Godina zeca - Arto Paasilinna

First topic message reminder :



Novinar Vatanen! Zgađen otuđenošću i nesmislom svakidašnjeg života, a osobito rada u uredništvu koje objavljuje plitke i bezvrijedne priloge, svjesno ili nesvjesno, odlučuje ostaviti sve i poći novim životnim putem... Priznajmo, zasigurno to svi poželjesmo, barem jednom u životu. A istini za volju, pomislimo to mnogo puta. No, tko je dovoljno odvažan to i učiniti?

15


MEDVJED


Vatanen je kod ugla kuće srušio nekoliko suhih borova, ispilio ih po mjeri, te istesao iz njih grede. Pomoću dugih trupaca podignuo je temelj, pa je umjesto trošnih dijelova ugradio nove. Bio je to lijep zid.
Za zeca je posjekao nekoliko jasika što su rasle uz potok i dovukao ih na dvorište. Njima je ta skromna životinja bila zaposlena nekoliko dugih dana. Izgledalo je kao da se zec bacio na tesarske poslove. Ako išta, barem su jasike promijenile boju. Postale su bjelje, jer im je zec oglodao svu koru.
Vatanen je zamijenio razbijeno staklo na jednome prozorskom oknu. U sobi je podignuo natrule podne daske te je čavlima prikucao nove, ali je prethodno nasipao meku zemlju s nekih mravinjaka između temelja i poda. Time je bolje izolirao baraku. Pojata je postala i ljepšom.
* * *

Nije prošlo ni mjesec dana od Kaartinenovog posjeta, a Vatanenu stigoše novi gosti.
U dvorište mu je doskijalo deset vojnika...
Rekoše, pripadnici su Lovačkoga bataljuna iz Sodankyla. Dok je kuhao čaj na otvorenome ognjištu, poručnik mu najavi vojne vježbe što će u tim šumskim divljinama trajati tri dana.
- Ta nas je vijest malo iznenadila. Stigla nam je iz Ministarstva vanjskih poslova. Zatražili su da stranim vojnim atašeima priredimo u Laponiji trodnevnu vojnu vježbu. A to nam je onda naredio Glavni stožer.
- Ti će prokleti stranci doći ovamo, u šumsku divljinu. A sa sobom će dovući i pet stotina hajkača koji će vikati “hura”!
Poručnik je zamolio Vatanena da stožer koristi njegovu kuću sve dok traje vježba. Ljudi iz Ministarstva živjet će u jaruzi Vittumaisenoja.
- Dogovoreno?
- Što se mene tiče, samo vi dođite ovamo i vježbajte - dopustio je Vatanen.
* * *

Ljudi su počeli dolaziti dva dana prije početka vojnih vježbi. Podoficiri i nekoliko vojnika stizali su motornim saonicama, donoseći i radijsku postaju, zemljovide, hranu, šatore te ploče na kojima će postaviti oznake jedinica. Vatanen ih je zamolio da mu prodaju vosak za skije i svinjetinu, ali mu je opskrbni časnik odvratio:
- Uzmi sam sve što ti treba...!
Sljedećega ih je dana stiglo još više. Vojnici su skijali do kuće u dugačkoj sivoj koloni. Momci su bili vrlo umorni. Džipovi su grmjeli, vojnici su podizali šatore oko kuće, na rubu jaruge, a jedan su postavili i tamo gdje je ona najdublja.
Vatanen se prepao da će probuditi onoga golemog medvjeda. U početku im nije htio mnogo o tome govoriti, ali ga je ipak spomenuo bojniku koji će zapovijedati vježbom. Rekao mu je da će se medvjed probuditi ako ne preseli svoje ljude dalje na sjever u smjeru Vittumaisenoja. Vatanen nije želio snositi odgovornost za to.
- Dovraga, nećemo sad misliti na nekoga medvjeda!? Samo vi, stočaru, pročitajte Pulliainenovu knjigu, pa ćete vidjeti kako se medvjeda ne morate plašiti.
* * *

Tijekom noći temperatura se spustila na minus dvadeset stupnjeva. Vatanen je nemirno spavao. Osjećao je kako zec kratkim dahom diše u njegovo uho. A kako mu se činilo, i životinja je bila uzbuđena.
A ono krvavo, čega se Vatanen pribojavao, dogodilo se...
Ujutro oko pet banula mu je u kuću grupa vojnika noseći svojega druga umotanog u pokrivač. Kad su upalili svjetlo i nekim vojnicima naredili da izađu iz sobe, vidjelo se što se dogodilo.
Vojnik je ležao u smrznutoj krvi. Desna mu je ruka bila gotovo odvojena od tijela. Momak je bio u nesvjestici, možda zato što je izgubio mnogo krvi. Stigao je i vojni liječnik, vodnik, povezao mu ruku i dao mu injekciju protiv tetanusa. Upalili su u dvorištu džip. Radiotelegrafist je zatražio helikopter, ali je letjelicu rezerviralo Ministarstvo vanjskih poslova, pa posada nije dobila dopuštenje da doleti ovamo. Vojnici koji su nosili ozlijeđenoga brisali su svoje okrvavljene ruke o rubove hlača.
Nesretnika su omotali pokrivačima i stavili u džip što je, tresući se po mračnoj šumi, krenuo prema najbližoj cesti. Izvana su se začuli hitci. Vatanen je izletio na dvorište i poviknuo prema mjestu odakle su se čuli pucnjevi:
- Ne pucajte u mraku...! Mogli biste nekoga pogoditi...
* * *

Kad se ujutro malo razdanilo, Vatanen se na skijama spusti u dolinu. Vojnici su mu ispripovijedali što se prošle noći zbilo.
Pred zoru je požarni zašao u šumarak da pomoću svjetla iz džepne svjetiljke razgleda medvjeđe tragove, premda mu je to stražar zabranio. Za nekoliko trenutaka stražar je opazio kako se svjetiljka utrnula, a iz šumarka se začuo stravičan vrisak, nakon kojega je zavladala tišina. Iz šatora je istrčala grupa vojnika da pomogne svojemu drugu, no iz šumarka je prema njima navalio golem medvjed s bijelim krzenim vijencem oko vrata. Bacivši na njih snijeg, nestao je u tami.
Časnici su u kući pripovijedali o tom slučaju i raspravljali što će. Bez mnogo uzbuđenja složiše se, čitav bi se rat te, dakako, i njihova vojna vježba, mogli provesti bez toga jednog vojnika. Bojnik zato odluči da se vojna vježba nastavi, kako je bilo predviđeno. Srušili su šatore oko kuće. Vojnici su na skijama otišli tiho u koloni prema jaruzi Vittumaisenoja, gdje će idućega dana stranim vojnim predstavnicima pokazati svoju vještinu.
* * *

Iz jaruge Vittumaisenoja primljen je radio-telefonski poziv. Predstavnik Ministarstva vanjskih poslova doznao je da je u dolini Laahkimakuru viđen medvjed. Još ih je obavijestio kako se strani atašei i njihove gospođe jako zanimaju za tog medvjeda.
- Htjeli bismo ga vidjeti. U početku bismo ga samo gledali, možda fotografirali ili snimili kamerom, a kasnije bismo ga uhvatili. Možete li to urediti?
Bojnik koji je s ove strane razgovarao radiotelefonom bio je protiv toga. Odgovorio im je, medvjed je opasan. Danas u cik zore gotovo je rastrgao jednoga čovjeka.
Činovnik iz Ministarstva nije htio ni čuti za takva upozorenja. Odgovorio je, potpuno je jasno da strani vojni predstavnici dobro barataju oružjem, a imaju ono najbolje. Svi su oni barem u rangu pukovnika, pa bojnik ne mora biti zabrinut.
- Ali, u Finskoj nije zimi dopušteno loviti medvjeda...! - pokušao je major.
- Svakako...! I na to smo mislili. Zato smo razgovarali s ljudima iz Ministarstva šumarstva i poljoprivrede. Dopustili su nam lov pošto smo im rekli da je medvjed nasrnuo na jednoga vašeg vojnika.
Bojnik je morao pristati. Poslao je vozila po vojne izaslanike i njihove supruge, koji će u lov na medvjeda.
Predvečer je vojničkim vozilom stiglo u jarugu Vittumaisenoja šaroliko društvo. Bili su to švedski, francuski, američki i brazilski vojni predstavnici. A pratile su ih i supruge atašea Sjedinjenih država i Švedske.
- Divno je ubijati mrke sjeverne medvjede - poveselila se upravo supruga vojnoga atašea Sjedinjenih država.
* * *

Društvo je nestrpljivo dočekalo sljedeće jutro. Morali su prespavati u dolini Laahkimakuru, odakle će na skijama u lov na medvjeda. U zapovjednikovu sobu, gdje je bio radiotelefon, smjestile su se gospođe na noćenje. Bojnik je nekako bezvoljno otišao u šator da iz njega zapovijeda vojnoj vježbi.
Gospođe su zagrijavale vodu u velikim limenim posudama za mlijeko. Vojnici su se obuvali pokraj okolske vatre i čudili poslovima što su ih zapali.
Oprali su dva velika kotla, u kojima su kuhali grašak, te ih dali gospođama da bi u njima prale donje dijelove tijela. Kotlovi su vješto bili pokriveni čistim ručnicima.
- Ogledalo i kahlicu! Dovraga, pa njih smo zaboravili - sjetio se radiotelegrafist-podnarednik.
Nevolju riješiše tako da su u sobu za gospođe unijeli muzlice. Činovnika Ministarstva vanjskih poslova zadužiše neka objasni gospođama za što će rabiti te posude. Kad ih vidješe, bile su oduševljene...!
- Gle, kako je finska vojska dobro opremljena! To su zaista praktični poljski zahodi. Kako je samo moguće da takvo što nemaju u vojskama naših zemalja?
A kad su još s vozila skinuli oba retrovizora, činovnik Ministarstva je odahnuo, jer je bilo sve u najboljemu redu, premda su okolnosti bile teške.
* * *

Ujutro su dva vojnika dobila zapovijed da moraju isprazniti muzlice što su ih u noći koristile gospođe. Odnijeli su ih iz sobe. Kad su dospjeli na dvorište, trkom su ih odnijeli daleko, na tvrdi snijeg i okrenuli ih. Bilo im je mučno, no ipak su se smijali.
- Šutite i odmah ih operite - viknuo im je major na stepenicama. - I operite ih tako dobro da im se unutrašnjost sja k’o sunce.
Medvjeđe tragove lako su pronašli. Društvo se poredalo u vrstu, a Vatanen ih je vodio. Prvi mu je pratitelj bio njegov zec, a iza njega slijedili su gospoda časnici i ostali. Vatanen je bio gotovo siguran da ovoga puta neće uspjeti... I to mu je bilo drago.
Nakon jednoga sata skijanja kolona se osula. Zapravo, to više nije bila kolona, već pojedinačne skupine. U Vatanenovoj blizini bili su samo vojni predstavnici, osim brazilskoga. Žene i ostali zaostali su negdje u daljini da skuhaju kavu.
Kad su skijali već drugi sat, uslijedilo je iznenađenje.
Stigli su do mjesta na kojemu je medvjed ranije spavao zimski san. Ali je još uvijek bio tamo. Sagradio si je brlog, te se činilo, zaspao je pod snijegom. Vatanen je došapnuo svoja zapažanja najbližemu, a ovaj je njegove riječi prenio dalje. I zec je osjetio pogibao. Skakutao je uokolo i sakrivao se između Vatanenovih nogu.
Skupina je zauzela vatreni položaj. Ostali su čekali žene i čitavu zaostalu grupu. Nakon pola sata dovukle su se oznojene gospođe. Amerikanka je na tvrdome snijegu sjela na svoje skije i zapalila cigaretu. Bila je iscrpljena, na obrazu joj se rastopila šminka što ju je nanijela oko očiju. Izgledala je jadno, drugo se ne može reći. Njezina švedska družica izgledala je nešto bolje, iako je i ona bila umorna.
Vatanen je pružio zeca Šveđanki i zamolio neka ga na trenutak pridrži. Onda se spustio prema medvjedovome brlogu. Prožeo ga je neobičan osjećaj, osjetio je da ga peče u želucu. Eto, tu leži medvjed, možda je vrlo uzbuđen. Tako nešto Vatanen nije nikad doživio, nikad nije lovio radi zabave. Sad čini upravo to, stidi se i boji. Užasnut, kriknuo je, iz petnih žila. Filmska kamera je zazujala.
Medvjed se trgnuo i skočio sa svojega ležaja, ali se odmah pribrao. Odbacio je sa sebe granje što mu je prionulo uz tijelo i pojurio na Vatanena. Ovaj ga je udario po glavi kundakom puške tako snažno da se drvo raspuknulo. Medvjed je probio lanac što su ga stvorili lovci i pojurio prema ženama. Začula su se dva hica, ali životinja nije pogođena.
Medvjed je zastao pred Šveđankom, uspravio se i kao da se začudio ženi koja je čvrsto pritisnula zeca k sebi. Onjušio ga je pa zgrabio švedsku gospođu. Ponovno je onjušio zeca i stegnuo gospođu k sebi, tako da su sad sva ta tri bića bila zagrljena u klupko. Zec i gospođa kriknuli su od užasa. Medvjed se preplašio i odbacio oboje iz svojega zagrljaja. Gospođa je odletjela kojih pet ili šest metara daleko, zec još dalje, a medvjed se dao u paničan bijeg.
Opalili su na njega nekoliko hitaca. Neki su ga sigurno pogodili, jer je strašno zatulio. Na tren se okrenuo prema svojim neprijateljima, ali je odmah produžio i bježao dalje, te im uskoro nestao s vidika.
Neki su ga vojnici pokušali slijediti, iako je to izgledalo uzaludno. Društvo se okupilo oko Šveđanke koja je histerično plakala na snijegu. Nije ni čudo da su joj nakon takvoga doživljaja upravo lile suze.
* * *

Radiovezom su dozvali terensko vozilo. Dva sata kasnije svi su ponovno stigli natrag u Laahkimakuru. Pred kolibom ih je čekao transportni helikopter, pa su damama pomogli da se uspnu. Švedska je gospođa neprestance držala zeca na rukama. Suze su joj kapale po njegovome krznu, tako da se smočilo, a onda je zeca uzela sa sobom u helikopter.
Vatanen je prosvjedovao.
- Vi ste odrastao čovjek, dajte tu zvijerku gospođi. Zar ne vidite koliko je potresena? - reče mu činovnik Ministarstva vanjskih poslova.
- Ministarstvo će vam novčano nadoknaditi štetu. Vi ih u svakoj šumi možete pronaći barem tisuću.
Vatanen nije popuštao. Gospođa mu je iz helikoptera poručila, zeca mu neće vratiti, jer bi bilo od nje nezahvalno rastati se od biča s kojim je proživjela najteže trenutke svojega života. Činovnik je uzrujano stajao ispod rotora. Trudio se posredovati, ali njegovo diplomatsko umijeće na Vatanena nije djelovalo. Njihova rasprava nikako nije vodila složnome sporazumu.
Gospođa im je dala do znanja da nipošto ne može ostaviti jadnoga zečića u toj divljini, na milost i nemilost zvijerima. K tome, barbarski Finci će ga sigurno zlostavljati.
Vatanen je predložio da se sve riješi kasnije, ako se već dama u tom trenutku ne može odvojiti od tuđega zeca.
- Dobro, pođite i vi s nama - uzdahnuo je nesretni činovnik. - No ipak vam moram reći, prokleta ste cjepidlaka.
Ostatak društva ušao je u helikopter. Teška vojna letjelica podignula se u zrak te usmjerila prema Vittumaisenoji. Tamo dolje u divljini vladao je pravi zimski rat, ali se vojni atašeji uopće nisu osvrtali na vježbu. Krenuli su iz helikoptera izravno u stožer, a finski su se vojnici uzalud trudili vikati.

16


VEČERA


U prostranoj sobi u Vittumaisenoji namijenjenoj vojnicima, bio je prostrt stol za svečanu večeru. Bio je zbijen od dasaka i prekriven bijelim stolnjakom. Delikatese što su se našle na njemu bile su naručene čak iz Helsinkija. Oko stola bilo je stolaca za više od dvadeset osoba. Na stolu su, između zdjela za voće i slatkiše, bile postavljene zastavice država čiji su vojni predstavnici bili nazočni. Na jednome je kraju stola zasjeo činovnik Ministarstva, a na drugome neki general iz glavnoga stožera.
Žene koje su krenule u ubojstvo medvjeda povukle su se u gostinjski dio zgrade, kako bi promijenile odjeću. Pojavile su se za stolom tek nakon što su izneseni sendviči s ribom. Vatanen je uočio da su dva stolca za generale ostala prazna. Sjeo je na jedan od njih, jer ga je mučila glad.
Činovnik ga je ljutito pogledao, ali mu nije ništa rekao. Čovjek iz glavnoga stožera koji je sjedio pokraj njega, neki general-bojnik, pozdravio ga je po vojnički.
Nudilo se bijelo vino i rosee. Vatanen je kušao rosee. Poslije predjela poslužena je nešto gušća juha, pripremljena od konzerviranih rakova. Nije bila loša.
Za večerom se razgovaralo o događajima što su se zbili toga dana. Osobito su švedska i američka gospođa morale neprestance odgovarati na mnoštvo pitanja o lovu na medvjeda. Pripovijedale su o svojim doživljajima, osobito Šveđanka. Slušatelji su se divili kad su čuli kako je gospođa bila hrabra, a njena je sreća ocijenjena kao pravo čudo. Gospođa im je govorila i o zecu na kojega su svi gotovo zaboravili. Sad su ga na brzinu potražili i predali joj ga. Ona je podignula na stol preplašenu životinjicu i stala je milovati.
- Nikad se neću rastati od tako divnoga i hrabrog stvorenja! Sigurna sam da bi i mene medvjed rastrgao, da nisam držala na rukama to slatko nevino biće.
General iz Glavnoga stožera upitao je Vatanena je li istina da je zec njegov. Vatanen mu potvrdi i još mu šapne kako gospođi neće prepustiti svojega ljubimca.
- Teško ćete ga dobiti natrag... - odgovori mu šaptom general.
Šveđanka je zecu pružila listove salate, a on ih je prestrašeno započeo jesti. Usta su mu neprestance bila u pokretu, poput mlina. Oko stola se začuše oduševljeni pokliči. Zec je večerao s ostalim lovcima... Društvo je bilo ushićeno.
Zec se prepao žamora oko sebe. Na stolnjak je, jednu za drugom, započeo praviti špekule. Nekoliko od njih palo je i u Šveđankinu juhu...! Zec je skakutao, oslobodivši se gospođinih ruku i doskakutao do sredine stola, gdje je prevrnuo upaljenu svijeću. I tamo je, između tanjura s hranom, ponovno ostavio nekoliko špekula.
Gosti su zbunjeno skočili, samo su general i Vatanen ostali sjediti. Kad je vidio kako mu se zec primiče, general je svoj tanjur s juhom stavio na koljena.
Vatanen je zgrabio zeca za uši i stavio ga na pod. Jadno se biće povuklo u kut, što je brže moglo. Gosti su ponovno sjeli, a u sobi je zavladao tajac.
Švedska se gospođa zbunila. Ljevicom je uzela list salate da joj posluži umjesto salvete, pa onda zagrabila nekoliko žlica juhe, dok nije opazila kako na površini plutaju zečji brabonjci. Još se više smela, zagledala se u svoju juhu i žlicom odgurnula izmetine na rub tanjura, kako to rade oni koji jedu kuhani grašak i žele otkloniti crna zrna. Još je jednom nervozno uzdahnula i bezuspješno pokušala nastaviti jesti juhu. No iznenada je pustila da joj žlica padne na stol, te obrisala usta listom salate i rastreseno rekla:
- Uh, kako sam rastresena... - rekla je zbunjeno. - Mogu li dobiti nov tanjur s juhom...?
Gospođi su promijenili tanjur, pažljivo su pokupili brabonjke sa stola i prostrli nov stolnjak. Zatim su poslužili vermut.
Večera je nastavljena. O lovu više nitko nije rekao ti riječi.
Gospođa nije ni dotaknula juhu što su joj je donijeli. Samo je piljila u svoj tanjur i rekla nešto svojoj susjedi za stolom. Onda je stiglo na red glavno jelo. Bilo je to upravo zečje pečenje... Koje li slučajnosti!
Jelo je bilo ukusno, no rijetko je tko uzeo još, jer je atmosfera bila napeta. Nakon što je iznesen desert, močvarne bobice s tučenim vrhnjem, gosti ustadoše od stola. Promijenjeni su stolnjaci, posluženi su kava, liker i konjak. Tek se tada promijenilo raspoloženje.
* * *

Kroz prozor se moglo vidjeti vojnike kako skijaju, sad ovamo, sad onamo. A po krajoliku, što je već utonuo u sumrak, tutnjala su terenska vozila. Gosti su s dosadom gledali kroz prozor, kao da je to televizijski ekran što ga je netko zaboravio isključiti, jer programa više nije bilo. Uskoro se spustio potpun mrak, pa je izgledalo kao da je televizor pokvaren. Slika je postajala sve tamnija, sve dok zaslon nije posve potamnio. Samo su se čuli glasovi: dozivanje vojnika, praskanje patrona, te prigušeno brujanje vozila u stožeru. A visoki su gosti unutra vodili nevažne razgovore...

17


POŽAR


U noći se Vatanen ispružio na podu prostorije za momčad, pokraj svojega zeca i naprtnjače. No tad mu priđe činovnik Ministarstva.
- Koliko znam... - rekao mu je - vi nipošto ne pripadate našoj skupini, gospodine Vatanen... Tako vam je ime, zar ne? Predložio bih vam da se smjesta izgubite, zajedno s vašim zecom i da se više ne pojavljujete. Bit će to najbolje rješenje za sve. Razgovarao sam sa švedskim vojnim atašeom... I on se slaže. Kako kaže, njegova gospođa neće uzeti vašega zeca, kao što je još sinoć mislila...
Vatanen ja započeo prikupljati svoje stvari.
- Čudim vam se kako ste uopće imali hrabrosti biti nazočni na svečanoj večeri. Jeste li vi to učinili namjerno? A ono biće uzmite sa sobom...! Već nam je zadalo briga da vi to ne možete shvatiti, ma koliko razmišljali o tome.
- Ali, gospođa je sama rekla kako bez zeca ne može..! - odgovori mu Vatanen.
- Dovraga i životinja! Pa baš zbog nje i imamo neprilika. Nemojte mi sad pričati što neka dama želi! Nestanite što prije. Dat ću vam sto maraka, čak i dvjesto. Sit sam te vaše igre.
Vatanen je prihvatio dvije novčanice od po stotinu maraka i zapitao:
- Trebam li što potpisati?
- Dovraga! Nestanite što prije!
* * *

Vatanen složi svoje stvari, a u naprtnjaču ugura zeca, tako da mu je iz nje virila glava. Zakoračio je prema vratima, a prije toga je pružio ruku ljutitome činovniku.
Krenuo je kojih dvije stotine metara po stazi do vojničkih šatora. Ušao je u jedan kako bi nastavio spavati. Umorni su vojnici kuhali čaj, a ponudili su i njemu. Nisu ga ništa pitali. Požarni je naložio mokre brezove kladice u čađavu poljsku peć, a te su cvilile i praskale. Pred zoru oglašena je uzbuna, no nitko nije izašao iz šatora. Netko je izvadio igraće karte. Vatanen se probudio i rekao im da će igrati za novac ako nađe protivnika.
Stavio je na pokrivač svojih dvije stotine maraka, rekavši vojnicima odakle mu novac. Šatorsko je društvo započelo igrati poker. Nakon jednoga sata novaca više nije bilo. Netko je izašao, a kad se vratio u šator ispričao je kako se sinoć neka diplomatska gospođa prejela juhe od zečjega izmeta.
Stigla je zapovijed da šatori moraju biti spremljeni u šest.
Nitko nije maknuo ni prstom. Tijekom noći došlo je do vježbe napadaja, pri čemu su vojnici u šatoru iz punoga grla vikali hura! Vježba je i dalje trajala, čulo se brujanje vozila, a onda je netko javio da je buknuo požar.
Oko devet sati Vatanen je izašao iz šatora. Bilo je još poprilično tamno, ali su se u šumi tako žestoko odvijale akcije da je njegov šatorski život morao prestati. Ali šatore još nisu rušili.
* * *

Kuća u Vittumaisenoji bila je u plamenu. Požar je možda izbio prije dva sata. Gosti koji su spavali u kući probudili su se. Prozori su pucali od pritiska zraka, a rasprsnuto staklo je padalo na snijeg. Visoki su gosti, odjeveni samo u donje rublje, ispadali sa svojim gospođama iz barake. Svi su uzbuđeno vikali. Na nebu su se rasprskavale svijetleće rakete, a na vojnu vježbu kao da su svi zaboravili.
Vatanen objesi o granu svoju naprtnjaču u kojoj je bio i zec te potrči prema zgradi. Dvorište je bilo prepuno ljudi umotanih u vunene pokrivače koji su zapomagali na nekoliko jezika. Kuća je u međuvremenu gorjela. Izgleda, požar je buknuo u kuhinji, jer se iznad nje urušio krov.
General glavnoga stožera, koji je na nogama nosio samo čarape, u metežu je zapovijedao snažnim glasom. Cupkao je s noge na nogu jer mu se snijeg topio pod čarapama. Imao je samo vojničke hlače, bluza mu je nedostala, ali su ipak svi znali da je general.
Iz gostinjskih su prostorija izašli ljudi. Među njima je bilo i žena. Vatanen je prepoznao neke od njih. Osobito švedsku gospođu koja je kroz dim istrčala na zamrznut snijeg. Bila je gola, ridala je, a njezin se lik jasno isticao ispred plamena. Bio je to zaista vrlo lijep prizor, dok je hodala po snijegu, a dva su je vojnika podupirala u hodu, prebacivši joj preko tijela vunen pokrivač. Čitava je zgrada bila u plamenu, a vojnici su pokušavali snijegom ugasiti vatru. Neki od njih je kleo jer mu se kaciga gotovo rastopila.
Na poljani je stajao helikopter, također u pogibli da ga proguta vatra. General je vikao, tražeći pilote koji bi maknuli letjelicu. Helikopteru je pritrčao neki nag čovjek, opekao je ruku na limu, ali je ipak dospio unutra. Otvorio je okno i viknuo:
- Motor je hladan. Ne mogu ga pokrenuti.
Gornji dio tijela nagoga čovjeka visio je kroz prozor, dok su iz zapaljene kuće letjele goruće iskre prema vrućemu limu letjelice, poput češera u oluji. Okno se zatvorilo tek kad je general viknuo:
- Diži se! I to smjesta.
Poluodjeveni činovnik Ministarstva trčao je po dvorištu moleći vojnike da posude obuću i šinjele. Uskoro je imao u rukama dijelove odora i čizme. Stavio ih na snijeg koji se otapao. Započeo je odijevati dame zaogrnute samo pokrivačima. Neka je od njih dobila muške gaće, neke samo čarape, a nekima su preko leđa nabacili vojničke ogrtače i bunde. S kukuljicama na glavama neke su gospođe sličile pčelinjim maticama. Da pokriju svoje bijele vratove, dame su dobile vojničke kapuljače.
Stigla im je u pomoć Šesta četa lovačkoga bataljuna. Umorno su vojnici zastali na snijegu, a neki je časnik naredio ljudima da se postave u polukrug oko zapaljene kuće. Na crvenkastome snijegu ocrtavale su se prljave skijaške odjeće, a od studeni rumeni obrazi podsjećali su na ples pod krabuljama. Činilo se kao da je lanac tihih mumija okružio čitavo to područje. Netko je zatražio šibice, a upaljač je kružio od ruke do ruke među vojnicima koji su se oslanjali na skijaške palice.
Težak je vojni helikopter pokrenut, urlik je zaparao zrak, a onda se začula tutnjava. Veliki 15-metarski rotor uzvitlao je dim. General je pogrbljen otrčao prema pilotskoj kabini, mašući rukama da helikopter uzme još putnika. Činovnik je znao što će se dogoditi, pa je poveo žene prema helikopteru spremnom da poleti. Vatanen je zgrabio naprtnjaču sa zecom što je visjela na grani i mirno mu je govorio. Životinja je bila sva izvan sebe, jer je toliko dugo bespomoćno visjela usred strke i buke.
Vatanen je zabacio naprtnjaču na rame i vratio se prema požaru. Zec je zacvilio, ali nije pobjegao. Vrpca na naprtnjači je bila tako čvrsto zategnuta da se nije ni maknuo, ma koliko se naprezao.
Činovnik Ministarstva vanjskih poslova poveo je dame ispod rotora do ulaza u letjelicu. Ulaz se otvorio, a on je u vojničku odoru odjevene gospođe gurao u stražnjice da bi lakše ušle u helikopter. Pomagali su mu pilot i radist, obojica potpuno nagi, a general je zapalio cigaretu. Vatanen je odlučio pomoći im pri utovaru. Skočio je u letjelicu i u nju podizao jednu po jednu putnicu koje su čekale u redu pred helikopterom, dok pilot zapovjednik nije rekao:
- Dovoljno. Više ne možemo uzeti ni jednog putnika. Poručniče, zatvorite vrata!
- Poručniče!
Vatanen je htio van, ali nagi ga je telegrafist zgrabio za rukav, zatvorio vrata i stavio si slušalice na uši.
- OH 226, OH 226, najavljujem vam uzlet. Naš je cilj garnizonska bolnica Sodankyla.
Na oknima helikoptera pojavile su se kapljice vode, a kad je Vatanen dlanom obrisao ono koje mu je bilo najbliže, staklo se razbistrilo i kroz njega se vidjelo kako se teške elise rotora sve brže pokreću, pa je pokrenut zrak dodatno rasplamsavao vatru. Iz kuće su se dizali desetak metara visoki plamenovi, a kovitlac što ga je potaknuo helikopter, još je jače raspirivao žar trupaca. Ti su se sad užareni rušili, tako da su na jutarnjemu svjetlu djelovali poput bengalske vatre. A onda je stroj uzletio...
* * *

General je onima u pilotskoj kabini davao znakove s tla, poput onih što ih daje osoblje na civilnim zračnim lukama. Širio je ruke, pa ih skupljao nad glavom. Oni dolje pomakli su se u stranu. Ljudi u helikopteru kao da su bili omamljeni bukom stroja. General s ramenicama počeo se naglo smanjivati, a smanjivala se i kuća u plamenu. Helikopter se uspinjao dok ga nije obasjalo sunce.
Kakva li vidika!
Vatanen je skinuo naprtnjaču, stavio je na prsa, pritisnuo zečju njuškicu o prozorsko staklo i pokazao zecu prekrasan prizor.
- Gledaj, mladiću, gledaj! - rekao je životinjici.
I zec je gledao. Drhtao je i priljubio se uz svojega gospodara. Njegove stražnje šapice spojile su se u naprtnjači kao da je zametak, pa je zaspao.
U helikopteru se upalilo jako svjetlo. Otvorila su se vrata pilotske kabine, a u prostor za putnike ušao je nag čovjek i rekao:
- Slijetjet ćemo u Sodankyla. Let će potrajati dvanaest minuta. Molim vas da ostanete mirni. Inače... Možda bi mi netko mogao posuditi nešto za obući?
Dali su mu sve što su imali. Dvadesetak putnika što su ušli u letjelicu počeše mjerkati jedan drugoga i gledati kroz prozore. Vatanen je tek sad opazio kako nasuprot njemu, između dvije dame, sjedi onaj činovnik Ministarstva. Očigledno se zbunio. Kad je i činovnik prepoznao njega, reče mu tiho i rezignirano:
- I vi ste ovdje. Mogao sam i misliti...!
Nije imao obuće i zebao je. Vatanen je izuo cipele i pružio mu ih je:
- Uzmite, samo uzmite. Nemojte se ustručavati.
Pokraj činovnika sjedila je supruga američkoga vojnog atašea. Kad je opazila zeca, pokazala ja na njega prstom i mazno rekla:
- Divno stvorenje. Kako je samo sladak! I uvijek je s vama? Smijem li ga malo pomilovati?
Helikopter je letio ravno prema suncu, ispod njega bile su snijegom pokrivene šume...
A kad bi čovjek istegnuo vrat, mogao bi u smijeru Sompija vidjeti gust dim. Iza njih ostala je pustoš, a kad su preletjeli dolinu Laahkimakuru, Vatanen je ugledao medvjeđe tragove. Blizu Sodankyla učinilo mu se da daleko dolje vidi usamljenoga putnika koji je već prošao dug put. Tragovi su mu sličili mišjim, vodili su prema istoku, a onaj koji ih je ostavio bio je posve mrk. Vatanen je napregnuto gledao prema dolje sve dok mu oči nisu zasuzile. Bio je uvjeren da je putnik njegov medvjed iz Laahkimakuru, nitko drugi.
No nije rekao ništa. Ostao je miran, samo je obrisao oči i pogladio zeca. Već se vidio dim iz Sodankyla.

18


HELSINKI


Helikopter se spustio na dvorište garnizonske bolnice. Bio je zaista neobičan prizor kad je na snijegom zameteno dvorište iz letjelice izašla skupina uzrujanih diplomata, odjevenih u posuđenu odjeću. Dočekao ih je liječnik i rukovao se sa svakim od njih, također i s Vatanenom. Onda su ih odveli u ambulantu, gdje su ih pregledali.
Posljednji je iz helikoptera izašao goli pilot... Najprije se šuljao iza letjelice, a kad je vidio kako je većina dama ušla u ambulantu, šmugnuo je prema najbližoj zgradi i nestao u njoj. Liječnik je naložio da mu odnesu odjeću, pa su tako riješili i njegovu nevolju.
Vatanen je sa svojim zecom i naprtnjačom sjedio u čekaonici. Donijeli su mu raznu civilnu odjeću, obuću i rublje, što je iskrcano iz kombija robne kuće Mannermaa. Na podu čekaonice naglo je rasla velika gomila odjeće, pa je svatko mogao uzeti ono što mu treba i ustanoviti da li mu pristaje.
Činovnik Ministarstva odabrao je udobne cipele i, vrativši Vatanenu natrag obuću, zahvalio na posudbi.
Vatanen je ponovno navukao svoje cipele, izašao iz čekaonice i pronašao mjesto u kombiju trgovine Mannermaa koji je krenuo u Sodankyla. Vozač je upravo slušao radijsku vijest o njihovoj pustolovini i živcirao Vatanena svojim propitkivanjima o onome što se zbilo.
* * *

Bilo mu je dosta pustolovina što su se slučile proteklih dana. Uzeo je sobu u hotelu i telefonirao ravnatelju Zadruge za uzgoj sobova u Sompiju.
- Valja nije izgorjela kuća u Laahkimakuru? - čudio se ravnatelj.
- Ne, nije izgorjela. Nego, molio bih, isplati mi troškove njene obnove. Vjerujem da je sad u boljem stanju nego ranije. Mislim da ću uskoro odavde. Tamo je bilo prilično veselo.
- Mogu zamisliti! Odmah ti donosim novac.
Zec je nešto pobolijevao. Bezvoljno je ležao u naprtnjači, a kad ga je Vatanen podigao, šumski stvor je skočio na postelju i sklopio oči.
Nazvao je veterinara i raspitivao se što bi moglo biti tom zecu? Veterinar je uskoro stigao, ali o zecu nije mogao reći ništa određeno.
- Divljim se životinjama češće događa da uginu bez posebnoga razloga - reče. - Možda je i ovo takav slučaj. Mogao bi vam pomoći samo Državni veterinarski zavod u Helsinkiju. Tamo bi mu mogli uzeti uzorak krvi. Ali samo zbog jednoga zeca zasigurno nećete na put. Osim toga, Zavod ne liječi životinje privatno.
Kako je zec prilično loše izgledao, Vatanen odluči poduzeti sve što može. Ravnatelju Zadruge za uzgoj sobova prodao je sve što mu je ostalo u kućici Laahkimakuru, skije i ostalo, pa se tada taksijem odvezao u Rovaniemi, odakle će odletjeti u Helsinki.
* * *

Na helsinškome aerodromu Seutula naručio je taksi što će ga odvesti u Državni veterinarski zavod.
Vatanen je lutao zavodskim hodnicima... Nitko na njega nije obraćao pozornost. Bio je zadovoljan što se konačno našao na mjestu gdje se nitko ne čudi što nosi zeca na rukama.
Bez poteškoća pronašao je sobu nekoga profesora istraživača. Pozvonio je, a kad se upalila zelena svjetiljčica, ušao je.
Za stolom je sjedio čovjek odjeven u prljavobijelu kutu i listao neke papire. Ustao je i pružio posjetitelju ruku, a onda mu ponudio stolac.
Vatanen mu reče kako je došao potražiti pomoć za zeca koji se razbolio.
- Kakav je taj vaš zec, boli li ga nešto? - zapita profesor i prihvati životinju rukom. - Čini se, ima neke nametnike... Možda je došao u dodir s nekom zaraženom životinjom ili je pojeo nečisto povrće.
- I to je moguće.
- Najprije ćemo mu izvaditi krv, a onda ćemo vidjeti.
Profesor mu je na žutome papiru napisao uputnicu.
- Taj vjerojatno dolazi s Ispitne postaje Evo - primjeti usput.
Vatanen kimne glavom.
Krenuo je u laboratorij. Uputnicu je pružio jednome laborantu, a taj je potražio nekoliko igala i prestrašenome zecu uzeo dva ili tri uzorka krvi. Zatim je obećao Vatanenu, nalaz će dobiti za dva sata.
Očekujući krvnu sliku, Vatanen je otišao na objed, a zeca je ostavio u laboratoriju. Za dva sata Vatanen je imao u rukama ne samo svojega zeca, već i mnogo više papira nego što ih je posjedovao ikad ranije. Neku vrstu povijesti bolesti, s kojom se vratio profesoru. Taj ga je dočekao riječima kako je odmah znao da se radi o crijevima.
- To će proći poslije dvije injekcije - utješio ga je. - Napisat ću Vam uputnicu, a vi ćete sa zecom u Ispitnu stanicu Evo...!
Zeca su cijepili, a Vatanenu su dali nekoliko ampula s lijekom za jednokratnu uporabu.
- Za danas dosta...! - reče profesor skidajući kutu. Ura je pokazivala sedamnaest sati.
- Idem prema gradu. Ako nemate auto, možete sa mnom - srdačno mu ponudi prljava kuta.
Vatanen je sjeo u vozilo, a profesor upalio motor i dovezao ga do središta grada.
- Još da vam kažem, dajite mu samo svježu vodu. Dva dana ne smije ništa jesti. Nakon toga hranit ćete ga na uobičajan način, pa će opet biti zdrav. A sad ću vas prebaciti do kolodvora. Došli ste vlakom, zar ne?
Vatanen nije mogao lagati:
- Stigao sam zrakoplovom.
Profesor se malo zbunio, ali mu je sa smiješkom odgovorio:
- Ali iz Ispitne postaje Evo niste mogli zrakoplovom...?!
- Stigao sam iz Rovaniemija, a tamo sam doputovao iz Sodankyla.
- A ne iz postaje Evo? - iznenađeno će profesor. - Morali ste doći odatle, siguran sam.
Vatanen mu je odlučio ispričati čitavu priču. Rekao je profesoru da je zec, doduše, s juga, iz obližnje Heinole. A onda mu je nastavio pripovijedati kako je sa zecom prošao čitavu Finsku, Nilsia, Ranua, Posio, Rovaniemi, Sodankyla, Sompio, pa onda opet natrag. A sad je tu. Profesor je zaustavio vozilo uz pločnik na prometnoj ulici Mannerheimintie i nije mogao vjerovati. Katkada bi tek primijetio:
- Ma, nije moguće...?! - ili - Doista?
Kad je Vatanen završio svoju neobičnu priču, profesor mu reče:
- Oprostite mi, dragi moj gospodine, ali ja vam ne mogu vjerovati ni riječi. Što ste mi to napripovijedali! Najbolje je da se vratite u Evo, a ja ću vas ujutro nazvati.
- U redu. Samo me nazovite ako mi ne vjerujete. Meni je posve svejedno.
Na uglu robne kuće Sokos neki je star i umoran sob udarao kopitom po tlu, a prastari Djed božičnjak lupkao ga je po nozi. Sob je sklopio oči, vjerojatno od boli. Oko životinje kriještala su djeca, a jedna je majka viknula:
- Jari, Jari, nemoj se penjati na soba! Dođi ovamo, Jari...! Nisi li čuo što sam ti rekla?
Vatanen se osjetio beskrajno umornim i zamolio profesora da krenu dalje.
Na kolodvoru profesor mu je rekao:
- Nego, moram uzeti našu životinju. Koji vas je to luđak uputio meni? Bolje da se vratite sami u Ispitnu postaju, a ja ću ga preuzeti preko noći i dati nekome da ga odnese u Zavod.
Vatanen ga je pokušao uvjeriti kako on nije iz postaje Evo.
- Slušajte, više se ne možete igrati, vjerujte mi što vam govorim! - reče profesor, pokušavajući mu istrgnuti zeca iz ruku.
Profesorovo vozilo zaustavilo je promet u središtu grada. Ali Vatanen je čvrsto držao svojega zeca, sjećajući se stare priče o tome kako su dvije majke vukle dijete svaka na svoju stranu. Dijete je doduše pripalo onoj koja je vukla jače, no ipak je prava majka bila ona koja je popustila. Ovaj je put popustio Vatanen i rekao:
- Imam prijedlog. Nazvat ću veterinara u Sodankyla. Onda ćete mi zacijelo povjerovati. Troškove telefonskog razgovora plaćam ja.
Profesor je na trenutak razmislio:
- U redu. Stanujem u Kruununhaki. Možete mu telefonirati iz mojega stana. Ipak, još uvijek ne mogu vjerovati ono što ste mi ispripovijedali. Vidjet ćete da životinje nisu igračke. Ja ih volim, dragi moj gospodine. I ne bih ih mogao povjeriti bilo kome.
- Pa ipak radite pokuse na njima!
- To je znanost. Uostalom, to se vas ne tiče. To je ipak moj posao.
Telefonirali su.
Veterinar iz općine Sodankyla potvrdio je Vatanenovu priču, kako je ujutro u hotelu pregledao nekoga zeca. Samo se čudio koliko je brzo Vatanen stigao čak u Helsinki.
Profesor je polako spustio slušalicu, gledajući Vatanena u čudu. A kad ga je taj upitao koliko stoji telefonski razgovor s Laponijom, ovaj ga uopće nije čuo. Tek mu je rekao:
- Htio bih još jedanput čuti čitavu priču. Pripremit ću sendviče... Ne žuri vam se, zar ne?
- Ne, uopće mi se ne žuri.

19


MAMURLUK


Vatanen se probudio ležeći na podu, umotan u sag. U želucu mu je klokotala gorka tekućina, dizala se prema grlu i ustima, bilo mu je mučno. Nije se usudio otvoriti oči, niti je išta mogao slušati... Ipak je čuo šumove, lupkanja, zvižduke. Ponovno ga je mučila žuč.
I dalje je ležao mirno, znajući, povraćat će ako se samo malo pomakne. Nije se usudio ni pokrenuti ruku da dodirne čelo, ali je i bez te kretnje osjećao kako mu po njemu izbijaju graške znoja.
Onda je osjetio neki smrad. Pokrenuo je svoj odebljali jezik i dotaknuo ljepljivo nepce.
Srce? Učinilo mu se da kuca, istina, ponešto neobično. Udaralo je lijeno poput pospanoga vratara koji ne zna kako će provesti radno vrijeme. No tad se njegov ritam postupno ubrzao, nekoliko je puta poskočilo kao da će iskočiti iz prsiju. Potom je na trenutak zastalo, pa bi opet za nekoliko sekundi načinilo nekoliko otkucaja, sve dok se ponovno nije ulijenilo. Vatanen se morao čvrsto uhvatiti za rub saga, činilo mu se, pod njim se zaljuljao pod, a kapljice znoja curile su mu po vratu. Iznenada mu je postalo vruće, a sag kao da je stisnuo njegovo oznojeno tijelo.
Kad bih se samo usudio otvoriti oči... Ili, barem samo jedno oko, pomisli Vatanen... Ali se nije usudio. Već i pomisao na to bila je velika hrabrost. Trudio se da još odspava. Da mogu barem spavati do smrti, razmišljao je.
A možda je već umro? Ta ga je pomisao zabavljala, ali se odmah prestao smijati jer mu se u ustima pojavila žuč, pa se morao napregnuti da je potisne.
Pokušao je razmišljati i prisjetiti se, što se zapravo dogodilo s njim...?
Nije imao uporišta za takvo razmišljanje jer su se mnoge stvari ispreplitale... Mozak mu nije mogao temeljito obuhvatiti cjelinu koja bi bila rezultat njegovoga premišljanja.
* * *

Zapravo mu se učinilo vrlo smiješnim tražiti neki smisao. Ono što mu je bilo smiješno, bilo je maglovito, ali svakako izvanredno komično. A kad je pokušao shvatiti taj rijedak osjećaj zadovoljstva, odmah mu se smrknulo jer je za to imao više nego dovoljno razloga.
Sve što mu je prošlo kroz glavu kao da se rastopilo, kao da je nekako otkliznulo... Vatanen je odjedanput imao dojam da je kraj svemu, da mu se glava odvojila od tijela. To mu se učinilo smiješnim, ali nakon kratkoga vremena odlučio je razmišljati o nečemu praktičnom.
Koje bi godišnje doba moglo sad biti? O tome bi možda bilo vrijedno razmisliti, maleno zastranjivanje, ali ipak nešto praktično. Dakle, u kojem smo dobu godine? Može li se tome čovjek domisliti, ako se potrudi?
Polako je otvorio oči. Usredotočio se na pitanje godišnje dobi, a onda je učinio nešto što nije želio, ali što nije bilo loše. Njegove su mu dotad zalijepljene vjeđe odjednom propustile pogled na dio zida blizu stropa, na velik prozor sa šest okana, dolje četiri manja i gore dva veča, te s jednim lukom. Svijetla je ta soba, zaključi Vatanen, pa ponovno sklopi oči.
Proljeće? Bilo bi zanimljivo, nekako blisko i drago... No zašto ne jesen ili siječanj? Ne, nije siječanj, ne može biti...! A ni ljeto. Sjetio se zečića, velikoga zeca, njegovoga vlastitog. I onda je pomislio na jesen. Nakon nje došao je Božić, a sad je bio gotovo uvjeren da je nastupilo proljeće, najvjerojatnije ožujak.
Ali, nakon poduljega razmišljanja, učinilo mu se da ipak nije u pravu... Prije bi bio konac zime, učinilo mu se vjerojatnijim...
* * *

Tada mu se opet dignuo želudac. Vatanen je stisnuo zube da bi zadržao gadljivu tekućinu. Oslobodio se saga i na podu ugledao još dva spavača. Napipao je ispred sebe vrata toaleta i nagrnuo unutra.
Tekućina što ju je imao u želucu pljusnula je u zahodsku školjku. Po bradi mu se cijedila slina, oči su mu iskočile iz šupljina... Želudac mu se stisnuo poput kravine posteljice i djelovao kao da se na silu pokušava probiti između ranjenih usnica. Srce mu je lupalo, a njega je obuzela omaglica.
Onda mu je iznenada prestalo gađenje. Poput osvježavajućega tuša Vatanen je primio slatku spoznaju svih pobjedničkih sila svojega organizma. Podignuo je zakrvavljen pogled prema zahodskome zrcalu i zapiljio se u svoj lik. Kao da je ugledao sliku istrgnutu iz nekoga pornografskog časopisa...!
Vatanen se umio, svukao gornji dio odjeće te se pod pazuhom obrisao mokrim ručnikom.
U džepu je pronašao češalj, počešljao se, a na češlju mu je ostao poveći pramen kose. Odstranio ga je krutim prstima tako da su popucali zupci i bacio ga u zahodsku školjku. Nekoliko je puta isplahnuo usta i onda povukao vodu da svu tu nečist isplahne u odvod. Kad je otvorio zahodska vrata i vratio se u sobu, zaprepašteno je pomislio da bi sad mogao biti Božić... No ono što se zbilo u posljednje vrijeme još je bilo zavijeno u tamu.
Prostorija je bila malena i uredna. Očigledno zubarska ordinacija...?! Kromirani stolovi i bušilice blještali su na sunčanom svjetlu, što je obilno dopiralo izvana.
Vatanen sjedne na fotelju postavljenu uz zid i zagleda se u dvoje ljudi koji su također bili u toj neobičnoj prostoriji.
Bili su to mlada žena i muškarac srednje dobi. Oboje su već ustali i slagali uz zid tapecirane jastuke što su ih koristili za spavanje. Vatanen ih pozdravi. Oboje su mu se činili nekako poznati, no ipak su mu istodobno bili i strani. Nije ih se usudio pitati, što tu rade i tko su zapravo... Mislio je da će vremenom doznati sve što ga zanima.
Djevojka, zapravo mlada žena, rekla mu je da sad valja platiti 480 maraka, kako bi taksist mogao dalje. Vatanen je opipao stražnji džep svojih hlača, ali novčanika nije bilo. Djevojka ga je pronašla u svojoj torbici i pružila mu. U novčarci je bio podebeo svežanj novčanica, oko dvije tisuće maraka. Vatanen je odbrojio pet stotina i pružio ih djevojci. A ona novac doda taksistu, koji joj zahvali i vrati dvadeset maraka. Taj je, dakle, taksi šofer, pomisli Vatanen.
- Sretno! - reče vozač. - Bila je ugodna vožnja.
- Uzmi - reče djevojka Vatanenu, ponudivši mu iz svoje torbice crvene vitaminske tablete. - Dobre su, samo ih mirno progutaj.
Vatanen je sad dospio upitati gdje je njegov zec.
- Ne brini za njega, u Helsinkiju je, kod nekoga profesora. Kod njega je još od prije Božića, a dogovoreno je da će biti i do Nove godine.
- Prije Božića? Zar je već prošao?
- Dakako, zar si zaboravio?
- Ne mogu se sjetiti... Kao da sam se malo napio?
- Ne bih rekla baš malo... - napomene djevojka ozbiljno.
- I meni se čini. A tko si ti?
- Leila. Barem bi se toga mogao sjetiti.
Vatanen je razmišljao. Naravno, bila je to Leila... Da, da, zaista, Leila. Ali, koja Leila? Vatanen se više nije usudio pitati...
- Dakako da te se sjećam... - reče joj. - Ne moraš se odmah ljutiti. Ali bio sam tako mamuran, da mi pamćenje ne funkcionira kako valja. Zacijelo sam pio danima, a to baš i nije moj običaj.
- Imao si trovanje alkoholom, a sad to mora prestati.
Vatanen se postidi. Izbjegavao je djevojčin pogled, a ta mu se učinila čak i previše otvorenom i čestitom. Zurio je u pod, pogled mu je lutao uokolo, a onda mu je sinula ideja.
- Što misliš da pođemo u gostionicu i popijemo hladno pivo?
Djevojka je kimnula glavom pa su krenuli.
* * *

Zavojite su stube spajale tri polukata i šest polukatova. Vatanen se podupirao o ogradu, stubište mu je plesalo pred očima, a s druge ga je strane podupirala djevojka.
Sjalo je blještavo zimsko sunce. Na ulicama je ležao svjež snijeg... Oči su ga boljele od prejakoga svjetla, ali ga je osvježio oštar zrak. Vatanen rukom zaštiti oči i reče:
- Čovječja ribica se upravo izvlači iz spilje.
- Što kažeš? - upita djevojka...
- Ništa. Povedi me nekamo... - odvrati Vatanen.
Vodila ga je kroz grad. Promatrao je zgrade, vozila, pokušavajući prepoznati okolicu. Koji je to dio Helsinkija? Vallila? Katajanokka? Kruununhaka ne može biti. Stigli su do neke rijeke... Možda to uopće nije Helsinki nego Porvoo? Ne, nije ni taj grad, jer i njega je dobro poznavao.
Vatanen je promatrao prolaznike, motreči ih u nadi da će nekoga od njih prepoznati, da će mu u susret doći neki poznanik i pomoći mu da se snađe.
Prešli su preko mosta, a odmah s druge strane bilo je njihovo odredište, malena gostionica. Prostorija je izgledala uredno, ali Vatanen nije mogao povjerovati da je otvorena tako rano ujutro. Rekao je to djevojci, a ona mu odgovori da je već poslije podne i da je posve smušen.
Vatanen letimično pogleda jelovnik. Pogled mu bio prazan, na jelo se nije usudio ni pomisliti. Djevojka mu je naručila hladno pivo, a sebi voćni sok. Vatanen je pio malenim gutljajima. Okus piva mu je bio odvratan, ali ga je njegov miris osvježavao. Prvi su mu gutljaji uskomešali želudac, pa je malko pričekao da vidi što će se dalje dogoditi.
Djevojka ga je gledala kako u sebi vodi tihu bitku.
A onda je mamurluka odjednom nestalo. Učinilo je to pivo...! Vatanen je dobio volju za jelom. Postao je drugi čovjek, novi Vatanen.
* * *

Počeo se prisjećati što mu se dogodilo. Koliko se sjetio, ostavio je zeca u profesorovome stanu u Kruununhaki, pa je onda svratio nešto popiti, premda se tijekom pola godine odviknuo od alkohola. Pio je mnogo i razveselio se. Njegovo se sjećanje završavalo s početnim stupnjem pijanstva. Dalje se nije više ničega sjećao, već mu je djevojka ispripovijedala što se zbivalo.
Njezina je pripovijest bila duga i zamršena poput njegovih pustolovina. Osam dana i noći lutao je po raznim mjestima južne Finske. Na tom je putu počinio razne nepodopštine.
Onda je zapitao djevojku kako se zove grad u kojemu trenutno borave.
- Turku - odgovorila mu je.
- Vidi ti to...?! - iznenadi se Vatanene. - Čudi me što ga nisam prepoznao... Nekako mi je ipak bio poznat, kad smo prelazili preko mosta. U tom sam gradu bio desetak puta, ali me sad zabliještilo sunce.
Dok mu je djevojka pripovijedala o njegovome lutanju, slagao je u sebi jednu dionicu za drugom. Počelo je s Helsinkijem, gdje je Vatanenovo pijanstvo trajalo dva puna dana. Dospio se s nekim posvađati, odveli su ga na policijsku postaju, ali su ga uskoro pustili. Onda je sreo tu djevojku, pa su zajedno otišli u Keravu, a u njoj se događalo svašta. Vatanen je čak dospio pod vlak, koji ga je gurao dvadesetak metara. Srećom, zaradio je tek nekoliko modrica.
U Keravi je kupio bicikl, a onda ga je netko u pijanstvu uvrijedio, pa je bijesno odjurio prema Riihimakiju, dok ga je djevojka pratila taksijem. Ali do svojega odredišta ipak nije stigao jer se umiješala prometna policija. Stavili su mu bicikl u prtljažnik svojega automobila, a njega povezli u Riihimaki. Tamo je prodao bicikl u bescjenje, a za utržak kupio srećke. Na lutriji je dobio stereo-uređaj, kožnu torbu, olovku, puceta za košulju, garnituru nalivpera i tri bilježnice kožnih korica. Onda je sve to prodao, pa je došao na ideju da se autobusom odveze u gradić Turenki.
To se i dogodilo.
U Turenkiju su prespavali na nekakvome seoskom imanju. Vatanen je tamo proveo tri dana, zapravo do Badnjaka. I čitavo je vrijeme samo pio, a prema djevojčinom mišljenju, bio je fizički i psihički rastrojen.
Iz Turenkija su pošli u Janakkalu, proslaviti Božić s njenim roditeljima. Vatanen je svakome od njenih kupio lijep dar, majci barometar, ocu lijepu zbirku lula, starijoj sestri naprtnjaču, a mlađoj ksilofon. Na Badnjak je Vatanenovo ponašanje bilo uzorno. Čitava ga je obitelj slušala sa zanimanjem, a otac je iz komode izvadio bocu najboljega konjaka, pa su na kraju sve to popili. Vatanen im je o ponoći održao govor i poljubio mamu između dojki, ali se nitko nije ljutio.
U božičnoj je noći Vatanen iznenada rekao kako mora u bolnicu. Ali tamo nisu stigli, već su taksijem otputovali u Tammisaari, gdje se Vatanen te božične noći neuspješno pokušao okupati u moru. Ostatak te noći prespavali su u taksiju, što ih je vrlo mnogo stajalo.
Još su posjetili Salo i Hanko, a tamo se nije dogodilo ništa neobično. Sad su u Turkuu. Vatanen je u taj grad stigao noću, a onda nazivao sve moguće zubare da zamoli pomoć. Jedan je od njih pristao. Taksist iz Hanka prespavao je s njima u Turkuu. Za čitavo to vrijeme djevojka je odano pratila Vatanena, pa se on sad čudio:
- Kako si uopće imala vremena?
- Božični dopust, dragi.
Dragi? Vatanen ju pogleda drugim očima. U njemu poraste zanimanje za nju. Kakav je, zapravo, njihov međusobni odnos?
Djevojka je djelovala svježe, no upravo mu je to pobudilo sumnju. Kako je tako zgodna djevojka mogla trpjeti njegova ludovanja? Zar ju je on, smrdljiv pijanac, zaveo? Jedva je u to mogao povjerovati, već zato što se, prema njenim riječima, čitavo vrijeme ponašao odvratno.
Osim toga, djevojka je bila zaručena, opazio je Vatanen. Na ruci joj je sjao prsten, tako jeftin kakav Vatanen nikad ne bi kupio ženi kao što je ova. Na trenutak je pomislio, između njega i njegove pratilice će se možda dogodilo nešto lijepo... Ali mu je pogled na taj bijedan, glup prsten, otjerao takve misli.
Bilo mu je teško što je sam, čak mu je i zec bio u Helsinkiju. Odjednom osjeti veliku želju da ga vidi.
- Trebao bih poći po zeca - reče Vatanen i pogleda djevojku. - Kako vidim, prema prstenu što ga nosiš, ti si zaručena. Iskreno rečeno, imaš prilično prostački prsten.
Vatanen je teško uzdahnuo.
- Jesam, zaručena sam. Pogodi s kim? - upitala ga je i pogledala mu u oči.
- Valjda s kakvim ekonomskim tehničarem... Nemoj se ljutiti, ali to me uopće ne zanima.
- Nisam. Pogađaj još jednom.
- Pogodi ti s kim sam ja - otresao se Vatanen na djevojku.
- Znam - rekla je. - Ali sad ti pogađaš tko je moj zaručnik...!
- Nemoj me mučiti - odvrati Vatanen. - Moram prikupiti svoje krpice i nestati. Molim te, nazovi kolodvor i pitaj kad imam vlak. Umoran sam.
- Ipak ću ti reći... - nastavi djevojka. - Moj zaručnik si ti. Zaručio si se sa mnom.
Vatanen je čuo svaku pojedinu riječ, ali ih nije odmah shvatio. Najprije ju je pogledao u oči, onda je svrnuo pogled na stolnjak, pa zirnuo kroz prozor, osmotrio pod, te na koncu odmjerio konobaricu. Ta mu je donijela još dvije čaše pića što su ga upravo pili.
Sjedili su u grobnoj tišini.
- Je li to istina? - Vatanen napokon prekine šutnju.
Djevojka kimne glavom, baš se tako dogodilo. Vatanen ju je zaprosio već u Keravi, a ona je pristala u Turenkiju, pojasnila je. U Hankuu su kupili prsten. Trgovine su već bile zatvorene pa nisu mogli kupiti bolji prsten, već su ovaj otkupili od jedanaestgodišnje kćeri vozača taksija. “To je nikalj, pozlaćeni nikalj”, rekla im je djevojčica sigurnim glasom.
- Tako? - upita Vatanen.
- Da, upravo tako.
- Onda ćemo se vjenčati - zaključi Vatanen.
- To mi ponavljaš već nekoliko dana. Tako smo se i dogovorili.
Bio je to velik Vatanenov obrat. Zec je nestao, a umjesto njega stvorila se žena. Leila... Poprilično mlada, čak lijepa. Vatanenovo je tijelo prožeo osjećaj sreće i snage...! Uz sebe je imao mladu, zdravu i energičnu ženu! Pogledao ju je pobliže.
Sad ju je spoznao malo bolje. Ruke su joj bile lijepe, prsti dugački. Vatanen ih je privukao k sebi, stisnuo ih kao za pokus. Dobro, jako dobro. Lice joj je bilo privlačno, najljepši joj je bio nos, oči plavosive, prilično velike, ni traga rumenila, trepavice dugačke... Vrlo dobro! Usta su joj bila velika, zubi zdravi, izvrsno!
- Donesi mi, molim te, današnje novine... - zamoli je Vatanen.
Novine mu zapravo nisu trebale, ali ju je htio vidjeti dok hoda i kako će izgledati uspravljena. I ocijeniti je cjelovito, kad ustane od stola. Ostala je, a njezin je stas zadovoljio Vatanena. Kad se okrenula, kosa joj je dražesno zalepršala nad stolom.
Do sada, reklo bi se, sve kako treba, zadovoljno zaključi Vatanen.
Krenula je prema polici s novinama. Odmah se vidjelo da su joj stas i lik izvrsni, možda najbolje od svega. Vatanenovo srce je radosno zaigralo. A kad se vratila k stolu, obratio je pažnju na struk koji se njihao poput fregate. Fantastično! Izvanredno!
Vatanen odloži novine i uhvati je za ruku...
- Ja sam već oženjen... - reče joj.
- U tom si slučaju bigamistički zaručen - odgovorila mu je.
Činilo se da joj je to svejedno.
- Znala si?
- Znam sve o tebi. Slušam te već osam dana i noći. Niti ne slutiš kako te dobro poznajem. Potrudit ću se da se vjenčamo, a ti ćeš se preseliti k meni, pa ćemo živjeti zajedno.
- Žena mi neće dati razvod... - primijeti Vatanen. Ta svoju je ženu dobro poznavao...!
- Hoće. Ja sam pravnica - reče djevojka.
- Ali najprije mi moraš dati neograničeno punomoćje da te branim, jer si u Helsinkiju izbatinao tajnika Konzervativne mladeži. I to poprilično jako. Preuzet ću tvoj slučaj. Vjerujem da ti ipak neće suditi, jer ti je sve to bilo prvi put.

20


PONIŽENJE


Vatanen se bacio u bljuzgavicu. U blizini je odjeknuo prasak lovačke puške. Onda još jedan. Sačma se osula po granama omorike, ali se Vatanen nije usudio ni pomaknuti. Začuo je tih podsmješljiv razgovor pijanih ljudi.
- Vraga, dobro smo mu potprašili.
- Tko zna. Možda je pogođen.
Žamor se udaljavao, ali se Vatanen nije usudio ustati i pobjeći.
Položaj mu je bio poprilično jadan. Zec, što su ga lovila dva lovačka psa, jurio je glavom bez obzira po šumama Karjalohje, a Vatanen se skrivao iza humka da spasi život.
Kako je dospio u tu nepriliku?
* * *

Vatanen se o Novoj godini vratio s Leilom iz Turkua u Helsinki. Nakon blagdana djevojka je morala na posao.
Vatanen joj je potpisao neograničeno punomoćje i proboravio kod nje nekoliko tjedana, sve dok se nije pogodio kako će u Karjalohji obnavljati neku ladanjsku kuću. Bio je u njoj zajedno sa svojim zecom. Trebalo je promijeniti tapete i urediti saunu, zgodna prilika da nešto zaradi preko zime.
Sad je bila veljača. Sinoć je u susjednu kuću pristigla bučna gomila da nešto proslavi. Zagrijali su saunu i divljali čitave noći. Nagi muškarci, pa čak i žene, trčali su po zamrznutome jezeru. Pijani su poput krušaka padali na ledu. Čitave se noći čulo paljenje i bučenje automobila, a na dvorištu je gorjelo svjetlo. Vjerojatno su nabavili još alkoholnoga pića i pozvali još gostiju. Na terasi se govorilo o opasnosti komunizma u Finskoj i posvuda u slobodnome svijetu.
U međuvremenu su se ti bučni susjedi stigli i potući...
Čitavu noć Vatanen nije ni oka sklopio. I zec se uznemirio. Zidovi i strop Vatanenove sobe bili su stalno osvjetljavani automobilskim svjetlima, a to ga je uzrujavalo. Tek oko pet ujutro u susjednoj se kući postupno stišalo divljanje, pa Vatanena više nitko nije ometao ni uznemiravao.
Oko podneva su se susjedi polako budili. Mamurno je društvo pripovijedalo kako će danas opet zagrijati saunu. Vjerojatno su potrošili čitavu zalihu drva, a čini se da je nestalo i votke, pa su poslali dva čovjeka u susjednu kuću da nabave što im treba.
- Rado bismo posudili drva za loženje, a trebali bismo i nešto pića - rekli su.
Vatanen nije imao ni drva, niti pića. Osim toga, nije se baš trudio biti ljubazan prema noćnim bukačima. Pokazao im je uljnu peć i rekao da drva nema, jer upravo preuređuje saunu.
- Ali, čovječe dragi, drvo se mora pronaći, jer hoćemo u saunu - reče jedan od njih. - Evo, tu ti je stotinjarka. Hajde, mladiću, nabavi gorivo.
Vatanen je zanijekao glavom.
- Taj je poprilično drzak - rekao je drugi, bacio na stol još jednu stotinjarku i povikao:
- Negdje ga moramo pronaći! Raspilit ćemo tu ogradu na verandi, pilu valjda imaš! Nemoj vrtjeti glavom, platit ćemo ti!
Vatanen je odbio demolirati kuću za volju tih ljudi, ali ga nisu poslušali. Samo su mu na stol bacili još stotinu maraka i rekli kako će drvo potražiti sami. Vatanen je smotao novčanice, pa ih gurnuo u džepić na košulji jednoga od te dvojice. Onda ih je istjerao.
- Neka te vrag odnese, baš si ti neki čudan tip...! - odmjeriše mu oni.
Vatanen ih je izgurao na verandu i zalupio vrata za njima. Ljudi su mu kucali, ali kako im nije otvarao, jedan je od njih udario nogom ogradu. Ta se raspuknula, pa su stali ushićeno udarali po njoj sve dok se nije srušila. Onda su je razdragano vukli prema susjedovom zemljištu. Vatanen je dotrčao na dvorište da ih spriječi, ali su ta dvojica već bila na susjedovom zemljištu.
- Tako se to radi u zajednici - podrugne mu se jedan. - Drugim riječima, takav ti je običaj u industriji i trgovini. Ono što ne možeš kupiti novcem, uzmeš silom.
Vatanen je stajao na međi dvaju posjeda. Ogorčeno je promatrao kako kod susjeda cijepaju ogradu verande da bi njome ložili saunu. Iz kuće je izašlo desetak pripitih ljudi, da se dobro zabave vrijeđajući Vatanena. Netko se odvezao automobilom, a ostali su dovikivali neka im dopremi obilatu zalihu pića.
Ljut poput tigra, Vatanen je prekoračio granicu posjeda, pitajući se tko je vlasnik susjedne kuće.
Ogradu su iscijepali. Uspravio se neki debeljko rumena obraza, koji je upravo odložio sjekiru.
- Slušaj ti, prijane, vlasnik te vile je tako velika zvjerka, da bi za tebe bilo najbolje maknuti se dok si živ i zdrav. Sad sam tu ja gazda i reći ću dečkima da ti pokažu put.
- Neću ja nikamo dok se to ne riješi - mirno će Vatanen.
Čovjek je pohitao u kuću, odmah se vratio s lovačkom puškom, nabio je na stubama i usmjerio na Vatanenova prsa. Smrdio je po alkoholu.
Iznenada netko udari Vatanena straga i on padne. Na dvorištu se zaori podrugljiv grohot. Onda ga opet netko udari sa strane.
Vatanen je ustao, neke mu žene bace u oči mokar snijeg pomiješan s pijeskom, a odostrag ga udariše šakom u leđa. Nije mu bilo druge nego uzmaknuti. Dok se povlačio u svoju kuću pratili su ga urlici i smijeh. Netko je rekao da su možda otišli predaleko, ali većina je smatrala drukčije.
- Neka ga vrag nosi! Taj se tako uplašio da nas neće ni prijaviti policiji. Zaplašili smo ga nasmrt, pa će se sada sve stišati. Baš tako, no najprije pođimo dobro zagrijati saunu. Na posao, dečki!
* * *

Može se misliti koliko je Vatanen bio bijesan nakon tog događaja. Uzeo je zeca na ruke i krenuo na zaleđeno more, u nadi da će mu šetnja po zaleđenome tjesnacu ipak razbistriti misli i smiriti ga. Do obale je bilo oko kilometar puta.
Kad je stigao na pola puta, bukači su na njega pustili dva psa. Opazili su Vatanenovoga zeca.
- Drži ga! Drži ga! - huškali su pse.
A ti su lajući pohitali za Vatanenom. Zec je skočio na tlo i uhvatio maglu. Psi su pak, opazivši kako im uteče lovina, zalajali još jače. Njihove su debele šape klizile po ledu kad su pretekli Vatanena, da bi se ubrzo izgubili u šumi na obali.
Vatanen je trčao za psima do poluotoka, razmišljajući kako spasiti svojega zeca. Sad bi mu trebala lovačka puška, ali je ona visjela na klinu u Laahkima.
Iz vile je na led dotrčala još nekolicina s oružjem u rukama. Vikali su, huškajući pse što su ih pustili s lanca. Led se njihao pod njihovom težinom. Vatanen se skrio u šumu, a ljudi su pucali u njegovome smjeru. Upravo je sad ležao u bljuzgavici i slušao njihov prijeteći razgovor.
Zec je već bio daleko, psi također. Zavijali su, potjera je još trajala, ali je zec bio živ.
Taj divljački lov mora prestati, pomisli Vatanen, ali nije znao kako ga prekinuti. Kako je samo moguće da uopće ima takvih ljudi? Kakav im to užitak pruža nasilje koje tako barbarski ponižava čovjeka?
Jadan je zec trčao u krugu. Psi su bili sve bliže. Iznenada je izronio između drveća, a kad je opazio Vatanena skočio mu je na krilo. Iz njegovih je usta prokapalo nekoliko kapi svijetlocrvene krvi. Lavež pasa postao je sve glasniji.
Vatanen je znao da će ga psi rastrgnuti, bude li u rukama držao zeca. No hoće li žrtvovati toga dragog dugouška da se sam spasi?
Ne, nipošto. Stidio se već i same pomisli na to. Vatanen pohita na najviši humak, obrastao kržljavim borovima. Hitro se uspeo na stablo, držeći zeca pod pazuhom. Bilo mu je teško penjati se. Na kori su ostali tragovi zečje dlake, no uspio je.
U tom su trenutku psi već stigli. Njuškali su zečje tragove i uskoro otkrili stablo. Uprli su se o deblo prednjim šapama i bijesno zavijali. Psi su izgrebli dio kore, a zec se tresao od straha pod Vatanenovim pazuhom. Ponovno su se začuli glasovi pijanaca, a uskoro su se petorica našla ispod stabla.
Zazviždali su psima da ih smire.
- Dakle, klipan se popeo na stablo...! - reče jedan.
Neprestano su vikali. Netko je nogom udario deblo, a drugi je zanjihao granu kako bi Vatanen pao.
- Izgleda da se gadno prestrašio! Hajde, dobaci mi zeca kako ga ne bismo gađali dok ti je u ruci.
- Opali ti po stablu, samo opali! Bit će to prava stvar. Nitko neće povjerovati da je Karlsson upucao zeca na stablu.
- A istodobno i tu propalicu!
Zabavi nije bilo kraja. Stablo se treslo, a psi zavijali i mahali repovima. Vatanen je bio toliko bijesan da su mu se potekle suze. Netko od progonitelja je to zamijetio.
- Pustimo tog seronju neka slini - rekao je bahato. - Za danas je dosta zabave... Ostavit ćemo mu pse još sat, kako bi gad znao što se pristoji. Hajdemo, sauna je već sigurno topla.
Izgubili su se. Psi su stražarili pod stablom i lajali. Vatanenu je išlo na povraćanje.
* * *

Nešto prije sumraka netko je zviždukom dozvao pse koji su nerado otišli. Vatanen je osjetio vrtoglavicu, a zec se još uvijek tresao.
Iste se večeri Vatanen vratio u Helsinki. Najprije je htio policiji podnijeti prijavu, ali ipak nije. A Leili je rekao:
- Idem na sjever, u kolibu Laahkima. Jug mi se više ne dopada.
I tako je ponovno otišao na sjever.

21


POSJET


Stiglo je proljeće. Na čistome zraku sjeverne Finske život je protjecao ugodno. Vatanen se ponovno zaposlio, ovaj put kod jednoga uzgajivača sobova. Trebao je rušiti stabla kojima će ograditi tor za stoku. Posao mu nije bio pretežak i omogućavao mu je slobodu. I njegov je zec uživao u prirodi i posvuda ostavljao svoje tragove.
Leila mu je pisala. Ponekad bi od nje primio čak i dva pisma odjedanput, jer je njegov dom u Laahkimakuru listonoša obilazio svaki drugi tjedan. Leilina su pisma bila kratke žarke poruke i Vatanen ih je rado čitao. Ali je na njih rijetko odgovarao, tek je pazio da održava njenu zagrijanost. Leila je htjela da Vatanen napusti Laponiju i vrati se među ljude, ali on još nije čvrsto odlučio. Nije bio oduševljen jugom, bolje reći, nije bio oduševljen gradskim običajima.
* * *

Posljednjega tjedna u ožujku način života u dolini Laahkimakuru uvelike se promijenio.
Medvjed je ustao iz svojega brloga još ujesen, a možda nije ni pošteno prespavao zimski san nakon onoga događaja, što se zbio nekoliko tjedana uoči Božića. Ponovno je lutao dolinom. Vatanen je opazio, medvjed je usmrtio nekoliko sobova jer je, kako se činilo prema tragovima u dubokome snijegu, teško pronalazio hranu. Noću je običavao njuškati oko njegove kuće, mokrio je po njoj, a za ožujskih noći razdraženo je mumljao.
Vatanena, koji je spavao s druge strane zida, uznemiravala su ta medvjedova lutanja. Kad bi s druge strane zida začuo zvijer, više nije mogao zaspati. Osjećao se poput ribe uhvaćene u vršu, oko koje kruži štuka golemih ralja.
Razum mu je govorio da medvjed neće napasti čovjeka... Ali se katkad može dogoditi nešto, što nema veze s razumom.
Naime, jedne je noći medvjed gurnuo prozor zajedno s okvirom, proturio je gornji dio tijela u kolibu i onjušio topao sobni zrak. Te je noći bio uštap. Medvjedovo je tijelo ispunilo gotovo čitav prozorski otvor. Zec je skočio cvileči na Vatanenovu postelju i skrio mu se iza leđa. Vatanen se gotovo skamenio. Bilo mu je zaista biti ili ne biti.
Medvjed je njuškom dodirnuo hranu na stolu. Bili su to ostaci večere, sušena sobovina, kruh, maslac, tuba koncentrata rajčice i još ponešto. Na mjesečini je Vatanen opazio kako to medvjed vješto trpa u gubicu. Šuškao je papirima, a onda se začulo kako mljacka. Kako je samo bio spretan! Sve je brzo smazao, a onda se povukao u dvorište.
Kad se vratio, bio je još smjeliji. Ovoga je puta otkrio tubu rajčice. Umješno ju je podignuo šapama i začuđeno je promatrao. Činilo se da ga je zanimao miris, ali nije dokučio kako doprijeti do sadržaja.
Medvjed je napokon stisnuo tubu. Vatanen je začuo njegov uzdah, a koncentrat mu je štrcnuo pokraj glave na zid kolibe.
Učinilo mu se da je medvjed liznuo tubu. U međuvremenu je cijelu sobu poštrcao koncentratom rajčice i pri tome se vjerojatno zaprljao. Poliznuo je rajčicu sa svojega krzna. Taj šum podsjeti Vatanena na “Jecaj poljupca”, kako se inače kuća nazivala.
Činilo se da je medvjed oblizao ploču stola, jer je zvuk upućivao da se pod njegovim debelim jezikom zgužvalo voštano platno. Tragovi rajčice vabili su ga sve dublje u kuću, provlačio se kroz otvor na prozoru sve dublje, dok ga nije napokon ispunio kao što četka za boce ispunjava grlić staklenke. Čitavim se gornjim dijelom tijela naslonio na stol, dok se nije slomio pod njegovom težinom, pa je bučno tresnuo u prostoriju. Dijelovi slomljenoga stola pali su na pod, a medvjed kao da se ponešto zbunio, jer je nekoliko trenutaka ostao nepomičan. Ali se ubrzo pribrao. Sad je istraživao unutrašnjost kolibe. Vatanen se nije usudio ni pomaknuti.
Medvjed je obliznuo pod. I na njemu je bilo koncentrata rajčice. Mjesečina je obasjala golemu, ali i vitku životinju. Prizor je bio jezovit. Divovska medvjedova glava pomicala se u taktu zastrašujućega stroja za čišćenje, dok je lizao pod pokraj Vatanenove noge.
U tom se trenutku zec, do tada vrlo zaplašen, upravo prestravio. Skočio je s postelje na pod, a onda je bezglavo počeo juriti po prostoriji. Medvjed ga je uzalud pokušavao dohvatiti, te se zec zavukao u kut.
Medvjed se smirio i započeo oblizivati krajeve nogu Vatanenove postelje.
Tek je tad ugledao Vatanena. Začuđeno ga je i pozorno počeo proučavati. Usmjerio je svoj vlažan i topao dah prema njegovome licu. A kad je medvjed osjetio da Vatanen diše, zgrabio ga je svojim šapama. Vatanen se opustio koliko je samo mogao i pokušavao hiniti da je bez svijesti.
* * *

Medvjed je promatrao čovjeka kojega je držao u rukama, a pritom je ličio na utvaru. Na utvaru koja na svojim rukama drži lutku, ne znajući što bi s njom. Medvjed tad ugrize Vatanena za trbuh, a ovaj zaurla od boli. Medvjed se užasnuo i odbacio Vatanena prema zidu, te navalio kroz prozor u dvorište.
Vatanen se rukama držao za trbuh, oči su mu plamtjele od bijesa, a ruke mu se ovlažiše. Prestrašeno se pitao, je li mu medvjed progrizao trbušnu maramicu...? Skinu pušku s klina i prignut izađe na dvorište pucajući u tami. Ali je medvjed već pobjegao... Na nebu je sjao Mjesec.
Vatanen se dovukao u kuću, upalio svjetiljku i promotrio svoj trbuh. Bio je sklizak od krvi i medvjeđe sline, ali nije bio jako ozlijeđen. Medvjed ga je tek neznatno zagriznuo, točnije rečeno tek ga je uštipnuo zubima...
Zec je napokon prišao Vatanenu, šepajući. Vjerojatno ga je medvjed nagazio, ali ga uopće nije opazio, jer bi ga smrvio o zid.
Vatanen odgurne u kut ostatke stola, pribije pokrivač na prozorski otvor i omota si plahtu oko trbuha. Pekla ga je rana od medvjedova ugriza.
Zatim uzme zeca u naručje. Pogladio je njegovo čisto i bijelo, nedužno krzno, te obećao mu:
- Odmah ujutro ćemo u potragu. Zaslužio je smrt.
Snježno bijele dlake zečeve njuške snažno su zadrhtale, kao da i on isto mislio:
- Zaslužio je smrt!
I zec je žeđao za medvjeđom krvlju!

22


BIJELO MORE


Mjesec je zašao. Vatanen je u naprtnjaču spremio hrane za nekoliko dana, u njen je džep ugurao dvadeset naboja i napunio spremnik puške. Nabrusio je sjekiru, uzeo još i pet kutija cigareta, šibice i vosak za skije. A onda je rekao zecu:
- Hajde, i ti ćeš sa mnom.
Na stolu je ostavio poruku:
“Proganjam medvjeda, može potrajati nekoliko dana, Vatanen.”
Zatvorio je vrata za sobom, pa navoštio skije. Dovršivši to, prebacio je naprtnjaču i pušku preko ramena, a na noge prikopčao skije. Oko kolibe bilo je mnogo medvjeđih tragova. Na slabome jutarnjem svjetlu Vatanen je ugledao i one, što ih je medvjed ostavio za sobom kad je glavom bez obzira utekao iz kolibe. Pohitao je po tragovima, ne propadajući mnogo u snijeg.
- Sad ćemo vidjeti tko će koga, prokletniče!
Tragovi su ga vodili udolinom Laahkimakuru.
Vatanen je skijao jednolično i brzo, leđa su mu se znojila zbog naprtnjače što se klimatala. Zec je šepesao za njim.
Ožujsko sunce pelo se na jasnome nebu, a snijeg je škripao kad bi Vatanen u njega zabijao skijaške štapove. Bilo je pravo vrijeme za skijanje. Uživao je u vožnji na snijegu što je bliještio toliko da su ga zaboljele oči.
Prema tragovima mogao je zaključiti da se medvjed već smirio, te se osjećao sigurnim. Vatanen je ubrzao. Može se dogoditi da će uskoro stići svoj plijen.
Poslije podneva Vatanen je zašao u gustu šumu omorike i ubrzo ugledao mjesto na kojemu se medvjed nedavno ispružio. Zvijer je valjda čula kako joj se primiče lovac, pa je ustala i nastavila bijeg. Vatanen je proslijedio za njom. Možda će potrajati nekoliko dana prije nego što ga uhvati, ako se to uopće dogodi... Na njegovu sreću, medvjed je propadao u snijeg mnogo dublje nego on na skijama.
Stigli su do velike močvare, a tragovi su vodili prema jugu. Daleko na obzorju Vatanen je opazio zvijer što ju je progonio. Medvjed se izgubio poput crne točke u zasniježenoj šumi. Vatanen je gotovo preletio preko močvare.
Sunce je zalazilo, pa su se u gustoj šumi tragovi još jedva raspoznavali. Vatanen se zaustavi da nešto pojede. Posjekao je visok osušen bor, iscijepao ga i naložio vatru. Na tavi je propržio sobovinu, popio je još čaj i odspavao nekoliko sati. Kad se probudio, Mjesec je već bio izašao, a nebo je bilo jasno i vedro. Sad će lako slijediti tragove.
Bila je to prelijepa noć snježnih divljina. Potjera je postala uzbudljiva, pa skijaš nije ni osjećao umor. Znoj mu se sledio na leđima, studen je postala jača, a trepavice su mu se pretvorile u grudice leda, tako da ih je Vatanen morao neprestance otirati rukom da bi mogao gledati. Zec se na kratko zaustavio kod vrba da na brzinu pobrsti malo kore...
- Ne zadržavaj se, sad nemamo vremena...! - blago će mu Vatanen.
Medvjed se odmarao na još dva mjesta. Zasigurno se već umorio. No svaki je put te blistave noći, začuvši kako mu se skijaš približava, smjesta nastavljao bijeg. Sad je trčao prema jugoistoku.
Već je svanulo kad je prošao preko ceste za Tanhuu, a onda se primaknuo velikome šumovitom području na sjeveroistoku. Tog je dana pregazio nekoliko rijeka. Tamo gdje je pronašao rupe u ledu, pio je. Vatanen se pozorno držao podalje od tih rupa, jer je vrlo dobro znao da mu nema spasa ako propadne u crnu ledenu vodu.
Mjesec je zašao. Smrknulo se, te se Vatanen morao zaustaviti i zapaliti vatru. Usnuo je uz oganj, a zec je nešto sitno požvakao pa je i on zaspao.
Sunce je već izašlo kad je nastavio progon. Vjerojatno je već stigao u općinu Savukoski, a sad je negdje na zapadnoj strani pustoši Martti. Očekivao je da će uskoro izbiti na cestu. Činilo mu se, medvjed će utrčati ravno u općinski centar Savukoski. Eto, tu je već cesta.
Medvjed je prešao preko ceste baš na sredini između Savukoskija i Marttija. Izgleda, silno su ga razljutile visoke hrpe snijega što ih je ralica bacala na obje strane ceste, pa je zgrabio oznake za snijeg i slomio ih. Bilo je to upozorenje Vatanenu:
- Čuvaj me se, čovječe! Još sam pri snazi.
Ali Vatanen ga je i dalje slijedio.
Popodnevno sunce otkravilo je snijeg. Postao je mokar i hvatao se Vatanenu za skije. Sad je skijanje postalo mnogo teže. Vatanen je morao usporiti, premda se tragovi bili svježi. Ubrzo se progonitelj morao i odmoriti... Postalo je uistinu teško kretati se i još na sebi vući težak, mokar snijeg. Tek je predvečer snijeg ponovno otvrdnuo. Vatanen je skijao još nekoliko sati, a onda je postalo toliko tamno da više nije mogao ništa vidjeti, jer Mjesec još nije izašao. Ništa, tu će naložiti vatru. Vatanen je pretpostavljao da je negdje u općini Salla. Zec je bio na kraju snaga, ali se nije jadao. Zapravo, nikad nije jadikovao nad svojom sudbinom. Vatanen je posjekao mladu jasiku i sjekirom je ogulio. Zec se najeo mlade kore i ispružio na svjetlu ognja. Još nikad nije bio toliko umoran.
- Takva jurnjava mora biti strašno naporna i medvjedu.
Vatanen je nastavio potjeru čim je svanulo, kad su se mogli ponovno pratiti medvjeđi tragovi. Naprtnjača je postala laka, jer mu je hrana već bila pri kraju. Žurio je. Mora ga ubiti u Salli, prije nego što prijeđe sovjetsku granicu. Put će ga voditi sjeverno od doline rijeke Tennio sve do sela Naruska, kako je Vatanen mislio. Jučer je izašao iz područja za koje je imao zemljovid, a sad se valja sjetiti kako izgleda taj dio Finske.
Dosadan, strahovito naporan dan.
Uvečer je prispio južno od planine Karhu. Vatanen je napustio trag i skrenuo na cestu što je vodila do nekoga sela. Bio je tako umoran da se poskliznuo na cesti po kojoj je nedavno prošla ralica. Putem su ga susretali i pozdravljali školarci. Običaj je na Sjeveru da mlađi prvi pozdravljaju starije. Vatanena je zanimala seoska trgovina.
Ali te već odavno nije bilo. Selo sad dva puta tjedno posjećuje trgovac koji svoju ponudu dovozi na kotačima. Vatanen je skinuo skije i ušao u kuću pokraj nekadašnje trgovine.
U sobi je za stolom sjedio kućedomaćin, a domaćica je bila uz štednjak. Ljušteći vruće krumpire, dodavala ih je svojemu mužu jedan po jedan.
Iznemogao stranac izgledao je istodobno odbojno, ali i pošteno. Na Sjeveru takav čovjek pobuđuje posebnu naklonost, to se pri susretu jednostavno odmah osjeti čulima... Domaćin mu pokaže stolac pokraj sebe i pozove ga neka mu se pridruži u blagovanju.
Vatanen se prihvati jela. Bio je toliko umoran da mu je žlica podrhtavala, odražavajući kucaje srca. Čak ni kapu nije skinuo.
Umak od sobovine bio je vrlo ukusan, pa je Vatanen pojeo sve.
- Kad vam stiže trgovina? - zapitao je domaćina.
- Tek sutra.
- Žurim. Možeš li mi dati hrane za nekoliko dana?
- Odakle dolaziš?
- Iz Sompia, iz doline Laahkimakuru.
- Goniš izjelicu?
- Tako nekako.
U sobu nagrnuše školarci. Začula se buka. Domačin odmah istjera djecu na dvorište i odvede Vatanena u spavaonicu. S bračne je postelje skinuo dnevni pokrivač i pozvao Vatanena neka legne. Vatanen je još čuo kako je domaćin u dnevnoj sobi rekao ženi:
- Spremi mu hrane za četiri dana. I reci djeci da budu malo tiša. Ja ću ga probuditi nešto kasnije.
* * *

Nakon dva sata Vatanen se probudio sam. Tek je sad vidio, na bijele plahte je legao odjeven i s obućom na nogama... U dnevnoj su sobi djeca milovala zeca. A kad su ugledala Vatanena, započela su živahan razgovor.
Vatanen je na stol položio stotinjarku, ali je domaćin otklonio novac. Izašli su na dvorište. Vatanen se osjećao ukočeno, a trbuh ga je pekao.
- Sigurno imate burov?
- Leena, molim te donesi!
Djevojčica je otrčala i vratila se s bočicom Illodina. Vatanen je pokazao trbuh, a domaćin je na njemu ugledao medvjeđe tragove.
- Taj vrag ima golemu njušku...! - primijetio je.
Zatim mu je namazao ranu Illodinom i nekoliko mu puta trbuh omotao gazom. Vatanen je zatim krenuo prema šumi, a na polasku je još zapitao domaćina:
- Jesam li sad u Kotali ili u Naruski?
- U Naruski.
Vatanen je ubrzo pronašao medvjeđe tragove i potjera se nastavila. Vatanen je znao, medvjed se umorio i razbjesnio. Ostrugao je kore stabala, a nekoliko je breza, što su mu se našle na putu, tako slomio da se njihovo iverje rasulo uokolo. Vatanen se pitao hoće li mu plijen uteći ako prijeđe granicu.
- Nitko te, starče, više ne može spasiti... - glasno ustrdi Vatanen. - I nemoj misliti da ćeš naći utočište kod velesile.
Noću je zapuhao hladan vjetar. Mjesec je jedva provirivao između oblaka. Nekoliko je sati potjera zastala zbog mraka. Do jutra je vjetar prebrisao tragove, pa je Vatanen ponajprije morao lutati na skijama amo-tamo, dok nije otkrio svježe otiske šapa zametene snijegom.
Koji je danas dan? Uostalom, to i nije baš tako važno.
Vatanen je posve izmorenoga zeca ugurao u naprtnjaču i nastavio progon. Sniježilo je sve jače. A onda je započela mećava. U gustoj su vijavici obično nestajali tragovi, a Vatanen je znao, izgubi li ih sad, cjelokupna će dosadašnja potjera biti uzaludna. Opet ga je zapekla rana, a zavoji su mu spadali na slabine. Ali sad nije imao vremena popravljati ih.
Dospio je na brežuljak, a na njemu je toliko strašno puhalo da ga je vjetar gotovo oborio na tlo. Ali tragove mora slijediti dalje, mora! Pred očima mu se smračilo. Činilo mu se, izgubit će vid od snježnoga sljepila, budući da je nekoliko dana neprestance buljio samo u snijeg.
- Sotono, nećeš ti živ iz mojih šaka!
Potjera na skijama pretvorila se u tešku patnju. Vatanen je u mećavi vidio pred sobom jedva koji metar, ali je poput stroja slijedio tragove, povremeno zametene snijegom. Više nije osjećao lovačku žar kao na početku. Čitavoga je dana potrajala strašna snježna oluja, ali je Vatanen bio tragač koji je uz svoj plijen prionuo poput pijavice. U međuvremenu je pojeo komadić smrznute slanine koju je dobio od svojih domaćina u Naruski. Onda je dlanom sa svojih leđa dohvatio malo snijega što ga je vjetar nanio. Iznenada su tragovi skrenuli prema cesti očišćenoj ralicom. Medvjed je bio toliko umoran da je sad trčao sredinom ceste. Na zaleđenome kolniku klizile su mu šape, te su se na snijegu vidjeli tragovi njegovih kandži. Vatanen se stresao, preko kralješnice prostrujila mu je studen.
Stigao je na raskrižje. Na njemu su bili putokazi. Sjajno! Sad će doznati gdje se nalazi. Zaustavio se, naslonio na skijaške štapove, htijući pročitati natpise... Ali, ništa od toga! Putokazi su bili ispisani ruskom ćirilicom. Na čelu umornoga i iznenađenog skijaša pojaviše se graške znoja.
- Što sad, natrag ili da se predam Rusima? Pa, kad sam već tu...
Vatanen se nije dugo zadržao na raskrižju. Medvjeda je gonio sve do kasnoga popodneva. Uvečer je na kratko ugledao svoj plijen, ali je mrak ubrzo progutao zvijer. Opet je Vatanen posjekao suh bor, zapalio vatru i prenoćio uz nju. No sad je to bilo po prvi put u Sovjetskome savezu... Znao je, pred je njim beskrajna pustoš sve do Arhangelska. Sad ću propišati krv, pomisli Vatanen. Ili je to i glasno izrekao?! Nije znao.
Idućeg se dana vrijeme nešto poboljšalo. Slijedio je medvjeda uporno poput bika. Presjekavši nekoliko širih cesta, medvjed kao da se trudio odmicati što dalje prema istoku, ne pokazujući ni najmanju nakanu da odustane. S juga je doletio nadzvučan lovački avion, usmjerivši prema Murmansku, a Vatanen se na tren zaustavio da ga pogleda. Umornog su se lovca duboko dojmila blistava krila brze letjelice. Koliko je mnogo načina da čovjek putuje!
Medvjed je izbjegavao sela i držao se divljine. Vatanen nije na svojemu putu susreo nikoga, ali je opazio tragove motornih saonica. Je li moguće da još nisu otkrili njegov prijelaz granice? Možda i nisu, jer je nije vidio ni Vatanen. Priče o željeznoj zavjesi bile su, dakle, neutemeljene, kako je to sad ustanovio. Pod skijama nije osjetio ni bodljikavu žicu. Svoju je zalihu hrane dokrajčio još prije dva dana, ali je potjeru ipak nastavio. Stigao je u neko napušteno selo, u kojemu je medvjed prenoćio u jednoj srušenoj kamenoj zgradi. Nekadašnja solana, zaključio je. Dakle, stigao je do mora... Do obale Bijeloga mora.
A onda je nabasao na željezničku prugu za Murmansk. Skije su mu zveckale na zaleđenim tračnicama. Pruga je bila elektrificirana, kako je uočio. Prošle je noći skuhao kožicu slanine jer je jako ogladnio. A sad ga je zanimalo samo kako će ubiti medvjeda.
Onda su stigli na obalu. Zvijer je pojurila na led, a u daljini je Vatanen ugledao crn ledolomac kako para i drobi zaleđenu morsku površinu, vukući nekoliko omanjih trgovačkih brodova.
Medvjed je trčao po santi leda u zaljevu Kanta, a Vatanen je skijao za njim. Na sjeveru, nekoliko kilometara odatle, na bistrom su se zamrznutom nebu dimili tvornički dimnjaci grada Kantalahtija.
Medvjed je dotrčao do brazde što ju je na ledu uzorao ledolomac. Vatanen ga je slijedio. Na blistavosjajnome bjelomorskom ledu predstojala je odlučna bitka.
Na rubu ledene brazde medvjed se zaustavio, uspravio i zaurlao. Na suncu se lijepo isticao sjajan bijeli ovratnik njegova tamnog, mrkog krzna. Zvijer se, strahovito bijesna, okrenula prema Vatanenu i još jednom zaurlala. A Vatanen je položio na led svoje skije, legao i palcem protrljao dalekozor na pušci, kako bi s njega uklonio tanak sloj leda. Zatim je mirno i polako otkočio osigurač na oružju, usmjerio cijev prema zvijeri i opalio.
Pogodio ga je usred prsa.
Velika se životinja srušila na led, pa drugi hitac lovac nije ni trebao ispaliti. Vatanen je dopuzao do svojega plijena i pustio mu krv. Medvjedova je krv bila crna i gusta. Vatanen ju je popio dvije pune šake. Onda je sjeo na golemo truplo životinje i zapalio cigaretu, posljednju koju je još imao. Zaplakao je, ne znajući ni sam zašto. No suze su mu samo tekle, a on ja gladio medvjedovo krzno, te milovao i zeca koji je ležao u naprtnjači zatvorenih očiju.
Na santu su se spustila dva zrakoplova iz kojih su iskakivali vojnici. Njih dvadesetak pritrčalo je Vatanenu, a jedan od njih oslovio ga je na karelijskome narječju:
- Eto, druže, konačno je tvoj...! U ime Crvene Armije želim ti čestitati na pobjedi. Ali te moram odmah uhititi, jer si špijun. Ipak, ne boj se, dragoviću, to je samo formalnost. Hajde, trgni...!
Gutljaj žestoke votke učinio je da iz Vatanenovih očiju nestanu suze. Predstavio im se i rekao:
- Oprostite mi što sam prešao granicu... No inače ne bih mogao ustrijeliti medvjeda.
- Vot, oprostit ćemo ti. Mnogo si se naskijao. A sad te molim, uđi u samoljot. Medvjedu ćemo oguliti krzno, ali što ćemo sa zecom?
Popeli su se u zrakoplov, koji je odmah uzletio s leda. Potrajalo je jedva koju minutu i već se spustiše i prizemljiše na kopnenome uzletištu.
- Vot, najprije ćeš u saunu, a onda na spavanje. Ispitivat ćemo te sutra.

23


GUBERNIJA


Vatanen i njegov zec bili su zadržani dva mjeseca u Sovjetskome savezu. Za to su vrijeme Vatanena više puta preslušavali i ispitivali o Finskoj. Bilo je jasno, budno su ga pratili od trenutka kad je prešao sovjetsku granicu, pa sve dok nije stigao na Bijelo more.
O njemu su govorili i na Karelijskome radiju.
A novine Sovjetska Karelija donijele su o njemu intervju sa slikom. Vatanen je na leđima imao prebačeno medvjeđe krzno, a na rukama je držao zeca. Svi su bili ljubazni prema njemu. Nisu ga zatvorili, već se smio slobodno kretati po Fetroskoiu. Jedino je vlastima morao obećati da se bez dopuštenja neće na skijama vratiti u Finsku, prije nego se sve ne razjasni.
* * *

U Finsku su poslali zapisnik s preslušavanja, na dvije stotine stranica, u kojemu je potanko pisalo sve o njegovome kretanju u Finskoj i Sovjetskome savezu. Sovjetski su službeni organi zamolili finsko Ministarstvo unutarnjih poslova da provjeri istinitost Vatanenovih iskaza. Za mjesec dana stigao je u Petroskoi službeni finski odgovor, u kojem je pisalo da je Vatanen govorio istinu. Prema dokumentu što je stigao iz Finske, Vatanen je kod kuće počinio brojna nedjela:


Ponajprije (1) nekoliko preljuba; (2) zaveo je u bludnju finske organe kad je (3) i (4) pobjegao od kuće, a da se nije ni odjavio niti prijavio; bio je, dakle, skitnica; (5) bez odgovarajućega dopuštenja nekoliko je dana držao divlju životinju; (6) u Nilsia je potajno ostima ribario bez dozvole i to s nekim Hannikainenom koji također nije imao ribolovnu dozvolu; (7) tijekom šumskoga požara prekršio je zakon o alkoholizmu jer je konzumirao alkoholno piće koje je pravio bez dopuštenja; ( za vrijeme spomenutoga požara, a također u svezi s alkoholnim zakonom, u društvu s izvjesnim Salosensaarijem, puna 24 sata je zanemario borbu protiv požara; (9) u Kuhmu je oskrvnuo leš; (10) u Meltausu na rijeci Ounas sudjelovao je u krađi i nezakonitoj prodaji njemačkih stvari koje su zaostale od rata; (12) u Posiu je okrivljen zbog mučenja životinja; (13) u dolini Vittumaisenoja je zlostavljao skijaškoga učitelja po imenu Kaartinen; istodobno je propustio upozoriti ljude na pogibeljnoga medvjeda; (14) krenuo je u nedopušten lov na medvjeda, bez lovačke dozvole i (15) nepozvan je sudjelovao na. večeri koju je priredilo Ministarstvo vanjskih poslova; (16) koristeći zabunu nadležnih organa, svojega je zeca besplatno liječio u Državnome zavodu u Helsinkiju; nadalje (17) zlostavljao je u nekome javnom helsinškom zahodu tajnika Saveza konzervativne mladeži; (18) u pijanom je stanju vozio bicikl prema Keravi; (19) premda je oženjen, boraveći u mjestima Turenki i Hanko, zaručio se s nekom ženskom osobom po imenu Heikkinen; nadalje (20) ponovio je lov na medvjeda bez lovačke dozvole; (21) u okviru tog lova ilegalno je prešao granicu između Finske i Sovjetskoga saveza, a nakon toga (22) prekršio je više sovjetskih zakona.


Kako je još stajalo u finskome odgovoru, Vatanena bi trebalo izvesti pred finski sud. Bio je priložen i zahtjev sovjetskim vlastima da ga protjeraju u Finsku. Medvjeđe krzno, a i zeca, također treba vratiti.
* * *

- Baš si mi ti zaista velik prekršitelj...! - nasmijao se petroskojski istražitelj. - Nema mi druge, nego da te pošaljem u Guberniju, u Lenjingrad. Neka tamo razmotre tvoj slučaj.
Dok je čekao da sovjetski organi razmotre njegov slučaj, Vatanen je boravio u lenjingradskom hotelu Astoria. Sovjetski su organi odustali od optužbe i 13. lipnja Vatanen je odveden na Finski kolodvor u Lenjingradu. Njegov pratitelj, bojnik, čvrsto ga je zagrlio na rastanku, poljubio ga u oba obraza i rekao mu:
- Kad te oslobode, druže, samo ti dođi u Astoriju, pa da se pošteno napijemo!

24


ZAVRŠNA RIJEČ


Evo kako se završio Vatanenov slučaj... Finska policija ga je uhitila u pograničnoj postaji Vainikkali te ga u zatvoreničkome vagonu otpremila u Helsinki. U zatvor su strpali i zeca. Taj je putovao u sandučiću od daščica na čijim su stranicama bile izbušene rupice za zrak i na kojemu je pisalo “ŽIVOTINJA”.
Vatanen je u istražnome zatvoru razmišljao o svojoj sudbini. Nije se pokajao, naprotiv. Između zatvorskih je zidova još više okorio, pa je zatvorski pastor, inače čovjek blage naravi, tek tresao glavom. Službenim je organima zec zadao svojevrstne brige i nevolje. Bez sumnje, zec je bio Vatanenovo vlasništvo, kojeg se ne smije ni ubiti ni pojesti. Putem svoje odvjetnice Vatanen ja zahtijevao da i zec bude okrivljen kao njegov sukrivac u svim prekršajima za koje će Vatanen odgovarati. Tim je zahtjevom Vatanen želio dobiti malo stvorenje u ćeliju, kako bi lakše podnio zatvorske patnje.
Ravnatelj tamnice temeljito je proučio sve zakone i zaključio: zahtjevu ne može udovoljiti. Naime, ako bi Vatanen bio žena, a zec njeno dijete, mogao bi ih pritvoriti zajedno, jer dijete ne može bez majke. Ali se u Finskoj tako ne smije postupati prema životinjama. Prema mišljenju najviših sudskih vlasti, u zatvoru je zabranjeno držati domače životinje kojima bi se zabavljali zatvorenici. Osim toga, zakon o zaštiti životinja zabranjuje da se zec zatvori u istu prostoriju s Vatanenom, jer ista je vrlo štetna po zdravlje divljači. Stoga je gore spomenuta instanca odlučno zabranila smještanje zeca u istu ćeliju.
- Sigurno ćete shvatiti kako je vaša ćelija nezdrava i kako se u njoj ne smije držati nedužna životinja - objasnio je pastor, donijevši Vatanenu odluku službenih organa.
* * *

Slučaj je bio riješen tek kad je Vatanen uputio pismo predsjedniku republike. Zalijepio ga je o dno zdjele za hranu. Tako je pismo dospjelo u zatvorsku radionicu, gdje se galvanizira posuđe. Tamo ga je neki radnik progutao, a uvečer je u svojoj garsonijeri uzeo klistir. I pismo je izašlo na svjetlo dana...
Radnik je zatim osušio i izglačao list. Zatvorio ga je u čistu omotnicu, koju je usred noći osvijetljene mjesečinom odnio do poštanskoga sandučića predsjedničke palače. Odanle je već sljedeći dan, točno u 6 sati ujutro, pismo bilo izvađeno i dostavljeno u predsjednikov ured - zajedno s mnogim drugim dokumentima.
Od trenutka kad su u uredu otvorili Vatanenovo pismo, nije prošlo više od sata i deset minuta, pa su već Vatanenu donijeli zeca u košari. Vatanena smo kasnije pitali kako se sve to zbilo, ali nam nije mogao ništa reći, jer se radilo o povjerljivoj stvari.
* * *

A ja, autor ove knjige, imao sam jedinstvenu priliku posjetiti Vatanena, upravo u istražnom zatvoru. Razgovarali smo vrlo mnogo, a ja sam pravio podrobne bilješke, na osnovi kojih sam i napisao ovu knjigu.
Prema mojemu mišljenju, Vatanen je u biti razborit čovjek. Ujedno je i dobre naravi. Zauvijek ću se sjećati njegovih riječi, što mi ih prioćio u našemu razgovoru: “Takav je život."
Smatram da je Vatanen dokazao da je njegov čin povijesno djelo, prevratničko i revolucionarno, a u njemu se ističe plemenitost. Kad je u prohladnoj zatvorskoj ćeliji milovao svojega zeca, nježno poput neke majke, znao sam što može donijeti human smisao za zajednicu. Sjećam se i trenutaka kad je Vatanen vlažnih očiju promatrao kameni zatvorski zid. Tada sam imao neodređen osjećaj, kako nitko neće zaustaviti toga nesretnog čovjeka, da još jedanput pokaže svijetu svoju unutarnju snagu.
* * *

Kad je ova knjiga već bila pripravljena za tisak, donio mi je u radnu sobu dostavljač brzojav, izravno upućen iz zatvora... Poruka je bila kratka: “Vatanen i zec su pobjegli!”
Pohitao sam u zatvor i doznao da je to bio jedan od najčudnijih slučajeva u našoj kriminalističkoj praksi. Vatanen je tako želio biti slobodan da je nekoga mračnog dana prošao kroz zid svoje ćelije i sa zecom na rukama prošetao do zatvorskog dvorišta, zatim se probio kroz zatvorski zid, a nakon toga više nitko nije vidio ni njega, niti njegovoga zeca. Iza svojih mitraljeza i reflektora, zatvorski čuvari su se, gledajući to, skamenili od čuda. Tako nisu ni stigli zaustaviti bjegunce. A sljedećega je dana nestala i Vatanenova odvjetnica, Leila Heikkinen.
I nitko nije imao pojma gdje bi mogla biti.
I ovaj nam posljednji čin pokazuje, kako i sami znamo, da se s Vatanenom nitko ne smije poigravati.


Suomusjarvi, 14. svibnja 1975.



Arto Paasilinna

O piscu i djelu


Arto Paasilinna (rođen 1942.) zasjao je na finskome književnom nebu prije tridesetak godina novelom Starac Alpi, lovac na medvjede. Za razliku od većine ostalih književnika, Arto Paasilinna nikad nije studirao književnost. Kao momak radio je u laponskim šumama, no nije dugo ostao drvosječom. Završio je neku večernju školu i zaposlio se u lokalnim novinama. Čini se da je tada pronašao pravi posao za sebe. Kasnije je surađivao i u najpoznatijim helsinškim časopisima.
Prema svojedobnim istraživanjima, finski se književnici dijele u dvije skupine. Prvi su oni čija djela tiskaju uvaženi literarni časopisi, a drugi su oni koje Finci čitaju. Arto Paasilinna je u skupini pisaca o kojima nitko ne piše eseje, ali koje ljudi uvelike čitaju. Dosad je napisao 30-ak romana. Njegova su djela prevedena na 15 jezika, a najčešće su prožeta humorom. Samo u Finskoj tiskano ih je više od milijun primjeraka. Obrada ßäןʞãñdö:wñ.lô.ãd.
Arto Paasilinna običava svoj književni rad započeti 1. rujna svake godine. Na dan redovito natipka 5 do 7 stranica teksta. Tako do konca godine završava sirov rukopis. U veljači piše novu verziju, a početkom svibnja rukopis je spreman za nakladnika. Ljeti odlazi u pismohrane i knjižnice te mnogo putuje. Paasilinna često stvara u Portugalu. Ne zna portugalski, pa ga ne smeta nepoznat jezik.
Premda piše brzo i pokatkad zabavno, Paasilinna nije puk zabavljač. Njegov je humor britak i najčešće zajedljiv. Često se obara na birokraciju. Takva je knjiga i Godina zeca. Prije nego što se latio tog rukopisa, autor je prodao čamac, unajmio ladanjsku kuću i osluškivao ptičji poj. Prije desetljeće i pol je Godina zeca prevedena na francuski. Knjiga se kiselila dvije godine u ladici francuskog nakladnika, da bi kasnije postala bestseller. Francuzi su mu dosad preveli četiri romana. A na sajmu knjiga u Bordeauxu Godina zeca dobila je veliku nagradu. Autor je za istu knjigu dobio i talijansku književnu nagradu Giuseppe Acerbi.
U romanu Godina zeca, Arto Paasilinna opisuje potucanje kroz Finsku helsinškoga novinara Vatanena, kojemu je dozlogrdio njegov dotadašnji život. Junak romana susreće na svojoj skitnji čitav niz likova, od novinara, vozača, policajaca, činovnika, vatrogasaca, vojnika, svećenika, do splavara na laponskim rijekama, seljaka, pa i sovjetskih graničara...
U romanu Paasilinna na jednome mjestu tjera šalu i s dugogodišnjim mandatom finskoga predsjednika Kekkonena. Taj je na najvišemu položaju u državi bio puna tri desetljeća. Urho Kaleva Kekkonen je uživao najširu podršku Finaca. A šala na njegov mandat jedan je od dokaza finske demokracije.
Dragutin Balagović

Urednička napomena


Smiješne li podudarnosti, Godina zeca kiselila se i u Hrvatskoj nekoliko godina, u ladici jednoga nakladnika, koji je iz nepoznatih razloga odgađao objavljivanje. Sasvim slučajno, na temelju poznanstva s prevoditeljem, prijevod je ponuđen nakladničkoj kući A3 data, koja ga je objeručke prihvatila, prepoznavši istinsku vrijednost djela. Nadamo se da će hrvatski čitatelji povoljno ocijeniti to djelo nama nepoznatoga, ali u svijetu popularnoga pisca.


1⇒ finska marka je nešto manje od 1,3 kune
2⇒ vrst vojničkoga pištolja