Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Godina zeca - Arto Paasilinna

Ići dole

Godina zeca - Arto Paasilinna Empty Godina zeca - Arto Paasilinna

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 10:34 am

Godina zeca - Arto Paasilinna Arko-paasilinna-godina-zeca-zagreb-1998-svjetski-bestseller-slik

Novinar Vatanen! Zgađen otuđenošću i nesmislom svakidašnjeg života, a osobito rada u uredništvu koje objavljuje plitke i bezvrijedne priloge, svjesno ili nesvjesno, odlučuje ostaviti sve i poći novim životnim putem... Priznajmo, zasigurno to svi poželjesmo, barem jednom u životu. A istini za volju, pomislimo to mnogo puta. No, tko je dovoljno odvažan to i učiniti?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Godina zeca - Arto Paasilinna Empty Re: Godina zeca - Arto Paasilinna

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 10:35 am

Godina zeca - Arto Paasilinna 16258507

1


ZEC


Dva su potištena čovjeka sjedila u automobilu. Kroz zaprašeno vjetrobransko staklo tuklo im je u oči zalazeće sunce. Bilo je oko Ivanjdana, početkom ljeta. A osim sunčanih zraka, pokraj njihovih umornih očiju promicao je i finski ljetni krajolik s pošljunčenom cestom. No ta dvojica nisu obraćala pozornost na ljepotu večeri...
Bili su to novinar i fotoreporter, obojica na službenome putu, dva nesretna, cinična čovjeka. Približavali su se srednjim godinama, a čak ni približno nisu postigli ciljeve što su si ih pred sebe postavili u mladosti. Bili su oženjeni, prevareni i razočarani. Uskoro će obojica dobiti čir na želucu, jer im je život bio opterećen svakodnevnim brigama.
Netom su raspravljali o tome, bi li bilo bolje vratiti se u Helsinki ili prenoćiti u Heinoli. Poslije više nisu razgovarali.
Te su se ljetne večeri vozili oznojenih zatiljaka i usijanih glava, a da uopće nisu bili svjesni koliko je njihovo putovanje žalosno. A ono je bivalo sve teže, sve mučnije.
Na omanjem brežuljku obasjanom suncem skakutao je neki zečić. U ljetnoj opijenosti svojega tijela stajao je na stražnjim šapicama nasred ceste, a rumeno ga je sunce uokvirilo kao na umjetničkoj slici.
Fotoreporter, koji je upravljao, opazio je to maleno biće... Ali ga njegov otupjeli mozak nije uspio registrirati, pa ga nije ni pokušao zaobići. Doduše, reporterova zaprašena cipela pritisnula je kočnicu, ali prekasno. Preplašena životinja poskočila je pred automobilom. Začuo se slab udarac o vjetrobransko staklo, a zec je strugnuo u šumu poput strijele.
- Pazi, usmrtio si zeca...! - reče novinar. - Prokleta životinja! Dobro da nam još nije razbila staklo! - Fotoreporter je zaustavio automobil i krenuo natrag prema mjestu sudara. Novinar izađe iz vozila.
- Vidiš li nešto? - bezvoljno upita snimatelj. Okretanjem ručice spustio je prozor, ali motor nije ugasio.
- Što? - nije razumio novinar koji je već stigao u šumarak.
Fotoreporter zapali cigaretu i zapuši, sklopljenih očiju. Trgnuo se tek kad mu je cigareta dogorjela do noktiju.
- Hajde, dođi već jednom. Nemamo vremena zaustavljati se zbog nekakvoga ludog zeca!
Novinar je besciljno lutao kroz rijetku šumu. Onda je stigao na rub malenoga polja, preskočio je jarak i zagledao se u sočnu zagasitozelenu travu. U njoj je opazio zeca.
Lijeva mu je šapa bila slomljena. Nepokretno je visjela i onemogućila životinji da pobjegne kad je ugledala kako joj se približava čovjek.
Novinar je podigao zečića i stavio ga u svoje krilo, no životinjica se jako uplašila. Onda je čovjek prelomio neku grančicu i stegnuo mu šapicu rupčićem. Zec si je prednjim šapicama pokušao pokriti glavu, dok su mu uši drhtale, a srce uzbuđeno kucalo.
Iz daljine se čulo kako vozač nervozno dodaje gas, pa dva kratka signala trubom. Na koncu je i pozvao kolegu:
- Hajde, dođi već jednom...! Dovraga, ako ne prestaneš tumarati po šumi, nikad nećemo stići u Helsinki. Ne kreneš li, ja te više ne čekam!
Novinar nije odgovarao. Samo je držao zečića na krilu. Učinilo mu se da to malo stvorenje nije ozbiljnije nastradalo, već je samo ozlijedilo šapicu. Malo pomalo, zečić se smirio.
Snimatelj je izašao iz automobila. Bijesno je osmotrio prema šumi, ali svojega druga nije ugledao. Opsovao je, zapalio cigaretu i žustro koračao po cesti amo-tamo. Kako se iz šume nije ništa čulo, bijesno je zgazio opušak i viknuo:
- Ako si lud onda ostaj! Da si mi zdrav, jebivjetru!
Poslušao je još trenutak, ali kako nije čuo nikakav odgovor, ušao je u automobil. Dao je gas, prebacio u brzinu i krenuo. Kotači su zaškripali po šljunku i vozilo se uskoro izgubilo iza zavoja.
Novinar je pak sjeo na rub jarka sa zecom u krilu. Podsjećao je na staricu koja se s pletivom u rukama zadubila u svoje misli. I dok je sunce zalazilo, šum fotoreporterovoga automobila se polako gubio.
Novinar spusti zeca na livadu. Pritom kao da se plašio, neće li mu taj uteći... Ali je zec samo čučao. A kad ga je čovjek ponovno stavio na krilo, zec se više nije plašio.
- Ostat ćemo ovdje - reće čovjek zecu.
Sjeo je u šumu. Te je ljetne večeri na sebi imao samo sako. Sličio je napuštenome djetetu.
Što se radi u takvim slučajevima? Možda se ipak morao odazvati na reporterov poziv? Najbolje je da krene prema cesti, zaustavi neki auto i zamoli vozača neka ga poveze. Kasnije će se već nekako probiti do Heinole ili Helsinkija.
Ali to nije želio.
Pogledao je u svoju lisnicu. Imao je u njoj nekoliko stotina maraka, 1 novinarsku iskaznicu, zdravstvenu knjižicu, ženinu fotografiju, nekoliko kovanica, dva prezervativa, svežanj ključeva i staru značku s proslave Prvoga maja. I još olovku, notes i prsten. Na njegovom je notesu poslodavac dao otisnuti: Kaarlo Vatanen, urednik. A prema podacima iz zdravstvene knjižice, Kaarlo Vatanen rođen je 1942. godine.
Vatanen ustane. Posljednji put pogleda zadnje trake sunca što su se probijali kroz šumu i namigne zecu. Još se jednom osvrnuo prema cesti, ali u tom smjeru nije učinio ni koraka. Podigne zeca sa zemlje, pažljivo ga stavi u džep kaputa i u sutonu krene livadom prema šumi.
* * *

Fotoreporter je pak mrzovoljno vozio prema Heinoli. U tom je gradu natočio gorivo i odlučio se za hotel što mu ga je novinar preporučio.
Uzeo je dvokrevetnu sobu, svukao zaprašenu odjeću i istuširao se. Poslije kupanja otišao je u hotelsku restauraciju. Nadao se, novinar će se uskoro pojaviti. Onda će porazgovarati i raščistiti neke stvari. Popio je još nekoliko piva, a nakon večere nastavio s oštrijim pićem.
Ali njegovom kolegi još uvijek nije bilo ni traga ni glasa.
Snimatelj je još oko ponoći sjedio u hotelskome baru. Buljio je u crnu barsku tezgu i razmišljao o situaciji u kojoj se našao. Te je večeri u sebi ponovio sve što se dogodilo. Bilo mu je jasno, pogriješio je ostavljajući kolegu samoga u šumi, u potpuno pustome kraju. Možda je slomio nogu, a možda zalutao i propao u močvaru? Inače bi se već odavno pojavio u Heinoli. Makar i pješice, ako ne drukčije...
Fotoreporter se sjetio telefonirati novinarovoj supruzi u Helsinki.
U polusnu gospođa mu je odgovorila da se Vatanen još nije pojavio... A kad je shvatila da je njezin sugovornik pijan, spustila je slušalicu. Snimatelj je pokušao razgovarati još jedanput, no više mu nije nitko odgovorio. Gospođa je isključila telefon.
* * *

Pred zoru fotoreporter je naručio taksi. Odlučio se vratiti na mjesto, na kojem je sinoć ostavio svojega druga, te provjeriti je li još tamo. Taksist je upitao pripitog putnika kamo da ga odveze.
- Samo ravno po toj cesti. Reći ću vam gdje ćete zaustaviti.
Vozač se osvrnuo. Krenuli su iz grada prema šumi cestom po kojoj je snimatelj nedavno prošao. Taksist je neopazice premjestio svoj pištolj iz pretinca za rukavice među svoje noge, nervozno promatrajući mušteriju.
Na nekoj uzvisini putnik mu reče:
- Stanite ovdje!
Taksist je opipavao svoje oružje, ali je pijana mušterija mirno ustala, izašla iz automobila i počela vikati prema šumi:
- Vatanen! Vatanen!
Mračna mu šuma nije odgovarala. Čak ni jekom.
- Vatanen, hej Vatanen!
Onda je putnik skinuo cipele, zavrnuo nogavice do koljena i tako bosonog krenuo prema šumi. Uskoro se izgubio u tami. Samo se čulo kako iz šume doziva Vatanena.
Čudak, pomisli taksist.
Nakon što je pola sata vikao u šumi, putnik se vratio. Zamolio je vozača krpu, obrisao stopala i navukao cipele na bose noge. Čarape su mu visjele iz džepova ogrtača. Vozili su se natrag prema Heinoli.
- Kao da ste izgubili nekog Vatanena?
- Upravo tako. Sinoć sam ga ostavio tamo na brežuljku, a sad ga nigdje nema...
- Nema ga. Ni ja ga nisam vidio - suosjećao je taksist.
* * *

Fotoreporter se probudio prijepodne oko jedanaest. Mučio ga je jak mamurluk. Tjeralo ga je na povraćanje. Prisjetio se, kako mu se izgubio kolega. Mora odmah nazvati Vatanenovu suprugu na posao.
- Krenuo je na brežuljak potražiti nekog zeca - izvijestio ju je - ali se nije vratio. Vikao sam mu, dozivao ga, ali mi se nije odazvao. A onda sam ga jednostavno ostavio. Možda je baš tako htio.
Na to će žena:
- Je li bio pijan?
- Ne, nije.
- Pa gdje je onda? Čovjek ne može samo tako nestati.
- Nestao je, ispario. Nema ga. Da nije moguće ipak došao kući?
- Nije. Bože moj, poludjet ću! Neka se sam brine za sebe... Samo je važno da što prije stigne kući. Molim vas, recite mu to.
- Kako mu mogu reći, kad ne znam gdje je?!
- Onda ga potraži - žena prijeđe na “ti” i reci mu da je to posljednji put što je takvo nešto učinio. Slušaj, upravo je ušla mušterija, moram prekinuti. Molim te, reci mu da mi se odmah javi. Zdravo.
* * *

Reporter je telefonirao i u uredništvo.
- Da, još nešto... nestao je Vatanen.
- Kamo je nestao? - nije shvatio glavni urednik.
Snimatelj mu je ispripovijedao što se zbilo.
- Mislim da će stići. Vaš članak baš i nije tako važan da ga ne bismo mogli odložiti za sljedeći broj. A do tada će se i Vatanen pojaviti.
A kad je reporter rekao da bi se Vatanenu moglo što dogoditi, iz Helsinkija su ga umirili:
- Samo se ti mirno vrati. Što bi mu se moglo dogoditi? Uostalom, to neka bude njegova briga.
- A da ipak obavijestim policiju?
- Neka to radije učini njegova žena, ako baš hoće. Ona već zna, zar ne?
- Zna, ali je baš to i ne zanima.
- Nas zanima još manje.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Godina zeca - Arto Paasilinna Empty Re: Godina zeca - Arto Paasilinna

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 10:35 am

Godina zeca - Arto Paasilinna Godina-zeca



2


BILANCA


Rano ujutro Vatanen se uz cvrkut ptica probudio u mirisnome sjeniku. Zec mu je počivao pod rukom. Pogledom je pratio let lastavica koje su promicale ispod greda pojate. Vjerojatno su tamo svijale gnijezdo ili su već dobile mlade, jer su marljivo letjele u sjenik i iz njega.
Sunce je već obasjalo stare grede, a na lanjskome sijenu bilo je toplo. Vatanen je zamišljeno ležao pun sat na toj mirisnoj podlozi, sve dok se nije protegnuo i izašao sa zecom, noseći ga na rukama.
Racvjetanom livadom žuborio je potočić. Vatanen spusti zeca na obalu, svuče se i umije studenom vodom. Ribice su plivale uzvodno u gustom jatu, plašeći se i najmanjega pokreta, no odmah su i zaboravljale strah.
* * *

Vatanen je razmišljao o svojoj ženi. Bilo mu je teško.
Nije ju volio. Bila je nekako zla, a za vrijeme dok su bili u braku činila mu se sebičnom. Rado je kupovala kričavu odjeću, neukusnu a i nepraktičnu. Nosila bi je tek kratko vrijeme jer bi joj postala neudobna. Zacijelo bi promijenila i Vatanena, samo da je mogla...
Već se u početku braka posvetila prikupljanju stvarčica za njihovo gnijezdo. Tako im je dom uskoro postao neobičan spoj rješenja iz ženskih časopisa o uređenju stanova. Bio je skalupljen zbrda-zdola. U njemu je vladala prividna isključivost velikih postera i neudobnih sklopivih sjedaljki. Teško je bilo u njemu boraviti, a da se čovjek ne sudari s pokućstvom. Svi su elementi u tom stanu bili proturječni. A njihov je dom podsjećao na njihov brak.
Jednog je proljeća žena zatrudnjela, ali je i uskoro pobacila. Dječji bi krevet narušio cjelinu, rekla je... No za pravi razlog je Vatanen doznao tek kasnije: zametak nije bio njegov.
- Da nisi ljubomoran na taj mrtav zametak, budalo?! - upitala ga je, kad je Vatanen htio da porazgovore o tome.
* * *

Vatanen položi zečića na obalu, kako bi se napio vode. Zečja njuškica je počela oblizavati čistu vodu. Bio je vrlo žedan. A kad se zeko napio, započeo je odlučno brstiti travu, no još je pazio na ozlijeđenu šapicu.
Moram natrag u Helsinki, pomisli Vatanen. Što će misliti u uredništvu!
I to mi je neko uredništvo! I to su mi poslovi! Tjednik koji je turao svoj nos u sporedne i nevažne stvari, ali je šutio o velikim društvenim pitanjima. Na koricama je iz tjedana u tjedan otisnut bio lik neke dangube, misice, manekenke ili prinove u obitelji glazbenika... Dok je Vatanen bio mlađi, rado je radio svoj posao izvjestitelja velikoga tjednika. Bio je vrlo zadovoljan što može intervjuirati nekoga tko nije bio shvaćen u društvu ili barem pojedinca kojega je podjarmila država. U takvim bi slučajevima smatrao da radi pravi posao jer bi takav slučaj dobio velik publicitet. Ali sad, poslije toliko godina, više nije vjerovao da čini nešto vrijedno... Radio je samo ono što se tražilo od njega i bio je zadovoljan što nisu od njega zahtijevali da ulaže vlastito uvjerenje. A slični su bili i njegovi kolege: na svojem su poslu uobraženi, cinični. Uredniku je i najobičniji čovjek iz marketinga mogao naručiti kakve članke mora objaviti, a oni bi takve i pisali. Časopis je imao prilično visoku nakladu, ali saznanju čitalaca nije doprinosio ništa. Štoviše, naobrazba čitatelja je opadala, časopis je klizio prema lakoj zabavi. Kakvo li je to samo zanimanje!?
Vatanen je imao razmjerno dobru plaću, ali je unatoč tome stalno bio bez novaca. Stanarina mu je iznosila gotovo tisuću maraka mjesečno. Stanovanje u Helsinkiju vrlo je skupo, a za vlastit stan ne bi nikad uštedio, jer je plaćao visoku stanarinu. Vatanenova jedina razbibriga bio je čamac. Kupio ga je, ali se poprilično zadužio. Žena bi mu pokatkad govorila da bi mogli u kazalište, ali u njega Vatanen nije volio ići s vlastitom ženom. Bio je sit već i kad bi samo začuo njezin glas.
* * *

Uzdahnuo je.
Ljetno je jutro postalo još sunčanije, ali su mu teške misli odagnale dobro raspoloženje.
Turobnnost ga napusti tek kad je zec nešto pojeo i kad ga je Vatanen spustio u džep. Sigurno je koračao prema zapadu, u istome smjeru kao jučer s ceste. Šuma je ugodno šuštala i šumila, a on je veselo pjevuckao. Zečje su uši provirivale iz džepa.
Nakon dva sata pješačenja Vatanen je stigao u neko selo. Seoskim putem prišao je nekom crvenom kiosku. I gle, kakve li slučajnosti! Kraj kioska bila je zaokupljena poslom neka djevojka. Činilo se kao da upravo želi otvoriti svoju malu trgovinu.
Vatanen je prišao kiosku, pozdravio je i sjeo na klupu pod nadstrešnicom. Djevojka je sad otvorila zaklopce na prozorima kioska, ušla unutra, pomaknula staklo i rekla mu:
- Kiosk je otvoren. Želite?
Vatanen je kupio cigarete i bocu limunade. Djevojka ga je pažljivo gledala i onda zapitala:
- Jesi li kriminalac?
- Nisam... Bojiš me se?
- Ne bojim se. Samo pitam, jer ste došli iz šume.
Vatanen izvadi zeca iz džepa i stavi ga na klupu.
- Gle, imate kunića - poveseli se djevojka.
- To nije kunić... - pojasni on. - To je zec. Našao sam ga.
- O, jadnik mali...! Boli ga noga. Donijet ću mu mrkve.
Djevojka ostavi kiosk, otrči svojemu domu i zadrži se neko vrijeme.
Vratila se sa svježe ubranom mrkvom, još prljavom od zemlje. Oprala ju je limunadom i s oduševljenjem ponudila zecu. Ali taj je nije htio. Djevojka se razočarala.
- Neće moj dar!
- Nije mu dobro. Imate li veterinara u selu?
- Imamo. To je Mattila. Ali ne živi stalno u selu. Ljeti dolazi iz Helsinkija, a zimi se vraća. Njegova vila je na obali jezera. Popnete li se na krov kioska, pokazat ću vam je.
Vatanen se popne. Djevojka mu je objašnjavala kamo mora gledati i kakve je boje kuća koju traži. Promatrao je u smjeru koji mu je pokazala i ugledao veterinarovu ladanjsku kuću.
Onda se spustio, a djevojka mu je pritom pomogla.
Veterinar Mattila dao je zecu malenu injekciju i pažljivo mu povezao stražnju šapicu.
- Doživio je šok - napomenuo je - no šapica će ozdraviti. Vodite li ga u grad, nabavite mu svježu salatu, jer je to prava hrana za zečeve. Salatu dobro operite da ne bi pokvario želudac. A piti mora samo čistu vodu.
* * *

Kad se Vatanen vratio, kod kioska su sjedili neki besposličari. Djevojka im je predstavila Vatanena:
- To je taj sa zecom.
Ljudi su pili pivo. Zec ih je neobično zanimao i svašta su ga pitali o njemu. Pokušali su odrediti u kojoj je dobi. Jedan od njih je rekao kako se prije košnje običava glasati na livadi, da bi pobjegli zečići što su polegli u travu.
- Inače ih mnogo dospije pod noževe kosilice. Nekog ljeta su mi došla pod kosilicu čak tri zečića. Jedan je ostao bez oba uha, drugi je izgubio stražnju šapu, a trećega sam prepolovio po sredini. A kad sam ih otjerao vikom, nije više ni jedan stradao pod noževima.
U tom je selu bilo toliko ugodno, da je Vatanen ostao nekoliko dana, u sobici što ju je unajmio u potkrovlju jedne seoske kuće.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Godina zeca - Arto Paasilinna Empty Re: Godina zeca - Arto Paasilinna

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 10:36 am

Godina zeca - Arto Paasilinna 656876


3


PRIPREME


Vatanen je ušao u autobus za Heinolu, jer ni u ugodnome selu nije mogao besposličariti do vječnosti.
Sjeo je na stražnje sjedalo, držeći zeca u košari. U tom su dijelu autobusa sjedili neki seljaci i pušili. Kad ugledaše zeca u košari, razgovarali su samo o tome. Ustanovili su da je tog ljeta bilo zečeva više nego inače. Nagađali su je li to mužjak ili ženka, te pitali Vatanena hoće li ga odmah zatući ili će ga hraniti dok ne dostigne punu veličinu. Odgovorio im je da ga uopće ne želi pojesti. A onda su seljaci ustvrdili kako nema čovjeka koji bi ubio svojega psa, te da je ponekad čovjeku lakše biti privržen nekoj životinji nego drugome čovjeku.
* * *

Vatanen je unajmio sobu u hotelu, umio se i otišao u prizemlje nešto pojesti. Bilo je podne, a restoran posve prazan. Smjestio je zeca na stolicu pokraj sebe. S jelovnikom u ruci, šef sale ih je dugo promatrao:
- Zapravo, ovamo ne bi biste smjeli dovoditi životinje.
- Ta nije opasna.
Vatanen si je naručio objed, a zecu svježu salatu, ribanu mrkvu i čistu vodu. Šef sale je začuđeno gledao kako je Vatanen podignuo zeca na stol da pojede salatu iz zdjelice, ali nije ipak ništa rekao.
* * *

Nakon objeda telefonirao je ženi u Helsinki.
- Jesi li to ti? - bila je bijesna. - Iz kakvog mi brloga sad telefoniraš? Smjesta kući!
- Mislim da me više nikad nećeš vidjeti!
- Tako? Mislim da si posve lud. Moraš kući. A zbog tog izleta sigurno ćeš dobiti otkaz, to ti jamčim. Antero i Kerttu će večeras k nama. Što ću im reći?
- Reci im da sam pobjegao od kuće. Barem im nećeš lagati.
- Tako im nešto ne mogu reći. Što će si misliti! Ali ako baš tako misliš, onda zatraži rastavu. Ali ti neće upaliti. I neću ti dati slobodu nakon što si mi upropastio život. Robovala sam ti osam godina! Sigurno sam bila luda, kad sam pošla za tebe!
Zaplakala je.
- Hajde, isplači se što prije. Ovaj me razgovor poprilično stoji...
- Ako se smjesta ne pojaviš, predat ću te policiji. To će ti biti pouka da više ne bježiš od kuće.
- Mislim, policiju neće zanimati moj slučaj.
- Budi siguran smjesta ću telefonirati Antti Ruuhonenu, tek da vidiš da i ja imam društvo!
Vatanen spusti slušalicu.
* * *

Kratko razmisli, pa nazove prijatelja Yrjoa.
- Slušaj, Yrjo, prodao bih ti čamac.
- Valjda ne misliš ozbiljno? A odakle zoveš?
- Iz provincije, iz Heinole. Mislim da se neću vraćati natrag u Helsinki, a novaca mi upravo treba. Kupuješ?
- Kupujem. Može li petnaest tisuća?
- Može. Ključevi su ti u uredništvu, u mojem pisaćem stolu. Mislim, u najdonjoj ladici, slijeva. Leena zna, pitaj je. Ona će ti ih dati. Samo joj reci da sam ti dopustio. Imaš li nešto u gotovini?
- Imam. Možeš li mi pod tu cijenu prodati i mjesto na sidrištu?
- Slažem se... Slušaj, uradi ovako: smjesta isplati moju mjenicu. Evo ti moj broj... A onda otiđi mojoj ženi. Daj joj pet tisuća, a ostatak od sedam tisuća maraka pošalji mi hitno na Zadružnu banku Heinola. Možeš li? Hajde, učini mi to.
- A tvoje pomorske zemljovide, možeš mi ih dati?
- Mogu. Ti su kod moje žene. Pazi da čamcem ne naletiš na neku stijenu. Upravljaj pažljivo da izbjegneš sudar.
- A sad mi reci zašto prodaješ čamac? Da nisi u škripcu?
- Moglo bi se tako reći.
* * *

Sljedećeg je dana Vatanen krenuo u banku u Heinolu, noseći sa sobom zeca. Korak mu je bio lak, a život bezbrižan. I to mu se konačno jednom dogodilo...
Mnogo se govori o šestome čulu. Što je Vatanen bio bliže banci, to mu je postajalo jasnije, sve baš i neće ispasti točno kako je predvidio.
Prispio je do banke, ali još nije bio svjestan što ga čeka. Ipak je nešto naslućivao... Tijekom nekoliko dana slobode njegovi su se instinkti izoštrili. Ta ga je misao zabavljala i ušao je u banku, smiješeći se.
Da, nagon ga je dobro upozorio.
Okrenuta leđima prema vratima, u banci je sjedila njegova žena. Srce kao da mu je zastalo... Obuzeše ga bijes i strah. I zec se lecnuo.
Vatanen se smjesta našao na ulici. Hitao je što su ga noge nosile. Prolaznici koji su mu dolazili u susret zapanjeno su promatrali čovjeka s košarom u ruci, iz koje su virile zečje uši. Vatanen je obišao čitav blok. Onda se ušuljao u drugu ulicu, a na putu se zaustavio kod gostionice. Odmah je šmugnuo u restoran. Bio je uzbuđen.
* * *

- Vi ste sigurno urednik Vatanen? - upitao ga je šef sale kad je ugledao zeca. - Čekaju vas.
Na dnu dvorane sjedili su fotoreporter i glavni urednik. Pili su pivo. Drugih gostiju nije bilo. Vatanena nisu opazili. Šef sale mu je rekao, gospoda su ga zamolila da im dovede čovjeka koji liči na njega i koji će sa sobom nositi zeca.
Vatanen je i ovaj put odmaglio.
Pobjegao je na prometnu ulicu, prikrao se u svoj hotel i pokušao se domisliti zašto mu sve ne polazi za rukom kako je zamislio... Mora da iza svega stoji onaj nesretni Yrjo.
Vatanen ga je nazvao. Da, budalasti Yrjo je o svemu ispripovijedio Vatanenovoj supruzi, i čak i o tome kamo je poslao novac za čamac. Nastavak toga je bilo lako zamisliti: Njegova žena mu je dovela poslodavca u Heinolu kako bi ga uhvatila, a sad sjedi u banci i očekuje ga da podigne novac. Dakle, novac je bio tu, ali kako ga podići bez suvišnih scena? Valja malo promisliti.
I dosjetio se. Zamoli vratara neka mu upiše račun, te mu još reče kako će mu uskoro doći supruga s još dvojicom ljudi. Nakon toga je na hotelskom memorandumu napisao nekoliko riječi i spustio ceduljicu na stol. Kad je to učinio, dohvatio je telefonsku slušalicu. Potražio u telefonskom imeniku broj restorana u kojemu je netom bio. Oglasio se onaj poznati mu šef sale.
- Ovdje urednik Vatanen - reče. - Možete mi dozvati onu dvojicu na telefon?
- Je li tamo Vatanen? - čuo se iz slušalice glas njegovog šefa.
- Da, ja sam ovdje. Zdravo!
- Eh, sad smo te uhvatili, vraže jedan, tvoja je supruga u banci, a mi smo ovdje. Dođi, moramo smjesta u Helsinki. Dosta je tog cirkusa!
- Slušaj, ne mogu sada. Najbolje je da se svi nađemo u hotelu. Moja je soba 312. Moram još naručiti tri međugradska. Neka dođe i moja žena iz banke, pa se možemo svi zajedno objasniti.
- OK! Dolazimo. Čekaj nas.
- Naravno. Bok!
* * *

Vatanen je sa zecom pojurio u lift, spustio se na recepciju, platio hotel i telefonske razgovore, te rekao vrataru kako njegovu sobu može izdati trojki koja će uskoro imati s njim sastanak. Odjurio je na ulicu.
Pošao je do banke sporednim ulicama. Već je iz daleka opazio kako njegova žena vreba njegov dolazak. Povukao se za ugao.
U međuvremenu su iz obližnje gostionice izašla dva čovjeka, šef uredništva i fotoreporter. Krenuli su u banku i ubrzo se vratili iz nje, u društvu njegove žene. Sve troje krenulo je tad prema hotelu. Vatanen je čuo kako im njegova supruga govori:
- Već sam vam sve rekla, sad ga možete ščepati.
Kad mu se trojka izgubila iz vida, Vatanen je mirno ušao u banku. Prišao je šalteru i pokazao svoje dokumente. Činovnica je pročitala njegovo ime.
- Tražila vas je gospođa. Upravo je otišla.
- Znam, uskoro ćemo se vidjeti.
Na Vatanenovome računu bilo je sedam tisuća maraka, prema dogovoru. Odnosno, umanjeno za šest maraka, koliko su iznosili bankovni troškovi. Vatanen potpiše primitak, a činovnica je brojila. Zec je čučao na staklenoj ploči pulta. Bankovne činovnice napustile su posao i okupile se oko malenoga bića da ga miluju.
- Samo vas molim, ne dirajte mu stražnju šapicu. Slomljena mu je - blago ih upozori Vatanen.
- Kako je zlatan - rekoše žene. U banci je vladalo ganutljivo ozračje.
Kad je Vatanenu konačno uspjelo izaći iz banke, pošao je do postaje taksija i sjeo u crni automobil, te rekao vozaču:
- Molim brzo do Mikkelija.
A u hotelskoj sobi u Heinoli vodio se žustar razgovor. Tome je uzrok bio što je Vatanen na svojemu stolu ostavio papir na kojem je pisalo: “Ostavite me na miru. Vatanen”.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Godina zeca - Arto Paasilinna Empty Re: Godina zeca - Arto Paasilinna

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 10:36 am


Godina zeca - Arto Paasilinna 18245004._SX540



4


TRAVE


Sunčani Mikkeli i potpuna sloboda...! Vatanen je sjedio na klupi u gradskome parku, a zec je nastojao pronaći u travi nešto za prigristi. Od autobusne postaje došle su dvije šareno odjevene Ciganke. Zaustavile su se da vide zeca i porazgovore s Vatanenom. Bile su vesele i htjele su kupiti životinju.
Znale su gdje je pokrajinski Ured za zaštitu divljači. A jedna od njih svakako je htjela Vatanenu gatati sudbinu:
- U vašem se životu zbila velika promjena - reče.
Još je dodala kako je Vatanen bio pod velikim pritiskom, pa je donio čvrstu odluku. Prema srednoj crti na njegovome dlanu, očekuju ga poteškoće... Mnogo će putovati, ali neka ne brine. Kad joj je htio platiti za gatanje, žena je odmahnula rukom.
- Dragi momče, što će nam novac preko ljeta?
* * *

Na vratima Ureda za zaštitu divljači stajala je obavijest, u slučaju potrebe će zaštitar divljači U. Karkkainen biti kod kuće. Vatanen je taksijem otišao u njegov dom. Na dvorištu je bio pas. Nanjušivši zeca, započeo je tako glasno lajati da se Vatanen nije usudio dalje.
Iz kuće je izašao neki visok mlad čovjek da smiri psa. Vatanen je ušao unutra. Domaćin je ponudio gosta neka sjedne i upitao ga, kako bi mu mogao pomoći.
- Što bi mogla jesti ovakva životinja? - zapitao ga je Vatanen, vadeći iz košare zeca. - Kod Heinole mi neki veterinar reče da ta zvjerka jede salatu, ali ja je teže nabavljam. Čini mi se, travu jede nerado.
Karkkainen je promatrao zeca s oduševljenjem stručnjaka.
- Mužjak. Još nema ni mjesec dana. Vaš kućni ljubimac? Prema zakonu o zaštiti divljači, takvo nešto je strogo zabranjeno držati.
- Taj bi sigurno uginuo, jer je slomio šapu.
- Tako izgleda, ali slučaj moramo gledati u svjetlu zakona... - napomene, kimajući glavom.
- Napisat ću vam dopuštenje da ga možete zadržati, kao da je kunić.
Čovjek je pisaćim strojem napisao nekoliko riječi, na papir je udario žig, a na donji ugao dopuštenja nažvrljao je svoje ime. Na ceduljici se moglo pročitati:


Potvrda.
Ovim se potvrđuje da posjednik ovoga dokumenta ima službeno dopuštenje držati i hraniti šumskoga zeca, a na osnovi toga što je posjednik uzeo ovu divlju životinju kad je navedenom zecu bila slomljena šapa, pa bi bez adekvatne zaštite životinja mogla uginuti.
Mikkeli, U. Karkkainen

Ured za zaštitu divljači pokrajine Savo.



- Davajte mu, molim Vas, mladu djetelinu... Možete je naći svugdje. A vodu neka pije samo čistu. Mlijeko mu nemojte davati. Samo djetelinu i svježu travu. Također preporučam otavu od ječma, a rado će jesti mladice rosulje, livadnu grahoricu, ali i sve ostale grahorice. Bit će mu dobra također i hibridna djetelina. Zimi mu davajte mezgru od lišćara, također i smrznute grančice borovnice, ako se odlučite zeca držati u gradu.
- Što je to livadna grahorica? Čini mi se kao da je ne poznajem...
- Valjda poznajete ostale grahorice?
- Vjerujem da ih poznajem. To su sve vrste graška, odnosno one što imaju konce poput mahuna graška.
- Livadna grahorica podsjeća na grahoricu. Ima žut cvijet. Po tome ćete je najlakše prepoznati. Najbolje je ako vam nacrtam.
Karkkainen je uzeo veliki arak papira i započeo olovkom crtati livadnu grahoricu. Vješt crtač baš i nije bio. Olovka mu je klizila preko papira uz popriličan napor. Vršak pisaljke se duboko zario u papir, a i dva puta se šiljak slomio. Nakon duljega napora crtež je ipak bio završen.
Vatanen je sa zanimanjem čekao, a Karkkainen je privukao papir, jer je želio neometano dokončati svoje umjetničko djelo.
- I onda još mali žuti cvjetići... Dovraga, sad bih trebao žutu boju. Čekajte, potražit ću vodene bojice mojega sina.
Karkkainen je donio vodu i započeo je bojati crtež. Lišće i stabljiku obojio je zeleno, a onda je pažljivo očistio kist prije nego što će cvjetiće obojiti žuto.
- Ovaj papir je pretanak, boja se razlijeva.
Kad su cvjetići bili obojeni žuto, odmaknuo je svoje kistove u stranu i puhao na papir da se osuši boja. Dugo je promatrao svoje djelo, odmaknuvši ga od očiju kako bi lakše ocijenio rezultat.
- Ne znam hoće li Vam taj crtež pomoći, ali biljka uglavnom izgleda tako. Zec će je rado jesti. Vitice kao da su malko predebele, treba znati da su u prirodi ipak tanje. Imate li neku aktovku, kako ne biste oštetili crtež?
Vatanen je zanijekao glavom, a Karkkainen mu je dao sivu omotnicu u koju je spremio crtež, ne previnuvši ga.
Vatanen mu je zahvalio na savjetu. Zaštitar divljači se jedva nasmiješio, ali je ipak bio zadovoljan. U dvorištu su se srdačno rukovali.
* * *

Taksist ga je čekao pola sata, a Vatanen ga zamoli neka ga odveze nekamo izvan grada, u bogato zelenilo. Takvo su mjesto lako pronašli. Bio je to širok brezik uz cestu, obrubljen žutim maslačkom.
Taksist ga je upitao može li mu pomoći brati cvijeće, jer će mu vrijeme čekanja biti ugodnije nego da sjedi u vrućem autu.
Vatanen nije imao ništa protiv toga. Pružio mu je Karkkainenov crtež. Nije prošlo mnogo vremena kad li se vozač veselo oglasio iz brezovoga gaja. Pronašao je livadnu grahoricu i ostale biljke što mu ih je preporučio zaštitar divljači.
- Biljke su me oduvijek zanimale - reče Vatanenu.
Za nepun sat obojica su nabrali dovoljno pravih biljaka, a zec ih je rado jeo. U međuvremenu taksist je s hidranta donio vodu u poklopcu kotača što ga je prethodno dobro isprao mlazom. Zec je dugo pio iz poklopca, a ostatak podijeliše taksist i Vatanen.
Kad je voda bila popijena, vozač je vratio poklopac na prednji kotač.
- Tu čemu travu odvesti k meni. Nek stoji u ormaru, u hodniku, tako dugo dok ne pronađete hotelsku sobu ili stan.
Odvezli su se u dvorište kuće u kojoj je živio taksist.
Obojica su uzeli po naramak trave i dizalom se popeli na četvrti kat. Vrata im je otvorila skromno odjevena žena, ponešto zatečena kad je ugledala svojega muža s nekim čovjekom, kako obojica nose prepune naramke mirisnih biljaka.
- Helvi, to je gospodinova trava. Spremit ćemo je u ormar i čuvati je tako dugo dok ne dođe po nju.
- Isuse, kamo ćeš s tim?! - zajaukala je žena.
Ali je i odmah zašutjela, ugledavši ljutit izraz lica svojega supruga. Vatanen je platio vožnju, a prije nego što će otići, još se jedanput zahvalio. Vozač mu je odgovorio:
- Samo me nazovite, pa ću vam smjesta dopremiti vašu travu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Godina zeca - Arto Paasilinna Empty Re: Godina zeca - Arto Paasilinna

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 10:36 am

Godina zeca - Arto Paasilinna 121425882_0_fd129_f3608f28_XL




5


UHIĆEN


Sredinom srpnja Vatanen se našao na cesti prema Nurmesu. Kišilo je i bilo prohladno.
Upravo je izašao iz autobusa što je vozio između Kuopija i Nurmesa. Eto, baš je tu zastao. Na mokroj cesti, na kiši, zbog malenoga hira. Do općinskoga središta Nilsia bio je još koji kilometar.
Zečja stražnja šapica se oporavila, a životinjica je i poprilično narasla. Sad je jedva stala u košaru.
Iza zavoja vidjela se kuća, lijepa katnica. Vatanen je odlučio u njoj potražiti prenoćište. U vrtu je kopala žena odjevena u kišni ogrtač. Ruke su joj bile zaprljane zemljom. Starica, pomisli Vatanen. Podsjećala ga je na njegovu suprugu.
- Dobar dan!
Žena se uspravi i zagleda u došljaka. A onda joj je pogled kliznuo na mokroga zeca koji se Vatanenu motao oko nogu.
- Zovem se Vatanen. Upravo stižem iz Kuopija i slučajno sam izašao iz autobusa, premda sam mislio produžiti u Nilsia. Ovdje, kako vidim, kiši. A što još ima novoga?
Žena je promatrala zeca.
- A što vam je to?
- Tek zec... Došao je na svijet negdje kod Heinole. Tamo sam ga pobrao na putu.... Već smo dugo zajedno.
- Zašto ste došli? - pitala je žena nepovjerljivo.
- Nemam, zapravo, nekoga odredišta... Tek onako, lutam naokolo sa zecom... Kako već rekoh, slučajno smo izašli iz autobusa. Bio sam umoran. Mogu li kod vas prenoćiti?
- Pitat ću Aarna.
Žena uđe u kuću, a zec je htio dohvatiti najbliže biljke da utaži glad. Vatanen mu je to zabranio i uzeo ga na ruke.
* * *

Na stepenicama se pojavi nizak, proćelav sredovječan čovjek.
- Idite odmah odavde...! - reče Vatanenu.
- Tu ne možete ostati. Molim vas, odmah otiđite!
Vatanen se pomalo naljutio. Zamolio je čovjeka da mu barem telefonom dozove taksi.
Ali čovjek je samo ponavljao svoj zahtjev. Vatanenu je izgledalo kao da se nečega boji. Koraknuo je prema stubama da mu objasni što hoće, ali se čovjek izgubio unutar zgrade. Zalupio mu je vratima pred nosom. Čudni neki ljudi, pomisli Vatanen.
- Telefoniraj već jednom. Zar ne vidiš da je lud? - začuo je kroz prozor ženski glas. Vatanen se ponadao da će mu bračni par barem nazvati taksi.
- Da, tu kod Laurile. Dođite odmah. Stoji tamo vani i htio bi ući. Lud je. I zeca vodi sa sobom.
Telefonski razgovor je bio završen. Vatanen je pokušao otvoriti vanjska vrata. Bila su zaključana. Padala je kiša. Kroz prozor je čuo ljutit glas kako mu govori neka ne lupa po vratima.
- Imam oružje - čulo se iznutra.
Vatanen je sjeo ju vrtnu njihaljku koja je imala malen natkrov. Žena mu je dobacila kroz prozor:
- Ne smijete unutra!
Uskoro je u dvorište stigao crn policijski automobil. Iz njega izađoše dva policajca i priđoše Vatanenu. Na stepenicama se pojavio i bračni par. Pokazaše im Vatanena i rekoše kako ga što prije treba odvesti odavde.
- Dobro.. - rekoše policajci. - Što ste htjeli ovdje?
- Zamolio sam ih da mi pozovu taksi. Čini se da su ga pozvali.
- Imate i zeca sa sobom?
Vatanen je otvorio košaricu u koju se malo prije sklonio zec od kiše. Sad je preplašeno virio iz košare. Izgledalo se kao da se osjeća krivim. Policajci su se pogledali i kimnuli glavama. Jedan od njih je rekao:
- Dobro, onda idemo. Dajte nam košaricu.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Godina zeca - Arto Paasilinna Empty Re: Godina zeca - Arto Paasilinna

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 10:37 am

Godina zeca - Arto Paasilinna 121422747_ostrov_Majnau16


6


NAČELNIK


Policajci sa zecom sjeli su naprijed, a Vatanen sam otraga. U početku su se vozili bez riječi, no nešto prije nego što prispiješe u općinsko središte policajac koji je držao košaricu upita:
- Smijem li ga pogledati?
- Smijete - odobri Vatanen. - Ali ga nemojte vući za uši.
Redarstvenik otvori košaricu da pogleda zeca, a taj je podignuo glavu. I policajac za volanom pogledao je u košaru. Prebacio je u niži stupanj da bi bolje vidio životinju.
- Ovogodišnji je - reče policajac koji je vozio. - Sigurno se izlegao koncem zime.
- Ne vjerujem, prije koji tjedan bio je još posve malen. Vjerojatno se izlegao tek u lipnju.
- Mužjak je - zaključi drugi policajac.
* * *

Stigli su u Nilsia. Dovezli su se automobilom u dvorište policijske postaje. Zaklopiše košaru sa zecom, a Vatanena povedoše unutra.
Dežurni je pospano sjedio u sobi. Raskopčao je odoru i poveselio se što je dobio društvo.
Vatanenu ponudiše stolac. Potražio je u džepu cigarete te ponudio i policajcima neka zapale. Malo su se zgledali, no uzeli su svaki po jednu. Telefon je zazvonio, a dežurni je podignuo slušalicu.
- Redarstvenik Heikkinen, Nilsia - reče. - U redu. Sutra ćemo po njega. Sve u redu. Ovdje je mirno. Danas poslije podne samo jedan slučaj.
Dežurni je mjerio Vatanena pogledom, da ocijeni kakav bi slučaj on mogao biti.
- Nazvali su. Laurila je nazvao. Čovjek je pokušao ući silom. Djeluje mirno. Opravo su ga doveli. Bok!
Spustio je slušalicu.
- Socijalni radnik. Hanninena bismo sutra morali u bolnicu. Sam neće otići.
Dežurni je još uvijek pogledom mjerkao Vatanena. Pospremao je sa stola papire i trudio se da mu ton bude služben:
- Da prijeđemo na vaš slučaj. Da vidim vaše papire.
Vatanen je izvukao lisnicu te pružio redarstveniku osobnu iskaznicu i podebeo svežanj novčanica. Ostali su se nagnuli da vide što je sadržavala lisnica. Dežurni je pregledavao osobnu iskaznicu i ostale dokumente, a onda je počeo brojiti novčanice. Za taj je posao trebao mnogo vremena. U sobi se čulo tek jednolično policajčevo brojenje. Bilo je to kao da je prebrojavao rezultate predsjedničkih izbora.
- Poprilično mnogo... - reče. - Čak 5850 maraka.
Neko vrijeme u sobi zavlada potpuna tišina.
- Prodao sam čamac - objasni Vatanen.
- A gdje vam je potvrda o prodaji?
Nije ju imao.
- U mojemu novčaniku nikad nije bilo toliko novaca - rekao je policajac koji je priveo Vatanena.
- Ni u mojemu - doda drugi ljutito.
- Jeste li vi onaj Vatanen koji piše za časopise? - upitao ga je dežurni.
Vatanen potvrdno kimne glavom.
- Zašto ste sad ovdje? Imate li u vidu opet neki članak, kad sa sobom nosite zeca?
- Nisam na službenome putu... - odgovori Vatanen. - No gdje bih mogao prenoćiti...? - upita ih. - Jer, već sam umoran.
- Ovdje je prijava doktora Laurile. On je općinski liječnik. Rekao nam je da vas moramo uhititi. Drugo ne znam.
Vatanen mu je odgovorio da, prema njegovome mišljenju, nikakav Laurila ne može zatražiti da se ljudi pritvaraju.
- U svakome slučaju, moramo utvrditi tko ste, jer nosite sa sobom mnogo novaca. A što će vam taj zec? Općinski liječnik vas okrivljuje, silom ste zahtijevali da vam dozove taksi i na silu ste htjeli ležaj kako biste prenoćili. Imamo zaista mnogo razloga što vas još ne možemo pustiti. Nije u pitanju baš neka velika stvar, no ipak. Kad biste nam barem rekli, zašto tako putujete?
- Napustio sam svoj dom, te ostavio i svoj posao... - odvrati Varanen. - Na neki sam način u bijegu, ali još nisam odlučio što ću dalje. Sad bih se rado malo ogledao oko sebe.
- Trenutak, pitat ću momke iz Kuopija - odlučno će dežurni i prihvati se telefona. - Ovdje Heikkinen iz Nilsia, zdravo. Tu je neki čudak... Nosi sa sobom zeca. Inače je novinar. Primili smo prijavu, kažu da uznemirava ljude. Silom je htio prenoćiti u nekoj kući... Ima novaca, nekih šest tisuća. Ne, ne djeluje mi da je lud, ne pitam te za to, ali ne znam što ću s njim. Naime, želi otići... Možda nešto piše, kako kaže, no nije na službenome putu, samo uokolo hoda sa zecom. Ne, nije pijan, miran je. Da, no ako dođe do svađe... Ma nemoj, dobro ako je tako... Hvala ti, da. Ovdje neprestance kiši... Da, da, dobro. Zdravo!
Pogleda Vatanena.
- Momci iz Kuopija kažu da bi vas ipak trebalo zadržati do jutra jer ste, zapravo, skitnica. Imate sa sobom mnogo novaca, a osim toga protiv vas je podignuta prijava. Što kažete na to?
- Zar ne biste radije nazvali policijskoga komesara, umjesto što slušate naredbe iz Kuopija?
- Mogli smo ga nazvati već onda kad ste stigli, ali je on otišao u ribolov. Vratit će se negdje oko deset, ako se uopće vrati. Nažalost, ja sam ovdje najviši u rangu. Iz Kuopija mi kažu da vas nipošto ne pustim. Uostalom, i kamo biste ovakve kišne večeri?
- A što ćemo sa zecom? - upita zlurado Vatanen.
Sad su svu svoju pozornost posvetili zecu... Košaricu su, naime, odmaknuli sa stola kad se brojio novac. Zečić je mirno pratio preslušavanje. Izgledalo je, policajcima će stvoriti novu nevolju.
- Daaa... Kamo ćemo s njim? Najbolje da ga zaplijenimo i pustimo neka odluta u šumu. Čini se, tamo može preživjeti.
Vatanen im pokaže dokument za zeca, koji je dobio u Mikkeliju.
- Imam službeno dopuštenje za držanje životinje. Vi ga ne možete zaplijeniti, niti ga pustiti u šumu. To jest, ne možete mi ga oduzeti. A zec ne može ni u pritvor, jer je to nezdravo mjesto za osjetljivu divljač. Osim toga, tamo bi se mogao ugušiti.
- Preko noći bi mogao biti kod mene - ponudi jedan od mlađih policajaca, ali je Vatanen i tome doskočio.
- To bi bilo moguće samo u slučaju ako imate svjedodžbu da znate postupati s glodavcima i da imate pogodan prostor. Osim toga, tog zeca svakako treba hraniti livadnom grahoricom i sličnim biljkama... Inače bi se moglo dogoditi da ugine od trovanja hranom. U tom slučaju morali biste mi platiti odštetu, jer takva životinja i nije baš tako jeftina.
Zec kao da je slušao razgovor i kimao glavom, potvrđujući Vatanenove riječi.
- Uh, sve je to vrlo zamršeno - uzdahne dežurni. - Što se mene tiče, sad možete otići, ali navratite sutra oko deset. I ponesite tog zeca.
- Ne budi lud - upozori ga mlađi kolega.
- Što će reći Laurila kad to dozna? A odakle znamo tko je uopće taj čovjek? Samo pogledaj koliko ima novaca sa sobom. Čak nema ni auto, tko zna odakle je stigao? Da li je on uopće Vatanen?
- Slušajte, nemojte još otići. Moram razmisliti. Dovraga, baš je danas načelnik morao u ribolov! Ima li tko cigaretu?
Vatanen im je ponovno ponudio. Zapalili su. Onda je nastao tajac.
Konačno je mlađi policajac rekao Vatanenu:
- Nemojte nas pogrješno shvatiti. Nemamo ništa protiv vas, ali i mi imamo svoje propise. Kad, na primjer, ne biste imali tog zeca, sve bi bilo jednostavnije. Odakle mi možemo znati što ste učinili u Helsinkiju, prije nego što ste krenuli na put...? Možda ubojstvo... Ili vam je um poremećen, pa lutate bez cilja... Nekako ste zagonetni.
- Nemoj mlatiti bez veze...! - primijeti dežurni. - Nije riječ o ubojstvu.
- Ali moglo bi biti... Barem u teoriji. Ne mislim da jest, ali nije isključeno.
- Onda bih i ja mogao biti ubojica - naljuti se dežurni. Ugasio je cigaretu, ljutito pogledao zeca i dosjetio se:
- Hajde, dogovorimo se. Vi ćete ostati ovdje, za svaki slučaj. Recimo, u sobi dežurnoga... Barem neko vrijeme, dok za dva ili tri sata ne telefoniramo načelniku. Onda ćemo sve srediti. Ako ste umorni, možete spavati. Recimo, na toj klupi. Skuhat ćemo i kavu. Nikamo nam se ne žuri. Slažete se?
Vatanen pristane.
* * *

Zeca su u košarici podignuli na ležaj koji su policajci u noćnoj smjeni koristili za odmor. Vatanen ih upita može li vidjeti ćeliju kojom raspolaže policija u Nilsia. Dežurni je ustao i rado mu je pokazao. Pratila ih je cijela ekipa. Dežurni je otvorio vrata.
- Ćelija baš i nije za pokazivanje... - pojasni dežurni. - U nju obično pritvaramo pijance, a ti nam dolaze uglavnom iz Tahkovuorija. No, bilo je ovdje i novinara.
U policijskoj postaji bile su spojene dvije ćelije, skromne prostorije bez rešetaka. Na prozorima je bilo sivo mliječno žičano staklo. Uz zid se nalazio željezni ležaj. U sobi je još bila kibla, te uz zid pričvršćen stolac koji se nije moglo micati s mjesta. Sa stropa je visjela svjetiljka bez sjenila.
- Obično je razbijaju u bijesu, a onda sjede u mraku. Trebali bismo je zaštititi mrežom, ali oni najviši i nju dohvate.
Policajci skuhaše kavu. Vatanen se ispružio na ležaj u sobi dežurnoga. Službeni organi su još tihim glasom pripovijedali o Vatanenovom slučaju, misleći da je zaspao. Čuo ih je kako su prigovarali Laurili. Općenito su mislili kako je sve to previše napuhnuto. Bar bi se u početku morali vladati ljubazno. Vatanen je zaspao.
* * *

Oko deset sati probudi ga dežurni. Rekao mu je, uspostavili su vezu s komesarom i taj će uskoro stići. Vatanen protrlja oči, pogleda oko sebe i ustanovi da zeca nema.
- Momci su s njim otišli u dvorište. Vidjeli smo da otamo neće pobjeći, a onda smo pomislili i nije li ogladnio. Potražili smo mu livadnu grahoricu. Zaista ju je pojeo s užitkom.
Mladi policajci vratili su se sa zecom i pustili ga neka skače po podu. Zec je posvuda ostavljao svoje brabonjke. Policajci su ih udarcima nogu odbacivali prema kutovima sobe... No to nije pomoglo, pa su sa stola skinuli stolnjak i njime pomeli izmet u kutove.
U dvorište je stigao žut automobil, pa je uskoro u prostoriju ušao policijski komesar. Opazio je na podu zeca, ali ga to nije zadržalo, već je prišao Vatanenu i pružio mu ruku:
- Savolainen - predstavio mu se.
Dežurni mu je objasnio slučaj. Šef policije bio je mlad momak. Vjerojatno je tek nedavno završio pravni fakultet, pa je stigao u pokrajinu zarađivati kruh. Kao pravi stručnjak poslušao je raport dežurnoga.
- U Kuopiju su vam rekli da ga pritvorite?
- Takve smo upute dobili, ali ipak nismo.
- Dobro da niste. Znam ja tog Laurilu.
Komesar je pregledao Vatanenove papire i vratio mu novac.
- Nazvat ću tog liječnika - rekao je i zgrabio slušalicu.
- Ovdje načelnik policijske postaje Savolainen. Dobra večer. Čuo sam da ste podnijeli prijavu protiv neke osobe. No, stvar je takva da je vaša prijava neutemeljena. Ispitali smo slučaj i zaključili da trebate odmah doći kako bismo to sredili. Ne, nipošto ne sutra, ne dolazi u obzir. Imat ćete neprilika ako nam ne uspijete objasniti vaš zahtjev. Ako dotični nije bio nasilan, ne znam što bih ja kao policajac mogao učiniti.
U svakome slučaju, čovjek koji je uhićen na temelju vašega zahtjeva, može protiv vas podnijeti prijavu. Tu je već poprilično dugo. Uostalom, kad stignete na postaju ja više neću biti ovdje, ali izjavu možete dati dežurnome.
Komesar se naceri i reče dežurnome:
- Saslušaj ti Laurilu i pokušaj mu postaviti takva pitanja da mora dobro razmisliti kako da ti odgovori. Pitaj ga sve što ti padne na pamet. Možeš mu uzeti i otiske prstiju. A onda ga pusti. Još mu reci, ni javni tužilac niti ja nećemo podnijeti tužbu protiv njega, ako čovjek ne uloži žalbu. Već znaš... Da, a vi, Vatanenu, gdje kanite prenoćiti? Ja moram još na jezero do jutra, jer sam postavio mreže. Hoćete li mi se pridružiti s vašim zecom? Imam tamo neku kolibu sa saunom, tako će zec biti u prirodi, a vi ćete se naspavati.
Policajci otpratiše svojega šefa, Vatanena i njegovoga zeca na dvorište. Dežurni još reče šefu:
- Odmah sam vidio, taj je Vatanen pošten čovjek.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Godina zeca - Arto Paasilinna Empty Re: Godina zeca - Arto Paasilinna

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 10:37 am

Godina zeca - Arto Paasilinna 121422744_1624828_source



7


PREDSJEDNIK


Načelnik općinske policije imao je na obali šumskoga jezera malenu ribarsku saunu, sagrađenu od trupaca, što se ljuljala nad površinom vode. Kućica je bila mostičem spojena s kopnom, pa je od nje do obale bio tek koji korak.
- U onoj kolibi živi moj stari ribički drug. Ponešto je neobičan, ali je vrlo zanimljiv. Umirovljenik je, a bio je šef policije u Kiuruvesiju. Zove se Hannikainen.
Kad su stigli do kolibe, Hannikainen je sjedio ispred otvorenoga ognjišta, okrenut leđima prema vratima. Pržio je ribu na roštilju. Pomaknuo je roštilj u stranu, kako bi pozdravio Vatanena. Došljacima je ponudio prženu ribu na pergamentnom papiru. Vatanen je zaista bio gladan. A zec se pogostio svježom travom i čistom vodom.
Onda su obojica izašli. Vatanen se bacio na drveni ležaj. U polusnu je osjetio kako mu je zec skočio do nogu, smjestio se i zaspao.
* * *

Pred zoru Vatanen je čuo kroz san kako su se obojica vratila. Tihim su glasom vani porazgovarali, a zatim ušli, pa i oni zaspali. Komesar se ispružio na gornju klupu saune, a Hannikainen se smjestio na drveni ležaj. Zec je podignuo glavu, ali je ubrzo opet zaspao.
* * *

Ujutro se Vatanen probudio svjež. Sat je pokazivao osam. Hannikainenov je ležaj bio prazan. Ribiči su se probudili nešto ranije pa su već upalili vatru. O granu su objesili čajnik. Hannikainen je iz plastične vrećice vadio suhe perece i stavljao ih na pladanj. Nad jezerom su se već glasale vodene ptice, a povrh vode se protezala jutarnja magla. Bit će lijep dan.
Policijski je komesar krenuo poslom u selo i njegov se automobil uskoro izgubio na šumskoj cesti. Uskoro se više nije čulo ni zujanje motora.
Hannikainen je iz kolibe donio još i slanine. Narezao ju je na tanke ploške i prepržio tako da je mast cvrčala. Na tavu je još ispraznio limenku mješavine svinjetine i govedine. Ubrzo je sve bilo izmiješano i isprženo, pa je Hannikainen narezao i dugačke kriške raženoga kruha i pružio ih Vatanenu. Bilo je vrlo ukusno. U Helsinkiju je Vatanen obično doručkovao s mukom, no ovdje je zaista jeo s užitkom.
Hannikainen je Vatanenu posudio komesarovu odjeću za ribolov, čizme i bluzu. Postole i ogrtač ostaviše neka vise na kvaki, a tamo su vjerojatno još i dandanas.
Motali su se oko kućice čitav dan. Lovili su ribu udicom, kuhali riblju čorbu, izležavali se na suncu i promatrali jezero, na čijoj se površini lelujala močvarna trava. Popodne je Hannikainen iz naprtnjače izvukao bocu votke. Otvorio ju je uz škripanje čepa i natočio dvije čašice.
Bio je to postariji čovjek, blizu sedamdesete. Imao je posve bijelu kosu, a bio je visok i govorljiv. Dobro su se upoznali, jer su zajedno proveli čitav dan. Vatanen mu je pripovijedao svoje dogodovštine i govorio mu o ciljevima svojega putovanja. Hannikainen je bio usamljen udovac, koji je običavao provesti ljeto sa svojim ribičkim drugom, mladim redarstvenim komesarom. Vrlo je dobro znao što se zbiva u svijetu i rado je raspravljao o tome.
* * *

Vatanen je razmišljao što je u Hannikainenu toliko posebno, da mu je to sinoć posebno spomenuo mladi policijski komesar. Nije opazio ništa zanimljivoga osim tihoga ljetnoga ribolova, ako je to već nešto posebno...
No odgovor će tek uslijediti...
Poslije druge čašice votke, Hannikainen je započeo o državnim pitanjima. Govorio je o odgovornosti vladara, o njihovoj moći i njihovim postupcima. Otkrio je, o tim je stvarima započeo razmišljati tek pošto je umirovljen. Premda je cjelokupan svoj dotadašnji život proveo kao načelnik općinske policije, Hannikainen je neobično dobro poznavao ustave zapadnih zemalja, nijanse parlamentarizma i sudsko zakonodavstvo u socijalističkim zemljama. Vatanen je sa zanimanjem slušao njegove misli o raznim pitanjima i o problemima o kojima se često spore finski državnici i stručnjaci za ustavno pravo.
Prema Hannikainenovom mišljenju, finski ustav daje predsjedniku preveliku ovlast odlučivanja o stvarima koje se tiču čitave zemlje. A kad ga je Vatanen zapitao, je li predsjednik Kekkonen sposoban, razumno koristiti moć što mu je dana, Hannikainen je odgovorio:
- Več nekoliko godina proučavam predsjednika Kekkonena, a nedavno sam došao do spoznaje koja me užasnula. No, nisam užasnut zbog načina na koji on vlada. Baš protivno, ja sam oduševljen pristaša njegovoga upravljanja,... Ali prikupljam podatke, uspoređujem ih, prosijavam i zaključujem. A rezultat je jezovit.
- I što sad misliš o Kekkonenu?
- To sam dugo čuvao u tajnosti. Samo je Savolainen znao o tome. A također i jedan tesar iz Puumale. Ali nitko od njih neće rastrubiti što sam otkrio. Kad bih moja saznanja otkrio javnosti, sigurno bih imao neugodnosti, pa čak i pravnih poteškoća... Ili bi me ismijali...
Hannikainen se hladno zagledao u Vatanena.
- Imam već podosta godina, možda sam pomalo senilan... Ali još nisam potpuno luckast. Ako te zanima što sam doznao, moraš mi obećati da to nećeš koristiti ni protiv mene, niti protiv ikoga drugog.
Vatanen ja rado obećao.
- Radi se o nečemu velikom, pa te molim da ne odaš ono o čemu ću ti govoriti... I obećaj mi da to nećeš nikome otkriti.
* * *

Bilo je jasno, žarko je želio s nekim podijeliti svoju tajnu. Začepio je bocu votke, stavio je na mahovinu i požurio prema kolibi. Vatanen ga je pratio.
Uz zid između stola i prozora bio je velik smeđ kovčeg, što ga je Vatanen opazio još sinoć, ali ga taj nije osobito zanimao. Hannikainen ga je podignuo na drven ležaj i okrenuo zatvarač prema natpisu “otvoreno”. Poklopac je poskočio, a unutra je bilo mnoštvo raznih papira i fotografija.
- Još uvijek nisam sredio moj arhiv kako valja... Istraživanja još nisam dovršio, no glavni posao jesam. Prema onome što sam prikupio, lako ćeš doznati sve što će te zanimati.
Hannikainen je iz kovčega izvukao hrpu papira, debele snopove bilježaka otkucanih pisaćim strojem, te nekoliko knjiga i fotografija predsjednika Urha Kekkonena u raznim prigodama.
I knjige su se odnosile na njega. Bila je to zbirka njegovih govora, knjige o Kekkonenu što ih je napisao Skytta i još nekoliko Kekkonenovih biografija raznih autora. U kovčegu je bila i knjiga šala o Kekkonenu. A između papira našli su se i mnogi grafički prikazi. Vatanen je uočio, sav se materijal odnosi na Kekkonena.
Hannikainen je izvadio iz kovčega i milimetarski papir s crtežima i uzdužnim presjecima lubanje.
- Samo si dobro pogledaj...! - reče Vatanenu, pokazujući dvije lubanje na oskudnom svjetlu što je kroz okno dopiralo u kolibu. - Opažaš li neku razliku?
Na prvi pogled lubanje su izgledale iste, no kad bi ih čovjek pomnije promotrio, ipak su se razlikovale jedna od druge.
- Ovaj lijevi crtež pokazuje lubanju Urha Kekkonena 1945. Dakle, odmah poslije rata. A ovaj drugi je iz 1972. Nacrtao sam ih na osnovi godišnjih usporedbi. Moja je metoda bila da na bijelo platno projiciram dvije lubanje, dakako u raznim položajima. Onda sam na papir nacrtao obrise. Kod Kekkonena je ta metoda moguća jer je on posve ćelav. Taj je postupak inače vrlo mukotrpan i zahtijeva od čovjeka neobičnu preciznost, no prema mojemu mišljenju dobro sam izveo taj posao. Rekao bih, to je bilo jedno od najpreciznijih mjerenja lubanje što se uopće može postići. Moguće bi samo u patološkim institutima dobili bolje rezultate, jer tamo imaju prave stručnjake.
Hannikainen je izvadio nov crtež.
- To je Kekkonenova lubanja kad je formirao svoju treću vladu. Vidiš li kako je slična lubanji iz 1945?
- A to je lubanja iz 1964. I ta joj je slična. A sad pogledaj ovu iz 1969! Uočavaš li razliku? Uporedi ovaj crtež s onim iz 1972. Vidiš li nešto zajedničko?
Hannikainen je uzbuđeno pokazivao svoje crteže. Oči su mu plamsale, a on se uzbuđeno smješkao. Vatanen je promatrao te nacrte i morao je priznati, Hannikainenovi su crteži upravo takvi kakvima ih je opisao. Lubanje su bila različite. Stariji obrisi su se razlikovali od novijih.
- Promjena se zbila negdje oko 1968, možda baš koncem te godine ili u prvoj polovici 1969. Još nisam utvrdio točno vrijeme, ali nastavit ću s istraživanjem... Vjerujem, postići ću potrebnu preciznost od mjesec ili dva. U svakome slučaju, sad već sa sigurnošću mogu ustvrditi, dogodila se velika promjena.
Hannikainen je malo zastao, a onda je nastavio glasnije:
- Kategorički tvrdim, svi ovi crteži ne mogu predstavljati glavu iste osobe. Odstupanja su velika, prevelika. Stare lubanje, iz doba Kekkonenove mladosti, nešto su oštrijih sljemena nego lubanje iz novijega vremena. Oblici novijih su plosnatiji, sljemena su im zaobljenija. A sad pogledaj čeljust: na starim se Kekkonenovim crtežima vilica nalazi prilično duboko, dok je na novima čeljust izbočena nekoliko milimetara više nego na ranijima. Istodobno, jabučne su im kosti spuštene. To se najbolje vidi u profilu. Ima razlika i na potiljku, ali ne baš takvih. Na starijem crtežu potiljak lubanje je nešto više udubljen nego na novijima! Kad čovjek ostari, potiljak se nipošto ne može izbočiti, već obratno, splošti se... Vjeruj mi!
- Misliš li, dakle, da se Kekkonenova glava promijenila negdje oko 1968?
- Ne samo glava. Mnogo više. Uvjeren sam da je oko 1968. “stari Kekkonen” umro ili su ga ubili. Ili se iz nekoga razloga povukao iz javnoga života. Na njegovo mjesto došao je drugi čovjek sličan njemu. Čak mu je i glas isti.
- Možda je u to doba Kekkonen bolovao ili je moguće doživio nesreću koja mu je deformirala lubanju?
- Te su promjene takve vrste da bi u slučaju bolesti ili nesreće promjene potrajale nekoliko mjeseci. Prema mojem mišljenju, Kekkonen nije mogao izdržati da se ne pojavi u javnosti dulje od dva tjedna. Osim toga, nisam ni na jednoj fotografiji opazio neki ožiljak. Doduše, ima bradavica, ali ne i ožiljaka koji bi me uputili na neku operaciju poslije 1968.
Hannikainen je složio crteže u kovčeg i rasprostro veliku ploču na kojoj se preko čitave površine protezala krivulja.
- Tu je porast Kekkonenove visine - reče.
- Imam podatke još iz njegovoga djetinjstva. Ni iz tog vremena, niti iz njegove mladosti, podaci mi baš nisu precizni, no iz doba kad je Kekkonen postao podnarednikom posve su pouzdani. Tu je i fotokopija njegove vojničke knjižice. Kako vidiš, Kekkonen je u doba svojega podnarednikovanja bio visok 179 centimetara... A tu je zabilježana i ista visina u vrijeme sprovoda Paasikivija, pogledaj!... Sad smo u 1968.
- Krivulja se naglo penje za dva centimetra. Iznenada je Kekkonen visok 181 centimetar. Od tog je doba krivulja nepromijenjena. I sve dalje do 1975. promjena nema. Iznenadan porast visine u starim danima! Nije li to neočekivano?
Hannikainen je maknuo ploču s prikazom rasta predsjednika. Potražio je tad tablicu njegove tjelesne težine.
- Ovi nam podaci ne pokazuju toliko kao prijašnji, no ipak ima nekih naputaka. Otkako je zašao u srednje godine života, Kekkonenova se tjelesna težina neznatno mijenjala. Uglavnom je to bilo samo tijekom godine. Ujesen je za četiri i pol kilograma težio više nego u proljeće. Početkom ljeta bio je najlakši, a ujesen se opet udebljao i vratio na svoj maksimum. Te sam podatke dobio iz Helsinkija, iz Instituta za zdravlje zaposlenih, te vjerujem da su vjerodostojni. Mo da bih pratio promjenu njegove težine tijekom deset godina i da bih te podatke mogao usporediti, morao sam zbrajati godišnje prosjeke, kako vidiš iz krivulje. Evo, tu su ti podaci od 1956. pa do 1968. Kako je zabilježeno, Kekkonen je godišnje imao u prosjeku najprije 79 kilograma, a nakon 1968. pa sve do danas, težina mu je 84. Porast od pet kilograma nastavlja se sve od 1968. do danas i sasvim je ravnomjeran, ne računajući godišnje oscilacije o kojima sam ti već govorio. Sve u svemu, samo u prve dvije godine, otkako je izabran za predsjednika, težina mu je odstupala dva kilograma. A mršavljenje koje smanjuje godišnji prosjek, posve je prirodnoga uzroka i uglavnom ne utječe na ovu krivulju.
Hannikainen je na dnevno svjetlo izvukao još svojega dokaznog materijala.
- Načinio sam i popis riječi koje je Kekkonen najčešće koristio. I na tom popisu vide se odstupanja poslije 1968. Prije 1968. Kekkonenov je rječnik bio siromašnji nego poslije te godine. Prema mojemu računu, služio se s oko 1200 riječi. Razlog bi tome mogao biti što je poslije 1968. “novi Kekkonen”, kako bih ga nazvao, rabio nove književnike za sastavljanje svojih govora, no ipak tako velik porast riječi mnogo znači. Još sam ustanovio da se u Kekkonenovim shvaćanjima poslije 1968. dogodila znatna promjena. Godine 1969. Kekkonenovi su stavovi naglo postali progresivniji, kao da se pomladio barem deset godina. Također mu se znatno poboljšalo logično razmišljanje. U tom sam pogledu temeljito proučio njegovo ponašanje. Godine 1968. mu se i u tome dogodila osjetna promjena na bolje. Kekkonen se promijenio u 1969., nekako se pomladio, kao da je postao barem desetak godina mlađi, načinio je javne poteze koji bi ranije bili nezamislivi. Kao da je razvio smisao za humor, a prema vlastitom je narodu postao tolerantniji...
Hannikainen je spustio poklopac kovčega. Sad se posve smirio. Nestalo je njegove ranije žestine, kao da se osjećao sretnim.
Obojica izađoše iz kolibe. Na jezeru se oglasio pozviždač. Još su neko vrijeme šutjeli...
- Sad valjda shvaćaš... - reče tad Hannikainen. - Takvi rezultati istraživanja ne smiju u javnost.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Godina zeca - Arto Paasilinna Empty Re: Godina zeca - Arto Paasilinna

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 10:37 am



8


ŠUMSKI POŽAR


Zecu se dopao boravak na šumskome jezeru. Pratio je Hannikainena i Vatanena na izlete. Hrabro je skakao u čamac, iako se vidjelo da se boji vode. Narastao je, udebljao se i ojačao.
Hannikainen je držao duga predavanja o Kekkonenu. Naherene glave zec je promatrao ljude iz dna čamca, a brabonjci su jedan za drugim padali ribama za hranu. Tako je društvance provodilo na jezeru ugodne trenutke i nitko nije htio otići iz tog raja.
* * *

Jednog jutra koncem srpnja zec se uznemirio. Najprije se motao oko ljudi, no onda se počeo skrivati iza ležaja u sauni.
- Što li ga je tako uznemirilo? - pitali su se glasno.
Iste se večeri osjetio snažan miris dima. A kad se u predvečerje površina vode smirila, mogla se nad vodenim biljem opaziti plavičasta dimna zavjesa.
- Sigurno je negdje izbio velik šumski požar - reče Vatanen.
Sljedećeg je jutra dimna zavjesa postala još gušćom, pa su ih od dima počele peći oči. Nad jezerom je zapuhao i vjetar, ali nije rastjerao dim. Naprotiv, dimna je zavjesa postala još gušćom i prekrila okolicu poput maglice na moru.
Trećega dimnog jutra Savolainen je dotrčao preko mostića do kolibe.
- Na jezeru Vehmas izbio je velik požar... - dojavio im je. - Ti ćeš, Vatanenu, na posao sa skupinom vatrogasaca. Uzmi Hannikainenovu naprtnjaču i strpaj u nju nešto hrane, a ja ću obavijestiti ostale. Molim te, kreni odmah! Sigurno je već izgorjelo više od tisuću hektara...
- Moram li i ja? - zapita Hannikainen.
- Ne... Ne moraš... - pojasni mu Savolainen. - Ostani tu sa zecom. Tko je navršio pedeset i četvrtu, taj ne mora.
Vatanen je u naprtnjaču natrpao ribe, slanine, pola kilograma maslaca i sol te krenuo. Zeca su odveli u kolibu kako ne bi slijedio Vatanena.
* * *

Iz sela Nilsia Vatanena su odvezli u općinsko središte Rautavaara, u kojem se već okupilo stotinjak ljudi. Neki su se od njih već vratili s požarišta, a ostali su tek trebali poći tamo. Helikopterima su dovozili hranu.
Na nebu se neprestance, čulo brujanje avionskih motora. Od dima ogaravljeni i umorni ljudi vraćali su se sa zgarišta, ne govoreći mnogo o požaru... Samo su u šatorima tražili mjesta na kojima će se ispavati.
Stari apotekar iz Rautavaare postavio je između šatora improviziranu postaju prve pomoći, pa je uz potporu svoje kćeri premazivao žuljevite tabane gasilaca i miješao Burovljevu vodu. Televizija je upravo intervjuirala općinskoga tajnika iz Rautavaare, a urednica dnevnih novina Savon Sanomata je sve snimala, tako da je zahvatila i Vatanena. Iz velikih kotlova dijelio se objed, pa je svatko mogao jesti koliko želi.
Tražili su ljude vješte snalaženju na otvorenom. I Vatanen je tako postao jedan od dobrovoljaca, koji će se probijati kroz šumu s glavom u torbi...
Grupa vatrogasaca je bila spremna ući u velik vojni helikopter. Ali prije nego što će se letjelica uzdići, neki im je časnik objasnio što se od njih očekuje.
- Svatko će dobiti preslike zemljovida. Vidjet ćete dokle se proširio požar. Prošle su noći njegove granice bile tu i tu, no vatra se i dalje širi prema sjeveroistoku. Iduće noći napravit ćemo prosjeku jedanaest kilometara odavde. Preko noći će izgorjeti još neke dvije tisuće hektara šume. Zapravo, pola od toga već je izgorjelo. Tako velik požar još nismo imali u Finskoj, osim onoga na Tuntsi. Prebacit ćemo vas do linije požara. Ići ćete u lancu prema sjeveroistoku, u razmaku od stotinjak metara. Hodat ćete barem desetak kilometara. I vičite, za miloga Boga, vičite koliko vas grlo nosi, kako biste rastjerali divljač, da je ne proguta požar. Naići ćete i na dvije kuće. Stanovnike ćete otpremiti na obalu jezera. A spasavat ćete i sve ostale iz tog područja. Ima tamo i goveda koja su odlutala čak iz Nilsia. Osim konja, ima još i pedesetak krava. Treba ih dotjerati na obalu jezera. Lijepo ga vidite na zemljovidu.
* * *

Preletjeli su vatru. Dolje je bila takva vrućina da im se činilo kako jara prodire i u letjelicu. U zraku je bilo toliko dima da se tlo jedva naziralo. Helikopter se propinjao na vrućim zračnim strujama, pa se Vatanen pobojao da će se oštetiti dugačka elisa glavnoga rotora, a letjelica će se strmoglaviti u plamen.
No helikopter je letio dalje. Rotori su glasno brujali kad se velika sjajna ptica spuštala. Iz ispušnih cijevi izlazili su vrući plinovi u vruće ljeto. Što se više letjelica spuštala, to su se krošnje stabala sve više njihale. Zbog snažne struje zraka češeri su u neredu letjeli unaokolo. Helikopter je dodirnuo zemlju, a buka motora je oslabila.
Ljudi su skakali iz letjelice i trčali da se što brže udalje od elise glavnoga rotora. Onda je netko zalupio vratima, rotori su ponovno zabrujali, a helikopter se izgubio u dimu. Oni što ostadoše u šumi, trljali su suzne oči.
Vatanen se našao u sredini lanca gasitelja. Ljudi su se razišli po šumi. Tek su se čuli njihovi povici. Vatanen je odjednom razmišljao kako život baca čovjeka amo-tamo. Još je prošloga mjeseca sjedio u nekoj gostionici s kriglom toploga piva u ruci, a sad je tu, u vrućemu divljem šumskom kraju, okružen dimom, s naprtnjačom prepunom mokrih riba i znojem na slabinama.
- Tisuću puta mi je bolje što sam ovdje, nego u Helsinkiju...! - osmijehne se Vatanen vlažnim očima.
Tlo je postajalo močvarno. Uokolo je skakutao velik zec, ne znajući kamo će. Vatanen ga je preplašio, kako bi ga spasio od plamena. Onda ga je izgubio iz vida. Iz guste jelove šume čulo se mukanje krave. Bila je posve izgubljena. Činilo se da je toliko potresena svime što je doživjela da joj je izmet postao žitak. Tako se usrala da joj je izmet prekrio bokove, a rep joj se pretvorio u smrdljiv bič.
Krava se svojim velikim vlažnim očima zagledala u Vatanena, a iz njezinoga grla izvijali su se divlji urlici. Vatanen ju je zgrabio za rogove, okrenuo joj glavu prema sjeveroistoku i snažno je udario po stražnjici, ne bi li napokon shvatila kamo mora ići. Na njezinom se vratu oglasilo zvono poput onoga koje u samostanima zvoni o požaru, a iz njezine se stražnjice posvuda razlila rijetka driska. Krava se napokon izgubila iz vida. Vatanen pak obrisa oči, čudeći se koliko se suza našlo u njima.
* * *

Šuma je vrvjela od raznih drugih životinja, vjeverica, zečeva i ptica koje obično ne lete. Sad su pokušale polijetati, ali su ubrzo prizemljivale. Tetrijeba je morao tjerati poput kokoši, u pravome smjeru.
Vatanen je stigao do bistre rječice, široke koja četiri metra. Dim je lebdio nad njom, a obale su joj bile obrasle bujnim raslinjem. Bio je to prekrasan kraj.
Vatanen svuče oznojenu odjeću i tako obnažen uroni u vodu. Isplahnuo je oči upaljene od dima i progrgljao usta svježom vodom. Mislio je na to kako je kupanje u toj rijeci rajsko, u uporedbi s nedavnim njegovim tegobama. Lagano je zaplivao protiv struje, a krivudava rijeka učinila mu se vrlo zanimljivom. Pokraj njega voda je mirno strujala, pa je plivača gotovo obuzeo ugodan osjećaj sreće.
Iznenada je u gustoj travi ugledao ljudsku ruku. Bila je dlakava i pocrnjela od sunca. Izronila je iz trave i utonula je do lakta u vodu.
Vatanen se stresao. Učinilo se kao da je to ruka mrtvaca. Doplivao je do nje i zgrabio je. No ruka nije bila odvojena od tijela. Pripadala je nekom velikom čovjeku koji je ležao na obali u grmlju, otvorenih ustiju. Vatanen je izašao na obalu i prignuo se nad njim. Opipao mu je bilo. Udaralo je posve pravilno. Onda se licem približi njegovim ustima da ustanovi, diše li.
Iz čovjekovih ustiju osjetio se odvratan smrad alkohola. Vatanen ga je prodrmao, a čovjek je polagano dolazio k sebi.
Okrenuo se na leđa i na trenutak zagledao u Vatanena, nastojeći ga prepoznati. Onda mu je pružio ruku.
- Ja sam Salosensaari. Tko si ti?
- Vatanen.
Kad su se rukovali, Vatanen mu je pomogao da sjedne.
- Pred sobom vidiš tipa koji je bio loše sreće.
Onda mu je pokušao objasniti što mu se dogodilo. Otišao je na odmor i odlučio nesmetano provesti dva tjedna u ribolovu i pečenju žestice. Stigao je u taj pust kraj sa svim mogućim priborom. Sagradio je i malu pecaru. No kad je proizveo prvih deset litara, buknuo je šumski požar koji je progutao i njegovo postrojenje. Sve mu je izgorjelo. Morao se spasiti bijegom od požara, noseći na leđima posudu s deset litara alkohola. Sve ostalo mu je progutala vatra, čak i naprtnjaču sa zalihama hrane što ih je ponio sa sobom. Sad je to samo prošlost. Čak su mu i udice propale. Sve je izgubio. Ostala mu je samo žestica koju je prvo ispekao. Danas je već drugi dan kako leži tu na obali rijeke i pije spašeno piće. Srećom, ima ga još dovoljno.
- Možeš li ti shvatiti moju smolu? - jadao se.
Vatanen je naložio vatru i ispekao ribu, pa su obojica jeli. Onda je Salosensaari pokušao malo otplivati. Nakon ručka ponudio je Vatanenu čašicu.
- Zašto ne? Hvala... - Vatanen je popio čašicu. Božanstveno piće! Zapeklo ga je u želucu. Onda je popio još jednu.
- Čuj Salosensaari, znaš ti taj posao!
Pili su čitavo popodne. Malo su pržili ribu, a malo i plivali. Što su više pili, to ih je sve manje zanimao požar.
Predvečer su obojica bila tako pijani da su na jedvite jade dospjeli do rijeke. A onda su skakali u nju da se malko rashlade. Rijeka je bila tako duboka da im je voda mjestimice dopirala do vratova.
- Moramo paziti da se slučajno ne utopimo... - govorio bi Salosensaari.
* * *

Tijekom te noći šumski je požar stigao do rijeke.
Bilo je kao u bajci. Goruća stabla na obim su obalama osvjetljavala tminu poput lepršavih cvjetova. Zbog vrućine požara obojica su stajali u rijeci, tako da su im iz vode virile tek glave. Sa sobom su u vodu ponijeli i posudu sa žesticom. Tako su pijuckali i promatrali pustošenje požara oko sebe.
Šuma je hučala, oganj je lizao stabla, u rijeci bi zapištali ugarci, a dva su crvena čovjeka stajala u vodi, smijala se i nastavljali piti.
- Car Neron u društvu s Brutusom promatra požar Rima...! - reče Salosensaari.
A kad je pred zoru požar prošao mjesto na kojemu su bili, obojica su se popela na obalu i zagaravljenih obraza odmah zaspali.
* * *

Probudili su se tek oko podneva. Svaki od njih krenuo je svojim putom. Pri oproštaju stisnuše ruke jedan drugome. Salosensaari je krenuo poprijeko prema Rautavaari, a Vatanen je usmjerio prema jezeru, mjestu na kojemu će se prikupiti svi koji traže zaklonište. Potplati njegovih gumenih čizama talili su se na tlu posutom vrućim pepelom.
Požar su ugasili na mjestu udaljenom tek koji kilometar. Vatanen je izašao iz opožarenoga područja i našao se u zelenoj šumi. Onda je krenuo prema obali jezera gdje su se već okupili i ljudi i stoka. Njihove su nastambe vjerojatno izgorjele. Djeca su tumarala po obali, krave su preplašeno mukale na livadi. Gasitelji su se odmarali na obali. Ličili su na čađave cjepanice.
Vatanen je iz svoje naprtnjače razdijelio ženama ostatke riba, a one su u golemome loncu upravo pripremale riblju juhu. Kad je Vatanen zadrijemao, na obali je zabrujao težak rovokopač. Stigao je sa zgarišta, krčeči šumu pred sobom. Pred njegovim su ralom krčkali golemi borovi poput dječjih igračaka pod nogama pijanca. Za vozilo je bila priključena prikolica, a na njoj su sjedili ljudi s motornim pilama i naprtnjačama.
Rovokopač je zabrujao usred livade, a djeca se prenuše iz sna i zaplakaše. Krave su se dizale s livade na kojoj su preživale, preplašile se i zamukale. Žene su psovale vozača rovokopača koji je iznenadno banuo i poremetio počinak na obali.
Vozač ih nije čuo. Ugasio je motor i promatrao ih, kao da nije shvaćao o čemu one govore. Sigurno ih je i on teško razumio, onako zaglušen grmljavinom motora.
- A ti, budalo, naletio baš ovamo, usred ljudi i stoke! Zar si lud? Tvoja je buka uznemirila i djecu i krave...!
Vozač rukom protrlja čađavo lice...
- Dosta je, žene, prekinite! - mirno reče.
- Još nas izazivaš, luđače! - odgovarale su mu.
Onda im je pristupio:
- Tri noći nisam spavao, samo sam vozio tog vraga. Začepite!
Vidjelo se koliko je bio iscrpljen. Znoj mu je u dubokim brazdama tekao niz lice, usput s njega ispirajući čađu. Umorno mu lice izgledalo kao da je naslikano ugljenom. Prišao je obali, isplahnuo obraze u jezeru, zahvatio vodu dlanovima i prinio je ustima. Onda je glasno zagrgljao i ispljunuo vodu u jezero. Vraćao se mokrih obraza, ne obrisavši ni ruke o čađave rukave.
* * *

Na vatri je krčkao lonac s ribljom juhom. Čovjek mu je prišao da vidi što se u njemu kuha, izvadio je tanjur iz svoje naprtnjače i počeo grabiti juhu.
Žene su mu povikale neka prestane. Što on misli, tko je da grabi njihovu juhu?! Čovjek je htio zagrabiti još te juhe ugodnoga mirisa, ali ipak nije. Istresao je tanjur u lonac da je gotovo pljusnulo. A kutlaču je odbacio u šumu toliko daleko, da se nije ni vidjelo kamo je odletjela. Onda je polako krenuo prema rovokopaču, uskočio na vozačko sjedalo i upalio motor. Teškom čizmom pritisnuo je papučicu tako da je motor zabrundao, a iskre poletjele iz ispušne cijevi. Vozilo se uz štropot pokrenulo, a snažne su gusjenice pritom mljele zemlju, ostavljajući duboke tragove na obali.
Vozač je svoj velik stroj usmjerio prema vatri i loncu riblje juhe što se pušila. Kad je vozilo bilo blizu vatre, vozač okrene ralo prema tlu. Iz zemlje se uzdignuo sloj debeo čitav metar, a vatra s loncem prevrnula se i propala u dubinu. Ali još prije nego što se lonac s hranom našao pod zemljom, iz riblje juhe podigao se velik oblak pare. Stvorio se metar dubok kanal koji je vodio prema jezeru. U zraku su se osjetile tri razne vrste mirisa. Miris svježe zemlje, vonj izgorjele nafte i miris riblje juhe koja je nestajala u razrovanome tlu...
Ugasivši vatru vozač nije zaustavio svoje vozilo, već je nastavio voziti. Dodao je gas i jurio najvećom brzinom. Stroj je krčio put prema obali. Zemlja se tresla, začuo se zveket gusjenica, a vozač je svoj velik rovokopač tjerao izravno prema vodi. Grmlje na obali zanjihalo se kad je vozilo prolazilo kroz njega, mirna površina vode se uzburkala, a ispred rala rovokopača dignula se velika krijesta koja se udaljavala prema sredini jezera. Činilo se kao da je rovokopač pobiješnjeo čelični vodenkonj koji će sad jurnuti u vodu.
Jezersko je dno bilo blago nagnuto. Pod površinom je najprije nestalo ralo, a onda gusjenice. Voda je prvo zašumjela, a zatim se zvuk promijenio u pljuskanje. Rovokopač kao da je gurao vodenu krijestu dalje prema sredini jezera. Voda je tad dospjela i do vrućega motora. A kad je zahvatila blok motora, začulo se šištanje. Stvorio se gust oblak pare kao da se stroj zapalio.
No čovjek je vozio dalje. Voda je dosegnula gornji rub motora, onda je zahvatila i koloturu, a val je zapljusnuo lim rovokopača, koji je uranjao sve dublje. Voda je tako dosegnula i do vozačeve stražnjice. U tom trenutku voda je ušla motor, pa se stroj uz tutanj zaustavio. Rovokopač se sad nalazio kojih stotinu metara daleko od obale jezera.
Ljudi su zaprepašteno gledali čovjeka koji je svoje vozilo usmjerio u jezero. Vozač je sporo ustao sa svojega sjedišta. Iz hlača mu je tekla voda. Uspravio je pokraj upravljača. Pogledao je prema obali i nakon kraćega vremena povikao:
- Jeste li konačno zatvorile gubice?
- Poludio je zato što nekoliko noći nije spavao..! - govorile su žene na obali.
A gasitelji su mu doviknuli:
- Dovraga, prevrnuo si nam juhu!
- Može biti... - odvrati on mirno.
- Hajde, sad doplivaj do obale - pozvali su ga.
Ali nije zaplivao, već se uspeo na poklopac motora, jedino suho mjesto oko njega. Naslonio se na ispušnu cijev, skinuo čizme i iz njih izlio vodu.
Netko je rekao da je čovjek neplivač i da zato ne može doplivati do njih.
Na obali nije bilo čamca. Ništa, sagradit će splav. Oni što su došli s motornim pilama kleli su. Bili su umorni jer je iza njih bila besana noć na požarištu. A sad bi tome ludom vozaču morali graditi splav! Luđak je stajao na motoru vozila nasred jezera.
- Dajte, dovraga, načinite mi već taj splav da mogu na kopno..! - doviknuo je prema obali.
- Daj prestani! Napravit ćemo ti, ako nas baš bude volja. Tko te je uopće tjerao tamo na jezero. Nemoj nas zajebavati.
Onda su međusobno razgovarali. Netko je predložio da splav sagrade sutra ujutro. Tako će i čovjek u jezeru naučiti kako treba voziti rovokopač. Ako tamo prosjedi čitavu noć, možda će nešto i shvatiti.
Odlučili su najprije skuhati kavu. Vozač na jezeru već je postao bijesan jer nije vidio nikoga tko bi se prihvatio posla. Urlao je na njih preko mirne vode i konačno im je rekao kako će svakome od njih dati po njušci, samo da se dočepa obale.
- Taj je poludio - zaključiše na obali.
Onaj na jezeru postajao je još bješnji.
Udarao je šakom po limu motora pa se jeka udaraca razlijegala na daleko. Vodene ptice su uzlijetale i u strahu tražile zaklone na mjestima obraslim rogozom.
Ljudi s pilama su tiho načinili splav, užetom povezujući trupce, malo otesali motku za upravljanje, pa legli na počinak. Nitko nije imao ni najmanju želju poći spasavati razjarenoga vozača.
- Prvoga kojeg dohvatim utopit ću u močvari! - zaprijeti im vozač rovokopača.
Razmišljali su što će. Nitko nije želio otići po vozača kojega je ostavilo strpljenje. Bio je to visok čovjek jakih kostiju, uzrujan zbog dulje nesanice, a splav je bila malena i jedva zbijena. Odlučili su da će ići po njega tek sutra ujutro... Do tada će se vjerojatno smiriti.
* * *

Čitavu je noć razjareni vozač vikao, ali mu nije nitko odgovarao. Njegov se glas promijenio u pištanje.
Lupao je nogom o lim rovokopača, razbio prednje žarulje vozila i otkinuo ispušnu cijev, bacivši je prema obali. Srećom, bilo je predaleko, pa nije uspio pogoditi nikoga.
Tek se pred zoru toliko izmorio te je zaspao. Bijaše to negdje oko dva u noći... Zaspao je ležeći trbuhom na limu, upravo kad je sunce izlazilo.
Za vrijeme jutarnje kave svi su bili budni. Od njihovih se glasova probudio i vozač koji je ležao na limu svojega vozila. Ponovno je započeo galamiti, ali se okliznuo i pao u vodu.
Sad je na obali živnulo. Čovjek se praćakao u vodi pokraj svojega stroja. Ljudi gurnuše splav u vodu, a Vatanen i neki s pilom pošli su mu u pomoć. Vozač se beznadno pokušavao popeti na svoje vozilo, ali su mu ruke klizile po mokrome limu, pa bi pri svakome novom pokušaju leđima pljusnuo natrag. Izgubio bi se pod površinom i gutao vodu. Borbu je tad izgleda napustio, pa se više nije pokušavao popeti. Čak se potpuno opustio i ostao plutati na površini. Lice mu je pritom bilo pod vodom, a kroz mokru košulju nazirala mu se kralješnica...
Vatanen je motkom dogurao splav kako bi podignuo čovjeka iz vode. Mlohavo su tijelo vozača okrenuli na bok. Vatanen ga je pridignuo u struku. Iz nesretnikovih ustiju tekla je voda pomiješana s muljem. Čovjek s motornom pilom motkom je odgurivao splav prema obali. Vatanen je kleknuo na koljena i započeo s umjetnim disanjem usta na usta. Istodobno je utopljeniku pritiskao prsni koš.
Vozača su zatim iznijeli na kopno, a Vatanen mu je i dalje davao umjetno disanje.
Možda je prošlo nekih pet minuta kad je utopljenik započeo davati znakove života. Najprije mu se tijelo ukočilo, a onda se započeo tresti.
Na koncu je Vatanen čuo kako mu zubi škrguću. Bilo je dobro što spasavaočev jezik nije ostao između vozačevih zubiju...
Odmah nakon što se vozač vratio u život, započeo se boriti protiv spasavatelja. Neko se vrijeme na obronku Vatanen morao sam hrvati s tim čovjekom, prije nego što su ostali shvatili da mu moraju pomoči. Nekoliko jačih svladalo je vozača. Užetom su ga svezali o panj koji je stršio iz zemlje. Taj mu je ujedno mogao poslužiti kao naslon.
- Jak je - zaključili su.
- Ako me ne oslobodite, ustat ću, a panj će sa mnom...! - zaprijetio im je. Ali svoj naum nije ostvario, nego je samo tiho mumljao.
- Dovraga, ostaviti neplivača na jezeru preko noći...! Predat ću vas policiji...
Po njega su stigli vojnici. Kroz šumu su ga otpremili na nosiljci, no morali su ga svezati. Iz šume se čula buka, koja je utihnula tek kad je nosiljka bila udaljena nekoliko kilometara.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Godina zeca - Arto Paasilinna Empty Re: Godina zeca - Arto Paasilinna

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 10:38 am

Godina zeca - Arto Paasilinna 121422738_ac0a4729df62


9


MOČVARA


Ponovno stiže jutro. Vatanena probudiše teretnjaci. Tri su se vojna vozila probila na obalu kroz gustu šumu. U vozilima su stigli i ljudi, uz ostale Hannikainen i Savolainen. Hannikainen je nosio naprtnjaču iz čijeg je otvora virila zečja glava...
Vatanen im je dotrčao ususret. Skinuo je Hannikainenu naprtnjaču, otvorio je i uzeo zeca na ruke. Kakvo li je samo veselje zavladalo pri tom susretu!
Zec je uzbuđeno i radosno ponjušio Vatanena. Kad ga je taj stavio na tlo, privio mu se uz noge, poput malenoga psa.
Savolainen je događaje na obali preuzeo u svoje ruke. Dobio je naredbu da organizira otpremanje ljudi i životinja. Hannikainen mu se pridružio iz znatiželje. Valjda mu je bilo dosadno na samotnome šumskom jezeru s kojega su svi krenuli gasiti šumski požar.
Nahvatao je toliko mnogo štuka da je morao proći kroz selo, kako bi prodao dio svojega ulova.
- Usput sam ponio i zeca - pojasnio je. - Moja istraživanja malo će pričekati...
Povukao je Vatanena na stranu.
- Izradio sam i nov proračun. Prema njemu, ovaj novi predsjednik Kekkonen očigledno će vladati još u 1995. Kako sam izračunao, “novi Kekkonen” imat će tada oko 75 godina. A stari čak 90! Bojim se, to će u inozemstvu pobuditi neka neugodna govorkanja, jer ljudi neće znati istinu.
Kratko se zamislio, pa još dodao:
- Teoretski je posve moguće da novi Kekkonen bude na vlasti i poslije 2000. godine, jer će onda imati tek 85 godina. No ipak vjerujem, neće imati hrabrosti kandidirati se i u idućemu tisućljećju.
* * *

Na obali su postavili mnogo novih šatora. Naložili su i vojničke kuhinje te podijelili vunene pokrivače. S jednoga su terenskog vozila skinuli dizalicu kako bi je postavili i utvrdili na obali, te izvukli rovokopač iz jezera.
Vatanen je otišao na livadu pomoći mladoj ženi musti krave, jer mu nisu našli drugoga posla. Žena je namuzla tri puna plastična vedra, a Vatanen joj je pomogao odnijeti ih na hladno. Pokraj njih je, oko blaga, skakutao zec. Žena, koja se zvala Irja Lankinen, bila je iskreno oduševljena...
- Ah, kako je samo zlatan! - rekla je.
- Hoćeš li ga zadržati preko noći? Imat ćeš društvo.
Irja je pristala.
- Ali pod uvjetom da prihvatiš i mene. Može?
Uvečer su se povukli u sjenicu. Vatanen je iz opskrbnoga šatora donio pokrivače, a Irja riblju juhu. Postelju je namjestila uz stražnji zid. Vatanen je zaključao vrata. Sunce je baš zalazilo, a iz sjenice su se čule njene riječi:
- Nemoj sad. Upravo nas gleda.
Vrata su se otvorila, a kroz njih je izletio zec... Vatanen ga je izbacio na livadu. Za njim su se vrata zatvorila, a zec je zbunjeno sjedio u sumraku. Za pola sata Vatanen mu je prišao i zamolio ga da mu oprosti što ga je izbacio. Zec je hitro skliznuo unutra, a onda su se vrata opet zatvorila. Svugdje je bilo tiho. Nisu se čuli ni pozviždači.
* * *

Ujutro je Savolainen zapitao Vatanena može li s Irjom dotjerati krave kroz šumu do ceste za Sonkajarvi. Vatanen je prihvatio. Mislio je, bit će mu ugodno na paši s Irjom. Oprostio se od Savolainena i Hannikainena, koji mu je rekao:
- Ako te put bude ikad nanio u Nilsia, molim te, posjeti me... Do tada će i moja istraživanja vjerojatno biti završena.
* * *

Bio je lijep dan. Na put su krenuli pjevajući, a sunce je sjalo... Nije im se žurilo. Pustili su kravama neka u miru pasu, a popodne im omogućiše da u grmlju nekoliko sati preživaju. Pastir i pastirica su u međuvremenu pošli na potok da se okupaju. Irja je divno izgledala, s velikim prsima što su utonula u svježu vodu šumskoga jezera.
Poslije podne započela je zbog bolova mukati jedna smeđa krava. Tiho se glasala, sklopila je vlažne oči i nije mogla nastaviti put s drugima. Nije htjela ni pasti, samo je tražila vodu. Odvojila se od stada, išla je mukajući, te zastala između dva stabla. Bokom se naslonila na neki bor, a onda se okrenula prema Irji.
- Ova će se sigurno ubrzo oteliti - rekla je Irja zabrinuto.
Prema Vatanenovom mišljenju, ta krava nije imala veći trbuh od drugih, no vjerojatno je Irja znala bolje.
- Ako uskoro ne izbijemo na cestu, krava će se oteliti u šumi - pojasni Irja.
- Što misliš, da ja skočim u Sonkajarvi po veterinara? - predloži Vatanen.
- To nema smisla. Bolje je ako se oteli ovdje. Krava ja zdrava, a ti imaš toliko snage da prihvatiš tele.
Nakon nekoga vremena krava je počela kopkati zemlju i svijati se od bolova. Leđa je gotovo savila prema tlu. Vidjelo se da trpi od jakih bolova. Zamukala je, a činilo se da taj promukao glas dopire duboko iz nje. Irja joj je nešto pripovijedala ne bi li je smirila, a krava joj je odgovarala tiho mučući. Na kraju je legla.
Prošao je tako pun sat, kad Irja reče Vatanenu:
- Sad će se oteliti. Hajde! Vući ćemo zajedno...
Tele se polako pojavilo, a krava je mukala od boli. Vukli su svim silama, pa je tele napokon izašlo. Krava se podignula, a tele je prekrivala sluz. Majka ga je posve smirena započela lizati.
Koju stotinu metara dalje Vatanen je iskopao jamu da u nju baci posteljicu, a onda se vratio Irji i teletu. Tele je nastojalo ustati, ali još nije moglo. No sisati je znalo. Primaknulo se majčinome vimenu i požudno vuklo.
Dakako, tek rođeno tele nije se moglo probiti kroz gustu šumu do ceste. Da ga ubiju? Nipošto. Irja i Vatanen se brzo dogovoriše. Ona će ići naprijed tjerajući krave, a on će staviti tele na rame i zajedno s njegovom majkom krenuti za njima.
* * *

Vatanen je iz svoje naprtnjače izvukao vunen pokrivač, povezao mu uglove i tako načinio vreću u koju će staviti tele. Mladunče je uplašeno zacviljelo, no što se može... Bez tuđe pomoći nije se moglo kretati. Krava majka mirno je promatrala sa strane kako Vatanen umata njezino mlado...
Vatanen je tele stavio na pleća. Teletova kopita dodirivala su mu potiljak pri hodu. Zec za to vrijeme nije znao što će. Skakutao je amo-tamo, ali se ipak prilagodio sporome kretanju. Kroz gustu šumu prvi je kročio Vatanen, noseći tele na leđima. Iza njega stupala je krava, povremeno ližući teletovu glavu što je visila iz pokrivača. Zec ih je slijedio trčkarajući oko njih...
Vatanen se čudio kako teletu nije pozlilo dok se u pokrivaču njihalo u ritmu njegovih koraka. No ono se tako njihalo još prije nego što se otelilo. Bilo je to neobično putovanje. Vatanen se znojio pod teretom, a komarci što su ih oblijetavali uvlačili su mu se u nosnice. Nije ih mogao otjerati jer je obim rukama držao uže, a sprijeda mu je smetala naprtnjača.
- Ponekad prijatelj životinja ima težak život... - promrmlja, kad ga je u toj divljini udarila u lice smrekova grana.
* * *

No njegove muke još nisu završile.
Htio je skratiti put jer je smatrao da će, idući uokolo, hodati bar kilometar više. Prišao je močvari. Činilo mu se da će tlo izdržati. Ali krava je bila nesigurna, ne htijući ga slijediti. No kad je Vatanen mirno krenuo prema močvari, krava je prikupila hrabrost i pošla za njim. Tlo je bilo mekano, ali Vatanen je odlučio. Za suhih ljeta močvarni treset lako nosi kravu. Osim toga, goveda iz tih divljina se bez poteškoća kreću po močvarama.
Nasred tresetišta, međutim, tlo postade mekše. Krava ga je pokušala slijediti, ali je propadala. Potrčala je kako ne bi tonula. Šaš se zanjihao, ali do njega nije mogla. Ipak će kroz treset. I Vatanen je napola trčao, a napola hodao na najmekšim mjestima, no kad je stigao do sredine zaglibio je. Srdito je izvlačio čizme, no kad bi izvukao jednu, u močvari bi mu ostala druga. Jedva je nekako uspio stići na suho.
Iza sebe začuo je mukanje. Onda se polako osvrnuo. Teška krava dotad je vjerno i hrabro slijedila njegove tragove, ali dalje više nije mogla. Potonula je do trbuha, legla je bespomoćno i tražila pomoć uz neprestano mukanje.
Vatanen spusti tele na močvarno tlo i pohita joj u pomoć. Nastojao ju je povući za rogove prema suhome tlu, ali čovjek nije toliko jak da bi izvukao tešku kravu iz močvare...
Trebalo je požuriti. Iz naprtnjače je izvadio sjekiricu, potrčao pedesetak metara do suhih stabala što su stršila iz močvare. Posjekao ih je, okresao im grane i vratio se kravi, koja je u međuvremenu zaglibila još dublje.
Gurnuo joj je palicu pod trbuh. Životinja je izgleda shvatila da joj Vatanen želi pomoći i držala se posve mirno, premda ju je to boljelo. Ali, prestala je tonuti u močvaru. Vatanen je palicom podizao kravu, ali to nije išlo baš tako lako. Bila je posve oblijepljena crnim muljem. Zec je izbeljio oči kad ju je vidio.
- Hajde, učini i ti nešto - naljuti se Vatanen na njega, trudeći se da polugom još više podigne kravu. Ali zec nije učinio ništa. Nije shvatio što hoće, a bio je i preslab da mu pomogne.
Tad je Vatanen pošao teletu da ga umiri. Razrezao je krajeve pokrivača, povezao ih, a onda je kraj užeta omotao oko prednjega dijela kravinoga tijela. Bilo je duboko u mulju, a Vatanen skroz-naskroz zaprljan glibom.
Uže kojim je prednju kravlju nogu privezao jedva je dosegnulo star i suh močvarni bor, udaljen nekih pet metara. Vatanen je čvrsto privezao kravu.
- Ako sad potoneš, s tobom će i taj panj - reče on kravi.
Životinja privezana o panj nije se ni muknula, shvativši, čovjek se trudi oko nje. Vatanen je sad načinio vitlo, a između drvenih kolotura progurao je konop i započeo okretati.. Konop se nategnuo. Krava se polako uzdizala iz gliba, a životinja je htjela i sama pomoči. Povremeno bi Vatanen oslobađao vitlo, prilazio bi kravi sa stražnje strane da ju podigne motkom, no pazeći da joj ne ozlijedi vime. Krava se polako primicala panju, a on ju je oprezno dizao i nastojao ju primiriti.
Radeći te poslove, vrijeme je toliko brzo prolazilo da nije ni opazio kako je već pala večer. Bio je već poprilično umoran, ali kravu nije smio preko noći ostaviti u glibu.
- Stočarski posao je uistinu težak... - promrmlja sebi u bradu.
Usred noći uspio je toliko izvući kravu da je sad mogla sama ispuzati na suho. Životinja je uprla svu snagu, a kad je pod sobom osjetila čvrsto tlo, smjesta je legla. Vatanen je tele doveo majci. I sam je odmah zaspao na rubu močvare. Pred zoru je zahladilo. Vatanen se premjestio da legne uz kravlji bok. Tu mu je bilo toplo kao na krušnoj peći.
* * *

Jutarnje ih je sunce pokazalo u pravome svijetlu. Prljava krava, prljav čovjek, prljavo tele i prljav zec. Svi su već bili budni. Majka krava je već gnojila zemlju, tele je sisalo, a Vatanen je zapalio cigaretu. Prenio je tele na drugu stranu močvare. Krava ih je poslušno slijedila, a kad su dospjeli na suho tlo, okrenula se da još jednom pogleda močvaru i pri tome je ljutito zamukala.
Na sljedećem šumskom potoku Vatanen je oplahnuo i majku i tele. Isplahnuo je i svoju odjeću. Čizama više nije imao. Ostale su mu negdje u mulju. Na koncu je oplahnuo i zeca koji se jako naljutio zbog toga njegovog postupka.
Kad je sa svojima izbio na cestu za Sonkajarvi, dočekao ga je teretnjak za prijevoz stoke. Taj je trebao prevesti i grupu umornih ljudi što su ga prošle noći uzaludno tražili. Neke krave su već otpremili. S njima je bila i zabrinuta Irja. Vatanen se popeo na teretnjak koji će ga, zajedno s kravama, prebaciti u selo. Uskoro je stajao usred općinskoga središta, u odjeći prepunoj močvarnog mulja.
Bio je i bos, a na rukama je držao zeca.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Godina zeca - Arto Paasilinna Empty Re: Godina zeca - Arto Paasilinna

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 10:38 am


Godina zeca - Arto Paasilinna 121421347_0_fd92b_9d94734_orig


10


U CRKVI


Prvu noć Vatanen je proveo u prenoćištu. Loše je spavao u mekoj postelji, jer se navikao na život u prirodi. U trgovini je nabavio čizme, jaknu, rublje i hlače. Staro i zaprljano rublje odbacio je u košaru za smeće.
Bilo Je sparno sunčano jutro. Osim toga i subota... Šetajući općinskim ulicama i tražeći sočnu travu za zeca, Vatanen nabasa na groblje.
Nasadi na nadgrobnim humkama bili su, prema zečevom mišljenju, mjesto gdje se najbolje jede. Posebno mu je prijala mlada proljetna trava.
Crkva je bila otvorena. Vatanen je dozvao zeca i zajedno s njim ušao unutra. Kakva ugodna hladovina, kakav božanstven mir! Iako već poprilično dugo nije bio član crkvene zajednice, nije mogao ne uživati u mirnoći te prostrane posvećene prostorije.
* * *

Zec je najprije skakutao od srednjega broda do oltara, ostavljajući za sobom nedužne brabonjke, a onda je započeo temeljitije istraživati crkvu. Vatanen je sjeo na klupu, promatrajući ukrašen oltar i crkvenu arhitekturu. Nastojao je ocijeniti, može li u tom prostoru biti mjesta za šest stotina ljudi. Dvorana je imala dvije etaže.
S obje su strane bile dugačke galerije što su se spajale na kraju, tamo kod orgulja. Povezivale su ih drvene stube. Vatanena je uspavljivalo prigušeno svjetlo što je dopiralo kroz uske i visoke prozore.
Prikupio je zečje brabonjke ispred oltara i turnuo ih u džep. Primaknuo je zadnji red klupa prema pobočnome krilu, skinuo nove sjajne čizme, stavio je naprtnjaču pod glavu i zadrijemao. Bilo mu je ugodnije nego u prenoćištu. Tu je bilo dovoljno svjetla da vidi do stropa. Kolonada borovih stupova, koja se naslušala dugogodišnjega pojanja crkvenog zbora, bila mu je neusporedivo privlačnija nego pohabane tapete njegovoga prenoćišta. Zec se tiho zabavljao pri vratima sakristije. Neka samo bude tamo, pomislio je Vatanen, prije nego što će zadrijemati.
* * *

Dok je Vatanen drijemao, u crkvu je ušao postariji svećenik, vjeran crkveni sluga. Nosio je službenu odjeću, crnu mantiju s trakama. Hitro je stupao od oltara do sakristije, ne opazivši zeca na vratima. A ovaj se zbunio, ugledavši u crno odjevenoga čovjeka.
Za svećenikom je iz sakristije došao poslužitelj, noseći u naručju nekoliko dugačkih svijeća u velikome omotnom papiru. Popeo se na oltar, iz svijećnjaka izvadio do pola dogorjele svijeće, te na njihovo mjesto stavio nove. Ostatke je odnio u sakristiju, a usput je odbacio omotni papir.
Svećenik je zapalio svijeće i povukao se u sredinu crkve, kako bi promatrao rezultat svojega rada. Opipao je zatim džepove hlača ispod mantije. Začuo se zvuk šibica u kutiji... Potom je izvadio cigaretu, pripalio je, a dim je otpuhivao u stranu. Kad ju je dopušio, ugasio je ostatak na kamenoj ploči prozora, ispuhnuo je dim, opušak stavio u kutiju žigica, a kutiju vratio u džep. Na koncu je rukom još otresao pepeo s mantije, kako bi se očistio i od toga vanjskog traga grijeha pušenja.
Onda je ponovno krenuo u sakristiju. A kad se iz nje vratio, nosio je u ruci nekoliko araka papira. Možda tekstove budućih propovijedi?
Tek je sad opazio zeca koji je već stigao do oltara da bi onjušio cvijeće i na tome svetom mjestu ostavio svoje brabonjke.
Svećenik se tako prestrašio životinjice, da su mu se iz ruke razletjeli papiri i raspršili po podu.
- Bože, što je sad ovo!?!
Zec je odskakutao od oltara i izgubio se negdje u pobočnome crkvenom brodu.
* * *

Vatanen se razbudio. Pridignuo se i ugledao zeca kako bježi na kraj crkve, te iznenađenoga svećenika koji briše oznojeno čelo.
Vatanen osloni glavu na naslon i sa zanimanjem počne pratiti, što će se dogoditi.
Stari se svećenik srazmjerno brzo pribrao od zaprepaštenja. Poput munje je hitro krenuo prema pobočnoj strani crkve i na njenome kraju opazio zeca kako sjedi na stražnjim šapama. Divan zeko ljupkoga izgleda.
- Priđi, priđi, samo priđi... - mamio ga je.
No zec nije prilazio. Sveti je čovjek bio toliko uzbuđen da je životinja nagonski osjetila pogibao. Svećenik je pojurio na kraj dvorane, brže nego što bi to netko mogao od njega očekivati. Namjeravao je strpati zeca pod mantiju, ali nije uspio, jer je taj za njega bio prebrz.
- Vidi kako si brz, ali već ću te ja uhvatiti!
Zec je prišao oltaru s druge strane, a svećenik je, pomalo zadihan, stigao na isti cilj kroz sredinu. Kad mu se čovjek približio, zec se naglo uspeo na galeriju, no svećenik ga nije pratio. Pokupio je papire što su se rasipali po podu, složio ih na rub oltara, a onda je na žrtveniku opazio zečji izmet.
Mrzovoljno ga je pokupio i bacio svaku kuglicu prema propovjedaonici, svaki put pogađajući. Malo odahnuvši, uspeo se stubama na galeriju. Dok je hodao po njenome stražnjem dijelu, pod njim su zaškripale debele daske. Iznenadno se lecnuo i potrčao. Opazio je zeca. Životinja je nagnula u bijeg, a svećenik je viknuo:
- Ne boj se! Kakva si mi ti zvjerka... Uhvatit ću ja tebe! Priđi, hajde, priđi!
Preplašen zec potrčao je prema drugoj strani galerije, a onda je skočio dolje, gdje se skrio iza oltara, kod otvorenih vrata sakristije. Postariji čovjek je trčao istim putem, a onda je stubištem krenuo prema dolje. Bio je toliko zadihan da nije ni opazio zeca koji je čučao pokraj otvorenih vrata.
Bacio je pogled na svoj ručni sat, pošao prema vanjskim vratima i zaključao ih uz snažnu lupu. Vratio se srednjim prolazom i nastavio dozivati zeca, poput lovca. Ali, tek ga je sad spazio.
- E, sad si moj! - čuo ga je Vatanen, kad je prošao pokraj njega, ne opazivši ga.
Svećenik je polagano pošao prema oltaru i prišao zecu na neka dva metra, misleći da taj nije opazio svojega progonitelja.
Stari sluga božjega hrama zakoračio je od oltara prema zecu, koji je još bio uz vrata sakristije. Zgrabio ga je ispruženim rukama. Zec je zakmečao glasom što pobuđuje sažaljenje. A onda se izmigoljio iz starčeva zagrljaja i najvećom brzinom šmugnuo prema vratima.
- Dovraga!
Svećenik je ležao potrbuške kod vratiju sakristije, držeći u ruci zečju dlaku.
* * *

Prije nego što mu je Vatanen prišao, svećenik je ustao i potrčao iz crkve. Kroz prozor je vidio kako je zajašio bicikl i najvećom brzinom pojurio prema župnome dvoru. Malo zatim svećenik se vratio u crkvu, pa se Vatanen jedva uspio skriti za klupu.
Svećenik je požurio srednjim prilazom. I tu je zastao. Iz mantije je izvukao Mauser. 2 Provjerio je spremnik i oslobodio osigurač. U polumraku crkve zasjale su mu oči. Pogledom je tražio zeca...
Zec se krio negdje iza oltara. Kad ga je ugledao, svećenik je podignuo oružje i opalio. Užasnuti je zec skočio i pobjegao, a usred crkve uzdigao se dim. Propovjednik je potrčao za zecom prema bočnoj strani. Odatle se začuje još dva pucnja. Vatanen je sagnuo glavu iza klupe da se zaštiti od metaka, kako su to činili vlasnici saloona na Divljem zapadu.
Svećenik je optrčao nekoliko krugova oko dvorane, progoneći zeca. Ispalio je još dva hitca, pa je ponovno potrčao prema oltaru. Tu je zastao da pogleda sliku na oltaru. Užasnuo se i gotovo skamenio. Svetu sliku probilo je netom ispaljeno zrno...! Slika je prikazivala Spasitelja na križu. Hitac je prošao kroz čašicu na Kristovome koljenu...
Mauser je još jednom opalio, vjerojatno slučajno. Sad je zrno izletjelo prema podu. Propovjednik je zajecao i podignuo desnu nogu. Oružje, koje se još dimilo, skliznulo mu je iz ruke, a on je zaplakao. Vatanen je požurio pokupiti oružje koje se otkotrljalo na podu.
Zrno je probilo potplat svećenikove crne lakirane cipele. Kroz njega je prokapala krv. Na podu, gdje je tren prije bila svećenikova noga, vidjela se rupa.
- Ja sam svećenik, Laamanen - zajecao je stojeći na jednoj nozi i pružajući ruku Vatanenu da ga pozdravi.
Ovaj mu stisne ruku, pazeći da ne obori svetoga čovjeka.
- Vatanen.
Laamanen je na jednoj nozi othramao do sakristije. Na svakome su se koraku pojavljivale nove kapljice krvi. Vatanen ih je s poda brisao svojim rupčićem. Lako se brisala, jer je bila svježa.
- Ugledavši zeca, malo sam se previše uzrujao - reče svečenik. - Ovo oružje imam još od 1917. Tada sam bio poručnik lovačke pukovnije. I sam se čudim zašto sam zapucao. A sliku sam pogodio slučajno...! Kako će mi Bog oprostiti..?! Ranio sam Njegovoga sina! Koljeno njegovoga jedinca, a k tomu još u njegovome domu!
Čovjek je zaplakao. Vatanen proguta slinu. Predloži svećeniku da pođu u župni dvor i pozovu hitnu pomoć.
- Ne, ne, nipošto! Budite tako dobri i provjetrite crkvu od dima. Uskoro će vjenčanje kćeri općinskoga tajnika. Samo mi previjte nogu. Moram vjenčati mlad par, a prije toga bih vas još zamolio, pokupite čahure ako ih nađete. Možete ih nogom gurnuti u kut.
* * *

Vatanen otvori crkvene prozore. Modrikast dim polagano je izlazio iz crkve. Vatanen je pronašao nekoliko čahura i spremio ih u džep. U sakristiji je previo Laamanenovu nogu krpom koju je tamo pronašao, a koju je prethodno morao rasparati. U Laamanenovim cipelama bili su ulošci, pa ih je morao zamijeniti. Krvavi uložak, na kojemu je bila rupa od metka, premjestio je u čitavu cipelu, a onaj drugi stavio u probušenu. Tako su obje izgledale čitave. Uložak će barem privremeno spriječiti da krv probija kroz zavoj i ne uprlja pod.
Iz crkve su se već začuli glasovi. Mlad par stigao je sa svojom rodbinom. Svećenik je došepao do vrata sakristije, a Vatanen mu je pomogao do oltara. Laamanen je inače hodao kroz crkvu ravnomjernim koracima, kao da s nogom nema nikakvih poteškoća.
Vatanen se za vrijeme obreda vjenčanja smjestio na neku stražnju klupu. Zec mu je skočio u krilo i tamo ostao.
Laamanen je rutinski vjenčao mlad par. Nepomično je stajao čitavo vrijeme. A kad je svečanost bila gotova, održao je mladima svečan govor, pri čemu su mu se oči ovlažile. Neke su žene to tumačile na svoj način, pa su zaječale. Svi su bili ganuti. Muškarci su kašljucali u dlanove što su tiše mogli.
- Bog vas je povezao i zato morate ostati u braku - rekao je svećenik. - Sve ono što je Bog u svojoj blagosti odredio, toliko je sveto da se tome nitko ne smije protiviti. No, na bračni život vrebaju mnoge pogibli. Jedna od najpodmuklijih je ljubomora. Ona vreba poput lava koji riče, samo da bi pridobila osobu koju ne može prilagoditi sebi. Danas oboje osjećate da pripadate jedno drugome. Među vama vlada ljubav, no doći će možda dan kad vam se bude učinilo da svatko od vas više voli nekoga drugog. Stoga bih vas danas htio podsjetiti na ove riječi iz Biblije: “Što dakle? Bilo kako vam drago, pod izlikom ili iskreno, propovijeda Krist. I zato se radujem, a i radovat ću se”. To je ulomak iz poslanice apostola Pavla Filipljanima, glava 1:18. Ove pobožne riječi dat će vam podršku u vašemu braku. Kad vas obuzme tjeskoba, sjetite ih se. One će vam otrti suze i umiriti duše. Želim vam oboma mnogo sreće u braku.
Laamanen pruži vjenčanima Bibliju s bijelim koricama i rukuje se s njima. Ostao je stajati na mjestu, dok je narod izlazio iz crkve. A kad je vidio da su se vanjska vrata opet zatvorila, oprezno je podignuo nogu. Na podu ostade velika mrlja krvi.
* * *

Vatanen otiđe na telefon i zatraži taksi iz Kuopija. Laamanen je, čekajući taksi, ležao na klupi i tiho jecao. Što će biti od tog braka koji je sklopio, tako rekuć, u zakrvavljenoj odjeći?
- Dragi Vatanenu, zamolio bih vas, u ime Svemogućega, nikome nemojte reći što se danas dogodilo u ovoj crkvi.
Vatanen je prisegnuo. Tad je stigao i taksi. Prije nego što će sjesti u auto, svećenik klekne ispred oltarske slikom, prekriži se i pomoli:
- Molim te, Isuse, jedini sine Božji, oprosti mi što ti se dogodilo. Ali to što se zbilo, bilo je zaista slučajno!
Vatanen zamoli taksista neka svećenika što prije odveze u polikliniku Središnje bolnice u Kuopiju. Laamanen je dohramao do automobila, koji se odmah izgubio u oblaku prašine.
A Vatanen je opet prilegnuo na crkvenu klupu, sa zecom u naručju. Obojica bijahu umorni. A tišina koja je ponovno zavladala u crkvi uljuljala ih je obojicu u san.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Godina zeca - Arto Paasilinna Empty Re: Godina zeca - Arto Paasilinna

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 10:38 am

Godina zeca - Arto Paasilinna 121385945_Mainau_Italienische_Wassertreppe

11


DJED


Koncem srpnja Vatanen je u Kuhmu prihvatio šumski posao na učinak. Kosijerom je na rubovima polja raščišćavao mlado drveće i sa zecom se smjestio pod šator. Zec mu je postao još vjerniji i narastao je do svoje pune težine.
Vatanen je teško radio i nije mario za vrijeme koje će utrošiti na posao. Postao je žilaviji. Zaboravio je na svoj dotadašnji udoban život u glavnome gradu. Razgovori o politici nisu ga mnogo mučili, a u kuhmovskim šumama nije bilo požudnih žena koje bi se namiještale muškarcima. Čovjek u takvome okružju jednostavno zaboravlja na seks...
Ovakav život može provoditi svatko, zaključi Vatanen, ali samo ako se odrekne drugoga načina života.
Vatanen je već dva tjedna neprestance krčio šumu. Završio je posao, kako bi biljkama osigurao životni prostor. Bilo je već vrijeme da ode u Kuhmo, gdje će potpisati papire i podići svoje dnevnice.
Na obali jezerca Lentua nalazilo se seoce. U njega je stigao negdje oko ponoći. Bio je umoran jer je prehodao deset kilometara. Htio je prenoćiti u nekoj kući, ali seoce je već zaspalo, a on nije imao srca buditi ljude usred noći.
Tako se Vatanen našao u dvorištu neke velike kuće. Opazio je pojatu bez prozora, ušao u nju, bacio naprtnjaču prema zidu i zaspao na podu. Bilo mu ugodno u mraku, a ni komarci ga nisu ometali. Šumskome je čovjeku takav san bio zlata vrijedan. Istina, zec je bio nemiran i nekoliko je puta onjušio sušu. U njoj se osjećao vonj pokvarene ribe. Opet su ribu trpali u drvenu bačvu, a nisu je dovoljno posolili, pomislio je Vatanen... No zaspao je prije nego je stigao i dalje razmišljati o podrijetlu slatkastoga vonja.
* * *

Probudio se oko šest ujutro. U mračnoj je pojati ustao ukočenih udova, protrljao lice i razmišljao o tome kako će uskoro ustati i domaćin te mu ponuditi jutarnju kavu. Zec se uvukao iza naprtnjače pokraj zida. Bio je toliko nemiran te se činilo kao da čitave noći nije ni oka sklopio.
Vatanen zakorači prema sredini suše... I sudari se s preprekom koju sinoć u mraku nije opazio. Napipao je neki debeo klin, pričvršćen o dasku. Nasred pojate nalazila se tokarska klupa.
Zaobišao ju je i u mraku se naslonio o nju. Pod prstima je osjetio neku tkaninu. Zbunio se i dalje pipao predmet na tokarskoj klupi.
Učinilo mu se da pod tkaninom netko spava. Taj je bio u tako dubokome snu da se nije probudio ni kad je Vatanen odškrinuo vrata.
- Hajde, probudi se, druže - reče mu Vatanen, ali odgovor nije dobio.
Nitko se nije probudio, Vatanen je bio u to siguran. Ponovno je dodirnuo spavača. Na tokarskoj je klupi zaista ležao netko pokriven tkaninom, ali je ležao bez uzglavlja. Spavačeve su ruke bile položene uz tijelo, bio je bosonog, a imao je velik nos.
Nježno ga je prodrmao i pokušavao ga podići u sjedeći položaj, pripovijedao mu... A onda je odlučio širom otvoriti vrata. Kad spavača obasja dnevno svjetlo probudit će se, pomislio je. Zakoračivši prema vratima Vatanen je osjetio kako mu je poluga škripca zahvatila rub džepa i klupa se nagnula. Spavač je otkliznuo, a glava mu je udarila o pod. Vatanen naglo otvori vrata, pa na svjetlu ugleda nekog onesvještenog čovjeka.
- Udario je glavu..! - preplaši se Vatanen.
Prišao je onesviještenome, te mu uplašen opipao srce, ali nije mogao osjetiti da li kuca. Možda je izgubio svijest kad je pao...? Vatanen nije znao što će. Pažljivo je podignuo onesvještenoga na ruke i krenuo s njim u dvorište. Na sjajnome jutarnjem suncu zagledao se u njegovo lice. Bilo je naborano, mirno i sklopljenih očiju. Vatanen pomisli kako starac može čak i umrijeti zbog pada sa stolarske klupe. Hitno treba nešto poduzeti...! Onesviješteni čovjek ležao mu je na rukama, kao na pladnju. Potrčao je do sredine dvorišta, nastojeći onesviještenoga odnijeti u kuću, no srećom se na stubama pojavila mlada žena koja je u ruci nosila kanticu za mlijeko. Vatanen joj doviknu da se čovjek unesrećio, držeći ga još uvijek na rukama.
- Hitno potražite nekoga tko mu može dati umjetno disanje...! Sve ću vam objasniti.
Mljekarica se gotovo onesvijestila. Iz njezine debele ruke kantica joj je skliznula i otkotrljala se prema zdencu. I strjelovito je utekla u kuću. Vatanen je ostao stajati s čovjekom na rukama. Činilo mu se kao da je starcu postalo još gore. Obuzeo ga je snažan osjećaj samilosti. Ne, takvo što nije želio.
Na stubama su se pojavili i ostali ukućani, odjeveni samo u donje rublje. Domaćin, domaćica i služavka koju je vidio malo prije... Bili su toliko zaprepašteni da se nisu mogli ni približiti unesrećenome.
- Imate li stolac za ljuljanje, da mu damo umjetno disanje? - zapita ih Vatanen.
No ljudi su ostali nijemi. Nitko mu nije pomogao. Na koncu mu domaćin reče:
- On je naš djed... Molim te, odnesi ga natrag!
Vatanen nije znao što bi mislio. Samo su mu u glavi zvonile riječi “Molim te, odnesi ga natrag”. Onda je pogledao djeda koji mu je počivao na rukama. Jedan mu se očni kapak napola otvorio i Vatanen mu je vidio očnu jabučicu.
Tek je tad shvatio. Na rukama je držao mrtvaca...! Pokojnik mu sklizne na travu. Užas koji ga je iznenada prožeo nije mu dopustio da i dalje na rukama drži mrtvoga čovjeka. Domaćin je skočio sa stuba i podignuo mrtvaca na leđa. Mrtvo tijelo sklizne i njemu, no kućedomaćin ga namjesti bolje i odnese u žitospremu. Tamo ga je stavio na stolarsku klupu, pokrio plahtom, pa zatim izašao na dvorište i zatvorio vrata suše.
- Oskrnavio si nam djeda, čovječe...! - reče.
Ali ga je Vatanen jedva čuo, jer je povraćao iza zdenca.
Objasnio im je što se dogodilo.
Shvatili su da je Vatanen prenoćio u pojati, gdje su smjestili staroga kućedomaćina, koji je sinoć umro. U kući je vladala tuga. Starac je bio dobar čovjek. Vatanenu su oprostili. Kad bi se spominjao djed, žene bi briznule u plač. Vatanen je osjetio kako mu nešto zapinje u grlu, a zec mu je sjeo sa strane, nekako osjećajući da je i on kriv.
* * *

U deset su stigla mrtvačka kola. Vatanen je pomogao kućedomaćinu da unese mrtvo tijelo u vozilo. Sklopili su ono poluotovoreno oko koje se otvorilo dok je pokojnik bio na Vatanenovim rukama. Vozač je kućedomaćinu pružio neki obrazac, a ovaj ga je potpisao.
Vatanen je mrtvačkim kolima krenuo u općinsko mjesto Kuhmo. Lijes je dobro izgledao, prekriven crnom tkaninom.
Vozač je čitavo vrijeme pripovijedao o zečevima, spomenuvši kako u Kajaaniju ima pripitomljenu svraku. Vatanen je također saznao kako je u središtu grada vozačeva svraka ukrala reflektirajući znak s rukava šefa policije i donijela ga kući.
- Inače, dopustite mi da promijenim temu. Poznajem ja dobro starog Heikkinena. Čitavoga svojeg dugog života bio je komunist. No, tko želi biti komunist, taj se nikad neće obogatiti.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Godina zeca - Arto Paasilinna Empty Re: Godina zeca - Arto Paasilinna

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 10:39 am

Godina zeca - Arto Paasilinna 121385944_0_7439d_3596278a_XL



12


KURKO


Na prelasku srpnja u kolovoz Vatanen je već stigao u Rovaniemi. Riječni transport drva bio je već pri kraju, a turista gotovo više nije bilo.
U Rovaniemiju, u restoranu Laponija, Vatanen je susreo staroga šumskog radnika, nesretnoga pijanca Kurka. Kao mladić, Kurko je boravio u Laponiji za najvećih sječa i ostalih šumskih radova. Prozvali su ga kraljem šuma, ili kraće Kurko.
Kurko se tužio na svoju zlu sudbinu. Više se nije mogao zaposliti na šumarskim poslovima jer je bio prestar i previše je pio. Stoga je morao živjeti od skromne mirovine, ali ona lutalici nije dovoljna. Mirovina je starome drvosječi mogla pružiti tek oskudan život.
Vatanen je razmišljao kako pomoći tome starom čovjeku.
Laponsko državno poduzeće za ceste i vodoprivredu ponudilo je Vatanenu posao na učinak. Na obali rijeke Ounas, kod sela Meltaus, trebalo je rastaviti tri skele s drvom.
Kurko je oduševljeno pristao raditi s njim, pa su otišli na rijeku.
Skelu su dovukli na obalu i pomoću željeznih motki i ostaloga pribora oslobodili je od teških trupaca. Posao im je dobro napredovao, a ljetni su dani bili ugodni. Spavali su pod šatorom i pripremali hranu na otvorenome prostoru. Kurko se doduše jadao što mu nedostaje piće, ali je inače bio zadovoljan.
Povremeno bi im dolazili seljaci. Prema svojemu starom običaju, šutke bi se čudili zecu, a Vatanen ih je zamolio da svoje pse ne puštaju nevezane. Pokatkad bi iz sela dotrčao zec, a za njim pas. U tim bi slučajevima zec pobjegao u okol, te bi se hitro sklonio pod Vatanenovu zaštitu ili se uvukao u šator. A ljutit seoski pas vraćao bi se u selo.
* * *

Kad su rastavili obje skele i složili građu, Vatanen je Kurku platio za dva tjedna rada. Ovaj je smjesta odmaglio u Rovaniemi. U gradu se zadržao tri dana, a onda se vratio trešten pijan i bez novaca, kako je već navikao.
Kurko je pio još jednu noć, a onda se dogodilo nešto neočekivano. Htijući se pokazati dobrim splavarom, potrčao je po trupcima na obali, ali je pao u rijeku. Da mu Vatanen nije pomogao, Kurko bi se utopio, jer nije znao plivati. Vatanen je pijanoga starca izvukao iz studene vode i unio ga u šator.
Ujutro se nesretnik probudio mamuran i s bolovima. Otvarao bi usta samo da uzdiše. Onda su još ustanovili da je sinoć negdje izgubio zubalo. Čovjeku je život zaista ponekad težak.
Idućega se dana Kurko ponešto oporavio, ali nije mogao jesti ništa osim krupice s mlijekom. Tužno je gladovao.
- Hajde, nauči me plivati - zamolio je Vatanena.
Istoga popodneva Vatanen ga je započeo učiti plivanju. Najprije mu je odredio da se svuče do gola. A kad je Kurko to učinio, i Vatanen mu je rekao da mu trbuh mora ostati u vodi, ali tako da mu ruke dosegnu obalu.
No, ako je teško staroga psa učiti novim vještinama, još je teže staroga laponskog drvosječu učiti plivanju... Jadan se Kurko uistinu trudio, ali je teško napredovao. Svakoga su popodneva vježbali, a Vatanen se čudio kako Kurku učenje ne ide od ruke...
Napokon se dogodilo čudo.
Kurko je naučio plivati poput psa. Voda ga je samo nosila! Kad je Kurko opazio kako je ovladao tom vještinom, obalom rijeke zaoriše krikovi zadovoljstva. Bio je toliko ushićen svojim uspjehom da je ostao pod vodom sve dok ga je struja nosila, a on je uz praćakanje izronio desetak metara nizvodno. Njegovo od sunca potamnjelo tijelo dobro je podnosilo studenu vodu. A lice prepuno bora ozarilo se srećom koju mu je pružao takav nov život.
- Sutra, u nedjelju, zaronit ću da pronađem zubalo - čvrsto je odlučio Kurko.
Bio je tako obuzet plivanjem da u subotu nije ni otišao u saunu, već se čitave večeri praćakao na obali.
Kurko je minutama mogao izdržati pod vodom. To se vidjelo sljedećega dana kad je najozbiljnije započeo pretraživati dno rijeke Ounas. Na obali se okupilo mnoštvo, promatrajući kako Kurko roni. Ali neki su od njih došli i zbog zeca. Te ljude koji su rastavljali skele smatrali su posebnima. Nije ni čudo, jedan je od njih držao pitomoga zeca, a drugi je danima ostajao posve nag u studenoj vodi. Jednoga se dana u blizini zaustavio autobus sa četrdesetak njemačkih turista, a ti su se čudili onome što su ugledali. Neki su od njih snimali Kurka filmskom kamerom. Turistički vodič tumačio je Nijemcima kako su upravo započele pripreme za laponsko natjecanje splavara...
Predvečer je Kurko rekao Vatanenu da još nije pronašao zubalo, ali zato nešto mnogo vrednije.
- Eto, tu nasred riječne struje voda je duboka desetak metara. Tu sam otkrio barem stotinu tona staroga željeza...! Vidio sam desetak topova, barem jedan tenk, mnoštvo velikih kutija i štošta drugo. Zato sam čitavoga dana bio pod vodom... Daj mi predujam od tisuću maraka, a ja ću to sve prodati.
Čudno je bilo to otkriće, ali čudan je bio i Kurko. Vatanen se svukao, oprezno krenuo uzduž trupaca, a onda je zaronio u dubinu. Struja ga je toliko zanosila da je teško pronašao pravo mjesto.
Kurko nije pretjerao. Vatanen je udario koljenom o neki željezni predmet. Utvrdio je da je to top. Ležao je na dnu rijeke okrenut na bok. Čudio se kako ga dotad nije nitko opazio. Iznad topa, tijekom godina i godina splavarenja, prošlo je mnoštvo trupaca.
Vatanen izbroji Kurku tisuću maraka, a on se uputi u Rovaniemi. Vatanen je za to vrijeme rastavljao skelu.
* * *

Kurko je u gradu ostao dva dana. Vratio se pijan i veseo. Ostalo mu je još nekoliko stotinjarki. Donio je sa sobom piće, nekoliko boca dobroga konjaka. Pijani Kurko se hvalisao:
- Nisam ti ja od onih koji će dati petama vjetra. Vidjet ćeš ti mene sutra!
Onda je zadrijemao. Vatanenu još nije bilo jasno kakvoga se posla Kurko prihvatio u gradu...
Ujutro su u njihov okol stigla tri golema teretnjaka. Na njihovim je kabinama pisalo POSEBAN PRIJEVOZ. Kako je izgledalo, Kurko se latio velikoga pothvata...
Iako mamuran, Kurko se odmah prihvatio posla. Preuzeo je vođenje pothvata, dok su Vatanen i ljudi koji su stigli u teretnjacima postavili na obalu veliku koloturu, teško dizalo što je podizalo dvadeset tona. Privezali su ga debelim čeličnim užetom za golemu smreku, dok su manje vitlo otpremili na drugu obalu.
Kurko je zaronio u rijeku uz debelo uže i ostao u njoj duže vrijeme. Kad se opet pojavio na površini, ispljunuo je vodu i viknuo im:
- Vucite!
Čelično se uže zategnulo, vrh smreke se svinuo, ali je usidreno vitlo izdržalo. Čelično se uže polagano namatalo. I za nekoliko trenutaka je iz vode izronila zahrđala teška njemačka haubica kalibra šest palaca. Kurko je oduševljen doplivao do obale da popije gutljaj konjaka.
- Da se ogrijem...! - rekao je.
Zahrđalo su oružje podizali na teretnjake i povezivali.
Vatanen je vagao teret...
Čitavoga je dana Kurko plivao između obale i matice rijeke. Svoj je težak posao obavljao bez predaha. Iz rijeke su izvukli jedanaest topova, dvadesetak protuavionskih topova, tenk težak kojih petnaest tona te mnogo sanduka streljiva. Sva je ta željezarija bila bačena u vodu za vrijeme Laponskoga rata, kad su se Nijemci povlačili. Bilo je zaista neobično da o tome Finci nisu imali ni pojma.
- A sad vozite u postaju Kolari. Tamo nas već čekaju željeznički vagoni. Krcat ćete sami, jer su tovarni listovi već kod mene - reče Kurko vozačima i pruži im hrpu papira. - A kad budete gotovi, odmah se vratite kako bismo dovršili posao. Može biti i noću, neće me smetati. Novac stiže za tjedan dana... Samo da još to potpišem.
Kurko je potpisao naloge za prijevoz, a teška su vozila zabrundala prema sjeveru. Vatanen se zadivio tako velikome poslu, ali u tome nije bio jedini. Došli su i stanovnici Meltausa, čim su doznali što se događa.
Sljedećega dana su iz rijeke izvadili ostatke ratnoga otpada, a poslije podne je u Kolari otišao i posljednji teretnjak. Kurko je rekao kako je željezni otpad poslao izravno u željezaru Koverhari. Samo neka Vatanen pričeka još do petka, kad ček stigne u Rovaniemi. Kako je još rekao, isplata će uslijediti tek nakon što otpad stigne na kolosijek željezare.
* * *

Na obalu je stigao i urednik lista Lapin Kansa, ali ponešto prekasno. Novinarskom je lukavošću pokušao doznati podatke što su ih Kurko i Vatanen htjeli zadržati za sebe, ali nije uspio. Kurko je s Vatanenom rastavio i posljednju skelu. Odnijeli su i veliko vitlo. A kad je novinski urednik upitao je li u rijeci bilo stotinu topova, Kurko se nasmijao:
- Stotinu topova? Ne budi lud, čovječe...! Valjda i sam vidiš da je to mjesto gdje se rastavljaju skele s drvom, a ne topovi.
U petak su završili posao na skelama, a onda su se našli u Rovaniemiju. I dok je Vatanen podizao svoju plaću u Šumariji, Kurko je za to vrijeme sjedio kao na iglama u restoranu Laponija. Računao je svoju zaradu.
- Troškovi će mi iznositi kojih 6.200 maraka, dodam li još onu tisuću. Plaćaju mi 17 penija po kilogramu, ali tek u željezari. Bilo je ukupno 96.000 kilograma, ili gotovo stotinu tona. To bi, dakle, trebalo biti nekih 16.720 maraka. A ako od toga oduzmem troškove, ostat će 10.520 maraka. Zgodan iznos!
Poslije podne stigao je ček.
Kurko je bio toliko sretan da je u banci zaplakao.
- Toliko još nisam primio od one sječe na rijeci Kairi... No to je bila isplata za tromjesečnu sječu. A sad će ovaj momak malo na put... Recimo u Oulu...!
Tako je Kurko otišao.
I Vatanen je odlučio da će mu biti najbolje, ako se što prije izgubi iz tog grada. Jer u Lapin Kansi je izašla vijest kako sve njemačke ostavštine pripadaju Saveznicima. A neki se bojnik čudio u tim novinama kako su se u nekom tamo Meltausu pojavili privatni prikupljači staroga željeza preostaloga još iz Laponskoga rata, te nađeno prodavali za svoj račun.
Vatanen je savio novine i odložio ih. Pokušao se domisliti gdje bi sad mogao biti Kurko. Možda je već nabavio novo zubalo.
- Pa da krenemo i mi? - upita Vatanen zeca koji se stisnuo uz njegove noge.
Tako su otišli iz Rovaniemija. Kolovoz je već dobrano odmaknuo. Ujutro je pao prvi snijeg, ali se odmah otopio.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Godina zeca - Arto Paasilinna Empty Re: Godina zeca - Arto Paasilinna

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 10:42 am

Godina zeca - Arto Paasilinna 121385918_d405af120f1f



13


GAVRAN


Prije nego što će zapasti ozbiljniji snijeg, Vatanen jer otputovao redovitom autobusnom linijom u Posio, područje u južnoj Laponiji.
Tamo je potpisao ugovor o krčenju gustiša, osam kilometara udaljenog od jezera Simo. Bilo je to razvode dvaju sliva, beskrajna pustoš, no posao je bio dobro plaćen. Ali najvažnije je bilo da zec više ne mora boraviti u naseljenome mjestu...
Vatanen se smjestio u poluotvorenome šatoru na rubu velike močvare, na otočiću obraslom smrekama. Dva puta tjedno otišao bi u selo Simojarvi da se opskrbi hranom i cigaretama, te iz općinske knjižnice uzme kakvu knjigu. U močvarnome je Posiju boravio nekoliko tjedana, a za to je vrijeme pročitao više dobrih knjiga.
Tamo je živio nomadski, kao u pravoj divljini.
* * *

Posao je bio težak, no Vatanen ga je zavolio. Osjećao je da fizički jača, ali je dobro znao, tako ne bi mogao raditi čitav život. Kad bi nastala bljuzgavica i uvečer se smračilo, osjećao bi se umornim. Razmišljao je o svojemu životu. Kako se samo promijenio od proljeća prije Ivanjdana!
Sad je bio posve drukčiji!
Vatanen bi o svemu pripovijedao zecu. Taj je bio pažljiv slušatelj, ali ga nije ništa razumio. Vatanen je raspirivao vatru ispod šatorskoga krila, osjećajući kako se približava zima, a onda bi svu noć spavao poput šumske zvjerke.
* * *

Već je prvoga dana u toj močvarnoj i kišovitoj pustoši Vatanena nešto zasmetalo. Istodobno kad je podizao svoj skroman okol između suhih stabala, na otočiću okruženome močvarama svoje je obitavalište pronašao i gavran, najgora šumska ptica.
Gavran je svojim mokrim krilima preletio iznad otočića, po susnježici. Nakon nekoliko krugova, opazivši kako ga nitko ne progoni, spustio se na stablo blizu Vatanena. Stresao je sa sebe susnježicu poput nekoga kostoboljnog psa. Izgledao je doista vrlo jadno.
Vatanen ga je promatrao i osjetio prema njemu samilost. Zaključio je kako ta jadna ptica nije u posljednje vrijeme provodila baš udoban život.
Iduće večeri, kad se Vatanen umoran vratio iz šume i započeo pripremati večeru, iznenadio se. Otvorena naprtnjača pod šatorskim krilom, što ju je položio na borove grančice, bila je cilj razbojničkoga napadaja. Iz nje je nestala poprilična količina hrane, nekih četvrt kilograma maslaca, miješano meso iz otvorene limenke te mnogo osušenoga raženog kruha. Bilo je jasno, lupež je bio onaj krilati stvor prema kojemu je Vatanen dan ranije osjetio samilost. Svojim je oštrim kljunom rastrgnuo omote s hranom, razbacao je, a dio je odnio na mjesto koje je samo on znao.
Gavran je sjedio na vrhu visoke osušene smreke u blizini šatora. Na obližnjemu boru Vatanen je ugledao crne dugačke mrlje izmeta. Gavran se uneredio.
Zec je bio nemiran. Vjerojatno ga je gavran napadao dok je on bio na šumskome poslu.
Vatanen se nabacio kamenom na gavrana, ali ga nije pogodio. Ptica se samo malo pomaknula, čak nije ni zamahnula krilima. Tek je onda promijenila stablo, kad mu je prišao sa sjekirom i započeo udarati po deblu.
Trebala mu je puška, ali je nije imao...
Vatanen otvori konzervu, meso poprži na tavi i pojede dvopek što mu ga je ptica ostavila. Pojeo je i kruh bez maslaca. Upravo kad je bio pri skromnoj večeri, ugledao je gavrana što je sjedio na grani. Činilo mu se kao da se ptica podrignula.
Obuzeo ga je bijes. A prije nego što je pošao na spavanje, stavio je naprtnjaču pod glavu. Zec mu se smjestio iza glave, pokraj vlažnoga šatorskog platna.
* * *

Ujutro je ustao i pažljivo prekrio svoju naprtnjaču smrekovim grančicama, te još jedanput provjerio jesu li sve uzice dobro zavezane.
A kad se uvečer vratio, opet ga je dočekalo iznenađenje. Gavran je razgrnuo grančice, izvukao naprtnjaču izvan mjesta gdje je gorjela vatra, rasparao džep na naprtnjači, te pojeo iz njega omot sira, rastrgao uzicu i dokrajčio meso iz limenke. Nigdje nije bilo ostataka suhoga kruha... Ptica mu je ostavila tek omotić čaja, sol, šećer te dvije još zatvorene limenke s mesom...
Tog mu je dana večera bila još skromnija.
Otimačina se nastavila nekoliko dana. Gavran je krao iz naprtnjače, premda je Vatanen svakoga dana skrivao hranu pod debelo drvo, prije nego što bi ujutro pošao na krčenje šume. Gavran je postao toliko vješt da se mogao dočepati naprtnjače s bilo koje strane. Izgledalo je da se ne može spriječiti u krađi tu lakomu pticu, makar bi hranu skrio u betonski bunker.
Gavran je postajao još drskiji. Sigurno je došao do spoznaje, onaj čovjek ispod šatorskoga krila ga se nikako ne može osloboditi. Vatanen ga je nastojao otjerati s otočića, pa je vikao na njega iz sveg grla i na njega bacao kamenje veličine šake, no uzalud. Ptica je bila mirna i činilo se kao da je zabavlja nemoćan Vatanenov bijes.
* * *

Ptica se uskoro udebljala i kao da više nije marila da preko dana mnogo leti s grane na granu. Gavranova proždrljivost prisili Vatanena da se uputi u selo Simojarvi, gdje je dolazilo opskrbno vozilo u kojemu je do tada kupovao dva puta tjedno. No, pomisli usput Vatanen, sada ću morati odlaziti u nabavku tri puta.
Izračunao je da je svakoga tjedna ptica pojela hrane u vrijednosti kojih šezdeset maraka.
Tako je to potrajalo dva tjedna.
Gavran se još više udebljao. Lijeno je i bezobrazno sjedio na grani, tek koji metar od Vatanena. Bio je velik i zadovoljan, poput dobro uhranjene ovce. Njegovo sivocrno perje promijenilo je boju. Sad je postao tamniji i razmetljivo sjajniji.
Nastavi li tako raditi na učinak, Vatanenu bi se slabo isplatilo. Duboko se zamislio, mozgajući kako bi se riješio gavrana. A kad ga je ptica već dva tjedna izrabljivala, smislio je kako će to učiniti.
Način na koji bi gavrana otjerao bio je poprilično djelotvoran. Ali i okrutan...
* * *

Vatanen je opet otišao po hranu u Simojarvi. Prodavačica u vozilu promatrala ga je začuđeno. Osim što je započeo kupovati tri puta tjedno i nosio zeca sa sobom, nabavke su mu stalno rasle. I u selu se znalo, čovjek kupuje hranu samo za sebe.
- Tamo u gustoj šumi živi neki gladuš... - govorilo se po selu. - Kupuje tri puta tjedno punu naprtnjaču, ali je svaki put sve mršaviji.
Idućega dana, pošto je skovao plan za gavrana, otvorio je limenku od kilograma mesa. No to nije učinio na uobičajen način, uzduž ruba, već je urezao križ na poklopcu tako da su nastala četiri vrlo oštra trokuta. Vrhove im je pažljivo savio prema gore, tako da je sad limenka bila slična cvijetu koji je tek otvorio latice. Iz središta čeličnoga cvijeta iščeprkao je nožem meso da mu padne na tavu, prepržio ga i pojeo. Gavran je nepomično gledao što taj čovjek radi. Činilo se, potpuno je ravnodušan. Očigledno je ocijenio da mu, prema starome običaju, pripada ostatak mesa...
Nakon što je dovršio svoj uobičajen prosvjed protiv gavrana, Vatanen je započeo brižljivo skrivati svoju naprtnjaču pod trupcima. No prije toga savio je oštre latice limenke prema unutra, ali tako da je na poklopcu ostao otvor poput ždrijela, sličan otvoru na vrši, kakvu rabe ribari.
Odmah nakon što je Vatanen krenuo sa svojega otočića, doletio je gavran do gotovo ugašene okolske vatre i krenuo prema naprtnjači skrivenoj pod trupcima. Ptica je okrenula glavu malo ukoso i vrijedno se prihvatila posla. Progurala se, raskinula kožno remenje naprtnjače, zatim zakriještala, izvukla komade drva i poprilično brzo došla do plijena. Tad je podignula svoju crnu glavu da bi vidjela gdje je Vatanen.
Uspjela je izvući naprtnjaču na ravnije tlo, na kojem je već dva puna tjedna dokrajčivala svoju pljačku. Već dobro uvježbana, na tom je mjestu otvorila naprtnjaču i navalila na njen sadržaj.
Pod zaštitom guste šume, Vatanen je promatrao što se zbiva.
Najprije je gavran iz naprtnjače izvadio paket raženoga dvopeka, te kljunom dohvatio jednu krišku. Tada je započeo doslovce trpati kruh u kljun, trčeći i udarajući krilima. Izgledao je poput teško natovarenoga transportnog zrakoplova što će upravo odletjeti s kratke piste prema svojemu cilju. Pod krilima mu je zapirio vjetrić, pa je gavran poletio. Užasnut pod šatorskim krilom, Vatanenov je zec pogledom pratio razbojnički zrakoplov.
Ptica je letjela iznad Vatanena držeči u kljunu kruh, poput papirnatoga zmaja, jer je vjetar s otvorene močvare dohvatio veliku krišku kruha, tako da je teška ptica morala svim silama mahati krilima kako bi uhvatila pravi smjer prema šumi, mjestu kamo je htjela pohraniti svoj plijen.
Gavran se ubrzo vratio, a zec, koji je u međuvremenu stigao nešto popasti na travnjaku pokraj močvare, pobjegao je glavom bez obzira pod zaštitu šatorskoga krila. Vatanen je i dalje pozorno promatrao.
Uz buku je sad gavran izvukao iz naprtnjače limenku s mesom. Prije nego što će se prihvatiti ispitivanja njezinoga sadržaja, podignuo je visoko glavu da provjeri uokolo, bi li ga tko mogao iznenaditi. Onda se smireno bacio na posao. Ugurao je svoju veliku glavu u dubinu limenke.
Najprije je halapljivo gutao slasno meso s dna, a onda je odlučio malo odahnuti. Ali mu glava više nije mogla van... Zapela je.
Ptica se prepala. Odskočila je od naprtnjače i započela potezati glavu iz limenke. Ali limena je omča čvrsto stegnula ptičju glavu. Gavranove pandže su uzalud klizile po glatkoj stijenci limenke, a oštar lim rezao je ptičji mastan vrat.
Vatanen je dotrčao, ali pljačkaša nije uhvatio. Ptičurina je pokušavala poletjeti, pa joj je to i uspjelo. Uzdizala se uz veliku buku i uspjela se popeti toliko visoko, da ju nije mogao dohvatiti.
Držeći glavu u limenci gavran je zaplašeno gakao, a močvarom je odjekivala metalna krika, prigušena i sudbonosna.
Ptica se uzdizala, letjela je vodoravno poput najmračnijega labuda podzemnog svijeta. Limenka oko njene glave kloparala je, a iz nje se čuo stravičan ptičji vapaj.
Izgubivši osjećaj za snalaženje, gavran je započeo posrtati jer nije mogao održavati ni smjer niti visinu. Brzo je gubio na visini i dodirivao je najviše vrhove na rubu šume. Mesna limenka kloparala je između stabala, a životinja se strmoglavila. Onda je ponovno, sva zakrvavljena, poletjela u visinu. Vatanen je vidio kako se izgubila iza ruba šume. Samo su njeni jezivi glasovi odzvanjali iznad močvarnoga otočića, pripovijedajući o posljednjemu letu te ptice grabljivice.
Pala je rosa. Glasovi su utihnuli.
Vatanen sa zemlje podigne oštećenu naprtnjaču, objesi ju na šator i počne promatrati obzorje od kojega je počinjala šuma. Znao je, u mesnoj je limenci bilo više gavranove krvi nego mesa. I bio je toliko okrutan da se naglas smijao svojemu zlodjelu.
Činilo se pritom, kao da se tome smije i njegov zec.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Godina zeca - Arto Paasilinna Empty Re: Godina zeca - Arto Paasilinna

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 10:42 am

Godina zeca - Arto Paasilinna 121385917_0_8e1ac_d19f8e82_XXL



14


PRINOSITELJ ŽRTVE


Idućega tjedna nakon osvete gavranu, Vatanen je napustio Posio i dospio u Sodankyla, gdje se smjestio u hotelu, kako bi otpočinuo nekoliko dana.
U mjestu je susreo ravnatelja Sompija, zadruge za uzgoj sobova. Ravnatelj mu je ponudio da preuzme obnovu lugarnice u dolini Laahkimakuru, u divljini Sompija. Ta mu se ponuda nije učinila lošom.
* * *

Nabavio je lovačku pušku s dalekozorom, skije, alat za drvosječe i hrane za nekoliko tjedana. Naručio je taksi, što ga je doveo cestom do Tanhua, smjerajući odatle nastaviti sam u divljinu. Na križanju kod mjesta Varrio susreo je skupinu vlasnika sobova koji su sjedili pokraj ceste uz okolsku vatru.
- Nešto mi nije jasno - započeo je jedan od njih. - Ovdašnji zečevi su već dobrano pobijelili prije nekoliko tjedana, a vaš još ima ljetno krzno.
- Možda to nije običan zec?
- I nije... Taj je mnogo veći!
- To je zec iz južne Finske - odgovori mu Vatanen.
Taksist mu je pomogao istovariti prtljagu na cestu. Snježilo je, ali snijega još nije bilo dovoljno za skijanje. Vlasnici sobova ponudiše mu kavu. Zec je znatiželjno njuškao ljude koji su mirisali na šumu i nije ih se plašio.
- Opazi li ga Kaartinen, zasigurno će ga žrtvovati - reče Vatanenu jedan od vlasnika sobova.
- To je nekadašnji učitelj, a tamo na jugu bio je možda svećenik. Taj uživa žrtvovati životinje.
Rekli su mu da je Kaartinen mlad čovjek, učitelj skijanja u mjestašcu Vuotso. U toj je divljini običavao skijati već početkom zime, prije glavne sezone, a nastanio se u jaruzi Vittumaisenoja, blizu doline Laahkimakuru.
* * *

Stočari su ostali uz vatru dok je Vatanen podigao na leđa težak teret. Bacio je pogled na zemljovid, a onda se izgubio u šumi. Zec je veselo skakutao prateći ga.
Do doline Laahkima bilo je tridesetak kilometara. Vatanen je uprtio skije na rame jer u šumi nije bilo dovoljno snijega. Zapinjale su o grane i usporavale mu kretanje.
Sumrak se rano spustio, a on je morao prenoćiti. Raskolio je suho drvo, rasprostro šatorsko krilo, zapalio vatru i odrezao komadić sobovine da je preprži. Zec se uvukao u šatorsko krilo, a uskoro je i on prilegao. Na vatru dolepršaše snježne pahuljice, ali su pišteći nestale u plamenu.
Hodao je još sljedećega dana, sve dok nije stigao na odredište.
- Evo moje kolibe! - glasno je rekao.
Oslonio je skije uza zid kuće i mrtav umoran ušao u nju. Bilo je to obično, odavno sagrađeno prenoćište za one koji traže svoje sobove. Prošle su zime motornim saonicama u kolibu dovezene daske, čavli, svitci osmoljenoga papira te dvije vreće cementa. U kući su bile dvije prostorije. Dio zgrade bio je u ruševnome stanju. A pod u boljemu dijelu zgrade bio je toliko loš da ga je trebalo izmijeniti.
- Bit će posla do Božića - reče Vatanen sam sebi. A i zeca je opomenuo... - Ti bi morao odjenuti zimsko krzno. I sam znaš da više nismo u Heinoli. Budeš li nosio smeđe krzno, zgrabit će te jastreb.
Stavio je zeca na krilo i zagledao se u njegovo krzno. Ispadale su mu dlake. Uskoro će mu narasti zimske. Spustio je na tlo svojega čupavog prijatelja.
* * *

Nije se baš osobito žurio s poslom. Nekoliko je dana tumarao uokolo, promatrao krajolike i dovlačio kući ogrjev. Uvečer je pod svjetlom lampaša razmišljao kako popraviti kuću.
Na obližnjemu pješčanom humku iskopao je nekoliko vreća pijeska, načinio od dasaka sanduk za miješanje, a kad su započeli prvi mrazevi, stao je miješati žbuku. Najprije će prezidati prilično loš kamin. Kuću valja zagrijavati, a bez kamina nema topline. U slično jadnome stanju bio je i dimnjak. I njega valja ožbukati.
No popraviti ga baš i nije bilo tako lako. Na mrazu se žbuka neće stvrdnuti, već će se smrznuti.
U divljini čovjek ima mnogo vremena. Vatanen će ga koristiti za obnovu kuće. Na krovu je oko dimnjaka postavio šatorsko platno što ga je donio sa sobom, a onda je načinio otvor na tavanskome krovu, pa se topli zrak dizao oko šatora. Na ljestvama je donio još toplu žbuku i tako započeo obzidavati dimnjak.
Nekako u to vrijeme do kuće su doskijala dva stočara. Snijega je već napalo toliko da se bilo lakše kretati na skijama nego prtiti snijeg. Začudili su se, ugledavši na krovu nepoznat dodatak. Ni jedan od njih nije se mogao domisliti, što će šator na krovu...?! Njihovu je znatiželju pobuđivalo i što je iz toga krovnog šatora izlazio dim. A još su se više iznenadili kad su pokraj otvorenih kućnih vratiju ugledali čovjeka koji nosi teško vedro. Iz posude se dizala para, a čovjek je upravo zakoračio na prag. Bio je toliko obuzet svojim poslom da nije ni opazio došljake, oslonjene o skijaške palice. Noseći težak teret, čovjek se uspinjao ljestvama na krov. Odmarao se na svakoj drugoj prečki.
Na krovu je ušao u šator i nije iz njega izlazio više od četvrt sata. Konačno se pojavio, stresao ostatak žbuke prema rubnoj dasci i spustio se po ljestvama.
- Dobar dan! - pozdraviše ga stočari.
Skinuli su skije i ušli. Nasred poda bio je sanduk za miješanje žbuke što ga je Vatanen pripremio, a bilo je i dasaka i ostaloga građevinskog materijala. Tako su došljaci shvatili, tu se radi o popravku kamina i dimnjaka... Dakle, nije bio u pitanju nekakav čudak.
U kaminu je gorjela vatra, što nije ometalo žbukanje. Na protiv, na toplini se žbuka lakše suši. Vlasnici sobova skuhaše kavu. Rekli su, traže posljednje sobove što će ih pripraviti za otpremu. U šumskoj se divljini izgubilo već nekoliko stada. Nakon što je iskopano umjetno jezero Lokka, pašnjaci su se smanjili. Više nije bilo kao nekoć, a posla sa sobovima bivalo je sve više.
Prije nego što su stigli ovamo, stočari su bili u jaruzi Vittumaisenoja. Rekli su Vatanenu, tamo je stigao Kaartinen.
Prenoćili su u kući. Od njihovoga dolaska Vatanen je radio na krovu još dva dana, dok nije završio dimnjak koji će potrajati najmanje deset godina. Kad se žbuka osušila, s dimnjaka je skinuo šatorsko krilo. Pomeo je snijeg s krova i klinovima pribio novu krovnu ljepenku na mjesto gdje je stara dotrajala. Kako je bilo vrlo studeno, osmoljena ljepenka bila je kruta pa se njome teško rukovalo, jer je prijetila da se slomi. Nosio je na krov vruću vodu i, stojeći na sljemenu, lijevao je na ljepenku. Vruća je voda omekšavala svitak, pa ga je mogao zabijati ako je bio dovoljno brz.
Imalo se što vidjeti. Na jakome mrazu iz vruće se vode izbijala para. Čitava je okolina bila u pari, što se uzdizala visoko put neba. Gledano iz daljine, gradilište je podsjećalo na postrojenje za proizvodnju pare ili na staromodan parni stroj koji se puši. A Vatanen je na krovu bio nalik strojovođi koji se trudio da na cičoj zimi pokrene stroj. Udarci čekićem podsjećali su na pokretanje stroja. Ali zgrada nije bila stroj, a nije ni bila u pogonu. Jednom kad se htio uspraviti i pričekati da se dignu oblaci pare, slučajno je bacio pogled na dolinu Laahkimakuru i ugledao tragove što su vodili iz klanca prema šumi. Tamo je opazio nekoga...
Vatanen se spustio, uzeo iz kuće pušku s dalekozorom i ponovno se uspeo na krov. Oblak pare već se izgubio, pa je mogao dobro vidjeti. Podignuo je oružje k očima i dugo se zagledao u dolinu. A kad su mu se u očima pojavile suze, spustio je pušku da ih odmori.
- To može biti samo medvjed.
Vratio se u kolibu, zeca je potjerao unutra i stao pripremati objed. Čitavo to vrijeme napregnuto je razmišljao:
- Imat ću susjeda.
Zec se tiho šuljao. Uvijek je tako činio kad mu je gospodar bio ozbiljno zamišljen.
* * *

Odmah rano ujutro, Vatanen se na skijama spustio u dolinu, kako bi proučio tragove. Zec ih je njuškao i drhtao od straha. Nije bilo nikakve sumnje, tu je prolazio medvjed... I to golem.
Vatanen mu je pratio tragove sve do obronka na kojem nije bilo ni jednoga stabla. Vodili su u gustiš. Obišao ga je u širokome krugu, ali na drugoj strani tragova nije bilo. Medvjed je, dakle, mogao biti samo u tom gustišu, koji je netom obišao. Bilo je sasvim jasno, u njemu medvjed ima svoj brlog.
Vatanen odskija do šumice. Zec ga se nije usudio pratiti, iako ga je tiho nagovarao. Životinja je ostala na čistini, osjećajući tjeskobu.
Medvjed je lutao uokolo, vjerojatno nastojeći pronaći mjesto na kojemu će prospavati zimski san. Teško je bilo reći gdje bi to točno moglo biti. Vatanen se uputio dublje među stabla. Ugledao je drveće koje je vjetar srušio. Ispod tih stabala ugurao se medvjed. U njegovome brlogu još nije bilo mnogo snijega. Između stabala lagano se podizala maglica od toploga daha. Dakle, tu je.
Vatanen je mirno okrenuo skije i uputio se iz šume prema stazi što je vodila u dolinu. Tamo ga je dočekao njegov zec, veselo poskakujući.
* * *

Kad se vratio kući, utvrdio je, stigao mu je gost. Skije uobičajene tvorničke proizvodnje bile su naslonjene o zid kolibe. U sobi je sjedio mlad čovjek, odjeven u skijašku odjeću. Vatanena je pozdravio rukujući se, što je rijedak običaj u Laponiji. Zvao se Kaartinen. Vatanen je o njemu već čuo.
Kaartinen se odmah sprijateljio sa zecom. Pokušao ga je pogladiti i potapkati, no Vatanen ga je ljubazno zamolio da svoje milovanje ostavi za drugu priliku, jer ta životinja to jednostavno ne voli. A zec kao da se uplašio tog čovjeka, premda se nije bojao ljudi, ako je Vatanen bio nazočan.
Kaartinen mu je pripovijedao da obilježava skijašku stazu dugačku desetak kilometara, od jaruge Vittumaisenoja do Laahkimakuru. Izvadio je iz unutarnjega džepa jakne nekoliko koluta plastične vrpce, crvene i žute. Tim će vrpcama obilježiti skijašku stazu za turiste. Još mu je rekao, prije Božića će stići ovamo skupina važnih ljudi. Sve će to organizirati Ministarstvo vanjskih poslova. Uvaženih gostiju bit će nekoliko desetaka, a među njima i podosta novinara.
Kaartinen je upitao Vatanena da mu proda zeca. Najprije mu je za njega ponudio pedeset maraka, onda stotinu, a na kraju i dvije stotine. Dakako, Vatanen mu ga nije htio dati. Pritom mu je tek malo trebalo da pobjesni na tu ponudu skijaškoga učitelja...
Kaartinen je ostao prenoćiti. A Vatanenove misli neprestance su kružile oko onoga medvjeda. Bio je dugo budan, a kad je napokon zaspao, teško je sanjao.
* * *

Ujutro se Vatanen probudio sam. Zec i Kaartinen su nestali. Nije bilo ni Kaartinenovih skija, niti svježih zečjih tragova...
Što se dogodilo i zašto? Vatanen navuče skije, odgurne se štapovima po Kaartinenovom tragu, ali se ubrzo i zaustavi. Vrati u sobu da uzme pušku i tad nastavi potjeru. Sjetio se što su mu pripovijedali vlasnici sobova o žrtvovanju životinja. Velikom je brzinom skijao prema kući u jaruzi Vittumaisenoja. Teško je disao, oči su ga pekle od znoja, a u želucu ga je palio bijes. U jaruzi je bila podignuta velika izletnička kuća od borovih brvana u kojoj je bilo mjesta za barem stotinu ljudi.
Vatanen se zamahom noge oslobodio skija i banuo na vrata. Kaartinen je upravo pio kavu za stolom pokraj prozora.
- Zeca ovamo!
Kaartinen se povukao prema zidu. S užasom je buljio u Vatanena, koji je u ruci držao pušku. Preplašen, Kaartinen ga je uvjeravao da nema ni pojma o Vatanenovom zecu. Ujutro je, kaže, rano ustao i nije želio buditi domaćina koji je duboko spavao.
- Lažeš! Zeca ovamo, i to smjesta!
Kaartinen se povukao u kut.
- Što bi mi taj trebao? - branio se.
- Zeca ovamo! - povikao je Vatanen.
A kad Kaartinen nije priznao da ga je ukrao, Vatanen je pobjesnio. Bacio je oružje na stol, skočio na Kaartinena, zgrabio ga za gušu i podignuo ga na stol.
- Možeš me ubiti, ali zeca ti neću dati - prošištao je Kaartinen.
Vatanen ga je bacio sa stola nasred poda velike dvorane. Onda ga je udario šakom u podbradak, tako da se nesretni učitelj skijanja ispružio koliko je dug i širok. U sobi je zavladao tajac. Čulo se tek Vatanenovo soptanje i hripanje.
Onda se začulo još nešto. Iz kuhinje, kroz otvor za doturanje hrane dopro je neki zvuk, a onda i tiho grebanje. Vatanen jurne iz dvorane, bane u kuhinju, pa produži u smočnicu. Tu je ležao zec svezanih nogu. Bio je to Vatanenov zec!
Odmah je nožem prerezao vrpcu da ga oslobodi. Sa zecom na rukama vratio se u dvoranu, gdje se Kaartinen oporavljao od udarca.
- Što ti je to trebalo? - prijeteći ga je zapitao Vatanen.
* * *

Kaartinen mu je na dugo i široko nabajao svoju neobičnu priču.
Rekao mu je, odrastao je u pobožnoj obitelji. Njegovi su roditelji odlučili kako će im sin postati svećenik. Položio je veliku maturu, a nakon toga roditelji su ga poslali na helsinški Teološki fakultet. No taj studij nije mogao zadovoljiti osjetljivoga mladića. Nije vjerovao u luteransku skolastiku onako kako bi morao. Grizla ga je savjest. Vjeronauk mu se učinio vrlo stranim. Bojao se da će jednom propovijedati Božju riječ, a sam s njom nije bio na čistu. Tako je, protivno roditeljskoj želji, prekinuo studij teologije i upisao se u učiteljsku školu u Kemijarviju. I tu je došao u doticaj s Isusom Kristom, ali ne tako prisno kao u Helsinkiju. Kaartinen je završio studij i postao učiteljem u osnovnoj školi.
Još dok je studirao za učitelja, taj je mladić, u čijoj su se osjetljivoj duši redale jedna za drugom različite nepostojane slike o svijetu, odlučio potražiti priliku u književnosti. Bio je ushićen Tolstojevim sljedbenicima, a kad se s vremenom pomalo počelo gubiti prvo oduševljenje, prihvatio se proučavanja azijskih religija, osobito budizma. Čak je namjeravao otputovati u Aziju, gdje ta vjera ima najviše sljedbenika. Kako mu roditelji nisu prihvaćali njegova budistička shvaćanja, nisu mu dali novac za put, pa su Kaartinenovi nazori poblijedili.
Za vrijeme prvoga, a zasad i jedinoga stalnog zaposlenja, Kaartinen se zagrijao za anarhizam. O tome je za knjižnicu osnovne škole u Liminki nabavljao knjige na francuskome i čitao ih uz pomoč rječnika.
Stečeno znanje toliko je koristio u praksi, da ga je školski odbor već za proljetnoga semestra oslobodio dužnosti ravnatelja. Za vrijeme ljetnih blagdana bivši je učitelj odustao od ranijega sudbonosnog anarhističkog znanstvenog smjera, te se bacio na proučavanje svega što je finsko. Proučio je desetke književnih djela čiji su autori bili nadahnuti idejama uzvišene fenomanije i koji su veličali sve što se odnosilo na te ideje. Ljeto, što ga je proveo u čitanju tih knjiga, naslijedila je jesen kad je konačno razbistrio prapovijest Finske. Što se više udubljavao u razmišljanje svojih pradjedova, to je bio sve sigurniji da je konačno stigao na cilj kojemu je godinama težio. Pronašao je vjeru pradjedova, pravu vjeru prikladnu za sve prave Fince.
* * *

Kaartinen je žarkim riječima Vatanenu opisivao vjeru što ju je ispovijedao nekoliko posljednjih godina. Pripovijedao mu je o šumskim duhovima, Bogu grmljavine, patuljicima koji žive na zemlji, o laponskim bogovima riba, prašumskim gatarama, o čarobnim riječima i žrtvama. Vatanenu je donekle osvijetlio i stare vjerske običaje i obrede, te mu otkrio kako je i on sam prihvatio žrtvene običaje kakve su imali njegovi preci prije tisućite godine. Stigavši ovamo na sjever kao učitelj skijanja, Kaartinen je dopunio svoju finsku pravjeru dodatkom pravjere Laponaca, pa sad i on poštuje sve te stare običaje i živi osamljen u divljini.
- U urbanoj sredini prakticiranje istinske vjere nije moguće - dometnuo je Kaartinen.
I još mu je odao, negdje u dolini Vittumaisenoja, na obali jezera, a u doba kad nije bilo turista, motornom je pilom idolopoklonički izrezao lik božice riba. A nasred polja Boga ribe sagradio je kamin na kojemu je običavao žrtvovati žive životinje. Katkad mrežom uhvaćenoga tetrijeba ili šojku. Katkad bi se u klopki našla sjeverna snježnica, a jednom i psić što ga je kupio u Ivalu. Sad je htio žrtvovati i Vatanenovoga zeca, slobodnu šumsku životinju... Ali kako ga Vatanen nije želio prodati, preostalo mu je samo jedan način da se umili svojim bogovima. Morao ga je ukrasti...! Kaartinen mu je još kazao da sad živi vrlo uravnoteženim životom. Osjeća da su prastari bogovi zadovoljni s njim, a drugih on ne priznaje. U takvome je duševnom raspoloženju Kaartinen predložio Vatanenu da zajedno žrtvuju zeca njegovim bogovima.
* * *

Nakon te dugačke ispovijedi Vatanen mu je obećao da će zaboraviti sve što se dogodilo... Istodobno je opomenuo Kaartinena, neka se drži što dalje od njegovoga zeca.
Vraćajući se u predvečerje sa zecom u svoju kolibu u Laahkimakuru, Vatanen nije razmišljao o neobičnome Kaartinenovom životu. Na nebu se uzdizao polumjesec, a u zimskoj večeri polako su se ocrtavale nejasne zvijezde. I on je imao svoj svijet. Upravo ovaj ovdje, te mu je bilo ugodno naći se u njemu.
Zec je poskakivao ispred skija, kao da mu je pokazivao put.
Vatanen zapjeva.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Godina zeca - Arto Paasilinna Empty Re: Godina zeca - Arto Paasilinna

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 10:43 am

Godina zeca - Arto Paasilinna 121385871_10290913




15


MEDVJED


Vatanen je kod ugla kuće srušio nekoliko suhih borova, ispilio ih po mjeri, te istesao iz njih grede. Pomoću dugih trupaca podignuo je temelj, pa je umjesto trošnih dijelova ugradio nove. Bio je to lijep zid.
Za zeca je posjekao nekoliko jasika što su rasle uz potok i dovukao ih na dvorište. Njima je ta skromna životinja bila zaposlena nekoliko dugih dana. Izgledalo je kao da se zec bacio na tesarske poslove. Ako išta, barem su jasike promijenile boju. Postale su bjelje, jer im je zec oglodao svu koru.
Vatanen je zamijenio razbijeno staklo na jednome prozorskom oknu. U sobi je podignuo natrule podne daske te je čavlima prikucao nove, ali je prethodno nasipao meku zemlju s nekih mravinjaka između temelja i poda. Time je bolje izolirao baraku. Pojata je postala i ljepšom.
* * *

Nije prošlo ni mjesec dana od Kaartinenovog posjeta, a Vatanenu stigoše novi gosti.
U dvorište mu je doskijalo deset vojnika...
Rekoše, pripadnici su Lovačkoga bataljuna iz Sodankyla. Dok je kuhao čaj na otvorenome ognjištu, poručnik mu najavi vojne vježbe što će u tim šumskim divljinama trajati tri dana.
- Ta nas je vijest malo iznenadila. Stigla nam je iz Ministarstva vanjskih poslova. Zatražili su da stranim vojnim atašeima priredimo u Laponiji trodnevnu vojnu vježbu. A to nam je onda naredio Glavni stožer.
- Ti će prokleti stranci doći ovamo, u šumsku divljinu. A sa sobom će dovući i pet stotina hajkača koji će vikati “hura”!
Poručnik je zamolio Vatanena da stožer koristi njegovu kuću sve dok traje vježba. Ljudi iz Ministarstva živjet će u jaruzi Vittumaisenoja.
- Dogovoreno?
- Što se mene tiče, samo vi dođite ovamo i vježbajte - dopustio je Vatanen.
* * *

Ljudi su počeli dolaziti dva dana prije početka vojnih vježbi. Podoficiri i nekoliko vojnika stizali su motornim saonicama, donoseći i radijsku postaju, zemljovide, hranu, šatore te ploče na kojima će postaviti oznake jedinica. Vatanen ih je zamolio da mu prodaju vosak za skije i svinjetinu, ali mu je opskrbni časnik odvratio:
- Uzmi sam sve što ti treba...!
Sljedećega ih je dana stiglo još više. Vojnici su skijali do kuće u dugačkoj sivoj koloni. Momci su bili vrlo umorni. Džipovi su grmjeli, vojnici su podizali šatore oko kuće, na rubu jaruge, a jedan su postavili i tamo gdje je ona najdublja.
Vatanen se prepao da će probuditi onoga golemog medvjeda. U početku im nije htio mnogo o tome govoriti, ali ga je ipak spomenuo bojniku koji će zapovijedati vježbom. Rekao mu je da će se medvjed probuditi ako ne preseli svoje ljude dalje na sjever u smjeru Vittumaisenoja. Vatanen nije želio snositi odgovornost za to.
- Dovraga, nećemo sad misliti na nekoga medvjeda!? Samo vi, stočaru, pročitajte Pulliainenovu knjigu, pa ćete vidjeti kako se medvjeda ne morate plašiti.
* * *

Tijekom noći temperatura se spustila na minus dvadeset stupnjeva. Vatanen je nemirno spavao. Osjećao je kako zec kratkim dahom diše u njegovo uho. A kako mu se činilo, i životinja je bila uzbuđena.
A ono krvavo, čega se Vatanen pribojavao, dogodilo se...
Ujutro oko pet banula mu je u kuću grupa vojnika noseći svojega druga umotanog u pokrivač. Kad su upalili svjetlo i nekim vojnicima naredili da izađu iz sobe, vidjelo se što se dogodilo.
Vojnik je ležao u smrznutoj krvi. Desna mu je ruka bila gotovo odvojena od tijela. Momak je bio u nesvjestici, možda zato što je izgubio mnogo krvi. Stigao je i vojni liječnik, vodnik, povezao mu ruku i dao mu injekciju protiv tetanusa. Upalili su u dvorištu džip. Radiotelegrafist je zatražio helikopter, ali je letjelicu rezerviralo Ministarstvo vanjskih poslova, pa posada nije dobila dopuštenje da doleti ovamo. Vojnici koji su nosili ozlijeđenoga brisali su svoje okrvavljene ruke o rubove hlača.
Nesretnika su omotali pokrivačima i stavili u džip što je, tresući se po mračnoj šumi, krenuo prema najbližoj cesti. Izvana su se začuli hitci. Vatanen je izletio na dvorište i poviknuo prema mjestu odakle su se čuli pucnjevi:
- Ne pucajte u mraku...! Mogli biste nekoga pogoditi...
* * *

Kad se ujutro malo razdanilo, Vatanen se na skijama spusti u dolinu. Vojnici su mu ispripovijedali što se prošle noći zbilo.
Pred zoru je požarni zašao u šumarak da pomoću svjetla iz džepne svjetiljke razgleda medvjeđe tragove, premda mu je to stražar zabranio. Za nekoliko trenutaka stražar je opazio kako se svjetiljka utrnula, a iz šumarka se začuo stravičan vrisak, nakon kojega je zavladala tišina. Iz šatora je istrčala grupa vojnika da pomogne svojemu drugu, no iz šumarka je prema njima navalio golem medvjed s bijelim krzenim vijencem oko vrata. Bacivši na njih snijeg, nestao je u tami.
Časnici su u kući pripovijedali o tom slučaju i raspravljali što će. Bez mnogo uzbuđenja složiše se, čitav bi se rat te, dakako, i njihova vojna vježba, mogli provesti bez toga jednog vojnika. Bojnik zato odluči da se vojna vježba nastavi, kako je bilo predviđeno. Srušili su šatore oko kuće. Vojnici su na skijama otišli tiho u koloni prema jaruzi Vittumaisenoja, gdje će idućega dana stranim vojnim predstavnicima pokazati svoju vještinu.
* * *

Iz jaruge Vittumaisenoja primljen je radio-telefonski poziv. Predstavnik Ministarstva vanjskih poslova doznao je da je u dolini Laahkimakuru viđen medvjed. Još ih je obavijestio kako se strani atašei i njihove gospođe jako zanimaju za tog medvjeda.
- Htjeli bismo ga vidjeti. U početku bismo ga samo gledali, možda fotografirali ili snimili kamerom, a kasnije bismo ga uhvatili. Možete li to urediti?
Bojnik koji je s ove strane razgovarao radiotelefonom bio je protiv toga. Odgovorio im je, medvjed je opasan. Danas u cik zore gotovo je rastrgao jednoga čovjeka.
Činovnik iz Ministarstva nije htio ni čuti za takva upozorenja. Odgovorio je, potpuno je jasno da strani vojni predstavnici dobro barataju oružjem, a imaju ono najbolje. Svi su oni barem u rangu pukovnika, pa bojnik ne mora biti zabrinut.
- Ali, u Finskoj nije zimi dopušteno loviti medvjeda...! - pokušao je major.
- Svakako...! I na to smo mislili. Zato smo razgovarali s ljudima iz Ministarstva šumarstva i poljoprivrede. Dopustili su nam lov pošto smo im rekli da je medvjed nasrnuo na jednoga vašeg vojnika.
Bojnik je morao pristati. Poslao je vozila po vojne izaslanike i njihove supruge, koji će u lov na medvjeda.
Predvečer je vojničkim vozilom stiglo u jarugu Vittumaisenoja šaroliko društvo. Bili su to švedski, francuski, američki i brazilski vojni predstavnici. A pratile su ih i supruge atašea Sjedinjenih država i Švedske.
- Divno je ubijati mrke sjeverne medvjede - poveselila se upravo supruga vojnoga atašea Sjedinjenih država.
* * *

Društvo je nestrpljivo dočekalo sljedeće jutro. Morali su prespavati u dolini Laahkimakuru, odakle će na skijama u lov na medvjeda. U zapovjednikovu sobu, gdje je bio radiotelefon, smjestile su se gospođe na noćenje. Bojnik je nekako bezvoljno otišao u šator da iz njega zapovijeda vojnoj vježbi.
Gospođe su zagrijavale vodu u velikim limenim posudama za mlijeko. Vojnici su se obuvali pokraj okolske vatre i čudili poslovima što su ih zapali.
Oprali su dva velika kotla, u kojima su kuhali grašak, te ih dali gospođama da bi u njima prale donje dijelove tijela. Kotlovi su vješto bili pokriveni čistim ručnicima.
- Ogledalo i kahlicu! Dovraga, pa njih smo zaboravili - sjetio se radiotelegrafist-podnarednik.
Nevolju riješiše tako da su u sobu za gospođe unijeli muzlice. Činovnika Ministarstva vanjskih poslova zadužiše neka objasni gospođama za što će rabiti te posude. Kad ih vidješe, bile su oduševljene...!
- Gle, kako je finska vojska dobro opremljena! To su zaista praktični poljski zahodi. Kako je samo moguće da takvo što nemaju u vojskama naših zemalja?
A kad su još s vozila skinuli oba retrovizora, činovnik Ministarstva je odahnuo, jer je bilo sve u najboljemu redu, premda su okolnosti bile teške.
* * *

Ujutro su dva vojnika dobila zapovijed da moraju isprazniti muzlice što su ih u noći koristile gospođe. Odnijeli su ih iz sobe. Kad su dospjeli na dvorište, trkom su ih odnijeli daleko, na tvrdi snijeg i okrenuli ih. Bilo im je mučno, no ipak su se smijali.
- Šutite i odmah ih operite - viknuo im je major na stepenicama. - I operite ih tako dobro da im se unutrašnjost sja k’o sunce.
Medvjeđe tragove lako su pronašli. Društvo se poredalo u vrstu, a Vatanen ih je vodio. Prvi mu je pratitelj bio njegov zec, a iza njega slijedili su gospoda časnici i ostali. Vatanen je bio gotovo siguran da ovoga puta neće uspjeti... I to mu je bilo drago.
Nakon jednoga sata skijanja kolona se osula. Zapravo, to više nije bila kolona, već pojedinačne skupine. U Vatanenovoj blizini bili su samo vojni predstavnici, osim brazilskoga. Žene i ostali zaostali su negdje u daljini da skuhaju kavu.
Kad su skijali već drugi sat, uslijedilo je iznenađenje.
Stigli su do mjesta na kojemu je medvjed ranije spavao zimski san. Ali je još uvijek bio tamo. Sagradio si je brlog, te se činilo, zaspao je pod snijegom. Vatanen je došapnuo svoja zapažanja najbližemu, a ovaj je njegove riječi prenio dalje. I zec je osjetio pogibao. Skakutao je uokolo i sakrivao se između Vatanenovih nogu.
Skupina je zauzela vatreni položaj. Ostali su čekali žene i čitavu zaostalu grupu. Nakon pola sata dovukle su se oznojene gospođe. Amerikanka je na tvrdome snijegu sjela na svoje skije i zapalila cigaretu. Bila je iscrpljena, na obrazu joj se rastopila šminka što ju je nanijela oko očiju. Izgledala je jadno, drugo se ne može reći. Njezina švedska družica izgledala je nešto bolje, iako je i ona bila umorna.
Vatanen je pružio zeca Šveđanki i zamolio neka ga na trenutak pridrži. Onda se spustio prema medvjedovome brlogu. Prožeo ga je neobičan osjećaj, osjetio je da ga peče u želucu. Eto, tu leži medvjed, možda je vrlo uzbuđen. Tako nešto Vatanen nije nikad doživio, nikad nije lovio radi zabave. Sad čini upravo to, stidi se i boji. Užasnut, kriknuo je, iz petnih žila. Filmska kamera je zazujala.
Medvjed se trgnuo i skočio sa svojega ležaja, ali se odmah pribrao. Odbacio je sa sebe granje što mu je prionulo uz tijelo i pojurio na Vatanena. Ovaj ga je udario po glavi kundakom puške tako snažno da se drvo raspuknulo. Medvjed je probio lanac što su ga stvorili lovci i pojurio prema ženama. Začula su se dva hica, ali životinja nije pogođena.
Medvjed je zastao pred Šveđankom, uspravio se i kao da se začudio ženi koja je čvrsto pritisnula zeca k sebi. Onjušio ga je pa zgrabio švedsku gospođu. Ponovno je onjušio zeca i stegnuo gospođu k sebi, tako da su sad sva ta tri bića bila zagrljena u klupko. Zec i gospođa kriknuli su od užasa. Medvjed se preplašio i odbacio oboje iz svojega zagrljaja. Gospođa je odletjela kojih pet ili šest metara daleko, zec još dalje, a medvjed se dao u paničan bijeg.
Opalili su na njega nekoliko hitaca. Neki su ga sigurno pogodili, jer je strašno zatulio. Na tren se okrenuo prema svojim neprijateljima, ali je odmah produžio i bježao dalje, te im uskoro nestao s vidika.
Neki su ga vojnici pokušali slijediti, iako je to izgledalo uzaludno. Društvo se okupilo oko Šveđanke koja je histerično plakala na snijegu. Nije ni čudo da su joj nakon takvoga doživljaja upravo lile suze.
* * *

Radiovezom su dozvali terensko vozilo. Dva sata kasnije svi su ponovno stigli natrag u Laahkimakuru. Pred kolibom ih je čekao transportni helikopter, pa su damama pomogli da se uspnu. Švedska je gospođa neprestance držala zeca na rukama. Suze su joj kapale po njegovome krznu, tako da se smočilo, a onda je zeca uzela sa sobom u helikopter.
Vatanen je prosvjedovao.
- Vi ste odrastao čovjek, dajte tu zvijerku gospođi. Zar ne vidite koliko je potresena? - reče mu činovnik Ministarstva vanjskih poslova.
- Ministarstvo će vam novčano nadoknaditi štetu. Vi ih u svakoj šumi možete pronaći barem tisuću.
Vatanen nije popuštao. Gospođa mu je iz helikoptera poručila, zeca mu neće vratiti, jer bi bilo od nje nezahvalno rastati se od biča s kojim je proživjela najteže trenutke svojega života. Činovnik je uzrujano stajao ispod rotora. Trudio se posredovati, ali njegovo diplomatsko umijeće na Vatanena nije djelovalo. Njihova rasprava nikako nije vodila složnome sporazumu.
Gospođa im je dala do znanja da nipošto ne može ostaviti jadnoga zečića u toj divljini, na milost i nemilost zvijerima. K tome, barbarski Finci će ga sigurno zlostavljati.
Vatanen je predložio da se sve riješi kasnije, ako se već dama u tom trenutku ne može odvojiti od tuđega zeca.
- Dobro, pođite i vi s nama - uzdahnuo je nesretni činovnik. - No ipak vam moram reći, prokleta ste cjepidlaka.
Ostatak društva ušao je u helikopter. Teška vojna letjelica podignula se u zrak te usmjerila prema Vittumaisenoji. Tamo dolje u divljini vladao je pravi zimski rat, ali se vojni atašeji uopće nisu osvrtali na vježbu. Krenuli su iz helikoptera izravno u stožer, a finski su se vojnici uzalud trudili vikati.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Godina zeca - Arto Paasilinna Empty Re: Godina zeca - Arto Paasilinna

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 10:43 am

Godina zeca - Arto Paasilinna 121385716_537f2e7f4f89



16


VEČERA


U prostranoj sobi u Vittumaisenoji namijenjenoj vojnicima, bio je prostrt stol za svečanu večeru. Bio je zbijen od dasaka i prekriven bijelim stolnjakom. Delikatese što su se našle na njemu bile su naručene čak iz Helsinkija. Oko stola bilo je stolaca za više od dvadeset osoba. Na stolu su, između zdjela za voće i slatkiše, bile postavljene zastavice država čiji su vojni predstavnici bili nazočni. Na jednome je kraju stola zasjeo činovnik Ministarstva, a na drugome neki general iz glavnoga stožera.
Žene koje su krenule u ubojstvo medvjeda povukle su se u gostinjski dio zgrade, kako bi promijenile odjeću. Pojavile su se za stolom tek nakon što su izneseni sendviči s ribom. Vatanen je uočio da su dva stolca za generale ostala prazna. Sjeo je na jedan od njih, jer ga je mučila glad.
Činovnik ga je ljutito pogledao, ali mu nije ništa rekao. Čovjek iz glavnoga stožera koji je sjedio pokraj njega, neki general-bojnik, pozdravio ga je po vojnički.
Nudilo se bijelo vino i rosee. Vatanen je kušao rosee. Poslije predjela poslužena je nešto gušća juha, pripremljena od konzerviranih rakova. Nije bila loša.
Za večerom se razgovaralo o događajima što su se zbili toga dana. Osobito su švedska i američka gospođa morale neprestance odgovarati na mnoštvo pitanja o lovu na medvjeda. Pripovijedale su o svojim doživljajima, osobito Šveđanka. Slušatelji su se divili kad su čuli kako je gospođa bila hrabra, a njena je sreća ocijenjena kao pravo čudo. Gospođa im je govorila i o zecu na kojega su svi gotovo zaboravili. Sad su ga na brzinu potražili i predali joj ga. Ona je podignula na stol preplašenu životinjicu i stala je milovati.
- Nikad se neću rastati od tako divnoga i hrabrog stvorenja! Sigurna sam da bi i mene medvjed rastrgao, da nisam držala na rukama to slatko nevino biće.
General iz Glavnoga stožera upitao je Vatanena je li istina da je zec njegov. Vatanen mu potvrdi i još mu šapne kako gospođi neće prepustiti svojega ljubimca.
- Teško ćete ga dobiti natrag... - odgovori mu šaptom general.
Šveđanka je zecu pružila listove salate, a on ih je prestrašeno započeo jesti. Usta su mu neprestance bila u pokretu, poput mlina. Oko stola se začuše oduševljeni pokliči. Zec je večerao s ostalim lovcima... Društvo je bilo ushićeno.
Zec se prepao žamora oko sebe. Na stolnjak je, jednu za drugom, započeo praviti špekule. Nekoliko od njih palo je i u Šveđankinu juhu...! Zec je skakutao, oslobodivši se gospođinih ruku i doskakutao do sredine stola, gdje je prevrnuo upaljenu svijeću. I tamo je, između tanjura s hranom, ponovno ostavio nekoliko špekula.
Gosti su zbunjeno skočili, samo su general i Vatanen ostali sjediti. Kad je vidio kako mu se zec primiče, general je svoj tanjur s juhom stavio na koljena.
Vatanen je zgrabio zeca za uši i stavio ga na pod. Jadno se biće povuklo u kut, što je brže moglo. Gosti su ponovno sjeli, a u sobi je zavladao tajac.
Švedska se gospođa zbunila. Ljevicom je uzela list salate da joj posluži umjesto salvete, pa onda zagrabila nekoliko žlica juhe, dok nije opazila kako na površini plutaju zečji brabonjci. Još se više smela, zagledala se u svoju juhu i žlicom odgurnula izmetine na rub tanjura, kako to rade oni koji jedu kuhani grašak i žele otkloniti crna zrna. Još je jednom nervozno uzdahnula i bezuspješno pokušala nastaviti jesti juhu. No iznenada je pustila da joj žlica padne na stol, te obrisala usta listom salate i rastreseno rekla:
- Uh, kako sam rastresena... - rekla je zbunjeno. - Mogu li dobiti nov tanjur s juhom...?
Gospođi su promijenili tanjur, pažljivo su pokupili brabonjke sa stola i prostrli nov stolnjak. Zatim su poslužili vermut.
Večera je nastavljena. O lovu više nitko nije rekao ti riječi.
Gospođa nije ni dotaknula juhu što su joj je donijeli. Samo je piljila u svoj tanjur i rekla nešto svojoj susjedi za stolom. Onda je stiglo na red glavno jelo. Bilo je to upravo zečje pečenje... Koje li slučajnosti!
Jelo je bilo ukusno, no rijetko je tko uzeo još, jer je atmosfera bila napeta. Nakon što je iznesen desert, močvarne bobice s tučenim vrhnjem, gosti ustadoše od stola. Promijenjeni su stolnjaci, posluženi su kava, liker i konjak. Tek se tada promijenilo raspoloženje.
* * *

Kroz prozor se moglo vidjeti vojnike kako skijaju, sad ovamo, sad onamo. A po krajoliku, što je već utonuo u sumrak, tutnjala su terenska vozila. Gosti su s dosadom gledali kroz prozor, kao da je to televizijski ekran što ga je netko zaboravio isključiti, jer programa više nije bilo. Uskoro se spustio potpun mrak, pa je izgledalo kao da je televizor pokvaren. Slika je postajala sve tamnija, sve dok zaslon nije posve potamnio. Samo su se čuli glasovi: dozivanje vojnika, praskanje patrona, te prigušeno brujanje vozila u stožeru. A visoki su gosti unutra vodili nevažne razgovore...
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Godina zeca - Arto Paasilinna Empty Re: Godina zeca - Arto Paasilinna

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 10:43 am


Godina zeca - Arto Paasilinna 121385715_5ebb844e341c



17


POŽAR


U noći se Vatanen ispružio na podu prostorije za momčad, pokraj svojega zeca i naprtnjače. No tad mu priđe činovnik Ministarstva.
- Koliko znam... - rekao mu je - vi nipošto ne pripadate našoj skupini, gospodine Vatanen... Tako vam je ime, zar ne? Predložio bih vam da se smjesta izgubite, zajedno s vašim zecom i da se više ne pojavljujete. Bit će to najbolje rješenje za sve. Razgovarao sam sa švedskim vojnim atašeom... I on se slaže. Kako kaže, njegova gospođa neće uzeti vašega zeca, kao što je još sinoć mislila...
Vatanen ja započeo prikupljati svoje stvari.
- Čudim vam se kako ste uopće imali hrabrosti biti nazočni na svečanoj večeri. Jeste li vi to učinili namjerno? A ono biće uzmite sa sobom...! Već nam je zadalo briga da vi to ne možete shvatiti, ma koliko razmišljali o tome.
- Ali, gospođa je sama rekla kako bez zeca ne može..! - odgovori mu Vatanen.
- Dovraga i životinja! Pa baš zbog nje i imamo neprilika. Nemojte mi sad pričati što neka dama želi! Nestanite što prije. Dat ću vam sto maraka, čak i dvjesto. Sit sam te vaše igre.
Vatanen je prihvatio dvije novčanice od po stotinu maraka i zapitao:
- Trebam li što potpisati?
- Dovraga! Nestanite što prije!
* * *

Vatanen složi svoje stvari, a u naprtnjaču ugura zeca, tako da mu je iz nje virila glava. Zakoračio je prema vratima, a prije toga je pružio ruku ljutitome činovniku.
Krenuo je kojih dvije stotine metara po stazi do vojničkih šatora. Ušao je u jedan kako bi nastavio spavati. Umorni su vojnici kuhali čaj, a ponudili su i njemu. Nisu ga ništa pitali. Požarni je naložio mokre brezove kladice u čađavu poljsku peć, a te su cvilile i praskale. Pred zoru oglašena je uzbuna, no nitko nije izašao iz šatora. Netko je izvadio igraće karte. Vatanen se probudio i rekao im da će igrati za novac ako nađe protivnika.
Stavio je na pokrivač svojih dvije stotine maraka, rekavši vojnicima odakle mu novac. Šatorsko je društvo započelo igrati poker. Nakon jednoga sata novaca više nije bilo. Netko je izašao, a kad se vratio u šator ispričao je kako se sinoć neka diplomatska gospođa prejela juhe od zečjega izmeta.
Stigla je zapovijed da šatori moraju biti spremljeni u šest.
Nitko nije maknuo ni prstom. Tijekom noći došlo je do vježbe napadaja, pri čemu su vojnici u šatoru iz punoga grla vikali hura! Vježba je i dalje trajala, čulo se brujanje vozila, a onda je netko javio da je buknuo požar.
Oko devet sati Vatanen je izašao iz šatora. Bilo je još poprilično tamno, ali su se u šumi tako žestoko odvijale akcije da je njegov šatorski život morao prestati. Ali šatore još nisu rušili.
* * *

Kuća u Vittumaisenoji bila je u plamenu. Požar je možda izbio prije dva sata. Gosti koji su spavali u kući probudili su se. Prozori su pucali od pritiska zraka, a rasprsnuto staklo je padalo na snijeg. Visoki su gosti, odjeveni samo u donje rublje, ispadali sa svojim gospođama iz barake. Svi su uzbuđeno vikali. Na nebu su se rasprskavale svijetleće rakete, a na vojnu vježbu kao da su svi zaboravili.
Vatanen objesi o granu svoju naprtnjaču u kojoj je bio i zec te potrči prema zgradi. Dvorište je bilo prepuno ljudi umotanih u vunene pokrivače koji su zapomagali na nekoliko jezika. Kuća je u međuvremenu gorjela. Izgleda, požar je buknuo u kuhinji, jer se iznad nje urušio krov.
General glavnoga stožera, koji je na nogama nosio samo čarape, u metežu je zapovijedao snažnim glasom. Cupkao je s noge na nogu jer mu se snijeg topio pod čarapama. Imao je samo vojničke hlače, bluza mu je nedostala, ali su ipak svi znali da je general.
Iz gostinjskih su prostorija izašli ljudi. Među njima je bilo i žena. Vatanen je prepoznao neke od njih. Osobito švedsku gospođu koja je kroz dim istrčala na zamrznut snijeg. Bila je gola, ridala je, a njezin se lik jasno isticao ispred plamena. Bio je to zaista vrlo lijep prizor, dok je hodala po snijegu, a dva su je vojnika podupirala u hodu, prebacivši joj preko tijela vunen pokrivač. Čitava je zgrada bila u plamenu, a vojnici su pokušavali snijegom ugasiti vatru. Neki od njih je kleo jer mu se kaciga gotovo rastopila.
Na poljani je stajao helikopter, također u pogibli da ga proguta vatra. General je vikao, tražeći pilote koji bi maknuli letjelicu. Helikopteru je pritrčao neki nag čovjek, opekao je ruku na limu, ali je ipak dospio unutra. Otvorio je okno i viknuo:
- Motor je hladan. Ne mogu ga pokrenuti.
Gornji dio tijela nagoga čovjeka visio je kroz prozor, dok su iz zapaljene kuće letjele goruće iskre prema vrućemu limu letjelice, poput češera u oluji. Okno se zatvorilo tek kad je general viknuo:
- Diži se! I to smjesta.
Poluodjeveni činovnik Ministarstva trčao je po dvorištu moleći vojnike da posude obuću i šinjele. Uskoro je imao u rukama dijelove odora i čizme. Stavio ih na snijeg koji se otapao. Započeo je odijevati dame zaogrnute samo pokrivačima. Neka je od njih dobila muške gaće, neke samo čarape, a nekima su preko leđa nabacili vojničke ogrtače i bunde. S kukuljicama na glavama neke su gospođe sličile pčelinjim maticama. Da pokriju svoje bijele vratove, dame su dobile vojničke kapuljače.
Stigla im je u pomoć Šesta četa lovačkoga bataljuna. Umorno su vojnici zastali na snijegu, a neki je časnik naredio ljudima da se postave u polukrug oko zapaljene kuće. Na crvenkastome snijegu ocrtavale su se prljave skijaške odjeće, a od studeni rumeni obrazi podsjećali su na ples pod krabuljama. Činilo se kao da je lanac tihih mumija okružio čitavo to područje. Netko je zatražio šibice, a upaljač je kružio od ruke do ruke među vojnicima koji su se oslanjali na skijaške palice.
Težak je vojni helikopter pokrenut, urlik je zaparao zrak, a onda se začula tutnjava. Veliki 15-metarski rotor uzvitlao je dim. General je pogrbljen otrčao prema pilotskoj kabini, mašući rukama da helikopter uzme još putnika. Činovnik je znao što će se dogoditi, pa je poveo žene prema helikopteru spremnom da poleti. Vatanen je zgrabio naprtnjaču sa zecom što je visjela na grani i mirno mu je govorio. Životinja je bila sva izvan sebe, jer je toliko dugo bespomoćno visjela usred strke i buke.
Vatanen je zabacio naprtnjaču na rame i vratio se prema požaru. Zec je zacvilio, ali nije pobjegao. Vrpca na naprtnjači je bila tako čvrsto zategnuta da se nije ni maknuo, ma koliko se naprezao.
Činovnik Ministarstva vanjskih poslova poveo je dame ispod rotora do ulaza u letjelicu. Ulaz se otvorio, a on je u vojničku odoru odjevene gospođe gurao u stražnjice da bi lakše ušle u helikopter. Pomagali su mu pilot i radist, obojica potpuno nagi, a general je zapalio cigaretu. Vatanen je odlučio pomoći im pri utovaru. Skočio je u letjelicu i u nju podizao jednu po jednu putnicu koje su čekale u redu pred helikopterom, dok pilot zapovjednik nije rekao:
- Dovoljno. Više ne možemo uzeti ni jednog putnika. Poručniče, zatvorite vrata!
- Poručniče!
Vatanen je htio van, ali nagi ga je telegrafist zgrabio za rukav, zatvorio vrata i stavio si slušalice na uši.
- OH 226, OH 226, najavljujem vam uzlet. Naš je cilj garnizonska bolnica Sodankyla.
Na oknima helikoptera pojavile su se kapljice vode, a kad je Vatanen dlanom obrisao ono koje mu je bilo najbliže, staklo se razbistrilo i kroz njega se vidjelo kako se teške elise rotora sve brže pokreću, pa je pokrenut zrak dodatno rasplamsavao vatru. Iz kuće su se dizali desetak metara visoki plamenovi, a kovitlac što ga je potaknuo helikopter, još je jače raspirivao žar trupaca. Ti su se sad užareni rušili, tako da su na jutarnjemu svjetlu djelovali poput bengalske vatre. A onda je stroj uzletio...
* * *

General je onima u pilotskoj kabini davao znakove s tla, poput onih što ih daje osoblje na civilnim zračnim lukama. Širio je ruke, pa ih skupljao nad glavom. Oni dolje pomakli su se u stranu. Ljudi u helikopteru kao da su bili omamljeni bukom stroja. General s ramenicama počeo se naglo smanjivati, a smanjivala se i kuća u plamenu. Helikopter se uspinjao dok ga nije obasjalo sunce.
Kakva li vidika!
Vatanen je skinuo naprtnjaču, stavio je na prsa, pritisnuo zečju njuškicu o prozorsko staklo i pokazao zecu prekrasan prizor.
- Gledaj, mladiću, gledaj! - rekao je životinjici.
I zec je gledao. Drhtao je i priljubio se uz svojega gospodara. Njegove stražnje šapice spojile su se u naprtnjači kao da je zametak, pa je zaspao.
U helikopteru se upalilo jako svjetlo. Otvorila su se vrata pilotske kabine, a u prostor za putnike ušao je nag čovjek i rekao:
- Slijetjet ćemo u Sodankyla. Let će potrajati dvanaest minuta. Molim vas da ostanete mirni. Inače... Možda bi mi netko mogao posuditi nešto za obući?
Dali su mu sve što su imali. Dvadesetak putnika što su ušli u letjelicu počeše mjerkati jedan drugoga i gledati kroz prozore. Vatanen je tek sad opazio kako nasuprot njemu, između dvije dame, sjedi onaj činovnik Ministarstva. Očigledno se zbunio. Kad je i činovnik prepoznao njega, reče mu tiho i rezignirano:
- I vi ste ovdje. Mogao sam i misliti...!
Nije imao obuće i zebao je. Vatanen je izuo cipele i pružio mu ih je:
- Uzmite, samo uzmite. Nemojte se ustručavati.
Pokraj činovnika sjedila je supruga američkoga vojnog atašea. Kad je opazila zeca, pokazala ja na njega prstom i mazno rekla:
- Divno stvorenje. Kako je samo sladak! I uvijek je s vama? Smijem li ga malo pomilovati?
Helikopter je letio ravno prema suncu, ispod njega bile su snijegom pokrivene šume...
A kad bi čovjek istegnuo vrat, mogao bi u smijeru Sompija vidjeti gust dim. Iza njih ostala je pustoš, a kad su preletjeli dolinu Laahkimakuru, Vatanen je ugledao medvjeđe tragove. Blizu Sodankyla učinilo mu se da daleko dolje vidi usamljenoga putnika koji je već prošao dug put. Tragovi su mu sličili mišjim, vodili su prema istoku, a onaj koji ih je ostavio bio je posve mrk. Vatanen je napregnuto gledao prema dolje sve dok mu oči nisu zasuzile. Bio je uvjeren da je putnik njegov medvjed iz Laahkimakuru, nitko drugi.
No nije rekao ništa. Ostao je miran, samo je obrisao oči i pogladio zeca. Već se vidio dim iz Sodankyla.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Godina zeca - Arto Paasilinna Empty Re: Godina zeca - Arto Paasilinna

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 10:44 am

Godina zeca - Arto Paasilinna 121385714_0_c2838_3c0da212_XLjpg

18


HELSINKI


Helikopter se spustio na dvorište garnizonske bolnice. Bio je zaista neobičan prizor kad je na snijegom zameteno dvorište iz letjelice izašla skupina uzrujanih diplomata, odjevenih u posuđenu odjeću. Dočekao ih je liječnik i rukovao se sa svakim od njih, također i s Vatanenom. Onda su ih odveli u ambulantu, gdje su ih pregledali.
Posljednji je iz helikoptera izašao goli pilot... Najprije se šuljao iza letjelice, a kad je vidio kako je većina dama ušla u ambulantu, šmugnuo je prema najbližoj zgradi i nestao u njoj. Liječnik je naložio da mu odnesu odjeću, pa su tako riješili i njegovu nevolju.
Vatanen je sa svojim zecom i naprtnjačom sjedio u čekaonici. Donijeli su mu raznu civilnu odjeću, obuću i rublje, što je iskrcano iz kombija robne kuće Mannermaa. Na podu čekaonice naglo je rasla velika gomila odjeće, pa je svatko mogao uzeti ono što mu treba i ustanoviti da li mu pristaje.
Činovnik Ministarstva odabrao je udobne cipele i, vrativši Vatanenu natrag obuću, zahvalio na posudbi.
Vatanen je ponovno navukao svoje cipele, izašao iz čekaonice i pronašao mjesto u kombiju trgovine Mannermaa koji je krenuo u Sodankyla. Vozač je upravo slušao radijsku vijest o njihovoj pustolovini i živcirao Vatanena svojim propitkivanjima o onome što se zbilo.
* * *

Bilo mu je dosta pustolovina što su se slučile proteklih dana. Uzeo je sobu u hotelu i telefonirao ravnatelju Zadruge za uzgoj sobova u Sompiju.
- Valja nije izgorjela kuća u Laahkimakuru? - čudio se ravnatelj.
- Ne, nije izgorjela. Nego, molio bih, isplati mi troškove njene obnove. Vjerujem da je sad u boljem stanju nego ranije. Mislim da ću uskoro odavde. Tamo je bilo prilično veselo.
- Mogu zamisliti! Odmah ti donosim novac.
Zec je nešto pobolijevao. Bezvoljno je ležao u naprtnjači, a kad ga je Vatanen podigao, šumski stvor je skočio na postelju i sklopio oči.
Nazvao je veterinara i raspitivao se što bi moglo biti tom zecu? Veterinar je uskoro stigao, ali o zecu nije mogao reći ništa određeno.
- Divljim se životinjama češće događa da uginu bez posebnoga razloga - reče. - Možda je i ovo takav slučaj. Mogao bi vam pomoći samo Državni veterinarski zavod u Helsinkiju. Tamo bi mu mogli uzeti uzorak krvi. Ali samo zbog jednoga zeca zasigurno nećete na put. Osim toga, Zavod ne liječi životinje privatno.
Kako je zec prilično loše izgledao, Vatanen odluči poduzeti sve što može. Ravnatelju Zadruge za uzgoj sobova prodao je sve što mu je ostalo u kućici Laahkimakuru, skije i ostalo, pa se tada taksijem odvezao u Rovaniemi, odakle će odletjeti u Helsinki.
* * *

Na helsinškome aerodromu Seutula naručio je taksi što će ga odvesti u Državni veterinarski zavod.
Vatanen je lutao zavodskim hodnicima... Nitko na njega nije obraćao pozornost. Bio je zadovoljan što se konačno našao na mjestu gdje se nitko ne čudi što nosi zeca na rukama.
Bez poteškoća pronašao je sobu nekoga profesora istraživača. Pozvonio je, a kad se upalila zelena svjetiljčica, ušao je.
Za stolom je sjedio čovjek odjeven u prljavobijelu kutu i listao neke papire. Ustao je i pružio posjetitelju ruku, a onda mu ponudio stolac.
Vatanen mu reče kako je došao potražiti pomoć za zeca koji se razbolio.
- Kakav je taj vaš zec, boli li ga nešto? - zapita profesor i prihvati životinju rukom. - Čini se, ima neke nametnike... Možda je došao u dodir s nekom zaraženom životinjom ili je pojeo nečisto povrće.
- I to je moguće.
- Najprije ćemo mu izvaditi krv, a onda ćemo vidjeti.
Profesor mu je na žutome papiru napisao uputnicu.
- Taj vjerojatno dolazi s Ispitne postaje Evo - primjeti usput.
Vatanen kimne glavom.
Krenuo je u laboratorij. Uputnicu je pružio jednome laborantu, a taj je potražio nekoliko igala i prestrašenome zecu uzeo dva ili tri uzorka krvi. Zatim je obećao Vatanenu, nalaz će dobiti za dva sata.
Očekujući krvnu sliku, Vatanen je otišao na objed, a zeca je ostavio u laboratoriju. Za dva sata Vatanen je imao u rukama ne samo svojega zeca, već i mnogo više papira nego što ih je posjedovao ikad ranije. Neku vrstu povijesti bolesti, s kojom se vratio profesoru. Taj ga je dočekao riječima kako je odmah znao da se radi o crijevima.
- To će proći poslije dvije injekcije - utješio ga je. - Napisat ću Vam uputnicu, a vi ćete sa zecom u Ispitnu stanicu Evo...!
Zeca su cijepili, a Vatanenu su dali nekoliko ampula s lijekom za jednokratnu uporabu.
- Za danas dosta...! - reče profesor skidajući kutu. Ura je pokazivala sedamnaest sati.
- Idem prema gradu. Ako nemate auto, možete sa mnom - srdačno mu ponudi prljava kuta.
Vatanen je sjeo u vozilo, a profesor upalio motor i dovezao ga do središta grada.
- Još da vam kažem, dajite mu samo svježu vodu. Dva dana ne smije ništa jesti. Nakon toga hranit ćete ga na uobičajan način, pa će opet biti zdrav. A sad ću vas prebaciti do kolodvora. Došli ste vlakom, zar ne?
Vatanen nije mogao lagati:
- Stigao sam zrakoplovom.
Profesor se malo zbunio, ali mu je sa smiješkom odgovorio:
- Ali iz Ispitne postaje Evo niste mogli zrakoplovom...?!
- Stigao sam iz Rovaniemija, a tamo sam doputovao iz Sodankyla.
- A ne iz postaje Evo? - iznenađeno će profesor. - Morali ste doći odatle, siguran sam.
Vatanen mu je odlučio ispričati čitavu priču. Rekao je profesoru da je zec, doduše, s juga, iz obližnje Heinole. A onda mu je nastavio pripovijedati kako je sa zecom prošao čitavu Finsku, Nilsia, Ranua, Posio, Rovaniemi, Sodankyla, Sompio, pa onda opet natrag. A sad je tu. Profesor je zaustavio vozilo uz pločnik na prometnoj ulici Mannerheimintie i nije mogao vjerovati. Katkada bi tek primijetio:
- Ma, nije moguće...?! - ili - Doista?
Kad je Vatanen završio svoju neobičnu priču, profesor mu reče:
- Oprostite mi, dragi moj gospodine, ali ja vam ne mogu vjerovati ni riječi. Što ste mi to napripovijedali! Najbolje je da se vratite u Evo, a ja ću vas ujutro nazvati.
- U redu. Samo me nazovite ako mi ne vjerujete. Meni je posve svejedno.
Na uglu robne kuće Sokos neki je star i umoran sob udarao kopitom po tlu, a prastari Djed božičnjak lupkao ga je po nozi. Sob je sklopio oči, vjerojatno od boli. Oko životinje kriještala su djeca, a jedna je majka viknula:
- Jari, Jari, nemoj se penjati na soba! Dođi ovamo, Jari...! Nisi li čuo što sam ti rekla?
Vatanen se osjetio beskrajno umornim i zamolio profesora da krenu dalje.
Na kolodvoru profesor mu je rekao:
- Nego, moram uzeti našu životinju. Koji vas je to luđak uputio meni? Bolje da se vratite sami u Ispitnu postaju, a ja ću ga preuzeti preko noći i dati nekome da ga odnese u Zavod.
Vatanen ga je pokušao uvjeriti kako on nije iz postaje Evo.
- Slušajte, više se ne možete igrati, vjerujte mi što vam govorim! - reče profesor, pokušavajući mu istrgnuti zeca iz ruku.
Profesorovo vozilo zaustavilo je promet u središtu grada. Ali Vatanen je čvrsto držao svojega zeca, sjećajući se stare priče o tome kako su dvije majke vukle dijete svaka na svoju stranu. Dijete je doduše pripalo onoj koja je vukla jače, no ipak je prava majka bila ona koja je popustila. Ovaj je put popustio Vatanen i rekao:
- Imam prijedlog. Nazvat ću veterinara u Sodankyla. Onda ćete mi zacijelo povjerovati. Troškove telefonskog razgovora plaćam ja.
Profesor je na trenutak razmislio:
- U redu. Stanujem u Kruununhaki. Možete mu telefonirati iz mojega stana. Ipak, još uvijek ne mogu vjerovati ono što ste mi ispripovijedali. Vidjet ćete da životinje nisu igračke. Ja ih volim, dragi moj gospodine. I ne bih ih mogao povjeriti bilo kome.
- Pa ipak radite pokuse na njima!
- To je znanost. Uostalom, to se vas ne tiče. To je ipak moj posao.
Telefonirali su.
Veterinar iz općine Sodankyla potvrdio je Vatanenovu priču, kako je ujutro u hotelu pregledao nekoga zeca. Samo se čudio koliko je brzo Vatanen stigao čak u Helsinki.
Profesor je polako spustio slušalicu, gledajući Vatanena u čudu. A kad ga je taj upitao koliko stoji telefonski razgovor s Laponijom, ovaj ga uopće nije čuo. Tek mu je rekao:
- Htio bih još jedanput čuti čitavu priču. Pripremit ću sendviče... Ne žuri vam se, zar ne?
- Ne, uopće mi se ne žuri.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Godina zeca - Arto Paasilinna Empty Re: Godina zeca - Arto Paasilinna

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 10:44 am

Godina zeca - Arto Paasilinna 121385713_Mainauim_April2010_BSchulz_14052010_1




19


MAMURLUK


Vatanen se probudio ležeći na podu, umotan u sag. U želucu mu je klokotala gorka tekućina, dizala se prema grlu i ustima, bilo mu je mučno. Nije se usudio otvoriti oči, niti je išta mogao slušati... Ipak je čuo šumove, lupkanja, zvižduke. Ponovno ga je mučila žuč.
I dalje je ležao mirno, znajući, povraćat će ako se samo malo pomakne. Nije se usudio ni pokrenuti ruku da dodirne čelo, ali je i bez te kretnje osjećao kako mu po njemu izbijaju graške znoja.
Onda je osjetio neki smrad. Pokrenuo je svoj odebljali jezik i dotaknuo ljepljivo nepce.
Srce? Učinilo mu se da kuca, istina, ponešto neobično. Udaralo je lijeno poput pospanoga vratara koji ne zna kako će provesti radno vrijeme. No tad se njegov ritam postupno ubrzao, nekoliko je puta poskočilo kao da će iskočiti iz prsiju. Potom je na trenutak zastalo, pa bi opet za nekoliko sekundi načinilo nekoliko otkucaja, sve dok se ponovno nije ulijenilo. Vatanen se morao čvrsto uhvatiti za rub saga, činilo mu se, pod njim se zaljuljao pod, a kapljice znoja curile su mu po vratu. Iznenada mu je postalo vruće, a sag kao da je stisnuo njegovo oznojeno tijelo.
Kad bih se samo usudio otvoriti oči... Ili, barem samo jedno oko, pomisli Vatanen... Ali se nije usudio. Već i pomisao na to bila je velika hrabrost. Trudio se da još odspava. Da mogu barem spavati do smrti, razmišljao je.
A možda je već umro? Ta ga je pomisao zabavljala, ali se odmah prestao smijati jer mu se u ustima pojavila žuč, pa se morao napregnuti da je potisne.
Pokušao je razmišljati i prisjetiti se, što se zapravo dogodilo s njim...?
Nije imao uporišta za takvo razmišljanje jer su se mnoge stvari ispreplitale... Mozak mu nije mogao temeljito obuhvatiti cjelinu koja bi bila rezultat njegovoga premišljanja.
* * *

Zapravo mu se učinilo vrlo smiješnim tražiti neki smisao. Ono što mu je bilo smiješno, bilo je maglovito, ali svakako izvanredno komično. A kad je pokušao shvatiti taj rijedak osjećaj zadovoljstva, odmah mu se smrknulo jer je za to imao više nego dovoljno razloga.
Sve što mu je prošlo kroz glavu kao da se rastopilo, kao da je nekako otkliznulo... Vatanen je odjedanput imao dojam da je kraj svemu, da mu se glava odvojila od tijela. To mu se učinilo smiješnim, ali nakon kratkoga vremena odlučio je razmišljati o nečemu praktičnom.
Koje bi godišnje doba moglo sad biti? O tome bi možda bilo vrijedno razmisliti, maleno zastranjivanje, ali ipak nešto praktično. Dakle, u kojem smo dobu godine? Može li se tome čovjek domisliti, ako se potrudi?
Polako je otvorio oči. Usredotočio se na pitanje godišnje dobi, a onda je učinio nešto što nije želio, ali što nije bilo loše. Njegove su mu dotad zalijepljene vjeđe odjednom propustile pogled na dio zida blizu stropa, na velik prozor sa šest okana, dolje četiri manja i gore dva veča, te s jednim lukom. Svijetla je ta soba, zaključi Vatanen, pa ponovno sklopi oči.
Proljeće? Bilo bi zanimljivo, nekako blisko i drago... No zašto ne jesen ili siječanj? Ne, nije siječanj, ne može biti...! A ni ljeto. Sjetio se zečića, velikoga zeca, njegovoga vlastitog. I onda je pomislio na jesen. Nakon nje došao je Božić, a sad je bio gotovo uvjeren da je nastupilo proljeće, najvjerojatnije ožujak.
Ali, nakon poduljega razmišljanja, učinilo mu se da ipak nije u pravu... Prije bi bio konac zime, učinilo mu se vjerojatnijim...
* * *

Tada mu se opet dignuo želudac. Vatanen je stisnuo zube da bi zadržao gadljivu tekućinu. Oslobodio se saga i na podu ugledao još dva spavača. Napipao je ispred sebe vrata toaleta i nagrnuo unutra.
Tekućina što ju je imao u želucu pljusnula je u zahodsku školjku. Po bradi mu se cijedila slina, oči su mu iskočile iz šupljina... Želudac mu se stisnuo poput kravine posteljice i djelovao kao da se na silu pokušava probiti između ranjenih usnica. Srce mu je lupalo, a njega je obuzela omaglica.
Onda mu je iznenada prestalo gađenje. Poput osvježavajućega tuša Vatanen je primio slatku spoznaju svih pobjedničkih sila svojega organizma. Podignuo je zakrvavljen pogled prema zahodskome zrcalu i zapiljio se u svoj lik. Kao da je ugledao sliku istrgnutu iz nekoga pornografskog časopisa...!
Vatanen se umio, svukao gornji dio odjeće te se pod pazuhom obrisao mokrim ručnikom.
U džepu je pronašao češalj, počešljao se, a na češlju mu je ostao poveći pramen kose. Odstranio ga je krutim prstima tako da su popucali zupci i bacio ga u zahodsku školjku. Nekoliko je puta isplahnuo usta i onda povukao vodu da svu tu nečist isplahne u odvod. Kad je otvorio zahodska vrata i vratio se u sobu, zaprepašteno je pomislio da bi sad mogao biti Božić... No ono što se zbilo u posljednje vrijeme još je bilo zavijeno u tamu.
Prostorija je bila malena i uredna. Očigledno zubarska ordinacija...?! Kromirani stolovi i bušilice blještali su na sunčanom svjetlu, što je obilno dopiralo izvana.
Vatanen sjedne na fotelju postavljenu uz zid i zagleda se u dvoje ljudi koji su također bili u toj neobičnoj prostoriji.
Bili su to mlada žena i muškarac srednje dobi. Oboje su već ustali i slagali uz zid tapecirane jastuke što su ih koristili za spavanje. Vatanen ih pozdravi. Oboje su mu se činili nekako poznati, no ipak su mu istodobno bili i strani. Nije ih se usudio pitati, što tu rade i tko su zapravo... Mislio je da će vremenom doznati sve što ga zanima.
Djevojka, zapravo mlada žena, rekla mu je da sad valja platiti 480 maraka, kako bi taksist mogao dalje. Vatanen je opipao stražnji džep svojih hlača, ali novčanika nije bilo. Djevojka ga je pronašla u svojoj torbici i pružila mu. U novčarci je bio podebeo svežanj novčanica, oko dvije tisuće maraka. Vatanen je odbrojio pet stotina i pružio ih djevojci. A ona novac doda taksistu, koji joj zahvali i vrati dvadeset maraka. Taj je, dakle, taksi šofer, pomisli Vatanen.
- Sretno! - reče vozač. - Bila je ugodna vožnja.
- Uzmi - reče djevojka Vatanenu, ponudivši mu iz svoje torbice crvene vitaminske tablete. - Dobre su, samo ih mirno progutaj.
Vatanen je sad dospio upitati gdje je njegov zec.
- Ne brini za njega, u Helsinkiju je, kod nekoga profesora. Kod njega je još od prije Božića, a dogovoreno je da će biti i do Nove godine.
- Prije Božića? Zar je već prošao?
- Dakako, zar si zaboravio?
- Ne mogu se sjetiti... Kao da sam se malo napio?
- Ne bih rekla baš malo... - napomene djevojka ozbiljno.
- I meni se čini. A tko si ti?
- Leila. Barem bi se toga mogao sjetiti.
Vatanen je razmišljao. Naravno, bila je to Leila... Da, da, zaista, Leila. Ali, koja Leila? Vatanen se više nije usudio pitati...
- Dakako da te se sjećam... - reče joj. - Ne moraš se odmah ljutiti. Ali bio sam tako mamuran, da mi pamćenje ne funkcionira kako valja. Zacijelo sam pio danima, a to baš i nije moj običaj.
- Imao si trovanje alkoholom, a sad to mora prestati.
Vatanen se postidi. Izbjegavao je djevojčin pogled, a ta mu se učinila čak i previše otvorenom i čestitom. Zurio je u pod, pogled mu je lutao uokolo, a onda mu je sinula ideja.
- Što misliš da pođemo u gostionicu i popijemo hladno pivo?
Djevojka je kimnula glavom pa su krenuli.
* * *

Zavojite su stube spajale tri polukata i šest polukatova. Vatanen se podupirao o ogradu, stubište mu je plesalo pred očima, a s druge ga je strane podupirala djevojka.
Sjalo je blještavo zimsko sunce. Na ulicama je ležao svjež snijeg... Oči su ga boljele od prejakoga svjetla, ali ga je osvježio oštar zrak. Vatanen rukom zaštiti oči i reče:
- Čovječja ribica se upravo izvlači iz spilje.
- Što kažeš? - upita djevojka...
- Ništa. Povedi me nekamo... - odvrati Vatanen.
Vodila ga je kroz grad. Promatrao je zgrade, vozila, pokušavajući prepoznati okolicu. Koji je to dio Helsinkija? Vallila? Katajanokka? Kruununhaka ne može biti. Stigli su do neke rijeke... Možda to uopće nije Helsinki nego Porvoo? Ne, nije ni taj grad, jer i njega je dobro poznavao.
Vatanen je promatrao prolaznike, motreči ih u nadi da će nekoga od njih prepoznati, da će mu u susret doći neki poznanik i pomoći mu da se snađe.
Prešli su preko mosta, a odmah s druge strane bilo je njihovo odredište, malena gostionica. Prostorija je izgledala uredno, ali Vatanen nije mogao povjerovati da je otvorena tako rano ujutro. Rekao je to djevojci, a ona mu odgovori da je već poslije podne i da je posve smušen.
Vatanen letimično pogleda jelovnik. Pogled mu bio prazan, na jelo se nije usudio ni pomisliti. Djevojka mu je naručila hladno pivo, a sebi voćni sok. Vatanen je pio malenim gutljajima. Okus piva mu je bio odvratan, ali ga je njegov miris osvježavao. Prvi su mu gutljaji uskomešali želudac, pa je malko pričekao da vidi što će se dalje dogoditi.
Djevojka ga je gledala kako u sebi vodi tihu bitku.
A onda je mamurluka odjednom nestalo. Učinilo je to pivo...! Vatanen je dobio volju za jelom. Postao je drugi čovjek, novi Vatanen.
* * *

Počeo se prisjećati što mu se dogodilo. Koliko se sjetio, ostavio je zeca u profesorovome stanu u Kruununhaki, pa je onda svratio nešto popiti, premda se tijekom pola godine odviknuo od alkohola. Pio je mnogo i razveselio se. Njegovo se sjećanje završavalo s početnim stupnjem pijanstva. Dalje se nije više ničega sjećao, već mu je djevojka ispripovijedala što se zbivalo.
Njezina je pripovijest bila duga i zamršena poput njegovih pustolovina. Osam dana i noći lutao je po raznim mjestima južne Finske. Na tom je putu počinio razne nepodopštine.
Onda je zapitao djevojku kako se zove grad u kojemu trenutno borave.
- Turku - odgovorila mu je.
- Vidi ti to...?! - iznenadi se Vatanene. - Čudi me što ga nisam prepoznao... Nekako mi je ipak bio poznat, kad smo prelazili preko mosta. U tom sam gradu bio desetak puta, ali me sad zabliještilo sunce.
Dok mu je djevojka pripovijedala o njegovome lutanju, slagao je u sebi jednu dionicu za drugom. Počelo je s Helsinkijem, gdje je Vatanenovo pijanstvo trajalo dva puna dana. Dospio se s nekim posvađati, odveli su ga na policijsku postaju, ali su ga uskoro pustili. Onda je sreo tu djevojku, pa su zajedno otišli u Keravu, a u njoj se događalo svašta. Vatanen je čak dospio pod vlak, koji ga je gurao dvadesetak metara. Srećom, zaradio je tek nekoliko modrica.
U Keravi je kupio bicikl, a onda ga je netko u pijanstvu uvrijedio, pa je bijesno odjurio prema Riihimakiju, dok ga je djevojka pratila taksijem. Ali do svojega odredišta ipak nije stigao jer se umiješala prometna policija. Stavili su mu bicikl u prtljažnik svojega automobila, a njega povezli u Riihimaki. Tamo je prodao bicikl u bescjenje, a za utržak kupio srećke. Na lutriji je dobio stereo-uređaj, kožnu torbu, olovku, puceta za košulju, garnituru nalivpera i tri bilježnice kožnih korica. Onda je sve to prodao, pa je došao na ideju da se autobusom odveze u gradić Turenki.
To se i dogodilo.
U Turenkiju su prespavali na nekakvome seoskom imanju. Vatanen je tamo proveo tri dana, zapravo do Badnjaka. I čitavo je vrijeme samo pio, a prema djevojčinom mišljenju, bio je fizički i psihički rastrojen.
Iz Turenkija su pošli u Janakkalu, proslaviti Božić s njenim roditeljima. Vatanen je svakome od njenih kupio lijep dar, majci barometar, ocu lijepu zbirku lula, starijoj sestri naprtnjaču, a mlađoj ksilofon. Na Badnjak je Vatanenovo ponašanje bilo uzorno. Čitava ga je obitelj slušala sa zanimanjem, a otac je iz komode izvadio bocu najboljega konjaka, pa su na kraju sve to popili. Vatanen im je o ponoći održao govor i poljubio mamu između dojki, ali se nitko nije ljutio.
U božičnoj je noći Vatanen iznenada rekao kako mora u bolnicu. Ali tamo nisu stigli, već su taksijem otputovali u Tammisaari, gdje se Vatanen te božične noći neuspješno pokušao okupati u moru. Ostatak te noći prespavali su u taksiju, što ih je vrlo mnogo stajalo.
Još su posjetili Salo i Hanko, a tamo se nije dogodilo ništa neobično. Sad su u Turkuu. Vatanen je u taj grad stigao noću, a onda nazivao sve moguće zubare da zamoli pomoć. Jedan je od njih pristao. Taksist iz Hanka prespavao je s njima u Turkuu. Za čitavo to vrijeme djevojka je odano pratila Vatanena, pa se on sad čudio:
- Kako si uopće imala vremena?
- Božični dopust, dragi.
Dragi? Vatanen ju pogleda drugim očima. U njemu poraste zanimanje za nju. Kakav je, zapravo, njihov međusobni odnos?
Djevojka je djelovala svježe, no upravo mu je to pobudilo sumnju. Kako je tako zgodna djevojka mogla trpjeti njegova ludovanja? Zar ju je on, smrdljiv pijanac, zaveo? Jedva je u to mogao povjerovati, već zato što se, prema njenim riječima, čitavo vrijeme ponašao odvratno.
Osim toga, djevojka je bila zaručena, opazio je Vatanen. Na ruci joj je sjao prsten, tako jeftin kakav Vatanen nikad ne bi kupio ženi kao što je ova. Na trenutak je pomislio, između njega i njegove pratilice će se možda dogodilo nešto lijepo... Ali mu je pogled na taj bijedan, glup prsten, otjerao takve misli.
Bilo mu je teško što je sam, čak mu je i zec bio u Helsinkiju. Odjednom osjeti veliku želju da ga vidi.
- Trebao bih poći po zeca - reče Vatanen i pogleda djevojku. - Kako vidim, prema prstenu što ga nosiš, ti si zaručena. Iskreno rečeno, imaš prilično prostački prsten.
Vatanen je teško uzdahnuo.
- Jesam, zaručena sam. Pogodi s kim? - upitala ga je i pogledala mu u oči.
- Valjda s kakvim ekonomskim tehničarem... Nemoj se ljutiti, ali to me uopće ne zanima.
- Nisam. Pogađaj još jednom.
- Pogodi ti s kim sam ja - otresao se Vatanen na djevojku.
- Znam - rekla je. - Ali sad ti pogađaš tko je moj zaručnik...!
- Nemoj me mučiti - odvrati Vatanen. - Moram prikupiti svoje krpice i nestati. Molim te, nazovi kolodvor i pitaj kad imam vlak. Umoran sam.
- Ipak ću ti reći... - nastavi djevojka. - Moj zaručnik si ti. Zaručio si se sa mnom.
Vatanen je čuo svaku pojedinu riječ, ali ih nije odmah shvatio. Najprije ju je pogledao u oči, onda je svrnuo pogled na stolnjak, pa zirnuo kroz prozor, osmotrio pod, te na koncu odmjerio konobaricu. Ta mu je donijela još dvije čaše pića što su ga upravo pili.
Sjedili su u grobnoj tišini.
- Je li to istina? - Vatanen napokon prekine šutnju.
Djevojka kimne glavom, baš se tako dogodilo. Vatanen ju je zaprosio već u Keravi, a ona je pristala u Turenkiju, pojasnila je. U Hankuu su kupili prsten. Trgovine su već bile zatvorene pa nisu mogli kupiti bolji prsten, već su ovaj otkupili od jedanaestgodišnje kćeri vozača taksija. “To je nikalj, pozlaćeni nikalj”, rekla im je djevojčica sigurnim glasom.
- Tako? - upita Vatanen.
- Da, upravo tako.
- Onda ćemo se vjenčati - zaključi Vatanen.
- To mi ponavljaš već nekoliko dana. Tako smo se i dogovorili.
Bio je to velik Vatanenov obrat. Zec je nestao, a umjesto njega stvorila se žena. Leila... Poprilično mlada, čak lijepa. Vatanenovo je tijelo prožeo osjećaj sreće i snage...! Uz sebe je imao mladu, zdravu i energičnu ženu! Pogledao ju je pobliže.
Sad ju je spoznao malo bolje. Ruke su joj bile lijepe, prsti dugački. Vatanen ih je privukao k sebi, stisnuo ih kao za pokus. Dobro, jako dobro. Lice joj je bilo privlačno, najljepši joj je bio nos, oči plavosive, prilično velike, ni traga rumenila, trepavice dugačke... Vrlo dobro! Usta su joj bila velika, zubi zdravi, izvrsno!
- Donesi mi, molim te, današnje novine... - zamoli je Vatanen.
Novine mu zapravo nisu trebale, ali ju je htio vidjeti dok hoda i kako će izgledati uspravljena. I ocijeniti je cjelovito, kad ustane od stola. Ostala je, a njezin je stas zadovoljio Vatanena. Kad se okrenula, kosa joj je dražesno zalepršala nad stolom.
Do sada, reklo bi se, sve kako treba, zadovoljno zaključi Vatanen.
Krenula je prema polici s novinama. Odmah se vidjelo da su joj stas i lik izvrsni, možda najbolje od svega. Vatanenovo srce je radosno zaigralo. A kad se vratila k stolu, obratio je pažnju na struk koji se njihao poput fregate. Fantastično! Izvanredno!
Vatanen odloži novine i uhvati je za ruku...
- Ja sam već oženjen... - reče joj.
- U tom si slučaju bigamistički zaručen - odgovorila mu je.
Činilo se da joj je to svejedno.
- Znala si?
- Znam sve o tebi. Slušam te već osam dana i noći. Niti ne slutiš kako te dobro poznajem. Potrudit ću se da se vjenčamo, a ti ćeš se preseliti k meni, pa ćemo živjeti zajedno.
- Žena mi neće dati razvod... - primijeti Vatanen. Ta svoju je ženu dobro poznavao...!
- Hoće. Ja sam pravnica - reče djevojka.
- Ali najprije mi moraš dati neograničeno punomoćje da te branim, jer si u Helsinkiju izbatinao tajnika Konzervativne mladeži. I to poprilično jako. Preuzet ću tvoj slučaj. Vjerujem da ti ipak neće suditi, jer ti je sve to bilo prvi put.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Godina zeca - Arto Paasilinna Empty Re: Godina zeca - Arto Paasilinna

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 10:44 am


Godina zeca - Arto Paasilinna 121385712_18467_original



20


PONIŽENJE


Vatanen se bacio u bljuzgavicu. U blizini je odjeknuo prasak lovačke puške. Onda još jedan. Sačma se osula po granama omorike, ali se Vatanen nije usudio ni pomaknuti. Začuo je tih podsmješljiv razgovor pijanih ljudi.
- Vraga, dobro smo mu potprašili.
- Tko zna. Možda je pogođen.
Žamor se udaljavao, ali se Vatanen nije usudio ustati i pobjeći.
Položaj mu je bio poprilično jadan. Zec, što su ga lovila dva lovačka psa, jurio je glavom bez obzira po šumama Karjalohje, a Vatanen se skrivao iza humka da spasi život.
Kako je dospio u tu nepriliku?
* * *

Vatanen se o Novoj godini vratio s Leilom iz Turkua u Helsinki. Nakon blagdana djevojka je morala na posao.
Vatanen joj je potpisao neograničeno punomoćje i proboravio kod nje nekoliko tjedana, sve dok se nije pogodio kako će u Karjalohji obnavljati neku ladanjsku kuću. Bio je u njoj zajedno sa svojim zecom. Trebalo je promijeniti tapete i urediti saunu, zgodna prilika da nešto zaradi preko zime.
Sad je bila veljača. Sinoć je u susjednu kuću pristigla bučna gomila da nešto proslavi. Zagrijali su saunu i divljali čitave noći. Nagi muškarci, pa čak i žene, trčali su po zamrznutome jezeru. Pijani su poput krušaka padali na ledu. Čitave se noći čulo paljenje i bučenje automobila, a na dvorištu je gorjelo svjetlo. Vjerojatno su nabavili još alkoholnoga pića i pozvali još gostiju. Na terasi se govorilo o opasnosti komunizma u Finskoj i posvuda u slobodnome svijetu.
U međuvremenu su se ti bučni susjedi stigli i potući...
Čitavu noć Vatanen nije ni oka sklopio. I zec se uznemirio. Zidovi i strop Vatanenove sobe bili su stalno osvjetljavani automobilskim svjetlima, a to ga je uzrujavalo. Tek oko pet ujutro u susjednoj se kući postupno stišalo divljanje, pa Vatanena više nitko nije ometao ni uznemiravao.
Oko podneva su se susjedi polako budili. Mamurno je društvo pripovijedalo kako će danas opet zagrijati saunu. Vjerojatno su potrošili čitavu zalihu drva, a čini se da je nestalo i votke, pa su poslali dva čovjeka u susjednu kuću da nabave što im treba.
- Rado bismo posudili drva za loženje, a trebali bismo i nešto pića - rekli su.
Vatanen nije imao ni drva, niti pića. Osim toga, nije se baš trudio biti ljubazan prema noćnim bukačima. Pokazao im je uljnu peć i rekao da drva nema, jer upravo preuređuje saunu.
- Ali, čovječe dragi, drvo se mora pronaći, jer hoćemo u saunu - reče jedan od njih. - Evo, tu ti je stotinjarka. Hajde, mladiću, nabavi gorivo.
Vatanen je zanijekao glavom.
- Taj je poprilično drzak - rekao je drugi, bacio na stol još jednu stotinjarku i povikao:
- Negdje ga moramo pronaći! Raspilit ćemo tu ogradu na verandi, pilu valjda imaš! Nemoj vrtjeti glavom, platit ćemo ti!
Vatanen je odbio demolirati kuću za volju tih ljudi, ali ga nisu poslušali. Samo su mu na stol bacili još stotinu maraka i rekli kako će drvo potražiti sami. Vatanen je smotao novčanice, pa ih gurnuo u džepić na košulji jednoga od te dvojice. Onda ih je istjerao.
- Neka te vrag odnese, baš si ti neki čudan tip...! - odmjeriše mu oni.
Vatanen ih je izgurao na verandu i zalupio vrata za njima. Ljudi su mu kucali, ali kako im nije otvarao, jedan je od njih udario nogom ogradu. Ta se raspuknula, pa su stali ushićeno udarali po njoj sve dok se nije srušila. Onda su je razdragano vukli prema susjedovom zemljištu. Vatanen je dotrčao na dvorište da ih spriječi, ali su ta dvojica već bila na susjedovom zemljištu.
- Tako se to radi u zajednici - podrugne mu se jedan. - Drugim riječima, takav ti je običaj u industriji i trgovini. Ono što ne možeš kupiti novcem, uzmeš silom.
Vatanen je stajao na međi dvaju posjeda. Ogorčeno je promatrao kako kod susjeda cijepaju ogradu verande da bi njome ložili saunu. Iz kuće je izašlo desetak pripitih ljudi, da se dobro zabave vrijeđajući Vatanena. Netko se odvezao automobilom, a ostali su dovikivali neka im dopremi obilatu zalihu pića.
Ljut poput tigra, Vatanen je prekoračio granicu posjeda, pitajući se tko je vlasnik susjedne kuće.
Ogradu su iscijepali. Uspravio se neki debeljko rumena obraza, koji je upravo odložio sjekiru.
- Slušaj ti, prijane, vlasnik te vile je tako velika zvjerka, da bi za tebe bilo najbolje maknuti se dok si živ i zdrav. Sad sam tu ja gazda i reći ću dečkima da ti pokažu put.
- Neću ja nikamo dok se to ne riješi - mirno će Vatanen.
Čovjek je pohitao u kuću, odmah se vratio s lovačkom puškom, nabio je na stubama i usmjerio na Vatanenova prsa. Smrdio je po alkoholu.
Iznenada netko udari Vatanena straga i on padne. Na dvorištu se zaori podrugljiv grohot. Onda ga opet netko udari sa strane.
Vatanen je ustao, neke mu žene bace u oči mokar snijeg pomiješan s pijeskom, a odostrag ga udariše šakom u leđa. Nije mu bilo druge nego uzmaknuti. Dok se povlačio u svoju kuću pratili su ga urlici i smijeh. Netko je rekao da su možda otišli predaleko, ali većina je smatrala drukčije.
- Neka ga vrag nosi! Taj se tako uplašio da nas neće ni prijaviti policiji. Zaplašili smo ga nasmrt, pa će se sada sve stišati. Baš tako, no najprije pođimo dobro zagrijati saunu. Na posao, dečki!
* * *

Može se misliti koliko je Vatanen bio bijesan nakon tog događaja. Uzeo je zeca na ruke i krenuo na zaleđeno more, u nadi da će mu šetnja po zaleđenome tjesnacu ipak razbistriti misli i smiriti ga. Do obale je bilo oko kilometar puta.
Kad je stigao na pola puta, bukači su na njega pustili dva psa. Opazili su Vatanenovoga zeca.
- Drži ga! Drži ga! - huškali su pse.
A ti su lajući pohitali za Vatanenom. Zec je skočio na tlo i uhvatio maglu. Psi su pak, opazivši kako im uteče lovina, zalajali još jače. Njihove su debele šape klizile po ledu kad su pretekli Vatanena, da bi se ubrzo izgubili u šumi na obali.
Vatanen je trčao za psima do poluotoka, razmišljajući kako spasiti svojega zeca. Sad bi mu trebala lovačka puška, ali je ona visjela na klinu u Laahkima.
Iz vile je na led dotrčala još nekolicina s oružjem u rukama. Vikali su, huškajući pse što su ih pustili s lanca. Led se njihao pod njihovom težinom. Vatanen se skrio u šumu, a ljudi su pucali u njegovome smjeru. Upravo je sad ležao u bljuzgavici i slušao njihov prijeteći razgovor.
Zec je već bio daleko, psi također. Zavijali su, potjera je još trajala, ali je zec bio živ.
Taj divljački lov mora prestati, pomisli Vatanen, ali nije znao kako ga prekinuti. Kako je samo moguće da uopće ima takvih ljudi? Kakav im to užitak pruža nasilje koje tako barbarski ponižava čovjeka?
Jadan je zec trčao u krugu. Psi su bili sve bliže. Iznenada je izronio između drveća, a kad je opazio Vatanena skočio mu je na krilo. Iz njegovih je usta prokapalo nekoliko kapi svijetlocrvene krvi. Lavež pasa postao je sve glasniji.
Vatanen je znao da će ga psi rastrgnuti, bude li u rukama držao zeca. No hoće li žrtvovati toga dragog dugouška da se sam spasi?
Ne, nipošto. Stidio se već i same pomisli na to. Vatanen pohita na najviši humak, obrastao kržljavim borovima. Hitro se uspeo na stablo, držeći zeca pod pazuhom. Bilo mu je teško penjati se. Na kori su ostali tragovi zečje dlake, no uspio je.
U tom su trenutku psi već stigli. Njuškali su zečje tragove i uskoro otkrili stablo. Uprli su se o deblo prednjim šapama i bijesno zavijali. Psi su izgrebli dio kore, a zec se tresao od straha pod Vatanenovim pazuhom. Ponovno su se začuli glasovi pijanaca, a uskoro su se petorica našla ispod stabla.
Zazviždali su psima da ih smire.
- Dakle, klipan se popeo na stablo...! - reče jedan.
Neprestano su vikali. Netko je nogom udario deblo, a drugi je zanjihao granu kako bi Vatanen pao.
- Izgleda da se gadno prestrašio! Hajde, dobaci mi zeca kako ga ne bismo gađali dok ti je u ruci.
- Opali ti po stablu, samo opali! Bit će to prava stvar. Nitko neće povjerovati da je Karlsson upucao zeca na stablu.
- A istodobno i tu propalicu!
Zabavi nije bilo kraja. Stablo se treslo, a psi zavijali i mahali repovima. Vatanen je bio toliko bijesan da su mu se potekle suze. Netko od progonitelja je to zamijetio.
- Pustimo tog seronju neka slini - rekao je bahato. - Za danas je dosta zabave... Ostavit ćemo mu pse još sat, kako bi gad znao što se pristoji. Hajdemo, sauna je već sigurno topla.
Izgubili su se. Psi su stražarili pod stablom i lajali. Vatanenu je išlo na povraćanje.
* * *

Nešto prije sumraka netko je zviždukom dozvao pse koji su nerado otišli. Vatanen je osjetio vrtoglavicu, a zec se još uvijek tresao.
Iste se večeri Vatanen vratio u Helsinki. Najprije je htio policiji podnijeti prijavu, ali ipak nije. A Leili je rekao:
- Idem na sjever, u kolibu Laahkima. Jug mi se više ne dopada.
I tako je ponovno otišao na sjever.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Godina zeca - Arto Paasilinna Empty Re: Godina zeca - Arto Paasilinna

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 10:45 am


Godina zeca - Arto Paasilinna 121385708_eb7d7bee68b36d92dd313af8e2c39801



21


POSJET


Stiglo je proljeće. Na čistome zraku sjeverne Finske život je protjecao ugodno. Vatanen se ponovno zaposlio, ovaj put kod jednoga uzgajivača sobova. Trebao je rušiti stabla kojima će ograditi tor za stoku. Posao mu nije bio pretežak i omogućavao mu je slobodu. I njegov je zec uživao u prirodi i posvuda ostavljao svoje tragove.
Leila mu je pisala. Ponekad bi od nje primio čak i dva pisma odjedanput, jer je njegov dom u Laahkimakuru listonoša obilazio svaki drugi tjedan. Leilina su pisma bila kratke žarke poruke i Vatanen ih je rado čitao. Ali je na njih rijetko odgovarao, tek je pazio da održava njenu zagrijanost. Leila je htjela da Vatanen napusti Laponiju i vrati se među ljude, ali on još nije čvrsto odlučio. Nije bio oduševljen jugom, bolje reći, nije bio oduševljen gradskim običajima.
* * *

Posljednjega tjedna u ožujku način života u dolini Laahkimakuru uvelike se promijenio.
Medvjed je ustao iz svojega brloga još ujesen, a možda nije ni pošteno prespavao zimski san nakon onoga događaja, što se zbio nekoliko tjedana uoči Božića. Ponovno je lutao dolinom. Vatanen je opazio, medvjed je usmrtio nekoliko sobova jer je, kako se činilo prema tragovima u dubokome snijegu, teško pronalazio hranu. Noću je običavao njuškati oko njegove kuće, mokrio je po njoj, a za ožujskih noći razdraženo je mumljao.
Vatanena, koji je spavao s druge strane zida, uznemiravala su ta medvjedova lutanja. Kad bi s druge strane zida začuo zvijer, više nije mogao zaspati. Osjećao se poput ribe uhvaćene u vršu, oko koje kruži štuka golemih ralja.
Razum mu je govorio da medvjed neće napasti čovjeka... Ali se katkad može dogoditi nešto, što nema veze s razumom.
Naime, jedne je noći medvjed gurnuo prozor zajedno s okvirom, proturio je gornji dio tijela u kolibu i onjušio topao sobni zrak. Te je noći bio uštap. Medvjedovo je tijelo ispunilo gotovo čitav prozorski otvor. Zec je skočio cvileči na Vatanenovu postelju i skrio mu se iza leđa. Vatanen se gotovo skamenio. Bilo mu je zaista biti ili ne biti.
Medvjed je njuškom dodirnuo hranu na stolu. Bili su to ostaci večere, sušena sobovina, kruh, maslac, tuba koncentrata rajčice i još ponešto. Na mjesečini je Vatanen opazio kako to medvjed vješto trpa u gubicu. Šuškao je papirima, a onda se začulo kako mljacka. Kako je samo bio spretan! Sve je brzo smazao, a onda se povukao u dvorište.
Kad se vratio, bio je još smjeliji. Ovoga je puta otkrio tubu rajčice. Umješno ju je podignuo šapama i začuđeno je promatrao. Činilo se da ga je zanimao miris, ali nije dokučio kako doprijeti do sadržaja.
Medvjed je napokon stisnuo tubu. Vatanen je začuo njegov uzdah, a koncentrat mu je štrcnuo pokraj glave na zid kolibe.
Učinilo mu se da je medvjed liznuo tubu. U međuvremenu je cijelu sobu poštrcao koncentratom rajčice i pri tome se vjerojatno zaprljao. Poliznuo je rajčicu sa svojega krzna. Taj šum podsjeti Vatanena na “Jecaj poljupca”, kako se inače kuća nazivala.
Činilo se da je medvjed oblizao ploču stola, jer je zvuk upućivao da se pod njegovim debelim jezikom zgužvalo voštano platno. Tragovi rajčice vabili su ga sve dublje u kuću, provlačio se kroz otvor na prozoru sve dublje, dok ga nije napokon ispunio kao što četka za boce ispunjava grlić staklenke. Čitavim se gornjim dijelom tijela naslonio na stol, dok se nije slomio pod njegovom težinom, pa je bučno tresnuo u prostoriju. Dijelovi slomljenoga stola pali su na pod, a medvjed kao da se ponešto zbunio, jer je nekoliko trenutaka ostao nepomičan. Ali se ubrzo pribrao. Sad je istraživao unutrašnjost kolibe. Vatanen se nije usudio ni pomaknuti.
Medvjed je obliznuo pod. I na njemu je bilo koncentrata rajčice. Mjesečina je obasjala golemu, ali i vitku životinju. Prizor je bio jezovit. Divovska medvjedova glava pomicala se u taktu zastrašujućega stroja za čišćenje, dok je lizao pod pokraj Vatanenove noge.
U tom se trenutku zec, do tada vrlo zaplašen, upravo prestravio. Skočio je s postelje na pod, a onda je bezglavo počeo juriti po prostoriji. Medvjed ga je uzalud pokušavao dohvatiti, te se zec zavukao u kut.
Medvjed se smirio i započeo oblizivati krajeve nogu Vatanenove postelje.
Tek je tad ugledao Vatanena. Začuđeno ga je i pozorno počeo proučavati. Usmjerio je svoj vlažan i topao dah prema njegovome licu. A kad je medvjed osjetio da Vatanen diše, zgrabio ga je svojim šapama. Vatanen se opustio koliko je samo mogao i pokušavao hiniti da je bez svijesti.
* * *

Medvjed je promatrao čovjeka kojega je držao u rukama, a pritom je ličio na utvaru. Na utvaru koja na svojim rukama drži lutku, ne znajući što bi s njom. Medvjed tad ugrize Vatanena za trbuh, a ovaj zaurla od boli. Medvjed se užasnuo i odbacio Vatanena prema zidu, te navalio kroz prozor u dvorište.
Vatanen se rukama držao za trbuh, oči su mu plamtjele od bijesa, a ruke mu se ovlažiše. Prestrašeno se pitao, je li mu medvjed progrizao trbušnu maramicu...? Skinu pušku s klina i prignut izađe na dvorište pucajući u tami. Ali je medvjed već pobjegao... Na nebu je sjao Mjesec.
Vatanen se dovukao u kuću, upalio svjetiljku i promotrio svoj trbuh. Bio je sklizak od krvi i medvjeđe sline, ali nije bio jako ozlijeđen. Medvjed ga je tek neznatno zagriznuo, točnije rečeno tek ga je uštipnuo zubima...
Zec je napokon prišao Vatanenu, šepajući. Vjerojatno ga je medvjed nagazio, ali ga uopće nije opazio, jer bi ga smrvio o zid.
Vatanen odgurne u kut ostatke stola, pribije pokrivač na prozorski otvor i omota si plahtu oko trbuha. Pekla ga je rana od medvjedova ugriza.
Zatim uzme zeca u naručje. Pogladio je njegovo čisto i bijelo, nedužno krzno, te obećao mu:
- Odmah ujutro ćemo u potragu. Zaslužio je smrt.
Snježno bijele dlake zečeve njuške snažno su zadrhtale, kao da i on isto mislio:
- Zaslužio je smrt!
I zec je žeđao za medvjeđom krvlju!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Godina zeca - Arto Paasilinna Empty Re: Godina zeca - Arto Paasilinna

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 10:45 am

Godina zeca - Arto Paasilinna 121385707_12158_original



22


BIJELO MORE


Mjesec je zašao. Vatanen je u naprtnjaču spremio hrane za nekoliko dana, u njen je džep ugurao dvadeset naboja i napunio spremnik puške. Nabrusio je sjekiru, uzeo još i pet kutija cigareta, šibice i vosak za skije. A onda je rekao zecu:
- Hajde, i ti ćeš sa mnom.
Na stolu je ostavio poruku:
“Proganjam medvjeda, može potrajati nekoliko dana, Vatanen.”
Zatvorio je vrata za sobom, pa navoštio skije. Dovršivši to, prebacio je naprtnjaču i pušku preko ramena, a na noge prikopčao skije. Oko kolibe bilo je mnogo medvjeđih tragova. Na slabome jutarnjem svjetlu Vatanen je ugledao i one, što ih je medvjed ostavio za sobom kad je glavom bez obzira utekao iz kolibe. Pohitao je po tragovima, ne propadajući mnogo u snijeg.
- Sad ćemo vidjeti tko će koga, prokletniče!
Tragovi su ga vodili udolinom Laahkimakuru.
Vatanen je skijao jednolično i brzo, leđa su mu se znojila zbog naprtnjače što se klimatala. Zec je šepesao za njim.
Ožujsko sunce pelo se na jasnome nebu, a snijeg je škripao kad bi Vatanen u njega zabijao skijaške štapove. Bilo je pravo vrijeme za skijanje. Uživao je u vožnji na snijegu što je bliještio toliko da su ga zaboljele oči.
Prema tragovima mogao je zaključiti da se medvjed već smirio, te se osjećao sigurnim. Vatanen je ubrzao. Može se dogoditi da će uskoro stići svoj plijen.
Poslije podneva Vatanen je zašao u gustu šumu omorike i ubrzo ugledao mjesto na kojemu se medvjed nedavno ispružio. Zvijer je valjda čula kako joj se primiče lovac, pa je ustala i nastavila bijeg. Vatanen je proslijedio za njom. Možda će potrajati nekoliko dana prije nego što ga uhvati, ako se to uopće dogodi... Na njegovu sreću, medvjed je propadao u snijeg mnogo dublje nego on na skijama.
Stigli su do velike močvare, a tragovi su vodili prema jugu. Daleko na obzorju Vatanen je opazio zvijer što ju je progonio. Medvjed se izgubio poput crne točke u zasniježenoj šumi. Vatanen je gotovo preletio preko močvare.
Sunce je zalazilo, pa su se u gustoj šumi tragovi još jedva raspoznavali. Vatanen se zaustavi da nešto pojede. Posjekao je visok osušen bor, iscijepao ga i naložio vatru. Na tavi je propržio sobovinu, popio je još čaj i odspavao nekoliko sati. Kad se probudio, Mjesec je već bio izašao, a nebo je bilo jasno i vedro. Sad će lako slijediti tragove.
Bila je to prelijepa noć snježnih divljina. Potjera je postala uzbudljiva, pa skijaš nije ni osjećao umor. Znoj mu se sledio na leđima, studen je postala jača, a trepavice su mu se pretvorile u grudice leda, tako da ih je Vatanen morao neprestance otirati rukom da bi mogao gledati. Zec se na kratko zaustavio kod vrba da na brzinu pobrsti malo kore...
- Ne zadržavaj se, sad nemamo vremena...! - blago će mu Vatanen.
Medvjed se odmarao na još dva mjesta. Zasigurno se već umorio. No svaki je put te blistave noći, začuvši kako mu se skijaš približava, smjesta nastavljao bijeg. Sad je trčao prema jugoistoku.
Već je svanulo kad je prošao preko ceste za Tanhuu, a onda se primaknuo velikome šumovitom području na sjeveroistoku. Tog je dana pregazio nekoliko rijeka. Tamo gdje je pronašao rupe u ledu, pio je. Vatanen se pozorno držao podalje od tih rupa, jer je vrlo dobro znao da mu nema spasa ako propadne u crnu ledenu vodu.
Mjesec je zašao. Smrknulo se, te se Vatanen morao zaustaviti i zapaliti vatru. Usnuo je uz oganj, a zec je nešto sitno požvakao pa je i on zaspao.
Sunce je već izašlo kad je nastavio progon. Vjerojatno je već stigao u općinu Savukoski, a sad je negdje na zapadnoj strani pustoši Martti. Očekivao je da će uskoro izbiti na cestu. Činilo mu se, medvjed će utrčati ravno u općinski centar Savukoski. Eto, tu je već cesta.
Medvjed je prešao preko ceste baš na sredini između Savukoskija i Marttija. Izgleda, silno su ga razljutile visoke hrpe snijega što ih je ralica bacala na obje strane ceste, pa je zgrabio oznake za snijeg i slomio ih. Bilo je to upozorenje Vatanenu:
- Čuvaj me se, čovječe! Još sam pri snazi.
Ali Vatanen ga je i dalje slijedio.
Popodnevno sunce otkravilo je snijeg. Postao je mokar i hvatao se Vatanenu za skije. Sad je skijanje postalo mnogo teže. Vatanen je morao usporiti, premda se tragovi bili svježi. Ubrzo se progonitelj morao i odmoriti... Postalo je uistinu teško kretati se i još na sebi vući težak, mokar snijeg. Tek je predvečer snijeg ponovno otvrdnuo. Vatanen je skijao još nekoliko sati, a onda je postalo toliko tamno da više nije mogao ništa vidjeti, jer Mjesec još nije izašao. Ništa, tu će naložiti vatru. Vatanen je pretpostavljao da je negdje u općini Salla. Zec je bio na kraju snaga, ali se nije jadao. Zapravo, nikad nije jadikovao nad svojom sudbinom. Vatanen je posjekao mladu jasiku i sjekirom je ogulio. Zec se najeo mlade kore i ispružio na svjetlu ognja. Još nikad nije bio toliko umoran.
- Takva jurnjava mora biti strašno naporna i medvjedu.
Vatanen je nastavio potjeru čim je svanulo, kad su se mogli ponovno pratiti medvjeđi tragovi. Naprtnjača je postala laka, jer mu je hrana već bila pri kraju. Žurio je. Mora ga ubiti u Salli, prije nego što prijeđe sovjetsku granicu. Put će ga voditi sjeverno od doline rijeke Tennio sve do sela Naruska, kako je Vatanen mislio. Jučer je izašao iz područja za koje je imao zemljovid, a sad se valja sjetiti kako izgleda taj dio Finske.
Dosadan, strahovito naporan dan.
Uvečer je prispio južno od planine Karhu. Vatanen je napustio trag i skrenuo na cestu što je vodila do nekoga sela. Bio je tako umoran da se poskliznuo na cesti po kojoj je nedavno prošla ralica. Putem su ga susretali i pozdravljali školarci. Običaj je na Sjeveru da mlađi prvi pozdravljaju starije. Vatanena je zanimala seoska trgovina.
Ali te već odavno nije bilo. Selo sad dva puta tjedno posjećuje trgovac koji svoju ponudu dovozi na kotačima. Vatanen je skinuo skije i ušao u kuću pokraj nekadašnje trgovine.
U sobi je za stolom sjedio kućedomaćin, a domaćica je bila uz štednjak. Ljušteći vruće krumpire, dodavala ih je svojemu mužu jedan po jedan.
Iznemogao stranac izgledao je istodobno odbojno, ali i pošteno. Na Sjeveru takav čovjek pobuđuje posebnu naklonost, to se pri susretu jednostavno odmah osjeti čulima... Domaćin mu pokaže stolac pokraj sebe i pozove ga neka mu se pridruži u blagovanju.
Vatanen se prihvati jela. Bio je toliko umoran da mu je žlica podrhtavala, odražavajući kucaje srca. Čak ni kapu nije skinuo.
Umak od sobovine bio je vrlo ukusan, pa je Vatanen pojeo sve.
- Kad vam stiže trgovina? - zapitao je domaćina.
- Tek sutra.
- Žurim. Možeš li mi dati hrane za nekoliko dana?
- Odakle dolaziš?
- Iz Sompia, iz doline Laahkimakuru.
- Goniš izjelicu?
- Tako nekako.
U sobu nagrnuše školarci. Začula se buka. Domačin odmah istjera djecu na dvorište i odvede Vatanena u spavaonicu. S bračne je postelje skinuo dnevni pokrivač i pozvao Vatanena neka legne. Vatanen je još čuo kako je domaćin u dnevnoj sobi rekao ženi:
- Spremi mu hrane za četiri dana. I reci djeci da budu malo tiša. Ja ću ga probuditi nešto kasnije.
* * *

Nakon dva sata Vatanen se probudio sam. Tek je sad vidio, na bijele plahte je legao odjeven i s obućom na nogama... U dnevnoj su sobi djeca milovala zeca. A kad su ugledala Vatanena, započela su živahan razgovor.
Vatanen je na stol položio stotinjarku, ali je domaćin otklonio novac. Izašli su na dvorište. Vatanen se osjećao ukočeno, a trbuh ga je pekao.
- Sigurno imate burov?
- Leena, molim te donesi!
Djevojčica je otrčala i vratila se s bočicom Illodina. Vatanen je pokazao trbuh, a domaćin je na njemu ugledao medvjeđe tragove.
- Taj vrag ima golemu njušku...! - primijetio je.
Zatim mu je namazao ranu Illodinom i nekoliko mu puta trbuh omotao gazom. Vatanen je zatim krenuo prema šumi, a na polasku je još zapitao domaćina:
- Jesam li sad u Kotali ili u Naruski?
- U Naruski.
Vatanen je ubrzo pronašao medvjeđe tragove i potjera se nastavila. Vatanen je znao, medvjed se umorio i razbjesnio. Ostrugao je kore stabala, a nekoliko je breza, što su mu se našle na putu, tako slomio da se njihovo iverje rasulo uokolo. Vatanen se pitao hoće li mu plijen uteći ako prijeđe granicu.
- Nitko te, starče, više ne može spasiti... - glasno ustrdi Vatanen. - I nemoj misliti da ćeš naći utočište kod velesile.
Noću je zapuhao hladan vjetar. Mjesec je jedva provirivao između oblaka. Nekoliko je sati potjera zastala zbog mraka. Do jutra je vjetar prebrisao tragove, pa je Vatanen ponajprije morao lutati na skijama amo-tamo, dok nije otkrio svježe otiske šapa zametene snijegom.
Koji je danas dan? Uostalom, to i nije baš tako važno.
Vatanen je posve izmorenoga zeca ugurao u naprtnjaču i nastavio progon. Sniježilo je sve jače. A onda je započela mećava. U gustoj su vijavici obično nestajali tragovi, a Vatanen je znao, izgubi li ih sad, cjelokupna će dosadašnja potjera biti uzaludna. Opet ga je zapekla rana, a zavoji su mu spadali na slabine. Ali sad nije imao vremena popravljati ih.
Dospio je na brežuljak, a na njemu je toliko strašno puhalo da ga je vjetar gotovo oborio na tlo. Ali tragove mora slijediti dalje, mora! Pred očima mu se smračilo. Činilo mu se, izgubit će vid od snježnoga sljepila, budući da je nekoliko dana neprestance buljio samo u snijeg.
- Sotono, nećeš ti živ iz mojih šaka!
Potjera na skijama pretvorila se u tešku patnju. Vatanen je u mećavi vidio pred sobom jedva koji metar, ali je poput stroja slijedio tragove, povremeno zametene snijegom. Više nije osjećao lovačku žar kao na početku. Čitavoga je dana potrajala strašna snježna oluja, ali je Vatanen bio tragač koji je uz svoj plijen prionuo poput pijavice. U međuvremenu je pojeo komadić smrznute slanine koju je dobio od svojih domaćina u Naruski. Onda je dlanom sa svojih leđa dohvatio malo snijega što ga je vjetar nanio. Iznenada su tragovi skrenuli prema cesti očišćenoj ralicom. Medvjed je bio toliko umoran da je sad trčao sredinom ceste. Na zaleđenome kolniku klizile su mu šape, te su se na snijegu vidjeli tragovi njegovih kandži. Vatanen se stresao, preko kralješnice prostrujila mu je studen.
Stigao je na raskrižje. Na njemu su bili putokazi. Sjajno! Sad će doznati gdje se nalazi. Zaustavio se, naslonio na skijaške štapove, htijući pročitati natpise... Ali, ništa od toga! Putokazi su bili ispisani ruskom ćirilicom. Na čelu umornoga i iznenađenog skijaša pojaviše se graške znoja.
- Što sad, natrag ili da se predam Rusima? Pa, kad sam već tu...
Vatanen se nije dugo zadržao na raskrižju. Medvjeda je gonio sve do kasnoga popodneva. Uvečer je na kratko ugledao svoj plijen, ali je mrak ubrzo progutao zvijer. Opet je Vatanen posjekao suh bor, zapalio vatru i prenoćio uz nju. No sad je to bilo po prvi put u Sovjetskome savezu... Znao je, pred je njim beskrajna pustoš sve do Arhangelska. Sad ću propišati krv, pomisli Vatanen. Ili je to i glasno izrekao?! Nije znao.
Idućeg se dana vrijeme nešto poboljšalo. Slijedio je medvjeda uporno poput bika. Presjekavši nekoliko širih cesta, medvjed kao da se trudio odmicati što dalje prema istoku, ne pokazujući ni najmanju nakanu da odustane. S juga je doletio nadzvučan lovački avion, usmjerivši prema Murmansku, a Vatanen se na tren zaustavio da ga pogleda. Umornog su se lovca duboko dojmila blistava krila brze letjelice. Koliko je mnogo načina da čovjek putuje!
Medvjed je izbjegavao sela i držao se divljine. Vatanen nije na svojemu putu susreo nikoga, ali je opazio tragove motornih saonica. Je li moguće da još nisu otkrili njegov prijelaz granice? Možda i nisu, jer je nije vidio ni Vatanen. Priče o željeznoj zavjesi bile su, dakle, neutemeljene, kako je to sad ustanovio. Pod skijama nije osjetio ni bodljikavu žicu. Svoju je zalihu hrane dokrajčio još prije dva dana, ali je potjeru ipak nastavio. Stigao je u neko napušteno selo, u kojemu je medvjed prenoćio u jednoj srušenoj kamenoj zgradi. Nekadašnja solana, zaključio je. Dakle, stigao je do mora... Do obale Bijeloga mora.
A onda je nabasao na željezničku prugu za Murmansk. Skije su mu zveckale na zaleđenim tračnicama. Pruga je bila elektrificirana, kako je uočio. Prošle je noći skuhao kožicu slanine jer je jako ogladnio. A sad ga je zanimalo samo kako će ubiti medvjeda.
Onda su stigli na obalu. Zvijer je pojurila na led, a u daljini je Vatanen ugledao crn ledolomac kako para i drobi zaleđenu morsku površinu, vukući nekoliko omanjih trgovačkih brodova.
Medvjed je trčao po santi leda u zaljevu Kanta, a Vatanen je skijao za njim. Na sjeveru, nekoliko kilometara odatle, na bistrom su se zamrznutom nebu dimili tvornički dimnjaci grada Kantalahtija.
Medvjed je dotrčao do brazde što ju je na ledu uzorao ledolomac. Vatanen ga je slijedio. Na blistavosjajnome bjelomorskom ledu predstojala je odlučna bitka.
Na rubu ledene brazde medvjed se zaustavio, uspravio i zaurlao. Na suncu se lijepo isticao sjajan bijeli ovratnik njegova tamnog, mrkog krzna. Zvijer se, strahovito bijesna, okrenula prema Vatanenu i još jednom zaurlala. A Vatanen je položio na led svoje skije, legao i palcem protrljao dalekozor na pušci, kako bi s njega uklonio tanak sloj leda. Zatim je mirno i polako otkočio osigurač na oružju, usmjerio cijev prema zvijeri i opalio.
Pogodio ga je usred prsa.
Velika se životinja srušila na led, pa drugi hitac lovac nije ni trebao ispaliti. Vatanen je dopuzao do svojega plijena i pustio mu krv. Medvjedova je krv bila crna i gusta. Vatanen ju je popio dvije pune šake. Onda je sjeo na golemo truplo životinje i zapalio cigaretu, posljednju koju je još imao. Zaplakao je, ne znajući ni sam zašto. No suze su mu samo tekle, a on ja gladio medvjedovo krzno, te milovao i zeca koji je ležao u naprtnjači zatvorenih očiju.
Na santu su se spustila dva zrakoplova iz kojih su iskakivali vojnici. Njih dvadesetak pritrčalo je Vatanenu, a jedan od njih oslovio ga je na karelijskome narječju:
- Eto, druže, konačno je tvoj...! U ime Crvene Armije želim ti čestitati na pobjedi. Ali te moram odmah uhititi, jer si špijun. Ipak, ne boj se, dragoviću, to je samo formalnost. Hajde, trgni...!
Gutljaj žestoke votke učinio je da iz Vatanenovih očiju nestanu suze. Predstavio im se i rekao:
- Oprostite mi što sam prešao granicu... No inače ne bih mogao ustrijeliti medvjeda.
- Vot, oprostit ćemo ti. Mnogo si se naskijao. A sad te molim, uđi u samoljot. Medvjedu ćemo oguliti krzno, ali što ćemo sa zecom?
Popeli su se u zrakoplov, koji je odmah uzletio s leda. Potrajalo je jedva koju minutu i već se spustiše i prizemljiše na kopnenome uzletištu.
- Vot, najprije ćeš u saunu, a onda na spavanje. Ispitivat ćemo te sutra.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Godina zeca - Arto Paasilinna Empty Re: Godina zeca - Arto Paasilinna

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 10:45 am

Godina zeca - Arto Paasilinna 121385706_7b32f24285f2



23


GUBERNIJA


Vatanen i njegov zec bili su zadržani dva mjeseca u Sovjetskome savezu. Za to su vrijeme Vatanena više puta preslušavali i ispitivali o Finskoj. Bilo je jasno, budno su ga pratili od trenutka kad je prešao sovjetsku granicu, pa sve dok nije stigao na Bijelo more.
O njemu su govorili i na Karelijskome radiju.
A novine Sovjetska Karelija donijele su o njemu intervju sa slikom. Vatanen je na leđima imao prebačeno medvjeđe krzno, a na rukama je držao zeca. Svi su bili ljubazni prema njemu. Nisu ga zatvorili, već se smio slobodno kretati po Fetroskoiu. Jedino je vlastima morao obećati da se bez dopuštenja neće na skijama vratiti u Finsku, prije nego se sve ne razjasni.
* * *

U Finsku su poslali zapisnik s preslušavanja, na dvije stotine stranica, u kojemu je potanko pisalo sve o njegovome kretanju u Finskoj i Sovjetskome savezu. Sovjetski su službeni organi zamolili finsko Ministarstvo unutarnjih poslova da provjeri istinitost Vatanenovih iskaza. Za mjesec dana stigao je u Petroskoi službeni finski odgovor, u kojem je pisalo da je Vatanen govorio istinu. Prema dokumentu što je stigao iz Finske, Vatanen je kod kuće počinio brojna nedjela:


Ponajprije (1) nekoliko preljuba; (2) zaveo je u bludnju finske organe kad je (3) i (4) pobjegao od kuće, a da se nije ni odjavio niti prijavio; bio je, dakle, skitnica; (5) bez odgovarajućega dopuštenja nekoliko je dana držao divlju životinju; (6) u Nilsia je potajno ostima ribario bez dozvole i to s nekim Hannikainenom koji također nije imao ribolovnu dozvolu; (7) tijekom šumskoga požara prekršio je zakon o alkoholizmu jer je konzumirao alkoholno piće koje je pravio bez dopuštenja; (Cool za vrijeme spomenutoga požara, a također u svezi s alkoholnim zakonom, u društvu s izvjesnim Salosensaarijem, puna 24 sata je zanemario borbu protiv požara; (9) u Kuhmu je oskrvnuo leš; (10) u Meltausu na rijeci Ounas sudjelovao je u krađi i nezakonitoj prodaji njemačkih stvari koje su zaostale od rata; (12) u Posiu je okrivljen zbog mučenja životinja; (13) u dolini Vittumaisenoja je zlostavljao skijaškoga učitelja po imenu Kaartinen; istodobno je propustio upozoriti ljude na pogibeljnoga medvjeda; (14) krenuo je u nedopušten lov na medvjeda, bez lovačke dozvole i (15) nepozvan je sudjelovao na. večeri koju je priredilo Ministarstvo vanjskih poslova; (16) koristeći zabunu nadležnih organa, svojega je zeca besplatno liječio u Državnome zavodu u Helsinkiju; nadalje (17) zlostavljao je u nekome javnom helsinškom zahodu tajnika Saveza konzervativne mladeži; (18) u pijanom je stanju vozio bicikl prema Keravi; (19) premda je oženjen, boraveći u mjestima Turenki i Hanko, zaručio se s nekom ženskom osobom po imenu Heikkinen; nadalje (20) ponovio je lov na medvjeda bez lovačke dozvole; (21) u okviru tog lova ilegalno je prešao granicu između Finske i Sovjetskoga saveza, a nakon toga (22) prekršio je više sovjetskih zakona.


Kako je još stajalo u finskome odgovoru, Vatanena bi trebalo izvesti pred finski sud. Bio je priložen i zahtjev sovjetskim vlastima da ga protjeraju u Finsku. Medvjeđe krzno, a i zeca, također treba vratiti.
* * *

- Baš si mi ti zaista velik prekršitelj...! - nasmijao se petroskojski istražitelj. - Nema mi druge, nego da te pošaljem u Guberniju, u Lenjingrad. Neka tamo razmotre tvoj slučaj.
Dok je čekao da sovjetski organi razmotre njegov slučaj, Vatanen je boravio u lenjingradskom hotelu Astoria. Sovjetski su organi odustali od optužbe i 13. lipnja Vatanen je odveden na Finski kolodvor u Lenjingradu. Njegov pratitelj, bojnik, čvrsto ga je zagrlio na rastanku, poljubio ga u oba obraza i rekao mu:
- Kad te oslobode, druže, samo ti dođi u Astoriju, pa da se pošteno napijemo!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Godina zeca - Arto Paasilinna Empty Re: Godina zeca - Arto Paasilinna

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 10:46 am

Godina zeca - Arto Paasilinna 121385705_0_c2848_9289def9_XLjpg



24


ZAVRŠNA RIJEČ


Evo kako se završio Vatanenov slučaj... Finska policija ga je uhitila u pograničnoj postaji Vainikkali te ga u zatvoreničkome vagonu otpremila u Helsinki. U zatvor su strpali i zeca. Taj je putovao u sandučiću od daščica na čijim su stranicama bile izbušene rupice za zrak i na kojemu je pisalo “ŽIVOTINJA”.
Vatanen je u istražnome zatvoru razmišljao o svojoj sudbini. Nije se pokajao, naprotiv. Između zatvorskih je zidova još više okorio, pa je zatvorski pastor, inače čovjek blage naravi, tek tresao glavom. Službenim je organima zec zadao svojevrstne brige i nevolje. Bez sumnje, zec je bio Vatanenovo vlasništvo, kojeg se ne smije ni ubiti ni pojesti. Putem svoje odvjetnice Vatanen ja zahtijevao da i zec bude okrivljen kao njegov sukrivac u svim prekršajima za koje će Vatanen odgovarati. Tim je zahtjevom Vatanen želio dobiti malo stvorenje u ćeliju, kako bi lakše podnio zatvorske patnje.
Ravnatelj tamnice temeljito je proučio sve zakone i zaključio: zahtjevu ne može udovoljiti. Naime, ako bi Vatanen bio žena, a zec njeno dijete, mogao bi ih pritvoriti zajedno, jer dijete ne može bez majke. Ali se u Finskoj tako ne smije postupati prema životinjama. Prema mišljenju najviših sudskih vlasti, u zatvoru je zabranjeno držati domače životinje kojima bi se zabavljali zatvorenici. Osim toga, zakon o zaštiti životinja zabranjuje da se zec zatvori u istu prostoriju s Vatanenom, jer ista je vrlo štetna po zdravlje divljači. Stoga je gore spomenuta instanca odlučno zabranila smještanje zeca u istu ćeliju.
- Sigurno ćete shvatiti kako je vaša ćelija nezdrava i kako se u njoj ne smije držati nedužna životinja - objasnio je pastor, donijevši Vatanenu odluku službenih organa.
* * *

Slučaj je bio riješen tek kad je Vatanen uputio pismo predsjedniku republike. Zalijepio ga je o dno zdjele za hranu. Tako je pismo dospjelo u zatvorsku radionicu, gdje se galvanizira posuđe. Tamo ga je neki radnik progutao, a uvečer je u svojoj garsonijeri uzeo klistir. I pismo je izašlo na svjetlo dana...
Radnik je zatim osušio i izglačao list. Zatvorio ga je u čistu omotnicu, koju je usred noći osvijetljene mjesečinom odnio do poštanskoga sandučića predsjedničke palače. Odanle je već sljedeći dan, točno u 6 sati ujutro, pismo bilo izvađeno i dostavljeno u predsjednikov ured - zajedno s mnogim drugim dokumentima.
Od trenutka kad su u uredu otvorili Vatanenovo pismo, nije prošlo više od sata i deset minuta, pa su već Vatanenu donijeli zeca u košari. Vatanena smo kasnije pitali kako se sve to zbilo, ali nam nije mogao ništa reći, jer se radilo o povjerljivoj stvari.
* * *

A ja, autor ove knjige, imao sam jedinstvenu priliku posjetiti Vatanena, upravo u istražnom zatvoru. Razgovarali smo vrlo mnogo, a ja sam pravio podrobne bilješke, na osnovi kojih sam i napisao ovu knjigu.
Prema mojemu mišljenju, Vatanen je u biti razborit čovjek. Ujedno je i dobre naravi. Zauvijek ću se sjećati njegovih riječi, što mi ih prioćio u našemu razgovoru: “Takav je život."
Smatram da je Vatanen dokazao da je njegov čin povijesno djelo, prevratničko i revolucionarno, a u njemu se ističe plemenitost. Kad je u prohladnoj zatvorskoj ćeliji milovao svojega zeca, nježno poput neke majke, znao sam što može donijeti human smisao za zajednicu. Sjećam se i trenutaka kad je Vatanen vlažnih očiju promatrao kameni zatvorski zid. Tada sam imao neodređen osjećaj, kako nitko neće zaustaviti toga nesretnog čovjeka, da još jedanput pokaže svijetu svoju unutarnju snagu.
* * *

Kad je ova knjiga već bila pripravljena za tisak, donio mi je u radnu sobu dostavljač brzojav, izravno upućen iz zatvora... Poruka je bila kratka: “Vatanen i zec su pobjegli!”
Pohitao sam u zatvor i doznao da je to bio jedan od najčudnijih slučajeva u našoj kriminalističkoj praksi. Vatanen je tako želio biti slobodan da je nekoga mračnog dana prošao kroz zid svoje ćelije i sa zecom na rukama prošetao do zatvorskog dvorišta, zatim se probio kroz zatvorski zid, a nakon toga više nitko nije vidio ni njega, niti njegovoga zeca. Iza svojih mitraljeza i reflektora, zatvorski čuvari su se, gledajući to, skamenili od čuda. Tako nisu ni stigli zaustaviti bjegunce. A sljedećega je dana nestala i Vatanenova odvjetnica, Leila Heikkinen.
I nitko nije imao pojma gdje bi mogla biti.
I ovaj nam posljednji čin pokazuje, kako i sami znamo, da se s Vatanenom nitko ne smije poigravati.


Suomusjarvi, 14. svibnja 1975.



Arto Paasilinna
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Godina zeca - Arto Paasilinna Empty Re: Godina zeca - Arto Paasilinna

Počalji od Mustra Ned Jun 17, 2018 10:46 am


O piscu i djelu


Arto Paasilinna (rođen 1942.) zasjao je na finskome književnom nebu prije tridesetak godina novelom Starac Alpi, lovac na medvjede. Za razliku od većine ostalih književnika, Arto Paasilinna nikad nije studirao književnost. Kao momak radio je u laponskim šumama, no nije dugo ostao drvosječom. Završio je neku večernju školu i zaposlio se u lokalnim novinama. Čini se da je tada pronašao pravi posao za sebe. Kasnije je surađivao i u najpoznatijim helsinškim časopisima.
Prema svojedobnim istraživanjima, finski se književnici dijele u dvije skupine. Prvi su oni čija djela tiskaju uvaženi literarni časopisi, a drugi su oni koje Finci čitaju. Arto Paasilinna je u skupini pisaca o kojima nitko ne piše eseje, ali koje ljudi uvelike čitaju. Dosad je napisao 30-ak romana. Njegova su djela prevedena na 15 jezika, a najčešće su prožeta humorom. Samo u Finskoj tiskano ih je više od milijun primjeraka. Obrada ßäןʞãñdö:wñ.lô.ãd.
Arto Paasilinna običava svoj književni rad započeti 1. rujna svake godine. Na dan redovito natipka 5 do 7 stranica teksta. Tako do konca godine završava sirov rukopis. U veljači piše novu verziju, a početkom svibnja rukopis je spreman za nakladnika. Ljeti odlazi u pismohrane i knjižnice te mnogo putuje. Paasilinna često stvara u Portugalu. Ne zna portugalski, pa ga ne smeta nepoznat jezik.
Premda piše brzo i pokatkad zabavno, Paasilinna nije puk zabavljač. Njegov je humor britak i najčešće zajedljiv. Često se obara na birokraciju. Takva je knjiga i Godina zeca. Prije nego što se latio tog rukopisa, autor je prodao čamac, unajmio ladanjsku kuću i osluškivao ptičji poj. Prije desetljeće i pol je Godina zeca prevedena na francuski. Knjiga se kiselila dvije godine u ladici francuskog nakladnika, da bi kasnije postala bestseller. Francuzi su mu dosad preveli četiri romana. A na sajmu knjiga u Bordeauxu Godina zeca dobila je veliku nagradu. Autor je za istu knjigu dobio i talijansku književnu nagradu Giuseppe Acerbi.
U romanu Godina zeca, Arto Paasilinna opisuje potucanje kroz Finsku helsinškoga novinara Vatanena, kojemu je dozlogrdio njegov dotadašnji život. Junak romana susreće na svojoj skitnji čitav niz likova, od novinara, vozača, policajaca, činovnika, vatrogasaca, vojnika, svećenika, do splavara na laponskim rijekama, seljaka, pa i sovjetskih graničara...
U romanu Paasilinna na jednome mjestu tjera šalu i s dugogodišnjim mandatom finskoga predsjednika Kekkonena. Taj je na najvišemu položaju u državi bio puna tri desetljeća. Urho Kaleva Kekkonen je uživao najširu podršku Finaca. A šala na njegov mandat jedan je od dokaza finske demokracije.
Dragutin Balagović

Urednička napomena


Smiješne li podudarnosti, Godina zeca kiselila se i u Hrvatskoj nekoliko godina, u ladici jednoga nakladnika, koji je iz nepoznatih razloga odgađao objavljivanje. Sasvim slučajno, na temelju poznanstva s prevoditeljem, prijevod je ponuđen nakladničkoj kući A3 data, koja ga je objeručke prihvatila, prepoznavši istinsku vrijednost djela. Nadamo se da će hrvatski čitatelji povoljno ocijeniti to djelo nama nepoznatoga, ali u svijetu popularnoga pisca.


1⇒ finska marka je nešto manje od 1,3 kune
2⇒ vrst vojničkoga pištolja
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Godina zeca - Arto Paasilinna Empty Re: Godina zeca - Arto Paasilinna

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu