Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Čarls Bukovski - Žene

Strana 1 od 4 1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Čarls Bukovski - Žene Empty Re: Čarls Bukovski - Žene

Počalji od Mustra Pon Jan 22, 2018 2:28 pm

Čarls Bukovski - Žene Image

Čarls Bukovski - Žene

»Mnoge prave ljude sahranila je žena. «
Henri Kinaski


Ovaj roman je plod mašte i nijedan lik
u njemu ne predstavlja neku ličnost ili kombinaciju ličnosti
živih ili mrtvih.

Bilo mi je 50 godina i već četiri godine nisam bio u krevetu sa ženom. Nisam imao ženska poznanstva. Gledao sam žene u prolazu, na ulici ili bilo gde, ali gledao sam ih bez želje, s osećanjem da to nema svrhe. Drkao sam redovno, ali je ideja da imam odnos s nekom ženom — čak i u aseksualnom smislu — bila nedostupna mojoj mašti. Imao sam vanbračnu ćerku od šest godina. Živela je s majkom a ja sam plaćao alimentaciju. Bio sam oženjen davno, još u mojoj 35-oj. Taj brak je trajao dve i po godine. Žena se razvela od mene. Samo jednom sam voleo. Umrla je od akutnog alkoholizma. Umrla je sa 48 godina, kad sam ja imao 38. Moja žena bila je 12 godina mlađa od mene. Verujem da je i ona sada mrtva, mada ne mogu baš da tvrdim. Pisala mi je dugačka pisma za svaki Božić, punih 6 godina posle razvoda. Nikada nisam odgovarao ...
Nisam siguran kad sam prvi put video Lidiju Vens. Bilo je to pre nekih 6 godina, u ono vreme kad sam dao otkaz u pošti posle
12 godina službe i trudio se da postanem pisac. Sav sam bio izgubljen i pio sam više nego ikad. Pokušavao sam da pišem moj prvi roman. Pio sam po flašu viskija i gajbicu piva svake noći za vreme pisanja. Pušio sam jeftine cigare i kucao na mašini i pio i slušao klasičnu muziku na radiju do zore. Odredio sam sebi normu
od deset strana za noć, ali do sledećeg dana nikad nisam znao koliko je ispalo. Ustajao sam prepodne, povraćao, zatim prelazio u dnevnu sobu da prebrojim listove na kauču. Uvek bih prebacio onih deset. Ponekad bi tu bilo 17, 18, 23, 25 strana. Normalno, taj noćni rad trebalo je popraviti ili baciti. Trebala mi je 21 noć da napišem moj prvi roman.
Vlasnici kuće u kojoj sam tada živeo, koji su stanovali u zadnjem delu, mislili su da sam lud. Svakog jutra posle buđenja, nalazio sam pred vratima veliku braon kesu od papira. Sadržaj kese se menjao, ali je unutra uglavnom bilo paradajza, salate, narandži, mladog luka, supe u konzervi, crvenog luka. Pio sam pivo s njima svako drugo veče do 4-5 ujutru. Stari bi zaspao, a onda smo se ja i stara gospođa držali za ruke i ja bih je poljubio s vremena na vreme. Uvek bi dobila veliki poljubac na vratima. Užasno je bila izborana, ali tu nema leka. Bila je katolik i zgodno je izgledala kad stavi svoj roze šeširić i krene u crkvu nedeljom ujutru.
Mislim da sam upoznao Lidiju Vens na mom prvom čitanju poezije. To je bilo u knjižari na Kenmor Aveniji, Droubridž. I tada sam bio sav izgubljen. Iznad svega toga, a ipak totalno van sebe. Kad sam ušao, bilo je mesta samo još za stajanje. Piter, koji je vodio radnju i živeo sa crnkinjom, pokaza mi na gomilu love ispred sebe: »Jebi ga«, reče on, »kad bih mogao da ih uvek ovako spakujem unutra našlo bi se love za još jedan put do Indije!« Moj ulazak je izazvao aplauz. Kad je reč o čitanju poezije, tu ne žalim sebe.
Čitao sam pola sata, zatim tražio predah. Još sam bio trezan i mogao sam da osetim oči kako pilje u mene iz tame. Nekoliko ljudi popelo se da razgovara sa mnom. Kad sam ostao sam, došla je Lidija Vens. Sedeo sam za stolom i pio pivo. Oslonila se s obe ruke o ivicu stola, nagnula se i gledala u mene. Imala je dugu smeđu kosu, prilično dugu, isturen nos, a jedno joj oko nije baš gledalo kao ono drugo. Ali iz nje je izbijao život — znali ste da je tu. Osećao sam neko strujanje između nas. Nešto od toga bilo je nejasno i odbojno, ali bilo ga je. Gledali smo jedno u drugo. Lidija Vens je nosila kaubojsku kožnu jaknu s resama oko vrata. Imala je dobre sise. Kazao sam: »Voleo bih da ti pokidam te rese s jakne — tu bi mogli da počnemo!« Lidija je otišla. Nije uspelo. Nikad nisam znao šta da kažem devojkama. Ali koje dupe je imala. Gledao sam u to divno dupe koje se udaljavalo. Nosila je tesne farmerke i ja nisam mogao da odvojim pogled dok je odlazila.
Obavio sam drugi deo čitanja i zaboravio na Lidiju kao što sam zaboravljao žene pored kojih sam prolazio na ulici. Uzeo sam moje pare, potpisao neke salvete, neke papiriće, izašao, seo u kola i vratio se kući.
I dalje sam svake noći radio na prvom romanu. Nikad ne bih počinjao s pisanjem pre 6 i 18 po podne. Nekada sam u to doba upadao na posao u Terminal Aneks Pošti. Bilo je 6 po podne kad su došli: Piter i Lidija Vens. Otvorio sam vrata. Piter reče: »Vidi, Henri, vidi šta sam ti doveo!«
Lidija je skočila na sto. Farmerke su joj bile tesne kao nikad. Vitlala je svojom dugom smeđom kosom. Bila je luda; bila je čudesna. Po prvi put postao sam svestan da bih mogao da vodim ljubav s njom. Počela je da recituje. Svoju poeziju. Bila je kriminalna. Piter je pokušao da je zaustavi: »Ne! Ne! Nema recitovanja u kući Henrija Kinaskog«!
»Pusti je, Piter!«
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Bukovski - Žene Empty Re: Čarls Bukovski - Žene

Počalji od Mustra Pon Jan 22, 2018 2:29 pm


Čarls Bukovski - Žene X_f5902d73


Hteo sam da gledam njene guze. Hodala je gore-dole po stolu. Onda je zaigrala. Mahala je rukama. Poezija je bila grozna, njeno telo i ludost nisu.
Lidija je skočila sa stola.
»Je l' ti se sviđa, Henri?«
»Šta to?«
»Poezija.«
»Teško.«
Lidija je stajala s listovima svoje poezije u ruci. Piter je dograbi. »Ajde se jebemo!« reče on. »Ajde, ajde se jebemo!«
Ona ga odgurnu.
»Dobro«, reče Piter. »Idem!«
»Idi. Imam kola«, reče Lidija. »Mogu sama da se vratim.« Piter je poleteo ka vratima. Zaustavio se i okrenuo. »Dobro,
Kinaski! Ne zaboravi šta sam ti doveo!«
Zalupio je vratima i nestao. Lidija je sela na kauč, blizu vrata. Seo sam pored nje. Gledao sam je. Obarao me njen izgled.
Dodirnuo sam njenu dugu kosu. Bila je magična. Povukao sam ruku. »Zar je sva ta kosa stvarno tvoja?« upitah. Znao sam da jeste.
»Da«, reče ona. Dodirnuo sam je ispod brade i oprezno pokušao da okrenem njenu glavu prema meni. Nisam baš siguran u takvim situacijama. Poljubio sam je samo usnama.
Lidija je skočila. »Moram da idem. Plaćam devojku da mi čuva decu.«
»Slušaj«, rekoh, »ostani. Platiću ja. Ostani još malo.«
»Ne, ne mogu«, reče ona, »moram da idem.«
Pošla je ka vratima. Išao sam iza nje. Otvorila je vrata. Zatim se okrenula. Pokušao sam da je uhvatim poslednji put. Podigla je glavu i skoro neosetno me poljubila. Onda se izmakla i stavila mi neke iskucane papire u ruku. Vrata se zatvoriše. Seo sam na kauč s papirima u ruci i osluškivao zvuk motora njenih kola.
Pesme su bile u povezu, sa crtežima i naslovom NJENNNN. Pročitao sam neke. Bile su interesantne, pune humora i seksualnosti, ali loše napisane. Spevale su ih Lidija i njene tri sestre
— sve zajedno tako vesele i hrabre i jebozovne. Odbacio sam papire i otvorio flašu viskija. Napolju je bio mrak. Na radiju su svirali uglavnom Mocarta i Bramsa i Betovena.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Bukovski - Žene Empty Re: Čarls Bukovski - Žene

Počalji od Mustra Pon Jan 22, 2018 2:30 pm

Čarls Bukovski - Žene X_f1e79d55

Posle dan-dva dobio sam poštom pesmu od Lidije. Bila je to dugačka pesma i počinjala je ovako:
Izađi, stari trole,
Izađi iz tvoje rupe tamne, stari trole, Izađi na sunce s nama i dopusti nam Da ti stavimo krasuljke u kosu ...
Pesma mi je dalje govorila kako bi lepo bilo igrati na poljima sa ženskim faunskim stvorenjima, koja bi mi donela radost i istinsku spoznaju. Gurnuo sam pismo u fioku od komode.
Sledećeg jutra probudilo me kucanje po staklu ulaznih vrata.
Bilo je pola 11.
»Nosi se«, rekoh.
»Ja sam. Lidija.«
»Dobro. Čekaj malo.«
Navukao sam košulju i neke pantose i otvorio vrata. Onda sam poleteo u kupatilo i povraćao. Probao sam da operem zube, ali sam samo opet povratio — od slatkog ukusa paste prevrnuo mi se stomak. Izašao sam.
»Ti si bolestan«, reče Lidija. »Hoćeš da odem?«
»Ma ne, dobro mi je. Uvek se ovako budim.«
Lidija je lepo izgledala. Svetlost se probijala kroz zavese i padala na nju. Imala je narandžu u ruci i bacala ju je u vazduh. Narandža je zablistala na jutarnjem suncu.
»Ne mogu da ostanem«, reče ona, »ali hoću nešto da te pitam.«
»Kaži.«
»Ja sam vajarka. Hoću da vajam tvoju glavu.«
»Dobro.«
»Moraćeš da dođeš kod mene. Nemam atelje. Moraćemo da obavimo to kod mene. Je l' neće da ti smeta?«
»Ne.«
»Gledaj da dođeš do 11 ujutru. Deca dolaze iz škole posle podne i onda ne vredi.«
»Biću tamo u jedanaest«, kazao sam joj.
Sedeo sam preko puta Lidije u njenoj kuhinji. Velika gomila gline stajala je između nas. Počela je s pitanjima.
»Jesu li ti roditelji još živi?«
»Ne.«
»Je l' voliš L. A.?« 1
»Grad za mene.«
»Zašto pišeš tako o ženama?«
»Kako?«

1 L. A. — Los Anđeles (prim. prev.)
»Znaš ti kako.«
»Ne znam.«
»Eto, mislim da je stvarno sramota da čovek koji piše tako dobro kao ti ne zna baš ništa o ženama.«
Ćutao sam.
»Jebem ti! Šta je Liza uradila sa... ?« Počela je da traži po sobi. »Ah, te devojčice što rasturaju majčin alat!«
Lidija je našla nešto drugo. »Može i s ovim. Miran sad, opusti se, ali ne mrdaj.«
Bio sam joj okrenut licem. Radila je na gomili gline drvenom alatkom s petljom od žice na vrhu. Mahala je alatkom u mom pravcu preko gomile gline. Posmatrao sam je. Njene oči su gledale u mene. Bile su velike i tamne. Čak je i ono krivo oko dobro izgledalo. Uzvraćao sam joj pogled. Lidija je radila. Vreme je prolazilo. Pao sam u trans. Onda je rekla: »Hoćemo li pauzu? Jesi za pivo?«
»Aha. Može.«
Kad je krenula ka frižideru, pošao sam za njom. Izvadila je flašu iz frižidera. Kako se okrenula, obuhvatio sam je oko struka i privukao sebi. Poklopio sam je ustima i telom. Držala je flašu piva ispruženom rukom. Poljubio sam je. Poljubio sam je još jednom. Lidija me odgurnu.
»Dobro«, rekla je, »dosta. Čeka nas posao.«
Seli smo opet na svoja mesta i ja sam pio moje pivo, Lidija je pušila, a glina stajala između nas. Zazvonilo je na vratima. Lidija je ustala. Ušla je debela žena, divljih, molećivih očiju.
»To je moja sestra, Glendolina.«
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Bukovski - Žene Empty Re: Čarls Bukovski - Žene

Počalji od Mustra Pon Jan 22, 2018 2:30 pm

Čarls Bukovski - Žene X_eed09a40


»Zdravo.«
Glendolina je privukla stolicu i počela da govori. Ta je baš umela da melje. Da je bila sfinga govorila bi, da je bila kamen govorila bi. Pitao sam se kad će da se umori i krene. Čak i kad sam prestao da je slušam, imao sam osećaj da me strelja sitnim ping- pong lopticama. Glendolina nije imala nikakvu predstavu o proteku vremena, niti bilo kakvu ideju da možda nekom smeta. Pričala je i pričala.
»Slušaj«, progovorih najzad, »kad ćeš da kreneš?«
Onda su sestre napravile šou. Počele su da se raspravljaju. Obe su stajale i mahale rukama. Vikale su sve glasnije. Pretile su jedna drugoj batinama. Na kraju — blizu smaka sveta — Glendolina je džinovskim pokretom tela izbacila sebe kroz ulaz i otišla (ali čula se i dalje: njeni raspaljeni vapaji) ka svom stanu u drugom delu zgrade.
Lidija i ja vratili smo se u kuhinju i seli. Uzela je svoju alatku.
Njene oči gledale su u moje.
Nekoliko dana kasnije, ušao sam izjutra u Lidijino dvorište, taman kad je ona naišla s ulice. Bila je svratila do svoje prijateljice Tine koja je stanovala na ćošku. Izgledala je naelektrisano tog jutra, kao i onda kad je bila kod mene, s narandžom.
»Opa«, reče ona, »pa ti imaš novu košulju!«
Istina. Kupio sam košulju jer sam mislio na nju, želeo da je vidim. Znao sam da ona to zna i da me zeza, ali nije mi smetalo;
Otključala je vrata, pa smo ušli. Glina je stajala nasred kuhinjskog stola, ispod mokre krpe. Skinula je krpu. »Kako ti se čini?«
Lidija me nije poštedela. Ožiljci su bili tu, alkoholičarski nos, majmunska usta, oči stisnute u pukotine, i eto nemog zadovoljnog keza srećnog čoveka, smešnog, koji oseća svoju sreću i pita se otkud to. Ona je imala 30 godina, ja preko 50. Nije me bilo briga.
»Da«, rekoh, »potrefila si me. Sviđa mi se. Ali izgleda skoro dovršeno. Biće mi teško kad bude gotovo. Bilo je lepih jutara i popodneva.«
»Je l' ti smetalo u pisanju?«
»Ne, pišem samo kad padne mrak. Ne mogu da pišem danju.«
Lidija je podigla svoju vajarsku alatku i pogledala me. »Budi bez brige. Imam još mnogo da uradim. Hoću da mi ovo ispadne kako treba.«
U prvoj pauzi izvadila je flašu viskija iz frižidera.
»Ah«, rekoh.
»Koliko?« upita ona dižući visoku čašu za vodu.
»Pola-pola.«
Sipala mi je piće i ja sam ga popio na eks.
»Čula sam o tebi«, reče ona.
»Šta to?«
»Kako šutiraš ljude s tvojih vrata. Kako biješ tvoje žene.«
»Bijem moje žene?«
»Da, neko mi pričao.«
Dohvatio sam Lidiju i ljubili smo se duže nego ikad. Pričepio sam je o ivicu sudopere i počeo da trljam karu o nju. Odgurnula me, ali ja je opet ulovih nasred kuhinje.
Lidijina ruka je uhvatila moju i gurnula je ispod farmerki u svoje gaćice. Jagodicom jednog prsta osetio sam vršak njene pičke. Bila je mokra. Kako sam je dalje ljubio, tako sam prodirao prstom sve dublje u njenu picu. Onda sam izvukao ruku, oslobodio se, uzeo flašu i sipao sebi još jedno piće. Vratio sam se i seo za kuhinjski sto, a Lidija je obišla i sela s druge strane i gledala u mene. Zatim je nanovo počela da radi na glini. Pio sam natenane moj viski.
»Znaš šta«, rekoh, »znam tvoju tragediju.«
»Šta?«
»Znam tvoju tragediju.«
»O čemu je reč?«
»Nema veze«, rekoh, »zaboravi.«
»Hoću da znam.«
»Neću da te povredim.«
»Hoću da znam o kom kurcu je reč.«
»Dobro, ako mi daš još jedno piće, kazaću ti.«
»U redu.« Lidija je uzela moju praznu čašu i sipala pola viskija, pola vode. Ispio sam i ovu na eks.
»I«? upita ona.
»Jebi ga, znaš ti to.«
»Šta znam?«
»Imaš veliku picu.«
»Šta?«
»Nije to ništa neuobičajeno. Rodila si dvoje dece.«
Lidija je ćutala i šljakala na glini. Zatim je ostavila alatku. Otišla je na kraj kujne, pored vrata. Posmatrao sam je kako se saginje i skida čizme. Onda je spustila farmerke i gaćice. Pička joj je bila baš tamo i gledala u mene.
»Dobro, majmune«, reče ona. »Pokazaću ti da si se zajebao.«
Skinuo sam cipele, pantalone i gaće. Kleknuo sam na linoleum, a onda legao preko nje koliko sam dug. Počeo sam da je ljubim. Brzo mi se digao i osetih kako prodirem u nju.
Počeo sam da ubadam ... jedan, dva, tri...
Neko je kucao na ulazna vrata. Kucanje deteta — sićušne pesnice, mahnito, uporno. Lidija me naglo odgurnu. »To je Liza! Nije išla danas u školu. Bila je kod... « Lidija skoči i poče da navlači odeću.
»Oblači se!« obrati se meni.
Obukao sam se što sam brže umeo. Lidija je pošla ka vratima i eto njene ćerke od pet godina: »MAMA! MAMA! Posekla sam prst!«
Provirio sam u sobu. Lidija je držala Lizu na krilu.
»Oooo, da vidi mama. Oooo, da poljubi mama prstić. Mama će ga izlečiti!«
»MAMA, boli!«
Pogledao sam gde se posekla. Bilo je skoro nevidljivo.
»Slušaj«, rekoh na kraju Lidiji, »vidimo se sutra.«
»Žao mi je«, reče ona.
»Znam.«
Liza je pogledala gore u mene, suze su tekle i tekle.
»Liza neće dozvoliti da se išta loše desi njenoj mami«, reče Lidija.
Otvorio sam vrata, zatvorio vrata i krenuo ka mom Merkuri Kometu iz 1962.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Bukovski - Žene Empty Re: Čarls Bukovski - Žene

Počalji od Mustra Pon Jan 22, 2018 2:31 pm

Čarls Bukovski - Žene X_e774ab95


Izdavao sam mali časopis u to vreme, Laksativni Pristup. Imao sam dva saizdavača i osećali smo da štampamo najbolje pesnike našeg vremena. Takođe i neke od one druge sorte. Jedan od izdavača bio je metar i 90 visoki ponavljač srednje škole za maloumne, Kenet Mjulok (crnac), kojeg su izdržavale malo majka, malo sestra. Drugi izdavač bio je Semi Levinson (Jevrejin), 27 godina star, a izdržavali su ga roditelji s kojima je živeo.
Otisci su bili gotovi. Trebalo je još da ih sredimo i ukoričimo.
»Sad samo preostaje«, reče Semi, »da nabaciš zabavu za sređivanje otisaka. Serviraš im piće i sitne pizdarije i pustiš njih da urade posao.«
»Mrzim zabave«, rekoh ja.
»Ja ću da obavim pozivanje«, reče Semi.
»Dobro«, kazao sam i pozvao Lidiju na zabavu.
Te noći, Semi je došao na zabavu sa već sređenim otiscima. On je bio nervozan tip s tikom na licu i nije bio sposoban za čekanje da bi video svoje pesme odštampane. Povezao je sam čitav Laksativni Pristup, a onda ga još i ukoričio. Keneta Mjuloka nigde nismo mogli da nađemo — ili je već bio u zatvoru ili su ga ganjali.
Ljudi su dolazili. Znao sam tek ponekog. Otišao sam do moje gazdarice u zadnji deo kuće. Izašla je na vrata.
»Kod mene je velika zabava, gđo O'Kifi. Voleo bih da dođete vi i vaš muž. Ima dosta piva, pereca i čipsa.«
»O, bože moj, nipošto!«
»U čemu je stvar?«
»Videla sam te ljude kad su ulazili! Te brade i sva ta kosurina i ta šlampava odeća! Narukvice i ogrlice... to su izgleda neki komunisti! Kako ramo trpite takve ljude?«
»Ne trpim ni ja takve ljude, gđo O'Kifi. Mi samo pijemo pivo i razgovaramo. To nema veze.«
»Pripazite vi malo na njih. Takvi kradu vodovodne cevi.« Zatvorila je vrata.
Lidija je stigla prilično kasno. Ušla je kroz vrata kao glumica. Prva stvar koju sam primetio bio je njen veliki kaubojski šešir s nojevim perom. Nije ni progovorila sa mnom, već je odmah sela do mladog prodavca iz knjižare i počela intenzivan razgovor s njim. Počeo sam obilnije da pijem i prestao malo da se zezam. Prodavac je bio dečko na svom mestu, pokušavao je da postane pisac. Zvao se Rendi Evans, ali bio je suviše sluđen Kafkom da bi ostvario bilo šta čisto u literarnom smislu. Štampali smo ga u Laksativnom Pristupu da ga ne povredimo i istovremeno obezbedimo prodaju časopisa u njegovoj knjižari.
Pio sam pivo i muvao se po stanu. Izašao sam pozadi na trem, seo na ogradu i posmatrao velikog crnog mačora kako se trudi da uđe u kantu za đubre. Krenuo sam prema njemu. Skočio je s kante kad sam se približio. Stajao je na metar od mene i gledao me. Skinuo sam poklopac s kante za đubre. Smrad je bio odvratan. Povratio sam u kantu. Ispustio sam poklopac na beton. Mačor je poskočio i stao sa sve četiri na ivicu kante. Oklevao je, a onda, blistav na mesečini, uskočio ceo unutra.
Lidija je i dalje pričala s Rendijem i primetio sam kako svojim stopalom dodiruje njegovo ispod stola. Otvorio sam još jedno pivo.
Semi je zasmejavao masu. Bio sam malo bolji u tome od njega kad sam hteo da se masa smeje, ali te noći nisam bio u formi. Unutra je bilo 15-16 muškaraca i dve žene - Lidija i Ejpril. Ejpril je bila drogirana i debela. Ležala je na patosu. Posle jedno sat vremena, ustala je i otišla s Karlom, zagorelim narkosom. Tako je ostalo 15-16 muškaraca i Lidija. Našao sam flašu viskija u kujni, izneo je napolje na trem i cirkao natenane.
Muškarci su postepeno odlazili. Čak je i Rendi Evans otišao. Na kraju, ostali smo samo Semi, Lidija i ja. Lidija je pričala sa Semijem. Semi je izvalio par smešnih stvari. Bio sam u stanju da se smejem. Onda je rekao da mora da ide.
»Nemoj molim te da ideš, Semi«, reče Lidija.
»Pusti dečka«, rekoh.
»Aha, moram da idem«, reče Semi.
Kad je Semi otišao, Lidija reče: »Nije trebalo da ga oteraš.
Semi je smešan, Semi je istinski smešan. Povredio si ga.«
»Ali ja hoću nasamo da pričam s tobom, Lidija.«
»Meni je lepo s tvojim prijateljima. Nemam prilike da upoznam raznorazne tipove kao ti. Ja volim društvo!«
»Ja ne.«
»Znam da ti ne voliš. Ali ja volim. Ljudi dođu da te vide. Kad ne bi dolazili da te vide možda bi ih više voleo.«
»Ne, najviše ih volim kad se ne pojavljuju.«
»Povredio si Semija.«
»E jebi ga, otišao je kući kod mame.«
»Ti si ljubomoran, ti si nesiguran. Misliš da ću da spavam sa svakim koji priča sa mnom.«
»Ne, ne mislim. Slušaj, jesi za piće.«
Ustao sam i sipao joj. Lidija je zapalila dugačku cigaretu i otpila gutljaj. »Dobro izgledaš s tim šeširom«, rekoh. »To purpurno pero ga vadi.«
»To je šešir moga oca.«
»Nije mu ga žao?«
»Mrtav je.«
Povukao sam Lidiju na kauč i dugo je ljubio. Pričala mi je o svom ocu. Umro je i ostavio za sve 4 sestre poneku paru. To im je omogućilo da se osamostale, a Lidiji da se razvede od muža. Ispričala mi je i da je imala neku vrstu nervnog sloma i bila jedno
vreme u ludnici. Opet sam je poljubio. »Znaš šta«, rekoh, »da legnemo na krevet. Umoran sam.«
Tu me šokirala. Pošla je za mnom u spavaću sobu. Izvalio sam se na krevet i osetio kako je sela. Zažmurio sam i mogao da pogodim kako skida čizme. Čuo sam jednu čizmu kako pada na pod, onda onu drugu. Počeo sam da se svlačim na krevetu. Uspravio sam se i ugasio svetlo iznad glave. Nastavio sam da se svlačim. Ljubili smo se još malo.
»Koliko ima otkad si zadnji put bio sa ženom?«
»Četiri godine.«
»Četiri godine?«
»Da.«
»Mislim da zaslužuješ malo ljubavi«, reče ona. »Sanjala sam te. Otvorila sam tvoje grudi kao ormarić, imao je vratanca, i kad sam otvorila ta vratanca, videla sam svakojake nežne stvari u tebi
— mece od pliša, sitne pahuljaste životinjice, sve one meke prisne stvarčice. Onda sam sanjala tog drugog čoveka. Prišao mi je i pružio mi neke papiriće. Bio je pisac. Uzela sam papiriće i gledala u njih. Ti papirići su imali rak. Njegovo pisanje je imalo rak. Pratim moje snove. Ti zaslužuješ malo ljubavi.«
Opet smo se ljubili.
»Slušaj«, reče ona, »kad nabiješ tu stvar u mene, izvadi ga pre nego što svršiš. Važi?«
»Nema problema.«
Legao sam preko nje. Bilo je baš dobro. Nešto se dešavalo, nešto stvarno, i to s devojkom 20 godina mlađom od mene i, na kraju krajeva, istinski lepom. Zabio sam ga desetak puta — i svršio u nju.
Skočila je.
»Jebem ti! Svršio si u meni!«
»Lidija, toliko je već prošlo ... bilo je tako dobro... nisam mogao da sprečim. Uhvatilo me na prepad! Boga mi, nisam mogao da sprečim.«
Poletela je u kupatilo i pustila vodu da teče u kadu. Stala je ispred ogledala provlačeći češalj kroz svoju dugu smeđu kosu. Bila je zaista zanosna.
»Koji kulov! Bože dragi, koji seljački fazon! Koje je to sranje! I nije moglo u gore vreme da se desi! Jebi ga, sad smo ga najebali! Sad smo ga najebali!«
Pošao sam u kupatilo prema njoj. »Lidija, volim te.«
»Beži mi s očiju!«
Gurnula me napolje, zatvorila vrata, i tako sam stajao u hodniku i slušao vodu kako teče u kadu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Bukovski - Žene Empty Re: Čarls Bukovski - Žene

Počalji od Mustra Pon Jan 22, 2018 2:32 pm

Čarls Bukovski - Žene X_e66253b5


Nisam viđao Lidiju nekoliko dana, mada sam uspeo da joj se javim 6-7 puta telefonom za to vreme. Onda je došao vikend. Njen bivši muž, Džerald, uvek je uzimao decu preko vikenda.
Stigao sam kolima pred njenu zgradu oko 11 sati tog subotnjeg jutra i zakucao. Pojavila se u tesnim farmerkama, čizmama, narandžastoj bluzi. Oči su joj bile tamnije nego ikad, a na suncu, kad je otvorila vrata, primetio sam prirodno crveno u njenoj tamnoj kosi. To me oborilo. Dopustila mi da je poljubim, zatim je zaključala vrata za nama, pa smo prešli u moja kola. Rešili smo da idemo na plažu — ne radi kupanja — bilo je to usred zime — nego tek onako.
Vozili smo se. Lepo je bilo imati Lidiju pored sebe u kolima.
»Jaka je to bila zabava«, govorila je. »I ti to zoveš zabava za sređivanje? Bila je to zabava za sparivanje, eto šta. Zabava za parenje!«
Vozio sam jednom rukom a drugu držao u njenom krilu. Nisam mogao da se obuzdam. Lidija to izgleda nije ni osetila. U toku vožnje, ruka mi je skliznula niže, medu njene noge. Ona je i dalje pričala. Iznenada reče: »Sklanjaj tu ruku. To je moja pica!«
»Izvini«, rekoh.
Nijedno od nas nije više progovorilo dok nismo stigli na parking u Venis Biču. »Hoćeš sendvič i koka-kolu ili nešto?« upitah je. »Može«, rekla je.
Ušli smo u malu jevrejsku bakalnicu da kupimo klopu i poneli je na jedno uzvišenje obraslo travom, koje je gledalo na more. Imali smo sendviče, kisele krastavce, pomfrija i koka-kole. Plaža je bila skoro pusta a hrana ukusna. Lidija nije pričala. Zapanjilo me kako brzo jede. Divljački je iskidala svoj sendvič, gutala koka-kolu u velikim gutljajima, smazala pola krastavca u jednom zalogaju i pokupila punu šaku pomfrija. Za razliku od nje, ja vrlo sporo jedem.
Strast, pomislio sam, ona je strasna.
»Kakav je sendvič?« upitah.
»Nije loš. Bila sam gladna.«
»Dobri su im sendviči. Hoćeš još nešto?«
»Aha, neku čokoladicu.«
»Koju ćeš?«
»Bilo koju. Nešto dobro.«
Uzeo sam zalogaj sendviča, gutljaj koka-kole, ostavio ih i otišao do radnje. Kupio sam dve čokoladice, tako da može da bira. Kad sam se vraćao, jedan visoki crnac išao je prema našem uzvišenju. Bilo je sveže napolju, ali je on bio bez košulje, vrlo mišićavog tela. Imao je jedno dvadeset godina. Hodao je veoma lagano i uspravno. Vrat mu je bio dug i tanak, a u levom uvetu
visila mu je zlatna minđuša. Prošao je ispred Lidije, preko peska između uzvišice i okeana. Popeo sam se i seo pored Lidije.
»Jesi ga video?« upita me.
»Aha.«
»Bogo moj, sedim ovde s tobom, dvadeset godina si stariji od mene. Mogla bih da imam onako nekog. Šta kog kurca nije u redu sa mnom?«
»Vidi. Evo dve čokoladice. Uzmi jednu.«
Uzela je jednu, pocepala papir, odgrizla parče i gledala mladog crnca dok je odlazio niz obalu.
»Umorna sam od plaže«, reče ona, »ajde se vratimo kod mene.«
Nismo se videli nedelju dana. Onda sam jedno posle podne bio kod Lidije kući i ležali smo na njenom krevetu i ljubili se. Lidija se izmakla.
»Ti baš pojma nemaš o ženama, a?«
»Kako to misliš?«
»Lepo, kad čitam tvoje pesme i priče vidim da ti ama baš pojma nemaš o ženama.«
»Objasni malo.«
»Evo, primera radi, da bi muškarac nešto značio za mene, mora da mi jede picu. Jesi ikad jeo pičke? «
»Ne.«
»Imaš preko 50 godina i nikad nisi jeo pičke?«
»Ne.«
»Kasno je sad za tebe.«
»Što?«
»Nisu nove fore za matore kerove.«
»Po čemu?«
»Ne, kasno je za tebe.«
»Oduvek sam bio usporen u svemu.«
Lidija je ustala i otišla u drugu sobu. Vratila se s olovkom i parčetom hartije. »Gledaj sad, hoću nešto da ti pokažem.« Počela je da crta na papiru. »Evo, to je pička, a ovo je nešto o čemu verovatno pojma nemaš — klitoris. Tu se oseća. Klitoris se krije, razumeš, pojavi se tu i tamo, ružičast je i veoma osetljiv. Ponekad se sakrije od tebe i onda moraš da ga nađeš, samo ga pipneš vrhom jezika ... «
»Dobro«, rekoh, »shvatio sam.«
»Ne verujem da si shvatio. Kažem ti, nisu nove fore za matore kerove.«
»Ajde se skinemo i legnemo.«
Svukli smo se i legli. Počeo sam da ljubim Lidiju. Sa usta sam prešao na vrat, a onda niže na sise. Zatim sam bio kod pupka. Spustio sam se niže.
»Ne, ne možeš ti to«, reče ona. »Krv i pišpiš izlaze odatle, shvati, krv i piš ... «
Stigao sam tamo dole i počeo da ližem. Njen crtež je bio precizan. Sve je bilo tamo gde je trebalo da bude. Čuo sam kako teško diše, a onda njen jecaj. To me popalilo. Digao mi se. Klitoris se pojavio, ali nije bio baš ružičast, više je išao na purpurno. Dražio sam ga. Sokovi su pocureli i pomešali se s picinim runom. Lidija je ječala i uzdisala. Onda sam čuo ulazna vrata kako se otvaraju i zatvaraju, a zatim korake. Pogledah naviše. Mali crnčić od jedno 5 godina stajao je pored kreveta.
»Koji ti kurac tražiš?« upitah ga.
»Je l' imate neke prazne flaše?«
»Ne, nemam ja neke prazne flaše«, rekoh mu. Izišao je iz spavaće sobe u dnevnu sobu i nestao.
»Bogo moj«, reče Lidija, »mislila sam da su ulazna vrata zaključana. To je bio Bonin dečkić.«
Lidija je ustala i zaključala ulazna vrata. Vratila se i legla.
Bilo je negde oko 4 sata u subotu po podne.
Ponovo sam zaronio.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Bukovski - Žene Empty Re: Čarls Bukovski - Žene

Počalji od Mustra Pon Jan 22, 2018 2:32 pm

Čarls Bukovski - Žene X_e5a5e5fc


Lidija je volela zabave. A Hari je pravio zabave. I tako, išli smo kod Harija Eskota. Hari je bio izdavač Retorte, malog časopisa. Njegova žena je nosila duge providne haljine, pokazivala gaćice muškarcima i hodala bosa.
»Prva stvar koja mi se dopala kod tebe«, govolila je Lidija, »je to što nemaš TV u stanu. Moj bivši muž gledao je TV svake noći i celog vikenda. Čak smo i vođenje ljubavi podešavali prema TV programu.«
»Mmmmm ...«
»Druga stvar koja mi se dopala kod tebe u stanu je prljavština. Flaše od piva svuda po podu. Gomile đubreta na sve strane. Prljavi sudovi, govno u klozetu, kada zapušena. Svi ti zarđali žileti što se vuku po lavabou. Znala sam da ćeš da jedeš pičke.«
»Ti ceniš čoveka po onom što ga okružuje, je'l tako?«
»Tako je. Kad vidim čoveka da živi čisto i uredno, znam da nešto nije u redu s njim. A ako je i suviše uredno, to je peder.«
Stigli smo i izašli iz kola. Stan je bio na spratu. Čula se bučna muzika. Zazvonio sam. Hari Eskot je otvorio vrata. Imao je ljubazan i darežljiv osmeh. »Uđite«, kazao je.
Književna gomila pila je unutra vino i pivo, razgovarajući u grupicama. Lidija je bila uzbuđena. Pogledao sam oko sebe i seo.
Spremala se večera. Hari je bio dobar pecaroš, bolji pecaroš nego pisac, a mnogo bolji pecaroš nego izdavač. Eskotovi su živeli od ribe u iščekivanju da Harijevi talenti počnu da donose i neku kintu.
Dajana, njegova žena, izašla je sa tanjirima ribe i razdelila ih naokolo. Lidija je sela do mene.
»Evo«, reče ona, »ovako se jede riba. Ja sam devojka sa sela.
Gledaj mene.«
Otvorila je ribu, uradila nešto nožem oko srednje kosti. Riba je ostala u dva odvojena komada.
»O, to mi se baš dopada«, reče Dajana. »Odakle ste ono?«
»Jutah. Mjulshed, Jutah. Sto stanovnika. Odrasla sam na ranču. Otac mi bio pijanac. Sada je mrtav. Možda sam zato s njim...« Isturila je palac prema meni.
Jeli smo.
Kad je riba nestala, Dajana je odnela kosti. Onda se pojavio kolač od čokolade i jako (jeftino) crno vino.
»Oho, dobar je ovaj kolač«, reče Lidija, »može li još jedno parče?«
»Kako da ne, draga«, reče Dajana.
»Mister Kinaski«, reče devojka tamne kose s drugog kraja sobe, »čitala sam prevode vaših knjiga u Nemačkoj. Veoma ste popularni u Nemačkoj.«
»Baš lepo«, rekoh. »Voleo bih da mi pošalju neki honorar...«
»Slušaj«, reče Lidija, »manimo se književnih budalaština. Ajde da uradimo nešto!« Skočila je, lupila nogom i okrenula se oko sebe. »AJDE DA IGRAMO!«
Hari Eskot je navukao svoj ljubazni i darežljivi osmeh, prešao na drugu stranu sobe i uključio stereo. Uključio ga do daske.
Lidija je igrala po sobi i onda joj se pridružio jedan plavi dečko s uvojcima slepljenim na čelu.
Počeli su da igraju zajedno. I ostali su poustajali i zaigrali. Ja sam sedeo.
Rendi Evans je sedeo do mene. Primetio sam kako i on gleda Lidiju. Počeo je da priča nešto. Govorio je u nedogled. Na svu sreću, nisam mogao da ga čujem, stereo je bio previše bučan.
Gledao sam Lidiju kako igra s tim kovrdžavim dečkom. Lidija je zaista umela da se kreće. Njeni pokreti bili su potajno izazovni. Pogledao sam u druge devojke i učinilo mi se da ne igraju na taj način; ali, pomislih, to je samo zato što Lidiju poznajem a njih ne znam.
Rendi je nastavljao da govori i pored toga što mu nisam odgovarao. Igra se završila i Lidija se vratila i sela do mene.
»Jao, rasturila sam se! Nisam u formi.«
Zavrtela se nova ploča i Lidija je ustala i pridružila se dečku sa zlatnim uvojcima. Nastavio sam da pijem pivo i vino.
Bilo je tu mnogo ploča. Lidija i taj dečko su igrali i igrali — usred kruga od ostalih igrača, svaku igru intimnije nego prethodnu.
Nastavio sam da pijem to pivo i to vino.
U toku je bila jedna bučna i divlja igra... Dečko sa zlatnim uvojcima uzdigao je obe ruke iznad glave. Lidija se pripila telom uz njega. To je bilo dramatično, erotično. Držali su ruke visoko iznad glava i pripijali telo uz telo. Telo uz telo. On je zabacivao noge unazad, jednu pa drugu. Lidija ga imitirala. Gledali su u oči jedno drugom. Morao sam da priznam da su uspešni. Ploča se vrtela i vrtela. Najzad, došla je do kraja.
Lidija se vratila i sela do mene. »Stvarno sam se rasturila«, kazala je.
»Znaš šta«, rekoh ja, »mislim da mi je dosta pića. Možda bi trebali da krenemo.«
»Posmatrala sam te kako se nalivaš.«
»Da krenemo. Biće drugih zabava.«
Ustali smo da idemo. Lidija je rekla nešto Hariju i Dajani. Zatim smo pošli ka vratima. Kad sam ih otvorio, priđe mi dečko sa zlatnim uvojcima. »Ej, čoveče, šta misliš o meni i tvojoj ribi?«
»Niste loši.«
Kako smo izašli napolje, tako sam počeo da povraćam, sve ono pivo i vino se vratilo. Izlilo se i pljusnulo po žbunju duž trotoara — mlaz na mesečini. Najzad sam se uspravio i obrisao usta rukom.
»Zabrinuo te taj momak, a?« upitala me.
»Da.«
»Što?«
»Izgledalo je skoro kao jebačina, možda i bolje.«
»To nije značilo ništa, bila je to samo igra.«
»Zamisli da ja tako ćapim neku ženu na ulici? Zar bi muzika to opravdala?«
»Ništa ne kapiraš. Svaki put kad sam završila s igranjem, vratila sam se i sela do tebe.«
»Dobro, dobro«, rekoh, »čekaj malo.«
Izbljuvao sam novi mlaz na nečiju živu ogradu. Spustili smo se niz brdo izvan okoline Eho Parka prema Holivud Bulevaru. Ušli smo u kola. Vozili smo zapadno niz Holivud ka Vermontu.
»Znaš li kako zovemo tipove kao što si ti?« upita Lidija.
»Ne.«
»Zovemo ih«, reče ona, »rasturači zabava.«
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Bukovski - Žene Empty Re: Čarls Bukovski - Žene

Počalji od Mustra Pon Jan 22, 2018 2:33 pm


Čarls Bukovski - Žene X_d6f05177


Spustili smo se nisko iznad Kanzas Sitija, pilot je rekao da je napolju nula stepeni, a ja u mojoj tankoj kalifornijskoj jakni i košulji, laganim pantalonama, letnjim čarapama i rupama u cipelama. Kad smo sleteli i rulali ka rampi, svi su počeli da navlače kapute, rukavice, šešire, šalove. Pustio sam ih sve da izađu, zatim sam sišao niz avionske stepenice. Frenči je bio tu, naslonjen na zgradu, i čekao. Frenči je predavao dramaturgiju i skupljao knjige, uglavnom moje. »Dobrodošao u Kanzas Siti 2, Kinaski!« kazao je i dodao mi flašu tekile. Povukao sam dobar gutljaj i pošao za njim na parkiralište. Nisam imao prtljag, samo notes pun pesama. Kola su bila topla i ugodna i flaša je išla iz ruke u ruku.
Kolovozne trake bile su prekrivene ledom.
»Nije svako za vožnju po tom jebenom ledu«, reče Frenči.
»Moraš da znaš šta radiš.«
Otvorio sam notes i počeo da čitam Frenčiju ljubavnu pesmu koju mi je Lidija dala na aerodromu:
» ... tvoj purpurni kurac iskrivio se kao .. .
» ... kad ti cedim bubulje, grudvice gnoja kao sperma ... «
»U, JEBEM TI!« dreknu Frenči. Kola su se naglo zanela.
Frenči je motao volan.

2 Siti — sranje (prim. prev.)
»Frenči«, rekoh, podižući flašu s tekilom i otpijajući gutljaj,
»nećemo uspeti.«
Sleteli smo s kolovoza u jarak koji razdvaja autoput. Dodao sam mu flašu.
Izašli smo iz kola i popeli se iz jarka. Pružali smo palac kolima koja su prolazila, deleći ono resto iz flaše. Najzad su stala jedna kola. Čovek od jedno 25 godina, pijan za volanom.
»Burazeri, kud ste krenuli?«
»Čitanje poezije«, reče Frenči.
»Čitanje poezije?«
»Aha, na univerzitetu.«
»Dobro, upadajte.«
Bio je to prodavac pića. Zadnje sedište njegovih kola bilo je krcato sanducima piva.
»Uzimajte pivo«, reče on, »a dodajte i meni jedno.«
Dobacio nas je do tamo. Ušli smo kolima pravo u krug fakulteta i parkirali se na travnjaku pred amfiteatrom. Kasnili smo samo 15 minuta. Izašao sam iz kola, bljuvao, a onda smo svi skupa ušli. Pazarili smo usput flašu votke da me drži za vreme čitanja.
Čitao sam oko 20 minuta, zatim ostavio pesme. »Dosadno mi je ovo sranje«, rekoh, »bolje da popričamo malo.«
Završio sam urlajući neke stvari publici, a oni su urlali meni. Dobra publika. Radili su sve to džabe. Posle jedno pola sata,
izvedoše me napolje neki profesori. »Imamo sobu za vas, Kinaski«, reče jedan od njih, »u ženskoj spavaonici.«
»U ženskoj?«
»Tako je, lepa soba.«
... Nisu me slagali. Na trećem spratu. Jedan od profana doneo je flašu viskija. Drugi mi je dao ček za čitanje i za avion, pa smo posedali, pili viski i pričali. Onda me je progutao mrak. Kad sam došao sebi, svi su već bili otišli, a pola onog viskija je ostalo. Sedeo sam tako, pio i mislio: ej, ti si Kinaski, Kinaski zvani legenda. Dobio si imidž. Sad si u ženskoj spavaoni. Stotine žena ovde, na stotine žena.
Na sebi sam imao samo gaće i čarape. Izašao sam u hodnik do najbližih vrata. Zakucao sam.
»Ej, ja sam Henri Kinaski, besmrtni pisac! Otvarajte! Da vam pokažem nešto!«
Čuo sam prigušen smeh devojaka.
»Da vidimo«, rekoh, »koliko vas ima unutra? Dve? Tri? Nema veze. Mogu da izađem na kraj sa tri! Nema problema! Čujete vi mene? Otvarajte! Imam ovu OGROMNU purpurnu stvar! Slušajte sad, lupaću na vrata s njim!«
Zalupao sam pesnicom na vrata. Nastavile su da se smejuckaju.
»Tako znači. Ne puštate Kinaskog da uđe, a? E, JEBITE SE!«
Probao sam na sledeća vrata. »Ej, devojke! Evo vam ga najveći pesnik u zadnjih 18 vekova! Otvarajte! Da vam pokažem nešto! Slatko meso za vaše tajne usne!«
Probao sam na sledeća vrata.
Probao sam na svim vratima na tom spratu, zatim sam sišao niz stepenice i obradio sva vrata na drugom spratu, a onda sva vrata na prvom spratu. Nosio sam viski i umorio se. Imao sam osećaj kako sam već satima izvan moje sobe. Pio sam usput. Nisam imao sreće.
Zaboravio sam koja je moja soba i na kom je spratu. Sve što sam želeo, na kraju, bilo je da se vratim u sobu. Probao sam opet na svim vratima, ovaj put tiho, savršeno svestan svojih gaća i čarapa. Nisam imao sreće. »Velikani su uvek najusamljeniji.«
Ponovo na trećem spratu, okrenuo sam jednu kvaku i vrata se otvoriše. Tu je bio moj notes s pesmama . . . prazne ispijene čaše, pepeljare pune opušaka... moje pantalone, moja košulja, moje cipele, moj sako. Divan prizor. Zatvorio sam vrata, seo na krevet i dokrajčio flašu viskija koju sam sve vreme teglio.
Probudio sam se. Bio je dan. Nalazio sam se u čudnoj čistoj prostoriji sa dva kreveta, zavesama, televizorom i kupatilom. Pokazalo se da se radi o motelskoj sobi. Ustao sam i otvorio vrata. Napolju je bio sneg i led. Zatvorio sam vrata i pogledao oko sebe. Nije bilo objašnjenja. Bio sam užasno mamuran i potišten. Prišao sam telefonu i pozvao Lidiju u Los Anđelesu.
»Dušo, nemam pojma gde sam!«
»Mislila sam da si otišao u Kanzas Siti?«
»I jesam. Ali sad nemam pojma gde se nalazim, kapiraš? Otvorio sam vrata i pogledao napolje, a tu nema ničeg osim zaleđenih puteva, snega i leda!«
»Gde si odseo pre toga?«
»Poslednja stvar koju pamtim je da sam imao sobu u ženskoj spavaonici.«
»Eto, verovatno si napravio budalu od sebe, pa su te prebacili u motel. Ne brini. Pojaviće se neko da se pobrine za tebe.«
»Majku mu, zar ti nimalo ne haješ za moju situaciju?«
»Napravio si budalu od sebe. Ti uglavnom stalno praviš budalu od sebe.«
»Kako to misliš 'uglavnom stalno'?«
»Mnogo piješ«, reče Lidija. »Istuširaj se toplom vodom.« Spustila je slušalicu.
Vratio sam se do kreveta i izvalio se. Lepa motelska soba, ali dibidus bezlična. Bio bih proklet kad bih se tuširao. Palo mi je na pamet da uključim televizor.
Na kraju sam zaspao ...
Neko je kucao na vrata. Dva bistra momka iz koledža stajala su napolju, spremni da me vode na aerodrom. Seo sam na ivicu kreveta navlačeći cipele. »Oće li bude vremena za neko piće na aerodromu pre poletanja?« upitah.
»Naravno, g. Kinaski«, reče jedan, »šta god vam drago.«
»Dobro«, rekoh, »odjebimo s ovog mesta.«
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Bukovski - Žene Empty Re: Čarls Bukovski - Žene

Počalji od Mustra Pon Jan 22, 2018 2:34 pm

Čarls Bukovski - Žene X_d2bba928


Vratio sam se, vodio ljubav s Lidijom nekoliko puta, posvađao se s njom, i u jedno kasno jutro ostavio Los Anđeles da čitam u Arkanzasu. Imao sam sreće da sedim zasebno u avionu. Pilot je objavio, ako sam dobro čuo, da se zove Kapetan Vinoglav. Kad je prošla stjuardesa, naručio sam piće.
Bio sam ubeđen da znam jednu od stjuardesa. Živela je na Long Biču, čitala neke moje knjige, i poslala mi je pismo sa svojom slikom i brojem telefona. Poznao sam je po fotografiji. Nikad je nisam lično upoznao, ali sam je zvao mnogo puta i jedne pijane noći drali smo se jedno na drugo preko telefona.
Stajala je u prednjem delu aviona, trudeći se da me ne primećuje kako zveram u njeno dupe, bandare i sise.
Ručali smo, gledali Igru Nedelje, od vina posle ručka upalilo mi se grlo, pa sam naručio dve Bladi Meri.
Kad smo stigli u Arkanzas, prešao sam u igračku s dva motora. Čim su se elise pokrenule, krila su uzdrhtala i počela da se tresu. Izgledalo je kao da će da otpadnu. Uzleteli smo i stjuardesa je pitala da li neko želi piće. Tada nam je već svima bilo potrebno. Teturajući se i posrćući prolazom između sedišta, podelila je pića. Onda je viknula: »POPIJTE! SLEĆEMO!« Popili smo i sleteli. Posle 15 minuta bili smo ponovo u vazduhu. Stjuardesa je pitala da
li neko želi piće. Tada nam je već svima bilo potrebno. Onda je viknula: »POPIJTE! SLEĆEMO!«
Profesor Piter Džejms i njegova žena, Selma, bili su već tamo i čekali me. Selma je izgledala kao filmska starleta, samo na mnogo višem nivou.
»Sjajno izgledaš«, reče Piter.
»Tvoja žena sjajno izgleda.«
»Imaš još dva sata do čitanja.«
Pit je vozio njihovoj kući. Bila je to kuća na sprat, soba predviđena za goste bila je u suterenu.
Pokazali su mi gde je kupatilo. »Hoćeš da jedeš nešto?« upita Pit. »Ne, čini mi se da ću da povraćam.« Prešli smo gore.
Iza scene, pred samo čitanje, Pit mi je napunio bokal votkom i oranž đusom. »Jedna starija žena vodi ova čitanja. Svršila bi u gaće od tuge kad bi saznala da piješ. Dobra je to duša, ali šta je poezija za nju: samo zalazak sunca i gugutke u letu.«
Izašao sam i čitao. Sreća me nije napuštala. Bili su uostalom kao svaka druga publika — nisu znali kako da shvate neke od boljih pesama, a za vreme čitanja ostalih smejali su se na pogrešnim mestima. Nastavio sam da čitam i da sipam iz bokala.
»Šta to pijete?«
»Ovo«, rekoh, »to je đus mešan sa životom.«
»Imate li devojku?«
»Ja sam devica.«
»Zašto ste težili da postanete pisac?«
»Sledeće pitanje, molim.«
Čitao sam još nešto. Rekao sam im da sam doleteo s Kapetanom Vinoglavom i gledao Igru Nedelje. Pričao sam o vremenu kad sam bio u duhovnoj formi: kako ručam tako odmah operem svoj tanjir. Pročitao sam još neke pesme. Čitao sam dok se bokal nije ispraznio. Onda sam im rekao da je čitanje gotovo. Bilo je malo autogramisanja, pa smo krenuli na zabavu u Pitovu kuću ...
Odigrao sam indijanski ples, trbušni ples i moj ples slomljenog dupeta na vetru. Teško je piti dok igraš. I teško je igrati dok piješ. Piter je znao šta radi. Poređao je kaučeve i stolice duž sobe da razdvoji one što igraju i one što piju. Svako je mogao da radi svoje bez dosađivanja drugome.
Pit mi je prišao. Pogledao je oko sebe na žene u sobi. »Koju ćeš?« upita me.
»Zar je to tako lako?«
»To je samo južnjačko gostoprimstvo.«
Bila je tu jedna koju sam zapazio, starija od drugih, isturenih zuba. Ali to su bili savršeno istureni zubi — usne su se pućile kao otvoren strasni cvet. Poželeo sam da se moja usta nađu na tim ustima. Nosila je kratku suknju i otkrivala oku zgodne noge u najlonkama, koje su se ukrštale i razdvajale dok se smejala, pila i povlačila suknju, non-stop zadignutu. Seo sam do nje. »Ja sam — « zaustih...
»Znam ko ste. Bila sam na čitanju.«
»Hvala. Voleo bih da ti jedem picu. Nisam loš u tome.
Izludeću te.«
»Šta mislite o Alenu Ginzbergu?«
»Slušaj, ne skrećimo s teme. Želim tvoja usta, tvoje noge, tvoje dupe.«
»Dobro«, reče ona.
»Vidimo se. Biću dole u spavaćoj sobi.«
Ustao sam, ostavio je i uzeo novo piće. Prišao mi je neki mladić — bar dva metra visok. »Slušajte, Kinaski, ja ne verujem u sve to sranje o vama kako živite zajedno sa svim tim rasturačima droge, makroima, kurvama, narkosima, kockarima, alkosima i silosima ... «
»Ima tu nešto istine.«
»Kad bi se zezali«, reče on i okrenu se od mene. Književni kritičar. Onda mi je prišla ta plavuša, oko 19 godina, s naočarima bez okvira i osmehom na licu. Osmeh se nije gubio. »Hoću da te jebem«, reče ona. »Zbog tvog lica.«
»Šta je s mojim licem?«
»Veličanstveno je. Hoću da ti rasturim lice mojom pičkom.«
»Može da ispadne i obrnuto.«
»Ne bih se kladila da sam na tvom mestu.«
»U pravu si. Pičke su neuništive.«
Vratio sam se na kauč i počeo da vaćarim noge one što je imala kratku suknju i vlažne cvetne usne i zvala se Lilian.
Zabava se završila, pa sam krenuo dole sa Lili. Svukli smo se i seli naslonjeni na jastuke i pili votku i votku sa sodom. U sobi je bio radio i radio je svirao. Lili mi je pričala kako je godinama radila izdržavajući muža dok je on studirao, a onda, čim je dobio diplomu, razveo se od nje.
»Zajebano je to«, rekoh.
»Bio si oženjen?«
»Da.«
»I šta se dogodilo?«
»'Mentalna okrutnost', tako piše u presudi.«
»Istina?« upita ona.
»Naravno: obostrano.«
Poljubio sam Lili. Bilo je to tako dobro kao što sam i zamišljao. Cvetna usta bila su rastvorena. Zagrlili smo se, sisao sam usne na njenim zubima. Onda se razdvojismo.
»Mislim da si ti«, reče ona, gledajući u mene širom otvorenim divnim očima, »jedan od dva-tri najbolja pisca danas.«
Brzo sam ugasio svetlo pored kreveta. Ljubio sam je još, milovao njene dojke i telo, zatim se spustio dole. Bio sam pijan, ali mislim da sam to dobro izveo. Međutim, kod kurcanja me nije htelo. Jahao sam i jahao i jahao. Stajao mi je, ali nisam mogao da svršim. Na kraju, prevrnuo sam se na stranu i zaspao ...
Ujutru, Lili je ležala ravno na leđima i hrkala. Ustao sam do kupatila, šorao, oprao zube i umio se. Onda sam se zavukao natrag u krevet. Okrenuo sam je prema sebi i počeo da je mazim. Uvek sam veoma alav kad sam mamuran — ne da se punim, već da se praznim. Jebanje je najbolja kura za mamurluk. Svi delovi tela nanovo prorade kao celina. Njen dah je toliko zaudarao da nisam poželeo cvetna usta. Navukao sam je. Zastenjala je kad sam ga nabio. To mi je baš godilo. Ne verujem da sam joj ga munuo više od dvadeset puta i već sam svršio.
Malo kasnije, osetio sam kako ustaje i ide u kupatilo. Lilian.
Dok se ona vratila, bio sam joj okrenuo leđa i skoro zaspao.
Posle 15 minuta, ustala je iz kreveta i počela da se oblači.
»Šta je sad?« upitah.
»Moram da idem. Moram da vodim decu u školu.« Lilian je zatvorila vrata i ustrčala uz stepenice.
Ustao sam, otišao u kupatilo i zurio neko vreme u moje lice u ogledalu.
U deset sati popeo sam se na doručak. Pit i Selma bili su tu. Selma je moćno izgledala. Kako neko dobije Selmu? Kerovi ovoga sveta ne stižu nikada do Selme. Kerovi stižu samo do kerova. Selma nam je servirala doručak. Bila je divna, i jedan čovek ju je posedovao, profesor na koledžu. Bila je to nepravda, u neku ruku. Obrazovani, nadobudni i uglađeni. Obrazovanje je bilo novi bog, a intelektualci gospodari novih plantaža.
»Ovo je bio prokleto dobar doručak«, rekoh. »Mnogo vam hvala.«
»Kakva je bila Lili?« upita Pit.
»Lili je bila veoma dobra.«
»Treba opet da čitaš večeras. U manjem koledžu, konzervativnijem.«
»Dobro. Paziću.«
»Šta ćeš da čitaš?«
»Stare stvari, mislim.«
Popili smo kafu i zaseli u dnevnoj sobi. Zazvonio je telefon, Pit se javio, govorio, onda se okrenu prema meni. »Tip iz lokalnih novina hoće intervju. Šta da mu kažem?«
»Kaži može.«
Pit je preneo odgovor, zatim je prešao preko sobe i uzeo moju poslednju knjigu i olovku. »Mislio sam, možda želiš da napišeš nešto za Lili.«
Otvorio sam knjigu na naslovnoj strani. »Draga Lili«, napisao sam. »Uvek ćeš biti deo mog života...
Henri Kinaski.«
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Bukovski - Žene Empty Re: Čarls Bukovski - Žene

Počalji od Mustra Pon Jan 22, 2018 2:36 pm


Čarls Bukovski - Žene X_d070cc84


Lidija i ja smo se stalno svađali. Koketirala je gde god stigne i to mi je već išlo na nerve. Kad izađemo negde na večeru, bio sam siguran da baca oko na nekog muškarca na drugoj strani sale. Kad bi mi došli prijatelji u posetu dok je Lidija tu, mogao sam da čujem kako njeni razgovori postaju intimni i seksualno nastrojeni. Uvek bi sela sasvim uz moje prijatelje, što god je bliže mogla. Lidiju je nerviralo što pijem. Uživala je u seksu i piće se isprečilo na putu našem vođenju ljubavi. »Ili si suviše pijan da bi to radio noću, ili ti je suviše muka da bi to radio ujutru«, govorila je. Lidija bi pobesnela čak i kad bih popio flašu piva pred njom. Raskidali smo bar jednom nedeljno — »zauvek« — ali bismo se uvek nekako opet mirili. Dovršila je vajanje moje glave i dala mi je. Kad bismo raskinuli, stavio bih glavu u kola, na prednje sedište pored mene, vozio je do njene kuće i ostavljao ispred njenih vrata. Onda bih odlazio u govornicu, okretao njen broj i govorio: »Tvoja jebena glava stoji ti pred vratima!« Ta glava je putovala tamo i ovamo ...
Pao je novi raskid i ja sam odneo glavu. Pio sam, opet slobodan čovek. Imao sam mladog drugara, Bobija, prilično bezličnog klinca, koji je radio u radnji s porno literaturom, a bavio se usput i fotografijom. Stanovao je par blokova daleko od mene. Bobi je imao problema sa samim sobom i sa svojom ženom, Valeri. Pozvao me telefonom jedno veče i rekao da dovodi Valeri kod
mene da provede noć sa mnom. To je baš lepo zvučalo. Valeri je imala 22 godine, bila je apsolutno dražesna, duge plave kose, ludih plavih očiju i prekrasnog tela. Kao i Lidija, i ona je provela neko vreme u ludnici. Nešto kasnije, čuo sam ih kako stižu pred moju zgradu. Valeri je izašla iz kola. Prisetio sam se šta mi je Bobi pričao: kad je prvi put doveo Valeri kod njegovih, oni su komentarisali njenu haljinu — da im se mnogo sviđa — a ona je rekla: »Dobro, a kako vam se čini ostalo?« Bila je zadigla haljinu iznad kukova. A nije imala nikakve gaćice na sebi.
Valeri je zakucala. Čuo sam kako Bobijeva kola odlaze. Pustio sam je unutra. Lepo je izgledala. Sipao sam dva viskija s vodom. Ćutali smo. Kad smo popili, sipao sam još dva. Nakon toga sam rekao: »Dođi, idemo u neki bar.« Ušli smo u moja kola. Bar zvani Lepljiva Mašina nalazio se odmah iza ćoška. Lešio sam se unutra pićem više puta te nedelje, ali niko nije reagovao kad smo ušli. Seli smo za sto i naručili pića. I dalje smo ćutali. Samo sam gledao u te lude plave oči. Sedeli smo jedno uz drugo i ja je poljubih. Usta su joj bila sveža i rastvorena. Ponovo je poljubih i noge nam se spojiše. Bobi je imao divnu ženu. Bobi je bio lud što je daje naokolo.
Rešili smo da večeramo. Oboje smo naručili šnicle i pili i ljubili se dok smo čekali. Kelnerica reče: »O, vi ste zaljubljeni!« i mi se oboje nasmejasmo. Kada su šnicle stigle, Valeri reče: »Ja neću da jedem moju.«
»Neću ni ja moju«, rekoh ja.
Pili smo još sat vremena a onda rešili da se vratimo kod mene. Kada sam stigao kolima do kuće, ugledao sam ženu kako stoji. Bila je to Lidija. Imala je koverat u ruci. Izašao sam iz kola s Valeri i Lidija je pogledala u nas. »Ko je to?« upita Valeri. »Žena koju volim«, odgovorih.
»Ko je ova kurva?« ciknu Lidija.
Valeri se okrenula i potrčala niz ulicu. Mogao sam da čujem njene visoke štikle po asfaltu. »Uđi«, rekoh Lidiji. Pošla je za mnom.
»Došla sam da ti dam ovo pismo i izgleda da sam stigla u pravi čas. Ko ti je ta? «
»Bobijeva žena. Mi smo samo prijatelji«.
»Pošao si da je jebeš, priznaj?«
»Slušaj, rekao sam joj da volim tebe.«
»Pošao si da je jebeš, priznaj?«
»Slušaj, dušo ... «
Iznenada, gurnula me. Stajao sam pored stola koji se nalazio ispred kauča. Pao sam unazad preko stola u prostor između stola i kauča. Čuo sam kako su vrata tresnula. Kad sam ustao, začuo se motor Lidijinih kola. Otišla je.
Jesi kulov, pomislih, u jednoj minuti imaš dve žene, a u sledećoj nemaš nijednu.
Iznenadilo me kada je Ejpril zakucala na vrata sledećeg jutra. Ejpril je bila ona što se ukomirala na zabavi kod Harija Eskota i onda otišla s narkomanom. Bilo je 11 sati. Ejpril je ušla i sela.
»Oduvek sam se divila tvom pisanju«, reče ona. Uzeo sam pivo za nju i uzeo pivo za mene.
»Bog je udica na nebu«, reče ona.
»Majku mu«, rekoh ja.
Ejpril je bila od odeblje sorte, ali ne preterano debela. Imala je široke kukove i veliko dupe i kosa joj je padala skroz ravno. Bilo je nešto u vezi s njenom veličinom — nešto grubo, kao da bi mogla da se nosi i sa gorilom. Njena mentalna zaostalost me privlačila, jer s njom nije bilo zezanja. Prekrstila je noge, otkrivajući mome oku ogromne bele butine.
»Posadila sam paradajz u podrumu zgrade gde stanujem«, reče
ona.»Uzeću neke kad izrastu«, rekoh.
»Nikad nisam imala vozačku dozvolu«, reče Ejpril. »Moja
majka živi u Nju Džersiju.«
»Moja majka je mrtva«, rekoh ja. Ustao sam i seo na kauč. Obuhvatio sam je i poljubio. Dok sam je ljubio, gledala me je pravo u oči. »Ajde se jebemo«, rekoh.
»Imam infekciju«, reče Ejpril.
»Šta?«
»Kao neke gljivice. Ništa ozbiljno.«
»Je l' mogu da ih dobijem?«
»Ne verujem.«
»Ajde se jebemo.«
»Ne znam da li mi se jebe.«
»Biće dobro. Idemo u spavaću sobu.«
Ejpril je ušla u spavaću sobu i počela da se svlači. Svukao sam se. Zavukli smo se ispod čaršava. Počeo sam da je mazim i ljubim. Nasadio sam je. Ispalo je vrlo čudno. Kao da je njena pička bežala levo-desno. Znao sam da sam u njoj, osećao sam da sam unutra, ali su mi strane izmicale, ulevo. Grbio sam se i dalje. Bilo je baš popaljivo. Svršio sam i prevrnuo se nauznak.
Kasnije sam je odbacio do njenog stana. Popeli smo se. Dugo smo razgovarali i krenuo sam tek kad sam zabeležio broj stana i adresu. Dok sam išao kroz hodnik, prepoznao sam poštanske sandučiće u toj zgradi. Tu sam često nosio poštu kad sam bio poštar. Izašao sam do kola i otišao.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Bukovski - Žene Empty Re: Čarls Bukovski - Žene

Počalji od Mustra Pon Jan 22, 2018 2:37 pm

Čarls Bukovski - Žene X_cce705bd


Lidija je imala dvoje dece; Tonta, dečka od 3 godina, i Lizu, devojčicu od 5 godina, koja je prekinula naše prvo jebanje. Sedeli smo svi zajedno za stolom jedne noći i večerali. Dobro nam je išlo meni i Lidiji i ostajao sam na večeri skoro svake noći, spavao sa Lidijom i odlazio oko 11 pre podne da pogledam poštu i da pišem. Deca su spavala u susednoj sobi na vodenom krevetu. Bila je to jedna stara kućica koju je ona iznajmila od bivšeg japanskog rvača koji se sad bavio nekretninama. Taj je bio očigledno zagrejan za Lidiju. Nije bilo ničeg lošeg u tome. Bila je to lepa stara kućica.
»Tonto«, rekoh dok smo jeli, »ti znaš da ja ne bijem tvoju mamu kad vrišti noću. Ti znaš ko je stvarno u nevolji.«
»Da, znam.«
»Što onda ne uđeš i pomogneš mi?«
»Uh-uh. Znam ja nju.«
»Slušaj, Henk«, reče Lidija, »ne okreći moju decu protiv mene.«
»On je najružniji čovek na svetu«, reče Liza.
Sviđala mi se Liza. Videlo se da će da bude riba i po jednog dana, riba i po i ličnost uz to.
Posle večere, Lidija i ja otišli smo u našu spavaću sobu i ispružili se. Lidija mi je cedila bubuljice i mitesere. Imao sam loš
ten. Okrenula je svetlo nadole ka mom licu i počela. Sviđalo mi se to. Uzdrhtao bih svaki put i ponekad mi se dizao. Bilo je to vrlo intimno. Ponekad, između dva stiska, Lidija bi me poljubila. Uvek mi je cedila prvo na licu, a onda bi prešla na moja leđa i grudi.
»Voliš me?«
»Aha.«
»Opa, vidi ovog!«
Pokazala mi je crnoglavog crvića s dugim žutim repom.
»Lep je«, rekoh.
Ležala je ispružena preko mene. Prestala je da cedi i pogledala me. »Smestiću ja tebe u grob, kurčino debela!«
Nasmejao sam se. Ona me poljubi.
»Vratiću ja tebe u ludnicu«, rekoh joj.
»Obrni se. Daj leđa.«
Obrnuo sam se. Cedila mi na potiljku. »Gle sad. Evo jedne junačine! Jao, izlete! Maznuo me u oko!«
»Trebalo bi da nosiš zaštitne naočare.«
»Ajde da napravimo malog Henrija! Zamisli, mali Henri Kinaski!«
»Nek sačeka malo.«
»Hoću bebu sad!«
»Nek sačeka.«
»Mi samo spavamo i jedemo i izležavamo se i vodimo ljubav.
Kao neke mrcine. Ljubav dve mrcine, tako ja to zovem.«
»Meni je lepo.«
»Nekad si i pisao ovde. Bio si u poslu. Donosio si tuš i pravio tvoje crteže. Sad odlaziš kući i sve interesantne stvari radiš tamo. Ti samo jedeš i spavaš ovde i onda odlaziš čim se probudiš. To je baš tupavo.«
»Meni je lepo.«
»Već mesecima nismo bili na nekoj zabavi! Ja volim da viđam ljude! Dosadno mi je! Izludeću od dosade! Hoću da radim nešto! Hoću da IGRAM! Hoću da živim!«
»E, jebi ga.«
»Ti si mator. Tebi je samo da sediš i kritikuješ sve i svakog.
Nije ti ni do čega. Ništa ti nije po volji!«
Ustao sam iz kreveta. Počeo sam da oblačim košulju.
»Šta to radiš?« upita me.
»Idem odavde.«
»Eto ti ga sad! Čim ti nešto nije po volji odmah skačeš i juriš na vrata. Nikada nećeš da razgovaraš o stvarima. Odeš kući i olešiš se od pića i onda ti je ujutru toliko loše da ne znaš za sebe. Tada zoveš mene!«
»Idem u pizdu materinu odavde!«
»Ali zašto?«
»Neću da ostajem tamo gde nisam poželjan. Neću da ostajem tamo gde me ne vole.«
Lidija je ćutala. Zatim je rekla: »Dobro. Dođi, lezi ovamo.
Ugasićemo svetlo i samo ćemo mirno da ležimo zajedno.« Zastao sam. Onda rekoh: »E pa dobro.«
Svukao sam se skroz i zavukao se pod ćebe i čaršav. Priljubio sam bok uz Lidijin bok. Oboje smo ležali na leđima. Mogao sam da čujem cvrčke. Lep neki kraj. Prošlo je nekoliko minuta. Onda Lidija progovori: »Postaću velika.«
Ćutao sam. Prošlo je još nekoliko minuta. Lidija iskoči iz kreveta. Uzdigla je obe ruke ka plafonu i glasno rekla: »POSTAĆU VELIKA! POSTAĆU ISTINSKI VELIKA! NIKO NE ZNA KOLIKO ĆU VELIKA BITI!«
»U redu«, rekoh.
Onda ona reče nižim glasom: »Nemaš ti pojma. Postaću velika. Imam veću moć od tebe!«
»Moć«, rekoh, »nema veze. Ti treba to da učiniš. Skoro svaka beba u kolevci ima veću moć od mene.«
»Ali ja ću to i da UČINIM! POSTAĆU ISTINSKI VELIKA!«
»Dobro«, rekoh. »Ali vrati se dotle u krevet.«
Lidija se vratila u krevet. Nismo se ljubili. Nećemo voditi ljubav. Osetio sam se umorno. Slušao sam cvrčke. Ne znam koliko je vremena proteklo. Bio sam skoro zaspao, ne baš sasvim, kad se
Lidija iznenada uspravi u krevetu. Kriknula je. To je bio glasan krik.
»Šta je sad?« upitah.
»Budi miran.«
Čekao sam. Lidija je sedela tako, ne pomerajući se jedno 10 minuta. Onda je pala natrag na jastuk.
»Videla sam Boga«, reče ona, »upravo sam ugledala Boga.«
»Slušaj, kurvo, izludeću od tebe!«
Ustao sam i počeo da se oblačim. Poludeo sam. Nisam mogao da nađem gaće. U kurac s njima, pomislih. Ostavio sam ih gde god da su bile. Bio sam obučen i sedeo sam na stolici navlačeći cipele na bose noge.
»Šta to radiš?« upita Lidija.
Nisam bio u stanju da govorim. Krenuo sam u dnevnu sobu. Sako mi je visio preko stolice. Pokupio sam ga i obukao. Lidija je utrčala za mnom. Navukla je svoj plavi negliže i gaćice. Bila je bosa. Lidija je imala debele gležnjeve. Obično je nosila čizme da ih sakrije.
»NEĆEŠ DA IDEŠ!« ciknula je.
»Ko te jebe«, rekoh, »idem odavde.«
Skočila je na mene. Obično me napadala pijanog. Sada sam bio trezan. Izmaknuo sam se, ona pade na patos i prevrnu se na leđa. Prekoračio sam je idući prema izlazu. Od besa je sva zapenila, režeći, iskeženih usta. Izgledala je kao ženka
leoparda. Pogledao sam nadole u nju. Osećao sam se bezbedno dok je ona na podu. Zarežala je i, kako sam se okrenuo, podigla se i zabila nokte u rukav mog sakoa, povukla i zderala rukav s moje ruke. Otkinuo se iz ramena sakoa.
»Isuse Hriste«, rekoh, »vidi šta si napravila od mog novog sakoa! Tek što sam ga kupio!«
Otvorio sam vrata i iskočio napolje s jednom ogoljenom rukom.
Taman što sam otključao vrata od kola, kad začuh njene bose noge na asfaltu iza mene. Uskočio sam u kola i zaključao vrata. Upalio sam motor.
»Ubiću ova kola!« vrisnula je. »Ubiću ova kola!«
Njene pesnice tukle su po krovu, po prozorima, u vetrobran. Pokrenuo sam kola veoma lagano, da je ne ozledim. Moj Merkuri Komet iz 62. bio se rasturio i tek što sam pazario ovog Vagena iz
67. Održavao sam ga sjajnog i uglancanog. Imao sam čak i perušku za čišćenje u pregradi. Kako sam krenuo, Lidija nije prestajala da čuka pesnicama po kolima. Kad sam je ostavio iza sebe, ubacio sam u drugu. Pogledao sam u retrovizor i video je kako stoji sasvim sama na mesečini, nepomična, u svom plavom negližeu i gaćicama. Stomak je počeo da mi se grči i prevrće. Osetio sam se bolestan, beskoristan, tužan. Bio sam zaljubljen u nju.
Otišao sam kući, počeo da pijem. Uključio sam radio i našao neku klasičnu muziku. Izvadio sam moju Magičnu Lampu iz ormana. Ima raznih zezanja s Magičnom Lampom. Gasiš je recimo i pališ i gledaš kako se lagano rasvetljava. Sviđalo mi se i da povećavam pumpicom pritisak u lampi. Osim toga, bilo je pravo zadovoljstvo jednostavno je posmatrati. Pio sam i gledao u Magičnu Lampu i slušao muziku i pušio cigaru.
Zazvonio je telefon. Lidija. »Šta radiš?« upita me.
»Eto sedim.«
»Sediš i piješ i slušaš simfonijsku muziku i igraš se s tom prokletom Magičnom Lampom!«
»Da.«
»Je l' se vraćaš?«
»Ne.«
»Dobro, pij! Pij dok ti muka ne pripadne! Ti znaš kako te piće jednom skoro ubilo. Pamtiš bolnicu?«
»Nikad je neću zaboraviti.«
»Dobro, pij, PIJ, UBIJ SEBE! DUPE ME ZABOLE!«
Prekinula je vezu. Nešto mi je govorilo da nije bila toliko zabrinuta za moju moguću smrt koliko za svoje sledeće jebanje. Ali
trebala mi je pauza. Trebao mi je odmor. Lidija je volela da se jebe bar pet puta nedeljno. Meni je više odgovaralo tri puta. Ustao sam i prešao u kuhinju gde je na stolu stajala moja pisaća mašina. Upalio sam svetlo, seo i iskucao Lidiji pismo od 4 strane. Onda sam otišao u kupatilo, uzeo žilet i rasekao srednji prst desne ruke. Krv je pocurila. Potpisao sam se krvlju.
Izašao sam do sandučeta na ćošku i ubacio pismo.
Telefon je zvonio nekoliko puta. Lidija. Svašta mi je vikala.
»Idem napolje DA IGRAM! Neću da sedim ovde sama dok ti piješ!«
Kazao sam joj: »Ponašaš se kao da je piće neki provod s drugom ženom.«
»Gore od toga!« Prekinula je.
Nastavio sam da pijem. Nije mi se spavalo. Uskoro je došla ponoć, pa jedan sat, dva sata. Lampa je i dalje gorela...
U pola 4 zazvonio je telefon. Opet Lidija. »Još piješ?«
»Normalno.«
»Degenu degenski!«
»Kad smo već kod toga, baš sam ljuštio celofan s ove flaše viskija. Divna je. Treba da je vidiš.«
Zalupila je slušalicu. Smućkao sam novo piće. Na radiju je svirala dobra muzika. Zavalio sam se. Bilo mi je lepo.
Vrata se s treskom otvoriše i Lidija ulete u sobu. Stajala je teško dahćući. Flaša je bila na stolu. Ona je ugrabi. Ja zgrabih Lidiju. Kad sam ja pijan, a Lidija u ludilu, onda smo skoro na ravnoj nozi. Držala je flašu visoko u vazduhu, dalje od mene, i trudila se da izađe napolje s njom. Ščepao sam ruku koja je držala flašu i trudio se da je otmem.
»KURVO! NEMAŠ PRAVA NA TO! DAJ TU JEBENU FLAŠU!«
Našli smo se ispred vrata, rvući se. Posrnuli smo na stepenicama i pali na zemlju. Flaša je tresnula i razbila se na betonu. Ona se podiže i potrča. Čuo sam motor njenih kola. Ležao sam tako i gledao u razbijenu flašu. Bila je tako blizu. Lidija je otišla. Mesec je još stajao gore. Na dnu onog što je ostalo od flaše opazio sam gutljaj viskija. Ispružen na zemlji, dosegnuo sam ga i podigao ka ustima. Dug komad srče mi skoro upade u oko dok sam pio taj ostatak. Onda sam ustao i ušao u kuću. Žeđ u meni bila je užasna. Hodao sam naokolo i kupio flaše od piva ispijajući ostatke iz njih. Od jedne sam napunio usta pepelom, jer često koristim flaše od piva umesto pepeljare. Bilo je 4 sata i 14 minuta. Seo sam i gledao u sat. Kao da ponovo radim u pošti. Vreme je postalo nepomično, dok je postojanje bilo jedna nepodnošljiva kucajuća stvar. Čekao sam. Čekao. Čekao. Čekao. Najzad je bilo 6 časova. Krenuo sam do ćoška u prodavnicu pića. Prodavac je otvarao. Pustio me je unutra. Pazario sam novu flašu viskija. Vratio sam se kući, zaključao vrata i nazvao Lidiju.
»Imam ovde flašu viskija s koje baš ljuštim celofan. Sad ću da pijem. A radnja s pićem biće otvorena sledećih 20 časova.«
Prekinula je vezu. Popio sam jednu čašu i onda otišao u spavaću sobu, ispružio se na krevetu i zaspao obučen.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Bukovski - Žene Empty Re: Čarls Bukovski - Žene

Počalji od Mustra Pon Jan 22, 2018 2:38 pm


Čarls Bukovski - Žene X_c701a33a


Nedelju dana kasnije vozio sam se s Lidijom niz Holivud Bulevar. Jedna nedeljna revija koja je izlazila u Kaliforniji u to vreme, naručila mi je da napišem članak o životu pisca u Los Anđelesu. Napisao sam i sad sam išao kod izdavaća da ga predam. Parkirali smo na Trgu Musli. Bio je to kraj skupih vila koje su kao kancelarije koristili muzički izdavači, agenti, organizatori i njima slični. Kirije su bile veoma visoke.
Ušli smo u jednu od tih vila. Za pultom je sedela privlačna devojka, mirna i lepo vaspitana.
»Ja sam Kinaski«, rekoh, »i evo mog članka.« Bacio sam ga na pult.
»O, mister Kinaski, oduvek sam se divila vašem pisanju!«
»Imate li ovde nešto za piće?«
»Samo trenutak ... «
Popela se uz tepihom prekrivene stepenice i vratila s flašom skupog crnog vina. Otvorila je flašu i izvadila čaše iz skrivenog bara. Kako bih rado upao u krevet s njom, pomislih. Ali nije bilo šanse. A opet, neko je redovno upadao u krevet s njom.
Seli smo i pijuckali naše vino.
»Obavestićemo vas vrlo brzo o članku. Sigurna sam da ćemo ga primiti... Ali vi uopšte ne izgledate kako sam vas zamišljala ... «
»Kako to misliš?«
»Glas vam je tako blag. Izgledate tako dobri.«
Lidija se nasmejala. Popili smo vino i krenuli. Dok smo išli ka mojim kolima, čuo sam glas. »Henk!«
Pogledao sam oko sebe i u jednom novom novcijatom Mercedesu ugledao Di Di Bronson. Prišao sam.
»Kako si, Di Di?«
»Nije loše. Napustila sam Kapitol Rekords. Sada vodim onu firmu.«
Pokazala je. To je bila druga muzička kompanija, prilično poznata, sa sedištem u Londonu. Di Di je imala običaj da navrati kod mene s dečkom u ono vreme kad smo on i ja imali rubrike u podzemnim novinama Los Anđelesa.
»Isuse, dobro ti ide«, rekoh.
»Da, osim ... «
»Osim čega?«
»Osim što mi fali čovek. Dobar čovek.«
»Dobro, daj mi broj telefona i gledaću da nađem nekog za tebe.«
»Važi.«
Di Di je napisala svoj broj na cedulji i ja stavih cedulju u novčanik. Lidija i ja pređosmo do mog starog Vagena i uđosmo unutra.
»Pozvaćeš je«, reče Lidija. »Upotrebićeš taj broj.« Pokrenuo sam kola i vratio se niz Holivud Bulevar.
»Upotrebićeš taj broj«, reče ona. »Znam da ćeš ga upotrebiti!«
»Ne kenjaj!« rekoh.
Kao da se spremala nova besana noć.
Opet smo se svađali. Kasnije, vratio sam se kući, ali nije mi bilo do toga da sedim sam i pijem. Počele su bile noćne trke. Uzeo sam flašu i krenuo na hipodrom. Stigao sam rano i proučio svoje tipove. Do kraja prve trke, flaša se na iznenađujući način ispraznila do pola. Mešao sam ga s vrelom kafom pa je brzo išlo.
Dobio sam tri od prve 4 trke. Kasnije sam dobio jednu egzaktu i bio već skoro 200 dolara u dobitku kad se završila peta trka. Otišao sam do šanka i još malo se kladio. Te noći dobio sam ono što se zove »pun pogodak«. Lidija bi se usrala od muke da je mogla da me vidi kako trpam svu tu lovu u džep. Mrzela je kad bih dobijao na trkama, osobito kad bi ona gubila.
Nastavio sam da pijem i da pogađam. Kad se završila deveta trka, bio sam 950 dolara u dobitku i veoma pijan. Gurnuo sam novčanik u džep pantalona i polako hodao do kola.
Posmatrao sam iz kola one što gube kako odlaze s parkinga. Sedeo sam tako dok se gužva nije rasčistila i onda krenuo. Ispred samog hipodroma bila je samoposluga. Ugledao sam osvetljenu govornicu na kraju parkinga i skrenuo do nje. Pozvao sam Lidiju.
»Slušaj«, kazao sam, »slušaj sada, kurvo. Bio sam noćas na trkama i dobio 950 dolara. Ja sam onaj koji dobija! Uvek ću biti onaj koji dobija! Ne zaslužuješ me, kurvo! Igrala si se sa mnom! E,
sada je kraj! Dosta mi je! Čula si! Nisi mi potrebna ni ti ni tvoje proklete igre! Čuješ li ti mene! Je'l ti stigla poruka do mozga? Ili ti je glava deblja od gležnjeva?«
»Henk... «
»Da?«
»Nije Lidija. Ovde Boni. Čuvam Lidiji decu. Ona je izašla večeras.«
Okačio sam slušalicu i vratio se u kola.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Bukovski - Žene Empty Re: Čarls Bukovski - Žene

Počalji od Mustra Pon Jan 22, 2018 2:48 pm


Čarls Bukovski - Žene X_bf1cfae4


Lidija me je pozvala ujutru. »Kad god se napiješ«, reče, »ja idem da đuskam. Bila sam noćas u Crvenom Kišobranu i zvala muškarce na igru. Žena ima pravo na to.«
»Ti si kurva.«
»Ma nemoj? E, ako ima nešto gore od kurve to je dosada.«
»Ako ima nešto gore od dosade, to je dosadna kurva.«
»Ako nećeš moju picu«, reče ona, »daću je drugom.«
»Tvoj problem.«
»Posle igranke otišla sam kod Marvina. Htela sam da uzmem adresu njegove devojke i da je posetim. Frensin. I sam si išao kod njegove Frensin jedne noći«, reče Lidija.
»Slušaj, nikad ja nju nisam karao. Bio sam suviše pijan da vozim do kuće posle zabave. Nismo se ni ljubili. Pustila me da spavam kod nje na kauču i ujutru sam otišao kući.«
»Svejedno, kad sam stigla kod Marvina, rešila sam da ga ne pitam za adresu Frensin.«
Marvinovi roditelji bili su bogati. Imao je kuću dole pored morske obale. Marvin je pisao poeziju, bolje od mnogih. Sviđao mi se.
»Lepo, nadam se da si se fino provela«, rekoh i spustih slušalicu.
Nikad mi telefon nije tako brzo zazvonio od momenta spuštanja slušalice. Bio je to Marvin. »Ej, pogodi ko je došao kod mene u sitne sate? Lidija. Kucala mi na prozor, pa sam je pustio unutra. Napalila me ko životinju.«
»Dobro, Marvine. Jasno mi je. Nisi ti kriv.«
»Je l' ne pizdiš?«
»Ne na tebe.«
»Dobro onda... «
Uzeo sam onu glavu i ubacio je u kola. Vozio sam do Lidije i stavio glavu pred vrata. Nisam zvonio. Krenuo sam da se vratim. Lidija je izašla.
»Što si takav kulov?« upita me.
Okrenuo sam se. »Nisi izbirljiva. Jedan čovek za tebe je isti kao neki drugi. Neću da jedem tvoja govna.«
»Neću ni ja tvoja!« vrisnula je i tresnula vratima.
Otišao sam do kola, ušao i okrenuo ključ. Ubacio sam u prvu. Kola su stajala. Probao sam u drugoj. Ništa. Vratio sam u prvu. Proverio sam kako stoji kočnica. Kola su stajala. Probao sam u rikverc. Kola su krenula unazad. Zakočio sam i probao opet u prvoj. Kola nisu mrdala. Još sam bio veoma ljut na Lidiju. Pomislio sam, jebi ga, voziću kući unatraške. Onda su mi pali na pamet panduri kako me zaustavljaju i pitaju koji kurac to radim. Verujte,
dežurni, svađao sam se s devojkom i ovo je bio jedini način da se vratim kući.
Nisam bio više toliko ljut na Lidiju. Izvukao sam se iz kola i došao do njenih vrata. Glava više nije bila tu. Zakucao sam.
Lidija je otvorila vrata. »Slušaj«, rekoh, »jesi ti neka veštica?«
»Ne, ja sam kurva, sećaš se?«
»Moraš da me voziš kući. Moja kola hoće da idu samo unazad. Prokleta stvar je riknula.«
»Ti to ozbiljno?«
»Dođi, pokazaću ti.«
Lidija je pošla za mnom napolji. »Menjač je lepo radio. Onda odjednom kola idu samo unazad. Hteo sam tako da vozim do kuće.«
Ušao sam. »Gledaj sad.«
Upalio sam motor, ubacio u prvu, pustio kvačilo. Vagen je poskočio. Ubacio sam u drugu. Krenuo je brže. Ubacio sam u treću. Lepo je išao napred. Okrenuo sam i parkirao na drugoj strani ulice. Lidija je došla do mene.
»Slušaj«, rekoh, »moraš da mi veruješ. Pre jedan minut kola su išla samo unazad. Sad su u redu. Molim te, veruj mi.«
»Verujem ti«, reče ona. »Bog je to učinio. Verujem u takve stvari.«
»To sigurno ima neko značenje.«
»Ima.«
Izašao sam iz kola. Ušli smo u njenu kuću. »Skidaj košulju i cipele«, reče ona, »i lezi na krevet. Hoću prvo da ti cedim mitesere.«
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Bukovski - Žene Empty Re: Čarls Bukovski - Žene

Počalji od Mustra Pon Jan 22, 2018 2:48 pm

Čarls Bukovski - Žene X_b422ca73

Bivši japanski rvač koji se bavio nekretninama prodao je Lidijinu kuću. Morala je da se seli. Bili su tu Lidija, Tonto, Liza i pas Bagbat. U Los Anđelesu mnoge gazde ističu isti natpis: SAMO ZA ODRASLE. S dva deteta i kerom bilo je veoma teško. Samo je Lidijin zgodan izgled mogao da je izvadi. Potreban je bio muški gazda.
Vozio sam ih svuda po gradu. Slaba vajda. Zatim sam ja ostajao skriven u kolima. Ni to nije pomoglo. Dok smo se tako vozikali, Lidija je viknula kroz prozor: »Ima li iko u ovom gradu da primi ženu s dvoje dece i psom?«
Neočekivano, pojavio se prazan stan u mojoj zgradi. Video sam ljude kako se sele i odmah sišao dole da razgovaram sa gđom O'Kifi.
»Da vas pitam«, rekoh, »mojoj devojci treba stan. Ima dvoje dece i psa, ali su svi lepo vaspitani. Hoćete da ih primite kod vas?«
»Videla sam tu ženu«, reče gđa O'Kifi. »Zar niste zapazili njene oči? Ona je luda.«
»Znam da je luda. Ali stalo mi je do nje. Ima ona neke lepe osobine, verujte mi.«
»Suviše je ona mlada za vas! Šta radite s tako mladom ženom?«
Nasmejao sam se.
G. O'Kifi se pojavio iza svoje žene. Pogledao me kroz mrežu na vratima. »On je u ropstvu pizde, u tome je stvar. To je bar prosto, rob pizde.«
»I šta ćemo?« upitah.
»Dobro«, reče gđa O'Kifi. »Uselite je ... «
Tako je Lidija iznajmila kamion i ja sam je uselio. Najviše je imala odeće, sve te glave što je vajala i veliku veš mašinu.
»Ne sviđa mi se gđa O'Kifi«, rekla mi je. »Njen muž izgleda čovek na svom mestu, ali ona mi se ne sviđa.«
»Ona je dobar katolički tip. A tebi treba stan.«
»Neću da piješ s tim ljudima. Oni će da te upropaste.«
»Plaćam samo 85 dolara mesečno. Paze me kao sina. Moram da svratim kod njih na pivo ponekad.«
»Sin, kenjaj malo o tome! Star si skoro ko i oni.«
Prošlo je bar tri nedelje. Bila je subota, negde oko podne. Nisam spavao kod Lidije te noći. Okupao sam se i popio pivo, obukao se. Mrzim vikende. Svi su napolju na ulicama. Svi igraju ping-pong ili sređuju baštu ili peru kola ili idu u kupovinu ili na plažu ili u park. Svuda gužva. Ponedeljak je moj najomiljeniji dan. Svi su opet na poslu i nema ih. Rešio sam da idem na konjske trke uprkos gužvi. To bi mi pomoglo da ubijem subotu. Pojeo sam tvrdo kuvano jaje, popio još jedno pivo i, kada sam izašao, zaključao vrata. Lidija je bila napolju i igrala se s Bagbatom, psom.
»Zdravo«, reče ona.
»Zdravo«, rekoh. »Idem na trke.«
Lidija mi priđe. »Slušaj, ti znaš šta trke naprave od tebe.«
Htela je da kaže kako sam uvek suviše umoran za jebanje posle trka.
»Bio si pijan sinoć«, produži ona. »Bio si odvratan. Uplašio si Lizu. Morala sam da te izbacim.«
»Idem na trke.«
»Dobro, pođi samo i idi na trke. Ali ako odeš, ja neću biti ovde kad se vratiš.«
Ušao sam u moja kola pred zgradom. Otvorio sam prozore i upalio motor. Lidija je stajala u dvorištu. Mahnuo sam joj i okrenuo na ulicu. Bio je lep letnji dan. Vozio sam dole u Holivud Park. Imao sam novi sistem. Svaki novi sistem vodio me je sve bliže i bliže bogatstvu. To je bilo samo pitanje vremena.
Izgubio sam 40 dolara i krenuo kući. Parkirao sam kola i izašao. Dok sam išao oko trema ka mojim vratima, g. O'Kifi je naišao stazom. »Otišla je!«
»Šta?«
»Tvoja devojka. Iselila se.« Ćutao sam.
»Iznajmila je kamion i utovarila svoje stvari. Bila je totalno van sebe. Je l' znaš onu veliku mašinu za veš?«
»Da.«
»Bogami, teška je to stvar. Ja to ne bih mogao da dignem. Nije dala momku da joj pomogne. Sama je podigla tu stvar i ubacila je u kamion. Onda je pokupila decu, kera i odvezla se. Ostala joj još jedna nedelja plaćena.«
»Dobro, g. O'Kifi. Hvala vam.«
»Dolaziš na piće noćas?«
»Ne znam.«
»Gledaj da dođeš.«
Otključao sam vrata i ušao. Bio sam joj pozajmio jedan erkondišn. Ležao je na stolici ispred ostave, a na njemu cedulja i jedne plave gaćice. Na cedulji je bilo divlje naškrabano:
»Degenu, evo ti tvoj erkondišn. Otišla sam. Otišla sam zauvek životinjo! Kad te uhvati čama možeš da upotrebiš ove gaćice da drkaš u njih. Lidija.«
Pošao sam do frižidera i uzeo pivo. Popio sam ga i vratio se do erkondišna. Podigao sam gaćice i stajao pitajući se mogu li da posluže. Onda sam rekao: »Jebi ga!« i bacio ih na patos.
Uzeo sam telefon i okrenuo Di Di Bronson. Bila je tu. »Da?« reče ona.
»Di Di«, rekoh, »ovde Henk ... «
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Bukovski - Žene Empty Re: Čarls Bukovski - Žene

Počalji od Mustra Pon Jan 22, 2018 2:49 pm

Čarls Bukovski - Žene X_abccfb1e

Di Di je živela na Bregovima Holivuda. Delila je kuću sa prijateljicom, drugom damom iz uprave, Bjankom. Bjanka je bila na spratu, a Di Di u prizemlju. Zazvonio sam. Bilo je pola 9 uveče kad je Di Di otvorila vrata. Di Di je imala oko 40 godina i crnu podšišanu kosu, Jevrejka, malo mračna i na svoju ruku. Bila je njujorški nastrojena, znala je sva imena: prave izdavače, najbolje pesnike, najtalentovanije karikaturiste, pravu avangardu, sve i svakog. Pušila je travu redovno i ponašala se kao da su rane 60. godine i Vreme Ljubavi, kad je donekle bila slavna i mnogo lepša.
Dug niz neuspelih ljubavnih veza konačno ju je sredio. Sada sam ja stajao pred njenim vratima. Dobar deo njenog tela se još održao. Bila je mala rastom, ali jedra, i mnoge mlade devojke bi poželele da imaju njenu figuru.
Pošao sam unutra za njom. »Znači Lidija se rastala s tobom?« upita Di Di.
»Mislim da je otišla u Jutah. Sprema se igranka za 4. Juli u Mjulshedu. Ona to nikad ne propušta.«
Seo sam u kuhinju, a Di Di je otvorila flašu crnog vina. »Je l' ti nedostaje?«
»Isusa mu boga, da. Plače mi se. Utroba mi se okrenula.
Možda neću izdržati.«

to.«
»Izdržaćeš. Učinićemo da preboliš Lidiju. Prebrodićemo mi


»Znači, ti znaš kako se osećam?«
»Dogodilo se to par puta skoro svakom od nas.«
»Toj kurvi nikad nije bilo stalo da nešto počne.«
»Grešiš. Stalo joj je još uvek.«
Rešio sam da je bolje da budem ovde u velikoj kući Di Di na
Bregovima Holivuda nego da sedim sam samcit tamo kod mene i podajem se teškim mislima.
»Biće da jednostavno nisam dobar sa ženama«, rekoh.
»Dovoljno si ti dobar sa ženama«, reče Di Di. »A još si pisac ipo.«
»Pre bih da sam dobar sa ženama.«
Di Di je palila cigaretu. Sačekao sam da zapali, onda sam se
nagnuo preko stola i poljubio je. »Dobro mi činiš. Lidija me stalno napadala.«
»To ne znači ono što ti misliš.«
»Ali može da postane neprijatno.«
»Može itekako.«
»Jesi našla nekog momka?«
»Nisam još.«
»Sviđa mi se ovde. Ali kako održavaš sve tako čisto i uredno?«
»Imamo ženu.«
»Je l'?«
»Dopašće ti se. Crnkinja je i debela i svršava posao što pre može kad ja izađem. Onda legne u krevet, jede kolače i gleda TV program. Nalazim mrvice u mom krevetu svake noći. Srediću da ti spremi doručak kad ja odem sutra ujutru.«
»Dobro.«
»Ne, stani. Sutra je nedelja. Ne radim nedeljom. Ješćemo napolju. Znam jedno mesto. Dopašće ti se.«
»Dobro.«
»Znaš, mislim da sam oduvek bila zaljubljena u tebe.«
»Šta?«
»Godinama. Eto, kad sam dolazila kod tebe, prvo s Bernijem, a kasnije s Džekom, svaki put bih te poželela. Ali ti me nikad nisi primećivao. Uvek si sisao konzervu s pivom ili bio opsednut nečim.«
»Ludilo, mislim, neko ludilo. Ludilo poštanskih usluga. Krivo mi je što te nisam zapazio.«
»Zapazi me sad.«
Di Di mi je napunila još jednu čašu vina. Bilo je to dobro vino. Ona mi se sviđala. Lepo je imati gde da odeš kad stvari loše krenu. Pamtio sam one stare dane kad su stvari loše išle i nije bilo gde da se ode. Možda je to bilo dobro za mene. Tada. Ali sad me nije interesovalo šta je dobro za mene. Interesovalo me samo kako
se osećam i kako da prestanem da se loše osećam kad stvari krenu u pogrešnom pravcu. Kako da opet povratim dobro raspoloženje.
»Neću da te jebem, Di Di«, rekoh. »Nisam uvek dobar sa ženama.«
»Rekla sam ti da te volim.«
»Nemoj. Nemoj da me voliš.«
»Dobro«, reče ona. »Ne volim te, skoro da te volim. Može li tako?«
»Tako je mnogo bolje.«
Dokrajčili smo vino i pošli u krevet...
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Bukovski - Žene Empty Re: Čarls Bukovski - Žene

Počalji od Mustra Pon Jan 22, 2018 2:50 pm

Čarls Bukovski - Žene X_9f350fcd

Ujutru, Di Di me je odvezla u Sanset Strip na doručak. Mercedes je bio crn i sjajan na suncu. Vozili smo se pored tabli s plakatima i pored noćnih klubova i pomodnih restorana. Zavalio sam se nisko u sedištu, kašljući nad mojom cigaretom. Pomislio sam, jebi ga, bilo je i gore. Scena ili dve proletele su mi kroz glavu. Jedne zime u Atlanti sam se smrzavao, bila je ponoć, nisam imao ni kinte ni mesta za spavanje i bio sam se popeo uz stepenice neke crkve u nadi da ću ući i ogrejati se. Crkvena vrata bila su zaključana. Drugi put, u El Pasu, dok sam spavao na klupi u parku, probudio me ujutru pandur ošinuvši me pendrekom po đonovima. Ipak, još sam mislio na Lidiju. Dobre strane našeg odnosa osećao sam kao nekog glodara sto mi šeta ukrug po stomaku i ždere ga iznutra.
Di Di se parkirala ispred jednog pomodnog mesta za ručavanje. Mesto je imalo sunčanu baštu sa stolicama i stolovima gde su ljudi sedeli, jeli, razgovarali i pili kafu. Prošli smo pored crnca u čizmama, farmerkama i s teškim srebrnim lancem oko vrata. Njegov motoristički šlem, naočare i rukavice, ležali su na stolu. Bio je s mršavom plavom devojkom u zelenoj trenerki koja je sedela sisajući mali prst. Mesto je bilo krcato. Svi su izgledali
mlado, zakržljalo, bezlično. Niko nije zverao u nas. Svi su tiho razgovarali.
Pošli smo unutra i mršavi bledi dečko minijaturne zadnjice, u tesnim srebrnim pantalonama sa širokim optočenim pojasom i sjajne zlatne košulje, odveo nas je do stola. Uši su mu bile probušene i nosio je sitne plave minđuše. Njegovi brkovi, tanki kao olovčice, izgledali su ljubičasti.
»Di Di«, reče on, »šta ima novo?«
»Doručak, Doni.«
»Piće, Doni«, rekoh ja.
»Znam šta njemu treba, Doni. Daj mu Zlatni Cvet, dupli.«
Naručili smo doručak i Di Di reče: »Treba dosta dok se spremi. Ovde spremaju sve po porudžbini.«
»Nemoj mnogo da trošiš, Di Di.«
»Sve to ide u rashode službe.«
Izvukla je malu crnu knjižicu. »Da vidimo. Koga ja vodim na doručak? Elton Džona?«
»Zar nije u Africi... «
»Dobro, kako bi bilo Ket Stivensa? «
»Ko ti je taj?«
»Ne znaš?«
»Ne.«
»Vidiš, ja sam ga otkrila. Možeš da budeš Ket Stivens.«
Doni je doneo piće i onda su on i Di Di razgovarali. Izgleda da su znali iste ljude. Ja nisam znao nijednog. Treba mnogo da me nešto uzbudi. Ne smeta mi to. Nisam voleo Njujork. Nisam voleo Holivud. Nisam voleo rok muziku. Ništa nisam voleo. Možda sam bio uplašen. To je to — bio sam uplašen. Hteo sam samo da sedim sam u sobi sa spuštenim roletnama. Uživao sam u tome. Bio sam uvrnut. Bio sam lud. A Lidija je otišla.
Popio sam moje piće i Di Di je naručila novo. Počeo sam da se osećam kao čovek koga paze, i bio je to divan osećaj. Popravio mi je raspoloženje. Nema ništa gore nego kad si bez kinte i žena te napusti. Ništa za piće, nema šta da se radi, samo zidovi, sediš tako i buljiš u zidove i misliš. Tako se žene svete, ali to i njih ranjava i slabi. Ili sam barem voleo da verujem u to.
Doručak je bio dobar. Jaja garnirana raznim voćem... ananas, breskve, kruške ... malo seckanih oraha, začini. Dobar doručak. Završili smo i Di Di mi je naručila novo piće. Misao o Lidiji još je bila prisutna u meni, ali Di Di je bila prijatna. Govorila je na otvoren i zabavan način. Umela je da me nasmeje, a imao sam potrebu za tim. Moj smeh bio se sav skupio u meni, čekajući da provali: HAHAHAHAHA, o moj bože o moj HAHAHAHA. Kako je bilo dobro kad se to dogodilo. Di Di je znala nešto o životu. Di Di je znala da se ono što se događa jednom od nas, događa skoro svima. Naši životi nisu tako različiti — iako nam se sviđa da drukčije mislimo o tome.
Bol je čudan. Mačka ubija pticu, saobraćajna nesreća, požar... bol stiže, BANG, i eto ga, pada na vas. On je stvaran. I, za nekog sa strane, izgledate blesavo. Kao da ste iznenada postali idiot. Nema leka, osim ako znate nekog ko shvata kako vam je i zna kako da pomogne.
Vratili smo se do kola. »Znam tačno gde ću te vodim da živneš malo«, reče Di Di. Ćutao sam. Opskrbljivala me kao da sam invalid. Što sam i bio.
Zamolio sam Di Di da stane kod jednog bara. Jednog od njenih. Barmen ju je poznavao.
»Ovde«, reče ona kad smo ulazili, »vise mnogi scenaristi. I neki pozorišni ljudi.«
Smesta sam ih sve zamrzeo, što tako sede i prave se mudri i nadmoćni. Samo su gledali da useru jedni druge. Najgora stvar za pisca je kad poznaje drugog pisca, a još je gore kad poznaje više drugih pisaca. Kao muve na istoj balegi.
»Ajmo za sto«, rekoh. I tako, eto mene, pisca od 65 dolara nedeljno, kako sedim u prostoriji s drugim piscima, piscima od 1000 dolara nedeljno. Lidija, pomislih, bližim se. Biće ti krivo. Jednog dana dospeću do čuvenih restorana i prepoznavaće me. Držaće specijalan sto za mene u zadnjem delu, blizu kuhinje.
Dobili smo pića, i Di Di pogleda u mene. »Dobro ližeš. Niko me još u životu nije tako lizao.«
»Lidija me naučila. Onda sam ja dodao nešto malo svog.«
Jedan dečko tamnog tena naglo je ustao i prišao našem stolu. Di Di nas je upoznala. Dečko je bio iz Njujorka, pisao je za Glas Vilidža i druge njujorške novine. On i Di Di ređali su razna imena neko vreme, a onda je on upita: »Šta radi tvoj muž?«
»Imam salu«, rekoh. »Boksere. Četiri dobra dečka iz Meksika.
Plus jednog crnog, pravog plesača. Koliko si težak?«
»75. Jeste i vi bili bokser? Lice vam izgleda kao da ste sreli nekolicinu?«
»Sreo sam nekolicinu. Možemo te ubacimo u 65. Treba mi jedan levak u lakoj.«
»Kako znate da sam levak?«
»Držiš cigaretu u levoj. Dođi u salu u Glavnoj ulici. U ponedeljak pre podne. Počećemo s treningom. Izbaci cigarete. Goni ih u kurac!«
»Slušajte, čoveče, ja sam pisac. Upotrebljavam pisaću mašinu.
Nikad niste čitali moje stvari?«
»Čitam samo gradske novitete — ubistva, silovanja, rezultate borbi, prevare, avionske udese i strip.«
»Di Di«, reče on, »imam intervju s Rod Stjuartom za pola sata. Moram da krenem.« I ode on.
Di Di naruči novu turu pića. »Zašto nisi u stanju da budeš pristojan s ljudima?« upita ona.
»Strah«, rekoh.
»Evo nas«, reče ona i uđe kolima u holivudsko groblje.
»Lepo«, rekoh, »baš lepo. Zaboravio sam već sve o smrti.« Vozili smo se naokolo. Mnogi grobovi bili su iznad zemlje.
Izgledali su kao male kuće, sa stubovima i stepenicama. Svaka je
imala zaključana gvozdena vrata. Di Di se uparkirala, pa smo izašli iz kola. Probala je da otvori jedna vrata. Posmatrao sam je iza ograde dok je petljala oko vrata. Pomislio sam na Ničea. Evo nas tu: nemački pastuv i jevrejska kobila. Rodna zemlja bi me obožavala.
Vratili smo se u merdžu i Di Di ga je dovezla ispred jedne od većih zajedničkih grobnica. Svi su bili nabijeni u zidove. Redovi i redovi. Neki su imali cveće, u malim vazama, ali je većina cvetova bila uvela. Veći deo niša nije imao cveće. Neke su imale u sebi muža i ženu jedno uz drugo. U ponekoj od takvih niša jedno mesto bilo je prazno i čekalo. Uvek je muž bio taj koji je već umro.
Di Di me je uzela za ruku i povela iza ugla. I eto njega, dole pri dnu, Rudolf Valentino. Umro 1926. Nije dugo živeo. Ja sam rešio da živim do 80. Zamisli da imaš 80 i jebeš devojku od 18. Ako postoji način da se prevari smrt, to je onaj pravi.
Di Di je podigla jednu od vazni za cveće i ubacila je u torbu. Standardni fazon. Grabi sve što nije ukopano. Sve je pripadalo svakom. Kad smo izašli, Di Di reče: »Hoću da sedim na klupi Tajrona Pauera. To je moj ljubimac. Bila sam zaljubljena u njega!«
Pošli smo i seli na klupu uz Tajronov grob. Posle smo otišli do grobnice Daglasa Ferbanksa. Imao je moćnu grobnicu. Privatni svetleći bazen ispred nje, lično njegov. Bazen je bio pun lokvanja
i vodenog bilja. Popeli smo se uz neke stepenice i tu našli mesto za sedenje iza grobnice. Seli smo. Primetio sam pukotinu u zidu grobnice iz koje su vrveli mali crveni mravi. Gledao sam jedno vreme male crvene mrave, a onda zagrlio Di Di i poljubio je , bio je to lep dug, dug poljubac. Postajali smo dobri prijatelji.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Bukovski - Žene Empty Re: Čarls Bukovski - Žene

Počalji od Mustra Pon Jan 22, 2018 2:51 pm

Čarls Bukovski - Žene X_9c7aef47

Di Di je išla da sačeka sina na aerodromu. Dolazio je kući za raspust iz Engleske. Ima 17 godina, rekla mi je, i otac mu je nekad bio pijanista. Ali, prepustio se drogi i kasnije izgoreo prste u jednoj nesreći. Nije više mogao da svira klavir. Bili su razvedeni već neko vreme.
Sin joj se zvao Reni. Di Di mu je pričala o meni tokom više transatlantskih telefonskih razgovora. Stigli smo na aerodrom kad se Renijev avion praznio. Di Di i Reni se zagrliše. Bio je visok i mršav, prilično bled. Uvojak kose mu je visio preko jednog oka. Rukovali smo se.
Otišao sam po prtljag dok su Reni i Di Di ćaskali. On joj se obraćao sa »mama«. Kad smo se vratili do kola, provukao se na zadnje sedište i rekao: »Mama, jesi mi uzela bicikl?«
»Poručila sam ga. Uzećemo ga sutra.«
»Je li dobar, mama? Hoću sa deset brzina i ručnom kočnicom i trkačkim pedalama.«
»Dobar je, Reni.«
»Jesi sigurna da će biti spreman?«
Vozili smo natrag. Ostao sam na spavanju. Reni je imao svoju sobu.
Ujutru smo svi skupa posedali u kuhinji, čekajući na služavku. Na kraju, Di Di ustade da nam spremi doručak. Reni reče: »Mama, kako se razbija jaje?«
Di Di pogleda u mene. Znala je šta mislim. Ćutao sam.
»Dobro, Reni, dođi da ti pokažem.«
Reni je prišao šporetu. Di Di je uzela jaje. »Vidiš, samo razbiješ ljusku o ivicu tiganja... ovako ... i pustiš da jaje ispadne iz ljuske na tiganj ... ovako...«
»A ... «
»Prosto je.«
»A kako ga spremaš?«
»Prži se. Na puteru.«
»Mama, ja ne mogu da jedem to jaje.«
»Što?«
»Pa žumance se razlilo!«
Di Di se okrenu i pogleda u mene. Njene oči su govorile:
»Henk, ćuti i ne govori, ko boga te molim ... «
Jednog drugog jutra, našli smo se opet svi u kujni. Jeli smo dok je žena pospremala. Di Di reče Reniju: »Sad imaš bicikl. Kupi kad stigneš gajbicu koka-kole. Volim da imam koka-kole u kući da popijem neku kad dođem s posla.«
»Ali mama, te koka-kole su teške! Zar ne možeš ti da ih kupiš?«
»Reni, ja radim ceo dan i umorna sam. Ti kupi koka-kole.«
»Ali mama, tu ima uzbrdica. Moraću da pedalam preko uzbrdice.«
»Nema tu uzbrdice. Koja uzbrdica?«
»Ovaj, ne vidi se ona golim okom, ali ima je ... «
»Reni, donećeš koka-kole, jesi razumeo?«
Reni je ustao, otišao u svoju sobu i tresnuo vratima.
Di Di je odvratila pogledom. »Testira me. Hoće da vidi da li ga volim.«
»Ja ću da uzmem koka-kole«, rekoh.
»Sve je u redu«, reče Di Di, »ja ću.« Na kraju, nije ih doneo niko od nas...
Nekoliko dana kasnije, Di Di i ja smo svratili u moj stan, da pokupim poštu i pogledam malo. Zazvonio je telefon. Bila je to Lidija. »Zdravo«, reče ona. »Ja sam u Jutahu.«
»Dobio sam tvoju cedulju«, rekoh.
»Kako si? Šta radiš?« upita ona.
»Dobro.«
»Jutah je lep leti. Mogao bi da dođeš. Ima da kampujemo. Sve sestre su mi tu.«
»Ne mogu sad odmah.«
»Zašto?«
»Ovaj, sad sam sa Di Di.«
»Di Di?«
»Pa, da ... «
»Znala sam da ćeš da upotrebiš taj broj«, reče ona. »Rekla sam ti da ćeš da upotrebiš taj broj!«
Di Di je stajala pored mene. »Molim te, kaži joj«, reče, »da me pusti do septembra.«
»Zaboravi je«, reče Lidija. »Goni je u kurac. Dođi ovamo da vidiš mene.«
»Ne mogu sve da ostavim samo zato što si ti nazvala. Osim toga«, rekoh, »puštam Di Di do septembra.«
»Septembra?«
»Da.«
Lidija kriknu. Bio je to dug glasan krik. Onda je prekinula vezu.
Posle ovoga, Di Di me je držala što dalje od mog stana. Jednom, kad smo svratili tamo zbog pošte, primetio sam da slušalica telefona nije na mestu. »Da to nisi nikada više učinila«, kazao sam joj.
Di Di me je vodila na duge vožnje gore i dole obalom. Vodila me na izlete u planine. Išli smo na rasprodaje starih stvari, na filmove, na rok koncerte, u crkve, kod prijatelja, na ručkove i večere, mađioničarske predstave, na piknike i u cirkuse. Njeni prijatelji su nas slikali zajedno.
Put do Kataline bio je grozan. Čekao sam na doku sa Di Di. Bio sam debelo mamuran. Di Di mi je dala alkaselcer i čašu vode.
Jedino što je vadilo stvar bila je mlada devojka koja je sedela preko puta nas. Imala je rosno telo, dobre duge noge i mini suknju. Uz mini suknju nosila je čarape s podvezicama i roze gaćice ispod tog crvenog minića. Nosila je čak i cipele s visokom štiklom.
»Posmatraš je, a?« upita Di Di.
»Ne mogu da ne gledam.«
»Prava seljančura.«
»Naravno.«
Seljančura je ustala i malo igrala flipere, mrdajući guzom da pomogne kuglicama da uđu. Zatim je opet sela, pokazujući više nego ikad.
Hidroplan je stigao, prazan, pa smo stali i čekali da se ukrcamo. Bio je crvene boje, iz 1936. godine, sa dve elise, jednim pilotom i 8-10 mesta za putnike.
Ako se ja ne ispovraćam u toj stvari, pomislih, prevario sam stvoritelja.
Devojka u mini suknji nije išla.
To mi ne ide u glavu: kako to da svaki put kad vidite takvu ženu obavezno budete s nekom drugom ženom?
Ušli smo i pričvrstili pojaseve.
»Ah«, reče Di Di, »tako sam uzbuđena! Idem da sednem kod pilota!«
»Dobro.«
I tako smo poleteli, a Di Di je sedela napred sa pilotom. Mogao sam da je vidim kako govori nešto. Ona je uživala u životu, ili je barem tako izgledala. U poslednje vreme to mi nije mnogo značilo — mislim, njene uzbuđene i srećne reakcije na život — pomalo me iritiralo, ali me uglavnom ostavljalo ravnodušnim. Nije me čak ni zamaralo.
Leteli smo i sleteli, sletanje je bilo teško, zaneli smo se nisko duž nekih grebena, naglo odskočili na vodi i pena se uzdigla. To je bilo nešto kao da si u motornom čamcu. Pristali smo uz novi kej i Di Di se vratila i ispričala mi sve o hidroplanu i o pilotu i o razgovoru. Tamo je bilo isečeno veliko parče na plafonu, i ona je pitala pilota: »Je l' bezbedna ova stvar?« a on je odgovorio:
»Proklet bio ako znam.«
Di Di je rezervisala sobu za nas u hotelu na samoj obali, na poslednjem spratu. U sobi nije bilo frižidera, pa je nabavila plastično burence s pakovanim ledom za moje pivo. Imali smo crno-beli televizor i kupatilo. Otmenost.
Krenuli smo u šetnju duž obale. Bilo je dve vrste turista — ili vrlo mladi, ili vrlo matori. Matori su šetali u parovima, muško i žensko, u sandalama, tamnih podočnjaka, sa slamnim šeširima na glavi, odeveni u šorceve i drečave košulje. Bili su debeli i bledi, s plavim venama po nogama, a lica su im bila naduvena i bela na suncu. Visilo im je na sve strane, nabori i vrećice kože visili su im s obraza i ispod vilica.
Mladi su bili mršavi i izgledali kao napravljeni od glatke gume. Devojke su bile bez sisa, malih dupeta, a mladići su imali nežna meka lica i kezili se i crveneli i smejali se. Međutim, svi su oni izgledali zadovoljno, mladi srednjoškolci i matori ljudi. Malo je bilo posla za njih, ali oni su lenčarili na suncu i izgledali ispunjeni time.
Di Di je krenula u radnje. Oduševljavala se radnjama, kupujući đinđuve, pepeljare. jeftine igračke, razglednice, ogrlice, figurice i izgledala naprosto srećna zbog svega i svačega.
»Jao, vidi!« Razgovarala je s vlasnicima. Izgledalo je da su joj dragi. Obećala je jednoj ženi da će joj pisati kad se vrati natrag na kopno. Imale su zajedničkog prijatelja — bubnjara iz neke rok grupe.
Di Di je kupila kavez sa dve papige, pa smo se vratili u hotel.
Otvorio sam pivo i uključio TV. Izbor programa bio je ograničen.
»Ajmo opet u šetnju«, reče Di Di. »Divno je napolju.«
»Ostaću ovde da se odmorim«, rekoh.
»Ne smeta ako pođem bez tebe?«
»Nema problema.«
Poljubila me i otišla. Ugasio sam TV i otvorio još jedno pivo. Na tom ostrvu čovek je mogao samo da se napije. Prišao sam prozoru. Dole na plaži, Di Di je sedela s nekim mladićem i razgovarala, sva srećna, nasmejana, gestikulirajući rukama. Mladić joj je odgovarao kezeći se. Bilo mi je drago što ne učestvujem u
takvim stvarima. Bilo mi je drago što nisam zaljubljen, što nisam srećan i zadovoljan svetom. Volim da sam u zavadi sa svim i svakim. Zaljubljeni ljudi često idu u krajnosti. postaju opasni. Gube osećaj za perspektivu. Gube smisao za humor. Postaju nervozni, patološki gnjavatori. Postaju čak i ubice.
Di Di je ostala 2-3 sata napolju. Gledao sam malo TV i iskucao 2-3 pesme na portabl mašini. Ljubavne pesme — o Lidiji. Sakrio sam ih u moj kofer. Popio sam još piva.
Onda je Di Di zakucala na vrata i ušla. »Oh, kako sam se sjajno provela! Prvo sam išla na brod sa staklenim dnom. Mogli smo da vidimo sve raznorazne ribe u moru, sve! Onda sam provalila drugi brod koji prebacuje ljude do mesta gde su im usidrene jahte. Taj mladić me pustio da se vozim satima za dolar! Leđa su mu bila izgorela od sunca, pa sam mu ih mazala losionom. Bio je užasno izgoreo. Prebacivali smo ljude do njihovih jahti. Trebalo je da vidiš ljude na tim jahtama! Sve matori ljudi, grubi matorci s mladim devojkama. Sve te devojke nose čizme, pijane su i drogirane, totalno otkačene, stenju i uzdišu. Neki matorci imaju mladiće, ali većina ima devojke, poneki i po dve, tri ili četiri devojke. Svaka jahta zaudara na hašiš i alkohol i blud. Bilo je čarobno!«
»To zbilja dobro zvuči. Voleo bih da imam tvoj šmek za otkrivanje interesantnih ljudi.«
»Možeš da ideš sutra. Možeš da se voziš ceo dan za dolar.«
»Propustiću to.«
»Jesi pisao danas?«
»Malo.«
»Je l' ispalo dobro?«
»Nikad ne znaš dok ne prođe 18 dana.«
Di Di je prišla kavezu, gledala papige i pričala im. Dobra žena. Sviđala mi se. Stvarno je bila zabrinuta za mene, htela je da mi bude dobro, htela je da pišem dobro, htela je da jebem dobro, da izgledam dobro. Osećao sam to. Baš lepo. Možda bi mogli da odemo zajedno na Havaje jednog dana. Prišao sam joj s leđa i poljubio je u desno uvo, kod jagodice.
»O, Henk!« reče ona.
Ponovo u Los Anđelesu, posle naše nedelje u Katalini, nalazili smo se u mom stanu jedne noći, što nije bilo uobičajeno. Bilo je prilično kasno. Ležali smo na mom krevetu, goli, kad je zazvonio telefon u susednoj sobi.
Lidija.
»Henk?«
»Da?«
»Gde si bio?«
»Katalina.«
»S njom?«
»Da.«
»Slušaj, kad si mi rekao za nju, poludela sam. Našla sam nekog. Homoseksualca. Bilo je odvratno.«
»Poželeo sam te, Lidija.«
»Hoću da se vratim u L. A.«
»Dobro bi bilo.«
»Hoćeš da je ostaviš ako se vratim?«
»Dobra je ona žena, ali ako se vratiš, ostaviću je.«
»Vraćam se. Volim te, matori.«
»Volim i ja tebe.«
Razgovarali smo dalje. Ne znam koliko dugo smo pričali. Kad smo završili, vratio sam se u spavaću sobu. Di Di je izgledala kao da spava. »Di Di?« upitah. Podigao sam jednu njenu ruku. Bila je vrlo mlitava. Meso je bilo kao od gume. »Ne zezaj me, Di Di, znam da ne spavaš.« Nije se pomerila. Pogledao sam oko sebe i primetio da je njena flašica od pilula za spavanje prazna. Pre toga bila je puna. Već sam probao te pilule. Jedna jedina bila je dovoljna da vas uspava, samo što je to izgledalo više kao da ste nokautirani i zakopani pod zemlju.
»Uzela si pilule ... «
»Nema ... veze ... vraćaš joj se ... nema ... veze...«
Poleteo sam u kujnu i uzeo šerpu, vratio se i stavio je na patos pored kreveta. Prebacio sam glavu i ramena Di Di preko ivice kreveta i nabio joj prste u gušu. Povratila je. Podigao sam je i pustio da malo diše, zatim ponovio postupak. Radio sam to nanovo i nanovo. Di Di je nastavila da povraća. U jednom trenutku, kad
sam je podigao, iskočili su joj zubi i ispali iz usta. Ležali su na čaršavu, gornji i donji.
»Ooo ... moji zubi,« reče ona. Ili je pokušavala da kaže.
»Ne brini za tvoje zube.«
Opet sam joj nabio prste u gušu. Zatim sam je povukao natrag.
»Neć',« reče ona, »da mivdiš moj zuube ... «
»Šta im fali, Di Di. Ništa im ne fali.«
»Oooo... «
Oživela je tek toliko da vrati zube. »Vodi me kući«, reče ona.
»Hoću kući.«
»Ostaću s tobom. Ne ostavljam te samu noćas.«
»Ali ostavićeš me na kraju?«
»Obucimo se«, rekoh.
Valentino bi zadržao i Lidiju i Di Di. Zato je umro tako mlad.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Bukovski - Žene Empty Re: Čarls Bukovski - Žene

Počalji od Mustra Pon Jan 22, 2018 2:52 pm


Čarls Bukovski - Žene X_95f1cd47


Lidija se vratila i našla lep stan u okolini Berbenka. Činilo se da joj je mnogo više stalo do mene nego pre raskida. »Moj muž je imao tu veliku karu i to je bilo sve. Nije imao ličnost, osećaj. Samo veliku karu i mislio je da je to sve što mu treba u životu. Ali ljudi moji, koji je to bio imbecil! S tobom, stalno dobijam impulse . .. ta električna jeza uz kičmu, nikad ne prestaje.« Ležali smo na krevetu jedno uz drugo.
»A ja nisam čak ni znala da ima veliki kurac, jer je njegov kurac bio prvi koji sam videla u životu.« Pažljivo me proučavala.
»Mislila sam da su svi toliki.«
»Lidija ... «
»Šta je?«
»Moram nešto da ti kažem.«
»Šta?«
»Moram da odem da vidim Di Di.«
»Da odeš da vidiš Di Di?«
»Ne budi smešna. Ima razloga.«
»Rekao si da je svršeno s tim.«
»Jeste. Samo neću da joj to tako teško padne. Hoću da joj objasnim u čemu je stvar. Ljudi su suviše hladni jedni prema
drugima. Neću da je vraćam sebi, hoću samo da pokušam da joj objasnim, tako da me shvati.«
»Hoćeš da je jebeš.«
»Ne, neću da je jebem. Nije mi bilo do toga da je jebem ni kad sam bio s njom. Hoću samo da objasnim.«
»Ne sviđa mi se to. Zvuči mi... kvarno.«
»Pusti me. Molim te. Hoću samo da razjasnim neke stvari.
Samo na minut.«
»Dobro. Ali samo na minut.«
Ušao sam u Vagena, presekao do Fauntena, išao nekoliko milja, zatim skrenuo severno ka Bronsonu i izbio tamo gde su visoke kirije. Parkirao sam pred njenom kućom i izašao. Popeo sam se uz visoke stepenice i zazvonio. Bjanka je otvorila. Setio sam se jedne noći kad je izašla gola na vrata i ja je dohvatio i, dok smo se ljubili, Di Di je sišla i rekla: »Šta se kog vraga radi ovde?«
Ovoga puta nije bilo tako. Bjanka reče: »Šta hoćeš?«
»Hoću da vidim Di Di. Hoću da popričam s njom.«
»Ona je bolesna. Stvarno je bolesna. Mislim da ne bi trebalo da ideš kod nje posle onoga kako si postupio prema njoj. Ti si zbilja prvorazredni gad.«
»Samo da popričam malo s njom, da objasnim stvari.«
»U redu. Eno je u spavaćoj sobi.«
Prošao sam kroz hodnik i ušao u sobu. Di Di je ležala na krevetu samo u gaćicama. Jedna ruka bila joj je prebačena preko
očiju. Sike su joj fino izgledale. Pored kreveta stajala je prazna flaša od viskija i posuda na patosu. Posuda je zaudarala na alkohol i bljuvotinu.
»Di Di... «
Podigla je ruku. »Šta? Henk, vratio si se?«
»Ne, čekaj, hoću samo da ti kažem ... «
»O Henk, grozno si mi nedostajao. Bila sam kao luda, bol je bio grozan ... «
»Hoću da ti bude lakše. Zato sam došao. Možda sam ja glup, ali ne verujem u totalnu okrutnost... «
»Ne znaš kako mi je bilo... «
»Znam. Bio sam onda s tobom.«
»Hoćeš piće«? pokazala je.
Podigao sam praznu flašu i tužno je spustio natrag. »Ima suviše hladnoće u svetu«, rekoh. »Pomoglo bi mnogo kada bi ljudi samo raspravili stvari zajedno.«
»Ostani sa mnom, Henk. Nemoj da joj se vraćaš, molim te. Molim te. Dovoljno sam poživela i znam da budem dobra žena. Ti znaš. Biću ti dobra i činiću ti dobro.«
»Lidija ima neku vlast nada mnom. Ne umem to da objasnim.«
»Ona je neverna. Ona je ćudljiva. Ostaviće te.«
»Možda je u tome neka draž.«
»Ti hoćeš kurvu. Bojiš se ljubavi.«
»Možda si u pravu.«
»Bar me poljubi. Zar je to mnogo ako te molim da me poljubiš?«
»Ne.«
Ispružio sam se pored nje. Zagrlili smo se. Usta su joj zaudarala na bljuvotinu. Poljubila me, ljubili smo se i ona me je držala. Izvukao sam se iz zagrljaja što sam pažljivije mogao.
»Henk,« reče ona, »ostani sa mnom! Ne vraćaj se njoj!
Vidi, imam lepe noge!«
Di Di je podigla jednu nogu i pokazala mi.
»Imam i lepe gležnjeve! Vidi!« Pokazala mi je svoje gležnjeve.
Sedeo sam na ivici kreveta. »Ne mogu da ostanem s tobom, Di Di... «
Podigla se i počela da me bije pesnicama. Pesnice su joj bile tvrde kao kamen. Udarala me s obe ruke. Sedeo sam mirno dok je ona slala udarce. Pogodila me iznad oka, u oko, u čelo i obraze. Dobio sam jedan čak i u grlo. »O gade jedan! Gade, gade, gade! MRZIM TE!«
Uhvatio sam je za ruke. »Dobro, Di Di, dosta je bilo.« Pala je unazad na krevet kad sam ustao i krenuo, niz hodnik i na vrata napolje.
Kad sam se vratio, Lidija je sedela u fotelji. Njeno lice izgledalo je mračno. »Bio si prilično dugo odsutan. Gledaj u mene! Jebao si je, priznaj?«
»Ne, nisam.«
»Bio si odvratno dugo odsutan. Vidi, izgrebala ti lice!«
»Kažem ti, ništa nije bilo.«
»Skidaj košulju. Da ti vidim leđa!«
»E, jebi ga, Lidija.«
»Skidaj košulju i majicu.«
Skinuo sam ih. Zašla mi je iza leđa.
»Kakva ti je to ogrebotina na leđima?«
»Koja ogrebotina?«
»Ima jedna dugačka ovde... od ženskog nokta.«
»Ako je ima, ti si je napravila ... «
»Dobro. Znam kako da proverim.«
»Kako?«
»Idemo u krevet.«
»U redu!«
Prošao sam ispit, ali mi je kasnije palo na pamet: kako da čovek ispita žensku vernost? Čini mi se da to nije fer.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Bukovski - Žene Empty Re: Čarls Bukovski - Žene

Počalji od Mustra Pon Jan 22, 2018 2:52 pm

Čarls Bukovski - Žene X_8ed82230

Već duže vremena dobijao sam pisma od dame koja je živela samo nekoliko milja daleko od mene. Potpisivala ih je kao Nikol. Pisala mi je da je čitala neke moje knjige i da joj se sviđaju. Odgovorio sam na jedno njeno pismo i ona je uzvratila pozivom da je posetim. Jednog popodneva, ne kazujući ništa Lidiji, ušao sam u Vagena i krenuo tamo. Imala je stan iznad radnje za hemijsko čišćenje na Bulevaru Santa Monika. Ulazna vrata bila su sa ulice i mogao sam da vidim stepenište kroz staklo. Zazvonio sam. »Ko je?« dopro je ženski glas kroz mali limeni mikrofon. »Kinaski«, rekoh. Začuo se zvuk prekidača i ja gurnuh vrata koja se otvoriše.
Nikol je stajala na vrhu stepenica i gledala dole u mene. Imala je produhovljeno, skoro tragično lice i nosila je dugu zelenu kućnu haljinu s dubokim dekolteom. Njeno telo je veoma dobro izgledalo. Posmatrala me je velikim tamnosmeđim očima. Oko očiju bilo je mnogo sitnih borica, možda od preteranog pića ili plakanja.
»Jesi li sama?« upitah.
»Da«, nasmešila se, »dođite gore.«
Popeo sam se. Bilo je prostrano, dve sobe s vrlo malo nameštaja. Zapazio sam malu biblioteku i policu s pločama klasične muzike. Seo sam na kauč. Sela je do mene. »Upravo sam pročitala«, reče ona, »Pikasov život.«
Nekoliko primeraka Njujorkera ležalo je na stolu.
»Da spremim čaj?« upita Nikol.
»Idem da kupim neko piće.«
»Nema potrebe. Imam nešto.«
»Šta?«
»Može li dobro crno vino?«
»Što da ne«, odgovorih.
Nikol je otišla u kuhinju. Posmatrao sam je kako se kreće. Oduvek sam voleo žene u dugim haljinama. Imala je skladne pokrete. Bilo je nekog stila u svemu tome. Vratila se sa dve čaše i flašom vina i sipala ga. Ponudila mi je Benson end Hedžis.. Zapalio sam.
»Je l' čitaš Njujorker?« upita me. »Štampaju dobre priče ponekad.«
»Ne slažem se.«
»Šta im fali?«
»Suviše su intelektualne.«
»Ja ih volim.«
»Dobro, jebi ga«, rekoh. Sedeli smo pijući i pušeći.
»Kako ti se sviđa moj stan?«
»Da, lep je.«
»Podseća me na neke koje sam imala u Evropi. Volim prostor, svetlost.«
»Evropa, a?«
»Da, Grčka, Italija . .. Grčka uglavnom.«
»Pariz?«
»Da, dopao mi se Pariz. London, ne.«
Zatim mi je pričala o sebi. Odrasla je u Njujorku. Njen otac bio je komunista, majka pletilja u radnji za izradu džempera. Majka je radila na prvoj mašini, bila je broj jedan, najbolja od svih. Čvrsta i simpatična. Nikol je sama stekla obrazovanje, upoznala nekako jednog čuvenog lekara, udala se, živela s njim deset godina, zatim se razvela. Sada je dobijala samo 400 dolara alimentacije mesečno i nije joj bilo lako da izađe na kraj s tim parama. Ovaj stan je bio preskup za nju, ali je njoj bio suviše drag da bi ga napustila.
»Tvoje pisanje«, rekla mi je, »je tako sirovo. Kao kovački malj, a opet ima u sebi humora i nežnosti ... «
Spustio sam piće i pogledao u nju. Uhvatio sam je za bradicu i privukao sebi. Poljubio sam je skoro neosetno.
Nikol je nastavila da priča. Ispričala mi je nekoliko interesantnih stvari, od kojih sam rešio da upotrebim neke, kao priče ili kao pesme. Posmatrao sam njene sise kad se nagnula napred i sipala pića. To je kao film, pomislih, kao jebeni film. Smešno mi je izgledalo. Kao da smo bili pred kamerom. Baš mi se sviđalo. Bilo je bolje nego na trkama, bolje od hoks mečeva. Nastavili smo da pijemo. Nikol je otvorila novu flašu. Pričala je dalje. Lako je bilo slušati je. Bilo je mudrosti i ponečeg komičnog u
svakoj od njenih priča. Nikol me je impresionirala više nego što je mogla da pretpostavi. To me zabrinjavalo, u neku ruku.
Izašli smo s pićem na terasu i posmatrali popodnevni saobraćaj. Pričala je o Haksliju i Lorensu u Italiji. Koje sranje. Rekoh joj da je Knut Hamsun bio najveći pisac na svetu. Pogledala me, zapanjena što sam čuo za njega, zatim se složila sa mnom. Poljubili smo se i mogao sam da osetim miris izduvnih gasova sa ulice. Njeno telo ugodno je dodirivalo moje. Znao sam da nećemo odmah da se jebemo, ali sam znao da ću ponovo doći. I Nikol je to znala.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Bukovski - Žene Empty Re: Čarls Bukovski - Žene

Počalji od Mustra Pon Jan 22, 2018 2:53 pm

Čarls Bukovski - Žene X_8bfccfb9

Lidijina sestra Anđela došla je iz Jutaha u grad da vidi Lidijinu novu kuću. Lidija je nešto platila unapred, a mesečne otplate bile su vrlo male. Napravila je veoma dobru kupovinu. Čovek koji je prodao kuću verovao je da će umreti i dao im je skoro budzašto. Kuća je imala dečju sobu na spratu, i ogromno dvorište pozadi, sa drvećem i bambusovim šibljem.
Anđela je bila najstarija sestra, najpametnija, najboljeg tela, a bila je i najpraktičnija. Bavila se nekretninama. Ali ispao je problem gde smestiti Anđelu. Nismo imali mesta. Lidija je predložila Marvina.
»Marvina?« upitah.
»Da, Marvina«, reče Lidija.
»Dobro, idemo«, rekoh.
Svi smo se uvukli u Lidijinu narandžastu Stvar. Stvar. Tako smo zvali njena kola. Ličila su na tenk, veoma stara i ružna. Bilo je kasno uveče. "Već smo telefonirali Marvinu. Rekao je da će biti kod kuće čitavo veče.
Vozili smo dole do plaže gde se nalazila njegova mala kuća na obali. »Oh«, reče Anđela, »lepe li kuće.«
»On je i bogat«, reče Lidija.
»I piše dobru poeziju«, rekoh ja.
Izašli smo iz kola. Marvin je bio tu sa svojim rezervoarima s morskom ribom i svojim slikama. Prilično dobro je slikao. Lepo je preživeo za jedno bogataško dete, iščupao se. Predstavio sam ih jedno drugom. Anđela je krenula naokolo posmatrajući Marvinove slike. »O, baš lepo.« I Anđela je slikala, ali nije se naročito proslavila u tome. Ja sam doneo nešto piva, a u džepu od sakoa štekovao sam pljosku viskija. Marvin je izneo još piva, i počelo je neko udvaranje između njega i Anđele. Marvin je izgledao dovoljno popaljen, ali je Anđela pre težila da mu se podsmeva. Sviđao joj se, ali ne toliko da bi se odmah pojebala s njim. Pili smo i razgovarali. Marvin je imao bongo bubnjeve i klavir i malo trave. Imao je dobru, prijatnu kuću. U ovakvoj kući bih bolje pisao, pomislih, bio bih bolje sreće. Mogli ste da čujete okean, i nije bilo suseda da se žale na pisaću mašinu.
Nastavio sam da cirkam moj viski. Ostali smo 2-3 sata, a onda krenuli. Lidija je izbila kolima na autoput.
»Lidija«, rekoh, »jebala si ti Marvina, priznaj?«
»O čemu govoriš?«
»Onda kad si otišla kod njega kasno uveče, sama.«
»Jebo te bog, neću da slušam o tome!«
»E pa, istina je, jebala si ti njega!«
»Slušaj, ako nastaviš tako neću to da trpim!«
»Jebala si ti njega.«
Anđela je izgledala uplašena. Lidija je skrenula na izlaz sa autoputa, zaustavila kola i otvorila vrata na mojoj strani. »Izlazi!« kazala je.
Izašao sam. Kola su otišla. Koračao sam izlaznim rukavcem autoputa. Izvukao sam flašu i nategnuo. Išao sam tako oko 5 minuta, kad se Stvar zaustavila pored mene. Lidija je otvorila vrata.
»Ulazi!« Ušao sam.
»Ni reč da nisi pisnuo.«
»Jebala si ti njega. Sve znam.«
»Isusa ti boga!«
Lidija je krenula unazad do izlaza s autoputa i opet otvorila vrata. »Izlazi!«
Izašao sam. Koračao sam rukavcem. Onda sam došao do kraja koji je vodio u pustu ulicu. Bilo je veoma mračno. Pogledao sam u prozore nekih zgrada. Izgleda da sam bio u crnačkom kvartu. Ugledao sam neka svetla na raskrsnici ispred mene. To je bio kiosk za viršle. Hodao sam do njega. Iza tezge je bio crnac. Nikog drugog nije bilo u blizini. Zatražio sam kafu. »Proklete žene«, rekoh mu.
»One su izvan svakog razuma. Devojka me izbacila na autoputu. Hoćeš piće!«
»Može«, reče on.
Povukao je dobar gutljaj i vratio mi.
»Imaš telefon?« upitah. »Platiću ti. «
»Za gradski poziv?«
»Da.«
»Ne plaćaš.«
Izvukao je telefon ispod tezge i dodao mi ga. Povukao sam gutljaj i dodao mu flašu. Povukao je i on.
Pozvao sam taksi i objasnio gde se nalazim. Moj prijatelj imao je ljubazno i pametno lice. Dobrotu je ponekad moguće pronaći i usred pakla. Dodavali smo flašu jedan drugom dok sam čekao taksi. Kada je stigao, seo sam pozadi i dao taksisti adresu Nikol.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Bukovski - Žene Empty Re: Čarls Bukovski - Žene

Počalji od Mustra Pon Jan 22, 2018 2:54 pm

Čarls Bukovski - Žene X_8bba1bc3


Posle toga me je progutao mrak. Biće da sam popio više viskija nego što sam mislio. Ne sećam se dolaska kod Nikol. Probudio sam se ujutru, leđima okrenut nekom, u čudnom krevetu. Pogledao sam u zid naspram sebe — tu je visilo veliko dekorativno slovo. Govorilo je »N«. »N« je bilo za »Nikol«. Pripala mi je muka. Pošao sam u kupatilo. Upotrebio sam njenu četkicu za zube, grgljao. Umio sam se, očešljao kosu, šorao i kenjao, oprao ruke i popio masu vode iz slavine na lavabou. Zatim sam se vratio u krevet. Nikol je ustala, obavila toaletu, vratila se. Pogledala me. Počeli smo da se ljubimo i milujemo.
Ja sam nevin na svoj način, Lidija, pomislih. Veran sam ti na svoj način.
Zaobišao sam oralni seks. Stomak mi je bio previše uznemiren. Navukao sam na kurac bivšu ženu čuvenog lekara. Kulturnog svetskog putnika. Imala je sestre Bronte u svojoj biblioteci. Oboje smo voleli Karson MekKjulera. Srce je usamljeni lovac. Zadao sam joj tri-četiri posebno zla uboda, pa se zagrcnula. Sada je upoznala pisca iz prve ruke. Ne baš čuvenog pisca, razume se, ali polazilo mi je za rukom da platim kiriju i to je bilo frapantno. Jednoga dana pojaviće se i ona u nekoj od mojih knjiga. Guzio sam kulturnu kurvu. Osetih kako se bližim vrhuncu. Gurnuo sam jezik u
njena usta, poljubio je i svršio. Prevrnuo sam se s nje, osećajući se kao budala. Držao sam je malo, onda je otišla u kupatilo. Bolje bi se jebala u Grčkoj, možda. Amerika je zeznuto mesto za jebanje.
Nakon toga, obilazio sam Nikol 2-3 puta nedeljno, uvek popodne. Pili bismo vino, pričali i ponekad vodili ljubav. Sve u svemu, nisam se posebno ložio na nju, tek da se nešto radi. Lidija i ja smo se pomirili još sutradan posle one noći. Ispitivala me gde to idem posle podne. »Bio sam u samoposluzi«, govorio sam i to je bila istina. Išao bih prvo u samoposlugu.
»Nikad nisi provodio toliko vremena u samoposluzi.«
Napio sam se jedne noći i spomenuo Lidiji da znam jednu Nikol. Kazao sam joj gde Nikol živi, ali da se »ništa posebno ne dešava«. Nije mi bilo sasvim jasno što sam joj to rekao, ali kad neko pije tom nekom i nije baš sve jasno u glavi...
Jedno poslepodne, izašavši iz prodavnice pića, stigao sam do Nikol. Nosio sam dve gajbičice piva i flašu viskija. Lidija i ja smo se opet svađali, pa sam rešio da prenoćim sa Nikol. Išao sam tako, već pomalo alkoholisan, kad začuh nekog kako trči iza mene. Okrenuo sam se. Bila je to Lidija. »Ha!« rekla je. »Ha!«
Zgrabila je kesu s pićem iz mojih ruku i počela da izvlači flaše s pivom. Lupala ih je o beton jednu po jednu. Snažno su eksplodirale svaki put. Bulevar Santa Monika je vrlo prometan. Popodnevni saobraćaj je sve više rastao. Čitava ova akcija odigravala se ispred samog ulaza kod Nikol.
Onda je Lidija stigla do viskija. Uzdigla ga je i ciknula na mene: »Ha! Ovo si hteo da popiješ a onda da je JEBEŠ!« Razbila je flašu o beton.
Vrata na ulazu kod Nikol bila su otvorena, i Lidija polete uz stepenice. Nikol je stajala gore. Lidija poče da udara Nikol svojom velikom tašnom. Tašna je imala dugačke kaiševe i ona je vitlala njom iz sve snage. »To je moj čovek! To je moj čovek! Ne diraj mog čoveka!«
Lidija je zatim strčala dole i projurila pored mene, kroz otvorena vrata na ulicu.
»Bože blagi«, reče Nikol, »ko je to?«
»Lidija. Daj mi metlu i veliku kesu.«
Izašao sam na ulicu i počeo da čistim i skupljam razbijeno staklo i ubacujem ga u braon kesu od papira. Ta kurva je baš preterala ovog puta, pomislih. Ima da odem i kupim još pića. Ima da ostanem noćas sa Nikol, nekoliko noći možda.
Bio sam pognut skupljajući staklo, kad začuh čudan zvuk iza mene. Pogledao sam oko sebe. To je bila Stvar i Lidija unutra. Popela se na trotoar i vozila je pravo na mene sa oko 50 na sat. Odskočio sam u stranu kad je automobil naleteo i skoro me zbrisao. Jurio je do na kraj bloka, bupnuo s ivičnjaka, produžio niz ulicu, onda skrenuo desno na ćošku i nestao.
Vratio sam se skupljanju stakla. Sve sam počistio i sklonio. Zatim sam zavirio u onu kesu od pića i našao jednu neoštećenu
flašu piva. Izgledala je mnogo lepo. Bila mi je stvarno potrebna. Taman da odšrafim kapicu, kad mi neko zgrabi flašu iz ruke. Opet Lidija. Poletela je ka vratima Nikol i zavrljačila flašu u staklo. Bacila ju je takvom snagom da je proletela pravo kroz staklo kao veliki metak, nije ga ni polupala, već samo ostavila okruglu rupu.
Lidija je otrčala, a ja sam se popeo uz stepenice. Nikol je i dalje stajala na istom mestu. »Zaboga, Kinaski, pođite s njom dok nije sve poubijala!«
Okrenuo sam se i sišao niz stepenice. Lidija je sedela u svojim kolima na ivičnjaku, upaljenog motora. Otvorio sam vrata i ušao. Krenula je. Nijedno od nas ni reč nije progovorilo.
Počeo sam da dobijam pisma od devojke iz Njujorka. Zvala se Majndi. Prošlo joj je kroz ruke par mojih knjiga, ali ono najbolje kod njenih pisama bilo je u tome što je retko pominjala pisanje, osim da kaže kako ona nije pisac. Pisala je o stvarima uopšte, a posebno o muškarcima i seksu. Majndi je imala 25 godina, pisala je rukopisom koji je pokazivao stabilnost i osećajnost, ali i duhovitost. Odgovarao sam joj i uvek bi me obradovalo njeno pismo u mom sandučetu. Ljudi se većinom mnogo bolje izražavaju u pismima nego u razgovoru, a neki ljudi umeju da pišu umetnička, inventivna pisma, ali kad se trude da napišu pesmu ili priču ili roman postaju pretenciozni.
Majndi mi je zatim poslala par fotografija. Ako su bile verne, bila je prilično lepa. Dopisivali smo se još nekoliko nedelja, a onda je spomenula da uskoro ima dve nedelje odmora.
Zašto ne dođeš avionom? predložio sam. U redu, odgovorila je.
Počeli smo i da telefoniramo jedno drugom. Na kraju, javila mi je kada stiže na aerodrom.
Biću tamo, rekao sam joj, ništa me ne može sprečiti.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Bukovski - Žene Empty Re: Čarls Bukovski - Žene

Počalji od Mustra Pon Jan 22, 2018 2:55 pm

Čarls Bukovski - Žene X_82f46a5b

Držao sam taj datum u glavi. Nikad nije bilo problema da se raskine s Lidijom. Po prirodi sam usamljen tip, zadovoljan tek da živim sa ženom, jedem s njom, spavam s njom, hodam ulicama s njom. Nije mi bilo do razgovora, ni do idenja bilo kuda, osim na konjske trke i boksmečeve. Nisam kapirao TV. Izgledalo mi je imbecilno plaćati da se uđe u bioskop i sedi s drugim ljudima da bi se delile njihove emocije. Od zabava mi je bilo muka. Mrzeo sam sve te umne igre, varanje i flertovanje, diletante u pijanstvu, gnjavatore. Ali zabave, ples, sitni razgovori, davali su Lidiji snagu. Smatrala je sebe izazovnom. Međutim, to je bilo malo previše vidljivo. Zato su naše svađe često izvirale iz moje želje za »nimalo ljudi«, nasuprot njenoj želji za »što više ljudi, što češće moguće«.
Na par dana pre dolaska Majndi, počeo sam. Ležali smo zajedno na krevetu.
»Lidija, boga mu, što si tako glupa? Ti ne kapiraš da sam ja tip koji voli da je sam? Izolovan? Moram da budem takav da bih pisao.«
»Kako ćeš da naučiš išta o ljudima ako ih ne viđaš?«
»Znam već sve o njima.«
»Čak i kad idemo da jedemo u restoran, ti držiš glavu oborenu, ne gledaš ni u koga.«
»Što da mi pripadne muka?«
»Ja posmatram ljude«, reče ona. »Ja ih proučavam.«
»Ne seri!«
»Ti se bojiš ljudi!«
»Mrzim ih.«
»Kako možeš da budeš pisac? Ti ne posmatraš!«
»Dobro, ne gledam ljude, ali zarađujem za kiriju mojim pisanjem. To je veći uspeh nego da čuvam ovce.«
»Nećeš dugo. Nećeš uspeti. Ti to radiš kako ne treba.«
»Zato i imam uspeha.«
»Uspeha? Ko uopšte zna za tebe? Da nisi slavan kao Majler? Kao Kepot?«
»Oni ne znaju da pišu.«
»A ti znaš! Samo ti, Kinaski, znaš da pišeš!«
»Da, tako mi se čini.«
»Da nisi možda slavan? Da si sad u Njujorku, ko bi znao za tebe?«
»Za to me nije briga. Hoću samo da pišem dalje. Ne trebaju mi fanfare.«
»Pokupio bi ti sve fanfare da možeš.«
»Možda.«
»Voliš da uobražavaš kako si već slavan.«
»Uvek sam se tako ponašao, i pre nego što sam počeo da pišem.«
»Ti si najneznaniji veliki čovek kojeg sam ikad upoznala.«
»Nemam ambicija, to je sve.«
»Imaš ti njih, ali si lenj. Ti bi da ti sve padne samo. Kad uopšte pišeš? Kada to radiš? Uvek si u krevetu, ili si pijan, ili si na trkama.«
»Ne znam. To nije ni važno.«
»Šta je onda važno?«
»Ti mi reci«, odgovorih.
»Dobro, reći ću ja tebi šta je važno!« reče Lidija. »Već dugo nismo imali zabavu. Dugo već nisam videla ljude! Ja VOLIM ljude! Moje sestre VOLE zabave. One bi vozile hiljadama milja da dođu na zabavu! Tako smo naučile u Jutahu! Nema ničeg lošeg u zabavama. Tu se ljudi samo OPUSTE i lepo se provode! Samo ti gajiš sulude ideje u svojoj glavi. Ti misliš da malo provoda vodi jebanju! Isuse Bože, ljudi su pristojni! Ti jednostavno ne umeš da se provodiš!«
»Ja ne volim ljude«, rekoh.
Lidija je skočila s kreveta. »Isuse, muka mi je od tebe!«
»Dobro onda. Ostaviću ti malo mesta.«
Spustio sam noge s kreveta i počeo da navlačim cipele.
»Malo mesta?« reče Lidija. »Šta podrazumevaš s 'malo mesta'?«
»Podrazumevam kako odlazim dokurca odavde!«
»Dobro, ali slušaj ovo: ako sada izađeš na vrata, nikada me više nećeš videti!«
»Tako je i pravo«, rekoh.
Ustao sam, krenuo do vrata, otvorio ih, zatvorio, i spustio se do Vagena. Upalio sam motor i krenuo.
Napravio sam malo mesta za Majndi.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Bukovski - Žene Empty Re: Čarls Bukovski - Žene

Počalji od Mustra Pon Jan 22, 2018 2:57 pm

Čarls Bukovski - Žene X_826d6c32


Sedeo sam na aerodromu i čekao. Nikad se ne zna kod tih fotografija. Nikad čovek nije siguran. Bio sam nervozan. Povraćalo mi se. Zapalio sam cigaretu i podrignuo. Šta mi je ovo trebalo? Sada mi nimalo nije bilo do nje. A Majndi je letela čak iz Njujorka. Znao sam mnoge žene. Zašto opet nova žena? Šta sam hteo s tim? Ta nova poznanstva bila su uzbudljiva ali bila su i veliki napor. Prvi poljubac, prvo jebanje imaju nečeg dramatičnog u sebi. Ljudi su u početku interesantni. Kasnije, polako ali sigurno, sve mane i ludilo izbijaju na površinu. Ja bih njima značio sve manje i manje; one bi meni značile sve manje i manje.
Bio sam star i bio sam ružan. Možda je zbog toga bilo tako slatko zabiti ga u mlade devojke. Ja sam bio King Kong, a one su bile podatne i nežne. Jesam li pokušavao da projebem svoj put mimo smrti? Možda sam se nadao da uz mlade devojke neću da ostarim, da se osetim mator? Jedino nisam hteo da ružno starim, da se prepustim, budem mrtav još pre nego što smrt dođe lično po mene.
Avion u kome je bila Majndi sleteo je i rulao po pisti. Osetio sam da sam u opasnosti. Žene su me već znale iz priče, jer su čitale moje knjige. Ja sam izlagao sebe. Na drugoj strani, ništa nisam znao o njima. Bio sam pravi kockar. Mogao sam da budem ubijen,
mogle su da mi odseku jaja. Kinaski bez jaja. Ljubavne Pesme Jednog Evnuha.
Stajao sam čekajući Majndi. Putnici su izlazili. Uf, nadam se da to nije ova.
Ili ova.
Ili naročito ova.
E ova može! Vidi koje nožice, koja guza, koje oči...
Jedna od njih krenula je prema meni. Ponadao sam se da je to ona. Bila je najbolja u celoj toj jebenoj masi. Zar mene da strefi takva sreća? Prišla mi je s osmehom. »Ja sam Majndi.«
»Milo mi je da si ti Majndi.«
»Meni je milo da si ti Kinaski.«
»Imaš prtljag?«
»Da, ponela sam dovoljno za duži boravak!«
»Da sačekamo u baru.«
Ušli smo i našli prazan sto. Majndi je naručila votku i tonik. Ja sam uzeo votku sa sodom. Ah, skoro usklađeno. Zapalio sam joj cigaretu. Lepo je izgledala. Skoro devičanski. Nisam mogao da verujem. Bila je mala rastom, plava i perfektno ukomponovana. Delovala je prirodno, nije gajila neki manir. Lako mi je bilo da joj gledam u oči — plavozelene. Imala je dve majušne minđuše. I nosila je visoke štikle. Rekao sam joj još ranije da me visoke štikle popaljuju.
»I«, reče ona, »jesi se uplašio?«
»Sad mi je malo lakše. Sviđaš mi se.«
»Ti izgledaš mnogo bolje nego na fotografijama«, reče ona.
»Ne mislim uopšte da si ružan.«
»Hvala.«
»Oh, ne mislim da si lep, bar ne onako kako ljudi misle o lepoti. Tvoje lice ljubazno izgleda. Ali tvoje oči — divne su. Divlje, lude, kao neka životinja koja zuri iz šume u plamenu. Tako nešto, mislim. Ne umem dobro da se izrazim.«
»Ja mislim da si ti divna«, rekoh. »I da si mnogo dobra. Lepo mi je s tobom. Mislim da je dobro što smo zajedno. Popij. Treba nam još jedno. Ti si kao tvoja pisma.«
Popili smo drugo piće i onda krenuli dole po prtljag. Bio sam ponosan što idem s Majndi u društvu. Kretala se s elegancijom. Toliko mnogo žena sa dobrim telima samo se vuklo naokolo kao pretovarene kreature. Majndi je klizila.
I dalje sam mislio: blago meni, ovo je suviše lepo. Ovo jednostavno nije moguće.
Kad smo stigli kod mene, Majndi se okupala i presvukla. Pojavila se u svetloplavoj haljini. Promenila je i frizuru, neznatno. Seli smo zajedno na kauč, uz votku i votku s tonikom. »Da znaš«, rekoh, »još sam uplašen. Malo ću da se napijem.«
»Tvoj stan je baš onakav kakvog sam ga zamišljala«, reče ona. Gledala je u mene, smešeći se. Dodirnuo sam je po potiljku,
privukao je sebi i dao joj lak poljubac.
Zazvonio je telefon. Bila je to Lidija.
»Šta radiš?«
»Sedim s prijateljem.«
»To je žena, priznaj?«
»Lidija, s našom vezom je gotovo, rekoh. »Ti to znaš.«
»TO JE ŽENA, PRIZNAJ?«
»Da.«
»Dobro, u redu.«
»Dobro. Aj' zdravo.«
»Zdravo«, rekla je.
Lidijin ton se najednom umirio. Laknulo mi je. Njena naprasitost me plašila. Uvek je tvrdila kako sam ja taj koji je ljubomoran, i ja jesam često bio ljubomoran, ali kad bih video kako se stvari okreću protiv mene, ja bih se jednostavno zgadio i povukao. Lidija nije bila takva. Ona se bunila. Ona je bila kapiten u Igri Nasilja.
»To je moja bivša«, rekoh Majndi.
»Je l' to kraj?«
»Da.«
»Da li te ona još voli?«
»Izgleda.«
»Onda nije kraj.«
»To je kraj.«
»Da ostanem?«
»Naravno. Molim te.«
»Ti mene ne koristiš? Čitala sam sve te ljubavne pesme ... za Lidiju.«
»Bio sam zaljubljen. I ja tebe ne koristim.«
Majndi se pripila čitavim telom uz mene i poljubila me. Dug poljubac. Kurac mi je skočio. Uzimao sam dosta vitamina E u to vreme. Imao sam svoje lične ideje u vezi sa seksom. Non-stop sam bio popaljen i konstantno drkao. Vodio bih ljubav sa Lidijom, a onda bih se vraćao kod mene i drkao ujutru. Pomisao na seks kao nešto zabranjeno, uzbuđivala me nenormalno. To je nešto kao kad jedna životinja potčinjava drugu životinju.
Kad sam svršavao, osećao sam kako to činim u lice svemu pristojnom, bela sperma što se cedi niz glave i duše mojih mrtvih roditelja. Da sam se rodio kao žena, sigurno bih bio prostitutka. Pošto sam se rodio kao muškarac, žudeo sam za ženama neprestano, što niže su pale, tim bolje. Mene su žene — dobre žene
plašile, jer su možda htele dušu, a ja sam želeo da sačuvam taj ostatak sebe.. Uglavnom sam žudeo za kurvama, prostim ženama, jer su bile tupe i bezosećajne i nisu imale ličnih prohteva. Ništa nije bilo izgubljeno kad su odlazile.. Istovremeno, ipak sam čeznuo za nežnom, dobrom ženom, uprkos previsokoj ceni. Inače bih bio izgubljen. Jak čovek odustao bi i od jednih i od drugih. Ja nisam bio jak. I tako sam nastavljao da se borim sa ženama, sa idejom o ženama.
Majndi i ja dokrajčismo flašu i zatim krenusmo u krevet. Ljubio sam je neko vreme, onda joj rekao izvini i odmaknuo se. Previše sam bio pijan da nešto izvedem. Ljubavnik i po. Obećao sam joj mnoga velika iskustva u bliskoj budućnosti, i zaspao s njenim telom priljubljenim uz moje.
Probudio sam se ujutru, s mučninom. Pogledao sam u Majndi, golu pored mene. Čak i tada, posle sveg tog pića, bila je čudo. Nikad pre toga nisam upoznao tako lepu mladu devojku, a istovremeno tako nežnu i inteligentnu. Gde su bili njeni muškarci? U čemu su pogrešili?
Krenuo sam u kupatilo i pokušao da se dovedem u red. Malo sam grgljao. Obrijao sam se i stavio losiona. Pokvasio sam kosu i očešljao je. Otišao sam do frižidera, uzeo flašicu sode i ispio je.
Vratio sam se u krevet. Majndi je bila topla, njeno telo je bilo toplo. Činilo se da spava.
Sviđalo mi se to. Trljao sam svoje usne o njene, nežno. Digao mi se kurac. Njene sike su me dodirivale.
Uzeo sam jednu i sisao je. Osetih kako je vršak otvrdnuo. Majndi se popalila.
Pomerio sam se nadole i osetio njen stomak čitavom dužinom, naniže prema mindži. Počeo sam da trljam njenu picu, lagano.
To je kao otvaranje cvetnih latica, pomislih. Ovo ima smisla. Prava stvar.
Kao dva insekta u bašti koji se polako kreću jedan prema drugom. Muški izvodi svoju usporenu čaroliju. Ženski se postepeno otvara. Volim to, volim to. Dve bube. Majndi se otvara, postaje mokra. Ona je divna. Zatim sam je uzjahao. Slatko sam joj ga nabio, moje usne na njenim.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Bukovski - Žene Empty Re: Čarls Bukovski - Žene

Počalji od Mustra Pon Jan 22, 2018 2:57 pm

Čarls Bukovski - Žene X_7fecf2a9


Pili smo čitav dan i te noći sam ponovo probao da vodim ljubav s Majndi. Bio sam zapanjen i razočaran kad sam provalio da ima široku picu. Ekstra široku picu. Nisam to zapazio prve noći. To je bila tragedija. Ženin najveći greh. Karao sam je i karao. Majndi je ležala kao da uživa u tome. Molio sam boga da je tako. Počeo sam da se znojim. Leđa su me bolela. Vrtelo mi se u glavi, pripala mi neka muka. Njena pička kao da se širila. Ništa nisam osećao. Ličilo je to na pokušaj da se pojebe velika prostrana papirna kesa. Samo sam ovlaš dodirivao strane njene pičke. Totalna agonija, jalov rad bez nagrade. Osetio sam se proklet. Nisam hteo da povredim njena osećanja. Očajno sam želeo da svršim. Nije to bilo samo zbog pića. Izvodio sam to bolje od mnogih kad popijem. Čuo sam moje srce. Osetio sam moje srce. Osetio sam ga u grudima. Osetio sam ga u grlu. Osetio sam ga u glavi. Bilo je neizdržljivo. Prevrnuo sam se na stranu teško dišući.
»Žao mi je, Majndi, Isuse, žao mi je.«
»Nema veze, Henk«, reče ona.
Obrnuo sam se na stomak. Zaudarao sam na znoj. Ustao sam i sipao dva pića. Sedeli smo u krevetu i pili, jedno pored drugog. Nije mi išlo u glavu kako sam uspeo da svršim prvi put. Imali smo problem. Sva ta lepota, sva ta nežnost, sva ta dobrota, i opet
problem. Nisam bio u stanju da objasnim Majndi u čemu je stvar. Nisam znao kako da joj kažem da ima veliku picu. Možda joj niko nije nikad ni rekao.
»Biće bolje kad ne budem toliko pio«, rekoh.
»Ne brini, Henk, molim te.«
»Dobro.«
Zaspali smo ili se pravili da spavamo. Na kraju sam i zaspao
...
Majndi je ostala jedno nedelju dana. Upoznao sam je s mojim prijateljima. Izlazili smo na razna mesta. Ali ništa još nije bilo rešeno. Nisam mogao da svršim. Njoj izgleda nije smetalo. Čudna neka stvar.
Jedno veče, oko 10 i 45, Majndi je pila u dnevnoj sobi i čitala časopis. Ja sam ležao na krevetu samo u gaćama, pijan, pušeći, s pićem na stolici. Žurio sam u plavi plafon, ne osećajući ništa i ne misleći ni o čemu.
Neko je zakucao na ulazna vrata. Majndi reče: »Da otvorim ja?«
»Aha«, rekoh, »otvori.«
Čuo sam Majndi kako otvara vrati. Zatim Lidijin glas.
»Svratila sam samo da pogledam moju suparnicu.«
Oho, pomislih, baš lepo. Ustaću i sipaću obema piće, ima svi zajedno da pijemo i pričamo. Volim međusobno razumevanje kod mojih žena.
Onda čuh Lidiju kako kaže: »Ti si zgodna mala stvar, a?«
Zatim je Majndi vrisnula. I Lidija je vrisnula. Začulo se gušanje, roktanje, tela kako lete. Nameštaj se uznemirio. Majndi je opet kriknula — krik nekog ko je napadnut. Lidija je kriknula —
krik tigrice koja ubija. Skočio sam s kreveta. Krenuo sam da ih razdvojim. Jurnuo sam u dnevnu sobu, u gaćama. Bilo je to čupanje za kosu, pljuvanje, grebanje, ludačka scena. Poleteo sam da ih razdvojim. Sapleo sam se o jednu moju cipelu na tepihu i pao svom težinom. Majndi je istrčala napolje, a Lidija odmah za njom. Trčale su niz dvorište prema ulici. Čuo sam novi krik.
Prošlo je nekoliko minuta. Ustao sam i zatvorio vrata. Majndi je očigledno uspela da pobegne, jer je najednom Lidija ušla. Sela je na stolicu pored vrata. Pogledala me.
»Žao mi je. Upišala sam se.«
Bukvalno, to je bilo to. Imala je tamnu mrlju na preponi i jedna nogavica bila joj je mokra.
»Nema veze«, rekoh.
Sipao sam Lidiji piće. Sedela je držeći čašu u ruci. Ja nisam bio u stanju da držim svoje piće. Ćutali smo. Uskoro, začu se kucanje na vratima. Ustao sam onako u gaćama i otvorio. Moj veliki, beli, mlohavi trbuh visio je iznad gaća. Dvojica pubova stajali su pred vratima.
»Zdravo«, rekoh.
»Došli smo po pozivu da je izazvan nered.«
»Mala porodična svađa«, rekoh ja.
»Imamo neke podatke,« reče pub koji je stajao bliže meni.
»Tu ima dve žene.«
»Obično je tako«, rekoh.
»Dobro«, reče prvi pub. »Da vam postavim samo jedno pitanje.«
»U redu.«
»Koju od dve žene hoćete?«
»Uzeću ovu.« Pokazao sam na Lidiju koja je sedela na stolici, sva upišana.
»U redu, prijatelju, jeste li sigurni?«
»Siguran sam.«
Pajkani odoše i eto mene ponovo s Lidijom
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Bukovski - Žene Empty Re: Čarls Bukovski - Žene

Počalji od Mustra Pon Jan 22, 2018 2:59 pm

Čarls Bukovski - Žene X_77ad1e61

Sledećeg jutra, zazvonio je telefon. Lidija je već bila otišla svojoj kući. Bio je to Bobi, klinac iz kraja, koji je radio u porno knjižari. »Majndi je ovde kod mene. Želi da dođeš i razgovaraš s njom.«
»Dobro.«
Otišao sam tamo s tri flaše piva. Majndi je bila obučena, nosila je visoke štikle i providnu crnu opremu iz Frederiksa. To je izgledalo kao haljina za lutke i videle su joj se crne gaćice. Nije nosila prsluče. Valeri nije bila kod kuće. Seo sam i otvorio piva i dodao flaše.
»Ti se vraćaš Lidiji, Henk?« upita Majndi.
»Žao mi je, da. Vraćam se.«
»Kvarno je to što se desilo. Mislila sam da je između tebe i Lidije sve svršeno.«
»I ja sam mislio. Čudne su to stvari.«
»Sva odeća mi je kod tebe. Moraću da dođem po nju.«
»Normalno.«
»Jesi siguran da je otišla?«
»Da.«
»Ponaša se kao mangaš, ta žena, ponaša se kao muško.«
»Ja znam da nije«, rekoh.
Majndi je ustala i pošla u kupatilo. Bobi me pogleda. »Karao sam je«, reče on. »Ne krivi nju. Nije imala gde da ode.«
»Ne krivim je.«
»Valeri ju je povela kod Frederiksa da je oraspoloži. Nabacila je novu haljinu.«
Majndi je izašla iz kupatila. Videlo se da je plakala.
»Majndi«, rekoh, »moram da idem.«
»Doći ću kasnije po stvari.«
Ustao sam i izašao napolje. Majndi je pošla za mnom. »Zagrli me«, rekla je. Zagrlio sam je. Plakala je. »Nemoj nikada da me zaboraviš... nikada!« Hodao sam do kuće i mislio, pitao se: da li je Bobi karao Majndi? Bobi i Valeri su upražnjavali mnoge čudne nove stvari. Ignorisao sam nepostojanje uobičajenih osećanja kod njih dvoje. Bio je to način na koji su sve radili, bez pokazivanja ikakvih emocija. Isti način na koji bi neko drugi zevao ili kuvao krompir.
Da umirim Lidiju, pristao sam da idem u Mjulshed, Jutah. Njena sestra je kampovala u planinama. Sestre su u stvari posedovale dosta zemlje, nasleđene od oca. Glendolina, jedna od sestara, imala je šator razapet u šumi. Pisala je roman: Divlja Žena u Planinama. Ostale sestre trebale su svaki čas da stignu. Lidija i ja došli smo prvi. Imali smo neki mini šator. Stisnuli smo se u njemu prve noći, a komarci su se stisnuli unutra s nama. Bilo je surovo.
Ujutru smo posedali oko logorske vatre. Glenciolina i Lidija su skuvale doručak. Ja sam doneo za 40 dolara namirnica, koje su uključivale u sebi nekoliko gajbica piva. Ostavio sam ga da se hladi u planinskom izvoru. Završili smo s doručkom. Pomogao sam oko sudova, a onda je Glendolina izvukla svoj roman i čitala nam. Nije bilo tako loše, ali vrlo diletantski i tražilo je dosta popravki. Glendolina je polazila od toga da je čitalac fasciniran njenim životom isto koliko i ona — a to je bila smrtna greška. Ostale smrtne greške koje je napravila bile su suviše brojne da bi se pominjale.
Otišao sam do izvora i vratio se s tri flaše piva. Devojke su rekle ne, nijedna ga nije htela. Bile su veoma antipivski raspoložene. Raspravljali smo o Glendolininom romanu. Došao sam do zaključka da je svako ko naglas čita drugima svoje romane
obavezno sumnjiv. Ako to nije onaj stari poljubac smrti, onda ne znam šta jeste.
Razgovor se promenio i devojke su počele da ćaskaju o muškarcima, zabavama, plesu, seksu. Glendolina je imala visok, uzbuđen glas i nervozno se smejala, stalno se smejala. Imala je preko 40 godina, bila je prilično debela i veoma aljkava. Osim toga, baš kao i ja, bila je jednostavno ružna.
Glendolina mora da je non-stop pričala više od sat vremena, isključivo o seksu. Počelo je da mi se vrti u glavi. Mahala je rukama iznad glave: »JA SAM DIVLJA ŽENA IZ PLANINE! O GDE O GDE JE ČOVEK, PRAVI ČOVEK HRABAR DA ME UZME?«
Šta ćeš, taj sigurno nije u blizini, mislio sam. Pogledao sam Lidiju. »Ajmo u šetnju.«
»Ne«, reče ona, »hoću da čitam ovu knjigu.« Zvala se Ljubav i Orgazam: Revolucionarni Vodič do Seksualnog Zadovoljenja.
»Dobro«, rekoh. »prošetaću malo.«
Popeo sam se do planinskog izvora. Izvadio sam pivo, otvorio ga i seo da popijem. Našao sam se u klopci u šumama i gorama sa dve lude žene. Njih dve su uništavale svu radost jebanja pričajući non-stop o tome. I ja sam voleo da jebem, ali to nije bila moja religija. Ima i suviše smešnih i tragičnih stvari u vezi s tim. Ljudi izgleda nisu znali kako da izađu nakraj s tim stvarima. Zato su napravili igračku od toga. Igračku koja uništava ljude.
Glavna stvar, smislio sam, bilo je naći pravu ženu. Ali kako? Imao sam kod sebe crveni notes i olovku. Nažvrljao sam misaonu pesmu u notesu. Onda sam odšetao ka jezeru. Vens Pestjurs, tako se zvalo mesto. Sestre su posedovale veći deo toga. Morao sam da kenjam. Skinuo sam pantalone i čučnuo u žbunje s muvama i komarcima. Uvek sam bio za prednosti koje pruža grad. Morao sam da se obrišem lišćem. Prišao sam jezeru i gurnuo jednu nogu u vodu. Led ledeni.
Budi čovek, matori. Uđi.
Koža mi je bila bela kao slonovača. Osetio sam se vrlo mator, vrlo mekan. Ušao sam u ledenu vodu. Ušao sam do pojasa, zatim duboko udahnuo i bacio se. Bio sam skroz unutra! Mulj se uskomešao sa dna i ušao mi u uši, usta, u kosu. Stajao sam tako u blatnjavoj vodi i cvokotao zubima.
Dugo sam čekao da se voda smiri i izbistri. Zatim sam izašao. Obukao sam se i krenuo ivicom jezera. Kad sam došao do kraja jezera, čuo sam zvuk, kao od vodopada. Krenuo sam u šumu, idući prema zvuku. Morao sam da se verem oko nekih stena, preko neke rupčage. Zvuk je postajao sve bliži i bliži. Muve i komarci vrveli su svuda po meni. Muve su bile velike i ljute i gladne, mnogo veće od gradskih muva, i znale su da prepoznaju hranu kad je vide.
Prokrčio sam sebi put kroz neko gusto grmlje i evo ga: moj prvi u životu, stvarni bogomdani vodopad. Voda se samo lila niz planinu i preko ivica stena. Bio je divan. Voda je padala i padala.
Ta voda je odnekud dolazila. I nekuda je odlazila. Mora da je bilo jedno 3-4 potoka koji su verovatno vodili u jezero.
Na kraju sam se umorio od gledanja i rešio da se vratim. I to sam rešio da se vratim drugim putem, prečicom. Probio sam put naniže ka suprotnoj strani jezera i presekao prema kampu. Znao sam otprilike gde je. Još sam imao moj crveni notes. Stao sam i napisao još jednu pesmu, manje misaonu, a onda produžio. Hodao sam dalje. Kamp se nije pojavljivao. Hodao sam dalje. Gledao sam oko sebe tražeći jezero. Nisam mogao da nađem jezero, nisam znao gde je. Odjednom mi je sinulo: IZGUBIO SAM SE. One uspaljene kučke su me izludele i sad sam se IZGUBIO. Gledao sam oko sebe. Nalazio sam se u podnožju planina i svuda oko mene bilo je drveće i žbunje. Nije bilo centra, nije bilo polazne tačke, nikakve veze između bilo čega. Osetio sam strah, pravi strah. Što sam im dozvolio da me izvuku iz mog grada, mog Los Anđelesa? Tamo čovek može da pozove taksi, može da telefonira. Tamo su postojala normalna rešenja za normalne probleme.
Vens Pestjurs pružao se miljama i miljama oko mene. Odbacio sam moj crveni notes. Koja smrt za jednog pisca! Mogao sam da vidim to u novinama:
HENRI KINASKI, MANJE POZNATI PESNIK. NAĐEN MRTAV U ŠUMAMA JUTAHA
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Bukovski - Žene Empty Re: Čarls Bukovski - Žene

Počalji od Mustra Pon Jan 22, 2018 3:00 pm


Čarls Bukovski - Žene X_763e582d


Henri Kinaski, bivši poštanski službenik
koji je postao pisac, nađen je u stanju raspadanja juče posle podne od strane šumskog rendžera V.K. Bruksa Juniora. Blizu ostataka nađen je i mali crveni notes koji očigledno sadrži poslednji napisan rad g. Kinaskog.
Hodao sam dalje. Ubrzo sam stupio na raskvašeno tle puno vode. Noge su mi svaki čas tonule do kolena u močvaru i morao sam da čupam iz mulja svaki novi korak.
Došao sam do ograde od bodljikave žice. Odmah sam znao da ne bih smeo da se penjem preko ograde. Znao sam da bi to bila greška, ali tu izgleda nije bilo izbora. Popeo sam se preko žice i stao, skupio šake oko usta i viknuo: »LIDIJA!«
Nije bilo odgovora.
Probao sam opet: »LIDIJA!«
Glas mi je zvučao vrlo žalosno. Glas kukavice.
Krenuo sam dalje. Lepo bi bilo, mislio sam, biti opet natrag sa sestrama, slušati ih kako se smeju oko seksa i muškaraca i plesa i zabava. Bila bi prava divota čuti Glendolinin glas. S uživanjem bih provukao rukom kroz Lidijinu dugu kosu. Verno bih je vodio na svaku zabavu u gradu. Čak bih plesao sa svim ženama i pravio lucidne viceve na račun svega. Preživeo bih sve to imbecilno
benavo sranje s osmehom. Mogao sam skoro da čujem sebe: »Ej, pa ovo je sjajan disko saund! Ko će da đuska?«
Hodao sam dalje kroz močvaru. Najzad sam stupio na suvo tle. Izbio sam na put. To je bio samo stari prljavi put, ali je meni dobro izgledao. Mogao sam da zapazim tragove guma, otiske kopita. Bile su tu čak i žice iznad glave, koje su nosile struju negde. Sve što je trebalo da učinim bilo je da sledim te žice. Hodao sam niz put. Sunce je bilo visoko na nebu, bilo je sigurno već podne. Išao sam dalje kao neka budala.
Došao sam do zaključane kapije posred puta. Šta je to značilo? Na jednoj strani kapije bio je mali ulaz. Očigledno, bila je to kapija za stoku. Ali gde su goveda? Gde je vlasnik stoke? Možda je navraćao samo svakih 6 meseci.
Teme je počelo da me boli. Opipao sam ga i osetio mesto gde sam bio nokautiran u jednoj kafani u Filadelfiji pre 30 godina. Ostao je neki ožiljak. Sada se ožiljak, ispečen na suncu, razmekšao, Stršao je kao mali rog. Otkinuo sam parče i bacio ga na put.
Hodao sam još sat vremena, a onda sam rešio da okrenem natrag. To je značilo da treba pešačiti celim putem nazad, ali sam ipak osećao da tako treba. Skinuo sam košulju i vezao je oko glave. Zaustavio sam se jednom ili dvaput i viknuo: »LIDIJA!« Nije bilo odgovora.
Nešto kasnije, stigao sam ponovo do kapije. Trebalo je samo da obiđem oko nje, ali nešto je stajalo na putu. Stajalo je ispred
kapije, na nekoliko metara od mene. Bila je to kao neka košuta, srndać, šta li.
Krenuo sam lagano prema njemu. Nije se pomeralo. Hoće li me pustiti da prođem? Nije izgledalo da me se plaši. Pretpostavio sam da je osetilo moju zbunjenost, moj kukavičluk. Prilazio sam sve bliže i bliže. Nije se sklanjalo s puta. Imalo je velike divne tamne oči, lepše od očiju bilo koje žene koju sam ikad video. Nisam mogao da verujem. Prišao sam već na metar od njega, spreman da ustuknem, kada je naglo odjurilo. Jurnulo je s puta u šumu. Bilo je u vanrednoj formi: zbilja je letelo.
Hodajući dalje putem, čuo sam zvuk vodenog toka. Osetio sam žeđ. Ne može se dugo živeti bez vode. Sišao sam s puta i kretao se ka šumu vodene bujice. Naišao sam na brežuljak obrastao travom i, kad sam se popeo na vrh, bila je tu: voda koja je lila iz betonskih slavina na nekoj vrsti brane u veliki rezervoar. Seo sam na ivicu rezervoara i skinuo cipele i čarape, zavrnuo pantalone i spustio noge u vodu. Polio sam glavu vodom. Zatim sam pio — ali ne mnogo i ne naglo — baš kao što sam video da rade u filmovima.
Kad sam malo došao sebi, opazio sam zidić preko rezervoara. Krenuo sam preko njega i došao do velike metalne kutije, zakovane uz ivicu zidića. Bila je zatvorena katancem. Možda je unutra bio telefon! Mogao bih da zovem pomoć!
Vratio sam se i našao veliki kamen i počeo da udaram njime o katanac. Nije se dao. Šta bi kog đavola Džek London uradio? Šta bi Hemingvej uradio? Žan Žene?
Nastavio sam da čukam kamenom o katanac. Promašio sam par puta i šakom roknuo u katanac ili pravo u metalnu kutiju. Koža se zgulila, krv je pocurila. Skoncentrisao sam se i zadao katancu finalni udarac. Rasturio se. Skinuo sam ga i otvorio metalnu kutiju. Nije bilo nikakvog telefona. Samo niz prekidača i neki teški kablovi. Zavukao sam ruku, dodirnuo žicu i doživeo užasan šok. Zatim sam okrenuo prekidač. Začulo se hučanje vode. Iz 3-4 rupe u granitnom zidu brane šiknuli su gigantski beli mlazevi vode. Okrenuo sam novi prekidač. Tri do četiri nove rupe su se otvorile, oslobađajući na tone vode. Okrenuo sam treći prekidač i čitava brana se otvorila. Stajao sam i gledao vodu kako se izliva. Možda izazivam poplavu, pa će doći kauboji na konjima ili u olupanim starim kamionetima da me spasu. Mogao sam da vidim naslov u novinama:
HENRI KINASKI, MANJE POZNATI PESNIK, POPLAVIO OKOLINU JUTAHA DA SPASE SVOJE NEŽNO
LOS ANĐELESKO DUPE.
Odlučio sam da to ne činim. Vratio sam sve prekidače u normalu, zatvorio metalnu kutiju i obesio polomljeni katanac.
Napustio sam rezervoar, pronašao novi put i krenuo njime. Ovaj je izgledao češće upotrebljavan od onog prvog. Pešačio sam niz taj put. Nikada nisam bio toliko umoran. Jedva sam gledao. Najednom se stvorila mala devojčica od jedno 5 godina koja je išla prema meni. Imala je na sebi plavu haljinicu i bele cipelice. Izgleda
da se uplašila kad me ugledala. Trudio sam se da izgledam ljubazno i prijateljski dok sam joj se približavao.
»Devojčice mala, nemoj da odeš. Neću te povrediti. IZGUBIO SAM SE! Gde su ti roditelji? Devojčice mala, povedi me tvojim roditeljima!«
Devojčica je pokazala prstom. Ugledao sam prikolicu i kola parkirana pred njom. »EJ, IZGUBIO SAM SE!« povikao sam.
»ISUSE, DRAGO MI JE DA VAS VIDIM.«
Lidija je izašla iz prikolice. Kosa joj je bila sva u crvenim loknama. »Hajde, gradski dečače«, reče ona. »Pođi kući za mnom.«
»Tako mi je drago što te vidim, bebice, poljubi me!«
»Ne. Pođi za mnom.«
Lidija je potrčala desetak metara ispred mene. Teško je bilo pratiti je.
»Pitala sam ove ljude jesu li videli gradskog dečaka«, viknula je preko ramena. »Kazali su: Ne.«
»Lidija, volim te!«
»Požuri! Mnogo si spor!«
»Stani, Lidija, stani!«
Prebacila se preko bodljikave žice. Ja nisam uspeo. Zakačio sam se u žici. Nisam mogao da mrdnem. Bio sam kao ulovljena krava. »LIDIJA!«
Vratila se s crvenim loknama i počela da mi pomaže da se otkačim iz žice. »Pratila sam te. Našla sam tvoj crveni notes. Namerno si se izgubio zato što si bio besan.«
»Ne, izgubio sam se zbog neznanja i straha. Ja nisam kompletna ličnost — ja sam zakržljala gradska ličnost. Ja sam manje-više promašeno sraćkavo govno koje nema ništa nikome da pruži.«
»Isuse«, reče ona, »misliš da ja to ne znam?«
Oslobodila me poslednje bodlje. Zateturao sam za njom. Bio sam opet sa Lidijom.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Bukovski - Žene Empty Re: Čarls Bukovski - Žene

Počalji od Mustra Pon Jan 22, 2018 3:00 pm

Čarls Bukovski - Žene X_737132f7

Desilo se to na jedno 3-4 dana pre mog leta na čitanje u Hjuston. Išao sam na trke, pio na trkama, zatim otišao u bar na Holivud Bulevaru. Krenuo sam kući oko 9-10 sati uveče. Prolazeći kroz spavaću sobu prema kupatilu, sapleo sam se na kabl od telefona. Pao sam na ivicu okvira od kreveta — okovanu gvožđem i oštru kao sečivo noža. Kad sam ustao, otkrio sam duboku posekotinu iznad gležnja na nozi. Krv je curila na tepih i za mnom je ostao krvavi trag sve do kupatila. Crvene stope su ostajale za mnom po pločicama dok sam hodao naokolo.
Začulo se kucanje na vratima i pustio sam Bobija da uđe.
»Isuse, čoveče, šta se desilo?«
»To je SMRT«, rekoh. »Krvarim na smrt... «
»Čoveče«, reče on, »bolje učini nešto s tom nogom.«
Valeri je zakucala, pa sam pustio i nju. Kriknula je. Sipao sam Bobiju i Valeri i meni pića. Zazvonio je telefon. Bila je to Lidija.
»Lidija, dušo, krvarim na smrt. .. «
»Šta je, opet nešto dramiš?«
»Ne, krvarim na smrt. Pitaj Valeri.«
Valeri je uzela slušalicu. »Istina je, na gležnju ima otvorenu ranu. Krv je na sve strane, a on neće ništa da učini. Bolje dođi.. . «
Kad je Lidija stigla, sedeo sam na kauču. »Vidi, Lidija: SMRT!« Sićušne vene visile su iz rane kao špageti. Čupkao sam ih pomalo. Uzeo sam cigaretu i otresao pepeo u ranu. »Ja sam MUŠKO! Boga mu ljubim, ja sam MUŠKO!«
Lidija je otišla i donela malo hidrogena i sipala ga u ranu. Bilo je divno. Bela pena je šiknula iz rane. Šištalo je i ključalo. Lidija je sipala još.
»Bolje idi u bolnicu«, reče Bobi.
»Šta će mi jebena bolnica«, rekoh. »Zarašće samo ... «
Sledećeg jutra, rana je izgledala užasno. I dalje je bila otvorena, a izgleda da se stvarala lepa krasta. Otišao sam do apoteke po još hidrogena, zavoja i soli za dezinfekciju. Napunio sam kadu vrućom vodom, ubacio tu so i ušao unutra. Počeo sam da razmišljam kako bi bilo da mi ostane samo jedna noga. Imalo je to svojih prednosti:
HENRI KINASKI JE, NESUMNJIVO, NAJVEĆI JEDNONOGI PESNIK NA
SVETU
Bobi je navratio posle podne. »Da ne znaš možda koliko košta amputacija noge?« upitah ga.
»12.000 dolara.«
Kad je Bobi otišao, telefonirao sam mom lekaru.
Krenuo sam u Hjuston sa debelo zavijenom nogom. Uzimao sam antibiotike da sprečim infekciju. Lekar mi je spomenuo da bilo kakvo piće poništava dejstvo antibiotika.
Na čitanju, u muzeju moderne umetnosti, bio sam trezan. Kada sam pročitao par pesama, neko iz publike upita: »Kako to da niste pijani?«
»Henri Kinaski nije mogao da dođe«, rekoh. »Ja sam njegov brat Efrem.«
Pročitao sam još jednu pesmu, a onda im se ispovedio o antibioticima. Kazao sam i da je protiv muzejskih pravila da se pije u prostorijama. Neko iz publike se popeo do mene s pivom. Popio sam i čitao još. Neko drugi se popeo s novim pivom. Onda je nastala poplava piva. Pesme su postale bolje.
Posle toga, bila je zabava i večera u kafani. Za istim stolom, sedela je naspram mene apsolutno najlepša devojka koju sam ikad video. Ličila je na mladu Ketrin Hepbern. Imala je jedno 22 godine i prosto je zračila lepotom. Non-stop sam zbijao glupe šale nazivajući je Ketrin Hepbern. Izgleda da joj se dopalo. Ništa nisam očekivao od toga. Bila je sa drugaricom. Kad je došlo vreme da se ide, rekao sam direktorki muzeja, ženi koja se zvala Nana, u čijoj kući sam spavao: »Nedostajaće mi. Nestvarno je dobra.«
»Ide i ona s nama.«
»Ne mogu da verujem.«
... međutim, kasnije, bila je tu, kod Nane, u spavaćoj sobi sa mnom. Imala je na sebi dugu spavaćicu i sedela je na ivici kreveta češljajući svoju bujnu dugu kosu. Smešila mi se. »Kako ti je ime?« upitah.
»Laura«, reče ona.
»Znaš šta, Laura, zvaću te Ketrin.«
»Dobro«, reče ona.
Kosa joj je bila crvenkastosmeđa i zbilja dugačka. Ketrin je bila mala rastom, ali dobrih proporcija. Njeno lice bilo je ono najlepše na njoj.
»Da ti sipam piće?« upitah.
»O ne, ne pijem. Ne volim da pijem.«
U stvari, plašila me. Nikako da shvatim otkud ona tu sa mnom. Nije izgledalo da se jebe sa svakim. Otišao sam u kupatilo, vratio se i ugasio svetlo. Mogao sam da je osetim kako ulazi u krevet pored mene. Obgrlio sam je rukama i počeli smo da se ljubimo. Nisam mogao da poverujem u svoju sreću. Otkud mi pravo na to? Kako je nekoliko knjiga pesama moglo to da stvori? Nije bilo načina da se shvati. U svakom slučaju, nije se moglo odbiti. Digao mi se neviđeno. Iznenada, spustila se naniže i primila mi karu ustima. Gledao sam lagano kretanje njene glave i tela na mesečini. Nije bila tako dobra u tome kao neke, ali fakat da je ona to činila, izluđivao me. Baš kad mi je došlo da svršim,
posegnuo sam rukom i zakopao je u tu masu predivne kose, vukući je na mesečini dok sam svršavao u Ketrinina usta.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Bukovski - Žene Empty Re: Čarls Bukovski - Žene

Počalji od Mustra Pon Jan 22, 2018 3:01 pm


Čarls Bukovski - Žene X_6e32aacd

Lidija me je sačekala na aerodromu. Bila je uspaljena kao obično.
»Isuse«, reče ona. »Ala mi se jebe! Zadovoljavam se sama, ali nema vajde od toga.«
Vozili smo se u moj stan.
»Lidija, noga mi je još u jezivom stanju. Ne znam kako ću s tom nogom.«
»Šta?«
»Stvarno. Ne verujem da mogu da jebem kad mi je noga u tom stanju.«
»Zašta si onda kog kurca sposoban?«
»Eto, mogu da pržim jaja i izvodim mađioničarske trikove.«
»Nemoj da se zezaš. Pitam te zašta si kog kurca sposoban?«
»Zarašće ta noga. Ako ne zaraste, oni će je seku. Strpi se.«
»Da nisi bio pijan, ne bi pao i isekao tu nogu. Uvek ta flaša!«
»Nije uvek flaša, Lidija. Jebemo se mi jedno 4 puta nedeljno.
To nije tako loše za moje godine.«
»Ponekad mi se čini da čak ni ne uživaš u tome.«
»Lidija, seks nije sve! Ti si opsednuta. Boga mu ljubim, odmori malo.«
»Da odmorim dok ti noga ne zaraste? Šta da radim za to vreme?«
»Igraćemo karte.«
Lidija je vrisnula. Kola su počela da se zanose levo-desno.
»KURVIN SINE! UBIĆU TE!«
Prešla je preko duple žute linije u punoj brzini, direktno u susret saobraćaju koja je nailazio iz suprotnog pravca. Sirene su zatrubile i kola su bežala u stranu. Vozili smo dalje protiv bujice saobraćaja, guleći kola koja su nam dolazila s leve i desne strane. Onda je Lidija ponovo naglo zanela kola nazad preko duple linije na stranu koju smo bili napustili.
Gde je policija? pomislih. Zašto policija uvek prelazi u nepostojanje kad Lidija radi takve stvari?
»Dobro«, reče ona. »Odbaciću te kući i gotovo. Dosta mi je. Prodaću kuću i idem u Feniks. Glendolina sad živi u Feniksu. Opomenule su mene sestre šta znači živeti s oronulim jebačem kao što si ti.«
Ostatak puta smo ćutali. Kad smo stigli do moje zgrade, uzeo sam kofer iz kola, pogledao u Lidiju i rekao: »Zbogom.« Plakala je bezglasno, celo lice joj bilo mokro. Onda se naglo otisnula ka Zapadnoj Aveniji. Ušao sam u dvorište. Povratak s još jednog čitanja ...
Pregledao sam poštu i zatim telefonirao Ketrin koja je živela u Ostinu, Teksas. Izgledala je baš srećna što se javljam, i lepo je bilo
čuti taj teksaški naglasak, taj kikot. Rekoh joj da bih voleo da mi dođe u posetu, da ću da joj platim avionsku kartu u oba pravca. Išli bismo na trke, išli bismo u Malibu, radili bi... šta god joj drago.
»Ali, Henk, zar ti nemaš devojku?«
»Ne, nijednu. Ja sam samac.«
»Ali ti uvek pišeš o ženama u tvojim pesmama.«
»To je prošlost. Ovo je sadašnjost.«
»Ali šta je s Lidijom?«
»Lidijom?«
»Da, pričao si mi sve o njoj.«
»Šta sam ti pričao?«
»Pričao si mi kako je prebila druge dve žene. Zar bi pustio da me prebije? Nisam baš velika, znaš već.«
»To ne može da se desi. Preselila se u Feniks. Kažem ti, Ketrin, ti si ta izuzetna žena koju oduvek tražim. Molim te, veruj mi.«
»Moram da sredim još neke stvari. Moram da nađem nekog da mi pričuva mačku.«
»Dobro. Samo hoću da znaš da ovde nema problema.«
»Ali, Henk, nemoj da zaboravljaš šta si mi rekao za tvoje žene.«
»Šta sam ti rekao?«
»Rekao si: One se uvek vraćaju.«
»To je bilo samo muško puvanje.«
»Doći ću«, reče ona. »Čim ovde sredim stvari, uzeću rezervaciju i javiću ti sve.«
Kad sam bio u Teksasu, Ketrin mi je pričala o svom životu. Ja sam bio tek treći čovek s kojim je spavala. Bio je prvo njen muž, zatim jedan alkoholisani trkački as, pa onda ja. Njen bivši muž, Arnold, istovremeno je bio uključen u umetnost i šou biznis. Ne znam tačno kako je to radio. Stalno je potpisivao ugovore sa rok zvezdama, slikarima i slično. Posao je cvetao, dako je bio 60.000 dolara u gubitku. Jedna od onih situacija kad tim bolje stojite što ste više u gubitku.
Ne znam šta se desilo s trkačkim psom. Odjurio je, pretpostavljam. A onda se Arnold prihvatio kokaina. Kokain ga je promenio preko noći. Ketrin mi je pričala da nije više mogla da ga prepozna. Stalno ga je nosila hitna pomoć u bolnice. Ujutru bi se pojavio u kancelariji kao da ništa nije bilo. Zatim je u kadar ušla Džoana Dover. Visoka, raskošna polumilionerka. Intelektualna i luda. Ona i Arnold počeli su zajedno da posluju. Džoana Dover je poslovala u umetnosti kao što neki ljudi posluju s kukuruznim proizvodima. Pronalazila je nepoznate umetnike u usponu, kupovala jeftino njihova dela i skupo ih prodavala kad bi postali poznati. Imala je nos za takve stvari. I carsko telo, preko 180 visoko. Počela je često da se viđa s Arnoldom. Jedno veče, Džoana je došla po Arnolda odevena u skupocenu tesnu večernju haljinu. Onda je Ketrin shvatila da Džoana stvarno misli na biznis. I tako,
posle toga, izlazila je i ona zajedno s njima. Bili su trio. Arnold je bio veoma slab u seksu, pa Ketrin nije bila zabrinuta u tom pogledu. Bila je zabrinuta za njegov biznis. Zatim je Džoana izašla iz kadra, a Arnold je tonuo sve dublje i dublje u kokain. Sve češće i češće hitna pomoć. Ketrin se najzad razvela. Ipak, i dalje je viđala Arnolda. Donosila je kafu za osoblje u njegovoj firmi svako jutro u pola 11, i Arnold ju je stavio na platni spisak. To joj je omogućilo da zadrži kuću. Ona i Arnold su tu zajedno večerali s vremena na vreme, ali bez seksa. Njemu je ona još bila potrebna, a ona se osećala zaštitnički u odnosu na njega. Ketrin je inače verovala u prirodnu ishranu i hranila se isključivo ribom i piletinom. Prekrasna žena.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Bukovski - Žene Empty Re: Čarls Bukovski - Žene

Počalji od Mustra Pon Jan 22, 2018 3:08 pm


Čarls Bukovski - Žene Picturecontent-pid-1af3f-et-788e400



Posle nekoliko dana, oko 1 sat po podne, neko je zakucao na moja vrata. Bio je to slikar Monti Rif, kako mi se predstavio. Spomenu mi da sam se napijao zajedno s njim dok sam živeo na DeLongpre Aveniji.
»Ne mogu da se setim«, rekoh.
»Obično me dovodila Di Di.«
»Ma nemoj? Dobro, uđi.«
Monti je nosio gajbicu piva i vodio visoku raskošnu ženu.
»Ovo je Džoana Dover«, predstavio je.
»Propustila sam vaše čitanje u Hjustonu«, reče ona.
»Laura Stenli mi je pričala o vama«, rekoh ja.
»Znate je?«
»Da. Ali ja sam je prozvao Ketrin, zbog Ketrin Hepbern.«
»Stvarno je poznajete?«
»Prilično.«
»Koliko?«
»Dolazi mi u posetu za par dana.«
»Stvarno?«
»Da.«
Popili smo sve pivo, pa sam otišao da nabavim novo. Kad sam se vratio, Monti nije bio tu. Džoana mi je rekla da je imao neki sastanak. Počeli smo da razgovaramo o slikarstvu i ja sam izneo nešto mojeg. Pogledala je slike i izjavila kako bi volela da kupi dve. »Pošto«? upita me.
»Pa... 40 dolara za malu i 60 za veliku.«
Džoana mi je popunila ček na 100 dolara. Onda je rekla:
»Hoću da živiš sa mnom.«
»Šta? To je dosta iznenadno.«
»Isplatiće se. Imam neke pare. Ne pitaj koliko. Mislila sam o nekim razlozima zašto treba da živimo zajedno. Hoćeš da ih čuješ?«
»Ne.«
»Na primer, kad bi živeli zajedno, povela bih te u Pariz.«
»Mrzim da putujem.«
»Pokazala bih ti Pariz kakav bi stvarno zavoleo.«
»Pusti da razmislim.«
Nagnuo sam se i poljubio je. Zatim sam je ponovo poljubio, ovaj put malo duže.
»Jebi ga«, rekoh, »ajmo u krevet.«
»U redu«, reče Džoana Dover.
Svukli smo se i legli u krevet. Bila je visoka preko 180. Uvek sam imao male žene. Čudna stvar — gde god bih posegnuo, činilo se kako tu ima još žene. Popalili smo se. Pružio sam joj 3-4 minuta
oralnog seksa, zatim se popeo na nju. Dobra je bila, bila je zaista dobra.
Obrisali smo se, obukli, a onda me je povela na večeru u Malibu. Kazala mi je da živi u Gelvstonu, Teksas.
Dala mi je broj telefona, adresu i pozvala me da dođem u posetu. Rekao sam joj da hoću.
Kazala mi je da je mislila ozbiljno ono za Pariz i ostalo. Bila je to dobra jebačina, a i večera je bila odlična.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Bukovski - Žene Empty Re: Čarls Bukovski - Žene

Počalji od Mustra Pon Jan 22, 2018 3:10 pm

Čarls Bukovski - Žene Picturecontent-pid-1a784-et-771a4d3

Sledećeg dana javila mi se Ketrin. Rekla mi je da je uzela karte i da sleće na aerodrom u Los Anđelesu u petak popodne, u pola 3.
»Ketrin«, rekoh, »ima nešto što moram da ti kažem.«
»Henk, da li ti je uopšte stalo da me vidiš?«
»Stalo mi je više nego do bilo koga.«
»U čemu je onda stvar?«
»Eto, znaš Džoanu Dover...»
»Džoanu Dover?«
»Onu ... znaš ... tvoj muž ... «
»Šta s njom, Henk?«
»Pa... došla je da me vidi.«
»Hoćeš da kažeš došla kod tebe kući?«
»Da.«
»I šta je bilo?«
»Razgovarali smo. Kupila dve moje slike.«
»Je l' bilo još nešto?«
»Aha.«
Ketrin je ćutala. Onda je rekla: »Henk, sada ne znam da li želim da te vidim.«
»Znam. Slušaj, zašto ne razmisliš i pozoveš me ponovo? Žao mi je, Ketrin. Žao mi je što se to desilo. To je sve što umem da ti kažem.«
Prekinula je vezu. Neće me pozvati, mislio sam. Najbolja žena koju sam ikad sreo, a ja to spiskam. Zaslužujem poraz, zaslužujem da umrem sam u ludnici.
Seo sam pored telefona. Čitao sam novine, sportsku stranu, poslovnu stranu, stripove. Zazvonio je. Bila je to Ketrin. »JEBEŠ Džoanu Dover«! smejala se. Nikada pre toga nisam čuo Ketrin da tako psuje.
»Znači dolaziš?«
»Da. Znaš kada?«
»Znam. Biću tamo.«
Oprostili smo se. Ketrin dolazi, ona dolazi bar na nedelju dana s tim njenim licem, telom, kosom, očima, smehom ...
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Bukovski - Žene Empty Re: Čarls Bukovski - Žene

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 4 1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu