćelavi muškarac u prljavoj odori, popeo se na kola i obratio sa svakome pojedinačno; samo na nekoliko trenutaka pijancu, četiri ili pet minuta drugoj dvojici muškaraca, a duže je govorio Dolly i dječaku.
Mack je čuo da su pogubljenja ponekad znala biti osujećeni pa se počeo nadati da će se to ovoga puta dogoditi. Konopci se mogu prekinuti; mnoštvo bi moglo preplaviti stratište i osloboditi zatvorenike; krvnik bi mogao prerezati konopce prije što ljudi umru. Bila je previše strašna pomisao da će ovih pet ljudskih bića za nekoliko trenutaka umrijeti.
Svećenik je obavio svoj posao. Krvnik je kažnjenicima pokrio oči trakama starih krpa, a zatim je sišao pa su na kolima ostali samo osuđeni. Pijanac nije mogao održati ravnotežu je posrnuo i pao, a omča ga je počela gušiti. Dolly je nastav glasno moliti.
Krvnik je ošinuo konje.
Lizzie je čula vlastiti vrisak: "Ne!"
* * *
Kola su se trgnula i krenula. Krvnik je opet ošinuo konje bičem te su krenuli kasom. Povukli su kola ispod osuđenika te su oni, jedan po jeda pali u prazno koliko im je dopuštala duljina konopca; najpre pijanac, već gotovo mrtav; potom dvojica Iraca; onda dječak koji je i dalje plakao; i na kraju žena čija je molitva prekinuta usred riječi.
Lizzie je zurila u pet tijela koja su se njihala na krajevima konopaca, a ispunilo ju je gađenje prema sebi i mnoštvu što je okruživalo. Nisu svi još bili mrtvi. Dječakov se vrat, hvala Bogu, izgleda odmah slomio, kao i u dvojice Iraca; ali se pijanac još uvijek mrdao, kao i žena kojoj je spao povez s očiju. Zurila je širom otvorenih, užasnutih očiju i polako se gušila.
Lizzie je zagnjurila lice na Jayevo rame. Rado bi otišla, ali se prisilila da ostane. Željela je ovo vidjeti i sad mora izdržati do kraja. Ponovno je otvorila oči.
Pijanac je izdahnuo, ali se ženino lice grčilo u agoniji. Rulja gledatelja je zašutjela, ukočena od užasa pred sobom. Prošlo je nekoliko minuta.
Napokon su se njene oči zatvorile.
Pristupio je predstavnik zakona kako bi prerezao konopce, a u tom su trenutku počele nevolje. Grupa Iraca jurnula je prema naprijed, pokušavajući doprijeti do vješala mimo stražara. Policajci su im se suprotstavili, a kopljanici su im se pridružili, udarajući Irce kopljima. Potekla je krv.
"Toga sam se bojao" rekao je Jay. "Žele spriječiti da tijela njihovih prijatelja dospiju u ruke kirurga. Nestanimo odavde što brže možemo."
Mnogi oko njih došli su na istu zamisao, ali oni u pozadini su nastojali doći bliže i vidjeti što se događa. Dok su se neki gurali u jednom smjeru, a drugi u suprotnom, izbile su tučnjave šakama. Jay se pokušavao silom probiti. Lizzie se držala uz njega. Našli su se ispred zbijenog vala ljudi koji su išli u drugom pravcu. Svi su vikali i derali se. Bili su prisiljeni vratiti se natrag prema vješalima. Stratište su preplavili Irci. Neki su se borili sa stražarima i izbjegavali zamahe kopljanika, a drugi su pokušavali prerezati konopce i skinuti tijela svojih prijatelja.
Bez vidljivog razloga, gužva oko Lizzie i Jaya se odjednom smanjila. Ona se okrenula i ugledala prazninu između dvojice krupnih muškaraca gruba izgleda.
"Jay, ovuda!" viknula je i jurnula između njih. Osvrnula se kako bi se uvjerila da je Jay iza nje. Tada se prolaz zatvorio. Jay je koraknuo naprijed kako bi se progurao za njom, ali jedan od dvojice muškaraca je prijeteći podigao ruku. Jay je ustuknuo i koraknuo unatrag, trenutačno prestrašen. Oklijevanje se pokazalo kobnim; bili su razdvojeni. Opazila je njegovu plavokosu glavu iznad gomile pa se nastojala probiti natrag do njega, ali ju je zaustavio zid ljudi.
"Jay!" vriskala je. "Jay!" Uzvratio joj je uzvikom, ali ih je mnoštvo još više udaljilo. Njega je gomila gurnula u pravcu Ulice Tyburn, a nju su odnijeli u suprotnom smjeru, prema parku. Trenutak kasnije izgubila ga je iz vida.
Ostala je sama. Stisnula je zube i okrenula leđa stratištu Suočila se s gusto zbijenom gomilom ljudi. Pokušala se progurati između niskog muškarca i postarije žene velikih prsiju.
"Drži prste k sebi, mladiću" rekla je žena.
Lizzie je bila uporna pa se uspjela provući. Ponovila je isti postupak. Zagazila je na prste muškarca mrzovoljna izraza lica, a on ju je udario u rebra. Zagrcnula se od bola i nastavila se probijati. Ugledala je poznato lice i prepoznala Macka McAsha. I on se, lakođer, probijao kroz mnoštvo.
"Mack!" zahvalno je viknula. Bio je u društvu crvenokose žene koja se nalazila uz njega na Grosvenor Squareu. "Ovdje sam!" vikala je Lizzie. "Pomozi mi!"
Vidio ju je i prepoznao. Zatim ju je lakat nekog visokog muškarca pogodio u oko pa nekoliko trenutaka gotovo ništa nije mogla vidjeti. Kad joj je vid opet postao normalan, Mack i žena su nestali. Grčevito se nastavila probijati. Centimetar po centimetar udaljavala se od okršaja kraj vješala. Sa svakim korakom kretanje je postajalo lakše. Pet minuta kasnije više se nije gurala kroz zbijene redove, već je slobodnije prolazila između ljudi. Na kraju je dospjela do prednjeg zida neke kuće. Zaputila se duž zida do ugla zgrade i ušla u prolaz širok nešto manje od metra. Naslonila se na zid i hvatala dah. Prolaz je bio prljav i zaudarao je po izmetu. Boljela su je rebra na mjestu gdje je primila udarac. Oprezno je dotaknula lice i napipala oteklinu oko oka. Nadala se da je s Jayem sve u redu. Okrenula se kako bi ga potražila i ustuknula kad je ugledala dvojicu muškaraca koji su zurili u nju.
Jedan je bio srednjih godina, neobrijan i debelog trbuha, a drugi mladić od kojih osamnaest godina. Prestrašilo ju je nešto u njihovim pogledima, ali prije no što je uspjela pobjeći, oni su se bacili na nju.
Uhvatili su je za ruke i bacili na tlo. Strgnuli su joj šešir i mušku vlasulju, skinuli cipele sa srebrnom kopčom i pretražili džepove zbunjujućom brzinom. Uzeli su njenu novčarku, džepni sat i rupčić. Stariji čovjek je gurnuo plijen u nekakvu vreću, ponovno se zagledao u nju, a zatim rekao:
"To je dobar kaput, gotovo nov."
Obojica su se sagnula nad nju te joj počela skidati kaput i odgovarajući prsluk.
Borila se, ali je samo uspjela poderati košulju. Tutnuli su njenu odjeću u vreću. Shvatila je da su joj prsa razotkrivena. Žurno se pokrila ostacima svoje košulje, ali je zakasnila.
"Hej, to je djevojka!" viknuo je mladi čovjek.
Uspjela se osoviti na noge, ali ju je zgrabio i čvrsto držao. Debeli je zurio u nju.
"I to lijepa djevojka, tako mi Boga" rekao je. Oblizao je usne. "Pojebat ću je" odlučno je rekao.
Obuzeta užasom Lizzie se žestoko borila, ah se nije uspijevala osloboditi stiska mlađeg muškarca. Mladić je pogledao prema mnoštvu na ulici.
"Što, zar ovdje?"
"Nitko ne gleda ovamo, mladi klipane." Gladio se između nogu. "Skini joj te hlače pa ćemo malo pogledati."
Mladić ju je srušio na zemlju, svom težinom sjeo na nju i počeo joj skidati hlače, a drugi je sve to promatrao. Strah je preplavio Lizzie te je vrisnula što je jače mogla, ali je s ulice dopirala strahovita buka pa je sumnjala da će je netko čuti. Zatim se, iznenada, pojavio McAsh. Načas je spazila njegovo lice i uzdignutu šaku, a tada je tresnuo starijeg čovjeka po glavi. Lopov se zaljuljao u stranu i zateturao. Mack ga je opet udario, a čovjek je zakolutao očima. Kad ga je Mack treći put udario, čovjek se srušio na tlo i ostao mirno ležati.
Mladić se panično podigao s Lizzie i pokušao pobjeći, ali ga je ona pograbila za gležanj i srušila. Cijelom dužinom se ispružio na tlu. Mack ga je podigao i bacio o zid kuće, zatim ga je tresnuo u bradu udarcem odozdo, a u zamah je uložio svu svoju težinu. Mladić se bez svijesti srušio na svog zločinačkog ortak Lizzie je ustala.
"Hvala Bogu da si bio ovdje!" zahvalno rekla. Suze olakšanja ispunile su joj oči. Bacila mu je ruke oko vrata i rekla: "Spasio si me!
Hvala ti, hvala!" Privinuo ju je uza se.
"I ti si mene jednom spasila, kad si me izvukla iz rijeke."
Čvrsto ga je držala i pokušavala suzbiti drhtanje. Osjetila je njegovu ruku na svojoj glavi kako joj miluje kosu. U hlačama, košulji, bez podsuknji koje bi mogle smetati, mogla je osjeti i cijelu dužinu njegovog tijela priljubljenog uz svoje. Bio je posve drugačiji od njenog muža. Jay je bio visok i gibak, a Mack nizak, krupan i čvrst. Pomaknuo se i pogledao je. Njegove zelene oči su je hipntirale. Ostatak njegovog lica kao da se rasplinuo.
"Ti si spasil mene, a ja sam spasio tebe" rekao je uz iskrivljeni osmijeh. "Ja sam tvoj anđeo čuvar, a ti si moj."
Počela se smirivati. Sjetila se da joj je košulja poderana i prsa razgolićena.
"Da sam anđeo, ne bih bila u tvom zagrljaju" rekla je i oslobodila se njegovih ruku.
Kratko ju je gledao u oči, ponovno se onako iskrivljene osmjehnuo i klimnuo glavom, kao da se slaže s njom. Okrenuo se na drugu stranu. Sagnuo se i uzeo vreću iz mlitave ruke starijeg lopova. Izvadio je njen prsluk, a ona ga je odjenula i žurno zakopčala kako bi pokrila svoju golotinju. Čim se ponovno osjetila sigurnom počela je brinuti za Jaya.
"Moram potražiti muža" rekla je dok joj je Mack pomagao navući kaput.
"Hoćeš li mi pomoći?"
"Svakako." Pružio joj je vlasulju i šešir, novčarku i sat, te rupčić. "Što je s tvojom crvenokosom prijateljicom?" upitala je.
"Cora. Pobrinuo sam se da je na sigurnom prije no što sam pošao za tobom."
"Jesi li?" Lizzie je osjetila nerazumnu razdraženost. "Jeste li ti i Cora ljubavnici?" neuljudno je upitala. Mack se nasmiješio.
"Jesmo" rekao je. "Od prekjučer." "Mog vjenčanog dana."
"Divno se zabavljam. A ti?"
Na usne joj je navro oštar odgovor, ali se onda, protiv svoje volje, nasmijala.
"Hvala ti što si me spasio" rekla je, nagnula se naprijed i ovlaš mu poljubila usne.
"Sve bih to ponovno učinio za jedan takav poljubac."
Nasmiješila mu se i okrenula prema ulici. Tamo je stajao Jay i promatrao ih. Obuzeo ju je strahovit osjećaj krivnje. Je li vidio kako je poljubila McAsha? Pretpostavljala je da jest, sudeći prema prijetećem izrazu njegovog lica.
"O, Jay!" rekla je. "Hvala nebesima, s tobom je sve u redu!" "Što se ovdje dogodilo?" rekao je.
"Ona dva muškarca su me opljačkala."
"Znao sam da nismo trebali doći." Uzeo ju je za ruku i poveo iz prolaza.
"McAsh ih je svladao i spasio me" rekla je.
"To nije razlog da ga ljubiš" rekao je njen muž.

19. POGLAVLJE

Jayev pješački puk bio je na dužnosti u Palace Yardu na dar suđenja Johnu Wilkesu. Liberalni junak je prije nekoliko godina osuđen za zločinačku klevetu te je pobjegao u Pariz. Po povratku, ranije ove godine proglašen je bjeguncem pred zakonom. No, dok se zakonski postupak protiv njega polako vukao, on je premoćno pobijedio na dopunskim izborima u Middlesexu. Međutim, još uvijek nije zauzeo svoje mjesto u Parlamentu, a vlada se nadala da će ga u tome spriječiti ako bude osuđen na sudu.
Jay je umirivao svoga konja i nervozno pogledavao prema gomili od nekoliko stotina Wilkesovih pristaša koji su se motali oko Westminster Halla gdje se održavalo suđenje. Mnogi su na šešire prikopčali plave kokarde i tako se identificirali kao Wilkesovi sljedbenici. Torijevci, poput Jayeva oca, željeli su da se Wilkesa ušutka, ali svi su se bojali reakcije njegovih pristaša.
Ako dođe do nasilja, Jayev puk bi trebao održavati red. Tamo se nalazio mali odred garde, previše mali, po Jayevu mišljenju; samo četrdeset ljudi i nekoliko časnika pod zapovjedništvom pukovnika Cranbrougha, Jayeva pretpostavljenog. Formirali su tanku crvenu i bijelu crtu između zgrade suda i svjetine Cranbrough je primao zapovijedi od mirovnih sudaca Westminstera koje je zastupao Sir John Fielding. Fielding je bio slijep, ali to ga, čini se, nije ometalo u radu. Bio je poznati sudac, iako ga je Jay smatrao previše blagim. Bilo je poznato da je izjavio kako je siromaštvo uzrok kriminalu. To je isto kao da netko kaže kako je brak uzrok preljubu.
Mladi časnici su se uvijek nadali sudjelovanju u okršaju, a Jay je tvrdio da i on tako osjeća, ali se također i bojao. Zapravo, nikad nije upotrijebio svoj mač ili pištolj u pravoj borbi.
Dan je bio dugačak, a kapetani su se smjenjivali u obilasku svojih ljudi i povremeno odlazili popiti čašu vina. Krajem poslijepodneva, dok je Jay svom konju davao jabuku, pristupio mu je Sidney Lennox. Obuzela ga je malodušnost. Lennox je želio svoj novac. Nesumnjivo ga je namjeravao zahtijevati kad je došao u kuću na Grosvenor Squareu, ali je odustao zbog vjenčanja. Jay nije imao novac. Međutim, užasavala ga je pomisao da bi se Lennox mogao obratiti njegovom ocu. Počeo je glumiti izazovnu razmetljivost.
"Što radiš ovdje, Lennox? Nisam znao da si pristaša Wilkesa." "John Wilkes može ići k vragu" odgovorio je Lennox. "Došao sam radi sto pedeset funti što ste ih izgubili u faro igri u svratištu Lord Archer's."
Jay je problijedio na spomen svote. Otac mu je davao trideset funti na mjesec, ali to nikad nije dostajalo, a nije znao kad će se domoći sto pedeset funti. Osjetio je slabost u nogama pri pomisli da bi otac mogao saznati o njegovom novom kockarskom dugu. Učinio bi bilo što kako bi to izbjegao.
"Možda ću te morati zamoliti da još malo pričekaš" rekao je uz slabašni pokušaj zauzimanja stava nadmoćne ravnodušnosti. Lennox nije izravno odgovorio.
"Vjerujem da poznajete čovjeka po imenu Mack McAsh." "Nažalost, poznajem ga."
"Pokrenuo je vlastitu skupinu istovarivača ugljena, uz pomoć Caspara Gordonsona. Njih dvojica stvaraju gomilu nevolja."
"To me uopće ne čudi. Bio je prokleto neugodan u rudnik ugljena moga oca."
"McAsh nije jedini problem" nastavio je Lennox. "Dva njegova pajdaša, Dermot Riley i Charlie Smith, već imaju vlastite skupine, a do kraja tjedna bit će ih još."
"To će poduzetnike stajati cijelo bogatstvo."
"Uništit će nam posao ako se ne zaustavi." "Bez obzira na sve, to nije moj problem." "No, mogli biste nam pomoći."
"Ne vjerujem." Jay se nije želio uplitati u Lennoxove poslove. To bi mi vrijedilo puno novca."
"Koliko?" oprezno je upitao Jay. "Stotinu pedeset funti."
Jayevo je srce poskočilo. Mogućnost brisanja duga bila je kao od Boga poslana. No, Lennox ne bi olako toliko davao. Sigurno želi veliki uslugu. "Što bih ja morao učiniti?" sumnjičavo je upitao Jay.
"Želim da vlasnici brodova odbiju zapošljavanje McAshevih skupina. Dakle, neki od vlasnika brodova za prijevoz ugljena su i sami poduzetnici, pa će oni surađivati. No, većina je neovisna. Najveći brodovlasnik u Londonu je vaš otac. Ako on pruži primjer, ostali će ga slijediti."
"Ali zašto bi to učinio? Nije ga briga ni za poduzetnike ni za istovarivače."
"On je gradski vijećnik za Wapping, a poduzetnici imaju puno glasova. Trebao bi štititi naše interese. Osim toga, istovarivači ugljena su neugodna rulja, a mi ih držimo pod kontrolom."
Jay se namrštio. Bio je to neumjeren zahtjev. Nije imao nikakvog upliva na svog oca. Malo je ljudi imalo; Sir Georgea se ni na što nije moglo nagovoriti. No, Jay je morao pokušati. Uzvici gomile objavili su da Wilkes izlazi. Jay se žurno popeo na konja.
"Vidjet ću što mogu učiniti" doviknuo je Lennoxu dok je odlazio. Jay je našao Chipa Marlborougha i upitao:
"Što se događa?"
"Wilkesa su odbili pustiti uz jamĉevinu pa ga sad vode u zatvor King's Bench."
Pukovnik je okupio svoje časnike. Jayu je rekao:
"Reci svima: nitko ne smije pucati ako Sir John ne izda naređenje. Obavijestite svoje ljude."
Jay je zatomio zabrinuti prigovor. Kako će vojnici kontrolirati rulju ako su im ruke vezane? No, obišao je vojnike i prenio im upute. Kočija se pojavila na izlazu. Iz gomile se prolomio urlik od kojeg se ledila krv u žilama, a Jaya je zahvatio strah. Vojnici su napravili put za kočiju udarajući svjetinu mušketama. Wilkesovi pristaše pojurili su preko Westminster Bridgea, a Jay je shvatio da će kočija morati prijeći rijeku i poći u Surrey kako bi stigla do zatvora. Podboo je konja prema mostu, ali mu je pukovnik Cranbrough domahnuo neka stane.
"Nemojte prelaziti most" naredio je. "Naš je zadatak ovdje održavati red, ispred zgrade suda."
Jay je zaustavio konja. Surrey je bio zasebni dio grada, a tamošnji suci nisu zatražili pomoć vojske. To je bilo smiješno. Bespomoćno je promatrao kako kočija prelazi rijeku Temzu. Prije nego je stigla na onu stranu, mnoštvo ju je zaustavilo i odvojilo konje.
Sir John Fielding nalazio se usred gužve. Slijedio je kočiju s dva svoja pomoćnika koji su ga vodili i govorili mu što se događa. Dok je Jay promatrao, desetak snažnih muškaraca uhvatilo je zapregu te su sami počeli vući kočiju. Okrenuli su je i zaputili se natrag prema Westminsteru, a svjetina je odobravajući urlala. Jayevo srce je počelo brţe kucati. Što će se dogoditi kad rulja stigne do Palace Yarda? Pukovnik Cranbrough je opominjući podigao ruku, naznačivši da ne trebaju ništa poduzimati. Jay je rekao Chipu:
"Misliš li da bismo mogli rulji oteti kočiju?"
"Suci ne žele nikakvo krvoproliće" rekao je Chip.
Jedan od pomoćnika Sir Johna jurnuo je kroz gomilu i nešto rekao Cranbroughu. Kad su prešli most, okrenuli su kočiju prema istoku. Cranbrough je doviknuo svojim ljudima:
"Slijedite ih iz daleka; nemojte ništa poduzimati!"
Odred vojnika krenuo je za svjetinom. Jay je škrgutao zubima. Ovo je ponižavajuće. Nekoliko salvi iz mušketa bi za minutu raspršilo gomilu. Bilo mu je jasno da bi Wilkes dobio političke bodove kad bi vojska na njega pucala, ali kakve to ima veze? Vukli su kočiju duž Stranda prema središtu grada. Rulja je pjevala, plesala i vikala "Wilkes i sloboda", te "Broj četrdeset pet". Nisu se zaustavljali dok nisu stigli do Spitalfieldsa. Tamo se kočija zaustavila ispred crkve. Wilkes je izašao i ušao u svratište Three Tuns, a Sir John Fielding ga je žurno slijedio.
Nekoliko Wilkesovih pristaša ušlo je za njima, ali nisu se svi uspjeli nagurati kroz vrata. Neko vrijeme su se motali ulicom, a potom se Wilkes pojavio na jednom prozoru na katu, što je izazvalo buran pljesak. Počeo je govoriti. Jay je bio previše daleko pa nije sve čuo, ali je shvatio bit; Wilkes je pozivao na red i mir. Tijekom govora izašao je Fieldingov pomoćnik i opet se obratio pukovniku Cranbroughu. On je šaptom prenio vijesti svojim kapetanima. Postignut je dogovor: Wilkes će se iskrasti kroz stražnja vrata i te se večeri predati vlastima u zatvoru King's Bench.
Wilkes je dovršio svoj govor, mahnuo i poklonio se, a potom nestao.
Kad je postalo jasno da se više neće pojaviti, ljudima je postalo dosadno pa su se počeli razilaziti. Sir John je izašao iz svratišta i protresao ruku pukovnika Cranbrougha.
"Sjajno obavljeno, pukovniče, i zahvaljujem vašim ljudima. Izbjegli smo krvoproliće i zadovoljili zakon."
On sve to prikazuje vrlo uspješnim, pomislio je Jay, ali se rulja, zapravo, narugala zakonu.
Dok su vojnici marširali natrag do Hyde Parka, Jaya je obuzela malodušnost. Cijeloga dana se pripremao za okršaj pa je teško podnio razočaranje. No, vlada neće zauvijek moći udovoljavati svjetini. Prije ili kasnije morat će primijeniti silu. Tada će biti okršaja.
Kad je raspustio svoje ljude i provjerio da se o konjima vodi briga, Jay se sjetio Lennoxova prijedloga. Jay nije imao naročitu želju ocu izložiti Lennoxov plan, ali to će ipak biti lakše nego zatražiti sto pedeset funti za plaćanje još jednog kockarskog duga. Stoga je odlučio svratiti u palaču na Grosvenor Squareu na svom putu do kuće.
Bilo je kasno. Obitelj je već večerala, obavijestio ga je sluga, a Sir George se nalazi u maloj radnoj sobi u stražnjem dijelu kuće. Jay je oklijevao u hladnom predvorju s podom od mramora. Ništa nije želio tražiti od oca. Ili će ga s prezirom odbiti jer želi nešto pogrešno, ili će ga ukoriti jer traži više no što zaslužuje. No, morao je to obaviti. Pokucao je i ušao. Sir George je pio vino i zijevao nad popisom cijena melasa. Jay je sjeo i rekao:
"Wilkesu je odbijena jamčevina."
"Čuo sam."
Možda bi njegov otac volio ĉuti kako je Jayev odred održavao red. "Rulja je vukla njegovu kočiju do Spitalfieldsa, a mi smo ih slijedili, ali je obećao da će se večeras predati vlastima."
"Dobro. Što te dovodi ovamo ovako kasno?"
Jay je odustao od pokušaja pobuđivanja očevog zanimanja za svoje dnevne aktivnosti.
"Jesi li znao da se Malachi McAsh pojavio ovdje, u Londonu?" Njegov je otac odmahnuo glavom.
"Ne vjerujem da je to važno" nezainteresirano je rekao. "Izaziva nevolje među istovarivačima ugljena."
"Za to ne treba puno, oni su svadljiva gomila."
"Netko me je zamolio da ti se obratim u ime poduzetnika." Sir George je uzdigao obrve.
"Zašto tebe?" rekao je tonom iz kojeg se dalo naslutiti da nitko zdrava razuma ne bi uzeo Jaya za poslanika. Jay je slegnuo ramenima.
"Slučajno poznajem jednog poduzetnika, a on me zamolio da ti se obratim."
"Vlasnici krčmi su moćna glasačka skupina" zamišljeno je rekao Sir George. "Kako glasi prijedlog?"
"McAsh i njegovi prijatelji pokrenuli su neovisne skupine istovarivaĉa koje zaobilaze poduzetnike. Ovi pak od brodovlasnika traže lojalnost i odbijanje suradnje s novim skupinama. Ako ti tako postupiš, drže da će svi brodari slijediti tvoj primjer."
"Nisam siguran da bih se trebao miješati. To nije naša bitka."
Jay se razočarao. Mislio je da je dobro iznio prijedlog. Glumio je ravnodušnost.
"Meni to ništa ne znači, ali me čudi jer ti uvijek tvrdiš kako se treba oštro postaviti prema buntovnim radnicima koji ne znaju gdje im je mjesto."
U tom trenutku začula se strahovita lupa na ulaznim vratima. Sir George se namrštio, a Jay je pošao u predvorje kako bi vidio o čemu se radi. Kraj njega je žurno prošao sluga i otvorio vrata. Tamo je stajao krupan radnik s cokulama na nogama i plavom kokardom na masnoj kapi.
"Upalite svijeće!" naredio je slugi. "Osvijetlite za Wilkesa!"
Sir George je izašao iz radne sobe i stao kraj Jaya, te su zajedno promatrali što se zbiva. Jay je rekao:
"Oni to čine; prisiljavaju ljude da stave svijeće na prozore u znak podrške Wilkesu."
"Što je ono na vratima?" upitao je Sir George.
Pošli su naprijed. Na vratima je bio kredom napisan broj 45. Vani, na trgu, mala grupa ljudi išla je od kuće do kuće. Sir George se obrecnuo na muškarca na pragu.
"Znaš li što si učinio?" rekao je. "Taj broj je šifra. Znači: ’Kralj je lažljivac.’ Tvoj dragocjeni Wilkes je zbog toga završio u zatvoru, a mogao bi i ti."
"Hoćete li upaliti svijeću za Wilkesa?" rekao je ĉovjek, ignorirajući riječi Sir Georgea.
Sir George se zacrvenio. Razjario bi se kad mu se pripadnici niže klase ne bi obraćali s poštovanjem.
"Idi do vraga!" rekao je i zalupio vratima čovjeku pred nosom.
Pošao je natrag u radnu sobu, a Jay ga je slijedio. Čim su sjeli, začuli su zvuk razbijanja stakla. Obojica su skočila i jurnula u blagovaonicu u prednjem dijelu kuće. Na jednom od dva prozora bilo je razbijeno staklo, a na ulaštenom drvenom podu nalazio se kamen.
"To je staklo Best Crown!" bijesno je rekao Sir George. "Dvadeset šilinga kvadratni metar!" Dok su stajali i gledali, drugi kamen razbio je još jedno staklo. Sir George se vratio u predvorje i obratio slugi. "Reci svima neka se maknu u stražnji dio kuće, da netko ne strada" rekao je. Prestrašeni sluga je rekao:
"Ne bi li bilo bolje staviti svijeće na prozore, baš kako su rekli, gospodine?"
"Začepi svoja prokleta usta i uĉini kako ti se kaže" odgovorio je Sir George.
Treći prasak dopro je odozgo, a Jay je čuo uţasnuti vrisak svoje majke. Jurnuo je uza stube, a srce mu je uzbuđeno lupalo, i sreo majku koja je izašla iz sobe za primanje.
"Jesi li dobro, mama?" Bila je blijeda, ali mirna.
"Dobro sam; što se događa?"
Sir George se pojavio na stubama i, zatomljujući gnjev, rekao:
"Nema razloga za strah, to je samo Wilkesova rulja. Samo ćemo im se skloniti s puta dok ne odu."
Stakla na prozorima su i dalje uništavana, a oni su svi požurili u malenu dnevnu sobu u stražnjem dijelu kuće. Jay je vidio kako njegov otac kipti od bijesa. Uvijek ga je izluđivalo kad bi ga netko prisilio na povlačenje. Ovo bi mogao biti trenutak za ponovno spominjanje Lennoxova zahtjeva. Odbacujući oprez, Jay je rekao:
"Znaš, oče, doista bi se trebalo oštrije pozabaviti tim buntovnicima." "O čemu, dovraga, govoriš?"
"Mislio sam na McAsha i istovarivače ugljena. Ako im se jednom dopusti da prkose vlastima, učinit će to opet." On obično nije ovako govorio, pa ga je majka radoznalo pogledala. Nastavio je: "Bolje je takve stvari sasjeći u korijenu. Naučiti ih gdje im je mjesto."
Sir George je izgledao kao da će mu opet ljutito odbrusiti; zatim je oklijevao, namrštio se i rekao:
"Posve si u pravu. Sutra ćemo to učiniti." Jay se nasmiješio. `

20. POGLAVLJE

Dok je Mack prolazio blatnjavom uličicom poznatom pod imenom Ulica Wapping High, osjećao je da zna kakav je osjećaj biti kralj. Iz svakog ulaza u krčmu, s prozora i krovova, te iz dvorišta domahivali su mu ljudi, dozivali ga po imenu i pokazivali ga svojim prijateljima. Svi su mu željeli stisnuti ruku. No, zahvalnost muškaraca nije bila ništa u usporedbi s onom njihovih žena. Ne samo što su muškarci donosili kućama tri ili četiri puta više novca, već su krajem dana bili daleko trezniji. Žene su ga grlile na ulici, ljubile mu ruke i dovikivale sujedima:
"To je Mack McAsh, čovjek koji se suprotstavio poduzetnicima, dođi ga brzo vidjeti!"
Stigao je do luke i zagledao se preko široke sive rijeke. Bila je plima, a na sidrištu se nalazilo nekoliko novih brodova. Potražio je lađara koji bi ga prebacio do broda. Inače su poduzetnici čekali u svojim krčmama dok kapetani ne bi došli k njima i tražili skupinu za iskrcavanje ugljena; Mack i njegove skupine odlazili su kapetanima, te im tako štedili vrijeme i osiguravali sebi posao.
Pošao je na brod Prince of Denmark i popeo se na palubu. Posada je otišla na obalu, a ostao je samo jedan stari mornar i pušio lulu na palubi. Uputio je Macka do kapetanove kabine. Kapetan je sjedio za stolom i guščjim perom marljivo pisao brodski dnevnik.
"Želim vam dobar dan, kapetane" rekao je Mack uz prijateljski smiješak. "Ja sam Mack McAsh."
"Što je?" osorno je rekao čovjek.
Nije Macku ponudio stolicu. Mack nije obraćao pažnju na njegovu neuljudnost; kapetani nikad nisu bili naročito ljubazni.
"Želite li da vam sutra brzo i vješto istovarimo ugljen s broda?" uljudno je rekao.
"Ne."
Mack se začudio. Zar je netko stigao prije njega? "Tko će vam to, onda, obaviti?"
"To se vas uopće ne tiče."
"Svakako me se tiče; no, ako mi vi ne želite reći, nije važno, učinit će to netko drugi."
"Dakle, zbogom."
Mack se namrštio. Nije želio otići prije nego sazna što ne valja. "Koji vam je vrag, kapetane? Jesam li vas nečim uvrijedio?"
"Nemam vam više što reći, mladiću, a bio bih vam zahvalan kad biste otišli."
Mack je imao loš predosjećaj, ali se nije više ničega mogao sjetiti, pa je otišao. Bilo je opće poznato da su kapetani brodova mrzovoljni ljudi; možda zato što su toliko malo sa svojim ženama.
Pogledao je po rijeci. Kraj Princea se usidrio još jedan novopridošli brod, Whitehaven Jack. Njegova posada je još uvijek spuštala jedra i namatala konopce u uredna klupka na palubi. Mack je odlučio tamo okušati svoju sreću, te je rekao lađaru neka ga prebaci do broda. Našao je kapetana na krmenoj palubi u društvu mladog gospodina s mačem i vlasuljom. Pozdravio ih je opuštenom susretljivošću jer je otkrio da je to najbrži način osvajanja nečijeg povjerenja.
"Kapetane, gospodine, želim vam dobar dan." Ovaj je kapetan bio uljudan.
"I vama dobar dan. Ovo je gospodin Tallow, vlasnikov sin. Kakvim poslom ste došli?"
Mack je odgovorio:
"Želite li da vam sutra ugljen istovari brza i trijezna skupina?" Kapetan i gospodin su istodobno progovorili.
"Da" rekao je kapetan.
"Ne" rekao je Tallow. Kapetan se iznenadio i upitno pogledao Tallowa. Mladi čovjek se obratio Macku rekavši: "Vi ste McAsh, zar ne?" "Da. Vjerujem da brodari počinju moje ime držati jamstvom za dobar posao."
"Ne želimo vas" rekao je Tallow. Drugo odbijanje rasrdilo je Macka.
"Zašto ne?" izazovno je rekao.
"Godinama smo poslovali s Harryjem Nipperom iz krčme Frying Pan, i nikad nije bilo nikakvih teškoća." Kapetan se umiješao:
"Ne bih baš rekao da nije bilo teškoća." Tallow ga je bijesno pogledao. Mack je rekao:
"I nije pošteno kad se ljude prisiljava da popiju cijelu svoju zaradu, zar ne?"
Tallow je djelovao razdraženo.
"Neću se prepirati s nekim poput vas. Ovdje za vas nema posla, dakle, idite."
Mack je bio uporan.
"Ali zašto želite da vam pijana i divlja skupina tri dana iskrcava ugljen, kad moji ljudi to mogu učiniti brže i bolje?"
Kapetan se, očito, nije bojao vlasnikovog sina, te je dodao: "Da, i ja bih to volio znati."
"Da se niste usudili sumnjati u moje riječi, nijedan od vas" rekao je Tallow. Pokušavao je pokazati dostojanstvo, ali je za to bio malo previše mlad. Macku je glavom proletjela sumnja.
"Je li vam netko rekao neka ne uzimate moju skupinu?" Po izrazu Tallowa lica znao je da je pogodio.
"Vidjet ćete da nitko na rijeci neće zaposliti vašu skupinu, ili Rileyjevu, ili onu Charlieja Smitha" razdražljivo je rekao Tallow. "Pročulo se da izazivate nerede."
Mack je shvatio da je situacija vrlo ozbiljna, pa je osjetio hladnoću oko srca. Znao je da će Lennox i drugi poduzetnici prije ili kasnije krenuti na njega, ali nije očekivao da će ih podržati brodovlasnici. To ga je pomalo zbunjivalo. Stari način rada nije bio naročito povoljan za vlasnike. Međutim, godinama su surađivali s poduzetnicima, a možda ih je čisti konzervativizam naveo da stanu uz ljude koje su poznavali, bez obzira na pravdu. Ništa ne bi postigao ljutnjom, pa se blago obratio Tallowu:
"Žao mi je što ste donijeli takvu odluku. Loša je za moje ljude i loša je za brodovlasnike. Nadam se da ćete ponovno razmisliti, a sad vas pozdravljam."
Tallow nije ništa odgovorio, a Mack se vratio na obalu. Osjetio se poraženim. Pridržavao je glavu rukama i zagledao se u prljavu smeđu vodu Temze. Što ga je navelo na pomisao da može pobijediti imućnu i nemilosrdnu grupu ljudi kakvi su poduzetnici? Oni imaju veze i podršku. A tko je on? Mack McAsh iz Heugha.
Trebao je to predvidjeti.
Skočio je na obalu i zaputio se prema kavani St Luke, gdje je uspostavio svoje neslužbeno sjedište. Sad je već barem pet skupina radilo po novom sustavu. Iduće subote uvečer, kad preostale skupine koje rade na stari način dobiju svoju desetkovanu zaradu od grabežljivih vlasnika krčmi, većina bi se prebacila na novi sustav rada. No, bojkot brodara će to osujetiti.
Kavana se nalazila kraj crkve St Luke. Služili su pivo, alkohol, kavu i hranu, ali ovdje su svi sjedili dok su jeli i pili, za razliku od krčmi gdje je većina mušterija stajala.
Cora je već bila tamo. Jela je kruh i maslac. Iako je već bila sredina poslijepodneva, to joj je bio doručak; često je veći dio noći provodila na nogama. Mack je naručio porciju kosane ovčetine i vrč piva, a zatim je sjeo kraj nje. Odmah je rekla: "Što se "dogodilo?
Ispričao joj je. Dok je govorio, promatrao je njeno nevino lice. Uredila se za posao, a na sebi je imala narančastu haljinu što ju je nosila kad ju je prvi put vidio, i svoj težak parfem. Izgledala je poput slike Djevice Marije, ali je mirisala kao sultanov harem. Nije nikakvo čudo što bogati pijanci odlaze za njom u mračne uličice, pomislio je. S njom je proveo tri od proteklih šest noći. Željela mu je kupiti novi kaput. On je želio da ona promijeni način svog života. Bila mu je prva prava ljubavnica.
Kad je stigao do kraja svoje priče, ušli su Dermot i Charlie.
U dubini duše nadao se da će oni imati više sreće nego on, ali je odmah znao da nije bilo tako čim je vidio izraze na njihovim licima. Charliejevo crno lice bilo je slika beznađa, a Dermot je svojim irskim naglaskom rekao:
"Brodari su se urotili protiv nas. Na rijeci nema kapetana koji bi nam dao posao."
"Neka ih vrag nosi" rekao je Mack.
Bojkot je bio uspješan, a on se našao u nebranom grožđu. Na trenutak ga je ispunio osjećaj pravednog gnjeva. Samo je želio pošteno raditi i zaraditi dovoljno novca za slobodu svoje sestre, ali stalno su ga izigravali ljudi koji su imali vreće novca. "Gotovi smo, Mack" rekao je Dermot.
Njegova spremnost na predaju razljutila je Macka više nego sam bojkot. "Gotovi?" prezirno je rekao. "Jesi li ti muškarac ili nešto drugo?" "Ali, što možemo učiniti?" rekao je Dermot. "Ako brodari neće uzimati naše skupine, ljudi će se vratiti starom sustavu. Moraju živjeti."
Mack je bez razmišljanja rekao: "Mogli bismo organizirati štrajk."
Drugi su muškarci šutjeli. Cora je rekla:
"Štrajk?"
Mack je izlanuo svoj prijedlog čim mu je pao na pamet, ali što je više o tome razmišljao, to mu se činilo jedinim rješenjem.
"Svi istovarivači ugljena žele raditi na naš način" rekao je. "Mogli bismo ih nagovoriti da prestanu raditi za poduzetnike. U tom slučaju, brodari bi morali uzeti nove skupine."
Dermot je bio skeptičan.
"Što ako nas i dalje budu odbijali?"
Njegov je pesimizam razljutio Macka. Zašto ljudi uvijek očekuju najgore?
"Ako budu tako postupali, na obalu neće stizati ugljen." "Od čega će ljudi živjeti?"
"Mogu si priuštiti nekoliko dana odmora. To se stalno događa; kad u luci nema brodova s ugljenom, nitko od nas ne radi."
"To je točno. Ali ne bismo mogli izdržati zauvijek." Mack je poželio viknuti od frustriranosti.
"Ne mogu ni brodari; London mora dobiti ugljen!" Dermot je i dalje bio sumnjičav. Cora je rekla:
"Ali što drugo možete učiniti, Dermot?"
Dermot se namrštio i načas razmišljao, a tada mu se lice razvedrilo. "Bilo bi mi mrsko vratiti se starim naĉinima. Pokušat ću, tako mi svega."
"Izvrsno!" s olakšanjem je rekao Mack.
"Ja sam jednom sudjelovao u štrajku " potišteno je rekao Charlie. "Najviše pate žene."
"Kad si ti štrajkao?" upitao je Mack. On nije imao nikakvog iskustva; o tome je samo čitao u novinama.
"Prije tri godine, u Tynesideu. Radio sam u rudniku ugljena." "Nisam znao da si bio rudar." Macku nikad nije palo na pamet, kao ni bilo kome u Heughu, da bi rudari mogli štrajkati. "Kako je završio štrajk?"
"Vlasnici rudnika su popustili" priznao je Charlie. "Eto vidiš!" trijumfalno je rekao Mack.
Cora je zabrinuto rekla:
"Ovdje ti protivnici neće biti veleposjednici sa sjevera, Mack. Riječ je o londonskim krčmarima, najvećem ološu na svijetu. Mogli bi jednostavno nekoga poslati da ti prereže grkljan dok spavaš."
Mack joj se zagledao u oči i uvjerio se da se iskreno boji za njega. "Poduzet ću mjere opreza" rekao je.
Skeptično ga je pogledala, ali više ništa nije rekla. Dermot je rekao: "Treba uvjeriti ljude."
"Tako je" odlučno je rekao Mack. "Nema nikakvog smisla da nas četvero ovdje razglabamo kao da sami možemo donijeti odluku. Sazvat ćemo sastanak. Koliko je sati?"
Svi su pogledali van. Počelo se smračivati.
"Bit će oko šest" rekla je Cora. Mack je nastavio:
"Skupine koje danas rade završit će čim se spusti mrak. Vas dvojica obiđite sve krčme u glavnoj ulici i proširite vijest."
Obojica su klimnuli. Charlie je rekao:
"Ne možemo se ovdje sastati, nema dosta mjesta. Sveukupno ima pedesetak skupina."
"Krčma Jolly Sailor ima veliko dvorište" rekao je Dermot. "A
vlasnik nije poduzetnik."
"Dobro" složio se Mack. "Recite im neka dođu onamo jedan sat nakon što se spusti mrak."
"Neće svi doći" rekao je Charlie. "Ipak, većina hoće." Dermot je rekao:
"Skupit ćemo ih što više budemo mogli." On i Charlie su izašli. Mack je pogledao Coru.
"Hoćeš li uzeti slobodnu večer?" rekao je s nadom u glasu. Odmahnula je glavom.
"Samo čekam svog ortaka."
Macka je mučila činjenica da je Peg kradljivica, a Cora je za to bila odgovorna.
"Volio bih pronaći način da to dijete može živjeti bez krađa" rekao je.
"Zašto?"
Pitanje ga je zbunilo. "Pa, očito je . . ."
"Što je oĉito?"
"Bilo bi bolje da odraste poštena." "Po čemu bi bilo bolje?"
Mack je zamijetio prizvuk ljutnje u Corinim pitanjima, ali više se nije mogao povući.
"Opasno je ono što sada radi. Mogla bi završiti na vješalima u Tyburnu."
"Zar bi joj bilo bolje da riba kuhinjski pod u nekoj bogataškoj kući, gdje bi je kuharica mlatila, a gospodar silovao?"
"Ne vjerujem da baš svaku kućnu pomoćnicu netko siluje..."
"Svaku ljepuškastu. A kako bih ja zarađivala za život bez nje?" "Mogla bi raditi bilo što, lijepa si i snalažljiva."
"Ja ne želim raditi bilo što, Mack, ja želim raditi upravo ovo." "Zašto?
"Sviđa mi se. Volim se lijepo odijevati, piti džin i očijukati. Kradem od glupavih muškaraca koji imaju više nego zaslužuju. Uzbudljivo je i lako, a zarađujem deset puta više od neke švelje, ili prodavačice, ili djevojke koja poslužuje goste u nekoj kavani."
Zaprepastio se. Vjerovao je da će reći kako krade jer nema drugog izbora. Zamisao da ona voli ono što radi, okrenula je naglavce njegova očekivanja.
"Zapravo te uopće ne poznajem" rekao je.
"Ti si pametan, Mack, ali nemaš pojma o životu."
Stigla je Peg. Bila je blijeda, mršava i umorna, kao i uvijek. Mack ju je upitao:
"Jesi li doručkovala?"
"Nisam" rekla je i sjela. "Rado bih popila čašu džina." Mack je domahnuo poslužitelju:
"Zdjelu zobene kaše s vrhnjem, molim vas."
Peg je iskrivila lice, ali kad je hrana stigla, sve je pohlepno i s užitkom pojela.
Dok je ona jela, ušao je Caspar Gordonson. Macku je bilo drago što ga vidi. Ionako je planirao svratiti do kuće u Ulici Fleet kako bi razgovarao o bojkotu brodara i zamisli o štrajku. Sad mu je brzo prepričao dnevne događaje dok je neuredni odvjetnik pijuckao konjak. Dok je Mack pričao, Gordonson je postajao sve zabrinutiji. Kad je završio, odvjetnik je počeo govoriti svojim prodornim glasom.
"Morate shvatiti da su naši vladari uplašeni. Ne samo kraljevski dvor i vlada, već cjelokupna viša klasa: vojvode i grofovi, gradski vijećnici, suci, trgovci, zemljoposjednici. Postali su previše osjetljivi zbog tolikog govora o slobodi, a neredi što su prošle i pretprošle godine izbili zbog gladi, pokazali su im što može učiniti puk kad je obuzet gnjevom. "Dobro!" rekao je Mack. "U tom slučaju trebali bi udovoljiti našim zahtjevima."
"Ne mora biti. Boje se da ćete samo tražiti još više ako to uline. Oni zapravo žele izliku za slanje vojske na ulice i ubijanje ljudi."
Mack je vidio da se iza Gordonsonove hladne analize krije istinska strepnja.
"Zar im je potrebna izlika?"
"O, da. To je zbog Johna Wilkesa. On im je pravi trn u oku. Optužuje vladu da se ponaša despotski. Čim bi poslala vojsku protiv građana, tisuće pripadnika srednje klase bi reklo: ’Evo, Wilkes je imao pravo, ova je vlada tiranin.’ A svi vlasnici dućana, i obrtnici, i pekari imaju pravo glasa."
"Dakle, kakvu izliku treba vlada?"
"Žele da prestrašite srednju klasu nasiljem i neredima. Tako će ljudi brinuti o potrebi održavanja reda, a neće razmišljati o slobodi govora. U tom slučaju došlo bi do sveopćeg uzdaha olakšanja kad bi se umiješala vojska, umjesto urlika ogorčenja."
Macka je sve to fasciniralo i obeshrabrilo. Nikad nije na taj način razmišljao o politici. Raspravljao je o zanosnim teorijama iz knjiga i bio je bespomoćna žrtva nepravednih zakona, ali ovo je negdje na sredini između dviju krajnosti. Ovo je područje u kojem se protivnici bore i kolebaju, a taktika bi mogla promijeniti ishod. Osjećao je da je to ono pravo, i bilo je opasno. Gordonson nije osjećao čar borbe; bio je samo zabrinut.
"Ja sam te u ovo uvalio, Mack, i imat ću te na savjesti ako te ubiju." Njegov je strah počeo zarazno djelovati na Macka. Prije četiri mjeseca bio sam samo obični rudar, mislio je; sad sam neprijatelj vlade, netko koga žele ubiti. Jesam li ja to tražio? No, sad je vezan moćnim obvezama. Baš kao što se Gordonson osjećao odgovornim za njega, on je odgovoran za istovarivače ugljena. Ne može pobjeći i sakriti se. To bi bilo sramotno i kukavički. Doveo je ljude u nezavidan položaj, a sad ih mora iz toga izvući.
"Što mislite, kako bismo trebali postupiti? " upitao je Gordonsona. "Ako ljudi pristanu na štrajk, tvoj je zadatak držati ih pod kontrolom. Morat ćeš spriječiti spaljivanje brodova i ubijanje štrajkolomaca ili opsjedanje krčmi poduzetnika. Ti ljudi nisu sveci, kao što i sam dobro znaš; oni su mladi, snažni i gnjevni, a ako izbiju neredi, planut će cijeli London.
"Mislim da bih to mogao učiniti" rekao je Mack. "Slušaju me. Čini se da me cijene."
"Obožavaju te" rekao je Gordonson. "A to te dovodi u još veću opasnost. Ti si kolovođa, a vlada bi mogla prekinuti štrajk tako da tebe objesi. Od trenutka kad ljudi pristanu, bit ćeš u strahovitoj opasnosti." Mack je poželio da nikad nije ni spomenuo riječ "štrajk".
"Što bih trebao učiniti?" pitao je.
"Otiđi iz kuće u kojoj boraviš i preseli na neko drugo mjesto. Nikome nemoj otkrivati svoju adresu osim nekolicini povjerljivih ljudi."
Cora je rekla:
"Preseli se k meni."
Mack se uspio osmjehnuti. Taj dio neće biti težak. Gordonson je nastavio:
"Danju se nemoj pokazivati na ulicama. Dođi na sastanke, a potom nestani. Postani duh."
Mack je osjećao da je sve to pomalo smiješno, ali ga je strah natjerao na pristanak.
"Dobro."
Cora je ustala. Na Mackovo iznenađenje, Peg ga je obujmila oko struka i čvrsto ga stisnula.
"Čuvaj se, škotski Škote" rekla je. "Nemoj se dati ubiti."
Macka je iznenadila i dirnula takva briga svih njih. Prije tri mjeseca nije ni poznavao Peg, Coru ili Gordonsona. Cora mu je poljubila usne i zaputila se prema izlazu, a već je zavodnički njihala bokovima.
Peg je pošla za njom.
Nešto kasnije su Mack i Gordonson krenuli u krčmu Jolly Sailor. Spustio se mrak, ali je u Ulici Wapping High bilo živo. Svjetlost svijeća razlijevala se iz ulaza u krčme, s prozora okolnih kuća i iz fenjera. Plima se povukla, a jak miris truleži dopirao je s obale.
Mack se začudio kad je vidio kako je dvorište krčme krcato ljudima. U Londonu je bilo oko osamsto istovarivača ugljena, a ovdje se sjatila najmanje polovica. Netko je žurno podigao grubo izrađeni podij i osvijetlio ga s četiri baklje. Mack se progurao kroz mnoštvo. Svaki čovjek ga je prepoznao, potapšao ga po leđima ili mu štogod rekao. Vijesti o njegovu dolasku su se brzo proširile pa su svi počeli klicati. Dok je stigao do podija, već su urlali. Popeo se na podij i zagledao u masu. Stotine ugljenom zamrljanih lica gledalo je u njega. Nastojao je suzbiti suze zahvalnosti za povjerenje što su mu ga ukazali. Nije mogao govoriti; previše su glasno vikali. Podigao je ruke ne bi li utihnuli, ali uzalud. Neki su vikali njegovo ime, a drugi su uzvikivali
»Wilkes i sloboda« i druge slogane. Postupno je jedan jednolilni uzvik nadjačao sve ostale, a na kraju su svi urlali isto:
"Štrajk! Štrajk! Štrajk!"
Mack je stajao i zurio u njih, pitajući se:
Što li sam učinio?

21. POGLAVLJE

Jay Jamisson je za doručkom primio pisamce svog oca. Bilo je karakteristično kratko.
Grosvenor Square 8 sati
Dođi u moje poslovne prostorije u podne. G. J.
Njegova prva, krivnjom ispunjena pomisao bila je da je otac otkrio kakav je dogovor sklopio s Lennoxom. Savršeno je uspio. Brodari su bojkotirali nove skupine istovarivača, baš kako je Lennox želio; i Lennox je vratio Jayevu zadužnicu, kako je dogovoreno. No, sad su istovarivači ugljena štrajkali te u London već tjedan dana nije stigao ni komadić ugljena. Je li otac otkrio kako se sve to uopće ne bi dogodilo da nije bilo Jayevih kockarskih dugova? Misao je bila zastrašujuća. Otišao je u logorište u Hyde Parku, kao i obično, i dobio dopuštenje pukovnika Cranbrougha za izbivanje sredinom dana. Proveo je jutro obuzet brigama. Zbog njegovog lošeg raspoloženja ljudi su mu postali mrzovoljni, a konji plahoviti. Crkvena zvona su odbijala dvanaest sati kad je ušao u Jamissonovo skladište na obali rijeke. Prašnjavi zrak bio je ispunjen oštrim mirisima kave i cimeta, ruma i porta, papra i naranči. Tamo bi se Jay uvijek prisjetio svog djetinjstva, kad su bačve i kutije čaja izgledale puno veće. Sad se osjećao kao u djetinjstvu kad bi učinio nešto zločesto te ga je očekivala kazna. Zaputio se prostorijom i primao na znanje smjerne pozdrave zaposlenih, a zatim se popeo rasklimanim stubama do ureda. Prošao je kroz predsoblje gdje su radili službenici i ušao u očev ured, sobu na uglu ispunjenu zemljovidima, računima i slikama brodova.
"Dobro jutro, oče" rekao je. "Gdje je Robert?" Njegov je brat gotovo uvijek bio uz oca.
"Morao je otići u Rochester. No, ovo se više tiče tebe nego njega. Sir Sidney Armstrong me želi vidjeti."


Armstrong je bio desna ruka ministra vanjskih poslova, vikonta Weymoutha. Jay je osjetio još veću nervozu. Zar će imati problema i s vladom, a ne samo s ocem?
"Što ţeli Armstrong?"
"Želi okončanje ovog štrajka, a zna da smo ga mi izazvali."
To, izgleda, nema nikakve veze s kockarskim dugovima, zaključio je Jay. No, i dalje je bio zabrinut.
"Stići će ovamo svaki čas" dodao je otac. "Zašto dolazi ovamo?"
Tako važna osoba bi inaĉe pozvala ljude u svoj ured u Thitehallu. "Zbog tajnovitosti, pretpostavljam."
Više nije dospio ništa pitati jer su se otvorila vrata i ušao je Armstrong.
Jay i Sir George su ustali. Armstrong je bio muškarac srednjih godina u formalnoj odjeći, s vlasuljom i mačem. Dok je hodao, držao je malko uzdignut nos, kao da je želio pokazati kako se inače ne spušta u glib trgovačkih poslova. Nije se sviđao Sir Georgeu; Jay je to shvatio po izrazu očevog lica dok su se rukovali i kad je Armstrongu ponudio stolicu. Armstrong je odbio popiti čašu vina.
"Ovaj štrajk mora biti okončan" rekao je. "Istovarivači ugljena zatvorili su pola londonske industrije."
Sir George je rekao:
"Pokušali smo nagovoriti mornare da istovaruju ugljen. Trajalo je dan ili dva."
"Što je pošlo po zlu?"
"Nagovorili su ih ili zastrašili, ili oboje, pa sad i oni štrajkaju."
"I skelari" razdraženo je rekao Armstrong. "Čak i prije nego je došlo do spora s istovarivalima ugljena bilo je nevolja s krojalima, tkalcima svile, šeširdžijama, piljarima . . . ovo se ne smije nastaviti."
"Ali zašto ste došli k meni, Sir Sidney?"
"Jer sam saznao da ste vi imali upliva na bojkot brodara, što je izazvalo štrajk istovarivača."
"To je točno."
"Smijem li pitati zašto?"
Sir George je pogledao Jaya koji je nervozno progutao slinu i rekao: "Obratili su mi se poduzetnici koji organiziraju skupine istovarivača. Otac i ja nismo željeli da se poremeti uspostavljeni red u luci."
"I posve ste u pravu, siguran sam" rekao je Armstrong, a Jay je pomislio: Prijeđi na stvar. "Znate li tko su kolovođe?"
"Znam, svakak" rekao je Jay. "Najvažniji je čovjek po imenu Malachi McAsh, poznat kao Mack. Igrom slučaja, nekoć je bio kopač ugljena u rudnicima moga oca."
"Želio bih vidjeti uhićenje McAsha pod kapitalnom optužbom na temelju zakona o neredima. No, moralo bi biti uvjerljivo; nikakvih izmišljenih optužbi ili podmićenih svjedoka. Moralo bi doći do pravih nereda, pod neupitnim vodstvom štrajkača, uz uporabu vatrenog oružja protiv predstavnika vlasti, te uz mnogo mrtvih i ranjenih."
Jay je bio smućen. Zar je Armstrong govorio Jamissonima neka organiziraju takvu pobunu? Njegov otac nije pokazivao znakove zbunjenosti.
"Bili ste vrlo jasni, Sir Sidney." Pogledao je Jaya. "Znaš li gdje se može naći McAsha?"
"Ne" rekao je. Zatim je, ugledavši preziran izraz očevog lica, žurno dodao: "No, siguran sam da mogu saznati."
* * *
Mack je probudio Coru u cik zore, pa su vodili ljubav. Došla je u krevet u sitne sate, mirišući po duhanskom dimu, a on ju je poljubio i ponovno zaspao. Sad je on bio posve budan, a ona pospana. Tijelo joj je bilo toplo i opušteno, koža mekana, a crvena kosa zamršena. Labavo ga je obujmila rukama i tiho stenjala, a na kraju je uzviknula od ushićenja. Potom je opet čvrsto zaspala. Neko vrijeme ju je promatrao. Imala je savršeno lice, sitno, ružičasto i pravilno. No, sve ga je više mučio njezin način života. Činilo se okrutnim koristiti dijete kao ortaka. Ako bi joj govorio o tome, ona bi se razljutila i rekla mu da i on snosi dio krivice, jer tu besplatno živi i jede hranu što ju je kupovala nepošteno stečenim novcem.
Uzdahnuo je i ustao.
Cora je stanovala na gornjem katu ruševne zgrade kraj spremišta za ugljen. Tamo je nekad živio vlasnik spremišta, ali je odselio kad je postao imućniji. Sad je prizemlje koristio kao uredski prostor, a kat je iznajmio Cori. Imala je dvije sobe. U jednoj se nalazio veliki krevet, a u drugoj stol i stolice. Spavaća je soba bila je pretrpana onim na što je Cora trošila sav svoj novac: odjećom. Esther i Annie su imale svaka po dvije haljine, jednu za posao i jednu za nedjelje, ali Cora je imala osam do deset različitih oprema, sve u napadnim bojama: žute, crvene, izrazito zelene i živo smeđe. Uz svaku je imala par odgovarajućih cipela, te čarapa, rukavica i rupčića, poput otmjene dame.
Umio se, brzo odjenuo i izašao. Nekoliko minuta kasnije stigao je u Dermotovu kuću. Obitelj je bila za doručkom od uobičajene zobene kaše. Mack se nasmiješio djeci. Kad god bi upotrijebio Corin "kondom", pitao se hoće li ikad imati vlastite djece. Ponekad bi pomislio kako bi volio da Cora rodi njegovo dijete; zatim bi se sjetio kako ona živi i predomislio se. Mack je odbio zdjelu zobene kaše jer je znao da nemaju odviše.
Dermota je, kao i Macka, uzdržavala žena; Bridget je svake večeri prala suđe u jednoj kavani, a on je brinuo o djeci.
"Dobio si pismo" rekao je Dermot i pružio Macku pisamce.
Mack je prepoznao rukopis. Bio je gotovo posve jednak njegovom. Pismo je poslala Esther. Osjetio se krivim. Trebao bi štedjeti novac za nju, a on je štrajkao i nije imao ni novčića.
"Gdje će se danas održati? " pitao je Dermot.
Svakoga dana Mack se sastajao sa svojim pomoćnicima na nekom drugom mje stu.
"U stražnjoj prostoriji krčme Queen's Head - odgovorio je Mack.
"Obavijestit ću ljude." Dermot je stavio šešir i izašao. Mack je otvorio pismo i počeo čitati.
Bilo je puno vijesti. Annie je trudna, a ako dijete bude dječak, nazvat će ga Mack. Iz nekog razloga, Macku su se ovlaţile oči kad je to pročitao. Jamissoni otvaraju novi ugljenokop u High Glenu, na imanju Hallimovih; brzo kopaju i Esther će tamo raditi kao nosač za nekoliko dana. To ga je iznenadilo; Mack je čuo kad je Lizzie rekla da nikad neće dopustiti vađenje ugljena na High Glenu. Supruga velečasnog gospodina Yorka dobila je groznicu i umrla; to ga nije čudilo, uvijek je bila boležljiva. A Esther je i dalje odlučno namjeravala otići iz Heugha, čim Mack uspije uštedjeti za njen put.
Savio je pismo i spremio ga u džep. Ništa ne smije pokolebati njegovu odlučnost. Izvojevat će pobjedu u štrajku, a zatim će moći štedjeti.
Poljubio je Dermotovu djecu i zaputio se prema krĉmi Queen's Head.
Njegovi ljudi su već stizali, a on je odmah prešao na posao. Jednooki Wilson, istovarivač ugljena kojeg su poslali provjeriti ima li novih brodova usidrenih na rijeci, izvijestio je o dva broda ugljena što su uplovila s jutarnjom plimom.
"Oba su iz Sunderlanda" rekao je. "Razgovarao sam s mornarom koji je došao na obalu po kruh."
Mack se okrenuo Charlieju Smithu.
"Pođi na brodove i razgovaraj s kapetanima, Charlie. Objasni im zašto štrajkamo i zamoli ih neka strpljivo čekaju. Reci kako se nadamo da će brodari uskoro popustiti i omogućiti novim skupinama iskrcavanje ugljena." Jednooki se umiješao:
"Zašto šalješ crnca? Možda će radije razgovarati s Englezom." "Ja jesam Englez" ogorčeno je rekao Charlie. Mack je rekao:
"Većina kapetana tih brodova podrijetlom je iz sjeveroistočnih dijelova zemlje, a Charlie govori njihovim narječjem. Osim toga, i ranije je obavljao takve zadatke i pokazao se uspješnim poslanikom."
"Bez uvrede, Charlie" rekao je Jednooki.
Charlie je slegnuo ramenima i pošao obaviti dodijeljeni mu zadatak. Jedna je žena uletjela unutra, progurala se kraj Charlieja i prišla Mackovu stolu, bez daha i uzrujana. Mack je prepoznao Sairey, ženu ratobornog istovarivača po imenu Buster McBride.
"Mack, uhvatili su jednog mornara koji je na obalu donio vreću ugljena, a bojim se da će ga Buster ubiti."
"Gdje su?"
"Zaključali su ga u šupu krčme Swan, ali Buster pije i želi ga objesiti za noge s tornja sa satom, a neki od ostalih ga huškaju."
Ovakve su se stvari stalno događale. Istovarivači ugljena su se uvijek nalazili na rubu nasilja. Dosad ih je Mack uspijevao obuzdavati. Izabrao je krupnog, ljubaznog momka po imenu Pigskin Pollard.
"Pođi tamo i smiri ljude, Pigskin. Posljednje što želimo je umorstvo."
"Već idem" rekao je.
Caspar Gordonson je stigao s ostacima žutanjka na košulji i pisamcem u ruci.
"Rijekom Lea dolazi teglenica s ugljenom za London. Danas poslijepodne bi trebala stići do ustave Enfield."
"Enfield" rekao je Mack. "Koliko je to daleko?"
"Dvadesetak kilometara" odgovorio je Gordonson. "Možemo stići tamo do podneva, čak i pješice."
"Dobro. Moramo uspostaviti kontrolu nad ustavom i spriječiti prolaz teglenice. Volio bih poći osobno. Uzet ću dvanaest pouzdanih ljudi."
Ušao je još jedan istovarivač ugljena.
"Debeli Sam Barrows, vlasnik krčme Green Man, pokušava okupiti skupinu za iskrcavanje ugljena s broda Spirit of Jarrow" rekao je.
"Ne vjerujem da će uspjeti" prokomentirao je Mack. "Nitko ne voli Debelog Sama; u životu nije nikome pošteno platio. Ipak, treba držati krčmu na oku, za svaki slučaj. Will Trimble, pođi tamo i malo pronjuškaj. Javi mi ako postoji opasnost da će Sam skupiti šesnaest ljudi."
* * *
"Kao da je u zemlju propao" rekao je Sidney Lennox. "Otišao je iz svog prebivališta, a nitko ne zna gdje je sada."
Jay se užasno osjećao. Rekao je ocu, u nazočnosti Sir Philipa Armstronga, da će pronaći McAsha. Poželio je da to nikad nije izustio. Ako ne ispuni obećanje, prezir njegovog oca bit će neizdržljiv. Računao je na to da će Lennox znati gdje se može naći McAsha.
"No, ako se skriva, kako može voditi štrajk?" rekao je.
"Svakog jutra pojavljuje se u drugoj kavani. Njegovi pristaše nekako saznaju kamo treba ići. Daje im naputke i nestaje do idućeg dana."
"Netko mora znati kamo ide na počinak" tugaljivo je rekao Jay.
"Ako ga uspijemo naći, moći ćemo prekinuti ovaj štrajk." Lennox je klimnuo glavom. On je, više od ikoga, želio vidjeti poraz istovarivača ugljena.
"Pa, Caspar Gordonson sigurno zna." Jay je odmahnuo glavom. "To nam nimalo ne pomaže. Ima li McAsh neku ženu?"
"Ima, Coru. No, ona je tvrda poput čelika. Neće nam reći."
"Mora postojati još netko."
"Tamo je još i mala" zamišljeno je rekao Lennox. "Mala?"
"Brza Peg. Ona krade s Corom. Pitam se . . ."
U ponoć je kavana Lord Archer's bila krcata časnicima, gospodom i kurvama. Zrak je bio ispunjen duhanskim dimom i zadahom prolivenog vina. Guslač je svirao u kutu, ali ga se jedva moglo čuti uz buku stotine glasnih razgovora.
U tijeku je bilo nekoliko kartaških igara, ali Jay nije igrao. Pio je. Trebao se pretvarati da je pijan, pa je u početku veći dio konjaka izlijevao po prsluku; no, kako je večer sporo prolazila, pio je više, a sad mu više nije trebao poseban napor da bi izgledao nesiguran na nogama. Chip Marlborough je ozbiljno pio od početka večeri, ali se, izgleda, nikad nije mogao napiti. Jay je bio previše zabrinut da bi se mogao opustiti i uživati. Njegov otac neće htjeti slušati isprike. Jay je morao nabaviti McAshevu adresu. Poigravao se idejom da je izmisli, a potom bi tvrdio kako se McAsh sigurno opet preselio; ali je osjećao da bi njegov otac shvatio kako laže. Zato je ovdje pio i nadao se da će sresti Coru.
Tijekom večeri pristupale su mu brojne djevojke, ali nijedna nije odgovarala Corinu opisu: lijepo lice, plameno crvena kosa, devetnaest ili dvadeset godina. Svaki put bi on i Chip malo očijukali dok djevojka ne bi shvatila da nisu ozbiljni i pošla dalje. Lennox je budno pratio događanja s druge strane prostorije, gdje je pušio lulu i igrao faro za niske uloge.
Jay je već poĉeo misliti da te večeri neće imati sreće. U Covent Gardenu je bilo na stotine djevojaka poput Core. Možda će sutradan morati ponoviti istu predstavu, pa čak i dan nakon toga, prije nego naleti na nju. A kod kuće ga čeka supruga koja ne shvaća zašto on mora provoditi večer tamo gdje se pristojna dama ne smije pojaviti.
Baš dok je čeznutljivo razmišljao o toplom krevetu gdje ga Lizzie željno čeka, ušla je Cora. Jay je bio siguran da je to ona. Sigurno je bila najljepša djevojka u prostoriji, a kosa joj je doista imala boju plamena iz kamina. Bila je odjevena poput kurve, u crvenu svilenu haljinu dubokog izreza i u crvenim cipelama s vrpcama. Profesionalnim pogledom prešla je preko prostorije.
Jay je pogledao Lennoxa, a ovaj je polako dvaput klimnuo glavom.
Hvala Bogu, pomislio je.
Okrenuo se, uhvatio Corin pogled i nasmiješio se.
Na trenutak joj se na licu pojavio jedva vidljivi izraz prepoznavanja, kao da zna tko je on; zatim mu je uzvratila smiješak i pošla k njemu. Jay je osjetio nervozu, ali je sam sebi rekao da samo mora biti šarmantan. Već je šarmirao barem stotinu žena. Poljubio joj je ruku. Oko nje se širio omamljujući miris u kojem se osjećala sandalovina.
"Mislio sam da poznajem sve lijepe žene Londona, ali pogriješio sam" galantno je rekao. "Ja sam kapetan Jonathan, a ovo je kapetan Chip." Jay je odlučio poslužiti se drugim imenom, za slučaj da ga je Mack spominjao pred Corom. Kad bi otkrila tko je on, sigurno bi nanjušila zamku.
"Ja sam Cora" rekla je i odmjerila ih pogledom. "Kako lijepi par. Ne mogu odlučiti koji mi se kapetan više sviđa."
"Moja obitelj je plemenitija od Jayeve" rekao je Chip.
"Ali moja je bogatija" rekao je Jay, a to ih je, iz nekog razloga, obojicu natjeralo u smijeh.
"Ako ste tako bogati, kupite mi jedan konjak" rekla je Cora. Jay je domahnuo konobaru i ponudio joj da sjedne. Stisnula se na klupi između njega i Chipa. U dahu joj se osjećao miris džina. Spustio je pogled na njena ramena i obline njenih dojki. Nije uspio izbjeći usporedbu Core i svoje žene.
Lizzie je niska, ali senzualna, širokih bokova i bujnih prsiju. Cora je viša i vitkija, a njene su mu dojke izgledale kao dvije jabuke što se nalaze jedna do druge u nekoj zdjeli. Upitno ga je pogledala i rekla:
"Poznajem li vas?" Zabrinuo se. Valjda se nisu ranije sreli?
"Ne vjerujem rekao je." Bude li ga prepoznala, igra će biti gotova. "Izgledate mi poznato. Znam da nikad nismo razgovarali, ali sam vas već vidjela."
"Sad imamo priliku bolje se upoznati" rekao je uz očajnički smiješak.
Položio je ruku na naslon klupe i stao joj milovati vrat. Zatvorila je oči, kao da uživa, a Jay se počeo opuštati. Bila je tako uvjerljiva da je gotovo zaboravio kako je sve to gluma. Stavila mu je ruku na bedro, blizu prepona. Opomenuo je sebe neka ne uživa previše; trebao bi igrati ulogu. Požalio je što je toliko pio. Mogao bi mu zatrebati bistar um. Stigao je njen konjak, a ona ga je ispila u jednom gutljaju.
"Idemo, veliki dečko" rekla je. "Trebalo bi poći na zrak prije nego se rasprsnu ove hlače."
Jay je shvatio da ima vidljivu erekciju, te je porumenio. Cora je ustala i zaputila se prema vratima, a Jay je pošao za njom.
Kad su izašli, stavila mu je ruku oko struka i povela ga duž pločnika sa stupovljem što se protezao oko tržnice Covent Gardena. Obujmio joj je ramena, a potom zavukao ruku u dekolte haljine i počeo se poigravati njenom bradavicom. Počela se smijuljiti, a tada je skrenula u neku uličicu. Grlili su se i ljubili, a on joj je gnječio obje dojke. Posve je zaboravio na Lennoxa i zavjeru; Cora je bila topla i voljna, a on ju je želio. Njene su se ruke nalazile istodobno na desetak mjesta; otkopčavale su prsluk, trljale mu prsa, zavlačile se u njegove hlače. Gurnuo joj je jezik u usta i u istom trenutku joj pokušao podići suknju. Osjetio je hladan zrak na trbuhu.
Iza njegovih leđa začuo se dječji vrisak. Cora se trgnula i odgurnula Jaya. Pogledala je preko njegovog ramena, a zatim se okrenula u namjeri da pobjegne, ali se pojavio Chip Marlborough i zgrabio je prije nego je uspjela napraviti prvi korak. Jay se okrenuo i ugledao Lennoxa kako nastoji zadržati dijete koje je vriskalo, greblo i koprcalo se. Tijekom borbe, djetetu je ispalo nekoliko predmeta.
Na mjesečini je Jay prepoznao vlastitu lisnicu i džepni sat, svileni rupčić i srebrni pečatnik. Ona mu je praznila džepove dok je on ljubio Coru. Iako je to očekivao, ništa nije osjetio. No, on se sasvim uživio u ulogu što ju je igrao. Dijete se prestalo otimati, a Lennox je rekao:
"Obje vas vodimo mirovnom sucu. Džeparenje se kažnjava vješanjem."
Jay se osvrnuo naokolo, pomalo očekujući da će Corini prijatelji dojuriti i spasiti je, ali nitko nije vidio natezanje u uličici. Chip je ovlaš pogledao u Jayeve prepone i rekao:
"Možeš spremiti svoje oružje, kapetane Jamisson, bitka je gotova." Većina bogatih i moćnih ljudi bili su mirovni suci, a Sir George Jamisson nije bio izuzetak. Iako nikad nije održaom javnu raspravu, imao je pravo preslušavati optužene u svojoj kući. Mogao je prijestupnike osuditi na bičevanje, žigosanje ili zatvor, a teže prijestupnike je mogao poslati u Old Bailey i pokrenuti suđenje. Očekivao je Jaya pa nije pošao na počinak, ali je ipak bio razdražljiv jer je morao čekati do tako kasnih sati.
"Očekivao sam vas oko deset sati" zlovoljno je rekao kad su svi umarširali u sobu za primanje kuće na Grosvenor Squareu.
Chip Marlborough je vukao Coru kojoj su ruke bile vezane. Ona je rekla: -
"Dakle, očekivali ste nas! Sve je ovo planirano, pokvarene svinje."
Sir George je rekao:
"Zatvori usta ili ću te dati izbičevati nagu prije nego počnemo."
Cora mu je, izgleda, povjerovala jer više ništa nije rekla. Privukao je papire preda se i umočio pero u tintarnicu.
"Cijenjeni gospodin Jay Jamisson je tužitelj. Žali se na džeparenje što ga je izvela...." Lennox je rekao:
"Zovu je Brza Peg, gospodine."
"Ne mogu tako napisati" otresao se Sir George. "Kako se zoveš, dijete?"
"Peggy Knapp, gospodine."
"A ženino ime?"
"Cora Higgins" rekla je Cora.
"Džeparenje je obavila Peggy Knapp, uz suradnju Core Higgins. Svjedok zločina bio je . . ."
"Sidney Lennox, vlasnik krčme Sun u Wappingu." "I kapetan Marlborough?"
Chip je podigao ruke obrambenim pokretom.
"Radije se ne bih uplitao, ako će biti dostatno svjedočenje gospodina Lennoxa."
"Svakako hoće, kapetane " rekao je Sir George. Uvijek se ljubazno odnosio prema Chipu jer je njegovom ocu dugovao novac. "Vrlo je lijepo od vas što ste pomogli pri hapšenju ovih kradljivica. Dakle, imaju li optužene štogod reći?"
Cora je rekla:
"Ja nisam njezina suradnica, nikad je ranije nisam vidjela." Peg se zaprepastila i s nevjericom zagledala u Coru, ali ona je nastavila: "Pošla sam u šetnju s privlačnim mladićem, to je sve. Nisam imala pojma da mu ona prazni džepove." Lennox je rekao:
"Njih dvije su poznate po zajedničkom djelovanju, Sir George, često sam ih vidio zajedno."
"Dosta sam čuo" rekao je Sir George. "Obje ćete poći u zatvor Newgate pod optužbom za džeparenje."
Peg je počela plakati. Cora je problijedjela od straha.
"Zašto radite sve ovo?" rekla je. Uperila je optužujući prst u Jaya. "Vi ste me čekali kod Archera." Pokazala je na Lennoxa. "Vi ste nas slijedili kad smo izašli. A vi ste, Sir George Jamisson, dokasna ostali budni kad ste već trebali biti u krevetu, kako biste nas osudili. Čemu sve to? Što smo vam Peg i ja ikad učinile?"
Sir George ju je ignorirao.
"Kapetane Marlborough, zadužite me i odvedite ženu van, te pripazite na nju nekoliko minuta." Svi su ĉekali dok Chip nije odveo Coru iz sobe i zatvorio za sobom vrata. Tada se Sir George okrenuo prema Peg. "Dakle, dijete, kakva je kazna za džeparenje, je li ti poznato?"
Bila je blijeda i sva se tresla. "Sučeva ogrlica" šapnula je.
"Ako misliš na vješanje, u pravu si. No, jesi li znala da neke ljude ne objesimo, već ih šaljemo u Ameriku?" Dijete je klimnulo glavom. "To su ljudi s utjecajnim prijateljima koji se zauzimaju za njih i mole suca da bude milosrdan. Imaš li ti utjecajnih prijatelja?" Odmahnula je glavom. "Pa, što bi mislila kad bih ti rekao da ću ja biti tvoj utjecajni prijatelj koji će se zauzeti za tebe?"
Podigla je pogled prema njemu, a na sićušnom licu joj je zablistala nada.
"Ali moraš nešto učiniti za mene." "Što?" pitala je.
"Spasit ću te vješala ako nam kažeš gdje živi Mack McAsh." U prostoriji je dugo vladala tišina.
"U potkrovlju kuće kraj spremišta za ugljen u Ulici Wapping High" rekla je i briznula u plač.

22. POGLAVLJE

Mack se iznenadio kad se probudio u praznom krevetu. Cora nikad nije ostajala vani do zore. Živio je s njom tek dva tjedna i nisu mu bile poznate sve njene navike, ali se ipak zabrinuo.
Ustao je i ponašao se kao i obično. Proveo je jutro u kavani St Luke, slao poruke i primao izvještaje. Svakoga je pitao je li vidio Coru ili nešto o njoj čuo, ali mu nitko nije znao ništa reći. Poslao je nekoga u krčmu Sun da razgovara s Brzom Peg, ali i ona je izbivala cijelu noć i još se nije vratila.
Poslijepodne je pošao do Covent Gardena i obišao tamošnje krčme i kavane, raspitujući se kod kurvi i poslužitelja. Nekoliko je ljudi prethodne večeri vidjelo Coru. Jedan poslužitelj iz kavane Lord Archer's primijetio je kad je otišla s bogatim mladim pijancem. Nakon toga izgubio joj se svaki trag.
Otišaoje do Dermotove kuće u Spitalfieldsu, nadajući se nekakvim vijestima. Dermot je hranio djecu juhom napravljenom od kostiju za večeru. Raspitivao se o Cori cijeloga dana, ali ništa nije saznao. Mack je po mraku krenuo kući, a nadao se da će, kad onamo stigne, naći Coru kako leži na krevetu u donjem rublju i čeka ga. No, dočekala ga je hladna, mračna i prazna kuća. Upalio je svijeću, sjeo i prepustio se mračnim mislima.
Krčme u Ulici Wapping High počele su se puniti. Iako su istovarivači ugljena štrajkali, ipak su nekako dolazili do novca za pivo. Mack bi im se rado pridružio, ali se iz sigurnosnih razloga noću nije pojavljivao u svratištima.
Pojeo je malo kruha i sira, a potom počeo čitati knjigu koju mu je posudio Gordonson, roman Tristram Shandy, ali se nije mogao koncentrirati. Kasno te večeri, kad se već počeo pitati nije li Cora mrtva, izvana su do njega doprli zvukovi nekakvog meteža. Čuo je kako ljudi viču, te zvuk trčećih koraka, kao i nešto poput nekoliko konja i kola. Pobojao se da će istovarivači izazvati nekakav sukob pa je pošao do prozora.
Bilo je vedro, a na nebu se nalazio polumjesec, pa je Mack mogao vidjeti cijelu ulicu. Desetak teretnih kola s konjskim zapregama drndalo se neravnom cestom na mjesečini, očito prema spremištu za ugljen. Za kolima je išlo mnoštvo ljudi, izrugujući se i vičući, a na svakom uglu gomila se uvećavala onima koji su izlazili iz krčmi. Prizor je podsjećao na pripremanje uličnih nereda. Mack je opsovao. To je posljednje što mu treba. Okrenuo se od prozora i jurnuo niza stube. Ako uspije razgovarati s ljudima koji su vodili kola i nagovoriti ih da ne istovaruju, možda će izbjeći nasilje.
Kad je stigao do ulice, prva kola su skretala u spremište za ugljen. Dok je on trčao prema njima, muškarci su skočili s kola i, bez upozorenja, počeli bacati komade ugljena na mnoštvo. Nekoliko je istovarivača pogođeno; drugi su podigli ugljen i bacili ga natrag. Mack je čuo vrisak neke žene i vidio kako djecu tjeraju u kuće.
"Stanite!" viknuo je. Stao je između štrajkaša i teretnih kola i uzdigao ruke. "Stanite!" Ljudi su ga prepoznali te je nastala tišina. S olakšanjem je opazio lice Charlieja Smitha u mnoštvu. "Nastoj uspostaviti red, Charlie, za Boga miloga" rekao je. "Ja ću razgovarati s ovim ljudima."
"Svi ostanite mirni" viknuo je Charlie. "Sve prepustite Macku." Mack je istovarivaĉima okrenuo leđa. S obje strane uske ulice ljudi su stajali na ulazima u kuće, radoznalo promatrajući što se događa, ali su bili spremni hitro se skloniti unutra. Na svakim kolima nalazilo se najmanje pet muškaraca. Okružen neprirodnom tišinom Mack je prišao prvim kolima.
"Tko je ovdje glavni?" upitao je. Jedan je čovjek koraknuo nap hijed.
"Ja."
Mack je prepoznao Sidneyja Lennoxa. To ga je iznenadilo i zbunilo. Što se ovdje događa? Zašto Lennox pokušava prenijeti ugljen u spremište? Obuzeo ga je hladni predosjećaj nadolazeće katastrofe. Opazio je vlasnika spremišta, Jacka Coopera, poznatog pod nadimkom Crni Jack jer je uvijek bio prekriven crnom prašinom, poput rudara.
"Jack, zatvori ulaz u svoje spremište, zaboga" preklinjao ga je. "Bit će mrtvih ako dopustiš da se ovo nastavi." Cooper je bio mrzovoljan.
"Moram od nečega živjeti."
"Zarađivat ćeš čim okončamo štrajk. Ne želiš gledati krvoproliće u Ulici Wapping High, ili želiš?"
"Latio sam se posla i sad neću gledati natrag." Mack ga je prodorno pogledao.
"Tko je ovo od tebe tražio, Jack? Je li još netko upleten?" "Ja sam svoj čovjek; nitko mi ne naređuje."
Mack je počeo shvaćati što se događa, a to ga je ljutilo. Okrenuo se Lennoxu.
"Vi ste mu platili. Ali zašto?"
Prekinulo ih je zvono što ga je netko jako protresao. Mack se okrenuo i ugledao tri muškarca na prozoru prvoga kata svratišta Frying Pan. Jedan je držao zvono, a drugi fenjer. Treći je stajao u sredini, a nosio je vlasulju i mač, što je govorilo o njegovoj važnosti. Kad je zvono utihnulo, treći je čovjek objavio:
"Ja sam Roland MacPherson, mirovni sudac u Wappingu, i ovime proglašavam pobunu."
Nastavio je čitati ključne stavke Zakona o neredima. Čim sudac proglasi da je počela pobuna, svi se moraju razići u roku od jednog sata. Protivljenje se kažnjavalo smrću.
Sudac je brzo stigao, razmišljao je Mack. Očito je očekivao ovo i čekao u svratištu na svoj red. Sve je vrlo pažljivo isplanirano. Koji im je krajnji cilj? Činilo mu se da su željeli izazvati nerede i tako dovesti istovarivače na zao glas, a to bi im poslužilo kao izgovor za vješanje kolovođa. A to je on.
Njegova prva reakcija bila je agresivna. Poželio je viknuti da će im, ako toliko žele pobunu, pružiti takvu koju nikad neće zaboraviti; spalit će London prije nego ih svladaju! Želio je staviti ruke oko Lennoxova vrata. No, prisilio se na mir i jasno razmišljanje. Kako bi mogao osujetiti Lennoxov plan? Jedina nada bila je povući se i dopustiti da se ugljen istovari. Okrenuo se istovarivačima ugljena, okupljenima u bijesnu gomilu oko ulaza u spremište.
"Poslušajte me" počeo je. "Ovo je zavjera kojom nas žele provocirati.
Ako svi mirno pođemo kući, nadmudrit ćemo naše neprijatelje. Ako ostanemo i borimo se, izgubljeni smo."
Začulo se nezadovoljno gunđanje.
Dragi Bože, pomislio je Mack, ovi su ljudi glupi.
"Zar ne shvaćate?" rekao je. "Žele izliku za vješanje nekih među nama. Zašto bismo im pružili ono što žele? Pođimo večeras kući, a sutra ćemo nastaviti borbu!"
"Ima pravo" rekao je Charlie. "Pogledajte tko je ovdje, Sidney Lennox. On nema čiste namjere, u to možemo biti sigurni." Nekoliko istovarivača klimalo je glavama u znak slaganja, a Mack se počeo nadati da će ih uvjeriti. Tada je začuo Lennoxov glas:
"Pograbite ga!"
Nekoliko muškaraca istodobno je krenulo na Macka. Okrenuo se kako bi pobjegao, ali ga je jedan oborio na blatnjavu zemlju. Dok se nastojao osloboditi, čuo je urlik štrajkaša i shvatio da će početi ono od čega je strepio: oštra bitka. Udarali su ga rukama i nogama, ali je jedva osjećao udarce dok se nastojao uspraviti. Tada su štrajkaši odgurnuli ljude koji su ga napadali, te je uspio stati na noge. Hitro se osvrnuo oko sebe. Lennox je nestao. Protivničke skupine ispunile su usku ulicu. Svuda oko njega odvijale su se tučnjave. Konji su se propinjali i nastojali se osloboditi, užasnuto hržući. Nagon ga je tjerao da se priključi okršaju i počne obarati ljude, ali se suzdržao.
Koji je najbrži način za okončanje ovoga? Nastojao je brzo misliti. Istovarivači ugljena se neće povući; to se protivilo njihovoj naravi.
Možda bi bilo najbolje dovesti ih u obrambeni položaj i nadati se smirivanju. Zgrabio je Charlieja.
"Pokušat ćemo ući u spremište za ugljen i zatvoriti dvorišna vrata
pred napadačima" rekao je. "Reci ljudima!"
Charlie je trčao od čovjeka do čovjeka prenoseći naređenje. Vikao je iz svega glasa kako bi ga mogli čuti:
"Uđite unutra i zatvorite vrata! Ne dajte im da uđu u spremište!"
Tada je, na svoj uţas, Mack čuo prasak muškete.
"Što se, dovraga, događa?" rekao je iako ga nitko nije slušao. Otkad prijevoznici ugljena nose vatreno oružje? Tko su ovi ljudi?
Ugledao je kratku pušku široke cijevi uperenu u sebe. Prije nego se uspio pomaknuti, Charlie je zgrabio pušku, okrenuo ju prema čovjeku koji ju je ranije držao, te izbliza pucao. Čovjek se srušio mrtav. Mack je opsovao. Charlie bi radi toga mogao visjeti. Netko se zaletio na njega. Mack je koraknuo u stranu i zamahnuo šakom. Pogodio je čovjeka u vrh brade, te se ovaj srušio na tlo. Mack se povukao u pozadinu i pokušavao misliti. Sve se zbivalo točno pod Mackovim prozorom. To je sigurno namjerno učinjeno. Nekako su otkrili njegovu adresu. Tko ga je izdao?
Nakon prvih hitaca uslijedila je isprekidana paljba. Bljeskovi su proparali noć, a miris baruta pomiješao se s ugljenom prašinom u zraku. Mack je ogorčeno uzviknuo kad su se štrajkaši počeli rušiti, ranjeni ili mrtvi; njihove žene i udovice okrivit će njega, a imat će pravo; otpočeo je nešto što nije mogao držati pod kontrolom.
Većina istovarivača ušla je u dvorište gdje su imali dovoljno komada ugljena za bacanje. Mahnito su se borili kako bi spriječili ulazak prijevoznika. Zidovi dvorišta štitili su ih od paljbe iz mušketa koja se na mahove oglašavala.
Borba prsa o prsa bila je najţešća na ulazu u dvorište, a Mack je shvatio da bi cijela bitka vjerojatno prestala kad bi uspio zatvoriti visoka drvena vrata. Probijao se kroz gužvu, dospio do jednog dijela teških drvenih vratiju i počeo gurati. Neki od štrajkaša su vidjeli što pokušava učiniti pa su mu se pridružili. Golema vrata odgurnula su s puta nekoliko ljudi koji su se i dalje tukli, a Mack je pomislio kako će ih uskoro uspjeti zatvoriti; tada su ih blokirala jedna teretna kola. Hvatajući dah, Mack je viknuo:
"Maknite kola, maknite kola !"
Njegov plan je već počeo djelovati, vidio je Mack i počeo se nadati. Nakrivljena vrata djelomično su razgraničila dvije protivničke strane. Nadalje, prvo uzbuđenje okršaja već se izgubilo, a želju ljudi za borbom umanjile su ozljede i pogled na njihove ranjene i mrtve drugove. U njima je opet jačao nagon za samoodržanjem, pa su počeli tražiti načine za dostojanstveno povlačenje.
Mack je povjerovao da će uskoro okončati tučnjavu. Ako se sukob uspije smiriti prije no što netko pozove vojsku, sve bi moglo proći kao manji okršaj, a štrajk bi se mogao nastaviti kao uglavnom miroljubivi protest.
Desetak istovarivača počelo je vući teretna kola s puta, a drugi su gurali vratnice. Netko je oslobodio konja, pa je uplašena životinja panično jurila naokolo, hržući i ritajući se.
"Gurajte, nemojte prestati!" vikao je Mack dok je na njih padala kiša velikih komada ugljena. Teretna kola su se polako uklonila, a vratnice su se primicale izluđujućom sporošću.
Tada je Mack začuo zvuk što je trenutno izbrisao sve njegove nade: čuo je stupanje.
Gardisti su marširali niz Ulicu Hlapping High, a njihove bijelocrvene odore blistale su na mjesečini. Jay je jahao na čelu kolone, a konjem je upravljao tako da je išao žustrim hodom. Uskoro će dobiti ono za čim je, prema vlastitim riječima, žudio: akciju. Na licu je zadržao neodređeni izraz, ali mu je srce ubrzano lupalo. Čuo je gromoglasnu buku bitke što ju je započeo Lennox; ljudi su vikali, konji hrzali, muškete praskale. Jay još nikad nije upotrijebio mač ili pušku u sukobu; večeras će doživjeti svoj prvi okršaj. Sam je sebi govorio da će se rulja istovarivača ugljena razbježati pred discipliniranom i uvježbanom četom vojske, ali je teško uspostavljao samopouzdanje.
Pukovnik Cranbrough mu je dodijelio taj zadatak i poslao ga na mjesto događaja bez nadređenog ĉasnika. Inače bi Cranbrough osobno zapovijedao odredom, ali je znao da je ovo posebna situacija, s mogućim političkim posljedicama, pa se nije želio uplitati. Jay je u početku bio zadovoljan, ali sad je želio da se uz njega nalazi iskusniji časnik koji bi mu mogao pomoći.
Lennoxov plan je teoretski djelovao jednostavno, ali dok je jahao prema mjestu okršaja, Jayu se činio pun nedostataka. Što ako se McAsh večeras nalazi negdje drugdje? Što ako pobjegne prije nego ga Jay uspije uhititi?
Kako su se pribliţavali dvorištu spremištu za ugljen, korak vojnika se usporavao, a na kraju je Jay osjećao da se prikradaju centimetar po centimetar. Ugledavši vojnike, mnogi buntovnici su pobjegli, a drugi su potražili zaklon. Međutim, neki su bacali ugljen, pa je grumenje padalo na Jaya i njegove ljude. Vojnici nisu ustuknuli, već su se približili ulazu u spremište i zauzeli položaj za pucanje, kao što je unaprijed dogovoreno. Ispalit će samo jednu salvu. Bili su previše blizu neprijatelju pa neće imati vremena ponovno napuniti puške.
Jay je podigao mač. Istovarivači ugljena bili su uhvaćeni u stupicu u spremištu. Pokušavali su zatvoriti ulaz, ali su od toga odustali pa su se vratnice širom otvorile. Neki su se penjali preko zidova, drugi su patetično pokušavali naći zaklon među hrpama ugljena ili iza kotača teretnih kola. Ovo je bilo kao gađanje pilića u kokošinjcu. McAsh se odjednom pojavio na vrhu zida, lik širokih ramena i lica obasjana mjesečinom.
"Stanite!" vikao je. "Nemojte pucati!"
Idi do vraga, pomislio je Jay. Naglo je spustio mač i viknuo: "Pucaj!"
Muškete su prasnule poput groma. Pojavio se oblak dima i nakratko sakrio vojnike. Desetak štrajkaša se srušilo, neki su vikali od bola, a neki su bili mrtvački tihi. McAsh je skočio sa zida i kleknuo kraj nepomičnog tijela nekog crnca, oblivenog krvlju. Podigao je glavu i susreo Jayev pogled, a gnjev na njegovom licu sledio je krv u Jayevim žilama. Jay je viknuo:
"U napad!"
Istovarivači ugljena su agresivno dočekali vojnike, iznenadivši Jaya. Očekivao je da će bježati, a oni su izbjegavali udarce mačeva i mušketa i upuštali se u borbu izbliza. Tukli su se štapovimai komadima ugljena, šakama i nogama. Jay se obeshrabrio kad je vidio kako se nekoliko odora ruši. Osvrnuo se u potrazi za McAshom, ali ga nije vidio. Jay je opsovao. Cijela svrha ovoga bila je uhićenje McAsha. To je tražio Sir Sidney, a Jay obećao ostvariti. Valjda nije uspio pobjeći? Tada se, iznenada, McAsh stvorio pred njim. Umjesto da pobjegne, čovjek je pošao na Jaya.
McAsh je uhvatio uzde Jayeva konja. Jay je podigao mač, a McAsh se sagnuo na Jayevu lijevu stranu. Jay je nespretno zamahnuo i promašio. McAsh se naglo uspravio, uhvatio Jayev rukav i povukao. Jay je pokušavao istrgnuti svoju ruku, ali McAshev stisak nije popuštao. S užasnom neizbježnošću Jay je kliznuo postrance u sedlu. McAsh se svom snagom objesio na njega i povukao ga s konja. Jay se odjednom pobojao za svoj život. Uspio se zadržati na nogama. McAsheve ruke su mu se odmah našle oko vrata. Povukao je mač unatrag, ali prije nego je uspio zamahnuti, McAsh je sagnuo glavu i brutalno je zabio u Jayevo lice. Jay je na trenutak oslijepio, a na licu je osjetio vrelu krv.
Divlje je mahao mačem. Udario je u nešto pa je pomislio da je ranio McAsha, ali stisak na njegovom vratu nije popuštao. Vratio mu se vid pa je nad sobom ugledao McAsheve oči u kojima je vidio ubojite namjere. Prestravio se i bio bi molio za milost da je mogao govoriti.
Jedan od njegovih ljudi vidio je u kakvoj je opasnosti pa je zamahnuo kundakom muškete. Udarac je McAsha pogodio po uhu. Na trenutak je stisak popustio, a potom je postao jači nego prije. Vojnik je ponovno zamahnuo. McAsh je pokušao izbjeći udarac, ali nije bio dosta brz pa je teško drvo tresnulo o njegovu glavu uz prasak koji se mogao čuti nad bukom bitke. Za djelić sekunde McAshev zahvat je ojačao, a Jay se borio za zrak poput davljenika; zatim je McAsh zakolutao očima, ruke su mu kliznule s Jayeva vrata, te se bez svijesti srušio na zemlju. Jay je isprekidano hvatao dah naslonivši se na svoj mač. Njegov je užas polako popuštao. Lice ga je strahovito boljelo; sigurno mu je nos slomljen. No, dok je gledao bespomoćnog čovjeka kraj svojih nogu, osjećao je jedino zadovoljstvo.

23. POGLAVLJE

Lizzie te noći nije spavala. Jay joj je rekao da bi moglo biti neprilika, pa je sjedila u njihovoj spavaćoj sobi i čekala ga. U krilu joj je ležala otvorena knjiga, ali je nije čitala. Stigao je kući u ranim jutarnjim satima, prekriven krvlju i blatom, previjenog nosa. Od silne sreće što ga vidi živoga, ovila mu je ruke oko vrata i privila se uz njega, uništivši svoju bijelu svilenu kućnu haljinu. Probudila je služinčad i naredila da donesu toplu vodu, a on joj je pričao o pobuni, dio po dio, dok mu je pomagala pri skidanju prljave odore, prala mu ranjavo tijelo i pomogla navući čistu noćnu košulju. Kasnije, kad su jedno uz drugo ležali u velikom krevetu, oprezno je upitala:
"Misliš li da će McAsha objesiti?"
"Nadam se da hoće" rekao je Jay i paţljivo dotaknuo zavoj na nosu. "Imamo svjedoke koji će reći kako je on huškao gomilu na pobunu i osobno napao časnike. Ne mogu zamisliti da bi ga neki sudac blago osudio u sadašnjoj situaciji. Kad bi imao utjecajnih prijatelja koji bi se zauzeli za njega, stvar bi bila drugačija."
Namrštila se.
"Nikad ga nisam drţala posebno nasilnim čovjekom. Nepokoran, neposlušan, drzak, arogantan, ali ne divlji." Jay je djelovao samozadovoljno.
"Možda imaš pravo. No, sve se tako pripremilo da nije imao izbora."
"Kako to misliš?"
"Sir Sidney Armstrong potajno je došao u skladište kako bi razgovarao s ocem i sa mnom. Rekao je kako želi da se McAsha uhiti zbog izazivanja nereda. Zapravo, gotovo nam je rekao neka se pobrinemo da se to dogodi. I tako smo Lennox i ja organizirali pobunu." Lizzie se zaprepastila. Još se gore osjećala pri pomisli da su Macka namjerno provocirali.
"Je li Sir Sidney zadovoljan onime što ste učinili?"
"Jest. A pukovnika Cranbrougha impresionirao je način na koji sam ugušio pobunu. Mogu se odreći svog dekreta i otići iz vojske s besprijekornom karijerom iza sebe."
Jay je tada poželio voditi ljubav, ali je ona bila previše uznemirena da bi mogla uživati u njegovim milovanjima. Obično se voljela valjati po krevetu, natezati se s njim, doći ponekad odozgo, mijenjati položaje, ljubiti se, razgovarati i smijati; a on je, jasno, primijetio da je drugačija. Kad je bilo gotovo, rekao je:
"Vrlo si mirna." Izmislila je ispriku: "Bojala sam se da te ne povrijedim."
Povjerovao joj je i uskoro zaspao. Lizzie je ležala budna. To je bio drugi put da ju je šokirao stav njenog muža prema pravdi; u oba slučaja bio je upleten Lennox. Bila je sigurna da Jay nije pokvaren, ali su ga drugi mogli navesti na zlo, pogotovo energični ljudi kakav je Lennox. Bilo joj je drago što za mjesec dana odlaze iz Engleske. Kad brod zaplovi, zauvijek će se riješiti Lennoxa. Ipak i dalje nije mogla zaspati. U želucu je osjećala težinu i hladnoću. Macka McAsha će objesiti. Osjećala je odbojnost dok je gledala kako vješaju posvemašnje strance, onoga jutra kad je prerušena otišla na raskrižje Tyburn. Bila joj je nepodnošljiva pomisao da će se to isto dogoditi njenom prijatelju iz djetinjstva. Mack nije njen problem, samu je sebe uvjeravala. Pobjegao je, prekršio zakon, otpočeo štrajk i sudjelovao u pobuni. Učinio je sve moguće kako bi se uvalio u nevolje; nije bila njena dužnost da ga sad spašava. Ona je imala obveze prema muškarcu za kojeg se udala.
Sve je to bilo točno, ali ona ipak nije uspijevala zaspati. Kad je svjetlost zore počela prodirati uz rub zavjesa, Lizzie je ustala. Odlučila je početi pakirati stvari za putovanje, a kad su se pojavile sluge, rekla im je neka počnu slagati poklone što ih je dobila za vjenčanje; stolnjake, pribor za jelo, porculan i staklo, posude za kuhanje i kuhinjske noževe u vodootporne škrinje što ih je kupila za put.
Jay se probudio s bolovima i mrzovoljom. Popio je čašicu konjaka za doručak i otišao u svoju pukovniju. Lizziena majka, koja je još uvijek živjela u gostinjskom krilu Jamissonove palače, došla je k Lizzie brzo nakon Jayeva odlaska, pa su njih dvije pošle u spavaću sobu i počele slagati Lizziene čarape, podsuknje i rupčiće. "Kojim ćete brodom putovati?" upitala je majka. "Rosebud. Pripada Jamissonima."
"Kad stignete u Virginiju, kako ćete doći do plantaže?"
"Brodovi duge plovidbe mogu ploviti rijekom Rapahannock , sve do Fredericksburga, a to je samo petnaestak kilometara udaljeno od Mockjack Halla." Lizzie je vidjela da njena majka brine o dugotrajnom putovanju morem što je očekuje. "Ne brini, majko, više nema gusara."
"Moraš uzeti vlastitu svježu vodu i držati bačvu u svojoj kabini; nemoj ništa dijeliti s posadom. Pripremit ću ti ormarić s lijekovima, za slučaj bolesti."
"Hvala ti, majko."
Zbog stiješnjenog prostora, zagađene hrane i ustajale vode, Lizzie bi prije mogla umrijeti od neke bolesti na brodu nego od napada gusara.
"Koliko će trajati putovanje?" "Šest do sedam tjedana."
Lizzie je znala da je to najmanje; ako brod skrene s kursa, putovanje bi se moglo oduljiti na tri mjeseca. U tom bi slučaju mogućnost bolesti bila daleko veća. Međutim, ona i Jay su mladi, snažni i zdravi, te će preživjeti.
A sve će to biti jedna velika pustolovina! Jedva je čekala da vidi Ameriku. To je posve novi kontinent i sve će biti drugačije: ptice, stabla, hrana, zrak, ljudi. Prošli bi je žmarci kad god bi na to pomislila.
Živjela je u Londonu već četiri mjeseca, a svakim danom joj se manje sviđao. Otmjeno društvo bilo joj je smrtno dosadno. A ona i Jay su često večerali s drugim časnicima i njihovim suprugama, ali časnici su razgovarali o kartanju i nesposobnim generalima, a žene su se zanimale jedino za šešire i služinčad. Lizzie se nikako nije uspijevala priviknuti na isprazno čavrljanje, ali ako bi iznijela svoje mišljenje, svi bi se šokirali.
Jednom ili dvaput tjedno ona i Jay su večerali u palači na Grosvenor Squareu. Tamo se barem razgovor vodio o nečem stvarnom: poslovima, politici, te o valu štrajkova i nemira što je tog proljeća zahvatio London. No, stav Jamissona prema događajima bio je posve pristran. Sir George bi proklinjao radnike, Robert bi predviđao propast, a Jay bi predlagao da se sve riješi pomoću vojske. Nitko, ĉak ni Alicia, nije imao sposobnost zamišljanja situacije s gledišta druge strane. Lizzie nije mislila kako radnici imaju pravo štrajkati, jasno, ali je vjerovala da imaju razloge koji su se njima činili jakim. Takva mogućnost nikad se nije priznavala za ulaštenim stolom u blagovaonici na Grosvenor Squareu.
"Pretpostavljam da će ti biti drago vratiti se u kuću Hallim" Lizzie je rekla svojoj majci. Majka je klimnula glavom.
"Jamissoni su vrlo ljubazni, ali mi nedostaje dom, bez obzira koliko je skroman."
Lizzie je spremala svoje omiljene knjige u sanduk; Robinson Crusoe, Tom Jones, Roderick Random; sve pustolovne priče; kad je pokucao sluga i rekao da se Caspar Gordonson nalazi u prizemlju.
Rekla je čovjeku neka ponovi ime posjetitelja jer je jedva mogla povjerovati da bi se Gordonson usudio posjetiti bilo koga od obitelji Jamisson. Trebala ga je dati otjerati, to joj je bilo jasno; on je ohrabrio i podržavao štrajk što je štetio poslovima njenoga svekra. No, njena je radoznalost pobijedila, kao i uvijek, pa je rekla slugi neka ga uvede u sobu za primanje. Međutim, nije joj bilo ni na kraj pameti poželjeti mu dobrodošlicu.
"Izazvali ste gomilu neprilika" rekla je ulazeći u prostoriju.
Na njeno iznenađenje, on nije bio agresivni i sveznajući hvalisavac kakvog je očekivala, već neuredan i kratkovidan muškarac prodorna glasa koji se ponašao poput rastresenog učitelja.
"Sigurno nisam namjeravao" rekao je. "To jest... jesam, naravno... ali ne vama osobno."
"Zašto ste došli ovamo? Da je moj muž kod kuće, izbacio bi vas naglavce iz kuće."
"Mack McAsh je optuţen prema Zakonu o neredima i poslan u zatvor Newgate. Sudit će mu se u Old Baileyju za tri tjedna. Za to ljude vješaju."
Podsjećanje na to pogodilo je Lizzie poput udarca, ali je sakrila svoje osjećaje.
"Znam" hladno je rekla. "To je ve.ika tragedija; mlad čovjek u naponu snage pred kojim je cijeli život."
"Sigurno se osjećate krivom" rekao je Gordonson.
"Drska budalo!" planula je. "Tko je McAshu stavio u glavu ideju o slobodi? Tko mu je rekao da ima svojih prava? Vi! Vi biste se trebali osjećati krivim!"
"Osjećam se" tiho je rekao.
Iznenadila se; očekivala je žestoko nijekanje. Njegova ju je poniznost smirila. Na oči su joj navrle suze, ali ih je nastojala zadržati.
"Trebao je ostati u Škotskoj."
"Poznato vam je da mnogi koji su optuženi za teške zločine na kraju ipak ne bivaju obješeni.
"Da. Još uvijek ima nade, naravno." Njeno raspoloženje se malo popravilo. "Mislite li da će Mack dobiti pomilovanje?"
"Ovisi o tome tko je voljan zauzeti se za njega. Utjecajni prijatelji puno znače u našem zakonskom sustavu. Ja ću moliti za njegov život, ali moje riječi neće imati većeg upliva. Većina sudaca me mrzi.
Međutim, ako biste se vi zauzeli za njega..."
"Ne mogu to učiniti!" pobunila se. "Moj muž tuži McAsha. To bi bilo strahovito nelojalno s moje strane."
"Mogli biste mu spasiti život."
"Ali bi Jay izgledao vrlo glupo!"
"Ne mislite li da bi mogao shvatiti."
"Ne! Znam da ne bi. Nijedan muž to ne bi shvatio." "Razmislite o tome"
"Neću! Učinit ću nešto drugo. Ja ću . . ." Prebirala je po mislima u potrazi za idejama. "Pisat ću gospodinu Yorku, pastoru crkve u Heughu. Zamolit ću ga da dođe u London i moli za Mackov život na suđenju."
Gordonson je rekao:
"Seoski svećenik iz Škotske? Ne vjerujem da će imati puno upliva. Možemo biti sigurni jedino ako vi to sami učinite."
"Ne dolazi u obzir."
"Neću se prepirati s vama; samo biste postali odlučniji" mudro je zaključio Gordonson. Pošao je prema vratima. "Možete se predomisliti u svako doba. Samo dođite u Old Bailey za tri tjedna od sutrašnjeg dana. Sjetite se da o tome, možda, ovisi njegov život."
Izašao je, a Lizzie se prepustila suzama.
Mack se nalazio u jednom od zajedničkih odjela zatvora Newgate. Nije se uspijevao sjetiti svega što mu se dogodilo prethodne noći. Nejasno se sjećao da su ga vezali, prebacili preko konja i vodili ulicama Londona. Došli su do visoke zgrade s rešetkama na prozorima, dvorištem popločanim kamenim pločama, stubištem i okovanim vratima. Potom su ga uveli ovamo. Bilo je mračno pa nije mogao puno vidjeti. Isprebijan i umoran, uskoro je zaspao.
Probudio se u prostoriji velikoj otprilike poput Corina stana. Bilo je hladno; na prozorima nije bilo stakla, a u kaminu nije gorjela vatra.
Zaudaralo je. Uz njega, tamo je bilo natrpano najmanje trideset ljudi: muškarci, žene i djeca, te jedan pas i jedna svinja. Svi su spavali na tlu i dijelili veliku noćnu posudu. Stalno je netko dolazio i odlazio. Nekoliko je žena rano jutrom otišlo, a Mack je saznao da to nisu zatvorenice već žene zatvorenika koje su podmitile stražare kako bi tamo provele noć. Stražari su donosili hranu, pivo, džin i novine za one koji su mogli platiti pretjerane cijene. Ljudi su odlazili posjećivati prijatelje u drugim odjelima. Jednog zatvorenika je posjetio svećenik, a drugog brijač. Činilo se da je sve bilo dopušteno, ali se za sve moralo platiti.
Ljudi su se smijali svom nepovoljnom položaju i šalili na račun svojih zločina. Prevladavalo je vedro raspoloženje što je ljutilo Macka.
Još se nije sasvim razbudio, a već su mu ponudili gutljaj džina iz nečije boce i dim iz lule duhana, kao da se svi nalaze na nekakvom vjenčanju. Macka je boljelo cijelo tijelo, ali najviše glava. Na stražnjoj strani nalazila se kvrga, a oko nje zgrušana krv. Osjećao je beznadnu potištenost. Zakazao je u svakom pogledu. Pobjegao je iz Heugha kako bi bio slobodan, a sad je u zatvoru. Borio se za prava istovarivača ugljena, a sad je kriv za smrt nekolicine njih. Izgubio je Coru. Sudit će mu za izdaju, ili pobunu, ili umorstvo. Vjerojatno će umrijeti na vješalima. Mnogi od onih koji su ga okruživali imali su isto toliko razloga za tugovanje, ali su, možda, bili previše glupi da bi shvatili kakva im je sudbina. Sirota Esther se nikad neće izvući iz sela. Žalio je što je nije doveo sa sobom. Mogla se odjenuti poput muškarca, isto kao Lizzie Hallim. Lakše od Macka obavljala bi mornarske poslove jer je bila okretnija. Možda bi njen zdrav razum čak pomogao Macku i držao ga podalje od nevolja.
Nadao se da će Annie roditi dječaka. Barem bi i dalje postojao Mack. Možda će Mack Lee imati sretniji život, i duži od Macka McAsha. Bio je obuzet mračnim mislima kad je straţar otvorio vrata i ušla je Cora. Lice joj je bilo prljavo, a crvena haljina poderana, ali je ipak izgledala prekrasno pa su se svi okrenuli prema njoj. Mack je skočio na noge i zagrlio je, a drugi zatvorenici su mu klicali.
"Što se s tobom dogodilo?" upitao je.
"Zatvorili su me zbog džeparenja, ali to je sve bilo zbog tebe" rekla je.
"Kako to misliš?"
"Bila je to zamka. Izgledao je poput bilo kojeg bogatog pijanca, a radilo se o Jayu Jamissonu. Uhitili su nas i odveli pred njegovog oca. Džeparenje se kažnjava vješanjem, ali su Pegi ponudili pomilovanje, ako im kaže gdje ti stanuješ."
Macka je na trenutak obuzeo bijes spram Peg jer ga je izdala; ali ona je samo dijete, ne može je osuđivati.
"Dakle, tako su saznali."
"Što je bilo s tobom?" Ispričao joj je o neredima. Kad je završio, ona je rekla:
"Tako mi Krista, McAsh, nije dobro tebe poznavati."
To je istina, pomislio je. Svatko koga je upoznao, uvalio se u neku vrstu nevolja.
"Charlie Smith je mrtav" rekao je.
"Moraš razgovarati s Peg" rekla je. "Uvjerena je da je mrziš." "Mrzim sebe što sam je uvalio u ovo."
Cora je slegnula ramenima.
"Nisi joj rekao neka krade. Dođi." Lupila je po vratima, a jedan ih je stražar otvorio. Dala mu je novčić, pokazala prstom na Macka i rekla: "On je sa mnom."
Stražar je klimnuo i pustio ih proći.
Povela ga je hodnikom do drugih vrata. Ušli su u prostoriju vrlo sličnu onoj iz koje su izašli. Peg je sjedila na podu u jednom kutu. Kad je ugledala Macka, ustala je prestrašenog izraza lica.
"Žao mi je" rekla je. "Natjerali su me, žao mi je!"
"Nisi ti kriva" rekao je Mack. Oči su joj se ispunile suzama. "Iznevjerila sam te" šapnula je.
"Nemoj biti budalasta." Zagrlio ju je, a njeno sitno tijelo se treslo dok je jecala i jecala.
Caspar Gordonson je stigao, noseći hrane kao za gozbu: riblju juhu u velikoj zdjeli, komad govedine, svježi kruh, nekoliko vrčeva piva i slatku kremu. Platio je stražaru pa su dobili prostoriju sa stolom i stolicama. Doveli su Macka, Coru i Peg iz njihovih odjela, pa su sjeli i počeli jesti.
Mack je bio gladan, ali je otkrio da nema previše teka. Previše je brinuo. Želio je čuti što Gordonson misli o njegovim izgledima na sudu.
Popio je nešto piva i prisilio se na strpljenje.
Kad su sve pojeli, Gordonsonov sluga je sve počistio te donio lule i duhan. Gordonson je uzeo lulu, a isto je učinila i Peg koja se odala tom poroku odraslih. Gordonson je počeo govoreći o slučaju Peg i Core.
"Razgovarao sam s odvjetnikom obitelji Jamisson o tužbi za džeparenje" počeo je Gordonson. "Sir George će održati obećanje i tražiti milost za Peg."
"To me čudi" rekao je Mack. "Jamissoni nemaju običaj držati riječ". "Ah, dakle, nešto žele" rekao je Gordonson. "Vidite, bilo bi neugodno za njih kad bi Jay na sudu rekao kako je pokupio Coru misleći da je prostitutka. Zato se žele pretvarati da ga je srela na ulici i navela na razgovor dok mu je Peg praznila džepove." Peg je prezirno rekla:
"A mi bismo trebale podržati tu bajku i štititi Jayev ugled." "Ako želiš da se Sir George zauzme za tebe, da."
Cora je rekla:
"Nemamo drugog izbora. Učinit ćemo tako, naravno."
"Dobro." Gordonson se okrenuo Macku. "Volio bih da je i tvoj slučaj tako lako riješiti." Mack se bunio:
"Ali nisam izazivao nerede!"
"Nisi otišao nakon što je pročitan Zakon o neredima."
"Za Boga miloga, pokušavao sam ostale natjerati na razilaženje, ali su nas napali Lennoxovi lupeži."
"Razmotrimo to korak po korak." Mack je duboko udahnuo i suzbio svoje ogorčenje. "U redu. Tuţitelj će jednostavno reći da je pročitan Zakon o neredima, a ti nisi otišao. Dakle, kriv si i treba te objesiti."
"Da, ali svi znaju da to nije sve!"
"Eto, to je tvoja obrana. Jednostavno ćeš reći da je tužitelj ispričao samo dio priče. Možeš li dovesti svjedoke koji će reći kako si molio ljude neka se raziđu?"
"Mogu, siguran sam. Dermot Riley može dovesti za svjedoke nekoliko istovarivača. No, trebalo bi pitati Jamissone zašto se upravo u ono spremište dovozio ugljen, i to tako kasno noću! Pa..." Mack je nestrpljivo lupio po stolu. "Cijela pobuna je unaprijed planirana, moramo to reći."
"Bilo bi teško dokazati tako nešto." Macka je razbjesnio Gordonsonov stav.
"Nerede je izazvala zavjera; valjda to nećemo prešutjeti? Ako se činjenice ne iznesu na sudu, gdje će se iznijeti?"
Peg je rekla:
"Hoćete li vi biti na suđenju, gospodine Gordonson?" "Hoću, ali mi sudac možda neće dati riječ."
"Zaboga, zašto ne?" ogorčeno je rekao Mack.
"Ako si nevin, smatra se da ti ne treba pravni stručnjak kako bi to dokazao. No, suci ponekad dopuštaju izuzetke."
"Nadam se da ćemo dobiti prijateljski raspoloženog suca" zabrinuto je rekao Mack.
"Sudac bi trebao pomoći optuženome. Njegova je dužnost pobrinuti se da porota jasno razumije obranu. Ali se nemoj oslanjati na to. Uzdaj se u čistu istinu. To je jedino što te može spasiti od krvnika."

24. POGLAVLJE

Na dan suđenja zatvorenike su probudili u pet sati ujutro. Dermot Riley je stigao nekoliko minuta kasnije i donio Macku odijelo u kojem se ženio, a Macka je to dirnulo. Također je donio britvu i komadić sapuna. Pola sata kasnije Mack je izgledao pristojno i osjećao se spremnim stati pred suca.
Vezali su ga zajedno s Corom i Peg, te petnaest do dvadeset ostalih, i poveli iz zatvora. Vodili su ih duž Ulice Newgate, kroz sporednu uličicu poznatu pod nazivom Old Bailey, a zatim prolazom do sudnice.
Caspar Gordonson ga je tamo čekao i objasnio mu tko je tko.
Dvorište ispred zgrade već je bilo ispunjeno ljudima; tužiteljima, svjedocima, porotnicima, odvjetnicima, prijateljima i rođacima, dokonim gledateljima, i vjerojatno kurvama i lopovima koji su tražili posao. Zatvorenike su poveli preko dvorišta i kroz neka vrata u Bail Dock. Tamo se već nalazilo puno optuženika, vjerojatno iz drugih zatvora: F'leeta, Bridewella i Ludgatea. Odatle je Mack mogao vidjeti impozantnu zgradu sudnice. Kamene stube vodile su do prizemlja koje je s jedne strane bilo otvoreno, a umjesto zida tamo se protezao niz stupova. Unutra se nalazila sudačka klupa na visoko uzdignutom podiju. S obje strane bili su ograđeni prostori za porotnike, te balkoni za sudske službenike i privilegirane gledatelje.
Sve je to Macka podsjećalo na kazalište, ali je on bio negativac u drami. Mračno i fascinirano promatrao je kako počinje dugi dan sudskih procesa. Najprije se sudilo ženi optuženoj za krađu petnaest metara jeftine tkanine od vune i pamuka iz jedne prodavaonice. Tužitelj je bio vlasnik prodavaonice, a on je tkaninu cijenio petnaest šilinga.
Svjedok je bio prodavač koji se zakleo da je žena uzela balu tkanine i pošla prema vratima, a zatim je, shvativši da su je vidjeli, ispustila materijal i pobjegla. Žena je tvrdila da je samo gledala tkaninu i nije ju namjeravala ukrasti. Porotnici su se okupili radi dogovora. Potjecali su iz srednje društvene klase; bili su to sitni trgovci, uspješni obrtnici i vlasnici radnji. Mrzili su nezakonitost i krađe, ali nisu vjerovali vlastima pa su ljubomorno branili slobodu, barem svoju vlastitu. Proglasili su je krivom, ali su vrijednost robe procijenili na četiri šilinga, puno manje od njene stvarne vrijednosti. Gordonson je objasnio da bi je mogli objesiti za krađu iz prodavaonice ako vrijednost robe iznosi više od pet šilinga. Presudom se htjelo spriječiti suca da ženu osudi na smrt.
Međutim, sudac nije odmah odredio kaznu; sve kazne će se pročitati na kraju radnog dana. Cijeli postupak trajao je najviše petnaest minuta. Sljedeći slučajevi obrađeni su podjednako brzo, a samo je za nekoliko trebalo nešto više od pola sata. Cora i Peg došle su
na red sredinom poslijepodneva, a sudilo im se zajedno. Mack je znao da je tijek suđenja unaprijed određen, ali je ipak prekrižio prste i nadao se da će se sve odvijati prema planu.
Jay Jamisson je svjedočio da ga je Cora navela na razgovor na ulici dok mu je Peg praznila džepove. Pozvao je za svjedoka Sidneyja Lennoxa koji je vidio što se događa i upozorio ga. Ni Cora ni Peg nisu pobijale ovakvu verziju događaja. Nagrađene su pojavom Sir Georgea koji je svjedočio kako su pomogle pri uhićenju drugog zločinca, te je zamolio suca neka ih osudi na protjerivanje, a ne na vješanje. Sudac je s razumijevanjem klimnuo glavom, ali osudu će objaviti tek krajem dana.
Mackov slučaj došao je na red nekoliko minuta kasnije. Lizzie je uspijevala misliti samo o suđenju. Ručala je u petnaest sati, a budući da je Jay bio cijeli dan na sudu, došla joj je majka na ručak.
"Prilično si se udebljala, draga moja" rekla je Lady Hallim. "Jesi li puno jela?"
"Baš suprotno" rekla je Lizzie. "Ponekad mi je zlo od hrane. To je zbog uzbuđenja oko puta u Virginiju, pretpostavljam. A sad još i ovo uţasno suđenje."
"To se tebe ne tiče" oštro je rekla Lady Hallim. "Svake godine vješaju na desetke ljudi za puno manje zločine. Ne može mu se oprostiti samo zato što si ga ti poznavala kao dijete." "Kako znaš je li uopće počinio zločin?"
"Ako nije, neće ga proglasiti krivim. Sigurna sam da se prema njemu ophode kao i prema drugima koji su toliko glupi da sudjeluju u pobuni."
"Ali on nije" bunila se Lizzie. "Jay i Sir George su namjerno izazvali tu pobunu kako bi mogli uhititi Macka i prekinuti štrajk istovarivača ugljena; to mi je Jay ispričao."
"U tom slučaju, sigurno su imali valjane razloge." Suze su navrle na Lizziene oči.
"Majko, ne misliš li da je to pogrešno?"
"Posve sam sigurna da se to ne tiče ni mene ni tebe, Lizzie" odlučno je rekla.
Lizzie je željela pred majkom sakriti svoju tjeskobu pa je uzela zalogaj deserta, kuhanih jabuka sa šećerom, ali joj je to izazvalo mučninu pa je odložila žlicu.
"Caspar Gordonson je rekao da bih mogla spasiti Mackov život ako bih se na sudu zauzela za njega."
"Ne daj Bože! " majka se zaprepastila. "Da bi ustala protiv vlastitog muža u javnoj sudnici, nemoj o tome ni misliti!"
"Ali radi se o životu jednog čovjeka! Sjeti se njegove sirote sestre; kako će tugovati kad sazna da su ga objesili."
"Draga moja, oni su rudari, nisu poput nas. Život je jeftin, a oni ne
tuguju kao mi. Njegova će se sestra jednostavno napiti džina i ponovno sići u ugljenokop.
"Zapravo, ti u to ne vjeruješ, znam."
"Možda sam malo pretjerala. No, sigurna sam da nema nikakvog smisla brinuti o tome."
"Ne mogu si pomoći. On je hrabar mladić koji je jedino želio biti slobodan, i ne mogu podnijeti pomisao da će ga objesiti." "Možeš moliti za njega."
"To i činim" rekla je Lizzie. "To i činim."
* * * Tužitelj je bio odvjetnik Augustus Pym.
"On obavlja puno poslova za vladu" Gordonson je šapnuo Macku.
Sigurno mu plaćaju da u ovom slučaju bude tužitelj. Dakle, vlada želi objesiti Macka. Ta ga je pomisao potištila. Gordonson je prišao sudačkoj klupi i obratio se sucu:
"Časni sude, budući da će tužbu voditi profesionalni odvjetnik, hoćete li mi dopustiti zastupanje McAsha?"
"Ni slučajno" rekao je sudac. "Ako McAsh ne može uvjeriti porotu bez pomoći sa strane, sigurno nema čvrstih oslonaca."
Mackovo se grlo osušilo i čuo je lupanje vlastitog srca. Sam će se morati boriti za svoj život. Pa, borit će se svim svojim snagama.
Pym je počeo.
"Na dan o kojem se radi, u dvorište gospodina Johna Coopera, poznatog pod nadimkom Crni Jack, u Ulici Wapping High, stigla je pošiljka ugljena." Mack je rekao:
"Nije bio dan, bila je noć."
"Nemojte stavljati glupe primjedbe" rekao je sudac.
"Nisu glupe" rekao je Mack. "Tko je ikad čuo da se ugljen isporučuje u jedanaest sati navečer?"
"Šutite. Nastavite, gospodine Pym."
"Prijevoznike je napala grupa istovarivača ugljena u štrajku, a o tome su obaviješteni mirovni suci Wappinga."
"Tko ih je obavijestio?" upitao je Mack.
Pym je odgovorio:
"Vlasnik svratišta Frying Pan, gospodin Harold Nipper." "Poduzetnik" rekao je Mack. Sudac je rekao:
"I cijenjeni trgovac, vjerujem."
Pym je nastavio:
"Gospodin Roland MacPherson, mirovni sudac, stigao je na mjesto događaja i objavio pobunu. Istovarivači ugljena se nisu razišli."
"Bili smo napadnuti!" rekao je Mack. Ignorirali su ga.
"Gospodin Mac Pherson je tada pozvao vojsku, što je bilo njegovo
pravo i dužnost. Stigao je odred Trećeg gardijskog puka pod zapovjedništvom kapetana Jamissona. Optuženik je bio među uhićenima. Prvi svjedok Krune je John Cooper."
Crni Jack je izjavio kako je otišao rijekom do Rochestera i kupio ugljen što su ga tamo istovarili. Dao ga je teretnim kolima prevesti u London. Mack je upitao: "Kome je pripadao brod?"
"Ne znam; sklopio sam posao s kapetanom."
"Odakle je stigao brod?" "Iz Edinburgha."
"Je li mogao pripadati Sir Georgeu Jamissonu?" "Ne znam."
"Tko vam je predloţio da pokušate kupiti ugljen u Rochesteru?" "Sidney Lennox."
"Prijatelj obitelji Jamisson." "Ne znam ništa o tome."
Pymov sljedeći svjedok bio je Roland MacPherson. On se zakleo da je te večeri u jedanaest i petnaest pročitao Zakon o neredima, a mnoštvo se nije htjelo razići. Mack je rekao:
"Vrlo brzo ste stigli na mjesto događaja."
"Da."
"Tko vas je pozvao?" "Harold Nipper."
"Vlasnik svratišta Frying Pan."
"Da."
"Je li morao daleko ići?"
"Ne znam što time mislite."
"Gdje ste se nalazili kad vas je pozvao?"
"U stražnjoj prostoriji njegovog svratišta." "Vrlo prikladno! Je li to bilo planirano?"
"Znao sam da će doĉi do isporuke ugljena pa sam se bojao neprilika."
"Tko vas je upozorio?" "Sidney Lennox."
"Oho!" rekao je jedan porotnik.
Mack ga je pogledao. Bio je to mlađi čovjek sumnjičavog izraza lica, a Mack ga je zapamtio kao mogućeg saveznika u poroti.
Na kraju je Pym pozvao Jaya Jamissona. Jay je tečno govorio, a sudac se pomalo dosađivao, kao da su prijatelji koji razgovaraju o nečem nevažnom. Mack je poželio viknuti: Nemojte biti tako nemarni; radi se o mom životu! Jay je izjavio da je zapovijedao odredom vojske kraj Towera. Sumnjičavi porotnik ga je prekinuo:
"Što ste tamo radili?"
Jay je izgledao iznenađen pitanjem. Ništa nije rekao. "Odgovorite na pitanje" rekao je porotnik.
Jay je pogledao suca, koji se, izgleda, ljutio na porotnika, ali je nevoljko rekao:
"Morate odgovarati na pitanja porote, kapetane." "Bili smo u pripravnosti" rekao je Jay.
"Zašto?" pitao je porotnik.
"Za slučaj da se ukaže potreba za održavanjem reda u istočnom dijelu grada."
"Je li to vaš uobičajeni smještaj?" nastavio je porotnik.
"Nije."
"Gdje ste inače smješteni?" "U Hyde Parku, trenutno."
"Na drugom kraju Londona."
"Da."
"Koliko noći ste bili na posebnom zadatku kraj Towera?" "Samo jednu."
"Kako to da ste baš te noći bili tamo?"
"Pretpostavljam da su se moji pretpostavljeni bojali neprilika." "Valjda ih je obavijestio Sidney Lennox" rekao je porotnik, a prostorijom se razlegao smijeh.
Pym je nastavio ispitivati Jaya, a on je rekao da su neredi bili u punom zamahu kad su on i njegovi ljudi stigli do spremišta ugljena, što je bila istina. Ispričao je kako ga je Mack napao, također istinito, a drugi ga je vojnik oborio. Mack ga je upitao:
"Što mislite o istovarivačima ugljena koji stvaraju nerede?" "Oni krše zakon i treba ih kazniti."
"Vjerujete li da se većina ljudi slaže s vama, općenito govoreći?"
"Da."
"Mislite li da će se ljudi okrenuti protiv istovarivača nakon ovih nereda?"
"Siguran sam u to."
"Dakle, zahvaljujući neredima, vjerojatnije je da će vlasti poduzeti drastičnije mjere za okončanje štrajka?"
"Svakako se tome nadam."
Caspar Gordonson je mrmljao kraj Macka: "Sjajno, sjajno, upao je to"no u tvoju stupicu."
"Kad štrajk završi, brodovi obitelji Jamisson bit će istovareni, a vi ćete opet moći prodavati svoj ugljen."
Jay je počeo shvaćati kamo sve to vodi, ali je bilo prekasno. "Da."
"Okončanje štrajka vama vrijedi puno novca."
"Da."
"Dakle, pobuna istovarivača ugljena će vama donijeti zaradu." "Možda će moja obitelj prestati gubiti novac."
"Jeste li zato surađivali sa Sidneyjem Lennoxom u izazivanju nereda?" Mack se okrenuo na drugu stranu.
"Nisam učinio ništa slično!" rekao je Jay, ali je govorio Mackovim leđima. Gordonson je rekao:
"Trebao bi biti odvjetnik, Mack. Gdje si naučio tako raspravljati?" "Kod gospođe Wheighel" odgovorio je. Gordonson se zbunio. Pym više nije imao svjedoka. Sumnjičavi porotnik je upitao: "Zar nećemo čuti tog Lennoxa?"
"Kruna više nema svjedoka" ponovio je Pym.
"Pa, mislim da bismo ga trebali saslušati. Čini se da on stoji iza svega."
"Porotnici ne mogu pozivati svjedoke" rekao je sudac.
Mack je pozvao svog prvog svjedoka, irskog istovarivača ugljena poznatog pod nadimkom Crveni Michael zbog boje njegove kose.
Crveni je rekao kako je Mack gotovo nagovorio istovarivae da se vrate kućama kad su bili napadnuti. Kad je završio, sudac je rekao:
"Čime se vi bavite, mladiću?"
"Ja sam istovarivač ugljena, gospodine" odgovorio je Crveni. "Porota će to imati u vidu kad bude razmišljala hoće li vam vjerovati ili ne."
Macka je zahvatila malodušnost. Sudac je činio sve što je bilo u njegovoj moći da okrene porotu protiv njega. Pozvao je svog sljedećeg svjedoka, ali to je bio još jedan istovarivač ugljena pa je doživio sudbinu svog prethodnika. Treći i posljednji bio je također istovarivač ugljena. Pozvao ih je zato što su se nalazili u središtu zbivanja i točno su vidjeli što se događalo. Svjedoke su mu uništili. Preostao je samo on, njegov karakter i njegova rječitost.
"Istovarivanje ugljena je težak posao, okrutno težak" počeo je. "Mogu ga obavljati samo snažni mladi ljudi. No, dobro je plaćen; u prvom tjednu rada zaradio sam šest funti. Zaradio sam ih, ali ih nisam dobio; veći dio toga ukrao mi je poduzetnik." Sudac ga je prekinuo.
"To nema nikakve veze sa slučajem" rekao je. "Optuženi ste za pobunu."
"Nisam pokrenuo pobunu" rekao je Mack. Duboko je udahnuo, sredio misli i nastavio: "Samo nisam htio poduzetnicima dopustiti da kradu moju zaradu. To je moj zločin. Poduzetnici se bogate zahvaljujući potkradanju istovarivača. Međutim, kad su istovarivači odlučili zaobići poduzetnike, što se dogodilo? Bojkotirali su ih brodari. A tko su brodari, gospodo? Obitelj Jamisson koja je nerazrješivo upletena u ovo suđenje."
Sudac je razdraženo rekao:
"Možete li dokazati da niste izazvali pobunu?" Sumnjičavi porotnik je ubacio:
"Radi se o tome da su drugi otpočeli tučnjavu."
Macka nije zbunila ova upadica. Jednostavno je nastavio iznositi ono što je želio reći.
"Gospodo porotnici, razmislite o nekoliko pitanja." Okrenuo se od porotnika i zagledao se ravno u Jaya. "Tko je naredio da kola puna ugljena prođu Ulicom Hlapping High u vrijeme kad su krčme pune istovarivača? Tko ih je poslao baš u ono spremište iznad kojeg ja živim? Tko je platio ljude koji su pratili kola?" Sudac ga je opet pokušao prekinuti, ali je Mack podigao glas i nastavio. "Tko im je dao muškete i municiju? Tko se pobrinuo da se vojska nalazi u neposrednoj blizini u stanju pripravnosti? Tko je organizirao cijelu pobunu?" Naglo se okrenuo i pogledao porotnike. "Znate odgovor, zar ne?"
Na trenutak ih je promatrao, a potom se okrenuo. Osjećao se nesigurnim. Učinio je sve što je mogao, a sad se njegov život nalazi u tuđim rukama. Gordonson je ustao.
"Oĉekivali smo svjedoka koji bi govorio u McAshevu korist, velečasnog gospodina Yorka, pastora crkve iz sela u kojem je McAsh rođen, ali još nije stigao."
Mack nije bio posebno razočaran radi Yorkova nedolaska, jer nije očekivao da će njegovo svjedočenje imati većeg upliva, a nije ni Gordonson. Sudac je rekao:
"Ako stigne, može govoriti prije izricanja kazne." Gordonson je uzdigao obrve, a sudac je dodao: "To jest, ako ga porota ne proglasi nevinim, jer će u tom slučaju daljnje svjedočenje biti suvišno, to ne treba ni spominjati. Gospodo, razmislite o svom pravorijeku."
Mack je sa strahom proučavao porotnike dok su vijećali. Činilo mu se, na njegovu žalost, da djeluju nemilosrdno. Možda je njegov nastup bio previše agresivan.
"Što mislite?" upitao je Gordonsona. Odvjetnik je odmahnuo glavom.
"Bit će im teško povjerovati da je obitelj Jamisson ušla u podmuklu zavjeru sa Sidneyjem Lennoxom. Možda bi bilo bolje da si istovarivače predstavio kao dobronamjerne, ali zavedene."
"Ispričao sam istinu" rekao je Mack. "Ne mogu ništa drugo."
Gordonson se žalosno nasmiješio.
"Da nisi takav čovjek, možda ne bi imao toliko nevolja." Porotnici su se prepirali.
"O čemu, dovraga, raspravljaju?" rekao je Mack. "Volio bih čuti."
Vidio je kako sumnjičavi porotnik nešto oštro naglašava, mašući prstom. Slušaju li ga ostali pozorno, ili mu se protive.
"Budi zadovoljan" rekao je Gordonson. "Što duže raspravljaju, to
bolje za tebe." "Zašto?"
"Ako se prepiru, sigurno postoji sumnja; a ako postoji sumnja, moraju te proglasiti nevinim."
Mack ih je sa strepnjom promatrao. Sumnjičavi je slegnuo ramenima i okrenuo se na drugu stranu, a Mack se bojao da je izgubio. Predsjednik porote mu je nešto rekao, a on je klimnuo glavom. Predsjednik je prišao sudačkoj klupi.
"Jeste li donijeli pravorijek?" upitao je sudac. "Jesmo."
"I što ste odlučili?"
"Optuženi je kriv prema točkama optužnice."
* * *
Lady Hallim je rekla:
"Tvoji osjećaji prema tom rudaru su prilično čudni, draga moja. Suprug bi ih mogao držati vrijednim prijekora."
"O, majko, nemoj biti tako smiješna."
Začulo se kucanje na vratima blagovaonice te je ušao sluga.
"Kako ugodno iznenađenje!" rekla je majka. York joj je oduvijek bio drag. Tihim glasom je dodala: "Umrla mu je supruga, Lizzie, jesam li ti rekla? Ostao je sam s troje djece."
"Ali što radi ovdje?" zabrinuto je rekla Lizzie. "Trebao bi biti u Old Baileyju. Uvedi ga, brzo."
Pastor je ušao, a izgledao je kao da se na brzinu odijevao. Prije nego ga je Lizzie uspjela upitati zašto nije na suđenju, rekao je nešto što je Lizziene misli trenutno skrenulo s Macka.
"Lady Hallim, gospođo Jamisson, stigao sam u London prije nekoliko sati i došao sam najranije što sam mogao kako bih vam izrazio svoju sućut. Kako užasan . . ." Lizziena majka je rekla:
"Ne . . ." a tada je naglo zatvorila usta. " . . . užasan udarac za vas." Lizzie je majci dobacila zbunjeni pogled i rekla:
"O čemu to govorite, gospodine York?" "O nesreći u ugljenokopu, naravno."
"Ništa ne znam o tome, iako vidim da moja majka zna . . ."
"Zaboga, strašno mi je žao što sam vas ovako šokirao. Došlo je do popuštanja svoda u vašem ugljenokopu te je dvadeset ljudi poginulo."
Lizzie se zaprepastila.
"Kako strašno." U mislima je vidjela dvadeset novih grobova na malom groblju kraj mosta. Bit će toliko bola; svatko će za nekim žaliti.
No, brinulo ju je još nešto. "Što mislite kad kažete 'vaš' ugljenokop?" "High Glen."
Lizzie se ukočila.
"Nema ugljenokopa na High Glenu."
"Samo onaj novi, naravno, onaj što su ga počeli kopati kad ste se udali za gospodina Jamissona."
Lizzie je osjetila ledeni bijes. Okomila se na majku.
"Ti si znala, zar ne?" Lady Hallim se posramila.
"Draga moja, to je bilo jedino rješenje. Zato vam je Sir George dao posjed u Virginiji . . ."
"Izdala si me!" viknula je Lizzie. "Svi ste mi lagali. Čak i moj muž.
Kako ste mogli? Kako si mi mogla lagati?" Njena je majka počela plakati.
"Mislili smo da nikad nećeš saznati, odlaziš u Ameriku . . ." Njene suze nisu ublažile Lizzien gnjev.
"Mislili ste da nikad neću saznati? Jedva mogu povjerovati vlastitim ušima!"
"Nemoj učiniti nešto brzopleto, preklinjem te."
Užasna pomisao bljesnula je u Lizzienoj glavi. Okrenula se pastoru.
"Mackova blizanka . . ."
"Bojim se da se Esther McAsh nalazila među mrtvima" rekao je. "O, ne. ."
Mack i Esther bili su prvi blizanci koje je Lizzie ikad vidjela, te su je fascinirali. Kad su bili djeca, bilo ih je teško razlikovati dok ih se nije bolje upoznalo. U kasnijem razdoblju Esther je izgledala kao ženska verzija Macka, s istim prodornim zelenim očima i zbijenim mišićima rudara. Lizzie se sjetila kako su prije nekoliko mjeseci stajali jedno uz drugo ispred crkve. Esther je rekla Macku neka začepi gubicu, a to je nasmijalo Lizzie. Sad je Esther mrtva, a Macka će uskoro osuditi na smrt . . .
"Suđenje je danas!" rekla je, sjetivši se Macka.
"O, moj Bože, nisam znao da je tako brzo. Jesam li zakasnio?" rekao je York.
"Moţda niste, ako pođete odmah."
"Idem. Koliko je daleko?"
"Petnaest minuta hoda, pet minuta nosiljkom. Ja idem s vama." Majka je rekla:
"Ne, molim . . ."
Lizzie je progovorila grubim glasom:
"Ne pokušavaj me zaustaviti, majko. Osobno ću se zauzeti za Mackov život. Ubili smo sestru, možda možemo spasiti brata." "I ja idem s vama" rekla je Lady Hallim.
Dvorište sudnice bilo je krcato ljudi. Lizzie je bila zbunjena i izgubljena, a ni York ni majka nisu bili od pomoći. Gurala se kroz mnoštvo i tražila Gordonsona ili Macka.
Stigla je do niskog zida što je okruživao unutrašnje dvorište i napokon ugledala Macka i Gordonsona. Kad im se javila, Gordonson je izašao. Istodobno su se pojavili Sir George i Jay. Jay je prijekornim tonom rekao:
"Lizzie, zašto si ovdje?"
Ignorirala ga je i obratila se Gordonsonu:
"Ovo je velečasni gospodin York, iz našeg sela u Škotskoj. Došao je moliti za Mackov život."
Sir George je Yorku zaprijetio prstom.
"Ako imate imalo razuma, okrenut ćete se i vratiti ravno natrag u Škotsku." Lizzie je rekla:
"I ja ću moliti za njegov život, također."
"Hvala vam " iz dubine srca je rekao Gordonson. "To je najbolje što možete učiniti."
"Pokušala sam je zaustaviti, Sir George" rekla je Lady Hallim. Jay je porumenio od bijesa i zgrabio Lizzie za ruku, čvrsto je stisnuvši.
"Kako se usuđuješ tako me ponižavati?" žestoko je rekao. "Bezuvjetno ti zabranjujem da govoriš!"
"Prijetite li ovom svjedoku?" rekao je Gordonson.
Jay je djelovao zastrašeno pa ju je pustio. Neki odvjetnik s hrpom papira progurao se usred njihove skupine. Jay je rekao:
"Moramo li ovdje voditi ovaj razgovor, gdje nas cijeli svijet može vidjeti?"
"Da" rekao je Gordonson. "Ne smijemo napuštati sudnicu." Sir George se obratio Lizzie:
"Kojeg vraga misliš ovime, djevojko moja?"
Arogantni ton je razbjesnio Lizzie.
"Vraški dobro znate što mislim" rekla je. Svi su se muškarci zaprepastili kad su je čuli kako psuje, a nekoliko ljudi koji su stajali u blizini, okrenuli su se i pogledali u nju. Ignorirala je njihove reakcije.
"Vi ste planirali ovu pobunu kako bi McAsha uhvatili u stupicu. Neću stajati po strani i mirno gledati kako ga vješate."
Sir George se zacrvenio.
"Sjeti se da si moja snaha i . . ."
"Umuknite, George" prekinula ga je. "Ne dam se zastrašivati."
Kao da ga je ošinuo grom. Nikad mu nitko nije rekao neka umukne, u to je bila sigurna. Jay je nastavio s prijekorima.
"Ne moţeš poći protiv vlastitog muža" bijesnio je. "To je nelojalno!
"Nelojalno?" prezirno je ponovila. "Tko si ti, dovraga, da meni govoriš o lojalnosti? Zakleo si mi se da nećeš vaditi ugljen na mojoj zemlji, a zatim si učinio upravo to. Izdao si me na dan našeg vjenčanja!" Svi su ušutjeli, a Lizzie je na trenutak mogla čuti kako neki svjedok daje iskaz s druge strane zida.
"Dakle, znaš za nesreću" rekao je Jay. Duboko je udahnula.
"Mogu odmah reći da ćemo Jay i ja od danas živjeti odvojeno. Bit ćemo vjenčani samo na papiru. Vratit ću se u svoju kuću u Škotskoj, a niti jedan član obitelji Jamisson tamo neće biti dobrodošao. Što se tiče mog zauzimanja za McAsha: neću vam pomoći da objesite moga prijatelja, a vi me obojica, obojica, možete poljubiti u guzicu."
Sir George nije uspijevao doći do glasa od zaprepaštenja.Godinama mu se nitko nije ovako obraćao. Dobio je boju cikle, oči su mu iskočile, pokušavao je nešto reći, ali mu to nije uspijevalo. Caspar Gordonson se obratia Jayu:
"Smijem li dati jedan prijedlog?"
Jay ga je neprijateljski pogledao, ali je odrešito rekao: "Hajde, hajde."
"Moţda bismo gospođu Jamisson mogli nagovoriti da odustane od svjedočenja, pod jednim uvjetom." "Kakvim uvjetom?"
"Vi biste, Jay, sami trebali moliti za Mackov život."
"Ne dolazi u obzir" rekao je Jay. Gordonson je nastavio:
"Bilo bi podjednako djelotvorno. No, poštedjelo bi obitelj sramote da se žena u sudnici suprotstavlja mužu." Gordonson je odjednom djelovao prepredeno. "Umjesto toga, djelovali biste velikodušno. Mogli biste reći da je Mack bio rudar u ugljenokopima obitelji Jamisson, pa iz tog razloga želite biti milosrdni."
Lizzieno srce je poskočilo u nadi. Molba za milost od Jaya, časnika koji je suzbio nerede, bila bi daleko djelotvornija. Opazila je oklijevanje na Jayevu licu dok je razmišljao o posljedicama. Tada je mrzovoljno rekao:
"Pretpostavljam da ovo moram prihvatiti."
Prije no što je Lizzie dospjela osjetiti ushićenje, umiješao se Sir George. "Postoji jedan uvjet, a znam da će Jay inzistirati na tome." Lizzie je imala loš predosjećaj, kao da je znala što slijedi. Sir George ju je pogledao. "Moraš zaboraviti sve te gluposti o odvojenom životu. Trebaš biti prava žena Jayu u svakom pogledu."
"Ne!" viknula je. "Izdao me je; kako mu mogu vjerovati? Neću to učiniti."
"U tom slučaju, Jay se neće založiti za McAshov život." Gordonson je rekao:
"Moram vam reći, Lizzie, Jayeva molba bila bi djelotvornija od vaše, jer je on tužitelj."
Lizzie se smutila. Nije pravedno; prisiljena je birati izmeĊu Mackovog života i svog vlastitog. Kako uopće može donijeti odluku? Rastezali su je na dvije strane, a to je boljelo. Svi su zurili u nju: Jay, Sir George, Gordonson, njena majka i York.
Znala je da bi trebala popustiti, ali nešto u njoj bunilo se protiv toga.
"Ne" prkosno je rekla. "Neću mijenjati svoj život za Mackov." Gordonson je rekao:
"Razmislite još jednom." Tada je njena majka rekla: "Moraš."
Lizzie ju je pogledala. Jasno da će je njena majka nagovarati na konvencionalni postupak. No, majka je bila na rubu plača.
"Što je?" Počela je plakati.
"Moraš biti prava supruga Jayu." "Zašto?"
"Jer ćeš dobiti dijete." Lizzie je zurila u nju.
"Što? O čemu to govoriš?" "Trudna si" rekla je majka. "Odakle ti znaš?"
Majka je govorila kroz jecaje.
"Prsa su ti narasla, a od hrane dobivaš mučninu. Udata si dva mjeseca; nije baš neočekivano."
"O moj Bože"
Lizzie se zabezeknula. Sve se okrenulo naglavce, Dijete! Je li moguće? Promislila je i shvatila da od vjenčanja nije imala menstruaciju. Dakle, istina je, Vlastito tijelo ju je uhvatilo u stupicu.
Jay je otac njenog djeteta. Majka je shvatila kako je to jedino što može natjerati Lizzie da se predomisli. Pogledala je svoga muža. Na njegovom licu miješao se bijes s molbom. "Zašto si mi lagao?" rekla je.
"Nisam želio, ali sam morao" odgovorio je.
Osjetila je gorčinu. Znala je da njena ljubav prema njemu više nikad neće biti ista. No, on je ipak njen muž.
"Dobro" rekla je. "Pristajem."
Caspar Gordonson je rekao: "Dakle, svi smo se složili."
Lizzie se činilo da sluša izricanje svoje doživotne kazne.
"O, da! O, da! O, da!" vikao je sudski izvikivač. "Časna gospodo, vrhovni sudac strogo zapovijeda da sve osobe šute dok se izriču smrtne kazne, pod prijetnjom kazne zatvorom."
Sudac je stavio na glavu svoju crnu kapu i ustao. Mack je zadrhtao od gnušanja. Istoga dana održano je suđenje u devetnaest slučajeva, a dvanaest je ljudi proglašeno krivima. Macka je obuzeo val užasa. Lizzie je prisilila Jaya da moli za milost, što je značilo ublažavanje njegove smrtne kazne, ali što ako sudac odluči odbaciti Jayevu molbu, ili jednostavno pogriješi?
Lizzie se nalazila u stražnjem dijelu sudnice. Mack je uhvatio njen pogled. Bila je blijeda, a djelovala je potreseno. Nije imao prilike
razgovarati s njome. Pokušala mu se ohrabrujuće nasmiješiti, ali se to pretvorilo u grimasu straha.
Sudac je pogledao dvanaest zatvorenika koji su stajali u redu, a trenutak kasnije je progovorio:
"Zakon kaže da ćete se odavde vratiti onamo odakle ste došli, a odatle ćete poći na mjesto pogubljenja, gdje će vas objesiti za vrat dok ne umrete! I neka se Bog smiluje vašoj duši."
Nastala je strahovita stanka. Cora je držala Macka za ruku, te je osjetio kako su se njeni prsti zabili u njegovo meso kad ju je obuzela ista uţasna tjeskoba. Drugi zatvorenici su imali malo nade za pomilovanje. Kad su čuli svoje smrtne kazne, neki su izvikivali uvrede, neki su plakali, a jedan je počeo glasno moliti.
"Peg Knapp je pomilovana i određena za protjerivanje" intonirao je sudac. "Cora Higgins je pomilovana i određena za protjerivanje. "Malachi McAsh je pomilovan i određen za protjerivanje. Ostali će biti obješeni."
Mack je obgrlio Coru i Peg, pa su njih troje stajali u zajedničkom zagrljaju. Njihovi su životi pošteđeni. Caspar Gordonson im se pridružio, a zatim je uzeo Macka za ruku i ozbiljno mu rekao:
"Moram ti prenijeti užasne vijesti." Mack se ponovno uplašio: zar će nekako promijeniti svoju odluku? "Došlo je do urušavanja svoda u jednom od Jamissonovih ugljenokopa" nastavio je. Mackovo se srce načas zaustavilo; strepio je od onoga što slijedi. "Dvadeset ljudi je poginulo" rekao je Gordonson.
"Esther . . . ?"
"Žao mi je, Mack. Tvoja je sestra bila među mrtvima."
"Mrtva?" Bilo mu je teško shvatiti. Toga su se dana ţivot i smrt dijelili poput karata. Esther, mrtva? Kako može ne imati blizanku?
Oduvijek ju je imao, otkako se rodio. "Trebao sam je povesti sa sobom" rekao je, a oči su mu se ispunile suzama. "Zašto sam je tamo ostavio?"
Peg je zurila u njega širom otvorenih očiju. Cora ga je držala za ruku i rekla:
"Život spašen, i život izgubljen."
Mack je prekrio lice rukama i zaplakao.

25. POGLAVLJE

Dan polaska je brzo svanuo.
Jednog jutra, bez ikakvog upozorenja, svim zatvorenicima koji su bili osuđeni na protjerivanje rečeno je neka pokupe svoje stvari. Tada su ih okupili u dvorištu sudnice.
Mack je imao malo svojih stvari. Osim odjeće na sebi, imao je samo knjigu Robinson Crusoe i slomljenu željeznu ogrlicu iz Heugha, te krzneni ogrtač što mu ga je dala Lizzie.
U dvorištu ih je kovač teškim ţeljeznim okovima za noge spojio u parove. Macka su negve ponižavale. Pritisak hladnog željeza na gležnju izazvao je u njemu duboku potištenost. Borio se za svoju slobodu i izgubio bitku, a sad je ponovno u lancima poput životinje. Nadao se da će brod potonuti, a on će se utopiti. Muškarci i žene nisu smjeli biti sputani zajedno. Macka su okovali s prljavim starim pijancem po imenu Ludi Barney. Cora je očijukala s kovačem pa ju je okovao s Peg. "Ne vjerujem da Caspar zna kako danas odlazimo" zabrinuto je rekao Mack. "Možda ne moraju nikoga obavijestiti."
Pogledao je po dugom nizu osuđenika. Ima ih više od stotinu, pomislio je; otprilike četvrtina bile su žene, a bilo je i djece od devete godine prema gore. Među muškarcima nalazio se i Sidney Lennox. Lennoxov pad izazvao je veliku radost. Nitko mu nije vjerovao otkako je svjedočio protiv Peg. Lopovi koji su se rješavali ukradene robe u krčmi Sun, sad su odlazili drugamo. Pa, iako je štrajk istovarivača bio prekinut, i većina ljudi je ponovno radila, nitko nije želio raditi za Lennoxa, bez obzira na plaću. Pokušao je prinuditi jednu ženu da krade za njegov račun, ali su ga ona i dva njena prijatelja prijavili da prima ukradenu robu, a on je valjano osuđen. Intervenirali su Jamissoni i spasili ga vješala, ali nisu uspjeli spriječiti njegovo protjerivanje.
Golema drvena vrata zatvora širom su se otvorila. Odred od osam vojnika stajao je vani kako bi ih pratio do luke. Zatvorski stražar snažno je gurnuo prvi par u nizu pa su svi polako izašli u vrevu gradske ulice.
"Nismo daleko od Ulice Fleet" rekao je Mack. "Možda će Caspar ipak saznati o ovome."
"Kakve to ima veze?" upitala je Cora.
"Može podmititi kapetana broda pa ćemo imati poseban status." Mack je naučio ponešto o putovanju Atlantikom ispitujući zatvorenike, stražare i posjetitelje u zatvoru. Jedino neosporno bila je činjenica da je na putovanju umiralo puno ljudi. Bez obzira jesu li putnici bili robovi, kažnjenici ili sluge pod ugovorom, uvjeti u potpalublju bili su smrtonosno nezdravi. Brodare je motivirao novac; trpali su što je moguće više ljudi u brodska spremišta. No, kapetani su
bili podmitljivi, a zatvorenik koji je imao gotovine, mogao je putovati u kabini.
Građani Londona prekinuli su svoje poslove kako bi promatrali posljednji, sramotni put osuđenika kroz srce grada. Neki su dovikivali svoju sućut, neki su su se rugali, a nekolicina je bacala kamenje ili smeće, Mack je zamolio ženu prijateljska lica da odnese poruku Casparu Gordonsonu, ali je odbila. Pokušao je još dva puta, ali je rezultat bio isti.
Okovi su ih usporavali pa im je trebalo više od sat vremena da se dogegaju do obale. Rijeka je vrvjela od brodova, teglenica, skela i splavi, jer su štrajkovi okončani, uništeni pomoću vojske. Bilo je toplo proljetno jutro. Sunčeve zrake odbijale su se od blatnjave vode Temze. Čekao ih je čamac kojim će se prebaciti na brod, usidren na sredini rijeke. Mack je pročitao ime broda: "The Rosebud".
"Je li to Jamissonov brod?" upitala je Cora.
"Mislim da većina brodova za, prijevoz osuđenika pripada njima."
Kad je s blatnjave obale stupio u čamac, Mack je shvatio kako dugi niz godina neće stupiti na britansko tlo, a možda više nikad. Obuzeli su ga različiti osjećaji; strah i strepnja pomiješani s nerazboritim uzbuđenjem pri pomisli na novu zemlju i novi život.
Bilo je teško popeti se na brod; morali su se penjati ljestvama po dvoje, sa željeznim okovima na nogama. Peg i Cora nisu imale većih teškoća jer su bile mlade i spretne, ali Mack je morao nositi Barneyja.
Par muškaraca palo je u rijeku. Ni vojnici ni mornari nisu prstom maknuli kako bi im pomogli, te bi se bili utopili da ih drugi kažnjenici nisu izvukli iz vode. Brod je bio otprilike trinaest do četrnaest metara dugačak i pet metara širok. Peg je primijetila:
"Pljačkala sam sobe za primanje koje su bile veće od ovoga, tako mi Krista."
Na palubi su se nalazile kokoši u kokošinjcu, mali svinjac i vezana koza. S druge strane broda dizali su iz čamca prekrasnog bijelog konja. Mršava mačka iskesila je zube prema Macku. Vidio je smotane konopce i savijena jedra, osjetio je miris boje i ljuljanje tla pod nogama; a zatim su ih gurnuli kroz otvor na palubi, pa niz ljestve.
Izgledalo je da brod ima tri potpalublja. Na prvom su četiri mornara jela svoj podnevni obrok, a sjedili su na podu prekriženih nogu, okruženi vrećama i škrinjama u kojima su se, vjerojatno, nalazile zalihe za putovanje. Na trećem, sasvim dolje u dnu ljestava dva čovjeka su slagala bačve, a između njih su zabijali klinove kako se ne bi micale tijekom putovanja. Na razini srednjeg potpalublja, koje je očito bilo namijenjeno kažnjenicima, jedan je mornar grubo povukao Macka i Barneyja s ljestava i gurnuo ih kroz neka vrata.
Osjećao se miris katrana i octa. Mack je kroz tminu nastojao vidjeti što ga okružuje. Strop je bio nekoliko centimetara iznad njegove glave; visok muškarac će se morati sagnuti. Na stropu su se nalazile dvije rešetke kroz koje je dopiralo nešto malo svjetla i zraka, ne izvana već iz zatvorenog prostora iznad njih, a njega su osvjetljavali otvori na palubi. S obje strane spremišta nalazile su se daske široke dva metra, jedna u visini struka, a druga desetak centimetara od poda.
Mack je s užasom shvatio da će kažnjenici ležati na daskama. Provest će putovanje na tim golim drvenim policama.
Vukli su noge duž uskog prolaza između redova. Prvih nekoliko ležajeva već su zauzeli osuđenici, a ležali su na leđima i dalje vezani lancima po dvoje. Šutjeli su, zapanjeni onim što im se događa. Mornar je uputio Peg i Coru neka legnu kraj Macka i Barneyja, poput noževa u ladici. Zauzeli su svoje položaje, a mornar ih je grubo gurnuo bliže, tako da su se dodirivali. Peg se mogla uspraviti u sjedeći položaj, ali odrasli to nisu mogli jer nije bilo dovoljno prostora za glavu. Najviše što je Mack mogao učiniti bilo je poduprijeti se na jedan lakat.
Na kraju reda Mack je ugledao veliku glinenu posudu, visoku oko pola metra, u obliku stošca, sa širokim ravnim postoljem i obručem na vrhu, promjera oko dvadeset centimetara. U spremištu su se nalazile još tri takve posude. To su bili jedini vidljivi komadi nekakvog namještaja, a Mack je shvatio da su to nužnici.
"Koliko će nam trebati do Virginije?" upitala je Peg. "Sedam tjedana" rekao je. "Ako budemo imali sreće."
* * *
Lizzie je promatrala kako njenu škrinju unose u veliku kabinu na krmi Rosebuda. Ona i Jay su se smjestili u prostoru namijenjenom vlasniku broda. Imali su spavaću i dnevnu sobu, te je bilo više prostora nego je očekivala. Svi su govorili o užasima prekooceanskog putovanja, ali ona je odlučila vedro prijeći preko svake neugodnosti i nastojati uživati u novom doživljaju. Iskoristiti sve što se može postao je njen novi stav prema životu. Nije mogla zaboraviti Jayevu izdaju; i dalje je svaki put stezala šake i grizla usnu pri pomisli na isprazno obećanje što joj ga je dao na dan vjenčanja; no uvijek je talcve misli nastojala potisnuti.
Prije samo nekoliko tjedana ovakvo bi putovanje u njoj izazivalo ushićenje. Njena velika želja bila je poći u Ameriku, a to je bio jedan od razloga udaje za Jaya. Nadala se novom životu u kolonijama, opuštenijem ponašanju i boravku izvan kuće, bez podsuknji i službenih pozivnica, gdje je žena mogla imati prljave ruke i iznositi svoje mišljenje poput muškarca. No, san je izgubio sjaj kad je saznala kakav je dogovor Jay sklopio. Morali bi plantažu nazvati "Dvadeset grobova", zlovoljno je razmišljala.
Pokušala se pretvarati da joj je stalo do Jaya kao i ranije, ali je njeno tijelo govorilo istinu. Kad bi je noću dodirivao, nije reagirala kao nekad. Ljubila bi ga i milovala, ali njegovi prsti više nisu palili njenu kožu, a njegov jezik više nije uspijevao dospjeti do dna njene duše. Nekad je od samog pogleda na njega postajala vlažna između nogu; sad se kradomice mazala hladnom kremom prije odlaska u krevet, inače joj je odnošaj nanosio bol. On je uvijek na kraju stenjao i dahtao od zadovoljstva dok bi u nju izbacivao svoje sjeme, ali za nju nije bilo takvog vrhunca. Ostajala je s osjećajem praznine u sebi. Kasnije, kad bi čula njegovo hrkanje, zadovoljavala bi se prstima, a glavu bi joj ispunili čudni prizori; ljudi koji se hrvaju i kurve razgolićenih prsiju.
Međutim, njenim su životom dominirala razmišljanja o djetetu. Sva razočaranja činila su se manje važnima zbog trudnoće. Voljet će ga svim srcem. Dijete će postati njeno životno djelo. A on, ili ona, odrast će kao stanovnik Virginije.
Dok je skidala šešir, začulo se kucanje na vratima kabine. Žilav muškarac u plavom kaputu i trorogom šeširu ušao je u kabinu i naklonio se.
"Silas Bone, prvi časnik, stojim vam na usluzi, gospođo Jamisson, gospodine Jamisson" rekao je.
"Dobar dan, Bone" ukočeno je rekao Jay poprimivši dostojanstvo vlasnikova sina.
"Kapetan vam šalje svoje pozdrave" rekao je Bone. Već su upoznali kapetana Parridgea, ozbiljnog i rezerviranog muškarca iz Rochestera u Kentu. "Krenut ćemo na put kad počne oseka" nastavio je Bone. Pokroviteljski se nasmiješio Lizzie. "Međutim, nalazit ćemo se u estuariju Temze prvih dan ili dva, pa gospođa još ne mora brinuti o lošem vremenu."
"Jesu li moji konji ukrcani?" upitao je Jay. "Jesu, gospodine."
"Pogledajmo kako ste ih smjestili."
"Svakako. Možda će gospođa J. ostati ovdje i raspakirati svoje sitnice."
Lizzie je rekla:
"Poći ću s vama. Voljela bih malo pogledati naokolo." Bone je rekao:
"Vidjet ćete kako je najbolje da se što više zadržavate u svojoj kabini tijekom putovanja, gospođo J. Mornari su grubi ljudi, a vrijeme je još grublje."
Lizzie je zabacila glavu.
"Ne pada mi ni na kraj pameti provesti idućih sedam tjedana zatvorena u ovoj skučenoj prostoriji " prasnula je. "Pokažite nam put, gospodine Bone."
"Razumijem, gospođo J."
Izašli su iz kabine i zaputili se palubom do otvorenih vrata u podu. Časnik se spustio ljestvama, spretno poput majmuna. Jay je pošao za njim, a Lizzie ga je slijedila. Spustili su se do drugog potpalublja. Dnevna svjetlost dopirala je kroz otvor, a malo ju je pojačavao jedan fenjer obješen o kuku. Jayevi najdraži konji, dva sivka, kao i njegov rođendanski dar, Blizzard, stajali su u uskim pregracima. Svaki je pod trbuhom imao široki povez, privezan za gredu ispod stropa, tako da ne padne ako izgubi ravnotežu kad se brod bude valjao. Blizu glava konja nalazile su se jasle sa sijenom, a tlo pod njima bilo je posuto pijeskom kako bi se zaštitila njihova kopita. To su vrijedne životinje i bilo bi im teško naći zamjenu u Americi. Bili su nervozni, a Jay ih je neko vrijeme mazio i govorio im umirujućim glasom.
Lizzie je postala nestrpljiva pa je odšetala palubom do teških, otvorenih vrata. Bone je pošao za njom.
"Ne bih lutao ovuda da sam na vašem mjestu, gospođo J." rekao je. "Mogli biste vidjeti stvari koje će vas uzrujati." Ignorirala ga je i krenula naprijed. Nije bila gadljiva. "Tamo je spremište za kažnjenike" rekao je. "To nije mjesto za jednu damu."
Izgovorio je čarobne riječi koje su garantirale da će ustrajati u svojoj namjeri. Okrenula se i oštro ga pogledala.
"Gospodine Bone, ovaj brod pripada mom svekru i ja ću poći kamo god želim. Je li to jasno?"
"Jest, gospođo J."
"I zovite me gospođa Jamisson." "Razumijem, gospođo Jamisson."
"Željela je vidjeti spremište s osuđenicima jer bi tamo mogao biti McAsh; ovo je prvi brod za prijevoz kažnjenika što je isplovio iz Londona nakon suđenja. Pošla je nekoliko koraka naprijed, sagnula glavu ispod jedne grede, gurnula vrata i našla se u glavnom spremištu.
Bilo je toplo i osjećao se težak zadah stiješnjenih ljudi. Zurila je u tminu. U početku nije uspijevala nikoga vidjeti, iako je čula mrmljanje mnogih glasova. Nalazila se u velikom prostoru ispunjenom nečim što je izgledalo poput drvenih polica za bačve. Nešto se pomaknulo na polici kraj nje, začuo se zveket lanca, a ona je poskočila. Zatim je, na svoj užas, vidjela da je to bila ljudska noga u željeznom okovu. Shvatila je da netko leži na polici; ne, dvoje ljudi zajednički sputanih gležnjeva. Kad su joj se oči privikle na mrak, ugledala je drugi par koji je ležao rame uz rame do prvoga, potom još jedan, a tada je shvatila da ih ima na desetke, stisnutih zajedno poput haringa na pladnju prodavača ribe.
Ovo je sigurno privremeni smještaj, pomislila je, dat će im barem prave ležajeve? Zatim je shvatila kako je glupa njena misao. Gdje bi se mogli nalaziti takvi ležajevi?
Ovo je glavno spremište, a zauzimalo je većinu prostora u potpalublju. Crvi siroti ljudi nemaju kamo otići. Provest će najmanje sedam tjedana ležeći u zagušljivoj tmini.
"Lizzie Jamisson!" rekao je jedan glas.
Trgnula se. Prepoznala je škotski naglasak; bio je to Mack. Gotovo je očekivala da će biti tu; većina protjeranih prelazila je ocean na Jamissonovim brodovima. No, nije predvidjela odvratne uvjete u kojima će ga naći. Virila je kroz mrak i rekla:
"Mack, gdje si?" "Ovdje."
Koraknula je dalje duž uskog prolaza između polica. Prema njoj se pružila ruka, sablasno siva na slabom svjetlu. Čvrsto je stisnula Mackovu šaku.
"Ovo je užasno " rekla je. "Što mogu učiniti?" "Ništa, sada" rekao je.
Vidjela je da kraj njega leži Cora, a do nje dijete, Peg. Barem su zajedno. Nešto u izrazu Corina lica natjeralo je Lizzie da pusti njegovu ruku.
"Možda bih se mogla pobrinuti da dobijete dovoljno hrane i vode" rekla je.
"To bi bilo ljubazno."
Lizzie se nije mogla sjetiti što bi još mogla reći. Stajala je u tišini nekoliko trenutaka.
"Dolazit ću ovamo svakoga dana, ako budem mogla" na kraju je rekla. "Hvala."
Okrenula se i žurno izašla.
Vratila se istim putem kojim je došla, a na usnama joj se oblikovao ogorčeni protest, ali kad je uhvatila pogled Silasa Bonea, ugledala je takav izraz prezira na njegovom licu da je odustala od svoje nakane.
Kažnjenici se nalaze na brodu koji će uskoro zaploviti, a ma što ona rekla ništa se ne bi promijenilo. Protest bi samo opravdao Boneovo upozorenje da žene ne bi trebale zalaziti u potpalublje.
"Konji su udobno smješteni" zadovoljno je rekao Jay. Lizzie nije uspjela suzdržati oštar odgovor.
"Bolje im je nego ljudima!"
"Ah, to me podsjetilo" rekao je Jay. "Bone, u spremištu se nalazi osuĊenik po imenu Sidney Lennox. Skinite mu okove i smjestite ga u kabinu, molim vas."
"Razumijem, gospodine."
"Zašto je Lennox s nama?" zaprepašteno je upitala Lizzie.
"Osudili su ga za preuzimanje ukradene robe. No, bio je obitelji od koristi u prošlosti, te ga ne možemo napustiti. Mogao bi umrijeti u spremištu."
"O, Jay!" potišteno je uzviknula Lizzie. "On je tako zao čovjek!" "Baš suprotno, prilično je koristan."
Lizzie mu je okrenula leđa. Radovala se što ostavlja Lennoxa za sobom, u Engleskoj. Kakva je to zla kob da su i njega protjerali. Zar se Jay nikad neće osloboditi njegovog pogubnog utjecaja? Bone je rekao: "Plima se povlači, gospodine Jamisson. Kapetan će nestrpljivo očekivati dizanje sidra."
"Pozdravite kapetana i recite mu neka krene." Svi su se popeli ljestvama.
Nekoliko minuta kasnije Lizzie i Jay su stajali na pramcu kad se brod počeo kretati nizvodno, zajedno s plimom. Svježi večernji povjetarac milovao je Lizziene obraze. Kad se kupola katedrale St. Paul izgubila iz vida, Lizzie je rekla:
"Pitam se hoćemo li više ikad vidjeti London."

26. POGLAVLJE

Mack je ležao u utrobi broda Rosebud, tresući se od groznice. Osjećao se poput životinje: prljav, gotovo gol, u lancima i bespomoćan. Jedva je mogao stajati na nogama, ali mu je um bio posve bistar. Zakleo se da više nikad nikome neće dopustiti da mu stavi željezne okove. Borit će se, pokušati pobjeći, i radije se dati ubiti nego opet podnositi ovakvo poniženje.
Uzbuđeni uzvik s palube dopro je do spremišta:
"Izmjerena dubina od trideset pet hvati, kapetane, pijesak i trska! Začulo se klicanje posade. Peg je upitala:
"Što je hvat?"
"Nešto manje od dva metra vode" rekao je Mack, a u glasu mu se osjećala iscrpljenost i olakšanje. "Znači da se približavamo kopnu."
Često je osjećao da neće uspjeti. Dvadeset pet osuđenika umrlo je tijekom putovanja. Nisu umrli od gladi; činilo se da je Lizzie, koja se više nije pojavila u potpalublju, ipak održala obećanje i osigurala im dovoljne količine hrane i pića. No, voda je bila smrdljiva, a svakodnevni obrok od soljenog mesa i kruha bila je nezdravo monotona prehrana, te su se svi kažnjenici razboljeli od teške bolesti što su je ponekad zvali bolničkom groznicom, a ponekad zatvorskom groznicom. Ludi Barney je prvi od toga umro; stari su najbrže odlazili. Bolest nije bila jedini uzrok smrti. Petero ljudi je poginulo u strahovitom nevremenu, tijekom kojega su kažnjenici padali po spremištu, bespomoćno ozljeđujući sebe i druge svojim željeznim lancima.
Peg je uvijek bila mršava, ali sad je izgledala kao da je napravljena od štapića. Cora je ostarila. Čak i u polumraku spremišta Mack je mogao vidjeti kako joj ispada kosa. Lice joj je bilo izmučeno, a nekad senzualno tijelo postalo je koščato i izobličeno od rana. Mack je bio sretan što su uopće živi. Nešto kasnije začuo je još jedan uzvik:
"Osamnaest hvati i bijeli pijesak." Idući put bilo je trinaest hvati i školjke; a tada, napokon, uzvik: "Kopno na vidiku!"
Unatoč slabosti, Mack je žarko želio izaći na palubu. To je Amerika, pomislio je. Stigao sam na drugi kraj svijeta, i još sam živ; tako bih rado vidio Ameriku.
Te se noći Rosebud usidrio u mirnim vodama. Mornar koji je osuđenicima donosio njihove porcije slane svinjetine i ustajale vode bio je jedan od prijateljski raspoloženih članova posade. Zvao se Ezekiel Bell. Bio je unakažen; izgubio je jedno uho, bio je posve ćelav, a imao je golemu gušu nalik kokošjoj nozi na vratu; ironično su ga zvali Ljepotan Bell. Rekao im je da se nalaze ispred rta Henry, blizu naselja Hampton u Virginiji. Idućeg dana brod je ostao na sidrištu. Mack se ljutito pitao zašto se putovanje oduljuje. Netko je sigurno pošao na obalu po
namirnice jer se te večeri iz kuhinje širio primamljivi miris svježe pečenog mesa. To je predstavljalo pravu muku za zatvorenike, a Mack je dobio grčeve u želucu.
"Mack, što će se dogoditi kad stignemo u Virginiju?" upitala je Peg. "Prodat će nas, pa ćemo morati raditi za onoga tko nas kupi" odgovorio je.
"Hoće li nas prodati zajedno?"
Znao je da je to malo vjerojatno, ali joj nije tako rekao. "Možda" rekao je. "Nadajmo se najboljem."
Zavladala je tišina dok je Peg probavljala informaciju. Kad je opet progovorila, u glasu joj se nazirao strah.
"Tko će nas kupovati?"
"Farmeri, plantažeri, kućanice . . . svatko tko treba radnike, a želi ih jeftino platiti."
"Možda će nas netko uzeti sve troje."
Tko bi želio rudara i dvije kradljivice? Mack je rekao:
"Ili će nas, možda, kupiti ljudi koji žive blizu jedni drugih." "Kakve ćemo poslove raditi?"
"Sve što nam kažu, pretpostavljam: obrađivati zemlju, čistiti, graditi . . ."
"Bit ćemo baš poput robova." "Ali samo sedam godina."
"Sedam godina" žalosno je rekla. "Bit ću odrasla!"
"A ja ću imati gotovo trideset godina" rekao je Mack. To mu se činilo srednjim godinama.
"Hoće li nas tući?"
Mack je znao da je odgovor potvrdan, ali je lagao:
"Neće ako budemo marljivo radili i držali jezik za zubima." "Tko će dobiti novac od naše prodaje?"
"Sir George Jamisson." Groznica ga je iscrpila, pa je nestrpljivo dodao: "Sigurno si me već ranije pola toga pitala." Peg se povrijeđeno okrenula. Cora je rekla:
"Zabrinuta je, Mack, zato neprestano postavlja ista pitanja."
I ja sam zabrinut, turobno je pomislio Mack.
"Ne želim stići do Virginije" rekla je Peg. "Želim da ovo putovanje potraje zauvijek."
Cora se gorko nasmijala.
"Sviđa ti se ovako živjeti?"
"To je kao da imam majku i oca" rekla je Peg.
Cora je obavila ruku oko djevojčice i privukla je u zagrljaj. Idućeg jutra podigli su sidro, a Mack je osjetio kako jak, povoljan vjetar nosi brod pred sobom. Te večeri je saznao da su stigli gotovo do ušća
rijeke Rapahannock. Zatim su ih suprotni vjetrovi zadržali na sidrištu dva izgubljena dana, a tek su tada mogli poći uzvodno.
Mackova se groznica ublažila pa je postao dovoljno snažan za odlazak na palubu radi jedne od rijetkih mogućnosti razgibavanja. Dok je brod plovio rijekom, prvi put je ugledao Ameriku. Guste šume i obrađena polja protezala su se s obje strane rijeke. Tu i tamo nalazilo se pristanište, raščišćeni dio obale, i tratina što se penjala do veličanstvene kuće. Negdje bi oko pristaništa opazio goleme bačve što su se koristile za prijevoz duhana; gledao je kako ih istovaruju u londonskoj luci, a sad se zadivio činjenici da su odavde stizale tamo u jednom komadu, nakon riskantnog i burnog prekooceanskog putovanja. Primijetio je da većina ljudi na poljima ima crnu boju kože. Konji i psi izgledali su isto kao i drugdje, ali su mu ptice, koje su sletjele na ogradu broda, bile nepoznate. Na rijeci je bilo još plovila, nekoliko trgovačkih brodova poput Rosebuda i puno manjih.
To kratko razgledavanje bilo je jedino što je imao u naredna četiri dana, ali je zadržao prizor u glavi dok je ležao u spremištu, poput dragocjenog suvenira; svjetlost sunca, ljudi koji šeću po svježem zraku, šume, tratine i kuće. Snažna čežnja što ju je osjećao, čežnja da se iskrca s Rosebuda i prošeće prirodom, bila je poput boli.
Kad su se napokon usidrili, saznao je da su u Fredericksburgu, njihovom odredištu. Putovanje je trajalo osam tjedana. Osuđenici su te večeri dobili kuhanu hranu: juhu od svježe svinjetine s kukuruzom i krumpirom, krišku svježeg kruha i litru piva. Od neuobičajeno bogate hrane i jakog piva Mack je cijele noći bio omamljen i bolestan.
Idućeg jutra su ih izveli na palubu u grupama po deset, pa su vidjeli Fredericksburg. Bili su usidreni na mutnoj rijeci koja je na sredini imala nekoliko otoka. Vidjeli su usku pješčanu plažu, pošumljenu obalu, a zatim kratki i oštri uspon do samog grada, izgrađenog oko jedne velike stijene. Činilo se da bi u njemu moglo živjeti nekoliko stotina žitelja; nije bio puno veći od Heugha, sela u kojem se Mack rodio, ali je djelovao vedro i uspješno, s drvenim kućama obojenim u bijelo i zeleno. Na suprotnoj obali, malo više uzvodno, nalazio se drugi gradić, a Mack je saznao da se zove Falmouth.
Rijeka je bila krcata plovilima. Tamo su se nalazila još dva broda veličine Rosebuda, nekoliko manjih brodica, par čamaca s ravnim dnom, te skela što je održavala vezu između dva grada. Muškarci su vrijedno radili duž cijele obale; iskrcavali su teret s brodova, kotrljali bačve te nosili sanduke iz i u skladišta. Osuđenicima su dali sapun i natjerali ih na pranje, a na brod je stigao brijač koji je obrijao i ošišao muškarce. Oni kojima se ; odjeća gotovo sasvim raspala dobili su druge odjevne predmete, ali je njihova zahvalnost nestala kad su ih
prepoznali kao vlasništvo onih koji su umrli na putovanju. Mack je dobio ušljivi kaput Ludog Barneyja; prebacio ga je preko ograde i štapom mlatio po njemu dok nisu prestale ispadati uši.
Kapetan je sastavio popis preživjelih osuđenika i zapitao svakoga čime se bavio u domovini. Neki su bili prigodni radnici ili, poput Peg i Core, nikad nisu ništa zaradili na pošteni način; njima su rekli neka preuveličavaju ili nešto izmisle. Za Peg su napisali da je krojačka naučnica, a za Coru da je pipničarka. Mack je shvatio da je to zakašnjeli napor kojim su ih htjeli predstaviti u boljem svjetlu pred kupcima.
Poslali su ih natrag u spremište, a toga poslijepodneva su došla dva muškarca i pregledala ih. Bili su neobičan par; jedan je nosio crveni kaput britanskog vojnika iznad hlača od tkanine predene kod kuće, a drugi je imao nekad moderni žuti prsluk i grubo sašivene hlače od jelenje kože. Unatoč čudnoj odjeći, izgledali su dobro uhranjeni,a imali su crvene noseve muškaraca koji su mogli piti alkohol do mile volje. Ljepotan Bell je šapnuo Macku da su to "goniči duša" i objasnio mu što to znači: kupovali su skupine robova, osuđenika i slugu obvezanih ugovorom, te ih gonili u unutrašnjost zemlje poput ovaca, a tamo su ih prodavali na zabačenim farmama ili gorštacima. Macku se nije sviđao njihov izgled. Otišli su nikoga ne kupivši.
"Sutradan je Dan utrka," rekao je Bell; "gospoda će stići u grad iz svih krajeva radi konjskih utrka. Većina osuđenika bit će prodana do kraja dana. Zatim će goniči duša ponuditi minimalnu cijenu za sve koji ostanu." Mack se nadao da Cora i Peg neće dospjeti u njihove ruke.
Te su večeri dobili još jedan dobar obrok. Mack je jeo polako, a zatim je čvrsto zaspao. Ujutro su svi izgledali malo bolje; činilo se da im se u očima pojavio sjaj i mogli su se smiješiti. Tijekom putovanja dobivali su samo jedan obrok dnevno, ali danas su dobili doručak od zobene kaše i melase, te malo ruma s vodom. Kao posljedica toga, iz spremišta se ljestvama popela vedro raspoložena grupa ljudi, unatoč neizvjesnoj budućnosti što ih je očekivala, te su poskakivali palubom, i dalje sputani lancima. Danas je u luci vladala veća užurbanost; nekoliko manjih brodova se privezalo na pristaništu, brojna kola prolazila su glavnom ulicom, a male skupine elegantno odjevenih ljudi šetkale su naokolo, očito uzevši slobodan dan.
Na brod je stigao muškarac golemog trbuha sa slamnatim šeširom, a pratio ga je visok, sjedokos crnac. Njih dvojica su pregledali osuđenike, izabrali neke i odbacili druge. Mack je uskoro shvatio da biraju najmlađe i najsnažnije ljude, a on se neizbježno našao među četrnaest ili petnaest izabranih. Nisu izabrali niti jednu ženu ili dijete. Kad su obavili svoj posao, kapetan je rekao:
"Dobro, dakle, vi pođite s ovim ljudima."
"Kamo idemo?" upitao je Mack. Ignorirali su ga.
Peg je počela plakati. Mack ju je zagrlio. Znao je da će se to dogoditi, ali mu se ipak srce cijepalo. Svaku odraslu osobu u koju je Peg imala povjerenja netko joj je oduzeo; bolest je ubila njenu majku, oca su joj objesili, a sad su Macka prodali daleko od nje. Čvrsto ju je zagrlio, a ona se grčevito držala za njega.
"Povedi me sa sobom!" plakala je. Otrgnuo se od nje. "Pokušaj ostati s njom, Cora, ako ikako možeš" rekao je.
Cora ga je očajničkom strašću poljubila u usta. Bilo je teško povjerovati da je možda više nikad neće vidjeti, više nikad ležati s njom u krevetu, milovati joj tijelo i izazvati njene uzdahe zadovoljstva. Vrele suze slijevale su joj se niz obraze i u njegova usta dok su se ljubili.
"Pokušaj nas naći, Mack, za Boga miloga" preklinjala ga je.
"Dat ću sve od sebe."
"Obećaj mi!" inzistirala je. "Obećajem, naći ću vas." Muškarac debelog trbuha je rekao:
"Idemo, ljubavniče " i otrgnuo Macka od Core.
Osvrnuo se preko ramena dok su ga gurali niz mostić do obale. Cora i Peg su stajale i gledale za njim, obujmivši jedna drugu rukama i plačući. Mack je pomislio na svoj rastanak od Esther. Neću iznevjeriti Coru i Peg kao što sam iznevjerio Esther, zarekao se. Tada ih je izgubio iz vida.
Bilo je neobično stupiti na čvrsto tlo nakon osam tjedana neprestanog ljuljanja broda. Dok je u lancima skakutao glavnom ulicom, zurio je oko sebe, upijajući prizore Amerike. U središtu grada nalazila se crkva, tržnica, stup sramote i vješala. Kuće od cigli i dasaka protezale su se s obje strane ulice, a između svake je bilo dovoljno prostora. Ovce i kokoši čeprkale su po blatnjavoj cesti u potrazi za hranom. Neke zgrade su se činile starima, ali su mnoge djelovale tek podignutima.
Gradić je bio prepun ljudi, konja, teretnih kola i kočija, a veći dio toga je, vjerojatno, stigao iz okolnih krajeva. Žene su imale nove šešire i vrpce, a muškarci su nosili ulaštene čizme i čiste rukavice. Većina je nosila kod kuće sašivenu odjeću, iako je tkanina bila skupa. Čuo je kako nekoliko ljudi raspravlja o utrkama i okladama. Izgleda da su stanovnici Virginije voljeli kockati.
Građani su umjerenom radoznalošću promatrali osuđenike, onako kako bi gledali konja koji galopira ulicom, prizor što su ga već vidjeli, ali ih je i dalje zanimao.
Grad je polako nestao nakon nešto manje od kilometra. Prešli su rijeku preko jednog gaza, a zatim krenuli stazom kroz pošumljeni predio. Mack je hodao uz sredovječnog crnca.
"Zovem se Malachi McAsh" rekao je. "Zovu me Mack. Čovjek je gledao ravno naprijed, ali je odgovorio prilično prijateljskim glasom.
"Ja sam Kobe" rekao je, izgovarajući svoje ime tako da se rimuje s Toby. "Kobe Tambala."
"Debeli čovjek sa slamnatim šeširom, je li on sad naš vlasnik?"
"Ne. Bill Sowerby je samo nadglednik. Njemu i meni su rekli neka pođemo na Rosebud i izaberemo najbolje ljude za rad u polju."
"Tko nas je kupio?"
"Zapravo, nitko vas nije kupio." "Nego što?"
"Gospodin Jay Jamisson vas je odlučio zadržati za sebe, za rad na njegovom imanju, Mockjack Hallu."
"Jamisson!" "Tako je."
Mack je još jednom postao vlasništvo obitelji Jamisson. Pomisao ga je naljutila. Neka su prokleti, opet ću pobjeći, zarekao se. Postat ću svoj čovjek.
"Kakvim si se poslom ranije bavio?" upitao je Kobe.
"Radio sam u rudniku ugljena."
"Ugljen? Čuo sam priče o tome. Kamen što gori poput drva, ali toplije?"
"Točno. Problem je u tome što ga se mora vaditi iz dubine zemlje. A
ti?"
"Moji su bili farmeri u Africi. Moj je otac imao veliki komad zemlje,
veći nego gospodin Jamisson."
Mack se iznenadio; nikad mu nije palo na pamet da bi robovi mogli potjecati iz bogatih obitelji.
"Kakvu farmu?"
"Raznovrsnu: pšenica, nešto stoke, ali bez duhana. Tamo raste biljka jestivog korijena zvana jam. Međutim, ovdje je nisam nikad vidio."
"Dobro govoriš engleski."
"Ovdje sam već gotovo četrdeset godina." Na licu mu se pojavio izraz gorčine. "Bio sam dječak kad su me oteli."
Mack je mislio na Peg i Coru.
"Sa mnom su na brodu bile dvije osobe, jedna žena i jedna djevojčica" rekao je. "Hoću li uspjeti saznati tko ih je kupio?"
Kobe se neveselo nasmijao.
"Svatko pokušava naći nekoga od koga su ga rastavili prodajom. Ljudi se stalno raspituju. Kad se robovi sretnu, na cesti ili u šumi, jedino o tome govore."
"Dijete se zove Peg" bio je uporan Mack. "Tek joj je trinaest godina.
Nema ni oca ni majke."
"Svi koji su kupljeni ostali su bez oca i majke."
Kobe se predao, shvatio je Mack. Priviknuo se na ropstvo i naučio s tim živjeti. Osjećao je gorčinu, ali je izgubio svaku nadu da će ikad biti slobodan. Kunem se da se to meni neće dogoditi, mislio je Mack.
Pješačili su petnaestak kilometara. Išli su sporo jer su osuđenici bili vezani. Neki su još uvijek bili vezani lancima po dvoje. Oni čiji su partneri umrli tijekom putovanja bili su sputani tako da su im gležnjevi bili okovani, pa su mogli hodati, ali ne trčati. Nitko od njih nije bio sposoban za brzo kretanje, pa bi se vjerojatno skljokali da su pokušali, toliko su oslabili za osam tjedana ležanja u spremištu. Nadzornik Sowerby bio je na konju, ali mu se, izgleda, uopće nije žurilo, a dok je jahao, pijuckao je neko žestoko piće iz čuturice.
Krajolik je više podsjećao na Englesku nego na Škotsku, i nije se činio toliko stranim koliko je Mack očekivao. Staza je slijedila rijeku punu grebena koja je vijugala kroz bujnu šumu. Mack je poželio da na trenutak može leći u sjenu velikih stabala. Pitao se kad će vidjeti nevjerojatnu Lizzie. Osjećao je gorčinu jer opet pripada Jamissonima, ali njena će prisutnost predstavljati neku vrstu utjehe. Za razliku od svog svekra, ona nije okrutna, iako je znala djelovati nepromišljeno. Njeni neuobičajeni postupci i neobuzdani karakter oduševljavali su Macka. Isto tako, imala je osjećaj za pravdu koji mu je u prošlosti spasio život, a to bi se moglo ponoviti.
Bilo je podne kad su stigli na Jamissonovu plantažu. Staza je vodila kroz voćnjak, gdje je pasla stoka, do blatnjavog prostora s deset do petnaest koliba. Dvije postarije crnkinje kuhale su nad otvorenim vatrama, a nekoliko gole djece igralo se u blatu. Kolibe su bile izgrađene od grubo tesanih balvana, a na prozorima s kapcima nije bilo stakala. Sowerby je izmijenio nekoliko riječi s Kobeom i nestao. Kobe se obratio osuđenicima:
"Ovdje ćete se smjestiti." Netko je rekao: "Zar moramo živjeti s crncima?"
Mack se nasmijao. Nakon osam tjedana provedenih u paklenoj rupi Rosebuda bilo je čudo što su se mogli žaliti na svoj smještaj. Kobe je rekao:
"Bijelci i crnci žive u odvojenim kolibama. Ne postoji zakon o tome, ali na kraju uvijek tako ispadne. U svakoj kolibi ima mjesta za šest ljudi. Prije odmora imamo još jedan zadatak. Slijedite me."
Pošli su stazom što je vijugala između polja zelene pšenice, visokih stabljika kukuruza i mirisnih biljaka duhana. U svakom polju radili su muškarci i žene, plijevili između redova i skidali štetočine s listova duhana.
Izbili su na široku tratinu i popeli se blagom uzbrdicom prema velikoj, trošnoj kući od koso učvršćenih dasaka prljave boje što se gulila sa zidova, i zatvorenih kapaka; Mockjack Hall, vjerojatno.
Zaobišli su kuću i stigli do skupine pomoćnih zgrada sa stražnje strane. U jednoj je bila kovačnica. Tamo je radio crnac kojeg je Kobe zvao imenom Cass. Počeo je uklanjati okove s nogu osuđenika.
Mack je promatrao kako jednom po jednom kažnjeniku skidaju lance. Obuzeo ga je osjećaj slobode, iako je znao da je lažan. Ove lance su mu stavili u zatvoru Newgate, na drugom kraju svijeta. Mrzio ih je svake minute tijekom osam ponižavajućih tjedana koliko ih je nosio.
S uzvišenja na kojem je stajala kuća mogao je vidjeti blistanje rijeke Rapahannock, udaljene nešto manje od kilometra, dok je vijugala kroz šumu. Kad mi skinu lance, mogao bih jednostavno pobjeći dolje do rijeke, razmišljao je, skočiti u vodu, preplivati na drugu obalu i nastojati se domoći slobode. Morat će se obuzdati. Još uvijek je previše slab za kilometar trčanja. Osim toga, obećao je da će potražiti Peg i Coru, a mora ih naći prije bijega, jer kasnije više neće moći. Mora sve pomno isplanirati. Ništa ne zna o zemljopisu ove zemlje. Mora saznati kamo će poći i kako će tamo dospjeti.
Ipak se jedva zadržao na mjestu kad je konačno osjetio kako mu lanci padaju s nogu. Još uvijek se borio protiv nagona što ga je tjerao na bijeg kad je Kobe počeo govoriti.
"Sad kad više niste sputani lancima, neki među vama već razmišljaju koliko bi daleko stigli do zalaska sunca. Prije nego pobjegnete, postoji nešto važno što morate znati, stoga pozorno slušajte." Zastao je radi uĉinka, a potom nastavio: "Ljudi koji pobjegnu najĉešće bivaju uhvaćeni, a zatim kažnjeni. Najprije ih se bičuje, ali to je najlakši dio. Nakon toga moraju nositi željeznu ogrlicu što je neki smatraju sramotnom. Međutim, najgore je što vam se vrijeme robovanja produljuje. Ako ste u bijegu tjedan dana, morate odslužiti dva tjedna više. Ovdje ima ljudi koji su toliko puta bježali da neće biti slobodni do svoje stote godine." Osvrnuo se naokolo i uhvatio Mackov pogled. "Ako želite toliko riskirati" zaključio je "jedino vam mogu poželjeti sreću,"
* * *
Ujutro su stare žene skuhale kukuruznu kašu za doruĉak. Kažnjenici i robovi su jeli prstima iz drvenih zdjela. Sveukupno je bilo četrdesetak ljudi za rad u polju. Ako se izuzme novi priliv kažnjenika, većinom su to bili crni robovi. Četvorica su bili sluge pod ugovorom, ljudi koji su unaprijed prodali četiri godine svoga rada kako bi platili put preko oceana. Držali su se odvojeno od ostalih i očito se smatrali superiornijima. Samo je troje ljudi dobivalo plaću za svoj rad, dva slobodna crnca i jedna bjelkinja, a svi su imali preko pedeset godina. Nekolicina crnaca dobro je govorila engleski, ali su mnogi razgovarali na svojim afričkim jezicima, a s bijelcima su komunicirali dječje iskrivljenim engleskim.
U početku se Mack ophodio prema njima kao prema djeci, a zatim mu je palo na pamet da oni više vrijede od njega jer govore jezik i pol, a on je poznavao samo jedan.
Hodali su dva do tri kilometra preko prostranih polja do mjesta gdje je duhan bio spreman za berbu. Biljke duhana rasle su u urednim redovima dugačkim otprilike četiristo metara, međusobno udaljenim nešto manje od metra. Biljke su bile otprilike Mackove visine, a svaka je imala desetak ili više širokih zelenih listova. Bill Sowerby i Kobe su ljudima izdavali naređenja. Podijelili su ih u tri grupe. Prva je dobila oštre noževe kojima je rezala zrele biljke. Druga grupa je pošla na polje gdje su biljke posječene prethodnoga dana. Ležale su na tlu, a veliki su listovi uvenuli nakon dana sušenja na suncu. Pridošlicama su pokazali kako će raskoliti stabljike posječenih biljaka, a zatim ih nabosti na duge drvene motke. Mack se našao u trećoj grupi čiji je zadatak bio nositi krcate drvene motke preko polja do sušionice, a tamo ih objesiti o visoki strop da se suše na zraku.
Bio je dugi, topli ljetni dan. Ljudi s Rosebuda nisu mogli raditi naporno kao ostali. Macka su stalno pretjecale žene i djeca. Tijelo mu je oslabilo od bolesti, slabe ishrane i nepokretnosti.
Bili Sowerby je nosio bič, ali Mack nije vidio da ga je upotrijebio.
U podne su dobili obrok od kukuruznog kruha napravljenog od krupno mljevenih zrna. Dok su jeli, Mack se obeshrabrio, ali ne i posebno iznenadio kad je ugledao poznati lik Sidneyja Lennoxa. Imao je na sebi novu odjeću, a Sowerby mu je pokazivao plantažu. Sigurno je Jay držao da mu je Lennox korisno poslužio u prošlosti, a mogao bi i u budućnosti.
Po zalazu sunca, iscrpljeni su napustili polja; no, umjesto u kolibe, poveli su ih u sušionicu, sada osvijetljenu plamičcima svijeća. Nakon brzog obroka nastavili su raditi. Odvajali su listove od osušenih biljaka, uklanjali debelu središnju žilu, slagali listove na hrpe. Kako je noć prolazila, nekoliko djece i starijih ljudi zaspalo je nad svojim poslom, te je počeo djelovali razrađeni sustav upozoravanja. Jači su obavljali posao umjesto slabijih, a budili su ih kad bi naišao Sowerby.
Sigurno je prošla ponoć, nagađao je Mack, kad su napokon gasili svijeće, a ljudi su se mogli vratiti u svoje kolibe i leći na svoje drvene ležajeve. Mack je istog trenutka zaspao. Činilo mu se da je prošlo tek nekoliko sekundi kad su ga pobudili kako bi se vratio na posao. Umorno je stao na noge i klimajući izašao. Oslonivši se na zid kolibe pojeo je svoju zdjelu kukuruzne kaše. Tek što je stavio zadnju šaku u usta, već su ih potjerali prema polju.
Kad su, sa svjetlošću zore, stigli na polje, ugledao je Lizzie. Nije ju vidio od dana kad su se ukrcali na Rosebud. Nalazila se na bijelom konju i korakom jahala preko polja. Imala je na sebi široku lanenu
haljinu i veliki šešir. Sunce se upravo počelo pojavljivati na nebu pa je sve bilo obasjano prozračnom svjetlošću. Dobro je izgledala; spokojno, udobno, gospodarica imanja u obilasku svog posjeda. Malo se udebljala, primijetio je Mack, a on je smršavio od gladi. No, nije joj to mogao zamjerati jer je uvijek ustajala u obranu pravice i tako mu, više no jednom, spasila život.
Sjetio se trenutka kad ju je zagrlio u tkalačkoj sobi Dermota Rileyja u Spitalfieldsu. Privinuo je njeno mekano tijelo uza svoje i udisao miris sapuna i ženskog znoja; a u jednom mahnitom trenutku pomislio je da je Lizzie, a ne Cora, žena za njega. Tada mu se vratio zdrav razum.
Dok je gledao njeno zaobljeno tijelo, shvatio je da se nije udebljala, već je očekivala dijete.
Imat će sina, a on će odrasti kao Jamisson, okrutan, pohlepan i nemilosrdan, razmišljao je Mack. Bit će vlasnik ove plantaže, kupovati ljudska bića i tretirati ih poput stoke, i bit će bogat.
Lizzie je uhvatila njegov pogled. Osjetio se krivim zbog svojih ružnih misli o njenom nerođenom djetetu. Najprije je zurila, kao da nije sigurna tko je on, a zatim se trgnula prepoznavši ga. Možda ju je zaprepastila promjena njegovog izgleda, izazvana putovanjem.
Dugo ju je gledao, nadajući se da će doći do njega; ali se ona bez riječi okrenula, natjerala konja u kas i trenutak kasnije nestala u šumi.

27. POGLAVLJE

Tjedan dana nakon dolaska u Mockjack Hall, Jay Jamisson je sjedio i gledao kako dvije sluškinje raspremaju škrinju sa stakleninom. Belle je bila srednjih godina i debela, a imala je bujna prsa i golemu stražnjicu; no, Mildred je imala oko osamnaest godina, savršenu kožu boje duhana i lijene oči. Kad se ispružila kako bi dosegla police ormarića, mogao je vidjeti micanje njenih dojki ispod pohabane haljine od platna tkanog kod kuće. Obje žene su se nelagodno osjećale zbog njegovog zurenja, pa su drhtavim rukama odmatale osjetljive komade kristala. Ako štogod razbiju, morat će biti kažnjene. Jay se pitao treba li ih tući. Misao ga je uznemirila pa je ustao i izašao.
Mockjack Hall je bila velika kuća dugačkog pročelja s trijemom ukrašenim stupovima što je gledao na tratinu koja se spuštala prema mutnoj rijeci Rapahannock. Svaka kuća te veličine bi u Engleskoj bila izgrađena od cigli ili kamena, ali ovo je bila drvena zgrada. Prije puno godina obojena je u bijelo sa zelenim kapcima, ali se sad boja gulila i kuća je dobila trošan izgled. Straga i sa strane nalazile su se brojne pomoćne zgrade, a među njima kuhinja, praonica i konjušnica. Glavna zgrada sadržavala je veličanstvene prostorije za goste: sobu za primanje, blagovaonicu, pa čak i plesnu dvoranu; a na katu su se nalazile prostrane spavaće sobe, ali je cijelu unutrašnjost trebalo preurediti. Bilo je puno nekad modernog namještaja, izblijedjelih svilenih draperija i pohabanih sagova. Cijelo je mjesto ostavljalo dojam izgubljene grandioznosti.
Bez obzira na to, Jay se dobro osjećao dok je s trijema prelazio pogledom preko svog imanja. Imao je tisuću jutara obrađenih polja, pošumljenih padina, blistavih potoka i malih jezera; te četrdeset radnika i troje kućnih slugu; a zemlja i ljudi pripadali su njemu. Ne njegovoj obitelji, ne njegovom ocu, nego njemu. Konačno je i sam postao veleposjednik.
A ovo je tek početak. Naumio je privući pozornost virginijskog društva. Nije točno znao kako djeluje kolonijalna vlada, ali je shvatio da imaju lokalne vođe koje su zvali odbornicima, a Skupština u Williamsburgu sastojala se od zastupnika koji su imali jednako značenje kao članovi parlamenta. S obzirom na njegov društveni položaj, vjerovao je da može preskočiti lokalnu razinu i prvom prilikom se kandidirati na izborima za Skupštinu. Želio je da svi shvate kako je Jay Jamisson važna osoba.
Lizzie se približavala tratinom, jašući na Blizzardu koji je nepovrijeđen izdržao putovanje. Dobro ga jaše, pomislio je Jay, gotovo poput muškarca, a tada se razljutio jer je vidio da je opkoračila konja.
Prizor žene koja se naokolo šeće tako raširenih nogu bio je nadasve vulgaran. Kad je zaustavila konja, Jay je rekao:
"Ne bi smjela tako jahati."
Položila je ruku na svoj zaobljeni trbuh.
"Išla sam vrlo polako, samo hodom ili kasom."
"Nisam mislio na dijete. Nadam se da te nitko nije vidio da tako jašeš."
Lice joj se snuždilo, ali mu je prkosno odbrusila, kao i uvijek:
"Ne namjeravam ovdje jahati postrance."
"Ovdje?" ponovio je. "Kakve to veze ima gdje se nalazimo?" "Ovdje me nitko ne može vidjeti."
"Ja te mogu vidjeti. Kao i sluge. Mogao bi nas netko posjetiti. Ne bi se »ovuda« šetala gola, zar ne?"
"Jahat ću na ženski način kad budemo išli u crkvu, ili u društvu, ali ne dok sam sama."
Nije imalo nikakvog smisla raspravljati s njom kad je bila ovako raspoložena.
"U svakom slučaju, uskoro ćeš morati posve prestati jahati, radi djeteta" mrzovoljno je rekao.
"Ali još ne" vedro je rekla. Bila je trudna pet mjeseci, a nakanila je prestati s jahanjem kad prođe šest mjeseci. Promijenila je temu. "Malo sam razgledala okoliš. Zemlja je u boljem stanju nego kuća. Sowerby je pijnac, ali je održavao imanje. Vjerojatno mu dugujemo zahvalnost, s obzirom da nije dobio plaću već gotovo godinu dana."
"Možda će još malo morati pričekati; slabo stojimo s gotovinom." "Tvoj je otac rekao da ima pedeset radnika, a zapravo ih je samo dvadeset pet. Dobro je što imamo petnaest kažnjenika s Rosebuda." Namrštila se. "Je li McAsh među njima?"
"Da."
"Učinilo mi se da sam ga vidjela u polju."
"Rekao sam Sowerbyju neka izabere najmlađe i najsnažnije."
Jay nije znao da se McAsh nalazi na brodu. Da je razmišljao o tome, možda bi bio pogodio, a u tom bi slučaju rekao Sowerbyju neka svakako izostavi takvog buntovnika. No, sad kad je već ovdje, Jay ga nije želio poslati natrag; nije htio da netko pomisli kako se boji običnog osuđenika. Lizzie je rekla:
"Nismo platili za nove radnike, pretpostavljam."
"Nismo, jasno, zašto bih plaćao za nešto što pripada mojoj obitelji?" "Tvoj bi otac mogao saznati."
"Sigurno će saznati. Kapetan Parridge je zahtijevao potvrdu o primitku petnaest kažnjenika, a ja sam mu, jasno, udovoljio. To će predati ocu."
"A tada?" Jay je slegnuo ramenima.
"Otac će mi vjerojatno poslati račun, kojeg ću platiti . . . kad budem u mogućnosti." Bio je prilično zadovoljan ovim malim poslovnim potezom. Dobio je četrnaest jakih ljudi koji će za njega raditi sedam godina, a ništa nije platio.
"Kako će to tvoj otac primiti?" Jay se nacerio.
"Bit će bijesan, ali što može učiniti na takvoj udaljenosti?" "Valjda je to u redu" sumnjičavo je rekla Lizzie.
Nije mu se sviđalo što sumnja u njegove odluke.
"Ovakve stvari je najbolje prepustiti muškarcima." To ju je, kao i uvijek, naljutilo. Prešla je u napad.
"Žao mi je što ovdje vidim Lennoxa. Ne razumijem tvoju sklonost prema tom čovjeku."
Jay je prema Lennoxu gajio podvojene osjećaje. Mogao bi se i ovdje pokazati korisnim kao u Londonu, ali je predstavljao nepoželjno društvo. Međutim, čim su ga izvukli iz spremišta Rosebuda, čovjek je zaključio da će živjeti na Jamissonovoj plantaži, a Jay nikad nije skupio hrabrosti za razgovor o tome.
"Mislio sam da bi bilo korisno imati bijelca koji će prenositi moje zapovijedi" živahno je rekao.
"Ali, što će raditi?"
"Sowerbyju treba pomoćnik."
"Lennox ništa ne zna o duhanu, osim kako ga pušiti."
"Može naučiti. Usto, radi se samo o tome kako natjerati crnce na rad."
"U tome će biti dobar" sarkastično je rekla Lizzie. Jay nije ţelio razgovarati o Lennoxu.
"Možda ću se ovdje uključiti u politički život " rekao je. "Volio bih biti izabran u Skupštinu. Pitam se kako brzo bi se to dalo srediti."
"Trebao bi upoznati naše susjede i s njima o tome razgovarati." Klimnuo je.
"Za otprilike mjesec dana, kad kuća bude spremna, priredit ćemo veliko primanje i pozvati sve ljude koji nešto znače u Fredericksburgu i okolici. Tako ću imati priliku procijeniti ovdašnju gospodu." "Primanje" nesigurno je rekla Lizzie. "Možemo li si to priuštiti?"
Ponovno je sumnjala u njegovu prosudbu.
"Meni prepusti financijska pitanja" odbrusio je. "Siguran sam da možemo dobiti robu na kredit. Obitelj trguje u ovim krajevima već najmanje deset godina, pa moje ime sigurno prilično vrijedi."
Uporno je nastavila sa svojim pitanjima.
"Ne bi li bilo bolje posvetiti se vođenju plantaţe, barem godinu ili dvije? U tom slučaju bi bio siguran da imaš čvrste temelje za svoju političku karijeru."
"Ne govori gluposti" rekao je. "Nisam došao ovamo da budem farmer."
* * *
Plesna dvorana je bila malena, ali je imala dobar pod i mali balkon za glazbenike. Dvadeset ili trideset parova je plesalo, u odjeći od satena jarkih boja; muškarci su nosili vlasulje, a žene šeširiće od čipke.
Glazbenici su svirali menuet na dvije violine, bubnjevima i rogu. Deseci svijeća osvjetljavali su svježe obojene zidove i cvjetne ukrase. U drugim prostorijama kuće gosti su igrali karte, pušili, pili i očijukali.
Jay i Lizzie su šetali od plesne dvorane do blagovaonice, smiješeći se i klimajući svojim gostima. Jay je na sebi imao novo svileno odijelo svijetlozelene boje što ga je kupio u Londonu malo prije odlaska; Lizzie je bila u grimiznoj odjeći, svojoj najdražoj boji. Jay je mislio kako će njihova odjeća zasjeniti onu njihovih gostiju, ali je, na svoje iznenađenje, otkrio da žitelji Virginije vode računa o modi kao i stanovnici Londona.
Popio je puno vina i dobro se osjećao. Ranije su poslužili večeru, ali se sada na stolu nalazila hladna zakuska: vino, hladetina, gibanica, piće od vina, mlijeka i šećera, te voće. Na primanje su potrošili malo bogatstvo, ali je u cijelosti uspjelo; došli su svi koji su nešto značili.
Jedinu neugodnost priredio im je nadzornik Sowerby koji je baš taj dan izabrao da bi zatražio svoje zaostale plaće. Kad mu je Jay rekao da mu ne može platiti dok ne proda prvi urod duhana, Sowerby je drsko upitao kako Jay može platiti primanje za pedesetak gostiju. Jay si to, zapravo, nije mogao priuštiti; sve je bilo kupljeno na kredit; ali mu ponos nije dopuštao da to kaže nadgledniku. Zato mu je rekao neka džţi jezik za zubima. Sowerby je izgledao razočarano i zabrinuto, a Jay se pitao ima li neki određeni novčani problem. Međutim, nije se raspitivao o tome.
U blagovaonici su najbliţi susjedi Jamissonovih stajali kraj kamina i jeli kolače. Bila su tri para: pukovnik i gospođa Thumson, Bill i Suzy Delahaye i braća Armstead, dvojica neženja. Thumsoni su visoko kotirali u društvu; pukovnik je bio zastupnik, član Glavne skupštine, ozbiljan i pun sebe. Istaknuo se u britanskoj vojsci, kao i u građanskim postrojbama Virginije, a potom se povukao kako bi uzgajao duhan i pomogao upravljati kolonijom. Jay je osjećao da bi mogao slijediti Thumsonov uzor. Razgovarali su o politici, a T'humson je tumačio:
"Guverner Virginije je umro prošlog ožujka, a sad čekamo njegovu zamjenu."
Jay je zauzeo drţanje poznavatelja londonskih dvorskih prilika.
"Kralj je imenovao Norbornea Berkeleyja, baruna od Botetourta." John Armstead, koji je bio pijan, hrapavo se nasmijao.
"Kakvo ime!"
Jay mu je dobacio ledeni pogled.
"Vjerujem da se barun spremao otići iz Londona brzo nakon mene."
Thumson je rekao:
"Predsjednik Vijeća u međuvremenu nastupa kao njegov zamjenik." Jay je ţelio pokazati kako puno zna o mjesnim događajima. Rekao je:
"Pretpostavljam da je to razlog što su zastupnici nerazumno podržali pismo iz Massachusettsa."
Pismo o kojem je riječ bio je protest protiv carinskih obveza. Zakonodavno tijelo Massachusettsa poslalo ga je kralju Georgeu. Zatim je zakonodavno tijelo Virginije donijelo rezoluciju kojom je izrazilo svoje slaganje sa spomenutim pismom. Jay i većina londonskih torijevaca držali su pismo i rezoluciju nelojalnima. Izgleda da se Thumson nije slagao s njim. Ukočeno je rekao:
"Mislim da zastupnici nisu nerazumno postupili."
"Njegovo veličanstvo je sigurno tako mislilo" odgovorio je Jay. Nije objasnio kako je znao što je kralj mislio, ali im je ostavio prostora za pretpostavku da je to osobno rekao.
"Pa, žao mi je što to čujem" rekao je Thumson, ali uopće nije djelovao pokajnički.
Jayu se učinilo da se našao na opasnom terenu, ali je ove ljude želio impresionirati svojom pronicavošću, te je nastavio:
"Posve sam uvjeren da će novi guverner zahtijevati povlačenje rezolucije."
To je saznao prije odlaska iz Londona. Bill Delahaye, mlađi od Thumsona, strastveno je rekao:
"Zastupnici se neće pokoriti. " Njegova ljepuškasta supruga, Suzy, položila mu je umirujuću ruku na nadlakticu, ali njega su obuzeli snažni osjećaji pa je dodao: "Njihova je dužnost reći kralju istinu, a ne izgovarati prazne fraze kako bi zadovoljili njegove torijevske ulizice." Thumson je taktično rekao:
"Nisu baš svi torijevci ulizice, naravno." Jay je rekao:
"Ako zastupnici odbiju povući rezoluciju, guverner će morati raspustiti skupštinu."
Roderick Armstead, trezniji od svog brata, je rekao:
"Čudno je kako to u današnje vrijeme malo znači." Jay se zbunio. "Kako to mislite?"
"Parlamente u kolonijama neprestano raspuštaju, iz ovog ili onog razloga. Oni se jednostavno iznova ustrojavaju, u nekom svratištu, privatnoj kući, i nastavljaju obavljati svoje poslove."
"Ali u takvim okolnostima nemaju pravnu moć!" pobunio se Jay. Odgovorio mu je pukovnik Thumson.
"Ipak, imaju podršku ljudi kojima upravljaju, a to je izgleda dostatno."
Jay je i ranije čuo ovakva razmišljanja od ljudi koji su čitali previše filozofije. Zamisao da su vlade dobivale ovlasti pristankom naroda bila je opasna besmislica. Odatle je proizlazilo da kraljevi nisu imali pravo vladati. Takve stvari je u domovini govorio John Wilkes. Jay se počeo ljutiti na Thumsona.
"U Londonu bi čovjek mogao dospjeti u zatvor zbog takvih riječi, pukovniče" rekao je.
"Tako je" zagonetno je rekao Thumson.
Lizzie se umiješala:
" Jeste li kušali slatko piće, gospođo Thumson?"
Pukovnikova supruga je s pretjeranim oduševljenjem odgovorila: "Jesam, vrlo je ukusno, izvrsno."
"Tako mi je drago. Pri spravljanju takvog pića lako se može pogriješiti."
Jay je znao da Lizzie uopće nije briga za piće; nastojala je razgovor skrenuti s politike. No, on još nije završio.
"Moram reći da me iznenađuju neki vaši stavovi, pukovniče" rekao
je.
"Ah, vidim dr. Martina, moram s njim porazgovarati" rekao je Thumson i elegantno se pomaknuo, zajedno sa svojom suprugom, do druge grupe ljudi. Bill Delahaye je rekao:
"Tek ste stigli, Jamissone. Možda ćete promijeniti svoja gledišta nakon što neko vrijeme proboravite ovdje."
Nije govorio neljubaznim tonom, ali je rekao da Jay još ne zna dovoljno za stvaranje vlastitog mišljenja. Jay se uvrijedio.
"Uvjeren sam, gospodine, da će moja lojalnost prema vladaru ostati nepromijenjena, bez obzira gdje budem živio."
Delahayevo se lice smrknulo.
"Nema sumnje" rekao je, a zatim i on otišao, povevši svoju ženu sa sobom. Roderick Armstead je rekao:
"Moram kušati to piće" i okrenuo se prema stolu, ostavivši Jaya i Lizzie u društvu svog pijanog brata.
"Politika i religija" rekao je John Armstead. "Na zabavi nikad ne treba razgovarati o politici i religiji." S tim se rijeĉima nagnuo unatrag, zatvorio oči i pao koliko je dug i širok.
* * *
Jay je sišao na doručak u podne. Mučila ga je glavobolja. Nije vidio Lizzie; imali su odvojene spavaće sobe, luksuz kakvog si nisu mogli priuštiti u Londonu. Međutim, našao ju je kako jede prženu šunku dok je sluţinčad čistila ostatke primanja. Čekalo ga je pismo. Sjeo je i otvorio ga, ali prije nego ga je počeo čitati, Lizzie ga je bijesno pogledala i rekla:
"Zašto si, za ime svijeta, sinoć započeo onu svađu? "Kakvu svađu?"
"S Thumsonom i Delahayem, naravno." "To nije bila svađa nego rasprava." "Uvrijedio si naše najbliže susjede." "Onda se previše lako vrijeđaju."
"Gotovo si pukovnika Thumsona nazvao izdajnikom!" "Meni se čini da on vjerojatno i jest izdajnik."
"On je zemljoposjednik, član Skupštine i umirovljeni časnik; kako bi, za ime božje, mogao biti izdajnik?"
"Čula si ga kako govori."
"To je ovdje, očito, posve normalno. Pa, u mojoj kući neće biti normalno."
Ušla je Sarah, kuharica, i prekinula prepirku. Jay je naručio prepečenac i čaj. Lizzie je imala posljednju riječ, kao i uvijek.
"Nakon što smo potrošili silan novac kako bismo upoznali naše susjede, ti si im se uspio zamjeriti." Nastavila je jesti.
Jay je pogledao pismo. Bilo je od odvjetnika iz Williamsburga, Ulica Vojvode od Gloucestera Williamsburg 29. kolovoza 1768.
Cijenjeni gospodine ,Jamisson, pišem vam po nalogu vašeg oca, Sir Georgea. Želim vam izraziti dobrodošlicu i nadu da ćemo uskoro imati zadovoljstvo vidjeti vas u glavnom gradu kolonije. Jay se začudio. Tako pažljiv postupak nije sličio njegovom ocu. Hoće li postati ljubazniji, sad kad se Jay nalazi na drugom kraju svijeta?
Dotad, molim vas, javite mi ako vam nekako mogu pomoći. Znam da ste preuzeli plantažu opterećenu problemima, pa ćete možda trebati financijsku pomoć. Dopustite mi da vam ponudim svoje usluge ako budete željeli hipoteku. Siguran sam da ćemo bez teškoća pronaći zajmodavca. Ostajem, gospodine,
Vaš najponizniji i najodaniji sluga
Matthew Murchman
Jay se nasmiješio. Upravo mu je to trebalo. Radi popravka i preuređenja kuće, te ekstravagantnog primanja, već se do grla zadužio kod mjesnih trgovaca; a Sowerby je neprestano nešto tražio: sjeme, novo oruđe, odjeću za robove, konopac, boju; popis nije imao kraja.
"Dakle, više ne moraš brinuti o novcu" rekao je Lizzie dok je odlagao pismo. Izgledala je skeptično.
"Idem u Williamsburg" rekao je.

28. POGLAVLJE

Dok se Jay nalazio u Williamsburgu, Lizzie je dobila pismo od majke. Prvo što je uočila bila je adresa pošiljatelja:
Prezbiterijanski župni dvor Crkva St Johna Aberdeen
15. kolovoza 1768.
Što majka radi u vikarijatu u Aberdeenu? Čitala je dalje:
Imam ti toliko toga reći, draga moja kćeri! Ali moram sve napisati korak po korak, onako kako se događalo.
Uskoro nakon što sam se vratila u High Glen, tvoj šurjak, Robert Jamisson, preuzeo je upravljanje posjedom. Sir George sada plaća kamate na moje hipoteke, pa se ne mogu buniti. Robert me je zamolio neka odem iz velike kuće i pođem živjeti u lovačku kućicu, iz ekonomskih razloga. Priznajem, nije mi se sviđao njegov prijedlog, ali je on to uporno zahtijevao, i moram ti reći da nije bio ni ugodan ni ljubazan kakav bi trebao biti član obitelji.
Lizzie je osjetila nalet nemoćnog bijesa. Kako se Robert usuđuje izbaciti Lizzienu majku iz njenog doma? Sjetila se riječi što ih je izgovorio nakon što je odbacila njega i prihvatila Jaya: Čak i ako ne mogu imati tebe, ipak ću dobiti High Glen. U ono vrijeme se to činilo nemogućim, ali sada se ostvarilo. Stisnula je zube i nastavila čitati.
Tada je velečasni gospodin York najavio svoj odlazak. Petnaest godina bio je pastor u Heughu i on je moj najstariji prijatelj. Razumjela sam njegovu potrebu za promjenom mjesta stanovanja nakon prerane smrti supruge. No, možeš zamisliti kako mi je bilo teško što on odlazi baš kad su mi prijatelji najpotrebniji. Tada se dogodilo nešto predivno. Draga moja, rumenim kad ti pišem da me je zaprosio!! A ja sam pristala!!!
"Dobri Bože!" glasno je rekla Lizzie.
Dakle, vidiš, vjenčali smo se i preselili u Aberdeen odakle ti se javljam. Mnogi će reći kako sam se udala ispod svoga položaja, budući da sam udovica Lorda Hallima; ali ja znam kako malo vrijede titule, a Johna uopće nije briga što misle društveni krugovi. Živimo povučeno, a mene znaju kao gospođu York, i nikad u životu nisam bila sretnija.
Bilo je još toga, o njeno troje pastoraka, služinčadi u župnom dvoru, prvoj propovijedi gospodina Yorka, te o damama iz kongregacije, ali je Lizzie bila previše šokirana pa se nije mogla koncentrirati.
Nikad nije pomislila da bi se njena majka mogla ponovno udati. Nije postojao razlog protiv toga, naravno; majka je imala tek četrdeset godina. Čak bi mogla imati još djece; ni to nije bilo nemoguće.
Lizzie je najviše šokirao osjećaj da je prepuštena sudbini, bez korijena. High Glen je uvijek bio njen dom. Iako je njeno mjesto sad u Virginiji, uz muža i dijete koje će uskoro doći, mislila je o Kući High Glen kao o mjestu kamo se uvijek može vratiti, ako bi joj doista zatrebalo utočište. Međutim, to je sad u Robertovim rukama.
Lizzie je oduvijek bila središte majčina života. Nikad joj nije palo na pamet da bi se to moglo promijeniti. No, njena majka je sad svećenikova supruga i živi u Aberdeenu, ima troje pastoraka, kojima će pružati ljubav i njegu, a možda čak očekuje i vlastito dijete.
To je značilo da je Lizzien jedini dom ova plantaža, a Jay njena jedina obitelj. Čvrsto je odlučila stvoriti dobar život za sebe i svoju obitelj, tu gdje jesu.
Ima pogodnosti na kojima bi joj pozavidjele mnoge žene: veliku kuću, imanje od tisuću jutara, privlačnog muža i robove koji slušaju njene zapovijedi. Kućni robovi su je već zavoljeli. Sarah je kuharica, debela Belle uglavnom čisti, a Mildred je njena osobna sobarica i ponekad poslužuje za stolom. Belle ima dvanaestgodišnjeg sina Jimmyja, koji je konjušar; njegovog su oca davno prodali. Lizzie još nije upoznala većinu robova koji su radili u poljima, osim Macka, ali joj se sviđao Kobe, nadglednik, i kovač Cass, čija se radionica nalazi iza kuće.
Kuća je prostrana i otmjena, ali se u njoj osjeća praznina i napuštenost. Previše je velika. Odgovarala bi obitelji sa šestero djece u razvoju, te nekoliko tetki, djedova i baka, uz čete robova koji bi palili vatre u kaminima svih prostorija i posluživali goleme zajedničke ručkove. Za Lizzie i Jaya, kuća je pravi mauzolej, No, plantaža je prekrasna: guste šume, široka polja na padinama, stotine potočića.
Znala je da Jay nije čovjek kakvim ga je držala. Nije odvažni slobodni duh kakvim se činio kad ju je poveo u rudnik ugljena. Njegove laži o vađenju ugljena na High Glenu su je potresle; poslije toga više nije mogla osjećati isto za njega. Više se ujutro nisu valjali po krevetu. Veći dio dana provodili su odvojeno. Zajedno su ručali i večerali, ali nikad nisu sjedili ispred kamina držeći se za ruke i razgovarajući o beznačajnim stvarima, kao što su nekad činili. No, možda se i Jay razočarao. Možda gaji slične osjećaje spram nje; da nije onako savršena kakvom se nekad činila. Nema smisla prepustiti se žaljenju. Morali su se voljeti ovakvi kakvi su danas.
Ipak, često je osjećala snažan poriv za bijegom. No, kad bi se to dogodilo, sjetila bi se djeteta koje raste u njoj. Više ne može misliti samo na sebe. Njenom je djetetu potreban otac. Jay nije puno govorio o djetetu. Djelovao je nezainteresirano. No, promijenit će se kad se dijete rodi, pogotovo ako bude dječak.
Spremila je pismo u ladicu.
Kad je kućnim robovima dala dnevna zaduženja, uzela je kaput i izašla. Zrak je bio prohladan. Bila je sredina listopada, a oni su tu već dva mjeseca. Zaputila se nizbrdo tratinom, prema rijeci. Išla je pješice; već je zašla u sedmi mjesec trudnoće, a dijete se ritalo, ponekad joj nanoseći bol. Bojala se da će ozlijediti dijete bude li jahala. Ipak je šetala imanjem gotovo svaki dan. Trebalo joj je nekoliko sati. Obično su je pratili Roy i Rex, dva velika hrta koje je Jay kupio. Pozorno je pratila radove na plantaži jer Jay za to nije pokazivao ni najmanje zanimanje.
Promatrala je dobivanje duhana i brojila bale; vidjela je kako ljudi sijeku stabla i izrađuju bačve; gledala je krave i konje na
livadama, te kokoši i guske u dvorištu. Danas je nedjelja, dan odmora za robove, a to joj daje posebnu priliku za razgledavanje dok se Sowerby i Lennox nalaze negdje drugdje. Roy ju je slijedio, dok je Rex lijeno ostao na trijemu.
Berba duhana je gotova. Još je trebalo obaviti puno poslova za preradu kulture: podvrći je vrenju, osloboditi peteljke, izvaditi rebra iz lišća i izravnati ih prije pakiranja u velike bačve za putovanje do Londona ili Glasgowa. Sijali su ozimu pšenicu na polju što su ga zvali Stream Quarter, te ječam, raž i djetelinu na Lower Oaku. No, stigli su do kraja razdoblja najintenzivnijih aktivnosti, vremena kad su na poljima radili od zore do sumraka, a potom do ponoći uz svjetlost svijeća u sušionicama.
Ljude bi nekako trebalo nagraditi, pomislila je, za sav njihov trud. Čak i robovima i kažnjenicima treba nekakav poticaj. Palo joj je na pamet da bi im mogla prirediti zabavu. Što je više o tome razmišljala, zamisao joj se sve više sviđala. Jay bi se mogao protiviti, ali neće ga biti dva tjedna; Williamsburg je bio udaljen tri dana jahanja; pa bi sve moglo biti gotovo prije nego se on vrati.
Šetala je obalom rijeke Rapahannock i stvarala planove. Rijeka je ovdje plitka i stjenovita, uzvodno od Fredericksburga, granične crte do koje se moglo ploviti. Zaobišla je grmlje dijelom potopljeno u vodi i naglo stala. U vodi je stajao čovjek i prao se, leđima okrenut prema njoj. Prepoznala je McAsha. Roy se nakostriješio, a zatim ga je i on prepoznao.
Lizzie ga je već jednom vidjela golog u rijeci, prije gotovo godinu dana. Sjetila se kako ga je brisala podsuknjom. U ono vrijeme to se činilo prirodnim, ali gledajući unatrag, prizor je bio neobičan, poput sna; mjesečina, bujica vode, snažan muškarac koji je djelovao tako ranjivo, te način na koji ga je zagrlila i grijala ga svojim tijelom.
Pritajila se i promatrala ga dok je izlazio iz rijeke. Bio je posve gol, kao i one noći, Sjetila se još jednog trenutka iz prošlosti. Jednog poslijepodneva je u High Glenu iznenadila srndaća dok je pio iz potočića, Pred očima joj se pojavio prizor kao da gleda sliku. Izašla je iz šume i našla se na nekoliko koraka od srndaća koji je mogao imati dvije lii tri godine. Podigao je glavu i zurio u nju. Druga obala potoka bila je strma, pa je srndać morao poći prema njoj. Kad je izašao iz potoka, na mišićavim slabinama mu je blistala voda. U ruci je držala pušku, napunjenu i nabijenu, ali nije mogla pucati; neposredna blizina stvorila je određenu intimnost sa životinjom.
Dok je gledala kako se kapi vode kotrljaju s Mackove kože, pomislila je kako, unatoč svemu što je doživio, i dalje posjeduje snažni sklad mlade životinje. Dok je navlačio hlače, Roy je dotrčao k njemu. Mack je podigao glavu, ugledao Lizzie i ukočio se od zaprepaštenja. Zatim je rekao:
"Mogla bi okrenuti leđa."
"Mogao bi se ti okrenuti!" odgovorila je. "Ja sam prvi došao."
"Ja sam vlasnica!" prasnula je.
Bilo je zapanjujuće kako ju je brzo mogao iznervirati. Očito je osjećao da je jednako dobar kao i ona. Ona je otmjena dama, a on kažnjenik koji radi u poljima, ali njemu to nije predstavljalo razlog za ukazivanje poštovanja; to je posljedica samovoljne procjene sudbine, a njoj nije služilo na čast niti njemu na sramotu. Njegova drskost ju je ljutila, ali je barem bila poštena. McAsh nikad nije bio prepreden. Suprotno tome, Jay ju je često zbunjivao. Nije znala što mu se mota po glavi, a kad bi ga pitala, prelazio bi u obranu, kao da ga za nešto optužuje. Činilo se da se Mack zabavlja dok je vezivao uzicu što mu je pridržavala hlače.
"I ja sam tvoje vlasništvo" rekao je. Gledala je njegova prsa. Mišići su mu ponovno ojačali.
"I već sam te vidjela gologa."
Odjednom je nestalo napetosti te su se počeli smijati, baš kako su se smijali pred crkvom kad je Esther rekla Macku neka začepi gubicu.
"Priredit ću zabavu za radnike" rekla je. Obukao je košulju.
"Kakvu zabavu?"
Lizzie se začudila svojem žaljenju što je tako brzo navukao košulju; voljela je gledati njegovo tijelo.
"Kakva bi se tebi svidjela?" Zamislio se.
"Mogla bi napraviti krijes u stražnjem dvorištu. Ljudi bi najviše voljeli dobar obrok, s puno mesa. Nikad ne dobivaju dovoljno za jelo."
"Kakvu bi hranu voljeli?"
"Hmm." Oblizao je usne. "Miris pržene šunke što dopire iz kuhinje toliko je dobar da boli. Svi vole slatki krumpir. I pšenični kruh; ljudi uvijek dobivaju samo kukuruzni kruh."
Bilo joj je drago što se sjetila o tome razgovarati s Mackom; pomagalo joj je.
"Što vole piti?"
"Rum. No, neki postaju borbeno raspoloženi kad piju. Da sam na tvom mjestu, dao bih im vino od jabuka, ili pivo."
"Dobra ideja."
"A malo glazbe? Crnci vole plesati i pjevati."
Lizzie je uživala. Bilo je zabavno planirati zabavu s Mackom. "Dobro, ali tko će svirati?"
"Postoji slobodan crnac, po imenu Pepper Jones, koji svira po gostionicama u Fredericksburgu. Mogla bi njega unajmiti. Svira bendžo."
Lizzie je znala da je gostionica isto što i krčma, ali nikad nije čula za bendžo.
"Što je to?" upitala je.
"Mislim da je to afričko glazbalo. Nema onako blag zvuk kao violina, ali daje više ritma."
"Kako znaš za tog čovjeka? Kad si bio u Fredericksburgu?" Sjena mu je prešla licem.
"Bio sam jedne nedjelje." "Zašto?"
"Tražiti Coru."
"Jesi li je našao?" "Ne."
"Žao mi je." Slegnuo je ramenima. "Svatko je nekoga izgubio."
Okrenuo je lice od nje ne bi li sakrio tugu. Poželjela ga je obujmiti rukama i utješiti ga, ali se suzdržala. Ovako trudna smjela je grliti jedino svoga muža. Opet je progovorila vedrim glasom:
"Misliš li da bismo uspjeli nagovoriti Peppera Jonesa da dođe ovamo i svira?"
"Siguran sam u to. Vidio sam ga kako svira u prostoru za robove na plantaži Thumsonovih."
Lizzie se zainteresirala.
"Što si tamo radio?" "Bio sam u posjetu."
"Nikad ne bih pomislila da robovi čine tako nešto." "Moramo imati još nešto u životu, osim rada."
"Što radite u takvim prilikama?"
"Mladi ljudi oboţavaju borbe pijetlova; u stanju su propješačiti petnaestak kilometara radi jedne borbe. Mlade žene obožavaju mlade muškarce. Stariji se samo žele diviti djeci i razgovarati o braći i sestrama koje su izgubili. I pjevaju. Afrikanci imaju tužne pjesme što ih pjevaju u harmoniji. Ne možeš razumjeti riječi, ali ti se od melodija kosa diže na glavi."
"Rudari su običavali pjevati." Šutio je neko vrijeme.
"Tako je, jesmo."
Vidjela je da ga je rastužila.
"Misliš li da ćeš se ikad vratiti na High Glen?" "Ne. A ti?"
Na oĉi su joj navrle suze.
"Ne" rekla je. "Ne vjerujem da ćemo se ti i ja ikad vratiti." Dijete ju je udarilo, te je uskliknula: "Uh!"
"Što?" rekao je Mack. Položila je ruku na trbuh.
"Dijete se rita. Ne želi da tugujem za High Glenom. On će biti stanovnik Virginije. Jao! Upravo je to opet učinio."
"Zar doista boli?"
"Da, probaj." Uzela mu je ruku i stavila je na svoj trbuh. Prsti su mu bili tvrdi i grube kože, ali mu je dodir bio nježan. Dijete je mirovalo. Mack je upitao:
"Kad bi se trebalo roditi?"
"Za deset tjedana." "Kako će se zvati?"
"Moj muž je odlučio da će biti Jonathan ako bude dječak, a Alicia ako bude djevojčica." Dijete je opet udarilo.
"To je jako!" rekao je Mack nasmijavši se. "Ne čudi me što se trzaš." Odmaknuo je ruku. Poželjela je da ju je ostavio malo dulje. Kako bi sakrila svoje osjećaje, promijenila je temu.
"Trebala bih porazgovarati s Billom Sowerbyjem o zabavi."
"Zar nisi čula?" "Što?"
"Bill Sowerby je otišao." "Otišao? Kako to misliš?"
"Nestao je." "Kada?"
"Prije dvije noći."
Lizzie se sjetila da već nekoliko dana nije vidjela Sowerbyja. Nije se zabrinula jer ga nije uvijek svakodnevno viđala.
"Je li rekao kad će se vratiti?"
"Ne znam je li s nekim razgovarao. No, rekao bih da se uopće neće vratiti."
"Zašto?"
"Duguje novac Sidneyju Lennoxu, puno novca, a ne može mu platiti."
Lizzie je osjetila ozlojeđenost.
"Lennox je otad preuzeo ulogu nadzornika, pretpostavljam." "To je samo jedan radni dan . . . ali da, tako je."
"Ne želim da taj nitkov preuzme upravljanje plantažom!" žestoko je rekla.
"To svakako" zdušno se složio Mack. "Ni radnici to ne žele."
Lizzie se sumnjičavo namrštila. Sowerbyju su puno dugovali. Jay mu je rekao da će mu platiti kad se proda prvi urod duhana. Zašto nije jednostavno čekao? Mogao je kasnije platiti svoje dugove, Vjerojatno se bojao, Lennox mu je prijetio, bila je sigurna. Što je više o tome razmišljala, jačala je njena ljutnja.
"Vjerujem da je Lennox prisilio Sowerbyja na odlazak" rekla je. Mack je klimnuo glavom.
"Ne znam puno o tome, ali i meni se čini da je tako. Ja sam se suprotstavio Lennoxu, a evo što mi se dogodilo."
U glasu mu se nije osjećalo samosažaljenje, samo gorka stvarnost, a nju
je obuzeo osjećaj suosjećanja. Dotaknula mu je ruku i rekla: "Trebao bi biti ponosan. Ti si hrabar i častan čovjek."
"A Lennox je pokvaren i zao, ali što se događa? Postat će ovdje nadzornik, zatim će, na ovaj ili onaj način, krasti od vas dok ne skupi za otvaranje krčme u Fredericksburgu; uskoro će živjeti slično kao u Londonu."
"Neće, ako ja mogu nešto učiniti" odlučno je rekla Lizzie. "Odmah ću razgovarati s njim." Lennox je imao malu kolibu s dvije sobe kraj sušionica, blizu Sowerbyjeve kućice. "Nadam se da je kod kuće."
"Sad nije tamo. Nedjeljom u ovo vrijeme bit će u Ferry Houseu, krčmi udaljenoj pet do šest kilometara uzvodno. Ostat će tamo do kasno večeras."
Lizzie nije mogla čekati do sutradan; nije imala strpljenja kad joj je nešto ovako bilo na umu.
"Idem u Ferry House. Ne mogu jahati, uzet ću laka kola." Mack se namrštio.
"Ne bi li bilo bolje raspraviti s njim ovdje, gdje si ti gospodarica kuće? On je grub čovjek."
Lizzie je osjetila tjeskobu. Mack je u pravu. Lennox je opasan. Ali nije mogla podnijeti pomisao o odgađanju konfrontacije. Mack bi je mogao štititi.
"Hoćeš li poći sa mnom?" rekla je. "Osjećala bih se sigurnom kad bi ti bio tamo."
"Svakako."
"Možeš upravljati konjem." "Morat ćeš me naučiti."
"To je posve jednostavno."
Zaputili su se uzbrdicom prema kući. Konjušar Jimmy pojio je konje. Mack i on su izvukli laka kola i zapregnuli ponija, a Lizzie je pošla u kuću po šešir. Vozili su se cestom uz rijeku do mjesta gdje se nalazila skela. Ferry House bila je drvena građevina, tek malo veća od kućica u kojima su živjeli Sowerby i Lennox. Mack je pomogao Lizzie pri silaženju s kola, a zatim joj je otvorio vrata krčme.
Unutra je bilo mračno i zadimljeno. Deset do dvanaest ljudi sjedilo je na klupama i drvenim stolicama. Pili su iz glinenih i metalnih vrčeva. Neki su igrali karte i kocke, a drugi su pušili lule. Iz stražnje prostorije čuo se zvuk biljara. Nije bilo žena, ni crnaca.
Mack je ušao za njom, ali se zadržao u pozadini blizu vratiju, a lice mu je ostalo u sjeni. Iz stražnje prostorije došao je jedan muškarac, brišući ubrusom ruke, i rekao:
"Čime vas mogu posluţiti, gospodine . . . Oh! Gospođa!"
"Neću ništa, hvala" zvonkim glasom je rekla Lizzie, a u prostoriji je zavladala tišina.
Sva su se lica okrenula prema njoj, a ona ih je redom pogledala. Lennox se nalazio u jednom kutu, sagnut nad posudicom u kojoj se tresu kocke. Na malom stolu ispred njega nalazilo se nekoliko hrpica kovanica. Na licu mu se pojavio izraz srdžbe zato što su ga prekinuli. Pažljivo je pokupio svoje novčiće, bez žurbe, a potom se uspravio i skinuo šešir.
"Što radite ovdje, gospođo Jamisson?"
"Nisam došla kockati, očito " odrješito je rekla. "Gdje je gospodin Sowerby?"
Čula je kako jedan ili dvojica mrmljaju s odobravanjem, kao da bi i drugi voljeli znati što se dogodilo Sowerbyju; i vidjela je kako se jedan sjedokosi muškarac okrenuo na stolici i pogledao u nju,
"Pobjegao je, izgleda" odgovorio je Lennox, "Zašto me niste izvijestli o tome?"
Lennox je slegnuo ramenima.
"Jer ne možete ništa učiniti glede toga."
"Ipak, želim biti obaviještena o takvim stvarima. Nemojte da se to ponovi. Je li jasno?" Lennox nije odgovorio. "Zašto je Sowerby otišao?"
"Odakle bih ja to znao?" Umiješao se sjedokosi čovjek:
"Dugovao je novac." Lizzie se okrenula prema njemu. "Kome?" Čovjek je pokazao palcem.
"Lennoxu, eto kome." Opet se okrenula Lennoxu. "Je li to točno?"
"Da."
"Za što?"
"Ne znam što želite reći."
"Zašto je posudio novac od vas?" "Zapravo, nije ga posudio. Izgubio ga je."
"Kockajući."
"Da."
"Jeste li mu prijetili?"
Sjedokosi muškarac se sarkastično nasmijao. "Je li? Tako mi svega!"
"Zahtijevao sam svoj novac" hladnokrvno je rekao Lennox. "I to ga je otjeralo."
"Kažem vam da ne znam zašto je otišao." "Vjerujem da se bojao vas."
Opaki smiješak pojavio se na Lennoxovu licu.
"Mnogi me se boje" rekao je s jedva prikrivenom prijetnjom u glasu. Lizzie je osjetila strah, ali i bijes.
"Nešto moramo raščistiti" rekla je. U glasu joj se osjetio drhtaj, pa je progutala zrak kako bi ga stavila pod kontrolu. "Ja sam gospodarica
plantaže, a vi ćete postupati prema mojim naređenjima. Preuzet ću upravljanje imanjem do povratka svoga supruga. Tada će on odlučiti kako će zamijeniti gospodina Sowerbyja."
Lennox je odmahnuo glavom.
"A, ne" rekao je. "Ja sam zamjenik Sowerbyja. Gospodin Jamisson mi je posve jasno rekao neka preuzmem upravljanje plantažom ako se Sowerby razboli ili tako nešto. Osim toga, što vi znate o uzgoju duhana?"
"Ništa manje od londonskog krčmara."
"Pa, gospodin Jamisson tako ne misli, a ja primam naređenja od njega."
Lizzie je poželjela vrisnuti od frustriranosti. Nije mogla dopustiti da ovaj čovjek naređuje na njenoj plantaži! "Opominjem vas, Lennox, bit će bolje da me poslušate!"
"A ako neću?" Koraknuo je prema njoj, cereći se, a ona je osjetila njegov karakteristični zadah. Bila je prisiljena koraknuti unatrag.
Drugi gosti krčme sjedili su kao prikovani za svoje stolice. "Što ćete učiniti, gospođo Jamisson?" rekao je i dalje joj se približavajući. "Hoćete li me udariti?"
Kad je to rekao, podigao je ruku iznad glave pokretom koji je mogao biti ilustracija njegovih riječi, ali je isto tako mogao predstavljati prijetnju. Lizzie je prestrašeno uzviknula i skoĉila unatrag. Nogama je udarila o rub stolice pa je naglo sjela. Odjednom se pojavio Mack, postavivši se između Lennoxa i nje.
"Podigao si ruku na ženu, Lennox" rekao je. "Sad ćemo vidjeti hoćeš li je podići na muškarca."
"Ti!" rekao je Lennox. "Nisam znao da ti tamo stojiš, u kutu, poput crnčuge."
"A sad kad znaš, što ćeš učiniti?"
"Ti si prokleta budala, McAsh. Uvijek biraš gubitničku stranu." "Upravo si uvrijedio ženu čovjeka kojemu pripadaš; to mi se ne čini pametnim."
"Nisam se ovamo došao svađati. Došao sam kockati." Lennox se okrenuo i vratio do malog stola.
Lizzie je bila jednako bijesna i frustrirana kao i kad je došla. Ustala je. "Idemo" rekla je Macku.
Otvorio joj je vrata pa su izašli.
Mora naučiti više o uzgoju duhana, zaključila je kad se smirila. Lennox će pokušati preuzeti upravljanje plantažom, a može ga pobijediti jedino ako uspije uvjeriti Jaya da će ona to bolje raditi. Već je znala puno o vođenju plantaže, ali zapravo nije dosta znala o samoj biljci. Idućeg dana je ponovno dala zapregnuti ponija pa ju je Jimmy odvezao na plantažu pukovnika Thumsona.
U tjednima nakon primanja susjedi su se hladno odnosili prema Lizzie i Jayu, pogotovo prema Jayu. Pozvali su ih na velike društvene prigode, jedan ples i otmjeno primanje u povodu vjenčanja, ali ih nitko nije pozvao na male proslave ili intimnu večeru. Međutim, izgleda da su svi znali kad je Jay otišao u Williamsburg, jer je otad gospođa Thumson nekoliko puta svratila, a Suzy Delahaye je pozvala Lizzie na čaj. Žalostilo ju je što su radije pozivali samo nju, ali Jay je sve njih uvrijedio svojim izjavama.
Dok se vozila plantažom Thumsonovih, zapanjila se nad dojmom bogatstva što ga je ostavljala. U pristaništu su se nalazili nizovi velikih bačvi; robovi su izgledali raspoloženo i sposobno; kolibe su bile obojene, a polja uredna. Ugledala je pukovnika na drugom kraju livade. Razgovarao je s malom skupinom ljudi i nešto im pokazivao. Jay nikad nije stajao u polju i davao naputke.
Gospođa Thumson bila je gojazna i ljubazna žena koja je prešla pedesetu. Njihova djeca, dva sina, već su odrasli ljudi koji žive drugdje.
Natočila je čaj i počela se raspitivati o Lizzienoj trudnoći. Lizzie je priznala kako je povremeno muče bolovi u leđima i da stalno ima žgaravicu. Gospođa Thumson ju je utješila, rekavši da se i ona osjećala posve isto. Također je jednom ili dvaput opazila neznatno krvarenje, a gospođa Thumson se namrštila i rekla da se to njoj nije događalo, ali nije posebno zabrinjavajuće, te bi se morala više odmarati. Međutim, Lizzie nije došla razgovarati o trudnoći, pa se obradovala kad je pukovnik došao na čaj. Bio je pedesetih godina, visok i sjedokos, te krepak za svoje godine. Ukočeno joj je pružio ruku, ali ga je ona smekšala smiješkom i komplimentom.
"Zašto vaša plantaža djeluje toliko impresivnije od svih ostalih?" "Pa, lijepo od vas što to kažete" odgovorio je. Rekao bih da je najvažniji razlog to što sam ovdje. Vidite, Bill Delahaye uvijek odlazi na konjske utrke i borbe pijetlova. John Armstead više voli piti nego raditi, a njegov brat svako poslijepodne igra biljar i baca kocke u Ferry Houseu." Ništa nije rekao za Mockjack Hall.
"Zašto vaši robovi djeluju tako puni energije?"
"Dakle, to ovisi o tome kako ih hranite." Očito je uživao u objašnjavanju svog uspjeha tako privlačnoj mladoj ţeni. "Mogu živjeti od kukuruzne kaše i kukuruznog kruha, ali će bolje raditi ako svakodnevno dobivaju soljenu ribu, a meso jednom tjedno. To je skupo, ali je bolje nego kupovati nove robove svakih nekoliko godina."
"Zašto je toliko plantaža dospjelo pod stečaj u posljednje vrijeme?"
"Morate shvatiti kakva je biljka duhana. Ona iscrpljuje tlo. Nakon četiri do pet godina kvaliteta opada. To polje treba zasijati pšenicom ili kukuruzom, a za duhan je potrebno novo tlo."
"Znači, vi stalno raščišćavate nova zemljišta."
"Tako je. Svake zime raščistim dio šume i pripremam nova polja za obrađivanje."
"Ali vi imate sreće, imate tako puno zemlje."
"Na vašem imanju ima puno šume. Kad vam toga ponestane, trebali biste kupiti ili unajmiti još zemljišta. Jedini način uzgoja duhana je neprestano kretanje."
"Postupaju li svi tako?"
"Ne. Neki uzimaju zajmove od trgovaca i nadaju se da će cijena duhana porasti i spasiti ih. Dick Richards, bivši vlasnik vašeg imanja, pošao je tim putem. Tako je vaš svekar na kraju postao vlasnik plantaže."
Lizzie mu nije rekla da je Jay otišao u Williamsburg kako bi uzeo zajam.
"Mogli bismo raščistiti Stafford Park do idućeg proljeća."
Stafford Park bilo je teško prohodno zemljište odvojeno od glavnog imanja, petnaestak kilometara uzvodno. Zbog tolike udaljenosti bilo je zapušteno, a Jay ga je pokušao dati u zakup ili prodati, ali nije bilo zainteresiranih.
"Zašto ne biste počeli s Pond Copseom?" rekao je pukovnik. "Blizu je vaših sušionica, a tlo je povoljno. To me podsjetilo" pogledao je uru na polici iznad kamina. "Moram obići svoje sušionice prije no što se spusti mrak." Lizzie je ustala.
"Moram se vratiti i razgovarati s nadzornikom." Gospođa Thumson je rekla:
"Nemojte previše raditi, gospođo Jamisson, mislite na dijete."
Lizzie se nasmiješila.
"Puno ću se odmarati, obećavam."
Pukovnik Thumson je poljubio svoju suprugu, a zatim izašao s Lizzie. Pomogao joj je pri penjanju u kola, a zatim jahao uz nju do svojih sušionica.
"Nadam se da mi nećete zamjeriti ako kaţem da ste jedinstvena mlada žena, gospođo Jamisson." "Pa, hvala vam" rekla je Lizzie.
"Nadam se da ćemo vas češće viđati." Nasmiješio se, a plave oĉi su mu zablistale. Uhvatio je njenu ruku, a dok ju je prinosio usnama, podlakticom je okrznuo njenu dojku, naizgled slučajno. "Molim vas, pošaljite po mene kadgod vam mogu bilo kako pomoći."
Odvezla se. Doista vjerujem da sam upravo čula svoj prvi prijedlog za preljub, pomislila je. A ja trudna šest mjeseci. Stari pokvarenjak! Vjerojatno je trebala biti bijesna, ali joj je zapravo bilo drago. Jasno da nikad neće iskoristiti njegovu ponudu. Upravo suprotno, odsad će paţljivo izbjegavati pukovnika. No, laskalo joj je što ju je netko smatrao poţeljnom.
"Pođimo brže, Jimmy" rekla je. "Želim svoju večeru."
Idućeg jutra poslala je Jimmyja da dovede Lennoxa u njenu sobu za primanje. Nije razgovarala s njim od nemilog događaja u Ferry Houseu. Prilično ga se bojala pa se dvoumila hoće li poslati po Macka radi zaštite. No, nije željela vjerovati da joj u vlastitoj kući treba tjelohranitelj. Sjedila je u velikoj izrezbarenoj stolici što su je, vjerojatno, donijeli iz Britanije prije cijelog stoljeća. Lennox je stigao dva sata kasnije s blatom na čizmama. Znala je da joj zakašnjenjem pokazuje kako nije obvezan skočiti čim ona fućne. Ako mu bude predbacivala, sigurno će smisliti neku ispriku, pa se odlučila ponašati kao da se odmah odazvao njenom pozivu.
"Raščistit ćemo Pond Copse tako da polje na proljeće bude spremno za sadnju duhana" rekla je. "Želim da počnete danas." Prvi put ga je iznenadila.
"Zašto?" rekao je.
"Uzgajivači duhana moraju svake zime raščišćavati nova polja. To je jedini način dobivanja visokog priroda. Razgledavala sam imanje; a Pond Copse djeluje najprikladnije. Pukovnik Thumson dijeli moje mišljenje."
"Bill Sowerby to nikad nije radio."
"Bill Sowerby nikad nije stvorio dobitak." "Starim poljima ništa ne nedostaje." "Uzgoj duhana iscrpljuje tlo."
"A, da" rekao je. "Ali mi ga obilno gnojimo."
Namrštila se. Thumson nije spominjao gnojenje.
"Ne znam..." Njeno se oklijevanje pokazalo kobnim. "Takve je stvari bolje prepustiti muškarcima" rekao je.
"Ostavite se bezveznih prodika" odbrusila je. "Recite mi o gnojenju."
"Noću ostavljamo stoku na poljima duhana, radi gnojiva. To osvježava tlo za iduću sezonu."
"Ne može biti jednako dobro kao novo tlo" rekla je, ali nije bila sigurna.
"Posve je isto" uporno je tvrdio. "No, ako želite nešto mijenjati, morat ćete razgovarati s gospodinom Jamissonom."
Bilo joj je mrsko što mora popustiti pred Lennoxom, čak i privremeno, ali morat će čekati do Jayeva povratka. Iznervirano je rekla:
"Sad možete ići."
Licem mu se načas razlio pobjednički smiješak, a zatim je bez riječi izašao. Prisilila se da ostatak dana provede u odmaranju, ali je idućeg jutra pošla u svoj uobičajeni obilazak plantaže.
U sušionicama su s kuka skidali osušene snopove duhanskih biljaka kako bi odvojili listove od stabljika i uklonili debele žile. Zatim će ih ponovno smotati, prekriti tkaninom i tako podvrći vrenju.
Nekoliko ljudi bilo je u šumi gdje su sjekli stabla za izradu bačvi.
Drugi su sijali ozimu pšenicu u Stream Quarteru. Lizzie je tamo primijetila Macka kako radi uz jednu mladu crnkinju. U redu su prelazili uzorano polje i razbacivali sjeme iz teških košara. Lennox ih je slijedio, požurujući sporije radnike udarajući ih nogom ili bičem. Bič je bio kratak s tvrdom drškom i švigalom od nekih sedamdesetak centimetara napravljenim od neke vrste savitljivog drveta. Kad je opazio kako ih Lizzie promatra, počeo ga je više koristiti, kao da je izaziva ne bi li ga pokušala zaustaviti.
Okrenula se i zaputila natrag prema kući. Prije no što je izašla iz domašaja zvuka, čula je uzvik i okrenula se. Crnkinja koja je radila kraj Macka srušila se na tlo. Bila je to Bess, djevojčica od petnaestak godina, visoka i mršava. Lizziena majka bi rekla da je nadrasla svoju snagu. Lizzie je poţurila prema ispruženom tijelu, ali je Mack bio bliže. Spustio je svoju košaru i kleknuo kraj Bess. Dotaknuo joj je čelo i ruke.
"Mislim da se samo onesvijestila" rekao je.
Lennox je prišao i teškom čizmom šutnuo djevojku u rebra. Njeno se tijelo trgnulo od udarca, ali nije otvorila oči. Lizzie je viknula:
"Prestanite, nemojte je udarati!"
"Lijena crna kuja, pokazat ću ja njoj" rekao je Lennox i zamahnuo rukom kojom je držao bič.
"Da se niste usudili!" razjareno je rekla Lizzie. Udario je bičem po leđima onesviještene djevojke. Mack je skočio na noge. "Prestanite!" vikala je Lizzie. Lennox je ponovno podigao bič. Mack je stao između Lennoxa i Bess.
"Tvoja ti je gospodarica rekla da prestaneš" rekao je Mack.
Lennox je promijenio zamah i udario Macka preko lica. Mack je zateturao u stranu, a ruka mu je poletjela do lica. Na njegovom obrazu odmah se pojavila rumenkasta masnica, a između usnica mu je stala kapati krv. Lennox je opet podigao ruku s bičem, ali nikad nije došlo do udarca. Lizzie nije uspjela toĉno vidjeti što se događa jer se sve odigralo u trenu, ali se Lennox ispružio na zemlji, stenjući, a Mack je držao bič. Uhvatio ga je objema rukama, prelomio ga preko koljena i prezirno ga bacio na Lennoxa. Lizzie je osjetila nalet trijumfa. Nasilnik je pobijeđen. Svi su naokolo stajali i dugo zurili. Tada je Lizzie rekla:
"Nastavite s poslom, svi!"
Robovi su se okrenuli i ponovno počeli bacati sjeme. Lennox je ustao i pakosno se zagledao u Macka.
"Možeš li odnijeti Bess do kuće?" Lizzie je upitala Macka.
"Naravno." Podigao ju je na ruke.
Vratili su se preko polja do kuće i odnijeli je u kuhinju, pomoćnu zgradu iza kuće. Kad ju je Mack spustio na stolicu, djevojka je došla k svijesti. Kuharica Sarah, crnkinja srednjih godina uvijek je bila sva u znoju. Lizzie ju je poslala po Jayev konjak. Nakon jednog gutljaja, Bess je ustvrdila da joj je dobro, osim bolova u rebrima, te nije mogla shvatiti zašto se onesvijestila. Lizzie joj je rekla neka nešto pojede i odmara se do sutradan. Dok su izlazili iz kuhinje, opazila je Mackovu zabrinutost.
"Što je?" upitala je.
"Sigurno nisam bio pri zdravoj pameti" rekao je.
"Kako možeš tako nešto reći?" pobunila se. "Lennox se oglušio o moju izravnu zapovijed!"
"On je osvetoljubiv čovjek. Nisam ga smio onako poniziti." "Kako bi ti se mogao osvetiti?"
"Lako. On je nadzornik."
"Neću to dopustiti" odlučno je rekla Lizzie. "Ne možeš me čuvati od jutra do mraka."
"Prokletstvo." Nije mogla dopustiti da Mack pati zbog onoga što je učinio.
"Pobjegao bih kad bih znao kamo poći. Jesi li ikad vidjela zemljovid Virginije?"
"Nemoj pobjeći." Namrštila se, razmišljajući, a zatim joj je sinula ideja. "Znam što ćemo učiniti; možeš raditi u kući." Nasmiješio se.
"Vrlo rado. Međutim, ne bih baš bio dobar sluga."
"Ne, ne, ne kao sluga. Mogla bih te zadužiti za popravke. Treba oličiti i urediti dječje prostorije."
Djelovao je sumnjičavo. "Doista misliš ozbiljno?"
"Naravno!"
"Bilo bi . . . zaista divno maknuti se od Lennoxa." "Tako ćemo učiniti."
"Ne možeš shvatiti kako su to dobre vijesti."
"To je i za mene dobro; osjećat ću se sigurnijom ako si ti u blizini. I ja se bojim Lennoxa." "S razlogom."
"Morat ćemo ti nabaviti novu košulju i prsluk, kao i kućne cipele."
Uživat će odijevajući ga u dobru odjeću. "Kakav luksuz" rekao je i nasmijao se.
"To je sređeno" odlučno je rekla. "Možeš odmah početi."
* * *
Kućni robovi su u početku malo gunđali radi zabave. Svisoka su gledali na robove koji su radili u poljima. Sarah je posebno gunđala jer mora kuhati za »nevrijednike koji jedu kašu i kukuruzni kruh«. No, Lizzie se izrugivala njihovom snobizmu i vedro ih tjerala na suradnju, pa su se na kraju zagrijali za njenu zamisao.
Po zalasku sunca u subotu u kuhinji se pripremala gozba. Pepper Jones, svirač bendža, stigao je oko podneva, posve pijan. McAsh ga je natjerao da popije litre čaja, a zatim ga je poslao na spavanje u jednu sporednu zgradu, te se ipak nekako otrijeznio. Njegovo je glazbalo imalo četiri žice, napravljene od životinjskih crijeva, nategnute preko polovice tikve, a dok ga je ugađao, čuo se zvuk negdje na pola puta između klavira i bubnjeva.
Lizzie je uzbuđeno obilazila dvorište i nadgledala pripreme. Radovala se zabavi. Ona se neće priključiti veselju, jasno; mora ostati dama, ozbiljna i daleka. No, uživat će promatrajući druge ljude kako se opuštaju i zabavljaju.
Kad se posve smračilo, sve je bilo spremno. Otvorena je nova bačva vina od jabuka; nekoliko debelih šunki cvrčilo je iznad vatri; stotine slatkih krumpira kuhalo se u velikim kotlovima uzavrele vode; dugačke štruce bijelog kruha, svaka od dva kilograma, čekale su da ih netko nareže.
Lizzie je nestrpljivo šetkala gore dolje, čekajući na povratak robova s rada u poljima. Nadala se da će pjevati. Ponekad ih je čula iz daljine, kako pjevaju žalobne naricaljke ili ritmičke pjesme uz rad, ali bi uvijek prestajali kad bi im se približio jedan od gospodara.
Kad se na nebu pojavio mjesec, stigle su starije žene iz svojih koliba, noseći na boku dojenčad, a malo veća djeca trčkarala su za njima. Nisu znale gdje se nalaze poljski radnici; nahranile su ih ujutro, a potom ih više nisu vidjele. Ljudi su znali da te večeri trebaju doći do kuće. Lizzie je rekla Kobeu neka se pobrine da to svima bude jasno, a u njega se uvijek mogla pouzdati. Nije imala vremena osobno poći do polja, ali je pretpostavila da su radili na najudaljenijim dijelovima plantaže pa im treba više vremena za povratak. Nadala se da se krumpir neće prekuhati i pretvoriti u kašu.
Vrijeme je prolazilo, a nitko se nije pojavljivao. Kad je već cijeli sat trajao mrkli mrak, priznala je sama sebi da je nešto pošlo po zlu. Dok joj se u prsima nakupljao bijes, pozvala je McAsha i rekla:
"Dovedi Lennoxa ovamo."
Trebao mu je gotovo cijeli sat, ali se McAsh na kraju ipak pojavio s Lennoxom, koji je očito već počeo svoje veĉernje opijanje. Tada je Lizzie već bila razjarena.
"Gdje su robovi koji rade u poljima?" pitala je. "Trebali bi biti ovdje!"
"Ah, da" rekao je Lennox, govoreći polako i odmjereno. To danas nije bilo moguće."
Njegova drskost upozorila ju je da je našao neki siguran način za osujećivanje njenih planova.
"Kako to, dovraga, mislite, nije bilo moguće?" rekla je.
"Sjekli su drveće za bačve na Stafford Parku." Stafford Park bio je udaljen šesnaest kilometara uz rijeku. "Ima nekoliko dana posla pa smo podigli logor. Ljudi će ostati tamo, s Kobeom, dok sve ne završimo."
"Niste morali baš danas sjeći stabla."
"Što moţeš učiniti danas, ne ostavljaj za sutra."
Učinio je to kako bi joj napakostio. Poželjela je vrisnuti. No, dok se Jay ne vrati kući, ništa ne može učiniti. Lennox je pogledao hranu na drvenim stolovima.
"Šteta, doista" rekao je, jedva prikrivajući svoju radost. Ispružio je prljavu ruku i otkinuo komad buta.
Bez razmišljanja, Lizzie je uzela vilicu dugaĉke drške i zabola ju u njegovu nadlanicu, rekavši: "Spustite to!"
Jauknuo je od bola i ispustio meso. Lizzie je izvukla vilicu iz njegove ruke. Ponovno je zaurlao od bola.
"Luda kravo!" viknuo je.
"Gubite se odavde, i ne pojavljujte mi se pred očima dok se moj muž ne vrati kući" rekla je Lizzie.
Jedan je dugi trenutak bijesno zurio u nju, kao da je namjerava napasti.
Zatim je tutnuo zakrvavljenu šaku pod pazuho i žurno otišao.
Lizzie je osjetila kako joj na oĉi naviru suze. Nije htjela da je robovi vide kako plače, pa se okrenula i potrčala u kuću. Čim se našla sama u sobi za primanje, počela je jecati od razočaranja. Osjećala se bijedno i usamljeno. Nešto kasnije čula je otvaranje vratiju. "Žao mi je" čula je Mackov glas.
Njegovo suosjećanje izazvalo je novi val suza. Trenutak kasnije osjetila je kako su je obujmile njegove ruke. To joj je pružalo veliku utjehu. Položila mu je glavu na rame, te plakala i plakala. Milovao joj je kosu i ljubio njene suze. Polako su njeni jecaji postali tiši, a bol blaži. Poželjela je da je može tako držati cijele noći.
Tada je shvatila što čini.
S užasom se odmaknula od njega. Ona je udata žena, šest mjeseci trudna, a dopustila je sluzi da je ljubi!
"O čemu ja razmišljam?" s nevjericom je rekla. "Uopće na razmišljaš" rekao je.
"Sad sam počela" rekla je. "Izađi!"
Tužna izraza lica, Mack se okrenuo i izašao.