Đavolov osmeh - Aneli Vendeberg
Strana 1 od 1
Đavolov osmeh - Aneli Vendeberg
„Jedan od najboljih romana o Šerloku Holmsu.“ Sherlock Holmes Magazin
London krajem 19. veka. Grad koji redovno pustoše epidemije i u kom desetine hiljada ljudi žive u najgorem siromaštvu. Kada u gradskom vodovodu bude otkrivena žrtva kolere, doktor Anton Kronberg, vodeći engleski bakteriolog, zaključiće da je čovek namerno zaražen smrtonosnom bakterijom.
Dok Skotland jard nije mnogo zainteresovan za sprovođenje detaljne istrage, Kronbergu se put ukršta sa privatnim detektivom Šerlokom Holmsom. Holmsu ne treba mnogo vremena da otkrije Kronbergov tajni identitet: reč je o ženi koja se izdaje za muškarca kako bi mogla da radi kao lekar. Ovo dvoje različitih ali intelektualno ravnopravnih partnera udružuju snage kako bi razotkrili zaveru koja je toliko stravična da baca u zasenak zločine Džeka Trboseka.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Đavolov osmeh - Aneli Vendeberg
Magnusu, mom suprugu, mom voljenom i mom saborcu…
… i svim ženama i devojkama koje negde na svetu moraju da žive preobučene u muškarce, kako bi izbegle nasilje i ugnjetavanje - nekad,
sad i u budućnosti
PREDGOVOR
Nikad nisam mislila da ću pisati bilo šta osim naučnih članaka. Sve dok se naša porodica nije uselila u kuću iz 1529. Dok smo uklanjali dostignuća novog doba kako bismo ponovo otkrili deo njenog istorijskog šarma, naišli smo na pravo blago: skrivene među krovnim gredama, među debelim slojevima ilovače, peska i trske, bile su desetine svezaka
povezanih u tamnu, ispucalu kožu - dnevnici jedne neobične žene.
Sadržaj me je šokirao i ostavio dubok utisak na mene. Volela bih da sam ikada bila hrabra poput one koja je te redove napisala. Iz poštovanja prema njenoj želji da ostane nepoznata, ime jedne prijateljice spojila sam s nazivom nemačkog piva (izvinjavam se!) i drugim delom svog prezimena, te sam tako dobila ime i prezime Ana Kronberg.
I drugi ljudi koji su Ani bili bliski, recimo njen ljubavnik i njen otac, dobili su nova imena, dok su ostali sačuvali svoj pravi identitet.
… i svim ženama i devojkama koje negde na svetu moraju da žive preobučene u muškarce, kako bi izbegle nasilje i ugnjetavanje - nekad,
sad i u budućnosti
PREDGOVOR
Nikad nisam mislila da ću pisati bilo šta osim naučnih članaka. Sve dok se naša porodica nije uselila u kuću iz 1529. Dok smo uklanjali dostignuća novog doba kako bismo ponovo otkrili deo njenog istorijskog šarma, naišli smo na pravo blago: skrivene među krovnim gredama, među debelim slojevima ilovače, peska i trske, bile su desetine svezaka
povezanih u tamnu, ispucalu kožu - dnevnici jedne neobične žene.
Sadržaj me je šokirao i ostavio dubok utisak na mene. Volela bih da sam ikada bila hrabra poput one koja je te redove napisala. Iz poštovanja prema njenoj želji da ostane nepoznata, ime jedne prijateljice spojila sam s nazivom nemačkog piva (izvinjavam se!) i drugim delom svog prezimena, te sam tako dobila ime i prezime Ana Kronberg.
I drugi ljudi koji su Ani bili bliski, recimo njen ljubavnik i njen otac, dobili su nova imena, dok su ostali sačuvali svoj pravi identitet.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Đavolov osmeh - Aneli Vendeberg
POGLAVLJE 1
Naša istorija u osnovi nije gotovo ništa drugo do nabrajanje zločina, gluposti i nesreća čovečanstva.
E. Gibon
Konačno nađoh mira da zapišem ono što mora biti otkriveno.
U svojoj dvadeset sedmoj godini bila sam svedok gnusnog zločina. Niko se nije usudio da javnost izvesti o njemu. Pojedinosti nikada nisu zabeležili - ni policija, ni novinari, ni istoričari. Umesto toga, pokušali su da ćelu priču što pre zaborave.
Ove dnevnike sakriću u svojoj staroj školi, a nalazača molim da sadržaj objavi. Razotkriti se moraju ne samo zločin o kom je reč već i nepoznate strane čoveka koji je postao najčuveniji detektiv na svetu.
Leto 1889.
Jedna od prvih stvari koje sam kao odrasla osoba naučila bila je da znanje i činjenice postaju beznačajni ako se ljudima servira dobra doza straha i
predrasuda.
Ta glupost je ono što me najviše uznemirava kod dvonožnih bića kojima i sama pripadam. Uprkos tome, prema najnovijoj teoriji Alfreda Rasela Volasa[1] pripadam upravo toj vrsti - jedinoj koja se među čovekolikim majmunima odlikuje uspravnim hodom i neobično velikim mozgom. Pošto mi nikakvi drugi majmuni uspravnog hoda i velike glave nisu poznati, mora biti da sam čovek. Mada u tom pogledu gajim određene sumnje.
Moje radno mesto, odeljenje za infektivne bolesti Gajeve bolnice u Londonu, predstavlja sjajan primer upravo navedenih ljudskih predrasuda. Kad uđu na elegantnu kapiju od kovanog gvozda, posetioci su mahom oduševljeni. Kad ugledaju bolnički krug, sa lepim dvorištem, negovanim travnjacima, cvećem i žbunjem, obuzima ih ushićenje. Beli prozorski okviri, koji se pružaju od poda do plafona, bude utisak da se radi o pravoj oazi za bolesnike.
Ali čak ni neškolovanom oku ne može ostati skriveno da su kapaciteti
prepuni: u svakoj od četrdeset postelja na mom odeljenju leže po dva do tri pacijenta, međusobno slepljena telesnim tečnostima koje im curkaju iz telesnih otvora i inficiranih rana. Zbog hroničnog nedostatka prostora, lekari i medicinske sestre zanemaruju ono što su naučili o prenošenju zaraznih bolesti u skučenom prostoru: da se u njemu smrt širi kao požar u suvoj četinarskoj šumi.
Pa ipak, ovu okolnost su svi smatrali prihvatljivom jer niko nije znao za bolje. Već i najmanja izmena zahtevala bi razmišljanje i napor. Nesumnjivo prevelik trud, ako nije u sopstvenu korist. Zbog toga je sve ostajalo po starom.
Da mi je temperament još žešći nego što već jeste, osoblje bolnice bih otvoreno optužila za smrt bezbroj pacijenata. Pacijenata preminulih zbog nedostatka nege i higijene. Deo krivice su, doduše, snosili i oni koji su nam poverili brigu za obolele članove svojih porodica. Bilo je opštepoznato da je stopa smrtnosti među bolničkim pacijentima dvostruko veća nego među bolesnicima koji ostaju kod kuće. Ponekad sam se pitala kako ljudi uopšte dolaze na ideju da zatraže lekarsku pomoć.
Povremeno, okolnosti su dopuštale i da se bolest izleći. Ali ova sunčana subota nije u tom pogledu obećavala ništa dobro.
Telegram koji mi je medicinska sestra uručila najavljivao je komplikacije:
Dr Kronbergu. Potrebna nam je vaša pomoć. Moguć slučaj kolere u Hemptonskom vodovodu. Dođite odmah. Inspektor Gibson, Skotland jard.
Bila sam bakteriolog i epidemiolog, najbolji koji se u ‘Engleskoj mogao naći - što je u prvom redu trebalo pripisati nedostatku stručnjaka na tom novom području istraživanja. U čitavom Londonu bilo nas je samo troje - a dvoje su bili moji studenti. Kod svih slučajeva smrti od kolere, ili drugih
žrtava agresivnih mikroorganizama, u Londonu i okolini pozivali su mene.
Ovi slučajevi su se javljali relativno redovno, tako da sam često imala zadovoljstvo da sarađujem sa kriminalističkim inspektorima londonske policije. Bila je to vrlo mešovita grupa ljudi, čija je britkost uma bila negde u rasponu između noža za buter i prezrele šljive.
Inspektor Gibson spadao je u kategoriju šljive. Noževi za buter, ukupno njih petnaest, prekomandovani su u Odeljenje za ubistva - mera reorganizacije unutar Skotland jarda preduzeta zbog nerazrešenih ubistava u Vajtčepelu i lova na njihovog počinioca, naširoko poznatog kao Džek Trbosek.
Gurnula sam telegram u džep pantalona i zamolila sestru da pozove kočiju. Zatim sam otrčala u podrum, gde su se nalazile moja laboratorija i ona rupa u zidu koju nazivam svojom kancelarijom. Strpala sam nekoliko stvari u svoju lekarsku torbu i požurila napolje.
Vožnja neravnim putem do Hemptonskog vodovoda bila je pravo zadovoljstvo. Nudila je prizore koji se u Londonu odavno više ne mogu videti: zelene livade, svež vazduh i povremene odsjaje reke, koja je ovde još bila u stanju da odražava sunčevu svetlost. Kad bi stigla u grad, Temza se preobražavala u najprljaviju tekuću vodu u čitavoj Engleskoj. Dok lenjo protiče kroz London, puni se leševima, mokraćom i izmetom svih živih
vrsta koje nastanjuju grad, i odnosi ih dalje u more, u dubinu i zaborav.
A London je proizvodio beskrajne količine prljavštine, dovoljno da se Temza zagadi za više vekova. Ponekad bi mi ovaj grad dojadio toliko da sam osećala neobuzdanu želju da spakujem stvari i preselim se na selo. Da tamo možda otvorim lekarsku praksu, ili da gajim ovce, ili oboje, i da naprosto budem srećna. Ali ja sam naučnik i mom mozgu je potrebno da nešto radi. Život na selu bi mi brzo dosadio, u to sam bila sigurna.
Kočija je stala ispred kapije od kovanog gvožđa. Iznad nje se isticao masivni natpis - Hemptonski vodovod - između dva debela čelična stuba. Iza kapije se prostirao upečatljiv objekat od cigala - tri tornja i duga dvospratna zgrada između njih. Vodovod je predstavljao rezultat Zakona o vodama iz 1852, donetog nakon što je Tomas Telford, inženjer revolucionarnih ideja, dve decenije išao na živce vladi. Njegov argument je glasio da Londonci piju sopstvene izlučevine kad god zahvate vodu iz Temze, što dovodi do učestalog izbijanja kolere i drugih groznih bolesti. Uvek sam zapanjena inercijom zvaničnih mesta kada treba uložiti novac i malo razmišljanja.
Na udaljenosti od oko pola milje nalazio se rezervoar za vodu, okružen žalosnim vrbama i visokom travom. Sa donekle uzvišenog položaja na kom sam se nalazila pružao se pogled na tamnoplavu vodenu površinu,
prekrivenu stotinama belih mrlja. Ako je suditi po kreštanju, dozivanju i komešanju, u pitanju su mogle biti samo barske ptice.
Udaljila sam se od kočije i prošla kraj trojice policajaca - dvojica su bila u uniformi, a treći, Gibson, u civilu. Kada sam im učtivo klimnula glavom, bobiji su uzvratili osmehom, dok je Gibson samo zbunjeno trepnuo. Čovek ka kome sam se uputila bio je, kako sam se nadala, službenik vodovoda.
U pitanju je bio okruglast čovek zdravog izgleda, od oko sedamdeset godina. Lice mu bese uokvireno žbunastim zulufima i natkriljeno obrvama sličnog izgleda. Odavao je utisak nekoga koga tek smrt može da pošalje u penziju, a činilo se da je napet, kao da mu na ramenima počiva neki težak teret.
„Ja sam dr Kronberg. Skotland jard me je pozvao zbog mogućeg slučaja kolere u vodovodu. Pretpostavljam da ste vi glavni inženjer?” Pružila sam mu ruku.
„Da, jesam. Vilijam Hethorn. Drago mi je što smo se upoznali, dr Kronberže. Ja sam pronašao mrtvaca.”
Čula sam kako Gibson frkće. Verovatno sam mu podrila autoritet. Ponovo. Mada bi to od njega zahtevalo izvesnu sposobnost učenja, ipak sam bila iznenađena što se još nije navikao na moju drskost.
„Jeste li vi izrazili sumnju da je u pitanju žrtva kolere?”, htedoh da znam.
„Jesam, zaista.”
„Kako ste došli na tu pomisao?”
Nakašljao se i oborio pogled. „Živeo sam u Ulici Brod.”
„Žao mi je”, tiho rekoh, pitajući se nije li ispijen izgled i modru boju preminulog od kolere u njegovo pamćenje utisnula smrt supruge, ili čak deteta. Pre trideset i pet godina kontaminirana je pumpa u Ulici Brod. Voda iz nje pobila je više od šeststo ljudi. Septičke jame su kopane preblizu javne pumpe. Čim su i pumpa i septičke jame zatvoreni, presahla je i ova epidemija kolere, zasad poslednja u Londonu.
Bojažljivo sam se pitala koliko li bi ljudi moralo da umre ako se žrtva kolere našla u izvoru pijaće vode iz kog se snabdeva pola Londona.
„Da li ste pomerali telo, gospodine Hethorne?”
„Pa morao sam. Nisam mogao da ga pustim da pluta po kanalu, pa sam ga izvukao. “
„Sopstvenim rukama?”
„A čime inače? Zubima?” Hethorn je s pravom bio razdražen. Objasnih mu da ruke mora da dezinfikuje, i dadoh mu bocu kreozota i veliku maramicu iz svoje lekarske torbe. Poslušao me je pomalo zbunjeno.
„Palo mi je u oči da ste pažljiv posmatrač. Možete li mi reći ko ga je još doticao osim vas? “
„Svi policajci i onaj čovek tamo preko”, odgovorio mi je sležući ramenima i pokazujući razbarušenom bradom preko kanala.
Iznenađeno sam se osvrnula i ugledala čoveka na kog je Hethorn mislio. Bio je neuobičajeno visok i vitak, i na trenutak mi se učinilo da ga vetar blago njiše, poput trske kojom je bio okružen. Nastavio je da hoda uzvodno i ubrzo se izgubio u gustišu.
Gibson mi priđe sa rukama u džepovima i lica stisnutog poput pesnice.
„Doktore Kronberže, najzad ste stigli!”, povikao je.
„Pa ne mogu da letim”, odgovorih mu ponovo se okrećući inženjeru.
„Gospodine Hethorne, da li ste isključili pumpe?”
„Naravno, ali ko zna koliko je mrtvac dotle već bio u vodi. “
„Da li je moguće da se tok vode obrne i da se iz kanala ispumpa nazad u Temzu?”
Razmišljao je čupkajući zulufe, a zatim klimnu.
„Da li možete tri puta da promenite celokupni sadržaj kanala?”
„Svakako, čak ne bi trebalo ni da previše dugo traje.”
„Veoma dobro, gospodine Hethorne. Hvala vam na pomoći. Inspektore Gibsone, sad bih ispitao leš. Da li biste bili tako ljubazni?”
Gibson mi dade znak da ga sledim i povede me nekakvom stazom koja je vodila nizbrdo.
„Baciću pogled na tog čoveka”, rekoh. „Ako se stvarno radi o žrtvi kolere, moraćete da mi dovedete sve ljude koji su doticali pokojnika.”
Na trenutak razmislivši, dodadoh: „Zaboravite šta sam rekao.
Dezinfikovaću ruke svima koji su danas ulazili u vodovod.”
Bilo mi je jasno da Gibson u mom prisustvu nije preterano pričljiv. Nije voleo ni mene ni moje oštre odgovore. Ali i on je za mene predstavljao problem. Nakon što sam nekoliko puta imala posla s njim, brzo mi je postalo očigledno da je lažov. Pravio se da vredno radi i da je pametan i pouzdan, mada su većinu posla obavljali njegovi saradnici. Uprkos tome, i dalje je bio inspektor Skotland jarda; a sigurno i sin nekoga vrlo uticajnog. U suprotnom bi bilo teško zamisliti kako je ovakav čovek dobio takav položaj.
Išli smo uskom stazom, duž kanala koji je reku povezivao s rezervoarom. Nagađala sam čemu li to služi - zašto se voda skladišti, ako svakoga dana rekom protiče ogromna količina? Ali nisam bila inženjer, pa se okanuh tog razmišljanja.
Trava je bila visoka. Da skrenem sa staze - a iskušenje je bilo veliko - sezala bi mi do brade. Krupni vilini konjici promicali su kraj mene zujeći, jedan me je čak gotovo udario u čelo. Izgleda da ovde nisu navikli na ljude. Sa rezervoara su dopirali zvuci haotičnog koncerta vodenih ptica. Nervozno kreštanje sprudnika mešalo se s gakanjem labudova, a melodični zov para ždralova budio je sećanje na moj nekadašnji život, od koga me je delilo mnogo godina.
Te prijatne pomisli izgubiše se čim mi je nos zapahnuo odvratno sladunjav smrad raspadanja. I muve su ga već primetile, dok smo se svi približavali gomilici odeće iz koje je virilo modrikasto lice muškarca. Na prvi pogled mi je bilo jasno da je leš proveo duže vreme u vodi. Ribe mu behu izgrickale istaknute i meke delove - vrhove prstiju, usne, očne kapke i nos.
Vetar je promenio pravac bacajući mi smrad pravo u lice. Uvukao mi se u nos i čvrsto mi prionuo za telo, kosu i odeću.
„Ovde su tri policajca. Zbog čega?”, upitah Gibsona. „I ko je onaj visoki čovek koji je upravo nestao u pravcu Temze? Pretpostavljate li da je u pitanju zločin?”
Inspektor je upravo zinuo da mi odgovori, kad ga neko iza mojih leđa preduhitri, učtivo, ali sa dosadom u glasu: „Mrtvac nije mogao da se popne preko ograde. Stoga je inspektor Gibson oštroumno zaključio da je neko morao baciti leš u kanal.”
Iznenađeno sam se okrenula, prinuđena da zabacim glavu da bih ga dobro videla. Čovek koji je to izgovorio bio je dosta viši od mene. Izraz lica mu je delovao odlučno i oštroumno. Sudeći po podrugljivoj primedbi na Gibsonov račun, reklo bi se da sebe smatra nadmoćnim i da mu se samouverenost graniči sa arogancijom. Njegova odeća i nastup ukazivali su na nekog ko je u detinjstvu bio razmaženi pripadnik engleske više klase.
Svetlosive oči na trenutak su me skrozirale, a zatim mu je radoznalost izbledela. Izgleda da nije otkrio ništa zanimljivo. Osetih olakšanje. Za trenutak sam se uplašila da će me prozreti. Ali bila sam okružena slepilom, kao i obično.
Oštar kontrast između njih dvojice bio je skoro smešan. Gibsonovom
licu nedostajali su mišići, a donja usna mu je izgledala poput oluka. Gotovo neprestano je micao vilicom kao da nešto žvaće, čačkao je i grickao nokte, a crvena ćela mu se presijavala od znoja.
„Gospodine Holmse, ovo je dr Anton Kronberg, bakteriolog iz Gajeve bolnice”, reče Gibson. Pružila sam ruku, a onaj drugi je prihvati, čvrsto steže i protrese, a zatim naglo ispusti, kao da je zaražena. „Doktore Kronberže, ovo je Šerlok Holms”, nastavio je inspektor, kao da sam morala znati ko je Šerlok Holms.
„Da li je žrtva bačena u kanal, gospodine Holmse?”, pitao je Gibson.
„To nije verovatno”, odgovori mu ovaj.
„Otkud znate?”, upitah.
„Ni na jednoj od obala Temze nema znakova koji bi ukazivali na to…”
Holms ućuta, a ja odlučih da ispitam pravac u kome Temza teče da bih se uverila da je leš zaista mogao dospeti u kanal bez ičije pomoći.
Holms je počeo da me odmerava kritičkim pogledom. Očima je prešao preko mojih šaka nežnih zglobova i mojih uskih stopala, a zatim i preko moje vitke figure i ne baš muževnog lica. Naposletku se na nekoliko sekundi zaustavio na mojim ravnim grudima. Kratko je pogledao i visoku kragnu koja je skrivala nepostojeću Adamovu jabučicu. Iznenada oči mu blesnuše. Preko lica mu je preleteo brz osmeh, dok je skoro neprimetno klimao.
Odjednom sam osetila da mi je odeća tesna, da mi se dlanovi znoje, da mi je vrat bolno napet, a po čitavom telu mi postaje vruće. Sve me je svrbelo, a pluća sam morala da teram da nastave da dišu. Taj čovek je za nekoliko minuta otkrio moju najstrože skrivanu tajnu, dok su drugi godinama dopuštali da ih vučem za nos. Ovde, među gomilom policajaca, činilo mi se da mi je sudbina zapečaćena. Izgubiću svoju profesiju i doktorsku titulu, i moraću nekoliko godina da provedem u zatvoru. A kad konačno izađem na slobodu, šta bih mogla da radim? Da vezem šustikle?
Žurno sam se progurala između dvojice muškaraca i krenula ka Temzi. Samo da odem pre nego što napravim neku glupost. Da smo bili sami, za Holmsa bih se već pobrinula. Ideja da ga bacim u Temzu bila je primamljiva, ali tu glupu pomisao sam odbacila. Na dnevnom redu je bilo važnijih stvari.
Kao prvo, morala sam da doznam kako je uopšte bilo moguće da leš dospe u kanal. Trava je bila netaknuta; nijedne polegle vlati, osim onih po kojima je gazio Holms. Razgledala sam tlo oko sebe, a Holms je pratio svaki moj
pokret.
Jedini prepoznatljivi tragovi stopa bili su njegovi. Podigoh par trulih grana, odlomih komade duge otprilike kao ruka i bacih ih u Temzu. Većina je dospela u kanal i doplovila ka meni. Pred samim ulivanjem u kanal peščana obala je pravila nekakav vrtlog, što je štapove teralo k meni, umesto da ih znatno veća vodena snaga Temze odnese dalje nizvodno. Bilo je razloga da se veruje da je telo u kanal doneo sam vodeni tok.
„Izgleda da ste bili u pravu, gospodine Holmse”, primetih prolazeći kraj njega. Uopšte više nije izgledao kao da se dosađuje. Kada sam krenula ka mrtvacu, u stomaku sam osetila težinu kao da sam progutala ciglu.
Iz svoje lekarske torbe izvukla sam par gumenih rukavica i navukla ih.
Holms je čučnuo kraj mene, po mom mišljenju previše blizu leša.
„Molim vas, ništa ne dirajte! “, upozorila sam ga.
Nije me čuo, ili je prosto zanemario moju primedbu; pogled mu je već lutao po mrtvacu.
Čovekovo lice, koje je bilo otkriveno, i njegove šake govorili su mi da je u vodi morao provesti oko trideset i šest sati.
Pošto je napad uvek najbolja odbrana, okrenuh se ka Holmsu:
„Znate li možda kojom brzinom reka ovde teče?”
Nije me čak ni pogledao, već samo promrmlja: „Najviše trideset milja odavde.”
„ A koliko je pritom bio u vodi?”
„Dvadeset i četiri do trideset i šest sati.”
„Zanimljivo.” Očigledno je bio medicinski potkovan i ispravno je procenio vreme, što me je zapanjilo. Uz to je izračunao i maksimalnu razdaljinu koju je les mogao preći nošen vodenom strujom.
Krišom bacih pogled na tog čoveka. Imala sam osećaj da treperi od intelektualne energije koja žudi za aktivnošću.
„Kakav ste vi to zapravo privatni detektiv?”, upitah. „Takav da ga policija zove u pomoć? Još nikad nisam čuo za tako nešto.”
„Više volim izraz ’savetodavni detektiv’.”
„A…”, odgovorih mu odsutno, ponovo usredsredivši pažnju na leš. Čovek je bio veoma mršav, koža mu je imala tipičnu modru nijansu i delovala je tanko poput hartije - s velikom verovatnoćom, kolera u poslednjem stadijumu. Upravo sam htela da mu skinem odeću i da potražim znake nasilja, kad Holms uzviknu: „Stoj!”
Pre nego što sam stigla da se pobunim, odgurnuo me je u stranu, iz džepa
svog kaputa izvukao lupu i nadneo se nad pokojnika. Činjenica da mu je nos pritom gotovo dodirivao mrtvačevu jaknu bila je vrlo uznemirujuća.
„Šta je?”
„Nije se sam oblačio”, primetio je.
„Dajte da vidim!”
Pružio mi je lupu, pomalo razdraženo. Pre nego što sam je uzela, svukla sam gumene rukavice. Debeli kaučuk me je ometao u radu i s njima sam se osećala kao kasapin. Kasnije ću moći da dezinfikujem ruke.
„Ovaj čovek je očigledno bio dešnjak - na desnoj ruci ima više žuljeva. Uprkos tome, otkrićete prljave otiske prstiju koji su pritiskali levu stranu dugmadi na kaputu.” Brzo je govorio Holms.
Zaista sam videla otiske prstiju, pri čemu sam nos približila dugmadi što sam više mogla, osećajući smrad lešine, miris vode iz Temze, i možda blagu primesu mirisa petroleja.
„Osećam miris petroleja. Možda iz lampe”, tiho rekoh.
Dok sam pregledala čovekove šake, na zglobovima desne uočila sam površne ogrebotine. Možda iz borbe pesnicama samo nekoliko dana pre smrti - što je bilo čudnovato imajući u vidu njegovu očiglednu slabost. Izgleda da su mu nekad ruke bile jake i grube, ali mora da već neko vreme nije naporno radio jer je tvrda koža sa žuljeva gotovo nestala. Nokti su mu na više mesta bili obojeni, što je ukazivalo da je i pre infekcije kolerom već nedeljama bio pothranjen i bolestan. Izgleda da je poslednje mesece života proveo u velikom siromaštvu, i pitala sam se odakle uopšte dolazi. Odeća je delovala iznošeno i beše mu postala prevelika. Po njoj se nakupila prljavština iz reke. Pregledala sam rukave, okrenula mu šaku i na ručnom zglobu pronašla ožiljke svetlocrvene boje s kojih je koža bila oguljena.
„Tragovi vezivanja”, rekao je Holms. „Ovaj čovek je bio radnik na seoskom imanju, ali pre dva ili tri meseca je izgubio posao.”
„Sasvim moguće”, rekoh. Detektiv je svoje zaključke očigledno izvlačio na osnovu pokojnikove odeće, čizama i ruku.
„Mogao se baviti i nekim drugim napornim fizičkim poslom, gospodine Holmse. Recimo radom u rudniku. Odeća ne mora nužno biti njegova.”
Holms se uspravio i podigao obrve. „Mislim da možemo poći od toga da je ove čizme imao već najmanje deset godina”, rekao je skidajući pokojniku čizmu i držeći je kraj njegovog stopala. Đon se sastojao još samo od tankog sloja grune, a na mestu gde se nalazila peta zjapila je rupa. Videli su se otisci čovekovog stopala i nožnih prstiju.
„Da li ste ga pre mog dolaska već pregledali?”
„Samo površno. Činilo mi se da je važnije da najpre ustanovim kako je dospeo u kanal.”
Klimnuh glavom ne osećajući ni najmanje olakšanje. „Gospodine Holmse, najmanje dvaput ste rukom dotakli lice, a počešali ste čak i usne i bradu. S obzirom na činjenicu da ste upravo dodirivali preminulog od kolere, to je prilično lakomisleno.”
Podigao je i drugu obrvu. Pružila sam mu maramicu natopljenu kreozotom, koju je iskoristio da se temeljno obriše. Zatim se nagao do samoga mrtvaca, ne dodirujući ga, i pokazao mi njegovu jaknu. „Šta je ovo?”
Činilo se da je Holms istinski zainteresovan, ali u glasu mu se osećao i blag prizvuk ljutnje. Izgleda da se nije osećao ugroženo zbog mojih reći. Bila sam iznenađena i pitala se da li mu zaista ne smeta da ga žena ispravlja, ili se toliko skoncentrisao na istragu da nema vremena za surevnjivost.
Čupnula sam mesto koje mi je pokazao. Tu se nalazilo malo zeleno pero, zadenuto u poderotinu ispod samog najvišeg dugmeta na jakni. Ispravila sam ga i očistila od mulja.
„Ženka zlatne vuge. Vrlo neobično. Odavno nisam čuo njihov zov.”
„Retka ptica?” pitao je Holms.
„Da, ali ne mogu da vam kažem otkud bi moglo doći ovo perce. Zov tih ptica nisam još nikad čuo u Londonu. Možda ga je pokupio na nekom drugom mestu i neko vreme nosio sa sobom…” ućutala sam i posmatrala koren pera i tanko sivo paperje.
„Koren pera je još mek”, mrmljala sam, „a paperje još nije otpalo. Ovo pero nije iščupala lisica, ili ptica grabljivica, već je ispalo prilikom mitarenja. Čovek ga je imao najviše nekoliko nedelja, što znači da ga je našao neposredno pre nego što se razboleo, ili da mu ga je neko dao kad je već bio bolestan.”
Holms je delovao zapanjeno, a ja sam imala utisak da moram da mu objasnim. „Kao dete sam mnogo vremena provodio u šumi i puno sam naučio o pticama. Koren pokazuje da je pero samo ispalo jer ga je izguralo novo. Ptice se mitare u proleće. Što severnije žive, kasnije počinje mitarenje. Ptica je ovo pero izgubila u kasno proleće, ili početkom leta ove godine. Gde god da je taj čovek proveo poslednje dane, mora da je bio u blizini mesta na kom se gnezde zlatne vuge. Ženka u ovo doba godine nikada
nije sama.”
„A gde te ptice žive?”, interesovao se on.
„U velikim i starim šumama sa gustim lišćem, blizu vode, recimo reke ili jezera. Blizina močvare bi im takođe odgovarala.”
„Kraj Temze?”
„Moguće je”, razmišljala sam.
Ona težina u stomaku u međuvremenu mi je postala nepodnošljiva.
„Gospodine Holmse, da li nameravate da me odate?”
Delovao je iznenađeno i odmahnuo glavom. „Pfff,” frknuo je, kao da ga sve to pomalo zabavlja. „Mada priznajem da je stvar prilično nezgodna. Pretpostavljam da nemate baš naročitu želju da idete u Indiju.”
Ovo poslednje nije toliko bilo pitanje, koliko konstatacija.
„Naravno da nemam.”
Možda nije znao da je ženama u Nemačkoj još bilo zabranjeno sticanje diplome medicinskog fakulteta. Ako bi moj pravi identitet bio otkriven, izgubila bih posao, pravo boravka u Britaniji, deportovali bi me i završila bih u nemačkom zatvoru. Alternativa bi bila, mada to baš i nisam smatrala nekom alternativom, da odem u Indiju, gde bih našla posao kao doktorka. Malobrojne britanske žene kojima je nedavno pošlo za rukom da završe studije medicine popustile su naraslom društvenom pritisku i otišle u indijske kolonije, čime su uklonjene s puta u čisto muškom domenu medicine. Koliko mi je poznato, ja sam bila jedini izuzetak.
„Nadala sam se da ne pada u oči baš toliko”, odgovorila sam mu prigušenim glasom.
„U oči je palo jedino meni. Volim da verujem da sam pažljiv posmatrač”.
„To sam primetila. Ali zašto ste uopšte ovde, kad mi se čini da vam ovaj leš nije zanimljiv?”
„Još nisam o tome formirao mišljenje. Na prvi pogled deluje kao dosadan slučaj. Ali pitam se…” Zamišljeno je zurio u mene i postala sam svesna da je počeo da me analizira - predstavljala sam pravi kuriozitet.
„Šta vas je navelo da skrivate identitet?” upitao je, a lice mu je sinulo od interesovanja.
„To vas se uopšte ne tiče, gospodine Holmse.”
Izraz lica mu se naglo promenio. Počeo je da analizira, a trenutak zatim izgleda da je došao do rezultata: „Pomislio bih da je to bio osećaj krivice.”
„Šta?”
„Pošto je ženama još do pre nekoliko godina bilo zabranjeno da pohađaju univerzitet, morali ste da odsečete kosu i da se oblačite kao muškarac da biste studirali. Ali pitanje koje me fascinira jeste: zašto ste pribegli tako drastičnim merama zbog diplome? Vaš naglasak je lako odrediti: Nemica ste, a engleski ste učili u blizini Bostona. Medicinski fakultet Univerziteta Harvard?”
Klimnuh potvrdno. Moja čudna mešavina britanskog i američkog engleskog, s nemačkim jezičkim balastom, teško se mogla prečuti.
„Najpre sam mislio da živite na 1st Endu[2], ali prevario sam se. Živite u Sent Džilsu, ili u neposredoj blizini.” Dugim prstom je pokazao na blato kojim mi behu isprskane cipele i pantalone. Svaki dan sam ga čistila pre ulaska u bolnicu, ali nešto bi uvek i ostalo.
„Te smeđe mrlje na vašem desnom kažiprstu i palcu ukazuju da berete neku lekovitu biljku. Pretpostavljam da je u pitanju sikavica?”
Nakašljala sam se misleći kako sve ovo ide pomalo predaleko.
„Tačno”, rekoh, pripremajući se za borbu.
„Sudeći po toj biljci, koja se svakako ne koristi kao lek u bolnici - besplatno lečite siromašne. Tu je zatim i mesto koje ste odabrali za život: najgora sirotinjska četvrt! Čini mi se da patite od preteranog čovekoljublja!” Namrštio je čelo, usne mu behu blago stisnute, a na licu mu se čitala mešavina razonode i odbojnosti.
„Nije vam mnogo stalo kako vam izgleda odeća”, nastavio je ignorišući moj ledeni pogled. „Rukavi i kragna su vam malo otrcani, ali svakako ne zbog nedostatka novca. Vama nedostaje vreme! Svakako nemate krojača koji bi bio dovoljno šlep da previdi detalje vaše anatomije. “ Na tom mestu sam nervozno bacila pogled preko ramena, odmeravajući odstojanje od Gibsona i njegovih ljudi. Holms nestrpljivo odmahnu rukom, kao da ga moj strah da ne budem razotkrivena pred još nekim muškarcem uopšte ne zanima.
Nastavio je bez oklevanja: „Kod kuće nemate nikoga kome biste mogli da verujete, kućepaziteljku ili služavku koja bi čuvala vašu tajnu. Zbog toga ste prinuđeni da sve radite sami. Uz to idu i vaši noćni izleti, tokom kojih lečite svoje susede. Verovatno ne marite mnogo za spavanje?” Glas mu je zvučao podrugljivo.
„Spavam u prošeku četiri sata.” Pitala sam se da li je primetio da i ja njega analiziram.
Nastavio je suvim tonom, ispaljujući reći kao mašina: „Veoma ste saosećajni, čak i kad je reč o mrtvacu.” Pokazao je leš između nas. „Jedna
od malobrojnih tipično ženskih osobina koje pokazujete; mada u vašem slučaju to nije samo osobina stečena vaspitanjem. Pretpostavljam da se osećate krivom jer je umro neko koga ste voleli. A sad hoćete druge da sačuvate od toga. Ali osuđeni ste na neuspeh jer su smrt i bolesti sasvim prirodni. S obzirom na čudne prilike u kojima živite, i na vaše neobično ponašanje, tvrdim da potičete iz siromašne sredine. Otac vas je odgajio nakon što vam je majka umrla? Izgleda da je vašem vaspitanju nedostajao ženski uticaj.”
Njegov trijumfalni stav me je potpuno razbesneo: „Suviše pojednostavljujete stvari, gospodine Holmse”, prosiktala sam. Retko se događalo da me neko toliko razdraži i imala sam mnogo muke da držim glas pod kontrolom. „Ono što me pokreće nije osećaj krivice. Nikad ne bih tako daleko dogurala da medicina za mene ne predstavlja veliku strast. Majka mi je zaista umrla, i smatram da je krajnje neprilično koliko ste ponosni što preda mnom iznosite detalje mog privatnog života. Detalje o kojima ni u kom slučaju ne bih želela da razgovaram s vama!”
Primetila sam blesak u njegovom pogledu. „Na Harvardu sam upoznala muškarce poput vas, gospodine Holmse. Brilijantne ljude koji su bili zavisni od neprestane stimulacije uma i nisu videli gotovo ništa drugo osim svog posla. Ako ne postoji neki težak problem koji treba rešiti, um se vrti ukrug. Njihova najveća muka je dosada.”
Holms je stajao kao da je pustio korenje, a iza očiju mu je kucao mozak, poput nekakvog mehanizma.
„Ti ljudi su koristili kokain, ako nije bilo ničeg drugog da zagolica njihov intelekt. Šta je s vama, gospodine Holmse?” Njegov oštar pogled sukobio se s mojim. Klimnula sam i osmehnula se. „Ne pomaže baš mnogo, a? Da li je violončelo ono što unosi nekakav red u vaš povremeno previše haotičan um?”
Pokazala sam na njegovu levu ruku.
„Ne”, glasno sam zaključila, „jer čelo traži zagrljaj. Vi više volite violinu, to je instrument koji se može držati na distanci. “
Gledao je u male žuljeve na vrhovima prstiju svoje leve ruke, nastale od pritiskanja struna.
„Strastven ste čovek, a to dobro krijete. Ali verujete li zaista da činite veliko delo time što secirate sve oko sebe?” Pogled mu je bio kontrolisan, skoro indiferentan, ali njegove potpuno raširene ženice odavale su šok.
Ustala sam i približila mu se jedan korak, tako da mi je lice bilo blizu
njegovog. „Osećate se kao da vam je neko nepoznat strgao odeću, zar ne?”, rekoh. „Da se nikad više niste usudili da kopate po mom umu i po mom privatnom životu! “
Dotakoh šešir u znak pozdrava, pa se okrenuh na peti i ostavih ga da stoji tamo gde se zatekao.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Đavolov osmeh - Aneli Vendeberg
POGLAVLJE 2
Dvojica policajaca su mi pomogla da telo umotam u ćebe i smestim u kola, koja su čekala spremna. Čim je paket zapakovan, žurno su se udaljili. Nakon što se mlađi od njih ispovraćao u travu, prišla sam mu i
dezinfikovala mu ruke, prijateljski ga potapšavši po ramenu.
Ruke sam dezinfikovala i ostalima, a zatim sam, zajedno sa inspektorom i Holmsom, ušla u kočiju za London. Gibson je zalupio vata i kola krenuše.
„Pa, čini se da nam vaša pomoć ipak neće biti potrebna, gospodine Holmse”, reče duvajući kroz nos. „Žrtva kolere koja se udavila u Temzi - ne bi im bilo prvi put, a?” Zakikotao se, na šta sam ja pobesnela.
Primedba se odnosila na neidentifikovane ljude, žene i decu koje su redovno izvlačili iz Temze, oko pedeset mesečno. Neki su umirali od kolere, a drugi pak od oštrih predmeta kojima su ubodeni u srce, vrat ili drugde. Ako nisu imali novca za sahranu, bacali su ih u Temzu.
„Nije baš tako jednostavno”, usprotivili se.
„Kako to? Molim vas samo da mi ne kažete da je čovek ubijen, doktore Kronberže,” zastenjao je Gibson dobacivši Holmsu pogled koji je odavao da se zabavlja. Ovaj je na to odgovorio širokim osmehom, koji kao da nije bio namenjen nikom posebno.
„Postoji samo nekoliko stvari, inspektore, koje mogu da kažem sa sigurnošću. Čovek je vrlo verovatno umro od kolere, i pre jednog ili dva dana dospeo u Temzu. Oboje se dogodilo uzvodno, daleko od Londona, i to je”, kažiprstom probodoh vazduh, „veoma neobično. Da i ne govorimo o ožiljcima od vezivanja na njegovim ručnim zglobovima. Ili možda vi možete da objasnite ove činjenice?”
Umesto da odgovori, Gibson je zurio u mene s puno očekivanja, verovatno u nadi da ću mu rešiti slučaj. Holms je pogled ponovo usmerio na nas, kao da je upravo postao svestan našeg prisustva. Razdražena ponašanjem obojice, okrenula sam se ka prozoru i rekla: „Kad stignemo u Gajevu, izvršiću obdukciju leša. Možda ću uspeti da ustanovim šta mu se desilo. Sutra ćete dobiti izveštaj.”
„ Asistiraću vam”, objavio je Holms.
„Molim? Gospodine Holmse, sasvim sigurno neću dozvoliti laiku da prisustvuje obdukciji žrtve kolere.”
„A ja sam, naprotiv, siguran da hoćete.” Njegov pogled mi je jasno
govorio šta treba da radim ako hoću da sačuvam svoju tajnu.
Nakon nekoliko sati neprijatnog ćutanja stigli smo do Gajeve bolnice. Zamolila sam vratara da mi pošalje jednu medicinsku sestru i jedna bolnička kolica, kako bih leš prebacila na odeljenje za anatomiju, u malu zgradu od crvenih cigala na koju se nadovezivala dvorana opremljena mermernim stolovima.
Prostoriju smo imali samo za sebe jer subotom nije bilo predavanja. To je značilo i da prostoriju mogu da dezinfikujem dimom koncentrata kiseline, a da o tome ne moram da diskutujem sa radoznalim studentima.
Nakon toga ću sastaviti izveštaj za Ministarstvo unutrašnjih poslova, sa glavnim zaključkom da zasad ne postoji opasnost prenošenja kolere preko londonskog vodovoda.
Gibson nije bio baš preterano raspoložen da posmatra kako čerečim leš izvađen iz vode, pa se oprostio. Holmsa i sebe sam snabdela gumenim keceljama, gumenim rukavicama i maskama. Maske behu načinjene od jednostavne, dvoslojne tkanine, a ja sam ih izmislila za ovakve prilike. Sa maskom preko usta i nosa čovek - odnosno u mom slučaju žena - koji izvodi obdukciju nije mogao da se zarazi opasnim klicama koje se prenose vazduhom. Na pomisao da muškarac kraj mene zna moju tajnu pripala mi je muka.
„Gospodine Holmse, smem li da vam predložim da posle ovoga posetite neki cirkus, ukoliko želite da uživate u neobičnim pojavama?”, rekla sam, istog časa zažalivši zbog ove prezrive primedbe.
Nakašljao se i odgovorio: „Pretpostavljam da bi trebalo da se izvi…”
„Da budem iskrena, nije to ono što me zabrinjava!” Rukom sam udarila o mermernu ploču stola, čudeći se sebi zbog nedostatka samokontrole.
„Ozbiljno razmišljam o tome da vas učenim. Nažalost, suviše ste oštroumni, a izgledi da u toj igri pobedim, ili da uopšte nađem neku prljavštinu koja vam ugrožava ugled, bliski su nuli.” Duboko sam udahnula i odlučila da zasad držim jezik za zubima. Ali makar su ruke prestale da mi drhte.
Holms se samo nasmejao: „Pretpostavljam da je vaša prevara moralno opravdana, mada bi izazvala poviku i zgražavanje javnosti ako izađe pa svetio dana. Na sreću, svako od nas ima pravo na svoj lični sud. Verujte mi, dr Kronberg: pomisao da vas odam policiji, ili bilo kom drugom, nimalo me ne privlači.”
Pogledavši preko ruba maske videla sam da misli ozbiljno. Pa ipak, moja napetost nije popuštala. Da bih pažnju ponovo usredsredila na slučaj,
klimnuh u pravcu leša. Smakli smo ćebe i podigli ga na kamenu ploču.
Pincetom sam pokupila sve komadiće biljnog i životinjskog sveta koji su se nahvatali po pokojnikovom odelu i odložila ih u malu činiju. Zatim makazama rasekoh jaknu.
Ni na dugmadi njegove košulje, a ni na pantalonama, nije bilo onih prljavih otisaka prstiju. Pošto sam uklonila i ostalu odeću, ustanovila sam da se tragovi veza ne nalaze samo na ručnim, već i na nožnim zglobovima; pored toga, u pregibu lakta leve ruke bilo je tragova uboda igle.
Pokazala sam ih Holmsu. Klimnuo je i očima pažljivo pretraživao svaki santimetar otkrivene kože.
„Ovi ubodi iglom deluju profesionalno, ne liče na one kakve ljudi sebi naprave u jazbinama za uživanje opijuma. Mora da je išao kod lekara. Vrlo neobično”, konstatovala sam uzimajući u ruke najveći skalpel.
Pošto nisam znala kako će Holms reagovati na prizor seciranja, držala sam ga na oku. Pokojnika sam zasekla u obliku velikog slova Y, preko torza, od ključnjača do stidne kosti. Holms je to sasvim mirno posmatrao. Sa olakšanjem što mogu da se skoncentrišem na posao, pretesterisala sam grudnu kost i uklonila je. Raširio se gadan smrad, koji me je podsetio da se nikada neću navići na miris smrti.
Dok sam uklanjala pluća, pritisak je doveo do toga da lešu na nos i usta krene ružičasta pena. Moja telesna građa nije bila baš idealna za obdukciju. Drugim rečima, nedostajala mi je stamenost pravog kasapina. Stenjući, prebacila sam plućna krila u posebnu činiju i rasekla ih.
„Kao što sam i pretpostavljao, nije se udavio”, primetio je Holms, pošto pluća nisu bila ispunjena vodom.
„Sadrže tek malu količinu prašine i čađi, što potkrepljuje vašu tezu da je najveći deo života proveo na selu”, dodadoh. Da je živeo u Londonu, pluća bi mu bila siva.
Nedvosmisleno je imao koleru u poslednjem stadijumu. To se nije videlo samo po koži. I jetra mu je bila sitna i bleda. Ako se izuzme mala količina prljavozelene tečnosti, creva su mu bila prazna.
Svi organi su završili u zasebnim činijama. Oznojila sam se i zaduvala. Ispod kecelje sam se kuvala, a ruke u rukavicama behu mi ljigave kao ribe. Holms se nagao nad sam leš i pažljivo se zagledao u poluprazan trbuh. Možda je smatrao da su obdukcije zabavne.
Prilikom pregleda usta otkrila sam natekli jezik, na čijim rubovima su se videli otisci zuba. Rastavila sam ostatke očnih kapaka. Nakon kraćeg
razmišljanja okrenuh se Holmsu: „Šta vi mislite o ovome?”
Zurio je u mlečnoplave oči leša. Jedna od ženica je bila mala poput glave čiode, dok je druga prekrivala gotovo čitavu dužicu.
„Otrov ili povreda lobanje?” predložio je.
„Aha…”, razmišljala sam, još jednom pregledajući pokojnikovu glavu, ali nisam mogla da otkrijem nikakav trag nasilja.
Uzela sam mali nož i napravila rez duž korena kose, a zatim još jedan, unazad, preko čitave glave. Posle toga sam kožu smakla bočno, preko kostiju lobanje, i napred, preko lica. Ruke su mi radile precizno, ali moj um se bunio. Još jedna stvar na koju se nikad neću navići jeste da čoveku oderem kožu s lica.
Testerom sam kružno zasekla poklopac lobanje, a zatim sam uz pomoć malog čekića i dleta razbila kosti duž načinjenog zareza. Da bi se lobanja razbila tako da se ne ošteti nervno tkivo ispod nje, bili su potrebni znanje i veština.
Gornju polovinu lobanje sam uklonila lako, kao da je u pitanju rovito jaje za doručak. Mozak mi je na prvi pogled delovao normalno. Uklonila sam desnu polovinu mozga i rasekla je na kriške, a zatim sam Holmsu uzela lupu iz ruku i nagla se nad njih. Ukazale su se male povrede ispunjene tečnošću.
„Neobično!” Uspravila sam se i odbacila lupu. Udarila je o mermerni sto uz tiho „klonk”. „Oh, oprostite”, promrmljala sam.
Oslanjajući se na ploču, potisnula sam u stranu sve druge misli i pustila da mi pogled luta po lešu. Pretresala sam informacije, jednu po jednu, u nadi da će tako nastati neka celovita slika. Šta sam previdela?
Nestrpljivo sam skinula rukavice i prstima pritisla pokojnikov pregib lakta. Mesta uboda su delovala tvrđe od okolnog tkiva. Rasekla sam ih i razgrnula kožu. Vena je naizgled bila blago zapaljena.
„Izgleda kao da su mu uvukli iglu i ostavili je”, rekla sam prilično bespomoćno.
„Za šta je bilo neophodno da ga vežu”, zaključio je on.
Čovekov želudac je ležao u činiji kraj mene. Otvorila sam ga, i tu nas dočeka još jedno iznenađenje: pred nama su se ukazali polusvareni hleb i dimljena riba, najverovatnije jegulja.
„Ovaj čovek je jeo, mada u poslednjem stadijumu kolere ne bi trebalo da ima ama baš nikakav apetit. A on je uprkos tome pojeo priličnu količinu! U ustima i jednjaku ne vidim nikakvih tragova da je hranjen na silu. Na neki
čudan način želudac mu se dva ili tri sata pred smrt grčevito zatvorio. Mada je polusvarena, ništa od hrane nije dospelo u crevo.”
Rukama sam pritiskala mermernu ploču, kao da na taj način mogu iz nje da istisnem rešenje. „Gospodine Holmse, nije li naposletku ipak moguće da je ovaj čovek bačen u kanal?”
„Nije verovatno. Čisto teorijski, mogao je da bude bačen iz čamca, ali tada ribe ne bi imale vremena da sve ovo izgrizu pre nego što je leš otkriven.” Pokazao je na mrtvačevo lice. „Čak i da se neko potrudio da mrtvaca dan ili dva vuče za čamcem pre nego što ga je bacio u kanal, na njegovom telu i odeći našli bismo tragove kuke ili užeta kojim je vučen.”
„A da je neko hteo da kolerom zarazi pola Londona, pobrinuo bi se da leš bude svež”, dopunila sam ga.
„Tačno tako”, rekao je Holms.
Nešto mi pade na um. Skoro da sam se lupila po čelu zaraženom rukom. Brzo sam je obrisala, skinula masku i kecelju, rekla: „Sačekajte me ovde” i izjurila.
Holms me je sumnjičavo gledao kad sam se vratila sa uglačanim kovčežićem od brezovog drveta. Stavila sam ga na jednu od preostalih kamenih ploča i izvadila binokularni mikroskop. Svilenom krpicom sam očistila tri objektiva i dva okulara.
„Dopuštate li da vam predstavim jedan od najboljih mikroskopa koje ste ikad videli? Odnosno, bolje reći, kroz koje ste imali priliku da pogledate”, rekoh s puno entuzijazma. „Kupila sam ga u Bostonu, ali proizveden je u Nemačkoj. Njegova tajna je u kombinovanju različitih sočiva. Najbolji koji sam ikad videla. Koštao me je pravo bogatstvo”, objasnila sam uzimajući malo tečnosti iz pokojnikove ruke.
Stavila sam kap seruma na staklenu pločicu i pritisla kap drugom pločicom, koja je od nje načinila tanak film. Zatim sam pločicu s preparatom pričvrstila tačno ispod velikog objektiva i kapnula kap hranljivog rastvora na nju. Malo ogledalo na donjem kraju usmerila sam ka suncu, pogledala sam kroz okulare i skoncentrisala se na čestice koje su plivale u rastvoru.
„Kolika mu je rezolucija?”, fascinirano je pitao Holms.
„Uvećava oko hiljadu puta, tako da može da se vidi sve do veličine od dva mikrona.”
„Fantastično!”, povikao je i prišao. A tamo, u okruglom vidnom polju mikroskopa, plivale su ćelije specifičnog oblika teniskog reketa i dužine pet
mikrona - bakterije sposobne da ubiju svakog toplokrvnog kičmenjaka. Sklonih se u stranu da bi mogao bolje da vidi.
„Klice!”, reče oduševljeno.
„Da. Izgleda da ste ponovo bili u pravu.” Osmehnula sam mu se.
„Tu mogućnost nikad nisam spomenuo.”
„Naprotiv. Govorili ste o trovanju.” Upitno me je pogledao, a ja sam nastavila: „Bakterije proizvode toksine. Na taj način ubijaju.”
„Ali uzročnici kolere ne nalaze se u krvotoku. Ili možda grešim?”
„Ne grešite, gospodine Holmse”, rekoh. „Ovaj čovek nije ni umro od kolere. Mada je bolovao od nje, verujem da se već oporavljao. To pokazuje hrana u njegovom želucu. Smrtonosni udarac mora da mu je zadao tetanus. Jedino ne razumem kako se zarazio. Mesto uboda iglom samo je blago zapaljeno i ne pokazuje tipična obeležja ulazne rane infekcije tetanusom.”
Holms je neko vreme poćutao, razmišljajući namrštenog čela i čvrsto sklopljenih očiju. Bila sam gotovo već završila sa čišćenjem svog pribora za seciranje. „Moram da uzmem ovu činiju”, reče pokazujući na onu u koju sam odložila grančice, bube i lišće pokupljene s pokojnika.
„Koliko ste dobri u proceni takvih stvari?”
„Verujem da sam najbolji.” Svukao je rukavice, masku i kecelju, a ja sam mu pokazala kako da dezinfikuje ruke i sadržaj činije koju je želeo da ponese.
„Predlažem da se sutra u osam ujutro sastanemo sa inspektorom Gibsonom u mom stanu.”
„Hmmm…”, uzvratih mu.
„Da li bi vam to predstavljalo problem?”
„Razmisliću. Možda ću svoj izveštaj predati direktno Skotland jardu.” Izbegavala sam da ga pogledam.
Okrenuo se da pođe, ali zatim se predomislio. „Pretpostavljam da mi nećete otkriti svoje pravo ime?”
Prestravljeno odmahnuh glavom. „Ne pokušavajte da ga otkrijete meni iza leđa.”
Delovao je raspoloženo. Mora da mu je ta pomisao upravo bila pala na pamet.
„Da li biste vi voleli da ja krišom od vas doznam vašu adresu? Tek onako, za svaki slučaj?”
Udario je rukom o dovratak: „Ulica Bejker 221b.”
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Đavolov osmeh - Aneli Vendeberg
POGLAVLJE 3
Kad sam izašla iz omnibusa, jedva mi je pošlo za rukom 0\da izbegnem gomilu konjske balege na pločniku. Okrenuvši se ugledah čistača ulica. Oslonjen na metlu, žvakao je nešto kožasto i crnim prstima izvlačio tu vlaknastu stvar između zuba. Takva arheološka iskopavanja daleko su mi
odvratnija od obdukcija.
Dotakoh šešir da ga pozdravim, pa uđoh u Regent park sa istočnog kraja i krenuh ka severu. Ulična gužva je polako jenjavala, a zamenili su je cvrkut vrabaca i tih razgovor parova koji su šetali ruku podruku.
Nakon nekoliko minuta stigoh u Ulicu Bejker 221b. Kao i okolne zgrade, trospratnica je bila izgrađena od crvenih cigala i izgledala je kao da joj je prizemlje umočeno u lonac šlaga. Imala je velike prozore belih okvira i vrata od sušene hrastovine. Sa mesinganim zvekirom u rukama upitah se koliko li Holms može da zarađuje od svog neobičnog zanimanja. Pokucah jednom, a nakon kraćeg čekanja, gazdarica me je zamolila da uđem.
Noge su mi kloparale po stepeništu, a misli se u mozgu rojile poput jata komaraca. Šerlok Holms je za mene bio magnet na kom su severni i južni pol spojeni u jedno. Znao je moju tajnu i jednom jedinom primedbom je mogao da mi uništi čitav život. Nisam znala da li je bolja taktika da mu se sklanjam s puta ili da ga držim na oku.
Popevši se, podigoh pogled i spazih mali krater u zidu. Pročačkala sam po njemu prstom, izvukla nešto kreča i pogledala kroz rupicu. S druge strane ugledah Gibsonovu glavu. Da li je to bila rupa od metka?
Pokucala sam na Holmsova vrata i Gibson mi je otvorio. Čim sam ušla, svet se iz idile uglačane do visokog sjaja naglo preobrazio u apsolutni haos. Plafon su krasile mrlje čiji je raspored ukazivao na više malih eksplozija. Tu i tamo činilo se kao da je gipsane ukrase izjela kiselina. Još juče su mi u oči pale mrlje na Holmsovim rukama, za koje nisam mogla da zaključim otkud potiču. Sad mi je bilo jasno: hobi su mu bili hemijski eksperimenti.
Pisaći sto je bio zatrpan ogromnom gomilom papira, baš kao i jedna stolica i najveći deo ispusta na kaminu, gde je svežanj papira bio nožem pribijen za drvo. Nešto više, na upropašćenom ispustu kamina, stajala je fotografija prelepe žene.
Izvinih se što kasnim. Gibson je s važnim izrazom lica špartao po
dnevnoj sobi. Sam Holms je sedeo u naslonjači kraj kamina. Pušio je lulu i činilo se da se dosađuje. Violina je ležala pred njim, na stočiću kraj kauča.
Mala, stidljiva služavka sa kosom boje prljavog žumanceta poslužila nam je čaj i keks. Nije podigla pogled ni na koga od prisutnih. Iz sobe je šmugnula tako brzo da se činilo da je Gibson, koji je seo u drugu naslonjaču, nije čak ni primetio.
Holms je inspektoru saopštio rezultate obdukcije, ali nije se upuštao u priču o grančicama i bubama, niti je odao išta od svojih razmišljanja o slučaju.
„Da b ste uspeh da ga identifikujete, inspektore?”, upitah.
Gnevno je odmahnuo glavom. „Ne, upravo sam rekao gospodinu Holmsu da je to potpuno nemoguće. Nije pri sebi imao nikakvih dokumenata, niti je prijavljen nestanak ijedne osobe koja odgovara opisu. Neću više traćiti vreme na ovaj slučaj. Nadam se da se i vi slažete, gospodine Holmse.”
Holms klimnu ne pogledavši ga, na šta se Gibson sa zadovoljnim osmehom zavalio u naslonjaču.
„Doktore Kronberže, ako budem imao još pitanja javiću vam se”, reče Gibson dok se pozdravljao pri odlasku. Bilo mi je jasno da se to neće desiti, što mi je i odgovaralo.
Kada je inspektor protutnjao niz stepenice, leđima se naslonih na zatvorena vrata pogleda uprtog u Holmsa. „Zanimljivo”, rekoh. Očigledno iznenađen, otvorio je oči i pogledao me.
„Još nešto, dr Kronberže?”, glas mu je zvučao monotono.
„Gibson nije u pravu, i vi to znate.”
Holms podiže obrve, a ja odmahnuh rukom: „On, doduše, uvek greši.”
„Zaista”, promrmljao je Holms. Delovao je nestrpljivo.
„Žao mi je što vam oduzimam vreme, gospodine Holmse”, ljubazno se osmehnuh, „ali imala bih još dva pitanja. Da li sam nešto važno propustila zbog zakašnjenja?”
Odmahnuo je glavom.
„Drugo pitanje: da li ste u činiji koju ste juče poneli sa sobom pronašli nešto zanimljivo?”
„Bila je puna insekata, Ušća i prljavštine. Izuzetno zanimljivo.” Zevnuo
je.
Pogled mu je sledio moj dok sam posmatrala violinu.
„Leži na mrvicama hleba - svirali ste na njoj pre nego što je Gibson
ušao”, rekoh. „Radite li trenutno na nekom slučaju?” Oči su mu se suzile, pripremao se za borbu.
„A šta je vas kod služavke toliko zabavilo?”
Ako je ovo bio manevar odvraćanja pažnje, nisam imala ništa protiv.
„Pitala sam se zašto je toliko stidljiva. Da li zbog svog neiskustva, ili zato što ima neki problem s vama. Činjenica da sam na to uopšte pomislila bila je, pa… zanimljiva.”
„Zanimljiva?”
„Gospodine Holmse, vi ste najpažljiviji posmatrač koga sam ikad srela, a uprkos tome hoćete da me ubedite da nemate pojma kakav utisak ostavljate na druge?”
„Imam o tome izvesnu teoriju. Ali pošto se radi o meni, moj sud ne može biti potpuno objektivan.”
„Vi ljude plašite”, zaključila sam kratko, pogodivši pravo u metu. Bilo mi je svejedno kako će to primiti. Ali njegova reakcija me je zapanjila - nasmejao se.
Pogled mi slučajno okrznu fotografiju na ispustu kamina.
„Još jedna teorija koju bih voleo da čujem”, reče, a znala sam da me je pomno posmatrao otkad sam kročila u sobu.
Kada je spazio moje zaprepašćenje, poče da objašnjava: „Prilikom ulaska obazirali ste se oko sebe i delovali ste pomalo zbunjeno. Kakav kontrast u odnosu na ovu lepu kuću, je P da? Gomile mojih papira i mrlje na zidovima i plafonu su vas zainteresovale. Bukvalno sam mogao da vidim kako u glavi stvarate slike eksperimenata koji eksplodiraju. Zaista osvežavajuće! A onda ste otkrili fotografiju”, pokazao je na sliku žene, „i oči su vam se dve sekunde zadržale na njoj. Tokom te dve sekunde stvorili ste svoje mišljenje. Jesam li u pravu?”
Spustio je ruke u krilo i opušteno sedeo posmatrajući okolinu bez i najmanjeg pokreta glave. Taj čovek je zaista imao dugačke antene!
„Radoznala sam, gospodine Holmse: ako u ovaj slučaj ne želite da me uključite, zašto me naprosto ne zamolite da odem? A pitam se još nešto: da li ste ikad sreli osobu koja bi mogla da parira vašim analitičkim sposobnostima? Nekoga ko bi dovoljno dobro mogao da posmatra vas, i time izbegne da ga vi analizirate - da se ne bi osećao kao otvorena knjiga.”
„Izbegavate moje pitanje.” Još je govorio glasom koji je delovao kao da se dosađuje, i počela sam da se pitam da li postoji nešto što bi moglo da poljulja njegov mir.
„Kako je ono glasilo pitanje? Zaboravila sam”, progunđah, a kada mi je bradom pokazao na fotografiju, tiho rekoh: „Da, vaša slaba tačka.”
Na ovu primedbu uglovi usana su mu se opustili i delovao je razočarano.
„Čitate doktora Votsona, kako sam to mogao da previdim!”, povikao je i lupio se po čelu.
Čudnovat odgovor. U mislima preleteh najnovije publikacije koje sam čitala, ah nisam mogla da se setim nijedne od nekakvog Votsona. Holms je primetio moju zbunjenost.
„Zar ne čitate povremeno novine?” želeo je da zna.
„Hm… pa, zapravo ne. A i kakve to veze ima s vama?”, rukom pokazah na sliku.
„Da ste čitali članke mog prijatelja, znali biste ko je Irena Adler”, odgovorio je.
„Vaš prijatelj o vama objavljuje priče u novinama?”
„Nažalost, da. Piše za Strand, ali to nimalo ne utiče na činjenicu…”
„O! Doktor Votson je čovek s kojim stanujete?” Prekinuh ga jer sam postala radoznala. U oči mi je pao iznošeni kaput koji je visio kraj vrata. Pripadao je čoveku temeljne građe, ne višem od mene. Pored toga, obe naslonjače su izgledale kao da se na njima redovno sedi. Nisam mogla da zamislim da Holms svakodnevno prima posetioce i da ih poziva da s njim zajedno troše njegov nameštaj. Verovatnije je da su njegovi klijenti nervozno špartali prostorijom, upropašćujući tepih.
Pošto se na trenutak zagledao u mene s potcenjivanjem, promumlao je:
„Trenutno živi kod svoje nove žene. Ponovo izbegavate moje pitanje.”
Ova stvar je polako počinjala da me zabavlja; pored toga, sad sam već imala plan.
„Prilično ste nestrpljivi, gospodine Holmse. Smem li?”, upitah i pažljivo uzeh fotografiju. Činilo se da mu nije naročito drago, ali nije se ni usprotivio.
Lagano sam obišla sobu.
„Na zidovima nemate mnogo slika. Većinu je prekrio vaš haos. Smem li da pretpostavim da su tu visile još i pre nego što ste se uselili, i da vam slike ništa ne znače?”
Podigao je obrve, a ja nastavih: „Ta ravnodušnost u oštroj je suprotnosti sa pažnjom koju poklanjate ovom portretu - jedinoj fotografiji na ispustu kamina: možda zato što ne znate kako se ekser ukucava u zid?”
Po tome kako mu se čelo namrštilo zaključila sam da veoma dobro ume da rukuje čekićem. To mu može biti od koristi. „Na ispustu kamina leži još mnoštvo drugih stvari. Da vam slika nije važna, sakrile bije bar delimično. Ali ona stoji i ističe se - u punom sjaju. Pa ipak, to nije neko koga mnogo volite jer sliku nikad ne uzimate s mesta na kome stoji; mada nisam baš sigurna da li biste to i inače radili, čak i da vam je veoma draga.”
Holms je počinjao da deluje pomalo uznemireno. Učinila sam nekoliko koraka ne znajući da li je prozreo moj plan. „Na okviru i na staklu gotovo uopšte nema otisaka prstiju. Pretpostavljam da je slika dodirnuta samo jednom, onda kada je stavljena na svoje mesto. Služavka vam svakodnevno čisti prostorije, ali nije baš naročito temeljna, pre svega zato što se ne usuđuje da dira vaše lične stvari.” Kašljući razmakoh zavesu ispred jednog od dva prozora, otvorih ga i udahnuh svež vazduh. Soba je bila prepuna dima od lule. Iznutra sam treperila od uzbuđenja i predosećaja - samo što nisam kročila na poprilično tanak led.
„Postoji samo jedno moguće objašnjenje, gospodine Holmse. Vi tu ženu ne podnosite, ali ipak čuvate njenu fotografiju. Što može značiti jedino da joj se na neki čudnovat način divite. Imajući u vidu sve ono što sam o vama doznala juče, pretpostavljam da vas je gospođa Adler nadmudrila. Ubeđeni ste da ste najpametniji čovek na svetu - a da vas jedna žena nadmudri za vas je više nego neprihvatljivo. To je vaša najveća predrasuda i vaša najveća slabost. I jednog i drugog bi trebalo da se oslobodite.”
S tim rečima naglo pružih kroz prozor ruku u kojoj sam još držala sliku Irene Adler. Holms glasno uzdahnu, sunu napred čitavim svojim dugačkim telom i zgrabi portret.
„Pobogu!”, reče ljutito, dok sam je pažljivo spuštala na spoljni sims prozora.
„Da li biste sad bili tako ljubazni da mi ispričate svoju teoriju o čoveku iz Hemptona, gospodine Holmse?” zamolila sam ga.
„Nema tu šta mnogo da se teoretiše”, odgovorio je podižući Irenu. „Sve je prosta računica: maksimalna razdaljina koju je čovek mogao preći nošen vodenom strujom iznosi trideset milja. Kad je pao u vodu, već je bio mrtav. Koleru je mogao dobiti samo na nekom gusto naseljenom mestu sa lošom higijenom, ali nije mogao da ode daleko odatle. Dakle, zaustavio se u blizini nekog grada ili sela. A postoji samo jedno mesto koje se u sve to uklapa, pasuje kao ključ u bravu.”
„I koje bi to mesto bilo?”
Ignorisao me je vraćajući sliku natrag na ispust kamina.
„Pitam se zbog čega ste tako budni i na oprezu”, reče. Taman sam htela da odgovorim, kad diže ruku. „Naravno! Vi živite pod velom; osoba koju niko ne vidi, ali koja može sve da posmatra. Morate biti pažljivi da biste zaštitili život koji prerušeni vodite.”
I dalje okrenut leđima, upita me: „Hoćete li sa mnom u Čertsi Mids?”
„Molim?”
„Moram li da ponavljam pitanje?”, okrenuo se ka meni.
„Je li to neka krčma?”, našalila sam se.
„To je plavna dolina kraj Temze.”
Trebalo mi je malo vremena da nađem odgovarajuće reći. „Moram priznati da mi vaš poziv čini čast, mada zapravo ne znam zbog čega. Pretpostavljam da biste voleli da me još malo posmatrate. Način na koji to radite ide mi na živce, gospodine Holmse, jer nisam nikakva javna znamenitost. A vaše neprestano proučavanje mog mozga izrazito me gnjavi.”
Izraz lica mu se smrkao, pa upitah: „Zašto bi, dakle, trebalo da pođem s vama, gospodine Holmse?”
Ugao usta mu se blago trgnu naviše. „Zato što se sjajno zabavljate i što trenutno ništa ne biste radili radije nego da zauzvrat još malo proučavate moj mozak.”
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Đavolov osmeh - Aneli Vendeberg
POGLAVLJE 4
Sedeli smo u vozu za Čertsi, ne obraćajući mnogo pažnje na pejzaž koji je promicao kraj nas. Na sopstveno iznenađenje, uživala sam u razgovoru
sa Holmsom o ubistvima u Vajtčepelu, mada je sama tema bila ružna. Džek Trbosek je ubio najmanje šest žena. Preklao bi ih, rasporio, prebacio im utrobu preko ramena i sa sobom uvek poneo neku uspomenu - po pravilu matericu žrtve.
Napori Skotland jarda Holmsu su delovali smešno. „Svaki put kad sam dobio telegram od policije, žrtva je već bila u mrtvačnici”, ljutio se.
„Tamošnje osoblje bi povadilo organe i prodalo ih za anatomska proučavanja. I naravno da nikad ne biste mogli znati šta je prethodno već nedostajalo, a šta su oni sami povadili! Ne verujem da će ta serijska ubistva ikad biti razjašnjena i počinilac pronađen. Nekompetentnost odgovornih, korumpirano medicinsko osoblje, veliki broj navodnih svedoka i prava poplava lažnih informacija u novinama upropašćuju svaku istragu!” Delovao je ljutito, usne mu behu stisnute, a rukama je čvrsto stezao sedište.
Gledala sam kroz prozor, sređivala misli i pokušavala da nađem prave reči. „Zbog svoje profesije često sam imala posla s ubodnim ranama”, rekoh i ponovo se okrenuli ka njemu. „Pritom mi je palo u oči da su gotovo sve žene izbodene nožem u donjem delu tela bile žrtve pokušaja silovanja. A sve koje su napad preživele tvrde da je silovatelj upotrebio nož jer mu nije pošlo za rukom da prodre u njih. Nije mogao da postigne erekciju. Ne ukazuju li se time Trbosekovi motivi u potpuno drugačijem svetlu?”
Holms se zavalio u sedište i pustio da mu pogled luta preko pejzaža. Nakon dužeg vremena, ponovo me je pogledao. „Sve žrtve su bile prostitutke. Najmanje dve od njih su počinioca poznavale, jer su ga pustile u svoj stan. Možemo, dakle, poći od toga da taj čovek ima jak polni nagon. Ako zaista nikad nije bio u stanju da do kraja izvede seksualni čin, mora da se kod njega nakupilo mnogo frustracije.”
Putnici koji su sedeli blizu nas počeli su da se nakašljavaju i da nam prete prstom. Neki su uzimali decu za ruku i napuštali vagon. Holms je ignorisao ove proteste. Stavila sam ruku na usta da prikrijem smeh, ali oči su me odale. Primetio je koliko mi je smešno i dobacio mi pogled pun nezadovoljstva.
„Žao mi je, gospodine Holmse. Već i sama ideja da bi svaki drugi
muškarac”, nagla sam se ka njemu i utišala glas, „u najmanju ruku sebi morao delovati veoma čudno da je tu rečenicu izgovorio u lice nekoj ženi…”
„Pa kako zapravo hoćete da se prema vama ponašam? Kao prema muškarcu ili kao prema ženi?”, oštro je upitao. Pojačana pažnja svih putnika sad nam je bila zagarantovana.
„Hoću da se prema meni ponašate s poštovanjem, a upravo to ste i učinili. Na čemu vam zahvaljujem”, rekoh ozbiljno i sa naglašenim naklonom. Usledio je trenutak ćutanja i procene, sve dok nije izgledalo da smo pronašli neku vrstu uzajamnog razumevanja.
„Činjenica da mu jedna žrtva nije bila dovoljna, da je morao još da ubija, odaje ponešto o ubici”, mirno dodadoh.
„Žudi za moći”, primetio je Holms.
„Jer je inače nema.”
„Zaista!”, uzviknu on. „Svi traže pticu grabljivicu, a niko ne sumnja na malog sivog miša!”
Njegovo oduševljenje pretvorilo se u zamišljenost, i ponovo se zagledao kroz prozor. Duge pauze ispunjene ćutnjom, koje su prekidale naš razgovor, nisu mi bile neprijatne. Oboje nismo nimalo držali do besmislenog brbljanja.
Čertsi je bio prijatan gradić sa starim kućama i malim baštama, kroz koje bi promakla poneka mačka ili koza pitajući se možda ko su dođavola
ovo dvoje pridošlica.
„Ah!”, razočarano uzdanu Holms kada smo stigli do puta koji je vodio duž Čertsi Midsa.
Očekivali smo da tu nađemo tragove stopa jer je tlo na takvim mestima uvek vlažno, ali turska kaldrma nam je pomrsila račune.
Duboko nagnut nad ivicom puta, Holms je pažljivo gledao tražeći eventualne tragove čoveka iz Hemptona. Povremeno bi se čak i spustio na zemlju na sve četiri, gotovo s nosem u blatu i s lupom u ruci.
Ja sam u međuvremenu razgledala plavnu dolinu. Vetar je talasao travu, a sunce joj je vrhove obojilo u zlatno. Njeno blago talasanje dopuštalo je da se raspoznaju fine mreže tragova koje su životinje ostavile na svom putu kroz livade. Sagla sam se i proučavala tlo i tunele koje su za sobom ostavili zečevi u potrazi za hranom i druga sitna stvorenja. Napredovali smo
deprimirajuće sporo, zasad bez rezultata. Nakon pola sata postala sam nestrpljiva i zamolila sam ga da me sačeka. Holms je samo zarežao.
Na jednom od susednih pašnjaka svukla sam cipele i čarape, zavrnula nogavice i rukave i popela se na drvo. Kroz rupu u granju pružao se veličanstven pogled na ceo Čertsi Mids. Videla sam i Holmsa, trenutno ponovo na sve četiri. Taj nije lako puštao kad zagrize. Ševe su pevale, a soko se na svojim dugim krilima sa crnim pegicama njihao nad rekom.
A onda spazih: na jednoj od staza, koje su načinile životinje, vlati trave behu polomljene u gornjem delu; taj trag je mogao poticati samo od neke velike životinje. Stavila sam dva prsta u usta i zviznula.
Holms je ustao i okrenuo se. Kao da nije ni primetio da sam odsutna.
Zviznuh ponovo i on me ugleda.
„Još oko dvadeset metara, gospodine Holmse!”, prodrala sam se kroz levak od sopstvenih šaka. Holms se odmah okrenuo i pošao u pravcu koji sam mu preporučila. Na trenutak je ispitivao tlo i travu, a onda je iznenađeno uzviknuo i požurio ka Temzi.
Sišla sam s drveta, dograbila cipele i čarape i prečicom krenula ka drugom kraju traga. Kao dete sam naučila da se onaj ko pokušava da dugim koracima bosonog prođe preko močvarnog tla iseče između prstiju. Zbog toga sam se gegala kao debeo seljak i nadala se da me Holms neće videti.
Reka je tiho žuborila, a trske su se međusobno došaptavale. Pazila sam da ne zgazim na stazu koja je predstavljala trag. Bilo je jasno da je tu neko prošao. Odmah kraj same reke trava i trska behu polegle na prostoru površine dva puta tri metra - tu mora da se odmarao. Iznenada mi ponovo na pamet padoše čizme čoveka iz Hemptona. Holms mi ih je pokazao. Otisci stopala se, međutim, nisu poklapali sa onima koje sam ovde videla.
„Stoj!”, upozorio me je Holms kad sam zakoračila ka obali.
Oko minut je razgledao ugaženi prostor. „Kao što sam i očekivao”, rekao je.
„A šta ste očekivali? “
„Čovek iz Hemptona je išao, odnosno bolje reći vukao se, pola puta kroz močvarnu dolinu. Pratio ga je neki čovek s velikim stopalima, gospodin Velika Čizma. “
Holms pokaza na tlo kraj sebe. U vlažnoj zemlji su se jasno videli otisci stopa. Onih sa rupama na đonu nije bilo.
„Nosio ga je”, konstatovala sam.
„Da. A ovde”, ponovo je pokazao na tlo, „tu ga je spustio. “
Video se duguljast otisak, koji je odgovarao preterano mršavoj građi čoveka iz Hemptona.
„Mora da su bili prijatelji”, konstatovao je. Spazivši upitni izraz na mom licu, pokušao je da objasni: „Velika Čizma ga je nosio, a nema nikakvih znakova borbe. To dopušta samo jednu pretpostavku. Ali evo i dokaza!” Pokazao je na otisak zadnjice na kraju duguljastog udubljenja.
„Čovek iz Hemptona je umro s glavom na prijateljevom krilu!”
Razmišljao je nekoliko sekundi, zaključio da je ovaj izvor informacija iscrpljen i vratio se sledeći tragove stopa do kaldrmisanog puta, gde su se završavali.
Vratili smo se u Čertsi. Holms je nameravao da se u tamošnjoj gostionici raspita da li je neko video onu dvojicu.
Iznad ulaznih vrata male kamene kuće urednim slovima je bilo ispisano Gostionica Mids. Uđosmo kroz otvorena vrata i nađosmo se u gostionici. Sastojala se od majušne prostorije sa vrlo neukusnim nameštajem. Žena koja je svakako bila odgovorna za njeno uređenje, a u isto vreme i vlasnikova supruga, zamoli nas da uđemo. Brbljala je mašući rukama i
trepćući u istom ritmu, verovatno u želji da deluje gostoprimljivo.
Holms me je poveo ka stolu. Naručili smo gulaš i pivo, a kad je žena spustila jelo pred nas, na površini od ispoliranog drveta zavrteo je zlatan novčić.
„Tražimo dvojicu ljudi koji su pre dva dana prošli kroz Čertsi Mids. Jedan je bio visok oko dva metra, a onaj drugi se verovatno oslanjao na njega jer je bio teško bolestan. Mršav, bled i skoro za glavu niži od svog prijatelja. Obojica sirotinjski obučeni. Da ih niste slučajno videli?”
Žena se zgrči. Još jednom je pogledala novčić koji joj je tako primamljivo blistao pred očima.
Pogledala sam je trudeći se da delujem ljubazno. Holms nas još nije ni predstavio.
„Izvinite nas, gospojce. Ja sam dr Anton Kronberg, a ovo je gospodin Šerlok Holms. Istražujemo jedan kriminalni slučaj i bili bismo vam izuzetno zahvalni na pomoći.”
Tvrd izraz njenog lica nije se ni najmanje izmenio.
„Niš’ nisam vid’la!” reče ona, pa se okrenu i nestade u kuhinji.
Holms se kratko nasmejao, pa je pažnju poklonio jelu, na koje je veselo
navalio.
„Otkud znate koliko je Velika Čizma bio visok! Po veličini cipela?”, pitala sam.
„I po dužini koraka”, reče.
„O.” Razmišljala sam malo o tome. „Možete to da izračunate, iako je Velika Čizma morao da podupire čoveka iz Hemptona? Ne bi li mu se dužina koraka zbog tog napora skratila?”
Holms mi odgovori ne dižući pogled s jela: „Bi, ah u ovom slučaju opterećenje izgleda nije bilo značajno. Dok se čovek iz Hemptona oslanjao na Veliku Čizmu, kod ovog nije bilo bočnog izvrtanja peta da bi se odupro toj sili, tragovi to pokazuju. Kao što znamo, čovek iz Hemptona je iskopnio i težina mu je bila veoma mala. Dužina koraka Velike Čizme se neznatno promenila, čak i kad je u jednom trenutku poneo prijatelja. Sve ove činjenice ukazuju da je Velika Čizma visok, jak i stvarno dobrog zdravlja.”
Moj um je ove informacije upijao kao sunđer.
Pošto smo ispili pivo, najavio je da nameravamo da krenemo.
Žena je žurno prišli, platili smo, a Holms joj uzgred reče: „Kod vas je bila provala.”
Stala je kao ukopana: „Kako… Da! Otkud pa vi to znate?”
Holms pokaza na prozor. Oba krila su nedostajala; verovatno su bila uklonjena da bi ih popravili. Meni je to palo u oči već kad smo ušli, ali nisam pomislila na provalu, jer su prozori na krčmi uvek u opasnosti, s obzirom na lošu motoriku gostiju.
„Da… Da, pre dva dana”, promucala je žena.
„Šta su odneli?”
„Uglavnom hranu, i lampu na gas iznad vrata.” Pokazala je na izlaz.
„I odeću?”, pitala sam.
Uzmakla je unazad skoro udarivši u zid. „Ma, otkud znate? Jaknu mog muža - ama, otkud vi za to znate…?”
„Dovoljno je samo jednostavno posmatranje…”, munuh Holmsa u rebra da ga ućutkam. Žena je bila dovoljno užasnuta, nije bilo nikakve potrebe da njen očigledno već preopterećeni um mučimo novim detaljima.
„Da li su provalnici ostavili nešto za sobom?”, upitao je gledajući me iskosa.
„Kako misliš?”, pitala je, a pošto ju je Holms i dalje nestrpljivo gledao, dodala je; „Ne, niš’ nisu ostavili.”
„Jeste li ih videli?”
„Jok”, reče i odjuri u kuhinju.
Zaputismo se nazad ka železničkoj stanici. Usput sam Holmsa pitala nije li stekao utisak da žena nešto krije. Dunuo je kroz nos i odgovorio mi:
„A ko ne krije?”
Kada smo zauzeli svoja mesta u vozu, on me upita: „Da li je moguće da se čovek razboli od tetanusa i bez inficirane rane?”
„U principu, da. Sinoć sam o tome razmišljala. Tetanus je mogao da navuče i tako što je pojeo pokvareno ili zaraženo meso. Videla sam ljude koji jedu mačke, pse ili pacove. Ako nisu imali strpljenja, ili drva da ih dovoljno dugo peku, neizbežno bi se zarazili bolešću koju je životinja imala.”
Holmsov pogled je postao staklast, i on je dugo ćutao. Bili smo skoro već stigli do Londona, kad reče: „Moramo da pronađemo Veliku Čizmu. Da li je i on mogao da se zarazi kolerom?”
„Ne nužno.” Videh kako je u Holmsovim očima blesnula nada.
„Da li bi još jedna žrtva kolere za vas bila zgodna okolnost za brže rešavanje slučaja?”, hladno sam ga upitala.
Uzvratio mi je jednako hladnim pogledom. „Bez Velike Čizme nećemo biti u stanju da razjasnimo slučaj. Nema dovoljno informacija.”
„Gospodine Holmse”, rekoh nakon izvesnog razmišljanja, „pomalo sam zbunjena. Dva čoveka zajedno idu do Temze. Jedan umre od tetanusa, mada je imao koleru u završnom stadijumu, i posle smrti biva bačen u reku. Na zglobovima ruku i nogu su mu ožiljci od veza. Njih dvojica su ukrali hranu i kaput kratko vreme pre nego što će taj kaput biti bačen u vodu. Za mene to nema ama baš nikakvog smisla!”
„Hm…”, reče Holms. To je bilo poslednje što je rekao dok nismo stigli u London i tamo se oprostili.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Đavolov osmeh - Aneli Vendeberg
POGLAVLJE 5
Nekoliko dana posle događaja u Hemptonu na svom odeljenju u bolnici zatekla sam nepoznatog čoveka. Pacijenti su radoznalo zurili u muškarca koji se nemo grčio od bolova na podu. Leđa su mu bila izvijena, ruke stisnute uz telo, šake stisnute u pesnice, a stopala zgrčena skoro u
obliku polumeseca.
Odmah mi je bilo jasno da je prekasno za bilo kakvu pomoć. Nisam mogla da učinim ništa, osim da kleknem kraj njega i da ga milujem po glavi dok i poslednji grč nije popustio.
Snažniji pacijenti su se pridigli na svojim posteljama da bi bolje videli. Dvoranu je ispunio žamor - svojevrsna mešavina ljutnje, radoznalosti i sažaljenja. Čovek je sada ležao mirno. Svi mišići napetog tela skoro neprimetno su mu podrhtavali. Lice mu beše iskrivljeno u dijabolični osmeh, a oči prevrnute tako da su se videle samo beonjače. Druga ruka mi je počivala na grudima. Srce je kucalo, ali grč grudnog koša nije mu dopuštao da diše.
„Samo još časak”, prošaputala sam.
Ustreptalo srce nije htelo da prihvati svoju sudbinu.
„Bol će začas uminuti.”
Minut kasnije otkucaji srca su zamrli. Niko na odeljenju nije se usudio da progovori. Prisustvo smrti je svima zatvorilo usta. Tu i tamo tišinu je narušavao samo tih kašalj, ili plač nekog deteta.
To je bila jedna od stvari koje je najteže prihvatiti. Trenutak kada smrt nastupa, šta god ja preduzela. Da to prihvatim i da ih oboje, i čoveka i smrt, pustim na miru. Na neki čudan način, to je i meni donosilo mir. Kao da mi je smrt dotakla rame da pozdravi starog poznanika i rekla da ću i ja biti ljubazno primljena kada dođe po mene.
Zatvorila sam čoveku oči i krenula kroz dvoranu, tražeći nekoga ko bi mogao da ga identifikuje. Ali činilo se da niko nije video kako je stigao. To je, međutim, bilo nemoguće. Kako bi došao dovde bez ičije pomoći?
Iznervirana, vratila sam se na odeljenje, i tu sam ugledala starog vratara gospodina Ozborna kako se vuče duž hodnika. Video me je, mahnuo obema rukama i požurio ka meni. „Šta se desilo?”, pravila sam se da ne znam, odmah zažalivši zbog svog grubog ponašanja.
„Je 1’ mrtav onaj tamo, a?”, uzbuđeno je rekao pokazujući na vrata.
„Da, umro je. Da li ga poznajete?”
„Ma, ne!”, reče Ozborn odmahujući, pri čemu su mu se zaljuljale velike uši. „Nisam ga poznavo. Naš6 sam ga na ulici. Pred vratima.”
„Molim?”
Ponovo mije sve ispričao, ali ja ga prekinuh pokretom ruke. „Da li ste videli ko ga je doneo?”
„Ne, gos’n doktore. Žao mi je. Nisam vido.”
„Niste videli nikoga da je otišao? Ili da su se odvezla neka kola?”
Skoncentrisano je razmišljao zureći u moje cipele i cupkajući ušnu resicu. Delovao je izlapelo i počelo je da mi ga bude žao. Bio je star i ljubazan čovek, ali bio je usamljen u svojoj vratarskoj kućici, a verovatno i kod kuće.
Nakon izvesnog vremena, uspeo je da se pribere. „Pa sad, kad ste pomenuli”, odgovorio je jasnim glasom, „čuo sam pucanj biča. I njisku konja, samo minut pre nego što sam čuo da čovek stenje, znate, a onda sam ga našo i uno sam ga ovamo.”
„Zašto nikome niste rekli da ste ga uneli?”, pokušala sam da zvučim ljubazno, ali bez velikih rezultata.
Počeo je da zamuckuje. „Žao mi je. Žao mi je, nisam znao šta da radim. Čovek je ’teo da umre, a ja sam… samo sam ga uneo. Bili sa dezinfekcije mi je pomogo, a nismo vid’li nijednog doktora ni sestru i nismo znali šta da radimo. Iš6 sam svud okolo i nisam nikog našo, i stalno sam mislio na sirotog čoveka što umire. A onda sam se vratio, i vi ste došli, a on je umro.” Starac je učinio sve što je mogao da pomogne, a ja sam se ponela kao nekakva arogantna balavica. „Oprostite mi, gospodine Ozborne”, postiđeno sam rekla. Promrmljao je nešto nerazumljivo i vratio se u svoju stražarsku
kućicu vukući noge.
Pre nego što sam se vratila svojim pacijentima, zamolila sam jednu od medicinskih sestara da leš prenesu u slušaonicu za anatomiju i da za četiri sata najave predavanje za studente medicine i bakteriologije.
Mrtvac na mermernoj ploči u centru dvorane isticao se kao rana na pupku. Iza njega, u koncentričnim polukrugovima, nizali su se studenti. Svaki red sedišta bio je viši od prethodnog - prostor je bio sagrađen kao po osi presečena izvrnuta kupa. Većina mi je bila poznata, a nekoliko novih u prvim redovima ubrzo će se gurati da sednu pozadi. Sala je bila dupke puna
i odzvanjala je od žagora i struganja nogu o pod.
Nakašljah se. Većina lica se okrenula k meni. Oni koji su znali pravila muvali su u rebra nove, koji su se upravo spremali da zapale cigaru ili lulu. Ovi su uzvraćali gunđanjem, koje je ubrzo zamrlo.
„Dame i gospodo”, počeh. Bila je to moja mala, privatna šala. Predavanju su smeli da prisustvuju samo muški studenti, o profesorima da i ne govorim. U dvorani je zavladala tišina. Studenti su poštovali ono malo pravila koja sam utvrdila: nema pušenja i nema brbljanja, ih odmah lete napolje. Zauzvrat, znali su da se tokom narednih sat i po ni časa neće dosađivati.
„Danas oko podneva ovaj čovek je nađen kraj ulazne kapije. Patio je od jakih grčeva mišića i nije mogao da hoda. Odnesen je na odeljenje za infektivne bolesti, gde je preminuo u roku od nekoliko minuta. Može li neko da mi kaže šta je uzrok smrti?”
Jedan od novih iz prvih redova uspravi se i reče: „Tetanus!”
Očekivano. Odmahnuh glavom i razvukoh usta u širok osmeh: „Tu biste se mogli prevariti.”
Lice mu se snuždilo. „Uz dužno poštovanje, doktore Kronberže…”
„Nadam se da je prisutno, ali bojim se da ste zaboravili da se predstavite.”
„Zovem se Volas Makfadin.”
„Škotlanđanin! Baš lepo! Volim vašu muziku, gospodine Makfadine. Da li dobro svirate gajde?”
„O… pa ja uopšte ne sviram gajde.”
„Ali vi ste Škotlanđanin.”
„Da, jesam.” Pocrveneo je.
„Pa kako to da ne svirate gajde, ako ste Škotlanđanin?”
„To što sam Škotlanđanin u svakom slučaju ne mora značiti da sviram gajde!”, dlanom je udario o sto.
„Tačno!”, uzviknuh primetivši da mu više ništa nije jasno. „Žao mi je, gospodine Makfadine, što sam vas ovde iskoristio za demonstraciju. Ako je neko Škotlanđanin, to ne znači automatski da svira gajde. Isto važi i za ovog našeg nepoznatog.” Pokazah telo pred sobom. „Umro je sa akutnim grčevima mišića čitavog tela. Prisutni su svi tipični simptomi tetanusa, uključujući i đavolov osmeh.”
Dotakoh čovekov hladni obraz, pitajući se koliko mojih studenata oseća gađenje, koliko njih oseća saosećanje, a koliko ih se podsmeva
pokojnikovom groznom izgledu. Podigoh pogled i nastavih: „Znači li to neminovno da je umro od tetanusa? Ne, ni u kom slučaju. Svima ovde u sali savetujem da ne dopustite da vam ograničeno znanje zamagli um. Samo zato što verujemo da je to morao biti tetanus, ne znači neminovno da je zaista tako i bilo. Predrasude nas ometaju u učenju! Tek pošto smo naučili sve što je moglo da se nauči, nakon što smo istraživali i posmatrali, tek tada možemo da izvučemo zaključak. I ne očekujte, gospodo, da ćete uvek naći odgovor na svoja pitanja. Ako ste dali sve od sebe, a objašnjenja uprkos tome nema, prihvatljivo je i časno reći ne znam.”
Neki studenti su me uznemireno gledali. Naučili su da nadmoć i medicinska profesija idu ruku podruku. Po mom mišljenju, to je bila potpuna glupost.
„Sebe posmatrajte kao naučnike. Stvaranje znanja je neprestan proces, kao i učenje. Vi rešavate bakteriološke zločine, moja gospodo! Vaši profesori anatomije vas uče da osobe koje secirate vidite kao svojevrsnu stvar. Jednostavnije je na sastavne delove rastavljati neku stvar, nego čoveka. Ali ako to tako vidite, ignorišete suštinske faktore. Čovek o kome se radi mogao je umreti od neke zarazne bolesti, što ga čini čovekom čija je priča značajna. To je priča koju vi morate da otkrijete! Kako biste inače mogli da odredite uzročnika bolesti i da sprečite njegovo širenje? Pročitajte izveštaj doktora Snoua o poslednjoj epidemiji kolere, i o tome kako je pumpu na Brod stritu identifikovao kao mesto njenog širenja. Taj čovek je proučio priču žrtava kolere, i samo na osnovu toga je uspešno mogao da spreči dalje širenje bolesti. Kada se ujutru probudite - a pritom mislim svakog jutra! - želeo bih da pomislite na nešto što nesumnjivo znamo: naime, da je naše znanje ograničeno. Kad to učinite, odmah možete da se otarasite i nekih od svojih omiljenih predrasuda.”
Makfadinovo lice je povratilo normalnu boju, i činilo se da je gotovo ponosan što je bio tako dobar predmet za demonstraciju. Svi su me netremice slušali, i predavanje je moglo da počne.
„Ako smem da vas zamolim…” rukom ih pozvah da priđu. To je bilo neuobičajeno za predavanje iz anatomije. Studente su obično molili da se s poštovanjem drže na distanci. Ja sam s tim pravilom raskrstila jer je trebalo da moji studenti dobro vide. Doduše, morala sam da držim na oku i one koji su se zbog preosetljivosti držali po strani; obično je pomagalo ako bih im dala nešto da rade. Zasad su svi delovali hrabro. „Recite mi šta vidite.”
Neki od studenata su odgovorili.
„Odeća mu je prljava i stara.”
„Mršav je.”
„Kosa mu je smeđa.”
„Star je oko četrdeset godina.”
„Telo mu je zgrčeno.”
Prekinuh ih: „Hvala vam! Sa sigurnošću možemo poći od toga da se radi o siromašnom čoveku smeđe kose, starom verovatno trideset godina. Od siromaštva ljudi često brže stare. A i telo mu je zgrčeno. Može li neko da mi kaže odakle je?”
Svi odmahnuše glavom. „Tačno. Zasad to još ne možemo.” Pretresoh mu džepove, ali svi su bili prazni. Onda uzeh svoje makaze i rasekoh mu pantalone, košulju i donji veš. Sve, uključujući i njegove cipele, položih na pod pored mermernog stola.
„Šta sad vidimo?”, upitah grupu.
„Go je!”, povika neko, na šta su se svi nasmejali.
„Veoma dobro zapažanje! Trebalo je drugačije da formulišem pitanje: šta ne vidimo?”
To je uvek bilo ono najteže: prepoznati odstupanja od modela. Kao što sam i očekivala, svi su bespomoćno gledali i niko nije odgovarao.
Dadoh im nagoveštaj: „Kako se ljudi obično inficiraju tetanusom?”
„Kroz neku duboku ranu”, odgovori neko.
„Da li je vidite?”, pitala sam.
Mladići su izvijali vratove, a zatim odmahivali glavom.
„Hoćemo li da ga okrenemo?” Učinili smo to, ali ni tu se nije mogla videti nikakva rana.
„Na koji način tetanus još može da dospe u telo?” Pošto odgovora nije bilo, sama sam odgovorila. „Čovek, recimo, može pojesti meso životinje koja ima tetanus.” Iznenada sam se setila čoveka iz Hemptona. Pogledala sam ručne i nožne zglobove pokojnika koji je ležao preda mnom, ali nije bilo tragova vezivanja. Zatim sam proverila oba pregiba lakta - nije bilo ničega. Studenti su me radoznalo gledali.
„Šta još može da izazove ove simptome?”
Tišina. Pošto većina još nije slušala predavanja iz toksikologije, na pitanje sam ponovo odgovorila sama. „Alkaloid strihinovca[3], poznatiji po imenu strihnin. Jedna od njegovih najčuvenijih žrtava bio je Aleksandar Veliki.”
Razlegao se žamor, pa sačekah dok ponovo zavlada tišina. „Da bismo
strihnin mogli da razlikujemo od tetanusa, čoveka moramo da otvorimo.”
Podigoh tacnu sa svojim priborom bliže mermernoj ploči. Kao što sam i očekivala, novi studenti su počeli da se guraju dalje pozadi čim sam izvukla svoj najveći nož i rasekla kožu lesa.
U želudačno-crevnom traktu nisam mogla da nađem inficirano područje, ali na njegovom srcu nalazilo se jedno natečeno i tamno, gotovo crno mesto. Rasekla sam ga i pomirisala - zaudaralo je. Pa ipak, nisam umela svojim studentima da objasnim kako je infekcija tetanusom dospela do srca. Stajali smo pred zagonetkom. Otvorila sam poklopac lobanje, rasekla obe polovine mozga na kriške i pronašla tipične, tečnošću ispunjene lezije koje izaziva samo tetanus, ali ne i strihnin.
Uspravih se, pomalo bespomoćno. „Čini se da ipak svi Škotlanđani sviraju gajde.”
Makfadin se cerio.
Po završetku predavanja poslala sam telegram Holmsu, čizme i odeću pokojnika sam zamotala u navoštenu hartiju i krenula kući.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Đavolov osmeh - Aneli Vendeberg
POGLAVLJE 6
šetala sam prometnim ulicama i gurala se s drugim prolaznicima, stalno pazeći da se sa nekim ne sudarim. Ulični prodavci hvalili su svoju robu,
a vazduh letnje večeri ispunjavala je čudna kombinacija mirisa - riba, pecivo, dim, krv, mokraća i hladan znoj. Kupih paštetu od jegulje, pa sam je jela u hodu, stežući paket ispod ruke.
Direktan put do kuće bio je dug tri milje, ali njime gotovo nikad nisam išla. Izbegavala sam i da dva dana uzastopce idem ili se vozim istim putem. Na taj način sam se trudila da razdvojim svoja dva života - onaj muški i onaj ženski. Ako bi neko hteo da me prati od Gajeve bolnice do moje kuće, to mu ne bi bilo nimalo lako.
Kad je vreme dopuštalo, često sam išla peške, dok bih drugih dana uzela kočiju, ili pošla omnibusom do nekog ugla u blizini Ulice Bou.
Danas je bilo suvo i sunčano, savršen dan za šetnju. Prešla sam Londonski most, skrenula levo u Ulicu Aper Temz, kojom pođoh skroz dole do mosta Blekfrajar, gde sam još jednom prešla reku. Zatim krenuh na Stamford, pa reku ponovo pređoh kod mosta Vaterloa, preko plaže - tu sam ponekad i večerala, ali ne i danas - pa zatim Ulicom Čarls krenuh do Ulice Bou.
Kod obućara sam ušla na zadnja vrata, a zatim se popeh uzanim stepeništem.
Pazila sam da ne udarim glavom u nizak plafon dok sam išla mračnim hodnikom, ispod samog tavana.
Zatvorila sam vrata na kraju hodnika i ušla u majušnu sobu bez prozora. Moja gazdarica nije baš najbolje videla, a to mi je i odgovaralo. Bilo ju je lako ubediti da ću tu prostoriju koristiti kao ostavu za kostime. Kazala sam joj da ćemo povremeno ja lično, ih moje mušterije, dolaziti da potražimo neke delove odeće. Pošto je to malo stvari predstavljalo čitavo moje bogatstvo, i ne bih sebi mogla priuštiti da ih izgubim, ubedila sam je da na vrata stavim još jednu bravu, čiji sam ključ imala samo ja. Bio je to neobičan dogovor, ali njoj je dobro došao još jedan šiling nedeljno. Upalih dve petrolejke, levo i desno od ormana s odećom. Zaključala sam vrata svoje tajne garderobe i spremila se za svakodnevni ritual preoblačenja. Vrata ormana su škripala pri otvaranju. Ogledalo sa unutrašnje strane pružalo je pogled na dr Antona Kronberga: uglednog člana medicinskog
kolegijuma, u pamučnoj košulji boje peska, nešto tamnijim pamučnim pantalonama i lakovanim cipelama. Kosa mu je bila namazana uljem od magnolije, na potiljku začešljana unazad, i presijavala se. Učen, prefinjen i privlačan na neki osobit, suptilan način. Polovina medicinskih sestara u Gajevoj bolnici bila je zainteresovana za njega. Kakva zaludna naklonost.
Raskopčala sam košulju, ispravila je, okačila je na vešalicu i svukla cipele, čarape i pantalone. Vrhovima prstiju čeprkala sam zavoje oko svojih grudi dok nisam dohvatila kraj i uspela da ih razmotam, oslobodivši grudi pritiska. Dok sam pamučni povez namotavala u rolnu, crveni tragovi na koži polako su bledeli. Kad svlačim gaće, uvek me zasmeje ona apsurdna stvar između mojih nogu. Ni posle četiri godine još se nisam navikla na svoj penis. Bio je načinjen od najfinije teleće kože i pojasom mi je bio pričvršćen za bokove. Ako ga ne biste posmatrali baš previše pažljivo, delovao je kao pravi. Tanka cevčica vodila je od veštačkog penisa do kožne vrećice ispunjene vodom. S vremena na vreme otišla bih u pisoar da mokrim s nekim od svojih kolega, što je trajno otklanjalo svaku sumnju u moj pol, još i pre nego što bi uopšte mogla da se javi.
Pažljivo sam otkopčala ovu napravu, umotala je u ubrus i spakovala u svoju lekarsku torbu.
Dok sam se gola posmatrala u ogledalu, polako sam se stapala sa spoznajom da sam ponovo žena. Svakog jutra sam se odvajala od svog ženskog dela i sebe ubeđivala da sam muškarac. To je bio jedini način da se ne plašim. Dok radim, nemam vremena za strah.
Ako bi se moj pravi identitet otkrio, naprosto bih počela nov život na nekom drugom mestu. Ili sam makar sebe ubeđivala u to. Tu je ipak bio i onaj deo moje podsvesti koji mi je u takvim trenucima došaptavao koliko bi teško bilo izgubiti sve što sam dosad postigla. Ah retko sam ga slušala.
Leva strana ormana sadržala je žensku odeću. Obukla sam potkošulju, čarape, podsuknju i jednostavnu lanenu haljinu. Marama na glavi skrivala mi je kratku kosu. Sve u svemu, niko me ne bi dvaput pogledao. Pa ipak, kad sam ponovo stupila na ulicu činilo mi se kao da se nudim na tržištu za polno razmnožavanje. Polovina muškaraca kraj kojih sam prošla primećivala me je. Neki bi se gotovo neprimetno nagli k meni i kao slučajno pružili ruku, samo da mi ovlaš dodirnu rame ili bedro. Kao ženi, na putu mi je stajalo nebrojeno više prepreka.
Iz Ulice Bou sam krenula nekoliko ulica na sever, do mog stančića u ulici Endel, u najgoroj sirotinjskoj četvrti britanske kraljevine - Sent
Džajlsu.
London je bio čudovište sa mnogo glava, tačnije rečeno, sa mnogo lica. Mogli ste šetati nekom čistom i poslovnom ulicom, ali ako na pogrešnom mestu skrenete, nestali biste u lavirintu mračnih, prljavih sokaka u kojima žive milioni pacova velikih kao fudbalske lopte. Ti glodari su u sirotinjskim četvrtima napredovali bolje no išta drugo jer su bili jedini njihovi stanovnici koji su imali dovoljno hrane, bilo da su se hranili plesnivim ugljem, fekalijama ili leševima ljudi i životinja. Neupućena osoba bi se tu verovatno odmah okrenula na peti i pobegla glavom bez obzira, bar ukoliko ne želi da je opljačkaju, premlate, ili čak ubiju. Čista voda je predstavljala retkost, baš kao i hrana, krov nad glavom, toplo mesto tokom zime, odeća, i u principu sve što život čini bar donekle podnošljivim.
Na drugom delu skale bili su mirni i čisti delovi grada, u kojima je živeo gornji sloj. Savršeno obučene i lepo vaspitane dame šetale su kroz park sa plemenitom gospodom, a siromašni i prljavi im tu nisu dosađivali. Ovde je čak i žbunje bilo lepo podšišano. Ljudi su imali dovoljno hrane, što nije uvek važilo i za one koji rade kod njih.
Svakoga dana od Gajeve bolnice put me je vodio kroz ove protivrečne četvrti londonskih bogataša i siromaha. Svakog dana sam gledala kako se gradske kuće od čarobnih vila preobražaju u oronule kolibe, kod kojih su džakovi ili otrcani slamni šeširi zamenjivali staklo na prozorima.
Sa njima sam se preobražavala i ja, od navodnog doktora Antona Kronberga, bakteriologa i epidemiologa, u Anu, navodnu udovicu i medicinsku sestru. Znala sam da ova promena identiteta nosi određen rizik, ali spremno sam ga prihvatala. U Bostonu sam živela samo kao Anton, a posle tri godine sopstveno telo mi je postalo tuđe. Nedostatak penisa mi je smetao, grudi su postale beskorisni i ružni privesci koje sam i noću držala pod povezom. Nakon višenedeljnog stezanja tesnim povezima dobila sam zapaljenje dojki. Visoka temperatura i bolovi oborili su me s nogu, tako da sam čitavu nedelju provela gola u krevetu. Posle toga mi je postalo skoro nemoguće da svoj ženski identitet krijem duže od jednog dana. Morala sam da budem i Ana, da ne bih izgubila sebe.
Da bih izbegla gazdaricu, ustrčala sam uz škriputa vo stepenište do svog stana i zalupila vrata pre nego što je ona stigla da otvori svoja. Smrad
u hodniku je pričao priču o previše džina i premalo vremena da se isprazne
noćne posude. Skoro svakog dana sam bila srećna što ona i muž nemaju dece. Ukoliko bi se pridružila njihovim glasnim svađama, dreka zanemarenih potomaka bila bi dovoljna da svakog stanara natera u beg.
Nasekla sam hleba i sira, skuvala čaj i rano večerala, stojeći na prozoru i osluškujući neobičnu mešavinu pijanog pevanja, dečjeg smeha i psećeg zavijanja.
Zatim sam uzela kofu i krenula na ulicu da donesem vode sa pumpe. Vrativši se u sobu, napunila sam lavor i oprala ulje iz kose i smrad od obdukcije sa kože.
Razmišljala sam šta da obučem. To mi se nije često događalo. Neodlučno sam stajala pred ormanom, da bih konačno odlučila da se doteram kao dama. To mije izbor ograničilo na jednu jedinu haljinu. Navukla sam potkošulju i zašnirala korset od crnog satena, a zatim sam se uvukla u podsuknju i obukla svoju najbolju haljinu od tamnoplave svile.
U ogledalu sam videla ženu koju sam jedva mogla da prepoznam. Od uskog struka, skupa tkanina se slivala ka nožnim člancima u crnim čizmicama na pertlanje. Crni plišani šešir krasilo mi je jedno jedino gavranovo pero, koje se na suncu presijavalo plavo i ljubičasto. Ispod šešira su mi provirivali crni uvojci sežući skoro do brade. Ta frizura je nesumnjivo bila suviše napredna, pa bi posmatrač mogao steći utisak da sam se zaputila na neki od onih groznih skupova sifražetkinja.
Ali stvar nije bila samo u kosi. Sve na mom licu bilo je neobično. Uvek drska i odlučna, sa izraženim obrvama, energičnom bradom i dugim nosem, ličila sam na neku pticu grabljivicu. Kao žena izgledala sam suviše muževno, kao muškarac suviše ženstveno.
Odmahnuh glavom. Pred sobom možda više nisam imala baš mnogo vremena. Crnomanjasti muškarci koji ni u tridesetim, pa čak ni u četrdesetim godinama još nemaju ni senku brade naprosto ne postoje. Pošto sam bila u kasnim dvadesetim, možda sam mogla da nastavim sa svojom šaradom još nekih desetak godina. Ali tada ću morati da smislim nešto drugo. Samo, kako da živim bez nauke?
Nogom sam zatvorila vrata ormana, uzela paket i svoju tašnu sa stola i pošla.
Kada sam napolju skrenula iza ugla, za sobom začuh šljap-šljap-šljap. Šljapkanje bosih stopala u blatu, prigušene glasove i dečji šapat. Počeli su da se razdvajaju kako bi mi prišli s obe strane.
„Ej! Jeste li to vi, ili gomila bubašvaba?”, doviknuh im preko ramena.
Šljapkanje stopala je odmah prestalo.
„Ana, jes’ to ti?”, pitao je dečački glas.
„Jok! Majku mu, u tajnoj sam misiji! Obučena sam kao dama, budalo!”, rekoh podrugljivo trudeći se da ne prsnem u smeh. Neko se zakikotao, a ja se okrenuh i nasmejah, ne baš damski.
„Ne mož’ tako da ideš okolo!”, reče Bari. Njegova zabrinutost odmah se pretvorila u odlučnost. „Štitićemo te! ‘De s’ pošla?” Prišao mi je, osmehnuo se krezubim ustima i pružio mi svoj prljavi lakat.
„Cenjena damo?”, reče glumeći učtivost.
Osmehnula sam se i prihvatila ponuđenu ruku. Deca su me pratila kroz dva bloka, do prvih kočija. Uz naklon im se zahvalih na usluzi, kao prava dama, i povezoh se u Ulicu Bejker.
Gospođa Hadson me je povela uz stepenice do Holmsovih vrata. Na foteljama su sedela dva muškarca. Jedan od njih bio je Holms, koji je pušio lulu i izbacivao prave oblake dima kad sam stupila u sobu. Drugi čovek je imao brkove i bio temeljno građen. Na ruci je nosio burmu koja je delovala novo. Obojica su noge digla na stočić; bilo je očigledno da se dobro osećaju kad su zajedno i da su dobri prijatelji. To mora da je bio
doktor Votson.
Skinula sam šešir, prišla im i pružila mu ruku. „Doktor Votson?”
Ustao je, prihvatio moju ruku i blago je stegao. „Da”, rekao je hrapavim glasom izbegavajući da me pogleda u oči.
„Ja sam Ana Kronberg. Drago mi je što sam vas upoznala, doktore Votsone.” Bilo mi je teško da ostanem mirna. Mora da je očekivao moju mušku verziju.
Pokretom ruke Votson mi ponudi da sednem u njegovu fotelju.
„Hvala. Čitav dan sam bila na nogama”, rekoh i sedoh. Prijalo bi mi i da podignem noge na stočić, ali haljina to nije dopuštala.
„Dragi Votsone, da li biste nas na trenutak ostavili nasamo?”, zamolio je Holms.
„Naravno”, reče Votson i ode, povukavši se u spavaću sobu.
„Stvarno mi je žao”, tiho reče Holms. „Moj prijatelj je bio u prolazu, pa je svratio da me poseti. Ispričao sam mu koga večeras očekujem. Bio je prijatno iznenađen i jedva je čekao da vas lično upozna. Naravno, posle toga sam ga pozvao da ostane. Nisam mogao da pretpostavim da nećete doći
preobučeni kao i obično.”
„Pa, za to sam verovatno sama kriva”, suvo sam prokomentarisala.
„Ako bih smeo da vam predložim”, reče ljubazno, „nemojte da ga lažete. U međuvremenu je verovatno sabrao dva i dva. Obećavam da vas neće odati. Ako treba, Votsonu bih poverio i sopstveni život.”
Osećala sam se kao u klopci, a Holmsov osmeh, kojim je pokušavao da me uveri u istinitost svojih reći, samo je povećavao osećaj da nemam kud da pobegnem. „Sa koliko svojih prijatelja nameravate da podelite moju tajnu, gospodine Holmse?”, prosiktala sam.
Izraz njegovog lica postade znatno hladniji. „Nisam nameravao”, odgovorio je, „da bilo s kim delim vašu tajnu. Mada moram da priznam da je bila greška što sam pretpostavio da ćete se za svoje sopstveno dobro držati prerušavanja u muškarca i da nećete zbog puke sujete rizikovati karijeru.” Na to sam gnevno ustala. „Gospodine Holmse, molim vas da se suzdržite! Ne nameravam s vama da raspravljam o svom načinu života. Pre nego što sam naišla na vas, živela sam krajnje bezbedno.”
Pogled mu postade mekši. „Slobodni ste da odete.”
„Veoma dobro znate da je za to već prekasno”, odgovorili mu, sručih se nazad u naslonjaču i protrljah čelo. „Gospodin Votson će sigurno biti užasnut.”
Holmsu zaigraše uglovi usana.
„E pa, krasno!”, rekoh, pokušavajući da potisnem neodređen i mučan osećaj u stomaku.
Holms kratko klimnu i povika: „Votsone, možete ponovo da uđete.” Votson se pojavio. „Dragi prijatelju”, reče Holms, „ovo je doktor
Kronberg.”
Čovek je bio vidno potresen. Samo je klimnuo i seo na stočić, pošto je inače na raspolaganju imao samo još pod, a bio mu je potreban nekakav oslonac.
„Vi stvarno hoćete da kažete…? Da je to stvarno…?”, pogledao je u Holmsa. „Vi ste”, opet je pogledao u mene, „doktor Anton Kronberg iz Gajeve bolnice? Hoću da kažem, posumnjao sam kad ste ušli. Ali…” odmahivao je glavom i buljio u mene, a onda ponovo pogledao u svog prijatelja.
„Jeste li ikad sreli doktora Kronberga, Votsone?”
„Hm… Istinu govoreći, bio sam na jednom od njegovih predavanja o radovima doktora Snoua. Mislim, na jednom… od njenih predavanja.”
Polako je počinjalo da mi bude žao sirotog čoveka.
„Eh, Votsone, prijatelju moj.” Holms se naže i potapša ga po ramenu.
„Čak i čovek poput mene uviđa da zaista postoje žene britkog uma. I mada je u pitanju retka vrsta, tu i tamo se nađe poneka.”
Zakašljala sam se držeći ruku na čelu. Votson je bacio površan pogled na ispust kamina i primetio da nema fotografije. „Sklonili ste je. Mislio sam da vam se sviđa?” reče zbunjeno.
Holms je ignorisao Votsonovu primedbu, a ja odlučili da se uzdržim od bilo kakvog komentara na tu temu. Umesto toga, Holmsu sam pružila paket.
„Pitam se da li možete da mi kažete nešto o čoveku koji je ovo nosio.”
Holms uze paket i položi ga sebi na kolena. Razvezao je čvorove i razmotao papir. Pogled mu je počivao na rasečenoj odeći, a zatim i na cipelama. Okretao ih je i pregledao đonove.
„Gospodin Velika Čizma”, konstatovao je. „Danas ste izvršili njegovu obdukciju?”
„Da. Našao ga je vratar Gajeve bolnice. Ispričao mi je da je čuo njištanje konja i pucanj biča, a zatim stenjanje, koje je verovatno poticalo od čoveka koga je ubrzo zatim našao pred vratima. Uz pomoć jednog kolege doneo ga je na moje odeljenje. Nažalost, umro je u roku od nekoliko minuta. Isprva nisam shvatila da se radi o Velikoj Čizmi. Iskoristila sam ga kao predmet proučavanja za svoje predavanje. Nismo mogli da pronađemo ulaznu ranu infekcije tetanusom, pa sam se setila čoveka iz Hemptona. Zato sam potražila tragove vezivanja ili uboda igle, ali nisam ih našla. Ali čak i da je bio vezan, ili da je dobio injekciju, takvi tragovi bi u roku od nedelju dana nestali.”
„Ali našli ste nešto što vas je dovelo ovamo, osim njegovih čizama.”
„Jesam. Da je jeo meso životinje obolele od tetanusa, infekcija bi bila negde u njegovom želudačno-crevnom traktu, ali to nije slučaj. Strihnin je dolazio u obzir kao alternativa, ali samo dok nisam naišla na infekciju tetanusom. A sada dobro pazite, gospodine Holmse”, rekoh, „infekcija mu je bila u srcu.”
„U srcu!”, uzviknu on. „Kako je samo tamo dospela?”
„Ne znam”, uzdahnuh. „Uznemirujuće stvari mi padaju na um.”
„Kakve?” pitao je Holms, dok je doktor Votson ćutke slušao i trudio se da svari činjenicu da sam doktorka, i to još tako ugledna.
„Čovek iz Hemptona takođe nije imao infekciju u želudačno-crevnom traktu”, tiho rekoh. „Naravno, ako ostavimo po strani koleru. Ali ne i
infekciju tetanusom. Izgleda da nijedan od njih dvojice nije uneo klice kroz usta. A da bi sami toksini mogli da deluju smrtonosno, mora se pojesti velika količina zaraženog mesa. Otprilike onoliko koliko je sam čovek težak, pretpostavljam.”
„Levu polovinu mozga čoveka iz Hemptona niste secirali”, konstatovao je Holms.
„Ne.”
„Da li postoji mogućnost da se dođe do nje?”
„Ne, nažalost. Slučajevi kolere se spaljuju što je pre moguće. Taj leš je pretvoren u pepeo, gospodine Holmse. Žao mi je.”
Čovek kraj mene se pokrenuo. „Da li bi neko bio tako ljubazan da mi objasni zašto je doktor Kronberg žena, i zašto oboje istražujete slučaj u kome očigledno nije počinjen nikakav zločin?”
Na pamet su mi pale noćne aktivnosti kradljivaca leševa. Pre četiri godine proučavaoci anatomije su se požalili na nedostatak leševa. Medicinskim fakultetima su smela da se isporučuju samo tela obešenih ubica. Zbog toga je mali broj leševa korišćen toliko često da su ostaci bili iseckani na sitne komadiće. Ah kada postoji potražnja, pre ili kasnije neko će dati i ponudu. Brzo su se pojavili kradljivci leševa, koji su počeli noću
da iskopavaju sahranjene pokojnike i da ih prodaju medicinskom fakultetu.
Ali ubrzo ni ti leševi - uglavnom starih ili bolesnih ljudi - više nisu bili dovoljni…
Holms i Votson su me gledali s iščekivanjem. Jesam li propustila neko pitanje?
„Votson i ja smo upravo razgovarali o tome kako je čudno što nema ulazne rane. Votson misli da mora da se radi o nekoj varijanti tetanusa koja se prenosi vazduhom.”
„Hm… To bi predstavljalo mogućnost kada prouzrokovači tetanusa ne bi bih strogo anaerobni. Ako osete makar i dašak svežeg vazduha, uginu.”
Votson se zakašljao i rekao: „Pa onda mora da ih je neko ubacio injekcijom, ali to je nemoguće!”
„Zašto to mislite?”, pitao je Holms.
„Ko bi uradio nešto tako gnusno?”
Ustala sam i okrenula se k njima. „Šta mislite, kako smo mi lekari za tako kratko vreme uspeli da tako mnogo naučimo o anatomiji? Istorija se
ponavlja, doktore Votsone. Ljudi su oduvek iskorišćavali slabe, bilo svesno, bilo iz neznanja. Kada su anatomima bili potrebni sveži leševi, nije dugo potrajalo dok im ih neko nije ponudio. Za mene je zagonetka kako je neko mogao da poveruje njihovim uveravanjima da nisu znali da je reč o žrtvama ubistva. Neki doktori su slali i prave narudžbine - tražili su trudne žene, decu, novorođenčad, deformisane ljude. I oni su im isporučivani.”
U to vreme se beskućnici više nisu usuđivali da zanoće na ulici. Stalno su bili u opasnosti da ih neko udavi, a zatim isporuči najbližem odeljenju anatomije.
Muškarci su me ćutke slušah. Votson je uvukao glavu u ramena, kao da na taj način hoće da zatvori uši.
„Vilijam Berk i Vilijam Her su u Edinburgu, u jednoj jedinoj godini, ubili i doktoru Roberta Noksu prodali sedamnaestoro ljudi, a ovaj je vlasti uspeo da ubedi da nije ništa znao o tim ubistvima”, nastavila sam.
Holms je krajem svoje lule kuckao o prednje zube.
„Kako lekar može da ne zna da secira žrtvu ubistva?”, uzviknula sam.
„Nakon sudske presude Berku i Heru, Parlament je 1838. doneo zakon o anatomiji. On lekarima daje pravo da vrše obdukciju leševa koji im se stave na raspolaganje. Doktore Votsone, navedite mi nekoga ko bi im dobrovoljno stavio na raspolaganje svoje voljeno preminulo dete, majku ili supružnika!” Prebledeo je i nije mi odgovorio, pa zato odgovorih sama: „Niko osim najsiromašnijih, radi novca kojim bi prehranili svoju decu ili sebe. Verujete li da vlada nije znala šta se dešava? Ne mislite li da su to prosto ignorisali? Ne mislite li, takođe, da su ovaj zakon doneli da bi to klanje sirotinje legalizovali? Zar stvarno verujete da niko ne bi nekakvog pukog siromaha zarazio smrtonosnom bolešću kako bi isprobao lek za tu bolest? Jedan beskoristan život manje - nije li to prihvatljiva cena za dobro
čovečanstva?”
Votson je progutao pljuvačku. Okrenuh se Holmsu i upitah: „Šta ćemo sad?”
„Mi?”, uzvratio je s blagim užasom. „Vi nećete baš ništa, a ja ću razmisliti.” Nakon tih reći odložio je svoju lulu i zavalio se u naslonjaču. Trenutak kasnije Votsonu i meni je bilo jasno da treba da odemo.
„Veoma mi je drago što smo se upoznali, doktore Votsone”, rekoh dok smo se opraštali, dalje niz ulicu.
„Bilo je, pa blago rečeno, hm… interesantno, dr Kronberg. Smem li nešto da vas upitam?”
„Svakako.”
„Da li je neko ikad otkrio vašu tajnu?”
„Da, gospodin Holms.”
„Naravno, ali hoću da kažem, da li je i neko drugi?”
„Ne. Ljudi uglavnom veruju u ono što vide.”
Pogledi nam se na trenutak sretoše. Prvi put. Ćelo veće je izbegavao da me pogleda u lice.
„Imam utisak da se u mom prisustvu osećate neprijatno, doktore Votsone. Žao mi je ako sam vas naljutila.”
Trebalo mu je malo vremena da se izrazi, ali izgleda da je to bilo nešto što ga veoma uznemirava. „On je zainteresovan za vas!”, procedio je kao da se nešto neizrecivo dokopalo njegovih usta i silom mu razmaklo zube da bi mu sišlo s usana mimo njegove kontrole. Odmah je zažalio.
„Molim vas ne brinite, doktore Votsone. Interesovanje gospodina Holmsa je samo interesovanje naučnika za predmet svog proučavanja”, rekoh najopuštenije što sam mogla.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Đavolov osmeh - Aneli Vendeberg
POGLAVLJE 7
Pola milje od svog stana siđoh iz kočije da bih ostatak puta prešla pešice.
To je verovatno bilo pomalo lakomisleno u ovoj damskoj odeći, mada me je većina ljudi u kraju poznavala.
Večernje sunce je bacalo poslednje zrake na krovove, kupajući sirotinjske četvrti u svojoj blagoj svetlosti. Ljudi su delovali manje prljavo, manje bolesno i manje siromašno. Usred ovog rumenog sjaja stajao je visok, snažan čovek plamenocrvene kose razbarušene na sve strane. Narandžasta nijansa na njegovim obrazima i bradi bila je trajna prirodna pojava, bez obzira koliko često se brijao. Osmehnuo mi se preko glava svih ostalih. Uzvratih mu osmeh. Garet O’Hara je bio zgodan Irac, dobrog srca i na šarmantan način naivan. Nije imao ni najblažeg pojma da polovina ženskog stanovništva Sent Džilsa redovno krišom gleda za njim.
Kao i mnogi moji susedi, za život je zarađivao tako što je krao sve što mu padne šaka. Te stvari su zatim prodavane u zalagaonici. Za razliku od svojih kolega, za svoj zanat je, međutim, bio izvanredno nadaren. Ta okolnost me je, na neki smešan način, istovremeno ispunjavala brigom i ponosom. Kao i svi drugi odavde, Garet je verovao da sam mlada udovica i medicinska sestra u Gajevoj bolnici - laži koje su objašnjavale nedostatak muža i moje medicinsko znanje kad sam lečila njihove infekcije, rane od noža, prelome i slične stvari. Kao protivuslugu za ovu vrstu pomoći, susedi su mi nudili prijateljstvo i zaštitu.
O’Hara mi je prišao još uvek se osmehujući.
„Ana! Bre, što si lepa!”, reče, a zatim naglo zastade i zamisli se. Bilo je očigledno kako mu mozak radi. „Jesi se ti to s nekim drugim… tipom našla?”, pitao me je, češući se po bradi i odmeravajući me od glave do pete.
Pokazah na njegovu obuću. „Imaš nove čizme.”
„Aha… da. Gde si bila?”
„To te se, Garete, ništa ne tiče. Ni ja tebe ne pitam gde nalaziš sve te stvari, je 1’ da?”
„Tačno je”, nakašlja se, još malo promisli, pa priđe za korak bliže, zračeći toplinom koja mi je dopirala do srca.
Tog trenutka, dok nisam obraćala pažnju ni na šta drugo osim njegovog lica, on me je zgrabio za ruku - kao lopov - i gledao je kako nežno deluje u
njegovoj velikoj ručerdi.
„Ne moš’ da se šetkaš ovuda i da tako izgledaš”, promumlao je.
„Naravno da mogu”, rekoh i uzmakoh za korak. Čvrsto me je držao za ruku i išao je za mnom.
„Vodim te kući”, odlučio je i krenuo da me otprati, pri čemu je delovao veoma srećno i nije rekao ni reč dok nismo stigli.
„Hvala ti, Garete”, stegla sam mu ruku i pogledala ga u lice.
„Šta radiš večeras?”, pitao me je umiljatim glasom, s pogledom kakav se ne zaboravlja. Nežan izraz lica bio je u šokantnoj suprotnosti sa njegovom snažnom pojavom - čovek kao od brega odvaljen, sa ramenima kao u bika i pesnicama poput maljeva. Uvek sam se pitala kako uopšte krade. Kako se provlači kroz male prozore i krije u uskim prolazima.
„Još ne znam”, odgovorila sam. Uhvatio me je oko struka i privukao sebi. Primetila sam da sveže miriše na sapun i sakrih osmeh u naborima njegove košulje.
„Da li ti noćas nešto planiraš?”, pitala sam kroz rupicu između dva dugmeta.
„Mislim da planiram”, reče i gurnu ulazna vrata.
„Garete, jesi li ti to upravo jednom rukom slomio bravu, dok očijukaš sa svojom dragom?”
„Hm…”, promrmlja on u moj šešir.
Uđosmo u sobu. Šaka mu je počivala na mojim leđima, dok je vrhom cipele zatvarao vrata. Zakoračio je i pritisao me uza zid. Uprkos nestrpljenju, ostao je nežan. Ipak je bio dvostruko teži od mene i mogao je da me zgnječi kao muvu. Ali to mu sigurno još nikad nije palo na pamet.
Garet mije pomogao da raskopčam mnoštvo dugmadi na haljini. Dok mi je razvezivao satenski korset, oteo mu se uzdah. Prsti su mu tražili tajne otvore na korsetu, a ja sam čula kako mu srce neobuzdano lupa dok je izvlačio svilene trake kroz rupice. Ispunjena očekivanjem, osluškivala sam šuškanje svile pod njegovim rukama i osećala njegov sve brži dah na svojoj koži dok sam mu skidala odeću.
Kada me je podigao, u očima mu spazih blesak nestrpljenja. Obavih mu bedra nogama i priljubih se uz meke malje na njegovim grudima. U Garetovim rukama sam mogla da zaboravim komplikovan splet laži koji sam oko sebe izatkala. Sa njim sam bila samo obična žena, koju voli običan čovek.
U malom ogledalu na drugoj strani sobe video se odraz njegovih širokih
leđa na svetlosti sveća. I čovek i svetlost su se ritmično kretali. Sve na njemu mi je istovremeno delovalo i nežno i grubo. Sa svojom narandžastom grivom, hrapavim jezikom i velikim šapama, ponekad me je podsećao na lava.
Sveća je gotovo već dogorela. Treperava svetlost dočaravala je zlatne iskrice na Garetovim maljavim grudima. Namotavala sam kovrdžice oko svog kažiprsta, lagano, jednu po jednu. Grudni koš mu se podizao i spuštao
mirnim, postojanim ritmom - a moje misli su letele daleko odatle.
Zamislila sam normalan život. To je zapravo bilo gubljenje vremena, ali predstavljalo je i nekakav eksperiment, sa različitim pretpostavkama, koji me je uvek vraćao na ono što sam sad bila.
Odabrala sam život pod maskom jer sam htela da budem doktorka. A time sam najverovatnije bila i jedina u Londonu. Naravno, nezvanično. Kakav je samo muškarac od mene postao! Naučila sam da govorim, hodam i ponašam se kao muškarac, i to sam usavršila toliko da niko nije sumnjao u moj pol.
Rascepila sam se na dve polovine: mušku, koju sam negovala tokom dana - doktor Anton Kronberg, ugledni bakteriolog - i žensku, tokom noći - Ana Kronberg, medicinska sestra s neprilično kratkom frizurom. Ali pošto sam živela u sirotinjskoj četvrti, gde većina ljudi novac zarađuje nelegalnim aktivnostima, moja podšišana kosa nije predstavljala nikakav povod za ogovaranje, baš kao ni moja veza sa irskim lopovom.
Garet se pomakao. Ruka mu je pronašla moju kičmu i krenula duž nje.
Pogledao me je, dahom mi dotakavši lice. Poljubila sam ga i sela.
„Nije li vreme?”, pitala sam ga.
„A?”
„Lopovska posla, Garete. Skoro je ponoć.”
„Danas neću”, progunđao je, a pogled mu pade na moj trbuh. Ruka je krenula za njim. Prstom je prešao preko ožiljka, pa reče nabravši čelo:
„Kad ćeš mi to ispričati?”
Sklonila sam ruku i ustala, zanemarivši pitanje.
„Boga mu, Ana!”, promumlao je. „Imaš u mengjxrverenja da neću da te polomim dok se krešemo, al’ sve drugo ostaje zatvoreno u toj tvojoj tvrdoj glavi!”
„Ćuti, Garete”, mirno sam odgovorila. „Mrzim kad to zoveš kresanje.”
„Pa šta je onda? Ti i ne pomišljaš da se udaš za mene.”
„Ama kakav si ti to licemer!”, siknula sam na njega. Zbunjeni izraz njegovog lica pokazao mi je da tu reč ne razume. Nisam se ni potrudila da mu objašnjavam. „Je T ti to iznenada brineš za moral, Garete? Kako ti sad pa to dođe? Tebi je sasvim u redu da provaljuješ u kuće i da polomiš svakog ko se ti se nađe na putu do plena, ali nije u redu da spavaš sa mnom, a da nismo venčani?”
Zurio je u mene, nesposoban da nađe reći. Trebalo mu je malo vremena da prihvati da mi uopšte nije stalo do toga da se udam. Nisam htela nikome da natovarim takvo breme. A nisam mogla čak ni da imam decu.
„Ja tebe nikada nisam lagao!” pobunio se.
Pogled mi se susreo s njegovim, i ostao prikovan sve dok mu oči nisu izgubile agresivni sjaj. Sedoh kraj njega. „Jesam li ja tebe ikad lagala, Garete? Nikad se nisam pravila da mogu da ti pružim više. Uvek sam ti govorila da ne mogu da odgovorim na sva pitanja. Znaš da ima stvari koje ne mogu ni s kim da podelim.”
„Nikada mi nisi rekla zašto”, reče hrapavim glasom.
„Ne, nisam”, grubo sam odgovorila mazeći ga vrhovima prstiju po obrazu. Zatvorio je oči. Ne zato što je uživao u dodiru, već od bola i razočaranja.
„Garete, ti si mi najbolji prijatelj. Dajem ti sve što mogu. Zar ti to nije dovoljno?”
Uzeo mi je ruku, posmatrao je, poljubio, na trenutak je razmišljao o tome, pa reče svojim dubokim glasom: „Ne, nije mi dovoljno.”
Htedoh da uzmaknem, ali on me je privukao bliže, obujmio me rukama i podigao na svoje krilo. Stegao me je na grudi i poljubio u usta. Bespomoćnost koju je osećao činila ga je očajnim i gladnim.
Pola sata kasnije vrata su se tiho zatvorila, a Garet se išunjao niz škriputavo stepenište. Sedela sam u krevetu, napeta kao luk, a njegov
nemi poljubac na obrazu pekao me je gotovo nepodnošljivo.
Ustadoh uzdišući, nasuh vode u umivaonik, pa se ispljuskah po licu i oprah. Ostatkom vode iz bokala ugasila sam žeđ. Navukla sam noćnu košulju. Po letnjoj vrućini osećaj pamuka na koži delovao je čudesno sveže. Dok su mi društvo pravile vrećica duvana, flaša brendija i čaša, raskomotila sam se u svojoj staroj naslonjači. Duvan sam uvila u tanku
rizlu, zapalila sam šibicu kresnuvši je o pod, zavalila se i uvukla dim duboko u pluća. Ostatak se vijorio visoko pod tavanicom.
Garet će me se ubrzo zasititi, u to sam bila sigurna. Naša veza mu je bila previše neodređena - ni voda, ni vino. Nazvao ju je kresanjem, i to me je naljutilo. A zašto, zapravo?
Oterala sam tu pomisao.
Alkohol mi je palio grlo, a u mislima se preneh u Gajevu bolnicu, gde sam radila od svog dolaska u London.
Mislila sam na Meri Higins, stidljivu medicinsku sestru koju kao da niko nije primećivao. Radila je na spratu iznad mog odeljenja i već oko pola godine mije na svoj tihi način pokazivala naklonost. Pokušavala sam da je ignorišem i verovala sam da će brzo odustati. Ali njeni pokušaji su, naprotiv, postajali sve otvoreniji. Jednom se kasno uveče ušunjala u moju laboratoriju. Kad sam primetila da mi prilazi s leđa, već je bilo prekasno. Bila mi je toliko blizu da je trebalo samo da se nagne napred. Kad sam se preplašeno okrenula, na usne mi je prilepila vlažan poljubac.
Užasnuto sam je odgurnula moleći je da bude razumna. Kad je otišla i kad me je prošlo iznenađenje, bilo mi je žao što sam je povredila. Pitala sam se da li je taj poljubac i nju mogao da odvede u zatvor. Verovatno da ne jer nije znala da sam žena.
Živeći preobučena u muškarca stekla sam daleko širi uvid u čovečanstvo. Mogla sam da posmatram muškarce i žene u njihovim ulogama, dok sam ja sama stavljala jednu ili drugu obrazinu i kretala se u oba sveta, od kojih je svaki imao svoje konvencije. Ponekad me je obuzimala neobuzdana želja da ih sve ubedim da promene uloge. Kako li bi se svet tada promenio, pitala sam se.
Oduvek sam postavljala previše pitanja i previše razmišljala. Možda sam zato i postala naučnica? Da bih u svem tom haosu pronašla smisao. Još nikad, naime, nisam osećala da stvarno pripadam ljudskom rodu.
Zapalih drugu cigaretu i nasuh sebi još brendija. Noćni vazduh je postao svežiji. Obuhvatila sam kolena rukama i gledala u plafon. Mrlje koje su se na njemu nalazile skrenuše mi misli ka Holmsu. Na pomisao koliko je taj čovek čudan, morala sam sama sebi da se nasmejem. Nisam li zapravo ja bila ta koja je čudna?
Uz uzdah zarih lice u šake, suočavajući se sa činjenicama: bila sam žena preobučena u muškarca. Bila sam naučnica i doktorka, s kojom se povremeno konsultovao i Skotland jard. I pokušavala sam da razotkrijem
zločin o kome Skotland jard ništa nije znao, radeći na tom slučaju zajedno sa Šerlokom Holmsom. Pa dobro sad, pored toga sam se još i kresala sa profesionalnim lopovom, koji je verovao da sam medicinska sestra. I imala sam penis na vezivanje.
„Čudna” nije ni iz daleka bilo dovoljno da se sve to opiše!
Sručih ostatak brendija i bacih cigaretu u hladan kamin, pitajući se na koju obalu će me život jednog dana izbaciti.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Đavolov osmeh - Aneli Vendeberg
POGLAVLJE 8
Još je bilo rano jutro kada se Volas Makfadin stuštio na moje odeljenje, crven u licu, još izdaleka me zovući po imenu. Digoh ruke da bih ga utišala; čovek ipak ne može tako da urla dok utrčava u prostoriju punu
bolesnih i napola usnulih pacijenata.
„Mnogo se izvinjavam! Ja i još jedan student, Ferli, našli smo nešto!”, rekao je malo tiše prilazeći mi, a zatim je iz džepa iščeprkao komadić papira.
„Rekli ste da treba sve pažljivo da ispitamo da bismo otkrili nešto o priči. Čovek koga smo prošle nedelje secirali - Ferli i ja smo danas na praktikumu iz anatomije dobili njegovu desnu podlakticu i šaku. Drugi su imali ostale delove, pa sam video glavu i torzo, tako da znam da je to bio on.”
Makfadin je govorio prilično brzo.
„Dakle, počeli smo da seciramo šaku, još stisnutu u pesnicu, i pronašli smo ovo!”
Pred nosom mi je mahao komadom papira. Iz hartije je strujao slatkasti smrad raspadanja, pomešan sa mirisom kreozota. Uzeh mu cedulju na kojoj je debelim, razmazanim slovima bila ispisana samo jedna reč:
„Očigledno je napisana komadom drvenog uglja. Vrlo zanimljivo, gospodine Makfadine, hvala vam!”
Makfadinovi obrazi se još više zacrveneše. Revnosno se osmehivao.
„Verujete li da možete da otkrijete ko je bio i odakle je došao?”
Odmahnuh glavom. „Nije baš verovatno. Ne verujem ni da je bio sasvim pri sebi dok je ovo pisao. Ne znam čak ni šta bi to uopšte moglo da znači. Ali razmisliću o svemu i javiću vam ako dođem do nečeg važnog.”
Sa ostacima ponosa što je pronašao nešto zanimljivo mešalo se razočaranje. Zahvalih mu se još jednom, a zatim odoh u svoju kancelariju da napišem telegram:
Šerloku Holmsu, Ulica Bejker 221 b: Nešto našli. Ako vas
interesuje, vidimo se u sedam kod Kerola, na obali A. K.
Sedela sam za stolom u zadnjem uglu kafane Kerol.
Prostorija je bila osvetljena slabom svetlošću sveće. Oko 7.20 osetih kako mi se stomak buni i reših da naručim nešto. Baš u tom trenutku, u prostoriju je umarširao Holms, seo za sto i radoznalo me pogledao.
„Znam da ste prilično zauzeti mnogo interesantnijim stvarima od ovog čudnog slučaja”, rekoh. Usta su mu se stegla u tanku liniju.
„Otvoreno govoreći, gospodine Holmse, siguran sam da svet zločina krije bezbroj zagonetki znatno fascinantnijih od ove. Pa ipak, ovo nas vodi za korak bliže rešenju. Pod uslovom da uopšte imate pojma šta bi moglo da znači.”
Raširila sam cedulju, a on je uze svojim šiljatim prstima, podiže je do samog lica i namršti se.
„Jedan od mojih studenata je to našao na vežbama iz anatomije.”
Zinuo je da nešto kaže, ali ja ga presekoh: „Secirao je desnu ruku Velike Čizme.”
Holmsove oči sevnuše, a šakom lupi o sto. Nakon glasnog udarca usledila je tama - jer je prevrnuo svećnjak.
„Oprostite.” Podigla sam sveću s poda, zapalila šibicu i prinela je fitilju. Primetila sam kontrast između tople svetlosti i njegovih srebrnosivih očiju, pa skrenuh pogled.
Kelner se pojavio, koračajući brzo kao da ima točkove na cipelama.
Nažvrljao je naše porudžbine na nekakvoj cedulji, pa otklizao natrag.
„Gospodine Holmse?”
„Hm?”
„Imate neku ideju?”
Ćutke je izvukao lupu iz kaputa, približio sveću i proučavao hartiju.
„Hm… Nema otisaka prstiju. Koristio je drveni ugalj, vrlo mek materijal. Razmazano i nečitko…”
A zatim se uspravio i seo ćutke. Pogled mu je bio uperen u neku daleku tačku, usne su se polako micale, a čelo mrštilo. Kad nije bilo nikoga, verovatno je razgovarao sam sa sobom.
Kelner nam je doneo tanjire s hranom, ali Holms kao da ga uopšte nije primećivao.
Kad se vratio u stvarnost, bila sam gotovo već završila s jelom. „Da li
mislite da u Berkširu može da se čuje zov zlatne vuge?” Brzo progutah poslednji zalogaj da se ne zagrcnem. Kratko sam razmislila. „Ludnica Brodmur? Žao mi je, ali to teško mogu da zamislim…” Odmahnuh glavom.
„Ustanova je ogromna i pod velikom je stražom; da bi se bekstvo zataškalo, moralo bi da bude uključeno mnogo ljudi.”
„Pa ipak, na cedulji se mogu raspoznati slova B…UR”, uzvratio mi je.
„Ona dvojica su bila u Čertsiju, a jedan od njih bio je ozbiljno bolestan i vrlo slab. Usuđujem se da tvrdim da pre toga nisu mogli putovati više od dvadeset milja. U prečniku od dvadeset milja od Čertsija imamo samo četiri mesta čije ime počinje sa B: Breknel, Bagšot, Brukvud i Brodmur, a B…UR odgovara samo ovom poslednjem.”
„A šta ako je napisao nekakvo ime?”
„Postoji i ta mogućnost. Ali pretpostavimo najpre da je bio dovoljno inteligentan da ne napiše ime osobe. Njega bi bilo mnogo teže pronaći nego mesto. Ako su obojica zaista bila u Brodmuru, tamo zaraženi kolerom i tetanusom, a zatim pobegli, imamo interesantnu situaciju, i postavlja se pitanje zbog čega to nije prijavljeno Skotland jardu. Nešto se prećutkuje!”
Holms se maksimalno skoncentrisao. Nekom ko ga ne poznaje mogao je delovati mirno i gotovo kruto, ali čitavo telo mu je bilo u akciji - mnoštvo sitnih i vrlo brzih pokreta: pogled koji se neprestano menja, stiskanje usana, uglovi usana koji se blago trzaju naviše ili naniže, šake koje je čas stezao u pesnicu, a čas puštao da opušteno leže na stolu, disanje koje je postajalo čas brže, čas sporije. Bukvalno je treperio.
„Izgleda kao da su ta dvojica bila žrtve nekakve medicinske grozote”, reče. „Obojica su izgleda namerno zaražena tetanusom, što bi bilo užasno. Mislim da je vreme da posetimo ludnicu u Brodmuru, zajedno sa mojim starim poznanikom, inspektorom Lestrejdom.”
Zavalio se u stolici, gledajući me s iščekivanjem.
„Kada?”
„Sutra ujutro.”
„Žao mi je, ali tada moram da budem u bolnici. Pored toga, ja vam i ne trebam. Ali naravno da me interesuje kako će čitava stvar ispasti. Možemo li da se nađemo sutra posle racije?”
„Sada se, dakle, radi o raciji?”, reče on.
„Zvuči uzbudljivije nego samo poseta.” Nasmeših se iskrivljenim osmehom.
„Pa dobro. Onda ćemo se naći kod mene, sutra uveče u osam. Gospođa
Hadson će nam spremiti večeru.”
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Đavolov osmeh - Aneli Vendeberg
POGLAVLJE 9
Tačno u osam zakucala sam na vrata od tamne hrastovine, a gospođa Hadson mi je otvorila. Delovala je napeto. Stepeništem su odzvanjali zvuci violine. Iznenadila me je žestina s kojom je Holms svirao. Stavila sam prst na usta, a gospođa Hadson mi klimnu. Popela sam se uz sedamnaest stepenika pokušavajući da, se setim koji od njih malo škripi. Sedoh na onaj najviši i naslonih glavu na vrata. Zatvorenih očiju i načuljenih ušiju slušala sam La tempesta di mare. Bilo je to moje omiljeno Vivaldijevo delo, a Holms je u njega uneo takvu snagu da mi je srce poskakivalo poput lososa
izbačenog na obalu.
Završio je muzički komad, i ja već ustadoh da aplaudiram, kada on započe saprestom. Ruka mi je lebdela iznad kvake, ali nisam se usuđivala da se pomerim. Zato i nisam posećivala koncerte - znala sam da bih se na njima zarozala od plakanja.
Violina ponovo zamuče i začuh Holmsovo gunđanje: „Pa, kad nameravate da uđete?”
Lagano sam spustila ruku na kvaku i automatski je pritisla. Trenutak pre nego što mi se lice pomolilo na vratima, obrisala sam suze s obraza.
„Hvala vam, bilo je veoma lepo”, rekoh promuklim glasom, pitajući se kako li je kog đavola primetio da sam tu.
„Drago mi je; mada je na kraju bilo pomalo nategnuto.” Holmsov izraz lica bio je neobuzdani a kosa mu se beše pomalo nakostrešila.
„Svirali ste naprosto čudesno!” Zbunjena sopstvenim rečima, skrenuh pogled i promenih temu. „Racija je propala?”
„U Brodmuru nema ničeg neobičnog”, reče on naslanjajući violinu na pisaći sto, bolje rečeno na gomilu papira. Posegao je za nekakvom persijskom papučom, za koju se ispostavilo da je zapravo duvankesa. Pod drugim okolnostima bih se glasno nasmejala. Sada sam to samo propratila mračnim pogledom. Napunio je lulu, seo i počeo da puši.
„I šta sad?”, pitala sam.
„Ništa. Stavio sam slučaj ad akta”, reče, a svaku reč mu je pratio oblak plavog dima.
Na trenutak sam ga gledala ne verujući svojim ušima. Nije se činilo ni da se dosađuje ni da je razočaran, već da je besan. „Recite mi, gospodine Holmse, jeste li Vivaldija svirali zato što niste znali kako da mi laž
servirate na takav način da vam poverujem? Ili vam je pak teško da me slažete? Ovo poslednje zaboravite; glupa pretpostavka.”
Lagano je odvojio pogled od plafona i upiljio se u moje lice.
„To je teška optužba!”
„Tvrdite li da nije tačna?”
„Svakako!”
„Pazite dobro, gospodine Holmse. Nisam ja ta koja vaše slike baca kroz prozor.” To je trebalo da bude šala, ali nije postigla željeni efekat. Samo su mu se oči suzile i naklonio mi se.
„Mislim da je vreme da krenete, gospođice Kronberg.” Primetila sam da je izostavio moju titulu.
„Mislim da je vreme da se odvezem do Brodmura, Holmse.”
„Radite ono što mislite da treba”, rekao je opušteno. Zavalio se u naslonjaču i ponovo počeo da posmatra plafon.
„To u principu i radim. Vidimo se u Berkširu”, odgovorih mu i samo malo otvorih vrata. Iznenada je skočio sa naslonjače, a njegova duga ruka je sunula i ponovo ih zalupila. Bila sam zarobljena.
„Ometate mi istragu i moram da insistiram na tome da Brodmur prepustite meni.” Kao da je otvorio neka druga vrata i pokazao mi opasnost koja vreba iza njegovog mirnog lica. Kao da sam zabasala u kavez s jaguarom.
„A kako vam to ometam istragu? Pre bih rekla da sam vam dosad pomagala da u njoj napredujete.”
„Niste. Svaki vaš predlog, svaki zaključak, svaki nagoveštaj odavno sam već znao. Pustio sam vas da verujete da možete nešto da doprinesete u ovom slučaju.”
„Zbog čega?”
„Bilo mi je zabavno”, reče, dok sam ja osećala kako me svrbe prsti.
„A sada vam je dosta budale?”
„Tačno tako.” Još se nije micao. „Da li bi sada trebalo da vičem i zovem policiju?”, upitah s dosadom u glasu.
„Molim vas, učinite to. Imam da im ispričam zanimljive stvari o vama.”
„Ne verujem vam nijednu reč.”
„Vreme je da me upoznate.” Stajao je nepomično, a nadmoć mu je zračila iz svih pora. Stvarno je bio dobar glumac.
„Čudnovato”, rekoh tiho podižući pogled ka njegovom licu. Razdvajalo nas je samo nekoliko santimetara. „Imala sam utisak da ću te potpuno
upoznati. Mislila sam da bih mogla da dodirnem tvoju dušu.” Kažiprstom mu dotakoh košulju, tamo gde kuca srce. Pogled mu zatitra, ruka pade sa kvake i ja se iskradoh napolje.
Kod kuće sam na brzinu nešto pojela, obukla prostu odeću i čvrste cipele, i spakovala hranu i ćebe za noć. Kuću sam napustila tačno na vreme da uhvatim poslednji voz za Kroutorn, ali pre toga sam svratila kod Gareta da od njega pozajmim uže. Pomalo zbunjeno me je gledao dok sam
mu objašnjavala da moram da se popnem na neko drvo.
U Kroutorn sam stigla neposredno pre ponoći. Oblaci behu prekrili Mesec, savršeno vreme za provalnike. Kad sam sišla iz voza, primetila sam Holmsa. Nije me iznenadilo što je tu. Držao se na odstojanju i uzajamno smo se ignorisali.
Nakon nekih četvrt sata stigla sam do ruba šume, uvukla se u žbunje i sakrila iza jednog drveta. Osluškivala sam, i ubrzo začuh kako se približavaju lagani koraci. To je morao biti Holms. Brzo svukoh cipele i čarape i natrpah ih u ranac, koji sam čvrsto privezala na leđima. Morala sam da izbegnem svaki šum koji bi eventualno proizvelo pomeranje stvari u njemu. Zavrnula sam nogavice. Holms je bio odmah iza mene. Da je pružio ruku, verovatno bi mogao da me dodirne po ramenu.
Sagoh se i počeh da trčim. Iza sebe sam čula tihi uzvik „Ana!”, i morala sam da se nasmejem. Dakle, ipak je mogao da izgubi prisebnost!
Veliki deo detinjstva provela sam u šumi koja je rasla oko našeg sela. Holms nije mogao da me stigne. Gradski čovek nije imao šanse protiv mene u takvom okruženju.
Posle nekoliko minuta šuma se proredila. Iznenada se ukaza spoljni zid ludnice Brodmur, koji se uzdizao u nebo. Lagano sam trčala duž njega dok nisam pronašla drvo koje je moglo da posluži mojoj svrsi - moćni hrast, gromom rascepljen nadvoje. Jedan deo je još bio živ, a jedna od debelih grana sezala je preko zida.
Dočepah se drveta i priljubih uz deblo, nogama obuhvatajući debelu granu. Ludnica je ležala poda mnom kao nekakav mali grad. Dobro sam poznavala to mesto. Jedno od mojih prvih zaduženja kao epidemiologa bila je godišnja higijenska inspekcija Brodmura.
Levo od mene nalazila se glavna zgrada, koju je Holms verovatno danas posetio. To je bila najstarija zgrada, sa najnižim stepenom obezbeđenja, za
žene. Tu su smešteni bezazleni ženski sitni kriminalci, koji pate samo od depresije, ili od nekog nervoznog tika. Dalje desno ležalo je pet blokova za muškarce, sagrađenih godinu dana nakon prvog bloka. I tu je većina stanovnika bila bezazlena.
A zatim, sasvim desno, stajala su dva objekta pod visokim obezbeđenjem, jedan za žene, a drugi za muškarce. Mnogi od njih bili su duševno obolele ubice, koji su svoju dnevnu porciju ovsene kaše dobijali kroz kapak na vratima ćelije.
Još dalje je stajao visok dimnjak, koji se nad objektom uzdizao poput nekog spaljenog debla - centralna ložionica. Pitala sam se da li bi to mesto tokom letnjih meseci moglo da posluži kao skrovište.
Nakon izvesnog razmišljanja odlučila sam da najpre pogledam zgrade pod visokim obezbeđenjem, koje su ležale nešto dalje od ostatka kompleksa i bile vrlo prikladne za tajne mahinacije. Možda bih tamo mogla da doznam nešto o medicinskim eksperimentima u Brodmuru, a da ne padnem šaka dvojici ljudi iz obezbeđenja. Obojica su bila naoružana palicama i revolverima.
Čuh tiho pucketanje i pogledah dole. Razabrala sam mršavu mušku figuru. Iznenadilo me je kako se lako i tiho kreće u tami. Činilo se da Holms traži moje tragove. Radoznalo sam ga posmatrala. Šta li može da vidi u ovom mraku? Zemlja je bila suva, a ja sam išla bez cipela. Zadržala sam dah i čekala da se sagne. Ali on to nije učinio. Pošto je nestao iza ugla, skinuh ranac i pričvrstili ga za drvo. Balansirala sam na grani, s užetom u ruci. Uže sam vezala za granu, iznad zida visokog preko pet metara, da bih se zatim spustila niz njega. Unutrašnji zid je bio visok tek oko metar i šezdeset santimetara i nije ga bilo teško preći.
Svoje suviše belo lice natrljala sam blatom, pa krenuh dalje. Jednim skokom sam se dokopala gornje ivice zida i izvukla gore.
Oprezno se osvrnuh oko sebe. Na trenutak sam oslušnula. U ludnici je vladao mrtvi muk. Mesec se pomolio među oblacima i iznenada sam postala vrlo vidljiva. Spustila sam se s druge strane zida i potrčala nekoliko metara duž njega. Žbun je nudio izvestan zaklon. Pitala sam se šta li Holms ovog trenutka radi. A takođe i šta to uopšte radim ja - žena preobučena u muškarca, koja upada ni manje ni više nego u ludnicu!
Oterala sam tu pomisao, spremna da krenem, kad se u blizini oglasi šumska sova ušara. Pritiskajući srce pesnicom nekoliko puta sam mirno udahnula, a zatim potrčala do svog sledećeg zaklona - male drvene ograde,
sasvim blizu objekta za muškarce sa visokim obezbeđenjem. Oprezno sam se prišunjala zgradi i priljubila uza zid. Tu se nalazio prozor, dovoljno nisko da bih mogla da ga dosegnem. Pogledala sam unutra i progutala pljuvačku.
Očekivala sam ćelije. Poslednji put kada sam bila ovde, taj blok se sastojao od paralelnih nizova pojedinačnih ćelija. Tu su živele duševno obolele ubice, koje nisu imale nikakav društveni kontakt, nisu čak ni obedovale zajedno. Ti muškarci su bili izuzetno opasni i držani su izolovani u svojim ćelijama, koje nikad nisu napuštali. Sada sam, međutim, videla da je blok potpuno preuređen - tamo gde je nekad bio niz ćelija sada se nalazila velika dvorana. Nisam videla nikoga, ali kad sam spazila brojne bolničke krevete niz leđa mije krenula hladna jeza: na svakome od njih nalazila su se četiri okova, dva za ruke i dva za noge.
Dvorana je delovala čisto. Kao da je nedavno očišćena.
Teška srca sam se zaputila ka ženskom objektu kad mi u oči pade svež trag točkova na travi. Kola mora da su bila prilično teška, jer su tragovi uprkos suvom tlu bili zaista duboki. Odveli su me do mog narednog cilja. Stomak je počeo da mi se grči od mračnog predosećaja. Zašla sam za ugao i ugledala - centralnu ložionicu. Teška gvozdena vrata bila su širom otvorena, a sjaj vatre padao je na razrovani travnjak.
Primakla sam se, još se držeći odgovarajućeg zaklona. Iz unutrašnjosti zgrade čuli su se glasovi koji su se odbijali o debele kamene zidove. Jedan od njih bio je hrapavi glas Nikolsona, glavnog nadzornika Brodmura, ali koliko god da sam naprezala sluh, nisam razumela nijednu reč.
Pogledala sam kroz vrata u prostoriju sa velikom peći. Jedan čovek je govorio - bio je to Nikolson, dok je drugi lopatom ubacivao ugalj, a još dvojica su, jednu za drugom, u vatru bacali teške vreće. Težina vreća i pregib u sredini davali su nagoveštaj šta je u njima. Čudnovato, ali moj razum je ove informacije primio bez i najmanjeg uzbuđenja. Tek kad mi se u nozdrve uvukao slatkasti dim iz peći, preplavile su me drhtavica i jeza.
Teško dišući pritiskala sam lice rukavom, a kolena sam čvrsto obgrlila rukama. Želja da utrčim unutra i da Nikolsonu iskopam oči bila je prejaka. Trebalo mi je malo vremena da se saberem. Nisam mogla da uradim ništa, osim da se tiho iskradem.
Dok sam trčala preko travnjaka, knedla u grlu mi je otežavala disanje. Pronašla sam hrast i konopac koji je sa njega visio i popela se. Gore sam legla potrbuške na jednu debelu granu i počela da plačem.
Više bih voleo da ste ostali u Londonu”, reče smireni glas.
Srce mi je na trenutak stalo, a onda ugledah Holmsa kako sedi na istoj grani leđima oslonjen o stablo.
„Ostavi me na miru”, procedila sam, ustala i progurala se kraj njega.
„Čekaj”, zatražio je.
U tom trenutku nisam mogla da podnesem njegovo društvo. Bolje rečeno, ničije društvo. Prebacila sam ranac preko ramena i spustila se niz drvo. Dozivao me je prigušenim glasom. Krenula sam pravo ka malom proplanku koji mi je ranije zapao za oko. Kada su Holmsovi đonovi dotakli šumsko tle, već odavno sam bila daleko.
Pošto sam neko vreme trčala, tako da mi se činilo da će mi pluća pući, stigla sam do malog jezera u tresetištu - okruglog, crnog jezerceta površine meke poput pliša, okruženog žbunastom travom, žbunovima brusnice i svetlozelenom tresetnom mahovinom. Bacila sam ranac u travu i svukla se. Ovde sam se osećala skoro kao kod kuće. Svi navodno znaju da tresetišta znače sporu smrt, što je još jedna od besmislenih predrasuda naše rase. Za mene je tresetište značilo lepotu i samoću. Gotovo niko ne bi zalutao ovamo, a ni Holms nije predstavljao izuzetak.
Tresetno tle oko mene ljuljao se sa svakim mojim korakom. Ovo talasasto kretanje prenosilo se do tri metra u svim pravcima. Oprezno sam gazila samo po čvrstoj, žbunastoj travi. Sela sam, a biljni pokrivač je utonuo poda mnom i lagano me spustio u jezero. Ispruženim nožnim prstima nisam mogla da dodirnem dno, što je značilo da je jezerce dovoljno duboko za ronjenje. Zaronila sam.
Svuda unaokolo bilo je crnilo, a hladna voda je sa mog tela spirala smrad, a sa moje duše slike leševa spakovanih u vreće, ljudi koje bezobzirno bacaju u usplamtelu vatru.
Pluća su mi protestovala, grudni koš se trzao željan da udahne svež i da izbaci ustajali vazduh. Ponovo sam zaronila. Na trenutak pre no što me je svu obuzelo crnilo, glava mi izbi na površinu vode. Pluća su radosno pozdravila noćni vazduh berkširskih šuma.
Pažnju mi je privuklo kretanje na obali. Neko je žurno skidao odeću, da bi naglo zastao kad sam pogledala u njegovom pravcu. Morala sam da zapamtim da više ne smem da ga potcenjujem. Dok je Holms ponovo navlačio pantalone, zaplivala sam natrag ka gomili svoje odeće. Nije se
usudio da stupi na zanjihani biljni pokrivač, a ja sam se pitala nije li možda hteo da me spase.
„Bilo bi mi drago da imam malo privatnosti”, rekoh mu. Nije se micao, a lice mu je odavalo odlučnost. Kakva drskost! „Holmse, moram li da te podsetim da bi se svaki drugi džentlmen sada diskretno povukao?”
„Nema nikakvog razloga da me podsećaš na lepo ponašanje. Otići ću, ali pod jednim uslovom: da saslušaš šta imam da ti kažem.”
Frknula sam zbog tolike drskosti. „Nemaš ništa sa čim bi mogao da pregovaraš.”
Na trenutak je razmišljao. „Ne bi se usudila!”, uzvratio je kao da ga to pomalo zabavlja.
Nema on pojma! Rukama sam se već uhvatila za dva busena trave i izvukla iz vode. Holms ustuknu dva koraka. Prizor gole-golcate žene izgleda da ga je ipak malo uzdrmao. Polako sam se uspravila i pogledala ga pravo u lice.
Okrenuo se i udaljio, stisnutih pesnica.
Otresla sam sa sebe vodu i gnev, prešla preko ustalasanog ruba jezera do svojih stvari i obukla se.
Vraćajući se u šumu, zatekla sam Holmsa. Stajao je leđima oslonjen o drvo, ruku skrštenih na grudima. Ćutke smo hodali jedno kraj drugog dok nismo pronašli mesto na kom smo mogli da sednemo. Izvukla sam iz ranca ono malo hrane što sam ponela i ponudila ga.
„Najpre bih nešto kazala, ako smem.” Klimnuo je glavom.
„Dosta mi je tvojih igrica. Šta god imaš da kažeš, molim te, budi kratak. Ako steknem utisak da nisi iskren, ili da namerno izostavljaš detalje, otići ću.”
Nije reagovao, već je samo gledao pravo u šumu. A onda poče mirno da priča: „Prošle zime sam istraživao jednu krađu i platio sam grupi uličnih mangupa da prate osumnjičenog. Čovek je ubijen, ali jedan od dečaka je video ubicu. Dva dana kasnije dečko je nađen prebijen na smrt, a utroba mu je bila razvučena na sve strane. Imao je samo jedanaest godina.”
Holms je sedeo nepomično. Polako sam počela da shvatam zbog čega nije hteo da me uključi u istragu. Pretpostavljala sam da se osećao nadmoćnim i da nije hteo da prihvati pomoć od žene. Bilo je glupo što sam gajila predrasudu da svi muškarci smatraju žene ljudskim bićima drugog reda. Pogledala sam ga.
„Zakleo sam se da nikad više neću zbog nekog slučaja ugroziti ljudski život”, kazao je konačno.
„Hvala ti”, tiho rekoh i ponudih mu čašu brendija. Prihvatio je bez reči.
„Žao mi je”, rekla sam blago, „zbog tebe i zbog tog dečaka.”
Pesma cvrčaka je polako zamirala. Očigledno im je bilo vreme da pođu na počinak. Ja sam, međutim, bila potpuno budna.
„Misliš da je trebalo da budeš pametniji”, nastavila sam slabim glasom,
„i to baš često misliš.” Ovo nije bilo sročeno kao pitanje. Okrenula sam se k njemu i dotakla mu ruku. „Iz grozota ne može da se nauči ama baš ništa.”
Pogledao me je, najpre upitno, a već trenutak kasnije hladnim i tvrdim pogledom.
„Žao mi je, nisam htela da te ponizim”, rekoh.
„Ni nisi”, odgovorio je, još uvek odsutno. Polako mi je postajalo jasno da ga je nekad davno neko sigurno veoma mnogo povredio. Niko se ne rađa nepoverljiv, već u najboljem slučaju takav postaje.
Ponovo sam napunila čašu koju je držao u ruci. Klimnuo je, popio gutljaj, pa je pružio meni. Iskapila sam ostatak’
Dugo smo ćutke sedeli jedno kraj drugog. Jeli smo, pili i razmišljali, dok ja ne prekidoh tišinu: „Plamen je bio beo.”
„Da, video sam.”
Nije imalo nikakvog smisla zvati policiju. Beli plamen gori takvom silinom da se kosti, pa čak i zubi, u roku od dvadeset minuta pretvaraju u pepeo.
„Šta si još video?”, pitala sam ga.
„Otprilike isto što i ti. Pratio sam te.”
„Ti si sasvim neobičan detektiv. Mogu da shvatim da imaš osećaj da ti stojim na putu.”
Iznenađeno me je pogledao.
„Ali ja ipak”, nastavila sam, „neću dopustiti da me odvratiš od istrage. Ovaj zločin me se lično tiče. Ti ljudi eksperimentišu sa izuzetno opasnim bakterijama; ko treba da ih zaustavi ako ne najbolji bakteriolog u Londonu?”
„Imaš nekakav plan”, konstatovao je.
„Da. Obe žrtve su zaražene tetanusom, a jedna od njih uz to još i kolerom. Odsad ću svoja istraživanja usredsrediti na tetanus i time postati tako zanimljiva da će me onaj ko stoji iza ovoga, ko god to bio, u jednom trenutku posetiti. U ovo mora da je umešan čitav niz lekara, a neki od njih
će, pre ili kasnije, hteti da iskoriste moje stručno znanje.”
Holms je glasno uzdahnuo, ali ubrzo zatim reče: „To je pametno.” Trebalo mi je malo vremena da to prihvatim.
„U Brodmuru su”, dodao je, „uništili sve dokaze, i trebaće im nešto vremena da počnu ponovo. Izabraće ljude za eksperimente, a prilično sam siguran da će ih potražiti po ubožnicama.” Njegov lukavi osmeh mi je govorio da i on ima plan.
„Kako nameravaš da uđeš u ubožnice?” Pogledao me je izazivački.
„Verovatno ipak ne kao beskućnik?”, rekoh.
„Zar se ta strategija prosto ne nameće?” Moje pitanje kao da ga je malo razočaralo.
„Nameće se. Samo što mi je malo teško da te zamislim u ritama.”
Široko se nasmejao, upalio je šibicu i na svetlosti plamena pogledao na sat. Bilo je već prošlo dva i noć je postala sveža.
Negde u blizini ponovo se oglasila sova. Raširila sam svoje ćebe, primakla se Holmsu i oboma nam njime prekrila noge.
„Šta se jutros desilo u Brodmuru?”, pitala sam.
Holms je nešto posiktao kroz zube, pa reče: „Nikolson je bio upozoren i imao je čitavu noć da ukloni ono najupadljivije. Bilo je tako očigledno, ali Lestrejd ništa nije primetio, kao i obično.”
Prizor Nikolsona koji nadgleda spaljivanje leševa ponovo mi se uvukao u misli, i sva sam se naježila. „Ko je upozorio Nikolsona? “
„Gibson. “
„Molim? “
„Mislio je da je strašno pametan, pa je tamošnjoj policiji poslao telegram moleći ih da mu obezbede pojačanje za raciju idućeg jutra. Pošto je to učinio uprkos mojim uputstvima, nije se usudio da mi pre polaska kaže. Policajac koji je primio telegram Nikolsonov je sinovac. I naravno da je upozorio strica. “
„Sranje! Hoću da kažem… Izvini… htela sam da kažem dođavola. Žao mi je, ponekad sam baš praznoglava. “
„Šta kažeš? “
„Praznoglava”, rekoh i kucnuh se kažiprstom po čelu. „Prazna glava. “
Udario se po kolenima i nasmejao, a zatim je stavio ruku na lice da priguši smeh. A onda ozbiljno reče: „Mislim da je tvoja glava puna do vrha. “
Posramljeno sam ućutala.
U međuvremenu smo popili polovinu brendija, a Holms je žalio što mu nema lule. Izvukoh svoju duvankesu. Posmatrao je kako zavijam cigaretu, čvrsto umotavajući iseckanu smeđu biljku u hartiju, kako jezikom prevlačim preko ivice i sa obeju strana čupkam suvišni duvan. Ponudila sam ga i on je bez reči prihvatio, a onda zavih i sebi jednu.
„Smem U da pitam nešto lično?”, oprezno je rekao.
„Probaj”, odgovorila sam uzimajući još gutljaj brendija i spremajući se za ono što će sad verovatno da usledi.
„Odakle ti taj dugački ožiljak na stomaku?” Uvukla sam glavu u ramena.
„Žao mi je. Nije to trebalo da pitam. Pogotovo u tako čudnoj situaciji”, rekao je i pokazao na naše noge pod ćebetom.
„Kad bih ti dve nedelje dolazila u kuću da te lečim od zapaljenja pluća, bilo bi još čudnije.”
„Verovatno.”
Ovaj opušteni ton mije pomogao da odahnem. „Podseća te na Trboseka?”, pitala sam.
„Da. Već izvesno vreme se čudim tvom velikom interesovanju za ta ubistva, i zbog čega si razvila sopstvenu, moram da kažem sasvim održivu, hipotezu. Pretpostavljam da je tvoje interesovanje lične prirode. A noćas sam video i ožiljak.”
„Dobar zaključak”, rekoh promuklim glasom i na trenutak pogledah gore u drvo. A onda sam počela da mu pričam o najstrašnijoj noći svog života.
„Odbranila sam disertaciju. Održali smo malu proslavu, pa sam se kasno uveče zaputila kući. Trojica kolega sa studija zavidela su mi na uspehu. Već duže su me držali na oku i svake noći su me pratili ulicama. Opkolili su me u jednom tesnom sokaku. Rekli su da ne treba da se plašim jer hoće samo da vide koliko mi je kurac mali. I da kod takvog štrebera kao što sam ja mora da je baš majušan. Naravno, otkrili su da ga uopšte nemam. Najpre su bili šokirani, ali zatim su shvatili koliko su srećni - nikad ih neću odati.” Duboko sam udahnula.
„Svi su me silovali. Jedan nije mogao da postigne erekciju, pa je upotrebio nož da me obeleži. Ne da bi me ubio, već samo da moć koju nije imao nadomesti drugačijom. A hteo je i da mi ostavi uspomenu na sebe i na tu noć. Kao da bih inače mogla da zaboravim.” Progutala sam pljuvačku.
„Nikada neću moći da imam dece.”
Holms je sedeo ukočeno i videla sam da su mu zglobovi na šakama pobeleli dok je rukama stezao kolena.
„To je prošlo. I ne progoni me više.” Iznenađeno je digao pogled.
„To je moj život. Kako bih mogla da ga živim da sam puna mržnje?”
„Ali pustila si ih da odu. Zašto? Da bi i dalje mogli da siluju?”, pitao me je. Nije me povredilo što mu je ton bio pomalo optužujući. Osećala sam se čudno smireno.
„Ne. Znaju da moraju pristojno da se ponašaju.”
„Ali ti živiš u Londonu”, primetio je.
„Imam ja prijatelje. Javili bi mi ako dođe vreme za posetu.” Sumnjičavo me je gledao.
„Još me nisi video kad sam besna”, rekoh.
„Ne?”
„Ne. Dve nedelje posle tog… incidenta, skratila sam cev na očevoj lovačkoj puški, spakovala je pod jaknu i posetila gospodu. Onaj što je upotrebio nož najviše me je naljutio. Morala sam da mu pucam u desno stopalo da bih ostavila utisak. I danas hramlje. Druga dvojica su mi odmah poverovala kad sam im rekla da ču ih tom puškom uštrojiti ako ikad budem čula da su takli neku ženu bez njenog pristanka.”
Holms podiže obrve.
„Jesi li šokiran?” šapnula sam.
„Ne.”
Njegov odgovor je došao suviše brzo da bi bio uverljiv, što je i sam primetio. Neko vreme je gledao u noćno nebo, a zatim promumla:
„Komplikovano je to.”
Čekala sam, ali nije se vratio na tu temu. Čudno, ali srce nikako da mi se smiri. Galopiralo je kao ždrebe. Postepeno sam postala svesna da između mene i čoveka kraj mene nema nikakve fizičke ni emotivne distance.
„I ja sam šokirana”, šapnula sam i ustala, spakovala svoj ranac, ostavila ćebe da leži tamo gde je bilo i pošla nazad ka jezeru.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Đavolov osmeh - Aneli Vendeberg
POGLAVLJE 10
Desetog septembra je pod železničkim mostom u Ulici Pinčin pronađen ženski torzo. O tome gde su ostali delovi tela i ko je žrtva nije se znalo ništa. Novine su bile pune te priče, a ceo London je sumnjičio Džeka Trboseka. Svi osim Holmsa. Vajtčepel i sva druga londonska sirotinjska naselja ponovo su bili prepuni policajaca. Pod tim okolnostima bilo je
komplikovano i zamorno da se od Ane pretvaram u Antona i obrnuto.
Tokom protekle nedelje Holms je znatan deo svog vremena proveo kao siromah u ubožnicama. Naša dva mrtvaca još nisu bila identifikovana. Ali i ja sam imala drugog posla koji je zahtevao moju celokupnu pažnju.
Uspešno sam vladi podnela zahtev za istraživački budžet, sa ciljem da se izoluje uzročnik tetanusa. Velikodušno odobrena sredstva uključivala su i boravak u laboratoriji Roberta Koha u Berlinu. Krajem septembra je trebalo da na tri meseca napustim London. Mogućnost da ponovo vidim oca davala mi je krila.
Uprkos svem tom uzbuđenju, imala sam neprijatan osećaj u stomaku - bila sam sigurna da su se novosti o mom budžetu za istraživanje tetanusa već pročule. Oni koji su stajali iza eksperimenata u Brodmuru mora da su me već imali u vidu.
Bila sam kod kuće i ribala kuhinju kad me prekinu kucanje na vratima.
„Napred!”, povikala sam, a vrata se uz škripu otvoriše. Na njima je stajao Bari, dečak od deset godina. Ispod prljavštine lice mu je bilo potpuno belo, a ruke su mu se tresle.
„Šta je bilo?”, pitala sam bacivši krpu u kofu.
„Moja majka”, rekao je kreštavim glasom, „mlogo je bolesna!”
Zgrabila sam svoju doktorsku torbu, a minut-dva kasnije izašli smo iz stana.
Stanovao je odmah iza ugla, u jednoj višespratnici koju je još pre mnogo godina zahvatila plesan. Klozet koji je zajednički koristilo više od trideset stanovnika - svi u različitim stepenima krajnjeg siromaštva - bio je prepun i prelivao se. Bez ijednih jedinih celih vrata, o prozorima koji bi mogli da se zatvore da i ne govorimo, stanovnici su preko čitave godine bili izloženi vremenskim nepogodama. Ovde, u Sent Džajlsu, bila je to kuća nalik na mnoge druge.
Krivim stepenicama popeli smo se na prvi sprat. Prozorska okna koja su
nedostajala bila su zamenjena buđavim kartonom ili vrećama za krompir napunjenim otpacima. Kroz rupe na njima dnevna svetlost je uvlačila svoje mlečnosive prste i grubim bojama slikala propadanje.
Prošli smo kroz tesan hodnik i ušli u sobu koja je smrdela na ustajale izlučevine. Zastala sam na ulazu, žmirkajući, dok mi se oči nisu privikle na polutamu. Ispostavilo se da su gomilice na podu zapravo deca. Podizala su glave, široko mi se osmehivala i pritom pokazivala krnje redove žućkastocrnih zuba. U uglu je ležala slamarica, koja je delovala sasvim razbucano.
Čak ni da sam svakog meseca zarađivala hiljadu funti, ne bih bila u stanju da život u Sent Džajlsu tim novcem pretvorim u nešto podnošljivije. Ovde je više hiljada ljudi živelo u najstrašnijim uslovima. Žene su rađale decu na prljavim stepeništima, ili dole, na ulici. Izgledi za preživljavanje njihove odojčadi iznosili su najviše trideset odsto. Od njih bi, opet, najviše trećina dostigla odraslo doba, samo da bi u njemu umrla od nasilja, bolesti ili pothranjenosti.
Bari i ja priđosmo nepomičnom zamotuljku na slamarici.
„Mama! Došla je”, prošaputao je dečak.
Ćebe se pokrenulo. Dva plava oka me pogledaše, a zatim izgubiše usredsređenost.
„Sali, šta se desilo?”, pitala sam. Promrmljala je nešto nerazumljivo.
Dotakla sam joj čelo - sva je gorela. Smakla sam sa nje ćebe i raskopčala joj haljinu da joj opipam stomak. Jetra i slezina su bile uvećane, a dok sam prstima pažljivo pritiskala meko tkivo, stenjala je. Izvadila sam iz tašne sveću i zapalila je sasvim blizu žene, da bih je dobro osmotrila na svetlu. Ispod grudnog koša sam videla ružičaste mrlje.
„Bari, da li ponekad priča čudne stvari? “
„Da, gospoja. “
Još nikada me niko nije nazvao „gospoja”. Zapanjeno sam ga pogledala.
„Bari, mama ti ima tifus. Je l’ znaš štajeto? “
Klimnuo je razrogačivši oči od užasa. Osvrnula sam se po sobi. U zidu se nalazila nekakva rupa, koja je nekad morala biti pravo ognjište. Pomisao na zimu koja se bliži i putovanje u Nemačku koje mi ubrzo predstoji ostavila mi je na jeziku ukus hitnosti.
Ovde nisu mogli čak ni da založe vatru da bi malo zagrejali prostoriju. Oštra hladnoća bi prodrla kroz nedovoljno zaštićene prozore, rupe na
vratima i oronule zidove, da svakog ko joj nije dorastao pretvori u smrznuti leš. A koliko god se ljudi molili, zima će se najkasnije za šest meseci ponovo vratiti.
Ponovo se okrenuh dečaku. „Bari, za nedelju dana odlazim iz Londona. Ti ćeš je negovati dok je bolesna; pokazaću ti šta moraš da radiš. Sutra ćemo je doneti kod mene kući, pa ćeš se tamo brinuti o njoj. Hoćeš li moći?”
Lice mu je sinulo i revnosno je klimnuo.
Narednog dana smo Sali preneli u moj stan. Čitavo jato dece mi je pomoglo u nošenju improvizovanih nosila na kojima je ležala. U jednom uglu sam joj namestila ležaj, sa čistom ćebadi, nekoliko bokala sveže vode i noćnom posudom. To je bilo sve što smo mogli da učinimo za nju. Bariju sam ostavila nešto novca za drva, ugalj i namirnice. Ovde će oboje ostati na suvom i u toplom dok mu se majka ne oporavi. Ili dok se ja ne vratim. Najiskrenije sam se nadala da mi ostalih trideset stanovnika Barijeve kuće neće okupirati stan.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Đavolov osmeh - Aneli Vendeberg
POGLAVLJE 11
Tridesetog septembra krenula sam na put na kontinent. Na brodu za Hamburg čitala sam Votsonovu Crvenu nit. Izgleda da je pola Londona poznavalo Šerloka Holmsa, a ja sam imala osećaj da moram da popunim tu
rupu u svom znanju.
Moje reakcije prilikom čitanja ove priče donele su mi poglede iskosa drugih putnika. Kada sam pročitala kako je Votsonu pokušao da objasni da je njegov test na hemoglobin krajnje zanimljiv i značajan, morala sam glasno da se nasmejem. Izgleda da je Holms bio uzbuđen kao dete. Njegov novootkriveni metod mogao je pomoći razjašnjavanju zločina u budućnosti. Nažalost, očigledno je bio jedini koji je to razumeo. Situacija mije delovala tako poznato. Ali to zapravo uopšte nije bilo smešno.
Neki od Votsonovih opisa davali su ovlašan pogled na Holmsa kog sam poznavala. A nekad mi se pak činilo da autor slika nekog tuđinca. Razmišljala sam o tome kako nas svaki prijatelj vidi iz nekog drugog ugla, kako bi naš karakter svako video i opisao na svoj način. Izuzetna je sreća naći prijatelja koji vaše biće može da obuhvati u svoj njegovoj složenosti, a da uprkos tome sve to ume da poštuje.
Moram da priznam da su mi Votsonove priče pomalo išle na živce. Kao prvo, opisivao je upadljive simptome trovanja, ali nije postavljao tu dijagnozu. Kao drugo, pažnja mu se zadržavala na površnim stvarima. Smatrao je da je vredno spomena kako su ljudi obučeni, kakve boje su im oči, ili kakve su tapete na mestu zločina. Sve to vidi i opisuje, a ne izvlači odatle nikakav zaključak. Morala sam da se saberem da se ne bih časopisom udarala u glavu.
Pitala sam se kako su dva tako različita čoveka mogla da budu prijatelji. Nakon izvesnog vremena učinilo mi se da razumem. Holms je na izvestan način bio najslobodniji od predrasuda od svih ljudi koje sam ikada srela. Bio je u stanju da Votsonovo slepilo prihvati sasvim jednostavno. Pri čemu se Votson u svom slepilu ni na koji način nije razlikovao od devedeset devet odsto ostalog stanovništva. Ali u jednome je doktor bio sasvim poseban: nije Holmsu uzimao za zlo britkost njegovog uma. Ostalih devedeset devet procenata je Holmsa upravo iz tog razloga izbegavalo. Zbog njega su imali osećaj da su sitni i beznačajni. Pitala sam se da li se i Votson pored Holmsa ponekad osećao sitnim i beznačajnim, ali je to prihvatao zbog njihovog
prijateljstva. Negde u mom čudnovatom srcu narastalo je poštovanje prema tom čoveku.
Iz Hamburga sam u Berlin doputovala vozom. Grad se već video, a ja osetih laku drhtavicu. Tu sam doktorirala. Bio je to izuzetak - medicinu sam studirala na Lajpciškom univerzitetu, ali nekoliko meseci sam radila na klinici Šarite, gde sam upoznala Roberta Koha. Njemu u čast, svoju
disertaciju sam branila u Berlinu.
Tu sam i izgubila svoju takozvanu nevinost. Ali nije imalo nikakvog smisla da se te stare priče vade iz njihovog mračnog skrovišta.
Jedan od studenata doktora Beringa došao je po mene na stanicu i pokazao mi gde ću stanovati. U restorančiću iza ugla poručila sam i pojela kasnu večeru. Bilo mije čudno što čujem kako ljudi govore nemački, i nekako mi nije zvučao baš sasvim kao moj maternji jezik. Zvučao je nekako oporo.
Posle jela sam se vratila u svoju sobu i brzo zaspala, iscrpljena dugim putovanjem.
Ujutro sam se tramvajem koji vuku konji odvezla do klinike Šarite.
Mada mi je sve još bilo poznato, a poznavala sam i mnoge od zaposlenih, osećala sam se nekako sićušno. Laboratorija doktora Koha bila je najveća i najmodernije opremljena koju sam ikada videla. Dr Fon Bering, specijalista za difteriju, i dr Kitasato, stručnjak za tetanus, ljubazno su me pozdravili. Dodeljen mi je jedan ugao laboratorije, opremljen u skladu s mojim potrebama, i asistent koga sam delila sa dr Kitasatom. Zajednički cilj nam je bio da izolujemo bacil tetanusa - što je bio prvi korak na putu ka razvoju vakcine.
Umesto tradicionalne tečnosti, za zasejavanje kultura bakterija koristili smo nov pronalazak doktora Koha: čvrstu podlogu na bazi želatina. Iznenadilo me je koliko to olakšava proizvodnju čistih bakterijskih kultura. Dok sam ja bila skoncentrisana na izolovanje samih prouzrokovača bolesti, dr Kitasato je vreme i energiju ulagao u utvrđivanje karakteristika toksina tetanusa, za koji smo pretpostavljali da izaziva tipične grčeve mišića. Nadali smo se da će nam taj komplementarni pristup pomoći da skratimo skup i dugotrajan put do razvoja vakcine.
Dva meseca smo radili po dvadeset četiri sata dnevno. Dvaput sam se probudila s glavom na laboratorijskom stolu, ah uglavnom mi je malo falilo
da od umora padnem sa stolice. Tokom tog perioda intenzivnog rada sve telesne potrebe su mi delovale dosadno. Jelo i spavanje sam doživljavala kao traćenje vremena. Većinu noći zaboravljala sam i na preobražaj u svoje žensko biće.
Uprkos svim naporima, uspeha nije bilo. Bacil tetanusa me je, izgleda, izbegavao. Pošto sam tri meseca provela u Berlinu, odlučila sam da posetim oca.
Na putu za Lajpcig kraj mene je promicalo moje detinjstvo. Sa poznatim predelima mešale su se uspomene. Od toga me je bolela duša, na
nekakav lep način.
Otac je stajao na stanici, čvrsto stezao dugme kaputa i očekivao svoje jedino dete.
Dok sam se gurala kroz mnoštvo, pitala sam se da li me još uvek voli. Kakva glupa pomisao, prošlo mi je kroz glavu dok sam ga grlila, pritiskala mu lice na grudi i udisala miris sveže strugotine. Čvrsto me je stegao, kao da se godinama nismo videli. A kad mi je postalo jasno da se stvarno i nismo videli veoma dugo, tiho sam zajecala krijući lice u njegovom kaputu.
A onda me je pustio i pomalo zbunjeno pogledao u lice. Retko smo se grlili. Pored toga, njegova jedina ćerka izgledala je kao muškarac.
Otišli smo sa stanice i popeli se u malu kočiju, a otac ošinu bičem po leđima par haflingera[4]. Usput se raspitivao o mom poslu i o tome kako sam putovala. Oboje smo se osećali pomalo čudno, kao da tek treba ponovo da se upoznamo.
Kad smo stigli do Naunhofske šume, zamolila sam ga da stane. Htela sam da se presvučeni, da se iz Antona preobrazim u Anu. Posle nekoliko minuta nastavili smo vožnju. „Zar ne misliš da bi ove dve stare dame uskoro trebalo da odu u penziju?”, rekoh pokazujući na stamene kobile.
Njegov odgovor se sveo na gunđanje, i imala sam osećaj da ga nešto muči. Spustih mu ruku na koleno i rekoh: „Antone? Smem li nešto da te pitam, ali da mi obećaš da se nećeš ljutiti?”
Još malo gunđanja - verovatno je znao šta sledi.
„Dobijaš li novac koji ti svakog meseca šaljem?” Klimnuo je, ali nije me pogledao.
„Ali uopšte ga ne trošiš na sebe?” Odmahnuo je glavom.
„A zašto?”, pitala sam. „Hoću da kažem… naravno da je to tvoja stvar; možeš s njim da radiš šta god hoćeš. Ali molim te da mi kažeš ako se stidiš što ti šaljem novac”, promucala sam.
Glasno je uzdahnuo i odmahnuo glavom. „Ana, ponašaš se kao slon u prodavnici porculana koji konačno shvata da mu je zadnjica pozamašna.”
„Molim?”
„Ma, pusti. Taj novac ostavljam na stranu. A pre nego što me pitaš zašto, reći ću ti: zato što će sve ovo jednog dana izaći na videlo - izgubićeš posao i moraćeš negde da se sakriješ. Pa sam ja zato uštedeo novac. Kad ti bude zatrebao, dobićeš ga nazad.”
Nekoliko trenutaka sam sedela bez reći.
„Uvek si mi govorio da sam pamet nasledila od majke, ali mislim da to nije tačno. Ti si jedan mnogo pametan stolar.”
Pocrveneo je zbog divljenja u mom glasu, a zatim ćutke nastavismo put.
Sat kasnije prešli smo reku Mulde, preko Pepelmanovog mosta. Znala sam da ću sad ugledati svoju kuću, i od te pomisli srce mi zastade u grlu. Ali morala sam još jednom da se vratim na onaj novac. „Antone, moram nešto da ti kažem.”
Pogledao me je podigavši jednu obrvu. Kad to uradi, delovao je kao deset godina mlađa i vrlo blazirana verzija sebe. Morala sam da se suzdržim da ga ne poljubim u obraz.
„Slala sam ti samo polovinu svojih prihoda. Druga polovina, osim ono malo što mi je potrebno za život, ide u banku. I sama znam da mi može biti potrebno bezbedno sklonište i nešto novca, od kog bih neko vreme živela ako zatreba.”
Na to je digao i drugu obrvu.
„Prošle godine sam kupila kućicu na selu. U groznom je stanju, ali ako mi bude potrebna, renoviraću je. Imam bezbedno skrovište, Antone. Hoćeš li, molim te, da onaj novac trošiš na sebe?”
Tiho se nasmejao i klimnuo.
„Ej, bre, matori stolaru!”, rekoh i munuh ga laktom u rebra. „Pošalji ove dve stare dame u zasluženu penziju i nemoj od njih da napraviš kobasice kad budeš kupio nove!”
Dok su nas konji vukli uzbrdo, prebacio mi je ruku preko ramena. A onda ugledah malu, kamenu kuću sa slamnim krovom obraslim mahovinom i delimično još prekrivenim snegom. Kuća je bila okružena baštom, a kraj nje su se nalazili i kokošinjac, šupa za drva i radionica. Videla sam i trešnju na
koju sam se toliko godina penjala i osetih poznato probadanje u grudima. Ovo je bilo mesto na kom sam provela najlepše doba svog života. Bila sam nervozna i smirena u isto vreme. Baš neobično!
Pošto smo oboje bili gladni, nešto sam spremila, a onda smo pili brendi koji sam donela iz Londona. On je sedeo u naslonjači, a ja na podu kraj njega, dovoljno blizu kamina da nam se stopala greju. Ubrzo sam zaspala.
Probudilo me je zimsko sunce. Sijalo je kroz prozor moje stare sobe, male poput ostave za metle. Zapanjilo me je što otac nije ništa menjao
otkako sam otišla.
U maloj dnevnoj sobi, čiji mije miris bio dobro poznat, dobrodošlicu mije poželeo nameštaj, na koji sam se penjala kao dete, poput starih, odavno zaboravljenih prijatelja.
Tiho sam pozdravila pohabanu naslonjaču, srećna što niko ne može da čuje kako sa njom razgovaram dok je mazim po izbledelom naslonu.
Tu su bile i naše dve drvene stolice, skroz izgrebane otkad pamtim, i mah sto za kojim smo uvek jeli.
A onda otkrih i lepo isheklani čipkani stolnjak. Soba je, sem toga, bila čistija nego u svojim najboljim danima. Za to je postojalo samo jedno objašnjenje - ženska ruka.
Zvuk struganja me je izmamio napolje. Oca sam zatekla u radionici kako rezbari finu šaru na vratima nekakvog ormana. Naslonila sam se na zid i posmatrala ga. Njegova zanatska veština me je oduvek fascinirala. Bio je u stanju da samo pogleda neki aparat, ih alatku, i da odmah zna kako to radi ili kako je napravljeno. Umeo je da popravi mašine koje nikad ranije nije video. Otvarao ih je pažljivo, petljao malo po njima šrafcigerom, i već za nekoliko minuta je tačno znao o čemu se radi. To je umeo i sa ljudima. Trebalo je samo da malo pažljivije pogleda nekog tuđinca, pa da prepozna kakav mu je karakter. Ili bi pak samo pogledao u mene i odmah znao kako se osećam. To je bilo baš naporno.
Kad je primetio da sam tu, osmehnuo se.
„Ko je ta žena? Da li je poznajem?”, prešla sam u napad pre nego što je on imao priliku za to.
„Katarina”, rekao je ne dižući pogled s posla.
„Stvarno? Oduvek mi se sviđala.” Živela je u našoj ulici i bila mi je kao nekakva tetka. Pitala sam se kad h su se njih dvoje zaljubili i da li će je
zaprositi. Kakva glupa pomisao. Naravno da će je zaprositi!
„Drago mi je zbog vas”, rekoh. Otac je skoro neprimetno pocrveneo.
Odgovorio mi je samo mumlanjem.
„Doručak?” ponudila sam ga. Bilo mije hladno i htela sam da se vratim unutra.
Protrljao je stomak. „Pre dva sata sam već nešto pojeo, ali ima još malo mesta.” Pokušao je da se zlobno nasmeje i podrugljivo je rekao: „U kuhinju, ženska glavo!”
„Samo da znaš da umem da boksujem”, slagala sam i stala podbočivši
se.
„Treba li da zamolim služavku da nas posluži, doktore Kronberže?”,
uzvratio mi je on.
„Sa svim onim novcem koji držiš u slamarici to bi sigurno mogao sebi da priuštiš.” Skinula sam mu strugotinu s rukava.
Otresli smo mokar sneg sa cipela i ušli u kuhinju. Kafu smo pili oslonjeni na orman s posuđem i opekli smo jezike vrućom kašom.
„Jesi li srećna, Ana?”
Pitanje nije bilo neočekivano, ali ipak sam bila zahvalna što su mi usta puna vruće kaše. To mi je dalo malo vremena za razmišljanje. „Uglavnom jesam.”
Hteo je da kaže još nešto, ali samo se počešao po uvu.
„Šta je?”
„Hm… Polako starim”, promrmljao je.
„Svi starimo. Ali šta tebe muči?”
„Kad stare, roditelji počinju da razmišljaju o unucima.”
Gledala sam ga, a srce mi je sišlo u pete. Nije znao šta mi se pre osam godina desilo, a nikada mu to neću ni reći. Previše bi se nasekirao:
„Eh, Antone”, rekoh.
„Je l’ imaš nekog, Ana?”
Pomislih na Gareta, i mada sam pokušala da sklonim glupavi osmeh u koji mi se lice razvuklo, otac me je ukebao. Delovao je zadovoljno, bar trenutno.
„Ko je on?”, pitao je naizgled nemarno, da bi posle kraćeg razmišljanja oprezno dodao: „Ili ona?”
„Frontalni napad, Antone?”, našalila sam se. „Zove se Garet, Irac je i najbolji je lopov u ćelom komšiluku.”
Zakašljao se tako da mu je ovsena kaša izletela iz usta i zalepila se za
pod. „Lopov!”
„Pa znaš da živim u sirotinjskom naselju. Tamo većina ljudi nema baš mnogo izbora ako hoće da prežive.”
Lice mu se zacrvenelo od gneva.
„On nije pravi čovek za mene, znam. Dobrog je srca i voli me, ali ne bi prihvatio moj… stil života. Čak i ne zna za to.”
Ocu se polako u lice vraćala normalna boja. Gledala Sam ga i poželeh da ga veoma čvrsto zagrlim i da ga dugo ne puštam. Ali naravno da to nisam uradila.
„Antone?”
„Mmm?”
„Ti si stvarno najbolji čovek koga znam. Ne znam nikoga ko bi mogao da prihvati i čak da poštuje ženu kao što sam ja. Hoću da kažem - vidi!” Uhvatila sam ga za ramena. „Ti bi čak, mada teška srca, prihvatio i da sam zaljubljena u ženu.” Polako je počelo da mu biva veoma neprijatno. „Uvek si se prema meni ponašao s ljubavlju i poštovanjem, kao prema nekome sebi ravnom, i za to sam ti beskrajno zahvalna.”
Gledao me je vlažnih očiju.
„Antone, ne verujem da ću se ikad udati. Niko ne bi mogao da podnese ženu kao što sam ja, bar ne ako je sasvim čist u glavi”, dodala sam.
„Zašto to govoriš?”, povikao je.
„Jesi li ikad video ženu poput mene?”, rekoh blago. „Ženu koja izgleda kao muškarac, ponaša se kao muškarac, ne ume nikad da ćuti i radi kao doktorka? Zaista sam razmišljala i o tome da se oženim nekom ženom, kako me muške kolege ne bi više iza leđa ogovarale, i da bi medicinske sestre prestale sa mnom da očijukaju!”
„Ana! Nemoj tako da govoriš o sebi!”
„Ali to je istina.”
Otac je samo stajao, bespomoćan i nem. Posle izvesnog vremena dotakao me je po obrazu i tiho rekao: „Hoćeš li da mi pomogneš u radu na onom ormanu?”
Klimnula sam, zahvalna što smo promenili temu.
Najveći deo dana provodili smo zajedno. Ako mu nisam pomagala u radionici, spremala sam mu hranu, pospremala nered koji smo za sobom ostavljali u kuhinji ili sedela na svojoj trešnji i razmišljala o
ovdašnjem starom životu, o tome kako je bilo u Bostonu i o mom novom životu u Londonu. Reč „kontrast” nije to ni približno mogla da opiše.
Poslednjeg dana mog boravka otac me je zamolio da zakoljem kokošku. Katarina je trebalo da nam dođe na ručak, pa je hteo da spremi malu gozbu za svoje dve najdraže žene. Kad je stigla, kokoška je bila u rerni. Očevo liceje sinulo, baš kao i Katarinino. Položila mu je ruku na rame. Kad sam videla ovu nežnost i ljubav među njima, osetila sam knedlu u grlu.
A onda me je ona zagrlila. „Ana, mnogo je lepo što si došla. Baš si nedostajala ocu.”
Mogla sam samo da klimnem i da nastavim brzo da ljuštim krompir.
Voz koji će me odvesti ušao je u stanicu. Otac me je čvrsto držao za ruku, kao da je to poslednji trenutak koji provodimo zajedno. Ali ko bi
i znao šta nam budućnost nosi? Upijala sam što više njegove topline i trudila se da ne zaplačem dok sam mu govorila da je otac koji mi je pružio ljubavi koliko dete samo može da poželi.
Uz trzaj, pisak lokomotive i oblak dima voz je krenuo ka severu. Gledala sam kroz prozor kriveći vrat, sve dok tačkica u koju se moj otac pretvorio nije potpuno nestala.
Pre nego što je voz stigao do Berlina znala sam šta treba da radim. Bakterije tetanusa su umirale u kontaktu sa kiseonikom. Nikad nisam mogla da budem sigurna da li u našoj podlozi još ima ostataka kiseonika. Ali mogla sam to da sprečim! Uz pomoć natrijum-sulfita, koji će do poslednje mrve pojesti tragove kiseonika u podlozi za bakterije u kojoj ga
navodno nije ni bilo.
Samo dve nedelje kasnije otkrila sam prve kolonije u svojoj Petrijevoj šolji. Iskoristili smo ih da zarazimo miševe i pacove. Posle nekoliko dana životinje su dobile mišićne grčeve, a ja sam svoj boravak produžila za još dve nedelje da bih okončala rad.
Šesnaestog januara 1890. ukrcala sam se na trajekt, srećna što led nije onemogućio plovidbu. Dodatni kofer u mom prtljagu krio je modele
staklenih cilindara i anaerobnih sudova koje smo razvili i koristili za gajenje bakterija tetanusa. Pokazaću ih duvaču stakla, koji će mi pomoći da njima opremim svoju laboratoriju u Gajevoj bolnici. U koferu su se, pored toga, nalazile i moje knjige sa beleškama i dragocene čiste kulture koje su rasle u zapečaćenim staklenim laboratorijskim bocama, pažljivo zapakovanim u mnogo slojeva pamučnog materijala i uvoštenog papira.
Šefa Gajeve bolnice sam telegramom zamolila da u luku po mene pošalje nekoga ko će me odvesti do laboratorije sa mojim vrednim teretom. Kad sam stigla u bolnicu, bilo je kasno veće. Pošto sam se uverila da su kulture put preživele u dobrom stanju, odvezla sam se kući radujući se svom krevetu.
Pred vratima sam malo oklevala s ključem u ruci. Šta će me, odnosno koliko njih će me unutra dočekati? Odmahnula sam glavom na ove svoje glupe misli i otvorila vrata.
Na podu je tiho hrkalo dvanaest smotuljaka. Soba je mirisala čisto, a moj krevet je bio netaknut. Preskočila sam preko svih, sručila se na krevet i sklupčala se kao usoljena haringa.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Đavolov osmeh - Aneli Vendeberg
POGLAVLJE 12
Idućeg dana po podne imala sam zakazan sastanak sa profesorom Roulandsom, šefom Gajeve bolnice, a takođe i sa jednim od Tajmsovih novinara. Užasavala sam se izlaganja u javnosti, a užasavali su me i novinski članci, koji će sasvim sigurno imati veoma malo veze s onim što budem rekla tokom najverovatnije beskrajnog intervjua. Nažalost, nije me
čekao samo jedan, već čak tri novinara, a tokom dana došlo ih je još.
Bolnički krug sam napustila tek kasno uveče. Više od tri meseca napornog rada i nedovoljno sna uzelo je danak - imala sam glavobolju i osećala sam se bolesno.
Činilo mi se da je put do kuće beskrajan. Više puta sam skoro izgubila orijentaciju. Kad sam konačno stigla do sobice u Ulici Bou, prućila sam se po podu boreći se s mučninom. Posle izvesnog vremena mi je bilo malo bolje, pa sam se presvukla u haljinu i krenula kući.
Prešla sam Ulicu Bou, izbegavajući bare od blata i lapavice. U oči mi je pala grupa mladića. Nisam ih poznavala.
Ulica je bila skoro prazna, nigde nijednog poznatog lica. Momci su gledali kako se približavam, pa sam još jednom prešla ulicu da bih se malo udaljila od njih. Kad sam primetila da me prate, naježila sam se.
Na uglu Endelove i Vilsonove obuzeo me je strah. Osim mojih progonilaca, nije bilo nikoga. A oni su baš u tom trenutku potrčali. Sećanje na silovanje sevnulo mi je kroz karlicu, tako da sam se skoro onesvestila. Šok je, međutim, bio dovoljno jak da se ne ukočim od straha, pa sam iz sve snage potrčala, pokušavajući da oko sebe zamislim šumu i da se osetim sigurnije. Kiša mi je u lice zabijala ledene iglice, a stopala su mi upadala u bare do članaka.
Rastojanje između mene i mojih progonitelja sve više se smanjivalo, a od očajanja sam gubila dah. Nakon tri ugla momci su me stigli i bacili na ulicu. Na sekund pomislih kakvu bi ironiju predstavljalo da se udavim u nekoj londonskoj bari, pošto sam već dva puta prešla ogromni Atlantik.
Nešto me je udarilo u potiljak, a svet oko mene počeo je nemo da vrišti. Povike muškaraca čula sam samo još kao tupo bubnjanje, a boja noći se iz sive pretvorila u drečavu crvenonarandžastu. U glavi mi je sevalo i nisam mogla da razaberem šta se oko mene događa. Neko me je udarao u lice i u stomak, ali bol je stigao sa zakašnjenjem i delovao mi je čudno bezazleno.
Osetila sam da su mi ukrali cipele i da mi vuku kaput, ali bilo mi je svejedno. Kao da smo se ledena ulica i ja stopile u nekakvu bolnu, žilavu masu.
Čula se škripa nekakve izmučene parne mašine, a zatim ugledah poznato lice - medved od čoveka, plamenoriđe kose, obrušio se na momke i razbacao ih na sve strane.
Poletela sam. Trebalo mije malo vremena da shvatim da me je podigao i da me nosi. Garet.
Usne su mu se micale, a lice mu je bilo crveno. Nisam razumela šta govori. Vidno polje mi se suzilo kao da gledam kroz uzak tunel.
Pokušala sam da govorim, ali nisam čula da li uopšte ispuštam zvuk.
Garet me je odneo do nekog mesta koje mi nije bilo poznato. Položio me je na krevet. Polako sam dolazila sebi. Osećala sam da mi hladnom, mokrom krpom briše lice. Potiljak me je najviše boleo. Uspela sam da do tog mesta podignem desnu ruku, od čega me je bol prostrelio kroz grudi. Napipala sam povređeno mesto, tik iznad vrata. Oprezno sam prstima pipala oko rane, ali činilo se da se kost ne pomera. Verovatno nije bilo naprsnuća lobanje. Osetila sam olakšanje, a zatim spazih koliko mi je ruka krvava.
„Garete”, promrmljala sam. „Moja glava? Samo pogledaj, nemoj da pipaš.”
Blago me je okrenuo na stranu. Čula sam kako diše, i dugo je potrajalo dok me nije ponovo okrenuo i vratio u prvobitni položaj. Lice mu je bilo poput maske.
„Treba ti doktor”, kruto je rekao.
„Ne poznajem nijednog.”
„Nemoj da sereš, Ana, ne ljuti me!” Viknuo je na mene, a ja sam se sva skupila. Kroz maglu sam se prisećala da Garet uvek besni kad se oseća bespomoćno. „Ti si medicinska sestra. Imaš kolege”, rekao je kao da se izvinjava.
Nisam mogla da sastavim nijednu razumnu misao, i nikakav mi odgovor nije padao na pamet.
„Sama ću. Samo me pusti da se prvo naspavam”, promrmljala sam.
Telo mi je bilo toliko teško da sam se pitala zašto se krevet poda mnom ne sruši. Postoji li uopšte okvir kreveta? Garet mi je neprestano govorio, ali
jedva da sam ga čula. A onda mi je nešto palo na pamet.
„Vbtson! Doktor Džon Votson, Garete. Dovedi Džona Votsona, Ulica Bejker 221b.”
Garet mi nestade iz vidnog polja i ja utonuh u san.
Neko mi je dodirivao povređeno mesto na potiljku. Bol me je sasvim razbudio. Osećala sam se kao da su mi uklonjeni delovi mozga.
„Imate težak potres mozga i najmanje dva slomljena rebra. Nisam siguran što se tiče drugih unutrašnjih povreda, ali toj rani na glavi je potrebno nekoliko šavova.”
To je zvučalo kao Votson. Prisilila sam sebe da podignem pogled i spazila sam kako me odozgo gledaju trojica muškaraca: Garet, Votson i Holms.
„Odlazite”, promrmljala sam. Kapci su mi se sklapali od umora. Želela sam svoj mir.
Neko me je ponovo okrenuo na bok i prstima mi opipavao glavu. Najiskrenije sam se nadala da Votson zna šta radi. Ispred lica mi iskrsnu ruka koja je držala šolju sa mlečnobelom tečnošću - opijum.
„Ne!” procedila sam suvim usnama i odgurnula je od sebe. Malo čega sam se plašila toliko kao gubitka kontrole. Dok je Votson oklevao, mogla sam da vidim crne dlake na njegovoj ruci. Neko reče nešto nerazumljivo i ruka iščeze.
Ubrzo zatim začula sam zvuk makaza - ošišali su mi kosu ukrug oko rane. A zatim grgoljenje tečnosti iz male flaše, nakon kog je usledio bol koji pali. Votson mi je dezinfikovao potiljak.
Posle toga sam imala utisak da mi skidaju skalp, dok je Votson prišivao pokidane komade kože. Da ne bih vrisnula od bola i očajanja, dohvatila sam najbližu ruku, stegla je svom snagom i pritisla je sebi na čelo.
Posle ušivanja, koje mije delovalo beskrajno dugo, Votson mi je glavu obmotao zavojem.
„Sutra ću ponovo doći”, rekao je.
„Hm…”, odgovorila sam i primetila kako se šaka vitkih prstiju izvlači iz moje.
Dva dana kasnije stajala sam pred malim ogledalom na zidu Garetove sobe. Prethodni dan sam mahom provela u pokušajima da se setim da
sam ovde već mnogo puta bila. Uznemirila sam se; šta ako mi je mozak ipak povređen? Posmatrala sam svoj potiljak pomoću krhotine ogledala koju sam držala u ruci. Ono golo mesto bilo je ružno kao iskrčena šuma. Crni konci kojima mi je Votson ušio kožu glave štrčali su iz iskrzane kože poput bodljikave žice na bojnom polju. Uzela sam makaze i odsekla zamršene krajeve kose. Ali ubrzo sam primetila da to nije dovoljno, pa sam potpuno ošišala svoje crne uvojke, tako da sam s leđa više ličila na dete koje ima vaške nego na pristojnu odraslu osobu. Osećala sam se umorno, ružno i neženstveno, i pustih da mi makaze padnu u umivaonik. Težak korak je najavio Gareta, koji je ubrzo i zakucao na vrata.
„Za ime božje, Garete, uđi slobodno! Ovo je tvoja soba!”
Bučno je ušao, zalupio vrata za sobom i zastao gledajući me otvorenih usta.
„Znam”, rekla sam i okrenula se.
Prišao mi je bliže i obgrlio me svojim velikim rukama. „Ana”, šapnuo je, sa osećajnošću od koje su mi kroz kičmu prošli žmarci.
Stajala sam oborene glave i pokušavala da progutam knedlu očajanja koja me je gušila u grlu. Garet me je okrenuo, priljubio lice uz strnjiku na mom potiljku i šaputao mi kako sam lepa. Ušuškana u zaštitnički zagrljaj ovog medveda od čoveka, koji je prema meni uvek bio iskren - a kome ja nikada nisam rekla ko sam zaista - počela sam da mrzim samu sebe, i to iz dna duše.
Dugo me je čvrsto držao, a zatim se odvojio od mene, grubim šakama me pomazio po licu i spustio usne na moja izranjavljena usta.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Đavolov osmeh - Aneli Vendeberg
POGLAVLJE 13
Još istog dana sam se vratila u svoj stan. Čim sam zatvorila vrata za sobom, postalo mi je jasno u kojoj meri sam ugrozila sopstvenu
budućnost.
Tri dana sam ležala bolesna u krevetu - tačnije rečeno, u Garetovom krevetu. Kolege su možda htele da stupe u kontakt sa mnom, da mi požele brz oporavak ili da se raspitaju kad ću se vratiti u Gajevu bolnicu. Da stvar bude još gora, sada sam bila slavna, ili skoro slavna. Napravila sam veliku grešku što sam se u gradskoj upravi prijavila na adresi Ulica Bou 24. Ako je neko pokušao da me poseti, verovatno je našao majušnu sobu za presvlačenje iznad obućarske radionice.
Legla sam na krevet da se nekoliko minuta odmorim. Znala sam šta mi je činiti: trebalo je da nađem nov stan i da odem kod berberina. Za mene kao kriminalističkog bakteriologa doktora Antona Kronberga i tako bi u jednom trenutku postalo neophodno novo prebivalište.
Otišla sam u Ulicu Bou, gde sam ponovo morala malo da se odmorim pre nego što se preobrazim u Antona. Odmah iza ugla bio je berberin, a dok sam gledala kako radi, osećala sam se čudno. Sa tako kratkom kosom stvarno sam izgledala kao muškarac, htela - ne htela. U tome je bilo nečega pustolovnog. S druge strane, u sopstvenim očima sam izgubila previše ženstvenosti, a to me je bolelo.
Pošto sam dobar deo dana provela u proučavanju oglasa u novinama, i pošto sam kočijama obišla pola Londona, konačno sa pronašla mali stan na Totenam kort roudu. Odatle sam mogla peške da stignem do svoje sobice za presvlačenje. To bi se moglo pokazati kao korisno ako mi brzo zatreba sklonište. Uveče sam poslala telegram u Gajevu bolnicu i najavila da se idućeg dana vraćam. Što se tiče povrede glave, verovatno je još bilo prerano, ali ako nisam htela da me otpuste, bilo je vrlo preporučljivo.
Priča da bi mogla biti pronađena vakcina protiv tetanusa proširila se kao šumski požar, zahvaljujući brojnim novinama koje su o mom radu izveštavale sa različitim dozama istine i besmislica. Novost se pročula i verovatno ću uskoro imati posetioca - nekoga ko će od mene hteti da nabavi smrtonosne bakterije kako bi ih testirao na ljudima.
Samo dva dana kasnije upravo taj posetilac stigao je u Gajevu bolnicu.
„Doktor Kronberg?”, rekao je pružajući mi ruku. Kad je video modricu na mom oku, uzmakao je dva koraka. „Gospode bože! Šta vam se to desilo?”
„Napala me je grupa momaka. Nije vredno spomena”, odmahnula sam rukom.
„Nečuveno! Ti lupeži iz dana u dan postaju sve drskiji. Ah oprostite. Ja sam doktor Gregori Stark, sa Medicinskog fakulteta na Kembridžu.” Obema rukama je ščepao moju i srdačno je protresao. „Čuli smo da ste uspešno izolovali bacil tetanusa i želeo bih da vam na tome lično čestitam.”
„Hvala, doktore Stark. Vaša poseta mi čini čast.” U stomaku mi se javio neprijatan osećaj - to ime sam već negde čula. Ako se dobro sećam, bavio se proučavanjem ljudske anatomije.
„Bio sam u blizini, u poseti starom prijatelju profesoru Roulandsu. On mije rekao gde mogu da vas nađem. Bakteriologija je, inače, i moja velika strast, jer proučavanje anatomije danas više ne nudi toliko iznenađenja i uzbuđenja.” Tiho se zakikotao.
Imajući u vidu prošlost Kembridža sa trgovinom leševima, taj čovek je baš imao drskosti da prizna tako nešto! Samo sekund kasnije u mozgu mi je nešto gotovo čujno kliknulo, pa sam pažljivije pogledala doktora Starka. Bili smo skoro iste visine, ali on beše skoro trostruko deblji. Imao je oko četrdeset pet godina, a uprkos debljini delovao je živahno. Kosa smeđa ili tamnoplava, teško se moglo definisati. Baš kao i njegov karakter. Trudio se da deluje srdačno. Topao stisak ruke je, međutim, bio u protivrečnosti sa hladnom proračunatošću njegovih očiju. Mnogo se osmehivao, ali to je više ličilo na varljivi osmeh ribe grdobine, zvane i morski đavo - uvek vidljiv, sa puno zuba i lepim mamcem koji se ljulja ispred smrtonosne klopke.
Mozak mi se pripremio za napad. „Ah, dobri moj doktore Stark, potpuno vas razumem. Svoju oblast istraživanja prvenstveno sam stoga i odabrao. Očekuje nas još toliko otkrića!”
Oči su mu postale staklaste i okrugle, a ja nastavih: „Kad čovek samo pomisli koliko su bakteriološka istraživanja napredovala od pronalaska dobrog svetlosnog mikroskopa. Ograničavaju nas samo naša oruđa. A ako razvijemo bolje metode, koje bi nam omogućile da istražimo sve poznate prouzrokovače bolesti - samo zamislite šta bismo mogli da postignemo!” U te reči sam unela svu svoju strast prema medicini, i videla sam kako se
Stark zapalio.
„Odista, doktore Kronberže, i ja sam takvog mišljenja. Malo je onih među nama koji veruju da bismo svoje naučne metode mogli još da poboljšamo; tako je malo onih koji uviđaju ograničenja, ali i potencijal za rešavanje tolikih problema, i to nadohvat ruke!” Ispružio je ruku kao da poseže za nečim zamišljenim.
Uzbuđeno sam klimala, a on me zgrabi za rame, tako čvrsto da sam imala osećaj da hoće da ga otkine i ponese sa sobom.
„Već vidim da smo vi i ja istog kova, prijatelju - ako smem tako da vas nazovem?”, reče sa onim svojim toplim, širokim osmehom morskog đavola. Klimnula sam i uzvratila osmeh, pokušavajući pritom da ne mislim na bol u ramenu. Moja slomljena rebra su bukvalno zakloparala, ili sam se bar
tako osećala zbog snage njegovog stiska.
„Možda bismo jednom prilikom mogli da popričamo o svojim vizijama?” pitao je, a ja mu se osmehnuh i klimnuh, iskreno se nadajući da će konačno skinuti šapu s mene.
To je zaista i učinio, te se oprostismo. Skoro da je već izašao iz moje laboratorije kad iznenada zaslade. Kretanje mu je delovalo unapred isplanirano.
„Doktore Kronberže, reći ću vam nešto što mi je upravo palo na um. Sa nekoliko kolega iz Kembridža i Londona radim na razvijanju vakcine protiv tetanusa, pa sam se pitao ne biste li nam se pridružili. Verujem da bi vaše čiste kulture mogle dovesti do brzog uspeha našeg istraživanja.”
Želudac mi se prevrnuo. Pravila sam se da sam iznenađena, pa rekoh s osmehom: „Osećam se polaskanim, doktore Stark. Naravno da bih rado sarađivao s vama. Mada moram da priznam da nikad nisam čuo za taj projekat. Otkad radite na vakcini?”
„O, pa tek nekoliko meseci”, reče, izbegavajući pravi odgovor. „Niste ni mogli ništa o tome da čujete. Finansiramo se uglavnom iz privatnih izvora. Nismo dobili nikakva sredstva od vlade, ah to je problem koji vam je već poznat.”
Klimnuh kao da se slažem.
„Pa dobro onda”, rekao je, ponovo mi prišavši i opet me udarajući po ramenu. „Sada moram da krenem, treba da obavim još neke stvari po Londonu. Smem li da vam pošaljem telegram i da vas pozovem u Kembridž?”
„Veoma bih se radovao tome, doktore Stark.”
Ono neprijatno osećanje sad mi se nesmetano širilo po čitavom grudnom košu. Obavezno moram da razgovaram s Holmsom, mislila sam trljajući bolno rame.
Dva sata pre nego što ću poći iz Gajeve bolnice Holmsu sam poslala šifrovanu poruku: Smeš li da zaplešeš sa Saksonkom? Osam sati,
Vilson & Bou. Dođi prerušen. A. K. P. S. Imam za tebe jedno ime.
Kod kuće sam brzo pojela sendvič, zgrabila sam tri vekne hleba i dve flaše brendija, koje sam kupila za večeras, i pošla u jednu od susednih zgrada. Hteli smo da napravimo proslavu. Mada još nisam bila u stanju da plešem, prijaće mi da malo uživam u muzici i društvu.
U prizemlju starog skladišta beše se već okupila grupica ljudi, a svi su doneli nešto jela i pića. Irci su sedeli na drvenim sanducima, za stolovima sklepanim od dasaka. Spustila sam brendi i hleb na jedan od njih, pa rekoh da ću se verovatno vratiti da malo gucnem.
„Ma jasno”, složili su se. Sva lica je krasio širok osmeh. Sručiše po čašu pića koje sam im donela, a onda, bogami, poče i svirka na dvema violinama, harmonici i limenoj flauti. To me je zabavilo i podsetilo na staru irsku poslovicu: „Što buter i viski ne mogu da izleče, nema mu leka”. Pitala sam se ne bih li to, kao nov oblik terapije, trebalo da isprobam i na mojim pacijentima. A zatim mi je palo na um da, ako počnem saradnju sa Starkom i njegovim kolegama, verovatno ubrzo neću ni imati pacijente. Umesto pacijenata, imala bih eksperimentalne subjekte.
Okupilo se više od pedeset ljudi. Još nam je bilo veoma hladno, ali vatra u sredini velike dvorane i ples brzo će nas zagrejati. Muzika je počela iznenada, i svi su plesali, pljeskali, smejali se i pevali. Kao da stojimo na aktivnom vulkanu.
Uprkos povređenoj glavi i bolnim rebrima, sjajno sam se zabavljala. A onda otkrih Gareta - skupio se u nekom uglu i posmatrao me, dok ga nisam spazila i krenula ka njemu.
„ Ana”, bilo je sve što je rekao. Delovao je vrlo ozbiljno, pa sam se pitala šta se desilo.
„Garete”, rekoh uz osmeh.
„Jesi li za ples?”
„Ne mogu”, rekla sam i prevrnula očima, zbog čega sam se odmah pokajala jer mi se zavrtelo u glavi.
„Nema veze, samo hoću s tobom da razgovaram. A možemo mi i polako da plešemo.” Poveo me je napolje, jednom šakom me držeći za ruku, dok me je drugom grlio oko struka. Polako smo zaplesali uz brzu irsku muziku koja je dopirala iz dvorane.
„Dakle, mislio sam da… dakle, ja sam mislio… da”, zastao je zureći u svoje čizme, pa je ispravio ramena i rekao: „Rekla si mi da nikad ne treba da te pitam, ali… mislio sam, zabole me za to. Dakle… Ana, hoćeš li da mi budeš žena?”
Ostala sam bez reči.
Izvukla sam se iz njegovog zagrljaja i tiho odgovorila: „Ne.”
„Zato što sam prokleti razbojnik?”
„Ja te poznajem samo kao lopova, Garete. Pa da, to bi mi možda i smetalo ako bih razmišljala da se udam. Ali u mojoj prošlosti i mom sadašnjem životu ima stvari zbog kojih mi je nemoguće da budem bilo čija žena.”
„Tako je. Jasno, hoćeš samo da se krešeš”, rekao je ledenim glasom.
Na trenutak osetih da bih mu najradije zavalila šamarčinu, ali onda ga uzeh za ruku i rekoh. „Ti si mi spasao život i najbolji si mi prijatelj. Beskrajno mije žao, Garete. I volim te, ali ne onako kako bi žena trebalo da voli svog muža.”
„Dakle, to je to? Nikad nećeš da mi ispričaš ko si? I zašto imaš onu stvar u doktorskoj torbi?”
Odjednom mi je postalo strašno vruće. „Stvar?”
„Onog đoku na vezivanje u tvojoj doktorskoj torbi, Ana. A pitam se i što uopšte imaš doktorsku torbu? Ti si medicinska sestra; il’ bar to svima pričaš. Šta to radiš po ceo dan, Ana?” Povukao se tri koraka unazad i pustio mi ruke. Rastojanje između nas je najednom postalo tako veliko da se činilo nepremostivim zauvek.
„Garete, zašto si me uopšte zaprosio?”
Glasno je uzdahnuo - što je više ličilo na režanje, a zatim je digao ruke, kao da hoće nešto da kaže, otvorio usta, pa ih ponovo zatvorio. Odlučih da odgovorim umesto njega. „Mislio si da ću ti ako se venčamo ispričati sve o sebi? Sve svoje tajne?”
Odahnuo je i klimnuo.
„Hajde prosto da pretpostavimo da sam perverznjak”, rekoh što sam mirnije mogla, dok me je nešto davilo u grlu.
U pogledu mu se videla ogorčenost, kao i spoznaja da mu se nikad neću
razotkriti. A onda je stvarno zarežao, okrenuo se i otišao bez reči.
Ne znam koliko sam dugo stajala posmatrajući kako se u bari ogledaju oblaci koji promiču nebom. U jednom trenutku hladnoća mi je probila kaput, a u glavi je ponovo počelo da mi se vrti. Okrenuh se da pođem.
Nekoliko metara dalje samo što se nisam saplela o gomilicu odeće, u kojoj je čučao bedni prosjak. „Šta radiš tu nasred ulice?” pitala sam ga. Zakašljao se i promrmljao nešto kao „gospoja”.
„Ajde, ustaj, matori, pomoći ću ti da pređeš tamo na pločnik.” Sagoh se i ponudih mu ruku. Gomila odeće poče nevoljno da se pomera, a iz nje me je streljao prodorni pogled dva siva oka.
„Za ime božje!”, uzviknula sam i zgrabila ga za kaput tako da sam ga skoro pocepala.
„Molim za oproštaj”, reče Holms. Ustao je praveći se kao da se ništa nije desilo.
„Špijunirao si me!”
„Izvinjavam se, ali ti si meni poslala telegram!”, ogorčeno se usprotivio.
„Ali nisam te molila da me… Majku mu, kako se ono kaže… nadgledaš!” Pesnicom sam ga udarila u rame. „Majku mu, Holmse!” Udarac nije imao nikakvog dejstva.
„Žao mi je!”, promumlao je. „Pokušao sam da budem diskretan i da poštujem tvoju privatnost. Vas dvoje ste me skoro pregazili. Nisam hteo da smetam, pa sam se sakrio i nadao sam se da me nećete videti. A i ne biste da ti nisi tako neumeren filantrop!”
„Molim?”
„Ma zaboravi. Zašto si htela da me vidiš?”
Primetila sam kako je brzo promenio temu, pa sam odlučila da ostalo iz njega iscedim kasnije.
„Doktor Gregori Stark sa Medicinskog fakulteta Kembridža jeste anatom kome je dosadno. Pozvao me je da sarađujem na njegovom takozvanom projektu razvoja vakcine, finansiranom privatnim sredstvima.”
Morala sam negde da sednem jer je ponovo počelo da mi se vrti u glavi.
„Moram kući”, zastenjala sam i okrenula se da pođem. Holms se odmah stvorio pored mene i ponudio mi ruku. Prihvatila sam je preko volje. Čudnovato, ali odveo me je pravo do mog stana, mada mu nikad nisam rekla adresu. Zatvorila sam vrata, a on mi je pomogao da se smestim u krevet.
„Hvala”, rekoh. Legla sam i na trenutak zažmurila. „Da li si u
međuvremenu uspeo da identifikuješ dvojicu pokojnika?”
„Blizu sam. Mislim da ću za dva-tri dana znati sve što može da se dozna.”
Holms je razgledao moju sobu. „Smem li da pitam zašto si odabrala da stanuješ baš ovde? Bez problema bi mogla da živiš u nekom boljem kraju, a da ipak svakog dana dolaziš i lečiš siromašne.”
„Eh, neke stvari su tako očigledne, a ti ih ipak ne vidiš.” Oči su mu se smračile. „Ovde živim jer mi se sviđa. Ovde je život, ovde su pravi ljudi. Ljudi koji govore ono što misle i svađaju se javno, a ne iza zatvorenih vrata. Ljudi koji se ljube i na ulici, a ne samo kod kuće, u mraku. Život je ovde opasan, prljav i težak, ali sviđa mi se mnogo više od kontrolisane dosade višeg sloja.”
Posmatrala sam izraz njegovog lica, ali nisam mogla da kažem da li je nešto povezao iz mojih reči.
„Mudra odluka”, primetio je.
„Kako to misliš?”
„Mudro od tebe što se nisi odala onom Ircu. Mada, bilo je blizu…”
„Napolje!” prosiktala sam. Glava mu se trgla unazad kao da sam ga udarila. A onda ustade, nakloni se i ode, tiho mi poželevši „Laku noć”.
Nedelju dana posle prve posete Stark je još jednom navratio u moju laboratoriju. Nameravao je da ostane samo nekoliko minuta, kako bi se raspitao o čistim kulturama bakterija. Dala sam mu do znanja da nikakve kulture neće biti na raspolaganju sve dok istraživanje ne bude objavljeno u stručnom časopisu Lanset. Objasnila sam mu da još radim na tome da ustanovim karakteristike različitih sojeva bakterija iste vrste, pošto se
očigledno međusobno razlikuju po agresivnosti.
Na te reči oči su mu sinule, a ruke počeše lagano da mu drhte. Želeo je da zna na koji način to menja tok bolesti, i bio je ushićen kad je čuo da imam bakterije koje eksperimentalne životinje ubijaju za tri dana, umesto za dve nedelje. To je bila laž, ali cilj opravdava sredstvo.
Pored toga, spomenula sam i da su preduzete dodatne mere opreznosti kako kulture ne bi dospele u pogrešne ruke. Detalje mu nisam odala. Samo ja sam znala gde i kako su kulture smeštene i kojim šiframa su označene. Stark je pokušao da sakrije razočaranje i ponovo je najavio da će me pozvati da ga posetim. Dobro je zagrizao udicu, a ja sam bila zadovoljna.
Otišla sam kući, gde mi je palo u oči da nisam zatvorila ulazna vrata. Gurnula sam ih kažiprstom i oprezno zavirila unutra. U mojoj jedinoj naslonjači sedeo je Holms.
„Hoćeš li da ovako mlada umrem od infarkta?” povikala sam.
„Mislim da na tome i sama vrlo efikasno radiš”, opušteno je odgovorio.
„Zašto si došao?”
„Identifikovao sam obe žrtve.” Zalupila sam vrata i prišla. „Pričaj.”
„Prvi je bio škotski seljak Dagal Džesop, koji je otprilike četiri meseca pre svoje smrti došao u London. Žena mu je umrla, imanje je izgubio, i na kraju je završio u ubožnici na Fulam roudu. Tamo je bio samo povremeno; ponekad je nalazio i neki posao. U Londonu nije imao prijatelja i nije nikome nedostajao. U Fulam roudu su ga poslednji put videli početkom prošlog leta. Drugi je takođe bio Škotlanđanin, Torijan Nobl. Poslednjih pet godina je živeo u Londonu, većinu vremena u ubožnici na Grejs In roudu. I on je početkom prošlog leta nestao i nije se više pojavio. Džesop nikada nije nogom kročio u Grejs In, a Nobl je bio potpuno nepoznat u Fulam roudu.”
„Dakle, upoznali su se u Brodmuru?”
„Mislim da je to veoma verovatno”, reče Holms.
„Kako su tamo dospeli?”, glasno sam razmišljala.
„Pa, imam jednu teoriju. Obe ubožnice pripadaju Holbortt junionu, što znači da imaju isti nadzorni odbor. Od drugih stanovnika sam čuo da je ustanove posećivao neki lekar koji je nudio besplatne preglede, baš početkom prošlog leta.”
Prekinula sam ga. „Holmse, to je neverovatno! Još nikad nisam čula za pružanje medicinske nege stanovnicima ubožnica.”
„Tačno tako!” reče on. „Prema mojoj teoriji, taj doktor ih je pregledao da bi se raspitao o njihovoj porodičnoj situaciji i odabrao one koji nemaju ni prijatelja, ni porodice, a relativno su zdravi. Nadzorni odbor mora da je znao za to. Lekar ne može tek tako da ušeta i da pregleda ljude po ubožnici.”
„Dakle, njih dvojica su oteti nezavisno, a kasnije su uspeli zajedno da pobegnu. Imaš li neku ideju kako je Torijan Nobl dospeo na Gajevu kliniku?”, interesovalo me je.
„Nažalost, ne. Pitao sam kočijaša koji redovno vozi tim putem. Ispričao mi je da je jednom njegovoj kočiji prišao neki čovek koji je teško hodao i jedva mogao da govori. Uhvatio je konja za uzde, a zatim se srušio na
zemlju. Konj se propeo, a kočijaš, koji je mislio da je čovek pijan, nije to hteo da trpi. Zamahnuo je bičem i brzo se odvezao. Nema pojma odakle je čovek došao, a nije mogao da se seti ni da li je bilo svedoka.”
Napravila sam nam čaj i sendviče, pa smo jeli utonuvši u misli. A onda mi je na pamet pao Stark.
„Stark me je danas ponovo posetio”, rekoh. Holms je podigao pogled.
„Potpuno je opsednut bacilima tetanusa. Sigurno će me ubrzo pozvati u Kembridž.”
„Nadao sam se da to neće biti neophodno”, tiho je rekao.
„Sutra se selim u Totenam kort roud, a ovo mesto”, pokazala sam rukom,
„na neko vreme napuštam. Kako ćemo tada moći da komuniciramo?”
„Ako imaš informaciju koju hoćeš da mi saopštiš, ili si u opasnosti, stavi u prozor vazu, ili već nešto slično. Doći ću čim budem mogao.”
„Ako sam u opasnosti? Pa, pretpostavljam da bi u tom slučaju vaza praktično sve vreme stajala u prozoru”, rekoh sarkastično.
„Znaš na šta mislim.”
„Ako ti tako kažeš. A kako ćeš ti sa mnom stupiti u vezu? Tako što ćeš prosto ušetati u moj stan?”, pitala sam. Klimnuo je.
„Dakle, pratiš me? Kako bi inače, dođavola, znao da je vaza u prozoru?”
„Da, pratim te.”
„Holmse, jesi li to i pre radio?” Bila sam ljuta i htela sam da znam.
„Ne, nikad.”
„Odakle onda znaš gde stanujem?”
„Od tvog prijatelja Irca.”
„Garet ti nikad ne bi rekao.”
„Nije ni trebalo da mi kaže. Posavetovao sam ga da ti donese čistu odeću kad su te opljačkali, a on me je i ne znajući odveo do tvog stana”, vedro je objasnio Holms. Neverovatno jednostavno, pomislila sam.
„A zašto ti je, kog đavola, trebala moja adresa?”
„Bio sam radoznao”, reče.
„Idući put me prosto pitaj”, zarežala sam.
„Ne bi mi rekla.”
„Verovatno ne bih.”
Poduže smo ćutali, a onda Holms promrmlja: „Ne sviđa mi se to što ideš mečki na rupu.”
„Ne sviđa se ni meni”, mirno rekoh, pokušavajući da sakrijem svoj
strah. Verovatno mi nije baš najbolje polazilo za rukom.
„Holmse?”
„Mmm?”
„Ja znam ko si.” Nije odgovorio, pa sam se zato okrenula ka njemu. Zurio je u plafon i delovao sasvim opušteno. Ali lice mu je bilo gotovo nepomično, a ruke su mu kruto počivale na naslonima fotelje. Kad god bih mu se približila, bilo telesno ili emotivno, osećao se nelagodno. To je počelo ubrzo posle našeg prvog susreta i postajalo je sve gore. Kao da je razmak koji mu je posle svakog našeg razgovora bio potreban postajao sve veći. Kad slučaj bude rešen, nestaće. U to sam bila sigurna. Iznenadilo me je kad sam primetila tugu koju je ova spoznaja u meni izazvala.
„Ti me još nisi sasvim upoznao, ali uskoro hoćeš”, rekoh. Polako je pogledao ka meni. „Zbog ove laži ću se odreći velikoga dela onoga ko sam i šta sam. Možda me nećeš prepoznati, ali ono što budeš video takođe je deo mene.”
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Đavolov osmeh - Aneli Vendeberg
POGLAVLJE 14
A pošto znate da sebe tako dobro Videti možete u odrazu samo,
Ja, ogledalo vaše, zasigitrno ću vam O vama otkriti što još vam nije znano.
VILIJAM ŠEKSPIR
Mart 1890.
Voz me je dovezao u Kembridž, odnosno dovezao je ono što je od mene preostalo. Moji strahovi behu pažljivo skriveni, baš kao i sve drugo
što je na meni bilo bolećivo i što bi me odvratilo od cilja. Košulja mi je bila sveže uštirkana, crni kaput je stigao pravo od krojača, a um mi beše izoštren.
Oblaci dima iz lokomotive promicali su kraj prozora zajedno sa neveselim pejzažem prekrivenim maglom. Sneg se otopio još pre dve nedelje i za sobom ostavio crno blato; zelenilo se još nije usuđivalo da se pomoli. Iz sivih oblaka neprestano je sipila kiša. Izgledalo je kao da se sunce ove godine uopšte neće vratiti, a to je odgovaralo i mom raspoloženju. Potisnuh tu misao. Raspoloženja su bila luksuz koji je mogao da me izbaci iz ravnoteže.
Ovaj dan je bio od najveće važnosti. Održaću predavanje o tetanusu i njegovom lečenju pred publikom koju čine lekari iz Londona i Kembridža. Cilj mi je bio pred samim očima - jarkocrvena tačka koju sam samo ja mogla da vidim i samo ja da naciljam. I neću imati mira dok moja strela ne pogodi pravo u metu i ne razbuca je.
Voz je ušao u stanicu. Siđoh i krenuh do najbliže kočije; potpetice su mi lupale po krupnoj kaldrmi, štap se njihao, a šešir sam navukla duboko na lice. Na moju molbu da vozi do Medicinskog fakulteta Univerziteta u Kembridžu kočijaš je samo klimnuo. U kolima sam zažmurila izdišući svu preostalu napetost. Sedela sam nepomično poput kipa.
Tačno četrnaest minuta kasnije kočija se zaustavila. Izašla sam i platila vozaču i ne pogledavši ga. Kad sam se okrenula, videh kako mi Stark maše i žuri preko ulice k meni. Proveo me je kroz veliko dvorište Kraljevskog
koledža. Ogromna kupola sa finim lučnim svodovima od kamena, koji su se neprestano međusobno ukrštali poput arterija nekog ogromnog organizma, kod mene je izazivala osećaj da sam živa progutana. Jednim treptajem oka izbrisala sam okolinu i skoncentrisala se na zamišljenu jarkocrvenu metu pred sobom.
Stark je otvorio vrata male sale za predavanja. Izbrojala sam petnaestoricu muškaraca. Lica su im bila ozbiljna i skoro svi su imali preko pedeset godina. Stariji su sedeli u udobnim naslonjačama, dok su mlađi stajali. Većina je tiho razgovarala i pušila. Kad smo ušli, razgovor je zamro. Pogledom pređoh po prostoriji. To nije bila uobičajena sala za predavanja; zidovi behu ukrašeni tamnim, izrezbarenim drvenim pločama; svuda unaokolo na zidovima su visile slike više od dvadesetorice ozbiljnih
muškaraca sa perikama i ogrtačima, sve u zlatnim ramovima.
Stark se nakašlja. Sve glave su se okrenule u našem pravcu. Pažljivo sam posmatrala najotmeniju gospodu, pokušavajući da ustanovim ko je vođa.
„Gospodo, veoma se radujem što mogu da vam predstavim Antona Kronberga, vodećeg engleskog bakteriologa. Studirao je medicinu na univerzitetu u Lajpcigu i redovno je radio u laboratoriji doktora Koha na berlinskoj klinici Šarite. Tamo je odbranio i svoju disertaciju. Posle toga dobio je četvorogodišnju stipendiju Medicinskog fakulteta Univerziteta Harvard.”
Klimali su s odobravanjem, a Stark nastavi osmehujući se: „Nakon toga London je imao čast da mu poželi dobrodošlicu. Njegovi radovi o zaraznim bolestima u Gajevoj bolnici učinili su da bude priznat u svim londonskim bolnicama. Njegov najnoviji boravak u laboratoriji doktora Koha u Berlinu i njegov proboj u izolovanju bacila tetanusa doneli su mu međunarodnu reputaciju.”
Stark se okrenu k meni. „Danas je prihvatio naš poziv da održi predavanje o svom najnovijem radu - ’Tetanus i izolovanje i utvrđivanje karakteristika njegovog prouzrokovača’.”
Blago se naklonih i popeh se na podijum. Navikla sam da predavanja držim pred većom publikom, a moja nervoza uvek je dostizala vrhunac pred sam početak govora. Ovog puta me je, međutim, kad sam stala pred svoju isključivo mušku publiku, preplavio veliki mir. Bila sam prerušena i niko me nije video. Pa ipak, danas nije bilo nervoze. Pokretala me je samo hladna proračunatost.
Progovorih blagim, dubokim glasom, kako bih zadržala pažnju okupljenih i kako je ne bih remetila naglom promenom jačine ili visine tona.
„Drage kolege, velika mi je čast što danas stojim pred vama. Ovde, u ovoj sali za predavanja, u kojoj su već govorili najveći predstavnici medicine.”
Načinih kratku pauzu.
„Moje područje istraživanja još je mlado, ali napreduje nezamislivim tempom - u pitanju je bakteriologija. Mi, bakteriolozi, borimo se protiv najvećih neprijatelja čovečanstva - tetanusa, kolere, tifusa, antraksa i kuge, da spomenem samo neke od njih. Istražujemo kako se ove bolesti šire i kako se može dobiti bitka protiv njihovih uzročnika. Danas ću glavnu pažnju pokloniti tetanusu i bakterijama koje ga izazivaju, a koje su nedavno izolovane.”
Okrenuh se ka tabli da zapišem broj slučajeva tetanusa sa smrtnim ishodom, u Londonu tokom proteklih trideset godina. Slušaoci su me pažljivo pratili, zureći kap opčinjeni u kredu kojom sam pisala po tabli.
Nakon sat vremena predavanje je bilo završeno. Muškarci su ustali i aplaudirali. Neki od starijih su prišli da mi stegnu ruku i čestitaju. Posle malo neobaveznog razgovora, dogovorili smo se da se sastanemo u privatnom okruženju, kroz tri dana u Londonu.
Sedela sam u svojoj pohabanoj naslonjači, u malom jednosobnom stanu na Totenam kort roudu. Duboko zavaljena, sa nogama na rasklimatanom stočiću, pogleda uprtog u tavanicu, jedinu površinu u ovom stanu koju nisu prekrivali tapeti. Tavanica je bila potpuno glatka i ravna. Mrzela sam sve što odvraća pažnju. Isključila sam sve druge emocije, dok su mi misli lagano kružile oko predavanja, publike i vidljivih društvenih veza i
napetosti koje su među tim muškarcima postojale.
Tri dana kasnije Stark je došao po mene kući, pa smo se privatnom kočijom povezli u nepoznatom pravcu. U oči mi je pala svežina dva mrkova koji su vukli kočiju. Dlaka im je bila suva i sjajna, a oko usta nisu imali penu. Naš cilj nije mogao biti daleko. Debele somotske zavese morale su da ostanu navučene, ali to mi nije smetalo. Dobro sam poznavala London;
gotovo svakodnevno sam išla ovim ulicama.
Vožnja je trajala pedeset minuta. Stark je ćaskao, a ja odgovarala, sledeći pritom sopstvene misli i pazeći na šumove koje točkovi prave po podlozi. Zvučalo je kao široka, ravna kaldrma Haj Holborna, velike i žive ulice. Kočija skrenu desno, u neku manju ulicu, nakon čega su sledili zvuci mosta Blekfrajar i Ulice Grejt Sari. Nagli zaokret udesno reče mi da u pitanju može biti samo Vaterlo. I zaista, prešli smo reku. Preko tog mosta sam išla najmanje tri puta nedeljno; prepoznala bih ga i u snu. Zaokret ulevo doveo nas je do obale, sa svom onom gužvom i kloparanjem koji su tamo vladali. A zatim zvižduk voza koji kreće - mora da smo stigli do Čering Krosa. Kočija sada skrenu u Ulicu Ridžent, na Trg Pikadili, Sent Džejms, Pal Mal, pa ponovo, i ponovo, stalno ukrug.
Nakon četvrt sata, model se promenio. U prvi mah kraj mi je delovao nepoznato. Možda ovde još nikad nisam bila, ili bar nisam odavno? Ali mesto su mi odale patke. Gladne, bučne patke koje se smrzavaju i od prolaznika moljakaju nešto za večeru - prolazili smo južnom stranom parka Sent Džejms. Zatim smo skrenuli levo i stali. Mora da smo bili negde oko Kings rouda, južno od Palas Gardena.
Cilj nam je bila nekakva velika vila. Svetlost se kroz sve prozore izlivala na braonkasti travnjak. Duvao je oštar vetar, a stari platani su svoje suve grane zarivali jedni u druge, poput kandži, dok su im mrljama prekrivena stabla svetlucala na ledenoj kiši. Jedino zelenilo bili su vešto ošišani zimzeleni žbunovi, kojima beše oivičen prilaz kući, i algama prekrivena fontana, čija se voda prelivala preko ruba.
Koraci su nam škripali po šljunku i ubrzo se nađosmo u kući. Sluge su uzele naše kapute, očetkale ih i okačile, a Stark i ja smo prošli kroz dvoranu i ušli u veliku, drvetom obloženu sobu za pušenje. U kaminu od tamnozelenog mermera pucketala je velika vatra. Petnaestorica muškaraca sedela su u tamnocrvenim foteljama, pušila, pila brendi i jela posluženje sa bifea. Posluge nije bilo. Ovaj sastanak se održavao u tajnosti. Muškarci su me pozdravili stiskom ruke, ali činilo se da nisu baš svi srećni što me vide. Mlađi su me gledali iskosa, neki nesigurno, neki ljubomorno, a neki s mržnjom. Osmehivala sam se klimajući u znak poštovanja. Bila sam zapanjena sopstvenim mirom. Ipak, bila sam svesna da je moj doprinos za njih od presudnog značaja. Ovi ljudi su bili upućeni na moje stručno znanje ako hoće da ostvare svoj cilj.
U međuvremenu je postala uočljiva neobična hijerarhija. Grupa se
vrtela oko čoveka duge, prosede kose i čupavih, takođe prosedih brkova. Danas sam bila sigurna da je on vođa. Činilo se, međutim, da postoje i manje grupe, koje su međusobno bile u rivalskim odnosima. Kako je veče odmicalo, došla sam do zaključka da se vodstvo u ovim manjim grupama zasniva na korupciji i intrigama, dok se vlast nad celinom zasnivala na moći, strahu i prinudi. To sam mogla da okrenem u svoju korist.
Čovek čupavih brkova ustade. Svi su zamukli.
„Doktore Kronberže, možda ste nekad već čuli moje ime. Ja sam doktor Džarel Bouden.”
Klimnuh, iznenađena što ne osećam jezu niz leđa.
„Kad kažem da sam srećan što ste danas ovde sa nama, govorim u ime svih prisutnih.” Okupljeni su mrmljali i klimali sa odobravanjem.
„Kao što vam je doktor Stark već rekao, mi smo grupa lekara koja je bila u prilici da dođe do privatnih sredstava dovoljnih za istraživanja u domenu razvoja vakcina.”
Bouden je govorio u množini. Dakle, mora da nisu eksperimentisali samo sa tetanusom, već i sa drugim bolestima.
„U svom predavanju na Kembrdižu tačno ste izložili da uspešan razvoj vakcina u presudnoj meri zavisi od raspoloživosti izolovanih prouzrokovača bolesti. Da budem sasvim otvoren - potrebne su nam vaše kulture, i želeli bismo da za nas izolujete još patogenih bakterija.”
Izgleda da je Bouden navikao da dobija ono što hoće. Bio je pohlepan. Nastala je tišina, a svi pogledi se usmeriše ka meni.
„To je za mene velika čast, doktore Boudene”, rekoh glasno i samouvereno. „Ali pre nego što vam isporučim smrtonosne kulture bakterija, i pristanem da izolujem nove, morao bih da znam kako će biti upotrebljene.”
Takav odgovor Bouden nije očekivao. Ramena su mu se malo opustila, a gornja usna iskrivila.
Bez oklevanja nastavih: „Vi želite da razvijete vakcine, a ja imam iskustva na tom području. Znate da ste upućeni na moje čiste kulture. Ah šta dalje? U ovoj prostoriji ne vidim nikoga ko bi bio u stanju da ih kultiviše i odgaja, ili ko bi bio u stanju da proizvede vakcinu i da je testira na životinjama ili ljudima. Kulture mogu da vam dam samo ako ste prema meni otvoreni i ako me uključite u svoja istraživanja. U ovom slučaju moram da idem na sve ili ništa.”
Otpih gutljaj brendija, dok mi je pogled počivao na Boudenovom licu.
Kroz grlo mi je blago klizila izvrsna aroma dima i stare hrastovine.
Bouden je seo, a sve glave se okrenuše ka njemu. Pogledom je upitno prelazio s jedne na drugu. Jedanaest ih je klimnulo, a preostale četiri se nisu pomakle. Bilo je odlučeno - u igri sam. Doduše, iznenadilo bi me da nisu pristali na moje uslove. Moraću da držim na oku onu četvoricu koja me nisu prihvatila. Ako bude bilo neophodno, smisliću nešto da ih se otarasim.
Kasno uveče, stavila sam vazu u prozor svog novog stana i pristavila vodu za čaj. Pola sata kasnije začulo se kucanje na vratima. U sobu je
stupio visok čovek u pohabanom odelu.
„Ana.”
„Uđi”, rekoh mirno, pa se povukoh u najdalji ugao prostorije. „Molim te, sedi.” Pokazala sam na usamljenu naslonjaču. Na stočiću ga je već čekala šolja čaja.
„Dobila sam poziv za Kembridž, da održim predavanje o tetanusu. Predavanju je prisustvovala grupa od šesnaest lekara medicinskih fakulteta iz Kembridža i Londona. Danas sam se sa istom grupom sastala u jednoj vili, ovde u Londonu.”
Sačekala sam da sedne i uzme šolju s čajem, pa nastavili: „Dr Gregori Stark me je tamo odvezao privatnom kočijom, u nadi da neću znati kuda se vozimo. Zavese su bile navučene. Prilično sam sigurna da je sastanak održan u prečniku od pola milje oko Kings rouda. Vođa grupe je izvesni doktor Džarel Bouden. Nisam, doduše, sigurna da li je ono bila njegova kuća.”
Izgledalo je da mu ime nije poznato, pa mu objasnih: „Bouden je poznat po svojim hirurškim zahvatima na polnim organima duševno poremećenih žena. Bio je osumnjičen da je vršio jezive i nepotrebne eksperimente na pacijentkinjama koje su mu bile poverene. Optužbe su povučene jer Bouden ima najboljeg advokata u Londonu. Izgleda da je Stark jedan od vodećih članova, ali bez velikog uticaja. Četvorica nisu bila saglasna s mojim prijemom u grupu; zapisala sam ti njihova imena.”
Pokazah na cedulju koja je ležala pored njegove šolje.
„Svi rade kao anatomi na Medicinskom fakultetu u Londonu. Svi osim Starka, koji radi u Kembridžu. Četvorice mlađih ću eventualno morati da se oslobodim ukoliko mi budu pričinjavali teškoće.”
Klimnuo je glavom, staklastog pogleda, kao da je odlutao negde u
mislima. „Ne sviđa mi se to što radiš”, reče konačno.
„Imaš li ti informacija za mene?”, pitala sam. Kad nisam dobila odgovor, otišla sam do vrata i demonstrativno ih otvorila. Zurila sam u pod izbegavajući da ga pogledam u oči.
Dugo je samo sedeo. Tada ga konačno pogledah. Oči su mu se smračile. Iznenada je skočio i prešao sobu u dva velika koraka. Zalupio je vrata, zgrabio me za bradu, nagao se k meni i zarežao: „Prestani s tim!”
Oteo mi se dug uzdah i osetih da gubim ravnotežu. Glava mi je klonula napred, kao da vrat ne mogu da držim uspravno. Privlačio me je njegov miris mošusa i duvana. Ljuta zbog sopstvene slabosti, odmakla sam se od Holmsa i otišla do prozora, gde sam čelo priljubila uz hladno staklo. Na pločniku i kolovozu ispod mene odvijao se živ saobraćaj. Normalan život. Koliko je to beskrajno daleko, pomislila sam.
„Ako ne možeš da podneseš da me gledaš, neću dolaziti.”
Tihi zvuk vrata koja se zatvaraju naveo me je da se priberem. Uzela sam vazu, sišla na ulicu i dala je nekakvom prosjaku.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Đavolov osmeh - Aneli Vendeberg
POGLAVLJE 15
Narednog dana posetila sam Roulanda, šefa klinike, i dala mu otkaz. Rouland mi nije delovao previše iznenađeno. Od starog prijatelja Starka već je čuo da sam dobila privlačnu ponudu od Medicinskog fakulteta u Londonu. Rastali smo se uz čvrst stisak ruke - drugi otkako sam se tu
zaposlila.
Tri dana kasnije, ja i moje bakterije preselili smo se u veliku, dobro opremljenu laboratoriju Medicinskog fakulteta. Na raspolaganje su mi stavljena dva asistenta, zadužena da mi pomažu u razvoju vakcina. Trebalo je da radimo na dvema bolestima koje su u Londonu odnele više ljudskih života nego sve druge zajedno: tetanusu i koleri. U poređenju s njima, sva ubistva bila su jedva vredna spomena.
Trebalo mi je nešto vremena da ubedim svoje nove pretpostavljene, ali posle jedne žestoke diskusije pristali su da samo ja, kao iskusni bakteriolog, rukujem opasnim kulturama bakterija. Asistenti su imali zadatak da čiste L dezinfikuju laboratorijsku opremu, da pripremaju podlogu za razvoj kultura, da rukuju zagrejanim, umrtvljenim prouzrokovačima bolesti i da vode zapisnik o eksperimentima i posmatranjima.
Bacile tetanusa smo nedeljama testirali na kunićima i miševima koje smo držali u malom ograđenom prostoru van laboratorije. Postigli smo imunitet koji je išao do pedeset odsto - pet od deset životinja nije se razbolelo od tetanusa ako su nedelju dana pre infekcije bile vakcinisane.
Nažalost, sa ovom smrtnošću je postojao izvestan problem. Naš metod umrtvljivanja bakterija tetanusa zagrevanjem bio je nepouzdan - vakcina je još sadržala aktivne klice i ubijala je trećinu životinja prilikom vakcinisanja.
Moj stan na Totenam kort roudu mirisao je na svež hleb. Odsekla sam dve kriške, premazala ih buterom i posolila. Zatim skinuh čajnik sa
vatre i prelih kipuću vodu preko listića skupog čaja. Šištava petrolejka davala je tek slabu svetlost. Bila mi je, međutim, dovoljna da vidim šta radim, a i da ljudima dole na ulici dam do znanja da sam kod kuće.
Danas su me pratili, i to je bio prvi, prilično nespretan pokušaj one četvorice. S hlebom i buterom u ruci otišla sam do prozora i oprezno
pogledala kroz razmaknute zavese. Svađali su se u mračnom ulazu neke zgrade podižući ruke do lica. Jedna stisnuta pesnica pokazala je ka mom prozoru. Dobar znak! Siđoh niz stepenice, otvorih vrata ka ulici i viknuh:
„Jeste li za šolju čaja?”
Četiri glave se trgoše u mom pravcu. Pomerih se u stranu i otvorih im vrata. Gest gostoprimstva, ali ne baš ljubazan. Prešli su ulicu sa oklevanjem i pomalo nesigurni.
Svaki me je pozdravio sa „dobro veče”, verovatno u nedostatku odgovarajuće alternative. Pustila sam ih da idu ispred mene, i palo mi je u oči da su pošli pravo na prvi sprat. Od sutra ću između vrata i dovratka stavljati šibicu. To će mi odati da li je neko ulazio bez mog znanja.
Četvorica uđoše u stan. Vrata sam ostavila otvorena.
„Doktore Reks, doktore Hindi, doktore Kinjon i doktore Nikolas”, rekoh što sam opuštenije mogla, „pratili ste me i proteklih četrdeset minuta buljili u moj prozor. Šta imate da kažete na to?”
Leđa oslonjenih na vrata i ruku prekrštenih na grudima pokazah im zube. Zgledali su se, a pogledi su im odavali nesigurnost. Hindi se nakašlja i izazivačkim tonom reče: „Ne verujemo vam!”
„To nije moj problem”, uzvratih.
„Zašto živite u ovako otrcanom stanu?”, glasno upita Reks.
„To se vas uopšte ne tiče. Ali pošto ste moji gosti, učtivo ću vam odgovoriti. Živim jednostavno jer luksuz zamagljuje čula. Sitnica koja vam je sigurno promakla.” Zluradost ovih reči nije se čula i u mom glasu. Ali osmeh mi je bio leden, što su gosti svakako primetili.
„Mislimo da od nas nešto krijete.”
Morala sam da se nasmejem. „Zanimljiva teorija. Na kojim činjenicama se zasniva?”
Četvorica su odgovarala razdraženo i nepovezano.
„Razgovarali smo s vašim bivšim kolegama u Gajevoj bolnici. Neki kažu da ste meki. Priča se da prema pacijentima postupate znatno ljubaznije nego što je kod kolega uobičajeno.”
„Da, to je užasno”, rekoh glumeći zabrinutost, dok sam se negde u pozadini svog uma pitala otkud mi dolazi ta samoubilačka sklonost.
„Prema onome što smo čuli, teško možemo da zamislimo da biste bili u stanju…”, Hindlov govor prekinuo je Nikolasov lakat koji ga je bolno munuo u rebra.
Srce mi se uznemirilo, ali brzo ga vratih pod kontrolu.
„Hindle, ako mi ne verujete, zbog čega pokušavate da mi odate tajnu koju Nikolas očigledno ne želi da znam?”
Hindi se izbečio. Po čelu mu izbiše sitne graške znoja, mada je u stanu bilo prilično sveže.
„Ja… nisam hteo…”, zamuckivao je, ali ja ga prekidoh: „Naravno da niste. Pa ipak, pitam se šta bi na to rekao doktor Bouden.”
Crte lica su mu postale napete. Ova četvorica očigledno nisu spadala u Boudenove miljenike. A to je bila upravo ona informacija koja mi je bila potrebna.
„Gospodo, predlažem vam da sada odete. Ako ikad ponovo ustanovim da ste me pratili, pobrinuću se da vaša tela nađu kako naduvena plivaju Temzom.” Otvorila sam vrata i poželela im laku noć.
Odvukli su se bez protesta.
Kad sam iduće večeri stigla kući, u svojoj naslonjači sam zatekla Holmsa. Progutala sam strah, zatvorila vrata i naslonila se leđima o
njih.
Njegova i tako vitka prilika znatno je izgubila na težini. Delovao je iznureno i bledo, obrazi mu behu upali, a oko očiju je imao tamne kolutove. Oborila sam oči da izbegnem njegov pogled.
Očigledno je primetio pogled kojim sam ga analizirala. „Vreme uglavnom provodim u ubožnicama”, prokomentarisao je. „Tamošnja hrana nije dovoljna ni detetu. A ukusna je kao kaša od starih krpa.” Pokušao je da se osmehne. „Ali to sada nije važno. Poznaješ li Samjuela Standrinksa?”
Odmahnuh glavom.
„On je predsednik nadzornog odbora Holborn juniona. Prošle nedelje se sastao sa nizom članova kluba.”
„Kluba?” prekinuh ga. Slučajno sam ga pogledala u oči i odmah sam se pokajala.
„U nedostatku drugog imena, našu grupu kriminalnih lekara nazvao sam klubom.” Nestrpljivo je odmahnuo rukom. „Prisluškivao sam razgovor između Standrinksa i tvog dobrog doktora Starka. Kroz nedelju dana će u svim ubožnicama Holborn juniona biti sproveden takozvani zdravstveni pregled. Klub se sprema da izabere svoje eksperimentalne subjekte.”
Pogledao me je sa očekivanjem; nisam se pomakla. On nastavi: „Da li si znala da Standrinksa, kao predsednika nadzornog odbora, plaća država? Taj
odbor obično veoma malo viđa ubožnice. Prima izveštaje od komiteta koji naimenuje. Komitet plaća direktno predsednik nadzornog odbora, koji bira i njegove članove. Svaka informacija koju nadzorni odbor dobije najpre prolazi Standrinksov filter. A svi izveštaji odbora najpre prolaze kroz Standrinksove ruke, pre nego što ih dalje prosledi vladi.”
„Čemu taj odbor uopšte služi?”, pitala sam sarkastično.
„Tačno! Njegova jedina svrha je da se pokaže da vlada brine o siromašnima. Članovi primaju honorar i prisustvuju sednicama. Ali sve ide preko Standrinksovog pisaćeg stola, tako da su njihove odluke potpuno irelevantne. Verovatno ne treba ni da spominjem da ću Standrinksu posvetiti malo vremena. Moram da doznam da li je vlada na bilo koji način umešana. A kad smo već kod toga - kako idu tvoja istraživanja?”
Lagano sam premestila težinu tela s noge na nogu. „Testiram vakcinu protiv tetanusa na životinjama. Oni hoće i vakcinu protiv kolere, ali nema odgovarajućih pacijenata da bi se bacil izolovao. Mislim da će ih klub prilično brzo isporučiti.”
Holms se ukočio. Možda je u pitanju bila hladnoća u mom glasu. Odlučila sam da ga malo ublažim. „Zasad smo stigli do granica mogućnosti testiranja. Tek ako ih isprobamo na ljudima, moći ćemo sa sigurnošću da kažemo da vakcine deluju.”
„ A ti bi to predložila?” Glas mu je sada bio hladan kao i moj.
„Možda ću morati. Ono što trenutno radimo još uvek je legalno.”
„Prate te”, reče, oprezno menjajući temu.
Osmehnula sam se samo jednom stranom usta: „Znam. Ja sam im najnoviji član. Moraju da se uvere da mogu da mi veruju.” Nakon kraće pauze dodala sam: „Nije dobro što si ovde.”
„Potcenjuješ me”, reče on.
„Itimene.”
„Ne verujem. Ali to što ti radiš, Ana, to nije zdravo.” Gorko sam se nasmejala: „Bolje pogledaj sebe!”
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Đavolov osmeh - Aneli Vendeberg
POGLAVLJE 16
Tri dana posle toga, kasno uveče, Stark me je posetio saopštio mi da je u laboratoriju isporučen eksperimentalni subjekt s kolerom.
Mada sam znala da će i taj dan doći, nisam bila spremna. Zurila sam kroz prozor. Znala sam da se iza tamnog pravougaonika i dalje odvija normalan život, što mi je davalo malo snage.
„Kako je to isporučeno?” upitah. To, to, to odjekivalo mi je u glavi, odbijajući se o hladne zidove kao krici slepih miševa.
„Žena iz Dandija, dopremljena u kočiji”, odgovorio je Stark stilom telegrama. Ta činjenica mi se urezala u mozak - Dandi je više od četiristo milja severno od Londona. Koliko daleko sežu pipci kluba?
„Kočijaš je pouzdan čovek. Već smo mu poveravali i druge… zadatke.” Stark se češkao po bradi, utonuo u misli. Primetila sam da se u njemu otvara duboka dilema. Nije sasvim verovao mladom kolegi, a trebalo je da s njim podeli osetljive informacije. „Dobro mu je plaćeno da ne obraća pažnju na zvuke iz kočije. Rekli smo mu da je duševno poremećena i ozbiljno bolesna”, objasnio je Stark. Malo se opustio. „Do Londona je stigao tako brzo da mora da je konje šibao kao đavo!”, zakikotao se udarivši šakom po butini.
Osetih kako mi u grudi nadire vrelina. Duboko sam udahnula i naredila srcu da se smiri, a šakama stisnutim u pesnice da se opuste. U glavi mi je bio pakao: videla sam sebe kako mlatim Starka dok se ne onesvesti, kako mu užetom vezujem ruke i noge i inficiram ga kolerom. Zatim bih sačekala nekoliko dana. A kada ga bolest pretvori u olupinu od čoveka koja povraća i sere sopstvenu utrobu, ostavila bih ga da leži napolju, na hladnoći. Tamo bi mogao i da skonča, u sopstvenim izlučevinama, bez hrane, vode i lepe reči. Sudski postupak bi bio poslednje što bi ga brinulo.
Potrudila sam se da u svoj glas unesem odgovarajuću meru opuštenosti i zainteresovanosti: „Rekoste Dandi? To je prilično daleko od Londona. Ko je ženu pripremio za transport?”
Stark je malo poćutao. Verovatno se pitao da li srne da oda i taj deo informacije. A onda je popustio: „Kolega sa Medicinskog fakulteta u Dandiju.”
Značajna informacija. Klub je čak i tako daleko od Londona imao doktora koji radi za njega.
„Da li ste preduzeli sve mere predostrožnosti?”, upitah.
„Naravno da jesmo!”, povikao je uvređeno. „Nema porodicu, nikome neće nedostajati. Kočijaš veruje da će na našem fakultetu dobiti specijalnu terapiju.” Ponovo onaj osmeh morskog đavola. „Ništa ne brinite, doktore Kronberg - niko nikada neće doznati.” Uhvatio me je za rame i blago ga stisnuo.
Bilo mi je zagonetno kako čovek može da izluči toliko licemerja, a da pritom ne padne mrtav.
„Odlično!” odgovorih. „Da lije kočija temeljno očišćena?” Jedino što me je čuvalo da ne poludim bila je usredsređenost da se kolera ne proširi i da se spreči ono najgore. Srce me je bolelo kao pokvaren zub.
„Podrazumeva se!”, povikao je Stark puštajući mi rame. „Unutrašnjost vozila su dezinfikovali vaši asistenti. I sami su se očistili, a sad koriste i vaš pronalazak - one maske - zajedno sa mantilima i rukavicama, kad rade oko žene.” Ovo preslišavanje ga je očigledno nerviralo.
Klimnuh, odajući mu priznanje, pa se uputih ka vratima. „Moram da izdvojim bacile kolere pre nego što umre”, rekla sam skidajući svoj kaput sa kvake na vratima. Stark je uzeo svoj, pa kočijom krenusmo do fakulteta.
Posle nekoliko minuta ušli smo u moju laboratoriju. Na podu je ležala žena krhkog izgleda, napola pokrivena prljavim ćebetom. Mada je bila preslaba da se makne, ruke joj behu vezane na leđima.
Osetila sam kako pucam iznutra. Deo mene je znao da moram da ostanem ovde, mirna i proračunata. Drugi deo je hteo da pobegne vrišteći. Polako sam udahnula, pa izdahnula i spojila ova dva dela.
Primakli smo se ženi. Disanje joj je bilo gotovo nečujno.
„Ostavite me samog. Ne želite ovo da gledate”, rekoh. Izgleda da je i Stark tako mislio.
Svezala sam joj ruke. Njen grudni koš poče grčevito da podrhtava.
Otvorila je oči i videla me kako klečim kraj nje, ali iz otvorenih usta nije doprla nijedna reč. Njene oči su me preklinjale. Skidoh rukavice i uzeh njene hladne, drhtave šake u svoje, kao da bih joj time mogla dati dovoljno topline da je vratim u život.
„Toliko mi je žao”, zajecala sam, osećajući se potpuno beskorisno.
Noge su počele da joj se trzaju. Gubitak tečnosti i minerala izazivao je nekontrolisane, bolne kontrakcije mišića. Osetila sam da upravo umire i
poželeh da sam ja ta koja odlazi. Ali to je bilo smešno. Sa smrću se ne pogađa.
Posegla sam za flašom etra sa police nada mnom i nasula veliku količinu u maramicu. Namirisala ga je, a ja je pogledah tražeći dozvolu. Slabašno se osmehnula. Smrdljivom tkaninom sam joj čvrsto pritisla usta i nos. Pošto je srce prestalo da kuca, još dugo sam je milovala po slepljenoj kosi.
Dezinfikovala sam svoje šake, ruke i lice, navukla rukavice i gumenu kecelju i stavila masku. Zatim sam ženi uvukla tanko gumeno crevo u rektum. Na drugom kraju creva nalazio se veliki špric, kojim sam izvukla
oko trideset mililitara prljavozelenkaste tečnosti.
Kapi ove tečnosti sam pažljivo rasporedila po Petrijevim šoljama sa čvrstom podlogom za razvoj bakterijskih kultura, koje su pripremili moji asistenti. Polovina šolja bila je bez kontakta sa kiseonikom, dok je druga imala kontakt s vazduhom. Nisam znala da li su bacili kolere strogo anaerobni.
Ostatak tečnosti sam sasula u menzuru i zagrevala dvadeset minuta, na osamdeset stepeni Celzijusovih. Pošto se smesa ohladila, njome sam nahranila polovinu miševa i kunića, a one koji su je dobili obeležila sam malim obrijanim mestom na krznu stomaka. Nadala sam se da to niko neće primetiti. Uz puno sreće, za nedelju ili dve ću, bez znanja kluba, imati vakcinu protiv kolere. Možda će to pomoći da se spase nekoliko života. Možda će to nadoknaditi ono što sam učinila.
Kada sam završila, napisala sam pismo - papirić u plavoj koverti - koje sam idućeg jutra poslala Šerloku Holmsu, u Ulicu Bejker 221b:
Krivi za otmicu, mučenje i neukazivanje pomoći neidentifikovanoj ženskoj osobi, žrtvi kolere, koja je danas preminula na Medicinskom fakultetu u Londonu: dr Gregori Stark, dr Džarel Bouden, asistent Danijel Stroubridž, asistent Edison Bonsel i nepoznati lekar sa Medicinskog fakulteta u Dandiju.
Kriv za ubistvo iste žene: dr Anton Kronberg.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Đavolov osmeh - Aneli Vendeberg
POGLAVLJE 17
Naredne večeri oko šest sati, na vrata moga stana zakucao je doktor Džarel Bouden.
„Vaša poseta mi čini čast, doktore Boudene”, rekoh i blago se naklonih. Pokretom ruke pozvala sam starijeg čoveka da uđe i ponudila mu naslonjaču. Nekada je bila tamnocrvena, ali u međuvremenu je postala ružičasta, ako se zanemare mesta koja su bila skoro bela. Bouden s oklevanjem sede na ovaj pohabani komad nameštaja.
Nasula sam nam čaja i dodala drva u kamin, ne gubeći gosta iz vida. Boudenov izraz lica bio je kontrolisan, ali dok su mu oči prelazile po sirotinjskoj sobi nije mogao da suzbije prezriv osmeh.
Stavih stolicu s druge strane stočića i sedoh. „Kako mogu da vam pomognem, doktore Boudene?”, rekla sam s poštovanjem, pitajući se hoće li Bouden biti otvoren.
„Rečeno mi je da ste pretili četvorici mojih kolega”, reče Bouden ne skidajući pogled s mog lica. „Šta imate da kažete u svoju odbranu, doktore Kronberže?”
Dobro je. Dok god me Bouden direktno napada, još ima nade.
„Ama baš ništa”, rekoh. „Stvarno sam im pretio.” Boudenov trup se jedva primetno trznu unazad, a oči mu na tren blesnuše. „Ne branite se?!”
„Mislim da za to nema nikakve potrebe. Ta četvorica su me pratila; pretpostavljam, ne po vašem nalogu. Dali su mi do znanja da mi ne veruju, ali to me ne pogađa. Nijedan od njih nije od značaja za moj rad.”
Bouden na ovu prezrivu primedbu ničim nije reagovao, pa nastavih da govorim. „Jedan od njih je počeo da odaje tajnu koja mi nije bila namenjena.”
Na te reči Bouden podiže obrve, ali ih brzo ponovo spusti. Da li je primetio moj ispitivački pogled?
„Ponašanje tih ljudi bilo je nedisciplinovano, a njihovi postupci nepromišljeni”, rekoh. „Sledili su puku sumnju, i onome što misle dali prednost nad onim što znaju. Meni su delovali krajnje nepouzdano. Stoga sam im zapretio da ću ih pobacati u Temzu ako se tako nešto ponovi.”
„Oni su mi ispričali drugačiju priču”, odgovori Bouden i zavali se u fotelji, očigledno očekujući porazno dejstvo svojih reči.
„Pa, onda je na vama da odlučite kome ćete verovati”, odgovorila sam,
s velikim naporom se trudeći da skoncentrisano mislim samo na crveno središte mete.
Nakon izvesnog razmišljanja odgovorio je: „Čudni ste mi vi nekako. Svako drugi bi pokušao da me uveri u svoju nedužnost, trudio bi se da pridobije moje poverenje. Zbog čega vi to ne radite?”
Da bih sakrila strah, ustala sam, stavila ugalj u vatru i pokušala da se priberem. A zatim se okrenuh starcu.
„Ne cenim reči više od dela. Da sam na vašem mestu, ni ja ne bih verovao novom čoveku. A vi mu ne verujete, što vas čini pravim vođom. A da bih bio sasvim siguran, naložio bih da ga prate. Što ste vi i učinili.”
Boudenu zastade dah.
„Ona dvojica koja me skoro svakog dana prate stvarno su dobra. Potrajalo je dok ih nisam primetio. Mogu da posvedoče ono što sam vam rekao za četvoricu vaših kolega.”
Bouden klimnu. Izraz lica mu je bio sumoran. Nastavila sam da govorim: „Baš kao i vi, i ja bih nekadašnje kolege pitao kakav je čovek taj novi. Ali u jednom trenutku morao bih da donesem odluku. Da li mogu da mu verujem ili ne. Tu odluku, međutim, morate vi da donesete, jer ste vi vođa grupe. Samo vi znate da li su ta četiri člana grupe u svako doba bila u najvećoj meri dostojna poverenja, da li vas nikad nisu lagala, niti učinila nešto što bi moglo da ugrozi vaše ciljeve. Nije na meni da vam savetujem kakve odluke treba da donosite, doktore Boudene.”
Vratih se na svoju stolicu, sedoh i zagledah se u njegove razrogačene oči.
Nakon izvesnog vremena skupio je usta. „Vi ste izuzetan čovek, doktore Kronberže. Još nikad nisam sreo nekoga ko tako otvoreno govori. Pa ipak, ne mogu da vam verujem. Razmisliću o našem problemu, a vas ću, kao što ste već uočili, i dalje držati pod nadzorom.”
S tim rečima se oprostio.
Vrata se zalupiše za njim, a ja zaronih u šake glavu koja me je bolela. Dugo sam tako ostala da sedim, a iza sklopljenih kapaka lebdela mi je slika mog leša koji pluta po Temzi.
Žena iz Dandija je ušla u moju sobu i gledala me bez reći.
Ležala sam u krevetu, ukočena i nepomična. Podigla je pokrivač i ugurala se kraj mene. „Spavaj, Ana” rekla je blago i položila svoju
koščatu šaku, ni toplu ni hladnu, na moje grudi. Smešila se. Ruka joj je bila teška kao kamen i gnječila mi je grudi. Nisam mogla ni da se pomerim, ni da dišem. S osmehom me je gledala kako umirem.
Žudno udišući hladan vazduh skočila sam iz kreveta i ispovraćala se u noćnu posudu.
Otvorila sam vrata, slaba i sva drhteći, i pozvala svoju gazdaricu, gospođu Vimbuš. Nisam čekala da mi odgovori, već sam krenula na
dug put natrag do kreveta, i umotala svoje ledeno telo u prekrivače. San je došao brzo, oslobodivši me na izvesno vreme bolova u trbuhu i mučnine.
Neko se nakašljao. Otvorila sam oči i kraj kreveta ugledala gospođu Vimbuš. Delovala je zabrinuto i pomalo ljutito. „Šta se desilo? Je l’ vam nije dobro?”
Klimnula sam. „Mislim da sam se zarazio kolerom. Molim vas, ništa ne pipajte. A ako pipate, perite ruke s mnogo sapuna.”
Razrogačila je oči i uzmakla nekoliko koraka.
„Gospođo Vimbuš, bio bih vam beskrajno zahvalan ako biste mogli da mi donesete čiste vode, i to što više. I vrlo veliki nočni sud, molim vas…” Videla sam kako se gospođa Vimbuš mršti. „I da li biste bili tako dobri da mi pripremite mešavinu sitno seckanog svežeg crnog luka i crnog bibera? Izgnječite je u pastu. Valjalo bi da imam i svežeg limuna, da ga nacedim u vodu za piće. A trebaće mi i kalijum-permanganat, iz apoteke, za dezinfekciju dijareje pre nego što vi ili služavka budete smeli da dirate noćnu posudu.”
„Naravno”, prošaputala je prebledevši kao kreč. „Je l’ vam treba i doktor?”
„Ne, hvala vam, gospođo Vimbuš. Ja sam doktor i umem da se staram o sebi. Ali bio bih vam veoma zahvalan ako biste dobro naložili vatru.”
Poslednje što mi je trebalo bilo je da me pregleda neki priučeni doktor i da ustanovi iznenađujuće karakteristike moje anatomije.
Gospođa Vimbuš je otišla, da bi se ubrzo vratila sa traženim nokširom i sa dovoljno uglja za pristojnu vatru.
Oko podneva, gazdarica mi je donela većinu stvari za koje sam je molila. Dok je bila odsutna, šetala sam između kreveta i nokšira, a
povraćanje se smenjivalo sa nesvesticom i eksplozivnim prolivom.
Iznutra me je tresla groznica, dok mi je koža gorela od visoke temperature. Neprestano sam se znojila. Činilo se kao da moje telo hoće da se oslobodi sve tečnosti koju je nakupilo. Zamišljala sam da se sušim, poput nasukane meduze na suncu.
Počele su da me bole i povezane grudi, ali tu sad nisam mogla ništa. Gospođa Vimbuš je neprestano ulazila i izlazila, čistila zaprljanu noćnu posudu i menjala čaršave. Htela je da mi pošalje služavku, kako bi mi pomogla da se operem. Zahvalila sam joj i učtivo odbila, nadajući se da moje reci neće shvatiti kao buncanje čoveka koji je suviše bolestan da bi razmišljao.
Tokom dva dana klizila sam iz nesvestice u nesvesticu, izbacivala telesne tečnosti i pomišljala kako bi bilo bolje da sam mrtva. A onda je polako počela da mi se vraća volja za životom.
Konačno sam imala dovoljno snage da se operem. Zabravila sam vrata, svukla se i odvezala zavoje oko grudi, što me je ostavilo bez daha.
Topla voda je već čekala u bokalu pored umivaonika, pa sam svojski izribala ćelo telo, pokušavajući da sperem težak vonj. Dvaput sam morala da menjam vodu, dok se na kraju najzad nisam osećala čistom. Iscrpljena, sedoh u naslonjaču, onako gola, i grejala sam se na vatri koja je pucketala.
Trećeg dana ujutro vratio mi se i apetit. Komad suvog hleba koji sam pojela za doručak nije mi se vraćao u grlo. Prebolela sam koleru.
Upravo kad sam se svukla da sperem noćni znoj, neko je zakucao na vrata.
„Ko je?”
„Gospođa Vimbuš. Imam telegram za vas,” povikala je pomalo prejako kroz zatvorena vrata.
„Hvala vam, gospođo Vimbuš. Možete li, molim vas, da ga gurnete ispod vrata, nisam sasvim obučen.”
Nakašljala se, pretpostavljam u znak pristanka, i otkloparala niz stepenice.
Sačekala sam dok se njena vrata nisu zatvorila, pa sam malčice otvorila
moja i zgrabila telegram. Od onoga što je u njemu pisalo nakostrešila mi se kosa na potiljku.
Dolazim večeras u sedam. Dž. Bouden.
Zurila sam u taj komad papira iskreno se nadajući da će se slova rasplinuti u vazduhu. Ali, naravno, nisu.
Još nisam bila spremna za Boudena. Mozak mi je bio u nekom polutečnom stanju, poput meda. Jedini čovek koji mi je sada padao na pamet, jedini koji bi znao šta da se radi, bio je Holms. Zato sam stavila u prozor čajnik, kao znak da dođe. Tek što sam se oprala i obukla, kucanje na vratima najavilo je njegov dolazak.
„Bože gospode! Šta ti se desilo?”, povikao je.
„Kolera”, rekoh, i ponovo se uvukoh u fotelju, grejući smrznuta stopala na vatri. Već sam se videla u ogledalu - i pre sam bila mršava, ali sad sam delovala izgladnelo, a tamni podočnjaci su i mene samu uplašili.
Holms glasno frknu. „Što me, kog đavola, nisi pre zvala?”
„Zato što znam kako se kolera leći, a ti ne znaš.”
Zinuo je da se usprotivi, ali na kraju je samo promrmljao nešto kao
„tvrdoglava” i okanuo se te teme. „A kako bih danas mogao da ti budem na usluzi?”, sarkastično je upitao.
Ljutito sam ga pogledala i odmah htela da mu dam telegram, kad mu ugledah ruke.
„Koliko već češljaš kudelju?”, pitala sam ga. Nije mi odgovorio. Izvukla sam pincetu iz svoje doktorske torbe.
„Sedi, molim te”, pokazala sam mu na naslonjaču, dok sam sama sela na naslon za ruke. Uhvatila sam ga za šaku, pomalo nespretno, i počela da mu iz kože izvlačim trunje kučine. „Baš je čudno”, tiho sam primetila, „što nikom ne pada u oči da ti ruke nisu navikle na težak rad, da smrad ubožnice ne može da prikrije tvoj miris mošusnog sapuna i duvana, da imaš pristojnu frizuru, da su ti uši čiste, da si obrijan oštrim brijačem…”
„Da, takve stvari čoveka uvek iznenade, zar ne?”, reče dok sam mu ispod nokta na palcu vadila jedan naročito debeo trun. Nijednom se nije trgao.
„Mene nikad ne iznenađuje kad me ljudi ne vide”, uzvratila sam, i primetila kako mu pogled od upitnog postaje zbunjen, pre nego što je ponovo navukao svoju masku.
Završila sam i pustila mu ruku.
„Bouden mi je poslao telegram”, rekoh slabašnim glasom. „Hoće
večeras da me poseti.” Ustala sam i kopala po fioci dok nisam našla teglicu sa gustom žutom mašću. Ćutke sam mu je utrljavala u šake, sve dok nije počeo da miriše kao ovca.
„Lanolin”, objasnila sam. „Pomaže u zarastanju kože i ima blago antibakterijsko dejstvo.” Pogledala sam ga. „Još nisam spremna za Boudena, ne mogu da razmišljam kako treba.”
Nisam spomenula da je malo nedostajalo da me uhvati panika, ali svejedno, to mu verovatno nije promaklo.
„Da li Bouden zna da si bila bolesna?”
„Zna. Pre tri dana sam zamolila gospođu Vimbuš da na fakultet pošalje telegram.”
„Imaš li ikakvog pojma šta hoće, osim da se ponovo vratiš u laboratoriju?”, pitao me je.
„Ne.”
Ustao je, a meni pokretom ruke pokazao da sednem. „Ana, imam u tebe poverenja. Odlična si glumica. Tačnije rečeno, najbolja koju znam. Pametna si, veoma tačno zapažaš i možeš da se prilagodiš svakoj situaciji. Bouden zna da si bolesna, pa se neće iznenaditi ako nisi sasvim pri sebi. Pravi se da se osećaš još slabije nego što se stvarno osećaš. Ostani u krevetu dok bude bio ovde. Često zatvaraj oči, teško diši, znaš već tu igru.” Skoro da me je ubedio. Ali onda podigoh desnu ruku i ispružih je. Jako je drhtala.
„Ne mogu. Ne danas.” Glas me je izdao, i mora da je toprimetio.
„Hm…”, promumlao je, „dakle, toliko je ozbiljno.”
A zatim pljesnu rukama, oči mu sinuše, i reče da ne treba da brinem, da samo idem u krevet i da se odmaram.
„Šta si smislio?”, pitala sam kada je već krenuo ka stepenicama.
Okrenuo se, pomolio glavu kroz vrata, prepredeno se iscerio i odgovorio: „Plan glasi: ’zaustaviti ga’. Bouden će ustanoviti da večeras, nažalost, nije u mogućnosti da te poseti.”
Vrata su se zalupila i zabravila, a ja sam ustanovila da imam poverenja u Holmsa. Baš čudno.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Đavolov osmeh - Aneli Vendeberg
POGLAVLJE 18
Dugo sam se gledala u ogledalu, pa klimnuh glavom; pokušavala sam sebe da ubedim da sam u stanju da se ponovo suočim sa svetom kao dr
Anton Kronberg.
Trebalo mi je mnogo vremena da se obučem, da siđem na ulicu i da pronađem kočiju do fakulteta. Obrisala sam hladan znoj, koji me je svrbeo na čelu, proklinjući svoju slabost.
Kada sam stupila u laboratoriju, moja dvojica asistenata pripremala su sveže podloge za kulture. Svaka je na sebi imala etiketu. Poželeh im dobro jutro, a oni su se učtivo raspitivali za moje zdravlje.
Uprkos tome, palo mi je u oči da je nadzor pojačan. Obojica su stalno stajala na oko tri metra od mene. Zapalih Bunzenov plamenik, pitajuči se koliko mi je vremena još preostalo.
Lupom sam ispitivala kolonije izrasle na čvrstoj podlozi. Petrijeve šolje su tiho zveckale dok sam ih pomerala i otvarala im i zatvarala poklopce. Asistenti su stajali iza mene i posmatrali šta radim. Njihovi pogledi su me bockali po vratu.
U obe vrste uslova, anaerobnim i aerobnim, nastalo je mnoštvo kolonija bakterija svih oblika i boja. Biće nam potrebno mnogo miševa da ih sve testiramo. Okrenula sam se asistentima.
„Gospodine Stroubridže, biće nam potrebno najmanje stotinu miševa da bismo testirali ove nove kolonije. Molim vas da ih brzo nabavite. Obezbedite i kaveze i hranu”, naredila sam slabašnim glasom, naglašavajući time svoje još uvek loše stanje.
Stroubridž klimnu i ode. Bonsel je, međutim, ostao i primakao mi se još bliže, kako bi nadoknadio odsustvo svog kolege. U hodniku sam čula udaljeni zvuk koraka i ponadala se da je to Bouden. Bonsel mi se u međuvremenu još malo primakao.
„Gospodine Bonsele, jeste li imuni na koleru?” Držala sam nad gorionikom tanku čeličnu lancetu, tačno iznad plavog dela plamena gde je temperatura najveća. „Znam da treba da me držite na oku”, rekoh mu prigušenim glasom i zabih užarenu lancetu u podlogu s kulturama. Uzmakao je kad je čuo šištanje. „Ali vi preterujete. Mogao bih da se sapletem i da vas slučajno zarazim kolerom.”
„Molim vas, gospodine!”, u neverici povika Bonsel ustuknuvši za korak,
verovatno iz straha da ću mu užareni metal zabosti u ruku ako je ne skloni s laboratorijskog stola.
„Ozbiljno mislim, Bonsele. Način na koji ste postupili sa onom ženom bio je krajnje neprofesionalan”, podviknula sam koliko god su mi to moja slaba pluća dopuštala. „Ostavili ste trag veoma zaraznih fekalija, koje su mi kontaminirale čitavu laboratoriju. Gde mislite da sam se zarazio kolerom? A što je najgore, rizikovali ste i da se kontaminiraju naše dragocene čiste kulture. Vaša nemarnost nam je rad unazadila najmanje za nedelju dana!” Ustala sam, dok mi je lice još bilo blizu Bunzenovog plamenika. „Ako mi priđete previše blizu, ili ako makar i pomislite da dirate moje kulture, polomiću vam ruku!”
„De, de, doktore Kronberže!”, prekide me Bouden ulazeći u laboratoriju dugim koracima. Prisluškivao nas je i bila sam zadovoljna. Ovu predstavu sam izvela specijalno za njega.
„Gospodine Bonsele, da li biste nas na trenutak ostavili nasamo…”, zamolio ga je Bouden, da bi zatim stao kraj mene, skrštenih ruku i očiju crnih poput mulja iz Temze. Sela sam i pustila Boudena da me nadvisi.
„Doktore Kronberže, dokle ste stigli s bacilima kolere?”
„Imamo brojne kulture koje moraju da se identifikuju i da im se prouče karakteristike. Stroubridž je upravo otišao po miševe. Bakterije ćemo testirati na životinjama, i trebalo bi da za manje od pet dana možemo da kažemo koje od njih su prouzrokovači kolere.”
Bouden lagano klimnu, nakašlja se i priđe još korak bliže. Prisilila sam se da mirno uzvratim njegov crni pogled. Osećala sam se kao da se davim u katranu.
„A kako ste se to zarazili kolerom? Ne bi li upravo vi trebalo da znate da to izbegnete?”
„Da, čovek bi pretpostavio da je tako. Ali bilo je neizbežno.”
„Ne razumem”, prokomentarisao je moju kratku izjavu Bouden.
„Moji asistenti su ovamo doneli ženu na umoru. Pritom se kroz čitavu laboratoriju razmazao trag veoma zaraznih fekalija. Imao sam dve mogućnosti: da prostoriju nadimim koncentrisanom kiselinom, i da pritom žrtvujem svoje kulture tetanusa, ili da oribam pod. Odlučio sam se za ovo drugo.”
„Mogli ste to da naredite onoj dvojici”, glavom je pokazao ka vratima.
„Oprostite, doktore Boudene, ali nisu li njih dvojica neposredno pre toga dokazala svoju potpunu nepouzdanost?”
Boudenove oči se suziše. Razmišljao je, a zatim se naže i reče promuklim glasom: „Šta ćemo, po vašem mišljenju, raditi sa izolovanim prouzrokovačima kolere?”
Zurila sam u plamen. Za razliku od svih drugih plamenova, plamen Bunzenovog gorionika gori mirno i ne treperi. Da li od ovog odgovora zavisi hoću li preživeti današnji dan?
Potisnuh tu misao na veštački skraćen životni vek i opušteno mu odgovorih: „To mogu samo da nagađam, doktore Boudene. Ali činjenica da ste naredili otmicu žrtve kolere stvara utisak da ste čovek bez skrupula.”
Vene na vratu su mu jako nabrekle pod naboranom kožom, krv mu je jurnula u obraze, a usta je stegao u tanku liniju. Osmehnuh se. „I zbog toga vam se divim.”
Lice mu je povratilo normalnu boju, pa dodadoh: „Verovatno ste svesni da sam već gurnuo glavu u omču. Izvršio sam eutanaziju nad onom ženom. To bi moglo da se protumači kao ubistvo iz nehata, ali verovatno pre kao ubistvo s predumišljajem. Koliko puta još treba da vam dokažem da sam pouzdan, doktore Boudene?” Pokušala sam da mi se u glasu ne oseti sav gnev, već samo njegovi tragovi, koji bi trebalo da svedoče o mom nestrpljenju.
„Ponavljam pitanje: šta ćemo raditi zatim?”, zarežao je, a ja iznenada videh kako se preda mnom otvara širok raspon mogućnosti.
„Obe bolesti ćemo testirati na ljudima”, odgovorila sam.
Boudenovo lice se opustilo, ali u očima mu je još bila sumnja. Naglavačke se bacih u tamu i pustih mašti na volju: „Kajzer raspiruje sukobe u Evropi. Pretpostavimo da planira napad na Englesku. Ne bi li u tom slučaju bilo zanimljivo posedovati oružje koje on nema? Mogao bih da odgajim izuzetno agresivne sojeve patogenih bakterija, radi sistematskog vođenja bakteriološkog rata.”
Ta ideja je bila potpuno bolesna, luđačka spekulacija, nešto što je trebalo da dokaže moju hladnu beskrupuloznost. Ali postigla je željeni efekat - Boudena kao da je pogodio grom.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Đavolov osmeh - Aneli Vendeberg
POGLAVLJE 19
Dva dana kasnije Stark i ja smo se sastali sa gospo dinom Standrinksom, predsednikom nadzornog odbora Holborn juniona. Standrinks je u svim Junionovim ubožnicama trebalo da podeli ugovore koji dopuštaju testiranje novih vakcina na njihovim stanovnicima. Klub je pripremio obrazac koji je trebalo da potpišu ljudi i žene voljni da uzmu učešća u našem testiranju vakcina. Većina nije umela da čita, ili je čitala vrlo slabo, a verovatno neće ni obratiti pažnju na jednu malu klauzulu - onu koja klubu dopušta da u svakom trenutku, po sopstvenom izboru, ispitanicima ubrizga aktivne bakterije kako bi testirao efikasnost imunizacije. Niko od ovih siromaha nije slutio da time potpisuje sopstvenu smrtnu presudu, za smešnu
sumu od dva suverena.
Pošto je trebalo da najsiromašniji stanovnici Londona na taj način dobiju nešto novca samo za mali ubod u ruku, klub je očekivao veliki broj dobrovoljaca.
Nakon sastanka u Standrinksovoj kancelariji, nas troje smo se kočijom povezli do ubožnice na Fulam roudu. Proces izbora kandidata trebalo je da se odigra idućeg dana.
Kad sam se uveče vratila u svoj stan, na stočiću me je dočekala ona vaza. Gest je na mene delovao kao šamar. Zastala sam na vratima kao ukopana, da bih zatim s oklevanjem krenula napred, naslućujući Holmsa u
svakom ćošku. Ali soba je bila prazna.
Zurila sam u vazu ne usuđujući se ni da je dotaknem, a ni da je bacim kroz prozor. Isuviše dobro sam znala šta ona znači.
Nakon nepuna dva minuta na vratima se začu kucanje. Holms mi je ušao u sobu ne čekajući da ga pozovem.
Naslonio se na vrata. „Video sam te danas, Ana”, reče. „Ne treba posebno da ti napominjem da moraš da odabereš mene.”
Nisam više mogla da izdržim.
„Ne”, rekoh jedva čujnim glasom, pa se okrenuh od njega i priđoh prozoru.
„Kako ti tako nešto uopšte pada na pamet?”
Dok je odgovarao, mirno me je posmatrao svojim sivim očima: „Bilo bi
mi draže kad prema meni ne bi gajila romantična osećanja.”
Kakvu lavinu emocija je ova rečenica izazvala! Grčevito sam tražila reči. Ali preko usana sam uspela da prevalim samo glupo: „I meni.”
Stark i ja smo stajali u velikoj trpezariji ubožnice na Fulam roudu.
Kupola je podsećala na nekakvu crkvu, što je bilo u velikoj suprotnosti sa smradom bajate ovsene kaše i znoja, prašine, budi i varikine koji je prožimao ledeno hladnu dvoranu.
Stanovnici su se za ovu priliku posebno lepo obukli: žene su nosile čiste platnene haljine, bele kecelje i uštirkane kapice; muškarci su imali različitu odeću - neki koji su se bavili obućarskim zanatom nosili su kožne kecelje, teške štofane pantalone i čizme; drugi su dolazili sa stočnih farmi u sličnoj, gruboj odeći - ali sve na njima je bilo čisto. Hteli su da deluju dopadljivo, što mi je slamalo srce dok sam gledala kako staju u red da potpišu izjavu o saglasnosti.
Stark i ja smo već odabrali više od pedeset osoba iz mnoštva dobrovoljaca. To je trebalo da bude dovoljno za prvi eksperiment. Prethodno sam Boudena ubedila da prilikom izbora ja imam poslednju reč. Hteli smo zdrave i snažne odrasle ljude, nikako decu, starce ili pothranjene, trudnice i dojilje. Smrtnost bi u tim grupama bila veća, a previše mrtvih stanovnika ubožnica bilo bi sumnjivo, glasio je moj argument. Bouden se složio.
Sa svakim u redu koga sam pregledala Holms je dolazio zajedno mesto bliže. Izbegavala sam da ga pogledam u oči više od pola sata, sve dok se konačno nije našao preda mnom, sa potpisanim ugovorom u ispruženoj ruci. Ovlaš sam mu opipla ruke i rebra i podigla očne kapke da proverim boju beonjača. „Ovog nećemo”, naglašeno nezainteresovano rekoh Starku, ne uputivši ni reč čoveku ispred sebe.
„Zašto, izgleda relativno zdravo?”, iznenađeno je pitao Stark.
„Previše star i previše neuhranjen. Neću ga.” Gurnula sam Holmsa u stranu i preko njegovog ramena viknula: „Sledeći!” Znala sam da će večeras doći da me poseti.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Đavolov osmeh - Aneli Vendeberg
POGLAVLJE 20
Holms se te večeri nije pojavio. U prvi mah se nisam zabrinula. Možda je našao neko drugo rešenje, koje je njegovo učešće u eksperimentu činilo suvišnim. A i bez obzira na to, kako mu je uopšte palo na pamet da mi
naređuje šta da radim?
Holms, međutim, nije bio ni u Fulam roudu, niti u druge dve ubožnice koje smo idućeg dana posetili. Posle još jedne noći počela sam da brinem da li je dobro, pa sam u prozor stavila vazu.
Ali ni tada se nije pojavio.
Stroubridže, moram da razgovaram sa dr Boudenom. Molim vas da mu pošaljete telegram”, rekla sam idućeg jutra, čim sam stigla u
laboratoriju.
Klimnuo je i otišao. Tokom proteklih dana atmosfera se nedvosmisleno promenila. Obojica asistenata bila su ljubazna i spremna da pomognu kao nikad dotad. I dalje sam, doduše, bila pod prismotrom, ali prostor za delovanja mi se veoma mnogo proširio.
U prostoriji se nalazio samo Bonsel, a on je bio manje pažljiv od svog kolege. Oprezno sam uzela Erlenmajerove boce sa tečnim kulturama kolere i odnela ih preko, do radnog stola. Za probe na eksperimentalnim subjektima biće nam potrebne aktivne bakterije, kao i one umrtvljene zagrevanjem. Asistent je već sterilisao četiri nove staklene boce, a ja ću ih sada napuniti i zapečatiti, kako bi sutra mogle da budu upotrebljene. Tačno sam znala šta treba da uradim. Isto sam već učinila i sa bacilima tetanusa.
„Bonsele, da li biste mi malo pomogli?”
Bonsel je prišao gledajući u tečne kulture preda mnom, kraj Bunzenovog gorionika.
„Oprezno, aktivne su”, upozorih ga prigušenim glasom. Ruke su počele da mu drhte. Moje reči su postigle željeno dejstvo.
„Uzmite prazne Petrijeve šolje. Prekrite njima ove dve Erlenmajerove boce i stavite ih u zagrejanu vodu. Tu moraju da se greju tačno dva sata, na temperaturi od tačno osamdeset stepeni. U međuvremenu ja ću pripremiti obe aktivne kulture.”
Bonsel je klimnuo. Nije znao da proces pripreme vakcine zahteva samo
dvadeset minuta deaktiviranja toplotom, kako bi se bakterije umrtvile, ali proteini na površini ćelija najvećim delom ostali netaknuti. Pristup je bio rizičan ako je bakterije trebalo ubrizgati ljudima. Preostale aktivne bakterije izazvale bi bolest. S obzirom na kratko vreme izlaganja toploti, takva verovatnoća je postojala. Ja sam, međutim, sada obezbedila da sve bakterije budu mrtve i skuvane, kako ne bih dovela u opasnost ničiji život.
Tečnost u epruvetama podrhtavala je u istom ritmu u kom i Bonselove ruke.
„Bonsele, saberite se! Bakterije su zatvorene, neće vas zaskočiti.”
Pogled mu je nervozno lutao između staklenih epruveta i mene, pre nego što je uzeo prazne Petrijeve šolje i oprezno ih stavio preko otvora sudova. Kulture su se blago talasale, a staklo zveckalo dok ih je Bonsel nosio preko puta, do posuda za kuvanje na pari. Čim mi je okrenuo leđa, počela sam da brojim unazad do dvadeset. Brzo i oprezno, kao što sam vežbala kod kuće, gumenim zapušačima sam zatvorila epruvete sa aktivnim kulturama kolere i obezbedila da budu čvrsto zapečaćene - šesnaest. Otvorila sam svoju torbu
-jedanaest, izvukla identične staklene epruvete ispunjene bezazlenim rastvorom soli - osam, i stavila ih na laboratorijski sto - dva. Kod kuće ću u aktivne kulture nasuti podosta kreozota, a idućeg jutra, kad više ne budu nimalo opasne, sve ću ih prosuti u Temzu.
Bonsel se okrenuo i ponovo sam bila pod prismotrom. Dva minuta kasnije pridružio nam se i Stroubridž.
Oko podneva stigao mi je Boudenov telegram. Dolazim večeras, šest sati, kod vaše kuće. Dž. B.
Skuvala sam čaj i stavila čajnik i dve šolje na stočić. Naslonjača je bila za Boudena; ja sam se raskomotila na svojoj jedinoj kuhinjskoj stolici.
Dvaput je pokucao. Otvorila sam i’ pustila ga unutra.
„Hvala što ste se potrudili da dođete, doktore Boudene. Molim vas, sedite. Smem li da vam ponudim čaj?”
Klimnuo je, ispitujući solju pre nego što je oprezno uzeo gutljaj. Čujno ju je vratio na tacnu i pogledao me s očekivanjem.
„Kulture kolere su gotove, doktore Boudene. Bonsel i ja smo proizveli dovoljno aktivnih i toplotom umrtvljenih tečnih kultura da se testiranje obavi sutra, ako vi tako želite. Ali moramo da ih upotrebimo tokom naredna dva dana. Ako predugo ostanu u ovom stanju, izgubiće dejstvo.”
Bouden je lagano klimnuo. Još nije prozborio ni reč. Zavalila sam se u stolici. Drveni naslon je zapucketao.
„Da li biste hteli da vam kažem šta je sledeće što moramo da uradimo?”
Uglovi Boudenovih usana se trznuše, a ženice mu se proširiše do uobičajenog crnila koje guta svaku misao.
„Doktore Boudene, vi mi verujete otprilike ovolicno”, rekoh držeći svoju desnu šaku u vazduhu, sa palcem i kažiprstom razmaknutim otprilike jedan milimetar. „Ali pomislite samo na činjenicu da za ono što sam za vas uradio mogu da budem osuđen. Prema vama sam apsolutno otvoren, čak toliko otvoren da vas to šokira. A vi ipak još ne možete da odlučite da li mi verujete. Zašto?”
„Vi ste Nemac.”
Ostala sam bez reči. „Pa to nije moja greška, niti bi trebalo da bude neki problem. Engleska je moj dom. Nemam baš puno uspomena koje me vezuju za nekadašnji život u Nemačkoj.”
Bouden se nije micao; njegov hladni osmeh izražavao je nevericu.
„Mogu samo još jednom da vam kažem da je odluka na vama. Menije dosta čekanja, doktore Boudene. Znam da ste odabrali nove ispitanike za eksperiment sa kolerom, još pre nekoliko dana.”
Boudenov širok osmeh zgasnu.
„Nisam glup, doktore Boudene. Zato ste me i odabrali. Pažljivo posmatram. Palo mi je u oči da su neki stanovnici ubožnica nestali. Samo oni koji su potpisali pristanak za učešće u eksperimentu, a koji nisu izabrani za eksperiment sa tetanusom i nemaju porodicu. Nije ih bilo mnogo. Dvadeset eksperimentalnih subjekata, deset muškaraca i deset žena, ako sam dobro izbrojao. Odveli ste ih na neko drugo mesto da biste ih zarazili kolerom, jer teško da biste se na to usudili pred očima Londonaca.”
Oštro sam posmatrala Boudena. Lagano je izdahnuo sav vazduh iz pluća. Telo mu je izgubilo napetost i prilagodilo se mekom obliku moje naslonjače. ‘
„Doktore Kronberže, vreme je da vam pokažem Brodmur.” Kad je to izrekao, delovao je kao da mu je lakše.
„Znam ja i Brodmur i Nikolsona. Čovek je ambiciozan, verovatno baš onakav kakav vam treba. Nema skrupula i ne mari za moralna pitanja”, odgovorih, pokušavajući da smirim svoje srce koje je lupalo kao ludo.
Ubrzo smo se dogovorili da idućeg jutra posetimo ludnicu Brodmur.
Dok smo prelazili dvorište Brodmura i išli ka kompleksu najvišeg obezbeđenja, Bouden je išao napred. „Odabrali smo dvadeset
eksperimentalnih subjekata, kao što ste ispravno konstatovali”, rekao je.
Setila sam se ovog mesta, svog straha i noći provedene pod drvetom, ali brzo potisnuh te uspomene.
Prošli smo kroz veliku dvoranu, čiji su hladni kameni zidovi odbijali odjek naših koraka, i prošli kraj dvadeset bolničkih kreveta, od kojih je svaki imao po četiri okova za noge i ruke. Oštri odjek naših potpetica pomešao se sa tihim žamorom. Dopirao je s kraja dvorane i najavljivao konačni dolazak užasa.
Krenuh ka ovom žamoru. Bouden je išao za mnom. Prošli smo kroz nekakav lučni svod, duž uskog hodnika koji se račvao kao zmijski jezik. Najednom njegovom kraju bila su gvozdena vrata sa malim prozorom zatvorenim rešetkama.
Krenuh levo i pogledah kroz otvor propinjući se na prste. U ćeliji je sedelo stisnuto deset žena, starih negde između petnaest i četrdeset godina. Kao klozet im je služila nekakva kofa, puna do vrha.
Strah je bio opipljiv.
S lošim predosećajem, toliko teškim da sam se jedva kretala, krenuh ka vratima s desne strane. U ćeliji su bila smeštena desetorica muškaraca. Srce mi je udaralo o grudni koš, ali ja ga nisam čula. Nisam videla ni vrata, ni ćeliju, ni druge zatvorenike. Videla sam samo jednog čoveka. I osećala sam kako moj oklop spada s mene, kao da je previše tesan i previše krut da bih i dalje mogla da ga nosim.
Negde u Berkširu mužjak zlatne vuge pevao je svoj melodični zov.
Ubrzo zatim stiže i kreštavi odgovor ženke.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Đavolov osmeh - Aneli Vendeberg
POGLAVLJE 21
Jasnoća duha istovremeno znači jasnoću strasti; stoga veliki i jasan duh voli srastveno i jasno vidi ono što voli.
BLEZ PASKAL
Na prozor s rešetkama u čeličnim vratima i na moje lice iza njega bacio je tek kratak pogled.
Zatim se ponovo povuče u ugao, petljajući nešto oko svojih cipela. Pomisao na zečeve i miševe\koji crkavaju u eksperimentima na medicinskom fakultetu uvukla mi se u um, preteći da ga raznese na komade. Vreme nam je isteklo.
Iza mene je neko nešto govorio. Bio je to Bouden. Grlo mi se steglo, a usta osušila. On me kucnu po ramenu, pa se lagano okrenuh. Naprezala sam se da prikrijem gnev. Mozak je plućima slao neodložan poziv da nastave da dišu. Zakašljah se. „Ovi ljudi već sad izgledaju bolesno!”, izdrah se na Boudena.
Lice mu se ukočilo. Povukao se korak unazad i odsečno rekao: „To su oni koji su na raspolaganju! Iskoristite ih.”
„Kad počinjemo?”, upitah trudeći se da u mom glasu čuje samo radoznalost, a ne i mržnju i strah koji su navirali.
„Sutra.”
Za idući dan je bio planiran poslednji pregled naših eksperimentalnih subjekata. Samo nekoliko sati kasnije ubrizgaćemo im aktivne ili toplotom umrtvljene bacile kolere.
U mojoj lekarskoj torbi nalazile su se dve smeđe staklene bočice, obeležene sa „aktivno” i „neaktivno”, špricevi i gumeno crevo.
Dok smo išli kroz dvoranu kompleksa s najvišim obezbeđenjem, molila sam Starka da ja pregledam žene. Navela sam ga da veruje da nisam sklona ženskom polu, što je njega očigledno zabavljalo.
Jedan od čuvara je otvorio ćeliju, ušla sam i vrata se zatvoriše za mnom. Naježila sam se po čitavom telu. Mali prozor, visoko u debelom kamenom zidu, bio je zatvoren čeličnim rešetkama. Čak je i pod bio hladan.
Tesna prostorija isisavala je svu toplotu, pa sam drhtala još i pre nego što sam svoje instrumente poređala po drvenom stolu.
Zvuk vrata me je naveo da se okrenem. Stražar ih je otvorio, a prva osoba na kojoj ćemo eksperimentisati bezobzirno je gurnuta u ćeliju. Bila sam užasnuta - čovek je bio go, ruku vezanih na leđima.
Jezik mi se zalepio za nepca. Najradije bih se izdrala na stražara - nije bilo apsolutno nikakve potrebe prisiljavati čoveka da se potpuno svuče. Na ovom mestu su na sažaljenje i poštovanje očigledno već odavno zaboravili. Pitala sam se zbog čega se normalni ljudi dobrovoljno pretvaraju u mašine za mučenje. To im daje moć, pomislih i klimnuh glavom.
Odmah sam zažalila zbog toga. Stražar me je posmatrao. Oči mu se suziše, a ruka krenu ka palici o boku.
Pregledala sam čoveka, a zatim i narednu dvojicu. Svi su bili isti: neuhranjeni, zlostavljani i prestravljeni. Svi su se nadali da ću im ja pomoći, pokazati sažaljenje, ili bar reći šta će biti s njima. Kao da bi to voleli da znaju! Ja ne bih. Sve bi mi bilo draže nego da znam da ću umirati od kolere, čvrsto vezana za bolnički krevet.
Stražar je uveo sledećeg čoveka. Izgledao je kao i ostali, prljav i neuhranjen, s rebrima koja štrče iznad upalog stomaka. Hodao je pogrbljeno i hramao, a stopala mu behu crna. Kako sam ga samo dobro poznavala. Nikolson, međutim, ne bi prepoznao ovu olupinu od čoveka koga je odavno imao prilike da upozna.
Stala sam između njega i stražara i polako podigla glavu. Srce mi je lupalo, a lice gorelo kao da me je neko išamarao. On se dobro kontrolisao, fiksirajući pogledom nekakvu tačku iznad moje glave.
Počela sam rutinski pregled. Kao i kod ostalih, gornji deo tela mu je bio pun krvnih podliva i posekotina. Nežno sam spustila ruku na svaki trag udarca. Jedan je imao oblik đona. To, stari ožiljak kraj same kičme i pegice na njegovim ramenima skoro da su mi slomili srce.
Nakašljala sam se, besna zbog svoje slabosti, na tren čvrsto zatvorila oči i vratila se svom zadatku.
Pregledala sam mu usnu duplju, jezik i oči i pokušala ćutke da mu saopštim da imam plan i da može u mene da se pouzda. Mada nisam bila baš naročito sigurna u čemu bi se taj plan sastojao.
On je, međutim, delovao odlučno, kao da ima sopstvenu strategiju. Ne pomičući glavu, sevnuo je očima ka stražaru, a zatim ponovo ka meni. Kada su mu se usne razvukle u gotovo neprimetan osmeh, zastao mi je dah. Samo
sekund-dva kasnije žestoko se zakašljao i zgrčio, boreći se da dođe do vazduha.
Viknuh stražaru da požuri i da čoveku skine okove da se ne bi ugušio. Stražar je zbunjeno krenuo ka Holmsu, ali na pola puta zastade, neodlučan šta bi bilo najbezbednije da uradi. Priđoh mu odlučno pružajući ruku i naređujući da mi preda ključeve.
Holms je još uvek ležao na podu, a lice mu je polako postajalo modro. Stražarev pogled leteo je od moje ispružene ruke do čoveka koji se gušio na podu. Kao da i dalje nije mogao da se odluči šta bi. Priđoh mu još za korak bliže - i svom snagom ga udarih između nogu. Zastenjao je i presamitio se. Trenutak pre nego što se srušio na kolena, iskoristila sam svoj nagomilani gnev da ga žestoko odalamim po potiljku. Kad je tresnuo na pod ćelije, polomio je nos. Upravo se spremao da ustane, kad mu Holms bosim stopalom zadade snažan udarac u vrat. U svakom drugom trenutku krckanje koje se čulo užasnulo bi me.
Izvukla sam mrtvacu ključeve iz stisnute pesnice.
„Okreni se”, rekoh Holmsu i oslobodih mu ručne zglobove da bih ga pustila da svuče stražara i da obuče njegovu odeću. „Koliko će proći dok ne zaključe da moraju da pošalju sledećeg pacijenta?” pitao je pripasujući revolver.
Pošto nisam reagovala, oštro me je pogledao. „Ana!”, reče strogo.
„Najviše deset ili petnaest minuta”, automatski sam odgovorila.
„Trebalo bi da bude dovoljno”, zaključio je, uhvatio me za desnu šaku i približio je svom licu. Nisam ni primetila da su mi zglobovi okrvavljeni. Pre nego što je stigao da pogleda pažljivije, povukla sam ruku.
„Šta si naumio?”, pitala sam ga.
„Provaliću u Nikolsonovu kancelariju i poslati ovdašnjoj policiji telegram da je u Brodmuru došlo do masovnog bekstva pacijenata. To bi trebalo da bude dovoljno da dođu s čitavom artiljerijom.” Prepredeni široki osmeh vratio je njegovom licu uobičajenu energiju.
„Slušaj, Šerloče, šta god se desilo - ja još neko vreme moram da ostanem Anton Kronberg. Kasnije ću ti to objasniti.”
Klimnuo je glavom, pa rekoh: „Sad treba da delujem uverljivo onesvešćeno. Udari me tako da izgubim svest.”
Frknuo je, osvrnuo se oko sebe i podigao s poda komadić maltera.
„Udarićeš me tom stvarčicom?”
„Treba ti samo malo krvi” rekao je, prišao, uhvatio me za vrat i zabio
mi šiljati komadić u obrvu. Rez je bio mali, ali dovoljno je krvario.
„Hvala”, rekoh suvo, pa se sagoh i utrljah malo prljavštine pored rane.
„Savršeno!” Holms je zatvorio vrata. Videla sam kako se udaljava, pa legoh zgrčena na pod. Srce mi je udaralo kao ludo. Volela bih da sam mogla da učinim nešto više nego da samo tako ležim i da izgledam kao da dremam.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Đavolov osmeh - Aneli Vendeberg
POGLAVLJE 22
Dok sam ležala na hladnom podu, osećala sam se kao u srcu tornada. Holms je bio tornado, a ja njegov centar koji mirno čeka razaranje svuda unaokolo. Zažmurila sam i u tami iza svojih očnih kapaka osluškivala
tihi zvuk krvi koja kaplje po kamenim pločicama.
Nekoliko minuta kasnije kovitlac započe nečijim kucanjem na vrata. Nisam se micala, a kucanje je postalo prodornije, da bi nakon njega usledili i povici. „Doktore Kronberže? Šta se desilo? Naređujem vam da odmah otvorite!” Bio je to Starkov glas.
Nešto je petljao oko brave pokušavajući da silom otvori vrata. Prošlo je nekoliko minuta dok nije pronađen rezervni ključ. Promolio je glavu kroz vrata i zaurlao: „Bekstvo! Straža! Brzo!”
Krv se skupila u malo, tamno jezerce na podu, a ja pustih da mi se misli vrate u noć na jezeru u tresetištu.
Ubrzo je došao i Nikolson. Videla sam ga kroz poluotvorene kapke.
Stupao je metodično, nogu pred nogu.
Predstavila sam sebi kako između njegovih tankih usana palaca račvast jezik; džinovska anakonda koja kuša vazduh u potrazi za novim plenom.
A zatim me vrhom cipele jako šutnu u prepone. I to je učinio polako, dobro ciljajući. Morala sam da progutam krik, zajedno s ogromnom željom da mu naživo odsečem obe noge. Sa usana mi se ote samo tiho stenjanje. Nikolson je spustio nogu na pod i ostavio me na miru.
Dvoranom se širila panika. Čula sam krike, pucnje i Holmsov glas kako komanduje. Zbog toga mi je postalo vrlo toplo u grudima.
Ušla su dva policajca. Jedan me ošamari da bi me probudio i silom me diže na noge. Drugi mi je lisicama vezao ruke iza leđa. Oborila sam glavu da niko ne bi video trijumfalni osmeh koji nisam mogla da sklonim s lica. Ostali u prostoriji - Stark, Nikolson, Bouden, stražari i osoblje Brodmura - prošli su isto kao i ja. Holms je sve to posmatrao i delovao je zadovoljno. Izbegavali smo da se pogledamo. Nas, kriminalce, natovarili su u otvorena konjska kola, zajedno s dvojicom inspektora koji su nam pod nosom držali revolvere. Ostali policajci i Holms vozili su se iza nas, u fijakeru i Boudenovoj kočiji. Činilo se da je Holms okupio sve tamošnje policijske snage.
Na putu ka policijskoj stanici naišli smo na jedan posebno neravan
komad kaldrme. Ustadoh protestujući protiv ovako neprihvatljivog ponašanja prema lekaru koji je samo hteo da služi čovečanstvu. To sam učinila vrlo glasno - a zatim, padajući unapred, udarih Nikolsona glavom. Pucanje njegove nosne kosti potpuno me je zadovoljilo! Energično se bunio, pljuvao krv i psovao me.
Kola stadoše. Jedan od policajaca me je bacio natrag na sedište. Nikolson je obilato krvario, a oči su mu sijale od mržnje. Bila sam sigurna da bi me na licu mesta udavio, samo da su mu ruke bile slobodne. Podarih mu osmeh, što mu nije baš naročito popravilo raspoloženje.
Osećala sam se poput kraljice na tronu. Dani kluba pripadali su prošlosti.
Nakon vožnje od dvadeset minuta stigosmo i do tamošnje policijske stanice.
„Ovog čoveka zatvorite u samicu, inspektore. Bio je vođa bande i hoću odmah da ga saslušam”, reče Holms s vrlo ubedljivom strogošću u glasu. Poverovale su mu čak i dlačice na mom potiljku, pa su se nakostrešile.
Inspektor me gurnu u sobu za saslušanja i pritisnu me da se spustim na stolicu. Teška čelična vrata je zatvorio za sobom. Ubrzo zatim ponovo su se otvorila. Začuh Holmsove korake, pa se vrata opet zatvoriše - što me je iznenadilo. U dva duga koraka stvorio se preda mnom.
Veoma pažljivo mi je ispitivao glavu. Posekotina koju mi je napravio nije bila ništa naročito. Čelo me je bolelo jer mi je koža pukla od udarca, ali ubrzo će ponovo zarasti. Toliko se usredsredio na opipavanje mojih površinskih rana svojim nežnim prstima da nije ni primetio moj pogled.
Ne razmišljajući, zatvorila sam oči i priljubila lice uz njegovu šaku. Ukočio se, a vreme u prostoriji kao da se zamrzlo. Čuli su se samo glasno lupanje mog srca i šum našeg disanja. Primakao se, i ja na delić sekunde pomislih da će me uzeti u naručje. Umesto toga, rukama mi je posegao iza leđa, otključao Ušice i pustio ih da padnu na pod.
Nakašljao se: „Nikolsonu si slomila nos”.
„Prepoznala sam otisak njegovog đona”, objasnih.
Uspravio se i upravo je hteo nešto da kaže, kad se na vratima začulo lupanje: „Kočija je spremna, gospodine Holmse”.
„Hajde”, reče podižući lisice s poda. „Zasad moram ponovo da ti ih stavim. Vodim te u London, u glavno sedište Skotland jarda.”
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Đavolov osmeh - Aneli Vendeberg
POGLAVLJE 23
Konji su nestrpljivo toptali kopitama. Holms me je preko ulice poveo do kočije i ugurao me u nju. Kočijaš puče bičem i krenusmo uz trzaj, tako
da sam vezanih ruku udarila o zid kočije.
Holms me je ponovo oslobodio lisica, pa tiho reče: „Zvanično sam na putu za glavno sedište londonske policije, da bih te tamo izručio. Nezvanično, idem da sa inspektorom Lestrejdom i još dvadeset ljudi pokupim ostale članove kluba. One iz Kembridža pohapsiće tamošnja policija.”
„Hm… To sam i pretpostavljala”, promrmljala sam trljajući utrnule ručne zglobove. „Kako si kog đavola mislio da pobegneš? Moje prisustvo je bilo manje-više slučajno. Danas bi radili i bez mene.”
Odmahnuo je rukom. Očigledno nije čekao ni moj dolazak, ni moju pomoć. „Sistem obezbeđenja je imao toliko rupa da se pitam zašto su uopšte odabrali Brodmur. Odande su već mnogi bežali, a poznato je i da je malter između cigala mek i da se rešetke na prozorima mogu izbiti. A čak i bez svih tih mogućnosti” naglo je podigao ruke, „oni stražari, gospode bože! Revolver nose tako nemarno, da sam svaki put dok su ti praznoglava prolazili kraj mene mogao da im maznem po jedan!”
Osmehnuh se gledajući u svoje ruke, radosna i rasterećena što je sve prošlo. Odnosno, skoro prošlo. „Šta je s čovekom na Medicinskom fakultetu u Dandiju?”
„Nisam mogao da ga pronađem”, reče razočarano. „Ali čini se da je ovaj slučaj mnogo složeniji nego što smo očekivali. Već neko vreme se pitam kakvu ulogu je u njemu možda igrala vlada. Standrinksa plaća država, sećaš se?”
Začuđeno sam podigla obrve.
„Naravno da se sećaš. Dakle, posetio sam svog brata…”
„Imaš brata?”, prekinuh ga, na šta mi je odgovorio sleganjem ramena.
„Majkroft mi je ispričao…”
„Majkroft? Majko mila! Šerlok, Majkroft, šta su, pobogu, vaši roditelji mislili kad su vam davali imena?”
Gledao me je razrogačenih očiju.
„Izvinjavam se. Molim te, nastavi.” Iznenada sam osetila da mi je lice crveno i zažareno.
On se nakašlja. „Moj brat radi za vladu, i ubeđen je da lično rukovodi državom. Ponekad pomislim da u tome ima i zrnce istine. Međutim, Majkroft nije znao za te aktivnosti.”
„Veruješ li mu?” ‘
„Da. Brat mi je najpoverljiviji izvor informacija kada se radi o takvim stvarima.”
„Imaš U neku pretpostavku ko finansira istraživanja kluba?”
„Pa svakako!” planuo je, blistavih očiju i sa energijom od koje mu je glas prosto pucketao. „Šta misliš da sam radio svih ovih nedelja? Peglao zadnjicu, trpao u sebe ovsenu kašu i drndao kudelju? Finansijeri našeg kluba bili su advokati i bankari. Među njima je bilo čak i ljudi koji rade za vladu, ali bez znanja svojih pretpostavljenih. Novac je davao čak i šef bolnice Roulands. Spisak je prilično dug.”
„Koliko?”, oprezno upitah.
„Četrdeset pet.”
Ruka mi je nehotice poletela ka ustima. Mozak mi je radio velikom brzinom, dodajući deliće slagalice onima koje mi je on već predočio. Slika je postajala sve mračnija…
Holms me prekinu u mislima. „Verujem, međutim, da klub seže još mnogo dalje. Nažalost, nemamo nikakvih informacija o delu iz Dandija. Ostaje pitanje dokle su mogli da pruže pipke.”
„Najvažnije pitanje je, međutim – zašto?” odgovorih ja.
„Pa mislio sam da je to jasno od samog početka.”
Polako odmahnuh glavom. „Pretpostavljam da su eksperimenti sa vakcinom bili samo izgovor, ili pak usputni cilj. Usudila bih se da kažem da je u pitanju ovo drugo.”
„Na kakav cilj tačno misliš?”, pitao je naginjući se ka meni.
„Pitao si me kako sam navela Boudena da mi poveruje.”
Holms klimnu. Oborila sam pogled ka svojim blatnjavim cipelama, dok su mi kroz glavu letele slike žene na umoru i moje ruke sa maramicom natopljenom etrom.
„Došla sam na uvrnutu ideju”, tiho rekoh, „da smrtonosne bakterije mogu da se iskoriste u ratne svrhe.”
Holms je sedeo kao skamenjen, potpuno skoncentrisan i pripravan.
„Kad sam to spomenula, Boudenu su sinule oči. Ali nije bio iznenađen.”
„Već je radio na tome?”, reče Holms užasnuto.
„To ne bih mogla da kažem. Ali plan je već postojao, u to sam apsolutno
sigurna.”
Neko vreme smo se gledali, a onda rekoh: „Zločin još nije razjašnjen.”
„Ne”, složio se on, naslanjajući se na zid kočije i sklapajući oči. A onda reče grlenim glasom: „Neko stoji u središtu svega ovoga. Ali mi ćemo ga brzo pronaći.”
Palo mi je u oči ovo mi. Nekog drugog dana bih zbog toga verovatno bila ponosna. „Ja idem iz Londona”, odgovorili mu tiho.
Ponovo je otvorio oči i uspravio se na sedištu. Posle kraćeg razmišljanja reče: „Da, to ima smisla. A verovatno je i jedina pametna stvar koju možeš da uradiš. Inače ćeš se naći u klopci.”
Gledala sam kroz prozor i osećala se prazno.
„To nije razlog zbog kog odlaziš?”, pitao me je zapanjeno. Odmahnuh glavom.
„Poslala si mi jedno pismo, dan pre nego što si se razbolela od kolere.” Klimnuh glavom.
„Ti si nad njom izvršila eutanaziju?” Ponovo klimnuh glavom.
„Ali ja te zbog toga ne bih uhapsio!”, povikao je ogorčeno, kao da sam rekla nešto potpuno glupo.
„To ne igra nikakvu ulogu. Nije mi bitno hoću li otići u zatvor, već kako se ja osećam. Ubila sam tu ženu. Trebalo je makar da pokušam da joj pomognem.”
„To je potpuno apsurdno, Ana! Kako si mogla da je skloniš? A čak i da ti je pošlo za rukom, našli bi nekog drugog!”
„Tačno”, odgovorila sam. „Pronašli bi mi nekog drugog. Dovedena je specijalno za mene.”
„I tako ti sad bežiš od same sebe”, hladno je konstatovao.
„Jeste, bežim. I od korumpiranog sveta medicine koji ignoriše čitav jedan pol. Bežim od čoveka koji vodi klub, od policije i…”, grlo mi se zgrčilo, ali prisilila sam sebe da to izustim: „I od tebe.”
Naglo je skrenuo pogled. Delovao je uvređeno. Morala sam čvrsto da držim sopstvene ruke da ne bih posegnula za njegovima.
„Bežim od tebe jer ne mogu da živim pored tebe, a da ne živim s tobom. Kad god dodirnem tvoju osećajnu stranu, povređujem te i slabim. Mnogo mi je žao zbog toga.”
„Moraš da shvatiš da nisam sklon romantičnim osećanjima”, rekao je glasom koji je zvučao kao da je progutao lepak.
„Ja te poznajem”, šapnula sam.
Sada je on bio taj koji je zurio kroz prozor. Činilo se kao da raspravlja sa samim sobom. Priterala sam ga uza zid.
„Kako misliš da pobegneš?”, pitao me je konačno.
„Pa, sasvim jednostavno, napašču te i savladati”, moj širok osmeh je i njega naterao da se osmehne.
„Nameravaš U da se sakriješ u Sent Džajlsu? Mislim da to nije baš naročito dobra…”
„Ne, u pravu si, tamo nije bezbedno. Imam jedno skrovište daleko od Londona.”
„Gde?”
„To neću da ti kažem.”
Nestrpljivo je odmahnuo rukom. „Poznate su ti moje sposobnosti!”
„Ne traci vreme, Šerloče. Nećeš me naći.”
Kolibu sam kupila pod drugim imenom, a u kupovinu nije bio uključen ni advokat, ni banka. Moj novi dom ništa neće povezivati sa mojim starim identitetom.
„To je smešno!”
„Ne, nije. Sve dok najbolji detektiv ne može da me pronađe, neće moći ni bilo ko drugi.”
Pored toga, da zna gde živim, svakog dana bih čekala da se pojavi na vratima. Ali to nisam spomenula. Razum mi je govorio da se to svejedno nikad ne bi desilo, ali moje srce je mislilo drugačije.
Ponovo smo zaćutali, a posle izvesnog vremena ja rekoh: „Obećaj mi da ćeš dati oglas u Tajmsu ako ovaj slučaj bude rešen, ili ako ti život bude u opasnosti. Daj oglas da tražiš Ketrin Mej. Ja ću tebe pronaći.”
Pošto se nasmešio, dodala sam: „Ne, to nije ime pod kojim ću se kriti. A nije ni ono pod kojim sam kupila kućicu. Ovog trenutka sam ga izmislila.”
Pogled mu se smračio, pa je klimnuo glavom i ponovo se posvetio posmatranju pejzaža. Videla sam kako razmišlja. Iznenada me pogleda, sa energijom koju može da donese samo dobar plan, pa vedro reče: „Mislim da je vreme za malo nasilja.”
„Šta?”
„Ne kaže se šta, nego molim!” povika i ustade sa sedišta. Nisam umela da protumačim neozbiljan izraz na njegovom licu.
„Bekstvo mora da deluje verodostojno”, reče pre nego što me je dohvatio za ramena, podigao i bacio na prozor kočije. Iznenađeno sam
uzviknula.
„Sto puta te molim za izvinjenje”, šapnuo je zatvarajući vrata rezom. A onda se i sam bacio na njih, pa na pod, urlajući kao limar kad se naloče džina. Konačno sam ukapirala, pa se bacih kraj njega psujući i smejući se. Kotrljali smo se i prevrtali, šutirali i udarali o zidove, kao dvoje dece koja se igraju rata. Kočija naglo trznu, a konji iz prijatnog kasa pređoše u brz galop.
„Šta je ovo, kog đavola?”, vikao je kočijaš očajnički pokušavajući da povrati kontrolu nad životinjama. Holms je pokušao da ustane, ali je izgubio ravnotežu i pao na leđa, prignječivši pritom sopstvenu ruku u čudnom položaju. Skočila sam na njega i opkoračila ga oko grudi, kolenima ga čvrsto pribijajući uz pod.
„Dođavola i s policijom” povikah iz sveg glasa čvrsto mu stežući priklještenu ruku. Razrogačio je oči od iznenađenja.
„Predajte se, gospodine Holmse!”, vikala sam.
„Nikad!”, zaurla on grabeći me za kaput. Jedno dugme se otkinulo. „Za vaše sopstveno dobro!”, povikah udarajući drugom rukom kraj samog njegovog lica. To ga je izgleda zabavljalo. Možda je pomislio da stvarno hoću silom da ga savladam. Pa, možda sam i htela.
„Vi, zlikovci, nećete umaći pravdi!”, vikao je i tresao me držeći me za kragnu.
„Takvog te volim”, rekoh i nagnuh se ka njemu.
Telo mu se opustilo, a ruka kojom je stiskao moj kaput nije me više gurala od sebe. Zenice su mu se raširile od užasa. Pažljivo sam ga posmatrala, dok su mi usne dodirivale ugao njegovih usta, moleći za dozvolu. Slabašno me je odgurnuo, a zatim mu pogled izgubi usredsređenost. Glavu je okrenuo u stranu, a njegov topli dah mi dotače lice. Lagano i nežno, poput ptičjih krila, očni kapci su mu se sklopili. Tek tada sam ga poljubila. Usne mu behu poput svile.
Iznenada, glupavo srce mi umače iz grudi da bi nastavilo da kuca u njegovim. Da li je osetio tu dodatnu težinu?
Usne mi je od njegovih odvojio metalni zvuk. Nešto je dvaput kliknulo, i videh da u ruci drži stražarev revolver. Zurila sam u njega ništa ne shvatajući. Oči mu behu usplamtele, ali ni ja nisam popuštala. Ponovo sam se nagla i poslednji put ga poljubila, a on je za to vreme podigao ruku i ispalio četiri hica kroz krov kočije.
Konji se propeše, kočijaš zaurla, a mi smo se kotrljali poput čokoladnih
bombona u kutiji. Posle izvesnog vremena kočija se zaustavila, a kočijaš je skočio sa svog mesta i otrčao glasno zovući u pomoć.
Jednim jedinim pokretom Šerlok me je pustio iz svog zaštitničkog zagrljaja, gurnuo me na sedište i uspravio se.
„Napolje!”, naredio je otvarajući vrata.
„Ja vozim”, odgovorih mu penjući se na kočijaševo mesto i pucajući bičem dok je zatvarao vrata.
Uprkos gorkom ukusu koji mi je naš poljubac ostavio u ustima, nisam mogla da potisnem osmeh. Kakav neverovatan spektar osećanja može da se razvije u jednom jedinom trenutku! Od potpunog blaženstva do bolnog razočaranja, zbog nalaženja i gubitka jednog dragocenog ljudskog bića.
Protrljala sam oči i još jednom žestoko pukla bičem. Bilo mi je potrebno da na licu osetim vetar.
Već odavno smo izmakli iz kočijaševog vidnog polja kad se Holms uspentra iz kola i sede pored mene.
„Gde si naučila da tako upravljaš kočijom?’”, zlovoljno je upitao.
„Kod kuće smo imali dva konja. A nije ni mnogo teško”, odgovorih mu slabašnim glasom, ne baš raspoložena za neobavezno ćaskanje.
„To nije bilo prikladno za ženu tvog društvenog položaj a”, suvo je primetio.
„Molim? Pa ti si poslednji od kog bih očekivala da drži do društvenog položaja. A ja se ionako nikad nisam pravila da sam dama. Uzgred budi rečeno, izgleda da zanemaruješ činjenicu da, kao žena, i tako nemam nikakav društveni položaj. Poljupcem sam te malo izbacila iz ravnoteže, to je sve. Ali izgleda da si je bez po muke već povratio. Sutra ćete ponovo biti onaj stari, gospodine Holmse. “
„Suvišno je i reći”, promrmljao je.
„Da si ikad bio zainteresovan za neku normalnu ženu, već odavno bi bio oženjen i otac čopora sitne dečice koja ti idu na živce”, zlobno sam primetila.
Taj razgovor je bio potpuno suvišan i oboje smo to znali. Ćutke smo sedeli jedno kraj drugog, sve dok kočiju nisam poterala u Totenam kort roud. Zaustavila sam konje i sišla. Čim su mi stopala dotakla kaldrmu, ošinuo je bičem široka leđa životinja i odjurio. Bez osvrtanja, bez
„zbogom”.
Zapanjeno sam stajala na pločniku. Kako sam ga, kog đavola, pustila da tek tako odnese moje srce sa sobom?
Tada još nismo slutili da smo napravili značajnu rupu u kriminalnoj mreži profesora Morijartija.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Đavolov osmeh - Aneli Vendeberg
NAPOMENA
Gospodin Šerlok Holms, doktor Džon Votson i gospođa Hadson su, doduše, ličnosti ser Artura Konana Dojla, ali ovaj roman ipak predstavlja neobičnu mešavinu mašte i istorijskih činjenica. Imena, ličnosti i zbivanja su izmišljeni, ili već davno zaboravljeni. Stoga se ovde izvinjavam svim (u međuvremenu preminulim) ljudima kojima sam se u svojoj priči poslužila, ili sam ih zloupotrebila za svoje ciljeve, kao što su recimo Nikolson, upravnik Brodmura, ceo upravni odbor Holborn Juniona, profesor doktor Robert Koh, doktor Kitasato i doktor Fon Bering.
Izvinjavam se i svim ljubiteljima Šerloka Holmsa ukoliko su stekli utisak da sam ga zloupotrebila za sopstvene ciljeve.
ZAHVALNICA
Beskrajno sam zahvalna za duboku ljubav svog muža i za njegovu veru u moje piskaranje (pored ostalih mojih opsesija). On i naša prijateljica Marta Šatenhofer morali su da podnesu najgore prve verzije i srećom su mi to natrljali na nos. Kao što vidite, preživela sam. Veliku zahvalnost dugujem
i Ronaldu Keteridžu, kome se dopala čak i prva verzija.
Veliki sam dužnik svojim vernim recenzentima iz www.thenextbigwriter.com (TNBW), a naročito T. M. Hobsu, koji me je sve vreme mučio, i Filu Meningu koji me je odveo u stranu i posavetovao da prestanem da trabunjam (Ne pričaj toliko, POKAŽI NAM, bejbi!).
DŽ. E. Nisliju i Nensi de Marko, dvoje najtalentovanijih pisaca koje sam ikada upoznala. Imala sam čast da budem recenzent njihovih radova i oni mojih. Ponižavajućem broju autora TNBW koji su mi davali savete i pomagali da budem bolja književnica (uh, rekla sam „književnica”). Ovde ću navesti: K. K. T. Racmojlena, Boni Milani, Dagni,
Dejvida Rejnoldsa, C. E. Džonsa, Debi Lampi i Džona de Bora.
Naročitu zahvalnost dugujem Dženi Tejlor-Peri, za bezbroj korektura.
Još jedan brilijantan pisac, koji mi je pružio neprocenjivu pomoć i savete i od čijeg mi se interesovanja za moje piskaranje još vrti u glavi, jeste Pol Negri.
Pored toga, prilično olakšanje sam doživela i kada je moj roman izdržao ispitivački pogled Alistera Dankana iz Društva Šerloka Holmsa iz Londona. Na kraju pominjem ono što se dogodilo prvo: Rubena Zorilu, koji je slučajno dobio čitavu prvu verziju i zaljubio se u ovu priču. Hvala ti,
Rubene, za pohvale i podršku. Da, ti si bio moj prvi čitalac!
I svima vama: dubok naklon (zamislite da mogu nosom da dodirnem kolena!).
Srdačno se zahvaljujem i na petom izdanju na engleskom jeziku, svima koji su već pročitah Đavolov osmeh, a naročito onima koji su svoje utiske ostavili na Amazonu, Gudridsu, Lajbreri Tingu, Fejsbuku, Tviteru i različitim piratskim sajtovima. Veliko hvala i Karen Šoh Makdanijel i Riti Singer na poslednjoj korekturi i ispravljanju onih gadnih malih grešaka.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Đavolov osmeh - Aneli Vendeberg
Dr Aneli Vendeberg bavi se ekološkom mikrobiologijom. Radi u Centru za ekološka istraživanja u Lajpcigu i kao honorarni profesor u Upsali. Jednog lepog zimskog jutra otvorila je, međutim, oči i pomislila: „Hajde da napišem nešto.“ Otad pokušava da naučno istraživanje prikaže u blogovima, na razumljiv i zabavan način. Noću pak ubija ljude. Na papiru. Za izdavačku kuću KiWi. Aneli Vendeberg živi s mužem i dvoje dece u Grimi kod Lajpciga. Napisan na engleskom jeziku, i objavljen u izdanju autorke, Đavolov osmeh je već imao desetine hiljada čitalaca, kao i njen sledeći roman o Ani Kronberg i Šerloku Holmsu.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Đavolov osmeh - Aneli Vendeberg
)
Alfred Russel Wallace, britanski prirodnjak, antropolog i biolog iz 19. veka. Nezavisno od Darvina došao je do teorije evolucije metodom prirodnog odabiranja. (Prim, prev.)
<<<
)
Siromašniji deo Londona. (Prim, prev.)
<<<
)
Biljka iz koje se dobija otrov. (Prim, prev.)
<<<
)
Rasa stamenih, omanjih brdskih vučnih konja, sijieđe dlake i svetlije grive. (Prim.prev.)
<<<
Alfred Russel Wallace, britanski prirodnjak, antropolog i biolog iz 19. veka. Nezavisno od Darvina došao je do teorije evolucije metodom prirodnog odabiranja. (Prim, prev.)
<<<
)
Siromašniji deo Londona. (Prim, prev.)
<<<
)
Biljka iz koje se dobija otrov. (Prim, prev.)
<<<
)
Rasa stamenih, omanjih brdskih vučnih konja, sijieđe dlake i svetlije grive. (Prim.prev.)
<<<
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Strana 1 od 1
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|