Don DeLillo-Bijela buka

First topic message reminder :



Don DeLillo


Bijela buka




White Noise 1985.

(nagrada "National Book Award (Fiction)”;

"National Book Critics Circle Award" finalist)


"Ova je nova mjera štednje," rekao je. "Neprivlačno pakiranje. Privlači me.
Ne samo da štedim, već kao da pridonosim nekoj vrsti opće duhovne suglasnosti.
To je kao Treći svjetski rat. Sve je bijelo. Oduzet će nam jarke boje i upotrijebiti ih u ratnim planovima."
(tekst u "tabeli" na naslovnoj strani)



Za Sue Buck i Lois Wallace

27


Bio sam na svom drugom sistematskom pregledu poslije toksičnog događaja. U nalazima nije bilo uznemirujućih brojki. Smrt je još uvijek bila preduboko da bi se opazila. Moj liječnik, Sundar Chakravarty, pitao me je otkuda ta moja iznenadna nestrpljivost za provjerom nalaza. U prošlosti sam se uvijek pribojavao rezultata.
Rekao sam mu da se još uvijek bojim. Široko se nasmijao čekajući zaključak. Stisnuo sam mu ruku i krenuo prema vratima.
Na putu kući vozio sam niz ulicu Elm želeći zastati kod samoposluživanja. Ulica je bila krcata vozilima za hitne slučajeve. Malo dalje ugledao sam raštrkana tijela. Čovjek s vrpcom oko ruke puhnuo je u zviždaljku prema meni i stao ispred automobila. Krajičkom oka spazio sam i druge ljude u Mylex odijelima. Ljudi s nosilima trčali su preko ceste. Kad se čovjek sa zviždaljkom približio, mogao sam razaznati slova na njegovoj vrpci oko ruke: SIMUVAC.
"Povucite se," rekao je. "Cesta je zatvorena."
"Jeste li vi ljudi sigurni da ste spremni za simulaciju? Možda biste radije pričekali neku slijedeću ekološku katastrofu. Prorijedite raspored."
"Izađite van, povucite se. Nalazite se u zoni izlaganja."
"Što to znači?"
"To znači da ste mrtvi," rekao mi je.
Odvezao sam se izvan ulice i parkirao auto. Zatim sam se polako odšetao natrag u ulicu Elm nastojeći izgledati kao da pripadam. Držao sam se izloga, pomiješao se s tehničarima i policajcima, s uniformiranim osobama. Na cesti su stajali autobusi, policijski automobili, kola hitne pomoći. Ljudi s elektroničkom opremom ponašali su se kao da pokušavaju otkriti radijaciju ili toksične otpatke. S vremenom sam se približio dobrovoljnim žrtvama. Bilo ih je dvadesetak, polegnutih, mlitavih, složenih preko rubova pločnika, posjednuti po ulici sa omamljenim izrazom na licu.
Bio sam iznenađen ugledavši svoju kćer među njima. Ležala je posred ceste, na leđima, s jednom nogom izbačenom u stranu i glavom iskošenom u suprotnom smjeru. Jedva sam uspijevao gledati u nju. Je li to ono kako misli o sebi u starosti od devet godina - već žrtva koja uvježbava svoje umijeće? Djelovala je tako prirodno, tako duboko prožeta idejom općeg pomora. Je li to budućnost koju predviđa?
Otišao sam do nje i čučnuo.
"Steffie? Jesi li to ti?"
Otvorila je oči.
"Ne bi smio biti ovdje, ako nisi žrtva," rekla je.
"Samo sam se htio uvjeriti da si dobro."
"Kaznit će me, ako te ugledaju."
"Hladno je. Razboljet ćeš se. Zna li Baba da si ovdje?"
"Prijavila sam se u školi prije sat vremena."
"Mogli su vam barem podijeliti prekrivače," rekao sam.
Zatvorila je oči. Još sam joj govorio nekoliko trenutaka, ali nije odgovarala. U tišini nije bilo traga ni ljutnji ni odbijanju. Samo savjesnost. Stvarala je vlastitu pobožne odanosti svojem žrtvovanju.
Vratio sam se na pločnik. Višestruko pojačani muški glas razlijegao se ulicom odnekuda iz samoposluživanja.
"Želio bih vas pozdraviti u ime Uprave za uznapredovale katastrofe, privatnog savjetničkog poduzeća koje organizira i upravlja simuliranim evakuacijama. Mi surađujemo s dvadeset i dva državna tijela u izvođenju ove vježbe uznapredovale katastrofe. Prve, vjerujem, od mnogih. Što bolje uvježbamo katastrofu, to ćemo sigurniji biti od stvarne nesreće. Tako život funkcionira, jel da? Nosite kišobran u ured sedamnaest dana uzastopno, a kiši ni traga. Prvi dan kad ga ostavite kod kuće, prolom oblaka. Uvijek se tako događa, jel da? Super, ajmo na posao. Kad se sirena oglasi triput dugo, tisuće nasumce odabranih izbjeglica će napustiti svoje domove i radna mjesta, ući u svoja vozila i usmjeriti se prema dobro opremljenim skloništima. Upravljači prometom će se utrkivati do svojih kompjuteriziranih stanica. Najnovije upute bit će emitirane putem SIMUVAC radijskog sustava. Ljudi za uzimanje uzoraka zraka razmjestit će se duž zone izlaganja oblaku. Ispitivači dnevnih uzoraka će testirati mlijeko i slučajne odabire prehrambenih artikala u slijedeća tri dana u ugroženoj zoni. Mi danas ne simuliramo određeno zagađenje. Ovo izlijevanje ili izbacivanje ima višestruku svrhovitost. To bi mogao biti radioaktivni dim ili oblaci kemikalija ili magla nepoznatog podrijetla. Važna stvar je pokret. Vi morate te ljude izvući iz ugrožene zone. Naučili smo mnogo u noći rastućeg oblaka. Ali, nema zamjene za planiranu simulaciju. Ako se stvarnost umiješa u obliku automobilskog sudara ili žrtve koja je ispala iz nosila, važno je upamtiti da mi nismo ovdje da bismo namještali slomljene kosti ili gasili stvarne požare. Mi smo ovdje da bismo simulirali. Prekide bismo u stvarnoj situaciji mogli plaćati životima. Ako naučimo ne obazirati se na prekide danas, moći ćemo ne obazirati se na njih kasnije kad se to bude računalo. Super. Kad sirene ispuste dva melankolična piska, ulični kapetani će pregledati kuću-po-kuću u potrazi za onima koji su nehotice ostavljeni. Ptice, zlatne ribice, stariji ljudi, hendikepirani, invalidi, zatvorenici, svejedno. Pet minuta, žrtve. Svi vi spasilačko osoblje upamtite da ovo nije simulacija eksplozije. Vaše su žrtve svladane, ali nisu traumatizirane. Sačuvajte svoju nježnu, samilosnu brigu za atomsku gljivu u lipnju. Još imamo četiri minute, a vrijeme otkucava. Žrtve, krenite šepajući. I upamtite, niste ovdje zbog vrištanja ili histerije. Mi cijenimo skromne žrtve. Ovo nije New York ili L.A. Bit će dostatno tiho jecanje."
Odlučio sam kako ne želim promatrati. Otišao sam do auta i krenuo kući. Sirene su emitirale prva tri urlika kad sam se zaustavio ispred kuće. Heinrich je sjedio na prednjim stubama odjeven u reflektirajući prsluk i s kamuflažnom kapom na glavi. S njim je bio i neki stariji dječak. Imao je čvrsto, zbijeno tijelo i kožu neodređene pigmentacije. U našoj ulici nije se činilo da se itko evakuira. Heinrich je provjeravao držač s bilješkama.
"Što se događa?"
"Ja sam ulični kapetan," rekao je.
"Znaš li da je Steffie žrtva?"
"Rekla je da će možda biti."
"Zašto mi nisi rekao?"
"Dakle, pokupili su je i strpali u kola hitne pomoći. U čemu je problem?"
"Ne znam u čemu je problem."
"Ako ona to želi učiniti, onda i treba to učiniti."
"Djeluje tako dobro prilagođeno ulozi."
"To bi joj moglo spasiti život jednoga dana," rekao je.
"Kako pretvaranje da si ranjen ili mrtav može spasiti život?"
"Ako to učini sada, možda neće morati kasnije. Što više uvježbavaš nešto, to je manje vjerojatno da će se uistinu dogoditi."
"To je rekao i savjetnik."
"To je fora, ali djeluje."
"Tko je ovo?"
"Orest Mercator. On će mi pomoći provjeriti ostavljene."
"Ti si onaj koji želi sjediti u kavezu punom smrtonosnih zmija. Možeš li mi reći zašto?"
"Zato što želim srušiti rekord," rekao je Orest.
"Zašto bi želio biti ubijen u rušenju rekorda?"
"Što - ubijen? Tko je spominjao ubijanje?"
"Bit ćeš okružen rijetkim i smrtonosnim reptilima."
"Oni su najbolji u tome što oni čine. Ja želim biti najbolji u tome što ja činim."
"A što ti činiš?"
"Sjedit ću u kavezu šezdeset i sedam dana. Toliko je potrebno da bi se srušio rekord."
"Je li ti jasno da dovodiš život u pitanje zbog dva-tri retka u jeftinoj knjizi?"
Ispitivački je pogledao Heinricha, očigledno vjerujući kako je on odgovoran za ovo idiotsko ispitivanje.
"Ugrist će te," nastavio sam.
"Neće me ugristi."
"Kako znaš?"
"Tako što znam."
"To su prave zmije, Orest. Jedan ugriz i to je to."
"Jedan ugriz ako ugrizu. Ali, neće ugristi."
"One su stvarne. Ti si stvaran. Zmije ujedaju ljude svakoga dana. Otrov je smrtonosan."
"Zmije ujedaju ljude. Ali, mene neće."
Slušao sam samog sebe kako govorim: "Hoće, hoće. Te zmije ne znaju kako ti misliš da je smrt neostvariva. One ne znaju kako si ti mlad i snažan i kako misliš da smrt vrijedi za sve osim tebe. Ugrist će te i ti ćeš umrijeti."
Zastao sam posramljen strašću svoga izlaganja. Iznenadio sam se vidjevši kako me gleda s izvjesnim zanimanjem, s izvjesnim nezadovoljnim poštovanjem. Možda mu je neuobičajena silina moga ispada osvijetlila težinu zadanog nauma, ispunila ga saznanjima o neugodnoj sudbini.
"Ako žele ugristi, neka ugrizu," rekao je. "Ako ništa drugo, otići ću u trenu. Te zmije su najbolje, najbrže. Ako me nadimajuća riđovka ugrize, umrijet ću za nekoliko sekundi."
"Čemu ta tvoja žurba? Imaš devetnaest godina. Pronaći ćeš stotine načina za smrt koji su bolji od zmijskog ugriza."
Kakvo je to ime Orest? Proučavao sam njegov izgled. Mogao je biti hispanskoga podrijetla, ili sa srednjeg Istoka ili iz središnje Azije ili tamnoputi istočni Europljanin ili svjetloputi crnac. Je li govorio s akcentom? Nisam bio siguran. Je li vukao podrijetlo s otočja Samoe, je li bio čisti sjevernoamerikanac ili sefardski Židov? Postalo je teško saznavati ono što ljude ne možeš pitati.
Rekao mi je: "Koliko se puta možete podići na prečki?"
"Ne znam. Ne baš puno."
"Jeste li ikada ikoga udarili u lice?"
"Možda, ali više sam ga okrznuo, jednom, davno."
"Htio bih nekoga udariti u lice. Golom šakom. Najjače što mogu. Da otkrijem kakav je to osjećaj."
Heinrich se cerio kao doušnik iz filmova. Začula se sirena - dvostruko melankolično zavijanje. Ušao sam u kuću dok su dečki provjeravali bilješke s kućnim brojevima. Babette je bila u kuhinji i hranila Wildera.
"Obukao je reflektirajući prsluk," rekao sam.
"Za slučaj magle. Neće ga udariti neki auto u žurbi."
"Mislim da se nitko neće gnjaviti žurbom. Kako se osjećaš?"
"Bolje," rekla je.
"I ja."
"Mislim da mi bavljenje Wilderom podiže raspoloženje."
"Potpuno te razumijem. Uvijek se osjećam dobro kad sam s Wilderom. Je li to zato što se ne drži uživanja kao pijan plota? On je sebičan a da nije zahtijevan, sebičan na neki potpuno nesputan i prirodan način. Nešto divno krije se u načinu na koji ispusti jednu stvar i posegne za drugom. Nervira me kad druga djeca ne cijene u potpunosti osobite trenutke ili prigode. Stvari koje bi trebalo sačuvati i u njima uživati jednostavno kliznu pokraj njih. Ali, kad to čini Wilder, vidim duh genija u akciji."
"Možda je tako, ali još ima nečeg u vezi s njim što me podiže. Nešto veće, grandioznije i ne znam točno što je to."
"Podsjeti me da pitam Murraya," rekao sam.
Gurnula je žlicu s juhom u djetetova usta i načinila grimasu koje bi ono trebalo oponašati, govoreći: "Da da da da da da da."
"Moram te pitati još jednu stvar. Gdje je Dylar?"
"Zaboravi ga, Jack. Ludino zlato ili koji god već primjereniji termin."
"Okrutna opsjena. Znam. Ali, htio bih skloniti tablete na neko sigurno mjesto, ako ništa drugo kao fizički dokaz da Dylar postoji. Ako lijeva polutka tvoga mozga bude odlučila umrijeti, želim da mogu tužiti nekoga. Ostale su četiri tablete. Gdje su?"
"Želiš mi reći da nisu iza pokrivala radijatora?"
"Tako je."
"Nisam ih dirala, stvarno."
"Je li moguće da si ih bacila u ljutnji ili nekom trenutku depresije? Htio bih ih imati kao povijesne činjenice. Kao vrpce iz Bijele kuće. Čuvaju ih u arhivi."
"Ti nisi prošao testove," rekla je. "Ako je progutaš, čak i samo jedna pilula može biti opasna."
"Ne želim ih gutati."
"Želiš."
"Mi smo se izvukli iz zone probavljanja. Gdje je gospodin Gray? Možda bih ga želio tužiti iz principa."
"Sklopili smo pakt, on i ja."
"Utorkom i petkom, Motel GRAYolik."
"Nisam to mislila. Obećala sam da neću nikome odati njegov pravi identitet. Uzimajući u obzir kako si krenuo, to obećanje se udvostručuje. To je više za tvoje dobro nego za njegovo. Neću ništa reći, Jack. Pokušajmo jednostavno obnoviti naše živote. Recimo jedno drugome da ćemo se potruditi najbolje kako znamo. Da da da da da."
Odvezao sam se do osnovne škole i parkirao nasuprot glavnom ulazu. Dvadeset minuta kasnije počeli su izlaziti u valovima, tri stotine klinaca, brbljavi, razdragani, povremeno razulareni. Izvikivali su briljantne uvrede, najnovije i primjenjive prostačke izraze, udarali se torbama i pletenim kapama. Sjedio sam za volanom i pretraživao mnoštvo lica, osjećajući se kao preprodavač droge ili pervertit.
Ugledavši Denise pritisnuo sam trubu i ona je prešla ulicu. To je bilo prvi put da sam uopće došao pred nju u školu, pa me je pogledala sumnjičavo i značajno dok je prolazila ispred automobila - pogled je govorio da nije raspoložena za novosti o razdvajanju ili razvodu. Za povratak kući izabrao sam cestu uz rijeku. Pozorno je ispitivala moj profil.
"Radi se o Dylaru," rekao sam. "Lijek nema nikakve veze s Babinim problemom s pamćenjem. Zapravo, potpuno suprotno. Uzima Dylar da bi poboljšala pamćenje."
"Ne vjerujem ti."
"Zašto?"
"Zato što ne bi došao po mene u školu samo da bi mi to rekao. Zato što smo već shvatili da ga ne možemo nabaviti ni s receptom. Zato što sam razgovarala s njezinim liječnikom i on nije nikada čuo za nj."
"Zvala si ga kući?"
"U ured."
"Dylar je za nijansu previše specijalistički lijek za liječnika opće prakse."
"Je li moja majka ovisnik o drogama?"
"Ti si pametnija od toga," rekao sam.
"Ne, nisam."
"Htjeli bismo znati što si učinila s bočicom. U njoj je bilo još nekoliko tableta."
"Kako znaš da sam je ja uzela?"
"Znam. A i ti znaš."
"Ako mi netko kaže što Dylar stvarno jest, možda ćemo se i pomaknuti s mrtve točke."
"Postoji još nešto što ti ne znaš," rekao sam. "Tvoja majka više ne uzima taj lijek. Što god bilo razlogom za tvoje skrivanje bočice, više ne vrijedi."
Cesta nas je kružno odvela prema zapadu i sad smo vozili sveučilišnim campusom. Automatski sam posegnuo u džep za tamnim naočalama i stavio ih.
"Onda ću je baciti," rekla je.
Slijedećih nekoliko dana iskušao sam cijelu paletu argumenata, neki od njih su gotovo zaustavljali dah svojom delikatnom paučinastom teksturom. Čak sam delegirao i Babette uvjerivši je da bočica mora biti u rukama odraslih. Ali, volja djevojčice bila je nadmoćno otporna. Njezin život kao pravne jedinke bio je oblikovan cjenkanjem i dogovaranjem odraslih, te je odlučila slijediti ultimativni kod koji joj nije dopuštao trgovinu ili nagodbu. Objekt pregovora ostat će skriven dok ona ne sazna njegovu tajnu.
Možda je tako i bilo najbolje. Napokon, lijek je mogao biti opasan. A ja nisam ni bio pristalica lakih rješenja, nečega što bi jednostavnim gutanjem oslobodilo moju dušu starodrevnog straha. Ali, nisam se mogao osloboditi misli o tableti u obliku letećeg tanjura. Hoće li ikada djelovati, hoće li djelovati na neke ljude, a na druge ne? Ona je bila dobroćudni kontrapunkt zlu Nyodena. Tableta se kotrlja s kraja moga jezika dolje u želudac. Kora lijeka otpušta oslobađajući blagotvorne kemikalije u moj krvotok i one preplavljuju dio u mom mozgu koji se boji smrti. Sama pilula tiho se samouništava u sićušnom rasprsnuću prema unutra, u polimerskoj imploziji, diskretnoj i točnoj i brižnoj.
Tehnologija s ljudskim licem.

28


Wilder je sjedio u visokom stolcu ispred štednjaka i gledao kako voda kuha u malom emajliranom loncu. Čini se da ga je to opčinjavalo. Pitao sam se je li otkrio neku sjajnu povezanost među stvarima o kojima je inače razmišljao kao o odvojenima. Kuhinja je uobičajeno bogata takvim trenucima, možda za mene jednako toliko koliko i za njega.
Steffie je ušla govoreći: "Ja sam jedina osoba koju znam da voli srijede." Činilo se da je zanima Wilderova opčinjenost. Stala je kraj njega pokušavajući shvatiti što ga je privuklo uskuhaloj vodi. Nagnula se nad lonac tražeći jaje.
Glazbeni akcent za proizvod zvan Ray-Ban Putnik počeo se vrtjeti u mojoj glavi.
"Kako je prošla evakuacija?"
"Puno ljudi se uopće nije pojavilo. Motali smo se okolo i čekali. I stenjali."
"Pojavit će se kad budu prave," rekao sam.
"Onda je prekasno."
Svjetlo je bilo blistavo i hladno i činilo je da stvari sjaje. Steffie je bila odjevena za izlazak u to školsko jutro, ali je ostala uz štednjak gledajući od Wildera prema loncu i natrag, nastojeći presjeći linije njegove znatiželje i čuđenja.
"Baba je rekla da si primila pismo."
"Moja majka želi da je posjetim za Uskrs."
"Dobro. Želiš li ići? Naravno da želiš. Ti voliš svoju majku. Ona je sad u Mexico Cityju, zar ne?"
"Tko će me odvesti?"
"Ja ću te odvesti na aerodrom. Tvoja majka će te pokupiti na drugom kraju. To je lako. Bee to stalno radi. Ti voliš Bee." Zbog veličine te misije, tog leta u stranu zemlju gotovo nadzvučnom brzinom. Sama, u grbavom kontejneru od titana i čelika, zanijemjela je u trenu. Gledali smo kako voda vrije.
"Ponovno sam se upisala u žrtve. To će biti baš prije Uskrsa. Zato mislim da moram ostati."
"Još jedna evakuacija? Kojim povodom ovaj put?"
"Čudni smrad."
"Hoćeš reći neka kemikalija iz tvornice s druge strane rijeke?"
"Valjda."
"Što trebaš raditi kao žrtva smrada?"
"Još nam nisu rekli."
"Siguran sam da možeš izostati taj jedan put. Napisat ću ti ispričnicu," rekao sam.
Moj prvi i četvrti brak je bio s Danom Breedlove, Steffienom majkom. Prvi brak je funkcionirao dovoljno dobro da bismo pokušali ponovno Čim je to postalo obostrano moguće. Kad smo to i učinili, nakon melankoličnih epoha s Janet Savory i Tweedy Browner, stvari su se počele raspadati. Ali, ne prije nego što je začeta Stephanie Rose u zvjezdanoj noći na Barbadosu. Dana je podmitila službenika.
Ispričala mi je vrlo malo o svom špijunskom poslu. Znao sam da je recenzirala prozu za CIA, najčešće dugačke, ozbiljne romane sa šifriranom strukturom. Taj ju je posao činio umornom i nervoznom, rijetko kad sposobnom uživati u hrani, seksu ili razgovoru. Razgovarala je španjolski s nekim na telefonu, bila hiperaktivna majka, obasjana nekim sablasnim olujnim intenzitetom. Dugački romani stalno su stizali poštom.
Čudno je to kako neprestano upadam u društvo ljudi povezanih sa špijunažom. Dana je radila kao honorarni špijun. Tweedy je potjecala iz ugledne stare obitelji koja je imala dugu tradiciju u špijunaži i kontra-špijunaži i sada je udata za operativca na visokom položaju, specijaliziranog za poslove u džunglama. Janet, prije nego se povukla u ašram, je bila analitičar strane monete za tajnu grupu naprednih teoretičara povezanih s nekim kontroverznim teorijskim institutom. Jedino što mi je rekla je kako se nikada nisu susreli na istom mjestu dvaput uzastopno.
Obožavao sam Babette između ostaloga i zato što je predstavljala čistu suprotnost tome, pravo oslobođenje. Ona nije bila osoba s tajnama, bar ne dotad dok je strah od smrti nije bacio u mahnitost tajnovitog istraživanja i erotske obmane. Razmišljao sam o gospodinu Grayu i njegovom isturenom članu. Slika je bila maglovita, nedovršena. Čovjek je bio bukvalno siv i odašiljao je vizualni šum.
Voda je dosegla ključanje. Steffie je pomogla dječaku pri silasku s visokog stolca. Na putu prema ulaznim vratima naletio sam na Babette. Izmijenili smo jednostavna, ali duboko iskrena pitanja koja upućujemo jedno drugome dva, tri puta dnevno nakon noći s Dylar ispovijedima. "Kako se osjećaš? " Postavljanje pitanja, to da si čuo drugog kako ga postavlja, činilo je objema da se osjećamo bolje. Ustrčao sam na kat ne bi li pronašao naočale.
"Nacionalni rak kviz "je bio na TV.
U blagovaonici Centenary Halla promatrao sam Murraya kako njuška svoju hranu. Njujorški emigranti bili su blijedi u licu na neki poseban način. Osobito Lasher i Grappa. Imali su bljedilo opsjednutosti, bljedilo velikih apetita ograničenih malim prostorima. Murray je rekao da Elliot Lasher ima film noir lice. Njegov je izgled bio oštro definiran, kosa namirisana nekakvom uljnom prerađevinom. Pala mi je čudna pomisao na pamet kako su ovi ljudi nostalgični za crno-bijelim, kako u njihovim željama dominiraju akromatske vrijednosti, osobni ekstremi poslijeratnog urbanog sivila.
Alfonse Stompanato je sjeo, isijavajući agresiju i prijetnju. Doimalo se kao da me promatra, kao da jedan šef odjela ispituje auru šefa drugog odjela. Na licu njegova plašta bio je prišiven znak Brooklyn Dodgera.
Lasher je zgužvao papirnati ubrus i bacio ga na nekoga tko je bio dva stola udaljen. Zatim se zabuljio u Grappu.
"Tko je predstavljao najznačajniji utjecaj u tvom životu?," rekao je neprijateljskim tonom.
"Richard Widmark u Poljupcu smrti. Kad je Richard Widmark gurnuo onu staricu u invalidskim kolicima niz stepenice, to je bilo nešto poput mog vlastitog prijelomnog trenutka. Riješilo je brojne sukobe. Kopirao sam sadistički smijeh Richarda Widmarka i upotrebljavao ga bar deset godina. Pomogao mi je u nekim emocionalno teškim vremenima. Richard Widmark kao Tommy Udo u Poljupcu smrti Henryja Hathawaya. Sjećaš li se tog jezovitog smijeha? Poput hijene. Demonsko hihotanje. Razjasnio je brojne stvari u mom životu. Pomogao mi da postanem osoba."
"Jesi li ikada pljunuo u svoju bocu bezalkoholnog pića da ga ne bi morao dijeliti s drugim klincima?"
"To se radilo automatski. Neki tipovi su čak pljuvali u svoje sendviče. Nakon što bi lijepili sitne kovanice na zid, kupovali bi klopu i piće. I uvijek se događala serija pljuvanja. Ekipa je pljuvala na svoje sladolede na štapiću, na kolače."
"Koliko si imao godina kad si prvi put shvatio da je tvoj otac kreten?"
"Dvanaest i pol," rekao je Grappa. "Sjedio sam na balkonu kina Loew's fairmont i gledao Sukob u noći Fritza Langa s Barbarom Stanwyck kao Mae Doyle, Paulom Douglasom kao Jerryjem d'Amatom i velikim Robertom Ryanom kao Earlom Pfeifferom. U sporednim ulogama - J. Carroll Naish, Keith Andes i mlada Marilyn Monroe. Snimljen u trideset i dva dana. Crno-bijeli."
"Jesi li ikad dobio erekciju od zubne tehničarke dok se trljala o tvoju ruku čisteći ti zube?"
"Više puta nego mogu izbrojiti."
"Kad odgrizeš mrtvu kožu s palca, progutaš li je ili ispljuneš?"
"Kratko je sažvačem, a zatim je hitro izbacim s vrha jezika."
"Zatvoriš li ikada oči," rekao je Lasher, "dok voziš na autoputu?"
"Držao sam oči zatvorene na Sjevernom autoputu broj 95 punih osam sekundi. Osam sekundi je moj osobni rekord. Zatvarao sam oči do šest sekundi na zavojitim lokalnim cestama, ali to je samo pri brzini od četrdeset ili pedeset. Na autoputovima s više traka obično postignem stotinu i deset prije nego zatvorim oči. To se radi na ravnim dionicama. Zatvarao sam oči do pet sekundi na ravnim dionicama kad je bilo i drugih ljudi u automobilu. Najprije pričekaš da zadrijemaju, onda to napraviš."
Grappa je imao okruglo, oznojeno i zabrinuto lice. Bilo je nešto u njemu od dragog dječaka kojeg su prevarili. Promatrao sam ga kako pali cigaretu, trese šibicu i baca je u Murrayevu salatu.
"Koliko si uživao još kao dijete," rekao je Lasher, "zamišljajući se mrtvim?"
"Ma, pusti dječje doba," reko je Grappa. "Ja to još uvijek neprestano radim. Kad god sam nervozan zbog nečega, zamišljam sve svoje prijatelje, rođake i kolege skupljene oko mog odra. Njima je vrlo, vrlo krivo što nisu bili bolji prema meni dok sam bio živ. Radio sam vrlo naporno da sačuvam samosažaljenje. Zašto ga odbaciti samo zato što si odrastao? Djeca su vrlo dobra u samosažaljenju što mora značiti da je prirodno i značajno. Kad zamišljaš sebe mrtvim najjeftiniji je, najvulgarniji i najzadovoljavajući oblik djetinjeg samosažaljenja. Kako su tužni i ucviljeni i krivi svi ti ljudi koji što je oko tvog velikog brončanog lijesa. Nisu čak u stanju pogledati jedni druge u oči, jer znaju da je smrt tog pristojnog i sućutnog čovjeka rezultat zavjere u kojoj su svi oni sudjelovali. Lijes je prekriven cvijećem i obrubljen nabranom tkaninom boje lososa ili breskve. Naizmjence te zapljuskuju divni valovi samosažaljenja i samopoštovanja gledajući samog sebe kako ležiš u tamnom odijelu i kravati, izgledajući suncem opaljeno, spremno i odmorno, kao što kažu za predsjednike poslije ljetovanja. Ali, postoji u tome nešto još djetinjastije, nešto što pruža još veće zadovoljstvo od samosažaljavanja, nešto što objašnjava zašto se redovito zamišljam mrtvim u liku značajnog tipa okruženog licemjernim žaliteljima. To je moj način kažnjavanja ljudi, jer misle da su njihovi vlastiti životi važniji od moga."
Lasher je rekao Murrayu: "Morali bismo imati službeni Dan mrtvih. Poput Meksikanaca."
"Imamo ga. Zove se Super Bowl tjedan."
Nisam to htio više slušati. Imao sam svoje vlastito umiranje kojim sam se morao pozabaviti, neovisno o zamišljanjima. Ne zato što bih mislio da su Grappine primjedbe neprimjerene. Njegova ideja o zavjeri pobudila je u meni osobitu reakciju. To je ono što opraštamo na našim samrtničkim posteljama, ne nedostatak ljubavi ili pohlepu. Mi im opraštamo zbog njihove sposobnosti da se udalje, da djeluju šutnjom protiv nas i da nas tako, djelotvorno, poraze.
Promatrao sam Alfonsea kako potvrđuje svoju medvjeđu prisutnost šireći ramena. Shvatio sam to kao znak zagrijavanja za govor. Htio sam zbrisati, iznenadno pobjeći, otrčati.
"U New Yorku," rekao je gledajući izravno u mene, "ljudi pitaju imaš li dobrog internista. To je ono gdje leži stvarna moć. Unutarnji organi. Jetra, bubrezi, želudac, crijeva, pankreas. Interna medicina je magična formula. Dobar internist mora posjedovati snagu i karizmu potpuno odvojeno od liječenja kojim se bavi. Ljudi pitaju za stručnjake za porez, stručnjake za nekretnine, preprodavače droge. Ali, internisti su ti koji su stvarno važni. ’Tko je tvoj internist?’, netko će reći izazovnim glasom. Pitanje podrazumijeva da ako je ime tvog internista nepoznato sigurno je da ćeš umrijeti od tumora u obliku gljive na pankreasu. O tebi se misli kao o inferiornom i osuđenom na propast, ne samo zato što tvoji unutarnji organi možda ispuštaju krv nego zato što ne znaš kome treba otići zbog toga, kako steći poznanstva, kako pronaći vlastiti put u svijetu. Nije važan vojno-industrijski kompleks. Stvarna vlast se nalazi u tim malim izazovima i zastrašivanjima, u rukama ljudi poput nas."
Progutao sam svoj desert i iskrao se od stola. Vani sam pričekao Murraya. Kad se pojavio, uhvatio sam ga za ruku malo iznad lakta, pa smo hodali kroz campus kao par starijih Europljana, glava sagnutih u razgovoru.
"Kako uspijevaš to slušati?" rekao sam. "Smrt i bolesti. Razgovaraju li o tome svaki put?"
"Kad sam bio sportski reporter, nalazio sam se s drugim novinarima na putovanjima. Hotelske sobe, avioni, taksiji, restorani. Razgovarali smo samo o jednom. O seksu i smrti."
"To su dvije stvari."
"U pravu si, Jack."
"Mrzio bih vjerovati da su te dvije stvari neodvojivo povezane."
"Na putovanjima je naprosto sve povezano. Sve i ništa, da budemo precizni."
Hodali smo pored malih hrpica otapajućeg snijega.
"Kako napreduje tvoj seminar o automobilskim nesrećama?"
"Vidjeli smo već stotine sekvenci sa sudarima. Automobili s automobilima. Automobili s kamionima. Kamioni s autobusima. Motori s automobilima. Automobili s helikopterima. Kamioni s kamionima. Moji studenti misle da su ti filmovi proročki. Oni označuju samoubilačku želju tehnologije. Vožnju k samoubojstvu, bjesomučnu jurnjavu ka samoubojstvu."
"A što ti kažeš studentima?"
"To su uglavnom filmovi B produkcije, TV filmovi, filmovi za seoska kina na otvorenom. Kažem svojim studentima da ne traže apokalipsu na takvim mjestima. Ja te prometne udese doživljavam dijelom duge tradicije američkog optimizma. Oni su pozitivni događaji puni starog ja-to-mogu’ optimizma. Za svaki automobilski sudar se hoće da bude bolji od prethodnoga. Postoji neprestana nadgradnja alata i umijeća, to je susret izazova. Redatelj veli, ’Hoću da ovaj teški kamion načini salto mortale u zraku što treba proizvesti narančastu vatrenu kuglu trideset i šest stopa u promjeru koju će snimatelj upotrijebit kao osvjetljenje scene.’ Kažem svojim studentima da ako žele uvesti tehnologiju u to, moraju uzeti u obzir i tu sklonost prema grandioznim djelima, sklonost prema ostvarivanju snova."
"Snovi? Kakav je odgovor tvojih studenata?"
"Isti kao tvoj. ’Snovi?’ Sva ta krv i staklo, škripanje guma. A što je s tim čistim bacanjem, osjećajem da je civilizacija u propadanju?"
"Što s tim?" rekao sam.
"Ja im kažem kako je to što vide nevinost, a ne propadanje. Film se odmiče od složenih ljudskih strasti da bi nam pokazao nešto elementarno, nešto vatreno i bučno i frontalno. To je konzervativno ispunjenje želja, čežnja za naivnošću. Mi želimo postati ponovno bezdušni. Želimo obrnuti tijek iskustva suprotno svijetu i njegovim odgovornostima. Moji studenti kažu, pogledajte ta smrvljena tijela, te ranjene udove. Kakva je to vrsta nevinosti?"
"I što kažeš na to?"
"Ja im kažem da ne mogu misliti na automobilski udes na filmu kao na nasilnički čin. To je slavlje. To je ponovno uzdizanje tradicionalnih vrijednosti i vjerovanja. Ja povezujem automobilske sudare s praznicima poput Dana zahvalnosti ili Četvrtog srpnja. Ne oplakujemo mrtve i ne združujemo se zbog čudotvorstava. To su dani svjetovnog optimizma, slavljenja sebe samih. Napredovat ćemo, prosperirati, usavršiti se. Uzmite za primjer bilo koji prometni udes u bilo kojem američkom filmu. To je trenutak oduševljenja poput staromodnog glumljenja leta, hodanja s krilima. Ljudi koji postavljaju te nesreće znaju uhvatiti bezbrižnost, nepomućeni laki užitak kakvima se automobilski udesi u stranim filmovima ne mogu ni približiti."
"Treba promatrati onkraj nasilja."
"Upravo to. Promatrati onkraj nasilja, Jack. Tamo se krije divni, nesputani duh nevinosti i zabave."

29


Babette i ja smo se kretali niz široki prolaz među policama svatko sa svojim sjajnim kolicima. Prošli smo pored obitelji koja se u kupovanju sporazumijevala gestikulirajući jezikom gluhih. Neprestano sam viđao obojene svjetlosti.
"Kako se osjećaš?" upitala je.
"Dobro sam. Osjećam se dobro. Kako si ti?"
"Zašto ne odeš na sistematski? Ne bi li se bolje osjećao sa saznanjem da nema ničega?" "Bio sam na dva sistematska. Nema ničega."
"Što je rekao Dr. Chakravarty?"
"A što je mogao reći?"
"On govori engleski tako lijepo. Volim ga slušati kad govori."
"Još više voli pričati."
"Što misliš time da još više voli pričati. Misliš da koristi svaku prigodu da bi pričao? On je liječnik. Mora pričati. Ti ga vrlo stvarno plaćaš da govori. Misliš li da se razmeće svojim lijepim engleskim? Da ti ga trlja u lice?"
"Trebamo deterdžent za suđe."
"Nemoj me ostaviti samu," rekla je.
"Idem samo do petog reda."
"Ne želim biti sama, Jack. Vjerujem da to znaš."
"Prebrodit ćemo mi tu našu stvar," rekao sam. Možda ćemo biti jači nego ikada. Odlučni smo da budemo dobro. Babette nije neurotična osoba. Ona je snažna, zdrava, otvorena, afirmativna. Ona stvarima govori da. To je smisao Babette.
Ostali smo zajedno među redovima i na blagajni. Babette je kupila tri tabloida za svoj slijedeći susret s Starim Čovjekom Treadwellom. Čitali smo ih zajedno dok smo čekali u redu. Zajedno smo otišli do automobila, utovarili kupljeno, sjedili vrlo blizu jedno drugome dok sam nas vozio doma.
"Osim mojih očiju," rekao sam.
"Što misliš pod time?"
"Chakravarty misli da bih trebao otići okulistu."
"Opet te točke u bojama."
"Da."
"Prestani nositi te tamne naočale."
"Ne mogu predavati Hitlera bez njih."
"Zašto?"
"Trebaju mi, to je sve."
"Glupe su, nepotrebne."
"Izgradio sam karijeru," rekao sam. "Možda i ne razumijem sve elemente koji su doveli do toga, no to je samo razlog više da ne prčkaš po tome."
Centri za deja vu krizu počeli su se zatvarati. Vruću liniju za hitne slučajeve isključili su tiho bez velike halabuke. Ljudi su polako počeli zaboravljati. Nisam im mogao zamjeriti, premda sam se do neke mjere osjećao napuštenim, kao da sam ostao sam držati vreću.
Vjerno sam odlazio na satove njemačkog. Sa svojim sam učiteljem počeo raditi na stvarima koje bi mogao reći pozdravljajući delegate Hitlerske konferencije koja je još uvijek bila tjednima udaljena. Prozori su već bili potpuno blokirani namještajem i raznim krhotinama. Howard Dunlop sjedio je u sredini sobe, njegovo je ovalno lice lebdjelo u šezdeset watta žmirkajuće svjetlosti. Počeo sam vjerovati kako sam ja jedina osoba s kojom je ikada govorio. Također sam počeo vjerovati kako on više treba mene nego ja njega. Neprilična i užasavajuća pomisao.
Na oštećenom stolu pokraj vrata ležala je knjiga na njemačkom jeziku. Naslov je bio otisnut crnim slovima, debelim, teškim, izbočenim i zloslutnim: Das Aegyptische Todtenbuch.
"Što je to?" upitao sam.
"Egipatska knjiga mrtvih," prošaptao je. "Bestseler u Njemačkoj."
Vrlo često, kad Denise nije bila kod kuće, švrljao sam po njezinoj sobi. Podizao sam stvari, spuštao ih, zavirivao iza zavjesa, bacao pogled u otvorenu ladicu, stavljao nogu pod njezin krevet i njuškao uokolo. Nesentimentalno razgledavanje.
Babette je i dalje slušala govorne emisije na radiju.
Počeo sam bacati stvari. Stvari s vrha i dna mog ormara, stvari iz kutija u podrumu i na tavanu. Bacio sam prepisku, stare knjige, časopise koje sam čuvao da bi ih pročitao, zatupljene olovke. Bacio sam tenisice, sportske čarape, rukavice s odrezanim prstima, stare remene i kravate. Naletio sam na hrpe studentskih radova i slomljene šipke za redateljski stolac. I to sam bacio. Bacio sam svaku sprej limenku kojoj je nedostajao vrh.
Plinsko brojilo proizvodilo je osobit zvuk.
Te sam večeri na TV vidio filmski izvještaj o policajcima koji su iznosili leš u plastičnom pokrovu iz nečijeg stražnjeg dvorišta u Bakersvilleu. Reporter je rekao kako su nađena dva tijela, a vjerovalo se da ih je i više zakopano u istom dvorištu. Možda mnogo više. Možda dvadeset tijela, trideset tijela - nitko nije znao zasigurno. Pokazao je rukom po krajoliku. Bilo je to veliko stražnje dvorište.
Reporter je bio sredovječni čovjek koji je govorio jasno i snažno, a ipak s nekom mjerom intimnosti, ostavljajući dojam čestog kontakta s publikom, podijele zajedničkog interesa i uzajamnog povjerenja. Kopanje će se nastaviti kroz noć, rekao je, i TV postaja će se vratiti na poprište čim se pojavi neki napredak. Iz njegovih usta to je djelovalo kao obećanje ljubavnika.
Tri večeri kasnije sam nabasao u Heinrichovu sobu gdje je privremeno bio smješten televizor. On je sjedio na podu u debeloj majici s kapuljačom i gledao prijenos uživo s istog mjesta. Dvorište je bilo potpuno osvijetljeno, a muškarci s krampovima i lopatama radili su između hrpa blata. Reporter je stajao u prvom planu, gologlav, u kaputu od ovčjeg krzna, u laganoj susnježici, i govorio svježe vijesti. Policija je rekla da ima pouzdane informacije, kopači su bili metodični i vješti, rad se nastavljao bez prekida već sedamdeset i dva sata. No, nisu pronašli nijedno novo truplo.
Osjećaj neispunjenih očekivanja bio je potpun. Tuga i praznina ispunjavale su scenu. Potištenost i otužna atmosfera. Osjećali smo je i mi sami, moj sin i ja, gledajući u tišini. Bila je u sobi miješajući se sa zrakom iz pulsirajućih struja elektrona. Reporter se iz početka doimao puko apologetski. Ali, kako je nastavio komentirati nedostatak masovne grobnice postajao je sve bespomoćniji, gestikulirao je prema kopačima, vrtio glavom, gotovo spreman da nas zamoli za razumijevanje i sućut. Pokušavao sam ne biti razočaran.

30


U mraku um radi neprestano kao uporni stroj, kao da u cijelom svemiru samo on ne spava. Pokušavao sam razaznati zidove, toaletni stolić u kutu. Bio je to stari bespomoćni osjećaj. Malen, slab, okružen smrću, sam. Panika, božica šuma i divljine, napola koza. Okrenuo sam glavu udesno, sjetivši se radio-sata. Gledao sam kako se mijenjaju brojke, kako napreduju znamenke minuta, od neparnih k parnima. U mraku isijavale su zeleno.
Nakon nekog vremena probudio sam Babette. Topli zrak dizao se iz njezinog tijela dok se pridizala prema meni. Zadovoljni zrak. Mješavina zaborava i sna. Gdje se nalazim, tko si ti, o čemu sam sanjala?
"Moramo razgovarati," rekao sam.
Nešto je mrmljala, kao da je otklanjala neku lebdeću prikazu. Kad sam posegnuo za svjetiljkom, udarila me je otvorenim dlanom u ruku. Svjetlost se pojavila. Povukla se prema radiju, pokrila preko glave i zajecala.
"Ne možeš pobjeći. Puno je toga o čemu moramo razgovarati. Želim pristup gospodinu Grayu. Moraš mi reći pravi naziv Gray Istraživanja."
Nije mogla ništa drugo do jecati. "Ne."
"Ne tražim ništa nerazumno. Promatram to sa svih strana. Ne njegujem neke velike nade ili očekivanja. Samo želim provjeriti, pokušati. Ne vjerujem u magiju. Samo velim, ’daj da pokušam, daj da vidim.’ Ležim ovdje već satima praktički oduzet. Mokar sam od znoja. Dodirni mi grudi, Babette."
"Samo pet minuta. Moram spavati."
"Osjeti. Daj mi svoju ruku. Vidi kako je mokro."
"Svi se znojimo," rekla je. "Znoj, pa što?"
"Ovdje su dva potočića."
"Ti bi htio lijek. Nije dobro, Jack."
"Tražim samo nekoliko minuta nasamo s gospodinom Grayom da vidimo bih li odgovarao."
"Pomislit će da ga želiš ubiti."
"Ali, to je ludo. Bio bih lud. Kako bih ga mogao ubiti?"
"Znat će da sam ti rekla za motel."
"Motel je riješen i zaboravljen. Ne mogu promijeniti motel. Zar bih ubio jedinog čovjeka koji me može osloboditi patnje. Dodirni mi pazuha, ako mi ne vjeruješ."
"Pomislit će da si ljubomorni muž."
"Iskreno, motel nije tako veliki grijeh. Zar bih se bolje osjećao da ga ubijem? On ne mora ni znati tko sam ja. Stvorit ću lažni identitet, izmisliti kontekst. Pomozi mi, molim te."
"Ne govori mi kako se znojiš. Znoj, pa što! Čovjeku sam dala svoju riječ."
Ujutro smo sjedili za kuhinjskim stolom. Sušilica za rublje čula se iz hodnika. Slušao sam oštre zvukove dugmadi i patentnih zatvarača dok su udarali o površinu bubnja.
"Već dobro znam što ću mu reći. Govorit ću opisno, klinički. Bez filozofije ili teologije. Obratit ću se onom pragmatičnom u njemu. Sigurno će ga se dojmiti činjenica da je moja smrt određena. Iskreno, to je više nego što si ti mogla ponuditi. Moja potreba je intenzivna. Vjerujem da će odgovoriti na sve to. Osim toga, on želi novi pokušaj na živom subjektu. Takvi su to ljudi."
"Kako mogu znati da ga nećeš ubiti?"
"Ti si moja supruga. Zar sam ja ubojica?"
"Ti si muškarac, Jack. Svi znamo kakvi su muškarci i njihov nekontrolirani bijes. U tome su muškarci jako dobri. U bolesnoj i nasilničkoj ljubomori. U ubilačkom bijesu. A kad su ljudi dobri u nečemu, naprosto je prirodno da traže prigodu kako bi to ostvarili. Kad bih ja bila dobra u tome, učinila bih to. Slučajno nisam. Zato, umjesto ulaska u ubilačke bjesove, čitam slijepima. Drugim riječima, poznajem svoja ograničenja. Pripravna sam pristati na manje."
"Čime sam ovo zaslužio? To nije nalik tebi. Biti sarkastična, podrugljiva."
"Okani se toga," rekla je. "Dylar je moja pogreška. Neću dopustiti da bude i tvoja."
Slušali smo udarce i struganje dugmadi i patentnih zatvarača. Bilo je već vrijeme da krenem na sveučilište. Glas s gornjeg kata primijetio je: "Kalifornijsko društvo mislilaca izjavilo je kako bi se slijedeći svjetski rat mogao voditi zbog soli."
Čitavo poslijepodne stajao sam uz prozor u mom uredu i promatrao opservatorij. Već se pomaljao mrak kad se Winnie Richards pojavila na pokrajnjim vratima, pogledala na obje strane, a zatim se plesno uputila niz ukošenu tratinu. Požurio sam iz ureda, pa niz stepenice. U nekoliko sekundi već sam bio na popločanoj stazi, trčeći. Gotovo iznenadno osjetio sam neobični zanos, nešto poput okrepljujućeg uzbuđenja koje označuje oporavak izgubljenog užitka. Vidio sam je kako zamiče za ugao kontroliranim uklizavanjem prije nego što će nestati iza zgrade za održavanje. Trčao sam najbrže što sam mogao, oslobađajuće se, trčao sam usuprot vjetru, isturenih grudiju, visoko podignute glave, žestoko mašući rukama. Ponovno se pojavila na dohvat knjižnice, sjenovita spodoba, uvijek na oprezu, koja se kretala ispod zasvođenih prozora, gotovo utopljena u sumračje. Kad se približila stepenicama, iznenadno je ubrzala, postižući punu brzinu iz gotovo stojećeg starta. Bio je to ljubak i vješt manevar i divio sam mu se, iako me je doveo u loš položaj. Odlučio sam se za prečicu iza knjižnice i dostići je na dugom i ravnom prilazu kemijskim laboratorijima. Kratko vrijeme trčao sam uz pripadnike tima za lacrosse dok su napuštali teren poslije treninga. Trčali smo usporedo, igrači su ritualno mahali svojim palicama i pjevali nešto što nisam uspijevao razumjeti. Kad sam dohvatio stazu, morao sam hvatati dah. Winnie nije bilo nigdje na vidiku. Trčao sam kroz fakultetsko parkiralište, pored krajnje moderne kapelice, oko administrativne zgrade. Vjetar je sada već bio čujan dok se lomio u visokim granama. Trčao sam prema istoku, pa promijenio mišljenje i zastao gledajući uokolo skinuvši naočale da bih vidio jasno. Želio sam trčati, bio sam spreman trčati. Bio bih trčao najdalje što bih mogao, bio bih trčao kroz noć, bio bih trčao da zaboravim zašto trčim. Nakon nekoliko trenutaka ugledao sam obris kako se uspinje uz brdo na rubu campusa. To je morala biti ona. Opet sam potrčao, iako sam znao da je predaleko i da će nestati iza vrha brijega i da se neće pojaviti tjednima. Unio sam sve što sam imao u završni uspon, svladavajući beton, travu, šljunak, pluća su mi gorjela u grudima, težina u mojim nogama kao da je dolazila iz srca zemlje, iz njezina najintimnijeg proročkog usuda, zakona o palim tijelima.
Kako sam samo bio iznenađen kad sam, približavajući se vrhu, vidio da se zaustavila. Nosila je Gore-Tex punjenu jaknu i gledala na zapad. Sporo sam hodao prema njoj. Kad sam zanemario red privatnih kuća, ugledao sam to što ju je zaustavilo. Rub zemlje drhtao je u tamnoj izmaglici. Na njoj je ležalo sunce i tonulo u nju kao brod u goruće more. Još jedan postmodernistički zalazak sunca, bogat u romantičnoj slikovitosti. Čemu opisivati ga? Dovoljno je reći kako je sve na našem polju ili u našem pogledu postojalo zato da upije svjetlost toga događaja. Ipak, ne bih rekao da je to bio jedan od jačih zalazaka sunca. Bilo je dinamičnijih boja, dubljih osjećaja za priču.
"Bok, Jack. Nisam znala da si se popeo ovamo gore."
"Obično odlazim na nadvožnjak iznad autoputa."
"Nije li ovo - nešto."
"Daje lijepo - lijepo je."
"Navodi me na razmišljanje. Zaista."
"O čemu razmišljaš?"
"O čemu možeš razmišljati pred licem ovakve ljepote? Uplašim se, to znam."
"Ovaj zalazak i nije medu najstrašnijima."
"Mene plaši. Ma, pogledaj ga samo."
"Jesi li gledala prošlog utorka? Moćan zalazak koji oduzima dah. Ovoga bi proglasio prosječnim. Možda popuštaju."
"Nadam se da ne," rekla je. "Nedostajali bi mi."
"Možda se smanjuju ostaci toksičnosti u atmosferi."
"Ima mišljenja da ostaci otrovnog oblaka ne uzrokuju zalaske. To su ostaci mikroorganizama koji su pojeli oblak."
Stajali smo tamo i promatrali komešanje drečave svjetlosti nalik lupanju srca u dokumentarcu na televiziji u boji.
"Sjećaš li se pilule u obliku letećeg tanjura?"
"Naravno," rekla je. "Sjajan primjer tehnološke izvedbe."
"Otkrio sam zbog čega je načinjena. Načinjena je da bi riješila jedan prastari problem. Strah od smrti. Potiče mozak na proizvodnju inhibitora smrtnog straha."
"Ali, svejedno umiremo."
"Svi umiru, da."
"Samo se nećemo bojati," rekla je.
"Tako je."
"Zanimljivo, valjda."
"Dylar su načinili pripadnici tajne istraživalačke skupine. Vjerujem da su neki od tih ljudi psiho-biolozi. Pitao sam se jesi li možda čula šuškanja o skupini koja tajno radi na strahu od smrti."
"Ja bih bila posljednja koja bi čula takve priče. Nitko me ne može naći. Kad me nađu, to je zato da bi mi rekli nešto važno."
"Što bi moglo biti važnije od ovoga?"
"Ti govoriš o tračevima, nagađanjima. To nije mala stvar, Jack. Tko su ti ljudi, gdje im je baza?"
"Zato sam i trčao za tobom. Mislio sam da bi ti mogla znati nešto o njima. Ja čak ni ne znam što je to psiho-biolog."
"To je nekakva univerzalna stvar. Interdisciplinarna. Pravi rad je dubinski."
"Nemaš mi ništa više reći?"
Nešto u mom glasu natjeralo ju je da se okrene i pogleda me. Winnie jedva da je zašla u tridesete, ali je imala zdravo i iskusno oko za potencijalne nesreće od kojih je život sastavljen. Usko lice do pola skriveno tankim smeđim viticama, oči blistave i uzbuđene. Imala je kljunast i koščat izgled velikog plišanog stvorenja. Malena ukočena usta. Osmijeh u neprestanom sukobu s nekim unutrašnjim nalogom protiv zavodljivosti humora. Murray mi je jednom rekao da mu se sviđala, jer je nalazio kako je njezina tjelesna neobičnost znak inteligencije u gotovo prebrzom napredovanju, pa sam pomislio kako sam shvatio na što je mislio. Ona je čeprkala po svijetu oko sebe, otimala mu, a ponekad ga i pregazila.
"Ne znam koja je tvoja osobna umiješanost s tom supstancijom," rekla je, "ali mislim da je greška izgubiti osjećaj za smrt, pa čak i ako je to strah od smrti. Nije li smrt povezanost koju trebamo? Zar ona ne daje životu osjećaj dragocjenosti, osjećaj definicije? Moraš se zapitati bi li išta u tvom životu imalo ljepotu i značenje bez saznanja o konačnoj liniji, granici ili ograničenju?"
Gledao sam kako se svjetlost penje u okrugle nakupine visinskih oblaka. Freedent, Orbit, Winterfresh.
"Ljudi misle da sam prostorna," rekla je. "Ali, ja imam prostornu teoriju o ljudskom strahu, to je sigurno. Zamisli sebe, Jack, osobu koja je vezana za kuću, čovjeka koji se ne kreće pretjerano, kako hodaš duboko u šumi. Opaziš nešto krajičkom oka. Prije nego što shvatiš bilo što drugo, jasno ti je kako je ta stvar vrlo velika i da nema mjesta u tvom uobičajenom okviru referencija. Pukotina u tvojoj slici svijeta. Ili ta stvar ne bi trebalo biti ovdje ili ti. Tada stvar uđe u puni vidokrug. To je medvjed, grizzly, golem, sjajno smeđ, koji se razmeće, slina kaplje iz njegovih raširenih ralja. Jack, ti nisi nikada vidio veliku životinju u divljini. Pogled na tu zvijer je tako naelektrizirajuće neobičan da ti donosi obnovljeni osjećaj sebe, novu svijest o sebi - sebi u okvirima jedinstvene i zastrašujuće situacije. Vidiš samog sebe na nov i krajnje intenzivan način. Ponovo se otkrivaš. Jasno ti je kako neminovno slijedi tvoje vlastito raščlanjivanje. Zvijer uzdignuta na stražnje noge omogućila ti je da vidiš tko si, možda prvi put, izvan poznatog okruženja, sam, udaljen, kao cjelina. Ime koje dodjeljujemo ovom složenom procesu je strah."
"Strah je samosvijest podignuta na viši stupanj."
"Tako je, Jack."
"A smrt?" rekao sam.
"Ego, ego, ego. Kad bi se na smrt gledalo kao na običnu stvar i bez značenja, nestao bi tvoj osjećaj ega u odnosu na smrt, a tako i tvoj strah."
"Što bih trebao učiniti da vidim smrt kao običnu stvar? Kako doći do toga?"
"Ne znam."
"Trebam li riskirati smrt vozeći prebrzo u zavojima? Trebam li se vikendima penjati uz stijene?"
"Ne znam," rekla je. "Voljela bih znati."
"Da se odem penjati po fasadi zgrade od devedeset katova privezan samo užetom? Što raditi, Winnie? Sjediti u kavezu ispunjenom afričkim zmijama kao najbolji prijatelj moga sina? To ljudi rade danas."
"Mislim da moraš zaboraviti lijek iz te tablete, Jack. Očigledno, nema lijeka."
Bila je u pravu. Obje su bile u pravu. Nastaviti živjeti, odgajati djecu, predavati studentima. Pokušati ne misliti o toj statičnoj osobi u Motelu Grayolik kako stavlja svoje nedovršene ruke na moju ženu.
"Još sam uvijek tužan, Winnie, ali ti si mojoj tuzi dala neko bogatstvo i dubinu kakve nije poznavala nikada prije."
Okrenula se na drugu stranu, crveneći u licu.
Rekao sam: "Ti si puno više od vedrog prijatelja - pravi si neprijatelj."
Okrenula se potpuno crvena.
Rekao sam: "Briljantni ljudi nikada ne razmišljaju o životima koje gaze, jer su briljantni."
Gledao sam kako crveni. S objema rukama je povukla svoju pletenu kapu preko ušiju. Još smo jednom pogledali prema nebu i započeli silazak.

31


JESI LI SE SJETIO: 1) poslati ček poduzeću Waveform Dynamics? 2) napisati broj svoga računa na ček? 3) potpisati ček? 4) poslati puni iznos, jer mi ne prihvaćamo rate? 5) staviti u omotnicu izvorni dokument, a ne fotokopiju? 6) staviti dokument u omotnicu na takav način da se adresa pojavi u prozoru? 7) odvojiti zeleni dio dokumenta duž točkaste linije za svoju arhivu? napisati svoju točnu adresi i poštanski broj? 9) obavijestiti nas najmanje tri tjedna prije planiranog odlaska? 10) dobro zalijepiti omotnicu? 11) zalijepiti marku na omotnicu, jer pošta ne raznosi poštu bez plaćene poštarine? 12) poslati omotnicu najmanje tri dana prije datuma ispisanog u plavom okviriću?


KABLOVSKO ZDRAVLJE, KABLOVSKO VRIJEME, KABLOVSKE VIJESTI, KABLOVSKA PRIRODA.


Nitko nije htio kuhati te večeri. Svi smo se utrpali u auto i odvezli u trgovačko područje u ničijoj zemlji izvan gradskih granica. Beskrajni neon. Zaustavio sam se uz mjesto specijalizirano za pileće dijelove i brownies kolače. Odlučili smo jesti u autu. Automobil je zadovoljavao naše potrebe. Htjeli smo jesti, a ne gledati druge ljude uokolo. Htjeli smo popuniti naše želuce i završiti s time. Nismo trebali svjetlost i prostor. A svakako nismo htjeli gledati lica jedno drugome preko stola dok jedemo gradeći suptilnu i složenu mrežu znakova i kodova. Zadovoljavalo nas je jesti gledajući u istom smjeru i vidjeti samo nekoliko centimetara oko naših ruku. Bilo je u tome neke strogosti. Denise je donijela hranu do automobila i podijelila ubruse. Smjestili smo se unutra i počeli jesti. Jeli smo potpuno odjeveni, u kapama i kaputima, šutke, bacivši se na pileće dijelove i rukama i zubima. Vladala je atmosfera intenzivne usredotočenosti, umovi posvećeni jednoj jedinoj nezaobilaznoj zamisli. Iznenadio sam se koliko sam bio gladan. Žvakao sam i jeo gledajući samo mali prostor oko jela. Evo kako glad sužava svijet. Ovo je granica vidljivosti svemira hrane. Steffie je otrgnula hrskavu koricu s pilećih prsa i dala je Heinrichu. Heinrich je razmijenio krila s Denise, velika za mala. Mala krila bila su mu ukusnija. Svi su davali kosti Babette da ih očisti i isiše. Borio sam s predstavom gospodina Graya kako gol lijeno leškari u motelskom krevetu, neodlučnom slikom koja se raspadala po rubovima. Poslali smo Denise po još hrane i čekali na nju u tišini. Onda smo počeli ponovno jesti, poluiznenađeni količinom našega užitka.
Steffie je tiho rekla: "Kako astronauti mogu lebdjeti?"
Nastala je pauza kao udarac sata koji nedostaje u vječnosti.
Denise je prestala jesti da bi mogla reći: "Lakši su od zraka."
Svi smo prestali jesti. Uslijedila je zabrinuta šutnja.
"Nema zraka," napokon je rekao Heinrich. "Ne mogu biti lakši od nečega čega nema. Svemir je zrakoprazan, osim teških molekula."
"Mislila sam da je svemir hladan," rekla je Babette. "Ako nema zraka, kako može biti hladan? Što čini toplinu ili hladnoću? Zrak, ili sam barem ja tako mislila. Ako nema zraka, ne bi trebalo biti ni hladnoće. Kao nekakav nikakav dan."
"Kako može biti da tamo nema ničega?" rekla je Denise. "Mora postojati nešto."
"Ima nečega," rekao je Heinrich razdražljivo. "Ima teških molekula."
"Kao nekakva treba-li-mi-vesta vrsta dana," rekla je Babette.
Uslijedila je još jedna pauza. Čekali smo da bismo utvrdili je li dijalog završen. Zatim smo se opet posvetili jelu. Razmjenjivali smo neželjene komade u tišini, zavlačili prste u kutije sa smežuranim krumpirićima. Wilder je volio mekane, bijele krumpiriće, pa smo birali takve i davali mu. Denise je dijelila kečap u malim vodenastim jastučićima. Automobil je vonjao na ulje i prženo meso. Razmjenjivali smo komade i grickali.
Steffie je progovorila tihim glasom: "Koliko je hladan svemir?"
Ponovno smo svi zastali. Tada je Heinrich rekao: "Ovisi o tome koliko visoko ideš. Što si više, hladnije je."
"Čekaj malo," rekla je Babette. "Što više ideš, to si bliže suncu. Dakle, postaje toplije."
"Zašto misliš da je sunce visoko?"
"Kako sunce može biti nisko? Moraš pogledati uvis da vidiš sunce."
"A noću?"
"Nalazi se na drugoj strani zemlje. Ali, ljudi svejedno moraju pogledati uvis."
"Cijeli je smisao Sir Alberta Einsteina," rekao je, " u pitanju kako sunce može biti gore, ako stojiš na njemu."
"Sunce je velika rastaljena lopta," rekla je. "Nemoguće je stajati na suncu."
"On je samo rekao ’ako.’ Temeljno, gore i dolje na postoje, ni toplo i hladno, ni dan i noć."
"A što tamo postoji?"
"Teške molekule. Cijeli smisao svemira je dati molekulama mogućnost da se ohlade nakon što su gađale - površinu gigantskih zvijezda."
"Ako toplo i hladno ne postoje, kako se molekule mogu ohladiti?"
"Toplo i hladno su riječi. Misli o njima kao o riječima. Moramo upotrebljavati riječi. Ne možemo naprosto roktati."
"To se zove sunčeva corolla," rekla je Denise govoreći Steffie u odvojenom razgovoru. "Vidjeli smo to prije neku večer na meteorološkom kanalu."
"Mislila sam da je Corolla auto," rekla je Steffie.
"Sve je auto," rekao je Heinrich. "Ono što moraš shvatiti o gigantskim zvijezdama je to da se u njima odvijaju stvarne nuklearne eksplozije duboko ispod površine. Možeš potpuno zaboraviti one ruske bombe za koje se pretpostavlja da su strašne. Govorimo o eksplozijama jačim stotinu milijuna puta."
Uslijedila je dugačka pauza. Nitko nije govorio. Vratili smo se jelu, ali to je trajalo tek toliko da se odgrize i sažvače onoliko koliko je stalo u usta.
"Pretpostavlja se da ruski fizičari zapravo uzrokuju ovo ludo vrijeme," rekla je Babette.
"Koje ludo vrijeme?" upitao sam.
Heinrich je rekao: "Mi imamo fizičare, oni imaju fizičare, valjda. Oni žele oslabiti naše usjeve utječući na vrijeme."
"Vrijeme je normalno."
"Za ovo doba godine," dodala je pametno Denise.
To je bio tjedan u kojem je policajac vidio tijelo bačeno s NLO-a. Dogodilo se tu u vrijeme njegove rutinske patrole rubovima Glassboroa. Isušeno tijelo neidentificiranog muškarca pronađeno je kasnije te noći, potpuno odjeveno. Autopsija je pokazala da su smrt uzrokovale mnogobrojne frakture i otkazivanje srca - rezultat, vjerojatno, strahovitog šoka. Policajac, Jerry Tee Walker, je pod hipnozom otkrio detalje neopisivog prizora u kojem je objekt, što je svijetlio poput neona i nalikovao golemom vrtećem stošcu, lebdio osamdeset stopa iznad polja. Policajac Walker, vijetnamski veteran, je rekao kako ga je ta bizarna scena podsjetila na helikopterske posade koje su bacale Vietkongovce iz svojih letjelica. Nevjerojatno, dok je gledao kako se NLO otvara i tijelo se strmoglavljuje prema zemlji, Walker je osjetio sablasnu poruku kako mu se upravo fizički emitira u mozak. Policijski hipnozeri su planirali intenzivirati seanse u pokušaju otkrivanja poruke.
Znakovi su se javljali posvuda u cijelom kraju. Energetska mentalna struja, zmijasti sjaj, kao da je putovao od grada do grada. Nije bilo važno vjerujete li u te stvari ili ne. Vladali su uzbuđenje, valovi, trepet. Neki bi se glas ili buka rasprostrta nebom i bili bismo dignuti iz mrtvih. Ljudi su se namjerno vozili do rubova grada, gdje bi se neki okrenuli i vratili, a neki bi odlučili riskirati prema udaljenijim dijelovima koji kao da su zadnjih dana bili začarani u svetom iščekivanju. Zrak je postao mek i ugodan. Pas nekog susjeda je lajao u noći.
Na parkiralištu restorana brze hrane mi smo jeli kolače. Mrvice su se lijepile na jagodice naših prstiju. Udisali smo mrvice, lickali prste. Kako smo se približavali kraju s jelom, tjelesni prostor naše svijesti počeo se širiti. Granice koje je određivala hrana, pomicale su se na vanjski svijet. Gledali smo dalje od naših ruku. Gledali smo kroz prozore, na automobile i svjetla. Gledali smo ljude kako izlaze iz restorana, muškarce, žene i djecu, noseći kartonske kutije s hranom koje su se naginjale na vjetru. Nestrpljivost je počela isijavati iz tri tijela na stražnjem sjedištu. Željeli su biti kod kuće, a ne ovdje. Željeli su trepnuti okom i naći se u svojim sobama, sa svojim stvarima, a ne sjediti u skučenom automobilu na ovoj vjetrovitoj betonskoj visoravni. Putovanja kući su uvijek bila test. Pokrenuo bih motor znajući kako je samo pitanje sekunda prije nego će opća uznemirenost poprimiti elemente prijetnje. Mogli smo osjetiti kako se približava, Babette i ja. Mrzovoljna opasnost se kuhala otraga. Napali bi nas upotrebljavajući klasičnu strategiju borbe između sebe. Ali, napasti nas s kojim razlogom? Zato što ih ne možemo brže dovesti kući? Zato što smo stariji i veći od njih i ponešto umjereniji u promjenama raspoloženja? Možda nas napadaju zbog našeg položaja zaštitnika - zaštitnika koji prije ili kasnije moraju pogriješiti? Ili su jednostavno napadali to što jesmo, naše glasove, tijela, pokrete, načine na koje smo hodali i smijali se, našu boju očiju, kose, naš ten, kromosome i stanice?
Kao da ih je htjela obezglaviti, kao da nije mogla podnijeti implikacije njihove prijetnje, Babette je prijazno rekla: "Zašto se ti NLO-i uvijek viđaju u gornjem dijelu države? Najbolja opažanja su u gornjem dijelu države. Ljude otimaju i povuku na letjelicu. Farmeri pronalaze znakove ispržene zemlje na mjestima prizemljenja. Žena je rodila NLO bebu, bar tako kaže. Uvijek u gornjem dijelu."
"Tamo su planine," rekla je Denise. "Svemirski brodovi se mogu skrivati od radara ili čega već."
"Zašto su planine u gornjem dijelu države?" rekla je Steffie.
"Planine su uvijek u gornjem dijelu države," objasnila joj je Denise. "Tako se snijeg topi kako je planirano, u proljeće, i teče nizbrdo u spremišta blizu gradova, koja se nalaze u donjem dijelu države upravo iz tog razloga."
Istog sam trenutka pomislio da je možda u pravu. Na neki čudan način to je imalo smisla. Ili nije? Ili je to bilo potpuno suludo? U nekim državama morali su nastati gradovi na sjeveru. Ili su nastali naprosto sjeverno od granice u južnim dijelovima države gledajući naprosto prema sjeveru? Ono što je rekla nije moglo biti točno, a ipak, u tom trenutku sam ima muka dokazati suprotno. Nisam se mogao sjetiti imena gradova ili planina koji bi pokazali suprotno. Morale bi postojati planine u južnim dijelovima nekih država. Ili se možda u većini nalaze ispod državne granice u sjevernim dijelovima država gledajući prema jugu? Pokušao sam se sjetiti imena glavnih gradova, guvernera. Kako može sjever biti ispod juga? Da li me to zbunjuje? Je li to bio ključ Deniseine pogreške? Ili je ona nekako bila, sablasno, u pravu?
Radio je rekao: "Pristupi soli, fosforu i magneziju."
Kasnije te večeri Babette i ja smo sjedili i pili kakao. Na kuhinjskom stolu među kuponima i dugačkim računima iz samoposluživanja, katalozima za kupnju putem pošte, bila je i razglednica od Mary Alice, moje najstarije. Ona je zlatni izdanak mog prvog braka s Danom Breedlove, špijunkom, i, dakle, Steffiena sestra, iako se deset godina i dva braka nalaze između njih. Mary Alice sada ima devetnaest godina i živi na Havajima, gdje radi s kitovima.
Babette je uzela tabloid koji je netko ostavio na stolu.
"Izmjereno je da mišje glasanje iznosi četrdeset tisuća titraja u sekundi. Kirurzi upotrebljavaju visokofrekventne vrpce s glasanjem miševa za razbijanje tumora u ljudskom tijelu. Vjeruješ da je to moguće?"
"Da."
"I ja."
Odložila je novine. Nakon nekog vremena naglo mi je rekla: "Kako se osjećaš, Jack?"
"U redu sam. Osjećam se dobro. Stvarno. A, kako si ti?"
"Žao mi je što sam ti rekla za svoje stanje."
"Zašto?"
"Zato što si mi rekao da ćeš prvi umrijeti. Postoje dvije stvari koje želim najviše na svijetu. Da Jack ne umre prvi. I da Wilder ostane takav kakav jest zauvijek."

32


Murray i ja smo hodali campusom u maniri Europljana, u laganom misaonom ritmu, glava pognutih u razgovoru. Ponekad bi netko od nas uhvatio onog drugog za lakat, gesta intimnosti i tjelesne potpore. U drugim bi trenucima hodali neznatno razdvojeni, Murray ruku spojenih na leđima, a Gladneyeve su bile majmunski prekrižene na trbuhu, pomalo prizor zabrinutosti.
"Tvoj njemački napreduje?"
"Još ga uvijek loše govorim. Muče me riječi. Howard i ja radimo na mom govoru za otvaranje konferencije."
"Oslovljavaš ga s Howard?"
"Ne pred njim. Kad smo zajedno ne oslovljavam ga nikakvim imenom, a ni on mene ne oslovljava nikakvim imenom. Takav je to odnos. Viđaš li ga uopće? Napokon, živite pod istim krovom."
"Kratko, u prolazu. I drugi stanari misle da je bolje tako. Jedva da postoji, čini mi se."
"Nešto me muči u vezi s njim. Nisam sasvim siguran što je to."
"Njegovo crvenilo," rekao je Murray.
"Točno. Ali, nije to ono što mi donosi nelagodu."
"Mekane ruke."
"Misliš da je to-to?"
"Mekane ruke u muškarca me zaustave nakratko. Mekana koža općenito. Djetinja koža. Mislim da se on uopće ne brije."
"I što još?"
"Ostaci osušene pljuvačke na rubovima njegovih usta."
"U pravu si," rekao sam uzbuđeno. "Suha pljuvačka. Kao da me udari u lice svaki put kad se nagne prema meni da bi artikulirao riječ. Što još?"
"I način na koji gleda drugoj osobi preko ramena."
"I sve to vidiš u prolazu. Nevjerojatno. I još?" zahtijevao sam.
"I, njegovo kruto držanje kao da je u raskoraku s njegovim povlačenjem nogu u hodu."
"Da, dok hoda uopće ne pomiče ruke. Što još. Što još?"
"I još nešto, nešto iznad i iza svega ovoga, nešto sablasno i strašno."
"Baš tako. Ali, što je to. Nešto što ne mogu sasvim dokučiti."
"Nekakav je čudan duh oko njega, nekakvo raspoloženje, smisao, prisutnost, odsjaj."
"Ali, čega?" upitao sam iznenađen dubinom vlastite zabrinutosti, dok su raznobojne točke plesale po rubovima moga pogleda.
Hodali smo još trideset koraka kad je Murray počeo kimati glavom. Promatrao sam njegovo lice dok smo hodali. Kimao je pri prelasku ulice i nastavio cijelim putem uz glazbenu knjižnicu. Išao sam usporedo s njim, korak po korak, stišćući ga za lakat, promatrajući mu lice, čekajući ga da progovori, potpuno nezainteresiran za činjenicu da me je sasvim skrenuo s moga puta, a on je još uvijek kimao dok smo se približavali ulazu u Wilmot Grange, obnovljenu devetnaestostoljetnu zgradu na rubu campusa.
"Ali, čega?" rekao sam. "Ali, čega?"
Tek nakon četiri dana nazvao me je doma, u jedan po ponoći, da mi olakšavajuće šapne u uho: "On djeluje kao čovjek koji mrtva tijela nalazi erotičnima."
Otišao sam na još jedan, posljednji sat. Zidovi i prozori bili su prekriveni nagomilanim predmetima i sad su se već približavali sredini sobe. Čovjek spokojnog lica ispred mene zatvorio je oči i recitirao korisne turističke fraze. "Gdje se nalazim?" "Možete li mi pomoći?" "Noć je, a ja sam izgubljen." Jedva sam podnosio sjediti tamo. Murrayeva primjedba učvrstila ga je zauvijek u taj vjerojatni identitet. Ono neuhvatljivo kod Howarda Dunlopa više nije postojalo. Što je bilo čudno i napola jezivo, sada je nestalo. Odbojna razbludnost izašla je iz njegova tijela i kružila zabarikadiranom sobom.
Iskreno, nedostajat će mi instrukcije. Također, nedostajat će mi psi, njemački ovčari. Jednoga dana jednostavno ih više nije bilo. Bili su potrebni negdje drugdje, možda, ili su vraćeni u pustinju na usavršavanje svojih vještina. Ljudi u Mylex odijelima, međutim, još su se uvijek motali uokolo, nosili su alate za mjerenje i istraživanje, vozili se kroz grad u grupama po šest ili osam u robusnim, kockastim vozilima koja su nalikovala Lego igračkama.
Stajao sam kraj Wilderovog kreveta gledajući ga kako spava. Glas iza susjednih vrata je rekao: "U četiri-stotine-tisuća-dolara vrijednom Nabisco Dinah Shore."
Bila je to noć u kojoj je izgorio azil za umno poremećene. Heinrich i ja smo sjeli u auto i otišli gledati. Bilo je i drugih ljudi na poprištu s njihovom malodobnim dečkima. Očigledno, očevi i sinovi postaju partneri na takvim događajima. Vatra ih zbližava, donosi razgovorno zajedništvo. Može se hvaliti oprema, raščlanjivati i kritizirati umješnost vatrogasaca. Muževnost borbe s vatrom - netko bi mogao reći, erotska privlačnost vatre - pristaje lakonskim dijalozima između očeva i sinova i oni sudjeluju u njima bez nelagode i stida.
"Najveći broj požara u starim zgradama počinje od električnih vodova," rekao je Heinrich. "Krivi su vodovi. To je rečenica koju ne moraš dugo čekati."
"Većina ljudi ne umire u vatri," rekao sam. "Umiru od gušenja dimom."
"To je druga rečenica," rekao je on.
Plamenovi su divljali po spavaonicama. Stajali smo na suprotnoj strani ulice i gledali kako popušta dio krova, kako se visoki dimnjak polako ruši i tone. Kamioni cisterne stalno su stizali iz drugih gradova, ljudi su naporno silazili s njih u gumenim čizmama i staromodnim šeširima. Vatrogasci su postavili cijevi i usmjerili ih prema vatri, iznad drhtavog krova uzdigla se spodoba oklopljena držačima teleskopskih ljestava. Gledali smo kako se počinje dizati pokretni trijem obješen o visoki stup. Žena u gorućoj spavaćici hodala je preko tratine. Glasno smo uzdahnuli, gotovo odobravajući. Bila je sjedokosa i slabašna, obrubljena vrelim zrakom, i mogli smo vidjeti da je luda, tako izgubljena u snovima i bjesovima da se vatra oko nje doimala slučajnom. Nitko nije izustio ni riječ. U toj vrućini i buci od drva koje je praskalo, ona je samoj sebi donijela tišinu. Tako moćno i stvarno. Kako je duboka stvar ludilo. Kapetan vatrogasaca je požurio prema njoj, zatim na tren zastao, smeten, kao da ona nije osoba, naposljetku, kakvu je očekivao zateći ovdje. Ona je pala, bijelo rasprsnuće, kao čajnik koji se lomi. Četiri čovjeka su sada već bili oko nje, udarajući plamenove kacigama i kapama.
Veliki posao zauzdavanja vatre se nastavio, rad koji se doimao jednako starim i izgubljenim kao gradnja katedrale, ljude je pokretao duh uzvišenog zajedničkog umijeća. Jedan pas dalmatinac je sjeo za volan vatrogasnog kamiona s ljestvama.
"Čudno, kako se može to gledati i gledati," rekao je Heinrich. "Baš kao vatru u kaminu."
"Hoćeš reći da su obje te vatre jednako uzbudljive?"
"Samo velim da možeš gledati i gledati."
"Čovjek je oduvijek bio fasciniran vatrom. To mi govoriš?"
"Ovo je moja prva zgrada u požaru. Daj mi prigodu," rekao je.
Očevi i sinovi su ispunili pločnik, upirući prstom na ovaj ili onaj dio do pola razorene konstrukcije. Murray, koji je stanovao samo metrima daleko, ugurao se k nama i rukovao s nama bez riječi. Vjetar je prestao. Promatrali smo kako još jedan dimnjak propada kroz krov, nekoliko cigala se odvojilo i tresnulo na livadu. Murray se opet rukovao s nama, a zatim nestao.
Uskoro se pojavio nekakav trpak miris. To je mogla biti izolacija koja gori - polistiren kojim se oblažu cijevi i žice, ili jedna ili više od desetak supstancija. Oštar i gorak smrad ispunio je zrak nadvladavši miris dima i pougljenog kamena. To je promijenilo raspoloženje ljudi na pločniku. Neki su prislonili maramice na lica, drugi su otišli naglo i s gađenjem. Štogod da je uzrokovalo smrad, zamijetio sam da su se ljudi osjetili izigranima. Prastara, prostorna i strašna drama bila je kompromitirana nečim neprirodnim, upadom nekog malog zla. Oči su nas počele peći. Gomila se rasula. Kao da smo bili prisiljeni prepoznati postojanje druge vrste smrti. Jedna je bila stvarna, druga sintetička. Smrad nas je otjerao, ali iza toga i mnogo gori bio je osjećaj da je smrt dolazila na dva načina, ponekad istodobno, a to kako je smrt ulazila u usta i nos, kako je smrt mirisala, nekako je činilo razliku u duši.
Žurili smo da naših automobila, razmišljajući o beskućnicima, ludima, mrtvima, ali sada i o nama samima. To je miris tog gorućeg materijala učinio. To je zakompliciralo našu tugu, približilo nas tajni našeg vlastitog pretpostavljenog kraja.
Kod kuće sam priredio toplo mlijeko za obojicu. Iznenadilo me kad ga je popio. Obuhvatio je vrč s obje ruke, govorio o buci velikog požara, o udarcu zraka zasićenog izgaranjem poput mlaza iz aviona. Gotovo sam očekivao kako će mi zahvaliti za lijepu vatru. Sjedili smo i pili mlijeko. Nakon nekog vremena otišao je u svoju sobu da vježba upore na prečki.
Ostao sam sjediti do kasno misleći na gospodina Graya. Gray - tjelesan, statičan, nedovršen. Slika se kolebala i izvrtala, granice njegova tijela treperile su nasumično isprekidane. U posljednje vrijeme često se zatičem u mislima na njega. Ponekad kao na gospodina Graya složenicu. Četiri ili više sivkastih spodoba uključenih u pionirski posao. Znanstvenici, vizionari. Njihova prozračna tijela prolaze jedno kroz drugo, miješaju se, nestaju, spajaju se. Pomalo kao izvanzemaljci. Pametniji od nas ostalih, bez jastva, aseksualni, odlučni da nas proizvedu van našeg straha. Ali, kad bi se tijela spojila, suočavao sam se s jednom osobom, ravnateljem projekta, nejasnim sivim zavodnikom koji hoda u krugovima motelskom sobom. Sve bliže krevetu, sve bliže zavjeri. Vidio sam svoju ženu kako leži nauznak na svojoj strani, puteno zaobljena, vječni akt u iščekivanju. Vidio sam je onako kako ju je on vidio. Ovisnu, pokornu, emocionalno uhvatljivu. Osjećao sam njegovo majstorstvo i kontrolu. Njegov vladalački položaj. Preuzimao je i moj um, taj čovjek kojega nisam nikada vidio, ta polu-slika, to ogoljelo zrnce moždane svjetlosti. Njegove sirove ruke razotkrile su ružičasto-bijelu dojku. Kako je živo i stvarno to bilo, kakav taktilni užitak posut crvenkastosmeđim pjegicama oko vrška. Svojom aurom sam iskusio mučenje. Čuo sam ih šuškati u predigri, ljubavničko tepanje i zvukove tijela. Čuo sam trljanje i trenje, cmakanje vlažnih usta, krevetne opruge kako se povijaju. Interval mumljajućeg prilagođavanja. A zatim se polumrak uvukao oko kreveta sa sivim plahtama, krug se polako zatvorio.
Panasonic.

33


Koliko je bilo sati kad sam otvorio oči osjećajući nekoga ili nešto u blizini? Je li to bio neparni sat? Soba je bila meka i udobna. Protegnuo sam noge, zatreptao očima, polako se usredotočio na poznati objekt. Wilder je stajao dvije stope udaljen od kreveta i zurio u moje lice. Proveli smo jedan dugi trenutak u zajedničkoj kontemplaciji. Njegova veličanstvena okrugla glava, postavljena na zdepasto tijelo kratkih udova, davala mu je izgled primitivne figurice od gline, nekog kućnog idola proizašlog iz kakvog mračnog kulta. Činilo mi se kao da mi želi nešto pokazati. Kad sam tiho skliznuo iz kreveta, on je u svojim platnenim čizmicama izlazio iz sobe. Slijedio sam ga u predvorje, a zatim do prozora koji je gledao u naše stražnje dvorište. Nisam navukao ogrtač i bio sam bosonog, pa sam osjetio kako hladnoća prolazi kroz honkonški poliester moje pidžame. Wilder je stajao i gledao kroz prozor, njegova brada bila je samo inč iznad prozorske daske. Kao da sam cijeli život pogrešno oblačio pidžame, dugmad gornjeg dijela bila su zakopčana u krive rupice, rasporak otvoren, a i hlače su mi spadale. Je li već bila zora? Jesu li to vrane kriještale u granama drveća?
Netko je sjedio u stražnjem dvorištu. Sjedokosi čovjek je sjedio uspravno u starom pletenom stolcu, spodoba sablasne nepokretnosti i držanja. Ispočetka, mamuran i pospan, nisam znao što bi pomislio o tom prizoru. Potrebnom se činila interpretacija pozornija od one koju bih ja mogao pružiti u tom trenutku. Pomislio sam samo jednu stvar, da sam ja tamo bio umetnut iz nekog razloga. Onda je počeo ulaziti strah, opipljiv i sveobuhvatan, moja šaka se višekratno stezala na prsima. Tko je on bio, što se to ovdje zbivalo? Primijetio sam da Wilder više ne stoji uz mene. Stigao sam do dovratka njegove sobe upravo u trenutku kad mu je glava potonula u jastuk. Kad sam prišao krevetu, već je čvrsto spavao. Nisam znao što bih trebao raditi. Bilo mi je hladno, bijelo. Nisam se lako vratio prozoru. Čvrsto sam primio kvaku na vratima, stiskao ogradu stubišta, kao da se želim podsjetiti na prirodu i postojanje stvari. On je još uvijek bio tamo vani i buljio u živicu. Vidio sam ga iz profila pod nesigurnim svjetlom, potpuno nepomičan doimao se kao sveznajući. Je li bio tako star kako sam najprije pomislio - ili je bijela kosa naprosto simbolična, dio njegove alegorijske moći? Ma, naravno, on će biti taj. On će biti Smrt, ili Smrtni poklisar, šupljooki tehničar iz doba kuge, iz doba inkvizicije, beskrajnih ratova, iz ludnica i lazareta zaraženih leprom. On će biti aforist o posljednjim stvarima i gledat će me ispražnjenim pogledom - civiliziranim, ironičnim - kad bude izgovarao svoju vještu i nacifranu rečenicu o mom putu izvan ovoga svijeta. Promatrao sam ga dugo čekajući da pomakne ruku. Njegova je nepomičnost bila zapovjedna. Osjećao sam kako iz trena u tren postajem sve bljeđi. Što to znači - biti blijed? Kakav je to osjećaj vidjeti Smrt u punom obličju koja te je došla pokupiti? Strah me je prožimao sve do kostiju. Bilo mi je hladno i vruće, bio sam mokar i suh, bio sam ja i netko drugi. Šaka mi je bila stisnuta na grudima. Otišao sam do stepenica i sjeo na gornju, gledajući svoje ruke. Toliko toga je ostalo. Toliko riječi i stvari, kao niska mudrosti i znanja. Moj vlastiti goli dlan, iskrižan i isprepleten u mrežu izražajnih linija, u prostor života, mogao bi sam godinama biti nekome objekt zanimanja i proučavanja. Kozmologija nasuprot ništavilu.
Ustao sam i vratio se prozoru. Još je bio tamo. Otišao sam u kupaonicu ne bih li se sakrio. Spustio sam zahodski poklopac i sjedio neko vrijeme pitajući se što bih mogao slijedeće uraditi. Nisam htio da on uđe u kuću.
Neko vrijeme sam koračao gore - dolje. Pustio sam vodu preko zapešća i dlanova, pljusnuo je na lice. Osjećao sam se lakim i teškim, omamljenim i pod uzbunom. S police pored vrata dohvatio sam pejzažni uteg za papire. Unutar plastične polulopte lebdjela je 3-D slika Grand Canyona, boje su se približavale i uzmicale dok sam predmet okretao na svjetlu. Fluktuirajući planovi. Sviđala mi se ta fraza. Nalikovala je glazbi samog postojanja. Kad bismo samo mogli smrt promatrati kao naprosto još jednu površinu koju nastanjujemo u vremenu. Drugo lice kozmičkog postojanja. Obrnuti zoom na Stazi svijetlih anđela.
Okrenuo sam se neposrednim stvarima. Ako ga nisam želio u kući, onda bih morao izaći van. Najprije bih trebao pogledati manju djecu. Tiho sam se kretao, bosih blijedih nogu, sobama. Pogledom sam tražio prekrivače koje bi valjalo namjestiti, igračke koje bi trebalo maknuti iz toplog dječjeg zagrljaja, osjećaje koji bi me odveli u TV trenutak. Sve je bilo dobro i mirno. Hoće li smrt jednog roditelja doživjeti kao naprosto drugi oblik razvoda?
Provjerio sam i Heinricha. Zauzeo je gornji lijevi kut kreveta, njegovo je tijelo bilo čvrsto sklupčano poput neke zagonetne naprave koja će se naglo ispraviti ako je dodimeš. Zastao sam u dovratku i zavrtio glavom.
Pogledao sam Babette. Potonula je nekoliko razina, ponovno djevojka, spodoba koja trči u snovima. Poljubio sam je u kosu udišući topli ustajali zrak koji je dolazio od spavanja. Spazio sam svoj primjerak Mein Kampfa u hrpi knjiga i časopisa. Radio se iznenadno oglasio. Požurio sam iz sobe u strahu da neki opsjenarski glas, duševna lamentacija nekog stranca, ne bi bio posljednja stvar koju sam čuo na ovome svijetu.
Spustio sam se u kuhinju. Pogledao kroz prozor. Bio je tamo, u pletenoj stolici na mokroj travi. Otvorio sam najprije unutrašnja, a potom i vanjska vrata. Izišao sam, primjerak Mein Kampfa priljubljen uz trbuh. Kad su vanjska vrata zveknula pri zatvaranju čovjekova glava se stresla, a prekrižene noge razdvojile. Stao je na noge i okrenuo se u mom smjeru. Osjećaj sablasnosti i nesavladive nepomičnosti - raspršio se, aura prepredenosti, taj osjećaj koji je proizveo prastare i strašne tajne. Druga spodoba se počela pojavljivati iz nadnaravnih ruševina one prve, počela je poprimati uočljivo obličje, razvijala je u reskoj svjetlosti nizove pokreta, linija i formi, obris, živu osobu čije su tjelesne značajke malo po malo postajale sve poznatije dok sam gledao kako se oživotvoruju, pomalo začuđen.
To nije bila Smrt stojeći ispred mene, već samo Vernon Dickey, moj tast.
"Jesam li zaspao?" rekao je.
"Što radiš ovdje vani?"
"Nisam vas htio buditi, narode."
"Jesmo li znali da dolaziš?"
"Nisam znao ni ja sam do jučer poslijepodne. Vozio sam ravno do vas. Četrnaest sati."
"Babette će se radovati da te vidi."
"Baš se kladim."
Ušli smo u kuću. Pristavio sam kavu. Vernon je sjeo za stol u svojoj istrošenoj samtnoj jakni i poigravao se poklopcem starog Zippo upaljača. Izgledao je poput zavodnika na zalasku karijere. Njegova srebrnasta kosa imala je nekakvu usahlu nijansu, žućkasti odsjaj, a češljao ju je unazad i straga vezao u rep. Na licu je imao čekinje stare otprilike četiri dana. Njegov kronični kašalj već je bio na rubu škripanja, dokaz neodgovornosti. Babette se nije toliko brinula za njegovo stanje koliko o činjenici da je u svojim grčenjima i gušenjima tako cinično uživao, kao da je u toj užasnoj buci bilo nešto sudbinski privlačno. Još je uvijek nosio svoj vojnički remen s dugorogom kopčom.
"I eto, dođavola. Došao sam. Ništa naročito."
"Čime se baviš u posljednje vrijeme?"
"Malo krovopokrivanjem, malo zaštitom od hrđe. Fušarim, osim što nema redovnog posla pored kojeg bi radio u fušu. Fuš jedino i postoji." Zagledao sam se u njegove ruke. Izgrebane, upropaštene, izrezane, s vječnom naslagom ulja i blata pod noktima. Gledao je okolo po kuhinji pokušavajući uočiti nešto što bi se moglo zamijeniti ili popraviti. Takve prigode su uglavnom bile poticaji za razgovor. Mogućnost da govori o brtvilima i perilicama, o žbukanju, o punjenju pukotina u daskama, o dljetanju davale su Vernonu izvjesnu prednost. Bila su vremena kad se činilo kao da me napada pojmovima poput svrdlo sa zaporom ili dvoručna pila. Moju nesigurnost u takvim pitanjima vidio je znakom neke dublje nesposobnosti ili gluposti. To su bile stvari koje su izgradile svijet. Ne poznavati ih ili zanemarivati predstavljalo je izdajstvo temeljnih principa, izdajstvo roda i vrste.
Može li biti išta beskorisnije od čovjeka koji ne zna popraviti slavinu koja curi - temeljno beskorisnog, mrtvog za povijest, za poruke svojih gena. Nisam bio siguran da se ne slažem.
"Baš sam rekao Babette neki dan, ako postoji neka stvar na koju tvoj otac ne nalikuje, to je udovac."
"I što je ona rekla na to?"
"Ona misli da ti predstavljaš opasnost samome sebi. Zaspat će s gorućom cigaretom. Umrijet će u zapaljenom krevetu u nedostatku žene kraj svoga uzglavlja. Koja će biti službeno proglašena nestalom. Neka jadna izgubljena neidentificirana višekratno razvedena žena."
Vernon je zakašljao u znak da mu se zamišljena slika svidjela. Niz plućnih drhtaja. Mogao sam čuti končastu sluz kako šiba gore-dolje u njegovim grudima. Natočio sam mu kavu i pričekao.
"Tek toliko da znaš, Jack, ima jedna žena koja bi se htjela udati za ovu staru budalu. U crkvu ide u svojem kamionetu za stanovanje. Nemoj reći Babette."
"To je zadnje što bih učinio."
"Ona bi se stvarno uzmuvala oko toga. Počevši od telefoniranja u vrijeme kad je jeftinije."
"Ona misli da si postao suviše razuzdan za brak."
"Stvar s brakovima danas je takva da ne moraš izlaziti iz kuće da bi dobio one male dodatke. Možeš dobiti štogod zaželiš u skrovitosti američkog doma. Takva su vremena u kojima živimo, svidjelo se to nekome ili ne. Žene će ti ispunjavati želje. One žele ispunjavati želje. Ne moraš bacati značajne poglede. U prošla vremena jedino što si mogao dobiti u američkom domu bio je temeljni prirodni snošaj. Sada se ispunjavaju i druge mogućnosti. Aktivnosti su bogate, vjeruj mi na riječ. Zaprepašćujući komentar našeg vremena je u tome da što više mogućnosti možeš ispuniti kod kuće, to je više prostitutki na ulicama. Kako to objašnjavaš, Jack? Ti si profesor. Što to znači?"
"Ne znam."
"Supruge nose jestive hlačice. One znaju riječi, znaju uporabe. Istovremeno, prostitutke što je na ulici po svakakvom vremenu, danju i noću. Koga čekaju? Turiste? Poslovne ljude? Muškarce koji su se pretvorili u lovce na meso? Kao da je sve razotkriveno. Nisam li negdje pročitao kako Japanci odlaze u Singapore? Puni avioni muškaraca. Nevjerojatni ljudi."
"Ozbiljno razmišljaš o ženidbi?"
"Morao bih biti lud da oženim ženu koja se moli u pokretnom domu."
Vernon je posjedovao pronicavost, hladnokrvnu vrednotu istraživalačke inteligencije uvijek na oprezu, oštroumnost koja čeka na pogodnu prigodu. To je Babette činilo nervoznom. Viđala bi ga kako prilazi ženama na javnim mjestima ne bi li postavio kakvo uznemiravajuće pitanje bezizražajna lica, na svoj prepredeni način. Nije željela s njim odlaziti u restorane strahujući od dobacivanja konobaricama, intimnih primjedbi, tehnički usavršenih digresija i savjeta izrečenih glasom kasnonoćnog radijskog voditelja iz nekih davnih dana. Priredio joj je neke neugodne situacije, trenutke ljutnje i stida, u raznim kavanama i restoranima.
Sad je i ona došla, u odijelu za znojenje, pripravna za svoj ranojutarnji trk stadionskim stepenicama. Kad je ugledala svoga oca za stolom, njezino tijelo kao da je izgubilo pokretačku snagu. Jednostavno je stajala kao da su joj se noge okamenile. Ništa nije preostalo osim njene sposobnosti da se zablene od čuda. Doimala se kao osoba koja oponaša osobu koja se zablenula od čuda. Bila je slika i prilika zablenutosti, svijetli ideal, ni manje zbunjena ni manje alarmirana nego što sam ja bio kad sam ga ugledao kako mrtvački miran sjedi u dvorištu. Promatrao sam njezino lice kako se do vrha puni beskrajnim čuđenjem.
"Jesmo li znali da dolaziš?" rekla je. "Zašto nisi nazvao? Nikad ne nazoveš."
"Došao sam. Ništa naročito. Potrubio sam i evo me."
Noge su joj i dalje bile okamenjene dok je pokušavala probaviti njegovu sirovu prisutnost, koščato tijelo i iščašen izgled. Kakva li je epska snaga on morao biti za nju, pojavljujući se na ovaj način u njezinoj kuhinji, roditelj, otac s vrećom godina na leđima i čitavom gustom poviješću sjećanja i veza, koji ju je došao podsjetiti tko je ona zapravo, smaknuti joj krinku, zaustaviti njezin nesuvisli život za trenutak, bez upozorenja.
"Mogla sam se pripremiti. Izgledaš užasno. Gdje ćeš spavati?"
"Gdje sam spavao prošli put?"
Oboje pogledaše u mene nastojeći se prisjetiti.
Dok smo pripremali i jeli doručak, dok su djeca silazila i oprezno prilazila Vernonu po poljupce i kuštranje kose, dok su prolazili sati i dok se Babette nije privikla na figuru jahača u pokrpanim trapericama, sve sam više zamjećivao kako uživa vrzmati se u njegovoj blizini, činiti male stvari za njega, zastajkivati i slušati. To je bila radost koju čine rutinski pokreti i automatizirani ritmovi. Povremeno je morala podsjećati Vernona koja su mu najdraža jela, na koji ih je način volio pripravljene i začinjene, koje je šale najbolje pripovijedao, koji su ljudi iz prošlosti bili obične budale, a koji komični junaci. Pabirci iz nekog drugog života su izbijali iz nje. Završeci u njezinu govoru su se promijenili, prihvatila je ruralni jezik. Riječi su se izmijenile, referencije. To je bila djevojka koja je pomogla svome ocu dovršiti i izglačati stari hrast, popravljati radijatore. Njegove drvodjeljske godine, njegove jurnjave motorkotačima, njegova tetovaža na bicepsu.
"Postaješ kost i koža, tata. Pojedi te krumpire. Ima još na štednjaku."
A Vernon bi se obratio meni: "Njezina majka je radila najgori pomfrit koji možeš zamisliti. Kao pomfrit u nacionalnom parku." A onda bi se okrenuo njoj i rekao: "Jack zna za moj problem s nacionalnim parkovima. Od njih srce ne zadrhti."
Premjestili smo Heinricha dolje, za spavanje na kauču, i dali Vernonu njegovu sobu.
Bilo je depresivno zateći ga u kuhinji u sedam ujutro, u šest, u bilo koje doba praskozorja kad bi Babette ili ja silazili skuhati kavu. Odavao je dojam kao da nas je htio nadmudriti, stvoriti u nas osjećaj krivnje, pokazujući nam da je, koliko god mi malo spavali, on spavao još manje.
"Da ti velim nešto, Jack. Ostariš, otkriješ kako si spreman za nešto, ali ne znaš što je to. Uvijek se pripremaš za nešto. Češljaš kosu stojeći kraj prozora i gledaš van. Osjećam kao da neprestano neka konfuzna malena osoba oblijeće oko mene. Zato sam skočio u auto i vozio ravno ovamo."
"Da razbiješ kletvu," rekao sam. "Da pobjegneš od rutine. Rutina može biti smrtonosna, Vern, kad se izvodi do krajnosti. Imam prijatelja koji kaže da zbog toga ljudi odlaze na godišnje odmore. Ne da bi se opustili ili našli nova uzbuđenja ili vidjeli nove krajeve. Već da bi izbjegli smrti koja se krije u rutini."
"Što je on, Židov?"
"Kakve to ima veze?"
"Tvoj se krovni žlijeb uleknuo," rekao mi je. "Ti znaš kako to popraviti, zar ne?"
Vernon se volio motati izvan kuće, čekati smetlare, telefonske servisere, poštare, dječaka s popodnevnim novinama. Nekoga s kim bi popričao o tehnikama i procedurama. Nizovima posebnih metoda. Rutama, vremenskim rasponima, opremi. To je pojačavalo njegovu sigurnost, učenje kako se obavljaju poslovi u područjima izvan njegova dohvata.
Volio je zadirkivati djecu na svoj hladnokrvni način. Oni su nevoljko odgovarali na njegove pošalice. Bili su sumnjičavi na sve rođake. Rođaci su predstavljali osjetljivo područje, sastavni dio mutne i složene prošlosti, razdvojenih života, sjećanja koja bi mogla oživjeti na spomen riječi ili imena.
Volio je sjediti u svojoj krntiji i pušiti.
Babette bi ga promatrala s prozora, uspijevajući pokazati ljubav, brigu, ogorčenje i očaj, nadu i beznađe manje-više istodobno. Bila je dovoljna sama Vernonova pojava da se u njoj probude nizovi drastičnih osjećaja.
Volio se umiješati u gužve kupaca u velikim trgovinama.
"Računam da ćeš mi ti objasniti, Jack."
"Objasniti - što?"
"Ti si jedina osoba dovoljno obrazovana da mi odgovori."
"Odgovori - što?"
"Jesu li ljudi bili ovako glupi prije televizije?"
Jedne noći sam čuo njegov glas i pomislio kako mrmlja u snu. Navukao sam ogrtač, otišao u predvorje, shvatio da zvuk dolazi s televizora u Deniseinoj sobi. Ušao sam i isključio televizor. Ona je spavala u gužvi plahti, knjiga i odjeće. Tjeran nekim impulsom otvorio sam ormar, povukao uzicu za svjetlo i zavirio unutra u potrazi za tabletama Dylara. Povukao sam vrata prema svom tijelu koje je bilo do polovice u ormaru, a od polovice izvan. Ugledao sam veliku gomilu odjeće, cipela, igračaka, igara i drugih objekata. Njuškao sam uokolo loveći uobičajene tragove miomirisa djetinjstva. Glina za modeliranje, tenisice, šiljila. Bočica je mogla biti u odbačenoj cipeli, džepu neke stare košulje zgužvane u kutu. Čuo sam kako se okreće. Ukočio sam se, zaustavio dah.
"Što to radiš? rekla je.
"Ne brini, to sam samo ja."
"Znam tko je."
Nastavio sam tražiti po ormaru misleći kako će to umanjiti dojam moje krivice. "Znam i što tražiš."
"Denise, nedavno sam se jako prestrašio. Mislio sam da će mi se dogoditi nešto grozno. Ispalo je da sam se prevario, hvala bogu. Ali, postoje dugotrajni učinci. Treba mi Dylar. Mogao bi mi pomoći da riješim problem."
Nastavio sam s prevrtanjem.
"Koji je to problem?"
"Zar ti nije dovoljno znati da problem postoji? Inače ne bih bio ovdje. Zar ne želiš biti moja prijateljica?"
"Ja jesam tvoja prijateljica. Samo ne želim biti prevarena."
"To nije pitanje prevare. Ja jednostavno moram kušati taj lijek. Preostali su četiri tablete. Popit ću ih i to će biti kraj priče."
Što je glas prirodniji, prije ću doprijeti do nje.
"Nećeš ih ti popiti. Dat ćeš ih mojoj majci."
"Raščistimo jednu stvar," rekao sam poput visokog vladinog službenika. "Tvoja majka nije ovisnik o drogama. Dylar nije takva vrsta medikamenta."
"A što je onda? Samo mi reci što je zapravo?"
Nešto u njezinu glasu ili u mom srcu ili u apsurdnosti trenutka dopustilo mi je uzeti u obzir mogućnost odgovora na njezino pitanje. Prijelomni trenutak. Zašto joj jednostavno ne kazati? Ona je bila odgovorna, sposobna procijeniti posljedice ozbiljnih stvari. Shvatio sam kako smo Babette i ja bili budalasti čitavo to vrijeme, skrivajući istinu od nje. Djevojčica bi prihvatila istinu, poznaje nas bolje, voli nas dublje radi naših slabosti i straha.
Sjeo sam pri dnu njezinog kreveta. Pozorno me je promatrala. Ispričao sam joj temelje priče, ispuštajući suze, strasti, užas, stravu, moje izlaganje Nyodenu D., Babettin seksualni dogovor s gospodinom Grayom, našu raspravu o tome tko više strahuje od smrti. Usredotočio sam se na sam lijek, rekao joj sve što sam znao o njegovom životu u gastroenterološkom traktu i mozgu.
Prva stvar koju je spomenula bili su popratne pojave. Svaki lijek ima popratne pojave. Lijek koji bi mogao otkloniti strah od smrti bi imao strahovite popratne pojave, osobito ako je u pokusnoj fazi. Babette je govorila o trenutačnoj smrti, smrti mozga, smrti lijeve moždane polutke, djelomičnoj paralizi, drugim okrutnim i bizarnim stanjima tijela i uma.
Rekao sam Denise kako moć sugestije može biti značajnija od popratnih pojava.
"Sjećaš li se kako si na radiju čula da zagađeni oblak uzrokuje znojenje dlanova? Dlanovi su ti se oznojili, zar ne? Moć sugestije učini neke ljude bolesnima, druge zdravima. Možda uopće ne bi bilo važno koliko je jak ili slab Dylar. Mislim da će mi pomoći, da će mi pomoći."
"Do neke granice."
"Govorimo o smrti," prošaptao sam. "U vrlo stvarnom smislu uopće nije važno što se nalazi u tim tabletama. Mogao bi biti šećer ili neki začin. Željan sam da me se nasamari, da se našale sa mnom."
"Nije li to malo glupo?"
"To je ono što se događa, Denise, očajnim ljudima."
Nastupila je tišina. Čekao sam da me pita je li očajanje neizbježno, hoće li i ona jednog dana iskusiti isti strah, prolaziti kroz istu kušnju.
Umjesto toga, rekla je: "Slab ili jak nije bitno. Bacila sam bočicu."
"Nisi valjda? Gdje?"
"U stroj za mljevenje smeća."
"Ne vjerujem ti. Kad je to bilo?"
"Prije tjedan dana. Mislila sam da bi Baba mogla njuškati po mojoj sobi i naći je. Zato sam odlučila da naprosto svršim s tim. Nitko mi ionako nije htio reći što je to, zar ne? Zato sam je bacila s konzervama i bocama i drugim smećem. Onda sam je samljela."
"Kao stari automobil."
"Nitko mi nije htio reći: samo je to bilo potrebno. Bila sam ovdje cijelo vrijeme."
"U redu je. Ne brini. Učinila si mi uslugu."
"Otprilike osam riječi. To je sve što mi se trebalo reći."
"Bolje mi je bez toga."
"Ne bi bilo prvi put da su me prevarili."
"Ti si i dalje moja prijateljica," rekao sam.
Poljubio sam je u kosu i uputio se vratima. Osjetio sam golemu glad. Sišao sam dolje ne bih li pronašao nešto za jelo. Svjetlo u kuhinji je gorjelo. Vernon je sjedio za stolom potpuno odjeven, pušio i kašljao. Pepeo na njegovoj cigareti bio je dugačak i počeo se kriviti. To mu je bila navika, puštati da mu pepeo visi. Babette je vjerovala kako to čini ne bi li kod drugih izazvao osjećaje napetosti i tjeskobe. To je bio dio nemirne atmosfere u kojoj se kretao.
"Upravo čovjek kojeg sam želio vidjeti."
"Vern, duboka je noć. Zar nikada ne spavaš?"
"Pođimo do auta," rekao je.
"Šališ se."
"Imamo tu jednu situaciju koja se mora raspraviti u četiri oka. Ova je kuća puna žena. Jesam li u pravu?"
"Sami smo ovdje. O čemu si htio razgovarati?"
"One slušaju i kad spavaju," rekao je.
Izašli smo kroz stražnja vrata da ne probudimo Heinricha. Slijedio sam ga duž staze uz kuću, a zatim niz stepenice na ulicu. Njegov mali automobil je bio u mraku. Sjeo je za upravljač, a ja sam se uvukao do njega držeći podignut ogrtač i osjećajući se zarobljenim ograničenim prostorom. Automobil je bio natopljen mirisom nalik nekom opasnom isparavanju iz dubine trgovine auto-dijelovima, mješavini starog metala, benzinskih krpa i izgorjelih guma. Unutrašnja tkanina je bila potrgana. U odsjaju uličnog svjetla ugledao sam žice kako vise iz komandne ploče i iznad glava.
"Želio bih ti ga dati, Jack."
"Dati - što?"
"Imam ga godinama. Sad bih ti ga želio dati. Tko zna hoću li vas ikada više vidjeti, narode. Što onda. Koga briga. Ništa naročito."
"Daješ mi svoj auto? Ne želim auto. To je grozan auto."
"U čitavom svom životu, kao muškarac u današnjem svijetu, jesi li ikada imao vatreno oružje?"
"Ne," rekao sam.
"To sam i mislio. Rekao sam sebi, evo jedinog čovjeka u Americi koji se nema čime braniti."
Posegnuo je u rupu u stražnjem sjedalu i izvukao mali tamni predmet. Držao ga je na dlanu desne ruke.
"Uzmi ga, Jack."
"Što je to?"
"Primi ga u ruku. Osjeti težinu. Napunjen je."
Pružio mi ga je. Glupavo, opet sam pitao: "Što je to?" Bilo je nešto nestvarno u tom iskustvu držanja pištolja. Buljio sam u njega pitajući se koji bi mogli biti Vernonovi motivi. Je li on, naposljetku, ipak bio Mračni Nagovjesnik Smrti. Napunjeno oružje. Kojom brzinom je proizveo promjenu u meni, kočeći mi dlan u trenutku dok sam sjedio i buljio u njega, ne želeći ga imenovati. Je li Vernon namjeravao potaknuti misli, priskrbiti mom životu novi oblik, mjeru, pravilan hod? Želio sam mu ga vratiti.
"To je gotovo igračka, ali puca prave metke, što je muškarcu tvoga položaja sasvim dostatno oružje. Ne brini, Jack. Ne može se otkriti odakle potječe."
"Zašto bi itko ispitivao odakle potječe?"
"Kad nekome pokloniš napunjen pištolj, mislim da mu moraš reći sve podatke. Ovo ovdje je 25-kalibarski Zumwalt automatik. Njemačke proizvodnje. Nema snagu teškoga oružja, ali ne namjeravaš se suočiti s nosorogom, zar ne?"
"O tome se i radi. S čim se bih se ja to trebao suočiti? Zašto bih uopće trebao tu stvarčicu?"
"Nemoj ga nazivati stvarčicom. Poštuj ga, Jack. To je dobro oblikovano oružje. Praktično, lagano, jednostavno za rukovanja. Upoznaj svoj pištolj. Samo je pitanje vremena kad ćeš ga htjeti upotrijebiti."
"Kad ću ga htjeti upotrijebiti?"
"Živimo li mi na istom planetu? Koje je ovo stoljeće? Pogledaj samo kako sam lako ušao u vaše stražnje dvorište. Polugom otvorim prozor i već sam u kući. Mogao bih biti profesionalni provalnik, odbjegli zatvorenik, neki od onih neobrijanih skitnica. Lutajući ubilački tip koji putuje za suncem. Vikendaški serijski ubojica s uredskim zaposlenjem. Izaberi."
"Možda tebi treba pištolj tamo gdje živiš. Uzmi ga natrag. Mi ga ne želimo."
"Imam ja borbeni magnum parkiran kraj kreveta. Ne bih ti želio pričati kakvu gadost može napraviti ljudskom licu."
Uputio mi je prepredeni pogled. Ponovno sam se zabuljio u pištolj. Palo mi je napamet kako je to bilo krajnje sredstvo određivanja pojedinčeve nadležnosti. Vagnuo sam ga na ruci i pomirisao željezna usta cijevi. Što zapravo znači osobi, izvan njegova osjećaja nadležnosti i blagostanja i osobne vrijednost, nositi smrtonosno oružje, spretno baratati njime, biti spreman i voljan upotrijebiti ga? Zatajeno smrtonosno oružje. Pištolj je bio tajna, bio je drugi život, druga jedinka, prokletstvo, intriga, delirij.
Njemačke proizvodnje.
"Nemoj reći Babette. Ona bi se skroz izbezumila kad bi saznala da čuvaš vatreno oružje."
"Ne želim ga, Vern. Uzmi ga natrag."
"Također, nemoj ga ni staviti naprosto bilo gdje. Ako dijete dođe do njega, odmah imaš situaciju. Budi pametan. Razmisli gdje ćeš ga spremiti tako da ti bude pri ruci u pravo vrijeme. Unaprijed prouči polje vatre. Ako ti se dogodi provalnička situacija, kuda bi mogao ući, kako bi se mogao približiti vrijednim stvarima? Ako imaš poremećenoga, s koje bi te strane mogao napasti? Poremećeni su nepredvidljivi jer ni sami ne znaju što rade. Oni prilaze s bilo koje strane, s ruba drveta, s grane. Razmisli o tome da staviš stakleni vrč na prozorsku dasku. Nauči se hitro bacati na pod."
"Mi ne želimo oružje u našem malom gradu."
"Budi pametan bar jednom u životu," rekao mi je u mračnom automobilu. "Nije bitno što ti želiš."
Rano slijedećeg dana stigli su radnici za popravljanje ulice. Vernon je opet bio tamo i promatrao ih kako razbijaju cestu, dovoze asfalt, ostajući u njihovoj neposrednoj blizini dok su ravnali rupu koja se dimila. Kad su radnici otišli, činilo se i da je njegov posjet završio, potonuo u vlastiti trenutak nestajanja. Počeli smo viđati prazni prostor tamo gdje je stajao Vernon. Promatrao nas je s promišljene udaljenosti kao da smo stranci s prikrivenim ogorčenjem. Neodređeni umor skupljao se oko naših napora da razgovaramo.
Vani na pločniku, Babette ga je zagrlila i jecala. Za svoj seje odlazak obrijao, oprao auto, zavezao svoj plavi rubac oko vrata. Ona kao da se nije mogla dovoljno naplakati. Pogledala bi u njegovo lice i plakala. Plakala je grleći ga. Dala mu je kutiju od stiropora punu sendviča, piletine i kave i plakala kad ju je smještao između iščupanog punjenja iz sjedišta i potrgane presvlake.
"Ona je dobra djevojka," rekao mi je turobno.
Sjedeći za upravljačem, prošao je prstima kroz svoj rep, provjeravajući se u retrovizoru. Zatim je kašljao neko vrijeme pružajući nam još jednu epizodu šibanja iskašljanom sluzi. Babette je iznova zajecala. Nagnuli smo se prema prozoru sa suputnikove strane i promatrali ga kako se namješta u svoj vozački položaj, smještajući se lagodno između vrata i sjedišta, izbacivši lijevu ruku kroz prozor.
"Ne brinite za mene," rekao je. "Malo hramanje ne znači ništa. Ljudi mojih godina hramlju. Hramanje je normalna stvar u određenom dobu. Zaboravite kašalj. To je zdravi kašalj. Motaš stvar uokolo. Stvar ti ne može naškoditi dok god ne sjedne na jedno mjesto i tamo ostane godinama. Tako je kašalj zdrav. Također i nesanica. Nesanica je u redu. Što dobivam od spavanja? Dođeš u doba kad je svaka minuta sna jedna minuta manje koju možeš upotrijebiti za nešto korisno. Kašljati ili hramati. Ne obazirite se na žene. Žene su u redu. Unajmimo kazetu i upražnjavamo malo seksa. To pumpa krv u srce. Zaboravite cigarete. Volim reći samome sebi da s nečim ipak prolazim. Neka Mormoni prestanu pušiti. Umrijet će od nečega što je jednako loše. Novac nije problem. Sve imam pametno uloženo. Nula mirovina, nula ušteda, nula obveznice i dionice. Tako da ne morate brinuti o tome. Sve je to sređeno. Ne obazirite se na zube. Zubi su u redu. Sto su rasklimaniji, više ih pridržavaš jezikom. Upošljavaju jezik. Ne brinite o drhtanju. Svatko malo zadrhti s vremena na vrijeme. To je ionako samo lijeva ruka. Način da u tome uživaš je da zamišljaš kako je to nečija tuđa ruka. Nisu bitni iznenadni i neobjašnjivi gubici težine. Nema svrhe jesti nešto što ne vidiš. Ne brinite o očima. Ne mogu se pogoršati više nego što jesu. Potpuno zaboravite na um. Um se kreće ispred tijela. Zato ne brinite za um. Um je u redu. Brinite se za auto. Upravljač je skroz nahero. Kočnice su popravljane tri puta. Hauba se podigne na zemljištu s rupama."
Smijeh ozbiljnih lica. Babette je mislila kako je taj zadnji dio smiješan. Dio o automobilu. Ja sam stajao zapanjen i gledao je kako korača u malim krugovima smijeha, klecajućih koljena, gegajući se, svi su njezini strahovi i obrane nestali u lukavoj historiji njegova glasa.

34


Nastupilo je vrijeme paukova. Paukovi u visokim kutovima soba. Kukuljice zamotane u paučinu. Srebrnkaste lelujave niti koje su se doimale kao čista igra svjetlosti, svjetlosti kao varljive novosti, ideja rođenih u svjetlu. Glas s gornjeg kata je rekao: "Sada pogledajte ovo. Joanie pokušava pogoditi Ralphov iverak iznenadnim bushido udarcem. Kontakt je učinjen, on se ruši, ona bježi."
Denise je Babette prenijela glas kako Steffie redovno odlazi na preglede grudiju zbog mogućih kvržica. Babette je rekla meni.
Murray i ja smo povećali opseg naših kontemplativnih šetnji. Jednog dana u gradu obuzeo ga je pomalo smeten zanos dijagonalnim parkiranjem. Neki se šarm i urođeni osjećaj krio u redovima ukošenih automobila. Taj oblik parkiranja bio je nužni sastojak američkog gradskog krajolika, čak i kad su automobili bili strane proizvodnje. Taj način nije bio samo praktičan, već je izbjegavao i konfrontaciju, motiv seksualnog nasrtaja u automobilima parkiranim jedan iza drugoga u prenapučenim gradskim ulicama.
Murray je rekao da je moguće osjećati nostalgiju za domom čak i kad si u njemu.
Dvokatni svijet uobičajene glavne ulice. Skromna, osjetljiva, trgovačka bez žurbe, na predratni način, s predratnim tragovima arhitektonskog detalja koji je preživio na gornjim katovima, u bakrenim zidnim vijencima i olovnim prozorima, u frizu amfora iznad ulaza u jeftinu trgovinu.
To me je podsjetilo na Zakon o ruševinama.
Ispričao sam Murrayu kako je Albert Speer htio graditi građevine koje će propadati slavno i dojmljivo kao rimske ruševine. Bez hrđavih olupina ili iskrivljenih čeličnih slamova. Znao je da će se Hitleru svidjeti sve što bi moglo iznenaditi buduće naraštaje. Načinio je crtež građevine Reicha koja je trebala biti izgrađena od posebnih materijala koji će joj omogućiti da se uruši romantično - crtež urušenih zidova, prepolovljenih stupova obmotanih penjačicama. Ruševina je dovedena do kreacije, rekao sam, koja pokazuje određenu nostalgiju iza principa moći ili tendenciju stvaranja čežnje budućih generacija.
Murray je rekao: "Ne vjerujem ničijoj nostalgiji osim svojoj. Nostalgija je proizvod nezadovoljstva i bijesa. Ona je nakupina jadikovki između sadašnjosti i prošlosti. Što je nostalgija moćnija, to si bliže nasilju. Rat je oblik koji nostalgija uzima kad su ljudi podvrgnuti žestokom pritisku da kažu nešto dobro o svojoj zemlji."
Vlažni val vremena. Otvorio sam hladnjak i zavirio u odjeljak za duboko zamrzavanje. Čudni pucketavi zvuk dopro je iz plastičnih zamotuljaka s hranom, odmorišta za polupojedene stvari, Ziplocovih vrećica s jetricom i rebrima, koje su sve blještale snježnim kristalima. Hladno suho krckanje. Zvuk poput onog koji se čuje pri lomljavi nekog elementa koji se potom razlučuje u freonske pare. Sablasni statički zvuk, uporan, ali gotovo podsvjesni, koji me je natjerao misliti o dušama u zimskom snu, nekom obliku umrtvljenog života koji se približava pragu percepcije.
Nikog nije bilo u blizini. Prošao sam duž kuhinje, otvorio vratašca drobilice za otpatke i pogledao u unutrašnjost vreće za smeće. Muljevita smjesa poluzdrobljenih konzervi, vješalica za odjeću, životinjskih kostiju i drugih odbačenih stvari. Razbijene boce, stiješnjene kartonske kutije. Obojeni proizvodi sjali su jednakim sjajem i intenzitetom. Salo, sokovi i teški mulj provirivali su između slojeva sprešanog povrća. Osjećao sam se poput arheologa koji se sprema prosijavati zemlju na nalazištu slomljenog oruđa i raznolikog pećinskog sitniša. Prošlo je deset dana otkako je Denise bacila Dylar u drobilicu. Baš ta gomila smeća je gotovo sigurno dosad već bila iznijeta i otpremljena. Čak i da nije, tablete su sigurno bile uništene tijeskom drobilice.
Te su mi činjenice pomogle u naporima da povjerujem kako sam naprosto ubijao vrijeme kad sam povremeno prevrtao po smeću.
Odvojio sam rubove vreće, oslobodio zasun i izvukao vreću. Snažan smrad zapuhnuo me je šokantnom snagom. Zar je to naše? Je li to pripadalo nama? Jesmo li to mi stvorili? Odnio sam vreću u garažu i ispraznio je. Stiješnjena gomila nalikovala je ironičnoj modernoj skulpturi, masivna, čučeća, podrugljiva. Okrenuo sam grablje na tupu stranu i izudarao gomilu, a zatim raširio materijal po betonskom podu. Prevrtao sam to stvar po stvar, okretao svaku pojedinačnu bezobličnu grudu, pitajući se zašto se osjećam krivim, nasilnikom koji povrjeđuje tuđu privatnost razotkrivajući intimne i, možda, sramotne tajne. Teško je bilo ne biti zaprepašten nekim stvarima koje su odabrane kao hrana slijepoj rušilačkoj snazi kuhinjskog stroja. Ali, zašto sam se osjećao poput kućnog špijuna? Je li smeće tako intimno? Isijava li na površini neku karakternu vrućinu s naznakama nečije najdublje prirode, otključava li skrivene žudnje, ponižavajuće nedostatke? Kakve navike, fetiše, ovisnosti, sklonosti? Kakve usamljeničke radnje, ustaljene navike? Našao sam crteže kredom koji su prikazivali figuru s punim dojkama i muškim spolovilom. Bio je tu dugi konop s nizom čvorova i omči. Na prvi se pogled činio kao slučajna tvorevina. Ispitujući pozornije učinilo mi se kako sam otkrio složenu povezanost između veličine omči, stupnja čvorova (jednostrukih ili dvostrukih) i razmaka među omčama i samostojnim čvorovima. Neka vrsta okultne geometrije ili simbolički lanac opsjednutosti? Pronašao sam koru od banane u kojoj je bio tampon. Je li to bila tamna potrošačka podsvijest? Iščeprkao sam odvratnu, zapetljanu čupu kose, sapun, štapiće za uši, smrvljene žohare, prstene s poklopaca konzervi, sterilne jastučiće umrljane gnojem i slaninom, niti raščehanog zubnog konca, dijelove kemijskih olovaka, čačkalice na kojima su još uvijek bili nataknuti komadići hrane. Bile su tu i razrezane gaćice s mrljama ruža, možda uspomena na Motel Grayview.
Ali nigdje ni traga zdrobljenoj jantarnoj bočici za lijekove ili ostacima onih tableta u oblikovanih poput letećih tanjura. No, to i nije bilo važno. Suočit ću se sa svime sa čime se treba suočiti bez kemijske pomoći. Babette je rekla kako je Dylar zlato za budale. Bila je u pravu, Winnie Richards je bila u pravu, Denise je bila u pravu. One su bile moje prijateljice i bile su u pravu.
Odlučio sam otići na još jedan pregled. Kad su stigli rezultati, otišao sam Dr. Chakravartyju u njegov mali ured u medicinskoj zgradi. Sjedio je i čitao ispis, čovjek napuhnuta lica i zasjenjenih očiju s rukama mirno opruženima na stolu i glavom koja se lagano klimala.
"Evo vas opet, gospodine Gladney. Viđamo vas tako često ovih dana. Tako je ugodno imati pacijenta koji ozbiljno shvaća svoj položaj."
"Kakav položaj?"
"Položaj pacijenta. Ljudi su skloni zaboravljati da su pacijenti. Jednom kada napuste liječnikov ured ili bolnicu, jednostavno to izbrišu iz glave. Ali, vi ste svi permanentni pacijenti, sviđalo vam se to ili ne. Ja sam liječnik, vi ste pacijent. Liječnik ne prestaje biti liječnikom na kraju dana. A ne bi smio ni pacijent. Ljudi od liječnika očekuju da se prema stvarima odnosi s krajnjom ozbiljnošću, umijećem i iskustvom. A što je s pacijentom? Koliko je on profesionalan?"
Nije ni podigao pogled s ispisa dok je izgovarao ove rečenice svojim preciznim pijevnim glasom.
"Ne mislim da mi se sviđa vaš kalij baš previše," nastavio je. "Pogledajte ovdje. Broj u zagradama s kompjuterskim zvjezdicama."
"Što to znači?"
"To vam ništa ne može objasniti na ovom stupnju."
"Kakav mi je bio kalij prošli put?"
"Zapravo sasvim prosječan. No, možda je to lažni porast. Mi se bavimo krvlju cjelovito. Tu je pitanje kristalizirane zapreke. Znate li što to znači?"
"Ne."
"Nemamo vremena za objašnjavanje. Imamo stvarne poraste i lažne poraste. To je sve što trebate znati."
"Koliko je točno visok moj kalij?"
"Probio je krov, očigledno."
"Čega bi to mogao biti znak?"
"Možda ne znači ništa, a možda zaista znači puno toga."
"Puno čega?"
"Sada ulazimo u semantiku," rekao je.
"Ono što vas pokušavam pitati je predstavlja li taj kalij naznaku nekog stanja koje se upravo počelo javljati, nekog stanja uzrokovanog nečim što sam progutao, bio izložen, nekim nenamjernim uzimanjem nečega, neke tvari u zraku ili u kiši?"
"Jeste li stvarno došli u doticaj s nekom takvom tvari?"
"Ne," rekao sam.
"Jeste li sigurni?"
"Potpuno. Zašto, zar brojke pokazuju neki znak moguće izloženosti?"
"Ako niste bili izloženi, onda one i ne mogu precizno pokazivati takve znakove, zar ne?"
"Onda se slažemo," rekao sam.
"Recite mi nešto, gospodine Gladney, ali iskreno. Kako se osjećate?"
"Koliko ja znam, osjećam se vrlo dobro. Prvorazredno. Osjećam se bolje nego što sam se osjećao godinama, relativno govoreći."
"Kako to mislite - relativno govoreći?"
"Uzimajući u obzir da sam stariji."
Pogledao me je pozorno. Kao da me je pokušavao natjerati da oborim pogled. Zatim je nešto zapisao u moj karton. Mogao sam biti dijete suočeno sa školskim ravnateljem zbog niza neopravdanih izostanaka.
Rekao sam: "Kako možemo utvrditi je li porast lažan ili stvaran?"
"Poslat ću vas u Glassboro na daljnje pretrage. Hoćete li to? Tamo je potpuno nova institucija koja se zove Farme jesenje žetve. Imaju novu sjajnu opremu. Nećete biti razočarani, vidjet ćete. Apsolutno sjajna oprema."
"U redu. No je li kalij jedina stvar na koju moramo paziti?"
"Što manje znate, to bolje. Pođite u Glassboro. Recite im da ruju temeljito. Ni jedan kamen nepomaknut. Recite im da vas pošalju natrag k meni sa zapečaćenim rezultatima. Proanalizirat ću ih do najsitnijeg detalja. Raščlanit ću ih do kraja. Oni imaju know-how u Žetvenim farmama, najosjetljivije instrumente, garantiram vam. Najbolje od tehničara iz trećeg svijeta, najnovije metode."
Njegov vedri osmijeh visio je u zraku kao breskva na drvetu.
"Zajedno, kao doktor i pacijent, možemo učiniti stvari koje ni jedan od nas ne bi mogao odvojeno. Prevencija nije dovoljno istaknuta. Kaže se - gram prevencije. Je li to poslovica ili maksima? Profesor nam to zasigurno može objasniti."
"Trebao bih vremena da razmislim."
"Bilo kako bilo, prevencija je prava stvar, zar ne? Baš sam vidio posljednje izdanje Američkog pogrebnika. Šokantna slika. Struka jedva da je sposobna prihvatiti golemu brojku mrtvih."
Babette je bila u pravu. Njegov engleski je doista bio lijep. Otišao sam kući i počeo bacati stvari. Bacio sam ribičke mamce, stare teniske loptice, oštećene kovčege. Prekopao sam tavan za starim namještajem, odbačenim sjenilima svjetiljaka, iskrivljenim pregradama, svijenim držačima zavjesa. Pobacao sam okvire za slike, nosače za cipele, držače kišobrana, konzole zidnih polica, dječje stolce za hranjenje i krevetiće, rasklimane TV ormariće, punjene vrećaste fotelje, razbijene stolne okretne ploče. Bacio sam papir za police, izblijedjele pisaće potrepštine, rukopise članaka koje sam napisao, špalte s korekturama istih članaka, časopise u kojima su članci tiskani. Što sam više stvari bacao, više sam ih nalazio. Kuća je bila tamni labirint prepun starih i umornih stvari. Zasićenost stvarima, prekomjerni teret, povezanost, smrtnost. Divljački sam hodao sobama, vitlao stvarima prema kartonskim kutijama. Plastična električna sušila za kosu, pregorjeli tosteri, našivci sa Zvjezdanim stazama. Trebalo mi je dobrano preko sata sve to iznijeti na pločnik. Nitko mi nije pomogao. Nisam želio pomoć ili društvo ili ljudsko razumijevanje. Samo sam te stvari htio izbaciti iz kuće. Sjeo sam na prednje stepenice, sam, čekajući da se zrak oko mene ispuni osjećajem olakšanja i mira.
Žena koja je prolazila ulicom rekla je: "Sredstvo za otčepljenje, antihistaminik, protiv kašlja, sredstvo protiv bolova."

35


Babette se nije mogla nasititi govornih emisija na radiju.
"Mrzim svoje lice," rekla je neka žena. "To je problem koji traje već godinama. Od svih lica koja sam mogla dobiti, ovo je vjerojatno najgore. Čak i da mi odnesete sva ogledala, pronašla bih način da se gledam. A sjedne strane, kako da se ne gledam? S druge strane, mrzim to. Drugim riječima, još se uvijek promatram. Jer, očigledno, čije je to lice? Što da radim, da zaboravim kako ga imam, da se pretvaram kako je nečije tuđe? Ono što pokušavam učiniti ovim pozivom, Mel, je pronaći druge ljude koji imaju problema u prihvaćanju vlastitog lica. Evo nekoliko pitanja s kojima bismo mogli započeti. Kako ste izgledali prije nego ste se rodili? Kako ćete izgledati nakon smrti, bez obzira na rasu ili boju?"
Babette je gotovo neprestano nosila trenirku. Bila je to jednostavna siva odjeća, poširoka, koja je na njoj visjela. Kuhala je u njoj, vozila djecu u školu, nosila je u trgovinu alatima i u knjižaru. Razmišljao sam o tome neko vrijeme i odlučio kako u tome nema ništa osobito čudnoga, ničega o čemu bi valjalo brinuti, kako nema razloga vjerovati kako tone u apatiju i očaj.
"Kako se osjećaš?" rekao sam. "Reci istinu."
"Što je istina? Provodim više vremena s Wilderom. Wilder mi pomaže u snalaženju."
"Ja ovisim o tebi, o tome da budeš ona zdrava, energična, prijašnja Babette. Ja to trebam isto tako očajno kao ti, ako ne i više."
"Što je potreba? Svi mi nešto trebamo. Gdje je u tome posebnost?"
"Osjećaš li se manje-više jednako?"
"Misliš jesam li smrtno bolesna? Strah nije nestao, Jack."
"Moramo ostati aktivni."
"Aktivnost pomaže, ali Wilder pomaže više."
"Samo mi se to čini ili on govori manje nego ikad?"
"Govori dovoljno. Što je govor? Ne želim da govori. Što manje govori, to bolje."
"Denise se brine za tebe."
"Tko?"
"Denise."
"Govor je radio," rekla je.
Denise nije puštala svoju majku na trčanje dok ne bi obećala da će se namazati slojevima gela protiv sunca. Djevojčica ju je pratila pri izlasku iz kuće da bi utrljala završni sloj losiona po stražnjem djelu Babettina vrata, uzdizala se na prste da ga namaze ravnomjerno. Nastojala je prekriti svako izloženo mjesto. Obrve, kapke. Vodile su gorke svađe o potrebi za tim. Denise je rekla kako je sunce rizik za osobe osjetljive kože. Njezina je majka cijelu stvar prozvala publicitetom za bolest.
"Osim toga, ja sam trkačica," rekla je. "Po definiciji, manje je vjerojatno da će trkači osjetiti loš utjecaj sunčevih zraka od ljudi koji hodaju ili stoje."
Denise se zavrtjela u mom smjeru raširivši ruke, njezino me je cijelo tijelo tražilo da ženu privedem pameti.
"Najgore zrake su direktne," rekla je Babette. "Dakle, što se osoba brže kreće vjerojatnije je kako će primiti samo djelomične udare, kako će je zrake samo okrznuti, skrenuti u stranu."
Denise je širom otvorila usta, pala na koljena. Zapravo, nisam bio siguran da njezina majka nema pravo.
"Sve je to korporacijska vezana prodaja," rekla je Babette u zaključku. "Kreme za sunčanje, marketing, strah, bolest. Jedno ne ide bez drugoga."


Odveo sam Heinricha i njegovog zmijskog kolegu, Oresta Mercatora, u trgovačku četvrt na ručak. Bilo je četiri poslijepodne, vrijeme kada je po Orestovom rasporedu treninga bilo vrijeme za obrok. Na njegov zahtjev otišli smo u Vincentovu Časa Mario, brvnaru s usječenim prozorima koja se doimala kao dio nekog obalnog obrambenog sustava.
Zatekao sam se u razmišljanju o Orestu i njegovim zmijama i htio sam o tome još razgovarati.
Sjeli smo u krvavo crveni odjeljak. Orest je svojim krupnim rukama odmah dograbio jelovnik okićen resicama. Ramena su mu se činila širima nego ikad, ozbiljna glava djelomično uronjena među njih.
"Kako napreduje trening?" rekao sam.
"Sad malo usporavam. Ne bih želio prebrzo dostići vrhunac. Znam kako se moram brinuti o svom tijelu."
"Heinrich mi je rekao da spavaš stojeći kako bi se pripremio za kavez."
"Usavršio sam to. Sada radim druge stvari."
"Kao na primjer?"
"Tovarim se ugljikohidratima."
"Zato smo i došli ovamo," rekao je Heinrich.
"Svaki dan malo povećam količinu."
"Čini to zbog goleme količine energije koju će sagorjeti u kavezu, jer će biti na oprezu, napetost će mu rasti kad mu bude prilazila mamba ili što već."
Naručili smo tjesteninu i vodu.
"Reci mi Oreste, jer si bliže i bliže samom događaju, počinješ li osjećati uznemirenost?"
"Kakvu uznemirenost? Samo želim ući u kavez. Što prije to bolje. Orest Mercator nije ništa drugo nego to."
"Nisi nervozan? Ne razmišljaš o tome što bi se moglo dogoditi?"
"On voli biti optimističan," rekao je Heinrich. "Tako danas stvari što je s atletama. Ne trošiš vrijeme na negativno."
"Reci mi ovo, onda. što je negativno? O čemu misliš kad misliš negativno?"
"Evo što ja mislim. Ja nisam ništa bez zmija. To je jedino negativno. Negativno je da se ne ostvari, kad mi ljudsko društvo ne bi dopustilo ući u kavez. Kako biti najbolji u tome što radim, ako mi oni ne dopuste da to radim?"
Svidjelo mi se promatrati Oresta dok jede. On je inhalirao hranu prema aerodinamičkim principima. Razlike u tlakovima, brzine uzimanja. Bavio se time tiho i svrhovito, tovario se, usredotočivao se, kao da je sam sebi postajao važniji sa svakim zavežljajem tijesta koji mu je kliznuo preko jezika.
"Ti znaš da te mogu ugristi. Razgovarali smo o tome prošli put. Razmišljaš li što će se dogoditi nakon što se čeljusti zatvore na tvom zapešću? Razmišljaš li o umiranju? To bih želio znati. Bojiš li se smrti? Da li ti progoni misli? Dopusti mi položiti karte na stol, Orest.
Je li te strah umrijeti? Osjećaš li strah? Nagoni li te strah na drhtanje ili znoj? Čini li ti se kao da je sjena pala preko sobe kad razmišljaš o kavezu, zmijama, otrovnim zubima?"
"Što sam ono pročitao neki dan? Više je mrtvih ljudi danas nego kad se spoji čitava svjetska povijest do sada. Što znači jedan više ili manje? Mogao sam već sto put biti mrtav istovremeno dok pokušavam staviti ime Oresta Mercatora u knjigu rekorda."
Pogledao sam svoga sina. Rekao sam: "Pokušava li nam on reći kako više ljudi umre u ovom periodu od dvadeset-četiri-sata nego u ostatku cjelokupne ljudske povijesti sve do danas?"
"Kaže da danas ima više mrtvih nego ikada prije."
"Kojih mrtvih? Definiraj mrtve."
"Mislio je na ljude koji su danas mrtvi."
"Kako to misliš, danas mrtvi? Svi mrtvi su i danas mrtvi."
"Mislio je na ljude u grobovima. Poznati mrtvi. Oni koje možeš brojati."
Slušao sam pozorno nastojeći dohvatiti ono što su mislili. Stigao je drugi tanjur hrane za Oresta.
"Ali ljudi ponekad ostaju u grobovima stotine godina. Misli li on kako ima više ljudi u grobovima nego igdje drugdje?"
"Ovisi o tome što misliš pod igdje drugdje."
"Ne znam što sam mislio pod tim. Utopljeni. Razneseni na komadiće."
"Više je mrtvih danas nego ikada prije. To je sve što je rekao."
Promatrao sam ga malo duže. Zatim sam se okrenuo Orestu.
"Ti se namjerno suočavaš sa smrću. Ti se spremaš učiniti točno ono za što su ljudi utrošili živote kako to ne bi učinili. Umrijeti. Želim znati zašto."
"Moj trener kaže, diši i ne misli. Kaže, budi zmija i spoznat ćeš nepomičnost zmije."
"Sada ima trenera," rekao je Heinrich.
"On je Sunčani musliman," rekao je Orest.
"Iron City ima nešto Sunčanih, tamo kraj aerodroma."
"Sunčani su najčešće Korejanci. Ali, moj je Arap, mislim."
Rekao sam: "Nisi li mislio reći kako su Mjesečevi najčešće Korejanci."
"On je Sunčani," rekao je Orest.
"Ali, oni koji su najčešće Korejanci zovu se Mjesečevi. Osim što nisu, naravno. Samo vođe."
Razmislili su o ovome. Promatrao sam Oresta kako jede. Promatrao sam kako vilicom ubacuje špagete u ždrijelo kao vilama. Ozbiljna glava bila je nepomična, ulaz za hranu koja je slijetala s mehaničke vilice. Koju je svrhu posredovao, kakav se smisao krio u toj zadanoj akciji koju je provodio do kraja? Ako je svatko od nas središte svojega postojanja, Orest kao da je povećavao središte, kao da je na njegovo mjesto htio staviti sve. Je li to ono što čine atlete, bave se sobom potpunije? Možda im zavidimo na hrabrosti koja ima malo zajedničkog sa sportom. Približavajući se opasnosti oni je izbjegavaju u nekom dubljem smislu, bivaju u nekom anđeoskom svjetlu, sposobni osloboditi se svakodnevne smrti. No je li Orest bio atleta? On neće činiti ništa do sjediti - sjediti šest-sedam dana u staklenom kavezu čekajući da bude javno ugrizen.
"Nećeš se moći braniti," rekao sam. "I ne samo to, već ćeš biti u kavezu s najljigavijim, najstrašnijim i najodvratnijim bićima na zemlji. Zmijama. Ljudi proživljavaju noćne more o zmijama. Puzavim sklizavim hladnokrvnim gmizavcima koji liježu jaja. Ljudi odlaze psihijatrima. Zmije imaju osobito sluzavo mjesto u našem kolektivnom podsvjesnom. A ti dobrovoljno odlaziš na zatvoreno mjesto s trideset ili četrdeset najotrovnijih zmija na svijetu."
"Kakvo sluzavo mjesto? One nisu sluzave."
"Znamenita sluzavost je mit," rekao je Heinrich. "On odlazi u kavez s gabonskim šarkama koje imaju zube od dva inča. Možda desetak mambi. Ako nisi znao, mamba je najhitrija zemaljska zmija na svijetu. Nije li sluzavost pomalo izvan priče?"
"Upravo je to moj argument. Otrovni zubi. Zmijski ugriz. Pedeset tisuća ljudi godišnje umire od zmijskog ugriza. Sinoć su to rekli na televiziji."
"Sve je to bilo sinoć na televiziji," rekao je Orest.
Divio sam se odgovoru. Pretpostavljam da sam se također divio i njemu. On je stvarao imperijalnog sebe od nekakvog poticaja iz tabloida. Trenirat će neumorno, govoriti o sebi u trećem licu, tovariti se ugljikohidratima. Njegov trener je uvijek prisutan, prijatelji privučeni aurom nadahnutog rizika. Njegova životna snaga jačat će kako se bude približavalo vrijeme.
"Njegov trener ga uči kako disati na stari način, na način Sunčanih muslimana. Zmija je jedna stvar. Osoba može biti tisuću stvari."
"Budi zmija," rekao je Orest.
"Ljudi se zanimaju sve više," rekao je Heinrich. "To je kao da se stvar počela širiti. Kao da će on to stvarno učiniti. Kao da mu sada vjeruju. Sve zajedno."
Ako je jastvo smrt, kako može istovremeno biti jače od smrti?
Pozvao sam platiti. Iznenadni bljeskovi gospodina Graya. Drhturava slika pojave u sivim kratkim hlačama i čarapama. Izvadio sam nekoliko novčanica iz novčarke i čvrsto ih protrljao prstima kako bih bio siguran da se druge nisu zalijepile za njih. U motelskom zrcalu je bila moja dugačka žena, bjeloputa, krupno-sisata, ružičasto-koljenasta, zatupastih-nožnih-prstiju, odjevena samo u pepermint nožne grijače, poput brucošice koja predvodi navijačice na orgiji.
Kad smo stigli kući, našao sam je kako glača u spavaonici.
"Što radiš?" rekao sam.
"Slušam radio. Osim što se upravo isključio."
"Ako si mislila da smo gotovi s gospodinom Grayom, vrijeme je da ti osvježimo pamćenje."
"Razgovaramo li o sastavljenom gospodinu Grayu ili o individualnom? To je potpuno različito."
"Dakako da jest. Denise je zdrobila pilule."
"Znači li to da smo potpuno završili sa složenim?"
"Ne znam što to znači."
"Znači li to da si svoju mušku pozornost obratio individualnom Grayu u motelu?"
"Nisam to rekao."
"Nisi ni morao reći. Ti si muško. Muškarac slijedi put ubilačkog bijesa. To je biološki put. Put jednostavne glupe slijepe muške biologije."
"Vrlo samodopadno, peglajući maramice."
"Jack, kad ti umreš, ja ću samo pasti na pod i tamo ostati. Naposljetku, možda, nakon dosta vremena, naći će me skvrčenu u mraku, ženu koja se ne može ni pokrenuti ni progovoriti. Ali, u međuvremenu ti neću pomoći u pronalaženju toga čovjeka ili njegovih pilula."
"Vječna mudrost onih koje peglaju i krpaju."
"Upitaj se za čim više žudiš, za olakšanjem svog prastarog straha ili osvetom svojeg djetinjeg bezveznog povrijeđenog muškog ponosa."
Spustio sam se u predvorje pomoći Steffie završiti pakiranje. Sportski najavljivač je rekao: "To nije negodovanje - oni viču, Bruce, Bruce." Denise i Wilder su bili s njom. Iz zavjereničke atmosfere shvatio sam da je Denise davala povjerljive savjete o posjećivanju udaljenih roditelja. Steffiein avion će krenuti iz Bostona i dva puta sletjeti između Iron Cityja i Mexico Cityija, ali ona neće morati mijenjati avione, tako da se situacija činila podnošljivom.
"Kako mogu znati da ću prepoznati svoju majku?"
"Vidjela si je prošle godine," rekao sam. "Svidjela ti se."
"Što ako me odbije poslati natrag."
"Moramo Denise zahvaliti za tu zamisao, zar ne? Hvala ti, Denise. Ne brini. Poslat će te natrag."
"Što ako je ne vrati?" rekla je Denise. "To se događa, znaš."
"Ovaj put se neće dogoditi."
"Morat ćeš je oteti."
"To neće biti potrebno."
"Što ako bude?" rekla je Steffie.
"Što bi učinio?" rekla je Denise.
"To se neće dogoditi ni za milijun godina."
"To se stalno događa," rekla je. "Jedan roditelj uzme dijete, a drugi unajmi otmičare da ga vrati."
"Što ako me zadrži?" rekla je Steffie. "Što bi ti učinio?"
"Morao bi poslati ljude u Mexico. To je jedina stvar koju može učiniti."
"Ali, hoće li to učiniti?" rekla je.
"Tvoja majka zna da te ne može zadržati," rekao sam. "Ona neprestano putuje. To, dakle, ne dolazi u obzir."
"Ne brini," rekla joj je Denise. "Bez obzira što sad kaže, vratit će te kad dođe vrijeme."
Steffie me je promatrala s dubokim zanimanjem i radoznalošću. Rekao sam joj da bi osobno otputovao u Mexico i učinio sve što bi se moralo samo da je vratim kući. Pogledala je Denise.
"Bolje je unajmiti ljude," rekla je starija djevojčica uslužno. "Tako imaš nekoga tko je to već radio."
Došla je Babette i podigla Wildera.
"Tu ste, dakle," rekla je. "Ići ćemo na aerodrom sa Steffie. Ići ćemo, da. Da da."
"Bruce, Bruce."
Sutradan se dogodila evakuacija zbog štetnog mirisa. SIMUVACOVA vozila su bila svugdje. Ljudi u Mylex odijelima su patrolirali ulicama, mnogi od njih nosili su instrumente kojima su mjerili učinak. Savjetodavna kompanija koja je organizirala evakuaciju okupila je malu grupu kompjuterski izabranih dobrovoljaca u policijskom kombiju na parkiralištu supermarketa. Morali su pola sata gurati prste u usta i povraćati. Epizoda je snimljena videokamerom i poslana nekome na analizu.
Tri dana kasnije štetni miris je odvjetrio preko rijeke. Stanka, neka brižna misaonost, kao da je legla na grad. Promet se odvijao vrlo polagano, vozači su bili pretjerano uljudni. Nije bilo znaka službenoj akciji, nije bilo minibuseva ni teretnih ambulantnih kola obojenih temeljnim bojama. Ljudi su se izbjegavali pogledati izravno. Nadražujuće peckanje u nosu, bakreni okus na jeziku. Kako je vrijeme prolazilo, želja da se ništa ne radi kao da se pojačavala, kao da se učvršćivala. Bilo je onih koji su nijekali da su bilo što namirisali. Uvijek je tako s mirisima. Bilo je onih koji su tvrdili kako ne vide ironiju u svojoj neaktivnosti. Oni bi možda sudjelovali u SIMUVACOVOJ vježbi, ali sada nisu baš bili voljni poći u zbjeg. Bilo je onih koji su se pitali što je uzrokovalo miris, onih koji su djelovali zabrinuto, onih koji su rekli kako je odsutnost tehničkog ljudstva značila da nema ničega o čemu bi se trebalo brinuti. Naše su oči počele suziti.
Otprilike tri sata poslije prvog suočavanja, isparina se iznenada podigla, pošteđujući nas naših formalnih vijećanja.

36


Tu i tamo sam mislio na Zumwalt automatik skriven u spavaćoj sobi.
Stiglo je vrijeme visećih kukaca. Bijele kuće s gusjenicama koje su visjele na strehama. Bijelo kamenje na prilazima. Mogli ste noću hodati sredinom ulice i čuti žene kako telefoniraju. Govorile su o svojim sinovima u odrastanju. Kako su veliki, kako su brzi. Sinovi su gotovo zastrašujući. Količine koje pojedu. Kako se na vratima čine većima nego što jesu. To su bili dani puni crvolikih buba. Bile su u travi, prilijepljene za zidiće, obješene u zraku, obješene ne drveće i strehe, prilijepljene za prozorska stakla. Žene su vodile međugradske razgovore s bakama i djedovim dječaka koji su odrastali. Ženama su zajednički bili multi-funkcionalni telefoni, nasmiješeni starci sa stalnim primanjima i u ručno pletenim džemperima.
Što se zbiva s njima kad završe reklame?
Jedne večeri bio je poziv za mene. Službenica na centrali je rekla: "Imate poziv Majke Devi koja želi razgovarati s Jackom Gladneyem na njegov račun. Prihvaćate li?"
"Halo, Janet. Što želiš?"
"Samo sam htjela pozdraviti. Pitati kako si. Nismo razgovarali i ne znam od kada."
"Razgovarali?"
"Swami želi znati hoće li naš sin doći u ašram ovoga ljeta."
"Naš sin?"
"Tvoj, moj i njegov. Swami doživljava djecu svojih sljedbenika svojom djecom."
"Poslao sam kćer u Mexico prošli tjedan. Kad se ona vrati moći ću razgovarati o sinu."
"Swami kaže da će Montana činiti dobro dječaku. Narast će, popuniti se. Ovo su njegove osjetljive godine."
"Zašto zapravo zoveš? Stvarno."
"Samo da te pozdravim, Jack. Mi ovdje pozdravljamo jedni druge."
"Je li on jedan od onih hirovitih swamija sa snježnobijelom bradom? Od onih tipova koje ti je smiješno gledati?"
"Mi smo ozbiljni ljudi ovdje. Povijesni ciklus ima samo četiri doba. Mi se slučajno nalazimo u posljednjem. Premalo je vremena za hirovitost."
Njezin tanki piskutavi glas kotrljao s k meni iz šuplje lopte u geosinkronij skoj orbiti.
"Ako te Heinrich želi posjetiti ovoga ljeta, ja se slažem. Dopusti mu da jaše konje, peca pastrve. Ali, ne želim da bude uvučen u nešto osobno i intenzivno, poput religije. Ovdje se već govorilo o nečemu kao što je otmica. Ljudi su na rubu."
"Posljednje doba je Doba tame."
"Dobro. Sad mi reci što želiš."
"Ništa. Imam sve. Duševni mir, svrhu, istinsko prijateljstvo. Želim te jedino pozdraviti. Pozdravljam te, Jack. Nedostaješ mi. Nedostaje mi tvoj glas. Želim samo malo porazgovarati, provesti trenutak ili dva u prijateljskom sjećanju."
Spustio sam slušalici i otišao u šetnju. Žene su bile u svojim osvijetljenim kućama, telefonirale su. Je li swami imao žmirkajuće oči? Hoće li biti u stanju odgovoriti na dječakova pitanja na koja ja nisam uspio, hoće li donijeti sigurnost tamo gdje sam ja započinjao zadjevice i debate? Koliko završno je Doba tame? Znači li ono Svevišnje razaranje, noć koja guta postojanje tako potpuno da mogu biti izliječen od vlastitog usamljenog umiranja? Slušao sam ženske razgovore. Sav zvuk, sve duše.
Kad sam stigao kući zatekao sam Babette u trenirci kraj prozora spavaće sobe kako bulji u noć.


Počeli su dolaziti delegati Hitlerske konferencije. Devedesetak stručnjaka za Hitlera provest će tri konferencijska dana pohađajući predavanja, pojavljujući se na panel diskusijama, gledajući filmove. Tumarat će campusom sa svojim imenima ispisanim gotičkim slovima na četvrtastim značkama pribadačama zataknutim za suvratke. Izmjenjivat će tračeve o Hitleru, širiti uobičajene senzacionalne glasine o posljednjim danima u führerbunkeru.
Bilo je zanimljivo vidjeti kako su nevjerojatno nalikovali jedni na druge usprkos različitom nacionalnom i regionalnom podrijetlu. Bili su razdragani i željni, pijuckali su dok su se smijali, nosili su demodiranu odjeću, priprosti, točni. Doimalo se kao da vole slatkiše.
Pozdravio sam ih u našoj krajnje modernoj kapelici. Govorio sam na njemačkom, iz bilježaka, pet minuta. Govorio sam uglavnom o Hitlerovoj majci, bratu i psu. Njegov pas zvao se Wolf. Ta riječ je ista u engleskom i njemačkom. Većina riječi koje sam upotrijebio u svojem pozdravnom govoru bile su iste ili gotovo iste u oba jezika. Proveo sam dane s rječnikom i slagao popise takvih riječi. Moje primjedbe su nužno bile iščašene i čudne. Mnoge moje referencije odnosile su se na Wolfa, još veći broj na majku i brata, nekoliko na cipele i čarape, nekoliko na jazz, pivo i baseball. Naravno, u govoru je bio i sam Hitler. Izgovarao sam ime često, nadajući se da će ono prevladati moje kolebljivo slaganje rečenice.
Ostatak vremena sam nastojao izbjeći Nijemce u grupi. Čak i u svojem crnom plastu i tamnim naočalama, sa svojim imenom u nacističkom slogu preko srca, osjećao sam se traljavo u njihovoj blizini, samoubilački, slušajući ih kako proizvode svoje grlene glasove, svoje riječi, svoj teško-metalni jezik. Pričali su viceve o Hitleru i igrali pinochle. Jedino što sam mogao bilo je mucanje slučajnih jednosložnica, roktanje šupljim smijehom. Mnogo vremena sam proveo u svom uredu, krijući se.
Kad god bih se sjetio pištolja, pritajenog u hrpi potkošulja poput tropskog insekta, osjetio bih kako kroz mene prolazi maleno uzbuđenje. Nisam bio siguran je li pobuđivalo užitak ili strah. Prepoznavao sam ga jedino kao trenutak djetinjstva, kao duboki titraj čuvanja tajne.
Kako je pištolj podmuklo sredstvo. Tako malo, pritom. Intimna i prepredena stvar, tajna povijest čovjeka koji ga posjeduje.
Prisjetio sam se kako sam se osjećao nekoliko dana prije kad sam pokušavao pronaći Dylar. Kao netko tko špijunira obiteljsko smeće. Jesam li stvarao, malo po malo, neki svoj tajni život? Jesam li pomislio kako je on moja posljednja obrana od ruševine u koju su me postupno pretvarali sila ili nesila, princip ili moć ili kaos koji su gospodarili takvim stvarima? Možda sam počeo razumijevati svoje bivše supruge i njihove veze s tajnim organizacijama.
Hitlerski znanstvenici su se družili, lutali, jeli proždrljivo, smijali se kroz prevelike zube. Ja sam sjedio za svojim stolom u mraku i razmišljao o tajnama. Jesu li tajne tunel koji vodi u svijet snova gdje čovjek može upravljati događanjima?
Uvečer sam požurio na aerodrom dočekati avion moje kćeri. Bila je uzbuđena i sretna, odjevena u meksičke stvari. Rekla je kako ljudi koji njezinoj majci šalju knjige na recenziranje ne žele prestati. Dana je dobivala velike debele knjige svakoga dana, pisala recenzije koje je snimala na mikrofilmove i slala u tajni arhiv. Žalila se na prenapregnute živce, povremeni dubinski duševni umor. Rekla je Steffie kako razmišlja o tome da se vrati normalnom životu.
Ujutro sam već rano odjurio u Glassboro na daljnje pretrage koje mi je savjetovao moj liječnik, u Farme jesenskih žetvi. Ozbiljnost takve prigode je izravno proporcionalna s brojem tjelesnih tvari i tekućina koje zatraže od tebe za analizu. Ponio sam sa sobom nekoliko bočica koja je svaka sadržavala tužni otpad ili izlučevinu. Usamljena, u pretincu za rukavice, vozila se i zlokobna plastična kutijica koju sam s pažljivo zatvorio u tri vrećice koje sam umetnuo jednu u drugu nakon što sam svaku zavezao. Tu je bila mazarija najusamljenijeg otpada od svih, koju će, nesumnjivo, pregledati tehničari s mješavinom pokornosti, strahopoštovanja i strave koju smo naučili povezivati s egzotičnim svjetskim religijama.
Ali, najprije sam morao pronaći to mjesto. Bila je to funkcionalna zgrada od svijetlih cigala, jednokatnica s popločanim hodnicima i jarkim osvjetljenjem. Zašto bi takvo mjesto netko nazvao Farmama jesenskih žetvi? Je li to bio pokušaj da se nadomjesti bezdušnost njihovih sjajnih preciznih uređaja? Može li nas starinsko ime prevariti i natjerati na pomisao kako živimo u pred-kancerogenim vremenima? Kakvo bismo stanje mogli očekivati da nam dijagnosticiraju u ustanovi koja se zove Farme jesenskih žetvi? Hripajući kašalj, gušobolju? Laganu gripu? Bliske farmerske muke koje prizivaju odmaranje u krevetu, dubinska masaža grudi s nekim ublažavajućim sredstvom poput Vicks VapoRuba? Hoće li nam netko čitati iz Davida Copperfielda?
Obuzele su me zle slutnje. Odnijeli su moje uzorke i posjeli me u kompjutersku konzolu. Odgovarajući na pitanja što su se pojavljivala na ekranu, otipkao sam pripovijest svoga života i smrti, malo po malo, svaki je odgovor pokretao nove zadaće u nemilosrdnom nizu pitanja i potpitanja. Slagao sam triput. Dali su mi široku halju i identifikacijsku narukvicu. Poslali su me uskim hodnicima na mjerenje i vaganje, na vađenje krvi, na izradu grafikona mozga, na snimanje struja koje prolaze mojim srcem. Skenirali si i ispitivali iz sobe u sobu, svaki novi pregrađeni prostor bivao je neznatno manji, jače osvijetljen, više ispražnjen od humanog namještaja. Uvijek novi tehničar. Uvijek bezlični kolege pacijenti u predvorjima nalik labirintima koji ulaze i izlaze iz soba, u istim haljama. Nitko nije rekao dobar dan. Stavili su me u uređaj koji se okreće i postavili naglavce, te me ostavili u tom položaju šezdeset sekundi. Ispis je izašao iz obližnje naprave. Postavili su me na pokretnu traku i rekli mi da trčim, trčim. Mjerači su mi bili prilijepljeni za bedra, elektrode pričvršćene na prsa. Strpali su me u uređaj za slikanje, neku vrstu kompjuteriziranog skenera. Neka osoba je sjela s vanjske strane stroja i toj napravi utipkala poruku koja je učinila moje tijelo prozirnim. Čuo sam magnetske vjetrove, vidio odbljeske polarne svjetlosti. Ljudi su prolazili predvorjem kao lutajuće duše, noseći uzdignuto svoj urin u bijelim čašicama. Stajao sam u sobi veličine ormara. Rekli su mi da trebam držati prst ispred lica i zatvoriti lijevo oko. Ploha se kližući zatvorila, bljesnulo je bijelo svjetlo. Pokušavali su mi pomoći, spasiti me.
Napokon, ponovno odjeven, sjedio sam nasuprot stolu za kojim je bio nervozni mladi čovjek u bijeloj kuti. Proučavao je moj dosje i mrmljao nešto kako je nov u tom poslu. Iznenadio sam se činjenicom kako me to nije razljutilo. Mislim da sam čak osjetio olakšanje.
"Koliko se mora čekati da pristignu rezultati?"
"Rezultati su pristigli," rekao je.
"Mislio sam kako smo ovdje radi općenitog razgovora. Humanog dijela. Onoga što mašine ne mogu otkriti. Da će stvarne brojke biti spremne za dva do tri dana."
"Brojke su spremne."
"Nisam siguran jesam li ja spreman. Svi ti blistavi uređaji su pomalo uznemirujući. Lako mogu zamisliti kako savršeno zdrav čovjek postane bolestan samo zbog podvrgavanja ovim testovima."
"Zašto bi itko postao bolestan? Ovo su najsuvremeniji uređaji za testiranje uopće. Imamo osjetljive kompjutore za analiziranje podataka. Oprema spašava živote. Vjerujte mi, vidio sam to na djelu. Imamo opremu koja radi bolje od najnovijih rendgena ili CT skenera. Možemo vidjeti dublje i točnije."
Činilo se da je zadobivao samopouzdanje. Bio je momak blagog pogleda i lošeg tena, pa me je podsjetio na dječake u samoposluživanju koji što je iza pultova s blagajnama i slažu namirnice u vrećice.
"Evo kako obično započinjemo," rekao je. "Ja ću vam postavljati pitanja utemeljena na ispisu, a vi ćete odgovarati na njih nabolje što možete. Kad završimo sa svime, dat ću vam ispis u zapečaćenoj omotnici, a vi ćete je odnijeti svome liječniku."
"Dobro."
"Dobro. Obično započinjemo pitajući kako se osjećate."
"Utemeljeno na ispisu?"
"Samo kako se osjećate," rekao je blagim glasom.
"Po svojem vlastitom mišljenju, istinski, osjećam se relativno zdravo, u očekivanju potvrde tom osjećaju."
"Uobičajeno nastavljamo s pitanjem o umaranju. Jeste li se nedavno osjećali umornim?"
"Što ljudi kažu najčešće?"
"Blagi umor je popularan odgovor."
"Mogao bih odgovoriti upravo to i u sebi biti potpuno uvjeren kako je to realan i točan opis."
Činilo se kako je zadovoljan odgovorom, te je načinio nevidljivu bilješku na stranici ispred sebe.
"Što je s apetitom?" rekao je.
"Na to bih vam mogao odgovoriti i jedno i drugo."
"To je manje više kako bih i ja mogao, utemeljeno na ispisu."
"Drugim riječima vaš je odgovor kako ponekad imate pojačani apetit, a ponekad ne."
"To ste mi priopćili ili ste me pitali?"
"Ovisi o tome što govore brojke."
"Tada se slažemo."
"Dobro," rekao je. "A sad, što je sa spavanjem? Mi obično i odspavamo prije nego što pitamo nekoga hoće li kavu bez kofeina ili čaj. Ne poslužujemo šećer."
"Imate li mnogo ljudi koji imaju problema sa spavanjem?"
"Samo u završnoj fazi."
"U završnoj fazi sna? Mislite na to kad se probude vrlo rano ujutro i ne mogu ponovno zaspati?"
"U završnoj fazi života."
"To sam i ja mislio. Dobro. Ja imam jedino nekakvu animaciju na donjem pragu."
"Dobro."
"Ponekad sam pomalo nemiran. Tko nije?"
"Trzanje i prevrtanje?"
"Trzanje," rekao sam.
"Dobro."
"Dobro."
Načinio je nekoliko bilježaka. Činilo se kako ide dobro. Bio sam zadovoljan shvativši kako dobro to ide. Odbio sam ponudu za čaj i to mu je, čini se, bilo drago. Dobro smo napredovali.
"Na ovom mjestu pitamo o pušenju."
"To je lako. Odgovor je ne. I to nije pitanje prestanka prije pet ili deset godina. Nikada nisam pušio. Čak ni kad sam bio tinejdžer. Nikad nisam pokušao. Nikad nisam osjetio potrebu."
"To je uvijek plus."
Osjetio sam golemu zahvalnost i smirenje. "Dobro napredujemo, zar ne?"
"Neki ljudi vole odugovlačiti," rekao je. "Postanu zainteresirani za svoje stanje. To gotovo poprima oblik hobija."
"Kome treba nikotin? Ne samo to, rijetko pijem i kavu, a svakako nikad s kofeinom. Ne razumijem što ljudi nalaze u svim tim umjetnim sredstvima za stimulaciju. Ja sam u povišenom stanju samom šetnjom po šumi."
"Bez kofeina uvijek pomaže."
Da, pomislio sam. Nagradite moje vrline, dajte mi život.
"Zatim, tu je mlijeko," rekao sam. "Ljudi nisu sretni s kofeinom i šećerom. Žele i mlijeko. Sve te masne kiseline. Nisam pipnuo mlijeko još od djetinjstva. Nisam pipnuo punomasno vrhnje. Jedem blagu hranu. Rijetko kad pijem žestoko. Nikada nisam shvatio zašto se toliko uzbuđuju oko toga. Voda. To je moje piće. Čovjek može imati povjerenja u čašu vode."
Čekao sam da mi kaže kako sam dodao godine svom životu.
"Govoreći o vodi," rekao je, "jeste li ikada bili izloženi industrijskim zagađenjima?"
"Molim?"
"Toksičnim materijama u zraku ili vodi?"
"Je li to ono što obično pitate nakon pušenja?"
"To nije redovno pitanje."
"Mislite, da li radim s tvarima poput azbesta? Apsolutno ne. Ja sam predavač. Predavanja su moj život. Proveo sam cijeli život na sveučilišnom campusu. Gdje bi se tu uklopio azbest?"
"Jeste li ikad čuli za derivat Nyodena?"
"Jesam li trebao, utemeljeno na ispisu?"
"Ima tragova u vašoj krvi."
"Kako je to moguće, ako nikad nisam čuo za njega?"
"Magnetski skener potvrđuje da ga imate. Gledam brojke u zagradama sa zvjezdicama."
"Govorite li to kako ispis pokazuje prve dvojbene znakove jedva zamjetnog stanja koje proizlazi iz izlaganja minimalnom, prihvatljivom toksičnom izljevu?"
Zašto sam govorio tako ukočeno?
"Magnetski skener je prilično jasan," rekao je.
Što se dogodilo s našim prešutnim dogovorom o mudrom napredovanju kroz program pitanja bez uzaludnog gubljenja vremena i kontroverznog okapanja?
"Što se zbiva kad netko ima tragove tog materijala u krvi?"
"Dobije nejasnu masu," rekao je.
"Ali, mislio sam da nitko ne zna pouzdano što Nyodene D. čini ljudima. Štakorima, da."
"Upravo ste mi rekli kako niste nikada čuli za Nyodene D. Kako znate što on čini ili ne čini?"
Tu me je imao. Osjećao sam se prevarenim, povučenim za nos, da su me smatrali za budalu.
"Znanje se mijenja svakodnevno," rekao je. "Došli smo do nekih konfliktnih podataka koji kažu kako izlaganje toj tvari može pouzdano dovesti do stvaranja mase."
Njegova sigurnost je bila nepokolebljiva.
"Dobro. Prebacimo se na sljedeću temu. Malo mi se žuri."
"U ovom trenutku vam trebam predati zapečaćenu omotnicu."
"Zar slijedi uvježbavanje? Odgovor je niječan. Mrzim to, odbijam to činiti."
"Dobro. Predajem vam omotnicu."
"Samo iz puke znatiželje, što je to nejasna masa?"
"Moguća izraslina u tijelu."
"A zove se nejasnom jer ne možete dobiti njezinu jasnu sliku?"
"Mi dobivamo vrlo jasne slike. Uređaj za slikanje snima najjasnije slike koje su ljudski moguće. Zove se nejasna masa jer nema stalan obris, oblik ili ograničenja."
"Kako ona djeluje po scenariju u-najgorem-slučaju okolnosti?"
"Uzrokuje smrt osobe."
"Recite to normalnim jezikom, za ime boga. Prezirem taj moderni žargon."
Dobro je prihvatio uvrede. Što sam bivao bjesniji, to mu se više sviđalo. Isijavao je energiju i zdravlje.
"Sada je vrijeme kad vam trebam reći da platite na izlazu."
"Što je s kalijem. Ovamo sam došao prije svega zato što je moj kalij bio iznad uobičajenih granica."
"Mi ne radimo kalij."
"Dobro."
"Dobro. Posljednja stvar koju vam moram priopćiti jest da odnesete omotnicu svom liječniku. Vaš liječnik poznaje simbole."
"I to je onda to. Dobro."
"Dobro," rekao je.
Zatekao sam se u srdačnom rukovanju s njim. Nekoliko minuta kasnije bio sam na ulici. Dječak je koračao livadom, stopala okrenutih prema van, lagano gurkajući nogometnu loptu. Drugi klinac je sjedio na travi i skidao čarape tako što ih je uhvatio za pete i snažno vukao. Vrlo književno, pomislio sam mrzovoljno. Ulice otežale detaljima neobuzdanog života dok naš junak razbija glavu posljednjom fazom svojega umiranja. Bio je djelomično oblačan dan s vjetrovima koji su se stišavali kako se primicala večer.
Te noći sam hodao ulicama Blacksmitha. Odsjaj plavookih televizora. Glasovi uz telefone s tipkama. Negdje daleko, bake i djedovi, zgureni u stolcima, željno su dijelili slušalicu dok su se magnetski valovi modulirali u zvučne signale. To je bio glas njihova unuka, dječaka u odrastanju čije su fotografije bile postavljene oko telefona. Radost se ulijevala u njihove oči, ali je bila zamagljena, pomiješana s tužnim i složenim znanjem. Što im je mladac govorio? Njegov ga je bubuljičavi ten činio nesretnim? Želio je napustiti školu i raditi puno radno vrijeme u Foodlandu slažući namirnice u vrećice? Govorio im je kako voli slagati namirnice u vrećice. To je jedina stvar u životu koja ga je zadovoljavala. Najprije stavljati petlitarske bocune u vrećice, plastificirati pakiranja po šest, tešku robu složiti u dvostruke vrećice. On je to znao dobro raditi, imao je grif, vidio je robu uredno posloženu u vrećici i prije nego bi išta dotaknuo. To je kao Zen, stari. Otrgnem dvije vrećice, postavim jednu u drugu. Nemoj zgnječiti voće, oprezno s jajima, stavi sladoled u termo vrećicu. Tisuću ljudi prolazi kraj mene svakoga dana, ali me nitko ne vidi. Sviđa mi se to, bako, ništa ti ne prijeti, tako želim živjeti. I oni su slušali, voljeli ga još više, lica pritisnutih uz multifunkcionalni telefon, bijela Princeza je bila u spavaonici, jednostavni smeđi Rotary u djedovom opločenom podrumskom skrovištu. Stari gospodin je provukao prste kroz gustu bijelu kosu, žena je držala svoje sklopljene naočale uz lice. Oblaci su se utrkivali nasuprot mjesecu na zapadnom nebu, godišnja doba se smjenjivala u tmurnome slijedu, tonući sve dublje u zimsku nepomičnost, krajolik tišine i leda.
Vaš liječnik poznaje simbole.

37


Dugačka šetnja započela je u podne. Nisam znao da će se pretvoriti u dugačku šetnju. Mislio sam kako će biti raznorodna meditacija, Murray i Jack, polusatni obilazak campusa. Ali je postala jedno od onih poslijepodneva, ozbiljna kružna sokratovska šetnja s praktičnim posljedicama.
Susreo sam Murraya nakon njegovog seminara o automobilskim sudarima, pa smo lunjali rubovima campusa pored stambenih zgrada u sjeni cedrova, postavljenih među drvećem u obrambenom rasporedu - skupina zgrada tako dobro uklopljenih u okoliš da su se ptice neprestano zalijetale u glatka debela prozorska stakla.
"Pušiš lulu," rekao sam.
Murray se dvosmisleno nasmiješio.
"Izgleda dobro. Sviđa mi se. Djeluje."
Spustio je pogled smiješeći se. Lula je imala dug i uzak kamiš i kockasti završetak. Bila je svjetlosmeđa i nalikovala je kućnoj potrepštini koja se pozorno čuva, možda starini iz nasljedstva Amiša ili Šakera. Pitao sam se da li ju je odabrao kako bi pristajala njegovim pomalo grubim zaliscima na obrazima. Nasljeđe stroge vrline kao da je lebdjelo oko njegovih pokreta i izražaja.
"Zašto ne možemo biti inteligentni kad je u pitanju smrt?" rekao sam.
"To je bar jasno."
"Je li?"
"Ivan Iljič je vrištao tri dana. To je otprilike vrhunac inteligencije koju možemo doseći. Tolstoj se borio ne bi li razumio. Strašno se bojao."
"Gotovo da je naš strah priziva. Kad bi se naučili ne strahovati od nje, živjeli bismo vječno."
"Kao da se nagovaramo na nju. Jesi li to mislio?"
"Ne znam što sam mislio. Samo znam kako se moj život sada svodi na puke pokrete. Ja sam tehnički mrtav. Moje tijelo uzgaja nejasnu masu. Oni te stvari mogu otkriti kao satelite. I sve to kao usputni proizvod nekog insekticida. Nešto je neprirodno oko moje smrti. Šuplja je, nezadovoljavajuća. Ne pripadam ni zemlji ni nebu. Morali bi urezati aerosol na moj nadgrobni spomenik."
"Dobro rečeno."
Što je time mislio, dobro rečeno? Htio sam da mi se suprotstavi, uzdigne moje umiranje na višu razinu, podigne moje raspoloženje.
"Misliš li kako je to nepravedno?" rekao je.
"Naravno da mislim. Ili je to banalan odgovor?"
Kao da je slegnuo ramenima.
"Vidiš li kako sam živio? Je li moj život bio samo suluda trka za užicima? Jesam li bezglavo srljao u samouništenje, uzimao nezakonite droge, vozio brze automobile, opijao se preko mjere? Mali suhi cherry na fakultetskim zabavama. Jedem blagu hranu."
"Nisi, nisi."
Puckao je lulu ozbiljna lica, uvlačeći obraze. Neko vrijeme smo hodali u tišini.
"Misliš li kako tvoja smrt dolazi prerano?" rekao je.
"Svaka smrt dolazi prerano. Nema znanstvenog razloga zašto ne bismo živjeli stotinu i pedeset godina. Neki ljudi to i dozive, ako je vjerovati naslovu kojeg sam vidio u samoposluživanju."
"Misliš li kako je osjećaj neispunjenja taj koji uzrokuje tvoje najdublje kajanje? Postoje stvari za koje se nadaš da bi ih još uvijek mogao ostvariti. Posao koji treba završiti, intelektualni izazovi s kojima se želiš sučeliti."
"Najdublje kajanje je sama smrt. Jedina stvar s kojom ćeš se suočiti jest smrt. To je jedino na što mislim. Ovdje se radi samo o jednoj stvari. Želim živjeti."
"Iz filma Roberta Wisea istog imena, sa Susan Hayward kao Barbarom Graham, osuđenom ubojicom. Agresivna jazz glazba Johnnya Mandela."
Pogledao sam ga.
"Ti, dakle, govoriš, Jack, da bi smrt bila jednako prijeteća i da si ostvario sve što si se ikada nadao da ćeš ostvariti u svom poslu i životu."
"Jesi li lud? Naravno. To je elitistička ideja. Bi li pitao čovjeka koji stavlja namirnice u vrećice boji li se smrti ne zato što je smrt, već zato što još uvijek postoje zanimljive namirnice koje bi želio složiti u vrećice?"
"Dobro rečeno."
"To je smrt. Ne bih je želio nakratko odložiti kako bih napisao monografiju. Želim da se makne na sedamdeset ili osamdeset godina."
"Status osuđenog čovjeka pridaje tvojim riječima izvjesni značaj i autoritet. Sviđa mi se to. Kako se vrijeme približava, mislim da ćeš otkriti kako ljudi žude čuti što imaš reći. Tragat će za tobom."
"Želiš li reći kako je ovo za mene divna prigoda osvojiti nove prijatelje?"
"Želim reći kako ne možeš odbaciti žive utapajući se u samosažaljenju i očaju. Ljudi će ovisiti o tebi da bi bili hrabri. Ono za čim ljudi tragaju u prijatelju na samrti je neka vrsta tvrdoglave i opore plemenitosti, odbijanje predaje, uz trenutke nesalomljivog humora. Tvoj značaj raste i u vrijeme dok razgovaramo. Ti stvaraš nekakvu izmaglicu oko vlastitog tijela. Naprosto mi se mora sviđati."
Silazili smo sredinom strme i zavojite ulice. Nije bilo nikoga u blizini. Ovdje su kuće bile stare i nejasnih obrisa, postavljene iznad uskih i kamenitih, djelomično ruševnih, stepenica.
"Vjeruješ li da je ljubav jača od smrti?"
"Ni za milijun godina."
"Dobro," rekao je. "Ništa nije jače od smrti. Vjeruješ li kako su jedini ljudi koji se boje smrti oni koji se boje života?"
"To je suludo. Potpuno glupo."
"Točno. Svi se mi bojimo smrti do određene mjere. Oni koji tvrde suprotno lažu samima sebi. Isprazni ljudi."
"Ljudi sa svojim nadimcima na registracijskini tablicama."
"Odlično, Jack. Vjeruješ li da je život bez smrti nekako nepotpun?"
"Kako može biti nepotpun? Smrt ga čini nepotpunim."
"Zar naša spoznaja smrti ne čini život dragocjenijim?"
"Kakvo je dobro u dragocjenosti koja se temelji na strahu i tjeskobi? Smrt je tjeskobna stvar od koje se treseš."
"Istina. Najdublje dragocjenosti su one koje nam pružaju najveću sigurnost. Supruga, dijete. Čini li nam prikaza smrti dijete još dragocjenijim?"
"Ne."
"Ne. Nema razloga vjerovati kako je život dragocjeniji jer je prolazan. Evo tvrdnje. Nekoj osobi treba priopćiti kako će umrijeti prije nego će započeti živjeti u svojoj punini. Točno ili pogrešno?"
"Pogrešno. Kad je jednom tvoja smrt uspostavljena, nemoguće je živjeti zadovoljavajući život."
"Bi li ti bilo draže znati točan datum i vrijeme svoje smrti?"
"Apsolutno ne. Već je dovoljno loše bojati se nepoznatog. Suočeni s nepoznatim, možemo se pretvarati da ono ne postoji. Točni datumi bi mnoge naveli na samoubojstvo, ako ništa drugo ne bi li pobijedili sustav."
Prešli smo stari most povrh autoputa, neuočljiv, pun tužnog i izblijedjelog smeća. Slijedili smo pješačku stazu duž potoka i približili se rubu srednjoškolskih sportskih terena. Žene su ovamo dovodile djecu igrati se na doskakalištima skoka u dalj.
"Kako ću to prevladati?" rekao sam.
"Mogao bi svoju vjeru posvetiti tehnologiji. Dovela te je tu gdje jesi, mogla bi te i izvući. To je cijeli smisao tehnologije. S jedne strane, ona stvara apetit za besmrtnost. Prijeti sveopćim izumiranjem, s druge. Tehnologija je požuda izdvojena iz prirode."
"Ona je to?"
"Ona je ono što smo izumili ne bismo li prikrili užasnu tajnu propadanja naših tijela. Ali je također i život, zar ne? Ona produžava život, pribavlja organe u zamjenu za one koji su se istrošili. Nove uređaje, nove tehnike svakoga dana. Lasere, masere, ultrazvuk. Prepusti se tome, Jack. Vjeruj u to. Gurnut će te u tunel obasjan svjetlošću, ozračiti tvoje tijelo temeljnom snagom svemira. Svjetlost, energija, snovi. Božje vlastito božanske"
"Mislim da ne bih mogao odlaziti liječnicima neko vrijeme, Murray, hvala."
"U tom slučaju uvijek možeš prevladati smrt usredotočujući se na život iza nje."
"Kako to mogu učiniti?"
"To je očigledno. Počni čitati o reinkarnaciji, prelasku na onu stranu, hipersvemiru, uskrsnuću i sličnim stvarima. Neki genijalni sustavi proizašli su iz takvih vjerovanja. Počni ih proučavati."
"Vjeruješ li u bilo koju od tih stvari?"
"Milijuni ljudi su vjerovali tisućama godina. Ubaci se među njih. Vjerovanje u drugo rođenje, u drugi život, je praktički univerzalno. Valjda to nešto znači."
"Ali, ti genijalni sustavi su svi tako različiti."
"Odaberi onaj koji ti se svidi."
"Ali, u tvojim riječima to zvuči poput konvencionalne maštarije, poput najgoreg oblika samoobmane."
Ponovno mi se učinilo kao da je slegnuo ramenima. "Pomisli na veliko pjesništvo, glazbu i ples i rituale koji su izvorište našli u našoj težnji za životom poslije smrti. Možda su te stvari dovoljno opravdanje našim nadama i snovima, iako ja to ne bih rekao umirućem čovjeku."
Gurnuo me je laktom. Hodali smo prema trgovačkom dijelu grada. Murray je zastao, podigao jednu nogu iza sebe i nagnuo se otraga ne bi li kuckajući istresao pepeo iz lule. Onda ju je stručno spremio u džep tako što je najprije uvukao donji dio u svoj sako od rebrastog samta.
"Ozbiljno, mogao bi pronaći golemu i raznorodnu utjehu u ideji o zagrobnom životu."
"Ali, zar ne bih morao vjerovati? Zar ne bih morao osjećati duboko u srcu kako nešto stvarno postoji iza granica ovoga života, tamo negdje, maglovito, u mraku?"
"Što misliš da je zagrobni život, tijelo činjenica koje samo čeka razotkrivanje? Zar misliš da Američke zračne snage skupljaju podatke o zagrobnom životu i čuvaj u ih skrivene, jer mi još nismo zreli prihvatiti ono što su pronašli? Otkrića bi mogla stvoriti paniku. Ne. Ja ću ti reći što je zagrobni život. To je slatka i strahovito osjetljiva ideja. Možeš je prihvatiti ili napustiti. U međuvremenu moraš preživjeti pokušaj umorstva. To mora biti trenutačna odluka. Osjetit ćeš se osobito povlaštenim, tvoja će karizma narasti."
"Rekao si već ranije kako smrt povećava moju karizmu. Osim toga, tko bi me želio ubiti?"
Još je jednom slegnuo ramenima. "Preživi iskakanje vlaka iz tračnica sa stotinu poginulih. Iskoči i spasi se kad se tvoja jednomotorna Cessna sruši na golf igralište nakon što si po jakoj kiši udario u dalekovod samo nekoliko minuta nakon polijetanja. Ne mora to biti umorstvo. Stvar je u tome da stojiš na rubu prikrivene ruševine dok drugi leže inertni i smušeni. To se može suprotstaviti djelovanju bilo kojeg broja nejasnih masa, bar za neko vrijeme."
Nakratko smo razgledavali izloge, a zatim smo ušli u prodavaonicu cipela. Murray je razgledavao cipele Weejuns, Wallabees, Hush Puppies. Odlutali smo van na sunce. Djeca u kolicima ispod suncobrana škiljila su na nas vjerojatno nas doživljavajući kao nešto čudno.
"Je li tvoj njemački pomogao?"
"Ne mogu baš reći da jest."
"Je li ti pomogao bar u nekom trenutku?"
"Ne mogu reći. Ne znam. Tko razumije te stvari?"
"Što si zapravo pokušavao sve ove godine?"
"Pokušao sam se opčiniti, valjda."
"Ispravno. Ne treba se tu ničeg sramiti, Jack. Samo te tvoj strah nagoni na ovakvo ponašanje."
"Samo moj strah? Samo moja smrt?"
"Ne bismo se smjeli iznenaditi što nemaš uspjeha. Koliko su se moćnima pokazivali Nijemci? Izgubili su rat, na koncu."
"To je rekla i Denise."
"O tome si razgovarao s djecom?"
"Površno."
"Bespomoćne i ustrašene ljude privlače magične osobe, mitske osobe, zastrašujući epski muškarci koji isijavaju tamu."
"Govoriš o Hitleru, slažem se."
"Neki ljudi su veći od života. Hitler je veći od smrti. Mislio si kako će te on zaštititi. Potpuno te razumijem."
"Uistinu? Volio bih da ja to mogu reći"
"To je sasvim očigledno. Želio si pomoć i zaklon. Sveobuhvatna strava ne ostavlja mjesta tvojoj vlastitoj smrti. 'Preplavi me,' rekao si. 'Apsorbiraj moj strah.' Na jednoj razini, htio si sakriti sebe u Hitleru i njegovim djelima. Na drugoj, želio si ga upotrijebiti za jačanje svoga značaja i snage. Ja tu njušim zamjenu teza. Ne želim kritizirati. To što si učinio trebalo se usuditi, bio je to hrabar prodor. Upotrijebiti ga. Mogu se diviti tom pokušaju, čak i ako vidim kako je bio potpuno glup, iako ne i gluplji od nošenja amajlije ili kucanja u drvo. Šest stotina milijuna Hindusa ostanu kod kuće i ne idu na posao, ako znaci nisu povoljni toga jutra. Ne mislim da si ti jedini."
"Beskrajna i strašna dubina."
"Naravno," rekao je.
"Neiscrpiva."
"Razumijem."
"Cijela ta golema bezimena stvar."
"Da, apsolutno."
"Nepregledna tama."
"Svakako, svakako."
"Čitava ta užasna beskonačna golemost."
"Točno znam što misliš."
Prstima je lupkao po odbojniku dijagonalno parkiranog automobila, napola se smiješeći.
"Zašto nisi uspio, Jack?"
"Zamjena teza."
"Točno. Brojni su načini kojima se može prevladati smrt. Ti si pokušao dva istovremeno. S jedne strane si se isturio, a s druge nastojao sakriti. Kako nazivamo takav pokušaj?"
"Glupost."
Slijedio sam ga u samoposluživanje. Eksplozije boja, oceanski zvuk. Prošli smo ispod jarkog transparenta s najavom tombole kojom će se skupljati novac za nekakvu neizlječivu bolest. Poredak riječi stvarao je dojam kao da će pobjednik dobiti bolest.
Murray je usporedio transparent s tibetanskom molitvenom zastavom.
"Zašto je taj strah u meni tako dugo, tako uporno?"
"To je očigledno. Ne znaš kako ga potisnuti. Svi smo mi svjesni kako se ne može izbjeći smrti. Što radimo s tom razornom spoznajom? Potiskujemo je, pretvaramo u nešto drugo, zakapamo je, isključujemo. Neki ljudi to rade bolje od drugih, to je sve."
"Kako bih to mogao naučiti?"
"Ne možeš. Neki ljudi jednostavno ne posjeduju podsvjesna oruđa za izvođenje pretvorbenih radnji."
"Kako uopće znamo da potiskivanje postoji, ako su oruđa podsvjesna, a stvar koju potiskujemo tako pametno pretvorena u nešto drugo?"
"Tako je Freud rekao. Kad već spominjemo sablasne osobe."
Uzeo je kutiju s folijom Hendi-Wrap II, čitao naputke, proučavao boje. Onjušio je paket dehidriranog sapuna.
"Misliš li kako sam ja možda zdraviji jer ne znam potiskivati u podsvijest? Je li moguće da je neprestani strah zapravo prirodno čovjekovo stanje i da živeći blisko sa svojim strahom činim herojsko djelo, Murray?"
"Osjećaš li se herojski?"
"Ne."
"Onda vjerojatno ne činiš."
"Ali, nije li potiskivanje neprirodno?"
"Strah je prirodan. Munje i gromovi su prirodni. Bol, smrt, stvarnost, oni su svi neprirodni. Ne podnosimo te stvari jer su takve kakve su. Previše znamo. Zato se prepuštamo potiskivanju, kompromisu i pretvaranju u nešto drugo. Tako preživljavamo u svemiru. To je prirodni jezik vrsta."
Pogledao sam ga pažljivo.
"Ja vježbam. Brinem se o svom tijelu."
"Ne, nije istina," rekao je.
Pomogao je nekom starcu pročitati datum na kruhu s grožđicama. Pokraj nas su projedrila djeca u srebrnim kolicima. "Tegrin, Denorex, Selsun Blue."
Murray je nešto zapisao u svoju knjižicu. Promatrao sam ga kako spretno zaobilazi tucet razbijenih jaja čiji su žumanjci polako istjecali iz zgnječenog kartona.
"Zašto se tako dobro osjećam kad sam s Wilderom? To nije slučaj s drugom djecom," rekao sam.
"Osjećaš njegov potpuni ego, njegovu neovisnost o ograničenjima."
"Na koji je način on neovisan o ograničenjima?"
"On ne zna da će umrijeti. On uopće ne zna za smrt. Ti voliš tu njegovu budalastu blagoslovljenost, tu imunost na zlo. Želiš mu se približiti, dodirivati ga, gledati, želio bi ga udahnuti. Kako je samo sretan! Oblak neznanja, svemoćna mala osoba. Dijete je sve, odrasli su ništa. Razmisli o tome. Čovjekov cijeli život je prikrivanje tog sukoba. Nije ni čudo da smo opčinjeni, osupnuti, skršeni."
"Nisi li otišao predaleko?"
"Ja sam iz New Yorka."
"Mi stvaramo lijepe i trajne stvari, gradimo goleme civilizacije."
"Sjajne izlike," rekao je. "Veliki bjegovi."
"Vrata su se razdvojila pomoću fotoćelije. Izašli smo, prošli pored kemijske čistionice, frizera, optičara. Murray je ponovo upalio lulu impresivno sišući usnik kamiša.
"Govorili smo o načinima prevladavanja smrti," rekao je. Razgovarali smo o tome kako si ti već iskušao dva takva načina, koji se međusobno potiru. Spomenuli smo tehnologiju, željezničke nesreće, vjerovanje u zagrobni život. Postoje i druge metode i ja bih rado govorio o jednom takvom pristupu."
Prešli smo ulicu.
"Vjerujem, Jack, kako na svijetu postoje dvije vrste ljudi. Oni koji ubijaju i oni koji umiru. Većina nas su oni koji umiru. Mi nemamo osobine, bijes ili što je već potrebno da bismo ubili. Mi puštamo smrti da se dogodi. Mi legnemo i umremo. Ali, pomisli kako je to biti ubojica. Pomisli kako je to uzbudljivo, u teoriji, ubiti nekog u izravnom sukobu. Ako on umre, onda ti ne možeš umrijeti. Ubiti ga znači osvojiti životni kredit. Što više ljudi ubiješ, tvoj je kredit teži za više života. To objašnjava bilo koji broj pokolja, ratova, smaknuća."
"Hoćeš reći kako su se ljudi kroz povijest pokušavali izliječiti od smrti ubijajući druge?"
"Očigledno."
"I to nazivaš uzbudljivim?"
"Govorim teoretski. U teoriji, nasilje je oblik ponovnog rođenja. Onaj koji umire pasivno podlegne smrti. Ubojica nastavlja živjeti. Kakvo divno izjednačenje. Kad banda pljačkaša baca mrtva tijela na gomilu, to obnavlja snagu. Snaga se akumulira kao nagrada bogova."
"Kakve to veze ima sa mnom?"
"To je teorija. Mi smo dvojica akademskih građana u šetnji. Ali, zamisli taj instinktivni trzaj kad bi ugledao svoga protivnika kako krvari u prašini."
"Ti misliš da se to pribraja čovjekovoj kreditnoj sposobnosti poput bankovne transakcije."
"Ništavilo zuri u tvoje lice. Potpun i vječni zaborav. Prestat ćeš biti. Biti, Jack. Oni koji umiru prihvaćaju to i - umru. Ubojice, teoretski, pokušavaju poraziti vlastitu smrt ubijajući druge. Kupuju vrijeme, kupuju život. Gledaju druge kako se grče. Promatraju krv kako krivuda u prašini."
Gledao sam ga, zadivljen. Zadovoljno je povlačio iz lule proizvodeći šuplje zvukove.
"To je način kontroliranja smrti. Tako se osvaja vrh. Budi ubojica, za promjenu. Neka netko drugi bude onaj koji umire. Neka te zamijeni, teoretski, u toj ulozi. Ti ne možeš umrijeti, ako on umre. On umre, ti živiš. Vidiš kako je to veličanstveno jednostavno."
"Veliš da to ljudi čine stoljećima."
"Još uvijek to rade. Rade to u malom i intimnom obliku, rade to u grupama i gomilama i masama. Ubijaju da bi živjeli."
"Zvuči prilično grozno."
Kao da je slegnuo ramenima. "Umorstvo nije nikada slučajno. Što više ljudi ubiješ, veća je tvoja moć protiv smrti. Postoji neka tajna radna preciznost u najbrutalnijim i najmanje izbirljivim ubojstvima. Govoriti o tome ne znači reklamirati ubojstva. Mi smo dvojica akademskih građana u intelektualnom okruženju. Naša je dužnost ispitati struje mišljenja, istražiti značenje ljudskog ponašanja. Ali, pomisli kako bi moglo biti uzbudljivo pobijediti u smrtonosnoj borbi, gledati kako gad krvari."
"Smišljati zavjeru za ubojstvo, to kažeš. Ali, svaka zavjera ima učinak ubojstva. Zavjera znači umrijeti, znali mi to ili ne."
"Zavjera znači živjeti," rekao je.
Promatrao sam ga. Proučavao sam njegovo lice, njegove ruke.
"Naš život započinjemo u kaosu, u blebetanju. Kako nadiremo u svijet, nastojimo domisliti oblik, plan. U tome ima dostojanstva. Cijeli tvoj život je urota, program, dijagram. To je neuspjeli program, ali, ne radi se o tome. Smišljati zavjeru znači potvrditi život, tragati za oblikom i kontrolom. Čak i poslije smrti, upravo poslije smrti, potraga se nastavlja. Rituali pokopa su pokušaji da se dovrši program, ritualno. Zamisli državni pogreb, Jack. Sve je tu točnost, detalj, red, dizajn. Narod ostaje bez daha. Napori velike i moćne vlasti usmjerene su na obred koji će zasjeniti i najmanji trag kaosa. Ako sve prođe dobro, ako ga izvedu do kraja, onda je ispoštovan neki prirodni zakon savršenstva. Narod je oslobođen tjeskobe, pokojnikov život iskupljen, sam život je dobio novu snagu, novu potvrdu."
"Jesi li siguran?" rekao sam.
"Načiniti zavjeru, postaviti nečemu cilj, oblikovati vrijeme i prostor. Tako stvaramo napredak umjetnosti čovjekove svijest."
U širokom luku smo se vratili u campus. Ulice u dubokoj i bezvučnoj sjeni, vreće za smeće iznijete i spremne za prikupljanje. Prešli smo nadvožnjak sunčevog zalaska, zastajući kratko da bismo gledali automobile u strelovitom prolasku. Sunce u zalasku odbijalo se od stakla i kroma.
"Jesi li ubojica ili onaj koji umire, Jack?"
"Znaš odgovor na to. Bio sam onaj koji umire cijeli svoj život."
"I što bi moga učiniti protiv toga?"
"Što može učiniti bilo koji od onih koji umiru? Zar se ne podrazumijeva prema tome kako je načinjen da ne može prijeći granicu?"
"Razmislimo o tome. Ispitajmo narav zvijeri, da se tako izrazim. Mužjak. Zar nije u muškoj psihi fond, bazen, rezervoar potencijalnog nasilja?"
"Pretpostavljam da, u teoriji, jest."
"Mi i govorimo teoretski. Mi govorimo upravo tako. Dvojica prijatelja u ulici zasjenjenoj drvećem. Što drugo do teorije? Zar ne postoji duboko polje, neka vrsta ostave za sirovo ulje koje bi osoba mogla ispustiti kad to okolnosti dopuste? Veliko mračno jezero muškog bijesa."
"To govori Babette. Ubojiti bijes. Zvučiš poput nje."
"Zadivljujuća gospođa. Je li ona dobro ili loše?"
"Teoretski? Vjerojatno je dobro."
"Zar ne postoji u tebi blatni prostor o kojemu najradije ne bi ništa znao? Ostatak nekog prethistorijskog doba kad su dinosaurusi besciljno lutali zemljom, a ljudi se borili kamenim oruđem? Kada je ubijati značilo živjeti?"
"Babette govori o muškoj biologiji. Radi li se o biologiji ili geologiji?"
"Je li bitno, Jack? Mi samo želimo znati je li tamo, zakopan u najrazboritijoj i najčednijoj duši."
"Pretpostavljam. Moglo bi biti. Ovisi."
"Je li tamo ili nije?"
"Tamo je, Murray. Pa što?"
"Htio sam samo čuti kako to izgovaraš. To je sve. Samo sam htio iz tebe izvabiti istine koje ti već posjeduješ, istine koje si oduvijek poznavao na nekoj temeljnoj razini."
"Hoćeš reći kako onaj koji umire može postati ubojicom?"
"Ja sam samo gostujući predavač. Teoretiziram, idem u šetnje. Obožavam drveće i kuće. Imam svoje studente, svoju unajmljenu sobu, svoj televizor. Nabasam na neku riječ ovdje, na neku sliku tamo. Obožavam travnjake, trjemove. Kako je trijem predivna stvar. Kako sam živio dosad bez mogućnosti sjedenja na trijemu? Umujem, razmišljam, neprestano vodim bilješke. Ovdje sam zbog razmišljanja, promatranja. Upozorit ću te, Jack. Neću popustiti."
Prošli smo pored moje ulice i uspeli se uz brdo prema campusu.
"Tko je tvoj liječnik?"
"Chakravarty," rekao sam.
"Je li dobar?"
"Kako bih ja to znao?"
"Rame mi ispada. Stara seksualna ozljeda."
"Bojim se otići kod njega. Ispis svoje smrti sam stavio u najdonju ladicu svog pisaćeg stola."
"Znam kako se osjećaš. Ali, teški dio tek dolazi. Rekao si zbogom svima osim samome sebi. Kako netko može reći zbogom samome sebi? To je sočna egzistencijalna dvojba."
"Zaista jest."
Prolazili smo pored upravne zgrade.
"Mrzim što ti to moram reći, Jack, ali, još se nešto mora izreći."
"Što?"
"Bolje ti nego ja."
Kimnuo sam tmurno. "Zašto se to mora izreći?"
"Zato što prijatelji moraju biti okrutno iskreni jedan prema drugom. Osjećao bih se užasno da ti nisam rekao ono što sam mislio, naročito u vrijeme kakvo je ovo."
"Cijenim to, Murray. Stvarno to cijenim."
"Osim toga, to je dio općeg iskustva umiranja. Razmišljaš li o tome neprestano ili ne, na nekoj razini si svjestan kako ljudi hodaju okolo i govore u sebi, 'bolje on nego ja.' To je jednostavno prirodno. Ne možeš ih kriviti ili im željeti da se razbole."
"Svi osim moje žene. Ona želi umrijeti prva."
"Nemoj biti siguran," rekao je.
Rukovali smo se ispred knjižnice. Zahvalio sam mu na iskrenosti.
"Na to se sve svodi," rekao je. "Čovjek provede život govoreći ljudima zbogom. Kako reći zbogom samome sebi?"
Bacio sam žicu za okvire za slike, metalne držače za knjige, plutene pladnjeve, plastične privjeske za ključeve, zaprašene boce Mercurochromea i Vaselinea, skorene četke za bojenje, umašćene četke za cipele, zgrušanu tekućinu korektora. Bacio sam okrajke svijeća, zidne letve od laminata, iskrzale podloške za lonce. Tragao sam za obloženim vješalicama, magnetskim pločama za poruke. Bio sam u osvetničkom i gotovo divljačkom raspoloženju. Bio sam upravo ljutit na te stvari. Na neki način one su me zarobile. Povukle su me za sobom, učinile bijeg nemogućim. Dvije djevojčice su me slijedile i promatrale sve to u pobožnoj tišini. Bacio sam svoju izobličenu kaki čuturicu, svoje besmislene moderne čizme. Pobacao sam diplome, uvjerenja, nagrade i službene pohvale. Kad su me djevojčice zaustavile, obrađivao sam kupaonice rješavajući se upotrebljavanih sapuna, vlažnih ručnika, bočica šampona zguljenih etiketa i izgubljenih zatvarača.
MOLIMO OBRATITE POZORNOST. Vaša nova bankovna kartica stići će vam poštom za nekoliko dana. To je crvena kartica sa srebrnom prugom, a vaš tajni kod ostat će isti kao i dosad. Ako to bude zelena kartica sa sivom prugom, morat ćete osobno otići u svoju poslovnicu i ponijeti novu karticu kako biste dobili novi tajni kod. Popularni su kodovi utemeljeni na rođendanima. UPOZORENJE. Nemojte zapisivati svoj kod. Ne nosite svoj kod uza se. ZAPAMTITE. Ne možete pristupiti svom računu ako kod nije ispravno unesen.
Zapamtite svoj kod. Nemojte nikom odavati svoj kod. Samo vaš kod vam omogućuje ulazak u sustav.

38


Moja glava je ležala među njenim grudima, a čini se kako je odnedavna ondje provodila mnogo vremena. Milovala me je po ramenu.
"Murray veli da je problem u tome što ne potiskujemo svoj strah." "Ne potiskujemo?"
"Neki ljudi imaju dar za to, neki nemaju."
"Dar? Mislila sam kako je potiskivanje prevladano. Već nam godinama govore da ne potiskujemo svoje strahove i želje. Potiskivanje uzrokuje napetost, tjeskobu, tugu i još stotinu bolesti i stanja. Mislila sam da je potiskivanje zadnja stvar koji bismo smjeli činiti. Govorili su nam da pripovijedamo o svojim strahovima, da se približimo vlastitim osjećajima."
"Približiti se smrti nije baš ono što su imali na umu. Smrt je tako snažna da je moramo potisnuti, bar oni među nama koji znaju kako."
"Ali, potiskivanje je potpuno lažno i mehaničko. To svi znaju. Ne bismo smjeli poricati vlastitu prirodu."
"Prirodno je zanijekati vlastitu prirodu, prema Murrayu. To je bit našeg razlikovanja od životinja."
"Ali, to je blesavo."
"To je jedini način da se preživi," rekao sam s njezinih grudi.
Milovala mi je rame i razmišljala o tome. Sivi bljeskovi točkastog čovjeka koji stoji pored dvostrukog kreveta. Njegovo je tijelo bilo razlomljeno, namreškano, nedovršeno. Nisam morao zamišljati njezinog motelskog partnera. Naša tijela su bila jedna površina, njezino i moje, ali je nasladu dodira prisvojio gospodin Gray. Bio je to njegov užitak koji sam doživljavao, njegov stisak Babette, njegova jeftina i vulgarna moć. Dolje, u predvorju, entuzijastički glas je rekao: "Ako neprestano gubite klupko užeta, stavite ga u malenu košaru, pričvrstite nekakvu spajalicu na plutenu kuhinjsku oglasnu ploču i objesite košaricu na spajalicu. Jednostavno!"
Sljedećeg dana počeo sam nositi Zumwalt automatik na fakultet. Bio je u unutrašnjem džepu sakoa kad sam predavao, u gornjoj ladici pisaćeg stola kad sam primao posjetitelje u uredu. Pištolj je proizvodio drugu stvarnost u kojoj sam mogao bivati. Zrak je bio svijetao i vrtložio se oko moje glave. Bezimeni osjećaji su me uzbudljivo pritiskali u grudima. Bila je to stvarnost koju sam mogao kontrolirati, kojom sam mogao tajno vladati.
Kako su glupi bili ti ljudi koji su dolazili u moj ured nenaoružani.
Kasno poslijepodne jednoga dana izvadio sam pištolj iz svog stola i pozorno ga ispitao. Samo tri metka su ostala u spremniku. Pitao sam se kako je Vernon Dickey upotrijebio municiju (ili kako već metke nazivaju ljudi bliski oružju) koja je nedostajala. Četiri tablete Dylara, tri Zumwaltova metka. Zašto sam bio iznenađen otkrivši kako su meci bili tako nepogrešivo u obliku metaka? Pretpostavljam kako sam mislio da su imena i oblici dani gotovo svemu u desetljećima nakon što sam prvi put postao svjestan stvari i njihovih funkcija. Oružje je bilo u obliku pištolja, maleni zašiljeni projektili nesumnjivo u obliku metaka. Bili su poput stvari iz djetinjstva na koje naletiš poslije četrdeset godina uočavajući njihovu genijalnost prvi put.
Te noći sam čuo Heinricha u njegovoj sobi kako sjetno pjeva "Ulice Lareda". Zaustavio sam se kako bih pitao je li Orest već ušao u kavez.
"Rekli su kako to nije humano. Nije bilo mjesta gdje bi mu to dopustili učiniti službeno. Morao je otići u ilegalu."
"Gdje je ilegala?"
"Watertown. Orest i njegov trener. Tamo su našli javnog bilježnika koji je rekao kako će potvrditi dokument u kojem će stajati da je Orest Mercator proveo toliki broj dana zatvoren sa smrtonosnim reptilima bla bla bla."
"Gdje će u Watertownu naći veliki stakleni kavez?"
"Neće."
"A što će naći?"
"Sobu u jedinom hotelu. Plus, bile su samo tri zmije. I ugrizlo ga nakon četiri minute."
"Hoćeš reći kako im je hotel dopustio staviti otrovnice u sobu?"
"Hotel nije znao. Čovjek koji se pobrinuo za zmije donio ih je gore u avionskoj torbi. Sve je bilo u velikoj tajnosti, ali se čovjek pojavio s tri zmije umjesto ugovorenih dvadeset i sedam."
"Drugim riječima on im je rekao kako može nabaviti dvadeset i sedam zmija?"
"Smrtonosnih. Ali nisu bile. Tako je Orest bio ugrizen nizašto. Budala."
"Odjednom je budala."
"Imali su sve te protuotrove koje nisu čak ni mogli upotrijebiti. Prvih četiri minute."
"Kako se osjeća?"
"Kako bi se ti osjećao kad bi ispao budala?"
"Zadovoljan što sam živ," rekao sam.
"Ne i Orest. Izgubio se iz vida. Otišao je u potpunu osamu. Nitko ga nije vidio otkad se to dogodilo. Ne otvara vrata, ne odgovara ne telefon, ne ide u školu. Potpuna anonimnost."
Odlučio sam otići u svoj ured i baciti pogled na neke diplomske. Većina studenata je već otišla, željna započeti uobičajeni hedonizam još jednog golišavog ljeta. Campus je bio mračan i prazan. Povijala se drhturava izmaglica. Prolazeći uz drvored učinilo mi se kao da je netko bio iza mene, udaljen nekih trideset jarda. Kad sam se osvrnuo, staza je bila prazna. Jesam li bio nervozan zbog pištolja? Privlači li pištolj nasilje k sebi, druge pištolje tom polju sile koje ga okružuje? Nastavio sam hodati brzo prema Centenary Hallu. Čuo sam korake po šljunku, upadljivo škriputanje. Netko je bio tamo na rubu parkirališta, među drvećem, u izmaglici. Budući sam imao pištolj, zašto sam bio uplašen? Ako sam se bojao, zašto nisam trčao? Odbrojao sam pet koraka, hitro pogledao ulijevo i ugledao siluetu koja se kretala usporedo sa stazom ulazeći i izlazeći iz duboke sjene. Moj se korak pretvorio u gegavo kaskanje, ruka mi se našla u džepu i grčevito ščepala automatik. Kad sam ponovno pogledao, nije bilo nikoga. Usporio sam umorno, prešao široki travnjak, a onda začuo trčanje, ritam udarajućih stopala. Dolazio je s desna ovaj put, neskriveno, hitro se približavajući. Počeo sam trčati u cik-cak, nadajući se kako ću tako biti nedohvatljiva meta onome koji bi mi pucao u leđa. Nikada prije nisam trčao u cik-cak. Držao sam glavu pognutom, skretao oštro i nepredvidljivo. To je bio zanimljiv način trčanja. Bio sam iznenađen širinom mogućnosti, brojem kombinacija koje sam mogao složiti unutar okvira što su ga činila lijeva i desna skretanja. Otišao bih naglo ulijevo, pa to pretvorio u blagi lijevi luk, pod oštrim kutom naglo skrenuo desno, lažirao lijevo skretanje, pa zatim i skrenuo lijevo, pa uhvatio široko desno. Oko dvadeset jarda prije kraja nezaštićenog prostora prekinuo sam krivudanje i potrčao izravno i najbrže što sam mogao prema crvenom hrastu. Podigao sam lijevu ruku i, naslonivši se na drvo, besciljno i nepravilno kretao lijevo-desno, istovremeno pokušavajući desnom rukom izvaditi Zumwalt iz džepa sakoa kako bih se mogao suočiti s osobom od koje sam bježao. Zaštićen deblom drveta, moj pištolj je bio spreman.
Ovo je bila otprilike najspretnija stvar koju sam ikada učinio. Zurio sam u gustu maglu dok se moj napadač približavao lagano muklim koracima. Kad sam opazio poznati skakutavi hod, vratio sam pištolj u džep. Bila je to Winnie Richards, naravno.
"Zdravo, Jack. Ispočetka nisam znala tko je to, pa sam upotrebljavala okolišnu taktiku. Kad sam shvatila kako si to ti, rekla sam samoj sebi to je upravo osoba koju sam htjela vidjeti."
"Kako to?"
"Sjećaš li se kad si me svojevremeno pitao o tajnoj istraživalačkoj grupi? Koja je radila na strahu od smrti? Pokušavala usavršiti lijek?"
"Naravno - Dylar."
"Jučer u uredu naišla sam na ostavljeni časopis. Američki psihobiolog. Neobična priča u njemu. Takva grupa definitivno postoji. Podržava je multinacionalni gigant. Djeluju u dubokoj tajnosti u neoznačenoj zgradi malo izvan Iron Cityja."
"Zašto su u dubokoj tajnosti?"
"To je jasno. Da bi spriječili špijuniranje konkurentskih giganta. Stvar je u tome da su se veoma približili ostvarivanju svojega cilja."
"Što se dogodilo?"
"Svašta. Njihov organizatorski genij, jedan od pokretača čitavog projekta, bio je tip imenom Willie Mink. Pokazalo se kako je on kontroverzan čovjek. Radio je neke vrlo, vrlo kontroverzne stvari."
"Kladim se da znam prvu stvar koju je radio. Plaćao je oglase u tračerskim novinama tražeći dobrovoljce za riskantni eksperiment. STRAH OD SMRTI, pisalo je u oglasu."
"Vrlo dobro, Jack. Mali oglas u nekim nevažnim novinama. Ispitivao je kandidate u motelskoj sobi testirajući njihov emocionalni integritet i desetak drugih stvari u pokušaju da načini prikaz smrti za svaku od tih osoba. Testiranje u motelskoj sobi. Kad su znanstvenici i pravnici saznali za to lagano su poludjeli, strogo su ukorili Minka i prebacili sva istraživanja u kompjutorsko testiranje. Službena ljutita reakcija."
"Ali, to nije kraj priče."
"Kako si samo u pravu. Unatoč činjenici da je Mink sada postao osoba na koju se pažljivo motrilo, jedan od dobrovoljaca je uspio izbjeći mjerama predostrožnosti i započeti manje-više nekontrolirani humani eksperiment upotrebljavajući lijek koji je potpuno nepoznat, nepotvrđen i neprihvaćen, s popratnim pojavama koje bi mogle nasukati kita. Nekontrolirana, dobro građena osoba."
"Žena," rekao sam.
"Vrlo točno. Povremeno se javljala Minku baš u onom motelu gdje ju je unovačio, ponekad dolazeći taksijem, ponekad pješice od otrcane i depresivne autobusne stanice. Što je imala na sebi, Jack?"
"Ne znam."
"Skijašku masku. Ona je žena u skijaškoj maski. Kad su ostali saznali najnoviju Minkovu spletku, započeo je novi period produžene kontroverze, neprijateljstva, sukoba i sramoćenja. Farmaceutski giganti imaju svoj etički kod, baš kao ti i ja. Direktor projekta je izbačen, projekt se nastavlja bez njega."
"Je li u članku pisalo što mu se dogodilo poslije toga?"
"Reporter ga je pronašao. Živi u istom motelu gdje se cijela kontroverza i dogodila."
"Gdje je taj motel?"
"U Germantownu."
"Gdje je to?" rekao sam.
"Iron City. To je stari njemačka četvrt. Iza ljevaonice."
"Nisam znao da u Iron Cityju postoji četvrt koja se zove Germantown."
"Nijemaca više nema, naravno."
Otišao sam ravno kući. Denise je pisala kvačice u knjigu naslovljenu Popis besplatnih telefonskih brojeva. Babette sam našao kako sjedi kraj Wilderova kreveta i čita mu priču za laku noć.
"Ne držim baš mnogo do odjeće," rekao sam. "Trenirka je praktična odjeća, ponekad. Ali, želio bih da je ne nosiš kad čitaš priče Wilderu za laku noć ili sređuješ Steffienu kosu. Postoji nešto dirljivo u tim trenucima i to je ugroženo odjećom za trčanje."
"Možda odjeću za trčanje nosim s razlogom."
"Na primjer?"
"Ići ću trčati," rekla je.
"Misliš da je to pametno? Noću?"
"Što je to noć? Događa se sedam puta tjedno. U čemu je tu posebnost?"
"Mračno je i vlažno."
"Zar živimo u zasljepljujućem pustinjskom blještavilu? Što je to vlaga. Mi živimo u vlazi."
"Babette ne govori tako."
"Treba li život stati jer je naša polovica zemlje u mraku? Ima li u mraku nešto što može fizički spriječiti trkača? Potrebno mi je da se izmorim i ispušem. Što je to mrak? Samo drugo ime za svjetlost."
"Nitko me ne može uvjeriti da osoba koju sam poznavao kao Babette uistinu želi trčati uz stadionske stepenice u deset sati uvečer."
"Ne radi se o tome što želim, već što mi je potrebno. Moj život se više ne odvija u prostoru želja. Radim ono što moram raditi. Izmorim se, ispušem se. Svaki trkač razumije te potrebe."
"Zašto moraš trčati uz stepenice? Ti nisi profesionalna sportašica koja nastoji oporaviti povrijeđeno koljeno. Trči po ravnome. Nemoj od toga praviti tako značajnu stvar. Danas sve postaje značajno."
"To je moj život. Želim mi pridavati značaj."
"To nije tvoj život. To je puko vježbanje."
"Trkač ima potrebe," rekla je.
"I ja imam potrebe, a večeras trebam auto. Nemoj me čekati. Tko zna kad ću se vratiti."
Čekao sam da me upita bih li štogod trebao u autu za tu svoju tajanstvenu misiju i vožnju kroz kišnu noć s nepoznatim vremenom povratka.
Rekla je: "Ne mogu hodati do stadiona, trčati uz stepenice pet ili šest puta i onda se još pješice vratiti kući. Mogao bi me tamo odvesti, pričekati i onda vratiti kući. Nakon toga je auto tvoj."
"Onda ga neću uzeti. Što misliš o tome? Želiš auto, uzmi ga. Ceste su skliske. Ti znaš što to znači, zar ne?"
"Što to znači?"
"Pričvrsti pojas. Također je hladnoća u zraku. Znaš što znači hladnoća u zraku."
"Što znači?"
"Stavi svoju skijašku masku," rekao sam joj. Termostat je počeo zujati.
Obukao sam jaknu i izašao. Još od zračno-toksičnog fenomena naši susjedi, Stoverovi, držali su svoj automobil na prilazu, umjesto u garaži. Automobil je bio okrenut prema ulici, a ključ u bravi. Ušao sam u automobil. Košarice za smeće su bile pričvršćene za upravljačku ploču i naslone sjedišta obložene vrećicama punim omotača guma za žvakanje, zgužvanih ulaznica, maramica umrljanih šminkom, zgnječenih limenki bezalkoholnih pića, potrganih reklamnih pisama i recepata, opušaka, lizalica i krumpirića, odbačenih nagradnih kupona i džepnih češljeva razbijenih zubaca. Tako zbližen s automobilom, upalio sam motor, uključio svjetla i odvezao se.
Prošao sam kroz crveno kad sam prelazio Middlebrook. Približivši se svršetku brze ceste, nisam usporio. Cijelim putem do Iron Cityja držao me je osjećaj snoviđenja, olakšanja, nestvarnosti. Usporio sam na naplatnim kućicama, ali se nisam potrudio ubaciti kovanicu. Alarm se pokrenuo, no nitko nije krenuo u potjeru. Što znači još jedna kovanica od četvrt dolara državi koja duguje bilijune? Što znači dvadeset i pet centa kad možemo govoriti o devet tisuća dolara vrijednosti ukradenog automobila? Valjda se ovako ljudi otrgnu privlačnoj sili zemlje, gravitacijskom opadanju lišća koje nas svakim satom približavaju umiranju. Jednostavno se prestani pokoravati. Ukradi umjesto kupovanja, pucaj umjesto razgovaranja. Prošao sam kroz još dva semafora na kišnim prilaznim cestama Iron Cityju. Prve zgrade bile su dugačke i niske, riblje i zelene tržnice, mesni terminali sa starim drvenim nadstrešnicama. Ušao sam u grad i uključio radio, jer mi je trebalo društvo, ne na usamljenoj autocesti, već ovdje, na ulicama popločanim kaldrmom, u svjetlima natrijevih isparenja, gdje praznina zvoni. Svaki grad ima svoje četvrti. Vozio sam pokraj četvrti napuštenih automobila, četvrti gdje se ne odvozi smeće, četvrti snajperske pucnjave, četvrti sofa koje tinjaju i razbijenog stakla. Staklo na zemlji drobilo se pod gumama. Usmjerio sam prema ljevaonici.
RAM - Random Access Memory, AIDS - Acquired Immune Deficiency Syndrome, MAD - Mutual Assured Destruction.
Još sam se uvijek osjećao neuobičajeno lako - lakše od zraka, bezbojno, bezmirisno, nevidljivo. Ali, oko lakoće i snoviđenja gradilo se nešto drugo, neka emocija druge naravi. Bujanje, volja, nagovor strasti. Posegnu sam u džep, oklopio prstima grubi nehrđajući čelik Zumwaltova bubnja. Muški glas na radiju je rekao: "Ispraznite se gdje je zabranjeno."

39


Vozio sam dva kruga oko ljevaonice tražeći znakove prvotne njemačke prisutnosti. Vozio sam pored reda kuća naslonjenih jedna na drugu. Bile su smještene na strmu brijegu, montažne kuće uskih pročelja, uspinjuća linija zašiljenih krovova. Provezao sam se pored autobusne stanice kroz pljusak. Trebalo mi je vremena pronaći motel, jednokatnu zgradu izgrađenu nasuprot betonskom potpornju uzdignutog autoputa. Zvao se Roadway Motel.
Prolazni užici, drastične mjere.
Kraj je bio pust, područje skladišta i lake industrije, zidova posutih grafitima. Motel je imao devet ili deset soba, zatamnjenih, bez automobila ispred zgrade. Triput sam se provezao pored njega proučavajući scenu, a onda parkirao malo dalje, na ostacima cigle i kamenja ispod autoputa. Zatim sam se pješice vratio do motela. To su bile prve tri točke moga plana.
Evo moga plana. Provesti se pored mjesta događaja nekoliko puta, parkirati se na nekoj udaljenosti od mjesta događaja, vratiti se pješice, utvrditi gdje je gospodin Gray, svejedno je li pod svojim imenom ili pseudonimom, pucati mu triput u trbuh radi najveće moguće boli, očistiti oružje od otisaka, postaviti oružje u žrtvinu nepomičnu ruku, pronaći sjajilo ili ruž i našvrljati tajnovitu samoubilačku poruku na veliko zrcalo, uzeti žrtvinu zalihu Dylar tableta, odšuljati se do automobila, odvesti se do ulaska na autoput, krenuti na istok prema Blacksmithu, sići s autoputa na staru cestu uz rijeku, ostaviti automobil Stoverovih u garaži Starog Čovjeka Treadwella, zatvoriti garažna vrata, otpješačiti do kuće po kiši i magli.
Elegantno. Moje zračno raspoloženje se vratilo. Napredovao sam u samosvijesti. Promatrao sam samoga sebe pri svakom sljedećem koraku. Svakim sljedećim korakom postajao sam svjesniji procesa, sastavnih dijelova, stvari povezanih s drugim stvarima. Voda je padala na zemlju u kapima. Vidio sam stvari na nov način.
Nad vratima motelskog ureda bio je aluminijski zaslon. Na samim vratima bila su plastična slova postavljena u grupe jer su tako činila poruku. Poruka je glasila: NU MISH BOOT ZUP KO.
Nerazumljivo, ali visokokvalitetno nerazumljivo. Nastavio sam svoj put duž zida zavirujući kroz prozore. Moj plan je bio sljedeći. Stajati kraj prozorski rubova leđima okrenut zidu, nakrenuti glavu tako da mogu djelomično vidjeti sobu. Neki su prozori bili goli, drugi su imali zatvorene ili zaprašene rolete. Mogao sam opaziti grube obrise stolaca ili kreveta u tamnim sobama. Kamioni su brujali iznad glave. Na pretposljednjem prozoru probijao je oskudni tračak svjetlosti. Stajao sam uz sam prozor i osluškivao. Nagnuo sam glavu i pogledao u sobu kutom desnog oka. Neka osoba je sjedila u niskom naslonjaču i gledala prema gore u titravo svjetlo. Osjetio sam kako sam dio mreže struktura i kanala. Shvaćao sam pravu prirodu zbivanja. Bio sam sve bliži stvarima u njihovom stvarnom stanju kako sam se približavao nasilju, razornom intenzitetu. Voda je padala u kapima, površine su se sjajile.
Sinulo mi je da ne moram kucati. Vrata moraju biti otvorena. Dohvatio sam kvaku, gurnuo vrata, uvukao se u sobu. Krišom. Bilo je lako. Sve bi moralo biti lako. Stajao sam u sobi, osjećajući stvari, opažajući gusti zrak. Podaci su jurili prema meni, jurili polako, umnožavajući se. Osoba je bila muškarac, naravno, i sjedila je sklupčana u fotelji s kratkim nogama. Bio je odjeven u havajsku košulju i Budweiser kratke hlače. Plastične sandale su visjele na njegovim stopalima. Vlažni naslonjač, raspremljeni krevet, industrijski tepih, rasklimani ormarić, tužni zeleni zidovi i pukotine na stropu. Lebdeći televizor, u metalnom okviru, usmjeren prema dolje, na njega.
Progovorio je prvi, a da nije ni skinuo pogled s treptavog ekrana.
"Boli li vas srce ili duša?"
Stajao sam naslonjen na vrata.
"Vi ste Mink," rekao sam.
Nakon nekog vremena je pogledao u mene, pogledao u čovjeka velike prijateljske figure, pognutih ramena i lica koje se ne može zapamtiti.
"Kakvo je to ime Willie Mink?" rekao sam.
"To je ime i prezime. Kao kod bilo koga drugoga."
Je li govorio s akcentom? Njegovo je lice bilo neobično, konkavno, čelo i brada su mu stršili. Gledao je televizor potpuno utišanog tona.
"Neki od tih tupana sigurnog koraka bili su opremljeni radio-odašiljačima," rekao je.
Mogao sam osjetiti pritisak i gustoću stvari. Toliko toga se događalo. Osjećao sam kako se molekule miču u mom mozgu, kako se kreću živčanim putovima.
"I vi ste došli po malo Dylara, naravno."
"Naravno. Što drugo?"
"Što drugo? Odbaciti strah."
"Odbaciti strah. Očistiti roštilj."
"Očistiti roštilj. Zato mi ljudi dolaze."
Ovo je bio moj plan. Ući nenajavljeno, zadobiti njegovo povjerenje, čekati na trenutak nepažnje, izvaditi Zumwalt, pucati tri puta u trbuh radi maksimalne sporosti agonije, staviti pištolj u njegovu ruku što bi sugeriralo samoubojstvo usamljenog čovjeka, napisati polusuvisle riječi na zrcalo, ostaviti auto Stoverovih u Treadwellovoj garaži.
"Činjenicom da ste došli ovamo, pristali ste na određeno ponašanje," rekao je Mink.
"Kakvo ponašanje?"
"Sobno ponašanje. Smisao soba je da su unutra. Nitko ne bi smio ući u sobu, ako to ne razumije. Ljudi se ponašaju na jedan način u sobama, a na drugi način na ulicama, parkovima i aerodromima. Ući u sobu znači pristati na određenu vrstu ponašanja. To je znak da će to ponašanje biti onakvo kakvo se događa u sobama. To je standard suprotstavljen parkiralištima i plažama. To je smisao soba. Nitko ne bi smio ući u sobu ne poznavajući smisao sobe. Postoji nenapisan dogovor između osobe koja je ušla u sobu i osobe u čiju se sobu ušlo, nasuprot kazalištima na otvorenom, otvorenim bazenima. Svrha sobe proizlazi iz njezine osobite prirode. Soba je unutra. Ljudi u sobi moraju postići dogovor oko ovoga kao razliku prema travnjacima, livadama, poljima, vinogradima."
Potpuno sam se slagao. To je imalo savršenog smisla. Zbog čega sam bio ovdje, ako ne da definiram, utvrdim poglede, ostvarim cilj? Čuo sam buku, daleku, monotonu, bijelu.
"Kad započinješ plesti vestu," rekao je, "najprije se moraš upitati koja vrsta rukava će zadovoljiti tvoje potrebe."
Njegov je nos bio spljošten, a koža boje Planterovog kikirikija. Kakvu geografiju je odavalo njegovo lice u obliku žlice? Je li dolazio iz Melanezije, Polinezije, Indonezije, je li bio Nepalac, Surinamac, nizozemski Kinez? Je li on bio složenica? Koliko ljudi je dolazilo ovamo zbog Dylara? Gdje se nalazi Surinam? Kako je napredovao moj plan?
Proučavao sam crteže palmi otisnute na njegovoj širokoj košulji, Budweiser obrazac se ponavljao na površini njegovih bermuda hlača. Hlače su bile prevelike. Oči su bile poluzatvorene. Kosa je bila duga i neukrotiva. Bio je izvaljen na način zaboravljenog zrakoplovnog putnika, nekog tko je već davno bio poražen iscrpljujućim čekanjem, aerodromskim brbljanjem. Počeo sam žaliti Babette. Ovo je bila njezina posljednja nada za bijeg u spokoj, ovaj umorni, istrošeni čovjek, sada obični preprodavač, s kosom kao metla, čovjek koji ludi u mrtvom motelu.
Zvučne krpice, zvučni dronjci, zavrtloženi trunci. Pojačana stvarnost. Gustoća koja je istovremeno bila prozirna. Površina se sjajila. Voda je udarala po krovu u sferičnim oblicima, kuglicama, rasprskavajućim balončićima. Sve bliže nasilju, sve bliže smrti.
"Kućnom ljubimcu pod stresom možda bi trebalo prepisati dijetu," rekao je.
Naravno, nije on uvijek bio ovakav. Bio je ravnatelj projekta, dinamičan, preopterećen poslom. Čak i sada sam na njegovom licu i očima mogao vidjeti malodušne ostatke kompanijske oštroumnosti i inteligencije. Posegnuo je u džep, izvukao šaku bijelih tableta i bacio ih u smjeru svojih usta. Neke su uletjele, neke prošle mimo. Tablete u obliku letećih tanjura. Okončanje straha.
"Odakle potječete, ako vas smijem zvati, Willie?"
Usredotočio se, pokušavajući se sjetiti. Htio sam ga navesti na opuštanje, natjerati ga da govori o sebi, o Dylaru. Dio i čestica moga plana. Moj plan je bio ovo. Nakrenuti glavu i pogledati u sobu, opustiti ga, čekati na trenutak nepažnje, nastrijeliti ga triput u trbuh radi maksimalnog učinka boli, uzeti njegov Dylar, sići na cestu uz rijeku, zatvoriti garažna vrata, pješačiti kući kroz kišu i maglu.
"Nisam uvijek bio ovakav kakvog me vidite sada."
"Baš sam pomislio to isto."
"Obavljao sam značajan posao. Zavidio sam samome sebi. Bio sam posvećen do kraja. Smrt bez straha je svakodnevna stvar. Možete živjeti s time. Naučio sam engleski gledajući američku televiziju. Prvi put sam iskušao američki seks u gradiću Port-O-San u Texasu. Sve što su tamo rekli bilo je istinito. Volio bih da se mogu sjetiti."
"Govorite kako smrt kakvu poznajemo zapravo ne postoji bez elemenata straha. Ljudi se mogu tome prilagoditi, prihvatiti njezinu neizbježnost."
"Dylar nije uspio, nažalost. Ali, sigurno će doći. Možda sad, možda nikad. Toplina vašeg dlana će doista pretvarati granu zlatnih listova u voštani papir."
"Bit će pronađen djelotvorni lijek, tvrdite. Lijek za strah."
"Koji će slijediti grandioznija smrt. Djelotvornija, produktivnija. To je nešto što znanstvenici ne razumiju, ribanje haljinica Wooliteom. Ne da bih ja osobno imao nešto protiv smrti s najviših tribina Okružnog Metroplitan stadiona."
"Želite reći kako se smrt prilagođuje? Izmiče se našim pokušajima da je racionaliziramo?"
To je nalikovalo nečemu što je jednom rekao Murray. Murray je također rekao: "Zamisli grč u trbuhu, dok gledaš kako tvoj suparnik krvari u prašini. On umire, ti živiš."
Sve bliže smrti, sve bliže prodiranju metalnih projektila u meso, grču u trbuhu. Promatrao sam Minka kako je gutao još tableta, kako je bacao tablete prema ustima, sisao ih poput bombona, njegove oči se nisu micale s titravog ekrana. Valovi, zrake, neprekinute spone. Vidio sam stvari novim očima.
"Neka ostane među nama," rekao je, "ja ovo jedem kao bombone."
"Baš sam pomislio to isto."
"Koliko biste željeli kupiti?"
"Koliko bi mi trebalo?"
"Vidim vas kao zdepastog bijelog pedesetogodišnjaka. Opisuje li to vašu tjeskobu? Vidim vas kao osobu u sivoj jakni i svjetlosmeđim hlačama. Recite mi koliko je to ispravno. Prebacivanje Fahrenheita u Celzije, to je ono što radite."
Nastupila je tišina. Stvari su se počele sjajiti. Vlažna fotelja, iskrzani ormarić, neuredni krevet. Na noge kreveta bili su pričvršćeni kotačići. Mislio sam, ovo je siva osoba iz mojih noćnih mora, čovjek koji mi je uzeo ženu. Je li ga vozala po sobi na krevetu na kojem se on kljukao tabletama? Jesu li ležali, svatko na svojoj strani kreveta, i odguravali se rukama? Jesu li svojim pokretima, dok su vodili ljubav, pokretali krevet i gurali jastuke i plahte na male kotače? Pogledaj ga sada dok sjaji u mraku i nalikuje senilnom starcu.
"Rijetko zaboravljam vremena koja sam proživio u ovoj sobi," rekao je, "prije nego što sam postao raseljeno lice. Bila je žena sa skijaškom maskom, čije mi ime bježi ovog trena. Američki seks, velim vam, tako sam naučio engleski."
Zrak je bio ispunjen nekom nevjerojatnom osjetljivošću. Što si bliže smrti, bliži si drugom viđenju stvari. Bolni intenzitet. Napredovao sam dva koraka bliže središtu sobe. Moj plan je bio elegantan. Napredovati polagano, zadobiti njegovo povjerenje, izvaditi Zumwalt, ispaliti tri metka u njegov srednji dio radi maksimalne trbušne agonije, očistiti oružje od otisaka, napisati kultne samoubilačke poruke na ogledalima i zidovima, uzeti njegovu zalihu Dylara, uskočiti u auto, odvesti se do ulaza na autoput, uhvatiti smjer za Blacksmith, ostaviti automobil Stoverovih u Treadwellovoj garaži, pješačiti kući po kiši i magli.
Proždro je još tableta, druge su mu popadale po prednjem dijelu Budweiser bermuda. Napredovao sam za još jedan korak. Smrskane tablete Dylara ležale su posvuda na vatrootpornom tepihu. Zdrobljene, zgažene. Bacio je nekoliko tableta na ekran. Televizor je bio boje oraha sa srebrnkastim rubom. Slika je bila loša.
"Uzet ću tubu metalik zlatne boje," rekao je. "Uz pomoć špahtle i bezmirisnog terpentina, zgusnut ću boju na svojoj paleti."
Sjetio sam se Babettine priče o Dylarovim popratnim pojavama. Rekao sam, da iskušam, "padajući avion."
Pogledao me je, čvrsto stežući naslone fotelje, prvi znakovi panike počeli su se graditi u njegovim očima.
"Ponirući zrakoplov," rekao sam, oštro izgovarajući riječi, autoritativno.
Odbacio je sandale, preklopio se u preporučeni položaj za pad, s glavom nagnutom jako naprijed, rukama obujmivši koljena. Izveo je taj manevar automatski, složio se spretno, s dvostrukim pregibom, gotovo se bacio u to, poput djeteta ili pantomimičara. Zanimljivo. Droga nije samo uzrokovala konzumentovu zamjenu riječi sa stvarima na koje se one odnose, već i njegovo ponašanje na ponešto stiliziran način. Gledao sam ga kako se skljokao, dršćući. Ovo je bio moj plan. Zavirivati u sobe, ući nenajavljeno, natjerati ga da dršće, upucati ga u trbuh maksimalno triput, sići na cestu uz rijeku, zatvoriti garažna vrata.
Zakoračio sam još jedan korak prema sredini sobe. Kako je slika na televizoru počela poskakivati, nestajati, zaplitati se, Mink kao da je živnuo. Precizna priroda zbivanja. Stvari u svom pravom stanju. Napokon, on se izbavio iz tog duboko pognutog položaja, podižući se uredno, jasno ocrtan na uskovitlanom zraku. Bijela buka posvuda.
"Sadržava željezo, niacin i riboflavin. Engleski sam naučio u avionima. Međunarodni jezik zrakoplovstva. Zašto ste ovdje, bijeli čovječe?"
"Da bih kupio."
"Vrlo ste bijeli, znate li to?"
"To je zato što umirem."
"Ova će vas stvar srediti."
"Svejedno ću umrijeti."
"Ali, to neće biti važno, čime se sve svodi na istu stvar. Neki od tih zaigranih dupina bili su opremljeni radio-odašiljačima. Njihova daleka lutanja mogla bi nas naučiti čemu."
Nastavio sam napredovati u samosvijesti. Stvari su se sjajile, neki tajni život isijavao je iz njih. Voda je udarala po krovu u obliku letećih očnih jabučica, rasprskavajućih balončića. Prvi put sam shvaćao što je uistinu kiša. Znao sam što to znači biti mokar. Razumijevao sam neurokemiju u svom mozgu, značenje snova (otpadni materijal nagovještaja). Nevjerojatne stvari posvuda, utrkivale su se po sobi, utrkivale sporo. Potpunost stvari, gustoća. Vjerovao sam u sve. Bio sam budist, džain, baptist Duck Rivera. Moja jedina tuga bila je Babette, jer je morala ljubiti izdubljeno lice.
"Nosila je skijašku masku da ne bi ljubila moje lice, jer je neameričko, rekla je. Rekao sam joj kako je soba unutra. Ne ulazi u sobu ako se ne slažeš s tim. To je bit, nasuprot sve većoj obali i kontinentalnim visoravnima. Ili - možeš jesti sjemenke, povrće, jaja, ali ne ribu, ne voće. Ili voće, povrće, životinjske proteine, ne sjemenke, ne mlijeko. Ili velike količine sojina mlijeka zbog vitamina B12 i velike količine povrća zbog ujednačavanja inzulina, ali ne i meso, ne ribu, ne voće. Ili bijelo meso, ali ne crveno meso. Ili BI2, ali ne jaja. Moguće su beskrajne a efikasne kombinacije."
Sada sam bio spreman ubiti ga. Ali, nisam htio ugroziti plan. Plan je bio domišljen. Provesti se pored mjesta događaja nekoliko puta, približiti se motelu pješke, zavirivati u sobe, pronaći gospodina Graya pod njegovim pravim imenom, ući nenajavljen, zadobiti njegovo povjerenje, napredovati postupno, dovesti ga do drhtanja, čekati trenutak nepažnje, izvaditi 25 kalibarski Zumwalt automatik, ispaliti tri metka u trbuh za maksimalnu sporost, dubinu i jačinu bola, obrisati oružje zbog otisaka, staviti oružje u ruku žrtve kako bi se sugeriralo banalno i predvidljivo samoubojstvo motelskog samotnjaka, nažvrljati sirove riječi na zidove žrtvinom krvlju kao dokaz njegovog završnog kultnog ludila, uzeti njegovu zalihu Dylara, uvući se u automobil, voziti se autocestom u Blacksmith, ostaviti automobil Stoverovih u Treadwellovoj garaži, zatvoriti garažna vrata, pješačiti kući kroz kišu i maglu.
Ušao sam u titravim svjetlom obasjan prostor, iskoračio iz sjene, žudeći za vidljivošću. Zavukao sam ruku u džep, stisnuo vatreno oružje. Mink je gledao u ekran. Rekao sam mu nježno: "Pozdrav metaka." Još uvijek sam držao ruku u džepu.
Pao je na pod, počeo puzati prema kupaonici, ogledavajući se preko ramena, poput djeteta, oponašajući, stilizirano, ali pokazujući pravi strah, izvanredni šćućureni strah. Slijedio sam ga u zahod pored velikog zrcala pred kojim je nesumnjivo pozirao s Babette, dok se njegov dlakavi detalj klatio kao u preživača.
"Paljba," prošaptao sam.
Pokušao se zavući iza školjke, s objema rukama iznad glave, noge su mu bile stisnute jedna uz drugu. Stajao sam golem u dovratku, svjestan svoje golemosti, gledao sam se iz Minkove perspektive koja je uvećavala, činila me prijetećim. Bilo je vrijeme da mu kažem tko sam. To je bio dio moga plana. Moj plan je bio ovo. Reći mu tko sam, dati mu do znanja razlog njegove spore smrti u agoniji. Otkrio sam mu svoje ime, objasnio prirodu veze sa ženom koja je nosila skijašku masku.
Stavio je ruke iznad medunožja i pokušao se ugurati ispod kotlića, iza školjke. Jačina buke u sobi bila je ista na svim frekvencijama. Zvuk svuda uokolo. Izvukao sam Zumwalt. Velike bezimene emocije ispunile su mi grudi. Znao sam tko sam u mreži značenja. Voda je padala na zemlju u kapljicama i činila površinu sjajnom. Vidio sam stvari u novom svjetlu.
Mink je odvojio jednu ruku od svog medunožja, zgrabio nove tablete iz džepa i bacio ih prema ustima. Njegovo se lice pojavilo na kraju bijele sobe, bijelog zujanja, unutrašnje površine sfere. Podigao se u sjedeći položaj i trgajući džep na košulji pokušao naći još tableta. Njegov strah je bio lijep. Rekao mi je: "Jeste li se ikada upitali zašto, od trideset i dva zuba, ova četiri uzrokuju toliko muke?
Pritisnuo sam otponac pištolja, oružja, ubojite naprave, automatika. Zvuk se kotrljao bijelom sobom poput snježne grude, pribrajajući se reflektirajućim zvukovima. Gledao sam krv kako prska iz žrtvine sredine. Profinjeni luk. Divio sam se bogatoj boji, osjećao taj čin stanica bez jezgri koji je proizvodio boju. Mlaz se sveo na kapanje, krv se širila preko keramičkog poda. Vidio sam s onu stranu riječi. Shvaćao sam što je crvena boja, vidio sam je u pojmovima prevladavajuće valne dužine, isijavanja, čistoće. Minkova bolje bila lijepa. Intenzivna.
Ispalio sam drugi metak samo da bih ga ispalio, obnovio iskustvo, čuo zvučne valove kako se slažu jedan na drugi kroz sobu, osjetio grč kako mi se uspinje uz ruke. Metak ga je udario s unutrašnje strane bedrene kosti. Krvave mrlje su se pojavile na njegovim hlačama i košulji. Zastao sam da bih ga pogledao. Sjedio je ukliješten između zahodske školjke i zida, bez jedne sandale, oči su mu bile potpuno bijele. Pokušao sam se vidjeti iz Minkove točke gledišta. Golem, nadmoćan, koji osvaja životnu moć, kome raste kredit života. Ali, on je otišao predaleko da bi imao točku gledišta.
Išlo je dobro. Bio sam zadovoljan kako je sve išlo dobro. Kamioni su brujali iznad glave. Plastični zastor za tuširanje mirisao je na plijesan. Potpunost stvari, strahovita jačina. Približio sam se spodobi koja je sjedila, pazeći da ne stanem u krv i tako ostavim otkrivajuće tragove. Izvadio sam maramicu, obrisao oružje, stavio ga u Minkovu ruku, pozorno izvukao maramicu, oprezno postavio njegove koščate prste, jedan po jedan, oko drške, osobito nježno provukao kažiprst kroz štitnik otponca. Pjena mu je, malo, izbila na usta. Udaljio sam se korak unatrag da još jednom pogledam ostatke poraznog trenutka, scenu burnog nasilja i usamljene smrti na sjenovitim rubovima društva. To je bio moj plan. Udaljiti se korak unatrag, promotriti gadariju, uvjeriti se jesu li stvari pravilno postavljene.
Minkove oči su iskolačile. Zasjale su, kratko. Podigao je ruku i povukao otponac, metak me pogodio u zapešće.
Svijet se urušio, sve one jarke tvarnosti i povezanosti odjednom su pokopane pod nadgrobni humak uobičajenih stvari. Bio sam razočaran. Povrijeđen, iznenađen i razočaran. Što se dogodilo s višom razinom energije s kojom sam provodio svoj naum? Bol je pržila. Krv je prekrila moju podlakticu, zapešće i dlan. Posrtao sam unatrag ječeći i gledao kako krv kaplje s vrhova mojih prstiju. Bio sam zabrinut i zbunjen. Obojene točkice su se pojavile na rubu moga vidnog polja. Poznate malene plešuće mrlje. Dodatne dimenzije, nadnaravna percepcija, bile su svedene na vizualni nered, zakovitlani mutež, bez značenja.
"I to može predstavljati početak nadiranja toplog zraka," rekao je Mink.
Pogledao sam ga. Živ. Njegovo krilo bilo je puno krvi. S povratkom normalnog redoslijeda stvari i osjeta, učinilo mi se da ga prvi put vidim kao osobu. Stare ljudske zbrke i smicalice su ponovno bile na djelu. Suosjećanje, kajanje, samilost. Ali, prije nego što sam mogao pomoći Minku, morao sam neke temeljne popravke napraviti na sebi. Opet sam izvadio maramicu, uspio je desnom rukom i zubima čvrsto zavezati iznad rupe od metka u mom lijevom zapešću, odnosno između rane i srca. Zatim sam kratko posisao ranu, ne znajući točno zašto, i ispljunuo isisanu krv i meso. Metak je probio zapešće i odletio. Zdravom rukom sam uhvatio Minka za nogu i vukao ga preko krvavih pločica, pištolj još uvijek čvrsto stisnut u njegovoj šaci. Vući ga za nogu po pločicama, preko tepiha obilježenog zdrobljenim tabletama, pa kroz vrata u noć. Nešto veliko i grandiozno i scenično. Je li bolje počiniti zlo i pokušati ga nadomjestiti uzvišenim činom ili živjeti odlučno neutralni život. Znam da sam se osjećao pun vrlina, istodobno umrljan krvlju i dostojanstven, dok sam vukao teško ranjenog čovjeka niz tamnu pustu ulicu.
Kiša je prestala. Bio sam prestravljen količinom krvi koja je ostajala iza nas. Uglavnom njegove. Pločnik je bio prugast. Zanimljiva kulturna ostavština. Slabašno je podigao ruku, ispustio hrpicu tableta niz grlo. Ruka s pištoljem se i dalje vukla.
Stigli smo do automobila. Mink je trznuo nogom, nesvjesno, njegovo se tijelo okretalo treslo, poput ribe. Proizvodio je šuštave i krkljave zvukove, jer mu je nedostajalo zraka. Odlučio sam pokušati usta na usta. Nagnuo sam se nad njega, palcem i kažiprstom sam mu pritisnuo nos i zatim pokušao približiti lice njegovom licu. Neobična i odbojna intimnost tog čina činila se još više dostojanstvenom s obzirom na okolnosti. Još većom, još velikodušnijom. Pokušavao sam mu dosegnuti usta, ne bi li udahnuo moćne nalete zraka u njegova pluća. Skupio sam usta, spreman na puhanje. Njegove oči su me slijedile. Možda je pomislio kako će upravo dobiti poljubac. To je svemu dodalo primjesu ironije.
Njegova su usta bila prekrivena izbljuvanom Dylarovom pjenom, polusažvakanim tabletama, krhotinama polimera kao upljuvcima muha. Osjećao sam se velikim i nesebičnim, iznad ogorčenosti. To je bio ključ za nesebičnost ili mi se tako činilo dok sam klečao iznad ranjenika, ritmički izdišući prema ulici ispod autoputa, prekrivenoj smećem. Uzdignuti se iznad gađenja. Oprostiti prljavom tijelu. Zagrliti cjelinu. Nakon nekoliko minuta ovoga, osjetio sam kako dolazi k sebi, disanje se ujednačilo. Čekao sam iznad njegove glave, usta su nam se skoro dodirivala.
"Tko me je nastrijelio?"
"Vi sami."
"A vas?"
"Isto vi. Pištolj je u vašoj ruci."
"Što sam time htio postići?"
"Bili ste izvan kontrole. Niste odgovorni. Opraštam vam."
"Tko ste vi zapravo?"
"Prolaznik. Prijatelj. Nije važno."
"Neke stonoge imaju oči, neke nemaju."
Uz mnogo truda, dosta neuspješnih pokušaja, ugurao sam ga na stražnje sjedište automobila gdje se ispružio, stenjući. Više nije bilo moguće razlikovati je li krv na mojim rukama i odjeći njegova ili moja. Moja humanost je odletjela. Pokrenuo sam automobil. Bol u mojoj ruci bila je poput kucanja, sada je manje pekla. Vozio sam jednom rukom kroz prazne ulice, tražeći bolnicu. Opću bolnicu Iron Cityja. Majke Milosrđa. Sestara Milosrdnica. Pristao bih na bilo što, čak i na Hitnu u najgorem dijelu grada. Tu smo i pripadali, napokon, s našim otvorenim ranama, ulaznim i izlaznim ranama, ranama od tupog predmeta, traumama, predoziranjima, akutnim delirijima. Promet su činili samo kombi s mlijekom, kombi s kruhom, nekoliko teških kamiona. Svjetlost se počela nazirati na nebu. Stigli smo do mjesta s neonskim križem iznad ulaza. Bila je to trokatnica koja je mogla biti Pentecostalistička crkva, dnevni centar za njegu, svjetski stožer nekog uniformiranog omladinskog pokreta.
Imali su kosinu za invalidska kolica što je značilo da mogu vući Minka do ulaznih vrata bez da mu glava lupeta po stepenicama. Izvukao sam ga iz automobila, stisnuo glatku nogu i vukao ga uz kosinu. Držao je jednu ruku na trbuhu da zaustavi krvarenje. Ruka s pištoljem povlačila se otraga. Zora. Bilo je neke prostornosti u tom trenutku, epske sućuti i sažaljenja. Time što sam ga nastrijelio, naveo da povjeruje kako je to učinio sam, osjećao sam da sam time učinio čast obojici, svima nama, jer sam isprepleo naše sretne zvijezde, upravo fizički ga doveo do spasa. Povlačio sam cijelu njegovu težinu dugačkim i sporim potezima. Nije mi prije palo na pamet kako čovjekovi pokušaji da se iskupi mogu produžiti zanos što ga je osjećao kad je počinio zločin koji je sada nastojao nadomjestiti dobrim djelom.
Pritisnuo sam zvono. Za nekoliko sekundi netko se pojavio na vratima. Starija žena, opatica, u crnoj halji, s crnim oglavljem i štapom na koji se oslanjala.
"Mi smo nastrijeljeni," rekao sam, podigavši svoje zapešće u zrak.
"Ovdje viđamo mnogo takvih stvari," odgovorila je činjenično, glasom u kojem se osjećao akcent i okrenula se natrag.
Povukao sam Minka kroz ulazna vrata. Pokazalo se kako je to bila klinika. Bile su tu čekaonice, pokretne pregrade, vrata s oznakama Rendgen, Pregled očiju. Slijedili smo staru opaticu u sobu za traume. Pojavila su se dva bolničara, zdepasti muškarci nalik na sumo borce. Podigli su Minka na stol i strgali odjeću s njega kratkim, čistim, uvježbanim pokretima.
"Stvarni prihod usklađen s inflacijom," rekao je.
Došlo je još opatica, šuštavih, pradavnih, međusobno su govorile njemački. Dovezle su opremu za transfuziju na kotačićima i s pliticama na kojima su blistali odrazi instrumenata. Izvorna opatica je pristupila Minku i uzela pištolj iz njegovog dlana. Gledao sam kako ga je ubacila u ladicu u kojoj se nalazilo bar još desetak pištolja i pola tuceta noževa. Na zidu je visjela slika Jacka Kennedyja kako se drži za ruke s Papom Ivanom XXIII na nebu. Nebo je bilo djelomično oblačno mjesto.
Stigao je i liječnik, postariji čovjek u otrcanom trodijelnom odijelu. Govorio je njemački s opaticama i proučavao Minkovo tijelo koje je sada dijelom bilo umotano u plahte.
"Nitko ne zna zašto morske ptice dolaze u San Miguel," rekao je Willie.
Sve mi se više sviđao. Izvorna opatica odvela me je iza pregrade da bi obradila moju ranu. Počeo sam joj izlagati verziju pucnjave, ali ona nije pokazivala zanimanje za to. Rekao sam joj kako se radi o starom pištolju sa slabim mecima.
"Tako nasilna zemlja."
"Jeste li već dugo u Germantownu?" rekao sam.
"Mi smo posljednji Nijemci."
"Tko sada ovdje živi, većinom?"
"Većinom nitko," rekla je.
Još je opatica prošlo pored nas, teške krunice su se njihale na njihovim pojasevima. Meni su predstavljale veseo prizor, neku vrstu rijetke slike koja mami osmijehe ljudima na aerodromima.
Pitao sam opaticu kako se zove. Sestra Marie Hermann. Rekao sam joj kako znam ponešto njemačkog, nastojeći pridobiti njezinu naklonost, kao što uvijek i činim s medicinskim osobljem bilo koje vrste, barem u ranoj fazi, prije nego će moj strah i nepovjerenje pobijediti bilo kakvu nadu koju bih mogao imati u manevrima za stjecanjem prednosti.
"Gut, besser, best," rekao sam.
Osmijeh se pojavio na njezinom naboranom licu. Brojao sam joj, pokazivao predmete i izgovarao njihova imena. Ona je sretno kimala glavom, čistila ranu i zamatala zapešće sterilnim gazama. Rekla mi je da neću trebati udlagu, a da će mi liječnik ispisati recept za antibiotike. Zajedno smo brojali do deset.
Pojavile su se još dvije opatice, smežurane i škriputave. Moja opatica im je nešto rekla i uskoro smo svi četvero vodili djetinji razgovor. Obradili smo boje, imena odjeće, dijelove tijela. Bio sam mnogo opušteniji u njemačkom razgovoru s tim društvom, nego što sam bio sa stručnjacima za Hitlera. Postoji li u recitiranju imena neka nevinost kad čini Boga tako zadovoljnim?
Sestra Marie Hermann dovršavala je obradu moje rane od metka. Sa svojega mjesta imao sam jasan pogled na sliku Kennedyja i Pape na nebu. Potajno sam se divio slici. Osjećao sam se dobro gledajući je, sentimentalno osvježen. Predsjednik još uvijek krepak poslije smrti. Papina priprostost je isijavala. Zašto to ne bi bilo istinito? Zašto se oni ne bi mogli sresti negdje, u nekom drugom vremenu, okruženi naslagama pahuljastih kumulusa, i prihvatiti se za ruke? Zašto se ne bismo svi mi susreli, kao u nekom epu o mnogostranim bogovima i običnim ljudima, visoko u zraku, lijepo oblikovani i blistavi?
Rekao sam svojoj opatici: "Što Crkva govori o nebu danas? Je li ono još uvijek staro nebo poput ovoga na oblacima?"
Okrenula se da bi pogledom okrznula sliku.
"Mislite li da smo glupi?" rekla je.
Bio sam iznenađen silinom njezina odgovora.
"Onda, što je nebo, prema Crkvi, ako nije boravište Boga i anđela i duša spašenih?"
"Spašenih? Što je to spas? Blesava je glava onog tko bi došao ovamo razgovarati o anđelima. Pokažite mi anđela. Molim vas. Htjela bih to vidjeti."
"Ali, vi ste opatica. Opatice vjeruju u te stvari. Kad vidimo opaticu to nas obraduje, to je slatko i zabavno, to što nas podsjećate kako netko još uvijek vjeruje u anđele, u svece, u sve te tradicionalne stvari."
"Vi biste, dakle, imali glavu tako blesavu da povjeruje u to?"
"Ne računa se u što ja vjerujem. Radi se o tome u što vi vjerujete."
"To je istina," rekla je. "Nevjernici trebaju vjernike. Oni očajnički traže nekoga tko vjeruje. Ali, pokažite mi sveca. Dajte mi jednu vlas s tijela nekog sveca."
Nagnula se prema meni odlučnog lica uokvirenog crnim oglavljem. Počeo sam se brinuti.
"Mi smo ovdje zato da pomognemo bolesnima i ranjenima. Samo to. Ako želite razgovarati o nebesima, potražite drugo mjesto."
"Druge opatice nose haljine," rekao sam razumno. "Vi ovdje još uvijek nosite stare uniforme. Habitus, oglavlje, neugledne cipele. Morate vjerovati u tradiciju. Stara nebesa i pakao, misa na latinskom. Papa je nepogrešiv, Bog je stvorio svijet u šest dana. Velika stara dobra vjerovanja. Pakao čine goruća jezera, krilati demoni."
"Dođete ovamo s ceste, krvareći, i kažete mi kako je trebalo šest dana da bi se stvorio svemir?"
"Sedmog dana On se odmarao."
"Vi biste razgovarali o anđelima? Ovdje?"
"Ovdje, naravno. Gdje drugdje?"
Bio sam frustriran i zbunjen, gotovo sam vikao.
"Zašto ne vojske koje će se boriti na nebu na kraju svijeta?"
"Zašto ne? Zašto ste vi uopće opatica? Zašto ste stavili tu sliku na zid?"
Ponovno se osvrnula, njezine oči su se ispunile prezirnim zadovoljstvom. "To je za druge. Ne za nas."
"Ali, to je smiješno. Koje druge?"
"Sve druge. Za druge koji žive svoj život vjerujući kako mi još uvijek vjerujemo. Naša zadaća u svijetu je vjerovati u stvari koje nitko drugi ne uzima ozbiljno. Potpuno napustiti takva vjerovanja značilo bi smrt ljudskom rodu. Zato smo ovdje. Neznatna manjina. Da bi predstavljali stare stvari, stara vjerovanja. Vraga, anđele, nebo, pakao. Ako se ne bismo pretvarali kako vjerujemo u te stvari, svijet bi se srušio."
"Pretvarali?"
"Pretvarali, naravno. Zar mislite da smo glupi? Nemojte biti smiješni."
"Vi ne vjerujete u nebesa? Opatica?"
"Ako vi ne vjerujete, zašto bih ja?"
"Ako biste vi vjerovali, možda bih i ja."
"Ako biste vi vjerovali, ne biste trebali mene."
"Sve te stare zbrke i smicalice," rekao sam. "Vjera, religija, vječni život. Velike stare ljudske lakovjernosti. Želite mi reći kako ih ne uzimate ozbiljno? Vaša posvećenost je prijetvorna?"
"Naša prijetvornost je posvećenje. Netko mora djelovati kao da vjeruje. Naši životi nisu manje ozbiljni zato što propovijedamo stvarnu vjeru, stvarno vjerovanje. Kako se vjera smanjuje na svijetu, ljudima više nego ikada treba netko tko vjeruje. Ljudi divljih očiju u spiljama. Opatice u crnom. Fratri koji šute. Mi smo ostavljeni za vjeru. Budale, djeca. Oni koji su napustili vjeru moraju još uvijek vjerovati u nas. Oni su sigurni kako su u pravu jer ne vjeruju, ali znaju da vjera ne smije iščeznuti u potpunosti. Pakao je kad nitko ne vjeruje. Vjernici moraju uvijek postojati. Budale, idioti, oni koji čuju glasove, oni koji govore nepoznate jezike. Mi smo vaši luđaci. Mi predajemo svoje živote kako bismo omogućili vaše nevjerovanje. Vi ste sigurni da ste u pravu, ali ne želite da svi misle poput vas. Nema istine bez budala. Mi smo vaše budale, vaše luđakinje koje ustaju u zoru da bi molile, pale svijeće, mole skulpture za dobro zdravlje, dug život."
"Vi imate dug život. Možda djeluje."
Hroptavo se nasmijala pokazujući zube tako stare da su bili gotovo prozirni. "Još malo, pa gotovo. Izgubit ćete svoje vjernike."
"Molili ste nizašto sve ove godine?"
"Za svijet, blesava glavo."
"I ništa neće preživjeti? Smrt je kraj?"
"Želite li vi znati u što ja vjerujem ili se pretvaram da vjerujem?"
"Ne želim to čuti. To je strašno."
"Ali istinito."
"Vi ste opatica. Ponašajte se tako."
"Mi se zavjetujemo. Siromaštvo, djevičanstvo, pokornost. Mi se ozbiljno zavjetujemo. Ozbiljan život. Ne biste preživjeli bez nas."
"Sigurno među vama ima onih koji se ne pretvaraju, koji istinski vjeruju. Znam da ima. Stoljeća vjerovanja ne mogu presušiti u nekoliko godina. Postojale su čitave znanstvene discipline posvećene tim predmetima. Angelologija. Grana teologije koja se bavi isključivo anđelima. Znanost o anđelima. Veliki su umovi raspravljali o tim stvarima. I danas ima velikih umova. Još uvijek raspravljaju, još uvijek vjeruju."
"Dođete ovamo s ceste, vukući tijelo za nogu i želite razgovarati o anđelima koji žive na nebu. Nemojte biti smiješni."
Rekla je nešto na njemačkom. Nisam uspio razumjeti. Progovorila je ponovno, nešto duže, pritiskujući svoje lice na moje, riječi su postajale oštrije, vlažnije, grlenije. Njezine su oči pokazivale veliko zadovoljstvo mojim nerazumijevanjem. Prskala me je svojim njemačkim. Oluja riječi. Postajala je sve živahnija kako se govor nastavljao. Radosna žestina se pojavila njezinu glasu. Govorila je brže, izražajnije. Krvne žilice su plamtjele na njezinu licu i očima. Počeo sam uočavati kadence, pravilni ritam. Nešto je recitirala, tako sam odlučio. Litanije, himne, katekizam. Možda misterije o krunici. Rugala mi se molitvom prezira.
Neobično je to što mi se činila lijepom.
Kad joj je glas oslabio, napustio sam pregradu i lutao uokolo dok nisam pronašao starog liječnika. "Herr Doktor," zazvao sam ga, osjećajući se kao netko u filmu. Uključio je svoj slušni aparat. Dobio sam svoj recept, pitao hoće li Willie Mink biti dobro. Neće, bar još neko vrijeme. Ali, neće ni umrijeti, što mu je dalo neznatnu prednost nada mnom.
Povratak kući bio je monoton. Ostavio sam automobil na prilazu Stoverovih. Zadnje sjedište je bilo prekriveno krvlju. Krv je bila na upravljaču, a krvlju su bile umrljane i upravljačka ploča i ručke na vratima. Znanstveno proučavanje kulturnog ponašanja i razvoja čovjeka. Antropologija.
Popeo sam se na kat i neko vrijeme promatrao djecu. Spavali su, tumarali svojim snovima, oči su im se hitro kretale pod spuštenim kapcima. Legao sam u krevet kraj Babette, potpuno odjeven, osim što sam skinuo cipele, znajući nekako da mi ona to neće zamjeriti. Ali, moj um se i dalje utrkivao, nisam mogao zaspati. Nakon određenog vremena spustio sam se u kuhinju i sjeo uz šalicu kave. Osjećao sam bol u zapešću, povišeni puls.
Nije bilo ničega za raditi do čekati sljedeći zalazak sunca kada će nebo zvoniti poput bronce.

40


Bio je to dan kad je Wilder sjeo na svoj plastični tricikl, vozio ga po ulici sve do ugla, skrenuo desno u slijepu ulicu i bučno pedalirao do samog kraja. Odgurao je tricikl preko zaštitnog ruba i zatim se vozio duž popločane pješačke staze koja je zavijala uz nekoliko obraslih parcela do skupine od dvadeset betonskih stepenica. Plastični kotači su štropotali i škripali. Ovdje se naša rekonstrukcija događaja oslanja na svjedočenje ispunjeno strahopoštovanjem dviju starica koje su sve promatrale sa stražnjeg trijema na drugom katu visoke kuće među drvećem. Vukao je tricikl niz stepenice, rukom koja kao da je to morala činiti, ali bez suosjećanja, puštajući ga da lupeta cijelim putem kao da je mali brat neobičnog oblika i ne nužno omiljen. Opet se uspeo te odvezao preko ceste, vozio se pločnikom i nastavio travnatim nasipom koji je graničio s autocestom. Tada su žene počele dozivati. Hej, hej, rekle su, najprije pažljivo, još nespremne prihvatiti moguće posljedice procesa koji se odvijao pred njima. Dječak je dijagonalno pedalirao niz nasip oštroumno smanjujući kut silaska, zatim zastao na kraju kako bi usmjerio tricikl prema točki na suprotnoj strani koja je označavala najkraći put. Hej, sinko, ne. Mahale su, unezvjerene gledale hoće li se na sceni pojaviti kakav dovoljno odrastao pješak. Wilder, koji je zanemario njihove povike ili ih nije čuo u nizu grmljavina jurećih automobila i kombija, u međuvremenu se, kao da je nabijen nekom mističnom snagom, počeo voziti preko autoceste. Žene su mogle jedino promatrati bez glasa, svaka s rukom u zraku, s molitvom da se film odvrti unatrag, da se dječak odveze unazad na svojoj izblijedjeloj plavoj i žutoj igrački poput lika iz crtica na jutarnjem programu televizije. Vozači nisu mogli baš shvatiti što se zbiva. U svom skvrčenom položaju utvrđenom pojasom, znali su da ova slika ne pripada uzbibanom svijetu autoceste, širokotračnoj modernističkoj rijeci. Bilo je logike u brzini. U znakovima, obrascima, u životima svedenim na djelić sekunde. Što je značila ova mala mrlja na kotačima? Neku silu u svijetu koji je poludio? Skretali su, kočili, trubili bez prestanka u dugo poslijepodne poput životinjske tužbalice. Dijete ih nije htjelo ni pogledati, vozilo je ravno prema središnjem razgraničenju, uskoj traci izblijedjele trave. Bio je napregnut, isturenih prsiju, izgledalo je kao da se njegove ruke pokreću jednako brzo kao noge, njegova okrugla glava tresla se odlučno u provedbi zacrtanog cilja kao da djeluje po debilnom naumu. Morao je usporiti da bi se popeo na uzvišeno središnje razgraničenje, podići tricikl kako bi prednji kotač podigao na uzvišenje, krajnje promišljen u svojim pokretima kao da slijedi neki plan po točkama, dok su automobili cvileći prolazili kraj njega, trube zakašnjelo trubile, oči vozača tražile retrovizor. Odgurao je bicikl preko trave. Žene su gledale kako se ponovno čvrsto smjestio na sjedalo. Ostani tamo, vikale su. Ne idi. Ne, ne. Svedene na jednostavne rečenice poput stranaca. Automobili su i dalje nadolazili, jurišali po asfaltu, beskrajna crta prometa. On se otisnuo na prelazak posljednje tri trake, napuštajući travnato uzvišenje kao lopta koja odskakuje, prednji kotač, stražnji kotači. Zatim, glavoposkakujuća utrka na drugu stranu. Automobili su ga izbjegavali, zastranjivali, penjali se na rubnike, začuđena lica su se pojavljivala na bočnim prozorima. Dječak koji je divlje okretao pedale nije mogao znati kako je sporo djelovao ženama na visokom trijemu. Žene su sada utihnule, bile izvan događaja, iznenadno umorne. Kako se sporo kretao, u kakvoj je zabludi bio misleći kako juri poput vjetra. To ih je umorilo. Trube su i dalje zvonile, zvukovi se miješali sa zrakom, jenjavale, dozivale iz automobila koji su već nestali, prijekorno. Stigao je na drugu stranu, kratko vozio paralelno s automobilima, zatim kao da je izgubio ravnotežu i pao, otkotrljao se niz nasip, višebojno klupko. Kad se ponovno pojavio trenutak kasnije, sjedio je u vodenom kanalu, dijelu potoka koji je na mahove tekao uz autocestu. Iznenađen, odlučio je zaplakati. Trebalo mu je malo vremena za to, blato i voda svuda uokolo, tricikl pored njega. Žene su opet počele zvati, opet podižući ruke da bi zaustavile kretanje. Dječak u vodi, vikale su. Pogledajte, pomozite, utopit će se. A on je, izgleda, sjedeći na triciklu u potoku, zavijao iz dubine duše, jer ih je čuo prvi put podigavši pogled preko hrpe zemlje prema drveću nasuprot autocesti. To ih je još više uplašilo. Dozivale su i mahale, približavajući se ranoj fazi nekontroliranog užasa, kada je prolazeći automobilist, kako već nazivaju takve ljude, uzbunjen zaustavio automobil, spustio se niz nasip i podigao dječaka iz mutnih plićina, te ga uzdigao visoko da bi ga bučne starice vidjele.
Stalno smo odlazili na nadvožnjak. Babette, Wilder i ja. Ponijeli bi termosicu ledenog čaja, parkirali automobil, promatrali sunce na zalasku. Oblaci nisu stvarali prepreku. Oblaci su pojačavali dramu, oni su bili zamka za svjetlost, oni su je oblikovali. Teške naoblake nisu bile djelotvorne. Svjetlost bi prsnula kroz njih stvarajući snopove i oblačne lukove. Velike naoblake su naglašavale raspoloženje. Malo toga smo imali reći jedno drugome. Dolazilo je sve više automobila, parkirajući se stvarali su kolonu sve do prvih kuća. Ljudi su se uspinjali nasipom, a zatim stupali na nadvožnjak, noseći voće i grickalice, ohlađena pića, ponajviše sredovječni, stariji, noseći sklopive stolce za plažu koje bi na nadvožnjaku rasklapali i stavljali na pločnik, ali i mlađi parovi, ruku pod ruku na ogradi, pogleda usmjerenih na zapad. Nebo je nadomještavalo sadržaj, osjećaje, ushit životne priče. Vrpce boja u visini ponekad su se rastavljale na sastavne dijelove. Bilo je oblaka nalik tornjićima, svjetlosnih oluja, zraka svjetlosti koje su nježno padale. Teško je shvatiti kako smo se zbog toga trebali osjećati. Neki se ljudi boje zalaska sunca, neki su odlučni u svom zanosu, ali većina nas ne zna kako bi se osjećala, spremni smo izabrati ili jedno ili drugo. Kiša nije bila prepreka. Kiša je donosila stupnjevane prizore, predivne pokretne nijanse. Stizalo je još više automobila, ljudi su klipsali uz strminu. Teško je opisati duh tih toplih predvečerja. U zraku se osjećalo iščekivanje, ali ne i pretpostavljeni ljetni žamor gomile u kratkim rukavima, ne igra u pijesku s utvrđenim pravilima izvedenim iz povijesti predvidljivih reakcija. To je čekanje bilo povučeno u sebe, nejednako, gotovo odstupajuće i stidljivo, upućeno tišini. Što smo još osjećali? Svakako je bilo strahopoštovanja, sve je bilo strahopoštovanje, prerastalo je sve prijašnje kategorije strahopoštovanja, ali nismo bili sigurni promatramo li iz divljenja ili bojazni, nismo bili sigurni što zapravo gledamo ili što to znači, nismo bili sigurni je li to stalno, razina iskustva na koje ćemo se postupno prilagoditi, u koje će se naša nesigurnost s vremenom uklopiti ili jednostavno neobičnost atmosferskih prilika koja će uskoro proći. Sklopivi stolci su se rastvarali naglim trzajima, starci su sjedali. Što se moglo reći? Zalasci sunca su oklijevali, oklijevali smo i mi. Nebo je bilo čarobno, moćno i ukrašeno. Tu i tamo nadvožnjakom bi prošao pokoji automobil, krećući se polagano, smjerno. Ljudi su u sve većem broju stizali usponom, neki u invalidskim kolicima, iskrivljeni bolešću, oni koji su se brinuli za njih bili su nisko pognuti kako bi ih izgurali na vrh padine. Nisam znao koliko je hendikepiranih i nemoćnih ljudi u gradu dok topla sumračja nisu privukla gomile na nadvožnjak. Automobili su brzali ispod nas dolazeći sa zapada, iz smjera nagomilanog svjetla, i mi smo ih gledali kao da ćemo na nekom od njih ugledati znak, kao da su na svojim obojenim površinama nosili neki ostatak sunčeva zalaska, jedva zamjetni sjaj ili tanki sloj razotkrivajuće prašine. Nitko nije uključivao radio ili podizao glas više od šapta. Nešto zlatno je sipilo, mekoća pridodana zraku. Bilo je ljudi u šetnji s psima, bilo je djece na biciklima, čovjek s fotoaparatom i teleobjektivima, svi u iščekivanju trenutka. Nedugo nakon što bi pala tama, a insekti vrištali u toplini, polako bismo se počeli razilaziti, stidljivo, uljudno, automobil za automobilom, rekonstruirani u vlastitu razdvojenu i obranjivu osobnost.
Ljudi u Mylex odijelima su još uvijek bili na našem području, sa žutim njuškama, skupljajući svoje užasne podatke, usmjeravajući svoje infracrvene naprave prema zemlji i nebu.
Dr. Chakravarty je želio razgovarati sa mnom, ali ja sam se namjerno držao podalje. Bio je znatiželjan saznati kako napreduje moja smrt. Zanimljiv slučaj, možda. Htio me ponovno natjerati u uređaj za slikanje gdje se nabijene čestice sudaraju, pušu visoki vjetrovi. Ali, ja sam se bojao uređaja za slikanje. Bojao sam se njegovih magnetskih polja, njegovog kompjutoriziranog nuklearnog pulsa. Bojao sam se onoga što zna o meni. Ne javljam se na telefon.
Razmjestili su police u samoposluživanju. To se dogodilo jednog dana bez ikakva upozorenja. Među redovima polica vladala je borba za prevagom i panika, malodušnost se očitavala na licima starijih kupaca. Hodali su u djelomičnom transu, zaustavljali se i ponovno kretali, gomila dobro odjevenih spodoba zaleđenih u redovima polica, nastojeći raskrinkati obrazac, razaznati poveznu logiku, nastojeći zapamtiti gdje su vidjeli obogaćeno mlijeko. Nisu uviđali razloge za promjenu, nisu u tome nalazili nikakav smisao. Jastučići za ribanje bili su sada sa sapunima, začini raštrkani. Što su bili stariji žena ili muškarac, to su bili više njegovani i pažljivije obučeni. Muškarci u Sansabelt širokim hlačama i svijetlim pletenim majicama. Žene su odavale njegovan i pedantan izgled, zračile su samosviješću, pripravne za kakvo uzbudljivo zbivanje. Skretali bi u pogrešne redove, zavirivali među police, ponekad se naglo zaustavili, pa bi se druga kolica sudarala s njima. Samo je generička hrana ostala gdje je bila, bijela pakiranja s jednostavnim natpisima. Muškarci su se služili popisima za kupovinu, žene nisu. Vladala je atmosfera lutanja, besciljnosti i progonjenosti, ljudi blagih naravi bili su dovedeni do ruba. Pozorno su ispitivali sitni tisak na paketima umorni od novih razina prijevare. Muškarci su tragali za otisnutim datumima, žene za popisima sastojaka. Mnogi su se mučili s čitanjem. Nejasna slova, izblijedjele slike. Među razmještenim policama, u huci prostora, u nedvojbenoj i nemilosrdnoj činjenici svoga propadanja, pokušavali su pronaći izlaz iz sveopće pomutnje. Ali, na kraju i nije bilo važno što su vidjeli ili su mislili da su vidjeli. Blagajne su bile opremljene holografskim čitačima koji su mogli razaznati binarnu tajnu svakog artikla, nepogrešivo. To je bio jezik valova i isijavanja ili kako mrtvi razgovaraju sa živima. A, tu čekamo svi zajedno, bez obzira na godine, s našim kolicima ispunjenima robom jarkih boja. Sporo pomičući red, ugodni jer nam ostavlja vremena bacili koji pogled na tabloide izložene na polici. Priče o nadnaravnom i izvanzemaljskom. Čudotvorni vitamini, kure protiv raka, rješenja za pretilost. Predaje o slavnima i mrtvima.