Don DeLillo-Bijela buka

Don DeLillo


Bijela buka




White Noise 1985.

(nagrada "National Book Award (Fiction)”;

"National Book Critics Circle Award" finalist)


"Ova je nova mjera štednje," rekao je. "Neprivlačno pakiranje. Privlači me.
Ne samo da štedim, već kao da pridonosim nekoj vrsti opće duhovne suglasnosti.
To je kao Treći svjetski rat. Sve je bijelo. Oduzet će nam jarke boje i upotrijebiti ih u ratnim planovima."
(tekst u "tabeli" na naslovnoj strani)



Za Sue Buck i Lois Wallace

1 VALOVI I ISIJAVANJE




1


Karavani su stigli u podne i poput dugačke blistave linije vijugali zapadnim campusom. U neprekinutoj koloni klizili su oko drvene narančaste skulpture i kretali se prema spavaonicama. Na krovovima automobila bili su složeni brižljivo učvršćeni kovčezi s laganom i toplom odjećom, kutije s dekama, čizmama i cipelama, knjigama i bilježnicama, plahtama i jastucima, pokrivačima, smotanim sagovima i vrećama za spavanje, biciklima, skijama i ruksacima, engleskim i zapadnjačkim sedlima, ispuhanim gumenim čamcima. Kad su karavani konačno usporili do puževe brzine i zaustavili se, iz njih su izletjeli studenti i utrkujući se pojurili prema automobilskim stražnjim vratima ne bi li što prije iskrcali sve ono što se krilo unutra: stereo uređaje, radio prijemnike, osobna računala, prenosive hladnjake, sklopive stolove, kartonske kutije s gramofonskim pločama i kasetama, sušila i učvršćivače za kosu, teniske rekete i nogometne lopte, palice za hokej i lacrosse, lukove i strijele, sredstva za zaštitu - pilule protiv začeća i druge spravice, brzu hranu još uvijek u trgovinskim vrećicama - čips s okusom luka i češnjaka, tanke čokoladice, kikiriki maslac, vafle i Kaboom kekse, voćne žvakalice, kokice raznih okusa, Dum-dum i Mystic mint bombone.
Ovoj predstavi svjedočim svakoga rujna već dvadeset i jednu godinu. To je spektakularan događaj i nikad ne izostaje, studenti se međusobno pozdravljaju uz šaljive krikove i pokrete kao da će se iznenada onesvijestiti. Njihovo je ljeto bilo ispunjeno zabranjenim užicima, kao uvijek. Roditelji što je omamljeni suncem kraj svojih automobila promatrajući svuda uokolo pomlađena izdanja sebe samih. Kontroliranu preplanulost. Dobro namještena lica i ironične poglede. Obuzeti su osjećajem obnavljanja i opće pripadnosti. Žene su jedre i pripravne, omršavjele dijetama, znaju točno kako se tko zove. Muževi su zadovoljni jer mogu sagledati vrijeme, pomalo odsutni ali ne i mrzovoljni, upotpunjeni roditeljstvom, nešto u njima odaje debelu policu osiguranja. To okupljanje automobila karavana poručuje roditeljima, više od bilo čega što bi mogli činiti kroz godinu, više i od zajedničkih odlazaka u crkvu ili zakona, kako pripadaju skupini istomišljenika povezanih duhovnim srodstvom, da su ljudi, da su narod.
Napustio sam ured, otpješačio niz brijeg i otišao u grad. U gradu su kuće s tornjevima i dvodijelnim verandama ispred kojih ljudi sjede u hladu prastarih topola. U gradu su kuće građene u starogrčkom stilu i gotičke crkve. Tu je i umobolnica s produljenim trijemom na stupovima, ukrašenim krovnim prozorima i strmo postavljenim krovom koji završava križnom ružom u obliku ananasa. Babette i ja i naša djeca iz prijašnjih brakova živimo na kraju tihe ulice gdje je nekada bila šuma s dubokim gudurama. Sada ispod našeg dvorišta prolazi brza cesta, duboko pod nama, i noću kad se napokon smjestimo u naš metalni krevet, rijetki promet ispire prošlost, udaljeni i uporni mrmor uokolo našeg spavanja poput mrtvih duša koje brbljaju na rubu snova.
Ja sam pročelnik Odsjeka za studij Hitlera Sveučilišta na Brijegu. Izmislio sam Studij Hitlera u Sjevernoj Americi u ožujku 1968. Bio je hladan vedar dan s povremenim naletima istočnih vjetrova. Kad sam predložio rektoru da bismo mogli izgraditi cijeli Odsjek oko Hitlerova života i rada, brzo je sagledao mogućnosti. Bio je to trenutačni i bljeskoviti uspjeh. Rektor je karijeru nastavio kao savjetnik Nixonu, Fordu i Čarteru sve do svoje smrti na skijaškoj vučnici u Austriji.
Na križanju Četvrte i ulice Elm automobili skreću lijevo prema samoposluživanju. Žena-policajac, zgurena u četvrtastom policijskom automobilu, patrolira ovim krajem u potrazi za nepropisno parkiranim autima, prekršajima uz parkirne ure, kontrolnim naljepnicama kojima je prošao rok. Na telefonskim govornicama svuda po gradu zalijepljeni su plakati domaće izrade, ponekad ispisani dječjim rukopisom, kojima se traže izgubljeni psi i mačke.

2


Babette je visoka i prilično obilna, ima i opseg i težinu. Njezina je kosa fanatična blond metla osobite žutosmeđe nijanse koju smo nekada zvali prljavo plavom. Da je kojim slučajem malena žena, kosa bi joj se doimala naglašeno dražesnom, suviše vragoljastom i pretjeranom. Veličina njezinom razbarušenom izgledu pridaje određenu ozbiljnost. Velike žene ne čine namjerno takve stvari. One ne posjeduju lukavost za tjelesne zavjere.
"Trebala si to vidjeti," rekao sam joj.
"Što?"
"Danas je dan velikih automobila."
"Opet sam to propustila! Tvoja je dužnost da me podsjetiš na takve stvari."
"Rastegli su se skroz dolje pored glazbene biblioteke pa do granice. Plavi, zeleni, boje burgundca, smeđi. Svjetlucali su na suncu kao pustinjska karavana."
"Znaš da me moraš podsjećati, Jack."
Babette, raščupana, posjeduje bezbrižnost osobe koja je suviše zabavljena ozbiljnim stvarima a da bi bila svjesna svoga izgleda ili brinula o njemu. Ne zato što bi nam poklanjala velika djela prema uobičajenim mjerilima. Ona se brine za djecu, drži kurs u programu obrazovanja starijih, pripada grupi dobrovoljaca koji čitaju slijepima. Jednom tjedno čita starijem čovjeku imenom Treadwell koji živi na rubu grada. Znan je kao Stari Čovjek Treadwell kao da je pokrajina, skupina stijena ili močvara. Čita mu iz časopisa The National Enquirer, The National Examiner, The National Express, The Globe, The World, The Star. Starac zahtijeva svoj tjedni obrok kultnih tajnovitosti. Zašto mu to uskratiti? Smisao je u tom da Babette, štogod činila, pobuđuje u meni osjećaj da sam slatko nagrađen, povezan sa ženom cjelovita duha, ženom koja ljubi svjetlost i zgusnuti život, svestranu uskomešanost obitelji. Neprestano je promatram kako obavlja poslove odmjerenim redoslijedom, vješto i naizgled s lakoćom, nasuprot mojim bivšim ženama koje su bile sklone otuđivanju od stvarnog svijeta - samodostatna i preosjetljiva grupica povezana s intelektualnom zajednicom.
"Nisam željela gledati automobile. Kakvi su ljudi? Jesu li žene u škotskim suknjicama, u debelo pletenim džemperima? Nose li muškarci hacking jakne? Što je to zapravo hacking jakna?"
"Navikli su se na taj svoj novac," rekao sam. Oni najiskrenije vjeruju da imaju pravo na njega. To uvjerenje podupire njihovo zdravlje i čilost. Kao da lagano svijetle."
"Nekako ne mogu povezati smrt i osobni dohodak," rekla je.
"Možda smrt kakvu poznajemo i ne postoji. Samo dokumenti koji prelaze iz ruke u ruku."
"Kao da i mi nemamo automobil karavan."
"Mali je, sivi metallic i jedna su mu vrata potpuno zahrđala."
"Gdje je Wilder?" rekla je zahvaćena uobičajenom panikom pozivajući dijete, jedno od njezinih, koje je nepokretno sjedilo na triciklu u stražnjem dvorištu.
Babette i ja naše razgovore vodimo u kuhinji. Kuhinja i spavaća soba su najvažnije prostorije kod nas, legla moći, izvorišta. Ona i ja u tome nalikujemo jedno drugome, ostatak kuće nam se čini naprosto skladištem za namještaj, igračke, za sve one neupotrebljavane predmete iz prijašnjih brakova i različite skupine djece, za poklone izgubljene bivše rodbine, za dodaj-mi-to-molim-te i sve i svašta. Stvari, kutije. Zašto posjedovanje tih predmeta ima u sebi takvu tugaljivu težinu? Kao da im je pridodana nekakva tama, zla slutnja. Ti me predmeti čine zabrinutim, ne zbog moguće osobne propasti ili poraza nego zbog nečega općenitijeg,nečega mnogo većeg u opsegu i sadržaju.
Ušla je s Wilderom i posjela ga na kuhinjski pult. Denise i Steffie sišle su odozgo pa smo razgovarali o školskim potrepštinama koje će im trebati. Još malo pa će objed. Ulazimo u doba dana koje određuje kaos i buka. Motamo se uokolo, malo se porječkamo, ispadaju nam žlice i noževi. Napokon smo svi zadovoljni s onim što smo zgrabili iz ormarića i hladnjaka ili oteli jedno drugome i u tišini istiskujemo senf ili majonezu po našoj hrani živih boja. Vladalo je jedno od onih smrtno ozbiljnih raspoloženja s predosjećanjem nečega, gorka nagrada. Bila je gužva za stolom i Babette i Denise dvaput su se gurnule laktovima, ali nijedna nije progovorila. Wilder je još uvijek sjedio na pultu okružen otvorenim kutijama, zgužvanim staniolom, svjetlucavim vrećicama čipsa, zdjelicama s kašastim sadržajem pokrivenim plastičnom folijom, prstenovima s konzervi i plastičnim čepovima, komadima narančastog sira koji je svaki posebno zamotan. Heinrich je ušao, zastao i pozorno promotrio scenu, moj jedini sin, a zatim izašao kroz stražnja vrata i nestao.
"Nisam za sebe planirala ovakav ručak," kaže Babette. "Ozbiljno sam razmišljala o jogurtu i pšeničnim klicama."
"Ma gdje smo to već prije čuli?" upitala je Denise.
"Vjerojatno baš ovdje," rekla je Steffie.
"Ona stalno kupuje te stvari."
"Ali ih nikada ne jede," rekla je Steffie.
"Zato što misli ako ih bude stalno kupovala morat će ih i pojesti da ih se nekako riješi. Kao da pokušava prevariti samu sebe."
"Već je zakrčila pola kuhinje."
"Ali ih baci prije nego što ih uspije pojesti, jer se pokvare," rekla je Denise. "I onda opet sve ispočetka."
"Gdje god pogledaš," reče Steffie, "sve je puno tih stvari."
"Osjeća se krivom ako ih ne kupi, osjeća se krivom ako ih kupi a ne pojede, osjeća se krivom kad ih vidi u hladnjaku, osjeća se krivom kada ih baca."
"To je kao da puši, a ne puši," dodala je Steffie.
Denise ima jedanaest godina, dijete s nogama čvrsto na zemlji. Protestirala je gotovo svakodnevno protiv onih majčinih navika koje su je užasavale kao nepotrebne ili opasne. Ja sam branio Babette. Govorio sam da bih ja zapravo morao pokazati samoprijegor u primjeni dijeta. Podsjećao bih je koliko volim njezin izgled. Tvrdio sam da je određeno poštenje svojstveno gojaznosti ako je u pravoj mjeri. Ljudi vjeruju određenoj količini gojaznosti u drugih osoba.
Ali je ona bila nesretna sa svojim bokovima i stegnima, hodala je ubrzano, trčala uz stepenice na stadionu neoklasične srednje škole. Rekla mi je da njezine mane pretvaram u vrline jer po prirodi zaštićujem od istine one koje volim. Od nečega što se pritajilo u istini i vreba, rekla je.
Protupožarni alarm oglasio se iz predsoblja na katu da bi nas izvijestio da je baterija upravo krepala ili da se kuća zapalila. Završili smo objed u tišini.

3


Šefovi odsjeka na Sveučilištu na Brijegu nose akademsku odjeću. Ne one glomazne dugačke halje čiji rubovi metu pod, već tunike bez rukava nabrane na ramenima. Meni se sviđa ta zamisao. Sviđa mi se kad moram osloboditi ruku iz nabora plašta da bih pogledao na sat. Jednostavni pokret kojim bi se provjerilo vrijeme tom otmjenošću doživljava čudesnu pretvorbu. Dekorativne geste unose romantiku u život. Dokoni studenti možda vrijeme doživljavaju kao složeni ukras, romantično postignuće ljudske spoznaje, dok svjedoče Pročelnikovu hodu preko campusa, svinutoj ruci koja se pojavljuje iz njegova srednjovjekovnoga plašta, digitalnom satu koji trepće u kasnom ljetnom sumraku. Plašt je, naravno, crn i pristaje gotovo uza sve.
Nema Hitlerove zgrade kao takve. Smješteni smo u Centenary Hallu, konstrukciji od tamne cigle koju dijelimo s odsjekom za popularnu kulturu službenog naziva Odsjek za američki okoliš. Čudna grupa. Nastavničko osoblje sastavljeno je gotovo isključivo od emigranata iz New Yorka, pametnih, nasilnih, zaljubljenih u film, zaluđenih trivijalnošću. Oni su tu da bi odgonetali prirodni jezik kulture, da otkriju formalnu metodu iz blistavih užitaka koje pamte iz svojega djetinjstva u sjeni Europe - aristotelijanstvo omota žvakaćih guma i reklama za deterdžente. Šef odsjeka je Alfonse (Brza hrana) Stompanato, čovjek širokih ramena i mrkog pogleda čija je zbirka predratnih soda boca postavljena kao stalna izložba u niši njegove sobe. Svi njegovi nastavnici su muškarci neurednih frizura u otrcanoj odjeći i neprestano kašlju sebi u pazuho. Zajedno izgledaju kao službenici transportnih sindikata koji su se okupili radi identifikacije tijela unakaženog kolege. Ostavljaju utisak rastuće gorčine, sumnje i zavjere.


Iznimku od nekih gore spomenutih čini Murray Jay Siskind, bivši sportski novinar, koji me zamolio da mu se pridružim na ručku u blagovaonici gdje je institucionalni miris teško odredljive hrane u meni probudio nejasno i tmurno sjećanje. Murray je bio novi na Brijegu, čovjek pogrbljenog držanja s velikim okruglim naočalama i bradom kakvu nose Amiši. On je bio privremeni predavač iz predmeta o živućim ikonama i čini se da ga je šokiralo ono što je dotad zaključio o svojim kolegama s odsjeka popularne kulture.
"Shvaćam glazbu, shvaćam filmove, čak mogu razumjeti kako stripovi mogu biti nositelji poruka. Ali tu ima redovnih profesora koji ne čitaju ništa drugo do natpisa na kutijama kukuruznih pahuljica."
"Oni su jedina avangarda koju imamo."
"Ne da se tužim. Sviđa mi se ovdje. Zaljubio sam se u ovo mjesto. Mali pitomi gradić. Želim se osloboditi velegrada i seksualnih zavrzlama. Vreline. To su veliki gradovi za mene. Siđeš s vlaka, izađeš iz kolodvora i doživiš punu težinu iznenadnog udara. Vrelina zraka, prometa i ljudi. Vrelina hrane i seksa. Vrelina visokih zgrada. Vrelina koja izbija iz podzemne željeznice i tunela. Uvijek je petnaest stupnjeva toplije u velikim gradovima. Vrelina izvire iz pločnika i pada iz otrovnoga neba. Autobusi izdišu vrelinu. Vrelina dolazi iz mnoštva koje kupuje i službenika koji hodaju u gomilama. Cijela infrastruktura se temelji na vrelini, očajnički upotrebljava vrelinu i proizvodi još veću vrelinu. Moguća smrt svemira od vreline o kojoj znanstvenici vole govoriti već se događa i možeš je osjetiti oko sebe u svakom velikom ili srednje velikom gradu. Vrelina i vlaga."
"Gdje stanujete, Murray?"
"U samačkom hotelu. Potpuno sam očaran i zaokupljen. To je prelijepa stara i zapuštena kuća blizu umobolnice. Sedam ili osam stanara, manje više stalnih, osim mene. Žena koja skriva neku užasnu tajnu. Čovjek sablasnog izgleda. Čovjek koji nikada ne izlazi iz svoje sobe. Žena koja satima stoji kraj sandučića za pisma čekajući nešto što po svemu sudeći nikada neće stići. Čovjek bez prošlosti. Žena s prošlošću. Kuća miriši na nesretne živote kao u nekim filmovima koji mi puno znače."
"Koji od spomenutih ste vi?"
"Ja sam Židov. Što bih drugo mogao biti?"
Bilo je nešto dirljivo u činjenici da je Murray bio odjeven isključivo u samt. Imao sam osjećaj da je još od vremena kada je imao jedanaest godina u svom prenapučenom betonskom staništu povezivao tu otpornu tkaninu s višim stupnjem spoznaje u nekom nemoguće udaljenom i stablima osjenjenom mjestu.
"Ne mogu ne osjećati sreću u gradu koji se zove Blacksmith," rekao je. "Ovdje sam ne bih li izbjegao situacije. Gradovi su puni situacija i seksualno prepredenih ljudi. Više ne dopuštam ženama da slobodno posežu za nekim dijelovima moga tijela. Bio sam u situaciji sa ženom u Detroitu. Trebala joj je moja sperma za brakorazvodnu parnicu. Ironija je u tome što volim žene. Raspadnem se pri pogledu na duge noge koje žustro grabe dok radnim danom povjetarac popuhuje s rijeke poigravajući se s jutarnjim svjetlom. Druga ironija je u tome da ne žudim toliko za tijelom u žena koliko za njihovim umom. Ženski um. Osjetljiva raspodjela i snažni jednosmjerni tijek, poput opita u fizici. Kako je samo zabavno razgovarati s inteligentnom ženom u najlonkama dok premješta jednu nogu preko druge. Taj sitni statički zvuk koji proizvodi trenje najlona može me usrećiti na nekoliko razina. Treća ironija, povezana s prve dvije, jest u tome što me bespogovorno najviše privlače složene, neurotične i teške žene. Volim jednostavne muškarce i komplicirane žene."
Murrayeva kosa bila je gusta i doimala se teškom. Imao je guste obrve, a pramenovi kose kovrčali su mu se uz vrat. Kratka čvrsta brada, prilijepljena uz lice bez nastavka brkova, činila se kao uvjetna komponenta, kao da ju je mogao staviti ili ukloniti onako kako nalažu prigode.
"Koji tip predavanja pripremate?"
"Upravo sam o tome htio s vama razgovarati," rekao je. "Vi ste to s Hitlerom utemeljili fantastičnu stvar. Vi ste je stvorili, vi ste je razvili, vi ste je učinili svojom. Nitko ni na kojem fakultetu bilo kojeg sveučilišta u ovom dijelu zemlje ne može ni zamucnuti riječ Hitler, a da ne kimne u vašem smjeru, doslovno ili metaforički. Ovdje je središte, neupitni izvor. On je sada vaš Hitler, Gladneyev Hitler. Mora da ste duboko zadovoljni. Međunarodni značaj ovog Sveučilišta stigao je kao rezultat Studija Hitlera. Taj studij ima identitet, osjećaj postignuća. Razvili ste cijeli sustav oko te figure, strukturu s bezbrojnim podstrukturama i međusobno povezanim poljima studiranja, povijest unutar povijesti. Divim se tome trudu. To je majstorski, oštroumno, zadivljujuće prije svih. To bih isto i ja želio napraviti s Elvisom."


Nekoliko dana kasnije Murray me je pitao o turističkoj atrakciji poznatoj kao najfotografiraniji štagalj u Americi. Odvezli smo se u dvadeset i dvije milje udaljenu okolicu Farmingtona. Tamo su livade i voćnjaci sa stablima jabuka. Bijele ograde rube polja s lelujavom travom. Uskoro su se počeli pojavljivati natpisi. NAJFOTOGRAFIRANIJI ŠTAGALJ U AMERICI. Izbrojili smo pet natpisa prije dolaska na to mjesto. Na provizornom parkiralištu stajalo je četrdeset automobila i autobus. Prošetali smo duž kravljeg puta do povišenog mjesta sa strane namijenjenog promatranju i fotografiranju. Svi su ljudi imali fotoaparate, neki među njima i tronošce, teleobjektive, filtere. Čovjek u kiosku prodavao je razglednice i dijapozitive - fotografije štaglja snimljene s istog povišenog mjesta. Stajali smo u blizini malenoga luga i promatrali fotografe. Murray je održavao produženu šutnju i povremeno nažvrljao poneku bilješku u malenu bilježnicu.
"Nitko ne vidi štagalj," rekao je napokon.
Uslijedila je duga tišina.
"Kad jednom ugledaš natpise o štaglju postane nemoguće vidjeti i sam štagalj."
Još je jednom ušutio. Ljudi s fotoaparatima napustili su povišeno mjesto da bi ih odmah zamijenili drugi.
"Nismo ovamo došli da bismo ulovili sliku, nego daje očuvamo. Svaki fotograf pojačava auru. Osjećaš li to, Jack? Nagomilavanje bezimenih energija."
Šutnja se odužila. Čovjek u kiosku prodavao je razglednice i dijapozitive.
"Biti ovdje je neka vrst duhovne predaje. Mi vidimo samo ono što drugi vide. Tisuće onih koji su ovdje bili u prošlosti i svi oni koji će doći ovamo u budućnosti. Pristali smo biti dijelom kolektivnog doživljavanja. To doslovce prosvjetljuje ono što vidimo. Religiozno iskustvo na neki način, kao svaki turizam."
Uslijedila je nova tišina.
"Oni fotografiraju fotografiranje," rekao je.
Neko vrijeme nije ništa rekao. Slušali smo neprekidno škljocanje gumbića za oslobađanje blende i šuštavo okretanje poluga koje premataju film.
"Kakav je štagalj bio prije nego što je fotografiran?" rekao je. "Kako je izgledao, u čemu se razlikovao od drugih štagljeva, u čemu je bio nalik drugim štagljevima? Ne možemo odgovoriti na ta pitanja jer smo vidjeli natpise, jer smo vidjeli ljude kako fotografiraju. Ne možemo izaći ispod aure. Mi smo dio aure. Mi smo ovdje, mi smo sada."
Izgledao je kao da ga to čini beskrajno zadovoljnim.

4


Kada vrijeme pođe po zlu, neki osjećaj nagoni ljude da previše jedu. Blacksmith je pun pretilih, i odraslih i djece, kratkonogih, gegajućih, u vrećastim hlačama. Bore se da bi izišli iz malih automobila, navlače trenirke za znojenje i trče, cijele obitelji, krajolikom, koračaju niz ulicu s tragovima hrane na licu, jedu u trgovinama, autima, na parkiralištima, u autobusima, u redovima za kino, ispod dostojanstvenih stabala.
Samo se starci čine izuzetima iz te groznice žderanja. Ako su ponekad i odsutni od vlastitih riječi i pokreta, oni su također i mršavi i zdravoga izgleda, žene pozorno njegovane, muškarci svrhoviti i dobro odjeveni, dok biraju kolica za kupovanje na prostoru izvan supermarketa.
Prešao sam preko travnjaka srednje škole da bih došao iza zgrade prema malom otvorenom stadionu. Babette je trčala uz stadionske stepenice. Sjeo sam nasuprot igralištu u prvi red betonskih sjedala. Nebo je bilo puno duguljastih oblaka. Kad je dosegla vrh stadiona, stala je i predahnula, visoko podigla ruke i oslanjajući se na ogradu odmarala ih dijagonalno. Zatim se okrenula i koračala niz stepenice, teško dišući. Vjetar je kloparao njezinim prevelikim kaputom. Hodala je s rukama na bokovima, raširenih prstiju. Lice joj se iskrivilo hvatajući hladan vjetar. Nije me opazila. Kad je stigla do zadnje stepenice, okrenula se prema sjedalima i izvela neku vrst vježbi za istezanje vratnih mišića. A onda je opet počela trčati uz stepenice.
Triput je hodala niz stepenice, silazila je polako. Nije bilo nikoga u blizini. Radila je naporno, kosa joj je lepršala, noge i ramena u pokretu. Svaki put kada bi stigla na vrh, oslanjala se na zid, a gornji dio tijela joj je podrhtavao. Nakon posljednjeg silaska presreo sam je na rubu igrališta i zagrlio, gurnuvši ruke u pojas njenih sivih pamučnih hlača. Mali avion pojavio se iznad drveća. Babette je bila vlažna i topla i ispuštala je tihi životinjski zvuk.
Ona trči, kopa prtine u snijegu, popravlja slavinu i sudoper. Igra se igara riječima s Wilderom i uvečer čita naglas erotske klasike u krevetu. Što ja radim? Stješnjujem ispunjene vreće za smeće i zavrćem ih, isplivavam runde u fakultetskom bazenu. Kad odem u šetnju, joggeri bezvučno dotrče do mene, pojave se iznenada, a ja odskočim u idiotskom strahu. Babette razgovara s mačkama i psima. Ja neprestano vidim obojene točke u kutu desnog oka. Lica osvijetljenog uzbuđenjem, ona planira skijanja na koja nikada ne odlazimo. Ja hodam uzbrdo na putu do škole primjećujem obijeljeno kamenje koje rubi kolne ulaze novijih kuća.
Tko će prvi umrijeti?
Ovo pitanje iskrsne od vremena do vremena, poput onoga gdje su ključevi automobila. Ono zaključuje rečenicu, produžava pogled među nama. Pitam se nije li ta misao dio prirode tjelesne ljubavi, obrnuti darvinizam koji nadoknađuje tugu i strah preživjelome. Ili je to nekakav nepomični element u zraku koji udišemo, rijetka stvar poput neona, s točkom topljenja, atomskom težinom? Držim je u zagrljaju na atletskoj stazi posutoj šljakom. Djeca trče prema nama, trideset djevojčica u svijetlim kratkim hlačicama, neočekivana poskakujuća najezda. Ljubopitljivo disanje, preklapajući ritam njihovih koračaja. Ponekad mi se čini kako je naša ljubav neiskusna. Pitanje o umiranju postaje mudri podsjetnik. Liječi nas od naše nevinosti u budućnosti. Jednostavne stvari su uklete, ili je to praznovjerje? Gledamo kako nam se djevojčice u krugu ponovno približavaju. Sada su ošamućene, vidi im se to na licima, po osobitom načinu trčanja, gotovo bestežinske u svojoj neobuzdanosti, sposobne za lako slijetanje.
Aerodrom Marriott, Downtown Travelodge, Sheraton Inn i Konferencijski centar.
Na putu kući kažem: "Bee bi željela doći za Božić. Mogli bismo je staviti u sobu sa Steffie."
"Poznaju li se one uopće?"
"Srele su se u Disneylandu. Bit će sve u redu."
"Kad si ti bio u Los Angelesu?"
"Misliš na Anaheim."
"Kad si ti bio u Anaheimu?"
"Misliš na Orlando. Prije gotovo tri godine."
"Gdje sam ja bila?" reče.
Moja kćer Bee, iz braka s Tweedy Browner, upravo je krenula u sedmi razred u predgrađu Washingtona i imala je problema s privikavanjem na život u SAD-u nakon dvogodišnjeg boravka u Južnoj Koreji. Išla bi taksijem u školu, telefonirala prijateljima u Seul i Tokyo. Dok je bila u inozemstvu htjela je jesti sendviče s ketchupom i Trix štapićima. Sada je kuhala žestoke cvrčeće obroke od listova poriluka i malenih račića poništavajući Tweedyne domete restoranske kvalitete.
Te noći, u petak, naručili smo kinesku hranu i zajedno gledali televiziju, nas šestero. Babette je to postavila kao pravilo. Izgleda da je mislila kako će, ako djeca gledaju televiziju jednu večer u tjednu s roditeljima ili skrbnicima, to smanjiti blještavilo medija u njihovim očima i pretvoriti gledanje televizije u potpuno kućni sport. Televizijsko narkotično podrivanje i sablasno bolesna moć ispiranja mozga postupno će se dokinuti. Osjećao sam neko neodređeno poniženje zbog takva zaključivanja. Večer je zapravo bila suptilni oblik kazne za sve nas. Heinrich je sjedio šutke uz tanjur s okruglicama od jaja. Steffie bi se uzrujala svaki put kad bi se činilo da će se nekome na ekranu dogoditi nešto sramotno ili ponižavajuće. Ona je imala izraziti osjećaj stida u ime drugih ljudi. Često bi napuštala sobu sve dok joj Denise ne bi signalizirala da je scena završila. Denise bi ove prigode koristila za savjetovanje mlađe sestre o čvrstini, potrebi da se bude zao u životu, debelokožac. Moj osobni običaj petkom, poslije večeri provedene pred televizorom, bio je dubinsko čitanje o Hitleru do kasno u noć.
Jedne takve večeri uvukao sam se u krevet do Babette i rekao joj kako mi je rektor savjetovao, još 1968., da učinim nešto sa svojim imenom i pojavom ako želim da me prihvate ozbiljno kao inovatora studija o Hitleru. Jack Gladney neće pristajati, rekao je, i upitao me imam li možda drugih imena pri ruci. Napokon smo se složili da bih morao izmisliti dodatno inicijalno slovo i nazvati se J. A. K. Gladney, uteg koji nosim kao posuđeno odijelo.
Rektor me upozorio na lošu stranu nečega što je nazvao mojom sklonošću da samog sebe predstavljam kao mlitavca. Snažno je naglasio potrebu da se udebljam. Želio je da "izrastem" u Hitlera. On sam je bio visok, s trbušinom, rumen, s izrazitim podvaljkom, velikih stopala i tupan. Izvanredna kombinacija. Ja sam imao svojih prednosti u dostatnoj visini, velikim rukama, velikim stopalima, ali sam nužno trebao debljinu ili je barem on tako mislio - dašak nezdrave prekomjernosti, nepotrebnog povećanja i pretjeranosti, glomaznosti i krupnoće. Kao da je tvrdio da bi, ako bih mogao poružnjeti, moja karijera nevjerojatno napredovala.
Tako mi je Hitler pružio nešto u što sam mogao izrasti i prema čemu sam se mogao razvijati i izbjeći nesigurnost koja me je ponekad pratila u mojim naporima. Naočale s teškim debelim okvirima i tamnim staklima bile su moja vlastita zamisao, alternativa grmolikoj bradi koju mi moja tadašnja žena nije dopustila. Babette je izjavila kako joj se sviđa niz J. A. K. i nije mislila da time skrećem pozornost na sebe u jeftinom smislu. Njoj je to davalo naznaku dostojanstva, značaja i ugleda.
Ja sam lažni karakter koji slijedi vlastito ime.

5


Uživajmo u ovim besciljnim danima dok možemo, rekao sam si u strahu od nekog iznenadnog ubrzanja.
Za doručkom Babette čita sve naše horoskope naglas upotrebljavajući svoj pripovjedački glas. Pokušavao sam ne slušati kad bi došla do mog horoskopa, iako mislim da sam želio slušati, mislim da sam čeznuo za nekim odgovorima.
Poslije večere dok sam se uspinjao u sobu čuo sam glas s televizije: "Sjednimo u polu-položaj lotosa i mislimo o svojoj kralježnici."
Te noći, nekoliko sekundi nakon što sam zaspao, kao da sam pao kroz samoga sebe, skok u dubinu od kojeg zastaje srce a bez ikakva značenja. Probudio sam se tresući se i buljio u mrak shvaćajući da sam iskusio manje više normalnu kontrakciju mišića poznatu kao mioklonički drhtaj. Je li nalik tome, nagla, bezuvjetna? Ne bi li smrt, mislio sam, morala biti labudov skok, dražestan, bijelih krila i gladak, ostavljajući površinu netaknutu?
Traperice su se okretale u sušilici.
Naletjeli smo na Muraya Jay Siskinda u supermarketu. Njegova je košarica bila puna generičke hrane i pića, robe bez marke u običnim bijelim paketićima s jednostavnim etiketama. Bila je tu bijela konzerva s natpisom KONZERVIRANE BRESKVE. Bio je tu i bijeli paketić šunke bez plastičnog prozorčića kroz koji se može vidjeti reprezentativni uzorak. Teglica prženih kikirikija bila je bijelo umotana i na njoj je pisalo LOMLJENI KIKIRIKI. Murray je neprestano kimao glavom prema Babette dok sam ih upoznavao.
"Ovo je nova mjera štednje," rekao je. "Neprivlačno pakiranje. Privlači me. Ne samo da štedim, već kao da pridonosim nekoj vrsti opće duhovne suglasnosti. To je kao Treći svjetski rat. Sve je bijelo. Oduzet će nam jarke boje i upotrijebiti ih u ratnim planovima."
Buljio je u Babettine oči, uzimao robu iz naših kolica i mirisao je.
"Već sam i prije kupovao ovaj kikiriki. Okrugao je, kockast, rupičast, slomljen. Lomljeni kikiriki. Puno prašine na dnu teglice. Ali je ukusan. Najviše od svega volim način na koji je pakiran. Bio si u pravu, Jack. Ovo je posljednja avangarda. Prazne nove forme. Imaju šokantnu moć."
Žena je pala na policu s jeftinim knjigama ispred trgovine. Zdepasti muškarac izvirio je iz montažne kabine u udaljenom kutu i umorno krenuo prema njoj stisnutih očiju da bi jasnije vidio. Blagajnica je uzviknula, "Leone, peršin", a on je odgovorio dok se približavao ženi na tlu, "sedamdeset i devet." Džep na prsima bio mu je pretrpan olovkama.
"Dakle i kuhate u samačkom hotelu," rekla je Babette.
"Moja soba je zona za kuhanje. Zadovoljan sam svojom sobom. Čitam TV program, čitam reklame u Ufologist Today. Želim uroniti u američke čarolije i strahove. Moj seminar dobro napreduje. Studenti su bistri i aktivni. Postavljaju pitanja, a ja odgovaram. Dok govorim oni prave bilješke. Moj život se iznenađujuće promijenio."
Uzeo je našu bocu super-jakog sredstva protiv bolova i njuškao po rubu sigurnosnog zatvarača. Omirisao je našu zelenu dinju, naše boce s gaziranim pićima i sokom od đumbira. Babette je otišla do prolaza sa smrznutom hranom kamo je meni doktor savjetovao da ne odlazim.
"Kosa vaše supruge je živo čudo," rekao je Murray unijevši mi se u lice kao da mi prenosi rastuće poštovanje temeljeno na toj novoj informaciji.
"Je, istina," rekao sam.
"Ona ima značajnu kosu."
"Mislim da shvaćam što želite reći."
"Nadam se da cijenite tu ženu."
"Potpuno."
"Jer se žene poput nje ne događaju slučajno"
"Znam ja to."
"Mora da je dobra s djecom. I više od toga, kladio bih se da je izvanredna u trenutku obiteljske tragedije. Ona je tip koji u takvim trenucima preuzima kontrolu, pokazuje snagu i širi pozitivne osjećaje."
"Zapravo je izgubljena. Bila je potpuno izgubljena kad joj je umrla mama."
"A tko ne bi bio?"
"Potpuno se izgubila kad je Steffie zvala s ljetovanja da je slomila ruku. Morali smo voziti cijelu noć. Našao sam se na improviziranoj šumskoj cesti, a Babette je plakala."
"Njezina kćer, daleko, među stranim ljudima, jako je boli. Tko ne bi plakao?"
"Nije njezina. Moja kćer."
"Nije čak ni njezina kćer."
"Ne."
"Izvanredno. To moraš voljeti."
Otišli smo zajedno, nas troje, manevrirajući kolicima između knjiga rasutih na ulazu u supermarket. Murray je odvezao jedna od naših kolica na parkirno mjesto, a onda nam pomogao ugurati stvari u dvostrukim vrećicama u stražnji dio našeg karavana. Automobili su ulazili i izlazili s parkirališta. Policajka je u svom sklopivom mini-automobilu kružila područjem u potrazi za crvenim zastavicama na parking brojilima. Murrayevu jedinu laganu vrećicu s bijelim artiklima dodali smo našem teretu i odvezli se kroz ulicu Elm u smjeru njegova samačkog hotela. Činilo mi se da smo Babette i ja, mnoštvom i različitosti naše kupovine, čistim obiljem koje su nagovještavale te prepune vrećice, težinom, veličinom i brojem, poznatim oblicima ambalaže i živahnim natpisima, većim količinama, povoljnim obiteljskim pakiranjima s naljepnicama na kojima piše "akcijska prodaja", u smislu nadopunjavanja koje donosi osjećaj da ste dobrostojeći, sigurnošću i zadovoljštinom koje su ti proizvodi unosili u neki udoban dom u našim dušama - činilo se da smo postigli punoću postojanja nepoznatu ljudima koji trebaju manje, očekuju manje, koji svoje živote planiraju na temelju usamljenih večernjih šetnji.
Na odlasku Murray je uhvatio Babette za ruku.
"Pozvao bih vas u svoju sobu, ali ona je premalena za dvoje ljudi osim ako nisu pripravni na intimnost."
Murray je u stanju gledati na način koji je istodobno podmukao i iskren. To je pogled koji da je jednaku vjerodostojnost i strahoti i pohotnom uspjehu. Rekao mi je da je u nekadašnjim danima svoga zapetljanog urbanog života vjerovao kako se žena može zavesti jedino čistom i neskrivenom žudnjom. Bolno se mučio izbjeći blago samoismijavanje, samoizrugivanje, dvosmislenost, ironiju, tankoćutnost, ranjivost, osjećaj umora civiliziranog svijeta i tragično osjećanje povijesti - baš one stvari, rekao je, koje mu se čine najprirodnijima. Od tih stvari dopuštao je samo jednom elementu, ranjivosti, da se postupno uvede u njegov program izravne požude. On pokušava razviti ranjivost koju će žene smatrati privlačnom. Na tome radi svjesno kao čovjek u teretani s utezima i zrcalom. No, njegovi su napori do sada proizveli jedino taj polupodmukli pogled, plah i laskav.
Zahvalio nam je na vožnji. Gledali smo ga dok je odlazio prema nakrivljenoj verandi poduprtoj bloketama na kojoj je muškarac u stolici za ljuljanje zurio u svemir.

6


Heinrich je počeo gubiti kosu s obje strane čela. Čudio sam se tomu. Je li njegova majka u trudnoći uzimala medikamente koji štete genima? Jesam li i ja nekako kriv? Jesam li ga, i ne znajući, pustio da raste u blizini kakva odlagališta kemijskog otpada, na putu zračnim strujama koje prenose industrijske otpadne tvari čija je moć uzrokovati degeneraciju skalpa, jesam li ga izlagao predivnim zalascima sunca? (Ljudi kažu da zalasci sunca u ovom kraju nisu bili ni izbliza tako očaravajući prije trideset ili četrdeset godina.) Čovjekova krivnja u povijesti i prema vlastitim naraštajima zakomplicirala se tehnologijom, podmuklom smrću koja dnevno puni čašu novom kapljicom.
Dečko ima četrnaest godina, često je neraspoložen i izbjegava izravne odgovore, a drugim prigodama opet uznemiravajuće popustljiv. Imam osjećaj da je njegovo spremno prihvaćanje naših želja i zahtjeva zapravo privatno oružje kojim nas prekorava. Babette se boji da će završiti u zabarikadiranoj sobi ispaljujući stotine metaka u rafalnoj paljbi na prazno trgovačko središte sve dok ga specijalci ne napadnu svojim oružjem velikog kalibra, polugama za razvaljivanje i tjelesnim oklopima.
"Noćas će padati kiša."
"Pada već sada," rekao sam.
"Na radiju su rekli noćas."
Vozio sam ga u školu prvi dan nakon upale grla i temperature. Žena u žutom plastičnom ogrtaču zaustavila je promet da propusti neku djecu preko ceste. Zamislio sam je u TV-sapunici kako skida šešir od navoštenog platna dok ulazi u kuhinju kričavih boja gdje njezin muž stoji iznad lonca u kojem se kuha dimljeni jastog, nizak čovjek kojemu je preostalo još šest tjedana života.
"Pogledaj na staklo," rekao sam. "Je li to kiša ili nije?"
"Samo govorim što su oni rekli."
"Ne smijemo sumnjati u naša osjetila i nešto što je očigledno samo zato što su na radiju rekli nešto drugo."
"Naša osjetila? Naša osjetila su u krivu mnogo češće nego u pravu. To je dokazano u laboratoriju. Zar ne znaš za sve one teoreme koji tvrde da je ono što se čini zapravo ništa? Prošlost, sadašnjost ili budućnost ne postoje izvan našega uma. Takozvani zakoni kretanja su velika neslana šala. Čak i zvuk može prevariti naša osjetila. Psi to mogu čuti. I druge životinje. A ja sam čak uvjeren da postoje zvukovi koje ni psi ne mogu čuti. Ali oni postoje u zraku, u valovima. Možda se nikada ne zaustavljaju. Visoke, visoke, visoke frekvencije. Koje dolaze odnekuda."
"Pada li kiša," rekao sam, "ili ne pada?"
"Ne bih želio da moram odgovoriti."
"A ako bi ti netko uperio pištolj u glavu?"
"Tko, ti?"
"Netko. Čovjek u kišnom ogrtaču i tamnim naočalama. Uperi ti pištolj u glavu i govori, ’Pada li kiša ili ne pada?’ Jedino što moraš učiniti je reći istinu i ja ću spremiti pištolj i prvim avionom otići odavde."
"Koju istinu želi? Želi li istinu nekoga tko putuje brzinom svjetlosti u drugoj galaksiji? Želi li istinu nekoga tko je u orbiti oko neutronske zvijezde? Ako bi nas ti ljudi mogli vidjeti kroz teleskop, možda bismo im se mi mogli činit kao da smo visoki dvije stope i dva inča, a kiša je mogla padati jučer umjesto danas."
"On je uperio pištolj u tvoju glavu. On želi tvoju istinu."
"Zašto je moja istina važna? Moja istina ne znači ništa. Što ako taj tip s pištoljem dolazi s planete u potpuno drukčijem sunčevom sustavu? Ono što mi nazivamo kišom oni nazivaju sapunom. Ono što mi nazivamo jabukama oni nazivaju kišom. I što bih mu ja onda trebao reći?"
"On se zove Frank J. Smalley i dolazi iz St. Louisa."
"I on želi znati pada li kiša sada, baš ovog trena?"
"Sada i ovdje. Baš tako."
"Postoji li uopće sada? ’Sada’ dolazi i odlazi brzinom kojom izgovoriš tu riječ. Kako mogu reći da kiša pada sada kad takozvano ’sada’ postaje ’tada’ čim izgovorim tu riječ?"
"Želiš reći da ne postoje prošlost, sadašnjost ili budućnost?"
"Samo u našim glagolima. To je jedino mjesto gdje ih možeš naći."
"Kiša je imenica. Pada li kiša ovdje, na ovom određenom lokalitetu, u bilo kojem trenutku u slijedeće dvije minute unutar kojih bi mogao odlučiti odgovoriti na pitanje?"
"Ako želiš govoriti o ovom određenom lokalitetu dok si u vozilu koje se očigledno kreće, tada mislim daje upravo to problem ovoga razgovora."
"Možeš li mi naprosto odgovoriti, u redu, Heinrich?"
"Najviše što mogu učiniti je pogađati."
"Pada li kiša ili ne pada," rekao sam.
"Baš tako. To je smisao svega što govorim. Moraš pogađati. Šest od jednoga, pola tuceta od drugoga."
"Ali vidiš da pada kiša."
"Vidiš i sunce kako se kreće na nebu. No, kreće li se sunce ili se vrti zemlja?"
"Ne prihvaćam tu analogiju."
"Ti si tako uvjeren da pada kiša. Otkuda znaš da to nije sumporna kiselina iz tvornica na drugoj strani rijeke? Otkuda znaš da to nisu radioaktivne padaline porijeklom iz kineskog rata? Ti želiš odgovor sada i ovdje. Možeš li dokazati, sada i ovdje, daje to kiša? Što je uopće kiša?"
"To je ta stvar koja pada iz neba i učini da si, kako se obično kaže, mokar."
"Ja nisam mokar. Jesi li ti mokar?"
"U redu," rekao sam. "Vrlo dobro."
"Ne, ozbiljno, jesi li mokar?"
"Prvorazredno," odgovorio sam mu. "Pobjeda nesigurnosti, slučajnosti i kaosa. Zvjezdani trenutak znanosti."
"Samo budi zajedljiv."
"Sofisti i cjepidlake uživaju u svom zvjezdanom trenutku."
"Samo naprijed, budi zajedljiv, baš me briga." Heinrichova majka sada živi u ašramu. Uzela je ime Majka Devi i bavi se proizvodnjom alatki. Ašram se nalazi u predgrađu bivšeg grada Tubb u Montani, gdje su se nekada nalazile talionice bakra, a sada se zove Dharamsalapur. Uobičajene glasine obiluju seksualnom slobodom, seksualnim ropstvom, drogom, golotinjom, kontroliranom sviješću, lošom higijenom, utajom poreza, idolopoklonstvom, torturom, produženom i stravičnom smrću.
Gledao sam ga kako po pljusku korača prema školskom ulazu. Kretao se namjernom sporošću skinuvši svoju kapu za prikrivanje deset jardi prije vratiju. U takvim trenucima otkrivam kako ga volim životinjskim očajem, osjećam potrebu zakriliti ga kaputom i stisnuti na grudi, zadržati ga tako, zaštiti ga. On kao da sam sebe dovodi u opasnost. Opasnost se prikuplja u zraku i slijedi ga iz sobe u sobu. Babette peče njegove omiljene kolače. Promatramo ga za njegovim radnim stolom, neobojenim stolom pretrpanim knjigama i časopisima. Radi duboko u noć smišljajući šahovske poteze u igri koju igra putem pisama s osuđenim ubojicom u kaznionici.
Sljedećega dana bilo je toplo i svijetlo i studenti na Brijegu su sjedili na travnjacima ili prozorima studentskih domova slušajući svoje kasete, sunčajući se. Zrak je bio pun snatrenja i čežnje za ljetom, posljednji usporeni dan, prigoda za možda još jednu šetnju u kratkim rukavima, da se još jednom osjeti miris djeteline na travnjacima. Otišao sam u Arts Duplex, našu najnoviju zgradu, razlomljenu kreaciju s pročeljem od aluminija, morski zelenim, u kojem se zrcale oblaci. U prizemljuje kino dvorana, nakošen prostor s tamnim tepihom i dvije stotine plišanih sjedala. Sjedio sam u polutami na kraju prvog reda i čekao svoje studente zadnje godine.
Svi su oni imali Hitlera kao glavni predmet i bili sudionici jedinog seminara kojeg sam još uvijek držao, Napredni nacizam, tri sata tjedno, ograničenog samo na studente koji su upisali posljednju godinu, iz predmeta koji je zamišljen da razvija povijesnu perspektivu, teorijsku nepopustljivost i dubinski uvid u neprekinuti odziv masa na fašističku tiraniju, s posebnim naglaskom na parade, mitinge i uniforme, tri ocjene, seminarski radovi.
Svakog semestra organizirao sam projekciju pozadinskog filmskog materijala. Taj se sastojao iz propagandnih filmova, grupnih snimaka sa stranačkih kongresa, scena na otvorenom iz mističnih epova u kojima su sudjelovali gimnastičari i planinari - zbirka koju sam složio u impresionistički osamdesetominutni dokumentarac. Prevladavale su masovne scene. Krupni planovi gužve tisuća ljudi izvan stadiona nakon Goebbelsova govora, uskomešanost ljudi, gomilanje, raspršenost zbog prometa. Dvorane načičkane zastavama s kukastim križevima, pogrebnim vijencima i obilježjima s mrtvačkim glavama. Redovi tisuća zastavnika svrstanih ispred stupova smrznutog svjetla, stotinu i trideset protuavionskih reflektora uperenih ravno prema gore - scena koja nalikuje geometrijskoj čežnji, formalnom obilježavanju neke moćne masovne žudnje. Nije bilo pripovijedalačkog glasa. Samo napjevi, pjesme, arije, govori, uzvici, pozdravljanje, optužbe, vriskovi.
Ustao sam i zauzeo mjesto na čelu dvorane, ispred središnjeg prolaza, licem prema ulazu.
Ušli su iz sunca u svojim popelinskim kratkim hlačama i majicama ograničene serije, u svojim praktičnim trikoima, u polo odjeći s ragbijaškim prugama. Promatrao sam ih kako zauzimaju sjedala i osjećaju nepomični zrak pun strahopoštovanja, neki nesigurni predosjećaj. Neki su imali bilježnice i džepne svjetiljke, neki su nosili skripte za predavanje u prozirnim fasciklima. Čulo se šaptanje, šuškanje papira, zvuk udaraca sjedala dok su se studenti, jedan po jedan, smještali u njih. Naslonio sam se na rub katedre čekajući da ude još preostalih studenata i da netko od njih zabravi vrata i tako isključi taj naš pohotni ljetni dan.
Uskoro se sve stišalo. Bilo je vrijeme za moje uvodne napomene. Pričekao sam trenutak da produbim tišinu, a zatim izvukao ruke iz svog akademskog ogrtača da bih mogao slobodno gestikulirati.
Kad je projekcija završila netko je upitao o uroti i atentatu na Hitlera. Razgovor je skrenuo na urote općenito. Zatekao sam se kako govorim okupljenim glavama: "Sve urote nastoje završiti smrtonosno. To je u prirodi urota. Političke urote, terorističke urote, ljubavničke urote, pripovjedačke urote, urote kao dio dječjih igara. Svaki put kada se urotimo, za korak smo bliži smrti. To je kao ugovor koji svi moramo potpisati, i oni koji smišljaju urotu i oni koji su ciljevi urote."
Je li to istina? Zašto sam to rekao? Što to znači?

7


Dvaput tjedno Babette odlazi u Kongregacijsku crkvu na drugom kraju grada i u podrumu zgrade drži predavanja za odrasle o pravilnom držanju. To se svodi na učenje kako stajati, sjediti i hodati. Većina njezinih učenika je stara. Nije mi jasno zašto žele unaprijediti svoje držanje. Čini se da vjerujemo kako je moguće održavati razmak od smrti ako slijedimo pravila njegovanja vanjštine. Ponekad odlazim s mojom ženom u podrum crkve i gledam je kako stoji, okreće se, zauzima različite herojske poze, prati ih gracioznim pokretima. Pokazuje usporedbe s jogom, kendom, hipnotičkim hodanjem. Govori o sufijskim dervišima, Šerpa planinarima. Starci kimaju glavama i slušaju. Ništa nije strano, ništa tako nepoznato da se ne bi moglo primijeniti. Svaki put me iznenađuje njihovo prihvaćanje i povjerenje, ljupkost njihovog vjerovanja. Ništa im nije toliko sumnjivo a da to ne bi iskušali u svojoj potrazi za iskupljenjem vlastitih tijela od lošeg držanja kakvo su imali cijeloga života. To je kraj skepticizma.
Vraćali smo se kući pod mjesecom boje nevena. Naša se kuća doimala starom i beskrvnom na kraju ulice, svjetlost je padala na složivi plastični tricikl i hrpu trupaca za potpalu. Denise je pisala zadaću u kuhinji jednim okom pazeći na Wildera koji je najprije tumarao okolo da bi naposljetku sjeo na pod i buljio u prozor pećnice. Tišina u predvorju, sjene na strmom travnjaku. Zatvorili smo vrata i skinuli se. Krevet je bio u potpunom neredu. Časopisi, čipke za zavjese, prljava dječja čarapa. Babette je mumljala neku melodiju iz broadwayske predstave dok je odlagala šipke u kut. Obujmili smo se i kontrolirano pali bočno na krevet, a zatim se presložili kupajući se u tijelu jedan drugoga, nastojeći zbaciti plahte s gležnjeva. Na njezinom je tijelu bilo mnogo duguljastih udubina, mjesta gdje se ruka može zaustaviti i odgonetavati u mraku, mjesta za usporavanje tempa.
Vjerovali smo da nešto živi u podrumu naše kuće.
"Što bi želio raditi?" upitala je.
"Štogod ti želiš."
"Želim ono što je tebi najbolje."
"Meni je najbolje ono što će tebi ugoditi," rekao sam.
"Želim da si sretan, Jack."
"Sretan sam kad ti ugađam."
"Ja samo želim raditi ono što ti želiš."
"Želim raditi ono što je tebi najbolje."
"Ali ugađaš mi ako mi dopustiš da ugodim tebi," rekla je.
"Kao muški partner mislim daje moja odgovornost ugađati."
"Nisam sigurna ukazuje li ta rečenica na osjećajnost ili je naprosto seksistička primjedba."
"Zar je loše ako muškarac želi biti uviđavan prema svojoj partnerici?"
"Ja sam tvoj partner kad igramo tenis, što bismo, usput budi rečeno, trebali opet započeti. Inače sam tvoja žena. Želiš li da ti čitam?"
"Prva liga."
"Znam da voliš kad ti čitam seksi priče."
"Mislio sam da i ti to voliš."
"Nije li najčešće da onaj kome se čita iz toga izvlači korist i zadovoljstvo. Kada čitam Starom Čovjeku Treadwellu to nije zato što mislim da su ti tabloidi poticajni."
"Treadwell je slijep, ja nisam. Mislio sam da ti se sviđa čitati erotske ulomke."
"Ako tebe zadovoljava, onda se i meni sviđa."
"Ali to treba i tebe zadovoljiti, Baba. Ako nije tako, kako bih se ja osjećao?"
"Zadovoljava me ako ti uživaš u mom čitanju."
"Imam osjećaj da se teret prebacuje s jedne na drugu stranu. Teret da se bude onaj koji je zadovoljen."
"Želim čitati, Jack. Stvarno."
"Jesi li potpuno i konačno sigurna? Jer ako nisi, onda stvarno ne moramo."
Netko je uključio televizor na kraju blagovaonice i ženski glas je rekao: "Ako se lako razbije na komadiće, zove se škriljevac. Namočen, miriše poput gline."
Slušali smo nježno rogoborenje rijeke noćnog prometa.
Rekao sam: "Izaberi stoljeće. Želiš li čitati o etrurskim ropkinjama ili o raskalašenom životu u doba kralja Georga? Mislim da imamo i neku literaturu o javnim kućama za bičevanje. Što kažeš na Srednji vijek? Imamo inkubuse i sukubuse, muške i ženske demone. Obilje opatica."
" Što je tebi naj draže?"
"Želim da ti izabereš. To je više seksi."
"Jedan bira, drugi čita. Zar ne želimo ravnotežu, neki oblik davanja i primanja? Nije li zbog toga nešto seksi?"
"Napetost, uzbuđenje. Prva liga. Ja ću izabrati."
"Ja ću čitati," rekla je. "Ali ne bih željela da izabereš nešto s muškarcima u ženskoj utrobi, citat citata, ili muškarcima koji ulaze u žene. ’Ušao sam u nju.’ ’Ušao je u mene.’ Nismo mi predvorja ili dizala. ’Željela sam ga u sebi,’ kao da bi se mogao potpuno uvući, potpisati se u knjigu gostiju, spavati, jesti, i sve to. Slažemo li se s tim? Baš me briga što ti ljudi rade, sve dok ne ulaze ili se u njih ne ulazi."
"Dogovoreno."
"Ušao sam u nju i prodirao sve dublje."
"Potpuno se slažem," rekao sam.
"Uđi u mene, uđi u mene, da, da."
"Blesava primjena, apsolutno."
"Utakni se, Rex. Želim te u sebi, uđi jako, uđi duboko, da, sada, oh."
Osjećao sam buđenje erekcije. Kako glupo i izvan konteksta. Babette se smijala vlastitim rečenicama. Televizor je rekao:"Sve dok kirurzi s Floride nisu pripojili umjetnu peraju."
Babette i ja jedno drugome govorimo sve. Govorio sam sve, u vrijeme dok sam živio s njima, svim svojim ženama. Sve je više sadržaja za razgovor, naravno, kako brak napreduje. Ali kad kažem da vjerujem u potpuno razotkrivanje ne mislim to na jeftin način, kao anegdotalni sport ili plitko olakšanje. To je oblik samoobnavljanja i gesta brižnog povjerenja. Ljubav nam pomaže razviti identitet sigurnosti dovoljan da nam dopusti smjestiti se pod zaštitu i brigu nekog drugog. Babette i ja smo prepustili naše živote jedno drugome, našoj osjetljivosti i pažnji, prepustili smo ih pod mjesečinom u naše blijede ruke, u noćne razgovore o očevima i majkama, djetinjstvu, prijateljstvima, buđenjima, starim ljubavima, starim strahovima (izostavljajući strah od smrti). Nijedan detalj ne smije biti izostavljen, čak ni pas s krpeljima ili susjedov dječak koji je pojeo kukca za okladu. Miris smočnica, osjećaj praznih poslijepodneva, stvari koje su prolazile osjetilno kožom i dodirima, stvari kao činjenice i strasti, osjećanje boli, gubitka, razočaranja, ushita koji oduzima dah. U tim noćnim recitiranjima stvaramo prostor između stvari onako kako smo ih osjećali u određeno vrijeme i onako kako o njima govorimo sada. To je prostor osiguran za ironiju, naklonost i dobrodušnu zabavu, sredstva kojima se oslobađamo prošlosti.
Izabrao sam dvadeseto stoljeće. Obukao sam kućni ogrtač i spustio se u blagovaonicu i Heinrichovu sobu ne bih li pronašao kakav žuti časopis iz kojeg bi Babette mogla čitati, jedan od onih koji objavljuje pisma čitatelja s detaljima njihovih seksualnih iskustava. To me se dojmilo kao jedna od malobrojnih stvari kojima je suvremena imaginacija pridonijela povijesti erotskih praksi. U takvim pismima na djeluje dvostruka fantazija. Ljudi ispisuju zamišljene dogodovštine i onda ih ugledaju objavljene u časopisu koji se prodaje u cijeloj državi. Postoji li uzbudljiviji podražaj?
Wilder je bio u Heinrichovoj sobi i promatrao ga kako vrši fizikalni opit sa željeznim kuglicama i zdjelom za salatu. Heinrich je sjedio u frotirskom ogrtaču s ručnikom oko vrata i još jednim na glavi. Rekao mi je da pogledam u podrum.
U hrpi časopisa i novina pronašao sam nekoliko starih obiteljskih albuma s fotografijama, jedan ili dva među njima bili su stari najmanje pedeset godina. Odnio sam ih gore u spavaonicu. Proveli smo sate pregledavajući ih, sjedeći u krevetu. Djeca snimljena zatvorenih očiju zbog sunca, žene u slamnatim šeširima, muškarci koji rukama zasjenjuju oči od odbljeska kao da prošlost posjeduje neku vrijednost svjetla koju mi više ne možemo iskusiti, nedjeljni sjaj koji je učinio da ljudi u svečanim odijelima za crkvu stisnu svoja lica i usmjere se pod nekim kutom prema budućnosti, činilo se pomalo na suprotnu stranu, noseći fiksirane i pozorno iscrtane osmjehe, skeptični prema nečemu u prirodi kutije fotografskog aparata.
Tko će umrijeti prvi?

8


Moja borba s njemačkim jezikom započela je polovicom listopada i trajala je čitavu akademsku godinu. Kao najuglednija osoba za studij Hitlera u Sjevernoj Americi, dugo sam pokušavao prikriti činjenicu da ne znam njemački. Nisam znao ni govoriti ni pisati njemački, nisam mogao razumjeti izgovorenu riječ niti napisati makar i početak najjednostavnije rečenice. Mali broj mojih Hitler kolega znali su bar nešto njemačkoga, drugi su jezik znali savršeno ili vladali razgovornim oblicima. Nitko nije mogao upisati studij Hitlera kao glavni predmet na Sveučilištu-na-Brijegu bez najmanje jedne godine učenja njemačkog jezika. Ukratko, živio sam na rubu krajolika svekolike sramote.
Njemački jezik. Mesnat, zakrivljen, prskav, grimizan i okrutan. Bilo kako bilo, trebalo se s njim suočiti. Nije li Hitlerova osobna borba da se izrazi u njemačkom jeziku ključni podtekst njegove goleme bombastične autobiografije koju je diktirao u zatvorskoj tvrđavi na bavarskim brdima? Gramatika i sintaksa. Čovjek se mogao osjećati kao da je u zatvoru na više od jednog načina.
Nekoliko sam puta pokušavao naučiti njemački, ozbiljno ispitati podrijetlo, strukturu, korijen jezika. Osjetio sam smrtonosnu moć jezika. Želio sam ga dobro govoriti, upotrebljavati ga kao šarm, kao zaštitno sredstvo. Što sam više tonuo pod teretom učenja riječi, pravila i izgovora, to mi se važnijim činilo nastavljati. Ono što oklijevamo dirnuti često se nadaje kao stvarni izvor našeg spasa. Ali temeljni zvukovi su me poražavali, grubi napregnuti sjevernjački duh u riječima i slogovima, zapovjedni ton. Nešto se dogodilo između stražnjeg dijela moga jezika i vrha usana što je ismijavalo svaki moj pokušaj izgovora njemačkih riječi.
Odlučio sam pokušati ponovno.
Zato što sam dosegao visoki položaj u struci, zato što su moja predavanja bila dobro posjećena, a moji članci tiskani u najvažnijim časopisima, zato što sam nosio akademski ogrtač i tamne naočale i danju i noću kad god sam bio na campusu, zato što sam nosio dvije stotine i trideset funti u okviru od šest stopa i tri inča i imao velike ruke i stopala, znao sam da moje učenje njemačkog mora ostati tajnom.
Potražio sam čovjeka koji nije bio povezan s fakultetom, osobu o kojoj mi je govorio Murray Jay Siskind. Oni su zajedno stanovali u kući pokrivenoj zelenom šindrom u Middlebrooku. Čovjek je bio u pedesetima, lagano je vukao noge u hodu. Kosa mu je bila prorijeđena, lice spokojno, a rukave košulje bi zavrtao do nadlaktica otkrivajući ispod njih zimsku potkošulju.
Boju njegove puti bih nazvao bojom mesa. Zvao se Howard Dunlop. Rekao je da je bivši kiropraktičar, ali nije objasnio zašto se time više ne bavi i nije rekao kada je naučio njemački ili zašto, ali nešto u njegovu stavu zaustavilo me od pitanja.
Sjedili smo u njegovoj tamnoj, pretrpanoj sobi hotela za samce. Daska za peglanje stajala je rastvorena kraj prozora. Okrhnuti emajlirani lonci i pladnjevi s priborom bili su složeni na komodi. Namještaj je djelovao nekako neodređeno, sirotinjski. Granice sobe označavale su elementarne stvari. Pokretni radijator, sklopivi krevet prekriven vojničkim dekama. Dunlop je sjedio na rubu uspravnog stolca i intonirao opća gramatička pravila. Kad smo se prebacili s engleskog na njemački zvučalo je kao da je netko na užetu u njegovom grkljanu svezao čvor. Neki otresit ton se pojavio u njegovu glasu, struganje i grgljanje koje se doimalo kao zla namjera kakve zvijeri. Zijevao je prema meni i mahao rukama, kreketao, gotovo pa bi se zadavio. Bljuvao je zvukove s dna jezika, drečave krikove prigušene strašću. On je samo prikazivao neke temeljne načine izgovora, ali preobrazba njegova lica i glasa natjerala me na pomisao kako pronalazi put između razina bića.
Sjedio sam i bilježio.
Sat je brzo prošao. Dunlop je uspio jedva zamjetno slegnuti ramenima kad sam ga zamolio da ni s kim ne razgovara o podukama. Sinulo mi je da je u skici svojih sustanara Murray njega opisao kao onoga koji nikada ne izlazi iz sobe.
Svratio sam u Murrayevu sobu i pozvao ga kući na večeru. Odložio je svoj primjerak časopisa American Transvestite i navukao samtni sako. Zaustavili smo se nakratko na trijemu da Murray obavijesti vlasnika, koji je tamo sjedio, o kapanju slavine u kupaonici na drugom katu. Vlasnik je bio velik čovjek, crven u licu, krepak i tako je pucao od zdravlja kao da ima srčani napad u trenutku dok ga promatramo.
"Već će on to popraviti," rekao je Murray dok smo pješačili prema ulici Elm. "On na kraju sve popravi. Vrlo je dobar sa svim tim sitnim alatom, ljepilima i sredstvima za koje gradski ljudi nikada ne znaju kako se zovu. Imena tih stvari poznata su samo u udaljenim zajednicama, malim gradovima i seoskim područjima. Šteta što je takav bogomoljac."
"Kako znaš da je bogomoljac?"
"Ljudi koji znaju popravljati stvari su obično bogomoljci."
"Kako to misliš?"
"Sjeti se svih ljudi koji su ti ikada došli u kuću da bi nešto popravili. Svi su oni bili zadrti, zar ne?"
"Ne znam baš."
"Vozili su kombije, zar ne, s ljestvama na razvlačenje na krovu i nekakvim plastičnim privjeskom obješenim za unutrašnji retrovizor?"
"Ne znam baš, Murray."
"To je očigledno," rekao je.
Upitao me je zašto sam baš ovu godinu odabrao za učenje njemačkog, nakon toliko godina izbjegavanja radara. Ispričao sam mu o Hitlerskoj konferenciji predviđenoj za iduće proljeće na Sveučilištu-na-Brijegu. Tri dana predavanja, radionica i panel diskusija. Hitlerski znanstvenici iz sedamnaest država i devet stranih zemalja. Pravi Nijemci će biti prisutni.


Kod kuće je Denise stavila vlažnu vreću sa smećem u kuhinjski stroj za tiješnjenje. Uključila je stroj. Nabijač je udario uz jeziv škripeći zvuk, gotovo sablastan. Djeca su ulazila i izlazila iz kuhinje, voda je kapala u sudoper, stroj za pranje rublja tresao se na ulazu. Murray se doimao posve uvučenim u ovu nenadanu zbrku. Cvileći ton metala, eksplozije boca, plastika koja puca pod pritiskom. Denise je pozorno slušala da bi bila sigurna kako mrvljenje odzvanja ispravnim zvučnim tonovima, što je značilo da je stroj ispravan.
Heinrich je s nekim razgovarao telefonom: "Životinje stalno vrše incest. Onda, koliko to može biti neprirodno?"
Babette se vratila s trčanja, odjeća joj je bila potpuno mokra. Murray je prošao kroz kuhinju da bi se rukovao s njom. Pala je na stolicu i osvrtala se po sobi u potrazi za Wilderom. Zapazio sam kako Denise u mislima uspoređuje majčinu mokru odjeću za trčanje s vlažnom vrećom koju je malo prije strpala u stroj za tiješnjenje. Mogao sam to vidjeti u njezinim očima, podrugljivu usporedbu. Po tim sekundarnim planovima života, iznimno osjetljivim bljeskovima i lebdećim nijansama, po tim otocima prisnosti koje se neočekivano oblikuju, vjerovao sam kako smo magijska točka, i odrasli i djeca zajedno, kako dijelimo nemjerljivi broj stvari.
"Moramo zagrijati našu vodu da zakipi," rekla je Steffie.
"Zašto?"
"Rekli su na radiju."
"Oni uvijek kažu da naša voda mora zakipjeti," rekla je Babette. "To je sada novo, a isto je kao stati na loptu. Evo, dolazi i Wilder. Mislim da sada možemo jesti."
Dijete se gegalo u hodu i kimalo velikom glavom, a na licu njegove majke zrcalili su se ushit, radost i neki izraz izvan ovoga svijeta, dok ga je promatrala kako prilazi.
"Nutrini prolaze ravno kroz zemlju," rekao je Heinrich u telefon.
"Da da da," rekla je Babette.

9


U utorak su morali evakuirati osnovnu školu. Djecu je boljela glava, oči su im suzile, u ustima su osjećali okus metala. Učiteljica se valjala po podu i govorila strane jezike. Nitko nije znao što se dogodilo. Inspektori su rekli da je možda problem u sustavu ventilacije ili u boji ili laku, a možda u staklenoj vuni, električnoj izolaciji, hrani iz kafeterije, zračenju mikroračunala, isparavanju klora iz bazena, ili možda u nečemu dubljem, suptilnijem, nečemu što je utkano u temeljno stanje stvari.
Denise i Steffie su ostale kod kuće taj tjedan kad su ljudi u Mylex odijelima i maskama za disanje sustavno ispitivali zgradu s detektorima infracrvenog zračenja i mjernim instrumentima. Budući da je Mylex sam po sebi sumnjiv materijal, rezultati su bili dvosmisleni i morao se odrediti termin za drugi krug mnogo strožeg istraživanja.
Dvije djevojčice i Babette, Wilder i ja išli smo u samoposluživanje. Samo što smo ušli, naletjeli smo na Murraya. To je bio već četvrti ili peti put da sam ga sreo u samoposluživanju, gotovo jednako koliko sam ga vidio na sveučilištu. Uhvatio je Babette za lijevi biceps i stao postrance da bi joj omirisao kosu.
"Divna večera," rekao je i stao točno iza nje. "Ja i sam volim kuhati što udvostručuje moje zadovoljstvo kad to netko radi dobro."
"Dođite kad god želite," rekla je Babette osvrnuvši se u nastojanju da ga pronađe.
Ušli smo zajedno u prohladnu unutrašnjost. Wilder je sjedio u trgovačkim kolicima i pokušavao dohvatiti stvari s polica kraj kojih smo prolazili. Pomislio sam da je prevelik i prestar da bi sjedio u trgovačkim kolicima. Pitao sam se također zašto se njegov rječnik zaustavio na dvadeset i pet riječi.
"Sretan sam što sam ovdje," rekao je Murray.
"U Blacksmithu?"
"U Blacksmithu, u samoposluživanju, u samačkom hotelu, na Brijegu. Osjećam kako učim važne stvari svakoga dana. Smrt, bolest, život nakon smrti, daleki svemir. Ovdje je sve to mnogo jasnije. Mogu misliti i zaključivati."
Došli smo do odjela s generičkom hranom i Murray se zaustavio sa svojom plastičnom košaricom spreman na istraživanje među bijelim kutijama i staklenkama. Nisam bio siguran da sam razumio ono o čemu je govorio. Na što je mislio - "mnogo jasnije"? Mogao je "misliti i zaključivati" - o čemu?
Steffie me uzela za ruku pa smo prolazili uz posude s voćem smještene uz jedan zid dugačak nekih četrdeset i pet jardi. Posude su bile postavljene dijagonalno, a iza njih su stajala ogledala u koja su ljudi nenamjerno udarali kada bi posezali za voćem u gornjim redovima. Čuo se glas iz razglasa: "Kleenex Softique, vaš kamion blokira ulaz." Limuni i jabuke padali bi, dva ili tri komada odjednom, pomaknuti iz uredno složenih gomilica. Bilo je šest vrsta jabuka, bilo je egzotičnih dinja u raznim bojama. Sve se doimalo sezonski svježe, navlaženo, ulašteno, svijetlo. Ljudi su skidali prozirne vrećice s police i pokušavali utvrditi koji se kraj može otvoriti. Odjednom sam shvatio da je mjesto oprano bukom. Zveket i klizanje kolica, razglas i aparati za kavu, vika djece. I, preko svega toga ili ispod svega toga, mutna i neodredljiva huka koja kao da dolazi od nekog oblika života što se roji na samoj granici ljudskog razumijevanja.
"Jesi li se ispričala Denise?"
"Možda kasnije," rekla je Steffie. "Podsjeti me."
"Ona je vrlo draga djevojčica i želi biti tvoja starija sestra i prijateljica samo ako joj dopustiš."
"Nisam sigurna da želi biti prijateljica. Zar ne misliš da se ponaša malo šefovski?"
"Osim što joj se moraš ispričati, moraš joj vratiti knjigu Referencijalni savjetnik za liječnike."
"Stalno to čita. Ne misliš li da je to malo uvrnuto?"
"Ona bar nešto čita."
"Naravno, popis lijekova i medicinskih pomagala. A želiš li znati zašto?"
"Zašto?"
"Zato što želi saznati koje su popratne pojave kod onih stvari koje Baba uzima."
"Što uzima Baba?"
"Ne pitaj mene. Pitaj Denise."
"Kako znaš da uopće nešto uzima?"
"Pitaj Denise."
"Zašto ne bih pitao Babu?"
"Pitaj Babu."
Murray se pojavio iza jedne police i hodao uz Babette upravo ispred nas. Uzeo je dvostruko pakiranje papirnatih ručnika iz njezinih kolica i pomirisao ga. Denise je pronašla neke prijatelje i s njima otišla sasvim naprijed do jeftinih knjiga na kružnim policama, knjiga metalik sjajnih naslovnica s ispupčenim fontom i živim ilustracijama kultnog nasilja i zanosnih ljubavi. Denise je nosila zeleni štitnik za sunce. Čuo sam Babette kako govori Murrayu da ga nosi četrnaest sati dnevno već tri tjedna. Nije htjela izaći van bez njega, čak ni iz svoje sobe. Nije ga skidala u školi, u zahodu, u zubarskoj stolici, ni kad je jela za kuhinjskim stolom. Nešto u tom štitniku kao da joj je govorilo, nudilo potpunost i identitet.
"To je njezino sučeljavanje sa svijetom," rekao je Murray.
Pomagao je Babette gurati prepuna kolica. Čuo sam ga kako joj govori: "Tibetanci vjeruju kako postoji stanje prelaska između smrti i ponovnog rođenja. Smrt je, temeljno, vrijeme čekanja. Uskoro će nova maternica primiti dušu. U međuvremenu duša u sebi ponovno pohranjuje dio božanskog koje je izgubila u rađanju." Proučavao je njezin profil kako bi uočio reakciju. "O tome razmišljam svaki put kad dođem ovamo. Ovo mjesto nas duhovno obnavlja, priprema nas, ovdje su vrata ili put. Pogledaj kako je živopisno. Sve je puno tvarnih oblika."
Moja žena mu se nasmiješila.
"Sve je skriveno u simbolizam, zakrito velovima tajnovitosti i naslagama kulturnog materijala. Ali to su tvarni oblici, apsolutno. Velika vrata, širom otvorena, zatvaraju se svojom voljom. Valovi energije, uzgredno isijavanje. Sva slova i brojevi su ovdje, sve boje u spektru, svi glasovi i zvukovi, sve lozinke i prigodne fraze. Samo je pitanje odgonetavanja, preslagivanja, skidanja slojeva neizgovorljivosti. Ne da bismo to htjeli, ne da bi bilo kakva korisna svrha bila ispunjena. Ovo nije Tibet. Čak ni Tibet nije više Tibet."
Proučavao je njezin profil. Ona je stavila jogurt u kolica.
"Tibetanci pokušavaju sagledati smrt onakvom kakva jest. Ona je svršetak vezanosti na stvari. Ovu jednostavnu istinu je teško dokučiti. Ali kad jednom prestanemo nijekati smrt, možemo mirno nastaviti s umiranjem, a zatim produžiti u iskustvo materičnog ponovnog rađanja ili u židovsko kršćanski život poslije smrti ili u iskustvo izvantjelesnosti ili na put u NLO-u ili kako god to želimo nazvati. To možemo učiniti s jasnom vizijom, bez strahopoštovanja ili užasavanja. Ne moramo se umjetno prilijepiti uz život, ili uz smrt, ako hoćete. Mi jednostavno hodamo prema otvorenim vratima. Valovi i isijavanja. Pogledajte kako je sve dobro osvijetljeno. Mjesto je zabravljeno, dostatno samo sebi. Bezvremensko. Još jedan razlog zašto razmišljam o Tibetu. Umiranje je umjetnost u Tibetu. Svećenik uđe, sjedne, kaže ucviljenoj rodbini da izađe i zabravi sobu. Vrata, prozore, sve. Pred njim je ozbiljan posao. Napjevi, numerologija, horoskopi, recitacije. Ovdje mi ne umiremo, mi kupujemo. Ali, razlika je manje istaknuta nego što mislite."
Sada je već gotovo šaptao i ja sam im pokušao prići bliže, a da pritom ne udarim svojim kolicima u Babettina. Želio sam čuti sve.
"Samoposluživanja, ovako velika i čista i suvremena, meni su otkrivenje. Cijeli sam život proveo u malim sparnim delikatesama s iskrivljenim tezgama u kojima su bili izloženi pladnjevi puni nekakvih mekanih, vlažnih i grudastih stvari izblijedjelih boja. Tezge su bile previsoke, tako da ste morali stati na prste da bi izgovorili svoju narudžbu. Uzvici, naglasci. U gradovima nitko ne zamjećuje posebnost umiranja. Umiranje je sastavni dio zraka. Nalazi se svuda i nigdje. Ljudi viču kad umiru, da bi bili zapaženi, upamćeni na sekundu ili dvije. Umrijeti u stambenoj zgradi umjesto u kući može potištiti dušu, pretpostavljam, za nekoliko slijedećih života. U malenom gradu su kućice, cvijeće u uvučenim prozorima. Ljudi bolje opažaju umiranje. Mrtvi imaju lica, automobile. Ako ne znate nečije ime, znate ime ulice, ime psa. ’Onaj koji je vozio narančastu Mazdu.’ Znate nekoliko beznačajnih stvari o nekoj osobi koje postanu bitne činjenice za identifikaciju i smještanje u kozmički red stvari kad ona iznenada umre nakon kratke bolesti u svom vlastitom krevetu s udobnim jastucima koji su joj odgovarali, jedne srijede u kišno popodne, s groznicom, s malim krvarenjem u sinusima i grudima, dok je razmišljala o kemijskoj čistionici."
"Gdje je Wilder?" upitala je Babette i okrenula se k meni s pogledom koji je upućivao na to da je već prošlo deset minuta otkad ga je zadnji put vidjela. Drugi pogledi, s manje zabrinutosti i manje krivice, naznačivali su veća vremenska razdoblja, dublja mora rastresenosti. Poput: "Nisam znala da sa kitovi sisavci." što je duže vrijeme odsutnosti, pogled je prazniji, situacija opasnija. Kao da je krivica luksuz koji si može dopustiti samo ako je opasnost neznatna.
"Kako je mogao nestati iz kolica a da ja to ne primijetim?"
I tako su tri odrasle osobe stajale, svaka na početku jednog reda polica, i buljile u promet kolica i užurbanih tijela. Onda smo se preselili u nova tri reda, s glavama nagnutima naprijed, lagano domahujući jedan drugom pri promjeni linije promatranja. Cijelo sam vrijeme opažao raznobojne mrlje na desnoj strani, a kad bih se okrenuo nadesno tamo nije bilo ničega. Viđao sam raznobojne mrlje već godinama, ali nikada toliko puno i tako živahno animirane. Murray je ugledao Wildera u kolicima neke druge žene. Žena je mahnula Babette i krenula prema nama. Živjela je u našoj ulici s kćeri tinejdžerkom i azijskom bebom, Chun Due. Svi su se bebi obraćali po imenu, gotovo tonom ponosnog vlasništva, ali nitko nije znao kome je Chun pripadala ili pripadao, niti odakle je beba došla.
"Kleenex Softique, Kleenex Softique."
Steffie je držala moju ruku na način koji nije bio, kako sam isprva pomislio i nakon određenog vremena napokon shvatio, nježno posesivni već umirujući. Bio sam pomalo začuđen. Čvrstim stiskom htjela mi je pomoći povratiti povjerenje u samoga sebe, držati me podalje od prepuštanja melankoličnim raspoloženjima koje je mislila da otkriva vrzmajući se oko mene.
Prije nego što je Murray otišao na brzu blagajnu, pozvao nas je na večeru u drugu subotu.
"Ne morate mi javljati da dolazite do zadnjeg trena."
"Sigurno ćemo doći," rekla je Babette.
"Neću kuhati ništa veliko, zato me samo nazovite prije nego što krenete ili javite ako nešto iskrsne. Čak ne morate ni nazvati. Ako se ne pojavite znat ću da je nešto iskrsnulo i da mi niste mogli javiti."
"Murray, sigurno ćemo doći."
"Povedite djecu."
"Ne."
"Odlično. Ali, ako ih odlučite povesti, nema problema. Ne želim da se osjećate kao da vas u nečemu sprječavam. Nemojte se osjećati kao da imate neporecivu obavezu. Ako vam se dolazi - doći ćete, ako ne - ne. Ionako moram jesti, pa to neće biti strašna nezgoda ako nešto iskrsne i vi morate otkazati. Želio sam vam samo reći da ću biti kod kuće ako odlučite navratiti, s djecom ili bez njih. Do slijedećeg Svibnja ili Lipnja to ionako moramo učiniti, tako da nema neke posebne tajnovitosti oko druge subote."
"Hoćete li opet doći slijedećeg semestra?" upitao sam.
"Tražili su me da držim seminar o kinematografiji automobilskih sudara."
"Uzmite to."
"Hoću."
Dok smo stajali u redu za blagajnu, straga sam se priljubio uz Babette. Ona mi se još više približila, a ja sam je obuhvatio rukama i uhvatio je za grudi. Zavrtjela je bokovima, a ja sam zaronio licem u njezinu kosu i promrmljao, "prljava plavušo." Ljudi su ispisivali čekove, visoki momci trpali su robu u vrećice. Nisu svi na blagajnama govorili engleski, ili kraj polica s voćem i smrznutim proizvodima, ili vani među automobilima na parkiralištu. Sve sam više i više slušao jezike koje nisam mogao prepoznati, još manje razumjeti, iako su visoki momci bili rođeni Amerikanci, a i blagajnice, niske i debeljuškaste, u plavim tunikama i rastezljivim tajicama, s tankim bijelim espadrilama na nogama. Pokušao sam uvući ruke u Babettinu suknju i dirati joj trbuh, dok se red polako primicao posljednjoj točki kupovanja, polici s pepermintima za svjež dah i inhalatorima za grlo.
Vani na parkingu čuli smo prve glasine o čovjeku koji je umro za vrijeme ispitivanja zgrade osnovne škole. Bio je to glomazan čovjek, jedan od maskiranih ljudi u Mylex odijelima s teškim čizmama. Kolabirao je i umro, glasila je priča koja je kružila, u učionici na drugom katu.

10


Školarina za Sveučilište-na-Brijegu iznosi četrnaest tisuća dolara, u što je uključen i nedjeljni obrok. Osjećam povezanost ove moćne brojke i načina na koji se studenti tjelesno smještaju u dijelove biblioteke određene za čitanje. Sjede u širokim tapeciranim sjedalicama u raznim oblicima nezgrapnih položaja s očiglednom namjerom da se prepoznaju kao znaci neke srodne skupine ili tajne organizacije. To su položaji fetusa, nakrivljeni položaji, priljubljenih koljena, poput luka, isprepletenih nogu, ponekad gotovo naglavce. Ti su položaji tako dobro uvježbani da podsjećaju na klasični mim. Mogu se uočiti elementi pretjerane istančanosti i ograničenosti koja proizlazi iz istovrsnih zamisli. Ponekad mi se učini kako sam zalutao u neki dalekoistočni san, previše udaljen da bi se mogao objasniti. No, to je samo jezik društvenog sloja koji oni govore u jednom od svojih dopustivih vanjskih oblika, poput saziva automobila karavana na početku godine.
Denise je promatrala svoju majku kako povlači tanku celofansku vrpcu na bonus pakiranju od šesnaest pojedinačno omotanih paketića žvakaćih guma. Oči su joj se suzile kad je ponovno pogledala telefonske adresare na kuhinjskom stolu ispred sebe. Jedanaestogodišnje lice bilo je stručnjak za krinku potisnute srdžbe.
Načinila je dugu pauzu i onda progovorila jednoličnim glasom: "Te stvari uzrokuju rak u laboratorijskih životinja, za slučaj da nisi znala."
"Ti si htjela da žvačem gume bez šećera. To je bila tvoja zamisao."
"Tada nije bilo upozorenja na paketićima. Stavili su upozorenje i malo mi je teže povjerovati da ga nisi vidjela."
Prepisivala je imena i telefonske brojeve iz starog adresara u novi. Nije bilo adresa. Njezini su prijatelji imali samo telefonske brojeve, ljudska rasa koju povezuje svijest od sedam znamenaka.
"Bit ću zadovoljna i na jedan i na drugi način," rekla je Babette. "To ovisi isključivo o tebi. Ili ću žvakati gume sa šećerom i umjetnim bojama ili ću žvakati bezbojne i bešećerne gume koje su štetne za štakore."
Steffie je prestala telefonirati. "Nemoj uopće žvakati," rekla je. "Jesi li ikada pomislila na to?"
Babette je razbijala jaja u drvenu posudu za salatu. Poslala mi je pogled koji je pitao kako djevojčica može telefonirati i slušati nas u isto vrijeme. Htio sam reći da smo joj zanimljivi.
Babette je rekla djevojčicama: "Slušajte, ili ću žvakati gume ili ću pušiti. Ako želite da opet počnem pušiti onda mi oduzmite žvakaće gume i moje Mentho-Lyptus bombone."
"Zašto moraš jedno ili drugo?" rekla je Steffie. "Zašto se ne odrekneš i jednog i drugog?"
"A zašto ne bi i jedno i drugo?" rekla je Denise dok joj je lice pažljivo ispuhivalo izražaj. "To je ono što želiš, zar ne? Svi mi činimo ono što želimo, nije li tako? Osim ako želimo ići u školu sutra, mi to ne možemo jer je raskužuju ili tako nešto."
Telefon je zazvonio. Steffie ga je zgrabila.
"Nisam ja kriminalac," rekla je Babette. "Jedino što želim je da tu i tamo žvačem to patetično malo bezukusno smeće zvano žvakaća guma."
"Nije to tako jednostavno," rekla je Denise.
"Nije ni zločin. Ja prožvaćem dva ta mala smeća dnevno."
"E, više ne smiješ."
"E, smijem, Denise. I želim. Žvakanje me opušta. Pravite zbrku ni oko čega."
Steffie je uspjela privući našu pozornost golom snagom molećivog izraza lica. Dlanom je prekrila telefonsku slušalicu. Nije govorila, već samo oblikovala riječi.
Stoveri žele doći k nama.
"Roditelji ili djeca?" upitala je Babette.
Moja kćer je slegnula ramenima.
"Ne želimo ih," rekla je Babette.
"Drži ih podalje," rekla je Denise.
Sto ću im reći?
"Reci što god hoćeš."
"Samo nemoj dopustiti da dođu."
"Dosadni su."
"Reci im da ostanu kod kuće."
Steffie s povukla s telefonom, kao da ga je zaklonila svojim tijelom, oči su joj bile ispunjene strahom i uzbuđenjem.
"Mala žvakaća guma ne može učiniti ništa loše," rekla je Babette.
"Valjda si u pravu. Nije važno. To je samo upozorenje na paketiću."
Steffie je poklopila telefon. "To je samo igra s vlastitim zdravljem," rekla je.
"Samo štakori," rekla je Denise. "Valjda si u pravu. Nije važno."
"Možda misli da su štakori umrli u snu."
"To su samo nekorisni glodavci, i onda, u čemu je razlika?"
"U čemu je razlika, u čemu je zbrka?" rekla je Steffie.
"Plus, htjela bih vjerovati kako žvače samo dva komada dnevno, uz način kako zaboravlja stvari."
"Što ja zaboravljam?" pitala je Babette.
"Sve je u redu," rekla je Denise. "Nije važno."
" Što ja zaboravljam?"
"Samo ti žvači. Upozorenje nije važno. Baš me briga."
Podigao sam Wildera sa stolca i zvučno ga poljubio u uho, a on se topio od radosti. Onda sam ga postavio na pult i pošao na kat pronaći Heinricha. Bio je u svojoj sobi i proučavao razvrstane plastične šahovske figure.
"Još uvijek igraš s onim zatvorenikom? Kako ide?"
"Dosta dobro. Mislim da sam ga doveo u škripac."
"Znaš li nešto o tom tipu? Namjeravao sam se raspitati."
"Kao, recimo, koga je ubio? To je danas velika stvar. Briga za žrtve."
"Igraš šah s tim čovjekom već mjesecima. Što znaš o njemu osim da je u doživotnom zatvoru zbog ubojstva? Je li mlad, star, crn, bijel? Komunicirate li uopće osim što razmjenjujete šahovske poteze?"
"Ponekad šaljemo pisma."
"Koga je ubio?"
"Bio je pod pritiskom."
"I što se dogodilo?"
"Pritisak je neprestano rastao."
"I tako je on otišao van i pucao na nekoga. Koga je upucao?"
"Neke ljude u Iron Cityju."
"Koliko?"
"Pet."
"Pet ljudi."
"Ne računajući teritorijalnog policajca, to je bilo kasnije."
"Šest ljudi. Opsesivno se brinuo o svom oružju? Imao je arsenal skriven u svojoj otrcanoj maloj sobi kraj šesterokatne betonske garaže?"
"Nekoliko pištolja i poluautomatsku pušku s teleskopom."
"Pogled kroz teleskop. Pucao je s nadvožnjaka, iz unajmljene sobe? Ušao je u bar, u praonicu, u bivše poduzeće i počeo pucati bez reda? Ljudi su bezglavo bježali, sklanjali se pod stolove. Prolaznici na ulici su mislili da čuju vatromet. ’Baš sam čekao autobus kad sam začuo te male eksplozije kao kad se ispaljuju rakete za vatromet.’"
"Popeo se na krov."
"Krovni snajperist. Pisao je dnevnik prije nego se popeo na krov? Ili je snimao svoj glas, išao u kino, čitao knjige o drugim masovnim ubojstvima da osvježi pamćenje?"
"Snimao se."
"Snimao se. što je napravio sa snimljenim vrpcama?"
"Poslao ih ljudima koje je volio moleći oproštaj."
’"Ne mogu si pomoći, dragi moji’. Jesu li žrtve bile potpuni neznanci? Je li to bilo ubijanje iz zavisti? Je li bio otpušten s posla? Možda je čuo glasove u svojoj glavi?"
"Potpuni neznanci."
"Je li čuo glasove?"
"Na televiziji."
"Koji govore samo njemu? Izdvojeno njemu?"
"Govorili su mu da mora ući u povijest. Imao je dvadeset i sedam godina, bez posla, razveden, auto u raspadu. Vrijeme mu je bježalo iz ruku."
"Pritisak upornih glasova. Kako se snalazio s medijima? Davao mnogo intervjua, pisao pisma uredniku lokalnih novina, pokušavao doći do ugovora za knjigu?"
"Nema medija u Iron Cityju. Nije o tome razmišljao dok nije bilo prekasno. Veli - ako bi to morao ponovno učiniti, ne bi to učinio kao obično ubojstvo, već kao atentat."
"Izabrao bi pažljivije, ubio jednu slavnu osobu, privukao pozornost, učinio bi to uočljivije."
"On sada zna da neće ući u povijest."
"Neću ni ja."
"Ali ti imaš Hitlera."
"Da, imam, ja imam Hitlera."
"Što ima Tommy Roy Foster?"
"Dobro, on ti je rekao sve te stvari u pismima koja ti šalje. A što ti pišeš kad mu odgovaraš?"
"Gubim kosu."
Pogledao sam ga. Bio je obučen u trenerku za znojenje, ručnik oko vrata, znojnici oko oba zapešća.
"Ti znaš što bi ti majka rekla o takvim odnosima kroz šah putem pisama."
"Znam što bi mi ti rekao. Upravo mi govoriš."
"Kako ti je majka? Jesi li se čuo s njom u zadnje vrijeme?"
"Želi da dođem u ašram ovoga ljeta."
"Želiš li ti?"
"Tko zna što ja želim? Tko zna što bilo tko želi? Možeš li sa sigurnošću znati tako nešto? Nije li to pitanje kemije mozga, signali putuju naprijed natrag, električna energija u moždanoj ovojnici? Kako možeš znati želiš li stvarno nešto učiniti ili je to samo neka vrsta živčanog podražaja u mozgu? Neka nevažna sitna radnja zbiva se negdje na nevažnom dijelu u jednoj od moždanih hemisfera i odjednom želim ići u Montanu ili ne želim ići u Montanu. Kako mogu znati da to nisu naprosto podražaji nervnih stanica ili tako nešto? Možda je to bio samo slučajni bljesak u moždini i ja se odjednom nađem u Montani i shvatim da uopće nisam htio dolaziti. Ne mogu kontrolirati zbivanja u svom mozgu, pa kako onda mogu biti siguran što bih želio raditi za deset sekundi, o Montani sljedećega ljeta da ne govorimo. Sve se svodi na aktivnost u mozgu i ti zapravo ne znaš što si ti kao osoba, a što neki ispaljeni ili neispaljeni podražaj nervne stanice. Nije li zbog toga Tommy Roy Foster ubio one ljude?"


Ujutro sam otišao u banku. Otišao sam do informativnog bankomata da provjerim stanje. Ubacio sam karticu, ukucao tajni kod, otipkao svoj zahtjev. Broj na zaslonu otprilike je odgovarao mojoj vlastitoj procjeni do koje sam jedva došao nakon dugotrajnog pretraživanja dokumenata, izmučen aritmetikom. Preplavili su me valovi olakšanja i zahvalnosti. Sistem je blagoslovio moj život. Osjećao sam njegovu podršku i odobravanje. Sistemski hardware, središnje računalo zaključano u sobi u nekom udaljenom gradu. Ta međusobna ovisnost pružala mi je zadovoljstvo. Osjetio sam kako je nešto poput duboke osobne vrijednosti, ali ne novac, nikako ne novac, bilo ovjereno i potvrđeno. Dva čuvara su ispratili poremećenu osobu iz banke. Sistem je nevidljiv što dojam čini impresivnim, a baratanje s njim čini tjeskobnim. Ali, mi smo bili u suglasnosti, bar za sada. Mreže, krugovi, struje, harmonije.

11


Probudio sam se obliven smrtnim znojem. Nezaštićen od strahova koji su me mučili. Nemoćan u središtu svoga bića. Nisam imao ni volje ni tjelesne snage ustati iz kreveta, hodati po mračnoj kući i lijepiti se uza zidove i ograde na stepenicama. Osjetiti svoj put, ponovno se nastaniti u vlastito tijelo, ponovno ući u svijet. Znojne kapljice klizile su mi niz rebra. Digitalne brojke na radio satu pokazivale su 3:51. Uvijek neparne brojke u trenucima poput ovoga. Što to znači? Možda se smrt pojavljuje u obliku neparnih brojeva? Možda postoje brojevi koji nastavljaju život za razliku od brojeva nabijenih prijetnjom? Babette je mrmljala u snu. Približio sam joj se i udisao njezinu toplinu.
Naposljetku sam zaspao, a ponovno me probudio miris zagorjelog tosta. To će biti Steffie. Ona prži tost u bilo koje vrijeme, namjerno. Obožava miris zagorjelog tosta, ovisna je o njemu, to je njezin dragocjeni miris. Zadovoljava je na način koji dim od drva ili gorućeg stijenja svijeće ne može postići, ili miris baruta koji se povlači ulicom za vatrometa na praznik Četvrtog srpnja. Razvila je i stupnjeve obožavanja. Zagorjeli raženi, zagorjeli bijeli, i tako dalje.
Obukao sam ogrtač i spustio se u prizemlje. Uvijek sam oblačio ogrtač i odlazio u neki dio kuće ozbiljno razgovarati s djetetom. Babette je bila s njom u kuhinji. Bio sam zapanjen. Mislio sam da je još u krevetu.
"Hoćeš malo tosta?" upitala je Steffie.
"Napunit ću pedeset i prvu idućeg tjedna."
"To nije staro, zar ne?"
"Osjećam se jednako već dvadeset i pet godina."
"To nije dobro. Koliko moja mama ima godina?"
"Ona je još mlada. Tek je navršila dvadesetu kad smo se prvi put vjenčali."
"Je li mlađa od Babe?"
"Otprilike su iste. Samo zato da ne pomisliš kako spadam u one muškarce koji neprestano pronalaze mlađe žene."
Nisam bio siguran jesu li moji odgovori bili namijenjeni Steffie ili Babette. To se događa u kuhinji gdje su razine podataka brojne i duboke, kako bi rekao Murray.
"Radi li još uvijek za CIA?" upitala je Steffie.
"Ne bismo smjeli o tome govoriti. Iako ima samo privremeni ugovor."
"Što je to?"
"To je ono što danas ljudi rade kao dopunski posao."
"A što ona zapravo radi?" upitala je Babette.
"Nazovu je iz Brazila. To je aktivira."
"I onda?"
"Prenosi novac u kovčegu uzduž i poprijeko Latinske Amerike."
"To je sve? I ja bih to mogla."
"Ponekad joj šalju knjige na recenziranje."
"Jesam li je srela?" upitala je Babette.
"Ne."
"Znam li kako se zove?"
"Dana Breedlove."
Steffie je usnama oblikovala riječi koje sam izgovarao. "Ne misliš valjda to jesti?" rekao sam joj.
"Uvijek jedem moje tostove."
Telefon je zazvonio i ja sam podigao slušalicu. Ženski glas je izgovorio naglašeno srdačni pozdrav. Glas je rekao da je upravljan računalno, da je dio marketinškog istraživanja određujućih faktora recentnih želja potrošača. Glas je rekao da će postaviti niz pitanja sa stankom nakon svakog pitanja da bih mogao odgovoriti.
Predao sam slušalicu Steffie. Kad sam bio siguran da je zaokupljena umjetnim glasom, započeo sam razgovor s Babette, šapćući.
"Voljela je izmišljati zavjere."
"Tko?"
"Dana. Voljela me je upetljavati u različite stvari."
"Kakve stvari."
"Stvarne. Navoditi neke prijatelje protiv drugih prijatelja. Kućne zavjere, zavjere na fakultetu."
"Zvuči obično."
"Sa mnom je razgovarala engleski, a španjolski ili portugalski preko telefona."
Steffie se izvinula, slobodnom rukom povukla vestu od tijela da bi mogla pročitati etiketu.
"Čisti akril," rekla je u slušalicu.
Babette je provjerila etiketu na svojoj vesti. Počela je padati lagana kišica.
"Kakav je osjećaj biti blizu pedesetprvoj?" upitala je.
"Ništa drukčije od pedesete."
"Osim što je jedinica parna, jedinica je neparna," naglasila je.
Te večeri, u Murrayevoj žućkasto bijeloj sobi, poslije spektakularnog obroka koja se sastojao od kornvolske kokoši veličine žabe pripravljene na sobnom kuhalu, preselili smo se s metalnih sklopivih stolaca na krevet na izvlačenje, da bismo popili kavu.
"Kad sam bio sportski novinar," rekao je Murray, "neprestano sam putovao, živio u avionima, hotelima i stadionima, nikad se nisam osjećao kod kuće u vlastitom stanu. Sada imam svoje gnijezdo."
"Učinili ste čuda," rekla je Babette dok joj je pogled u očaju lutao sobom.
"Malena je, mračna, obična," rekao je samozadovoljno. "Kontejner za misli."
Pokazao sam prema staroj četverokatnici koja se smjestila na nekoliko jutara s druge strane ulice."Čuje li se kakva buka iz umobolnice?"
"Mislite na udarce i vriskove? Zanimljivo da ljudi tu zgradu još uvijek zovu umobolnicom. Mora da je u pitanju upečatljiva arhitektura, strmi krov, visoki dimnjaci, stupovi, malo kićenosti tu i tamo koja je ili starinski privlačna ili sablasna - ne mogu se odlučiti. Ne izgleda kao starački dom ili psihijatrijska ustanova. Izgleda kao umobolnica."
Njegove hlače su se već počele sjajiti na koljenima.
"Žao mi je što niste poveli djecu. Želim upoznati malu djecu. Ovo je društvo djece. Mojim studentima govorim da su već prestari za važnu ulogu u stvaranju društva. Svake minute sve se više međusobno razilaze. ’I u trenutku dok sjedimo ovdje,’ kažem im, ’vi ispadate iz matice, postajete sve više neprepoznatljivi kao skupina, sve više neprimjereni kao cilj za reklamere i masovne proizvođače kulture. Djeca su istinski univerzalna. Ali, vi ste već daleko iza toga, već ste se počeli odvajati, već ste otuđeni od proizvoda koje trošite. Kome su proizvodi namijenjeni? Kakvo je vaše mjesto u marketinškoj shemi? Kad jednom okončate školovanje samo je pitanje vremena kad ćete iskusiti beskrajnu usamljenost i nezadovoljstvo potrošača koji su izgubili svoj kolektivni identitet.’ Zatim lupkam olovkom po stolu kako bih naznačio zloslutno protjecanje vremena."
Budući da smo sjedili na krevetu, Murray se morao prilično nagnuti naprijed da bi, gledajući preko šalice uravnotežene u mojoj ruci, mogao govoriti Babette.
"Koliko imate djece, sve zajedno?"
Nije odmah odgovorila.
"Tu je Wilder, naravno. Tu je Denise."
Murray je popio malo kave i nastojao je pogledati, postrance, držeći šalicu uz donju usnu.
"Onda, tu je i Eugene, koji ove godine živi s ocem u Zapadnoj Australiji. Eugene ima osam godina. Njegov otac se bavi istraživanjem divljine. Njegov otac je i Wilderov otac."
"Dječak raste bez televizije", rekao sam,"što ga čini vrijednim razgovora, Murray, kao da je neka vrsta divljeg dječaka, poput urođenika istrgnutog iz zabiti, inteligentan i pismen, ali oslobođen dubljih kodova i poruka koji njegovu vrstu označavaju jedinstvenom."
"Televizija je problem samo ako zaboravite kako gledati i slušati," rekao je Murray. "Moji studenti i ja neprestano razgovaramo o tome. Oni počinju osjećati da bi se morali suprotstaviti mediju upravo onako kako se ranija generacija suprotstavila svojim roditeljima i svojoj državi. Ja im govorim da moraju ponovno naučiti gledati poput djece. Izbjegavati sadržaj. Pronaći kodove i poruke, da upotrijebim tvoju frazu, Jack."
"Što oni kažu na to?"
"Televizija je samo drugo ime za reklamno smeće koje svakog jutra nalazimo u poštanskom sandučiću. Ali ja im kažem da to ne mogu prihvatiti, ja im kažem kako sjedim u ovoj sobi već više od dva mjeseca gledajući televiziju u rane sate i slušam pozorno, vodim bilješke. Snažno iskustvo koje oduzima oholost, vjerujte mi. Blisko mističnome."
"I što zaključujete?"
Prekrižio je noge i sjedio sa šalicom u krilu smješkajući se ravno ispred sebe.
"Valovi i isijavanje," rekao je. "Uspio sam shvatiti da je TV medij ishodišna snaga u američkom domu. Izdvojen, bezvremen, samodovoljan i koji se referira na sebe samog. TV je poput mita koji se rađa baš u našem dnevnom boravku, poput nečega što poznajemo na neki snoviti i predsvjesni način. Ja sam oduševljen, Jack."
Pogledao me je još se uvijek smješkajući, polupodmuklo.
"Moraš naučiti kako gledati. Moraš se otvoriti stvarima. Televizija nudi nevjerojatnu količinu psihičkih stvari. Otvara prastara sjećanja na rađanje svijeta, vodi nas u mapu, mrežu malih zujećih točaka koji čine strukturu slike. Tu je i svjetlo, tu je zvuk. Pitam svoje studente: ’Što biste još htjeli?’ Pogledajte bogatstvo podataka sadržanih u toj mapi, u tom sjajnom pakiranju, glazbeni efekti, reklame s isječcima iz života, proizvodi koji hrle iz mraka, kodirane poruke i beskrajna ponavljanja, kao napjevi, kao mantre. 'Coca-cola je to, Coca-cola je to, Coca-cola je to.’ Medij nas praktički preplavljuje formulama, ako se možemo prisjetiti kako reagirati nevino i nadići našu razdražljivost, umaranje i gađenje."
"Ali, vaši se studenti ne slažu."
"Gore od reklamnog smeća. Televizija je smrtna muka za ljudsku svijest, prema njima. Oni se srame svoje televizijske prošlosti. Žele razgovarati o filmovima."
Ustao je i ponovno napunio naše šalice.
"Otkuda vam tako veliko znanje?" rekla je Babette.
"Ja sam iz New Yorka."
"Što više govorite izgledate prepredenije, kao da nas pokušavate opčiniti."
"Da bi govor bio dobar mora biti zavodljiv."
"Jeste li ikada bili oženjeni?" upitala je.
"Jednom, kratko. Pokrivao sam Jetse, Metse i Netse. Mora da vam sada izgledam neobično, usamljeni čudak koji se blesavi s televizijom i razbacanim gomilama prašnih stripova. Nemojte misliti da ne bih uživao u dramatičnoj posjeti između dva i tri ujutro," rekao joj je, "neke inteligentne žene na tankim petama i u razrezanoj suknji, s pomagalima za snažni dojam."
Sipila je kišica dok smo pješačili prema kući. Obgrlio sam je oko struka. Ulice su bile prazne. Duž ulice Elm sve su trgovine bile mračne, dvije banke mutno osvijetljene, a neonske spravice u izlogu optičke trgovine stvarale su igru svjetla na pločniku.
Dacron, Orion, Lycra Spandex.
"Znam da sam ponekad zaboravna," rekla je, "no nisam znala da je to tako očito."
"Ali nije."
"Jesi li čuo Denise? Kad je to bilo, prošlog tjedna?"
"Denise je pametna i kruta. Nitko drugi to ne primjećuje."
"Okrenem broj na telefonu i zaboravim koga sam htjela nazvati. Odem u trgovinu i ne znam što sam htjela kupiti. Netko će mi nešto reći, a ja ću to zaboraviti, reći će mi ponovno, ja ću zaboraviti, pa će mi to ponovno reći s podsmijehom i onim čudnim pogledom."
"Svi mi zaboravljamo," rekao sam.
"Zaboravljam imena, lica, telefonske brojeve, adrese, ugovorene sastanke, upute, smjerove."
"To se naprosto događa manje više svakome."
"Zaboravljam da Steffie ne voli kad je zovu Stephanie. Čak je ponekad nazovem Denise. Zaboravljam gdje sam parkirala auto, a onda se neki dugi, dugi tren ne mogu sjetiti ni kako auto izgleda."
"Zaboravljanje se uvuklo u zrak, u vodu. Postalo je dio prehrambenog lanca."
"Možda je to zbog gume koju žvačem. Zvuči li to suviše nevjerojatno?"
"Možda je nešto drugo."
"O čemu to govoriš?"
"Uzimaš još nešto osim žvakaćih guma."
"Otkud ti to pada na pamet?"
"Posredno od Steffie."
"A od koga je Steffie to preuzela?"
"Denise."
Zastala je važući mogućnost da bi, ako je Denise izvor glasine ili teorije, ona stvarno mogla biti istinita.
"I što Denise kaže da uzimam?"
"Želio sam pitati tebe prije nego što ću pitati nju."
"Koliko ja znam, Jack, ne uzimam ništa što bi moglo uzrokovati rupe u mom pamćenju. S druge strane, ja nisam stara i nisam pretrpjela nikakvu ozljedu glave i nema ničega što bih mogla naslijediti iz obiteljskih korijena osim izvađenih maternica."
"Sada govoriš da je Denise možda u pravu."
"Ne možemo to potpuno isključiti."
"Govoriš, dakle, da možda uzimaš nešto što kao popratni učinak može oslabiti pamćenje."
"Ili uzimam nešto i zaboravljam ili ne uzimam ništa i zaboravljam. Moj život je ili/ili. Ili žvačem obične gume ili žvačem gume bez šećera. Ili žvačem gume ili pušim. Ili pušim ili se debljam. Ili se debljam ili trčim uz stadionske stube."
"Zvuči kao dosadan život."
"Nadam se da će trajati vječno," rekla je.
Uskoro su ulice bile prekrivene lišćem. Lišće je padalo i šuštalo i prevrtalo se niz kose krovove. Svakoga dana povremeno bi zapuhao žestoki vjetar i tresao preostalo lišće s drveća, umirovljenici su izlazili u stražnja dvorišta ili na male travnjake ispred kuća noseći grablje sa zakrivljenim zupcima. Crne vreće bile su složene na pločnicima u nakrivljene redove.
Grupe uplašene djece pojavljivale su se na našim vratima po svoje slatkiše za Noć vještica.

12


Odlazio sam na poduku iz njemačkog dvaput tjedno, u kasno popodne, mrak bi stizao ranije sa svakim slijedećim posjetom. Po radnom pravilu Howarda Dunlopa sjedili smo jedan drugom nasuprot cijelo vrijeme poduke. Želio je da uočavam položaje njegova jezika kad pokazuje izgovor suglasnika, dvoglasa, dugačkih i kratkih samoglasnika. Za uzvrat, on bi se s male udaljenosti zagledao u moja usta dok sam pokušavao izgovarati nesretne zvukove.
Njegovo je lice bilo mekano i tiho, ovalna površina bez ikakve naznake sve dok ne bi započeo svoju vokalnu gimnastiku. Tada bi započelo iskrivljavanje. Bilo je to sablasno za vidjeti, uzbuđujuće sramotno, kao kad bi svjedočili moždanom udaru u kontroliranim uvjetima. Zabio bi glavu među ramena, suzio oči, grčio lice. Kada bi na mene došao red ponoviti zvukove, ja sam činio isto, ako ništa drugo onda da zadovoljim učitelja, izvrtao bih usta, potpuno zatvarao oči, svjestan kako je moj prenaglašeni izgovor podvrgnut takvom mučenju vjerojatno zvučao kao iznenadno probijanje prirodnih zakona, kao da se kamen ili drvo trudi progovoriti. Kad bih otvorio oči zatekao bih ga samo nekoliko inča udaljenog od mojih usta, nagnutog da bolje vidi. Ponekad sam se pitao što je zapravo vidio unutra.
Napeta tišina prethodila je i slijedila svakoj poduči. Pokušavao sam voditi sitne razgovore, navesti ga da govori o godinama bavljenja kiropraktikom, o životu prije njemačkoga. On bi samo neodređeno gledao u međuprostor, ni ljutito ni kao da se dosađuje, a ni kao da izbjegava odgovor - naprosto odvojeno, oslobođeno od povezanosti s događajima, činilo se. Kad bi ipak govorio, o drugim stanarima ili kućevlasniku, nešto bi se mrzovoljno osjetilo u njegovu glasu, neki razvučeni ton pritužbe.
Njemu je bilo važno vjerovati kako je život proveo među ljudima koji nikada nisu shvaćali bit stvari.
"Koliko imate učenika?"
"Za njemački?"
"Da."
"Vi ste jedini kojega podučavam njemački. Prije sam imao i druge. Njemačkom je pala popularnost. Te stvari dolaze u ciklusima, kao i sve drugo."
"Što još podučavate?"
"Grčki, latinski i oceansko jedrenje."
"Ljudi vam dolaze da bi naučili oceansko jedrenje?"
"Više i ne tako često."
"Nevjerojatno je koliko se ljudi danas bavi podučavanjem," rekao sam. "Postoji po jedan učitelj za svaku osobu. Svi koje poznajem su ili učitelji ili učenici. Što vi mislite o tome?"
On je neodređeno gledao u vrata ormara.
"Podučavate li još štogod?"
"Meteorologiju."
"Meteorologiju. Kako je došlo do toga?"
"Majčina smrt ostavila je na mene strašan dojam. Potpuno sam klonuo, izgubio vjeru u Boga. Bio sam neutješan, povukao se skroz u sebe. Onda sam jednoga dana slučajno vidio vremensku prognozu na televiziji. Živahni mladi čovjek sa svjetlećim pokazivačem u rukama stajao je ispred šarene satelitske fotografije i predviđao vrijeme za sljedećih pet dana. Samo sam sjedio opčinjen njegovom samouvjerenošću i vještinom. To je bilo kao da je poruka odaslana s vremenskog satelita kroz tog mladog čovjeka k meni dok sam sjedio u mom platnenom stolcu. Okrenuo sam se meteorologiji zbog utjehe. Čitao sam vremenske karte, skupljao knjige o vremenu, odlazio na lansiranja vremenskih balona. Shvatio sam da je vrijeme nešto za čim sam tragao cijeli svoj život. Donijelo mi je osjećaj mira i sigurnosti koji nikada prije nisam iskusio. Rosa, mraz i magla. Zapusi snijega. Zračne struje. Nešto je veličanstveno u zračnim strujama. Počeo sam napuštati svoju ljušturu, razgovarati s ljudima na ulici. ’Lijep dan. Čini se da će kiša. Je li vam danas toplo?’ Svatko zamjećuje vrijeme. Prva stvar poslije izlaska sunca, odlazite do prozora, gledate kakvo će biti vrijeme. Vi to radite, ja to radim. Načinio sam popis ciljeva koje bi želio ostvariti u meteorologiji. Upisao sam dopisni tečaj, stekao sam stupanj koji mi omogućava podučavanje toga predmeta u zgradama koje u pravnom smislu nemaju više od stotinu stanara. Predavao sam meteorologiju u podrumima crkava, na parkiralištima kamp kućica, u radnim sobama, u blagovaonicama. Dolazili su me slušati u Millers Creeku, Lumbervillu, Watertownu. Tvornički radnici, domaćice, trgovci, službenici policije i vatrogastva. Vidio sam nešto u njihovim očima. Glad, neutaženu potrebu."
Na rubovima rukava njegove zimske potkošulje vidjele su se rupice. Stajali smo u sredini sobe. Čekao sam da nastavi. Bilo je doba godine, doba dana kada mala uporna tuga prolazi porama stvari. Sumrak, tišina, željezna hladnoća. Neka usamljenost do samih kostiju.
Kad sam se vratio kući, u kuhinji je Bob Pardee uvježbavao svoj golferski zamah. Bob je Denisin otac. Rekao je da se vozio kroz naš grad na putu u Glassboro gdje ima prezentaciju i pomislio da nas odvede na večeru.
Zamahnuo je spojenim rukama u usporenom pokretu preko svog lijevog ramena, glatko i elegantno sve do završetka udarca. Denise ga je promatrala sjedeći kraj prozora na stolcu bez naslona. Na sebi je imao polučupavi kardigan na kopčanje s rukavima koji su se objesili preko zapešća.
"Kakva je to prezentacija?" upitala je.
"Oh, znaš već. Grafikoni, strelice. Baciš malo boje na zid. To su osnovna sredstva za ostavljanje dojma, zlato."
"Jesi li opet promijenio posao?"
"Sada prikupljam fondove. Strašno sam zaposlen, također, možeš mi vjerovati."
"Kakve fondove?"
"Ma sve što se može, znaš. Ljudi mi daju trgovačke markice, grafike. Hej, super, nemam ništa protiv."
Nagnuo se u stav za kratki udarac prema rupi. Babette se naslonila na hladnjak prekriživši ruke i promatrala ga. Na katu britanski glas je rekao: "Postoje oblici vrtoglavice koji ne uključuju vrtnju."
"Fondove za što?" upitala je Denise.
"Postoji ta jedna mala stvar za koju si možda imala prilike čuti, a zove se Fondacija za pripravnost od nuklearne nesreće. Temeljno je to legalni obrambeni fond za industriju. Nešto kao za svaki slučaj
"Za svaki slučaj čega?"
"Za svaki slučaj da se ne onesvijestim od gladi. Idemo potražiti neka rebrica, hoćemo li? Babette, što kažeš? Ja sam polupripravan da ubijem vlastitu životinju."
"Koliko ti poslova uopće radiš?"
"Prestani me gnjaviti, Denise."
"Nije važno, baš me briga, radi što te volja."
Bob je odveo troje starije djece u Wagon Wheel. Ja sam odvezao Babette u kuću na obali rijeke gdje će čitati gospodinu Treadwellu, starom slijepcu koji je živio ondje sa svojom sestrom. Wilder je sjedio između nas i igrao se tabloidima iz super-marketa koje je Treadwell najviše volio kao štivo. Kao dobrovoljna čitateljica slijepima Babette je imala neke ograde prema starčevu apetitu za neizrecivo i onostrano, vjerujući kako su hendikepirani moralno povezani s višim oblicima zabave. Ako njih ne možemo promatrati kao predstavnike pobjede ljudskog duha, u koga ćemo se ugledati? Oni moraju pružati primjer baš kao i ona kao čitateljica i moralistička aktivistkinja. No ona je profesionalno obavljala svoju dužnost i čitala mu s najvećom iskrenošću, kao djetetu, o mrtvacima koji ostavljaju poruke na telefonskim sekretaricama.
Wilder i ja smo čekali u autu. Plan je bio da se nas troje poslije čitanja nađemo s grupom iz Wagon Wheela u Dinky Donut, gdje će oni pojesti desert, a mi večerati. Za taj dio večeri ponio sam primjerak Mein Kampfa.
Kuća Treadwellovih bila je starinski jednostavna s trulim drvenim rešetkama duž trijema. Manje od pet minuta nakon što je ušla, Babette je izišla iz kuće, nesigurnim koracima otišla da kraja trijema i zavirila u tamno dvorište. Zatim je polako hodala prema automobilu.
"Vrata su bila otvorena. Ušla sam, nema nikoga. Potražila sam okolo, ništa, nikoga. Popela sam se na kat, ni znaka života. Čini se da ništa ne nedostaje."
"Što znaš o njegovoj sestri?"
"Ona je starija od njega i vjerojatno u lošijem stanju, ako zanemariš činjenicu da je on slijep, a ona nije."
Dvije najbliže kuće bile su u mraku, obje na prodaju, a nitko u četiri ostale kuće u okolici nije znao ništa o kretanju Treadwellovih zadnjih nekoliko dana. Odvezli smo se u sjedište lokalne policije i razgovarali sa službenicom koja je sjedila za kompjutorom. Rekla nam je da se po jedan nestanak prijavljuje svakih jedanaest sekundi i ukucala sve što smo joj rekli.
U Dinky Donutu, izvan grada, Bob Pardee je tiho sjedio dok je obitelj jela i razgovarala. Nježno ružičasto golfersko lice već je postalo preširoko za njegovu lubanju. Kosa mu je bila podšišana na skup način, podrezana postupno, u cijeli je postupak uključena određena količina boje i tehnologije, ali se činilo da njegova glava nije za sve to bila dovoljno dinamična. Zamijetio sam kako ga Babette pozorno promatra pokušavajući shvatiti smisao četiriju uzburkanih godina koje su preveli kao muž i žena. Opći potop. Pio je, kockao, jurio automobilom po riječnim nasipima, bivao otpuštan, davao otkaze, otišao u mirovinu, otputovao prerušen u Coaltown gdje je nekoj ženi platio da govori švedski dok su se ševili. Švedski je razbjesnio Babette, ili to ili njegova potreba za priznanjem, pa ga je izudarala dlanovima, laktovima, šakama. Stare ljubavi, stari strahovi. Sada ga je promatrala s nježnošću, sa sjećanjem koje se činilo duboko i blagonaklono i milosrdno kao da baca protučini na njegovu sadašnju nevolju, iako sam, poznavajući je, naravno znao da je to samo prolazni osjećaj, jedna od onih ljubaznosti koju nitko ne razumije.
U podne slijedećega dana već su pretraživali rijeku.

13


Studenti se po navici drže bliže campusu. Nemaju što raditi u Blacksmithu, nema ničeg primjerenog, ničeg privlačnog ili zanimljivog po prirodi stvari. Oni imaju svoju vlastitu hranu, kino, glazbu, kazalište, sport, razgovore i seks. Ovo je grad kemijskih čistionica i optičara. Fotografije viktorijanskih kuća nejasnih obrisa rese izloge agencija za prodaju nekretnina. Te se fotografije nisu mijenjale godinama. Kuće su prodane ili srušene ili preseljene u druge gradove u drugim državama. To je grad dvorišnih prodaja rabljenih predmeta koje složene na kolnim ulazima čuvaju djeca.
Babette me je nazvala u ured u Centenary Hallu. Rekla je kako je Heinrich stavio svoju kapu za prikrivanje, uzeo idiot-kameru i otišao do rijeke promatrati potragu za tijelima, a dok je bio tamo, stigla je vijest da su Treadwellovi pronađeni živi i prestravljeni u maloj napuštenoj daščari kraj Mid-Village Malla, golemog trgovačkog centra daleko na međudržavnom zemljištu. Navodno su dva dana tumarali Centrom, izgubljeni, zbunjeni i uplašeni, prije nego što su se sakrili u prljavi kiosk. U kiosku su proveli još dva dana, a oslabljena i malodušna sestra bi se odvažila izaći samo u lov na otpatke do spremišta za smeće s pomičnim vratima nalik kućicama iz crtanih filmova. Bila je puka sreća da se njihov boravak u Trgovačkom centru podudarao s blagoslovom blagog vremena. Nitko još nije znao zašto nisu potražili pomoć. Vjerojatno je golemost i otuđenost samog mjesta uz pomoć poodmaklih godina u njima pobudila osjećaj bespomoćnosti i izgubljenosti u krajoliku udaljenih i prijetećih obrisa. Treadwellovi nisu puno izlazili. Zapravo, još nitko nije znao kako su uopće uspjeli doći u Centar. Možda ih je onamo odvezla njihova nećakinja i zaboravila pokupiti. Nećakinja je nedostupna, rekla je Babette, kao komentar.
Dan prije sretnog pronalaženja, policija je pozvala vidovnjakinju za pomoć u određivanju kretanja i sudbine Treadwellovih. O tome su naveliko pisale lokalne novine. Vidovnjakinja je živjela u pokretnome domu u šumama izvan grada. Predstavljala se isključivo kao Adele T. Novine su pisale da su ona i šef policije, Hollis Wright, sjedili u njezinom kamionu za stanovanje, a ona je razgledavala fotografije Treadwellovih i mirisala dijelove njihove garderobe. Zatim je zatražila šefa policije da je ostavi nasamo jedan sat. Radila je vježbe, pojela nešto riže s dahl umakom i pala u trans. U tom povišenom stanju, pisalo je u novinskom izvještaju, pokušavala je doći do podataka o tragovima psihičkih sustava na bilo kojoj udaljenosti, u ovom slučaju Starog Čovjeka Treadwella i njegove sestre. Kad se šef policije Wright vratio u kamion, Adele T. mu je rekla da napusti potragu na rijeci i pozornost posveti pustoj zemlji nalik na mjesečev krajolik u radijusu od petnaest milja od doma Treadwellovih. Policija je odmah pokrenula operaciju pretraživanja sadre deset milja dalje niz rijeku i tamo pronašla avionsku putnu torbu u kojoj se nalazio pištolj i dva kilograma neprerađenog heroina.
Policija se savjetovala s Adele T. u brojnim prigodama i ona ih je dovela do dva pretučena tijela, jednog Sirijca u zamrzivaču i tajnog spremišta s označenim novčanicama u iznosu od šest stotina tisuća dolara, iako je u svakom pojedinačnom slučaju, stajalo je u zaključku članka, policija tragala za nečim drugim.
Američka zagonetka je sve dublja.

14


Okupili smo se kod prozora u Steffienoj maloj sobi i gledali spektakularni zalazak sunca. Jedino Heinrich nije bio tu, ili zato što nije imao povjerenja u zdrava zajednička zadovoljstva ili zato što je vjerovao da se nešto zlokobno krije u suvremenim sunčevim zalascima.
Kasnije, sjedio sam u krevetu u svom ogrtaču i učio njemački. Mrmljao sam riječi sebi u bradu i pitao se bih li mogao svoj govor njemačkog jezika na proljetnoj konferenciji svesti na kratke uvodne napomene ili će drugi sudionici očekivati uporabu jezika u svemu, u predavanjima, za objedom, u čavrljanju, kao znak naše ozbiljnosti, naše jedinstvenosti u svjetskoj znanosti.
TV je rekla: "I drugi trendovi koji mogu dramatično utjecati na vaš portfelj."
Denise je ušla i legla na pod u podnožju kreveta naslonivši glavu na ruke, licem okrenuta meni nasuprot. Koliko je kodova, potkodova, socijalnih povijesti bilo sadržano u tom jednostavnom položaju? Prošla je puna minuta.
"Što ćemo poduzeti u vezi s Babom?"
"Na što misliš?"
"Ona sve zaboravlja."
"Je li te pitala uzima li neko sredstvo?"
"Ne."
"Ne, ne uzima ili ne, nije te pitala?"
"Nije me pitala."
"Dogovorili smo se da te pita," rekao sam.
"Dakle, nije me pitala."
"Kako znaš da nešto uzima?"
"Vidjela sam bočicu zakopanu u smeće ispod sudopera. Jednu od onih kakve se dobivaju na recept. Na njoj je bilo napisano ime i naziv lijeka."
"Kako se zove lijek?"
"Dylar. Jedanput svaka tri dana. To zvuči kao da je opasno ili stvara ovisnost ili nešto." "Piše li što o Dylaru u tvom Popisu lijekova?"
"Nije unutra. Potrošila sam sate. U knjizi su četiri abecedna popisa."
"Mora da je tek nedavno pušten u prodaju. Hoćeš li da i ja provjerim knjigu?"
"Već sam sve pregledala. Pregledala sam."
"Uvijek možemo nazvati njezinog liječnika. Ali ne bih htio da to prenapušemo. Svatko uzima nekakav lijek, svatko povremeno nešto zaboravlja."
"Ne kao moja mama."
"Ja stalno nešto zaboravljam."
"Što ti uzimaš?"
"Tablete za snižavanje pritiska, tablete protiv stresa, tablete protiv alergije, kapi za oči, aspirine. Sve prosječno."
"Pogledala sam u ormarić s lijekovima u vašoj kupaonici."
"Nema Dylara?"
"Mislila sam da je možda tamo nova bočica."
"Liječnik je propisao trideset tableta. I to je bilo to. Prosječno. Svatko nešto uzima." "Svejedno bih htjela znati," rekla je.
Cijelo ovo vrijeme bila je okrenuta od mene. U ovoj situaciji krili su se moguće urote, prigode za okolišne manevre, tajne planove. Ali, sada je ona promijenila položaj, poslužila se laktom da podigne gornji dio tijela i promatrala me promišljeno s podnožja kreveta.
"Mogu li te nešto pitati?"
"Naravno," rekao sam.
"Nećeš se ljutiti?"
"Ti znaš što se nalazi u mom ormariću s lijekovima. Zar je ostalo i drugih tajni?"
"Zašto si Heinrichu dao ime Heinrich?"
"Logično pitanje."
"Ne moraš odgovoriti."
"To je dobro pitanje. Nema nikakva razloga da ga ne postaviš."
"I onda, zašto si?"
"Mislio sam da je to moćno ime, snažno ime. Sadrži neku vrstu autoriteta."
"Jesi li mu dao ime po nekome?"
"Ne. On se rodio ubrzo nakon što sam pokrenuo katedru i pretpostavljam da sam htio zahvaliti sretnom trenutku. Želio sam učiniti nešto njemačko. Osjećao sam se pozvanim za gestu."
"Heinrich Gerhardt Gladney?"
"Mislio sam da to ime nosi autoritet koji bi se mogao zakačiti za njega. Mislio sam da je to snažno ime, da ostavlja dojam i još uvijek tako mislim. Želio sam mu dati oklop, učiniti ga neustrašivim. Ljudi su svojoj djeci davali imena Kim, Kelly i Tracy."
Nastupila je duga šutnja. I dalje me je promatrala. Njezina izražajnost, skupljena nekako u središtu lica, davala joj je u trenucima koncentracije mrgodan, napola ratoboran izgled.
"Misliš li da sam se preračunao?"
"Nije na meni da sudim."
"Postoji nešto u njemačkim imenima, njemačkom jeziku, njemačkoj stvari. Zapravo ne znam točno što je to. Jednostavno postoji. U središtu svega toga je Hitler, naravno."
"Sinoć je opet bio na programu."
"On je uvijek na programu. Bez njega ne bi bilo televizije."
"Izgubili su rat," rekla je. "Što je veliko u tome?"
"To je logičan argument. Ali, ne radi se o veličini. To nije pitanje dobra i zla. Ne znam zapravo što je to. Promotri to drukčije. Neki ljudi uvijek oblače svoju najdražu boju. Neki ljudi nose oružje. Neki ljudi odjenu uniformu i osjećaju se većima, jačima, sigurnijima. U tom prostoru leži moja opčinjenost."
Ušla je Steffie noseći Denisein zeleni štitnik za sunce. Nisam znao što je to značilo. Popela se na krevet, pa smo svi troje listali moj Njemačko-engleski rječnik tražeći riječi koje zvuče otprilike jednako u oba jezika, poput orgije i cipele.
Heinrich je trčeći niz hodnik divljački upao u sobu. "Dođite odmah, snimili su avionsku nesreću." I već je izletio kroz vrata, djevojčice su skočile s kreveta i svi su troje trčali hodnikom prema televizoru.
Sjedio sam na krevetu lagano ošamućen. Brzina i buka njihova izlaska doveli su sobu u stanje molekularnog potresa. U ruševinama nevidljivog reda stvari ostalo je pitanje, što se ovdje događa? Dok sam ja stigao do sobe na kraju hodnika vidio se još samo oblak crnog dima na rubu ekrana. No, udes je prikazan još dva puta, jednom na usporenoj snimci, jer je analitičar pokušavao objasniti zašto se avion srušio. Letački instruktor na zračnom mitingu u Novom Zelandu.
Vrata dvaju ormara sama su se otvorila.
Te večeri, u petak, okupili smo se pred televizorom kao što je bio običaj i pravilo, s dostavljenom kineskom hranom. Gledali smo poplave, potrese, odrone zemlje, erupcije vulkana. Nikada prije nismo bili tako posvećeni svojoj dužnosti, našem saboru petkom. Heinrich nije bio mrzovoljan, meni nije bilo dosadno. Steffie, koju je muž svađajući se sa ženom u komediji situacija doveo gotovo na rub suza, potpuno su preuzeli ti dokumentarni ulomci katastrofe i smrti. Babette je pokušala prebaciti program na humorističnu seriju o grupi poremećene djece koja grade svoj vlastiti komunikacijski satelit. Bila je iznenađena silinom našeg prosvjedovanja. Inače smo bili tihi gledajući zgrade koje se ruše u ocean, čitava sela koja se lome i izgaraju u moru nadolazeće lave. Svaka nesreća povećavala je našu želju, htjeli smo više, nešto još veće, grandioznije, nešto što će još jače opustošiti.


Kad sam u ponedjeljak ušao u svoj ured, zatekao sam Murraya kako sjedi uz stol kao netko tko čeka dolazak medicinske sestre s napravom za mjerenje krvnog tlaka. Ima problema, rekao je, s utemeljenjem Elvis Presley središta moći na Odsjeku za američki okoliš. Čini se da šef odsjeka, Alfonse Stompanato, misli kako jedan drugi nastavnik, tristotinjak funti težak bivši rock’n’roll tjelesni čuvar imenom Dimitrios Cotsakis, već posjeduje prava na tu zamisao, jer je letio u Memphis kad je Kralj umro, intervjuirao Kraljevu svitu i obitelj, a i sam dao intervju lokalnoj televiziji kao Tumač Fenomena.
Više nego uspješan potez, priznao je Murray. Predložio sam da navratim na njegovo sljedeće predavanje, neformalno, nepozvan, naprosto kao znak podrške u njegovim naporima, da mu pridodam snagu utjecaja i ugleda kakav god već bio, a proizlazi iz moga ureda, moga predmeta, moje fizičke osobe. Lagano je kimao glavom i prstima cupkao krajeve svoje brade.
Kasnije, za ručkom, opazio sam jedan prazan stolac za stolom koji su zauzeli njujorški emigranti. Alfonse je sjedio na čelu stola, zapovjedna prisutnost čak i u sveučilišnom restoranu. Bio je velik, podrugljiv, tamnog upornog pogleda, čupavih obrva i neuredne brade sivih pramenova. Upravo bih takvu bradu i ja pustio 1969. da se Janet Savory, moja druga žena, Heinrichova majka, nije pobunila. "Neka gledaju čisti prostor," rekla je svojim tihim prijekornim glasom. "Djelotvornije je nego što misliš."
U sve što je radio Alfonse je ugradio osjećaj sveopće upotrebljivosti. Govorio je četiri jezika, imao fotografsko pamćenje, mogao obavljati složene matematičke operacije u glavi. Jednom mi je rekao da umjetnost napredovanja u New Yorku ovisi o tome možeš li naučiti izražavanje nezadovoljstva na zanimljiv način. Zrak je bio pun bijesa i nezadovoljstva. Ljudi nisu imali strpljenja za tvoje osobne teškoće osim ako ih nisi znao njima zabaviti. Sam Alfonse bio je povremeno razarajuće zabavan. Izgradio je ponašanje koje mu je omogućavalo prevladati i uništiti svako mišljenje u sukobu s njegovim. Kad je govorio o popularnoj kulturi iskušavao je zatvorenu logiku vjerskog fanatika, onoga koji bi ubio za svoja uvjerenja. Njegovo disanje postalo bi teško, nepravilno, obrve kao da bi se zaključale. Ostali emigranti kao da su njegove izazove i ruganje doživljavali primjerenim kontekstom za svoja nastojanja. U njegovu su uredu lijepili sitne kovanice na zid.
Rekao sam mu: "Zašto se, Alfonse, dobronamjerni i odgovorni ljudi uzbuđuju gledajući katastrofe na televiziji?"
Ispričao sam mu o nedavnoj večeri s lavom, blatom i podivljalim vodama koju smo djeca i ja doživjeli na tako uzbudljiv način.
"Htjeli smo još i još."
"To je prirodno, to je normalno," rekao je i umirujuće klimnuo. "To se događa svakome."
"Zašto?"
"Zato što naš mozak blijedi. Potrebne su nam povremene katastrofe kao predah od neprekidnog bombardiranja informacijama."
"To je očigledno," rekao je Lasher. Slabašan čovjek nervoznog lica i glatke kose začešljane unatrag.
"Slijed se zbiva neprestano," rekao je Alfonse. "Riječi, slike, brojevi, činjenice, grafički prikazi, statistike, točke, valovi, čestice. Samo katastrofa može privući našu pozornost. Mi ih želimo, mi ih trebamo, mi ovisimo o njima. Sve dok se zbivaju negdje drugdje. Tu upada California. Odroni blata, šumski požari, erozija obale, potresi, masovna ubojstva, i tako dalje. Možemo se opustiti i uživati u tim nepogodama jer duboko u srcu osjećamo da California zaslužuje sve što joj se događa. Stanovnici Californije su izumili koncept životnoga stila. Već bi to bilo dovoljno za njihovo prokletstvo."
Cotsakis je zdrobio konzervu dijetalne Pepsi i bacio u koš za otpatke.
"Japan je prilično dobar za snimanje elementarnih nepogoda," rekao je Alfonse. "Indija je u velikoj mjeri nepokrivena. Oni imaju izvanredne mogućnosti sa svojim gladnima, monsunima, vjerskim sukobima, željezničkim nesrećama, potonućima brodova, i tako dalje. Ali, njihove nesreće ostaju nezabilježene. Tri retka u novinama. Nema televizijskog pokrivanja, nema satelitske veze. Zato je California tako značajna. Ne samo što uživamo gledajući ih kako su kažnjeni zbog svoga opuštenog životnog stila i naprednih društvenih ideja, već znamo i to da ništa nećemo propustiti. Kamere su upravo tamo. Pripravne. Nikakav užas ne može izbjeći njihovoj pozornosti."
"Želiš reći da je ta opčinjenost TV katastrofama manje više univerzalna."
"Za većinu ljudi postoje samo dva mjesta na svijetu. Mjesto gdje žive i televizor. Ako se nešto dogodi na televiziji imamo potpuno pravo da nas to opčinjava, štogod to bilo."
"Ne znam bih li se osjećao dobro ili loše naučivši da moje iskustvo dijeli tako mnogo ljudi."
"Osjećaj se loše," rekao je.
"To je očigledno," rekao je Lasher. "Svi se mi osjećamo loše. Ali, možemo u tome uživati."
Murray je rekao: "Sve to dolazi od pogrešne vrste pozornosti. Ljudima blijedi mozak. To je zato što su zaboravili slušati i gledati poput djece. Zaboravili su kako se skupljaju podaci. U psihičkom smislu šumski požar na TV-u je u podređenom položaju prema spotu od deset sekundi za automatsku perilicu rublja. Reklame posjeduju dublje valove, dublji odsjaj. Ali, mi smo preokrenuli relativno značenje tim stvarima. Zato su ljudske oči, uši, mozgovi i živčani sustavi postali umorni. To je jednostavno slučaj zloupotrebe."
Grappa je povremeno bacao polovicu peciva na Lashera, pogađajući ga u rame. Grappa je bio blijed i djetinje debeo, a bacanje peciva bio je pokušaj skretanja Lasherove pozornosti na sebe.
Grappa mu je rekao: "Pereš li ikada zube prstom?"
"Prvi put sam prao zube prstom kad sam prvi put noćio u kući ženinih roditelja, prije nego što smo se vjenčali, kad su njezini roditelji bili na vikendu u Asbury Parku. Oni su bili tipična građanska obitelj."
"Zaboravljanje četkice za zube za mene je fetiš," rekao je Cotsakis. "Prao sam zube prstom u Woodstocku, Altamontu, Montereyu i na barem tucet drugih značajnih zbivanja."
Grappa je pogledao u Murraya.
"Ja sam zube prao prstom poslije borbe Ali - Foreman u Zairu," rekao je Murray. "To je najjužnije mjesto na kojem sam ikada prao zube prstom."
Lasher je pogledao u Grappu.
"Jesi li ikada kenjao u zahodsku školjku bez zahodske daske?"
Grappin odgovor je bio napola liričan. "U velikom i staromodnom zahodu u starom Socony Mobil odmorištu na autocesti Boston Post kad je moj otac prvi put izvezao automobil izvan grada. Odmorište s letećim crvenim konjem. Hoćeš o autu? Mogu ti opisati detalje automobila do zadnje pojedinosti."
"To su stvari o kojima se ne uči," rekao je Lasher. "Zahodske školjke bez sjedala. Pišanje u lavaboe. Kultura javnih zahoda. Svi ti veliki restorani uz cestu, kinodvorane, benzinske crpke. Cijeli taj etos ceste. Pišao sam u lavaboe širom američkog Zapada. Prelazio sam granicu da bih pišao u lavaboe u Manitobi i Alberti. O tome se zapravo ovdje radi. O velikom zapadnjačkom nebu. O najboljim zapadnjačkim motelima. O restoranima uz cestu i drive-in kafeima. O poeziji ceste, ravnici, pustinji. O prljavim i smrdljivim zahodima. Pišao sam u lavabo u Utahu na dvadeset i dva ispod ništice. Nikada nisam pišao u lavabo po hladnijem vremenu."
Alfonse Stompanato pogledao je oštro u Lashera.
"Gdje si bio kad je umro James Dean?" rekao je prijetećim glasom.
"U kući ženinih roditelja prije nego što smo se oženili i slušao sam ’Plesnjak iz mašte’ na starom stolnom Emersonovu modelu. Motorola sa svjetlećim brojčanikom već je bila stvar prošlosti."
"Izgleda da si provodio dosta vremena u kući ženinih roditelja i ševio," rekao je Alfonse.
"Bili smo djeca. Po našoj kulturološkoj matrici bilo je prerano za ševu."
"A što ste onda radili?"
"Ona mi je žena, Alfonse. Baš želiš da to pričam pred prepunim stolom?
"James Dean je umro, a ti se drpaš s nekom dvanaestogodišnjakinjom."
Alfonse se okrenuo Dimitriosu Cotsakisu.
"A gdje si ti bio u vrijeme smrti Jamesa Deana?"
"U stražnjem dijelu restorana moga ujaka u Astoriji, u Queensu, i usisavao usisavačem Hoover."
Alfonse je pogledao Grappu.
"A gdje si dovraga ti bio?", rekao je kao da je baš tog trena pomislio da glumčeva smrt nije bila potpuna bez bar nekog svjedočanstva o Grappinom boravištu.
"Znam točno gdje sam bio, Alfonse. Samo da se prisjetim."
"Ma gdje si bio kurvin sine?"
"Uvijek se takvih stvari sjećam do najmanje pojedinosti. Ali, kao adolescent sam bio sanjalica. Imam rupe u sjećanju."
"Sigurno si bio zaposlen drkanjem. Na to si mislio?"
"Pitaj me za Joan Crawford."
"Trideseti rujan devetsto pedeset i pete. Umire James Dean. Gdje je Nicholas Grappa i što radi?"
"Pitaj me za Gablea, pitaj me za Monroe."
"Srebrni Porsche se približava križanju vozeći kao strijela. Ford Sedan nema vremena za kočenje. Staklo se krši, metal vrišti. Jimmy Dean sjedi u vozačevom sjedalu slomljenog vrata s višestrukim frakturama i ranama. Točno je pet i četrdesetpet po vremenu na Obali Pacifika. Gdje je Nicholas Grappa, kralj drkadžija iz Bronxa?"
"Pitaj me za Jeffa Chandlera."
"Ti si čovjek srednjih godina, Nicky, koji putuje sjećanjem na djetinjstvo. Dobio si obvezu koju moraš ispuniti."
"Pitaj me za Johna Garfielda, pitaj me za Montya Clifta."
Cotsakis je bio monolit čvrste i natrpane tjelesine. Bio je osobni čuvar Little Richarda i brinuo se za osiguranje rock koncerata prije nego što je pristupio našem fakultetu.
Eliot Lasher je bacio debeli komad sirove mrkve na njega i onda zapitao: "Jesi li ikada doživio da ti neka žena guli kožu s leđa nakon nekoliko dana provedenih na plaži?"
"Cocoa Beach, Florida," rekao je Cotsakis. "To je bilo predivno. Drugo ili treće najljepše iskustvo u mojem životu."
"Je li bila gola?" pitao je Lasher.
"Do struka," odgovorio je Cotsakis.
"Iz kojeg smjera?" rekao je Lasher.
Gledao sam kako je Grappa bacio kreker na Murraya. Ovaj ga je uhvatio dlanom kao da je frisbee.

15


Stavio sam svoje tamne naočale, namjestio lice i ušao u sobu. Tamo je bilo dvadeset i pet ili trideset mladića i djevojaka, mnogi u jesenjim bojama, a sjedili su u naslonjačima, na sofama i na širokom drap tepihu. Murray je hodao između njih, govoreći, desna mu je ruka drhtala nekako stilizirano. Kad me je ugledao smeteno se nasmiješio. Naslonio sam se na zid u nastojanju da izgledam značajno, ruke sam prekrižio ispod crnog plašta.
Murray je bio usred misaonog monologa.
"Je li njegova majka znala da će Elvis umrijeti mlad? Govorila je o ubojicama. Govorila je o životu. O životu zvijezde te vrste i veličine. Nije li život strukturiran tako da vas pokosi rano? U tome je bit, zar ne? Postoje pravila, misli vodilje. Ako niste stekli milost i mudrost umrijeti rano, prisiljeni ste nestati, sakriti se kao da vas je stid i morate se ispričati. Ona se brinula zbog njegova mjesečarenja. Bojala se da bi mogao pasti kroz prozor. Ja suosjećam s majkama. Majke uistinu znaju. Folklor je tu u pravu."
"Hitler je obožavao svoju majku," rekao sam.
Val pozornosti, neizgovoren, prepoznatljiv samo u izvjesnom stapanju tišine, unutarnjem napinjanju. Murray se neprestano kretao, naravno, ali sada s nešto više namjere, birajući put među naslonjačima i ljudima koji su sjedili na podu. Ja sam stajao naslonjen na zid, prekriženih ruku.
"Elvis i Gladys voljeli su se grliti i maziti," rekao je. "Spavali su u istom krevetu sve dok se nije počeo približavati fizičkoj zrelosti. Stalno su tepali jedan drugom."
"Hitler je bio lijeno dijete. Njegovi školski izvještaji su bili puni nedovoljnih ocjena. Ali, Klara ga je voljela i razmazila, pružala mu pozornost koju nije dobivao od oca. Bila je tiha žena, skromna i religiozna, dobra kuharica i domaćica."
"Gladys je svakoga dana pratila Elvisa u školu i natrag. Branila ga je u malim uličnim tučama, napala bi svakog klinca koji bi ga pokušao tiranizirati."
"Hitler je fantazirao. Uzimao je satove iz klavira, radio skice muzeja i vila. Bio je puno u kući. Klara je to podnosila. On je bio prvo njezino dijete koje je preživjelo prve godine. Troje druge djece je umrlo."
"Elvis je imao povjerenja u Gladys. Dovodio je svoje djevojke da se upoznaju."
"Hitler je napisao pjesmu svojoj majci. Njegova majka i njegova nećakinja bile su žene s najvećim utjecajem na njega."
"Kad je Elvis otišao u vojsku, Gladys se razboljela i pala u depresiju. Nešto je osjećala, možda jednako toliko za sebe kao i za njega. Njezin psihički sustav je bljeskao primajući sve moguće loše znakove. Nagovještaji i potištenost."
"Nema previše sumnje da je Hitler bio ono što zovemo maminom mazom."
Mladić koji je zapisivao, mrmljao je odsutno, "Mutter-söhnchen." Brižno sam ga pogledao. Tada sam se, slijedeći iznenadni osjećaj, odvojio od zida i počeo koračati sobom poput Murraya, povremeno zastajkujući da bih gestikulirao, slušao, pogledao kroz prozor ili u strop.
"Elvis gotovo da nije ispuštao Gladys iz vida kad se njezino stanje pogoršalo. Bdio je uz njezinu postelju u bolnici."
"Kad mu se majka ozbiljno razboljela, Hitler je postavio krevet u kuhinju da bi joj bio bliže. Kuhao je i pospremao."
"Elvis se skrhao od tuge kad je Gladys umrla. Milovao ju je i dragao u lijesu. Tepao joj je sve dok je nisu pokopali."
"Klarin pogreb stajao je tri stotine i sedamdeset kruna. Hitler je plakao na grobu, a nakon pogreba uslijedio je period potištenosti i samosažaljenja. Osjećao je intenzivnu usamljenost. Ne samo da je izgubio ljubljenu majku, već i osjećaj svoga doma na zemlji."
"Čini se gotovo sigurnim da je smrt Gladys začela temeljne promjene u Kraljevu pogledu na svijet. Ona je bila njegovo uporište, njegov osjećaj sigurnosti. Počeo se povlačiti iz stvarnoga svijeta, ulazio je u stanje vlastitog umiranja."
"Ostatak života Hitler nije podnosio božične ukrase, jer je njegova majka umrla u blizini božičnog drvca."
"Elvis je prijetio smrću, primao prijetnje smrću. Odlazio je u mrtvačnice i zanimao se za NLO-e. Počeo je proučavati Bardo Thödol, općenitije poznatu kao Tibetanska knjiga mrtvih. To je vodič za umiranje i ponovno rađanje."
"Mnogo godina kasnije, u zagrljaju mita o sebi koji je sam izgradio i dubokoj utučenosti, Hitler je čuvao portret majke u svojim spartanskim odajama u Obersalzbergu. Činilo mu se da čuje zujanje u lijevom uhu."
Murray i ja mimoišli smo se u središtu prostorije gotovo se sudarivši. Ušao je Alfonse Stompanato, u pratnji nekoliko studenata, privučen vjerojatno nekim valovima magnetskoga podražavanja, nekim mahnitanjem u zraku. Spustio je svoju mrzovoljnu tjelesinu u naslonjač dok smo Murray i ja kružili jedan oko drugoga upravljeni u suprotnim smjerovima, izbjegavajući poglede.
"Elvis je ispunio obveze ugovora. Ispadi, gubitak vrijednosti, samodestruktivnost, groteskno ponašanje, tjelesna nadutost i serija uvreda pameti, u vlastitoj izvedbi. Njegovo mjesto u legendi je osigurano. Skeptike je pridobio tako što je rano umro, užasavajuće, nepotrebno. Sada ga više nitko nije mogao zanijekati. Njegova majka je vjerojatno sve to predvidjela, kao na velikom ekranu, godinama prije vlastite smrti."
Murray je, iskazujući mi radosno poštovanje, otišao u kut prostorije i sjeo na pod, ostavljajući me samoga u hodu i gestikulacijama, zaštićenog profesionalnom aurom moći, ludila i smrti.
"Hitler je sebe nazivao usamljenim lutalicom koji dolazi iz ništavila. Cuclao je bombone, razgovarao s ljudima vodeći beskrajne monologe slobodno asocirajući kao da jezik dolazi iz neke praznine onkraj svijeta i jednostavno je bio medij otkrivenja. Zanimljivo je pitati se je li se osvrnuo unatrag iz svog Führerbunkera ispod grada u plamenu na rane dane svoje vladavine. Je li mislio na male grupe turista koji su posjećivali maleno rodno mjesto njegove majke i gdje je provodio ljeta sa svojim rođacima, vozio se na zaprežnim kolima i izrađivao zmajeve od papira? Turisti su dolazili iz poštovanja prema mjestu Klarina rođenja. Ulazili su u seosku kuću, obilazili je s osobitom pažnjom. Adolescentski dječaci su se uspinjali na krov. S vremenom je broj posjeta rastao. Fotografirali su, sitni predmeti nestajali su u njihovim džepovima. Zatim su počele dolaziti gomile, hrpe ljudi bi preplavile dvorište i pjevale domoljubne pjesme, svastike su se crtale po zidovima, po bokovima domaćih životinja s imanja. Gomile su dolazile do njegove planinske vile, bilo ih je toliko da je morao ostati unutra. Uzimali su kamenčiće po kojima je hodao i nosili ih kući poput suvenira. Gomile su dolazile slušati njegove govore, gomile nabijene erotikom, jednom zgodom on je mase nazvao svojom jedinom nevjestom. On bi zatvarao oči, stiskao dlanove u pesti dok je govorio, grčio je svoje tijelo mokro od znoja, namještao glas da zvuči kao oružje za stvaranje napetosti. 'Seksualna ubojstva' - tako je netko nazvao njegove govore. Gomile su dolazile da bi se hipnotizirale njegovim glasom, himnama stranke, povorkama baklji."
Zabuljio sam se u tepih i nijemo odbrojio do sedam.
"Ali, čekajte. Kako se ovo čini poznatim, kako blisko običnom. Gomile dolaze, iznurene radom, treba samo pritisnuti tipku - ljudi spremni za prebacivanje u neki drugi svijet. Sve mi to znamo. Moralo je biti nešto drukčije s tim gomilama ljudi. Što je to bilo? Dopustite mi šapnuti tu strašnu riječ, iz staroengleskog, iz staronjemačkog, iz staronordijskog. Smrt. Mnoge od tih gomila skupljene su u imenu smrti. Bili su tamo da bi se klanjali smrti. Procesije, pjesme, govori, razgovori s mrtvima, recitiranje imena mrtvaca. Bili su tamo da bi gledali lomače i vatrena kola, tisuće zastava uzdignutih na pozdrav, tisuće uniformiranih naricatelja. Postojali su činovi i jedinice, izvedene pozadine, krvavi stjegovi i crne uniforme. Gomile su dolazile da bi stvorile štit nasuprot vlastitom umiranju. Postati gomilom znači izbaciti smrt. Napustiti gomilu znači riskirati smrt kao individualac, sam gledati smrti u oči. To su razlozi zbog kojih nastaju gomile više od bilo kojih drugih. Ljudi su dolazili da bi postali gomila."
Murray je sjedio na drugoj strani prostorije. Njegove su oči izražavale duboku zahvalnost. Bio sam velikodušan iskazujući moć i ludilo s kojima sam raspolagao, dopuštajući svom subjektu povezati se s neizmjerno manjom spodobom, tipom koji sjedi u sklopivim stolcima i gleda televiziju. To nije bila mala stvar. Svi mi imamo auru o kojoj se valja brinuti, a dijeleći svoju s prijateljem dovodio sam u pitanje upravo one stvari koje su me učinile nedodirljivim.
Ljudi su oživjeli sobu, studenti i osoblje, i u blagoj buci polučujnih primjedbi i glasova koji su kružili shvatio sam da smo i mi postali gomilom. Ne zato što bi mi sada trebala gomila. Najmanje od svega sada. Smrt je ovdje bila isključivo stvar struke. Nije me smetala, bio sam joj nadmoćan. Murray se probio do mene i otpratio me iz prostorije, razdjeljujući gomilu drhtavom rukom.

16


Bio je to dan kad je Wilder počeo plakati u dva poslije podne. U šest je još uvijek plakao i sjedio na kuhinjskom podu gledajući u prozor pećnice, a mi smo ubrzano jeli večeru, zaobilazili ga ili prekoračivali da bi došli do štednjaka ili hladnjaka. Babette ga je promatrala dok je jela. Imala je predavanje o sjedenju, stajanju i hodanju. Trebala je početi za sat i pol. Pogledala me je nemoćno i molećivo. Govorila mu je umirujućim glasom, nosila ga i mazila, provjerila njegove zube, okupala ga, cijeloga ga pregledala, škakljala ga, hranila, pokušala ga natjerati da puzi kroz svoj plastični tunel. Njezini starci će je čekati u podrumu crkve.
Bilo je to ritmičko plakanje, odmjereno izmjenjivanje kratkih paničnih pulsiranja. Povremeno se činilo kako će se stišati i zacmizdriti, zacviljeti poput životinjice, nepravilno i iscrpljeno, ali se ritam održao u povišenim razmacima, a isprana ružičasta tuga ogledala se na njegovu licu.
"Odvest ćemo ga liječniku," rekao sam. "A zatim ću te odbaciti do crkve."
"Hoće li liječnik primiti uplakano dijete? Osim toga, njegov liječnik sada ne radi."
"Što je s tvojim liječnikom?"
"Mislim da on radi. Ali, uplakano dijete, Jack? Što mogu reći čovjeku?" ’Moje dijete plače.’
"Ima li što gore od toga?"
Do tog trenutka nije postojao osjećaj krize. Samo razdražljivost i očaj. Ali kad smo odlučili posjetiti liječnika, sve se pretvorilo u žurbu, u uzrujavanje. Tražili smo Wilderovu jaknu i cipele, pokušavali se sjetiti što je jeo u posljednjih dvadeset i četiri sata, predviđali liječnikova pitanja i pozorno uvježbavali odgovore. Činilo se presudnim uskladiti odgovore čak i ako nismo bili sigurni da su točni. Liječnicima opada zanimanje za ljude koji su kontradiktorni. Taj strah je već dugo vladao mojim odnosom s liječnicima, naime, da ih neću zanimati, da će uputiti sestre da prozovu druga imena prije moga, da moje umiranje neće shvaćati ozbiljno.
Čekao sam u autu, a Babette i Wilder su ušli u bolnicu na kraju Elm ulice. Liječnički uredi bacaju me u tjeskobu čak i više od bolnica zbog njihove atmosfere negativnog iščekivanja i zbog slučajnog pacijenta koji odlazi s dobrom viješću i rukuje se s liječnikovom antiseptičkom rukom glasno se smijući, smijući se svemu što liječnik izgovori, puca od smijeha s nadmoćnom snagom, naglašavajući svoje dobro stanje zanemarivanjem drugih pacijenata dok prolazi čekaonicom pored njih i još se uvijek provokativno smije - on je već oslobođen od njih, više ga ništa ne može povezati s njihovim tjednim jadom, njihovim tjeskobnim inferiornim umiranjem. Radije bih da me odvedu u neku stanicu hitne pomoći, neki urbani bunar drhtanja, gdje dovoze nastrijeljene ljude, izrezane noževima, s jedva otvorenim očima od opijumskog složenca, sa slomljenim iglama na podlakticama. Te stvari nemaju nikakve veze s mojom mogućom smrću, nenasilnom, malograđanskom, pažljivom.
Njih su dvoje izašli iz malenog osvijetljenog predvorja na ulicu. Bilo je hladno, pusto i tamno. Dječak je koračao uz svoju majku držeći je za ruku još uvijek plačući, nalikovali su slici neke amaterske tuge i nesreće, te sam se gotovo nasmijao - ne tuzi nego njezinoj prikazi koju su stvarali, razlici između njihovog jada i načina na koji se objavljivao. Moji osjećaji nježnosti i sažaljenja bili su podriveni slikom njihovog prelaska ulice, njihovom odjećom na brzu ruku, dijete koje odlučno jeca, njegova majka koja posrće dok hoda, divlje raspuštene kose, žalosni i patetični par. Nisu bili sukladni rečenoj žalosti, toj velikoj jednoumnoj tjeskobi. Objašnjava li ovo postojanje profesionalnih naricatelja? Oni se paze da ne upadnu u komičnu patetiku.
"Što je rekao liječnik?"
"Dajte mu aspirin i strpajte ga u krevet."
"To je i Denise rekla."
"Rekla sam mu to. A on je rekao, pa, zašto to niste i učinili?"
"Pa, zašto nismo?"
"Ona je dijete, a ne liječnik - eto zašto nismo."
"Jesi li mu to rekla?"
"Ne znam što sam mu rekla," rekla je Babette. "Nikad ne znam što govorim liječnicima, mnogo manje nego što mi oni govore. Nekakva uznemirenost je u zraku."
"Znam točno što govoriš."
"To je kao razgovaranje izvan svemirskog broda dok plutaš u onim teškim odijelima."
"Sve se izmiče i lebdi."
"Ja liječnicima uvijek lažem."
"Ja također."
"Ali zašto?" rekla je.
Kad sam pokrenuo auto shvatio sam da se njegovo plakanje promijenilo u tonu i vrijednosti. Paničnu ritmičnost zamijenio je suzdržan, nerazgovijetan, tugujući zvuk. Sada je jecao. To je bio izraz Srednjoistočne tužbalice, tjeskobe tako povodljive da odmah preplavi štogod ju je uzrokovalo. Bilo je nešto duboko trajno i suosjećajno u njegovom naricanju. To je bio zvuk prirođene utučenosti.
"I što ćemo sad?"
"Smisli nešto," rekla je.
"Još uvijek imaš petnaest minuta do početka tvog predavanja. Odvezimo ga u bolnicu, na ulaz za hitne slučajeve. Samo da vidimo što će oni reći."
"Ne možeš odvesti dijete na Hitnu samo zato što plače. Ako nešto nije hitan slučaj, onda je to ovaj."
"Ja ću čekati u autu," rekao sam.
"Što ću im reći? ’Moje dijete plače.’ Imaju li uopće u našoj bolnici Odjel za hitne slučajeve?"
"Zar se ne sjećaš? Vozili smo Stoverove prošlog ljeta."
"Zašto?"
"Auto im je bio na popravku."
"Nije važno."
"Udisali su plin iz nekakvog spraya za uklanjanje mrlja."
"Odvezi me na predavanje," rekla je.


Poza. Kad sam se zaustavio ispred crkve, neki njezini učenici već su silazili u podrum. Babette je pogledala svog sina pogledom punim pitanja, molećivosti i očaja. On je već bio u šestom satu svoga plakanja. Potrčala je duž pločnika i u ušla u zgradu.
Razmišljao sam da ga odvedem u bolnicu. Ali ako liječnik, koji ga je temeljito pregledao u svom udobnom uredu sa slikama u otmjenim pozlaćenim okvirima na zidovima, nije mogao ništa utvrditi, što bi tada mogli tehničari u Hitnoj, ljudi koji su obučeni za stiskanje prsiju i oživljavanje srca koje je prestalo kucati.
Podigao sam ga i posjeo ispred sebe na upravljač, licem prema meni, nogama na mojim bedrima. Strašna žalopojka se nastavljala, val za valom. Taj je zvuk bio tako moćan i čist da sam ga gotovo mogao slušati, pokušavajući ga svjesno razumjeti onako kao što podešavate mentalni registar u koncertnoj dvorani ili kazalištu. Nije cendrao ni ridao. On je izvikivao nesreću, govorio bezimene stvari koje su me pogađale svojom dubinom i bogatstvom. Poput prastare tužaljke još upečatljivije zbog svoje odlučne monotonije. Zavijanje. Postavio sam ga uspravno držeći ga dlanovima ispod pazuha. Dok se plakanje nastavljalo, dogodio se čudan zaokret u mom razmišljanju. Zaključio sam da ne želim nužno da prestane. Možda i ne bi bilo tako strašno, mislio sam, sjediti i slušati ovo još malo. Promatrali smo jedan drugoga. Iza tog hipnotičkog trajanja na djelu je bila složena inteligencija. Pridržao sam ga jednom rukom, a drugom sam brojao njegove prste u rukavicama bez prstiju, naglas, na njemačkom. Neutješno plakanje nije se zaustavljalo. Puštao sam ga padati po meni kao kiša koja lijeva. Ušao sam u nj, u nekom smislu. Puštao sam da pada po meni, da me zapljuskuje po licu i grudima. Počeo sam misliti kako se Wilder izgubio u tom jauku i ako bih mu se i ja mogao pridružiti na tom izgubljenom i poništenom mjestu, možda bismo zajedno mogli ostvariti kakvo vratolomno čudo razumijevanja. Puštao sam plakanje da se razlije po mom tijelu. Možda i ne bi bilo tako strašno, mislio sam, sjediti ovdje još četiri sata, s uključenim motorom i grijanjem, i slušati ovo uniformirano naricanje. Moglo bi biti dobro, moglo bi biti na čudan način utješno. Ušao sam u to, pao sam u to, to kao da se rastvorilo i zaklopilo za mnom. On je plakao širom otvorenih očiju, zatvorenih očiju, s rukama u džepovima, skidao je rukavice i ponovno ih oblačio. Ja sam naprosto sjedio i mudro kimao glavom. Ne znajući ni sam zašto, iznenada sam ga okrenuo, posjeo na krilo i pokrenuo automobil, puštajući Wildera da upravlja. Već smo to jednom napravili, na udaljenost od dvadeset metara, jednog nedjeljnog predvečerja u kolovozu, naša je ulica bila prekrivena pospanim sjenkama. I sada je odgovorio izazovu, plakao je okrećući upravljač dok smo skretali iza uglova da bi se vratili pred Kongregacijsku crkvu i zaustavili. Stavio sam ga na lijevu nogu, zagrlio i privukao sebi i pustio um lebdjeti prema približavajućem snu. Zvuk se premjestio u nestalnu udaljenost. Povremeno bi prošao poneki automobil. Naslonio sam se na vrata, maglovito svjestan njegova daha na mom palcu. Nakon izvjesnog vremena Babette je kucala na prozor, a Wilder je otpuzao preko sjedišta da podigne bravicu kako bi mogla ući. Sjela je, popravila njegovu kapu i podigla zgužvanu maramicu s poda.
Bili smo na pola puta prema kući kad je plakanje prestalo. Prestalo je iznenada bez promijene u tonu i intenzitetu. Babette nije rekla ništa, ja nisam svrnuo pogled s ceste. On je sjedio između nas i gledao u radio. Čekao sam Babette da me kriomice pogleda iza njegovih leđa ili povrh glave i pokaže mi olakšanje, radost, nadu. Nisam znao kako se osjećam i trebao sam poticaj. Ali je ona gledala ravno pred sebe kao da se boji da bi bilo kakva promjena u osjetljivim sastojcima zvuka, pokreta, izražavanja, mogla ponovno pokrenuti plakanje.
Kod kuće nitko nije govorio. Svi su se tiho kretali iz sobe u sobu promatrajući Wildera iz daljine pogledima nevjerice i poštovanja. Kad je zaiskao malo mlijeka, Denise je nježno otrčala u kuhinju, bosonoga, u pidžami, osjećajući da pažljivim rasporedom pokreta i lakoćom koračaja neće uznemiriti težak i dramatičan zrak koji je Wilder donio u kuću. Popio je mlijeko u jednom snažnom gutljaju, još uvijek potpuno obučen, s rukavicama pričvršćenim za rukave.
Promatrali su ga nekako sa strahopoštovanjem. Gotovo sedam sati ozbiljnog plakanja. Kao da se vratio s lutanja po nekom udaljenom i svetom mjestu, pješčanoj pustinji ili snježnoj ravnici - mjestu gdje su stvari izgovorene, krajolici viđeni, udaljenosti svladane, sve što mi u našoj svakodnevnoj muci promatramo s izmiješanim obožavanjem i čuđenjem, držimo u pričuvi za pothvate najuzvišenijih i najtežih dosega.

17


Jedne večeri u krevetu Babette mi je rekla: "Zar nije divno imati svu tu djecu u kući?"
"Uskoro će biti još jedno."
"Tko?"
"Bee dolazi za nekoliko dana."
"Dobro. A koga drugoga bi mogli dobiti?"
Sljedećega dana Denise je odlučila suočiti svoju majku s lijekovima koje ili uzima ili ne uzima, nadajući se nagnati Babette na ispovijest, na priznanje ili bar neki i najmanji, smeteni odgovor. Taktiku djevojčica nije raspravila sa mnom, ali nisam mogao suspregnuti divljenje prema njezinom odabiru trenutka. Svi šestero bili smo nagurani u auto na putu prema trgovačkom centru Mid-Village i Denise je jednostavno pričekala prirodni prekid razgovora i upravila pitanje izravno u Babettino tjeme glasom rasterećenim bilo kakve pristranosti.
"Što ti govori ime Dylar?"
"Je li to crna djevojčica u posjeti Stoverima?"
"Ona se zove Dakar," rekla je Steffie.
"Njezino ime nije Dakar, ona dolazi odatle," rekla je Denise. "To je zemlja na obali slonovače u Africi."
"Glavni grad je Lagos," rekla je Babette. "Znam to iz surferskog filma koji sam gledala, a u kojem glumci putuju cijelim svijetom."
"Savršeni val," rekao je Heinrich. "Vidio sam ga na TV."
"Ali, kako se zove djevojčica?" rekla je Steffie.
"Ne znam," rekla je Babette, "ali, film se nije zvao Savršeni val. Za njim su tragali, za savršenim valom."
"Oni odlaze na Havaje," Denise je objašnjavala Steffie, "i čekaju te idealne valove iz Japana. Zovu se origami."
"A film se zvao Dugo toplo ljeto," rekla je njezina mama.
"Dugo toplo ljeto" rekao je Heinrich, "je slučajno drama koju je napisao Tennessee Ernie Williams."
"To nije važno," rekla je Babette, "jer se ionako naslovi ne mogu zaštititi copyrightom."
"Ako je iz Afrike," rekla je Steffie, "pitam seje li ikada jahala na devi."
"Ili možda Audi Turbo."
"Ili Toyotu Supra."
"Što već deve pohranjuju u svoje grbe?" rekla je Babette. "Hranu ili vodu? Nikad mi to nije bilo jasno."
"Postoje jednogrbe i dvogrbe deve," objasnio joj je Heinrich. "Ovisi, dakle, o kojoj vrsti govoriš."
"Želiš mi reći da dvogrbe deve pohranjuju hranu u jednu, a vodu u drugu grbu?"
"Važna stvar o devama je," rekao je on, "da se njihovo meso smatra osobitim specijalitetom."
"Mislila sam da je to meso aligatora," rekla je Denise.
"Tko je doveo deve u Ameriku?" rekla je Babette. "Imali su ih neko vrijeme na Zapadu i služile su kulijima za prijenos zaliha, i graditeljima velike željeznice u Ogdenu, u Utahu. Pamtim svoje ispite iz povijesti."
"Jesi li sigurna da ne govoriš o ljamama?" rekao je Heinrich.
"Ljame su ostale u Peruu," rekla je Denise. "Peru ima ljamu, vikunju i još jednu životinju. Bolivija ima kositar. Čile ima bakar i željezo."
"Dat ću bilo kome u ovom autu pet dolara," rekao je Heinrich, "ako mi može imenovati stanovnike Bolivije."
"Bolivijanci," rekla je moja kćer.
Obitelj je kolijevka svjetskih dezinformacija. Mora da postoji nešto u obitelji što nagoni na činjenične pogreške. Prevelika bliskost, buka i toplina bića. Možda čak i nešto dublje, poput potrebe za preživljavanjem. Murray kaže da smo krhka bića okružena svijetom neprijateljskih činjenica. Činjenice prijete našoj sreći i sigurnosti. Što se dublje ukopavamo u prirodu stvari, naša građa kao da se sve više razlabavljuje. Obiteljski postupci djeluju prema odvajanju od svijeta. Malene greške dižu glave, maštarije bujaju. Rekao sam Murrayu da neznanje i zbunjenost nikako ne mogu biti pokretači obiteljske solidarnosti. Kakve li zamisli, kakve li subverzije. On me pita zašto su najsnažnije obiteljske zajednice u najslabije razvijenim društvima. Ne znati je oružje preživljavanja, kaže. Magija i praznovjerje uvriježili su se kao moćno vjerovanje u plemenu. Obitelj je najsnažnija tamo gdje se objektivna stvarnost gotovo sigurno preinačuje. Kakva bezdušna teorija, kažem. Ali Murray uporno tvrdi kako je istinita.
U velikoj željezariji u trgovačkom centru ugledao sam Erica Massingalea, inženjera i bivšeg trgovca mikročipovima, koji je promijenio svoj život pridruživši se nastavnom osoblju kompjutorskog centra na Brijegu. Bio je mršav i blijed, cerio se na neki opasan način.
"Ne nosiš tamne naočale, Jack."
"Nosim ih samo na Sveučilištu."
"Shvaćam."
Razdvojili smo se i krenuli duboko u trgovinu. Glasna jeka odzvanjala je golemim prostorom, poput istrjebljivanja životinjskih vrsta. Ljudi su kupovali ljestve visoke dvadeset i dvije stope, šest vrsta brusnog papira, motorne pile za rušenje drveća. Police su bile dugačke i svijetle, ispunjene metlama prekomjerne veličine, golemim vrećama treseta i gnojiva, ogromnim plastičnim kantama za smeće. Konopi su visjeli kao tropsko voće, ispleteni u lijepe pletenice, debele, smeđe, jake. Sjajna je stvar promatrati i dodirivati namotaje konopa. Kupio sam pedeset stopa Manila užeta naprosto da ga imam, da ga mogu pokazati sinu, razgovarati o mjestu njegova podrijetla, o tome kako je načinjeno. Ljudi u trgovini govorili su engleski, hindu, vijetnamski i srodne jezike.
Ponovno sam naletio na Massingalea u redu za blagajne.
"Nikad te nisam vidio izvan Sveučilišta, Jack. Izgledaš drukčije bez naočala i ogrtača. Gdje si nabavio taj džemper? Je li to turski vojni džemper? Narudžba putem pošte, zar ne?"
Pregledao me je cijelog, popipao materijal otporan na kišu jakne koju sam nosio prebačenu preko ruke. Zatim se povukao unatrag da bi stvorio perspektivu, klimnuo glavom, njegov je cerek poprimao samozadovoljan izraz zrcaleći neko unutarnje zaključivanje.
"Mislim da znam te cipele," rekao je.
Što je time mislio, zna te cipele?
"Sve zajedno, ti si potpuno različita osoba."
"Različita u kom smislu, Eric?"
"Nećeš se uvrijediti?" rekao je, cerek je postao pohotan, bogat skrivenim značenjem.
"Naravno da neću. Zašto bih?"
"Obećaj da se nećeš uvrijediti."
"Neću se uvrijediti."
"Izgledaš tako bezopasno, Jack. Veliki, bezopasni, beznačajni tip u godinama."
"Zašto bih se uvrijedio?" rekao sam, platio za moj konop i požurio k izlazu.
Taj susret je probudio u meni raspoloženje za kupovanje. Pronašao sam ostale, pa smo prešli dva parkirališta prema glavnoj zgradi trgovačkog centra Mid-Village, deseterokatnici složenoj uokolo središnjeg prostora s vodopadima, šetalištima i vrtovima. Babette i djeca slijedili su me u dizalo, u trgovine nanizane na svakom katu, kroz robne kuće i specijalizirane trgovine, začuđeni ali i oduševljeni mojom željom za kupovanjem. Kad se nisam mogao odlučiti između dvije košulje, nagovarali su me da kupim obje. Kad sam izjavio kako sam gladan, nahranili su me perecima, pivom i souvlakijem. Dvije djevojčice su izviđale ispred nas opažajući stvari koje možda trebam ili želim, a onda me povlačile za rukav i nagovarale da ih slijedim. Bile su moji vodiči u beskrajno blagostanje. Ljudi su se gurali u buticima i trgovinama prehrambenih specijaliteta. Orguljaška glazba dizala se s šetališnog prostora. Mirisali smo čokoladu, kokice, parfeme; mirisali smo sagove i krzna, kobasice obješene u izlozima i smrtonosni vinil. Moja obitelj bila je ushićena zbivanjem. Napokon sam bio jedan od njih, osoba koja kupuje. Savjetovali su me, u moje ime zanovijetali prodavače. Neprestano sam se neočekivano susretao s vlastitim odrazom na nekoj zrcalećoj površini. Hodali smo iz trgovine u trgovinu, odbacujući, ne samo predmete u pojedinim odjelima, ne samo odjele u pojedinim trgovinama, već i cijele trgovine, mamutske korporacije koje nas nisu privlačile iz ovog ili onog razloga. Uvijek je postojala sljedeća trgovina, sljedeća tri kata, osam katova, prizemlje prepuno strugala za sir i nožića za guljenje krumpira. Kupovao sam u lakoumnom zanosu. Kupovao sam za trenutne potrebe i dugotrajne zalihe. Kupovao sam radi kupovanja, birajući i dodirujući, ispitujući robu koju uopće nisam namjeravao kupiti, a na kraju bih je kupio. Slao sam prodavače po knjige s materijalima i knjige s uzorcima da tragaju za nepostojećim oblicima. Počeo sam rasti u vrijednosti i samopoštovanju. Osjećao sam se ispunjenim, pronašao sam nove značaje svoje osobnosti, pronašao sam u sebi osobu na čije sam postojanje zaboravio. Obasjavala me je neka svjetlost. Prešli smo s odjela s namještajem na odjel muške odjeće, prolazeći kraj kozmetike. Naši odrazi pojavljivali su se na stupovima sa zrcalima, na ostakljenim i kromiranim zidovima, na TV monitorima u sobama službe sigurnosti. Razmjenjivao sam novac za dobra. Što sam više novca trošio, to se činio manje važnim. Bio sam veći od tih svota. Novac je curio s mene kao kiša koja lijeva. Zapravo su mi se te svote vraćale u obliku nekog egzistencijalnog dobitka. Osjećao sam se skupim, u meni je rasla velikodušna darežljivost, te sam rekao djeci da izaberu Božične poklone sada i ovdje. Gestikulirao sam na način koji mi se činio skupocjenim. Mogao sam osjetiti njihovu opčinjenost. Raspršili su se prostorom, svako od njih iznenada je poželio biti sam, postali su zamišljeni, čak tajanstveni. Povremeno bi se poneko od njih vraćao prijaviti Babette željeni predmet pazeći da drugi ne saznaju što je to. Ja se nisam bavio tim zamornim detaljima. Bio sam dobročinitelj, onaj koji dijeli darove, bonuse, mito, bakšiš. Djeca su znala da je u prirodi takvih stvari ne očekivati moje sudjelovanje u tehničkoj raspravi o samim poklonima. Zatim smo ponovno jeli. Glazbena skupina svirala je prigodničarsku glazbu. Glasovi iz vrtova i šetališta letjeli su do vrha desetoga kata, graja koja je odjekivala i vrtjela se golemom galerijom, miješajući se s bukom s katova, ritmom koraka i zvonjavom zvončića, šumom pokretnih stepenica, zvukom ljudi koji jedu, ljudskim zujanjem neke živahne i sretne razmjene.
Kući smo se vozili u tišini. Svatko je otišao u svoju zaštićenu sobu u želji za samoćom. Malo kasnije, promatrao sam Steffie ispred televizora. Pokretala je usne pokušavajući ih uskladiti s riječima koje su bile izgovorene.

18


Priroda je i užitak gradskih ljudi ne vjerovati gradu. Sva vodeća načela koja bi mogla proizaći iz nekog urbanog središta ideja i kulturoloških energija doživljavaju se pokvarenima, ovim ili onim oblikom pornografije. Tako je to s gradovima.
Ali Blacksmith nije ni izbliza veliki grad. Mi se ne osjećamo ugroženima i ojađenima onako kako je to u drugim gradovima. Mi nismo urezani u cestu povijesti i njezina zatrovana skretanja. Ako naše pritužbe imaju neku ciljanu točku, onda bi to mogao biti televizor odakle vrebaju sve vanjske prijetnje izazivajući strahove i tajne strasti. Svakako je neznatno ili nimalo gorčine pričvršćeno uz Sveučilište-na-Brijegu kao znamen štetnih utjecaja. Škola zauzima vječno spokojni rub gradskog krajolika, poludodirnut, više ili manje slikovit, utonuo u političku smirenost. Ne bismo je nazvali mjestom za poticanje sumnji.
Pod slabim snijegom odvezao sam se na aerodrom malo izvan Iron Cityja, grada zagrnutog zbunjenošću, središta napuštenosti i slomljenog stakla prije nego mjesta temeljno ostvarene urbane propasti. Bee, moja dvanaestogodišnja kći, trebala je stići letom iz Washingtona, s dva zaustavljanja i jednom promjenom aviona na svom putu. Međutim, bila je to njezina majka, Tweedy Browner, koja se pojavila u prostoru za "dolaske", malenom prašnjavom prostoru iz trećeg svijeta u stanju zaustavljene obnove. Za trenutak sam pomislio kako je Bee mrtva, a Tweedy da je došla osobno mi to priopćiti.
"Gdje je Bee?"
"Njezin let je danas kasnije. Zbog toga sam ja ovdje. Da mogu provesti neko vrijeme s njom. Moram sutra u Boston. Obiteljski poslovi."
"Ali, gdje je ona?"
"Sa svojim ocem."
"Ja sam njezin otac, Tweedy."
"S Malcolmom Huntom, glupane. Mojim mužem."
"On je tvoj muž, nije njezin otac."
"Voliš li me još uvijek, Tuck?"
Zvala me je Tuck, imenom kojim je njezina majka zvala njezina oca. Sve muške Brownere su zvali Tuck. Kad je loza počela blijedjeti, reproducirajući niz esteta i nesposobnjakovića, davali su to ime svakom muškarcu koji bi ženidbom ušao u obitelj. Ja sam bio prvi u tom nizu i očekivao sam da ću čuti profinjenu ironiju u njihovim glasovima pri izgovoru tog imena. Mislio sam da ironija oboji glas kad tradicija postane preelastična. Nazalni izgovor, sarkazam, samokarikatura i tako redom. Mislio sam da će me kažnjavati izrugujući se sebi samima. Ali, oni su bili dragi, čak i zahvalni što sam im dopuštao nastaviti tradiciju.
Nosila je vestu od šetlanda, suknju od tvida, dokoljenke i jeftine mokasinke. Odavala je izvjesnu protestantsku zapuštenost, razbijenu auru u kojoj se njezino tijelo bori za opstanak. Bjeloputo i koščato lice, lagano izbuljene oči, znaci napetosti i brige koji su se iskazivali na rubovima usana i oko očiju, vidljivo udaranje sljepoočnica, izražene vene na rukama i vratu. Pepeo cigarete visio je na raspletenoj niti iz njezine veste.
"Treći put te pitam: gdje je?"
"U Indoneziji, više-manje. Malcolm radi u dubokoj tajnosti podupirući komunističku obnovu. To je dio elegantnog zapleta smišljenog za svrgavanje Castra. Maknimo se odavde, Tuck, prije nego što nas okruže djeca koja prose."
"Putuje li sama?"
"Zašto ne bi?"
"Od Dalekog Istoka do Iron Cityja put nije nimalo jednostavan."
"Bee se dobro snalazi kad mora. Ona želi biti pisac turističkih vodiča, ako želiš znati stvarne činjenice. Zna se prilagoditi svemu."
Duboko je povukla dim iz cigarete i ispuhala ga hitro i vješto, istodobno kroz nos i usta, navika koju bi običavala kad je željela izraziti nestrpljenje zbog nečega u svojoj neposrednoj okolini. Na aerodromu nije bilo ni barova ni restorana - jedino samostojeći kiosk sa sendvičima pripremljenim unaprijed, a kojim je dominirao čovjek na čijem licu su se vidjele oznakama neke vjerske sljedbe. Uzeli smo Tweedyne kovčege, otišli do automobila i vozili se kroz Iron City, pored napuštenih tvornica, uglavnom praznim avenijama, vozili smo se kroz grad brežuljaka, ulicama djelomično pokrivenima kaldrmom, uz lijepe starinske kuće tu i tamo, s blagdanskim vijencima u prozorima.
"Tuck, nisam sretna."
"Zašto?"
"Iskreno - mislila sam da ćeš me voljeti zauvijek. Zbog toga ovisim o tebi. Malcolm je stalno na putu."
"Razveli smo se, uzela si sav moj novac, udala se za dobrostojećeg, s dobrim vezama, besprijekorno odjevenog diplomata koji u tajnosti ubacuje agente i izvlači ih iz osjetljivih i nepristupačnih područja."
"Malcolma su uvijek privlačila džunglovita mjesta."
Vozili smo usporedo sa željezničkim tračnicama. Korov uz prugu bio je prepun plastičnih šalica bačenih kroz prozore vlakova ili su ih vjetrovi dopuhali sjeverno iz skladišta.
"Janet se preselila u Montanu, živi u ašramu," rekao sam.
"Janet Savory? Mili bože, a zašto?"
"Sada se zove Majka Devi. Vodi poslovne aktivnosti u ašramu. Ulaganja, nekretnine, porezne olakšice. Janet je oduvijek željela tako nešto. Duševni mir u profitabilnom kontekstu."
"Ima sjajnu strukturu kostiju, hoću reći, Janet ima."
"Uvijek je bila nadarena učiniti nešto potajice."
"Kažeš to s takvom gorčinom. Nikada nisi bio ogorčen, Tuck."
"Bedast, a ne ogorčen."
"Što misliš time - potajice? Zar je bila ilegalac kao Malcolm?"
"Nije mi htjela govoriti koliko je zarađivala. Mislim i da je čitala moja pisma. Ubrzo nakon Heinrichovog rođenja upetljala me je u složeni zaplet novčanog ulaganja s hrpom ljudi iz različitih država. Rekla je kako ima podatke."
"Ali je pogriješila i ti si izgubio golemu svotu."
"Zaradili smo goleme svote. Upao sam u njezinu mrežu, potpuno sam se zapleo. Ona je uvijek nešto smišljala. Moja sigurnost je bila ugrožena. Moj osjećaj za dug i smiren život. Htjela nas je pretvoriti u korporaciju. Telefonirali su nam iz Liechtensteina, s Hebrida. Izmišljena mjesta, tajni zapleti. "
"To ne zvuči kao ona Janet Savory s kojom sam provela predivnih pola sata. Janet povišenih jagodica i zajedljivog glasa."
"Sve vi imate povišene jagodice. Baš svaka od vas. Sjajna struktura kostiju. Hvala Bogu na Babette i njezinom duguljastom mesnatom licu."
"Ima li ovdje kakvo mjesto gdje bismo mogli dobiti civilizirani obrok?", rekla je Tweedy. "Mjesto gdje imaju stolnjake i poslužuju ledene ploške putra? Malcolm i ja smo jednom pili čaj s pukovnikom Qaddafijem. Šarmantan i nemilosrdan čovjek, jedan od rijetkih terorista među onima koje smo upoznali, a koji živi sukladno svojoj reputaciji."
Snijeg je prestao padati. Vozili smo se kroz četvrt skladišta, pa opet pustim ulicama, kroz crnilo i anonimnost koje u umu prepoznajemo kao sablasnu čežnju za nečim zakopanim dublje od nepovratno izgubljenog. Promicali su usamljeni kafići, pa još jedno pružanje tračnica, zastrašujući automobili privremeno parkirani na pločnicima. Tweedy je pušila dugačke cigarete jednu za drugom ispuhujući ljutite dimove u svim smjerovima.
"Bože, Tuck, bilo nam je dobro dok smo bili skupa."
"Dobro - u čemu?"
"Glupane, trebao bi gledati u mene, blagonaklono i nostalgično, i skrušeno se smiješiti."
"Ti si išla u krevet s rukavicama na rukama."
"Još uvijek to radim."
"Rukavice, sjenilo na očima i čarape."
"Ti znaš kakva sam. Uvijek si znao. Ja sam preosjetljiva na mnoge stvari."
"Na sunce, zrak, hranu, vodu, seks."
"Kancerogeni su, svi po redu."
"Kakav je to obiteljski posao u Bostonu?"
"Moram uvjeriti svoju mamu da Malcolm nije mrtav. Jako se vezala na njega, štogod bio razlog za to."
"Zašto misli da je mrtav?"
"Kad se Malcolm povuče u potpunu ilegalu to je kao da nikada nije ni postojao. On nestane, ne samo ovdje i sada, već retroaktivno. Ne ostane ni traga čovjeku. Ponekad se pitam je li čovjek za kojega sam udana uopće Malcolm Hunt ili neka potpuno druga osoba koja djeluje u totalnoj tajnosti. Iskreno govoreći, to opterećuje. Ne znam koja je polovica Malcolmova života stvarna, a koja spada u špijunažu. Nadam se da Bee može donekle osvijetliti taj problem."
Viseći semafori iznenada su se zanjihali pod zapusima vjetra. Dospjeli smo u glavnu gradsku ulicu s nizom diskontnih trgovina, bankama, totalnim rasprodajama. Visoka stara zgrada nekadašnjeg kina u maurskom stilu, sada zanimljivo, džamija. Bezlične zgradurine s imenima Terminal Building, Packer Building, Commerce Building. Tako blisko klasičnoj fotografiji žalosti.
"Sivi dan u Iron Cityju," rekao sam. "Neće biti ništa gore ako se vratimo na aerodrom."
"Kako je Hitler?"
"Fino, solidno, pouzdano."
"Dobro izgledaš, Tuck."
"Ne osjećam se baš dobro."
"Nikad se nisi osjećao dobro. Isti si stari Tuck. Uvijek si bio stari dobri Tuck. Voljeli smo se, jelda? Govorili smo sve jedno drugome, unutar granica koje su određivala naša zanimanja, s pristojnošću i taktom. Malcolm mi ništa ne govori. Tko je on? Čime se bavi?"
Sjedila je s nogama podvijenim poda se, licem prema meni i tresla pepeo u svoje cipele ostavljene na gumenom podlošku.
"Nije li bilo divno odrastati u snažnu i uspravnu osobu, među pastusima i kobilama, s ocem koji je nosio plave sportske kapute i sive čupave flanelske košulje?"
"Nemoj mene pitati."
"Majka je obično stajala u sjenici s naručjem punim netom ubranog cvijeća. Samo je stajala tamo i bila ono što jest."
Na aerodromu smo čekali u maglici prašine od otpale žbuke, među golim žicama i hrpama slomljene opeke. Pola sata prije nego što je Bee trebala stići, putnici s jednog drugog leta gurali su se u propuhu tunela prema prostoru dolazaka. Bili su sivi i izmoždeni, pogrbljeni od izmorenosti i šoka, vukli su svoju ručnu prtljagu po podu. Dvadeset, trideset, četrdeset ljudi izašlo je iz tunela, bez riječi ili pogleda, spuštenih očiju prema zemlji. Neki su šepali, neki jecali. Kroz tunel su stizali novi, roditelji s uplakanom djecom, starci koji su se tresli, crni svećenik s naherenim svećeničkim ovratnikom bez jedne cipele. Tweedy je pomogla jednoj ženi s dvoje malene djece. Prišao sam nekom mladiću, zdepastom momku s poštarskom kapom i pivskim trbuhom, u pojasu za spašavanje, a on me pogledao kao da ne pripadam njegovoj vremensko-prostornoj dimenziji nego sam je prešao ilegalno, načinio grubi prekršaj. Prisilio sam ga da se zaustavi i pogleda me i upitao ga što se dogodilo tamo gore. Umorno je uzdahnuo, poput ljudi koji arhiviraju prošlost. Zatim je klimnuo glavom, očima ravno uperenim u moje, pun plemenite rezignacije.
Avionu su prestala raditi sva tri motora i padao je s visine od trideset i četiri tisuće stopa do visine od dvanaest tisuća stopa. Otprilike četiri milje. Kada je strmo poniranje započelo, ljudi su ustajali, padali, sudarali se, prevrtali se u svojim sjedištima. Zatim je otpočeo niz krikova i zapomaganja. Gotovo istovremeno čuo se glas s internog razglasa: "Mi padamo s neba! Jurimo prema dolje! Mi smo srebrni blistavi stroj smrti!" Taj ispad putnicima se doimao kao ništa drugo do totalni raspad sistema, nepostojanje kompetencije i zapovijedanja i pobudio je novi val očajničkog vrištanja.
Predmeti su ispadali iz ormarića avionske kuhinje i kotrljali se između sjedišta zajedno s kolicima punim čaša, pribora, kaputa i pokrivača. Stjuardesa, stiješnjena uz avionsku pregradu zbog oštrog kuta poniranja, pokušavala je pronaći odgovarajuće ulomke u džepnom izdanju "Priručnika u slučaju katastrofe". Zatim je uslijedio drugi muški glas iz pilotske kabine, nevjerojatno miran i precizan, donoseći putnicima uvjerenje da netko ipak drži konce u rukama, budeći trunčice nade: "Ovo je američki dva-jedan-tri i govori u instrument za snimanje glasa u kokpitu. Sada znamo kako to izgleda. Gore je nego što smo mogli zamisliti. Nisu nas pripremili za to na simulatoru smrti u Denveru. Naš je strah čist, potpuno oslobođen smućenosti i pritiska da nalikuje nekom obliku transcendentalne meditacije. U manje od tri minute ćemo, takoreći, dotaknuti zemlju. Naša tijela će pronaći rasuta na nekom zgarištu, u jezovitim prizorima smrti. Lance, volim te." Ovaj put je najprije bila kratka stanka i tek je tada ponovno započelo opće vrištanje. Lance? Kakvi su to ljudi upravljali ovim zrakoplovom? Zapomaganje se obojilo gorčinom i razočaranošću.
Dok je čovjek u pojasu za spašavanje pripovijedao svoju priču, putnici iz tunela počeli su se okupljati oko nas. Nitko nije govorio, upadao u riječ ili pokušavao pojačati utisak.
U padajućem avionu stjuardesa je puzala prostorom između sjedala preko tijela i krhotina govoreći ljudima da skinu cipele, izvade oštre predmete iz svojih džepova, zauzmu položaj fetusa. Na drugom kraju aviona netko se hrvao s pomagalom za plutanje. Neki članovi posade su odlučili pretvarati se da to nije avionska katastrofa, već prisilno slijetanje koje se ima dogoditi za samo nekoliko sekundi. Napokon, razlika između te dvije stvari je uistinu minimalna. Nije li ovo nagovještavalo da su ta dva oblika završetka leta zamjenjiva? Uz tako malu razliku gotovo da je bilo svejedno. Ohrabrujući pristup u zadatim okolnostima bio je da se ne smije o tome razmišljati predugo, a upravo sada i nije bilo vremena za razmišljanje. Temeljna razlika između avionske katastrofe i prisilnog slijetanja aviona kao da je u razumnim pripremama za prisilno slijetanje, pa su oni pokušavali činiti upravo to. Vijesti su se brzo proširile avionom, pojam se ponavljao iz reda u red. "Prisilno slijetanje, prisilno slijetanje." Putnici su shvatili kako je to lako, promijeniti samo jednu sitnicu i tako zadržati ideju o budućnosti, produžiti je u svijesti, ako ne i u stvarnosti. Ispričavali su se sebi samima zbog odbačenih kemijskih olovaka, grčili se u položaj fetusa u svojim sjedištima.
U trenutku u kojem je pripovjedač došao do ovog dijela izlaganja, oko nas se skupila već pristojna gomila, ne samo ljudi koji su iznicali iz tunela, već i oni koji su se iskrcali među prvima. Vratili su se da bi slušali. Još nisu bili spremni za razlaz, za ponovni ulazak u svoja zemaljska tijela, htjeli su još malo produžiti osjećaj strave, zadržati je izdvojenu i nedodirljivu još koji trenutak. Nadolazilo je sve više ljudi i motalo se oko nas, gotovo cijeli avion. Bili su zadovoljni što je taj čovjek s poštarskom kapom i pojasom za spašavanje govorio u njihovo ime. Nitko nije osporavao njegov iskaz ni pokušavao dodati vlastito svjedočenje. Kao da su slušali o događaju koji nije imao nikakve osobne veze s njima. Pokazivali su zanimanje za to što je on govorio, čak znatiželju, ali također i jasnu odvojenost od priče. Imali su povjerenja da će on ispripovijedati baš ono što bi oni sami rekli i osjećali.
Upravo u toj fazi poniranja, kada je pojam "prisilno slijetanje" s naglaskom na zadnjoj riječi obišao avion, putnici iz prvog razreda počeli su se probijati na sve četiri kroz zavjese, doslovno se penjući noktima u turistički razrede da ne bi bili prvi koji će udariti u zemlju. Bilo je onih u turističkom razredu koji su mislili da bi ih trebalo natjerati da se vrate. Taj osjećaj nije bio iskazan toliko riječima i akcijom koliko strašnim i neartikuliranim zvukovima, ponajviše životinjskim krikovima nalik izbezumljenom mukanju krajnje izgladnjele stoke. Iznenada su se motori ponovno pokrenuli. Jednostavno su proradili. Snaga motora, stabilnost, kontrola. Putnici, pripravljeni na sudar sa zemljom, nisu se mogli odmah prilagoditi novom valu činjenica. Novi zvukovi, promijenjeni kut leta, osjećaj spakiranosti u solidni avionski stožac umjesto zgužvanog poliuretanskog omotača. Uključio se znak zabrane pušenja, međunarodna ruka s cigaretom. Pojavile su se stjuardese s malim mirisnim ručnicima da bi očistile krv i bljuvotine. Ljudi su se polako ispravljali iz položaja fetusa, oprezno spuštali u sjedišta. Četiri milje čistog terora. Nitko nije znao što bi rekao. Biti živ značilo je bogatstvo osjeta. Desetke stvari, stotine stvari. Prvi časnik hodao je prolazom između sjedišta, smješkao se i čavrljao na uobičajen prazno službeni način. Njegovo lice imalo je rumen i pouzdan sjaj koji susrećemo kod osoblja za putnike u velikim zrakoplovima. Promatrali su ga i pitali se zašto su se uopće bojali.
Gomila koja se okupila da bi čula priču odgurala me je u stranu od pripovjedača. Bilo ih je više od stotinu i svoje torbice za preko ramena i odjeću vukli su po prašnjavom podu. Upravo kad sam shvatio da sam izvan dometa čujnosti, ugledao sam Bee kako stoji kraj mene, njezino malo lice, nježno i bijelo, uokvireno bujnom kovrčastom kosom. Skočila mi je u zagrljaj mirišući na iscrpljenost letom.
"Gdje su mediji?" pitala je.
"Nema medija u Iron Cityju."
"I oni su sve to pretrpjeli ni za što?"
Pronašli smo Tweedy i uputili se prema automobilu. Bila je prometna gužva na rubovima grada i bili smo prisiljeni sjediti na cesti ispred napuštene ljevaonice. Tisuće razbijenih prozora, slomljene ulične svjetiljke, mrak koji se useljava umjesto ljudi. Bee je sjedila u sredini stražnjeg sjedišta u položaju lotosa. Djelovala je nevjerojatno odmorno nakon putovanja u kojem su se izmjenjivale vremenske zone, kontinenti, goleme oceanske udaljenosti, dani i noći, u malim i velikim avionima, u ljeti i zimi, od Surabaya do Iron Cityja. Sada smo sjedili u mraku i čekali da se auto pomakne za milimetar ili da se spusti pokretni most. Bee nije mislila da je ova poznata ironija modernog putovanja vrijedna bilo kakva komentara. Ona je naprosto sjedila i slušala Tweedy kako mi objašnjava zašto se roditelji ne moraju brinuti kad im djeca bez pratnje odlaze na takva putovanja. Avioni i aerodromski terminali su najsigurnija mjesta za vrlo mlade i vrlo stare. O njima se brinu, njima se osmjehuju, obožavaju ih zbog njihove snalažljivosti i odvažnosti. Ljudi ih prijateljski zapitkuju, nude im prekrivače i slatkiše.
"Svakome djetetu treba pružiti prigodu da bez pratnje otputuje na put dugačak tisuće i tisuće milja," rekla je Tweedy, "zbog njihova samopouzdanja i neovisnog razmišljanja, s odjećom i priborom za osobnu higijenu po vlastitom izboru. Što ih prije pošaljemo u visine, to bolje. Poput plivanja ili klizanja na ledu. Moraju započeti veoma mladi. To je jedna od stvari na koju sam najponosnija kod Bee. Poslala sam je u Boston s kompanijom Eastern kad je imala devet godina. Rekla sam baki Browner da ne ode po nju na aerodrom. Napustiti aerodrom jednako je značajno kao i sam let avionom. Previše roditelja zanemaruje tu fazu u djetetovu razvoju. Bee sada pripada objema američkim obalama. U svom prvom jumbo-jetu letjela je sa deset godina, promijenila avione na aerodromu O'Hare, gotovo promašila sljedeći avion u Los Angelesu. Dva tjedna kasnije letjela je Concordeom u London. Malcolm ju je čekao sa šampanjcem."
Daleko naprijed stražnja svjetla automobila su zaplesala, kolona se počela kretati.
Izuzevši mehaničke kvarove, vremenske turbulencije i terorističke napade, rekla je Tweedy, putovanje avionom brzinom zvuka možda je posljednji izdanak otmjenosti i civiliziranog ophođenja poznatih čovjeku.

19


Bee nas je povremeno činila samosvjesnima, kazna koju posjetitelji nenamjerno polažu na svoje spokojne domaćine. Njena prisutnost kao da je izmamila kirurško osvjetljenje. Počeli smo gledati na sebe kao grupu koja djeluje bez dizajna, izbjegava donošenje odluka, povodi se glupošću i dopušta si emocionalnu nestabilnost, ostavlja mokre ručnike posvuda, loše utječe na svoga najmlađeg člana. Što god bismo učinili odjednom je djelovalo kao stvar koja traži objašnjenje. Moja supruga bila je osobito smetena. Ako je Denise bila umanjeni komesar, zanovijetalo koje nas gura na višu razinu savjesti, onda je Bee bila tihi svjedok koji smisao našega života dovodi u pitanje. Promatrao sam kako Babette bulji u njezine zaobljene dlanove, zgranuta.
Taj cvrkutavi zvuk dolazio je iz radijatora.
Bee je tiho prezirala ironične dosjetke, sarkazam i ostale obiteljske trice. Godinu starija od Denise, bila je viša, mršavija, bljeđa, spoj zemaljskog i duhovnog, kao da u duši uopće nije pisac turističkih vodiča, kako joj je majka opisala životnu želju, već jednostavno putnik, pročišćeni oblik, netko tko skuplja utiske, guste anatomije osjećaja, ali ne brine o tome hoće li ih zabilježiti ili ne.
Bila je hladnokrvna i obzirna, donijela nam je ručno rezbarene poklone iz džungli. Vozila se taksijem u školu i na satove plesa, govorila malo kineski, jednom je brzojavno poslala novac napuštenoj prijateljici. Obožavao sam je na neki udaljen i nelagodan način, osjećajući bezimenu prijetnju, kao da uopće nije moje dijete već profinjena i samopouzdana prijateljica moje djece. Je li Murray bio u pravu? Jesmo li lomne jedinke okružene neprijateljskim činjenicama? Da li bih promicao neznanje, predrasude i praznovjerje samo da zaštitim svoju obitelj od svijeta?
Na Božić, Bee je sjela kraj kamina u našoj rijetko upotrebljavanoj dnevnoj sobi i promatrala tirkizne plamenove. Odjenula je dugačku i široku kaki haljinu koja se doimala ležerno skupom. Sjedio sam u naslonjaču s tri ili četiri poklon kutije u krilu, razrezanim ukrasnim vrpcama i zgužvanim papirom. Moja izlizana kopija Mein Kampfa odmarala se na podu kraj naslonjača. Neki od ostalih članova obitelji bili su u kuhinji i pripremali objed, neki su otišli na kat da otvore svoje poklone u miru. Televizija je rekla: "To stvorenje razvilo je složeni oblik želuca, sukladno svojoj lisnatoj dijeti."
"Ne sviđa mi se to što se zbiva s majkom," rekla je Bee glasom kultivirane tjeskobe. "Stalno je napeta. Kao da je zabrinuta zbog nečega, a ne sigurna što bi to bilo. To je Malcolm, naravno. On ima svoju džunglu. A što ima ona? Veliku prozračnu kuhinju s pećnicom koja bi mogla biti u provincijskom restoranu s tri zvjezdice. Ona ulaže svu svoju energiju u tu kuhinju, ali zašto? To uopće nije kuhinja. To je njezin život, njezine sredovječne godine. Baba bi mogla uživati u takvoj kuhinji. Njoj bi to bila kuhinja. Majci je to neki čudni simbol prolaženja kroz krizu, osim što nije tu krizu stvarno i prebrodila."
"Tvoja majka nije sigurna tko joj je muž."
"Nije to stvarni problem. Stvarni problem je da ona ne zna za sebe tko je zapravo. Malcolm živi u planinama hraneći se korom drveća i zmijama. To je Malcolm. On treba vrelinu i vlagu. On mjeri temperaturu u vanjskim poslovima i ekonomiji, ali jedino što stvarno želi je saviti gnijezdo ispod nekog drveta i gledati neke plemenske ljude koji svoja tijela premazuju blatom. Zabavno ih je promatrati. A kako se majka zabavlja?"
Bee je u svemu bila malena osim očiju koje kao da su posjedovale dva oblika života, sam subjekt i njegova skrivena značenja. Govorila je o Babettinim neumornim nastojanjima za pokretanjem stvari, kuće, djece, svemirskog reda svakodnevice, zvučala je pomalo poput mene, ali se istovremeno kretalo i nešto drugoznačno u dubokom moru šarenice njezinog oka. Što je to značilo, što je uistinu govorila, zašto se činilo kako očekuje da odgovorim na isti način? Ona je željela komunicirati na taj drugoznačni način, nekom optičkom razmjenom. Željela je potvrdu svojih sumnji, željela je saznati o meni. Ali kakve je to sumnje njegovala i što se još o meni moglo saznati? Počeo sam se brinuti. I dok se miris zagorjelog tosta širio kućom, pokušao sam je navesti da govori o životu u sedmom razredu.
"Zar je izbio požar u kuhinji?"
"To Steffie peče tostove. Ponekad se time bavi."
"Mogla bih pripremiti obrok kimchija."
"Nešto iz tvog korejskog perioda."
"To je zelje punjeno crvenom paprikom i još pregršt drugih stvari. Vatreno ljuto. Ali ne znam za sastojke. Teško ih je naći i u Washingtonu."
"Vjerojatno imamo još nešto osim tosta," rekao sam.
Blagi ukor ju je obradovao. Najviše me je voljela kad sam bio opor, podrugljiv i odsječan. Vjerovala je da sam izgubio taj prirodni talent jer sam provodio previše vremena s djecom.
Televizija je rekla:"Sada ćemo postaviti malena ticala na leptira."
Dvije noći kasnije, u krevetu, začuo sam glasove, obukao sam ogrtač i spustio se u predvorje da vidim što se događa. Denise je stajala na vratima kupaonice.
"Steffie se opet kupa."
"Kasno je," rekao sam.
"Samo sjedi u toj prljavoj vodi."
"To je moja prljavština," rekla je Steffie s one strane vrata.
"Svejedno je prljavština."
"To je moja prljavština i baš me briga."
"To je prljavština," rekla je Denise.
"To je moja prljavština."
"Prljavština je prljavština."
"Ne, ako je moja."
Bee se pojavila na drugom kraju predvorja odjevena u srebrnocrveni kimono. Samo je stajala tamo, udaljena i blijeda. Bio je to trenutak u kojem se mjesto naše uskogrudnosti i stida uočljivo širilo, crtani film samosvijesti. Denise je promrmljala nešto ljutito Steffie kroz ključanicu, a onda tiho otišla u svoju sobu.
Ujutro sam odvezao Bee na aerodrom. Vožnje na aerodrome čine me tihim i sumornim. Slušali smo vijesti na radiju, neprirodno uzbuđene reportere u izvještajima o vatrogascima koji iznose zapaljenu sofu iz stana u Watertownu. U pozadini se čula buka strojeva za proizvodnju papirnatih vrpci. Osjetio sam kako me Bee pažljivo promatra, sa značajem. Sjedila je naslonjena na vrata, podignutih koljena, čvrsto stisnutih, obgrljenih rukama. Pogled je bio od onih dostojanstvene sućuti. Nisam baš nužno vjerovao tom pogledu vjerujući da ga malo što povezuje sa žaljenjem ili ljubavlju ili tugom. Zapravo sam ga protumačio kao nešto posve drugo. Kao najnježniji oblik milostivosti jednog ženskog bića u odrastanju.
Na povratku s aerodroma sišao sam s autoputa na cestu uz rijeku i zaustavio auto na rubu šume. Hodao sam strmim puteljkom. Naišao sam na kolčanu ogradu s natpisom.


STARO GROBLJE

Blacksmith Village



Nadgrobni spomenici bili su maleni, nakrivljeni, ispucali, s mrljama gljivica i mahovine, imena i datumi bili su jedva čitljivi. Zemlja je bila tvrda, s krpama leda. Hodao sam između grobova skinuvši rukavice da bih mogao dodirnuti grubi mramor. U usku vazu uglavljenu u zemlju ispred jednog od spomenika bile su utaknute tri malene američke zastave, jedini znak koji me je povezivao s ovim stoljećem. Mogao sam pročitati neka od imena, velika snažna jednostavna imena koja su nagovještavala moralnu strogost. Stajao sam i slušao.
Nalazio sam se daleko od prometne buke pomiješane s zvukom tvornica preko rijeke. Bar su u tome bili pošteni, smještajući groblje na ovo mjesto gdje tišina obitava. Zrak je ujedao. Duboko sam disao, stojeći najednom mjestu, htijući osjetiti mir koji bi imao doći od mrtvih, čekajući na svjetlo koje visi iznad polja na slikarevu tugaljivu krajoliku.
Stajao sam i slušao. Vjetar je otpuhivao snijeg s grana. Na rubu šume zapusi vjetra pometali su snježnu prašinu i stvarali vrtloge. Podigao sam okovratnik, ponovno obukao rukavice. Kad se vjetar smirio, nastavio sam mimohod među nadgrobnim kamenim spomenicima i pokušavao čitati imena i datume, popravio zastave da mogu slobodno lepršati. Zatim sam stajao i slušao.
Moć mrtvih je u tome što mi mislimo da nas oni mogu uvijek vidjeti. Mrtvi su uvijek prisutni. Postoji li neki oblik energije sastavljen isključivo od mrtvih? Oni su također u zemlji, naravno, spavaju i raspadaju se. Možda smo mi ono što sanjaju.
Želio bih da dani nemaju nikakva cilja. Da se godišnja doba rasprše. Ništa ne valja unaprijed planirati.

20


Umrla je sestra gospodina Treadwella. Zvala se Gladys. Liječnik je rekao da je umrla od rastuće prestravljenosti kao posljedice ona četiri dana i noći koje su oboje proveli u trgovačkom centru Mid-Village, izgubljeni i zbunjeni.
Jedan čovjek u Glassborou je umro kad se stražnji kotač njegova automobila odvojio od osovine. Greška u proizvodnji baš tog modela.
Državni podguverner umro je prirodnom smrću čije okolnosti nisu objavili. Nakon duge bolesti. Svi znamo što to znači.
Čovjek iz Mechanicsvilla umro je u predgrađu Tokyja dok je aerodrom bio pod opsadom desetak tisuća studenata pod šljemovima.
Kad čitam osmrtnice uvijek zamjećujem starost preminulih. Tu brojku automatski uspoređujem sa svojim godinama. Još imam četiri godine, pomislim. Još devet godina. Još dvije godine do moje smrti. Moć brojeva nije nikada toliko očigledna kao u slučajevima odbrojavanja vremena vlastite smrti. Ponekad se cjenjkam sa samim sobom. Bih li mogao prihvatiti šezdeset i pet koliko je imao Džingis Kan u vrijeme smrti? Sulejman Veličanstveni dogurao je do sedamdeset i šest. To ne zvuči loše u usporedbi s ovim kako se sada osjećam, ali kako će zvučati kad navršim sedamdeset i tri?
Teško je zamisliti da su ti ljudi bili tužni zbog svoje smrti. Hun Attila je umro mlad. Bio je još u četrdesetima. Je li se rastužio zbog sebe sama, padao u samosažaljenje i depresiju? Bio je kralj Huna, Osvajač Evrope, Bič Božji. Želim vjerovati kako je ležao u svom šatoru, umotan životinjskim kožama, kao u nekom međunarodno financiranom epskom filmu, i govorio hrabre okrutne stvari svojim pomoćnicima i slugama. Njegov duh nije podlijegao trenucima slabosti. Nije bilo osjećaja ironije pri pomisli na ljudsko postojanje, pri pomisli da smo najviši oblik života na zemlji a ipak neizrecivo tužni jer znamo što ne zna nijedna životinja, da moramo umrijeti. Attila nije gledao kroz otvor šatora i nije odmahivao nekom ofucanom psu koji je stajao uz vatru čekajući da mu se dobaci stara kost. On nije rekao: "Bolje je toj patetičnoj psini punoj buha nego najvećem ljudskom vladaru. Ona ne zna što mi znamo, ne osjeća što mi osjećamo, ne može biti tako tužna kao mi."
Želim vjerovati da se nije bojao. On je prihvaćao smrt kao iskustvo koje prirodno proizlazi iz života, kao divlje jahanje kroz šumu, kako bi i pristajalo nekome znanom kao Bič Božji. Tako je završilo za njega, s njegovim pomoćnicima koji režu kosu i nagrđuju lica u barbarskom odavanju počasti dok se kamera polako izvlači iz šatora i švenka po noćnom nebu iz petog stoljeća, čistom i nezagađenom, svjetlucavom od titravih svjetova.
Babette je podigla glavu s jaja i pržene slanine i rekla mi tihim, ali značajnim glasom: "Život je dobar, Jack."
"Zašto si to rekla?"
"Samo mislim da to treba izgovoriti."
"Osjećaš li se bolje sad kad si to rekla?"
"Sanjam strašne snove," promrmljala je.
Tko će prvi umrijeti? Ona kaže da želi prva umrijeti jer bi se osjećala nepodnošljivo usamljenom i tužnom bez mene, osobito kad djeca odrastu i odsele se. Nepokolebljiva je u tome. Iskreno želi umrijeti prije mene. O toj temi raspravlja s takvom snagom argumenata da je očito kako vjeruje da nam je pružena mogućnost izbora. Ona također misli da nam se ništa ne može dogoditi dok u kući žive djeca ovisna o nama. Djeca su garancija naše relativne dugovječnosti. Sigurni smo sve dok su ona oko nas. Ali, kad jednom odrastu i rasprše se, ona želi prva otići. Zvuči gotovo nestrpljivo. Boji se da bih ja mogao umrijeti neočekivano, podmuklo, naprosto se iskrasti jedne noći. To ne znači da ona ne uživa u životu, ono zbog čega strahuje je samoća. Praznina, osjećaj svemirske tame.
MasterCard, Visa, American Express.
Govorim joj da ja želim umrijeti prvi. Toliko sam se navikao na nju da bih se osjećao jadno nepotpunim. Mi smo dva pogleda iste osobe. Ja bih proveo ostatak života neprestano joj se obraćajući. A ne bi bilo nikoga, samo rupa u prostoru i vremenu. Ona tvrdi da bi moja smrt ostavila veću rupu u njezinu životu nego njezina smrt u mom. To je razina naše rasprave. Relativna veličina rupa, ponora i jazova. Prizivamo ozbiljne argumente u toj raspravi. Ako njezina smrt, kaže ona, može ostaviti veliku rupu u mom životu, onda bi moja smrt u njezinu životu ostavila provaliju, veliki zijevajući bezdan. Uzvraćam beskrajnom dubinom ili ništavilom. I tako se to nastavlja do duboko u noć. Dok raspravljamo ti argumenti ne djeluju glupavo. Tolika je sudbinska snaga našega subjekta.
Obukla je dugačku svjetlucavu punjenu jaknu - doimala se kao sklopljena iz dijelova, kao tkanina za pokrivanje skela - i otišla na svoje predavanje o položajima tijela. Steffie se bešumno kretala po kući noseći malene plastične vrećice kojima je oblagala pletene košare raštrkane uokolo. Činila je to jednom ili dvaput na tjedan s tihom predanošću osobe koja ne želi primati pohvale za spašavanje života. Murray je navratio da bi razgovarao s djevojčicama i Wilderom. Povremeno bi to radio kao dio istraživanja onog što je nazivao dječjim društvom. Razgovarali su o duhovnom blebetanju američke obitelji. Činilo se kako misli o nama kao o vizionarskoj grupi otvorenoj osobitim oblicima svijesti. Goleme količine podataka kružile su po kući čekajući da budu analizirane.
Praćen djecom popeo se na kat gledati TV. Heinrich je ušao u kuhinju, sjeo za stol i čvrsto stegnuo po vilicu u svaku ruku. Hladnjak je snažno brujao. Kvrcnuo sam prekidač i negdje ispod sudopera stroj za mljevenje pretvarao je lupine, kore, mesne otpatke u sićušne mrvice koje može progutati kanalizacija. Motor stroja tako je zarežao da sam se povukao dva koraka. Izvadio sam vilice iz šaka svoga sina i stavio ih u perilicu posuđa.
"Jesi li već popio kavu?"
"Ne," rekao je.
"Baba voli popiti šalicu kave kad se vrati s predavanja."
"Umjesto toga skuhaj joj čaj."
"Ona ne voli čaj."
"Može naučiti, zar ne?"
"Te dvije stvari imaju potpuno različite okuse."
"Navika je navika."
"Najprije je moraš steći."
"Upravo to govorim. Skuhaj joj čaj."
"Njezino predavanje je zahtjevnije nego što to izgleda. Kava je opušta."
"Zato je to tako opasno," rekao je.
"To nije opasno."
"Opasno je sve što te opušta. Ako to ne znaš, onda mogu razgovarati i sa zidom."
"I Murray bi htio popiti kavu," rekao sam svjestan laganog pobjedničkog prizvuka u mom glasu.
"Jesi li vidio što si upravo učinio? Uzeo si konzervu s kavom i stavio je na radnu ploču."
"Pa što?"
"To nije bilo potrebno. Mogao si je ostaviti kraj štednjaka gdje si stajao i onda otići do radne ploče po žlicu."
"Hoćeš reći da sam nosio konzervu bez potrebe."
"Nosio si je u desnoj ruci sve do radne ploče, spustio je da bi mogao otvoriti ladicu, što nisi želio učiniti lijevom rukom, tada si uzeo žlicu desnom rukom, prebacio je u lijevu, podigao konzervu desnom i vratio se do štednjaka gdje si je ponovno odložio."
"To ljudi rade."
"To su pokreti potrošeni uzalud. Ljudi čine nevjerojatnu količinu uzaludnih radnji. Trebao bi katkad gledati Babu kad pripravlja salatu."
"Ljudi ne umuju nad svakom malenom radnjom ili pokretom. Malo uzaludnosti ne može škoditi."
"Ali ako to zbrojiš kroz cijeli životni vijek?"
"Što možeš uštedjeti ako ne trošiš pokrete uzalud?"
"Kroz životni vijek? Uštediš nevjerojatnu količinu vremena i energije," rekao je.
"I što ćeš učiniti s njima?"
"Upotrijebit ćeš ih da duže živiš."
Istina glasi da ja ne želim umrijeti prvi. Suočen s izborom između usamljenosti i smrti, ne bi mi trebao ni djelić sekunde za odluku. Ali, ne želim biti ni usamljen. Sve što govorim Babette o rupama i jazovima je istina. Njezina smrt bi me ostavila rastresenog, učinila da razgovaram sa stolcima i jastucima. Ne daj da umremo, htio bih viknuti nebu iz petog stoljeća koje plamti tajanstvom i spiralnim svjetlima. Neka oboje živimo vječno, u bolesti i zdravlju, slaboumni, tresući se od starosti, bezubi, s jetrenim mrljama, zamućenog vida, halucinirajući. Tko odlučuje o tim stvarima? Tko je tamo vani? Tko si ti?
Promatrao sam kako se mjehurići kave penju po središnjoj cijevi i pretvaraju vrećicu u mali blijedi globus. Divan i tužan izum, tako izvan svega, bezazlen, ljudski. Kao filozofski argument iskazan u pojmovima stvarnoga svijeta - voda, metal, smeđi plodovi. Nikada prije nisam promatrao kavu.
"Kad se zapali plastični namještaj otruješ se cijanidom," rekao je Heinrich lupkajući po Formica stolnjaku.
Jeo je zimsku breskvu. Natočio sam šalicu kave za Murraya, te smo se ja i dečko zajedno popeli u Deniseinu sobu gdje je trenutno bio smješten televizor. Glasnoća je bila postavljena na malu jačinu, a djevojčice su bile potpuno zanijete razgovorom sa svojim gostom. Murray je djelovao sretno. Sjedio je na podu u sredini sobe i vodio bilješke, njegov mornarički kaput i turistička kapa ležali su kraj njega na sagu. Soba oko njega bila je ispunjena kodovima i porukama, arheologijom djetinjstva, stvarima koje je Denise čuvala još iz vremena kad je imala tri godine, od satova s likovima iz crtica do plakata s vukodlacima. Denise pripada onoj grupi djece koja osjeća zaštitničku nježnost prema svojim počecima. To je dio njezine strategije da u svijetu potrošnje čuva i obnavlja, vrednuje stvari kao predmete sjećanja i način da se drži čvrsto uz život.
Nemoj učiniti pogrešku. Ja ovu djecu uzimam ozbiljno. Nije moguće vidjeti previše u njima, pretjerano vjerovati u vlastiti povremeni talent za procjenjivanje karaktera. Sve je u njima, u punoj snazi, nabijeni valovi identiteta i bića. U svijetu djece nema amatera.
Heinrich je stajao u kum sobe zauzevši svoj kritičko promatrački položaj. Dodao sam Murrayu kavu i htio otići, ali mi je pogled usputno okrznuo ekran televizora. Zastao sam na vratima i ovaj put pažljivije pogledao. Bilo je stvarno, bilo je na televiziji. Dao sam znak ostalima da utihnu i oni su okrenuli glave u mom smjeru, zbunjeni i zlovoljni. A zatim su slijedili moj pogled u veliki televizor na rubu kreveta.
Lice na ekranu bilo je Babettino. Iz naših je usta izašla tišina, oprezna i duboka kao životinjsko rezanje. Zbunjenost, strah, čuđenje izbijalo je iz naših lica. Što je to značilo? Što je ona radila tamo, u crnobijelom, uokvirena? Je li bila mrtva, nestala, odvojena od tijela? Je li ovo bio njezin duh, njezino tajno ja, nekakav dvodimenzionalni faksimil stvoren snagom tehnologije, oslobođen da bi letio valovima, kroz energetske razine, zastavši da bi se oprostio od nas s fluorescentnog ekrana?
Zgrabio me je neki čudan osjećaj, neki oblik psihičke izgubljenosti. To je stvarno bila ona, njezino lice, kosa, način na koji trepće kapcima u ritmu od dva ili tri za redom. Vidio sam je prije manje od sata, jela je jaja, ali njezino pojavljivanje na ekranu učinilo je da o njoj razmišljam kao o nekoj udaljenoj spodobi iz prošlosti, nekoj bivšoj supruzi i odsutnoj majci, nekoj osobi koja hoda u izmaglici među mrtvima. Ako ona nije umrla, jesam li ja? Dvosložni infantilni krik, ba-ba, oteo se iz dubine moga bića.
Sve se ovo zgusnulo u nekoliko sekundi. Kako je vrijeme prolazilo opet se sve vratilo u normalno stanje, vratio nam se osjećaj prostora oko nas, soba, kuća, stvarni prostor u kojem je stajao televizor - i tada smo shvatili što se zbiva.
Babette je držala predavanje u podrumu crkve, a sve je snimala lokalna postaja kablovske televizije. Ili nije znala da će tamo bit kamera ili nam nije htjela reći, zbog neugodnosti, ljubavi, praznovjerja, štogod već može natjerati neku osobu da sakrije svoju televizijsku prikazu od onih koji je poznaju.
S prigušenom glasnoćom nismo mogli čuti što je govorila. Ali, nitko se nije potrudio pojačati ton. Slika je bila važna, lice u crnobijelom, animirano ali istovremeno plošno, odaljeno, odvojeno, bezvremeno. To je bila ona i nije. Još jednom sam pomislio kako je Murray možda na tragu nečemu. Valovi i isijavanje. Nešto je istjecalo kroz mrežu. Ona je isijavala svjetlost na nas, stvarala se pred nama, beskrajno se oblikovala i razobličavala dok su mišići njezina lica činili osmjehe i govorenje onako kako su se rojile elektroničke točke.
Kao da nas je pogodio grom kad smo vidjeli Babette. Njezina slika je bila projicirana na naša tijela, plivala je u nama i kroz nas. Babette načinjena od elektrona i fotona ili koje su već sile proizvodile to sivo svjetlo koje smo držali njezinim licem.
Djeca su se zarumenila od uzbuđenja, ali ja sam osjećao izvjesni nemir. Pokušavao sam si reći da je to samo televizija - štogod to bilo i kako god radilo - a ne nekakvo putovanje izvan života ili smrti, ne nekakvo tajanstveno razdvajanje. Murray je podigao pogled k meni osmjehujući se na svoj višeznačni način.
Samo je Wilder ostao miran. Promatrao je svoju majku, govorio joj poluriječima, ulomcima koji su zvučali razumno, a bili su uglavnom izmišljeni. Kad se kamera povukla unatrag da bi omogućila Babette pokazati neki profinjeni detalj stajanja ili koračanja, Wilder se približio televizoru i dotaknuo njezino tijelo ostavljajući otisak ruke na prašnjavoj površini ekrana.
Tada je Denise dopuzala do televizora i pojačala glasnoću. Ništa se nije dogodilo. Nije bilo zvuka, nije bilo glasa, ništa. Okrenula se i pogledala me, trenutak obnovljene zbunjenosti. Heinrich se približio, prčkao po gumbu za glasnoću, zatim zavukao ruku otraga da dohvati prekidače za popravljanje slike i tona. Kad je pokušao s drugim kanalom, zvuk je iznenada eksplodirao, pun krčenja i zujanja. Povratak na kanal kablovske televizije nije izmamio ni šuma i dok smo gledali Babette kako zaključuje predavanje obuzimala nas je neka neobična zla slutnja. Ali čim je emisija završila dvije djevojčice su opet bile uzbuđene i spustile su se u prizemlje da bi čekale Babette kraj vrata i iznenadile je vijestima o onom što su vidjele.
Mali dječak je ostao kraj televizora, sasvim približen tamnom ekranu i tiho plakao, nesigurno, sitnim jecajima i uzdasima dok je Murray sve to bilježio.

2 ZRAČNO-TOKSIČNI FENOMEN




21


Nakon noći u kojoj je sniježilo kao u snovima, jutro je osvanulo čisto i tiho. Siječanjsko svjetlo posjeduje oštro plavetnilo, neku čvrstoću i pouzdanost. Zvuk čizama po ugaženom snijegu, bijele pruge jasno uočljive visoko na nebu. Vrijeme je ključ za sve, iako to nisam znao u početku.
Skrenuo sam u našu ulicu i prolazio pored ljudi koji su naslonjeni na lopate na svojim prilazima izdisali oblačiće pare. Vjeverica je skakutala na grani i doimala se kao da leti na neki povezani način koji proizlazi iz njezinog vlastitog fizikalnog zakona različitog od onih kojima smo navikli vjerovati. Kad sam stigao do pola ulice ugledao sam Heinricha kako čuči na maloj izbočini s vanjske strane našeg tavanskog prozora. Na sebi je imao svoju maskirnu jaknu i kapu, odjeću složenog značenje za njega, u svojoj četrnaestoj godini je u neprestanoj borbi da odraste i istodobno ne bude uočljiv, tajni koju smo svi znali. Držao je dalekozor pred očima i gledao prema istoku.
Ušao sam sa stražnje strane, u kuhinju. U hodniku su perilica i sušilica lijepo vibrirale. Po Babettinu glasu mogao sam pogoditi da je osoba s kojom razgovara telefonom njezin otac. Nestrpljivost pomiješana s krivicom i razumijevanjem. Stajao sam iza nje i položio svoje hladne ruke na njezine obraze. Sitnica u kojoj sam uživao. Odložila je slušalicu.
"Zašto je on na krovu?"
"Heinrich? Nešto u vezi s ranžirnim kolodvorom," rekla je. "Bilo je na radiju."
"Da ga spustim?"
"Zašto?"
"Mogao bi pasti."
"Nemoj mu to reći."
"Zašto ne?"
"On misli da ga ti podcjenjuješ."
"Na samom je rubu," rekao sam. "Nešto bih morao poduzeti."
"Ako pokažeš zabrinutost, on će se pomaknuti još bliže rubu."
"Znam to, ali ga moram nekako spustiti."
"Nagovori ga da uđe," rekla je. "Budi pažljiv i osjećajan. Natjeraj ga da govori o sebi. Nemoj činiti nagle pokrete."
Kad sam se popeo na tavan on se već vratio unutra, stajao je kraj otvorenog prozora i još uvijek motrio kroz dalekozor. Odbačene stvari ležale su posvuda, ugnjetavačke i deprimirajuće, stvarajući svoje vlastito vrijeme između ogoljenih greda i stupova i izolacijske staklene vune.
"Što se dogodilo?"
"Na radiju su rekli da je vagon-cisterna ispala iz tračnica. Ali ja ne bih rekao da je ispala iz tračnica po onom što sam mogao vidjeti. Mislim da se nešto zabilo u nju i probušilo rupu. Puno je dima, uopće mi se ne sviđa kako sve to izgleda."
"Kako izgleda?"
Pružio mi je dalekozor i stao u stranu. Bez penjanja na prozor nisam mogao vidjeti ranžirni kolodvor i vagon, ili vagone o kojima se radilo. No, dim je bio jasno vidljiv, teški crni oblak lebdio je iznad rijeke, više manje bezobličan.
"Jesi li vidio vatrogasce?"
"Posvuda su," rekao je. "Ali, čini mi se da ne mogu doći dovoljno blizu. Mora da se radi o nečem veoma otrovnom ili eksplozivnom. Ili oboje."
"Neće doći u našem smjeru."
"Kako znaš?"
"Jednostavno neće. Međutim, ti ne bi smio hodati po zaleđenim prozorskim rubovima. Baba se brine."
"Misliš - ako mi kažeš da se ona brine, osjećat ću se krivim i neću to više činiti. Ali, ako mi kažeš da se ti brineš, onda ću to opet učiniti."
"Zatvori prozor," rekao sam mu.
Otišli smo dolje u kuhinju. Steffie je pregledavala poštu, omotnice jarkih boja, u potrazi za kuponima, nagradnim igrama i natjecanjima. Danas je bio posljednji dan praznika za osnovne i srednje škole. Predavanja na Brijegu započet će za tjedan dana.
Poslao sam Heinricha van očistiti snijeg s pločnika. Gledao sam ga kako stoji tamo, potpuno miran, glave malo ukošene, u njegovu se položaju vidjela predana zaokupljenost. Tek nakon nekog vremena shvatio sam kako sluša sirene s druge strane rijeke.
Sat kasnije bio je opet na tavanu, ovaj put opremljen radio aparatom i automobilskom kartom. Uspeo sam se uskim stepenicama, posudio od njega dalekozor i ponovno pogledao. Dimni oblak je još uvijek bio ondje, malo povećan, zapravo golema masa dima, možda sada malo crnja.
"Na radiju su to nazvali pramenom dima," rekao je. "Ali, to nije pramen."
"Što je to?"
"Nekakva rastuća stvar bez oblika. Nekakva tamna, crna nadimljuća stvar od dima. Zašto su je nazvali pramenom?"
"Vrijeme na radiju je dragocjeno. Oni se ne mogu upuštati u dugačke opterećujuće opise. Jesu li rekli o kojoj vrsti kemikalije se radi?"
"Zove se derivat Nyodena ili Nyodene D. Gledali smo to u školi u filmu o toksičnim otpadima. Prikazali su i štakore."
"Koliko je to opasno?"
"Film nije bio siguran što to čini ljudima. Štakorima su odmah izbijale tvrde otekline."
"To su rekli na filmu. Što su rekli na radiju?"
"Najprije su rekli iritacija kože i znojni dlanovi. Ali, sada kažu mučnina, povraćanje i isprekidano disanje."
"To sada govorimo o ljudskoj mučnini. Ne o štakorskoj."
"Ne o štakorskoj," rekao je.
Vratio sam mu dalekozor.
"Ali neće doći na ovu stranu."
"Kako znaš?" upitao je.
"Jednostavno znam. Savršeno je mirno i tiho danas. A ako ima vjetra u ovo doba godine onda puše na onu stranu, ne na ovu."
"A što ako zapuše na ovu stranu?"
"Neće."
"Samo taj jedini put?"
"Neće. Zašto bi?"
Zastao je za trenutak i onda rekao ispod glasa, "Zatvorili su dio međudržavnog područja."
"Naravno da su to učinili."
"Zašto?"
"Zato što se to radi. Razumna predostrožnost. Način da se olakša kretanje pomoćnim vozilima i slično. Brojni su razlozi za takav postupak, ali nemaju nikakve veze s vjetrovima ili smjerovima puhanja."
Babette se pojavila na vrhu stepenica. Rekla je kako joj je susjed ispričao da je iz cisterne iscurilo trideset i pet tisuća galona. Ljudi su upozoreni da se klone zagađenog područja. Pramen je lebdio na obzoru. Još je rekla da su se djevojčice tužile na znojenje dlanova.
"Objavili su ispravak," rekao joj je Heinrich. "Reci im da bi morale povraćati."
Helikopter je preletio preko kuće u smjeru nesreće. Glas na radiju je rekao: "Modeli veličine hard diska po izboru raspoloživi su još samo ograničeno vrijeme."
Babettina glava je potonula i nestala iz vidokruga. Gledao sam Heinricha kako lijepi naljepnica na dva mjesta na karti. Zatim sam se spustio u kuhinju da platim neke račune neprestano svjestan obojenih točaka u atomskoj vrtnji negdje desno i iza mene.
"Može li se pramen dima vidjeti s tavanskog prozora?" pitala je Steffie.
"To nije pramen."
"Hoćemo li morati napustiti naše domove?"
"Naravno da ne."
"Kako znaš?"
"Jednostavno znam."
"Sjećaš li se onoga kad nismo mogli u školu?"
"To je bilo unutra. Ovo je vani."
Čuli smo policijske sirene. Promatrao sam Steffie kako usnama oblikuje zvuk: iju iju iju iju. Nasmiješila se na određeni način kad je opazila da je gledam kao da je nježno prekinuta u nekom nesvjesnom užitku.
Ušla je Denise otirući dlanove o traperice. "Upotrebljavaju topove za snijeg za ispaljivanje nečega na prolivenu kemikaliju," rekla je.
"Što ispaljuju?"
"Ne znam, ali to bi trebalo kemikaliju učiniti bezopasnom, što ne objašnjava postupke vezane uz dotični pramen."
"Nastoje zaustaviti njegovo povećavanje," rekao sam. "Kad ćemo jesti?"
"Ne znam, ali ako se poveća, doći će ovamo s vjetrom ili bez njega."
"Neće doći ovamo," rekao sam.
"Kako znaš?"
"Jer neće."
Pogledala je u dlanove i otišla na kat. Zazvonio je telefon. Babette je ušla u kuhinju i podigla slušalicu. Pogledala je u mene dok je slušala. Napisao sam dva čeka povremeno podižući pogled da vidim gleda li me još. Činilo se da proučava moje lice tražeći skriveno značenje poruke koju je primala. Naškubio sam usta na način za koji sam znao da joj se ne sviđa.
"To su bili Stoverovi," rekla je. "Razgovarali su izravno s meteorološkim centrom malo izvan Glassboroa. Više to ne zovu pramenom dima."
"I kako to sada zovu?"
"Crni pokretni oblak."
"To je malo bliže stvarnosti, a to znači da su se uhvatili u koštac s problemom. Dobro."
"Ima još," rekla je. "Očekuje se dolazak nekakve zračne mase iz smjera Kanade."
"Uvijek dolaze zračne mase iz smjera Kanade."
"To je istina," rekla je. "Nema baš ničeg novoga u tome. A budući se Kanada nalazi na sjeveru, ako pokretni oblak bude otpuhan prema jugu, promašit će nas taman za dlaku."
"Kad ćemo jesti?" rekao sam.
Opet smo čuli sirene, ovaj puta drukčije, snažniji zvuk - ni policijski, ni vatrogasni, ni hitne pomoći. To je bila sirena zračne opasnosti, shvatio sam, i čini se da se čula od Sawyersvilla, male zajednice na sjeveroistoku.
Steffie je oprala ruke u kuhinjskom sudoperu i otišla na kat. Babette je počela vaditi stvari iz hladnjaka. Uhvatio sam je za unutrašnju stranu bedara dok je prolazila kraj stola. Spretno se izmigoljila, s paketom smrznutog kukuruza u rukama.
"Možda bi se morali malo više brinuti zbog pokretnog oblaka," rekla je. "Zbog djece neprestano ponavljamo da se ništa neće dogoditi. Ne želimo ih uplašiti."
"Ništa se neće dogoditi."
"Ja znam da se ništa neće dogoditi, ti znaš da se ništa neće dogoditi. Ali, u nekom trenutku bismo morali razmisliti o tome, za svaki slučaj."
"Te se stvari događaju siromašnim ljudima koji žive u izloženim područjima. Društvo je postavljeno tako da siromašni i neobrazovani trpe prirodne nepogode i one koje je izazvao čovjek. Ljudi u nisko položenim područjima doživljavaju poplave, ljudi u straćarama iskušavaju uragane i tornada. Ja sam sveučilišni profesor. Jesi li ikada vidjela sveučilišnog profesora kako vesla u čamcu niz svoju ulicu u nekim od onih TV poplava? Živimo u čistom i ugodnom gradu blizu sveučilišta osebujnog imena. Te stvari se ne događaju u mjestima poput Blacksmitha."
Sada je već sjedila u mom krilu. Čekovi, računi, obrasci za natjecanja i kuponi bili su razbacani po stolu.
"Zašto želiš večeru tako rano?" šapnula je erotski.
"Propustio sam ručak."
"Da napravim čili prženo pile?"
"Prva liga."
"Gdje je Wilder?", rekla je hrapavim glasom dok sam joj rukama prelazio po grudima i pokušavao zubima kroz bluzu otkopčati grudnjak.
"Ne znam. Možda ga je Murray ukrao."
"Izglačala sam tvoj ogrtač," rekla je.
"Sjajno, sjajno."
"Jesi li platio telefonski račun?"
"Ne mogu ga naći."
Sada su nam objema glasovi bili hrapavi. Svoje je ruke prekrižila preko mojih tako da sam mogao čitati upute za uporabu na kutiji kukuruznih pahuljica u njezinoj lijevoj ruci.
"Razmislimo malo o pokretnom oblaku. Samo malo, okay? Moglo bi biti opasno."
"Sve što se prevozi vagonima-cisternama je opasno. Ali, posljedice se opažaju tek nakon dugog vremena i jedino što bismo mi morali učiniti jest da ostanemo izvan puta."
"Budimo sigurni da nam je stvar bar u podsvijesti," rekla je i ustala, a zatim udarala posudom za led o rub sudopera i tako izbacivala po dvije ili tri kockice leda svakim udarcem.
Naškubio sam usne na nju. Onda sam se uspeo na tavan još jednom. Wilder je bio gore s Heinrichom čiji je hitri pogled prema meni sadržavao izvjesnu stručnu optužbu.
"Više to ne zovu pramenom dima," rekao je skrećući pogled kao da se želi poštedjeti bola izazvanog mojim sramoćenjem.
"Već sam to saznao."
"Sada to zovu crnim pokretnim oblakom."
"Dobro."
"Zašto je to dobro?"
"To znači da stvari gledaju više-manje ravno u oči. To znači da vladaju situacijom."
Pokretom nemarne odlučnosti otvorio sam prozor, uzeo dalekozor i popeo se na rub. Na sebi sam imao debeli džemper i osjećao sam se ugodno na hladnome zraku, ali sam pazio da mi težina bude priljubljena uz zgradu, a ispružena ruka moga sina čvrsto drži za remen. Osjetio sam njegovu podršku mojoj maloj misiji, čak uvjerenje puno nade da ću možda njegovom pukom promatranju dodati težinu svoje zrele i uvažavajuće prosudbe. To je, napokon, roditeljska zadaća.
Prislonio sam dalekozor očima i zavirio u nadolazeći mrak. Ispod oblaka isparavanih kemikalija ukazala se scena puna hitnosti i djelatnog kaosa. Reflektori su osvjetljavali ranžirni kolodvor. Vojni helikopteri lebdjeli su na raznim mjestima pružajući dodatno svjetlo čitavoj sceni. Obojena svjetla policijskih patrolnih kola unakrsno su prelamali ta velika svjetla. Vagon-cisterna solidno je stajao na tračnicama, dimilo se iz rupe na jednoj njegovoj strani. Očito je spojnica drugog vagona probušila rupu u cisterni. Vatrogasna vozila bila su razmještena na izvjesnoj udaljenosti, kola hitne pomoći i policijski kombiji na još većoj udaljenosti. Mogao sam čuti sirene, glasove kako dozivaju kroz megafone, slojeve radijskih smetnji koje uzrokuju lagana iskrivljenja smrznutog zraka. Ljudi su trčali od jednog do drugog vozila, iskrcavali opremu, nosili prazna nosila. Drugi ljudi u jarko žutim Mylex odijelima i s maskama za disanje na licima kretali su se sporo kroz tu osvijetljenu strku noseći instrumente za mjerenje smrti. Snježni topovi izbacivali su neku ružičastu tvar prema cisterni i prostoru oko nje. Ta tvarna izmaglica letjela je kroz zrak poput nekog grandioznog efekta na koncertu domoljubne glazbe. Snježni topovi bili su od onih koje upotrebljavaju na aerodromskim pistama, policijski kombiji bili su od onih kojima se prevoze unesrećeni na uličnim protestima. Dim je lebdio od crvenih svjetlosnih snopova u mrak, a zatim u široke krugove bijelog svjetla. Ljudi u Mylex odijelima kretali su se oprezno kao da su na mjesecu. Svaki korak doimao se kao iskušavanje straha kojeg instinkt nije mogao ukloniti. Vatra i eksplozije nisu ovdje predstavljale bitnu opasnost. Ova smrt će se uvući, cijediti se u gene, pokazati se u tijelima koja još nisu rođena. Ljudi su se kretali kao kroz mjesečevu prašinu, glomazni i kolebljivi, zatočeni u ideji o prirodi vremena.
Otpuzao sam natrag unutra s izvjesnom poteškoćom.
"Što ti se čini?" rekao je.
"Još uvijek lebdi tamo. Kao da je vezano za to mjesto."
"Dakle misliš da neće krenuti u ovom smjeru?"
"Mogu po tvom glasu pogoditi da znaš nešto što ja ne znam."
"Misliš li da će doći na ovu stranu ili ne?"
"Htio bi da kažem kako neće doći na ovu stranu ni za milijun godina. Onda ćeš me zasuti gomilom podataka. Hajde, reci mi što su rekli na radiju dok sam bio tamo vani."
"Ne uzrokuje mučninu, povraćanje i ubrzano disanje kao što su prije rekli."
"Nego što?"
"Lupanje srca i deja vu."
"Deja vu?"
"Utječe na varljivi centar ljudskog sjećanja ili tako nešto. Ali, to nije sve. Više to ne zovu crnim pokretnim oblakom."
"Kako to sada zovu?"
Pogledao me je pažljivo.
"Zračno-toksični fenomen."
Izgovorio je te riječi odsječno i s nekim nagovještajem u glasu, slog po slog, kao da je osjećao prijetnju u terminologiji što ju je kreirala država. Nastavio me je pozorno promatrati tražeći na mom licu nešto što će ga umiriti, nešto protiv moguće stvarne opasnosti - znak koji bi odmah odbacio kao lažan. Njegova najdraža igra.
"Te stvari nisu važne. Važna je lokacija. To se događa tamo, a mi smo ovdje."
"Velika zračna masa dolazi iz Kanade," rekao je jednoličnim glasom.
"Već znam za to."
"Nije zbog toga manje važno."
"Možda jest, možda nije. Ovisi."
"Vrijeme će se uskoro promijeniti," gotovo je zavikao prema meni glasom nabijenim tugaljivom tjeskobom tog osobitog doba svoga života.
"Ja nisam samo sveučilišni profesor. Ja sam šef odsjeka. Ne vidim sebe u bijegu zastrašenog zračno-toksičnim fenomenom. To je za ljude koji žive u kamp-kućicama tamo u zabačenim dijelovima pokrajine gdje su riblja mrjestilišta."
Gledali smo Wildera kako se natraške spušta tavanskim stepenicama koje su imale veće razmake nego ostale stepenice u kući. Za večerom, Denise je neprestano ustajala od stola i malim hitrim ukočenim koracima odlazila u zahod u predvorju s dlanom preko usta. Zaustavljali smo se u nezgodnim trenucima žvakanja ili soljenja hrane da bismo čuli njezine neuspješne pokušaje povraćanja. Heinrich joj je rekao da pokazuje bivše simptome. Uzvratila mu je pogledom stisnutih očiju. To je bilo vrijeme pogleda i promatranja, bezbrojnih interakcija, dio osjetilnog ustroja kojeg uobičajeno podržavam. Vrućina, buka, svjetlo, pogledi, riječi, pokreti, osobnosti, primjene. Kolokvijalni gustiš koji od obiteljskog života čini medij poznavanja osjeta, a u kojemu je začuđenost srca rutinski sadržana.
Pratio sam kako djevojčice komuniciraju pogledima ispod poluspuštenih kapaka.
"Zar ne večeramo malo rano večeras?" rekla je Denise.
"Što je tebi rano?" rekla je njezina majka.
Denise je pogledala Steffie.
"Možda zato da ne mislimo na ono."
"Zašto ne bismo mislili na ono?"
"U slučaju da se nešto dogodi," rekla je Steffie.
"Što se može dogoditi?", rekla je Babette.
Djevojčice su ponovno pogledale jedna drugu. Bila je to svečana i produžena razmjena koja je značila potvrdu neke mračne sumnje. Sirene zračne opasnosti ponovno su zasvirale, ali ovaj puta tako blizu nas da smo bili zatečeni u lošem smislu, tako potreseni da smo izbjegavali pogledati jedni drugima u oči kao da želimo zanijekati da se zbiva nešto neobično. Zvuk je dolazio iz našeg vatrogasnog doma od crvene cigle, iz sirena koje nisu bile na probi desetljeće i više. Proizvodile su zvuk poput kakve šumske kriještalice iz dubine Mezozoika. Papagaja mesoždera s rasponom krila kao u DC-9. Hrapavi titraj i žestoke grubosti ispunili su kuću kao da će se zidovi razletjeti. Tako blizu nas, tako izvjesno po nama. Bilo je začuđujuće pomisliti da je taj zvučni monstrum godinama ležao skriven kraj nas.
Nastavili smo jesti, tiho i uredno, smanjujući obujam naših zalogaja, tražeći uljudno da nam se doda ovo ili ono. Postali smo pažljivi i sažeti, umanjili smo raznovrsnost naših pokreta, mazali smo putar na kruh načinom stručnjaka koji obnavljaju freske. No, strahovito kriještanje se nastavljalo. I dalje se nismo gledali u oči i pazili smo da se ne sudaramo priborom za jelo. Vjerujem da se među nama proširila plaha nade kako ćemo samo na taj način izbjeći da nas se primijeti. Kao da su sirene navijestile prisutnost nekakvog kontrolnog mehanizma - nečega što ne bismo smjeli izazvati našim zadovoljstvom i prosutom hranom.
No, nakon vrlo kratkog vremena još se neki zvuk umiješao u moćno pulsiranje sirena, te smo pomislili načiniti stanku u našoj maloj epizodi uljudne histerije. Heinrich je otrčao do ulaznih vrata i otvorio ih. Umnoženi noćni zvukovi prodrli su unutra i okupali nas svježinom i obnovljenom neposrednošću. Po prvi put nakon nekoliko minuta pogledali smo jedni drugima u oči shvaćajući kako je novi zvuk pojačani glas, ali nismo bili sigurni što govori. Heinrich se vratio koračajući naglašeno namjerno i stilizirano, s elementima tajanstvenosti. To je imalo značiti da je bio sleđen bremenitošću poruke.
"Traže da se evakuiramo," rekao je izbjegavajući naše poglede.
Babette je rekla, "Jesi li stekao utisak da nam to samo predlažu ili misliš da je stvar zvučala zapovjedno?"
"Bio je to automobil vatrogasnog kapetana sa zvučnicima, ali je vozio prilično brzo."
Ja sam rekao, "drugim riječima, nisi bio u mogućnosti zapaziti istančane razlike u intonaciji."
"Glas je urlao."
"Zbog sirena," rekla je pomažući Babette.
"Rekao je nešto poput: ’Evakuirajte sva mjesta stanovanja. Oblak smrtonosnih kemikalija, oblak smrtonosnih kemikalija.' "
Sjedili smo oko parfe torte i ušećerenih breskvi.
"Sigurna sam da još ima dovoljno vremena," rekla je Babette, " ili bi oni naglasili da se žurimo. Pitam se koliko brzo se kreću zračne mase."
Steffie je čitala kupon za Baby Lux i tiho plakala. To je oživjelo Denise. Otišla je na kat da bi spakirala neke stvari za sve nas. Heinrich je grabio po dvije stepenice na tavan po svoj dalekozor, cestovnu kartu i radio. Babette je otišla u smočnicu i izdvajala konzerve i staklenke s poznatim naljepnicama za poboljšanje života.
Steffie mi je pomogla raspremiti stol.
Dvadeset minuta kasnije bili smo u automobilu. Glas na radiju rekao je da se stanovnici zapadnog dijela grada trebaju uputiti u napušteni skautski kamp gdje će dobrovoljci Crvenog križa dijeliti sokove i kavu. Ljudi iz istočnog dijela grada trebaju se skupiti na parkiralištu četvrte servisne zone odakle će nastaviti prema restoranu nazvanom Rung Fu Palace, kompleksu s pagodama, ribnjacima s lopočima i živim jelenom.
Mi smo bili među zakašnjelima u prvoj skupini i uplovili smo u prometnu rijeku koja nas je vodila glavnim smjerom izvan grada kroz prljavi odvojak polovnih automobila, brze hrane, diskontnih trgovina i jeftinih kina. Dok smo čekali u redu za skretanje na autoput s četiri trake začuli smo pojačani glas iznad i iza nas kako se obraća zatamnjenim kućama u ulici s platanama i visokim živicama.
"Napustite sve nastambe. Odmah, odmah. Toksični fenomen, oblak kemikalija."
Glas je postajao snažniji, zatim je nestajao, pa ponovno osnažio onako kako je vozilo ulazilo u lokalne ulice i izlazilo iz njih. Toksični fenomen, oblak kemikalija. I kad bi riječi utihnule još se uvijek mogao razabrati njihov odjek kako se vraća iz daljine. Čini se da opasnost nalaže javnim glasovima odgovornost ritma kao da metričke jedinice posjeduju suvislost kojom se možemo vratiti u ravnotežu kakav god da se besmisleni i pobješnjeli fenomen spremao doletjeti na naše glave.
Stigli smo na autoput kad je počeo padati snijeg. Malo što smo imali reći jedni drugima, naše misli nisu se još privikle na stvarno stanje, na apsurdnu činjenicu evakuacije. Uglavnom snio gledali druge ljude u automobilima pokušavajući u njihovim licima otkriti koliko bismo morali biti uplašeni. Promet se kretao puževim korakom, ali smo se nadali uhvatiti brzinu nekoliko milja niz cestu gdje postoji prekid ograde za razdvajanje, što će omogućiti našoj koloni sa zapada upotrebu svih četiriju traka. Dvije suprotne trake autoputa bile su prazne, a to je značilo da je policija već zaustavila promet u smjeru prema nama. Ohrabrujući znak. Ono od čega ljudi u masovnom zbjegu odmah najviše strahuju jest da će ljudi na vlasti pobjeći davno prije, ostavljajući nas prepuštene vlastitom kaosu.
Snijeg je postajao gušći, promet se kretao u neprestanim zaustavljanjima i polascima. Bila je velika rasprodaja u salonu namještaja. Dobro osvijetljeni muškarac i žena stajali su iza velikog prozora gledajući van na nas u čuđenju. To je učinilo da se osjećamo kao budale, kao turisti koji rade samo pogrešne stvari. Zašto su oni zadovoljno kupovali namještaj dok smo mi panično sjedili u usporenoj koloni pod snježnom olujom? Oni su znali nešto što mi nismo. U krizi istinite stvari su uvijek one koje govore drugi ljudi. Ničije znanje nije manje sigurno od vašeg vlastitog.
Sirene zračne opasnosti još su se uvijek javljale u dva ili tri grada. Što su ti kupci mogli znati da ih je zadržalo, dok se manje više čist put prema sigurnosti pružao ispred svih nas? Počeo sam pritiskati tipke na radiju. Na radio postaji Glassboro naučili smo da postoje nove i značajne informacije. Ljudima koji su ostali u kućama rečeno je da ostanu u kućama. Nama je ostavljeno pogoditi što to znači. Jesu li ceste potpuno zakrčene? Sniježi li to Nyodene D.?
Nastavio sam pritiskati tipke nadajući se čuti nešto više. Žena koja se predstavila kao urednica emisija za potrošače otpočela je raspravu o zdravstvenim problemima koji bi mogli nastati iz osobnog doticaja sa zračno-toksičnim fenomenom. Babette i ja razmijenili smo zabrinute poglede. Ona je odmah počela brbljati s djevojčicama, a ja sam stišao radio kako bi ih spriječio u saznavanju onog što bi mogle zamišljati da ih očekuje.
"Konvulzije, koma, pobačaj," rekao je dobro informiran i živahan glas.
Prošli smo kraj trokatnog motela. U svim sobama je gorjelo svjetlo, na svakom prozoru su bili ljudi i buljili u nas. Mi smo bili povorka budala izloženih ne samo padalinama kemikalija nego i preziru drugih ljudi. Zašto oni nisu bili ovdje vani i sjedili u teškim kaputima iza vjetrobranskih brisača i tihog snijega? Činilo se presudnim da stignemo u skautski kamp, uletimo u glavnu zgradu, zabravimo vrata, stisnemo se na poljske krevete s našim sokovima i kavama i čekamo da se sve raščisti.
Automobili su se počeli pojavljivati na travnatoj kosini uz rub ceste tvoreći treću kolonu gusto napučenog prometa. Smješteni u koloni koja je prije bila s desne strane, nismo mogli ništa drugo do promatrati te automobile kako prolaze kraj nas po neznatno višem terenu i, pouzdajući se u neviđeno, skreću s horizontale.
Polako smo se približili nadvožnjaku i vidjeli ljude na njemu. Nosili su kutije i kovčege, predmete ovijene dekama, dugačka kolona ljudi vijugala je u snježnoj mećavi. Ljudi su u naručjima nosili djecu i kućne ljubimce, neki starac ogrnuo je deku preko pidžame, dvije žene nosile su na ramenima smotani sag. Bilo je ljudi na biciklima, djece vučene na saonicama i u kolicima. Ljudi s kolicima iz samoposluživanja, ljudi odjeveni u debelu odjeću svake vrste virili su ispod prevelikih kukuljica. Neka je obitelj cijela bila umotana u plastiku, u jednu golemu traku prozirnog polietilena. Pod svojim oklopom hodali su skučenim koracima, muškarac i žena svaki na jednom kraju, a troje djece u sredini, svako od njih još posebno umotano u svjetlucave kišne ogrtače. Sve je to imalo izgled dobre uvježbanosti i samozadovoljstva kao da su mjesecima čekali da pokažu svoje točke. Stalno novi ljudi su se pojavljivali iza visoke zaštitne ograde i klipsali preko nadvožnjaka, ramena naprašenih snijegom, stotine ljudi koji su se kretali s nekom sudbinskom upornošću. Začula se nova serija sirena. Klipsajući ljudi nisu ubrzali svoj ritam, nisu gledali dolje na nas ili gore u noćno nebo vidi li se oblak tjeran vjetrom. Samo su i dalje hodali preko mosta probijajući se kroz krpe mahnitog snijega što je divljao pod svjetlima. Tamo na otvorenom, držeći djecu uza se, noseći što su mogli ponijeti na brzinu, doimali su se dijelom neke pradavne sudbe, prokletstvom i nesrećom povezani s cijelom historijom ljudi u zbjegovima kroz puste krajolike. Taj njihov epski karakter natjerao me da se prvi put upitam ima li kraja našoj nevolji.
Radio je rekao: "Upravo dugin hologram da je ovoj kreditnoj kartici marketinšku zanimljivost."
Polako smo se pomicali ispod nadvožnjaka u odjecima automobilskih truba i preklinjućem zavijanju kola hitne pomoći zaglavljenima u prometu. Pedeset jardi ispred nas promet se sužavao u jednu kolonu, a uskoro smo vidjeli i zašto. Jedan automobil skliznuo je s kosine pored ceste i zaletio se u vozilo u našoj koloni. Trube su treštale duž cijele kolone. Helikopter je lebdio točno iznad nas uperivši bijeli snop svjetla na hrpu zdrobljenog metala. Putnici iz automobila sjedili su omamljeni na travi dok im je pomoć pružao par bradatih službenika hitne pomoći. Dvoje ljudi bilo je okrvavljeno. Krvi je bilo i na razbijenom prozoru. Svježe napali snijeg upijao je krv. Kapljice krvi poprskale su kožnu torbicu. Slika ranjenih ljudi, medicinskog osoblja, čelika koji se dimi, sve okupano jakim i sablasnim svjetlom, preuzela je eleganciju formalne kompozicije. Prolazili smo u tišini osjećajući čudno poštovanje, čak oplemenjenost prizorom zgnječenih automobila i ležećih tijela. Heinrich je nastavio gledati kroz stražnji prozor, uzevši dalekozor kako je slika iščezavala u daljini. Opisivao nam je u detalje broj i položaje tijela, tragove klizanja automobila i njihova oštećenja. Kad udes više nije bio vidljiv, govorio je o svemu što se dogodilo od trenutka sirene zračne opasnosti za večerom. Govorio je oduševljeno, s uvažavanjem živopisnoga i neočekivanoga. Mislio sam kako ćemo svi biti istog mentalnog stanja, pokoreni situacijom, zabrinuti, zbunjeni. Nije mi palo na pamet da bi netko od nas ova zbivanja mogao doživjeti izvanredno poticajnima. Pogledao sam ga u retrovizoru. Izvalio se na sjedištu u maskirnoj jakni s Velcro zatvaračima, sretno uronjen u katastrofu. Govorio je o snijegu, prometu, klipsajućim ljudima. Procjenjivao je koliko smo udaljeni od napuštenog kampa i koja vrsta primitivnog smještaja bi nas tamo mogla dočekati. Nikad ga nisam čuo tako dugo govoriti o nečemu s takvim produhovljenim zadovoljstvom. Bio je praktički lakouman., Morao je znati da bismo svi mogli umrijeti. Je li to bio neki dolazi-smak-svijeta zanos? Ili je čeznuo za odvraćanjem od svojih malih muka nekim nasilnim i nadmoćnim događajem? Njegov glas je odavao bolesnu potrebu za strašnim stvarima.
"Je li ovo blaga zima ili oštra zima?" rekla je Steffie.

"U usporedbi sa čime?" rekla je Denise.
"Ne znam."
Učinilo mi se da sam vidio Babette kako je nešto ubacila u usta. Za trenutak sam maknuo pogled s ceste i promatrao je pozorno. Gledala je ravno naprijed. Pretvarao sam se da sam pozornost vratio na cestu, a onda se hitro još jednom osvrnuo i ulovio je nespremnu. Činilo se da je progutala što god to bilo što je stavila u usta.
"Što je to?" rekao sam.
"Vozi auto, Jack."
"Vidio sam ti grlo. Nešto si progutala."
"Samo pilulu Životnog spasitelja. Vozi auto, molim te."
"Stavila si pilulu Životnog spasitelja u usta i progutala je bez da si je cuclala?"
"Progutala - što? Još mi je uvijek u ustima."
Okrenula je lice k meni, a jezikom načinila malo zadebljanje na obrazu. Čisto amaterska podvala.
"Ali, nešto si progutala. Vidio sam."
"To je bila samo slina s kojom nisam znala što bih. Hoćeš li, molim te, voziti auto?"
Osjetio sam da se Denise počela zanimati za to što se događa pa sam odlučio ne tjerati mak na konac. Ovo nije bilo vrijeme za ispitivanje njezine majke o lijekovima, popratnim efektima i sličnim stvarima. Wilder je spavao naslonjen na Babettine ruke. Vjetrobranski brisači činili su znojne lukove. Na radiju smo saznali o psima istreniranim nanjušiti Nyodene D. koji su iz centra za otkrivanje kemikalija u udaljenom dijelu New Mexica poslani u naše područje.
Denise je rekla: "Jesu li ikada razmišljali o tome što se događa psima koji se dovoljno približe toj stvari da bije nanjušili?"
"Ništa se ne događa psima," rekla je Babette.
"Kako znaš?"
"Zato što to utječe samo na ljude i štakore."
"Ne vjerujem ti."
"Pitaj Jacka."
"Pitaj Heinricha," rekao sam.
"To bi mogla biti istina," rekao je on, očito lažući. "Oni upotrebljavaju štakore da bi testirali stvari koje mogu zaraziti ljude, a to znači da mi oblijevamo od istih bolesti, štakori i ljudi. Osim toga, oni ne bi upotrebljavali pse kad bi mislili da im se nešto može dogoditi."
"Zašto ne?"
"Pasje sisavac."
"I štakor također."
"Štakor je nametnik," rekla je Babette.
"Štakor je najviše," rekao je Heinrich, " najviše je glodavac."
"Žohar je nametnik," rekla je Steffie.
"Žohar je kukac. To znaš kad im izbrojiš noge."
"Također je i nametnik."
"Može li žohar oboljeti od raka? Ne," rekla je Denise. "Prema tome štakor je više kao ljudsko biće nego kao žohar, iako su oboje nametnici, jer i štakor i čovjek mogu oboljeti od raka, a žohar ne može."
"Drugim riječima," rekao je Heinrich, "ona govori da dvije stvari koje su sisavci imaju više zajedničkog nego dvije stvari koje su nametnici."
"Znači li to," rekla je Babette, "da mi vi ljudi govorite kako štakor nije samo nametnik i glodavac nego i sisavac?"
Snijeg se pretvorio u susnježicu, susnježica u kišu.
Stigli smo do mjesta na kojem se središnja betonska ograda izmicala dvadeset jardi dugačkoj travnatoj površini ne višoj od rubnog kamena na pločniku. Ali, umjesto policajca koji je ovdje mogao skretati kolone na dvije dodatne trake autoputa, čovjek u Mylex odijelu nam je mahao da produžimo. Iza njegovih leđa vidjela se smrtonosna gomila zgužvanog metala koju su činili Winnebago i ralica za snijeg. Iz velike i teško izlomljene olupine pušio se tanki hrđavi dim. Dijelovi živih boja bili su razbacani na priličnoj udaljenosti. Nije bilo znakova žrtava ili svježe krvi, što nas je navodilo na pomisao da je već neko vrijeme prošlo od sudara rekreacijskog vozila i ralice, vjerojatno u trenutku u kojem se oportunizam činio lako hranjivom manom s obzirom na situaciju. Vjerojatno zbog osljepljujućeg snijega vozač pri pokušaju prelaska na drugu stranu nije ondje zapazio ralicu za snijeg.
"Sve sam to već vidjela prije," rekla je Steffie.
"Kako to misliš?" upitao sam.
"To se već dogodilo jednom prije. Upravo ovako. Čovjek u žutom odijelu s gas-maskom. Velika olupina u snijegu. Bilo je potpuno i točno ovako. Mi smo svi bili u autu. Kiša je stvarala male rupice u snijegu. Sve."
Heinrich je bio taj koji mi je rekao da izlaganje kemijskom otpadu može kod nekih osoba izazvati deja vu. Steffie nije bila prisutna kad je to rekao, ali mogla je čuti o tome na radiju u kuhinji gdje su ona i Denise vjerojatno saznale o znojnim dlanovima i povraćanju prije nogo su i same počele pokazivati te simptome. Nisam vjerovao da Steffie zna što znači deja vu, ali je bilo moguće da joj je Babette rekla. Bilo kako bilo, deja vu više nije bio radni simptom trovanja Nyodeneom. Zamijenjen je komom, konvulzijama i pobačajem. Ako je Steffie saznala za deja vu na radiju, ali poslije propustila nadogradnju smrtonosnijim stanjima, to bi moglo značiti da je obmanuta vlastitim aparatom sugestivnosti. Ona i Denise su bile usporene cijelu večer. Zakasnile su sa znojnim dlanovima, zakasnile s mučninom i opet s deja vu. Što je sve to značilo? Je li Steffie stvarno zamišljala kako je ranije vidjela olupinu ili je samo zamišljala da je zamišlja? Je li moguće imati lažnu percepciju iluzije? Postoji li stvarni deja vu i lažni deja vu? Pitao sam se jesu li njezini dlanovi bili stvarno oznojeni ili je ona jednostavno zamišljala osjećaj oznojenosti? I je li ona uistinu bila tako podložna sugestijama da bi mogla razviti svaki simptom kojega objave?
Osjećam tugu zbog ljudi i čudne uloge koju igramo u vlastitim nesrećama.
Ali što ako ona nije slušala radio i nije znala što je to deja vu? Što ako je prirodnim načinom razvijala stvarne simptome? Možda su znanstvenici bili u pravu na samom početku u svojim prvim objavama prije nego što su ih zamijenili drugim simptomima. Što je bilo gore, stvarno stanje ili ono koje netko stvori sam, i je li to uopće imalo utjecaja? Postavljao sam sebi ta i slična pitanja. Dok sam vozio, naizmjence sam bio i profesor i student koji drži, tj. polaže, usmeni ispit temeljen na nekoj vrsti nadmudrivanja istančanim razlikama, višestoljetna zabava srednjovjekovnih besposličara. Može li devetogodišnja djevojčica pobaciti snagom sugestije? Da li bi prije toga morala ostati trudna? Može li snaga sugestije biti toliko jaka i na ovaj način raditi unatrag, od pobačaja da trudnoće do menstruacije do ovulacije? Što dolazi prije, menstruacija ili ovulacija? Razgovaramo li mi o pukim simptomima ili duboko ukorijenjenim stanjima? Je li simptom znak ili stvar? Što je to stvar i kako znamo da to nije neka druga stvar?
Isključio sam radio, ne da mi to pomogne razmišljati, već da me spriječi u razmišljanju. Automobili su se zanosili i proklizavali. Netko je bacio omot žvakaćih guma kroz prozor i Babette je održala ogorčeni govor o bezobzirnim ljudima koji bacaju smeće po autoputovima i prirodi.
"Reći ću ti još nešto što se već dogodilo prije," rekao je Heinrich. "Ostat ćemo bez benzina."
Kazaljka je drhtala sasvim blizu oznake za prazno.
"Uvijek ima rezerve," rekla je Babette.
"Kako to uvijek može biti rezerve?"
"Tako je konstruiran spremnik. Da ne ostaneš bez goriva."
"Ne može uvijek biti rezerve. Ako se nastaviš voziti moraš ostati bez goriva."
"Pa ne voziš se vječno."
"Kako znaš kad treba stati?" pitao je.
"Kad se približiš benzinskoj postaji," odgovorio sam mu, i baš se pojavila, prazna i kišom oprana građevina s ponosnim pumpama poredanim iza niza višebojnih zastava. Skrenuo sam, iskočio iz auta i otrčao do pumpi glave uvučene u podignuti ovratnik kaputa. Prostor nije bio zaključan, što je značilo da su radnici napustili postaju iznenada, ostavivši stvari kakve jesu, na zanimanje ljubopitljivima, poput alata i grnčarije neke pueblo civilizacije, kruh u peći, stol postavljen za troje, misterij koji će proganjati generacije. Dohvatio sam točilo za bezolovni benzin. Zastave su bučno vijorile na vjetru.
Nekoliko minuta kasnije, opet na cesti, ugledali smo nevjerojatan i zapanjujući prizor. Pojavio se na nebu lijevo ispred nas i morali smo se udubiti u sjedišta i uvući glave da bismo jasnije vidjeli, uzvikivali smo poluzavršene fraze. Bio je to crni pokretni oblak, zračno-toksični fenomen, osvijetljen jasnim snopovima sa sedam vojnih helikoptera. Pratili su njegovo vjetrom nošeno kretanje, držali ga na oku. Glave su se okretale u svim automobilima, vozači su trubili da bi upozorili druge, lica su se pojavljivala na prozorima, dojmovi su se nizali u izvanzemaljskom čuđenju.
Golema tamna masa kretala se poput nekog broda smrti iz nordijske legende u noćnoj pratnji oklopljenih spodoba sa spiralnim krilima. Nismo bili sigurni kako reagirati. Bilo je strašno vidjeti to tako blizu, tako nisko, ispunjeno kloridima, benzinima, fenolima, hidrokarbonatima, ili što je već točno bio njegov otrovni sadržaj. Ali, to je također bilo spektakularno, dio veličine tog poražavajućeg događaja, poput živopisne slike na ranžirnom kolodvoru ili ljudi što su klipsali preko snježnog nadvožnjaka s djecom, hranom i stvarima, tragične vojske osiromašenih. Naš strah pratilo je strahopoštovanje koje je graničilo s vjerskim. Svakako je moguće osjećati strahopoštovanje prema nečemu što prijeti tvojemu živom, doživljavati to kao kozmičku silu, toliko veću od tebe samoga, moćniju, stvorenu elementarnim i svojeglavim ritmovima. To je bila smrt načinjena u laboratoriju, definirana i mjerljiva, ali smo u tom trenutku o njoj razmišljali jednostavno i primitivno, kao o nekoj sezonskoj zemaljskoj perverziji, kao o poplavi ili uraganu, nečemu što ne podliježe kontroli. Naša bespomoćnost nije se činila sukladna ideji o događaju koji je prouzročio čovjek.
Na stražnjem sjedištu djeca su se borila za dalekozor.
Cijela je stvar bila čudesna. Činilo se kao da je oblak osvijetljen za nas, kao da smo postali dijelom zvučno-svjetlosne predstave u kojoj se maglica za stvaranje atmosfere povija ratištem gdje je ubijen kralj. Ali, ovo čemu smo svjedočili nije bila povijest. To je bila neka tajna stvar u procesu truljenja, neki usnuti osjećaj koji prati spavača za budnosti. Rakete su izletjele iz helikoptera i rasprsnule se u sladolede crvenog i bijelog svjetla. Vozači su pritiskali trube, a djeca uzverala na prozore, lica priljubili, ružičaste dlanove pritisnuli uz staklo.
Cesta je skrenula i odvojila se od toksičnog oblaka, pa je promet za neko vrijeme protjecao slobodnije. Na petlji u blizinu skautskog kampa u glavnu prometnu bujicu su se uključila dva školska autobusa koji su prevozili umobolne iz Blacksmitha. Prepoznali smo vozače, opazili poznata lica kroz prozore, ljude koje smo viđali iza rijetke živice u azilu ili kako hodaju u krugovima sve užim i užim, a sve brže i brže, poput tvari u vrtećem stroju. Osjetili smo neobičnu privrženost prema njima i olakšanje jer se netko revno i profesionalno pobrinuo za njih. To kao da je značilo kako je struktura ostala netaknuta.
Provezli smo se pored znaka za najfotografiraniji štagalj u Americi.
Prošao je još sat prije nego se promet počeo slijevati u jednu kolonu na prilazu u kamp. Čovjek u Mylex odijelu mahao je baterijskom svjetiljkom prema svjetlećim kubusima koji su nas upućivali na parkiralište smješteno na atletski stadion i druge otvorene prostore. Ljudi su izašli iz šume, neki su imali šljemove sa svjetiljkama, neki su nosili trgovačke vrećice, djecu, kućne ljubimce. Automobil je poskakivao duž blatnih staza, preko jaraka i kamenja. Pokraj glavne zgrade ugledali smo grupu žena i muškaraca s podlošcima za papire u rukama i ručnim radiostanicama, službenike bez Mylex odijela, stručnjake za novu znanost evakuacije. Steffie se pridružila Wilderu u nestalnom snu. Kiša je popustila. Ljudi su ugasili svjetiljke na šljemovima, nesigurno sjedili u automobilima. Čudni dugački put je završio. Čekali smo da nas dosegne osjećaj zadovoljstva, neka atmosfera tihog dovršetka u zraku, zasluženi umor koji obećava miran i dubok san. No ljudi su sjedili u svojim ugašenim automobilima promatrajući jedni druge kroz zatvorene prozore. Heinrich je jeo čokoladicu. Slušali smo kako njegovi zubi zapinju u karamelu i glukoznoj masi. Naposljetku, jedna je obitelj, njih petero, izašla iz Datsun Maxime. Na sebi su imali pojaseve za spašavanje a u rukama rakete.


Male grupice skupljale su se oko izvjesnih ljudi. Tu su bili izvori informacija i glasina. Jedna osoba bila je zaposlena u tvornici kemikalija, druga je slučajno čula kako je netko nešto rekao, treća je imala rođaka u državnoj agenciji. Istinite, lažne i razne druge novosti kružile su spavaonicom proizašle iz tih zbijenih skupina.
Bilo je rečeno kako će nam dopustiti povratak kućama odmah ujutro, da se vlada uključila u prikrivanje događaja, da je jedan helikopter ušao u oblak i nikada se nije vratio, da su doveli pse iz New Mexica i padobranima ih bacili na livadu u riskantnom noćnom letu, da se u gradu Farmingtonu neće moći živjeti slijedećih četrdeset godina.
Priče su neprestano kružile. Nijedna stvar nije bila manje-više uvjerljivija od neke druge stvari. Kao ljudi izbačeni iz stvarnosti bili smo oslobođeni potrebe za razlikovanjem.
Neke obitelji su odabrale spavati u svojim automobilima, druge su bile prisiljene na isti izbor jer više nije bilo mjesta za njih u sedam ili osam zgrada koliko ih je bilo u kampu. Mi smo bili u velikoj baraci, jednoj od tri u kampu, a s generatorom koji je sada radio bilo nam je razmjerno udobno. Crveni križ je dopremio poljske krevete, prenosive grijalice, sendviče i kavu. Bile su tu i kerozinske svjetiljke kao dodatno osvjetljenje stropnih. Mnogi su ljudi imali radio-prijemnike, višak hrane koju su dijelili s drugima, deke, sjedalice za plažu, suvišnu odjeću. Mjesto je bilo prepunjeno, još uvijek prilično hladno, ali pogled na medicinske sestre i dobrovoljce ulijevao je nadu da su djeca na sigurnom, a prisutnost drugih nasukanih duša, mladih žena s djecom, starih i nemoćnih, budio je u nama izvjesnu nepokolebljivost i volju, prirodnu nesebičnost dovoljno izraženu da djeluje kao zajedništvo. Ovaj veliki sivi prostor, vlažan i ogoljen i izgubljen za povijest tek nekoliko sati prije, bio je na neobičan način mjesto razumijevanja, ispunjeno željom za zajedništvom i jedinstvenim glasom.
Skupljači novosti kretali su se od jedne do druge grupice, s tendencijom priključivanja većima. Na taj sam se način i ja polako kretao po baraci. Bilo je devet centara za evakuaciju, saznao sam, uključujući naš i Kung Fu Palace. Iron City nisu ispraznili, a nisu ni većinu gradova u našem širem području. Također je bilo rečeno da je guverner države na putu ovamo iz glavnoga grada u svom specijalnom helikopteru. Vjerojatno će sletjeti na polje graha izvan napuštenog grada kako bi se guverner mogao ukazati na deset, petnaest sekundi, pun pouzdanja i četvrtaste vilice, u planinarskoj jakni, u dosegu kamera, da bi demonstrirao svoju neuništivost.
Na svoje veliko iznenađenje, koje mi je onda olakšalo proboj kroz vanjske rubove jedne od većih skupina, otkrio sam da je moj vlastiti sin bio u središtu rasprave govoreći svojim novootkrivenim glasom, tonom oduševljenja nekontroliranom katastrofom. Govorio jeo zračno-toksičnom fenomenu na tehnički način, iako je njegov glas činio sve samo nije pjevao nikakvo predskazanje. Izgovorio je i ime, derivat Nyodena, s neskrivenim užitkom, pridajući morbidno zadovoljstvo samom zvuku. Ljudi su pažljivo slušali ovog adolescentskog dječaka u maskirnoj jakni i kapi, s dalekozorom obješenim oko vrata i "idiot" kamerom pričvršćenom za pojas. Njegova je dob nesumnjivo utjecala na njih. Po njoj je bio iskren i istinit, nije služio nikakvom pojedinačnom interesu i imao je svijest o okolišu, njegovo poznavanje kemije bilo je svježe i suvremeno.
Čuo sam ga kako govori: "To čime su špricali prolivenu kemikaliju na ranžirnom kolodvoru vjerojatno je bila lužnata pjena. No bio je to jedan od onih slučajeva kada je premalo isto prekasno. Pretpostavljam da bi u zoru mogli uzletjeti sa zaprašivačima usjeva i bombardirati toksični oblak većom količinom lužnate pjene što bi ga moglo razbiti i pretvoriti u milijun bezopasnih pahuljica. Lužina je uobičajeni naziv za soda karbonat koji se upotrebljava u proizvodnji stakla, keramike, deterdženata i sapuna. Također ga upotrebljavaju u pripravi sode bikarbone koju su mnogi od vas gutali nakon noći provedene u gradu."
Pod dojmom dječakova znanja i mudrosti ljudi su mu htjeli biti što bliže. Bilo je nevjerojatno čuti ga kako govori s takvom lakoćom gomili neznanaca. Je li to pronalazio samoga sebe razlikujući svoju vrijednost prema reakcijama drugih? Je li moguće da će iz meteža i zbrke koje je donio ovaj strašan događaj izgraditi svoj put u svijet?
"Vjerojatno se svi pitate što je to točno Nyodene D. o kojem toliko slušamo? Dobro pitanje. Proučavali smo to u školi, gledali filmove o štakorima koji su dobili grčeve i tako dalje. Dakle, okay, to je u temelju jednostavno. Nyodene D. je pregršt raznih stvari pomiješanih zajedno, a sve su one nusprodukti u proizvodnji insekticida. Izvorna stvar ubija žohare, a nusprodukt ubija sve ostalo. Mala šala našeg profesora."
Zapucketao je prstima i lagano zamahnuo lijevom nogom.
"Kad je u prahu nema boje ni mirisa i vrlo je opasan, ali čini se da nitko ne zna što točno može prouzročiti ljudima ili njihovim potomcima. Istraživali su godinama i, ili nisu sigurni ili znaju, a ne žele reći. Neke su stvari suviše grozne da bi se objavile."
Podigao je obrve i počeo komično trzati, jezik je isplazio u kutu usana. Iznenadio sam se začuvši kako se ljudi smiju.
"Kad jednom dospije u zemlju, vijek trajanja mu je četrdeset godina. To je duže nego kod velikog broja ljudi. Nakon pet godina zapazit ćete razne vrste gljiva između prozora i roleta, na odjeći i hrani. Nakon deset godina rešetke na ogradama će potpuno zahrđati, a zatim propadati i truliti. Kolosijeci na ranžirnom kolodvoru će se iskriviti. Bit će razbijenoga stakla i trauma u kućnih ljubimaca. Nakon dvadeset godina vjerojatno ćete se morati zaključati na tavan i jednostavno iščekivati svoju sudbinu. Pretpostavljam da se u svemu ovome krije pouka. Upoznaj svoje kemikalije."
Nisam želio da me ugleda. To bi probudilo njegovu svijest o sebi, podsjetilo na prijašnji život sumornog dječaka sklonog bijegu. Neka cvjeta, ako je to bilo ono što je činio, u ime zle sreće, strašne i slučajne nezgode. Zato sam se iskrao pored čovjeka u bucama omotanim plastikom i usmjerio se prema najudaljenijem kraju barake gdje smo već prije načinili vlastiti kamp.
Smjestili smo se odmah do crnačke obitelji Jehovinih svjedoka. Muškarac i žena sa sinom od oko dvanaest godina. Otac i sin su dijelili brošure ljudima u blizini i čini se kako nisu imali problema u nalaženju voljnih primatelja i slušatelja.
Žena se obratila Babette: "Zar ovo nije nešto?"
"Ništa me više ne može iznenaditi," rekla je Babette.
"Nije li to istina."
"Iznenadilo bi me kad ne bi bilo iznenađenja."
"To je vrlo točno."
"Ili kad bi se događala samo sitna iznenađenja. To bi bilo iznenađenje. Umjesto stvari kao što je ova."
"Bog Jehova ima u pripravi veće iznenađenje od ovoga," rekla je žena.
"Bog Jehova?"
"Upravo on."
Steffie i Wilder spavali su na jednom od poljskih kreveta. Denise je sjedila na drugom kraju zadubljena u Referencijalni savjetnik za liječnike. Nekoliko zračnih madraca bilo je prislonjeno na zid. Stvorio se dugačak red na telefonu za hitne slučajeve, ljudi su zvali svoje rođake ili pokušavali upasti u neki radio program uživo. Ovdje su radio-prijemnici bili namješteni uglavnom na takve emisije. Babette je sjedila u stolcu za kampiranje i pregledavala platnenu torbu punu hrane i drugih potrepština. Opazio sam staklenke i kutije koje su mjesecima stajale u hladnjaku.
"Mislila sam da je ovo dobra prigoda za odustajanje od masnih jela," rekla je.
"Zašto baš sada."
"Ovo je vrijeme discipline, mentalne strogosti. Gotovo smo na rubu."
"Mislim da je zanimljivo u mogućoj katastrofi za tebe, obitelj i tisuće drugih ljudi vidjeti prigodu za odustajanje od masnih jela."
"Prihvaćaš disciplinu tamo gdje je možeš pronaći," rekla je. "Ako ne jedem sada svoj jogurt, mogu ga onda prestati kupovati zauvijek. Osim što ću, mislim, izostaviti pšenične klice."
Natpis na etiketi je izgledao inozemno. Dohvatio sam staklenku pšeničnih klica i pažljivo ispitao etiketu.
"Njemačka je," rekao sam joj. "Pojedi je."
Bilo je ljudi u pidžami i šlapama. Čovjek s puškom obješenom o rame. Djeca koja su puzala u svojim vrećama za spavanje. Babette je mahnula rukom u želji da joj se približim.
"Molim te da ne uključujemo radio," šapnula je. "Tako da djevojčice ne slušaju. Još nisu dobile ništa drugo osim deja vu. Htjela bih da tako i ostane."
"A što ako su simptomi stvarni?"
"Kako mogu biti stvarni?"
"A zašto ne bi mogli biti stvarni?"
"Imali su ih tek nakon što su bili na radiju," šapnula je.
"Je li Steffie čula za deja vu na radiju?"
"Morala je čuti."
"Kako znaš? Jesi li bila s njom kad su to emitirali?"
"Nisam sigurna."
"Promisli."
"Ne mogu se sjetiti."
"Sjećaš li se da si joj možda govorila što znači deja vu."
Zahvatila je žlicom jogurt i zastala duboko zamišljena.
"To se dogodilo ranije," rekla je napokon.
"Što se dogodilo ranije?"
"Jogurt, pa kako sjedimo ovdje i govorimo o deja vu"
"Ne želim to čuti."
"Jogurt mi je bio u žlici. Vidjela sam to kao u bljesku. Stvarno iskustvo. Prirodno, od pravog mlijeka, nemasni."
Jogurt je još uvijek bio u žlici. Promatrao sam kako stavlja žlicu u usta, oprezno, kao da ispituje pokret nasuprot iluziji istovrsnog izvornika. Iz svog položaja u čučnju pokazao sam joj da se još približi.
"Heinrich kao da izlazi iz svoje ljušture," šapnuo sam.
"Gdje je on? Nisam ga vidjela."
"Vidiš li onu hrpu ljudi? On je u samom središtu. Pripovijeda im što zna o toksičnom fenomenu."
"A što zna?"
"Ispada da zna zapravo dosta."
"Zašto nam nije rekao?" šapnula je.
"Vjerojatno je umoran od nas. On ne misli da je vrijedno truda biti duhovit i šarmantan pred obitelji. Takvi su sinovi. Mi predstavljamo pogrešnu vrstu izazova."
"Duhovit i šarmantan?"
"Pretpostavljam da je to u njemu već neko vrijeme. Bilo je samo pitanje pronalaženja pravog vremena za iskušavanje nadarenosti."
Primaknuta se još bliže tako da su se naše glave gotovo dodirivale.
"Zar ne misliš da bi trebao otići tamo?" rekla je. "Neka te vidi u gomili. Pokaži mu da je otac prisutan u njegovu velikom trenutku."
. "Samo će se uzrujati ako me vidi u gomili."
"Zašto?"
"Ja sam njegov otac."
"Pa ćeš, ako odeš, sve upropastiti, jer ćeš ga postidjeti i sputati ga u govoru tim vašim otac i sin odnosom. A ako ne odeš, on nikada neće saznati da si ga vidio u njegovu velikom trenutku i mislit će da se u tvojoj prisutnosti mora i dalje jednako ponašati, nekako mrzovoljno i obrambeno, umjesto ovim novim načinom, ugodnim i pobjedonosnim."
"To je mač s dvije oštrice."
"A da ja odem?" šapnula je.
"Pomislit će da sam te ja poslao."
"Zar bi to bilo tako strašno?"
"On misli da se ja koristim tobom kako bih ga natjerao da učini što želim."
"U tome ima i malo istine, Jaek. Ali onda, čemu služe pomajke ako ne za sitna prepucavanja među krvnim srodnicima?"
Približio sam se još više i još više utišao glas.
"Samo Životni spasitelj" rekao sam.
"Što?"
"Samo malo sline s kojom nisi znala što bi."
"To je bila pilula Životnog spasitelja" šapnula je i načinila O spojivši palac i kažiprst.
"Daj mi jednu."
"To je bila posljednja."
"Koji okus - brzo."
"Trešnja."
Naškubio sam usta i ispustio nekoliko zvukova kakvi se čuju kod sisanja. Prišao nam je crnac s brošurama i čučnuo do mene. Rukovali smo se srdačno i produženo. Otvoreno me je proučavao odavajući utisak kako je prevalio ovu neprohodnu udaljenost, prisilivši i svoju obitelj na to, ne da bi izbjegao otrovne kemikalije, nego pronašao jednu osobu koja će razumjeti ono što je morao izgovoriti.
"To se događa svuda, zar ne?"
"Više-manje," rekao sam.
"A što poduzima vlada?"
"Ništa."
"To ste vi rekli, ne ja. Samo jedna riječ u jeziku može opisati djelatnost vlade i vi ste izgovorili upravo tu riječ. Nisam uopće iznenađen. Ali, kad razmišljate o tome, što oni uopće mogu poduzeti? Jer, ono što dolazi, dolazi neumitno. Nema te vlade na svijetu koja bi bila dovoljno snažna i zaustavila to. Je li čovjeku poput vas poznata veličina stajaće vojske u Indiji?"
"Jedan milijun."
"Nisam to ja rekao, vi ste. Jedan milijun vojnika i oni to ne mogu zaustaviti. Znate li tko ima najbrojniju stajaću vojsku na svijetu?"
"Ili Kina ili Rusija, iako i Vijetnamci moraju biti spomenuti."
"Recite mi ovo," rekao je. "Mogu li Vijetnamci to zaustaviti?"
"Ne."
"Ovdje je, zar ne? Ljudi to znaju. Osjećaju u kostima. Božje kraljevstvo dolazi."
Bio je visok i vitak čovjek rijetke kose i razmakom između prednja dva zuba. Čučao je s lakoćom, djelovao je opušteno i kao da mu je udobno. Shvatio sam da je nosio odijelo i kravatu zajedno s tenisicama.
"Nisu li ovo veliki dani?", rekao je.
Promatrao sam njegovo lice u nastojeći pronaći ključ ispravnog odgovora.
"Osjećate li njegov dolazak? Je li počeo? Želite li ga?"
Zibao se na nogama dok je govorio.
"Ratovi, glad, potresi, vulkanske erupcije. Sve je to početak koji se ostvaruje. Recite svojim vlastitim riječima, postoji li išta što bi moglo spriječiti njegov dolazak kad jednom odabere trenutak?"
"Ne."
"Vi ste to izgovorili, ja nisam. Poplave, uragani, epidemije čudnih novih bolesti. Je li to znak? Je li to istina? Jeste li pripravni?"
"Osjećaju li ga ljudi uistinu u kostima?", rekao sam.
"Dobre vijesti putuju brzo."
"Govore li ljudi o tome? Jeste li stekli utisak, na vašim od-vrata-do-vrata ophodnjama, da ga ljudi žele?"
"Ne radi se o tome žele li ga. Radi se o tome kamo sam stigao da upotpunim popis. Radi se o - izvucite me odavde istog trena. Ljudi pitaju, ’Izmjenjuju li se godišnja doba u Božjem kraljevstvu?’ Pitaju, ’Ima li pokretnih mostova i povratnih boca?’ Drugim riječima, govorim vam da su oni na putu u samo središte zbivanja."
"Vi to osjećate kao dubinsko bujanje."
"Iznenadno okupljanje. Točno rečeno. Jednom sam pogledao i znao sam. Ovo je čovjek koji razumije."
"Potresi nisu u porastu, statistički."
Nasmiješio mi se svisoka. Osjetio sam kako sam to doista zaslužio, premda nisam znao zašto. Možda citirati statistiku u lice moćnim vjerovanjima, strahovima, žudnjama, znači ulazak u osjetljivo područje.
"Kako planirate provesti svoje uskrsnuće?", rekao je kao da pita za predstojeći produženi vikend.
"Zar ćemo ga svi doživjeti?"
"Ili ste među pokvarenima ili među spašenima. Pokvareni će početi trunuti dok budu hodali ulicom. Iskusit će kako im oči ispadaju iz vlastitih duplji. Prepoznat ćete ih po ljepljivosti i izgubljenim dijelovima. Oni će slijediti glib koji su sami polučili. Sav sjaj Armageddona je u truleži. Spašeni se prepoznaju po čistoći i uzdržanosti. Ne povodi se blistavim putovima, tako prepoznajemo spašenoga."
Bio je ozbiljan čovjek, bio je kako-stvari-stoje i praktičan, sve do vrha svojih tenisica. Pitao sam se o tom njegovom sablasnom samopouzdanju, o toj oslobođenosti svake sumnje. Je li to smisao Armageddona? Gubitak dvosmislenosti, gubitak sumnje. On je bio pripravan utrčati u slijedeći svijet. Trudio se ulijevati taj slijedeći svijet u moju svijest, zapanjujuće događaje koji su se njemu činili tvarnima, jasnima sami po sebi, razumnima, neminovnima, istinitima. Nisam osjećao Armageddon u kostima, ali sam bio zabrinut za ljude koji jesu, koji su za nj bili spremni, koji su ga žarko željeli, koji su telefonirali zbog njega, podizali novac iz banke. Kad bi bilo dovoljno ljudi koji bi željeli da se dogodi, bi li se dogodio? Koliko ljudi je dovoljno ljudi? Zašto razgovaramo u ovom položaju urođeničkog čučnja?
Uručio mi je pamflet s naslovom "Dvadeset uobičajenih grešaka o smaku svijeta." S naporom sam se uspravio iz čučnja, osjećajući vrtoglavicu i bol u leđima. U prednjem djelu dvorane neka je žena nešto govorila o izlaganju toksičnim sredstvima. Njezin tanušan glas gotovo se izgubio u mješavini žamora barake, potmuloj tutnjavi koju ljudi po navici stvaraju u velikim zatvorenim mjestima. Denise je odložila svoj istraživalački rad i ružno me gledala. Bio je to pogled koji je obično čuvala za svog oca i njegov najsvježiji gubitak stalne adrese.
"Što ne valja?" upitao sam je.
"Nisi li čuo što je rekao glas?"
"Izloženost."
"Tako je," rekla je oštro.
"Kakve to ima veze s nama?"
"Ne s nama," rekla je. "S tobom."
"Zašto sa mnom?"
"Nisi li ti bio taj koji je izišao iz auta da ga napuni benzinom?"
"Gdje je bio otrovni oblak u tom trenutku?"
"Neposredno ispred nas. Zar se ne sjećaš? Vratio si se u auto, pa smo još malo vozili i ugledali ga pod svim tim svjetlima."
"Ti govoriš da je, kad sam izišao iz auta, oblak mogao biti dovoljno blizu i da sam mogao pokisnuti?"
"Nije to tvoja greška," rekla je nestrpljivo, "ali, ti si zapravo bio dvije i pol minute točno u njemu."
Pošao sam prema prednjem kraju dvorane. Ljudi su stajali u dva reda. Od A do M i od N do Z. Na kraju svakog reda bio je sklopivi stol i na njemu mikro-kompjuter. Tehničari su se motali onuda, i žene i muškarci s bedževima na reverima i vrpcama u boji oko rukava. Stao sam iza obitelji koji su nosili pojaseve za spašavanje. Djelovali su vedro i veselo i dobro uvježbano. Debeli narančasti prsluci nisu djelovali osobito neobično iako smo svi mi bili manje-više na suhom, dobrano iznad razine mora, mnogo milja udaljeni od najbliže značajnije količine vode. Moćne promjene razotkrivaju razne vrste osebujnih zastranjivanja samom iznenadnošću svoga dolaska. Žestina osobitosti i individualnosti obilježavala je prostor od početka do kraja.
Redovi nisu bili dugački. Kad sam stigao do A-M stola, čovjek koji je sjedio ondje tipkao je podatke na tipkovnici. Moje ime, starost, moje bolesti i tako dalje. Bio je mršav mladi čovjek koji je djelovao sumnjičavo prema razgovoru izvan izvjesnih zacrtanih naputaka. Preko lijevog rukava svoje kaki jakne nosio je vrpcu na kojoj je pisalo SIMUVAC.
Pojašnjavao sam okolnosti moje pretpostavljene izloženosti.
"Koliko dugo ste bili tamo?"
"Dvije i pol minute," rekao sam. "Smatra li se to dugim ili kratkim?"
"Ako vas bilo što dovede u dodir s kemikalijama to znači da je nastala situacija."
"Zašto se lebdeći oblak nije raspršio pod udarom vjetra i kiše?"
"Nije to vaš svakodnevni oblačić. To je visoko definirani fenomen. Krcat je visokom koncentracijom nusprodukta. Gotovo da biste mogli ubaciti kuku u njega i odvući ga na otvoreno more - pretjerujem da bi vam bilo jasnije."
"A što je s putnicima u automobilu? Morao sam otvoriti vrata i kad sam izašao i kad sam se vratio."
"Poznati su stupnjevi izloženosti. Rekao bih da je njihova situacija minimalnog rizika. Dvije i pol minute stajanja u njegovoj sredini je dvojbeno i uznemirujuće. Kontakt nezaštićene kože i tjelesnih otvora. To je Nyodene D. Potpuno nova generacija toksičnog otpada. Ono što zovemo novom umjetnošću. Jedan dio od milijun milijuna može poslati štakora u vječnost."
Gledao je u mene nepopustljivo nadmoćnim pogledom iskusnog borca. Očito nije bog zna kako cijenio ljude čiji samodopadni i prezaštićeni životi nisu dopuštali susrete sa štakorima uništenih mozgova. Želio sam pridobiti ovoga čovjeka. Imao je pristup podacima. Bio sam spreman na servilnost i ulagivanje ako bi ga to moglo spriječiti u dobacivanju povremenih poražavajućih primjedbi o stupnju moje izloženosti i izgledu za preživljavanje.
"Zgodna je ta vrpca što je nosite oko ruke. Što znači SIMUVAC? Zvuči značajno."
"Skraćenica za simulirane evakuacije. Novi državni program za koji se još uvijek bore pronaći novčana sredstva."
"Ali, ova evakuacija nije simulirana. Stvarna je."
"Mi to znamo. Ali, mislili smo da je možemo upotrijebiti kao model."
"Kao oblik vježbe? Hoćete reći da ste iskoristili prigodu da upotrijebite stvarni događaj za uvježbavanje simulacije?"
"Prenijeli smo ga ravno na ulicu."
"I kako ide?" rekao sam.
"Krivulja uklapanja nije onako glatka koliko bismo htjeli. Imamo višak vjerojatnosti. Plus što nemamo naše žrtve složene tamo gdje bismo htjeli da je ovo stvarna simulacija. Drugim riječima, prisiljeni smo uzeti naše žrtve onakve kakve ih nađemo. Nismo dobili skok u kompjuterskom prometu. Iznenada, to se prolilo, trodimenzionalno, po cijelom krajoliku. Morate uzeti u obzir činjenicu da je sve što vidite večeras stvarno. Još uvijek moramo mnogo toga uglancati. Ali, to je i svrha ove vježbe."
"Što je s kompjuterima? Jesu li to stvarni podaci koje propuštate kroz sustav ili su to stvari za uvježbavanje?"
"Pogledajte," rekao je.
Proveo je prilično vremena tipkajući i zatim proučavajući šifrirane odgovore na ekranu - znatno duže vrijeme, činilo mi se, od vremena koje je posvećivao ljudima što su mi prethodili u redu. Zapravo, počeo sam osjećati da me drugi ljudi promatraju. Stajao sam prekriženih ruku, nastojeći stvoriti sliku ravnodušnosti, nekoga u redu u željezariji dok čeka blagajnicu da mu otkuca račun za teški konop. Činilo se kako je jedini način da se neutraliziraju događaji osujetiti prolaz kompjuterskim točkama koje su obilježile račune moga života i smrti. Ne gledaj ni u koga, ne otkrivaj ništa, ostani nepomičan. Genijalnost primitivnog uma je u tome da može iskazati ljudsku bespomoćnost na plemenite i lijepe načine.
"Vi proizvodite velike brojeve," rekao je zureći u ekran.
"Ja sam bio vani samo dvije i pol minute. Koliko je to sekundi?"
"Nije stvar samo u tome koliko sekundi ste bili vani. Radi se o svim podacima koje čine vaš profil. Tipkao sam u vašu povijest. Dobivam brojke u zagradama i pulsirajuće zvjezdice."
"Što to znači?"
"Ne želite znati."

Načinio je utišavajuću gestu kao da se neka osobito morbidna zanimljivost pojavljuje na ekranu. Pitao sam se što je mislio kad je rekao da je tipkao u moju povijest. Gdje je točno ona smještena? U nekoj državnoj ili federalnoj agenciji, nekom osiguravajućem društvu ili kreditnom poduzeću ili medicinskom obračunskom zavodu? Na koju je povijest mislio? Ja sam mu rekao samo nekoliko temeljnih podataka. Što je još znao? Je li znao za moje žene, moju upletenost u Hitlera, moje snove i strahove?
Imao je mršavi vrat i uši velike kao ručke vrča za pivo koje su išle uz izgladnjelu lubanju - nevini predratni izgled ruralnog ubojice.
"Hoću li umrijeti?"
"Ne kao takav," rekao je.
"Kako to mislite?"
"Ne u tako puno riječi."
"Koliko je riječi potrebno?"
"Nije to pitanje riječi. To je pitanje godina. Znat ćemo više za petnaest godina. U međuvremenu mi definitivno imamo situaciju."
"Što ćemo znati za petnaest godina?"
"Ako tada budete još živi, znat ćemo tako puno više nego danas. Nyodene D. ima životni vijek od trideset godina. Tada ćete već prebroditi polovicu."
"Mislio sam da je četrdeset godina."
"Četrdeset godina u zemlji. Trideset godina u ljudskom tijelu."
"Dakle, da preživim tu tvar morat ću dogurati do osamdesete. Tada ću se moći opustiti."
"Znajući ovo što danas znamo."
"No čini se da je općenito shvaćanje kako u ovom trenutku ne znamo dovoljno da bili sigurni u bilo što."
"Dopustite da ovako odgovorim. Kad bih bio štakor ne bih želio biti nigdje u krugu od dvije stotine milja od zračnog fenomena."
"A kad biste bili čovjek?"
Pogledao me je pažljivo. Stajao sam prekriženih ruku i buljio iznad njegove glave u smjeru ulaznih vrata u baraku. Pogledati u njega značilo bi objaviti svoju ranjivost.
"Ne bih se brinuo o tome što mogu vidjeti ili osjetiti," rekao je. "Ja bih nastavio i živio svoj život. Oženio se, stvorio dom, imao djecu. Nema razloga zbog kojeg to ne biste mogli činiti, znajući to što znamo."
"Ali, vi ste rekli da imamo situaciju."
"Nisam to ja rekao. Kompjuter je to rekao. Cijeli sustav to govori. To je ono što zovemo oznaka masovne baze podataka. Gladney, J. A. K. Ukucao sam ime, toksičnu tvar, vrijeme izloženosti, vaše osobne podatke, vaše medicinske podatke, vaše psihološke podatke, vaše policijske i bolničke. Vraćaju se pulsirajuće zvjezdice. To ne znači da će se bilo što dogoditi vama kao takvome, u najmanju ruku ne danas ili sutra. To naprosto znači da ste vi sveukupni zbroj vaših podataka. Nitko to ne može izbjeći."
"I ta masivna takozvana oznaka nije simulacija unatoč vrpci koju nosite oko rukava. Ona je stvarna."
"Ona je stvarna," rekao je.
Stajao sam potpuno nepomičan. Ako su mislili da sam već mrtav, možda već teže tomu da me ostave samog. Mislim da sam se osjećao onako kako bih se osjećao kad bi liječnik držao prema svjetlu rendgensku snimku koja pokazuje rupu u obliku zvijezde u središtu nekog mog vitalnog organa. Ušla je smrt. U tebi je. Rečeno ti je da umireš, a ipak si odvojen od umiranja, možeš ga prepustiti dokolici, na rendgenskoj snimci ili kompjuterskom ekranu vidiš doslovno strašnu i otuđenu logiku svega toga. Kad je smrt prikazana grafički, kad je takoreći vidiš kao na televiziji, tada osjećaš sablasnu odvojenost stanja u kojem se nalaziš od sebe sama. Uvedena je mreža simbola, čitava strašna tehnologija otrgnuta bogovima. Ona čini da se osjećaš strancem u vlastitu tijelu.
Želio sam svoj akademski ogrtač i tamne naočale.
Kad sam se vratio na drugi kraj barake, troje mlađe djece je spavalo, Heinrich je zapisivao nešto na cestovnu kartu, a Babette je sjedila malo dalje sa Starim Čovjekom Treadwellom i grupom slijepih ljudi. Čitala im je iz male hrpe živopisno obojenih tabloida iz supermarketa.
Trebalo mi je nešto za odvraćanje misli. Pronašao sam kamping stolac i sjeo uza zid iza Babette. Bilo je tu četvoro slijepih, sestra i troje slabovidnih ljudi smještenih u polukrug licem prema čitateljici. Prolaznici su se zaustavljali, poslušali ulomak ili dva i zatim odlazili. Babette je čitala svojim pripovjedačkim glasom, istim iskrenim i pijevnim tonom koji je upotrebljavala kad je Wilderu čitala bajke ili erotske ulomke svome suprugu u njihovom željeznom krevetu visoko iznad duge prometne košnice.
Najavila je priču s naslovnice. "Život poslije smrti uz garanciju bonus kupona." Zatim je okrenula označenu stranicu.
"Znanstvenici znamenitog Instituta za napredna istraživanja Sveučilišta Princeton iznenadili su svijet predstavljanjem apsolutnog i neporecivog dokaza o životu poslije smrti. Istraživač svjetski poznatog Instituta koristio se hipnozom kako bi naveo stotine ljudi da se sjete iskustava iz prijašnjih života koje su živjeli kao graditelji piramida, studenti u razmjeni i izvanzemaljci."
Babette je promijenila glas da bi interpretirala dijalog.
"Samo u prošloj godini," tvrdi hipnotičar reinkarnacije Ling Ti Wan, "pomogao sam stotinama ljudi u povratku u prijašnje živote pod djelovanjem hipnoze. Jadan od mojih najčudesnijih subjekata bila je žena koja se mogla sjetiti svoga života lovačkog predvodnika u mezolitsko doba prije deset tisuća godina. Bilo je izvanredno čuti ovu slabašnu stariju gospođu u haljini od poliestera kako opisuje svoj život mišićavog muškog poglavice čija je horda nastanjivala tresetište i lovila divlje svinje primitivnim lukovima i strijelama. Ona je mogla identificirati karakteristike toga doba koje su poznate samo obrazovanim arheolozima. Čak je izgovorila nekoliko riječi u govoru iz tog vremena, jeziku nevjerojatno nalik modernom njemačkom jeziku."
Babettin glas povratio je ton izravnog pripovijedanja.
"Dr. Shiv Chatterjee, fitnes guru i fizičar visoke energije nedavno je šokirao publiku u televizijskom studiju za vrijeme emitiranja program uživo, povezujući dva podrobno dokumentirana slučaja dviju žena, nepoznatih jedna drugoj, tek da bio otkrio kako su one bile sestre blizanke u izgubljenom gradu Atlantidi prije pedeset tisuća godina. Obje žene opisuju grad, prije njegovog misterioznog i katastrofičnog potonuća u more, kao čist i dobro vođen glavni grad gdje je kretanje bilo sigurno u gotovo svako doba dana i noći. Danas su obje prehrambeni stilisti za NASU."
"Još je čudniji slučaj petogodišnje Patti Weaver koja je Dr. Chatterjeeu pružila uvjerljive dokaze o svom prijašnjem životu kao ubojici KGB-a odgovornom za neriješena ubojstva slavnih osoba Howarda Hughesa, Marilyn Monroe i Elvisa Presleya. Poznat u međunarodnim špijunskim krugovima kao ’Guja’ zbog smrtonosnog otrova koji ne ostavlja tragove, a koji je injekcijom ubrizgavao u pete svojih slavnih žrtava, ubojica je poginuo u eksploziji helikoptera u Moskvi samo nekoliko sati prije nego što se mala Parti Weaver rodila u gradu Popular Mechanics u Iowi. Ne samo što je imala iste tjelesne biljege kao ’Guja’, već i iznimnu nadarenost za ruske riječi i fraze."
"Ponavljao sam ispitivanje ovoga subjekta najmanje desetak puta", kaže Dr. Chatterjee. "Upotrijebio sam najteže stručne metode da je navedem na proturječnost. Ali, njezina je priča nevjerojatno dosljedna. To je pripovijest o dobru koje može izniknuti iz zla." "Mala Patti je izjavila, u trenutku moje smrti kao 'Guje', vidjela sam blistavi krug svjetlosti. Činilo se kao da mi želi dobrodošlicu, kao da me poziva. Bilo je to toplo duhovno iskustvo. Ja sam naprosto hodala prema njoj. Uopće nisam bila tužna.’ "
Babette je glumila glasove Dr. Chatterjeea i Patti Weaver. Njezin Chatterjee je bio topli i mekani Englez s indijskim akcentom koji je fraze izgovarao odsječno. Patti je odglumila kao dječju junakinju u nekom suvremenom filmu, jedinu osobu na ekranu koja se ne da zastrašiti tajanstvenim i jezovitim prikazanjima.
"U uzbudljivom nastavku mala Patti je otkrila kako su tri superpoznate osobe ubijene iz istog nevjerojatnog razloga. Svatko od njih je u vrijeme smrti tajno posjedovao Sveto torinsko platno znamenito po svojim svetim iscjeljivim moćima. Zabavljači Elvis i Marylin bili su žrtve noćnih mora zbog droge i alkohola i potajno su se nadali povratiti duhovni i tjelesni mir brišući se Svetim platnom nakon boravaka u sauni. Kontroverzni bilijunaš Howard Hughes je patio od sindroma prestanka aktivnosti treptanja, bizarnog stanja zbog kojeg nije mogao otvoriti oči satima nakon jednostavnog treptaja i očito je vjerovao kako će mu pomoći čudesna moć platna sve do Gujine intervencije hitrom injekcijom fantomskog otrova. Patti je pod hipnozom još otkrila kako je KGB dugo nastojao doći u posjed Svetog torinskog platna po nalogu članova Politbiroa, čuvenog izvršnog komiteta Komunističke partije, koji su ubrzano starjeli i pobolijevali. Posjedovanje Platna je navodno stvarni motiv pokušaja atentata na papu Ivana Pavla II u Vatikanu - pokušaja koji nije uspio samo zato što je tada Guja već poginuo u stravičnoj helikopterskoj nesreći i ponovno se rodio u liku pjegave djevojčice iz Iowe."
"Bonus kupon 'Bez rizika' na dnu stranice omogućit će vam zajamčeni pristup desetinama dokumentiranih slučajeva života poslije smrti, vječnog života, prijašnjih iskustava života, posmrtnog života u svemiru, preseljenja duša i poimeničnih uskrsnuća kroz kompjuterske tehnike struje svijesti."
Proučavao sam lica u polukrugu. Nijedno nije djelovalo začuđeno ovim primjerima. Stari Čovjek Treadwell je palio cigaretu iznerviran drhtanjem vlastite ruke, prisiljen ugasiti plamen prije nego što će mu spržiti prste. Nitko nije pokazao zanimanje za razgovorom. Priča je zaokupila neki skriveni kutak pasivnog vjerovanja. Bile su to, poznate i utješne na svoj neki čudan način, skupine tvrdnji ne manje stvarnih od naših svakodnevnih opipljivih kućnih činjenica. Čak ni Babette u tonu svoga glasa nije odala neki znak skepticizma ili pokroviteljstva. Ja svako nisam bio ni u kakvu položaju koji bi mi pružao osjećaj nadmoćnosti nad ovim ostarjelim slušateljima, videćima ili slijepima. Hod male Patti prema krugu svjetlosti zatekao me je u oslabljenu i prijemčivu stanju. Želio sam vjerovati bar u taj dio pripovijesti.
Babette je čitala oglas. Stanfordov linearni akcelerator za trodnevnu dijetu protiv viška kilograma na određenim dijelovima tijela.
Uzela je drugi časopis. Naslovna priča bavila se vodećim proricateljima u državi i njihovim predviđanjima za nadolazeću godinu. Čitala je polako, ulomak po ulomak.
"Eskadroni NLO-a osvojit će Disney World i Cape Canaveral. U čudesnom zaokretu otkrit će se da je napad zapravo demonstracija ludosti ratovanja koja će dovesti do mirovnog sporazuma o zabrani testiranja atomskog oružja između Rusije i SAD."
"Duh Elvisa Presleya bit će opažen kako u zoru šeće svojom glazbenom palačom Graceland."
"Japanski konzorcij će kupiti čuveni avion Air Force One i pretvoriti ga u luksuzni leteći apartman s pogodnošću punjenja goriva u zraku i pomoćnom letjelicom zrak-zemlja."
"Yeti će se dramatično pojaviti na području brdovitog i slikovitog Sjeverozapadnog Pacifika. Dlakava uspravna čovjekolika zvijer, visoka osam stopa i vjerojatno karika-koja-nedostaje evolucije, blagonaklono će prihvaćati turiste i pokazati se apostolom mira."
"NLO-i će podignuti potonulu Atlantidu iz njezina morskog groba na Karibima telekinezom i moćnim kablovima načinjenih od tvari koje na zemlji još nisu otkrivene. Rezultat će biti ’grad mira’ u kojem će novac i putovnice ostati nepoznate."
"Duh Lyndona B. Johnsona javit će se vodstvu televizijske tvrtke CBS radi dogovora za intervju uživo kako bi se obranio od napada na svoju osobu iznesenih u nedavno objavljenim knjigama."
"Lennonov ubojica Mark David Chapman zakonski će izmijeniti svoje ime u John Lennon i započeti novu karijeru kao rock tekstopisac u svojoj zatvorskoj ćeliji."
"Članovi sekte avionskih udesa otet će jumbo-jet i srušiti se na Bijelu kuću u činu slijepe odanosti svom misterioznom vođi koji živi skriven od svijeta, poznat jedino pod imenom Ujak Bob. U nevjerojatno sretnim okolnostima Predsjednik i Prva dama će preživjeti s lakšim ozljedama, saznat će se od njihovih bliskih prijatelja."
"Mrtvi multibilijunaš Howard Hughes misteriozno će se pojaviti na nebu iznad Las Vegasa."
"Čudesni lijekovi koji će se masovno proizvoditi u farmaceutskim laboratorijima na NLO-ima u uvjetima svemirskog bestežinskog stanja doprinijet će izlječenju od tjeskobe, pretilosti i promjena raspoloženja."
"S onu stranu groba, mrtva živuća legenda John Wayne će telepatski komunicirati s predsjednikom Reaganom kako bi pomogao uobličiti američku vanjsku politiku. Smekšan smrću, kršni glumac će zastupati blagonaklonu politiku mira i ljubavi."
"Superubojica iz šezdesetih Charles Manson pobjeći će iz zatvora i tjednima terorizirati kalifornijsku provinciju prije nego što se putem pregovora preda vlastima u prostorijama Međunarodnog kreativnog menadžmenta, uz TV prijenos uživo."
"Zemljin jedini satelit, mjesec, eksplodirat će jedne vlažne noći u srpnju i opustošiti veliki dio našeg planeta plimama i kišama prašine i krhotina. Ali, posade NLO-a čistača će pomoći u raščišćavanju svjetske zagađenosti i tako najaviti doba mira i harmonije."
Promatrao sam publiku. Prekrižene ruke, glave lagano pognute. Za njih proročanstva nisu bila uznemirujuća. Bili su zadovoljni s kratkim izmjenama hitrih i nevezanih primjedbi kao što su to činili i u vrijeme stanki za reklame na TV. Budućnost iz jeftinih časopisa sa svojim mehanizmom optimističnog zaokreta kod apokaliptičnih događaja možda i nije bila tako daleko od našeg trenutnog iskustva. Pogledaj nas, pomislio sam. Nasilno otpravljeni iz vlastitih domova, poslani u gorku noć, tjerani otrovnim oblakom, strpani u provizorni smještaj, dvosmisleno osuđeni na smrt. Postali smo sastavni dio prikaza katastrofe u medijima. Malena skupina starih i slijepih prepoznavala je proročanstva proricatelja kao događaje tako blizu ostvarenja da ih treba unaprijed oblikovati prema našim potrebama i željama. Iz nekog trajnog osjećaja nesreće velikih razmjera, mi neprestano izmišljamo nadu.
Babette je čitala oglas za dijetalne sunčane naočale. Stari ljudi su slušali sa zanimanjem. Vratio sam se u naše područje. Želio sam biti blizu djece, gledati ih kako spavaju. Gledati djecu kako spavaju budi u meni osjećaj pobožnosti, čini me dijelom spiritualnog sustava. To je najbliže što se mogu približiti bogu. Ako postoji svjetovna jednakost boravku u velikoj katedrali šiljastih tornjeva s mramornim stupovima i mističnom svjetlošću koja pada kroz dvokrilne gotičke prozore, onda je to promatranje djece u njihovim malim spavaonicama dok čvrsto spavaju. Osobito djevojčice.
Većina svjetala bila je sada ugašena. Žamor barake jenjavao je. Ljudi su se povlačili na spavanje. Heinrich je još uvijek bio budan, sjedio je na podu potpuno odjeven, leđima naslonjen na zid i čitao Priručnik Crvenog križa za oživljavanje. On nije bio, kako god okreneš, dijete čiji bi mi miran san mogao donijeti spokoj. Spavao je nemirno i nepostojano, škrgutao zubima, ponekad bi pao s kreveta i našli bi ga u zoru sklupčanog u položaj fetusa kako dršće na drvenom podu.
"Čini se da drže stvari pod kontrolom," rekao je.
"Tko?"
"Tko god da je odgovoran za situaciju tamo vani."
"Tko je odgovoran?"
"Nije važno."
"Kao da smo bačeni unatrag u vrijeme," rekao je. "Evo nas u kamenom dobu s poznavanjem svih tih velikih izuma nakon stoljeća i stoljeća napretka, ali, možemo li išta učiniti za poboljšanje života ’kamenodobljanaca’? Možemo li načiniti hladnjak? Možemo li bar objasniti kako radi? Što je električna struja? Što je svjetlo? Živimo s tim stvarima svakoga dana naših života, ali kakve koristi od toga kad nas gurnu unatrag u vrijeme i ne možemo ljudima reći ni temeljne principe, a još manje učiniti nešto što bi uistinu unaprijedilo uvjete njihova života. Reci mi jednu stvar koju možeš načiniti. Bi li mogao načiniti jednostavnu drvenu šibicu kojom bi kresnuti o kamen da upališ vatru? Mislimo da smo značajni i moderni. Spuštanja na mjesec, umjetna srca. Ali što ako se izgubiš u vremenu i nađeš se licem u lice sa starim Grcima. Grci su izumili trigonometriju. Radili su autopsije i seciranja. Što bi ti mogao reći starom Grku na što on ne bi mogao reći, ’ništa naročito.’ Bi li mu mogao pričati o atomu? Atom je grčka riječ. Grci su znali da se najveća zbivanja u svemiru ne mogu vidjeti očima čovjeka. To su valovi, to su zračenja, to su čestice."
"Nije nam tako loše."
"Sjedimo u ovoj golemoj pljesnivoj sobi. Kao da smo bačeni unatrag."
"Imamo grijanje, imamo svjetlo."
"To su stvari iz kamenog doba. I oni su imali toplinu i svjetlo. Imali su vatru. Trljali su kremen o kremen da dobiju iskru. Možeš li ti to učiniti? Bi li prepoznao kremen da ga vidiš? Kad bi te kamenodobljanac’ pitao što je to nukleotid bi li mu mogao objasniti? Kako proizvodimo karbon papir? Što je staklo? Kad bi se sutra probudio u srednjem vijeku usred haranja epidemije, što bi mogao učiniti da je zaustaviš znajući sve što znaš o napretku lijekova i bolesti? Ovdje je praktično već dvadeset i prvo stoljeće i ti si pročitao stotine knjiga i časopisa i vidio stotine TV emisija o znanosti i medicini. Bi li mogao tim ljudima reći jednu malu ključnu stvar koja bi mogla spasiti milijun i pol života?"
"Rekao bih im, prokuhajte svoju vodu."
"Svakako. A zašto ne ’operite se iza ušiju.’ To je otprilike jednako dobro."
"Još uvijek mislim da nama i nije tako loše. Nije bilo upozorenja. Imamo hranu, imamo radio-aparate."
"Što je radio? Što je princip radija? Hajde, objasni. Sjediš u sredini okružen ljudima. Oni upotrebljavaju kameno oruđe. Oni jedu ličinke. Objasni radio."
"Tu nema misterije. Moćni odašiljači i signali. Oni putuju zrakom, a prihvaćaju ih prijemnici."
"Oni putuju zrakom. Što, kao ptice? Zašto im ne bi rekao - čarolija? Oni putuju zrakom u čarobnim valovima. Što su nukleotidi? Ne znaš, zar ne? A to su graditelji života. Čemu služi znanje ako samo lebdi u zraku? Prelazi iz kompjutera u kompjuter. Mijenja se i raste svake sekunde svakoga dana. Ali, nitko zapravo ništa ne zna."
"Ti nešto znaš. Znaš o Nyodenu D. Vidio sam te s onim ljudima."
"To je bio jednokratni hir," rekao mi je.
Vratio se svom čitanju. Odlučio sam uhvatiti malo zraka. Vani je nekoliko grupa ljudi stajalo oko vatri u bačvama od pedeset i pet galona. Neki je čovjek prodavao sokove i sendviče iz prikolice s otvorenom bočnom stranom. U blizini su bili parkirani školski autobusi, motori i mala kombi vozila takozvana "ambulettes". Neko sam vrijeme hodao uokolo. Neki su ljudi spavali u automobilima, drugi su postavljali šatore. Zrake baterijskih svjetiljki lagano su vijugale šumom u potrazi za zvukovima, tihi su glasovi dozivali. Prošao sam pored vozila ispunjenog prostitutkama iz Iron Cityja. Unutarnje svjetlo je bilo upaljeno, lica su ispunila prozore. Nalikovale su na ženske kontrolore u supermarketu, izblajhane, s dvostrukim podbratkom, pomirene sa sudbinom. Neki muškarac se približio prednjim vratima na vozačevoj strani i govorio kroz mali otvor na prozoru, njegov dah pretvarao se u bijelu maglicu. Radio je rekao: "Spekulacije sa svinjama sukladno su opale i tako donijele pesimizam na tržište."
Shvatio sam da je čovjek koji razgovara s prostitutkama Murray Jay Siskind. Vratio sam se onamo i pričekao da završi rečenicu prije nego što sam mu se obratio. Skinuo je svoju desnu rukavicu da bi se rukovao sa mnom. Automobilski prozor se podigao.
"Mislio sam da si u New Yorku za praznike."
"Vratio sam se ranije da pregledam filmove o automobilskim nesrećama. Alfonse je organizirao tjedan projekcija da mi pomogne u pripremi za moj seminar. Bio sam u aerodromskom autobusu na putu iz Iron Cityja kad su sirene počele svirati. Vozač nije imao druge nego slijediti promet ovamo."
"Gdje ćeš provesti noć?"
"Cijeli autobus određen je za jednu od vanjskih zgrada. Čuo sam glasine o oslikanim ženama, pa sam došao istražiti to. Jedna od njih je odjevena u salonsku haljinu leopard uzorka ispod kaputa. Pokazala mi je. Druga veli da ima međunožje na otkapčanje. Što je mislila pod tim? Malo sam zabrinut, ipak, zbog tih eksplozija bolesti životnog stila. Uvijek sa sobom nosim pojačani nazubljeni kondom. Univerzalne veličine. Ali, imam osjećaj da to i nije dovoljna zaštita protiv inteligencije i prilagodljivosti modernog virusa."
"Žene kao da nemaju previše posla," rekao sam.
"Ne čini mi se da je ovo tip katastrofe koji vodi odustajanju od seksa. Dva ili tri tipa bi se možda mogla došuljati, ali orgijastičkih hordi neće biti, bar ne večeras."
"Pretpostavljam da ljudima treba vrijeme za prevladavanje teških prilika."
"To je očito," rekao je.
Rekao sam mu kako sam proveo dvije i pol minute izložen toksičnom oblaku. A onda sam mu sažeto prepričao intervju koji je sa mnom vodio SIMUVACOV čovjek.
"S tim malim udahom Nyodena smrt se nastanila u moje tijelo. To je sada službeno, ako je vjerovati kompjuteru. Imam smrt u sebi. Sada je samo pitanje mogu li je nadživjeti ili ne. On ima svoj vlastiti vijek trajanja. Trideset godina. Ako me i ne ubije izravno, vjerojatno će me nadživjeti u mom vlastitom tijelu, mogu poginuti u avionskoj nesreći, a Nyodene D. će cvasti i kad moje ostatke polože u grob."
"To je priroda moderne smrti," rekao je Murray. "Ona ima život neovisan o nama. Ona raste u svom utjecaju i opsegu. Ona ima zamah kakav nije nikada imala. Proučavamo je objektivno. Možemo predvidjeti trenutak njezina pojavljivanja, pogoditi njezino kretanje u tijelu. Možemo načiniti njezine slike presjeka, zabilježiti njezino drhtanje i valove. Nikad joj nismo bili bliži, nikad toliko prisni s njezinim navikama i pristupima. Poznajemo je intimno. Ali, ona nastavlja rasti, zauzimati sve veću širinu i raznolikost, nove oblike, nove prelaske i sredstva. Što više saznajemo o njoj, ona više raste. Je li to neki fizikalni zakon? Svakom napretku u znanju i tehnici suprotstavljen je novi oblik smrti, novo napetost. Smrt se prilagođava kao virusni uzročnik. Je li to prirodni zakon? Ili neko moje privatno praznovjerje? Osjećam da su nam mrtvi bliži nego ikada. Osjećam da nastanjujemo isti zrak kao i mrtvi. Sjetimo se Lao Cea. ’Nema razlike između hitrih i mrtvih. Oni su isti prolaz vitalnosti.’ On je to rekao šest stotina godina prije Krista. To je ponovno istina, možda istinskija nego ikad."
Stavio je ruke na moja ramena i tužno pogledao u moje lice. Rekao mi je najjednostavnijim riječima koliko mu je žao zbog toga što se dogodilo. Govorio mi je o vjerojatnosti kompjuterske greške. Kompjuteri čine greške, rekao je. Elektricitet podnog saga može uzrokovati grešku. Neka pahuljica ili vlas u spojevima. Nije vjerovao u to, a nisam ni ja. Ali, govorio je uvjerljivo, oči su mu bile ispunjenje spontanim emocijama, iskrenim i dubokim osjećajem. Osjećao sam se čudno nagrađenim. Njegovo suosjećanje bilo je primjereno prigodi, impresivna žalost i tuga. Gotovo da je vrijedilo imati loše vijesti.
"Još od mojih dvadesetih nosio sam u sebi taj strah, tu stravu. Sada se ostvarila. Osjećam se ulovljenim u mrežu, osjećam se duboko uvučenim. Nije čudo da tu stvar zovu zračno-toksičnim fenomenom. Da je fenomen, je. On označuje kraj vremena bez fenomena. Ovo je tek početak. Čekaj i vidjet ćeš."
Voditelj na radiju je rekao: "Vi ste u eteru:" Vatre su gorjele u bačvama od ulja. Prodavač sendviča zatvorio je prikolicu.
"Je li bilo deja vu epizoda u vašoj grupi?"
"Supruga i kćer," rekao sam.
"Postoji teorija o deja vu."
"Ne želim je čuti."
"Zašto mislimo da su se te stvari ranije dogodile? Jednostavno. One se i jesu ranije dogodile, u našim umovima, kao vizije budućnosti. A jer su predviđanja, mi ne možemo taj materijal uklopiti u naš sustav svijesti onako kako je ona sada strukturirana. To je temeljno neprirodno. Mi gledamo u budućnost, ali nismo naučili kako obraditi to iskustvo. Tako ono ostaje skriveno dok se predviđanje ne obistini, dok se ne suočimo s fenomenom. Tada smo slobodni da ga upamtimo, da ga iskusimo kao bliski materijal."
"Zašto tako mnogo ljudi proživljava sada te epizode?"
"Zato što je smrt u zraku," rekao je nježno. "To oslobađa potisnuti materijal. Približava nas stvarima koje nismo naučili o sebi. Većina nas je vjerojatno doživjela vlastitu smrt, ali nismo znali kako da taj materijal izvadimo na površinu. Možda će, kad budemo umirali, prva stvar koju ćemo reći biti, poznajem ovaj osjećaj. Već sam bio ovdje."
Ponovno je stavio ruke na moja ramena i proučavao me s obnovljenom i dirljivom tugom. Čuli smo prostitutke kako nekoga dozivaju.
"Želio bih izgubiti zanimanje za sebe," rekao sam Murrayu. "Postoji li mogućnost da se to dogodi?"
"Nikako. I bolji su pokušali."
"Valjda si u pravu."
"Očigledno."
"Volio bih kad bi postojalo nešto što bih mogao učiniti. Volio bih da mogu ne misliti o tom problemu."
"Bavi se još više svojim Hitlerom," rekao je.
Automobilski prozor malo se otvorio. Jedna od žena rekla je Murrayu: "U redu, učinit ću to za dvadeset i pet."
"Jesi li to provjerila sa svojim predstavnikom?" upitao je.
Potpuno je spustila prozor i zagledala se u njega. Izgledala je tupo poput kovrčave žene na večernjim vijestima čiju je kuću zatrpalo blato.
"Znaš na koga mislim," rekao je Murray. "Na momka koji se brine o tvojim emocionalnim potrebama u zamjenu za sto posto tvoje zarade. Na momka za kojeg si sigurna da će te izmlatiti kad nisi dobra."
"Bobby? On je u Iron Cityju i drži se podalje od oblaka. On se ne voli izlagati ako to nije baš nužno."
Žene su se smijale, šest je glava podrhtavalo. To je bio smijeh poznavatelja, pomalo pretjeran, mišljen kao način koji će ih ujediniti onako kako mi ostali ne možemo lako prihvatiti.
Drugi prozor se otvorio pola inča i pojavila su se svjetla usta. "Tip makroa kakav je Bobby voli upotrebljavati glavu."
Drugi krug smijeha. Nismo bili sigurni smiju li se na Bobbyjev račun ili naš ili vlastiti. Prozori su se zatvorili.
"Nije da me se tiče," rekao sam, "ali, što je to na što ona pristaje za dvadeset i pet dolara?"
"Heimlichov manevar."
Proučavao sam onaj dio njegovog lica između turističke kape i brade. Doimao se duboko zamišljen buljeći u automobil. Prozori su bili zamagljeni, glave žena nisu se razaznavale od cigaretnog dima.
"Naravno, morali bismo pronaći okomiti prostor," rekao je odsutno.
"Ne očekuješ valjda da bi ona uistinu zatjerala komadinu neke hrane u svoj dušnik."
Pogledao me je napola začuđeno. "Što? Ne, ne, to neće biti potrebno. Ako proizvodi zvukove bljuvanja i gušenja. Ako duboko uzdiše dok joj drmam zdjelicu. Ako se nemoćno sruši u moj spasilački zagrljaj."
Skinuo je rukavicu i rukovao se sa mnom. Zatim smo otišli do automobila da razradimo detalje s odabranom ženom. Promatrao sam ga kako kuca na stražnja vrata. Slijedećeg trena ugurao se na stražnje sjedište. Ja sam otišao do jedne od upaljenih bačava. Tri muškarca i jedna žena stajali su oko vatre i prepričavali glasine.
Tri jelena iz Kung Fu Palace su bila mrtva. Guverner je poginuo, a njegov pilot i kopilot teško su ranjeni u nesreći prilikom slijetanja kraj trgovačkog centra. Dvojica od ljudi na ranžirnom kolodvoru su umrla, na njihovim Mylex odijelima vidljive su malene izgorjele rupice od kiseline. Grupu njemačkih ovčara, pasa istreniranih da nanjuše Nyodene, oslobodili su padobrana i pustili ih u ugrožene gradove. Na cijelom području opažena je mreža tragova NLO-a. Svuda su zaredale pljačke koje su provodili ljudi u plastičnim ogrtačima. Dvojica pljačkaša su poginula. Šest pripadnika nacionalne garde je poginulo u pucnjavi koja je izbila nakon rasističkog incidenta. Sa svih strana stizala su izviješća o pobačajima i preuranjeno rođenim bebama. Opaženi su i dodatni klobučasti oblaci.
Ljudi koji su razmjenjivali ove komadiće nepotvrđenih informacija činili su to s određenim strahopoštovanjem i poskakivali na hladnoći ruku prekriženih na grudima. Bojali su se da bi te priče mogle biti istinite, a istodobno su bili pod dojmom dramatičnog obilježja događaja. Toksični fenomen oslobodio je duh i maštu. Ljudi su ispredali priče, a drugi su očarani slušali. Raslo je zanimanje za živopisne glasine, za što jeziviju priču. Nismo bili ništa bliže vjerovanju ili sumnji u ponuđene priče nego ranije. Ali, više su nam se sviđale. Počeli smo se diviti vlastitoj sposobnosti proizvodnje strahopoštovanja.
Njemački ovčari. To je bila umirujuća vijest koju sam pohranio duboko u sebi. Čvrsto tijelo, gusto mjestimično tamno krzno, opasna glava, dugačak mlatarajući jezik. Zamišljao sam ih kako se šuljaju praznim ulicama, oprezna koraka, napeti. Sposobni čuti zvukove koje mi ne možemo, sposobni osjetiti promjene u protjecanju informacija. Zamišljao sam ih u našoj kući kako njuškaju po ormarima napetih ušiju šireći miris topline, krzna i nataložene snage.
U baraci su gotovo svi spavali. Hodao sam duž mračnog zida. Hrpa tijela ležala je u teškom snu i kao da je proizvodila jedan jedini nazalni zvuk. Tijela su se okretala u snu, širom otvorenih očiju azijatsko dijete me je gledalo kako koračam između desetaka vreća za spavanje stisnutih jedna uz drugu. Obojeno svjetlo promaklo je pored moga desnog uha. Čuo sam kako je netko pustio vodu iz vodokotlića.
Babette se skvrčila na zračnom madracu pokrivena svojim kaputom. Moj sin je spavao u stolcu kao kakav pijani putnik s glavom koja mu je padala na prsa. Odnio sam stolac za kampiranje do poljskog kreveta na kojem su spavala mlađa djeca. Zatim sam sjeo tamo i nagnuo se naprijed da bi ih promatrao kako spavaju.
Nehotični raspored glava i visećih udova. Ta nježna, topla lica iskazivala su povjerenje tako potpuno i čisto da nisam želio ni pomisliti kako bi ono moglo nestati. Negdje mora postojati nešto dovoljno veliko i moćno i nesumnjivo da opravda ovaj sjaj pouzdavanja i implicitnog vjerovanja. Preplavio me je osjećaj očajničke pobožnosti. Bio je to osjećaj kozmički po prirodi, pun čežnje i nastojanja da se dosegne nešto nepoznato. Govorio je o golemim udaljenostima, strašnim ali profinjenim silama. Ova su djeca bila kao likovi iz reklame koji crtaju moćni stup svjetla iz nekog prostora izvan novinske stranice. Steffie se promeškoljila i promrmljala nešto u snu. Činilo se važnim znati što je rekla. U svom sadašnjem stanju, pod smrtnim utiskom od Nyodenskog oblaka, bio sam pripravan bilo gdje tražiti znakove i nagovještaje, simbole neke čudne utjehe. Privukao sam stolac bliže. Njezino lice u duboku snu mogla bi biti struktura stvorena isključivo za zaštitu očiju, tih sjajnih, velikih, koje razumiju, podložnih promjenama boje i hitrih znakova opreza, koje uočavaju nemir u drugima. Sjedio sam i gledao je. Nekoliko trenutaka kasnije ponovno je progovorila. Ovaj puta neke jasne slogove, ne neku uobičajenu nerazumljivost spavača - već jezik koji baš i nije s ovoga svijeta. Naprezao sam se u pokušaju razumijevanja. Bio sam uvjeren da je nešto govorila, neke djeliće koji bi se mogli složiti u prihvatljivo značenje. Gledao sam njezino lice i čekao. Prošlo je desetak minuta. Promrmljala je dvije jasno razlučive riječi, istovremeno bliske i neshvatljive, riječi koje kao da su posjedovale ritualno značenje, kao da su bile dijelom jezičnog čaranja ili ekstatičnog pjeva.
Toyota Celica.
Dugo mi je trebalo dok nisam shvatio da je to ime automobila. Ta me je činjenica samo još više začudila. Riječi su izgovorene lijepo i tajanstveno, bljesak neuhvatljivog čuda. Zvučalo je kao ime pradavne nebeske sile urezano u glinenu ploču klinastim pismom. Probudilo je u meni osjećaj kao da nešto lebdi u zraku. Ali, kako je to moguće? Jednostavno ime marke, obični automobil. Kako me ove riječi na rubu smisla, promrmljane u nemirnom dječjem snu, mogu natjerati na misao o značenju, na prisutnost? Ona je samo ponovila neki televizijski glas. Toyota Corolla, Toyota Celica, Toyota Cressida. Nadnacionalna imena, kompjuterski izvedena, više-manje univerzalno izgovorljiva. Dio buke u mozgu svakog djeteta iz podsvjesnih regija predubokih da bi se istražile. Iz kojeg god izvora, riječi su na mene ostavile dojam trenutka čudesne transcendencije.
Za takve trenutke ovisim o svojoj djeci.
Sjedio sam još malo promatrajući Denise, promatrajući Wildera, osjećajući se duhovno velikim i bez jastva. Na podu je bio još jedan zračni madrac, ali ja sam želio madrac dijeliti s Babette, pa sam se skutrio uz njezino tijelo, usnulu gomilu. Njezine ruke, stopala i lice bili su pokriveni spasiteljskim kaputom, samo je slap kose ostao. Odmah sam osjetio kao da sam upao u morski zaborav, u duboko zaronjenu svijest poput rakove, tihu i bez snova.

Činilo se kao da je prošlo tek nekoliko minuta i bio sam okružen bukom i komešanjem. Otvorio sam oči i ugledao Denise koje me je udarala po rukama i ramenima. Kad je vidjela da sam budan počela je tresti svoju majku. Svuda oko nas ljudi su se odijevali i pakirali. Najzaglušniji zvuk dolazio je izvana iz sirena na kolima hitne pomoći. Glas je davao upute preko megafona. U daljini sam čuo crkvena zvona, a zatim i seriju automobilskih truba, prvu od onih koje će se uključiti u sveopće blejanje, tešku paniku koja će poprimiti oblik užasnog jaukanja dok se vozila svih tipova i veličina budu utrkivala da dostignu izlaz iz parkirališta na najbrži mogući način.
Uspio sam sjesti. Obje djevojčice pokušavale su uspraviti Babette. Prostorija se gotovo ispraznila. Opazio sam kako Heinrich bulji u mene sa zagonetnim izrazom na licu. Umnoženi glas je rekao: "Promjena vjetra, promjena vjetra. Oblak je promijenio smjer. Toksično, toksično, dolazi prema nama."
Babette na madracu okrenula se na drugu stranu i zadovoljno uzdahnula. "Još samo pet minuta," rekla je. Djevojčice su upućivale kišu udaraca na njezinu glavu i ruke.
Stao sam na noge i pogledao uokolo tražeći muški zahod. Wilder je bio odjeven i jeo je keks dok je čekao. Glas je ponovno progovorio poput jednolične glazbe iz ozvučenja kakve robne kuće između pultova s mirisima i skladnih zvončića: "Toksično, toksično. Krenite prema svom vozilu, krenite prema svom vozilu."
Denise, koja je izvrtala majčin zglob, bacila je cijelu ruku dolje na madrac. "Zašto sve mora izgovoriti dva puta? Shvatili smo i prvi put. On naprosto želi čuti samog sebe."
Uspjeli su dobiti Babette na sve četiri. Požurio sam na zahod. Imao sam zubnu pastu, ali nisam mogao pronaći četkicu. Istisnuo sam malo paste na svoj kažiprst i protrljao pastu po zubima, kad sam se vratio, svi su bili odjeveni i spremni, okrenuti k izlazu. Žena s vrpcom oko rukava dijelila je maske na vratima, bijele kirurške maske od gaze koje su pokrivale nos i usta. Uzeli smo šest komada i izašli.
Još je bilo mračno. Padala je teška kiša. Ispred nas se odvijala scena zbrke u krajoliku. Automobili koji se pokušavaju iščupati iz blata, automobili uglibljeni u blato, automobili koji plaze jednotračnim smjerom za bijeg, automobili koji traže prečace kroz šumu, automobili zarobljeni među drvećem, ostali automobili. Sirene su se oglašavale i nestajale, automobilske trube su blejale iz očaja i prosvjeda. Mogli su se vidjeti ljudi koji trče, šatori otpuhani na drveće, čitave obitelji koje su napustile vozila i uputile se pješke prema izlazu iz parkirališta. Duboko iz šume čulo se turiranje motocikala, glasovi koji proizvode nesuvisle krikove. Bilo je to poput pada kolonijalnog glavnog grada u ruke upornih pobunjenika. Velika uzburkana drama s elementima poniženja i krivnje.
Stavili smo maske i po pljusku otrčali do našeg automobila. Ni deset jardi daleko grupa muškaraca je mirno koračala prema Land-Roveru. Nalikovali su instruktorima u ratnim zbivanjima u džungli, muškarci mršavih silueta i izduženih kockastih glava. Odvezli su se ravno u gustu šikaru, ne samo van blatnjave ceste, već i u stranu od ostalih automobila koji su pokušavali pronaći prečace. Na naljepnici na njihovom braniku je pisalo KONTROLA ORUŽJA JE KONTROLA UMA. U situaciji poput ove želite se držati uz ljude koji pripadaju desničarskim ekstremističkim grupama. Oni uvježbavaju ostajanje na životu. Slijedio sam ih s poteškoćama, naš neveliki karavan gadno je poskakivao kroz zapletenu šikaru, uz kosinu, povrh skrivenog kamenja. Nije prošlo ni pet minuta, a Land-Rover više nije bio na vidiku.
Kiša je prešla u susnježicu, susnježica u snijeg.
Ugledao sam liniju svjetala koja se kretala daleko na desnoj strani i vozio pedeset jardi kroz vododerinu u tom smjeru, automobil se naginjao kao tobogan. Nije se činilo da smo išta bliže svjetlima. Babette je uključila radio i čuli smo da oni koji su evakuirani u skautski kamp trebaju poći putem Iron Cityja gdje se već pripravlja pribježište i hrana. Čuli smo trubljenje i pretpostavili da su to reakcije na radio obavijest, ali se ono nastavilo u ubrzanom ritmu nagovještavajući neku hitnu potrebu, prenoseći kroz olujnu noć osjećaj životinjskog straha i upozoravanja.
Onda smo začuli elise. Kroz gole grane drveća ugledali smo ga, golemi toksični oblak sada osvijetljen iz osamnaest helikoptera - velik gotovo izvan shvaćanja, veći od legende i glasina, uskomešana napuhnuta masa u obliku puža. Činilo se kao da proizvodi vlastite unutrašnje oluje. Čula su se pucketanja i prštanja, vidjeli bljeskovi svjetlosti, dugačke izvijene munje kemijskog plamena. Automobilske trube su blejale i zavijale. Helikopteri su podrhtavali kao golemi kućanski aparati. Sjedili smo u autu u snijegom obloženoj šumi ništa ne govoreći. Veliki oblak je ispod svoje uznemirene površine imao srebrne krugove od reflektora. Kretao se kroz noć užasavajuće, poput puža, helikopteri su nemoćno lebdjeli oko njegovih rubova. U svojoj nevjerojatnoj veličini, u svojoj tamnoj i glomaznoj prijetnji, u svojoj pratećoj zračnoj izvedbi, oblak je nalikovao nacionalnoj promociji za smrt, multimilijunskoj dolarskoj kampanji podržavanoj radijskim reklamama, oglasima i jumbo-plakatima, televizijskim zasićenjem. Iz oblaka je svom snagom izbila jarka svjetlost. Snaga automobilskih truba se pojačala.
S užasom sam se prisjetio da sam ja tehnički već mrtav. Intervju sa SIMUVACOVIM tehničarom vratio mi se u svim svojim strašnim detaljima. Osjetio sam slabost na nekoliko razina.
Nije bilo ničeg drugog nego pokušati odvesti obitelj na sigurno. Nastavio sam voziti prema svjetlima, prema zvuku automobilskih truba. Wilder je spavao lebdeći u svojim svjetovima. Pritisnuo sam papučicu za gas, okretao upravljač, hrvao se s automobilom kroz šumu svijetlih borova.
Heinrich je rekao kroz masku: "Jesi li ikad doista pogledala u vlastito oko?"
"Kako to misliš?" rekla je Denise pokazujući zainteresiranost kao da ljenčarimo na prednjem trijemu u ljetni dan.
"Svoje vlastito oko. Znaš li mu dijelove?"
"Misliš - rožnica, zjenica?"
"To su popularni dijelovi. Što je sa staklastim elementima? Što se zbiva s lećom? Leća je zapetljana. Koliko ljudi uopće zna da imaju leće? Misle da ’leća’ predstavlja kameru".
"A što se zbiva s uhom?" rekla je Denise prigušenim glasom.
"Ako je oko misterija, onda možeš zaboraviti uho. Samo nekome reci ’pužnica’ i pogledat će te kao ’Tko je ovaj tip?’ A čitav jedan svijet je skriven u našem tijelu."
"A nikoga nije briga," rekla je.
"Kako ljudi mogu živjeti cijeli svoj život a da ne znaju imena dijelova vlastitog tijela?"
"A što je sa žlijezdama?" rekla je.
"Životinjske žlijezde se mogu jesti. Arapi jedu žlijezde."
"Francuzi jedu žlijezde," rekla je Babette kroz gazu. "Arapi jedu oči, kad već govorimo o očima."
"Koje dijelove?" rekla je Denise.
"Cijelo oko. Ovčje oči."
"Ne jedu trepavice," rekao je Heinrich.
"Imaju li ovce trepavice?" rekla je Steffie.
"Pitaj svoga oca", rekla je Babette.
Automobil je upao u potok koji nisam vidio sve dok već nismo bili u njemu. Borio sam se da nas dovezem na suprotnu obalu. Snijeg je gusto padao između visokih stabala. Prigušeni dijalog se nastavio. Prigovorio sam da je naša trenutačna sudbina tek od usputnog zanimanja za neke od nas. Želio sam da i oni obrate pozornost na toksični fenomen. Želio sam neki znak zahvalnosti zbog moga napora da nas dovezem do izlaza iz parkirališta. Pomislio sam da im ispripovjedim za kompjutersku oznaku masovne baze podataka, za vremenski obilježenu smrt koju nosim u mojim kromosomima i krvi. Samosažaljenje je prostrujalo kroz moju dušu. Pokušao sam se opustiti i uživati u njoj.
"Dat ću bilo kome u ovom autu pet dolara," rekao je Heinrich kroz zaštitnu masku, "ako mi može reći je li više ljudi umrlo gradeći piramide u Egiptu ili Veliki kineski zid - a mora reći koliko je ljudi umrlo na oba ova mjesta s mogućom pogreškom od pedeset ljudi."
Slijedio sam tri snowmobila preko čistine. Donosili su atmosferu pametne zabave. Toksični fenomen još je uvijek bio vidljiv s uočljivim tragovima kemijskih eksplozija poput sporih duga iz njegove unutrašnjosti. Prošli smo pored obitelji koje su pješačile i vidjeli liniju udvojenih crvenih svjetala kako vijugaju kroz mrak. Kad smo izbili na rub šume iz drugih automobila pospano su nas promatrali. Trebalo nam je devedeset minuta da stignemo do ceste koja je vodila iz parkirališta i još trideset do petlje gdje smo se usmjerili prema Iron Cityju. Na petlji smo se spojili s grupom iz Kung Fu Palacea. Pozdravno trubljenje, djeca koja mašu. Kao kolone zaprežnih kola koja se probijaju prema Santa Feu. Oblak je još uvijek visio u retrovizoru.
Krylon, Rust-Oleum, Red Devil.
U zoru smo stigli u Iron City. Stanice za provjeru bile su postavljene na svim izlazima s autoputa. Pripadnici državne policije i Crvenog križa dijelili su šapirografirane upute o centrima za evakuaciju. Pola sata kasnije našli smo se s pedeset drugih obitelji u napuštenoj karate dvorani na najvišem katu četverokatnice u glavnoj ulici. Nije bilo ni kreveta ni stolaca. Steffie je odbila skinuti masku.
Do devet u jutro dopremili su nam zalihu zračnih madraca, nešto hrane i kave. Kroz prljave prozore vidjeli smo grupu školske djece u turbanima, pripadnike lokalne zajednice Sikha, s transparentom na kojem je rukom bilo napisano: IRON CITY ŽELI DOBRODOŠLICU IZBJEGLICAMA. Nama nije bilo dopušteno napuštati zgradu.
Na zidu dvorane bilo je u veličini plakata naslikano šest udarnih površina ljudske ruke.
U podne glasine su preplavile grad. Na konopcima su iz vojnih helikoptera spušteni tehničari da bi nasadili mikroorganizme u površinu toksičnog oblaka. Ti organizmi su bili genetičke rekombinacije s ugrađenim apetitom za određene toksične uzročnike u Nyodene D. Oni će doslovce konzumirati nadimljući oblak, pojesti ga, razbiti, razgraditi.
Ova začudna novost, tako nalik nečemu što bi se moglo pročitati u časopisima kao što su National Enquirer ili Star, donijela nam je osjećaj umora i nezadovoljavajuće zasićenosti koju čovjek osjeća nakon prežderavanja brzom hranom. Tumarao sam prostorijom kao što sam to činio i u skautskoj baraci i kretao se od jednog razgovornog čvora do drugoga. Čini se da nitko nije znao kako grupa mikroorganizama može pojesti dovoljno otrovnog materijala da s neba izbriše tako gust i golem oblak. Nitko nije znao što bi se moglo dogoditi s toksičnim otpadam kad jednom bude pojeden ili s mikroorganizmima kad završe s jelom.
Svuda u sobi djeca su izvodila glumljene karate udarce. Kad sam se vratio u naš dio, zatekao sam Babette samu, umotanu u šal. Plela je kapu.
"Ne sviđa mi se ovo najnovije govorkanje", rekla je.
"Misliš da je to nemoguće? Misliš da nema izgleda za to da bi hrpa mikroorganizama mogla izjesti svoj put kroz toksični fenomen?"
"Naprotiv, mislim da postoje svi izgledi za to. Uopće ne sumnjam da imaju te male organizme upakirane u kartonske kutije s plastičnim poklopcima prozirnim poput punjenja za kemijske olovke. To je ono što me brine."
"Samo postojanje organizama načinjenih s određenom namjenom."
"Same zamisli, samog postojanja, te čudovišne domišljatosti. U jednu ruku potpuno sam zadivljena. Nevjerojatna je i sama pomisao da postoje takvi ljudi koji mogu stvoriti takve stvari. Mikrobe oblakoždere ili što već. Nema kraja iznenađenjima. Sva čuda koja su još preostala su mikroskopska. No, s time bih još i mogla živjeti. Plaši me jesu li sve domislili do kraja?"
"Opsjedaju te maglovite slutnje", rekao sam.
"Osjećam da oni pobuđuju praznovjernu stranu moje prirode. Svaki napredak je sve lošiji od prethodnog jer pobuđuje sve veći strah u meni."
"Strah od čega?"
"Od neba, od zemlje, ne znam od čega."
"Što je veći znanstveni napredak to je primitivniji strah."
"Zašto je tako?" rekla je.
U tri sata poslije podne Steffie je još uvijek nosila zaštitnu masku. Hodala je duž zidova, par blijedozelenih očiju, oštroumnih, uznemirenih, tajnovitih. Promatrala je ljude kao da oni ne mogu osjetiti da ih promatra, kao da maska zapravo prikriva njezine oči, a ne da ih ostavlja izloženima. Ljudi su mislili da igra nekakvu igru. Namigivali su joj, pozdravljali je. Znao sam da će proći još najmanje jedan dan prije nego se osjeti dovoljno sigurnom skinuti to zaštitno sredstvo. Ona je ozbiljno shvaćala upozoravanja, a opasnost je poimala kao stanje kojem previše nedostaju detalji i jasnoća da bi ga ograničili određenim mjestom i vremenom. Znao sam da ćemo jednostavno morati čekati da zaboravi glas preko megafona, sirene, noćnu vožnju kroz šumu. U međuvremenu su maska i izraz očiju iskazivali njezin doživljaj tih epizoda napetosti i poziva na uzbunu. Kao da ju je to približavalo stvarnom doživljavanju svijeta, izoštravalo njezina osjetila na toj vjetrometini.
U sedam uvečer je neki čovjek počeo polako koračati prostorijom noseći maleni televizor u rukama. Dok je hodao držao je govor. Bio je u srednjim godinama ili stariji, uspravnog držanja i jasnih očiju s krznenom kapom spuštenih naušnjaka. Nosio je televizor udaljen od tijela visoko u zraku i dok je hodao i govorio nekoliko se puta okrenuo oko sebe da bi svima pokazao prazni ekran.
"Nema ništa na programu," govorio nam je. "Ni slike ni riječi. Nema filmskih zapisa, nema izvještaja s mjesta događaja. Zar se stvari poput ove zbivaju tako često da više nikog nije briga? Zar ti ljudi ne znaju kroz što smo mi sve prošli? Doživjeli smo smrtni strah. Još uvijek se bojimo. Ostavili smo svoje domove, vozili se kroz mećave, vidjeli oblak. To je bila smrtonosna prijetnja, točno iznad naših glava. Zar je moguće da nitko ne želi emitirati prikladnu reportažu o takvom događaju? Pola minute, dvadeset sekundi? Zar nam poručuju da je to beznačajno, da je to sitnica? Zar su toliko bešćutni? Zar su im već postali dosadni izljevi, zagađenja i otpadi? Zar misle da je ovo naprosto televizija? Ionako već ima previše televizije - čemu onda prikazivati još više? Zar ne znaju da je ovo stvarno? Zar ne bi ulice morale biti preplavljene kamermanima i tonskim snimateljima i reporterima? Zar ne bismo mi morali vikati na njih kroz prozor, 'Pustite nas na miru, već smo dovoljno propatili, gubite se odavde s tim svojim podlim, nametljivim instrumentima.' Moraju li imati dvije stotine mrtvih i neviđenu sliku katastrofe prije nego što će doći hrpimice na takvu lokaciju u svojim helikopterima i službenim limuzinama? Što bi se uistinu moralo dogoditi da bi gurali svoje mikrofone prema našim licima i lovili nas do ulaznih vrata u naše domove, kampirali na našim travnjacima, stvarali uobičajeni medijski cirkus? Zar nismo zaradili pravo na prezir njihovih idiotskih pitanja? Samo nas pogledajte na ovome mjestu. Mi smo u karanteni. Kao da živimo u srednjem vijeku i imamo lepru. Ne žele nas pustiti odavde. Ostavljaju hranu na kraju stepenica i odšuljaju se na sigurno. Ovo je najužasnije doba u našim životima. Sve što volimo i za što smo se mučili - ozbiljno je ugroženo. A mi se osvrćemo i ne nalazimo odgovor službenih medijskih organa. Zračni toksični fenomen je strašna stvar. Naš strah je golem. Čak i ako nije bilo velikih ljudskih žrtava, zar ne zaslužujemo bar malo pozornosti zbog naše patnje, ljudske brige, strave? Zar strah ne predstavlja vijest?"
Aplauz. Izljev do tada suzdržanog vikanja i pljeskanja. Govornik se još jednom polagano okrenuo pokazujući publici mali televizor. Kad je dovršio okret bio je licem u lice sa mnom, udaljen svega nekoliko inča. Ukazala se promjena na njegovom vjetrom išibanom licu, lagana smetenost, šok zbog neke nevažne činjenice koja je izmakla kontroli.
"Ovo sam vidio već prije," rekao mi je.
"Što ste vidjeli već prije?"
"Vi ste stajali tamo, ja sam stajao ovdje. Poput skoka u četvrtu dimenziju. Vaša slika nevjerojatno oštra i jasna. Svjetla kosa, isprane oči, nos lagano ružičast, neodređena usta i brada, ten znojnoga tipa, prosječne čeljusti, spuštena ramena, velike ruke i stopala. Sve se to dogodilo već ranije. Psikanje dima iz lule. Sićušne dlake koje vam rastu iz pora. Taj identični izraz vašeg lica."
"Kakav izraz?" rekao sam.
"Progonjen, pepeljasto siv, izgubljen."
Prošlo je devet dana prije nego što su nam rekli da se možemo vratiti kući.

3 DYLARAMA




22


Supermarket je pun starijim ljudima koji djeluju izgubljeno između blistavih metalnih živica. Neki ljudi ne mogu dosegnuti gornje police, neki su zapriječili prolaz svojim kolicima, neki su nespretni i reagiraju sporo, neki su zaboravni, neki zbunjeni, neki tumaraju i mrmljaju umornih lica kao u hodnicima državnih institucija.
Gurao sam svoja kolica duž reda polica. Wilder je sjedio u kolicima na pomičnoj sjedalici i pokušavao dohvatiti proizvode čiji su oblici i atraktivnost uzbuđivali njegov sustav osjetilne analize. U supermarket su uveli dvije nove stvari, mesarov kutak i pekarnicu, pa je miris svježeg kruha i kolača kombiniran s pogledom na čovjeka u haljetku poprskanom krvlju koji udara po komadima svježe teletine bio prilično uzbudljiv za sve nas.
"Dristan Ultra, Dristan Ultra."
Drugo uzbuđenje je pričinjavao snijeg. Gusti snijeg, najavljen za danas poslijepodne ili uvečer. To je gomile nagnalo van, one koji su se bojali kako će ceste uskoro biti neprohodne, one koji su bili prestari za hodanje po snijegu i ledu i one koji su mislili da bi ih snježne oluje mogle zarobiti u vlastitim domovima na duže vrijeme. Osobito su stariji ljudi bili osjetljivi na vijesti o prijetećim katastrofama kao što je na televiziji najavljivao ozbiljni voditelj stojeći ispred digitalnih karti načinjenih radarom ili pulsirajućih fotografija planeta. Uspaničeni, oni su hitali u supermarket u nabavku zaliha prije nego dojezde vremenske struje. Pazite na snijeg, rekli su meteorolozi. Snježna uzbuna. Ralice za snijeg. Snijeg pomiješan s kišom i ledena kiša. Snijeg je već počeo padati na zapadu. Već se počeo pomicati prema istoku. Zgrabili bi te vijesti kao pigmejsku lubanju. Snježne mećave. Snježni zapuši. Snježna upozorenja. Snježna vijavica. Snijeg tjeran vjetrom. Dubok i nagomilan snijeg. Nagomilavanja, uništavanja. Stari ljudi su kupovali u panici. Ako ih TV ne bi ispunila bijesom, onda bi ih nasmrt prestrašila. Šaptali su jedan drugom dok su čekali na red za blagajnu. Prometne informacije, vidljivost nula. Kad će udariti? Koliko će inča napadati? Koliko dana? Postajali su tajnoviti, prevrtljivi, tajili bi od drugih posljednje i najgore vijesti, čas bi se činili prepredeni, čas nagli, nastojali su brzati van i prije nego što bi netko provjerio sadržaj njihove kupovine. Skupljači zaliha u ratu. Pohlepni, krivi.
Opazio sam Murraya na odjelu jeftine hrane. Nosio je Teflon tavu za prženje. Zaustavio sam se i promatrao ga neko vrijeme. Razgovarao je s četvero ili petero ljudi i povremeno prestajao da bi nažvrljao pokoju bilješku u bilježnicu spiralnog uveza. Uspijevao je pisati s tavom na čudan način umetnutom pod pazuho.
Wilder ga je zazvao urlikom s vrha drveta, pa sam otkotrljao kolica u njegovom smjeru.
"Kako je ona vaša dobra žena?"
"Dobro," rekao sam.
"Je li ovo dijete progovorilo?"
"Tu i tamo. Voli sam odrediti prigode."
"Sjećate li se problema oko kojeg ste mi pomogli? Borbe za Elvisa Presleya?"
"Naravno. Bio sam kod vas i održao predavanje."
"Čini se, da stvar bude tragičnija, da bih i bez toga pobijedio."
"Što se dogodilo?"
"Cotsakis, moj suparnik, više nije među živima."
"Što to znači?"
"To znači da je mrtav."
"Mrtav?"
"Nestao na surfanju kraj Malibua. U vrijeme semestralnog odmora. Saznao sam to prije sat vremena. I onda sam došao ravno ovamo."
Iznenada sam postao svjestan gustog tkanja svega što me je okruživalo. Automatska vrata su se otvarala i zatvarala teško dišući. Boje i mirisi postali su oštriji. Zvukovi klizanja nogu izdvajali su se između desetaka drugih zvukova, podmorskoga mrmorenja sustava za čišćenje, listanja novina kojim trgovačko osoblje provjerava horoskope u tabloidima pred sobom, šaputanja starijih žena napudranih lica, automobilskog štropota u pravilnim razmacima pri prelasku rasklimanog kanalizacijskog poklopca tik kraj ulaza. Kližuća stopala. Čuo sam ih jasno - tužno, umrtvljeno struganje u svakom redu s policama.
"Kako su djevojčice?" rekao je Murray.
"Dobro."
"Ponovno u školi?"
"Da."
"Sada kad je strava okončala."
"Da. Steffie više ne nosi zaštitnu masku."
"Htio bih kupiti nekoliko njujorških odrezaka," rekao je mašući prema mesaru.
Rečenica je djelovala poznato, ali što je zapravo značila?
"Nepakirano meso, svježi kruh," nastavio je. "Egzotično voće, rijetki sirevi. Proizvodi iz dvadeset zemalja. Kao da si na nekom križanju u pradavnom svijetu, na perzijskom bazaru ili gradu šatora na Tigrisu. Kako si, Jack?"
Što mu je to značilo, kako si?
"Jadni Cotsakis, nestao na surfanju," rekao sam. "Golemi čovjek."
"To je taj."
"Ne znam što bih rekao."
"Stvarno je bio velik."
"I više od toga."
"Ni ja ne znam što bih rekao. Osim - bolje on nego ja."
"Mora da je težio tri stotine funti."
"Sigurno."
"Što ti misliš, dvjesto devedeset, tristo?"
"Sigurno tristo."
"Mrtav. Tako veliki čovjek."
"Što reći?"
"Mislio sam da sam ja velik."
"On je bio na drugoj razini. Ti si velik na svojoj razini."
"Ne da sam ga poznavao. Nisam ga uopće poznavao."
"Bolje je ne poznavati ih kada umru. Bolje oni nego mi."
"Biti tako golem. I onda umrijeti."
"Nestati bez traga. Kao da ga je otpuhalo."
"Mogu ga zamisliti sasvim jasno."
"Baš je to čudno na neki način, zar ne," rekao je, "to da možemo zamišljati mrtve."
Povezao sam Wildera duž polica s voćem. Voće je bilo svjetlucavo i vlažno, oštrih rubova. Kao da je u tome postojao neki izraz samopouzdanja. Kao da ga je to voće netko prije svega pozorno promatrao poput voća u četiri boje u vodiču za fotografe. Skrenuli smo udesno pored plastičnih boca s izvorskom vodom i krenuli prema izlazu. Volim biti s Wilderom. Tada je svijet ispunjen zadovoljstvima koja se izmjenjuju u brzom slijedu. Uzimao je što je mogao i odmah to zaboravljao u jurnjavi naizmjeničnih užitaka. Divio sam se i zavidio mu na tom zaboravljanju.
Žena na blagajni postavljala mu je brojna pitanja i na njih sama odgovarala imitirajući dječji glasić.
Na nekim kućama u gradu mogli su se opaziti znakovi zanemarivanja. Klupama u parkovima bili su nužni popravci, neke ulice su vapile za novim slojem asfalta. Znakovi vremena. Ali, supermarket se nije promijenio, osim nabolje. Bio je dobro opskrbljen, s glazbom i svijetao. To je bio ključ, činilo nam se. Sve je bilo divno i dalje će biti divno, čak će možda biti i bolje od toga sve dok supermarketu cvjeta.
Rano te večeri odvezao sam Babette na njezino predavanje o držanju tijela. Zaustavili smo se na nadvožnjaku iznad parkirališta i izašli da bi promatrali zalazak sunca. Poslije zračno-toksičnog fenomena zalasci sunca su postali gotovo nepodnošljivo lijepi. Ne da bi između te dvije stvari postojala uočljiva veza. Ako i jesu osobite značajke derivata Nyodena (pridodane svakodnevnom izbacivanju otpadnih voda, zagađivača, otrova i medicinskog otpada) prouzročile taj estetski skok odveć predivnih zalazaka sunca k neizmjerno rumenim nebeskim krajolicima s nijansama strave, nitko to ne bi mogao dokazati.
"U što drugo možemo vjerovati?" rekla je Babette. "Kako bismo inače to mogli objasniti?"
"Ne znam."
"Nismo na rubu oceana ili pustinje. Morali bismo imati prigušene zimske zalaske. Ali, pogledaj to plameno nebo. Tako je lijepo i dramatično. Zalasci su nekada trajali pet minuta. Sada traju po sat."
"Zašto se to događa?"
"Zašto se to događa?" rekla je.
To mjesto na nadvožnjaku otvaralo je široki pogled prema zapadu. Ljudi su ovamo dolazili još od prvog među novim zalascima. Parkirali bi automobile i stajali uokolo na oštrom vjetru nervozno brbljajući dok su promatrali. Ovdje su i večeras već bila četiri automobila a, svakako, doći će ih još. Nadvožnjak je postao mjesto promatranja krajolika. Policija je oklijevala s donošenjem zabrane parkiranja. Bila je to jedna od onih situacija, poput olimpijade hendikepiranih, koja čini bilo kakvu zabranu sitničavom.
Kasnije sam se odvezao do Kongregacijske crkve da je pokupim. Denise i Wilder su se htjeli voziti, pa su pošli sa mnom. Babette u jeansu i vunenim grijačima na nogama predstavljala je lijep i uzbudljiv prizor. Grijači su slici dodavali paravojno otrežnjenje, naznaku arhaičnog ratništva. Kad je čistila snijeg nosila je i krznenu vrpcu na glavi. To me je podsjećalo na peto stoljeće. Muškarci stoje oko logorskih vatri i prigušeno razgovaraju na svojim altajskim ili mongolskim narječjima. Jasno nebo. Primjerna neustrašiva smrt Attile Huna.
"Kako je bilo na predavanju?" rekla je Denise.
"Ide tako dobro da su tražili da preuzmem još jedan kurs."
"O čemu?"
"Jack to neće vjerovati."
"O čemu?" upitao sam.
"O hrani i piću. Zove se Hrana i piće: temeljna načela. Što je, priznajem, nešto malo gluplje nego što je uistinu moralo biti."
"Što o tome možeš predavati?", rekla je Denise.
"To je naprosto to. To je praktički neiscrpivo. Jedite laganu hranu za topla vremena. Pijte mnogo tekućine."
"Ali, to svatko zna."
"Znanje se mijenja svakoga dana. Ljudi žele da se njihova vjerovanja iznova podupiru. Nemojte leći poslije teškog obroka. Ne pijte oštra pića na prazan želudac. Ako morate plivati, pričekajte najmanje jedan sat poslije jela. Svijet je složeniji odraslima nego djeci. Mi nismo odrasli sa svim tim promjenjivim činjenicama i pristupima. Jednog su se dana jednostavno počeli pojavljivati. Zato ljudi trebaju potvrdu nekoga s položaja autoriteta da je određeni način da se nešto učini i pravi način ili pogrešan način, bar trenutačno. Ja sam bila najbliži izbor koji su mogli naći, to je sve."
Statični komad platna zalijepio se za ekran televizora.
U krevetu smo ležali šutke, moja glava među njezinim grudima ušuškana kao da se štiti od kakva nemilosrdna udarca. Bio sam odlučan ne reći joj o mojoj kompjutorskoj osudi. Znao sam da bi je strašno pogodila činjenica da će moja smrt gotovo sigurno prethoditi njezinoj. Njezino je tijelo postalo sredstvo moga opuštanja, moje tišine. Noću sam se približavao njezinim grudima i gurao se u označeni prostor poput ranjene podmornice u dok za popravke. Izvlačio sam hrabrost iz njezinih grudiju, njezinih toplih usta, njezinih milujućih ruku, iz kližućih jagodica njezinih prstiju na mojim leđima. što je nježniji bio dodir to sam bio odlučniji ne odati joj tajnu. Jedino bi njezino očajavanje moglo razbiti moju volju.
Jednom sam je gotovo zamolio da navuče grijače na noge prije nego što ćemo voditi ljubav. Ali, taj se zahtjev činio dublje povezan s patetikom nego sa zastranjujućom seksualnošću, pa sam pomislio da bi mogla posumnjati kako nešto nije u redu.

23


Zamolio sam svog učitelja njemačkog da naše susrete produžimo za pola sata. Naučiti njemački činilo mi se hitnijim nego ikada. Njegova soba bila je hladna. Bio je odjeven u odjeću za loše vrijeme i kao da je postupno prislanjao sve više komada namještaja uz prozore.
Sjedili smo u polumraku jedan nasuprot drugome. Sjajno sam napredovao u vokabularu i gramatičkim pravilima. Mogao bih proći pismeni test s lakoćom, dobiti najbolje ocjene. Ali, moja muka s izgovorom riječi se nastavljala. To kao da nije smetalo Dunlopa. Neprestano je iznova izgovarao riječi za mene, iskrice osušene pljuvačke letjele su prema mom licu.
Napredovali smo po tri lekcije tjedno. Njegova suzdržanost kao da se lagano povlačila, kao da je pokazivao neznatno veći angažman. Namještaj, novine, kartonske kutije, veliki komadi polietilena i dalje su se gomilale uz zidove i prozore - stvari skupljene pri čišćenju gudura. Buljio je u moja usta dok sam vježbao izgovor. Jednom mi je gurnuo prste u usta ne bi li jezik prilagodio izgovoru. Bio je to čudan i strašan trenutak, čin koji je ugrožavao intimnost. Nitko nikada prije nije baratao mojim jezikom.
Njemački ovčari su i dalje patrolirali gradom u pratnji ljudi u Mylex odijelima. Pozdravljali smo pse, navikli se na njih, hranili ih i pojili, ali se nismo prilagodili pogledu na kostimirane ljude u jastučastim čizmama i s cijevima pričvršćenim na zaštitne maske. Povezivali smo taj izgled s izvorom naših muka i strahova.
Za večerom Denise je rekla: "Zašto ne odjenu normalnu odjeću?"
"To oni nose kad su na dužnosti," rekla je Babette. "To ne znači da smo u opasnosti. Psi su nanjušili samo nekoliko neznatnih tragova toksičnog materijala u predgrađu."
"To oni žele da mi vjerujemo," rekao je Heinrich. "Kada bi objavili stvarne nalaze, dogodile bi im se tužbe u bilijunima dolara. Neću ni spominjati demonstracije, paniku, nasilje i društveno rasulo."
Kao da je uživao u tom zlogukom predviđanju. Babette je rekla: "To je pomalo ekstremno, zar ne?"
"Što je ekstremno, ono što sam rekao ili ono što će se dogoditi?"
"Oboje. Nema razloga vjerovati da se rezultati razlikuju od onoga što je objavljeno."
"Ti stvarno vjeruješ u to?" rekao je.
"A zašto ne bih?"
"Industrija bi propala kad bi se objavili stvarni rezultati bilo kojeg od tih istraživanja."
"Kojih istraživanja?"
"Onih koja se poduzimaju u svim dijelovima države."
"U tome i jeste stvar," rekla je. "Svakog dana u vijestima se pojavljuje novo toksično zagađenje. Kancerogene tvari iz skladišnih tankova, arsen iz dimnjaka, radioaktivna voda iz energana. Koliko to može biti ozbiljno ako se događa svakoga dana. Nije li definicija ozbiljnog fenomena utemeljena na činjenici da nije svakodnevna pojava?"
Dvije djevojčice su pogledale u Heinricha predosjećajući kirurški vješt uzvratni udarac.
"Zaboravi ta zagađenja," rekao je. "Ta su zagađenja ništavna."
To nije bio smjer koji bi bilo tko od nas očekivao. Babette ga je pozorno promatrala. Prerezao je list salate na dva jednaka dijela.
"Ne bih rekla da su ništavna," rekla je ona oprezno. "Ona su mala svakodnevna upozorenja. Mogu se zauzdati. Ali nisu ništavna. Moramo ih pratiti."
"Što prije zaboravimo ta zagađivanja, prije ćemo se uhvatiti u koštac sa stvarnim problemom."
"A što je stvarni problem?" rekao sam.
Govorio je s ustima punim salate i krastavaca.
"Stvarni problem su ona zračenja koja nas svakodnevno okružuju. Naš radio, naša televizija, naša mikrovalna pećnica, strujni kablovi neposredno kraj vaših vrata, radari za mjerenje brzine automobila na autocestama. Godinama su nam govorili da te male doze zračenja nisu opasne."
"A danas?" rekla je Babette.
Gledali smo ga kako upotrebljava vilicu da bi od pire krumpira na svom tanjuru oblikovao vulkansku planinu. Beskrajno oprezno ulio je umak u otvor na vrhu. Zatim se dao u čišćenje svoga odreska od masnoće, žilica i drugih nesavršenosti. Sinulo mi je kako je prehrana jedini oblik profesionalizma koji većina ljudi uopće poduzimaju.
"To je nova velika briga," rekao je. "Zaboravite zagađenja, onečišćenja, ispuštanja otpadnih voda. Stvari u vašoj neposrednoj okolici u vlastitom domu će vas sustići prije ili kasnije. To su električna i magnetska polja. Tko će mi u ovoj sobi povjerovati da broj samoubojstava među ljudima koji žive u blizini dalekovoda postiže rekord svih vremena? Što te ljude čini tako tužnima i deprimiranima? Sam pogled na ružne žice i elektrovodne stupove? Ili se nešto zbiva njihovim moždanim stanicama jer su izložene konstantnom zračenju?"
Umočio je komadić odreska u umak u vulkanskom otvoru i stavio ga u usta. Ali nije počeo žvakati sve dok nije nagrebao malo krumpira po donjim padinama i pridružio ga mesu u ustima. Činilo se kako je gradio napetost oko pitanja hoće li potrošiti umak prije nego se uruši planina od krumpira.
"Zaboravite glavobolje i umor," govorio je dok je žvakao. "Što je sa živčanim poremećajima, čudnim i nasilnim ponašanjem u obiteljima? To je znanstveno dokazano. Što mislite odakle dolaze sve te deformirane bebe? Odgovor je - radio i televizija."
Djevojčice su ga gledale s obožavanjem. Ja sam želio raspravljati s njim. Htio sam ga pitati da mi objasni zašto bih ja morao vjerovati tim znanstvenim dokazima, a ne i rezultatima koji su upućivali na to da ne podliježemo kontaminaciji s Nyodenom D. Ali što sam mogao reći s obzirom na moje vlastito stanje? Htio sam mu reći da su statistički dokazi one vrste koju je citirao po prirodi ishitreni i upućeni u krivom smjeru. Htio sam mu reći da bi morao naučiti sve te katastrofične dokaze promatrati staloženo u svom odrastanju, u izlasku iz ograničene doslovnosti, da bi morao razvijati duh obaviještenog i sumnjičavog propitivanja, napredovati u mudrosti i zaokruženom prosuđivanju da bi zatim mogao ostarjeti, oslabjeti i umrijeti.
Ali, samo sam rekao: "Zastrašujuće činjenice su danas u samoj industriji. Različita poduzeća se natječu u tome koje će nas užasnije zastrašiti."
"Imam novosti za vas," rekao je. "Mozak bijelog štakora ispušta ione kalcija ako je izložen radio valovima. Zna li itko za ovim stolom što to znači?"
Denise je pogledala u svoju majku.
"Je li to ono što se uči u školama danas. Što se dogodilo s nastavom civilizacije, što se dogodilo s - kako uredba postaje zakon? Kvadrat nad hipotenuzom jednak je zbroju kvadrata nad obje katete. Još uvijek pamtim svoje teoreme. Bitka na Bunker Hillu zapravo se vodila na Breed's Hillu. Evo jednoga. Latvija, Estonija i Litva."
"Je li potonuo, Monitor ili Merrimac?" pitao sam.
"Ne znam, ali bili su još i Tippecanoe i Tyler."
"Što je to bilo?" pitala je Steffie.
"Želim reći da je on bio Indijanac koji se kandidirao za mjesto u vladi. Evo jednoga. Tko je izumio mehaničku žetelicu i kako je to izmijenilo lice američke poljoprivrede?"
"Pokušavam se sjetiti triju vrsta stijena," rekao sam. "Eruptivne, sedimentacijske i još nešto."
"Što je s vašim logaritmima? Što s uzrocima ekonomske krize koja je dovela do Velikog sloma? Evo jednoga. Tko je pobijedio u raspravi Lincoln - Douglas? Pažljivo. Nije toliko očigledno koliko izgleda."
"Antracit i bitumen," rekao sam. "Hekata i hekatomba."
Tajanstvene riječi su mi navirale zajedno s maglovitim slikama iz škole.
"Evo jednoga. Angli, Saksoni i Juti."
Deja vu je još uvijek bio problem u cijelom području. Uspostavljenje besplatni telefon za pomoć. Dvadeset četiri sata dnevno uz telefon su dežurali savjetnici i razgovarali s ljudima koje su mučile ponavljajuće epizode. Možda su deja vu i drugi tikovi uma i tijela bili trajne posljedice zračno-toksičnog fenomena. Ali, nakon izvjesnog vremena postalo je moguće prikazati takve stvari kao znakove duboke izdvojenosti koju smo počeli osjećati. Nije bilo većeg grada s proživljenim katastrofom koji bi nam poslužio da svoje dvojbe sagledamo u perspektivi razrješenja. Nije bilo većeg grada koji bismo mogli optužiti za naš osjećaj žrtvovanja. Nije bilo grada koji bismo mrzili i od kojeg bismo strahovali. Nije bilo nekog uzbibanog megacentra koji bi apsorbirao naš jad, odvratio nas od našeg neumornog osjećaja vremena - vremena kao uzročnika naše vlastite pojedinačne nesreće, našeg sloma kromosoma, histeričnog umnožavanja staničja.
"Baba," šaptao sam medu njenim dojkama te noći u krevetu.
Iako smo mi za tako mali grad začuđujuće neopterećeni ogorčenjem, nedostatak metropolisa koji bi služio kao zvijezda vodilja ostavlja nas u našim intimnim trenucima pomalo usamljenima.

24


To je bilo slijedeće noći kad sam otkrio Dylar. Jantarnu bočicu od lagane plastike. Bila je skrivena iza maske radijatora u kupaonici. Pronašao sam je kad je radijator počeo proizvoditi zvukove poput kucanja, pa sam uklonio masku da bih proučio ventil ozbiljno i metodično nastojeći samome sebi sakriti bespomoćnost koju sam osjećao.
Istog trena krenuo sam pronaći Denise. Bila je u krevetu i gledala televiziju. Kad sam joj rekao što sam pronašao, tiho smo otišli u kupaonicu i zajedno ispitali bočicu. Riječ Dylar jasno se isticala na prozirnoj naljepnici. Ni Denise ni ja nismo ni dotaknuli tu stvar, tako je veliko bilo naše iznenađenje zbog pronalaska lijeka skrivenog na taj način. Promatrali smo malene tablete s ukočenom zabrinutošću. Zatim smo izmijenili poglede bremenite skrivenim značenjima.
Bez riječi smo vratili masku na radijator, a da nismo ni dirnuli bočicu i otišli u Deniseinu sobu. Glas na drugoj strani kreveta je rekao: "U međuvremenu, evo brzog i atraktivnog umaka s limunom podesnog za svako riblje jelo."
Denise je sjela na krevet i zagledala se nekako kroz mene, kroz televizor, kroz postere i suvenire. Oči su joj se suzile, lice zamišljeno namrgodilo.
"Ništa nećemo reći Babi."
"U redu," rekao sam.
"Ona će samo reći kako se ne sjeća zašto je bočicu stavila tamo."
"Što je Dylar. To bih želio saznati. Postoje samo tri ili četiri mjesta u krugu razumne udaljenosti gdje bi joj ispunili recept. Farmaceut bi nam mogao reći čemu to služi. Prva stvar koju ću napraviti ujutro je da sjednem u auto."
"Ja sam već to uradila," rekla je.
"Kada?"
"Oko Božića. Otišla sam u tri ljekarne i razgovarala s Indijcima iza pulta otraga."
"Mislim da su Pakistanci."
"Svejedno."
"Jesu li ti rekli što o Dylaru?"
"Nisu nikad čuli za njega."
"Jesi li ih tražila da provjere? Morali bi imati popise najčešćih lijekova. Zalihe, najnovije podatke."
"Provjerili su. Nije ni najednom popisu."
"Izvan popisa," rekao sam.
"Morat ćemo nazvati liječnika."
"Nazvat ću ga odmah. Zvat ću ga kući."
"Iznenadi ga," rekla je s izvjesnom okrutnošću.
"Ako ga dobijem kod kuće neće ga nadgledati služba za upite, prijemno osoblje, sestra, mladi i dobro raspoloženi liječnik koji dijeli isti sklop ordinacija i čija je uloga baviti se odbijenim slučajevima uglednih liječnika. Kad si jednom prebačen sa starijeg liječnika na mlađeg tvoja je bolest proglašena drugorazrednom."
"Nazovi ga kući," rekla je. "Probudi ga. Navedi ga da nam kaže ono što želimo saznati."
Jedini telefon je bio u kuhinji. Odšuljao sam se niz hodnik i zavirio u našu sobu da bih bio siguran kako je Babette još uvijek ondje peglajući košulje i slušajući program na radiju s pozivima slušatelja, oblik zabave o kojoj je nedavno postala ovisna. Spustio sam se u kuhinju, pronašao liječnikov broj u telefonskom imeniku i okrenuo njegov broj.
Liječnikovo ime je bilo Hookstratten. Zvučalo je pomalo njemački. Jednom sam ga susreo - pogrbljen čovjek s ptičjim podvaljkom na vratu i dubokim glasom. Denise mi je rekla da ga prevarim, ali je jedini način da nešto saznamo bio u kontekstu poštenja i iskrenosti. Ako bih se pretvarao da sam nepoznata osoba koja traži informacije o Dylaru, on bi ili spustio slušalicu ili mi rekao da dođem u ordinaciju.
Javio se nakon četvrtog ili petog zvona. Rekao sam mu tko sam i da sam zabrinut za Babette. Zabrinut toliko da ga uznemirujem kod kuće, pomalo prenagljen čin priznanja, ali sam se nadao njegovom razumijevanju. Rekao sam kako sam prilično siguran da lijek koji joj je on propisao predstavlja problem.
"Kakav problem?"
"Rupe u pamćenju."
"Zovete liječnika kući da biste razgovarali o rupama u pamćenju? Kad bi svatko s rupama u pamćenju nazivao liječnika kući - što bismo imali? Efekt širenja geometrijskom progresijom bio bi golem."
Rekao sam mu da se rupe pojavljuju učestalo.
"Učestalo. Znam vašu suprugu. To je supruga koja je jedne večeri došla k meni s uplakanim djetetom. ’Moje dijete plače.’ Ona dolazi liječniku, koji je privatno poduzeće, i traži od njega medicinsku njegu za dijete koje plače. Sada podižem slušalicu i - evo supruga. Zovete liječnika kući poslije deset sati uvečer. Kažete mu, ’Rupe u pamćenju.’ Zašto mi ne biste rekli da ima plinove? Nazvati me kući zbog plinova?"
"Učestale i produžene, doktore. To je vjerojatno zbog lijeka."
"Kojeg lijeka?"
"Dylara."
"Nikad nisam čuo za njega."
"Male bijele tablete. Pakirane u jantamu bočicu."
"Opisujete tablete kao malene i bijele i očekujete liječnikovo objašnjenje dok je kod kuće, poslije deset uvečer? Zašto mi ne kažete kako su okrugle? To je presudno za naš slučaj."
"To je lijek izvan svih popisa."
"Nikad ga nisam vidio. Ja sigurno nisam nikada propisao takav lijek vašoj supruzi. Ona je vrlo zdrava žena prema mojoj sposobnosti procjenjivanja takvih stvari, bivajući subjektom, što i jesam, ljudskih pogrešaka poput bilo kojeg kolege."
To je zvučalo kao poricanje nesavjesnog vršenja dužnosti. Možda je to čitao s otisnute kartice poput detektiva koji upoznaje sumnjivca s njegovim ustavnim pravima. Zahvalio sam mu, poklopio slušalicu i nazvao svog liječnika kući. On je odgovorio nakon sedmog zvona, rekao je da Dylar otok u Perzijskom zaljevu, jadan od onih naftnih terminala od presudnog značaja za Zapad. Ženski glas u pozadini izgovarao je vremensku prognozu.
Popeo sam se na kat i rekao Denise da se ne brine. Uzet ću jednu tabletu iz bočice i dati je na analizu nekome s Odjela za kemiju našeg sveučilišta. Čekao sam da mi kaže kako je to već učinila. Ali, ona je samo nevoljko kimnula glavom, pa sam produžio niz hodnik i zastao u Heinrichovoj sobi da bih mu zaželio laku noć. On je vježbao u garderobi na prečki usađenoj u dovratak podižući se na rukama do brade.
"Gdje si to nabavio?"
"To je Mercatorovo."
"Tko je to?"
"On je maturant s kojim se družim u zadnje vrijeme. Uskoro će imati devetnaest, a još je uvijek u srednjoj školi. Samo da dobiješ neku predodžbu."
"Predodžbu čega?"
"Koliko je velik. On može napraviti nevjerojatnu količinu ovoga."
"Zašto vježbaš na prečki? Što se time može postići?"
"A što se može postići bilo čime? Možda jednostavno želim izgraditi svoje tijelo kao kompenzaciju za druge stvari."
"Koje druge stvari?"
"Moja ćelavost se pogoršava, da spomenem samo jednu stvar."
"Ne pogoršava se. Pitaj Babu ako meni ne vjeruješ. Ona ima odlično oko za takve stvari."
"Moja mama mi je rekla da odem dermatologu."
"Mislim da to nije potrebno u ovom trenutku."
"Već sam bio."
"I što je rekao?"
"Bila je ona. Moja mama mi je rekla da odem ženskom dermatologu."
"I što je rekla?"
"Rekla je da imam gusti davateljski prostor."
"Što to znači?"
"Može uzeti kosu s drugih dijelova moje glave i kirurški je usaditi tamo gdje je to potrebno. Ali to ne čini nikakvu razliku. Svejedno ću uskoro biti ćelav. Lako se mogu zamisliti potpuno ćelavim. Postoje klinci mojih godina koji imaju rak. Kosa im ispada zbog kemoterapije. Zašto bih ja bio drukčiji?"
Stajao je u garderobi i gledao me. Odlučio sam promijeniti temu.
"Ako uistinu misliš da vježbanje na prečki pomaže, zašto ne staneš s vanjske strane i ne izvodiš vježbe licem prema unutrašnjosti garderobe? Čemu stajati u zagušljivom mračnom prostoru?"
"Ako misliš da je ovo čudno, morao bi vidjeti što radi Mercator."
"I što on radi?"
"Trenira kako bi srušio svjetski rekord u najdužem sjedenju u kavezu punom otrovnih zmija, za Guinnessovu knjigu rekorda. Tri puta tjedno odlazi u Glassboro u nekakvu trgovinu egzotičnim kućnim ljubimcima. Vlasnik mu dopušta hraniti mambu i nadimajuću riđovku ne bi li se priviknuo. Potpuno je zaboravio vašu sjevernoameričku zvečarku. Nadimajuća riđovka je najotrovnija zmija na svijetu."
"Svaki put kad na vijestima vidim film o nekome tko je u svom četvrtom tjednu sjedenja u kavezu punom zmija, otkrijem u sebi želju da ga ugrizu."
"Ja također," rekao je Heinrich.
"Zašto?"
"Zato što izaziva."
"Točno. Većina nas provodi cijeli svoj život u izbjegavanju opasnosti. Misle li ti ljudi da su nešto posebno?"
"Izazivaju vraga. Neka ga i dobiju."
Zašutio sam za kratko uživajući u rijetkom trenutku razumijevanja.
"Što još tvoj prijatelj poduzima u svom treningu?"
"Dugo vremena sjedi na jednom mjestu nastojeći prilagoditi mjehur. Svoje je obroke smanjio na dva dnevno. Spava sjedeći, po dva sata u komadu. Želi se uvježbati u postupnom buđenju, bez iznenadnih pokreta koji bi mogli uznemiriti mambu."
"Neobična ambicija."
"Mambe su osjetljive."
"Ali ako ga to usrećuje."
"On misli da je sretan, ali to je samo živčana stanica u njegovu mozgu koja dobiva previše stimulacije ili premalo stimulacije."
Usred noći ustao sam iz kreveta i otišao do male sobe na dnu hodnika da bih pogledao Steffie i Wildera u snu. Na tom sam poslu ostao više od sata, nepokretan, osjećajući se osvježeno i ispunjeno na neopisiv način.
Vraćajući se u našu spavaću sobu, bio sam iznenađen što nalazim Babette kako stoji uz prozor i gleda van u nepomičnu noć. Nije pokazivala znakove da je primijetila moju odsutnost iz kreveta, a kao da nije ni čula kad sam se uvukao natrag i zakopao pod plahte.

25


Naš raznosač novina bio je sredovječni Iranac koji vozi Nissan Sentru. Nešto u vezi s tim automobilom me uznemirivalo - auto čeka s upaljenim svjetlima, u zoru, dok čovjek odlaže novine na prednje stepenice. Samom sebi govorim kako sam dosegao starost, starost koja je puna nepouzdane opasnosti. Svijet je prepun napuštenih značenja. U svakodnevici nailazim na neočekivane sadržaje i snažne doživljaje.
Sjeo sam za stol u svom uredu i zabuljio se u bijelu tabletu. Više-manje je nalikovala letećem tanjuru, aerodinamični disk sa sićušnom rupicom najednom kraju. Tek nakon nekoliko trenutaka intenzivnog motrenja bio sam u stanju opaziti rupicu.
Tableta nije bila kredasta poput aspirina, a ni sasvim glatka kao kapsule. Djelovala je čudno na dlanu, neobično osjetljiva na dodir, ali je istovremeno odavala utisak sintetične, nedokučive, pozorne dorađenosti.
Otišao sam preko puta u malu građevinu s kupolom znanu kao Opservatorij i predao tabletu Winnie Richards, mladoj istraživačici na području neurokemije o čijem se radu govorilo u superlativima. Bila je visoka, nespretna i samozatajna žena koja bi pocrvenjela uvijek kad bi netko ispričao nešto smiješno. Neki od njujorških emigranata rado su je posjećivali u njezinoj sobici i nabacivali po koji brzinski, kratki, samo da bi vidjeli kako se njezino lice oblijeva rumenilom.
Promatrao sam je za njezinim prenatrpanim stolom dok je dvije ili tri minute polako okretala tabletu između palca i kažiprsta. Liznula ju je i slegnula ramenima.
"Okus joj nije bogznašto."
"Koliko vam treba vremena za analizu sastojaka?"
"Moram još obaviti analizu mozga jednog dupina, ali dođite mi za četrdeset i osam sati."
Winnie je bila dobro poznata na Brijegu po odlaženju s mjesta na mjesto bez da bude opažena. Nitko nije znao kako je u tome uspijevala niti zastoje to smatrala potrebnim. Možda ju je na to tjerala svijest o vlastitom nezgrapnom obličju, štrkljastom izgledu i neobičnim dugačkim koracima. Možda je imala fobiju od otvorenih prostora, iako su prostori na sveučilištu bili zaklonjeni i starinski. Možda je svijet ljudi i stvari ostavljao takav dojam na nju, udarao je snagom nekakvog grubog i golog tijela - zapravo je činio da se zarumeni - da je nalazila jednostavnijim izbjegavati učestale susrete. Možda je bila umorna od toga da je nazivaju superlativima. Bilo kako bilo, imao sam muke pronaći je čitav ostatak toga tjedna. Nitko je nije vidio na travnjacima ili šetalištima, bila je odsutna kad god bih zavirio u njezinu sobicu.
Kod kuće, Denise je davala do znanja kako ne želi da se Dylar spominje. Nije me željela podvrći pritisku i čak je izbjegavala susrete očima kao da je razmjena znakovitih pogleda bila više nego što bi naše tajno saznanje moglo podnijeti. Babette, sa svoje strane, kao da nije mogla proizvesti pogled koji ne bi bio znakovit. Usred razgovora skrenula bi pogled na snježne pahulje, zalazak sunca ili parkirane automobile na neki izražajan i bezvremen način. Te su me kontemplacije počele brinuti. Ona je uvijek bila otvorena žena s osvježavajućim osjećajem za posebno i vjerom u opipljivo i zbiljno. Ovi, samo njezini, pogledi predstavljali su oblik otuđenja, ne samo od nas koji smo je okruživali, već i od samih stvari koje je tako beskrajno promatrala.
Sjedili smo za doručkom nakon što su starija djeca otišla.
"Jesi li vidio novog psa Stoverovih?"
"Ne," rekao sam.
"Oni misle da je biće iz svemira. I to nije šala. Bila sam tamo jučer. Životinja je uistinu čudna."
"Muči li te nešto u posljednje vrijeme?"
"Ne, dobro sam," rekla je.
"Volio bih kad bi mi rekla. Mi sve govorimo jedno drugome. I uvijek smo to činili."
"Jack, što bi me mučilo?"
"Buljiš kroz prozor. Nekako si drukčija. Kao da ne zamjećuješ stvari potpuno i ne reagiraš na njih kako si to prije činila."
"To radi njihov pas. Bulji kroz prozore. Ali ne bilo koji prozor. Odlazi gore na tavan i stavlja šape na prozorsku dasku najvišeg prozora kako bi mogao gledati van. Oni misle kako pas čeka na upute."
"Denise bi me ubila kad bi znala da ću ti reći ovo što ću ti reći."
"Što?"
"Pronašao sam Dylar."
"Kakav Dylar?"
"Bio je zalijepljen za pokrivalo radijatora."
"Zašto bih ja nešto lijepila za pokrivalo radijatora?"
"Govoriš upravo ono što je Denise predvidjela."
"Ona je obično u pravu."
"Razgovarao sam s Hookstrattenom, tvojim liječnikom."
"Ja sam u odličnom stanju, stvarno."
"To je i on rekao."
"Znaš li što bih najradije radila u ove hladne, sive, olovne dane?"
"Što?"
"Uvukla se u krevet sa zgodnim muškarcem. Stavit ću Wildera u njegov tunel za igru. Ti se obrij i operi zube. Nađemo se u spavaonici za deset minuta."


Toga popodneva ugledao sam Winnie Richards kako je skliznula kroz bočna vrata na Opservatoriju i skakutavo krenula malim travnjakom prema novim zgradama. Požurio sam iz ureda i krenuo za njom. Držala se blizine zidova krećući se u ritmu svojih golemih koraka. Osjećao sam se kao osoba koja je ugledala značajan prizor neke ugrožene životinje ili čudesne čovjekove podvrste poput Yetija ili Velikonogog. Bilo je hladno i još uvijek olovno. Shvatio sam da je neću sustići ako ne potrčim. Zurila je pored stražnje strane fakultetske zgrade i ja sam ubrzao ritam bojeći se da je ne izgubim. Bio je to čudan osjećaj - trčati. Nisam trčao već mnogo godina i nisam prepoznavao svoje tijelo u tom novom obliku, nisam prepoznavao svijet ispod svojih stopala, hitar i grube površine. Zamakao sam za ugao i još ubrzao, svjestan mase koja se tresla. Gore, dolje, život, smrt. Moj ogrtač je lebdio za mnom.
Sustigao sam je u praznom hodniku jednokatnice koja je mirisala po tekućini za balzamiranje. Stala je nasuprot zidu u svjetlo-zelenoj tunici i tenisicama. Bio sam suviše zadihan da bi govorio, pa sam podigao svoju desnu ruku tražeći stanku. Winnie me odvela do stola u sobičku punom mozgova u staklenkama. U stol je bio ugrađen sudoper i bio je prekriven bilješkama i laboratorijskim instrumentima. Dala mi je vode u papirnatoj čaši. Nastojao sam odvojiti okus vode od pogleda na mozgove i općeg mirisa konzervansa i dezinficijensa.
"Zar ste se skrivali od mene?" rekao sam. "Ostavljao sam vam pisamca i telefonske poruke."
"Ne od vas, Jack, ili bilo koga osobno."
"Zašto vas je onda bilo tako teško pronaći?"
"Zar nije to bit dvadesetog stoljeća?"
"Što?"
"Ljudi se skrivaju čak i onda kad ih nitko ne traži."
"Vi stvarno mislite da je to istina?"
"Toje očigledno," rekla je.
"Što je s tabletom?"
"Zanimljiv primjerak tehnologije. Kako se zove?"
"Dylar."
"Nikad nisam čula za to," rekla je.
"Što mi možete reći o tome. Pokušajte ne biti suviše znanstveni. Još nisam ručao." Gledao sam kako crveni.
"To nije tableta u starom značenju te riječi," rekla je. "To je sustav postupnog prijenosa lijeka. Ne djeluje odmah ili ne otpušta odmah svoje sastojke. Lijek u Dylaru je zatvoren polimerskom membranom. Voda iz vašeg želučano-crijevnog trakta cijedi se kroz membranu u pozorno kontroliranoj količini."
"Što voda čini?"
"Oslobađa lijek zatvoren membranom. Polagano, postupno, točno. Lijek izlazi iz polimerske tablete kroz jednu jedinu rupicu. Još jednom, količina je pozorno kontrolirana."
"Trebalo mi je dosta vremena da opazim rupicu."
"Zato što je probušena laserom. Ne samo što je malena, nego je i zadivljujuće točna u svojim dimenzijama."
"Laseri, polimeri."
"Nisam neki stručnjak u ovome, Jack, ali mogu vam reći da je to zadivljujući mali sustav."
"U čemu je bit sve te točnosti?"
"Rekla bih da je kontrolirano doziranje mišljeno da bi spriječilo efekt pogotka-ili-promašaja tablete ili kapsule. Lijek se propušta u određenim količinama u produženom periodu. Tako se izbjegava klasični obrazac predoziranja koje slijedi premala doza. Ne dobivate poplavu lijeka i poslije toga puko kapanje. Ne pada teško na želudac, nema mučnine, povraćanja, grčenja mišića, i tako dalje. Ovaj sustav je djelotvoran."
"Zaista sam pod dubokim dojmom. Čak sam i smeten. Ali, što se zbiva s polimerskom tabletom kad se lijek ispumpa iz nje?"
"Samouništava se. Zgusne se u potpunosti pod utjecajem gravitacije vlastite mase. Ušli smo u prostor fizike. Jednom kad je plastična membrana svedena na mikroskopske dijelove, ona jednostavno i neškodljivo napušta tijelo na uobičajen način."
"Fantastično. Recite mi sada čemu je lijek namijenjen? što je Dylar? Koji su kemijski sastojci?"
"Ne znam," rekla je.
"Naravno da znate. Vi ste briljantna znanstvenica. To svi kažu."
"Što bi drugo mogli reći. Ja sam neurokemičarka. Nitko ne zna što je to."
"Drugi znanstvenici imaju neku ideju o tome. Morali bi imati. I oni govore da ste briljantni."
"Svi smo mi briljantni. Zar se to ovdje ne podrazumijeva? Već me nazivate briljantnom, ja vas zovem briljantnim. To je oblik zajedničkog ega."
"Mene nitko ne naziva briljantnim. Nazivaju me oštroumnim. Kažu da sam zakucao na nešto veliko. Otvorio sam vrata u nešto za što nisu znali da postoji."
"Postoje i vrata koja vode u briljantnost. Sada je na meni red, to je sve. Osim toga, ja sam smiješno građena i smiješno hodam. Ako me ne bi nazivali briljantnom bili bi prisiljeni govoriti okrutnosti o meni. Vrlo neugodno za sve."
Pritisnula je neke mape na grudi.
"Jack, jedino što vam sa sigurnošću mogu reći da je tvar u Dylaru neka vrsta psihofarmaceutika. Vjerojatno je stvorena za interaktivno djelovanje s nekim udaljenim dijelom moždane ovojnice u čovjeka. Pogledajte oko sebe. Svuda su mozgovi. Morski psi, kitovi, dupini, veliki majmuni. Nijedan od njih ni približno ne nalikuje ljudskom mozgu u njegovoj složenosti. Ljudski mozak nije moje područje. Imam samo općenitu radnu sliku o ljudskom mozgu i to je dovoljno da se ponosim što sam Amerikanka. Vaš mozak ima trilijun neurona, a svaki neuron ima deset tisuća malih izdanaka. Sustav interne komunikacije ispunjava strahopoštovanjem. On je poput galaksije koju držite u ruci, samo što je još složeniji, još više tajanstven."
"Zašto vas to čini ponosnom što ste Amerikanka?"
"Dječji mozak razvija se odgovarajući na podražaje. Mi smo još uvijek vodeći u svijetu u podražajima."
Popio sam gutljaj vode.
"Žao mi je što ne znam više," rekla je. "Ali precizna priroda ovog lijeka mi izmiče. Mogu vam reći jednu stvar. Nije na tržištu."
"Ali, našao sam je u običnoj bočici za lijekove."
"Ne zanima me gdje ste ju našli. Prilično sam sigurna da mogu prepoznati sastojke nekog poznatog moždanog stimulatora. Ovaj je nepoznat."
Počela je bacati hitre poglede prema vratima. Oči su joj bile svijetle i uplašene. Shvatio sam da se iz hodnika čuju zvukovi. Glasovi, koraci. Gledao sam Winnie kako se povlači prema stražnjim vratima. Odlučio sam da ću još jednom poželjeti vidjeti njezino rumenilo. Gurnula je ruku iza leđa, pritisnula kvaku na vratima, hitro se okrenula i istrčala u sivo poslijepodne. Pokušavao sam smisliti nešto smiješno.

26


Sjedio sam u krevetu sa svojim bilješkama o njemačkoj gramatici. Babette je ležala na boku i buljila u radio-sat slušajući emisiju s telefonskim uključenjima slušatelja. Čuo sam ženu koja je rekla: "1977. godine pogledala sam u zrcalo i vidjela osobu u koju sam se polako pretvarala. Nisam mogla ili nisam htjela ustati iz kreveta. Siluete su se kretale na rubu moje vizure kao kad trčite niz stepenice. Primala sam telefonske pozive iz raketne baze s projektilima Pershing. Imala sam potrebu razgovarati s ljudima koji su imali slična iskustva. Trebao mi je nekakav program potpore u koji bih se upisala."
Nagnuo sam se preko tijela moje žene i isključio radio. Ona je i dalje buljila. Poljubio sam je nježno u potiljak.
"Murray kaže kako imaš značajnu kosu."
Nasmiješila se nekako blijedo i prazno. Spustio sam bilješke i lagano je okrenuo tako da je gledala ravno u strop dok sam govorio.
"Vrijeme je za ključni razgovor. Ti to znaš, ja to znam. Reći ćeš mi sve o Dylaru. Ako ne zbog mene, a ono zbog tvoje djevojčice. Ona je zabrinuta - zabrinuta do krajnjih granica. Osim toga, više nemaš prostora za manevriranje. Pritisnuli smo te uza zid. Denise i ja. Pronašao sam skrivenu bočicu, uzeo jednu tabletu i dao je na analizu u stručne ruke. Ti mali bijeli diskovi su vrhunski proizvodi. Laserska tehnologija, napredna plastika. Dylar je gotovo isto tako savršen kao mikroorganizmi koji su pojeli toksični oblak. Tko bi povjerovao u postojanje male bijele tablete koja djeluje kao tlačna pumpa u ljudskom tijelu da bi ga opskrbila lijekom na siguran i djelotvoran način, a još se i samorazgradila na kraju? Zatečen sam ljepotom svega toga. Znamo i još nešto, nešto pogubno u tvom slučaju. Znamo da Dylar nije dostupan u javnosti. Samo ta činjenica opravdava naše zahtjeve za objašnjenjem. Zapravo ti je ostalo vrlo malo mogućnosti. Samo nam reci kakva je priroda tog medikamenta. Kao što dobro znaš ja nemam temperament za progon ljudi. Ali, Denise je drukčija vrsta karaktera. Činio sam sve što sam mogao da je obuzdam. Ako mi ne kažeš ono što želim znati, pustit ću tvoju djevojčicu da radi što hoće. Krenut će na tebe iz svih oružja. Neće tratiti vrijeme na pokušaje da u tebi stvori osjećaj krivnje. Denise vjeruje u frontalni napad. Zakucat će te ravno u zemlju. Znaš da sam u pravu, Babette."
Proteklo je oko pet minuta. Ona je naprosto ležala i buljila u strop.
"Samo me pusti da to ispričam na svoj način," rekla je tihim glasom. "Hoćeš li liker?" "Ne, hvala."
"Nemoj žuriti," rekao sam. "Imamo cijelu noć. Ako bilo što hoćeš ili trebaš, samo mi reci. Trebaš samo pitati. Bit ću ovdje toliko dugo koliko je potrebno."
Prošao je još jedan trenutak.
"Ne znam točno kad je to počelo. Možda prije godinu i pol. Mislila sam da se zbiva neka faza u mom životu, kao neka plimna oznaka."
"Razmeđa," rekao sam. "Ili razvođe."
"Neki period ’useljavanja’, mislila sam. Srednje godine. Nešto takvo. To će stanje prestati i ja ću sve zaboraviti. Ali nije prestalo. Počela sam misliti da nikad ni neće."
"Kakvo stanje?"
"Zaboravi to zasad."
"Bila si depresivna u posljednje vrijeme. Nikad te nisam vidio takvu. To je cijela priča o Babette. Ona je vedra osoba. Ona ne podliježe potištenosti ili samosažaljenju."
"Pusti me da ti ispričam, Jack."
"U redu."
"Ti znaš kakva sam. Mislim da se sve može popraviti. Uz pravi pristup i primjeran trud, čovjek može promijeniti loše stanje tako što ga svede na najjednostavnije dijelove. Možeš načiniti popise, izmisliti kategorije, razvrstati liste i grafikone. Na taj način podučavam svoje učenike kako stajati, sjedili i hodati, iako znam kako ti misliš da su ti subjekti previše očigledni, nebulozni i općeniti da bi se svodili na sastavne dijelove. Ja nisam krajnje dosjetljiva osoba, ali znam kako prizemljiti stvari, kako ih razdvojiti i razvrstati. Možemo analizirati držanje, možemo analizirati kako se hranimo, pijemo, pa čak i kako dišemo. Kako drukčije razumjeti svijet - to je moj pogled na sve to."
"Ja sam tu," rekao sam. "Ako trebaš ili želiš bilo što, samo reci."
"Kad sam shvatila da to stanje neće otići tako brzo, pokušala sam ga bolje shvatiti svođenjem na dijelove. Najprije sam morala shvatiti ima li uopće dijelove. Odlazila sam u knjižnice i knjižare, čitala časopise i tehničke preglede, gledala kablovsku televiziju, sastavljala liste i dijagrame, crtala višebojne grafikone, nazivala pisce i znanstvenike s područja tehničkih znanosti, razgovarala s jednim Sikhom, svetim čovjekom, u Iron Cityiju, pa čak i proučavala okultne discipline, skrivajući knjige na tavan kako ih ti i Denise ne biste pronašli i pitali se što se događa."
"Sve to bez mojega znanja. A cijeli smisao Babette je da razgovara sa mnom, da otkriva i povjerava se."
"Ovo nije priča o tvojem razočarenju zbog moje šutnje. Ovo je priča o mojoj boli i pokušajima da je prekinem."
"Napravit ću vruću čokoladu. Hoćeš li?"
"Ostani. Ovo je ključni dio. Sva ta energija, sve to istraživanje, proučavanje i skrivanje od vas, a nisam se makla od početka. Stanje nije uzmicalo. Preplavilo je moj život i nije mi dalo mira. A onda, jednoga sam dana čitala gospodinu Treadwellu iz National Examinera. Jedan oglas je privukao moju pozornost. Nije bitno što je točno pisalo. Tražili su se dobrovoljci za tajno istraživanje. To je sve što trebaš znati."
"Mislio sam da su se samo moje bivše žene bavile prijevarama. Slatke prevarantice. Napete, zadihane, rumenih jagodica, dvojezične."
"Javila sam se na oglas, a zatim su me pozvali na razgovor u malo poduzeće koje se bavi istraživanjem iz psihologije. Znaš li o čemu se radi?"
"Ne."
"Znaš li koliko je složen ljudski mozak?"
"Nešto znam o tome."
"Ne, ne znaš. Nazovimo to poduzeće Gray Istraživanja, iako mu to nije pravi naziv. Nazovimo osobu s kojom sam razgovarala gospodin Gray. Gospodin Gray je složenica. Zapravo, upoznala sam tri ili četiri ili više ljudi iz poduzeća."
"To je bila jedna od onih dugačkih, niskih građevina od svijetlocrvene cigle s naelektriziranom ogradom i niskim ukrasnim grmljem."
"Nikada nisam bila u njihovom sjedištu. Nije bitno zašto. Stvar je u tome da sam ispunjavala jedan test za drugim. Emocionalni, psihološki, test motoričke reakcije, aktivnost mozga. Gospodin Gray je rekao da postoje tri finalista i da sam ja jedna od njih."
"Finalisti za što?"
"Trebali smo postati test-subjekti u razvojnom procesu krajnje eksperimentalnog i potpuno tajnog lijeka, šifriranog imena Dylar, na kojem je on radio godinama. Pronašao je mjesto u ljudskom mozgu koje Dylar stimulira i sada se bavio završnim usavršavanjem same tablete. Također je rekao da postoje opasnosti kod ispitivanja lijeka na ljudima. Mogla bih umrijeti. Mogla bih ostati živa, ali bi mogao umrijeti moj mozak. Mogla bi umrijeti lijeva strana mozga, a desna ostati živa. To bi značilo da bi lijeva strana moga tijela živjela, a desna bi umrla. Bilo je mnogo zastrašujućih izgleda. Mogla bih hodati postrance, ali ne i naprijed. Ne bih mogla razlikovati riječi od stvari, tako da kad bi netko rekao ’ubrzavajući metak’ ja bih pala na pod i potražila zaklon. Gospodin Gray me je želio upoznati s rizicima. Postojala su razrješenja od odgovornosti i drugi dokumenti koje sam trebala potpisati. Poduzeće je imalo pravnike, svećenike."
"I tako su te propustili, ljudsku pokusnu životinju."
"Ne, nisu. Rekli su da je prerizično - u pravnom, etičkom smislu i tako dalje. Krenuli su u stvaranje kompjutorskih molekula i kompjutorskih mozgova. Odbila sam to prihvatiti. Dospjela sam tako daleko, stigla sam tako blizu. Htjela bih da pokušaš razumjeti ono što se kasnije dogodilo. Ako ti uopće ispričam priču, moram u nju uključiti i taj pogled na stvari, taj mali prljavi kutak ljudskog srca. Kažeš da se Babette otkriva i povjerava."
"To je smisao Babette."
"Dobro. Otkrit ću se i povjeriti. Gospodin Gray i ja smo uspostavili privatni sporazum. Zaboravimo svećenike, pravnike, psihologe. Poduzet ćemo naše vlastite eksperimente. Moje će stanje biti izliječeno, on će doći do fantastičnog medicinskog otkrića."
"I zašto je to prljavo?"
"Jer uključuje nepromišljenost. To je bio jedini način da nagovorim gospodina Graya da mi dopusti upotrijebiti lijek. To mi je još jedino preostalo, to je bila moja posljednja nada. Najprije sam mu ponudila svoj um. A tada sam mu ponudila svoje tijelo."
Osjetio sam nekakvu toplinu koja mi se uspinjala uz leđa i isijavala kroz ramena. Babette je gledala ravno gore. Bio sam oslonjen o lakat, licem prema njoj, proučavajući njezine oblike. Kad sam konačno progovorio učinio sam to razumnim i ispitujućim glasom - glasom čovjeka čija je životna težnja razumjeti neku bezvremenu ljudsku zagonetku.
"Kako se tijelo nudi složenici od triju ili više ljudi? To je umnožena osoba. Kao policijski crtež na kojemu su obrve od jedne, a nos od druge osobe. Usredotočimo se na genitalije. O koliko skupina genitalija zapravo govorimo?"
"Samo jedne osobe, Jack. Ključne osobe, voditelja projekta."
"Više se, dakle, ne odnosimo prema gospodinu Grayu kao složenici?"
"On je sada jedna osoba. Otišli smo u prljavu malu sobu motela. Nije bitno gdje ni kada. Televizor je bio blizu stropa. To je sve čega se sjećam. Prljavo, jeftino. Srce me je boljelo. Ali bila sam tako, tako očajna."
"Ti to nazivaš nepromišljenošću, kao da nismo imali revoluciju izravnog i jednostavnog govora. Nazovi to pravim imenom, opiši to iskreno, daj tome vrijednost koju zaslužuje. Ušla si u sobu motela. Uzbuđivala te je njezina bezličnost, upotrebljivost i loš ukus namještaja. Koračala si bosa po nezapaljivoj prostirki. Gospodin Gray je hodao uokolo, otvarao vrata i tražio zrcalo pune veličine. Promatrao te je kako se razodijevaš. Legla si na krevet rastvarajući se. Tada je on ušao u tebe."
"Ne govori tim riječima. Znaš što mislim o takvom opisivanju."
"On je počinio ono što zovemo ulaskom. Drugim riječima utaknuo se. U jednom trenutku bio je potpuno odjeven i odlagao je ključeve unajmljenog automobila na ormarić. U drugom, bio je u tebi."
"Nitko nije bio ni u kome. To je glupi opis. Učinila sam što sam morala. Bila sam izvan toga. Funkcionirala sam izvan sebe. To je bila kapitalistička transakcija. Ti njeguješ suprugu koja ti govori sve. Činim sve što mogu da budem ta osoba."
"U redu, ja samo pokušavam razumjeti. Koliko puta ste odlazili u taj motel?"
"Manje-više redovito, nekoliko mjeseci. Takav je bio sporazum."
Osjetio sam vrelinu uz stražnji dio vrata. Pozorno sam je promatrao. Tuga se ukazala u njezinim očima. Legao sam na leđa i pogledao u strop. Radio se uključio. Počela je tiho plakati.
"Imamo desert s bananama," rekao sam. "Steffie ga je pripremila."
"Ona je dobra djevojčica."
"Hoćeš li da ti donesem malo? Nije mi teško."
"Zašto se radio uključio?"
"Auto-timer se pokvario. Odnijet ću ga sutra u servis."
"Ja ću ga odnijeti."
"U redu je", rekla je.
"To mi je najmanji problem. Nije mi teško."
"Jesi li uživala u seksu s njim?"
"Sjećam se samo televizora gore blizu stropa, usmjerenog prema nama."
"Je li imao smisao za humor? Znam da se ženama sviđaju muškarci koji se mogu šaliti na temu seksa. Ja ne mogu, nažalost, a mislim da nakon ovoga nema mnogo izgleda da bih mogao naučiti."
"Bolje je ako tog čovjeka znaš pod imenom gospodina Graya. To je sve. On nije visok, nizak, mlad ili star. On se ne smije niti plače. To je za tvoje dobro."
"Pitao bih nešto. Zašto Gray? Istraživanja ne vrše opite na životinjama? Životinje bi na neki način morale biti bolje od kompjutora."
"U tome i je stvar. Nema životinje s ovim stanjem. To je ljudsko stanje. Životinje strahuju od mnogih stvari, rekao je gospodin Gray. Ali njihovi mozgovi nisu dovoljno sofisticirani da proizvedu baš ovo određeno stanje duha."
Prvi put sam počeo slutiti o čemu je ona zapravo govorila cijelo vrijeme. Tijelo mi se ohladilo. Osjetio sam prazninu iznutra. Podigao sam se iz ležećeg položaja i ponovno, oslonivši se na lakat, pogledao prema njoj. Opet je počela plakati.
"Moraš mi reći, Babette. Dovela si me već tako daleko, već sam toliko toga morao progutati. Moram znati. Kakvo je to stanje?"
Što je duže jecala to sam bio sigurniji da znam što mi se spremala reći. Osjetio sam poticaj da se odjenem i odem, uzmem sobu negdje dok sve to ne nestane. Babette je podigla lice prema meni, rastuženo i blijedo, oči su joj pokazivale bespomoćni očaj. Gledali smo u lice jedno drugome, oslonjeni o laktove, poput skulptura besposlenih filozofa u klasičnoj akademiji. Radio se sam isključio.
"Bojim se umrijeti," rekla je. "Neprestano mislim na to. I ne mogu prestati."
"Nemoj mi to govoriti. To je užasno."
"Ne mogu si pomoći. Kako da si pomognem?"
"Ne želim to znati. Čuvaj to za naše stare dane. Još si mlada, imaš vremena za vježbanje. To nije razuman strah."
"Progoni me, Jack. Ne mogu to maknuti iz glave. Znam da ne bih trebala osjećati takav strah tako svjesno i tako uporno. Ali, što da radim? Jednostavno je tu. Zato i jesam tako hitro opazila oglas gospodina Graya u tabloidu koji sam čitala naglas. Naslov me je udario poput groma. STRAH OD SMRTI, pisalo je. Mislim na to bez prestanka. Razočaran si. Vidim da jesi."
"Razočaran?"
"Mislio si da će stanje biti više određeno. Voljela bih da jest. Ali, nitko ne traga mjesecima i mjesecima za razrješenjem nekakve male dnevne nelagode."
Pokušao sam je uvjeriti u suprotno.
"Kako možeš biti sigurna da je smrt nešto čega se bojiš? Smrt je tako neuhvatljiva. Nitko ne zna što je ona, kako se čovjek osjeća u njenom času, kako ona izgleda. Možda jednostavno imaš osobni problem koji izbija na površinu u obliku velikog, univerzalnog subjekta."
"Kakav problem?"
"Nešto što skrivaš od sebe same. Možda svoju debljinu."
"Smršavila sam. A što s mojom visinom?"
"Znam da si smršavila. U tome je stvar. Ti praktički isijavaš dobro zdravlje. Ti ga isparavaš. Hookstratten je to potvrdio, tvoj vlastiti liječnik. Mora biti nešto drugo, neki podsvjesni problem."
"Što može biti više podsvjesno od smrti?"
Pokušao sam joj dokazati kako to nije tako ozbiljno kao što misli.
"Baba, svi se boje smrti. Zašto bi se ti razlikovala? Sama si malo prije rekla kako je to ljudsko stanje. Ne postoji nitko stariji od sedam godina, a da se ne brine o umiranju."
"Svatko se boji smrti na nekoj razini svoga bića. Moj strah je sveobuhvatan. Ne znam kako ni zašto se to dogodilo. Ali, ne mogu biti jedina, zašto bi inače Gray Istraživanja trošili milijune na tabletu?"
"To sam ja i rekao. Nisi ti jedina. Postoje još stotine tisuća ljudi. Zar nije utješno to znati? Ti si poput žene na radiju koja je primala telefonske pozive iz raketne baze. Željela je pronaći i druge čija bi psihološka iskustva učinila da se osjeća manje usamljenom."
"Ali, gospodin Gray je rekao da sam ja iznimno osjetljiva na teror smrti. Dao mi je gomilu testova. Zato je bio tako zainteresiran da me uključi."
"To mi se čini čudnim. Tajila si taj teror toliko dugo. Ako si mogla tajiti takvu stvar od supruga i djece, možda i nije tako strašno."
"Ovo nije priča o supruginoj prevari. Ne možeš preskočiti pravu priču, Jack. Prevelika je."
Održavao sam glas mirnim. Obraćao sam joj se onako kako bi jedan od onih odlazećih profesora mogao osloviti mlađeg člana akademije, nekoga čiji je rad obećavajući i briljantan na mahove, ali možda suviše oslonjen na utjecaj starijeg kolege.
"Baba, ja sam taj u obitelji koji je opsjednut smrću. Uvijek sam ja bio taj."
"Nisi to nikad rekao."
"Da te poštedim brige. Da ostaneš temperamentna, vitalna i sretna. Kod nas si ti sretna osoba. Ja sam prokleta budala. To je ono na čemu ti ne mogu oprostiti. To da mi govoriš kako nisi žena za koju sam vjerovao da jesi. Povrijeđen sam, razoren."
"Uvijek sam o tebi mislila kao o nekom tko može sanjariti o smrti. Mogao si ići u šetnju i sanjariti. Ali u svim onim prigodama kad smo razgovarali o tome tko će prvi umrijeti, nikada nisi rekao da se bojiš."
"Isto se može reći i za tebe. ’Čim djeca odrastu.’ Zvučalo je kao da se spremaš na put u Španjolsku."
"Ja uistinu želim prva umrijeti," rekla je, "ali to ne znači da se ne bojim. Užasno se bojim. Bojim se neprestano."
"Ja se bojim više od polovice svoga života."
"Što bi htio da ti kažem? Tvoj je strah stariji i pametniji od moga?"
"Budim se u znoju. Budim se iznenada u samrtnom znoju."
"Ja žvačem gume za žvakanje jer mi se grlo stisne."
"Nemam tijela. Postojim samo kao um ili jastvo, sam u golemom svemiru."
"Ja neprestano prosuđujem samu sebe," rekla je.
"Preslab sam za pokrete. Nemam više nikakav osjećaj odlučnosti, nikakav osjećaj određenosti."
"Razmišljala sam o smrti moje majke. Onda je ona umrla."
"Ja razmišljam o smrti svih i svakoga. Ne samo o mojoj smrti. Zapadam u strašna zamišljanja."
"Osjećala sam se užasno krivom. Mislila sam kako je njezina smrt povezana s mojim razmišljanjem o tome. Isto osjećam i za vlastitu smrt. Što više razmišljam o njoj, to će se prije dogoditi."
"Kako je to čudno. Opsjedaju nas ti duboki, strašni i dugotrajni strahovi o nama i onima koje volimo. Ipak, mi se krećemo uokolo, razgovaramo s ljudima, jedemo i pijemo. Uspijevamo funkcionirati. Osjećaji su duboki i stvarni. Zar nas ne bi trebali paralizirati? Kako to da ih uspijevamo nadjačati, barem za kratko? Vozimo automobile, držimo predavanja. Kako to da nitko ne opaža kako smo duboko ustrašeni, sinoć, jutros? Je li to nešto što svi skrivaju jedni od drugih, na što svi prešutno pristaju? Ili svi dijelimo zajedničku tajnu a da to ne znamo? Skrivamo se iza iste krinke?"
"Što ako smrt nije ništa drugo do zvuk?"
"Električna buka."
"Čuješ ga zauvijek. Zvuk posvuda. Odvratno."
"Uniforma, bijela."
"Ponekad me preplavljuje," rekla je. "Ponekad mi se uvlači u misli, malo pomalo. Pokušavam joj govoriti. Ne sada, Smrti.’ "
"Ležim u mraku i gledam u sat. Uvijek neparni brojevi. Jedan i trideset i sedam ujutro. Tri i pedeset i devet ujutro."
"Smrt je neparna. Sikh mi je to rekao. Sveti čovjek u Iron Cityju."
"Ti si moja snaga, moja životna sila. Kako ću ti dokazati da je to strašna pogreška? Promatram te kad kupaš Wildera, glačaš moj plašt. Ti duboki i jednostavni užici su za mene sada izgubljeni. Vidiš li koliko je veliko to što si učinila?"
"Ponekad me pogodi kao udarac," rekla je. "Tada se želim sklupčati, gotovo fizički."
"Jesam li se zbog ovoga oženio s Babette? Da bi ona skrivala istinu od mene, skrivala stvari od mene, udružila se u seksualnu zavjeru na moj račun? Sve zavjere se kreću u jednom smjeru," rekao sam joj tmurno.
Dugo vremena držali smo čvrsto jedno drugo. Naša su tijela bila stopljena u zagrljaj koji je uključivao elemente ljubavi, žalosti, nježnosti, seksa i borbe. Kako smo samo istančano podgrijavali osjećaje, pronalazili zasjenjenja, poduzimali oskudne pokrete naših ruku, slabina, najtanje udisaje zraka, kako bismo postigli dogovor o našem strahu, unaprijedili naše natjecanje, iznijeli naše žudnje protiv kaosa u našim dušama.
Olovni, bezolovni, super bezolovni.
Ležali smo goli poslije ljubavi, vlažni i sjajni. Povukao sam prekrivač preko nas. Neko smo vrijeme govorili uspavljujućim šaptom. Radio se uključio.
"Ja sam tu," rekao sam. "Ako bilo što želiš ili trebaš, ma kako teško bilo, reci mi i stvar je riješena."
"Čašu vode."
"Naravno."
"Poći ću s tobom," rekla je.
"Ostani, odmori se."
"Ne želim biti sama."
Navukli smo ogrtače, otišli u kupaonicu po vodu. Ona je pila dok sam ja pišao. Na povratku u spavaonicu zagrlio sam je, pa smo hodali priljubljeni poput adolescenata na plaži. Čekao sam kraj kreveta dok je ona uređivala plahte i vraćala jastuke na mjesto. Odmah se sklupčala u položaj za spavanje, ali još je bilo stvari koje sam želio znati, stvari koje sam želio reći.
"Što su zapravo postigli ljudi u Gray Istraživanjima?"
"Izolirali su strah-od-smrti dio u mozgu. Dylar ubrzava olakšanje u tom sektoru."
"Nevjerojatno."
"To nije samo moćno sredstvo za smirenje. Lijek posebno djeluje na neuro-odašiljače u mozgu koji su povezani sa strahom od smrti. Svaki osjećaj ili pobuda ima vlastite neuro-odašiljače. Gospodin Gray je pronašao strah od smrti i zatim krenuo u pronalaženje kemikalija koje će navesti mozak da proizvede vlastita sredstva za zaustavljanje."
"Zadivljujuće i zastrašujuće."
"Sve što se događa u čitavom tvom životu je rezultat molekula koje jurcaju negdje u tvom mozgu."
"Heinrichove teorije mozga. Sve su točne. Mi smo rezultat vlastitih kemijskih impulsa. Nemoj mi govoriti o tome. Nepodnošljivo je misliti na to."
"Sve što kažeš, učiniš ili osjetiš može se dovesti u vezu s brojem molekula u određenom dijelu mozga."
"Što se zbiva dobru i zlu u tom sustavu? Strasti, zavisti i mržnji? Postaju li oni koloplet neurona? Govoriš li mi kako će skončati cijela tradicija ljudskih slabosti, kako će kukavičluk, sadizam, zlostavljanje postati pojmovi bez značenja? Jesmo li upitani da te stvari promatramo s nostalgijom? Što je s ubilačkim bijesom? Ubojice su se prema tom bijesu odnosile s izvjesnim strahopoštovanjem. Njegov zločin je golem. Što će se dogoditi kad ga svedemo na stanice i molekule? Moj sin igra šah s ubojicom. On mi je i ispripovijedao sve ovo. Nisam ga htio slušati’."
"Mogu li sada spavati?"
"Čekaj. Ako Dylar ubrzava olakšanje, zašto si onda bila tako tužna posljednjih dana i buljila u prazno?"
"Jednostavno. Lijek ne djeluje."
Glas joj je pukao dok je izgovarala te riječi. Stavila je jastuk preko glave. Mogao sam gledati jedino u brdoviti krajolik. Čovjek na radiju je rekao: "Primao sam zbunjujuće poruke o svojoj seksualnosti." Prodrmao sam joj glavu i tijelo preko prošivenog prekrivača.
"Možeš li to obrazložiti, Baba? Ja sam tu. Želim pomoći."
"Gospodin Gray mi je dao šezdeset pilula u dvije bočice. To bi moralo biti više nego dovoljno, rekao je. Jedna tableta svakih sedamdeset i dva sata. Ispuštanje lijeka je tako postupno i točno da nema preklapanja s jedne pilule na slijedeću. Ispraznila sam jednu bočicu negdje na kraju studenoga, početkom prosinca."
"Denise ju je pronašla."
"Zaista?"
"Otad ti je na tragu."
"Gdje sam je ostavila?"
"U kuhinjskom smeću."
"Zašto sam to učinila? To je bilo neoprezno."
"Što je s drugom bočicom?" rekao sam.
"Ti si pronašao drugu bočicu."
"Znam. Pitam koliko si tableta popila."
"Dosad sam popila dvadeset i pet iz te bočice. U svemu to je pedeset i pet. Još je pet preostalo."
"Četiri su ostale. Jednu sam dao na analizu."
"Jesi li mi to već rekao?"
"Jesam. A je li uopće bilo ikakve promjene u tvom stanju?"
Dopustila je vrhu glave da izroni.
"Ispočetka sam vjerovala u to. Sam početak je pružao najviše nade. Od tada nema nikakvog poboljšanja. Sve sam obeshrabrenja. Pusti me sada spavati, Jack."
"Sjećaš li se večere kod Murraya? Na povratku kući smo razgovarali o tvojim prazninama u pamćenju. Rekla si kako nisi sigurna uzimaš li lijekove. Nisi se mogla sjetiti, tako si rekla. To je, naravno, bila laž."
"Valjda," rekla je.
"Ali nisi lagala o rupama u pamćenju općenito. Denise i ja smo pretpostavili kako je tvoj zaborav popratna pojava nekog lijeka koji uzimaš."
Pojavila se cijela glava.
"Potpuno krivo," rekla je. "Nije to bila popratna pojava lijeka. To je bila popratna pojava stanja. Gospodin Gray je rekao da je moj gubitak pamćenja očajnički pokušaj suprotstavljanja strahu od smrti. A sada je i gospodin Gray promašio."
"Zna li on to?"
"Ostavila sam mu poruku na telefonskoj sekretarici."
"Je li te nazvao?"
"Poslao mi je vrpcu poštom, a ja sam je odnijela kod Stoverovih da bih je poslušala. Rekao je kako se doslovce ispričava, štogod to značilo. Rekao je da ipak nisam prava osoba za to, naposljetku. On je siguran da će lijek proraditi jednog dana, uskoro, na nekoj osobi, negdje. Rekao je da je pogriješio sa mnom. Bilo je previše slučajnosti. Bio je previše zainteresiran."
Bila je polovica noći. Bili smo iscrpljeni, oboje. Ali došli smo već tako daleko, rekli tako puno da sam znao kako nismo još mogli prestati. Duboko sam uzdahnuo. Zatim sam legao na leđa i zabuljio se u strop. Babette se protegnula preko moga tijela da bi isključila svjetiljku. Zatim je pritisnula prekidač na radiju ubijajući glasove. Tisuću drugih noći završilo je manje-više na taj način. Osjećao sam kako tone u krevet.
"Postoji nešto što sam samom sebi obećao da ti neću kazati."
"Zar to ne može čekati do jutra?" rekla je.
"Moja je smrt već otprilike predodređena. Neće se dogoditi sutra ili preksutra. Ali je na djelu."
U nastavku sam joj ispripovijedao o mojoj izloženosti Nyodeneu D. Govoreći činjenično, neutralno, kratkim izjavnim rečenicama. Rekao sam joj o kompjutorskom stručnjaku, o načinu kojim je tipkao u moju povijest da bi dobio pesimistično složeno izviješće. Mi predstavljamo završni zbroj naših podataka, rekao sam joj, baš kao što predstavljamo završni zbroj naših kemijskih impulsa. Pokušao sam joj objasniti kako teško sam se borio da bih zatajio od nje to saznanje. Ali, nakon njezinih ispovijedi ovo se činilo pogrešnom vrstom tajne koju bih čuvao.
"Zato zapravo više ne govorimo o strahu i neuhvatljivom teroru," rekao sam. "To je žestoka i teška stvar, činjenica sama."
Polako se izvukla ispod pokrivača. Popela se na mene, jecajući. Osjetio sam njezine prste kako pritišću moja ramena i vrat. Tople suze kapnule su mi na usne. Udarala me po grudima, zgrabila moju lijevu ruku i zagrizla u meso između palca i kažiprsta. Jecanje joj se pretvorilo u nekakav zvuk nalik roktanju, pun strašnog očajanja. Uhvatila je moju glavu rukama, nježno a ipak čvrsto, i kotrljala je lijevo-desno po jastuku, čin koji nisam mogao povezati ni s čim što je ikada radila, ni s čim što se činilo da ona jest.
Kasnije, kad se otkotrljala s moga tijela i pala u nemiran san, ja sam i dalje buljio u mrak. Radio se uključio. Izvukao sam se iz kreveta i otišao u kupaonicu. Deniseini slikoviti potiskavači za papire stajali su na prašnjavoj polici kraj vrata. Pustio sam vodu teći po dlanovima i zapešćima. Pljusnuo sam hladnu vodu na lice. Jedini ručnik u blizini bio je mali ružičasti ubrus za ruke točkastog uzorka. Obrisao sam se polagano i pozorno. Zatim sam odvojio pokrivalo radijatora od zida i zavukao ruku pod radijator. Bočica s Dylarom je nestala.