Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Anita Dajamant-Dan posle noći

Ići dole

 Anita Dajamant-Dan posle noći Empty Anita Dajamant-Dan posle noći

Počalji od Mustra Pet Jun 08, 2018 7:23 am

 Anita Dajamant-Dan posle noći Dan_po10

Autorka svetskog bestselera Crveni šator.

Ovo je nezaboravna priča o tragediji i iskupljenju, roman koji trenutak istorije oživljava tako zapanjujućom rečitošću da čitalac ostaje dirnut i ponesen svakom potresnom pojedinošću. Delo nadmoćne mašte.

Baš kao što je dala glas nemim ženama iz Starog zaveta u Crvenom šatoru, Anita Dajamant je u svom novom, izuzetno dramatičnom romanu, stvorila je zbirku zapanjujuće živih likova – devojaka koje su pobegle u Izrael iz nacističke Evrope.

Dan posle noći zasnovan je na neverovatnoj istinitoj priči iz 1945. godine, kada je jedne oktobarske noći više od dvesta zatočenika spaseno iz Atlita, logora za „ilegalne“ useljenike blizu sredozemne luke Haifa kojim je upravljala britanska vojska. Priča se odvija posmatrana očima četiri mlade devojke, zatočenice u logoru čiji se životi duboko razlikuju. Sve one preživele su holokaust: Šajndel, poljska cionistkinja, Leoni, pariska lepotica, Tedi, Jevrejka koja se skrivala u Holandiji i Zora, preživela iz nacističkog koncentracionog logora. Opsedane neizrecivim sećanjima i gubicima, ne usuđujući se da se nadaju, Šajndel, Tedi, Leoni i Zora nalaze spasenje u prijateljstvu i zajedničkim iskustvima, čak i kad se suoče s izazovom ponovnog stvaranja samih sebe u neobičnoj novoj otadžbini.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Anita Dajamant-Dan posle noći Empty Re: Anita Dajamant-Dan posle noći

Počalji od Mustra Pet Jun 08, 2018 7:24 am

U znak sećanja na mog dedu Ejba Mordehaja Eibuzica

mog strica Henrija Rodžera Ejbuzica, žrtve holokausta



Znaj da svako ljudsko stvorenje

mora preći

veoma uzan most.

Najvažnije je da ga ne savlada strah.

Rabin Nahman od Breslova, 1772-1810.



Prolog



Avgust 1945.
Noćne more završile su obilazak pre nekoliko sati. Jecaji i bacakanje po krevetima gotovi su. Čak su se i nesaničarke smirile. Dvadeset nemirnih tela se odmara, a lica ostarela od gladi, žalosti i sumnji opustila su se da pokažu lepotu i tugu svoje mladosti. Nijedna žena u baraci C nema još dvadeset jednu godinu, ali sve su siročad.


Obrazi im se taru o male vojničke jastuke koji mirišu na sredstva za dezinfekciju. Grudvasti i pljosnati od duge službe pod težim glavama, ti jastuci ni najmanje ne liče na paperjaste oblake na kojima su mnoge od njih uživale u detinjstvu. Pa ipak, devojke potpuno zadovoljno uranjaju lica u njih i grle ih kao da su plišane mede. U onim drugim barakama nisu imale jastuke. Niko ne daje jastuke životinjama.
Britanci su 1938. podigli Atlit za smeštaj svojih vojnika. Atlit je bio jedna iz grupe baza, garaža i skladišta sagrađenih u prio­balnoj ravnici nekoliko kilometara južno od Haife. Ali krajem svetskog rata, kad su evropski Jevreji krenuli u svoju prapostojbinu kršeći međunarodne političke sporazume, mandat u Palestini postao je još zamršeniji. Zbog toga je Atlit pretvoren u zatvor, to jest, na jeziku vlasti, „pritvorski centar" za izbeglice bez odgovarajućih dozvola. Englezi su pohapsili hiljade takvih nelegalnih useljenika, većinu poslali u Atlit, ali ih brzo i pustili, kao suviše sitnu ribu.
Atlit je bio neprivlačno naselje drvenih baraka i zgrada nani­zanih u redove na svega pola hektara zemlje okružene korovom i krompirištima. Ipak, pružao je sumorno utočište iscrpljenim preživelima Konačnog rešenja, koji su jedva videli išta iza ogra­de od bodljikave žice, zapravo tri koncentrična kruga bodljikave žice koja je ispisivala nečitke i mučne hijeroglife.
Na kilometar od Atlita Sredozemno more udara u stenovitu obalu. Kada su talasi visoki, čuje se kako kamenje sikće i uzdiše zapljuskivano vodom. Na istočnom horizontu podnožje planine Karmel pruža se ka nebu, u skladu sa svojim imenom, keremel, „Božji vinograd". Ponekad se vidi i daleka svetlost sveća na pla­nini, ali ne u ovo doba. Noć je suviše odmakla za to.
Na planini je sveže, ali u Atlitu je vrelo i vlažno. Sijalice na tavanici bruje i cvrče na vlažnom vazduhu, teškom poput ćebeta. Ništa se ne miče. Čak i stražari na osmatračkoj kuli hrču, uljuljkani tišinom i izmoždeni, kao i njihovi zatočenici, naku­pljenim teretom vrućine. Nema politike u ove sitne sate, nema žaljenja, odlaganja, čekanja. Sve će se to vratiti sa suncem. Čekanje je gore od vru­ćine. Svi zatočenici u Atlitu čekaju odgovore na ista pitanja: Kada ću izaći odavde? Kada će se prošlost okončati?
Noćas u Atlitu ima svega sto sedamdeset zatočenika, manje od sedamdeset žena. Isti nesrazmeran odnos vlada i u metežu na putevima Poljske i Nemačke, Francuske i Italije; isto je na železničkim stanicama i u logorima za raseljena lica, u redovi­ma za vodu, legitimacije, obuću, obaveštenja. Isti odnos je i na škripavim napuklim čamcima koji krišom prevoze preživele u Palestinu.
Nema tajne u ovoj aritmetici. Prema nacističkoj računici, muškarci su vredniji živi nego mrtvi, makar samo neznatno, makar samo privremeno. Zato su žene ubijali brže.
U baraci C krov od talasastog lima ispušta poslednje stepene jučerašnjeg sunca, greje bluze i suknje što kao sablasti vise s tavanskih greda. O grede su okačene i vreće od jute, kvrgave od nasumičnih, spasenih blaga, albuma s fotografijama, knji­ga, svećnjaka, drvenih činija, polomljenih igračaka, stolnjaka, dragocenih krhotina. Uski ležajevi neravno su postavljeni uz gole drvene zidove. Pod je zatrpan tankom vunenom ćebadi strgnutom na vrućini. U uglu stoji prazna kolevka.
U Haifi svetla gore u pekarama u kojima nadolazi testo, a radnici sipaju kafu i pale cigarete. Visoko na Karmelu, u kibucu usred borove šume, mlekari trljaju oči i obuvaju čizme.
U Atlitu, žene spavaju. Ništa ih ne uznemirava. Niko ne opaža lako meškoljenje povetarca, blagoslov poslednjeg, najdobroćudnijeg poglavlja dana.
Bilo bi dobro delo produžiti ovaj spokoj, pustiti ih da se odmaraju još malo. Ali mrak već popušta pod nakupljenom svetlošću. Ptice nemaju drugog izbora nego da najave dan. Oči polako počinju da se otvaraju.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Anita Dajamant-Dan posle noći Empty Re: Anita Dajamant-Dan posle noći

Počalji od Mustra Pet Jun 08, 2018 7:24 am

1. Čekanje



Tedi

Tedi je probudio miris salamure. Stigao je do nje iza dina i pored poljskih klozeta, pomevši neprijatan dah i kiselkast miris tela ostalih devetnaest devojaka u baraci. Sela je na ležaj, udahnula oštar slan miris i nasmešila se.
Tedi Pastor izgubila je čulo mirisa za vreme rata. Zbog pre­malo hrane izgubila je i mesečnicu. Njena teška plava kosa izgubila je sjaj i mekotu, nokti su joj postali krti i lomljivi. Ali u Palestini joj se sve vraćalo.
Za dve nedelje otkako je stigla u Atlit, Tedin nos postao je osetljiv kao u psa. Mogla je da prepozna ljude zatvorenih očiju, da pogodi ne samo ko su nego i šta su radili, a ponekad čak i šta osećaju. Uhvatila je nadmoćan miris seksa s devojke koja je prošla dvorištem, i zagrcnula se nad neobičnim zagušljivim zadahom spaljene kose koji je izbijao iz Zore Vajc, ljutite sitne Poljakinje blistavih smeđih očiju i krivog prednjeg zuba koja je spavala na drugom kraju njene barake.
Tedi je u početku mislila da gubi razum, ali kad je shvatila da niko ništa ne podozreva, prestala je da brine o tome i usredsredila se na budućnost. Njen plan bio je da živi u kibucu gde svi mirišu na pomorandže i mleko i da zaboravi sve što je bilo pre. Tedi je smatrala da su sećanja neprijatelj sreće. Već je zaboravila ime broda koji ju je dovezao u Palestinu, i ime zdepastog mladog Grka koji ju je držao za ramena dok je povraćala u kofu. Pitala se hoće li moći da ispuni glavu s dovoljno hebrejskog da istisne maternji holandski.
Tedi je sebi obećala da će, čim izađe iz Atlita, zaboraviti i sve o tom logoru; ružno ispucalu zemlju dvorišta, beskrajne dane, vrućinu i devojke iz Evrope, i one fine i one neprijatne. Zaboraviće i hladno plavo priviđenje planine u daljini, i one osobenjake, dobrovoljce iz Jišuva, kako su nazivali tamošnja jevrejska naselja i njihove stanovnike.
Krenuće iz početka, kao beba, a razmišljala je i da stavi novo ime, hebrejsko ime, na sledeću legitimaciju. Postaće kao oni mladići i devojke, pioniri koji su odrastali u Poljskoj i Rumuniji pevajući o Erec Izraelu i sanjajući o životu ispunjenom zemljoradnjom i narodnim igrama. Ti sinovi i kćeri trgovaca i nastavnika u cionističkim letnjim logorima razvili su sklonost ka fizičkom radu. Stalno su govorili o tome kako će orati, kopati, boriti se i graditi državu. Činilo se da gledaju u budućnost bez ijednog osvrta unazad. Tedi ih je smatrala predivnima.
I ti mladi cionisti voleli su nju, mada je bila svesna da je vole uglavnom zbog toga što je visoka i plavokosa. Umeli su da budu nepristojni i grubi; jedan ju je u lice nazvao „dobrim primerkom". Iako je znala da joj te i slične reči govore bez zlobe, bilo joj je nelagodno u njihovom društvu. U Amsterdamu je bila samo jedna među mnogim mladim Jevrejkama plave kose, uskih bokova i širokih ramena. Njeni prijatelji, kao i ona sama, imali su bar jednog roditelja, babu ili dedu luteranske vere, i smatralo se neukusnim obraćati pažnju na nečije mešovito poreklo sve do 1940, kada su rođaci nejevreji postali vredni.
Tedi je zevnula i protegla se. Bila je prvakinja barake u spa­vanju, usnula bi čim spusti glavu na jastuk, a budila se tako sporo daje ponekad propuštala doručak Kad je najzad spustila stopala na hladan betonski pod, shvatila je da je sama i brzo je obukla ispranu plavu haljinu koja joj je otkrivala butine, mada ne koliko kratke pantalone koje su nosile neke devojke.
Na izlasku je primetila Zoru, sklupčanu u loptu na ležaju pored vrata. Tedi je izašla, zatvorila za sobom vrata što je tiše mogla, a onda otrčala do klozeta govoreći sebi kako nema raz­loga za brigu, u Atlitu zaista nije bilo opasnosti od gladovanja. Čak i kada u kuhinji nestane čaja i šećera, uvek je bilo dosta hleba i salate od krastavaca i paradajza, koju su meštani sma­trali prikladnim jelom za doručak. Sedeći na toaletu, pokušala je da se seti reči za paradajz.
„Ag-va-ni-ja," rekla je.
„Molim?", rekao je glas iza pregrade.
„Nisam znala da ima nekoga", reče Tedi.
„Ako želiš agvaniju, bolje požuri u menzu. Uskoro će zatvo­riti vrata."
Tedi je odlučila da pita Nurit, jednu od nastavnica hebrej­skog, kako se kaže krastavac, ali se setila da tog jutra nema nastave. Jedna politička stranka pozvala je na demonstracije protiv Britanaca, i nastavnici će uzeti učešća. Nema hebrejskog, nema gimnastike, nema ničega da razbije jednoličnost.
Odjednom je pred njom iskrsnuo dan, dug i prazan; neće imati šta da radi među ljudima s kojima jedva može da raz­govara. Za razliku od gotovo svih u Atlitu, jidiš nije bio njen maternji jezik. „Taj prostački žargon" bio je zabranjen u kući njene majke, mada je čula da je deda govorio jidiš, a i sama je ponešto naučila u logorima za raseljena lica i na putu za Palesti­nu. Svakog dana sve je bolje razumela hebrejski, ali još joj je bilo teško da izgovara reči koje su joj često zvučale kao anagrami, grupe nasumićno poredanih slova koje treba pravilno složiti da bi se dobio smisao.
„Ag-va-ni-ja.", prošaputala je umivajući se. Lepa reč, bila bi dobro ime za mačku. Oduvek je želela da ima šarenu mačku. Ima li takvih mačaka u Palestini? Moraću nekoga da pitam za mačke, pomisli Tedi. I za krastavce.
Udaljeni zvuk železničke pištaljke prenuo je Tedi iz misli i razvedrio je. Dolazak novih useljenika značio je da će dan proći brzo i da neće biti previše vremena za razmišljanje.
Priključila se grupi koja je išla ka jugozapadnom uglu logora, blizu mesta na koje će voz stići. Neke devojke su je pozdravile, a nekoliko momaka pokušalo je da uhvati njen pogled. Hana, vesela devojka okruglog lica koja kao da je znala svačije ime, pritrčala joj je i pružila joj jabuku.
„Nisam te videla na doruč­ku", rekla je.
„Najlepše ti hvala", odgovorila je Tedi pažljivo.
„Svakog dana sve bolje govoriš hebrejski", reče Hana. Ona se već oblačila kao stanovnica kibuca, u kratke pantalone i košulju kratkih rukava, a kosu je vezivala u kike. „Zar ovo nije divno?", rekla je gledajući voz. „Treba nam mnogo doseljenika. Još i još."
Tedi vatreno zaklima glavom, posramljena što je o njiho­vom dolasku mislila kao o razonodi. Pošla je za Hanom, koja se progurala kroz gužvu, pa su izbile sasvim napred i gledale kroz bodljikavu žicu.
Na kraju pruge nije bilo stanice, čak ni drvene platforme. Šine su se prosto završavale na praznom polju okruženom viso­kom travom i divljim cvećem. Hiljade stopala ugazilo je korov i poravnalo zemlju, a zatim utabalo i stazu koja se pružala upo-redo s ogradom Atlita do puta ispred logora. Petominutni hod do kapije bio je dug i naporan za premorene preplašene ljude koji su stizali noseći olupane kofere i poslednje ostatke nade.
Kad je lokomotiva zadahtala i stala, britanski vojnici otvorili su vrata tri zatvorena teretna vagona. Neko iza Tedi prenera­ženo je uzdahnuo.
„Kako mogu ovo da rade? Mene su ovamo dovezli autobusom s prozorima obojenim u crno, i to je bilo grozno. Ali ovo?" Tedi se okrenula i osetila slab ali uznemirujući miris kamfora sa žene koja je govorila. Žena je bila veoma bleda, što je govorilo da je stigla nedavno. „Ti ljudi svakako znaju šta Jevrejima znači da ih nateraju u stočne vagone. Ne razumem te Engleze. Borili su se protiv Hitlera. Zašto ovo rade?"
„To je taktika zastrašivanja", reče stroga devojka iz Bugar­ske; oko vrata je imala crnu ešarpu, znak pripadnosti nekom od mnogobrojnih političkih pokreta koje Tedi nikako nije uspevala da upamti. „Stavljaju nas u vozove da bismo se preplašili i ostali slabi, ali to im neće uspeti." Novodošli doseljenici škiljili su teturajući se po zaslepljujućem suncu, stežući svoje stvari.
„Šalom, prijatelji, šalom", povikala je mlada Bugarka obavivši dlanove oko usta. „Šalom! Dobro došli!" Pridružili su joj se ostali, dovikujući pozdrave na hebrejskom i jidišu, na nemačkom, rumunskom, francuskom, poljskom, italijanskom i grčkom.
Pridošlice su krenule stazom, a zatočenici su ih sledili, razmenjujući govorkanja. Neko je rekao da su u Haifi pucali na brod. Neko drugi tvrdio je da su u ovoj grupi uglavnom preživeli iz Aušvica.
„Jeste li videli čoveka kog su izneli iz voza? Je li mrtav?"
„Nije, to je bila žena, onesvestila se od vrućine."
„Ovi ljudi su svi legalni useljenici, s papirima. Otići će odav­de za dan-dva."
„Otkud znaš?"
Tedi je do tada već naučila da ne treba obraćati previše pažnje na ove pretpostavke; ionako će uskoro čuti pravu priču.
Čim su novodošli stigli do glavne kapije, iz logora se razlegao drugačiji hor.
„Beč? Ima li nekoga iz Beča? Znate li porodicu Grosfeld? Krznare?"
„Lođ? Susedi smo ako ste iz Lođa."
„Budimpešta? Porodica Avigdora Koena, blizu Visoke ulice?"
„Slovinski? Znate li nekoga ko se preziva Slovinski?"
Tedi je ovo mrzela. Skrstila je ruke i zagledala se u planinu, pokušavajući da zamisli kako je tamo gore, ako je svežije.
Njen otac je tvrdio da je prezime Pastor uspomena iz vre­mena inkvizicije, kada su Jevreji pobegli iz Španije u Holandiju. Govorio je da su njegovi preci rađali toliko više kćeri nego sinova da je do 1940. u Holandiji bilo samo osam ljudi s prezi­menom Pastor. Tedi je ostala jedina.
Ako bude videla nekoga iz Amsterdama, suseda ili školskog druga, moraće da se seti svega, lica, cveća, prodavnica, pijaca, mostova, kanala, bicikala, prozora iz kojih zavese lepršaju napo­lje i prozora zatvorenih za noć. A to bi probilo opasnu rupu u brani zaborava koju je zidala iz dana u dan.
Zato nije gledala grupu na kapiji i trudila se da ne sluša molećivo izvikivanje imena sve dok je zaglušujuća vriska sirene ambulantnih kola nije naterala da se okrene. Kasnije su ostali poredili ovaj prodorni žalostivi krik s dernjavom mačke pod točkom automobila, sa sirenom za vazdušnu opasnost, s fabrič­kom pištaljkom. Tedi je gurnula prste u uši, ali nije uspela da priguši buku ni bol koji je pokuljao iz jedne krhke žene ispred sada otvorene kapije.
Žena je stajala čudno, napolje okrenutih stopala i ruku pri­ljubljenih uz telo. Šake su joj se trzale kao rukavice na konop­cu za rublje kad duva vetar. Glava joj je bila zabačena, a njena patnja ispunila je vazduh strahom. Teško se disalo. Sunce je postajalo sve vrelije. Neko dete je zaplakalo. Bolničarka u beloj uniformi pohitala je napred, sa špricem u ruci, ali žena se spustila u čučanj, naglo okrenula i počela da zamahuje i pljuje kao neki borbeni derviš. Okretala se tako brzo da je Tedi pomislila da će poleteti uvis, nošena sopstvenim gnevom.
Onda se sve završilo. Dva vojnika su je zgrabila, pa joj je bolničarka dala injekciju u mišicu. Vriska se pretvorila u gor­ke zadihane jecaje, njen sveukupni jad prevazišao je zbir svojih bezimenih delova. Drhtaj je prošao masom kao da je tempe­ratura naglo pala.
Žena je kroz jecaje nešto mucavo ponavljala.
„Šta kaže?", pitali su ljudi jedni druge na mnoštvu jezika.
„Je li to ruski?"
„Je li to neko ime?"
Prevod je obavljen i objavljen.
„Bodljikava žica", vapila je žena. Na češkom. „Bodljikava žica."
U prolaznom logoru Vesterbork Tedi je satima stajala uz bodljikavu žicu po susnežici i nemo zurila u beskrajnu sivu zaleđenu močvaru. Pored nje je tiho plakala jedna sitna sedokosa žena. Bila je u ogromnom muškom kaputu, a na nogama je imala samo kućne papuče.
„Nisu mi dali da nađem svoje cipele", stalno se izvinjavala.
Najzad je zamolila Tedi da joj pomogne da sedne na zemlju. Sela je i namestila kaput oko sebe kao mali šator od tvida. Niko nije video da je isekla vene o bodljikavu žicu. Kad je pala licem na ogradu, telo joj se već bilo ohladilo.
Kad je stigla u Adit, i Tedi je bila preneražena i uplašena prizorom bodljikave žice, ali dali su joj čistu odeću, topao hleb i jastuk, i među tolikim ohrabrujućim osmesima brzo je sve zaboravila. Sada je videla samo ogradu; hiljade kao brijač oštrih trnova govorilo joj je da još nije sasvim slobodna, da je još nešto manje od ljudskog bića.
Bolničarka je držala uplakanu ženu u naručju i ljuljala je kao umorno dete. Onda je dala znak stražaru koji je podigao ženu i odneo je u ambulantu.
„Sirotica", reče Hana, obraza vlažnih od suza. „Odmah je vode u bolnicu."
„Hm", reče Lilijan, punačka Austrijanka uvučene brade koju niko nikad nije video bez ruža na usnama. „Lukava je to lija. Ova predstava izvući će je odavde za tren oka."
„Baš nemaš srca", reče Hana.
„Nije tačno", odvrati Lilijan. Nju niko nije voleo, ali su je trpeli jer je u koferu imala brdo kozmetike. „Samo sam otvo­rena. Svako se brine za sebe kako zna i ume."
„Ta žena nikad neće biti čista u glavi", reče Hana. „A za to su krivi ovi prokleti Englezi što je ponovo stavljaju u logor."
„Ne bih rekla", reče Tedi i spusti prst na oštru bodlju. „Zar se svi ne držimo za končić koji je njoj pukao?"
Hana uhvati Tedi za ruku.
„Dosta je", reče. „Bolje mi pomozi da smestimo nove."
Glavna kapija već je bila zatvorena. Svi novodošli stajali su zbijeni u grupi i gledali najveću građevinu u Atlitu, prostrani drveni ambar koji su zatočenici prozvali „Šupa za vaške" ili samo „Šupa". Logorski stražari i prevodioci iz Jevrejske agencije pokušavali su da ih podele u dva reda, muškarci pred desna, žene pred leva vrata.
Tedi je osetila snažan miris straha natopljen znojem i pre nego što je videla ukočena lica, užasnuta prizorom muškaraca i žena koje razdvajaju i šalju kroz polumračna vrata ka nevi­dljivim tuševima. Iza vrata su zveketala i šištala tri metra visoka burad, baš kao na ulazima u Aušvicu, gde su im takođe govorili da se svuku i predaju odeću na pranje i parenje.
Neke žene su plakale. Neki muškarci mrmljali su molitve. Parovi su se dovikivali recima ohrabrenja ili oproštaja.
Jedan prevodilac zamolio je Hanu da vidi može li nešto učiniti sa čovekom povijenih ramena koji je odbijao da krene napred i da govori, pa je zadržavao muški red. Hana je uhvatila Tedi za mišicu i povukla je sa sobom.
„Izvinite, gospodine", rekla je blago, „ali ovo nije ono što mislite."
Čovek je pogledao mašine i zatresao glavom.
„Znam", reče Hana. „Izgledaju kao one u koncentracionim logorima. Ali ovde nikoga neće ubiti. Ovde će vam vratiti odeću, obećavam." Dopustio ju je da ga dovede do vrata da proviri unutra. „Pogledajte", rekla je pokazujući tavanicu. „Vidite li one otvorene prozore? Nijedna prostorija ovde nije zapečaće­na. Tuševi su samo tuševi. Voda je možda hladna, a sredstva za dezinfekciju neprijatna, ali ovo nije gasna komora. A kad se operete, dobićete hranu, topao čaj i divno voće koje su gajili palestinski Jevreji."
Tedi je videla da čovek želi da poveruje u ono što mu ova ozarena mlada Jevrejka govori, ali da ne može da pomiri njene reči s onim što vidi i čuje.
„Kao u Terezinu", promrmljao je najzad, spomenuvši Potemkinovo selo koje su nacisti koristili da prevare Crveni krst, logor u kom su Jevreji za pokazivanje svirali u simfonij­skom orkestru i priređivali opere za decu, a sve to na pozornici tik iznad klanice.
„Ovo nije Terezin, druže", reče Hana. „Ne zaboravite, ovo je Erec Izrael. Neće vas ubiti. Pobrinuće se za vas. Ako ste bolesni, lekari će se brinuti o vama. Dajem vam reč."
Čovek je uzdahnuo.
„Daješ mi reč", rekao je i tužno odmah­nuo glavom, ali je ipak pošao za njom do stola za kojim je sedeo jedan engleski vojnik, jedva dovoljno star da se brije, i posmatrao ih. Mladić je ustao, pružio mu ruku i rekao na hebrejskom:
„Šalom. Ja sam redov Gordon."
„Je li on Jevrejin?", upitao ju je čovek s nevericom.
„Mislim da nije."
Tedi je dirnula ljubaznost mladog vojnika, a onda je gledala kako mu se pogled spušta na Hanine grudi.
„Hvala vam, redove Gordone", reče Hana razmećući se zna­njem engleskog i ne obazirući se na njegovu pažnju. „Ovaj gospodin je spreman za vas. Moja prijateljica i ja idemo da pomognemo devojkama koje se pripremaju. Da? Važi?"
„Važi." Vojnik se nasmešio.
Idući za Hanom u Šupu, Tedi je morala da zastane kako bi joj se oči privikle na polumrak. U Šupi je bilo mnogo svežije, ali vladala je zaglušujuća buka. Šištanje mašina, zvuk tekuće vode i glasovi dizali su se do visoke metalne tavanice, pojačavali se i izobličavali odbijajući se o gole zidove. Odnekud iz dubine dvorane razlegao se oštar smeh, sumanuti dodatak buci od kog se Tedi stresla.
U svlačionici ih je dočekala glasna svađa između jedne novopridošle devojke i dobrovoljke iz Jevrejske agencije koja nije dovoljno dobro znala jidiš.
„O čemu je reč?", upitala je Hana uzrujanu devojku.
„Neću da stavim haljinu u to, rekla je devojka pokazujući mali lift koji je vozio odeću u mašine na drugom kraju Šupe. „To je jedino što mi je ostalo od sestre."
„Biće ti vraćena", rekla je Hana. „Slušajte me svi", nastavila je trudeći se da nadjača galamu. „Drugarice moje, slušajte me. Vašu odeću samo će oprati i očistiti od vaši. Nema razloga za brigu. Ručak vas čeka. Možda ćete sesti pored nekog zgodnog momka; ovde ih ima dosta. Ako me razumete, prevedite onima koje me ne razumeju."
Nasmejana Hana delovala je ubedljivo i žene su učinile kako im je rekla. Ona je rođena predvodnica, pomisli Tedi. Mogla bi da rukovodi školom, kibucom, možda čak i nekom vladinom službom. Na trenutak joj je bilo žao što će morati da zaboravi i Hanu.
Hana joj je dodala hrpu izlizanih peškira i povela je do niza otvorenih tuševa. Tedi je oborila oči da ne bi gledala mrlje sive kože zategnute preko rebara i kukova, ožiljke i kraste. Devojke su stajale okrenute zidu i skrivale se najbolje što su mogle. Neke su držale ruke pripijene uz telo kao ranjene ptice.
„To je zbog brojeva", objasnila je Hana šapatom. „Stide se tetovaže."
U jednoj kabini tri mlade Letonke, maljavije i punije od osta­lih, sapunale su jedna drugoj leđa, smejale se i ječale od zado­voljstva.
„Dobro, dobro, dobro", govorile su valjajući hebrejsku reč po ustima. Bez stida su se prale između nogu, upirale prstom jedna u drugu i šalile se tako da je Tedi pocrvenela.
Delila je peškire, zbunjena i omamljena. I sama je svakako pre svega nekoliko nedelja bila u istoj ovoj bučnoj prostoriji s grupom ovakvih devojaka. I od nje je neko tražio papire i pri­slanjao joj stetoskop na grudi. Sigurno je i ona kijala od DDT praška i tuširala se u nekoj kabini. Neko joj je dao haljinu koju nosi. Pa ipak, ničega se nije sećala.
Ono malo što je Tedi pamtila iz poslednje dve godine bilo je u obliku snimaka, crno-belih i pomalo neizoštrenih, sličnih fotografijama u albumu njene porodice uvezanom u kožu. Seća­la se veličanstvene guste kose grčkog momka koji joj je pomo­gao na brodu za Palestinu. Sećala se kako se bodljikava žica usekla u obrve žene koja se ubila u danskom prolaznom logoru.
Tedi je tek bila stigla u Vesterbork; posle dve godine skriva­nja neko ju je izdao nacistima. Rekli su joj da sutra ujutru ide u Bergen-Belzen. Da se to dogodilo, možda bi se i ona kao i ostali užasavala mašina za parenje odeće i tuševa u Atlitu. Ili bi, što je mnogo verovatnije, tamo bila ubijena.
Ali nisu je prozvali za taj voz, pa je čamila u Vesterborku čitavu sedmicu, ili možda samo nekoliko dana, hladnoća i strah poremetili su joj čula. Nije se sećala da je tamo išta jela niti da je ležala. Najzad su je strpali u stočni vagon voza za Aušvic s još sedamdeset pet promrzlih i izgladnelih duša. Niko nije progo­vorio dok je voz ubrzavao. Bili su već praktično mrtvi, i nisu pokušavali ni da teše jedni druge. Ali negde usred noći, negde usred ničega, lokomotiva je stala. Jedan dečko nožem je odvalio trule podne daske, i Tedi se druga provukla napolje.
„Hajde", rekla je Hana, ponovo je uzela za ruku i uvukla je nazad u bučnu sadašnjost. „Idemo da im pomognemo da se obuku."
U prostoriji iza tuševa vlažne hrpe iz aparata za parenje ležale su na niskom stolu. Desetak mokrih žena pohitalo je da uzme svoju odeću.
„Lagala si me", zavapila je devojka koja nije htela da preda sestrinu haljinu. „Vidi ovo", rekla je i podigla izbledeli skuplje­ni ostatak.
„Žao mi je", rekla je Hana. „Mašine su ponekad prevruće. Ali ovde ima mnogo odeće, možeš da biraš. Palestinski Jevreji dali su odeću iz svojih ormara. Možeš da dobiješ sve što poželiš, bolje od onoga što si donela." Upravo tada u prostoriju je utrčala bolničarka tražeći Hanu. Posle kratkog užurbanog razgovora, Hana je podigla ruku i objavila: „Drugarice moje, ja moram da idem sa sestrom Gilad, ali moja drugarica Tedi postaraće se za vas."
Dvadeset dva lica okrenula su se ka Tedi. Sada su bila više znatiželjna nego uplašena, pa je Tedi odlučila da se pretvara da zna šta radi. Povela ih je kroz vrata u dnu zgrade u improvizovani šator napravljen od starih padobrana. Dugačke daske na jarcima bile su zatrpane hrpama donjeg rublja, haljina, bluza, suknji, cipela i pantalona. Žene su pojurile napred i počele da probaju odeću i savetuju jedna drugu.
„Vidite ovo", povikala je jedna mašući parom prastarih gaća do kolena. Sve su se nasmejale osim jedne trudne devojke koja nije ništa mogla da obuče preko velikog stomaka. Tedi je pomislila kako bi Hana sada otišla u muški šator i uzela košulju i pantalone za nju. Sama Tedi nije bila toliko smela, ali se osećala odgovornom za sirotu trudnicu koja je bila na ivici plača i očigledno nije imala prijatelja u grupi.
Tedi je ponovo pretražila hrpe odeće, takođe bez uspeha. No, pogled joj je privukao preklopljeni komad žute padobran­ske svile na zidu šatora, pa se osmehnula.
„Odmah se vraćam", rekla je uznemirenoj devojci i otrčala u Šupu, sada praznu i toliko tihu da su udarci njenih sandala po podu odjekivali dok je trčala.
Kad je stigla do prednjih vrata, zaustavila je mladog vojnika koji je malopre bio toliko ljubazan.
„Možete li mi pomoći, gospodine?", rekla je zadihano, prvo na holandskom, a onda na isprekidanom hebrejskom.
„Ne razumem", odgovorio je vojnik.
Tedi ga je uhvatila za rukav, raširila prste kao makaze i pra­vila se da seče. Onda je pokazala zadnji deo zgrade i sklopila ruke kao u molitvi.
„Ah." Vojnik se nasmešio, izvadio mali perorez iz džepa i stavio prst na usne pokazujući da će to biti njihova tajna.
Tedi mu je pokazala palac okrenut uvis, uzela nož i otrčala.
Odsekla je komad svile s padobrana i ispresavijala ga tako domišljato da je suknja koju je načinila izgledala plisirano. Jed­na žena dala je plavu maramu da njome umesto pojasa pričvrste suknju trudnici oko stomaka. Tedi je za svoj napor nagrađena pohvalama i tapšanjem po leđima.
„Izgleda kao nevesta", rekla je jedna devojka.
„Malo je kasno za to", reče druga zlobno, ali kad je primedba prevedena, pretvorila se u šalu i sve su se nasmejale, uključu­jući i „nevestu".
Tedi je, oponašajući Hanu najbolje što je mogla, rekla:
„Haj­demo, drugarice moje. Pođite za mnom." Dok su u povorci prolazile pored nje, jedna devojka je zastala i poljubila je u obraz, ostavivši za sobom trag mirisa sveže lavande. Mirisa nade.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Anita Dajamant-Dan posle noći Empty Re: Anita Dajamant-Dan posle noći

Počalji od Mustra Pet Jun 08, 2018 7:25 am

Zora

Zora je pokušavala da se usredsredi na korake stražara u noćnom obilasku, ali krici žene koja je doživela slom pred kapijom i dalje su joj odjekivali u glavi.
U baraci je bilo tako tiho da je Zora čula vojnika kako se nakašljava i šuštanje vetra u krošnjama čempresa napolju. Taj zvuk bi drugi, pretpostavljala je, smatrali lepim i umirujućim, ali za nju je bio samo još jedan dokaz da se sve dešava nasumično, da je lepota, kao i patnja, besmislena, da ljudski život nema nikakvu svrhu kao ni talasi na pesku.
Zora je mrzela more koliko je mrzela i vetar u krošnjama. Mrzela je Tedi, na drugom kraju barake, zbog lakoće s kojom tone u san. Ali najviše od svega je mrzela to što ljudi i dalje zahvaljuju bogu. Čak i sada. Čak i ovde, zatvoreni zbog kršenja pravila donesenih u dalekoj, nevažnoj prošlosti, u vreme kada su reči kao što su „stočni vagon" i „senilo za lampu" još svima ledili krv u žilama.
Toliko reči se odvojilo od svojih nekadašnjih značenja. Englezi su ih nazivali „ilegalnim useljenicima", ali Zora je prepoznavala pravo značenje tog izraza, bila je to učtiva verzija izraza „prljavi Ješa". Koje bi drugo objašnjenje moglo da postoji za mesto kakvo je Atlit?
Čvrsto je zažmurila i prkosno pozvala boga da je spreči da mrzi sve što je stvorio, uključujući i ovu Palestinu, ovu obeća­nu, ovu svetu zemlju.
U aprilu, kad je čula vest daje Hitler mrtav, hebrejski blago­slov samo što joj nije izleteo iz usta, ali suzbila je taj poriv i ujela se za jezik tako jako da joj je potekla krv. Ona više nikad neće izgovoriti: „Slava bogu". Njeni otac i majka bi to rekli. Njeni dedovi i bake, tetke, ujaci, stričevi i rođaci rekli bi to, zajedno s profesionalnim prosjacima koji su radili u njenoj ulici u naj­siromašnijoj varšavskoj jevrejskoj četvrti. Zora je proklinjala svakoga u Atlitu ko izgovori te reči, naročito muškarce koji su se molili ujutru i uveče, umotani u svoje prljave molitvene šalove. Kako se usuđuju?
Na ležajevima između Tedi uz suprotni zid i Zore pored vrata osamnaest žena je uzdisalo i prevrtalo se. A ako nijedna i nije spavala čvrsto, nijedna nije ni plamtela kao Zora, koja je sate besanih noći koristila da sabira dnevne uvrede. Računica se uvek svodila na isto, da nikome nije stalo da sazna šta se desilo, ne samo njoj nego svakome od njih. Svima njima. Šta su videli, šta su propatili, izgubili, oplakivali. Britance uopšte nije bilo briga, naravno. Ali ništa bolji nisu bili ni Jevreji koji su se starali za svakodnevno rukovođenje logorom: činovnici iz Jevrejske agencije, radnici u kuhinji, lekari i bolničarke, nastavnici hebrejskog i instruktori gimnastike, saosećajni dobrovoljci koji su dolazili i odlazili po svojoj volji.
Zora je znala zašto izbegavaju razgovore o racijama i prinud­nim marševima, o masovnim grobnicama i logorima smrti. Ako nekome podneseš pod nos komad trulog mesa, on će i preko volje okrenuti glavu. To je životinjski nagon, čist i jednostavan, čin samoočuvanja. Ali mesni Jevreji bili su dvolični; žudeli su za mrvicama vesti o svojoj rodbini, o svojim rodnim mestima. Zaskakali su izbe­zumljene pridošlice pitanjima o starom kraju svojih roditelja u Rigi i Frankfurtu.
Ako niste imali informacije, retko bi se potrudili da vas pita­ju kako se zovete i odakle ste. Na kraju krajeva, najvažnija je Palestina. Kuda idete? Imate li tamo rodbine? Jeste li član nekog cionističkog omladinskog pokreta s maštovitim nazivom, dok­trinarnom politikom i letnjim logorima u kojima se uče finese kopanja rovova i igranja hore? Jeste li spremni da se bacite, dušom i telom, u Avodah Ivrit, u rad na izgradnji zemlje? Tako je avodah, reč za molitvu, postala zemlja pod nečijim noktima. Ali sveta zemlja, na kraju krajeva. Bogougodna zemlja!
Zora je prezirala i ostale preživele, one koji menjaju temu pošto utvrde da ne znate ništa o njihovoj tetki Cajtl i rođaku Miši. Ali njima je praštala. Znala je da nerado pričaju o sebi jer za njih sve počinje i završava se istim strašnim pitanjem: zašto sam ja pošteđen? Sve majke bile su blage i odane, sve sestre bile su lepotice, sva braća čuda od deteta. Nije bilo svrhe porediti pokolj jedne porodice s pokoljem druge. Svako zverstvo bilo je jezivo koliko i ostala, silovanje Mirijam, ubistvo Klarinog oca, Betina beba koju su ugušili da ostatak porodice ne bi bio otkriven.
Sve to je neizrecivo, pa su vodile samo prazne razgovore. Svakog dana devojke su sedele i uzdisale nad snažnim telom momka koji je vodio jutarnje vežbe, ili razmenjivale mrvice novosti o novim zgodnim momcima u muškim barakama, ili šaputale o Haninim grudima koje su rasle iz dana u dan. Coktale su i kakotale kao kokoši na pritki.
Zori su njihovi razgovori o muškarcima, hrani, čak i o Pale­stini, zvučali kao muzika za igru na sahrani. Uzmicala je od ponuđenog voća, češlja i svih sitnih ljubaznosti koje su vrebale na svakom koraku. Dok su ostale devojke naginjale lica ka sun­cu i dobijale preplanuli ten, ona je provodila vreme u baraci i ostala bela kao papir. Smatrala je da njeni suzatočenici, iako ranjeni i ožalošćeni, nisu ništa bolji od divljih životinja. Oni su bezdušni kao vetar u krošnjama i glupi kao Jevreji iz Jišuva, nemilosrdno okrenuti budućnosti.
„Ah", promrmljalaje i okrenula se na leđa.
Zora je navikla da se budi poslednja. Nesanica je bila njen stalni pratilac od detinjstva. Njena majka pričala je prijateljicama da nalazi svoju malenu kćer kako stoji u kolevci, s ručicama na ogradi, i sluša noćne zvuke s ulice.
Čitave prve nedelje u koncentracionom logoru Zora je bila suviše preplašena da uopšte sklopi oči. Čak i sada, kada se više nije plašila, kada je od sredozemne vrućine postala bezvoljna i otupela, nije mogla da utone u san bez bitke.
Telesni umor na kraju bi nadvladao nemirni um i Zora bi podlegla, s licem na madracu, bacivši jastuk na pod, sa čaršavima zgužvanim ispod znojavih grudi. Ostale devojke izlazile su na doručak i prolazile pored nje i ne trudeći se da spuste glasove; kad konačno zaspi, Zoru ništa nije moglo da probudi, čak ni tresak vrata pola metra od glave.
Kad je otvorila oči, baraka je bila prazna.
„Do đavola", promrmljala je i požurila da se obuče, rešena da popije šolju čaja i pojede komad hleba pre svakodnevne smejurije koju su zvali prozivka.
Postrojavanja u Aditu bila su crnohumorni vic za svakoga ko je preživeo logor smrti, u njima su prozivke bile vid muče­nja. Nemci su ih ujutru i uveče terali da stoje satima, po vrućini i mrazu, po kiši i snegu, i izvikivali imena, baraku po baraku. Ako neko sporo odgovori, ponavljali su čitav postupak dva, pa i tri puta. Bilo je i vanrednih ponoćnih prozivki, sazivanih bez objašnjenja. A kada neki zatočenik padne na do onesvešćen ili mrtav, sve je počinjalo iz početka.
Britanci su žene brojali samo jednom, uveče, u barakama, ali muškarci su morali da se pojave i svakog jutra. Znoj je tog jutra već probijao košulju dežurnog narednika i pre nego što su zatočenici polako počeli da izlaze na prašnjavo dvorište ispred menze. Narednik je lupkao nogom i vikao im da požure, ali tog jutra trebalo im je još više vremena nego obično da se poreda­ju u namerno krivudavu vrstu. Po tome kako su se zgledali i sašaptavali, Zora je shvatila da neko nedostaje; verovatno je još u krevetu, ili u nužniku, ili je možda i pobegao preko noći, to se desilo najmanje jednom za tri sedmice otkako je ona u Aditu.
Momci su se najzad postrojili, vikali svoja imena iz sveg glasa i
izveštačeno pozdravljali vojnički. Čim je narednik nači­nio prve korake duž vrste, prvi zatočenici odstupali su jedan korak, a ostali su se brzo zatvarali oko njih da se ne bi primetilo da nekoga nema. Kad je narednik stigao do kraja vrste, prvi zatočenik, kape nisko navučene na čelo, izgovorio je drugo ime i poklonio se iz struka. Svi su zadržali ozbiljna lica i stajali savršeno mirno sve dok nisu otpušteni, pa su otrčali da prime čestitke od grupe obožavateljici.
Zora je posmatrala isturanje grudi i zavodljivo treptanje. Simpatije i ljubavi narastale su i eksplodirale iz dana u dan, ponekad čak i iz sata u sat. Zora je digla nos i krenula u senku Šupe, gde su se održavala jutarnja predavanja hebrejskog. Kad je videla ko danas drži čas, pokušala je da šmugne. Nurit ju je videla i pokazala joj stolicu u prvom redu, ali Zora se uvukla na mesto pozadi dok je nastavnica ćaskala s nekoli­ko novopridošlih; govorila je hebrejski velikodušno prošaran jidišom kako bi je razumeli.
„Potrajaće nekoliko dana, za neke možda nekoliko nedelja, ali uskoro ćete otići odavde", govorila je Nurit.
Imala je četrdesetak godina i širok struk, a kosu je bojila u onu naročitu purpurnocrvenu nijansu koju su, izgleda, žene iz okoline posebno volele. Iako je ostalima bila draga zbog kockica trošne čokolade koje je delila na kraju časa, Zora je izbegavala nje­ne časove.
Ne samo što je Nurit volela da sluša sopstveni glas nego je i previše govorila o sreći, o tome kako su one srećne što su preživele u Evropi, kako su imale sreće da prođu bri­tansku blokadu, kako je prava sreća za njih što su na tlu Erec Izraela, gde toliko posvećenih žitelja jevrejskih naselja radi u njihovu korist.
„Danas ćemo učiti imena cveća i biljaka ove zemlje", počela je Nurit. „Počećemo s biljkama iz Biblije i nastavićemo s drvećem koje naš narod sadi, kao i sa svim povrćem koje gajimo. Ja sam provela vikend sadeći bugenvilije u mojoj bašti. Znate li šta je bugenvilija, prijatelji moji? Čitav dan sam potrošila tra­žeći pravu biljku za svoju baštu, ali vredelo je. Kažem vam, to je najlepši od svih cvetova."
Zora je naglo ustala i oborila stolicu.
„Šta nas kog đavola briga za tvoju baštu", rekla je i besno otišla.
„Kako se na hebrejskom kaže namćor'?", promrmljao je neko.
Smeh je ispratio Zoru. Nameravala je da ostatak prepodneva provede čitajući novine na hebrejskom koje je „pozajmila" iz Nuritine torbe prošle sedmice, ali u baraci je bilo pretopio, pa je krenula da luta dvorištem, sve vreme okrenuta ogradi kako niko ne bi pokušao da zapodene razgovor s njom.
Posle nekog vremena stigla je pred glavnu kapiju, gde je mala grupa zatočenika gledala one koji napuštaju logor. Dolasci su bili nepredvidivi. Kada Britanci presretnu nelegalni brod, sti­gao bi voz ili povorka autobusa i dve ili tri barake napunile bi se izbeglicama.
Ali ljudi su skoro svakog dana napuštali logor. Zori se činilo da niko od njih nije u Aditu proveo više od sedmice. Ako imate prava dokumenta, Jevrejska agencija bi vas vlastima prikazala kao „legalnog" prema nepodnošljivim kvotama koje su Britanci postavili za useljavanje Jevreja u Palestinu. Ali ti brojevi nisu bili sasvim čvrsti, i činilo se da drugačija pravila važe za decu, koja su puštana čim neki rođak dođe po njih.
Zora je takođe primetila da, kad god u logor stigne privatni automobil, „sestra" ili „brat" po koje je neko došao napuštaju logor bez pečata, dozvole ili potpisa zbog kojih su ostali čekali. To se zvalo protekcija, a tu reč Zora nije naučila na časovima hebrejskog, nego od Goldberga, nabusitog sedokosog Jevrejina, stražara koji je radio u logoru kako bi saznao nešto o daljoj rodbini svoje majke u Nemačkoj. Za Goldberga se znalo da deli cigarete, i zato je bio jedan od retkih čije društvo je Zora tražila.
Prebrojala je da na odlazak čeka dvadeset troje ljudi, okruže­no zavežljajima i koferima. Deca su izašla prva, njih sedmoro, ukočeno koračajući pored ljudi koji im nisu bili niko i ništa. Među decom bio je i Maksi, desetogodišnjak uhvaćen kako kra­de pertle i šibice. Žena turobnog lica, s ružnom crnom perikom na glavi, držala mu je ruku na vratu i gurala ga napred.
„Otarasili smo se i tog govanceta", reče Lilijan dodirujući vrhovima prstiju uglove grimiznih usana.
„Sram te bilo", reče žena pored nje. „Zahvaljujući krađi verovatno je preživeo Buhenvald."
„Pa, ne znam kakvog mu je dobra krađa donela ovde", uzvra­ti Lilijan i smelo pogleda ženu kako bi naglasila da nju spomi­njanje logora smrti ne plaši.
„Za šta je, za ime sveta, ovde mogao da se trampi?", upita Lilijan gledajući svoje crne zumbane cipele s kapnom, svezane uzicom. „Čim bude u prilici, krašće taj novčanike i tašne i ko zna šta još. Ona sirota žena nema pojma koga je uzela. Nego, jeste li je videle? Izgleda kao moja prababa iz palanke. A tek ona perika? Konjska dlaka, sigurna sam! Kakav užas."
„Lilijan", reče Zora. „Stvarno bi trebalo da napišeš knjigu izreka. Predlažem da počneš s ovom: 'Ako nemate da kažete ništa zlobno o nekome... ne govorite ništa.'"
„Prepametna si za svoje dobro", odvrati Lilijan. Zora je gledala prepirku šestorice mladića okupljenih oko kabine prašnjavog kamiona.
„On ide s nama", vikao je visoki mršavi zatočenik pokazujući dečaka s debelim zavojem na gležnju. „To nije ništa, samo je uganuo nogu. Ne idemo bez njega. Otpočećemo štrajk glađu i postidećemo vas pred svim Jevrejima sveta. Prijavićemo vas Jevrejskoj agenciji! Prijavićemo vas Palmahu!"*
Vozač je pokazao britanske vojnike koji su ih posmatrali iz stražarskih kućica podignutih na podupirače od tri metra duž ograde logora.
„Samo pružate ovim posranim britanskim guzicama povoda da nam se smeju", rekao je. „Ako ne uđete odmah u kamion, i to bez tog bogalja, ja odoh prazan, a svakako neću ponovo prevaljivati čitav put zbog tebe, lajavi kučkin sine."
Zora se iscerila slušajući bujicu psovki i shvatila da razume svaku ružnu reč na ovoj rafalnoj verziji „svetog jezika", kako je to govorio njen otac. Tata je smatrao Zorin dar za jezike potpuno nepotrebnim. Stari gospodin terao ju je od stola kad je podučavao njenog brata, iako Heršel nikada neće moći da razume Talmud. Dečak je s deset godina jedva razlikovao slova, dok je Zora pre sedme godine umela da čita hebrejski i jidiš, a govorila je poljski bolje od oba roditelja. U Aušvicu je naučila rumunski i nemački, na putu do Palestine pokupila je nešto italijanskog, a učila je francuski samo slušajući razgovore dve mlade Francuskinje u baraci.
Mladi jevrejski stražar po imenu Mejer prišao je kamionu i poveo vozača u stranu. Posle nekoliko minuta živahnog razgo­vora stražar je pomogao hromom dečaku da sedne na prednje sedište i rekao njegovom bučnom braniocu:
„Pazi kako se pona­šaš. U ovako maloj zemlji možeš lako da završiš u spavaonici s njim, ili radeći u jedinici njegovog brata. Nema potrebe za nesuglasicama."
Vozač je uključio motor i krenuo, nateravši ostale da trče za njim. Vođa grupe poslednji se ukrcao; vikao je i dahtao dok ga drugovi nisu uvukli u kamion. Zora je zatresla glavom na sve ovo.
„Ti nisi iz Rumunije, zar ne?" Prepadnuto je poskočila. Mejer, stražar koji je poslao kamion svojim putem, smešio joj se kroz ogradu. Okrenula bi se na peti i otišla da nije bilo cigarete koju joj je pružio kroz žicu - česterfild, pravo iz kutije.
Uzela je cigaretu ne gledajući ga u oči, pomilovala tanak beo papir i prinela je nosu. Stražar joj je pružio upaljeno palidrvce. Pomislila je da stavi cigaretu u džep i sačuva je za kasnije, ali čemu? Neko će je pitati odakle joj takva poslastica; pored toga, shvatila je da će pola logora za tren oka saznati za ovu malu razmenu.
„Jebiga", rekla je i nagnula se da pripali. Duboko je uvukla dim i pogledala Mejera krajičkom oka. On se nasmešio.
„Da li tim ustima ljubiš svog voljenog?"
Imao je oko trideset godina, talasastu smeđu kosu, dugu­ljasto lice, snažnu vilicu i nosio je debele naočari sa žicanim okvirom, zbog čega verovatno nije mogao da se bori u ratu. S obzirom na ovo što je upravo uradio za glupe Rumune, pomi­slila je da Mejer ipak nije britanski doušnik, što se pričalo jer je dosta vremena provodio unutar ograde sa zatočenicima. Zapitala se je li mu to ime ih prezime.
„Zar te nije sramota što nosiš tako glupu kapu?", rekla je i udaljila se.
„Nema na čemu, zaista", rekao je Mejer i skinuo trouglastu tursku kapu bez oboda.
Zora je otišla iza najbliže zgrade da pobegne od njegovog pogleda. Povukla je tri brza veličanstvena dima, toliko različita od jeftinih ustajalih vojničkih cigareta koje su ponekad dobijali. Netaknutu cigaretu mogla bi da trampi za tablu čokolade, pola Lilijaninog ruža za usne ili obećanje da će joj pismo stići u Tel Aviv ili Haifu. Ali Zora nije imala kome da piše, i nije ni za čim žudela koliko za cigaretama.
Povukla je još jedan dim, a onda je pažljivo ugasila cigaretu kuckajući vrhom po đonu i opušak stavila u džep da ga popuši posle večere. Iščekivanje joj je zaslađivalo čitav dan. Hodaju­ći od barake do barake, čitajući novine, trudeći se da ne sluša luckaste razgovore devojaka oko sebe, često je rukom posezala u džep, pipala opušak, gotovo ga kušala vrhovima prstiju. Za večerom su čak i bljutavi patlidžan i beli sir imali oštriji ukus zbog onoga što sledi.
Zora se uzdržavala do poslednjeg trenutka, a onda se sakri­la iza nužnika baš pre gašenja svetla. Izvadila je poslasticu iz džepa i blago je izgnječila da joj povrati oblik. Pre nego što je zapalila, naterala je sebe da sačeka još jedan trenutak, gledaju­ći kako poslednje purpurno svetio dana gasne u sivilo na nebu iznad planina.
Kresnula je šibicu i duboko udahnula. Od prvog dima, nagorelog i kiselog, zakašljala se. Ali sledeći dim bio je savr­šen i zadržala ga je u plućima koliko god je mogla. Izbacila je dim polako, kušajući ga jezikom dok ju je napuštao. Treći dim prizvao je sećanje na mešavinu duvana za lulu njenog teče Mošea, a to je pak prizvalo uspomenu na ukus tetka Fejginih pečenih jabuka za Roš Hašanu. Zora je izbrojala unazad; poslednji put je te pečene jabuke jela pre četiri godine, kad joj je bilo petnaest.
Kasnije, ležeći u mraku, Zora je primetila da joj vrat nije ukočen kao obično, i zapitala se da li je nikotin lek za njenu nesanicu. Žena na ležaju pored njenog promrmljala je nešto u snu i okrenula se s leđa na bok. Zora je uživala u dvadeset pet centimetara razmaka između njih. Na brodu iz Evrope za Haifu, i pre toga, u centru za raseljena lica, u šumi, u logoru, u vago­nu, bila je stisnuta kao klada između drugih tela prepunih vaši ili vrelih od groznice. Neka su bila vlažna od znoja, a dva puta i ukočena i hladna. Zora je raširila ruke, uživajući u prostoru oko sebe; u Atlitu je bila zahvalna samo na tome.
Pokušala je ponovo da oseti teško zadovoljstvo duvanskog dima u plućima, ali to osećanje je iščezlo, baš kao oni mladi Rumuni svađalice koji su, posredno, bili zaslužni za njenu ame­ričku cigaretu. Iako im je zavidela na odlasku, život u kibucu nije je privlačio. Prema onome što je čula, u kibucima je manje-više isto kao u Atlitu, zajednički obroci, zajednička kupatila i nečija naređenja.
Zora je želela da ima svoju sobu i da joj niko ne govori kad će uveče na spavanje, kad će ujutru da ustane i šta će da radi. Znala je da su te želje neostvarive u siromašnoj zemlji, i nije imala predstavu hoće li ikada moći sebi da stvori takav život ovde gde su svi smesta skakali da poslušaju naređenje, samo ako ga je izdao Jevrejin.
Nije ni očekivala da će uskoro otići iz Adita. Nije imala rod­bine u Palestini, niti ikoga ko bi pristao da joj izigrava rođaka. U Poljskoj nije odlazila na sastanke mladih cionista, niti se zbližila s vatrenim mladim naseljenicima koju su nicali oko nje. Ali, najveća nevolja bila je to što nije imala papire. Zvanično nije postojala.
Izašla je iz koncentracionog logora toliko izbezumljena i slaba da nije bila u stanju da misli na to šta je čeka. Ali kad su je radnici Crvenog krsta pitali da li želi kartu do Varšave, odmahnula je glavom. Samo je ona iz čitave porodice prošla prvi odabir; nije imala ni kome ni čemu da se vrati.
U logoru za raseljena lica bilo je mladića i devojaka koji su neprestano govorili o Palestini i kao o domovini i kao o nadi, a pošto Zora nije imala ni jedno ni drugo, priključila im se stupivši u malu, dobro organizovanu grupu Mlada garda, najveći omladinski socijalistički cionistički pokret. Grupa ju je ukrcala u voz za Marselj, gde ih je sačekao izaslanik iz Palestine koji je palio cigaretu na cigaretu i poveo ih u kamion. Čitavog dana i čitave noći truckali su se i poskakivali dok nisu stigli na komad kamenite obale blizu mesta po imenu Savona.
Stotinak drugih izbeglica već je tu čekalo. Dva nervozna Italijana zadužena za iskrcavanje nisu mogla nikome da pruže ništa više od prošaputanih reči ohrabrenja, a i njih su, kako je noć odmicala, ponavljali sve manje uvereno. Zora je čučnula i obujmila kolena rukama, bolesna od brige; njen ranac je nestao negde između voza i kamiona, a s njim i njena legitimacija.
Slabašni zvuk motora s pučine sve ih je doveo na ivicu vode, gde su se postrojili kao jato otrcanih ptica i zurili napred sve dok iz mraka uz pljuskanje nije iskrsnuo čamac na vesla. Četiri mišićava muškarca u plavim džemperima i s pripijenim kapa­ma iskočila su na pesak i razmenila nekoliko reči s Italijanima koji su ih poljubili u obraze i sinuli od olakšanja. U zoru su svi nagonski zinuli videvši prvi put brod koji treba da ih preveze preko Sredozemnog mora, olupani feribot kakvima se ljudi prevoze preko reka ili jezera na posao ili na izlet. Zora je zatresla glavom. Bog zaista ima uvrnut smisao za humor kad ju je pustio da preživi efikasne Nemce samo da bi se udavila okru­žena nesposobnim sunarodnicima.
Brzo su namestili strmi mostić, a ljudi iz čamca počeli sa da prozivaju, poredeći imena s onima na prljavom listu papira. Zoru je iznenadilo to što je ovako zbrzano bekstvo isplanirano do sit­nih pojedinosti kao brodski manifest. Držala se iza svih sve dok nije ostala sama na plaži, znala je da njeno ime nije na spisku.
Čovek s papirom se namrštio na nju i pogledao spisak.
„Levi, Žan-Klod." Kad se Zora nije makla, uperio je prstom u nju i rekao: „Ti."
Da li je znao da je Žan-Klod muško?
„To si ti", rekao je. „Levi."

Italijani su im pritrčali i pokazali oblak prašine koji se pribli­žavao. Zora se uspentrala uz usku zaljuljanu rampu na rukama i kolenima.
Znala je da nije ukrala Leviju njegovo mesto. U devet od deset slučajeva godine 1945. Jevrejin koji nedostaje bio je mrtav. Pa ipak, stalno je mislila na njega. Šta bi bilo da je Levi bio onaj jedan od deset? Šta ako je već stigao u Palestinu? Hoće li je Bri­tanci uhapsiti? Baciti u zatvor? Vratiti nazad?
Kuda bi mogli da je pošalju? Ona nema kuda da ode, zato i ide u Palestinu.
Posle dve nedelje briga i morske bolesti Zora je bila još mrša­vija nego kad je izašla iz koncentracionog logora. Ali kad je stigla u Atlit, shvatila je da je uzalud razmišljala o mogućim nevoljama. Bila je samo još jedna neprijatnost, „nelegalna", osoba bez dokumenata kao i hiljade drugih.
Na dan kad je došla u Atlit, sedokosi čovek iz Jevrejske agen­cije, sedeći za stolom ispred Šupe, rekao joj je:
„Ne brini. Možda ćeš ostati ovde duže od većine, ali na kraju će se sve srediti. Imala si sreće. Kod kuće se."
Zora je bila suviše umorna da mu kaže da je „kuća" pretrpani stan na vrhu oveštale zgrade u kom sada banda lopova i ubica peče svinjetinu u loncima za košer njene majke.
Ležeći u krevetu i igrajući se poslednjim mrvicama duvana na jeziku, Zora se pitala da li bi Mejer mogao da joj pomogne da izađe iz Adita. Možda će sutra ponovo doći, i ako joj opet ponu­di cigaretu, pitaće ga ima li dovoljno protekcije da pošalje velika crna kola koja će je odvesti u samo njen stančić, ili makar samo u sobu belo okrečenih zidova. To bi bilo više nego dovoljno.
Zora je sklopila oči i ispružila prste desne ruke kao da i dalje drži cigaretu. Podigla ju je do usana, povukla dubok dim i sačekala puštajući zamišljeni česterfild da rastrošno dogoreva, kao da ona stalno u tašni ima jednu, a na noćnom ormariću drugu kutiju američkih cigareta. Izdahnula je kroz napućene usne, polako kao filmska zvezda, mada je sumnjala da
igde na svetu postoji neka filmska zvezda s brojem istetoviranim na
podlaktici. Nasmešila se na ovu pomisao.
A onda je zaspala.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Anita Dajamant-Dan posle noći Empty Re: Anita Dajamant-Dan posle noći

Počalji od Mustra Pet Jun 08, 2018 7:25 am

Šajndel i Leoni


„Mislim da se Zora zatreskala u onog stražara s debelim naočarima", šapnula je Šajndel uvlačeći se u Leonin ležaj. U baraci su još svi spavali, što je značilo da je vreme za njihov razgovor.
„Prošle nedelje tri puta me je pitala da li sam ga videla, a sinoć na igranci stalno je gledala naokolo kao da nekoga čeka."
„Mogu samo da zamislim kako su ti stopala", nastavila je Šajndel. „Videla sam da si igrala s onim trapavim Otom. Mislim da si zaslužila boljeg, dušo. Meni dlakavi muškarci nisu toli­ko gadni ali, s obzirom na manjak devojaka ovde, čak i ja bih mogla bolje da prođem."
„Ne govori tako o sebi", reče Leoni i zataknu pramen oštre kose drugarici iza uha. „Mnogo je momaka sinoć želelo da igra sa tobom."
Igranka je održana u čast najneverovatnije i najromantičnije moguće igre slučaja. Jedna devojka iz novopristigle grupe pre­poznala je svoju ljubav iz detinjstva kroz ogradu, i kad se kapija otvorila, pali su jedno drugom u zagrljaj. Svi su klicali i pljeskali, a čak su se i engleskim vojnicima ovlažile oči. Pukovnik Brus, zapovednik logora, dao je dozvolu za zabavu. Kuvar je poku­šao da napravi tortu, a odnekud se pojavila i boca rakije. Jedan novajlija imao je violinu, pa je igranka potrajala do ponoći.
„Prokrijumčarili su momka u žensku baraku", rekla je Šajndel. „Kladim se da tamo noćas niko nije oka sklopio. Čak i ako su okačili ćebad oko njih, sigurno su svi slušali, mada bi u muškoj baraci bilo još gore, šta kažeš?", nastavila je još tiše. „Ti znaš šta su radili, zar ne?"
Leoni namreška nos rimskog profila, u savršenom skladu s ostalim crtama njenog lica. Šajndel je često mislila da velika lepotica Atlita trpi njenu blizinu samo zato što govori francuski. Stojeći pored Leoni, Šajndel se osećala kao poljska seljanka s crvenkastom čupavom kosom, tankim nogama i trupom nalik na krompir.
„O, sva si smerna", reče Šajndel u šali, nadajući se daje pogo­dila izraz. „Ja još nameravam da nam nađem dvojicu braće kad izađemo odavde. Dva brata koja žele da žive jedan blizu drugog, znaš. Prijatne, pouzdane momke. Živećemo u kibucu, ali subo­tom po podne ići ćemo u Tel Aviv, gde ima prodavnica i kafea, pa ćemo sedeti uz šolju kafe i gledati prolaznike."
Leoni nije ništa rekla, samo je stegnula drugarici ruku, što je bio znak da nastavi s pričom koju je ponavljala svakog dana, kao jutarnju molitvu, otkako su se ukrcale na brod za Palestinu.
„Ješćemo sladoled i ići ćemo u kupovinu. Ti ćeš me naučiti da se
oblačim, a ja ću ti pokazati kako se pravi najbolji punjeni kupus na svetu. Divno ćemo živeti. Naći ću nam dva brata i obe ćemo imati po dvoje dece."
„Kao u Nojevoj barci", reče Leoni na znak.
„Baš tako."
„Bio jednom..." Leoni je uzdahnula. Skoro sve u Palestini činilo joj se kao iz bajke. Neiscrpne korpe mekog hleba i blag beli sir delovali su joj kao hrana za anđele ili bebe. Sam Adit bio je tamnica iz priča, u kojoj zatočenici čekaju da neko skine zle čini i oslobodi ih da žive srećnim životom u kibucu.
Hebrejski jezik bio joj je najneverovatniji, mrtav jezik koji hodi po svetu, sveti jezik sa žargonskim izrazima za „metak" i „penis" i magičnom moći da izmisli ili izmeni šta god je potreb­no; prava čarolija.
„Obećale smo da ćemo danas govoriti samo hebrejski", rekla je Šajndel. „Sećaš se?"
„Tebi je to lako. Najbolja si na časovima. Ja se osećam kao budala kad ne mogu da nađem pravu reč."
„Dopunjavaj francuskim", reče Šajndel. „Ja nisam stroga kao Arik."
„Ne volim njegove časove", reče Leoni. „Nurit je mnogo ljubaznija."
„Jesi li čula noćas Namazanu Lilijan?", prošaputa Šajndel na hebrejskom. „Ponovo je pričala u snu. Kunem ti se da sam čula kako kaže 'sa šlagom'. Ne znam nikoga ko toliko govori o hrani. Pravi bečki kliše."
„Kliše nije hebrejska reč, zar ne?"
„Izvini", nasmeši se Šajndel. „Haljina već puca na Lilijan. Vidiš li i ti da se ugojila kao krava? Debela i uobražena. Grozno."
„Pa šta misliš?", reče Leoni. „Ljudi su ljudi i u Erec Izraelu. To što smo u Palestini ne znači da je bilo šta drugačije. I ovde će biti prinčeva i zločinaca."
„Jevrejski zločinci, a?", reče Šajndel. „Gotovo da mi se dopa­da kako to zvuči. Zvučimo normalno. Ali naša deca neće biti samo normalna. Biće izuzetna, visoka i lepa, kao na svim cio­nističkim plakatima. Mišićava i belih zuba."
Leoni se trgnu.
„Izvini", reče Šajndel.
Kad su stigle u Adit, zubar je utvrdio da je osam Leoninih zadnjih zuba pokvareno i povadio ih je.
„Niko to ne primećuje", ponavljala je Šajndel i sklanjala drugaričine ruke s obraza.
„Pa, naše četvoro savršene dece imaće zube kao konji", reče Leoni da bi stavila do znanja Šajndel da joj je oprošteno. „Hranićemo ih svežim mlekom i medom."
„I maslinama", reče Šajndel.
„Nikada neću zavoleti masline", reče Leoni.
„To si rekla i za leben."
„Kad se navikneš na kiselo mleko, valjda možeš da se navikneš na
sve." Mada Leoni nije znala kako će podneti još jedan mesec vrućine; čula je od nekoga da vrućine mogu potrajati do oktobra. U čitavom logoru samo jedno drvo davalo je dovoljno senke, a u barakama je ponekad bilo kao u pećnici.
Leoni je pripadala muka od same te reči. „Pećnica" je neka­da prizivala slike kolača, pečenih pilića i toplog hleba. Sada je značila samo „gasna komora". Osim na hebrejskom, u kom je čak i „pećnica" uspevala da ostane u kuhinji sa sudoperom i škrinjom za led. Nastavnici su im govorili da će uskoro svi sanjati na hebrejskom, zbog čega je Leoni još prilježnije učila.
„Jesi li noćas sanjala na hebrejskom?", upita Šajndel znajući koliko se Leoni dopada ta pomisao.
„Nisam. Za to, mislim, moraš da se zaljubiš u momka kome je hebrejski maternji jezik. Kad si u krevetu s muškarcem, i kad popiješ malo vina, tada najbolje učiš jezik."
„O la la", reče Šajndel. „Možda ipak nisi toliko smerna. Postaješ pomalo... ne znam reč na hebrejskom. Zaljubljiva? Pohotna?"
„Ni najmanje", odvrati Leoni. „To se samo tako kaže." Zba­cila je pokrivač. „Idemo odavde. Baš mi se pije kafa, makar bila samo čaj."

Leoni i Šajndel dovoljno su uranile da zauzmu svoje omiljeno i nešto u trpezariji, za stolom odmah desno od vrata, odakle su gledale ljude kako dolaze i odlaze. Pridružile su im se i druge devojke iz njihove barake; sve su, kao i obično, prebrzo jele previše hleba. Beskrajna povorka mladića svratila je za sto da malo koketira s Leoni i kaže pokoju drugarsku reč Šajndel. Posle doručka, kad su muškarci bučno izašli na prozivku, devojke su se nalaktile i razgovarale o njima.
„Da li je vama Ruben zgodan?", upitala je jedna.
„Jeste ako voliš žirafe", odgovorila je Lilijan. „Kakav vrat!"
„Ima tako lepe oči", reče mlada žena s bebom u naručju. „Blago njegovoj deci."
„Kad smo već kod dece", reče Lilijan, „jesi li dala ime tom svom sinu? Ima već mesec dana."
„Jesam."
„Pa kako se zove?", upitale su sve uglas.
„Zove se Ben-Ami."
„Misliš Benjamin?", upita je Šajndel.
„Ne, Ben-Ami", odgovori mlada majka; zvala se Roza. „To je novo ime za novu državu. Znači 'sin moga naroda'. A od sada želim da mene zovete Vered. I to znači ruža, ali na jeziku Jevreja. Moramo da odbacimo i stara imena sa starim načinom života."
Lilijan zakoluta očima.
„Upravo to je Arik rekao na času. I'ravi si papagaj. Imaš li neku svoju
misao?"
„Ti bi trebalo da promeniš ime u Šošana", reče Roza-Vered.
„Lilijan se zvala moja baka", glasio je odgovor. „I njena baka, takođe. Šošana zvuči kao neko ko šuška dok govori. A ako mene pitaš, Vered zvuči kao ime za automobil a ne za ženu."
„Srećom, niko te ne pita", reče Leoni, ali tako ljupko da su devojke tek posle minut shvatile da je zapravo rekla Lilijan da zaveže.
Pre nego što je Lilijan stigla da se pobuni, Tedi i Zora uletele su kroz vrata, neočešljane i raspasane, i potrčale prema gotovo praznom samovaru. Sve za stolom su se nasmešile. Tedi i Zora radile su ovo gotovo svakog jutra; iz toga je nastala igra u kojoj su devojke smišljale suprotnosti: noć i dan, sirće i vino, slatko i kiselo, vruće i hladno, meso i mleko.
„Evo ih sunce i mesec", reče Šajndel.
„Stanlio i Olio", reče Leoni.
„Alfa i Omega", dobaci Roza-Vered; ustala je i cupkala bebu da se ne rasplače.
„Šta to znači?", upita Šajndel.
„Izgleda daje Roza išla na fakultet", frknu Lilijan.
Leoni i Šajndel nasmešiše se jedna drugoj, svesne da njih ove iste devojke ponekad zovu „prst i nokat" i „sijamske bliznakinje", iako su i one bile sušta suprotnost jedna drugoj. Leoni je imala maslinastu kožu i na brodu je potpuno prepla­nula, dok se posle jednog jedinog dana pod suncem Sredoze­mlja Šajndel sva osula plikovima, a oči su joj otekle i gotovo se zatvorile. Posle toga Šajndel više nije izlazila napolje bez prevelikog muškog šešira zbog kog je izgledala kao dete u rodi­teljskoj odeći, iako je već imala dvadeset godina i bila skoro tri godine starija od Leoni.
Njih dve bile su nerazdvojne otkako su se upoznale na pre­punom železničkom peronu južno od Pariza, na putu za Pale­stinu. Šajndel je žudela da vežba svoj školski francuski s Leoni, a Leoni je zanimalo ima li u Erec Izraelu velikih gradova. Njihovo prijateljstvo produbilo se za vreme putovanja, pomagale su jedna drugoj da pregrme morsku bolest i grlile se kad su Bri­tanci zaplenili njihov brod.
Kad su ustale da izađu iz menze, Leoni je rekla:
„Vidimo se kasnije. Moram u nužnik."
Šajndel se namrštila.
„Opet? Mislim da treba da porazgovaraš s nekim lekarom."
„Nije to ništa. Oduvek sam imala osetljiv stomak."
„U redu", reče Šajndel. „Vidimo se na ručku. Napravićemo malo kružok hebrejskog s još nekim."
Čim su se rastale, Šajndel je čula da je neko doziva po imenu. Hana ju je uhvatila za mišicu i rekla joj:
„Pođi sa mnom". Nagnula se bliže, kao da joj se devojački poverava, i
rekla: „Danas u Adit stiže jedna žena. Iz Nemačke. Biće raspoređena kod tebe i želim da je držiš na oku. Sad mi se nasmeši i klimni glavom kao da sam ti upravo rekla da se onaj zgodni Miloz raspituje za tebe."
Šajndel se kezila i klimala glavom kao luda, manje zbog Haninih uputstava, a više zbog pažnje koju joj posvećuje. Posmatrala je ovu druželjubivu i sve očiglednije trudnu vrednicu i podozrevala da njena nametljiva ljubaznost ima neke skrivene motive.
„Odlično si to izvela", reče Hana kad su prošle pored straže. „Rečeno nam je da je ta žena bila saradnica, kapo, u jednom logoru. Želimo da saznamo da li je to tačno."
„Ko to 'mi'?"
„Ma daj", reče Hana. „Ti bi makar morala da znaš da Palmah ima oči i uši u Aditu."
„Zašto ja?"
„Znam sve o tebi", reče Hana. „Bila si u omladinskom pokre­tu od detinjstva; u Mladoj gardi, je li tako? Znam, takođe, da si se hrabro borila protiv Nemaca u šumama oko Vilnjusa. Ti si heroj, za ime sveta, i svako ko ima oči vidi da nisi kao većina drugih devojaka, razmaženih buržujčica ili budala kao što je ona tvoja mala drugarica Francuskinja sa svilenim stomakom. Osim toga, znaš sve pesme i držiš se kao vojnik."
„Mislim da si pogrešila", promuca Šajndel.
„Nemam vremena za igre", reče Hana čvrsto. „Neće mi dozvoliti da još dugo ostanem ovde. Trudnoća će se uskoro jasno videti. Jesu li ostale već primetile?"
Šajndel sakri osmeh.
„Priča se ponešto."
„Sigurna sam da se priča. I možeš svima da kažeš da nisam udata, ali da ću biti pre nego što se beba rodi. Zapravo, možda ću još večeras otići odavde, pa ćeš ti izveštavati Tirzu Fridman", reče Hana.
„Šeficu kuhinje? Razmišljala sam o njoj."
„Naravno da jesi! Zato si upravo ti prava devojka za ovaj posao", reče Hana. „Bićeš njene oči i uši. Reci joj sve što otkriješ o toj Nemici. Posle toga vodi računa o smenama straže, o njiho­vom rasporedu, zapravo, o svemu u vezi s njima. Ako sumnjaš u bilo koga u logoru, kaži Tirzi i to. Kaži joj sve što nanjušiš."
„Oči, uši i nos, a?"
„Još si i šaljivčina? Lepo. Tirza će tražiti pomoćnicu u kuhi­nji za nekoliko dana. Obavezno se prijavi tako da može da te odabere." Hana joj je zatim stegnula ruku i otišla.
Šajndel je laskalo što ju je odabrala Hana, savršena naseljenica, snažna, otvorena, vesela i samouverena. To što Hana saraduje s jevrejskim vojnim snagama sasvim je imalo smisla. Hana je bila devojka baš kakva je Šajndel sanjala da postane otkako ju je njen brat Noa poveo na jedan tajni sastanak. Imala je svega dvanaestak godina, ali još je pamtila uvodne reči glav­nog govornika te večeri, vatrenog mladića koji je bio u Palestini.
„Svoj braći i sestrama iz Hašomer Haca'ir, drugovima iz Mlade Garde, donosim pozdrave iz Erec Izraela."
Pljesak koji je pozdravljao njegove reči podigao ju je sa sto­lice i zauvek je izmenio. Nije više bila samo devojčica sa zapada centralne Poljske; bila je cionistkinja, srcem i dušom, i žudela je samo da ode u letnji logor Mlade garde, gde će naučiti hebrejski, nositi pantalone i raditi u polju. Želja joj se ispunila sledećeg leta i Šajndel je postala poznata u tom malom svetu, ne samo po svom poznavanju mape Palestine nego i po tome što je naterala momke da je puste da maršira u njihovoj povorci, s metlom pre­ko ramena, i po tome što je oduševljeno mada pomalo netačno pevala narodne pesme. Šajndel je uživala u svakom trenutku provedenom u logoru, čak i kad je na nju bio red da secka luk za večeru svojih drugova.
Naravno, najveći san i krajnji cilj pokreta bilo je preseljenje u Erec Izrael, gde će isušivati močvare, gajiti pomorandže i stva­rati novu svakodnevicu u kibucu, zajedničkoj farmi na kojoj neće biti pohlepe, nepoštenja, čak ni ljubomore. Kao i njen brat, i Šajndel je prihvatila cionizam kao svoju veru.
Kad je Noa napunio sedamnaest godina, proglasio je sebe ateistom i prestao je da odlazi u sinagogu s njihovim ocem. Šajndel nije mogla da odoli majčinim molbama da ide s njom u sinagogu za velike praznike, ali za Jom Kipur nešto pre njenog petnaestog rođendana ona i Noa iskrali su se iz kuće pre nego što su im roditelji ustali. Proveli su skoro čitav dan šetajući s drugovima po okolini, razgovarajući o nemačkoj pretnji i ras­pravljajući da li da pristupe pokretu otpora ili da odmah odu u Palestinu, i kako bi se to moglo izvesti.
Kad su njihovi roditelji došli iz sinagoge na popodnevni odmor, zatekli su sina i kćer u kuhinji kako piju čaj i jedu hla­dan krompir od sinoćne večere. Mama je požurila do prozora i navukla zavese.
„Svi su pitali za vas", rekla je.
„Ne zanima me", Šajndel slegnu ramenima. „Ne trudi se da mi izazoveš grižu savesti i, za ime sveta, nemoj da se rasplačeš. Ne treba nam sad religija. Molitve bogu ništa neće rešiti. Jedino istinsko iskupljenje Jevreja dogodiće se u njihovoj sopstvenoj otadžbini."
Noa joj se osmehnuo.
„Zvučiš kao pamflet."
„Ne slažeš se sa mnom?"
„Naravno da se slažem", rekao je i uzeo jabuku.
„Niste ništa bolji od životinja", rekao im je tata ogorčeno. „Zar ne možete da postite makar jedan dan kao svi ostali? Ništa nećete postići u životu bez discipline. I bez pobožnosti."
„Pobožnosti?", reče Noa. „Izvini, tata, ali ti si licemer. Kao i svi ostali, ideš u sinagogu jer se to od tebe očekuje, a onda pre­spavaš skoro čitavu službu. Mada te ne krivim što dremaš. To je sve besmislica. I ti to znaš."
„Izvini se ocu", rekla je mama.
„Ah", rekao je tata i zalupio vrata.
Svađa se nastavila, ali kad su Nemci okupirali Poljsku, tata je počeo više da sluša, a manje da priča. Kad je Noa objavio odlu­ku da krene u Rigu, gde će se ukrcati na brod za Sredozemlje, roditelji se nisu pobunili, mada ih nikakve molbe, pretnje i suze nisu mogle naterati da puste Šajndel da pođe s njim.
Dok su nacisti marširali sve bliže njihovom gradu, a priče o tome šta rade Jevrejima više nisu mogle da se zanemaruju, Šajndel je dovela kući nekoliko drugova iz Mlade garde da ubede njene roditelje da je puste u Vilnu, zborno mesto cionista iz čitave istočne Evrope. Njen otac je izašao iz sobe pre nego što je bilo ko stigao da progovori jednu reč. Majka ih je posluži­la čajem i slušala njihove tvrdnje o potrebi otpora i relativnoj bezbednosti Vilne. Ali kad su otišli, obuhvatila je Šajndelino lice i rekla:
„Razumem zašto ovo radiš, ali, mila moja, taj viso­ki momak zaljubljen je u drugu devojku, u onu smeđokosu s očima boje lešnika. Praviš budalu od sebe."
Šajndel je otišla od kuće nedelju dana kasnije, usred noći, bez pozdrava. U Varšavi je saznala da su joj brata na putu ubili poljski nasilnici, pa je pisala roditeljima da im javi strašnu vest i zamoli ih da joj oproste. Kasnije je saznala da su pobijeni zajed­no sa svim ostalim Jevrejima iz grada, streljani su i pokopani na polju koje je bilo njihovo omiljeno mesto za izlete. Molila se da nisu primili njeno pismo.
Dok se vraćala uz zadnju stranu Šupe, Šajndel je primetila da jedna vrata nisu zaključana. Nije videla nikoga, pa se ušunjala unutra, navukla zasun i stala potpuno nepomično, čekajući da se uveri da je potpuno sama i da je niko nije pratio. Jedan vra­bac uleteo je kroz prozor visoko na zidu i spustio se na gredu. To je shvatila kao povoljno znamenje.
Nije bilo sapuna ni peškira, a voda je bila ledena, ali Šajndel je stala ispod tuša i pustila da se prljavština i znoj Atlita spe­ru s nje, sećajući se vremena kada bi dala sve za raskoš čiste vode, ma koliko hladne, i malo privatnosti. Kad je počela da drhti, zatvorila je slavinu, stresla vodu sa sebe kao pas i obukla se. Dok se iskradala napolje na sunce, provukla je prste kroz kosu, zadovoljna sobom; još ume da nestane i da dobije ono što joj treba.
Prateći glasove, došla je do senovite strane menze, gde je Arik držao čas. Njegovi časovi hebrejskog počinjali su istim spiskovima reči i vežbama kao i Nuritini i, kao i ona, predava­nja je završavao rodoljubivim pesmama i recitacijama. Ali dok je Nurit govorila o svom domu i porodici, o bašti i susedima, Arik je uvek skretao razgovor na politiku.
„Britanci nisu naši saveznici", govorio je, malo prebrzo za većinu učenika. „Kada su laburisti došli na vlast, bilo je nade da ćemo moći da se oslonimo na njih, ali oni sada našem narodu uskraćuju pravo da se vrati kući. Stotine hiljada Jevreja čeka u Nemačkoj, nema kuda da ode, a ti skotovi nam nude kvotu od dve hiljade? Tako se ne ponaša saveznik nego neprijatelj."
„Čujem da će dozvoliti useljavanje još četrnaest hiljada mesečno", rekao je punački mladi poljski Jevrejin po imenu David; stigao je u Atlit pre manje od sedmice, a činilo se da već zna svačije ime.
„Tja", reče Arik. „To će se desiti samo ako Arapi pristanu, a oni žele da Jevreji odu odavde - ili da pomru. A Britanci žele samo pristup Suecu i nafti."
„Ako si u pravu, onda će Jišuv ozbiljno zaratiti s Britancima, i to uskoro", reče David, koji je sedeo na ivici klupe, laktovima oslonjen na kolena. ,,A to ne valja. Jedan moj rođak borio se u palestinskim jedinicama i ima samo reči hvale za njih."
„Limunaši ne žele tvoje poštovanje", povika momak dečjeg lica i veoma dubokog glasa. „Spedjali su se s emirima i efendi­jama, i zato su nam neprijatelji."
„Ali mi nismo u ratu s Britancima", pobunio se neko.
„Nismo još. Ali ako želimo da stvorimo državu i otadžbinu za našu braću i sestre iz Evrope, moramo da isteramo carstvo odavde", reče Arik.
Na to Miloz, najveći srcolomac logora, ustade s klupe mrmljajući:
„Nemam pojma o čemu govorite." Četiri devojke pošle su za njim, a svi su se okrenuli ka njima osim Davida, rečitog Poljaka koji je uhvatio Šajndelin pogled i pozvao je rukom da sedne pored njega.
„Ja sam David Gruen", rekao je. „A ti si, verujem, Šajndel Eskenazi, zar ne?"
„Pst", reče mu ona. „Hoću ovo da čujem."
Neko iz grupe reče:
„Arapi će nas napasti istog trenutka kad Britanci odu odavde. Je li to tačno?"
Arik slegnu ramenima.
„Pobedićemo ih. Palestinski Jevreji umeju da se bore."
„Ali Arapa ima na milione", reče David, „a nas je svega nekoliko stotina hiljada."
Na to jedan čovek iz prvog reda reče:
„Možda možeš ovo da mi objasniš, Ariče. Za sve moje godine cionizma, u omladin­skim grupama i u knjigama koje sam pročitao niko nikad nije spomenuo Arape. Sada sam ovde otkrio da ih ima tri puta više nego nas. Da li je neko od vas to znao?"
„Oni su seljaci", reče Arik. „I gori nego seljaci. Oni su nepi­smeni, prljavi i zatucani. Oni obrazovani i imućni postupaju sa svojim zakupcima kao sa kmetovima ili robovima. Pored toga, Arapi nisu ništa učinili s ovom zemljom stotinama godina, a ja ću vas podsetiti na to da smo mi ovu zemlju od njih zakonito kupili. Ali sada, kad smo mi podigli fabrike i stvorili savremene farme, kad imamo posao, škole i bolnice, Arapi sada kukaju kako im otimamo dragocenu rodnu grudu."
„Zvuči kao priča o Isavu i Ismailu", reče jedna devojka iz poslednjeg reda. Šajndel vide da je to progovorila Zora, ruku čvrsto prekrštenih na grudima.
„Isav i Ismail? O čemu pričaš?", upita Arik. „Misliš da treba da ostavimo našu braću i sestre da trunu u logorima za raseljena lica kako bi ovi ljudi mogli da vrate zemlju u mračno doba? Ako želiš da navodiš Bibliju, šta je s rečima: 'Ova zemlja koju vam Bog daje'? Ne tebi, ne Isavu ni Ismailu. Hebrejcima! Jevrejima!"
„Rabini nas uče da je našu patnju izazvalo loše postupanje prema Ismailu, bratu Isakovom, i Isavu, bratu Jakovljevom", reče Zora.
„Koji rabini?", reče Arik prezrivo. „Rabini iz rasejanja? Ne, draga moja, nije to tako zamršeno. Ovo je bila naša zemlja od početka, i ovo je zemlja koju moramo ponovo osvojiti."
„'Ljubite dakle došljaka, jer ste bili došljaci u zemlji misirskoj'", reče Zora.
„Pa šta? Ovo je stvarni svet", reče Arik. „Ako ne budemo nešto preduzeli, od nas neće ostati niko da raspravlja o začko­ljicama iz Tore."
,,A to znači da moramo postati kao svi narodi na svetu i ugnjetavati svoje susede?"
„Znaš, Zora ima pravo", šapnu Šajndel Davidu, zadivljena time što se njena obično ćutljiva drugarica iz barake usproti­vila Ariku.
„Možda", odgovori David. „Ali povratka zaista nema, i nemamo kuda drugo da odemo."
„Dostaje filozofije za danas", reče Arik „Doći ću ponovo u petak. Do tada razgovarajte jedni s drugima na hebrejskom. A sada svi ustanite za 'Ha Tikvah.'"
Šajndel je smatrala ovu pesmu, Nadu, najtužnijim muzičkim delom. Pesma je bila tako spora i svečana daje zvučala više kao žalopojka nego kao himna. Ipak, melodija je bila snažnija od bilo koje himne, a reči su je i dalje dirale duboko kao kad ih je prvi put čula kao devojčica s pletenicama koja ima brata.
Šajndel je zapevala tiho, u pola glasa.
Sve dok jevrejski duh žudi duboko u srcu,
Okrenut prema istoku, i gleda ka Cionu,
Dvadesetvekovna nada naša izgubljena,
Da bićemo slobodan narod u svojoj zemlji,
U zemlji Ciona i Jerusalima.
„Imaš lep glas", reče David. „Trebalo bi da pevaš glasnije."
„Sigurno nemam ni trunke sluha", reče ona gledajući njego­ve dobroćudne plave oči i visoko zamišljeno čelo.
„Priča se da si se borila s jevrejskim partizanima oko Vilnjusa. Možda
poznaješ jednog mog rođaka", reče David.
„Ti, izgleda, imaš mnogo rođaka."
„Volf Landau?"
Šajndel se zagleda u njega.
„Volf ti je rođak?"
David klimnu glavom.
„A znam i za Malku."
„Malka", ponovi ona. Odavno nije ni čula ni izgovorila ime­na tih ljudi, mada je gotovo neprestano mislila na njih otkako ih je izgubila.
„Ti si bila treći član te trojke, zar ne?", reče David. „Čast mi je što sam te upoznao. Zašto ljudi ne znaju ko si ti? Šta si radila?"
„Zašto da znaju?", prasnu Šajndel.
„Ne brini", reče on. „Ja nikome ništa neću reći ako ne želiš, mada ne razumem zašto. Trebalo bi da se ponosiš."
„Samo sam radila što sam mogla", reče Šajndel. „Oni su bili hrabri, prave vođe. Ja sam bila samo rep na zmaju."
„Jednog dana mogli bismo zajedno da puštamo zmaja."
Šajndel se namršti.
„A možemo i da pođemo u šetnju", nastavi David i uze je za ruku. „Ja nisam loš momak. Nisam tako smeo kao Volf, ali mogla bi i gore da prođeš."
„Šta to radiš?"
„Pokušavam da te oborim s nogu", reče on. „Mislim da si, ne znam kako se to kaže na hebrejskom, divna."
„Ha!" Šajndel ustuknu. „A ja mislim da si ti isti kao i svi ostali muškarci u Atlitu, da si gladan žene. Bilo koje žene."
„Neću to da poričem." Iskezio se i mrdnuo obrvama kao Gručo Marks, praveći se da drži cigaru palcem i kažiprstom. Šajndel se i preko volje osmehnula, ali dok se udaljavala od njega, obuzela ju je ista ona neobjašnjiva tuga kao onog dana kad je stigla u Palestinu.
Stupanje na do Erec Izraela bilo je ogromno razočaranje, ni najmanje slično njenim snovima o tom trenutku. Nije osetila ništa, kao daje stigla u Australiju. Tog jutra na obali dočekala ih je mala grupa, mašući i vičući:
„Šalom!" Ostali su plakali od radosti i ljubili zemlju. Pevali su cionistike pesme dok nisu pro­mukli, ali Šajndel je ćutala. Želela je da bude srećna i zahvalna koliko i ostali, ali u tom trenutku osećala je zahvalnost samo zbog toga što ima Leoni da se o njoj stara.
Pa ipak, ovaj David uspeo je da je dirne. Bio je zabavan i pametan, a njegov dodir ju je opekao. Prizvao je Volfa i Malku iz groba, najednom žive i nasmejane, a ne okrvavljene leševe od kojih je pobegla kroz sneg da spase glavu. Izgovorio je njihova imena i naveo je da ih se seća, veselih i razigranih. Uvek su bili šest koraka ispred nje, onako dugonogi, osvrtali su se preko ramena i govorili joj požuri, Šajndel, požuri. Moraće da pita Davida je li poznavao Volfa kao malog. Pitala se šta još David zna o njoj i šta ona mora da sazna o njemu.
Te večeri u trpezariji Šajndel je mahnula Leoni, ali je prošla pored njihovog uobičajenog stola i sela s novopridošlima da sluša njihove priče o putovanju i zarobljavanju. Plovidba je bila teška, šibale su ih oluje. Svi su bili izubijani od bacakanja po nemirnom moru, a jedan momak slomio je ručni zglob. Plovili su tri dana i tri besane noći dok nisu ugledali obale Izraela, a onda su, kad ih je britanski brod zaustavio, morali da provedu još jedan dan na palubi, pržeći se na suncu. Kad su engleski mornari pokušali da se popnu na brod, putnici koji su bili u stanju branili su se štapovima i lopatama sve dok na palubu nije pala limenka suzavca, a desetak ljudi izneseno na nosilima.
„Rekli su da ih nose u bolnicu", rekao je mladi Litvanac gustih kovrdža boje peska. „Mada im ja ni na trenutak nisam poverovao."
Šajndel reče:
„Najverovatnije su i odneseni u bolnicu, osim ako neko ne sumnja da su špijuni."
„Špijuni?", odvrati mladić ogorčeno. „Dve trudnice i neko­liko bogalja?"
„Onda će se za njih postarati Jevrejska agencija", reče Šajndel. „Ti si, izgleda, poznavao dosta ljudi na brodu?"
„Pa šta?"
„Samo me zanima devojka koju su smestili u moju baraku. Tako je mršava i iscrpljena. Zaspala je i nismo mogle da je pro­budimo za večeru. Čujem da je iz Nemačke."
U tom trenutku prišao im je David i spustio ruku na rame mladića kog je Šajndel ispitivala. David ima krupne, tople oči, pomislila je Šajndel. Videla je i da mu se kosa proređuje iako su verovatno istih godina.
„Ja sam David Gruen. A ti?"
„Hirš Gutman iz Kovna."
„Pa, Hirše Gutmane iz Kovna, nemoj ništa da pokušavaš s ovom devojkom. Ona je moja."
„Ona je meni prišla, brate", reče Hirš.
David se osmehnu Šajndel.
„Nije važno", reče. „Verujem joj. Vidimo se kasnije, ljubljena."
„Šta te zanima o Heti?", upita je Hirš.
„O Heti?"
„O toj devojci iz Nemačke za koju si pitala. Dobra je ona, imala je više sreće od većine. Provela je čitav rat u Berlinu, radila je kao sobarica kod neke bogate porodice koja nije imala pojma daje Jevrejka. Nemački govori savršeno, a ima najbolje falsifikovana dokumenta koja sam ikad video. Čak i njen jidiš zvuči kao školovan nemački. Na brodu su je žestoko sasluša­vali kako bi dokazala daje Jevrejka. Zamisli samo! Ali umela je da izgovori sve molitve za sabat i znala je reči svake pashalne pesme koje su se setili."
„Znači, misliš da je ona u redu?", upita Šajndel.
Oči su mu se smrkoše.
„Znam ja o čemu je ovde reč", rekao je. „Na brodu ju je uhvatila groznica, pa je buncala u snu, na nemačkom. Neki od onih glupih Poljaka počeo je da priča kako je ona nacista. Kakva budala. Zbog toga me pitaš, zar ne?"
„Zaboga, nikako", odvrati Šajndel. „Pitala sam te samo zato što, ona, eto, izgleda tako iznureno. Shvatićeš uskoro da je Adit prepun govorkanja. Ne brini za Heti."
„U redu", reče Hirš gledajući Šajndel s novim zanimanjem. „A ti i taj momak Gruen? Imam li ja ikakvih izgleda?"
„Izgleda za šta?", upita Šajndel i ustajući dodade na hebrej­skom: „Kretenu jedan."
Kad se vratila na svoje uobičajeno mesto pored Leoni, upi­tala ju je:
„Je li ti bolje?"
„Sad sam dobro."
„Jesi li razgovarala s bolničarkom?"
„Jesam", reče Leoni. Radovala se što makar o tome nije morala da laže Šajndel.
Posle doručka Leoni je sačekala s odlaskom u nužnik dok nije pomislila da će tamo imati nekoliko minuta mira. Stomak ju je boleo sve jače i plašila se da to uskoro neće moći da skriva; za doručkom samo što se nije presamitila. Sedela je s glavom u rukama, rešena da nađe neki lek, dok nije čula da je neko ušao i izašao.
Zgrada ambulante nekad je korišćena kao skladište, ali Jevrejska agencija okrečila je zidove i postavila novi drveni pod, pa je ambulanta delovala svetio i savremeno u poređenju sa svim ostalim u Atlitu. Šest kreveta s uštirkanim belim čaršavima poredano je uz desni zid; levo su bili pisaći sto, nekoliko polica i soba za preglede odvojena starim padobranom okače­nim o krovne grede.
Stalna bolničarka Aliza Gilad pozdravila je Leoni toplo.
„Dobro jutro, dušo. Dobro je što si došla rano, jer nam stižu deca na vakcinaciju."
Nekoliko dana po dolasku u Atlit Leoni se prijavila da dobrovoljno radi u ambulanti, tvrdeći da je oduvek želela da bude medicinska sestra. Aliza joj je jasno stavila do znanja da nema mnogo poverenja u tako mladu, i lepu, devojku, pa joj je davala prostije poslove, kao što su ribanje podova, iznošenje smeća i pranje instrumenata alkoholom. Ali Leoni se pokazala kao vrlo sposobna za rad na odeljenju. Nije se trzala na prizor krvi ili bljuvotine, umela je da postupa s rasplakanom decom i da umiri i ohrabri njihove zabrinute majke. Aliza joj je poveravala sve odgovornije zadatke i postupala je prema njoj kao prema štićenici.
Leoni se bilo drago što ima čime da ispuni duge dane i što joj je Aliza sve naklonjenija. Ipak, gorko se razočarala kad je otkrila da se svi lekovi, čak i aspirin, drže pod ključem. Nije mogla da „nađe" čak ni bočicu penicilina.
„Da li doktorka Gerson dolazi danas?", pitala je Leoni pripasujući kecelju. Pošto je upoznala sve lekare koji su redovno dolazili, odlučila je da porazgovara s jednom od dve lekarke, s uzdržanom i ćutljivom Švajcarkinjom.
„Mislim da je više nećemo viđati", odgovorila je Aliza. „Dobila je važan posao u Tel Avivu."
„Baš lepo, zar ne?", reče Leoni trudeći se da sakrije razočaranost.
„Zašto pitaš za doktorku Gerson?", upita Aliza pripremajući vakcine. „Treba li ti nešto? Mogu li ja nešto da učinim?"
„Ne", reče Leoni. „Razmišljam, znaš, da studiram pedijatriju. Htela sam da čujem šta ona misli o tome." Aliza je tiše upita:
„Jesi li trudna?"
„Nisam."
„Znači, venerična bolest."
Leoni se trgnu.
„Ne brini", reče Aliza. „I ne mislim da si jedina. Nemaš predstavu koga sam sve lečila ovde, čak i neke devojke koje poznaješ. Čak i osoblje." Spustila je ruku na Leoninu mišicu i dodala: „Mada nikome to neću reći."
Vrata su se širom otvorila i ušlo je jato dece, u pratnji tri dobrovoljke, šiparice iz obližnjeg kibuca. Devojke su se trudile da nateraju mališane da pevaju alfabet na hebrejskom, mada su neka tek prohodala.
Aliza se sva rastopila kad ih je videla.
„Divni su", gugutala je. „Slatki kao šećer, prosto da ih pojedeš. Vidi samo te obraščiće. Kao jabuke. Kao šljive."
Leoni je pomislila kako je dobro što deca ne znaju hebrejski dovoljno da razumeju šta Aliza govori, inače bi pomislila da ova punačka žena s čudnom pundom i žutim zubima hoće da ih proždere kao veštica u bajci o Ivici i Marici.
„Ne brini", šapnula je Aliza pripremajući potkožne igle. „Postaraćemo se za tvoj problemčić kad završimo s mališanima."
Leoni je osetila i olakšanje i strah. Nije joj se dopadalo što Aliza zna za njenu nevolju, ali će se makar izlečiti pre nego što Šajndel ne posumnja još više.
Prva devojčica koja je primila vakcinu briznula je u piskav plač, na šta su i sva ostala deca počela da jecaju. Plakala su sve glasnije i sve neutešnije i ništa, čak ni obećani slatkiši, nije moglo da ih umiri. Svako dete se otimalo i vrištalo jače od pret­hodnog, i Leoni je počela da se oseća kao čudovište što im drži ruke iza leda dok ih Aliza napada špricem. Najzad je i poslednje dete dobilo vakcinu, pa su ih izveli napolje; suze su im se sušile na obrazima dok su sisali lizalice iz Amerike.
„Sačuvala sam dve crvene za nas", rekla je Aliza, stavila liza­licu u usta i drugu ponudila Leoni. Pospremile su sobu u tišini, držeći bele papirne štapiće među usnama. Leoni je kradomice pogledali bolničarku, nadajući se da će navesti razgovor na njenu nevolju, kad je uletelo nekoliko znojavih dečaka vičući uglas; bila je to gromoglasna mešavina jidiša, hebrejskog, polj­skog i rumunskog.
U središtu gužve bio je bledi mršavi dečak okrvavljenog lica.
„Pao je dajući gol", kazao je jedan stariji dečak. „Rekao sam im da je premali da igra s nama, ali on je kukao i molio dok ga nismo primili. A onda je pao i udario glavom."
„Gde je?", čuo se spolja ženski glas. „Dani? Jesi li dobro?"
Leoni je u prvi mah nije prepoznala. Tirza je sigurno prala kosu, pošto joj je bila mokra i visila do pola leđa, smeđa i pro­šarana zlatnim pramenovima. U kuhinji ju je uvek skupljala u debelu crnu mrežicu, zbog čega je izgledala starije i strože od ove lepe uznemirene žene koja je tražila sina.
„Neću ludnicu u mojoj ambulanti", viknu Aliza iz sveg glasa, „Leoni, odmah se otarasi ovih zverčica."
Leoni zgrabi kutiju s lizalicama i mahnu njome iznad dečačkih glava.
„Napolje po slatkiše", viknula je i svi su pošli za njom, veseli i poslušni kao štenad.
Kad se vratila, Dani je ležao na krevetu, a Tirza je bila pored njega i držala mu na čelu veliku belu kompresu.
„Samo mala posekotina", rekla je Aliza Leoni. „Izgledalo je gadno pošto je na skalpu, a koža tu uvek krvari kao luda."
Tirza se namrštila, sumnjajući u bolničarkinu nehajnu dijag­nozu. S druge strane pak, Tirza se mrštila na gotovo sve.
Zatočenici su se radovali kad Tirzin sin dođe u goste iz nekog kibuca na jugu. Danijeve mesečne posete značile su da će biti kolača bar jednom za vreme njegovog boravka. Njegove posete začinjavale su i razgovore za trpezom, jer su se novi zatočenici uključivali u sve neverovatnije pretpostavke o hladnoj ženi koja upravlja kuhinjom ispred Jevrejske agencije. Nije nosila burmu; znači li to da je Dani kopile? Možda je Tirza udovica. A možda se njen muž razveo od nje jer mu je presolila supu, ili zato što ga je varala.
Dani je bio ljupko dete, mršav sedmogodišnjak koji je neu­morno jurcao po logoru i provodio dane igrajući se sa svom decom na koju naiđe. Sa sasvim malom decom igrao bi se piljaka ili šuge, ali s dečacima svojih godina ili starijim upuštao se u trke i borbe.
Tirza je milovala sina po obrazu.
„Zar ovo ne treba da se ušije? Kada dolazi lekar?"
„Nema tu lekar šta da radi", reče Aliza suvo. „Krvarenje je prestalo, a posekotina je na liniji kose, tako da se ožiljak, ako ostane, neće ni videti. „Uzmi, Dani", rekla je vadeći komad čokolade iz fioke pisa­ćeg stola. „Uzmi slatkiš. Bio si vrlo hrabar. Šta misliš, da damo malo i tvojoj majci? Ona nije bila ni izbliza hrabra kao ti."
Neko je pokucao na otvorena vrata, a zatim upitao na engle­skom:
„Je li sve u redu tu kod vas?"
„Jeste, kapetane", odgovorila je Aliza.
„Pukovniče", ispravila ju je Tirza.

„Kako je dečak?"
„Dobro je."
Pukovnik Džon Brajs, britanski zapovednik Atlita, nizak čovek u uglačanim čizmama, skinuo je kapu, ušao i lako se naklonio Alizi.
„Treba li mu lekar?", upitao je, sada na hebrejskom.
„Ne treba, dobro je", reče Aliza.
Pukovnik je pogledao Danija.
„Jesi li dobro?"
Dani se nasmešio i odgovorio na engleskom:
„Veoma sam dobro, zaista."
Zatočenici su mrzeli Džona Brajsa uglavnom načelno. Nije bio ni osvetoljubiv ni sitničav, a Jevrejskoj agenciji ostavljao je odrešene ruke u logoru. Pa ipak, smatrali su ga pedantom i budalom jer je zahtevao da se sva pravila doslovno poštuju, a lo je često izazivalo kašnjenja i komplikacije koje bi neki širokogrudiji zapovednik možda izbegao.
O njemu se nije mnogo znalo; bio je profesionalni vojnik, bližio se pedesetoj, lice mu je bilo duboko izborano od godina službe u Indiji. Za vreme rata protiv Nemačke borio se u severnoj Africi, a karijeru je završavao u Palestini.
Njegova osećanja prema Tirzi bila su toliko očigledna daje Leoni morala da okrene glavu, posramljena i pomalo zavidna. Smatrala je izuzetno romantičnim to što je odmah došao da bude uz nju, rizikujući tako da se razotkrije. Tirza nije skidala pogled s Danija, pa njen izraz nije bilo tako lako pročitati.
„U redu, onda", rekao je pukovnik Brajs utvrdivši da ne mora ništa da preduzima. „Nastavite."
Aliza je još jednom pogledala Danijevu posekotinu i previla je mnogo manjim zavojem.
„Izgleda vrlo dramatično", rekla je uštinuvši dečaka za obraz. „Devojčice će poludeti za tobom."
„Neka se odmara do večeras, a ujutru ga pošaljite kod mene da ga pogledam", rekla je Tirzi. „I ne uzbuđujte se previše. Dečaci su dečaci. Povrede se i ozdrave. Nemojte ga zauzdavati."
Kad su svi otišli, a Leoni uzela da mete, Aliza ju je upitala:
„Dakle, kaži. Je li bol oštar? U donjem stomaku? Boli li te grlo?"
„Otkud znaš sve to?"
„Posao mi je da znam", reče Aliza i pokaza Leoni da ode iza zavese. Trenutak kasnije pojavila se sa špricem. „Okreni se", rekla je i podigla Leoni suknju. „Za dva dana daću ti drugu injekciju."
„Hvala ti", prošaputa Leoni.
„Nema na čemu", reče Aliza. „Idemo napolje, hoću da zapalim."
Sele su na klupu u senci zgrade i ćutke podelile cigaretu. Posle nekog vremena Aliza reče:
„Ne bih nikad mogla da radim ono što radi Tirza."
„Na šta misliš?"
„A šta ti misliš na šta mislim? Jebe se za svoju zemlju!" Aliza se podrugljivo osmehnu. „Prenerazila si se, zar ne? Koliko je tebi uopšte godina? Sedamnaest?"
„Skoro osamnaest."
„Pretpostavljam da ti izgledam kao stara gospođa, ali ako je njoj trideset pet, ja sam starija samo deset godina, a to nije neka starost, ako me razumeš. Osim toga, znam šta se dešava po svetu." Uvukla je dubok dim i zatresla glavom. „Mislim da su od žena oduvek tražili da rade tako nešto. U krevetu možeš navesti muškarca da ti kaže skoro sve. Ali Tirza je do sada sigurno postala pravi stručnjak za britanske zatvorske vlasti, a možda i za policiju. Ipak, muka mi je kad pomislim da Jevrejka mora tako nisko da se spusti. Naravno, kad malo bolje razmisliš, Tirza zaslužuje orden i penziju, kao i svaki drugi vojnik. Kakva žrtva! Kakva sramota!"
Leoni nije rekla ništa, ali se zapitala da nije Aliza možda sve pogrešno procenila. Brajs je očigledno zaljubljen u Tirzu. Daniju je pukovnik drag.
„A sama Tirza", pitala se Leoni, i pomislila: „Sirota žena."
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Anita Dajamant-Dan posle noći Empty Re: Anita Dajamant-Dan posle noći

Počalji od Mustra Pet Jun 08, 2018 7:27 am



2. Septembar




Roš Hašana, 7. septembar


Tirza je objavila da će večera kojom počinje jevrejska Nova godina biti posebna, pa je jelovnik postao glavna tema razgovora i rasprava.
„Mnogo se raspravlja o tačnim sastojcima za salatu od šargarepe", reče Šajndel i uze još jedan krompir s brda ispred sebe.
Tirza, koja je seckala crni luk, nije ništa odgovorila.
„Mislim da postoji čak i opklada o tome hoćemo li dobiti slatki ili slani puding."
Šajndel se učinilo da se Tirza nasmejala.
„Molim?", rekla je, ali kuvarica je samo nastavila da secka.
Obično joj nije smetala Tirzina ćutljivost. Za tri sedmice otkako je počela da radi u kuhinji, otkrila je da joj prija što provodi vreme s nekim ko s njom ne postupa u rukavicama. Otkako je David ispričao momcima u svojoj baraci da se borila u partizanima, svi osim Leoni prestali su da se ponašaju nor­malno u njenom društvu, nije bilo više šala ni ogovaranja sada kad su je smatrali pripadnicom pokreta otpora, junakinjom jevrejskog naroda.
Priče o njenim poduhvatima rasle su sa svakim ponavlja­njem: pričalo se da je sama ubila deset Nemaca u mitraljeskom gnezdu, da je usred bela dana ušetala u poljsku policijsku stani­cu i ukrala legitimacije, da je spasla brojne porodice trenutak-dva pre nego što su Nemci došli da ih uhapse.
Bilo je istine u svim tim pričama, naročito u onoj o krađi iz policijske stanice, ali bilo je i rupa. Šajndel je bila suviše tvrdo­glava da prizna kako ne ume da baca kao momci, i bacila je gra­natu tako rđavo da je Volf izašao na liniju vatre kako bi zgrabio granatu i ubacio je u bunker. Još skamenjena od tog neuspeha koji je mogao sve da ih košta života, odbijala je da govori o svo­jim ratnim iskustvima. Ali njena ćutljivost shvaćena je kao znak skromnosti, pa je poštovanje prema njoj dalje naraslo.
Šajndel je počela da provodi sve više vremena u kuhinji, sigurna da će Tirza biti hladna i oštra. Kuhinja je bila mala i prenatrpana. Tu su bili veliki vojnički štednjak i gomile olupanih nagorelih lonaca i šerpi, dovoljno da se ispoštuju jevrejska pravila o odvajanju mesa i mleka. Sudopera je bila premala za silno posuđe. Tirza je kuhinju držala čistu i sređenu koliko god je to bilo moguće, a nigde nije bilo ni šamlice koja bi nekoga dovela u iskušenje da sedne i odmori se uz šolju čaja.
Šajndel je naporno radila u kuhinji, seckala je i prala sudove, ali je žalila što ne može da učini više kao Tirzin agent u Atlitu. Kuvarica ju je ponekad pitala o novodošlim zatočenicima, ali uglavnom su je zanimale pojedinosti o straži, koji vojnici spavaju na dužnosti, koga je lako potkupiti, ko ima ženu i decu kod kuće, ko se zaljubio u neku devojku u Atlitu.
Šajndel je morala da izveštava o svim promenama u stražarskom rasporedu. Naučila je imena svih stražara i iznenadila se kad je otkrila da nisu svi Arapi muslimani; bilo je i nekoliko hrišćana. Ali prošle su dve nedelje otkad je saznala nešto novo. Njeno „špijuniranje" postalo je uobičajena stvar, kao pranje stolova i ribanje poda, i želela je da joj Tirza poveri kakve druge informacije Palmah traži, pošto bi tako možda bila korisnija.
Šajndel je uzdahnula i uzela novi krompir, žaleći što nema luku zapanjujuću novost kojom bi uvukla Tirzu u razgovor. Ali čak i govorkanja iz baraka su presušila. U logor je stizalo vrlo malo novih ljudi, što je navelo Arika da tokom dobrog dela svog poslednjeg časa hebrejskog govori o tome kako Mosad I r'alijah Bet, komitet za tajno useljavanje, vrlo loše nabavlja dobre brodove. Ono malo brodova koji su uspeli da se dovuku do obala Tel Aviva i Haife bili su stari, spori i lako su padali u zarobljeništvo. Putnici su pružali otpor, pevali su cionističke pesme i mahali pesnicama i štapovima na britanske vojnike naoružane bajonetima. Mosad je podsticao te uzaludne predsta­ve, snabdevajući putnike natpisima kao što su: „Nacisti su nas ubijali. Britanci nam ne daju da živimo." Fotografije su objavljivane u londonskim i njujorškim novinama, kao i u Jerusalimu.
Šajndel je povadila klice iz krompira i iskosa pogledala Tir­zu, koja je sada mešala luk u ogromnom tiganju. Tirza je bila lepa žena, a godine su joj se videle samo u borama oko očiju. Vitka i snažna, hodala je po logoru dugačkim koracima. Niko o njoj nije znao ništa osim da ima sina i da spava s Brajsom, zapovednikom logora. Šajndel je beskrajno ljuštenje krompira toliko dosadilo da je odlučila da namami Tirzu u razgovor.
„Čula sam da je neko izgubio oko kad je Motrouz pristao", rekla je. „Misliš li da je ovo vredno patnji onih jadnih ljudi na brodovima?" Tirza nije odgovorila. „Znam da nam novinski naslovi pomažu, ali izbeglice na tim brodovima iscrpljene su i bolesne. To je nekako surovo." Tirza slegnu ramenima ne dižući pogled, pa Šajndel pokuša s drugom taktikom. „Čini mi se da muškarci izlaze iz Atlita brže nego devojke. Znam da su nam potrebni vojnici i zemljoradnici, ali mislila sam da žene treba da rade u poljima rame uz rame s muškarcima. I zar se i devojke ne obučavaju za borbu?"
„Ne mogu da zamislim onu tvoju malu drugaricu Francu­skinju da puca iz puške", reče Tirza.
„Pa, ja mogu", uzvrati Šajndel brzo, mada Leonine ruke verovatno ne bi mogle da drže ništa veće od pištolja.
„Pretpostavljam da je poznaješ bolje nego ja. Meni ona izgle­da kao neka luda, ali bolničarke kažu da se dobro drži među bolesnicima."
„Čini mi se da ti ogovaraš koliko i mi."
„Za nas ovo nije ogovaranje", reče Tirza odsečno, jasno sta­vljajući Šajndel do znanja daje razgovor završen.
Šajndel je minut-dva držala jezik za zubima, a onda je promenila temu.
„Hoćemo li praviti nešto slatko za praznik?"
„Ne brini ti za to", odgovori Tirza s tračkom veselja u glasu.
„Šta? O, kaži mi! Šta bih dala za parče pite od jabuka! Hoće li biti torte? Ne želiš da mi poveriš ni takvu sitnicu?"
„Ne budi blesava", reče Tirza. „Ali ako nastaviš tom brzinom, neće biti kolača od krompira ni za pola ljudi. Idi i dovedi mi nekoliko devojaka koje umeju da ljušte povrće a da ne bace pola."
Šajndel je skinula kecelju i izašla na blistavo sunce. Bilo joj je čudno što se za Roš Hašanu kuva po ovakvoj paklenoj vrućini. Ovaj praznik povezivala je sa svežim noćima, opadanjem lišća i mirisom kuhinje svoje mame.
Prva koju je videla bila je Tedi; sedela je na klupi ispred men­ze i sekla nokte.
„Umeš li da ljuštiš krompir?", upita je Šajndel.
Tedi se iskezi.
„Je li to šala ili uvreda?"
„Tirza me je poslala po pomoć."
„Rado ću da pomognem", reče Tedi. „Zapravo, rado ću da radim bilo šta."
Sledeća devojka koju je Šajndel opazila bila je Zora; išla je prema baraci oborene glave, s rukama u džepovima. Zora nije baš najprijatnije društvo, pomislila je Šajndel, ali nije imala mnogo vremena.
„Zoro, dobro bi nam došla pomoć u kuhinji."
„Je li to naređenje?"
„Ne budi luda."
„Znači jeste naređenje", reče Zora i pođe s njom u kuhinju.
Kad su stigle, zatekle su Tirzu kako stoji pored Tedi.
„Pogledajte kako je ova devojka vešta s nožem", rekla je kuvarica i pokazala im dugačku traku ljuske krompira. „Najzad imam nekoga ko zna šta radi."
„Pohvala od glavne kuvarice?" Šajndel je pustila da ova uvre­da prođe usred prijatne atmosfere i mirisa praznične kuhinje. Poželela je da je i Leoni s njima.
„Oduvek sam imala vešte ruke", rekla je Tedi završavajući novi krompir. „Kod kuće sam pravila haljinice za lutke. Nastav­nici su mi govorili da treba da postanem umetnica."
„Možda ćeš ovde postati umetnica", reče Šajndel. „Vajarka, možda! U Erec Izraelu sigurno ima velike umetnosti, zar ne, Tirza?"
Tirza je pokupila ljuske od krompira i bacila ih u kantu za smeće.
„Valja uraditi mnogo važnijih stvari kako prema Jevrejima više niko nikad ne postupa kao prema stoci. Prema tome, biće na svetu mesta i za ljude kao što ste vi."
„Šta hoćeš da kažeš time 'ljudi kao što smo mi?'", upita Zora.
„Ništa", odgovori Tirza i okrenu se štednjaku. Bilo joj je teško da se suočava s ovim ženama. Znala je da su pretrpele nezamislive strahote i žalila je što nije saosećajnija prema njima. Želela je da ih prigrli, kao što je prigrlila dobrovoljce koji dolaze u Atlit da iz čiste dobrote šišaju zatočenike, lakiraju devojkama nokte i igraju se sa sitnom nervoznom dečicom.
Zora ju je besno gledala.
„'Ljudi kao što smo mi'", ponovila je. „Da si bila tamo, misliš da bi se borila protiv Nemaca i spasla sebe i svoje ostarele roditelje. Nemaš ti pojma kako je bilo. Mene zanima gde si bila kad su Nemci dolazili po nas, iz dana u dan. Gde su bili saveznici? Gde je bio tvoj dečko, engleski vojnik?"
Čulo se samo kako supa u velikom loncu na štednjaku vri ispod poklopca. Tirza je u sebi opsovala što je uopšte progovo­rila. Pokušavala je da razgovore s preživelima ograniči na nepo­sredne poslove. Znala je samo u najgrubljim crtama Šajndelinu priču, mada su joj se dopadali njeno držanje i spremnost na težak rad. Ali Tirza nije mogla da podnese žrtve, ni one koje zure u prazno ni one koje bljuju vatru. Gadile su joj se njihove noćne more, njihove suze, njihove tetovaže. To je bilo ružno od nje, naravno. Stidela se zbunjujućeg besa koji su podsticali u njoj, a ponekad je mislila da je rasporedom na rad u Atlitu na neki način kažnjena zbog svog tvrdog srca. Nikad nije bila opuštena među ljudima, čak i kao dete bila je oprezna i daleka. Udala se za Arona Fridmana samo zato što je ostala trudna, a kad je on otišao dve nedelje posle Danijevog rođenja, njena je porodica za to okrivila nju. Preselila se u kibuc u kom je niko nije poznavao i godinama je odbijala da razgovara s roditelji­ma i bratom.
„Na to nemaš odgovor, zar ne?", rekla je Zora podrugljivo. Uzela je krompir s gomile kao da će ga zadaviti i istog trenutka duboko se posekla po palcu.
„Krv ne sme pasti na hranu", reče Tirza pružajući joj krpu. „Idi da ti bolničarka to pogleda."
Zora je besno izletela iz kuhinje, pa su tri žene nastavile da rade u tišini; Tirza se povukla u dno kuhinje.
„Zora je baš težak slučaj", reče Tedi posle nekoliko minuta.
„Bila je u logorima", reče Šajndel. „Ponekad, rano ujutru, čujem je kako plače u snu."
„Pa ipak, ona devojka s bebom, sećaš li se nje? Ona je bila u Buhenvaldu", reče Tedi brišući ruke krpom. „Ne sećam se kako se zvala, ali bila je sva mila kao mače. Kako to objašnjavaš?"
„Dosta priče", reče Tirza. „Imamo suviše posla."




Zora je besno koračala po prašini i tek na pola puta shvatila da je doslovno sama. Nije bilo dečaka da igraju fudbal, ni muškarci se nisu izležavali u senci, goli do pojasa na popodnev­noj vrućini. Na klupama iza Šupe nije bilo žena koje se hlade, čavrljaju ili dremaju.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Anita Dajamant-Dan posle noći Empty Re: Anita Dajamant-Dan posle noći

Počalji od Mustra Pet Jun 08, 2018 7:27 am



Ambulanta je bila zatvorena, ali Zorina posekotina prestala je da krvari. Nije htela da se vrati u kuhinju, što je značilo da joj preostaje samo da ode u svoju baraku. Kad je otvorila vrata, neka suknja pogodila ju je pravo u lice.
„Izvini." Jedna devojka samo u gaćicama pritrčala je da uzme suknju. „Pokušala sam da je uhvatim."
U baraci je bila prava ludnica. Činilo se da je svaki komad odeće bačen uvis i ostavljen tamo gde je pao; na sve strane ležale su haljine, suknje, bluze i donje rublje. Žene su trčale s kraja na kraj barake, sjajnih očiju, ispruženih ruku. Sve su govorile uglas.
„Ovo će ti lepo stajati."
„Daj meni to da probam!"
„Priveži mi ovo, molim te."
Ispred Leoninog ležaja stvorio se mali red; devojke su čekale da im Leoni popravi pojas, izgladi nabor, podvrne rukav i onda ih proglasi za très jolie, vrlo ljupke.
Zora je legla na svoj ležaj i okrenula se zidu, ali čak ni jastuk preko glave nije mogao da priguši vrtoglavo veselje oblačenja, doterivanja i pohvala.
„Maškara? Odakle ti to?"
„Moj red."
„Moj red!"
„Je li mi ovo prekratko?"
Roš Hašana oduvek je bila Zorin omiljeni praznik Dok sun­ce zalazi i počinje nova godina, svet je delovao pun obećanja. Njen otac vraćao se s kratke večernje verske službe nasmešen. Hvalio je majčinu supu, večera je tekla prijatno i završavala se pesmom. Njen otac je imao divan glas.
Ali kako su meseci odmicali, a praznici se smenjivali, očevo raspoloženje se smrkavalo. Žalio se na zagušljivu vrućinu ili na hladnu promaju u sali za molitve. Gunđao je zbog nesposob­nosti njenog brata da uči i zbog licemerja bogataša koji imaju najbolja mesta u sinagogi ali tokom službe razgovaraju o poslu. Krajem Sukota ponovo je počinjao da šamara mamu zbog pre­pečenih pilića.
Pa ipak, kad sledeće godine za Roš Hašanu sunce krene ka zapadu, Zora se ponovo nadala.
Osetila je lak dodir po ramenu, okrenula se i videla Leoni kako stoji pored nje i pruža joj belu bluzu sa žutom dugmadi.
„Ovo će ti lepo stajati", rekla je Leoni tiho, spustila bluzu na krevet i otišla pre nego što je Zora stigla da je odbije.
Zora je malo sačekala, a onda sela i položila dlan na meki pamučni
muslin. Dugmad su bila načinjena od teške plastike u obliku cvetova s pet latica.
Dodirnula je jedno dugme i zapitala se hoće li ih Mejer primetiti. Ta pomisao toliko ju je zapanjila da je trgnula ruku kao da se opekla. Osvrnula se preko ramena da vidi je li neko primetio da je gotovo podlegla ludilu oko sebe, čistom seksu­alnom ludilu, znala je to. Sve što želi od Mejera, rekla je sebi, jeste samo još jedna cigareta.
Vrata su se otvorila s treskom kad su uletele Šajndel i Tedi. Šajndel je skinula košulju koračajući kroz baraku.
„Čekajte samo da vidite momke", rekla je. „Pravo je čudo šta brijanje i češalj mogu da učine."
Tedi zastade kod Zorinog ležaja.
„Kako ti je ruka?", upita je.
„Nije to ništa", odgovori Zora.
„Dođite ovamo", reče Leoni i mahnu rukom Šajndel i Tedi. „Našla sam haljine za vas. Tamnocrvena je za Šajndel, a plava za Tedi."
„Ti baš uživaš u ovome", reče Šajndel oblačeći haljinu boje višnje nalik na mušku košulju.
Lenoni uze četku da joj raščešlja zamršenu kosu.
„Lepo je kad si koristan", reče.
Neobičan tužan zvuk uvukao se u sobu. Razgovori su se utišali, a zatim potpuno prestali dok je neko polumuzičko, poluživotinjsko zavijanje trajalo šest, sedam, osam sekundi, a onda se naglo preobrazilo u piskav isprekidan krik.
„Šta je ovo bilo, za ime sveta?", stresla se Leoni.
„Šofar", reče Šajndel. „To je neka vrsta trube u koju se duva. Roš Hašanu i Jom Kipur. Pravi se od ovnujskog roga. Nikad nisi čula šofar?"
Leoni odmahnu glavom.
„Moj stric nije bio religiozan."
„A tvoji roditelji?"
„Još kao beba otišla sam da živim sa stricem. Strašan zvuk, zar ne? Tako primitivan."
„Ja sam ga oduvek volela", reče Šajndel. „U letnjem logoru budili su nas duvanjem u šofar. Sigurno sada duvaju da nam kažu daje vreme za Ma'ariv. Za večernje molitve kapije između muškog i ženskog dela logora se otvaraju."
„Ideš li ti?", upita je Leoni.
„Mislim da neću." Šajndel slegnu ramenima. „To je kratka služba, a kakva mi je kosa, proći će pre nego što ti završiš sa mnom."
Leoni joj namesti u kosu dva češlja od kornjačevine i pri­nese joj ogledalo.
„Vidi kako si lepa", reče. „Čekaj da ti nađem neki ruž za usne."
„Ne trudi se", reče Šajndel zureći u Zoru, koja je zakopča­vala bluzu.
Sve obrve su se podigle kad je Zora uhvatila kosu u labavu punđu na
vratu. Ustala je, okrenula se publici i kruto se poklonila, a onda je izašla i krenula ka muškoj strani logora.

Prišla je grupi okupljenoj u polukrug ono Anšela, mrša­vog momka od oko dvadeset pet godina koji je zbog naočara i čupave crne brade izgledao kao neki verski dostojanstvenik. Svi su se slagali da je Anšel poprilično lud. Prve večeri u Atlitu napravio je scenu u menzi kad su izneli poslužavnik s piletinom. Udarao je po stolu i urlikao pošto niko nije mogao da mu kaže ime mesara koji je zaklao pile niti da mu dokaže da je to bio košer mesar. Pokušao je da prekine i jedan Arikov čas, vičući da hebrejski, treba da služi samo za svete teme.
Anšel se svakako molio kao lud, čvrsto stisnutih očiju, a njihao se napred-nazad tako divlje da je udarao glavom u zid iza sebe. Počeo je večernju prazničnu molitvu čim je izbrojao devet muškaraca oko sebe, a molitve je mrmljao tako brzo da niko nije mogao da ga prati.
„Ko je njega imenovao za rabina?", upitao je neko dok je Anšel savijao svoj molitveni šal. „Nećemo valjda da ga pustimo da ovo radi i sutra?"
„Mislio sam da će Jevrejska agencija poslati pravog rabina."
„Ja sam čuo da nisu uradili ništa. Ne šalju molitvenike. Ne šalju rabina. Ništa."
„Ko ti je to rekao?"
Zora je stala iza male grupe žena koje su došle da se pomole i odatle poizdalje posmatrala događaje i raspravu. No, jedan muškarac ju je opazio.
„Ko je ova ljupka dama?", graknuo je i uhvatio je za mišicu.
„Zoro, jesi li to ti?", rekao je jedan redovni slušalac Arikovih časova hebrejskog. Oblizao je usne. „Baš si lepa. Vidite kako stara cokula može da se pretvori u staklenu cipelicu."
„Šteta što niko ne može magarca da pretvori u lepog princa", uzvrati Zora i udalji se bez žurbe, praveći se da ne čuje povike i z vižduke iza sebe. Čim im je izmakla iz vida, otrčala je u sada praznu baraku, raspustila kosu, obukla svoju košulju i ostavila bluzu, uredno savijenu, na Leonin ležaj.
„Nadam se da se Tirza neće ljutiti što smo se ovoliko zadržale", reče Šajndel dok je s Tedi hitala prema kuhinji.
„Valjda neće", reče Tedi kad su otvorile vrata veselog mete­ža. U kuhinju se sjatilo mnoštvo kibucnika koji su se laktali i ćeretali puneći poslužavnike salatama, varivima, voćem, hlebom i brdima kolača dovoljnim da napune poslastičarnicu. Stolovi u trpezariji bili su zastrti belim stolnjacima i na njih su postavljeni vinske čaše, činije jabuka i ukrasi od divljeg cveća i borovih grančica.
Šajndel je pokušala da uzme jedan poslužavnik, ali su joj ga oteli iz ruke.
„Ja radim u kuhinji", objasnila je.
„Večeras ne radiš", reče joj devojka kojoj su crne kovrdže ispadale iz
zelene štampane marame. „Večeras će vas služiti vaši drugovi iz kibuca Jagur i kibuca Bejt Oren.
„Znaš li u koji kibuc ideš?", upita je devojka. „Ja sam u Jaguru, odmah tu iza brda. Možda ćeš doći kod nas?"
„Ne, ne", reče jedan mršavi dečko isturenih zuba. „Tamo je vrućina. Gore u Bejt Orenu danas smo nosili duge rukave. Mala Švajcarska, tako zovemo naš kibuc."
Vrata trpezarije zadrhtala su pod udarcima pesnica. Sta­novnici Atlita, doterani i gladni, zvižducima i vikom tražili su večeru. Neko je smislio nove stihove za staru ljubavnu melodiju.
„Tirza, draga moja, čeznem za prizorom tvoje mešane salate. Ni trenutak više izdržati ne mogu bez tvoje supe s knedlama."
Kibucnici su se nasmejali i pogledali Tirzu. Ona je samo slegnula ramenima i mahnula varjačom kao žezlom, pa su vrata otključana. Zatočenici su uleteli u trpezariju i odmah su se čuli uzvici divljenja zbog stolnjaka i cveća.
„Ko se to ženi?", viknuo je neko.
„Meni treba samo mladoženja!"
„Tu sam!"
Buka se pojačavala dok su ljudi sedali za stolove i izražavali mišljenja o ukrasima i kibucnicima koji su se poredali uza zido­ve.
„Gde je naša večera?", viknuo je jedan momak žonglirajući jabukama. Anšel, verski fanatik, skočio je na noge i dreknuo:
„Tišina! Ućutite svi! Vreme je za blagoslov. Šta vam je?"
Ljudi su umirivali jedni druge i glasovi su utihnuli.
„Ko unosi svetio blagoslova?", upitao je Anšel oštro. „Gde su nam sveće?" Besno je pogledao kibucnike. „Šta ste vi, nevernici?"
Jedna devojka otrčala je u kuhinju i vratila se s dve sveće i šibicama.
„Izvinite", prošaputala je.
Jedna žena povezana maramom ustala je i upalila sveće. Skupila je šake i prešla njima iznad plamenova u sporim kru­govima, jednom, dvaput, triput, a onda je prstima pokrila oči i promrmljala molitvu.
Anšel je podigao čašu iznad glave i oštro pogledao po dvo­rani čekajući da i ostali to učine. Za svakim stolom muškarci su gledali jedni druge i nemo određivali koji će ustati za bla­goslov. Kad su podigli čaše, Anšel je počeo.
„Blagosloven da si, gospode bože naš, kralju vasione."
Prodorni unjkavi glas u početku je opčinio sve prisutne, ali onda su se pridružili ostali stvarajući zbrku dubokih melodija i akcenata koja je prizvala u sećanje zajednicu odsutnih očeva i dedova. Suze su tekle dok su se pehari ispijali, ali Tirza im nije dala vremena za tugovanje, s treskom je otvorila vrata poslužavnikom punim zlatnosmeđih hlebnih pletenica. Pozdravili su je pljesak i ćeretanje, što se nastavilo i za vreme kratkog blagoslova hleba koji je podeljen i pojeden.
Momci i devojke sekli su jabuke na kriške, umakali ih u med i hranili jedni druge, momci devojke, a devojke momke, uz neskriveno lizanje prstiju. Leoni je munula Šajndel laktom i pokazala liju, ozloglašenog revizionistu, kako guta pogledima Mašu, vatrenu komunistkinju, a ona mu odgovara treptanjem.
„Pravo čudo", reče Šajndel.
Unošenje piletine i krompira pozdravljeno je klicanjem, a Tirza je izvučena iz kuhinje na još jednu rundu ovacija. Iako su porcije mesa bile male, niko u menzi nije se žalio. Šajndel je i to nazvala čudom, mada je Leoni to više pripisivala vinu i rakiji domaće izrade koju su kibucnici prokrijumčarili u logor.
Nikada se nije više govorilo „molim" i „hvala", a iako je raz­govor bio živahan i glasan, jedva da je bilo političkih rasprava i ogovaranja.
„Još čuda", Leoni je doviknula Šajndel, koja je sedela tik do nje sve dok se David nije ugurao između njih i pružio ruku.
„Nismo se zvanično upoznali", zagrmeo je David, očigled­no pripit.
Šajndel je porumenela.
„Ja... pričala sam ti o Davidu", pro­mucala je, iako to nije bilo tačno. Dve nedelje pokušavala je da nekako provuče Davida kroz razgovore koje je vodila s Leoni svake zore. Nije znala ima li David brata, ni da li će se Leoni tom bratu dopasti. Najzad je odlučila da je bolje da ne gnjavi drugaricu Davidom pošto ni sama nije bila sigurna šta oseća prema njemu.
„Nestalo je vode", rekla je Šajndel i žurno se udaljila s bokalom.
Gledajući je kako odlazi, David je uzdahnuo:
„Oženiću se njom."
„Jedva se poznajete", reče Leoni.
„Ljubav nema nikakve veze s vremenom, makar ne na ovom svetu."
„Znači, ti si zaljubljen u Šajndel?"
„Jesam, ali nisam siguran da ona oseća isto."
„Ona je divno stvorenje", reče mu Leoni pravo u uho stežući ga za mišicu. „Moraš biti dobar prema njoj. Moraš da se brineš o njoj. Ona se brine za sve druge. Nikad ne misli na sebe."
„Naravno da ću se brinuti o njoj", reče David. „Drži me na oku ako želiš. Ako nisam dorastao tome, obavesti me."
„Ja?", reče Leoni. „Bila bih peti točak na kolima. Kao kad bi sipao mleko u čašu vina."
„Ali šta je s tobom?", upita je on. „Svi muškarci ovde zalju­bljeni su u tebe... pa, svi osim mene. Zašto ih teraš?"
„Pijani ste, gospodine", reče Leoni i namreška nos osetivši alkohol u njegovom dahu.
„Jesam, ali to ne znači da grešim. Zašto si tako hladna?"
David je pokušao da joj prebaci ruku preko ramena, ali Leoni je pomerila stolicu i gledala kako osam devojaka iz kibuca deli poslužavnike s kolačima, pitama, štrudlama i činijama voć­nog kompota. Šajndel je išla s njima, široko nasmešena, noseći poslužavnike. Spustila je jedan prepun slatkiša na sredinu njihovog stola.
„Ovo je za sve", rekla je. „Ali ovaj s pitama je moj. Vidite, ova je od kajsije, ova je sa šljivama, a treća je od jabuka sa suvim grožđem, uz ovakve pite sam odrasla."
Dramatično je podigla viljušku kao dirigent palicu. Uzela je po zalogajčić od prve dve pite i zadovoljno klimnula glavom. Ali treća je iziskivala drugi zalogaj kad je otkrila bademe, komadi­će sušenih jabuka natopljenih nekim alkoholom, i neku slatku mešavinu začina koje nije prepoznala. Ova pita bila je toliko bolja od dela njene majke da je Šajndel iz osećanja odanosti spustila viljušku.
„Je li dobro?", upita Leoni.
„Neizrecivo", šapnu Šajndel, toliko ozbiljna da su svi za sto­lom prsnuli u smeh.
David joj je ukrao zalogaj s tanjira i odglumio da pada u nesvest, a pod stolom je pritiskao butinu uz njenu. Šajndel se namrštila i pokazala glavom Leoni, dajući mu do znanja da ona nikuda neće ići bez svoje drugarice. David ih je pozdravio vojnički i oteturao se od stola, a trenutak kasnije vratio se s Milozem.
„Ti sedi ovde", rekao mu je i gurnuo ga na stolicu do Leo­ni. Onda je uperio prst u Šajndel i rekao. „Napolju svira har­monika, a ja prosto moram da plešem s tobom. Izvoljevate li, gospođice?"
Šajndel je zaustila da odbije, ali Leoni joj je mahnula rukom.
„Pođi, vidiš da ne prihvata odbijanje."
Gotovo svi u trpezariji zurili su u Leoni i Miloza jednog pored drugog. Meka smeđa talasasta kosa spuštala joj se oko srcolikog lica, a savršeni lukovi obrva dizali su se iznad očiju boje sivih oblaka po sunčanom danu. Leoni je bila živi dokaz da su mlade Parižanke, uključujući i Jevrejke, urođeno elegantne. Miloz je delovao još privlačnije sedeći pored nje. Dugog vrata i kao ugalj crne kose koja je naglašavala mlečnu belinu njegovog tena, izgledao je kao rimska statua. Bilo je nemoguće ne zamišljati ih kao muža i ženu i roditelje najlepše jevrejske dece u istoriji.
Zbog tolike pažnje bili su malo stidljivi i bolno svesni da nemaju šta da kažu jedno drugom. Miloz je izgnječio parče kola­ča u hrpu mrvica; Leoni je srkutala vodu. Uglas su uzdahnuli, zbog čega su se nasmejali i nelagoda se pretvorila u savezništvo.
„Hajdemo da gledamo ples", reče Leoni.
Izvukao joj je stolicu i ponudio joj ruku, na šta su momci iz njegove barake povikali:
„Ura!"
Zora ih je preko volje posmatrala, a onda je poslednji put pogledala po dvorani da vidi je li Mejer možda došao a da ga nije primetila. Znači, kod
kuće je sa ženom i decom, zaključila je Zora hitajući napolje pored grupe
stražara Arapa koji su stajali s obe strane vrata i posmatrali svetkovinu. Kad se trpezarija malo ispraznila, Tedi je opazila da stražari posmatraju sto s poslasticama, pa im je odnela tanjir kolača.
„Hvala vam mnogo", rekao joj je omalen stražar s gustim brkovima.
„Govorite hebrejski?", upita ga Tedi.
„Hebrejski i arapski, a znam malo i engleski i farsi."
Drugi stražar, zapanjujuće sličan Ariku, nastavniku hebrej­skog, uzeo je jedan trouglast kolačić.
„Moja majka je mesila nešto slično." Okusio je kolač i namrštio se.
Tedi se nasmejala.
„Kolači tvoje majka bili su bolji, je l'?"
„Njeni su bili slađi." Pružio je ruku i dodirnuo joj kosu. ,,A i si slatka."
Tedi uzmače.
„Doneću ti nešto bolje."
Pozvala je rukom jednog momka iz kibuca da im donese štrudlu. Punih usta, stražari su joj mahnuli, a Arikov dvojnik ju je pozdravio podignutim lepljivim palcem. Tedi im je odmahnula i krenula kroz kuhinju prema zad­njem izlazu. Prošla je pored Tirze i grupe kibucnika koji su pušili i razgovarali prebrzo da bi ih razumela.
„Laku noć", rekla je Tedi. „Mnogo vam hvala."
Čistina ispred zgrade menze bila je puna igrača, smeha i muzi­ke, ali Tedi je bila preumorna da se priključi. Lice ju je bolelo od osmehivanja na poglede i primedbe kibucnika. Pitala se hoće li se uvek prema njoj ponašati kao prema čudu, visokoj plavokosoj Jevrejki.
Krenula je prema istočnoj ogradi okrenutoj ka napola uzora­nom polju, smrdljivom od izrovane zemlje i zgnječenog korova. Planine su u noći bez mesečine bile samo tamne senke. Posle zagušljive trpezarije, vazduh je bio sladak i svež. Dubo­ko je udahnula i podigla lice ka nebu. Činilo joj se nemogućim da su to one iste zvezde koje je gledala pre šest meseci, nemoguće da ih sada vidi istim onim očima.
One noći kad je pobegla, ledeni vazduh pogodio ju je poput šamara, oštar ali dobrodošao posle smrdljive vrućine i straha u stočnom vagonu. Te noći sijao je pun mesec, naizgled prevelik i nestvaran kao crtež na pozorišnoj kulisi.
Njih desetoro provuklo se kroz rupu na podu stočnog vago­na i našlo se pred ogromnim poljem preplavljenim mesečinom. Tedi je videla da su ostali potrčali, ali su se brzo bacili na tlo i izgubili se u travuljini. Učinila je to isto, legla na leđa i zagle­dala se u mesec kako se bat čizama primicao. Jedan vojnik teško je kašljao. Drugi je opsovao kad se spotakao o železnički prag. Činilo se da ne žure, i Tedi je shvatila da još ne znaju za njihovo bekstvo.
Prsti su joj goreli na hladnoći; žalila je što se nije setila da zavuče šake pod pazuhe, ali nije se usudila ni da se makne. Obuzeo ju je užas na pomisao da će možda kinuti. Odlazite, molila se. Odlazite.
Lokomotiva se najzad zakašljala i pokrenula, ali Tedi je sače­kala da se neko prvi pomeri pre nego što se usudila da podigne glavu. Otrčali su među obližnja stabla, zbili se i trljali jedni drugima ruke da ih ugreju.
Tedi se sagnula i sela u prašinu Atlita. Kad su Nemci ušli u Amsterdam, najbolja drugarica joj je kazala:
„Imaš sreće koliko si teška. Izgledaš kao devojka s plakata Hiderove omladine." Gertruda je to rekla bez zlobe, ali Tedi se postidela. Nedelju-dve kasnije, roditelji su joj rekli da je šalju u skrovište na farmu pored Utrehta.
„Ne želim da idem", plakala je. „Hoću da ostanem s vama. Pošaljite Rahelu umesto mene." Ali odluka je bila donesena; njena sestra je premlada da ide kod nepoznatih ljudi. Za nju će naći drugo sklonište čim budu mogli.
Veče uoči polaska majka je sela pored Tedi na krevet i čet­kala joj kosu.
„S tobom će biti sve u redu, dušo", rekla je, „ali naša Rahela neće proći."
Od sećanja na majčine reči Tedi su prošli žmarci. Pokušala je da misli na nešto drugo, ali bila je preumorna da se te večeri opire prošlosti. Rahela je bila tamna koliko je Tedi bila svetla, intelektualna koliko je Tedi bila sklona umetnosti, setna naspram Tedine vesele naravi. Tedi je bila ljubimica i obe su to oduvek znale.
„Žao mi je", prošaputa Tedi.
Dva dana pošto su pobegli iz voza smrti, nju i njenu grupicu našli su britanski vojnici. Dali su im čaj, umotali ih u ćebad, smestili ih u kamion i odvezli u centar za raseljena lica u Landsbergu. Tu su ih opet dočekali bodljikava žica, barake i beskrajno čekanje na razgovor sa službenicima Crvenog krsta i „stručnjacima" za crnu berzu koja je cvetala u haosu. Bila je sigurna da će joj neko pomoći da se vrati kući, o čemu je jedi­no i mislila. Mnogi su govorili o odlasku u Ameriku, Palestinu, Argentinu ili Kanadu; pitala se da li postoji ijedan Jevrejin koji želi da ostane u Evropi.
Njena majka je rekla da će se svi vratiti u stan na Blumgrahtu čim budu mogli. To je bio plan za „posle".
Tedi je stigla do železničke stanice u Štutgartu, gde je naletela na Arnea Ludermana, dugogodišnjeg poslovnog saradnika nje­nog oca. Nije odmah prepoznala krhkog starca koji ju je oslovio imenom. Zaplakala je videvši da se pretvorio u živi kostur. Rekao joj je da je bio u Bergen-Belzenu. Tamo je video njene roditelje i Rahelu, i njenog teču Hermana, tetku Lu i njihove llinove Jakoba i Hansa. Počešao se po obrazu i oborio pogled. Nije morao da izgovori.
Tedi je drhtala kao one noći na polju obasjanom mesečinom. Čak i prsti su joj obamrli. Nije se iznenadila. Znala je da su u mrtvi, osećala je to sve vreme dok je uporno pokušavala da se vrati u Amsterdam.
Gospodin Luderman pružio je ruke, čvrsto je zagrlio i gor­ko plakao na
njenom ramenu. Nije mu uzvratila zagrljaj, nije pustili suzu, i najzad se odmakao. Uzeo ju je za ruke i rekao:
„Moraš se vratiti u Amsterdam sa mnom, Tedi." Nije je gledao u oči. „Pola firme pripada tebi. Sećaš li se Pima Verbeka, sta­rog poslovođe? Obećao je da će se starati o svemu za nas. Šta god da je ostalo, to je tvoje nasledstvo. Ja ću se brinuti o tebi."
Ali Tedi je odgovorila:
„Idem u Palestinu."
Oči gospodina Ludermana opet su se ispunile suzama.
„I ja bih sigurno pošao tamo da sam mlađi. Moraš mi pisati kad stigneš. Poslaću ti šta god budem mogao. Uzmi." Pokušao je da joj ugura nekoliko novčića u šaku.
Tedi nije htela da ih uzme.
„Moram da idem", rekla je.
„Čekaj. Daj da ti nešto kupim. Hranu, cipele, nešto."
Tedi je već trčala, nadajući se da će stići ljude s kojima je putovala, one koji su krenuli u Palestinu. Oni su već pokušali da je nagovore da krene s njima i ostavi za sobom čitavo otro­va no groblje u koje se Evropa pretvorila. Ali njoj je u mislima bio samo Amsterdam, pijace i bioskopi, svetla na vodi, pekara blizu njene kuće, omiljeni mostovi. Ako se vrati kući, obećala je sebi, nikada se više neće žaliti na vlagu, na duge zimske noći, čak ni na smrad kanala za vreme oseke.
Ali gospodin Luderman zbrisao je njenu čežnju i pretvorio njenu nostalgiju u bes i prezir. Zašto je Luderman preživeo? Zašto nije preživeo njen otac, bolji čovek od njega, ljubazniji, pametniji, pa i mlađi? Zašto je živa ona, a nije Rahela? Gde joj je majka? Gde su joj rođaci? Prijatelji? Odjednom je zamislila Amsterdam prepun sablasti koje je kore sa svakog prozora, iz svakog izloga, iz svakog ulaza. U Palestini makar niko neće briznuti u plač kad je vidi.
Sedeći prekrštenih nogu na zemlji, Tedi je ispisala svoje ime u prašini i setila se žene gospodina Ludermana, Lene, staromod­ne žene uvek s kukičanim okovratnicima. Imali su odraslog sina, snahu i unuka. Svi su mrtvi, shvatila je. Trebalo je da mu uzvrati zagrljaj.
Harmonika je jurila uz lestvicu. Mladi glasovi odjekivali su kroz noć. Tedi je zapušila uši prstima i slušala zvuk sopstvenog disanja. Disala je polako, onako kako ju je tata naučio kad je imala sedam godina i sva ojađena bolovala od boginja. Tata je seo pored nje na beli štepani pokrivač.
„Ćuti, mila, ćuti", rekao je i spustio joj hladnu šaku na vrelo čelo. „Udahni duboko. Odlično. Sada ponovo udahni. Hajde opet, i opet, i opet, i evo! Stvorićeš se negde drugde, zdrava, bez glavobolja. Sijaće sunce, ješćemo mnogo čokolade i nećemo ništa reći mami."
Tedi se njihala napred-nazad, s prstima u ušima; plakala je, čeznula za ocem, želela je da ponovo bude ona sedmogo­dišnja devojčica, pitala se
kako čitav život može da izgori, da se pokopa, kad je tako blizu, kad ona
još oseća utehu očevog dlana na licu. Ali umesto na čelo, ruka joj se spustila na rame i čvrsto je stegnula. Tedi je vrisnula, udarila laktom unazad iz sve snage i skočila na noge, stisnutih pesnica.
Zora je ležala na zemlji i držala se za butinu.
„Đavo te odneo", odrezala je. „Budalo jedna. Zašto si me udarila?"
„Izvini", reče Tedi i spusti se na kolena. „Tako mi je žao. Jesam li te povredila?"
„Biće sve u redu", reče Zora i sede trljajući butinu. „Nisam htela da te preplašim."
Tedi se njihala napred-nazad, čvrsto žmureći, sa šakama pod miškama.
„Stvarno", ponovila je Zora. „Nije tako strašno."
„Tako su me hvatali, otpozadi", prošaputala je Tedi. „Jedan bi me držao. Obojica su se smejali. Pokrivali su mi lice. Kao da uopšte nisam tu, ne ja, samo moje..."
Zora je zagrli oko ramena. Tek posle dosta vremena Tedi je prestala da se njiše i da drhti. Harmonika je odsvirala tango od početka do kraja. Zatim su čule jednu poznatu baladu i jednu narodnu pesmu. Najzad se Zora usudila da kaže:
„Logori su za žene bili pravi pakao, znam."
„Ovo nije bilo u koncentracionom logoru", reče Tedi, „nego u skrovištu. Na farmi. Čitav dan sam sedela zaključana u ambaru, a noću je dolazio farmerov sin. Ponekad je dovodio sa sobom još jednog čoveka, starijeg. Dolazili su gotovo svake noći. Kad to više nisam mogla da trpim, rekla sam majci. Ošamarila me je. Sutradan su došli Nemci."
Tedi je ponovo počela da se njiše.
„Nemoj", reče Zora i sklo­ni joj guste pramenove sa znojavog čela. „Ti skotovi će zauvek trunuti u paklu. Ali ti si se izvukla, zar ne? Sada si daleko, daleko od svega toga. Sada si bezbedna, zar ne?" Zora je zagrli i privi uz sebe. „Sada si u zemlji u kojoj teče med i mleko, zar ne?"
Zvuci zabave pojačavali su se i stišavali, kao da dopiru sa čamca što kruži duž obale.
„Kasno je", reče Zora najzad. „Vreme je za spavanje." Ustala je, otresla prašinu sa suknje i pružila Tedi ruku.
Kad je Tedi ustala, zagrlila je Zoru.
„Hvala ti", šapnula je, iznenađena osetljivošću ove vatrene sitne devojke koja je gazila Atlitom kao stisnuta pesnica.
„Nema na čemu", reče Zora pokušavajući da se izvuče iz zagrljaja.
Ali Tedi ju je držala sve dok Zora nije prestala da se opire. Na trenutak, možda samo na delić trenutka, Tedi je bila gotovo sigurna da joj je Zora uzvratila zagrljaj.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Anita Dajamant-Dan posle noći Empty Re: Anita Dajamant-Dan posle noći

Počalji od Mustra Pet Jun 08, 2018 7:27 am



Bilo je vrlo kasno kad se Šajndel uvukla kod Leoni u krevet i probudila je.
„Šta je bilo?"
„David i ja... završila sam s tim."
„Šta se desilo?", upita Leoni. „Mislila sam da ti se dopada."
„Dopada mi se, mislim dopadao mi se, makar u početku. Ali ne mogu više. On je zaljubljen u sliku o meni. Uz mene se oseća važno."
„Mislim da te David veoma poštuje."
„To nema nikakve veze sa mnom", reče Šajndel, „a svakako nema veze s onim što ja želim. Stalno priča o ratu kao da je rat nešto lepo i plemenito, što znači da sam nije ni omirisao rat. Rat je odvratan i ostavlja te umazanog govnima. Ja ne mogu da ubijam. Neću da ubijam. Čak ni za jevrejsku državu. Ovog puta to će morati da radi neko drugi. Ja ću da radim na farmi pilića i da tovarim đubre lopatom. Sabiraču dugačke nizove brojeva u kancelariji bez prozora. Radiću bilo šta, samo neću ubijati."
„Šta ti je David rekao kad si mu kazala sve ovo?", upita Leoni.
„Nije me ni slušao. Držao mi je predavanje o dužnosti koju svi imamo prema jevrejskom narodu i snu o jevrejskoj državi. Zavlačio mi je ruku pod haljinu kao da ima puno pravo na to i govorio mi kako moram da se žrtvujem."
„Kako to misliš? Pokušao je da te iskoristi?"
Šajndel se osmehnu.
„Teško. Radili smo to iza poslednje barake gotovo otkako smo se upoznali."
„Nisam imala pojma", reče Leoni. „Baš mi je drago."
„Ništa naročito", reče Šajndel. „Recimo samo da ne ume da usreći devojku."
„Postoje načini da poučiš muškarca. Ili sam makar tako čula. A ako postoje istinska osećanja..."
„Ne treba da mi govoriš o seksu", prekide je Šajndel. „U šumi nismo imali noću šta da radimo, pa smo naučili kako da usrećimo jedni druge. Ali sada nije reč o ludiranju. Reč je o njemu, o Davidu. Večeras je bio potpuno nemoguć. Rekla sam mu daje medu nama gotovo, a on mi se nasmejao i rekao mi da sam se uplaši­la Kao da sam balavica. Kao da ne znam šta hoću! Sada želim samo da nestane, da ne moram više da se prepirem. Što pre, to bolje. Šta misliš, jesam li u pravu?"
„Dušo, ako ga ne voliš, onda si u pravu. A čini mi se sasvim jasno da ga ne voliš."
„Želela sam valjda da se zaljubim u nekoga. Ali ne u njega. Samo mi je žao što ti odmah nisam kazala za njega. Bilo mi je žao što i ti nemaš dečka. Što sam izdala naš plan o dva brata."
„Naš plan? Pa to je bila igra, lepa priča koju smo pričale jedna drugoj", reče Leoni. „Pravljenje planova je igra. Život bira umesto nas."
„Zaista veruješ u to? Da smo kao lišće koje plovi kuda ga reka nosi?"
„To nije loše", odgovori Leoni. ,,A nije ni dobro. Jednostav­no je tako."
„Znači, ništa nema smisla?"
„Kako da nađeš smisao u našim životima?"
Šajndel je dugo nepomično ležala. Leoni je najzad rekla:
„Izvini ako sam te uvredila."
„Nisi me uvredila, samo razmišljam kako bi bilo imati taj stav na umu za Jom Kipur."
„To je dan suda, zar ne?"
„Tako je. Bog je sudija i zapisuje u nebesku knjigu ko će živeti, a ko umreti u sledećoj godini", objasni Šajndel. „Pitam se zašto nikad ništa nisam zamerila toj zamisli. Kako sam mogla da dozvolim bilo kome da govori o bogu koji sedi na svom zlatnom prestolu i odlučuje da Malku i Volfa treba ubiti, i još milione drugih? To je užasno."
„Jesu li bili vernici?", upita Leoni. „Ti tvoji prijatelji?"
„Verovali su u Palestinu i u san o otadžbini."
„Neka bude tako", izgovori Leoni stari hebrejski odgovor.
„Mislila sam da ne znaš ništa iz molitvenika."
„I ne znam, ali moj deda je ovo često izgovarao. Kad sam bila mala, vodili su me dva-tri puta kod njega, ali kad sam se opraštala i govorila mu: 'Do ponovnog viđenja, au revoir, on je odgovarao: 'Neka bude tako.' Mislila sam da se šali, ali možda se i nije sasvim šalio. Umro je u snu, moj deda, u svojoj postelji, mnogo pre nego što su Nemci ušli u Pariz. Nije imao ni šezdeset godina, ali sada mislim daje imao sreće."
„Na Jom Kipur svi plaču za pokojnima", reče Šajndel, koja nije zaplakala ni kad su joj prijatelji umrli, a ni od tada. „Suze su vrlo loše za ten", reče Leoni i privi Šajndel uz sebe, „ali su vrlo dobre za srce."

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Anita Dajamant-Dan posle noći Empty Re: Anita Dajamant-Dan posle noći

Počalji od Mustra Pet Jun 08, 2018 7:28 am



Jom Kipur, 17. septembar

Jom Kipur je osvanuo oblačan, vlažan i zagušljiv; dan će biti vreo. Nekoliko muškaraca ustalo je za ranu molitvu, ali jl bez utvrđenog vremena za doručak i prozivke, skoro svi su spavali dugo. Tedi se išunjala iz barake i prošla kroz tih logor ne videvši nikog živog.
U menzi je bilo desetak ljudi, i svi su digli glave kad je ušla. Neki su prkosno podigli čaše s vodom, pokazujući koliko ne vole celodnevni post, ali drugi su brzo spustili pogled. Tog jutra nije bilo čaja ni sveže salate, niti će biti redovnih obroka, ali pošto su deca i bolesnici izuzeti od pravila lišavanja, izneseni su tanjiri s voćem i sirom i korpe hleba, pokriveni kuhinjskim krpama zbog muva.
Tedi se iznenadila videvši Zoru u trpezariji. Sedela je sama i zurila u jabuku pred sobom na stolu.
„Mogu li da sednem s tobom?", upitala je Tedi i sačekala dozvolu. Njih dve jedva da su razmenile koju reč od Roš Hašane, kad je Zora bila onako dobra prema njoj.
„Sedi ako želiš", reče Zora. „Gde je tvoj doručak?"
„Nisam gladna, bar ne još. Nikad nisam postila za Jom Kipur. U mojoj porodici..."
Jedan momak gurnuo je glavu kroz vrata i objavio:
„Poljaci počinju musaf."
„Šta je to?", upita Tedi.
„Posebna služba posle jutarnje molitve", reče Zora.
„Ti ne ideš?"
Zora je osećala žudnju za molitvom u telu. Stopala su joj se trzala, srce joj je ubrzano udaralo, ali nije nameravala da popu­sti.
„Zašto da idem?", odvratila je kao da je uvredena.
„Čini se da mnogo znaš o svemu tome, o molitvama, o Bibli­ji, čak i o komentarima. Neke devojke zovu te 'mali rabin'." Tedi pomisli kako je taj nadimak sasvim prikladan, pošto je Zora odskora mirisala kao knjiga, na čudnovato umirujuću mešavinu lepka, mastila i prašine.
„To baš i nije pohvalno kad pogledaš kakvi se luđaci i izgu­bljene duše ovde zanimaju za to. Kasnije idem na bogat ručak s komunistima. Samo me gledaj."
„Nisam mislila ništa loše", promrmlja Tedi.
„Ah", reče Zora pomirljivo. „Ne slušaj me. Treba mi ciga­reta, to je sve."
Tedi i Zora sedele su za stolom čitav sat i gledale ljude kako ulaze i izlaze. Samo majke s decom prolazile su kroz vrata bez srama i izvinjenja; nutkale su mališane da jedu i uzimale gutljajčiće vode kada su mislile da ih niko ne gleda. Zora reče:
„Idem malo na vazduh."
Ostavila je nedirnutu jabuku i krenula da šeta po logoru, trudeći se da izbegne pojanje, mrmljanje i pevanje. Ali kako je dan odmicao, savladali su je dosada i radoznalost, pa je na početku popodnevnih molitvi krenula da obiđe četiri odvojene grupe.
Najveća je bila poljska, na stazi između muških i ženskih baraka. Anšel, verski zanesenjak, više nije bio u logoru, a na ovako važan praznik došao je rabin, žustar stariji čovek kratke sede brade u dugačkoj beloj odori, obrednoj odeći mladoženja, pokojnika i jomkipurskih vernika.
Mađari su se okupili iza jedne muške barake, a šačica Rumuna koja je odlučila da se moli smestila se ispod nadstrešnice Šupe.
Komunisti i socijalistički cionisti sastali su se u senci iza menze i raspravljali da li uopšte da se mole. Saglasili su se da je zvanično bogosluženje samo nepotrebno traćenje vremena, ali neki su ipak želeli da učine „nešto". Najzad je jedan niski Rus s najgromkijim glasom izjavio:
„Dosta. Izgovorićemo nekoliko reči, isključivo iz solidarnosti, da odamo poštu mrtvima i obi­čajima vezanim za mrtve. Reći ćemo nekoliko reči, setićemo se, a onda idemo da se napijemo i isplačemo."
Njegovi drugovi proneli su tu zamisao kroz trpezariju, pona­vljali su je
puneći tanjire i raspravljali koliko će vremena proteći dok religija u potpunosti ne iščezne iz nove jevrejske države.
Zora je ušla u menzu i sela kod Tedi, koja se nije makla čitav dan. Tu je bila i Lilijan; grickala je kriške jabuke.
„Moji nikada nisu bili verski fanatici", govorila je tako da je čuje cela sala. „Moja baka mesila je naročite kolače s maslacem i služila ih samo za Jom Kipur uz čaj. Njeni prijatelji iz susedstva dolazili su kod nas. 'Dosta je toga', govorila im je. 'Na kraju krajeva, mi smo civilizovani ljudi.'"
„Volela bih da umukne", šapnula je Tedi Zori.
„To se neće desiti dok je ne umotaju u pokrov", odvratila je Zora i pokazala dečaka s druge strane trpezarije. „Šta je s onim malim što je došao juče?"
Mršav desetogodišnjak punih usta u jednoj ruci držao je komad hleba, a u drugoj polupojedenu krušku.
„Jede tako ceo dan", reče Tedi.
„Trebalo bi da ga neko zaustavi", reče Zora, ali bilo je kasno. Dečkić je pao nakolena i ispovraćao se po podu. Zora zavrte glavom. „Videla sam kako su neki umrli od toli­ke hrane. Onog dana kad su Britanci oslobodili logor."
Smrad je pogodio Tedi, ali koliko god da je želela da pobegne, osećala se obaveznom da ostane i sluša Zoru.
„Namestili su za hranjenje nekakvu cev i napunili je mlakom kašom", pričala je Zora. „Nisam znala ko je taj. Ko zna, možda mi je bio rođak. Od njega su ostale samo oči i kosti. Doneli su ga do te cevi i otvorili mu usta kao ptičetu. On je zatvorio oči i gutao, gutao, sve dok nije... Niko nije ni pomislio da ga zaustavi. Neko je rekao da mu je pukao stomak Lekara nije bilo. Mnogi su umrli dan posle oslobođenja. Bili su suviše iscrpljeni, suviše bolesni."
„Ja nikad nisam bila toliko gladna", prošaputa Tedi. „Imala sam sreće."
Zora se okrenu ka njoj.
„Nemoj to više nikada da kažeš. Ne daj nikome da ti to kaže."
Tedi je pogleda kao da je dobila šamar.
„Ah, možda si u pravu", popustila je Zora. „Možda je bolje ne govoriti o tome. Čemu?"
„Upravo tako", saglasi se Tedi. „Čemu?"
„Sad ćeš da čuješ čemu", reče Zora. „Ono što sam ja vide­la, preživela, što se desilo tebi, svima ovde, to je neverovatno! Stvar je u tome što niko ne zna šta se desilo, a ako se mi budemo pretvarali da se nije desilo, onda se nije ni desilo i neće nikada nestati. Ljudi su umirali od gladi čak i kad dobiju hranu jer niko nije obraćao pažnju. Petnaestogodišnja devojka skočila je s palube broda kojim sam doplovila u Palestinu, a znaš li zašto? Zato što su joj svi stalno ponavljali: 'Baš imaš sreće. Mlada si. Imaš
rodbinu. Srećna si ti devojka.' Krvarila je u sebi od svega što je preživela.
'Ne plači', govorili su joj. 'Srećna si', ponavljali u joj. Skočila je u more."
„Pst, tiho." Tedi spusti ruku na Zorinu. „Gledaju nas."
„Baš me briga."
„Pa, mene jeste", reče Tedi. „Neću da me ljudi tako gledaju. Ne želim da me bilo ko pita šta mi se dogodilo. Moja sećanja su samo moja. Moj bolje samo moj. Moja..." Tražila je reč. „Moja sramota. Mislim, nećeš nikome reći, zar ne?"
„Naravno da neću", odvrati Zora. „Za kakvu me smatraš?"
„Vidiš? Ponekad je ćutanje najbolje. Kad moramo da osta­vimo prošlost za sobom kako bismo živeli."
Zora skrsti ruke.
„Znači, da bismo živeli, moramo izbrisati prošlost? A tvoji roditelji? Zar nisi ti odgovorna za sećanje na njih? Ako ne govoriš o njima, to je kao da ih ponovo ubijaš."
Tedi je ustala.
„Žao mi je ako te je ovo zabolelo", reče Zora. „Ali u pravu sam."
„Ostavi me na miru", reče Tedi i istrča napolje.
Zora je ostala gde je i bila, i gledala je grupe kako prolaze pored otvorenih vrata menze kad su se službe završile. Neki su prišli vratima, pogledali unutra i brzo se udaljili. Zora je uzela i jabuku i prevlačila hladnu sjajnu koru po usnama. Od mirisa joj je krenula voda na usta. Krčala su joj creva. Pojedi jabuku, rekla je sebi.


Kad se Tedi vratila u baraku, Šajndel ju je pozvala s Leoninog ležaja, gde su njih dve provodile dan u priči i dremežu.

„Hoćeš li da pođeš na poslednju službu s nama?", upitala je Šajndel.
„Jeste li išle jutros?", upita Tedi nju.
„To je za mene predugo", odgovori Šajndel. „Neilah je kratka služba, a želim da izgovorim kadiš za svoju porodicu."
„Mislila sam da samo muškarci to mogu."
„Ovo je dvadeseti vek", reče Šajndel. „Ja neću da tražim da se za moje roditelje moli neki tuđin koji ih nije ni poznavao. Osim toga, ako odemo kod socijalista, niko se neće obazirati na ono što radimo."
„Hoćeš li to da učiniš i za mene?", upita Tedi. „Ja ne znam reči."
„Naravno. Govoriću i za Leoni. Vi možete da dodate 'amin' kad i svi ostali."
Nije bilo sasvim jasno kako se to dogodilo. Rusi su tvrdili da je zamisao bila njihova, ali možda je pokretač svega bio mesni rabin, kog su ranije videli kako razgovara s Rumunima i Mađa­rima. Kako god bilo, dok se sunce spuštalo ka horizontu, svi stanovnici Atlita, a tog dana bilo ih je gotovo tri stotine, oku­pili su se kao jedna pastva. Kuljali su stazom vukući po prašini klupe, stolice i drvene sanduke.
Iako su ljudi bili tihi, nešto svečarsko zavladalo je logorom dok su se
smeštali u krivudave redove. Povređeni i trudnice ponuđeni su da sednu prvi. Ostali, omamljeni od gladovanja i vrućine, posedali su i bez nutkanja. Prašina dugog dana spuštala se oko njih na zlatnom svetlu.
„Gde su im cipele?", upita Leoni pokazujući grupu boso­nogih ljudi.
„To je stari običaj oplakivanja", objasnila je Šajndel dok su ona, Tedi i Leoni sedale medu žene koje su, bez uputstava i rasprava, sele levo od neravnog prolaza.
Kad je rabin izašao pred skup, svi su ućutali. Raspoloženje se promenilo tako brzo daje Leoni pogledala uvis, očekujući da vidi guste oblake preko sunca. Ali nebo je bilo potpuno vedro, osim jedne uske purpurne trake iznad planina.
Rabin je pokrio glavu velikim belim molitvenim šalom i dugo stajao ćutke pre nego što je uzeo knjigu i zapevao jasnim prodornim tenorom.
Sa prvom notom Šajndel je zaplakala, tiho i gotovo nepo­mično. Suze nisu tekle iz nje, nego kroz nju, a svaka nota i fraza zazivale su nasumične krhotine sećanja.
„Blagosloveni, blagosloveni", rekao je rabin, a ona je videla pečatni prsten svog oca.
„Aliluja", pevao je on, a ona je mislila na majčinu omiljenu plavu kecelju.
„Rasklopi usne moje", recitovao je rabin, a ona se sećala malog ožiljka na čelu svoga brata.
Savladalo ju je breme svega što je izgubila, majku, oca, bra­ta, prijatelje, susede, drugove, ljubavnike, predele. Iz sećanja su joj izranjale neobične pojedinosti, kao otpaci s potonulog broda; njen otac je jeo samo tamno pileće meso, njena majka volela je filmove Stanlija i Olija i Betovenove klavirske sonate.
Setila se poslednje zvanične porodične fotografije, snimljene sedmicu pre nego što ih je Noa napustio i krenuo u Palestinu. Tek je bila napunila šesnaest godina. Kad je otac doneo fotogra­fiju kući, neprestano je ponavljao da njegova deca mnogo liče jedno na drugo. Majka se saglasila.
„Vaši nosevi, vaše brade!", uzviknula je prelazeći prstom po staklu. „Baš kao u mog oca."
Ničega toga više nema.
Leoni i Tedi sedele su levo i desno od Šajndel, ali ona nije bila u stanju da ih pogleda. Mogla je samo da plače. Suze su joj klizile na usne, suze siročeta; bile su neobično hladne. Leoni ju je zagrlila oko struka. Tedi joj je spustila ruku na rame. Privile su se uz nju, pridržavale je, podsećale na to da nije sama, da je i dalje voljena.
Leoni i Tedi takođe su plakale, tiho, manje zbog svojih gubi­taka, a više iz saosećanja prema Šajndel, koju nikada pre nisu videle u suzama. Šajndel je tako vredno radila, tako lako se osmehivala i činilo se da s istom lakoćom zaboravlja svakodnev­ne sitne pakosti Atlita. Svi su mislili daje drugačija, neoštećena i otporna na bol. Ali, naravno, bila je izgubljena kao i svako drugi, isto tako usamljena i opsedana avetima koje je samo ona mogla da vidi i čuje. I njen bol je beskrajan. Čitava pastva Atli­ta plakala je zajedno. Dok se sunce spuštalo, a nebo plamtelo, crvenelo i tamnelo, skoro čitav sat su ustajali za neke molitve i sedali za druge, izgovarajući šuštavu aškenasku hebrejsku litur­giju hiljada razorenih svetilišta.
Tedi, Šajndel i Leoni sedele su ćutke i držale jedna drugu. Zora ih je posmatrala iz daljine. Stajala je u dnu mase, nekoliko koraka udaljena od ortodoksnih devojaka, onih koje pokrivaju ruke i noge i po najvećoj vrućini, onih koje nikad ne igraju u istom kolu s momcima.
Zora je ćutala za vreme molitvi, čvrsto stisnutih usana, i mrštila se tokom zajedničke ispovesti grehova i molbi velikom Ocu, tokom zvaničnog povika dok se kapije suda zatvaraju, tokom svečanog uzvikivanja Božje jedinstvenosti, trostrukog ponavljanja Njegove vladavine. Zatim uzvik:
„Adonaj je Bog", ponovljen sedam puta, svaki put sve glasnije, zvučeći sve više kao zahtev za pravdom, sve dok reči nisu utihnule a u odgovor se čulo samo blejanje ovnujskog roga.
Zora je nekada poslednji zvuk šofara doživljavala kao poziv na buđenje i novi početak čistim jasnim tonom. Ali ovo je gala­ma, divlje zavijanje koje ne označava ništa. Završna nota ostala je da lebdi u vazduhu. Sunce je zašlo i suton se meko spustio na glave vernika. Niko nije progovorio niti se pomerio dok zvuk nije utihnuo, dok nije zavladala tišina.
Ali svega trenutak-dva kasnije glasno kijanje razbilo je čaro­liju. Neko je viknuo:
„Na zdravlje", i svi su se nasmejali. Ljudi su ustajali i protezali se. Muškarci su počeli da savijaju molitvene š.ilove i žagor se pojačavao sve dok rabin nije povikao.
„Prijatelji moji", rekao je, „još trenutak. Hajde da zajedno dovršimo ovaj Dan pokajanja, ovaj Sabat nad Sabatima." Masa se okrenula ka njemu, s oklevanjem ali poslušno, stojeći dok je on palio pola metra dugačku belo-plavu upletenu svecu i izgovarao blagoslove koji odvajaju vreme na sveto i svetovno.
Usledila je večernja molitva; vrlo brzo izmrmljalo ju je svega nekoliko ljudi, a onda je rabin objavio molitvu za pokojnike.
Bio je to najsporiji kadiš koji je Zora ikad čula, svaki slog bio je bremenit jecajima i uzdasima. Pobožne žene oko nje pokrile su oči prstima i usnama bezglasno oblikovale reči. Blagosloven i slavljen, šaputale su. Počastvovan i hvaljen, uznesen i uzdizan više od svakog blagoslova koji čovek može izreći.
Zora je znala da većina ljudi oko nje ne razume ono što govori. Za njih je drevna molitva bila neka vrsta uspavanke, melema za povređene. Pitala se da li bi stajali kad bi shvatili da slave boga koji je naredio ubistvo njihovih porodica, da izraža­vaju zahvalnost i ljubav prema onome koji je uništio svakoga i sve što su voleli.
Treba nam novi kadiš za hiljadu devetsto četrdeset petu, mislila je. Iskren kadiš koji bi počinjao sa: „Optužen i osuđen, bezdušan i svirep više nego što ljudski um može da shvati."
Pevali su: Bog koji donosi mir u Svoj svemir.
Zora je u sebi prevodila: „Bog koji dovodi naciste u svoj svemir."
Amin i amin, potvrđivali su.
„Nikad više i nikad više", rekla je Zora.
„Amin već jednom", čuo se povik iz mase, spremne da zavr­ši, spremne da zaboravi, spremne da jede.
Poslednje reči molitve govorile su o miru. Bog koji donosi mir u Svoj svemir stvara mir za sve nas i za sav Izrael.
Zora se pitala gde je smešten mir u svetu izgorelom do neprepoznavanja.
Neki momci zapevali su poslednje reči, oseh šalom, ubrza­vajući i pretvarajući molitvu u narodnu pesmu. Šutnuli su sto­lice, uhvatili se i zaigrali u zbijenom krugu držeći jedni druge za ramena, okretali su se tako brzo da su se najmanji dečaci odvojili od tla i poleteli ukrug, vrišteći.
Posle nekog vremena zapevali su novu pesmu, savremenu hebrejsku himnu u čast zidara koji grade novu državu. Zora se priključila, rado hvaleći čudesna dela ljudskih ruku.
„Nisam te nikada čuo da pevaš", reče joj poznati glas u uho. Zora se nije okrenula. Mejer joj je prišao bliže i upitao: „Jesam li ti nedostajao?"
„Samo kad sam umirala za cigaretom", odgovorila je.
„Ja sam sve vreme mislio na tebe", reče Mejer.
„Pretpostavila sam da si s porodicom, sa ženom i decom."
„Ja nisam oženjen, Zoro. Otišao sam kući da se postaram za svoju sestru. Majka nam je umrla prošle godine, a moj otac ne može ili ne želi da se brine o Nili. Ona je mongoloid. Znaš li šta to znači? Njoj je dvadeset godina, ali razum joj je kao u malog deteta. Ja ne mogu da se brinem o njoj, pa sam je odveo u prihvatilište za žene poput nje, u Jerusalimu. Tamo je čisto i prijatno, ali znam da se moja jadna majka prevrće u grobu. Šta sam drugo mogao da učinim? Došao sam samo tebe da vidim", rekao je. Bio je tako blizu da je Zora osetila vrelinu njegovog tela i kiseli dah od jomkipurskog posta. „Neću više dolaziti u Atlit, ali ću ti pisati. Ne očekujem da mi odgovoriš, a ako i budeš želela, nisam siguran da ću moći da primam pisma. Ovako nećeš morati da se pretvaraš da si ravnodušna prema meni, a ja ću moći da zamišljam da nisi."
Pesma je prestala i masa je brzo krenula prema menzi.
„Voleo bih da mogu da ti šaljem cigarete", rekao je Mejer i gurnuo joj kutiju u džep, „ali neko će ih ukrasti. Ipak, kad god «lobiješ pismo, znaj da mislim kako ti šaljem čitav paket česterfilda. Baš sam romantičan, zar ne?"
Zora je potiskivala nagon da se okrene ka njemu, da mu poželi sve najbolje, da se oprosti.
„Pomoli se za moju bezbednost, hoćeš li, Zoro?", rekao je Mejer. „Ja ću te poljubiti za laku noć gde god budem bio."
Zora ga je čula kako odlazi i izbrojala je do trideset pre nego što se okrenula. Stigao je do kapije. Ne okrećući se, podigao je i uku i mahnuo joj. Kao da je znao da ga gleda.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Anita Dajamant-Dan posle noći Empty Re: Anita Dajamant-Dan posle noći

Počalji od Mustra Pet Jun 08, 2018 7:28 am




Klinika



Bilo je kasno po podne, a ambulanta je bila tako mirna da su Leoni i Aliza iznele stolice napolje.

„Uskoro će biti mnogo svežije", rekla je Aliza pružajući Leoni cigaretu. „Oktobar počinje za manje od dve nedelje."
„Oktobar", ponovila je Leoni.
Nebo bez oblaka i iznurujuća vrućina izbrisali su joj osećaj za vreme. U Atlitu su se nova lica pojavljivala gotovo svakodnevno, kao pupoljci u proleće, a onda nestajala, ponekad za svega nekoliko sati. Dani su se vukli, ali sedmice su nekako letele. Dva meseca su prohujala od njenog dolaska, i uskoro će prisustvovati smeni godišnjih doba.
Leoni više nije pamtila sve žene koje su prošle kroz njenu baraku. Među nedavno pristiglima bile su najslabije i najbolesnije koje su videli; one su došle svega nekoliko dana posle grupe snažnih devojaka koje su čitav rat provele u Engleskoj.
Zdravi ili bolesni, činilo se da su svi ovde samo u prolazu, gotovo svi.
Kad god je videla kako grupa izbeglica kamionom napušta Atlit pevajući i mašući, Leoni se osećala kao gubavac u karantinu. Ponekad se pitala da nije sumnjiva. Da li je neko otkrio kako je provela poslednje dve godine u Parizu? Hoće li poslati policajca da joj obrije glavu i odvuče je nazad u Francusku?
Ipak, nešto drugo nije davalo Leoni sna. Pretpostavila je da je njen položaj prosto stvar sudbine. Život se odvija bez plana, potpuno nasumično. To je jedino objašnjenje što je i Šajndel zaglavljena u Atlitu. U razumnom svetu Šajndel, partizanska junakinja, bila bi smesta puštena i dobila bi orden za hrabrost u ratu. Tedi, visoka plavuša omiljena od svih, davno bi bila smeštena u neki napredni kibuc. A što se tiče Zore, ona nije ništa gora od desetina ogorčenih preživelih koji su došli i prošli. Leoni je znala da njihov položaj nije prouzrokovan ničim zlo­slutnim ni božanskim, nego je samo ishod loše sreće.
Podigla je pogled sa žute prašine na svojim cipelama do oštrog trnja na poljima iza ograde. Atlit je dosadan i pomalo zastrašujući, ali za razliku od svih ostalih, ona nije očajnički žudela da ode. Dok god je tu, ne mora da donosi odluke i bezbedna je od nesreća koje bi sama prouzrokovala. Pored toga, znala je daje ovo samo kratkotrajan predah i
da će uskoro, bez upozorenja, ostati bez Šajndel i Alize, jedinih osoba na svetu koje mare za to šta će biti s njom.
Leoni je vratila cigaretu Alizi i upitala:
„Jesi li donela novi­ne?"
Bolničarka je klimnula glavom, izvadila novine iz džepa i raširila ih. Morala je tajno da unosi novine u logor; Britanci nisu želeli da zatočenici znaju za sukobe koji besne oko njih, mada su, naravno, uprkos propisima, vesti svakodnevno curile u logor.
Aliza je prešla pogledom po naslovnoj strani, tražeći napis koji bi naglas pročitala. Obično se držala članaka o proizvod­nji mleka, prikaza pozorišnih predstava i koncerata ili toplih izveštaja o prazničnim svečanostima, onoga što neće Leoni pokvariti raspoloženje ili je, ne daj bože, rasplakati.
Leoni više nije morala da moli Alizu da čita sporije. Dok god ljudi ne mumlaju ili ne govore prebrzo, razumela je sve što kažu. Pisana reč bila je nešto sasvim drugo; na stranici je jedva tispevala da razazna reč „naseljenik", jednu od prvih hebrejskih reči koje je naučila u logoru za raseljena lica. Dva vatrena mladića iz Palestine opsedala su je i strastveno joj govorila o lome kako može da uzme učešća u izgradnji otadžbine. Bila je očarana obećanjima o novom početku i mišlju daje potrebna.
Ali čim se ukrcala na brod, Leoni je znala da je samo doda­la novu prevaru u svoj dosije. Bila je okružena ljudima koji su napamet znali stihove nebrojenih cionističkih pesama i mapu Palestine. I posle dva meseca, nju je i dalje zbunjivala geografija ove zemlje. Da li je Jerusalim s druge strane planina na istoku? Da li je na severu zemlje hladno? Je li moguće da je na jugu još toplije? Suviše se stidela da bilo koga pita.
Najjasnija slika predela i života u Palestini poticala je iz Alizinih opisa Haife. Leoni je iskosa pogledala ženu za koju nikad ue bi pretpostavila da će joj postati prijateljica. Aliza je čitala članak o predlogu da se u dolini Džizril gaji ananas. Aliza je bila gotovo trideset godina starija od Leoni. Nosila je crne cipele s debelim donovima i maslinastozelene čarape uz belu uniformu. Široki obrazi i nos, koji nikad nisu videli puder, bili su osuti pegama. Aliza je bila žena velikog srca i volela je da govori o sebi.
Leoni je lako mogla da zamisli strme ulice kako krivudaju uz brdo na kom Aliza živi s mužem Sigom, vozačem autobusa, u stanu s pogledom na svetlucavo more. Leoni je znala imena arapskih pijaca na kojima se kupuje najbolji sir, znala je koja pekara peče najbolji hleb, a sve zato što je vrhunac Alizine sedmice bio bogat subotnji ručak koji je spremala za svaki put drugačiji sastav rođaka, bratanaca, ujaka, tetaka i sestričina, a jeo se za stolom od kovanog gvožđa na malenom balkonu prepunom cveća.
„Ko je bio na ručku prošle nedelje?", upitala je Leoni. „Da li se stric Ofer ponovo posvađao s tvojim zetom?"
Aliza se nasmejala.
„Oni se svađaju zbog svega."
„Čak i zbog ananasa?"
„Uglavnom se prepiru oko politike", reče Aliza. „Ovog puta Ofer je vikao zbog Britanaca, kako je vreme da ih izbacimo odavde, jednom zauvek. Sada ih naziva okupatorima. Udarao je pesnicom,po stolu i govorio kako Palmah mora da im se suprotstavi zbog onoga što se dešava na severu. Besan je na Engleze jer su pucali na izbeglice koji su prelazili granicu na planinama."
„Zar Ofer ne voli sve što je englesko? To je onaj s lulom i čajnikom?"
Aliza se nasmejala.
„Izgleda da previše pričam o njima."
„Ja volim da slušam o tvojoj porodici", reče Leoni. „Ali, reci mi za Palmah... je li on odvojen od Hagane?"
„Nije odvojen. Palmah je deo Hagane. Zapravo, Britanci su obučavali pripadnike Palmaha za odbranu Palestine od Nemaca", reče Aliza. „Ali sada se Palmah bori za Jišuv, za Jevreje Palestine, ujedinjene u podršci vama. Oh, ne samo tebi, Leoni. Ne moraš da crveniš. Mislim na sve doseljenike. Vi ste pravi čudotvorci, veruj mi. U Erec Izraelu, gde se pre- piremo oko svega, čak i oko ananasa, svi se slažu da evropskim Jevrejima mora biti omogućeno da dođu ovamo. Nema dru­gog rešenja osim spaljivanja Bele knjige i ostvarenja Balfurove deklaracije."
Aliza nikada do tada nije tako strastveno govorila o politici. Leoni je sramežljivo slegnula ramenima.
„Razumem reči", rekla je, „ah šta je to Bela knjiga? Ko je Balfur? Izvini što sam toliko glupa, ali ne znam..."
Aliza je prekide.
„Ne izvinjavaj se. Ti si bila beba kad je sve to odlučeno. Pogledaj se." Zatresla je glavom. „Još si dete. Treba samo da znaš da je hiljadu devetsto sedamnaeste engle­ski ministar spoljnih poslova Balfur napisao pismo kojim je obećao Jevrejima otadžbinu u Palestini. To obećanje Britanci su prekršili kad su hiljadu devetsto trideset devete natakli lan­ce jevrejskom useljavanju dokumentom zvanim Bela knjiga."
Aliza je presavila novine i vratila ih u džep.
„Da su održali reč, mogli smo da spasemo tolike živote. Muka mi je kad samo pomislim na to. Milioni preživelih još su u Nemačkoj, a čujem da saveznici počinju da ih zatvaraju u logore smrti. To je nezamislivo."
„Moj stric je u pravu", reče Aliza. „Kvote i blokade neće nas zaustaviti. Činjenica je da su Englezima uvek bili draži Arapi nego Jevreji. Zapravo, Englezi su antisemiti, mada ima i izu­zetaka, naravno", dodala je. „Kao što je naš mali komandant ovde u Aditu."
„Nego, dostaje politike za danas", rekla je ustajući. „Idem u kuhinju da vidim imaju li limun ili narandžu, pa da ti pokažem kako se daje
injekcija." Uhvatila je Leoni za bradu i nasmešila se. „Sigurna sam da ćeš
se brzo udati, ali dobro je imati neki zanat u rukama, za svaki slučaj."
Leoni ju je posmatrala kako odlazi, preplavljena ljubavlju. Aliza je bila najsrećnija kad se stara o drugima ili im govori šta da rade. Nikad se nije žalila i činilo se da je zadovoljna svojim životom. Leoni je zanimao njen jedini ukras, teške zlatne nau­šnice koje je nosila svakog dana. Možda ih je dobila na poklon od muža, a možda su pripadale njenoj majci. Aliza nikad nije spominjala decu; Leoni se pitala da li Aliza uopšte može da rodi, ili su joj sinovi izginuli u ratu.
Uprkos tome što su dosta vremena provodile zajedno, dve žene gotovo ništa nisu znale jedna o drugoj. Leoni je bila suviše stidljiva da pita, a postojalo je nepisano pravilo da se preživeli ne pitaju za njihova iskustva.
Leoni je ustala i ušla u ambulantu. Aliza se možda neće vrati­ti čitav sat; koliko god da nije odobravala Tirzinu vezu s pukov­nikom Brajsom, imale su uvek o čemu da razgovaraju. Leoni je krenula između ležajeva, tražeći nešto da radi. Već je očistila ambulantu posle jutarnjih pregleda, gadan prelom, kašalj, osipi, zatvor, proliv i bol u grudima izazvan, kako se kasnije ispostavilo, poremećajem varenja. Gladovanje i rđava ishrana pa obilje voća i povrća izazivali su dosta stomačnih tegoba.
U maloj klinici najveća gužva vladala je kad stignu novi doseljenici. Lekari i dodatne bolničarke dolazili su da obavljaju preglede, vakcinacije i administrativne poslove. Teško bolesni odmah su odvoženi u bolnicu, a redovnoj bolničarki ostavljani su jedino slučajevi jednostavne dehidracije, opekotina od sunca, posekotina i izvrnutih gležnjeva. Aliza i njene saradnice često su danima samo previjale ogrebotine, davale klistire i delile deci smrdljivo riblje ulje.
Leoni je prala pod ispod ležajeva kad je Aliza uletela na vrata vodeći devojku crvenog lica koja se držala za stomak. Iza njih su utrčale još tri žene, govoreći uglas.
„Leoni, prostri gumeni čaršav tamo iza zavese i donesi peškire. I hirurški pribor", naredila je Aliza. „Vi, devojke, dođite i pomozite mi da je položim na sto."
„U redu, Elka", nastavila je strogo, „koliko već nosiš?"
„Trebalo je da se porodim prošle sedmice", rekla je devojka dahćući. „Sve žene u mojoj porodici imale su mali stomak."
„Trebalo je da mi kažeš čim si stigla", progunđa Aliza čaršavom pokrivajući Elkine noge.
„Nisam rekla nikome. Ne bi me pustili na brod da su znali da sam u poodmakloj trudnoći. Ali nisam marila. Htela sam da mi se dete rodi u Palestini. Niko me neće sprečiti. Niko."
Zagrcnula se kad ju je uhvatila kontrakcija, a lice joj je ponovo poprimilo jarkocrvenu boju.
„Diši", rekla je Aliza. „Deri se koliko god hoćeš." Elka ju je odmah poslušala i zaurlala tako jako da su njene drugarice prsnule u smeh.
Tirza je donela lonac vrele vode, a Aliza je poslala Leoni s mom nazad u kuhinju po još. Ispred ambulante već se skupljala gomila, čekajući vesti i koračajući tamo-amo, kao što obično čini rodbina iako niko nije znao ni ime buduće majke.
„Šta misliš, koliko još?", upitao je neko Leoni dok je hitala pored njih.
„Ko želi da se kladi da će biti dečak?"
Tirza je upalila vatru ispod velikog lonca s vodom i isterala Leoni napolje u trpezariju da čeka dok voda ne provri. Petna­est neizrecivo dugih minuta kasnije ponela je lonac nazad kroz masu u kojoj se niko nije smešio.
„Šta se dešava?", upitao ju je neko. „Odjednom se sve jezivo utišalo."
Leoni je uletela u ambulantu i učinilo joj se da je zakorači­la u grobnicu. Vladala je tako duboka tišina da je na trenutak pomislila da je sama. Ali oči su joj se posle bleska sunca privikle na polutamu i pred njom se stvorila Aliza; stajala je nad okrvavljenom lutkom položenom na peškir, masirala joj grudi i naginjala se da joj prisloni usne na usta i nos. Elka je čvrsto žmurila; iako su je drugarice držale, noge su joj se tresle tako snažno daje sto pod njom zveketao. Prostorija je zaudarala na krv i izmet.
Lonac vrele vode iskliznuo je Leoni iz ruku i tresnuo na pod. Žene oko Elke su poskočile, no Aliza kao da nije čula tresak; nastavila je da između udisaja šapuće nešto bebi u uho. Elka je zajecala. Zidni sat suvo je otkucavao sekunde, sve strašnije. A onda se tihi promukli plač začuo pod Alizinim rukama.
„Bravo, curice!", rekla je blago. „Daj da te čujem." Uzela je bebu i smejala se dok su se krici, sve ljudskiji, pojačavali. „Deset prstiju na rukama, deset na nogama. Dobila si krasnu kćer", zagukala je Aliza. Obrisala je bebu, umotala je u peškir i spu­stila je Elki na ruke.
„Mazel tov, majko! Vidi kako ima lepa usta! Jesi li odabrala ime?"
„Alija Cion."
„Divno!", reče zadovoljno Aliza.
Leoni upita:
„Šta to tačno znači?"
„Znači 'dolazak u zemlju cionsku", objasni Elka.
,,A prezime?", upita Aliza; položila je čist čaršav Elki preko nogu i brisala je ispod njega.
„Prezime je Cion."
„To je prezime tvog muža?"
„Ne spominji ga", odreza Elka.
Aliza obori glavu, pretpostavivši daje mrtav.
„Žao mi je", reče.
„Ne treba da ti bude žao. Živ je i zdrav, mada ću se, ako ga ponovo vidim, postarati da ne bude tako."
„Ne misliš to ozbiljno", reče joj jedna drugarica.
„Stvarno?", odreza Elka. „Trebalo je da je i on ovde. Mogao je da se
ukrca na brod sa mnom, ali je njegova majka htela da čeka veći brod. Bolji brod. A on je odlučio da ostane s njom umesto da pode sa mnom. Neka ide do đavola. Valjda u Pale­stini ima neko s kičmom. Neko ko nema prokletu majku!"
Njene reči visile su u vazduhu kao taman oblak, a sat je prekorno coktao.
Elkine drugarice okrenule su se od nje, a ona je zajecala ste­žući bebino lice uz grudi tako jako da je Aliza pritrčala i uzela joj zamotuljak iz ruku.
„Polako, majko", rekla je. „Leoni, iznesi bebu napolje na trenutak. Pokaži svima daje živa i zdrava, ali ne daj nikome da je dira. I osmehni se, za ime sveta."
Masa se gurala napred, okružila je i hvalila srcolike usne, u usni prstiće, pramen zlatnosmeđe kose. Ali Elka je plakala sve glasnije i očajnije.
„Mama!", vrisnula je iznenada. „Gde mi je mama? Zašto ne dolazi?"
Leoni je unela bebu, ali Elka nije prestajala da plače i odbi­jala je da je uzme. Aliza je pokušala da je umiri prvo čajem, a onda rakijom. Blago ju je hrabrila a onda je prekorno podsećala na dužnost prema detetu. Ništa nije pomoglo, čak ni bebin neutešan plač. Najzad je Aliza Elki dala sredstvo za smirenje i nahranila'bebu iz bočice.
Sutradan ujutru Elka je ostala ista. Šta god da je ko rekao ili uradio, koliko god da je beba plakala, nije htela ni da je pogleda.
Drugog dana Leoni je prepoznala tup neusredsređen pogled Elkinih očiju kakav je videla kod devojke koja je čupala pramenje kose i kod muškarca koji nije hteo da ustane iz kreveta. Nekoliko takozvanih luđaka bulaznilo je i besnelo, ali većina je bila bezvoljna i prazna kao Elka.
Aliza je brzo gubila strpljenje s takvim slučajevima, uverena da su žrtve sopstvene slabosti, a ne neke istinske bolesti. Pustila je Elku još jedan dan, ali posle sedamdeset dva sata bebinog vrištanja i majčine potpune ravnodušnosti, pozvala je „doktorku glupost", kako je nazivala psihijatra. Doktorka Glupost bila je je Simon Hamermeš, elegantna Belgijanka sede kose, manikiranih noktiju i sa znanjem neko­liko jezika. Privukla je stolicu Elkinom krevetu, uzela je za ruku i tiho sedela čitav sat. Onda se nagnula do Elke i počela da joj mrmlja tihim, ohrabrujućim, majčinskim tonom sve dok se Elka nije malo opustila. I dalje nije rekla ni reč.
Leoni je gledala lekarku kako radi, ali se nadala da Elka neće podleći njenom ljubaznom opčinjujućem glasu, da će ustati iz postelje ne odavši tajnu koja ju je za postelju prikovala.
Doktorka Glupost bila je uporna i strpljiva, ali posle dve duge seanse uz postelju iz Elke je uspela da izvuče samo:
„Osta­vite me na miru."
Uzdahnula je, potapkala snežnobelu punđu, ustala i pozvala Alizu.
„Molim vas, neka pacijentkinju obuku i smeste u moja kola. Ja ću pozvati dečju bolnicu u vezi s bebom."
Kad su otišle, Aliza je pomogla Leoni da stavi čistu posteljinu na krevet.
„Ne brini", rekla je. „Posle nekoliko dana odmora Elka će biti kao nova. Jednog dana naletećeš na nju na ulici, sešćete da popijete kafu i smejaćete se svemu ovome. Možda se neće ni sećati šta se desilo. Videla sam to mnogo puta. Sad idi po špric, dušo, molim te", dodala je i izvadila malu narandžu iz mreže za kupovinu. „Nisam zaboravila da treba da ti pokažem kako se daju injekcije."
Leoni se sutradan držala podalje od ambulante; ostala je da leži u baraci s jastukom na stomaku kako bi ostale devojke mislile da ima grčeve.
„Ja ne znam kako možeš da ideš tamo iz dana u dan", rekla je Šajndel sedajući uz Leoni kad su ostale otišle na doručak. „Meni bi se smučilo od prizora krvi. Zar nisi utučena kad stalno gledaš bolesnike? Bol, rane, ožiljci, smrad. Fuj!"
Leoni je slegnula ramenima. Zapravo je zavidela ljudima s ranama, ožiljcima, čak i onima, neka joj bog oprosti, s broje­vima na podlakticama. Te ljude niko nije pitao zašto su besni ili ojađeni, zašto ne žele da igraju horu, zašto se ne otimaju za slatkiše poslane iz Amerike. Sve im je bio dozvoljeno, sve im se praštalo dok god su se oblačili, redovno jeli i držali svoje priče za sebe.
Leonina koža bila je besprekorna. Nije se skrivala u poljskoj kanalizaciji ni u ruskim ambarima. Nije gledala kako joj ubijaju roditelje. U Atlitu je prvi put iskusila bodljikavu žicu i barake. Preživela je rat bez gladovanja i žedi. Vino, hašiš i ružičasti satenski pokrivači prigušivali su njene užase.
Krajem decembra 1942, u pet po podne na pariškim ulicama već je bilo mračno. Leoni je zašla za ugao držeći podignute revere kaputa kako niko ne bi video žutu zvezdu. Vraćala se kući, u stan koji je delila s tečom i njegovim sinom na zapuštenom uglu Četvrti u kojoj su Jevreji bili retki. Njen teča je podmitio nekoga pa u početku nisu morali da nose zvezdu, ali posle promena u upravi policije bili su prisiljeni da se prijave. Leoni je mrzela što ljudi sada bulje u nju, a kad je osetila da je neko hvata ispod ruke, samo što nije vrisnula, sigurna da je hapse.
„Ne brini, to sam ja", šapnula je gospođa Klos, trafikantova žena. „Nemci su bili u tvom stanu. Odveli su ti teču i brata. Ja sam čekala da naiđeš. Pođi sa mnom."
Gospođa Klos bila je visoka žena i Leoni je morala da trči kako ne bi zaostala za njom. Hitale su ka zgradi gospođe Klos na kraju bloka. Leoni je znala da više nikada neće videti teču ni brata; posle svirepog hvatanja trinaest hiljada ljudi na Velodromu prošlog leta, niko nije verovao da su „evakuisani". Nema „preseljavanja". Nema „radnih logora".
Leoni se popela za gospođom Klos na poslednji sprat, poku­šavajući da nađe u sebi malo saosećanja za jedine rođake koje je imala. Još kao dete, njen brat od tetke bio je grozan prema njoj.
„Ti si kopile", rugao joj se oponašajući svog oca. „A tvoja maj­ka nije imala dovoljno mozga ni daje napumpa neki bogataš."
Kad je Leoni bilo sedam godina, tetka Renata, sestra njene majke, napustila je teču Manisa, sitnog kriminalca i kockara.
Kad su Leoni počele da rastu grudi, njen teča se cerio i štipao je.
„Od toga bolje rastu", govorio je s cerekom od kog joj se prevrtala utroba. Otvarao je njena vrata kad se ujutru oblačila i grohotom se smejao kad mu je rekla da drži nož pod jastukom. Kad je napunila petnaest godina, Leoni se zaposlila u fabrici slatkiša i ostajala je na poslu što je duže mogla.
Zadihana posle penjanja uz šest spratova, sačekala je da gospođa Klos nađe ključeve i otključa ogromna drvena vrata. Gospođa Klos je spustila torbu u predvorju i povela Leoni u sobu pretrpanu nameštajem, masivnim tamnim komodama, polica­ma za knjige i brojnim stolicama. Prozori od poda do tavanice bili su skriveni teškim crvenim zavesama, zbog čega je prostorija delovala kao pozorište. Buketi od svilenog cveća doprinosili su pogrebnoj atmosferi. Na kauču su sedele tri blede devojke ogr­nute kukičanim šalovima preko kratkih svilenih gaćica.
Gospođa Klos obgrlila je Leoni oko ramena.
„Ovo su moje nećake, došle su da žive sa mnom u ovim teškim danima. Kristin, Mari-Frans i Simon."
Simon je, sećala se Leoni, bila crvenokosa.


Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Anita Dajamant-Dan posle noći Empty Re: Anita Dajamant-Dan posle noći

Počalji od Mustra Pet Jun 08, 2018 7:28 am


Tirza

Kucanje na vratima bilo je jedva čujno, ali Tirza je gledala na sat. U pet minuta posle ponoći straža se spremala za početak druge smene, ali jevrejski praznici poremetili su sve rasporede u Atlitu, a prošlo je skoro mesec dana otkako se Brajs ušunjao u njenu sobu.
Stigao je, kao uvek, praćen mirisom talka i Bej rama. Rekao joj je da je to najrasprostranjenija kolonjska voda na svetu, ali njoj je bila nova, što ga je oduševilo. Nju je isto toliko obra­dovalo što mu je dala nadimak, koji nikada pre nije imao. To su bili darovi koje su poklanjali jedno drugom, jedini koje su mogli da daruju.
Soba je bila mračna, osvedjena samo svećom, ali čak i u polu­tami stideli su se da gledaju pravo jedno u drugo. Brajs je uzeo Tirzinu ruku i poljubio mali polumesečast ožiljak u korenu desnog palca, zahvalan što mu je ispričala kako je nastao, bila je to opekotina od vekne hleba koju je kao devojčica pekla u kuhinji svoje bake.
Tirza mu je obema rukama obuhvatila sveže obrijano lice i zamišljala
ga kako se pred ogledalom sprema za nju. Primakla mu se bliže da bi osetila vrelinu ispod njegove ispeglane košu­lje. Onda je bilo na njoj, uvek je bilo na njoj, da se nagne ka njemu, ponudi mu usne, ugasi sveću, skine domaću haljinu i pusti ga da je iznenadi, kao uvek, prstima i jezikom posvuda. Izgubili su se na uskom ležaju veoma tiho i veoma lagano, kao da sanjaju sebe pod kožom onog drugog. Nisu se toliko ljubili koliko su udisali ubrzani dah jedno drugog, sve dok se nisu razdvojili, istrošeni i zadihani.
Obično bi, pošto bi vodili ljubav, ona zadremala na trenutak-dva, ali ovog puta zaspao je Brajs. Tirza je zavukla ruku ispod njega i privila se čvršće, osećajući njegovu kičmu na stomaku i grudima. Prešla je jezikom preko svojih zuba i osetila ukus zub­ne paste. Očešala je obraz o njegovu proređenu kosu i uživala u mirisu kolonjske vode.
Čitav Adit znao je da su ljubavnici. Ostali oficiri su joj nami­givali, uspevajući istovremeno da budu raskalašni i puni pošto­vanja. Bolničarke i nastavnici jasno su joj stavljali do znanja da ne odobravaju njenu „žrtvu". Tirza je prezirala dvoličnost svojih sunarodnika prema seksu. Devičanstvo nije više najva­žniji miraz kao nekad, naročito ne medu mladim socijalistima u Jišuvu. U Palestini se smatralo rodoljubivim raširiti noge za momka stasalog za borbu, ali ako neudata devojka zlosrećno ostane trudna, mogla je lako da bude premeštena na nižu dužnost ili čak da izgubi posao. A ako je žena bila nezvanično „podsticana" da zavede neprijateljskog oficira koji bi mogao da pruži informacije važne za bitku za stvaranje otadžbine, pa, što se brže to završi i zataška, to bolje.
Prava tajna Tirzine veze s pukovnikom bila je umotana u vatu koristi. Spavanje s neprijateljem bilo je odvratno ali oprav­dano sredstvo za ostvarenje cionističkog cilja, međutim, ljubav prema takvom čoveku graničila se s izdajom.
Tirza je bila potpuno nepripremljena za tu mogućnost, i još bi se pomalo iznenadila kad god tokom dana vidi Brajsa. Bio ie suviše nizak i svetao za nju, potpuno različit od muškaraca koji su je ranije privlačili. Kad ga je gledala kako ide po logoru, jedva se suzdržavala da se ne nasmeje na pomisao da je najveća ljubav njenog života sredovečan pevčić svetloriđe kose iz grada s imenom koje zvuči kao kijanje ili marka viskija. Kardif.
Niko ne bi ni pomislio kolika se strast skriva iza tog zvaničnog stava, koliko je Brajs nadaren ljubavnik ni koliko veruje u pravednost jevrejskih zahteva u Palestini. Torzini pretpostavlje­ni ponašali su se kao da je svaki Britanac u duši nacista, što im je olakšavalo da učine sve što im je na raspolaganju da isteraju Britance iz zemlje i proglase je svojom. Ali ta priča nije imala nikakve veze s njenim Džonijem.
Osam meseci ranije, kad ju je Palmah poslao da špijunira u Atlitu, zamišljala gaje kao uskogrudog zakopčanog Engleza. Ali onda je zinuo i obratio joj se celim i gramatički pravilnim rečenicama na hebrejskom. Kad je tačno izgovorio njeno ime, pocrvenela je. On je zbog toga iskolačio oči i zamucao. I tako je počelo.
Uglavnom su razgovarali na hebrejskom, ali ljubav joj je izjavio na engleskom. Nije imala razloga da sumnja. Sve ostalo što je ikada rekao bilo je istina. Brajs joj je govorio kad stižu nove grupe izbeglica i da li dolaze vozom ili autobusom. Kad su se vozovi zaustavljali noću pored logora, nije raspoređivao dovoljno ljudstva da pazi na novodošle zatočenike na putu od kraja pruge pored ograde do kapije. Pomagači i uhode ubačeni u transport uspevali su da odvedu desetine „crnih" useljenika, onih bez dokumenata, i da ih sakriju na poljima pre prebrojavanja. Tirza je računala, i znala je da je Brajs zaslužan za bekstvo najmanje sedamdeset pet izbeglica.
Jednom je pokušao da joj prevede frazu kojom su Amerikan­ci opisivali britansku strategiju prema jevrejskom useljavanju: „zatvaranje vrata štale pošto su konji već pobegli". Tirza se slat­ko nasmejala, jer je fraza na hebrejskom zvučala besmisleno. No, slika joj je ostala u glavi. Zamišljala je sebe kao usamljenog konja koji kaska u daljinu, pitajući se kuda da krene.
Pitala se da li Brajs zna za njen neuspeli brak. Znao je dosta o njoj, uglavnom zato što ju je pitao. Gde je odrasla? Je li se kao mala igrala s lutkama ili se pentrala po drveću? Voli li da čita? Kojih učitelja se seća? Dok je odgovarala, šapatom, kao da odaje državne tajne, on ju je slušao savršeno nepomičan, pamteći svaku reč. Verovatno je mnogo više saznao iz njenog dosijea. Ne bi bilo teško povezati je s Palmahom; zapravo, veći­nu onoga što je znala o Brajsu pročitala je iz Palmahovih dosijea. Bio je profesionalni oficir, omiljen među ljudstvom, ali nije bio ambiciozan, inače bi izbegao raspored u Adit, odakle nije bilo napredovarija. Žena na fotografiji na njegovom radnom stolu bila je njegova supruga, mada Tirza još nije saznala njeno ime. No, znala je da im se sinovi zovu Džordž i Piter, i da su obojica bili u Ratnom vazduhoplovstvu. Džordž je poginuo početkom rata leteći po zadatku nad Nemačkom.
Tirza se često tokom dana potpuno nepredvidivo, ispisuju­ći spiskove, ljušteći povrće, perući radni sto, prisećala uporne nežnosti njegovih ruku na svom međunožju, čvrstine njegovih usana na svojim grudima, ljubavi u njegovom glasu dok govori o njenom sinu Daniju. Ti iznenadni napadi radosti oduzimali su joj dah, i prvi put u životu izgovarala je zahvalnice bogu na malim milostima. A već sledećeg trenutka proklinjala je boga što dopušta da cvet sreće cveta na ukletoj stabljici.
Brajs se probudio i okrenuo.
„Izvini", rekao je i spustio joj prst na usne. „Kako se na hebrejskom kaže 'gorka slast'?"
„Ha", reče Tirza. „Naš prvi kliše."
Brajs se trgnuo. Da je krevet bio širi, odmakao bi se od nje, ali nije imao kuda, pa je ostao gde je bio. Sledeća smena straže je za jedan sat, i tek tada će moći da izađe neprimećen. Posle duge tišine upitao ju je:
„Dani dolazi sutra, zar ne?"
Tirza je čula blagonaklonost u njegovom glasu i zapitala se da li njegova ljubav prema Daniju ima veze s gubitkom sina.
„Tako je", odgovorila je.
„Nabavio sam one bombone koje voli. Doneću ih u kuhinju."
Brajs joj neće dolaziti dok je dečak tu, ali ta kratkotrajna ' razdvajanja nisu mu smetala. Kad je Dani u logoru, njene oči kao da su upijale svetlost, a bore oko usana postajale mekše. Žalio je što ne može da učini nešto više za njenog sina osim da mu nabavi slatkiše, a ni za nju. Sanjao je da unajmi stan u Tel Avivu, kao što su neki oficiri činili za svoje devojke. Tako bi ; mogli da budu zajedno više od tri sata neprestano, da obeduju zajedno i posmatraju zalazak sunca.
Ali još dok je zamišljao te prizore, znao je da se neće ostvari­ti. Tirza nije bila takva žena, a on nije znao tačno šta bi se među njima desilo kad bi zatražio više od onoga što su imali u ovoj zagušljivoj sobici. Možda bi fasada njene naklonosti napukla. Koliko god želeo da veruje da ga ona zaista voli, koliko god i mislio da to oseća na njenim usnama i vidi na njenom licu, nikada neće biti potpuno siguran u njena osećanja.
Odavno su prestali da se pretvaraju u vezi sa svojim ulogama u drami koja se odvija u Palestini. Otvoreno mu je postavljala pitanja o dešavanjima u logoru, sve do pojedinosti kakve su raspored straže i patrola. On joj je podrobno odgovarao, bio je voljan saučesnik.
Brajs je mrzeo svoju dužnost u Atlitu. Bilo mu je odvrat­no što ove ljude drže zatvorene kao zločince, naročito pošto je pročitao neke tajne izveštaje o oslobađanju logora smrti. Video je fotografije ocenjene kao suviše jezive za objavljivanje, ali najviše su ga uznemirila govorkanja da su saveznici mesecima, pa i godinama pre kraja rata znali za koncentracione logore i železničke pruge koje su ih opsluživale. Pomisao daje Kraljevsko ratno vazduhoplovstvo moglo da zaustavi ubijanja bila je užasnija od snimaka sasušenih tela naslaganih kao drva za potpalu. Osećao se kao saučesnik u tajnom zločinu i stideo se svoje uniforme.
Maštao je da se oženi Tirzom i obučava jevrejske jedinice za borbu protiv Arapa, koji su se opremali za rat protiv jevrejskih naselja. No, znao je da su to samo pusti snovi. Video je ljude kako se u Indiji „odomorođuju". To je bio rizik profesije i na kraju je uvek ispaštala žena. On nikada ne bi stavio Tirzu u takav položaj.
Znao je, takođe, da će pretpostavljeni pre ili kasnije primetiti njegovu labavost ili otkriti njegovo saučestvovanje. Demobilisaće ga i poslati kući, a on će se latiti pecanja, kao i njegov otac. Propiće se, isto kao njegov otac. Čitaće sve novinske napise o Palestini i pitaće se šta je bilo s Tirzom i njenim sinčićem. Zamišljaće kako joj piše duga, iskrena pisma, ali nikada neće uzeti pero u ruke.
Zvuk koraka isterao ih je iz postelje. Tirza se uvila u čaršav i gledala ga kako se oblači. Nadala se da će se sve među njima okončati pre nego što Dani sazna da treba da mrzi pukovnika koji pokazuje toliko zanimanja za njegovu majku.
„Tirza", rekao je Brajs, „situacija na severu se zakuvava."
„Znam", rekla je ona.
Novine su bile pune napisa o napeto­sti na granici s Libanom i Sirijom, gde su se izbeglice iz čitave oblasti pešice probijale preko planina. Antijevrejsko raspolože­nje u arapskom svetu ojačalo je tokom rata, i život je za Jevreje postajao sve opasniji; restrikcije, zlostavljanja i pobune postali su svakodnevna pojava u Bagdadu, u kom je jevrejska zajed­nica tako dugo cvetala. „Cionistička pretnja" postala je povik pod kojim se arapski svet ujedinjavao protiv jevrejskog plana za stvaranje otadžbine i protiv britanskih interesa i britanskog sprovođenja mandata nad Palestinom. I U nadi da će primiriti Arape, britanski zapovednici nare­dili su predaju jevrejskih doseljenika na severu, a to naređenje otvoreno su kršili stanovnici pograničnih kibuca. Pričalo se da je Palmah poslao pojačanja da pomognu izbeglicama, gotovo sve muškarcima doraslim za borbu, u prelasku nepristupač­nog terena.
„Priča se da naši momci šalju još jednu diviziju tamo gore, o bi pokazali da misle ozbiljno", rekao je Brajs. „Hoće da zatvore tu granicu, i situacija se pogoršava. Treba to da znaš."
„U redu. Hvala ti", rekla je Tirza osećajući se kao da je pla­ćena za pružene usluge.
„Voleo bih da mogu da provedem čitavu noć s tobom", rekao je Brajs ne obazirući se na napetost u njenom glasu i popuštajući sopstvenoj čežnji. „Samo jednom, znaš?" , Tirza ih je zamislila u sobi s pogledom na more. Ona bi ujutru skuvala kafu.
Kad je krenuo ka vratima, ustala je iz kreveta i zagrlila ga s leđa.
„Džoni", prošaputala je.
U početku ga je namerno tako zvala, da bi joj delovao manje moćno i da se ne bi osećala kao drolja. Onda je tako htela da prikaže osećanja prema njemu kao površna. Sada je, koliko god se trudila da zvuči hladno ili podsmešljivo, to postalo ime od milja.
„Laila tov, Džoni", rekla je. „Lepo spavaj."

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Anita Dajamant-Dan posle noći Empty Re: Anita Dajamant-Dan posle noći

Počalji od Mustra Pet Jun 08, 2018 7:29 am



Ester

Zora je tako jasno stavila do znanja da ne želi ničije dru­štvo da joj po čitav dan niko ne bi rekao ni reč. To joj je uglavnom odgovaralo, ali je značilo i daje medu poslednjima saznala za knjige. Tog jutra stigao je veliki poklon, ali dok je ona saznala za kutije, malo šta je ostalo.
Uzeti su svi romani i istorijske knjige, kao i sve na jidišu, nemačkom,
poljskom i francuskom. Morala je da se zadovolji hebrejskom gramatikom iscepanih korica i netaknutom zbir­kom biblijskih priča na engleskom, a sledeća tri dana provela je u baraci, zbog vrućine samo u donjem rublju, zaokupljena izazovima stranica.
Jezici su bili Zorina omiljena igra i njen najveći dar. Upustila se u zagonetke drevnih padeža i neupotrebljavanih glagolskih oblika iz trošne hebrejske knjige koja je nekada pripadala Solu Glibermanu. Ostavio je svoj paučinasti potpis na unutrašnjoj praznoj strani i upisao oznake pored, kako je i sama Zora sma­trala, najtežih deklinacija.
Knjiga priča predstavljala je veći izazov jer je njeno pozna­vanje engleskog bilo ograničeno na reči koje je videla na bioskopskim plakatima u Varšavi ili pokupila od britanskih vojnika u Atlitu. Čitala je rečenice po nekoliko puta, sve dok se ne seti srodne reći, „noć" se otkrila zahvaljujući reči nacht na nemačkom i jidišu; sličnosti s recima noc na poljskom i nuit na francuskom bile su dodatna nagrada.
Jedna jedina reč mogla je da razjasni čitavu frazu, a to je stvaralo kontekst za sledeću. Posle borbe sa celim odeljkom Zora je dizala pogled sa stranice crvenih očiju i telesno gladna da nekome kaže, bilo kome, šta je razumela. Posle čitavog popodneva uzaludno provedenog nad reči „pobeleti", potražila je Arika, koji je služio u palestinskoj brigadi britanske vojske u Italiji. Ali ni on nije znao šta znači ta reč, pa ga je Zora odvukla da pita jednog britanskog stražara koji se smejao čitajući reče­nicu o ogromnoj mitskoj ptici koja je mogla da navede orlove i lešinare da pobele.
Knjige su gutale Zorine dane i toliko je umarale da je padala u san bez teškoća i budila se rano, spremna da se lati posla u samoći barake. Ali kad se šestog dana posle doručka vratila u baraku, zatekla je dvoje novodošlih kako spavaju na ležajevima pored njenog, majku i njenog malog sina.
Čitavog tog dana i sutradan samo su spavali. Od doručka do ručka, od ručka do večere, bili su tako tihi i nepomični da je Zora zaboravljala na njih.
Trećeg dana dovoljno su se oporavili da sede između obroka. Bili su vrlo mirni, pripijeni jedno uz drugo, ali Zora ih je čula kako šapuću na poljskom dijalektu koji je prepoznala kao govor svojih suseda u Varšavi odraslih na selu, ljudi koje je njen otac nazivao seljacima, izgovarajući tu reč resko, kao psovku.
Majka se zvala Ester Zalinski. Dečak Jakob privijao se uz nju kao beba, iako je bio krupan kao da mu je pet ili šest godina, možda je bio i stariji; teško je bilo odrediti uzrast dece zakržljale od gladi i straha.
Zora ih je posmatrala za vreme jela. Jakob nikad nije gledao drugu decu. Ester gaje milovala po oštroj crnoj kosi.
„Ti si moj dobri dečko", mrmljala je, „samo moj dobri dečko."
On ju je gledao s tako ogoljenim obožavanjem da je Zora pomislila da je priglup, onako kako je njen brat bio priglup. No, slučajno ga je čula kako prevodi hebrejske reči za hleb, svetlo i bolničarku, ali samo na poljski, ne na jidiš.
U Aditu je bilo i drugih izbeglica koji nisu govorili jevrejski maternji jezik, ali oni su uglavnom poticali iz Holandije i Ita­lije, zemalja u kojima su jevrejske zajednice bile male i dublje asimilovane, ili su vodili poreklo iz bogatih porodica iz Francu­ske ili Mađarske, koje su se trudile da se udalje od svoje proste istočnoevropske prošlosti. Ali u Poljskoj je jidiš bio prvi jezik svakog Jevrejina, bez obzira na bogatstvo i obrazovanje.
Kad su se Ester i Jakob najzad ohrabrili da izađu iz barake, Zora je promrmljala:
„Srećan vam put", i otvorila svoju knji­gu, ali bila je suviše nemirna da se usredsredi i stalno se pitala kuda su otišli.
Odšetala je do nužnika, obišla je Šupu i onda videla Ester i Jakoba kako sede na klupi na suncu. Sela je na drugi kraj, okre­nula im leđa i pravila se da čita dok je prisluškivala. Ester je stalno nešto zabrinuto zapitkivala sina. Da li mu je sir bio pretežak za stomak? Je li danas obavio nuždu? Da li mu je prevruće? Treba li da mu donese vode? Gde su mu cipele?
Ester se stalno vraćala na temu Jakobovih bosih nogu. Iako su mnoga deca u Aditu išla bosonoga, strepela je da će se njen sin povrediti ili da će je druge žene smatrati nemarnom što ga pušta da takav trčkara.
„Ne mogu da ih nosim", rekao je dok mu je ona ponovo vezivala cipele. „Premale su mi. Molim te, mama. Žuljaju me."
„Moram naći načina da ti nabavim valjane cipele", rekla je Ester. „Da samo nisam toliko glupa za jezike. Ti ćeš morati da pitaš."
Zori su se oni činili vrlo neobični. Iako je Esterina lepota izbledela, videlo se da je nekada bila ljupka, plavooka i svetlokosa, prćastog nosića i okruglih obraza. Dečak je bio tamnokos i bled, uskog lica i tankog nosa. Prsti su mu bili vitki i dugi, dok su njeni ličili na kobasice.
Sigurno je povukao na oca, mislila je Zora. A onda joj je palo na pamet da Ester možda uopšte nije Jevrejka. Možda je bila sobarica u nekoj imućnoj jevrejskoj porodici; takve veze bile su prilično česte. Ponekad su se završavale otkazom i kovertom s novcem. Ponekad, kad su posredi bila istinska osećanja, devojka je pod hitno prelazila u jevrejsku veru, a zatim su sledili tajno venčanje i plavooka beba.
Kad je sumnja jednom uzela maha, Zora se trudila da se još više udalji od Ester. Ponovo je ostajala u baraci s knjigama, a kad bi Ester ili Jakob seli pored nje u trpezariji, premeštala se za drugi kraj stola. Videvši ovo jednom za ručkom, Tedi je izašla za Zorom i upitala je:
„Zašto izbegavaš Ester?"
„Nemam pojma o čemu govoriš."
„Ona te stalno gleda. Sigurno nešto želi, možda samo da porazgovara s tobom, ali ti bežiš od nje i dečaka kao da su okuženi."
„Nisam znala da umeš da čitaš misli", reče Zora. „Ali ja nemam razloga ni da je izbegavam ni da razgovaram s njom. Svejedno mi je."
„Je li to zato što nije Jevrejka?", upita je Tedi.
„Ona ti je to kazala?"
„Dovoljno samo da je pogledaš."
„Čudno što to kažeš baš ti, koja izgledaš..."
„Ja ličim da baku", reče Tedi. „Ona je bila pobožna holandska luteranka. Ali ja sam ipak Jevrejka."
,,A Ester nije?", upita Zora.
Tedi odmahnu glavom.
„Mislim da nije."
„Zašto je onda ovde?"
„Zbog dečaka, mislim. No, nema razloga da budeš nelju­bazna prema njoj. To što nije Jevrejka ne znači da je glupa. A dete vidi sve. Treba im prijatelj ovde, a ti govoriš njihov jezik."
„Ima ovde dosta ljudi koji govore poljski", reče Zora zavr­šavajući razgovor. „Pitaj nekog od njih."
Te noći Zora je satima ležala budna i slušala kako Jakob tiho piskavo zviždi dok diše. Ležao je na Esterinom krevetu, gde je često spavao, sklupčan oko njenih nogu kao štene.
Nije shvatala zašto joj ovo dvoje toliko smeta. Zašto je vređa ironija činjenice da Poljakinja pokušava da prođe kao Jevrejka? Možda je Ester obećala Jakobovom ocu da će odvesti dečaka u Palestinu, što bi je, pretpostavljala je Zora, učinilo cionistič­kom junakinjom.
A možda ne trpi Ester samo zato što je Poljakinja.
Poljaci su bili čudovišta koliko i Nemci. Nacisti nisu tražili od njenih suseda da pljuju njenu porodicu dok su ih odvodili. Pljuvali su je ponovo kad se vratila posle rata da vidi je li još neko od njenih preživeo.
U tome je njen otac imao pravo: Poljaci su tupoglave prosta­čine koje mrze Jevreje do srži. Ne moram da budem ljubazna prema Poljacima, odlučila je Zora. Čak ni prema Poljakinji s polujevrejskim detetom u Palestini.
Tiho ječanje čulo se iz ležaja do njenog. Ester je sedela uspravno na ležaju, dah tala i držala se za stomak. Onda je zgra­bila haljinu i pojurila na vrata.
Zora je shvatila da se te noći neće naspavati, što je značilo da će sutra biti preumorna da dovrši priču na kojoj je radila, prastaru pripovest vezanu za prvo poglavlje Postanja koja je iznosila raspravu između sunca i meseca o tome ko je moćniji.
Osvrnula se prema Jakobu i videla da leži s licem zagnjurenim u Esterin jastuk i steže stranice ležaja kao da je u čamcu za spasavanje. Gledala je kako mu ramena podrhtavaju dok bezglasno jeca.
Plaši se da ga je majka ostavila, pomislila je Zora i izbrojala do šezdeset čekajući da neko nešto preduzme. Možda čak mali misli da je ubijena. Zora je još dva puta brojala do šezdeset, a onda je ustala i sela pored njega.
„Majka će ti se brzo vratiti", šapnula je. Mališan se ukrutio. „Otišla je u nužnik. Brzo će se vratiti."
Okrenuo je glavu. Suze su mu svetlucale na trepavicama.
Zora ga je milovala po leđima, polako i ravnomerno, sve dok nije okrenuo glavu na drugu stranu; osetila je da joj se ruka diže i spušta s uzdahom koji ga je odveo u san. Ostavila je ruku gde je bila; njegovo srce otkucavalo je vreme pod njenim prstima. Bes je plamteo u Zorinom grlu. Nije želela da ima nikakve veze s ovim. Baš nikakve.
Preživela je užasne dane i još gore noći držeći se očajnički za samo jednu misao: Ako vas zaboravim, moji poklani drugovi i moja pobijena rodbino, neka mi se ruke osuše i neka mi jezik izgubi moć govora.
Videla je dokaze, svirepe i tužne, da je svet sredstvo unište­nja. Svest o toj jednostavnoj istini sačuvala joj je razum. Ništa drugo nije joj potrebno.
Ali Jakobovo srce imalo je da kaže nešto drugo. Kroz vrhove njenih prstiju srce je uporno ponavljalo: Dođi, idemo u planinu, pevajmo pesmu o detetu koje spava i veruje. Puls pod njenom rukom bio je neporeciv dokaz da postoji suprotnost uništenju, a zove se... Zora nije mogla da smisli kako to da nazove, ali usta joj je preplavilo sećanje na belu breskvu koju je pojela kao devojčica, koju je majka isekla na kriške, koju je podelila s bratom. Nebo je bilo vedro i plavo posle letnjeg pljuska. Sedeli su na prozoru i gledali preko puta u čvrstu zgradu od cigle u kojoj je živela njena drugarica Anja. Zgradu su bombe sravnile sa zemljom, i mnoge ljude u njoj, ali uspomena na breskvu, svetio na ciglama i Anjin krezubi osmeh ostala je s njom, i dalje divna.
Zora je pogledala broj na svojoj podlaktici koja se podizala i spuštala, blago i sporo, u ritmu Jakobovog disanja, i setila se reči.
Suprotnost uništenju je stvaranje.
Dok se Ester vratila, siva magličasta svetlost već je prodirala u baraku. Kad je videla Zoru na svom ležaju kako zuri u Jakoba kao da će dečak svakog trenutka iščeznuti, zinula je.
„On je dobro", prošaputala je Zora na poljskom. „Probudio se, pa sam mu rekla da ćeš se brzo vratiti."
„Hvala vam", reče Ester. „Vrlo ste ljubazni."
Zora zatrese glavom.
„Nisam ja ljubazna."
Kasnije tog jutra Ester je odvela Jakoba na čas hebrejskog za decu; predavanja je držala živahna devojka krupnih zuba i osu­šene ruke. Učenici su, opčinjeni neobičnom mešavinom vedrine i telesne mane, bili tihi i poslušni u njenom prisustvu i upijali su lekcije bez napora. Ali umesto da ostane i gleda, kao što je obično činila, Ester ga je ostavila na času.
Našla je Zoru kako sedi na ležaju s knjigom i rekla:
„Htela sam da vam se izvinim za ono noćas. Ovdašnja hrana mi je teška."
„Niko od nas nije naviknut na ovu hranu", odgovorila je Zora ne dižući pogled. „Naročito ne na početku."
„Ne smeta mi samo hrana, gospođice. Brine me nešto, to jest...", zamucala je Ester. „Moram nešto da saznam, a to me sprečava da... Izvinite što vas gnjavim, ali ako imate trenutak-dva za mene. Ima jedno pitanje. Hoću da kažem, imam jedno pitanje od velike važnosti."
„Ne mogu ti reći ništa o tome kako da se izbaviš odavde", reče Zora. „Ja sam ovde duže od svih."
„Nije to", reče Ester. „Čula sam da pričaju da ste poznava­lac religije."
„Treba da razgovaraš s rabinom", reče Zora.
„Ne", reče Ester brzo. „Ne bih se usudila. Osim toga, tu je jezik... zato vas molim, gospođice..."
„Zašto me oslovljavaš tako zvanično?"
„Kako da vas oslovim?"
„Ne moraš nikako da me oslovljavaš. Samo kaži šta želiš", reče Zora, iznervirana ali radoznala.
Ester se osmehnu.
„Vidiš? Jesi ljubazna. Ali bojim se da ću, kako bih ti postavila pitanje, morati malo da zloupotrebim tvoje strpljenje kako bi me razumela. Smem li?"
Zora slegnu ramenima. Ester ispravi ramena i duboko udahnu kao da se sprema da odgovara na času.
„Moje pravo ime je Kristina Pjertovski, to jest tako sam se zvala dok se nismo ukrcali na brod i dok nisam preuzela ime Jakobove majke. Bog me je blagoslovio tim dečakom, ali ja ga nisam rodila. Njegova majka bila je najbolja, najkulturnija žena koju sam ikada upoznala. Govorila je poljski, nemački i francuski, kao i jidiš. U mladosti je sanjala da postane lekarka, ali to je bilo vrlo teško za žensko, a osim toga bila je i Jevrejka. Udala se za Mandela Zalinskog, krznara, dobrog čoveka koji ju je obožavao. Imala je već trideset pet godina kad se udala. Jakob se rodio sledeće godine.
Ja sam mu bila dadilja. Držala sam ga otkako je došao na svet i volela sam ga. Ostale dadilje u parku govorile su da mogu izgu­biti posao ako se dete suviše veže za mene, ali gospođa Zalinski nije uopšte bila takva. Govorila je: 'Što je više voljen, više će moći da voli.' Razumeš li me? Plemenita žena. Mudra žena.
Živeli smo u Krakovu i gospodin Zalinski video je šta se dešava. Poslao nas je u kuću na kraju malog grada u unutra­šnjosti, ne previše daleko kako bi mogao da nas posećuje, ali dovoljno daleko da budemo bezbedni, mislio je." Ester je zaćutala na trenutak. „Čula sam da je ubijen dok je nosio hranu starici u susedstvu. Makar gospođa nikad nije saznala za to, neka je hvala bogu.
Jedno vreme u selu bilo nam je dobro, ali sused do nas želeo je kuću za sebe. I tako je taj skot, izvini, rekao nešto policiji, dabogda goreo u paklu.
Gospođa mi je rekla da, ako se nešto dogodi, treba da uzmem Jakoba i odem. Dala mi je bundu sa zlatnicima ušivenim u postavu. Rekla mi je da zlato koristim za oboje i da sebe ne zanemarujem. Možeš li da zamisliš? Mislila je na mene u takva vremena. Tog dana poljubila nas je oboje i sela na stolicu okrenuta vratima. Još je vidim kako sedi uspravno, s malim koferom do sebe na podu.
Odvela sam Jakoba na farmu mog dede blizu Severnog mora. Bili smo daleko od najbližeg grada i od glavnih puteva; bilo je to dobro mesto za skrivanje. Moji deda i baba mislili su da je Jakob moj sin. Deda ga je zvao 'malo jevrejsko kopile' kad je mislio da ga ne čujem. Ipak, bilo nam je dobro dok nisu došli Nemci i uzeli sve, stoku, nedozrele krompire, žito koje smo spremili za stoku. Posle toga bilo je rđavo. Prodavala sam nameštaj za ribu. Ložili smo vatru parketom. Nedeljama smo jeli samo supu od divljih pečuraka i luka. To je loše za dete koje raste, znaš? Plašim se da Jakob nikada neće izrasti kao njegov otac, a gospodin Zalinski nije bio visok čovek. Ali on je pametan, moj Jakob. Videla si to, zar ne? Pravi sin svoje majke."
„Zna li on za nju?", upitala je Zora.
Ester kao da je ovo pitanje iznenadilo.
„Da. Ne. Mislim, u početku sam mu pred spavanje pričala priče o njegovom tati i mami, o tome kako su izgledali i koliko su voleli svog sinčića. Molili smo se za njih i tražila sam od njega da mi obeća da nikad neće zaboraviti njihova lepa imena.
Ali onda sam se zabrinula šta će biti ako nas neki vojnik zaustavi i pita za njegovog oca. Prestala sam da mu pričam o njima, a kad me je zvao 'Mama!', odgovarala sam 'Evo me'. I istina je da ga volim koliko i njegova rođena majka. I istina je da mi je ona dozvolila da volim njenog sina i da on mene voli, ali..."
Ester je ućutala kršeći ruke.
„Jednog dana ću mu reći. Molim se samo da će mi oprostiti i da će me i dalje zvati mama."
„Ali zašto ste došli u Palestinu?", upitala je Zora. „Jesu li njegovi roditelji govorili o tome? Je li ti njegova majka rekla da ga dovedeš ovamo ako se ona ne vrati?"
„Oni nisu bili cionisti kao neki ovde", reče Ester. „Nisu bili ni religiozni, mada nikad nisu jeli svinjetinu. Gospođa je govo­rila da je to samo njihov običaj. Bili su dobri ljudi, plemeniti, vredni ljudi."
„Ali zašto nisi ostala kod dede i babe i tamo gajila Jakoba? Ovo nije tvoje putovanje. Dečak je mogao da umre na putu. Zar nisi znala koliko će
biti opasno?"
„Znaš li ti koliko je opasno danas biti Jevrejin u Poljskoj?", odvratila je Ester ogorčeno. „Jakob je obrezan. Jednog dana bi ga otkrili i šta bi posle bilo s njim? Otkrio bi istinu o svom poreklu i šta bi onda učinio? Zamrzeo bi me, i to s pravom. Ne možeš zamisliti kakvom je mržnjom Poljska ispunjena.
Nedaleko od farme mog dede živela je jedna jevrejska poro­dica, mlekar i njegovi sinovi. Jedan sin se vratio kući; mislim da je samo on preživeo. Susedi su ga videli i na putu ga ubili motkama. Usred bela dana. Odvukli su leš u jarak i mokrili na njega, a onda su se hvalisali time. Pričali su kao da je to nešto čime se treba ponositi. U Poljskoj govore: 'Šteta što nisu pobili sve Ješe.'
Tamo je sve zlo, otrovano. Kako da Jakob ostane tamo? Ja nisam mogla tamo da ostanem. Uzela sam bundu s ušivenim zlatnicima koje nisam takla ni kad smo jeli čorbu od trave. Bunda nas je odvela u Italiju, a tu smo upoznali neke ljude koji su tražili načina da odu u Palestinu. Dala sam im nešto novca, a oni su nas ukrcali na brod, i sada dolazim do svog pitanja."
Ester je prvi put pogledala Zoru pravo u oči i rekla:
„Pre nego što smo se ukrcali na brod za Palestinu, ja sam ušla u more i postala Jevrejka. To je kao krštenje. To se tako radi, zar ne?"
„Da", reče Zora. „Tako se to radi."
„Znači ja sam sada Jevrejka? Kao Jakob?"
„Jesi", reče Zora, potpuno svesna da njen odgovor rabini ne bi prihvatili, a možda čak ni većina Jevreja. Zato je dodala: „Ne­ma potrebe da bilo koga više ikada pitaš o tome. Ako te neko pita za poreklo, pogledaj ga u oči i reci mu: 'Ja sam Jevrejka.'"
„Ja sam Jevrejka", ponovila je Ester.
„Jakob je srećan što si mu ti majka."
Reči su joj pobegle iz usta, ali nije poželela da ih povuče. Ponekad je sreća samo dru­go ime za stvaranje, a stvaranje je neumoljivo kao i uništenje. Ester će voleti Jakoba šta god da se desi. Jakob će pevati Ha Tikvah pridružila mu se Zora ili ne.
„Razumem zašto si bila tako ćutljiva", reče Zora. „Ali sada moraš da naučiš jezik."
„Mislim daje to suviše teško za nekoga kao što sam ja."
„Za nekoga kao što si ti?", reče Zora. Prešavši s Poljskog na hebrejski upitala je: „Zar ti nisi majka Jakoba Zalinskog?"
„Jesam", odgovorila je Ester sporo, na hebrejskom. „Jesam, ja sam majka Jakoba Zalinskog."
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Anita Dajamant-Dan posle noći Empty Re: Anita Dajamant-Dan posle noći

Počalji od Mustra Pet Jun 08, 2018 7:29 am



3. Oktobar




Subota, 6. oktobar

Šajndel je u trpezariji ribala stolove posle doručka kad ju je Tirza pozvala u kuhinju. Pokazala joj je krišku nečega nalik na svetli sir na pultu.
„Rekla si da nikad nisi probala alvu. Ova dolazi iz mesta gde je najbolje prave. Probaj."
Šajndel je ovo zapanjilo. Možda je ovaj postupak bio nagra­da za nedavno obavljen zadatak utvrđivanja tačnih smena svih stražara u Atlitu, ali činilo joj se da joj ova uvek uzdržana žena zapravo nudi prijateljstvo.
„Hvala ti" rekla je i uzela veliki zalogaj. Alva je bila istovre­meno zrnasta i uljasta, pa joj se činilo da u ustima drži veli­ku grudvu peska. Nije mogla da razazna je li slatka ili slana, i trudila se da ne napravi grimasu. „Pravi se od susama, zar ne?", upitala je Šajndel i žudno ispila čašu vode.
„Divno izgleda", začulo se s vrata, gde je pukovnik Brajs stajao kao da čeka poziv da uđe.
Šajndel nikada nije bila tako blizu zapovednika logora. Ova­ko izbliza videla je koliko je vitak i koliko mu je kosa seda na slepoočnicama. Uniforma mu je, mada izbledela, bila pažljivo ispeglana i dobro mu je pristajala. Skinuo je kapu i gurnuo je pod mišku.
„Uzmite malo ako želite", reče Tirza. „Njoj se, izgleda, ne dopada."
Pukovnik je otkinuo komadić alve s ugla.
„Odlična je. Vrlo je sveža", rekao je na hebrejskom.
„Jezici su mi hobi", objasnio je videvši Šajndelino prene­raženo lice. „Je li to tačna reč, gospođo Fridman?", upitao je Tirzu. „Hobi?"
„Jeste, gospodine "
Brajs uze još malo alve i osmehnu se Šajndel.
„Sećam se kad sam ovo probao prvi put; činilo mi se da ima ukus zemlje."
„Nije važno", reče Tirza hladno.
„Hvala vam u svakom slučaju. Hoću da kažem, veliko vam hvala", reče Šajndel. Shvatila je da još nikada nije oslovila Tirzu imenom. „Lepo je od vas što ste mislili na mene."
Tirza je slegnula ramenima i skrstila ruke, a pukovnik je spustio kapu na pult i počeo da lupka prstom kao da šalje tele­gram. Posle trenutak-dva Šajndel je shvatila da čekaju da ona ode. Skinula je kecelju preko glave.
„Ako smem, otišla bih da vidim šta radi novi nastavnik telesnog obrazovanja. Prijatan dan, pukovniče."
„Prijatan dan i vama", reče on.
Tirzu je uznemirio pukovnikov dolazak u kuhinju, to nika­da pre nije uradio. Čitav logor, bez sumnje, sada bruji o tome.
„Čemu dugujem ovu čast?"
„Dobio sam vesti iz kibuca Kfar Giladi", reče on. „S libanske granice. Mislim da tamo imaš rodbinu."
Oboje su znali da ona nema rođaka tako daleko na severu.
„Da?", reče Tirza.
„Tamo je stigla velika grupa jevrejskih doseljenika; šezde­set do sedamdeset Jevreja iz Iraka i Sirije. Koliko sam shvatio, tamo je bilo i dosta Britanaca, a došao je i Palmah pa je nastala gužva. Pucalo se."
„Ima li žrtava?", upitala je.
„Dvojica mrtvih i dvojica u bolnici."
„Žao mi je što to čujem."
„Vrlo nesrećan događaj", reče pukovnik. „Naše patrole uspele su da uhvate veći deo grupe koja je prošla, a ja sam upravo obavešten da će svi biti dovedeni ovamo u Adit. Njih najmanje pedeset. Stići će u sledeća dvadeset četiri sata. Naređeno mije da ih smestim u odvojenu baraku pod posebnom stražom. Mislio sam da bi želela da obavestiš svoje pretpostavljene u Jevrejskoj agenciji, makar samo da bi povećali isporuke hleba i ostalog."
Tirza je klimnula glavom, svesna da on zna da bi ona ionako za jedan sat saznala za dolazak izbeglica; neko bije pozvao tele­fonom ili bi joj poruku uručio mlekar ili dobrovoljni „nastavnik" sa svežim pečatom Jevrejske agencije na propusnici.
„Sasvim je moguće da moji ljudi već znaju za to", reče ona prihvatajući njihov uobičajeni ples okolišanja i ublažavanja.
„U svakom slučaju", reče on, „želeo sam da dobiješ vremena da pripremiš kuhinju. I još nešto. Čini mi se da tvoj sin treba da dođe u posetu."
„Sutra."
„Možda bi bilo bolje da odloži dolazak."
Tirzu je prožela jeza.
„Priča se o vraćanju ove grupe izbeglica u zemlje porekla i to što je pre moguće."
„Ne misliš valjda ozbiljno?", resko upita Tirza. „U Iraku nije bezbedno za Jevreje još od hiljadu devetsto četrdesete. Dvesta nevinih ljudi ubijeno je u bagdadskom pogromu. Čita­va jevrejska zajednica terorisana je i ucenjivana. Ako pošalješ tamo pedeset zakletih cionista, i njih će pobiti, a to će doneti opasnost za svakog Jevrejina u arapskom svetu."
„Sumnjam da će se to desiti", reče Brajs. „Naši momci tamo trenutno čvrsto drže sve pod kontrolom."
„Trenutno", podrugnu se Tirza.
„Ja shvatam vaš položaj", reče Brajs.
„Zaista?"
„Da, zaista", odvrati on. „Verujem da će u nekom trenutku, sasvim uskoro, Jišuv otpočeti vojni napad na britanske snage, i to zarad doseljenika iz Evrope."
„Misliš da će Atlit biti napadnut?"
„Nisam ja taj koji ima pristup obaveštajnim podacima", reče Brajs i zauvek prekinu njihovu igru. „Ali, s obzirom na rizik, za sada ne bih dovodio Danija ovamo."
Tirza klimnu glavom.
„Dobro", reče Brajs suvo i stavi kapu na glavu. Tirza je na trenutak pomislila da će pukovnik prineti ruku čelu i pozdraviti je vojnički, ali on je spustio glas i blago rekao. „Šalom, gospođo Fridman."
Tirza ga je s vrata posmatrala kako odlazi, pravih leđa i visoko podignute glave kao da maršira u koloni. Što je više razmišljala, sve se više slagala s njegovim sumnjama. Priča o hvatanju Jevreja iz Iraka sigurno će osvanuti u sutrašnjim novi­nama. Palmah neće dozvoliti da ih deportuju i moraće brzo da deluje. Sve će se promeniti.
Tirza je umotala alvu u smeđi papir. Pitala se da li će Dani uopšte upamtiti Brajsa, slatkiše koje mu je donosio, dobre zele­ne oči. Pitala se hoće li se njih dvoje ikada ponovo dodirnuti.
Šajndel je iz kuhinje izašla zbunjena. Pretpostavljala je da je odnos između pukovnika i kuvarice jednostran, da zaljubljenog starog vojnika oko malog prsta vrti mlada žena koja podnosi stravičnu žrtvu za svoju otadžbinu. Ali sada je jasno videla da su njihova osećanja uzajamna. Da li je zbog toga Tirza saradnik okupatora? Da li prenosi informacije neprijatelju? Ova sumnja sudarala se s Šajndelinim nagonima. Mnogo je verovatnije da je dvostruki agent Brajs, a ne Tirza. Sirotica, pomisli Šajndel, iako bi odbila svaku mrvicu mog sažaljenja.
Kad je zašla za ugao Šupe, Šajndel se odjednom učinilo da je izašla iz logora i kročila u pozorište. Doslovno svi zatočenici Atlita okupili su se tu da gledaju ili učestvuju u parodiji časa gimnastike. Najsnažniji muškarci i dečaci, njih ukupno četrdeset, postro­jili su se na čistini pored ograde, a tamnoput zdepast čovekkog nikada pre nije videla držao je govor trčeći u mestu.
Bio je u sivoj potkošulji kakve nose američki vojnici, i vikao je:
„Kolena uvis, deco", sa svakim korakom visoko podižući noge u vojničkim cokulama. „Prošlo je svega pet minuta, a trčaćete još deset. Posle toga ide skakanje, a to je baš teško...Ne gledajte one do sebe", nastavio je blaže prelazeći s jidiša na hebrejski i obratno. „Gledajte mene. Posmatrajte me. Ja trčim i vičem na vas u isto vreme, i mogao bih tako čitav dan. Kad budem završio s vama, bićete u stanju da otpešačite od Haife do Tel Aviva bez zaustavljanja. Hop, hop, hop! Vruće vam je? Onda se skinite, momci. I vi, dame."
Iscerio se na desetak devojaka koje su učestvovale u vežbanju, pore­dane u zadnji red. Među njima su bile Leoni i Tedi; pozvale su Šajndel da im se priključi, ali ona im je mahnula i krenula u senku ispod nadstrešnice od talasastog lima.
„Kolena gore, stopala gore, Jevrejčići moji mali. Nema više ruku i nogu iz rasejanja", vikao je, napinjao mišice i zauzimao komične poze cirkuskog snagatora. „Erec Izrael želi da imate mišiće kao Natan." Mlađi dečaci su ga oponašali, stezali su pesnice i napinjali podlaktice tanke kao trska.
„Bravo", pohvalio ih je Natan.
Iako se šalio, Šajndel je videla da procenjuje grupu; mrštio se na one koji odustanu, smešio izdržljivijima. Pogledao je Šajndel i hitro pozdravio vojnički.
Tedi joj je prišla, zadihana.
„Misila sam da sam u dobroj formi."
„On se samo razmeće", reče Šajndel. A svakako te je odmerio."
„Očijuka on sa svima", reče Tedi.
Ali Natan je zapravo prelazio pogledom duž Tedinih lepih dugih nogu. Ona mu se isplazila, a on je na to oblizao usne tako sporo i puteno da su se svi okrenuli da vide koga zadirkuje.
„Nazad na posao, deco", naredio je i proveo ih kroz još dva­deset minuta šala i vežbi. Kad je otpustio svoje oznojene učeni­ke, Natan je krenuo pravo, ne prema Tedi, nego prema Šajndel.
Nizak i snažan, očigledno je bio borac, slomljenog nosa, zuba žutih od duvana, krupnih, mesnatih šaka.
„Ti si ona što radi s Tirzom u kuhinji?"
„Jesam. Vraćam se sada tamo."
„Onda idem s tobom. Vidim da ti je ona visoka plavuša drugarica, a čuo sam da si dobra i s onom zgodnom malom Francuskinjom. O la la! Da li bi im rek a neku lepu reč za mene? Što ne znači da ne mislim da si i ti potpuno neodoljiva, pošto jesi. Nisi udata, zar ne?"
Natan je bio stariji i mnogo siroviji od većine dobrovolja­ca koji su prošli kroz Adit. Dok su išli, Šajndel je videla kako odmerava zgrade i razdaljine kao ko mandos, iako je govorio besmislice sve dok nisu stigli do kuhinje. Kad su ušli, odbacio je lakomislenost kao košulju i okrenuo joj leđa.
„Drago mi je što smo se upoznali", rekao je Tirzi i poveo je u ugao kuhinje.
Šajndel je pokušala da prisluškuje njihov razgovor dok je trčkarala tamo-amo između trpezarije i kuhinje pripremajući sve za ručak. Bila je sigurna da nešto smeraju. U jednom tre­nutku čula je da spominju njeno ime.
„Šta ja?", upitala je. „Šta se dešava?"
„Znaćeš kad bude trebalo da znaš", prasnula je Tirza.
„Ah", reče Šajndel i zalupi vrata iz sve snage izašavši da se vrati drugaricama.
„Šta se događa?", upita je Leoni. „Ne pitaj mene", reče smrk­nuto Šajndel kidajući komad hleba u mrvice.
Upravo tada je Ferenc, kiseli Mađar, seo preko puta njih. Spustio je dlanove na sto i objavio:
„Premeštaju sve iz barake G. Neke muškarce stavljaju u D, ostale u F." Pogledao je Šajndel i oštro je upitao: „Šta to znači?"
„Sigurno dovode novu grupu", rekla je ona.
„Zdravo, deco", prekinuo ih je Natan glasno i progurao se između Leoni i Šajndel.
„Ti najljupkija od devojaka", rekao je Leoni na krnjem fran­cuskom i zagrlio je oko ramena.
„Ti si glupi majmun", odvratila je Leoni. „Ruke su ti dlakave do prstiju, a ja mislim da majmuni smrde gore nego svinje." Uzela je svoj tanjir i udaljila se.
„Šta je rekla?", upitao je Natan uzbuđeno Šajndel. „Da li joj se dopadam?"
Ferenc se umeša.
„Šta možeš da nam kažeš o novoj grupi zatočenika?"
„Ne uzbuđuj se previše", reče Natan. „Bolje misli na lepe devojke i pusti Jišuv da se poštara za sve. Tvoj posao je da se pripremiš za život u Palestini, da ojačaš i naučiš hebrejski. A imaš sreće što ja nisam samo najbolji nastavnik fiskulture u Palestini, nego sam i nastavnik hebrejskog. Kladim se da na zvaničnim časovima nisi naučio najvažnije reči. Znaš li kako se kaže 'kita'? 'Sise'? Jedan čas sa mnom i neće ti trebati časopisi."
Grupa muškaraca i dečaka okupila se oko Natana. Šajndel je pokupila posuđe i krenula nazad u kuhinju, gde je zatekla Leoni za sudoperom.
„Svi su oni majmuni", reče Leoni dok je Šajndel uzimala kecelju.
„Kad bi samo znao šta si mu rekla!"
„Njemu bi se to još i dopalo", reče prezrivo Leoni. „Veruj mi, takvi ljudi ne čuju ništa osim sopstvenog glasa. Mislim da su svi muškarci ovde nadmeni pavijani, i da se time ponose."
Šajndel klimnu glavom.
„Mislim da je to zato što žele da dokažu da su drugačiji od..
„Od Jevreja?", reče Leoni žestoko ribajući naslage prastare prljavštine s dna lonca. Francuzi smatraju da su Jevreji femini­zirani i impotentni, ali i seksualno nezasiti. Nemci misle da su Jevreji finansijski čarobnjaci i da imaju skrivena brda zlata, ali da §u isuviše škrti da kupe sebi pristojnu odeću. Poženskareni i prosti; genijalni i uskogrudi. I prljavi. Uvek prljavi."
Ferenc je uleteo u kuhinju.
„Stavljaju rešetke na prozore baraka."
Šajndel i Leoni izašle su za njim napolje. Natan ih je obe uhvatio pod ruku.
„Hajde da prošetamo zajedno i vidimo šta se dešava, važi? Ali ti, dobri moj druže", rekao je Ferencu, „opu­sti se malo. Ponekad je ono što izgleda kao nevolja zapravo blagoslov."
„Ne volim zagonetke", reče Ferenc.
„Ti mora da si iz Mađarske", reče Natan. „I moj deda je iz Mađarske. Ni on ne ume da se opusti."
Dok su stigli do barake G, blizu seVerne ograde, radnici su već zakivali poslednje eksere u dvostruke slojeve žice preko pro­zora. Na vrata barake bio je namešten katanac. Britanski vojnici stajali su malo podalje od barake, a zatočenici su im dovikivali uvrede i psovke, uključujući i desetak posebno gadnih hebrej­skih epiteta koje su nedavno naučili od Natana.
„Ovo se neće dobro završiti", reče Šajndel značajno.
Natan slegnu ramenima.
„Neka se malo izduvaju."
Mlađi dečaci počeli su da viču:
„Nacisti, nacisti, nacisti", i da gađaju Engleze kamenčićima.
Kad je jednog vojnika kamen pogodio u oko, svi su se istovremeno okrenuli i uperili puške u masu. Natan se uozbiljio, potrčao napred i stao između cevi i zato­čenika.
„Dosta je bilo!", viknuo je zatočenicima. „Slušajte me sad. Vreme je za moj popodnevni čas. Napravićemo trke i pobednici če dobiti po paketić američkih guma za žvakanje."
Muškarce i dečake nije bilo tako lako potkupiti, pa je Natan tek posle dosta vike i psovki uspeo da ih smiri. Krenuli su s njim, ali čas se pretvorio u ljutitu svađu i završio se tučom.
Te večeri u kuhinji Tirza je stalno okretala leđa Šajndel. Činilo se da se ćutanje medu njima zgušnjava i zapedjava svakog tre­nutka, i kad je Šajndel završila s poslom i okačila kecelju, bila je premorena od besa i prezira. Šta je loše učinila? Zar joj Tirza više ne veruje posle onog čudnog događaja s Brajsom? Je li joj Natan rekao nešto o njoj? Baš kad je krenula da izađe, Tirza ju je zaustavila.
„Samo trenutak, molim te."
Šajndel se nije sećala da je ikad čula Tirzu da kaže „molim te". Tirza joj je pokazala da sedne pored nje na stepenik. Zapa­lila je cigaretu i ponudila je Šajndel, koja je odmahnula glavom.
„Kako hoćeš", rekla je Tirza i nastavila ćutke da puši.
Šajn­del je čekala, iznervirana ali goreći od radoznalosti. Pogledala je kroz ogradu požnjeveno polje, zagasitozlatno pod kosim zracima sunca. Nebo je bilo purpurno, išarano niskim narandžastim oblacima i ličilo je na obojenu fotografiju s potpisom „Lepote jeseni u Palestini".
Tirza je najzad ustala, zgazila opušak i rekla:
„Hajde sa mnom."
Žustrim korakom povela je Šajndel prema skladišnoj zgra­di
pretvorenoj u sobe za osoblje logora. Otključala je vrata, povukla lančić i sijalica s tavanice obasjala je nešto nalik na malo veći ormar s ležajem, stolicom i malim stolom. Zidovi i pod ove uzane sobice bili su obojeni vojnički sivom bojom.
„Divno, zar ne?", rekla je Tirza.
„Lep prekrivač", reče Šajndel pokazujući crveni pokrivač, jedinu vedru stvar u sobi. Zidovi su bili goli, ukrašeni samo fotografijom dečkića kupaste glave obučenog u kratke pantalonice, s plišanim jagnjetom u rukama.
„Bio je divna beba", reče Šajndel čekajući da joj Tirza kaže zašto su došle ovamo.
Tirza je 'zatvorila vrata i sela na stolicu.
„Kad se večeras vra­tiš u baraku, videćeš da smo tamo premestili iz barake A novu devojku iz Nemačke."
„Valjda ne onu što se ne kupa?", jeknu Šajndel. „Nije valjda Lote?" Tirza slegnu ramenima. „Ali ona je potpuno luda. Svi to vide. Ne znam zašto je još niste poslali u ludnicu."
„Imamo razloga da sumnjamo u nju."
„Ja znam da je iz Nemačke. Svi to znaju. Ona druga devojka iz Nemačke koju si mi naložila da uhodim Jevrejka je kao i svako drugi."
„Ovde ima nemačkih saradnika i kapoa iz koncentracionih logora", reče Tirza. „Ljudi koji su tukli svoju braću Jevreje do smrti da sačuvaju sopstvenu kožu, dostavljača, sadista, špijuna, običnih zločinaca. Ima čak i nejevreja koji su mislili da će izbeći kaznu za ubistvo ako dođu ovamo."
„Ne govori mi za šta su sve ljudi sposobni", reče Šajndel. „Svi odavde videli su nezamisliva zla."
Tirza je zaustila da odgovori, ali se predomislila i ugrizla za usnu.
Koliko god da je Šajndel mrzela kad preživeli ističu svoje patnje da nešto dokažu ili nešto izvuku, bilo joj je drago što je Tirza, za promenu, pocrvenela.
„Dobili smo uznemirujuća obaveštenja o toj ženi", nastavila je Tirza s tračkom poštovanja u glasu. „Neko ju je prepoznao kao Elizabet Beze, jednu od nadzornica iz Ravensbrika."
„Ako već znate ko je ona, šta ću vam ja?"
„Naš dostavljač video ju je samo izdaleka na pristaništu u Haifi. Želimo potvrdu."
„Ali zašto bi ona došla u Palestinu, za ime sveta?"
„Ljudi koriste svaku priliku koja im se pruži", reče Tirza. „I ljudi prave gluposti. Osim toga, ova je luda, kao što si sama rekla."
„U redu", reče Šajndel. „U redu."
„Tu je i ona Poljakinja", reče Tirza. „Ona koja kaže da se zove Ester."
„Ona sa sinčićem? Šta je s njom?"
„Ne pravi se blesava. Vidi se na prvi pogled. Nije Jevrejka."
„A dečak?"
„Samo tražim od tebe da saznaš kakva je njena priča. I to brzo, obaveštenja o tim ljudima trebaju mi hitno."
„Čemu žurba?", upita Šajndel. „I zašto mi ne kažeš šta se dešava? Prazna baraka s katancem na vratima? Onaj Natan što ti šapuće u uho? A jutros u kuhinji..." Ućutala je ne spome­nuvši Brajsovo ime.
„To ne zavisi od mene." Tirza je pogledala Šajndel pravo u oči prvi put od jutros i mirno rekla: „Reći ću ti sve čim budem smela."
„U redu", reče Šajndel. „Saznaću sve što mogu o tim dvema ženama." Kad je otvorila vrata, dodala je: „I hvala ti još jednom."
„Na čemu?"
„Na divnoj alvi."
Tirza se nasmešila.
Hodajući kroz suton Šajndel je razmišljala o zadatku koji je dobila. Šutirala je prašinu i pitala se hoće li jednog dana neko stići u Palestinu i optužiti je za sabotažu. Loše je ciljala i toliko je sporo trčala da je ponekad bila teret za svoje saborce. Ne bi bilo netačno ustvrditi da sam izazvala smrt svojih najdražih prijatelja, mislila je. Ne bih to mogla da poreknem.
Uzbuđeni razgovor zamro je kad je Šajndel prošla kroz bara­ku pored pokrivenog obrisa na ležaju uz Tedin. Osećala je poglede na sebi, i kad je stigla do svog ležaja, okrenula se i rekla:
„Ne znam ništa. Kunem se."
Čak je i Leoni delovala sumnjičavo.
Tedi je pohitala ka Šajndel kršeći ruke.
„Molim te, Šajndel, preklinjem te da zamenimo mesta. Ja prosto ne mogu da dišem pored te žene. Moraš da središ da je premeste odavde."
Posle gotovo deset sedmica u Atlitu Tedi je dobro upoznala zadah smrti i raspadanja, očajanja i samoprezira, nadmenosti i srama. Od tih mirisa pripadala joj je muka, ili se gušila, ali ih je prepoznavala i zapažala je da slabe posle nekoliko dana zdrave hrane i neprekidnog sna. Ali smrad koji se dizao s Lote nije ličio ni na koji drugi, i srce joj je užurbano tuklo od njega.
„Neću moći da spavam", rekla je.
Šajndel se osmehnu.
„Ti bi zaspala i za vreme zemljotresa."
„Ne, stvarno, ne mogu da dišem. Bojim se tog... smrada", reče Tedi znajući da zvuči poremećeno. „Molim te", preklinjala je, „daj da se zamenimo za krevete."
„Izvini, ali potrebno mi je da ostaneš gde si", reče Šajndel. „Ti, beše, znaš malo nemački, zar ne?"
„Jedva. Učila sam ga u školi godinu dana."
„Ipak znaš više od mene. Želim da saznaš odakle je ona i kako je stigla ovamo."
„Ne znam jezik dovoljno za to", reče Tedi molećivo.
„Žao mi je, ali ovo je vrlo važno", odvrati Šajndel čvrsto. „Misle da je
bila u logoru, u Ravensbriku. Moguće je i da joj Lote nije pravo ime." Kad je Tedi zaustila da se pobuni, Šajndel ju je uhvatila za ruku i pretvorila zapovest u zahtev koji niko u Atlitu ne bi mogao da odbije. „Pored toga, ovde u Jerusalimu ima jedna porodica koja misli da im je ona možda... rođaka."
Leoni je sedela na obližnjem ležaju, slušala ih i znala da Šajn­del laže. Niko nije tražio Lote osim možda Tirze, što je značilo da je devojka osumnjičena za špijunažu ili saradnju s nacistima, pa makar bila luda koliko su svi mislili da jeste.
Leoni nije bila sigurna da je ono što ljudi nazivaju ludilom bolest kao što je to tuberkuloza. Ali, za razliku od Alize, koja je ludilo smatrala moralnom greškom, ako ne i namernom, Leoni je verovala da je „ludilo" znak neke nesavladive, neu­kroćene tajne.
Svi u Atlitu imali su tajne. Leoni je ponekad opažala krat­kotrajne senke na licima inače vedrih cionista, neobične pauze ili promucane odgovore. Bilo je nagoveštaja neispričanih poje­dinosti u šturim pričama o bekstvima i junaštvu, i, naravno, u prošaputanim ispovestima o patnjama u koncentracionim logorima, ali tada je bolni uzdah sprečavao pitanja kako i zašto. Većina ljudi uspevala je da drži svoje tajne pod kontrolom, skri­vene iza maski optimizma, pobožnosti ili gneva.
Ali, bilo je i nekoliko nesrećnika bez plana i strategije za baratanje prošlošću, mesečara i ćudjivaca onemoćalih pod tere­tom sramote zbog nasumičnih događaja koji su im obeležili živote; histerika i vrištalica nesposobnih da zaborave i oproste trenutak straha ili izdajstva, koliko god bio sitan, koji im je sačuvao glave.
Leoni je verovala da ljudima koje svi zovu luđacima treba samo vremena, odmora i strpljenja kako bi im se unutrašnji otrovi smirili i rastvorili. Ishod toga možda ne bi bila sreća ili zadovoljstvo, znala je, ali posle nekog vremena bes bi se možda stišao do mrgodnosti, a bezvoljnost se preobrazila u običnu krutost, nimalo opasniju od hramanja. S vremenom bi osobenjaštvo bilo shvaćeno kao tužna uspomena iz strašnog vremena, savršeno shyatijiva, čak i normalna s obzirom na okolnosti.
Leoni je otkrila kako da barata sopstvenim tajnama kad se u Palestini iskrcavala s broda. Jedan momčić ispred nje, s brojem iz koncentracionog logora istetoviranim na podlaktici, išao je preko mostića noseći veliki kofer na glavi. To ju je podsetilo na fotografiju koje je videla u knjizi, na Afrikanke koje nose ogromne zavežljaje na glavi. U objašnjenju je pisalo da tako teške terete mogu da nose zahvaljujući „izuzetnom osećaju ravnoteže".
Leoni je odlučila da će upravo tako postupiti s dvadeset tri meseca koja je provela na leđima i kolenima, učeći nemački. Držače svoju tajnu visoko i daleko od sebe. Zamišljala je kako ide ogromnom praznom ravnicom među tim ćudjivim dosto­janstvenim ženama. Izuzetna ravnoteža.
Sutradan ujutru Leoni je brzo doručkovala i otrčala nazad u baraku da razgovara s Nemicom.
„Gospođice?", rekla je. „Izvi­nite? Ja radim u..." Zastala je pokušavajući da se seti nemačke reči. „U kući za bolesne, Ja?"
Dva sumnjičava, blizu usađena oka pojavila su se ispod ćebeta i zabuljila u nju. Kosa iznad njih bila je toliko masna da Leoni nije mogla da odredi je li plava ili smeđa. Žena je još malo spu­stila ćebe i otkrila mišje lice oštrih crta i tankih usana.
„Klodet Kolber?",* prošaputala je.
Leoni se nasmešila.
„Pre nego što sam ovoliko smršala, govo­rili su mi da ličim na nju."
„Vi ste Nemica, Klodet Kolber?"*
„Ne, ja sam Francuskinja. Zovem se Leoni."
Lote je ponovo navukla ćebe preko glave.
„Volela bih da vam pomognem", reče Leoni. „Znam šta ste sve pretrpeli. Znam da imate tajnu, ali svi mi imamo tajne. Niko nije bez krivice. Ali ako se ne budete kupali i više družili s ostalima, odvešće vas i staviće vas u ludnicu, a tamo će vas naterati da otkrijete ono što tajite."
Leoni je čekala odgovor sve dok nije čula glasove pred vra­tima. „Verujem da je bolje ostaviti naše greške da počivaju u miru. Kako da živimo ako nam prošlost visi oko vrata?"
„Razmislite o ovome što sam rekla", prošaputala je. „Razgovaraćemo ponovo kasnije."

Nedelja, 7. oktobar
Zora je probdela čitavu noć slušajući kako se žene oko nje prevrću i stenju. Čak i one koje su obično spavale kao novorođenčad sada su izuvijale čaršave u čvorove. Kad je svetio zore počelo da prodire u baraku, Zora se okrenula na leđa i na trenutak joj se učinilo da pluta po mirnoj vodi, iznenađena i očarana tom osobinom svog ležaja. Onda se neko očešao o njen krevet u prolazu i ona se vratila na kopno, a Šajndel je čučala u uskom prostoru pored nje i šaputala nešto Ester na uho. Zora je sačekala da se sve probude, obuku i obuju, a onda je ustala i sela pored Ester.
„Šta je htela?"
„Kaže da mora da mi postavi neka pitanja", reče Ester poti­skujući suze straha. „Kaže da moram iskreno da razgovaram s njom i da joj kažem istinu, ali ja znam, ja jednostavno znam da hoće da mi oduzmu Jakoba. Poslaće me nazad u Poljsku a njega će strpati u sirotište. Zašto me prosto ne ubiju ovde?"

Zora nije nameravala to da kaže. Nije htela da se uključuje u Esterin život. Nije želela da se iko na nju oslanja. Želela je da zaspi u tišini i da se budi u tišini. Ali Ester nije imala nikog drugog, a izrečeno nije moglo da se povuče.
„Prepusti to meni", bile su Brahine reči. Braha je spavala pored Zore u Aušvicu, na drvenoj klupi najbližoj podu. Zora i Braha držale su se jedna uz drugu dok su devojke oko njih nestajale. Koliko god položaj bio beznadežan, Braha je govori­la: „Prepusti to meni", kao da govori trogodišnjakinji da se ne brine zbog zaturene lutke, kao daje imala moć da promeni sve one noći kada su vaške, hladnoća i glad terale Zoru da prošapuće:
„Dosta mi je."
Iako svega godinu-dve starija, Braha je bila Zorina zaštitni­ca, velika sestra, majka. Podizala ju je kad se onesvesti i učila je užasnim veštinama preživljavanja, na primer kako da sopstvenom mokraćom leči posekotine i ispucalu kožu na rukama.
„Učini to", naredila joj je Braha. „Ako to ne učiniš, sve će se zagaditi. Hajde."
Šest meseci Braha je uspavljivala Zoru provlačeći joj prste preko temena što ju je svrbelo. Jedne noći Zora je usnila da je keruša i da drema u krilu svog gospodara u sunčanom salonu. Kad se probudila, briznula je u plač.
Braha se razbolela od dizenterije četiri meseca pre oslobođe­nja logora. Prvo je dobila groznicu, onda nije mogla da izađe iz nužnika, onda su je odneli u bolnicu. A onda je poslednja osoba na svetu kojoj je bilo stalo do Zore Vajc umrla.
Zora je bila uverena da bi Braha i dan-danas bila živa da se usredsredila na sopstveno preživljavanje. Njena smrt u potpu­nosti je zapečatila Zorino uverenje da je dobrota uzaludna, ali njena žrtva takođe je obavezala Zoru da ostane živa, makar iz inata. Preobrazila je svoj bes i tugu u žudnju da izađe iz kon­centracionog logora na svojim nogama.
Šesnaest sedmica (sto dvanaest dana, dve hiljade šest stoti­na osamdeset osam sati) između Brahine smrti i oslobođenja logora Zora nije mrdnula prstom niti je progovorila reč ako to nije služilo potrebama njenog tela. Trošila je energiju što je manje mogla, prikupljala je snagu i izoštravala čula kako bi se prva bacila na svaku zalutalu mrvicu hrane, komadić papira ili tkanine da ih gurne u postavu kaputa. Kad su Rusi došli, ostale devojke grčile su se od stida dok su ovi snažni mladići zurili u njihovu izgladnelu, bespolnu nagotu, ali Zora je pružila ruku, drugom pokazala usta i jela je prva.
Posle Brahine smrti Zora je mislila da je svrha njenog posto­janja na svetu da pljuje bogu u oko. I tako je opstajala sve dok nije srela Jakoba i Ester.
„Prepusti to meni", rekla je Zora.
„Razgovaraćeš sa Šajndel?" Zora klimnu glavom. „Ti si anđeo."
Zora je ustuknula kad je Ester pokušala da joj poljubi ruku.
„Ne budi blesava."
„Dozvoli mi makar da ti namestim krevet."
„Ako to uradiš, neću više ni reč progovoriti s tobom."
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Anita Dajamant-Dan posle noći Empty Re: Anita Dajamant-Dan posle noći

Počalji od Mustra Pet Jun 08, 2018 7:30 am





Šajndel je išla prema kuhinji oborene glave i s rukama u dže­povima, uvežbavajući govor koji je nameravala da održi Tirzi. Osećala se grozno što je preplašila Ester pre nego što se sirota žena sasvim razbudila. Kad je zašla za ugao, gotovo se sudarila s vozačem koji je istovarivao kutije iz nepoznatog pekarskog kamioneta.
„Šta su rekli stražari na svu ovu dodatnu robu?", upitala je Tirza pridržavajući oboma vrata.
„Rekao sam im da je jevrejski praznik", nacerio se vozač. „To uvek upali."
Tirza je zaključala vrata i počela da vadi slatkiše iz kutija. Veliki okrugli kuglof ispunio je prostoriju mirisom cimeta.
„Nisu morali ovoliko da pošalju", progunđala je.
„Ja ću uzeti malo pre nego što krenem", reče vozač.
„Šajndel će ti dati šolju čaja", reče Tirza. Zavukla je ruku duboko u jednu kutiju i izvadila klešta za sečenje žice. U osta­lim kutijama bili su kolači, štrudle i čvrsto smotani komadi konopca, baterijske svetiljke i bodeži.
„Pazi s tim", reče vozač dok je Tirza odvijala bocu prozir­ne tečnosti umotanu u kuhinjsku krpu. „Gde hoćeš da stavim sve ovo?"
Tirza je pomerila kofu za splačine i otvorila kapak u podu. Kad su počeli da redaju prokrijumčarene stvari u skrovište, pogledala je Šajndel i rekla:
„Iznesi slatkiše u trpezariju i pripazi da niko ne ulazi ovamo neko vreme. Razumeš?"
Šajndel je došlo da zapeva. Sprema se bekstvo. Bekstvo! Misli su joj jurile. Ko će biti glavni? Da li će zatražiti od nje da pomog­ne oko devojaka koje nemaju iskustva s ovakvim akcijama? Ili će žene ostaviti? Šta ako planiraju bekstvo samo za muškarce? Ili možda samo za muškarce koje smeštaju u baraku upravo pretvorenu u zatvor? Ne bi podnela da je ostave. Zahtevaće da je povedu. Na kraju krajeva, zna za plan. Može da...
„Šajndel", pozva je Tirza oštro, „šta stojiš tu? Iznosi tu hra­nu već jednom."
Šajndel je iznela kuglof u trpezariju i odmah podigla buku da privuče pažnju na sebe. Kad se vratila u kuhinju, vozač je već bio otišao, i sve je bilo na svom mestu. Pre nego što je stigla da zausti, Tirza ju je upozorila:
„Ne pitaj ništa. Biće ti rečeno ono što treba da znaš kada dođe vreme."
Šajndel je mogla da ćuti, ali nije mogla da miruje. U glavi joj je brujalo: bekstvo, bekstvo, bekstvo. Radila je grozničavo, oribala je kuhinju za tren oka, a onda je odlučila da se ponovo ušunja u Šupu u nadi da će joj hladan tuš pomoći da se smiri. Ali kad je izašla iz kuhinje, zatekla je Zoru kako je čeka.
„Moram da razgovaram s tobom", rekla je Zora. „Odmah."
„Šta je toliko hitno?"
„Hoću da ostaviš Ester na miru."
„Ne uzbuđuj se toliko."
„Progoniš je", reče Zora. „Videla sam te jutros. U šta god da sumnjaš, ostavi je na miru."
„Rečeno mi je da saznam nešto o njenoj prošlosti, o poreklu", reče Šajndel.
„Zašto? Hoće li se u Izraelu sprovoditi rasni zakoni?"
„Samo radim ono što mi je naređeno."
Zora se prezrivo isceri.
„A ako ti kažu da uzmeš dečaka od nje, i to ćeš uraditi?" Šajndel nije znala šta da kaže na ovo. „Ha!", poskoči Zora. „Tako sam i mislila. A ja ću paziti da joj se ništa ne dogodi, nijednom od njih, ni Ester ni Jakobu. A to znači da ću držati tebe na oku."
„Pravi anđeo čuvar. Kuda je nestao naš ljutiti cinik?" Zora zinu, ali pre nego što je stigla da progovori, Šajndel je rekla: „Ne brini. Ja nikome neću reći da imaš zlatno srce."
Tedi se za ručkom poslednja pridružila devojkama iz barake.
„Grozno izgledaš", reče joj Leoni. „Jesi li dobro?"
„Nisam mogla da spavam", odgovori Tedi besno gledajući Šajndel.
„Dođi kasnije u ambulantu da odremaš", ponudi joj Leoni. „Kreveti su mnogo mekši, a mogu i da navučem zavesu oko tebe."
„Divan predlog", reče Natan; prišao je Leoni s leđa i spustio joj ruke na ramena. „Ne opiri se", zagugutao je kad ga je pljesnula po rukama, a onda je pokazao dvojicu novih ljudi koji su došli za njim. „Dozvolite mi da vam predstavim moje prijatelje Boba i Urija."
Šajndel se prva rukovala s njima i dobro ih odmerila, shva­tivši da su oni Palmahova ekipa za izviđanje. Prvi momak bio je vrlo visok i mišićav plavušan; pozdravio se sa svima za stolom, završivši s Ester i Jakobom, koji je zurio u njega otvorenih usta.
„Znam da se pitate kakvo je to ime za Jevrejina. Moja porodica doselila se ovamo iz Australije." Nasmešio se. „A i volim da se razlikujem."
„Bob i Uri će zajedno sa mnom držati časove fizičkog obra­zovanja", reče Natan.
„Naravno", promrmlja Zora. ,,A ja sam došla ovamo na banjsko lečenje."
„Banjsko lečenje, je li?", reče Uri, zdepast i taman kao Natan. „Imaš
bogat rečnik za nekoga ko je nedavno došao."
„Zora je visoko pametna", ubacio se Jakob.
„Misliš veoma pametna", ispravi ga Natan tapšući ga po gla­vi. „Dakle, ovi momci su tu da mi pomognu da svakoga učinim snažnim i spremnim za život u Erec Izraelu, čak i vas, gospođice Vajc oštrog jezika."
„Otkud znaš moje prezime?"
„Draga", otegnu Natan, „ja sve znam."
„Vajc? To je znači ta lepotica o kojoj nam je Mejer pričao?", upita Uri i namignu joj.
Zora otpi gutljaj čaja, trudeći se da ne pokaže ništa na spo­men Mejerovog imena. Prošle su tri nedelje otkako gaje posled- nji put videla, na Jom Kipur. Njegovo drugo pismo stiglo je pre osam dana. Oba su stigla u kovertama zvaničnog izgleda, a neupadljivo joj ih je predao Goldberg, stražar Jevrejin.
Mejerovo prvo pismo bilo je potpuno formalno i bezboj­no, kao da odani nećak piše neudatoj tetki. Ali u drugom je opisivao zalazak sunca iznad Sredozemnog mora, u prevoje je sipao mrvice duvana i potpisao se sa M, što je Zori bilo vrlo romantično.
„Gospođica Vajc je porumenela", zagrmeo je Natan.
„Ostavite je na miru!", viknuo je Jakob, skočio na noge i udario Natana u mišicu.
„Mejer ima suparnika", nasmejao se Natan, uzeo dečaka i podigao ga iznad glave.
„Spusti ga", reče Ester.
Zora prostreli Šajndel pogledom, a ova se umeša:
„Dosta je, Natane. Spusti dečaka."
„Ti baš imaš sreće", reče Natan spuštajući Jakoba za sto. „Toliko je lepih žena oko tebe."
Jakob se namršti na njega, ručica i dalje stegnutih u pesnice.
Na vratima se pojavio Ferenc i objavio:
„Stigli su."
Svi su istrčali napolje prema glavnoj kapiji. Pred kapijom su stajala dva autobusa boje peska, čvrsto zatvorenih prozo­ra obojenih u crno, a desetak britanskih vojnika iskakalo je iz kamiona parkiranog iza.
Natan je obavio šake oko usta i povikao:
„Pustite ih napolje, svinje!"
Kad su vojnici okružili autobuse, Ferenc je povikao:
„Engle­ski nacisti!"
Ostali su prihvatili povik i počeli da skandiraju:
„Engleski nacisti, engleski nacisti!"
Brajs je posmatrao sve s vrata svoje kancelarije; razvikane zatočenike, uznemirene vojnike i sopstvene ljude u stavu mirno. Prešao je preko staze, stao leđima okrenut kapiji i gledao kako britanski oficirski automobil juri k njima.
Dvojicu oficira iznenadili su podrugljivi povici i zvižduci kad su izašli iz kola. Mlako su otpozdravili Brajsu i ušli za njim u kancelariju.
Masa se utišala, čekajući da vidi šta će biti dalje. U kance­lariju su pozvani stražari Jevreji, Goldberg i Afelbaum, što je staklo novu turu ljutitih pretpostavki o njihovoj ulozi u Atlitu. No, kako je vreme odmicalo, a sunce peklo sve jače, uvrede i skandiranje otpočeli su ponovo.
Jedan kamen preleteo je ogradu dovoljno jako da udari jed­nog vojnika, koji se pljesnuo po vratu i uzviknuo:
„Sranje!"
„Sranje, sranje, sranje", ponavljao je oduševljeni hor malih dečaka; utišali su se tek kada su Afelbaum i Goldberg izašli, žurno prešli stazu i izašli na kapiju.
„Drugovi!", povikao je Afelbaum mašući ljudima da se oku­pe oko njega. „Pukovnik je naredio da se svi muškarci vrate u barake pre nego što se ovi ljudi puste iz autobusa."
„Ko ga jebe", urliknuo je Ferenc. „Zašto da pristanemo na to? Nikada do sada nismo zatvarani preko dana."
„Prijatelji", reče Goldberg, „pomislite na ove jadne ljude u autobusima. Iscrpljeni su i gladni, a ne treba ni da vam kažem kako im je pored zatvorenih prozora."
Ferenc ubode Goldberga prstom u grudi.
„Sram te bilo", reče bockajući ga jako. „Ti si kolaborator, lakej, slugeranja. I ti i ovaj tvoj."
„Prestani", reče Šajndel plašeći se da bi Ferencov ispad mogao da ugrozi plan za bekstvo. „Naša braća pate i moramo da učinimo za njih sve što možemo. Svi, čak i ti, Frenki", reče i uštinu ga za obraz kao da je dete. „Idemo", rekla je i krenula ka barakama.
Leoni je uze pod ruku. Tedi i Zora krenuše za njima, a zatim i sve ostale žene. Najzad su se i muškarci vratili u barake; ostao je samo Ferenc, i dalje vičući i bockajući Goldberga. Natan i Uri uhvatili su ga pod miške i odneli, a on se ritao i pljuvao ih.
Tek posle skoro pola sata otišli su i poslednji muški zatoče­nici Adita. Žene su stajale u malim tihim grupama i gledale u autobuse sve dok jedan vojnik nije izašao iz Brajsove kancelarije i preneo zapovest.
Ljudi su teturajući se izlazili iz autobusa, mokrih lica, košulja natopljenih znojem. Žmirkali su na jakom suncu pokušavajući da se priberu. Britanski vojnici su ih okružili i mahali puškama prema glavnoj kapiji, gde su Goldberg i Afelbaum novodošle pozdravljali i hrabrili na hebrejskom i arapskom.
Šajndel je izbrojala trideset devet novodošlih; sve su bili mla­dići, crne kose i maslinaste puti. Nijedan danima nije ni video brijač, pa su im lica bila obrasla strnjikom.
Vojnici su poveli grupu ka barakama.
„Zar ne moraju svi prvo u Šupu?", upita Leoni. „Zašto ih ne vode na
tuširanje?"
„Ne znam", reče Šajndel, „ali to mi se ne dopada."
Predstava je bila čudnovato tiha. Niko nije izvikivao prezi­mena ni nazive gradova; bilo je jasno da ovi tamnoputi ljudi nisu iz Poljske, Litvanije niti iz bilo koje druge zemlje koju su devojke nekada nazivale svojom. Momci kao da su venuli na njihove oči; ramena su im klonula, obarali su glave.
„Ovo je užasno", reče Šajndel i povika: „Budite jaki!"
„Mislim da ne znaju jidiš", reče Zora.
Šajndel je prešla na hebrejski i povikala:
„Dobro došli, pri­jatelji. Šalom! Šalom!"
Desetak glava okrenulo se ka njoj. Beli zubi blesnuli su naspram tamne kože. Prsti su podizani u slovo V, u znak pobede.
Tedi je namirisala kim i luk.
„Šalom alejhem", viknula je.
„Alejhem šalom", odgovorilo joj je nekoliko glasova.
Devojke su pljeskale i mahale, krenuvši uz svoju stranu ogra­de između muških i ženskih baraka.
Tedi je zapevala.
Sve dok jevrejski duh čezne duboko u duši,
Gledajući prema Istoku, pogleda uprtog u Cion.
Tamnooki momci su se uspravili i pridružili u pesmi.
Naša nada, dvadeset vekova stara nada, neće zgusnuti.
Glasovi su se zaorili iz muških baraka, a lica su se tiskala na prozorima.
Da budemo slobodni na svojoj zemlji Zemlji Jerusalima i Ciona.
Čim su došli do kraja pesme, počeli su iz početka, ali glasnije i brže. Do trećeg ponavljanja setna himna Ha Tikva preobra­zila se u marš, u prodorni zahtev za delima. Poslednji koji je ulazio u baraku okrenuo se i podigao pesnicu pre nego što ga je stražar gurnuo unutra. Pesma je prestala kad su se vrata zalupila, a muškarci iz baraka počeli da viču:
„Šta se dešava?"
„Još ništa", odgovorila im je Tedi, „ali motrimo."
Posle nekoliko trenutaka šestorica vojnika odmarširali su do barake G i izveli šestoricu novih zatočenika u Šupu.
„Zašto si tako napeta?", upitala je Leoni Šajndel dok su čeka­le da momci izađu.
„Nisam napeta."
„Dušo, grizeš usnu, tapkaš nogom i dobuješ prstima po sopstvenoj mišici."
Šajndel nije uspela da smisli laž kojom bi objasnila svoju nervozu. Činilo joj se da su joj čula izoštrena do krajnjih gra­nica, osetljiva kao nekada u borbi. Ali, bila je neusredsređena i čeznula je da sazna više o planu za bekstvo. Srećom, vrata Šupe su se otvorila pre nego što je Leoni uspela dalje da je pritisne.
Sva pažnja usmerila se na glatko obrijane momke mokre kose, sjajne kao oniks na suncu.
„Kako su zgodni", reče Tedi.
„Nisam znala da ti se ovakav tip sviđa", reče Leoni.
„Mislila si da mi se dopada onaj Australijanac?"
„Visok je i plavokos kao i ti. I zgodan je, moraš da priznaš."
„Nije moj tip", reče Leoni.
„Zar vas dve nemate da pričate o nečemu pametnijem?", progunđa Šajndel.
„Trenutno nemamo", odvrati Leoni. „A o čemu bi ti da pričamo?", upita Tedi misleći o tome zašto Šajndel odjednom miriše na spaljeno lišće.
„Pa, ja idem da seckam luk pre nego što mi se mozak istopi." Momci su mahali i pozdravljali dok su ih odvodili u baraku. „Dođite da mi javite ako se desi nešto zanimljivo", reče Šajndel.
„Šta bi moglo da se desi?", upita Tedi. „Možda će te neki od njih zaprositi", reče Leoni i munu Tedi u rebra.
„S vama dvema sam završila", reče Šajndel trudeći se da ne potrči prema kuhinji. Bila je rešena da natera Tirzu da joj kaže nešto dok još može da se obuzdava, ali zatekla je kuvaricu kako besni.
„Ona čudovišta im ne daju da dođu u trpezariju", penila je puneći korpu tvrdo kuvanim jajima, maslinama i hlebom. „Preterali su", rekla je gurajući Šajndel bokal za vodu baš kad je u kuhinju ušao Afelbaum.
„Možemo li da im pošaljemo za piće još nešto osim vode?", upitao je. „Makar čaj?"
„To pitaj svog zapovednika", rekla je Tirza ne gledajući ga u oči. „Treba mi njegova dozvola."
Afelbaum joj je odgovorio s neskrivenim prezirom:
„Možda će zahtev biti bolje primljen ako ga ti pitaš."
Tirza ga pogleda pravo u oči.
„Nema potrebe", reče ledeno. „Spremiću čaj."
Afelbaum slegnu ramenima.
„Vratiću se."
„Kučkin sin", promrmljala je Tirza za sebe.
Pošto je pomogla Tirzi da pripremi korpu, Šajndel se išunjala napolje da potraži Natana, koji, bila je sigurna, zna kako se dola­zak novih zatočenika uklapa u plan za bekstvo. Našla gaje kako stoji uz istočnu ogradu, unesen u razgovor s Bobom i Urijem.
„Pitali su svakog od njih kako je prešao granicu", govorio je Natan. „Hteli su da znaju ko im je pomogao i jesu li imali vezu u Bagdadu."
„Sreća što niko od njih ne zna ništa."
„O čemu?", upita Šajndel. „Zašto se prema ovim ljudima postupa drugačije? Zašto su zaključani?"
„Ti si mudrica, zar ne možeš sama da zaključiš?", reče Natan.
„Šalju ih nekuda drugde?", nagađala je Šajndel.
„Ne ako mene neko pita", promrmljao je Bob.
„Znači, plan za bekstvo skovan je da bi se oni spasli?"
„Vidiš", reče Natan. „Lepo ti kažem da si mudrica."
,,A šta je s nama ostalima?"
„Slušaj, drugarice", reče Natan i prebaci joj ruku preko ramena, „po podne počinjemo s novim tečajem fiskulture kako bi izgledalo da ovi moji prijatelji imaju zvaničan zadatak u Atlitu. Bob će držati poseban tečaj za devojke, pa se postaraj da sve izgleda kako treba."
„Da li to znači da svi idemo?", bila je uporna Šajndel.
Ali Natan ju je samo štipnuo za podbradak i otišao.
Tirza je odlagala odlazak u Brajsovu kancelariju koliko god je mogla. Plašila se te prostorije, i to ne samo zbog fotografije njegove žene i sina. Mrzela je staru britansku mapu Palestine na zidu, brave na ormarima za spise i njegov ogroman radni sto koji kao da je bio mera ponora među njima. Terala je sebe da hoda visoko podignute glave i pretvarala se da ne vidi zna­lačke poglede, stvarne ili zamišljene, kojima su je odmeravali vojnici na kapiji zatvora i stražari pred upravnom zgradom.
Malo se opustila videvši Brajsovog besprekorno učtivog pisara, izgledao je dovoljno mlad da joj bude sin. Redov Gordon ustao je i rekao na mucavom hebrejskom:
„Dobar dan, gospođo Fridman. Pukovnik telefonira. Primiće vas za nekoliko trenutaka."
Tirza se nasmešila
„Tvoj hebrejski je sve bolji."
„Hvala vam. Teško mi je. Učim i pričam u kupovini u Haifi. Ovde niko neće da priča."
Brajsov glas se pojačao toliko da se jasno čuo kroz zid. Tirza i Gordon s nelagodom su se zgledali. Minut-dva kasnije Brajs je otvorio vrata, crven do ušiju.
„Gospođo Fridman", rekao je, iznenađen što je vidi. „Je li sve u redu? Imate li dovoljno zaliha?"
„Nestalo mi je soli", reče ona. „Želela bih da pozovem tele­fonom i poručim još."
Redov Gordon je ustao.
„Ako nemate ništa protiv, gospo­dine pukovniče, ja moram da odem po koverte. Da pošaljem nekoga da me zameni?"
„Nema potrebe", odgovori Brajs.
Tirza je ušla za pukovnikom u kancelariju i sela.
„Nije reč samo o soli", rekla je. „Moj sin mora sutra zubaru. Želim da telefoniram i proverim da pregled nije otkazan."
„Naravno", rekao je Brajs, okrenuo telefon i gurnuo ga ka njoj. „Sutra, kažete?"
„Da. A zubar je slobodan jedino uveče", reče Tirza. „Zapra­vo, dosta kasno uveče. Pola sata posle druge smene straže."
„Shvatam."
„Mislim da je sutra Goldberg na straži na glavnoj kapiji."
„Tako je", klimnuo je Brajs glavom.
Tirza uze slušalicu i zamoli operatera da je spoji. Čekali su ćutke nekoliko minuta, pogleda prikovanih jedno drugom za ruke.
„Niko se ne javlja", reče ona.
„Hoćete li da sačekate i pokušate ponovo?"
„Nije potrebno, zar ne?"
„Hoćete li da kažem Gordonu da vam donese šolju čaja?"
„Ne, hvala", reče Tirza.
Oboje su ustali. Tirza je zagladila suknju. Brajs je vratio telefon na mesto. Oboje su znali da su sada nasamo možda poslednji put. Bekstvo će sve promeniti u Atlitu. Brajs je stavljao karijeru na kocku. Tirzu će možda poslati nekud drugde. Nisu znali šta će se sve desiti. Brajs je prekinuo ćutanje.
„Nedostajaće mi Dani."
„Pukovniče", rekla je Tirza na engleskom, „želim da vam zahvalim na brizi za mog sina."
„Bilo mi je zadovoljstvo, gospođo Fridman."
„Zbogom", rekla je ona na engleskom.
„Bolje da kažemo šalom'", reče Brajs.
„Kako želite, reče Tirza. „Šalom."

Kad je Leoni videla grupu žena pred vratima svoje barake, dotrčala je do njih i progurala se unutra. Aliza je iz sveg glasa vikala:
„Dosta, dosta!", a Lote je sklupčana na ležaju vrištala: „Hekse, hekse, hekse!"
Suknja joj je bila prljava od blata i menstrualne krvi, stopala su joj bila umazana, a gležnjevi išarani jarkocrvenim ogrebotinama.
„Čekaj", reče Leoni i stade ispred bolničarke. „Pusti mene."
Lote je prestala da vrišti.
„Sklanjaj ovu vešticu od mene, Klodet Kolber", rekla je. „Ona je zla veštica i ne znam šta hoće od mene." Spustila je glas i prošaputala: „Hoće da mi raseče noge, nagu­ra staklene igle u mene i gleda me kako umirem. Hoće da me ubije. Svi hoće da me ubiju. Ona što je obučena kao bolničarka polomiće mi kosti. Nije ona uopšte bolničarka. Prerušila se. Ona je veštica."
„Smiri se", reče Leoni. „Meni možeš da veruješ, zar ne? Ja neću nikome dati da te povredi."
„Hvala bogu što govoriš nemački", reče Aliza. Lekar mi je rekao da je dovedem na pregled, ali ja sam mu kazala da ne dozvoljavam takvu prljavštinu u mojoj ambulanti." Pokazala je Lote i povikala: „Treba da te operemo i očistimo od vaši!"
„Hoće da me ubije!", zakrešta Lote.
„Ne deri se!", zaurla Aliza.
Leoni priđe korak bliže Lote.
„Ona nije veštica, stvarno nije. Samo hoće da se okupaš, a i ja mislim da bi to bilo pametno. Osećaćeš se mnogo bolje kad budeš čista. A istini za volju, nemaš izbora. Moraš da radiš šta ti kažemo, inače ideš u bolnicu."
„Neću u bolnicu."
„Dosta je. Idem po stražare da je odvedu", reče Aliza. „Nema potrebe", zaustavila ju je Leoni. „Mislim da se plaši tvoje uniforme. Možda bi bilo najbolje da pustiš mene da je odvedem u Šupu."
„Nisam sigurna da ćeš to moći."
„Vidiš da me sluša", reče Leoni.
„Poslaću nekoga da ti pomogne."
„Ne treba", reče Leoni.
„O, treba. Bolničarke na psihijatriji bolesnici stalno ujedaju i udaraju. Dovedi je u ambulantu čim završite."
Kad je Aliza otišla, Leoni reče:
„Vidiš? Oterala sam bolni­čarku. Ako ne učiniš kako ja kažem, vratiće se s vojnicima i lekarom."
„Neću lekara."
„Onda ideš sa mnom?"
„Idemo u Holivud, Klodet Kolber?", upita Lote i lukavo namignu, a Leoni se naježila.
„Idemo da te operemo. Istuširaćeš se, dobićeš čistu odeću i bićeš kao nova." Leoni je pružila ruku i krenula unazad, a Lote je ustala s ležaja umotana u ćebe.
Napolju ih je čekala Tedi s peškirom i preobukom.
„Poslala me je bolničarka", rekla je i okrenula glavu od smrdljive Lote. „Fuj! Hajde da to obavimo."
Lote je pošla za njima, vukući ćebe po prašini. Kad su stigli do vrata Šupe, Leoni je rekla:
„Tedi, čekaj nas ovde."
„Bolničarka je rekla da ostanem s tobom."
„Samo budi kod vrata. Pozvaću te ako mi zatrebaš."
Nije trebalo mnogo da je ubeđuje.
Lote se malo opustila kad su ušli u prostranu polumračnu prostoriju, ali kad je spazila tuševe, potrčala je nazad ka vratima. Tedi ju je uhvatila i odvukla sve do tuševa, gde je Lote čučnula i stavila ruke na glavu.
„Ako se odmah ne opereš", rekla je Leoni, „pozvaću lekara."
„Neću lekara", prosiktala je Lote. Brzo je ustala i prkosno isturila grudi kao da stoji pred streljačkim strojem. „Sprem­na sam."
Tedi je otvorila slavinu do kraja. Iako je voda bila hladna, Lote se nije
ni trgla.
„Tako", reče Leoni blago. „Vidiš sapun tamo? Počni od lica i kose."
„Izbaci je napolje", reče Lote pokazujući Tedi, koja se rado povukla na stražu pored vrata.
Leoni je posmatrala kako voda preobražava Lote od čudo­višta u ženu normalnog izgleda. Bila je malo starija od ostalih zatočenica, imala je dvadeset osam, možda i trideset godina. Kosa joj je bila svetlosmeda i meka. Neko ju je neravno podšišao, pomislila je Leoni, i to verovatno nožem.
Lotine oči takode su bile smeđe, ali sijale su žućkastim sja­jem, pa je više ličila na lisicu nego na miša.
„A sada se skini", reče Leoni.
Lote se izvukla iz suknje koja kao da se rastopila kad je voda sprala prljavštinu u slivnik.
„Dobro, ali moraš sve da skineš", reče Leoni pokazujući njenu bluzu.
Lote je zagunđala, ali se okrenula i raskopčala prljavu blu­zu. Izvukla je ruku iz jednog rukava, a onda stala ne skinuvši i drugi.
„Mnoge žene ovde imaju broj", uveravala ju je Leoni. „To nije sramota."
Lote se osvrnula preko ramena, ponovo namignula Leoni i čučnula da mokri. Čim je Leoni okrenula glavu, Lote je skinula i drugi rukav, sela na pod, naslonila se na zid i pružila noge napred. Sedela je zabačene glave pod vodom koja se ugrejala dovolj­no da stvori i malo pare u vazduhu. Lote je uzdahnula i na trenutak spustila ruke, i tada je Leoni opazila nešto nalik na modricu čudnovatog oblika unutar njene leve mišice.
Brzo je zatvorila vodu, nadajući se da će uspeti jasnije da vidi modricu pre nego što Lote skrsti ruke.
„Uzmi", šapnula je pružajući peškir; gledala je kako Lote obla­či belu bluzu dugih rukava i plavu suknju preširoku u struku. „Daću ti pojas u baraci", rekla je, ,,i češalj."
Lote je išla između Tedi i Leoni, oborene glave i spuštenih ramena. Čim su prešle prag, poletela je na svoj ležaj i pokrila se novim, čistim ćebetom. Leoni je uzela Tedi za ruku i izvela je napolje.
„Moraš mi reći sve što znaš o ovoj ženi."
„Šta ti je?", upita je Tedi. „Sva se treseš."
„Ima tetovažu."
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Anita Dajamant-Dan posle noći Empty Re: Anita Dajamant-Dan posle noći

Počalji od Mustra Pet Jun 08, 2018 7:31 am


„Ne, nema", reče Tedi. „Videla sam joj obe podlaktice kad sam je vukla pod tuš. Nema ničega."
„Ovde gore", reče Leoni i pokaza unutrašnju stranu svoje mišice, ispod pazuha. „I to nije broj. Ona je esesovka."
„Esesovka?", zinu Tedi. „Nemoguće. Jesi li sigurna?"
„Nisam potpuno", odgovori Leoni, odjednom sumnjajući u sebe. „Šta znaš o njoj?", upitala je.
„Šajndel kaže da je bila u Ravensbriku", reče Tedi. „Čula sam da su
tamo vršili užasne medicinske eksperimente na zatočeni­cima, što objašnjava zašto se toliko plaši Alize. Ali, nemoguće da je nacista; Šajndel mi je rekla da ima rođake ovde u Palestini. Idem odmah da joj kažem za ovo."
„Nemoj još", reče Leoni i uhvati je za ruku. „Pusti me da proverim. Ne pričaj nikome ništa. Ako se pokaže da sam pogrešila, neće moći da mi oprosti tako strašnu optužbu. Razgovaraću s Alizom da ostavi Lote u baraci kako bih mogla ponovo da joj vidim ruku i uverim se u jedno ili drugo."
Tedi je zaječala na pomisao da će provesti još jednu noć pored Lote, ali nije se bunila; videla je koliko je Leoni rešena.
„Ah ako si u pravu, zašto bi takva osoba došla ovamo? Kako je to moglo da se desi?"
„Ne znam", reče Leoni polako. „Ali ponekad ne znam ni zašto sam ja ovde."
Tedi klimnu glavom.
„Razumem šta hoćeš da kažeš. Gledam one koji su preživeli koncentracione logore, i one koji su čita­vog života sanjali da dodu ovamo, i osećam se kao prevarant." Nervozno je pogledala Leoni. „Ako se ispostavi da je stvarno nacista, to bi objasnilo zašto... zaudara."
„Ne razumem", reče Leoni.
„Nikome ovo nisam rekla jer bi pomislili da sam poludela. Ali, otkako sam stigla ovamo, mogu da..." Tedi je tražila reči. „Moj nos, mislim moje čulo mirisa, postalo je tako oštro, tako osetljivo. Mogu mnogo da saznam o nekome na osnovu mirisa. Ponekad mi se čini da njušim raspoloženja, stanja uma, čak i ponešto iz prošlosti."
„Kako ja mirišem?", upita je Leoni.
„Mirišeš na stid", reče Tedi, ali pohita da doda: „Ovde goto­vo svi mirišu na stid, a to je miris prezrelog voća."
Leoni je ostala mirna.
„A Lote? Šta si na njoj nanjušila?"
„Ne umem da opišem, ali nije stid. Nije ni strah. Svi u Atiltu mirišu na strah, osim beba. I na grižu savesti, to osećam na svakome. Griža savesti je kisela", reče i nabra nos, „kao neo­prano rublje. Ali Lote ne miriše na stid. Ni na grižu savesti i strah. Čak i posle tuširanja zaudara na nešto slično benzinu, ali jače, pomešano s nečim životinjskim i tamnim, izdaleka sličnim mošusu. Šta god to bilo, mene oči peku kad sam blizu nje, i grlo mi se steže."
Tedi je ućutala.
„Ti ne misliš da sam luda, zar ne?"
„Ne", reče Leoni. „Ne razumem ovo, ali ne mislim da si luda. Nipošto."
Leoni je čitavo popodne šetala tamo-amo ispred barake, čeka­jući da sve devojke izađu pa da porazgovara s Lote nasamo.
„Gospođice Lote", rekla je obrisu ispod pokrivača. „Da li pra­vilno izgovaram tvoje ime? Ili se možda uopšte ne zoveš Lote?"
Lote je svukla prekrivač s lica i oštro se zagledala u Leoni.
„Ležim ovde i mislim kako je Klodet Kolber naučila da govori tako elegantan nemački. Mislila sam da je možda bila udata za nekog mog sunarodnika, ili je možda radila za Rajh u Francuskoj, možda je otkucala zapovest za deportaciju sopstvene porodice. A onda mi je sinulo. Klodet Kolber možda je bila kurva, možda je širila noge za nemačke momke koji nisu imali pojma da je ona prljava Jevrejka!" Leoni je izdao pogled, i Lote je poskočila. „Znala sam! Bila si prostitutka! Mala Jevrejčura uličarka. I izvukla si se, je li? Niko ti nije obrijao glavu i isterao te iz grada, golu, s ostalim drolja­ma? Ali možda će tvoji prijatelji ovde upravo to učiniti ako im kažem tvoju tajnu."
Leoni je na lice lišeno bilo kakvog izraza namestila ljubak osmejak, kao što je činila tokom dugih antijevrejskih govoran­cija u stanu gospode Klos. Čak i Lukas je, kad se napije, nadugačko pričao o otrovnim Jevrejima.
Leoni se zdušno trudila oko privlačnog poručnika Lukasa i nekolicine drugih mladih, čistih i zgodnih nemačkih oficira koji su se prema njoj ponašali kao da je devojka, a ne samo pič­ka. Laskala im je u krevetu gukanjem, stenjanjem i strastvenim zahvaljivanjem. Kad su joj donosili čokolade i najlon čarape, onda je tražila knjige nemačke poezije. Njen nemački se popra­vljao i oni su prestali da idu kod drugih devojaka, što je Leoni spasio noći s muškarcima koji se ne peru i s muškarcima koji nalaze zadovoljstvo u nanošenju bola ženama.
Kad je bila sa „svojim" ljudima, praznila se poput posude i posmatrala sebe kako obavlja posao, uskraćujući sebi sva osećanja osim ponosa zbog svoje delotvornosti. Leoni je isto tako odsutno slušala Lotine zluradosti.
„Kad saznaju sve o tebi, osramotiće te javno. Oteraće te. Možda će te čak i kamenovati do smrti, što bi bilo vrlo biblijski, zar ne? I vrlo prikladno." Lote je uživala. „Reći ću ti šta će dalje biti, droljo mala. Reći ćeš onoj veštici od bolničarke da mi je sada bolje, da je voda sprala sve moje nevolje. A pošto nećeš ništa reći o mojoj pro­šlosti, ni ja neću govoriti o tvojoj. Jesmo li se razumele?" Leoni je oborila glavu, i „A sad se gubi odavde."
Leoni je otišla, sećajući se kad je poslednji put bila suočena s pitanjem u kom je „da" značilo smrt, a „ne" život.
U bordelu je svake večeri uzimala dve pilule za spavanje i zalivala ih čašom jeftinog brendija. Tako je uspevala da spava do jutra i da se budi ne osećajući ništa osim gladi i žedi. Ali jednog jutra rafal ju je probudio mnogo pre nego što je dejstvo njenog koktela iščilelo.
Leoni je otvorila otečeno oko i videla krv na čaršavima. Vilica ju je bolela, a između nogu ju je peklo. Butine su joj bile crne i plave. Bila je to užasna noć, a što je najgore, provela ju je s Lukasom.
Uteturao se pijan s dvojicom drugova koji su tražili Leoni, prema njegovim recima toliko nadarenu, zaista najbolju kurvu u Parizu. Leoni je plakala i preklinjala, ali on ju je ošamario i dao je drugovima da joj se zadovoljavaju na licu i sodomizuju je. Jedan je imao esesovsku tetovažu ispod miške i naterao ju je da je poljubi pre nego što ju je silom spustio na kolena, a Lukas je sve to gledao, cerio se i dirao.
Zatvorila je oči i pokušala ponovo da zaspi, ali na drugi rafal otrčala je do prozora. Jato prestrašenih golubova letelo je u zbijenom krugu po uskom svetlarniku. Tamo, u sredini lepršavog kruga, Leoni je videla ženu u dugoj haljini. Lebdela je među pticama i mahala joj pozivajući je da krene za njom. Leoni je otvorila prozor i popela se na sims kad je iza sebe čula glas.
„Ne."
Okrenula se da vidi ko je to rekao, ali u sobi nije bilo niko­ga. A kad je ponovo pogledala napolje, golubovi su bili samo golubovi, a leteće dame, prikaze izazvane drogama, nije bilo.
Zavukla se nazad u krevet i razmislila o glasu koji ju je zau­stavio. Bio je to ženski glas i rekao je ne smrti, potpuno spokoj­no. Bio je to njen glas i rekao je da životu, koliko god bednom.
Te noći, pred gašenje svetla, Leoni je rekla Šajndel da želi da prespava u ambulanti.
„Tamo leži jedna devojka s groznicom, stidljivo stvorenje iz Lozane, jedva reč progovara. Mislila sam da ostanem uz nju. Misliš li da ću dobiti dozvolu?"
„Ma samo idi", reče Šajndel, rastresena i umorna posle čita­vog dana pretpostavki i držanja jezika za zubima. „A šta bi sada i mogli da nam urade? Vidimo se ujutru."
„Laku noć", reče Leoni i poljubi je u obraz, stideći se što je tako lako slagala drugaricu. Zadržala je dah kao da skače u duboku vodu i potrčala kroz senke prema ambulanti. Znajući da nema nikoga, uzela je ključ ispod labave podne daske, ušla i zaključala se.
Polako pipajući kroz mrak, našla je Alizin radni sto i otvori­la fioku u kojoj je bolničarka držala bombone. Sela je na pod i pustila da joj se slatka kuglica topi u ustima, uživajući i u slasti i u samoći.
Nije mogla da se seti kad je poslednji put bila potpuno sama. Gospoda Klos joj nije dozvoljavala da zatvori vrata pošto su je jednom zatekli s britvom, mada Leoni nije nameravala da se ubije. Tačno je znala koliko duboko da zaseče i kad da stane. Pogledala je vitrinu s iglama i skalpelima, ali bila je zaključana, a taj ključ Aliza je uvek nosila sa sobom.
Leoni se zavukla između dva ležaja i prešla prstima duž poruba suknje. Oznojila se i zadihala dok nije uspela da otkopča sigurnosnu iglu. No, kad je pritisnula vrh na prst, primirila se. Još je dovoljno oštra.
Leoni je izula cipele i čarape, uzela levo stopalo u šake i sačekala da joj se disanje uspori, terajući sebe da produži išče­kivanje. Onda je oslonila obraz na koleno i gurnula vrh igle između palca i drugog prsta. Tiho je jeknula i obradovala se tom osećaju; opuštala se dok je bol brisao strah i osećanja. Posle svega nekoliko trenutaka bolno pulsiranje počelo je da slabi. Leoni je polako izvukla iglu, stisnula sićušnu ranu, umočila mali prst u krv i spustila slanu kapljicu na jezik, baš kao onda u bordelu. Tamo je smislila ovaj mali nemi obred kazne i pročišćenja.
Nije žurila, polako je na oba stopala naizmenično načinila osam ranica, završivši s najbolnijim ubodom između četvrtog i malog prsta. Onda se naslonila i sklopila oči, uživajući u tre­nutku olakšanja, nečemu najbližem miru što je poznavala.
Aliza ju je ujutru našla na podu, čvrsto usnulu, naslonjenu obrazom na pod, potpuno obučenu, uredno svezanih cipela, ruku stisnutih između kolena.

Ponedeljak, 8. oktobar
Rano jutro bilo je Šajndelino omiljeno doba dana. Uži­vala je u kratkoj šetnji od barake do kuhinje, dok je vazduh još čist, bez prašine koju podižu stotine stopala. Radovala se pogledu na planine, koje su svakog jutra bile dru­ge boje, plave, sive, čak i zlatne, u zavisnosti od oblaka i ugla zraka sunca.
Ali tog jutra nije videla ništa osim tla pred sobom.
Noć je provela rđavo, uznemiravana snovima u kojima je trčala za nečim, prvo za vozom, pa za detetom, pa za nečim što nije upamtila. Probudila se ophrvana brigama ko će pobeći iz Atlita a ko neće, odlučna da izvuče odgovor na to pitanje od Tirze i Natana. Neće im dozvoliti da je ućutkaju kao juče. Biće nepokolebljiva.
Natan je već bio u kuhinji; stajao je naslonjen na pult, sa šoljom čaja u ruci, i gledao Tirzu kako secka krastavce.
„Dobro jutro, drugarice", rekao je. „Gde si ti? Mi već satima naporno radimo."
Tirza ga prostreli pogledom. Ispod očiju je imala tamne kolutove; očigledno, ni ona nije dobro spavala.
„Bekstvo je večeras", rekla je.
„Večeras?", ponovi Šajndel. „Iračani beže večeras?"
„Ne samo oni", reče Natan. „Svi idu. Čitav logor."
„Ali ovde nas ima", sračunala je brzo, „najmanje dvesta."
„Tako je", potvrdi Natan. „Biće to prava drama, zar ne? Naravno, ti ćeš biti zapovednik svoje barake. Kasnije ću ti dati još uputstava."
Tirza reče:
„Treba da pitaš šta misli o Majri iz barake C i Regini iz barake D."
Šajndel je znala da se ceri kao budala, ali to je bilo jače od nje
„Šta misliš?", upita je Natan. „Možemo li da se oslonimo na njih dve? Umeju li da čuvaju tajnu? Hoće li ostale slušati njihova naređenja?"
„Obe su dobre", saglasila se Šajndel. „Ali s decom neće biti lako, znate."
„Vidi je samo kako se brine i grize usne", reče Natan. „Mislio sam da ćeš se oduševiti. Čak sam računao i na poljubac."
„Kakav je plan?", upita Šajndel ne obazirući se na Natan ove napućene usne. „Kako ćemo savladati čuvare? Koji prevoz ćemo imati? Kuda idemo?"
„Opusti se, dušo, sve je sređeno", reče Natan. „Tvoj posao će biti da se postaraš da se svi probude i obuku i da nam pomogneš da ih izvedemo iz logora brzo i tiho. Dođi ovamo posle ručka i reći ću ti sve što treba da znaš."
„To je dosta zasada", reče Tirza, gurnu joj u ruke poslužavnike sa sirom i paradajzom i posla je u trpezariju.
Šajndel je sela, nesvesna svojih drugarica za stolom. Misli su joj letele: plivanje na plaži u Tel Avivu, branje pomorandži u kibucu, šetnje uskim ulicama Jerusalima.
Leoni joj je mahnula rukom ispred lica.
„O čemu razmišljaš?"
„Ni o čemu."
„Ma nemoj! Izgledaš kao mačka koja je ulovila miša. Jesi li se zaljubila?"
„Ne budi smešna."
Šajndel slegnu ramenima i pogleda po trpezariji. Da li Majra zna dovoljno hebrejski da razgovara s ljudima iz Palmaha? Je li Regina dovoljno hladnokrvna da osta­ne pribrana kad nešto krene naopako, kao što sigurno hoće?
Kad bi samo mogla o ovome da porazgovara s Malkom, nje­nom voljenom ratnom drugaricom i odličnim poznavaocem ljudskih karaktera. Šajndel i Volf zvali su je „Psiholog". Kad je Volf planirao neki posebno smeo zadatak, tražio je od Malke savet koga da povedu i kome da veruju. Volf je priznavao da u ljudima vidi ono najgore, mada bi verovatno uspeo da ubedi čuvare u Atlitu da im sami otvore kapije u ime blistave cioni­stičke budućnosti, ih u ime Alaha, ili bilo čega drugog što žele da čuju. Njegov nadimak bio je „Političar".
A ja sam bila „Stara gospođa", pomislila je Šajndel. Išla sam u zaštitnici, večito sumnjala. Na mene su računali da ću se zala­gati za čekanje i prikupljanje dodatnih informacija pre polaska u opasnu akciju. Moj zadatak je bio da ih podsećam na to da su i oni smrtni.
Šajndel i Leoni ćutke su žvakale i gutale, izgubljene svaka u svojim uspomenama i brigama. Svi su za stolom to opazili, pa je Tedi upitala:
„Jeste li se vas dve posvađale?"
„Ne, ma kakvi", reče Šajndel, nekako suviše vedro. „Moram da pospremim. Vidimo se kasnije."
„A ti?", reče Tedi, primače se Leoni i pokuša da pročita nje­no raspoloženje. „Primetila sam da noćas nisi spavala u baraci. Bila si u ambulanti?" Leoni klimnu glavom. „I ja bih volela da tamo prenoćim. Jedva sam oka sklopila, ovaj, zbog onoga što sam ti rekla o mojoj... o smradu one... žene."
Na spomen Lote Leoni je skočila na noge.
Moram u ambu­lantu da porazgovaram s Alizom o njoj."
Tedi ju je gledala kako žurno odlazi žaleći što joj je rekla za svoje izoštreno čulo mirisa. Možda će Leoni reći bolničarki da je ona, Tedi, poludela i da je treba staviti pod ključ. A možda preteruje. Svi su danas pomalo napeti, mislila je Tedi; verovatno zbog onih jadnika zaključanih u baraci. Ipak, nije mogla da prestane da brine o onome što će Leoni misliti ili govoriti o njoj, pa je odlučila da s njom porazgovara, pa makar to značilo da mora otići u ambulantu, što je obično izbegavala. Nikakve količine sredstava za dezinfekciju, alkohola ni kiselina ne mogu da zbrišu zaostali zadah užasa i strepnje koji je nasrtao na nju i pre nego što otvori vrata.
Napolju su bila dva stražara; mladi Arapin, dobro poznat u logoru po plahosti, i dobroćudni stariji Englez uvučene brade. Kad je stigla do praga, podigli su puške i zatvorili joj put.
Tedi je pokazala unutra.
Moram da obiđem drugaricu."
„Prvo moraš da se nasmešiš", reče Englez preteći joj prstom i osmehujući se tako široko da je morala da ga posluša.
„U redu", rekao je i mahnuo joj da uđe.
Iako je još bilo rano, sve slobodne površine u ambulanti bile su prepune komada gaze, tuba s melemima, igala i štapi­ća. Aliza je imala pune ruke posla čisteći, previjajući i mažući rane, osipe, istegnuća i uboje novim zatočenicima. Podelila je i sve bombone.
Kad je Tedi ušla, Leoni je stajala pored bolničarke i držala metalni bubrežnjak dok je Aliza probadala vrlo ružan čir na ramenu jednog novog momka.
„Izvoli?", reče Aliza.
„Ja... došla sam da razgovaram s Leoni", promuca Tedi. „Nije hitno."
„Hmmm", reče Aliza, pretpostavljajući daje Tedi došla po novu dozu penicilina. „Dođi ponovo kad prođe gužva pa ću se postarati za tebe. Ali sada budi od koristi pa kad izađeš ponesi one čaršave tamo na pranje."
Tedi je morala da prođe između dva mladića na ležajevima. Jednom je oteklo koleno pa su mu podmetnuli jastuk, a drugi je sedeo naslonjen na zid, crvenog lica i sjajnih očiju. Momak s podignutom nogom rekao je Alizi nešto na arap­skom, a ona se nasmejala i prevela:
„Kaže da si previsoka."
Grozničavi momak pokazao je Tedi i rekao.
„Ha Tikva? Da? Ti si devojka Ha Tikva." Otpevao je nekoliko tonova pesme, a Tedi se osmehnula i klimnula glavom.
„Ah", rekao je momak, spustio ruku na srce i zapevao nešto. Reči nije razumela, ali melodija je bila bolno čežnjiva.
Tedi nikada nije videla lepše ljudsko stvorenje. Trepavice su mu bile tako guste da se činilo da su mu oči obrubljene krejonom. Crne kovrdže padale su mu u savršenim redovima po vlažnom čelu. Mirisao je na badem. Kad je otpevao pesmu, Aliza je zapljeskala i rekla:
„Pevao je iz Pesme nad pesmama. Ljubav na prvi pogled! Leoni, jesi li videla ovo? Baš kao na filmu."
Tedi je privila čaršave uz grudi i istrčala napolje, polaskana i uznemirena drhtavim baritonom, maslinastom kožom i licem koje je posezalo za njom kao pružena ruka.
„Gluposti", promrmljala je saginjući se po peškir koji joj je ispao iz naručja. Tako je njena majka govorila, kolutajući tam­nim plavim očima, kad god neko spomene romantiku.
„Gluposti", ponavljao je njen otac tiho. Tedi je tada brzo ustajala, preneražena mišlju da njena majka možda nikada nije tako volela njenog oca. Na pomisao da se njeni roditelji nisu uzeli iz ljubavi osetila se kao izdajica i preplavi je usamljenost, pa ju je brzo izbacila iz glave.
Pokušala je i da se otrese treperenja mladićevog glasa u svo­jim grudima i mirisa toplih badema od kog joj je voda tekla na usta. Ovo je stvarno glupost, prekorila je sebe zureći u bure s prljavim rubljem.
„Jesi li dobro?" Tedi se okrenula i videla Šajndelino zabrinuto lice. „Šta to gledaš tu?"
„Ništa", reče Tedi. „Malo mi se zavrtelo u glavi."
„Nije sada vreme da se razboliš. Možda bi trebalo da te bol­ničarka pogleda."
„Ne treba, dobro sam", reče Tedi.
Iz daljine su čule Natanov glas.
„Još dvadeset skokova i ski­dam gaće."
„Idem da vidim čemu se tamo toliko smeju", reče Tedi. „Hoćeš li sa mnom?"
Šajndel je odmahnula glavom i vratila se u baraku, sela je na ležaj i sekla nokte grdeći sebe. Za deset sedmica provedenih u Atlitu postalo joj je udobno, što je još gore, ponosila se svojim ugledom medu ostalim zatočenicima. Postala je samozadovoljna i bezvoljna. Znala je da bi je Malka i Volf zadirkivah. Očekivali bi više od nje. Šajndel se pitala hoće li joj ovo dvoje viriti preko ramena do kraja života.
„Naravno da nećemo", reče Malkin glas u njenoj glavi. „Udaćeš se, rodićeš decu i život će istisnuti sve ostalo. Ja ću postati stara uspomena, i ja i Volf. I nemoj tu da mi se mrštiš; znaš da sam u pravu."
Šajndel je šetala tamo-amo po baraci, trudeći se da razbistri glavu i
smiri se. Kad se vratila u kuhinju, zatekla je Tirzu kako sedi na zadnjem stepeništu i puši.
„Ne pitaj me ništa", rekla je pre nego što je Šajndel stigla da progovori. „Nemam ništa novo da ti kažem."
Šajndel je sela na stepenik i zagledala se u planine. Bilo bi lepo živeti tamo gore, mislila je, mada joj nije bilo naročito stalo kuda će je poslati, u planine ili u pustinju, u kibuc ili u grad, pod šator ili u bunker, samo da pobegne od Atlita, dugih pra­znih dana i Tirzinog nemilosrdno namrštenog lica. Zadubljena u misli, Šajndel je češala mišice sve dok je Tirza nije pljesnula po ruci. Sedele su tako i mrzele jedna drugu dok se Natan nije pojavio iza ugla, vukući noge i grizući donju usnu.
„Šta je tebi?", reče Tirza. „Svi su prestali da se smeju tvojim glupim šalama?"
„Osetljiva si kao kaktus", reče on.
„Nisam znala da si ti tako nežan cvetić."
Natan šutnu prašinu.
„Bekstvo je otkazano."
Šajndel skoči na noge. Tirza upita:
„Šta se desilo?"
„Nisu rekli. Možda im treba još jedan dan da prikupe ljude."
„Ne, ne, ne!", povikala je Šajndel.
„Smiri se", reče joj Natan.
„Ne govori mi šta da radim. Moram da odem odavde." Zna­la je da ne treba tako glasno da govori, ali nije mogla da stane. „Neću više da čekam. Sada. Noćas."
Tirza je zgrabi.
„Šta te je spopalo?"
„Šta me je spopalo? Spavam na dasci, okružena bodljikavom žicom, i gledam druge kako odlaze a ja ostajem. I zašto sam ja uopšte još ovde? Reci mi? Zašto sam i dalje zarobljena u ovom sranju?"
Tirza reče tišim glasom:
„Ako ne prestaneš da se dereš, ošamariću te tako da će ti zubi poispadati. Čuješ li me?"
„Nemoj tako", reče Natan i obgrli Šajndel oko ramena. „Bekstvo je odloženo za dvadeset četiri sata", objasnio je dok su ulazili u kuhinju. „Krećemo sutra uveče. Mesec će još biti mlad, a kad bolje razmisliš, još jedan dan će nam dobro doći. Imaćemo više vremena za pripreme."
„Ali šta ako sutra ujutru dođu da odvedu Iračane?", upita Šajndel. „Zar nisi rekao da će ih poslati nekud drugo?"
„Moraš imati poverenja", reče Natan. „Moji drugovi zna­ju šta rade, a glavno je izvući odavde i Iračane i sve ostale bez žrtava. Ti i sama znaš da to neće biti lako. Ovi ljudi nisu snažni ni u formi. A tu je i još jedna sitnica. Treba razoružati stražu."
„To nije problem", reče Šajndel.
Natan se nasmeja.
„Nameravaš sama da ih napadneš?"
„Poznajem te puške", reče Šajndel. „Italijanske su. Udarne igle su toliko slabe da možeš da ih polomiš golim rukama."
„Sigurna si?", upita je on.
„Ne bi to rekla da nije sigurna", reče Tirza. „Kaži Goldbergu i Afelbaumu da ih srede noćas."
Natan dlanovima obujmi Šajndelino lice.
„Kad se sve ovo završi, vodim te na večeru u krasan mali restoran na obali u Tel Avivu."
„Šta će ti žena kazati?", reče Tirza.
Šajndel se nasmejala.
U trpezariji je bilo bučnije nego obično. Muškarci su se među­sobno zadirkivali zbog učinka na jutarnjem času fiskulture, ali ispod te razmetljivosti naslućivala se napetost. Po logoru su kružila govorkanja o uhodama među zatočenicima, i o moguć­nosti da Iračani budu pušteni pre svih ostalih.
Poljaci za stolom iza Zore gorko su se vajkali zbog ove teo­rije.
„Mi smo ovde nedeljama, a oni su tek stigli. To se ne može trpeti. Gde su naši predstavnici? Gde su oni silni junačni Jevreji koji treba da spasu ostale?"
„Otkud znamo da su ti momci uopšte Jevreji?", upitao je neko podrugljivo. „Jeste li videli kako su tamni? Više liče na Hasana i Abdula nego na Mošu i Šmula."
„Slušaj ovog mamlaza. Hoćeš da proveriš jesu li obrezani? A šta je s tobom? Ja sam čuo da ovi novi nastavnici fiskulture ovde tragaju za špijunima. Možda si baš ti špijun."
„A za koga bih ja špijunirao, idiote jedan? Nemaš pojma o čemu pričaš."
„Ala si naivan! Da ti ljudi znaju šta rade, mi ne bismo ni bili ovde. Ne bi bilo zatvora u Izraelu."
„Ne bi bilo zatvora? Misliš da među Jevrejima nema lopova?"
„Ne menjaj temu."
„Jišuv zna šta radi."
Zora je smislila blistave odgovore na njihove besmislice, iako se u sebi rugala tome što niko nikog ne sluša. Moj narod, mislila je. Svi prosti i nadmeni kao prodavci ribe. Ili proučavaoci Talmuda.
Zapazila je da, dok muškarci neprestano pričaju, žene sede u malim grupama ili sa svojim momcima, tiho pijuckaju i grickaju kao pripitomljene životinje. Čak i junakinje kao što je Šajndel retko progovaraju u mešovitom društvu, mislila je Zora. A ni ja nisam ništa bolja.
Rasprava iza nje naglo je prekinuta kad su se otvorila vrata trpezarije; ušla su četiri zatočenika iz zaključane barake, a za njima četiri
naoružana stražara. Momci su radoznalo i vedro gledali lica po dvorani, ali vojni­ci su bili nervozni.
„Požuri", promrmljao je jedan britanski voj­nik pokazujući tanjire odvojene za njih. Tirza se pojavila noseći poslužavnik pokriven salvetom. Vojnik je strgnuo salvetu.
„Biskviti", rekao je ponosno na engleskom, a onda je na hebrejskom progunđao: „Sranje." Trpezarijom se zaorio smeh i mnogi su ponavljali:
„Sranje." Poljaci iza Zore ustali su i počeli da vežbaju psovke na hebrejskom.
Kad je grupa izašla, svi su seli i sala se utišala kao da gledaoci čekaju da se podigne zavesa za drugi čin. Posle nekoliko minuta svi su nastavili da jedu i razgovaraju, a onda su polako izašli.
Zora je želela da razgovara sa Šajndel, ali ona nije sela tokom čitavog ručka, pa se Zora ušunjala u kuhinju i zatekla je kako zuri u zadnja vrata.
„Moraš mi reći šta se dešava", kazala je Zora. „Izgleda mi kao da će mi se velika oluja sručiti na glavu."
„Ne daj da te mašta ponese", reče Šajndel. „Mislim da su svi nervozni jer u logoru ima toliko stražara i oružja."
„Ti si najgora lažljivica koju sam ikada videla", reče Zora.
„Nemam šta da ti kažem."
„Ne možeš ni u oči da me pogledaš."
„Nemoj sada", reče Šajndel, a onda obe izađoše napolje pri­vučene grajom žučne svađe iz zbijenog kruga od dvadesetak ljudi okupljenih oko Urija, Boba i Ferenca. Ferenc je bockao Urija u grudi sa svakom reči koju izgovori.
„Zahtevamo da nas izvedete odavde pre onih tamo."
„Slušajte, braćo", rekao je Uri; pokušavao je da se odmakne od Ferencovog prsta, ali gaje masa gurala napred. „Morate biti strpljivi još samo malo, a onda ćete, obećavam, svi biti slobodni u Erec Izraelu."
„Nismo mi deca", reče Ferenc, „i ne priznajemo tebe za vlast, seronjo."
Urijev osmeh se ugasio: jednim hitrim pokretom uhvatio je Ferenca za ruku, zavrnuo mu je iza leđa, oborio ga na zemlju i stao mu nogom na vrat. Posle trenutka zaprepašćenja osta­li zatočenici krenuli su na njega. Bob je pokušao da otrči po pomoć, ali oborili su ga s leđa na tlo. Sve ovo odigralo se tako brzo i nečujno da se Zori učinilo da gleda nemi film.
Šajndel se progurala kroz gužvu. Borba je bila neravnopravna, deset ljudi mučilo se da zadrži dvojicu pripadnika Palmaha da ne pobegnu.
„Jeste li normalni, šta radite to?"
„Moramo da uzmemo stvar u svoje ruke", reče Ferenc dodi­rujući okrvavljeni nos. „Vodite ih unutra."
Nije bilo jednostavno odvući u baraku dva čoveka koji mla­taraju rukama i nogama a da se ne privuče pažnja stražara. Na putu do barake Bob i Uri žestoko su šutnuli nekoliko zatočenika u cevanice i ramena.
Posle toga bilo je kao da se ništa nije desilo. Nekoliko ljudi stalo je na
vrata; delili su cigaretu i dobacivali devojkama koje su šetale ruku pod ruku.
Natan i Tirza dotrčali su do Šajndel i Zore.
„Šta se desilo? Gde je Uri?", upitao je Natan. „I gde je Bob? Gde su?"
Šajndel podiže jednu Bobovu cipelu i pokaza. Natan otrča do vrata barake i poče da lupa.
„Pustite me", vikao je. „Ovo mora da prestane!"
Galama je počela da privlači pažnju. Ester i Jakob prišli su Zori, a ona im je objasnila šta se događa. Minut-dva kasnije sti­gao je i bledi britanski narednik zvan Vilson Antisemita.
„Šta je ovo ovde?", viknuo je oštro. „Šta se dešava?" Odgurnuo je Natana i uhvatio kvaku. „Otvarajte", viknuo je. Svi prozori bili su takođe čvrsto zatvoreni. „Otvorite vrata", urlao je narednik i udarao u vrata drškom pištolja. „Naređujem da otvorite!"
„Imaš malu kitu", usledio je odgovor na hebrejskom, propraćen grohotnim smehom.
„Šta je rekao?", upitao je Jakob.
„Pst", reče mu Zora.
Goldberg je dotrčao do vrata barake i povikao onima unutra na hebrejskom:
„Šta se dešava?"
„Jesi li to ti, Goldberg?"
„Da, ja sam."
„Zahtevamo pravdu", objavio je Ferenc. „Zahtevamo slo­bodu. Nećemo pustiti ove dve uhode Jišuva dok i poslednji čovek ne izađe iz Adita. Idi i reci to onim britanskim govnari­ma, molim te."
Zora je gledala kako se na Goldbergovom naboranom licu smenjuju veselost, briga i ljutnja. Vratio se posle deset minuta s pukovnikom Brajsom i četvoricom vojnika s bajonetima nataknutim na puške; grupa se probila kroz masu u kojoj su sada već bili skoro svi atlitski zatočenici.
Redov Gordon pokucao je na vrata i rekao:
„Obratiće vam se pukovnik Brajs."
„Gospodo", rekao je Brajs, „upravo sam razgovarao s jed­nim rukovodiocem Jevrejske agencije. Izaslanstvo je krenulo ovamo da razgovara neposredno s vama. Sve će se srediti kada oni stignu."
Naredio je dvojici naoružanih vojnika da ostanu i otišao, povevši sa sobom omraženog Vilsona. Masa je nervozno motrila. Raspoloženje je bilo napeto, ali ne i sumorno. Svaka promena u dosadnoj svakodnevici Atlita bila je dobrodošla, a kako su sati odmicali, neka deca počela su da šutiraju otrcanu fudbalsku loptu. Ester je gurala Jakoba da se pridruži dečacima, ali on je to odbijao. Zora joj reče:
„Pusti ga."
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Anita Dajamant-Dan posle noći Empty Re: Anita Dajamant-Dan posle noći

Počalji od Mustra Pet Jun 08, 2018 7:31 am


„Mora da ojača", reče Ester. „Mora da nauči da se igra s ostalima."
„Nisam sigurna da mu je to u prirodi", primeti Zora.
„Znam. Ovi drugi dečaci tako su jaki i stalno govore o borbi i obradi zemlje. Plašim se da Jakob nije stvoren za to."
„Biće i za njega mesta. Među Jevrejima je uvek bilo mesta za pametne."
Ali Zora se namrštila čim je ovo izgovorila; zna­la je da to u Palestini neće važiti. Šta ako se ispostavi da je sva ona doseljenička propaganda bila proročanska, i Izrael postane nacija nove vrste Jevreja, vojnika, farmera i atleta koji žive u komunama, veselo slede pravila i raspravljaju samo o vojničkoj taktici, usevima i fudbalu?
Šta će se desiti s malim sanjarom u takvom svetu? Šta će se desiti s usamljenicima, s dušama okrenutim unutrašnjem svetu? Gde će se Jakob uklopiti? Kud će ona sama poći?
„Tebi nije dobro?", upita je Ester. „Možda bi trebalo da sedneš."
„Dobro mi je", reče Zora. „Danas nije vrućina."
„Divno je", reče Ester na nesigurnom hebrejskom. Podigla je ruku da zaštiti oči i pogledala u nebo. „Ovo je možda najlepši dan otkako sam stigla."
Zora je takođe pogledala u nebo bez oblačka.
„Bilo bi lepo danas prošetati obalom mora", reče Ester sanjivo.
„Ili po brdima", reče Zora.
„Hajdemo nekuda na otvoreno", predloži Ester. „Tamo među grmove kane... A onda, kako beše? U vinograde?"
„Gde si to naučila?"
„Jakob ide na časove kod onog čoveka iz Grodna, onog što ima onoliko knjiga."
„Nemoj mi reći da si ga pustila da uči s tim fanatikom?", reče Zora.
„Jakob mora da izuči Toru", reče Ester.
Zora se nasmeši.
„Već si postala bolja Jevrejka nego ja."
„Zašto ti ne podučavaš Jakoba?", upita Ester. „Ti si učena", [rekla je ne obazirući se na Zorine primedbe. „Ne poriči. I nisi fana­tik. Što je najvažnije, stalo ti je do njega, i njemu je stalo do tebe." Zora zausti da se pobuni, ali je Ester ponovo prekide. „Nije važno koju knjigu koristiš."
Lopta je izletela iz igre i doskakutala Jakobu do nogu. Dečak se nasmešio majci i šutnuo loptu pravo između dve cigle posta­vljene kao improvizovani gol.
„Ko je to bio?", povikali su dečaci. „Jakob? On je dao gol? Hej, mali baš ume da šutira."
Ester ga blago gurnu i on otrča među dečake. Utakmica je trajala sve dok popodnevna jara nije minula i dok prastari „mercedes", sav prašnjav, nije zagrmeo na putu.
Iz automobila su iskočila dva niska zdepasta čoveka. Bili su u belim košuljama i sakoima, ali bez kravata, a šešire su natukli na čelo idući ka glavnoj kapiji. Goldberg ih je sačekao i otpratio do barake u kojoj su zatočenici držali Boba i Urija.
„Drugovi", povikao je Goldberg, „došla su gospoda iz Jišuva i žele da razgovaraju s vama."
Vrata su se otvorila i sva trojica su ušla u baraku. Nekoliko dečaka blizu prozora pokušalo je da čuje šta se dešava, ali svi ostali su se umirili, predviđajući dugo čekanje.
Jedva deset minuta kasnije ljudi iz Jišuva su izašli. Uri i Bob besno su gledali preneraženu masu koračajući iza svojih spasi­laca, ruku kruto spuštenih niz telo, stisnutih pesnica. Došli su do automobila, koji se nakašljao, oživeo i nestao s vidika.
Do tada su i Ferenc i njegovi prijatelji izašli iz barake; dže­povi košulja bili su im nabrekli od kutija američkih cigareta.
„Vidite kako su se naši heroji prodali za karton pljuga", reče Zora, koja se progurala sasvim napred i pružila ruku.
„Nije tačno", pobunio se Ferenc deleći cigarete.
Pobunjenici su se samo lukavo cerili kad su ih pitali šta su dobili u zamenu za taoce. Ali Ferenc je prosto morao da se pohvali.
„Ova dvojica koju ste videli, oni su velike budže u Jevrejskoj agenciji. Imali su razumevanja za naše zahteve i video sam, iskreno, da sam ostavio snažan utisak na njih. Prilično sam siguran da će me kad izađem odavde čekati mesto u vojsci. U skladu s mojim sposobnostima, tako su se izrazili."
Zora je uspela da se ne nasmeje dvostrukom značenju te izja­ve.
„Drago mi je zbog tebe, Frenki", rekla je gurajući još jednu cigaretu u džep. „Nadajmo se samo da tvoj ispad neće stvoriti nevolje nama ostalima."

Pošto je bekstvo odloženo za dvadeset četiri sata, Tirza je o tome morala da obavesti Brajsa. Glava ju je zabolela od pomisli da će ga videti u njegovoj kancelariji, gde je sve ono što su delili izgledalo izobličeno i prljavo.
Izašla je na kapiju, prešla put, prošla pored Vilsona Antise­mite i ušla u upravnu zgradu, žaleći što nije progutala aspirin. Redov Gordon je ustao.
„Pukovnik Brajs trenutno telefoni­ra", rekao je. „Daću vam malo vode." Napunio joj je čašu pre nego što je stigla da odbije.
„Hvala ti", rekla je, sela, iskapila čašu i pogledala sat na zidu. „Odakle si?", upitala je Gordona.
„Ja sam iz Škotske."
„Škotska je severno od Engleske, je li tako?"
„Britanci misle da su Škoti seljaci s čudnim naglaskom."
„Tvoj hebrejski je iz dana u dan sve bolji", reče Tirza.
„Lepo je od vas što to kažete. A vaš sin, je li on dobro?", upitao ju je Gordon.
„Jeste, hvala."
„Pukovnik vrlo lepo govori o njemu. Mislim da mnogo voli vašeg dečaka."
„Pukovnik je bio vrlo dobar prema Daniju."
„Ja imam brata koji se takođe zove Danijel", reče Gordon kad je zazvonio telefon. „Možete ući", rekao je spustivši slušalicu. „I hvala vam, gospođo Fridman, što ste pravili razgovor sa mnom."
„Bilo mi je zadovoljstvo", odgovorila je i dodala, „ali kaže se vodili razgovor, a ne pravili."
„Ta fraza mi je teška. Mnogo vam hvala."
Brajs nije kao obično dočekao Tirzu na vratima. Zatekla ga je kako sedi nalakćen na radni sto i dlanovima pritiska oči.
„Šta se desilo?", prošaputala je. „Šta nije u redu?"
Pukovnik je duboko udahnuo i odgurnuo se od stola, zureći u nju kao da je stala veoma daleko.
„Dobio sam vesti od kuće", rekao je i spustio pogled na sto.
„Pukovniče Brajs?", rekla je.
On se uspravio kao na komandu i upitao:
„Je li Dani dobro?"
„Jeste", reče Tirza. „Mada sam došla kod vas jer moram da telefoniram. Pregled je otkazan. Zubar je slobodan tek sutra."
„Sutra", ponovi Brajs polako. „Razumem."
„Sutra, tačno u isto vreme i na istom mestu", reče ona. „Nadam se da to nije problem."
„Ne vidim zašto bi bilo problem", reče on izbegavajuči njen pogled. „Siguran sam da će sve proći kako je planirano."
Tirza reče tišim glasom:
„Molim te, reci mi šta nije u redu."
Putem je prošao kamion i kancelarija se zaori od grmljavine motora. Brajs je sklopio oči.
„Sin mi je umro. Moj drugi sin, mlađi."
„O, ne!"
„Grip. Posle tri godine u Ratnom vazduhoplovstvu bez ogre­botine." Tirzi navreše suze na oči. „Odlazim u petak."
„Tako mi je žao", prošaputala je, žaleći što ne zna za kojim mladićem s fotografije Brajs tuguje. Mada je, naravno, sada tugovao za obojicom.
„Pobrinuću se za Danijev pregled. Ne brini za to", rekao je i ponovo uzeo slušalicu. Znala je da ne može da je pogleda a da ne zaplače.
„Šalom", rekla je.
Nije ustao.
„Hvala vam, gospođo Fridman."
„I vama takođe."
Tiho je zatvorila vrata za sobom.
Redov Gordon je ustao.
„Vaš zapovednik dobio je tužne vesti od kuće", rekla je pri­lazeći mu. „Morate se... pripazićete na njega, znam." Pružila mu je ruku. „Hvala vam."
Šajndel je letela po kuhinji, mešala jelo, postavljala tanjire i psovala Tirzu, koja nije došla da pripremi ručak. Čekala je koli­ko je mogla, a onda je krenula sama, ali kad se unela u posao, počela je da uživa. Kao mala, kod kuće je mrzela kuhinjske poslove; od neprekidnog kruga kuvanja i pranja dolazilo joj je da vrišti od dosade. Ali zaduženje da pripremi hranu za više od dvesta drugova bilo je nešto drugo; činilo joj se da planira i vodi bitku. Što je najbolje od svega, imala je šta da radi.
Kad je Natan ušao u kuhinju nekoliko minuta pre večere, Šajndel mu je klimnula glavom ali se nije ni potrudila da ga pita zna li gde je Tirza. Gledao ju je nekoliko trenutaka kako posluje, a onda je rekao:
„Afelbaum i Goldberg pobrinuće se noćas za udarne igle. Sve u svemu, dobro je što smo dobili još jedan dan."
„Sigurna sam da se Bob i Uri ne bi saglasili s tim."
„Ispali su pravi amateri što su dozvolili da ih tako savladaju."
„Zar nećemo biti u nevolji bez njih?", upita Šajndel.
„Ne budi toliko sigurna da neće biti s nama. Trebaće nam svako da ovo izvedemo, a to uključuje i tebe i tvoje drugarice."
„Samo dok ne uključuje Ferenca."
Natan slegnu ramenima.
„O, ne. On je usijana glava."
„Možda jeste, ali ume da pridobije ljude da krenu za njim, kao što smo videli."
„Mogao je sve da pokvari onom današnjom predstavom."
„Mogao je, ah nije", reče Natan. „Naravno, i ti ćeš biti od velike pomoći, počev od posle večere."
Šajndel spusti varjaču i okrenu se ka njemu.
„Je li?"
„Ne bi trebalo ništa više da ti kažem do sutra, ali ti si dobra devojka, a tvoji ratni podvizi pravo su nadahnuće." Uzeo ju je za ruku i prešao joj prstima po linijama na dlanu. „Vidim dugu liniju života i mnogo ljubavi."
Šajndel se otrgnu i prekrsti ruke. Natan slegnu ramenima.
„Ne možeš me kriviti što pokuša­vam. Što se tiče sutrašnje akcije, treba da odabereš tri devojke iz svoje barake za pomoćnice. Pretpostavljam da ćeš uzeti onu tvoju ljupku drugaricu iz Francuske. I onu visoku zgodnu pla­vušu, je l'? Najlepše devojke su u tvojoj baraci, Šajndel."
„Ako ikada upoznam tvoju ženu, svakako ću joj reći koliko si bio druželjubiv."
Šajndel je znala da ne ume da laže i brinula se kako će sakriti tajnu od Leoni i Zore, koje su mogle lako da je prozru. Dok je služila ručak, stalno je nalazila izgovore da trči nazad u kuhi­nju. Kad je najzad sela, trudila se da joj usta uvek budu puna i pokušavala je da zamisli kako će se devojke za njenim stolom ponašati pod pritiskom bekstva.
„Tedi", reče Leoni. „Kaži Šajndel za svog momka." Tedi je pocrvenela i zatresla glavom, pa je Leoni preuzela priču. „Danas je u ambulanti jedan momak iz Iraka video našu drugaricu i zaljubio se na prvi pogled! Otpevao joj je pesmu, ni manje ni više. Aliza mi je rekla da se momak zove Nisim, što znači 'čudesa'. Zar to nije divno?"
„To je glupost, eto šta je", frknu Tedi i uze bokal. „Idem po vodu."
„Vrlo je zgodan, tamnoput", nastavila je Leoni poverljivo kad je Tedi otišla. „Ali je jedno sedam-osam centimetara niži od nje. Biće neobičan par."
Šajndel je klimnula glavom, odjednom obuzeta slikom Tedi s Nisimom u postelji, njenih nogu obavijenih oko njegovih bedara, njihove različite kože i kose kako bleskaju crnim i zlatnim, slonovačom i srebrom. Zamislila je njihovu decu, potpuno novu vrstu Jevreja, plavih očiju na smeđem licu, ili crnih očiju pod šiškama boje lana. Ni Evropljani ni Mavri; plećati i graciozni, čvrsti i sentimentalni, i sve u svemu divni.
Kad se Tedi vratila, Leoni je rekla:
„Izvini ako sam te uvredila. Nekada sam mrzela kad starice spajaju momke i devojke i pričaju kako će im deca biti lepa. A ja, evo, radim to isto, a nemam još ni dvadeset."
„Dvadeset", ponovila je Tedi. „Je li čudno što mi dvadeset godina deluje kao starost?"
„To je zato što smo se nagledali smrti", reče Šajndel. „Ljudi tek s mnogo više godina, najmanje pedeset ili šezdeset, shvate da poznaju više mrtvih nego živih ljudi. Da ponovo postanemo mlade, moramo da rađamo decu."
„Ja nisam majčinski tip", reče Tedi.
„Nisam ni ja", reče Leoni. „Mislim da se nikad nisam ni s lutkama igrala."
„To nema veze", reče Šajndel. „Udaćemo se, doći će bebe i promeniće nas. Viđala sam to. Čak i ženama s brojem na podlaktici, onima koje se nikad ne osmehuju, svetlost se vraća u oči kada drže bebu. Videla sam."
„To je strašan teret za dete", reče Tedi.
„Mislim da nije. Deca ne razumeju", reče Šajndel.
„Ne zavaravaj se", reče Leoni. „Deca sve osete, čak i kad ne umeju to da izraze rečima. Nije pošteno da od deteta pravimo izvor roditeljske sreće. Tedi je u pravu. To je teško breme. A ljudi to još pogoršavaju dajući deci imena pokojnika."
Šajndel pomisli na svog brata Nou.
Tedi je mislila na Rahelu, svoju sestru.
„Meni se dopadaju nova hebrejska imena", reče Leoni. „Ora, Ehud, Idit. Zvuče kao prazna stranica, mada ja neću imati dece, ne."
„Ne budi luda", reče Tedi. „Udaćeš se i zatrudnećeš pet minuta pošto izađeš odavde."
„Sve ćemo se udati. Sve ćemo imati decu. Takav je život", reče Šajndel. „Ali prvo moramo da operemo sudove. Tirza nije došla, pa mi pomozite da raščistim rusvaj koji sam napravila."
Kasnije te večeri, posle gašenja svetla, Šajndel je ležala u krevetu i pokušavala da uveri sebe da joj je ovo poslednja noć u Aditu. Sutra će se sve zauvek promeniti, ponovo.
Želela je da može reći Leoni šta će im se desiti. Zurila je u svoju usnulu drugaricu, u njena leđa koja se dižu i spuštaju. Grlo joj se steglo kad je shvatila da se možda nikada više neće videti. Ljude bez rodbine u Palestini, ljude kao oni, slali su u kibuce po čitavoj zemlji radi „stapanja", ta reč bila joj je istovremeno smešna i strašna. Nasmešila se na pomisao da će se stopiti, upiti kao voda u peškir. Ali, to je ujedno zvučalo kao nestanak zauvek.
Prestani, prekorila je sebe. Ovde razdaljine nisu tolike. Možda ćemo ipak živeti dovoljno blizu da možemo da se posećujemo. Možda ćemo čak jedna pored druge odgajati decu i stariti. A možda nećemo. U svakom slučaju, poći ćemo tamo kuda nas pošalju.
Šajndel se okrenula i sklopila oči, ali pre nego što je utonula u san, osetila je dodir na ramenu. Zora je čučala pored nje.
„Rekla si da ćeš mi kazati šta se dešava."
„Nemoj sada, molim te."
„Sada", odvrati Zora, jasno joj stavljajući do znanja da neće popustiti.
Šajndel joj priđe bliže i šapnu joj u uho.
„Bežimo iz logora sutra uveče. Palmah je isplanirao bekstvo. Svi idemo."
Zora zažmuri.
„I Ester?"
„Valjda, ne znam tačno."
„I ona ide. Bez obzira na sve što znaš."
„Da li je ona uopšte majka onom dečaku?"
„Kakve to veze ima? Rizikovala je život da ga dovede ovamo."
„To nije bilo pitanje", reče Šajndel.
„To je jedino pitanje koje vredi postaviti", reče Zora gutajući suze.
Šajndel se zaprepastila. Kao i gotovo svi u logoru, smatrala je Zoru ogorčenom i neprijatnom, nesposobnom za saosećanje. Ali Zorina ljubav prema Ester i Jakobu preobrazila je njenu vatrenost u nešto drugo, u nešto i dalje žestoko, ali ne više divlje.
„Znači ona ide s nama", prošaputa Zora istovremeno zahtevajući i moleći. „I Jakob?"
„Učiniću sve što mogu", reče Šajndel.
„Zakuni se."
„O, za ime sveta", reče Šajndel. „Ti ćeš biti tamo da paziš na svaki njihov korak. A sada me pusti da spavam."
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Anita Dajamant-Dan posle noći Empty Re: Anita Dajamant-Dan posle noći

Počalji od Mustra Pet Jun 08, 2018 7:31 am


Utorak, 9. oktobar
Tedi se trudila da ostane među borovima, tako mirišljavim i zelenim, u svom snu. Navukla je pokrivač preko glave, ali kad se Lote na ležaju pored njenog promeško­ljila, njen miris potisnuo je sve ostale.
Tedi je sela i videla da se Šajndel već obukla i maše joj da pođe s njom napolje. Nisu govorile ništa dok nisu stigle do nužnika. Šajndel je otvorila slavinu.
„Šta si saznala o Nemici?", upitala je umivajući se hladnom vodom.
„Leoni misli da je možda bila nacista", reče Tedi.
„Kakve sad veze Leoni ima s njom?"
„Govori nemački mnogo bolje nego ja, a ispostavilo se da ta Lote, ili ko god bila, hoće da razgovara samo s njom. Zove je Klodet Kolber."
„Zašto Leoni misli da je Lote nacista?"
„Kaže da joj je na tuširanju videla esesovsku tetovažu", reče Tedi i pokaza. „Ovde, ispod miške."
Šajndel se namršti.
„Jesi li i ti to videla?"
„Nisam. Leoni pokušava da to vidi još jednom, da se uveri", reče Tedi. „Šta će biti ako je to tačno?"
„Ne znam."
„Ona ne može ostati ovde s istim onim ljudima koje..."
„Naravno da ne može", reče Šajndel. „Saznaću."
Kad je Šajndel otišla, Tedi je stala pred zamagljeno ogledalo okačeno pored vrata. Odvezala je traku s duge kose, sada gotovo bele od sunca. Češljajući prstima iskrzane, zamršene krajeve, sećala se četke od medvede dlake sa srebrnom drškom, kukičanog miljea na noćnom ormariću, čaše za vodu s ugraviranim slovom P, ruku svoje majke dok joj utrljava u kožu glave sapun s mirisom ruže.
Vratila se za umivaonik i trljala lice nemilosrdnim sivim sapunom sve dok je obrazi nisu zapekli, a glava se ispraznila. Onda je krenula nazad u baraku da porazgovara s Leoni.
Leoni je još spavala. Kad sklopi svoje čudne oči, izgleda kao obična devojka, mislila je Tedi, sasvim obična. Ležala je na boku ruku pruženih ispred sebe kao dete. I ruke su joj bile dečje, meke i ružičaste, sitnih prstiju koji su se sužavali do bledih ovalnih noktiju. Tedi je trebalo nekoliko minuta da dokuči značenje finih belih linija na njenim ručnim zglobovima, pravih i namerno načinjenih kao crte odštampane na listu papira.
Tedi je nekada verovala da je svako ko pokuša da se ubije lud. Ali sada je znala kako je lako odustati, zatvoriti oči i pro­sto zaspati na smrznutoj zemlji, s mesečinom na licu i mirisom dima i dizel goriva u nosu. Zašto ustati kada nikog koga si voleo više nema?
Leoni je otvorila oči, blede i zamagljene naspram jastuka, i osmehnula se Tedi.
„Šta je?"
„Rekla sam Šajndel ono što si mi kazala... o Nemici."
Leonin osmeh se ugasio.
„Šta je rekla?"
„Ništa. Otrčala je pravo u kuhinju. Sigurno da kaže Tirzi."
Leoni je sela, obgrlila kolena i promenila temu.
„Šta danas osećaš u vazduhu? Da li još mirišem na prezrelo voće?"
Tedi je porumenela.
„Sad mi se rugaš. Nije trebalo da ti kažem."
„Ne rugam ti se, zaista me zanima."
„Jutros sam se probudila uz miris borova. Čitave šume borova" Leoni šmrknu i namršti se.
„Da li je to pokrilo miris Nemice?"
„Nije", reče Tedi, postiđena što govori o tome. „Šta misliš da će biti s onim iračkim momcima? I šta misliš o onoj juče­rašnjoj predstavi s nastavnicima fiskulture? I o tome da Tirza nije sinoć došla da kuva."
„A Šajndel je tako nervozna", dodade Leoni. „Sigurno se nešto dešava. Ali zasada, hajdemo u kuhinju da vidimo je li Tirza došla jutros. Možda smo potrebne Šajndel."
Na korak-dva od vrata gotovo su naletele na Zoru, koja je stajala sasvim nepomično i zurila u prazno.
„Jesi li dobro?", upitala ju je Tedi.
Zora ih je posmatrala trenutak-dva, a onda je brzo rekla:
„Ja... ovaj... moram da idem." Otrčala je za ugao barake i pribila se leđima uza zid, uplašena i besna na sebe.
Videla je druge preživele kako stoje kao statue usred trpe­zarije ili dvorišta, odjednom savladane i paralisane sećanjima. Ali Zora je sebe smatrala gospodaricom svoje prošlosti, mislila je da je otporna na takva stanja. Čak je počela da pravi spisak kako bi sačuvala sećanja jasno i po redosledu: imena iz kon­centracionog logora, smrti koje je videla u baraci i na pisti za prozivke, sastojci „supe" kojom su ih izgladnjivah, zatuplju­jući poslovi koje su ih primoravali da rade. Njen registar jada, poniženja i gubitaka pokrio je pet listova papira, s obe strane, i postao sredstvo protiv zaborava, ali i bedem koji drži prošlost na mestu. Držala ga je presavijenog u knjizi hebrejske gramatike i prelazila je pogledom po kolonama kad god je učila.
Ali nije mogla da predvidi, ni da odbije, osećaj dodira sopstvene kose na vratu koji joj je tog jutra prizvao u sećanje majku.
Ona je Zorinu kosu nazivala njenom „najlepšom crtom", gla­som toliko punim utehe da se Zora trzala.
Zora se stresla i krenula u trpezariju. Zamoliće Leoni da je ošiša posle doručka. Tako će joj biti lakše i svežije, a večeras mora da bude potpuno pribrana.
Kad je ušla u bučnu trpezariju, Ester i Jakob su joj mahnuli da sedne s njima.
„Ovo sam ti sačuvao", rekao je dečak i gur­nuo tanjir prema njoj.
Zora je zagrizla kiflu i prenerazili su je struktura pod jezikom i ukus kvasca. Meki sir na njenom jeziku bio je nežno otkrovenje, slani dar. Čaj, u koji je Jakob sipao suviše šećera i mleka, bio je odgovor na neku odavno uskraćivanu želju. Zagrizla je krišku paradajza i jeknula.
„Šta je?", upitala ju je Ester.
„Ništa", odgovorila je Zora, zapanjena neobičnim nesavla­divim svedočanstvom u ustima. „Ova hrana je... ovaj paradajz, mislim, danas je izvrstan, zar ne?"
„Probaj crvenu papriku", ponudila ju je Ester dodajući joj drugi tanjir. „Nisam nikad okusila bolju. Daj da ti isečem." Ali Zora je krenula ka vratima. „Kuda ćeš?", doviknula je Ester za njom.
Šta se ovo dešava sa mnom, pitala se Zora hitajući ka severnoj ivici logora, gde će moći da bude sama. Zašto da poludim baš sad, posle svega?
Odgovor joj je stigao izgovoren muškim glasom. Život neće biti uskraćen.
„Ha", viknula je Zora i odmah pokrila usta rukom. Neće se ona pretvoriti u one što vrište ili mrmljaju, a ljudi se od njih okreću iz sažaljenja ili gađenja. Koračala je tamo-amo, sve brže i brže, raspravljajući se sa samom sobom.
Život svakako može biti uskraćen, mislila je. Život je neo­prostivo krhak. Smrt je jača od svega što diše. Ja sam stručnjak za trulež i praznine ovog sveta. Smrt ne može biti uskraćena. Niko me ne može ubediti da je život bajna pesma prepuna zna­čenja, božji blagoslov.
A ipak samo što nisi briznula u plač zbog čuda paradajza.
Zora je prepoznala glas. Bio je to Mejer, koji je umeo da je namami cigaretama i koji joj je ostajao u mislima bez obzira na to koliko se trudila da ga istisne.
Sigurno sam gladnija nego što sam mislila. To je sve.
Spavaš bolje. Dobila si malo na težini.
To su samo plodovi dosade, uzvratila je pitajući se zašto je pretvorila Mejera u slamnatog čoveka u svojoj glavi. Jedva ga je poznavala. On je vredan protivnik, mislila je, samo zato što govori mojim rečima.
Vredan protivnik ili udvarač?
Zora porumene.
Tvoje telo vraća se u život, a s njim i tvoje srce.
Mala ruka uvukla se u njenu i utišala glasove u njenoj glavi.
„Jesi li bolesna?", upitao ju je Jakob. „Hoćeš li da zovem mamu? Ili bolničarku? Mama kaže da moramo da se brinemo o tebi jer si bolesna u srcu. Rekao sam joj da lekari treba da ti daju lekove za srce, a ona se rasplakala. Mama mnogo plače. Tebe nikad nisam video da plačeš."
Zora je osmehom pokušala da otkloni njegove brige zbog kojih je više nego ikada ličio na malog starca. Jakob je bio veoma sitan za svoj uzrast, a lice mu je još bilo mršavo i upalo, uprkos zdravom apetitu. Ipak, Zoru je zapanjila promena; više nije bio bezvoljno ćutljivo dete kao kad je pre nedelju-dve stigao u Atlit.
Dok su se vraćali prema menzi, Jakob je skakutao pored nje, vrveći od zamisli i reči.
„Hoćeš li stvarno da mi budeš učitelji­ca?", pitao je. „Tako mama kaže. Ja sam joj kazao da ti je dah mnogo prijatniji nego dah gospodina Rostenbergera, i da mi verovatno nećeš štipati ruke kad pogrešim. Kad počinjemo, gospođice Zoro? Hoćemo li nastaviti na stranici Talmuda gde piše kada treba ujutru izgovoriti molitvu? Odatle smo počeli. Gde je tvoja knjiga?"
„Ja nemam Talmud", reče Zora. „Počećemo s gramatikom. Hebrejski je vrlo gust jezik, znaš. Sabijen. Prepun tajni."
„Šta to znači?"
Pokušala je ponovo.
„Hebrejski pomalo liči na tvrdu bombonu."
Jakob ozbiljno klimnu glavom.
„Da li se i hebrejski topi na vrućini?"
Zori je trebalo nekoliko trenutaka da shvati da se Jakob šali.
„Dobra šala", rekla je, ponovo na ivici suza. Posle večerašnjih događaja Jakob će postati učenik nekog drugog, postaće tuđi štićenik.
Zora ga nežno pomilova po obrazu. Sada je znala da ipak nije poludela, da samo žali za onim što će izgubiti.
„Izvini što te ometam", reče Leoni trčeći ka njima. „Da li bi došla u ambulantu?", upitala je polako na hebrejskom, najbolje što je umela. „Treba nam prevod."
„Dolazim odmah", reče Zora.
„Koliko jezika znaš?", upita je Jakob i uze je za ruku dok su išli prema ambulanti.
„Četiri", reče ona, ne računajući tri koja je razumela, ali ih nije govorila javno. „Nije to toliko mnogo."
„Ja mislim da jeste toliko mnogo", reče on i snažno zaklima glavom. Zora je prosto morala da ga privuče sebi i privije mu koščato rame uz bedro.
„Idi sada, nađi mamu."
Na vratima ambulante sačekao ju je mršav mladić u belom mantilu. Mnogi dobrovoljci prolazili su kroz Atlit, pa se Zora nije začudila što ovog lekara nikada do sada nije videla, ali kad joj je pružio ruku, žuljevitu i ne sasvim čistu, sumnjičavo gaje pogledala pravo u bledozelene oči.
„Ti si Zora, je li?", rekao je. „Ja sam Avi Šehter. Imamo unutra dvojicu koji blebeću jedan s drugim na nekom prasta­rom žargonu i prave se da ne razumeju ni mene ni bilo koga drugog. Čuo sam da odlično poznaješ poljske dijalekte, pa bih želeo da uđeš i saznaš o njima koliko možeš. Iskrcali su se s broda prošle sedmice i već znamo da nisu Jevreji; moramo da saznamo kako su dospeli ovamo, kakve su im namere i šta su radili za vreme rata."
Govorio je kao čovek naviknut da izdaje zapovesti, i nije joj dao vremena da razmisli niti da odluči želi li da učini ono što i joj kaže. Otvorio je vrata i pokazao dvojicu krupnih ljudi, očigledno i braću, koji su sedeli zajedno na ležaju.
„Sačekaću te ovde."
Zora je čula jednog kako govori drugom da ne kaže ništa.
„Da vam donesem malo vode?", rekla je malčice nesigurno na mazurskom dijalektu.
Na licima im se videlo iznenađenje i sumnja. Stariji je upita:
„Ti si iz Danciga?"
„Ne, ali imam tamo rodbinu", rekla je. „Živeli su u ulici Mirhair."
„Pored sinagoge", reče on. „Poznajem taj kraj."
„Jesi li ti živeo negde u blizini?"
Krupnim šakama protrljao je neobrijano okruglo lice i upi­tao, bez nade i prebacivanja:
„Znači, poslaće nas nazad ili će nas staviti u zatvor?"
„Ne znam", reče Zora.
„Kazao sam ti da je to glupo", reče drugi čovek, još sličniji medvedu nego njegov brat. Okrenuo se Zori i molećivo rekao: „Kaži im da nikoga nismo povredili. Nismo nikoga prijavili policiji i nismo se borili. Mi smo kukavice, moj brat i ja. Otišli smo u Dansku i tamo čekali da se sve završi."
„A zašto ste došli ovamo?", upita ih ona.
„U Danskoj nije bilo posla. Posle primirja u grad su stigli neki momci iz Mosada, pa smo saznali da su ovde potrebni metalci, brodograditelji. Mi smo to nekada radili. Imali smo papire, pa sam pomislio..."
„Odakle vam jevrejski papiri?" Zora nije uspela da suzbije oštrinu u glasu, a stariji brat je rekao.
„Zaboravi. Niko nam neće verovati ni reč."
„Ne mogu da vam pomognem ako nećete da razgovarate sa mnom", reče ona, ali oni odmahnuše glavom i okrenuše se.
Šehter se presvukao iz belog mantila u izlizanu kožnu jaknu.
„Šta si saznala?"
„Ne mnogo", odgovori Zora. „Oni su iz Danciga. Kažu da su radili u brodogradilištu i da su pobegli za vreme rata. Neće da mi kažu ništa više. Nisu baš bistri, znaš. Mislim da uopšte nemaju pojma šta će ovde. Šta će sada biti s njima?"
„Da je do mene, ja bih ih odveo na granicu, pokazao im gde je sever i srećan put", reče Šehter. „Jišuv će ih možda smestiti na brod. Mene baš briga."
„Ali kaži mi nešto", reče Zora. „Zašto su njih dvojica u ambulanti? Nisu bolesni. Ako već hvataš hrišćane, zašto ne pokupiš i onu Ruskinju iz barake A koja vrlo rado svima priča da nije Jevrejka?"
,,A tu je i ona iz tvoje barake", reče Avi.
„Na koju misliš?"
„Na onu Švabicu, naravno. Neverovatna priča. Ratni zloči­nac u Erec Izraelu. Nisi znala?"
Zora se trudila da pokaže zapanjenost, a ne olakšanje; Šehter izgleda ne zna za Ester.
„Možda nisi toliko pametna kao što Hajim kaže."
„Hajim?"
„Hajim Mejer. Sigurno si primetila sličnost", reče on i pokre­nu glavu da joj pokaže profil. „Svi kažu da ličimo kao da smo rođena braća, a ne braća od strica." Izvadio je polupraznu kutiju cigareta iz džepa i mahnuo njome. „Poslao ti je ovo. Nadam se da se ne ljutiš što sam se poslužio", rekao je pružajući joj kutiju. „Imaš li neku poruku za njega, ako ga vidim?"
„Kaži mu...", reče Zora trudeći se da smisli nešto domišljato. „Kaži mu... hvala za cigarete."
„Baš si romantična, zar ne? Zašto mu ne kažeš da ga voliš i da čezneš da ga vidiš?"
Zora je udarila nogom u do gledajući ga kako odlazi.
„Nije ni čudo što se zove Hajim."
„Šta kažeš?", upita je Leoni, koja ju je čekala. „Hajim znači 'život', zar ne?"
Zora joj pruži cigarete
„Hoćeš?"
„'Česterfild'? Divno, hvala ti." Kad je Leoni izvadila cigaretu, komadić papira pao je na zemlju. „Šta je ovo?" Zora podiže cedulju i razmota je. „Samo slovo M", reče Leoni.
„Da li ti to nešto znači?"
„Ponešto."
„Mejer?", osmehnu se Leoni. „Zar ne?"
„Mejer, da", reče Zora, toliko očigledno ojađena da je Leoni odustala od zadirkivanja.
„Idem sada na čas fiskulture", reče Leoni. „Onaj Uri je baš zabavan. Hoćeš li sa mnom?"
Pre nego što je Zora stigla da odbije, Leoni je dodala:
„Zašto da ne?"
Zora slegnu ramenima.
„Više ne znam."
Šajndel je iseckala krastavce u skladu s unutrašnjim časovnikom koji ju je tog jutra probudio ranije. U početku je mislila da negde u logoru udaraju bubnjevi, ali s vremenom je shvatila da to njeno sopstveno srce lupa i traži hajdemo, hajdemo.
Pokušala je da se ne obazire na to, ali lupanje je bilo sve jače i upornije i istisnulo je sve ostalo, čak i njeno uobičajeno dobro raspoloženje. Prasnula je na Tedi i zarežala na dvojicu stražara Arapa s kojima je obično razmenjivala osmehe i znak dignutim palcem. Ponaša se kao Tirza, shvatila je, koja nikad nikome nije poželela dobro jutro kad dode.
„Ta-dam, ta-dam, ta-dam", mrmljala je spuštajući oštricu noža u ritmu. Ruke su joj se toliko znojile daje svaki čas morala da zastaje i briše ih kako joj nož ne bi iskliznuo.
Zadnja vrata tresnula su bučno u zid, najavivši Natana, koji je ušao u kuhinju s Bobom i Urijem.
„Vidite ko nam je došao!", povikao je.
„To je dobra vest?", reče Tirza. „Vas dvojica bolje da se danas klonite nevolja."
„Imaju oni dosta posla", reče Natan trpajući komad hleba u usta.
„Otkako je Natan smislio kako da onesposobimo one puške, svi su mnogo samouvereniji", reče Uri.
Tirza i Šajndel se zgledaše, a onda se zabuljiše u Natana.
„Stvarno si svinja", reče Tirza. „Kladim se da nisi rekao da ti je Šajndel kazala kako da središ te puške."
Nije se ni osvrnuo na ovo.
„Idemo odavde", rekao je, uzeo šaku maslina i pošao u trpezariju. „Pokazaću vam koji su ljudi odabrani za vođe baraka."
„Kakav mamlaz", reče Šajndel resko.
,,A šta si očekivala?", uzvrati Tirza. „Ali makar je delotvoran."
Šajndel je raspasala kecelju, mrmljajući psovke na jidišu. Dobro je poznavala nadmene ljude; medu njenim drugovima partizanima osećanje sopstvene važnosti bila je veština neop­hodna za opstanak, suštinski važna kao i sposobnost spavanja na goloj zemlji. Pa ipak, u njenoj jedinici momci se nisu pravili da su čvršći ili pametniji od devojaka.
Od Natanove taštine došlo joj je da vrišti. Toliko se iznervi­rala da nije ni pokušala da sedne u trpezariju, nego je ostala u kuhinji, koračala tamo-amo i pijuckala mlak čaj. Svakih nekoli­ko trenutaka ruka joj je letela na levo rame, tražeći remen male mašinke koju je nosila skoro dve godine u šumi. Ta prokletinja spadala joj je sto puta na dan i ona ju je večito vraćala.
„Neke žene brinu kako im stoji marama", zadirkivala ju je Malka, „ali Šajndel brine za svoj mili automat."
Šajndel je pretpostavila da joj Palmah neće dati oružje. Skupiće nas u dragoceno krdo, mislila je; provešće nas kroz ogradu na severnoj strani logora, praznoj, najmračnijoj i najslabije čuvanoj. Odatle ćemo potrčati preko onih polja do kamiona ili autobusa, a onda...
Od pomisli na ono što je čeka Šajndel je srce ponovo ubrzalo, kao da je već krenula, kao da puzi kroz rupu na ogradi, kao da trči pred tuđinima kroz noć bez mesečine. Znala je ponešto o bekstvima.
Tokom rata vodila je Jevreje kroz senovitu šumu, i to uvek po najgorem vremenu, kako joj se činilo. Bila je jedna porodi­ca sa sedmogodišnjim blizancima, potpuno izbezumljena od straha. Partizani su uspeli da ih prevedu preko zaleđene reke do svog logora jedino tako što su ih vukli na svojim kaputima. Šajndel se sećala kako im je govorila, kao da su glupi, kao da je ona sama iznad takvog straha koji je poput pare izbijao iz njih.
Šajndel je počela da riba štednjak, pomerajući ruku napred-nazad, jedan-dva, ide-mo, ta-dam. Toliko se usredsredila da nije ni primetila kad je Goldberg ušao.
„Ova kuhinja ne zaslužuje toliku predanost, veruj mi", rekao je.
„Moram nešto da radim", odgovorila je Šajndel. „Poludeću. Čekanje mi je najteže."
Uzeo joj je četku iz ruke.
„Izađi", rekao je. „Udahni malo svežeg vazduha. Lep je dan."
Poslušala ga je, ali kad se našla napolju, nije znala šta će sa sobom. Krenula je nazad u baraku da se presvuče; bluza joj je bila mokra od znoja. Imala je samo još jednu bluzu, bež boje, ružnu, s mrljom na rukavu. Makar imam dobru obuću, pomislila je gledajući s ljubavlju čvrste smeđe cokule koje je dobila od Crvenog krsta. Odlučila je da za bekstvo obuče kratke pantalone. Te pantalone bile su joj omiljeni komad odeće jer su imale duboke džepove napred i pozadi i jer su pripadale momku po imenu Marvin Orniš, čija je majka stotinama sitnih bodova prišila krpicu s imenom za pojas.
Pogledala je oko sebe kofere gurnute pod ležajeve i vreće okačene o grede tavanice. Nekada je zavidela drugim devojkama na spasenom blagu, ali više ne. Ja bar ne moram da mislim kako ću to poneti ni da se grizem šta da ostavim, pomislila je.
Šajndel je imala nekoliko korisnih komada odeće i kožni ranac, ah najvažniju imovinu držala je u kovertu ispod madra­ca. Izvadila je fotografije, polako, jednu po jednu. Evo Malke; smeši se pravo u aparat, svesna koliko je lepa, mada se na foto­grafiji to nije baš videlo. Kosa joj je bila mnogo svetlija nego što je crno-beli snimak nagoveštavao, a smeđe oči bile su joj poprskane zelenim tačkicama. Vrećasta jakna i vunene pantalone skrivali su obline.
Volf nikada nije gledao u aparat. Okretao je pogled u dalji­nu, pokazujući svoj zadivljujući profil. Bio je to neobičan znak sujete čoveka koji kao da nije poklanjao previše pažnje svom izgledu. Spreda je delovao kao običan Jevrejin, čak i pomalo čudan jer mu je levo oko bilo krupnije od desnog. Ali iz profila, s tamnom kosom, ravnom i gustom iznad tog dugog orlovskog nosa, izgledao je impozantno i intelektualno. I to je znao.
Šajndel je izvadila sliku njih troje na kamenim pločama ispred neke crkve. Volf je bio u sredini, naravno. Izgledam kao njihova mlađa sestra, pomislila je Šajndel. Zbog toga su svi mislili da su Malka i Volf par, a da je ona prirepak. Spustila je prst na Volfove usne.
Zašto se ja tako smešim? Je li Volf rekao nešto smešno? Ili nas je zasmejavao Šmuli iza aparata?
Šmuli je bio četni lakrdijaš, a tog dana kad je ovo snimljeno, bio je posebno dobro raspoložen. Upravo se bio oporavio od strašnog proliva. Grupu su na čitavu sedmicu za jedno mesto prikovali zaleđeni putevi i opasnost od očajnih izgladnelih dezertera, a Šmuli je bilo toliko bolestan da je Malka htela da mu dovede lekara. Zbog toga se žestoko posvađala s Volfom, ali on je tvrdio da je to suviše opasno i nije popustio.
Šmuli se oporavio i bez lekara, ali poginuo je svega mesec dana pošto je ova fotografija snimljena. Ubio ga je snajperista. Niotkuda. Šajndel nije imala Šmulijevu fotografiju. Kako se ono prezivao?
„O, bože", prošaputala je, užasnuta što je to zaboravila.
Pažljivo je spakovala fotografije u izgreban ranac. Njena majka grdila je tatu kad joj ga je dao.
„Nije dovoljno ženstven za devojku", rekla je. „Daj ga Noi."
„Barut će joj u njemu ostati suv", rekao je tata, koji je voleo da se šali.
U baraci je bilo tiho. Ritmično bubnjanje pretvorilo se u tupi štropot tik iznad njenog pupka. Ide-mo, ide-mo, ide-mo.
Šajndel je otišla do čistine ispred menze, gde je Uri držao čas. Dan je bio savršeno vedar, topao i suv, ali Tedi se ipak obilno znojila stojeći pred Urijem, crvena u licu i stegnutih pesnica.
„To nije prikladno za devojku", vikao je Uri potpuno izgu­bivši strpljenje. „Takva vrsta borbe pregruba je za vas. Prsa u prsa. Surovo. Kad stignete u kibuc, naučiće vas da rukujete pištoljem, ah ne i ovo."
„Zašto ne bih naučila kako da se odbranim?", upita Tedi. „Hoću da naučim ono što si pokazao njemu." Uperila je prst u jednog momka.
Šajndel se primače Leoni i upita:
„Šta se dešava?"
„Uči ih kako da se otmu ako ih neko zgrabi s leđa."
„Nema potrebe da to učite. Neki od momaka pobrinuće se za vas", tvrdio je Uri.
„Ali šta ako sam sama?"
„Tako lepa?"
„Pokaži joj", reče Šajndel i stade pored Tedi.
„Nemamo vremena za to", reče Uri.
„Seronjo", reče mu Šajndel hladno i priđe mu bliže. „Pro­baj da
napadneš mene, da im pokažem kako je lako oboriti muškarca."
„Hajde, vrati se lepo u kuhinju", reče on.
„Tamo sam završila", odvrati Šajndel, „a ako ti nećeš da radiš svoj posao, ja ću sama naučiti Tedi. Leoni, dođi ovamo, molim te. Stani tačno iza mene i uhvati me za mišice najjače što možeš. Tedi, najvažnije je da ne misliš suviše. Ne planiraj i ne oklevaj. Samo gledaj šta ja radim."
Kad ju je Leoni stegnula, Šajndel je izbacila sav vazduh iz pluća i omlitavela kao da pada u nesvest. Njena mlitavost izne­nadila je Leoni, koja je popustila stisak taman toliko da se Šajn­del hitro okrene i zarije joj lakat između nogu.
„Ne moraš da budeš ni krupna ni snažna da bi ovo zabolelo", reče Šajndel. „Napadač će pasti, veruj mi. A onda beži koliko te noge nose."
Niko nije progovorio ni reč.
„Hoćeš da probaš?", upita Šajndel Tedi, koja je potpuno pobelela u licu. „Nećeš", reče tiho. „Razumem." Svi su ili zurili u Šajndel ili se trudili da ne zure. „Hoće li neko drugi da proba?", upitala je ona. „Neće? Dobro", rekla je i odmarširala, jedan-dva, jedan-dva, jedan-dva.
Leoni dotrča do nje.
„Bila si sjajna."
„Verovatno nije trebalo tako da postidim Urija, ali sam je tražio." Šajndel se trgnu i uhvati za stomak. „Šta je?"
„Ceo dan me boli stomak, a sad je sve gore."
„Dobila si?", šapnu Leoni. „O, ne! Ne danas!"
Šajndel se radovala kad joj je perioda u šumi prestala. Osećala se jadno pokušavajući da to sređuje dok su išli od jednog do drugog skrovišta, bez mnogo prilika za kupanje i pranje odeće. Pored toga, tako je mogla da vodi ljubav s Volfom ne strepeći da će zatrudneti.
Ali Malka se plašila da više neće moći da rađa.
„Ja hoću sinove", rekla je. „Kćeri donose previše nevolja."
Šajndel se nasmešila i odgovorila:
„Pa, makar sada možemo da uživamo u seksu. A pošto niko ne može da ti garantuje sino­ve, možda je bolje da ti se perioda nikad i ne vrati."
Malka se na ovo trgnula i do večeri nije htela više da razgova­ra sa Šajndel. Ali nije umela dugo da ostane ljuta, pa je sutradan ujutru sve bilo kao da se onaj razgovor nije ni odigrao.
Šajndel je otrčala u nužnik i sela na toalet, držeći se za to.
„Dušo?" Leoni je provirila preko pregrade i pružila joj savi­jenu pamučnu kompresu. „To je iz ambulante; uzela sam još nekoliko za rezervu."
„Hvala ti", reče Šajndel.
„Da li boli?", upitala je Leoni dok su se vraćale u baraku ruku pod ruku.
„Ne naročito. Prosto sam zaboravila kako je to. Ne krvarim mnogo, hvala bogu."
„Ali uznemirena si."
„Pa, to je, znaš, nezgodno", reče Šajndel.
„Ja još čekam", reče Leoni. „Nisam još nikad imala."
„Nisi?"
„Ne."
„Koliko ti je godina?", upita je Šajndel.
„Sedamnaest. Ne, u oktobru punim osamnaest. Mislim da možda nikad neću ni dobiti."
„Ne brini. Meni je bilo skoro šesnaest kad sam dobila prvi put. Neko mi je rekao da hoće da prestane kad se ne hraniš kako treba. Uz dovoljno dobre hrane sve ćemo se oporaviti i imaćemo dece koliko hoćemo, znam da si ti rekla da ne želiš decu, ah ipak..."
Leoni je slegnula ramenima i nasmešila se kao da to i nije toliko važno. Nije rekla Šajndel za abortus posle koga samo što nije ostala jalova, ni za lekarevo prezrivo držanje, ni o tome kako je gotovo osećala ukus čelika njegovih instrumenata dok su ulazili u nju, ni o lokvi krvi na podu ispod kuhinjskog stola. Kad bi priznala makar jednu pojedinost svoje sramote, srušio bi se sav naporan rad na uzdržavanju i skrivanju, i više nikada ne bi uspela ponovo da postigne ravnotežu. A što je najgore, Šajndel bi je zamrzela.
„Ali, moram nešto da te pitam", šapnu joj Šajndel gorljivo.
„Samo izvoli", reče Leoni, skloni kosu sa čela i ponovo pre­uze vlast nad sobom i svojim tajnama.
„Tedi kaže da misliš da je Lote, ona Nemica, esesovka. Ah zašto mi nisi sama rekla?"
„Izvini", reče Leoni. „Nisam bila sigurna, a onda sam se uplašila da ćeš pomisliti da sam luda. Dok je bila pod tušem, uči­nilo mi se da sam joj videla esesovsku tetovažu na unutrašnjoj strani mišice. Možda je to bila modrica ili beleg, a sve mi je delovalo neverovatno."
„Ti si potpuno normalna, ali ona je potpuno luda", reče Šajn­del; znala je da Lote, kakva god bila njena priča, može ugroziti bekstvo. „Moramo da je isteramo iz barake."
„Svi će se složiti s tim", reče Leoni.
„Htela sam da ti kažem kako sam bila ponosna na tebe kad si se onako usprotivila Uriju. A sada vidim da ti nije dobro, a ipak si tako jaka, tako snažna. Valjda si morala to da naučiš u ratu." Sramežljivo ju je pogledala. „Sigurno si prošla kroz strahote."
„Bilo je i onakvih i ovakvih dana", reče Šajndel sećajući se najgoreg od svih dana. Potcenili su jačinu grupe nemačkih dezertera koja je našla skrovište u njihovoj šumi. Volf i Malka ostali su odsečeni od jedinice, banda ih je stigla, opkolila i ustrelila kao srndaće u lovu.
Leoni je ćutala dok su bol i tuga poigravali po licu njene drugarice.
„Ne misliš da je strahota dok si usred svega toga", nastavi Šajndel. „Gotovo uopšte i ne misliš. Trudili smo se da ubijamo naciste i njihove saradnike. Digli smo neke mostove u vazduh. Pomogli smo nekim ljudima da pobegnu. Pokušavali smo da ostanemo živi."
„Nije mala stvar ostati živ kad su toliki drugi izginuli."
„Misliš da je preživljavanje pobeda?", upita Šajndel. „Obično preživljavanje?"
„Ne znam", reče Leoni, a oči joj se napuniše suzama. „Izvini."
„Ne, ti izvini." Leoni obrisa obraze nadlanicom. „Ali možda bolje ne misliti previše o tome."
„Možda nije", reče Šajndel, i upravo tada Šmulijevo prezi­me iskrsnu joj u pamćenju kao nekakva ponuda mira prošlosti, Beser.
Šmuli Beser. Neće to ponovo zaboraviti.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Anita Dajamant-Dan posle noći Empty Re: Anita Dajamant-Dan posle noći

Počalji od Mustra Pet Jun 08, 2018 7:32 am




4. Bekstvo




Kroz ogradu

Večera se završila pre skoro čitav sat, ali trpezarija je još bila puna. Ljudi su ostali da sede kao u kafeu, nalakćeni, dodajući cigarete ukrug. Neko je izvadio špil karata, pa se tiho mešanje i pljeskanje uključilo u žamor raz­govora. Možda ih je zadržala kafa, pomislila je Šajndel. Retko dobijamo kafu uveče.
U čitavoj trpezariji kretao se samo Natan; išao je od stola do stola, upadljivo okretao stolice, podizao noge na njih i sedao kao kauboj u američkom vesternu. Držao se nehajno, ali Šajndel je znala da on proverava ljude koje je odabrao za vode. Oni su sedeli uspravno i kruto dok se on naginjao k njima da im izda poslednja uputstva. Šajndel je primetila da dve zapovednice ženskih baraka nisu u trpezariji, pa se ujela za usnu kako ne bi svima naredila da se gube napolje i spreme za spavanje. Ruke i noge bridele su joj od napetosti, kao da će joj koža popucati.
Na kraju više nije mogla da sedi ni časa, pa je krenula da pokupi preostale šoljice. Dok je unatraške ulazila u kuhinju, iznenadila su je lica u trpezariji. Sve devojke izgledale su ljupko, Zora koliko i Leoni. Čak je i Ferenc delovao privlačno. Njena majka govorila je da su sve neveste lepe, a Šajndel joj je navo­dila primer Lube Finkelštajn s njenom uvučenom bradom kao dokaz da greši. Ali mama je rekla ne, i Luba je bila lepa nevesta. Večeras ju je razumela.
Natan je ušao za njom u kuhinju i odmah prešao na posao.
„Nekoliko minuta posle jedan poslaćemo nekoga u tvoju bara­ku", rekao je. „Posle toga sve je na tebi. Svaka tvoja pomoćnica biće zadužena za pet devojaka, da ih probudi, pomogne im da se obuku i spremi ih za polazak u najkraćem roku. Niko ne treba ništa da nosi. Nikakav prtljag, ništa. Moraćemo da se krećemo brzo. Naši momci do tada će stići u logor i oni će nas izvesti. Još nešto", rekao je i otvorio policu ispod sudopere. Pružio joj je staru jastučnicu, grudvastu i svezanu dugačkom uzicom.
„Tu su boca hloroforma i krpe za usta, dovoljno za dve žene."
Šajndel je pobesnela.
„Tek sad mi to kažeš?", pobunila se. „Moje devojke će i bez toga biti prestravljene", upozorila ga je najoštrije što je mogla, kako bi sakrila radost što je Esterina sudbina u njenim rukama.
„Ovo nije za raspravu", prasnu Natan. „Akcija počinje za nekoliko sati i ti si dobila naređenja. U kesi je i ručni sat, da možeš da pratiš vreme. Postaraj se za svoju malu nevolju posle ponoći. Najvažnije je da svi budu tihi i da izađu brzo."
„Videćemo se kasnije, Šajndel", rekao je i poljubio je u ruku pre nego što je uspela da ga spreči. „Budi jaka."
Kad su se muškarci postrojili za prozivku, Šajndel je primetila da nema igara i šala. Natanovi komandiri ponosno su istupili napred, a svi ostali sledili su njihov primer.
„Najzad ste naučili da se ponašate, a?", podrugnuo se Vilson. Ali kad su raspušteni, muškarci nisu žurili da se vrate u barake; zastajali su da proćaskaju ili svežu cipele, i pravili su se da ne čuju stražare koji su im vikali da se maknu. Devojke su pošle njihovim primerom i pokazale svoju nezavisnost šetajući nogu pred nogu prema barakama.
Šajndel je našla Leoni i uhvatila je pod ruku.
„Noćas je bekstvo iz logora", rekla je tiho.
„Noćas?", zapanji se Leoni. „Odlaziš?" Šajndel joj se primače bliže.
„Svi odlazimo." Leoni stade.
„Svi? Valjda ne i ona Švabica?"
„Ne, ne ona", reče Šajndel i objasni joj kako će Lote svezati i začepiti joj usta.
„A šta će biti sa mnom?", upita Leoni misleći na Lotinu pretnju da će otkriti njenu prošlost.
„Ideš i ti, naravno", reče Šajndel. „Ne plaši se. Ja sam vodi­la ljude po mnogo gorem terenu od ovog, i to zimi. Palmah poznaje okolinu." Šajndel nastavi: „Tvoj posao je da mi pomogneš da se ostale devojke iz barake spreme za polazak. Tedi i Zora takođe će mi pomagati."
„Trudiću se da te ne razočaram."
„Da me ne razočaraš? Potcenjuješ sebe, Leoni. Ti si hladno­krvna. Hrabra si. U ovakvoj zemlji ne smeš biti krotka. Moraš da se braniš." Šajndel je ućutala, ali Leoni je shvatila njene reči kako treba, kao savet na rastanku.
Kad su se vratile u baraku, Šajndel je pozvala Tedi i Zoru do svog ležaja i iznela im plan.
„Znala sam da se nešto sprema", reče Tedi, sjajnih očiju. „Divno. Još nedelju dana ovde, i počela bih da lajem na mesec. Šta želiš od nas? Šta treba da radimo?"
„Nešto posle jedan neko će pokucati na vrata. Moramo sve da probudimo, pomognemo im da se obuku i spremimo se za polazak što je brže moguće. Niko ništa ne treba da nosi. Tiho, lako i brzo, to je naš plan. Palmah će nas izvesti. Pretpostavljam da će iseći žicu i povesti nas... ne znam kuda."
Vrata su se otvorila i Lote je uletela u baraku; gurnula su je dva britanska vojnika, ljutitih crvenih lica.
„Sledeći put nećemo biti ovako blagi."
Lote pijunu za njima vrišteći:
„Guzice jedne, kreteni, slabići." Onda se okrenula. „I vi ste sve guzice, sve do jedne", zaurlala je.
Kad je legla i pokrila se preko glave, Zora se nagnula ka Šajndel i upitala:
„Idu svi?"
„Svi osim nje", reče Šajndel. „Za nju imam konopac i hloroform."
„A Ester?"
Šajndel slegnu ramenima.
„Ljudi pogrešno procenjuju moje znanje hebrejskog. Ali istini za volju, ne želim da se ljutiš na mene."
Zora se nasmeši.
„Ne, ne želiš."
Kako se bližilo vreme za gašenje sveda, nekakva oluja valjala se kroz barake; napetost i izlivi besa pucali su kao gromovi. Dve devojke otpočele su bučnu i glupu svađu oko komada voća. Neko je ispustio knjigu i sve su poskočile. Jakob je počeo da trči između ležajeva kao divlje mače.
„Možeš li da smiriš tu tvoju zverčicu?", upitao je neko.
„Smiri ti svoju jezičinu da ti je ja ne smirim", zarežala je Zora.
Glasno kucanje na vratima sve ih je ućutkalo.
„Jeste li obuče­ne?" Trenutak kasnije Goldbergova glava pojavila se na vratima. „Sve ste tu, je li? Dobro, onda lepo spavajte, curice."
Svetla su se pogasila, a tama se kostrešila od nervoznog nakašljavanja, brisanja nosa, nameštanja jastuka, popravljanja pokrivača i uzdisaja. Tek čitav sat kasnije uzbuđenje se najzad smirilo i prešlo u talase ravnomernog disanja i lakog hrkanja, mada nisu sve spavale.
Tedi je ležala na stomaku, nosa zarivenog u jastuk kako bi odagnala Lotin smrad. Ruke su joj visile preko ivica ležaja i naslanjala se dlanovima na hladan betonski pod. U glavi su joj se rojila pitanja. Gde će spavati sutra? Šta će biti ako ih uhvate? Ponosila se što ju je Šajndel odabrala, ali bila je nervozna. Hoće li morati da se bori? Da li je njen hebrejski dovoljno dobar? Ovo će se umnogome razlikovati od njenog bekstva iz voza; za početak, napolju nije hladno, a ona nije izgladnela. I ne pla­ši se. Ima poverenja u Šajndelin zdrav razum, u Goldbergovu dobrotu, u vatrenost pripadnika Palmaha, u samu zemlju.
Kad se okrenula na stranu i sklopila oči, Tedi je primetila poslužavnik s pismom na pretrpanom pisaćem stolu. Prozor pored nje bio je otvoren i čula je pljuskanje vode u kanalu i glasove, pojačane putovanjem preko vode. Gospodin Luderman pogledao je adresu i nasmešio se kad je saznao da je ona dobro i zdravo.
Tedi se trgla iz sna, zbunjena i besna. Zašto misli na poslov­nog prijatelja svog oca? Zašto se takva beznačajna sitnica iz nje­ne prošlosti pojavljuje upravo sada kada otpočinje budućnost?
Napela je svaki mišić u telu, naprežući se da izbriše iz glave Ludermanovo naborano lice, komodu od mahagonija, mesingani nož za pisma, kožnu futrolu za naliv pero. Ali slike su bile suviše žive da ih otera. Sećanja nije mogla da kontroliše ništa više nego svoje čulo mirisa. Ljubavlju i tugom povezana je s prošlošću, i tako će biti dok ne umre. Moraću da naučim da živim s tim, pomislila je i zapitala se koliko vremena će proći dok bol ne prestane.
Zora je bila na straži. Kad su svetla pogašena, Ester se spu­stila na kolena i sagnula glavu nad sklopljenim rukama. Ovo je, mislila je Zora, najnejevrejskija poza na svetu. Činilo se da Ester moli krunicu ili traži pomoć od Bogorodice. Naravno, možda se moli Sari, Rebeki i Raheli, ili nemo izgovara delove hebrejske službe na koju je počela da odlazi s Jakobom svakog dana ujutru i uveče.
Zora je sebe smatrala autoritetom u vezi sa pitanjem uzalud­nosti molitve. U koncentracionom logoru gledala je ljude kako preklinju za život ili za gram hleba kao daje bog neki čarobnjak ili bogati ujak Ona je bila pametnija već s dvanaest godina.
Kao devojčica, imala je običaj da se pravi važna pred gospo­đama na balkonu sinagoge. One su se smešile i hvalile je dok je pokazivala da poznaje molitvenik, stih po stih, pokret po pokret, bolje od bilo kog dečaka koji se sprema za bar micvu. Prestala je s tim kad je čula šta se o njoj šapuće; šteta što je tako neugledna, šteta što joj otac nema ni prebijene pare, a da ne spominjemo onog priglupog brata. Šteta, podrugljivo su se smešile gospođe, što je pobožnost loš miraz.
Posle toga njeno savršeno poznavanje službe božje bilo je samo dokaz, njoj samoj, pošto niko drugi nije ni mario, da je pametnija od glupavih kvočki koje idu u sinagogu samo da bi ogovarale i hvalisale se svojim sinovima. Oni što je sažaljevaju zbog lica i siromaštva neka idu do đavola; Zora je odlučila da njen život nikad neće biti sitan kao njihovi.
Pa ipak, dok je gledala Ester kako se moli nekom ujaku iz bajke, Zora je u sebi dodala: „Amin". Videla je slomljene i uklete kako u pobožnosti nalaze utehu i nekakav spokoj. Znala je da bog s tim nema ništa. Bog je izgovor, metafora ili strategija. Ah ponekad je i to dovoljno.
Zori je bilo lakše da Ester oprosti naivnost nego sebi dugogo­dišnju naviku nadmenosti.
„Žao mi je", prošaputala je i stavila pesnicu na srce. „Žao mi je zbog grehova protiv tebe", pokajala se jednom, dvaput, triput. „Žao mi je zbog taštine, zbog gordosti, zbog snishodljivosti. Žao mi je, žao mi je, žao mi je."
Leoni je zurila u tavanicu i mislila o bekstvu, o toj prelepoj reči, naročito na francuskom, échapper, koja kao da šapuće: „Ššš!"
Njeno poslednje bekstvo nije bilo lepo. Bilo je slučajno i neplanirano, a ona je, sama i polusvesna, imala neizrecivo mno­go sreće.
Posle surove noći s Lukasom i njegovim drugarima i halu­cinacija u zoru o anđelu među pticama, zaspala je i probudila se među čistim čaršavima. Sve ju je bolelo, kidalo i tištalo, ali mirisala je na sapun i lekovite masti. Između nogu imala je čistu meku krpu. Podigla je ruku do bolne posekotine na usni, ali gospođa Klos ju je zaustavila.
„Ne diraj", šapnula je. „Nije strašno i neće ti ostati ožiljak. Biće ti dobro za nekoliko dana; mlado tkivo brzo zarasta", coktala je i odmahivala glavom. „Sreća da se ovo ne dešava češće, s obzirom na to kakve su Nemci životinje."
Leoni je dozvoljeno da spava čitavu sedmicu, kako joj se činilo. Pilule su brisale sate zajedno s bolom, pa nije imala predstavu koji je dan kad je osetila da je neko drmusa za rame.
„Probudi se." Gospođa Klos bila je ljuta. Teško je disala, a maškara joj se razmazala po obrazima. „Ustaj. Dosta je izleža­vanja", rekla je i strgnula pokrivače. „Hoću da odeš u Fredijev bar i doneseš mi bocu." Podigla je Leoni na noge i ugurala joj ruke u rukave muškog kišnog mantila. Na vratima joj je gurnula zlatnik u šaku. „Ako se ne vratiš za petnaest minuta, probudiću Simoninog kapetana i poslaću ga po tebe."
Leoni se pridržavala za ogradu nesigurno silazeći niz stepe­nice. Kad je sišla na ulicu, vrtelo joj se u glavi i bila je potpuno izgubljena. Mesecima nije izašla napolje: posle bekstva jedne devojke gospođa je svima sakrila odeću i obuću i sama je išla u kupovinu.
Pogledala je po ulici i pokušala da se pribere, setila se da je bar na uglu bloka i skrenula levo. Bila je potpuno sama na ulici. Svi prozori bili su zamračeni, a kapci na izlozima zatvoreni i zakatančeni. Bar je bio zatvoren.
Žuč se popela Leoni u grlo. Kaldrma je bila hladna i klizava pod njenim bosim stopalima. Potpuno se razbudila suočena s prvim pravim izborom u više od dve godine.
Mogla je da skrene u prolaz između zgrada i pokuca na zad­nja vrata. Fredi bi joj sigurno dao bocu, mada bi; znala je, tražio više od gospođinog novca. Leoni je stegnula zlatnik u dubokom džepu mantila. Tkanina je zaudarala na duvan. Okrenula se i prešla ulicu, rešena da više nikada tako ne klekne.
Pazeći da ne zgazi na razbijeno staklo koje je svetlucalo po pločniku, držala se blizu zgrada. Nije smela da rizikuje da je uhvate ovakvu, bosonogu, gologlavu, bez ičega na sebi osim pamučne spavaćice ispod nemačkog oficirskog mantila.
Hodala je brzo, ne znajući tačno kuda ide. Nije imala poro­dicu. Prijatelje i poznanike nije videla godinama, i nije imala predstavu šta bi rekli ili učinili kad bi se takva pojavila pred njima. Kad je zašla za ugao i ponovo se našla pred barom, talas straha zbrisao joj je i poslednje pramenje magle iz očiju.
Potrčala je. Gotovo sva ulična svetla bila su pogašena, a ona nije imala pojma kuda trči, blok za blokom, što je brže mogla, preko mosta i kraj dugačkog niza nemačkih kamiona parkiranih preko noći. Nije usporila sve dok nije morala da stane da dođe do daha. Krijući se u senci dubokog ulaza, gledala je nepoznat mali trg s drvenim klupama, praznim cvetnim lejama i suvom fontanom u sredini. S druge strane trga stajala je visoka siva gospa, glave nagnute u stranu kao da ispod granitnog vela oslu­škuje pesmu iz daljine.
Leoni je dugo zurila u statuu, drhteći kao zec, sve dok nije čula prasak nekog motora. Potrčala je pored fontane i niz uličicu pored samostana. Kucala je na prastara kuhinjska vra­ta, tiho ali ravnomerno, sve dok nije čula škljocaj i povlačenje reze. Opatica u beloj mantiji uhvatila ju je za ruku kad je pala na pod i preklinjala da je spasu.
Šajndel je svu pažnju usmerila na stari sat pored uha. Podigla ga je do bledožute mrlje svetla i zapanjila se videvši da je prošlo svega pet minuta otkako je poslednji put pogledala.
Leoni se promeškoljila na ležaju pored nje. Šajndel je videla da su joj oči otvorene pa je podigla ćebe pozivajući je da dode kod nje. Privile su se jedna uz drugu, a kad je Šajndel sledeći put pogledala na sat, bilo je vreme.
Obula je cipele i ispod ležaja uzela zavežljaj koji joj je Natan dao. Leoni joj je pomogla da razveže kanap, odmota bocu s hloroformom i presavije platnenu krpu u kompresu. Tedi i Zora gledale su s obe strane barake, čekajući da Šajndel krene.
Kad je ustala, i one su ustale, pa su sve četiri na vrhovima prstiju prišle Lotinom ležaju. Leoni natopi krpu bistrom tečnošću i oseti se sladunjavi miris nalik na bombone. Tedi je zadržala dah i podigla ćebe.
Lote je ležala na stomaku, što je zamrsilo stvar. Šajndel je pokazala Tedi da je uhvati za ramena, a Zori da je zgrabi za bok. Podigla je tri prsta, a kad je spustila treći, jednim veštim pokretom okrenule su Lote na leđa, a Leoni joj je pritisnula krpu preko usta i nosa. Lote se otimala nekoliko trenutaka, ali hloroform je počeo brzo da deluje, pa su Tedi i Leoni uzele da joj vežu ruke za metalnu ogradu ležaja. Zora i Šajndel svezale su joj gležnjeve.
Pogledale su se preko tela na ležaju i klimnule glavom u znak čestitanja. Ali Lote se promeškoljila i trenutak kasnije bacakala se levo-desno tako snažno da je oslobodila levu nogu. Zora i Šajndel mučile su se da je savladaju i ponovo vežu, ali kanap se stalno kidao.
Šajndel je besnela. Da li su zaista mislile da će kuhinjski kanap biti dovoljno jak da onesposobi bilo koga?
Leoni je podigla krpu s poda, ponovo je pritisnula Lote na lice i sipala hloroform sve dok nije natopio krpu i potekao Nemici niz obraze. Tedi se okrenula da izbegne omamljujuće dejstvo hloroforma, zapanjena što Leoni udiše ta isparenja i ostaje svesna.
Posle trenutak-dva hemikalija je proradila i Leoni je spustila bocu, zavrnula Lotin rukav i podigla mlitavu ruku da im pokaže dvostruku munju, znak SS-a.
Tedi prošaputa:
„To nije moguće."
„Reci mi, šta je još nemoguće?", promrmlja Zora, izvuče jastuk ispod Lotine glave i spusti ga na vlažnu kompresu preko njenog lica. Pogledala je Šajndel pravo u oči, a ova joj je uzvrati­la pogled i klimnula glavom. Leoni i Tedi prišle su bliže i stisnu­tih usana posmatrale kako Zora pritiska jastuk svom snagom. Lotino telo reagovalo je odmah i zapanjujućom snagom izvilo se nekoliko centimetara iznad ležaja. Ostale devojke pritekle su u pomoć i pritisnule jastuk dok su grčevi protresali ležaj.
Leoni je pod rukama zamišljala Lukasovo lice. Tedi je davila muškarce koji su je silovali. Zora je ubila suseda koji je izdao Jakobovu majku. Šajndel je osećala kako joj mišići ruku drhte od napora dok sveti Volfa, Malku, Nou, oca i majku, Šmulija i bezbrojne druge.
Najzad je Leoni, zadihana od napora i napetosti, zavukla ruku pod jastuk da opipa puls.
„Možemo da stanemo", šapnula je.
Uspravile su se, izbegavajući da se pogledaju, okrenule telo na bok i svezale ga. Tedi je petljala s ćebetom, pokušavajući da sve izgleda tako kao da Lote spava.
„Ne trudi se, reče joj Šajndel. „Niko neće brinuti što nju ostavljamo."
Vrata barake otvorila su se minut-dva kasnije i čulo se prošaputano naređenje:
„Sada."
Šajndel, Tedi, Leoni i Zora pošle su od ležaja do ležaja, budile devojke što su nežnije mogle, saginjale se da šapnu:
„Probudi se, pssst. Ne boj se. Odlazimo, pst. Bežimo odavde noćas. Obuci se, brzo. Ne brini ništa, ali požuri. I mi idemo s tobom. Nemoj ništa da pakuješ. Požuri."
Užurbanost i uzbuđenje u njihovim glasovima isterali su sve devojke iz postelja; bile su na nogama i pre nego što su im se oči privikle na polutamu. Udarale su u ivice ležajeva dok su se oblačile, a Šajndel je išla tamo-amo sredinom barake, podizala prst na usne i pokazivala podignut palac. Zora je pomogla jed­noj ženi da nađe cipele. Leoni je zakopčavala dugmad.
Ester se prva spremila i čekala je pored ležaja na koji je ured­no presavila ćebe. U rukama nije imala ništa, kao što je bilo naređeno, ali obukla je tešku bundu donesenu iz Poljske, a iz džepova su virila dva srebrna svećnjaka. Držala je ruke Jakobu na glavi i gledala u vrata.
Niko nije pogledao Lote.
Čim su se obukle, devojke su počele da trpaju stvari u vreće i kofere.
„Ne, ne", šapnula je Tedi devojci koja je gurala odeću u jastučnicu. „Ne smemo da nosimo ništa sa sobom."
Leoni je ubeđivala drugu koja je punila glomazan kofer.
„Trčaćemo po mraku. Biće opasno ako ovo poneseš."
Kad je Šajndel videla da su se sve oglušile o naređenje, poku­šala je da im izvuče stvari iz ruku, ali jedna žena privila je album s fotografijama uz grudi i rekla:
„Ako ne smem da ponesem svoju porodicu, onda ću ostati ovde."
„Izvini", rekla je Šajndel i otišla da uzme svoj ranac s foto­grafijama.
Metež pakovanja i priprema zaustavio se kad se odnekud iz daljine začuo glasan piskav krik. Sve su se skamenile. Prošao je minut, pa još jedan, ali nije bilo uzbune, nije se čuo topot čizama po zemlji, nikakva naređe­nja na engleskom nisu izdana. Jedna devojka tiho je zaplakala, ali su je sve ućutkale.
Šajndel je jedva disala. Četiri duga minuta gledala je na sat, sve dok se nisu otvorila vrata. Pojavio se obris muškarca s puškom preko ramena.
„Požu­rite, deco", rekao je poznatim glasom. „Hajde, malene moje", rekao je Goldberg na jidišu.
Šajndel je izašla prva, a Zora, Ester i Jakob odmah za njom. Leoni je zastala kod Lotinog ležaja, ali Tedi joj je spustila ruku na rame.
„Gotovo je", rekla je i blago je gurnula kroz vrata.
Žene su se našle okružene pripadnicima Palmaha u tamnoj odeči i sa crnim kapama. Držali su puške, mahnuli im da krenu za njima i potrčali ka dnu logora; njihova baraka bila je najbliža kapiji, što je značilo da će morati najduže da trče.
Komandosi su ih sproveli kroz logor izbegavajući blesak reflektora trčanjem u cikcak od jedne do druge senke, oko bara­ka i nužnika. Prelazeći preko piste za prozivke, Zora je spazila četvoricu palmahovaca kako vuku dvojicu krupnih Poljaka, sada začepljenih usta i vezanih ruku, u suprotnom pravcu. Kad se okrenula da vidi kako ih guraju kroz vrata Šupe i zauvek izvode iz njene priče, neko ju je zgrabio za ruku i povukao prema zadnjem zidu menze. Ester, Jakob i devojke iz barake stajali su pribijeni uz drveni zid i osluškivali zvuk koraka u daljini, a onda... ništa.
Zora se zabrinula. Oni su svakako poslednja grupa; možda su ih zaboravili. A možda služe kao mamac, da budu otkrive­ne i žrtvovane kako bi se skrenula pažnja s ostalih. Jakob je tri puta morao da je cimne za rukav da bi obratila pažnju na njega. Pokazao joj je zid na kom je među izgrebanim imenima i datumima našao ime „Ester". Zora ga je pomilovala po kosi i pomislila: „S njim će biti sve u redu. Ma šta da se dogodi noćas, s njim mora biti sve u redu."
Minut kasnije muška glava provirila je iza ugla zgrade i ponovo su krenuli. U koloni po jedan pošli su do uskog prolaza prosećenog u žici. Zora je pomislila kako su žene zapanjujuće brze s obzirom na teret koji nose. Pošla je za Ester kroz neravnu rupu i ogrebala ruke o bodljikavu žicu držeći je dalje od bunde.
Kad je stupila u prolaz između muških i ženskih baraka, Zori se učinilo da se ograde stežu oko nje, iako su bile na razmaku od najmanje šest-sedam metara. Skamenila se, zbunjena i nemoć­na, gledajući kako ostale trče ka severnoj ogradi. Napinjale su se iz sve snage, dizale su stopala kao atletičarke, trčale su ka izlazu koji Zora nije videla. Neki reflektori bili su ugašeni, pa se činilo da ljudi nestaju kad stignu u senke.
Prizor je preplavio Zoru žudnjom da im se pridruži s druge strane, šta
god to značilo. Pojurila je, proletela pored Ester i Jakoba vijugajući da izbegne kofere, očešala se o cevi pušaka palmahovaca, letela je snagom i brzinom kakve nikad nije osetila. Bežala je.
Gotovo se nasmejala kad je stigla do otvora u žici dovoljno širokog da prođe kamion. Nije stala kad je prošla, uživala je u ubrzanju i vetru na licu. Projurila je pored grupe muškaraca ne obazirući se na njihov promukli šapat:
„Stani, stani!"
Trčala bi tako do svanuća, ali usporila ju je pomisao na Ester i Jakoba. Prestraviće se ako ona nestane. Okrenula se i potrča­la nazad. Ester joj je poletela u zagrljaj. Jakob ju je zagrlio oko struka.
Kad je videla Zoru, Šajndel je znala da su svi iz njene barake bezbedno izašli i da su njene zvanične dužnosti okončane. Ipak, morala je sve da proveri, kao da je još odgovorna. Izbrojala je da osamdeset izbeglica, među njima i dvadeset žena s decom, stoje u mraku nasred hladnog polja. Još najmanje sedamdesetorica spasilaca iz Palmaha pušili su i mrmljali među sobom.
S istoka je čula tiho brujanje motora i opazila isprekidanu povorku ljudi kako ide ka putu. Još jedna grupa, ne veća od desetoro, išla je ka severu. Nadam se da ovi ljudi znaju šta rade, pomislila je dokjevreme prolazilo bez reči ohrabrenja i nagoveštaja kuda će njena grupa poći.
Tedi je stajala pored Šajndel i premeštala se s noge na nogu. Mišići nogu bili su joj napeti kao da se sprema za klizanje po zaleđenom kanalu. Nagnula se u polučučanj, uhvatila se za buti­ne i čekala zvuk startnog pištolja, naredbu da krene. Njihala se levo-desno, sve brže i brže, mrmljajući priprema, pozor, sad. Šajndel je videla da se Tedi njiše, a da Leoni drhti. Otišla je do palmahovaca.
„Zašto ne polazimo?"
Jedan krupan čovek besno je pogleda i spusti prst na usne, ali se drugi nagnu bliže i reče:
„Jedan naš čovek još je unutra, proverava da li nas neko prati."
Šajndel je klimnula glavom i vratila se drugaricama; one su gledale u planinu, gde je gorela signalna vatra. Pitala se koli­ko je daleko ta vatra, da li su tamo krenuli i da li će ih plamen izdati Britancima. Vilica ju je bolela od napetosti. Ako ne kre­nemo uskoro, poći ću sama, a oni svi neka se nose, mislila je nesvesno dižući ruku na rame, tražeći remen davno izgubljenog automata.
„Gledajte", šapnuo je neko. Svi su se okrenuli prema čoveku koji je trčao iz logora. Palmahovci su odmah podigli rančeve i puške na ramena, raspršili se medu begunce i počeli da ih usmeravaju ka istoku, prema putu i planinama.
Tedi je dotrčala do jednog čoveka napred i upitala ga:
„Ku­da idemo?"
„U kibuc Jagur", rekao je. „Dok stignemo do puta, kamioni bi trebalo
da nas čekaju i pokupe."
S naporom su se kretali preko polja. Zemlja je bila nedavno poorana, duboko izbrazdana i iznenađujuće vlažna, pa su se deca mučila preko brazdi. Ljudi s težim teretom gubili su rav­notežu i padali na kolena.
Leoni su stalno spadale cipele. Kad joj je blato odnelo jed­nu, sagnula se da je nađe, ali ju je jedan palmahovac uhvatio za ruku.
„Izgubila sam cipelu", objasnila je, ali on ju je podigao na noge pa nije imala druge nego da hramajući krene za njim. Spala joj je i druga cipela, pa je nastavila u čarapama, ali one su se brzo natopile i otežale, pa ih je skinula i hodala bosa. Do puta je stigla u suzama.
„Gde si bila?", upitala ju je Šajndel.
„Izgubila sam cipele", rekla je Leoni gledajući svoja ledena bolna stopala. „Izvini."
„Ne izvinjavaj se", reče Šajndel. „Naći ću ti neke druge."
„Prepusti to meni", reče Tedi i krenu duž kolone pitajući ima li neko rezervnu obuću, udišući punim plućima očekivani miris sveže poorane zemlje i sve vreme držeći na oku Zoru, Ester i Jakoba.
Oni su još išli poljem. Jakob se zbog nečega strašno plašio što je na otvorenom. Ester i Zora nosile su ga naizmenično, ali bio je težak i zaostale su toliko da su palmahovci poslali nazad jednog čoveka da ih dovede.
„Dajte ga meni", rekao je čovek i podigao Jakoba na ramena kao da nije teži od lutke.
Ester je naslonila ruku Jakobu na nogu i hodala pored njih. Zora se nasmešila jer joj je Jakobov nosač mnogo ličio na gorilu, onako krivonog, hodajući kao dustabanlija. Dečak se u početku meškoljio i otimao, ali se ipak smirio, oslonio bradu čoveku na teme i uhvatio ga za vrat. U mraku su delovali kao otac i sin na povratku iz popodnevne šetnje parkom.
Hoće li se Jakob ovoga sećati? Hoće li jednog dana njegovi unuci zevati od dosade kad im stoti put bude pričao kako ga je vojnik odneo iz zarobljeništva Adita? Zora se setila kako je nje­na majka nosila njenog mlađeg brata na kuku kad je bio beba, ali se nije sećala da je i nju nosila tako.
Uhvatila je Ester pod ruku kad su se približili putu, gde ih je Tedi zagrlila kao da su bile mesecima izgubljene. Kad je videla kako Jakobove sandale udaraju palmahovca po grudima, upitala je:
„Ima li on još jedan par obuće? Leoni je ostala bosa. Njegove bi joj možda odgovarale."
„On nema", šapnu Ester, „ali pričekaj." Zavukla je ruke u džepove bunde, naizgled bez dna i izvadila par damskih cipela s kaiševima za gležnjeve. „Crvene su", izvinila se.
„Sigurna sam da to neće biti smetnja." Tedi se široko nasmešila i pohitala do Leoni, koja je sedela na tlu držeći se za izubi­jana stopala. Tedi je kleknula na jedno koleno i pružila Leoni cipele kao da ih daje princezi u bajci. I baš kao u bajci, bile su joj taman. Tedi je pokušala da dovede Šajndel da zajedno proslave čudo cipela, ali ova nije htela ni da makne sa svog mesta pored palmahovaca, koji su planirali sledeći korak.
„Zašto Sergej nije ovde?", upitao je neko.
„Rekao je da neće da čeka kamione. Poveo je jednu grupu pravo u planinu."
„To je ludost"
„Pa znaš kakav je Sergej. Ima pundravce u gaćama."
„Mi to ne možemo s ovom dečurlijom ovde. Moramo da čekamo kamione."
„A kad će oni doći, Jicak?"
„Trebalo bi uskoro", reče Jicak, čovek koji je poslednji izašao iz Adita.
„Toliko smo te čekali da smo posumnjali da ćemo te ponovo videti noćas", reče neko u šali.
„Grupa iznutra obavila je odličan posao", reče Jicak uzi­majući cigaretu koja je išla ukrug. „Ali, bilo je čudno. Logor je bio osvedjen kao Tel Aviv subotom uveče, ali tih kao groblje. Nigde žive duše. Britanci su svi bili u krevetima i spavali kao bebe. Čuo sam ih kako hrču, časna reč. A baš kad sam krenuo napolje, našao sam se pred jednim riđim čovečuljkom u britanskoj oficirskoj uniformi. Bih smo tako blizu da sam mogao da ga zviznem, što sam i mislio da uradim, ali on je samo trepnuo i prošao pored mene kao da me nema. Nisam ga prepoznao, ah sigurno je to bio neki od naših momaka."
„Sigurno."
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Anita Dajamant-Dan posle noći Empty Re: Anita Dajamant-Dan posle noći

Počalji od Mustra Pet Jun 08, 2018 7:32 am


„Šta smo čuli od ostalih?", upita Jicak. „Jeste li u vezi preko voki-tokija?"
„To sranje ništa ne valja", reče neko pokazujući četvrtasti ranac pored sebe." „Celu noć primam samo statičko zujanje, a prokletinja je teška kao moja baba."
„A to nije malo", zacereka se neko. „Video sam tvoju babu."
Zvuk motora odnekud iz tame ućutkao je svaki razgovor. Dva kamiona i mali autobus ugašenih farova usporili su uz ivicu puta. Palmahovci su počeli da pomažu ljudima da se ukrca­ju i pre nego što su vozila potpuno stala. Neki su pokušali da nagovore begunce da ostave stvari.
„Nema mesta, dušo", rekao je neko ženi s prepunom platnenom torbom, ali kad je poku­šao da joj izvuče torbu iz ruku, ošamarila ga je tako jako da je odjeknulo duž čitave povorke.
„Dosta", reče Jicak i ubaci torbu u kamion. „To je sve što ovi jadni stvorovi imaju."
Šajndel se trgnula kad je čula da je nazivaju „stvorom" i nije prihvatila pružene ruke dok se penjala u prvi kamion koji je odabrala kad je videla da se vode tiskaju u autobus. Leoni, Tedi. Ester i Zora progurale su se do nje i zajedno sele na pod, a Jakob se stisnuo među njih.
Konvoj je puzio putem dok nisu skrenuli levo, dalje od Adita i ka istoku, prema planinama. Posle još jednog oštrog skretanja koje je svakoga izbacilo iz ravnoteže upalili su se farovi i obasjali uzak pošljunčan put, a vozač je nagazio gas.
Kako su ubrzavali, devojkama je kosa lepršala, pa su gotovo delovale kao da su ispod vode. Zora je zabacila glavu i sklopila oči. Leoni je gurnula ruku preko ivice i milovala vetar. Šajndel je došlo da zapeva.
Kad je kamion krenuo uz planinu, Tedi je udisala miris borova, trulog opalog lišća i desetine drugih mirisa, sok i smolu drveća, cvetni prah nekoliko vrsta trava. Vojnici napred dodali su tamne mirise kože, duvana, luka, viskija, znoja i baru­ta. Bila je to divlja mešavina, aroma bekstva. Tedi je uhvatila Leonin pogled i nasmešila se.
„Ovde miriše kao u raju."
Put je bivao sve neravniji i begunci su pozadi udarali jedni u druge trudeći se da ne jauču. Usporili su do puževe brzine kako je put postao strmiji, a kamioni savladavali brojne oštre okuke.
„Bilo bi brže pešice", promrmljao je neko kad je prvobitna vrtoglavica popustila. Kad je kamion iznenada stao, Šajndel je skočila i videla da se put pred njima račva.
Vozač i dva vojnika izašli su iz kabine i odmah počeli da se prepiru.
„Skreni desno", rekao je Jicak držeći baterijsku svetiljku.
„Neću", reče vozač.
„Šta ti znaš?"
„Više nego ti."
„Jeste, ali ja sam glavni."
Kad su ponovo pošli, vozač je skrenuo udesno tako naglo da su svi pozadi popadali.
Vukli su se putem sličnijim pešačkoj stazi, a grane su im grebale glave. Ester je privila Jakobovo lice uz grudi da mu zaštiti oči. Posle nekoliko minuta vozač je ponovo stisnuo kočnicu. Ostali u kabini su ga ispsovali, a Jicak je povikao.
„Idi nazad!"
„Suviše je mračno", rekao je vozač. „Suviše je strmo."
Stigli su ljudi i iz druga dva vozila i priključili se raspravi. Voki-toki je zapucketao i oživeo, ali nikakvo okretanje dugmića nije prizvalo signal. Jicak je najzad isključio motor.
„Pusti to. Znam gde smo", rekao je. „Bejt Oren je svega nekoliko kilome­tara odavde uzbrdo. Strmo je, ali nije daleko. Prenesi naredbu: nastavljamo pešice."
„Nadam se da znaš šta radiš", promrmljao je vozač.
Niko se nije osmehivao dok su begunci uz pomoć palmahovaca izlazili iz kamiona, ali svi su osetili potrebu za žurbom i za nekoliko minuta svih sto pedesetoro begunaca i palmahovaca krenulo je uz planinu.
Dok su išli ka šumi, tama se zgušnjavala, istovremeno ih štiteći i
ometajući. Uska staza vodila je preko neravnog kame­nitog tla koje kao da se svaki čas stresalo, na šta bi se poneko spotakao. Niko nije govorio, ali dahtanje i stenjanje bivalo je sve glasnije dok su se penjali.
Šajndel se držala čela povorke, blizu Jicaka i njegove baterije. Leoni i Tedi trudile su se da ne zaostaju za njom, ah Leoni su noge gorele jer su joj cipele žuljale rane na petama i prstima. Tedi su bolela pluća.
Zora se ljutila što je odvojena od Šajndel, ali nije mogla da ostavi Ester i Jakoba, koji su zaostajali za povorkom. Ester je usporavala bunda, sada otežala od znoja i blata, a Jakob je posrtao pored nje, omamljen od iscrpljenosti.
Uz glasan prasak puške bekstvo se pretvorilo u lov. Palmahovci su sve gurnuli na tlo kad je još jedan kuršum odjeknuo kroz drveće iznad njih.
Niko se nije makao, udahnuo ni zucnuo dok su čekali, pri­bijeni za šumsko do. Tišina koja je usledila za drugim hicem trajala je toliko da se Jicak usudio da podigne glavu i pokaže nekolicini svojih ljudi da dopuze do njega.
„Uskoro će sva­nuti", prošaputao je. „Hoću da odete napred i vidite kakvu su odbranu Britanci postavili oko Bejt Orena. Naše naređenje je da odvedemo ove ljude u sigurnost, ne u bitku. Ako Britanaca ima previše, možda ćemo morati da čekamo ovde do sutra uveče."
Ne dao bog, pomislila je Šajndel.
Dvojica palmahovaca otrčala su napred, a Jicak je poslao naređenje da se miruje.
Ljudi su posedali i zbili se da se zagreju. Neki su naslonili glave na kolena. Jakob je spavao s glavom na Esterinom krilu, a noge je prebacio preko Zorinih. Leoni i Tedi nervozno su pogledale uvis kad se na nebu pojavio prvi bledi tračak svanuća. Šajndel je čučala iskolačenih očiju, i osluškivala hoće li čuti još pucnjeva.
Ubrzo su se dve prilike vratile nizbrdo.
„Zapadna padina gotovo je prazna", čula je Šajndel jednog momka kako govori. „Moramo se držati što dalje od puta, ah možemo bezbedno da uđemo u kibuc s druge strane."
Kibuc. Reč joj je odjeknula u glavi, odjednom nepoznata i drugačija od običnih imenica kakve su „olovka" ili „supa". Više je zvučala kao „pravda" ili čak „jednorog". Nije zvučala kao nešto opipljivo, nego kao nešto iz sna ih bajke, kao divna zamisao, plemeniti cilj možda. Ne kao stvarno mesto o kakvima ljudi govore, tu, odmah iza.
Jicak je ustao. Njegovi ljudi podigli su decu sebi na ramena, uzeli kofere i torbe i krenuli brzim korakom. Svi su osetili pri­tisak zore i pohitali. Tedi je osetila hladan čelični miris strepnje oko sebe. Zora je sklanjala grane pred onima s bebama i zave­žljajima u rukama. Leoni je grizla usne skakućući na spoljnim ivicama stopala. Šajndel je zadrhtala prvi put te noći, odjednom svesna koliko je hladno.
„Gledajte", šapnuo je neko. Oreol žutog sjaja svetleo je kroz maglu pedesetak metara dalje.
Šajndel je govorila sebi da to nije nikakvo čudo, da to samo energija struji kroz žice. To je samo elektrika, ista kao ona koja im je obasjavala dane i noći u Atlitu. Pa ipak, od tih žica i sija­lica osetila je potrebu da viče, smeje se naglas, peva zahvalnice i prosto izgovara reč kibuc.
Svega nekoliko desetina metara delilo je ivicu šume i ogradu naselja, uz koju su ljudi čekah držeći visoko svetiljke. Begunci su potrčali preko čistine, a dočekali su ih zagrljaji i ćebad. Leoni je pala na kolena, jecajući od olakšanja. Ester je obasula nepozna­to lice poljupcima. Tedi je podigla Jakoba i zavrtela ga. Zora je dahtala i krkljala, odjednom gladna vazduha posle čitave noći zadržavanja daha.
Kibucnici i palmahovci skratili su slavlje i poveli goste polumračnom pošljunčanom stazom u jarko osvetljenu trpezariju. Begunci su dobili šolje vrelog čaja.
„Šalom i dobro došli", pona­vljah su im svi. „Šalom i dobro došli!"
Leoni je sela pored Tedi i upitala:
„Jesi li videla Šajndel?"
„Poslednji put sam je videla kad je trčala kroz ogradu. Sigur­no je ovde negde, a možda već razgovara s predsednikom kibuca, podnosi mu izveštaj i govori mu šta treba da radi", reče Tedi. „Popij čaj, izgledaš smrznuto."
Leoni je gledala u vrata. Kad je popila čaj, iskrala se napo­lje i našla put do mesta na kom su ušli u kibuc. Jedan čovek s puškom stražario je uz ogradu na kojoj se nije videlo ni traga od njihovog malopređašnjeg dolaska. Leoni je sišla sa staze u zasad borova, osećajući da mora nekako da se vrati unazad, u tamniji, hladniji trenutak zore.
„Šajndel?", pozvala je tiho. „Šajndel? Gde si? Ja sam."
Šajndel je stajala svega nekoliko metara od nje, čelom oslo­njena na mlado stablo. Oplakivala je brata.
Noa je bio zaljubljen u ideju kibuca. Pružao je ruke preko naslona stolica s obe strane, toliko je imao dugačke ruke, i iza­zivao besmislene prepirke među drugovima samo da bi produ­žio razgovor o budućem životu u kibucu.
„Ti čerupaj sve piliće koji govore hebrejski", govorio je, „a ja ću biti arhitekta i kibuc koji projektujem biće najlepši na svetu, a ne samo praktičan." Smejao se kad su ga nazivali buržujem. „Trebaće nam zgra­de, zar ne? Ne vidim razloga zašto ne bismo podizali kuće, škole, pa i kokošinjce, do đavola, na kojima bi nam čitav svet zavideo."
Zašto ne, mislila je Šajndel. Ali zašto ti nisi ovde?
Leoni je pratila prigušeno jecanje i spustila ruku drugarici na rame.
„Dušo", rekla je. „Šta je bilo?"
„Ja nikad nisam bila hrabra", šapnula je Šajndel. „U šumi su heroji bili moji drugovi. Ja sam loše gađala, a kad su oni izgi­nuli, bila sam potpuno beskorisna. A moj brat...", zajecala je Šajndel. „Trebalo bi da je moj brat ovde." Leoni ju je okrenula i zagrlila. „Trebalo bi da smo ovde zajedno", plakala je Šajn­del. „Ovo je bio njegov san. Ja sam se vukla za njim, a on je bio najbolji, najdivniji.
„Nisi mi nikad pričala o bratu", rekla je Leoni milujući je po kosi.
„Bio je tako dobar, tako pametan. Sigurno bi ti se dopao."
„Zavolela bih ga", reče Leoni. „Kako ne bih?"
Svetlost se probijala kroz iglice borova oko njih. Rosa im je natapala stopala. Šajndel se blago odmakla i obrisala suze s lica.
„Znaš šta je najgore?", rekla je i okrenula glavu da izbegne Leonin pogled. „Ne znam tačno ni kako da to kažem, ali on je živeo za ovo. Bili smo tako sigurni da ćemo ovde biti srećni, ali ja sada osećam samo strah. On bi me se stideo, ali nikada u životu nisam se ovoliko plašila."
„Čega se plašiš?", upita Leoni.
„Nisam sigurna", reče Šajndel, očiju ponovo punih suza. „A i to me plaši."
Leoni klimnu glavom.
„Možda se samo plašiš onoga što nas čeka."
„A šta ti misliš da nas čeka?"
„To je to. Ne znam. Niko ne zna. Čak ni ti, koja si sanjala o životu u kibucu u Erec Izraelu, čak ni ti ne znaš šta će dalje biti. Sve što se desilo tebi, meni, svima koji su došli s nama... sve to dokazuje da ništa nije sigurno. Da je sve prazna stranica."
„Ali sigurno će sav naš rad biti...", započe Šajndel.
„Šta?", reče Leoni.
„Ne, u pravu si", reče Šajndel. Ne znam. Ništa ne znam."
„Pa, ja znam da si dovoljno pametna i hrabra da se suočiš s bilo čime, ovde ili bilo gde drugde. To je možda jedino u šta sam sigurna." Leoni joj obujmi lice dlanovima i poljubi je u desni pa u levi obraz. „Sunce izlazi. Idemo da vidimo."
„Šta ćemo videti?"
„Šta će biti dalje."
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Anita Dajamant-Dan posle noći Empty Re: Anita Dajamant-Dan posle noći

Počalji od Mustra Pet Jun 08, 2018 7:32 am




Bejt Oren

Šajndel se obradovala vreloj šolji u rukama Trpezarija kibuca umnogome je ličila na menzu u Atlitu; bila je možda malo manja, ali tavanica s vidljivim gredama bila je ista, kao i lepljive ploče stolova i glasna škripa stolica po podu. Ali razlike su je duboko dirnule; drvene ploče na zidovima bile su pažljivo užlebljene i premazane bojom meda, a na zidovima su stajali i plakati, slike vedrih doseljenika u kratkim pantalonama i sa kapama, slične onima koje su kačene na zidove njenog letnjeg cionističkog logora. Činilo joj se da čuje odjeke pesama koje su se tamo pevale, onih koje su se, zamišljala je, pevale i u ovoj trpezariji.
Devojka s debelim pletenicama ispod plave marame donela je vuneni šal i prebacila ga Šajndel preko ramena.
„Ja sam Nina", rekla je. „Dobro došli u Bejt Oren. Dobro došh u Erec Izrael. Hladno ti je, je li?"
„Hladno mi je i prljava sam. Mogu li negde da se okupam?"
Nina ju je potapšala po leđima.
„Mislim da nemaš vremena za to", rekla je i otišla.
„Šta je time htela da kaže?", upita Leoni. „Zar ne ostajemo ovde noćas?"
Šajndel nije umela da joj odgovori; znala je koliko i ostali. Mahnula je Tedi, koja je ušla u kariranoj košulji i prevelikim pantalonama privezanim oko struka crvenom trakom; izgledala je kao dugonoga dvanaestogodišnja devojčica. Šajndel se nasmešila ovom preobražaju.
„Dobro si se uklopila."
„Mislim da je to plan", reče Tedi. „Devojka koja mi je dala ovu odeću rekla mi je da odem u kuhinju da pomognem, ah kad sam ušla, isterali su me napolje i rekli mi da idem da se odmaram."
„Gde je Zora?", upita Leoni.
„Otišla je s Ester i Jakobom. Mislim da su svu decu odveli da ih pogleda bolničarka. Jakob je bio preumoran čak i da jede, jadničak. Alija nisam. Pojela sam sve što su mi dali."
Stigla su trojica palmahovaca s puškama; Šajndel je prepo­znala čoveka s voki-tokijem, koji je digao ruku i objavio:
„Pri­jatelji, drugovi! Britanci šalju vojsku ovamo i odlučeno je da ćete biti bezbedniji u kibucu Jagur. To nije daleko, a autobusi su spremni. Polazimo za nekoliko minuta, pa uzmite stvari i izađite na prednju kapiju. Požurite."
Uprkos gunđanju, gotovo svi begunci iz Atlita su ustali, sta­vljajući voće u džepove. Ali Leoni je skrstila ruke i zavalila se u stolici.
„Ja danas ne idem nikuda."
„Ne budi smešna", reče joj Šajndel. „To je stvar bezbednosti."
„Okušaću sreću ovde, dušo. Ne mogu da pređem ni korak više." Izula se i pokazala im otečena, krvava stopala.
„Moramo ti naći lekara", uzviknu Tedi.
„Treba mi samo sapun, antiseptik i malo odmora, ali ako me neko ne ponese, ja ne idem." Okrenula se Šajndel i rekla: „Ne brini za mene. Znam da ti želiš da ideš. Molim te. Moraš poći."
Šajndel je gledala ostale kako izlaze, i delom žudela da kre­ne za njima. Ali jedan pogled na Leoni i Tedi sve je odlučio.
„Ostajem", rekla je.
Ušla je Zora, i dalje u svojoj iscepanoj i prljavoj odeći, lica belog od umora. Leoni joj je nasula šolju čaja, a Tedi joj je namazala komad hleba maslacem.
„Znate li vi da oni bude decu kako bi ih poveli ko zna gde?", reče Zora
između gutljaja. „Rekla sam im da Jakob ne ide niku­da. Toliko je umoran da se trese u snu. Ester je van sebe."
„Koliko mogu da traže od te dece? Ostale majke slažu se sa mnom", nastavila je Zora. „Podigle smo malu pobunu i ne idu ni one."
„U pravu si što zahtevaš da ostanu ovde", reče Leoni. „I ja sam odbila da idem."
„I ja ostajem", reče Tedi.
„I ja", dodade Šajndel.
Zora pognu glavu. Ostale se zabrinuto zgledaše.
„Zoro?", reče Leoni.
„Samo sam umorna", prošaputa Zora, dirnuta njihovom bri­gom i svojom ljubavlju prema njima. „Vi morate doći u moju baraku, mada ih ovde ne zovu barake nego kuće. U sobi je mali tuš s toplom vodom. Doneli su nam i čistu odeću, mada ne znam hoće li nam lepo stajati kao Tedi."
Zora ih je povela u prostranu sobu s šest uskih kreveta. Bila je nameštena skromno, ali nije ličila na baraku; pod je bio zastrt tepisima, a prozori zavesama, imala je male komode i noćne stočiće. Na svim zidovima visile su fotografije mladih ljudi kako žmirkaju na suncu.
Leoni je zahtevala da se Šajndel prva okupa u maloj metal­noj kabini.
„Zapovedamo zapovednici da posluša."
Šajndel je nameravala da požuri kako bi i ostale stigle na red, ali usporili su je sapun s mirisom jorgovana i pravi šampon. Dva puta je šamponirala kosu i gotovo zadremala dok je voda spirala mehuriće niz slivnik. Trebala joj je sva snaga volje da zavrne slavinu.
Leoni je bila sledeća. Spustila se na podne pločice i pažljivo oprala stopala. Sapun ju je u početku pekao, ali topla voda je ublažila sve bolove. Podigla je glavu i pustila toplu kišu na spu­štene kapke i rasklopljene usne, osećajući se kao da je milion kilometara od Atlita, milion kilometara od Pariza, i bezbedna.
Zora se žurno svukla i počela s pranjem kose, misleći kako će uštedeti nekoliko trenutaka ako bude sapunala telo dok se šampon ispira. Ali sapun joj je ušao u oči i nikako nije mogla da ga ispere, onda je nestalo tople vode i odjednom joj oči više nisu suzile od peckanja, nego od tuge. Naslonila se na zid i polako čučnula, s rukama na glavi, dok je ledeni mlaz rušio i poslednju odbranu. Bez majke, bez brata, premorena do kostiju, plaka­la je zbog gubitaka nabrojanih i upamćenih, zbog bezbrojnih bezimenih povreda upisanih u njeno telo.
Tedi je pružila ruku i zatvorila slavinu.
„Dođi", rekla je, umotala Zoru u peškir i trljala joj ruke i noge dok je nije i ugrejala i osušila. „Plači koliko želiš", tešila ju je trljajući joj kosu, raščešljavajući zamršene pramenove i pomažući joj da obuče meku flanelsku spavaćicu. Zora se krotko prepustila, čak je uze­la Tedi za ruku i pošla za njom do ležaja pored Šajndel i Leoni, koje su već čvrsto zaspale.
Četiri devojke su spavale, nisu se budile zbog svetla i tihih odlazaka i odlazaka devojaka iz kibuca. Nisu čule riku i škri­pu automobila i kamiona napolju, niti povike koji su usledili. Probudile su se tek kad je Nina, devojka s pletenicama, došla da im kaže da su Britanci na kapiji i zahtevaju da im se predaju odbegli zatočenici.
„Ostanite ovde ako želite", rekla je. „Ako budete izlazile, morate se ponašati i izgledati kao mi. Zato držite jezik za zubi­ma ako ne govorite hebrejski dobro, i pravite se da sve razumete. Budite jake."
Zora je otišla da potraži Ester i Jakoba, ali Šajndel, Leoni i Tedi krenule su za povorkom kibucnika prema kapiji kibuca Bejt Oren. Bodljikava žica i visoka žičana kapija bile su joj dobro poznate, ali tragovi svakodnevnog života, cvetne leje, bicikli, konopci za sušenje rublja, jasno su stavljali do znanja da ovo nije zatvor nego dom.
Šajndel je izbila na čelo i provukla se s Ninom do ograde, odakle su videle šta se dešava. Četiri britanska vojna kamiona stajala su preko puta kapije, a put je bio prepun vojnika u rat­noj opremi.
U kibucu su muškarci skrivali oružje ispod jakni.
„Ne znam zašto svi stojimo ovde", požalio se jedan zureći kroz ogradu i procenjujući snagu neprijatelja. „Trebalo bi da postavimo lju­de oko čitavog naselja. Ne znamo gde če Britanci pokušati da se probiju."
Napetost je narasla kad je stigao štabni auto zvaničnog izgle­da, s otvorenim prozorima, a za njim dva otvorena kombija s pojačanjem redovnoj vojsci, s nekoliko desetina pripadnika britanske vojne policije. U kibucu su ljudi ućutali i posmatrali. Oni naoružani su se zgledali. Šajndel je skrstila ruke kako ne bi posezala za nepostojećim automatom na ramenu.
Dolazak vojne policije kao da je sve začarao, ali jedna mala grupa muškaraca nastavila je da ćaska i puši, jedva se osvrnuvši na sve veću pretnju nekoliko metara dalje. Bilo ih je petorica, stajali su pod krošnjama mladih borova na brežuljku odakle su jasno videli kapiju. Šajndel nije prepoznala nijednog iz noća­šnjeg bekstva. Pretpostavila je da su palmahovci, ali nije htela da naruši tišinu pitanjem.
Kad su dva engleska oficira izašla iz kola i krenula prema kibucu, ovi ljudi ugasili su cigarete i pošli dole da ih dočekaju.
Šajndel je bila dovoljno blizu da čuje deliće razgovora. Njen engleski nije bio dovoljno dobar, ali bilo je jasno da Britanci postavljaju zahteve. Razaznala je reći „predaja" i nešto o smrti jednog policajca.
Za razliku od Engleza, koji su stajali mirno, palmahovci su slušali s rukama na bokovima ili skrštenim na grudima. Odmakli su se malo da se dogovore među sobom, i iz grupe se začuo kikot. Četvorica su se polako vratila na brežuljak, a peti je preneo kratku poruku Englezima.
„Šta kažu?", upitala je Šajndel Ninu.
„Ne čujem, ali mislim da kažu Englezima da odjebu."
„Čula sam da je jedan Englez spomenuo da je neko poginuo. Mi smo
sinoć čuli pucnje", reče Šajndel.
„To je bilo neposredno pre nego što ste vi stigli. Jedan njihov kamion prišao je kibucu u mraku i opalila je puška, pa su naši pomislili da počinje opsada i zapucali. Jedan njihov je poginuo. Nije niko naš, hvala bogu."
Britanski vojnici rasporedili su se u vrstu, s puškama preko grudi, okrenuti kibucu. Bili su tako blizu da im je Šajndel jasno videla izraze lica. Neki su se mrštili, drugi su se trzali, ah neki su radoznalo gledali ljude kroz ogradu.
Tedi im je mahnula.
„Hej!", povikala je i poslala im poljubac.
Šajndel joj povuče ruku dole.
„Šta to radiš?"
„Ne, to je dobra ideja", reče Nina, koja im je prišla. „Engle­zi su možda svinje, ali obično poštuju pravila igre, a pucanje u žene, pogotovo u lepe žene, svakako je protiv pravila. Dođi", obratila se Leoni. „I ti im maši."
Još nekoliko devojaka se priključilo, a kad su videle da neki vojnici rumene i okreću glave, zaklicale su i nasmejale se, smanjujući napetost na obe strane.
Tedi je prestala da maše i dodirnula je bodljikavu žicu pred sobom. Okrenula se Leoni i rekla:
„Sećaš li se one žene u Atlitu koja je vrištala kao luda kad je videla ogradu? Bodljikava žica je tako zastrašujuća, ali ovde je radi naše zaštite. Da nas čuva, kao trnje ružu."
„Kao trnje ružu?", reče Leoni. „Nisam znala da si pesnikinja."
„Nisam, ja sam obema nogama na zemlji. Moja sestra bila je..." Ućutala je. Ovo je bio prvi put da je glasno zazvala sećanje na Rahelu.
Leoni joj je sklonila prst sa žice i rekla:
„Svakako imaš pesnički nos."
„Kako to misliš?", nakostrešila se Tedi, ali Leoni se kikotala i pokazivala njen nos. „Kako miriše šala?", upitala ju je.
Tedi je prosto morala da se osmehne.
„Ne miriše toliko šala koliko šaljivčina, a to zavisi od toga je li prljav ili nije."
Leoni se zakikota jače.
„O, nevaljalice!"
I Tedi je prsnula u smeh.
„Prestanite", reče Šajndel plašeči se da vojnici ne pomisle da se njima rugaju. Odgurala ih je od ograde, ali čim su se Tedi i Leoni pogledale, ponovo su se zasmejale, pokrivši usta da ne zaurlaju.
„Potpuno su lude, zar ne?", nasmešila se Nina kad su se Tedi i Leoni oteturale malo dalje da se priberu. Pokazala je vojnike koji su im se kezili. „Zarazno je."
Šajndel slegnu ramenima, suviše nervozna za smeh.
„Pa, kako ti se sviđa Bejt Oren?", upita je Nina.
„Divno je", reče Šajndel gledajući preko puta u dolinu punu zimzelena i bledoplavo nebo. „Nikada nisam bila ovako visoko u planini."
„Mi ga zovemo Mala Švajcarska", reče Nina. „Ali moram da te upozorim da je jodlovanje strogo zabranjeno."
„Upamtiću to", reče Šajndel, pretpostavljajući da postoji neki razlog čak i za ovako glupo pravilo.
„Šalim se, za ime sveta!", bocnu je Nina u mišicu. „Tvoje drugarice nisu izgubile smisao za humor. Ne bi trebalo ni ti."
Šajndel pocrvene i odmaknu se da pozdravi Zoru, Jakoba i Ester. Jakob je držao majku za ruku, vukao je i gledao oko sebe, sjajnih očiju i nasmejan. Kad je ugledao grupu dečaka, otrčao je ka njima.
„Jakob odlično izgleda", reče Šajndel.
Dotrčao je nazad do njih i upitao:
„Kako se na hebrejskom kaže ono mesto gde smo bili? Kako se kaže Adit? Šta je to?"
Šajndel je gotovo izletela reč „zatvor", ali se uzdržala.
„Reci im da je to centar za prihvat novih useljenika."
„Važi", rekao je Jakob na engleskom, razmećući se svojom novom omiljenom rečju.
Do sredine prepodneva britanski vojnici i policajci počeli su da se znoje na suncu. Kibucnici su ih ljutito gledali i mrmljali šta bi trebalo dalje da se učini. Šajndel se čudila zašto bar decu nisu sklonih s linije vatre.
Kako su sati promicali, a pat pozicija se nastavljala, masu je prožimala zebnja. Čak i vode Palmaha, sada sedeći na stoli­cama na svom brdašcetu, obuzela je nelagoda. Sve je delovalo kao zatišje pred buru. Ali umesto bure, svi su čuli kako neko peva pesmu Ne sedaj pod jabuku s bilo kim osim sa mnom. Svi su se okrenuli prema šiparcu u prašnjavoj školskoj uniformi koji se pojavio naizgled niotkuda.
„Zdravo, drugovi!", doviknuo je.
Palmahovci su ga okružili.
„Odakle si se ti ovde stvorio?"
„Iz Haife. Vest o opsadi Bejt Orena kruži po čitavom gradu", odgovorio je. „Kad sam čuo šta se dešava, pobegao sam iz škole i uhvatio kamion prema jugu. Iskočio sam, popeo se uz brdo i provukao se kroz ogradu iza štala. Ali gde su ostali? Mislio sam da će do sada da stigne velika masa. Škole se prazne, a sindikati šalju čitave autobuse. Uskoro će nas biti toliko da ove guzice neće moći da raza­znaju ko je izbeglica, ko je kibucnik, a ko je iz grada."
Šajndel je posmatrala kako ova vest briše napetost koja je pre svega nekoliko trenutaka smračila sva lica. Pitala se jesu li Britanci zapazili iznenadne osmehe i šapat pun iščekivanja.
Posle pola sata tridesetak učenika, devojaka i momaka, pojavilo se u kibucu i stalo u vrste uz ogradu. Neki su došli pešice uz planinu, ali većina se bila natrpala u automobile i kamione koji su ih ostavili u obližnjoj šumi.
Fabrički radnici u kombinezonima pojavili su se i došetali dvorištem kao da su na pauzi; pljeskali su kibucnike po leđima i dovikivali pozdrave dok je još njihovih drugova stizalo iz grada. Svaku novu grupu dočekivala je glasnija i smelija dobrodošlica. Kad se smena medicinskih sestara stvorila u kibucu kao fata­morgana, pozdravio ju je buran pljesak.
U jedan sat Šajndel je izbrojala najmanje pet stotina demon­stranata, a još ih je pristizalo. Mladići su vikali kroz ogradu na vojnike i izvodili prostačke pokrete rukama, čikajući ih da nešto pokušaju. Grupa studenata igrala je fudbal s decom iz kibuca. Neki muškarci izneli su sto u senku, pa su seli da igraju karte, dodaju bocu ukrug i prepiru se.
„Sada nam ne mogu ništa", reče jedan čovek u umašćenom kombinezonu.
„Ne zavaravaj se. Sposobni su oni za sve", reče momak koji je skinuo jaknu i kravatu i zasukao rukave. Promešao je karte i rekao: „Pogledaj šta su radili našim ljudima, ovim istim uselje­nicima, bacali su suzavac i prebijali ih na brodovima nadomak Erec Izraela. A onda su ih zatvarali u koncentracione logore. Ne spominji mi Britance."
„Ipak, ne žele nikakve ispade ovde. Ima suviše civila, suviše žena i dece."
„Suviše ih ceniš."
„Ni slučajno. To je politika, vrlo jednostavno. Ne žele da se zamere Amerikancima. Treba im pomoć Jenkija da obnove London."
Tedi i Leoni nisu mogle da prate rafalnu paljbu hebrejskog, ah Šajndel i Zora pažljivo su slušale.
„Šta misliš?", upita Zora.
„Nisam sigurna", reče Šajndel. „Ali da su hteli bitku, zapo­čeli bi je davno."
„Ja i dalje mislim da treba uvesti decu u kuće", reče čvrsto Zora.
Šajndel je zaustila da se saglasi s njom kad je jedan autobus stao pred kapijom. Radnici i studenti u autobusu pevali su Internacionalu iz svega glasa. Izašli su iz autobusa i poredali se u vrstu preko puta britanskih vojnika upadljivo pokazujući nadmenost i hrabrost.
„Mislim da smo zasada bezbedni", reče Šajndel.
Sukob se završio sredinom popodneva, tiho i bez pompe. Voj­nici su se popeli u kamione i kombije i odvezli se, a oficiri su se vozili u automobilu tik iza njih. Ispratile su ih uvrede i poruge, toliko glasne da je i jato preplašenih ptica kreštanjem poželelo Englezima srećan put. Čim je i poslednje vozilo nestalo iza okuke, kapije su otvo­rene i svi su izleteli na prašnjavu čistinu. Toptali su nogama u znak preuzimanja svoje zemlje, klicali:
„Pobeda!", vikali:
„Živeo jevrejski narod!"
Muškarci su se rukovali, grlili, pljeskali se po leđima i štipali za obraze. Žene su se ljubile i smejale. Kape su letele uvis. Bio je ovo Dan pobede, Nova godina, dolazak Spasitelja.
Neko je zapevao: „Novi dan se rađa, dođite braćo, hvatajte se u kolo!" Promukla pesma, gotovo bez melodije, sve je povukla u krug i niko nije smeo da ostane izdvojen. Tedi i Leoni dovukle su Zoru u grozničavi vrtlog, a Jakob je dovukao Ester, koja je prvi put zaigrala horu, nasmejana, uplakana, bacajući noge visoko kao svi ostali.
Šajndel je zabacila glavu i gledala u nebo dok su je snažne ruke s obe strane nosile. Srce joj je tuklo u ritmu hebrejskog ja sam ovde, ja sam ovde.
Igrali su dok im se nije zavrtelo u glavi, pevali su dok ih grla nisu zabolela, bez prestanka, sve dok palmahovci nisu zamahali rukama pokazujući kapiju, gde se prikupljala povorka praznih kamiona i autobusa.
„Vreme je za povratak", vikali su, „pre mraka."
Neki studenti pošli su pored vozila, zagrljeni.
„Mi ćemo pešice", viknuli su, opijeni uspehom, ne želeći da prekinu trenutke radosti. Ostali su se potrpali u vozila, željni da se vrate kućama i razmeću se kako su posramili Britansko carstvo. Kroz prozore su vikali: „Šalom, b'haclaha, srećno."
Među poslednjima koji su ih ispratili mahanjem bilo je dvadesetoro zatočenika iz Atlita koji su ostali u Bejt Orenu. Majke su visoko dizale decu i dovikivale reči zahvalnosti.
„Todah rabah", vikale su, a Zora najglasnije. Kad je opazila da je Tedi posmatra, Zora je spustila ruke i objasnila: „Znaš, todah rabah ne znači samo hvala. To znači veliko hvala. Najlepše hvala. Neizmerno hvala. Hvala biblijskih razmera i sveobuhvatnih dimenzija."
Tedi joj spusti ruku na rame i reče:
„Hvala, profesorko."
Šajndel i Leoni odlučile su da obiđu kibuc pre večere. Hodale su sporo, zbog Leoninih stopala.
„Baš smo kao dve starice", reče Leoni sećajući se šta je Šajn­del pričala o njihovom budućem životu u Palestini.
„Znam", reče Šajndel pitajući se hoće li njih dve ikada zajed­no prošetati telavivskim bulevarima.
Kratko blejanje narušilo im je misli.
„Jesi li čula ovo?", upita Šajndel i pokaza. „Čini mi se da je došlo odande. Dođi." Pustila je drugaričinu ruku i potrčala napred.
Kad ju je Leoni stigla, Šajndel je bila u toru i češkala malo belo jare između ušiju. Leoni reče:
„Nikada te nisam videla tako srećnu."
„Ne znam zašto više volim koze nego pse", nasmeja se Šajn­del. „Hoćeš li da uđeš da ga pomaziš?" Leoni namreška nos.
„Sigurna sam da je divno, ali ne bih."
Šajndel poljubi jare u njušku i zatvori vratnice za sobom.
„Sad se mnogo bolje osećam", rekla je Šajndel stidljivo kad su krenule nazad. „Kad si me jutros našla u šumarku, bila sam izmoždena. Ali danas, posle svega ovoga, ponovo sam puna nade. Kako da se ne nadam medu ovakvim ljudima? A ti? Zar se ne raduješ što si se najzad izbavila iz onog groznog Adita?"
„Naravno da se radujem", reče Leoni. „Ali za razliku od tebe, ja nisam odrasla kao deo ove ideje, ove Palestine. Toliko toga treba da naučim, pa se pomalo..."
„Tu ste!", viknu Tedi trčeći ka njima, zadihana i blistava. „Poslužili su nam divnu večeru. I, o, drage moje, predrage, ima sladoleda!"
U trpezariji im je visoka devojka donela poslužavnik sa hlebom i tvrdo kuvanim jajima.
„Žao mi je", rekla je, „ali izgleda da je salate nestalo."
Tedi i Leoni prsnuše u smeh.
„Oprosti im", reče Šajndel. „Nekima od nas zabavna je ovda­šnja opsednutost seckanim povrćem ujutru, u podne i uveče."
Nina je došla do njih sa činijom sladoleda od vanile. Sve su uzele po kašiku, ali samo toliko, kako bi Jakob dobio najviše. Dečak je oprezno omirisao sladoled i pitao Ester:
„Hoće li mi se ovo dopasti?"
„Nemoj mi reći da nikad nisi okusio sladoled?", reče Tedi preneraženo.
Jakob je oprezno uzeo jednu kašiku, nasmešio se ženama i rekao:
„Ovo je dobro."
Progutao je ostatak dok su one uglas raspravljale o predno­stima ukusa koji ga tek čekaju: čokolada, jagoda, kafa, karamel. No, kad je olizao činiju, Jakob je izjavio:
„Ovo je moj omi­ljeni sladoled, zauvek."
Sedele su u trpezariji još dugo pošto su svi večerali, sve dok s njima nisu ostali samo ljudi koji su ribali pod. Jakob je zaspao s glavom na Esterinom krilu. Razgovor se kretao od sladoleda, preko lepote planina do hrabrosti ljudi koji su došli u pomoć kibucu. Brinule su se zbog Leoninih stopala, ali nisu govorile ništa o onome što ih čeka sutra, pa je s vremenom razgovor zamro i pretvorio se u uzdisaje.
„Ne mogu da verujem da sam se jutros probudila ovde", reče Tedi. „Čini mi se kao da je to bilo pre nedelju dana."
„Pre nedelju dana bile smo u Atlitu", reče Šajndel.
„Još koliko juče", reče Zora. „Koliko juče bile smo u Atlitu. Zapravo koliko sinoć."
Zgledale su se, odmahujući glavom u neverici.
„Pitam se hoćemo li ikada ponovo biti ovako zajedno", reče Tedi tužno.
„Možda", reče Leoni. „Sećate li se Alize, bolničarke iz ambu­lante? Stalno mi je govorila kako je ovo mala zemlja. Kaže da stalno naleće na
ljude iz svog detinjstva, na neke koje godinama nije videla."
„Moguće je", reče Šajndel.
„Ko zna?", reče Zora.
Ester je, preumorna da sedi, spustila glavu na sto.
„To je to, drugarice moje", reče Šajndel. „Vreme je za spavanje."
Izašle su napolje da požele jedna drugoj laku noć. Leoni ih je sve redom izljubila u obraze. Kad je stigla do Tedi, šapnula je:
„Šta osećaš?"
Tedi je privi uz sebe i reče:
„Borove iglice i lavandu."
Tedi je podigla Zoru u medveđi zagrljaj.
Ester je prislonila čelo uz Šajndelino i rekla:
„Bog te blago­slovio."
Šajndel ju je zagrlila i odgovorila:
„Dosta više. Videćemo se ujutru."
Ester je povela Jakoba, ispraćena setnim horskim:
„Laku noć."
Šajndel, Leoni, Tedi i Zora krenule su u svoju sobu. Popa­dale su u postelje kao lišće s iste grane. Čak i Zora je cele noći spavala čvrsto kao novorođenče. A svaka je u snovima videla čudnovate, šarene slike.
Šajndel je plutala na drvenom splavu nasred jezera okruže­nog vrbama i brezama. Umočila je prst u slatku vodu i prinela ga usnama.
Zora je letela belim zimskim nebom, kao jastreb, bestelesna na vetru. Onda se odjednom našla na du i posmatrala kako velika ptica odleće u daljinu.
Tedi je sedela za stolom punim voća, sjajnog kao uglačan šljunak, previše lepog i da se dodirne, a kamoli da se jede. Videla je veknu smeđeg hleba i pognula glavu.
Leoni je ušla u tihu sobu s dečjim krevetićem. Njeno ime bilo je urezano u dasku uzglavlja, a kad je legla, videla je da je krevet taman za nju, pa je utonula u drugi san, san o otvorenim prozorima i suncu.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Anita Dajamant-Dan posle noći Empty Re: Anita Dajamant-Dan posle noći

Počalji od Mustra Pet Jun 08, 2018 7:33 am



Rastanak

Šajndel se belo osmehnula privlačnoj mladoj ženi preko puta. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da prepozna tu devojku u tamnozelenoj bluzi.
„Jesi li to stvarno ti?"
Zora je skupila kosu u ljupku malu punđu, ističući visoke okrugle jagodice. Prospavana noć zbrisala joj je kolutove i senke oko očiju, pa su sijale kao uglačan oniks.
„Izgleda smešno, znam", reče Zora, „ali neka devojka me je uvukla u svoju sobu i nije htela da me pusti dok... pa, dok nije ovo uradila." Mahnula je rukama oko glave kao da tera muve.
„Izgledaš krasno", reče Tedi kad su im se ona i Leoni pri­družile.
„Ne budi smešna", odvrati Zora.
„Baš je lepo", uzviknu Leoni. „Jesi li se videla u ogledalu? Onaj ko ti je odabrao tu bluzu pravi je umetnik. Od sada moraš da nosiš samo tu boju."
Ester je ciknula kad je videla Zoru.
„Znala sam!"
Kad su sele da jedu, Šajndel je upitala:
„Jesi li dobro spavala?"
Ester je odgovorila izgovarajući hebrejske reči što je preci­znije umela:
„Ne sećam se tako dobrog spavanja."
„Ni ja", reče Zora. „Spavala sam bolje nego ikad."
„Da", složile su se sve i mašile se hleba i salate kako ne bi morale da razgovaraju o ostatku dana.
Mršav muškarac snažnih mišica ušao je u trpezariju mašući novinama iznad glave.
„Zeligmane", povikali su ljudi za stolo­vima. „Šta kažu?"
„Drugovi", objavio je Zeligman, „izašli smo na naslovnoj strani Palestajn posta, tako da čak i Englezi znaju šta se dešava. A evo šta piše u Ha'Arecu. 'Dvesta osam doseljenika silom oslobođeno iz Atlita'", pro­čitao je.
Razleglo se klicanje. Zeligman, upravitelj kibuca kog su retko viđali bez table za pisanje pod rukom, napućio je usne i sačekao da klicanje zamre.
,,'U sredu oko ponoći izbeglice zatočene u logoru Atlit pro­bile su se na slobodu uz pomoć snaga iz jevrejskih naselja. Sto osamdeset dvoje useljenika koji su prošli kroz pakao koncentra­cionih logora bilo je utamničeno u Atlitu, kao i trideset sedam izbeglica iz Iraka i Sirije koje je čekala deportacija, što je dovelo do visoke napetosti u logoru.
Jedna hrišćanka se ugušila, vezana.'"
Zora je krajičkom oka pogledala Leoni, Tedi i Šajndel; sve su napeto gledale u svoje tanjire.
„'Tokom jutra jake snage policije opkolile su kibuc Bejt Oren i kibuc Jagur. Kad je vest o tome stigla u Haifu, mnogi radnici i omladinci napustili su fabrike i škole i pohitali u pomoć opko­ljenima. Hiljade ljudi vratile su se u Haifu s Karmela.'"
„Hiljade?", povikao je neko. „Bilo ih je možda šest stotina. Ne verujte svemu što piše u novinama."
„'Masa od četiri hiljade ljudi okupila se u ulici He'haluc. U govorima je naglašavano da su radnici iz Erec Izraela i Naselja spremni na dugu borbu protiv svih zakona protiv useljavanja.
Sve struje izrazile su žaljenje zbog žrtve iz redova policije. Britanski narednik Gordon Hil je poginuo. Ovaj dvadesetdvogodišnjak iz Avedona, magistar prava Aberdinskog univerzite­ta, završio je tečaj za oficire pre nego što je stupio u policijske snage britanskog Mandata.'"
„Gordon?", šapnula je Tedi Šajndel. „Je li to onaj mladi narednik iz Atlita koji je radio u kancelariji zapovednika? Pla­vokosi mladić koji je govorio hebrejski?"
„Ne znam."
Kad su se kibucnici razišli na posao, Leoni se primakla bliže drugaricama i prošaputala:
„Napisali su kao da je umrla nesrećnim slučajem."
„Pa neka", reče Tedi. „Nisu naveli ime, jeste li primetile? To je već zaboravljeno."
Zora slegnu ramenima.
„Ne znam o čemu govorite."
Zeligman je prišao njihovom stolu listajući papire na tabli.
„Eskenazi, Šajndel?", upitao je.
Šajndel podiže ruku.
„Poznaješ li nekoga po imenu Beser?"
„Poznavala sam Šmulija Besera", reče ona sećajući se kako je Šmuli držao fotoaparat kao da je od stakla. „Ali on je mrtav."
„Ovo je pismo od Jeskijela Besera", rekao je i pružio joj koverat.
Uzela je pismo, otvoreno i nemarno spakovano.
„To je Šmulijev stric", rekla je. „Piše da dođem kod njega u kibuc Alonim. Je li to daleko odavde?"
„Nije daleko", reče Zeligman. „Bliže je Haifi. Imam tamo dosta prijatelja. Poslaće sutra nekoga po tebe."
„Imate li nešto o mojim drugaricama ovde?", upita ga Šajndel.
„Imena?"
„Dubinski", reče Leoni.
„Dubinski, Leoni. Ti ideš u kibuc Dalija."
„I to je blizu Haife, zar ne?"
„Otkud znaš?", upita je zadivljeno Tedi.
„Mislim da tamo živi Alizin ujak Ofer. Pitam se ima li ona neke veze s ovim. Je li to moguće, gospodine Zeligman? Radila sam u ambulanti sa gospodom Gilad. S bolničarkom Alizom Gilad."
„Ja ne znam kako je pravljen raspored."
„A ja?", upita Tedi. „Pastore."
„Ti ideš u kibuc Negba. To je na jugu", reče Zeligman. „Idi da se spakuješ. Po tebe dolaze po podne. Možda ćete morati da prenoćite negde usput. U Tel Avivu, ako budete imali sreće."
„Negba", ponovila je Tedi privikavajući se na zvuk imena svog novog doma.
„Imate li neko pismo za prezime Vajc?", upita Zora trudeći se da zvuči nehajno.
„Ti si Vajc, Zora? Nema pisama." Ponovo je pogledao spisak. „Ali ti ideš u kibuc Ma'barot. Nadam se da govoriš rumunski."
„Zašto?"
„Tamo su svi iz Rumunije", reče on i načini prstom krug iznad uha. „Malo su ludi, znaš."
„A šta je s Ester Zalinski? Ona mi je rođaka. I s njenim sinom Jakobom? Prezime je Zalinski."
Prešao je prstom po spisku.
„Kibuc Elon."
„Gde je to?", upita Zora.
„Gore na severu. Tamo su uglavnom Jevreji iz Poljske, pa će tvojoj rođaci biti dobro. Tako joj kaži", dodao je. „Pastore ide danas, ali vi ostale ovde ste do sutra. Uživajte u Bejt Orenu dok možete. Prijatan dan."
Zora se okrenula Šajndel.
„Ovo je propast", reče. „Ester ne ume da laže i čim zine, znaće da je seljanka. Ako završi među poljskim filozofima, izbaciće je. Moraš nešto da učiniš. Promeni raspored tako da pođem s njom."
„Ja tu ne mogu ništa", reče Šajndel.
„Ne budi glupa", odvrati Zora. „Reci im ko si i šta si radila u ratu. Usraće se u gaće i učiniće sve što im kažeš."
„Mislim da neće", pobuni se Šajndel. „Čitava zamisao kibuca i jeste da se prema svima postupa jednako."
„Ali svet tako ne funkcioniše", reče Zora. „Čak ni u kibucima, cionistkinjo moja. I slušaj me, Šajndel. Ne dozvoljavam da njih dvoje dalje pate. Ti to možeš da središ, znam. A ja te neću ostaviti na miru dok ne pristaneš."
„Poslušaj je", reče Leoni. „Neće ti dati mira. Znaš dobro koliko je naša Zora tvrdoglava."
Šajndel se izvukla iz Zorinog stiska.
„Dobro, pokušaću", popustila je i potrčala za Zeligmanom.
Zora je krenula za njom i gledala kako ga sustiže. Zeligman se okrenuo s onim trpeljivim osmehom kakve odrasli upućuju tuđoj dosadnoj deci. Kad je Šajndel iznela svoj zahtev, stavio je tablu za pisanje pod ruku i podigao prst da joj održi preda­vanje o postupku, pravičnosti ili nekom drugom načelu. Ali ona ga je prekinula rekavši mu nešto zbog čega se uspravio i pogledao je u oči.
Onda je spustio glavu i postavio pitanje.
Dok je Šajndel odgovarala, oči su joj se suzile, a vilica stegla, i u tom trenutku mlada doseljenica preobrazila se u iskusnog ratnog zapovednika. U jednom trenutku podigla je ruku do ramena kao da nešto traži. Nagnula se napred i pokazala tablu.
Zeligman je grizao usnu listajući papire, praveći se da nešto traži, bez žurbe, kako bi dokazao da on drži moć u rukama. Onda joj je izneo ponudu, namršten kao da je zagrizao limun.
Šajndel mu je hladno zahvalila klimnuvši glavom i odaljila se lako razmetljivim korakom.
„Pa, kuda idemo?", upitala ju je Zora.
„Zasada nikuda ", odgovorila je Šajndel. „Ostaćete ovde dok ne nađu ko može da vas primi sve troje. To može potrajati neko­liko dana. Ali treba da shvatiš da će to biti samo privremeno. Mogu vas ponovo rastaviti bilo kada."
„Hoću samo da se smeste", reče Zora i podiže obrvu. ,,A kuda god da nas pošalju, staviću svima do znanja da imam prijateljicu na vrlo visokom mestu."
„Ti si nemilosrdna", reče Šajndel. „Idi kaži vesti Ester i Jakobu."
Zora je uze za ruku.
„Hvala ti, prijateljice moja."
Tedi nije imala šta da pakuje, pa je šetala kibucom, udisala utešan miris pečenih krompira, srećan zadah koza i aromu suvih opalih borovih iglica. Nekoliko kibucnika pitalo ju je kuda ide, ali niko od njih nije bio u Negbi. Poželeli su joj srećan put i sve najbolje i pozvali je da im dode u goste na duže. Sredinom prepodneva Ester i Jakob našli su je kako sedi na klupi blizu glavne kapije. Tedi je zagrlila mališana tako snažno da se otrgnuo, rekao joj:
„Baš si jaka", i otrčao nazad prema dečjoj kući. Ester ju je poljubila u čelo i pohitala za sinom.
Nešto kasnije Leoni, Zora i Šajndel sele su s Tedi, ali nijednoj nije bilo do razgovora. Posle nekog vremena Leoni je rekla:
„Šteta što onaj Nisim ne ide tamo kuda i ti."
„Ja sam čula da su sve Iračane odveli pravo u Jagur", reče Šajndel. „Dosad su ih sigurno razbacali po čitavoj zemlji, da ih niko ne nađe." Devojke su klimnule glavom.
U tišini su ručale i vratile se na klupu; kako je popodne odmicalo, pribijale su se sve bliže jedna drugoj. Ester i Jakob došli su ponovo, ali dečak nije mogao da miruje i Ester je obe­ćala da će se vratiti. Šajndel je uzela Tedi za ruku. Leoni joj je spustila glavu na rame.
Tedi se radovala tišini, uverena da će se raspasti na komadiće ako je neko nešto pita.
U tri sata na klupi im se pridružila jedna žena iz Atlita. Nosila je jednogodišnju bebu i korpu punu ružičastih i belih dečjih odelca, poklon obdaništa kibuca.
„Čujem da je u Negbi toplo", rekla je mlada majka. „Ali blizu je obale mora. Tamo je sigurno lepo, zar ne?"
Nešto pre pet sati pred kapiju se dovezao džip. Čim ga je ugledala, Tedi je skočila na noge.
„Ima li neko fotoaparat?", upi­tala je. „Hoću da se slikamo zajedno, Šajndel, Leoni, Zora i ja." Žena s bebom sela je u džip, ali Tedi je ostala gde je bila. „Ne mogu da pođem bez fotografije", rekla je glasom odjednom piskavim i oštrim. „Neko sigurno ima aparat."
Prišao im je Zeligman.
„Opet vi? O čemu je sada reč?"
„Jedino što želim na svetu je fotografija", rekla je Tedi. Poka­zala mu je malu papirnu kesu sa svim svojim blagom, ali omek­šale su ga njene plave oči pune suza.
Pružio joj je maramicu i rekao:
„Imamo u upravi stari brauni."
Vozač je zatrubio. Leoni je otišla da ga zamoli za malo str­pljenja, a Zeligman se vratio s četvrtastim crnim aparatom.
„Spremite se", rekao je trčeći ka njima.
Devojke su se poredale, a on je zaškiljio kroz sočivo.
„Osmeh, molim. Jedan, dva tri. Gotovo. Odlično. Srećno. Zbogom."
Tedi ga je zagrlila.
„Obećajte da ćete mi poslati sliku. Tedi Pastore, Kibuc Negba. Zapišite."
On ju je uštinuo za podvaljak.
„Kako da zaboravim tako lepu devojku?"
„Ne, ne", bila je uporna Tedi. „Zapišite. Ne idem dok ne zapišete." Uzela je njegovu olovku i tablu, nažvrljala mu ime i naziv kibuca na komadu papira i gurnula mu papir u džep košulje.
Drugarice su je okružile. Zagrlile su se, sve četiri, plakale i šaputale slankaste zakletve.
„Videćemo se ponovo", rekla je Zora. „Ovo nije zbogom."
Vozač je pritisnuo sirenu i uključio motor.
je jecala trčeći kroz kapiju. Kleknula je na sedište kad je džip krenuo i povikala:
„Pišite mi! Šajndel, Leoni, Zoro! Ne zaboravite: kibuc Negba. Pozdravite Ester. Poljubite Jakoba. Videćemo se ponovo!"
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Anita Dajamant-Dan posle noći Empty Re: Anita Dajamant-Dan posle noći

Počalji od Mustra Pet Jun 08, 2018 7:33 am



Epilog




Fotografija

Zeligman je te noći zaboravio da isprazni džep i Tedina adresa otišla je u perionicu, gde se mastilo ispralo, a papir raspao na mrvice.
Prošla je čitava godina pre nego što je rolna filma razvijena i vraćena u kibuc. Fotografije su izložene na sto u trpezariji, ali niko nije prepoznao četiri devojke ispred kapije. Zeligman je otišao iz Bejt Orena, ali i da je bio tu, teško da bi se setio imena devojke koja ga je molila da fotografiše, a još manje gde je bila raspoređena.
Ostale slike s filma bili su raznovrsni grupni snimci, venčanja, praznične gozbe, zabave i igranke. Fotografije je trebalo da odu u arhiv kibuca, ah su često nestajale. Svadbeni snimci uzimani su gotovo odmah, krale su ih neveste za porodične albume. Fotografije s rođendana nestajale su posle nekog vre­mena, a tražile su ih, suviše često, mlade udovice koje nisu imale drugih slika da pokažu pokojne očeve sinovima i kćerima.
Pošto niko nije mogao da prepozna Tedi i njene drugarice, njihova slika stavljena je u koverat s mutnim snimcima pra­zničnih trpeza i neizoštrenim slikama hore. Tokom godina te fotografije premeštene su u kartonsku fasciklu koja je žutela seleći se iz fioke stola u ormar za spise.
S vremena na vreme neka preduzetnija deca iz Bejt Orena nalazila su skrovišta starih fotografija i koristila ih za školske zadatke o ranim danima kibuca, sve dok na kraju gotovo ništa nije ostalo iz četrdesetih godina.
Godine 1987. kibuc Bejt Oren je bankrotirao, prestao je da postoji kao zadruga i pretvoren je u banju i hotel za turiste. Neki starosedeoci ostali su kao delimični vlasnici, ali svega šačica njih pamtila je kako je bilo u danima pre sticanja države.
Sada se arhiv kibuca Bejt Oren, malobrojna pisma i nekoli­ko svedočanstava očevidaca, kao i pregršt osirotelih fotografija, nalazi u olupanom sivom metalnom ormaru u maloj vlažnoj zgradi od cementnih blokova blizu bazena za plivanje.
Gošća iz Amerike hodala je po svežem oblačnom martov­skom jutru, popela se strmom vijugavom stazom okruženom ogromnim hostama i natkrivenom gracioznim borovima. Obi­šla je Adit, sada obrazovni centar na mestu nekadašnjeg logora za doseljenike, muzej okružen bodljikavom žicom. Priča o herojskom spasavanju i opasnom penjanju uz planinu podstakla ju je da sazna više.
Listajući papire upljuvane od muva u kolibi, uzela je foto­grafiju četiri devojke.
„Jesu li ove devojke bile među beguncima iz logora?"
„Ne znam", odgovorio je Geršon, nezvanični istoričar Bejt Orena, uspravan, i dalje privlačan postariji čovek kome nedavna bolest nije izbrisala osmeh s lica ni ugasila sjaj u plavim očima. „Ja tada nisam bio ovde", rekao je. „Bio sam u Rumuniji i pomagao da se što više ljudi dovede u Izrael. Moguće je da su te devojke bile u grupi iz Adita, ah iz tog doba ostalo nas je svega nekoliko, a sa žalošću vam kažem da je od svih nas moje pamćenje najbolje." Nasmešio se. „Možda će neko u muzeju znati da vam kaže. Oni tamo imaju kompjutere, znate."
Geršon je obrisao naočari i još jednom pogledao fotografiju.
Šajndel i Leoni stoje u sredini, bok uz bok, zagrljene. Glave su im nagnute, gotovo se dodiruju. Iste su visine i imaju slične bele bluze kratkih rukava. Čak i osmesi su im slični, osim što su Leonine oči razrogačene kao da je opsednuta.
Leoni je mrzela da se fotografiše. Njen muž, lekar kog je upo­znala 1946, molio ju je i mamio da se nasmeši za slikanje, ali ona se uvek okretala. Posle deset godina bez dece razveli su se, i Leoni se više nije udavala: Četrdeset godina radila je kao službe­nica u bolnici u Tel Avivu; kadgod se osoblje bolnice okupljalo za godišnju fotografiju, Leoni se skrivala u poslednjem redu.
Šajndel gleda pravo u aparat. Njen osmeh iskače s papira, zarazan i posle četrdeset godina.
Isti takav otvoreni izraz imala je i na prvim snimcima s Malkom i Volfom u Evropi. Ista je i na kasnijim fotografijama, na kojima sedi između sina Noe i kćeri Tedi.
Tedi stoji desno od Leoni. Za čitavu glavu viša je od ostalih, plavokosi svetionik nesigurnog osmeha. Trepnula je baš kad se blenda zatvorila. Ruku je podigla kao da maše.
Šajndel je bila trudna kad je saznala da je Tedi ubijena u napadu Egipćana na Negbu.
Levo od Šajndel Zora kao da ide prema aparatu; desno rame joj je istureno. Iako su joj usne stisnute, ne baš u osmehu, oči joj poigravaju. Izgleda mlade i bezbrižnije od ostalih na snimku.
Mejer je poginuo 1948, nekoliko sedmica posle proglašenja države Izrael, a Zora se udala za poljskog Jevrejina, preživelog iz koncentracionog logora. Podigli su dva sina u pretrpanom trosobnom stanu u Jerusalimu, a ona je do smrti radila u bibli­oteci Hebrejskog univerziteta. Studenti i profesori sećali su se na komemoraciji njenog nepogrešivog pamćenja, zelenog kišnog mantila i načina na koji je pružala ušećerene urme svakome ko uđe u njenu sobicu. Šajndel je pročitala nekrolog u kom je pisalo da je istaknuti kardiolog doktor Jakob Zalinski dirljivo govorio o čvrstom prijateljstvu pokojnice i njegove majke.
Geršon je pokazao Zoru.
„Vidite kako ova skriva ruku iza leđa? Sigurno je bila preživela iz koncentracionog logora."
„Ali, izgleda tako srećno", rekla je Amerikanka.
„Zašto ne bi?", upitao je Geršon. „Živa je. Stigla je u Izrael. Po ovoj fotografiji reklo bi se daje imala prijatelje. Bila je mla­da i lepa."
„To zvuči kao srećan kraj."
„Nadam se da je bila srećna. Nadam se da su sve bile srećne", rekao je Geršon vraćajući fotografiju u fasciklu. „Ali to nije bio kraj. To je bio tek početak."

* Akronim od Plugot Mahac (hebr. udarna snaga), borbena jedinica Hagane, nezvanične vojne sile jevrejske zajednice za vreme britanskog mandata nad Palestinom. (Prim. prev.)
* Claudette Colbert (1903-1996), čuvena američka pozorišna i filmska glu­mica francuskog porekla, nagrađena Oskarom 1934. za glavnu ulogu u filmu Dogodilo se jedne noći. (Prim. prev.)

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Anita Dajamant-Dan posle noći Empty Re: Anita Dajamant-Dan posle noći

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu